Sie sind auf Seite 1von 46

D.

Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

DAMJAN PEUT

ETNIKA I KONFESIONALNA PODJELA NAKON OSLOBAANJA LIKE OD TURAKA

Damjan Peut Gradski muzej HR 47300 Ogulin

UDK:281+282:314.148(497.5) Struni lanak Ur.: 1997-03-07

Analizirajui izvjea o stanju crkvenih i politikih odnosa u Lici krajem 17. st., autor je istraivao djelovanje i meusobne odnose etnikih i konfesionalnih zajednica u vremenu izmeu sloma turske i uspostave austrijske vlasti u Lici i Krbavi. Prema autoru, jedan dio Hrvata, zvanih jo i Bunjevci, uskoio je u Senjsku krajinu, odakle su se njihovi potomci pod vodstvom natpopa Marka Mesia vraali, oslobaali i naseljavali pradjedovska ognjita. U istom su vremenu srpski Vlasi, povlaei se ispred Bunjevaca, trajno nastanili Krbavu. Usporedno s dvjema etnikim zajednicama, u Lici je krajem 17. st. zamjetno djelovanje triju crkvenih zajednica. Uspostavom rimokatolike crkvene hijerarhije kod Hrvata i pravoslavne kod Srba potisnuti su ostaci Starohrvatske crkve, koja je do tada djelovala i kod Hrvata (Bunjevaca) i kod Srba (Vlaha) u Lici i Krbavi.

1. Uvod Oslobaanje Like od Turaka uslijedilo je istodobno s poetkom neuspjeloga turskog vojnog pohoda na Be 1683., tj. est godina prije dizanja opeg ustanka za oslobaanje dijelova Hrvatske, do tada pod turskom okupacijom. Prvi su, kao vazda, junako kolo zaigrali neustraivi Senjani te podigli oblinje Podgorce i Kotarane. Tri stotine Senjana i Brinjana pohrli k svojoj brai u Kotare, podigne tamo pod elovodstvom Ilije Mitrovia ustanak, te osvoji tadanje turske gradove: Benkovac, Perui, Ostrovicu, Polenik, Nadin i Obrovac. Na tom putu pratio je pop Marko Mesi svoje zemljake u 85

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

Kotare, gdje je radio oko sporazumka i sloge medju narodni/ni vodjami.1 Potiskivanje turske vlasti zapoeto je upravo u onim krajevima koji su bili izravno vezani uz Senjsku krajinu, a to je prostor nekadanjih upanija Gacke i Buana: Jo u vrijeme kada su Lika i Krbava bile potinjene Turskoj, naselila su se mjesta Otoac, Prozor, Sinac, Lee, Svica i Kompolje, i to djelomice stanovnitvom iz Senja i Primorja, a djelomice vojnicima koji su ovamo iz Kranjske doli radi obrane i ovdje za stalno ostali.2 Turska je vlast bila daleko izrazitija u istonom dijelu gorske Hrvatske (Krbava), dok je u sredinjem dijelu Like bilo nekoliko utvrenih turskih gradova, Novi, Perui, Bilaj i Ribnik. Buani su inili svojevrsnu granicu (cordon sanitaire) izmeu Senjske i Turske krajine. Ujedinjene bunjevake grupe tjeraju tako 1685. Turke s karlobakog teritorija, osvajaju Konjsko, Otarije, prelaze u Liku, osvajaju Bruane, Rizvanuu, Smiljan, Buim i Trnovac. U tim grupama koje predvode Jerko Rukavina i Dujam Kovaevi, pored novodoseljenih Bunjevaca ima i otoana i Vinodolaca.3 Cjelovitije podatke o prvim likim doseljenicima te o vremenu njihova prikupljanja u Podgorju4 1693. donosi Radoslav Lopai: Doseljenih obitelji u Podgorju bilo je petdeset i est, a ovi si izabrae za glavare i vojvode kneza Jerka Rukavinu od Raanca, potomka staroga i glasovitog roda, i Marka (?) Kovaavia iz Vinjerca. Odliniji rodovi bili su jote: Brkii, Tomljenovii i Prpii iz Krmpota, Devii i Baii iz Sv. Jurja, Mikulini iz Jablanca, Maurani
R. LOPAI, Dva hrvatska junaka, Marko Mesi i Luka Ibriimovi, MH, Zagreb, 1888 (Reprint, Kranska sadanjost, Zagreb, 1989), 34-35. 2 F. J. FRAS, Topografija karlovake vojne krajine, Like upe, Gospi, 1988, 114. 3 P. ROGI, Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju, Senj. zb., 1, Senj, 1965, 62. Simptomatino je da se meu "novodoseljenim" Bunjevcima spominju Maurani, Smojveri, palji i Rupii, ija prezimena barem od tog vremena egzistiraju i u lovinakom kraju, koji su ete Stojana Jankovia zauzele takoer 1685. Ve sam spomen prvih triju prezimena (Maurani, Smojveri, palji), koja zasigurno nisu nastala ni po toponimima, niti su izvedena iz imena, nadimaka ili zanimanja roditelja, daje naslutiti da su sva ta i mnoga druga takva prezimena staroslavenskog ili ak predslavenskog podrijetla. To takoer navodi na zakljuak da se Bunjevci nisu krajem 17. st. prvi put naseljavali u Liku, nego su se vraali u svoju postojbinu iz onih krajeva u koje su se oni ili njihovi preci ranije sklonili. Plemstvo, sveenstvo i narod, na koliko ne bude zasunjen i posjeen, ostavi otinske zaviaje u Lici i Krbavi i zakloni se na sve strane, najvie pak u oblinja tvrda mjesta: Senj, Otoac, Brinje, Biha i Slunj... (R. LOPAI, nav. dj., 18.) 4 Tijekom 17. st. u Podgorju nisu ubirali porez niti mobilizirali u rat ni Venecija ni Turska ni Austrija. Do 1618. ovdje su vladali uskoci, ija je vlast dopirala ne samo do ua Zrmanje nego se prostirala i po srednjodalmatinskom primorju izmeu Cetine i Neretve. Nakon Madridskog mira pa do osloboenja Like i Krbave u Podgorju nije zabiljeena niija druga vlast, osim uskoke.
1

86

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

sa jadranskih otoka, Marasi iz Radovine, Sikii iz Starigrada, Milkovii iz Medvigja, Doeni, Paviii i Brkljaii iz sjeverne Dalmacije? Spomenom "novodoseljenih Bunjevaca" otvoreno je pitanje koje u historiografiji nije cjelovito elaborirano. Bunjevci6 nisu nastali u Senjskoj krajini pa odanle naselili juni dio Like nakon izgona Turaka, nego u Lici i - bjeei ispred turske vlasti potraili su spas u mletakoj Dalmaciji a osobito u Senjskoj krajini.7 Nakon odstupa bana Ivana Karlovia iz Like, a poglavito nakon njegove smrti (1531.) martolozi, turski konjanici i pjeaci neprestano (su) Liku pustoili, a sirotinja lika od nikud nije dobila pomoi, ostavili su Hrvati Karlobag i jo drugih dvadeset gradova i varoi u Lici i Krbavi. Tako napokon konano zatru Turci kransko vladanje u tih starih hrvatskih krajevih} Zaposjedanjem Udbine, Mrsinj-grada i Bunia (1527.) te zauzimanjem Peruia9
5

Isto, 36. Podrijetlo Bunjevaca jo uvijek nije cjelovito istraeno. U hrvatskoj povijesnoj literaturi spominju se tri pretpostavke o nastanku imena Bunjevac. Jedni ga izvode da potjee od malih poljskih nastambi, zvanih bunje ili poljarice, a izgraenih od kamena u suhozidu, krune osnove i pokrivenih kamenim ploama. Drugi izvode podrijetlo od imena rjeice Bune, koja kod Blagaja u Hercegovini utjee u Neretvu, i odatle da su ovi Bunjevci uskoili pred turskom silom u Ravne kotare. Trei pak izvode postanak imenice od rijei "buna", jer su oni uvijek bili spremni na pobunu. (Usp. A. GLAVII, Naseljavanje Bunjevaca Krmpoana, etc., Senj. zb., 10-11, 198384, 153.) Drugu pretpostavku, prema kojoj su Bunjevci nazvani po rjeici Buni, treba iskljuiti iz vie razloga; prema Buni, trebali bi se zvati "Bunovci" a ne Bunjevci. Osim toga, teko je pretpostaviti da bi tako masovna migracija stanovnitva, koja se je usto navodno odvijala preko turskog sandaka, ostala nezabiljeena. Buntovnitvo nije samo svojstveno Bunjevcima nego i njihovim susjedima pa se ova izvedenica svodi na puko etimologiziranje. Ovdje treba spomenuti i ime pretpovijesnih Buna, jednog od plemena ilirskog naroda Mentora (starije ime Japoda?). Za Japode, odnosno Mentore, zna se da su nastavali Liku u vrijeme rimskih osvajanja Ilirika. (Usp. K. PATSCH, Lika u rimsko doba, Gospi, 1990, 33 i nap. 49.) Mogue su po tim Bunima nazvane spomenute kamene kuice - bunje. Prva verzija ipak se doima najloginijom, jer su jo i sada u junoj Lici bunjite i kuite svojevrsni sinonimi. A po stalnim (kamenim) nastambama Bunjevci su se razlikovali od Vlaha, koji su gradili kue od lake prenosivih materijala.
6

Pojam "Senjska krajina" ee se rabio upravo od vremena turskog osvajanja Like, ali se Krajina kao geopolitika odrednica spominje jo u l i . stoljeu. Na Baanskoj ploi datiranoj 1079., tj. v dni kneza Kosmata obladajuago vsu KRAINU. (ist. D. P.) 8 R. LOPAI, nav. dj., 18. Mi bismo mogli - kae Lopai - na stotine rodova navesti koji su od iskona iz planinske Hrvatske, pa su u strane zemlje kasnije dospjeli... I sada jo ive grofovi i baruni Horvat-Petrievii od Barlete i Radunovaca u Ugarskoj, a plemii istoga imena i predikata u Obrei kod Zagreba, plemii Bartakovici od Kukljia nastanili se u Ugarskoj, doim su u Hrvatskoj znane porodice: Lovinii od Lovinca, Krelii od Krbave, Herendii od Buana, Cakovii od Vrhovine, Vekovii od Like, knezovi Per uici odoe u sjevernu Ugarsku, Budaki od Budaka i Mogorii od Mogoria u okolicu Karlovca, baruni Mikulii od Lapca u Morave kod Zagreba... (R. LOPAI, nav. dj., 19.) 9 Perui su Turci zauzeli 1528., a grad je u tursku tvravu pretvorio Malko-beg 1553.

87

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

prohtjelo se Turkom g. 1576. Like i Krbave te stanu u njih Vlahe naseljivati.10 U moru vlakih doseljenika - turskih martoloza i druge kranske raje, preteno Srba iz sjeverozapadne Bosne - poput otoka se doimlju dva podruja sesilnih Bunjevaca, jedno oko Lovinca i rjeice Riice, a drugo oko Oteice, odnosno izmeu rijeke Like i Velebita, odakle su - izmiui ispod mletake vlasti - preko Podgorja uskakali u Senjsku krajinu. Nesumnjivo je Lovinaki kraj bio daleko vie pod presijom turske vlasti od Hotea. Lovinac su, naime, okruivale turske utvrde Graac, Radu i Ploa (Sklebar ?), dok se istono od rijeke Like spominju Ribnik i Perui te Novi i Gospi na Novii, ovaj posljednji poznat pod tim imenom tek od turskih vremena. Za razliku od Lovinca, Hotc je za cjelokupne turske vladavine (1527. - 1683.) ostao ne samo izvan domaaja turske uprave nego i izvan dosega vlakih seoba, izuzimajui tek istoni dio Smiljana. Za vrijeme Kandijskog rata (1645. - 1649.), koji je intenzivnije voen u sjevernoj Dalmaciji nego na Kreti, oni Lovinani koji su se odrali na pradjedovskim ognjitima, digli su ustanak nadajui se pomoi Venecije. Taj su ustanak Turci krvavo uguili pa "raji" nije preostalo nita drugo nego se utei pod zatitu Sinjorije.u Pred turskim su pogromom tada bjeali iz Like u Dalmaciju sesilni Hrvati, ali i doseljeni Srbi. Ovi su se meusobno razlikovali tek po demonimima - Bunjevci i Vlasi - dok su ih drugi dijelili prema crkvenoj pripadnosti (bolje, otpadnosti!) na katolike "heretike" i katolike "shizmatike".12 Naime, Bunjevci su potomci hrvatskih praplemena udomiria te njihovih susjeda Gusia, Mogorovia, Tugomiria..., koji su naslijedili od svojih predaka i "heretiku" crkvu,13 dok su vlaki doseljenici takoer pripadali istoj Crkvi
10 R. LOPAI, nav. dj., 20. Nema dvojbe da su Turci naseljavali Vlahe po opustjelim prostorima Krbave i po depopuliranim krajevima, prvenstveno po istonom dijelu Like, a kasnije i po zapadnom sve do donjeg toka rijeke Like. Vlasi nisu intenzivnije nastanjivali krajeve zapadno od rijeke Like, vjerojatno zato to u Hoteu Turci nisu uspjeli uspostaviti svoju vlast. 11 Poznat je sluaj masovne seobe Liana sredinom 17. st.: Ljeti 1646. mnogi krani iz Like predvoeni katolikim sveenikom Stjepanom Soriem, prijeoe u Dalmaciju. Veina je bila smjetena u okolici Txtdra, a manji dio prebaen u Istru. Sori postade poglavica svih Morlaka koji su prebjegli na mletako podruje. (M. BOGOVI, Katolika crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletake vladavine, Kranska sadanjost, Zagreb, 1982, 7.) Meu Lovinanima nije se zadralo prezime Sori, ali zato ima mnogo aria, od kojih je, mogue, potekao pop i vojvoda Sori. 12 U jednom spisu iz vremena oko 1647. stoji daje broj osoba obraenih na katoliku vjeru (je) 8.630, ali ovi bijahu "dijelom Turci, dijelom izmatici a dijelom heretici". (...) Prema tom popisu broj obraenih "izmatikih Morlaka" je oko 3.500. (Usp. M. BOGOVI, nav. dj., 8.) 13 Hrvatska crkva je fenomen sui generis, ije je djelovanje zapoelo dolaskom Hrvata iz zapadnog dijela Panonije u Ilirik (u zemlje drevnih Japoda, Liburna i Histra, koje su pokorili Rimljani) krajem 4. stoljea. Poetkom 5. st. ti su doseljenici ve bili krani - arijani. Za tadanje

88

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj.zb. 24, 85-130(1997)

kojoj i Bunjevci, nedvojbeno, ne samo Opoj (katolikoj) nego i nacionalnoj (Hrvatskoj), i to ne samo po dolasku u Liku nego i prije seobe, tj. za ivljenja u Bosni, koja je za vremena "narodnih vladara" i kasnijih Hrvatinia bila sastavni dio hrvatske drave i dravne Crkve.14 Prema tome, svaka identifikacija pravoslavlja kod likih i zapadnobosanskih Srba u vremenu prije oslobaanja Like od Turaka neutemeljena je i ishitrena; ovdje je pravoslavlje nepoznato sve do posljednjih dvaju desetljea 17. stoljea. Bosanski su Srbi prihvatili katolianstvo jo za vrijeme pape Ivana VIII., njihova kneza Mutimira i salonitanskog nadbiskupa Teodozija. Raspadom hrvatskog kraljevstva krajem 11. st. ti su Srbi potpali pod vlast Hrvatinia iz plemena Snaia (Svaia), a nakon turskog osvojenja Bosne i kraja vlasti Petra Vojsalia, posljednjeg zapadnobosanskog vladara iz dinastije Hrvatinia, ti su stoari potraili utoite na velebitskim ispasitima, zadravi se u katolikoj
Hrvate Toma Arhiakon kae: Pa iako su bili opaki i divlji, ipak su bili krani, ali vrlo neotesani. Bili su takoer poprskani arijanskom kugom. (Kronika, 33.) Nakon dolaska Hrvata u sjeverni dio Dalmacije sveti Jeronim je od getskog (ne, gotskog!) pisma, za koje se pretpostavlja da ga je u ove krajeve donio zajedno s prijevodom biblije biskup Ulfilas, sastavio glagoljicu, koju su prihvatili tek pridoli Hrvati. Tim je kranima sveti Jeronim, osim pisma i prijevoda Vulgate, ustanovio biskupsko sjedite u Senju, od kada djeluje ne samo senjska biskupija nego i Hrvatska crkva, utemeljena na slavenskom bogosluju i glagoljatvu. Sredinom 9. st. tadanji je hrvatski vladar Domagoj osvojio i krajeve juno od Velebita te uspostavio ninsku biskupiju prenoenjem biskupskog sjedita iz Senja u Nin. Na splitskom crkvenom sinodu 925. Hrvatska je crkva s biskupom Grgurom Ninskim i uz podrku prvoga hrvatskog kralja Mihajla oduzela splitskoj nadbiskupiji primat koji je prividno preuzela splitska od solinske (nad)biskupije za vrijeme hrvatskog biskupa Teodozija. Od tada pa do Kolomanova osvajanja Dalmacije hrvatski je biskup, sljedei kraljevsko sjedite, stolovao u Krku, Skradinu ili Kninu, a nakon obnove senjske biskupije sredinom 12. st. sjedite hrvatskoga crkvenog primasa vratilo se u Senj, gdje se je zadralo sve do nestanka ne samo narodne crkve nego i hrvatske drave, tj. do 17. stoljea. Poglavari Hrvatske crkve redovito su pripadali rimskoj crkvenoj hijerarhiji; solinski biskup Teodozije (9. st.), ninski Grgur (10. st), krki Zdeda (11. st), senjski Mirej (12. st), senjski Filip (13. st), krbavski Radoslav (14. st.), modruki Nikola (15. st), modruki i senjski Simun Koii i Juraj ivkovi (16. st.) te senjski biskup Hyacinto Dimitri u 17. st. (Ovdje su spomenuti samo oni koji su posebno obiljeili svoje stoljee u djelovanju Hrvatske crkve.) 14 Vlasi su registrirani oko rijeka Une, Krke i Cetine (od Bihaa do Klisa) jo poetkom 14. st. Prvi put se meu likim Hrvatima spominju 1433, dakle jo u predturskom vremenu. Vlaki prvaci, knez i, vladiki, ... voivoda i sude i ...i vsi dobri Vlasi med Hrvat ih ine slobodinu vsemu imanju svetoga Ivana crikve v Lici na gori, naiprvo u selu Celopekam i v Kozlu rogu i v Nadbrdu i drugdi, gdi e imanje svetoga Ivana crikve. (R. LOPAI, nav. dj., 295.) Iz pisma pisanog glagoljicom i ovjerenog vlakim peatima lako se moe razabrati da ti Vlasi nisu Hrvati (u istom dokumentu posebno se spominje na brat Hrvakih Vlahov), ali se slue "hrvatskim pismom" i obdravaju Katoliku crkvu sv. Ivana Krstitelja (Usika) u Velebitu nad Metkom. Oni nisu Raani (Rasciani) niti potjeu iz Rake, nego iz zapadne Bosne, odakle su preko Pounja tijekom 14. st. migrirali u Liku ostavivi na Uni znak svoje etnike pripadnosti u imenu grada Srba.

89

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

vjeri jer druge nisu ni poznavali. 15 Oni pak Vlasi koji su preko Dinare preseljavali u Dalmaciju, bez obzira na to jesu li potjecali iz hrvatske ili srpske etnozajednice, bili su poklonici Bosanske crkve (Ecclesia Bosniensis) pa time i shizmatici (raskolnici), odnosno otpadnici od Latinske crkve u Dalmaciji. Izgleda da su upravo vlake (srpske) seobe iz Bosne u Liku nametnule promjenu imena sesilnih lovinakih Hrvata u Bunjevce. Ovi su opet - stjecajem povijesnih okolnosti (turskim osvajanjem Balkana) - takoer postali Vlasi (mobilni stoari) koji su pokuavali nai spas na mletakom dravnom podruju u sjevernoj Dalmaciji, gdje su prozvani "Katoliki Vlasi ili Bunjevci".16 2. Etnike i konfesionalne zajednice u Lici koncem 17. stoljea Cjelovitiji podaci o etnikim i konfesionalnim zajednicama pojavit e se petnaestak godina nakon osloboenja ovih krajeva od Turaka, u tri naizgled dosta proturjena izvjea: To je, prije svih, izvjetaj senjsko-modrukog biskupa Sebastijana Glavinia Propagandi od 4. oujka 1695., sainjen prema kazivanju najboljeg poznavatelja stanja u Lici, natpopa Marka Mesia (ovdje donosimo 1. izvjetaj u prijevodu i redakciji Mile Bogovia): Od katolika u Kosinju ima 80 kua, pod Ostrovicom Bukom i Hoteom 90, a u Budaku 15 kua starih krana. Tu su jo pokrteni Turci: u Peruiu 60 kua, u Budaku 30, u irokoj Kuli 12, u Belaju 30, u Ribniku 10, u Novom 36. Shizmatici tj. pravoslavci nastanjeni su u Kosinju, gdje ih je 100 kua, u irokoj Kuli 30, u Belaju 30, u Vrebcu 30, u Ribniku 30, u Metku 30 i u Novom 60. U Krbavi ne stanuje nitko osim kranskih straa u Prozorcu, Buniu, Pisau i Udbini. Na Udbini je 40 ljudi, a u ostala tri mjesta po 10. Osim toga postoji straa i u Graacu od 20 ljudi.11 Zatim slijedi drugi izvjetaj datiran sljedeom (1696.) godinom, sastavljen za Gradaku komoru. U povijesnoj literaturi uglavnom je prihvaeno da je autor izvjetaja senjski i modruki biskup Scbastijan Glavini (1689. - 1697.), stoje M. Bogovi argumentirano osporio istiui da je o. Marin iz Senja "najvjerojatniji autor spisa". Naa pretpostavka, prema kojoj su o. Marin i neto kasniji biskup Martin Brajkovi ista osoba, navodi na zakljuak da je izvjetaj potekao iz pera opata i likog misionara Martina Brajkovia. Ovdje emo citirati
Radoslav Lopai navodi da je manastir sv. Ivana vie Metka pod Velebitom, kojemu je jo od 1512. na molbu gvardijana Ivana Vrania "Ivan Hrvatini, pan meju plemenitimi ljudi kraljevimi u Liki" dopitao dio desetine Like. (R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 15.) 16 Polinik, selo u Kotarima istono od Zadra, i sada je poznato pod drugim imenom Lovinac. 17 Cit. prema M. BOGOVI, Restauracija katolike crkve, Senj. zb., 20, 110.
15

90

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj.zb. 24, 85-130(1997)

samo one dijelove izvjetaja koji donose usporedne podatke s prvim (MesiGlavinievim): Prvo mjesto na koje se u Lici naie zove se Perui. Unutar tvrave su etiri stanovnika: katelan, upnik i jo dvojica. Unaokolo su u svojim stanovima desetak starih krana est i pet puta po deset "oprano svetom vodom" nakon to je mjesto oduzeto Turcima. Ljudi sposobnih za oruje 80, a svih ukupno 33 dua. Nije odavde daleko mnogo udaljen Mualuk, dvor preasnog gospodina Mesia, udaljen od Peruia jednu milju, preko brda u smjeru juga... Brani iz predjela Kranjske sagradie ondje desetak nastambi. Slijedi novi Budak, smjeten u ravnici... Nastanjenih kua unutar i izvana je 29, sa 60 naoruanih ljudi. Ukupno tu ivi 220 ljudi, svi novokrtenici, izuzev katelana Senjanina Hreljanovia... iroka Kula ili proireni visoki dvorac... Mjesto nastavaju dvanaest obitelji novokrtenika i nekolicina Vlaha shizmatika. Slijedi utvrda Grebenar koja se jedva nazire iz svojih ruevina... Utvrda Bilaj smjestila se na ubavom brdu... Njemu nasuprot sa istoka su Ribnik i Rebren. ... tu se nalaze 23 kue novokrtenika, ljudi za vojsku 37, ukupno svih 154. U utvrenom naselju Ostrovici ima 30 domova Raana. Petar Butkovi, ako se nae kakva pomo, mogao bi upravljati i Ribnikom... Ribnik... Od novokrtenika ostalo je ondje jo pet kua, a od starih krana ili Hrvata osam. Za oruje je sposobno 75 osoba. Medak je stara tvrava sagraena na obali Like. Ovdje ive Vlasi ili Raani, pristigli iz primorskih krajeva. ive u 70 kua. Onamo je svjevremeno doao neki vlaki episkop ili vladika imenom Atanasije Ljubovi, ostavivi ondje svoju brau i roake. Prije je bio u Kotarima, pod mletakom vlau. Ondje sije meu svojim Vlasima sagradio kuu. I u Metku je, privuen plodnom zemljom, bio poeo graditi sebi dvor. Budui da je on shizmatik i da bi se izbjegla opasnost da koga ne odvede od jedinstva s Katolikom crkvom, zabranio sam mu daljnju gradnju i boravak u Lici. Radu... Nastanjen je vlakim Raanima u 50 kua, od kojih je sto osoba sposobno za oruje. Ondje su bile tri crkve, to pokazuju njihove ruevine. Pred etiri mjeseca ubili su ondje ljudi jednog kaluera. Na breuljku podno Velebita nalazi se katel Lovinac. Idui odavde doe se u Graac, tako zvanu staru utvrdu ispod velebitskih obronaka. U Ostrovici je 30 vlakih kua a u Barletama 2. 91

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

Proavi to na vidiku se pomaljaju utvrde Mogori, Skelbar, Vrani i Komi, smjetene usred uma i pustoi, nisu nastanjene. Novi... Za vrijeme barbarske uprave u novljanskom okruju ivjelo je 200 glava Vlaha. Sada su ondje takoer 34 kue Ledeniana, a novokrtenika 28. Ovi su slabo smjeteni zbog blizine shizmatikih Vlaha, smrtnika nestalne vjere, koji su bolje predjele stekli i zauzeli, ega ima i na drugim mjestima, na veliku alost katolika. Od naih Hrvata sposobnih za oruje 120 ljudi, a od novokrtenika i drugih shizmatikih Vlaha 500. Pod Pazaritem, Ostrovicom i Hoteom nalaze se ruevine etiriju crkava. Stanovnici su Vlasi od Krmpota i sv. Jurja u 96 kua. Za obranu od neprijatelja sposobno naoruanih 150, prisutnih dua je 700. Uzdravaju svog vlastitog sveenika. Istono od Kosinja je Pazarite, juno je Jablanac, a zapadno Otoac. U okolini su tri naselja ili sela. Gornje je naseljeno s granica Kranjske, ima 40 kua. U srednjem selu je 100 glava Vlaha, a donje ima 40 selita ili gruntova Hrvata. U Donjem Kosinju ljudi planiraju sagraditi crkvu sv. Antuna, a u Gornjem crkvu sv. Jeronima, crkvenog uitelja i zatitnika svoje ilirske nacije.18 Trei izvjetaj, koji veina analitiara datira 1700. godinom, pripisao je Radoslav Lopai Glavinievu nasljedniku na senjskoj biskupskoj stolici Martinu Brajkoviu. Meutim, ni ovdje se ne radi o biskupovom zapisu, nego o izvjeu predstavnika vojne komande, koja je zacijelo bila u dosluhu s crkvenim vlastima.19 Taj izvjetaj kronoloki je za pet ili est godina odmaknut od prvih dvaju. U njemu su registrirani neki crkveni objekti kao ve izgraeni te spomenuta dvojica upnika, u Ribniku i Smiljanu. Iz tog emo izvjetaja preuzeti samo one podatke koji govore o broju kua i konfesionalnoj pripadnosti stanovnitva: Kaluerovac: 20 katolikih kua (ehatolicorum croatorum) Poitelj: 40 shizmatikih kua Medak: 110 "shizmatikih" kua Radu s Ploom: 120 kua "shizmatikih" Graac: 15 katolikih kua, oko 200 "shizmatikih" kua Barlete,Vrcbac, Pavlovac: 40 shizmatikih kua Udbina: 20 kua katolikih Bunjevaca Novi, Bruane: 20 kua Hrvata katolika Smiljan: 40 bunjevakih kua, 17 shizmatikih kua
18 M. BOGOVI, Takozvani Glaviniev opis Like i Krbave iz 1696. godine, Chroatica Christiana periodica, 15 (Zagreb, 1991), br. 27, 117-127. 19 M. BOGOVI, nav. dj., 111, op. 32.

92

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

Pazarite, Ostrovica, Hote: mnotvo kua katolikih Vlaha ili Bunjevaca Gornji Kosinj: preko 50 katolikih kua Donji Kosinj: oko 50 (katolikih?) kua U kosinjskom kraju jednako prostora kao i katolici zauzimaju shizmatici.20 Zanimljivo je da je prvi po redu (Mesi-Glaviniev) izvjetaj donio dvije odijeljene grupe podataka: a) broj porodica (kua) razdijeljenih prema crkvenoj pripadnosti, i to samo za podruje od Kosinja do Metka (sjeverni i sredinji dio Like), i b) brojnost straa za podruje od iroke Kule i Prozorca preko Udbine do Graaca (juni dio Krbave), uz konstataciju da je ovaj prostor nenaseljen, registriravi ovdje tek kranske strae. Ovdje egzistiraju dvije osnovne crkvene zajednice: katolici, u koje se ubrajaju jo i "stari krani", i "pokrteni Turci", te "shizmatici tj. pravoslavci". U drugom izvjetaju cjelokupna se lika populacija dijeli na Hrvate i na Vlahe ili Raane. Hrvati se dalje dijele na "stare krane ili Hrvate", na "Kranjce" i na "novokrtenike", koji nisu nita drugo nego ranije islamizirani Hrvati koji su upravo tada privoeni kranstvu. "Vlasi ili Raani" takoer su podijeljeni na "shizmatike" i na "sjedinjene", ali nema sumnje da i jedni i drugi pripadaju srpskoj etnozajednici. Trei izvjetaj poznaje dvije grupe katolika - katolike Hrvate, odnosno hrvatske katolike i katolike Vlahe ili Bunjevce, te shizmatike. Meu prvim katolicima (chatolicorum croatorum) spominju se oni u Kaluerovcu, Graacu, Podlapcu, Novom i u Gornjem Kosinju. Osim katolika-Hrvata spominju se i novokrtenici u Peruiu, Budaku, Bilaju, Ribniku i u Buniu. Meutim, najbrojnija katolika populacija nazvana je ovdje "katoliki Vlasi ili Bunjevci" (Lovinac, jedino spomenut u treem izvjetaju, Udbina, Novi, Smiljan, Pazarite, Ostrovica i Hote). Pripadnike srpske etnozajednice registrirao je taj izvjetaj u Metku, Poitelju, Raduu, Ploi, Lovincu, Graacu, Ostrvici, Vrepcu, Mogoriu, Komiu, Pisau, Buniu, Kurjaku, Visuu, Mekinjaru i Korenici.21
20

Usp. M. BOGOVI, nav. dj 111-114. Osim u spomenutim naseljima, u izvjetaju koji je biskup Martin Brajkovi uputio papi Klementu XI. 1701., dakle gotovo u istom vremenu kada je nastao "trei" izvjetaj, spominju se "nesjedinjeni" ili "shizmatici" i u Gackoj (Brlog, Prokike, Vodote, Luani... (Vidi M. GRBI, Karlovako vladianstvo, reprint izd., Topusko, 1990, 249-251.) U pismu je biskup, osim "nesjedinjenih", registrirao i "hriane" u Vilicu i Gackoj te Sv. Jurju, Krmpotama, Jablancu i Krasnom. Ovdje je Manojlo Grbi (i ne samo on!) poistovjetio "hriane" s "nesjedinjenima", pa je tako posve neosnovano pretvorio one Hrvate koji su od davnina pripadali Hrvatskoj crkvi, u Srbe.
21

93

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Usporeujui nazive registriranih zajednica u prethodnim izvjeima, namee se zakljuak da katolici iz 1., Hrvati iz 2. i katoliki Vlasi ili Bunjevci iz 3. izvjetaja ine istovjetnu etnozajednicu - Hrvate. Isto tako, shizmatici tj. pravoslavni u 1., Vlasi u 2. te shizmatici u 3. izvjetaju nisu nitko drugi do Srbi. Odmah nakon ustolienja turske vlasti u Krbavi i istonom dijelu Like 1527. i tijekom nekoliko sljedeih godina povijesni izvori biljee masovne migracije stanovnitva sposobnog za oruje, koje je uskakalo u Senjsku i Bihaku krajinu.22 Sredinom sljedeeg (17.) stoljea zabiljeena je druga velika seoba iz Like, ali ovaj put u Dalmaciju, a predvodio ju je pop Stjepan Sori.23 Etnografska struktura Like zasigurno nije bila istovjetna krajem 17. s onom iz 15. stoljea. Hrvatski je etnikon zbog svog sesilnog naina ivljenja bio vie ugroen turskom okupacijom od mobilnog srpskog. Pokretni su stoari bre i lake izmicali ispod turske vlasti intenzivno naseljavajui (barem povremeno) i zapadna podruja Like na kojima su do tada registrirani Morlaci (hrvatski Vlasi), ali ne i oni Vlasi koji su pripadali srpskoj etnozajednici. Sigurno je da su srpski Vlasi jo za vrijeme turske vlasti zaposjeli, na primjer, Novi, Smiljan, Kosinj..., koja su naselja djelomino napustili dolaskom Hrvata, povratnika iz Senjske krajine i - povlaei se prema Krbavi - naseljavali djelomino opustjele bunjevake krajeve. Tako je naseljen Vrebac i Komi iz Vilica i kara, Mutili iz Prokika i kalia kod Brinja, a Pecani iz Brloga, Zrmanju i Graac zapremie Vlasi iz Dalmacije, a susjedna do Graaca mjesta posjedoe turski Vlasi iz Kupresa, Grahova i Knezpolja.24 To znai da su tek nakon turskog odstupa preko Pljeivice Vlasi nastanili sredogorje izmeu Like i Krbave, dok se samo za medako okruje zna iz nadarbine crkvi sv. Ivana u Gori da je bilo nastanjeno srpskim etnikonom i prije najezde Turaka. Time se, naravno, ne iskljuuje postojanje srpskih Vlaha i u drugim dijelovima Like i,

22 Medju vitezovi koji su po glasu popisa od god. 1540. i 1550. krajike gradove, naroito tvrdi Senj, od turske vlasti branili, spominju se uz Ivana Lenkovia, Pavla Juriia, Antuna Tadiolovia, Ivana Klekovia, Franju Cubrania, pjesmom mnogo spominjana Ivana Senjanina, Jurja Daniia, takoer i Antun Draskovic, Prerad Kukuljevi, Ivan Maurani, Pavao Lopai i mnogi drugi... Neosnovano je radi toga nagadjanje, da su senjski uskoci srbskoga ili bosanskoga podrijetla, poto je Senj, na koliko nije imao starih svojih stanovnika, naseljen bjegunci iz oblinjih hrvatskih upanija Like i Krbave i samo donekle vitezovi Petra Kruia iz Klisa. (R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 19.) 23 Pop Sori je i nakon prelaska u Dalmaciju djelovao u Lici. Poznat je njegov pohod na Udbinu i Ribnik, gdje je smrtno stradao godine 1648. 24 R. LOPAI, nav. dj., 20.

Q4

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

posebno, Krbave u spomenutom vremenu, ali zacijelo nisu nigdje vie - osim u Metku - formirali homogenu etnozajednicu.25 Za razliku od etnike podjele likog stanovnitva krajem 17. st., konfesionalna podjela u tom je vremenu bila posve transparentna: sesilno stanovnitvo pripadalo je starokatolikoj Hrvatskoj crkvi, kako Hrvati tako i Srbi (Vlasi), uz iznimku da je tek u medakom prostoru u posljednjim desetljeima 17. st. djelovala Srpska pravoslavna crkva s metropolitom Atanasijem Ljubojeviem na elu. Svi povratnici iz Senjske krajine (od Krmpota do Podgorja) bili su po tradiciji starokatolici. Modernoj Rimokatolikoj crkvi pripadali su tek oni Hrvati koji su se vraali iz Kranjske. Osim katolikih i pravoslavnih vjernika samo je sredinji dio Like (Perui, Gospi, Novi) djelomino islamiziran. "Turskoj vjeri" pripadalo je i stanovnitvo Udbine te Bunia, Vrhovina i Turjanskog (Krbava), gdje su vladajui sloj moda i inili Turci, ali je ipak najee domae stanovnitvo prevoeno na islam, i to samo tanak sloj iz kojeg se je stvarala lokalna turska vlast. Nedvojbeno su stari katolici inili ne samo predominantnu skupinu nego i osnovnu populaciju u crkvenoj strukturi Like i Krbave. Iako se stari katolici (stari Hrvati ili jednostavno - krani, hriani) u izvjeima spominju u relativno malom broju (u Budaku 15 kua starokrana, 10 kua u Kosinju i 5 u Ribniku, zatim u Peruiu 25 obitelji te u irokoj Kuli, Bilaju...), svakako treba vjerovati podacima iz pisma biskupa Sebastijana Glavinia papi napisanog godine 1692. U tom pismu biskup kae da su stari krani u Lici i Krbavi tako u vjeri neuki da se meu mnogim tisuama jedva koji od njih znade prekriiti jer ondje da ve200 godina nije bilo sveenika...^ Zaista nije teko pretpostaviti da
F. J. Fras snano potvruje pretpostavku stvaranja crkvene zajednice na etnikoj osnovi (ne i obmuto!) registriravi 130 godina nakon posljednjeg od tri spominjana izvjea samo dvije drutvene grupe definirane iskljuivo crkvenom pripadnou: katolike i grkonesjedinjene. Da se u osnovi ne radi o crkvenoj, nego o etnikoj podjeli, dobro e posluiti sljedei primjer: Sveti Rok je 1830. bio nastanjen s 1484 stanovnika, od ega su svega 6 "nesjedinjeni grci". Medak je tada imao 1057 "grkonesjedinjenih" stanovnika, a svega 5 katolika. Zaista bi bilo naivno pretpostavljati daje onih 6 nesjedinjenih u Svetom Roku ili onih 5 katolika u Metku predstavljalo ita drugo do etniku (a ne konfesionalnu) manjinu u dominantnom hrvatskom etnikonu (Sv. Rok) i srpskom (Medak). Ondje je tada crkvena pripadnost predodreena etnikom pripadnou. Kad bi se pokuavalo objasniti suprotno, moralo bi se postaviti pitanje kako se to "manje od jedan posto populacije" ne prikloni onoj crkvenoj zajednici koja je ionako obuhvatila skoro stopostotnu populaciju, a minorna manjina ionako nije imala svoga svetita. 26 Cit. prema, M. BOGOVI, nav. dj., 105. Glavinieva konstatacija, da u Lici i Krbavi ve 200 godina nije bilo sveenika, osporena je izvjeem u kojem se upravo u Glavinievu vremenu spominju sveenici u Budaku, Bilaju (Petar Butkovi), Lovincu, Podlapcu (kapelan) i Kosinju
25

95

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

se pod mnogim tisuama starih krana moe kriti i nekoliko desetaka tisua starih katolika, to navodi na zakljuak da Liani nisu bili velikim dijelom ni iseljeni. Naime, novokrtenika, pokrtenih Turaka i povratnika rimokatolika svakako nije moglo biti vie od nekoliko tisua.27 Krajnje je simplificirano i znanstveno neispravno poistovjeivati krane (hriane) s "grkonesjedinjenima" kako to radi srpski crkveni pisac Manojlo Grbi, ali i neki hrvatski povjesniari. U pismu biskupa Brajkovia Propagandi oko 1700. godine usporedo se spominju "nesjedinjeni" i "hriani", ali tako da se oito ne misli na jedinstvenu crkvenu zajednicu. Koliko senjska toliko modruka biskupija imade toliko sledbenikah nesjedinjene crkve, koji rimskoga papu za obe crkve glavu nepriznavaju, da su skoro polovicu od boljih zemaljah po obiuh biskupiah zaokupili - mnoge crkve nae opustili i na svoju porabu okrenuli. Jere u senjskoj biskupii neima upe a u modrukoj malo koja gde nebi nesjedinjenih bilo. U senjskoj biskupii a u upi otokoj jesu sami hriani u velikom srezu a veim delom u Gadskoj, gde broj dua lako tisuu prevaljuje.2* Iz Brajkovieva se izvjetaja jasno vidi da hriani nisu isto to i nesjedinjeni. Prvi (nesjedinjeni) ne potpadaju pod rimsku crkvenu metropolu niti pod papinu jurisdikciju; drugi (hriani) ne prihvaaju vlast senjskog biskupa. Dok se hriani spominju u mjestima gdje su i kasnije registrirani Hrvati, nesjedinjeni su nastavali ona stanita na kojima su kasnije evidentirani Srbi (Brlog, Dabar i Prokike te Luane i Plaki, gdje su ivjeli izmjeani s kranima, zatim u Dubravama, Moravicama, Gomirju...). Sljedbenici nesjedinjene crkve ipak bi ee nae crkve pohadjali da ih nebi njihovi popi zlogrgili. Mimo to imade nesjedinjenih grke crkve u srezu s. Jurja, Krnpotah, Jablanca i Krasna, pomeanih skupa s naimi al neimadu svoga van naeg duhovnika.291 dok se izmeu rimokatolika i "nesjedinjenih" registrira odreena tolerancija, krani se doimlju nezavisnije: U vilikom mestu (Vilicu) posprduju se s naom crkvom s. Duha, slavnom negda udesi, i vole drugde liturgiju drati. etvrti dio kosinjske upe dre katolici a ostalo imadu hriani sa svojim popom, i ovi su tvrdokornu od drugih u sledbi.30
(Nikola Uzelac), koje nije postavio biskup, nego su zateeni nakon osloboenja Like i Krbave ili izabrani odmah nakon toga vremena. 27 Senjski je kaptol potvrdio 1696. da su na podruju Like i Krbave pokrtena 882 muslimana. Vojvode Rukavina i Kovaevi doveli su u prvoj seobi tono 407 "glava"... 28 Cit. prema M. SLADOVI, Povyesti biskupiah senjske i modruke, Trst, 1856, 49. Sladovi redovito osobna imena i geografske nazive pie malim slovom, to smo se ovdje usudili izmijeniti. 29 M. SLADOVI, nav. dj., 49. 30 M. SLADOVI, nav. dj., 49.

96

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

Petnaestak godina prije Brajkovieva izvjetaja tadanji je senjski i modruki biskup Hijacint Dimitri uputio izvjetaj "ad limina" preko svoga delegata Ivana Marijaevia. Ovdje je biskup Dimitri spomenuo i crkvu u Otocu koju je osobno posvetio: Ondje je upnik s kapelanom. Vjernici su svi katolici. U Brlogu je drvena crkva kojom se slue katolici i pravoslavci.31 Ovdje se ponavlja ista slika kakvu je stvorio biskup Brajkovi u svojem napisu sroenom petnaestak godina poslije ovog Dimitrijeva; s pravoslavcima u Brlogu rimokatolici dijele istu crkvenu zgradu, dok su u Otocu svi odreda katolici, kako oni "stari" tako irimokatolici.Meutim, izraziti zastupnik Hrvatske crkve, kakav je bio biskup Dimitri, nije dijelio katolike narimokatolikei krane (stare katolike), jer su i jedni i drugi bili katolici i priznavali Rim za vrhovnu crkvenu metropolu. Neto je drukije u Brlogu; ovdje su registrirani i katolici i pravoslavni. Ovi posljednji registrirani su prvi put u Brlogu, dok se sedamdeset godina ranije, u izvjetaju senjskog biskupa Vincenza Martene, Talijana iz Lecce, ne spominju ni shizmatici niti pravoslavni, ali svi sveenici senjske biskupije u njegovu vremenu (oko 1615.) obavljaju slubu Boju na ilirski nain (Illyrico more)... I kako ne znaju ni itati ni pisati drugim slovima osim onih koja je upotrebljavao sv. Jeronim, na tom pismu nemaju nita od onoga to im je potrebno kao ispovjednicima i sveenicima. U svetu Katoliku crkvu vjeruju, ali u kranskom nauku potpune su neznalice31 Prema jo ranijem izvjetaju koji je u Rim uputio senjski biskup Markantun de Dominis godine 1602., sveenici slue misu na hrvatskom jeziku (illyrica lingua) i na tom jeziku obavljaju sve obrede. Podruje je modruke biskupije nastanjeno s oko 15 tisua katolika i oko 60 sveenika, koji bogosluje obavljaju na staroslavenskom jeziku.33 Dakle, od poetka 17. st. pa do 1684. ne spominju se na podruju senjske i modruke biskupije ni pravoslavni niti "grkonesjedinjeni". Meutim, uporno ponavljanje kako se crkveni obredi obavljaju na hrvatskom jeziku te poznavanje jedino glagoljice, koje su pismo "Hrvati dobili od sv. Jeronima", i to sve naglaenije to se vie vraamo u prolost, zasluuje posebno povjerenje. Takvo bogosluje i pismenost temeljne su drutvene vrijednosti koje je u Hrvata obdrala upravo tradicionalna Hrvatska crkva. Mnogobrojne analize posveene drutvenoj revitalizaciji Like i Krbave (sredinje Hrvatske) optereene su izostavljanjem dviju krucijalnih drutvenih
M. BOGOVI, Sadraj izvjea senjsko-modrukih biskupa u Rim, Senj. zb., 23, Senj, 1996, 170. 32 M. BOGOVI, nav. dj., 168-169. 33 M. BOGOVI, nav. dj., 167.
07
31

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

kategorija. Prvi i najznakovitiji nedostatak bio je uporno i dosljedno nastojanje pisaca da se izbjegne svaki spomen Hrvatske crkve, kojoj su pri kraju turske vladavine pripadali svi Hrvati (osim onih u Peruiu i Udbini - muslimani) i Srbi (osim onih u Metku - pravoslavci). Drugi podatak, takoer uporno nijekan, jest apstrahiranje postojanja srpske etnike zajednice, koja je upravo za turske vladavine postala predominantna u Krbavi, a brojano skoro izjednaena s Hrvatima u Lici. Iako analitiari u spominjana tri izvjea konstatiraju svu silu razliitosti pa i kontradiktornih podataka, te razlike nisu znaajne, a u najveim dijelovima napisa podaci su ne samo sukladni nego i istovjetni. Radi lake usporedbe podataka apstrahirat e se ono podruje koje - prema 1. i 2. izvjeu - jo nije naseljeno. Tako e se Lika podijeliti od ponora do izvora istoimene rijeke na etiri zasebna podruja i inae razliita prema svojim demografskim karakteristikama krajem 17. stoljea - Kosinj, Hotc, Pcrui i Bilaj. a) Kosinj Prvi dio Like ini prostor oko ponora istoimene rijeke gdje su smjetena naselja Gornji i Donji Kosinj te Lipovo Polje. Radi pojednostavljenja u ovoj e se analizi cjelokupno podruje zvati jednostavno - Kosinj. Taj kraj nedvojbeno je bio najslabije podvrgnut turskoj vlasti, jedno zbog toga to je od svih likih prostora bio najudaljeniji od turskog upravnog centra (Udbine), a drugo zato to je bio u izravnom dodiru sa Senjskom krajinom. Kosinj, odvojen obroncima Senjskog bila od matice na sjeverozapadu tradicionalno je sredite hrvatske glagoljake pismenosti. Kroz Kosinj se migriralo u Primorje i bjealo ispred Turaka; preko Kosinja se liko stanovnitvo vraalo iz Primorja i Gacke na svoju djedovinu nakon izgona Turaka. Demografska struktura Kosinja prema trima izvjeima je sljedea: 1. 80 kuca katolika, 100 kuca shizmatika tj. pravoslavaca 2. 40 posjeda Hrvata, 40 kuca povratnika iz Kranjske, 100 (kuca) vlaha 3. Preko 50 katolikih kuca (D. Kosinj), skoro 50 katolikih kuca (G. Kosinj), a shizmatici zauzimaju jednako mjesto kao i katolici. Podaci prema 1. i prema 2. izvjetaju istovjetni su, ali uz pretpostavku da su Hrvati, tj. autohtono sesilno stanovnitvo - katolici. Nema dvojbe da to zaista i jesu, iako su do tada zapravo pripadali Hrvatskoj crkvi, koja je ranije bila samostalna (nepodloena nijednoj nadbiskupiji), ali nedvojbeno i katolika. Povratnici iz Kranjske takoer su Hrvati, a zasigurno i katolici, jer su to bili i prije uskakanja u Kranjsku, pa tako i nakon povratka u Kosinj. Razlika u 98

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

njihovoj crkvenoj pripadnosti prije odlaska u Kranjsku od one nakon povratka u Kosinj znakovita je: prije izbjega pripadao je ovaj puk Starohrvatskoj (Katolikoj) crkvi, dok je u Kranjskoj bio podvrgnut Rimokatolikoj crkvi, kojoj su pripadali i ostali Kranjci. Prema 3. izvjetaju ima neto vie od 50 katolika u Donjem, a neto manje od tog broja u Gornjem Kosinju, dakle sveukupno oko stotinjak katolikih kuda. To je dobar dokaz da je 3. izvjetaj nastao neto kasnije od onih prvih, jer je broj katolikih povratnika povean za nekih dvadesetak porodica nakon 1696., tj. u vrijeme intenzivnog povratka iz Kranjske i Primorja. 100 kuca shizmatika tj. pravoslavaca (1.), 100 vlaha (2.) zapravo je 100 porodica srpskih Vlaha (stoara) doseljenih u Kosinj nakon izbjega autohtonoga hrvatskog stanovnitva u Kranjsku i Senjsku krajinu. Ti "pravoslavci" nedvojbeno su Srbi, oni dobri vlasi v Hrvatih, iji su preci obdarili crkvu sv. Ivana u Velebitu iznad Poitelja, kamo bi se vratili ako bi se iz njihova zaviaja uklonio pravoslavni episkop i srpski doseljenici, prebjezi ispod mletake vlasti. Oito su ti Srbi (osim Lipova Polja) vie naselili Gornji nego Donji Kosinj, jednostavno zato to je Gornji Kosinj bio slabije naseljen nakon odlaska Hrvata u Kranjsku. Paroh (Hrvatske crkve) Nikola Uzelac voljan je preselit se sa svojima u one krajeve i ostaviti zemljite Kranjcima. Da se ti Vlasi (Srbi, shizmatici od Rima) nisu u tom vremenu vratili s ponora Like na zemlje oko njezina izvora, barem ne u veem broju, dokazuje podatak iz 3. izvjetaja, gdje je registrirano, da u kosinjskom kraju jednako prostora kao i katolici zauzimaju shizmatici. Imaju svog paroha koji ne ovisi ni o kome.7* Iako nema podataka daje Kosinj (Buani) osloboen prije godine 1689., tj. prije dolaska karlovakoga generala Herbersteina u Perui 25. srpnja iste godine, lako je pretpostaviti da je upravo Kosinj - od svih likih naselja - bio prvi osloboen. Spomen glagoljake tiskare u Kosinju, koja je navodno ovdje radila jo pred dva stoljea, gdje su tiskani ilirski (glagoljski) brevijari, kako se ita u biljeci na primjercima kojima se sada slue sveenici glagoljai,35 snana je
M. BOGOVI, nav. dj., 113 i 114, o. 52. Ovo su trostruki "shizmatici", jer ne ovise ni o senjskoj biskupiji, ni o unijatskom episkopu iz Mare, a niti o pravoslavnom episkopu iz Metka. Oni su vjerojatno i prve rtve predominacije nad ovim sljedbenicima iznemogle Hrvatske crkve u nadmetanju isusovaca i pravoslavaca. Njihov paroh ne ovisi ni o senjskom biskupu, niti je podloan (neuspostavljenoj) jurisdikciji pravoslavnog episkopa. Crkvena je struktura starohrvatske crkve u tom vremenu derogirana hijerarhijom Rimokatolike crkve, dok jurisdikcija pravoslavne nije jo ni uspostavljena. 35 M. BOGOVI, nav. dj., 113.
34

QO

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

potvrda da se do turske okupacije te neposredno iza izgona Turaka, a moda i za njihove vladavine, tradicija glagoljatva zadrala najdue u Kosinju. U Kosinjskom kraju, prema 1. izvjetaju, registrine su barem tri etnozajednice, dosta precizno odvojene po naseljima: U Gornjem je 40 kua pridolica s kranjske granice, koji su vjerojatno povratnici na svoju djedovinu. Iako se u Gornjem Kosinju ne spominje sesilno stanovnitvo, teko bi se moglo pretpostaviti, daje taj kraj za vrijeme turske okupacije potpuno opustio, jer je narod u ovom kraju nekada slavio Boga u sedam crkava?6 to moe znaiti jedino daje kraj i ranije bio dobro naseljen. Spomen Vlaha u srednjem naselju (izmeu Gornjeg i Donjeg Kosinja), koji se spore s Hrvatima iz Donjeg Kosinja i prijete da e spor rijeavati orujem, dobar je znak da su Vlasi - davnanji doseljenici (mobilni stoari) sa srpskih etnikih teritorija iz Bosne - sauvali ne samo rudimente svog etnikog podrijetla nego i pripadnost Hrvatskoj (katolikoj) crkvi, od doseljenja u Liku jo prije turske okupacije pa do kraja 17. stoljea. Svetu slubu vri i za katolike i za Vlahe paroh Nikola Uzelac podloan vlakom episkopu Izaiji Popoviu u Marci, jer je ovaj paroh katolik a istovremeno i Vlah iji suplemenici nisu podloni unionistikom vladici. Paroh Nikola predstavlja zapravo rudimentarni ostatak hijerarhije Hrvatske crkve u Vlaha kojoj su Vlasi pripadali i prije seobe iz Bosne u Liku. Vjerojatno su kosinjski Vlasi doselili u Kosinj iz medakog okruga (Poitelja) tek nakon izbjega Hrvata u Kranjsku, to se nasluuje iz podatka da je paroh Uzelac voljan sa svojim narodom preseliti u Medak i ostaviti zemljite povratnicima iz Kranjske. Jedini uvjet tih srpskih Vlaha ("Raana") tadanjim vlastima je da se ukloni iz Metka shizmatiki biskup, koji je tek nedavno dospio iz Dalmacije i poeo afirmirati pravoslavlje medu ranije doseljenim Vlasima - zapravo Srbima - dotad iskljuivo vezanim uz crkvu sv. Ivana Krstitelja, izgraenu jo u 13. ili 14. stoljeu, poznatu kao "crkvica sv. Ivana Usika".37 Dolaskom episkopa Atanasija Ljubojevia iz Sarajeva, sjedita dabrobosanske episkopije, najprije u mletake Kotare a zatim u Medak, pojavilo se u Lici pravoslavlje, i to najprije kod onih Srba koji su se posljednji naselili pod Velebitom u Lici. Nema podataka da je paroh Nikola Uzelac zaista i vratio
M. BOGOVI, nav. dj. U Velebitu se primjeuje sruena crkva sv. Ivana Krstitelja, nekada i sada poznata po udesima, kojoj katolici i shizmatici, pa i sami Turci, dolaze iz najudaljenijih krajeva i zavjetuju se. (M. BOGOVI, nav. dj., 112, op. 37.) Ovi doseljenici, "dobri Vlasi v Hrvatih"... podiu i darivaju crkvu sv. Ivana (Usike) vie Metka "u gori u Lici" kao svoju zadubinu i osiguravaju joj prihode. (B. GUI, Lika u prolosti etc., HAK, Zbornik V, 56.)
37 36

100

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

svoje Vlahe na njihova oinstva, ali su "Kranjci", tj. Hrvati koji su se vratili iz Kranjske, ipak naselili svoju djedovinu u Gornjem Kosinju.38 Prema tome, paroh Uzelac ostao je ne samo u Kosinju nego i pod crkvenim autoritetom likog natpopa Marka Mesia. Uklanjanje episkopa Ljubojevia nije tadanjim crkvenim autoritetima, Marku Mesiu i Martinu Brajkoviu, bilo neki posebni problem, jer Ljubojevi iako je bio utemeljitelj Srpske pravoslavne crkve - nije tada u Lici imao brojne sljedbenike ni kod Srba, dok je Marko Mesi uza se imao sve Hrvate i vei dio srpskog naroda. Teko je pretpostaviti da je srpski metropolit prognan iz Like naredbom iz Bea, jer je on upravo iz Bea dobio dozvolu za gradnju prvog pravoslavnoga arita u Carevini - Komogovine.39 U Gornjem Kosinju je odmah nakon osloboenja zateena vjerojatno djelomino oteena crkva sv. Jeronima, koja je popravljena najkasnije do godine 1700. ini se, meutim, da je senjska biskupija pod utjecajem Propagande tu crkvu preimenovala u aktualnije ime, sv. Ante Padovanskog, iako je neto ranije izgraena drvena crkva u Donjem Kosinju upravo posveena istom svecu. Tako je starohrvatska (ilirska) crkva promijenila ime svecazatitnika. Neiji je, valjda, bio interes, da se na taj nain opstruira ime sv. Jeronima, praoca glagoljatva, crkvenog uitelja i zatitnika "ilirske nacije". ini se da pobjeda Propagande nad Hrvatskom crkvom i nije bila posve ista. Naime, spominjani "shizmatici" ne moraju biti (a vjerojatno i nisu) samo Vlasi (Srbi, Raani) nego i Hrvati, za turske okupacije okupljeni oko Starohrvatske crkve sv. Jeronima u Gornjem Kosinju, koju su senjska biskupija i Propaganda usprkos "starim Hrvatima" preimenovale u crkvu sv. Antuna i tako je zapravo podvrgle istoimenoj novoj crkvi u Donjem Kosinju. Samo se na taj nain moe razumjeti injenica da je kurat donjokosinjske crkve sv. Antuna bio podloan upniku u Gornjem Kosinju, a istodobno vodi brigu i o vjernicima u Kuterevu. Mjeovita crkveno-dravna komisija 1769. kae da je crkva sv. Antuna sagraena na ruevinama stare crkve sv. Jeronima,40 to je jasan znak da je neposredno prije te godine izbrisano ime sv. Jeronima sa stare a obnovljene crkve u Gornjem Kosinju, ime je faktino izbrisana Starohrvatska crkva u likom epicentru glagoljatva.
Ove Kranjce dovede pop Marko Mesi i knez Jerko Rukavina od Delnica, Broda i Moravica, gdje su bili podanici sad komorske, prije Zrinske gospotine Brodske, pa ih nastanie u Kalugjerovcu, Gornjem Kosinju, Mualuku, Bruanih i po njeto jo i po drugih mjestih. (R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 61.) 39 Usp. M. GRBI, nav. dj., 243. 40 M. BOGOVI, nav. dj., 114, op. 52.
38

101

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

SI. 1. Panorama Otoca na razglednici iz godine 1917.

Kosinj je od svih likih krajeva najmanje bio pod turskom vlau; posljednji je okupiran, a prvi je osloboen od Turaka.41 U predturskom vremenu bio je Kosinj gotovo iskljuivo nastanjen hrvatskim etnikonom. Za vrijeme Turaka Srbi (Vlasi) su naselili Lipovo Polje i Mlakvu te Gornji Kosinj, i to nakon iseljenja starosjedilaca u Gorski Kotar i Kranjsku, oko rijeke Kupe. "Kranjci" (zapravo, kosinjski Hrvati, povratnici iz Kranjske) pripadali su u dijaspori Katolikoj crkvi, ali ne Starohrvatskoj (koje u Kranjskoj, izuzevi Belu krajinu, nije ni bilo), nego rimokatolikoj. Starohrvatskoj su crkvi pripadali kosinjski Vlasi i Hrvati iz Donjeg Kosinja, a iz Gornjeg samo oni koji nisu bjeali sa svojih ognjita, a svi zajedno - i Hrvati i Srbi - okupljali su se oko crkve sv. Jeronima u Gornjem Kosinju. Oito su se Uzelevi Vlasi preselili iz Metka u Kosinj prije dolaska sedamdesetak porodica srpskih Vlaha iz Ravnih kotara u Liku. Ti Vlasi {Valachi seu Rasciani) vjerojatno su naselili ve opustjela imanja svojih sunarodnjaka, tada ve kosinjskih Vlaha. Takoer je
41 Godine 1685. Senjani su prodrli u Liku, pobili oko 3.000 Turaka, zarobili oko 300, oduzeli mnogo stoke, osvojili Perui, pretvorili u prah i pepeo vie od 25 turskih utvrda i kua sa svim ambarima, i napokon sa sobom poveli preko 100 obitelji turskih podanika. (F. J. FRAS, nav. dj., 117.) Prostor sjeverno od Kosinja bio je i prije tog vremena poprite izmeu Senjana i Turaka, to takoer svjedoi Fras (str. 185) da su kod Brloga Senjani 1657. potukli 6.000 Turaka.

102

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

vjerojatno da su se obje ove migracije zbile tijekom prve polovice 17. st., tj. u vremenu likih buna 1603. i 1646. b) Hote Posebnu etnosocioloku cjelinu ini narod nastanjen zapadno od rijeke Like i rjeice Oteice. To su naselja Hote (Ote!), Ostrovica (Buka), Pazarite, Klanac, Buim, Bruani i Smiljan. Radi pojednostavljenja to e podruje biti u analizi prepoznatljivo pod nazivom - Hote. Prema 1. izvjetaju u Ostrovici i Hoteu je 90 kuda katolika, prema 2. (ukljuujui i Pazarite) 96 kua Vlaha iz Krmpota, a prema 3. u Bruanima je 20 kua Hrvata-katolika, u Smiljanu 40 kua Bunjevaca, 17 kua shizmatika te u itavom kraju tada mnotvo kua katolikih Vlaha ili Bunjevaca.42 Posve je razumljivo da su katolici iz 1. izvjetaja istovjetni s Vlasima iz Krmpota iz 2. uveani za 6 kua Pazaritana koji su istovremeno (kao i prvih 90 kua) i Vlasi i katolici. 3. izvjetaj samo potvruje ovaj jedinstveni etno-crkveni konglomerat: starosjedioci Hrvati-katolici u Bruanima, 40 kua Bunjevaca te 17 kua Srba (shizmatika) i etrdesetak (mnotvo) kua katolikih Vlaha ili Bunjevaca, zapravo povratnika iz Senjske krajine. Posve je sigurno da su "Vlasi iz Krmpota" prema 2. izvjetaju, te "40 kua Bunjevaca" i "mnotvo kua katolikih Vlaha ili Bunjevaca" po 3., zapravo dotadanji stanovnici Primorske krajine, koje su njihovi knezovi Jerko Rukavina i Dujan Kovaevi doveli iz Jablanca, Sv. Jurja i Krmpota pri oslobaanju Like od turske vlasti izmeu 1683. i 1685. Samo je u Smiljanu, prema biskupu Brajkoviu, registrirano 40 kua Bunjevaca koji nedvojbeno vuku podrijetlo od Lovinana, to se lako moe zakljuiti po prezimenima: Rukavine, Kovaevii, Tomljenovii, Paviii, Raii, Maurani, Milctii, Pejnovii, Zubii, Brkljae, aii, ikii, Prpii, arii, palji, Docni, Pavelii, Babici, Budaci..., koja su se, barem neka, uspjela odrati i ouvati kroz itavo razdoblje turske vladavine, naravno - u zabitnijim dijelovima Lovinakog kraja. Obitelji s navedenim prezimenima inile su vie od polovice ukupne populacije koju su knezovi Kovaevi i Rukavina poveli u oslobaanje Like. Poznato je da su ti narodni voe ivjeli u primorju pod mletakom vlau, na podruju zapadno od Lovinca - Rukavine u Raancu, Kovaevii tek neto sjevernije, u Podgorju. Obitelji koje su oslobaale Liku u vremenu od 1683. do 1685. darovale su starjeini Jerku Rukavini jo i podruja Bruana i tzv. oevinu, nasljedno dobro
42

Usp. M. BOGOVI, nav. dj., 113, o. 51.

103

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Buim,43 to je dobar znak da Bruani nisu bili batina Rukavina, nego su ih zaposjeli - Jerko 1685., a njegov otac mogue 2-3 desetljea ranije. Oigledno su Lovinani, bjeei ispod turske vlasti, naseljavali podruja pod mletakom vlau, odakle su se pomicali pod okrilje Senjske krajine, dok su Hoteani i Smiljanani izravno uskakali na podruje pod okriljem Senja. Ti "katoliki Vlasi ili Bunjevci" vraali su se dijelom na svoju djedovinu oko rijeke Like, a dijelom se - upravo preko Smiljana i Novog - nastojali vratiti na svoja pradjedovska ognjita pod obroncima junog Velebita koristei se ratnikim i politikim potencijalima Senjske krajine i vojskovoe Marka Mesia. Namee se logian zakljuak daje cjelokupno okruje Hotea u 1., 2. ali i u 3. izvjetaju imalo posve isti broj stanovnika preteno hrvatske etnike pripadnosti (osim onih 17 kua u Smiljanu), koji su svi odreda katolike vjere i pripadnici Starohrvatske crkve. Nema dvojbe da je Hote, uz Lovinac, (p)ostao posljednje uporite Hrvatske crkve u Lici. Znakovito je da Bunjevci iz ovog dijela Like - iako povratnici - nastavljaju njegovati svoje tradicionalne drutvene vrijednosti. Oni zauzimaju najbolja polja, obnavljaju crkve sa "starim natpisima" i na tradicionalnim odnosima prema upniku.44 U "izvijetanjim vremenima" traili su Hoteani upnika i nali ga u apologu Hrvatske crkve, upniku imi Zduni, koji se spominje u toj funkciji godine 1708.45 c) Perui Kraj istono od rijeke Like, od Kvarata na sjeveru do Barleta na jugu, bio je intenzivnije poturen od ostalih dijelova Like. U peruikom okruju - osim Peruia - smjeteni su Mualuk, Budak, Kaluerovac, iroka Kula, Ostrvica (Lika) i Barlete.
43 F. J. FRAS, nav. dj., 121. Naravno, ovdje se ne radi o "tzv." nego o pravoj oevini. to se spominje oevina, a ne djedovina, moe biti simptomatino. Moda su Rukavine tek u prethodnoj generaciji zaposjeli Buim, a sigurno je da su ga napustili instalacijom turske vlasti u Buimu sredinom 17. st. 44 Povratnici u okruje Hotea, Vlasi iz Krmpota i Sv. Jurja... uzdravaju svog vlastitog duobrinika usprkos naredbi biskupa Glavinia, da upljani trebaju davati upniku desetinu, i to ne onakvu, kako se daje u Sv. Jurju i Krmpotama, gdje nemaju zemlje, nego onako, kako se daje u Otarijama i Brinju. (M. BOGOVI, nav. dj., 13.) 45 Godine 1708. u Smiljanu je upnik ime Zduna. Vjerojatno je on prvi upnik. (M. BOGOVI, nav, dj., 113, o. 50.) Vjerojatno ime Zduna nije prvi, nego posljednji smiljanski upnik koji je potekao iz Starohrvatske crkve. Poslije ime Zdune (i Marka Mesia) u Lici je, pa tako i u Smiljanu, ustanovljena jurisdikcija senjske biskupije, tada podloene kalokoj metropoliji i usto preparirane po "Komori" za vremena ugarskog primasa Leopolda Kolonica, a osobito kada je od 1712. vei dio Like inkorporiran u Vojnu krajinu. Tada je senjskom biskupijom upravljao Benedikt Ratkay, eksponent Bea, koji je radio na zatoru, a ne na afirmaciji Hrvatske crkve.

104

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Po 1. izvjetaju u ovom je dijelu Like (u Peruiu, Budaku i irokoj Kuli) bilo 15 kua starih krana (Budak), 30 kua shizmatika, tj. pravoslavnih (iroka Kula), te 102 kue pokrtenih Turaka u Peruiu, Budaku i irokoj Kuli. 2. izvjetaj donosi teko usporedive ali gotovo istovjetne podatke: 10 kua starih krana koji nisu registrirani u Budaku (kao u 1. izvjetaju), nego u Peruiu; 30 vlakih kua, i to u Ostrvici, a ne u susjednoj irokoj Kuli, gdje je (po 1. izvjetaju) registrirano isto toliko shizmatika. U samom Peruiu zabiljeeno je 56 novokrtenih, to je za svega 4 manje od (60) pokrtenih Turaka 4 6 po 1. izvjetaju. U irokoj Kuli zabiljeeno je 12 obitelji novokrtenika, a u Budaku je registrirano 29 nastanjenih kua koje su vjerojatno istovjetne s "30 kua pokrtenih Turaka" iz 1. izvjetaja. Broj pokrtenih Turaka u Peruiu i okolici gotovo je istovjetan po oba izvjea (po 1. - 102 kue, po 2. - 97 kua novokrtenika). Razlika od svega 5 kua javlja se i kod starih krana (po 1. -15 u Budimu, po 2. - 10 u Peruiu) pa je vjerojatno dolo do omake pri preradi Mesieva izvjetaja, a ne pri njegovu evidentiranju zateenog stanja. 3. izvjetaj za podruje oko Pcruia ne donosi kvantificirane podatke, osim to spominje "20 kua katolika Hrvata (catholicorum chroatorum) u Kaluerovcu. Ovdje je nerazumljiv razlog zbog kojeg izvjestitelj (biskup Brajkovi) ne spominje "pokrtene Turke", iako je poznato daje senjski kanonik Rui jo 1689. pokrstio u Peruiu 192 osobe. Senjski je kaptol poetkom 1696. potvrdio da je samo u Peruiu pokrteno 55 turskih kua s 252 muke glave.41 Iako se u analizama za peruiko okruje pokuava opravdati prividno smanjenje broja stanovnitva bijegom naroda k Turcima u Bosnu, ta migracija nema posebnu vanost za demografske promjene. Naime, s Turcima je vjerojatno napustio Liku samo onaj vladajui sloj koji je pomuslimanjen, dok je velika veina muslimana pokrtena, a Turci ionako nisu ni bili. U razdoblju od prvog oslobaanja zapadnog dijela Like (1683. - 1689.) proces pokrtavanja muslimana vodio je iskljuivo Marko Mesi sa svoja dva kapelana, jednim iz Brinja, drugim iz Mualuka. Tek 1689. (25. srpnja) Mesi je traio pomo od senjske biskupije, i to od generalnog vikara Stjepana Boia,
46 Mile Bogovi konstatira neslaganje izmeu tih podataka, ali ipak ostavlja mogunost da bi 56 novokrtenika (?) moglo biti istovjetno sa 60 kua pokrtenih Turaka, navodei da je bilo porodica u kojima je tek po jedan lan pokrten. (Usp. M. BOGOVI, nav, dj., 116, op. 16.) 47 R. LOPAI, nav. dj., 53. Ta "neupuenost" izvjestitelja moe se tumaiti dvojako: ili su u izvjetaju namjerno isputeni muslimani (dokument je zapravo "popis katolikih upa i pravoslavnih parohija te vjernika jedne i druge crkve, koje nisu pripadale ni pod karlovaki generalat niti pod iiju drugu upravu"), ili je izvjestitelj raspolagao tek s podacima iz vremena prije 1689.

105

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

jer je upravo te godine biskupska stolica upranjena smru Hijacinta Dimitrija, dok Sebastijan Glavini jo u tom vremenu nije dobio papinu suglasnost.48 U tom je razdoblju biskupske ovlasti obnaao kapitularni vikar Stjepan Boi. Neslaganje prvog likog misionara i senjskog arhiakona Marka Mesia i vikara senjske biskupije Stjepana Boia, moralo je biti veih razmjera, jer se je u raspravu ukljuio i sam karlovaki general, tada ve ostarjeli Herberstcin.49 Na pismo generala Berbersteina od 12. listopada god. 1689. kojim bjee zamolio vikara Boia, da ne smeta Mesia u poslu "misionara (vjerovjestnika)" u Lici, odgovara Boi generalu 16. listopada reene godine, da Mesi ne samo po Lici i Krbavi, "pae po razlinih mistih i dravah nepristano prohodi, a plovanija njegova u neredu nalazi se, kako da je sam svoj prelat, i mene licet imerita sada vikara kapitulara spoznati ne e".50 Taj spor nije mogao biti formalne nego bitne, odnosno doktrinarne naravi, to se tek moe naslutiti iz Markova pisma vikaru Boiu od 25. srpnja u kojem ga moli da mu najde kadi doktrinu hrvaku.51 Upravo je na "hrvakoj doktrini" bila utemeljena Hrvatska crkva, koja je svoje znaenje izgubila u svim biskupijama osim u senjskoj i modrukoj, ali i u ovoj samo na osloboenim prostorima Like i Krbave. U ostalim dijelovima ove biskupije carska je vlast i Propaganda sustavno potiskivala hrvatsku crkvenu doktrinu jo od raseljavanja senjskih uskoka. Sukob izmeu senjskog arhiakona, propagatora hrvatske doktrine, i vikara, zastupnika latinatva, bio je neizbjean, a voen je upravo zbog doktrinarnih razliitosti. Posve novi odnos prema Marku Mesiu nastao je nakon kanonske potvrde Sebastijana Glavinia za senjskog biskupa, a osobito za Glavinieva nasljednika Martina Brajkovia. Ta su dvojica iskazala vie vjere u Marka Mesia i hrvatsku doktrinu nego u generalnog vikara i rimsku Propagandu.52 Posebno je vano
Nakon smrti biskupa Dimitrija (1689) car je iste godine (19. travnja) imenovao Sebastijana Glavinia za senjsko-modrukog biskupa, ali ga je papa potvrdio tek 8. svibnja 1690. god. Carskim imenovanjem Glavini jo nije mogao preuzeti upravu biskupije, tek je uslijedio tzv. kanonski proces pa tek onda imenovanje sa strane Svete Stolice. (M. BOGOVIC, nav. dj., 107, o. 19.) 49 General Herberstein umro je u Grazu 30. studenog 1689. 50 R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 53. Marko nije mogao obnavljati kranstvo u Lici bez glagoljskih brevijara koji su jo u 15. st. tiskani u Senjskoj krajini, a dva stoljea kasnije pretiskani u Rimu u poznatoj redakciji Rafaela Levakovia, i tako bili "novi", za razliku od "starih", tiskanih poetkom 17. ili jo "starijih" koji su krajem 15. st. navodno tiskani u Kosinju, ili - to je vjerojatnije - kod Senja. 51 R. LOPAI, nav. dj., 52. 52 Vjerojatno bi ovdje trebalo potraiti razlog zbog ega je biskup Glavini vie od godinu dana ekao potvrdu iz Rima.
48

106

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

naglasiti da je senjski kaptol uvijek bio uz svoga arhiakona, ak i onda kad se ovaj nije slagao s biskupskim zamjenikom.53 To je razumljivo, jer su kaptoli rigidniji uvari crkvene autonomije od biskupa, koje su esto postavljali - osim papa - i vladari. Oito je Marko Mesi pokrtavao muslimane privodei ih u pod hijerarhiju starokatolike, tj. glagoljake, a ne latinake, Crkve. Budui da je Propaganda zahtijevala od senjske biskupije da se novokrtenici podvrgavaju latinskom obredu, za tu kongregaciju nisu bili prihvatljivi svjetovni sveenici Matija Tus i Matija Ilii, pa tako ni njihovo pokrtavanje Peruiana (muslimana), koje su obavljali sluei se "hrvatskim knjiicama".54 Oito je Marko Mesi prvi povukao suptilan potez prema Propagandi traei nove sveenike, ali on preporuuje od ranije poznate kapucine - Marina Senjanina (Martina Brajkovia) i Izidora Brinjanina - koji su iz ovih krajeva i znaju jezik naroda.55 ini se daje Mesiev naum po kojem je nastojao angairati sveenike koji su poznavali hrvatski crkveni obred i glagoljicu, i to na troak Rima, bio ve 1693. realiziran: Propaganda je prihvatila da se za njihovo uzdravanje plaa najprije 100 kuda, a poslije je dodala jo drugih 10056 Marko Mesi jedini je crkveni dostojanstvenik koji je revitalizirao Liku revitalizirajui oronulu Hrvatsku crkvu. Istina, on je jo 1689. traio od senjskog kapitularnog vikara Boia licenciju i autokritet da moe ii u Liku i pouavati i krstiti Turke i molio da mu se poalje pomonika i "hrvatskih knjiica". Ali Marko nije ekao "licenciju", nego je odmah krenuo na posao, zapravo, nastavio onaj koji je zapoeo prije est godina. U svom je poslu liki arhiakon bio posve samostalan i neovisan i od biskupije i od bekog dvora, to je i ostao do kraja ivota.57 Jedan podatak, kolikogod bio minoriziran u historiografiji, dobra je ilustracija drukijeg odnosa biskupa Glavinia i Brajkovia prema Marku Mesiu od onoga kakav su gradili biskupi Bcdckovi i osobito Ratkay. Godine
"Marko Mesi je izabran god. 1678. za arkizakna i kanonika senjskoga kapitala umjesto tada preminuloga kanonika Nikole Vladkovia. (R. LOPAI, nav. dj., 33.) Marko je tek od 1692. prozvan i likim arhiakonom: Godine 1692. umrie posljednji biskupom senjskim imenovan vanjski arkiakan Petar Zorba; njegovo mjesto dobi Mesi te bude prozvan arkiakanom likim. (R. LOPAI, nav. dj., 33.) 54 Za Tus a i Iliia se kae: ... nil studuerint practer illyricum Breviarium, et Misale, U solidi abillis in hoc principio potest sperari. (Cit. prema M. BOGOVI, nav. dj., 109.) 55 M. BOGOVI, nav. dj., 110. 56 M. BOGOVI, nav. dj, 108. 57 Godinu dana iza Markove smrti senjski je biskup Benedikt Ratkay definirao crkvenu pripadnost Krbave i sjevernog dijela Like, dok je u junom dijelu Like taj proces dovren tek 1751, dakle poslije smrti Markova nasljednika Damjana Zdune.

107

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

1696. u Mualuku se zapoela graditi kapelica na ast sv. Marka, Mesieva zatitnika. U istom mjestu je 1700. ve dovrena crkva posveena Duhu Svetome, koju je Marko namijenio za svoje vjeno prebivalite, to se vidi iz sljedeega latinskog napisa: Godine po Kristu 1700. a po ponovnom osvojenju Like i Krbave godine 11. crkva Duha Svetoga bi sagraena od mnogo potovanoga gospodina Marka Mesia, prvoga misionara u Lici i Krbavi, i arhiakona u istom zaviaju, i koji e - ako se Bogu svidi - ovdje biti i pokopan.58 Kronoloki gledano, u Mualuku je kapelica sv. Marka podignuta za vrijeme biskupa Glavinia, dok je crkva sv. Duha, u kojoj je trebao biti pokopan Marko Mesi, sagraena za vrijeme biskupa Brajkovia. Za vrijeme biskupa Ratkaya umro je Marko, ali nije sahranjen u Mualuku, nego u Karlobagu. Izgleda da je odluujue bilo ono to e se svidjeti njemako-rimskim monicima, pa Marko nije pokopan u svome Mualuku. d) Bilaj Najbrojniji demotik nastanjen oko gornjeg toka Like prema 1. su izvjetaju "shizmatici ili pravoslavni" (po 30 kua u Ribniku, Bilaju, Vrepcu i Metku te 60 u Novom). Prema 2. izvjetaju shizmatiki Raani registrirani su u priblino istom broju, ali ne i na istom teritoriju: 40 osoba (?) u Ribniku, 70 kua u Metku te u okruju Novog 200 Vlaha. 60 pravoslavnih kua u Metku i Vrepcu moe se poistovjetiti sa 70 kua medakih Raana, ali je dosta problematino onih 60 kua "shizmatika, tj. pravoslavnih" u Novom iz 1., s "200 vlaha" iz 2. izvjetaja. Naime, pojam "shizmatici ili pravoslavni" iz 1. izvjetaja moe jedino biti analogan izrazu "Vlasi ili Raani" iz 2., dok se pod pojmom "Vlasi" (bez dodatka) mogu identificirati i Raani, ali i Bunjevci, pa i drugi prebjezi. Zbog toga izgleda vjerojatnije da 1. izvjetaj nije spomenuo "Raane" (Srbe) na razmeu Like i Krbave (oko Radua), ili ih je registrirao tek neto zapadnije (oko Ribnika), gdje ih je 3. izvjetaj (oko 1700.) jedino i registrirao, nabrojivi u Poitelju 40 te u Metku ak 110 kua, povezujui tako Radu s Ploom i Liku s Krbavom, dodajui pritom jo 120 "shizmatikih" kua.59
Cit. prema, F. J. FRAS, nav. dj., 159-160. U pismu od 2. lipnja 1706. kojim odreuje peruikom upniku zemlju, Marko Mesi se naziva "Pop Marko Mesi arkiakan Like i Krbave i misionar". (M. SLADOVI, nav. dj., 306.) 59 Teko je pretpostaviti da su se Srbi umnoili na bunjevakom prostoru za svega nekoliko godina, ili pak da su srpski Vlasi napuili zemlje drevnih udomiria i Mogorovia oko Radua i Ploe tek nakon povlaenja iz srednje Like. Izgleda, sudei prema ubojstvu paroha u Raduu, da su Srbi pravoslavci potiskivali Srbe katolike, ili su ih barem nastojali prevesti u pravoslavlje.
58

108

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Usporedbom podataka iz triju izvjea dobiva se jasna slika o migraciji srpskog etnikona iz Like u Krbavu. Iako nema podataka kada su "Raani" naselili liko polje Metku na zapadu, nije teko pretpostaviti da su to uinili za vrijeme turske vladavine. Jesu li Srbi zauzimali sredinja lika naselja kao turski martolozi ili su ih naseljavali pri uzmicanju ispred turske vlasti, teko je suditi. Vjerojatno je njihova seoba bila uvjetovana s oba ova imbenika. Srbi su nastanjivali Liku i Krbavu i prije uspostave turske vlasti u ovim krajevima, i to prvenstveno planinske predjele Pljcivice i junog Velebita. Mogue je da su se jo u tim vremenima susretali srpski Vlasi s hrvatskim Morlacima. Ovi su drugi jo 1388. spomenuti u Senjskom statutu: ... kada Morlaci izlaze iz gore i idu prema Gacki, mogu ostati dva dana i isto toliko noi na senjskim panjacima, a isto toliko vremena kad se vraaju u brda.60 Budui da srpski Vlasi nisu ni u 15. st. dosegli do Senja, ovdje su spomenuti hrvatski Vlasi, koji su spomenuti i u nadarbini crkvi sv. Ivana Krstitelja na Velebitu iznad Metka. Meutim, jedan zapis na kamenu pred Vlakom pei juno od Krmpota kod Senja, za koji se pretpostavlja daje nastao u 16. ili 17. st., ne ostavlja nikakvu sumnju da mu je tvorac samouki pisar koji je potekao izvan glagoljakog prostora i koji se sluio njemu jedino poznatim pismom - irilicom (bosanicom), to su je donijeli srpski Vlasi iz sredinje Bosne. Neki Markovi Mio uklesao je svoje ime meu mnoge glagoljake kamene zapise i time stvorio najzapadniji kameni spomenik s bosanicom stoje pronaeno u Hrvatskoj.61 Turske su vlasti vjerojatno bile tolerantnije prema Srbima nego prema Hrvatima. Razlog za takav odnos Turaka prema jednima i drugima mogao bi se traiti u nainu ivljenja "raje"; dok su Hrvati preteno ivjeli od zemljoradnje, Srbi su prioritetno bili stoari. Do pod kraj 17. st. Srbi su se prosuli po itavoj Krbavi i Lici. Povratkom uskokih potomaka iz Senjske krajine Srbi su se djelomino povukli iz zapadne Like prema Krbavi naputajui pritom Kosinj i Hote, a naseljavajui Radu, Plou, Bruvno... te Krbavu, u kojoj su se Hrvati zadrali tek u Podlapai, Borievcu i u sjevernom dijelu Krbave. Svakako je pokret Srba iz Like u Krbavu bio najintenzivniji u posljednjim godinama 17. stoljea. U tom vremenu Srbi gotovo potpuno naputaju podruja s lijeve obale Like (Smiljan, Novi), povlaei se preko Bilaja i Metka. Ta seoba nije potaknuta nastojanjem Srba da se podvrgnu turskoj vlasti (Marko Mesi i karlovaki generali jednako su i Hrvate i Srbe poveli na oslobaanje Like i Krbave!), nego sve intenzivnijim povratkom potomaka ratobornih uskoka,
L. MARGETI - P. STRI, Senjski statut iz J388., Senj. zb. 12, Senj, 1985-87, 77. A. GLAVII, Arheoloki nalazi iz Senja i okolice (V), Senj. zb., 9, Senj, 1981-82, 89. efik Belagi (Diadora, sv. 8, Zadar, 1975) datira taj natpis bosanicom na poetak 17. st.
61 60

109

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

odnosno Bunjevaca, iz Primorja u svoj zaviaj. Naseljavanje Srba u Krbavi stimulirala je, nedvojbeno, i austrijska vlast, koja je ovdje uspostavljena pedesetak godina prije nego u junoj Lici, jer je time stvarala kordon za obranu od povratka Turaka iz susjedne Bosne.62 Tek nakon te srpske seobe na Krbavi je dolo do izmjene etnikog sastava stanovnitva. Krajem 15. st. dolo je do genocida hrvatskog naroda na Krbavi, dok su za dvostoljetne vladavine Turci unitili ili protjerali sve one koji se nisu pokorili njihovoj vlasti. Izgonom Turaka Krbava je tako reci ostala pusta. Osim u Lici, i u Krbavi se je, na prostoru od Podlapae i Udbine do Borievca kod Lapca, zasigurno zadralo neto Hrvata koji se nisu pomicali sa svojih kuita, jer su registrirani na svojim stanitima i u postmigracijskom periodu. Seoba krbavskih Hrvata (Bunjevaca?) nije registrirana, ali je spomenut njihov povratak u Udbinu, Podlapac i Mutili.63 Povratak davno prognanih Hrvata bio je daleko slabijeg intenziteta u Krbavu nego u Liku, jedno zbog toga to su Krbavci napustili pradjedovska ognjita neto prije Liana, a drugo zato to su Krbavci preteno bjeali u Gacku i Brinjski kraj te se u plodnim ravnicama trajno udomaili. 3. Katoliki Vlasi ili Bunjevci U junom dijelu Krbave i u sredinjem dijelu Like, a najizrazitije u junom dijelu Like, oko Lovinca, spominje se posebni demotik poznat pod sintagmom "katoliki Vlasi ili Bunjevci". Posve je transparentno da su Bunjevci potekli iz hrvatske etnike zajednice. Ovdje se dodatkom "Vlasi" zasigurno ne definira etnika nego demotika zajednica. Bunjevci su poslali Vlasi onog trenutka kada su prihvatili vlaki nain ivota. Bjeei ipred turske sile lovinaki su Bunjevci jednim dijelom izbjegli preko Velebita na mletako podruje, dok je vei dio uskoio preko Peruia i Hotea u Senjsku krajinu. Meutim, ti uskoci, za razliku od prebjega iz Kosinja u Kranjsku, nisu "zaboravili" svoj starohrvatski identitet, nego su u novoj domovini nastavili njegovati svoje stoljetne tradicije. To su neto lake inili od ostalih Liana, jedno zbog neto
Zanimljivo je da tijekom tih masovnih preseljavanja, bojeva s Turcima te buna protiv austrijske vlasti, nije zabiljeen nijedan sluaj meusobnog sukoba Hrvata i Srba. 63 Julius Fras registrira povratak Krbavaca iz sjeverne Gacke: Brinjaci i Stajniari pod vodstvom Nikole Holjevca i Stjepana Pezelja naselili su sela Udbinu i Podlapac, ... neki pak predvoeni znamenitim Marijanom Kneeviem (...) selo Mutili. (J. FRAS, nav. dj., 121.) Iako ni ovdje nije spomenut povratak Krbavaca, nego je registrirano tek primarno naseljavanje Brinjaka i Stajniara u Krbavu, nelogino bi bilo pretpostaviti da bi se domorodako stanovnitvo Gacke selilo iz plodnih ravnica u krbavske vrleti, naputajui poljodjelstvo, a prihvaajui se stoarstva.
62

110

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

vee udaljenosti od austrijskih politikih sredita modi, a drugo zbog postojanja starohrvatskih crkvenih i politikih institucija u Senjskoj krajini. Spomen katolikih Vlaha ili Bunjevaca, doseljenika u Lovinac (80 kua) i Smiljan (40 kua) te "mnotvo kua katolikih Vlaha ili Bunjevaca" pod Pazaritem, Ostrvicom i Hoteom, evidentiranih u 3. izvjetaju - nametnuo je jo nedovrenu raspravu o posebnoj drutvenoj zajednici - po etnogenezi, kulturnom obrascu i crkvenoj pripadnosti - specifinom demotiku. Unato spomenu Bunjevaca kao doseljenika (a ne povratnika) u Liku, gotovo je nevjerojatno da bi se mogla organizirati neka skupina koja bi primarno naseljavala u tom vremenu evidentno naseljeno podruje. Vjerojatnije je da su se Bunjevci tada vraali u svoju postojbinu, iz koje su se njihovi preci razbjeali, ne samo po sjeverozapadnoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju nego i u Pokuplje, Slavoniju i Baku. Koliko se dugo obdralo sjeanje na te bunjevake migracije, najbolje govori podatak da taj narod nastanjen u senjskom zaleu i poetkom 19. st. ivo dri u uspomeni, da ima najbliih srodnika oko Lovinca u Lici i oko Subotice u Ugarskoj.64 Bunjevci su poeli intenzivnije naputati Liku ("bjeati ispod turske sablje") nakon neuspjelog ustanka protiv likog sandak-bega poetkom 17. st. Poznato je da u dogovoru sa Zrinskima 1605. pedesetak obitelji prelazi u Li kod Fuina (1627. preselilo ih se jo dvadesetak).65 Veina likih Bunjevaca nala je utoite kod svojih sunarodnjaka u Ravnim kotarima (Zelengrad, Benkovac, Zemunik i Polinik) te oko rijeke Zrmanje. Nema sumnje da su Bunjevci nastavili plemensku genezu hrvatskih praplemena, posebno udomiria, jer se u svom najranijem spomenu susreu iskljuivo na prostoru koji je ranije nastavalo to hrvatsko vladalako pleme, tj. oba obronka junog Velebita te Pozrmanje i sjeverni dio Ravnih kotara.66
G TOMLJENOVI, Bunjevaki dijalekat zalea senjskog s osobitim obzirom na naglas, Senj. zb., 10-11, Senj, 1983-84, 163. 65 Enciklopedija Jugoslavije, knj. 2, Zagreb, 1982, 563. Senjski kapetan Daniel Frankol izveo je iz Zemunika izbjeglice iz "Likog sandaka" i preko Starigrada (kod Paklenice), Baga i Jablanca doveo u Senj oko 700 ljudi, meu kojima je bilo 200 izabranih i svakom oruju vjetih vojnika. Ti su preseljenici poveli sa sobom i oko 20.000 stoke sitne i krupne... (S. PAVII, Prilozi nepoznatoj prolosti grada Senja i okolice, Senj. zb., 2, Senj, 1966, 347.) 66 Zanimljivo je da se prebjezi, preseljeni 1685. iz Like, odnosno iz okolice Bunia i Vrepca, u mletaku Dalmaciju, ne spominju pod imenom "Bunjevci", nego "shizmatiki Grci". Izgleda, barem prema nazivu, da su liki Srbi bjeali iz Like (sa stanita hrvatskog praplemena Mogorovia) u Dalmaciju ispred onih Bunjevaca koji su se pod vodstvom Marka Mesia vraali u Liku iz Senjske krajine. Pritom su se sluili onim istim putovima kojima i Bunjevci poetkom istog stoljea kada su traili spas u mletakoj Dalmaciji.
64

111

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

SI. 2. Pogled na Karlobag s gradine Vidovgrad - Drviica (snimak oko godine 1935.).

Povratak Bunjevaca iz Dalmacije u Liku intenziviran je neto poslije povratka onih koji su nastupali iz Senjske krajine, ali je dosta vjerojatno da su se neki "dalmatinski" Bunjevci sami organizirali i vratili u svoju pradjedovinu ve iste godine. 67 U tome treba traiti razlog zbog kojeg Julius Fras, poznati
67 Stojan Jankovi provali ve god. 1685. u Graac pa je srea bila po tamonje Turke to mogoejo u dobar as uzmaknuti. (R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 37.) Stjepan Pavii veoma je suptilno opisao povratak Bunjevaca u Liku iz Hrvatskog primorja i Dalmacije. Prvi su bili oni iz Lica, iz Krmpota, Krivoga Puta, Mrzloga Dola, Senjske Drage, i Sv. Jurja... Najvei njihov broj unii e u onu seobu koja e naseliti Pazar ita, a sudjelovat e i u naseljavanju Smiljana i Lovinca. Drugo podruje koje je dalo naseljenika u tom kretanju bilo je ono u junom dijelu Podgorja na tlu Senjske kapetanije i u susjedstvu na mletakoj strani oko Nina, Ljupa, Raanca, Radovina, Posedarja i Novigrada. Ta e se seoba uputiti najprije u Podgorje a odonud e neki iz nje unii u naseljavanje Smiljana i Lovinca. Tree podruje tih naseljenika nalazilo se na starom turskom dijelu s lijeve strane Zrmanje oko Medvide, Zelengrada, Jasenice, Karina i Zemunika. Oni su kretali uglavnom putom na Obrovac, Sv. Rok i Lovinac. Veina tih naseljenika prolo je kroz Velebit u Liku, te ih je samo mali dio ostao u Podgorju. (S. PAVII, Raseljavanje starosjedilaca i doseljenje Bunjevaca u Senjski kraj, Senj. zb., 2, Senj, 1966, 370.) Prema Paviiu, talijanski pisac Foscolo spominje daje Bukovica dolina od Obrovca do Visovca, a Krmpote da su u njoj najznaajnije mjesto. Tako i Coronelli napominje da su Krmpote kraj izmeu Karina i Zelengrada. (S. PAVICI, nav. dj., 348.) Dostaje vjerojatno da su Krmpoani ogranak Bunjevaca koji su potekli iz krajeva istono od Lovinca. I Krmpoani su kao i Bunjevci nastavili genezu udomiria nastavajui oba obronka

112

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

povjesniar Vojne krajine, uope ne spominje sudjelovanje Carevine u oslobaanju jugoistonog dijela Like. Oito su se Lovincani sami oslobaali ustajui protiv turske vlasti pod vodstvom Vida Kuata, a s vojskom Marka Mesia susreli su se prvi put pri sukobu s Turcima u Ploanskom klancu 1692. Turci su, naime, prethodno prodrli do Novog i Divosela, gdje su pljakali, a plijen im oteli Liani saekavi ih u Ploanskom klancu.68 Najjuniji dio Like (teritorij oko rjeice Riice) u 1. izvjetaju nije ni spomenut, dok je u 2. tek registriran kao nenastanjen. 3. je pak izvjetaj donio itavo bogatstvo podataka prema kojima je stvoren dojam daje taj kraj naseljen tek izmeu 1696. i 1700. 1. je izvjetaj, spomenuvi tek kranske strae prema turskoj dravi, na Udbini i Graacu, precizno definirao geostrateko podruje Lovinca, to je jasan znak da Turci u tom vremenu nisu vrili pljakake niti osvajake prodore zapadno od Pljeivice. U 2. je izvjetaju taj kraj - osim 50 kua vlakih Raana u Raduu registriran nenastanjenim, to moe znaiti daje u tom vremenu stvarno to i bio, ali i da izvjestitelj nije raspolagao s podacima o povratku raseljenih s mletakog podruja, nego tek s onoga pod kontrolom Austrije pa je registrirao samo strae u Lovincu. Ta je druga verzija vjerojatnija, osobito ako se pretpostavi da izvjestitelj (kanonik Brajkovi) nije jo tada imao crkvenu vlast nad junim dijelom Like, niti je bila definirana granica izmeu Venecije i Austrije. Prema 3. ve je sagraena crkva sv. Mihovila za 80 kua katolikih Vlaha ili Bunjevaca, koji imaju svoga upnika.69 U tom je vremenu nastanjen i juni dio Lovinakog kraja (juno od Riice), dok se oko ponora spomenute rjeice (pod Lovincem) nalazi oko 30 kua shizmatika. Postojanje dviju crkava, ali samo jednog upnika, i to nedvojbeno u Lovincu, a ne u Svetom Roku ili Riicama, te potreba izgradnje jo jedne crkve, potvrda je daje taj kraj nastanjen i prije upuivanja 1. i 2. izvjetaja, tj. prije godine 1695. Mnotvo turcizama, pa i toponima na iskvarenom turskom jeziku, snano potvruje da je za
Velebita. Jedina je razlika to su Krmpoani najprije migrirali u Dalmaciju, dok su neki Bunjevci takoer iseljavali u Dalmaciju ili Podgorje, dok su veinom preko zapadnog dijela Like uskakali izravno u Senjsku krajinu. 68 Turke su opljakani ljudi doekali (ist. D. P.) u Ploanskom klancu napali ih i potukli. (F. J. FRAS, nav. dj., 151.) Turke nisu mogli doekati Novljani i Divoselani, nego su ih mogli tek slijediti, a doekati oni koji su obitavali u Lovinakom kraju. Smrt nekog Vrkljana, navodno iz Pazarita, neto govori. Vrkljani su autohtoni Lovincani (Svetorocani) ije prezime nije zabiljeeno u primarnim bunjevakim seobama. 69 U ovoj upnoj crkvi koju je 1704. dao sagraditi natpop Mesi kao poglavar Like pukovnije, pripadaju jo i sela Vranik, Vagan, Smokri i Cerje. (F. J. FRAS, nav. dj., 150.) Isti pisac navodi (str. 101) daje lovinaka crkva osnovana godine 1690.

113

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

dvostoljetne turske vladavine taj kraj bio permanentno naseljen kranima.70 Pojava "katolikih Vlaha ili Bunjevaca" u Lovincu, najudaljenijem kraju - kako od Karlovca tako i od Senja, te izvan Krbave pa time izvan dosega komorske uprave, i izvan jurisdikcije senjske biskupije - u hrvatskoj je historiografiji tek djelomino elaborirana. "Grad Lovinac" prvi se put spominje godine 1509. u ugovoru izmeu knezova Ivana Karlovia i Nikole Zrinskog, ali je Lovinac nastao mnogo ranije. Ruevine "grada" Lovinca vide se jo na brdu Cvitua. Grad bijae okruen 1 metar debelim zidom, a imao je oblik paetvorine (dug 33, a irok 19 metara). Unutar zidova razabiru se ostanci dviju kula.11 Julius Fras registrira Lovinac kao naseljen i prije 1691., zapisavi da su u tom vremenu tek naseljene Riice, tikada i Cerje te Sveti Rok. Lovincu pripadaju jo i sela Vranik, Vagan, Smokri i Cerje. Sv. Mihovil, ... mjesto, koje su na temelju doputenja ve spomenutog Mesia naselile obitelji Kovaevi, Krpan i Brki iz Karlobaga.12 Iz toga se da zakljuiti da je Lovinac bio nastanjen dosta prije nego su spomenute obitelji nastanile prostor izmeu samog Lovinca i Vranika, dok je Lovinac oito i prije naseljen. Simptomatina su i dva Frasova podatka o izgradnji upne crkve u Lovincu - godine 1690. i 1704. Pitanje je kakvog bi imalo smisla graditi upnu crkvu 1690., a tek godinu ili dvije kasnije naseljavati upno mjesto. Poetkom 18. st. - prema 3. izvjetaju - u Lovincu se javlja potreba da budu dvije upe jer su i dvije crkve, a po sredini je rijeka pa su ljudi slabo povezani. Rijeka koja odvaja Lovinane okupljene oko crkve sv. Mihovila, od onih pod Velebitom kod crkve sv. Roka, moe biti jedino Riica (Riina). Fras donosi podatak, da je upravo Sveti Rok nastao pod razruenim gradom zvanim

70 U Velebitu iznad Svetog Roka i danas postoji zaselak Plana Balenova, ili - kako ga naziva autohtono stanovnitvo - Plana Balenska, gdje nema drugih prezimena osim Balena. Teko je pretpostaviti da je to selce nazvano po Balenima koji su doselili iz Senjske krajine i primarno naselili upravo najzabitniji dio Like, i to upravo u vremenu kad su najplodniji liki areali bili osloboeni od Turaka i kada se Baleni spominju i u drugim dijelovima Like i Hrvatskog primorja. Vjerojatnije je da su neki Baleni odavde pobjegli nakon to su liki kmetovi zauzeli Ribnik, odakle su uskoili bjeei ispred pae Banjalukog u Senjsku krajinu 1609. (Usp. R. LOPAI, nav. dj., 26.) Baleni su registrirani iznad Stinice u Primorskoj krajini, gdje i sada postoji zaselak Balenska (vie ivih bunara kod Stinice) te selce Baleni ispod suvremene ceste, koji su toponimi oito izvedeni od prezimena Balena, ali onih koji su uskoili u primorsku krajinu, dok je u imenu Plane Balenove sauvana tradicija onih Balena koji su opstali pod turskom vlau. 71 R. HORVAT, Lika i Krbava, MH, Zagreb, 1941, 69. 72 F. J. FRAS, nav. dj., 150. 73 Cit. prema M. BOGOVI, nav. dj., 112, op. 39.

114

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Lovinac14 spomenuvi jo dvije ruevine, Cvituu i Patrovau: Nije se moglo nita poblie doznati o tim dvjema ruevinama jer je istraivanje u tom pravcu onemoguilo pritajeno praznovjerje obinoga puka.15 Teko je pretpostaviti da bi samo "pritajeno praznovjerje" sprijeilo modne austrijske vlastodrce da kopaju po tisuljetnoj lovinakoj tradiciji; vjerojatnije je da su se Lovinani i tada koristili djelotvornijim sredstvima. Lovinac je nakon povratka uskoka postao najrigidnije bunjevako sredite u Lici, a upna crkva u Lovincu, posebice nakon smrti Marka Mesia i nastupa Damjana Zdune, postala je sjedite "kranske" tj. Starokatolike crkve za jugoistoni dio Like. Ovdje se moramo upitati, ne samo koje su to drutvene silnice utjecale da Lovinac zadobije primarnu ulogu u razvitku crkvenih i politikih odnosa u Lici nego i koje su to povijesne vrijednosti ovoga dijela Like da bi Lovinani mogli odgovoriti takvom izazovu. Lika, zajedno s Krbavom i Gackom, spominje se jo u 10. st. kao posebna geopolitika cjelina kojom vlada ban.76 Za vrijeme Hrvatskog kraljevstva, tj. do kraja 11. st., u Lici je, kao i u ostalim dijelovima hrvatske drave, crkvene poslove obavljao hrvatski biskup (Episcopus chroatorum). On je zadobio mnoge parohije, a imao je imanja i posjede gotovo po itavom Hrvatskom kraljevstvu, jer je bio kraljevski biskup i pratio kraljevski dvor, te je bio jedan od prvaka dvora.71 Na pokrajinskom crkvenom sinodu, odranom 1185. u Splitu, lika je parohija (parochia)1* razdijeljena izmeu dviju, odnosno triju biskupija. Jedna
F. J. FRAS, nav. dj., 151. Prema Frasu, Stari Lovinac bio je iznad Svetog Roka, dakle sjeverno od Riice, odnosno na mjestu dananjeg Starog Sela smjetenog izmeu Svetog Roka i Radua. 75 Patrovaa, vrh Volarice izmeu Lovinca i Varoa, naselja koje su tako nazvali Maari prije turske okupacije, vjerojatno i danas krije u svojim vrletima ostatke ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti i drevnih udomiria. (Moda je ovaj "Varo", odnosno "Stari Lovinac", samo drugo ime za famozni Chetilavacium, koji je kralj Bela IV. zapovedi negdi od 1262 do 1268 ljeta banu Rolandu da ako po Lici najde koje mjesto pusto i bez gospodara, da to da crkvi i biskupu Ninskomu. (CRNI, nav. dj., 113.) Dvo- i troprutasta ornamentika koja je ugraena u recentne zidove pravoslavne crkve u Volaricama ponad Vrepca, moda potjee s lovinake Volarice? (Usp. A. HORVAT, Povodomprvog nalaza pletera u Lici, Bulletin JAZU, 3, Zagreb, 1959, 161-168.) 76 Usp. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom (Priredio M. vab, preveo N. Tomai, AC, Zagreb, 1994, 82). 77 Toma Arhiakon, Kronika, (akavski sabor, Split, 1977) 46. 78 Suvremeni pisci svakako su se domiljali da izraz "parohija" latiniziraju. Ono to izvori XII. st. nazivaju "parochia" ne odgovara dananjem izrazu "upa". Sii upotrebljava izraz "arhidakonat" (...) koji je udomaen u zagrebakoj crkvenoj terminologiji... Budui da su na elu tih "parochija" po splitskoj metropoliji bili arhiprezbiteri, najbolje ih je nazvati "arhiprezbiteratima". (S. KOVAI, Splitska metropolija u XII. st. (Krbavska biskupija etc), 21,
74

115

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

polovica pripala je tada obnovljenoj ninskoj biskupiji, dok je druga polovica prema trogirskom primjerku sinodalnih akata - dodijeljena krbavskoj, a prema splitskom - senjskoj biskupiji.79 Splitski pokrajinski sinod nije odran s ciljem da se definiraju biskupske dijeceze, nego da se preko Krbave povee Dalmacija s Ugarskim kraljevstvom, jer je put preko Bosne bio zaprijeen uspostavom Kulinove drave. Sinodom je ravnao navodni splitski nadbiskup, a zapravo kaloki metropolit Petar Ugrin. Krbavska je biskupija utemeljena na sredinjim dijelovima dotadanje hrvatske biskupije, ali krbavski biskup nikad nije rezidirao u Krbavi, nego (s poetka) u Splitu, a kasnije sjeverno od Krbave. Ve krajem 13. st. krbavska je biskupija postala opet dio hrvatske biskupije (s biskupskim sjeditem u Senju), a od 1460. i formalno pripojena modrukoj (kasnije, senjskoj i modrukoj) biskupiji. Od tada je krbavska biskupija ostala tek kao naslovna sve do 1655., kada je kralj Ferdinand III. podijelio krbavsku biskupiju Ivanu Salixu (Selieviu), a zatim i drugima do 1667., tj. do sjedinjenja senjske i modruke ili krbavske biskupije. God. 1341. krbavski biskup Radoslav podijelio je oproste crkvama sv. Mihovila u Lovincu i sv. Marije u Ostrvici.80 Simptomatino je da biskup Radoslav izdaje tu povelju preko senjskog kaptola za crkve koje su do tada bile pod jurisdikcijom ninskog biskupa. Zbog toga se loginije ini da je Radoslav bio univerzalni hrvatski, a ne tek krbavski biskup. Tu hipotezu kao da potvruje injenica daje za Radoslavova biskupovanja senjska biskupska stolica redovito prazna. Za vrijeme turske vlasti (1527. - 1683.) neke su like crkve pretvorene u damije, dok ih je veina unitena ili barem nagrizena zubom vremena. Meutim, veina stanovnitva, koje je opstalo pod otomanskom vlau, i dalje je pripadalo staroj Katolikoj crkvi i tako obdralo kranstvo, zbog ega su se i
o. 57. Kako se iz tog napisa vidi, "parohija" se spominje ak i u 18. st. i potpuno odgovara latinskom (zapravo, grkom) "arhidakonat". 79 Posljednja dva stoljea vode se rasprave, koji je od ta dva primjerka donio ispravne podatke. Stariji su se povjesniari ee odluivali za "trogirski", dok sadanji vie vjeruju "splitskom" primjerku. Prema naem (jo neobjavljenom) radu oba su spomenuta primjerka proizvod splitske nadbiskupije i njezina prelata Tome Arhiakona. Toma je "splitski" primjerak sroio neto prije 1248, tj. prije odobrenja pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu da se u njegovoj biskupiji crkveni obred slui na hrvatskom jeziku uz uporabu glagoljice. "Trogirski" primjerak nastao je nakon spomenute godine, istodobno kad je preraena "Vea" Historia Salonitana i tako napravljena "Manja" historija salonitansko-splitskog pontifikata. 80 U Ostrvici ili Ostrovici biase ona crkva Sveti Mihovil, i to ne pod Senjsku, kako Farlat sudi, nego pod Ninsku biskupiju. (CRNI, nav. dj. 105.) ini se da i Crni "krivo sudi", jer je crkva sv. Mihovila vjerojatno bila u Lovincu, a sv. Marije u Ostrvici.

116

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

nazivali - krani. Nakon osloboenja Like biskupi Dimitri (1681. -1689.),81 Glavini (1690. - 1699.) i Brajkovi (1700. -1704.) bili su tolerantni prema starim kranima, koje su povjerili na crkvenu skrb arhiakonu Mesiu.82 Neto manje uviavnosti pokazivao je biskup Bedekovi (1704. -1712.), dok je Ratkay sustavno progonio stare krane i zatirao tradicije Hrvatske crkve. Meutim, upravo je nesnoljivost biskupa Ratkaya stvorila pretpostavku da ostanu zapisani podaci o postojanju starokranske zajednice u Lici, te da je bila odijeljena i od narastajueg pravoslavlja i od modernih rimokatolika. Tako Adam grof Ratkaj oduevljeni za razirenje katolianske vere ponimae razprostranjenje nesjedinjenih vernikah zlokobnom sgodom osobito po Lici i Krbavi, gde se u Medku i vladika okuio biae.*3 Odmah zatim Sladovi registrira i drugu crkvenu zajednicu, koja nije poistovjeena s pravoslavnom: Katkada je i senjski biskup hrianske upe po svojem arciaknu podelivao te sebino i simonsko prodavanje parokijah i protopopijah smetao.,84 Na saboru "hriana" odranom g. 1712. uMualuku sabor saborisae i arciaknu Mesiu uspomeno pismo predadoe, da oni drugog misionara po Lici i Krbavi osim njega nespoznaju a jo manje kapucinah trebuju, kano koji toboe
81 Uloga biskupa Dimitrija u njegovanju i zatiti tradicija Hrvatske crkve nije cjelovito istraena. Roenje u vinodolskom Kotoru, kraju poznatom po glagoljakoj kulturi. Biskup Dimitri sazvao je u Bribiru god. 1683. posljednji sinod Hrvatske crkve. Nema sumnje daje raspolagao s bogatim arhivom modruke biskupije smjetenom u Belgradu kod Griana. uvao se tu i znatan dio spisa staroga kaptola krbavskoga i modrukoga. Taj je arkiv spalio oko god. 1830. kanonik senjski, prije grianski upnik, Franjo Vrinjanin. Vrinjanin je pae i grobni spomenik biskupa Dimitrija bacio iz crkve i unitio, a kasnije ga novim zamijenio biskup Jei, koji je i Vrinjanina otro ukorio zbog unitavanja starina. (E. LASZOWSKI, Gorski Kotar i Vinodol, MH, Zagreb, 1921, 194.) 82 Uviavnost i tolerancija biskupa Brajkovia prema bunjevakom crkvenom tradicionalizmu posebno je dola do izraaja 1700, tj. upravo u vrijeme dovrenja izgradnje crkve sv. Mihovila u Lovincu. Vjerojatno je nova crkva dobila ime svetog Mihovila za zatitnika ime je potisnuto tradicionalno ime Arkanela Mihaela. To je mogue potaklo lovinakog porkulaba (zapovjednika grada) Stanka Kovaevia da 23. rujna 1700. s majkom i bratom Pavlom "vidi" u Lovincu starozavjetne svece Mihaela Arhanela i Ivana Krstitelja. Marko Mesi vjerovao je vienju Lovinana, a moda ga je i sam potakao da bi tradicionalne vrijednosti sauvao od suvremenih crkvenih promjena. Pae i tadanji zapovjednik Like barun Rammschuessel izvijestio je o toj prikazi dvorsku kancelariju u Beu, a biskup Brajkovi stie sa kanonikom Vlatkoviem na 14. studenoga u Lovinac, gdje sve izvidjee, ljude sasluae i vidjenja pribiljeie. (R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 65. Usp. M. SLADOVI, nav. dj., 337-342.) 83 M. SLADOVI, nav. dj., 309. Ovdje je posve jasno da se pod izrazom "nesjedinjeni" misli na medake pravoslavce kojima je crkveni prelat episkop Ljubojevi. 84 M. SLADOVI, nav. dj., 309. "Hrianske upe" koje su Ratkajevi prethodnici "po svojem arciaknu dodeljivali", mogle su biti samo one kojima je upravljao arhiakon Mesi, dakle "hrianske", a ne pravoslavne, jer ovih potonjih (osim u Metku) nije ni bilo.

117

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

za birom idu i njihov dohodak nakidaju.*5 "Miroljubivi" biskup Brajkovi je "razdor" izmeu kapucina i starih krana brzo isceliti umio, te nastojae novog vladike prepreiti i like hriane sebi podiniti.*6 Na svetom sinodu u Peruiu leta 1714. pod ravnanjem grofa Adama Benedikta Ratkaya, biskupa senskog i modrukog aliti kerbavskog, na kojem zasigurno nije bilo pravoslavaca,87 uz spominjanje bunjevakih parohija (parochias) biskup zapovijeda da svaki plovan imae tersiti, i pri gospodi svitovnoj nastojati dae druge vere, znar prave katolianske rimske (ist. D. P.) nima nijedan nastaniti, pae akobise i nastanil ima svaki nastojati (...) da mu pristojnu desetinu ima dati i na to od gospode svitovne pomoi iskati. Navlastito u svih plovaniah imaju tulikaj nastojati, i paziti da se nijedna vlaka crikva nima niti nova graditi, niti stara najmre keranska za vlaku podignuti, a ako nebi sami po sebi pri gospodi mogli opraviti imaju nam, ali naemu vikaru dati na znanje, i ke su se povlaile, imaju nastojati da se povrate.,88 Posve je jasno da, prema biskupu Ratkayu, nije pravoslavni vladika ometao djelovanje Rimokatolike crkve, barem ne u tolikoj mjeri koliko su to svojim neposluhom inili "hriani" i njihov prelat, arhiakon Damjan Zduna, sljedbenik i nasljednik Marka Mesia. 4. Uspostava austrijske vlasti i potiskivanje hrvatske vlasti u Lici Prva naznaka austrijske vlasti u sjevernom dijelu Like vezana je uz spomen karlovakoga generala Herbersteina i vojnokrajikih postrojbi u Peruiu godine 1689. Osloboenjem turske tvrave Udbine cjelokupna je Krbava potpala pod vojnokrajiku upravu, koja se je ostvarivala preko lokalnih poglavara, a povratnika iz Brinja, Stajnice i Otoca, vojvoda Holjevca i Orekovia. Nakon smrti generala Herbersteina (1689.) njegov zamjenik grof Josip Rabatta nastojao je krajiku vojsku iz Senja, Otoca i Brinja premjestiti u Krbavu i Liku, a zapovjednitvo Hrvatske krajine smjestiti u jo neosloboeni Biha. Oito je ve krajem 80-ih godina poelo nadmetanje izmeu Beke
. SLADOVI, nav. dj., 309. Animozitet prema bakim kapucinima posve je razumljiv; oni su predstavnici "nove" crkvene zajednice, dok je arhiakon Mesi poglavar "stare", koja ne ubire crkvenu desetinu. 86 M. SLADOVI, nav. dj., 309. 87 Uz biskupa Ratkaja spomenuti su: Damianus Zduna Archid. Vicar. Forens. et Paroch. Lovinac. - plovani: Smoli, Stuc, Marini, Toljan, Butkovi, Marini, Hreljanovi (i) Simon Zduna paroch. (M. SLADOVI, nav. dj., 419.) 88 M. SLADOVI, nav. dj., 419. Ovdje je naglaeno da se ne smiju graditi "vlake" (pravoslavne) crkve, ali se isto tako treba nastojati, da se ni "stara kranska crkva" u "vlaku" ne pretvori.
85

118

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

(carske) i Gradake komore tko e od njih uspostaviti vlast u Lici i Krbavi. Pritom je Beka komora nastupala preko Karlovakoga generalata, a Gradaka preko civilnih vlasti Primorske krajine. Godine 1692. kupio je grof Adolf Zuenzendorf Liku i Krbavu od Carske komore za 80.000 dukata priznavajui pravo pripadnosti tih krajeva Hrvatskoj. Meutim, Zuenzendorf je nakon dvije godine odustao od kupovine. Ta trgovina Likom i Krbavom imala je i jednu pozitivnu karakteristiku: poznati hrvatski rodoljub Pavao Ritter Vitezovi postao je liki podupan. Pokuaj Gradake komore da preko svoga asnika, grofa Antona Coroninija, potisne utjecaj vojnokrajikih vlasti i senjskog kapetana grofa Edlinga, i - koristei se mirom u Srijemskim Karlovcima iz 1699. - uspostavi komorsku vlast, onemoguili su Bunjevci ubojstvom grofa Coroninija i njegova zamjenika baruna Rammschuessela godine 1702. 89 Hvatanje krivaca spomenutog zloina i njihovo zatvaranje u Bakru izazvalo je Liane na ustanak koji je zavrio novim krvavim sukobom izmeu krajike vojske i Bunjevaca u Kraljevici godine 1705.90 Komorska uprava baruna Andrije Oberburga suspendirana je rjeenjem kralja Karla III. 1712. god. kojim je Lika i Krbava konano oduzeta komorskoj upravi i potinjena karlovakom generalu; umjesto komorskoga upravitelja postavljen bude na elo pokrajini posebni veliki kapetan grof Karlo Attems. Poradi budue uprave Like i Krbave odobri kralj posebne ustanove, kojimi bude
Karakteristian primjer bunjevakog otpora carskim vlastodrcima je onaj zlosretni ustanak liki, s kojeg komendat i kapitan baron Ramshuessel i gorfKorenina (Coronini) rtvom padoe. Razjareni Liani volei ma pod kojom samo ne komorskom upravom stati, otee jote nakon ubijenih komesarah komorskijeh i njihov prtljag, nato je biskup Brajkovi, kano verni poddanik svojoj vladi sam glavom u Liku otiao i svojim doaem razjarena srca pobio, oteto k sebi uzeo i Marku Mesiu arciaknu na uvanje predao. (M. SLADOVI, nav. dj., 308.) Misija komorskih komesara upuenih iz Graza 1702. sa zadatkom "da provedu novu upravu", zavrila je katastrofalno za te like kapetane. Pred ruljom od kojih 300 ljudi brzo poteku kapetani prema crkvi i zatvorie vrata za sobom. Razjareni narod razbije vrata te posjee najprije Rammschuessela, koji se narodu molio i svaku zadovoljtinu obricao. Koronina uhvatie na samom oltaru te ga na komade rasjekoe. (R. LOPAI, Pop Marko Mesi, 79.) 90 Nakon ubojstva komorskih komesara buntovnici grozijahu se svakomu, da e ga popaliti, ako uz njih ne pristane. Liani prisegoe, da e s njimi drati, ali od Krbavaca nitko se ne priblii. (Isto.) Pitanje, kojih je "tri stotine Bunjevaca" izvrilo razbojstvo u Ribniku, razni su autori razliito interpretirali. Tako Manojlo Grbi navodi Lovinane {Ovi ljudi ne poznavajui ni naroda ni narodnog jezika svojom nespretnou i nadutou, razdrae Bunjevce u Lovincu. M. GRBI, nav. dj., 246), to na neki nain potvruje i kraljeva odredba, da se krivci nemaju odmah kazniti, a Bunjevce da valja prigodom razdiobe podruja komorskoga i vojnikoga smjestiti gore na vie u Graac. (R. LOPAI, nav. dj., 81.) Nemogue je pretpostaviti da bi kralj naredio progon svih Bunjevaca, dakle i onih iz Hotea i Karlobaga, u Graac. To se moglo odnositi samo na one (lovinake) Bunjevce koji su potekli iz june Like i imali potporu svojih roaka.
89

119

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

uredjena vojska, mjestna uprava i sudstvo.91 Za smjenu komorske uprave vojnokrajikom posebne je zasluge imao karlovaki general Josip Rabatta. Meutim, u junom dijelu Like nije ni tada definirana vojnokrajika uprava, jedno zbog izravne opasnosti od Turaka, a drugo zbog odmetnika grofa Ferenca Rakocyja i njegova vojskovoe u Slavoniji i Bosni baruna Vojnovia, a i zbog jo uvijek nedefinirane granice prema mletakoj Dalmaciji. S Venecijom je, istina, definirana granica "linijom Grimani,92 ali su bunjevaki povratnici granicu na Velebitu uinili besmislenom. Ta je granica tek neto vre definirana "Moenigovom linijom" (LineaMocenigo) nakon Poarevakog mira 1718., kojom su pobjednice Austrija i Venecija proirile svoje dravine Habsburgovci u Slavoniji, Mleani u Dalmaciji - ali je "trikonfina" na Debelom brdu ostala nepromijenjena. Godine 1723. liki je arhiakon Damjan Zduna uspio da Liani budu osloboeni poreza, kako dravnih tako i crkvenih. Oslonivi se se na svetovnu vlast izradi potajnim nainom u cesara za sebe povlastino pismo, kojem u povodu on Pohmajeviu (jereje Ratkaj malo u biskupii bivao) pokornost uzkrati sebe za neodvisnog i jedino prvostolniku podinjenog ladanjskog arciakna, zastupajueg u onih knezevinah negdanjeg krbavskog biskupa, dosta lukavo proglasi.93 Car je tada vratio liki arhiakonat pod jurisdikciju senjskog biskupa, ali nema podatka da su Bunjevci plaali crkvenu desetinu do kraja ivota svoga arhiakona, tj. do 1747. Nakon uspostave vojnokrajike vlasti u Krbavi, Liani su (1732.) pruili odluan otpor njemakoj vojsci pri zauzimanju tvrava od Smiljana do Dobrosela (Trnovac, Novi, Budak, Mualuk, Bilaj, Poitelj, Vrebac, Radu i Lovinac). Iako je ustanak skren a voe (Jurlina Tomljenovi i Dobrivoj Kneevi) osueni na smrt, ustanici su pod vodstvom Jose Devia nastavili ratovati jo nekoliko godina. Godine 1735. uslijedila je iz isto politikih motiva pobuna u kojoj su Brinjaci, Pazaritani, Gospiani i Lovinani zahtijevali vraanje starog ureenja sa knezovima, vojvodama, narodnim sudom i ukidanje
R. LOPAI, nav. dj., 99. Kako se vidi, kralj je Karlo uredio "vojsku, upravu i sudstvo", ali ne i crkvene odnose. Upravo u tom vremenu nastupio je na senjsku biskupsku stolicu Adam Ratkay, ogoreni progonitelj starih katolika. 92 Linea Grimani ustanovljena je 1699/1700. godine. 93 M. SLADOVI, nav. dj., 155. Izgleda da je Zduna imao dosta problema zbog uskrate crkvenog poreza. Naime, biskup senski utee se u toj stvari samomu vladaru, davi mu ubavest i molei ga da nebi dozvolio na tetu asti biskupske takovu bezglavniku prpositi se proti pravu i obiaju, medjuto je k jednu zabranio po knezevinah svaku dau, to bi se Zduni naklonila. (M. SLADOVI, nav. dj., 155.)
91

120

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Regulamenta iz 1735.94 Snanu potvrdu da Bunjevci nisu bili podvlaeni Krajini ni 1739. donosi Fras podatkom daje upravo te godine vojvoda Medina Rukavina sa Svetomihovilanima, Graanima i drugim pouzdanim likim krajinicima upao u Bilajsko polje u Bosni, gdje se domogao znaajna plijena i pokorio okolna sela, tako da se Turci nisu odmah usudili upasti u Liku.95 Juni dio Like politiki je definiran tek organizacijom Vojne krajine i u ovim krajevima, to je uinjeno za vladavine carice Marije Terezije a prema projektu princa Hildburghausena godine 1746. Organizacija Vojne krajine izazvala je posljednju bunu Bunjevaca te ostalih Liana na cjelokupnom prostoru Like od Brinja do Zvonigrada. Buna je u krvi uguena 1751. i od tada je faktino prestala bunjevaka politika, a s njome i crkvena autonomija Like, koja je od tada potpala pod austrijsku vlast. 5. Crkvene zajednice koje su okupljale Srbe u Lici Identifikacija liko-krbavskih unijata, odnosno pripadnika one Istone crkve koja je bila sjedinjena sa Zapadnom (rimokatolikom), sukladna je poziciji unijatskog episkopa u Slavoniji prema zagrebakoj biskupiji. Meutim, to se ne odnosi i na Srbe u Lici i Krbavi, jer su u Slavoniju doseljavali i Srbi iz Rake 96 koji su pripadali onoj Srpskoj crkvi koja je ustanovljena u prvoj polovici 13. st. na zasadama Rimokatolike crkve.97 U mletakoj Dalmaciji postojala je uz Rimokatoliku i Grkokatolika crkva, koja je pounijacna nakon uspostave Latinskog Carstva na podruju carigradske patrijarhije. Ta je unija obnovljena sredinom 15. st., kada je Istona crkva grkog obreda traila na Zapadu saveznika za obranu od Turaka. Ti se unijati pojavljuju prvenstveno u Dalmaciji kao slijednici istonog ali katolikog crkvenog obreda koji su priznavali papin primat ali ne i rimokatoliku crkvenu hijerarhiju u Dalmaciji. Sljedbenici su te Crkve Vlasi iz planinskog dijela Dalmacije i srednje Bosne, srpske, ali i hrvatske etnike pripadnosti, koji nikad u povijesti nisu pripadali pod hijerarhiju Srpske pravoslavne crkve.98
Vojna enciklopedija, JLZ, 4, 687. F. J. FRAS, nav. dj., 123. Ovdje Fras naziva Liane "krajinicima", ali je jasno da ta akcija nema veze s vojnokrajikim zapovjednitvom. 96 Vuk Grgurevi (Zmaj Ognjeni), potomak srpskih dinasta Brankovia, doveo je Srbe iz Rake u ugarske zemlje Srijem i Slavoniju jo 1465. 97 Stefan Prvovjenani (prvi srpski kralj) dobio je kraljevske insignije od pape iz Rima. 98 Ovoj konstataciji samo naizgled proturjei podatak daje episkop Epifanije Stefanovi (o kojem e kasnije biti govora) bio glavni protagonist unije s Rimom, a istodobno priznavao pekog patrijarha za crkvenog poglavara.
95 94

121

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Spomenuti "pravoslavni" unijati najvjerojatnije vuku korijen iz Staroslavenske crkve, koja je okupljala Vlahe, tj. Srbe - prebjege iz Bosne i sjeverne Dalmacije: Meu kaluerima koji su 1648. doli u okolicu Zadra i prihvatili sjedinjenje s (rimo)katolikom crkvom bilo ih je takoer iz Like, ... sjedinjenom episkopu Epifaniju Stefanoviu bila su podlona meu ostalim i mjesta iz Like i Krbave: iroka Kula, Radu i Buni." Iz naprijed navedenog citata gotovo se namee zakljuak da je kod Srba u Lici djelovala Slavenska crkva, koja je sredinom 17. st. sjedinjena s Rimokatolikom. Tu pretpostavku nemogue je osporavati bez cjelovitije analize geneze Srpske pravoslavne crkve i njezina odnosa prema Slavenskoj crkvi, to emo pokuati sainiti u sljedeoj, vrlo skraenoj analizi. Iako je uobiajena pretpostavka da je Srpska pravoslavna crkva ukorijenjena kod bosanskih i hrvatsko-dalmatinskih Srba jo u vremenu turske vladavine ovim krajevima, potrebno je ocijeniti mo srpske crkvene hijerarhije tijekom prethodnog dvostoljetnog razdoblja i njezinu mogunost okriljavanja i Srba izvan Rake, kako onih u Bosni, tako i onih u sjevernoj Dalmaciji i ovih u Krbavi i Lici. Srpska autokefalna arhiepiskopija utemeljena je poetkom 13. st. sa sjeditem u Pei i na uenju Ncmanjina sina Save, a istodobno kada je osnovana samostalna srpska drava pod vlau Ncmanjia. Ta je crkva hijerarhijski odvojena i od Rimske i od Grke, ali i od one Slavenske crkve s metropolitskim sjeditem u Ohridu. Raspadom Bizantskog Carstva (1204.) na grki dio s dravnim sreditem u Epiru i na latinski u Carigradu, a uz istodobni nastanak srpskog kraljevstva, stvoreni su preduvjeti srpskoj arhiepiskopiji da se oslobodi dominacije Rima te nemonog nikejskog patrijarha i snanog utjecaja Slavenske (katolike) crkve s njezinim primasom, ohridskim arhiepiskopom Dimitrijem Homatijanom, i proglasi autokefalnost. Srpski vladar Stefan Duan, "car Srba i Grka" (1346. -1355.), podigao je dotadanju peku arhiepiskopiju na rang patrijarhije da bi ga patrijarh mogao proglasiti carem. Uz podrku tadanjeg bugarskog patrijarha i ohridskog arhiepiskopa te srpskih episkopa i svetogorskog (hilandarskog) monatva, caru Duanu seje upravo oduprla carigradska patrijarija, koja je bacila anatemu ne samo na cara nego i na novoustanovljenog patrijarha te na srpski i grki narod, tj. podanike nove patrijarhije. Meutim, jo za ivota cara Duana carigradski je patrijarh priznao samostalnost pekoj patrijariji (tada je patrijarh bio Sava II.), oito iz bojazni da ohridska metropolija na preuzme primat nad ostalim crkvama
M. BOGOVI, Katolika crkva i pravoslavlje..., 105.

122

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

u Duanovu carstvu kojem je dijeceza te crkvene metropolije u cijelosti pripadala. Taj potez carigradskog patrijarha oito nije urodio eljenim plodom, jer je nakon turskog osvajanja Srbije (1459.) od svih crkvenih metropolija nastavila egzistirati upravo ohridska arhiepiskopija. Istina, zauzeem bizantske metropole Carigrada (1453.) sultan Mehmed II. (1451. - 1481.) dopustio je izbor carigradskog patrijarha, ija se jurisdikcija, prema sultanovu fermanu, protezala i po srpskim krajevima. Srpska je patrijarhija ukinuta istodobno s padom despotovine Stefana Lazarevia (1459.) pod tursku vlast. Tada je crkvena jurisdikcija na srpskim etnikim prostorima, odnosno na ranijem srpskom dravnom podruju, prela u mjerodavnost carigradskog patrijarha. Crkveni utjecaj Carigrada na slavenskim (srpskim, makedonskim, zetskim, bosanskim) prostorima bio je prepoznatljiv samo do vremena prenoenja carskog sjedita u Konstantinopolis i preimenovanja te metropole u Istambul. Tada je ohridska metropolija ustanovila jurisdikciju - osim u tradicionalnoj dijecezi (Makedonija, Krajna, Duklja, Travunja, Zahumlje) -jo u Bosni i Srbiji. Slavenska katolika crkva s metropolitskim sjeditem u Ohridu (neosnovano nazivana "bugarskom", "srpskom", ili "grkokatolikom") uspostavljena je na Metodijevu uenju, a njezin je prvi metropolit bio sv. Kliment. Za razliku od dravnih crkava (Grka, Bugarska, Srpska) Slavenska je crkva bila populistika jo od vremena Samuilova nasljednika i sljedbenika Stjepana Vojislava (o. 1050.). Ta je crkva bila izvorno katolika, a ne pravoslavna i - kao autonomna i autokefalna - nije bila ni pod hijerarhijom Rima niti Carigrada. Nastojanje smederevskog metropolita Pavla da u razdoblju od 1528. do 1541. izuzme eparhije nekadanje srpske patrijarije ispod jurisdikcije ohridske arhiepiskopije, nije urodilo plodom, a metropolitu su turski vlastodrci drastino uklonili. esnaest godina kasnije (1557.) veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi obnovio je srpsku patrijariju u Pei i postavio svog brata Makarija (1557. 1571.) za prvog "obnovljenog" patrijarha. Nema sumnje da je obnova peke patrijarije uvjetovana i crkvenim, ali prvenstveno politikim (dravnim) motivima. Turski je suveren "poklonio" Srbima carigradsku patrijariju, koju je na taj nain istisnuo iz Istambula, dok je doputanjem uporabe slavenskog ("narodnog") jezika u crkvenom obredu smanjio utjecaj ohridske arhiepiskopije na srpske krajeve pod turskom vlau. Oito je upravo od toga vremena Srpska crkva usvojila naziv "Istona crkva grkog obreda". 123

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

Istona se crkva poetkom 17. st. poela nametati i po nesrpskim, ali slavenskim prostorima zapadno od rijeke Drine, potiskujui slavensku (ohridsku) arhiepiskopiju najprije iz Rake, a zatim i iz Bosne. U historiografiji je poznato daje patrijarh Pajsije Janjevac (1614. - 1647.) uspio potisnuti utjecaj ohridske arhiepiskopije iz podruja pekog patrijarha, ali ne i iz prostora zapadno od Drine. Patrijarh Pajsije imao je podrku turskih vlasti, a bio je i u dobrim odnosima sa Svetom Stolicom, pa je mogue da je upravo za njegova vremena dabrobosanski metropolit (Dabar na Limu) obnovio jurisdikciju i kod Srba u Bosni, koju je uspostavio Makarije Sokolovi u 16. st., potisnuvi ionako onemoali utjecaj ohridske metropolije iz bosanskih i hercegovakih krajeva i prisvajajui manastire Slavenske crkve, od kojih su ovdje najinteresantniji onaj u Trebinju i Arhanela Mihaela na Krki. (Rmanjski manastir ovdje emo izuzeti jer nije pripadao ni Slavenskoj ni Srpskoj crkvi, nego Hrvatskoj, iako je bio sagraen na prostoru nastanjenom srpskim Vlasima.) Ovdje smo duni spomenuti manastir Gomirje, koji je sagraen poetkom 17. st. na sjeveru glagoljakog podruja. Manastir su podigli petorica srpskih kaluera koji su se zajedno sa senjskim kapetanom (vojnokrajikim generalom) Jurjem Lenkoviem povukli iz Krkog manastira i prebjegli pod carsku vlast. U tom su manastiru njegovane tradicije svetog Vasilija, po emu se moe zakljuiti daje od nastanka pripadao grkokatolikom crkvenom naslijeu. Srpski (ne pravoslavni) vladika iz manastira Gomirja bio je u prijateljskim odnosima s tadanjim senjskim i modrukim biskupom Dimitrijcm: Dne 31. aug. 1682. pohodio je Dimitra vladika iz Gomirja i Dimitri vrati mu pohode, u tolikoj esti bijae kod nesjedinjenih.100 To je snaan dokaz da su Modrue, pa i srpski manastir u Gomirju, bili pod jurisdikcijom senjsko-mod ruskog biskupa. Nije iskljueno da je gomirski vladika bio vikar spomenute biskupije jednako kao i sjedinjeni maranski vladika Vasilije Predojcvi (1644. -1648.), koji je kao gomirski arhimandrit tijesno suraivao sa zagrebakom biskupom Bogdanom, ili pak Vasilijev prethodnik Simeon Vratanja (1611. - 1630.), kojeg je papa Pavao V. potvrdio za biskupa katolikih Srba grkoga obreda (Episcopus Rascianorum chatolicorum ritus graeci)101 i koji je istodobno bio vikar zagrebake biskupije za vrijeme biskupa Petra Domitrovia. Uobiajeno zakljuivanje da je Srpska pravoslavna crkva intenzivirala svoj utjecaj kod Srba u onim dijelovima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koji su
M. GRBI, nav. dj., 220. Ovdje Grbi sasvim proizvoljno istie "nesjedinjenost" gomirskog vladike, to je razumljiva apologetika poznatog kroniara pravoslavlja koji je u svakom nesjedinjenju vidi utjecaj Srpske pravoslavne crkve. 101 M. GRBI, nav. dj., 200.
100

124

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

bili pod mletakom ili austrijskom vlau od vremena patrijarha Pajsija Janjevca pa sve do smrti Arsenija III. Crnojevia, tj. od 1614. do 1706., teko moe izdrati i povrnu kritiku. U ovoj ad hoc analizi spomenut emo svega etiri imena kojima se uobiajeno pripisuje promocija pravoslavlja u Hrvatskoj, prvenstveno onih prelata koji su barem i povremeno ili posredno djelovali na prostoru Like i Krbave. To su Epifanije Stefanovi, Nikodim Busovi, Savatije Ljubibrati i - ovdje najzanimljiviji - Atanasije Ljubojevi. Epifanije je stigao na mletako podruje sredinom 1648. sa 15 kaluera to su pobjegli iz manastira sv. Mihaela na rijeci Krki, koji se je u ono vrijeme nalazio na turskoj strani.102 Ve po dolasku nazivao se je "milostiju Bojeju mitropolit Dalmacije". Farlati pie da su Epifaniju, kao metropoliti bila podreena druga dvojica biskupa: Bazilije u Marci i Izaija u Banji, koji su navodno zajedno s Epifanijem pristupili uniji}02 Pri pristupanju uniji s Rimokatolikom crkvom Epifanije je svojim delegatima dao pismo pekog patrijarha Pajsija (1512. - 1648.) neka ga predaju papi.104 Poznato je da je patrijarh Pajsije nastavio crkvenu politiku prvog "obnovljenog" patrijarha Makarija pa je time bio protagonist Grke crkve, i to Ope (katolike), a ne pravoslavne, do tada nesjedinjene s Rimom. Oito je patrijarh Makarije povjerio arhiepiskopu Epifaniju da izuzme manastire srpskih kaluera u Trebinju i na Krki (ono to je od samostana ostalo nakon izbjega kaluera u Gomirje) ispod jurisdikcije ohridske arhiepiskopije i podredi ih pekoj patrijariji. Budui da su ovi manastiri bili na turskom podruju, nema sumnje daje potiskivanje utjecaja ohridske crkvene metropolije iz Kliskog sandaka bilo po volji turskim vlastodrcima. S Epifanijem prelo je na mletako podruje i 15 kaluera iz Krkog manastira koji su se 1655. (sedam godina nakon Epifanijeva pristupa uniji!) nastanili u zidinama samostana sv. Ivana, tj. na vlasnitvu franjevaca treoredaca (glagoljaa) izvan zadarskih zidina. Ovdje su se krki kalueri zadrali do 1669., odnosno do mira izmeu Turske i Venecije. Kalueri manastira Mihaela Arhanela nisu ostali u uniji s Rimom, kao uostalom, ni njihova nadreena metropolija u Ohridu. Takva unija nije tim kaluerima nita donosila osim zatite od Turaka: oni su otprije bili katolici, ali su bili i ostali izvan papine vlasti. Pripadali su srpskoj etnogenezi, ali ne Srpskoj pravoslavnoj, nego Slavenskoj (ohridskoj) katolikoj crkvi.
102 M. BOGOVI, nav. dj., 31-32. Sjetimo se, iz ovog su manastira potekli kalueri koji su nakon uskoka u Gomirje osnovali manastir Svetog Vasilija. 103 M. BOGOVI, nav. dj., 32. M. BOGOVI, nav. dj., 35.

125

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

SI. 3. Stara kua obitelji Josipa Devia u zaseoku Devii (Krasno polje) (foto A. Glavii 1986.).

Nikodim Busovi ispovjedio je katoliku vjeru u Veneciji 1692., a posveenje za biskupa 1693. god., to znai, da se pojavljuje u Dalmaciji kao crkveni prelat gotovo istodobno s Atanasijem Ljubojeviem, Busovievim konfesionalnim protivnikom. Busovi je jo od 1676. ivio u ibeniku, a vjerojatno i prije toga vremena, i to u slubi grke crkve sv. Julijana, tj. u jednoj zajednici koja je podravala veze i s Pravoslavnom i s Katolikom crkvom.105 Bio je od roenja grkokatolik, dakle pripadnik one Grke crkve koja je bila ujedinjena s Rimskom crkvom jo na Fiorentinskom saboru godine 1439. Busoviev senior bio je filadelfijski arhiepiskop Melecije Tipaldi sa sjeditem u Veneciji, odakle je uz podrku mletakih vlasti upravljao s grkokatolikim crkvama u Dalmaciji, okupljajui - uz Grke - i Srbe s mletakog podruja. Za okupljanje Srba ("Morlaka" istonog obreda) uz grkokatolike crkve u Dalmaciji episkopu Busoviu je trebala suglasnost pekog patrijarha, ali ne Arsenija, koji je ustanovljavao Pravoslavnu crkvu u srpskoj dijaspori, nego od Grka Kalinika, koji je kao patrijarh i dalje djelovao u Srbiji in loco dicto Peek.
105

M. BOGOVI, nav. dj., 47.

126

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130(1997)

Iz toga oito proizlazi i netolerantnost prema Atanasiju Ljubojeviu, otpadniku od peke patrijarije i od turske uprave. Vladika Savatije Ljubibrati bio je crkveni i svjetovni poglavar svih Slavena koji su nastavali negdanje Zahumlje i Travunju, pa tako i Srba u Hercegovini. Jo prije bijega iz Trebinja, tada pod turskom vlau, u mletaki Herceg Novi (1693.) Savatije je nosio naslov hercegovakog vladike. Nije bio pravoslavac, jer pravoslavlje nije ni doprlo do njegova vladianstva. Vladika Ljubibrati nije bio podinjen pekom patrijarhu Kaliniku, nego - i to tek formalno - nemonom slavenskom arhiepiskopu u Ohridu. Tek je Kalinikov nasljednik na patrijarhijskoj stolici u Pei, Mojsije Rajevi (1712. - 1726.), posvetio (1719.) Stefana Ljubibratia, sinovca i nasljednika Savatijeva, za dalmatinskog episkopa. To znai daje Stefan bio sufragan pekog patrijarha, a ne srpsko-pravoslavnog arhiepiskopa u Karlovcima. Pastoralna djelatnost vladike Ljubibratia posebno je zanimljiva upravo od proirenja njegove jurisdikcije i na prostore zapadno od Krke, odnosno njegova prelaska s irilinog na glagoljako podruje. Uz snaan otpor mletake vlasti te Propagande i Latinske crkve istodobno se javlja naklonost hrvatskih popova glagoljaa tom crkvenom prelatu.106 To se dade naslutiti iz odnosa kapitularnog vikara ninske biskupije Andrije Milica prema vladici.107 Naime, vikar Mili je otvoreno podravao vladiku Savatija pri njegovu imenovanju paroha u Karmu i Kninu godine 1709. Nema sumnje daje taj vladika djelovao i kod likih Srba, kako za ivota tako i u vremenu odmah nakon smrti Marka Mesia, dok je Savatijev sinovac i nasljednik Stefan nakon izgona iz Dalmacije (1721.) djelovao iskljuivo u Lici u istom vremenu u kojem je liki arhiakon Zduna bio na elu iznemogle Hrvatske crkve. Atanasije Ljubojevi bio je dabrobosanski metropolit od 1681. do 1692. Nema sumnje da je Ljubojevia (Ljubovia ?!) za bosanskog metropolitu imenovao patrijarh Arsenije III. Crnojevi (1674. - 1706.) jo u onom vremenu kada je njegovo sjedite bilo u Pei. Metropolitova se jurisdikcija protezala po turskoj Bosni, ali i po onome dijelu Hrvatske koji seje zvao Zrinopolje,108 a koji je tada bio pod turskom vlau. Atanasije se jo 1698. titulirao kao "mitropolit
106 Ranije je konstatirano daje glagoljatvo u tom vremenu progonila upravo Rimokatolika crkva, odnosno Propaganda. 107 Suvremeni analitiari registriraju Andriju Milica kao prelata latinske crkvene provenijencije. (Usp. M. BOGOVI, nav. dj., 58-60.) Meutim, ninska je biskupija ostala sve do polovice 18. st. kao svojevrsna oaza glagoljatva koje su uvaavali zadarski nadbiskupi Vinko Zmajevi (1712 - 1745) i Mate Karaman (1745 - 1771). (Vie o tome, M. BOGOVI, nav. dj., 111-113.) 108 Zrinopolje je zapravo juni dio Banovine (Banije) ranije zvano Gora.

127

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

Bosni i Zrinjskom polju".109 Nakon neuspjeha carske vojske u oslobaanju Balkana od turske vlasti (1690.) s vojskom se je povuklo preko Dunava blizu 40.000 srpskih porodica s patrijarhom Arsenijem u junu Ugarsku (Vojvodinu). Priblino u istom vremenu prebjegao je i metropolit Ljubojevi sa svojim roacima, ali ne pod austrijsku nego pod mletaku vlast, u Ravne kotare, odakle je preko Velebita dosegao do Metka odmah nakon izgona Turaka iz Like. Budui da je na molbu tadanjeg srpskog arhiepiskopa i dotadanjeg patrijarha Arsenija III. Crnojevia car Leopold I. privilegijom od 4. oujka 1695. potvrdio Stefana Metohijca za "vladiku karlovakog i zrinopoljskog", Atanasiju Ljubojeviu nije preostalo nita drugo nego da proiri jurisdikciju dabrobosanske metropolije ne samo na Dalmaciju pod mletakom vlau nego i na onaj dio gorske Hrvatske koji je do tada bio pod turskom vlau, a koji je poetkom 18. st. podinjen austrijskim vlastima. Nakon odlaska negdanjeg metropolite Ljubojevia iz Metka (1695.), odakle su ga prognali tadanji opat Marin (kasnije senjsko-modruki biskup Martin Brajkovi) i liki arhiakon Mesi, Atanasije se skrasio u Komogovini na nagdanjem posjedu Zrinskih, a nakon smrti patrijarha Arsenija (1706.) zaigrao vrlo znaajnu crkveno-politiku ulogu kada je Srbe iz Bosanske krajine, Krbave i Like podveo pod jurisdikciju srpske metropolije u srijemskom Kruedolu. Umro je godine 1712. Na njegovu peatu bio je natpis: Atanasije milostiju bozijeju mitropolit bosanske krajine, Like i Krbave. Podua prethodna elaboracija bila je prijeko potrebna ako se eli imati u vidu koje su crkvene i politike strukture djelovale na kolaps i nestanak Starohrvatske crkve u Lici nakon osloboenja od Turaka. To je bilo potrebno da se podvede kritinom sudu uobiajena "istina" prema kojoj je pripadnost Katolikoj i Pravoslavnoj crkvi bila razlogom da su se u daljnjem razvoju dogaaja oni koji su bili pravoslavci listom opredijelili za srpsku, a oni koji su bili katolici za hrvatsku narodnost.110 Srpska pravoslavna crkva nije imala nikakvog utjecaja u Hrvatskoj pa tako ni u Lici sve do 1743.111 i konfirmacije carice Marije Terezije (1740. 1780.). Cariina potvrda srpskih privilegija donesena je na molbu tadanjeg
Vidi . GRBI, nav. dj., 168. M. BOGOVI, nav. dj., 17. Bogovieva pretpostavka prema kojoj su konfesionalne zajednice prethodile etnikim, postala je injenicom tek od sredine 18. stoljea. Od tada su i Bunjevci i Vlasi, ostavi bez Starokranske crkve, prihvaali Rimokatoliku odnosno Srpsku pravoslavnu crkvu pa je konfesionalna pripadnost zapravo predodreivala opredjeljenje za hrvatsku odnosno srpsku narodnost. 111 Naravno, osim djelovanja metropolite Ljubojevia, koje u Lici nije ostavilo znaajnije tragove.
110 109

128

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

patrijarha Arsenija IV. Jovanovia akabente, koji je est godina ranije (1737.) napustio Pe i preao u Karlovce. Vano je napomenuti da je carica dvije godine ranije (1741.) - pred opasnou koja je prijetila rimokatolikoj vjeri od "starovjeraca" (nesumnjivo od starokatolika) - zakonom odredila da se u Hrvatskoj nijedna vjera osim rimske, ne smije dopustiti. To samo moe znaiti da se pravoslavlje ozakonilo u Hrvatskoj istodobno kada je djelovanje Hrvatske katolike crkve proglaeno nezakonitim. Nakon toga vremena, a posebno nakon novog ustrojstva Vojne krajine i njezina proirenja na Liku (1746. - 1751.), svi su starokatolici srpske etnogeneze podvedeni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali vjerojatno i mnotvo Hrvata koji su se zatekli u preominantnim srpskim zajednicama. Nema sumnje da su se stari Hrvati lake priklanjali pravoslavcima nego katolicima-latinaima, jer su do tada Hrvati imali svoju narodnu crkvu u kojoj se je crkveni obred sluio na narodnom jeziku kao i kod Srba, u kojoj su se knjige, i pisale i tampale slavenskim pismom (hrvatskom glagoljicom, op. D. P.) u kojoj su se sveenici odijevali kao i ostali narod a brade nosili kao i pravoslavci}12 Tako su suspendirani oni najrigidniji ostaci Starokatolike hrvatske crkve, a njezini sljedbenici razdijeljeni na rimokatolike i pravoslavce upravo polovicom 18. stoljea. Beki je dvor imao puno razumijevanja za razvoj pravoslavlja. Dapae, sredinom stoljea Katolika je crkva odustala od unijaenja pravoslavaca. Meutim, u istom je vremenu "Crno-uta" monarhija surovo obraunala sa starokatolicima slomivi pobunu lovinakih Bunjevaca, ime je zapravo upokoreno posljednje uporite Hrvatske crkve, a Lovinac preimenovan u "Svetog Mihovila".113 Navedene su godine austrijske vojnokrajike vlasti ukinule posljednje ostatke hrvatske politike autonomije istodobno kad je kaloka metropolija uspostavila crkvenu jurisdikciju na cjelokupnom podruju senjsko-modruke biskupije, pa tako i u Lici. Upravo je u Lovincu istodobno okonana lika (hrvatska) politika autonomija i Hrvatska crkva.

Cit. prema, M. GRBI, nav. dj., 179-180. Zauujue je da srpski pisac bolje od mnogih hrvatskih poznaje tradicionalne obiaje u Hrvatskoj katolikoj crkvi. 113 Sv. Mihovil: To mjesto, koje su na temelju doputenja ve spomenutog Mesia naselile obitelji Kovaevi, Krpan i Brki iz Karlobaga, zvalo se prije Lovinac, ali otkako je ovdje god. 1751. dolo do bune, uvedeno je ime crkvenog zatitnika. (F. J. FRAS, nav. dj., 151.)

112

129

D. Peut: Etnika i konfesionalna podjela Like

Senj, zb. 24, 85-130 (1997)

DIE ETHNISCHE U N D KONFESSIONELLE VERTEILUNG NACH DER BEFREIUNG DER LIKA VON DEN TRKEN Zusammenfassung Im Laufe der 160-jhrigen Periode der tiirkischen Herrschaft in der Lika flchtete der eine Teil ihrer Bevlkerung in die Senjer Grenze und die Krain, der zweite in Norddalmatien und Podgorje, und der dritte blieb an seinen hundertjhrigen huslichen Herden. Die Verjagung der Bevlkerung aus Lika und Krbava entwickelte sich fast permanent, aber sie war sehr intesiv nach dem J. 1527, d.h. zur Zeit der Okkupation von Lika und Krbava, danach um die Hlfte des 16. Jahrhunderts, und nach em Brechen der Aufstnde in der Lika am Anfang und um die Hlfte des 16. Jahrhunderts. Derjenige Teil der Likaner, der in die Senjer Gegend gefliichtet war, bewahrte seine hundertjhrigen Traditionen, und die Nachkommen dieser Leute setzten diese Sitten nach der Rckkehr auf das Ahnenerbe fort. Die ganze Bevlkerung der Lika (zahlreichere Kroaten, aber auch Serben) bekannte sich zur altkatholischen kroatischen Kirche. Diese Kirche wurde von der rimokatholischen und der orthodoxen Kirche gedrngt, so da die Kroaten hauptschlich von der rmischen Propaganda, die Serben dagegen von der orthodoxen Dizese in Karlovac, beeinflut wurden. Die Verschwindung der kroatischen altkatholischen Kirche beschleunigte sich bach dem Tode des Archidiakons in Lika Marko Mesi, und beendete nach dem Tode seines Nachfolgers Damjan Zduna.

ETHNICAL AND RELIGIOUS DIVISION AFTER LIBERATION O F LIKA F R O M TURKS Summary During 160 years of Turkish domination, one part of people from Lika moved to the region of Senj and Kranjska, the other one to the northern Dalmatia and Podgorje, while the third never left their ancient homes. The exile of the population of Lika and Krbava was going on almost permanently with special intensity after 1527. i.e. during the period of the occupation of Krbava and Lika, then in the middle of the 16th c. and after the break of the resistance in Lika from the beginning to the mid 17th c. The part of Lika's people, who moved to the region of Senj, preserved their ancient tradition, which was afterwards continued by their descendants even after their comeback to the ancestral estates. The whole population of Lika, with Serbs and more numerous Croats, belonged to the Old-Catholic Croatian churc congregation. During the first half of 18th c. that congregation was subdued by the Roman Catholic and Greek Oriental chuech, so that Roman Propaganda had a strong influence on the Croats, while the Greek Oriental church diocese of Karlovac had an impact on the Serbs. Disappearing of the Croatian Catholic church was acceleratted after the death Marko Mesi, the Archdeacon of Lika, and was completed after the death of Marko's successor Damjan Zduna.

130