Sie sind auf Seite 1von 192

Jacques Mercier

Povijest Vatikana
UVODNI TEKST PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI NAPISAO

Akademik Franjo anjek


PREVELA

Vesna Pavkovi

B A R B . A. T
ZAGREB, 2001.

Sadraj

Predgovor (Petar Stri)

9 13

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI (Franjo anjek)


-

PRVI DIO

JEDINSTVENO OKRUENJE
1. 2. 3. 4. 5. 6. OSMI BREULJAK PETROVA MUENIKA SMRT U NERONOVU CIRKUSU GROB NA BREULJKU BAZILIKA NAD GROBOM VATIKANSKI GRAD NAJMANJA DRAVA NA SVIJETU 54 63 72 85 91 47

DRUGI DIO

DVADESET STOLJEA POVIJESTI


7. 1. 8. 9. PETAR I CAR (1. 5. stoljee) BARBARI! (5. stoljee) U OPASNOSTI (518.-754.) GESTA DEI PER FRANCOS D J E L A B O J A POLUENA PO FRANCIMA (754.-844.) 103
112

120
130

10. PROPAST JEDNOG SNA (844.-896.) 12. DUHOVNI PREPOROD PAPINSTVA (1049.-1124.)

138

11. TEKA BITKA SREDNJOVJEKOVNOG PAPINSTVA (896.-1049.) 147 156

14. DVA MAA (1124.-1181.) 15. NA VRHUNCU (1181.-1216.) 16. KRAJ JEDNOG RAZDOBLJA (1216.-1271.) 17. PAPINSTVO U FRANCUSKOM RVNJU (1271.-1377.) 18. RASKOLI I KONCILI (1377.-1447.) 19. RENESANSNI PAPE (1447.-1534.)

167 177 188 194 204 212

20. PROTUREFORMACIJA (1534.-1590.) 21. POETAK MISIJSKOG APOSTOLATA (1590.-1700.) 22. RAZUM PROTIV VJERE (1700.-1775.) 23. VATIKAN U OLUJI (1775.-1814.) 24. SAIJ PA RAZAIJ (1814.-1870.) 25. ZATOENIK VATIKANA (1870.-1922.) 26. PROCVAT (1922.-1963.) 27. NASPRAM MODERNOG SVIJETA (1963.-1976.) TREI DIO

223 232 241 247 258 269 275 284

ORGANIZACIJA VATIKANA
28. PAPA 293 29. OPA UPRAVA CRKVE: KARDINALSKI ZBOR I RIMSKA KURIJA 301 30. SREDINJA UPRAVA CRKVE: UPRAVNA TIJELA I SLUBE 317 31. VLAST I UPRAVA DRAVE VATIKANSKOG GRADA 327 ETVRTI DIO

NEKI PROBLEMI DUHOVNOG I SVJETOVNOG


14. KRIZE IDENTITETA: HEREZE, RASKOLI I NOVI TERITORIJI 339
Sadraj
7

34. FINANCIJE SVETE STOLICE 35. VATIKAN I NEKRANSKE RELIGIJE

351 355 362 367

36. SLAVNO DOBA VATIKANA: SVETE GODINE


Pogovor

PRILOZI
I. II. III. IV. V. Kronoloki slijed papa Pape u statistikama Imena papa Diplomatski odnosi Svete Stolice Crkveni sabori i sinode Katolike crkve 371 404 408 410 417 422 428 435

VI. Adrese vanijih vatikanskih ustanova VII. Glosarij nekih pojmova crkvenog jezika VIII. Kazalo imena

Predgovor

Kad spomenemo Vatikan odmah, ve u prvome trenu, u svijesti krana, ali i znatnoga dijela ovjeanstva stie asocijacija: dvomilenijsko sredite i duhovnosti i svjetovnih poruka. Naime, bez obzira na to jesu li neki pripadnici ljudskoga roda neznaboci, pogani, agnostici ili neto drugo, bez obzira na civilizacijsku ili kulturnu razinu, ili na boju koe, svako ljudsko bie ipak u svojoj nutrini, moda u svojoj dui, ako ne i u srcu ili u mozgu, u fizikome dijelu tijela osjea onaj alac usaen u praiskonu ljudskoga nastanka, koji ga bode da trai ono neto, to emo nazvati Apsolutnim (i to bez navodnika). A to je upravo ono neto to u stalnome ljudskom nemiru izaziva elju za isto tako stalnim pokuajima kretanja prema Beskonanome. A to neto uvijek je beskrajna dobrota, pravedan ocjenitelj djela i nedjela, kojega ljudi vjere nazivaju Bogom. U traenju smisla svega toga, to se u konanosti sublimira u Bogu, potrebni su i oni koji e vjerno tumaiti i navijetati rije Boju, pa u tom smislu ljudi najee i doivljavaju prostore u kojima obitavaju takve, u naelu, visoke moralne i etine linosti. U kranskome svijetu, pa i u znatnome dijelu ovjeanstva, ljudi tako doivljavaju i jedan manji dio rimskoga gradskoga prostora, smjetenog na vatikanskom breuljku Vjenoga grada, ali i kao Sveta ili Apostolska Stolica. No, manje se taj prostor u veine ovjeanstva, pa ak i u krana, doivljava kao svjetovna, i k tome jo kao upravna zajednica; a Vatikan, odnosno Stolica, jo je i sve to. U hrvatskoj povijesnoj literaturi imamo veih ili manjih objavljenih osvrta na tu znamenitu gradsku cjelinu u Rimu, ali ne i opsenijih isto tako temeljitih monografija i sinteza. No zato ima vei broj rasprava i drugih lanaka znanstvene i strune, a jo vie od ope publicistike vrijednosti, kao i arheografskih izdanja kojih sadraji govore o stoljetnim odnosima Hrvata sa Svetom Stolicom, o (ak i bliim) vezama izmeu pojedinih papa i istaknutijih pripadnika hrvatskoga naroda, ili pak hrvatskih drava i vladara s pojedinim papama ili sa Svetom Stolicom u cjelini? U stranome svijetu postoji opsena literatura. No sada u rukama imamo i mi, na hrvatskom jeziku moe se odmah istaknuti u prijevodu jedno veoma solidno djelo. Prema odabiru akademika Franje anjeka, francuskoga studenta i doktoranta te povjesniara, prevedena je knjiga francuskog autora Jacquesa Merciera o povijesti Vatikana, odnosno o dvadesetstoljetnom ivotu Apostolske Stolice. Ve sam akademikov odabir a nije naodmet rei da je prof. dr. Franjo anjek i sveenik, i redovni profesor, i donedavni dekan Katolikoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dodatno upuuje na profesorovo iscrpno poznavanje ove problematike, odnosno svojim odabirom meu vie slinih, dobrih djela, upozorava nas da je rije o iscrpnom i temeljitom radu francuskoga istraivaa, o knjizi koja u pet velikih

cjelina sveobuhvatno govori o nastanku, razvoju i sadanjosti Vatikana. A taj Vatikan svoje poetke zahvaljuje ni vie ni manje ve Neronovim carskim vrtovima, pa i zloglasnomu podruju gdje su u glasovitim gladijatorskim igrama izgubile ivot tisue ljudi, meu njima i brojni krani. A ta je smrt bila i prirodna za to slavno doba antike, kad se ima u vidu surova nesnoljivost vladajuih struktura prema novoj religiji, te da je manje od dva desetljea dijelila Kristovu smrt na Bliskome istoku (J. Mercier: petak, 7. travnja 30. godine) od registrirane prve pojave Isusovih sljedbenika u glavnome gradu golemoga afroazijskoga i europskog imperija. Tako je prirodno bilo i to da ak i Petar nae surov kraj svojega zemaljskog ivota u carskome Cirkusu, a upravo je ovo masovno gubilite postalo prapoetak Vatikana. Jer Gdje je Petar, tu je Crkva!, ustvrdio je jo sv. Ambrozije, odnosno usklikuje: Gdje je Crkva, nije smrt, nego vjeni ivot!. Taj prvi Kristov nasljednik, prvi meu apostolima, na istome mjestu ima na stotine nasljednika, pa tako i danas ima vie nego ivotnoga mirotvorca, prvoga nakon niza stoljea, koji je izabran iz redova klera izvan (snanoga i do danas veoma utjecajnoga) talijanskoga crkvenog kruga. Mercier se izvrsno snalazi u zaista sloenim problemima jedne tako znaajne duhovne cjeline iji ivot traje ve dva tisuljea, i to s organiziranim komponentama na svim kontinentima. Istodobno, najmanja je to drava na svijetu, s vladarom koji je ujedno i duhovni pastir Crkve, u ijoj je ingerenciji Vatikanski Grad na prostoru od samo etrdeset hektara, ali i nekoliko patrijarhijskih bazilika, vie svetita, papinskih vila, zgrada administracije itd. i izvan Rima, dok mjesni dijelovi Crkve u raznim dijelovima svijeta raspolau i s vlastitom imovinom. (Sveukupno ipak je vrijednost manja od imovine pojedinih na prvi pogled marginalnih te manje poznatih i utjecajnih sekti.) No zato je tu golemo umjetniko, kulturno i arhivsko blago, i to sauvano ne samo u Rimu, u osnovnome dijelu krila Crkve. A sve su to pratili usponi i padovi, irenje Crkve i raskoli, reformacije i misijski entuzijazam, konzervativizam i otvaranje potrebama suvremenoga hoda ovjeanstva, uobiajeno negativno djelovanje birokracije i okretanje stvarnim potrebama vjernika; tu su i sloeni problemi duhovnoga i svjetovnog odnosa, npr. u 20. st. prema nacistikome i staljinistikome ideologijskome poganstvu te nasilju, nekranskim religijama, nehumanim ratnim i medicinskim opcijama itd. Svemu tome Jacques Mercier pridaje znatnu, prema potrebi i veliku panju, pa se u tome izdvaja u nizu slinih stvaralakih i izdavakih pothvata. U zadnjoj cjelini daje opsean dodatak s kronolokim popisom papa, pojmovnikom crkvenoga jezika i druge potrebne informativne odjeljke. Cijela je knjiga protkana i znanstvenim aparatom, s osloncem na vrela i probranu literaturu, a tu je jo i kazalo. Jednom rijeju, iz pera francuskoga istraivaa nastala je veoma uspjela sinteza dvadesetstoljetnoga hoda duhovne i svjetovne snage, zasnovane na vjeri u ivot, i snage navjetenja radosne rijei Boje. No, tu je i posve opipljiva, realna strana transcendentalnoga odnosa, vjere u nemogue, u sve tee dokuivo praktinome umu dananjega ovjeka okruenog ipovima, televizorima, raunalima, internetom, a kojem je toliko potrebno duhovno ohrabrenje, obina lijepa ljudska rije u ovome svijetu u kome se stalno na pijedestal stavlja utrka za materijalnim dobrima i zaborav onoga to u sebi sadri plemenitost ljudske due. Ohrabrenje prua i prof. Franjo anjek u svojoj opsenoj studiji koja uvodi u

Mercierovo izdanje na hrvatskome jeziku: Pape, Apostolska Stolica i Hrvati. I o tome ima, rekosmo, objavljenih tekstova, ali profesorov tekst zadnji je u tome nizu osobito uspjeli zgusnuti, gotovo leksikonski, ali i znanstveni prikaz (sa osamdesetak biljeaka). Lijep je to sadraj koji zaokrueno govori o razdoblju u rasponu od prije tisuu etiristo godina pa do naih dana, od prvih susreta Slavena, potonjih Hrvata u njihovoj konanoj domovini na istonoj obali Jadrana, s jednom vjerom, neobinom i za njih i za cijelo to barbarsko doba koje je netom zamijenilo plemenitu antiku. K tome i jedna vie nego zanimljivost: upravo prvi trag o Slavenima, odnosno o kasnijim Hrvatima u njihovoj konanoj domovini zabiljeen je u papinskoj kancelariji 599. godine: govor je o doljacima u Istri, gdje je i danas najzapadniji dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa. A samo desetak godina poslije, za cara Heraklija i pape Dalmatinca Ivana IV., ve ima podataka i o prvim susretima jadranskih Slavena, tj. potonjih Hrvata, i s Apostolskom Stolicom, te dodire autor prati do naega vremena, kada Ivan Pavao II. godine 1994. i 1998., kao trei papa posjeuje Hrvatsku (ali prvi koji to nije uinio zbog banalnih meteorolokih uvjeta dvojica papa samo su se zbog vremenske nepogode zadrali u Zadru i na zapadnoj obali Istre). Ne treba zaboraviti npr. ni odnos Ivana VIII. i Grgura VII. u 9. i u 11. stoljeu, kada zbog iznimnoga poloaja Svete Stolice, koji je imala u tadanjem europskom svijetu, dolazi i do prvoga faktinoga meunarodnog priznanja hrvatske drave.

Na zasebnome mjestu nikako ne smijemo zaboraviti ni ona dva krasna datuma iz 1248. i 1252. godine, kada Inocent IV. senjskomu biskupu i krkim benediktincima ispod Omilja doputa slubeno obraanje Bogu, tj. liturgiju glagoljanjem, hrvatskim jezikom i pismom, a to postaje prvi trajniji kapitalni in nakon to je Bog smio uti rijei upuene sa Zemlje na hebrejskom, grkom i latinskom jeziku i pismu. Divna je to potvrda prava jednoga naroda, od strane Svete Stolice, kad se zna s kakvim je intenzitetom za hrvatskim prostorom, etnosom i identitetom posezalo romanstvo, hungarstvo, germanstvo, velikosrpstvo itd. I, tako, dolazimo do nezaobilaznoga Poljaka, nasljednika nekadanjeg ribara imuna, koji je kao apostol Petar preplovio pola ondanjega svijeta (vanijega za njega i druge tadanje krane). Ivan Pavao II. postaje putnik po Zemlji koji navijeta rije Boju u suvremenom ozraju. Za posjeta Hrvatskoj sadanji papa istie da su Hrvati prvi Slaveni koji su stupili u kontakt s kranstvom i koji nakon dugih godina bolnoga iskustva s nasiljem s pravom ele mir, ali ne diktatorski, nego demokraciju utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bia. U tom smislu Ivan Pavao II. istie upravo za nas, u Hrvatskoj (listopada 1998.): Bit ete mi svjedoci!. Optimistiki i opravdano oekujui da mu budemo i djelotvorni svjedoci. Knjiga Jacquesa Merciera i uvodna rasprava u tom djelu hrvatskoga znanstvenika Franje anjeka ulaze u red kapitalnih izdanja svjetske historiografije. Sadraj je poticajan i drugim istraivaima, ali i studentima raznih

studijskih usmjerenja na vie fakulteta humanistikih i kulturnih sadraja, kao i svoj hrvatskoj intelektualnoj i iroj javnosti, naravno, i onoj crkvenoj (to ne treba odvie isticati). Potrebno je to djelo uzeti u ruke i iz teksta provjerenih znalaca dvomilenijskoga ivota kranstva, a time i Svete Stolice te Vatikanskoga Grada, to bolje se upoznati s procesima, zbivanjima i linostima u Crkvi i oko nje, ali i s drugim pojavama u tome dugome vremenskom hodu. Akademik Petar Stri

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI

U ranosrednjovjekovnoj tradiciji sauvalo se sjeanje na doseljenje Hrvata iz Bijele ili Velike Hrvatske u VI./VII. stoljeu, koji se u novoj domovini stapaju s romanskim, ilirskokeltskim i gortakim vlakim puanstvom sredinjih balkanskih podruja. Na prostoru od istarske jadranske obale do rijeke Drine, koja voljom cara Teodozija Velikog (395.) dotad jedinstveni Rimski Imperij razgraniuje na Istoni i Zapadni, oblikujui civilizacijsku, kulturnu i religijsku meu Rima i Carigrada, univerzalnog, katolikog i nacionalnog, pravoslavnog kranstva, Hrvati se ustaljuju na podruju koje povezuje etnike, konfesionalne i drutvene posebnosti na ovom susretitu naroda.1 Prvi susret Hrvata s papinstvom i Apostolskom Stolicom datira iz vremena cara Heraklija (610.-641.) i pontifikata pape Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.). U diplomatikim spisima, osobito u Registrima korespondencije papinske kancelarije, moe ih se slijediti iz godine u godinu, ak iz dana u dan, kao to to dokazuje npr. dopisivanje pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom pet papinih pisama otposlanih izmeu 7. i 10. lipnja 879. Odnosi rimskih prvosveenika s Hrvatskom mnogostruki su i idu od upoznavanja u vrijeme pontifikata Grgura I. Velikog (590.-604.) i Ivana IV. Dalmatinca (640.642.) do meunarodnog priznavanja za pape Ivana VIII. (872.-882.) i Grgura VII. (1073.-1085.), od borbi za ravnopravnost hrvatskog jezika i glagoljskog pisma u liturgiji Rimske crkve za pontifikata Ivana VIII., Aleksandra II. (1061.-1073.) i Inocenta IV. (1243.-1254.) do rjeavanja gordijskog vora hrvatskog katolicizma u vezi s heterodoksnom Crkvom bosanskohumskih krstjana u razdoblju od Inocenta III. (1198.-1216.) do pape Pija II. (1458.-1464.). Od XIII. stoljea Hrvati su nosioci europskih integracijskih procesa i kao takvi pobornici unionistikih i ekumenskih gibanja na tlu zapadne kranske ekumene. U doba ratova za krst asni i sloboduzlatnu protiv otomanskih osvajaa hrvatski je narod siguran oslonac papinstva i antemurale christianitatis za srednju i zapadnu Europu.

Povijesni susret Hrvata s Apostolskom Stolicom i papinstvom


Povijesni susret Hrvatske s papinstvom dovodi se u vezu s pontifikatom pape Ivana IV. Dalmatinca ije poslanstvo, predvoeno opatom Martinom, uspostavlja prve veze Apostolske Stolice s Hrvatima, koji su, nakon razornih barbarskih hordi Gota, Huna, Vandala, Avara i drugih u miru zaposjeli poluotok Istru, Dalmaciju, Ilirik i podruja izmeu Drave, Save i Dunava. Hrvatsko naseljavanje istarskog poluotoka bilo je poznato i papi Grguru I.
1

F. ANJEK, Geopolitischer und kirchenpolitischer Uberblick, u: Religion und Kirchen in Ost(Mittel)Europa: Tschechien, Kroatien, Polen, Be (Schwabenverlag), 2001, str. 126.

Velikom, neumornom borcu protiv ropstva, rata i nasilja. Ovaj ugledni rimski patricij, koji se isticao otroumljem, neposrednou i skromnou, uporno se zauzima za uspostavu mira meu europskim narodima, koje e zbliiti kranska vjera i rimska uljudba. Spomenuti papa sa zanimanjem prati dolazak i naseljavanje Slavena i Hrvata na graninom istarskom podruju te dalje uz istonu jadransku obalu, o emu u srpnju 600. godine Grgur I. pie Maksimu, prvaku Salonitanske crkve. Glavni grad rimske Dalmacije, Salona, u to vrijeme jo nije poruen i najvei je grad na toj jadranskoj obali. Dodue, u pismu papa openito spominje Slavene, ali dogaaji upuuju na Hrvate koji se sa sjevera, na putu iz Bijele ili Velike Hrvatske, tj. podruja gornjeg toka rijeke Visle, oko dananjeg Krakowa, potkraj VI. i poetkom VII. stoljea pojavljuju u Istri. Papa Grgur I. zbunjen je neposrednom opasnou koja (romanskom stanovnitvu uz istonu jadransku obalu) prijeti od slavenskog naroda (i) zato to su ovi preko istarskog prijelaza ve poeli ulaziti u Italiju.2 Organiziranjem hrvatske drave u dalmatinskom zaleu i snoljivou nunom za suivot sa starosjedilakim puanstvom i romanskim gradovima na obali i na otocima izgradit e se mostovi suradnje, a time i raspriti papina bojazan. Knjigom pastoralnih uputa papa Grgur I. Veliki utisnuo je trajan peat u duhovnu i svjetovnu knjievnost hrvatskog srednjovjekovlja, dok su njegovi moralnodidaktiki Dijalozi, pisani glagoljicom, svojevrstan i rairen molitvenik hrvatske legendarnohagiografske proze.3 U nastojanju da iz Ilirika protjera Avare izvjetava tri stoljea poslije car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet (t 959.) basileus Heraklije (610. 641.) zatraio je pomo od Hrvata koji su nastavali Bijelu ili Veliku Hrvatsku. S Porfirogenetom, autorom zanimljive povijesnodiplomatske rasprave De administrando imperio (O upravljanju Carstvom) slae se i anonimni grki tekst poznat pod naslovom udesa sv. Dimitrija (VIII. st.), koji pobunu i oslobaanje zatoenih krana, avarskih talaca na tromei Drave, Save i Dunava, dovodi u vezu s hrvatskim napredovanjem od jadranskih ala prema obalama Drave i Dunava.4 Potkraj Heraklijeve vladavine na Petrovu stolicu u Rimu dolazi papa Ivan N. Dalmatinac, sin Venancija, skolastika iz Salone, s reputacijom teologa i politiara, odluan protivnik podjela unutar kranske ekumene i neustraivi borac za mir. Iako relativno kratak trajao je neto manje od dvije godine, tj. od 26. XII. 640. do 12. X. 642. pontifikat pape Ivana N. bogat je nastojanjima oko povezivanja mladih europskih naroda s rimskokranskim kulturnim naslijeem. Kontroverzni Anastazije Bibliotekar (815.-878.), protupapa Benediktu III. (855.-858.) i prvi suradnik velikog pape Nikole I. (858.-867.), u rimskom zborniku Liber pontificalis uz ime Ivana N. upisat e da je ovaj papa po narodnosti
2

F. II, Prirunik izvora hrvatske histonje, Zagreb, 1914, str. 174; N. KLAI, lzvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972, str. 1. O odnosima Hn,ata s Apostolskom Stolicom i papinstvom kroz povijest v. J. KOCIJANI, Pape i hrvatski narod, Zagreb, 1927. (drugom zagrebakom izdanju 1998. J. Kolari pridodaje opiran tekst Pape i hrvatski narod 1927.-1998., str. 587699); I. MLIVONI, Pape i Hrvati, Zagreb, 1993; Vatikan i Dubrovnik (zbornik, uredio Pulji), Dubrovnik, 1994; F. ANJEK, Pape i Hrvati, u: B. PETRAF. ANJEK Ivan Pavao i Hrvati, Zagreb, 1995, str. 215-231; Hrvatska/Sveta Stolica. Odnosi kroz stoljea (zbornik), Zagreb (Most/The Bridge), 1999. (dvojezino hrvatskotalijansko izdanje
3 4

E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjievnost, u: Povijest hrvatske knjievnosti 2, Zagreb, 1975, str. 288-289 i 392-393. F. DVORNIK, Les Slaves, Paris, 1970, str. 66; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 218.

Dalmatinac (...) u svoje vrijeme (...) poslao opata Martina s mnogo novca po itavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili.5 Vijest o papinskom poslanstvu u krajeve koje su nedugo prije toga zaposjeli Hrvati govori i o tome da se ono vratilo u Rim s kostima ilirskih svetaca Anastazija ili Staa (308.), Mavra, Venancija i drugih rtava Dioklecijanova progona krana u Dalmaciji i Iliriku. Posmrtne ostatke muenika iz svoje domovine spomenuti je papa dao pohraniti u oratoriju sagraenom uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu. Na velikom mozaiku uz Staa, Mavra i Venancija nalaze se jo i likovi sv. Dujma, Antiohijana, Asterija, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija.6 Razumljiv je interes pape Ivana IV. za rodnu Salonu i politike promjene koje su na tom prostoru uslijedile dolaskom Hrvata. Prvotni cilj papinskog poslanstva bio je otkup zarobljenih krana u Dalmaciji i Istri, a njezin neposredni rezultat trijumfalni povratak s dijelom moi (posmrtnih ostataka) najuglednijih dalmatinskih kranskih muenika za Dioklecijanovih progona upuuje na miran suivot Hrvata, novih gospodara ovih podruja, s preostalim romanskim stanovnitvom zapadnog Ilirika. Porfirogenetova vijest da car Heraklije posla i dovede iz Rima sveenike (i) naini od njih nadbiskupa, biskupa, prezbitere i akone, pa pokrsti Hrvate 7 dade se utvrditi djelovanjem Ivanovih nasljednika, koji se u VII. i VIII. stoljeu zauzimaju za pokrtenje Hrvata i obnovu crkvenog Ilirika, teko stradalog za seobe naroda u prethodnim stoljeima. Organizaciju Crkve u Hrvata valja promatrati u kontekstu odnosa Rim-Akvileja Carigrad, tri jurisdikcijska izvorita preko kojih Hrvati dolaze u doticaj s kranstvom i koja bitno utjeu na oblikovanje srednjovjekovne crkvenosti izmeu dalmatinskog (romanskog) episkopata i ninskog (hrvatskog) biskupa, kao i u odnosima izmeu.Rima i Akvileje (Oglaja).8 U potvrdi zakljuaka Drugog splitskog sabora (928.) papa Lav VI. istie da splitskom nadbiskupu in Croatorum terra, tj. u zemlji Hrvata, pripadaju ista prava koja je neko u starini imala Salonitanska crkva.9 Romanska veina na poznatim splitskim saborima 925. i 928. inzistira na ukidanju ninske biskupije, jer da ova u starini nije imala biskupa nego nadpopa s biskupskom jurisdikcijom.10 Ninskom biskupu Grguru, koji sebe naziva i biskupom Hrvata (Episcopus Croatensis), predlae se jedno od utrnutih dijecezanskih sredita s hrvatskoga prostora: Skradin, Sisak ili Duvno.11 Institucija Hrvatskog biskupa (Episcopus Croatensis) ponovno se javlja sredinom XI. stoljea kao Episcopus Regni (Croatiae), a nepovratno nestaje nakon
5

L. DUCHESNE, Le Liber pontificalis, sv. I, Paris, 1886, str. 330: Joannes, natione Dalmata, ex patre Venantio scholastico, sedit annum unum, menses novem, dies XVIII. Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem propter redemtionem captivorum, qui depraedati erant a gentibus. Slino pie i Amaury (t855): Ipse Johannes cum thesauris ecclesiae multa millia hominum per Istriam et Dalmatiam a captivitate et servitute paganorum redemit, et ad ecclesiae unitatem eos reduxita (L. Duchesne, idem, n. 1).
6

6 F. RAKI, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, sv. I, Zagreb, 1877, str. 277; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 218. Likovi na mozaiku predstavljenih dalmatinskih muenika oznaeni su poimence.

KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom,g1. XXX/, reprint izdanje, Zagreb, 1994, str. 85. Usp. F. DVORNIK, Les Slaves, str. 65-66; N. KLAIC, Izvori, str. 14; F. ANJEK, Poeci kranstva u Hrvata, Crkva u svijetu, XI (1976) 3, str. 201. 8 F. ANJEK, Crkva i kr anstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb, 1993, str. 117-119. 9 Usp. J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbomik Kragevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, sv. I, Zagreb, 1967, str. 39; N. KLAI, Izvori, str. 36. 10 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbornik, I, 26, str. 37; N. KLAI, Izvori, str. 36. 11 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbornik, I, 26 i 27, str. 37 i 39; N. KLAI, Izvori, str. 36-37.

utemeljenja zagrebake biskupije (1089.-1091.). Od Hrvatskih biskupa, osim Grgura Ninskog, poznati su jo: Marko (1042.-1044.), Rajner (1060.-1066.), Anastazije (aulae regis cancellarius, 1069.), Grgur I. (1074.-1078., u dokumentu iz 1078. spominje se kao biskup hrvatskoga kralja), Petar (1086.) i Grgur II. (oko 1089.)12

Pape priznaju hrvatsku dravu


Diplomatski kontakti papinskog Rima s Hrvatima, vidjeli smo, uspostavljeni su jo u VII. stoljeu za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca. Za pape Agatona (678.-681.) pokrteni Hrvati (...) nepokolebivom se vjerom zaklinju da nikada nee provaljivati u tue zemlje i ondje ratovati, nego e radije ivjeti u miru sa svima koji to htjednu.13 Diplomatskopolitiki odnosi Apostolske Stolice i Hrvata dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja. Ovaj, po Mleanima najgori hrvatski vladar, nije, ini se, imao razumijevanja prema politikim protivnicima, jer je dao pogubiti jednog urotnika unato zadanoj rijei da to ne e uiniti, pa ga papa Ivan VIII. godine 875. podsjea na vladarsku velikodunost, savjetujui mu da svoje protivnike ne kanjava smru nego izgonom iz zemlje, kao to to prilii jednom kranskom vladaru.14 Nakon kratke Zdeslavove vladavine (878.-879.), kojega isti papa hvali i preporuuje mu sigurnost legata Apostolske Stolice na proputovanju za Bugarsku, na hrvatsku politiku scenu dolazi knez Branimir (879.-892.). Ovaj se Ivanu VIII. obraa kao dragi sin (koji) u svemu eli biti vjeran i posluan sv. Petru. Zauzvrat, papa mu 7. lipnja 879. nad cijelom Hrvatskom priznaje zemaljsku vlast (principatum terrenum!),15 to je u ondanjojpolitikoj terminologiji i praksi znailo da se Hrvatsku smatra neovisnom i suverenom dravom, jer je takvom priznaje vrhovni crkvenopolitiki autoritet kranske Europe. Papa pozdravlja kneza Branimira kao najdraeg sina, to je uobiajeni izraz kurijalne kancelarijske prakse, a ovaj mu zauzvrat obeava odanost svoju i cijelog svog naroda. Prijateljski odnosi hrvatskog vladara i rimskog prvosveenika upotpunjeni su tijekom godine 880. uzajamnom razmjenom poslanika. U doba drutvenih, kulturnih i religioznih promjena na prostoru zapadne kranske ekumene hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.-1089.) podupire reformnu politiku pape Grgura VII. (1073.-1085.), monog saveznika u obnovi Hrvatskog Kraljevstva
12

12 O naslovu i ulozi biskupa Hrvata v. M. BARADA, Episcopus Croatensis, Croatia sacra, 2/1932, str. 161-215; F. ANJEK, Crkva i krIanstvo u Hrvata, str. 125-129; F. ANJEK, Zagrebaka (nad)biskupija, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebake nadbiskupije 1094.-1994., Zagreb, 1994, str. 31. KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom, str. 85. Stjepan K. Saka, ugledni hrvatski orijentalist, Porfirogenetov tekst dovodi u svezu s pontifikatom pape Agatona (678.-681.) i njegovim izvjeem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680.) da misionari s uspjehom djeluju meu novoobraenim Langobardima, Francima, Slavenima.... Pod ovim posljednjim Saka vidi Hrvate, jedini slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom dodiru s kranstvom. Usp. S. K. SAKA, Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu, Croatia sacra, 1/1931, str. 1-84; F. SANJEK, Poeci kranstva u Hrvata, str. 204; F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 47. F. ANJEK, Kranstvo na brvatskom prostoru, str. 239. M. MATIJEVISOKOL, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII, Split, 1990, str. 50: Nam in die ascensionis Domini (...) sursum manibus benediximus tibi et omni populo tuo omnique terretue, ut hic et in eternum corpore simul et anima saluatus et principatum terrenum, quem habes, prospere et securiter regere possis. Usporedan hrvatski prijevod otisnut je na str. 51: Blagoslovili smo tebe i sam tvoj narod kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vjenosti moe tijelom i duom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju ima.

13

14 15

koje se uz papino dravnopravno priznanje afirmira i na meunarodnom planu. Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim naelima prava i pravednosti, odlikuje se drutvenom ravnoteom, relativnim gospodarskim prosperitetom i kulturnom izgradnjom cjelokupnoga hrvatskog teritorija. Iz teksta Zvonimirove zavjernice papi, u listopadu 1075., saznaje se da ga je, nakon izbora za kralja, opat Gebizon, izaslanik pape Grgura VII., zastavom, maem, ezlom i krunom u crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstava Hrvatske i Dalmacije.16 Novookrunjeni hrvatski kralj, kojeg su narod i kler prije samog ina krunjenja jednoglasno aklamacijom izabrali za kralja, u znak zahvalnosti odluno izjavljuje da e u svemu uvati vjernost prema Apostolskoj Stolici. Valja podsjetiti da ceremonijal izbora i krunjenja kralja Zvonimira slijedi rimski protokol, kakav je bio na snazi u Carigradu. Papin izaslanik opat Gebizon okrunio je Zvonimira nakon to su ga narod i kler jednoglasno izabrali (aklamirali) za kralja Hrvatske i Dalmacije. Slian postupak prieljkivao je na Boi godine 800. i Karlo Veliki, kad ga je papa Lav III. u bazilici sv. Petra u Rimu okrunio za cara. Karlov biograf Einhard (Eginhard) pie da je car bijesan napustio baziliku sv. Petra jer ceremonijal krunjenja nije slijedio rimski protokol, jer ga je papa okrunio prije aklamacije naroda. Na taj nain papa je elio naglasiti da je car primio vlast od Boga posredovanjem Petrova nasljednika, dok je Karlo Veliki zastupao laiko poimanje vlasti, to je izriito naglaeno pri krunjenju i posveti bizantskih careva: inu krunjenja, koje obavlja patrijarh, prethodi narodni izbor (aklamacija). Ovaj naoko beznaajni nesporazum bio je poetak stoljetnih sukoba izmedu carstva i papinstva na podruju zapadnoga kranstva. Zvonimirovo je krunjenje obavljeno u skladu s rimskim protokolom krunjenja i posvete bizantskih careva.17 Zvonimirova prisega vjernosti ili zavjernica odraz je crkvenih i drutvenih prilika onoga doba. Hrvatski se suveren obvezao da e promicati pravednost i potivati dostojanstvo ljudske osobe te e se odluno suprotstavljati prodaji ljudi u bilo kojem obliku i primoravanju slobodnih na podreenost i ropstvo. Hrvatski se kralj odrie prava na laiku investituru, Crkvi on obeava pomo u suzbijanju simonije i nikolaitizma, a kao uvjereni kranin sprjeavat e sklapanje nezakonitih i razvrgavanje zakonitih brakova u vremenu kad su konkubinat i nezakonite veze mukaraca i ena bile svakodnevna pojava i kad se enidba smatrala samo graanskom ustanovom, pa nazonost i blagoslov sveenika nisu uvijek bili nuni za njezinu valjanost.

Prisega vjernosti i obveza plaanja godinjeg prinosa od dvjesto bizantskih zlatnika ne umanjuju ugled Zvonimira kao samostalnog vladara jedne suverene
16

J. STIPII M. AMALOVI, Dtplomatiki zbomik, I, 109, str. 139-140; N. KLAI, Izvori, str. 68; Kralj Zvonimir. Dokumenti i spomenici, Zagreb, 1990, str. 17-18; F. ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata, str. 137. Usp. F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica u svjetlu crkvenopolitikih odrednica grgurovske reforme, u: Zvonimir kralj hrvatski (zbornik), Zagreb, 1997, str. 27-35. EGINHARD (EINCHARD), Vita Karoli Magni Imperatoris 28, Paris, 1994, str. 80 (s usporednim francuskim prijevodom, str. 81). Usp. F. ANJEK, Crkva i krIanstvo, u: Hrvatska i Europa: kultura, znanost, umjetnost, sv. I, Zagreb (HAZU), 1997, str. 232, bilj. 43.

17

drave. Nije rije o podlaganju hrvatskog vladara i njegove zemlje papinom svjetovnom vrhovnitvu i izvravanju uobiajenih vazalnih obveza, kao to su isticali neki hrvatski povjesniari (M. Kostreni), nego samo o priznanju duhovnog autoriteta Rimske crkve i Petrovih nasljednika nad kranskim svijetom. Uzajamni interes hrvatskog kralja i pape reformatora nalazi potvrdu u povijesnim vrelima. Papa Grgur VII., naime, pismom od 4. listopada 1079. podsjea istarskog grofa Vezelina, podanika Svetog Rimskog Carstva, da je Apostolska Stolica dala kraljevsku krunu hrvatskodalmatinskom kralju Dmitru Zvonimiru te e svaki neprijateljski pokuaj protiv njega smatrati napadom protiv iste Apostolske Stolice. Stoga papa Hildebrand prijeti i nareuje Vezelinu da se ne bi usudio na ve spomenutog kralja dii oruje, imajui na umu da, to god poduzme protiv njega, istodobno to isto ini i protiv Apostolske Stolice. Dmitar Zvonimir, dodue, plaa dvjesto bizantskih zlatnika kao tributum ili pensio, kao to to ine Vilim Osvaja ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se na consilium (povjerljivost), zaklinje adjidelitatem sacramento (vjernost), ali ni u kojem sluaju na auxilium et tutionem (pomo i zatitu) odnosno servitium sancti Petri to ine vojvode Spoleta i Beneventa koji su lenski podanici Papinske Drave niti svoje kraljevstvo (dominium!) stavlja in ius et proprietatem sancti Petri pod vlast i u posjed svetog Petra.18 Pod vodstvom Gerarda, legata pape Grgura VII., nacionalni sabor dalmatinskih i hrvatskih biskupa 1074./1075. rehabilitira glagoljatvo i poduzima korjenitu obnovu klera i crkvenih struktura, a splitski nadbiskup Lovro, Zvonimirov duhovni otac i savjetnik, godine 1075. posveuje Formina, biskupa oivljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je neko stolovao hrvatski biskup Grgur Ninski (oko 900.929.).19

Pape, glagoljatvo i irilometodska batina u Hrvata


Kranstvo Slavena, podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem dvaju razliitih crkvenih obreda, ali i dviju crkvenih jurisdikcija, izraava dvije specifine orijentacije ranosrednjovjekovne europske civilizacije. Podruja Hrvata, Slovenaca, Moravljana, eha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena pripadaju jurisdikciji Rima i kulturnocivilizacijskom utjecaju Zapada, a Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bjelorusi, Srbi i Ukrajinci dio su istone (pravoslavne) kranske ekumene, one u zajednitvu s ekumenskim patrijarhom u Carigradu. Neovisno o nekim duboko uvrijeenim razlikama, nastalima pod utjecajem klera istonog i zapadnog obreda tonije, pod utjecajem punog jedinstva Crkve prije istonog raskola (1054.), obje zone zadravaju dosta slinosti i paralelizama,
18

Usp. F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 30-33; F. ANJEK, Grgurovska obnova u Zvonimirovoj Hrvatskoj, u: Deveuto godina Baanske ploe (1100.-2000.), Baka, 2000, str. 84. Papinska pisma i interventi u drugoj polovici stoljea odraz su nastojanja Rimske kurije da se u Hrvatskom Kraljevstvu ostvare temeljne odrednice ope crkvene obnove. Odmah nakon zavretka rimske sinode 1074. papa Grgur VII. alje u Hrvatsku svojeg osobnog zastupnika Girarda da na nacionalnom saboru dalmatinskih i hrvatskih biskupa u Splitu 1074./1075. utvrdi smjernice obnove. Na saboru su rehabilitirani crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljai, koju je pokrajinska sinoda petnaestak godina prije (1060.) osudila, a papa Nikola II. zabranio (1061.). Usp. F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 27-35; F. ANJEK, Grgurovska obnova, str. 86.

19

jer ih povezuju ne samo istovjetne kranske vjeroispovijesti nego i zajednika slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se sauvao u slavenskih naroda i takoer oblikovao njihovu viziju svijeta, nadnaravnog, ovjeka i drutva. Glagoljica, koju anonimni pisac irilova itja smatra darom veim i dostojnijim negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i prolazno bogatstvo,20 povijesno je zajamena u Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je opsegom upotrebe i vremenskim trajanjem od tisuu godina ostavila najdublji trag na hrvatskome nacionalnom prostoru. Glagoljsko pismo nailazi na svestranu uporabu ponajprije u Istri, Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, ali je isto tako prisutno i u Lici i Krbavi, junoj Dalmaciji i Hercegovini, u junim predjelima zagrebake dijeceze i na prostoru dananje banjaluke biskupije.21 Hrvati su jedini narod na prostoru zapadne kranske ekumene s tisuljetnom liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku, prvobitno na crkvenoslavenskom, a zatim na ivom hrvatskom jeziku, to je doista izvorna, jedinstvena pojava. Od vremena samostalne narodne drave pa sve do sredine stoljea glagoljica se u Hrvatskoj upotrebljava kao pismo kojim su se prepisivali biblijski kodeksi, bogotovni tekstovi, djela nabone i svjetovne knjievnosti najirega spektra, upne matice, kronike, knjige samostanskih rauna, notarski spisi, a upotrebljuje se i u svagdanjem ivotu. Papa Nikola I., koji je 867. pozvao u Rim slavenske apostole Konstantina (irila) i Metoda, vjerojatno nije o njima znao nita pouzdano. Njegov nasljednik, papa Hadrijan II. (867.-872.), doekao ih je s dunim potovanjem, jer su sa sobom donijeli posmrtne ostatke na Krim prognanog pape Klementa Rimskog (t99.). Papa Hadrijan II. ne samo da je odobrio glagoljicu kao liturgijsko pismo nego je odredio da se slavenske bogoslune knjige za vrijeme ponoke izloe na glavnom oltaru u rimskoj crkvi sv. Marije od Jaslica i zaelio da Konstantin i Metod s uenicima treu boinu misu pjevaju u bazilici sv. Petra na slavenskom jeziku. Papa Hadrijan II. (867.-872.) i njegov nasljednik Ivan VIII. (872.-882.) s dunom panjom primaju slavenske apostole. Zbog propusta Rima da Bugarima poalje biskupe, ovi su se okrenuli Carigradu, drugom Rimu, iako su jurisdikcijski posredovanjem ohridskog metropolita potpadali pod prvi Rim. Pape u Konstantinu irilu i Metodu vide svoje sumiljenike i suradnike preko kojih e nastojati osigurati prostor koji su naselili Slaveni i pokuati vezati ih uz Zapad. Obnova srijemske biskupije s Metodom na elu u oima rimskog prvosveenika zamiljena je kao konano rjeenje crkvenog ustrojstva Panonije i Ilirika. Kad je Metod imenovan legatom Apostolske Stolice za slavenske narode, sigurno se njegov crkvenoupravni i duhovni autoritet mogao osjetiti i u Branimirovoj Hrvatskoj, jer su se ve tada Hrvati susreli s irilovim i Metodovim knjigama i sa slavenskim pismom, te su poeli izgraivati pisanu kulturu (ne samo) na latinskom jeziku i pismu (nego i) na hrvatskom (slavenskom) jeziku i pismu.22 U lipnju 880. papa Ivan VIII., odobravajui slavensko pismo, koje je pronaao filozof Konstantin (iril), a kojim se dostojno slavi Boga, proroki istie da zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili ita sveto evanelje ili boanska itanja Novoga i Staroga saveza, dobro prevedena i protumaena, ili
20 21 22

Vita Constantini, XIII, 18; usp. F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 221.

Usp. B. FUI, Kultumopovijesni vidovi glagoljske epigrafike, Croatica christiana periodica, VII (1983) 12, str. 135-189 Usp. J. BRATULI, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995, s posebnim osvrtom na glagoljicu u duhovnosti i kulturi hrvatskoga naroda, str. 5-30.

ako se pjeva itava `sluba asova' na tom istom slavenskom jeziku. Onaj, naime, koji je stvorio tri glavna jezika hebrejski, grki i latinski stvorio je i sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu. 23 Ni pismo pape Stjepana V. (885.-891.), kojim se zabranjuje slavensko bogosluje, nije moglo zaustaviti povijesna kretanja u Hrvatskoj, gdje su glagoljica i bogosluje na narodnom jeziku uhvatili duboke korijene, koji se nisu dali iskorijeniti ni kasnijim zabranama. Uoi Prvoga splitskog sabora (925.) papa Ivan X. (914.-928.) obraa se ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihovilu, izvrsnom vojvodi Humljana (...) i itavom narodu koji obitava Slavoniju i Dalmaciju, za koje vrhovni sveenik ne sumnja da pripadaju prvencima Apostolske i Ope Crkve, potiui ih da svoju najmlau djecu od malih nogu daju na nauke, podrazumijevajui da to budu latinski studiji, jer koji bi se izabrani sin svete Rimske crkve, kao to ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu) rtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku.24 Pod predsjedanjem Teuza, legata pape Nikole II. splitski sabor godine 1060. pod prijetnjom izopenja (zabranjuje) da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljai) promaknu u svete redove ako nisu nauili latinski 25 kako se razabire iz pisma kojim papa Aleksandar II. godine 1063. potvruje zakljuke navedenoga sabora. Nigdje se izriito ne zabranjuje ni slavensko bogosluje ni kleriko reenje glagoljaa sa znanjem latinskog. Protupapa Honorije II. (1061.-1064.) istodobno doputa slavensko bogosluje te se ono bez zapreka iri meu njegovim pristaama uz hrvatsku obalu.26 Pristaa reformnih ideja pape Grgura VII (1073.1085.), hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075. 1089.) spretnom je politikom uspio dobiti Dalmatinsku Marku, Istru do Labina, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke, auz neznatne materijalne rtve dobiva od pape krunu i priznat je vladarom i u Dalmaciji.27 Da se Hrvatska sauvala u svojim povijesnim granicama, a i Hrvati kao politiki narod, nemale zasluge ima Katolika crkva, osobito pape koji stoljeima na Hrvatsku i na Hrvate gledaju kao na zaseban politiki subjekt. Pripomogla je nedvojbeno i glagoljica s bogoslujem na narodnom jeziku, po emu se Hrvatska i Hrvati razlikuju od drugih politikih entiteta i naroda na podruju zapadne kranske ekumene. Godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa, imajui na umu da je jezik podreen stvari a ne stvar jeziku, papa Inocent IV. potvruje uporabu glagoljice i narodnog jezika u bogosluju, ali samo u onim krajevima u kojima se ve upotrebljavaju. Iz papina odgovora senjskom biskupu proizlazi da u Slavoniji (tj. u Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje sveenstvo dotine zemlje tvrdi da ga ima jo od bl. Jeronima.28 Slino je doputenje 1252. dano omialjskim benediktincima na
23

IVAN VIII, Industriae tuae, u prijevodu A. Fazinia, v. F. ANJEK, Pape, slavenski apostoli i arilometodska batina u Hrvata, Bogoslovska smotra, LI (1981) 1, str. 16 24 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatikt zbornik, I, 24, str. 34: Vnde hortamur uos (...) ut uestros tenerrimos pueros a cunabulis in studio litterarum deo offeratis. Usp. N. KLAI, Izvori, str. 32; F. ANJEK, Povijesni razvoj visokoga kolstva u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na 1874. godinu, u: zborniku Matija Mesi, prvi rektor Sveuilita u Zagrebu, Zagreb Slavonski Brod, 1997, str. 131. 25 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbornik, I, 67, str. 96: Item. Sclavos, nisi Latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...) omni modo prohibemus. Usp. N. KLAI, Izvori, str. 59.
26 27

Usp. N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, str. 368-375; F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 34

Zvonimirova zavjernicau papi Grguru VII. jedan je od najljepih tekstova naega srednjovjekovnog latiniteta, a Baanska ploa, napisana glagoljicom i hrvatskim jezikom, stoji na poetku hrvatske knjievnosti kao dragi i ugaoni kamene (J. Bratuli). Zanimljive misli o glagoljici i Baanskoj ploi daje akademik Lujo Margeti (Baanska ploa, Rijeka, 2000) 28 T. SMIIKLAS, Diplomaticki zbornik, sv. IV, Zagreb 1906, str. 343; N. KLAI, Izvori, str. 147; F. ANJEK, irilometodska batina, str. 127; M. BOGOVI, Put glagoljice od redovnika preko seoskih sveenika do biskupskoga dvora. U povodu 750e obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.), Croatica christiana periodica, XXII (1998) 41, str. 62: Episcopo Sceniensi. Porrecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius

Krku za redovnikesveenike Slavene koji ne mogu uiti latinski.29 Juraj iz Slavonije, sedamdesetih godina XIV. stoljea student Sorbone, a zatim profesor Parikog sveuilita, zapisat e oko 1390. da je hrvatski biskup bio prvi koji je, poznajui oba jezika, latinski i hrvatski, misnu rtvu slavio as na jednom, as na drugom jeziku. Ueni Hrvat navodi da se glagoljicom, koju naziva hrvatskim alfabetom (alphabetum chrawaticum), podjednako slui kler u Istri, za koju tvrdi da je dio hrvatske domovine, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva preciznije, biskupija Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, ibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora i Senja.30 Stav pape Inocenta IV. u vezi s crkvenoslavenskom liturgijom u Hrvata potaknut e razvoj glagoljskog pisma i knjievnosti. Od tog se vremena glagoljica slobodno iri, prepisuju se i sastavljaju vani liturgijski i neliturgijski tekstovi, glagoljsko se pismo upotrebljava i u profanim poslovima (pravni tekstovi, notarski spisi, oporuke itd.). Hrvatski glagoljai ne zaboravljaju zasluge papa u vezi s glagoljicom, pa ih redovito spominju pri datiranju: V to vrime bie otac vrhovni gospodin papa Inocencij (IV), V vrime svetago oca pape Aleksandra (IV), kada umri blaeni mu papa Martin (V)31 itd. Nikola Modruki (t1480.), prijatelj nekoliko papa (Kalist III., Pio II., Pavao II., Siksto IV.) i poslanik Svete Stolice u Bosni i u Ugarskoj, slovio je kao odluan branitelj glagoljice, koju je po Hrvatih i Dalmaciji (...) od svetoga Jeronima narejene sveta mati Rimska crikva vele asno prijela. 32 I ve spominjani Juraj iz Slavonije (1416.), prepisujui Jeronimovo pismo Sofoniju, uz izjavu velikoga crkvenog pisca da je na na (tj. latinski) jezik svojedobno preveo gotovo sve Psalme, hrvatski je glagolja na margini pojasnio: Ovdje se radi o prijevodu Psaltira na slavonski (tj. hrvatski) jezik.33 Na Tridentskom saboru (1545.-1563.) glagoljicu i glagoljae odluno brani krki biskup dominikanac Albert Dujam Glirii (1550.-1564.).34 Za protestantske krize hrvatski glagoljai objavljuju knjige na svim trima pismima latinici, glagoljici i bosanici za sveeniku subrau na prostoru od Istre do Carigrada, ne optereujui se odve idejnim i vjerskim razlikama izmeu protestantizma i katolianstva. Matija Vlai Ilirik (1520. 1575.), najugledniji hrvatski protestantski pisac i inicijator poznatih Magdeburkih centurija, u papi otkriva negativnog imbenika koji je kroz povijest ometao kranstvo da se
terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde ut illis efficiaris conformis, et in terre consuetudinem in qua consistis episcopus immiteris, celebrandi divina secundum dictam litteram a nobis supplicitar licentiam postulasti. Nos igitur, attendentes quod sermo rei et non est res sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus ubi de consuetudine observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium conce- dimus postulatum (...) Datum Lugduni, iiij. kalendis aprilis (tj. 29. oujka), (pontificatus nostri) anno Ve. 29 M. BOGOVI, Putglago jice, str. 60 (prema Diplomatic`kom zborniku, IV, 479).
30

F. ANJEKJ. TANDARI, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60. do 1416.), profesor Sorbonne i pisac, kanonik i penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23 (7); F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 270-275. 31 F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 88
32 33 34

F. ANJEK, Ibidem.
ANJEK J. TANDARI, Juraj iz Slavontie, str. 7 Usp. S. KRASI F. SATTA, Albert Dujam Glirii, hrvatski teolog na Tridentskom saboru, Zbornik nadbiskupa metropolite dr. F. Frania, Split, 1987, str. 388-394 i 405; S. KRASI, Papinski dekreti iz 1622. i 1623. o osnivanju katedri za hrvatskijezik na europskim visokim kolama i sveuilitima, Povijesni prilozi, 16/1997, str. 75.

razvije kao snana Isusova poruka svijetu (J. Bratuli). Vlai e Katalogom svjedoka istine i Centurijama potaknuti ne protestantske, nego katolike povjesniare na kritiko istraivanje crkvene povijesti.35 Papa Urban VIII. (1623.-1644.) potaknut e isusovca Bartola Kaia da priredi hrvatsku redakciju Rituala rimskog (1640.), objedinjujui bogoslunirri jezikom raspreno i razjedinjeno tijelo nacije (J. Bratuli). Spomenuti papa financira i tiskanje glagoljskog Misala (1631.) te je o svojem troku dao dopremiti u Rim vei broj glagoljskih rukopisnih brevijara, misala i lekcionara. Rimsko duhovno ozraje potaknut e Jurja Kriania (1618. 1683.) da razmilja o Moskvi kao duhovnom sreditu koje e zajedno s Rimom slavenske katolike narode obraniti od Germana i Turaka. Inicijativom pape Klementa XI. (1700.-1721.), podrijetlom iz Albanije, koji je trogirskog dominikanca i zagrebakog biskupa Augustina Kaotia 1702. proglasio blaenim, tiskani su glagoljski Misal (1706.) i prvi svesci za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest prevanog djela Illyricum sacrum talijanskog isusovca Danijela Farlatija i suradnika. Preporod hrvatskog glagoljatva na prijelomu XIX. i XX. stoljea ima dva velika pokrovitelja, papu Lava XIII. i bosanskosrijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U Rimu godine 1905., u redakciji Dragutina Paria, posljednji je put tiskan hrvatski glagoljski misal, koji iz liturgijske uporabe 1927. istiskuje latinicom transkribirani Vajsov misal. Ovo izdanje glagoljskog misala odobrio je papa Pio X., koji je bio rodom iz Venecije i nesklon glagoljici. Poloaj hrvatskoga glagoljatva na razmeu istone i zapadne kranske ekumene jedan je od najizrazitijih aspekata irilometodske batine, u kojemu i hrvatska glagoljaka knjievnost oznauje prostor civilizacijskog i kulturnog susreta izmeu Rima i Carigrada u slubi europskog knjievnog i vjerskog jedinstva. Vitalnost irilometodske tradicije hrvatsko glagoljatvo prenosi kroz stoljea sve do modernih vremena, a narodni jezik u bogosluju Zapadne crkve, dar koji su Hrvati oduvijek uivali, moda je ba njihovom zaslugom s Drugim vatikanskim saborom postao ope dobro cijele katolike ekumene.

Pape i heterodoksna gibanja u Hrvatskoj


Nakon izjalovljenih milenaristikih iekivanja tijekom XI. i XII. stoljea na podruju zapadne kranske ekumene pojavljuje se razdoblje obnove. U novonastalim gradovima s kolektivnom samoupravom do izraaja dolazi novi tip ovjeka koji na budunost gleda neovisno o feudalnim strukturama, ali u sredini s naglaenim individualizmom i tenjom za uspjehom pod svaku cijenu sve je vie i onih koji se u takvom drutvu ne snalaze, kao to je sluaj sa sezonskim radnicima i nemalim brojem skitnica, koji slijede zov brojnih propovjednika religije bez Idera i klerike dominacije. Albigenzi, katari, patareni i ostali zagovornici dualistikog svjetonazora svojim pesimizmom ugroavaju temelje ondanjega drutva. Njima se zajednikim silama suprotstavljaju Crkva i Drava.
35

Rijetki protestantski povjesniari slijede Vlaieve povijesne koncepcije, ali ih zato prihvaaju ugledni katoliki povjesniari poput Baronia, Medine, Sandersa i dr. Usp. F. ANJEK, Matija Vlai Ilirik (1520.-1575.) kao povjesniar, Dani Hvarskog kazalita, Split, 1992, str. 108.

U XII. stoljeu krivovjerci dualistikog usmjerenja djeluju i u Hrvatskoj. Njihova se zajednica isprva naziva Crkvom dalmatinskom (1167.), zatim Slavonskom crkvom (poslije 1210.) i, konano, od sredine XIII. stoljea, Crkvom bosanskom. Spomenute krivovjerce dualistikog svjetonazora osuuje splitska sinoda godine 1185. U potvrdi sinodalnih zakljuaka papa Urban III. (1185.-1187.) preporuuje hrvatskim biskupima da ne dopuste osnivanje svjetovnjakih zajednica koje se nazivaju bratstvima.36 Prve vijesti o heterodoksnom kranstvu u Bosni stiu u Rim iz Duklje na prijelomu XII. i XIII. stoljea, na temelju kojih 11. listopada 1200. papa Inocent III. pie hrvatskougarskom kralju Emeriku da je njegov vazal bosanski ban Kulin dao sigurno utoite i zatitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira. tovie, plemeniti mu Kulin, ban bosanski, potuje ove krivovjerce vie od samih katolika, nazivajui ih naprosto kranima.37 U pismu upuenu splitskom nadbiskupu Bernardu, isti papa 21. studenoga 1202. istie da u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su ozbiljno osumnjieni i jako ozloglaeni (pristalice) osuenog katarskog krivovjerja. Ban Kulin, koji sebe ne smatra pozvanim baviti se teolokom problematikom, moli papu da u Bosnu poalje kompetentne ljude koji e njega i podanike mu poduiti u spornim pitanjima. Ivan de Casamare, izaslanik pape Inocenta III., stie u Bosnu zimi godine 1202./1203. i na crkvenodravnom saboru odranom 8. travnja 1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (dananja Zenica), u prisutnosti bana, vlastele, predstavnika klera i mnogobrojnog naroda, uspijeva privoljeti prvake onih ljudi koji se u Bosni na poseban nain nazivaju povlasticom kranskog imena (da) u ime svih koji pripadaju njihovu bratstvu, a bili su ozloglaeni kao raskolnici i oklevetani kao pristalice manihejske sljedbe, unaprijed se odriu krivovjerja i raskola te e ubudue djelovati u zajednitvu s Rimskom crkvom, potujui njezin nauk i obiaje.38 Bilinopoljska abjuracija bosanskih krstjana posluit e papi Inocentu III. kao model za statutarnu potvrdu junofrancuskih siromanih katolika (1207.) i talijanskih humihjata (1208.). Bosanskohumski krstjani slijede primjer kranskih zajednica iz prvih stoljea Crkve i odluno se protive etatistikoj politici ugarskog dvora koji se unutranjim religioznim previranjima u Bosni koristi da bi uz pomo kriara slomio njezine tenje za samostalnou. Papa Grgur koji je po svojem legatu Jakovu de Pecoraria 1233. domaeg biskupa glagoljaa razrijeio uprave bosanskom biskupijom, u dva navrata, 1233. i 1238. godine, uzima u zatitu sv. Petra i Apostolske Stolice bana Mateja Ninoslava od napada Kolomanovih kriara. Grgur IX. tijekom 1238. izuzima bosansku dijecezu iz nadlenosti dubrovake metropolije, a 1247. njegov nasljednik Inocent IV. stavlja je pod jurisdikciju kalokog nadbiskupa. Nasljednik Ivana iz Wildeshausena, biskupa odstupnika zbog kriarskih upada u Bosnu, Ugrin Ponsa prenosi rezidenciju bosanskih biskupa u akovo (1252.). Na taj je nain, ironijom povijesti, prostor
36

T. SMIIKLAS, Diplomatiki zbomik, sv. II, Zagreb, 1904, str. 202-203; F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 1975, str. 49; F. ANJEK, Crkva i kr.lanstvo, u: Hrvatska i Europa, sv. II, Zagreb, 2000, str. 236-237; F. ANJEK, Srednjovjekovna povijest (izabrani tekstovi), Zagreb, 2000, str. 135. 37 Usp. F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, str. 56-57; Crkva i kranstvo 2, str. 237-238 38 F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, str. 59-62

bosanske katolike biskupije preputen utjecaju heterodoksnih krstjana, koji na jugoistonim granicama zapadne kranske ekumene organiziraju snanu Crkvu bosansku, koja na tlu srednjovjekovne bosanske drave prua utoite i monu zatitu krivovjercima najrazliitijih opredjeljenja i postaje simbol otpora naih dana, to se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim krajevima kranstva.39 Jak utjecaj heterodoksnih krstjana u XIII. i XIV. stoljeu bio je stalni izazov Rimskoj kuriji. Dominikancima se u raspravama s krivovjercima prikljuuju franjevci. Papa franjevac Nikola IV. godine 1291. povjerava svojoj redovnikoj subrai inkvizitorska prava u Bosni i Humu. Na pitanje Bartola de Alverna, vikara bosanskih franjevaca, smiju li krtavanje povjeriti sveenicima ovih krajeva koji ele slijediti na (tj. rimski) obred krtenja, ali su neuki i nekanonski reeni, Grgur XI. godine 1373. odgovara: Drimo da spomenuta braa (franjevci) mogu dopustiti da ovi neuki sveenici krste, ali pod uvjetom da tu ne bude nikakva dogovora naopake volje. U pismu od 7. oujka 1402. papa Bonifacije 1X. izjavljuje da su franjevci u kratkom vremenu obratili petsto tisua (!) nevjernika. Broj je nedvojbeno pretjeran, ali je odraz bosanskih prilika na prijelomu XIV. i XV. stoljea, kad naglo slabi utjecaj heterodoksnih krstjana u korist franjevaca, pa brojni simpatizeri Crkve bosanske trae katoliko krtenje.40 Dubrovaki dominikanac Ivan Stojkovi, ambasador Parikog sveuilita kod pape Martina V. i cara Sigismunda, 7. prosinca 1422. u rimskoj bazilici sv. Marije Velike podsjea na opasnost od krivih nauka navodei kao primjer maniheizam koji se najprije pojavljuje u Aleksandriji kao iskrica iz koje je tinjao mali oganj, ali kako nije odmah uguen iz njega se razbuktao veliki poar, koji se proirio vrlo daleko tako da je zahvatio gotovo cijelu Crkvu, a traje sve do naih dana, to se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim kranskim krajevima.41 Stojkoviev suvremenik papa Eugen IV. s panjom prati vjerska zbivanja u Bosni. O dogaajima ga izvjeuje hvarski biskup Toma Tommasini, kojega papa u svojstvu legata alje na dvor Stjepana Tomaa (1443.-1461.). Tommasinijevim posredovanjem bosanski se kralj javno odrekao zabluda heretike Crkve bosanske i prigrlio vjeru Rimske crkve. 42 Iz papina pisma od 3. studenoga 1445. ini se da bosanski krstjani ne prihvaaju tajnu Utjelovljenja, istiu da su muka i uskrsnue Kristovo tek prividni znakovi bez stvarnog temelja, zastupaju avlovu jednakost s Bojom svemoi, odbacuju Stari a iskrivljuju Novi zavjet, osuuju enidbu i odreene vrste hrane, koje je
39

F. ANJEK, KrManstvo Bosne i Hercegovine, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 128; F. ANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani, Hrvatski narodni godinjak Napredak za 1996., Sarajevo, 1995, str. 185-186; F. ANJEK, Euzebije Fermendin i heterodoksno kranstvo na hrvatskim prostorima, u: 'ivot i djelo O. Euzebija Fermendina (zbornik radova), Naice, 1998, str. 100-101. 40 O Crkvi bosanskoj i krstjanima v. D. MANDI, Bogomilska Crkva bosanskih krsjana, Chicago, 1962 (reprint 1979); J. SIDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975; F. SANJEK, Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 1975
41

W. BRANDMLLER, Das Konzil von PaviaSiena 1423.-1424., sv. II, M0nster, 1974, str. 114; Hrvatska i Europa, str. 238-239: Manicheus siquidem in Alexandria parva ignis scintilla fuit, et quia non statim fuit extincta, in tantum ignem crevit, ut pene totam ecclesiam periclitaverit, et tam longe lateque se difudit, ut eciam usque ad hec nostra tempora duret, ut patet in regno Boecie (Croacie) seu Bosne et plerisque aliis partibus christianitatis. 42 . MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962, str. 34-35; F. ANJEK, Heterodoksno kranstvo u naim krajevima u Kapistranovo doba, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 88.

Bog stvorio za ovjeka a oni ih odbacuju kao neiste.43 Papa Nikola V. u veljai 1449. naglauje Tomaevu odanost Rimu, iako je svjestan neposrednog ugleda i politike moi krstjana, pod ijim su utjecajem mnogi plemii i baruni, posebno herceg Stjepan Kosaa i vojvoda Ivan Pavlovi. Ivan Kapistran, misionar Podunavlja i legat Apostolske Stolice za srednju i istonu Europu, poetkom srpnja 1455. javlja papi Kalistu III. da se velik broj bosanskih krivovjeraca, koji su ispovijedali patarensko vjerovanje, obratio vjeri Rimske crkve. Slavni propovjednik i branitelj Beograda protestira da papin tienik srpski despot ur Brankovi na granicama Bosne doputa i potie nasilno prekrtavanje katolika na pravoslavlje. Iz Kapistranova pisma proizlazi da se mnogi od bosanskih krivovjeraca patarenske vjere obraaju na rimokatoliku vjeru, iako nemali broj ovih radije umire bez vjere nego da prihvati vjeru Raana, tj. pravoslavlje.44 Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) u svojoj Kozmografiji istie da u Bosni nalaze utoite mnogi krivovjerci koje neki nazivaju manihejcima. Opasna je to vrsta ljudi koji ispovijedaju dva poela svih stvari, poelo dobrai poelo zla. Ovi odbacuju prvenstvo Rimske crkve i ne priznaju da je Isus iste naravi s Ocem. U svojim pak Komentarima pripovijeda kako je bosanski kralj stavio manihejce svojega kraljevstva pred izbor: ili da prihvate krtenje Rimske crkve ili da napuste Bosnu: Otprilike dvanaest tisua primilo ih je krtenje, a oko etrdeset (!) ili neto vie tvrdokorno je ustrajalo u krivovjerstvu te napustilo zemlju i nalo utoite u Humu kod vojvode Stjepana (Vukia Kosae), saveznika nevjernika. 45 Da si pribavi papinu potporu, Stjepan Toma alje u Rim tri predstavnika krstjana Jurja Kuinia, Stojsava Tvrtkovia i Radmila Vjeninia koji se 14. svibnja 1461. iste godine u bazilici sv. Petra, pred papom i brojnim auditorijem, sveano odriu `manihejskih zabluda'.46 Kardinal Ivan Torquemada, koji je po elji istoga papes predstavnicima krstjana vodio teoloku raspravu, napisao je Symbolum pro informatione manichaeorum regni Bosnae. S turskim osvajanjima nestaje i Crkve bosanske, iako se povijesno ne moe dokazati tvrdnja o njihovu masovnom pristupu islamu. Sauvana vrela podsjeaju da su mnogi ugledni krstjani potraili sigurnost u dubrovakim mirima ili na podruju mletake Dalmacije.47
43

43 D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 34; F. ANJEK, Pojam 'stvaranja' u Crkvi bosanskohumskih krstjana, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, XXI (1995) 1-2/41-42, str. 8. Anonimni redaktor glagoljicom pisanih Dijaloga pape Grgura (XIV. st.) duboko ali neverni bonane o nesrino kralevstvo bosansko na koga ni rosa ni da(d) ne padi Pokle rodi i shrani i brani tolike i takove jeretike ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela lovianskoga i da je blaena diva Marie bila anjel (...) To su neisti patarini v kralestvu prokletom bosanskom ki osujuju matrmonij i jili. Usp. E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjievnost, u: Povijest hrvatske knjievnosti, sv. II, Zagreb, 1975, str. 392; F. ANJEK Pojam 'stvaranja', str. 9. 44 E. FERMENDIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892, str. 222-225; F. ANJEK, Euzebije Fermenclin i heterodoksno kranstvo, str. 102-103. 45 PII II., Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt, vol. I, Citt22 del Vaticano, 1984, str. 316-317: Rex Bosne (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta. Duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta (!) aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, confugere. Usp. S. M. DAJA, Katolianstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austrougarske okupacije, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 165 46 PII II., Commentarii, str. 317. Usp. D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, 3/1932, str. 27-93; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 132; F. ANJEK, Srednjovjekovna povijest, str. 142. Tekst abjuracije predstavnika Crkve bosanske iz 1461. Vidi u: N. LOPEZ MARTINEZ V. PROANO GIL, Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (EI bogomilismo en Bosnia), Burgos, 1958, str. 131-132.
47

O nestanku Crkve bosanske v. A. MIJATOVI, Problem nestanka 'Crkve bosanske' u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, II (1978) 2, str. 1-16; F. ANJEK, Dobri muje' Crkve bosanskohumskih krstjana, Humski zbornik 4,

Djedu bosanskom, duhovnom predstojniku krstjana i biskupu Crkve bosanske, zapadni izvori pripisuju ulogu katarskog pape. Kardinal Konrad iz Uracha, legat Grgura IX. u Francuskoj, u lipnju 1223. izvjeuje francuski episkopat da se meu albigenzima pojavio stanoviti Bartol iz Carcassonnea koji djeluje u ime krivovjernog bosanskog pape. Inocent IV. poziva ugarski episkopat da se energinije suprotstavi krivovjerju in Bosniae partibus gdje je ono raireno ne samo u narodu nego i kod prvaka i uglednih ljudi dotine zemlje (...) u kojoj su krivovjerci dobro organizirani i imaju poglavara kojeg nazivaju papom.48

Pape u Hrvatskoj otkrivaju predzie kranstva


Hrvati u XVI. stoljeu, uz nebrojene rtve, napokon zaustavljaju otomanske osvajae u njihovu pobjedonosnom pohodu prema srcu Europe. Njihovo junako dranje sprijeit e daljnji turski prodor na mletaka podruja u sjevernoj Italiji i dalje u Furlaniju, Koruku, Kranjsku i tajersku, pa e njihovu domovinu pape nagraditi asnim naslovom predzia kranstva (antemurale christianitatis). U potrazi za ovim naslovom najee se u hrvatskoj historiografiji spominje ime pape Lava (1513.-1521.). U elji da materijalno i novano pomogne hrvatsku obranu, ovaj u pismu od 15. svibnja 1516. preklinje francuskog kralja Franju I.: Ako padnu (hrvatske) utvrde Jajce, Knin, Klis ili Skradin (...) Turcima e preko Jadranskog mora biti otvoren put do talijanskih zemalja.49 Dodue, u pismima Lava X. u vezi s Hrvatskom nigdje se izriito ne spominje izraz antemurale christianitatis, ali papa u hrvatskom otporu vidi bedem obrane protiv otomanskog prodora na Zapad. Spomenuti naslov, kojim je jo godine 1143. Bernard iz Clairvauxa oslovio kranske branitelje Edese, u vezi s Hrvatima i Hrvatskom prvi je upotrijebio Krsto Frankopan Brinjski u memorijalu upuenom 1523. papi Hadrijanu VI.: Sveti Oe! Hrvatska je predzie ili dver kranstva, a naroito pograninih zemalja Koruke, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi ona, sauvaj Boe, bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete medanim zemljama i put e do njih Turcima irom biti otvoren. Jer kada imadu Hrvatsku, ne treba im vie prelaziti ni rijeka, ni gora, ni mora i od toga (Europi) prijeti vea opasnost od nedavno zauzetih (...) Beograda (1521.) i Rhodosa.50 I u prethodnom stoljeu renesansni pape pokazuju velik interes za obranu Hrvatske. Potaknut carigradskim izvjeem Ivana Stojkovia, profesora Parikog sveuilita i animatora Baselskog sabora (1431.-1439.), koji 10. oujka 1436. javlja u Basel: Ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s istonim crkvama, Carigrad e pasti u turske ruke, a poslije toga treba oekivati da e i HrvatskoUgarsko Kraljevstvo biti opustoeno mnogo nemilosrdnije nego prethodnih godina.51 Papa Eugen IV. nastoji mobilizirati europske vladare da
Zagreb Stolac, 1999, str. 129-131; F. SANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 240.
48

J. IDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici XIIL stoljea, Zgodovinski asopis, 6-7/1952-1953, str. 294-297; F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, str. 105-106.
49

E. PIVEVI, Pisma pape Leona X. o stanju u Hrvatskoj, Mogunosti, )0C(VII (1989) 12, str. 1185 1186; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 224-225; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 245-247 50 V. GLIGO, Govori protiv Turaka, Split 1983, str. 356; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 246 51 Stojkovieva pisma od 10. oujka i 17. studenoga 1436. objavio je E. Cecconi (Studi storici sul Concilio di Firenze, Firenze

se zajednikim snagama odupru osvajakoj politici Otomanskog Carstva. Iz korespondencije Eugena IV. i Dubrovake Republike (1443.-1444.) vidi se da je isti papa na razliite naine pomagao obranu hrvatskih podruja. I njegov nasljednik Nikola V. (1447.-1455.) novano pomae obranu Dalmacije, Bosne i Huma. Papa Kalist III., pod zapovjednitvom Janosa Hunyadija (Sibinjanin Janka), organizira uspjenu obranu Beograda (1456.). Ova e pobjeda, bar na neko vrijeme, zaustaviti turski prodor prema Ugarskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Ueni humanist Enea Silvio Piccolomini kao papa Pio II. (1458.-1464.) nastoji pokrenuti kriarsku vojnu u obranu Europe od Turaka. Materijalno pomae obranu Hrvatske financiranjem gradnje stratekih utvrda, kao to je npr. tvrava Revelin uz dubrovaka Vrata od Ploa. Papa Pio II. htio je osobno iz Dubrovnika koordinirati kriarske operacije za osloboenje okupiranih kranskih zemalja na Balkanskom poluotoku, ali se njegov dolazak u Hrvatsku zaustavlja u Anconi, gdje je preminuo 14. kolovoza 1464.52 U jeku najeih turskih navala na hrvatski teritorij, tijekom XV. i XVI. stoljea, kada su ve izgubili svaku nadu u kransku solidarnost monih europskih zemalja, Hrvati se za pomo obraaju nebu. U prekrasno sroenoj prozi i stihovima hrvatskih humanista ove molitve suprotive Turkom izljev su narodne due i uvjerenja da nas samo Bog moe spasiti, kao to to izrijekom istie Marko Maruli u poruci upuenoj godine 1522. papi Hadrijanu VI.53 Valja imati na umu da su molitve i govori, koje su predstavnici Hrvata izrekli na crkvenim i dravnim saborima, pozivi upueni papama i europskim vladarima, potaknuli javno mnijenje i pokrenuli odgovorne na korisne inicijative, ali su prije i iznad svega svjedoci duhovne snage naroda koji u tim izuzetno tekim i traginim trenucima s vjerom u Boga i smionou hrabro ide ususret budunosti, siguran da se nebo ne moe ogluiti njegovu pravednom vapaju. Spomenute molitve, govore, poslanice i predstavke imuna Koiia Benje, Petra Lucia, Stjepana Posedarskog, Marka Marulia, Bernardina, Frana, Krste i Vuka Frankapana i mnogih drugih itatelj e nai u vrlo zanimljivim Govorima protiv Turaka.54 Turska osvajanja, izazov i prijetnja moralnom i fizikom unitenju hrvatskog naroda, opisana su u djelima i predstavkama Ivana Viteza od Sredne, Ivana esmikog (Janus Pannonius), Nikole Modrukog, Bartola urdevia i drugih. Poznati humanist, zagrebaki kanonik i ostrogonski nadbiskup, diplomati dravnik Ivan Vitez od Sredne (1400.-1472.), nakon poraza kranske vojske kod Varne u Bugarskoj (1444.), podsjea papu Eugena IV. na nepredvidive posljedice za Europu ako se njezini politiki voe ne ujedine i zajedniki organiziraju obranu od otomanskih napada. U pismu od 17. rujna 1448. Ivan Vitez podsjea papu Nikolu V. na injenicu da su Turci u zadnjih stotinu godina pokorili Grku, Makedoniju, Bugarsku, Albaniju i druge kranske zemlje te da je tuno spominjati se i sjeati svih tih mnogobrojnih zemalja koje su podnosile poraz za porazom, oholu porugu, pustoenje, pokolje, ropstvo, gubile vjeru, jer im je osvaja nametao tue obrede, obiaje, zakone i tui nevjerniki jezik, tako da nita sveto ni svjetovno nije ostalo
1869, str. ccxviiccxix i ccliiicclviii). Usp. F. ANJEK, Ivan Stojkovi i poeci humanizma u Hrvata, Mogunosti, XXXVII (1990) 1-2, str. 225; F. ANJEK, Ivan Stojkovi Dubrovanin (1392/95.-1443.) diplomat i pobornik europskih integracija, u: Hrvatska srednjovjekovna diploma- cija, Zbornik diplomatske akademije, Zagreb 1999, str. 136.
52

Usp. F. LISIAR, Program dubrovakog senata za doek pape Pija IL (1464.), Croatia sacra, 5/1933, str. 97-109; L. VOJNOVIC, Papa Pijo i Dubrovnik (1464), Novo doba, 14. I. 1934., str. 5; F. ANJEK, Crkva i krlanstvo 2, str. 246-247. 53 Epistola Domini Marci Marvli Spalatensis ad Adrianvm Pontificern Maximum de calamitatibvs occvrentibvs et exhortatio ad commvnem omnivm christianorvm vnionem et pacem, Romae, 1522, reprint, uvod i prijevod latinskog izvornika na hrvatski i engleski, ZagrebSplit, 1994 54 Priredio V. Gligo, Split (Logos) 1983

nedirnuto, nita nije ostalo neokaljano emu se moglo natetiti maem, nasiljem, ognjem i jarmom. Ivan Vitez sa zebnjom u srcu obavjetava papu da se neprijatelj kranskog imena uvrstio na rubovima ovog naeg (Hrvatsko Ugarskog) Kraljevstva i nae (hrvatske) domovine, koja se dosad obranila oslanjajui se na svoje snage.55 Godine 1479. Dubrovanin Matej Ranjina izvjeuje papu Siksta IV. o mogunostima i uvjetima mira s Turcima. Matej Ranjina, pravni savjetnik i tajnik kardinala Giuliana della Rovere, kasnijeg pape Julija II. (1503.-1513.), sugerira Sikstu IV. naela suivota krana i muslimana, naglaujui da se nevjernicima ne smije nametnuti rat ako oni ele s kranima ivjeti u miru.56 Osnutkom rimske Kongregacije za irenje vjere (De propagandajide) pape Grgur XV. (1621.-1623.), Urban VIII. (1623.-1644.) i njihovi nasljednici duhovno i novano pomau hrvatska podruja pod turskom okupacijom. Ta je pomo osobito dragocjena u prosvjeti, odgoju i etikom ustroju Hrvata pod turskim vrhovnitvom.57

U izgradnji jedinstvene kranske ekumene


Zbog posebnoga zemljopisnog poloaja i specifinih povijesnih okolnosti u kojima se susreu i proimaju grka i rimska civilizacija, Hrvatska u oima papa znai prostor za susrete i dijalog (Pavao VI.) u kojemu se stoljeima njeguje unionistiki duh kranskog zbliavanja. Odmah po svojem izboru, papa Nikola IV. apelira na srpskog kralja Uroa da prihvati sjedinjenje s Rimskom crkvom. U pismu od 23. srpnja 1288. papa se ispriava to osobno ne moe do srpskog vladara, ali mu alje dva franjevca, Marina iz Kotora i Ciprijana Barskog, siromanih zemaljskim dobrima ali vrlo bogatih znanjem o boanskim stvarima.58 U doba drutvenih, politikih i religioznih lomova u Europi, u XV. i XVI. stoljeu, snane hrvatske linosti poput Ivana Stojkovia (t1443.), Andrije Jamometia (t1484.), Marka Marulia (t1524.) i drugih izvanrednom pronicljivou duha i neiscrpnom energijom potiu obnovu Crkve, sjedinjenje krana, kulturno i politiko jedinstvo europskih naroda, batinika jedinstvene rimskokranske civilizacije i kulture. Stojkovieve rasprave s husitima na Baselskom koncilu (1433.) i pregovore s predstavnicima istonih kranskih zajednica u Carigradu (1435. 1437.) pomno prati papa Eugen IV. Ueni se Dubrovanin zauzima za jedinstvenu kransku ekumenu, a u opem saboru vidi jedinu moguu zajedniku tribinu s
55

M. KURELAC, Hrvatski humanisti rane renesanse, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 101-102; F. ANJEK, Crkva i kranstvo, str. 247.
56

M. KURELAC, Matej Ranjina i mogunost mira izmeu Venecije i Porte: Poslanica papi Sikstu N. godine 1479., Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 179-182; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 247
57

Usp. S. M. DAJA, Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, str. 166-177; F. ANJEK, KrIanstvo Bosne i Hercegovine, str. 142148. Usp. F. ANJEK, Kranstvo Bosne i Hercegovine, str. 141

58

pravom na slobodnu debatu. Uvjeren da e se jedinstveni Zapad u zajednitvu s kranskim Istokom mnogo uspjenije suprotstaviti otomanskoj ekspanziji, ueni Dubrovanin marljivo prikuplja znanstvena djela najireg spektra, koja e pridonijeti povezivanju kranskih zajednica i brem napretku europske znanosti u osvit humanizma. Iz svoje ambasade u Carigradu Stojkovi, vidjeli smo, poruuje papi i saboru: Carigrad e pasti u turske ruke, ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s Istokom, a tada e biti ugroene njegova domovina Hrvatska i cijela srednja Europa.59 Papa Eugen IV. nije se ogluio na apele hrvatskog teologa, ija je nedvojbena zasluga da su predstavnici Istone crkve, predvoeni carem Ivanom VIII. Paleologom i patrijarhom Josipom II., prisustvovali Firentinskom saboru, na kojem je 1439. sveano potpisan akt jedinstva, koji e imati veliko znaenje za slavenske zemlje i narode. Dok su Grci usmjeravali razgovore na organiziranje zajednike obrane od Turaka, predstavnici slavenskih naroda bili su skloniji stvarnim razgovorima o vjerskom jedinstvu Rima i istonih crkava.60 Izaslanik Baselskog sabora u Carigradu (1435.-1437.), Stojkovi poziva predstavnike pravoslavlja na raspravu o uspostavi crkvenog zajednitva. Odbili su ga, ini se, samo Srbi. Naime, prema izjavi Silvestra Siropulosa, 61 srpski je despot Brankovi carskom ambasadoru Androniku Kantakuzenu kratko odgovorio: Ja sam susjed Latina (tj. katolika) te sam esto s njima opio i druio se, pa tono znam njihov jezik, raspoloenja i obiaje. Zato, budui da dobro znam to se na njih odnosi, neu poslati poslanike na Sabor.62 Godine 1467. papa Pavao II. potvruje pismo svojeg prethodnika Nikole V., kojim je ovaj 24. kolovoza 1453. oviastio Jeronima iz Potomlja na Peljecu da u Vjenom gradu podigne gostinjac za hodoasnike iz hrvatskih krajeva. 63 Dana im je i crkvica sv. Marine, koju Hrvati posveuju sv. Jeronimu. Uz crkvu su osnovani Zbor i Kaptol sv. Jeronima. Da bi tko postao lanom spomenutih ustanova, morao je biti iz Ilirske zemlje, to po jednoj presudi Rimske Rote, koju je 24. travnja 1656. potvrdio papa Aleksandar VII., treba razumjeti osobe koje potjeu iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne.64 Veliki pokrovitelj zavoda bio je papa Siksto V. (1585.-1590.), ija se obitelj na Apeninski poluotok doselila iz Kruice u bokokotorskom zaleu. Kad je papa Lav XIII. godine 1901. preimenovao Zavod sv. Jeronima u Collegium Hieronymianum pro croatica gente, u Beu, Budimpeti, Rimu, pa ak i u Petrogradu smatralo se to provokacijom i politikim skandalom, iako Hrvatska u to vrijeme nije bila ni crkvenoupravni ni politiki subjekt.65
59 60

F. ANJEK, Ivan Stojkovi Dubrovanin, str. 136; kao gore, str. 21, bilj. 51 Usp. J. TURINOVI, Ivan Stojkovi u slubi zajednitva Crkve, Croatica christiana periodica, XIV (1990) 25, str. 211-220.

61

Usp. V. LAURENT, Les Mmoires du Grand Ecclesiarque de l'Eglise de Constantinople Sylvestre Syropoulos sur le Concile de Florence (1438-1439), Paris, 1971, str. 164-165. 62 A. PAVLOVI, Katolici i pravoslavni u naim krajevima prema grkim vrelima iz XV. stoljea, Croatica christiana periodica, KV (1990) 25, str. 107.
63 64

Usp. F. ANJEK, Crkva i krianstvo u Hrvata, str. 374.

Usp. I. GOLUB, Jeronim Patri o svetojeronimskom sporu oko Ilirske zemlje, Croatica christiana periodica, VI (1982) 9, str. 112-120. U skladu s izjavom Rimske Rote otac hrvatske historiografije Ivan Lui kod Johannesa Blaeua naruuje kartu Illyricmn hodiernum za prvo izdanje svoje povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam 1666). Dvije godine poslije Blaeu je ukljuuje u svoj Veliki atlas (Atlas maior, 1668). 65 F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 252.

Dominikanac Andrija Jamometi, ueni teolog i pravnik, vrstan poliglot i okretan diplomat, sedamdesetih godina XV. stoljea zauzima se za prisniju suradnju europskih drava i naroda radi uspjenije obrane naslijea rimskokranske civilizacije. U doba kad su Turci ve zauzeli Balkan, a otomanskom se osvajau posljednjim snagama odupirala tek njegova domovina Hrvatska, ugledni potomak ninskih i krbavskih Jamometia sudbonosno se naao u sreditu nevienih politikih intriga. Utvrdivi da naglaeno proimanje svjetovne vlasti s papinstvom sputava slobodu Crkve te, u sluaju nepovoljnih politikih kretanja, uzrokuje neeljene posljedice i na religioznom polju, to dokazuje konkretnom injenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne kranskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije husitsko krivovjerje, Jamometi u oivljavanju Baselskog koncila (1482.) nailazi na otpor prijatelja iz mladosti pape Siksta IV. (1471.-1484.) s kojim je za studentskih dana na Padovanskom sveuilitu kovao planove o opoj obnovi Crkve i kranskom zajednitvu.66 Splianin Marko Maruli, humanist, ljubitelj antike i oduevljeni renesansni stvaralac, ija brojna i izuzetno zanimljiva djela (Pouke, Evanelistar, Pedeset prispodoba) ulaze u povijest europske duhovnosti, prije pet stoljea oivljava ideju o jedinstvenoj kranskoj zajednici europskih naroda, batinici drevne mediteranske civilizacije. Maruli je svjedok hrvatske katastrofe na Krbavskom polju (9. IX. 1493.), doivio je pad Beograda (1521.) i zauzimanje dijelova svoje domovine, o emu s mnogo duevne tjeskobe, ali i pouzdanja podsjea svoje suvremenike Lava X. i Hadrijana VI.67 Na prijelomu XV. i XVI. stoljea hrvatski dominikanac Benjamin, podrijetlom iz primorske glagoljake sredine, kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija ekumenski djeluje u prevoenju Biblije i zapadnih teolokoznanstvenih spisa na ruski jezik.68 Njegov e posao nastaviti Karlovanin Juraj Kriani (1618.-1683.), teolog i polihistor, inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne crkve s Rimskom. U svojem radu nailazi na potporu pape Aleksandra VII. i njegovih nasljednika.69

Pape i Crkva u Hrvata u XIX. stoljeu


Oslobodilakim ratovima u XVII. i XVIII. stoljeu povean je prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom (Dubrovnik, Makarska, Senj, Split, Zadar i Zagreb). Papa Klement XIV. dijeceze srijemsku (1678.) i bosansku (1703.) ujedinjuje u jedinstvenu bosanskosrijemsku biskupiju (1773.) sa sjeditem u akovu, s podrujem izmeu Save, Drave i Dunava, osim Baranje koja je jurisdikcijski dodijeljena biskupu u Peuhu (Pecs).
66

Usp. I. TOMLJENOVIC, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog dominikanca Andrije Jamometia, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 203-212; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 252-253.
67

Usp. M. TOMASOVI, Marko Maruli, Zagreb, 1989; F. ANJEK, Smrt i posljednji sud u Marulievo doba, u: Marko Maruli. Latinska manja djela 1, Split, 1992, str. 156-157; ut supra, str. 22, bilj. 53 68 Usp. . DADI, Hrvatski dominikanac Benjamin, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 44-48; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 253. 69 Usp. I. GOLUB, Kriani, Zagreb, 1987; F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 370-371.

Papa Lav XII. bulom Locum beati Petri 30. lipnja 1828. pokree korjenite crkvenoupravne promjene ujedinjujui cijelu Dalmaciju u jedinstvenu crkvenu pokrajinu sa sjeditem u Zadru i podrunim biskupijama od ibenika do Kotora. Tisuljetna splitska metropolija svedena je u red biskupije s podrujem ukinutih dijeceza trogirske i makarske. Ukinute su i druge povijesne biskupije: ninska je prikljuena zadarskoj nadbiskupiji, skradinska ibenskoj, rapska i osorska pridruene su krkoj, a pianska i novigradska transkokoparskoj. Dubrovaka nadbiskupija svedena je u red biskupije, s pridruenim podrujem stonske i korulanske biskupije, te je zajedno s hvarskom, splitskom i kotorskom dijecezom ukljuena u dalmatinsku crkvenu pokrajinu s metropolitanskim sreditem u Zadru. Viestoljetni san da Zagreb, duhovno i nacionalno sredite svih Hrvata, postane ishoditem hrvatske crkvenosti poeo se ostvarivati tek sredinom stoljea. Ideja o primatu Zagreba nad Crkvom u Hrvata sazrela je jo za biskupovanja Stjepana II. Babonia (1225.-1247.), ali njezino ostvarenje sprjeavaju brojne neprilike: tatarska pustoenja, graanski sukobi, viestoljema borba za krst asni i slobodu zlatnu.70 Put do konana osamostaljenja Zagreba i Banske Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj crkvi nije bio ni brz ni lagan. Iako se javno isticalo, to u biti nije netono, da je za uspostavu zagrebake nadbiskupije zasluan car Franjo Josip I. koji je svojom gestom dobrostivo udovoljio prastarim eljama Kraljevstva dalmatinskog, hrvatskog i slavonskog, 71 a pregovori na relaciji Be BudimpetaRimZagreb trajali su punih sedam godina. Prvi korak k uspostavi zagrebake nadbiskupije nije doao od cara nego od Hrvatskog sabora, koji je 10. listopada 1845. donio zakljuak (l. 9) kojim stalei i redovi Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (mole cara da) vlau koja mu pripada kao apostolskom kralju podigne zagrebaku biskupiju u nadbiskupiju te da se novoj nadbiskupiji podloe biskupije senjska i akovaka, sufragani Kalocse i krievaka unijatska biskupija, koja je, crkvenoupravno, bila pod vlau ugarskog nadbiskupaprimasa u Esztergomu (Ostrogonu). Kaloki i ostrogonski nadbiskupi osporavaju osamostaljenje Crkve u Hrvata, dok se politiki Be svim silama trudi da se iz popisa sufragana budue zagrebake metropolije iskljui Knin, grad koji prema bekom ministarstvu vanjskih poslova i ministru vjera grofu Thunu nije u Hrvatskoj nego u Dalmaciji. Papa Pio IX. bulom Ubi primum placuit 11. prosinca 1852. zagrebaku biskupiju uvrtava u red nadbiskupija i proglaava je metropolitanskim sreditem Hrvatskoslavonske crkvene pokrajine s podrunim (sufraganskim) biskupijama u akovu, Senju i u Krievcima. Ukljuujui krievaku grkokatoliku eparhiju u zagrebaku metropoliju, Pio IX. misli na ekumenski dijalog, koji njegov nasljednik Lav XIII. stavlja pod pokroviteljstvo slavenskih apostola irila i Metoda.

70

U temeljima kapucinske crkve u Varadinu 1972. naen je latinskim jezikom pisan spomenpergament s naznakom da je spomenutu crkvu za pontifikata Klementa XI. (1700.-1721.) posvetio zagrebaki biskup Martin Brajkovi. U tekstu doslovno pie: Godine Gospodnje tisuu sedamsto este, dana 14. srpnja, ja Martin Brajkovi, biskup zagrebaki, upravni opat od Blaene Djevice Marije u Topuskom, savjetnik Svetog Carskog i Kraljevskog Velianstva, naslovni upan garenike upanije i primas Hrvatskog Kraljevstva (...). Usp. F. ANJEK Pape i Hrvati, str. 229 (prema fotoprilogu objavljenom u Kani, br. 11/1972, str. 45. 71 . J. AGIBUNI, Katolika crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983, str. 61.

Sveano ustolienje prvog zagrebakog nadbiskupa Jurja Haulika 8. svibnja 1853. izveo je kardinal Viale Prel, nuncij Svete Stolice u Beu i papin izaslanik, a sveanosti su prisustvovali svikoliki dostojanstvenici, graanski i vojni, na elu kojih se nalazio svijetli ban barun Jelai.72 Bosna i Hercegovina od svih su krajeva nastanjenih Hrvatima najtee stradali za turske okupacije. Nakon hercegovakog ustanka (1875.) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom (1878.), u tim je podrujima uspostavljena redovita crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom Ex hac augusta 1881. na navedenom podruju osniva crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjalukom i mostarskotrebinjskom.73 Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), biskup i teolog, humanist i vizionar, politiar i kulturni djelatnik, pokrovitelj Akademije i utemeljitelj Hrvatskog sveuilita, koji je sve svoje umne i tjelesne sposobnosti ugradio u crkveno, kulturno i politiko jedinstvo hrvatskog naroda i ire junoslavensko i europsko zbliavanje, u svojim ekumenskim shvaanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan. Na Prvom vatikanskom saboru (1869.-1870.) i tijekom svojeg dugog ivota svim silama nastoji otkloniti zapreke koje dijele Istonu i Zapadnu crkvu. Put jedinstvu i zajednitvu vidi u ravnopravnom dijalogu. Strossmayer svoje revolucionarne i proroke vizije Crkve u odnosu prema nauku o papinoj neprevarljivosti nalazi kod Ivana Stojkovia, koji dri da se nepogreivost Apostolske Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se protee na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podreeno toj osobi s kojom tvori saborsku zajednicu. 74 Stav o dosezima i oportunosti dogme o papinoj nezabludivosti Strossmayer obrazlae sabornicima 2. lipnja 1870., dokazujui da je nezabludiva cijela Crkva: papa u zajednici s biskupima, klerom i vjernicima. Hrvatskom prelatu nije upitan primat rimskoga biskupa, ali ne podupire tvrdnju da papa ima redovnu crkvenu vlast i u svojoj biskupiji, kao da je biskup u svojoj biskupiji tek papin kapelan. Dalekovidnost hrvatskog prelata potvrdit e u nae vrijeme Drugi vatikanski sabor. I sam Pio IX. prisutan u sabornici za Strossmayerova interventa o papinoj neprevarljivosti, izrazio je svoje zadovoljstvo izjavivi da se Hrvatii (Croatino) sjajno drao.75 Strossmayer punu potporu svojih stavova nalazi u papi Lavu XIII. (1878.-1903.). akovakosrijemski biskup ubraja se meu zaetnike suvremenih ekumenskih gibanja, iako svoja plemenita nastojanja nije mogao provjeriti u praksi, jer ona druga (tj. pravoslavna) strana nije odgovorila njegovu pozivu bojei se pokatolienja. Izgraen na obnoviteljskim idejama Lava XIII. (1878.-1903.), Pija X. (1903.1914.) i Pija XI. (1922.-1939.), Hrvatski katoliki pokret (HKP) i Katolika akcija (KA) odgovor su na postupnu dekristijanizaciju hrvatskog drutva pod sve snanijim utjecajem ateizma i materijalizma. Usmjereni duhovnoj i
72 73

Narodne novine, 9. V. 1853; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 229.

U nastojanju da Zagreb postane istinsko duhovno sredite svih Hrvata, biskup Strossmayer inzistira da pitanje obnove crkvenih struktura u BiH valja rjeavati u obliku budueg ujedinjenja svih brvatskih crkvenih pokrajina pod vodstvom zagrebakog metropolita, koji je, u njegovoj viziji, ve primas Crkve u Hrvata. Usp. . KOKA, Uspostava redovite hijerarhije u BiH 1881., Studia vrhbosnensia 1, Sarajevo, 1986, str. 21-60; F. ANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 37-39.
74

F. ANJEK, Hrvati i Pariko sveuilite (X111XV. st.), Rad HAZU 476, Zagreb, 1998, str. 133; F. ANJEK, Europski pogledi J. J. Strossmayera, u: Tri stoljea visokog kolstva u Osijeku (zbornik), Osijek, 2001, str. 40 75 Daljnji je tijek Sabora poznat. Strossmayer naputa Rim uoi 18. srpnja 1870. ne elei Petrovu nasljedniku rei non placet, a savjest mu nije doputala izrei placet, koji e nakon duga promiljanja dati objavljivanjem saborskih akata u veljai 1873. Usp. F. ANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 40-41.

intelektualnoj izobrazbi mladih, HKP i KA naglaeno su nazoni u irenju prosvjete i buenju religiozne svijesti u najirim slojevima hrvatskog puanstva, zauzimajui se za izgradnju novog i pravednijeg drutva, proetog kranskim vrijednostima.76 Za pontifikata Benedikta XV. (1914.-1922.) Crkva u Hrvata strukturira se u Kraljevini SHS kao jedinstvena crkvena zajednica iz koje e Rapallskim ugovorom (1920.) biti iskljueni Istra s Rijekom, grad Zadar te otoci Cres, Loinj, Lastovo i Palagrua, koji su pripojeni Italiji, te dio bakobaranjskih HrvataBunjevaca, koji u sastavu peujske biskupije ostaju pod Maarskom. U tekoj borbi za jezini i nacionalni identitet istarskih Hrvata prednjai domae sveenstvo s mons. Boom Milanoviem na elu. Od 1929. vode se vie puta prekidani pregovori o konkordatu izmeu Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Tekst je dovren 1935. i u srpnju 1937. prihvaen u Skuptini sa 166 glasova za i 129 glasova protiv, ali je nakon burnih prosvjeda na beogradskim ulicama (tzv. Krvava litija), vlada odustala od ratifikacije. Na taj je nain Katolika crkva jedina vjerska zajednica koja u prvoj Jugoslaviji nije imala zakonski ureen odnos s dravom, to se odraava u progonima protiv Hrvata katolika u Bakoj i grkokatolika u Bosnii Makedoniji.

Hrvatska kao prostor za susrete i dijalog


Pape naega vremena otkrivaju u Hrvatskoj toliko eljeni prostor za susrete i dijalog (Pavao VI.). Za uzajamno potivanje katolika i pravoslavnih tijekom Drugoga svjetskog rata odluno se zauzima nadbiskup Stepinac. Dossier koji je zagrebaki nadbiskup 31. svibnja 1943. uputio Apostolskoj Stolici svjedoi o odlunosti Crkve u Hrvata u zauzimanju za sve rtve progona, bez razlike na vjersku i nacionalnu pripadnost. Nadbiskup Stepinac javno u svojim nastupima osuuje diskriminaciju. Na blagdan Krista Kralja 1942. s propovjedaonice se energino suprotstavlja rasizmu: Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na ivot dostojan ovjeka. Svi ljudi bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraeni idovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: Oe na, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9).77 Papa Pio XII. tijekom rata i u porau najodlunije podupire odvane istupe zagrebakog nadbiskupa.78
76

Usp. B. PEROVI, Hrvatski katoliki pokret. Moje uspomene, Rim 1976; J. BUTURAC, Hrvatski katoliki pokret, Maruli, br. 5/1985, str. 553-564; A. BOZANI, Biskup Mahni i crkvena gibanja Hrvatskoj, ZagrebKrk, 1991; J. KRITO, Preuena povijest. Katolika crkva u hrvatskoj politici 1850. 1918., Zagreb, 1994; Z. MATIJEVI, Slom politike katolikog jugoslavenstva. Hrvatska puka stranka u politikom ivotu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998; S. TROGRLI, Katoliki pokret u Istri 1895.-1914., Zagreb, 2000. 77 F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 468; M. MATIJEVI, `Stepinev dossier' Svetoj Stolici 1943., Croatica christiana periodica, XXI (1997) 40, str. 135. U skladu s ustaljenom diplomatskom praksom da u ratu nastale dravne zajednice priznaje po zavretku ratnih neprijateljstava i uspostavi trajnoga mira, Sveta Stolica, suprotno nekim izjavama, nije priznala Nezavisnu Dravu Hrvatsku (1941.-1945.).
78

Poslijeratne komunistike vlasti uhiuju ga 18. rujna 1946. i izvode pred Vrhovni sud NR Hrvatske pod optubom da je u ratu suraivao s ustaama, Talijanima, Nijemcima i nasilno prekrtavao Srbe. Na montiranom politikom procesu 11. listopada 1946. u Zagrebu osticlen je na esnaest godina prisilnog rada. Nakon pet godina provedenih u lepoglavskoj kaznionici (1946.-1951.) Stepinac je konsigniran u rodnom Kraiu gdje i umire 10. veljae 1960. U povodu nadbiskupove osude Franois Mauriac, filozof i knjizevnik, u parikom dnevniku Le Figaro 2. studenoga 1946. posvjedouje Stepinevu nevinost: Zagrebaki nadbiskup, osuen na esnaest

Crkva u Hrvata u poratnim godinama ustraje i kao Crkva utnje svjedoi na sve udovine optube i progone nove vlasti zaslijepljene marksistiko lenjinistikom ideologijom. Jugoslavija prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17. prosinca 1952. pod optubom da se ova mijea u (njezine) unutranje poslove. Napetost e porasti 12. sijenja 1953., kad je papa Pio XII. na tajnom konzistoriju nadbiskupa Stepinca imenovao kardinalom. Na Drugom vatikanskom koncilu (1963.-1965.), koji je sazvao papa Ivan XXIII., a nastavio ga Pavao VI. i u kojem aktivno sudjeluju svi hrvatski biskupi i neki teolozi, velik odjek u svijetu imaju interventi dr. Franje epera, zagrebakog nadbiskupa i kardinalaprefekta Kongregacije za nauk vjere, o religioznoj slobodi i dijalogu s ateistima.79 U sjeni saborskih promjena potpisan je Protokol izmeu Svete Stolice i SFRJ (25. VI. 1966.), koji sadri izjavu jugoslavenskih vlasti o poloaju vjerskih zajednica, izjavu Svete Stolice da e katoliki kler djelovati u vjerskim okvirima i da Crkva osuuje svaki akt nasilja, te zajedniku izjavu spremnosti da se obje strane savjetuju u pitanjima vanima za razvoj meunarodnih odnosa. Godine 1970. diplomatska predstavnitva Svete Stolice i SFRJ podignuta su na rang ambasada, a posjet predsjednika Josipa Broza papi Pavlu VI. pridonosi obostranom poboljanju odnosa (1971.).80 Za pontifikata Pavla VI. (1963.-1978.) i sadanjeg pape Ivana Pavla II., koji je u 1994. i 1998. pohodio Republiku Hrvatsku, Crkva u Hrvata u duhu otvorenosti i razumijevanja nastoji uspostaviti mostove kranskog zajednitva i suradnje, potujui naela jednakosti, otvorenosti, tolerancije i uzajamnog razumijevanja.81 U vrijeme agresije na Hrvatsku godine 1991./1992. godine papa Ivan Pavao II. odluno se zauzimao za priznanje neotuivih prava hrvatskog naroda na slobodu i neovisnost. Papa Wojtyla, koji dolazi iz prijateljske i katolike Poljske, ne prestaje inzistirati na tome da u meunarodnoj obitelji nema suvinih naroda i da sloboda ima prednost pred drugim ovozemaljskim stvarnostima. I dok su vlade zapadnih demokracija nastojale umrtviti javno mnijenje, podsjeajui Hrvate da
godina tamnice nevin je (...) Netono je da je suraivao s ustaama i da im je pomagao. Nije, naprotiv, prestajao suprotstavljan im se, prosvjedovati protiv vrbovanja hrvatske mladei javno u svojoj katedrali, protiv pogubljenja talaca i proganjanja idova (...) Javno se suprotstavljao nasilnom pokatoliavanju kojim su zaslijepljeni nesretnici optereivali pravoslavne Srbe (...) Nadbiskup Stepinac je stradalnik zbog jedinstva (Crkve), jedan od muenika za jedinstvo krana Istoka i Zapada, a ne samo za jedinstvo s Rimom (...) Godine 1944. napisao je: Kad je rije o zatiti prava pojedinca, Katolika se Crkva ne boji nikakve sile na zemlji. Tko e ubudue govoriti ako krani zaute? Ako budu utjeli, kamenje e vikati (Lk 19, 40). Usp. F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 469. 79 Brojne koncilske tribine pridonose posvjetenju teoloke kulture. Zapaena je prisna suradnja teologa i laika na cjelovitom prijevodu Biblije (1968.). Kanonizacije Hrvata Nikole Tavelia (21. VI. 1970.) i Leopolda Mandia (16. X. 1983.) te javne masovne manifestacije vjere u Solinu (Jelenina godina, 1976.), Ninu (Branimirova godina, 1979.) i Mariji Bistrici (Nacionalni euharistijski kongres, 1984.), uz teoloka istraivanja i razvoj tiska, snaan su poticaj opoj obnovi hrvatskog katolicizma potkraj XX. stoljea. Usp. F. ANJEK, Geopolitischer, str. 144 80 Kardinal Agostino Casaroli (Il martirio della pazienza. La Santa Sede e i paesi comunisti 1963-1989, Torino 2000, str. 193-249), pregovaratelj uime Svete Stolice, istie da su pregovori s jugoslavenskim komunistikim vlastima bili naporni i dugotrajni. Nije bio zadovoljan ni katoliki episkopat koji je u Protokolu gledao smanjenje ionako ogranienoga djelatnog prostora Crkve. Papa Pavao VI. primio je 26. svibnja 1966. kardinala epera, protivnika potpisivanja Protokola, kojega je u nacrtu dokumenta najvie smetala obveza Svete Stolice da poduzme korake zbog navodnih zloupotreba u sveenikom djelovanju s politikim ciljevima ili navodnoga sudjelovanja u teroristikim akcijama (!), to se zagrebakom nadbiskupu inilo kao uspjeli pokuaj savezne (jugoslavenske) vlade da Svetu Stolicu skrene na svoj protuhrvatski stav (11 martirio, str. 242). Osim toga, papa se nije protivio da (hrvatski) episkopat upozna javnost sa svojim primjedbama i zahtjevima koje su posredovanjem kard. epera podastrte Apostolskoj Stolici, podloivi se u konanici njezinu sudu u odlukama (Il martirio, str. 243). Zanimljiva su i osobna zapaanja V. Cvrlje, ambasadora SFRJ pri Svetoj Stolici za pape Pavla VI. (Vatikanska diplomacija. Pokoncilski Vatikan u medunarodnim odnosima, Zagreb, 1992.). 81 Postupna liberalizacija potkraj ezdesetih zavrava 1990. porazom komunista na prvim poslijeratnim slobodnim izborima u Republici Hrvatskoj (oujak/travanj), konstituiranjem viestranakog Hrvatskog sabora (30. svibnja), sveanim inauguriranjem novog, demokratskog ustava (22. prosinca) i saborskom deklaracijom o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.) u skladu s voljom 94,17 % graana izraenom na referendumu 19. svibnja 1991.

njihovo iekivanje pravde i slobode dolazi tek nakon imperativa globalne svjetske politike, Ivan Pavao II. europskoj i svjetskoj javnosti doziva u pamet da su narodi ive realnosti i bogatstvo naeg planeta. Zahvaljujui prije svega odlunosti slavenskog pape Apostolska Stolica prekida s ustaljenom diplomatskom praksom, kada 13. sijenja 1992. priznaje Hrvatsku 82 i Sloveniju, pozivajui i druge europske zemlje i njihove vlade da u tome slijede primjer Vatikana. Pravedna borba hrvatskog naroda i njegova odlunost da se nakon dugih godina suivota sa susjedima u vienacionalnim dravama vrati samostalnoj i neovisnoj narodnoj dravnoj zajednici 15. sijenja 1992. okrunjena je meunarodnim priznanjem. Kronologija injenica i priznanja Hrvatske na starom kontinentu dokazuju da Sveta Stolica nije podlegla ni naglosti ni pretjeranoj urbi. Papa Ivan Pavao II. zahtijeva od Europe da i opet bude prethodnica i predvodnica kako bi ostvarivanje legitimnih prava na samoodreenje u jednakosti pojedinaca i naroda spojila s nepovredivou dravnih granica, posebice granica novopriznatih drava. U tom smislu Papa je umio nadii tadanju humanitaristiku retoriku, koja je samu sebe ve obilno opovrgnula, preporuujui odbacivanje straha i inzistirajui na zahtijevanju istine za Hrvatsku i za cijelu postkomunistiku Europu.83 Odnosi Svete Stolice i Republike Hrvatske, uspostavljeni za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.), koji se od sredine IX. stoljea u diplomatikim i drugim povijesnim vrelima mogu slijediti iz godine u godinu, svoj najvei uspon doseu u nae vrijeme. Ivan Pavao II. u dva navrata, 10. do 11. rujna 1994. i 2. do 4. rujna 1998., posjetio je Hrvatsku, istiui pritom da je hrvatski narod bio prvi slavenski narod koji se susreo s kranstvom, ali i narod koji nakon dugih godina diktature i bolnoga iskustva nasilja s pravom prieljkuje mir i demokraciju utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bia.84 Potpisivanjem i ratificiranjem etiriju ugovora izmeu Republike Hrvatske i Svete Stolice Katolikoj crkvi u Hrvatskoj priznata je javna pravna osobnost. Ugovori o pravnim pitanjima, suradnji na podruju odgoja i kulture te o duobrinitvu katolikih vjernika pripadnika oruanih snaga i redarstvenih slubi RH potpisani su 19. prosinca 1996., Sabor ih je odobrio 7. veljae 1997., a razmjena ratifikacijskih isprava obavljena je u Vatikanu 9. travnja iste godine, dok je ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan 9. listopada 1998., odobren u Saboru 4. prosinca, a ratificiran 14. prosinca iste godine u Vatikanu. U svjetlu navedenih ugovora djelatni prostor Crkve u Hrvata proiruje se sa strogo religioznog na podruja intelektualnog, kulturnog i socijalnog ivota. Kao uvarica povijesne i kulturne batine i jamstvo nacionalnog jedinstva, Crkva u
82

B. PETRA F. ANJEK, Ivan Pavao i Hrvati, dokumenti o priznanju, str. 13-141; V. BLAEVI, Sluenje miru. Ivan Pavao IL i Sveta Stolka za rnir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zagreb, 1995.
83

Usp. M. GJIDARA, Crkva, nacije i manjine u postkomunistikoj Europi, Croatica christiana periodica, XVIII (1994) 33, str. 1-45.
84

IVAN PAVAO II., Bit ete mi svjedoci, Govori za vrijeme pastoralnog pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998., Zagreb, 1998, str. 52.

Republici Hrvatskoj potie demokratsku preobrazbu drutva. Stranaki neutralna, jer je cjelokupni hrvatski narod podruje njezina poslanja, Crkva u Hrvata neumorno poziva na mir koji je smisao i odrednica svih naih nada i stradanja, put u dostojanstvo i budunost, u demokraciji i slobodi, u istini i pravdi, uei da je ovjek stvoren za mir, a ne za rat, za ljubav a ne za mrnju, pozivajui s Kristovim namjesnikom papom Ivanom Pavlom II. na opratanje i suradnju u zajednikom odgoju za stvarnu slobodu i potivanje temeljnih naela demokratskog drutva. Akademik Franjo anjek
Zagreb, 3. kolovoza 2001., na blagdan prvog hrvatskog blaenika Augustina Kaotia.

PRVI DIO

Jedinstveno Okruenje

1. OSMI BREULJAK

Sedam je rimskih breuljaka! Na zapadu Kapitol, na sjeveru Kvirinal i Viminal, na istoku Eskvilin i Celij, na jugozapadu Aventin, u sredini Palatin. U takvo okruenje smjestila je rimska povijest, onakva kakvu su dugo pouavali u kolama, osnutak drave, majke nae civilizacije, 753. godine prije kranske ere. Ta povijest temelji se na brojnim legendama koje je Vergilije opjevao u svojoj Eneidi, a kojima su se nakon njega vie bavili knjievnici nego povjesniari. Povijest se meutim bitno razlikuje od legende. Naseljavanje mjesta koje e kasnije postati Rimom djelo je razliitih etnikih elemenata. U 8. st. pr. kr. e. Latini, koji su ovamo doli najvjerojatnije iz Alba Longe (dananjeg lacijskog Albana), utvrdili su se na breuljku Palatin, onom istom s kojega su nekoliko desetljea ranije njihovi sunarodnjaci budno motrili na Etruane. Pridolice iz Male Azije, Etruani, iskrcali su se na obalama Tirenskog mora, izmeu ua rijeka Arno i Tiber, i kolonizirali taj dio sredinje Italije (koji je po njima nazvan Etrurijom, a danas se zove Toskana), potiskujui lokalno stanovnitvo prema

buduoj Umbriji i lijevoj obali Tibra; odatle su povremeno slali svoje izvidnice prema Kampaniji, za kojom nisu prestali udjeti sve dok se nisu potpuno izmijeali s Rimljanima. Latini su zauzeli Palatin i Tiberski otok, koji im je sluio kao promatranica, s jedinim ciljem da odvrate pridolice od namjere da se nasele na lijevoj obali rijeke. Ali ubrzo e na okolnim uzviicama niknuti naselja koja e se napuiti raznim etnikim skupinama, Sabinjanima na Kvirinalu i Viminalu, breuljcima koje je razdvajala movarna depresija, koju e Etruani isuiti kada na stoljee i pol zagospodare tim podrujem i koja e kasnije prerasti u rimski Forum. Toponimija nam je ostavila na tom podruju brojna izvorna imena 85. Palatin se sastojao od dvaju breuljaka, od Germala na sjeverozapadu na kojem su doseljenici iz Albe osnovali prvo naselje, koje e zbog svoje geometrijske konfiguracije dobiti ime Roma quadrata, etvrtasti Rim, i Palatuala na jugoistoku koji je bio povezan stjenovitim tjesnacem Velia s Eskvilinom, koji se sastojao od Fagutala, Cispiusa i Oppiusa. Na tim uzvisinama razvila su se naselja. Sedam od njih povezat e se poetkom 7. st. u savez kako bi se zajedniki pokuali oduprijeti Etruanima, ali bez uspjeha. Savez poznat pod imenom Septimontium okupljao je naselja Germal, Palatual, Kverkvetu- lan, Velia, Fagutal, Oppius i Cispius; njemu e ubrzo pristupiti i stanovnici okolnih breuljaka. Zahvaljujui zidu koji ih je okruivao tih sedam breu- ljaka ui e zajedniki u povijest. Rim je nastao i razvijao se u prostoru koji okruuje tih sedam blagih uzviica i koji zatvara zavoj rijeke Tiber od Kapitola do Aventina. Tiber, ije su nabujale vode prema legendi donijele na Palatin blizance Romula i Rema, skromna je rjeica. Dovoljan je jedan pogled na nj pa da ovjek shvati uenje i divljenje Cezarovih vojnika kad su izbili na velianstvene rijeke Marnu, Meuse i Rajnu. Njihovi rimski pretci imali su manje kritino oko od nas kad su Tiber nazvali rijekom! Njegove vode tada su bile vee, bre i sigurno manje zagaene nego danas u toje vrijeme bio plovan i povremeno je znao izai iz svog korita i u oima Rimljana Tiber je bio velika prepreka86 za koju su se nadali da e zaustaviti Etruane u njihovu nadiranju. Oni su je meutim svladali i zauzeli to podruje na samom poetku druge polovice 7. stoljea, te njime vladali stoljee i pol, sve do 509. godine, donijevi sa sobom blagotvornu civilizaciju u koju se latinski duh sretno uklopio i pretvorivi skupinu ratrkanih sela u pravi grad isuivanjem movarnih dijelova, kao to je Cloaca Maxima. Gnjev domaeg stanovnitva razbuktao se tek 509. godine, nakon samoubojstva ene Tarkvinija Kolatina, Lukrecije, koju je sin Tarkvinija Ohooga Seksto obeastio, i ta godina oznaava pad etrurske vladavine. Protjeravi tuinca Tarkvinija Oholog i proglasivi republiku, Rimljani su postali svjesni svoje snage. Kad su osvajai otili, jedni prema Etruriji, drugi prema Kampaniji, gdje e Tarkvinije Oholi umrijeti, rijeka je ponovno zadobila svoju ulogu granice. Nakon gotovo stoljea i pol rimski senat zapoeo je gradnju zida, koja je trajala od 378. do 352. pr.
85

Usp. Ikon Homo, Nouvelle histoire romaine, Fayard, str. 18 i dalje; Maury i Percheron, Itineraims romains, 3. izd., Tequi, str. 23.
86

Bile to rijeke ili potoci, vodene prepreke pobuivale su kod Rimljana vjersko potovanje. Politiki in Cezarova prelaska rijeke Rubikon, simbolike granice izmedu Prekoalpske Galije i Italije, bioje u prvom redu svetogre kojeje sablaznilo njegove suvremenike.

kr. e., koji je trebao tititi grad od novih neprijateljskih napada, osobito od onakvih kakav je Rim doivio 387. kada ga je opljakao i djelomice razruio galski voa Breno. No Rimljani nisu smatrali potrebnim da nastave njegovu gradnju jo nekoliko stotina metara du lijeve obale rijeke, od Kapitola do Aventina, koji su dijelili dva kraja zida. Rimljani zapravo i nisu imali od ega strahovati s te strane jer je desna obala rijeke bila pusta. Ne samo da je bila nenastanjena nego se smatrala nemoguom za ivot. I dok su lanac breuljaka koji je zatvarao obzorje na zapadu povremeno zauzimale male skupine etrurskih vojnika, kako se dogodilo za vrijeme rata s etrurskim gradom Vejiem koji je Rim od 482. do 474. pr. kr. e. vodio zbog breuljka Janikula, poplavljeno podruje s druge strane Tibra bilo je carstvo komaraca; tamo je bilo opasno zaputiti se, moda ak i pogibeljno. Strah od malarije uinio je od toga kraja niiju zemlju koju su svi potivali; nitko se nije usudio ni nogom kroiti. Taj kraj Rimljani su vrlo slabo poznavali pa su o njemu irili najnevjerojatnije prie; roditelji su svojoj nemirnoj i neposlunoj djeci prijetili da e ih ostaviti na obali toga negostoljubivog mjesta za koje se govorilo da je nastanjeno groznim zmijurinama koje su u stanju u jednom zalogaju progutati kozu, ovcu ili malo dijete, a i sam Plinije Stariji ozbiljno ih je prenosio 87 . Naseljavanje toga podruja, koje je zapoelo u posljednjim godinama Rimske Republike i znaajnije u prvom stoljeu kranske ere, vjerojatno nije posve unitilo lo glas o tome dijelu desne obale Tibra. Stanovnici dviju obala dugo su se neprijateljski gledali, ak jo donedavno, a neki su iz principa odbijali prijei rijeku koju su smatrali pravom granicom. Ne bismo se usudili tvrditi da je uzajamna netrpeljivost posve nestala.

Tri susjedne uzvisine, poznate pod imenom Vatikanski breuljci, koje su se protezale od sjevera prema jugu izmeu dvaju zavoja rijeke Tiber, inile su granicu toga nenaseljenog podruja na zapadu. Danas nam je teko zamisliti kakav se krajolik pruao pred oima starih Rimljana. Ljudski rad duboko je izmijenio prvobitni izgled mjesta. Sredinji dio lanca bio je udubljen, a njegove obronke djelomice su izravnali carevi Kaligula i Neron u 1. te jo vie Konstantin poetkom 4. st., tako da Vatikan, kako se zajedniki nazivalo to podruje smjeteno izmeu sjevernog dijela, tj. brda Monte Mario (koje tada nije imalo posebnog imena), i junog dijela, Janikula, danas ine samo ostaci breuljaka. Podrijetlo imena Vatikan teko je utvrditi. Korijen rijei vrlo je vjerojatno etrurski, ali zbog nedostatnog poznavanja lingvistike nismo u stanju odgonetnuti njegovo etimoloko znaenje. Rimljani su ime latinizirali u Vaticanus, pribliivi ga rijei vaticinia, to ih je navelo da breuljke na desnoj obali rijeke smatraju obitavalitem bogova, kamo su etrurski sveenici i vraevi odlazili primati naputke boanstava i pripremati svoje propovijedi. Takvo tumaenje samo je pridonijelo jo veem strahu od toga pustog mjesta. Desna obala dugo e ostati nepoznata, terra incognita. Stoljee i pol prije kranske ere Rim je osvojio Italiju, Prekoalpsku Galiju, zapadni dio panjolske, obalu Kartage, Korziku, Sardiniju, Ahaju, Epir, Makedoniju; ubrzo e svoje carstvo proiriti na cijeli sredozemni svijet, na Galiju, Belgiju, Friziju, na sva podruja s desne strane Dunava, osim Tracije, i ak na ua rijeka Ems, Weser i Laba. Takvim
87

Plinije, Prirodoznanstvo, VIII, 14 Zmije koje u italiji zovu boama narastu tako velike da su u elucu jedne, koju su ubili u Vatikanu za vladanja cara Klaudija, pronali cijelo dijete

izvanrednim napredovanjem Rim je postao gospodarem i vladarem cijeloga tada poznatog svijeta, a ipak nije ni pokuao kolonizirati podruje izmeu vatikanskih breuljaka i Tibra. Nema sumnje da su mostovi preko rijeke88 bili sagraeni zato da osiguraju povezanost Rima s obalnim podrujima Tirenskog mora, ali putovi koje su Rimljani gradili zaobilazili su ravnicu izmeu vatikanskih breuljaka, s iznimkom ceste via Aurelia, jednako kao i dananje suvremene ceste koje su ih zamijenile. Unato nezainteresiranosti rimske vlasti bogati i promuurni Rimljani bacili su oko na taj pusti kraj, poslavi onamo najprije svoje robove da ispitaju teren i obave potrebna mjerenja, a zatim su na zakonit nain potvrdili pravo vlasnitva nad zemljom koju su jeftino stekli naposljetku, razgraniili zemljite. Poput kupaca zemlje na Mjesecu oni u poetku nisu imali nekih odreenih namjera, ali su sa sebi uroenim realizmom i osjeajem za obitelj nastojali osigurati budunost svome potomstvu. Istodobno se s druge strane Tibra raalo stanovnitvo koje su najveim dijelom inili doseljenici, uglavnom idovi, koje su siromatvo i neprijateljstvo Rimljana natjerali da potrae smjetaj izvan grada, juno od breuljka Janikul, gdje se osnovali etvrt Trastevere, koju e car August kasnije proglasiti 14. rimskim okrugom. U posljednjoj treini 2. st. pr. kr. e., ili poetkom 1., vlasnici zemlje s druge strane rijeke poeli su malo pomalo raditi na svojoj zemlji. Spalili su ikaru, iskrili zemlju, utabali staze i putove, podigli ograde, izdubili jarke za odvod vode prema Tibru, sagradili kolibe za smjetaj robova i na kraju poeli obraivati zemlju. Prvi pokuaji zavrili su neuspjehom; kasnije su zasadili i vinograde, ali vino koje su odatle dobivali bilo je tako loe da je Marcijal u svojim Epigramima89 s kraja 1. st. dvaput ustvrdio da vino iz Vatikana nije nita bolje od loeg octa. Unato neuspjenim pokuajima da od neplodnoga tla uine plodno, svi ti radovi omoguili su asanaciju toga kraja. Komarci su postupno nestajali, a vlasnici zemlje poeli su graditi ladanjske kue, vile, na obroncima vatikanskih breuljaka; oni odvaniji smjestili su ih na samoj obali rijeke i sagradili odvodne kanale pomou kojih su napajali vodoskoke i vodopade u svojim vrtovima, kojima su se stanovnici s druge strane rijeke mogli samo diviti: najvea briga Rimljana oduvijek je bilafare una bella ftgura90. Radovi na ureenju toga podruja zaustavljeni su nekoliko mjeseci prije Cezarove smrti. Diktator je naime u lipnju 45. pr. kr. e. donio zakon De Urbe augenda kojim je utvren nov obiman i ambiciozan urbanistiki plan grada. Cezarov plan za irenje grada predviao je u prvoj fazi razvoj grada prema zapadu, a u drugoj prema sjeveru. Za ostvarenje toga nauma bilo je potrebno skrenuti tok Tibra kod Milvijskog mosta, koji je sagraen nekoliko desetljea prije kako bi preko njega ila via Flaminia do breuljka Janikul. Taj plan, koji bi omoguio da se rijeka ogradi nasipom izmeu ravnih obala i tako olaka njezino otjecanje prema moru, odavao je namjeru diktatora da na tadanjem vojnom vjebalitu na Marsovu polju spoji ravnicu na desnoj strani rijeke i cijeli prostor objedini u novom urbanom opsegu, da zapravo sagradi novi Rim s rezidencijalnim etvrtima koje e biti okruene zelenilom i
88

Od sjevera prema jugu: Fabricijev most, jo uvijek u uporabi iako je sagraen 62. pr. kr. e., izmeu lijeve obale i Tiberskog otoka, i Cestijev most izmeu Tiberskog otoka i desne obale; Emilijev most, koji je zapoet 179. pr. kr. e. i od kojega jedan luk jo i danas postoji (Talijani ga zovu il Ponte rotto); drveni Suplicijev most, najstariji od svih, kojega je Horacije Flak opjevao; Probov most. 89 Marcijal, Eingrami, X, 45, 5 (Vaticana bibas si delectaris aceto: pij dakle vino iz Vatikana, ako te ocat moe razgaliti), i VI, 92, 3 (Vaticana bibis: bibis venenum: pije vino iz Vatikana: kao da pije otrov). Usp. I, 18, 1 i dalje. 90 Doslovno: lijepo izgledati, tj. pokazivati se u najboljem svjetlu. Taj vrlo esto upotrebljavan izraz moe se prevesti i kao: obmanjivati, varati. Pokazivati svoje bogatstvo, rasko i udobnost svoje kue, razmetati se vanou svojih drutvenih veza, poznanstava i svojom kulturom, biti ponosan na svoje rodoslovno stablo, ljepotu vlastite ene ili kolske uspjehe svoje djece ima samo jedan cilj:fare una bella figura.

odvojene irokim arterijama kojima e se kretati trijumfalne povorke. Vojno vjebalite trebalo je biti premjeteno na desnu obalu rijeke, u podnoje Vatikana; nova luka, dostojna toga imena, trebala je biti smjetena juno od trase novoga rijenog toka i jednim dijelom ostati u starom rijenom koritu. Tragina Cezarova smrt 15. oujka 44. pr. kr. e., samo devet mjeseci nakon donoenja zakona De Urbe augenda, stavila je toku na realizaciju toga plana. Njegov nasljednik Oktavijan August, manje ambiciozan i s veim osjeajem za realno od Cezara, odustao je na alost od skretanja rijenog toka ograniivi planirane urbanistike radove samo na Marsovo polje; on je svojim planom obuhvatio podruje grada na lijevoj obali i tu sagradio luksuznu etvrt u slubenom stilu koja je, kako pie Strabon, izgledom i ureenjem podsjeala na najbogatije grke gradove. elei to prije ostvariti svoj plan Cezar je na drugoj strani Tibra zapoeo komasacijske radove i time uinio kraj zemljinim pekulacijama. U jednom pismu, koje je u lipnju 45. pr. kr. e. uputio svome prijatelju i opunomoeniku Atiku 91 , Ciceron ljutito objanjava zato je odustao od kupnje Skapulinih vrtova na desnoj obali rijeke: Tiber e se morati skrenuti od Milvijskog mosta i usmjeriti prema Vatikanu! Marsovo polje zatrpat e se zgradama, Campus Vaticanus postat e to i Marsovo polje (...) Plan e biti usvojen jer Cezar tako eli! Nisam ljutit to to znam, ali mi to ne odgovara!. Umjereniji od Cezara, August nastavlja s komasacijom na desnoj obali rijeke. Pozivajui se na dravni interes carski slubenici zapoeli su s eksproprijacijom zemlje i prigrabili za svoga gospodara parcele koje jo nisu imale vlasnike ili su bile preputene same sebi, stvorivi tako veliki posjed koji je obuhvaao dobar dio vatikanskih breuljaka. Augustov nasljednik Tiberije doao je na ideju da ovdje sagradi vrtove u kojima e nai osamu za kojom je udio zbog svoje duboke mizantropije i neizljeive neurastenije; radovi su zapoeli za njegove vladavine (14.-37.) i djelomice su zavreni pod Kaligulom (37.-41.) i Neronom (54.-68). Neron je osobito zasluan za ureenje vrtova koji su izazvali sveope divljenje, to objanjava zato su im njegovi suvremenici nadjenuli ime Neronovi vrtovi, horti Neronis. Upravo u Neronovim vrtovima, podno breuljka koji e odsad biti suparnikom sedam breuljaka s druge strane rijeke, zapoinje povijest Vatikana.

91

Ciceron, Pisma, Ad Att, XIII, 34, 4.

2. PETROVA MUENIKA SMRT U NERONOVU CIRKUSU

Poznato je kakvo su mjesto u ivotu Rimljana imale cirkuske igre. Juvenal je poetkom 2. st. s najveim prezirom osudio rimski narod koji je od vlasti traio samo kruha i igara: duas tantum res anxius optat panem et circenses, podupirui time apsolutizam careva o kojima je otada izravno ovisio92. Da bi omoguio svojim dvorjanima uivanje u igrama i potedio ih od mijeanja s rimskim pukom koji se natiskivao po gradskim amfiteatrima Kaligula je donio odluku o gradnji novog cirkusa na drugoj strani Tibra, koji e ujedno biti i najljepi ukras carskih vrtova. Od prvih godina Republike sve do pada Carstva pod najezdom barbara, tijekom devet stoljea, Rimljani su gradili svoje cirkuse kao to su gradili svoje kue i terme, prema odreenom urbanistikom planu koji su graditelji93 uvijek potivali; povremeno su se mijenjale samo dimenzije, to je nalagala graa tla, lokalni zahtjevi i
92

Juvenal, Satire, X, 79-80, vidi Jr6me Carcopino, Rim u razdoblju najvieg uspona carstva, Naprijed, Zagreb, 1981., str. 201. 93 Usp. Antony Rich, Dictionnaire des antiquirs romaines, prijevod Chruel, 3. izd., Pariz, 1883., str. 156-157,596-597,2628,436,113-114.

mogunosti kao i eljeni kapacitet graevine. Rimski cirkus bio je duguljasta oblika; njegov povieni dio, koji su Rimljani zvali caput circi, bio je uvijek polukruna oblika, a suprotni kraj zatvarala je jedna blago zakrivljena zgrada, oppidum, u kojoj su bile smjetene uprava, tribina za glazbenike, te ispod nje staje za konje i spremita za kola, koja su se zvala carceres. U potpunosti okruena arkadama koje su pridravale nekoliko katova tribina i stepenite za gledatelje, arena je po svojoj duini bila podijeljena dugom uskom platformom, nekom vrstom povienog plonika, koja se zvala spina, na kojoj su bili smjeteni mali spomenici, kipovi boanstava, siuni hramovi, naprave za prikazivanje broja preostalih krugova utrke i rezultata koje su natjecatelji postigli; ta platforma, ija je duina bila odreena prema udaljenosti koju su kola morala prevaliti u punim krugovima, imala je u svom sreditu jedan visoki stup, obelisk. Vatikanski cirkus, koji e kasnije dobiti ime po caru Gaju Kaliguli koji ga je zapoeo i po caru Neronu koji ga je dovrio, Gajev i Neronov cirkus, circus Gaii et Neronis, sagraen je po klasinom planu. Iskapanja koja su ovdje poduzeta 1960. omoguila su da se odredi njegov toan poloaj. Cirkus je bio orijentiran od zapada prema istoku i imao je divovske razmjere: najvea duina izmeu njegovih vanjskih zidova od polukrunog dijela caput circi i onoga zvanog oppidum iznosila je 576 metara; prosjena irina izmeu vanjskih bonih zidova sezala je do 100 metara; spina je mjerila 315 metara. Ta monumentalna graevina bila je ipak neto manja od Velikog cirkusa koji su Talijani zvali Circo Massimo; on je bio dug 600 metara, irok oko 200, ali je spina iznosila samo 214 metara94. Najvii dio Gajeva i Neronova cirkusa bio je na mjestu male zgrade u kojoj se nalazi vatikanska radionica mozaika, jugozapadno od apside dananje bazilike sv. Petra, ispod uzviice na kojoj je sagraen eljezniki kolodvor Papinske Drave. Staje i spremita, kojih zidovi i danas postoje, nalazili su se ispod podzemne garae koja je sagraena na Trgu pape Pija XII., izmeu Trga sv. Petra i via della Conciliazione, kojom se slui osoblje dikasterija Rimske kurije. Odabir ovog mjesta za gradnju cirkusa zauuje, tim vie to je ostvarenje takvog pothvata zahtijevalo znatno zasipavanje zemljom; za caput circi trebalo je na sjevernoj i zapadnoj strani poravnati nekoliko obronaka vatikanskog breuljka. Nije shvatljivo zato su graditelji povieni dio graevine nekako gotovo umetnuli u brijeg. Kaligula je na sredini spine dao postaviti obelisk visok 25,88 m koji je uz velike trokove dopremio iz Egipta95. Taj obelisk stoji danas nasred Trga sv. Petra kamo ga je prenio 1586. papa Siksto V. Do tada je obelisk stajao tamo gdje ga je postavio Kaligula; na njegov prvobitni poloaj upuuje natpis na jednoj podnoj ploi na piazza dei protomartiri romani, u blizini pothodnika koji vodi ispod sakristije vatikanske bazilike. Da bi se omoguio laki pristup Neronovim vrtovima i cirkusu sagraen je most preko Tibra, na zavretku ceste koju je August sagradio za stanovnike etvrti na Marsovu polju. Novi most, iji se temelji i danas mogu vidjeti za niska vodostaja uzvodno od potpornja na lijevoj obali mosta Vittorio Emanuele, nije sagraen okomito na rijeku, kao druga dva mosta koja su ga zamijenila, nego ukoso, u smjeru od sjeveroistoka prema jugoistoku. S druge strane, na desnoj obali, utiru se dva nova puta, od kojih jedan, via Triumphalis, vodi prema sjeverozapadu, prema brdu Monte Mario, a drugi, via Cornelia, prema zapadu. Ovim posljednjim sluili su se stanovnici
94 95

Carcopino, op, cit, str. 234. Plinije, Prirodoznanstvo, >C<XVI, 14.

kua sagraenih u vrtovima na obali Tibra, a vodio je prema oppidumu cirkusa; tu se granao na dva sporedna puta, od koji je jedan iao junom stranom cirkusa i stapao se s via Aurelia, a drugi, koji je zadrao ime via Aurelia, vodio je oko cirkusa, zatim se odvajao od njega i uspinjao u smjeru sjeverozapada. Du via Cornelia mjestimice su otkriveni ratrkani grobovi. Vrlo rano, jo za Nerona, a osobito nakon to je sagraena Hadrijanova grobnica koja e kasnije postati Castello Sant'Angelo, poeli su se javljati grobovi sjeverno i sjeverozapadno od cirkusa, koji su kasnije prerasli u pravu nekropolu iji su ostaci pronaeni tijekom iskapanja ispod bazilike sv. Petra. Cirkus i groblje imaju veliko civilizacijsko znaenje za Vatikan. U cirkusu je sv. Petar naao smrt pored obeliska i pokopan je na mjestu koje e kasnije postati nekropolom. Vatikan i postoji samo zato to se tu nalazi grob prvoga meu apostolima; sv. Ambrozije je rekao: Gdje je Petar, tu je Crkva96, i ini se da su tu kratku i esto navoenu reenicu, koja se pripisuje prvom papi koji je naslijedio sv. Petra, najee izgovarali vjernici koji svojim neprekidnim tovanjem od samog poetka odaju poast smrtnim ostacima prvog apostola i stvarnoj osobi njegova nasljednika. Malobrojni dokumenti i jo malobrojnija vjerodostojna svjedoanstva ne doputaju nam da tono utvrdimo poetke kranstva u Rimu. Pouzdano moemo tvrditi da je za manje od 20 godina nakon Kristove smrti, koju smjetamo na petak, 7. travnja 30. godine, nova vjera ve imala svoje sljedbenike u carskome gradu. I to zato to je 49. godine, kako pie Svetonije97, a to nam potvruje i vrlo vjeran povijesni dokument Djela apostolska98 , car Klaudije prognao idove iz Rima nakon nereda do kojih su doveli estoki sukobi izmeu onih koji su Isusa smatrali lanim prorokom i onih koji su u njemu vidjeli dugo oekivanog Mesiju99. U zimi 57. na 58. godinu kranska zajednica u Rimu bila je dovoljno brojna da opravda Pavlovu poslanicu Rimljanima. A nekoliko godina poslije Pavao e Filipljanima100 poslati pozdrav brae iz careve kue101. O sv. Pavlu imamo dovoljno vjerodostojnih podataka, ali zato vrlo malo znamo o apostolskom djelovanju sv. Petra; nije nam poznat, na primjer, datum njegova dolaska u Rim. Prema predaji102 rimski pontifikat prvoga pape trajao je dvadeset pet godina; ali to ne moemo prihvatiti zato to nam podaci iz Djela apostolskih103 i oni
96

Sv. Ambrozije, Enarrationes in psalmum XL, P. L. XIV, 1134: Ubi Petrus, ibi Ecclesia. Ubi Ecclesia nulla mors sed vita aetema: Gdje je Petar, tu je Crkva. Gdje je Crkva, nije smrt nego vjeni ivot.

97

Svetonije, ivot dvanaest Cezara, Klaudije, 25: gudaeos, impulsore Chresto, assidue tumultuantes Roma expulit: On (Klaudije) tjera iz Rima idove koji se bune na poticaj Chrestosa. Nedovoljno obavijeteni Svetonije uzeo je naziv Hristos, malo izmijenjen, za ime, pripisavi ga osobi koju je u vrijeme tih dogaaja smatrao ivom. Odreujui podrijetlo imena krani Tacit, Anali, XV, 44, bio je precizniji od Svetonija: Ime to dolazi od Krista, koji je, za Tiberijeva vladanja, bio pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. 98 Napisao ih je zapravo oko 64. sv. Luka, po zanimanju lijenik iz Antiohije, za kojeg se pretpostavlja da je bio helenskog podrijetla; Djela apostolska mogu se smatrati svjedoanstvom oevica koji je bio pratilac sv. Pavla. 99 Dap 18, 1-2: Poslije toga Pavao ode iz Atene i doe u Korint. Tu nae nekog idova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije doao iz Italije zajedno sa svojom enom Priscilom, jer Klaudije bijae izdao naredbu da se svi idovi udalje iz Rima. 100 Fil 4, 22.
101

Izdavai Jeruzalemske Biblije smatrali su da izraz oni iz carske kue ima vrlo iroko znaenje i da moe oznaavati sve osobe u slubi cara, kako u Rimu tako i u velikim gradovima Carstva (izdanje iz 1961., str. 1553., biljeka m), ali veina komentatora i kritiara tumaila je odlomak Poslanicekao dokaz pripadnosti Kristovoj vjeri ljudi koji su ivjeli u blizini cara, a to je bio Neron u vrijeme kad je sv. Pavao napisao pismo. Usp. Carcopino, op. cit., str. 127. 102 Helm, Die griechischen christlichen Schriftsteller der drei ersten Jahrhunderten, Berlin, 1913., VII, 179. 103 Dap 15, 2-30.

koje je ostavio sv. Pavao104 govore da se sv. Petar ustalio u Rimu dosta dugo nakon sastanka apostola i njihovih najbliih suradnika u Jeruzalemu, potkraj 48. ili poetkom 49. Unato brojnim nepoznanicama o Petrovu boravku u Rimu jedna je stvar sigurna, a ta je da je umro muenikom smru za vladavine cara Nerona. Neronove progone krana izazvao je veliki poar koji je u samo desetak dana u srpnju 64. godine unitio najvei dio grada. Poar je buknuo u noi s 18. na 19. srpnja i trajao je do ujutro 27. srpnja. Tacit nam je ostavio vjeran opis tih dogaaja105. Srpanjske vruine u Rimu esto znaju biti nepodnoljive, ali u ljeto 64. vladala je paklena ega; Tiber se sveo na tanki mlaz vode i to e biti jedan od glavnih uzroka tako velikih razmjera poara. Poar je izbio u jednoj od trgovina smjetenih oko caput circi Velikog cirkusa, nedaleko od breuljka Celija i u neposrednoj blizini Palatina. Vatra je najprije zahvatila oblinje borove, zatim je velikom brzinom prela na drvene stube viih nivoa cirkusa i na prostorije koje su na brzu ruku bile ureene za potrebe priredaba u cirkusu toga ljeta, te uz pomo snanog vjetra zahvatila susjedne etvrti i malo pomalo stigla i u one na periferiji ne tedei hramove i javne spomenike. Legenda, koja nedvojbeno poiva na zlobnim glasinama koje su irili njegovi suvremenici, kae da je prizor poara106, koji je Neron navodno promatrao s kule u Mecenatovim vrtovima na Eskvilinu, nadahnuo Nerona za stihove o propasti Troje koje je deklamirao pratei se na liri. No kad je primio vijest o nesrei Neron se nalazio u Anciju (nekadanji Antium), u svojoj raskonoj vili na obali Tirenskog mora, u ijim je ruevinama pronaen kipi Apolona Belvederskog. Posve je sigurno da se odmah vratio u Rim, ali ne vjerujemo da mu je ozbiljnost stanja koje je zatekao u gradu dopustila da misli i na to drugo osim na to da organizira pomo. Tadanji povjesniari, meu prvima Tacit, zasluni su to je predaja oslikala Nerona najmranijim bojama, iskljuivo kao zloinca i razvratnika, to je on i bio. Grozni zloini, poput umorstva vlastite majke, i razvratnost toga mentalnog bolesnika su stvarni, ak i previe stvarni, ali taj ozloglaeni ovjek nije bio bez dobrih osobina. Posjedovao je smisao za organizaciju, odlunost i upornost koja mu je omoguavala izvrenje planova za koje ga je nadahnjivala njegova luda mata. Te svoje osobine pokazat e u koncepciji i provedbi operacija u borbi protiv poara kao i u onima za obnovu grada. im je saznao za nesreu Neron je napustio Antium i velikom brzinom dojurio u prijestolnicu. Unato svojoj zlobi povjesniari su priznali da je car pokazao veliki prijegor u gaenju poara; tijekom tih stranih dana Neron je bio posvuda; ovdje da bi presjekao put vatri, ondje da bi organizirao smjetaj za unesreene i opskrbu hranom, tu da bi naredio raiavanje ruevina koje su ometale promet, tamo opet da bi izdao potrebne zapovijedi za opskrbu grada najvanijim namirnicama, da bi suzbio pljaku, da bi pokazao svima, a ponajvie zbunjenim dravnim slubenicima koje je taj dogaaj posve paralizirao, vlastitu potrebu da djeluje. Nakon gaenja poara grad je pruao alostan prizor. Od etrnaest okruga tri su bila gotovo sravnjena sa zemljom, sedam je veim dijelom uniteno, a samo su etiri ostala netaknuta107. Trebalo je ponovno graditi. Vrlo brzo, dok se iz ruevina jo
104 105

Gal 2, 1-20. Tacit, Anali XV, 38 i dalje. Svetonije, op. cit., tvrdi da je poar trajao est dana i sedam noi. Poar je zapravo imao dvije uzastopne faze, od kojih je prva poela u noi s 18. na 19. srpnja i trajala do zore 25., a druga sredinom dana ili veeri 25. i trajala do 27. srpnja ujutro. Sumnju je pobudila vatra koja je ponovno izbila kad se ve mislilo da je ugaena; nakon prvog poara ovaj drugi buknuo je na Tigelinovu imanju koje se nalazilo u Emilijevoj etvrti. Nesrea je dakle trajala osam dana i devet noi sa zatijem od nekoliko sati sredinom 25. srpnja. 106 Svetonije, ivot dvanaest Cezara, Neron, 38. Tacit i Dion Kasije takoer su iznijeli istu optubu. 107 Tri unitena gradska podruja bila su 11., gdje je bio Veliki cirkus, 10. na Palatinu i 3. s pukom etvrti Subura. etiri

dizao dim, Neron je iznio svoj grandiozan plan za gradnju nove metropole, one koja bi bila dostojna svoje uloge i poloaja svjetske prijestolnice. Car je pozvao najpoznatije arhitekte, meu kojima Severa i Celera, i najglasovitije graditelje. Neron je, preuzevi djelomice Cezarove neostvarene planove, matao o gradu koji je zacijelo bio blii koncepciji dananjih urbanista nego njegovih suvremenika: visoke stambene zgrade odvojene zelenim povrinama, mnogo drvea, iroke avenije, prostrani trgovi, posvuda vodoskoci i vodopadi, razine vode koja je trebala napajati nove vodovode i ak, zato ne, plovne kanale108, jednom rijeju grad na koji e njegovi stanovnici biti ponosni jer e izazivati divljenje stranaca, a bit e i zatien od katastrofa slinih ovoj koja ga je upravo pogodila. Sredinja zamisao Neronova plana bila je gradnja nove carske palae na velikom prostoru koji je obuhvaao Oppius, Palatin i Celij, pravi zabranjeni grad usred Rima, na obali jezera koje se prualo izmeu triju breuljaka, na kojem e Vespazijan samo nekoliko godina poslije sagraditi Koloseum. Ta raskona palaa trebala se po carevoj zamisli zvati Zlatnom palaom, Domus aurea. No samo je jedan njezin dio ostvaren, onaj kojega se ruevine i danas nalaze izmeu viale del Monte Oppio i via Labicana, za koji se tvrdi da je bio popritem posljednih orgija razvratnog cara. Neron je bio impulsivna osoba. Neobuzdane strasne elje i njegove lude zamisli tjerale su ga na njihovo trenutno zadovoljenje i urno ostvarenje. ar koji je pokazao za obnovu spaljenoga grada, a osobito za gradnju Zlatne palae, ubrzo je pobudio sveopu sumnju: je li poar, koji je caru omoguio da pusti na volju svojoj sklonosti prema grandioznom i monumentalnom, doista bio sluajan? Pitanje je samo nametalo odgovor. Glasine su se poele iriti velikom brzinom: najprije se poelo govorkati da je Agripinin ubojica sposoban za sve, a zatim je stigla i potvrda: da, zloinaka ruka koja je zapalila iskru poara bila je ruka tiranina, Neronova ruka. Zar nisu po cijelom gradu vieni sumnjivi tipovi kako potpaljuju vatru? I zar nije vatra, za koju su svi mislili da je ugaena, ponovno buknula 25. srpnja kod careva najblieg suradnika Tigelina? Pustiti glasine da se ire i ne pokuati ih ni na koji nain suzbiti znailo je ostaviti slobodne ruke neprijatelju, koji je tako zadobivao potporu naroda za in javnog spasa koji e ih napokon osloboditi omraenog tiranina. Neron je morao reagirati jer mu je ivot bio u pitanju. Imao je brze reflekse. Traili su krivca? Trebali su rtvu okajnicu? On e im je dati, ne jednu nego desetke, stotine, tisue, ako treba: dat e im krane! avolskog li plana! Rimljani su mrzili krane, premda ih nisu dobro poznavali, ili zato to su bili idovskog podrijetla, ili zato to su, iako po roenju Rimljani kao i oni sami, izdali stoljetne tradicije Rima i vodili ivot posve drukiji od njihova, ivot koji oni nisu razumjeli i koji je po njihovu miljenju naruavao drutvene odnose. Sedam godina prije toga sv. Pavao napisao je Korinanima109: Mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za idove, ludost za pogane. Da, ti su ljudi bili ludi! Ludi i opasni! Zar nije njihov raskid s prolou bio izazov sadanjosti i prijetnja za budunost? Car je zaigrao na dobru kartu! I dok bi pljesnuo dlanom o dlan, javno se mnijenje preokrenulo i okrenulo protiv krana.

O tim okrutnim vremenima imamo pouzdana svjedoanstva. Dva meu njima


neoteena bila su: 14., Trastevere, 5., Eskvilin, 6., Kvirinal, 1., Porta Capena, izmeu Celija i Aventina. U 14. i 1. ivjelo je mnogo idova, a tu e injenicu iskoristiti Neron da optui judeokrane za podmetanje poara. 108 Usp. Svetonije, ivot dvanaest Cezara, Neron, 16 i 31 109 Kor 1, 23.

zasluuju veliku pozornost jer su nam ih ostavili pisci iz suprotnih tabora, povjesniar Tacit i papa sv. Klement. Tacitu je tada bilo samo devetnaest godina. Nije nam poznato je li i sam bio svjedokom tih dogaaja, ali piui Anale osobno je razgovarao s onima koji su ih proivjeli. Sv. Klement, papa od 88. do 97. i trei nasljednik sv. Petra, kojega je Tacit najvjerojatnije poznavao, bio je Rimljanin; njega moemo bez svake sumnje smatrati izravnim svjedokom 110 . elei nam dati predodbu o broju rtava Neronovih progona i Tacit i sv. Klement upotrijebili su isti izraz: veliko mnotvo. Brojni znakovi upuuju na to da su krani carske prijestolnice velikom veinom platili danak ubojitoj ludosti koju je Neron iskazao pred Rimljanima. Poznato je da su mnogi krani bili potkazani. Njih je bilo vrlo lako prijaviti jer su do 64. godine ivjeli u relativnom miru koji im je omoguavao da se ne skrivaju, to e biti karakteristino za Rimsku crkvu sljedeih dva i pol stoljea; njihova vjerska pripadnost bila je u njihovoj sredini svima poznata. Takoer se zna da je od Klaudijeve vladavine policija budno motrila na idovske krugove u Rimu, posebice one u etvrti Trastevere gdje su se idovi vjerni Mojsijevu zakonu sukobljavali s judeokranima; bilo joj je dakle lako prepoznati ove posljednje. Neki povjesniari smatraju da je sv. Petar uhvaen upravo pod takvim okolnostima. Krani su bili osueni na smrt zato to im se dokazalo ne toliko da su krivi za poar, koliko da gaje mrnju prema ljudskom rodu, pie dalje Tacit 111. Tadanji kazneni sustav predviao je razne naine izvrenja smrtne kazne, tako je za rimske graane112 bilo je rezervirano odrubljivanje glave sv. Pavao e kao rimski graanin umrijeti od maa a najgore muke, tj. smrt na kriu, na lomai ili meu zubima divljih zvijeri, za robove i one koji nisu mogli dobiti rimsko pravo graanstva. Rimski krani koji su najveim dijelom bili idovskog podrijetla bili su izloeni muenjima. Tacit nam je ostavio straan opis113: Od onih koji pogibahu nainie ruglo, da, ogrnuti u ivotinjske koe, izginu razdirani od pasa, ili na kri pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajui, poslue za nonu svjetlost. Za taj prizor bijae Neron dao svoje vrtove, te prireivae igre u cirku, gdje se mijeao meu svjetinu u odijelu koijaa, ili stojei na kolima. Zato se prema njima, iako su bili krivi i zasluivali najvie kazne, pobuivala samilost kanda su bili rtvovani ne javnom dobru ve da se zadovolji okrutnost jednoga ovjeka. Poar u srpnju onesposobio je cirkus i glavne amfiteatre u gradu, pa se spektakl, kako kae Tacit, mogao odrati na jedinom mjestu koje je bilo poteeno od vatre, na drugoj obali Tibra. Po svojoj veliini i poloaju Gajev i Neronov cirkus u potpunosti je odgovarao prizoru muka to ih je zamislio carev ljubimac Tigelin. Vrtovi su bili osvijetljeni plamteim buktinjama koje su inili nesretnici privezani za kolac, ak nabijeni na kolce, premazani raznim smolama koje su zapaljene, ali cirkuska arena bila je pozornica smrti za veliku veinu krana: samo se u njoj osuene na smrt moglo predati divljim zvijerima, a na spini su najvjerojatnije

110

Sv. Klement, rodom Rimljanin, bio je papa od 88. do 97., dakle etvrt stoljea poslije smrti sv. Petra koju opisuje u svom Pismu Korinanima, koje je napisano zapravo 96. 111 Tacit, Anali, XV, 44. 112 Povlastica rimskih graana, ako je to uope bila, prestala se primjenjivati u 2. st. kad se rimsko pravo graanstva slobodno davalo mnogim podanicima. Pravnici su predloili da se smrtna presuda smatra iskljuivom povlasticom rimskih graana; kad je osueni bio proglaen robom, servus paenae, mogao je biti kanjen kao rob.
113

Tacit, Anali, XV, 44.

bili podignuti krievi114. Predaja, pobono prenoena s koljena na koljeno, kae da je kri na kojem je umro sv. Petar115 bio podignut odmah pored obeliska, dakle na spini. Takoer kae da je bio razapet s glavom prema dolje, kako su to Rimljani esto inili s osuenicima jer se tako gravitacijsko sredite tijela okretalo prema tlu. Ali predaja nita ne kae o datumu Petrove smrti. Zato su neki povjesniari postavili pitanje je li Petar umro zajedno s golemim mnotvom krana koje je platilo danak Neronovoj okrutnosti. Ovo pitanje postavlja se zacijelo zbog kronoloke pogreke koju je poinio sv. Jeronim116 tri i pol stoljea kasnije, a koju je Crkva sve donedavno slubeno priznavala smatrajui godinu 67. godinom smrti svoga prvog poglavara. Datum koji nam je ostavio sv. Jeronim teko moemo prihvatiti. Ono to moda pogreno nazivamo Neronovim progonom krana, budui da je u izravnoj vezi s rimskim poarom, car je drao samo kanjavanjem tobonje povrede javnog prava; premda su Rimljani mislili kako je pravi razlog za okrivljavanje krana za zloin podmetanja vatre bio njihova pripadnost Kristovoj vjeri, tadanji vlastodrci hinili su da to smatraju samo oteavajuom okolnosti. U svakom sluaju Neronovi progoni bili su ogranieni i prostorno, samo na Rim, i vremenski: trajali su kratko i nisu se nastavili po svretku ljeta, ili u najgorem sluaju nisu potrajali due od prvih tjedana u jesen 64. godine117. ini se da krajnje praznovjernom Neronu, no bez ikakvih vjerskih naela i moralno osjeaja, nije bilo stalo da nastavi s progonom krana. On je uostalom tijekom cijele 67. godine izbivao iz Rima: u rujnu 66. otiao je u Grku i vratio se u prijestolnicu tek u prvim tjednima 68., kada se u gradu protiv njega poeo iriti estok otpor koji e ga 9. lipnja 69. natjerati na alosno samoubojstvo. Premda nam nedostaje preciznih i vjerodostojnih podataka da bismo to potvrdili, sva je prilika da je apostol Petar podijelio sudbinu sa svojim sljedbenicima na obroncima Vatikana ujesen 64. godine118. Premda postoje mnoge dvojbe oko oklonosti i tonog datuma smrti sv. Petra, jedno je sigurno: Petrov grob nalazi se u blizini mjesta njegove smrti. Povijest Vatikana vodi podrijetlo iz toga dogaaja.

114 115

Krievi se nisu mogli zabiti u areni jer je ona morala ostati slobodna za trke u kojima je sudjelovao Neron

24 Sv. Ivan, koji je umro potkraj 1. stoljea, jasno aludira na raspee sv. Petra u svom Evanelju (21, 18-19) kad iznosi Kristovu slutnju: Ali kad ostari, rairit e ruke svoje, i drugi e te opasivati i voditi kamo ti ne bi htioa; sv. Ivan dodaje jo i ovo: To je rekao da oznai kakvom e smru Petar proslaviti Boga. 116 Sv. Jeronim, De viris illustribus, I (PL, 23, 638 b.).
117

Tacitovo izvjee govori o igrama na otvorenom koje su se jednim dijelom odravale nou, to je teko zamisliti u Rimu u mjesecu studenom ili prosincu. U knjizi Saint Pierre retrouv' , Editions SaintPaul, 1974., str. 26-35, Margherita Guarducci iz toga izvodi zakljuak da datum 13. listopada 64. odgovara 10. obljetnici Neronova dolaska na vlast (13. listopada 54.); ono to je za ovu ne ba pouzdanu autoricu sigurno, za nas bi bila samo pretpostavka, pretpostavka koju ipak ne moemo u potpunosti odbaciti unato njenoj upitnosti. Sv. Pavlu je kao rimskom graaninu glava bila odrubljena, on nije morao podnositi muke koje su trpjeli sv. Petar i judeo krani; pogubljen je kod mjesta Aquae Salviae, na putu koji je iz Rima vodio prema uu Tibra, na via Ostiense, ali nam datum nije poznat. Moemo meutim s pravom pretpostaviti da su oba apostola umrla u istom razdoblju, ali moramo se zapitati zato je sv. Pavao pogubljen tako brzo nakon Neronovih progona; osim toga Neron je otputovao u Grku 66. godine i vratio se u Rim tek neto prije svoga alosnog kraja. Bilo kako bilo, narod je u svom tovanju, od kraja 1. stoljea, uvijek zajedno spominjao apostole Petra i Pavla.
118

3. GROB NA BREULJKU

Okolnosti pod kojima se zbila smrt sv. Petra i njegov pokop ostale su nam nepoznate. Dogaaji iz ljeta i s poetka jeseni 64. bili su toliko strani da su krani koji su umakli Neronovoj ruci imali drugih briga a ne da vode kroniku, koja je uostalom mogla biti opasna za sigurnost njihove zajednice ako bi dolo do premetaine njihovih kua, za to je uvijek postojala opasnost. Neki pojedinci moda su i prkosili opasnosti i biljeili ono to su vidjeli, opisujui patnje koje su njihova braa podnijela zbog vjere, a svoje su biljeke skrivali u zidove kua ili amfore zatrpane pod cvjetnim nasadima u svojim vrtovima. Hoe li takvi dokumenti, ako uope postoje, ikada biti pronaeni? Mogue je, ali ruevine i podzemlje Rima jo nisu izruili sve svoje tajne, i zasad smo prinueni prouavati predaju119 i tumaiti nevjeto urezane natpise na zidovima kua ili na starim
119

esto smo skloni potcijeniti pouzdanost pukog predanja i tu imamo krivo. Ljudi iz prolih tisuljea nisu poznavali sredstva drutvenog priopavanja u vremenu i prostoru. Zbog toga je njihovo sjeanje bilo ire, vjernije i u odreenom smislu tonije od naeg; zbog nedostatka pisanih i dostupnih dokumenata ljudi su pobono s koljena na koljeno prenosili jedni drugima naslijee prolosti i obiaje svoje rase, svog plemena, roda, obitelji, nalikujui u tome na bude koji jo ni danas ne poznaju nau civilizaciju. Nedvojbeno je da pri usmenoj predaji nuno dolazi do izmjena i iskrivljavanja pa i do ozbiljnog krnjenja izvorne

nadgrobnim spomenicima. Najstariji poznati dokument koji grob prvog apostola tradicionalno smjeta na obronke Vatikana, pored Neronova cirkusa, pismo je frigijskog sveenika Gaja, napisano u Rimu oko 200. godine, dakle 135 ili 140 godina nakon Petrove smrti. To pismo svjedoi o predaji koja se pobono prenosi s koljena na koljeno od Petrova ukopa i koja kae da su posmrtni ostaci sv. Petra bili prenijeti iz cirkusa na mjesto u neposrednoj blizini njegova zapadnog zida. Zbog toga moemo s pravom misliti da su ruke koje su podigle tijelo uzvienog muenika i pokopale ga na padini vatikanskog breuljka, u neposrednoj blizini prvih grobova nekropole, bile ruke rimskih graana o ijoj pripadnosti Kristovoj vjeri Neronova policija nije nita znala. Rimski zakon doputao je obitelji, ak i prijateljima i poznanicima mrtvoga da zatrae izruenje njegova tijela, bez obzira na uzrok pogubljenja, nakon to se slubeno ustanovi smrt, i da ga smiju pokopati na mjestu po vlastitom izboru. Po istom zakonu je i Josip iz Arimateje ishodio Isusovo tijelo od Pilata kako kae sv. Matej u svom Evanelju, poloio ga u svoj novi grob, koji bijae izdubao za se u peini (Mt 27, 57-60). Evanelisti120, osobito sv. Marko (Mk 15, 43-57), spominju primjenu dviju odredaba rimskog zakona: izruenje tijela prijatelju koji to zatrai od vlasti umjesto Isusove Majke i njegove obitelji, a preduvjet za takvu odluku rimskog prokuratora bila je usmena potvrda rimskog stotnika o ustanovljenoj smrti. Tijelo sv. Petra preneeno je iz cirkuske arene na vatikanski breuljak u skladu s tadanjim zakonskim propisima, u to ne treba sumnjati. Izvorni apostolov grob bio je najvjerojatnije vrlo jednostavan, poput grobova svih siromanih ljudi; raka zatrpana zemljom na koju je navaljen dvostruki red plosnatih cigala poredanih u obliku krova. Unato svojoj jednostavnosti grob je ve zarana postao sreditem izvanrednog tovanja, o emu svjedoi elja krana u 2. i 3. st. da budu pokopani to blie Petrovu grobu. To mjesto bilo je prikladno i Rimljani su rado birali vatikanske obronke za ukop svojih mrtvih. Broj grobova bio je vjerojatno ve povelik kad se Gajev i Neronov cirkus prestao koristiti. ini se da je spektakl koji je Neron priredio potkraj ljeta ili poetkom jeseni 64. godine bio jedan od posljednjih. Mogue je da se cirkus jo povremeno koristio za Vespazijanove vladavine (69.-79.), ali pod Domicijanom (81.-96.) zasigurno vie nije; u meuvremenu je dovren Veliki cirkus, a Koloseum, koji je pruao nove mogunosti, otvorio je Tit 80. godine. Naputanje Gajeva i Neronova cirkusa te odustajanje vlasnika od njihovih vrtova na desnoj obali rijeke dovelo je do toga da su Rimljani poeli birati Vatikan kao mjesto za ukop svojih mrtvih, tim prije to zbog naglog irenja grada to nisu smjeli initi na starim grobljima i to im je po novom zakonu bilo zabranjeno pokapanje unutar gradskih zidina. Malo pomalo, a osobito nakon dovrenja Hadrijanove grobnice 139., grobovi u okolici cirkusa, pa ak i unutar njegovih zidina, toliko su se namnoili da su inili pravo groblje. Ostatke toga groblja otkrila su nam arheoloka iskapanja zapoeta 1940. Ve dugo znamo da se ispod vatikanske bazilike nalaze grobovi i da ih osobito mnogo ima oko groba sv. Petra. U novom vijeku prvi put su pape postali svjesni te injenice sredinom 16. st. kad su poeli kopati zemlju za temelje golemih
poruke, ali samo u sluaju, to nije uvijek tono, ako se prenoenje poruke proteglo na vrlo dugo razdoblje, na nekoliko stoljea ili ak tisuljea. Kad je rije o predanju o sv. Petru, to je razdoblje previe kratko da bi se izvorna poruka mogla smatrati izmijenjenom. 120 Evanelja: Lk 23, 50-53; Iv 19, 38-39

stupova Michelangelove kupole, a drugi put tri etvrt stoljea poslije kad je trebalo osigurati dovoljno vrstu potporu tekom bronanom baldahinu koji je Urban VIII. naruio od Berninija s namjerom da povea sjaj papinskog oltara podignutog nad grobom sv. Petra. Stoljeima se Crkva ustruavala poduzeti iskapanja na tom svetom mjestu. Moda iz straha da ne poini ono to bi mnogi nazvali svetogrem 121 ? Ili moda, kako joj podmeu, iz straha da nita nee nai, pa e prema tome morati priznati da je cijela stvar bez osnove? Ne znamo to je posrijedi, ali brojna svjedoanstva govore o odbijanju vie papa da odobre bilo kakva arheoloka iskapanja ispod svetita bazilike122. Jedna sretna okolnost otklonit e 1939. tu neizvjesnost. Prije nego to e umrijeti, 10. veljae 1939., papa Pio XI. izrazio je elju da bude pokopan u blizini groba sv. Petra. Da bi se udovoljilo njegovoj elji trebalo je za 80 cm spustiti razinu Vatikanskih pilja (tako se naziva kripta koja je sagraena u 16. i 17. st.), koristei razliite razine dananje bazilike i bazilike koju je sagradio Konstantin poetkom 4. stoljea. Prva istraivanja poduzeta sredinom veljae 1939. potvrdila su da je poploeni dio Konstantinove bazilike za nekoliko metara nadvisivao prvobitno tlo, ali su otkrila da je meuprostor bio samo djelomice ispunjen. To otkrie navelo je novog papu Pija XII. da naredi sustavna iskapanja; na takvu odluku, doneenu 28. lipnja 1939., navelo ga je njegovo strasno zanimanje za baziliku koje je gajio jo od dana kada je kao mladi sveenik pohaao Francusku kolu u Rimu, u palai Farnese, i pozorno pratio radove uenoga mons. Duchesnea. Istraivanja su poduzeta u dva navrata s uspjehom, prvi put od 1940. do 1949., drugi put od 1953. do 1957., a nakon njih uslijedila su druga, od kojih su najvanija ona u perimetru Gajeva i Neronova cirkusa. Voena su oprezno zbog brojnih tehnikih tekoa na koje su arheolozi nailazili u svom radu i sporo zbog nedostatka financijskih sredstava. Ali glavni cilj Pija XII. bio je postignut, grob sv. Petra je pronaen i predaja je potvrena. Iskapanja pod bazilikom sv. Petra otkrila su veliki dio antikog groblja, no naalost radnici i zidari iz 4., 16. i 17. stoljea koji su gradili te bazilike uinili su nepopravljive tete. Okrenuto od zapada prema jugozapadu na istono sjeveroistonoj strani, groblje se na sjevernoj i zapadnoj strani oslanja na obronke vatikanskog breuljka gdje se stapa s njegovom padinom. Obilazak groblja krajnje je uzbuujui. S obiju strana glavne ulice koja se uspinje prema zapadu niu se grobnice od kojih su neke sauvane u izvanredno dobrom stanju, to se moe objasniti zatitnim mjerama koje je na groblju poduzeo Konstantin kad je gradio zid bazilike. Najudaljenija grobnica na istonoj strani otkrila je prilikom iskapanja natpis na arhitravu od velikog znaenja, koji sadri nekoliko redaka oporuke kojom stanoviti C. Popilius Heracla izraava svoju elju da bude pokopan na Vatikanu, pored cirkusa: in Vaticano ad circum. Nekoliko grobnica na sjevernoj strani ulice ima dvoja vrata, od kojih jedna vode na ulicu, a druga omoguuju izlaz s nekoliko stepenica na drugu stranu prema via Cornelia, koja danas vie ne postoji. Samo je nekoliko grobnica kranskih, a veina ih je sagraena za pogane; irenje kranstva u Rimu
121

Odgovarajui u lipnju 594. na zahtjev carice Konstantine koja je od njega zatraila relikvije apostola za kapelu carske palae u Carigradu, papa sv. Grgur Veliki obrazloio je svoje odbijanje tvrdnjom da bi otvaranje tako svetih grobova bilo neoprostivo svetogrcie: Grgur Veliki, Pisma, IV, 30.
122

Spomenimo vrlo kategorino odbijanje Julija II. i Klementa VIII.

u 2. i posebno u 3. st. vidljivo je po nekoliko obiteljskih grobnica: sarkofazi prvih narataja nose poganska obiljeja, dok oni sljedeih generacija posjeduju kransku dekoraciju, takva je na primjer grobnica Julijevih. Najzapadnija grobnica na sjevernoj strani ulice, oznaena slovom S u slubenom arheolokom izvjeu123, bila je davno obzidana; prvi put je okrnjena kad je trebalo poploiti pod Konstantinove bazilike, a drugi put kad su kopani temelji za jugoistoni stup Berninijeva baldahina. Glavna ulica groblja zavrava, pod kutem grobnice S, u jednom hodniku, clivusu 124 , koji je okomito postavljen na nju. Clivus, koji vodi uz boni zid grobnice S, zatim kroz prostor veliine oko 8 m (u smjeru jugsjever) prema 4 m (u smjeru istokzapad), nazvan podrujem P u slubenom izvjeu, dovodi nas do stubita koje vodi na sjever u smjeru breuljka. Zid, okrenut u smjeru jugistok, koji dijeli clivus od grobnice S i podruja A, bio je prekriven nekakvim slojem zbog kojega je dobio ime crveni zid. Na svojoj istonoj strani, unutar podruja P, crveni zid ima dvije udubljene nie koje su postavljene jedna iznad druge, samo to gornja ima vei otvor od donje. Ta dvostruka nia okruena je s obiju strana jednim malim zidom; zid s desne strane, koji je deblji od onog s lijeve, oznaen je slovom g. Podruje P, crveni zid i zid g posebno su vani za identifikaciju groba sv. Petra. Podruje P ima posebno znaenje: to je prostorija velika oko 32 m2 u kojoj nema ni jednog sarkofaga za razliku od susjednih grobnica; ona meutim sadri ostatke jednog spomenika naslonjenog na crveni zid na mjestu gdje je on probijen za ureenje dvostruke nie. Upravo na taj spomenik, sagraen izmeu 146. i 161. 125 u ast apostola Petra, misli frigijski sveenik Gaj u svom esto spominjanom pismu koje je napisao poetkom pontifikata pape Zefirina, izmeu 199. i 217., kao odgovor jednom pripadniku montanistike sekte pod imenom Proklo, koji je tvrdio da Rimska crkva nema pravo na ostatke apostola Filipa i njegovih triju keri ve Crkva iz Hierapolisa kojoj je on pripadao. Gaj, koji je takoer Frianin, odgovara: A ja ti mogu pokazati trofeje apostola. Krene li na Vatikan ili cestom za Ostiju, vidjet e trofeje onih koji su osnovali Rimsku crkvu. Stari Rimljani zvali su trofejem spomenik sagraen u znak pobjede nad neprijateljem, koji dalde slavi pobjedu jaega; cezarejski biskup Euzebije (265.340.), kojemu zahvaljujemo poznavanje odlomka iz Gajeva pisma 126 , objanjava u svom komentaru znaenje rijei trofej i kae da se ona primjenjuje i za grob muenika koji je do posljednjeg daha vodio borbu i koji je trijumfirao nad smru rtvujui svoj ivot za Krista. Spomenik iz podruja P, koji emo odsad zvati Gajevim trofejem iako je sagraen etrdesetak godina prije nego to je Gaj napisao pismo, sastojao se od kamene ploe koja je poivala na dva mramorna stupia postavljena na udaljenosti od oko jednog metra od crvenog zida i zatvarala donju niu, dok je gornja nia dodirivala plou. U zateenom stanju teko je bilo zamisliti kakav je bio prvobitni izgled spomenika jer su zidari iz 4. st. znatno poremetili izgled cijelog mjesta: lijevi
123

Esplorazioni sotto la Confessione di San Pietro in Vaticano, Vatikanski Grad, 1951. Bibliografija djela i studija posveenih iskapanjima preopirna je da bismo ih navodili. Korisno je vidjeti E. Kirschbaum, Die Griiher der Apostefflirsten, 1957., vidi takoer tri studije J. Carcopina: Etudes d'histoire chrtienne, Albin Michel, 1953; De Pythagore aux ApOtres, Flammarion, 1956; Les reliques de saint Pierre d Rome, Albin Michel, 1965. Dobra objanjenja mogu se nai i u studijama Margherite Guarducci iji zaldjuci nisu ba uvijek pouzdani, osobito u: Saint Pierre retrouv, Editions SaintPaul, 1975. 124 Latini su imenom clivus oznaavali uspon, padinu ire, svaki put uzbrdo. 125 Ti podaci stoje na okolnim opekama oznaenim dravnim biljegom koji je utisnut u glinu prije peenja i sadre razliite upute koje nam omoguuju da saznamo imena konzula u tekuoj godini. 126 Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, II, 25, 5-7, PG 20, 208 i dalje

stupi jo uvijek postoji, to na neki nain potvruje predaju. U donjem dijelu spomenika, izmeu stupia, jedan etvrtasti otvor pokriven pominom ploom omoguuje pristup grobu dubine 0,90 m i irine 0,80 m, okrenutom ne okomito na crveni zid nego malo ulijevo; grob okruuju drugi grobovi u kojima su pronaene kosti osoba razliite dobi i spola. Arheolozi koji su vodili prva iskapanja doivjeli su golemo razoaranje kad su poeli pretraivati grob iznad kojega je stajao Gajev trofej: bio je prazan! Stanje u kojemu je zateen nije odgovaralo njihovim oekivanjima, dakako, ali to je bio grob koji su traili. A Pio XII. objavio je svijetu 23. prosinca 1950. u svojoj radijskoj poruci sljedee: Glavno pitanje koje se namee jest: jesmo li doista pronali Petrov grob? Na to pitanje ova iskapanja i istraivanja dala su posve jasan potvrdan odgovor: da! grob apostola Petra je pronaen.127 Moe li se tajna praznog groba (zato?, kada?, kako?) smatrati razjanjenom kasnijim istraivanjima? Unato naoko uvjerljivim pretpostavkama to se ne moe sa sigurnou tvrditi. Ne moemo meutim zanemariti ni injenice ustanovljene u tijeku iskapanja koje su navele neke arheologe, primjerice Margheritu Guarducci, da ustvrdi kako vie nema tajni. Desni zid Gajeva trofeja bio je debeo 45 cm, dvaput deblji od lijevog zida; jedno istraivanje otkrilo je da su kopai imali pred sobom dva priljubljena zida umjesto jednog kompaktnog. Iza prvog zida arheolozi su otkrili drugi, zidg, sav pokriven natpisima koje su krani ispisali kraticama i simbolima kojima se sluila Crkva iz katakomba. U donjem dijelu taj drugi zid je imao uzak otvor, zapravo pukotinu iza koje se nalazila duguljasta nia koja se naslanjala na crveni zid. Duine 77, visine 31 i dubine 29 cm, zidova obloenih mramorom, ta upljina nije sama po sebi zanimala arheologe, osim zbog ukrasa i dobro ouvanog stanja u kojem je zateena; nije sadravala nita, barem ne na prvi pogled, osim otpadaka buke, i to komadia buke s crvenog zida. Sadraj te jame istraen je tek poslije nekoliko godina. Na veliko iznenaenje ispitivaa pronaene su, pomijeane s raznim otpacima, ljudske kosti obloene zemljom, kakve su kosti tijela onih koji su pokopani bez mrtvakog lijesa, ostaci grimizne tkanine u kojima su otkrivene zlatne niti, jedna olovna ploica, kovani novac iz raznih razdoblja, kostur jednog mia. Svi dijelovi podvrgnuti su potrebnim analizama. Margherita Guarducci koja je iskopala predmete zakljuila je, moda malo prebrzo, da je laporasti pijesak kojim su kosti bile prekrivene identian pijesku iz praznog groba pronaenom ispod Gajeva trofeja, tkanina je doista bila obojena grimizom i zlatne niti bile su prave, a mramor kojim je jama bila obloena potjecao je iz kamenoloma na Prokonezu, otoku u Mramornom moru.128 Ispitivanje kostiju bilo je povjereno profesoru Venerandu Correntiju, tadanjem predstojniku katedre za antropologiju na palermitanskom sveuilitu; on je zapoeo s radom u listopadu 1962. i zavrio u lipnju 1963. Zakljuio je da pred sobom ima ostatke jedne osobe mukog spola, snane tjelesne grae, koja je u trenutku smrti mogla imati izmeu 60 i 70 godina. Kosti su sadravale dijelove krova lubanje, eonu kost, eljusne kosti, jedan zub onjak, lijevu kljunu kost, dio desne nadlaktine kosti, velike komade desne palane kosti i lijeve lakatne kosti, gotovo cijelu lijevu ruku, dijelove rebara, nekoliko kraljeaka, komadie zdjelice, aicu lijevog koljena, velike komade dviju bedrenih kosti i dviju potkoljeninih, desnu lisnu kost. Svi ti elementi
127 128

L,Osservatore Romano, 24.09.1950 Ispitivanje zemlje pronaene na kostima obavio je tim profesora iz Instituta za petrografiju Sveuilita u Rimu pod vodstvom profesora Giancarla Negrettija. Ostaci tkanine povjereni su na ispitivanje laboratorijima Instituta za kemiju Sveuilita u Rimu gdje su ih pregledali prof. Maria Luisa Stein, strunjak za analizu tkanina, i prof. Paolo Malatesta. Ispitivanje mramora obavili su profesori Mario Fornaseri i Cesarina Coresi iz Instituta za geokemiju u Rimu. Usp. R. Lanciani, La destruction de Rome antique, str. 20-23.

potjecali su s raznih dijelova kostura, a nedostajala su stopala. Je li mogue da su te kosti pripadale apostolu Petru? U svom govoru koji je odrao 26. lipnja 1968.129 papa Pavao VI. rekao je da se identifikacija inila vjerodostojnom. No teko e je biti mogue znanstveno potvrditi. Nakon papina govora kosti su u staldenoj posudi premjetene u niu u zidu g. Ako te kosti doista pripadaju sv. Petru nuno se nameu tri pitanja: Tko ih je tamo stavio? Kada? Pod kojim okolnostima? Nama preostaju jedino pretpostavke, pretpostavke koje su godinama poput loptica meusobno izmjenjivali arheolozi i povjesniari pothranjujui njima svoje rasprave130. Od 2. do 17. st. okruenje Petrova groba nebrojeno su puta uzurpirali grobari, zidari i osobito barbari: 410. Alarihovi Vizigoti, 455. Geiserihovi Vandali, 544.-547. i 550.-552. Totilini Goti, 846. Saraceni... Doista je teko, kad se uzmu u obzir okolnosti, odgovoriti na postavljena pitanja. Mogue je meutim da je izmeu 325. i 329. doneena odluka da se apostolovi ostaci prenesu iz prvoga groba u zid g, tijekom prvih radova na gradnji Konstantinove bazilike. Postoji nekoliko razloga da se vjeruje, premda se ne moe sa sigurnou tvrditi, da je recognitio, tj. identifikacija groba, izveden jo za vrijeme Konstantina, i to ili zato to se car elio uvjeriti u to da se tijelo sv. Petra doista nalazi tamo gdje je tvrdila predaja prije nego to pone s gradnjom, ili moda zato to je smatrao potrebnim zatititi dragocjene relikvije tijekom izvoenja radova. U tom sluaju zid g mogao je ponuditi privremeno sklonite apostolu, koje je kasnije postalo konanim, najvjerojatnije zato to su radovi na gradnji i ureenju prve bazilike zavreni tek za vladavine cara Konstansa (337.350.), dakle poslije Konstantinove smrti. No to je samo ista pretpostavka, koju ne bismo mogli definitivno odbaciti. Kako inae objasniti brigu kojom su sauvani, u raci obloenoj dragocjenim mramorom, smrtni ostaci zamotani u tkaninu obojenu pravim grimizom i protkani zlatnim nitima, ba onako kako se omataju carevi i druge odline osobe? Takoer ne moemo odbaciti ni drugu pretpostavku, onu po kojoj bi kosti otkrivene u nii u zidug mogle biti kosti jednog od prvih papa, a ne kosti samog apostola. Poznato nam je da je za pontifikata sirijskog pape sv. Aniceta (155.?166.?), dakle za vladavine Marka Aurelija, bilo odreeno mjesto za tajno pokapanje rimskih biskupa u neposrednoj blizina groba sv. Petra. Upravo u to vrijeme sagraeni su s jedne strane crveni zid, kojemu je bila uloga da razdvaja dva groblja ono na zapadu pripadalo je kranskoj zajednici na granici kojega se nalazio grob sv. Petra, i s druge strane Gajev trofej. Zbog nepostojanja uvjerljivih dokaza jo uvijek nije mogue s povijesnom sigurnou ustanoviti mjesto groba prvog apostola. I dalje nas mue mnoge nepoznanice, brojne pojedinosti koje su predmet unih rasprava ostaju nerazjanjene, poput prenoenja smrtnih ostataka apostola Petra i Pavla u katakombe sv. Sebastijana na via Appia, do kojega je dolo oko 258. U istinitost toga dogaaja, koji navodno potvruju jedan poznati natpis pape sv. Damaza (366.-384.) i stari Itinerari131, moemo sumnjati ve i zbog tekoa koje je
La Documentation catholique, sv. LXV, str. 1278-1279. U svojoj homiliji od 29. lipnja 1976. papa Pavao VI. izrazio je svoje miljenje ovim rijeima: Nae vrijeme imalo je sreu da se uvjeri u jednu injenicu o sv. Petru onu koju je Na prethodnik, slavni papa Pio XII., objavio svijetu (Govori i Radioporuke, XII, 380) a ta je da se grob apostola Petra nalazi na ovom slavnom mjestu gdje se uzdie ova dostojanstvena bazilika njemu posveena i u kojoj se sada nalazimo u molitvi; evo neoborivog dokaza o apostolovu boravku u Rimu, boravku koji su neki znanstvenici osporavali, no sada se njihova kritika, kako se malo pomalo stiava. Osim toga, imali smo jo jednu sreu, a ta je da su znanstvena istraivanja vrlo tovanih ostataka bl. Petra potvrdila njihovu identifikaciju i autentinost. (...) Zahvalni smo svima koji su sudjelovali u ovom tekom istraivanju, i s potovanjem i radou primamo zakljuak o jednom tako znaajnom arheolokom otkriu koje novim povijesnim i znanstvenim argumentima potvrduje stoljetnu poast koja je ovdje javno iskazivana Prvom apostolu i u njoj nalazi potvrdu i znamenje njegove dramatine ali pobjednike misije irenja Kristova imena u povijesti i u svijetu.
129

130
131

Na primjer neslaganje JerOmea Carcopina i Margherite Guarducci (vidi nie, str. 66, bilj. 5). Bibliografija koja se odnosi na mogunost prijenosa smrtnih ostataka dvojice apostola u katakombe na via Appia previe je opirna dabismo je ovdje iznosili. Korisno je vidjeti J. Ruysschaert, Les

nametao rimski zakon u vezi s preseljenjem tijela pokojnika. ini se nevjerojatnim da su krani usred najeih progona, u vrijeme kad je carska policija neprestano motrila kranska groblja132, poduzeli dvostruko iskapanjejedno na Vatikanu, drugo na putu prema Ostiji, zatim opasno prenoenje tijela i ponovno ukapanje na via Appia, na groblju u neposrednoj blizini groblja sv. Kalista, na kojemu su iste godine, tono 6. kolovoza 258., papa sv. Siksto II. i est od sedam njegovih akona pogubljeni pod okolnostima koje su duboko potresle kransku zajednicu u Rimu 133 i zbog kojih je Rimska crkva vie od godinu dana bila bez svoga prvosveenika134. Ne usuujemo se tvrditi da su kosti, koje su stavljene u 18 staklenih posuda i poloene u niu u zidu g uveer 27. lipnja 1968. u nazonosti kardinala Marelle, dekana vatikanske bazilike, jednog biljenika Papinske Drave i jo nekoliko svjedoka, kosti samog prvog apostola. Znanstvena ozbiljnost ne doputa nam da prihvatimo neto to je puko nagaanje. Neki e zbog toga aliti. Imaju li pravo izraziti svoje aljenje? Stoljeima su se na vatikanskom brijegu smjenjivale generacije hodoasnika jer su znali da je tu grob sv. Petra. Eh da, tu je. Tu gdje je Konstantin, dva i pol stoljea nakon njegove smrti, sagradio baziliku koja e biti velianstven dokaz dubokog tovanja, ali i vjere u istinitost predaje.

documents littraires de la double tradition romaine des tombes apostoliques, u: Revue d'histoire ecclesiastique, LII, 1957., str. 791 i dalje. Takoer usp. mons. Duchesne, Scriptora minora, Etudes de topographie romaine et de geographie ecclsiastique, Francuska kola u Rimu, 1973.; E. Kirschbaum, Die Griiber der Apostelfiirsten, 1957., i djela J. Carcopina, .tudes d'histoire chrtienne, Albin Michel, 1953., De Pythagore aux Ap8tres, Albin Michel, 1956., Les reliques de saint Pierre d Rome, Flammarion, 1965 132 Jednom Valerijanovom naredbom proglaena je konfiskacija kranskih grobalja, zabranjeno sluenje obreda nad grobovima muenika i nareeno odrubljivanje glava bez sudskog postupka onima koji prekre zakon. 133 Rimska policija i vojnici upali su ujutro 6. kolovoza 258. u katakombe sv. Kalista i na licu mjesta odrubili glavu Sikstu II., koji je bio papa od 30. kolovoza prole godine, i akonima Gennaru, Grandu, Vincentu, Stjepanu, Felicissimu i Agapitu. Sedmi akon, sv. Lovro, uhvaen je etiri dana poslije i usmren na via Tiburtina, iznad jedne reetke, vjerojatno reetke od kanalizacije, prije toga uarene vatrom. O muenikoj smrti sv. Siksta izvijestio je njegove biskupe u pastoralnom pismu br. DC(X. sv. Ciprijan, biskup Kartage, koji e i sam biti muen do smrti 39 dana poslije smrti rimskog biskupa. 134 Tek je 22. srpnja 259. izabran u osobi Dionizija nasljednik sv. Siksta II.

4. BAZILIKA NAD GROBOM

Od Petrove muenike smrti u jesen 64. sve do pobjede Konstantina nad Maksencijem na dananjem Milvijskom Mostu 29. listopada 312. povijest Crkve bila je, tijekom gotovo dva i pol stoljea, obiljeena neprestanim progonima. Moda bi bilo potrebno staviti te progone u njihov pravi okvir, prije politiki nego vjerski, i objasniti ih, ili radije pokuati ih objasniti, neprekidnim nastojanjem vlastodraca da osiguraju unutranju koheziju Carstva ugroenog stalnom izvanjskom opasnosti od barbarskih provala. Ozbiljnom opasnosti koja e postati stvarnom i koja e olakati unutranji raspad rimskog drutva, kojemu su upravo krani dali razloge za ivot i moral sposoban da spasi ono to se moglo spasiti. Propasti Rimskog Carstva135 pridonijelo je i nerazumijevanje careva koji nisu znali iskoristiti snagu i duh kranstva. Kada to Konstantin shvati, bit e kasno. Takvo nerazumijevanje zbunjuje. Neprestani pokuaji rimskih careva da natjeraju krane da se odreknu vjere imali su za posljedicu samo slabljenje domoljublja progonjenih i
135

Usp. Henry Bergasse, Le Tocsin de la de-cadence, Les Belles Lettres, 1975.

jaanje temelja kranstva koje je stjecalo sve vie pristaa: Sanguis martyrum, semen christianorum. Eh da, krv muenika bila je pravo sjeme krana, toliko snano da je borbeni Tertulijan uzviknuo u ime krana: Stranci smo i preplavili smo sve vae gradove, otoke, katele, municipije, zborita, utvrde, sve slojeve (rimskog) puka, dekurije, Palatin, Senat, Forum, samo smo vam ostavili hramove. (nap. prev., Tertulijan, Apologeticum, 37, PL 1, 463.a) Kad je 302. godine car Dioklecijan (284.-305.) odluio nakon smrti pape sv. Gaja (283.-296.) jednom zauvijek okonati s Kristovom vjerom, potaknuvi tom svojom namjerom najgore progone, osobito estoke na Istoku, krani su bili ve toliko dobro ukorijenjeni u nekim dijelovima Carstva dasu mogli sprijeiti predstavnike vlasti da provedu primljene zapovijedi ili da barem sabotiraju njihovu primjenu. U udaljenim krajevima Carstva, u kojima su povremeno izbijale pobune nacionalistikog karaktera, jedinstvo Carstva odravale su samo legije, a veliki dio njih inili su upravo krani. To je bio sluaj s Galijom. U toj velikoj pokrajini, kao i u Britaniji onoj koja e kasnije dobiti naziv Velika da bi je razlikovali od kontinentalne Britanije koja se tada zvala Armorika carsku vlast obnaao je car Konstancije I. (Constantius Chlorus) 136 , otac budueg cara Konstantina. Konstancije je bio veliki politiar i vrlo brzo je shvatio da nita nee postii bude li silom elio provesti Dioklecijanove odluke: On se, nesumnjivo u dogovoru s biskupima, zadovoljio time da srui krov na nekoliko kranskih opatija i da o tome sastavi zapisnik, kako bi sa sebe skinuo odgovornost; galorimski krani imali su ve svoje crkve i nisu ih se usuivali dirati zato to ih je bilo mnogo i zato to su se u sluaju potrebe znali obraniti137. Potovanje koje su pobuivali krani, u svakom sluaju oni koji su nosili oruje, nesumnjivo je jedan od razloga nevjerojatnog Konstantinova uspjeha. Sin Konstancija I. i Helene nalazio se na istoku 306. godine kad je saznao da mu otac lei teko bolestan u britanskorimskom mjestu koje e kasnije dobiti ime York. Bjesomuno gonei konje pred sobom Konstantin je prevalio put kroz Europu nevienom brzinom koja je izazvala divljenje njegovih suvremenika, stigavi u Britaniju na vrijeme da uje posljednju elju svoga oca. Njegova luda hrabrost, odluan duh i samopouzdanje odmah su osvojili Konstancijeve vojnike koji su sina svoga generala aldamacijom proglasili rimskim carem. Okolnosti su mu ile na ruku. Godinu dana ranije Dioklecijan je, na vrhuncu slave, podijelio vlast u Carstvu s trojicom tetrarha i povukao se u svoju raskonu vilu u Splitu (nekadanja Salona), u rodnu Dalmaciju, gdje je proveo posljednjih osam godina ivota uzgajajui cvjee i povre u svom vrtu i etajui se 200 m dugom terasom s pogledom na Jadransko more. Njegovo e povlaenje ugroziti jedinstvo Carstva. Barbari su se prijetei sputali prema njegovim granicama, dok su tetrarsi, svi osim Konstantina, gubili vrijeme kujui planove za obnovu Carstva u svoju korist, s namjerom da ga opljakaju a ne obrane. Sin Konstancija I. ekao je svoj trenutak. est godina upravljao je Galijom i Britanijom smirujui duhove, inteligentno udvarajui plemenskom ovinizmu, pokazujui rijedak duh tolerancije, zbog ega ga je zavoljelo i lokalno stanovnitvo i ete kojima je zapovijedao. U rukama nesposobnih i potkupljivih namjesnika
136

Nadimak Blijedi (Chlorus) Konstancije je dobio zbog svoje svijetle puti. NoIle MauriceDenis i Robert Boulet, Rom'e, Descke de Brouwer, 1963., str. 271.

137

ostale carske provincije ostavljale su dojam nereda i anarhije, dok su Galija i Britanija pod Konstantinovom vlau napredovale. Konstantin je 312. procijenio da je doao trenutak da djeluje, u namjeri da iskljuivo pod svojom vlau obnovi jedinstvo Carstva. Na elu svojih kranskih vojnika, koji su na titovima nosili Kristov monogram138, odluno je uao u Italiju, gdje ga je stanovnitvo doekivalo glasnim klicanjem svuda gdje god bi prolazio. Dvadesetosmi listopada 312. izvidnica njegove vojske susrela se kod Malborghetta, oko 17 km sjeverno od Rima, s prethodnicom vojske njegova protivnika Maksencija. Sukob je zavrio bez pobjednika, a protivnici su se razili zbog mraka. Moda je upravo te noi u Malborghettu Konstantin sanjao san koji ga je naveo da i sam stavi Kristov monogram, kojim su njegovi vojnici ukrasili svoje titove, na carsku zastavu, slavni labarum139. Do sukoba dviju vojski dolo je 29. listopada ujutro, a zavrio je velikim krvoproliem. Brojano slabije, ali izvanredno dobro rasporeene i voene, Konstantinove ete brzo su razbile neprijatelja. Maksencijevi vojnici razbjeali su se u neredu prema Milvijskom mostu i jednom malom susjednom mostu za privezivanje amaca; tu ih je sustigao neprijatelj. Prizor je bio straan. Sam Maksencije izgubio je ivot u Tibru, kamo ga je povukla gomila njegovih vojnika koji su se borili da prijeu na drugu stranu rijeke i izbjegnu pokolj. Konstantin je trijumfalno uao u Rim putem via Flamina, a doekalo ga je radosno stanovnitvo koje je klicalo ovjeku kojega im je poslala providnost da ih oslobodi mrske diktature. Ali to je zapravo bio trijumf Krista i kranstva. Pobjednik nad Maksencijem bio je dovoljno mudar da to shvati. Za manje od etiri mjeseca nakon pobjede na Milvijskom mostu, u veljai 313., donio je u Milanu140 glasoviti edikt kojim se kranima doputa potpuna vjerska sloboda, vraaju zaplijenjeni ili prodani posjedi njima ili njihovim nasljednicima te vraaju kranskim opinama njihova nekadanja posjedovana prava. Car e uiniti jo vie. Konstantin nije bio kranin, to je postao tek uoi svoje smrti 337. godine. Njegovo ponaanje na granici moralno doputenog bilo je daleko od toga da zavrijedi potovanje i na njegov su raun s pravom izreene mnoge teke optube. Bio je inteligentan, lukav, ponosit, samouvjeren, drao je sebe iznad zakona; ali taj izvanredni ovjek, koji je sebe i predobro poznavao, imao je osjeaj za dravu. Bio je veliki politiar. Shvatio je da su njegova osobna sudbina i uspjeh njegove vladavine vezani za irenje kranstva. To uvjerenje tjeralo ga je da Crkvi da moralnu prevlast koju je potkrijepio vrstim materijalnim temeljima. Tek to je postao gospodarem Rima Konstantin je u Lateransku palau, dom svoje druge ene, inae Maksencijeve sestre, smjestio papu Melkijada (311.-314.), koji je ovdje sazvao koncil 313. godine. Za pontifikata sv. Silvestra (314.-335.) sagradio je glasovitu krstionicu, koja je bila nekoliko puta obnovljena, i na temeljima vojarne koju je osnovao Septimije Sever potkraj 2. st., u kojoj su stanovali Maksencijevi elitni konjanici, podigao prvu baziliku u Lateranu.

138

Piui 314., dakle dvije godine poslije tih dogaaja, Laktancije je ovako opisao taj monogram: Transversa X littera summo capite circumflexo, tj. izokrenuti X iji se vrh nakrivio. 139 Prema lokalnom predanju Konstantin je taj san sanjao na drugim mjestima kretanja njegove vojske, na primjer u La Croix Valmeru, pored SaintTropeza. Mogue je da je labarum bio oznaen Kristovim znakom mnogo prije bitke: izmeu svoga buenja i poetka bitke Konstantin sigurno nije imao vremena obaviti taj posao. 140 Ugovoren u lombardskom gradu, Milanski edikt zapravo je proglaen u Nikomediji u lipnju 313.

Oko 320. Konstantin je odluio sagraditi veliku baziliku na grobu sv. Petra. Navodno141 je takvu odluku donio u znak zahvalnosti za svoje ozdravljenje do kojega je dolo tijekom hodoaa u Vatikan, kada ga je prvi apostol oslobodio teke bolesti. No to je samo obina legenda! Objanjenje je posve drukije i isto politike prirode. Usprkos oklijevanju da prihvati kransku vjeru, iji mu je moral, premda dobar za njegove podanike, osobno bio nepodnoljiv, unato svom naslovu pontifexa maximusa do kojega je drao, tj. vrhovnog sveenika starog rimskog kulta, u svojstvu kojega je jo uvijek odravao carski kult i obnavljao poganske vjerske zgrade koje su propadale, car je namjeravao Kristovoj vjeri podariti hramove koji e sjajem nadvisiti hramove poganskih boanstava. Ta u osnovi politika taktika trebala mu je omoguiti da, odgovorivi na protunapad branitelja politeizma nezadovoljnih poastima kojima je obasuo Crkvu, defmitivno zadobije naklonost krana: ona mu je bila potrebna da obnovi i obrani Carstvo. Jedinstvo i kohezija Crkve bili su sigurne vrijednosti koje pogansko drutvo, pogoeno zlom amoralnosti, vie nije prualo. Konstantin je bio veliki graditelj crkava. Njegovom zaslugom sagraena su brojna svetita u Rimu, u raznim gradovima Italije, u Carigradu, u Betlehemu, ali vatikanska bazilika nesumnjivo je njegovo najvee djelo. Sama gradnja toga impozantnog spomenika najvei je dokaz stvarne prisutnosti ostataka sv. Petra tamo gdje su ih smjestili predaja i ljubav hodoasnika koji se od 64. nisu prestali uspinjati vatikanskim breuljkom da bi se okupili i molili na svetom grobu, osim moda za vrijeme progona. Konstantinova bazilika graena je, kao i ona koja ju je zamijenila, oko skrornne rake u kojoj je pokopan prvi apostol; taj grob sredinja je toka dviju graevina podignutih nad njim, oko njega i zbog njega. Da bi se potovala Konstantinova volja, koji je svakako elio ostaviti grob sv. Petra i to mjesto netaknutima, trebalo je svladati dvije prepreke koje nitko u poetku nije smatrao nepremostivima, jednu prirodnu, grau tla, i drugu pravnu, naime postojanje groblja koje je bilo pod zatitom rimskog zakona. Rimsko pravo sadralo je vrlo stroge propise o nepovredivosti ukopnih mjesta i vrvjelo je zabranama i raznim restriktivnim mjerama za prenoenje tijela, a osobito su bili strogi propisi u vezi s prenamjenom grobalja ako su ona jo uvijek bila u uporabi. Upravo je takav bio sluaj s grobljem na vatikanskom brijegu; Konstantin je rijeio taj problem posluivi se svojim autoritetom pontifexa maximusa koji mu je omoguavao da donosi sve odluke u vezi s propisima za pogrebe. Tako je poganski zakon pridonio Petrovoj slavi. Prirodne prepreke bile su meutim ozbiljnije. Groblje je, kako smo rekli, bilo okrueno i sa sjeverne i sa zapadne strane prilino strmim padinama vatikanskog breuljka. Apostolov grob iskopan je upravo na bonom dijelu strmine. Razlika izmeu razina koje je proizveo nagib breuljka iznosila je 11 m izmeu sjeverne i june granice graevine, kako su to predvidjeli graditelji, i 14 m izmeu granica na zapadu i istoku. Trebalo je dakle usjei brijeg i zasuti jednim dijelom dolinu zemljom! Vie od 40.000 m3 zemlje bilo je iskopano142, a taj divovski posao moe
141

Usp. Charles Pichon, Histoire du Vatican, SEFI, 1948., str. 26.

142

Moemo zamisliti opseg radova Konstantinovih radnika ako uzmemo u obzir razliku razine izmeu dvorita sv.

se objasniti samo eljom da se strogo potuje poloaj groba koji je trebao ostati sredinjom tokom hrama. Na jugu je trebalo podignuti tri zida visine 8 m i debljine 2 m da bi dralizgradu; na sjeveru su bili potrebni trostruki temelji. Da bi se na te zidove i temelje postavila golema platforma koja e drati cijelo zdanje moralo se sniziti razinu visokih grobnica, onih smjetenih na zapadnom dijelu nekropole. Isto tako trebalo je poduzeti i opsene radove na isuivanju tla, koji su se uostalom pokazali nedostatnima jer su pape sv. Damaz (366.-384.) i sv. Grgur Veliki (590.604.) morali ponovno ratovati s vodom koja je neprestano ugroavala stabilnost temelja. Bazilika koja je zapoeta pod Konstantinom i zavrena pod vlau njegova sina Konstanca bila je posveena oko 350. godine. Njezina neuobiajena veliina i rasko zaudili su ondanji svijet koji dotad nije vidio tako veliku i tako visoku baziliku. Vjernici i hodoasnici, koji su prilazili s istone strane bazilike, penjali su se irokim stubama, prelazili preko monumentalnog trijema i ulazili u veliku pravokutnu dvoranu okruenu irokom natkrivenom galerijom sa stupovima, zbog ega je dobila naziv kvadriportik (etverotrijem), u kojoj su od 461. pokopani mnogi pape i druge znamenite linosti. U sredini dvorita poploenog mramornim ploama bila je velika fontana na etiri stupa natkrivena bronanom kupolom namijenjena ablucijama143; pored nje okupljali su se katekumeni koji nisu imali pristup u baziliku do svoga krtenja144. Iz zapadne galerije etverotrijema vodila su petera vrata zaklonjena grimiznim zastorima u samu baziliku podijeljenu na pet laa; sredinja laa bila je najira i najvia, a svaku je dijelio jednu od druge niz od 24 korintska stupa. Lae su vodile prema transeptu koji je od njih bio odvojen lukom. U dnu transepta polukruna apsida uvala je papinsko prijestolje, katedru, i sjedalice za kler. U sredini transepta, izmeu apside i sredinje lae, bila je konfesija (kripta) sv. Petra: tj. poivalite ostataka onih koji su ispovijedali ili propovijedali svoju vjeru pred sucima, i to platili vlastitom krvlju.145 U poetku je kripta bila neka vrsta niske kapelice koja je jednom svojom polovicom bila u zemlji, budui da je mjesto kasnije esto bilo uzurpirano, iznad koje je stajao Gajev trofej i jedan dio crvenog zida. Koveg od bjelokosti s poetka 5. st., koji je pronaen kod Pule u Istri,.daje nam neke predodbe o prvobitnoj kripti; jedan prizor izrezbaren na kovegu prikazuje spomenik onakav kakav je bio ezdesetak godina nakon svog zavretka. Ispod baldahina koji su drali stupovi sa spiralnim zavojima ukraeni granicama vinove loze mogla se vidjeti istona strana Gajeva trofeja, koji je takoer bio obloen mramorom i porfirom. Iznad je stajao zlatni kri koji je mogao teiti oko 70 kg i koji je nosio imena donatora, Konstantina i njegove majke Helene. Jedan otvor omoguavao je da se u grob spusti i rubenina, brandea, to su poboni hodoasnici smatrali relikvijama; neki su ak u otvor stavljali i svoje milodare, a to objanjava prisutnost novia s raznih podruja i iz razliitih razdoblja koje su arheolozi pronali tijekom iskapanja to ih je poduzeo papa Pio XII. Ispred kripte stajao je oltar obloen srebrom za kojim je papa vrio slubu okrenut
Damaza, koje s triju strana okruuje papinsku palau, i Trga sv. Petra. Dvorite sv. Damaza u koje se silazi od Bronanih vrata pored Berninijeve kolonade dugim i strmim stubitem iz dvorita Belvedere, dizalima u palai, gotovo je na istoj razini padine koju su radnici izravnali da bi u nju smjestili apsidu bazilike.
143 144 145

Prudence, Peristephanon, hymn. 12, PL 59, 562-564. Plan bazilike sv. Pavla izvan zidina omoguuje nam da naslutimo ideju o planu Konstantinove bazilike sv. Petra. Mons. Poupard, Connaissance du Vatican, Beauchesne, 1974., str. 12-13.

prema istoku, dakle licem prema vjernicima. Konstantinova bazilika bila je zadivljujuih dimenzija (120 m duine, 64 m irine, a transept je sezao u irinu do 88 m), ali nije imala ni jedno remekdjelo arhitekture. Zidovi na stupovima sredinje lae bili su previsoki i to e biti uzrokom njihova stalnog propadanja sredinom 15. st., to e biti od presudnog znaenja za donoenje odluke o rekonstrukciji graevine. Unato svojoj nesavrenosti bazilika je bila bogato ukraena, i iz stoljea u stoljee sve se vie ukraavala. Radovi koje je poduzeo sv. Lav Veliki (440. 461.) trebali su jo vie pridonijeti njenom bogatstvu. Potkraj 5. st. Proelje je dobilo polikromne mozaike. Na samom vrhu bio je lik Krista u slavi izmeu Djevice Marije i sv. Petra, ispod njih stajala su etiri evanelista, a jo nie starci iz Knjige Otkrivenja koji su pruali svoje krune prema Kristu. Luk koji je dijelio glavnu lau od transepta, koji je po svojim dimenzijama bio prava poprena laa, takoer je bio ukraen mozaikom u bojama koji je prikazivao Krista, sv. Petra Konstantina; natpis na ne ba elegantnom i ve odumiruem latinskom kazivao je da je car sagradio baziliku u ast svoje pobjede nad Licinijem iz 324. godine koja mu je otvorila vrata Istoka 146 . Mozaik na apsidi bio je jo velianstveniji i ivljih boja; prikazivao je Krista kako sjedi ispod palma okruen sv. Petrom i Pavlom, a od njegovih nogu otjecale su etiri rijeke koje su simbolizirale etiri evanelja na ijim su vodama koute dolazile taiti e. Sjaj bazilike sv. Petra ubrzo je privukao hodoasnike iz cijelog tadanjeg katolikog svijeta. Jo i danas moemo nai u Aliru, Tunisu ili Turskoj primjerke vela (brandium) kakve su hodoasnici stoljeima donosili iz Rima i koji su pali u islamske ruke koje ih pobono uvaju, bolje od bilo kakvog talismana. Rijeke hodoasnika i njihovo nastojanje da se to vie priblie grobu sv. Petra ve zarana su navele pape da mijenjaju izgled kripte. Sve do ruenja u 15. st. bazilika je vjerojatno pretrpjela brojna preureenja koja su bila potrebna iz sigurnosnih razloga ili zbog njezina uljepanja. Prve radove poduzeo je papa sv. Damaz (366.-384.) kako bi zaustavio nadiranje vode s vatikanskog breuljka. Graditelji su proveli daljnja isuivanja, a uhvaenu vodu koristili su za napajanje novosagraenih fontana, koje je papa sv. Simah (498.-514.) dao bogato ukrasiti. Ti radovi pokazali su se meutim nedostatnima, pa ih je sv. Grgur Veliki (590.-604.) dva stoljea poslije morao ponoviti. U meuvremenu barbari su nekoliko puta opljakali Rim; Alarihovi Vizigoti 410., Geiserihovi Vandali 454., za kojima su doli Ricimerovi Svevi 537., zatim Vitigesovi Ostrogoti 546., pa Totilini Goti... Grob sv. Petra je sauvan, ali njegov povrinski sloj od dragih kovina je skinut i odneen, kao i zlatni kri, dar Helene i Konstantina. Svaki put pape su, u skladu s nemilosrdnim vremenskim okolnostima i financijskim sredstvima kojima su raspolagale, nastojali obnoviti grob. Sredinom 5. st. papa sv. Lav Veliki poduzima velike radove na obnovi crkve. Njihovi trokovi mogu se usporediti s cijenom pljake Geiseriha ije su horde

146

QVOD DVCE MVNDVS SVRREXIT IN ASTRA TRIVMPHANS HANC CONSTANTINVS VICTOR TIBI CONDIDIT AVLAM Napomenimo da je Konstantin donio odluku o gradnji bazilike sv. Petra nekoliko godina prije svoje pobjede nad Licinijem; ne moemo dakle uspostaviti vezu izmeu tog dogaaja i njegove odluke.

opustoile Vjeni grad na desnoj i na lijevoj obali Tibra. Liber Pontificalis, taj neprocjenjivi izvor vatikanske povijesti, no koji nije uvijek i pouzdan, uvjerava nas da je sv. Lav htio ponovrio sagraditi baziliku. Obnova je iskoritena kako bi se bazilika ukrasila novim mozaicima u bojama i bolje uredio njezin pristup. Sline velike radove poduzeo je i Pelagije II. (579.-590.), a jo opsenije njegov nasljednik sv. Grgur Veliki. Ovaj papa, koji je u potpunosti zasluio svoj nadimak Veliki, bio je prefekt Rima; on je stoga bio sposoban usavriti Konstantinovo djelo, to je i dokazao. Nastavio je radove na isuivanju tla, koje graditelji pape Damaza, koji su bili vie umjetnici nego tehniari, nisu znali privesti kraju, a osim toga poduzeo je i potrebne korake da zatiti kriptu sv. Petra te da jo vie povea njezinu vrijednost. Tlo apside podignuto je za oko metar i pol; na novom podu izdubljen je polukruni otvor koji je vodio prema maloj kapeli; sazidan je novi veliki oltar; kripta je odvojena od lae trijemom koji podupire est zakrivljenih stupova od bijelog mramora, od kojih je Bernini etiri iskoristio u novoj bazilici. Tim stupovima Grgur III. (731.-741.) dodao je jo est vie ili manje slinih. Baziliku su 846. opljakali Saraceni, a etiri godine poslije obnovio ju je sv. Lav IV. (847.-855.), papa i veliki graditelj kojemu Vatikan duguje svoj dananji opseg, tzv. Leonove zidine, ali papa Kalist II. (1119.-1124.) unio je najvee promjene u djelo sv. Grgura Velikog: elei uljepati kriptu prekrio je oltar novim slojem mramora i sveano ga posvetio 25. oujka 1123. Povijest Konstantinove bazilike tijesno je povezana s povijeu papa: gotovo svi pape smatrali su pitanjem asti poveati sjaj bazilike. ak su neposredno prije ruenja stare bazilike, kako bi se na njenom mjestu sagradila nova iji su princip njihovi prethodnici zadrili, tri pape poduzeli vrlo velike radove: Pio II. (1458.-1464.), koji je proelju dodao tzv. Lou blagoslova (Loggia delle Benedizioni), koja e svojom velikom iskoristivou nadahnuti Maderna u gradnji nove bazilike, Siksto IV. (1471.-1484.) i Inocent VIII. (1484.-1492.). Unato brojnim restauratorskim radovima, preureenjima, preobrazbama, uljepanjima koje je doivjela u tijeku tih jedanaest do dvanaest stoljea svoga postojanja bazilika je sauvala prvobitni izgled. Svjedoanstva koja su ostavili hodoasnici i posjetitelji iz srednjeg vijeka, pa ak i oni iz renesanse147, govore o njihovu oduevljenju bazilikom, to nas koji poznajemo samo velianstveni i hladni stil dananje bazilike udi. Nema dvojbe da se bolje molilo u staroj zgradi: takav dojam stjeemo itajui izvjea iz tih vremena koja su nam ostavili ljudi ija su naivnost i spontanost nedjeljivi od istinskog vjerskog ara. Ta bazilika sagraena na grobu sv. Petra bila je osobito draga kranima jer je ona, osim to je bila spomenik pobjede Crkve nad poganstvom, bila i hram u kojem su se okupljali u molitvi; na mjestu Petrove muenike smrti, nad njegovim grobom, nad grobovima njegovih nasljednika, hodoasnici su dolazili eliiti svoju vjeru i traiti snagu da nastave ivjeti u vjeri prema naelima evanelja, poukama apostola i primjerima muenika. Istina je, ta je bazilika bila iva predaja! Zbog toga radovi koji su se izvodili na njoj i nisu izmijenili njezin prvobitni karakter: Hram iz 15. st. bio je isti onaj od prije tisuu godina. U njega se i dalje ulazilo stubama koje je na koljenima preao Karlo Veliki; pralo se na staroj Simahovoj fontani; jo uvijek je tu bilo Konstantinovih predmeta; ime pape Celestina (422.-432.), velikog obnovitelja crkve sv. Petra, moglo se proitati na vie mjesta; bila je to ista ona stara bazilika koja je kao udom izbjegla velike
147

Na primjer izvjee Tiberija Alfaranusa De Basilicae vaticanae antiquissima et nova structura, u: Studi e testi, Roma 1914

katastrofe...148. Konstantinova bazilika ostala bi zadugo takvom da arhitekti nisu poinili neke pogreke u njenoj koncepciji i pri gradnji: zidovi na stupovima lae bili su previsoki u odnosu na svoje uporite, temelji nisu bili dovoljno zatieni od prodiranja vode. Radovi na isuivanju i konsolidaciji tla, koje su poduzeli sv. Damaz i sv. Grgur Veliki, zaustavili su na neko vrijeme proces propadanja, ali ga nisu definitivno otklonili. Poetkom 15. st. zidovi na junom dijelu bazilike toliko su slijegali da je to postalo zabrinjavajue; juni zid, postavljen ukoso na padinu brijega, odmaknuo se od svoje okomice za oko 1,75 m! Pravo je udo da se nije sruio. Neto je trebalo hitno poduzeti. Savjetnici pape Nikole V. (1447.-1455.) bili su ve tada pobornici aggiornamenta u arhitekturi, stila koji e natjerati ljude da u sljedeem stoljeu odbace uda prolosti, osobito ona gotike umjetnosti, i da grade teatralne, ponosne i hladne graevine. Nikola V. donosi 1452. odluku o gradnji nove bazilike i nudi taj posao jednom od svojih savjetnika, firentinskom arhitektu Bernardu Rossellinu. Rossellino je uspio napraviti samo preliminarne studije i planove za veliku crkvu u obliku latinskog kria koja e imati golemu kupolu. Smrt pape 24. oujka 1455. zaustavila je njegov projekt. Nasljednici Nikole V. vratili su se na status quo ante, uljepavajui i preureujui Konstantinovu baziliku prema stilovima koji su vladali u njihovo vrijeme, ak su dodali i nekoliko novih zgrada starima, tako je Pio II. dao sagraditi Lou blagoslova. NeprijateIji Rossellinova plana vjerovali su da je on zauvijek odbaen. Stoljee i pol nakon smrti Nikole V. ratoborni Julije II. i slubeno e ih demantirati. im je izabran, 31. listopada 1503., Julije II. preuzeo je projekt Nikole V. povjerivi brigu o novim planovima Donatu Lazzariju, zvanom Bramante. Nestrpljiv da zapone gradnju bazilike za koju mu nije bilo sueno da je vidi, papa je postavio kamen temeljac 18. travnja 1506. Ali osim to se zapoelo s radovima na ruenju june strane odnosno jugozapadne na Konstantinovoj bazilici i s radovima na temeljima kupole iji e se planovi vie puta mijenjati, sve je praktino ostalo na tome. Bramante je zamislio nekoliko velikih zgrada koje su trebale zauzimati 24.000 m2 (dananja bazilika prostire se na 15.160 m 2 ): crkvu u obliku grkog kria koju bi, iznad kripte sv. Petra, krasila velika kupola, a na sva etiri kraja kria bile bi manje kupole; na zaelju, iza apside, trebao je biti iroki deambulatorij; posvuda uokolo kapelice i zvonici. Smrt Julija II. 1513. i Bramantea 1514. zaustavile su zapoete radove. Teka vremena, koja je obiljeila i neviena pljaka Rima koju su 1527. izveli plaenici Karla V., nisu dopustila papi Lavu X. (1513. 1521.), papi Nizozemcu Hadrijanu VI. (1522.-1523.) i Klementu VII. (1523.-1534.) da nastave djelo Julija II. Lav X. ipak je od Rafaela naruio nove planove; veliki slikar, Peruginov uenik, bio je glavni intendant zgrada Svete Stolice; on je zamislio mnogo jednostavniju i mnogo praktiniju crkvu od Bramantea, zgradu u obliku latinskog kria s velikom laom koja e papi omoguiti lake obavljanje obreda. Financijski problemi i ovaj su se put isprijeili provedbi plana. Daljnjih dvadeset godina gradilite je bilo naputeno jer se Kurija nije mogla nositi s trokovima gradnje. Lav X. pobrinuo se da skupi potrebnu svotu pozivajui se na velikodunost svih krana. Zbog toga je u Njemakoj dolo do Spora oko indulgencija, to je neke povjesniare navelo
148

Nolle MauriceDenis i Robert Boulet, op. cit., str. 34-35.

da misle kako je gradnja nove bazilike bila povodom za Lutherovu pobunu.

Pavao III., iz ugledne i bogate obitelji Farnese, ija je najvea zasluga to je sazvao glasoviti Tridentski koncil, koji je izabran za papu 13. listopada 1534., jako je drao do toga da nastavi s velikim djelom koje je zapoeo Julije II., ali je morao mijenjati planove. U stanju u kojem se nalazila tadanja Crkva, potresana protestantskim krivovjerjima, doista nije bilo primjerno nastaviti s Bramanteovim divovskim planom. Novi papa naruio je od Michelangela Buonarottija novi plan koji e biti u skladu s njegovim interesima i stavovima. To je znailo traiti nemogue od umjetnika originalnih zamisli ija djela svjedoe o sklonosti grandioznom, primjerice grob Julija II. ili freska Posljednji sud. Michelangelo se vratio Bramanteovoj ideji grkog kria; da je bio dosljedno potovan, njegov bi plan bio zasluan to je kripta sv. Petra postala geografskim sreditem graevine. Kao sredinji dio bazilike veliki je umjetnik zamislio kupolu koju je sam i zapoeo, a zavrio ju je etvrt stoljea nakon njegove smrti Giacomo della Porta. Bilo je to golemo zdanje o ijim dimenzijama danas moemo samo sanjati: stupovi koji su drali svodove bili su opsega 71 m (u unutranjosti su bile dvorane na nekoliko katova), unutranja visina kupole iznosila je 119 m, vanjska 132,50 m, u svom unutranjem dijelu kupola ima promjer 42 m. Kad je Michelangelo 1564. umro kupola nije bila ni izbliza dovrena: bio je zavren tek njezin valjkasti dio, tj. temelj ispod svodova. U to je vrijeme laa Konstantinove bazilike jo uvijek postojala, od gradilita katedrale odvajao ju je jedan privremeni zid. Jedna neobina grafika iz tog razdoblja prikazuje papu kako blagoslivlja narod iz loe Pija II., a iza proelja i krova Konstantinove lae vidi se valjkasti krug na kojemu jo uvijek nedostaje velika kupola. Pontifikat Siksta V. (1585.-1590.) trajao je samo pet i pol godina, ali je bio od odluujueg znaenja za gradnju nove bazilike. Autoritativan i impulsivan, izvanrednih organizacijskih sposobnosti, taj poduzetni papa zatraio je od graditelja Giacoma della Porte, Michelangelova nasljednika, i Domenica Fontane da potuju rokove gradnje koje im je sam odredio. U roku od 22 mjeseca svod kupole bio je zavren, a ubrzo zatim jedan e tornji s kupolom i kriem na vrhu okruniti djelo koje je zamislio Michelangelo. Siksto V. takoer se pobrinuo i za bolji pristup novoj bazilici; zamislio je jedan veliki trg kojemu e Bernini dati drukiji izgled; zbog tog ostvarenja papa je 1586. dao premjestiti obelisk iz Neronova cirkusa koji je graditelj Fontana tekom mukom smjestio tamo gdje ga danas vidimo. U Michelangelovom planu kupola je bila osnovni dio bazilike. Ona nije imala lae. Osim toga, bila bi neprikladna za papine obrede. Na samom poetku svoje vladavine Pavao V. (1605.-1621.) odluio je zamijeniti latinski kri onim grkim iz Michelangelova plana. Pod nadzorom graditelja Carla Maderna149 radovi su stalno napredovali od 1607., kada dolazi na red ozloglaeno proelje, koje je bilo predugako za svoju visinu150 i koje zbog izduenja lae nije doputalo da se kupola vidi u perspektivi koju je bio zamislio Michelangelo. Novu vatikansku baziliku posvetio je 18. studenog 1626. papa Urban VIII. (1623.-1644.). Do toga dana jo nisu bili okonani radovi na unutranjem ureenju. Njih je velikim dijelom izveo Gian Lorenzo Bernini: bronani baldahin na oltaru iznad
149 150

A ne Maderne, kako se ponekad pie Duina 114 metara, visina 45 metara

kripte, monumentalna papinska stolica, poznata kao Berninijeva slava, baldahin (iznad oltara) u kapelici sv. Sakramenta, razni drugi spomenici, grobovi papa, brojni ukrasni slojevi naposljetku, velianstvena kolonada ispred bazilike sagraena izmeu 1657. i 1667. U 18. st. bit e sagraena sakristija, jednako tako monumentalna kao i bazilika. to je ostalo od Konstantinove bazilike? Na alost vrlo malo! Nekoliko stepenica od crvenog porfira upotrijebljenih u koru apside, nekoliko stupova razbacanih po bazilici ili onih koje je podigao sv. Grgur Veliki izmeu kripte sv. Petra i lae starog zdanja, koji su kasnije iskoriteni u loggiama kupole, osobito sredinja vrata bazilike ukraena niskim bronanim reljefima koje je izradio Antonio Filarete oko 1440. Nestao je i poploeni pod Konstantinove lae ispod tona zasute zemlje da se omogui podizanje bazilike na razinu koju su bili predvidjeli renesansni graditelji151, tj. na razinu kora sv. Grgura Velikog. Najljepi ostaci Konstantinove bazilike danas se uvaju u Vatikanskim muzejima i brojnim rimskim crkvama. Dugo je, dok su pape jo stolovali u Lateranu, bazilika sv. Petra bila samo crkva izvan grada, zapravo izvan gradskih zidina. Bila je na samoj periferiji grada. A zatim se grad poeo iriti traei kod pape zatitu sv. Petra. Donijevi odluku o gradnji nove crkve sv. Petra renesansni su pape samo potvrdili svoju mo nad gradom.

151

Samo je poploenje najveeg dijela Konstantinove lae nestalo: Razina cijele nove bazilike bila je razina srednjovjekovnog kora. Pod istonim krakom kria, gotovo na razini Konstantinova poploenja, kripte (Grotte Vecchie) su bile ureene u 16. st.: ovdje su grobovi i ukrasni motivi koji su potjecali iz sruene crkve. Klement VIII. dao je 1597. izdubiti oko kripte sv. Petra jedan okrugli hodnik koji je imao vei rejon od starog. Zid prvobitne apside postao je unutranjom stijenkom tog hodnika, na koji su vodile etiri kapelice smjetene u podnoju velikih stupova kupole. Klement VIII. dao je poveati i ukrasiti kapelu ad caput; sve to je dodao nosi zajedniki naziv Grotte Nuove. (Maury i Percheron, Itine'raires romains, Tequi, 1975., str. 410).

5. VATIKANSKI GRAD
ini se da Konstantin i njegovi graditelji nisu predvidjeli postojanje zgrada za stanovanje ili slubu pored bazilike. Ta se potreba meutim brzo ukazala, ali sve do pape Simaha, tj. do poetka 6. st., prvobitna bazilika ostala je na osami izvan grada, kao i nekada Gajev i Neronov cirkus, kao to e to kasnije biti benediktinske opatije prije nego to se oko njih, i zbog njih, osnuju sela, pa ak i gradovi. U vrijeme sv. Lava Velikog (440.-461.) oko bazilike su nicale male zajednice redovnika i laika, koje e kasnije usvojiti Pravila svetog Benedikta, i gradile crkve koje danas s iznimkom jedne vie ne postoje, i samostane; redovnici koji su bili u slubi bazilike sv. Petra poeli su graditi skromne nastambe u blizini crkve kako bi si pritedjeli dug put do nje; u to vrijeme most koji je povezivao Marsovo polje s Neronovim vrtovima i vatikanskim cirkusom vie nije postojao, i jedini most kojim se moglo prijei s lijeve obale Tibra na desnu na kojoj se nalazila Konstantinova bazilika vodio je prema Hadrijanovoj grobnici i kasnije je nakon brojnih preobrazbi postao mostom sv. Anela; obilazni put bio je nepraktian. Gradnja samostana i domova za sveenike privukla je mnotvo stranih studenata; malo pomalo osnivali su se i kolegiji, scholae peregrinorum, kole Sasa, koje nastaju oko 727., zatim kolegiji Franaka, Lombardijaca, Friana; s vremenom su se ovdje nastanili i promuurni trgovci. Oko Konstantinove bazilike raa se pravi grad. Pape su meutim i dalje stolovali u

palai na Lateranu, sjeditu pontifikalne uprave, u neposrednoj blizini katedralne crkve. Oni bi ovdje jo dugo ostali da nije nakon smrti Anastazija II., koji je umro 19. studenoga 498. poslije svega dvije godine pontifikata, jedan protupapa po imenu Lovro zahtijevao katedru sv. Petra od legitimnog pape sv. Simaha, izabranog 22. studenoga, i nasilno uao u Lateransku palau. Simah je sjeverno i juno od vatikanske bazilike sagradio dvije tzv. biskupske kue koje su bile u upotrebi kratko vrijeme. Kad je okonan Lovrin raskol papa se vratio u Lateran koji je pruao sve pogodnosti koje Vatikan nije imao; papinski dvor nalazio se unutar Aurelijeva zida, bio je dakle zatien, i u neposrednoj blizini rimske katedrale, bio je dakle u Gradu pa prema tome i dostupniji vjernicima. Stanje se nije mijenjalo sve do kraja 8. stoljea. Da bi dostojno ugostio Karla Velikog, kojega je na Boi 800. trebao okruniti za cara, papa sv. Lav III. (795.816.) dao je obnoviti biskupsku kuu s june strane, smjetenu u neposrednoj blizini obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa, tamo gdje se danas nalazi sakristija sv. Petra. Zgrada je dobila jednu veliku dvoranu u kojoj su se mogli odravati prijami i gozbe. Za smjetaj kraljeve pratnje podignute je nekoliko zgrada na breuljku sjeverno od bazilike. Peti nasljednik sv. Lava III., Grgur IV. (827.-844.), zamijenio je te improvizirane zgrade jednom u kojoj je mogao objedovati i prenoiti kad je liturgijski kalendar zahtijevao nona bdijenja u crkvi sv. Petra. U ravnici izmeu vatikanskog breuljka i Hadrijanove grobnice Grgur IV. i njegovi nasljednici sagradili su hospicij za hodoasnike, koji su i dalje dolazili u velikom broju unato nesigurnim vremenima, zatim svratita za strance koji su boravili u Rimu, pobone domove za barbarske klerike koji su dolazili u Vjeni grad prouavati svete znanosti, bio je to pravi pravcati grad. Ovdje se preteno govorilo germanski, zbog ega je ta etvrt dobila ime Burg, koje su Talijani preveli u Borgo, kako se i danas naziva. Sa Sicilije dolaze Saraceni i 846. iskrcavaju se u Ostiji, te se uzvodnim tokom Tibra penju prema Rimu. Grad je zatien Aurelijevim zidinama pruao kakav takav otpor, ali podruje Vatikana nije imalo nikakvu zatitu; osvajai su nasrnuli na Borgo i opustoili ga unitavajui sve to nisu mogli ponijeti sa sobom, oskvrnavivi pritom baziliku sv. Petra. Da bi odbio napadae papa Sergije II. (844.847.) zatraio je pomo cara Lotara I., koja je bila presudna. Nakon to su Saraceni odbijeni opasnost od novih slinih napada natjerala je srednjovjekovne pape da na obalama Tirenskog mora podignu niz obrambenih utvrda koje su vie ulijevale sigurnost okolnom stanovnitvu nego strah neprijatelju. Svetogre poinjeno u crkvi sv. Petra i pljaka Borga, koje je snano odjeknulo u cijelom kranskom svijetu, nalagalo je da se Vatikan zatiti sistemom slinih utvrda na zidinama koje je Aurelijan sagradio na lijevoj obali. im je postao vrhovni poglavar Crkve, nasljednik Sergija II., sv. Lav IV. (847.-855.), donio je takvu odluku. Radovi na osiguranju bazilike zapoeti su 848. i zavreni su za manje od etiri godine. Naslanjajui se na Hadrijanovu grobnicu, pretvorenu sada u utvrdu sv. Anela, jedan zid visok dvanaestak metara i poduprt s 24 tornja opasivao je etvrt Borgo, a po papi Lavu koji ga je sagradio nazvan je Leonovim gradom. Zid se protezao u smjeru zapada sve do vatikanskog breuljka. Osobito je lijep etverokatni toranj sv. Ivana u vatikanskim vrtovima sagraen 848.; papa Ivan XXIII. dao ga je obnoviti, a Pavao VI. preuredio za primanje visokih gostiju.

U tijeku 12. st. Eugen III. (1145.-1153.) i Klement III. (1187.-1191.) zapoeli su gradnju raznih zgrada na vatikanskom breuljku, ali je Celestin III. (1191.1198.) doao na zamisao da ovdje sagradi pravi papinski dvor. To je ostvario njegov nasljednik Inocent III. (1198.-1216.) koji je za to odabrao terasu sjeverozapadno od bazilike sv. Petra. Palaa Inocenta III. zametak je papinskih palaa u dvoritu sv. Damaza. Oko zgrade podignut je vrst zatitni zid, od kojega je danas sauvano nekoliko elemenata, meu kojima poznata Bronana vrata kroz koja se ulazi u veliki hodnik koji vodi prema kraljevskim stubama, a koja su nekada vodila u dvorite na kraju kojega se uzdizao juni dio palae. U posljednjoj etvrtini 13. st. Nikola III. (1277.-1280.) poveao je papinski posjed kupnjom zemlje sjeverno od palae. Tu je ureen sjenoviti vrt koji je jednim dijelom opasan visokim zidom. Otada su pape, sve do preseljenja papinske Kurije u Avignon 1309., povremeno naputali lateransku palau i s uitkom odlazili u vatikansku. Kratki pontifikat Nikole III. od svega 32 mjeseca odvijao se vie u Vatikanu nego u Lateranu. Nakon povratka iz Avignona 1377. lateranska palaa nije vie bila pogodna za stanovanje. Opljakana i nastanjena sirotinjom, koja ju je nekoliko puta ak zapalila, bila je u alosno zaputenom stanju; velike dvorane palae novi su stanovnici pretvorili u staje, konjunice, ak u svinjce. U takvim uvjetima papa je smjestio svoju rezidenciju u Vatikan. Lateransku palau pape e poeti obnavljati tek mnogo kasnije, nakon to su dugo razmiljali to s njome uiniti, sruiti je ili obnoviti. Palaa Inocenta III. bila je sagraena da prihvati papu i njegov dvor, ali ne i papinsku administraciju koja se sa svakim stoljeem poveavala i postajala sve vei teret. Trebalo je dakle sagraditi novu. Najvanije je bilo pritom zajamiti sigurnost pape. S tim ciljem probijen je tijekom 1409. i 1410. u Leonovim zidinama prolaz kojim se u potpunoj sigurnosti moglo prijei iz papinske palae u utvrdu sv. Anela. Istodobno se zapoelo s gradnjom zgrada privremenog karaktera koje su tek za pontifikata Nikole V. (1447. 1455.) dobile svoj konani izgled. Nikola V. bio je veliki graditelj i Vatikan mu mnogo duguje. Njemu zahvaljujemo dananje ureenje budueg dvorita sv. Damaza; on je pozvao fra Angelica da ukrasi palau freskama, a posebno papin radni kabinet koji se danas naziva kapelom Nikole V.; on je udario temelje buduoj Vatikanskoj biblioteci. Nasljednici Nikole V., osobito oni iz renesansnog doba, dovrili su i bogato ukrasili, premda ne uvijek i najprikladnije, sve zgrade koje danas jednim imenom nazivamo Vatikan. Siksto IV. (1471.-1484.), koji je pripadao poznatoj obitelji della Rovere i vjerskom franjevakom redu, sagradio je izmeu palae i bazilike glasovitu kapelu koja nosi njegovo ime, Sikstinsku kapelu. Nju je Michelangelo ukrasio freskom Posljednjeg suda. Njegov nasljednik Inocent VIII. (1484.-1492.) uredio je u vrtovima palau Belvedere, koja e kasnije biti spojena s papinskom palaom nizom zgrada koje je sagradio Bramante, i unutar kojih se nalazilo dvorite dugo 300 m; izgled toga dvorita bit e promijenjen potkraj 18. st. kada zapone gradnja biblioteke koja e dijeliti sjeverni dio, poznat kao Cortile della Pigna zbog golemog eera koji je ovamo prenijet iz stare Konstantinove bazilike, od junog dijela koji se odsad naziva Corte di Belvedere.

Aleksandar VI. (1492.-1503.), papa Borgia, i njegov nasljednik Julije II. (1503.1513.) osobito su nastojali ukrasiti unutranjost palae; prvi je pozvao Pinturicchija da oslika njegov apartman, tzv. apartman Borgia, a drugi Michelangela za Sikstinsku kapelu i Rafaela za sobe, stanze, i loe, loggie. Pavao IV. (1455.1459.) sagradio je u vrtovima draestan ljetnikovac (casina)152 koji nosi njegovo ime i koji je Pio XI. 1922. pretvorio u sjedite Papinske akademije znanosti. Pape 16. i 17. st. dali su papinskoj palai njezin konani izgled. Kasniji radovi koje su poduzeli njihovi nasljednici od 18. do 20. st. nisu je nimalo izmijenili. Grgur XIII. (1572.-1585.), otac gregorijanskog kalendara, sagradio je okomito na palau zgradu koja ini sredinju toku dvorita sv. Damaza. Siksto V. (1585.-1590.), kojemu dugujemo preseljenje obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa na Trg sv. Petra i dovretak Michelangelove kupole, to je uinio Giacomo della Porta, nadogradio je na palau istono od dvorita sv. Damaza zgradu u kojoj se danas nalaze odaje papa i sagradio biblioteku. Slijede trojica papa kojima kratki boravak na papinskom prijestolju nije dopustio da daju svoj obol djelu svojih prethodnika. Urban VII. upravljao je Crkvom dvanaest dana, Grgur XIV. deset mjeseci, Inocent D(. osam tjedana... Klement VIII. (1592.-1605.) dodao je palai trei kat. U drugoj polovici 17. st., za vladavine Aleksandra VII. (1655.-1667.), Bernini je radei na kolonadi na Trgu sv. Petra sagradio i dugi iroki hodnik koji vodi od Bronanih vrata do Kraljevskog stubita, Scala regia, koje se zbog vjetog vizualnog efekta doima dvostruko irim i viim nego to doista jest153; Scala regia vodi u Kraljevsku dvoranu, a njeno ureenje Pavao III. (1534.-1549.) povjerio je Antoniju Sangallu mlaem. Bernini je takoer veim dijelom preuredio unutranjost palae Inocenta III, mijenjajui visinu stropova, ruei zidove i podiui ih na drugim mjestima; tako je pored Kraljevske dvorane uredio Kneevsku dvoranu, golemi salon u baroknom stilu u jednoj srednjovjekovnoj opatiji. Berninijeva djela dala su monumentalnom sklopu Vatikana njegov konani izgled. Nakon duge Berninijeve diktature umro je 1680. u 82. godini vie se nita znaajno nije gradilo. Mijenjat e se unutranje ureenje i nazivi prostorija, obnavljati, usvajati nove dekorativni stilovi, zamijeniti poneki dotrajali dio, pa i modernizirati, ali nita vie. No posvuda se oituje naslijee papa u mozaicima na podovima ili na mramornim ploama na zidovima: na elegantnom latinskom, koji nije uvijek jednostavno prevesti, vidljivi su natpisi koji oponaaju antike govore da je taj i taj papa neto obnovio, onaj drugi neto pridodao, trei zamijenio ovo ili ono. Papama s kraja 18. i poetka 19. st., Piju VI. (1775.-1799.) i Piju VII. (1800.1823.), Vatikan duguje najvee promjene koje se ogledaju u gradnji muzeja u kojima se danas nalaze umjetnika djela prikupljana stoljeima. Za pohranu umjetnikih zbirki, koje bi bile jo bogatije da neki pape, poput sv. Pija V. (1566.-1572.), nisu rasuli djela poganske umjetnosti, Pio VII. uredio je Pinakoteku, dovrio galeriju Lapidarij koju je zapoeo Klement XIV. (1769.-1774.) i usporedno s Bibliotekom sagradio u dvoritu Pigna (Cortile della Pigna), novo golemo krilo po uzoru na antike terme, Braccio nuovo. Od pontifikata Pija VII. do pontifikata Pija XI., tijekom cijelog jednog stoljea, tonije od 1823. do 1922., Vatikan nije doivio veih promjena. Nekoliko papa ukrasilo je vrtove manje vanim zgradama, primjerice Lav XIII. (1878.-1903.),
152 153

Na talijanskom casina znai vila, ljetnikovac u okolici grada. Nolle MauriceDenis i Robert Boulet, Rom&, str. 76.

Benedikt XV. (1914.-1922.), kojemu meu ostalim dugujemo i reprodukciju pilje iz Lourdesa, ali njihovo djelo u usporedbi s djelom Pija XI. (1922.-1939.) je beznaajno. Ime Pija XI. ostat e vezano uz iritirajue Rimsko pitanje, koje nije bilo rijeeno 20. rujna 1870., kada je vojska pijemontske monarhije zauzela Rim. Lateranski sporazumi, koje su 11. veljae 1929. potpisali dravni tajnik, kardinal Gasparri, u ime Svete Stolice i Mussolini u ime Italije, vratili su papi privremeni suverenitet, istina ogranien, na teritoriju minijaturne dravice, najmanje na svijetu, ali koja je ipak postojala; sporazumom je takoer bilo regulirano, i to povoljnije za Italiju nego za Svetu Stolicu, financijsko pitanje koje je takoer ostalo nerijeeno od Pija IX. (1846.1878.) koji je odbio prihvatiti glasoviti Garancijski zakon. Stvaranje nove drave zahtijevalo je osnivanje upravnih organa i slubi koje je trebalo nekamo smjestiti. Pio XI. sagradio je na vatikanskom breuljku, izmeu apside bazilike sv. Petra i Etiopskog sjemenita, zgradu za potrebeuprave u stilu karakteristinom za monumentalno djelo toga velikog pape. Podignute su ili preureene zgrade u koje su smjetene razne administrativne slube: pota i telekomunikacije, radiopostaja, javna zdravstvena sluba, papina sluba osiguranja, pravosudne ustanove sudovi, sudita i zatvori opskrbna sluba, tehnike slube itd. Na junom dijelu Vatikanskoga Grada ureena je eljeznika prometnica s monumentalnim kolodvorom, no koji je namijenjen isldjuivo prometu robe, i s prugama iji se zapadni terminal nalazi na kraju tunela prokopanog ispod vatikanskog breuljka i koje ulaze u talijansku eljezniku mreu vijaduktom koji opkorauje via Aureliju. Sagraena je i zgrada za potanski ured, jedna duga zgrada u koju su smjetene sanitarna sluba i ljekarna, skromno samoposluivanje i nova tiskara. Pio XI. sagradio je i Pinakoteku i ulaz u Muzeje, viale del Vaticano, koji krase kipovi Michelangela i Rafaela. Pio XII. (1939.-1958.) osobito je prionuo gradnji, izvan granica Papinske Drave iji je teritorij doista vrlo ogranien, administrativnih zgrada za potrebe Rimske kurije; njemu dugujemo one stroge zgrade na trgu koji nosi njegovo ime i koji se nadovezuje na Trg sv. Petra. Ivan XXIII. (1958.-1963.) podigao je pored Pinakoteke Pija XI. zgradu u koju su smjetene umjetnine koje su se nekada nalazile u Lateranskoj palai. Najvanije monumentalno zdanje je nova dvorana za audijencije koju je po narudbi Pavla VI. projektirao veliki arhitekt Pier-Luigi Nervi u istonom dijelu grada, izmeu palae Svetog Oficija i hospicija sv. Marte. Gradnja izrazito moderne zgrade koja se dobro uklopila u dio grada u kojem se nalazi trajala je sedam godina; arhitekt je morao svladati brojne prepreke koje je nametnula graa tla na kojemu se nalazio Neronov cirkus, pa je tako osmislio posve originalnu zgradu koja se moe usporediti s divovskom koljkom ija vrsto fiksirana ljuska za stjenovito leite na zapadu omoguuje cijelom zdanju da poiva na pjeskovitom tlu. Nova dvorana za audijencije, koju je Pavao VI. inaugurirao 30. lipnja 1971., izvanredno je dobro osvijetljena prostorija koja moe primiti nekoliko tisua ljudi, budui da ima sedam tisua sjedeih mjesta i dvostruko toliko stajaih. Golemo predvorje sastoji se od amfiteatra s 350 mjesta, dvorane za vijeanje s najsuvremenijom tehnikom opremom, klima ureajima, ozvuenjem, televizijom, opremom za simultano prevoenje itd., a slui za odravanje raznih sjednica, osobito biskupskih sinoda; oko dvorana za rad raznih povjerenstva vodi trijem na kojemu se nalazi kafeterija. Tako se tijekom stoljea oblikovalo ono to se kratko zove Vatikan, Vatikan zbijen u svojim tisuljetnim zidinama, koji je htio ne htio bio, jo je uvijek i bit e sve vie, prinuen iriti se izvan svojih tradicionalnih granica.

6. NAJMANJA DRAVA NA SVIJETU

Najmanja drava na svijetu sjedite je administracije ija se nadlenost protee po cijelom planetu. Papa je u isto vrijeme poglavar drave i pastir univerzalne Crkve, ali je mnogo vie pastir nego vladar. Brojne papine dunosti zahtijevaju raspolaganje upravnim organima, koje meutim nije bilo mogue objediniti u granicama Drave Vatikanskoga Grada; stoga su neki od njih raspreni po Rimu kao i neko, pa se primjerice Kongregacija za irenje vjere, koja je 1967. preimenovana u Kongregaciju za evangelizaciju svijeta, jo uvijek nalazi na piazza di Spagna u zgradi u kojoj obitava ve vie od tri stoljea. Tijekom pregovora oko Lateranskih sporazuma 1928.-1929. Talijani su pokuali nagovoriti Svetu Stolicu da prihvati vei teritorij na kojemu bi joj bilo mogue objediniti cjelokupnu administraciju i sve slube; Mussolini je htio ii ak tako daleko da se Papinska Drava jasno odvoji od Italije. Ali Pio XL nije elio ni uti o tome, njegova se ambicija svodila na to da se prizna suvereni karakter rimskog pape i on se odluno protivio svakom rjeenju koje bi Svetu Stolicu obvezivalo na odgovornost prema stanovnitvu koje nije imalo nikakve veze s osnovnom djelatnou Rimske kurije; to je dovelo do stvaranja drave iji je teritorij trebao obuhvaati nekoliko etvrti u Borgu, breuljak Janikul i dio etvrti Trastevere u neposrednoj blizini palae sv. Kalista. Pio XL toliko se skanjivao po tom pitanju da je neposredno prije potpisivanja sporazuma, na veliko uenje talijanske strane, sam odustao od podruja koje je uldjuivalo palau Svetog Oficija, tako da je nova dvorana za audijencije Pavla VI. jednim dijelom morala biti sagraena na vatikanskom teritoriju, a drugim na talijanskom.

Razlozi Pija XI. posve su nam razumljivi, ali moramo priznati da oni danas vie nisu valjani. Drugi svjetski rat i njemaka okupacija Vjenoga grada iznijeli su na vidjelo sve nedostatke jedne suverene drave iji je teritorij bio toliko skuen da ona nije mogla prihvatiti diplomatski zbor akreditiran pri njezinu poglavaru. Moemo zamisliti na koje su sve tekoe izmeu 1940. i 1944. nailazile diplomatske misije pri Svetoj Stolici drava u ratu s Italijom i Njemakom, kako zbog boravka svojih diplomata, tako i zbog njihova kretanja i odravanja veza; dokumenti o Drugom svjetskom ratu koje je objavila Sveta Stolica pruaju nam u tom smislu vrlo vane dokaze. Takoer moemo zamisliti probleme koje je vatikanskim vlastima zadao val nekoliko tisua izbjeglica, koje su one u vrlo tekim uvjetima smjestile u vilu Castel Gandolfo.

Ovim primjerima iz ne tako davne prolosti moemo pridodati i politike razloge. Postojanje palae i papinskih zgrada u Rimu, izvan granica Drave Vatikanskoga Grada, koje uivaju povlasticu izvanteritorijalnosti nije po volji politikim krugovima koji sumnjie Svetu Stolicu da ima stanovitog utjecaja na talijanske politike poslove. Stoga nas ne treba uditi da neki politiari neskloni Crkvi ponovno razmatraju Mussolinijev prijedlog o odvajanju Papinske Drave od Italije, idui jo dalje od njega i matajui o tome da Svetoj Stolici daju teritorij koji bi joj omoguio izravan pristup zranim putem, a moda i morskim! Zauzvrat bi ratrkana papinska administracija u Rimu bila okupljena na jednom mjestu izvan Grada, a i diplomatski zbor mogao bi joj se pridruiti. Je li to san? Tko zna! Govorkanja i neutemeljene glasine ponekad su onima koji ih potiu nain da nametnu odreeni problem javnosti, i preko nje vlastima. U svakom sluaju rjeenje takve vrste, koje bi uostalom izazvalo nerazrjeive financijske probleme, ne bi moglo odmah promijeniti stanje stvari. Dananji teritoriji u vlasnitvu Vatikana izvan Grada ine pravi mozaik. Premda se Vatikanski Grad protee na svega 44 hektara, posjedi Svete Stolice u Rimu i Italiji mnogo su vei. Ti posjedi mogu se podijeliti na pet skupina: patrijarhijske bazilike, svetita, palae i zgrade kurijalne administracije, tehnike slube Radio Vatikana i papinske vile.

Patrijarhijske bazilike Postoje etiri patrijarhijske odnosno glavne bazilike: Sv. Petar u Vatikanu (San Pietro in Vaticano), Sv. Ivan u Lateranu (San Giovanni in Laterano), Sv. Marija Velika (Santa Maria Maggiore) i Sv. Pavao izvan zidina (San Paolo fuori le Mura).

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Bazilika sv. Petra Sakristija Ured Svetog Oficija Nova dvorana za audijencije eljezniki kolodvor Radio Vatikan (postaja) Etiopsko sjemenite Palaa vlade Sikstinska kapela Dvorite sv. Damaza 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20

200

400m

Dvorite Belvedere Dvorite Biblioteke Dvorite Pigna Pinakoteka Sredinji potanski ured Dom zdravlja Annone L'Osservatore Romano Palaa kongregacija Radio Vatikan (uprava i studiji)

LATERAN Lateran je dobio ime po obitelji Laterani, vlasnicima velikog lijepog imanja smjetenog jugoistono od Rima, izmeu Porta Matronia i Porta Asinaria. Zbog zavjerenikog djelovanja protiv Nerona glava obitelji Laterani osuen je na smrt, a njegova dobra konfiscirala je carska drava; carevi su Lateransku palau stavili na raspolaganje lanovima svoje obitelji ili bliskim prijateljima, pa je ovdje neko vrijeme stanovala i Fausta, ki Maksimilijana Herkulesa i Maksencijeva sestra, koja e kasnije postati drugom Konstantinovom enom. Fausta po svemu sudei nije bila kranka, ali je bila povezana s poganima koji su bilo zbog politikih bilo zbog humanih razloga zagovarali trpeljivost prema kranima i pomagali im. Vrlo je vjerojatno da je Fausta stavila svoju kuu domus Faustae, kako moemo proitati u najstarijim ispravama na raspolaganje papi sv. Melkijadu (311.-314.) ak i prije Konstantinove pobjede nad Maksencijem; pouzdano znamo da je na posjedu Lateranovih bila sagraena jedna skromna krstionica na mjestu na kojem su kasnije graene krstionice, jo mnogo prije Milanskog edikta. U takvim okolnostima Konstantin je smjestivi 313. papu u Lateran samo ozakonio stvarno stanje stvari.

Zahvaljujui gostoprimstvu koje je Fausta pruila papi Melkijadu Lateran je uao u povijest Crkve i zadobio u Rimu onakvu vanost kakvu je imao Vatikan. Na temeljima velike vojarne koju je Septimije Sever sagradio na lateranskom posjedu za svoje elitne konjanike Konstantin je podigao baziliku posveenu Spasitelju; pored toga zamijenio je vie ili manje tajnu krstionicu na postojeem privatnom kupalitu jednim plemenitijim spomenikom koji je imao istu namjenu. Arheoloka iskapanja u Lateranu otkrila su ostatke tih prvobitnih antikih graevina, koje su bile vrlo zanimljiva izgleda. Bazilika, krstionica i palaa inile su cjelinu za koju se moglo rei da je bila drutveno sjedite Crkve; unato posebnom karakteru koji su joj davali mjesto muenike smrti sv. Petra i njegov grob, unato njenim golemim dimenzijama, osamljena vatikanska bazilika izvan grada, koju su vie posjeivali hodoasnici iz dalekog svijeta nego Rimljani, nije se mogla s njome usporediti. Od 313. do 1309. Lateran je bio sjedite papa pod takvim okolnostima da je vlasnitvo nad njim postalo legitimnim inom154. Od 313. do 1309. prolo je gotovo cijelo tisuljee! Bazilika, krstionica i palaa doivjele se u tom dugom razdoblju promjene kojih je bazilika u Vatikanu bila poteena. Potresi, od 4. do 9. stoljea, poari, uruavanje zidova uzrokovano nebrigom konzervatora uzroci su neprestanih obnavljanja. Bazilika i krstionica bile su gotovo u potpunosti obnovljene prema planovima prvih graditelja, ali palau su do te mjere prepravljali da se danas vie i ne nalazi na svom izvornom poloaju. Stara kua obitelji Laterani, koja je bila proirena za potrebe papinske Kurije u 4. i 5. st., obnovljena je iz temelja u 6. stoljeu. Do odlaska papa u Avignon palaa se sve vie proirivala iz jednog stoljea u drugo, da ne kaemo iz jednog pontifikata u drugi. No ezdeset sedam godina koje su pape proveli u Avignonu bile su kobne za Lateran. Kad je Siksto V. (1585.-1590.) odluio popraviti tete, njegov arhitekt Fontana energino je sruio sve to je ostalo od srednjovjekovne rezidencije, meu ostalim i veliku dvoranu u kojoj je odrano nekoliko ekumenskih koncila, ne sauvavi iz prolih vremena nita osim starog papinskog stubita, koje neki i danas tvrdoglavo smatraju stubitem Pilatove palae kojim se Krist uspeo prije svoje muenike smrti, tzv. Scala santa, i oratorija Nikole III. (1277.-1280.). Stubite i oratorij ostali su sauvani u jednoj zgradi sagraenoj malo dalje od zbijene i tune palae plemenita izgleda, podignute na ostacima starog papinskog boravita. Nekoliko puta obnavljana, bazilika nosi obiljeja brojnih papa, ponajvie pape Klementa VIII. (1592.-1605.), Inocenta X. (1644.-1655.) i Lava XIII. (1878.-1903.) koji u njoj poiva. Dananji lateranski posjed, koji se prema odredbama Lateranskog sporazuma potpisanog upravo u palai koju je sagradio Fontana nalazi izvan Papinske Drave, sastoji se od bazilike, njezinog klaustra iz 13. st., krstionice, stubita Scala santa, palae, lateranskog sveuilita i njihovih sporednih zgrada. SV. MARIJA VELIKA Jedina od etiri patrijarhijske bazilike koja ne potjee iz Konstantinova doba, Santa Maria Maggiore, nazvana je i Liberijevom bazilikom po papi Liberiju (352.-366.) kojemu se pripisuje njena gradnja. Moda je Liberije i sagradio na Eskvilinu oratorij koji je bazilika kasnije zamijenila, ali ona je zapravo djelo Siksta III. (432.-440.).
154

Godine 418. protupapa Eulalijan zauzeo je u Lateranu mjesto zakonitog pape sv. Bonifacija I (418-422). Car Teodor II okljeva podrati Bonifacije jer je Eulalijan ve u Lateranu

Najvjerojatnije je odlueno da se sagradi jedno velianstveno vjersko zdanje u ast Djevice Marije, jedno od prvih, ako ne i prvo u Crkvi s takvom posvetom, zato da se uvelia potvrda boanskog majinstva Kristove Majke koje je protiv Nestorija proglasio Efeki koncil 431. godine. Treba naglasiti da se posveenje crkve sv. Marije Velike, utvreno za 5. kolovoza, spominje u Jeronimovom Martirologiju kada Konstantinove bazilike vie nije bilo. Zato je bazilika nazvana velikom? Nije poznato. Bazilika je nazvana tim imenom u 7. stoljeu155. Moda i zato to je ime povezano s injenicom da je ta crkva bila prva crkva u Rimu i nedvojbeno na cijelom Zapadu koja je bila posveena Mariji. Poput veine rimskih crkava i Sv. Marija Velika bila je nebrojeno puta obnavljana. Prvu veliku obnovu poduzeo je Paskal I. (817.-824.). Nakon njega pet je papa mijenjalo njezin izgled vie od ostalih: Nikola IV. (1288. 1292.) dao ju je ukrasiti iznutra, Kalistu III. (1455.-1458.) duguje se strop sa ukrasnim udubljenjima koji je dovrio budui papa Aleksandar VI., Siksto V. (1585.-1590.) sagradio je Sikstinsku kapelu (Cappella Sistina) i sakristiju, a Pavao V. (1605.-1621.) Pavlovu kapelu (Cappela Paolina), dok je Benedikt XIV. (1740.-1758.) podigao monumentalno proelje na Trgu Eskvilin i dom za kanonike. Papinski posjed ovdje je ogranien na baziliku i dvije pobone zgrade. SV. PAVAO IZVAN ZIDINA Stare isprave tvrde da je sv. Pavao umro na mjestu zvanom Ad Aquas salvias156. One meutim ne sadre nikakve preciznije upute. Je li rije o movarnom podruju kojim prolazi via Laurentina, koje su u 12. st. isuili cisterciti i na njemu osnovali svoju opatiju Tre fontane gdje se i danas uje molitva sinova sv. Bernarda? To ne moemo sa sigurnou tvrditi, ali isto tako ne moemo ni odbaciti tu ukorijenjenu stoljetnu predaju. Jo prije dolaska cistercita ovamo su dolazili hodoasnici, a u 7. st. ovdje su neko vrijeme stanovali redovnici izbjegli s Istoka. Premda podaci koji se odnose na mjesto Pavlove smrti nisu precizni, oni koji se odnose na njegov grob mnogo su odreeniji. Tijelo muenika pokopano je pored grobova iskopanih uz rub puteljka koji je vodio od Tibra prema cesti koja je spajala Rim s Ostijom, via Ostiense; mala nekropola zauzimala je prostor u obliku trokuta u neposrednoj blizini vorita dvaju putova koji su se spajali pod izrazito otrim kutem. Grob Apostola naroda postao je odmah, po svemu sudei, mjestom tovanja vjernika. ak i prije kraja 1. st. papa Anaklet, drugi nasljednik sv. Petra (76.?-88.?), podigao je nad grobom mali spomenik koji je najvjerojatnije bio slian onomu nad grobom sv. Petra, Gajevu trofeju. Konstantin je nakon pobjede nad Maksencijem elio odati poast sv. Pavlu kao to je odao poast sv. Petru podigavi mu baziliku, ali graa tla nije doputala da se ovdje gradi neto veliko; Konstantinova crkva, okrenuta prema zapadu zbog poloaja apostolova groba, bila je omeena dvama putovima koji su okruivali groblje. Ta uistinu vrlo mala bazilika bila je kratka vijeka. Godine 386., za pontifikata pape sv. Siricija (384.-399.), car Valentinijan odluio je sagraditi
155 156

U Salzburkom katalogu Usp. Tischendorf, Acta apostolorum apocrypha, Leipzig, 1851., str. 34-35.

jednako veliku baziliku, ak i veu od one Sv. Petra. Da bi to proveo u djelo naredio je da se izravna mala cesta na koju se oslanjala apsida Konstantinove crkve. Kako nije dolazilo u obzir da se ista mjera poduzme i za cestu prema Ostiji, via Ostiense, a jo manje da se grob sv. Pavla premjesti na drugo mjesto, nova je bazilika morala biti okrenuta prema istoku, obrnuto od one koju je zamijenila, i to tako da je stoljeima, ak sve do 1823., sveenik koji je sluio obred bio leima okrenut vjernicima, premda je pravilo zahtijevalo da im bude okrenut licem, kako je to ponovno sluaj nakon II. vatikanskog koncila. Valentinijanova bazilika, koja takoer nosi obiljeja Teodozija i Arkadija, zbog ega je jo nazivaju bazilikom triju careva, doivjela je manje promjena od one u Vatikanu, ako izuzmemo potres koji je izazvao tea oteenja, koja je kasnije popravio sv. Lav Veliki (440.-461.), pljaku Lombarda 739. i Saracena 847., zatim drugi potres 1348. koji je unitio zvonik napokon, novu strahovitu pljaku 1527. koju je izvrila soldateska Karla V., tzv. sacco di Roma. Kao i u drugim bazilikama pape su stalno poduzimali radove na ukraavanju, ali najznaajnije promjene unio je Grgur Veliki (590.-604.) koji je iskopao kriptu i podigao oltar, to je uinio i u crkvi sv. Petra, te Siksto V. (1585.1590.) koji je sruio luk da bi uredio ispovjedaonicu. Poetkom 19. st. bazilika je i dalje stajala na svom mjestu onakva kakva je bila u oima zaneenih vjernika onoga dana 390. godine kada ju je papa Siricije posvetio157. Nepanja jednog radnika koji je radio na obnovi crkve unitila je, u noi s 15. na 16. srpnja 1823., ovaj ostatak prolosti: poar koji je velikom brzinom zahvatio njene goleme proporcije progutao je crkvu koja je bila praktino netaknuta vie od etrnaest stoljea. Jo i moemo shvatiti da ju je poar unitio! Graditelji zadueni za restauraciju zgrade mogli su spasiti ono to je vatra potedjela, primjerice bone lae na desnoj strani. No oni su, a da nam nije jasno zato, sravnili sa zemljom ono to je preostalo od crkve da bi je rekonstruirali gotovo identinu! to god mi mislili o njihovu nepotivanju prolosti, njihvo djelo zasluuje svako divljenje. Baziliku je ponovno posvetio Pio IX. 4. listopada 1854. Vrlo rano u blizini bazilike poeli su se naseljavati redovnici. Papa Grgur II. (715.-731.), koji je prije svoga stupanja na papinsku stolicu i sam bio benediktinski redovnik, ujedinio je njihove male samostanske zajednice u jednu, u slavnu opatiju sv. Pavla izvan zidina. Sv. Odon, opat predstojnik Clunyja, reformirao ju je 936. i ona otada doivljava izvanredan procvat dajui Crkvi biskupe, kardinale, pape, poput sv. Grgura VII. (1073.-1085.), Nikole III. (1277.-1280.), Eugena IV. (1431.-1447.), koji su bili njezini opati prije nego to su se uspeli na papinsko prijestolje. Karlo Veliki smatrao je svojom dunou da na vlastiti troak sagradi, potkraj 8. st., zgrade samostana koje e krasiti velianstveni klaustar sagraen kasnije u prvoj polovici 13. stoljea. Bazilika, samostan i njezine okolne zgrade ine papinski posjed Sv. Ivana izvan zidina koji prema odredbama Lateranskog sporazuma uiva povlasticu izvanteritorijalnosti Sva svetita koja pripadaju Svetoj Stolici nalaze se izvan Rima: - Bazilika i franjevaki samostan u Assisiju s pripadajuim zgradama, - Bazilika sv. Antuna u padovi - Svetite u Loretu - Svetite u Pompejima Njima moemo pridodati i katakombe u Rimu i izvan Rima.
157

Bazilika je zavrena tek 395., za Honorijeva vladanja

Palae i zgrade kurijaine uprave Administracija Rimske kurije prevelika je da bi cijela stala na teritorij Vatikanskoga Grada; zato je lankom 15. Lateranskog sporazuma utvreno da e palae Papinske kancelarije, Diplomatske misije, Propagande, Svetog Oficija, Istone crkve, Vikarijata i drugih zgrada u kojima e Sveta Stolica eljeti otvarati druge urede, premda ine sastavni dio talijanskog teritorija, uivati imunitet priznat meunarodnim pravom u sjeditima diplomatskih predstavnika stranih drava; zato je lankom 16. utvreno da Gregorijansko sveuilite, Biblijski institut, Orijentalni institut, Arheoloki institut, Russicum ili Rusko sjemenite, Lombardski kolegij, dvije palae sv. Apolinara, Dom za duhovne vjebe rimskog klera pri sv. Ivanu i sv. Pavlu nee nikada biti podvrgnuti zakonu ili eksproprijaciji zbog javne koristi osim ako to nije prethodno utvreno sa Svetom Stolicom. Primijenivi odredbe lanka 15. Pio sagradio je u etvrti Trastevere golemu palau sv. Kalista u kojoj je objedinio velik broj administrativnih slubi, a Pio XII. podigao je du cijele strane trga koji nosi njegovo ime, izmeu Trga sv. Petra i via della Conciliazione, zgrade u kojima su smjeteni razni crkveni sudovi i uredi. Otada je Radio Vatikan smjeten u zgradi sagraenoj nasuprot utvrdi sv. Anela (Castel Sant'Angelo). U takvim uvjetima administracija Rimske kurije rasprena je po Rimu. U Vatikanskom Gradu nalaze se samo Dravno tajnitvo, Papinsko povjerenstvo za sredstva drutvene komunikacije, Cor unum, tijelo koje koordinira djelovanje karitativnih udruga Crkve, gospodarski i financijski uredi, neke tehnike slube i filmoteka. U palai Svetog Oficija nalaze se Kongregacija za nauk vjere, Meunarodno teoloko povjerenstvo i Povjerenstvo za Bibliju. Kongregacija za evangelizaciju svijeta zauzima jo uvijek staru palau Propagande na piazza di Spagna br. 48. Crkveni sudovi i sudita Stanza della segnatura, ujedno i Prizivni sud Crkve, i Tribunale della Sacra Rota, odnosno Vrhovni crkveni sud nalaze se u palai Diplomatske misije na piazza della Cancelleria br. 1. Kongregacija za Istonu crkvu zauzima palazzo dei Convertendi u via della Conciliazione br. 34. Drugi sudovi smjeteni su u dvjema zgradama suelice njih, na br. 3 i br. 10, na Trgu Pija XII. Tajnitva, povjerenstva i uredi zauzeli su palau sv. Kalista na piazza San Callisto br. 16. Generalna uprava i studiji Radio Vatikana nalaze se na piazza Pia. Takva razbacanost nepraktina je za Svetu Stolicu i neugodna za talijansku dravu. Zato razumijemo zato se povremeno uju glasovi koji trae reviziju Lateranskih sporazuma.

Tehnike slube Radio Vatikana Prema zamisli Pija odailja radiopostaje Papinske Drave trebao je biti istodobno jasan znak nezavisnosti Svete Stolice i sredstvo informiranja i apostolata. Radio postaju utemeljio je Guglielmo Marconi, a inaugurirao Pio XI. dvanaesti veljae 1931. u 16 h i 30 min. Prva postaja, sagraena u vrtovima Vatikana, bila je vrlo skromna; tijekom osam godina, od 1931. do 1939., Radio Vatikan emitirao je iskljuivo eksperimentalne emisije i tek 1939. mogao je osigurati redoviti program meunarodnog karaktera.

Od 1940. do 1946. Radio Vatikan posvetio se emitiranju programa za zatvorenike, nestale i izbjegle. U 12.105 sati emitiranja odaslano je 1,240.728 poruka takvog sadraja. Od 1946. Radio Vatikan razvijao je svoju djelatnost kako bi udovoljio elji pape Pija XII., koji je vie puta istakao apostolsku vanost modernih sredstava komunikacije koja bi trebala osigurati radiopostaji Svete Stolice sluanost u cijelom svijetu. Budui da radiopostaja inaugurirana 1931. u vatikanskim vrtovima nije omoguavala ostvarenje zamisli Pija XII. Sveta Stolica postigla je s Italijom sporazum, koji je potpisala 1951., kojim joj se doputa gradnja modernog centra za emitiranje radijskog programa. Taj centar, koji je 27. listopada 1957. otvorio Pio XII., nalazi se u mjestu Santa Maria di Galeria, 18 km sjeverosjeverozapadno od Rima, nedaleko od jezera Bracciano, na posjedu veliine nekoliko stotina ha koji je povrinom nekoliko puta vei od Vatikanskoga Grada. Do njega vodi via Cassia. Godine 1970. Radio Vatikan smjestio je upravu programa, govorni dnevnik, slubu za tisak i informacije, studije za snimanje i emitiranje programa u palazzo Pio, zgradu koja se nalazi na poetku via della Conciliazione, naspram utvrde sv. Anela.

Papinski posjedi Papinski posjed Castel Gandolfo nalazi se 25 km juno od Rima, u kraju poznatom pod imenom Castelli romani, a smjeten je na jezeru Albano. Taj veliki posjed sastoji se od dva dijela povezana jednim visokim prolazom koji opkorauje jednu od glavnih arterija mjestaca Castel Gandolfo. Mjesto je draesno, a veliki park prekrasan. Domicijan je ovdje dao sagraditi palau od koje je ostao sauvan poneki zid i izvrsno ouvan velianstveni kriptoportik. Na posjedu se nalazi papinska palaa koju je sagradio Pavao V. (1605.-1621.) na poetku svoga pontifikata i vila Barberini; velianstvene, i izvrsno njegovane, vrtove uredili su Urban VIII. (1623.-1644.) i Aleksandar VII. (1655. 1667.). Na posjedu se nalaze Astronomski opservatorij Vatikana i poljoprivredno dobro s kojega se Vatikanski Grad opskrbljuje prehrambenim proizvodima. Posjed Castel Gandolfo ljetna je rezidencija papa. Pio XII., koji je jako volio ovo udesno mirno mjesto i produljivao svoj boravak kad god je mogao, ovdje je i umro. Papin boravak u Castel Gandolfu nimalo ne utjee na svakodnevnu aktivnost Rimske kurije. Papa vodi sa sobom samo nekoliko najbliih suradnika i neprestano odrava vezu s Vatikanom. *** Vatikanski Grad zajedno s bazilikama, crkvama, posjedima, zgradama i zemljom koji su u njegovu vlasnitvu izvan granica samo su neznatan djeli onoga to je papinski Rim posjedovao u prolim stoljeima, ali taj neznatan dio vrlo je vaan: on ini sam okvir povijesti Crkve.

DRUGI DIO

Dvadeset

stoljea povijesti

7. PETAR I CAR (1.--5. STOLJEE)

Dva i pol stoljea progona! U ovih pet rijei gotovo da bismo mogli saeti povijest Rimske crkve od Petrove muenike smrti 64. do Milanskog edikta 313. godine. Uistinu tragina povijest. Trideset papa izredalo se poslije Petra prije nego to je Konstantin postavio Melkijada (311.-314.) u Lateran; osamnaest ih je umrlo muenikom smru, osam ih je platilo glavom svoju vjeru, trojica su ivot okonala u progonstvu, jedan u tamnici... Ovakav nemio rezultat navodi nas na pomisao da se aktivnost tadanjih papa zbog neprestanog nadzora carske policije i esto krvave represije svodila na njihovu tvrdoglavu borbu za goli opstanak crkvene zajednice. Istina je meutim drukija. Usprkos stalnoj nesigurnosti pape su upravljale Crkvom. Dakako da upravljanje Crkvom nije bilo lako, ali pape i njihovi suradnici nisu amili zatoeni u svojim tajnim skrovitima ili zakopani duboko u katakombama. Odlazili su u Rim, predvodili liturgijske obrede, obraali se vjernicima, pomagali siromanima, otvarali bogotovna mjesta u naklonim sredinama, pronalazili groblja za potrebe kranske zajednice i njima upravljali; pape su mnogo pisali, vodili su prepisku s biskupima najudaljenijih kranskih zajednica; nisu se ustruavali zauzimati za vjerske slobode kod sudaca i visokih carskih dunosnika, odlazili su u carsku palau gdje su ih ponekad primali najblii suradnici careva ili ak njihovi roaci. Zauzimanje pape sv. Viktora I. (189.-199.) za kransku stvar kod konkubine cara Komoda (180.-192.) Marcije, esti odlasci na carski dvor takve iznimne linosti

kakav je bio papa sv. Kalist I., iji je ivot nalikovao na pravi pustolovni roman158, zagovaranje sv. Kaja (283.-296.) kod njegova roaka cara Dioklecijana (284.-305.) mnogo nam govore o aktivnosti tadanjih papa. PETROVO NASLJEDSTVO Nakon Petrove smrti njegovi su nasljednici sve vie jaali svoju vlast nad univerzalnom Crkvom; stupajui na papinsko prijestolje pape su preuzimali nasljedstvo prvog apostola kojemu je Isus povjerio punu odgovornost za stado: Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje159. Tridesetak godina nakon smrti sv. Petra, dok je jo bio iv apostol sv. Ivan, papa sv. Klement (88.? 97.?) odluno se umijeao u sukob izmeu mladih Korinana i nekih njihovih sveenika. U dugom pismu mladim osporavateljima napisao je: Pokorite se sveenicima i prihvatite pokoru koju e vam odrediti. Nauite ivjeti u pokornosti, odbacite isprazne rijei i ohole razgovore koje vam namee lana tatina. Ako se netko ne pridrava onoga to Isus kae kroz naa usta, smatram da ini teak grijeh, da se izlae ozbiljnoj opasnosti i da sam snosi odgovornost za svoja grena djela.a Papa kae dalje: Sve smo uinili da vas uvjerimo u nau stalnu skrb da se mir vrati meu vas. To pismo imalo je tako velikog odjeka u Crkvi da su ga jo na kraju 2. st. itali na nedjeljnim liturgijskim skupovima ravnopravno s apostolskim poslanicama. Dvadesetak godina nakon pisma sv. Klementa Korinanima Ignacije Antiohijski uputio je Rimljanima pismo u kojem velia prvenstvo njihove Crkve dostojne asti, koja predsjeda (crkvama) u ljubaviu, sreditu i izvoru zajednitva izmeu pojedinih crkava. Najvjerojatnije su i drugi biskupi pisali tako, primjerice lyonski biskup Irenej, koji je umro 202., proglasio je prvenstvo Rimske crkve koja uva cjelovitost apostolske tradicije i naglasio da takvo prvenstvo pripada upravo biskupu, Petrovu nasljedniku, koji upravlja sudbinom Crkve. Autoritet papa poet e se potivati vrlo rano, im se pojave prvi problemi stegovnog karaktera, budui da su pojedine crkve izraavale partikularistika miljenja. Dva su pitanja dovela u kunju vjernost lokalnih crkava Apostolskoj Stolici, u 2. st. datum proslave uskrsnog blagdana i u 3. valjanost sakramenta krtenja to ih podjeljuju heretici. Azijske crkve slavile su Uskrsnue Gospodinovo prema idovskom kalendaru na dan kada je bio pun mjesec u mjesecu nisanu, a Rimska

158

1 Roen u Trastevereu kao rob u slubi bogatog i monog ovjeka po imenu Karpofor, Kalist duguje svom odvanom duhu to ga je gospodar vrlo brzo zamijetio i povjerio mu na upravljanje svoje bogatstvo i imetak. No loe uloen novac urodio je tekim financijskim slomom. Kalist mora bjeatii u Ostiji se ukrcava na prvi brod koji polazi iz luke. Karpofor, kojije krenuo u potjeru za njim na brem brodu, sustie ga i u trenutku kad ga je htio dograbiti bjegunac se baca u more i plivajui stie do obale. Ovdje su ga uhvatili mornari i predali gospodaru, koji ga je osudio na guranje mlinskog kamena. No bio mu je nezamjenjiv! Karpofor ga je pomilovao i zaduio da povrati izgubljeni novac. Kalist je pokuao izmamiti novac od idova iz ervrti Trastevere koji su ga prevarili, ali oni su ga optuili ne za sumnjive novane radnje nego za nemire koje je izazvao u njihovoj sinagogi. Kadje uhvaen Kalistje priznao daje krten i maloje nedostajalo da ga osude na prinudni rad u rudnicima Sardinije. ini se da ga je boravak u tamnici meu autentinim ispovjednicima Kristove vjere naveo da prigrli sveeniki poziv. Kad je pogrekom puten na slobodu Kalist je svoje elje povjerio papi Viktoru. Ovaj ga je, nepovjerljiv, a razumijemo i zato, udaljio iz Rima, kamo se vratio tek za pontifikata pape Zefirina kojije od njega uinio akona i upravitelja kranskih grobalja, meu ostalim i groblja koje poznajemo pod imenom Katakombe sv. Kalista. ar koji je Kalist pokazivao u obavljanju svojih dunosti i pomaganju siromanima donijeli su mu izbor za papu nakon smrti Zefirina. Vrlo modernih shvaanja i izvanredan organizator, Kalist je ostao rimskom narodu u ivom sjeanju
159

Ivan, 21, 15-17.

crkva sljedee nedjelje. im je sjeo na papinsku stolicu papa sv. Anicet (155.?166.?), premda je bio sirijskog podrijetla, zatraio je od svih crkava da se priklone rimskom obiaju kako bi Crkva bila jedinstvena. Unato svojoj poodmakloj dobi biskup Smirne, sv. Polikarp, koji je bio uenik apostola sv. Ivana, krenuo je na put u Rim s namjerom da zatrai od pape da povue svoju odluku, ali uzalud. Na kraju stoljea papa sv. Viktor I. (189.-199.) iz Afrike sazvao je sinode azijskih crkava i prisilio ih da definitivno prihvate rimski kalendar; biskupi su se veinom pokorili, dok je nekoliko iznimki, meu kojima i Polikrat iz Efeza, osporavalo pravo rimskog biskupa da se poziva na apostole Petra i Pavla kako bi nametnuo stegovno pravilo koje je bilo suprotno obiajima to su ih na Istoku utvrdili apostoli Ivan i Filip. Papa Viktor odmah je reagirao: izopio je neposlunike! Posredovanje lyonskog biskupa, sv. Ireneja, dovest e stvari ponovno u red. Jo kakljivije je bilo pitanje valjanosti sakramenta krtenja to su ga podjeljivali heretici. Ono je zavadilo dva budua muenika, papu Stjepana I. (254.-257.) i biskupa Kartage Ciprijana (t258.). Sv. Ciprijan bio je unato svemu najrimskiji biskup od svih afrikih biskupa, bio je prvi zagovornik prvenstva rimskog biskupa, a njegove dogmatske rasprave i danas uivaju veliki ugled, osobito je poznata njegova nedvosmislena izjava: Kako onaj koji napusti Petrovu stolicu na kojoj je utemeljena Crkva moe oekivati da pripada toj istoj Crkvi?a Ciprijan se sukobio s papom Stjepanom koji je smatrao valjanim in krtenja to ga je podijelio neki krivovjernik, tj. da je sakrament valjan bez obzira na vjeru onoga koji krsti. Biskup Kartage, koji je bio suprotnog miljenja, poslao je u Rim izaslanstvo biskupa iz svoje pokrajine da raspravi to pitanje s papom. Stjepan se meutim pokazao tvrdim kako je to posvjedoio sam Ciprijan idui ak tako daleko da je zaprijetio izopenjem onim biskupima koji se ne pokore zakonu Rimske crkve. Biskup Kartage se pokorio, kao to e se nekoliko godina poslije pred papom sv. Dionizijem (259.-268.) pokoriti i aleksandrijski biskup, takoer imenom Dionizije (265.?), osuen zbog jedne svoje sporne tvrdnje o dogmi o Svetom Trojstvu. Crkva se istodobno sve vie hijerarhijski organizirala. Nauk je bio utanaen, kanon o Svetom pismu utvren, tijela koju su donosila i provodila odluke te imala savjetodavnu ulogu uspostavljena. Unato svim nevoljama koje su se na nju povremeno obarale Rimska je crkva sve vie jaala, uvrivala se, ivjela. Kada danas pokuavamo zamisliti tajnovitost na koju su pape bili osueni, moemo se samo diviti njihovoj aktivnosti. Oni su bili posvuda u isto vrijeme, uvijek obavijeteni o svemu to se dogaalo u tadanjem kranskom svijetu, redovito odravajui veze s jednog kraja Carstva na drugi, pa ak i izvan njega. Njihova se vlast protezala na sva podruja ivota i u svim smjerovima. Ne iznenauje li da je stari biskup Polikarp, koji je ivio u blizini apostola Ivana, preao s istoka Sredozemlja na zapad, tj. iz Smirne u Rim, i to u vrijeme cara Antonina, da bi se posavjetovao s papom oko iste stvari zbog koje je kod njega boravio i lyonski biskup Irenej? Nije li neobino da su u jeku Valerijanovih progona krana afriki biskupi bez oklijevanja krenuli u Rim kao slubeno izaslanstvo da bi rimskom prvo-sveeniku iznijeli stav svoje Crkve s druge strane Sredozemnog mora? Ne zadivljuje li da ti biskupi, posjetioci iz tako daleka kraja i putnici u tako tekim okolnostima kakve su tada vladale, nisu imali preeg posla po dolasku u carsku prijestolnicu nego da pou na vatikanski breuljak i da se pomole na grobu apostola Petra... Ubi Petrus, ibi Ecclesia.

ZABLUDA O K ONS TA NTIN U Prvobitna Crkva, koju pomalo pogreno nazivamo Crkvom iz katakombi, nije imala slobodu djelovanja, ali je bila slobodna, tj. nije morala polagati rauna caru o tome kako upravlja svojim stadom. Stvari su se meutim naglo promijenile nakon Milanskog edikta. Uivajui novosteeni status slobode Crkva je prestala biti slobodna. Zakonski akt kojim je Konstantin priznao Crkvu ne bi trebao nikoga zavarati. A upravo to se dogodilo 313. godine, i to je razumljivo. Preko noi prijei iz ilegalnosti u zakonom priznatu instituciju, iz katakomba u lateransku palau, povratiti sva oduzeta dobra, uivati naklonost cara koji je u ast apostola i muenika gradio bazilike ljepe i raskonije od najveih poganskih svetita, zar to nije bilo neobino? Juer obespravljeni, danas gospodari, juer prezreni, danas potovani, sve je bilo tako naglo, tako novo, tako nepredvidljivo, tako udesno da su se krani dali zavarati do te mjere da i danas neki povjesniari pjevaju hvalospjeve liberalnom caru Konstantinu. No o njegovoj liberalnosti otompotom! U glavi toga genijalnog ovjeka sve je bila samo raunica. Njegovu politiku prema Crkvi diktirala je briga da oko sebe okupi sve stanovnike Carstva, sve svoje dojueranje protivnike kao i stare vjernike; opasnost od barbara zahtijevala jejedinstvo i koheziju toga golemog i rasprenog stanovnitva, toga mozaika raznih naroda koje je sve razdvajalo, i rasa, i jezik, i nain ivota, i vjerovanja i vjerski obiaji. Ponaajui se prema Crkvi kao duhovnoj snazi, obasipljui je svim moguim dobroinstvima, obazrivo izlazei ususret njenim poglavarima, car je priznao Crkvu kao slubenu vjeru i time pridobio krane koji su jo donedavno bili pod sumnjom zbog nedomoljubnih osjeaja. Proglasivi slobodu savjesti uutkao je one pogane koji su iz moralnih ili politikih razloga, od kojih su moralni bili jai, osuivali protukransku politiku vladara i u progonima krana vidjeli nedopustiv izraz slijepog despotizma koji je guio sve slobode. Oni koji su oduevljeno pozdravljali Konstantinovu pobjedu nad Maksencijem kao pobjedu liberalnih ideja brzo su promijenili miljenje. Carstvo je samo dobilo novog gospodara. Jedino to se doista promijenilo bilo je umijee vladanja. Sustavan i metodian, izvrstan organizator, nestrpljiv da uini kraj anarhiji koja je nagrizala Carstvo, Konstantin se razlikovao od mnogih svojih prethodnika po svojoj koncepciji drave, po izotrenom smislu za dravu. Carstvo vie nije imalo na elu tiranina, despota koji se vie brinuo za vlastita zadovoljstva i osobno bogatstvo nego za dobrobit svojih podanika, ve poglavara u pravom smislu rijei. On je morao uvijek biti upoznat sa svime, nametao je svoje miljenje u svemu, u vjerskim pitanjima kao i u civilnim i vojnim. Taj e poganin pokuati nametnuti papi i biskupima svoje odluke pri rjeavanju ozbiljnih problema crkvenog nauka! Konstantin je u pravom smislu rijei otac cezaropapizma. Zato se i moglo napisati: Car titi Crkvu, ali od nje oekuje, kao normalnu zahvalnost, odreenu svjetovnu vjernost, koja ukljuuje vazalstvo, i ak odricanje svojih prava, kad car sebi uzme za pravo da ureuje pitanja isto vjerske prirode. Takva koncepcija mijeat e se odsad s povijesti Crkve, sve donedavno, i onaje velikim dijelom odgovorna za njene najvee raskole.160 Mnogi samodrci preuzet e Konstantinove stavove o odnosu Crkve i drave; problemi Svete Stolice s carevima Svetog Rimskog Carstva njemakog naroda, kao i s drugim apsolutistikim vladarima i s Napoleonom, proizlazit e iz te koncepcije sveznajue, svemogue i sveprisutne drave161.
160 161

Charles Pichon, Histoire du Vatican, str. 30. svom pozdravnom govoru na otvaranju II. vatikanskog koncila, 2. listopada 1962., Ivan X}QII. rei e: Vladari ovoga svijeta ponekad su imali posve iskrenu namjeru zatititi Crkvu, ali najee ta zatita nije prolazila bez duhovne tete i

Tinta na Milanskom ediktu nije se pravo ni osuila a Konstantin se ve mijeao u poslove Crkve, nameui papi Melkijadu koji e umrijeti sedam mjeseci nakon proglaenja edikta svoje poglede na odnos Svete Stolice s biskupima Galije. No to je bila samo sitnica. Car e se jo aktivnije ukljuiti u krizu oko arijanstva. ARIJANSTVO I NICEJSKI KONCIL U 2. st. Crkvu zahvaaju unutranje krize, hereze, koje se sve ili gotovo sve raaju na istoku, podruju metafizike spekulacije i teolokih prouavanja bez premca. Filozofsko religiozna spoznaja pokuala je preobraziti kranski nauk proimajui ga kozmikim misticizmom, pa je tako Marcion itajui poslanice sv. Pavla naoalama Zaratustre htio uvesti u kranstvo dualizam mazdaizma, a Montanus je sve tumaio neminovnim Kristovim povratkom na zemlju. Te hereze potkopavale su Crkvu, no one su bile sitnica naspram arijanstva. Aleksandrijski sveenik Arije (256.336.) propovijedao je posebnu vrstu kristologije. Poriui zajednitvo triju osoba u jedinstvu Svetog Trojstva, nije priznavao istobitnost sina Bojeg s Ocem: za njega je Isus bio najsavrenije stvorenje. Krivovjerje se meutim vrlo brzo rairilo i nailo na odobravanje nekranskih carskih dunosnika koji su oito bili zadovoljni podjelama u Crkvi. Uspjeh Arijevih teza urodio je unim raspravama. Papa Silvestar, o svemu obavijeten od aleksandrijskog biskupa i regionalnog koncila koji je odran u Antiohiji 324., reagirao je odluno. Njegova odluka protiv arijanstva nije se svidjela Konstantinu, ija je sestra, kao i njegova najblia okolina, bila sklona herezi. Car i papa uskoro e spoznati da problem mogu rijeiti samo tako da pozovu biskupe iz cijelog kranskog svijeta na opi sabor u Niceji 325., prvi od dvadesetjednog koncila odranog u povijesti Crkve162. Koncilom nisu predsjedali papini legati ve oni koje je izabrao Konstantin po svojoj volji; no utjecaj pape Silvestra ipak je prevagnuo, osobito pri sastavljanju obrasca ispovijesti vjere, tzv. Nicejskog vjerovanja, koji potvruje jedinstvo i konsupstancijalnost osoba u Svetom Trojstvu, i pri usvajanju disciplinskih kanona tipino rimskog obiljeja. Nicejski koncil osudio je Arija i pridonio razjanjenju stvari, ali nije rijeio probleme. Arijanci su ostali na svojim poloajima, a car nije uinio nita da upokori njihove biskupe i sveenike, naprotiv. Zakonite biskupe, papine istomiljenike, arijanci su svrgnuli i prognali iz njihovih biskupskih gradova a da se car nije mijeao. Konstantina su nakon smrti 337. naslijedili njegovi sinovi, na zapadu Konstantin II. (337.-340.), zatim Konstans (340. 350.), a na istoku Konstancije (337.-361.). Ovaj posljednji, koji e nakon smrti Konstansa postati jedinim carem, bio je pod utjecajem arijanskog biskupa Euzebija iz Nikomedije, poglavara heretike Crkve. Novi car pruio je zatitu arijancima, i da bi im udovoljio prognao je pravovjerne biskupe koji su im se protivili, poevi od pape Liberija (352.-366.). inilo se da je arijanstvo pobijedilo, iako je strpljivo djelovanje izaslanika nesretnog pape Liberija na kraju omoguilo pomirenje krivovjernih biskupa i sveenika s Rimom. Povijest Crkve puna je proturjenosti. im je doao na vlast, 361., Julijan Apostat (361.-363.) zapoet e, kojeg li paradoksa, postupak likvidacije arijanstva. Dvije godine vladavine mladog cara, Konstantinova neaka koji je u svojoj tridesetdrugoj godini poginuo u boju u Perziji, bile su obiljeene snanim povratkom poganstva i
opasnosti.
162

Vidi popis u prilogu V.

zakonima protiv kranstva. Julijan je smatrao da treba unititi i arijance i katolike. Jae podvrgnut represiji od katolikog Zapada, arijanski je Istok tee proao. Kad je car apostata poginuo, nasljednik pape Liberija, panjolac sv. Damaz I. (366.-384.), revno se prihvatio posla da ponovno uspostavi unutranji red i mir u Crkvi. Izradio je doktrinalne obrasce koje je koncil u Antiohiji potvrdio 379. godine. Odsad e se arijanstvo, zabranjeno na Istoku 380. Solunskim ediktom, malo pomalo gasiti. Jo e neko vrijeme ivjeti kod Zapadnih Gota koje je arijanski biskup Wulfila (311.?-383.?) evangelizirao i za koje je preveo Bibliju na njihov jezik. Arijanstvo e definitivno nestati 589.-590. kad se panjolski Vizigoti odreknu krivovjerja zajedno sa svojim kraljem Rikamerom I. (586.-601.). Papa Damaz poznat je po svojim brojnim latinskim natpisima u stihovima koji se nalaze na grobovima katakombi i zidovima antikih rimskih crkava. Bilo bi nepravedno uzeti u obzir samo njegovo, uostalom vrlo veliko, pjesniko djelo ili radove na crkvi sv. Petra, Sv. Anastazije ili drugim sve- titima. Punih osamnaest godina svoga pontifikata papa je bio vrlo aktivan, i to na svim podrujima. Meu ostalim, njegova je zamisao bila da se na latinski prevede Biblija, slavna Vulgata, koju je na njegov zahtjev preveo sv. Jeronim (347.-420.). Njegova je najvea zasluga neumorno djelovanje na postizanju jedinstva Crkve i prvenstva rimskog biskupa. Pozivajui se neprestano na predaju sv. Petra Damaz je znatno ojaao autoritet rimskog biskupa. On je otac naziva papa i Apostolska Stolica koji e kasnije svi preuzeti.

NOVI KONCILI ZBOG NOVIH HEREZA Za Damazova pontifikata u Carigradu je 381. odran 2. ekumenski koncil koji je sazvan zato da bi se na njemu osudilo pogrean nauk carigradskog patrijarha Makedonija ( 370.?) koji su irili njegovi uenici pneumatomasi163. Koncil je ispunio oekivanja, ali su biskupi pod utjecajem cara Teodozija I (379-395.) iskoristili nenazonost pape i usvojili jednu odredbu bremenitu posljedicama za budunost Crkve, naime da se carigradskom patrijarhu, koji je bio biskup carske prijestolnice, da jednako prvenstvo kao i biskupu Rima, i to se prvenstvo podvrgava koncilskim ocima. Reakcija sv. Damaza bila je trenutna. Uz potporu milanskog biskupa sv. Ambrozija (340.-397.) odbio je priznati valjanost zakljuaka usvojenih na carigradskom koncilu u onom dijelu u kojem su zadirali u karakter prvenstva rimskog biskupa ije podrijetlo lei, naglasio je papa, u samim Isusovim rijeima Petru a ne u konsenzusu biskupa. Trei nasljednik pape Damaza, Inocent I. (402.412.), potvrdit e svojim autoritetom istu doktrinu, a to e zduno odobriti biskup Hipona, sv. Augustin (354.-430.). Inocent je na traenje afrikih biskupa osudio uenje monaha Pelagija (360.?-422.?) koji je odbacivao nunost milosti Boje za spasenje164, a Augustin je zakljuio: Rasprava je zavrena! Neka nebo uini da zabluda zauvijek prestane. e l j a s v. A u g u s t i n a n i j e b i l a u s l i a n a , p r e m d a m u s e o s t va r i l a u o n o m e to se ticalo pelagijanizma, kojemu e opi koncil u Efezu 481. zadati smrtni udarac. Povijest Crkve puna je nemira koje su uzrokovale zablude teologa
163 164

Tj. oni koji su nijekali boansrvo Duha Svetoga (op. ur.). Pelagije (360.? -422.?), monah iz Velike Britanije, pripisivao je ljudskoj volji apsolutni karakter, to ga je navelo da nijee istoni grijeh i djelotvornost milosti. Pelagijansrvo je cvjetalo u Africi gdje ga je proirio talijanski uenik Pelagija, Celestius.

ili pseudoteologa uvjerenih da je istina iskljuivo u njihovim rukama. Povjesniar moe konstatirati da Boji ovjek vidi u ponavljanju ili u trajanju raznih hereza, odstupanja, raskola, pobuna protiv crkvenog autoriteta, svih moguih osporavanja koja se uvijek iznova raaju i ponavljaju unutar Crkve, potkopavajui njezino jedinstvo, ali nikad ga ne unitavajui, znak duha zla kojega je sv. Ivan u Otkrivenju (12,9) nazvao starom zmijom, koja se zove `avao `sotona', zavodnik cijeloga svijeta. Crkva je jo uvijek bila podijeljena zbog arijanstva kad je jedna nova hereza ponovno uznemirila duhove. Nestorije (380.-451.), izabran za carigradskog patrijarha 428., poeo je ve u svojim prvim homilijama propovijedati neobinu i zbunjujuu kristologiju. Po njemu Krist nije posve Bog, pa bi u takvim okolnostima kult Djevice Marije, Majke Boje, bio neprihvatljiv! Vrlo privreni marijanskom kultu, biskupi s Istoka potuili su se papi Celestinu I. (422.-432.) na Nestorijev nauk. Sazvan je 3. ekumenski koncil u Efezu 431. Tekoe u putovanju sprijeile su papine legate da stignu na vrijeme na koncil ijim je radom predsjedao aleksandrijski biskup, sv. iril (380.-444.). Na njegov poticaj biskupi i koncilski oci osudili su i svrgnuli heretika: U skladu s pismom naega presvetog oca i druga Celestina, napisali su biskupi, odredili smo kaznu za Nestorija, koju su obrazloili ovim rijeima: Sveta Apostolska Stolica biskupa Celestina pokazala je, u svojim pismima, put koji treba slijediti u ovoj stvari i mi smo postupili kako nam je preporuio. Ovo je vrijedno svjedoanstvo o prvenstvu rimskog biskupa! Ali najvanija odluka koncila bila je sveano priznanje naslova Theotokos (Bogorodica) Djevici Majci Bojoj. To priznanje vrlo je vjerojatno potaknulo gradnju rimske bazilike sv. Marije Velike. U prirodi je stvari da vjerska zabluda navede onoga koji je eli suzbiti, a ne posjeduje za to dovoljno vjere, milosti i znanja, da i sam padne u nju. To se dogodilo Nestorijevu protivniku arhimandritu Eutihu (378.?-454.?), fanatiku. U svojoj velikoj revnosti protiv carigradskog biskupa arhimandrit je poeo zastupati suprotnu tezu, tj. nauavati da u Kristu postoji samo jedna boanska narav pod ljudskim oblijem, i time izazvao monofizitski pokret. etvrti ekumenski koncil odran 451. u Halcedonu, za pontifikata sv. Lava Velikog (440.-461.), osudio je monofizitizam, ali nije uspio zaustaviti njegovo irenje. Peti koncil sazvan u Carigradu 553., za pontifikata pape Vigilija (537.-555.), nije donio praktinih rezultata. Carigradski carevi bili su, istina, prilino skloni herezi, a Anastazije I. (491.-518.) pokazat e se na carskom prijestolju uvjerenim monofizitom. U takvim okolnostima bilo je teko pomiriti pastoralne tenje rimskog prvosveenika i politike stavove cara! Barbarske invazije izmijenit e iz temelja odnose Papinstva i Carstva.

8. BARBARRI! (5. STOLJEE)


Druga polovica 5. i gotovo cijelo 6. st. obiljeeni su dugotrajnim sukobom papa i careva. Meusobna udaljenost nije im nimalo olakala odnose, a razvoj politike situacije nije niemu pridonio. Zapadno Rimsko Carstvo postojalo je jo samo prividno. Tjerajui pred sobom Istone Gote, koje su 375. zbili na podruje izmeu rijeka Dnjepar i Dnjestar, Huni su izazvali lananu reakciju velikih invazija. Sv. Ambrozije e napisati: Huni su se obruili na Alane, Alani na Gote, a Goti prognani iz svog zaviaja rastjerali su nas kojekuda. I tomu nije kraj! ... 165 Godine 405. Huni su izbili na Dunav, zatim e pod vodstvom svoga voe Atile (441.-453.) provaliti u Galiju prije nego to doive poraz 451. na Katalaunskim poljima. Sa svih strana prijetili su barbari. Umjesto da im se odupru carevi su pregovarali s njihovim glaveinama, ak ih kupovali. Godine 376. car Valens (364.-378.) je ne videi u tome nikakvu opasnost blagohotno dopustio Zapadnim Gotima da se nasele u Carstvu, to mu se obilo o glavu kad su pridolice dvije godine poslije digle pobunu; car je izgubio ivot u bitki kod Hadrijanopola koju je 378. zapodjenuo s njima. Njegov nasljednik Teodozije I. (379.-395.) naselio je Istone Gote u Panoniju, a Zapadne u Makedoniju, zatim 382. u Meziju i Traciju. Zapad je meutim silno privlaio Gote. Unato sporazumu s carem barbari su ponovno provalili u Italiju i Galiju. Kralj Zapadnih Gota, Alarik I. (roen 370., vladao od 396. do 410.), popeo se na prijestolje nakon pljakakih pohoda po Peloponezu i Balkanu. Nakon to je neko vrijeme mirovao u Iliriji preao je 401. u Italiju. Kruna njegova pohoda bit e pohod na Rim i njegova velika pljaka 410. Alarikovi nas-ljednici osnovat e 419. kraljevstvo u Akvitaniji, zatim 507. kraljevstvo Zapadnih Gota u panjolskoj, koje e nestati pod arapskom provalom 711.
165

H. Bergasse, Le Tocsin de la Decadence, Les Belles Lettres, Pariz, 1975., str. 110.

Na sjeveru Vandali, koji su za sobom povukli Kvade, Sveve i Alane, prelaze tijekom zime 406. ledom prekrivenu Rajnu. Nakon tri godine pljakanja po Galiji nastanit e se u panjolskoj, a zatim e 429., pod vodstvom Genserika (428.-477.), prijei u Afriku, odakle e poduzeti i jedan pohod na Rim, koji e osvojiti i temeljito opljakati 455. godine. Njihovo afriko i kraljevstvo sruit e Belizar (494.-565.) tijekom 534. i 535., za vladavine cara Justinijana (527.-565.) koji e oajniki pokuavati ponovno uspostaviti carsku vlast na Zapadu. Preavi Rajnu Vandali su potaknuli niz drugih migracija. Burgundi su se najprije nastanili izmeu Majne i Rajne, a zatim e se utvrditi izmeu rijeka Saone i Rhone i Alpa 443. Germani su prepustili Slavenima istonu obalu Labe i poeli svoje polagano kretanje prema zapadu i jugu. S Rajne su krenuli Franci sputajui se prema jugozapadu, odakle e osvojiti cijeli kraj izmeu rijeka Somme i Loire. Pod zapovjednitvom Odoakra (434.?-493.) Heruli su upali u Italiju, a za njima su doli Istoni Goti koje je vodio njihov kralj Teodorik Veliki (474.-526.). Uskoro e se iz Skandinavije sruiti na Italiju Lombardi koji e se ovdje vrsto utvrditi 568.

KRAJ ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA


Prije nego to je u Ravenni podlegao pod udarcima Teodorikovih plaenika 493. Odoakar je sebi priutio zadovoljstvo da zbaci s prijestolja posljednjeg rimskog cara na Zapadu, petnaestogodinjeg Romula Augustula (475.-476.), i da poalje carske insignije caru Istonog Rimskog Carstva, Zenonu (474. 491.). To je doista bio kraj Rimskog Carstva koje je gospodarilo cijelim svijetom. Koje li nesree! Barbarsko divljanje bilo je u poetku toliko strano da je sv. Jeronim napisao u pismu nekoj udovici po imenu Agerukija sljedee: Mnogobrojna i krajnje okrutna plemena zauzela su obje Galije. Sve to je izmeu Alpa i Pireneja i izmeu Oceana i Rajne poharali su Kvadi, Sarmati, Alani, Gepidi, Heruli, Sasi, Burgundi, Alemani i oh, nesretne li drave ak i neprijateljski Panonci. Jer Aur je doao s njima. Mainz, taj slavni grad, osvojen je i razoren; u crkvi je poklano nekoliko tisua ljudi; Worms je sruen nakon duge opsade; isto tako i vrlo moni grad Reims, zatim Amiens, Arras, Tournai, Strasbourg. (...) Pokrajine Akvitanija, Novempopulanija (dananja Gascogne, nap. ur.), okolica Lyona i Narbonne, posve su unitene, sve osim pokojega grada. Te iste gradove rat je opustoio izvana, a glad iznutra. Ne mogu suspregnuti suze kad se sjetim Toulouse, koja moe zahvaliti svom biskupu sv. Exuperiju to je dosad poteen propasti. I u panjolskoj, gdje je opasnost neizbjena, svakog dana strahuju na sam spomen imena Cimbra, i sve to su drugi propatili jednom zauvijek oni neprestano trpe! (...) Koliko je ena, koliko djevica rtvovano Bogu, koliko je slobodnih i plemenitih ljudi postalo igrakom u rukama tih divljaka! Biskupi su baeni u okove, sveenici poklani. Crkve su sruene. Konje su vezivali za Kristov oltar. Svete relikvije iskopali su iz zemlje. Posvuda alost, posvuda pla, posvuda slika smrti!... Zapadno se Carstvo raspalo na dijelove. to je ostalo od onoga ponosnog zdanja to ga je sagradila Rimska Republika dok je vrlina bila jo na cijeni? Da, sve se raspalo na sitne dijelove. Na sam povik barbari! svi bi se razbjeali glavom bez obzira. Rim je svladao oajniki otpor jednog Vercingetoriksa, izaao je na kraj s Jugurtom, bacio na koljena neukrotive narode, a sad se predavao bez ikakva otpora. Snaga Rima bila je nepovratno slomljena. Nesposobni da prikupe energiju koju domoljublje, koje sada nije ni postojalo, vie nije moglo oivjeti, rimski vlastodrci vjerovali su u nadmo pregovaranja nad pruanjem otpora pod bilo koju

cijenu, igrali su na neprijateljstvo i mrnju meu barbarskim narodima i hukali ih jedne na dr'uge, prosjaei nestvarna saveznitva i privremenu podrku, pristajui na neasne kombinacije. Bilo je pojedinaca koji su pokuali zaustaviti proces raspadanja Carstva, nastojali spasiti ono to se dalo spasiti, pokuavajui ak i povratiti izgubljena podruja. Oni su se uputali u opasne ratne pothvate u kojima su se esto isticali vrsni vojskovoe, koji su zauzvrat dobivali jedino nezahvalnost svojih vladara uvijek u strahu od lovorovih vijenaca kojima je rimski puk spremno kitio glave vojskovoa. Spomenimo Stilikona (360.-108.), vojskovou vandalskog podrijetla, koji e 402. pobijediti Alarika, a ubit e ga antibarbari, tadanji ultrai, uz pomo cara Honorija (395.-423.). Ecije (391.?-154.) e otjerati Burgunde prema Rajni i Majni 436. i na elu rimskobarbarskog saveza poraziti Atilu 451. godine na Katalaunskim poljima, a car Valentinijan III. nagradit e ga tako to e ga ubiti, i to vlastitom rukom; zatim Belizar (494.-555.), koji e 534.-535. unititi dravu Vandala u Africi i postaviti temelje za ponovno osvajanje Italije i junog dijela panjolske; Narses (478.?-568.), koji e 553. ponovno uspostaviti carsku vlast za raun cara Justinijana I. (482.-565.); i mnogi drugi nepoznati muevi, iz redova nevoljenih vjenih vojnika koji vjeruju u zadanu rije, u svetu dunost vladara da titi svoj narod. Ti vojskovoe ponjet e velike uspjehe, ali e oni biti kratka vijeka. Ecije je porazivi Atilu radio u korist kralja Prusije, Meroveha (448. 457.), voe salijskih Franaka, iji e unuk Klodvig (465.511.) ustanoviti franaku monarhiju u Galiji; nakon Narsesove smrti Carstvo e izgubiti Italiju koju su preplavili Lombardi.

CRKVA I BARBARI
to je ostalo kad je nemona politika vlast dezavuirala vojnu, a civilna bila posvuda u rasulu? Crkvena vlast! Jedino je ona ostala netaknuta. Njoj su se okrenuli nesretnici koje su u gradovima opsjedale barbarske horde ili seljaci protjerani iz svojih sela. Njoj su se priklonili svi, i krani i pogani. Ona nije iznevjerila oekivanja. Silom prilika biskup je postao jedinim braniteljem grada a da to nije elio. Biskup Rima vie od svih ostalih, i tako e ostati stoljeima; ploe koje u Rimu obiljeavaju Trg Pija XII. (1939.-1958.) istiu naziv toga pape koji su mu dali zahvalni Rimljani: defensor civitatis, branitelj grada. Barbari su ponajprije traili sebi mjesto pod suncem, to ih nije, dakako, spreavalo da pljakaju, ucjenjuju i ine jo gore stvari kuda god su prolazili. Oni su meutim pokazivali gotovo praznovjerno potovanje prema crkvenim ljudima i predmetima vjerskog kulta. Tijekom pljake Rima 410. godine Vizigoti su otkrili vaze iz vatikanske bazilike u kui jedne pobone ene koja ih je ovamo sklonila. Kad su barbari htjeli oduzeti vaze, kranka im je, bila je djevica, zaprijetila osvetom sv. Petra, o emu pripovijeda Pavao Orozije u svojoj knjizi Adversus Paganos nastaloj ubrzo nakon tih dogaaja. Obavijeten o svemu, Alarik je naredio da se dragocjeni predmeti imaju odmah vratiti u Vatikan uza sve potovanje koje se duguje imovini prvog apostola! Oroziju dugujemo i ovaj ivopisan opis vrlo neobine procesije: Kroz opljakani grad ila je povorka vjernika koji su pjevali psalme; i sami barbari pridruili su se pjesmi Rimljana. U crkvu sv. Petra dovedena je jedna udana ena koju je neki vojnik htio obeastiti; ta je kranka, spremna da radije umre nego da doivi sramotu, ispruila vrat pod vojnikov ma; obuzet strahopotovanjem vojnik je povukao oruje, odveo svoju zarobljenicu u crkvu i dao osam zlatnika sveenicima

da je vrate njenom muu166. Ovaj dogaaj je relativno beznaajan u sveopem kaosu toga vremena, ali nam mnogo otkriva. Crkva se u svim vremenima znala zadivljujue prilagoditi situaciji i vladajuim okolnostima. Njezino dranje u tom nesretnom 5. st. oit je primjer za to. Carstvo se raspadalo bez ikakve nade da preivi, preputajui mjesto buduim gospodarima barbarima. Jesu li barbari doista bili takvi divljaci, bjesomune zvijeri edne krvi, koji su unitavali iz pukog zadovoljstva, pljakali iz navike, ubijali iz pohote, iz stranog oaja? Jesu li bili demoni u ljudskom tijelu? Ovakva su pitanja sebi postavljali krani. U svom spisu De gubernatione Dei napisanom krajem prve polovice 5. st., dakle u vrijeme barbarskih invazija, prezbiter Salvijan iz Marseillea (390.?-484.?), koji je bio podrijetlom iz podruja rijeke Meuse, pita se: udimo se to naa imovina pada u ruke ratnika koji preziru nae mane? I odmah odgovara: Jedini uzrok naeg poraza je iskvarenost naih obiaja! Barbari su, nema sumnje, bili instrument u Bojim rukama! Nije li se Atila prozvao Biem Bojim? Nije li Bog mnogih barbara koje su krstili arijanski sveenici bio Bog svih krana? Nisu li ti barbari, koji su ruili rimsku civilizaciju, kojoj su upoznali samo mane, bili sposobni cijeniti njene blagodati u kranskom okruenju? Takva pitanja postavljali su sebi pape toga vremena i zajedno s njima biskupi. Izvlaei moralne pouke iz dogaaja koji su ih se bolno dojmili, do te mjere da su svojim biskupima pisali sljedee rijei: Koliko samo patimo zbog toga? esto plaemo i ne uspijevamo se utjeiti167, sv. Augustin iznio je u Bojoj dravi svoju koncepciju kranske drave koja e nadahnuti sred- njovjekovne politiare. Poslije e njegov uenik Orozije168, koji je napustio rodnu panjolsku da bi ivio u blizini svoga uitelja u Hiponu, izvui zakljuke i predloiti Crkvi da navede barbare da usvoje Augustinovu ideju o vladavini naroda. Salvijan169 je otiao jo dalje i preporuio svojim suvremenicima da prestanu jednom zauvijek oplakivati nepovratnu prolost, da se prilagode prilikama i da shvate da bi njihovo povjerenje zasluilo zauzvrat povjerenje osvajaa. Papa sv. Lav Veliki (440.-461.) nije ekao Salvijanove savjete da tupi u vezu s barbarskim glaveinama. On je mislio samo na to kako da ih obrati i da zatiti ljude i imovinu na podrujima koja su zauzeli. Okolnosti su ga natjerale da unato svemu odigra i politiku ulogu. Nesposoban da donese bilo kakvu odluku, car Valentinijan III. (425.-455.) zatraio je od pape da se zauzme kod Atile i da Bi Boji koji se htio osvetiti na Rimljanima za svoj poraz na Katalaunskim poljima odvrati od Italije.

KAZNE BOJE
Ako je Alarik, rimski graanin, asnik carske vojske i pokrteni German, koji je, koliko je poznato, slijedio savjete crkvenih vlasti da bude umjeren, bio ovjek spreman na razgovor, ak ga se dalo i uvjeriti, Atila je bio posve drukiji. Podrijetlom iz Azije, najvjerojatnije Mongol amanistike vjere koji nikada nije doao u dodir s rimskom civilizacijom, a jo manje s Kristovom vjerom, strah i trepet Germana koliko i
166 167 168 169

U: Adversus paganos. Dom Poulet, Initiation d PHistoire ecclesiastique, Beauchesne, Pariz, 1944., str. 62-63.

U: Adversus paganos.
U njegow de Gubernatione Dei objavljenom dvadesetak godina nakon Orozijeva Adversus paganos.

Latina170, sijui paniku u krajevima kojima je vodio svoje horde prekodunavskih barbara, turskih i mongolskih nomada, kralj Huna nije bio nimalo pristupaan. Od njega se svata moglo oekivati! Okrutna smrt, najgore muke kao i nepredvidivi izljevi naglog i kratkotrajnog prijateljstva. Unato takvim izgledima, to stranijim to je Atila krenuo u osvajanje Italije godinu dana nakon poraza svojih horda na Katalaunskim poljima, papa nije ni aska asio da odgovori na molbu Valentinijana III. Papa je smatrao svojom dunou da uini kraj tom neredu i da nametne svoj moralni autoritet, pod bilo koju cijenu! Lav I., koji je tom prilikom doista zasluio nadimak Veliki, zaputi se dakle meu Hune. Njegov susret s Atilom zbio se nedaleko od talijanskoga grada Mantove, na obali rjeice Mincio, pritoku rijeke Po. to se tono dogodilo izmeu barbarskog voe i vrijednoga pape? Ono to je napisao Prosper Akvitanski (390.?-463.?), njihov suvremenik, previe je lijepo da bi bilo istinito: Atila je dostojanstveno primio izaslanstvo. Toliko se obradovao papinom dolasku da je donio odluku da odustane od rata i da se povue preko Dunava nakon to je obeao mir. Ma kakve bile okolnosti u kojima se odvijao taj razgovor, povijesna je injenica nepobitna: papini argumenti ili prijekori naveli su Atilu na povlaenje. Za manje od tri godine papa Lav Veliki ponovno e pregovarati s jednim drugim barbarskim voom, vandalskim kraljem Genserikom. Ali ovaj put s manje uspjeha. Njihov susret dogodio se u Ostiji, na obali Tirenskog mora. Sklon arijanskoj herezi, Genserik je mrzio katolike i svuda ih je progonio. Nije meutim odbio papin poziv na razgovor. Rekao mu je da ne moe sprijeiti pljaku Rima jer e se inae njegovi vojnici okrenuti protiv njega; nastojat e meutim da sve proe sine ferro et igne, tj. da ne bude ubojstava i palea, i da se potede bazilike svetih apostola koje je on tovao, kako je rekao papi, jednako kao i katolici. Ta obeanja nisu sprijeila Vandale da opljakaju baziliku u Lateranu, da od vrha do dna prekopaju crkve u potrazi za umjetnikim djelima i najdragocjenijim relikvijama, da odnesu iz svih javnih zgrada, kao i iz privatnih kua, sve to im se inilo vrijednim, dok su ostalo unitavali, tako su sruili golemi Neronov kip, Kolos, koji je stajao pored Koloseuma. Pljaka je trajala etrnaest dana. Tijekom ta dva beskrajno duga tjedna prestravljeni Rimljani gledali su kako se njihovo blago odnosi prema Ostiji, gdje se ukrcavalo na brodove koji su bogati plijen odnosili prema afrikim obalama. Na kolima koja su se kretala ostijskom cestom prema moru bilo je svega, blago iz Jeruzalemskog hrama koje je u Rim donio Tit prije etiri stoljea, kipovi rimskih boanstava, relikvije muenika, skupocjeno posue iz carske palae, svete vaze iz crkava kao i bronane opeke iupane s krovova poganskih hramova. Kakvih li suvenira! Belizar e neto od toga pronai u Africi, ono to nije zavrilo u talionici, kada osamdeset godina poslije prijee Sredozemno more da bi unitio vandalsko kraljevstvo. Za sebe je Genserik kao dio ratnog plijena uzeo udovicu i dvije keri cara Valentinijana III.

TAJNI RIMSKI CAR


Neuspjeh Lava Velikog nee umanjiti popularnost koju su mu donijeli pregovori s Atilom. U ovom sluaju kao i u onom prvom on je pokazao iznimnu hrabrost, pokazao je brigu da zatiti ljude i imovinu graana Rimskog Carstva, bili oni katolici, heretici ili pogani, on je htio ne htio jasno pokazao da autoritet rimskog biskupa ima teinu koju vie nije imala carska vlast u rasulu. Prvi u dugom nizu Petrovih nasljednika, sv. Lav Veliki pokazao se pravim papom, u punom smislu te rijei, u
170

Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, Pariz, Albin Michel, Pariz, 1969., str. 128-129.

Crkvi i izvan nje. Njegov ugled tajnog rimskog cara, kako su ga prozvali, najavljivao je svjetovnu vlast papa. Dugi pontifikat sv. Lava Velikog, koji je potrajao vie od dvadeset godina, smatra se u povijesti pobjedom prava prvenstva rimskog biskupa, pobjedom koju su u velikoj mjeri olakali dogaaji, ali koja se najvie duguje energiji i autoritetu toga izvanrednog pape. Lav je bio pet godina na papinskoj stolici kad je car Valentinijan III. potpisao 445. u Ravenni edikt kojim priznaje vrhovnu vlast Petrova nasljednika: Svi biskupi moraju primati kao zakonite odluke Apostolske Stolice, stoji u carskoj ispravi. Lavu nije bila potrebna carska sankcija da bi potvrdio svoju vlast, svi akti njegove vladavine o tome svjedoe. On e otro postupiti protiv galskih biskupa ve tada sklonih prakticiranju galikanizma, vrativi na biskupsku stolicu biskupa Besancona kojega je odatle zbacio nadbiskup grada Aixa i oduzevi ovom posljednjem odgovornost za crkvenu pokrajinu kojom je upravljao. U panjolskoj je organizirao katoliki otpor arijanstvu. Osudio je pokrajinski koncil koji je u Efezu sazvao car Teodozije II. (408.-450.) kako bi okonao spor koji je izazvala Eutihova hereza171. Taj skup bio je obiljeen nevienim nasiljem koje je papa nazvao esto citiranim imenom, efekim razbojstvom. Sazvao je opi koncil u Halcedonu koji e 451. osuditi monofizitsku herezu, zatim je odbio potvrditi 28. kanon toga istog koncila jer je carigradskom patrijarhatu davao neopravdanu vanost. U toj kao i u svim drugim prilikama, primjerice naspram pretenzija aleksandrijskog patrijarha koji je zahtijevao autokefalnost za svoju Crkvu, on je sve vie jaao vrhovnu vlast rimskog biskupa koji jedini raspolae vlau koju je Krist dao apostolu Petru172: Nee biti, napisao je, vrstog zdanja izvan kamena kojega je sam Gospodin poloio kao temelj. Svojim pastoralnim djelovanjem sv. Lav preveo je na kransku vjeru barbare. Misijska zadaa koju je razvijao i u koju je ukljuio biskupe i cijeli kler donijet e plodove koje e ubrati tek njegovi nasljednici. Obraenje franakog kralja Klodviga nakon njegove pobjede nad Alemanima kod Tolbiaca 496., potkraj pontifikata sv. Gelazija I. (492.-496.), imat e dvostruku vanost. Primivi krtenje iz ruku biskupa sv. Remigija, u boinoj noi 497., zajedno s tri tisue svojih vojnika, Klodvig je poveo putem obraenja na katolicizam cijeli svoj, jo uvijek poganski, franaki narod. Pobijedivi Vizi- gote kod Vouillea 507. i proirivi svoje kraljevstvo sve do Pireneja, zadao je smrtni udarac arijanstvu u Galiji. Jedna stranica u povijesti je okrenuta i Salijski zakon e objaviti: ivio Krist koji voli Franke! Neka im on sauva kraljevstvo! Vrijedan je i valjan narod koji je zbacio sa svojih lea nepodno- ljivi rimski jaram. To su oni Franci koji su nakon to su primili sveto krtenje pokrili zlatom i dragim kamenjem tijela svetih muenika koje su Rimljani spalili u vatri, iznakazili eljezom, izruili zubima divljih zvijeri.... Barbari su uzdigli Rim iz pepela. Carski Rim je mrtav. Rodit e se papinski Rim.

171 172

Kao gore, str 111 Mt 16, 18; Iv 21, 15-17; Lk 22, 32.

9. U OPASNOSTI (518. 754.)


Zapadno Rimsko Carstvo nije se sruilo naglo kao da ga je pogodio grom. Ono je propadalo dugo poput stare zgrade izloene stalnim naletima vjetra, poplavama i udarima potresa, sad bi pao jedan dio zida, sad drugi, jednog dana nekoliko crijepova, sutradan dimnjak, prekosutra krovite... Povijest 5. i 6. st. slijed je dramatinih, okrutnih i krvavih, mahnitih i neljudskih dogaaja. Seobe naroda i smjene vlasti promijenile su kartu Europe i Afrike, mijeanje rasa urodilo je novim narodima, stvorilo nove jezike, granice su se preklapale, sve se to meusobno ispreplelo u ono to bi se moglo nazvati djelom luaka173. Unato svim tim promjenama pape su upravljale Crkvom. Uvjeti pod kojima su provodili svoju vlast nisu bili nimalo laki. Na zapadu Europe barbari su zamijenili Rimljane, na istoku se Carstvo jo nekako odravalo pod vlau bizantskog cara. Barbari i Bizantinci trudili su se odravati u Rimu prividnu vlast koja im je zapravo izmicala iz ruku, sve vie traei posredova- nje Apostolske Stolice, mijeajui se u stvari koje ih se nisu ticale, primjerice u pitanja crkvenog nauka ili probleme crkvene stege, nastojei svojom baha- tou natjerati na poslunost rimskog biskupa, ne ustruavajui se ni od neasnih pogodaba. Odoakar, kralj Herula, sporazumjet e se s carem Zenonom oko povlastica za kojima je hlepio, a u zamjenu e priznati bazileusu njegovo tobonje pravo da potvrdi novoizabranog papu. Trampa gramzivosti jednog i ponosa drugog.

PRIVIDNI SUVERENITET CARIGRADA


Teko emo shvatiti dugotrajni privid nominalne vlasti carigradskog cara, onu vrstu vrhovne vlasti koju su mu svi ili gotovo svi priznavali i za kojom e kasnije mnogi udjeti, ali to je injenica. Privikavi se nekako na stvarnu vlast barbarskih kraljeva,
173

Georges LoustaunauLacau doao je 1941. na zamisao da objavi kartu na kojoj bi se mogle vidjeti sve granice koje su stoljeima mijenjale izgled Europe. Kad su mu pokazali kartu rekao je: To je djelo luaka.

pape su se pokorile vlasti po pravu na koju je pretendirao bizantski car, ali su sve vie jaale vlastitu. Papi Gelaziju I. (492.-496.) dugujemo glasovitu tezu~dvovlau. U jednom pismu caru Anastaziju I. (491.-518.) formulirao je tezu o odnosu pape i cara na sljedei nain: U svijetu postoje dva suvereniteta, papinski i kraljevski, a oba proizlaze od Boga, vrhovnog gospodara, s tim da duhovna vlast sudi o pravednoj provedbi svjetovne vlasti. Gelazijeva teza nosila je u sebi klicu nebrojenih tekoa. Cijela povijest Crkve svjedoi o tome, osobito dugi sukob papinstva i Carsrva. Bizantski car nije mogao pristati na zadiranje duhovne vlasti u svjetovnu. Kraj 5. i poetak 6. st. obiljeeni su neprestanim sukobima Rima i Bizanta, ponekad proizvoljnim, ponekad poticanim iz Ravenne gdje je kralj Ostrogota Teodorik Veliki (454.-526.) uspostavio svoj dvor i svoju vlast. Rim, Bizant i Ravenna tri su grada u kojima e se esto u munim okolnostima raspravljati o vlasti Gelazijevih nasljednika. Neuspjeh misije kod cara Justina I. (518.-527.) u Cari- gradu koju je poduzeo papa Ivan I. (523.-526.) na zahtjev Teodorika donijet e nesretnom papi po povratku u Italiju okrutnu smrt u stranim mukama, slinim onima koje je nekoliko mjeseci prije njega podnio kranski filozof Boetije (480.-524.), podanik toga istog Teodorika koji je u tamnici napisao izvanredno djelo De consolatione (Utjeha filozofije). Pape poslije Ivana I., njih deset u ezdeset etiri godine, s mukom su se uspjele osloboditi dvostrukog nadzora Bizanta i Ravenne, nadzora koji je bio pun proturjenosti. ivot nesretnog pape Vigilija (537.-555.) bio je ispunjen samim tragedijama. Vigilije je naslijedio sv. Silverija (536.-537.), kojega je po nalogu Justinijana (527.-565.) svrgnuo Belizar nakon pontifikata od svega nekoliko mjeseci i deportirao u Palmariju. Vigilije se popeo na papinsku stolicu ne ba u skladu sa zakonom, pa ga je rimski kler potvrdio za papu tek nakon smrti Silverija, i to teka srca. Vigilijeva neodlunost, slab karakter, njegovo tvrdoglavo nastojanje da pomiri nepomirljivo bili su uzrokom ozbiljnih nesuglasica unutar Crkve. Kad je po nalogu cara doao u Carigrad da ispita monofizitski pokret ozlojedio je sve odreda, Bizantince koji su ga smatrali krutim unato njegovim pokuajima da se sporazumi s nosiocima hereze, dok su Rimljani njegovu popustljivost drali izdajnikom. Na kraju je morao odustati od sudjelovanja na V. opem koncilu, drugom odranom u Carigradu, koji je sazvao Justinijan u svibnju 553., jer mu je u potpunosti bila oduzeta vlast. Nesretnog Vigilija pratila je tijekom cijelog njegova pontifikata zla kob. Tek to je zasjeo na Petrovu stolicu, i to neuspjeno, Vigilije je dvije godine, od 537. do 539., ivio u Rimu koji su opsjedali Vitigovi (536.-540.) Goti, koji je trpio od nestaice vode i hrane. Vitig je na kraju pr,ekinuo opsadu Rima, ali je prije toga opljakao Vatikan, rimske katakombe i sve to nije bilo zatieno Aurelijanovim zidinama; Belizar je krenuo za njim u potjeru i uhvatio ga, te je na kraju bijedno skonao u Carigradu. Njegov nasljednik Totila (541.-552.) imao je vie sree u slinom pothvatu. Sedamnaestoga prosinca 546., nakon opsade koja je trajala gotovo dvije godine, uspio je provaliti u grad, opljakati ga i odvesti u ropstvo njegove stanovnike. Za nepune etiri godine Totila se vraa u Rim radi nove pljake, ali ovaj put nju je okonala carska vojska kojom je zapovijedao Narses. Justinijan je krenuo u ponovno osvajanje Italije, ali to Rimu nije vratilo njegov nekadanji sjaj: Koliko ruevina... Strah od dvovlaa, pokolji, bijeg velikaa, bojazan od epidemija i strah ispraznili su grad. Nitko se ne eli u nj vratiti. Nitko se ne bavi milju da obnovi vodovode. Stanovnici naputaju breuljke koji su ih hranili i odlaze u ravnicu, tamo gdje je lako vaditi vodu iz Tibra. Posijali su penicu sred pustinje i zasadili povre u Termama. ak se i Marsovo polje doima prevelikim za

onih pedesetak tisua Rimljana koji su se na njemu okupili...174. Narses, privremeni gospodar Italije koji se ustoliio na Palatinu u ruevinama nekadanje carske palae, vladao je mrtvim gradom. To mu meutim nije smetalo. Njegova e za vlau bila je napokon utaena: bio je vladar! Ali da bi i stvarno bio vladar morao se osloboditi jedinog autoriteta koji je ostao u Rimu, pape. Vigilije nije bio nikakva smetnja, ali je bio suvian. Narses ga je deportirao daleko od Rima, koji je ostao bez pape sljedeih osam godina. Iste godine kad umire Narses, 568., Italiju osvajaju okrutni Lombardi. To strano razdoblje obiljeeno je uobiajenom pljakom, poarima, pokoljima, odvoenjem stanovnitva iz gradova, prodajom seljaka u roblje u Galiju i Germaniju. Zavladala je anarhija. Lokalni vladari osnivali su sebi kneevine, stvarajui tako mozaik meusobno neovisnih teritorija i navjeujui drave koje e u Italiji postojati sve do druge polovice 19. stoljea. Na nekim podrujima carska se vlast prividno ipak odrala. U Rimu su prefekt grada i prefekt annonae*175, koji je bio odgovoran za opskrbu grada, nekako uspijevali odravati javnu rimskobizantsku dvovlast. U tim nemirnim vremenima nametnuo se za prefekta grada Rimljani iz stare senatorske obitelji, Grgur, roen oko 540. ovjek izvanredne inteligencije, rijetke kulture, prvorazredan organizator, aktivan, odluan, snane volje, udruivao je u sebi neosporan autoritet s velikom dobrotom i neu- mornom predanou, uvijek i svuda prisutan, Grgur je smatrao svojom dunou da podigne grad iz ruevina i vrati pouzdanje malobrojnom stanovnitvu koje se ovdje odralo u vrlo tekim uvjetima. Naao je dobre suradnike u akonima iz kolegija, inteligentne i pune kranske ljubavi, koji su od samih poetaka Rimske crkve upravljali dobrima kranske zajednice i bavili se dobrotvornim radom. Grgur, praunuk pape Feliksa III. (483. 492.), bio je oenjen prije nego to se popeo na papinsko prijestolje i imao je bogat duhovni ivot. Taj ovjek od akcije bio je sklon razmiljanju. Sam e kasnije vrlo lirski opisati radost to obitava u sjajnoj ljubavi Stvoritelja176. Prvi je shvatio vanost benediktinskog monatva za irenje Crkve evangelizacijom barbara i za obnovu mira i pravednosti u graanskom drutvu koje vie nije poznavalo vrlinu.

BENEDIKTINCI
Sv. Benedikt iz Nursije (480.-543.), utemeljitelj monakih zajednica u Subiacu koje su bile prvi nagovjetaj monatva koje e oko 529. osnovati na Monte Cassinu, s pravom je nazvan patrijarhom zapadnih monaha. Njegova izvanredna Pravila, koja su i danas temeljnim zakonom monatva, dobro su uskladila monaku tradiciju pustinjskih otaca i uenika sv. Bazilija sa stegom naslijeenom od antikog Rima: red i disciplina u samostanu, promjena obiaja, poslunost opatu, rad, molitva u samostanu, odbacivanje pretjeranog asketizma, gostoljubivost prema hodoasnicima, siromanima i stradalima. Pravilo sv. Benedikta ostvarivalo je, i danas ostvaruje, savrenu ivotnu ravnoteu, ono je oaralo Grgura koji e kasnije u svojim Dijalozima opisati ivot sv. Benedikta, ije dogodovtine ine neku vrstu prethodnice djelu Fioretti sv. Franje Asikog. Divljenje Benediktovim Pravilima navelo
174 175 176

Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, str. 128-129

*Annona, boica erve u starih Rimljana. Curator annonae bio je nabavlja ita, ekonom (op. ur.). Htjelo se prikazati da Grgur, poput sv. Benedikta, pripada rodu Anicia. Ta tvrdnja francuskih genealoga iz renesansog doba ne poiva ni najednom ozbiljnom dokumentu. Moramo se zadovoljiti s tvrdnjom njegova suvremenika Grgura iz Toursa (538.?-594.?), kojije rekao da je Grgur pripadao jednoj senatorskoj porodici: de senatoribus primis.

je prefekta grada da osnuje samostan u vlastitoj kui na brdu Celij, naspram ruevina carske palae177. Tamo je i sam postao redovnik nakon smrti svoga oca Gordijana, a njegova majka Silvija takoer se posvetila vjerskom ivotu u jednoj redovnikoj zajednici na brdu Aventin. Je li taj izvanredni ovjek mogao ostati zakopan u samostanu, pa bilo to i u samom Rimu? Papa Pelagije II. (579.-590.), podrijetlom Got, koji je bio prvi benediktinski redovnik izabran za rimskog biskupa, nije bio toga miljenja. Grgur je vodio monaki ivot ve pet godina kad ga je Pelagije pozvao k sebi. Papa ga je uzvisio u akona i poslao kao svog izaslanika tada se to zvalo poklisarom u Carigrad. Najprije prefekt grada, zatim redovnik, pa poklisar, Grguru je bilo sueno da se popne na najvie dunosti. Bilo je posve prirodno da on bude izabran za papu, unato vlastitom protivljenju, nakon smrti Pelagija, koji je podlegao u epidemiji kuge koja je potkraj ljeta 590. poharala rimsko stanovnitvo. Grgurovo protivljenje vlastitom uzdizanju na papinsku ast proizlazilo je iz njegove stvarne i duboke poniznosti, ali i iz svijesti o problemima koje je imao sa svojim loim zdravljem. ir na elucu, neprestane migrene uzrokovane kroninim sinusitisom, kronina angina, uestali problemi izazvani uremijom nisu mu dali da predahne. U takvim uvjetima intenzivna i plodna djelatnost koju je razvio tijekom etrnaest godina svoga pontifikata (590. 604.) zapravo je nevjerojatna. Teko je pratiti put takvog pontifikata koji je duboko obiljeio povijest cijele Crkve, ali razumijemo zato su suvremenici dali sv. Grguru nadimak koji su njihovi pretci stoljee i pol prije toga dali sv. Lavu Velikom. Sv. Grgur Veliki zasluio je u potpunosti taj pridjev. Legenda se zarana dohvatila ivota toga izvanrednog ovjeka, uljepavajui neke pojedinosti i dodajui mu druge, ali ostaje povijesna injenica: Bilo je to etrnaest godina zadivljujue aktivnosti koju otkriva njegova golema prepiska. Liturgijske i kanonske reforme; diplomatski, ekonomski, ak i vojni poslovi; duobrinitvo, briga za javni novac i za pravo svakog pojedinca na ognjite; bodrenje talijanskih i stranih biskupa, klera, redovnica, bizantskih dunosnika, lombardskih osvajaa i franakih kraljeva; potreba za knjievnim radom urodila je oaravajuim dijalozima i drugim manje poznatim djeli- ma, te homilijama koje je obino traio da se itaju u njegovoj nazonosti jer ga je glas izdavao. Grgur odluuje o svemu, nita mu ne moe promaknuti, nita ne zanemaruje, ne tedi se ni danju ni nou. Pati od kostobolje, vie ne spava, trai da ga prenose s jednog mjesta na drugo, esto ga hvataju nesvjestice, nema vie vremena da moli i zaziva smrt, ali ne doputa nikomu da umjesto njega upravlja, nadzire, da pomae, da napasa njegove ovice, koje nikada nee zaboraviti njegovo ime...178. Poznata su nam djela koja je legenda jo vie uljepala, primjerice procesija koju je novi papa organizirao da zatrai od Boga zaustavljanje epidemije kuge u kojoj je podlegao Pelagije II. i vienje sv. Mihovila iznad Hadrijanove grobnice koja se otada zove utvrdom sv. Anela. Poznato je to je uinio za reformu liturgije, reformu gregorijanskog pjevanja, njegovo zauzimanje da se u svim samostanima uvede Pravilo sv. Benedikta, borba koju je vodio protiv krivovjerja i simonije. Takoer znamo da se pred trijumfalistikim istupima istonih patrijarha, osobito carigradskog patrijarha, ponio kao sluga Bojih slugua, a taj e naslov uzeti svi pape nakon njega. Poznato nam je i njegovo veliko knjievno djelo, njegova pisma o ovlastima koncila i rimskih biskupa, o evangelizaciji nevjernika, o
177 178

Moralia, VIII, 34. Noelle MauriceDenis i Robert Boulet, Romee, Pariz, Desclee de Brouwer, 1963., str. 474-475

sakramentima, o tovanju slika. Nismo zaboravili ni radove koje je poduzeo u bazilikama sv. Petra i sv. Pavla izvan zidina kako bi odao jo veu poast apostolima. Takoer poznajemo, ali neto slabije, njegovo evangelizacijsko djelo.

EVANGELIZACIJA SJEVERNE EUROPE


Grgur je jo kao monah na Celiju izrazio elju da evangelizira Angle. Pelagije II. tome se protivio jer je Grgur bio nada Rimske crkve. Kad je postao papa potrudio se da kranstvo ponovno nae pristae u Velikoj Britaniji. Uzastopne invazije kota, zatim Sasa i na kraju Angla odbacile su Bretonce na jugozapadni dio Otoka, u pokrajine Cornwall i Walles. Nekoliko kranskih zajednica koje su ovdje postojale bile su potpuno odsjeene od Rima. Papa je elio poslati u Veliku Britaniju jednu kompletnu monaku zajednicu. Pod vodstvom monaha Augustina, budueg nadbiskupa Canterburyja i primasa Velike Britanije, etrdeset monaha napustilo je Rim nakon to je od Grgura primilo mudre upute. Ne bi bilo dobro, rekao im je, da se sukobite s lokalnom tradicijom i s ustaljenim obiajima, da pod svaku cijenu, i to koju cijenu!, pokuate od pogana uiniti krane. Najbolji nain da propovjedaju Evanelje, rekao je, bio je da budu ono to jesu, da poganima daju primjer vrijedne zajednice koja moli i iji svaki lan odie dubokom radou koju donosi sjedinjenje s Bogom, drugim rijeima da ih navedu da sebi postave pitanje: Zato ti ljudi odiu radou? Ne treba, dodao je papa, unitavati poganske hramove, nego ih treba i dalje koristiti tako to e ih posvetiti, niti treba ukinuti poganske blagdane, nego ih pretvoriti u kranske, sve u svemu navesti pogane da sami poele kransku vjeru ne kao prekid s prolou ve kao cilj, kao odgovor na poziv koji njihovi oevi nisu uli ni shvatili. Metoda je bila uspjena. Prvi obraenik bio je Ethelbert, kralj Kenta, a ubrzo za njim obratio se i kralj Essexa. Kranstvo e se tako brzo i tako vrsto ukorijeniti u Velikoj Britaniji da e stoljee poslije anglosaski benediktinski monasi moi krenuti u evangelizaciju Germanije u potpunom skladu s naelima koja je njihovim prethodnicima dao papa sv. Grgur Veliki. Nasljednici sv. Grgura nastojali su nastaviti njegovo djelo, premda s manje uspjeha. Njihovi pontifikati bili su prekratki, dvadeset papa u devedeset sedam godina!, da bi im omoguili da ostave traga na voenje poslova Crkve. Tijekom 7. st. samo su dva pape bili neto vie od pukog imena na popisu Petrovih nasljednika, sv. Martin I. (649.-655.) i sv. Agaton (678. 681.). Papa Martin, izabran 649., zapoeo je svoj pontifikat jednim velikim udarcem koji je bio in hrabrosti. Na istoku se irila nova hereza koja je imala potporu cara Konstansa II. (630.-668.), monoteletizam, koja je priznavala u Kristu samo jednu, boansku, volju. Martin je sazvao koncil u Lateranu koji je eksplicitno osudio iritelje hereze i implicitno cara kao njihova pomagaa. Konstansov odgovor nije stigao odmah, ali je, budui da je osveta jelo koje se jede hladno, bio okrutan. Sedamnaestoga lipnja 653. bizantski vojnici uhitili su papu u lateranskoj bazilici. Doveden u Carigrad, Martin je stavljen na strahovite muke; predan je sudu pod optubom za uvredu velianstva i osuen na izgon u Herzonez Tauriki, tj. na Krim, gdje e umrijeti 16. rujna 655., nakon to je godinu dana ranije dao svoj pristanak da za njegova nasljednika izaberu sv. Eugena I. Crkva ga smatra muenikom. Sv. Agaton, benediktinac sa Sicilije, uspio je tamo gdje sv.

Martin nije; on je definitivno osudio monoteletizam na 6. opem koncilu, treem odranom u Carigradu, sazvanom 680. Car Konstans izvrio je uhienjem sv. Martina I. posljednji in bizantske vlasti u Rimu. Lombardi, iji su kraljevi u meuvremenu postali katolici, nagrizali su malo pomalo podruja koja su jo uvijek priznavala vlast Bizanta. Car je na nagovor loih savjetnika odluio povratiti svoje teritorije, to se pokazalo potpunim promaajem. Iskrcavi se u Kampaniji 663., njegove su se ete bile prisiljene bez plijena vratiti u svoje utvrde rra Bosporu. Odsad e pape biti zatieni od vojnih intervencija carigradskih careva. Ali ne i od lombardskih kraljeva. Porazom Konstansa II. posluio se kasnije lombardski kralj Liutprand (712.-744.) koji je pokuao uspostaviti svoju vlast u gradovima i na podrujima u kojima su Bizantinci jo samo nominalno imali vlast. I eto ti kralja pred Rimom, zahtijeva da mu otvore gradska vrata. Od njega se sve moglo oekivati. Popustiti pred ultimatumom znailo je izloiti grad i njegove stanovnike pljaki i svakoj vrsti otimaine; oduprijeti se znailo je izvrgnuti se novoj opsadi, ponovno trpjeti glad, bolesti i na kraju smrt. Papa Grgur II. (715.-731.), rodom Rimljanin, koji je poput pape sv. Grgura Velikog bio benediktinac prije nego to je stupio na katedru sv. Petra, nije oklijevao. Izaao je iz grada i hrabro se zaputio k Liutprandu. Kakvim se argumentima posluio nije poznato, ali Rimljani su bili nemalo iznenaeni kad su vidjeli svoga biskupa kako se vraa u drutvu kralja. Grgur je odveo Liutpranda u Vatikan, uveo ga u baziliku sv. Petra, siao s njim do Apostolova groba pred kojim je Lombard iznenada zahvaen nepoznatim osjeajima pao na koljena. Kad je nakon prilino duge molitve ustao, oiju mutnih od suza, ve je donio odluku: naredio je povlaenje svoje vojske. Izvanredan, zaudan, uzbuujui prizor iji kraj podsjea na susret sv. Lava Velikog s Atilom koji se odigrao dva stoljea prije. Isti prizor ponovit e se tridesetak godina poslije kad papa Stjepan II. (752.757.) na slian nain postigne prekid opsade Rima lombardskog kralja Astolfa. Uspjeh Grgura II. nad Liutprandom nije papi udario u glavu. Lombardska opasnost bila je otklonjena na neko vrijeme, ali se mogla ponoviti svakog trenutka, tim prije to carevi iz Carigrada nisu gubili nadu da e, ako ve ne povratiti cijeli teritorij, a ono barem preko svojih slugu vratiti upravu nad Vjenim gradom, koji je bio dobar izvor prihoda! Apostolska Stolica bila je izmeu dvije vatre: s jedne strane Lombardi, s druge Bizantinci, na svaki nain njena je sloboda bila privremena. Papa Grgur III. (731.-741.), benediktinac sirijskog podrijetla koji je naslijedio Grgura II., upro je pogled prema Karlu Martelu (658.-741.), majordomu franakih kraljeva: je li ovjek koji je spasio kranstvo zaustavivi Arape kod Poitiersa (731.) bio sposoban spasiti papinstvo? No Karlo Martel odbio je umijeati se i dao je na znanje da vie voli imati Lombarde za saveznike nego za protivnike. Ono to Grgur III. nije uspio postii uspio je njegov drugi nasljednik Stjepan II.

KONSTANTINOVA LANA DAROVNICA


U Rimu nije nedostajalo politikih savjetnika. Pape su traili zgodno rjeenje koje bi im omoguilo da slobodno provode svoju duhovnu vlast, dok su rimski velikai, potomci ili nasljednici velikih senatorskih obitelji, imali u vidu samo odranje svoga poloaja i svojih dobara; pod lombardskom vlau mogli su sve izgubiti, a nita dobro nisu oekivali ni od povratka Bizantinaca, kojima bi, nema sumnje, skupo platili svoje

spletke, svoje nagodbe i izdaje. Najbolje bi bilo, mislili su, svjetovnu vlast dati papama. Pape su bili Boji ljudi koji se veinom nisu razumjeli u politiku, mislili su oni. No dobro, sv. Grgur Veliki bio je jaka linost, ali pape nakon njega? Ivan V.? Sirijac! Konon? Daanin! Sergije L? Sirijac! Ivan VI. i Ivan VII.? Grci! Sisinije, Konstantin, Grgur III., Zaharija? Sve sami Sirijci! Sami tuinci! Nee biti teko upravljati tim papama, to jest upravljati gradom u njihovo ime. I ba je sreom trenutni papa Stjepan II. potjecao iz rimske obitelji koja je pripadala njihovom klanu, obitelji koja e kasnije uzeti prezime Orsini. Cilj koji su postavili bio je jasan, trebalo je samo nai naina da se on postigne. Zamisao nastala u bujnoj mati jednog rimskog pravnika bila je sljedea: trebalo je naime nainiti krivotvorinu, neku vrst pravnog akta toboe ovjerovljenog od javnog biljenika kojim je Konstantin predao papi Silvestru svu vlast nad srednjom Italijom kad je odluio premjestiti carsku prijestolnicu iz Rima u Bizant! Bizantinci prema tome nisu imali nikakva prava nad Rimom. Jednim udarcem e se i barbari, uvijek puni praznovjernog tovanja prema antikom Rimu, pokloniti pred Petrovim nasljednikom koji je postao nasljednikom rimskih careva. Je li to bio san? Ljudska lakovjernost je takva da vrlo esto la ima vie anse da joj povjeruju nego istina. Autor, ili autori krivotvorine vjeto su se uvali da ne spomenu papi to svoje tobonje otkrie, zadovoljili su se time da puste glas meu rimski puk pod takvim okolnostima da je sam Stjepan II. zatraio objanjenje. Stvar je ve na poetku dobro krenula. Toliko dobro da se prvoj krivotvorini pridruila druga, zatim trea emu stati na pola puta? Proizvedena je ak i jedna Poslanica sv. Petra Francima, Francima za koje apostol Petar u cijelom svom ivotu nije nikada uo, a zatim se nakon kopije pojavio i originalni rukopis! Krivotvoritelj koji je izmeu 1861. i 1869. obmanuo nesretnog Michela Chaslesa bio je obini amater u usporedbi sa svojim prethodnikom iz 8. stoljea. Je li Stjepan II. nasjeo? Mnogi povjesniari skloni su mislili da je on savreno dobro znao o kakvoj je ispravi rije. Dopustite mi da to miljenje dovedem u sumnju: ako je ljudska lakovjernost velika, crkvena je beskrajna. Ima istina koje mogu ubiti narod, napisao je Jean Giraudouxg179, ali ima i lai koje ga mogu spasiti. Nikada jedna krivotvorena isprava nije imala toliko uspjeha kao ona kojom se posluio Stjepan II., do te mjere da se neki nai suvremenici jo i danas daju zavarati. Nepobitno je da e njena uporaba promijeniti tok povijesti i, mijenjajui ga, spasiti rimski narod. Uvjeren u osnovano pravo rimskog biskupa da vlada srednjom Italijom, Stjepan II. napustio je Rim 14. listopada 753. sa svojom brojnom pratnjom u kojoj su se nalazili predstavnici rimskog plemstva, isti oni koji su imali najvie interesa da njihova misije uspije. Povorka se zaputila prema Paviji, prijestolnici lombardskog kraljevstva. Papa je najprije izloio kralju Astolfu povijesna prava Petrovog nasljednika na teritorij koji se Lombardi nisu bojali napasti. Zatim ga je pozvao da vrati Apostolskoj Stolici talijanske gradove otete nasljedstvu prvog apostola. Astolf je ostao gluh na papinu rjeitost. Posjed je vrijedan naslova, odgovorio mu je. Lombardi ostaju tamo gdje jesu, osim ako ih netko ne istjera orujem. Je li Stjepan II. imao iluzija kad je kretao na put u Paviju ili je tamo iao samo zato da dobije razlog za druge pregovore? Umjesto da se vrati u Rim uputio se prema sjevernoj Galiji, prema franakom kralju Pipinu Malom (715.-768.). Sin Karla Martela okrunio se dvije godine prije toga zbacivi s prijestolja Kilderika III. (755.) i uinivi time kraj dinastiji Merovinga. Pipin se ustruavao donijeti bilo kakvu odluku i zatraio je savjet od Winfrida, biskupa iz Mainza, koji je tada reorganizirao Franaku crkvu. Anglosaskog benediktinca Winfrida zaduio je papa
179

U: Elektra

sv. Grgur II. da 719. evangelizira Germaniju te ga pozvao u Rim da mu objasni njegovu misiju, koja je bila nalik na onu koju je sv. Grgur Veliki stoljee ranije povjerio Augustinu u Canterburyju, i dao mu ime Bonifacije: Idi, rekao mu je Grgur II., odsad e se zvati Bonifacije, onaj koji ini dobro! Taj dragocjeni apostol Germanije, kojega e Friani usmrtiti iste godine kad Stjepan II. doe u Galiju, obmanuo je Pipina. Sv. Bonifacije savjetovao je Pipinu da prikae svoje namjere papi Zahariju (741. 752.), takoer benediktincu, i da zatrai njegov pristanak. Ne samo da je Zaharije dao svoj pristanak, ve je zaduio Bonifacija da pomae svetim uljem novog kralja. Taj posve novi obred za Franke, koji nikada nisu vidjeli slinu svetu investituru, obavljen je u Soissonsu 751. godine. Pipinu je u takvim okolnostima moglo samo laskati to je Zaharijev nasljednik poduzeo tako dugo i iscrpljujue putovanje iz Rima u Galiju da bi se s njim susreo. Toplo je primio Stjepana II. u svojoj vili u Ponthionu180. Pregovori su zapoeli s vrlo povoljnim izgledima. Odvijali su se u tijeku zime 753.-754. u Ponthionu, zatim u Quierzyju181. Potpisana su dva sporazuma. Pipin je priznao valjanost tobonje Konstantinove darovnice papi Silvestru i pristao prisiliti Astolfa da vrati nasljedstvo sv. Petra koje je Stjepan II. traio. Papa je sa svoje strane stavio Rim pod zatitu franakog kralja kojemu je, uz naslov rimskog patricija, priznao ulogu svjetovne vlasti papinstva. Da zapeati dvostruki sporazum papa je u opatiji SaintDenis sluio misu tijekom koje je jo jednom pomazao Pipina Malog i stavio dijadem na glavu kraljeve ene, Bertrade iz Laona, zvane Berta veliko stopalo. Tijekom cijelog obreda pored kralja je stajao dvanaestogodinji djeak, njegov sin Karlo. On e pod imenom Karlo Veliki usavriti djelo svoga oca.

180 181

Kod VitryleFrancois, u departmanu Marne. Pored Coucy le Chateau, u departmanu Aisne, na granici s departmanom Oise.

10. GESTA DEI FRANCOS DJELA BOJA POLUENA PO FRANCIMA (754-884)


Pipin Mali bio je odluan ovjek. Tek to su stavljeni potpisi na sporazume iz Ponthiona i Quierzyja, krajem zime 753.-754., donio je odluku da krene u rat. U srpnju 754. franaka vojska prela je Alpe. Malo zatim sukobila se s lombardskom vojskom kod Suse i natjerala je u bijeg. Kralj Astolf pobjegao je u Paviju, a Pipin se utaborio pred gradom. to je mogao lombardski kralj protiv takvoga odlunog protivnika, spremnog na pobjedu i snanijeg od njega, osim pregovarati?

PIPIN MALI
Pregovori su zapoeli pod zidinama Pavije. Uz franakog kralja bio je i njegov savjetnik koji e mu kasnije biti od vrlo velike koristi, mudri benediktinac i izvanredan diplomat po imenu Fulrad, opat opatije SaintDenis. Papa Stjepan II. spremno je ekao u pozadini na poziv, koji nee izostati. Pipin je prisilio Astolfa da vrati nasljedstvu sv. Petra gradove i teritorije koje je Konstantin toboe predao papi Silvestru, inae je njegovom lombard- skom kraljevstvu kraj. Astolf je obeao sve to se od njega trailo. U poloaju u kojem se nalazio i nije mogao uiniti nita drugo nego se pokoriti pred silom franakog oruja. Papa Stjepan stigao je u pravi trenutak na potpisivanje sporazuma. Postupajui energino, Pipin je skrojio Papinsku Dravu koja je obuhvaala dva obalna pojasa spojena uskim prolazom; prvi je tekao uz Jadransko more, od ua rijeke Po do luke Ancone, ukljuivao je bivi Ravenski egzarhat i ono to se nazivalo Pentapolisom; drugi, koji se protezao uz Tirensko more, iao je od brda Monte Argentario, 180 km sjevero- sjeverozapadno od Rima, do Gaete. Zadovoljan postignutim uspjehom Pipin se vratio s druge strane Alpa, ostavivi opata Fulrada u Italiji da bdije nad regularnou prijenosa vlasti; izmeu lombardskog kralja i rimskog biskupa morao je naime posredovati franaki kralj! Franci su mnogo drali do zadane rijei. Lombardi nisu. Tek to se franaka vojska vratila u Galiju Astolf je okupio svoje ete. I eto ti sljedee godine lombardskog kralja pod rimskim zidinama... Papa je zahvaljujui Pipinu postao svjetovnim vladarom, ali samo po imenu. Rimska plemika klika slavodobitniki je uspostavila svoju diktaturu nad Vjenim gradom ne ekajui na papin povratak. Tadanje kronike zabiljeile su imena povremenih gospodara grada, imena

dostojna samo grotesknih likova iz kakve Shakespeareove tragedije: vojvoda Toto, vojvoda Graciosus, tribun Gracilije, prmancir Kristofor i sekundarius Sergijeu 182. Ti e likovi, kao kakva prethod- nica komedije dell'arte, vladati politikim ivotom Rima sve dok Karlo Veliki tome ne stane na kraj. to je mogao uiniti nesretni papa koji nije raspolagao svjetovnom vlau, tj. silom koja bi pravovaljano i uinkovito odravala red u gradu i koja bi odgovarala izravno njemu? Lombardi su iskoristili povoljnu priliku da ponovno uspostave svoju vlast na podrujima koja su morali prepustiti pod pritiskom Franaka. Astolf je taman bio pripravan na sve kad mu je Stjepan II. dojavio da je obavijestio franakog kralja i da je franaka vojska ponovno prela Alpe. Bilo je to 756. godine. Lombard je prekinuo opsadu grada i povukao se u sjeverne pokrajine kako bi branio svoju prijestolnicu. Tamo su ga ekali Franci. Astolf je morao potpisati novi mirovni sporazum. Ne samo da je morao vratiti ono to je oduzeo nego je jo morao ustupiti dio pokrajine Emilije, njezin grad Bolognu ije e kljueve opat Fulrad neto kasnije sveano predati papi. Te iste 756. Astolf je izgubio ivot u lovu. Stavljajui eljeznu krunu lombardskih kraljeva na glavu, njegov nasljednik Deziderije zakleo se da e povratiti teritorije koje je Pipin oduzeo Lombardima i dao ih papi. Oklijevajui primijeniti silu, jer to nije uspjelo ni njegovom prethodniku, Deziderije se najprije posluio lukavstvom, neizravno podupirui rimski plemiki klan koji e neprestano stvarati probleme sv. Pavlu I (757.-767.), bratu i nasljedniku Stjepana II., i nastojao poremetiti odnose franakog kralja s rimskim biskupom tako to je obojicu navodio da posumnjaju u dobre namjere onog drugog. Premda je poluio odreeni uspjeh u Rimu hukajui papine protivnike i neprestano izazivajui nemire, Deziderije je doivljavao neuspjeh za neuspjehom u svojim pokuajima da odvrati Franke od mijeanja u poslove Italije. Malo pomalo Deziderije se ohrabrio i poeo poduzimati vojne akcije na papinskom teritoriju. Kako Franci nisu reagirali pomislio je da e napokon ostvariti svoj san. Smrt Pipina Malog 768., godinu dana nakon smrti pape Pavla I., tekoe Karla Velikog da uspostavi svoju vlasti na cjelokupnom teritoriju Franakog Kraljevstva, a koje e rijeiti tek smrt Karlmana 771. i zatvaranje njegovih sinova u samostan, ustanci Sasa u istonim pokrajinama, nemiri u Rimu u kojima e prmanciru Kristofor ubiti brata novog pape l l S t j e p a n a I I I . (7 6 8 . - 7 7 2 . ) u l a t e r a n s k o j p a l a i , s v e s e i n i l o k a o p o vo l j a n trenutak za jedan novi veliki vojni pothvat. Deziderije je dakle odluno krenuo u rat. Kad se poslije Stjepana III. na papinsko prijestolje uspeo Hadrijan I. (772.-795.) sve se inilo izgubljenim; Karlo Veliki upravo je poinjao svoj dugi rat protiv Sasa. Novi papa poslao je ipak franakom kralju glasnika. Kralj je spremno pritekao u pomo. Nakon kratkih priprema dvije franake vojske zaputile su se prema jugu i 773. prele Alpe, jedna kod GrandSaintBernarda, druga kod MonteCenisa, kreui se u smjeru Pavije, gdje se utaborio Deziderje, i prema Veroni, koju je zauzeo Adalgiz, sin lombardskog kralja. Deziderije i Adalgiz predat e se samo nekoliko mjeseci poslije. Bit e to kraj lombardske drave koja e biti pripojena Franakom Kraljevstvu.

KARLO VELIKI U RIMU


182

Pierre Frederix, op.cit.,str.136.

Opsada Pavije jo je uvijek trajala kad je Karlo Veliki odluio poi u Rim i tamo provesti uskrsne blagdane. Stigao je u Vjeni grad rano ujutro na veliku subotu, 2. travnja 774. Papa Hadrijan ekao ga je pred atrijem bazilike sv. Petra. Franaki kralj elio je postupiti poput ostalih hodoasnika i na koljenima se popeti stepenicama bazilike i poljubiti njen prag. Tek je poslije toga pristao da ga papa primi sa svim poastima koje zahtijeva njegov poloaj. Hadrijan ga je poveo prema Petrovoj kripti. Papa i kralj sami su sili do groba prvog apostola da bi ovdje molili. Vijesti koje nam prua Liber Pontificalis, u kojem je posveeno nekoliko redaka tom pobonom hodoau ad corpus beati Petri, tijelu blaenog Petra, kau da je u to vrijeme jo uvijek bilo mogue prii grobu, no vrlo vjerojatno samo u izvanrednim prilikama. Po izlasku iz bazilike Hadrijan i Karlo Veliki ostali su nasamo da rasprave posljednje dogaaje. Papa je kralju iznio tekoe na koje su nailazila njegova dva prethodnika i on sam zbog nepotivanja dogovorenog od strane Lombarda koji su krili svoje obveze i prema franakom kralju i prema sv. Petru, a i zbog neprestanih zavjera rimskog plemstva koje je udjelo za vlau i novicem. Kralj je papi izloio svoje namjere, on je naime elio obnoviti Rimsko Carstvo na Zapadu. Zar nije on nasljednik svoga oca kojemu je Stjepan II. priznao kraljevski naslov i naslov rimskog patricija? Kao rimski patricij smatrao je svojom dunou zajamiti nezavisnost Apostolskoj Sto- lici. U takvim okolnostima morao je sprijeiti povratak trajnih problema, a da bi to postigao definitivno e unititi lombardsku dravu, prikljuiti je svojoj, pa e tako njegova drava imati zajedniku granicu s Papinskom, koju bi trebalo jo poveati i uvrstiti iznutra i izvana kako bi mogla sudjelovati u zajednikoj obrani. Kad je razgovor zavren i kad su se papi i kralju pridruili njihovi suradnici, Karlo Veliki sveano je potvrdio ono to je nazvao darovnicom svoga oca on nikada nee uiniti aluziju na tobonje vraanje nasljedstva sv. Petra dodajui mu Korziku, Veneciju, jug Furlanije i Istru. Kralj je obasuo papu darovima, ali jo vie savjetima. Mora, rekao mu je, uspostaviti svoju vlast i ne smije oklijevati da kazni pobunjeno plemstvo. Papa e u Francima imati vjerne saveznike kakve nije imao u Rimu.

PRVE POBUNE RIMSKOG PLEMSTVA


Karlo Veliki nije se varao kad je strahovao da e rimsko plemstvo ponovno zadati muke papi. Ono se jo ee pobunilo protiv njega kad je kralj otputovao prema Sjevernom moru kamo su ga zvale vojne operacije koje je zapoeo protiv Sasa 772., okrutne i krvave borbe u kojima e 782. biti unitena jedna franaka vojska. Kratak povratak franakog kralja u Rim 776. smirit e duhove, no ne zadugo. Nepopravljivi spletkari, koji nisu vodili rauna o lekcijama iz ne tako davne prolosti, voe rimske oligarhije eljeli su se po svaku cijenu domoi vlasti. Da bi to postigli nisu oklijevali splesti protuprirodne veze s neprijateljima Rima i Zapada. Ne znamo pouzdano jesu li se nagodili s Arapima iz sjeverne Afrike i panjolske, ali je to sasvim mogue. Naprotiv, pouzdano znamo da su rimski velikai zatraili pomo od bizantskih careva, svojih dojueranjih neprijatelja. Rim i Bizant bili su tada na vrhuncu sukoba zbog tovanja svetakih slika, jer su carevi podupirali ikonoklaste koje su pape osudili. Hadrijan I. sazvao je 787. u Niceji 7. opi koncil kako bi se definirao nauk Crkve o tom pitanju i na koncilu su biskupi usvojili stav Rima. Taj papin uspjeh imat e ozbiljne posljedice za jedinstvo Crkve jer e nicejski dekreti stvoriti u Bizantskoj crkvi zlu krv koja e se proiriti i stoljee poslije, i iz drugih

razloga, dovesti do prekida s Rimom. Da bi ugodili bizantskom caru rimski pobunjenici postadoe ikonoklasti. Oni su izazvali brojne nevolje u Rimu i okolici unitavajui kipove u crkvama, oskvrnjujui lica muenika i svetaca urezana u kamenu antikin grobova i razbijajui ih batovima. Otili su jo dalje. Spletkarili su i na dvoru franakog kralja, gdje su imali pomonike, to im je omoguilo da car bude krivo obavijeten o dekretima 7. opeg koncila. Kralj je zbog toga bio toliko uzbuen da je na koncilu u Frankfurtu 794. odbio potpisati nicejske kanone. Stvari su se samo pogorale s izborom sv. Lava III. (795.-816.) za papu 26. prosinca 795. im je izabran papa je poslao franakom kralju izaslanstvo da mu objasni kako su tekli dogaaji i da mu urue, ako je vjerovati Eginhardu (770.-840.), tajniku i historiografu Karla Velikog, stijeg Rima i kljueve reetkastih vrata koja su vodila do groba sv. Petra. Taj korak izazvao je gnjev velikakih obitelji u Rimu koje su to smatrale prostakim, neumjesnim, okantnim i poniavajuim inom. Pravu zavjeru skovali su protiv Lava III. neaci pokojnog pape Hadrijana. Zavjerenici su se zakleli da e papi nita manje nego iskopati oi i iupati jezik. Prilika im se pruila za procesije sv. Marka koja se trebala odrati 25. travnja 799., a na kojoj je trebao sudjelovati i papa. Predvoeni prmancirom Paskalom zavjerenici su dograbili Lava u blizini crkve sv. Lovre in Lucina i nanijeli mu ozbiljne povrede, ali su ga sveenici i vjernici uspjeli spasiti. Papa se najprije sklonio u Vatikan, zatim je otiao u Spoleto gdje je vojvoda bio jedan Franak, vazal Karla Velikog. Kad se oporavio od oka i izvidao rane Lav se uputio u Paderborn, gradi na obali Rajne koji je Karlo Veliki osnovao 777. Ovdje je zatekao kralja i ispriao mu svoje nevolje. ini se da razgovor nije bio onako srdaan kao razgovor izmeu Karla Velikog i Hadrijana na veliku subotu 774. u Rimu. Spletke rimskih zavjerenika moda su napokon urodile plodom. Lav se opravdao Rimljanima. Kralj je od njega zatraio da se vrati u Rim, kamo e on doi im mu to bude mogue, i dao mu osobnu pratnju koja e ostati uz njega u Rimu koliko to bude potrebno. Tako je papi bila zajamena sigurnost.

Karlo Veliki krenuo je na put u Italiju kasnije nego to je bio predvidio. Utvrivanje franakin garnizona na jugu Pireneja, koji su trebali sprijeiti nove arapske invazije na jugu njegova kraljevstva, zahtijevalo je svu njegovu pozornost. Godine 799. osvojio je Balearske otoke, to mu je omoguilo da nekoliko godina poslije pripoji svome kraljevstvu i Kataloniju. Franaki kralj stigao je u Vjeni grad tek u prosincu 800. Papa mu je pripremio raskonu rezidenciju u Vatikanu, pored same bazilike sv. Petra. Lav III. i njegov gost nali su se licem u lice 23. prosinca na razgovoru koji se odmah pretvorio u objanjavanje. Povjerenje kralja bilo je nepovratno uzdrmano klevetama koje su posvuda irili papini protivnici. Papa je estoko branio svoje potenje zaklinjui se na svoju ast. Karlo Veliki blagonaklono je priznao da je bio prevaren. Teko da je mogao drukije postupiti, toliko je bila uvjerljiva pobonost i vrline ovoga pape kojega je Crkva uvrstila meu svoje svece.

KRUNIDBA KARLA VELIKOGA


Mogue je biti i svet i naivan. Je li to Lav III. uinio zato da potpuno otkloni

nepovjerenje Karla Velikog prema sebi? Ne znamo, ali 25. prosinca on e uiniti korak koji e kasnije uroditi ozbiljnim posljedicama. Od samog dolaska u grad okruio je kralja nevienom panjom, ak ga je pozvao da tijekom jutarnje slube u Sv. Petru zapjeva antifonu prije visokih crkvenih dostojanstvenika. Za boine liturgije u vatikanskoj bazilici papa je iznenada pruio kralju krunu i carski ogrta izvikujui glasno aklamaciju kojom se u Bizantu obiavalo kruniti careve: Vrlo pobonom Karlu, Augustu, okrunjenom od Boga, velikom i miroljubivom caru, ivot i pobjeda!. Narod koji se tiskao u bazilici glasno je klicao za papom tako da je odjekivalo sa svih strana. Eginhard, ovjek od kraljeva povjerenja koji je savreno dobro znao to se tono dogodilo toga dana, napisao je da je Karlo Veliki bio iznenaen i ljutit. Iznenaen zato to nije bio obavijeten o tom inu, a ljutit bez sumnje zato to je izgledalo kao da prima carsku krunu zahvaljujui dobroj volji rimskog biskupa183. Prizor koji se stvarno odigrao posve je drukiji od onoga koji je prikazan u Epinalu i drugdje. Moramo se zapitati koji su razlozi naveli Lava III. da donese takvu odluku. Jer on ju je doonio nakon zrela razmiljanja, kruna i carski ogrta nisu se ovdje stvorili u posljednji trenutak, a klicanje puka u crkvi nije bilo tek plod improvizacije. Pa onda? ini se da je papa bio zaokupljen trima brigama. Proglaavajui Karla Velikog carem na Zapadu Lav je rezao granu na kojoj je sjedila bizantska carica Irena I. (752.-803.), koja je pokuavala uvrstiti vlast koju je uzurpirala sklapajui brane veze izmeu lanova svoje obitelji s dinastijom Karolinga. Zbliavanje tih dviju monih obitelji moglo je biti pogubno za papinstvo. Stavljajui Apostolsku Stolicu pod carsku zatitu najmonijeg ovjeka toga doba papa je unaprijed elio obeshrabriti eventualne osvajae. Napokon, izmeu sebe i svojih rimskih protivnika postavio je carsku vlast. Je li Lav III. ipak dobro razmislio o svim moguim posljedicama svoga ina? Najvjerojatnije jest. Odrekavi se definitivno careva na Istoku kopao je sve vei jaz izmeu Rimske i Bizantske crkve. Dajui franakom vladaru papinsku investituru stvorio je uvjete za stalni sukob duhovne i svjetovne vlasti. Uspostavivi na Zapadu carsku vlast nametnuo je sebi gospodara.

OKOVI KAROLINGA
Karlo Veliki uskoro e u svojstvu rimskog cara zatraiti puninu svojih prava. Na duhovnom kao i na svjetovnom planu: postat e, poput antikih careva i bizantskih bazileusa, vladar koji je u svojoj osobi objedinio civilnu vlast i crkvenu upravu, ak i kad si prisvaja pravo da se mijea u podruje koje pripada iskljuivo Crkvi, tj. u definiranje dogme, disciplinske i kanonske zakone, imenovanje biskupa (...) Uspostavio je most koji povezuje antiki cezaropapizam s modernim galikanizmom. Veliina njegove osobe, vrlo izra- en vjerski osjeaj, njegove izvanredne zasluge ne smiju nam sakriti glavne mane njegove vjerske politike koja je
183

Postoji odreena slinost u dranju Karla Velikog na krunidbi u Sv. Petru 800. godine i Napoleona u parikoj Notre Dame 1804. Tu slinost istiu oni koji rvrde da je Napoleon bio plod Ijubavi Laetitije i baruna Marbeufa, guvernera Korzike, do koje je dolo za dugogodinjeg izbivanja Charlesa Bonaparte na kontinentu. Marbeuf je navodno bio potomak Karla Velikog, to je Napoleonu otkrio opat Raynal tijekom glasovite veere u Beaucaireu. Si non e vero... (Ako i nije istina...)

stapala ono to je trebalo biti razliito184. in sv. Lava III. urodio je kranskim carstvom koje e uz brojne promjene, prelazei s Franaka na Germane meu ostalim, nestati tekvoljom Napoleona 1806. Ruka Karla Velikog teko se spustila na Crkvu. Cijela crkvena uprava ovisila je o njemu, imenovanje biskupa kao i opata predstojnika monakih zajednica, odravanje crkvenih sabora kao i podjela beneficija. Merovinku anarhiju zamijenila je vojnika hijerarhija pod vrlo strogim nadzorom. Ono to najvie karakterizira organizaciju karolinke vlasti je potpuno meuproimanje i to na svim razinama svjetovnog i crkvenog ivota. Smatrani carskim slubenicima, crkvenjaci su dobivali politike i administrativne za- dae koje.su bile strane njihovom pozivu, kao na primjer okupljanje i opre- manje carske vojske. Na carskim sinodama, koje je sazivao car i kojima je predsjedao, na kojima je on usmjeravao tok rasprava i nametao svoje odluke, plemstvo je sudjelovalo jednako kao i biskupi, mijealo se u sve, u liturgijska pitanja kao i u molitvene obrede. Institucija missi dominici trebala je jo vie naglasiti dvosmislenu ulogu koju je crkvenjacima povjerila vlast, jer je u svakom missiaticumu, tj. u nadzornom okrugu, djelovao par carskih izaslanika koji se sastojao .odjednog plemia i jednog biskupa ili opata. Ta zbrka urodit e na dugi rok razumljivim antiklerikalizmom. Postavi unato sebi o tome postoje brojna svjedoanstva instrumentima politike vlasti, biskupi i opati neumitno su morali trpjeti gnjev, prijetnje i zlovolju podijeljenog stanovnitva koje je porezima guila autoritarna, ako ne i totalitarna, drava koja nije doputala slobodu miljenja, nemilosrdnim i esto neljudskim metodama. Takvo stanje nije pogodovalo evangelizaciji naroda, naprotiv. Pa ipak na tom je podruju bilo jo mnogo posla. Kad je Karlo Veliki umro 28. sijenja 814. svi su mislili da e njegov sin Ludovik, znakovitih nadimaka Poboni iDobroudniu, raskinuti okove elinog reima koji su Franci poznavali ve vie od pola stoljea. On meutim nije uinio nita, toliko su bili jaki obiaji. Dolazak pape Stjepana IV., nasljednika Lava III., u Reims, za pontifikata koji je trajao sedam mjeseci (22. lipnja 816.-24. sijenja 817.), na krunidbu sina Karla Velikog nisu pozdravili ni plemii, ni kler; plemii zato to su to smatrali novim izrazom volje Apostolske Stolice da za sebe rezervira povlasticu predaje carske krune, a kler je od pape oekivao neto vie od kurtoaznog poklona politikoj vlasti. Ahenski mirovni sporazum iz 812. izmeu Karla Velikog i bizantskog cara Mihajla I. franaki je kler doivio k:ao pljusku Apostolskoj Stolici; Karlo Veliki dao je Mihajlu I., pod uvjetom da prizna njegov carski naslov na Zapadu, Veneciju, junu obalu Furlanije i Istru koje su papi Hadrijanu dane jo 2. travnja 774. Nisu to mogli razumjeti. Kako da i razumiju? Iz tog razdoblja raspolaemo brojnim svjedoanstvima, primjerice onim sveenika Nitharda, unuka Karla Velikog, autora Povjesti Ludovika Pobonog,zatim iskazom panjolca Agobarda (779.-840.), koji je postao biskupom Lyona i kojega je Crkva proglasila svecem, zatim Hinkmara (806.-882.), r biskupa u Reimsu tijekom trideset devet godina koji je iza sebe ostavio znaajne Anale i druge spise. Svi oni istiu probleme na koje su nailazili nasljednici Lava III. koji su pokuavali osloboditi Apostolsku Stolicu od franakog utjecaja na voenje crkvenih poslova. Papa Grgur IV. (827.-844.), iji je pontifikat obuhvatio prijelomno razdoblje za sudbinu Carstva potre- sanog ustancima sinova cara Ludovika protiv oca, zatim jednim bratoubi- lak:im ratom koji e zavriti sporazumom u Verdunu 843., nije oklijevao potvrditi premo duhovnog nad svjetovnim. To rekavi Grgur IV. s pravom je ustrajao na apsolutnoj potrebi da se dvije vlasti razdvoje tako da jedna ne zadire u podruje druge. To to je papa za duhovno traio pravo uvida u svjetovnu vlast sigurno nije bilo zato da nadzire politiki karakter koji je stran njegovoj misiji
184

Dom Charles Poulet, O.S.B., Initiation a!'histoire ecclesiastique, sv. I, str. 98

nego da podsjeti i ukae, kad je to potrebno, na granice koje kranski i prirodni moral postavljaju u provedbi politike vlasti, koja mora imati u vidu samo postizanje opeg dobra. Odluan stav Grgura IV. objanjava se njegovom brigom da u najboljim moguim uvjetima osigura misijsku djelatnost CrkVe koja je njezina prvorazredna zadaa. Papa je tada bio zabrinut za evangelizaciju vedske koju je povjerio franakim benediktincima pod vodstvom sv. Anskarija (801.-865.). Crkvi je trebala puna sloboda djelovanja: ona nije mogla dopustiti da sefranaka drava mijea i ugrozi njezinu apostolsku misiju. Reakcija Grgura IV. oznaila je poetak nove politike Apostolske Stolice. Ona e se u potpunosti razviti pod treim i posljednjim papom koji je zasluio naziv Veliki, sv. Nikolom I. (858.-867.).

11. PROPAST JEDNOG SNA (844-896)


BI LI EUROPA JO UVIJEK BILA EUROPA DA...
Bi li Europa jo uvijek bila Europa da nasljednik Karla Velikog nije bio Ludovik Poboni. Ustanci koje su njegovi sinovi Lotar, Pipin i Ludovik, iz braka s prvom enom Ermengardom, i Karlo, kojega je imao s drugom, Juditom, dizali protiv njega te njihovi meusobni sukobi dovest e do podjele Carstva, do podjele Europe na drave koju e odrediti Verdunski sporazum 843. Prva posljedica propasti karolinke drave bit e slabljenje veza s Italijom. Novim gospodarima jedina je briga bila kako da obrane Rim i crkvenu dravu. Apostolska Stolica ponovno se nala u poloaju u kakvom je bila za vrijeme Bizanta, posebno zato to su nasljednici Karla Velikog drali do toga da ih kruni papa. Godine 819. Lotar dolazi u Vatikan primiti krunu, kao suvladar svoga oca, iz ruku pape sv. Paskala L(817.-824.). Nakon sporazuma u Verdunu 843. kojim je Carstvo podijeljeno izmeu Lotara, Ludovika i Karla Pipin je umro 838. Ludovik, odsad zvani Njemaki, takoer e se uputiti u Rim da ga okruni papa Sergije II. (844.-847.).

SARACENI
Dvije godine nakon Lotarove krunidbe Vatikan e doivjeti nesreu goru nego u vremena kad su Rim napadali barbari. Flota od 73 broda, koja je doplovila sa Sicilije i usput pristala na Korzici, iskrcala je 23. kolovoza 846. u Ostiji oko deset tisua Saracena. Dva tjedna prije toga lokalni su ribari primijetili kretanje islamske flote i o tome obavijestili vlasti. Sergije II. od- mah je poslao glasnika caru Lotaru traei od njega pomo. U meuvremenu je ne gubei vrijeme postavio strae du obale Tirenskog mora i ete s obiju s~ana ua Tibra zaduene da odbiju osvajae. Njegova je obrana vrlo brzo bila razbijena. Saraceni su najvjerojatnije znali da je grad zatien Aurelijanovim zidinama, jer su umjesto da krenu lijevom stranom Tibra, ostijskom cestom, poli putovima koji su vodili uzvodno desnom stranom rijeke prema etvrti Trastevere i vatikanskom brdu. Odmah su opljakali etvrti Trastevere i Borgo, a zatim su se bacili na baziliku i temeljito i gnusno obeastili kriptu sv. Petra, kako stoji zapisano u Liber Pontificalis. U svojoj mrnji protiv krana unitili su papin oltar, razbacali najdragocjenije relikvije i odnijeli sve ukrase i skupocjene predmete koje su nali. Jednako e se ponijeti i u crkvi sv. Pavla izvan zidina. Dolazak Lotarove vojske natjerao ih je na bijeg. U I neredu su se ukrcali na brodove

odnosei sa sobom neprocjenjivo blago koje je nepovratno izgubljeno jer se flota potopila na puini ispred Sicilije prije nego to je dola do luke. Oskvrnue bazilike, koje e natjerati papu sv. Lava IV. (847.-855.) da opae Vatikan visokim zidom koji e mu osigurati zatitu, snano je odjeknulo u cijelom kranskom svijetu. To je znailo da grob apostola Petra nije bio zatien od zlodjela nevjernika. Zato nije bio zatien? Zato to je svjetovna vlast pape bila samo prividna. Njegova stvarna vlast postojala je samo u granicama prijestolnice koja je davno izgubila svoj antiki sjaj. U 2. st. Rim je imao 1,200.000 stanovnika185. Za pontifikata Sergija II. stanovnitvo je jedva brojilo 180.000 dua, a prema novom vijeku sve e se vie smanjivati. Preseljenje carsko dvora u Carigrad izazvalo je odljev stanovnitva iz grada, koji su jo vie ubrzali i pojaali nesretni dogaaji tog vremena, ponajvie barbarski upadi. Nekoliko velikakih obitelji, onih istih koje cijelo vrijeme nisu prestale udjeti za vlau, uspjelo se odrati i okruilo se dobro utvrenim palaama od mramora i kamena s hramova i zgrada antikog Rima. Pored njih ivotario je siromani puk, ivei vie od crkvene milostinje nego od svog rada, idovsko stanovnitvo koje se bavilo trgovakom i obrtnikom djelatnosti bez koje jedan grad ne moe opstati i, napokon, kler koji se sve vie poveavao i ve imao brojne uenike. Ta zajednica mukaraca i ena nije imala nikakvu koheziju. Za ivota Karla Velikog Rim je ivio relativno mirno. Kad je car umro, rimsko je plemstvo odmah diglo glavu. Ve nakon smrti pape Grgura IV., u sijenju 884., velikai su se usprotivili izboru Sergija IL za papu nameui svog kandidata Ivana za protupapu, kojega su na kraju postavili u Lateran i tako prisilili zakonitog papu da potrai utoite u Vatikanu. Stvari su se dosta brzo vratile u red, ali Apostolska Stolica nije bila zatiena od novih slinih pokuaja, to e budunost ubrzo pokazati. Izbor nasljednika sv. Lava IV. doveo je do novih nemilih dogaaja. Ve due vrijeme rimski velika Krescencije nije skrivao svoje ambicije; okruio se bandom razbojnika, veinom gortaka iz pokrajine Abruzzo, koji su sijali strah i trepet meu stanovnitvom. Krescencije je imao svog ovjeka za papinsku stolicu, Anastazija, sveenika kojega je sv. Lav IV. morao udaljiti s njegove dunosti i pored ijeg imena u papinskom godinjakuAnnuario Porrificio stoji napomena Bibliotekar. Izabran je ipak drugi kandidat, Benedikt III. (855.-858.). Razgnjevljeni Krescencije upao je sa svojom bandom plaenika u Lateransku palau, zlostavljao papu Benedikta i na kraju postavio za protupapu Anastazija. Doista je otiao predaleko! Rimljani koji nisu trpjeli bahate i nasilne metode Krescencijevih vratili su zakonitog papu u Lateran. Benedikt III. bio je svjestan slabosti svoga poloaja u Rimu. Zatraio je pomo izvana, povezavi se s bizantskim carem Mihajlom, koji mu je poslao visoko izaslanstvo u kojem su bili anglosaski kralj Ethelwulf (839.-858.), koji mu je predstavio svoga etvrtog sina Alfreda, budueg kralja sv. Alfreda Velikog (871.-899.), i njemaki car Ludovik II. (855.-875.), sin Lotara I. Ludovik II. nalazio se u Rimu u trenutku kad je Benedikt III. iznenada umro, 17. travnja 858. Nazonost cara omoguila je regularan izbor papina nasIjednika. Izbor biskupa pao je na akona Nikolu koji je bio rodom Rimljanin. elei izraziti potovanje prema papinskoj asti i prema osobi izabranika, Ludovik II. smatrao je svojom au uzeti povodac konja novog pape na dan njegova biskupskog reenja koji je oznaio poetak pontifikata. Kasnije e taj in potovanja caru zamjeriti njegova okolina, a osobito njegovi nas- ljednici.
185

Jerome Carcopino, Rim u razdob ju najvieg uspona carstva, Zagreb, Naprijed 1981., str. 28.

JAANJE PAPINSKE VLASTI


Jesu li biskupi koji su birali Nikolu I. (858.-867.) bili svjesni o kakvoj je osobi rije kad su ga izabrali za nasljednika apostola Petra? Ne ini se da je bilo tako. Nikola, koji je dobio nadimak Veliki, od prvog e dana svoga pontifikata jaati svoj autoritet i svoju odlunost. Glavni mu je cilj bio potpuna nezavisnost Svete Stolice i vrhovna vlast rimskog pape u pitanjima vjere i crkvene stege. Njegov pontifikat trajao je relativno kratko nepunih deset godina ali je bio plodan i ispunjen brojnim aktivnostima. Jedan od dogaaja koji je izazvao najvie pozornosti za pontifikata sv. Nikole Velikoga bio je sluaj razvoda Lotara II. (855.-869.), sina lotarinkog kralja i cara Lotara II. Lotar II. odbacio je svoju zakonitu enu s namjerom da se oeni ljubavnicom, a papa mu je zaprijetio kaznom izopenja ako ne uzme natrag svoju enu i odrekne se ljubavnice. Kralj je preko volje odustao od svoje namjere, a prema kraljici se odnosio tako grozno da je ona na kraju sama pobjegla od njega i zatraila rastavu, optuivi sebe za branu nevjeru kako bi lake ishodila razvod. Kralj je njeno priznanje iskoristio da dobije od biskupa Kolna i Triera ponitenje svoga braka. Papa je smjesta reagirao: svrgnuo je oba biskupa s poloaja i izopio ih. Lotar se tada obratio za pomo svome bratu, caru Ludoviku II., onomu istom koji je glasno odobravao izbor Nikole za papu. Car odlui poi u Rim s velikom vojskom i prisiliti papu da popusti. Ali Nikola I. ostao je tvrdoglavo pri svojoj odluci. Ludovik II. odustao je od daljnjeg pritiska na papu i obvezao se da e urazumiti svog brata. Lotar je ponovno uzeo enu k sebi, ali i ovaj pokuaj trajao je kratko. Umorna od ponienja i neovjenog ponaanja koje je svakodnevno morala trpjeti, kraljica je zatraila od pape doputenje da ue u samostan. Nikola Veliki tada pozove pred sud lotarinkog kralja. Lotar se upravo spremao krenuti u Rim kad je saznao za smrt pape; nekoliko mjeseci poslije i on e umrijeti, napustivi obje ene koje su ule u samostan. Lotarov razvod karakteristian je sluaj za pontifikat sv. Nikole Velikog, ali i druge aktivnosti toga pape takoer o tome svjedoe. Nikola je u prvom redu pokuao uvesti reda u Franakoj crkvi zabranivi laiku investituru, ne doputajui sveenicima da prihvaaju zadae svjetovnog karaktera, podsjeajui monake zajednice da iskljuivo njima pripada pravo da biraju opata predstojnika samostana i u uvjetima koje propisuju Pravila186 sv. Benedikta, tumaei im upute o sakramentima, osobito onu o nerazrjeivosti kranskog braka187. Kad je biskup Reimsa Hinkmar, ije su se potovanje i odanost caru papi inili pretjeranim, izrazio sumnju u dobrobit od papinih ukora, Nikola mu je spremno odbrusio da su biskupi nasljednici apostola i da su potinjeni papi koji je nasljednik sv. Petra, a njemu jedinom Krist je osobno povjerio brigu nad stadom. Tu doktrinu o papinom primatu papa je objasnio u jednom svom pismu bizantskom caru Mihajlu III. Pijanici (842.-867.), koje i mu je napisao u povodu sluaja s Focijem. Rimski biskup, kae papa, Kristov je namjesnik na zemlji, i kao takav nema sebi nadreenog i nitko ga ne moe pozvati na odgovornost.
186 187

Pravilo sv. Benedikta, pogl. I.XIV Pismo iz 863. Adonu, biskupu Vienne (Francuska).

RAANJE PRAVOSLAVLJA
Sluaj Focija, koji je u relativno dalekoj vezi s raskolom Rimske i Bizantske crkve, zatrovat e pontifikat sv. Nikole Velikog i njegovih pet nasljednika, Hadrijana II. (867.872.), Ivana VIII. (872.-882.), Marina I. (882.-884.), sv. Hadrijana III. (884.-885.) i Stjepana V. (885.-891.). Od 847. godine na mjestu carigradskog patrijarha bio je jedan vrlo poboan prelat kojega Crkva smatra svetim, Ignacije, ali tvrdokoran i nepopustljiv. Revoltiran nemoralom koji je vladao na bizantskom dvoru i nad kojim su se istinski krani zgraali, Ignacije je u svojim vatrenim propovijedima osudio vladanje lanova carske porodice, osobito Bardasa, brata carice Teodore i ujaka cara slabia Mihajla Pijanice, na kojega je ovaj imao velik utjecaj. Bardas je, poput Lotara II., odbacio svoju enu da bi se oenio Ijubavnicom. Tijekom jedne mise, 858.godine, koju je sluio carigradski patrijarh Bardas se pojavio u crkvi i drsko zatraio da primi priest. Taj in Ignacije je smatrao provokacijom i nije se mogao suzdrati te je javno prigovorio Bardasu zbog njegova ponaanja, izjavivi da se on sam izopio iz Crkve jer ivi s nedostojnom enom i kri kranski moral. To dakako nije moglo proi nekanjeno. Patrijarh je osuen, a Bardas je vrlo lako natjerao Mihajla da ga svrgne i poalje u progonstvo na otok Terebinthos. Kao zamjenu za Ignacija na mjestu patrijarha metropoliti koji su inili Sv. Sinod izabrali su, na preporuku Bardasa, jednog njegova roaka188, inteligentnog i vrlo ambicioznog profesora filozofije Focija (820.-895.). Obavijeten o tim dogaajima sv. Nikola I. poslao je u Carigrad svoje legate koje je zaduio da ispitaju stvar. Obmanuti, legati su stali na stranu Focija, a protiv Ignacija. Papa je meutim dao utvrditi istinu prema rimskim pravilima i nakon toga izopio legate, udario Focija anatemom i prisilio cara da vrati Ignacija na njegov poloaj. Focije je vrlo vjeto prebacio svoj problem s podruja stege na podruje doktrine. Tko ga je uope osudio? Biskup poput svih ostalih, koji ne potuje apostolsku tradiciju. U pismu koje je carski dvor dao objaviti iznio je popis doktrinarnih pogreaka i iskrivljavanja tradicije za koje je, po njemu, Rimska crkva ve stoljeima glavni krivac, a njena najvea i najudovinija pogreka je potvrda prvenstva rimskog biskupa. Iznosei svoju obranu, koja je doivjela stanoviti uspjeh na Istoku, Focije je postao prvakom onoga to je ozbiljno nazivao pravoslavljem. Taj e naziv ostati. Jedna zavjera 867. stajala je ivota bizantskog cara Mihajla. Njegov ubojica Bazilije Makedonski (867.-886.) nije imao nikakva prava na prijestolje. Da dade privid legitimnosti svojoj vlasti zatraio je od pape da ga prizna za cara. S tom namjerom zatvorio je Focija u samostan, vratio Ignacija na njegovo mjesto i zatraio od pape Hadrijana II. da poduzme sve mjere kako bi se Bizantska crkva vratila u krilo Rimske. To je bilo tim vanije to su pod naletima islamskih invazija nestali antiohijski, jeruzalemski i aleksandrijski patrijarhat, pa se carigradskom patrijarhatu pridavala velika vanost. Hadrijan II. odgovorio je na molbu Bazilija Makedonskog sazivanjem 8. opeg koncila u Carigradu 869., posljednjeg koji e odrati ujedinjena Crkva. Koncil je na i neko vrijeme povratio ujedinjenost Crkve potvrdivi primat rimskog pape; takoer je potvrdio Ignacija za patrijarha, a Focija proglasio obinim laikom.
188

Jedan Focijev stric oenio je sestru Teodore i Bardasa

Bazilije Makedonski obratio se Rimu da bi uvrstio vlast koju je uzurpirao. Kad je povjerovao da mu je dinastija osigurana, zbacio je masku s lica. Nakon Ignacijeve smrti car je promijenio nain biranja patrijarha i podvrgao ga svojoj volji. Trebao mu je posluan i odan patrijarh. Zato ne bi pozvao onoga koji je vjerno sluio njegovom prethodniku Mihajlu Pijanici? Bilo je dovoljno da mu da do znanja da ga je, zatvaranjem meu zidine samostana prije dvanaest godina, stavio u priuvu za patrijarha. Focije je to vrlo dobro shvatio. Vrativi se u patrijarhijsku stolicu 879. unato dekretima carigrad- skog koncila, Focije se osjeao pravoslavnim vie nego ikad. Okrenuvi tok povijesti, oborio se na Nicejski simbol i na dogmatske definicije koncila koji su odredili teologiju Svetog Trojstva. Da je Sveti Duh proizaao od Oca, to je bilo u redu, ali i od Sina, filioque, to je nadilazilo Ijudski razum! To filioque bilo je rimska izmiljotina. Onih tamo u Rimu, koji su skrenuli od strogog pravoslavlja koje su primili od apostola, koje je on, Focije, jedini slijedio i propovijedao. Otada e se jaz izmeu Rima i Bizanta sve vie poveavati, dok za patrijarhata Mihajla Cerularija ne doe do konanog raskola. Latini, stoljeima naviknuti na preciznu i strogu misao koju su naslijedili od antikog Rima, nikada nisu mogli shvatiti obiaj Bizantinaca da cjepidlae i da do najsitnijih pojedinosti razvlae neku stvar i tako zaobiu ono bitno.

PRIJENOS UNIVERZALNOSTI CRKVE


Istona Crkva nije bila univerzalna Crkva! Povijest Crkve oduvijek se pogreno shvaala, bilo zato to oni koji je piu uzimaju u obzir samo probleme na koje nailaze u odreenom geografskom podruju, bilo zato to oni koji je stvaraju vide samo trenutni sklop okolnosti dok pape vide i onaj u budu- nosti. Tijekom prvih stoljea Crkva je djelovala samo na obalama Sredozemlja. A zatim ju je islam zbrisao s karte Afrike i Bliskog istoka, pretvorivii podruja koja su imala na stotine dijeceza in partibus infidelium189 . Crkva je zatim pokrtavala barbare irei sve vie svoje polje djelovanja i svoj utjecaj, zamijenivi izgubljenu Afriku za sjever i istok Europe. Kasnije, kada zbog protestantizma izgubi dio Njemake i vicarske, Skandinaviju i Englesku, povratit e izgubljena podruja u panjolskoj Americi. Povijest Crkve sastoji se od niza premjetanja njezine univerzalnosti koja ine jedan od opipljivih dokaza boanskog karaktera njene misije. Problemi na koje je nailazila na Istoku nagraeni su uspjehom na Zapadu, osobito u Engleskoj, istonoj Njemakoj, Skandinaviji, takoer i kod Slavena koje su u to vrijeme uspjeno evangelizirala dva brata, sv. iril (827.-869.) i sv. Metod (825.885.). Odnosi papinstva i Franaka postajali su sve bolji, a ugled rimskog pape poveao se zahvaljujui energinom djelovanju sv. Nikole Velikog. Kad je Karlo elavi postao carem 875. nakon Ludovika II., od 840. je bio kralj Zapadne Franake, elio je da ga okruni papa Ivan VIII. Sveanost krunidbe odrala se na Boi u bazilici sv. Petra uz sjaj koji je podsjeao na sjaj krunidbe Karla Velikog sedamdeset pet godina ranije. Novi car darivao je papu raskonim darovima, meu kojima i skupocjenom stolicom koja e kasnije biti obloena broncom i koju neki stoljeima tvrdoglavo nazivaju Stolicom sv. Petra, koja stoji u apsidi bazilike sv. Petra.
189

In partibus infidelium: doslovno u dijelovima (svijeta) koji su smatrani nevjernimaa. Biskupije koje su s karte izbrisale islamske invazije predane su prelatima koji su imali biskupsku ast u posebnim misijama a da nisu stajali na elu jednog crkvenog okruga. Naslovi tih nestalih biskupija i danas se podjeljuju. Biskupi koji ih imaju nazivaju se naslovnim biskupima. Jo do nedavno nazivalo ih se biskupima sin partibusK, to je podrazumijevalo infidelium.

PAD KAROLINGA
Osporavani car Karlo elavi bio je u odvie tekom poloaju da bi mogao braniti crkvenu dravu. Nekoliko mjeseci nakon krunidbe u Vatikanu porazit e ga u bitci kod Andernacha njegov neak Ludovik III. Mladi (876. 882.), sin Ludovika Njemakog, i malo zatim e umrijeti. Pad Karla elavog, koji e za posljedicu imati srvaranje granice izmeu Francuske i Njemake190 za stoljea, ostavio je papu bez ozbiljne zatite. Rimsko plemstvo ponovno je diglo glavu pa se Ivan VIII. strahujui za svoju slobodu morao skloniti u Francusku, gdje je predvodio radom koncila u Troyesu i gdje je 878. okrunio za cara Ludovika II. Mucavca (877.-879.), nasljednika Karla elavog. Tri godine poslije isti papa okrunio je i treeg cara, Karla III. Debelog (881. 887.), kukavicu koju e morati zbaciti s prijestolja jer je pobjegao pred Normanima. Potkraj 9. st. karolinka drava, koja je bila ve naeta meusobnim borbama potomaka Karla Velikog koji su Carstvo smatrali obiteljskim dobrom, poela se ruiti sa svih strana, kako iznutra tako izvana. Carski naslov koji je Karlo Veliki dobio od pape i koji je prenio na jednog od svojih sinova neko je vrijeme davao privid nedjeljivosti obiteljskog posjeda. To je doista bio samo privid. Sinovi koji su ustali protiv oca, braa koja su se borila jedan protiv drugog u borbama koje su iscrpljivale i njih i nesretni puk koji je bio njihovom rtvom, plemii koji su koristili svaku priliku da prisvoje podruja kojima su upravljali i pretvore ih u nezavisne kneevine koje e ratovati jedne protiv drugih, takvo je bilo stanje u Carstvu potkraj 9. stoljea. Nakon prerane smrti Ludovika Mucavca 879. i njegovih sinova Donja Burgundija postala je nezavisna zahvaljujui Bosonu Vienskom i osnovala Arleko Kraljevstvo 888., Gornja Burgundija takoer je postala kraljevstvo pod Rudolfom I. (888.912.), a iste godine izbor parikog grofa Eudesa (888.-898.) za kralja navijestio je skoranju zamjenu dinastije Karolinga dinastijom Capet.

NORMANI
Za to vrijeme na Zapadu se javlja nova sila: Normani. Od 840. danski i norveki Vikinzi i vedski Varjazi poinju svoje pljakake pohode po europskim obalama, pustoei Portugal, Balearske otoke, Provansu, Toskanu, Englesku, Irsku, sjevernu Rusiju, kolonizirajui Island. Europa ih je jako privlaila. Godine 896. Vikinzi se iskrcavaju na uu Seine. Trebat e im samo petnaest godina da mirovnim sporazumom u SaintClairsurEpte potvrde svoje pravo na teritorij koji e se zvati Normandija. Za manje od pola stoljea osvojit e jug Italije, prisvojiti posljednje bizantske posjede u Kalabriji i Apuliji i protjerati sa Sicilije Saracene. Duboke promjene koje su potresale Europu uinile su nestabilnima prilike za papinsku vlast. Na duhovnom planu Crkva se prilagoavala kao i uvijek, preduhitrivi dogaaje inteligentno osmiljenim misijskim radom. Normani su osvojili dijelove Europe, ali Crkva je za Krista osvojila njih i pokrtavajui ih dovela pod svoje krilo. Na svjetovnom planu situacija je postajala dramatina. Postavivi uz bok Papinske Drave vojvodinu Spoleto, koja je trebala biti utvrda koja bi je titila na istoku i istodobno rastereivala Carstvo, Karlo Veliki elio je osigurati papama slobodu djelovanja. Stvari bi se razvijale kako je on zamislio da pogoranje prilika nije navelo vojvode od Spoleta da pokuaju poveati svoj teritorij koji je kasnije postao praktino nezavisan. Uskoro e se pape nai u raskolu
190

Sporazumom iz Ribemonta 880. izmeu Luja III. i unuka Karla elavog.

izmeu pretenzija i ambicija dvaju klanova, klana Krescencijevih u Rimu i klana vojvoda od Spoleta izvan Rima. Glavni cilj obaju tabora bit e odsada da zagospodare Apostolskom Stolicom nameui joj svoje izabranike: Talijanski plemii bili su dovoljno jaki da srue papinstvo zastraujui rimski kler i nameui Crkvi tijekom gotovo pola stoljea ponienje da za pape imaju stvorenja nedostojna te asti i esto bez ikakva ugleda. Iskupili su se samo time to su kratko vladali. Prosjeno trajanje pontifikata nije bilo due od tri godine. Ponekad su sporazumno bili izabrani vrlo stari kandidati, koji su, istina, bili asni ljudi. Ali s druge strane razlozi za njihov izbor bili su surovi i cinini...191. Od 891., kada je za papu izabran Portugalac Formoz (891.-896.), i j i j e pontifikat donio mnogo nevolja, do 965., kada je na vlast doao Ivan XIII. (965.-972.), izredalo se dvadeset papa. Ovog tunog razdoblja nerado se sjeamo. Sv. Nikola Veliki matao je o ujedinjenoj Europi u kojoj bi Crkva kao duhovna snaga trebala u okviru svjetovnog poretka osnaenog duhom kranstva stvoriti uvjete za ispunjenje misije koju joj je Krist povjerio. On je dao novi elan Crkvi i definirao njene odnose sa svjetovnom vlau kako bi se izbjegao svaki meusobni sukob. Njegov san sruio se zbog malih tirana bez vjere i zakona. Trebat e priekati da na vlast doe papa pod imenom Grgur VII. (1073. 1085.), benediktinski redovnik, da se papinstvo osovi na noge.

191

Douglas Woodruf, La renaissance de Pempire, u: Histoire des Papes et du l/atican, Pariz, Editions du Port Royal, 1964., str. 53.

12. TEKA BITKA SREDNJOVJEKOVNOG PAPINSTVA (896.-1049.)


Kriza papinstva od kraja 9. do druge polovice 11. st. tee usporedno s krizom Zapada. Sabor u Triburu svrgnuo je 887. s prijestolja cara Karla III. Debelog kojega su njemaki knezovi s pravom optuili za kukaviluk koji je pokazao u borbi s Normanima, i carska kruna prela je izbornim putem na nezakonitog unuka Ludovika Njemakog, Arnulfa Korukog (887.-895.), koji je 896. doao u Rim da ga papa Formoz okruni za cara. Bila je to ista formalnost bez ikakve pravovaljanosti. Vlast novog cara bila je prividna. Dva velika feudalca osporavala su mu krunu traei je za sebe i estoko se sukobljavala oko nje, premda ni jedan ni drugi nisu imali nikakvo pravo na nju, markgrof Furlanije, Berengar (888.-924.), i vojvoda od Spoleta, Lambert (892.-898.). U Rimu su tada svi, carevi ili pretendenti na carsko prijestolje, traili od trenutnog pape, petorice u etiri godine, da ih okruni za cara. Ivan IX. (897.-900.) priznao je Lamberta od Spoleta. Benedikt IV. (900.-903.) okrunio je u Rimu 901. Arnulfova sina Ludovika od Provanse zvanog Dijete (900.-911.), ali njega e zarobiti Berengar i iskopati mu oi, zbog ega je nazvan i Slijepim. Berengar e se takoer okruniti za cara 915. prije nego to i njega samog 924. zarobi Rudolf od Burgundije. I Carstvo i papinstvo bili su na drabi.

CARSTVO I PAPINSTVO NA DRABI


Pape su se smjenjivale velikom brzinom u Rimu u kojem je vladala potpuna anarhija i u kojem su se vodile krvave borbe suparnikih frakcija, od kojih je svaka htjela nametnuti svoga kandidata za papu. Vadao je jedino zakon sile. U tijeku pet posljednjih mjeseci 897. godine trojica papa nestat e jedan za drugim: u kolovozu Stjepan VI., kao rtva zavjere baen je u tamnicu i tu zadavljen; u studenom je svrgnut papa Roman pod nerazjanjenim okolnostima; u prosincu je, dvadeset dana nakon svoga izbora, Teodor II. vjerojatno ubijen! Drugi pape nestat e u slinim okolnostima, tako e u svibnju 928. Ivan X. (914.-928.) biti ubijen u tamnici, kamo je takoer baen za nove zavjere. Crkva se meutim mijenjala. U stranim i nevjerojatnim okolnostima pape su se trudile odrati Petrovu lau protiv vjetrova i oluja. Ivan IX., benediktinac, iji je pontifikat trajao jedva dvije godine (898.-900.), nastojao je osigurati potivanje sakramenata krtenja i reda. Njegov nasljednik Benedikt IV. (900.-903.) borio se protiv opeg nemorala toga vremena. Lav VII. (936.-939.) vodio je otru, ali na alost prekratku borbu da bi odrao potiva- nje celibata sveenika i da bi obnovio crkvenu stegu u samostanima. Marin II. (942.-946.), koji je podizao iz ruevina opljakane crkve, istaknuo se neumornim milosrdnim pomaganjem siromanih i stradalih.

CLUNY: PROCVAT MONATVA


Crkva se doista mijenjala i reformirala. Moda mnogo vie u samostanima nego u Lateranu i Vatikanu. Poetkom 9. st. poeo se javljati snaan reformski pokret u

benediktinskom redu koji se naao dezorijentiran kad je Karlo Veliki prisvojio upravljanje opatijama. Ve nakon smrti Karla Velikog sv. Benedikt Anianski (750.821.) predlagao je reformu, ali u smjeru koji se vie drao slova Pravila sv. Benedikta negoli duha. Reforma je dakako bila nuna, ali brojne samostanske zajednice eljele su rjeenje koje bi spajalo nezavisnost njihovih samostana koja proizlazi iz samih Benediktovih Pravila i poeljan savez koji bi sauvao zajednice od izolacije koja ih je ostavljala bez ikakve zatite pred osvajakom i ponekad pljakakom svjetovnom vlasti. Mnogi opati bili su raaloeni injenicom da je Crkvu zahvatila anarhija suvremenog drutva. Ovaj pokret nai e svoj izraz i formulaciju u opatiji Cluny osnovanoj 910. godine. Klinijski pokret imat e u povijesti papinstva i u povijesti kranstva izvanredan odjek. On je doivio udesno brz uspjeh zahvaljujui djelovanju etvorice opata koji su naslijedili osnivaa iz Bernona: sv. Odona (879.-942.), sv. Maieula (906.-994.), sv. Odilona (962.-1049.) i sv. Huga (1024.-1105.). Originalnost klinijske reforme lei u njenim trima tokama: na prvom mjestu slabljenje svakog politikog utjecaja na samostan osim papina, dakle odbacivanje mijeanja izravne svjetovne i biskupske vlasti u praktini ivot samostanske zajednice; na drugom mjestu utvrivanje zatitnike uloge opatije majke Cluny nad samostanima koji su joj bili pridrueni i kojima su iz tog razloga upravljali imenovani priori a ne izabrani opati; na treem mjestu velianje samostanskog naina ivota voenog odvojenog i bez doticaja s vanjskim svijetom, temeljenog na slubi Bojoj Opus Dei, koja se sluila u neusporedivom liturgijskom ozraju, i posveivanju velikog dijela vremena intelektualnom radu i umjetnikom stvaranju. Benediktinska deviza Ora i labora, moli i radi, nalazi ovdje svoj najljepi izriaj. Za svoje osnivae Cluny e biti poput svjetionika koji vodi i privlai mornara u oluji. Apostolat monaha primjer je urednog ivota. On ne izlazi u svijet, svijet dolazi k njemu. Ovako je to saeo jedan redovnik Reda sv. Benedikta: Pustiti refor- mu da izae iz svetita i ostvariti je kroz svetita, bit e klinijski ideal, u potpunosti proet vjerom, ija se skrivena apologetika sastoji od vjerovanja da je Bog nekada sam dostajao na svijetu, a sve ostalo doi e uz to192. Klinijska reforma imala je veliki utjecaj na cijelu Crkvu i na sam Rim. Pape su vie puta pozivali k sebi klinijske opate, osobito Lav VII., i od njih traile da proire svoju reformu i na rimske samostane, te razne savjete. Sv. Odon boravio je u Rimu nekoliko puta, posljednji put kad je umro; odana mu je poast na mjestima koja je pohodio, u crkvi sv. Pavla izvan zidina i crkvi sv. Marije Aventinske, u kojoj je Hildebrand, budui papa Grgur VII. bio monah193. Nasljednici Odona u tome su ga slijedili, sv. Maieul posjetio je Rim nekoliko puta izmeu 967. i 986., a sv. Odilon doao je 999. u posjet papi Silvestru II. Premda to nisu traili, utjecaj tih papa zahvatio je zbog samih njihovih vrlina i svetosti njihova ivota rimske samostane koje su reformirali, koje su pripojili Clunyju ili koje su osnovali. Savjeti koje su davali papama na njihov osobni zahtjev snano e pridonijeti obnovi papinske vlasti.

SVETO RIMSKO CARSTVO NJEMAKOG NARODA


Politikim utjecajima morat e se posluiti oni koji e pridonijeti obnovi ugleda papinskog grba koji su okaljali nevrijedni i bezboni ljudi. Karolinzi su ispustili iz ruku carsku krunu, Sasi e je podignuti i nee je tako brzo pustiti. Godine 919. Franci i
192 193

Dom Charles Poulet, op. ci[., str. 89-90 Malteki vitezovi vlasnici su posjeda na Aventinu koji je 931. dodijelio sv. Odonu konzul Alberik i na kojem su clunyjevci sagradili samostan i crkvu sv. Marije Aventinske koja je obnovljena u 18. st.

Sasi sporazumno su na elo Carstva doveli Henrika I. Ptiara (919.-936.). Henrik e utemeljiti dinastiju koja e obnoviti snagu Carstva i pridonijeti uspostavljanju ugleda papinstva prije nego to se i sam sukobi s njim. Vladavina Otona I. Velikog (936.-973.), Henrikova sina, bit e u tom smislu od presudnog znaenja. Proglaen i okrunjen za cara u Aachenu, Oton e se najprije pobrinuti za to da osigura zatitu istonih granica Carstva, osnivajui markgrofovije Billung, Sjevernu markgrofoviju, Luice, Meissein, Zeitz, porazivi Maare na Lekom polju 975., zatim Slavene na rijeci Recknitz u listopadu iste godine, uguivi zahtjeve svojih feudalaca za nezavisnou, inteligentno potiui pokrtavanje Slavena koje e se uspjeno odvijati. Imajui odsad slobodne ruke na istoku Oton se od 961. mogao posvetiti jugu, tj. Italiji. Tijekom vie od jedanaest godina bit e on ovdje glavni uvar reda. Poput Karla Velikog i Oton se okrunio lombardskom krunom, a ta posve simbolina gesta odaje njegovu elju da uspostavi suverenu vlast cara u cijeloj sjevernoj Italiji i da je ak proiri. U sijenju 962. spustio se do Rima na elu brojne i vrlo disciplinirane vojske. Car je elio sveani doek u gradu. Pop.ut Konstantina 312. i Karla Velikog 800. godine i Oton I. je uao u Rim via Flaminjom, gdje ga je doekalo veliko mnotvo ljudi. I on je poput Karla Velikog smjestio svoju pratnju na vatikanskom brijegu. Tadanji papa Ivan XII. (955.-964.), kojega je na papinsko prijestolje dovela njegova buntov- nika obitelj grofova od Tusculuma, ostavio je lo dojam na cara, koji je unato svemu zatraio od njega da ga okruni. Sveanost se odrala u bazilici sv. Petra 2. veljae 962. Car August, Oton Veliki toga je dana uinio kraj Zapadnom Rimskom Carstvu i uspostavio Sveto Rimsko Carstvo njemakog naroda koje e vie ili manje uspjeno postojati osamsto cetrdeset cetiri godine. Oton je iznio Ivanu XII. svoju namjeru da u Italiji i Rimu uspostavi red i mir. Odmah nakon krunidbe uputio se na sjever poluotoka da bi eljeznom rukom uinio kraj anarhiji koja je ondje vladala. Potkraj sljedee godine car je ponovno doao u Rim s vrstom namjerom da uniti stranke koje su se meusobno ubijale i vrile nepodnoljiv pritisak na Apostolsku Stolicu. Prva stvar koju je uinio bila je da raisti politike prilike. Na svoju ruku sazvao je u bazilici sv. Petra rimski koncil. etvrtog prosinca 963. ishodio je od te skuptine, za koju je danas teko rei je li bila valjana ili ne, da svrgne papu i na njegovo mjesto postavi Lava VIII. (963.-965.). Da bi pokazao da se ne ali bacio je Ivana XII. u tamnicu; nesretnik e ovdje biti unioren 14. svibnja 964. godine. Oton je dao do znanja novom papi194 da mu je car odsad vrhovni gospodar. Crkvena drava e se odrati, ak i poveati, ali rimski e papa, vazal cara kao svjetovni vladar, morati prisegnuti caru na vjernost pod prijetnjom gubitka tijare. Kad je Oton otiao iz Rima velike rimske obitelji nastavile su po starom. Smatrajui Lava protupapom izabrale su 22. svibnja 964., osam dana nakon umorstva Ivana XII., svoga papu koji e uzeti ime Benedikt V. U skladu s prethodnim sluajevima, ije ponavljanje kao da je postalo tradicijom, Lav VIII. sklonio se u Vatikan. Gnjevni Oton spustio se protiv volje u Rim. Sljedeega 23. lipnja dao je uhititi Benedikta V. i vratio Lava VIII. na njegovo mjesto; nekoliko dana poslije napustio je Rim odvodei sa sobom u lancima nesretnika kojeg je zbacio s prijestolja. Benedikt V. okonat e ivot u Hamburgu 4. srpnja 966. Nepopravljivo rimsko plemstvo natjerat e iste godine cara na novi povratak i na novu provalu gnjeva. Lav VIII. umro je 1. oujka 965., a est mjeseci poslije naslijedio ga je na stolici sv. Petra Ivan XIII. (965.-972.). Budui da su njegov izbor osporavali uobiajeni smutljivci car Oton ponovno je doao u Rim. Ovaj put njegova je ruka teko udarila. Po germanskom obiaju dao je odsjei glave sjekirom dvanaestorici najbuntovnijih rimskih velikaa i
194

Annuario Pontificio, str. 13*, bilj. 1, istie nepouzdanost legitimnog poloaja Lava VIlI.

naredio da se gradski prefekt provede gradom na magarcu. Kad se car 972. vratio u Njemaku, gdje e nekoliko mjeseci poslije umrijeti, cijela je Italija odahnula od olakanja. Novi car Oton II. imao je samo osamnaest godina kad mu je 973. umro otac. Njegova mladost i neiskustvo ili su na ruku novim spletkama Krescencijevih. Glava obitelji, Krescencije I., iskoristio je priliku i oteo novog papu Benedikta VI., koji je izabran u sijenju 973., zatvorio ga u Aneosku tvravu i u lipnju 974. dao ga zadaviti. Umjesto Benedikta VI. Krescencije je za protupapu postavio nekog Franca koji je uzeo ime Bonifacije VII. Mjesec dana poslije puki ustanak koji su raspirili Sasi natjerao je uljeza da bjei iz grada i zatrai azil u Carigradu. Sad se moglo izabrati zakonitog papu; bio je to Benedikt VII. (974.-983.) koji je svoj pontifikat posvetio reformi klera. Godinu 983. obiljeila je u Rimu smrt pape Benedikta VII., a zatim i cara Otona II. Mladi car, kojemu je bilo dvadeset osam godina, nije od svog stupanja na prijestolje imao priliku poi na ve tradicionalno hodoae na Petrov grob. Doao je ovamo da umre. Te dvije smrti imat e ozbiljne posljedice za odranje mira, kako za Carstvo tako i za papinstvo. Nasljednik Otona II., njegov sin Oton III., bio je trogodinji djeak koji e doi na vlast tek 996. kad postane punoljetan. Sljedeih trinaest godina Carstvom e kao namjesnici upravljati dvije ene koje su imale odluujui utjecaj na formiranje karaktera budueg cara, njegova majka bizantska princeza Teofano, neakinja istonog cara, i njegova baka Adelaida po oevoj strani, vrlo pobona Talijanka sklona misticizmu. Te dvije ene, koje su uostalom dobivale loe savjete od svojih savjetnika u Carigradu i Paviji, bile su nepripremljene za upravljanje Carstvom. Slaveni, koji su nekoliko godina prije oduzeli podruja koja je Oton Veliki osvojio na desnoj obali Labe, iskoristit e priliku i pojaati pritisak na markgrofovije te prisiliti Sase da se povuku iz Italije kako bi pojaali svoju obranu na istonoj granici. U Rimu se stanje svakim danom sve vie pogoravalo. Za nasljednika Benedikta VII. pozvan je bivi savjetnik Otona Velikog, Petar Camponova, biskup Pavije, koji je uzeo ime Ivan XIV. Izabran u prosincu 983. novi papa, koji je uivao veliki ugled, donio je program reformi rimskog klera koji mu Krescencijevi nee dopustiti da provede. Krescencije II., koji je naslijedio svoga oca na elu te astohlepne obitelji, pozvao je iz Carigrada protupapu Bonifacija, koji je tamo boravio ve deset godina, i nasilu ga doveo u Lateran; nesretni Ivan XIV. odveden je u Aneosku utvrdu koja je postala predvorje smrti i tu ga ostavio da umre od gladi. Bonifacije se vratio iz progonstva s vrstom namjerom da uz pomo bizantskog cara uspostavi svoju vlast. Otada je poeo smetati Krescencijevima koji su ga u srpnju 985. smaknuli. Krescencije je elio biti jedinim gospodarem Rima i proglasio se rimskim patricijema. Izabran je novi papa, Ivan XV. (985.-996.), koji se morao premjestiti u Toskanu kako bi osigurao nunu slobodu dje- lovanja za svoju uiteljsku slubu. Uznemiren takvim prilikama opat Clunyja, sv. Maieul, zatraio je pomo od Sasa ija je intervencija omoguila papi da povrati svoj posjed u Lateranu; IvanXV. sazvao je 993. u Rimu koncil koji je utvrdio uvjete pod kojima se mogu tovati sveci i definirao postupak kanonizacije. Postavi punoljetnim Oton III. doao se u Rim okruniti za cara. Treeg; svibnja 996. njegov roak Bruno, sin Otona Korukog, izabran je za papu pod imenom Grgur V. Njegov pontifikat najavljivao je bolje dane, ali su Krescencijevi za nepunu godinu dana ponovno krenuli u napad na papu. U travnju 997., nakon otrog raspirivanja gnjeva protiv saskog pape, Krescencije II. proveo je u sramotnim uvjetima izbor pape Rimljanina, zapravo protupape, Ivana Filagata, koji je uao u Lateran pod imenom Ivan XVI. To je bilo previe! Oton je dojurio u Rim, uhitio Filagata kojemu je dao odrezati jezik, nos i ui, vratio svog roaka papu u palau i

postavio vojsku pred Aneosku tvravu u koju su se sklonili najvaniji lanovi Krescencijevih sa svojim pomonicima. Pobunjenici nisu dugo odolijevali. Najmanjim krivcima odsjeene su glave sjekirom, a drugi, meu kojima i Krescencije II., objeeni su na vjealima podignutim na brdu Monte Mario kako bi ih se moglo vidjeti iz Rima; njihova tijela ljuljala su se ovdje dok nisu istrunula.

SILVESTAR II.
Grgura V., koji je umro 18. veljae 999., naslijedila je na mjestu pape 2. travnja jedna od najizvanrednijih linosti svih vremena, benediktinac Gerbert, papa pod imenom Silvestar II. (999.-1003.). Roen u francuskoj pokrajini Auvregne 938., odgojen kod monaha u opatiji SaintGeraud u Aurillacu, mladi Gerbert zahvaljuje svojoj velikoj inteligenciji, svom radoznalom duhu i ei za znanjem to ga je primijetio visoki gost samostana, grof od Barcelone, koji ga je poveo sa sobom u panjolsku s namjerom da mu prui viu naobrazbu. Gerbert se strasno bacio na prouavanje svih huma- nistikih znanosti, ne oklijevajui otii na nauk k Arapima u Sevilju i Cordobu, od kojih je nauio algebru i astronomiju. Zanimalo ga je sve, mehanika i glazba, fiziologija i urarstvo, logika i pedagogija. Nije zanemario ni svete znanosti, daleko od toga, ali je smatrao nunim da iri kulturu klerika koji su se tomu predali, pokazavi nekoliko stoljea unaprijed naela znanstvenog istraivanja koja je smatrao pomonim sredstvima teolokih istraivanja. U dokolici je gradio rijetko domiljate mehanizme, ak i automate, zbog ega e ga optuiti za vraanje. Jedan takav ovjek nije mogao ostati u sjeni. Bio je opat u Gubbiju u Italiji, student u Reimsu, nadbiskup istoga grada, zatim biskup Ravenne. Najpoznatije linosti toga vremena traile su od njega savjet, car Oton, kralj Hugo Capet kojemu je pomogao u usponu na prijestolje, kralj Robert II. Poboni i mnogi drugi. Susret Otona III. i Silvestra II. takvog je karaktera da nam je i danas teko shvatljiv. Papa je imao 61, car 19 godina. Silvestar je bio znanstvenik, pragmatik, Oton mistiar i sanjar. Bili su razliiti kao zemlja i nebo, a ipak su se razumjeli. Mnogi su se nadali da e sporazum tih dviju Bojih polovica195 dovesti do stvaranja novog poretka u svijetu. Dogaaji su meutim poli drukijim putem. Nakon viemjesenog boravka u Rimu kod svog pape 196 Oton je poao na hodoae u Aachen, na grob Karla Velikog. Kad se vratio, obitelj Krescencijevih, predvoena Krescencijem III., sinom objeenog oca na Monte Mariju, zagospodarila je jednim dijelom grada. Njegova sigurnost nije vie bila zajamena pa je car napustio svoju rezidenciju na Aventinu u noi s 15. na 16. veljae 1001. i potraio utoite u okolici Rima. Tu e, etrdesetak kilometara sjeverno od Rima, kod brda Soracte, umrijeti poetkom 1002. godine. Silvestar II. poi e za njim u grob petnaest mjeseci poslije, 12. svibnja 1003., davi tijekom svoga pontifikata, ija je kratkoa sruila nade njegovih iskrenih suvremenika, novi polet evangelizaciji istone Europe, utvrdivi katoliku hijerarhiju u Poljskoj i Maarskoj, dajui ugarsku krunu kralju sv. Stjepanu (1000.-1038.) koji e biti najvei svjetovni misionar srednje Europe u povijesti Crkve.
195 196

Victor Hugo, u: Hernani. Oton III. nije se smjestio u Vatikan, poput svojih prethodnika, ni u Lateran, nego u palau na Aventinu kojaje

pripadala konzulu Alberiku. Vidi bilj. 114. Kaogore, str. 149, bilj. 2.

RIM U RALJAMA ANARHIJE


Nakon smrti Otona III. i Silvestra IL Rim e se nai u stanju potpune anarhije za koju je teko rei je li bila gora ili ista kao prethodne. Naputajui Rim u najgorim moguim okolnostima Oton III. pruio je dokaz o saskoj slabosti. Krescencije III., koji je udio da osveti sramnu smrt svoga oca, znao je to iskoristiti. Nemajui jo vlastitog nacionalnog osjeaja Rimljani su gajili zajedniku mrnju prema Sasima. Mrzili su ih zbog njihove surovosti, prezira prema Latinima, njihovin grubih obiaja, nedostatka takta i bezbrojnih zabluda u psiholokim procjenama. U takvim prilikama nije bilo teko nahukati stanovnitvo protiv okupatora i protiv papinstva, optuenog da je ne samo trpjelo pokornost Rima Nijemcima nego da ju je i pomagalo, ako ne i izazvalo. Otada e, tijekom vie od pola stoljea, osmorica papa od 1007. do 1046., trpjeti udarce i protuudarce frakcijskih sukoba koji e ponovno razdirati grad koji je postao zatvoreno polje za rat Krescencijevih i grofova od Tusculuma. Dolazak u Rim cara Henrika II (1002.-1024.), nasljednika Otona III., koji je ovamo doao da ga Benedikt VIII. (1012.-1024.) okruni za cara, nije smirio duhove, nego naprotiv: tijekom sveanosti krunidbe carske slubenike napali su na obalama Tibra razgnjevljeni Rimljani. Henrik II. imao je previe posla u Njemakoj da bi se ozbiljno zanimao za Italiju. Njegov nasljednik Konrad II. (1024.-1039.), prvi car iz franake dinastije, pokuao je zavesti red na poluotoku. Godine 1026. uputio se u Lombardiju s velikom vojskom, okrunio se u Milanu eljeznom krunom lombardskih kraljeva i sljedee godine spustio se prema Rimu gdje ga je okrunio papa Ivan XIX. (1024.-1032.). Poput prethodnih i ova je krunidba izazvala estoke protunjemake prosvjede. Carska vojska reagirala je silom, ubijajui prosvjednike, sijekui pred sobom nemilosrdno svakoga tko joj se inio pubunjenikom. Kazna je bila okrutna i samo je jo pojaala mrnju Rimljana. Oni su se nakon nekoliko godina ponovno pobunili. Konrad je njihovu pobunu uguio u krvi. Manje sree imao je 1038. sa stanovnicima Milana s kojima nije mogao izai na kraj. Dolazak na prijestolje cara Henrika III. (1039.-1056.) bit e od iznimne vanosti za carstvo kao i za papinstvo. Novi car zakleo se da e uguiti anarhiju koja je bila tetna za mir u dravi; trebao je uspostaviti vlast onako kako je to uinio Oton Veliki i pomoi Apostolskoj Stolici da provede potrebne reforme u Crkvi. Henrik III. uplest e se vrlo grubo u crkvene stvari. Njegov glavni cilj bio je da uniti pokuaje velikih rimskih obitelji da namjeste svoga papu. ak i prije svoje krunidbe 1047. izazvao je s tom namjetanje sinoda u Sutriju i Rimu koji e raistiti situaciju. Ishodivi abdikaciju pape Benedikta IX. od grofova od Tusculuma, car e olakati izbor papama njemakog podrijetla, koji e svojim djelovanjem pridonijeti vraanju ugleda papinstva: bili su to Saksonac Suitger von Mor- sleben und Hornburg, papa pod imenom Klement II. (1046.-1047.), Bavarac Pappon Brixen, koji je uzeo ime Damaz II. (1048.), Bruno von Egisheim Dagsburg, alzaki benediktinac, koji e biti veliki papa sv. Lav IX. (1049. 1054.), Nijemac Gebhardt von Dollnstein Hirschberg, papa pod imenom Viktor II. (1055.-1057.). Izbor sv. Lava IX., 12. veljae 1049., oznait e pravi preporod papinstva.

13.

Kljuna osoba za duhovni preporod papinstva u 11. st. bio je toskanski benediktinac Hildebrand koji je bio bliski suradnik i savjetnik petorice papa prije nego to je i sam stavio tijaru na glavu pod imenom Grgur VII.

DUHOVNI PREPOROD PAPINSTVA (1049-1124)

HILDEBRAND
Hildebrand, roen u Soani oko 1020. godine, prigrlio je monaki ivot pod haljom sv. Benedikta u samostanu sv. Marije Aventinske, koji je stoljee ranije utemeljio sv. Odon. Poput Gerberta i mladi je monah bio odmah primijeen zbog svojih izvanrednih osobina, zbog kojih je pozvan da usavri svoju naobrazbu u opatiji Cluny, kojoj je pripadala i rimska zajednica. Usporedba izmeu Hildebranda i Gerberta je zanimljiva. Rije je o dva izvanredna ovjeka, o dva velika, dva krasna uma, dva u svemu superiorna duha, u svom vremenu i izvan svoga vremena, a obojica su bili uenici sv. Benedikta. Hildebrand meutim nije bio Gerbert. On nikada nije posjedovao ono znanje koje je Silvestru II. omoguilo da ga smatramo jednim od najveih enciklopedijskih umova srednjeg vijeka, ali je imao inteligenciju, tj. drugu vrstu inteligencije. Gerbert je imao analitian duh, Hildebrand sintetian. Prvi je rjeavao probleme tako to je hladno secirao injenicu po injenicu, drugi je izvodio rjeenje iz globalnog vie afektivnog nego racionalnog vienja. Prvi je znanja stjecao na znanstven i metodian nain, drugi intuitivnou. Ali intuitivni papa imao je ivlju vjeru, dublju pobonost, mirniju i vie radosnu nego pragmatinu. Crkva je intuitivnog papu uvrstila meu svoje svece, pragmatiara nije. Po povratku iz Clunyja u Rim Hildebranda je u Lateran pozvao sv. Lav IX., takoer benediktinac, koji je upravo zasjeo na katedru sv. Petra (1049. 1054.). Mladom monahu nije jo bilo ni trideset godina, a papa kojemu e biti prvi pomonik imao je etrdeset sedam. Lav IX. bio je ovjek silne energije. Od svog dolaska na papinski poloaj pokuao je zavesti red u Crkvi. Kao dugogodinji biskup Toula mogao se upoznati s problemima na koje su nailazila njegova braa u episkopatu zbog prilika u koje je dovedeno papinstvo. Reformu Crkve papa je provodio neprekidno krstarei kranskim zajednicama kako bi uspostavio crkvenu disciplinu, sazivajui koncile u La- teranu, Reimsu, u Mainzu 1049., u Vercelliju 1050., u Parizu 1051., upozoravajui carigradskog patrijarha Mihajla Cerularija na primat rimskog biskupa, odriui caru, kraljevima i drugim vladarima svako pravo na investituru crkvenih dobara. Prerana smrt sprijeila je sv. Lava IX da do kraja ispuni svoju zadau. To e ostati u dunost njegovom vjernom pomoniku. Za pape Viktora II. (1055.-1057.), nasljednika sv. Lava IX. i nastavljaa njegova reformnog djela, Hildebrand je pokuao provesti u Francuskoj re- forme doneene u Rimu. im je stupio na prijestolje Stjepan IX. (1058. 1059.), opat Monte Cassina i jedan od dvaju legata zaduenih da 1054. navijeste u Carigradu izopenje Mihajla Cerularija, pozvao je Hildebranda u Lateran i zaduio ga da razradi nova pravila za izbor rimskog pape kako bi time onemoguio svako upletanje izvana, dolazilo ono od cara ili od buntovnog rimskog plemstva. Dogaaji koji e se zbiti u Rimu nakon smrti pape Stjepana IX., koji je umro 29. oujka 1058. nakon pontifikata od nepunih osam mjeseci, opravdat e zabrinutost pokojnog pape. Jo jednom e pobuna koju su izazvali grofovi od Tusculuma sprijeiti

regularan izbor pape nametnuvi kao protupapu izvjesnog Ivana zvanog Benedikt X. Sklonivi se u Sienu, kardinali su 24. sijenja 1059. izabrali za papu Gerarda od Burgundije koji je uzeo ime Nikola II. (1059-1061.). im je izabran papa je utvrdio pravila za izbor pape, prepustivi tu stvar iskljuivo kardinalima. Pravila koja je donio ostala su u biti do danas nepromijenjena; sitne izmjene koje su donoene tijekom stoljea pojanjavale su ili izmijenile neku odredbu, ali nisu promijenile naela koja je postavio Nikola II. po preporukama Hildebranda, sv. Petra Damijanskog (1007.1072.) i svih onih koji su poput slavnog kardinala Humberta najodlunije podupirali reformatorsko djelo sv. Lava IX Njega je nakon smrti Nikole II. nastavio Aleksandar II. (1062.-1073.). Aleksandar II. umro je 21. travnja 1073. Sljedeeg dana Hildebrand je izabran za njegova nasljednika. On je uzeo ime Grgur VII. Energine mjere koje je poduzeo od prvog dana svoga pontifikata ubrzo e izazvati vrlo ozbiljan sukob s carem Henrikom IV. (1056.-1106.), sinom i nasljednikom Henrika III. Danas nam je teko razumjeti krizu koja je nastupila u odnosima izmeu klera i Carstva, bez sumnje zato to je stavljena u svoj pravi okvir. Mnogi su u ponaanju Grgura VII. eljeli vidjeti pokuaj uvoenja teokratskog poretka u kojem bi svjetovna vlast bila strogo pod nadzorom duhovne, u tolikoj mjeri da bi proizlazila iz nje. Istina je meutm drukija. Da bismo je pravilno shvatili neophodno je imati na umu stanje u kojem se Crkva nalazila gotovo tri stoljea.

TEKA PODJELA DUHOVNOG I SVJETOVNOG


Okrunivi Karla Velikog za cara u boinoj noi 800. godine sv. Lav III. traio je samo zatitnika Crkvi koji e Apostolsku Stolicu osloboditi pritisaka koje je trpjela tijekom cijelog 8. stoljea. Ona je ustvari dobila tutora. Poput rimskih careva koji su u svojim rukama objedinjavali svu vlast, pa i onu pontifexa maximusa, Karlo Veliki ujedinio je u svojoj osobi i politiku i vjersku vlast. U svom poimanju car je bio Boji izabranik i kao takav obdaren univerzalnom vlau bez ogranienja i nadzora. Nema sumnje da u takvoj koncepciji karaktera njegova suvereniteta treba traiti objanjenje za nezadovoljstvo koje Karlo Veliki nije znao prikriti kad ga je Lav III. proglasio carem. Nasljednici franakog cara bili su nesposobni zadrati njegovo nasljedstvo. Kad se karolinko carstvo podijelilo, carski administrativni aparat se raspao, ili bolje rei razlomio, pogodujui time raanju i razvoju feudalnog sustava, za koji je Montesquieu197 rekao da je omoguio prijenos carske ili kraljevske vlasti na velikae. Od 9. st. moemo konstatirati tenju feudalaca da se izravno mijeaju u crkvene poslove. Ovdje su stjecali povlastice koje su im samo donosile ugled. Crkvena dobra bila su vrlo poeljna i mnogi su s njima upravljali po svojoj volji. Da bi imali slobodne ruke velikai su nastojali prekinuti hijerarhijske odnose izmeu biskupa i njegovih sveenika. Upravljajui crkvama i njihovim posjedima kao vlastitim dobrima prisvojili su pravo imenovanja upnika koje su smatrali svojim dunicima, ak slugama. U takvim uvjetima upa je postajala sve samo ne zajednica ljudi, mnogo vie posjed, kapital koji mora donijeti veliku dobit: leno poput ostalih, iz kojega se izvlai novac, s kojim se onda kupuje, odrava i zadobiva vjernost podanika198.
197 198

Montesquieu, Duh zakona, X}IX, 31; vidi takoer XXVIII, 9. Dom Charles Poulet, Initiation d PHistoire ecclesiastique, str. 102-103

Feudalci su stjecali novac prodajom crkvenih slubi klericima, koji su vie brinuli za svoju svjetovnu egzistenciju nego za dobrobit ljudi. Na prodaju su bile biskupije kao i upe. U poetku su biskupa birali sveenici i vjernici. Karolinki car pridrao je sebi pravo da potvrdi njegov izbor. S potvrivanja vladar je ubrzo preao na investituru. U kanonskom pravu investitura koju treba razlikovati od reenja koje daje ovlasti reenja koje su redovito prenoene od apostola podjeljuje jurisdikciju, tj. Crkvenu sudsku vlast; zato se investitura podjeljuje biskupskim tapom i prstenom ,tap oznaava vlast nad stadom, prsten zajednicu pastira i njegovih ovica. Tadanji svjetovni vladari smatrali su da vladar moe podjeljivati pravo vrenja sudbene vlasti. Drugim rijeima, feudalci su smatrali da onaj tko ima klju ne smije otvoriti vrata osim ako mu se to dopusti. Ovu e bizantsku koncepciju preuzeti Turci kada postanu gospodari svetih mjesta.

SPOR OKO INVESTITURA


Institucija laike investiture dovela je do asimilacije dijeceze ili opatije u leno. Zbog toga su vrlo brzo feudalci i njihovi gospodari car ili kralj zahtijevali da investitura stvara pravo na biskupsko reenje ili opatski blagoslov. Crkva je samo trebala potvrditi sakramentom ili blagoslovom izbor svjetovnog vladara. Neki feudalci nisu uostalom proputali podsjetiti predstavnike Crkve da je jedina rije koja se od njih oekuje bila Amen. Ne treba potanko navoditi zloporabe, da ne kaemo gnusna djela, koje e takvi obiaji izazvati; bezobzirni klerici kupovali su crkvene slube. Zar se moglo oekivati od njih da se pridravaju vrlina svoga stalea i zakona o celibatu? Crkva nije mogla ne osuditi simoniju i nikolaitizam199. Sveci poput Petra Damijanskog, koji je bio benediktinski redovnik, zatim opat Fonte Avellana i kardinalbiskup Ostije, sveenici poput kardinala Humberta krenuli su u pravi kriarski rat protiv takvih zala200. Hildebrand je bio dua toga kriarskog pokreta. im je zasjeo na papinsko prijestolje pokuao je tome stati na kraj. Najprije je pregovorima pokuao nagovoriti Henrika IV. da se slubeno odrekne laike investiture. Ovaj tipino talijanski postupak, koji je moda mogao biti shvaen na dvoru francuskog kralja, nije naiao na razumijevanje na carskom dvoru. Henrik IV. grubo je odbio ono to je smatrao zadiranjem u svoja vladarska prava. Zbog tog neuspjeha Grgur VII. promijenio je taktiku. Godine 1074. sazvao je u Rimu koncil na kojem je objavio rat simoniji i nikolaitizmu i, od 24. do 28. veljae 1075., sinod na kojem je utvrdio kazne protiv simonista i nikolaitista i, da bi pruio primjer, protiv vladara koji su svojim ponaanjem uzrokovali zloporabe i sramotna djela: Tko god u budunosti primi od laika biskupiju ili opatiju nee se moi smatrati biskupom ili opatom. Isto tako, ako jedan car, vojvoda, markgrof ili grof ima hrabrosti dati investituru neke biskupije ili bilo koje druge crkvene dunosti, neka zna da mu zabranjujemo zajednitvo blaenoga Petra. I da ne bi bilo zabune papa je sastavio dvadeset sedam zakljuaka, Dictatus Papae, u kojima je kategorino potvrdio vrhovnu vlast rimskog prvosveenika u Crkvi, a i u dravi; dvanaesti zakljuak glasi: Papa ima pravo
199

Nikolaitizam je nedozvoljena enidba (konkubinat) sveenika, dok je simonija nedozvoljeno trgo- vanje crkvenim

slubama.
200

Od sv. Petra Damijanskog ostao je Liber Comorrhianus koji, ponekad i vrlo otrim rijeima, opisuje takva zla, i od kardinala HumbertaAdversus simoniacos, napisan 1058., u kojem osuuje vladare koji trguju crkvenim posjedima.

svrgavati careve. Henrik IV. shvatio je Dictatus Papae kao osobnu uvredu. Grgur VII. je traio rat? Imat e ga! Car je najprije pokuao ugrabiti papu. U boinoj noi 1075. njegovi su ljudi upali u crkvu sv. Marije Velike dok je papa sluio misu i ugrabili Grgura VII., odveli ga sa sobom i bacili u tamnicu. Sav Rim digao se odmah na noge. U svojoj neobuzdanoj mrnji protiv Nijemaca Rimljani su napali zatvor i oslobodili papu koji se mogao ve rano ujutro vratiti u baziliku i zavriti misu koju je zapoeo u pono. Suoen s tim neuspjehom Henrik IV. sazvao je njemake biskupe koji su mu dugovali svoje imenovanje na poloaj i koje je smatrao svojim vazalima. Okupljeni na koncilu u Wormsu u sijenju 1076. biskupi su posluali svoga gospodara i proglasili papu kojeg su okvalificirali kao lanog redovnika svrgnutim.

CANOSSA
Dvadesetdrugog veljae 1076., na blagdan katedre sv. Petra, Grgur VII. izopio je Henrika IV. i proglasio njegove podanike razrijeenima prisege na vjernost, pozivajui ujedno njemake knezove da izaberu sebi novog vladara ako se car odbije popraviti. Neprijatelji mladog cara, koji je tada imao dvadeset est godina, bili su brojni. Brojni i astohlepni. Papina odluka iznenada im je otvarala nesluene mogunosti. Vojvode Koruke, vapske i Bavarske sazvali su sabor u Triburu u listopadu 1076. U nazonosti legata Grgura VII. postavili su caru ultimatum: ili neka se pokori ili neka odstupi. Henrik IV. nije imao drugog izbora nego se pokoriti. Usred cie zime car je napustio Speyer i poao u Paviju. Odatle je otiao u Canossu, gdje se papa smjestio u dvorcu na stjenovitom apeninskom vrhu, iznad doline Enza, koji je pripadao toskanskoj grofici Matildi (1046.-1 1 15.), udovici vojvode od Lotaringije i velikoj tovateljici reformatorskog djela Grgura VII. Prizor iz Canosse povjesniari su ve mnogo puta opisali. Dvadesetpetog sijenja 1077. Henrik IV. doao je pred vrata dvorca bosonog i u odjei pokornika, u halji od
kostrijeti. Papa ga je odbio primiti. Je li samo iskuavao carevu iskrenost? Nije poznato. Tri dana zaredom Henrik IV. dolazio je preklinjati papu pred vratima dvorca i davao znakove takvog ivog pokajanja da su svjedoci bili dirnuti do dna due.

Dvadesetsedmog sijenja Grgur VII. napokon je pristao primiti ga. Dao je oprost kraninu i povukao svoje izopenje, ali je poslao cara na sabor u Augsburg zbog politikih posljedica njegove pobune protiv papinske vlasti. Grgur VII. dobio je bitku, ali njegova pobjeda bila je Pirova pobjeda. Henrik IV. uskoro e pokazati svu svoju lukavost. Kad su njemaki knezovi doveli na elo Carstva vapskog vojvodu Rudolfa Henrik je odbio pokloniti se. Zapoeo je graanski rat koji e harati Njemakom tri godine, od 1077. do 1080. Zavrit e 1080. bitkom kod Hohenmolsena Rudolfovom smru. Imajui slobodne ruke s te strane Henrik se okrenuo Grguru VII., tim prije to je grofica Matilda u meuvremenu objavila svoju namjeru da Svetoj Stolici ostavi u batinu cijeli svoj posjed, koji je obuhvaao Toskanu, Um- briju, jedan dio Emilije i nekoliko dijelova Lombardije, to su sve bila careva lena. Kad je Henrik IV. krenuo u rat protiv pape, ovaj je u oujku 1080. proglasio njegovo novo izopenje. Vie nije bilo govora o tome da Henrik 1V. ide u Canossu. Na ovoj toki na koju su dospjela dva protivnika vie nije moglo biti nagodbe. Dvadesetpetog lipnja 1080. car je proglasio za papu parmskog biskupa Guiberta pod imenom Klement III. U proljee sljedee godine car je osvanuo pred zidinama Rima s

namjerom da ustolii svoga protupapu. Obrana Rimljana izbezumljenih pretenzijama Nijemca bila je neustraiva. Henrik IV. i Klement III. povukli su se u Tivoli, ostavivi pred gradom jedan garnizon dovoljno brojan da strai branitelje. Godine 1083. car je poslao novu vojsku koja je poluila uspjeh, ona je zauzela Vatikan i baziliku sv. Petra i Leonov grad. U oujku 1084. jedna nova operacija omo- guila je Nijemcima da uu u Lateran. Henrik 1V. iskoristio je svoju pobjedu i dao da ga protupapa okruni u bazilici sv. Ivana Lateranskog. Grgur VII. uspio se sakriti u Aneosku tvravu. Da bi ponovno stekao slobodu i razbio obru carske vojske papa je uinio pogreku i pozvao u pomo Roberta Guiscarda (1015.-1085.), vojvodu Apulije i Kalabrije. U svibnju 1084. normanska vojska od etrdeset tisua ljudi pojavila se pred Rimom i Henrik IV. morao se povui. Papa je bio ponovno slobodan, ali cijena koju je Rim platio bila je strana! etiri dana Normani su bezono pljakali grad. Obeshrabren i ogoren Grgur VII. otiao je u opatiju Monte Cassino odakle se uputio u Salerno. Ovdje e umrijeti 25. svibnja 1085. esto se navode rijei koje je Grgur VII. izgovorio na svojoj smrtnoj postelji: Uvijek sam mrzio nepravdu, zato umirem u progonstvu, no manje su poznate one koje je izgovorio davno prije toga: Uinio sam sve da Sveta Crkva, Boja zarunica, naa uiteljica i naa majka, vraajui svoju ast ostane slobodna, ista i katolika. Izgledalo je kao da je njegova smrt daleko od Rima u tunim prognanikim okolnostima porvrdila neuspjeh reforme koja nije uvijek bila sretno provoena. Ondanji su ljudi tako mislili i inilo se da im dogaaji iz 1075.-1076. daju za pravo.
Izbor novog pape bio je mogu tek nakon godinu dana. Izbor kardinala pao je na opata Monte Cassina, dom Deziderija, papu pod imenom Viktor III., kojega Crkva tuje kao blaenika. Kanonski izabran 21. oujka 1087. papa je morao upravljati Crkvom iz svoje opatije u kojoj e umrijeti 16. rujna iste godine. Njegov kratki pontifikat ne bi zasluio da se na njemu due zadrimo da nije bio obiljeen koncilom koji je Viktor III. sazvao u Beneventu, a koji je potvrdio osudu laike investiture koju je proglasio sv. Grgur VII. est mjeseci nakon smrti bl. Viktora III. jedan drugi benediktinac, Francuz Odon de Lagery, izabran je za papu uzevi ime Urban II. (1088. 1099.). Urban II. imao je izotren smisao za diplomaciju. Od samog poetka svoga pontifikata, koji je takoer poeo u progonsrvu jer je papa bio izabran i posveen u Terracini, Urban II. nastojao je postii od francuskog i engle- skog kralja ono to sv. Grgur VII. nije uspio od Henrika IV. Njegovi pokuaji bili su vjetiji i na kraju e donijeti plodove, dovevi cara u teak poloaj. Nastavljajui provoditi u djelo grgurovsku reformu papa je sazvao nekoliko koncila da bi proglasio nove dekrete o disciplini i da bi izloio biskupima ciljeve Apostolske Stolice, koncil u Melfiju 1089., u Beneventu 1091., u Soissonsu 1092., u Piacenzi u sjevernoj Italiji, zatim u Clermontu u Francuskoj 1095., u Lateranu 1097., u Bariju 1098.

PRVI KRIARSKI RAT


Na koncilu u Clermontu doneena je odluka da se papinsko djelovanje nee ograniiti samo na reformu Crkve. Poput Grgura VII., koji je matao o mobilizaciji cijele kranske Europe protiv islama, i Urban II. bio je zabrinut zb og polo a ja sve tih mje sta koja B izan tin ci n isu mo gli sa uvat i od muslimanskih osvajaa; 18. studenog 1095. na clermontskom koncilu zatraio je od kraljeva, kneeva i svih kranskih vitezova da pou u kriarski rat za osloboenje Jeruzalema.

Upuujui poziv za kriarski rat Urban II. bio je motiviran potpuno legitimnom eljom da vrati u kranske ruke mjesta koja je Krist posvetio, ali tu je bilo i drugih naina razmiljanja. Sedamnaest godina nakon raskida carigradske Crkve s Apostolskom Stolicom, 1071., Turci Selduci porazili su do nogu bizantsku vojsku cara Romana IV. Diogena (1068.-1071.) u krvavoj bitci kod Manzikerta. Otada njihov pritisak sve vie jaa. Suoen sa seldukom opasnou car Aleksej I. Komnen (1081.-1118.) alje Urbanu II. izaslanstvo s namjerom da od njega zatrai

pomo. Nije li priskoiti u pomo bizantskom vladaru bila dobra prilika da se poniti raskol u koji je nepopustljivost Mihajla Cerularija bacila istonu Crkvu? U svakom sluaju, molba cara Alekseja svjedoila je o potovanju to ga je car gajio za duhovni preporod papinstva. Ugled rimskog biskupa jo e se vie poveati kad iskljui iz kriarskog pohoda dva izopena vladara, njemakog cara Henrika IV. i francuskog kralja Filipa I. (1060.-1108.), koji je poinio sramotan preljub201. Od 1096. do 1099. godine Prvi kriarski rat predvodili su Robert Normandijski, Gotfrid de Bouillon, Baudouin Flandrijski, Robert II. Flan- drijski, Rajmund Toulouki, Bohemond Tarantski i Tankred Sicilski. Pet- naestog srpnja 1099. Jeruzalem je osvojen u juriu. Dva tjedna poslije, 29. srpnja, bl. Urban II. predao je duu Bogu prije nego to je saznao tu vijest. Djelo sv. Grgura VII., koje su vjerno provodili bl. Viktor III. i Urban II., nastavit e i jedan drugi benediktinac, opat crkve sv. Pavao izvan zidina, Rainier de Bieda, izabran za papu 13. kolovoza 1099. pod imenom Paskal II. Njegov dugi i vrlo burni pontifikat (1099.-1118.) donijet e rjeenje krize izmeu papinstva i Carstva do kojega e doi 1122. Poduzimajui sa svoje strane korake koje je njegov prethodnik poduzeo kod francuskih i engleskih kraljeva, ali s manje uspjeha, Paskal II. postii e 1107. da se Henrik I. Beauclerc (1 100.-1 135.), etvrti sin Vilima Osvajaa, odrekne laike investiture. Sporazum potpisan u Londonu utvrivao je da e od Crkve izabrani ili imenovani biskupi poloiti vazalsku prisegu engleskom kralju prije nego to prime biskupsko reenje. U Francuskoj e kralj Ludovik VI. Debeli (1108.-1137.) poduzeti slian korak nekoliko godina poslije na nagovor svoga ministra Sugera, opata opatije SaintDenis (1081.-1151.). S njemakim carem stvari nee ii tako lako.

NJEMAKA TVRDOGLAVOST
Henrik 1V. nije poloio oruje. Sve dok ga njemaki knezovi uz pomo njegovih sinova nisu natjerali na abdikaciju car je tvrdoglavo odbijao prih- vatiti reformu Grgura VII. Njegov sin Henrik V. (1106.-1125.) traio je pomo pape da zbaci s prijestolja svoga oca; kad je postao car upleo se u sukobe opominjui Paskala II. da se definitivno odrekne pretenzija glede investiture. Zbog papina odbijanja Henrik V. krenuo je na Rim s velikom vojskom. Zapoeo je pregovore s papom i 4. veljae postigli su sporazum koji su potpisali u Sutriju; car je pristao odrei se laike investiture, ali je papa, obvezujui se u ime njemakih biskupa, odustao od povlastica koje su donosile crkvene slube. Zbog raznih razloga njemaki su se kardinali i biskupi pobunili protiv takvog sporazuma. Kad je Paskal II. otkazao ugovor, carska je vojska probila obranu Rimljana i ula u Lateran. Dvanaestog veljae ula je u baziliku sv. Petra, u kojoj su se sakrili Paskal II. i kardinali, ne oklijevajui se upustiti u borbu s vjernicima koji su na svetom mjestu pokuavali zatititi papu. Zarobljeni papa i lanovi Kardinalskog zbora odvedeni su u Albano. Henrik V. zatraio je od Paskala II. da se odrekne grgurovske reforme u Carstvu. Papa je zanovijetao, pristavi na neke ustupke s kojima se car zadovoljio, no zapravo je time samo dobivao na vremenu. Kad je Henrik V. otiao sinod je proglasio nitavnim obeanja dana pod pritiskom. Car na to nije odmah reagirao, ali smrt grofice Matilde etiri godine poslije ponovno e raspiriti vatru. Oporuka, prijepis koje je grofica uruila Grguru VII. u Canossi, sadravala je prijenos svih teritorijalnih posjeda toskanskin grofova na
201

Filip I. otjerao je svoju zakonitu enu Bettu Nizozemsku i umjesto nje uzeo Bettradu de Monfort, enu vojvode od Anjoua

Svetu Stolicu. Da bi sprijeio prijelaz svojih carskih lena u papine ruke Henrik V. ponovno je krenuo u rat protiv Italije. Nakon to je proglasio nevaeom Matildinu donaciju, jer kao car nije pristao na nju, i dao se imenovati batinikom njenih dobara, Henrik V. uao je u lipnju 1116. u Vjeni grad. Rimljani su s takvim ogorenjem doekali carsku vojsku da je Henrik naredio povlaenje. Na svaki nain, nije se mogao doepati pape koji je uspio pobjei iz Rima i skloniti se u Benevento. Bilo je to samo odgaanje. Car se vratio osamnaest mjeseci poslije. Ovaj put Paskal II. stigao se samo zatvoriti u Aneosku tvravu. Tu je umro 21. sijenja 1118. Nasljednik Paskala II. nije dugo potrajao. Izabran u Gaeti tri dana nakon smrti svoga prethodnika, Gelazija II. uhvatili su pripadnici rimskog plemstva koje je predvodio Cencio Frangipani. Osloboen u pukim nemirima, papa je pobjegao u opatiju Cluny gdje je umro 28. sijenja 1119. a da nije uspio ostvariti svoj plan da se susretne s Henrikom V., kojega je htio uvjeriti da okona sukob koji je predugo trajao i ije su posljedice bile jednako teke za Carstvo kao i za papinstvo. Njegov nasljednik imat e vie sree. Umirui Gelazije II. preporuio je kardinalima da izaberu papu velike energije, upirui prstom u opata Clunyja ili nadbiskupa Viennea (kod Lyona), Guya Burgundskog. Preporuka za ovog posljednjeg iznenadila je sve jer je nadbiskup papi predbacivao pasivnost. Nadbiskup Viennea od 1088., sin burgundskog kneza Vilima Velikog, roak ili bliski srodnik njemakog cara i francuskog, engleskog i kastilijskog kralja, Guy je bio poznat po svom vrstom karakteru, odlunom duhu, pouzdanosti, samovolji, pa ak i okrutnosti. Na njega je pao izbor kardinala. Pod imenom Kalist II (1119.-1124.) on e okonati spor oko investitura, to e mu donijeti nadimak Otac mira .

WORMSKI SPORAZUM (23. 9. 1122.)


im je izabran Kalist II. poeo je pregovarati s Henrikom V., piui svom roaku pismo za pismom da to bolje objasni svoje misli: Henrie, Crkva ne pokuava uzeti ono to je tvoje po pravu!, razgraniavajui tono duhovno od svjetovnog. Papa je tako preuzeo razliku, koju je ustanovio glasoviti kanonist sv. Yves, biskup Chartresa (1040.-1116.), izmeu dviju vrsta investitura, crkvene, strogo namijenjene upravljanju i uivanju Crkve, koja se odnosi iskljuivo na vlast duhovne jurisdikcije, i laike, koja je plod dobre volje vladara i koja se odnosi samo na svjetovna dobra pridruena crkvenoj funkciji. Na takvim temeljima bilo se lako sporazumjeti. Pitanje je sada zato je trebalo toliko vremena, toliko patnje, toliko suza, toliko nemira da se sporazum postigne. Nakon vrlo dugog niza razmjena miljenja bez praktinog rezultata izmeu carevih i papinih savjetnika dvije su se strane sporazumjele. Konani sporazum postignut je na saboru u Wormsu 23. rujna 1122.; sporazumom se car sveano odrekao investiture tapom i prstenom i priznao potpunu slobodu Crkvi na njenom duhovnom polju; papa je sa svoje strane priznao investituru ezlom i maem koju vladar daje prelatima kojima su priznata prava svjetovnog reda. Kad je sporazum potpisan i Henrik V. javno osloboen kanonskih kazna izopenjem, Kalist II. mogao se posvetiti obnovi Crkve koju mu je omoguio uspostavljeni mir. Sazvao je u Lateranu opi koncil, 1123., deveti po redu, prvi u Lateranu. Brojni biskupi202 koji su sudjelovali u radu koncila ratificirali su sporazum iz
202

Na zasjedanju Prvog lateranskog sabora u oujku i travnju 1123. godine okupilo se 300 biskupa i 600 opata.

Wormsa irei na univerzalnu Crkvu naela koja su ga nadahnula, naime razliku izmeu investiture tapom i prstenom i investiture ezlom i maema, sveano osudivi mijeanje svjetovne vlasti u upravljanje crkvenim poslovima, odredivi disciplinske kazne protiv simonije i nikolaitizma. Biskupi e se razii tek kada zahvale Bogu za pobjedu u kriarskom ratu i preporue vladarima da djelotvorno pomau Jeruzalemskom kranskom kraljevstvu slanjem pomoi i pojaanja. Neumorni, energini Kalist II. nastojao je u isto vrijeme uspostaviti red u Rimu. Upustio se u otru borbu protiv velikih rimskih obitelji Frangipani, Orsini, Pierleoni, Corsi, Colonna, unitavajui utvrde koje su sebi sagradili u gradu, organizirajui otpor protiv gradskog razbojnitva, trudei se da stanovnitvu ulije duh zajednice i da ga zainteresira za probleme grada koji se nisu rjeavali otkako su Normani opljakali grad 1084. Kalistu II. duguje se obnova i dovrenje brojnih crkava, sv. Marije u Cosmedinu, crkve etiriju okrunjenih svetaca, sv. Agneze in Agone i antikih spomenika kao to je Tabularium; takoer je poduzeo radove na ureenju velikih bazilika, sagradio je meu ostalim i novi papinski oltar u crkvi sv. Petra koji e posvetiti 25. oujka 1123. Ponitifikat Kalista II. bio je kratak, trajao je neto vie od pet godina, ali je bio vrlo plodan. Kad je umro, 13. prosinca 1124., pet mjeseci prije nego to e umrijeti Henrik V., Apostolska Stolica postigla je zahvaljujui njemu ciljeve koje je sebi i njoj zadao sv. Grgur VII.

14. DVA MAA

(1124.-1181.)
Wormski konkordat uspostavio je za neko vrijeme mir izmeu papinstva i Carstva. Kasnije e se javiti drugi problemi, ali zbog drugih razloga. Kranski svijet mogao je biti zadovoljan postignutim sporazumom, koji je potvrdio prvi opi koncil odran 1123. u Lateranu, ali Rim jo uvijek nije bio miran grad. Pod odlunom i energinom upravom Kalista II. velike rimske obitelji su se smirile. Kad je Burgunanin umro one su ponovno digle glavu. Nakon Kalista II. Kardinalski je zbor izabrao za papu Lamberta, kardinala biskupa Ostije, koji je posredovao u Wormskom sporazumu. On je uzeo ime Honorije II. (1 124.-1 130.). Novi papa bio je vrstan diplomat, imao je dobre odnose s francuskim kraljem Ludovikom VI. Debelim i engleskim kraljem Henrikom I. te s novim njemakim carem Lotarom III. (1125. 1137.), ali ni izbliza nije imao energiju svoga prethodnika. Nije se znao nametnuti ni Kardinalskom zboru, koji je bio podijeljen u miljenju oko naina primjene odluka donijetih na nedavnom ekumenskom koncilu, a ni rimskom stanovnitvu. Kad je umro Rim je postao bojno polje Frangipanijevih i Pierleonijevih koji su se neprestano sukobljavali u krvavim ulinim borbama. Nakon smrti Honorija II. strasti su se razbuktale. Kardinali su za papu izabrali jednoga meu sobom, kardinala Papareschija iz Reda sv. Ivana regu- larnih kanonika na Lateranu, koji e biti papa Inocent II. (1130.-1143.). Obitelj Papareschi odravala je veze s Frangipanijevima, pa su Pierleonijevi pobunili rimski puk protiv pape; na pukoj skuptini u Vatikanu iskoristili su stari obiaj biranja rimskog biskupa, po kojem su ga birali sveenici i vjernici, i stavili tijaru na glavu kardinala Pietra Pierleonija koji je proglaen papom pod imenom Anaklet II. U danima koji su uslijedili nakon proglae- nja protupape zavladali su takvi neredi da se Inocent II. odluio skloniti u Francusku. Preko Pise, Genove i Marseillea putovao je prema opatiji Cluny koja je postala novim privremenim sjeditem kranstva. Odatle je djelovao, odravajui koncile u Clermontu, Rouenu, Liegeu, Reimsu. U tijeku svoga dugog puta susreo se s francuskim kraljem Ludovikom VI. Debelim, ijeg je sina okrunio u Reimsu, s carem Lotarom III. kojeg je vidio u Liegeu i koji mu je obeao pomoi da se vrati u Rim, s ambasadorima Engleske, Aragona i Kastilije kojima je izloio grgurovsku reformu, ali najvaniji susret bio je onaj sa sv. Bernardom koji je bio dua koncila u Reimsu 1131.

CISTERCITSKA REFORMA
Reforma Benediktinskog reda koju je u Citeauxu 1098. zapoeo Robert od Molesmea bila je protivna reformi Clunyja. Strogo cistercitsko tumaenje Pravila sv. Benedikta odvest e ih do toga da usvoje posve novi nain mo- nakog ivota za koji nismo sigurni da je bio u skladu s duhom utemeljitelja Subiaca i Monte Cassina, u svakom sluaju bio je vrlo razliit od naina ivota u Clunyju. etiri velika opata iz Clunyja pokuala su sprijeiti utjecaj i mijeanje svjetovne vlasti u poslove monake zajednice; da bi to postigli stvorili su uvjete koji su njihovim samostanima dali snagu koja je opatima omoguila da na ravnopravnoj nozi razgovaraju s vladarima. No opat Citeauxa vidio je u toj snazi i bogatstvu koje je donosila ozbiljnu opasnost za budunost monatva. Siromatvo zajednice i pojedinca, potpuno odricanje, jednostavnost liturgije, prevlast manualnog rada nad intelektualnim, odvajanje od

svijeta dizanjem novih prepreka izmeu redovnika i svjetovnjaka, glavna su obiljeja monakog ivota kakav je vladao u Citeauxu. Takva reforma vjerojatno se ne bi proirila da skupina mladih Burgunana nije pokucala jednog dana 1112. godine na vrata opatije Citeaux i zatraila da ih prime u samostan. Njihov voa bio je mlad dvadesetdvogodinji ovjek po imenu Bernard, budui sv. Bernard. Takav nain ivota bit e odluujui element za procvat cistercitskog reda u tadanjem monakom svijetu. Pokret se zapravo nije proirio iz Citeauxa nego iz opatije Clairvaux koju je Bernard osnovao tri godine nakon svoga reenja i kojoj je bio prvi predstojnik. Linost sv. Bernarda koji e znaajno obiljeiti povijest Crkve kao i povijest svijeta izvanredna je. Izvanredna zbog mnogih proturjeja. Taj veliki mistik, gorljivi poklonik Djevice Marije, redovnik do sri, imao je izotren smisao za odnose u svijetu iz kojega je pobjegao, taj strasni kantor samostanske samoe bio je uvijek na putu preko brda i dolina, neprestano se mijeajui u stvari Crkve i stvari drave, taj zaljubljenik u tiinu bio je neumoran i uvjerljiv govornik, taj opat nemilosrdan prema redovnicima koji su bili vie skloni itanju nego radu u polju bio je intelektualac koji e biti proglaen Nauiteljem Crkve. Godine 1122., nakon potpisivanja Wormskog sporazuma, Bernard je poeo krstariti svijetom zagovarajui reformu, uvodei cister- citska pravila u samostane, korei biskupe koje je smatrao mlitavima, kudei vladare ija mu se politika inila opasnom za Crkvu. Bio je toliko aktivan da ga je 1129. papa Honorije II., kojemu odlunost nije bila glavna karakterna osobina, upozorio da se primiri. Ustolienje protupape Anakleta u Rimu silno je razljutilo Bernarda. Kad je saznao da e Inocent II. na svom putovanju po Francuskoj proi kroz Etampes, pourio se mobilizirati ljude iz okolice da iskau svoje simpatije prema papi. Tek je na koncilu u Reimsu mogao pristupiti papi. Ovaj je bio oaran linou opata iz Clairvauxa koji ga je uvjerio da doe u njegov samostan. Odsad e se Inocent II. pokazati najveim zagovornikom cistercitskog reda; Bernard je sa svoje strane poeo putovati Europom i zauzimati se kod cara i kraljeva da vrate papu na stolicu sv. Petra.

DRUGI LATERANSKI KONCIL (1139.)


Lotar III. vratio je Inocenta II. u Lateran 1133., a sam se uselio u aventinsku palau kao nekad Oton III. Protupapa Anaklet skrivao se u Leonovom gradu, a Lotar se opirao ideji da povede vojnu akciju protiv Vatikana, pa se careva krunidba morala odrati u crkvi sv. Ivana u Lateranu. Duge etiri godine Tiber e biti granicom izmeu pape i protupape. Godine 1137. puki ustanak protjerao je iz Vatikana Anakleta koji se zavukao u Aneosku tvravu gdje je umro 28. sijenja 1138. est tjedana poslije nekolicina njegovih pristaa nala mu je nasljednika u osobi izvjesnog Grgura kojeg su proglasili papom pod imenom Viktor IV. Sv. Bernard odmah je dojurio u grad i 29. svibnja ishodio od Grgura formalno odreknue i punu podlonost legalnom papi. Kad je raskol izbjegnut, Inocent II. sazvao je u Lateranu 10. opi koncil koji se odrao 1139. Tisuu biskupa sudjelovalo je u radu koncila svjedoei svojim brojem o povratku mira u Europi. Koncilski oci osobito su se pozabavili pitanjima discipline odluivi usmjeriti svoje napore na reformu klera; takoer su osudili zablude Arnolda iz Brescie (1095.?-1155.) koji e sve do svoje smrti praviti ozbiljne tekoe papinstvu. Inocent II. umro je 24. rujna 1143. Tri godine prije svoje smrti doveo u je opatiju Tre fontane cistercitske redovnike iji e opat predstojnik,

omiljeni uenik sv. Bernarda, biti njegov trei nasljednik203. Celestin II. koji je naslijedio Inocenta II. upravljao je Crkvom samo pet mjeseci (26. 9. 1143.-8. 3. 1144.). Njegov kratki ponitifikat potresali su vjeni rimski buntovnici koji su oduvijek osporavali svjetovnu vlast papama i koji su sada poeli matati o tome da uspostave senat iz antikog Rima. Ideju im je dao Arnold iz Brescie koji e na njih izvriti golem utjecaj. Dotada su njihove akcije bile poticane samo astohlepljem i zaradom. Arnold, koji je postao njihovim uiteljem, znao je usmjeriti njihovu pobunu dajui njihovoj borbi politiki smisao koji ona prije nije imala.

ARNOLD IZ BRESCIE
Roen potkraj 11. st. u Bresci i predodreen za kleriki poziv, Arnold je studirao u Parizu gdje se pokazao gorljivim uenikom Petra Abelarda (1079. 1142.). Vrlo rano poeo je zagovarati Crkvu siromanih traei povratak siromatvu apostola, propovjedajui odricanje pape od njegovih drava, osuujui trijumfalizam biskupa, trudei se okrenuti nii kler protiv crkvenih dostojanstvenika koje je optuivao za sve mogu mane, hvalei republiku i izravnu demokraciju. Njegove subverzivne teorije, njegova estina, njegovi jezini ispadi donijeli su mu progone posvuda. Neko je vrijeme uivao azil u vicarskoj dok ga novi jo ei napadi nisu natjerali na progonstvo. Kamo krenuti ako ne u Rim gdje je anarhija privlaila antikrista. Rimski velikai doekali su Arnolda rairenih ruku. Njegove teorije ile su na ruku njihovim planovima udahnuvi im duu. Podravajui Arnolda oni su davali podrku svjetovnoj vlasti, dakle svojoj, i novom proroku. Tijekom vie od deset godina Rim e potresati pobune tih ljudi. Nasljednik Celestina II. Gerardo Caccianemici, papa pod imenom Lucije II. (12. 3. 1144.-15. 2. 1145.), pripadao je kao i Inocent II. Redu sv. Ivana regularnih kanonika iz Laterana. Obdaren velikom energijom odluio je na samom poetku svoga pontifikata uspostaviti red u gradu. Stavi na elo vojske kojom je raspolagao, papa je odluio prognati s Kapitola senat koji su Rimljani osnovali. Tijekom napada jedan kamen koji su branitelji bacili pogodio je Lucija II. i on je malo poslije, 15. veljae 1145., umro od posljedica udarca. Dogaaji su se odvijali velikom brzinom i trebalo je reagirati jo bre. Istog dana kad je umro Lucije II. kardinali su izabrali za papu duhovnog sina sv. Bernarda, jednog drugog Bernarda, prvog opata opatije Tre fontane. On je uzeo ime Eugen III. (1145.-1153.). Oni koji su mislili da e novi papa na prijestolju biti srameljiv i povuen redovnik kakav je bio u opatiji Tre fontane brzo su se prevarili. Eugen III., kojega je Crkva uvrstila meu svoje blaenike, odmah se pokazao kao papa svjestan svoje odgovornosti i odluan, nema sumnje, da upravlja Crkvom u ljubavi, ali vrlo energino. U tome e se pokazati vjernim uenikom opata iz Clairvauxa. Kad je objavljeno da je izabran opat opatije Tre fontane Arnold je pobunio rimski puk; hukao je Rimljane s jednog prozora antikog Tabulariuma. Zar e dopustiti da njima vlada jedan redovnik, zar e i dalje ivjeti, i to loe, pod vlau klerika koji nisu pozvani da se bave dravnim poslovima? Treba obnoviti snanu antiku Rimsku Republiku, treba uspostaviti senat i vratiti mu prava koja su carevi, ti tirani kojih su pape nasljednici, uzurpirali. Vatrena rjeitost tribuna naelektrizirala je gomilu koja
203

Protivno rvrdnjama mnogih povjesniara sv. Bernard nije nikada nogom kroio u samostan Tre fontane. Napustio je Rim 1138. i nije se vi"se vratio. Redovnici su se uselili u Tre fontane 1140

ga je sluala. Eugen III. koji se spremao krenuti u baziliku sv. Petra da primi biskupsko reenje morao je napustiti Rim. Reen je u opatiji sv. Spasitelja Farfe, u Sabini, 4. oujka. Odatle se uputio u Viterbo gdje je privremeno uredio svoje sjedite. Mjere koje je poduzeo protiv pobunjenih Rimljana, izmorio ih je glau, donijele su plodove. Mogao se vratiti u Rim i tu proslaviti Boi 1145.

DRUGI KRIARSKI RAT


Stanje u Palestini postajalo je zabrinjavajue. Emir Imadedin Zengi iz Mo- sula zauzeo je utvrdu koju su kriari podigli u Edesi. Uskoro e i utvrde Samosate i Biredijk na Eufratu, Turbessel i Ravendel izmeu Eufrata i Oronta pasti jedna za drugom predajui muslimanskom osvajau u ruke cijelu grofoviju Edesu i prijetei odatle kneevini Antiohiji. Trebalo je neto poduzeti. Eugen III. otputovao je u Francusku da obavi pripreme za 2. kriarski rat koji e od 1147. do 1149. voditi car Konrad III. Hohenstaufen (1138.-1152.) i francuski kralj Ljudevit VII. Mladi (1137.-1180.). Eugen III. duguje sv. Bernardu takav ishod.

NAPUTCI SV. BERNARDA


Papa je proveo neko vrijeme u opatiji Clairvaux. Razgovori koje je vodio s Bernardom poznati su nam iz pet pisama koje mu je opat napisao u obliku naputaka i koja ine slavni De consideratione. Papa je ponovno postao uenik opata iz Clairvauxa. U De consideratione nalazimo prave upute za voenje poslova Crkve i za upravljanje Papinskom Dravom. Anarhija koja je nepre- stano vladala u Rimu ogorila je Bernarda. Ono to je rekao, a zatim i napisao, nije bilo povoljno za Rimljane: to da kaem za tvoj narod? Mir mu je toliko stran da mu je nered prirodan! A ova strana reenica: Moe li mi rei ime makar jednog stanovnika Rima koji te priznao za papu, a da ga u to nije uvjerio novac ili prilika za novac? Znaj da kada ti ljudi upravljaju prema tebi svoje rijei vjernosti, imaju na umu samo jedno, posjedovati te. Ba je lijepo mislio o Rimljanima: Bez ikakva potovanja prema Bogu (...), skloni neslozi, ljubomorni na svoje susjede, nesnoljivi prema strancima (...), najslai laskavci, ali bez premca u kleveti i zlobi... Zakljuuje: Sredina u kojoj ivi dobro mi je poznata. Oko tebe su sami bezboni ljudi i tvorci nereda. Okruen si vukovima, a ne ovicama. A ipak ti si pastir! ... I rimski kler dobio je svoju porciju: Cijeli rvoj rimski kler gori od elje da zadri svoj poloaj. Sve je podreeno sustavu, ne velikoj srvari i uope ne Bojim stvarima (...) to se tie spasa dua, tko se za nj uope brine? I sam papa ukoren je rijeima koje Arnold iz Brescie nije porekao: Tko je ikada vidio sv. Petra, na toj stolici na kojoj ti sjedi, da prolazi u procesiji pod zlatnim baldahinom, pokriven svilom i dragim kamenjem, ili kako poigrava bijelog konja? I otro ga podsjetio na to da je jedina briga kojom mora biti proeta dua rimskog pape evangelizacija zemlje. Nakon analize stanja Bernard je odredio smjer koji treba slijediti. Njegova doktrina papinske vlasti bila je posve teokratska. To je poznata teorija o dva maa, o svjetovnom i duhovnom: I jedan i drugi pripadaju Crkvi, i duhovni i svjetovni, prvi povlai Crkva, drugi se povlai za nju, prvi rukom sveenika, drugi rukom viteza na molbu sveenika i na zapovijed vladara. Bernardov zakljuak stoji u ovom silogizmu: Petar je dobio od Krista vlast kljueva koje je prenio na svoje nasljednike na njegovoj stolici. Vlast kljueva daje pravo podjeljivanja pravde svakom ovjeku, bio

on vladar, kralj ili car. Papa, dakle, kao nasljednik Petra dri oba maa. Takva teorija sa znaajnim politikim posljedicama nadahnut e pola stoljea nakon smrti sv. Bernarda slavni pontifikat Inocenta III. Eugen III. napustio je Clairvaux i otiao u Reims gdje je odrao prvi koncil koji je osudio uenje Gilberta iz Porree o Bojim atributima. Iz Reimsa se uputio u Trier na drugi koncil na kojem je bilo vrlo burno zbog objava sv. Hildegarde (1098.1179.), redovnice benediktinskog samostana u Disinodenbergu; papa joj je pisao i preporuio da samo s velikom rezervom podastire javnosti ono to joj je Bog objavio. Zatim se vratio u Reims zbog drugog koncila. Bio je radostan kad je primio Gilberta iz Porreea koji je doao priznati svoje zablude i zatraiti oprost od Crkve. Nakon jo jednog boravka u opatiji Clairvaux Eugen IIL krenuo je u Rim, vrsto odluan da prema savjetima sv. Bernarda uspostavi red i mir u Vjenom gradu. Smrt mu to nije dopustila. Umro je u Tivoliju 8. srpnja 1153., est tjedana prije sv. Bernarda.

FRIDRIK BARBAROSSA
Osamnaest mjeseci prije smrti bl. Eugena III. Carstvo je iz ruku Konrada III., prvog iz dinastije Hohenstaufen, prelo u ruke Fridrika I. Barbarosse (1152.-1190.). Italija i Rim ubrzo e osjetiti teku ruku novog cara koji nije trpio da mu se proturijei. Papa e sa svoje strane brzo shvatiti da teoriju o dva maa ne treba spominjati na Barbarossinu dvoru. Nasljednik Eugena III., Anastazije IV., upravljao je Crkvom svega nekoliko mjeseci (12. 7. 1153.-1. 9. 1154.) u relativnom miru. Kardinali su za novog papu izabrali regularnog kanonika Reda sv. Augustina, kardinala-biskupa Albana Nikolu Breackspeara, nekadanjeg papina legata u Norvekoj koji je uzeo ime Hadrijan IV. (4. 12. 1154.-1. 9. 1159.). Hadrijan IV. bio je podrijetlom iz Langleya u Herfordshireu; u dugom nizu papa on je bio jedini Britanac. Englez do dna due, izluivat e Rimljane svojom nepokolebljivom flegmatinou, svojom ironijom i hladnim dosjetkama, nepredvidivou svojih reakcija. To e im dokazati im bude izabran. Kad su Rimljani na poziv Arnolda iz Brescie ustali protiv pape tuinca, Hadrijan IV. nije oklijevao ni sekunde: bacio je interdikt na Vjeni grad! Uoi Boia zatvorene su sve crkve, sva bogotovna mjesta, i postavljene strae ispred groblja da im se zabrani pristup. Rimljani su bili zaprepateni. Oni koji su nekad klicali prokletstvu baenom na Francusko Kraljevstvo nisu mogli podnijeti da ta ista mjera pogodi njihov Vjeni grad. To se jo nikada nije dogodilo. To se uostalom vie nikada nee dogoditi. Za Boi Rimljani su uplakani kleali od ponoi do zore pred zatvorenim vratima crkava. Za Sv. Tri kralja poeli su opasno rogoboriti. S poetkom korizme izbio je bijes. Voe pobune nisu se predavali, ali ni papa. Kako se pribliavao Veliki tjedan 1155. godine Pierleonijevi, Frangipanijevi, Orsinijevi e tutti quanti shvatili su da nee moi dugo obuzdavati puk od izljeva osvete od kojih su i sami mogli nastradati. Poli su u Vatikan i zatraili oprost od gospodina pape nudei mu da e izruiti Arnolda iz Brescie, iznenada ga optuivi da je zaetnik svih njihovih zala. Hadrijan IV. prihvatio je ispriku, ali je odbio njihovu ponudu. to bi on s tim Arnoldom? Aneoska tvrava nije bila Londonska tvrava. Rimljani nisu shvatili papinu alu ili su je i predobro shvatili. Otjerali su Arnolda u Toskanu, a nakon nekog vremena doli su po njega te ga svezanih ruku i nogu odveli pred prefekta grada koji ga je dao zadaviti bez ikakvog sudskog postupka. Tijelo buntovnika bit e baeno u plamen lomae, a njegov pepeo teatralno prosut u vode Tibra.

Rimljani su mislili da su otklonili zlu kob, ali su zaboravili na njemakog cara. Tijekom ispranjenosti papinske stolice, izmeu smrti Anastazija IV. i izbora Hadrijana 1V., Fridrik Barbarossa krenuo je iz Njemake prema Italiji na elu zastraujue velike vojske. U studenom 1154. doao je do ravnice rijeke Po. Nakon to je proveo zimu pored Piacenze spustio se polako prema Rimu pljakajui usput gradove kroz koje je prolazio. Kad se pribliio Vjenom gradu izaslanstvo rimskog senata zatrailo je da ga primi. Potpuno nesvjesni s kim imaju posla, predstavnici grada zahtijevali su od njega da se vrati. Car im se nasmijao u brk: Ako moete, rekao im je, pokuajte mi oduzeti iz ruke Heraklov buzdovan. Taj ga je dogaaj meutim toliko ozlojedio da je neljubezno doekao papu Hadrijana 1V. koji ga je doao pozdraviti u Sutri. Smijene svae oko protokola samo su pogorale stvari. Fridrik je odbio sveani doek na koji su njegovi prethodnici uvijek pristajali, ali koji je on smatrao poniavajuim za carsku ast. Dva dana nakon susreta u Sutriju Fridrik Barbarossa smjestio se u Vati kanu u palau koju jc Lav III. pripremio za Karla Velikog. Razgovor koji je vodio s Hadrijanom IV. bio je dijalog gluhih, car je oekivao da mu papa iskae poast koju vazal duguje svom gospodaru, a njegov domain uporno se trudio da mu iznese teoriju o dva maa. Papa Hadrijan bio je toliko razjaren da je, kako priaju, oklijevao okruniti Fridrika. Ipak je to uinio 18. lipnja 1155., ali mu je zaboravio dati poljubac mira, to su Nijemci odmah protumaili kao provokaciju.'Sa svoje strane Rimljani, koji su znali za napete odnose pape i cara, iskoristili su situaciju da napadnu Leonov grad gdje je bila careva pratnja. Ona je estoko odgovorila na napad i hrabro se borei satjerala protivnika na desnu obalu Tibra, izmeu Aneoske tvrave i etvrti Trastevere. Barbarossa je odluio prekinuti borbu i naredio povlaenje, ali za njega je to bilo samo odgaanje borbe. Odnosi izmeu pape i cara jo e se vie pogorati. Car je pokazao svoju zlovolju zbog jednog sporazuma zakljuenog u Beneventu 1156., izmeu Hadrijana 1V. i Vilima I. Sicilskog (1154.-1166.). Papa, po miljenju Barba- rosse, nije imao pravo pregovarati s Normanima bez suglasnosti svoga gospodara cara. Hadrijan 1V. poslao mu je kardinala Rolanda Bandinellija iz Siene koji je uivao veliki ugled kao vrstan pravnik. Na carskom saboru, koji je sazvan u listopadu 1157. u Besan~onu, kardinal Bandinelli ivo se suprotstavio carskom savjetniku Raynaudu iz Dassela kojemu je papinski legat predbacio da je neasnim prijevodom izmijenio tekst jednog papinog pisma. On je napisao: odobriti povlastice, savjetnik je preveo podijeliti beneficije. Kako se radilo o carskim pravima, manipulacija je bila iznimno ozbiljna. Sluaj e imati svoj nastavak. Spustivi se u Italiju Barbarossa je u studenom 1158. sazvao sabor u Roncagli. Zatraio je i dobio proglaenje svojih apsolutnih prava. Nadbiskup Milana proglasio je da pravo proizlazi iz careve

DOKAZ SNAGE
Odnosi cara i pape zali su u slijepu ulicu. Hadrijan IV. po prvi put je oklijevao. Treba li ili ne izopiti Barbarossu i tako dati novi dokaz svoje snage? Smrt koja ga je zatekla 1. rujna 1159. u pravi je trenutak uinila kraj njegovom dvoumljenju. est dana nakon Hadrijanove smrti kardinali su izabrali za papu kardinala Rolanda Bandinellija koje je uzeo ime Aleksandar III. (1159.-1181.). Poput Inocenta III. i Lucija II. i on je pripadao Redu regularnih kanonika sv. Ivana na Lateranu. Izbor kardinala koji je na saboru u Besan~onu posramio carskog savjetnika Fridrik Barbarossa doivio je kao osobnu uvredu. Desetak kardinala odanih caru izabralo je Ottaviana

de Monticella kojeg je Barbarossa urno priznao za papu kao Viktora IV. Uskoro se kranski svijet naao podijeljen izmeu Aleksandra i Viktora, Francuska, Engleska, Kastilija, Aragon i Sveta zemlja priznali su papu, a Njemaka protupapu. Sveano izopenje cara 1160. nije nita promijenilo. Francuski kralj Ljudevit VII. pokuat e kasnije osobno intervenirati kod Fridrika u Saint Jean de Losne, ali bez rezultata. Raskol je dijelio Crkvu sve do 1177. Dogaaji su prisilili Aleksandra III. da se skloni u Francusku gdje ga je kralj sveano doekao. Tijekom svoga dugog boravka u kraljevstvu Ljudevita VII. papa je bio vrlo aktivan, odrao je koncil u Toursu koji je ispitao i osudio uenje albigenza, nastojao dati duboki vjerski smisao vitekim redovima, posjeivao je dijeceze i raspitivao se za stanje klera i laikata, davao upute misionarima za evangelizaciju sjeverne Rusije. U Rim se mogao vratiti 1165. Ali ne zadugo. Godine 1166. car je poduzeo svoj etvrti ratni pohod na Italiju204; u Ijeto sljedee godine postao je gospodar Rima, okrunivi svoju pobjedu sramotnim zauzimanjem Vatikana i bazilike sv. Petra koja je bila poprite stranih nereda. Papa je preruen za dlaku umakao u Gaetu, zatim u Benevent. Barbarossa nee dugo uivati u svojoj pobjedi; smrt njegova neobinog savjetnika Raynauda iz Dassela, kojega je na svoju ruku uinio nadbiskupom Kolna, i epidemija malarije koja je desetkovala njegovu vojsku prisilile su ga da se vrati u Njemaku. Mogli bismo pomisliti da su nesree Aleksandru III. donijele prijezir naroda, ili barem ope saaljenje. No dogodilo se upravo suprotno. Ve odavno su se Talijani gnuali Nijemaca i metode Fridrika Barbarosse samo su pogorale stvari. Uvodei u Lombardiji odbojne i omraene podestate, razorivi Milano nakon teke opsade od etiri godine, ponaajui se u bazilici sv. Petra kao u svinjcu, car je preao granicu podnoljivosti. Dostojanstveni otpor pape Aleksandra uinio ga je nacionalnim junakom. Kad su Lombardijci i Pijemonteani, pobunivi se protiv Barbarosse, podigli urvrdu kako bi poduprli svoju vojnu akciju, nazvali su je imenom pape, Aleksandrija (dananje mjesto Alessandria). Car je ovamo doao s vojskom, ali se morao povui. Godine 1176. porazili su ga kod Legnana Milanezi. Cijela Italija ustala je protiv Hohenstaufenovaca.

MIR U ANAGNIJU
to je jo mogao uiniti car? Zatraiti mir. A od koga ako ne od pape? Fridrik se morao pripremiti na veliko ponienje. Preliminarni mirovni ugovor potpisan je u Anagniju 1176. U proljee sljedee godine zapoeli su pregovori u Veneciji i zavrili poetkom ljeta. Dvadesetetvrtog srpnja Fridrik Barbarossa osvanuo je na ulazu katedrale sv. Marka, kleknuo je na koljena pred papom Aleksandrom III. i smjerno zatraio da skine izopenje kojim ga je udario. Papa ga je podigao na noge, milostivo kako naglaava kronika, i dao mu poljubac mira koji mu je uskratio na krunidbi. Odsad e Brbarossa biti vjeran saveznik Apostolskoj Stolici.
204

Fridrik I. Barbarossa vodio je pet ratova u Italiji: prvi: 1154.-1155.; drugi: 1158.-1162.; trei: 1163.-1164.; etvrti: 1166.1168.; peti: 1174.-1176.

Aleksandar III. slavodobitno se vratio u Rim. Sljedeih pet godina svoga dugog pontifikata posvetit e se tome da uvede red u crkvenu upravu, precizirajui poslove rezervirane za papu, utvrujui nova kanonska pravila, utvrujui razne postupke, meu ostalim i onaj za kanonizaciju205. Posljednji veliki in njegova ponitifikata bio je saziv 11. opeg koncila, treeg koji se odrao u Lateranu, 1179., koji je osudio valdenku i albiansku herezu i koji je donio odluku da izbor pape iskljuivo pripada kardinalima bez ikakva mijeanja sa strane, te da se on mora obaviti veinom od dvije treine, a ta je odredba i danas na snazi. Dugi pontifikat Aleksandra III., jedan od najduih u povijesti Crkve, okonan je 30. kolovoza 1181. Bio je pun nemira, ali nakon smrti papa je ostavio Crkvu u kojoj je vladao mir i kojoj je osigurao duhovnu slobodu kojoj je oduvijek teila.

15. NA VRHUNCU (1181.-1216.)


Od 1181. do 1198., tj. od smrti Aleksandra III. do dolaska na prijestolje Inocenta III., pet papa izmijenilo se na stolici sv. Petra, Lucije III. (1181. 1185.), Urban III
205

Papa Aleksandar III. kanonizirao je 1173. sv. Thomasa Becketa (1117.-1170.), kojega je tri godine ranije dao ubiti engleski kralj Henrik II., i 1174. sv. Bernarda iz Clairvauxa.

(1185.-1187.), Grgur VIII. (od 21. listopada do 17. pro- sinca 1187.), Klement III. (1187.-1191.), Celestin IIL (1191.-1198.).

OSVAJANJE JERUZALEMA
Dogaaji koji su obiljeili tih sedamnaest godina bili su nepoznati Rimu: 1187. Jusuf Salah al Din (Saladin) (1138.-1193.) osvaja Jeruzalem; od 1189. do 1192. traje Trea kriarska vojna, koju je obiljeila smrt Fridrika I. Barbarosse koji se utopio u rijeci Selef 10. lipnja 1190.; godine 1191. Rikard I. Lavljeg Srca, engleski kralj (1189.1199.) i Filip II. August, francuski kralj (1180.-1223.) zauzimaju Hakkon (Saint Jean d'Acre); cijelo to vrijeme vojvoda Saske i Bavarske Henrik zvani Lav (1195.) vodi rat protiv Barbarosse, zatim protiv njegova sina i nasljednika Henrika VI. Okrutnog (1190.-1197.) i protiv Normana koji su upadali na Sredozemlje. Pontifikati papa iz tog razdoblja nisu donijeli nikakve znaajne dogaaje; Lucije III. i Urban III. proveli su jedan dio svoga pontifikata u Veroni, cistercit Grgur VIII. upravljao je Crkvom tek dva mjeseca, HIement III. usredotoio je sve svoje napore na pripreme za Treu kriarsku vojnu, Celestin III., koji je 1191. okrunio Henrika VI., imao je osamdeset pet godina kad je izabran za papu, a ipak je upravljao Crkvom gotovo sedam godina. Toga boleljivog starca naslijedit e mladi tridesetsedmogodinji papa Inocent III. (1198.1216.), iji e pontifikat biti jedan od najplodnijih u cijeloj povijesti papinstva. Izabran za papu 8. sijenja 1198., istog dana kad je umro devedestgodinji Celestin III., kardinal Lotar, grof Segni, bio je unato svojoj mladosti jedna od najmarkantnijih linosti u Kardinalskom zboru. Rodio se u Anagniju 1161. u obitelji koja je imala velik utjecaj u cijeloj pokrajini Sabina i jo dalje u Kampaniji, a kao mladi poslan je u Pariz na studij slobodnih umijea i teologije, zatim u Veronu gdje je studirao pravo. Obdaren izvanrednom inteligencijom i udesnim pamenjem, taj strasni student koji je uio kao od ale stekao je iroku naobrazbu o kojoj svjedoe djela i spisi koje je napisao u dobi dok su drugi jo bili golobradi studenti, meu ostalim De miseria humanae conditionis o bijedi ljudskog ivota, djelo koje je doivjelo veliki uspjeh, i De sacro altaris mysterio o svetoj oltarskoj tajni, koje povezuje najviu duhovnost s egzaktnom teolokom znanou. Sve je u njegovoj osobi bilo proturjeno. Taj teoretiar bio je pragmatiar, a taj pragmatiar bio je mistik. Freska koju je u crkvi Sacro Speco206 u Subiacu u 13. st. naslikao jedan redovnik, u znak priznanja tome papi za zasluge koje je dao Redu sv. Benedikta, otkriva vrlo mladu osobu mrava lica, mistika, ali mistika vrsta pogleda. Postavi kardinalom milou svoga roaka, pape Klementa III., grof Segni istaknuo se velikom gorljivou u provedbi grgurovske reforme i krutou svog karaktera. Autoritativan, energian, krut, nije podnoio da mu se proturijei, a jo manje da se o njegovim odlukama raspravlja. Razumljivo je stoga to takva linost nije ostavljala svoje suvremenike ravnodunima, ili su ga dizali do neba ili mrzili. Ili jedno ili drugo. Istinu govorei Crkvi je trebao papa takvog kova. Kardinali su na to mislili kad su kardinala Lotara Segnija izabrali za papu kao Inocenta III., ali njihov izbor nije bio odmah pravilno shvaen: Jedan njemaki pjesnik saeo je osjeaje krana u molitvi koju je stavio u usta jednog pustinjaka: Zazvao je Boga: Neka doe kraljevstvo tvoje!
206

1 Sacro Speco, ili sveta pilja, mjestoje u planini nedaleko Subiaca gdje je sv. Benedikt vodio pustinjaki ivot prije nego to je okupio uenike koje je svetost privukla u prvi samostan koji je osnovao na obali rijeke Aniene ispod jezera (sub lacum = Subiaco, tj. ispod jezera), koje je stvorilo prepreku koju je utvrdio Neron i koju je sruio potres u srednjem vijeku.

Avaj! Papa je previe mlad; Zaboga, pomozi kranima207. Krani e brzo postati svjesni milosti koju im je Bog udijelio u osobi takvog pape. im je stupio na prijestolje, 22. veljae 1198., Inocent III. postavio je sebi dva velika cilja: reformu Crkve i ponovno osvajanje svetih mjesta. Imao je jo jedan, trei cilj, ali o njemu nije govorio, a taj je bio uspostavljanje svjetovne vlasti pape. Za svoga boravka u Parizu proitao je mnogo puta djelo sv. Bernarda De consideratione i nauio napamet itave stranice usvojivi njegovu teoriju o dvama maevima. Smatrao je da papinstvo mora u duhovnom cilju igrati aktivnu ulogu u svjetskoj politici. Vladari su svojim pogrekama, svojim nedostacima, svojim manama i svojim zloinima pokazali takoer da trebaju biti pod duhovnom paskom rimskog pape koji je iznad svih. Bila je to feudalna koncepcija, u duhu svetog opata iz Clairvauxa. Koncepcija koju jedan moderan duh teko shvaa, ali koju je trebalo prilagoditi svom vremenu. Inocent III. nije imao nikakvih pretenzija na svjetsko carstvo, kako su ga optuili mnogi povjesniari, njegova jedina briga bila je obnova kranskog svijeta postizanjem mira meu vladarima i narodima, njihovim udruivanjem da bi se postiglo jedinstvo. Da to postigne trebalo je sve usredotoiti na Apostolsku Stolicu. Svi njegovi napori ili su prema tom cilju. Kad je 1203. doao u sukob s francuskim kraljem Filipom Augustom zbog konfiskacije dobara Ivana Bez Zemlje (1199.-1216.) koju je kralj proglasio, Inocent III. ovako e objasniti etiki karakter, ratione peccati, papinske intervencije: bdjeti nad mirom meu narodima kako bi ih se potedjelo fizikih i moralnih muka neodvojivih od ratnih sukoba i, po potrebi, intervenirati protiv onih koji ga kre. Izloiti nevino stanovnitvo strahotama rata znailo je, napisao je papa, zasluiti vjeno prokletstvo i udaljiti se od spasenja. Tu Inocentovu koncepciju uloge papinstva suvremenici su smatrali koncepcijom svjetskog andara. U stvari, kad se uzmu u obzir bitno duhovne kon- cepcije pape, nema sumnje da je on svoju misiju kod vladara vidio kao misiju voditelja savjesti.

VALDEZI I ALBIGENZI
Kao branitelj vjere Inocent III. ustao je na samom poetku svoga pontifikata protiv hereze. Ili radije protiv hereza. Na kraju 12. st. zabluda je vladala posvuda, pogodovao joj je i pad morala, odakle reakcija u prilog evaneoskog siromatva i uzdrljivosti, i nevoljnost biskupa da priznaju opi pokret koji je tjerao zajednice da se oslobode tutorstva politike vlasti, odakle je proi- zaao pravi antiklerikalizam. Dvije hereze koje su osobito privukle pozornost Inocenta III. bile su hereze valdeza i albigenza. Valdeki pokret rodio se u Lyonu oko 1170. na poticaj jednog stanovnika toga grada, Petra Valdesa (1140.-1217.). U jednoj krizi misticizma Valdes je razdijelio siromanima svoje prilino veliko bogatstvo i poeo propovijedati apsolutno siromatvo, okupljajui oko sebe pristae obaju spolova koje su uskoro prozvali valdezima, Valdesii, po njihovom voi. Zadravi od Evanelja samo Govor na gori, koji su trebali prevesti na provansalski, borei se protiv bogatstva i raskoi nekih visokih crkvenih dostojanstvenika, oni su najprije osporavali svaku hijerarhiju, zatim nijekali temeljna naela katolike vjere. Vrlo brzo pokret se s vjerskog plana preselio na politiki poprimivi revolucionarni smjer. To mu je bez sumnje i donijelo uspjeh. On e se rairiti po cijeloj istonoj Francuskoj, osobito u Burgundiji, Njemakoj i ekoj. I danas jo uvijek ima oko 20.000 tisua valdeza u Francuskoj i Italiji.
207

John A. Watt, L'apogee de la chretiente au Moyen Age: Innocent 111, u: Histoire des Papes et du 1/atican, Pariz, 1964., str. 67.

Valdeki pokret imao je ishodite u kranstvu, to se ne bi moglo rei za ono to se pomalo pogreno naziva albigekim krivovjerjem. Ovdje zapravo nije rije o herezi nego o jednoj drukijoj vrsti vjere. ini se da albigizam ili katarstvo proizlazi iz manihejstva preko bugarskog bogumilstva. Katari su preuzeli iranski dualizam, koji suprotstavlja dobrog Boga, tvorca duhovnog svijeta, zlom Bogu, tvorcu materijalnog svijeta, nebesko kraljev- stvo materijalnom svijetu, nematerijalnu duu grenom tijelu. Etike posIjedice takve doktrine bile su strane. Samoubojstvo se preporuivalo, ak nametalo, apsolutno djevianstvo bilo je normom kako ovjek ne bi doao u opasnost da tvori grena tijela, tj. da raa djecu. Samo su savreni bili u stanju potivati ta pravila, ali njihov nain ivota im ih je nametao, privlaei sljedbi priproste ljude koji su se skanjivali nad katolikim klerom koji nije pokazivao svetost. Zadravanje dijela obreda, svetih knjiga, crkvenog kalendara stvaralo je privid vjere. Ono to meutim nije moglo stvoriti privid bilo je uenje koje je sljedba irila: negiranje Utjelovljenja i Uskrsnua Kristova, uskrsnua mrtvih, istilita, euharistijske rtve, sakramenata. Katoliki nauk bio je tako lien svog sadraja. Unato primjeru savrenih i pozivima na savrenstvo koje je podrazumijevalo odbacivanje seksualnosti, moral je zapravo bio vrlo rastezljiv, mukarac i ena mogli su grijeiti pod uvjetom da namjeravaju jednog dana primiti duhovno krtenje, consolamentum, proistiti duu, odrijeiti je od svin grijeha i dati joj snagu da vodi novi savren ivot. Misli se na Lutherov Pecca fortiter, sed crede fortius. Tomu pridodajmo sociologiju opasnu za svjetovni poredak, na primjer negiranje prava vlasnitva. Poput valdeza i albigenzi su zapravo bili revolucionari, i zato e se politika vlast morati pokazati nemilosrdnom i ak okrutnom u svojoj borbi protiv sljedbe. irenje albigenstva moglo bi se, ako izuzmemo proporcije, usporediti sa irenjem islama. Sigurno je da je napredovanje sljedbe na jugu Francuske bilo munjevito. Crkva se najprije pokuala boriti protiv nje i protiv valdekog pokreta uobiajenim disciplinskim kaznama; regionalni koncil odran u Al- biju 1176. i Trei lateranski koncil, ukupno jedanaesti opi, 1179., formalno su osudili obje sljedbe. No uzalud! Inocent III. odluio se na akciju, ali sluei se duhovnim sredstvima. Zatraio je od cistercitskog reda da organizira misiju u katarskoj zemlji, da propovijeda jasan crkveni nauk i da uvje- ravanjem pokua privesti zabludjele due na ispravan put Evanelja. On e morati poduzeti sline mjere da privede Crkvi i valdeze. Istinu govorei cisterciti su bili slabo pripremljeni za tu zadau, izravni apostolat bio je nespojiv s monakim nainom ivota: nije uputno za monahe da izlaze van, to nikako nije korisno za njihove duu, napisao je sv. Benedikt208. Bio je to neuspjeh.

SV. DOMINIK
Jedna sretna okolnost izmijenit e tijek dogaaja. Godine 1024. papa Inocent III. primio je, po povratku iz Danske gdje je bio u misiji, dva panjolska sveenika, starog Diega, biskupa Osme, i jednog mladog kanonika iz iste biskupije, Dominika de Guzman iz Caleruege (1170.-1221.). Biskup je traio od pape da ga oslobodi upravljanja biskupijom kako bi mogao otputovati s Dominikom u bazen Volge i tamo evangelizirati Kumane koji su jo uvijek bili pogani. Zato ii tako daleko kad na granici panjolske krani postaju katari, unosei razdor meu katoliko stanovnitvo?, pitao je Inocent III. svoje sugovornike i zaduio ih da se sporazume s cistercitima u vezi s organizacijom ponovnog duhovnog osvajanja pokrajine Languedoc. Diego e upravljati misijom sve do 1207., kad e se vratiti u panjolsku
208

Pravilo sv. Benedikta, pogl. LXVI.

gdje e ubrzo umrijeti; nakon njega Dominik e preuzeti stvari u svoje ruke. Dominik je odmah shvatio da su potrebna dva uvjeta za uspjeh misije koju mu je povjerio Inocent III.: neprestano propovijedati, ali tako da se primjerom vlastitog asketskog ivota i izvornog siromatva prui uzor, dati propovijedi teoloku osnovu koju mogu osigurati samo duboke studije. To e preporuiti propovjednicima koje e povesti sa sobom i kojima e kasnije nametnuti Pravilo sv. Augustina, uinivi od njih i s njima jedan od prvih prosjakih redova. Uvjeravati da je Dominikov apostolat doivio veliki uspjeh bilo bi netono, ali njegova prava zasluga bila je ta da je postigao kvalitetna obraenja koja e mu omoguiti da u Prouilleu i Toulouseu osnuje kue, neku vrstu samostana; u jedne e okupljati ene, a u druge mukarce koje su katari smatrali savrenima , i koje je priveo ili doveo katolikoj vjeri. Te e kue postati utvrda militantnog katoliansrva i kasnije e igrati veliku ulogu u smirivanju duhova. Jedan vrlo ozbiljan dogaaj uskoro e ugroziti djelovanje sv. Dominika. Budui da je grof od Toulousea Rajmund VI. (1194.-1222.) podravao albigenze, Inocent III. odluio je poslati mu legata u osobi cistercitskog monaha Petra de Castelnaua. Papina je legata meutim ubio grofov konjuar, to je samo dolilo ulje na vatru. Taj dogaaj dovest e do kriarskog pohoda protiv albigenza i 1231. do uspostave Inkvizcije. Inocent III. nije mogao prijei preko provokacije kao to je bilo ubojstvo Petra de Castelnaua. Obratio se za pomo francuskom kralju Filipu Augustu, ali je kralj koji je vodio rat s Ivanom Bez Zemlje odbio mijeati se. To odbijanje imat e velikih posljedica, jer je kriarski pohod koji je Simon od Montforta (1150.-1218.) poveo na heretike bio straan. Pet godina pokrajinu Languedoc nemilosrdno su i jezovito pustoili sjevernjaci koji nisu poznavali ni obiaje ni jezik stanovnitva kojemu su nanosili zlo. Ono to se pomalo pogreno zove kriarskim pohodom bio je zapravo rat s politikim ciljevima koji nije isk- ljuivao ni ekonomske interese. Kad se Filip August odluio umijeati, uinio je to zato da ubere plodove ratnih operacija Simona od Montforta, a pokra- jina Languedoc prela je pod izravnu vlast francuske krune. U toj stvari Filip August posluio se vjerskim izgovorom za politike ciljeve koji su bili strani pogledima Inocenta III., a kojemu povjesniari pripisuju odgovornost koja s njim nema veze. Borba protiv hereza koju je zapodjenuo Inocent III. samo je jedan vid njegova pastoralnog djelovanja. Tijekom cijeloga svog pontifikata on je nastojao donositi i zakone, a to e njegovo golemo djelo 1215. porvrditi ervrti lateranski koncil, dvanaesti opi, koji je on sazvao. Njegovi dekreti, njegove upute, pisma biskupima u kojima obrauje razliite teme: na primjer upotreba rijei transupstancijacija , obveza barem jedne ispovijedi godinje, uskrsna priest, pravila koja treba potivati da bi se osigurala tajna sakramenta pokore, zabrana tajnog sklapanja braka, ogranienje krvnog srodstva, disci- plina sakramenta krtenja, oprez u prevoenju Biblije na ivue jezike, uenje vjeronauka, obrazovanje klera, postupak izbora i imenovanja biskupa, pravila kojih se moraju pridravati biskupi u odnosima s dravnom vlasti, kazne koje treba primijeniti za heretike, i jo mnogo toga, sve do naputaka o tjelesnim vjebama koje su smatrane potrebnim za redovnike, makar to bilo u obliku dnevnog hodanja... Takva udesna aktivnost omoguuje nam pretpostaviti da je papa bio okruen brojnim suradnicima, dakle Rimska kurija bila je, po svemu sudei, organizirana na nain koji Inocentovi prethodnici nisu poznavali.

BRAA PROPOVJEDNICI, MALA BRAA I PROSJAKI REDOVI

Inocent III. smatrao je da reformu Crkve treba zapoeti s reformom svjetovnog klera, ali takav pothvat bio je mogu samo pod uvjetom da je raspolagao redovnikim klerom koji bi doista bio svet i koji bi izvrsno poznavao crkvene, a isto tako i humanistike znanosti. Sve do tada Crkva se oslanjala na redovne sveenike i kanonike, i Inocent III. morat e i dalje iskazivati i jednima i drugima svoje potovanje i povjerenje, no njemu su bili potrebni redovnici novog tipa, oni koji su bili na pola puta izmeu samoe samostana i nemirnog vanjskog svijeta. Upravo za pontifikata Inocenta III. Crkva e doivjeti pojavu prvih prosjakih redova. Borba protiv albigenza navest e Dominika iz Caleruege da osnuje Red brae propovjednika. U isto vrijeme Franjo Asiki (1182.-1226.) okupio je oko sebe uenike koji su dijelili njegov ideal evaneoskog siromatva. Godine 1209. ili 1210. Franjo Asiki stigao je u Rim s jedanaestero svoje brae da izloi papi svoj naum. Kao ovjek reda Inocent III. stekao je lo dojam o tim prosjacima, zvanim poverelli, koje su ondanji ljudi smatrali opasnim revolucionarima i za koje su sumnjali da su zavedeni valdekom herezom. Kau da ih je hladno otpustio i siroti Franjo i njegovi drugovi morali su potraiti utoite u bolnici sv. Antuna. Nakon zrelog razmiljanja 209 i uvjeren da bi za Crkvu bilo korisno da ima takve redovnike papa se predomislio. Naredio je da potrae Franju Asikog i dao mu kanonsko doputenje da moe osnovati Red male brae. Inocent III. morat e odobriti i Red trinitaraca za otkup zarobljenika koji je osnovao Jean de Matha (1160.-1213.) i pokazati zanimanje za sve inicijative, na primjer za Red karmelianki koji je izazvao izvanredan pokret vjerske obnove. Nema toga vjerskog, monakog, kanonikog ili prosjakog reda koji ne moe smatrati Inocenta III. za svoga dobroinitelja.

Inocent III. je zasjevi u stolicu sv. Petra izrazio namjeru da uini sve, da pokua sve kako bi otrgao Sveti grob iz ruku islama. Ako su dostojni toga imena, uvjeravao je, krani bi morali osjetiti sram zbog gubitka svetih mjesta. Piui vladarima jedno pismo za drugim, aljui po cijelom svijetu svoje legate, zaduujui propovjednike da skreu pozornost kranskog svijeta na nunost nove kriarske vojne, etvrte po redu, uspio je dobiti opi pristanak za jedan veliki ofenzivni rat protiv islama. Potkraj 1200. okupila se pod zapovjednitvom markiza Bonifacija od Montferrata (1207.) vojska s vie od deset tisua ljudi. Problem je bio osigurati prijevoz vojske morem koja je 1202. dosegnula broj od 34.000 ljudi. Izgubljeno je mnogo vremena na dogovor oko prijevoza s Mletakom Republikom. Dogovor je na kraju postignut, ali kakav! Stavljajui potpis na sporazum dud Enrico Dandolo (1107.-1205.), stari lukavi lisac, nasamarit e papu kako ga nitko nije u tijeku njegova dugog ivota.

LATINSKO CARSTVO U CARIGRADU


Veneciji se fukalo za sveta mjesta. Jedino to je zanimalo Serenissimu bila je njena slobodna trgovina i irenje utjecaja na Sredozemlju. Ona e skrenuti kriare od njihova cilja. Mleani su najprije uvjerili Bonifacija od Montferrata da svakako treba osigurati siguran prijevoz kriara po Jadranskom moru. U tu svrhu osvojen je 1202. dalmatinski Zadar. To je bio samo poetak. Nezamislivo je, objasnie zatim Dandolovi pomonici markizu, upustiti se u novu pustolovinu u Palestini a da
209

Legenda koju su irili franjevci, a koju u Assisiju potkrepljuje jedna Ereska pripisana Giottu, o snu koji je navodno sanjao Inocent III., koji ga je udom naveo da donese takvu odluku, ne temelji se ni najednom ozbiljnom povijesnom elementu. Mogue je da se papa predomislio nakon zagovora kardinala Jeana de SaintPaul, zatitnika i prijatelja sv. Franje Asikog.

nisu osigurali pomo Bizanta. Poee suptilni pregovori s dvorom u Carigradu. Car Aleksej III. Angel (1195.-1203. j-1210.) ih je odbio, ali je njegov neak i pretendent na prijesto- lje takoer imenom Aleksej, koji e vladati nakon njega svega nekoliko mjeseci, pristao da im pomogne. Venecija je maksimalno iskoristila to okolianje Bizanta i tako preko Carigrada skrenula kriare s njihova puta. To skretanje dovelo je do osvajanja carske prijestolnice 1203. prvi put i 1204. drugi put. U osam stoljea postojanja Carigrad je nagomilao umjetnika djela iz cijelog svijeta. Rim osiromaen svojim propadanjem i barbarskim pljakama nije nudio nita osim ruevina iz antikog doba. Carigrad je sada bio novi Rim. Kriari su ostali zapanjeni tolikim bogatstvom. Nikada nisu vidjeli, ak ni posumnjali da se na jednom mjestu moe nagomilati toliko bogatstva. Gotfrid de Villehardouin, koji je takoer sudjelovao u pohodu, opisuje u svojoj Povyesti osvajanja Carigrada golemo divljenje kriara210. Njihovo divljenje ubrzo je zamijenila pohlepa. Kriari su navalili u najbezoniju i najgnusniju pljaku. Time je kriarski pohod bio zavren. Odsad vladari nisu imali vanijeg posla nego da sebi kroje kraljevstva i kneevine. Grkog cara naslijedio je latinskiu, Baudouin I. Flandrijski (1204.-1205.); Henrik od Montferrata postao je solunski kralj; drugi vladari dobili su ostatke carstva, primjerice kneevinu Aheju ili Atensko vojvodstvo. Odbaeni u Aziju, Bizantinci su objedinili teritorije koje su uspjeli sauvati u obama carstvima, u Niceji i Trapezuntu, sauvavi izlaz na Jadransko more s despotovinom Epir. Mleani su posvuda osnivali podrunice i trgovake ispostave za razvoj svoga trgovakog imperija; oni su bili jedini dobitnici u cijeloj toj poraznoj operaciji. Reakcije Inocenta III. bile su proturjene. Osvajanje Carigrada, pljaka i nasilje koji su ga pratili, sramotni neuspjeh etvrte kriarske vojne zbog ljudi koji su zaboravili na svoju dunost duboko su ga pogodili. To ga je shrvalo. Gotov in imao je meutim jedan element koji papa nije zanemario: Pravednim Bojim sudom, rekao je, kraljevstvo Grka prelazi s oholih na ponizne, s neposlunih na vjerne, s raskolnika na katolike. Ovaj posljednji vid osobito je privukao njegovu pozornost. Vladavina Latina u Bizantskom Carstvu, koja se sastojala od niza neoprostivih psiholokih pogreaka, nee imati drugog rezultata osim to e jo vie produbiti jaz izmeu Istone i Zapadne crkve. To e se ustanoviti nakon to Bizantinci povrate Carigrad 1261. Neuspjeh etvrte kriarske vojne bio je katastrofalan, ali neosporni politiki i diplomatski uspjesi obiljeit e vladavinu Inocenta III. Ve u prvim tjednima svoga pontifikata uveo je red u upravljanju Vjenim gradom, oduzevi gradu povlastice koje su od njega inile dravu u dravi, uinivi od prefekta grada, biveg carskog slubenika, papinskog inovnika. Pobuna talijanskin gradova protiv njemake prisutnosti u Italiji dala mu je priliku da povrati teritorije koje mu je oporuno ostavila grofica Matilda, a koje su Hohenstaufenovci proglasili svojima, i da uspostavi papinsku vlast u gradovima i njihovom zaleu (hinterlandu) koje mu je izmaklo, Ravenni, Spoletu, Anconi. To vraanje teritorija nije bilo samo simbolino. Inocent je uspostavio vrlo centraliziranu upravu davi joj neophodna sredstva provedbe i nadzora. Prije njega vlast Apostolske Stolice na uvenom Patrimoniju sv. Petra bila je prividna. Inocent III. ostavit e svojim nasljednicima strukturiranu dravu koja egrosso modo ostati takvom sve do tree treine 19. stoljea. Vrijednost ovjeka koji obnaa neku dunost ili funkciju ocjenjuje se prema vlasti koju provodi, njegovoj inteligenciji i osjeaju za ljudsko koji pokazuje u provedbi te vlasti. Inocent III. imao je upravo takve osobine. Odmah se nametnuo
210

O svetitima ne treba mi ni govoriti jer ih je bilo u gradu koliko u cijelom svijetu

svojim suvremenicima, u prvom redu vladarima. U trenutku smrti gotovo cijela Europa priznavala je njegovu vlast: kraljevi Engleske, Aragona, Sicilije bili su vazali Papinske Drave; Sveto Rimsko Carstvo njemakog naroda, kraljevstva Francuske, Norveke i Portugala priznavala su papi pravo uvida u odreena podruja; eka, kraljevstva Poljske i Maarske, Latinsko Carstvo u Carigradu i vazalske drave inili su zonu utjecaja; sa Srbijom i Bugarskom postojali su privilegirani odnosi. Ovakva slika mogla bi nas navesti na pomisao kako je Inocent III. traio politiku hegemoniju za Apostolsku Stolicu. Njegovi glavni ciljevi bili su da osigura rimskom papi punu slobodu duhovnog djelovanja i da razni elementi kranskog svijeta ive u miru i slozi kako bi imao slobodne ruke za pokretanje snanog misijskog apostolata u onim dijelovima svijeta koji nisu poznavali Evanelje. Taj veliki papa, s pravom nazvan papom teologom, koji nije oklijevao pisati i nekranskim vladarima, na primjer Mimolinu, kraIju Maroka, mislio je, kako e sam vie puta izjaviti, da evangelizacija poganskog svijeta pretpostavlja sklad kranskog svijeta, svijeta u kojem vladaju ne nasilje i zemaljski apetiti nego potovanje evaneoskih naela i vladavina vrline. Kakvu bi vjerodostojnost imali misionari koji bi pripadali tom izopaenom svijetu? Politiko i diplomatsko djelovanje Inocenta III. ne moe se razumjeti bez svijesti o njegovoj neprestanoj pastoralnoj brizi, a mnogi povjesniari nisu ga razumjeli.

PRIJETNJA SA SICILIJE
Zbog mira u Europi Inocent III. nastojao je sprijeiti ujedinjenje Carstva Hohenstaufenovaca sa Sicilskim Kraljevstvom pod jednim vladarom. Takvo ujedinjenje bilo bi opasno u prvom redu za papinstvo pritijenjeno izmeu dvije poluge njemakog kripca; ono bi samo moglo razviti osjeaje mrnje u talijanskom narodu koji je ve vie od tri stoljea bio rtvom carskih vojnih pohoda; napokon ono bi izazvalo reakcije europskih vladara uznemirenih savezom Nijemaca i Normana. Kako je njemaki car Henrik VI. zvan Okrut- ni oenio 1186. princezu Konstancu, nasljednicu sicilskog kralja Ruera II. (1130.-1154.), postao je vladarom drave koja je ukljuivala Siciliju, Kalabriju, Apuliju i jedan dio Kampanije, a jedan dio tih teritorija bili su papinska lena. Izmeu Hohenstaufenovaca i papa i najjednostavnije stvari postale su silno zamrene. Kad je Henrik VI. u 32. godini iznenada umro, nekoliko mjeseci prije izbora novog pape Inocenta III., vjerojatni nasljednik carske krune bio je etverogodinji djeak, budui Fridrik II., u ije je ime kao namjesnica vladala majka Konstanca, no ne zadugo jer je za samo godinu dana nadivjela svoga mua. Kako Carstvo nije bilo nasljedno, sirotom princu krunu su osporavala jo dva vladara, njegov stric Filip vapski (1198. 1208.), posljednji sin Fridrika Barbarosse, i Oton IV. od Brunswicka (1209. 1218.). Kad je odreen za tutora Fridriku II. papin je poloaj postao teak. Pregovarao je ne kao molitelj ve kao sudac, trudei se da za svog posinka sauva sicilsku krunu, udaljujui je meutim od carskog naslijea, i da zadri privremenu ravnoteu izmeu Filipa i Otona, sve dok ga ubojstvo onog prvog nije prisililo da okruni drugoga u listopadu 1209. Ponovno je izbio sukob, ali je Inocent uspio na neko vrijeme odgoditi strahote rata211. Uinivi to on je u nekoliko navrata, osobito u sporazumima koje je potpisao 1201., 1209., 1210. i 1213., potvrdio dunost careva da tite Rimsku crkvu, jer je
211

Oton N. nee potivati svoje obveze iz ugovora sklopljenog s Inocentom III. Ubrzo nakon svoje krunidbe upao je s vojskom u Papinsku Draw s namjerom da otme sicilsku krunu mladom Fridriku. Papa ga je 1210. izopio, 1211. njemaki knezovi izbornici zbacili su ga s prijestolja, 1214. doivjet e teak poraz od Filipa Augusta u bitci kod Bouvinesa.

ona u izvoru njihove vlasti212. Svoju elju da uspostavi mir u kranskom svijetu Inocent III. pokazivao je do posljednjeg daha. Poetkom ljeta 1216. napustio je Rim i otputovao u Pisu s namjerom da zaustavi rat koji je grad vodio sa stanovnicima Genove i Milana i razbolio se u Perugi. Ovdje je umro 16. srpnja u 55. godini, daleko od Vatikana kojeg se toliko trudio uljepati 213 . Njegova prerana smrt bila je golemi gubitak za Crkvu i za Europu. Nju e iskoristiti njegov posinak Fridrik II. u okolnostima koje e staviti na teku kunju Honorija III. (1216. 1227.), Grgura IX. (1227.-1241.), Celestina 1V. (1241.), Inocenta IV. (1243. 1254.), ali glavnina njegova djela bit e sauvana.

16. KRAJ JEDNOG RAZDOBLJA (1216.-1271.)


Jedno od najbogatijih razdoblja u povijesti umjetnosti i kranske misli protee se od smrti Inocenta III., 1216., do dolaska na prijestolje Aleksandra IV. (1254.1261.), njegova petog nasljednika. Velike katedrale Chartres, Bourges, Laon,
212

Inocent III. osnait e takvu koncepciju papinskih prava zakljuenjem sukoba koji je est godina vodio s Ivanom Bez Zemlje, kojega je bio izopio i na njegovo kraljevstvo bacio interdikt. Engleski kralj se pokorio, priznao papu za gospodara, a Inocent je zauzvrat osudio povelju Magna Chnrta libertatum kojuje kralj morao potpisati pod pritiskom svojih pobunjenih baruna 15. lipnja 1215. 213 Inocent III. poduzeo je velike radove na uljepavanju kripte sv. Petra. Sagradio je drugu stranu papinske palae u Vatikanu i okruio je zidom

Soissons, Strasbourg, Le Mans, Tournai, Audenarde, Saint Denis i mnoge druge sagraene su u to vrijeme koje je obiljeeno ue- njem velikih uitelja kao to su bili sv. Albert Veliki kojega e naslijediti sv. Toma Akvinski. Ali to izvanredno plodno razdoblje na kulturnor planu duboko e potresti politiko djelovanje posinka Inocenta III., cara Fridrika II Hohenstaufenovca.

FRIDRIK II. HOHENSTAUFEN


Sicilije i june Italije. Da bi otklonio opasnost od faktinog ujedinjenja Italije,u kojem sluaju bi Papinska Drava nestala, Inocent III. iznudio je od mladog Fridrika obeanje da e se odrei sicilske krune kad postane carem. Isto obeanje Fridrik e ponoviti i papi Honoriju III. (1216.-1227.) koji ga je okrunio, ali bez namjere da ga odri. Honorije je ve bio u poodmakloj dobi kad je izabran za papu nasljednika Inocenta III. Bio je blage naravi i miroljubiv, nesklon da upotrijebi svoju mo kad se radilo o svjetovnim stvarima. Dugo se prema Fridriku II. Odnosio s evaneoskom strpljivou. A onda je car stao poduzimati korake koje nije mogao trpjeti. Lombardski gradovi poeli su pokazivati elju za nezavisnou pa je Fridrik II. spreinno poslao na njih ete stacionirane na jugu Italije, koje su na svom putu prema sjeveru prolazile Papinskom Dravom ne traei doputenje od pape, ak ga i ne obavijestivi o svom kretanju. Honorije III. zamjerio je to caru i napisao mu pismo u kojem mu je prigovorio zbog takvog ozbiljnog krenja suvereniteta; od cara je dobio drzak odgovor. Papa se pitao ne bi li sad trebao pribjei duhovnom oruju kojim su se vrlo dobro sluili neki njegovi prethodnici, kad ga je smrt oslobodila teke brige donoenja te drastine i mrske mu odluke.

Car je bio gospodar Njemake i cijele sjeverne Italije te nasljedni vladar

Poslije Honorija III. kardinali su za papu izabrali jednog osamdesetgodinjaka za kojega su svi mislili da nee dugo upravljati Crkvom. Grgur IX. (1227.-1241.) pobit e sve prognoze ostavi etrnaest i pol godina na katedri sv. Petra i okonavi ivot u devedesetestoj godini. Novi papa bio je izvanredan pravnik obdaren rijetkom energijom, on e uostalom biti tvorac Inkvizicije. Bio je prijatelj sv. Franje Asikog, iji je bio zatitnik i kojeg je kanonizirao, vrlo sklon mistici, ali je u voenju crkvenih poslova pokazivao rijedak smisao za praktino i lukavost prepredenog odvjetnika. imje postao papa Grgur IX. prisilio je Fridrika II. da ispuni sve svoje obveze, ukljuujui i onu da poe na kriarsku vojnu. Car se pokorio. Ukrcao se na brod za Svetu zemlju, ali se odatle vrlo brzo vratio izgovarajui se na svoje slabo zdravlje, u to nitko nije povjerovao. Papa je brzo reagirao i izopio cara optuivi ga da nije ispunio kriarski zavjet. Fridrik II. se pokorio i zatraio od pape doputenje da ponovno krene za Hakkon, ali umjesto da tamo povede vojnu akciju on se upustio u pregovore s egipatskim sultanom El Kamilom od kojega je dobio obeanje da nee poduzimati nita protiv Jeruzalema, Betlehema i Nazareta. U odsutnosti Fridrika II. papa se pobrinuo da ga priznaju za gospodara Sicilije. To je bilo dovoljno da car po svom povratku zarati na teritoriju Papinske Drave. Otada pa sve do Grgurove smrti odnosi dvaju protivnika imat e dramatian tok obiljeen brojnim sukobima, meu kojima je i onaj kad je car nasred mora zarobio lau s dva kardinala i stotinjak biskupa koji su ili u Rim na koncil. Izopen po drugi put, Fridrik je krenuo na Rim s vrstom namjerom da obrauna s papom. Protunjemako raspoloenje Rimljana sprijeilo ga je da zauzme Vjeni grad. Car se utaborio u Tivoliju, mjestacu nedaleko Rima, kad je Grgur IX. umro 22. kolovoza 1241. Blizina Fridrikove carske vojske nalagala je to urniji izbor novog pape. S tom namjerom guverner Vjenoga grada zatvorio je desetoricu kardinala koji su se

nalazili u Rimu i naredio im da to prije izaberu nasljednika Grgura IX. Ali nije vodio rauna o zdravlju lanova Kardinalskog kolegija. U Rimu je toga ljeta vladala pasja vruina. Nekoliko kardinala se razboljelo i jedan od njih, britanski kardinal Robert Somercote, je umro. Konklave su se zatim oduile sve dok se kardinali nisu jednoduno sloili u tome kakvu politiku voditi prema caru. Ipak, 25. listopada 1241. donijeli su odluku da za papu izaberu kardinala Gotfrida Castiglionija iz Milana, koji je uzeo ime Celestin IV. Bolestan poput veine lanova Kardinalskog kolegija, novi ee papa umrijeti samo sedamnaest dana nakon svog izbora. Smrt Celestina IV. neobino e zakomplicirati srvari. Nakon svretka konklave guverner je oslobodio kardinale koji su se odmah razbjeali koje kuda. Pritisak Fridrika II. na Vjeni grad sprijeit e lanove Kardinalskog kolegija da se ponovno okupe, a dvojica meu njima zavrit e usto kao carevi zarobljenici. Tek na intervenciju francuskog kralja Ljudevita IX. (1226. 1270.) konklave su se okupile u lipnju 1243. nakon stvarnog interregnuma od dvadeset dva mjeseca. Kardinali su se brzo sloili oko novog pape i izabrali vrhovnim prvosveenikom Genoveanina Sinibalda Fieschija koji e upravIjati Crkvom pod imenom Inocent IV. (1243.-1254.).

INOCENT IV.
Ugledan kanonist i izvrstan upravitelj, papa Inocent IV. ostavio je dojam ovjeka rijetke hrabrosti i goleme energije. Po naravi krut, uporan i nepopustljiv, zasluit e nakon smrti ovakav sud jednoga svog suvremenika: Na papinskoj stolici proveo je osam i pol godina. Ili, radije, stajao! Taj borbeni papa, kojemu su neki neopravdano zamjerili da se vie posvetio rjeavanju politikih problema nego onih duhovne naravi, morat e uporno raditi na tome da sebi osigura potrebnu slobodu u upravljanju duama. im je izabran Inocent IV. pokuao se sporazumjeti s Fridrikom II.: ubrzo se meutim uvjerio da je s takvim lukavicem nemogue sklopiti bilo kakav vjerodostojan sporazum. Car je zahtijevao da papa doe k njemu na razgovor u etiri oka, ali se Inocent IV. s razlogom pribojavao zamke. Stoga je u najveoj tajnosti okupio u Civita Vecchiji relativno veliku flotu. U dubokoj noi prerueni je papa stigao na obalu Tirenskog mora. Kad se ukrcao na brod, flota je digla sidro za Genovu. U alosnom stanju Inocent se iskrcao u svom rodnom gradu. Umor i teko psihiko stanje naruili su mu zdravlje pa je bio prisiljen ostati krevetu nekoliko mjeseci, ali im se oporavio krenuo je na put, preao Alpe i poao u Lyon gdje je znao da e mu kralj Ljudevit IX. Sveti jamiti sigurnost. im je stigao u nekadanju galsku prijestolnicu Inocent IV. sazvao je opi koncil, trinaesti u povijesti Crkve, stavivi na dnevni red sveanog orvaranja raspravu o stanju izazvanom protupapinskom politikom Fridrika II., mjere koje treba poduzeti za okonanje raskola s Istonom crkvom, i na koji nain obraniti sveta mjesta i zatititi Europu od nove invazije, invazije Tatara. Vijesti iz Palestine i Istone Europe bile su loe. Tatarske horde iz srednje Azije poele su 1241. prodirati dosta duboko u Istonu Europu, a 1244. Turci Karaosmanlije zauzeli su sveti grad Jeruzalem, koji je otada nepovratno izgubljen za krane. Zbog takvih opasnosti trebalo je ujediniti kransku Europu, dakle privesti pravoslavne vjernike u krilo Crkve, i eliminirati uzronika nemira kakav je bio Fridrik II. Ne ekajui otvaranje koncila Inocent IV. poslao je izaslanstvo tatarskom kanu pozvavi ga na umjerenost te zamolio da primi njegove misionare, na to je barbar

pristao, i jednu misiju k pravoslavnim duhovnim voama. Takoer je razgovarao s kraljem Ljudevitom Svetim o pripremama za novi kriarski pohod koji e francuski kralj poduzeti 1248. Na otvorenju Lyonskog koncila svi su shvatili da je Inocent IV. odluio obraunati s Fridrikom II. Na prvoj sjednici papa je iznio optube protiv cara. Otkrie gnjevnog pape o vezama Fridrika II. sa Saracenima izazvalo je veliko nezadovoljstvo meu sudionicima. Koncilski oci saznali su na primjer da je car regrutirao meu nevjernicima osobnu gardu, ili radije vojsku, oko i dvadeset tisua ljudi koji su sijali strah i trepet u Apuliji, da je u Luceri 214 dopustio gradnju damije, da je u svojoj rezidenciji drao harem Saracenki... Gnusne li rabote! Carev opunomoenik na koncilu Tadej de Suessa bio je vrlo rjeit, ali nije mogao obraniti cara. Na treoj sjednici lyonska je katedrala bila popritem jednog nevjerojatnog dogaaja. Okupljeni u lai, sa svijeom i u ruci, pred papom koji je sjedio na povienoj stolici postavljenoj ispred glavnog oltara, koncilski su oci sluali iz usta Inocenta IV. dugi izvjetaj o zloinima Fridrika II.: hereza, poticanje na herezu, svetogre, preljub, nasilje nad lanovima Kardinalskog kolegija i nad biskupima i klericima, neprestano krenje ljudskih prava, razna sramotna djela itd. Kad je zavrio s itanjem Fridrikovih zlodjela Inocent IV. proglasio je svrgnutim onoga koga su neki koncilski oci nazvali Antikristom: Nakon to smo se dugo savjetovali sa svojom biskupskom braom, uz odobrenje svetog koncila, Mi, nasljednik Petrov, proglaavamo goreimenovanog vladara Fridrika odbaenim od Boga svemogueg. Kao takvog, proglaavamo ga lienim svih njegovih asti i dostojanstava. I proglaavamo ga svrgnutim. Oci pogasie svijee, dok je Tadej de Suessa brzim koracima naputao katedralu prijetei prisutnima gnjevom svoga gospodara. Fridrik II. s bijesom je primio vijest o svom svrgnuu. I kako je bijes lo savjetnik poeo je slati vladarima raznih europskih drava bezumna pisma u kojima najavljuje rat Crkvi. On nije bio ovjek koji e se samo tako predati. Odmah je poduzeo vojne akcije koje mu nisu donijele koristi, toliko je bilo veliko potovanje naroda prema sveanim odlukama crkvenog uiteljsrva. Pohod na Parmu zavrio je katastrofalno, njegova je vojska potpuno poraena, a njegov sin i miljenik Enzio zarobljen. Odsad se Fridriku nazirao kraj. Naputen od svojih baruna, osuen od sebi ravnih i javnog mnijenja, Fridrik II. Hohenstaufenovac umro je u prosincu 1250. Inocent IV. odluio se nakon smrti svoga protivnika vratiti u Italiju. Nakon boravka u opatiji Cluny neko je vrijeme proveo u Perugi, zatim se vratio u Rim koji je napustio prije devet godina. No ovdje nee dugo ostati. Upravo je razmiljao na koji bi nain mogao okonati raskol s Bizantskom crkvom kad je pozakonjeni sin Fridrika II., Manfred, namjesnik Sicilskog Kraljevsrva, krenuo prema Papinskoj Dravi sa saracenskom vojskom koju je njegov otac okupio u Luceri. Papa je poao na jug da organizira otpor kad ga je smrt iznenadila u Napulju 7. prosinca 1254. Pontifikat Aleksandra IV. (1254.-1261.) bit e vrlo nemiran zbog Man- fredovih osvajanja. Nasljednik Inocenta IV. nije imao istu energiju. On je trpio i nije uinkovito odgovarao. Stvari e se promijeniti kad na papinsku stolicu 29. kolovoza
214

Lucera u Capitanati, 18 km zapadno od Foggie, juno od planinskog masiva Gargano. Fridrik II. posjedovao je ovdje vilu u kojoj je redovito odsjedao. Moeja e biti unitena po nalogu Karla II. Anuvinca (j-1309.) koji je zaduio Pierrea d'Agincourta da na njenom mjestu sagradi katedralu u anuvinskom stilu koja i danas postoji

1261. doe sin obuara iz Troyesa, Jacques Pantaleon, koji je uzeo ime Urban IV. (1261.-1264.). Novi papa, iju e duhovnu snagu hvaliti jedan ambasador iz Siene, bio je diplomat premazan svim mastima. Jo i prije svog izbora iznio je prijedlog, to je moda bio razlog zbog kojeg je izabran, da se dinastija Hohenstaufen na Siciliji zamijeni nekom drugom. Nije li papa, barem teorijski, bio gospodar Sicilije, dakle vlasnik prava na krunu? im je postao papa Urban IV. poeo je pregovarati s francuskim kraljem Ljudevitom IX. Svetim. Sporazum je postignut 1264. samo nekoliko mjeseci prije nego to e papa umrijeti. Papa je nudio krunu Sicilije kraljevu bratu, princu Karlu Anuvinskom, koji se obvezao da e osvojiti svoje krajevstvo i da e ga dati kao leno Rimskoj crkvi. Tek pod pontifikatom Urbanova nasljednika grof od Anjoua zauzet e svoje kraljevstvo. Novi papa Klement IV. (1265.-1268.), bio je prirodni grofov saveznik; roen u SaintGillesu na Rhoni, u Provansi, Guy Foulques bio je zapravo tajnik Ljudevita Svetog, a crkvenog se zvanja prihvatio nakon smrti svoje ene i za Urbana IV. obavljao je osjetljive diplomatske misije. Nastavljajui politiku svoga prethodnika svom je snagom podupirao elimi- naciju utjecaja Hohenstaufenovaca. To nije ilo glatko. Kao sicilski kralj pod imenom Karlo I. grof od Anjoua morao je zapodjenuti nemilosrdnu borbu protiv njemake dinastije. Pobijedio je Manfreda 1266. u bitci kod Beneventa u kojoj je njegov protivnik izgubio ivot. Ali rat nije bio dobiven. Mladi princ Konradin Hohenstaufen, sin cara Konrada IV. (1250.1254.) i Manfredov polubrat, doao je iz vapske u Italiju da preuzme nasljedstvo svoga strica. Loe mu se pisalo. Poraen i zarobljen 1268. u bitci kod Tagliacozza, nesretni je mladi, koji je imao samo esnaest godina, odveden u napuljski dvorac Castel dell'Ovo gdje mu je odrubljena glava. Dinastija Hohenstaufen bila je iva. Konradinovo pogubljenje oznaava kraj jednog razdoblja, kraj sna o univerzalnoj vlasti kojim su se njemaki carevi tako dugo hranili. Papinstvo se oslobodilo njemake prijetnje, ali e dobiti novog gospodara u osobi onoga koga su dva francuska pape, Urban IV. i Klement IV., uinili kraljem: u osobi Karla Anuvinskog.

17. PAPINSTVO U FRANCUSKOM RVNJU (1271-1377)


Klement IV. umrijet e ubrzo nakon Konradinova pogubljenja. Njegova smrt ostavit e slobodan prostor za djelovanje Karlu I., tim prije to je Kardinalski kolegij, podijeljen na dvije stranke, jednu talijansku i drugu francuskoanuvinsku, bio nesposoban okupiti dvotreinsku veinu potreb- nu da se izabere papa. Ispranjenost papinske stolice produit e se na tri godine. Kralj Sicilije iskoristio je okolnosti da bi nametnuo svoju vlast u Vjenom gradu i Papinskoj Dravi.

KARLO I. ANUVINSKI
Karlo I. bio je posve drukiji od svog brata kralja Ljudevita IX. Svetog. Nije imao njegove vrline, ali ga je vodilo neizmjerno astohleplje. Nazuvi izmu njemakih careva sanjao je o vlastitom carstvu koje se, po njegovoj zamisli, protezalo od Alpa do Jeruzalema. Neko je vrijeme ak gajio nadu da e utvrditi svoju prijestolnicu u Bizantu. Njegovo ponaanje u Papinskoj Dravi otkrit e njegovu pravu prirodu, prirodu bezobzirnog i ambicioznog ovjeka. U takvim okolnostima njemu je pogodovala duga ispranjenost Svete Stolice. No ipak je trebalo izabrati papu. Prvog rujna 1271. kardinali su izabrali Tebalda Viscontija koji e biti bl. Grgur X. (1271.-1276.). Za njim su se brzo izredali savojski dominikanac, bl. Petar de Tarentaise, koji je upravljao Crkvom pod imenom Inocent V. samo pet mjeseci u prvoj polovici 1276.; zatim Genoveanin Ottobono Fieschi kao Hadrijan V., koji je umro pet tjedana nakon svog izbora; Portugalac Pietro Juliani, kao Ivan XXI., iji je obeavajui pontifikat zapoeo u rujnu iste godine i okrutno prekinut u svibnju 1277. jednom glupom nezgodom, naime pao mu je strop na glavu; Rimljanin Giovanni Orsini, kao Nikola III., izabran je u prosincu 1277. i upravljao Crkvom samo trideset mjeseci. etiri pape u etiri i pol godine! Jedini znaajan dogaaj iz tog razdoblja bilo je sazivanje XIV. opeg crkvenog koncila u Lyonu 1274. posveenog donoenju mjera za okonanje raskola s Carigradskom crkvom, a bio je obiljeen smru sv. Bonaventure (1221.1274.) koji je predsjedao koncilom kao kardinal legat. Sv. Toma Akvinski (1225.-1274.), na ije je sudjelovanje osobito raunao Grgur X., umro je nekoliko mjeseci prije poetka koncila na putu prema Lyonu. Dvadesettreeg veljae 1281. Kardinalski kolegij izabrao je za papu francuskog franjevca Simona de Brion, koji je bio ministar pravosua Ljudevita IX. Svetog. On je uzeo ime Martin IV. (1281.-1285.). Karlo I. upotrijebio je sav svoj utjecaj da ishodi od kardinala izbor toga nekadanjeg suradnika svoga oca, ne oklijevajui se ak posluiti svojim pravom uvara konklave da obilno namiri svoje prijatelje, a uskrati hranu neprijateljima!215 Martin IV. bio je sklon namjerama Karla I. kad je izbio ustanak na Siciliji, tzv. Sicilske veer- nje, odmah nakon Uskrsa 1282., i svi planovi sicilskog kralja pali su u vodu. Opi pokolj Francuza koji su poinili Sicilijanci na nagovor napuljskog kralja Petra III. Aragonskog (1276.-1285.) dovest e do raspada kraljevstva; odsad e postojati dvije Sicilije, otona pod vlau Aragonca koji je uzeo ime Petar I. i kraljevstvo na poluotoku pod vlau Anuvinca. Dvije Sicilije, dakle dvije prijestolnice, Palermo i Napulj. Aragonski ustanak spasio je dakako Papinsku Dravu, ali okolnosti u kojima je bio pripremljen i izveden i gnusni zloini koji su ga uprljali morali su izazvati prijekor Apostolske Stolice ija je vlast gospodara pritom bila izvrgnuta ruglu. Izvlaei korist iz te situacije Martin IV. dao je sicilsku krunu Karlu Valois, treem sinu francuskog kralja Filipa III. Odvanog (1270-1285.). To je bilo mudro rjeenje, ali francuski kralj nije uspio u svom vojnom pohodu protiv aragonskog kralja. Poetkom 14. st. papa e
215

Bernard Guillemain, La Papaute sous Pinfluence fianiaise, u: Hutoire des Papes et du Vatican, str. 85.

priznati vlast mlae grane Aragonske kue na Siciliji i vlast starije grane na Sardiniji i Korzici. Martin IV. nije doivio te dogaaje. Umro je 28. oujka 1285. i nakon njega tri su se pape brzo izmijenili na stolici sv. Petra: Honorije IV. (1285. 1287.), Nikola IV. (1288.-1292.) i sv. Celestin V., koji je, nakon to je izabran u srpnju 1294., na kraju konklave koja je trajala dvadeset sedam mjeseci, abdicirao 13. prosinca216. Jedanaest dana poslije njegove abdikacije kardinali su izabrali za papu papinskog diplomata Benedetta Caetanija, koji je bio predstavnik pape Klementa IV. u Parizu potkraj vladavine Ljudevita IX. Svetoga i kardinal legat u Francuskoj poetkom vladavine Filipa IV. Lijepog. Uzeo je ime Bonifacije VIII. (1294.1303.)

BONIFACIJE VIII. I FILIP IV. LIJEPI


Novi papa bio je aristokrat koji je jako drao do etikete i do svog poloaja. Njegov ulazak u Rim, 23. sijenja 1295., na bijelom konju iji povodac je drao napuljski kralj Karlo II. (1285.-1305.), a pred njima je iao poklisar nosei dva maa kao simbol dvostruke duhovne i svjetovne vlasti, daje nam sliku o vanosti koju je taj papa pridavao svom poloaju. Bonifacije VIII., koji se sredinom 13. st. kolovao u izvanrednoj pravnikoj koli na Parikom sveuilitu, bio je vrstan dijalektiar od kojega su njegovi protivnici zazirali, tim prije to nije podnosio da mu se proturijei. Ohol, osoran, ak prezriv, nesposoban da dugo zadri suradnike koje je vrlo brzo proglaavao nespo- sobnima i nekorisnima, bio je zapravo osamljen ovjek, bez prijatelja, koji je odluke donosio u tiini svoga kabineta, ne savjetujui se ni sa kim, a nametao ih je autoritativno, ponekad i brutalno, i nije doputao da ih itko dovodi u pitanje. Zablude njegove vladavine roene su iz te njegove ohole uvjerenosti, koju su nakon njega pokazali mnogi dravnici, da je uvijek u pravu, sam protiv svih. No bio je pastir vrlo privren svojim vjerskim dunostima. Jedini ovjek koji je ikad izazvao naklonost Bonifacija VIII. bit e poslije njegov najljui neprijatelj. Tijekom svoga boravka u Parizu 1290. kardinal Caetani bio je oaran linou Filipa IV. Lijepog (1285.-1314.). Popevi se na prijestolje u dobi od esnaest godina mladi je kralj, unuk Ljudevita IX. Svetog, imao onu rijetku osobinu koju je bivi zakonoznanac osobito cijenio: osjeaj za dravu. Kardinal, budui papa, imao je osjeaj za Crkvu. Pokazat e ga u okolnostima u kojima e se sukobiti s idejama francuskog kralja. Prva zadjevica izmeu pape i kralja izbila je na poetku njegova pontifikata, a izazvao ju je problem novca. Filip IV. Lijepi uveo je u svojoj dravi administraciju kakvu Francuska nikad prije nije imala, a ona je bila skupa. Ratovi koje je kralj vodio protiv svojih susjeda na sjeveru i jugu i koje je Bonifacije s pravom nazvao bratoubilakima ispraznili su dravnu blagajnu. Trebao mu je novac. Da bi rijeio tako teku financijsku situaciju francuski kralj upotrijebit e sva sredstva: ogulit e bankare, idove, lihvare i templare, kovati lani novac, udariti prevelikim porezima seljake, graane, plemie i osobito klerike koji se nisu znali braniti217. Osobito kler... Kad je 1294., dok Bonifacije VIII. jo nije bio papa, kralj zatraio od Francuske crkve izvanredni porez da napuni blagajnu, biskupi su mu velikom veinom odobrili
216 217

Umro je 19. svibnja 1296., a 5. svibnja 1313. kanonizirao ga je Klement V. Dom Charles Poulet, Initiation d Phistoire ecclesiastique, sv. I., str. 169

dvostruku desetinu u tijeku dvije godine. alosna odluka koja e biti suprotna dekretima IV. lateranskog koncila iz 1215., mislili su biskupi koji nisu pristajali na to; jedino je papa, podsjetili su, imao pravo odobriti uvoenje poreza na kler. U ovom sluaju porez je bio neprihvatljiv jer se prikupljao za potrebe rata, a skupljanje je osim toga bilo povjereno ne crkvenim skupIjaima poreza nego laicima koji su bili plaeni po postotku od utjerane svote, dakle bili su pohlepni i potkupljivi. Biskupi koji su se tome protivili pozvae u pomo papu. Odgovor Bonifacija VIII. brzo je stigao. Bulom Clericis laicos zaprijetio je izopenjem sebi rezerviranim protiv vladara koji zatrae i prelata koji odobre dodatne poreze bilo kakve naravi bez izriitog odobrenja Apostolske Stolice.Bula je imala ope znaenje, ali kranski je svijet savreno dobro razumio da se odnosi samo na Francusku. Filip IV. Lijepi odgovorio je uvoenjem kontrole novanica koja je pogodila samo Papinsku Dravu. Kanonizacija Ljudevita IX. Svetog 1297. i proglaenje prve Svete godine 1300. dovele su do zatopljenja odnosa izmeu kraljevskog Louvrea i papinskog Laterana, ali novi incident potpalit e vatru. U nadi da e izgladiti stvari s Filipom IV. Lijepim Bonifacije VIII. poslao je u Francusku izaslanika sa zadaom da postigne nagodbu o osloboenju klera od plaanja nekih poreza. Bio je to Bernard Saisset (1314.) kojega je papa posjeo u biskupsku stolicu u Pamiersu koju je osnovao 16. rujna 1295. Pod izgovorom da je imenovanje bilo jednostrano kralj je uhitio Bernarda Saisseta u noi s 12. na 13. srpnja 1310. Papa je pozvao u Rim biskupa Pamiersa prijetei izopenjem onima, dakle i kralju, koji ne dopuste prelatu da se vrati u Vjeni grad 218 . I kako nije imao iluzija da e ga pravo shvatiti, Bonifacije VIII. objavio je novo upozorenje u obliku bule Ausculta fili: Bog nas je postavio iznad vladara da pouavamo, sadimo, iskorjenjujemo, unita- vamo.... I kao da to nije bilo dovoljno, papinska isprava sadravala je jo sljedee rijei koje su se odnosile izravno na francuskog kralja: Ne priznajete drugih sudaca osim svojih slubenika, nikakvog drugog suda osim svoga pred koji dovodite klerike i laike ne vodei nimalo rauna o sudu Pape!. Nakon toga papa je na blagdan Svih svetih 1302. sazvao u Rimu sinodu. U tom sukobu dviju tvrdoglavin glava razljuenih zahtjevima protivnika svaka akcija jednog izazivala je reakciju drugog. Filip 1V. Lijepi odgovorio je na papinu sinodu sazivanjem skuptine dravnih stalea u parikoj Notre Dame, koji su proglasili nezavisnost kralja i osudili mijeanje pape u unutranje stvari Francuske, te donijeli odluku o konfiskaciji posjeda onih biskupa koji su sudjelovali na sinodi. Odluka dravnih stalea prva je javna manifestacija galikanizma koji e otada stalno trovati odnose Svete Stolice i Francuske. Bonifacije VIII. odgovorio je pred biskupima okupljenim na sinodi u studenom 1302. objavljivanjem bula Unam sanctam koje bi se moglo nazvati poveljom teokracije. Taj dokument sadri jednu reenicu koju e iskoristiti glavni kraljev savjetnik Vilim de Nogaret ( 1313.) izvukavi je iz konteksta: Za svako ljudsko bie nuno je da se zbog spasenja pokori rimskom prvosveeniku. Ta izjava odnosila se izriito na duhovne stvari, a kontekst je doputao da se smisao razumije i ovako: od nune je potrebe spasa biti, duhovno, podvrgnut rimskom prvosveeniku. Da bi dao primjer papa Bonifacije VIII. izopio je Filipa IV. Lijepog 13. travnja 1303. Vilim de Nogaret pokuao je zatim unititi papin ugled u svijetu. U jednom
218

Bula Salvator mundi od 4. prosinca 1301.

optuujuem pismu koje je poslao svim stranim dvorovima i koje je imalo velik odjek u Francuskoj kraljev savjetnik optuio je Bonifacija VIII. za sve mogue zloine, ukljuujui i sodomiju, i na kraju pozvao nedostojnog papu na ekumenski koncil, na to je papa odgovorio pravnikim rjenikom, u emu je bio strunjak: Vi pozivate Nas protiv Nas, jer se koncil ne moe odrati bez Nas (...) zar to nije revolucija u Crkvi i poniavanje papinske vlasti ako kraljevi i vladari imaju slobodu da pou tim putem? im papa pokua ukoriti jednog vladara odmah ga se optui da je heretik ili zloinac, a to je samo lak nain da se izbjegne kazna.

ATENTAT U ANAGNIJU
Filip IV. Lijepi odluio se tada posluiti silom. Vilim de Nogaret otputovao je u Italiju sa zadaom da dovede papu u Francusku kako bi mu se sudilo na koncilu. U lipnju 1303. kraljev savjetnik boravio je u Firenci gdje je stupio u vezu s izvjesnim Sciarrom Colonna ija je obitelj oduvijek bila smrtni neprijatelj obitelji Caetani iz Anagnija iz koje je potjecao papa. Dva ortaka unajmili su plaenike, njih oko osam stotina, i u najveoj tajnosti stigli u Anagni gdje je papa, koji se ni od koga nije uvao, provodio s jednim dijelom svoga dvora kraj ljeta. Sedmog rujna 1303. u zoru eta koja je bila pod zapovjednitvom Vilima de Nogaret opkolila je grad, zarobila dva kardinala koje je tu zatekla i s njima surovo postupila, zapalila vrata katedrale koju je opustoila i upala u papinsku palau. Vilim de Nogaret i Bonifacije VIII. stali su se estoko objanjavati<, savjetnik francuskog kralja izrecitirao je u dugom monologu sve optube koje je ve iznio u svojim optunicama, a papa je unato srdbi koja ga je hvatala zbog takvog ponienja ostao gospodar svog duha i zazvao na glavu svojih protivnika Boji gnjev. To je bilo dovoljno da izazove bijes Sciarre Colonna, koji je provalio esto opisivanim prizorom pljuske rukom sa eljeznom rukavicom po papinu licu. Ako je vjerovati predaji, Nogaret se umijeao i tako sprijeio Colonnu da ne ubije papu. Papu, koji je ostao pod prismotrom u svojoj palai, sljedeeg e dana osloboditi stanovnici Anagnija koji su se pobunili protiv stranaca, a uskoro e im se pridruiti etiristo konjanika iz Rima. Pod njihovom zatitom Boni- facije e se vratiti u Vjeni grad slomljena srca. Oholost ga je napustila, otpor mu je bio slomljen. Umro je mjesec dana poslije, 11. listopada 1303. Atentat u Anagniju imao je silan odjek u cijelom kranskom svijetu. Vladari koji su u dubini svoga srca estitali Filipu IV. Lijepom to je imao hrabrosti za takav in, to je potvrdio laicitet svoje drave i nezavisnost politike vlasti od duhovne, sad su ga spremno ga osudili. Jedanaest dana nakon smrti Bonifacija VIII. kardinali su za papu izabrali vrhovnog starjeinu dominikanaca, jednog od one dvojice kardinala kojega su Nogaretovi i Colonnini plaenici zlostavljali u Anagniju. To je bio vrlo svet ovjek kojeg Crkva slavi kao blaenika i koji je od prvog dana svoga pontifikata traio da se uspostavi mir. Filip IV. Lijepi smatrao je prve papine korake znakom slabosti, a Nogaret je to iskoristio da ga nagovori da od pape zatrai otvaranje postumnog procesa Bonifaciju VIII. Smrt je nakon osam mjeseci pontifikata (22. listopada 1303.7. srpnja 1304.) oslobodila bl. Benedikta XI. golemih muka koje mu je zadavao francuski dvor. Tadanje politike prilike imale su za rezultat duboku podjelu Kardinalskog zbora. Neki kardinali bili su pristae vrste politike, jer popustiti Filipu IV. Lijepom znailo je

unaprijed se osuditi na poputanje i ostalim vladarima, dok su drugi, neto brojniji, pripisivali karakteru samog Bonifacija VIII. zla od kojih je trpjela Apostolska Stolica. Da je pokojni papa bio barem malo vie popustljiv, da se okruio mudrim glavama Kardinalskog zbora, ne bi dospjeli u takvu bezizlaznu situaciju. Ti kardinali zapravo su osudili papu Caetanija i time odredili profil budueg pape. Tko je trebao Crkvi, uvjeravali su, ako ne jedan dobroudni papa koji e ispraviti krivine i postaviti stvari na svoje mjesto?

PAPINSTVO U AVIGNONU
Papa koji je izabran 5. lipnja 1305. u konklavi koja je trajala jedanaest mjeseci u Perugi imao je osobine koje je definirala veina lanova Kardinalskog kolegija. Bertrand Got, nadbiskup Bordeauxa, podrijetlom iz Villandrauta u Guyennei, nalazio se u pokrajini Poitou u trenutku svoga izbora i to ga je neobino iznenadilo. Kardinali su se odluili za njega zato to je nadbiskup Bordeauxa pokazao veliku privrenost Bonifaciju VIII., ali je pokazivao i vjernost Filipu IV. Lijepom; taj dobri i velikoduni ovjek koji je mrzio probleme oito je bio prava osoba koja e moi pomiriti nepomirljivo. Francuski kralj bio je zadovoljan takvim izborom koji je papinstvo navodio na mlin Francuza. Tako e biti tijekom sedam uzastopnih pontifikata, sve do 1378. 1378. Navodei kao razlog stanje u Italiji i osobito u Rimu, gdje su pristae pape (gvelfi), koje su predvodili Orsinijevi, i pristae cara (gibelini), koje je vodila obitelj Colonna, neprestano ratovali, Klement V. odluio je privremeno preseliti svoju rezidenciju u Francusku. On nikada nee vidjeti Rim i to privremeno stanje potrajat e tri etvrt stoljea. Nakon krunidbe, koja je obavljena u Lyonu 14. studeiaog 1305., papa je najprije boravio u Bordeauxu 1306., zatim 1307.-1308. u opatiji Liguge koju je osnovao sv. Martin i u Poitiersu, i na kraju se smjestio u Avignonu, gradu u blizini grofovije Velnaissin koja je pripadala Svetoj Stolici od 1229. 219 . Tada nije bilo papinske palae u Avignonu i Klement V. koji se iskreno nadao da e se jednog dana moi vratiti u Lateran smjestio se u dominikanski samostan u gradu. Ovakva jednostavnost pokazuje kakav je to bio ovjek, pravi dobriina, vrlo iskren i stalno u strahu da e nekoga povrijediti, bez obzira radilo se o skromnoj ili monoj osobi, bio je krajnje velikoduan.

SLUAJ TEMPLARSKOG REDA


Filip IV. Lijepi bio je dobro obavijeten o kakvom se ovjeku radilo. Iskoristio je to. Poznata je pria o tome kako je francuski kralj likvidirao Templarski red. Uvijek u novanoj stisci karakteristinoj za njegovu vladavinu, kralj Filip udio je za bogatstvom templara. Ono e mu na kraju izmaknuti pod okolnostima koje ni danas nisu razjanjene. Trinaestog listopada 1307. kralj je dao uhititi velikog metra Templarskog reda Jacquesa de Molaya i sve templare koji su prebivali na teritoriju njegova kraljevstva. Okolnosti toga dogaaja vrlo su tajnovite, prvo zato to je
219

Samo je grofovija Venaissin ostala papinski teritorij nakon sporazuma iz Meauxa 1229. Teorijski Avignon je od 1290. pripadao Karlu II., napuljskom kralju i groEu od Provanse. Njega e papi prodati Ivana Napuljska 1348.

kraljeva zapovijed izvrena svuda u isto vrijeme i u tajnosti koja je nezamisliva za ono vrijeme u kojem nije postojala mogunost povezivanja i prijenosa podataka, zbog ega se moramo diviti uinkovitosti tadanjeg administrativnog aparata, i zato to je 12. listopada uveer, izmeu veernje i kompletorija, veliki metar dao skloniti na sigurno arhivu i trezor reda. Kad je Filip IV. Lijepi doao u rezidenciju parikih templara 13. listopada u zoru nije naao nita osim teksta Pravila koja je za red sastavio sv. Bernard, nekoliko pobonih knjiga i neke nevaneraune. Obuzeo ga zastraujui bijes kad je shvatio da je izigran. Kraljev bijes iskalio se u nepravednom i udovinom procesu koji je otvorio protiv templara i koji je snano obiljeio povijest, kako onu Crkve tako i opu. Klement V. najprije je prosvjedovao zbog samovoljnog uhienja svih templara, ali je pustio inkvizitore odane kralju da vode individualne procese, zadovoljivi se time da cijeli sluaj preda opem koncilu, petnaestom po redu, koji e se odrati na obalama Rhone, u gradu Vienne, 1311.-1312. Koncil je donio odluku, o ijoj se utemeljenosti i dalje raspravljalo, iako je ona, uzevi u obzir okolnosti s jedne strane, znaila gubitak svetih mjesta radi kojih je viteki Templarski red i bio osnovan, ali je s druge strane bila vrlo mudra i u potpunom skladu s interesima Crkve: jednostavno je ukinuo Templarski red. Takva odluka koju je koncil usvojio 3. travnja 1312. omoguit e kralju da spasi obraz, nema sumnje, ali i koncilskim ocima da izbjegnu ratificiranje presuda koje su donijeli sudovi pod kraljevskom upra- vom kao i da ne izreknu presudu za koju nisu znali je li neopravdana220, ali koja je u svakom sluaju bila nepravedna i sramotna. U Rimu je situacija u odsutnosti pape postajala neizdrivom. Borbe gvelfa i gibelina, koji su nastavili svoj vjeni rat, dosegnule su vrhunac. Godine 1328. Sciarra Colonna, tuni junak atentata u Anagniju, uzurpirat e papinsku vlast iu ime rimskog naroda okruniti za njemakog cara kralja Ljudevita IV. Bavarskog. Situacija se inila bezizlaznom. To je bilo zato to je Apostolska Stolica bila u Avignonu, pape su se drali obala Rhone jer se nisu osjeali sigurnima na obalama Tibra.

BABILONSKO SUANJSTVO
Cijeli kranski svijet alio se na nesree koje su ga snale. Iz tog vremena ostala nam je velianstvena jadikovka Dantea221 (1265.-1321.) koji e u njoj prezreti Gaskonjce i Cahorce, Guaschi e Caorsini kako ih naziva, krive, po njegovu miljenju, zato to su anektirali Apostolsku Stolicu. Petrarka (1304.-1374.) e napisati o Avignonu da je mjesto sastanka demona, novi Babilon, a tu su i patetina zaklinjanja sv. Katarine Sienske (1347.-1380.) koja e s kardinalom Gilom Alvarezom Carrillom de Albornoz (1310. 1367.), toledskim nadbiskupom i
220

O procesu templarima moemo raspravljati u beskraj. Mogue je da su neki pripadnici Reda bili zavedeni ponudama Saracena ili otkriem znanstvenih, matematikih, astronomskih i ak kozmo- lokih spoznaja koje Europljani tada nisu poznavali. Paljivo prouavanje sudskih isprava s procesa templarima upuuje na to da je jedna mala skupina vitezova odravala sumnjive veze sa Saracenima i sastajala se s njima unato zabrani Reda. Mogue je da su inkvizitori otkrili mutne aktivnosti, koje-. potvruje i svjedoenjejednog lana Reda koji govori o tome to je vidio one veeri kadje doao u Palestinu, ali sigurno je da magisterij Reda, s velikim metrom Jacquesom de Molayom na elu, nije znao to se dogaa u nekim njegovim podrunicama.

221

Meu ostalim u VI. pjevanju istilita kae: O Italijo ropska, kuo jad'a, lao u buri a bez kormilara, ne glavo narod"a, ve leglo smrada!

papinskim legatom u Rimu izmeu 1354. i 1366., organizirati povratak papinstva u Rim. Tijekom toga dugog progon- stva papa Rim, ije se stanovnitvo toliko prorijedilo da se mogao smatrati obinom varoicom222, doivjet e tragikomine dogaaje, kakav e na primjer biti puki ustanak koji je poveo Cola di Rienzo (1314.1354.), jedan zalueni ovjek koji je vjerovao u svoju misiju, koji je as bio na strani gibelina, as gvelfa, od kojega su talijanski protuklerikalci eljeli uiniti junaka borbe za nezavisnost rimskog puka. Nakon Klementa V. est papa, podrijetlom iz pokrajine Languedoc, izredalo se u Avignonu: avignonski biskup Jacques Dueze, rodom iz Cahor- sa, kao Ivan XXII. (1316.-1334.); Jacques Fournier, cistercit podrijetlom iz Saverduna, kao Benedikt XII. (1334.-1342.); benediktinac Pierre Roger, kao Klement VI. (1342.1352.); Etienne Aubert, kardinalbiskup Ostije, iz Limousina kao i njegov prethodnik, kao Inocent VI. (1352.-1362.); benediktinac Vilim de Grimoard, podrijetlom iz Gevaudana, kao Urban V. (1362. 1370.), kojega Crkva slavi kao blaenika; i posljednji francuski papa Roger de Beaufort, podrijetlom iz Rosiers d'Egletonsa, pod imenom Grgur XI. (1370.-1378.). Povjesniari su openito bili okrutni prema avignonskim papama. Okrutni i nepravedni. Jedni su ih optuili za lojalnost francuskom kralju, drugi za njihovu vie politiku nego vjersku zaokupljenost, trei opet za odbijanje Kurije da napusti Avignon, dakle za nedostatak interesa za Rim kojemu je papa biskup, jer je papa zato to je rimski biskup. Ova posljednja optuba najee se ponavlja. Jedini dokaz za to vide u gradnji goleme papinske palae pod papama Benediktom XII. i Klementom VI., kojoj je prvi, cistercit do sri i mistiar, elio dati samostansku strogost. Glavni razlog za babilonsko suanjstvo, kako je Dante nazvao boravak papa u Avignonu, bila je samo nesigurnost koja je vladala u Vjenom gradu. To e konstatirati Urban V. kad se 1367. zaputi u Rim223, jer tamo nije mogao ostati. Treba li rei da papinska vlast u Rimu nije postojala? Papinski legati predstavljali su Apostolsku Stolicu u stranim okolnostima i na duhovnom i na svjetovnom planu. Najpoznatiji je bio kardinal Gil Alvarez Carrillo deAlbornoz koji je eljeznom akom upravljao Papinskom Dravom, ali nije mogao uspostaviti svoju vlast u Rimu. Problemi nisu sprijeili avignonske pape da se brinu o sadanjosti i budunosti svoga biskupskog grada na obalama Tibra. Klement V. potroio je mnogo novca na obnovu lateranske bazilike koju je 1308. otetio poar, Benedikt XII. dao je 50.000 zlatnika za radove u Vatikanu i Lateranu, Ivan XXII. ukrasio je proelje Sv. Pavla izvan zidina velianstvenim mozaikom koji je nestao u poaru 1823. Klement VI., koji je kao i BenediktXII. poduzeo velike radove na obnovi Laterana, proglasio je 1350. u Rimu Svetu godinu. Prouavajui voenje duhovnih poslova papa tijekom cijelog avignonskog razdoblja, otkrivamo zaudnu brigu koju su pape posveivali evangelizaciji poganskog svijeta, osobito Mongoliji, Perziji, pa i samoj Kini. Tamo je najprije poslao biskupe Klement V., zatim Ivan XXII. Ti isti pape pokuali su postii jedinstvo s Istonom crkvom; tijekom svoga vrlo kratkog boravka u Rimu Urban V. primio je u listopadu 1369. u Vatikanu cara Istonog Rimskog Carstva Ivana V. Paleologa (1341.-1391.) koji je zatraio od njega pomirenje s Katolikom crkvom224.
222 223

Godine 1368. Rim nije imao vie od 22.000 stanovnika Urban V. ukrcao se 2. svibnja 1367. u Marseilleu na brod koji je pratilo ezdesetak galija i iskrcao se u Cornetu 4. lipnja, zaustavivi se usput u Genovi i Pisi, zatim je proveo cijelo ljeto u Viterbu. U Rim je uao 16. listopada. Ponovno e se ukrcati na brod za Provansu poetkom rujna 1370. i stii u Avignon malo prije svoje smrti, koja gaje zatekla 19. prosinca 1370. Ivan V. Paleolog doivjet e po svom povratku u Carigrad velike nevolje jer poglavari Bizantske crkve nisu priznavali ono to su smatrali predajom. Car e uostalom biti zbaen s prijestolja izmeu 1376. i 1379.

224

Najznaajnije djelo avignonskih papa je pravosudna i administrativna uprava. U to vrijeme odreen je raspon ovlasti rimskih biskupa i ustanovljena prva racionalna organizacija Kurije. Kad su se pape definitivno vratili u Rim crkvena je administracija funkcionirala savreno, toliko dobro da su neki, poput Marsilija iz Padove (1290.1343.), Vilima Occama (1300.-1350.) i jo nekih drugih, ustali protivi centralizacije koju su smatrali prejakom za duhovnu vlast. Prvi papa koji se vratio u Rim bio je Grgur XI. Kad je izabran, 30. prosinca 1370., donio je odluku za povratak. Ona je meutim morala priekati zbog velikih politikih problema, osobito zbog protivljenja francuskog kralja Karla V. (1364.-1380.). Zato je povratak koji je papa najavio 1. kolovoza 1374. za Uskrs 1376.225 morao biti odgoen. Kad su sve prepreke napokon uklonjene Grgur XI. mogao je ispuniti svoj zavjet 226 . Uao je u Rim 17. sijenja 1377. i upostavio svoju rezidenciju u Lateranu.

18. RASKOLI I KONCILI (1377.-1447.)


Povratak papa u Rim, koji je toliko strasno prieljkivala velika mistiarka Katarina Sienska, nije rijeio probleme. Grgur XI. vrlo brzo e to shvatiti. Vjeni grad bio je u ruevinama, politike stranke koje su se meusobno ubijale u nadi da e se domoi vlasti koju su bile nesposobne provoditi bile su snanije nego ikad. Ulica je pripadala razbojnicima koji su ovamo doli veinom iz pokrajine Abruzzo, na njoj su rjeavali sukobe svojin gospodara koji su ih za to plaali, a ponekad su i orobljavali prolaznike za svoj raun. Stanovnici su bjeali iz grada, a ak su se i velike obitelji odlazile skloniti u dvorce koje su posjedovale u okolici Rima i koje su sve bolje utvrivale.

225
226

Grgur XI. naruio je od Mleana potrebne brodove Papa i Kurija ukrcali su se na brod u Marseilleu 2. listopada 1376. Nakon zaustavljanja u Genovi, Pisi, Livornu i Cornetu papa se iskrcao u Ostiji 14. sijenja 1377. Krenuo je brodom uzvodno po Tibru 15. sijenja i nakon dva dana predaha u crkvi sv. Ivana izvan zidina uao u Rim 17. sijenja.

POVRATAK U RIM
Kako Lateran nije bio pogodno mjesto za stanovanje i nije bio zatien od uvijek moguih provala gibelina i raznih drugih razbojnika, Grgur XI. smjestio je Rimsku kuriju u ruevine Leonova grada. Vatikan je povremeno prihvaao pape i njihove najblie suradnike, nema sumnje, ali ne i njihove slubenike. Osoblje Kurije koje je ovamo dolo iz Avignona, koje su inili preteno Provansalci, nije se ovdje dobro osjealo. Smjeteni u neprikladnim uvjetima, osjeali su se poput zatoenka u progonstvu. Mnogi su napustili svoja mjesta i vratili se u draesna i udobna boravita na obali Rhone. Do velikog zapadnog raskola dolo je djelomice i zbog zlovolje osoblja Kurije zatvorenog u ogranieni prostor u podneblju na koje nisu bili navikli i zbog nemogunosti da se kao oevici mogu diviti gradu ija je starost golicala njihovu matu. Rim je postao smrdljiva i prljava kloaka. U svibnju 1377. Grgur XI. napustio je Vatikan i otiao u Anagni. Ovdje je ostao do rujna, iscrpljen tjelesno i moralno. Vratio se u Rim da bi umro 26. oujka 1378. Imao je samo etrdeset sedam godina. Rijetko se kada konklava otvarala pod tako loim znamenjem kao ona koja je morala nai zamjenika Grguru XI. Pola tuceta kardinala nalazilo se u Avignonu i nije moglo krenuti za Rim; esnaest kardinala prisutnih u Vatikanu227 bili su uglavnom Francuzi i spremni izabrati za papu Francuza. Rimljanima se to nije svialo. Okruili su palau prijetei da e provaliti vrata ako kardinali ne izaberu za papu Rimljanina ili Talijana228. Kardinali se vrlo brzo sloie oko imena nadbiskupa Barija, Bartolomea Prignana, koji e biti papa Urban VI. (1378.-1389.). Nakon velike zbrke proglaenje pape 8. travnja 1378. izazvalo je ustanak u gradu s takvim neredima da su se neki kardinali morali skloniti u Aneosku tvravu, dok su drugi u urbi napustili grad. Novi papa smatrao je razboritim da se privremeno nastani u Tivoliju. Situacija u Rimu postala je neizdriva. Ili bolje rei ponovno je postala neizdriva. Ponovno se ubijalo na ulicama. Bojei se za svoju sigurnost slubenici Kurije napustili su Vatikan, Talijani su otili k Urbanu VI. u Tivoli, Francuzi su se najprije okupili kod kardinala u Anagniju, a zatim u Fondiju, kraj Terracine. U Fondiju su se razgovori vodili uglavnom oko pitanja je li izbor pape 8. travnja izvren pod prijetnjom pukog ustanka bio valjan. Trinaest kardinala okupilo se u dvorcu Fondi da raspravi to pitanje. Dvadesetog rujna 1378. donijeli su negativan odgovor, birajui sada slobodno kardinala Roberta iz eneve za papu koji je uzeo ime Klement VII. (1378.-1394.).

VELIKI ZAPADNI RASKOL Bio je to poetak velikog zapadnog raskola. Dva pape, dvije kurije. Jedan zakoniti papa, Urban VI., koji nije bio onakav ovjek kakav je Crkvi trebao u tim tekim vremenima, i protupapa, Klement VII., koji je bio mnogo jaa linost od svoga protivnika. Francuska, Savoja, Kastilija, Portugal, kotska i Napuljsko Kraljevstvo
227

Kardinalski kolegij inilo je tada dvadeset tri kardinala. Od esnaest prisutnih u Rimu jedanaest je bilo Francuza, etiri Talijana ijedan panjolac. 228 Romano o italiano lo volemo: Hoemo Rimljanina ili Talijana.

priznali su protupapu, Sveto Rimsko Carsrvo, Engleska, Flandrija, eka, Ugarska i skandinavske drave ostale su vjerne papi. S namjerom da opravdaju svoju legitimnost obojica su nastojali sebi osigurati Vatikan. Pristae Klementa VII. zauzele su Aneosku tvravu, a Urban VI. smjestio se u palai koja se naslanjala na crkvu sv. Marije in Trastevere, dok je protupapa mudro ostao u Anagniju. U travnju 1379. Talijani su na prepadzauzeli Aneosku tvravu pustoei je od vrha do dna, ubijajui pritom barbare, tj. Francuze i pristae protupape. Klement se uplaio i napustio papinsku palau u Anagniju te se u Gaeti ukrcao na brod za Provansu. Nekoliko tjedana poslije Klement VII. uao je u Avignon. Sve do 1417. kranstvo je bilo otro podijeljeno izmeu Rima i Avigona. Nakon Urbana VI. uslijedili su Bonifacije IX. (1389.-1404.), Inocent VII. (1404.-1406.), Grgur XII. (1406.-1415. j-1417.); Klementa VII. zamijenio je Aragonac Pedro de Luna, protupapa pod imenom Benedikt XIII. (1394. 1423.). Jedini znaajan papa u tom alosnom razdoblju bio je Bonifacije IX., izvanredan organizator kojemu dugujemo veliku obnovu Rima, rekonstrukciju Aneoske tvrave, uvrivanje prolaza koji je povezivao tvravu s Vatikanom, gradnju utvrda na obalama Tirenskog mora, reorganizaciju papinske flote. Golema veina krana patila je zbog te sramotne podjele Crkve i dobri duhovi trudili su se pronai nain za uspostavu jedinstva. Sveta godina 1400., koja je privukla u Rim brojne hodoasnike, dat e izvanredan poticaj toj elji da se postigne potrebno ujedinjenje evaneoskog stada pod jednim pastirom. I u samom Avignonu stanovnici su izrazili podrku legitimnom papi takvom estinom da se Benedikt XIII. u oujku 1403. morao skloniti na drugo mjesto. Cijelo to vrijeme Rim je potresalo nasilje. U kolovozu 1405. Rimljani su napali Aneosku utvrdu, prisilivi papu Inocenta VII. da usred noi pobjegne u Viterbo, i opljakali Vatikan. Dvije godine poslije, u kolovozu 1407., njegov nasljednik GrgurXII. smjestio se s osmoricom svojih kardinala i s jo nekoliko slubi Kurije u Sieni. Tomu je trebalo stati na kraj. Svi krani prieljkivali su sazivanje koncila koji bi Crkvi omoguio da okona takvo stanje. Godine 1409. papa Grgur XII. i protupapa Benedikt XIII. sazvali su svaki svoj koncil, prvi u Cividaleu u Furlaniji, drugi u francuskom Perpignanu, kamo je protupapa pobjegao iz Avignona. Kako je situacija izgledala bezizlaznom dvadeset tri kardinala s obiju strana sazvali su trei koncil u Pisi. Petog lipnja 1409. koncil u Pisi donio je odluku, koja e samo jo vie zakomplicirati stvari, kojom se svrga- vaju i Grgur XII. i Benedikt XIII. i umjesto njih za papu postavlja, 26. lipnja, kretski kardinal Petar Filargoso, pod imenom Aleksandar V., koji e umrijeti ve 3. svibnja sljedee godine. Umjesto dva pape sada ih je bilo tri.

KONCIL U KONSTANZU
Nasljednik protupape Aleksandra V., Ivan XXIII. (1410.-1415. t1419.), poeo je pripreme za opi koncil kojemu je nazonost zakonitog pape Grgura XII. trebala dati karakter ekumenskog koncila, esnaestog po redu, sazvanog u Konstanzu na blagdan Svih svetih 1414. Na dnevni red stavljena su tri velika problema: jedinstvo Crkve, borba protiv hereza i reforma crkvenih struktura. Prva toka zahtijevala je najurnije rjeavanje. No prolo je neko- liko mjeseci pregovaranja dok se dolo do sporazuma. Zakoniti papa Grgur XII. pruio je primjer abdicirajui 4.

srpnja 1415. Dva protupape Ivan XXIII. i Benedikt XIII. oklijevali su, pa ih je koncil sveano proglasio svrgnutima229. Sada je situacija bila jasnija. Jedanaestog studenog 1417. rimski kardinal Odon Colonna jednoglasno je izabran za papu, trideset devet godina nakon velikog zapadnog raskola i sto osam godina nakon dolaska Klementa V. u Avignon. Novi papa uzeo je ime Martin V. Okrunjen u Konstanzu deset dana nakon svog izbora, prihvatio se najprije posla da zavri rad koncila. No rad se nastavljao i koncilski oci su, vodei pregovore koji e omoguiti uspostavljanje jedinstva, raspravljali o zabludama rairenim u Crkvi i koje su nagovijestile Lutherovu reformu u sljedeem stoljeu. Hereze kojima se bavio koncil u Konstanzu od 1414. do 1418. roene su na sveuilitima, prva u Oxfordu, druga u Pragu. John Wyclif (1320. 1384.) podravao je teze koje e kasnije od njega preuzeti Luther i Calvin; osuivao je cijelu crkvenu hijerarhiju suprotstavljajui joj zajednicu vjernika, zagovarao slobodno miljenje, odbacivao veinu sakramenata, zahtijevao za Crkvu najvee siromatvo230. Jan Hus (1369.-1415.), rektor Prakog sveuilita, prihvatio je Wyclifove teze, sve osim one kojom je Englez negirao realnu Kristovu prisutnost u euharistiji, dodavi im jo svoju tezu o predestinaciji koju e preuzeti Luther. Veza izmeu Wyclifa, Husa i Luthera ilustrirana je gravirom na prvoj strani jedne knjige husitskog pjevanja koja prikazuje Wyclifa kako potpaljuje vatru, Husa koji dodaje ugljen, a Luther mae zapaljenom bakljom231. Koncil je bio to okrutniji prema toj dvostrukoj sveuilinoj herezi to su suvremenici u njoj, ne bez razloga, vidjeli izraz jedne revolucionarne ideologije koja je potkopavala temelje utvrene vlasti. Zato je reakcija nadila sve to su mogli zamisliti. Vie nita nisu mogli protiv Wyclifa koji je bio mrtav ve tridesetak godina, pa su se ustremili na Jana Husa koji je uhien usprkos propusnici za put u Konstanz, izveden pred sud osuen i pogubljen na lomai u okolnostima koje e snano pridonijeti jaanju ekog nacionalizma protiv njemake ekspanzije. Koncil e se pozabaviti i reformom crkvenih struktura. Dnevni red bio je pun svakakvih prijedloga, tako da je bilo praktino nemogue donijeti valjane i primjenjive odluke. Tako je dekretom Frequens od 9. listopada 1417. koncil donio odluku o periodinom zasjedanju ekumenskih skuptina, sljedei koncil odrat e se 1422., drugi 1429., ostali od 1439. svakih deset godina. Da je taj naputak bio potovan, II, vatikanski koncil, koji je bio dvadesetprvi ekumenski bio bi zapravo pedesetpeti ili pedesetesti. Martin V. proglasio je 22. travnja 1418. zatvorenim koncil obeavi sazivanje novih sjednica, one sedamnaestog ekumenskog koncila u Baselu, zatim u Ferrari, pa u Firenci pod upravom njegova nasljednika Eugena IV. Kad je koncil zavrio i sudionici se razili, kamo je mogao poi papa? Njegova drava praktino vie nije postojala. Talijanska pokrajina Emilija postala je nezavisna, Toskana i Umbrija bile su u rukama jednog razbojnikog voe, Napuljsko Kraljevstvo dralo je Rim, Lacij i jedan dio obale Tirenskog mora. Martin V. napustio je Konstanz i poao u enevu gdje je boravio sve do listopada. Odatle je preao u Firencu gdje e ostati dvije godine232. Napokon, u nedjelju 29. rujna 1420. mogao je ui u Rim koji nije vidio papu ve sedam godina.
229

Povkavi se u Recanati, Grgur XII. umro je 18. listopada 1417. Ivan XXIII. zatoen je u dvorac Gottleben 29. svibnja 1415., u sijenju 1419. pomilovao gaje Martin V., a umro je 22. studenoga 1419. u Firenci. Benedikt XIII. umro je u panjolskoj u dvorcu Peniscola 23. svibnja 1423. a da se nikada nije prestao smatrati papom. 230 Wyclifove teze sadrane su u: De Ecclesia (1378.), De potestate Papae (1379.), De qicio Regis, De Eucharistia 231 Dom Charles Poulet, Initiation d Phistoire ecclesiastique, sv. I., str. 200.
232

Tono od 26. veljae 1419. do 23. rujna 1420.

USPOSTAVA REDA U RIMU


Jedna od prvih zadaa Martina V. bila je da uvede kakav takav red u Rim. To mu je doista trebalo! Od starih akvedukata jedino je jo Acqua Virgo, koji je sagradio Agripa, dopirao do grada. Od zgrada na Palatinu ostale su samo ruevine Septizoniuma. Juno od Aracoelja grmlje, trava i kamenje prekrili su vrh Kapitola. Veliki cirkus gotovo je potonuo u movari. Krave, volovi i svinje lutali su Forumom. Augustova grobnica bila je obrasla lozom. S jedne strane Tibra prelazilo se na drugu samo etirima mostovima: most sv. Anela, koji je bio krcat malim duanima i ujedno najprometniji, dva mosta koja su vodila preko Tiberskog otoka i odmah uzvodno stari most Aemilius (budui Ponte rotto). Pincio je bio pust, a okolica neobraena. Neto ivota postojalo je u etvrtima na Marsovu polju koje vode od mosta sv. Anela prema Tiberskom otoku, i u etvrti Trastevere. Malo je ulica zadralo svoj stari smjer; sve su bile isprekidane jarugama233. Papa je najprije uspostavio gradsku upravu koja je dugo bila rasprena, a najvanije mu je bilo da osnuje gradsko vijee. Poieni su trgovi i ulice, zatrpane jaruge, poploene najprometnije ulice, raskrene ruevine, srueni runi bedemi koje su gradile rimske patricijske obitelji oko svojih palaa, popravljeni vodovodi i sistemi dovoda vode, sanirani kanali jo iz antikog Rima, provedena asanacija. Martin V. poeo je obnavljati kranske spomenike ne oklijevajui sruiti crkve koje se vie nisu mogle popraviti, zadravi ostatke koji su se mogli konzervirati, obnavljajui velike bazilike, onu Sv. Petra u Vatikanu, Sv. Ivana u Lateranu, pozivajui u Rim ugledne umjetnike kao to e nakon njega initi renesansni pape. Papa se osobito pobrinuo da ustanovi slube Kurije koje su dugo bile rasprene izmeu Anagnija, Rima, Avignona i nekih drugin gradova. Postavio je sebi dva glavna cilja: ujedinjenje Istone crkve s Latinskom i pripreme za sedamnaesti ekumenski koncil koji je sazvao u Baselu. U elji da obnovi vlast Apostolske Stolice Martin V. namjeravao je odgovoriti na pretenzije prolog koncila u Konstanzu, s kojega je izaao kao papa, koji je ojaao prvenstvo biskupskog kolegija okupljenog na ekumenskom koncilu nad rimskim papom. Smrt mu nije ostavila vreme- na. Umro je 20. veljae 1431. Desetak dana nakon smrti Martina V. u konklavi je izabran na papinsku stolicu jedan Venecijanac, Gabriel Condolmieri, koji je uzeo ime Eugen IV. (1431.-1447.). To je bio vrlo poboan i jednostavan ovjek, koji je ivio strogim nainom ivota, vie kao monah nego papa, ali nije imao vrline koje je zahtijevalo upravljanje Crkvom. Njegov pontifikat nije bio naroito sretan, iako je bio obiljeen stalnim uspjesima, osobito u traenju naina koji bi omoguili okonanje raskola s Istonom crkvom.

BASELSKI KONCIL (1431.-1438.)


Jedinstvo Crkve bilo je zapravo najvea briga novog pape. Smatrao je sra- motnim
233

Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, str. 198.

okupljati koncil koji je u Baselu sazvao njegov prethodnik a da na njemu ne sudjeluju predstavnici istonih crkava. Koncil na kojemu ne bi bilo istonih predstavnika bio bi opi, rekao je, ali ne bi bio ekumenski. Ne bi li bilo bolje priekati i odgoditi njegovo zasjedanje dok se ne nagodi s Bizan- tincima? Bilo je meutim prekasno za takvu odluku. Biskupi su ve krenuli na put i psihiki i fiziki nije ih bilo mogue, kad se uzmu u obzir uvjeti putovanja u to vrijeme, vratiti kui. Zabrinut to mora napustiti Rim kojemu je prijetio novi val nasilja, uz to jo i bolestan, Eugen IV. odluio je ne ii u Basel. Koncil je dakle otvoren bez njega, to je bilo jako nezgodno jer su biskupi iskoristili njegovu odsutnost i bez okolianja potvrdili prevlast koncila nad vlau rimskog biskupa. Papa je odgovorio naredbom za rasputanje koncila, to su biskupi odbili posluati: Sveti koncil ima vlast nad papom, odvratili su. Sad su bili u slijepoj ulici. Ne elei uiniti nita nepopravljivo Eugen IV. povukao je u prosincu 1433. svoju naredbu. Politike su se prilike uostalom pogoravale. Nekoliko tjedana poslije puki ustanak prisilio je papu da napusti Rim i ode u Firencu, gdje e ostati devet godina. Sudionici Baselskog koncila ponaali su se kao da su zajedno imali vrhovnu vlast u crkvi. Organizirali su svoju Kuriju, imenovali legate, ak slali van ambasadore. Prijetila je velika opasnost da koncil monarhijsko ureenje Crkve zamijeni republikanskim. Savjetnici su papi objasnili da je onaj koga nema uvijek kriv i da je stoga nuno da osobno sudjeluje u radu koncila. Eugen IV. sloio se s tim, ali mu nikako nije bilo drago napustiti Italiju u vrijeme politikih nemira. Jedan novi element omoguio je da se postigne sporazum s koncilom. Pregovori s Carigradom doveli su napokon do pristanka Bizantinaca da dou na koncil, ali je iz sasvim razumljivih razloga bizantski car traio da se koncil premjesti u neki grad u blizini Venecije ili Ravenne, kako bi se on mogao hitro ukrcati na brod ako njegovu Carstvu zaprijeti opasnost od Turaka. Ova nova odluka izazvat e novu krizu. Veina koncilskih otaca izvrsno je razumjela razloge tog premjetanja, ali jedan kardinal, aica biskupa i oko tri stotine sveenika odbili su se pokoriti tom diktatu, kako su ga nazvali. Osnovali su conciliabulum. Dvije godine poslije oni e sebi izabrati papu u osobi vojvode Amedea VIII Savojskog, koji je uzeo ime Feliks V. (1439. 1449.,1451.); samo Poljska i Litva priznale su tog papu koji nije imao nikakva utjecaja i koji se uostalom 1449. pokorio novom nasljedniku Eugena IV. Rad koncila nastavljen je u Ferrari 8. sijenja 1438. Eugen IV. stigao je u grad 24. sijenja, bizantski car, patrijarsi i izaslanstva istonih crkava, sve u svemu oko sedam stotina ljudi, poetkom oujka. Dolazak Bizantinaca dat e radu koncila novi smjer. kakljivo pitanje reciprone vlasti koncila i pape izbjegnuto je raspravom o prigovorima istone brae protiv zapadne. Tipino bizantska rasprava o Nicejskom vjerovanju (credu), nakratko prekinuta zbog kuge koja je prisilila koncil da se iz Ferrare preseli u Firencu, trajala je dugih est mjeseci. Trajala bi moda i due da iznenada nije umro patrijarh Josip II. i da vijesti iz Carigrada nisu natjerale Bizantince da se vrate kui. Opasnost od Turaka bila je vea nego ikad prije i predstavnici carskog dvora u Carigradu doli su u Ferraru samo u nadi da e od pape i, preko njega, od zapadnih drava dobiti pomo da se odupru osmanlijskim osvajanjima. Teoloke rasprave pale su tada u drugi plan. estog srpnja 1439. proglaeno je jedinstvo Grke i Latinske crkve u frentinskoj katedrali. Ono nee

Sabor u Baselu, u ime papina zastupnika kardinala Cesarinija, sveano orvara dubrovaki domini- kanac i ambasador Parikog sveuilita Ivan Stojkovi, koji se zalae za zajednitvo Zapadne i Istone crkve u duhu tolerancije i slobodne debate. Usp. Franjo anjek, Ivan Stojkovif, diplomat i pobornik europskih integracja, u: Hrvatska srednjovjekovna diplomacja, Zagreb 1999., str. 131141 (op. ur

nadivjeti osvajanje Carigrada od Turaka 1453. 234 Ovaj zanos ujedinjenja slijedit e i druge crkve, 22. studenog 1439. ujedinjenje s Armencima, 1441. s egipatskim Koptima, 1443.-1445. sa Sirijcima, s Kaldejcima, s Cipranima maronitskog obreda. Majstor tog ujedinjenja, koje je nazvano Firentinskom unijom, bio je Ivan Besarion (1402.-1472.), bizantski sveenik podrijetlom iz Trapezunta kojeg e papa uzdignuti u red kardinala i koji e snano pridonijeti procvatu knjievnosti u Italiji. Eugen IV. mogao se vratiti u Rim 1443. Posljednje godine svog ivota posvetio je reformi crkvenih redova. Bio je, meu ostalim, zatitnik svete Franciske Rimske (1384.-1440.), te vrle svetice koja je osnovala samostan benediktinskih oblatkinja, Tor de Specchi, i koja je imala veliki utjecaj na papu, koji se moe usporediti s utjecajem Katarine Sienske na Grgura XI. i Urbana VI. Eugen IV. umro je 23. veljae 1447. Njegov nasljednik bit e prvi u nizu renesansnih papa.

19. RENESANSNI PAPE (1447.-1534.)


Desetak dana nakon smrti Eugena IV. kardinali su za papu izabrali Toskanca Tomu Parentucellija, koji je uzeo ime Nikola V. (1447.-1455.). Novi papa bio je vjet diplomat koji e ubrzo pridobiti za sebe disidente conciliabula u Baselu i s mnogo elegancije natjerati na pokornost protupapu Feliksa V. Veliki humanist, volio je umjetnost i knjievnost, skupljao je rukopise, doao je na zamisao da osnuje Vatikansku biblioteku, koju e 1485. sagraditi Siksto IV. Vatikan i Rim duguju mu mnogo; on je zasluan za rekonstrukciju bazilike sv. Petra, on je pozvao dominikanskog slikara fra Angelica da Fiesole u Rim, obnovio je vodovode koji su napajali grad vodom i osigurao restau- raciju javnih spomenika i crkava nijh vie
234

Nakon osvajanja Carigrada sultan Mehmed II. dao je patrijarhalnu stolicu Georgiosu Scholariosu, koji je uzeo ime Genadije. Da bi ugodio svojim novim gospodarima uljez se pourio odmah prekinuti sve veze sa Zapadom. Stoga je opozvao Firentinsku uniju.

od etrdeset koji su trpjeli od nedaa vremena i nebrige ljudi235.

PAD CARIGRADA Pozivajui vjernike na hodoae u Rim na Svetu godinu 1450., papa Nikola V. pozvao je kranski svijet da slavi obnovljeno jedinstvo Crkve zahvaljujui naporima koje su u to uloili kardinal Besarion i on osobno. To jedinstvo bit e ugroeno stranim dogaajem koji e snano pogoditi tadanji svijet, koji se meutim mogao i predvidjeti. Mjesecima se Nikola V. upinjao i molio europske vladare da poalju vojnu i novanu pomo koja bi omoguila bizantskom caru Konstantinu XI. (1445.1453.) da razbije obru Turaka Mehmeda II. (1451.-1481.). Mleani i Genoveani poslali su nekoliko brodova, ali europski vladari nisu ni prstom maknuli. Tko bi se brinuo zbog opasnosti koja se, mislili su, nije ticala Zapada? Je li uope bila stvarna? Bizantinci su tako esto varali svijet... Petog travnja 1453. petsto tisua Turaka opsjedalo je Carigrad. Najsnanija flota ikad okupljena, 493 broda, drala je Bospor spreavajui svaki izlazak bizantskim brodovima. Uskoro je tursko topnitvo stalo gaati zidine grada236. Dvadesetdevetog svibnja 1453. turska vojska probila je i posljednju obranu. Konstantin XI. umro je hrabro s maem u ruci. Mehmed II. odrubio je glavu s njegova tijela. Tri dana Turci su samo ubijali, zlostavljali, pljakali, silovali, obeaivali crkve, odvodili u ropstvo mladie i djevojke. Malobrojni krani koji su uspjeli pobjei svjedoit e o okrutnosti neprijatelja, koju je potvrdilo i izvjee to ga je napisao Kristobul, kranin koji je preao na stranu Turaka. Europa e prekasno uvidjeti posljedice pada Carigrada i nestanka Bizantskog Carstva. Pojava snanog Osmanlijskog Carstva na granici Azije s Europom izravno je ugroavala kranski Zapad. Europa je izgubila izlaz na Crno more, a plovidba Egejskim morem i velikim dijelom Sredozemnim bit e oteana. Na kopnu joj je presijeen put prema Indiji. Uskoro e turska ekspanzija dovesti islam sve do obala Jadranskog mora. Posljedice za Crkvu nisu bile nita manje. Firentinska unija postala je nitavna, a Moskva e se podvrgnuti Bizantu pod vodstvom Grke crkve. Nikola V. bio je potpuno svjestan novih opasnosti koje e Crkvi donijeti islam na jugu Europe. Kriarski rat inio mu se nunim. Upravo je zapoeo prve pripreme kad je smrt okonala njegov posao 24. oujka 1455.

BORBA PROTIV TURAKA


Nikolu V. naslijedio je sedamdesetosmogodinji panjolac Alfonso Borgia, nadbiskup Valencije, papa pod imenom Kalist III. (1455.-1458.). Unato poodmaklim godinama pokazivao je veliku energiju u koordiniranju napora za zaustavljanje turske invazije. ak je prodao papinske dragulje da bi opremio vojsku i flotu. U srpnju 1456. kriarska vojska pod zapovjednitvom Janka Hunjadija, erdeljskog vojvode (1387.-1456.), nanijela je pred Beogradom teak poraz Turcima, ali je nesloga zapadnih vladara sprijeila da se iskoristi ta velika pobjeda. Osim toga
235

Usp. Gerard Culkin, Les Papes de la Renaissance, u: Histoire des Pnpes et du Vatican, Editions du PortRoyal, Pariz, 1964., str. 107 236 Mehmed II. sagradio je golemu lumbardu, nazvanu Kraljevskom, koja je imala 450 topnika. Trebalo je tisuu volova da je se pokrene.

Kalistu III. jako su zamjerali nepotizam i usluge koje je inio svojim zemljacima, a nije znao ni nametnuti svoje miljenje o voenju ratnih operacija. Nasljednik Kalista III., Aeneas Silvius Piccolomini iz Siene, koji je uzeo ime Pio II (1458.-1464.), bio je obrazovan ovjek i pjesnik koji je u mladosti imao prilino buran ivot. Prije nego to e se zarediti u zreloj dobi bio je tajnik protupape Feliksa V. Glavni cilj njegova pontifikata, obiljeenog velikim doktrinalnim djelom i golemim naporima da obnovi vlast rimskog pape237 , bio je vraanje Carigrada u okrilje Crkve. Njegovi pokuaji kod europskih dvorova bit e uglavnom neplodni. Njemaki car udio je za Maarskom kojoj su prijetili Turci. Francuski kralj Karlo VIII. (1422. 1461.), kojega e naslijediti Ljudevit XI. (1461.-1483.), imao je drugih briga nego borbu protiv neprijatelja koji mu nije izravno prijetio. Paradoksalno, najudaljenije drave na Sredozemlju pokazat e najveu svijest o potrebi solidarnosti meu Europljanima koja se pomalo brkala sa solidarnou krana. Piju II. trebalo je meutim pet godina da okupi u jadranskim lukama flotu koja e ii zabiti kri tamo gdje ga je zamijenio polumjesec. Papa se i sam elio ukrcati na brod i povesti borce u pobjedu. S tom namjerom doao je u Anconu u krajnje iscrpljenom stanju i ovdje umro u noi s 14. na 15. kolovoza 1464. Na vijest da je papa umro flota se raspala. to je mogao uiniti novi papa Pavao II. (1464.-1471.), Mleanin? Ravnodunost velikih europskih drava spreavala je Apostolsku Stolicu da okupi vojsku za osvajanje svetih mjesta. Pavao II. zadovoljio se time da moralno i novano podupre vojne akcije, primjerice rat Jurja Kastriotia Skenderbega (1403.? 1468.) protiv Turaka. Njega je naslijedio vrhovni starjeina franjevaca Francesco della Rovere, kao Siksto IV. (1471.-1484.), iji pontifikat nije bio nimalo uspjean i iz kojega valja izdvojiti samo ukraavanje Sikstinske kapele i poetak gradnje Vatikanske biblioteke; on je bio vie vladar nego papa. Njegova smrt izazvala je krvave borbe u Rimu, nakon kojih je za papu izabran Genoveanin Giovanni Battista Cibo, kao Inocent VIII. (1484. 1492.), koji e nemalo pridonijeti alosnoj slici papa koja e nekoliko godina poslije biti razlogom Lutherovih napada na katoliku hijerarhiju. Nakon njega vladat e Aleksandar VI., papa Borgia (1452.-1503.), izvanredna ali bezobzirna linost, koji e osuditi na lomau dominikanca Jeronima Savonarolu (1452.-1498.). Mnogi su Aleksandra VI. opisali kao sramno udovite, a Savonaroline optube protiv nemorala i izopaenosti uvelike su pridonijele tome da se o tom papi stvori odbojna slika. Sigurno da je papa na moralnom planu bio upitan, premda su ga runo oklevetali238, ali mora se priznati da njegova uprava kao pape ne zasluuje kritiku. Izbor Inocenta VIII. i Aleksandra VI. moe se objasniti dvostrukim razlogom, nepotizmom Siksta IV. koji je u Kardinalski kolegij uveo dva ovjeka koja ga nisu bila dostojna, i tenjama kardinala da izravno nadziru upravljanje Crkvom, dakle da izaberu papu kojim je lako manipulirati. Raunica e se pokazati dobrom u sluaju Inocenta VIII., ali snana linost Aleksandra VI., koji je uostalom kod sebe uvijek isticao razliku ovjeka od dunosnika, pobrkala im je raune. Reakcija je bila neizbjena. Do nje je dolo odmah nakon smrti Aleksandra VI. Njegov nasljednik Pio III. pokazao je im je izabran, 22. rujna 1503., namjeru da povrati ugled papinstva koji su ocrnili njegovi prethodnici. Na alost umro je 18. listopada, prije nego to je mogao sazvati koncil na kojem e se donijeti reforme koje je najavio, ali imajui dovoljno vremena da u tijeku svoga pontifikata od dvadeset est dana uniti utjecaj
237 238

Osobito bula Exsecrabilis iz 1464. koja je zabranjivala priziv od pape na koncil. Kleveta se osobito okomila na Lukreciju Borgia (1480.-1519.) koja je bila vrlo pobona i vrlo milosrdna osoba te odana supruga; nakon njene smrti jedan e suvremenik napisati o njoj: Nosila je kostrijet dvije godine; ispovijedala se svaki dan i prieivala tri do etiri puta mjeseno.... Legenda koja povremeno prodire u javnost, na ekrane i u knjievnost daleko je od prave stvarnosti.

obitelji Borgia239 i da nagovori francuskog kralja Ljudevita XII. (1498.-1515.) na evakuaciju francuskih eta iz dijela Papinske Drave koji su bile okupirale.

JULIJE II.
Pija III. naslijedio je jedan osobit papa, kardinal Giuliano della Rovere, biskup Ostije i neak Siksta IV. On je uzeo ime Julije II. (1503.-1513.). im je izabran za papu ovaj politiki genij, vrstan organizator, odluan i energian ovjek, postavio je sebi za cilj uvoenje reda u Crkvi kao i u svojoj dravi. Njegov izbor imao je simbolino znaenje, jer je kardinala della Rovere u progonstvo otjerao upravo Aleksandar VI. ije je ponaanje s pravom kritizirao. U tri godine novi je papa reformirao crkvenu upravu, oporavio financije, reorganizirao snage odravanja reda, stvorivi vicarsku gardu za zatitu osobe rimskog prvosveenika, preobrazio Rim radovima koji su odavno planirani, ali ija se realizacija uvijek odgaala za bolje dane. Grad je doivio pravu preobrazbu. Poploene su nove ulice i novi putovi, korito Tibra skrenuto je kako bi se izbjegla opasnost od poplave, ojaane su gradske zidine, sagraene nove crkve, a Vatikanski muzeji obogatili su se mnogim vrlo lijepim antikim spomenicima.240 Pontifikat Julija II. snano je pridonio irenju umjetnosti koja je obiljeila to razdoblje. Zatitnik Michelangela (1475.-1564.) i Rafaela (1483.-1520.), papa je 1506. postavio prvi kamen za novu baziliku sv. Petra. Najvea zamjerka Juliju II. jest da je kao vladar bio zapravo vojskovoa. Mnogi umjetnici prikazali su ga u oklopu kako na elu svoje vojske kree u osvajanje Faenze, Riminija i Ravenne koje su okupirali Mleani. Danas nam je teko razumjeti takav vojni pohod na politikom planu i saveze koje je Papinska Drava sklopila protiv Venecije, Cambraisku ligu 1508., i protiv Francuske, Svetu ligu 1519. Jedino objanjenje moe biti nastojanje Julija II. da osigura potpunu nezavisnost Svete Stolice. Drugog nema. No papa poli- tiar obavljao je revno i svjesno svoje duhovne dunosti. Slici ratnika moemo suprotstaviti portret Julija II. kako moli, koji nam je ostavio Rafael na svojoj slici udo mise u Bolseni241. Ispunivi zavjet svoga prethodnika, Julije II. sazvao je u Lateranu 1512. osamnaesti ekumenski koncil za koji se tvrdilo da je bio ratni stroj protiv Francuske, ali koji je zapravo bio posveen reformi klera prema uputama pape protiv simonije242. etvrti lateranski ekumenski koncil, zapoet pod Julijem II., nastavio je njegov nasljednik Lav X. (1513.-1521.), Firentinac iz poznate obitelji Medici kojega moemo smatrati posljednjim renesansnim papom. On nije bio najpogodnija osoba za katedru sv. Petra. Bio je naobraen, ljubazan, vedar, besprijekornih manira, ali ni izdaleka nije posjedovao politike vjetine lanova svoje obitelji. Neodluan i nestabilan, bio je zapravo slabi koji je iz oduevljenja vrlo brzo padao u depresiju. Bio je rasipan do ekstravagancije i vrlo brzo e potroiti blago koje je u blagajni ostavio Julije II., velikoduno nagraujui umjetnike, knjievnike, heleniste i hebreiste, pjesnike, pa ak i tiskare, pravei nepotrebne trokove radi pukog prestia, nesposoban da se suoi s neminovnim porazom.

239
240

Naredio je uhienje Cesarea Borgie (1475.-1507.). Gerard Culkin, op. cit., str. 117.

241 242

U Heliodorovoj dvorani u Vatikanu.


Julije II. proglasio je 1505. apostolsku konstituciju protiv simonijskih izbora.

BOLONJSKI KONKORDAT
Takve promjene raspoloenja ubrzo e okrenuti Kardinalski kolegij i Rimsku kuriju protiv pape. Godine 1515. Lav X. potpisao je u Bologni, nakon pobjede francuskog kralja Franje I. kod Marignana, konkordat koji je francuskom kralju davao nadzor nad Galikanskom crkvom, to je Kurija smatrala sramnom kapitulacijom. Kardinali su papi smjerno uputili svoje prigovore koje je on s prezirom odbacio. Istodobno su i Rimljani, koji su Francuze mrzili jednako kao i Nijemce, izrazili svoje ogorenje zbog politikih ustupaka koje je Lav X. uinio Franji I. To je urodilo zajednikom zavjerom obiju strana. Na elu zavjere bio je kardinal Petrucci. Zavjera je meutim razotkrivena i nesretni Petrucci izveden je pred civilni sud pod optubom za veleizdaju, osuen i pogubljen. Koliko god alostan bio, ovaj sluaj nee nimalo smiriti stvari izmeu kardinala i pape. To e se vidjeti pri izboru nasljednika Lava X. prilikom konklava 1521. Pogreke koje je inio Lav X. izazvat e vrlo ozbiljnu krizu. Papinska blagajna besmisleno je opustoena u vrijeme kad je trebalo skupiti goleme svote za gradnju nove bazilike sv. Petra. Julije II. pozvao je sve krane da daju novani prilog za gradnju tog zdanja obeavajui oprost od grijeha onima koji to uine. Lav X. ponovio je poziv svoga prethodnika. U svojoj revnosti da odgovore na papin poziv, glupi ili nesretni propovjednici uspostavili su uzroni odnos izmeu dara za gradnju bazilike sv. Petra i davanja oprosta od grijeha. To je bilo dovoljno da neki zakljue, u vrijeme pontifikata Lava X., da spas due ovisi o novcu. Prvi koji je iznio takvu tvrdnju bio je sveenik augustinijanac, Martin Luther (1483.-1546.).

MARTIN LUTHER
Luther je bio nemiran duh! Zaredio se nakon lakoumno danog zavjeta, kojega ga je crkvena vlast trebala odrijeiti, ali meu augustinijancima nije pronaao unutranji mir. Naprotiv! Kad su ga 1510. godine njegovi na- dreeni poslali u Rim da studira svetu znanost potpao je, kao i njegov subrat Jeronim Seripando (1493.-1563.), budui kardinal legat na Tridentskom koncilu243, pod utjecaj svoga glavnog uitelja Egidija iz Viterba, koji je kod njega izazvao filozofsko obraenjea priopivi mu svoju odbojnost prema Aristotelu i duboku naklonost prema Platonu; Luther se takoer upoznao s nekim teolokim predajama talijanskih augustinijanaca o opravdanju iz kojih e kasnije izvesti svoju teoriju o opravdanju samom vjerom. Vratio se u Njemaku nemirniji nego prije. Tridesetprvog listopada 1517. Martin Luther zakucao je na vrata crkve u Wittenbergu svojin glasovitih 95 teza u kojima je estoko napao zloporabe koje je izazvalo skupljanje priloga za gradnju bazilike sv. Petra u Rimu, a sve zbog nejasnog tumaenja oprosta od strane nekih propovjednika, kao na primjer dominikanca Johannesa Tetzela (1465.-1519.). Zloporabe su bile stvarne i Luther je imao pravo to ih je kritizirao, ali nain na koji je to uinio bio je nedopustiv. Crkvena vlast mogla je, da je malo bolje razmislila, odluno zaustaviti takav nain izraavanja prosvjeda koji bi se u nastavku mogao pretvoriti u herezu. Ali i ona je poput Luthera bila nespretna. ak jo nespretnija. Nije shvatila da je argumentacija wittenberke pobune protiv nesretnog Tetzela, kojemu se ne moe predbaciti nita drugo osim da
243

Jacques Mercier, Seripando u: Dictionnaire de Theolog'ie catholique, sv. XIVB, zbirka 1923.-1940.

je u svojoj propovijedi govorio jednostavnim i izravnim jezikom koji puk razumije a koji ivcira intelektualce ili one koji se takvima smatraju, taknula u osjetljive strune domoljublja. Napavi Rimsku kuriju Luther je stvorio gibelinstvo novog tipa: Svakog dana poveava se gluha mrnja koja gleda na talijanski lder kao na izrabljivae njemakog naroda, kojemu oni uzvraaju samo prezirom. Rimska kurija, naglaava on, oslobaa svakog za novac i daje se onom koji najvie ponudi244. Otada e se stvari samo pogoravati. Opijen uspjehom Luther je uskoro postao nacionalnim junakom, raspaljujui svojim rijeima osjeaje koje je izazvao kod svojih zemljaka: Mi ostali, mi Nijemci, mi smo za Talijane samo vapske betije, tj. divljaci. A ti Talijani su arlatani koji nas iskoritavaju i koji sisaju njemaku zemlju do sri. Njemako, probudi se! Na mrnju prema Nijemcima koju su Rimljani i Talijani stoljeima pokazivali Nijemci su odgovorili prezirnim protutalijanstvom. Preseljena s vjerskog plana na politiki, pobuna redovnika Martina Luthera doivjet e neoekivan uspjeh. Uspjeh koji e njenog autora zarobiti u jednu sistematsku formulaciju, odgovarajui na elje pristaa, ali sve vie se udaljavajui od pravovjerja. Ohol ovjek je esto prva rtva vlastitog uspjeha. To se dogodilo i Lutheru. Njegov vjeno nemirni duh prvi bi se uplaio posljedica svog ina od 31. listopada 1517. da je mogao predvidjeti neumoljivi i nepovratni slijed dogaaja koji e ga odvesti u krajnost koju je a priori sam osuivao. Povjerljive stvari koje su mu se otele iz usta uoi stupanja pred Vrhovnog Suca, tj. Boga, otkrivaju nam to je sam mislio o svom ivotu. On je prenio na druge svoj subjektivizam proizaao iz osobnih problema, inei od vjere u zaslugama Krista poklopac der Schanddeckel sramotna djela na koja ovjeka tjera nesavladiva pouda: Pecca fortiter et fortius crede, grijei jako, ali vjeruj jo jae. Kakva je to odgovornost! Kad je Rimska kurija shvatila da Luther u javnosti uiva podrku mnogih ljudi bilo je prekasno da se zaustavi proces koji e odvesti sjever Europe u herezu. Lav X. poslao je u Njemaku mudrog kardinala Cajetana (1469. 1534.), biveg vrhovnog starjeinu dominikanaca. Susret kardinala s Lutherom u Augsburgu nije dao boljih rezultata od ostalih koji su uslijedili, kao ni leipzika rasprava izmeu heretika i profesora iz Ingolstadta Johanna Ecka, koji je svojim neoborivim argumentima ipak imao posljednju rije. Zahvaljujui podrci njemakih vladara, uivajui stvarnu neutralnost novog cara Karla V. (1519.-1556.), Burgundijca koji je bio napola Austrijanac, napola panjolac 245 , koji je bio vie nasljednik Barbarosse i Hohenstaufenovaca nego Habsburgovaca kojih je ime nosio, Luther e pobijediti. Je li Lav X. toga bio svjestan? Vjerojatno nije. Papa je umro 1. prosinca 1521., po povratku iz Ostije gdje je bio na odmoru, ne brinui se previe za situaciju koju je ostavljao svome nasljedniku, osobito za milijun dukata duga koji je nagomilao.

POSLJEDNJI NETALIJANSKI PAPA


Reakcija je bila neizbjena. Uglavnom nezadovoljan politikom Lava X., Kardinalski kolegij izabrat e za novog papu jednog flamanskog kardinala koji nije znao ni rije
244

Dom Charles Poulet, Initiation d Phistoire ecclesiastigue, str. 232. Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Etemelle, str. 238.

245

talijanskog jezika, a latinski je govorio loe i s groznim germanskim naglaskom, usto je mrzio humanizam i humaniste u kojima je vidio opasne heretike, uasavao se politikih kombinacija, combinazioni, i krupne politike, bio bez ikakva umjetnikog ukusa, ali je zato posjedovao izotren smisao za vrijednost novca. Izbor kardinala Adriaana Floriszoona, sina tesara iz jednog brodogradilita na Sjevernom moru, za papu 9. sijenja 1522. iznenadio je cijeli svijet, kardinala prvog, koji se tada nalazio u panjolskoj kamo ga je poslao Karlo V., kojemu je bio odgojitelj. Rimljani, kojima nikako nije bilo drago to je izbor Kardinalskog kolegija pao na stranca, nadali su se da e on odbiti tijaru. Ali nita od toga. Kao ovjek od dunosti i vrlo poboan, kardinal iz Utrechta, kako su ga nazvali, izjavio je da e se pokoriti odlukama providnosti. Zadrao je svoje ime i bio papa Hadrijan VI. (1522.-1523.). U Rimu su vie od sedam mjeseci ekali na njegov dolazak. Ukrcao se na brod u Tarragoni 7. kolovoza i stigao u Rim usred epidemije kuge; okrunjen je u bazilici sv. Petra 30. kolovoza u posvemanjoj ravnodunosti Rimljana koji su prezreli krunidbenu sveanost. Hadrijan VI. nije se uzbuivao zbog takvog iskaza neprijateljstva prema njegovoj osobi. Imao je drugih briga a ne da slua klicanje naroda. Kurija e vrlo brzo shvatiti da su dola druga vremena. Tek to se smjestio u Vatikan, protiv svoje volje uostalom jer je elio stanovati u nekom samostanu, papa je najprije raistio sa starim nainom ponaanja. Graevinski radovi koji su bili u toku odmah su zaustavljeni, brojni namjetenici su otputeni, a drugima je znaajno smanjio prihode, humanisti, umjetnici, pisci i drugi uivaoci potpora istjerani su iz Vatikana, ak i iz Rima. S dobrih pedesetak osoba papina je sluinad pala na svega etiri. Talijane, koje je papa smatrao nesposobnima za bilo to, sustavno je zamjenjivao strancima koji su imali sve vrline, ali koji, poput Dietricha Heezea i Wilhelma Enckenvoirta, njegovih najbliih suradnika, nisu imali nimalo smisla za psihologiju, a osobito ne za politiku. istka se protegla i na spomenike iz poganske antike, pogled na njih vrijeao je ednog Hadrijana VI. Ne udi stoga to su nakon njegove smrti Rimljani objesili na proelje kue njegova lijenika krunu koju je zasluio kao osloboditelj domovine. Kreposni Hadrijan VI. iskreno je elio stati na kraj luteranskoj herezi prije nego to bude kasno, i u tom cilju elio je pozvati Crkvu na istou iz njenih prvih dana. Pismo koje je uputio saboru u Nurnbergu i koje je odnio nuncij Chieregatti otkriva njegove brige: Bog je dopustio progon Crkve zbog grijeha ljudi, ali nadasve zbog grijeha sveenika i prelata (...) Svjesni smo sramnih djela koja su nedavno okaljala stolicu sv. Petra (...) Obeajemo da e Kurija, kao mogui uzrok svih zala, biti u potpunosti obnovljena...a Smrt mu nije ostavila vremena za to. Umro je 14. rujna 1523. u dobi od ezdeset etiri godine. Nakon njega svi e pape (do Ivana Pavla II. 1978.) biti Talijani. Nakon vladavine koja je neuljudno nazvana flamanskim meuinoma Kardinalski kolegij vratio se ponovno Medicima i izabrao za papu roaka Lava X., Giulija Medicija, koji je bio Klement VII. (1523.-1534.). Novi papa, nesumnjivo poboan i duboko poten ovjek, paljiv u troenju novca Apostolske Stolice, bio je meutim jednako slab i neodluan kao i Lav X. Sklon nejasnim rjeenjima, u politici je stalno traio nove istine i nisu mu bila nemila proturjena stajalita; smatrao je sebe velikim diplomatom kad nije znao to treba poduzeti. Sve nesree njegova pontifikata proizlaze iz njegove neodlunosti. Rim i Vatikan ubrzo e trpjeti posljedice oscilatorne politike drugog pape Medicija.

Nap. ur

PAPA IZMEU FRANJE I. I KARLA V.


Europa je tada bila poprite borbi za prevlast izmeu cara Karla V. i francuskog kralja Franje I. Papa Klement VII. smatrao je lukavim podravati sad jednog sad drugog, najprije cara zatim francuskog kralja. Petog sijenja 1525. papa je zakljuio savez s francuskim kraljem. Pedeset dana poslije, 24. veljae, Franjo I. zarobljen je u bitci kod Pavije. panjolci su zauzeli Rim i prisilili Klementa VII. da 1. svibnja potpie sporazum s Karlom V. Dvadesetdrugog svibnja 1526. francuski je kralj, koji se oslobodio panjolskog zarobljenitva, zakljuio u pokrajini Cognac Sveti savez kojem se prikljuio i papa. Reakcija Karla V. bila je brza. Dvadesetog rujna 1526. u Vatikan je upala vojska koja se sastojala od pjeaka, konjanika i topnika; papa i francuski ambasador imali su toliko vremena da pobjegnu u Aneosku tvravu, ostavivi papinsku palau i baziliku sv. Petra na nemilost pljakaima. Sutradan je Klement VII. zatraio primirje koje je prekinuo samo nekoliko tjedana poslije. Prvi mjeseci 1527. bili su vrlo teki za Italiju kojom su krstarile skupine panjolskih, njemakih, talijanskih pustolova i plaenika, kojima su zapovijedali ljudi poput glavnog zapovjednika Karla Burbonskog (1490.-1527.). On je 19. travnja odluio krenuti na Rim; 4. i 5. svibnja etrdeset tisua njegovih ljudi rasporedilo se na brdu Janikul. U zoru 6. svibnja, bio je ponedjeljak, dao je znak za napad. Smrt Burbona ve u prvom juriu nije zaustavila napad. Tri sata poslije cijeli je Borgo bio u rukama osvajaa. Klement VII. pobjegao je u Aneosku tvravu kroz tajni prolaz koji povezuje Vatikan i tvravu pod zatitom vicarske garde koja je izgubila 147 ljudi 246. Predveer je Rim bio potpuno u rukama carskih snaga, osim tvrave sv. Anela. Pljaka i pokolj u gradu su poeli. Prizor je bio straan, tim vie to su vojnici, veinom luteranci, to inili mirne due tvrdei da im je jedini cilj ienje Antikristovih konjunica u Vatikanu. Nita nije poteeno. Pljaka Rima, tzv. sacco di Roma, nadila je sve strahote koje je Vjeni grad doivio od barbara i Saracena. Palae su opljakane ili popaljene, crkve obeaene, relikvije izgaene nogama i baene u kanale, papinski grobovi provaljeni, kardinali, poput kardinala Cajetana, zlostavljani ili ubijeni, redovnice silovane u svojim samostanima. To je trajalo danima, a voe carskih plaenika i asnici nisu imali nikakva nadzora nad svojim ljudima. Petog lipnja Klement VII. odluio se predati. Dva dana poslije panjolsko njemaki garnizon uklonio je iz utvrde sv. Anela vicarsku gardu i nekoliko papinih asnika koji su titili papu. On je od dobrovoljnog samotnjaka postao zatoenikom. Osmog prosinca uspio je preruen pobjei u Orvieto, zatim u Viterbo. Tek se 6. listopada 1528. mogao vratiti u Vatikan, otiavi najprije suznih oiju baciti se na grob sv. Petra. Imao je razloga za plakanje. Vjeni grad bio je polje ruevina ispod kojih su izvirivale hrpe leeva; s 55.000 stanovnika koliko je Rim imao prije pljake 247 stanovnitvo je palo na 35.000; pokolji, epidemije i bijeg onih koji su se mogli spasiti smanjili su za treinu stanovnitvo koje se ve
246

Svake godine na 6. svibnja Vatikan se smjerno prisjea 147 rtvovanih vicaraca. Tijekom te tradi- cionalne sveanosti novaci polau prisegu nad stijegom 247 Popisom stanovnirva s kraja 1526. slubeno je utvreno da Rim ima 55.035 stanovnika.

odavno nije moglo usporediti s brojem stanovnika u Rimu kad su njime vladali carevi248. Karlo V. bio je svjestan svoje odgovornosti za dogaaj za koji e Erasmo Roterdamski (1469.-1536.) napisati: To nije bio pad jednog grada, nego propast jednog svijeta249. Zato se elio pokazati umjerenim kad su u Cambraiu poeli prvi mirovni pregovori poetkom kolovoza 1529. Papa e sauvati svoju dravu, ali pod uvjetom da pristane na odreene obveze prema caru. Car i papa pomirili su se u Bologni. Dvadesetdrugog veljae Karlo V. primio je iz ruku Klementa VII. eljeznu krunu lombardskih kraljeva, a 24. carsku. Odsad e se papa ostaviti politike zadovoljivi se time da tijekom listopada i studenog 1533. susretne u Marseilleu kralja Franju I. na vjenanju svoje neakinje Katarine Medici za budueg francuskog kralja Henrika II.

REFORMACIJA
Zbog razvoja protestantske reforme (Reformacije) katoliki svijet neprestano je traio protureformaciju posredstvom jednog ekumenskog koncila. Papa je kao i obino otezao. Mletaki ambasador u Rimu Soriano napisat e u jednom brzojavu svojoj vladi za Klementa VII.: On dobro govori, ali loe radi. Papa se dugo nadao rjeenju koje bi donijela svjetovna vlast Karla V. Car je 1530. sazvao njemake drave na sabor u Augsburg; sabor se okrenuo protiv cara, drave su prihvatile augsburku vjeroispovijest koja je defini- rala teoloki poloaj luteranaca i ubrzo zatim okrenut e se protiv Karla V. ujedinivi se 1531. u malkaldski savez. U isto vrijeme Klement VII. imao je tekoa s engleskim kraljem Henrikom VIII. (1509.-1547.). Odnosi Rima i Londona ve su nekoliko godina bili zategnuti. Engleski kralj podupirao je operacije Karla V. i njegov kancelar, kardinal Wolsey, nadbiskup Yorka (1473.-1530.), javno je kritizirao papu optuujui ga da je svojom nerazumnom politikom doveo do pljake Rima: Klement VII., govorio je lordkancelar, bolje bi uinio da se pobrine za obnovu Crkve nego to se mijea u europske poslove. Takvo rezoniranje bilo je ispravno, ali okrutno. Razvod engleskog kralja s Katarinom Aragonskom (1485.-1536.) dovest e do raskola s Anglikanskom crkvom. Henrik VIII. zatraio je 1530., uz potporu kancelara Wolseya, od Klementa VII. da poniti njegov brak s Katarinom. Nakon neto vie od tri godine papa je napokon donio odluku i potvrdio valjanost braka. Engleska e nekoliko mjeseci poslije Supremacjskim aktom od 3. studenog 1534. poruiti sve mostove s Rimom. Katolika protureformacija bila je potrebnija nego ikad. Kardinali su pourivali Klementa VII. da sazove ekumenski koncil. Papa je umro 25. rujna 1534. ne donijevi nikakvu odluku.

248 249

Godine 1528. stanovnitvo Rima predstavlja 2,9% od broja stanovnika koji je Rim imao na poetku 3. st. Pismo od 1. listopada 1528. Scaligeru. i

20. PROTUREFORMACIJA (1534.-1590.)


Konklava koja je uslijedila nakon smrti Klementa VII. bila je kratka. Kardinali su 13. listopada 1534. gotovo jednoduno izabrali za papu kardinala koji je uporno nagovarao Klementa VII. da sazove ekumenski koncil, kardinala Alessandra Farnesea. On je uzeo ime Pavao III. (1534.-1549.). Pavao III. bio je naobraen ovjek ive inteligencije i ljubitelj umjetnosti. Mladost mu je bila prilino burna, i kad se odluio za kleriki stale bio je ve otac trojice sinova i jedne keri koja e postati kneginjom Sforza. Imao je dvije velike mane, sklonost prema raskoi i pretjeranu ljubav prema svojoj obitelji. Na poetku svoga pontifikata, koji je zapoeo u njegovoj ezdesetsedmoj godini, Pavao III. upoznao je kardinale s tri temeljna cilja koja je sebi postavio: na politikom planu stroga neutralnost Crkve prema europskim vladarima, na crkvenom planu sazivanje opeg i ekumenskog koncila i neodogodivo donoenje mjera koje se tiu crkvene discipline. Glavni cilj bio je koncil U travnju 1536., na povratku iz Tunisa gdje je ratovao protiv turskog gusara

Barbarosse (?-1546.), car Karlo V. svratio je u Rim i razgovarao s Pavlom III. o sazivanju koncila. Unato opiranju Kurije dva sugovornika sporazumjela su se o naelu na kojem treba pozvati protestante da sudjeluju u radu koncila ravnopravno s katolicima. Odluili su u tom smislu sazvati opi koncil koji e se odrati u Mantovi. Protivljenje vojvode od Mantove tom prijedlogu natjeralo je papu da kao mjesto odravanja predloi Vicenzu, ali odbijanje protestanata da sudjeluju dovest e do odgode cijelog skupa bez naznake dana. Pavao III. je meutim zapeo i pripremne konferencije odrane su u Wormsu i Regensburgu, na kojima je sudjelovao papin legat kardinal Contarini. Bio je to isti promaaj. Luteranci su ustrajali u svom odbijanju, privueni istodobno uenjem Jeana Calvina (1509.-1564.) i Vilima Farela (1489.-1565.), koje je zamijenilo ono Zwinglija (1484.-1531.). Protestantizam je zapoinjao sa svojim varijacijama o kojima e Bossuet napisati povijest.

TRIDENTSKI KONCIL
Umoran od borbe, Pavao III. sazvao je na svoju ruku devetnaesti ekumenski koncil u Tridentu na rijeci Adige, tj. na teritoriju Carstva, ali blizu Italije. Bilo je to 22. svibnja 1542. Komplicirane politike prilike i novi oruani sukob izmeu cara i francuskog kralja odgodili su odravanje koncila250 za 15. oujka 1545. Pavao III. povjerio je predsjedanje koncilom kardinalima Ivanu Mariji de Ciocchi del Monte, koji e poslije biti papa Julije III., Marcelu Cerviniju, koji e biti Marcel II., i Englezu Reginaldu Poleu (1500-1558.), koji e u cijelom tom razdoblju igrati znaajnu ulogu251. Koncil je poeo s radom tek 13. prosinca 1545. Sudionici su se najprije bavili izvorima Objave, tj. Svetim pismom i predajom, zatim se raspravljalo o istonom grijehu i opravdanju, naravi sakramenata, nainu propovijedanja i rezidenciji biskupa. Kuga koja je izbila 11. oujka 1547. prisilila je koncil da nastavi s radom u Bologni. Ova prisilna selidba nije naila na razumijevanje svih. Koncil je iz jednog carskog grada preseljen u grad pod papinskom vlau. Nikada protestanti ne bi pristali doi na sjednicu koncila koja se odrava na teritoriju onoga kojeg nazivaju Antikristom. Otada se koncil razvlaio i Pavao III. privremeno ga je suspendirao (tj. prekinuo rad koncila). Pavao III. umrijet e 10. studenog 1549. prije nego to je mogao narediti nastavak koncila. Premda nepripremljen za papinsku slubu papa Pavao III. pokazao se jednim od najboljih reformatora Crkve. Papa koji je povjerio Michelangelu da sagradi kupolu nove crkve sv. Petra, koji je od njega naruio fresku Posljednjeg suda za Sikstinsku kapelu i Obraenje sv. Pavla za Pavlovu kapelu, koji je zapoeo obnovu povijesne jezgre Rima, probio ulice via del Babuino i via dei Condotti pored trga Trinita dei Monti, koji je sagradio slavnu palau Farnese, isti taj papa odobrio je 27. rujna 1540. osnivanje Drube Isusove sv. Ignaciju Loyoli i 21. srpnja 1542. osnovao Sud inkvizicje. Reforme koje je pripremao, mudri i sveti kardinali koje je proizveo spadaju u pozitivne stvari toga pape kojega su i preesto
250

Jedna tajna odredba sporazuma iz Crepyja od 18. rujna 1544. obvezivala je francuskog kralja da omogui sazivanje opeg koncila i da na nj poalje biskupe iz svoga kraljevstva.

251

Usp. Dom R. Biron i J. Barennes, Un prince anglais, cardinallegat au XVI` siecle, Reginald Pole. Usp. takoer lanak >Polea u: Dictionnaire de Theologie catholigue, sv. XII., st. 2413-2416. Poleova pisma, dragocjena za povijest tog razdoblja, objavljena su u Brescii 1745: Collectio epistolarum Reginaldi Poli.

sudili prema neukusnim alama koje je napisao Fran~ois Rabelais (1494.-1553.) nakon svoga boravka u Rimu 1534., tj. izmeu Pantagruela (1532.) i Tree knjige (1546.). Nakon smrti Pavla III. konklava je tekom mukom donijela odluku o novom papi. U prvim krugovima glasovi su veinom ili kardinalu Reginaldu Poleu, ali nikada nisu postigli potrebnu dvotreinsku veinu koja je Englezu nedostajala za dva glasa. Nakon tri mjeseca izbor kardinala pao je na jednog od dvojice Poleovih kolega koji je predsjedao koncilom, na kar- dinala Ivana Mariju de Ciocchi del Monte (1550.1555.), koji e biti papa Julije III. Novi papa bio je pravnik koji je cijeli svoj vijek proveo u Kuriji i nikada nije vodio nijednu misiju u inozemstvu, nije se mnogo brinuo za svoju osobu, bio je neprijatelj raskoi, ovjek prilino nagle udi, ali vrlo dobar i neizmjerno velikoduan, koji e biti jako omiljen kod sitnog rimskog puka, nastavio je bez odlaganja rad na koncilu preselivi ga iz Bologne u Trident. S vie sree od svoga prethodnika, Julije III. uspio je privui prote- stantske promatrae u Trident, ali e ih pobuna njemakih knezova pod vodstvom kneza izbornika Mauricija Saskog 1552. natjerati na nagli povratak. Pod Julijem III. koncil je definirao katoliki nauk o sakramentima euharistije, pokori i bolesnikom pomazanju. Cijelo vrijeme papa je osobno radio na reformi Kurije, na statutu crkvenih redova i pravilima za izbor pape. Smrt, koja ga je zatekla 23. oujka 1555., nije mu dopustila da zavri taj posao. Izbor kardinala Marcela Cervinija 9. travnja 1555. za papu, pod imenom Marcel II., s oduevljenjem su pozdravili svi oni koje su zvali duhovnjacima (spirituali), tj. oni koji su najvie drali do obnove Crkve, koji su priznavali kao vou kardinala Reginalda Polea. On je otputovao u Englesku kako bi pokuao pomiriti kraljevstvo s Rimom kad je na vlast dola Marija Tudor (1553.-1558.)252. Kardinal Cervini pokazao se tako gorljivim pristaom reforme da su sve nade bile mogue. Ali naalost umro je u pedesetetvrtoj godini, tri tjedna nakon to je izabran za papu. Jedino to je ostalo od njegova pontifikata je Misa pape Marcela koju mu je posvetio talijanski kompozitor Palestrina (1525.-1594.). Za nasljednika Kardinalski je kolegij izabrao gotovo osamdesetgodinjeg napuljskog kardinala Pietra Caraffu, koji e biti Pavao IV. (1555.-1559.). To je bio vrlo strog ovjek, asket, duboko duhovan, ali je imao dva velika nedostatka, uljiv karakter i posvemanje neiskustvo u crkvenim poslovima. Dva dana nakon imenovanja budui kardinal Seripando alosno je zapisao u svoj dnevnik: Neka mu Bog dopusti da provede reformu Crkve koju je Pavao III. neprestano imao u ustima. On je mnogo o njoj priao, ali nita nije uinio. Julije nije o njoj priao, ali nije nita ni uinio. Marcel nije nita priao, ali je uinio koliko je mogao za svoga kratkog pontifikata. Neka Bogu bude milo da Pavao IV. i pria i djeluje, da radi ono to govori i da on koji je bio tako jak na rijeima bude jo jai na djelu! 253. Velika zamjerka koja se moe uputiti Pavlu IV. je ta da nije imao povjerenja u koncil, to ga je dovelo do toga da je sam elio provesti crkvenu reformu oslanjajui se strogo na Inkvizicju i Index. Moramo priznati da je njegova zasluga to je u Crkvi stvorio pravu reformsku klimu. Nakon to je Pavao IV. umro 18. kolovoza 1559. kardinalima je trebalo vie od etiri mjeseca da se dogovore oko novog pape. Na Boi 1559. izabrali su Ivana Angela Medicija za papu pod imenom Pio IV. (1560.-1565.). Rodom iz Milana, s poznatom firentinskom obitelji imao je zajedniko samo prezime, novi papa dao je ve prvog dana svog pontifikata na znanje da e provesti u djelo odluke kardinala
252

253

Seripando, Commentarii de vita sua, na 25. svibnja 1555. Vidigore, str. 217, bilj. 10.

Do sveanog pomirenja dolo je u palai Whitehall 30. studenoga 1554.

doneene tijekom konklave koje su se ticale nastavka rad koncila i njegova zakljuenja. S tom namjerom papa je za dravnog tajnika uzeo budueg sv. Karla Boromejskog (1538.-1584.). Bulom koju je izdao 20. studenog 1560. papa Pio IV. odluio je da koncil nastavi radom za Uskrs 1561. No tek se 18. sijenja 1562. povela iva i odluna rasprava koncila. Odsad e stvari tei bre. Pod vodstvom vrijednih kardinala legata kojima su pomagali vrsni teo- lozi, kao to su Pedro de Soto i generalni predstojnik isusovaca Diego Lainez (1512.-1565.), koncil je uspjeno rijeio brojne toke svoga dnevnog reda. Takvo znaajno djelo nije mogue saeti u nekoliko redaka. Zapravo kapitalno djelo, jer su prvi put sve toke sakramentalne teologije precizno utvrene i doneene su brojne disciplinske mjere. Spomenimo samo dekrete o obveznoj rezidenciji biskupa, o obrazovanju sveenika, o sjemenitima, o uvjetima imenovanja kardinala, biskupa, o biskupijskim sinodama, o pastoralnim posjetima, o propovijedanju itd. Odreeni broj problema poput katekizma, problem Reda mise (Ordo missae) i liturgijskih knjiga, problem Indexa i dr. prebaeni su na papu koji je trebao osigurati primjenu koncilskih dekreta. Petog prosinca 1563. Tridentski koncil, devetnaesti opi, zakljuen je. Zavren je ovim rijeima: Toliko potrebna reforma donijeta je i protestantizam ne moe nita slino ponuditi. Nesigurnost i tjeskobu zamijenit e povjerenje i osjeaj osloboenja koji e, u doba baroka, poprimiti pretjeran oblik. To je iznad svega uspjeh za katoliki nauk ije se toliko kritizirane temeljne dogme napokon kristaliziraju u jednu veliku, preciznu i istu sintezu254. Suvremenici, ak i neki protestanti, bili su svjesni da je Tridentski koncil obnovio Crkvu na njenim tradicionalnim temeljima. Kad promatramo divovsko djelo koje su obavili koncilski oci moramo se diviti irini obuhvaenih, obraenih i rijeenih problema, bilo da je rije o dogmi, moralu, disciplini ili kanonskom pravu. I unato svojoj irini njihovo je djelo iznimno koherentno. Bulom Benedictus Deus od 26. sijenja 1564. proglaenom zajedno sa zakljucima koncila dva mjeseca poslije, Pio IV. proglasio je Tridentske dekrete. Veina drava odmah ih je usvojila, vicarski kantoni i carski teritoriji dvije godine poslije. Francuska, koja je bojkotirala koncil kasnije je usvojila samo dekrete dogmatskog karaktera. Kad je koncil napokon sretno za- vren Pio IV. mogao je proglasiti svoj Nunc dimittis. Umro je 9. prosinca 1565., dvije godine i etiri dana nakon zavrne sjednice koncila ostavljajui svojim nasljednicima brigu da primijene dekrete.

SV. PIO V. Sedmog sijenja 1566. izbor konklave pao je na dominikanca koji je bio veliki inkvizitor i koji se pokazao odlunim pobornikom protureformacije, na Michela Ghislierija, papu pod imenom Pio V. (1566.-1572.). Bio je to vrlo svet sveenik, kojega e Klement XI. kanonizirati 1712. godine, strog i ozbiljan, ali i nepopustljiv. Neprijatelj raskoi, volio se povui kad god je mogao u dominikanski samostan sv. Sabine na Aventinu, gdje je imao svoje odaje, nego ivjeti u Vatikanu koji nije volio. Koji je tako malo volio da je razdao najvei dio zbirke antikih umjetnina, smatrajui da je tim umjetnikim djelima iz poganske antike prije mjesto u palaama vladara kojima ih je darivao nego u stanu Petrova nasljednika. U est godina svoga pontifikata sv. Pio V. dovrit e velebno djelo koje e produiti i utjeloviti djelo Tridentskog koncila. Sv. Pio V. prihvatio se posla da
254

Eusebio Rey, Le Triomphe de la ContreReforme, u: Histoire des Papes et du Vatican. Editions du PortRoyal, Pariz, 1964., str. 155

reformira kler, utvrdivi obveznu rezidenciju biskupima i upnici- ma, bdijui nad zakljucima koncila koji se odnose na odravanje sinoda i otvaranje sjemenita, reformirajui crkvene redove, obnavljajui Kardinalski zbor u koji su primani sveti i mudri prelati. Godine 1566. objavio je Rimski katekizam, 1568. Brevjar, 19. srpnja 1570. Red mise (Ordo Missae) i Rimski misal255. Bio je toliko aktivan da je teko nabrojiti sve njegove zasluge. Godine 1568. papa je krenuo u odlunu akciju da, u skladu s dekretima Tridentskog koncila, pokae vladarima da se ne mogu mijeati u crkvene poslove256. Papa je vladarima nijekao svako pravo uvida u ono to se ticalo iskljuivo Crkve, ali je smatrao svojom dunosti vrhovnog pastira univerzalne Crkve da se mijea u civilne stvari kad su naela katolikog morala i prava Crkve bila ugroena djelovanjem vladara ili vlada. Izopio je Elizabetu Englesku (1558.-1603.), ukorio brojne vladare, poput cara Maksimilijana II. (1564.-1576.), i pozitivno djelovao na mir u Europi. Mir meu vladarima bio je to potrebniji to je u kranskom svijetu sve vie rasla opasnost od Turaka. U svojoj elji da duhovno osvoji Istok sv. Pio V. zaduio je emisare da stupe u dodir s pravoslavnim zajednicama koje su ivjele pod osmanlijskom vlau. Izvjea iz tih krajeva bila su alarmantna. Tada je Vatikan stupio u pregovore sa panjolskom i Venecijom oko sklapanja Svete lige koja e predvoditi posljednji kriarski rat. Stvorena je pomorska i kopnena vojska, za ije je okupljanje papa upregnuo sve svoje snage zagrabivi velikoduno u papinsku blagajnu, i stavljena pod zapovjednitvo don Juana Austrijskog (1545.-1578.). Devetog listopada 1571: flota Svete lige odnijela je velianstvenu pobjedu u pomorskoj bitci kod Lepanta. Unitenje flote turskog sultana uinilo je kraj turskoj hegemoniji na Sredozemlju. Odjek te pobjede bio je velik u svim kranskim zemljama. Bila je to posljednja velika radost sv. Pija V. koji je umro 1. svibnja 1572. Njegov nasljednik, kardinal Ugo Boncompagni, papa pod imenom Grgur XIII. (1572.-1585.), nastavit e reformno djelo koje je tako dobro zapoelo. Novi papa imao je sedamdeset godina kad je izabran. Michel de Montaigne (1533.1592.), koji ga je imao prilike susresti poetkom 1581., ostavio nam je njegov portret opisavi ga kao vrlo lijepa starca: Lice puno uzvienosti, duga sijeda brada, bilo mu je tada vie od osamdeset godina, ili jo: ivot i obiaji u kojima nema nita izvanredno, ni u jednom ni u drugom, premda naginjui mnogo vie prema dobroma. Grgur XIII. bio je obdaren iznimnom energijom. To je pokazao od samog poetka svoga pon tifikata uvodei centraliziranu organizaciju cijele uprave Crkve.

PROVEDBA TRIDENTSKE REFORME


Da bi imao pod nadzorom provedbu reforme u cijeloj Crkvi novi je papa odluio zamijeniti stari sustav legata stalnim predstavnicima Svete Stolice u svijetu. Ve otprije su postojali nunciji u nekim velikim prijestolnicama, na primjer u Madridu, a sad ih je bilo posvuda, ak i u nekatolikim zemljama. Papa je ustanovio misije i pri otpadnikim crkvama na Istoku. Da bi si osigurao izbor biskupa Grgur XIII. osnovao je posebno kongregacijsko tijelo koje je bilo zadueno za prouavanje dosjea kandidata kako bi samo doista asne osobe bile imenovane na te poloaje. Za obrazovanje profesora u sjemenitima, kojih je uvoenje u svakoj biskupiji nalagao koncil, papa je 1564. osnovao nadsjemenite, rimsko sjemenite koje je povjerio isusovcima i koje je postalo Gregorijansko sveuilite, obnovio razne zgrade,
255 256

Konstitucija Quo primum tempore. Bula In coena Domini.

poput kolegija Germanicum, i osnovao razne kole za obrazovanje klera, sveukupno njih dvadeset sedam. Njegov je cilj bio da se obrazuju sveenici visoke duhovne i intelektualne vrijednosti. Privlaei u Rim najbolje kandidate za sveeniki stale GrgurXlII. imao je u vidu dobro koje e od toga imati Sveta Stolica, i koje i danas ima jer je sistem jo uvijek na snazi: osiguravi obrazovanje pod trajnim nadzorom, ulio je buduim sveenicima rimski duh i otkrivao ljude poeljne da kasnije prime visoke dunosti u Crkvi, bilo u biskupskom kolegiju, bilo u papinskoj diplomaciji, bilo u raznim tijelima Rimske kurije. Grgur XIII. nastavio je objavljivanje tekstova koje je traio Tridentski koncil, osobito onih o kanonskom pravu koji su ugledali svjetlo dana 1582. Jedna od najvanijih mjera koje je poduzeo bila je reforma julijskog kalendara o kojoj je donio odluku 1582. Novi kalendar, koji se odsad zove gregorijanskim, stupio je na snagu 15. listopada 1582., ili poslije 4. listopada prema julijskom kalendaru. Katolike drave usvojile su ga gotovo odmah, protestantske neto kasnije: Protestanti, rei e Kepler (1571.-1630.), vie vole biti u neslozi sa suncem nego u slozi s papom! Engleska i vedska usvojit e gregorijanski kalendar tek 1573., a neki vicarski kantoni tek 1873.

STRANI SIKSTO V.
Grgur XIII. preminuo je 10. travnja 1585., a 24. travnja kardinali su za papu izabrali franjevca Felixa Perettija, koji e biti strani Siksto V. (1585.-1590.). Novi papa nije imao mnogo zajednikih crta sa svojim renesansnim prethodnicima. Roen u vrlo skromnoj obitelji u Markama, imao je teko, ako ne i nesretno djetinjstvo. Uao je u franjevaki red i postao inkvizitor te se istaknuo velikom strogou i rijetkom energijom. Velikom brzinom projurio je kroz svoj pontifikat. Isti dan kad je okrunjen, 1. svibnja 1585., donijet e prve mjere zbog kojih e zasluiti nadimak Strani . Siksto V. odmah se bacio na rjeavanje problema javnog reda i financija. Rijeit e ih za manje od godinu dana. Nareujui vjeanje razbojnika po kratkom postupku, oslobodio je Rim i Papinsku Dravu banditizma. Strogo kontrolirajui vlasnitvo, povratio je batinu Apostolske Stolice. Ozdravivi financije i stvorivi bankovni sustav, uspio je nakupiti u blagajnu etiri milijuna zlatnih kuda. Takve mjere bile su samo poetak. Siksto V. pokazao je svoj pravi genij u reorganizaciji Kardinalskog zbora, Kurije i u utvrivanju novih pravila za odnose izmeu pojedinih crkava s Rimskom crkvom. Osnovao je pravu vladu u Crkvi podijelivi odgovornost na petnaest kongregacija, od kojih je svaka imala tono odreene kompetencije, i stavivi im na elo kardinale. Njihov broj ograniio je na 70, broj koji je ostao nepromijenjen sve do Ivana XXIII. i Pavla VI. Naloio je svim biskupima da svakih pet godina, prema kalendaru koji je odredila Kurija, poduzmu putovanje ad limina Apostolorum kako bi izravno obavijestili papu o stanju u svojoj biskupiji, i ta je odluka jo uvijek na snazi. U isto vrijeme prihvatio se reforme klera, ne oklijevajui ponoviti ono to je Pavao IV. uinio u noi s 22. na 23. kolovoza 1558., organizirajui u Rimu veliku raciju koja je omoguila da se iz Vjenoga grada odstrane sveenici koji tamo nisu imali nikakva posla ili sveenici i redovnici koji su prekinuli sa svojim pozivom;

Hrvatska prihvaa gregorijanski kalendar godine 1587. ukidajui dane izmeu 21. listopada i 1. studenog (nap. ur.).

prvi su poslani u svoju biskupiju ili samostane, drugi su osueni na robiju. Papa je takoer poeo popravljanje Vulgate, Jeronimova prijevoda Svetog pisma na latinski, poznate pod imenom Sikstina. Brojne aktivnosti nisu sprijeile stranog papu da obnavlja Vatikan. Sve je radove nadzirao sam. Poznat nam je dogaaj postavljanja obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa na Trgu sv. Petra 10. rujna 1586. To je bio spektakularan in, premjetanje iz centra spine cirkusa, zatim podizanje kamene mase tee od dvije stotine tona. To je sitnica, relativna dakako, u usporedbi s golemim radovima na crkvi sv. Petra, iju e kupolu papa vidjeti dovrenu u svibnju 1590., tri mjeseca prije svoje smrti, zatim s radovima u samom Vatikanu, u Lateranu gdje je sruio palau koju je vrijeme nagrizalo jo otkad su pape otili u Avignon, rekonstrukciju koje je povjerio graditelju Fontani, pa i u samom Rimu. Urbanistiko djelo Siksta V. donijelo mu je naslov oca modernog Rima; ono je toliko izvanredno, kao to je izvanredno djelo Vatikana, za opis kojega bi bilo potrebno nekoliko knjiga, da ostajemo zbunjeni. Siksto V. presijekao je napola dvorite Belvedere da bi sagradio Vatikansku biblioteku, on je sagradio istono krilo papinskog dvora gdje se i danas nalazi papin stan. Papa e svom nasljedniku ostaviti novi Lateran, novi Vatikan, no ipak nee okonati svoj ivot ni u jednom ni u drugom, ve u treem zdanju koje je zapoeo Grgur XIII., a koje e on dovriti, u palai koja e imati vrlo vanu ulogu u Rimu, u palai na Kvirinalu. Sa Sikstom V. Stranima, koji je umro na Kvirinalu 27. kolovoza 1590., zavrava razdoblje protureformacije ili katolike restauracije. Otvara se novo razdoblje u povijesti Crkve.

21. POETAK MISIJSKOG APOSTOLATA (1590.-1700.)


Ljude je teko zamijeniti, ma kako razliiti bili, bili oni kova jednog sv. Pija V., Grgura XIII. ili Siksta V. Njihovi nasljednici brzo su se smjenjivali. Pontifikat Urbana VII. trajao je dvanaest dana u rujnu 1590., Grgura XIV. deset mjeseci 1591., a dva posljednja mjeseca te iste godine pripala su Inocentu IX. Pontifikati koji su zatim uslijedili mogu se saeti u nekoliko reenica. to rei za Klementa VIII. (1593.-1605.), jednog Aldobrandinija, osim da je pomirio s Crkvom francuskog kralja Henrika IV. (1589.-1610.), da je 1592. objavio Vulgatu, 1596. Index, da je uredio kripte u bazilici sv. Petra te sagradio papin oltar, zavrio papin apartman, sagradio oltar sv. Sakramenta u bazilici u Lateranu. Lav XI., jedan Medici, vladao je samo prvih dvadeset est dana u travnju 1605. godine. Pavao V., iz obitelje Borghese, obnovio je kriptu sv. Petra u vatikanskoj bazilici, produio lau i sagradio proelje, kanonizirao sv. Francisku Rimsku i sv. Karla Boromejskog. Od osam papa koji su stolovali nakon Siksta V. u razdoblju neto duem od pola stoljea, obiljeenog Tridesetgodinjim ratom (1618.-1648.), koje se protee od dolaska Urbana VII. na papinsku stolicu 1590. do pontifikata Inocenta X. 1644., samo su Grgur XV. (1621.-1623.) i Urban VIII. (1623.1644.) zasluili nau pozornost. Alessandro Ludovisi, papa imenom Grgur XV., bio je na stolici sv. Petra samo dvadeset devet mjeseci, ali je, tvrdi natpis nad njegovim grobom u crkvi sv.

Ignacija, svaki mjesec njegova pontifikata vrijedio pet godina. Prva mu je briga bila da bulom Aeterni Patris od 15. studenog 1621. zapone reformu konklave. Uredba koju je donio utvrivala je da konklava mora biti zatvorena, da je za izbor pape potrebna dvotreinska veina i da se glasovanje mora odvijati u najstrooj tajnosti kako bi se izbjegla svaka zloporaba i pritisci.

KONGREGACIJA ZA IRENJE VJERE (PROPAGANDA)


Papa je osobito bio zaokupljen misijskim apostolatom. Kanonizirajui 12. oujka 1622. sv. Ignacija Loyolu, sv. Franju Ksaverskog, sv. Filipa Nerija i sv. Terezu Avilsku Grgur XV. izrei e ovu znakovitu reenicu: U vrijeme kad otkrivamo Novi svijet, kad se Luther bori u Europi protiv Katolike crkve, Ignacije Loyola osniva drubu kojoj je zadaa obraenje nevjernika i heretika. U to vrijeme u Latinskoj Americi ve je postojalo tridesetak biskupija, a zahvaljujui djelovanju sv. Franje Ksaverskog Crkva je ponovno bila u Indiji i zakoraila u Kinu i Japan. Te je misije papa osobito elio podupirati i razvijati ih. S tom namjerom osnovao je 6. sijenja 1622. najbolje sredstvo koje je Sveta Stolica ikada imala da bi ispunio svoju misiju evangelizacije, Kongregaciju za irenje vjere, slavnu Propagandu257, koju e pod Urbanom VIII. upotpuniti Propagandinim kolegijem za obrazovanje misionara258. Grgur XV. takoer je nastojao privesti k Crkvi one odijeljene. Doivio je tu radost da primi u Rimsku crkvu dio etiopske Koptske crkve. U jednom trenutku se ponadao da e postii ponovno ujedinjenje s Anglikanskom crkvom, tim prije to mu je budui kralj Karlo I. (1600.-1649.), s kojim je imao dobre odnose, napisao: Ako svi vjerujemo u nedjeljivo Trojstvo i u jednoga Krista raspetoga, tada emo se nai ujedinjeni u istoj vjeri i jednoj te istoj Crkviu. Smrt pape, 8. srpnja 1623., unitit e te nade. Iza njegova kratkog ali plodnog pontifikata uslijedit e dvadesetjednogodinja vladavina Firentinca Urbana VIII. (1623.-1644.). Najznaajniji dogaaj njegova pontifikata je posveenje bazilike sv. Petra 18. studenog 1626., dana koji se pogreno smatra obljetnicom tisuu tristo godina otvorenosti vjernicima bazilike koju je sagradio Konstantin Veliki. Ime Urbana VIII. povezano je s brojnim graditeljskim radovima, u prvom redu s golemim baldahinom koji je Bernini podigao u Sv. Petru iznad papinog oltara i za gradnju kojega je, na alost, rtvovan bronani portik Panteona koji je potjecao od otopljenog Jupiterova kipa s Kapitola259. Pontifikat Urbana VIII. teko je ocijeniti, toliko je mnogo pogreaka poinjeno, ali bilo je i dobrih poteza. U negativne treba svrstati nepodnoljivi nepotizam, zbog kojega e se papa i pokajati na samrtnikoj postelji, razbacivanje novcem iz blagajne koji je Siksto V. tako strpljivo prikupljao, glupu osudu Galilea
257 258

Bula Inscrutabili od 6. sijenja 1622. Bula Immonalis Dei od 1. kolovoza 1627 259 Urbanu VIII. i umjetnicima koje je zaposlio moramo zamjeriti to su unakazili brojne antike spomenike kako bi priskrbili potreban materijal za vlastite projekte. Papa, roen kao Maffeo Barbe- rini, grubo se narugao svojoj maniji da oskrvnjuje blago iz antikog doba ovom poznatom alom na svoj raun: Quod non fecerunt barbari, fiunt Barberini: to nisu uinili barbari, uinili su Barberinijevi.

Galileija (1564.-1642.), s kojim je papa bio prijatelj dok je jo bio kardinal, i nadasve besmislenu europsku politiku koju su vodili njegovi suradnici koji su sebe smatrali machiavellijima, a zapravo su bili uvueni u mreu obavjetajnih slubi velikih europskih dvorova. Nuncij u Parizu Francesco Guidi di Bagno, iju je tajnu prepisku uhvatila panjolska tajna sluba, a ovaj sluaj dokaz je te besmislene politike, bio je igraka u rukama kardinala Richelieua koji je preko njega vrio pritisak na papu da radi u korist francuskih interesa. Habsburgovci to nikada nee oprostiti Urbanu VIII. U pozitivne stvari papi treba pripisati njegovo istinsko nastojanje da sprovede dekrete Tridentskog koncila, osobito one o obveznoj rezidenciji biskupa i upnika, nove odredbe o izboru sveenika prikladnih da postanu biskupi, podrku redovnikim zajednicama i drubama najaktivnijim u borbi protiv tadanjih zabluda, potvrdu od 12. sijenja 1632. Kongregacije za misije koju je osnovao sv. Vincent Paulski (1581.1660.), prvu osudu, bulom In eminenti 1643., godine djela Augustinus biskupa Ypresa Janseniusa (1585. 1638.) koje je predlagalo restriktivni nauk o ljudskoj slobodi. Urbana VIII., koji je umro 29. srpnja 1644., naslijedio je Inocent X. (1644.-1655.), Rimljanin iz poznate obitelje Pamphili, kojemu dugujemo zavretak radova na ureenju bazilike sv. Petra iznutra te brojne druge graevine, meu kojima i monumentalne fontane na piazza Navona. Njegov pontifikat, koji je doivio velianstvenu Svetu godinu 1650., kada je u Rim stiglo 700.000 hodoasnika, bio je pun proturjeja na politikom planu zbog nesporazuma papinskog dvora s kardinalom Mazarinom (1602.-1661.), i to zbog Westfalskog mira 1648. iz kojega je Papinska Drava bila iskljuena, a na vjerskom planu nastavljanjem jansenistike hereze. Urbanova bula In eminenti bila je previe openita da bi potaknula vjernike da shvate kao heretiko uenje koje je Jansenius izloio u svom djeluAugustinus. Proelnik teolokog fakulteta pri Sorboni Nicolas Cornet (1592.1663.) izvukao je iz postumno objavljene knjige biskupa grada Ypresa pet teza koje je apostolska konstitucija Cum occasione osudila 31. svibnja 1653. Francuzi su gotovo jed- noduno odobravali apostolsku konstituciju, s iznimkom Antoinea Arnaulda (1612.-1694.) ije e uenje Sorbona osuditi, pa se vjerovalo kako e jansenizam biti brzo uniten. Ali nee. Jansenizam e ponovno oivjeti nakon smrti Inocenta X. preminulog 7. sijenja 1655. Inocent X. uzeo je za dravnog tajnika biveg nuncija u Kolnu Fabija Chigija, koji e biti izabran za papu 7. travnja 1655. pod imenom Aleksandar VII. (1655.-1667.). Novi papa bio je ogoreni neprijatelj kardinala Mazarina (1602.-1661.), odakle bez sumnje miljenje kardinala Retza (1613.-1679.) da je to bio uistinu bijedan ovjek. Taj bijedni ovjek, za kojega ne treba zaboraviti da je od Berninija naruio kolonadu na Trgu sv. Petra, zapoeo je svoj pontifikat primivi u Rimu 19. prosinca 1655. bivu vedsku kraljicu Kristinu (1626.-1689.), koja se godinu dana prije toga odrekla krune i luteranstva, vrlo inteligentnu enu, ali toliko ekscentrinu da e njena nezasitna potreba za novicem dovesti do ludila etiri pape, samog Aleksandra VII., Klementa IX., Klementa X. i bl. Inocenta XI. Ovo kratko razdoblje, izuzmemo li pontifikat Aleksandra VII., obiljeeno je zauzimanjem stava Svete Stolice u vezi s Kinom i novom intervencijom protiv jansenizma koja se zakomplicirala ozbiljnim diplomatskim incidentom s Lujem XN. (1643. 1715.) U Kini su isusovci s razlogom smatrali da razvoj misijskog apostolata ovisi i da e ovisiti o stanovitom prilagoavanju kineskom mentalitetu, osobito o potivanju

obiaja koji su se ticali tovanja predaka. U koli slavnog oca Mattea Riccija (1552.1610.) doputalo se da njihove ovice sudjeluju u lokalnim obredima koje su franjevci i dominikanci smatrali neznaboakim. Ovaj sluaj dojavio je Rimu dominikanac Juan de Morales (1597.-1664.). O njemu se raspravljalo vie od deset godina. Aleksandar VII. postupio je razborito i dao za pravo isusovcima pod uvjetom da krani koji sudjeluju u obredima u ast Konfuciju ili u spomen na svoje pretke to ine sa svijeu da je rije o tradicionalnom ili obiteljskom obredu koji nema vjersko znaenje. Sluaj e oivjeti stoljee poslije kada e na alost doivjeti nesretan epilog.

JANSENIZAM
Osuda pet teza kojeje InocentX. izvukao izAugustinusa nije zaustavila irenje jansenizma. Antoine Arnauld tvrdio je da se uvene teze ne nalaze u Janseniusovu djelu, a Blaise Pascal (1623.-1662.) napisao je 1656.-1657. u obranu jansenizma Pisma provincjalcu koja su doivjela velik uspjeh. Papa je uredbom Ad sacram beati Petri Sedem 16. listopada 1656. objavio da zakljuci koje je saeo Nicolas Cornet sa Sorbone odgovaraju Augustinusu i da su osueni u samom znaenju uenja pokojnog biskupa iz Ypresa. Ubrzo zatim Pisma provincijalcu stavljena su na Index. Napokon, 1665. papa je prisilio sve lanove francuskog klera da potpiu izjavu, tzv. Formular, kojim i slubeno osuuju jansenizam. Velika veina sveenika potpisala je Formular osim etiriju biskupa i sveenika koji su bilo usko vezani za opatiju Port Royal. Luj XIV. neprijateljski se odnosio prema jansenistima i papa se nadao da e ga podrati u njegovoj akciji protiv jansenizma, to u poetku nije bilo ba jasno. Jedan incident zakomplicirat e meutim stvari. U Rimu je izbila arka izmeu ljudi vojvode Crequija, ambasadora francuskog kralja, i papinske korzike strae zaduene za zatitu ambasade, kojaje prevrila mjeru kad je nekoliko papinih straara upalo u stan francuskog ambasadora te ga izvrijealo. Sluaj je poprimio neviene razmjere. Luj XIV. prekinuo je diplomatske odnose s Vatikanom i za kaznu upao sa svojom vojskom u grofoviju Venaissin. Nesretni Aleksandar VII. morao je poslati u Fontainebleau 1664. kardinala legata da kralju urui njegovu ispriku i da pristane na sporazum u Pisi kojim se papa meu ostalim obvezuje otpustiti korziku gardu. Papa koji je naslijedio Aleksandra VII., preminulog 22. svibnja 1667., Klement 1X. upravljaoje Crkvom samo dvije i pol godine tijekom kojih je pokuao smiriti duhove u Francuskoj dajui Aleksandrovu Formularu znaenje prihvatljivo za manje strasne janseniste. To je nazvano Klementovim miromu. O njegovu nasljedniku Klementu X (1670.-1676.), izabranom u osamdesetoj godini, malo se moe rei osim da je za njegova pontifikata stvorena katolika hijerarhija u kanadskoj pokrajini Quebec. Klement IX pokazivao je premajansenizmu trpeljivost kojaje graniila sa slabou, ali posve drukiji bio je bl. Inocent XI., papa od 1676. do 1689. Prije svoga izbora Benedetto Odescalchi uivao je ugled sveenika svetakog ivota, gorljivog i nemilosrdnog prema samom sebi, koji je neumorno po- magao siromanima i bio vrlo poten. Bio je ovjek koji ni za pedalj ne bi popustio kad je u pitanju bila dogma, moral, crkvena disciplina, autoritet i nezavisnost Apostolske Stolice te prava Crkve, pa e ui u sukob koji e ga u nekoliko navrata teko suprotstaviti Luju XIV.

Za pontifikata Klementa X. francuski je kralj ediktom iz 1673. proirio na svoje kraljevstvo pravo regalija koje je prije bilo ogranieno na 71 od 130 francuskih biskupija. Pravo regalija davaloje kralju slobodu da ubire prihode biskupija tijekom upranjenosti papinske stolice i da dijeli odreene povlastice. Biskupi su zbog toga prosvjedovali kod pape260, pa je Inocent XI. odluio intervenirati. Jedno za drugim pisao je kralju pisma, sluei se sve otrijim i sve neljubaznijim rijeima, i traio od njega da opozove svoj edikt. Luj XIV. nije bio ovjek koji e tako lako promijeniti odluku. Sazvao je opu skuptinu klera261 koja e se okupiti poetkom 1682. Glavnu rije na skuptini vodio je propovjednik Jacques Benigne Bossuet (1627.-1704.). Treeg veljae skuptina je usvojila prijedlog koji je kralja zadovoljio u onom to mu je bilo bitno, potvrdivi njegov edikt iz 1673. kao potpuno valjan, a papi nudei moralnu zadovoljtinu jer je obvezivao kralja da prepusti crkvena imenovanja kanonskoj vlasti koja je kvalificirana za njih. Taj drugi dio prijedloga ostavljao je otvorene razne mogunosti; tako je uvijek bilo. Inocent XI. bio je ogoren. Drugog travnja odbacio je prijedlog i nazvao ga uvredljivim za papinski autoritet.

GALIKANIZAM
Za to vrijeme sveenika je skuptina nastavila s radom. Devetnaestog oujka jednoglasno je usvojena Deklaracja u etiri lanka koju je sastavio Bossuet. Inocent XI. bio je uasnut kad je saznao sadraj tih lanaka. Drugi lanak sadravao je zakljuak koji je donio Baselski koncil dva i pol stoljea ranije, po kojemuje koncil u pitanjima odluivanja nadreen papi, trei je govorio o posebnom poloaju Francuske crkve koja u univerzalnoj Crkvi uiva tradicionalne povlastice koje proizlaze iz opeg prava, etvrti u rimskom biskupu uvaava autoritet u pitanjima doktrine, ali dovodi u sumnju njegovu kompetenciju na administrativnom i disciplinskom planu. Deklaracja je bila neprihvatljiva. Kurija je vrila pritisak na papu da odluno reagira na to novo oitovanje galikanizma. Podsjetila ga je da je Francuska crkva bojkotirala Tridentski koncil i da se nije obazirala na neke koncilske dekrete; isticala je injenicu da su gotovo vie od jednog stoljea nakon proglaenja bule Ordo missae sv. Pija V. francuski biskupi i dalje vrili posebne liturgijske obrede; naglasila je jak proturimski duh francuskog klera koji je silio mnogo svojih lanova da ne priznaju liturgijsku reformu i organizaciju crkvenog uenja koje je pre- dloio Tridentski koncil. Bl. Inocent XI. odbio je savjete Kurije da ne bi izopenje kralja, Bossueta i svih potpisnika Deklaracje dovelo do novog raskola. K tomu raskol s Anglikanskom crkvom nije bio daleko. Radije nego da slubeno osudi Deklaraciju papa je pribjegao bojkotu kraljevih biskupskih postavljenja, ne udijelivi im kanonsku investituru, tako da je pet godina poslije Skuptine klera iz 1682. etvrtina francuskih biskupija bila bez naslovnika. Izmeu Rima i Pariza zapoeo je tihi rat. Luj XIV. kipio je zbog neljubaznih privatnih komentara Inocenta XI. u vezi s opozivom Nanteskog edikta iz 1685. koje mu je prenosio njegov ambasador u Rimu. Kralj nije trpio kritiku. Odluio se osvetiti. Jedna papina odluka pruit e mu uskoro priliku za to. Ambasade raznih drava u Rimu usvojile su obiaj proiriti svoj diplomatski imunitet na etvrti u kojima su bile njihove rezidencije, to je ohrabrilo lokalno razbojnitvo jer se papinska
260 261

Pobunili su se biskup Aleta, Nicolas Pavillon (1597.-1677.), i biskup Pamiersa, Caulet. Opa skuptina klera 1682. okupilaje 34 predstavnika visokog klera, tj. biskupa, i 38 pripadnika 9 nieg klera.

policija nije imala pravo mijeati u tako zatiena podruja. Papa je ukinuo tu povlasticu kojaje bila toliko zlorabljena da su se gotovo sve strane kancelarije dobrovoljno pokorile njegovoj odluci. Samo je Francuska bila iznimka. Prema uputama Luja XIV. francuski ambasador, markiz CharlesHenri de Lavardin (1644.-1701.), uao je u Rim s etom od 600 ljudi pod izgovorom da mora odravati red u francuskoj zoni. Inocent XI. izopio je ambasadora. Bilo je to 1687. Francuski kralj odgovorio je tako to je papina nuncija u Parizu stavio pod nadzor i ponovno upao sa svojom vojskom u grofoviju Venaissin. Papa je tada tajnim kanalima dojavio KraljuSuncu da ga eka izopenje. Ta kazna, koja je pogodila malo ljudi jer se papa bojao da se posve ne izopai, natjerat e Luja XIV. na umjerenost. Trebat e meutim priekati pontifikat Aleksandra VIII (1689.-1691.) da doe do izmirenja. Neprestani incidenti s Francuskom nee sprijeiti Inocenta XI. da revno obavlja svoje dunosti vrhovnog pastira Crkve. Zadravi strog odnos prema jansenistima, papa je s jedne strane osudio 65 teza nazvanih slobodnim moralomu koje su isusovcima pripisali njihovi protivnici262 i 68 teza panjolca Miguela de Molinos (1628.-1696.) u prilog kvijetizmu263, nauku koji je uio da se do savrenstva ne dolazi djelovanjem due nego iskljuivo ljubavlju Bojom, koji e imati stanovitog uspjeha u Francuskoj s gospoom Guyon (1648.-1717.) i Fenelonom (1651.-1715.).

OBRANA OD TURSKOG ISLAMIZMA


Jedna od velikih briga bl. Inocenta XI. bila je obrana kranske Europe od turskog islamizma. I ovdje se papa sukobio s Lujem XIV. koji je vodio politiku sporazumijevanja s Visokom portom na crti politike koju je inaugurirao kralj Franjo I. Godine 1683. turska vojska pod zapovjednitvom velikog vezira Kara Mustafe (1634.-1683.) dospjela je pred zidine Bea koji je branio grof Rudiger von Starhremberg (1638.-1701.). Papa se na sve naine zauzeo da pribavi potrebnu pomo i napokon je poslana u Austriju vojska koju je vodio poljski kralj Ivan III. Sobjeski (1674.-1696.), a njome zapovijedao Karlo Lotarinki. Opsada Bea trajala je ve tri mjeseca kad je saveznika vojska napala Turke i porazila ih kod Kahlenberga. Papa, koji je potroio milijun i pol forinta na taj pothvat, s pravom je smatrao da na tome ne treba stati. Osmanlijsku vojsku trebalo je odbaciti to dalje. Sveta alijansa, koju su pod papinim patronatom osnovale Austrija, Poljska i Mletaka Republika, kasnije im se pridruila i Rusija, iskoristit e tu pobjedu i malo pomalo otjerati Turke na jug, prema Savi i Dunavu. Bl. Inocent XI. nije doivio da ubere plodove svoje politike. Oplakan od sitnog rimskog puka kao rijetko koji papa, umro je svetaki 12. kolovoza 1689. Nasljednik Inocenta XI., papa Aleksandar VIII., po naravi ljubezan i velikoduan Mleanin koji je izabran za papu u sedamdesetdevetoj godini, upravljao je Crkvom samo esnaest mjeseci. On je pokuao postii sporazum s Lujem XIV., to mu je omoguilo da povrati grofoviju Venaissin. To ga nije sprijeilo da, uoi svoje smrti 1. veljae 1691., objavi konstituciju Inter multiplices kojom je osudio etiri lanka galikanske Deklaracje donijete na Skuptini klera 1682. Malo poslije on je na zahtjev nadbiskupa Malinesa osudio tridesetjednu jansenistiku tvrdnju izvaenu iz spisa profesora louvainskog sveuilita.
262 263

Dekret Svetog Oficija od 1679. Konstitucija Caelestis Pastor od 20. studenoga 1687.

Papu Aleksandra III. naslijedio je Inocent XII. (1691.-1700.), bivi napuljski nadbiskup, koji je izabran u sedamdesetestoj godini na kraju petomjesene konklave. Njegov pontifikat bio je velikim dijelom posveen poslovima francuskog kraljevstva. Izmeu njega i francuskog kralja dolo je do nagodbe. Papa je prihvatio proirenje prava regalija na sve biskupije kraljevstva i dao kanonsku investituru biskupima koje je imenovao kralj; Luj XIV. u zamjenu je prihvatio da se lanci iz Deklaracje iz 1682. vie ne smatraju dravnim zakonom i da papa ima pravo traiti od lanova skuptine klera ponitenje njihovih potpisa. Ta nagodba nije znaila kraj svim problemima. Jansenizam se jo uvijek ilavo drao, a kvijetizam se sve vie irio. Godine 1699. Inocent XII. osudio je dvadeset tri kvijetistike tvrdnje izvuene iz Tumaenja mudrih izreka svetaca koje je Fenelon objavio 1697. Nadbiskup Cambraia e se pokoriti, to e pridonijeti vraanju vjerskog mira, ali uskoro e jedna jo vea zabluda duboko uznemiriti Crkvu i svjetovno drutvo, bit e to racionalizam.

22. RAZUM PROTIV VJERE (1700.-1775.)


Kad je Inocent XII. umro u tjeku Svete godine, 27. rujna 1700., u praskozorje stoljea koje e biti nazvano stoljeem prosvjetiteljstva, najrevniji dunosnici Rimske kurije, kojih njoj nikada nije nedostajalo, ubrzo e pokazati svoju zabrinutost nad razvojem zapadnog drutva. U tome su bili usamljeni. Tko je osim njih toga bio svjestan?

USUSRET ODVAJANJU CRKVE OD DRAVE


Vjerski sukobi iz 16. st., koji su se nastavili i u 17., imali su za posljedicu slabljenje religioznih vrijednosti. Naavi se izmeu ekstremista dvaju suprotstavljenih pravaca mnotvo krana poelo je sumnjati. Unato katolikoj protureformaciji koja je donijela odreene blagodati ugled papinstva sve je vie opadao. Apsolutizam vladara pogodovao je razvoju inteligencije koji je dravi davao novo znaenje, vanost koja nita nije dugovala religiji. Kurijaje imala razloga za zabrinutost. Jedini papa koji je dijelio njezin nemir bio je bl. Inocent XI. On je bio relativno suzdran u svom stalnom sukobljavanju s Lujem XIV. zato to je predosjeao opu sklonost prema jednoj jo neformuliranoj tezi, tezi o odvajanju crkve od drave. Drava je posvuda postala malo prepotentna i neki su umovi, osobito u Francuskoj, smatrali da drava mora vriti i duhovnu i svjetovnu vlast kako bi se izbjeglo, kako je napisao

Louvois (1641.-1691.) iste godine kad je umro, svako mijeanje rimskog dvora u unutranje stvari kraljevstva, a ta e teza dva i pol stoljea poslije biti prihvaena na istoku Europe. Ta je opasnost bila ipak manja od polaganog pripremanja filozofskog uenja koje je vjeri suprotstavljalo razum i iji su se teoretiari nadali da e omoguiti dravi da se oslobodi ne samo vjerskog utjecaja koji je podrazumijevao stanovito crkveno tutorstvo nego i monarhijskog apsolutizma. Godine 1700. sve je bilo jo u povojima... Zlogukim prorocima maloje tko vjerovao, upozorenja nisu imala nikakvog utjecaja na razvoj dogaaja. Pape koji su naslijedili Inocenta XI. bili su dobri pastiri, vrlo poboni i poticani iskrenom eljom da vode Crkvu prema jo veoj istoi, veoj gorljivosti i veoj svetosti, ali veinom nesposobni shvatiti i razumjeti razvoj svijeta na koji im je velik broj njihovih suradnika neprestano skretao pozornost. Oluja Francuske revolucije obruila se na Pija VI. a da on nije uo zvukove grmljavine koji su je najavljivali. Inocenta XII. naslijedio je Klement XI. iji e pontifikat trajati neto vie od dvadeset godina (1700.-1721.). Njegova svjetovna vladavina ubrzat e pad papinskog ujtecaja u Europi. Kobno mijeanje u sluaj panjolskog nas- ljedstva, ali koje se ne moe pripisati papinoj nespretnosti, imalo je za pos- ljedicu novo nasilje nad Papinskom Dravom u okolnostima koje su ve doputale pitanje: emu ona uope slui? Europske drave smatrat e odsad postojanje teritorija pod papinom vlau anakronim. Istinu govorei, dugi pontifikat Klementa XI. ostao je zapamen samo po odlunoj akciji koju je papa poveo protiv jansenistike hereze. Bulom Vineam Domini iz 1705. Klement XI. jo je odlunije potvrdio odredbe konstitucije Ad sacram beati Petri Sedem Inocenta X. iz 1656. o odnosu pet teza koje je izvukla Sorbona i samog teksta Augustinus. Osam godina poslije papa je objavio vaan dogmatski dokument u obliku konstitucije Unigenitus koja je osudila sto jednu tezu izvuenu iz Moralnih razmi janja o Novom zavjetu, djela u kojem je abbe Pasquier Quesnel (1634.-1719.) pokuao poduprijeti jansenistiku doktrinu o Evanelju i o uenju apostola. Konstitucija Unigenitus, koju e podrati i Luj XIV. potkraj svoje vladavine, probudila je kod nekih biskupa estoki galikanizam. etiri biskupa 264 , La Broue iz Mirepoixa, Colbert iz Montpelliera, de Langle iz Boulognea i Soanen (1647.-1740.) iz Seneza, pozvali su papu da sazove koncil. Prosvjed onih koje e nazvati apelantima, za razliku od akceptanata, bio je upravljen istodobno i protiv papinske i protiv kraljevske vlasti. Ne birajui sredstva, apelanti su hukali jadne upnike protiv bogatih uiva- laca crkvenih nadarbina koje su kraljevi dijelili uz podrku pape. Trag o tome demagokom pozivu nai emo u Knjizi albe francuskih dravnih stalea iz 1789. i u ustima govornika za govornicom Zakonodavne skuptine kao i Parlamenta. Otiavi jo dalje apelanti su mobilizirali pokrajinske parlamente, iskoristivi do kraja proces kojije pred koncilom u Embrunu vodio protiv devedesetgodinjeg biskupa Soanena kardinal Fleury (1653.-1743.), ministar Luja XV., koji su digli glas protiv monarhije u okolnostima koje su jednog povjesniara navele da ustvrdi da je parlamentarni jansenizam daleki republikanizam265. Klement XI. osudio je apelante konstitucijom Pastoralis oicii 1718. godine. U meuvremenu je umro Luj XIV. Papa Klement XI. takoer je ubrzo umro, 19. oujka 1721. Dva pape koji su uslijedili za Klementom XI. nisu ostavili za sobom nita vrijedno pozornosti. Inocent XIII. (1721.-1724.) upravljao je Crkvom samo trideset etiri
264

Neobino je da je gotovo svaki put kad se Galikanska crkva sukobila s Rimskom broj pobunjenih biskupa bio etiri. Godine 1665. etiri protivnika Formulara, 1713. etiri apelanta, zatim u novije vrijeme, za sv. Pija X, etiri modernista 265 Dom Charles Poulet, Initiation k l'histoire ealesiastique, sv. I., str. 333.

mjeseca. Dominikanac Benedikt XIII. (1724.-1730.), oito nepripremljen za stolicu sv. Petra, bio je slabi kojije vlast, koja je nadilazila njegove snage, prepustio kardinalu Cosciji, koji ju je zlorabio za osobne ciljeve srozavi jo vie ugled Svete Stolice. Iz tog razdoblja posjedujemo otra Montesquieuova pisma (1689.-1755.) koja je napisao za svog boravka u Rimu 1729. Nakon njih doao je Firentinac Klement XII. (1730.-1740.) kojemu turisti duguju slavnu Fontanu di Trevi u Rimu. Taj papa, koji je svoju rezidenciju smjestio na Kvirinalu, gdje e odsad vie od jednog stoljea biti papinski dvor, imao je nesreu da je izgubio vid na samom poetku svoga pontifikata. Vrlo svjestan svoje pastoralne odgovornosti taj papa prionuo je na osnivanje misija, osobito na Dalekom istoku, i poticao kod sveenika vee zanimanje za studij filozofije koju je s pravom smatrao vrlo vanom, uzevi u obzir zablude koje su vladale u ono vrijeme. S tom brigom i duboko zabrinut zbog sve veeg utjecaja raznih intelektualnih pokreta, papa se okomio na masone zabranivi kranima da pristupaju njihovim redovima. Njegova odluka, o kojoj se mnogo govorilo, nije bila dobro shvaena svuda, osobito u Austriji gdje je bilo zabranjeno njeno objavljivanje266.

BENEDIKT XIV.
Nakon Klementa XII. izabran je po svretku estomjesene konklave Prospero Lambertini, papa pod imenom Benedikt XIV. (1740.-1758.). Na objavu izbora novog pape predsjednik burgundskog parlamenta, Charles de Brosses (1709.1777.), koji nije bio previe blag u svojim Obiteljskim pismima, rei e za kardinala Lambertinija da je bio vrlo dobar izbor. Novi papa bio je izvanredan erudit, ugledan kanonist i iskren ovjek; s pravom su hvalili njegov zdrav razum, njegovu umjerenost, neizmjernu dobrotu, pomirljivost i osjeaj za mjeru. Razumijemo zato je engleski povjesniar Macaulay (1800.-1859.) napisao daje bio najbolji i najmudriji od svih prethodnih papa. Bio je poneto brzoplet u donoenju odluka, ali bi u neko drugo vrijeme Benedikt XIV. vjerojatno imao vei utjecaj. Papa Lambertini bit e naalost rtva nestabilnih politikih prilika. Ve desetljeima su velike europske sile praktino i gotovo sustavno ignorirale Papinsku Dravu. Italija se ujedinjavala ili raspadala ovisno o savezima ili ratovima, granice su se neprestano mijenjale ovisno o volji dvora u Beu, Parizu ili Madridu a da papa ni jednom nije upitan za miljenje. Vojske su ile s juga na sjever Italije i obrnuto prolazei kroz Papinsku Dravu a da nikada nikoga nisu upitale za doputenje, pritom jo traei hranu od stanovnika. Papinska vojska svedena na nekoliko paradnih elemenata bila je potpuno nesposobna za bilo kakvu vojnu akciju; Napoleon e se s njom sprdati na Sv. Heleni. to uiniti u takvim okolnostima? Nije li bilo bolje smanjiti Papinsku Dravu na ogranien teritorij, ali dovoljno velik da osigura nezavisnost Svete Stolice? Tako su mislili neki u samoj papinoj okolini, ali se nisu usudili izrei svoje miljenje. ini se da je to bila ideja Luja XV. (1715.-1774.) koji je stoljee prije Napoleona matao o tome da objedini razne talijanske drave, meu kojima i Papinsku Dravu u skromnijim proporcijama, u konfederaciju kojoj bi na elu bio papa. Idejaje bila previe nova, ali e tek kasnije naii na plodno tlo. Benedikt XIV. nije mogao igrati politiku ulogu koju je moda prieljkivao i koju su neki europski politiari za njega prieljkivali, ali je zato upravljao Crkvom u takvim
266

Franjo I. Habsburki Lotarinki (1708.-1765.), mu Marije Terezije, bioje mason.

okolnostima da mu se moemo samo diviti. Kao kanonist poduzeo je reviziju svih ugovora koje je Sveta Stolica potpisala s raznim dravama kako bi ih istodobno uskladio s dekretima Tridentskog koncila i osigurao to vie slobode Crkvi. Potpisani su novi sporazumi s brojnim katolikim zemljama Europe, osim s Francuskom. Papa je u raznim dokumentima precizirao nekoliko toaka o disciplini sakramenata, osobito o svojstvu djelitelja sv. potvrde267, o ispovjednoj tajni, krtenju idovske djece, mijeanim brakovima za koje je izmijenio odredbe u smislu njihove liberalizacije. U jednom pismu talijanskim biskupima 1745. dao je vane moralne smjernice u pogledu lihvarstva i smanjenja kamatne stope na zajam. Zauzeo se kod inkvizitora za umjerenost i podsjetio da pastoralni rad obvezuje kler ne da kanjava ve da privodi due k Bogu primjerom vlastite svetosti i uvjeravanjem propovijedi koja se hrani na izvorima Svetog pisma, crkvenih otaca i crkvenog uiteljstva. Jedini krivi korak u pastoralnoj djelatnosti Benedikta XIV. bilo je zauzimanje pogrenog i aljenja vrijednog stava, i to zbog njegove nedovoljne obavijetenosti, u poznatom sluaju kineskih obreda , kad se Kurija usprotivila prilagodbi obreda kineskom mentalitetu koju su isusovci unijeli u liturgijska pravila; taj nemio sluaj imat e velike posljedice, to e znatno koiti evangelizaciju Dalekog istoka. Benedikt XIV. pozvan je Bogu 3. svibnja 1758., a zamijenio ga je dva mjeseca poslije sin jednog venecijanskog bankara, Carlo Rezzonico, koji je uzeo ime Klement XIII (1758.-1769.). Kako to esto biva u povijesti Crkve, novi je papa bio ista suprotnost svome prethodniku. Dok je Benedikt XIV. bio otvorena i iskrena osoba, Klement XIII. bio je ovjek koji je neprestano tajno neto snovao. Za dravnog tajnika izabrao je kardinala Torrigianija, prelata iznimnog potenja i rijetke energije, ali koji nije imao osjeaja za ljudske odnose i psihologiju. Nepopustljivost pape i njegova dravnog tajnika odvest e ih, u ime borbe protiv racionalizma, do alosnih pogrenih procjena. Za Klementa XIII. i Torrigianija svaki je ustupak znaio slabost, svaka prilagodba drutvenom razvoju izdaja. Paradoksalno, njihova krutost natjerat e protivnike Crkve, meu prvima austrijskog kancelara Wenzel Antona von Kaunitz Rietberga (1711.-1794.) i portugalskog premijera markiza Pombala (1699.-1777.), da u svakoj prilici napadaju Crkvu, pa e u takvim okolnostima papinstvo doivjeti pravu katastrofu.

KLEMENT XIII. I BORBA PROTIV FILOZOFA


Klementova osuda djela O duhu Helvetiusa (1715.-1771.) i Emila Jean Jacquesa Rousseaua (1712.-1778.) bila je normalna i opravdana, ali njeno izrabIjivanje dovest e do protuklerikalne i protuvjerske kampanje koju moemo predoiti samo usporedbom s nedavnim, ak najnovijim manifestacijama. Sigurnoje daje Kurija osudivi glasno filozofizam i objavivi mu rat navalila sebi na vrat probleme kojih e je opseg zbuniti. Neki drugi papa najprije bi izloio nauk u kojem bi naveo razloge zbog kojih krani ne bi smjeli prihvatiti tadanje ideje u modi, i osuda bi se oitovala na taj nain. Klement XIII. nije bio ni bl. Inocent XI. ni dobroudni Benedikt XIV. Privukao je munju a da nije imao gromobran. Politika Klementa XIII. bila je pravi zgoditak za njegove protivnike jer im je pruila
267

Konstitucija Etsi pastoralis iz 1742. Tzv. kineski obredi bili su svojevrstan pokuaj akulturacje, tj. prijenosa kranstva s latinske u druge kulture, ovdje konkremo u kinesku, uz potivanje kineskih obiaja iskazivanja poasti Konfuciju i pokojnima (nap. ur.).

argumente za borbu miljenja koja e doivjeti veliki uspjeh. Ustoljeu prosvjetiteljstva eksploatacija mranjatva Crkve i arhaizma njenih institucija pokazat e se isplativom. Princ von KaunitzRietberg isko- ristio je to do kraja. Austrijski kancelar smatrao je da je dolo vrijeme da crkvenu vlast zamijeni civilna. Uvodei sistem prosvjetiteljskoapsolutistike vladavine koji je nazvan jozefinizmom, prema austrijskom caru Josipu II. (1765.-1790.), stavio je Austrijsku crkvu pod izravan nadzor drave, ukinuo kontemplativne redove, uveo u zakonodavstvo graanski brak i pojaao pritisak do te mjere da e doi do nemira u Maarskoj i austrijskoj Nizozemskoj. Njegov primjer slijedit e i vlade drugih europskih drava.

UKIDANJE ISUSOVAKOG REDA


U isto vrijeme stvarala se, zapravo postajala sve oitijom, velika zavjera protiv isusovaca. Oni su bili smatrani naajaim osloncem Crkve pa je bilo neiz bjeno da prvi dou na udar. Protiv njih su upotrijebljena sva sredstva, ak i ona najnevjerojatnija. Takoje do krajnosti iskoriten sluaj kineskih obreda u kojem su isusovci prikazani spremnima na svea da bi uspostavili svoju vlast. U Portugalu im je podmetnuta zavjera protiv samog kralja, to je markizu Pombalu omoguilo da ih protjera iz zemlje. U Francuskoj je afera oca La Valettea, koji je osnovao trgovako drutvo, krei time propise kanonskog prava, koje je propalo i tako nanijelo goleme tete ljudima koji su u nj uloili novac, natjerala Luja XV. da u studenom 1764. ediktom ukine Drubu Isusovu u svojoj zemlji. Malo pomalo i druge e zemlje postupiti jednako, panjolska, Kraljevstvo Obiju Sicilija, Meksiko, Peru, Cile, Filipini, vojvodstvo Parme. Kada grof Pedro Aranda (1719.-1798.), ministar panjolskog kralja, protjera 1767. isusovce iz svoje zemlje, puni e ih se brodovi iskrcati u lukama Papinske Drave. Klement XIII. vukao je same pogrene poteze. Uputivi isusovcima pismo puno hvale koje je potvrdio slubenim dokumentom, bulom Apostolicum, izazvao je Luja XV. da jo jednom upadne s vojskom u grofoviju Venaissin. Nesretni papa umrijet e posve obeshrabren 2. veljae 1769. Sto je mogao uiniti njegov nasljednik, franjevac Vincenzo Antonio Ganganelli, papa pod imenom Klement XIV. (1769.-1774.)? etiri godine strpljivo je pokuavao natjerati brojne europske vlade da shvate da usvajajui politiku koja je bila u skladu sa eljama racionalistike kole, to su one i inile, zapravo potkopavaju svoju vlast; kopale su pod sobom jamu koja e ih progutati. Klement XIV. neprestano je ponavljao da potoi treba ograditi nasipom, inae e jednog dana njegove vode preplaviti obale, podsjeajui da jedan poglavar mora biti voa, a ne sljedbenik. Samo je gubio vrijeme. Na papu je vren pritisak da ukine Drubu Isusovu, no on je to odbijao jer nije zasluila. Ali 21. srpnja 1773. morao ju je ipak raspustiti. Stavljajui svoj potpis na edikt, s uzdahom je rekao: Izgubljen sam. Umro je 2. listopada 1774. Objava ukidanja isusovakog reda pozdravljena je svuda s radou. Prosvijetlilo se. U Rimu su oekivali mrane dane za Crkvu i papinstvo. Ostavi bez svojih najboljih branitelja Apostolska Stolica bit e izravno izloena sve jaim napadima koji joj vie nee dati mira. Pontifikat Pija VI. (1775.-1799.) doivjet e ubrzo najvea ponienja.

23. VATIKAN U OLUJI (1775.-1814.)


Dani nasljednika Klementa XIII. i Klementa XIV. bili su tegobni. Kardinalski kolegij bio je svjestan tekoa svoga vremena. Crkvi je bio potreban papa koji e biti i odluan i popustljiv, sposoban da se odupre svim opasnostima i koji e istodobno znati initi potrebne ustupke. Nije bilo lako pronai papu takvih osobina, tako da je konklava trajala vie od etiri mjeseca. Tek su se 15. veljae kardinali suglasili oko imena kardinala Giovannija Angela Bra- schija kojije okrunjen tjedan dana poslije pod imenom Pio VI. On e vladati gotovo etvrt stoljea (1775.-1799.).

IL PAPA BELLO
Je li novi papa bio ono to im je trebalo? Papa Braschi, izabran u svojoj pedesetosmoj godini, bio je vrlo lijep ovjek kojega su njegovi podanici odmah prozvali lijepim papom, il papa bello. Visok, vitak, gorda dranja premda skromna podrijetla, znao je sve osvojiti. O tom papi imamo brojna svjedoanstva putnika koji su doli u Rim unaprijed mu neskloni, a otili njime oarani. Bio je vrlo pristupaan, ljubezan, pomalo starinskih manira, vrlo naobraen, veliki ljubitelj knjievnosti i umjetnosti, strasno zaljubljen u arheologiju, on e Vjenom gradu vratiti njegov karakter kulturnog sredita; njemu dugujemo reorganizaciju, bolje reeno organizaciju, Vatikanskih muzeja. Bio je dobar upravitelj, osim kad je rije o financijama u koje se nikad nije razumio, i dobar diplomat, a moemo mu zamjeriti samo dvije stvari: nedostatak energije i posebno njegovu veliku slabost za vlastitu obi telj268. Prije svog izbora Pio VI. podupirao je tradicionaliste, tzv. zelante, i pruao podrku Klementu XIII. Kadje izabran za papu postao je umjereniji, nastav- ljajui tamo gdjeje stao njegov prethodnik, ali ne postigavi boljih rezultata. Kako je imao dojam da mu razni ministri ine prepreku u nastojanju da doe do vladara, i nije se varao, papaje poduzeo korak neuven od srednjeg vijeka: pisao je caru Josipu II. i traio da se sastanu. Odgovor koji je u ime cara sastavio kancelar von KaunitzRietberg trebao je papu odvratiti od daljnjih pokuaja. Nakon ljubeznih komplimenata pismo je nastavljalo ozbiljnim tonom: elimo da odustanete od te namjere, jer je naa dunost da ne dopustimo bilo kakvo mijeanje Svete Stolice u prava koja pripadaju iskljuivo vladaru. Pio VI. nije se dao obeshrabriti i napokon je 1782. poao u Be. U toku svoga dvomjesenog boravka u austrijskoj prijestolnici silno se trudio pridobiti cara i njegova kancelara za svoja gledita. Kriza je ozbiljna, rekao im je papa, napravivi aluziju na nedavno donijetu Deklaracju nezavisnosti Sjedinjenih Amerikih Drava, koju nije ba najbolje razumio, i zahvatila je cijeli svijet. Duhovne vrijednosti grubo su pogaene. Vjera se osporava, to ine ak i oni kojima je dunost da je brane. Danas napadaju vlast pape, ali sutra e doi u pitanje i vlast kneeva i kraljeva. Treba hitro reagirati, inae e i najciviliziranije drave na zemlji zahvatiti
268

Zahvaljujui liberalnosti pape obitelj Braschi sagradila je sebi istoimenu palau juno od Trga Navona kojaje dovrena 1790.

kaos propasti. Papino zaklinjanje nije imalo nikakva uinka na cara i kancelara, bili su tvrdoglavi. Sljedee godine Josip II. uzvratio je posjet papi Piju VI., no samo protokolarno. Papa se u jednom trenutku ponadao da bi car mogao pokazati vie razumijevanja za aktualne probleme, ali nita slino nije se dogodilo. Odsad e se dogaaji odvijati strelovitom brzinom.

KLICA RAZDORA
I u samoj Crkvi, svuda pomalo,javljali su se upozoravajui znakovi dubokog nemira. Zidovi su pucali. Otpor nieg klera prema biskupima poprimao je u Francuskoj, Portugalu, u samoj Italiji i na teritorijima pod vlau cara oblik revolucije. Klica razdora bila je posijana. Mnogi upnici odluno su tvrdili da ovlasti dobivaju ne od biskupa nego izravno od Boga i zahtijevali uvoenje prezbiterijalnih sinoda pravih pravcatih sovjeta u malom koji bi donosili sve odluke koje se tiu crkvene zajednice. Mnogi su se pozivali na odsutnost biskupa, koji su vie vremena provodili na dvoru svoga gospodara nego u svojoj biskupiji, i traili ako ve ne ukidanje biskupskog kolegija, kako su neki predlagali kasnije na politikim skuptinama, a ono barem da ih bira narod. Tome pridodajmo uobiajene, posve opravdane, zahtjeve koji su se ticali plaa klera. Redovniki kler bio je u istoj krizi kao i svjetovni. Sve je manje bilo sveenika. Disciplina je popustila. Zavjet siromatva sve se vie krio. Zatvaranje u kontemplativne samostane sada je bilo samo pusto sjeanje, ba kao i vjerski ar. U gradovima redovnici su potpadali pod utjecaj filozofskih drutava, a dobar dio njih bili su lanovi masonskih loa. Institucija monatva, ozbiljno zahvaena institucijom nadarbina, gubila je na snazi, tim vie to je trpjelajavni prezir. Slika koju moemo dati o opem stanju Crkve u Zapadnoj Europi u predveerje revolucije 1789. mrana je. Posve su nam razumljive rijei jednog Mirabeauovog suradnika koji je jednom nuncijevu ataeu u Parizu rekao: Dobro uvajte svoga papu, bit e vam posljednji269. Mnogi su tako mislili, a ak je i u Rimskoj kuriji bilo onih koji su u to sumnjali. Godine 1786. koncil u Pistoji usvojio je odluke u skladu sa stavovima galikanizma i jozefinizma, idui tako daleko da je priznao utemeljenim jansenizam. Bilo je to previe, ali jo uvijek nije bilo dosta. Tri godine poslije dola je Francuska revolucija.

FRANCUSKA REVOLUCIJA
Civilni ustav klera koji je 12. srpnja 1790. izglasala francuska Ustavotvorna skuptina objedinio je u jednom koherentnom zakonu stare galikanske teze vie ili manje prilagoene novom vremenu. Pio VI. nije se tome previe udio, tekst je bio nadahnut politikom koju su neke vlade, poput austrijske i portugalske, ve definirale. Teak poloaj u kojem se naao kralj Luj XVI. (1774.-1792.), za kojeg je papa imao duboko razumijevanje, usporioje njegovu reakciju. Mjesec dana nakon to je kralj potvrdio Civilni ustav klera Pio VI. mu je napisao: Naa ljubav prema Vama i osobita naklonost koju osjeamo prema Vaem kraljevstvu prisiljavaju Nas da reagiramo umjereno. No dolo je vrijeme kad se vie nije smjelo utjeti i 13. travnja
269

Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, str. 333.

1791. papa je slubeno osudio Ustav. Zapoinju progoni Francuske crkve. Pogubljenje Luja XVI., 21. sijenja 1793., dalo je papi povoda da izrazi svoje aljenje. On je kralja smatrao ispovjednikom vjere i muenikom i osudio je kao ubojice zastupnike francuske skuptine koji su glasovali za njegovu smrt. Mrnja revolucionara okrenula se protiv pape, tim prije to e jedan krvavi dogaaj koji e se zbiti u sjeditu Francuske akademije u Rimu neobino zakomplicirati stvari. Potkraj 1792. stipendisti Akademije poeli su, po uputama revolucionarne vlade u Parizu, koje je u Rim donio mornariki asnik Gaspard Monge (1746.-1818.), na veliku sablazan Rimljana skidati obiljeja monarhijskog karaktera, ljiljanov cvijet, i zamjenjivati ih revolucionarnim amblemima. U svom pretjeranom jakobinskom aru otili su jo dalje i skinuli kip Luja XIV. koji se nalazio u dvoritu palae Mancini, sjeditu Francuske akademije. Trinaestog sijenja, osam dana prije pogub- Ijenja francuskog kralja, Rimljani su se okupili ispred palae Mancini i pro- svjedovali protiv tog ina. Ovaj trenutak izabrali su diplomatski agent francuske vlade Alexandre de La Flotte i francuski ambasador u Napulju Nico- las Jean Hugon de Bassville (1753.1793.), koji je s obitelji bio na pro- putovanju kroz Rim, i proetali rimskom corsom s trobojnim kokardama na glavi. Zbog te lude hrabrosti koju su shvatili kao provokaciju Rimljane je obuzeo gnjev. Bacili su se na dvojicu Francuza, de La Flotte se uspio spasiti, ali je de Bassville zaglavio, netko mu je prerezao grkljan britvom. Pijana od bijesa, gomila je krenula prema nekim francuskim zgradama, prema Fran- cuskom konzulatu koji je opljakan i opustoen. Okrutna smrt nesretnog de Bassvillea, gotovo pred oima njegove ene i djeteta koji su se nekim udom spasili, snano je odjeknula u francuskoj skuptini. Ministar Charles Lebrun (1739.-1824.), budui trei konzul i vojvoda od Piacenze, htio je poi u Rim traiti zadovoljtinu s orujem u ruci i unititi tu silu koja je i predugo sramotila Europu. Koalicija europskih sila protiv Francuske otklonila je ovu opasnost, ali ne zadugo.

BONAPARTE
Dvadesetsedmog oujka 1796. Bonaparte je preuzeo zapovjednitvo nad talijanskom vojskom koju je Direktorij poslao na lombardski teritorij da napadne Austriju. Budui francuski car sanjaoje samo o Austriji. U proglasu kojim se obratio svojim etama uoi osvajanja Torina upozorio je: Pepeo Tarkvinijevih pobjednika ponovno su rasprili Bassvilleove ubojice. Direktorij mu je dao odrijeene ruke poslavi mu 7. svibnja brzojav koji je bio ista zapovijed za pljaku Rima: Nekoliko njegovih lijepih spomenika, kipova, slika, medalja, knjiga, bronanih odljeva, srebrnih kipova Madone, ili ak crkvenih zvona, bit e nam dovoljno obeteenje za posjet koji emo mu (papi) uiniti. Osmog lipnja Bonaparte stie u papinski grad Bolognu. Zapoinje pregovore s opunomoenikom kojega je Pio VI. zaduio da ugovori primirje, potpisano zatim 23. lipnja pod vrlo tekim uvjetima: dvadeset milijuna zlatnih dukata odtete, okupacija velikog dijela papinskog teritorija i predaja neprocjenjivih umjetnikih djela. Devetnaestogveljae 1797. papin izaslanik, kardinal Mattei, potpisaoje u Tolentinu mirovni ugovor. Pio VI. priznao je dejure Francusku Republiku odrekavi se u njenu korist Avignona, grofovije Venaissin, upravnih posjeda Bologne, Ferrare i Ravenne, i pristao isplatiti odtetu izmeu dvadeset i trideset milijuna dukata ugovorenu u Bologni. Francuska Republika akreditirala je pri Svetoj Stolici svoga ambasadora u osobi Josepha Bonaparte (1768.-1844.).

Privremena ravnotea stvorena Tolentinskim ugovorom nee dugo potrajati. Dvadesetosmog prosinca 1797. papini draguni rastjerali su na brdu Pincio rimsku mlade koja se ovdje okupila da izrazi podrku Francuskoj Republici. Tu se formirala jedna skupina mladih koja je zatim krenula prema Francuskoj ambasadi koja se tada nalazila u palai Corsini, na obali Tibra, podno Janikula. Mladi su ve bili u blizini ambasade kad su im put preprjeili draguni. Joseph Bonaparte izaao je pred demonstrante zajedno s ge- neralom Leonardom Duphotom (1753.-1793.) da sprijei najgore. to se tono dogodilo nije poznato. General Duphot smrtno je ranjen u meteu koji je nastao u sukobu draguna s prosvjednicima. Obavijeten o dogaaju, Pio VI. morao se ispriati ambasadoru. On nije prihvatio njegovu ispriku i napustio je Rim. Reakcija francuskog Direktorija bila je trenutna. General Berthier (1753.-1815.) dobio je zapovijed da smjesta krene u kaznenu ekspediciju. Jedanaestog veljae 1798. zauzeo je Rim, a 15. veljae proglaena je Rimska Republika. Dvadesetog veljae papa je prognan iz Rima; utoite je naao u Sieni, zatim u lipnju u kartuzijanskom samostanu u Firenci. Kad je francuska vojska okupirala Toskanu Pio VI., tada u svojoj osamdesetprvoj godini ivota, postaoje njenim zarobljenikom. Odvedenje u Bolognu, zatim u Parmu, Torino, Grenoble i napokon u grad Valence, kamoje stigao u potpuno iscrpljenom stanju 14. srpnja 1799. Na- pola paraliziran umro je ovdje 29. kolovoza (12. fruktidora godine VII.). Njegove posljednje rijei bile su rijei Krista na kriu: Oe, oprosti im... . Graanin JeanLouis Chauveau, gradski slubenik u Valenceu koji je ustanovio smrt reenog Giovannija Angela Braschija, koji je obavljao dunost pape poslao je Direktoriju izvjee u kojemje mudro objavio daje pokojni papa bio posljednji! Piju VI. nije bio odobren pokop dostojan njegova poloaja. Tekje nakon Konkordata 1801. njegovo tijelo moglo biti prenijeto u Rim gdje mu je prireen sveani doek 17. veljae 1802. Nakon francuskog napada na Rim 11. veljae 1798. moglo se povjerovati da je papinstvo mrtvo. Kurija se rasprila, a malobrojni kardinali koji nisu pobjegli skrivali su se po raznim utoitima. Vatikan je zauzela francuska vojska i temeljito ga opljakala, kao i ostale palae u Rimu270. U tijeku svog boravka u firentinskom kartuzijanskom samostanu Pio VI., koji je zacijelo bio obavijeten o sudbini koja ga eka, poduzeo je potrebne korake za izbor svoga nasljednika i poslao ovjerovljene primjerke svoje odluke svim kardinalima do kojih je mogao doi; prema njegovoj odluci konklava se trebala odrati tamo gdje se moe okupiti najvie kardinala.

PIO VII.
270

Devetog termidora VI. godine, tj. 27. srpnja 1798., dopremljeni su u Pariz plodovi pljake Vatikana i Rima. Jedan svjedok ovako e opisati taj prizor: Ratni plijen stigao je na brodovima, iskrcan je u Charentonu; kovege s blagom stavili su na zaprena kola koja su vukli sveano ukraeni konji; naprijed su smjestili rukopise i knjige; zatim minerale i fosile; zatim lavove, tigrove i pantere u kavezima...; zatim kovege u kojima su bile slike, s natpisima: Rafaelovo Preobraenje, Ticijanov Krist; na sredini kola stajali su uspravljeni kipovi, a oko njih krune i lovorove grane; bili su tu Apolon Belvederski, Antinoj, Laokon, Gladjator. Pred svakom skupinom te enciklopedijske povorke koraao je odgovarajui razred Instituta, a pratio ihje zbor veselim pjevanjem. Na Marsovu polju pet lanova Direktorija, koji su stajali pred Oltarom domovine, primiloje tu sjajnu rtvu ljudskog genija u slavu Republike od francuske vojske. (navod Pierrea Frederixa, op. cit)

Nakon Kampoformijskog mira u listopadu 1797. Venecija je potpala pod vlast Austrije. Grad na lagunama nudio je mogunosti koje je bilo teko pronai drugdje. Trideset pet od etrdeset est kardinala okupilo se na konklavi u benediktinskom samostanu San Giorgio 30. studenog 1799. Konklava je trajala etiri i pol mjeseca. etrnaestog oujka 1800. Kardinalski kolegij izabrao je za papu jednog benediktinca, kardinala Barnabu Chiaramontija, biskupa Imole. Htijui pokazati solidarnost sa svojim prethodnikom, izabrani je uzeo isto ime, Pio. Poput Pija VI. i Pio VII. doivjet e progone i izgnanstvo, poput njega i on e vladati gotovo etvrt stoljea (1800.-1823.). U svojoj pedesetsedmoj godini Pio VII. bio je sveenik uzornog ivota i revno je obavljao dunosti svoga zvanja. Vrlo ponizan i neizmjerno blag, ostat e uvijek redovnik u bijeloj halji rimskog biskupa. Njegov asketski nain ivota navodio je na pomisao da nije bio pripremljen za veliku odgovornost koja ga je ekala. Taj redovnik zapravo je imao vrlo iroke poglede na svijet, osobinu koja je krasila benediktince. Dok je jo bio biskup Imole izazvaoje mali skandal izjavivi to e i ponoviti da bi se Crkva trebala uvijek prilagoavati svim politikim situacijama, ak i onima koje joj se ne sviaju. Okolnosti se neprestano mijenjaju, volio je rei, i Crkva mora biti sposobna suoiti se s novim prilikama kako bi bila u stanju provoditi svoju duhovnu zadau. Kad je 14. travnja 1800. objavljen izbor novog pape okolnosti nisu bile iste kao i 11. veljae 1798. Francuska vojska morala je napustiti Rim u rujnu 1799., a Rimska Republikaje i dalje ivjela; dravnim udarom Bonaparte je 18. brimera (9.-10. studenoga 1799.) postao prvim konzulom i odmah proglasio slobodu vjeroispovijesti; u Milanu je 5. lipnja 1800. izjavio u obliku silogizma: Nijedno drutvo ne moe opstati bez morala. Nema dobrog morala bez vjere. Samo vjera daje dravi vrst i trajan oslonac. Bio je to novi nain govora nakon toliko godina nevolja koji je doputao nove nade. Pio VII. uao je u Rim 3. srpnja 1800. Papaje za dravnog tajnika izabrao kardinala Ercolea Consalvija (1757. 1824.). Rijetkoje kada izbor bio tako dobar, tako izvrstan kao ovaj. Kardinal Consalvi imao je osobine koje Pio VII. nije imao i dva ovjeka, razumljivo, izvrsno su se nadopunjavala. Novi dravni tajnik, uglaen i vrlo vjet diplomat, poten i vrlo odan papi, bez ikakvih drugih ambicija osim da slui Crkvi, vrlo brzo e pokazati puni raspon svoje inteligencije i svoje umjenosti. Po dolasku Pija VII. raspreno se osoblje Kurije posve prirodno odmah okupilo na Kvirinalu i Vatikanu, ali je trebalo obnoviti slube koje e morati raditi bez arhiva koji su prenijeti u Pariz ili uniteni. U danima reorganizacije Kurije Consalvijeva pomo bila je neophodna Piju VII., ali je on ubrzo morao pregovarati s novim gospodarem Francuske kao i s monim strankama o rjeavanju ratnih sukoba nastalih iz Revolucije.

NAPOLEONOV KONKORDAT
Sporazumom iz Lunevillea, zakljuenom u veljai 1801., Sveta Stolica obuhvaala je teritorij Papinske Drave bez upravnih jedinica Bologne, Ferrare, Ravenne i pokrajine Romagne, to nije bio zanemariv manjak, ali nije previe rastuio Pija VII. kojije na

svjetovnu vlast papa gledao onako kako e na nju gledati Pio XI. sto dvadeset pet godina poslije. Papu nije zabrinjavao svjetov- ni problem nego duhovna obnova, paje naklono, ali bez imalo oduevljenja, prihvatio Bonaparteovu ponudu kardinalu Martinianiju, biskupu Vercellija, za pregovore o novom konkordatu kojije trebao uspostaviti vjerske slobode u Francuskoj. Papa nije imao previe povjerenja u prvog konzula, i tu je bio u pravu, alije smatrao da ne treba propustiti priliku koja se pruala jer, kako je rekao, nesrei je trebalo samo nekoliko godina da obavi svoj posao, premda joj je za pripremu trebalo nekoliko dugih desetljea; ali e trebati stoljea da se obnovi porueni dom svetosti. ak i ako sporazum s Francuskom ne bude savren, obnova koju je omoguavao moe biti samo dobro- dola. Pregovori su se odvijali u nekoliko etapa. Papaje najprije poslao u Pariz mons. Spinu (1756.-1828.) koji je razgovarao s ministrom vanjskih poslova Talleyrandom (1754.-1838.) i s abbe Bernierom, buduim biskupom Orle- ansa (1762.-1806.). Sugovornici su odmah zapeli na dvjema preprekama, francuski pregovarai traili su da se episkopat popunjava novim ljudima, mons. Spina zahtijevaoje da katolika vjera bude priznata kao dravna. elei ubrzati stvari Bonaparte je poslao u Rim ambasadora Cacaulta koji je Pija VII. uvjerio da kao pregovaraa poalje u Pariz kardinala Consalvija. Dravni tajnik postigao je, ne bez zla, nekoliko kompromisa koji ga nisu zadovoljavali, ali je zato katolika vjera ipak dobila svoje zaslueno mjesto; kardinal je gledao dalje, uvjeren u to da e ureenje vjerskih problema u Francuskoj proizalih iz Revolucije omoguiti Svetoj Stolici da zapone pregovore s onim europskim dravama koje su bile pod utjecajem parike vlade. To u Rimu nisu tako shvaali, jer su neki prelati vidjeli samo ustupke koje je uinio dravni tajnik, na primjer priznavanje konfiskacije imovine klera, koja je biskupima i upnicima lojalnog ponaanja istina nadoknaena raznim povlasticama, smanjenje za polovicu broja biskupija, odricanje od biskupija koje e biskupima u emigraciji nametnuti breve Tam multa 15. kolovoza 1801., i jo neki drugi lanci. Uskoroje Rimom poeo kruiti ovakav uvredljivi distih: Da bi sauvao vjeru Pio V. rtvovao je vlast, Da bi sauvao vlast Pio VII. rtvovao je vjeru. Konkordat je potpisan 16. srpnja 1801. Pio VII. imenovao je kardinala Capraru (1733.-1810.) za legata u Francuskoj gdje je trebao nadzirati prim- jenu lanaka iz sporazuma. Legat je nailazio na brojne tekoe zbog otpora s obiju strana, s jedne strane klera koji se zakleo na Civilni ustav i nije pristajao da bude premjeten na nie mjesto, s druge strane klera u emigraciji koji nije mogao lako prihvatiti konkordat zakljuen djelomice i na njegovu tetu. Bonaparte je tome jo pridonio nametnuvi samovoljno Organske ianke koji su, da bi oteali politiki otpor novom reimu, preuzeli najgalikanskije odredbe vjerskih propisa iz bive monarhije, ukljuujui i Deklaracju Skuptine klera iz 1682. koja je izriito govorila: Oni koji budu izabrani za pouavanje u sjemenitima potpisat e reenu Deklaracju koju je sastavio francuski kler 1682., precizirao je tekst. Kardinal Caprara najprije, a zatim i Pio VII. prosvjedovali su. Ali uzalud. Novi gospodar Francuske nije bio ovjek koji je mijenjao svoje odluke. Ili uzmi ili ostavi...

KRUNIDBA

U nadi da e ishoditi neke ustupke vjerskoj politici kojaje zatvarala francuski kler u krute okvire, u pravu luaku koulju, Pio VII. prihvatio je poziv Napoleona, koji je postao car 18. svibnja 1804. plebiscitom, da doe u Pariz i predvodi njegovu krunidbu zakazanu za 2. prosinca. Papa je ak produio svoj boravak u francuskoj prijestolnici sve do proljea 1805. ne dobivi od Napoleona ni najmanji ustupak. Vratio se u Rim zabrinut i ogoren, predosjeajui skoranji prekid odnosa. Razloga za to bilo je sve vie. Pred carevom voljom sve se moralo pognuti. Napoleon se pokazao vrlo nezadovoljnim zbog papina odlunog odbijanja da poniti brak Jeromea Bonapartea (1784.-1860.) s keri jednog baltimorskog trgovca po imenu Paterson: autor Graanskog zakonika nije doputao da se poziva na kanonsko pravo. To je bila prva prepreka. Druge je izazvao sam car, koji je proirio konkordat iz 1801. na Italiju, a da nije o tome obavijestio Svetu Stolicu, i okupirao luku Anconu u listopadu 1805. bez upozorenja i papina doputenja. Pio VII. je prosvjedovao, izmijenivi s Napoleonom replike kao to su drugi izmjenjivali ale: Vaa Svetost je gospodar Rima, ali ja sam njegov car, svi moji neprijatelji moraju biti i Vai, pisao je Napoleon. Vae Veliansrvo je francuski car a ne rimski, rimski car ne postoji!, odgovorioje Pio VII. Stvari su se pogorale do te mjere daje u travnju 1806. Napoleon opozvao svog ambasadora iz Rima. Da ne bi papi oteavao stvari kardinal Consalvi se povukao. Godinu dana poslije car je traio od papine vlade da sudjeluje u Kontinentalnoj blokadi protiv Engleske. Pio VII. odbijao je to odluno tri godine zaredom nakon krunidbe. Napoleon je u neemu to je bila ista koincidencija vidio papinu namjeru da ga povrijedi. Otada Pio VII. za njega nije postojao. Drugog veljae 1808. francuske ete kojimaje zapovijedao general Miol- lis (1759.-1828.) ule su u Rim. Prvih dana sve se dobro odvijalo, Francuzi su potivali papinske palae, ali 7. travnja Miollis je uhitio unutar Kvirinala kardinala Gabriellija, koji je naslijedio Consalvija na mjestu dravnog tajnika. U kolovozu je novi upad francuskih eta na Kvirinal naveo Pija VII. i kardinala Paccu (1756.-1844.), novog dravnog tajnika, da oglase po Rimu poziv kojim pozivaju Rimljane da ne surauju s okupatorom. Inde ira odatle razlog gnjeva. Sestog rujna Miollis se zaputio prema papinskoj palai s namjerom da uhiti kardinala Paccu kojega je Pio VII. primio u svoj apartman. General se nije usudio ii tako daleko.

OBLAST UE TIBRA, GLAVNI GRAD: RIM


Sedamnaestog svibnja 1809. dekretom koji nosi nadnevak iz Bea Napoleon je odluio prikljuiti Papinsku Dravu Francuskom Carstvu. Pio VII. odgo- vorio je bulom u kojoj mu je zaprijetio izopenjem, o emu su smjesta obavijeteni svi diplomatski predstavnici. Desetog lipnja u Rimu je skinut papinski stijeg i zamijenjen s francuskom trobojnicom. Sutradan je kardinal Pacca dao izvijesiti po cijelom gradu obavijest o izopenju koje e pogoditi svakoga tko nasrne na slobodu rimskog pape. Iz Bea je Napoleon odluio svriti s tom priom. Na njegovu zapovijed andarmerijski general Radet, koji je u Rim doao iz Firence, uhitio je Pija VII. i kardinala Paccu u noi s 5. na 6. srpnja. U 4 sata ujutro 6. srpnja papa i dravni tajnik odvedeni su kao zarobljenici. Nakon kratkog zaustavljanja u firentinskom kartuzijanskom samostanu konvoj je krenuo prema sjeveru. Pio VII. najprije je odve-

den u Grenoble, ali su ga stanovnici ovdje doekali tako toplo da su ga morali sprovesti u Savonu gdje e ostati tri godine zatoen u pomorskoj utvrdi na obali Ligurskog mora. Kardinal Pacca zatoen je kod mjesta Susa. Rim je opet ostao bez pape i bez Kurije. Arhivi Svete Stolice bili su ponovno zaplijenjeni i poslani u Pariz. Uredi Kurije zatvoreni su, a kardinali Consalvi i di Pietra uhieni su u prvim danima prosinca, dok su svi lanovi Kardinalskog zbora malo pomalo bili prisiljeni na boravak u Parizu. Visoki dunosnici Kurije, generalni predstojnici i prokuratori vjerskih redova i bratstava stavljeni su u kuni pritvor u brojnim gradovima Francuske ili Italije. Takoje sve bilo rijeeno, a Vjeni grad postao je tek glavnim sreditem oblasti Ue Tibra (Bouches du Tibre). Napoleon e vie puta izjaviti da bi papi nesumnjivo oduzeo njegovu dravu, ali je imao potovanja prema njegovoj duhovnoj vlasti. Tijekom tri godine svoga zatoenitva u Savoni Pio VII., bez svojih savjetnika, trpjet e svakojake pritiske od cara. On je pokuao od njega ishoditi ponitenje svoga braka s Josphinom, no Pio VIL kategorino je to odbijao. Napoleon se osvetio na kardinalima koji su na elu s Consalvijem prezirno odbili njegov poziv da budu nazoni na njegovu vjenanju s Marijom Lujzom Austrijskom 2. travnja 1810. Privid papine nezavisnosti u vjerskim pitanjima bio je sve vei; unato njegovu zatoenirvu biskupi koje je imenovao car slali su mu molbe za kanonsku investituru. Pio VII. sve je odbio. Papa slubeno nije imao nikakvih kontakata s vanjskim svijetom. No izmeu Savone i Pariza djelovala je vjeta tajna sluba korespondencije koju su vodili Alexis de Noailles i Matthieu de Montmorency, to je Piju VII. omoguavalo da odrava odnose sa svojim kardinalima, u prvom redu s Consalvijem. Je li carska policija saznala za preporuke o odlunosti koje je bivi dravni tajnik dao papi ili je car elio silom dobiti investituru bez koje njegovi biskupi ne bi bili prihvaeni od vjernika? Dvadesetsedmog svibnja 1812. Napoleon je izdao nalog da se uzvieni zatoenik premjesti iz Savone u Fontainebleau. Pio VII. stigao je ovamo u potpuno iscrpljenom stanju. Potkraj godine carje imao s papom buran razgovor u Fontainebleauu, a 25. sijenja 1813. Pio VII., bolestan, pristao je na prijedlog novog konkordata. Bio je to tek prijedlog, zapravo nacrt, ali Napoleon se pourio da ga objavi kao dravni zakon u Vjesniku zakona 13. veljae. Papa je prosvjedovao protiv toga piui caru: Kolika je bila Naa alost kad smo na svoje veliko uenje, i unato svemu to smo dogovorili s Vaim Velianstvom, vidjeli da ste objavili u obliku konkordata lanke koji su samo osnova za budui sporazum.

POVRATAK U RIM
Kota sree se okrenuo i srea u oruju nije se vie smijeila Napoleonu. Devetnaestog sijenja 1814. car je ponudio Piju VII. da mu vrati njegove drave. Dvadesettreeg sijenja papa je napustio Fontainebleau. Izmeu 11. veljae i 10. oujka boravio je u Savoni. Tridesetprvog oujka stigao je u Bolognu, istog dana kad je u Pariz ula saveznika vojska. Napokon 24. svibnja Pio VII. slavodobitno je uao u Rim. Chateaubriand je u svojim Zagrobnim uspomenama ostavio ivopisan prizor toga slavnog dana. Nakon to je molio u bazilici sv. Petra nad grobom prvog apostola papa je otiao u svoj stan na Kvirinalu koji je bio obnovljen za jednog malog rimskog kralja koji ovamo nikada nee stupiti nogom. Pontifikat je nastavio svojim tokom kao da se nita nije dogodilo.