You are on page 1of 150

SADRŽAJ

Zdenko Lešić

Uvodna riječ

7

Celia Hawkesworth

Andrić u eteru

9

Ivan Lovrenović

Andrić kao naše ogledalo

13

Zoran Milutinović

‘Niti mogu da rastumačim, niti da zaboravim’: Andrić, zlo i moralistička kritika

17

Robert Hodel

Andrić i socijalno pitanje

27

Enver Kazaz

Univerzalnost političkog romana

39

Zdenko Lešić

Pripovjedač Ivo Andrić

53

Alma Denić-Grabić Jelena, žena koje nema ili odsutni govor

73

Zvonko Kovač

Andrićevi dijaloški narativi o modernizaciji

81

Saša Ilić

Ivo Andrić i izgradnja (post)jugoslovenskih nacionalnih kanona – srpski primer

95

Nenad Veličković

Andrić u čitankama

103

Željko Ivanković

Andrićeva plurizavičajnost

111

Perina Meić

Povjesničari hrvatske književnosti o Andriću

121

O autorima

147

UVODNA RIJEČ

Zdenko Lešić

Naučnim skupom Nobelovac Ivo Andrić – 50 godina kasnije Odjelje- nje humanističkih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine obilježilo je pedeset godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost Kao što znamo, ova nagrada je tom velikanu naše književnosti priskrbila međunarodni značaj, a time i samoj našoj književnosti dala vidnije mjesto u svjetskoj kulturnoj javnosti Andrićevo djelo, koje je i do tada bilo predmet velikog interesovanja i čitateljske publike i književnokritičke misli u svim krajevima Jugoslavije, postalo je, zahvaljujući Nobelovoj nagradi i prijevodima koji su uslijedili, zanimljivo za čitatelje širom svijeta Od tada to djelo ne prestaje privlačiti pažnju književne kritike i van zemalja bivše Jugoslavije Njen sud davno je izrečen: Andrić je veliki pisac Međutim, ako je ta ocjena ostajala sve vrijeme jednako neupitna, pristup njegovom djelu značajno se mijenjao u proteklim decenijama, zahvaljujući znatnim dijelom brojnim novim (modernim i postmodernim) razumijevanjima i tumačenjima same književnosti, ali i kulture uopće Osim toga, mi više ni svijet oko sebe ne vidimo onako kako ga je vidjela Andrićeva generacija, pa su i značenja koja “izvlačimo” iz njegovog djela drukčija od onih koje je u njemu pre- poznavala kritika njegovog vremena Andrićevo djelo, kratko rečeno, nama danas ne govori isto ono što je govorilo njegovim čitateljima 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka A upravo je ova pedestogodišnjica bila pravi trenu- tak da se književno kritička misao ponovno suoči s njegovim djelom, da mu pristupi u suglasnosti s novim iskustvima čitanja i da oslušne što nam ono danas govori, i na koji način Bez svake sumnje danas, pedeset godina poslije dobijanja Nobelove nagrade, književno djelo Ive Andrića postalo je izazov- ni predmet novih čitanja, odnosno čitanja u dosluhu s novim vremenom A želja je ANUBiH bila da tim povodom okupi stručnjake različitih profila i književnokritičkih usmjerenja, koji bi Andrićevo djelo iznova sagledali, kako u perspektivi nekih modernih učenja (naratoloških, strukturalističkih, postko-

lonijalnih, feminističkih) tako i u okviru promjenjenog društvenog i ideološ- kog konteksta u kojem se ono danas čita Zbog te želje da se njegovo djelo u novim tumačenjima dovede u korespondenciju s duhom našeg vremena, ANUBiH je okupila desetak poznavalaca Andrićevog djela, s uvjerenjem da će oni – svaki iz svog ugla – svojim izlaganjem značajno doprinijeti suvreme- nom tumačenju tog djela Sad smo u prilici da u ovom zborniku predstavimo široj javnosti sva izlaganja koja su podnesena (ili bila planirana da budu podnesena) na tom naučnom skupu, koji je održan u prostorijama ANUBiH u ponedjeljak 21 novembra 2011 godine

Zahvaljujemo na podršci Ministarstvu kulture i sporta Vlade Federa- cije BiH i Ministarstvu obrazovanja Vlade Federacije BiH

ANDRIĆ U ETERU

Celia Hawkesworth

Obično kad normalan čovek nešto potraži preko Googla, zna manje- više jasno šta traži, i po pravilu tu informaciju nalazi neverovatnom brzinom Za tu svrhu ne mora ni pomisliti na čudan svet iz kojeg je stigao podatak koji je tražio Posve je drugi doživljaj kad neko pođe, kao što sam ja za ovu priliku, da sazna šta se sve može naučiti o nekom fenomenu na Internetu Onda nemaš više utisak da ti je podatak uručen iz nekog tehnološkog medija kojim vlada logika – nego da si iznenada zalutao u pravu zemlju čuda Na Googlu Ivo Andrić ima 60 stranica sa 630 najraznovrsnijih jedinica (zapravo ih ima više i mogu se potražiti izostavljene jedinice) Čovek bi mož- da pomislio da su najpouzdanije na prvim stranicama, i donekle je tako; me- đutim, pronašla sam sjajan esej mudrog profesora Milutinovića o Travničkoj hronici tek na dvadesetoj stranici A na prvoj se nalazi odlomak iz povijesti zagrebačkog sveučilišta o pet hrvatskih nobelovaca, od kojih je Andrić prvi (spisak uključuje i Majku Terezu jer je učila ‘kod hrvatskih jezuita i tečno govorila hrvatski’) Uglavnom, ako čovek baci bar letimičan pogled na svaku od tih 630 je- dinica, ima osećaj da ulazi sve dublje u jedan fluidan, autonoman svet sve bi- zarnijih povezivanja fenomena Dolazi do sve većeg raskida sa svim što smo poznavali kao stvarnost i ulazi se u svet u kojem je sve moguće Na primer, jedan sajt obećava da će vam pronaći Andrićevu ‘email adresu, broj telefona, sve!’ Na nekim sajtovima se dve reči ‘Ivo’ i‘Andrić’ nalaze sasvim haotično među pulsirajućim reklamama i sasvim nepovezanim slikama Ima nekoliko jedinica koje mi se posebno sviđaju na nekim od daljih stranica Na primer: ‘Kako pravilno izgovarati Andrićevo ime’ na sajtu koji obećava da ćeš na njemu saznati kako se sve reči na svijetu izgovaraju … Drugi – jedan od nekoliko sajtova sa citatima iz Znakova pored puta – piše da

‘čitaoci kojima se sviđaju ovi citati vole i Agathu Christie, Johna Grishama …’ i razna druga, ničim povezana imena Andrić ima, naravno, svoju stranicu na Facebooku, na kojoj je odlomak iz članka iz Wikipedije, sa rastućim brojem ‘lajkova’ Ima mnogo video klipo- va – igrane priče, recitacije, prekrasne slike kipeće vode ispod mosta na Žepi Glavni, sasvim očekivan zaključak iz ovakvog lutanja kroz eter je, na- ravno, da valja – slično orijentaciji u svakoj nepoznatoj zemlji – dovoljno znati o terenu da bi čovek prepoznao najvažnije znamenitosti i razlikovao pravu informaciju od ličnih ili lažnih stavova Za one koji se znaju orijentirati – na prvih deset stranica, koje sam detaljnije izučavala, posetilac može doći do osnovnih bio-bibliografskih či- njenica o Ivi Andriću; do manjeg broja uglavnom ponavljanih citata iz ne- čega što se na prvoj stranici zove ‘Signs by the travel-road’ – reč za koju ne verujem da postoji u engleskom jeziku Tu su i naslovi 27 filmova snimljenih po Andrićevim delima; nekoliko solidnih kritičkih eseja i odlomaka iz dela; govor u Stockholmu; podaci o spomen-muzejima u Travniku i Beogradu Je- dan kratak članak Jusufa Ramadanovića iz Southeast Europe Times koristan je za opštu orijentaciju: ‘Ivo Andric’s Writer’s Block’ Članak opisuje glavne crte piščevog statusa kod Bosanaca, Hrvata i Srba, što upozorava čitaoca da te razlike mora imati u vidu pri daljem traženju U tom pogledu, čini mi se da bi naslov već spomenutog eseja Zorana Milutinovića – ‘Misunderstanding is a rule, understanding is a miracle’ (Ne- razumevanje je pravilo, razumevanje je čudo) – sam po sebi dobro poslužio kao ‘znak pored puta’ za sve koji polaze u tragnje za Andrićem preko Googla Bilo bi dobro, dakle, da se nalazi ne na dvadesetoj stranici nego na prvoj, a za to bi trebalo da se što češće potraži U međuvremenu, putnik po eteru može krenuti u mnogo mirnije, ako i manje zabavne vode, ako potraži ime Ive Andrića preko Google Scholar Tu se mogu naći, pored osnovnih podataka o glavnim delima, podaci o tome gde, koliko često i u koje svrhe se koriste citati o Andriću u raznim esejima i ra- dovima Google Scholar beleži 35 stranica referenci, sa ukupno 926 jedinica, sa brojem stranice i rečenicom u kojoj se svaka pojavi Neki od ovih poda- taka beznačajni su ili proizvoljni, što je naravno neizbežno kada se skupljaju elektronički Daleko su pouzdaniji podaci do kojih se dođe ako se tražilac predstavlja kao sam pisac i traži citate o svojim delima Broj citata (328 kra- jem 2011 ) grafički je iznesen po godini, tako da se jasno vidi povećen broj između 2006 i 2011 godine: 134 Svaki citat se daje u kontekstu, u čitavoj rečenici, tako da je moguće videti tačno kako se koristi, a možete i pročitati celi tekst u kojem se pojavi Tu su i podaci o prikazima pojedinih dela: na

primer, citirano je 90 samo o prevodu romana Na Drini ćuprija na engleski, od kojih je 34 dobilo 5 zvezdica od korisnika Dakle, 50 godina posle Nobelove nagrade može se pouzdano reći da je Ivo Andrić i dalje prisutan u eteru Za ovu priliku izučavala sam samo podatke koji se pojavljuju ako se potraga izvrši na engleskom Bez sumnje bi se našao sličan broj jedinica kada bi se tražilo na bilo kojem od glavnih svetskih jezika

ANDRIĆ KAO NAŠE OGLEDALO

Ivan Lovrenović

U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prosto- ru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz ek- splicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturno- političkom “ikonostasu” može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od da- našnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca U simboličkom poretku i hijerarhiji vrijednosti koji je izgrađivan u jugo- slavenskoj kulturnoj politici Andrić je još i prije Nobelove nagrade zauzimao visoko mjesto, a Nobel ga ja tu ne samo učvrstio nego, strože govoreći, kad je riječ o književnosti, ostavio samoga na vrhu te ljestvice Uistinu, Andrić je u tom sistemu figurirao kao jedini u punome i pravom smislu riječi jugosla- venski pisac U konkretnim praksama takav Andrićev položaj reflektirao se i realizirao na svim razinama i u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije:

u obrazovnom sistemu i u školskim lektirama, u izdavačkim programima (ni- jednome piscu osim Andrića nisu objavljivana sabrana djela u suizdanju svih najvažnijih izdavača od Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Titograda do Skopja), u dodjeljivanju svih najviših državnih priznanja, nagrada, odliko- vanja Svaka, pak, Andrićeva posjeta Bosni i Hercegovini protokolarno je bila opsluživana poput posjete kakvoga državnika, neizostavno u društvu najviših republičkih funkcionera, a tako je bila i medijski praćena A pri sastavljanju Upravnoga odbora Zadužbine Ivo Andrić, osnovane u Beogradu po njego-

voj smrti, dosljedno je poštivano načelo zastupljenosti kompetentnih osoba iz svih jugoslavenskih sredina i odgovarajućih ustanova U kritičarskoj i znanstveno-interpretacijskoj produkciji literatura o An- driću bila je veoma obimna, s velikim rasponom različitih metodoloških pri- stupa i načina čitanja, što je, naravno, prvenstveno uzrokovano neiscrpnom inspirativnošću Andrićeve književnosti No, potrebno je reći i to da su sva ta čitanja bila mahom u afirmativnom, nerijetko upravo apologetskom registru

U izdavačkim programima strogo se poštivala autorova volja, očito podržava- na i od sistema, da se kao neslužbeni “kanon” uzima ono što je sam Andrić za života odobrio u formi izabranih djela u deset svezaka Nije dolazilo u obzir čak ni objavljivanje ranih knjiga Ex Ponto i Nemiri, koja je autor smatrao “manje uspelim”, da se i ne govori o objavljivanju kontroverzne doktorske di- sertacije Tek poslije piščeve smrti udruženi jugoslavenski izdavači sastavili su nova Andrićeva izabrana djela u šesnaest, pa zatim u sedamnaest svezaka, gdje su uvršteni Ex Ponto i Nemiri, te izvanredne, do tada nepoznate ili tek fragmentarno poznate proze iz ciklusa nazvanog Omer-paša Latas, O starim

  • i mladim Pamukovićima, Kuća na osami i druge, ali doktorska disertacija ni

u ta izdanja nije uvrštavana (Objavljena je tek u prvom broju malotiražnih

Svezaka Zadužbine Ivo Andrić 1982 bilingvalno, u prijevodu i uz znalački komentar Zorana Konstantinovića)

S takvim nimbusom i s takvim posvećenim statusom, dubinskoga kri- tičkog i problemskog čitanja i analitičkoga rastvaranja Andrića, poput onoga kakvo, recimo, na Krležu još od 1970 primjenjuje i razvija Stanko Lasić, nije bilo, a ono što se jest pojavljivalo u veoma rijetkim i sporadičnim primjerima, bilo je uglavnom intelektualno minorno i više publicistički senzacionalističkō, nego znanstveno utemeljeno štivo Na taj način Andrićevo je djelo, može se reći, u jednom posebnom smislu riječi oštećivano Umrtvljivano je, tako što je sakralizirano i tabuizirano; oduzimana mu je mogućnost da djeluje jednim od svojih najvrednijih agensa: dubokom povijesno-antropološkom i politič- kom pronicljivošću kojom to djelo, opsesivno preokupirano našim svijetom

  • i njegovom historijskom sudbinom, zasijeca u taj svijet baveći se njegovim najbolnijim i najmračnijim pitanjima, u nepotkupljivoj želji da ga rasvijetli

  • i razumije, zajedno s nama, njegovim čitateljima, u empatijskoj potrebi za

njegovim iskupljenjem i oslobođenjem od povijesnoga fatuma Mnogo je pri- mjera toga mrtvljenja, a svi se mogu svesti na selektivnost kojom je sistem iz Andrićeva djela izdvajao ono što će biti zaobilaženo, ostavljano čitateljima da sami po slučaju i vlastitom ukusu otkrivaju, a što na svakom koraku popula- rizirano (u školskoj lektiri prije svega, općenito u obrazovnom sistemu, ali i u interpretativnim čitanjima) Jedna od rječitih ilustracija te selektivnosti je, re-

cimo, slučaj pripovijetke Pismo iz 1920. godine Ta čudesna proza – istovre- meno pripovijetka o dvojici prijatelja, esej, antropološka studija – napisana je, ili barem prvi put objavljena, nakon Drugoga svjetskog rata, 1946 godine, dok njezin naslov mnoge površne tumače i danas umije zavesti u zgodnu zabunu da je, kako se jedan poznati sarajevski novinar nedavno autoritativno izrazi, riječ o nekakvim opasnim “pismima koje je Andrić pisao dvadesetih godina” Priča je, dakle, objavljena 1946, uvrštena je i u izabrana djela, ali je u pedagoški preporučenim i najčešće interpretiranim Andrićevim tekstovima sistemski zaobilažena, i zbog svoje neobične subverzivnosti najplemenitijega kova i trpke istinitosti ostala nevidljiva i nepročitana sve do novijih vremena U njima jest pobudila veliko zanimanje, ali sada najčešće u službi političke propagande kojom se dokazuju teze ratnih razaratelja Bosne i Hercegovine kao “zemlje mržnje”, u kojoj je harmonija nemoguća S druge, one patriotski zagrijane strane, pak, subverzivnost priče pokušava se kojekakvim dirljivim interpretacijskim sofisterijama i zaobilaženjima relativizirati, ublažiti U postjugoslavenskom političkom i kulturnom reljefu postoje čak četiri nezavisne a jednojezične štokavske države u kojima Andrića nije potrebno, a ni moguće prevoditi, niti se on u njima na običnoj čitalačkoj razini doživljava kao “strani”, kao pisac nekoga drugog podneblja i “tuđe” kulture Međutim, u svima tim novim političkim sredinama i kulturnim ambijentima došlo je ili do ozbiljne reduktivne transformacije ili do potpune promjene odnosa prema Andriću Promjena je naročito dramatična i višeznačna u Bosni i Hercegovi- ni, gdje se nakon političkoga obrata 1990 godine, državnoga osamostaljenja 1992 godine, te rata od 1992 do 1995 odvija proces ukrućivanja triju etno- nacionalnih kultura i njihovoga međusobnoga divergiranja Uz važnu nazna- ku da je pitanje političkoga predstavljanja i nacionalnog identiteta potpuno prepokrilo sav prostor društvenoga života, što se naročito odnosi na poimanje kulture koja je potpuno reducirana na nacionalno-politički pojam i sadržaj U takvome ambijentu Andrić – baš zato što je tako dubinski i sudbinski pisac cijeloga tog svijeta – na neki naopak način u stvari dijeli njegovu sud- binu: opet je, kao i prije, predmetom političko-ideološke instrumentalizacije, samo sada na drugi način i ne više jednoznačno nego “pluralno” Ovdje nije prilika ni potreba, no bilo bi zanimljivo napraviti detaljnu “mapu” tih pristupa i konkretnih postupaka iz perspektive svake od triju insti- tucionalno etabliranih nacionalnih kultura Srpska je zadržala nešto od pret- hodnoga glorifikacijskoga diskursa, s time što ga je, književno i identitetski nedopustivo, značenjski svela i suzila isključivo na dimenziju Andrića kao pisca srpske historije i srpskoga naroda (Indikativno je što se dogodilo sa spomenutom Zadužbinom poslije raspada Jugoslavije: njezina se uprava –

mora se reći: prešutno, i bez ikakvih “potraživanja” s bilo koje druge strane – transformirala iz jugoslavenske u srpsku, sa svim formalno-pravnim konze- kvencijama što iz toga proizlaze ) Bošnjačka kultura prema Andriću, također iz nacionalno-političkih razloga, ima naglašeno rezerviran i kritički odnos, ali na pogrešnim premisama, zacrtanima još u onome poznatom iskazu o pisci- ma, među kojima je i Andrić, čija je književnost “Bosnu više dijelila, negoli mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale” Hrvatska kultura iz dugotrajnoga stava tupe ignorancije i pasivnoga odbijanja kao da u zadnje vrijeme prelazi u aktivniji odnos prihvaćanja Andrića, ali tek zbog toga što je otkriveno da bi na političkoj tržnici u nadbijanju s drugim naci- onalnim establishmentima mogao biti upotrebljavan i kao hrvatski pisac (pa se, opet posve pogrešno, kao krunski argumenti potežu krsni list, činjenica rođenja u “katoličkoj obitelji”, đačka stipendija “Napretka” itd ) Ovdje valja uočiti jednu distinkciju: to se počelo događati u okviru hrvatskih obrazovnih i kulturnih ustanova u Bosni i Hercegovini, koje su sve do jučer u svemu, u kulturnoj politici naročito, slijepo slijedile politički diktat i modu iz Republi- ke Hrvatske S ovom promjenom odnosa prema Andriću, kolikogod karikatu- ralnom, kao da započinje neka neposlušnost, neko “osamostaljenje”; naime, u Republici Hrvatskoj službeno on je još uvijek neprimijećen i stran O četvrtoj perspektivi u Bosni i Hercegovini, onoj, recimo to tako, dr- žavnoj, ne može se u pravom smislu riječi ni govoriti O tome ilustrativno svjedoči činjenica da se u protokolu Predsjedništva Bosne i Hercegovine za 2011 godinu nije našlo mjesto za bilo kakav hommage Andriću s toga nivoa u povodu 50 godišnjice Nobelove nagrade (Kao, uostalom, ni za godišnjicu prvotiska Divkovićeva Nauka krstjanskoga iz 1611, kojim je Bosna prije če- tiri stoljeća unišla u svijet gutenbergovske civilizacije ) Po svemu sudeći, Andrić će trebati pričekati neko “treće vrijeme”, neku epohu o kojoj danas ne možemo znati ništa, kada će njegovo djelo biti re- kanonizirano, ili, zašto ne, dekanonizirano, te napokon otvoreno za čitanja izvan prizemne političke upotrebe Kao što Jan Kott napisa za Hamleta – da taj Shakespeareov tekst ima osobinu spužve: ako ga se igra (čita) nestilizira- no, on u sebe upija svu suvremenost Generacijama koje to dožive Andrić će se ukazati u značenjima i slojevima koji nama izmiču

‘NITI MOGU DA RASTUMAČIM, NITI DA ZABORAVIM’:

ANDRIĆ, ZLO I MORALISTIČKA KRITIKA

Zoran Milutinović

Lako će se prihvatiti da je od najvišeg značaja znati da li se književno- šću izneverava moral Tom razmatranju se, međutim, mora pristupiti samo uz najveći oprez Zlo izmiče potpunom shvatanju, ono ne može da bude integri- sano u naše kategorije razumevanja i uma, pa je u tom smislu, kako je tvrdio Levinas, transcendentno; 1 zlo je ono mesto na kojem se ’etika i metafizika, epistemologija i estetika susreću, sudaraju i dižu ruke’, kako kaže Susan Ne- iman 2 A tome uprkos, sve češće se pojavljuju knjige koje povezanost zla i književnosti predstavljaju kao samorazumljivo privilegovani odnos 3 Filozofi takođe svoje etičke teorije često razvijaju na pričama koje nudi fikcija 4 Ha- nnah Arendt je za konstruisanje jednog od najpoznatijih modernih razume-

  • 1 Emmanuel Levinas: ‘Transcendence and Evil’, u The Phenomenology of Man and of the Hu- man Condition, ur A-T Tymieniecka, Analecta Husserliana 14, Dordrecht: D Reidel, str 158

  • 2 Susan Neiman: Evil in Modern Thought. An Alternative History of Philosophy, Princeton i Oxford: Princeton University Press, 2002, str 5

  • 3 Knjiga Georgesa Bataillea Književnost i zlo (Beograd: BIGZ,1977) već je klasična; od no- vijih su najzanimljivije Terry Eagleton: On Evil (New Haven and London: Yale University Press, 2010), Colin McGinn: Ethics, Evil and Fiction (Oxford: Clarendon Press, 2003) iFra- nçois Flahault: Malice (London: Verso, 2003)

  • 4 Na primer, Bernard Williams tumači Tolstojevu Anu Karenjinu u uticajnoj knjizi Moral Luck. Philosophical Papers 1973-1980 (Cambridge: Cambridge University Press, 1981, str 20-40); Richard Rorty u Essays on Heidegger and Others. Philosophical papers, volume

  • 2 (Cambridge: Cambridge University Press, 1991) poredi Dickensa i Heideggera, odnosno

‘ljude koji pričaju priče i ljude koji konstruišu teorije’ (str 80) i daje prednost prvima; a Mary Midgley u Wickedness (London i New York: Routledge, 2001) kaže: ‘Glavna funkcija kultura je da nagomilaju uvide u tu stvar, da i izraze na najjasniji mogući način, i da tako održavaju bogatu riznicu misli i iskustava koja će nas poštedeti muke da stalno počinjemo od nule U tome, kao što smo već napomenuli, ulogu od ogromnog značaja ima ono što zo- vemo umetnošću, a naročito (pošto reči nose više informacija od slika i muzike) velika dela književnosti Od najranijih mitova do najnovijeg romana, sve što je napisano (uključujući i

vanja fenomena zla inspiraciju našla kod pisca Hermanna Brocha 5 Da li bi se iz toga mogao izvući zaključak da tu gde etika, metafizika, epistemologija i estetika dižu ruke, na scenu stupa književnost, pripovedanje, kao diskurs mnogo pogodniji za razmatranje teme zla? I da, kad hoćemo da mislimo i govorimo o zlu, bolje je obratiti se piscu i njegovim pričama nego tražiti savet etičara ili metafizičara? Ideja je privlačna, ali, opet, oprez se savetuje:

ako književnost zaista ima neki privilegovani odnos sa fenomenom zla, to ne znači nužno da ona može da uradi ono od čega su etika i metafizika digle ruke, i što je još važnije, da to može da uradi na njihov način Iako je Andrić izbegavao autopoetičke iskaze, ipak se u njegovoj pro- zi ponekad mogu pronaći fragmenti koji, često sa nemalom dozom ironije, svedoče o njegovim pogledima na književnost Ako je reč o naizgled privi- legovanom odnosu književnosti i zla, jedan takav fragment može se naći u Travničkoj hronici gde se o Davilu, konzulu koji se u slobodno vreme bavi i pisanjem epske poezije, kaže sledeće: ’Pojava zla u svetu izazivala je u Da- vilu ogorčenje ili potištenost, a pojava dobra – oduševljenje i zadovoljstvo, jednu vrstu moralnog zanosa Ali, od tih moralnih reakcija, koje su u njemu bile zaista žive i budne, iako ne stalne i uvek sigurne, on je stvarao stihove kojima je nedostajalo sve pa da budu poezija ’ 6 Moralne reakcije autora nisu same po sebi dovoljne za dobru književnost: osuda zla i oduševljenje dobrim nisu čak ni početak dobre književnosti Ako taj privilegovani odnos postoji, za Andrića on svakako nije u etičkoj agilnosti pisca, nego u nečem drugom Ako bi trebalo odabrati jedno Andrićevo delo koje tematizuje fenomen zla i ništa drugo, to bi morala biti pripovetka ’Mustafa Madžar’ Mustafa je lik radikalnog, a ne instrumentalnog zla: jednog dana ustane i počne da ubija, na- izgled bez ikakvog razloga Ubijanje drugih nije mu sredstvo za neki cilj, nije čak ni cilj sam po sebi, nego više izgleda kao ospoljavanje nečega što Mustafa u sebi nosi, ili nečega što on jeste On zlostavlja i ubija kao što drugi dišu Mustafa je na samom početku priče prikazan kao ratnik, kao čovek bez erosa u Frojdovom smislu reči, bez emocionalnih veza sa drugim ljudima, ali i kao ljubitelj knjiga sa sklonošću za muziku Toliko se o njemu može saznati pre nego što krene u svoj ubilački pohod: on je neustrašivi ratnik, izbegava druge i živi sa knjigama i muzikom Šta je od toga važno za razumevanje Mustafinog karaktera, ili, ako je uopšte ima, njegove predodređenosti za zlo? Agresivnost koju pokazuje u ratu – naime, tu gde je agresivnost društveno

humorističku literaturu), a da nije jeftino i frivolno, ima za cilj da osvetli teškoće ljudskog stanja (…)’(str 200)

  • 5 Herman Broh:‘Zlo u vrednosnom sistemu umetnosti’, u Pesništvo i saznanje, Niš: Gradina,

1979

  • 6 Ivo Andrić: Travnička hronika, Beograd: Prosveta, 1967, str 82-83

poželjna – ima sasvim drugačiji status od agresivnosti koju će Mustafa kasni- je pokazati Tu je agresivnost instrumentalna, služi nekoj svrsi, i ne zove se zlo, nego, barem sa stanovišta njegove zajednice, junaštvo Tako ga njegova zajednica i shvata, pa ga zbog toga poštuje i slavi Mustafu bi lako bilo zami- sliti i bez sklonosti za knjige i muziku, pa se čini da je tim detaljem Andrić hteo da sugeriše nepouzdanost rasprostranjenog uverenja da ’kultura’suzbija zlo u čoveku, da ’oplemenjuje’ i vaspitava za dobro Odsustvo emocionalnih veza moglo bi biti i ishod zla u Mustafi, ali i stanje koje pogoduje da se zlo u njemu nastani i začne Na početku priče to se još uvek ne zna Andrić je iz- begavao psihologizaciju likova, i tamo gde je ostavljao tradicionalne konture psiholoških portreta gotovo bez izuzetka je uključivao ili previše ili premalo elemenata od kojih se može sagraditi psihološki portret 7 U oba slučaja ishod je isti: ako ih je previše, postaju dvosmisleni a slika zamućena, ako ih je premalo, psihološko razumevanje nema od čega da počne Ako pisac već ne želi da psihološki tumači svoje likove, kako možemo da znamo zašto neko nešto radi? Lik bi, na primer, to mogao sam da objasni, ali to je teško moguće ako lik nema čvrstih veza sa drugim ljudima kojima bi o sebi nešto mogao da kaže Otud u ovoj priči Mustafini snovi, koji delimično otkrivaju njegove motive Samo delimično, jer snove tek treba tumačiti, naročito kada su, kao Mustafini, daleko od direktnog objašnjenja Čitava priča ’Mustafa Madžar’ je komponovana kao naizmenični prikaz Mustafinih snova i jave Već u prvom snu – o dečacima na Krimu i Mustafinoj nemogućnosti da pobegne od ruskih vojnika, što bi se moglo tumačiti kao san o krivici – kao da je podržana ona najšira paradigma kojom naša monoteistička kultura već vekovima odgovara na pitanje unde malum: svet, pa i svako od nas pojedinačno, jeste pozornica na kojoj se bore dva principa, dobro i zlo Čuvena rečenica ’Svijet je pun gada’, koja se pojavljuje već na samom početku priče – prvi put dok Mustafa posmatra svoje saborce kako oklevaju da se upuste u borbu, a drugi put kad posle bitke čuje lelek progonjene raje kojoj se Turci svete – navodi da se Mustafa shvati kao moralista s nečistom savešću Baš njemu, kome se u snu vraća sećanje na gadost u kojoj je učestvovao, dato je da osudi moralno stanje u svetu – gadost sveta Ali priča se nastavlja, i Mustafa, mučen snovima i nesanicom, polazi u svoj privatni pohod protiv nenaoružanih hrišćana, čineći baš ono što je prethodno nazvao gadošću, i tako i sam, uprkos snu o dečacima na Krimu i mogućnosti da se on protumači kao san o krivici i nečistoj savesti, postaje ’gad’ Ako već znamo da Mustafa nije bez sposobnosti da razlikuje

7 Jovan Hristić: ‘Andrićeva pripovetka’, u Izabrani eseji, Beograd: Srpski PEN centar, 2005, str 114

dobro i zlo, jednako u sećanju na vlastitu prošlost kao i u događajima kojima prisustvuje u sadašnjosti, šta ga to tera da čini baš ono za šta zna da je zlo? Na to pitanje odgovara epizoda sa dva kaluđera iz manastira Sutjeska Kad im Mustafa kaže da slobodno bace sva tri fermana, i sultanov, i vezirov, i sarajevskog mule, kojima se potvrđuje njihovo pravo da slobodno ispovedaju svoju veru, postaje jasno da je motiv koji ga pokreće potreba za neograni- čenim samopotvrđivanjem On više ne priznaje nikoga nad sobom i hoće da bude sve: to odbacivanje drugosti, drugih koji su prepreka njegovom samopo- tvrđivanju, unazad osvetljava i tumači Mustafinu samoću s početka priče Do- brovoljna samoća je takođe odbacivanje drugih, kidanje veza sa svetom, kao odbijanje nužnosti ne samo da se od drugih zavisi, nego i da se sa drugima deli zajednički svet 8 Da bi se neko s takvom željom sasvim zadovoljio, i svet i svi u njemu moraju da nestanu Mržnja, isto kao i ljubav, može da okupira um drugih; ako već nije voljen i sam ne voli, može mržnjom koju oseća i koju kod drugih pobuđuje da zauzme isto onakvo mesto u svesti drugih kakvo se zaslužuje ljubavlju Zato Mustafa kaže kaluđerima da bace sva tri fermana, i ’ako te ko upita šta to radiš, reci: naredio mi Mustafa Madžar’ To znači:

pronesi vest o novom meni, ne treba mi vaše divljenje i uvažavanje, hoću vaš strah I to kao da ga umiri: on konačno može da zaspi i da se odmori Olak- šanje mu ne dolazi od života sa drugima, nego od agresije prema njima i od njihovog eliminisanja: ispoljavanje moći donosi mu mir i spokojstvo, svest o sebi kakvu koegzistencija sa drugima ne može da mu ponudi Sad Mustafa spava bez mučnih snova, sve dok ga ne probude fratri molitvom u kojoj se pominje Bog i ‘dobro najveće’ Ne više sultan, vezir i sarajevski mula, s ko- jima se Mustafa već odmerio i obračunao, nego neko ko je i nad njima, i ko garantuje postojanje dobra u svetu Kaluđeri, dakle, još nisu pobeđeni, evo prizivaju jednu još višu instancu kao svoju zaštitu od Mustafe Zato on onda puca na njih i odlazi ‘kao da bježi on od njih’ On beži od neuspeha da mu kaluđeri potvrde to njegovo novo božansko biće, biće izvan koegzistencije sa drugima i iznad zajedničkog ljudskog sveta – jer oni evo i dalje mrmljaju o nekom bogu koji nije Mustafa Mustafa opet legne, zaspi i odmah sanja: tuče se sa dvojicom hajduka, a iza njih vidi ženu koju je verovatno silovao, možda i unakazio To na njega u snu zajedno navaljuju legitimni neprijatelj, hajduci, i ‘gad u njemu samom’,

8 Komentarišući Hegelova Predavanja o filozofiji religije, Peter Dews kaže: ‘Zlo se javlja kad se subjekt okrene ka unutrašnjosti, kad se izoluje, zanese se svojom moći izbora, odbijajući da prizna prvenstvo zajedničkom ljudskom svetu u kojem je njegovo postojanje utemeljeno:

“Apstraktno, biti zao znači izdvojiti samog sebe na način koji nas odseca od univerzalnog (od racionalnog, od zakona, od određenja duha) ” Peter Dews: The Idea of Evil, London:

Blackwell, 2008, str 90

tj sećanje na zlo koje je sam počinio Svet je pun gada koji nanosi zlo ne- moćnima, kao Mustafa onim dečacima ili ovoj ženi, koji ga sada napadaju u snovima, a on se na javi od njih brani tako što postaje još veći gad A najviše ga razbesni kad se tu pominju vezir, sultan, Bog i dobro najviše, jer može da se odbrani samo potpunim, radikalnim poništavanjem sveta u kojem ono što je uradio postoji kao ‘gadost’, a možda i poništavanjem svih koji to što on čini mogu da nazovu ‘gadošću’ Da to onemogući, Mustafa mora da uništi takav svet u kojem uopšte može da postoji nešto što se zove ‘gadost’: ako to već nije lako i brzo izvodivo, prevrednovanje svih vrednosti i stvaranje novog morala možda jesu I odmah potom ga vidimo iznad vode u kojoj, kao u ogle- dalu, sebe vidi sa svetačkim oreolom oko glave, sačinjenim od roja mušica prožetog sunčevim zracima Mustafa je za samog sebe postao svetac, oličenje dobra, tako što je stvorio izokrenuti svet, u kojem on više nije ‘gad’ i ne čini zlo Potom jaše smiren i kao u snu; dolazi u han, legne i opet sanja: opet ga pohode dečaci sa Krima, a u snu čuje glas mu kaže: ‘trebali ste ih peći’ Treba- lo je biti još radikalniji u zlu, ubiti ih na mukama, jer je potpuno poništavanje drugog, a naročito drugog koji bi se mogao sećati učinjenog zla, jedino što zadovoljava Taj novi glas u ponovljenom snu ishod je onog stvaranja preo- krenutog sveta, u kojem je zlo postalo dobro, a Mustafa svetac U prethodnom snu Mustafu je mučila nepokretnost, nemogućnost da pobegne od dolaska ruskih vojnika – od osude vlastite savesti U ponovljenom snu nema dolaska ruskih vojnika i osude savesti; na njihovo mesto je stupilo žaljenje što se u zlu nije otišlo još dalje, još radikalnije i gadnije Muka nepokretnosti pred dolaskom Rusa ovde je zamenjena mukom da se dečaci uhvate: oni ’izmiču’ i ’lete kao oblaci’, pa se nalog Mustafinog ’svetačkog’ glasa da se u zlu ide do samog kraja ne može ostvariti Nema sećanja na prošlost bez kajanja: ona se uvek vraća u snovima, bilo kao učinjena ’gadost’, bilo kao propuštena prilika da se radikalnošću u zlu svet blagovremeno preokrene Mustafa ubija Abdulselambega zato što je beg ‘kukavica i lažov’ i odla- zi u Sarajevo Slušajući razgovor Sarajlija, Mustafa na repliku da se krštenog gada nakotilo odgovara: ‘I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada’ Svi ga u čudu gledaju, a on misli da ‘sva ta lica’ kreću na njega On bi hteo mir i spokojstvo, ali sva ta druga lica, to mnoštvo drugih koje mu već i samim svojim prisustvom, postojanjem, oduzima njegovo sopstvo, uz koje sopstvo ne može da opstane neugroženo, ta lica ga proganjaju i on se od njih brani:

hvata se za sablju, počinje hajka, a ljudi već navikli na takve gužve u njima učestvuju sa krvoločnom zluradošću, ‘pa ma na kojoj strani’ Mnogi ne znaju zašto ga gone, ali rulja raste sve dok Mustafa ne padne na zemlju: njegova poslednja misao je opet ‘svijet je pun gada’ Da li kraj priče treba shvatiti

kao trijumf dobra? Dobro je da su ga zaustavili, Mustafa svakako nije sejao dobro po svetu, i onaj svetački oreol iznad glave viđen u vodi mogao je biti samo proizvod uma koji se sasvim rastao od stvarnosti; ali kakvo je to dobro i kakav je to svet u kojem se zlo, Mustafa, suzbija zlim, hajkom krvoločnih progonitelja koji i ne znaju zašto ga gone, koji nisu ni čuli za dečake na Kri- mu, fratre iz Sutjeske i Abdulselambega, i na kraju pripovetke prema Mustafi stoje baš onako kako je on stajao prema drugima? Iako zao i gadan, Mustafa svojim krajem čak izaziva nešto sažaljenja kao čovek usamljen, nemoćan da se odbrani, kojeg krvoločna rulja progoni i na kraju ubija: zli moralista koji pada kao žrtva zle rulje Izgleda da se ova priča ipak ne može asimilovati u interpretativni obra- zac borbe dobra i zla ‘Mustafa Madžar’ je najekstremnija Andrićeva priča o zlu Za to postoji nekoliko razloga: prvi je pripovedanje fokalizovano u Mustafinu svest Čitava pripovetka je pripovedana iz njegove perspektive Da je ostavljena makar i minimalna mogućnost da se zlo sagleda spolja, iz neke druge perspektive, postojala bi neka tačka gledišta s koje svet ne bi nužno izgledao kao ona četiri čuvena modela koje Kant pominje u eseju ‘Kraj svih stvari’ (karavansaraj, robijašnica, ludnica i kloaka); moglo bi se verovati da u svetu postoji i nešto drugo osim onih koji nasilje čine i onih koji nasilje trpe, ili, još gore, da su ponekad oni koji nasilje trpe isti oni koji nasilje čine 9 Drugi je razlog to što je zlo koje je Andrić otelovio u Mustafi Madžaru i samo ekstremno ili radikalno: ono svaki put cilja na uništenje drugog kao takvog 10 Treći razlog je fabularno i smisaono razrešenje priče: jedan gad kaže da je svet pun gada, a na kraju izgleda da je on, u stvari, u pravu – Davil ovde ne bi imao čime da se oduševi Ali uprkos tome ‘Mustafa Madžar’ ostaje priča koja zaokuplja čitaočevu imaginaciju i ne da se zaboraviti Da bi se videlo zašto je to tako, treba zamisliti priču u kojoj je sve suprotno: priču o dobrom čoveku koji ide po svetu i dobro čini, a svi mu dobrim uzvraćaju Toga nema ni u žitijima svetaca, jer i tu mora da se nađe nekakav đavo, neko zlo, da budućeg sveca stavi na iskušenje Ili, priču o Mustafi koji sreće dobru ženu, i ona ga ili udobri, ili zavara tako da ga neki dobri čuvari reda uhapse i odvedu u zatvor ili ludnicu Andrić je, u stvari, jednu takvu priču i napisao: to je ‘Aska i vuk’, njegova jedina priča za decu

9 Immanuel Kant: ‘Kraj svih stvari’, u Um i sloboda. Spisi iz filozofije istorije, prava i države, Beograd: Ideje, 1973, str 123-134

  • 10 Iako se Hannah Arendt odrekla svog termina ‘radikalno zlo’ (Hannah Arendt: ‘A Daughter of Our People: A Response to Gershom Scholem’, u The Portable Hannah Arendt, ur P Bae- hr, London: Penguin, 2000, str 396), Richard J Bernstein na njenom tragu definiše radikalno zlo kao ‘sistematski napor da se ljudska bića učine suvišnim kao ljudska bića’ (Radical Evil. A Philosophical Interrogation, London: Polity, 2002, str 225)

Za razliku od tragedije, koja pokazuje propast ‘čoveka po sredini’ koji mora da bira između dve vrednosti koje se međusobno isključuju, dva dobra koja sukobljavajući se ipak ne prestaju da budu vrednosti, ovde nema ni dobra ni vrednosti Ima samo tenzije između dva zla, od kojih ni jedno ne može biti ‘u pravu’ i tako postati neko makar relativno dobro Ni Davil ni njegov kritič- ki ekvivalent, moralistička kritika književnosti, ne bi znali šta da rade s ovom pričom Ono što se smatra etičkom kritikom verovatno bi u ovom slučaju htelo da ukazuje na etičke pouke književnosti (na primer, da je Mustafa zlo), ili da kritikuje ovu priču kao etički manjkavu (‘Andrić greši: u svetu ima i do- bra’, ili ‘Andrić nije smeo ni na koji način da da za pravo jednom gadu, jer se time relativizuje osuda zla’), verujući da se na taj način može obrazovati neka regionalna etika, vezana za književnost Ali samo filozofi insistiraju na tome da je zadatak književnosti da nam ponudi primere dobra i zla, na osnovu kojih će oni dalje razvijati svoje etičke teorije Za razliku od konzula Davila, dobri pisci retko slede taj zahtev, i retko pišu poučne basne za odrasle u kojima su i dobra i zla jednako nedvosmislena Etička kritika bi u ovakvim slučajevima trebalo da ponudi samo deskripciju ove tenzije koju priča stvara, da bude opis jednog modela sveta u kojem se dva zla sukobljavaju, jedno od njih pobeđuje, ali ta pobeda se ipak ne može nazvati dobrim Za razliku od etičkih traktata, književnost može da da glas ovoj tenziji, da je održi bez nametanja rešenja i da ne ponudi nikakav izlaz 11 A što je još važnije, takva etička kritika bi mogla da bude opis onoga što se dešava posle čitanja: čitateljkine potrebe da izađe iz priče, da je zaboravi, jer je nepodnošljiva ideja koju ona nameće kao svoj smisao – da se ne može razumeti svet u kojem se bore različiti oblici zla, od kojih neki imaju i naglašenu potrebu da morališu, u kojem malo čega drugog uopšte ima, i čitateljkine nemogućnosti da jednom pročitanu priču zaboravi Iz te perspektive jasno se vidi šta priču ‘Mustafa Madžar’ čini ekstre- mnom Svet predstavljen u Andrićevoj priči ‘Trup’ nije ništa podnošljiviji, jer se i u njoj sukobljavaju dve okrutnosti Čelebi Hafiz je Mustafa Madžar pod drugim imenom: i on je, kao i Mustafa, čovek knjige, škole i kulture I za njega se kaže: ‘Smetalo mu je i dražilo ga sve što je živo i što stoji uspravno Zato je sve palio i rušio I samo se ljutio što i posljednju travku ne može da sabije u zemlju, što i kamen ne može da gori’ Kao i Mustafu, i Čelebi Hafiza jedino potpuno uništenje može da zadovolji, jer je svako drugo postojanje

11 ‘Poezija može da zabeleži tu borbu a da je ne razreši’ kaže Susan Neiman,‘i već to joj može dati prednost nad filozofijom koja stremi konkluzivnim rešenjima (…) Jer razrešenje bi zahtevalo redukciju mnoštva perspektiva iz kojih se stvar može posmatrati na samo jednu, konačnu i odlučujuću Budući da je pesma baš o mnoštvenosti perspektiva, takva finalnost izneverila bi stvarnost ljudskog iskustva’ Susan Neiman: Evil in Modern Thought. An Alter- native History of Philosophy, str 34

prepreka njegovom samopotvrđivanju Čelebi Hafiz je, možda, još radikalniji u svom uništavajućem pohodu, jer Siriju ’umiruje’ godinama: dok je pred njim sve bežalo, on je ’gazio i ostavljao sve za sobom i jurio samo za životima kao za lovinom’ Sudeći po priči koju fra Petar sluša, Sirija je već bila ’umire- na’, ali Čelebi Hafiz se nije zaustavljao Tu onda Andrić uvodi najradikalniji aspekt zla, koji je i kod Mustafe Madžara bio posebno naglašen – nasilje nad onima koji su bespomoćni i nezaštićeni Pred vojskom Čelebi Hafiza ljudi beže u pustinju i sakrivaju se u pećinama, ali ih glad i žeđ prisiljavaju da ipak izađu u potrazi za vodom i hranom; tada ih Čelebi Hafizovi ljudi sačekuju i ubijaju ’kao zverinje na pojilima’ Nije više reč o zverstvima počinjenim nad neprijateljem u ratu, nego o zlu u čistom stanju koje baš ničim ne može da bude objašnjeno, i zbog čega se zlo i ne može definisati drugačije nego tauto- logijom – neobjašnjivo, nerazumljivo, ono pred čim ’staje pamet’, pred čim etika, metafizika i epistemologija dižu ruke Ali dok u priči ’Mustafa Madžar’ nikakva odbrana od zla nije bila pred- viđena, osim možda mogućnosti da ono bude poništeno drugim zlom, rob koji fra Petru pripoveda priču o Čelebi Hafizu ima ironičnu utehu da će svako zlo na kraju biti pobeđeno vlastitom greškom: naime, mogućnošću da za jedan čas prestane da bude zlo Zlo biva poraženo i pobeđeno ne dobrim, kako to vidi optimizam nekih metafizičkih i religioznih koncepcija, nego time što ’za dlaku’, ’u jednoj sekundi’, prestaje da bude zlo Čelebi Hafiz se sažalio ’nad jednom slabom i polumrtvom ženom’: ’Za jedan tren oka prestao je da mrzi i goni, i to je bilo dosta da se i za njega nađe sablja’ Pred sobom je video polunagu devojku koja je, tren pre no što će se na nju spustiti njegova sablja, izgovorila kratku i brzu molitvu Da je u tome bilo važnije ono što je video od onoga što je čuo jasno je po njegovom sledećem postupku: da ga je njeno prizivanje božijeg milosrđa opomenulo na zlo koje čini, možda bi joj samo poštedeo život, ali Čelebi Hafiz je naredio da devojku odvedu u njegov ha- rem, gde mu je postala ’najdraže od svih bića, jedino stvorenje nad kojim se sažalio, koje mu je bilo blisko i kome je u životu poverovao’ To je fabularni preokret koji je maločas pomenut kao mogućnosti koja bi, kad je o priči ’Mustafa Madžar’ reč, možda zadovoljio moralističku kri- tiku: zlo je zaustavila jedna vrednost, lepota, i Čelebi Hafiz je, ako ne preo- bražen, onda makar zaustavljen Ali upravo ta vrednost, lepota, Čelebi Hafizu priredi mučenje koje se ne može uporediti ni sa čim u Andrićevoj prozi Siri- janka ne samo što predvodi Čelebi Hafizovo mučenje, nego ne dozvoljava da se ono brzo završi, u čemu bi možda bila sadržana jedna trunka milosrđa Ona zahteva da gleda kako se on muči, ali i da Čelebi Hafiz vidi da ona to gleda Njena rafinirana osveta ne cilja na mučenje tela i smrt, nego hoće da pre smrti

Čelebi Hafiz bude ubijen u onome što je u ljudskom biću najosetljivije: da vidi kako u njegovoj patnji uživa jedino biće koje voli, koje mu je blisko i ko- jem je verovao To je, nema sumnje, još radikalnije zlo od onog koje Mustafu Madžara navodi da nasumice ubija ljude na koje ga put nanese, ili od Čelebi Hafizovog pokolja u Siriji Nije tu lepota pobedila zlo i spasila svet, nego su se opet dva zla sukobila, a tenzija je o ovog puta možda još i veća, jer lepota privremeno prikriva zlo, jer se ne može izbeći pitanje kakav je to svet u kojem zlo može da se pokaže kao lepota, ili gde prestaje lepota a zlo počinje, ili koli- ko možemo da budemo sigurni u bilo kakva određenja kao što su zlo i lepota Pa ipak se ‘Trup’ doživljava kao manje ekstremna priča, jer je umesto neposredne fokalizacije u jednom liku posredovana lancem pripovedača, na čijem početku stoji Čelebi Hafizov sluga Priča o Čelebi Hafizu je njegova, a fra Petar se u ‘Trupu’ pojavljuje samo kao prenosilac i komentator te priče Za razliku od priče ’Mustafa Madžar’, u kojoj osim sveta viđenog očima zlog junaka i njegovih snova ničeg drugog i nema, u ’Trupu’ postoje dve okvirne pripovesti: jedna koju pripoveda bezlični pripovedač, koji se priseća pokojnog fra Petra, i druga koju pripoveda sam fra Petar i njome uokviruje pripovest o Čelebi Hafizu Obe okvirne pripovesti ne samo što vremenski i geografski udaljuju priču o Čelebi Hafizu – to se desilo u Siriji, pre mnogo vremena – nego je svode na izveštaj dat u glavnim crtama, dozvoljavajući čitaocu da, umesto da s Mustafom Madžarom jaše kroz šumu dok ga proganja eho njegovih vlastitih uzvika, ostane bezbedno usidren u dva okvirna sveta, onom u kojem se bezlični pripovedač seća fra Petra, i u Akri, u kojoj fra Petar provodi dane svog progonstva O ta dva sveta u ’Trupu’nije rečeno mnogo, ali i to je dovoljno za pretpostavku da to nisu svetovi radikalnog zla, kao svet Mustafe Madžara ili svet Sirije koju ’umiruje’ Čelebi Hafiz, nego da više pod- sećaju na svet koji čitateljka ima u vlastitom iskustvu A još više od toga priču ’Trup’ normalizuje uloga samog fra Petra, prenosioca i komentatora priče o Čelebi Hafizu On je priču čuo, sada je parafrazira, kao što je maločas ovde parafrazirana Andrićeva priča ‘Mustafa Madžar’, i na kraju istupa kao njen tumač i kritičar Priča o zlu izaziva nevericu i kod onih koji su se, kako fra Petar na početku priče kaže, nagledali svakojakih čuda i videli i zla i dobra:

’I da li je baš sve to istina i onako kako mi je kazivao’, pita se fra Petar, ’ili je rob izmišljao i dodavao iz svoje glave?’ Istina sveta ili fikcija književnosti? Čak i da je samo fikcija, ako je Čelebi Hafizov sluga ne samo dodavao, nego i sve izmislio – a oni koji stvaraju fikciju to čine iz brojnih razloga – to je fik- cija koja obuzima onog koji ju je čuo ili pročitao, postavlja se kao zagonetka koja traži tumačenje, ne predaje se lako zaboravu A onda tumač i kritičar fra Petar kaže: ‘Niti mogu da rastumačim, niti da zaboravim’ Nema pouke za

odrasle u kojoj će, kao u moralističkim traktatima, zlo ili dobro biti nedvo- smisleno, tako da svi Davili ovog sveta mogu da se ushite dobrim i osude zlo,

  • i da pritom veruju kako su načinili veliki intelektualni i moralni podvig, nema

nikakvog umirujućeg interpretativnog izlaza, ima samo priznanja tenzije koju je priča stvorila – tenzije koja je svojstvena jednom modelu sveta u kojem se dva zla sukobljavaju, jedno od njih pobeđuje, ali ta pobeda se ipak ne može nazvati dobrim U ovom fra Petrovom priznanju nemogućnosti da se rastu- mači, objasni, racionalizuje, da se kompleksnost i dvosmislenost sveta svede na jednostavnost i nedvosmislenost racionalnih konstrukcija, uz istovremeno priznanje da zagonetka postavljena pričom odbija da nestane, da uprkos tome što se ne može asimilovati u diskurzivno znanje koje već imamo o svetu, kako

  • i zašto priče ostaju da podsećaju na neobjašnjivo i neshvatljivo, pojavljuje se

razlika između subjekta znanja i subjekta postojanja na kojoj insistira Fra- nçois Flahault 12 Subjekt znanja na priču mora da odgovori priznanjem da ne može da objasni; ali to što je subjektu znanja neshvatljivo, što on možda ne može ni da izrazi ni da čuje, subjekt postojanja prepoznaje, čuje i izražava bez tumačenja Valjda se zbog toga svi odgovori na pitanje unde malum i nalaze ili u pripovedačkoj tradiciji samoj, ili, ako izlaze iz njenih okvira, moraju da uzmu oblik priče koja se umešta u filozofski, religijski ili psihoanalitički kon- tekst: kao pripovesti od kojih etika polazi i kojima se, na kraju, uvek vraća, kao mitska priča koju religija nudi umesto eksplicitnog odgovora, ili kao san kojim subjekt postojanja samo delimično, oštećeno i nikad sasvim bez ostatka tumači sebe subjektu znanja

  • 12 François Flahault: Malice, London: Verso, 2003, str 9

ANDRIĆ I SOCIJALNO PITANJE

Robert Hodel

Kada Enciklopedija Jugo slavije (Zagreb 1955, I, 106) u Andriću vidi “potomka” jedne “sitnozanatlijske porodice malih kujundžija”, čije je “pro- letarizovanje” utjecalo na njegovo “osećajno razumevanje maloga čoveka i sirotinjskih nevolja”, neko bi možda doveo u pitanje ovu uzročnu vezu, ali ne

  • i okolnost, da je Andrić imao duboko razumijevanje za malog i deklasiranog

čovjeka O tome svjedoči cijeli kabinet figura: Ćorkan (“Ćorkan i Švabica”,

1921, Na Drini ćuprija, 1945), Mara (“Mara Milosnica”, 1926), Mile Prelac (“Mila i Prelac”, 1936), Anica (“Zlostavljanje”, 1946), Vitomir Tasović (“San

  • i java pod Grabićem”, 1946), Siman (“Priča o kmetu Simanu”, 1948), Ibro

(“Snopići”, 1948) itd Ali kada autor članka (Milan Bogdanović) iznese uvjerenje da je “so- cijalistička revolucija i u njemu, kao i u mnogim drugima, izvršila vidan pre- obražaj u idejama i u pogledima na život i svet”, javljaju se ozbiljne sumnje Ne uzimajući u obzir angažman za malog čovjeka, čini se da Andrić posebnu vjeru u društveni napredak nikada nije imao u socijalizmu I u skladu s time,

on socijalne odnose i mogućnosti za njihovu promjenu vidi drugačije U tom kontekstu Razgovor sa Gojom se čini kao credo. Pripovjedač uvodi svog fiktivnog sagovornika Goju usporedbom sa če- ličnim tornjevima bežične telegrafije i “vitih i prestarelih katedrala” (IX, 81) 1 , jer oboje sliče jedno drugom, samo što racionalna baza katedrala (tj njihova neposredna svrsishodnost), koja je prvobitno sigurno morala postojati, danas više nije razumljiva Ova heretička misao priprema Gojin glavni zadatak:

Da, gospodine, proste i uboge sredine su pozornice za čuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i lepoti u stvari su samo dogorevanje i docvetavanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i

1 Iz Sabrana dela Ive Andrića citiramo navodeći samo broj toma i broj stranice

sirotinji. U prostoti je klica budućnosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jed- nostavnost. To su dva lica života. Nemogućno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvek gledajući jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je bilo dano da vidi oboje, teško mu je, gledajući jedno, zaboraviti dru- go. (IX, 82)

Iako Goja dodaje da je srcem uvijek stajao “na strani jednostavnosti”, on tu dihotomiju “prost/siromašan – sjajan/bogat” posmatra na način koji je malo podudaran sa staleškim pogledom društvenih odnosa On oba pola – jednostavnost i sjaj – izmješta u svaku pojedinačnu ljudsku dušu Ne postoje dva svijeta, od kojih se jedan posmatra kao stepenica koja vodi drugom Po- stoji samo jedan jedini, nepromjenjivi svijet Ovu misao Goja iznosi u jednoj raspravi sa svojim italijanskim kolegom slikarom Paolom Paolo je uvjeren da “između umetnika i društva postoji, u malom, isti jaz koji postoji između Božanstva i sveta” Ovoj mističnoj teoriji o dva svijeta Goja, koji u tome pre- poznaje djelo “naših instinkta i nejednake reakcije naših čula”, suprotstavlja “jednu jedinu stvarnost” (IX, 85-86), čijoj je zakonitosti da uroni u mitsko svjetlo i on sam opet sklon:

Postoji samo jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona. (IX, 86)

Isti zaključak – iz religijske perspektive – izvodi i autoru blizak starac Salihaga Međuselac iz pripovijetke “Svadba” (1936, Letopis Matice srpske) Iako je sav njegov imetak u ratu gotovo potpuno spaljen i opljačkan, on na novopečeno bogatstvo ratnog profitera Huse iz komšiluka gleda mirno, jer živi u uvjerenju da tok svijeta slijedi jedno predanje Po ovom predanju, božje proviđenje jedanput u stotinu godina zaklopi oči – “I tada sve na ovom svetu krene naopako Zli zavladaju a dobri im se pokore [ ]” (V, 151) – i to nevrije- me traje “nekoliko trenutaka koji za nas smrtne znače nekoliko godina” Tako Salihaga smireno polazi od toga da će Huso uskoro da se vrati svome zanatu Goju i Salihagu povezuje temeljna sumnja u mogućnost radikalnih pro- mjena Oni se u toj sumnji javljaju kao idejni predvodnici onog Fehima Bahti- jarevića iz romana Na Drini ćuprija, čije je intuitivno poimanje svijeta isto tako blisko autoru kao ono popa Nikole ili Alihodže Andrić u odlučujućem trenutku razgovora sa jugoslavenskim patriotom Tomom Galusom ne pušta da ćutljivi Bahtijarević sam govori, nego je pripovjedač onaj koji izgovara “nemi smisao”:

Temelji sveta i osnovi života i ljudskih odnosa u njemu utvrđeni su za vekove. To ne znači da se oni ne menjaju, ali mereni dužinom ljudskog života izgledaju večni. Odnos između njihovog trajanja i dužine ljud- skog veka isti je kao odnos između nemirne, pokretne i brze površine reke i njenog stalnog i čvrstog dna čije su izmene spore i neprimetne.

(I, 362)

U sekundarnoj literaturi se, bez sumnje s pravom, ističe Andrićeva ide- ološka bliskost sa mladobosancem Tomom Galusom I autobiografska osnova ove srodnosti je očita, ako se pomisli na npr Andrićevo djelovanje u “hrvat- sko-srpskoj ili srpsko-hrvatskoj ili jugoslovenskoj naprednoj omladini” (Ka- raulac 1980, 38) I uprkos tome, čini se da autor skeptičnom kadijinom sinu, čiji bi se pogled na svijet mogao označiti kao konzervativan, na kraju ukazuje više povjerenja Ova misao će u nastavku biti razmatrana uz pomoć pet pripovijetki, u kojima socijalni konflikti igraju centralnu ulogu: “Priča o kmetu Simanu”, “San i java pod Grabovićem”, “Štrajk u tkaonici ćilima”, “Buna” i “Mila i Prelac” Priča o kmetu Simanu” (1948, Književnost) odvija se u vrijeme au- strijske okupacije Bosne Kmet po imenu Siman Vasković koristi ratna pre- viranja kako bi se oslobodio od svoga age Ibrage Kološa Ali kako su uskoro restituirani stari zakoni i Siman više ne može da daje “hak”, odlukom suda Siman biva raskućen Očito je da autor osuđuje kmetstvo i da Simanovu po- bunu shvata kao kukurijekanje pijevca, koji se doduše prerano oglasio, ali koji ipak najavljuje očekivani dan oslobođenja Jer i kod jednog “duševnog age” kao što je Ibraga Kološ vlada “strašni princip kmetovsko-aginskog od- nosa, po kom čovek jede drugog čoveka” (VIII, 125) Međutim, ova se kritika socijalnih odnosa u pripovijetki u više navrata prekida i iznosi na svjetlo onu skepsu koju dijeli i Bahtijarević Prvo, Siman se ne zadovoljava samo time da se sada “hrišćanskom” okupacijom Bosne vidi kao gospodar svojih nekretnina, nego uživa u tome da u ime svojih predaka za 400 godina ugnjetavanja ponižava agu On želi za narednih 400 godina okrenuti batinu Ovim ponašanjem autor pojašnjava da društveno ugnjetavanje nije ne- stalo razvlašćivanjem vladajućeg sloja Društveni odnosi su stabilniji od nji- hovih vremenskih službenika Sliče Bahtijarevićevom koritu rijeke, koje se mijenja samo u velikim vremenskim razmacima iako se njihova voda stalno obnavlja Drugo, pored socijalnog konflikta Andrić u tekst uvodi i tematsku poro- dičnu priču Kada Siman svoje posljednje dane provodi sa pijanicom Salihbe-

gom Hašimbegovićem u mehani na Kozijoj ćupriji, njegova sudbina više liči onoj pajdaša s kojim pije nego jednom zastupniku obespravljenog kmetstva “Oduvek je on važio kao plahovit i nesređen čovek; prkos je u njemu bio veći od snage koja nije bila mala” – kaže pripovjedač o Simanu (VIII, 135) I nje- gov otac predosjeća zlo, jer Siman se nije bacio ni na njega ni majku: “Nego, na ujake se bacio Takvi su mi šuraci Laki i povodljivi, nemirni i bundžije- ljudi” (VIII, 135) S naglašavanjem ovih rodbinskih veza vidno se otupljuje socijalno-kri- tička dimenzija pripovijetke Simanovo osiromašenje nema samo socijalne nego i porodične korijene I još jedan, treći momenat utječe na pomjeranje fokusa sa socijalne di- menzije pripovijetke Nova vlast koja se instalira 1878 godine manje vrši restituiranje socijalne hijerarhije, već načinje novu razinu sukobljavanja – i to sukobljavanja “turskog” vremena sa modernim, kompleksno organizira- nim životom Već u potpunosti istovjetno ponovno objavljivanje paragrafa 8 “seferske naredbe od 1859 godine” (VIII, 136) u svijet Simanove svijesti udario je kao meteor I ne samo u Simanov U tom paragrafu se također i na autorskoj razini doslovno naslućuje ona neumoljivost administrativne vlasti, koja se lako može povezati sa Kafkinom pričom U kažnjeničkoj koloni (In der Strafkolonie). Tako taj paragraf završava riječima: “[ ] a ako nema izgleda da bi se kmet mogao popraviti, istoga udaljiti sa dotičnog kmetovskog seli- šta” (VIII, 137) Tema odljuđene administracije dalje se razvija u liku Vase Genge Vaso je jedna od onih prezrenih andrićevskih kreatura, koje se u ne- mirnim vremenima dočepaju novih funkcija Kada Vaso, sada kao čuvar reda nove sile, treba da uhapsi Simana, jer ovaj želi predati pritužbu nadvojvodi, on se bori sa svojim (starim) osjećajima Jer zna da je Siman bezazleni pijani- ca, a i on sam je u očima svoje okoline još uvijek onaj prosti Vaso Gengo Ali Vaso Policija, kako ga sada potcjenjivački naziva okolina, se sve bolje snalazi s “austrijskim službenim listom” Na ovaj njegov preobražaj pripovjedač po- sebno skreće pozornost:

Stvara se između njih nešto treće i novo, nešto što nije ni Siman ni Vaso Gengo, nego propis i zakon, kao neka krivica i kazna, i to u obliku u kom za turskog vremena nije postojalo. (VIII, 141)

Formulacija podsjeća na opis poduzetnosti austrijske uprave u Na Drini ćuprija, koja ovdje stoji naspram “’slatke tišine’ turskih vremena” (I, 259):

Ovi stranci ne miruju i ne daju nikome da ostane miran; izgleda da su rešeni da svojom nevidljivom ali sve više osetnom mrežom zakona, na-

redaba i propisa obuhvate život sam, sa ljudima, životinjama i mrtvim stvarima, i da izmene i pomere sve oko sebe: i spoljni izgled kasabe i navike i naravi živih ljudi od kolevke pa do groba. (I, 239)

Kao i tema porodice, tako i suočavanje sa “neumoljivim mehanizmom” nove vlasti (VIII, 142) defokusira hijerarhiju društvenih odnosa Mreža pro- pisa, prometnih linija i trgovačkih odnosa koja se polako širi zahvata Bosnu u cjelini neovisno od socijalnog statusa ili religijske pripadnosti Pripovijetka “San i java pod Grabićem” (1946, Jugoslavija – SSSR, isto i pod naslovom “Pod Grabićem”) počinje predstavljanjem bijede protagoniste Vitomira Tasovića Prije svega opisivanje njegove teško oboljele žene i nje- gove tužne djece sugerira percepciju socijalne nepravde U ovu perspektivu zapada i Vitomirovo trgovanje u kasabi Umjesto 30

krajcara gazdi Salomonu, koji je svoj dućan proširio, za iste čavle mora platiti

  • 32 krajcara, a za svoja drva dobije 27 umjesto 30 krajcara Vitomir je i fizički

na izmaku snaga: na strmom putu kući mora odmarati noge, koje mu “preko leta služe još nekako, ali zimi ga izdaju potpuno”, tako da nedjeljama leži “kao uzet” (VIII, 168) Nastavak pripovijetke daje naslutiti da “java pod Grabićem” za Vitomi- ra ne sluti na dobro Utoliko razumljiviji biva njegov san o potomcima koji pucaju od zdravlja i o ambaru koji se presipa (VIII, 168) Ali Vitomir u svom snu ne priželjkuje samo zdravlje:

Neko dobro vreme nastalo u Dikavama, zadovoljstvo, širina, svaki bla- goslov i obilje. I, što je naročito prijatno, nije za sve seljake, nego samo za njega i njegovu kuću. (VIII, 168)

Vitomiru pričinjava posebno zadovoljstvo to što se Salomon iz gladne

kasabe mora penjati “na Dikave”, “da traži žita da nahrani decu” Od Salo- mona bez srama traži za ječam ne 12 krajcara, koliko je ječam ove godine, ni

  • 14 a niti 15, nego 16 krajcara

Time se Vitomir u svom snu pretvara u čovjeka čija beskrupuloznost daleko nadmašuje onu u njegovoj okolini Posljedica toga je ambivalentno tumačenje socijalnih razlika Doduše, faktičko siromaštvo (java) još uvijek osorno stoji naspram sanjanog bogatstva (san), ali kritika socijalnog jaza se istovremeno potkopava posredovanom općom ljudskom slikom Jer čini se kao da se korijen socijalne nepravde skriva u samoj ljudskoj prirodi Mada bi autor dao mjesta misli da se ta priroda tumači kao produkt socijalnih odnosa, ali radi se o socijalnim strukturama koje su se gradile stoljećima i usađene su u svakom čovjeku, tako da je njihova promjena zamisliva samo u uspore-

divim vremenskim periodima A to za neku aktualnu generaciju znači da su

njihovi pokušaji radikalnih socijalnih preokreta osuđeni na poraz

I u pripovijetki “Štrajk u tkaonici ćilima” (1950, Žena danas) nema

sumnje u to da zahtjeve tekstilnih radnica autor smatra opravdanim: “Osam-

desetak radnica sa leve obale Miljacke [ ] bile su tako slabo plaćene [ ] da

ih nije trebalo nagovarati da povišicu traže” (V, 155) – kaže se u pripovjedač-

kom tekstu Ali ni ovdje socijalni konflikt nije u centru pažnje O tome već

govori ponašanje direktora ćilimare On je kao i njegove radnice iznenađen

kada policija uhapsi 15 njihovih kolegica I kada su se sljedećeg jutra samo

četiri radnice pojavile na poslu, on ih je vratio kući Time se i središnja tema

pripovijetke pomjera iz fabrike u policijsku stanicu: tematsko jezgro pripo-

vijetke čini nešto što je protagonistu Kotasa rasrdilo i uzrujalo i što on može

savladati samo kada to može nazvati “bosanski anarhizam”

Patnja policijskog direktora Kotasa počinje time što mu uhapšene rad-

nice svojim pjesmama stalno zvone u ušima Tako želi barem razumjeti šta

žene pjevaju Kada mu “mađaron” i “dendi” Baranjski sramežljivo prevede

dvije pjesme, Kotasova birokratsko-legalistička slika svijeta ispada iz kolo-

sijeka Jer, žene ne pjevaju radničke ili borbene pjesme, nego prosto ono što

poznaju: “Propjevala bulbul tica – misli zora je / Ustaj, Fato, ustaj zlato,

spremaj darove!” (V, 158)

Da pjevaju političke pjesme, Kotas bi pjevanje mogao povezati sa štraj-

kom, međutim bezazlenu sevdalinku ne zna gdje da svrsta On zna postupati

sa ubistvom ili ubistvom iz nehata, ali ne zna sa tom lakomislenosti

…sa kojom bosanski ljudi ponekad prelaze preko svih zakona, obzira i

osnovnih principa društvenog reda, kao da ih nešto nosi pa ni sami ne

znaju šta čine [

...

]

Jer, šta da preduzme protiv ljudi koji se ne zaustav-

ljaju ni pred čim, sami sebe ne štede i ne traže i ne očekuju od drugih

poštede ni obzira? (V, 159)

Kotas osjeća da je ovdje ona racionalna, predvidljiva osnova, na kojoj

se po njegovom mišljenju rješavaju i radnički konflikti, dezavuirana

Ovaj jaz između racionalne administracije i anarhističke pobune u tek-

stu se tematizira sve do jezika: Tako se o prijevodu ljubavnih pjesama kaže,

da su kroz “kancelarijski jezik austrijskih vlasti” potpuno iznakažene i da

zvuče “jadno i smešno” (V, 158) 2

2 Motiv jezika koji je nagrđen administracijom je isti kao i u pripovijetki Crven cvet (1949, Književnost) Andrić ovdje opisuje jednog nastavnika latinskog jezika, koji je iz Vojvodine došao u Sarajevo Već se njegov otac pojavljuje kao žrtva službeničke hijerarhije:

Čak i da je birokrata Kotas imao žicu za poeziju, administrativni jezik

bi mu onemogućio da razumije onaj prarazlog iz kojeg su se žene solidarizi-

rale Time Kotas ne stoji kao individualna pojava u konfliktu sa svojom oko-

linom, nego kao tipičan predstavnik nove vlasti U prvom planu nije socijalni

konflikt, nego konfrontacija dvije “kulture”

I u pripovijetki “Buna” (1952, NIN) suprotstavljena su dva tabora: na jed-

noj strani radnici, među kojima jedna grupa “ciglara” počinje bacati kamenje, a

na drugoj strani “redovi žandarma”, koji “nadmoćno, neočekivano [i] nemilo-

srdno” pucaju na pobunjenike Međutim i ovdje socijalni konflikt koji je stav-

ljen u osnovu, a čiji sadržaj čitaocu ostaje nepoznat (barem u datom odlomku),

predstavlja samo okvir pripovijetke Umjesto toga u centru stoji jedan fenomen,

koji asocira na “anarhizam” iz pripovijetke “Štrajk u tkaonici ćilima”.

Već u prvim redovima autor ističe ono što je nagonsko i silovito u po-

buni, koja je opisana iz perspektive jednog mladića:

“Potuljen i pognut čovek, kao da na leđima nosi celu čudovišnu zgradu svih činovničkih klasa i rangova, od kojih je svaki viši od njegovog, on je vršio dužnost u granicama propisa, ali je, u tim granicama, svetio svemu i svakome zbog tog svog tereta i svog niskog položaja Plašio je decu Tukao je hapsenike koliko je smeo i mogao [ ]” (XIV, 190) Ovaj službenički mentalitet obilježava i sina, koji se u Sarajevu “učaurio u svoj život profe- sora-birokrate” (XIV, 191) Kao i njegov sivi, formalizirani život za njega se i latinski jezik pretvara u skupinu pojedinačnih sastavnih dijelova:

On je učio đake latinskom jeziku tako da im je moralo izgledati kao da u tom jeziku ništa

nije povezano ni ritmom ni smislom (XIV, 191) Andrićeva antipatija prema austrougarskoj službi, koja prožima cijelo njegovo djelo, u ovoj pripovjetki bez uvijanja dolazi do izražaja:

Sve rimske i grčke klasike on je smatrao samo kao neku vrstu viših činovnika, profesora, viših jedino po rangu; svi su oni za njega u istoj državnoj službi u kojoj i on, i svi oni,

zajedno sa njim i celim ostalim školskim sistemom, predstavljaju neku vrstu prepreke na

putu koji đak treba da pretrči od detinjstva do činovničke karijere, tj. do hleba, položaja i društvenog ugleda. (XIV, 192) Najpoznatija žrtva nove birokratije među Andrićevim figurama je Rus Fedun koji službuje u štrajfkoru i koji je izvršio samoubistvo nakon što je jednog poznatog hajduka pustio da pređe most Autor ovim tragičnim slučajem jasno kritizira internalizirani osjećaj dužnosti, koji u očima nove administracije ima da stoji čak i iznad zdravog ljudskog razuma Nije slučajno da Andrić ovdje upotrebljava metaforu mehanizma:

– No? – javi se ritmajster. Svi znaju to njegovo ’no’, jasno, glatko, moćno, kao zvuk nekog

jakog, složenog i dobro podmazanog mehanizma. (I, 269) Naspram ritmajstera, koji zadovoljava “neke nepisane ali večite zahteve zakona i reda” (I, 274), u datom kontekstu stoji pop Nikola, koji bez oklijevanja ignorira “prepreke i u crkve- nim propisima i u utvrđenim običajima” koje i njegov kolega pop Joso visoko cijeni (I, 275), i za Feduna obezbjeđuje grob na groblju Neovisno o ovoj kritici modernog života i iz Na Drini ćuprija je očigledno da Andrić nije apologeta “starih dobrih vremena” Više se čini da brani jedan tip čovjeka (personificiran u liku Alihodže i popa Nikole), za kojega prijetnju vidi u birokratskoj mašineriji

Šireći nemirne nosnice, udisao je vazduh u kome se osećao dah bune.

Tek sada vidi, to je ono za čim je ceo njegov organizam odavno žudeo

i što mu je uvek bolno nedostajalo i tek ga sad ne može da se nadiše,

nagleda i nadovolji. (XIV, 403)

Kao kakva divlja životinja mladić toga proljetnog dana udiše razbješ-

njelu “masu”, koja je i u tekstu na leksičkoj ravni opisana više kao neki pri-

rodni fenomen nego kao grupa ljudi sa određenim predodžbama i zahtjevima:

“iz zatalasanog naroda [se] digne, kao iz vrtloga, jedan od onih opštih, jedno-

mernih uzvika – ’Doljeee!’ ’Živio!’” (XIV, 403), “gusta masa naroda opseda

Opštinsku zgradu i Upravu policije” (XIV, 404), “Oni su snažno gurali i kao

jedno telo probijali se napred” (XIV, 404)

Sigurno treba uzeti u obzir da se s perspektivom jednog mladića moti-

vira isključenje sadržaja socijalnog konflikta, ali njegova mladost ni u kom

slučaju ne isključuje i racionalan pristup Osim toga, odlučujući se za ovu

instinktivno agirajuću, reflektornu figuru osvjetljava se isključivo ona strana

pobune koja stoji s onu stranu političke svijesti Mladić žudi za nečim, čega

ga “običan i svakidašnji [život]” (XIV, 405) lišava, a što ni majka, koja “po-

beli od brige”, niti sestra ne mogu razumjeti:

Ne, ništa im neće objašnjavati, jer nikad one, čini mu se, ne bi mogle

shvatiti kakav je strašan i veličanstven taj put bune na koji je on tek

stupio nogom. (XIV, 407)

Time je imenovana i želja koja leži u centru pripovijetke: pobuna po-

staje fascinacija, koja doduše itekako karakterizira mladića, ali istovremeno

predstavlja jednu karakternu crtu ljudske prirode same po sebi

U pripovijetki “Mila i Prelac” (1936, Srpski književni glasnik) Andrić

opisuje jednu figuru, koja spada u posljednje među posljednjima Kasaba tra-

ži nekoga ko će hvatati pse lutalice i diskretno ih ukloniti Uprkos visokoj na-

gradi ispostavlja se da je potraga izuzetno teška Na socijalnoj ljestvici mora

se spuštati sve niže: “Cigani su odbijali redom 3 Dva-tri okorela pijanaca,

propali ljudi bez kuće i hleba, izgovarali su se da im drhte ruke Tada neko

od opštinara pomenu Ćorkanovo ime ” (IX, 27) Ali i ovaj “nezakoniti sin Aše

Ciganke i anadolskog podoficira koji je iščezao pre nego što se dete i rodi-

lo” (IX, 28), ne dolazi više u obzir, jer je svojim nemirnim životom pijanice

3 Kod Andrića “Cigani” često preuzimaju funkciju “krvavih zanatlija” i time dospijevaju pod sumnju ljudi bez savjesti: može se npr usporediti figura Merdžana Ciganina (Na Drini ćupri- ja), koji na kolac nabija Radisava, ili Huso Kokošar, koji sa svojim “šuckorom” doslovno ide u lov na Srbe Pitanje u kolikoj mjeri Andrić pri tome opisuje historijsku realnost i u kolikoj mjeri reproducira (historijski) kliše, bilo bi bez sumnje vrijedno istraživanja

isuviše oslabljen Posao je na kraju preuzeo jedan mladić došljak 4 iz Like,

koji je dospio u grad u poderanoj odjeći i s pogledom čovjeka koji je mnogo

gladovao (IX, 24)

Stranac nije čestito ni preuzeo krvavi posao, a prezir i srdžba kasablija

počeše vrtoglavo da rastu: “Čovek koji živi od toga što hvata i ubija zdrave

  • i nedužne pse bio je u očima cele kasabe poslednji stvor na svetu ” (IX, 35)

Ovaj prezir je u konačnici bio i povod za njegovu smrt Pošto Mili Prelcu nije

dopušteno da ulazi u kafane, on svoju dnevnu rakiju popije “na bedemu”

Jedne večeri se oklizne i utopi se u rijeci

Andrić ovu priču pripovijeda iz perspektive mladića koji njeguje

“nezdravu radoznalost za strance skitnice i uopšte za prosjake, bedne i saka-

te” (IX, 23) Bez obzira na ovaj interes, mladić međutim uveliko dijeli mo-

ralne predodžbe kasabe Zbog toga čitalac tek nakon Miline smrti saznaje o

njegovom društvenom preziru Kasablije se pitaju, zapravo, zašto je Prelac

pio na “bedemu” i nalaze razlog u zabrani ulaska u kafane U svom opisivanju

autor dakle konsekventno slijedi poimanje kasabe Utoliko se ozbiljnijim čini

Milin društveni prezir Jer on se dešava u samopodrazumijevanju bez propiti-

vanja, koje je izraz najveće normalnosti

Bez obzira na nemilosrdnost socijalne hijerarhije i u ovoj priči se so-

cijalni pogled na Milu Prelca snažno infiltrira drugom temom Već prilikom

prvog susreta pripovjedača sa strancem najavljuje se jedna značenjska razina

koja u daljem toku pripovijetke uzima sve više maha Tako se opis Milinog

lica uvodi sljedećim, zagonetnim riječima:

[…] samo lice mu je bilo začudo čisto, kao da se maločas umivao. Na

tom preplanulom mladom licu padale su u oči dve oštre i duboke bore,

ne one obične koje idu u luku, od korena nosa ka krajevima usana, nego

urezane na sredini obraza okomito, od jabučica ka podbratku. Te su mu

bore davale pust i divlji izgled. (IX, 24)

Aura zagonetnog i tajnovitog se još pojačava kada mladić primijeti, da

  • i u misli utonula tetka Mila gleda za strancem dok prolazi Kada je mladi pri-

povjedač jednom prilikom posmatrao Prelca, koji je bio van sebe zbog ugriza

psa, “strašne i teške psovke” (IX, 38) su ga bacile u očaj:

Osećao se težak, mračan i uklet, čuvar neke užasne tajne ne samo o

pravom biću Prelčevom nego i o svetu i ljudima uopšte […] (IX, 39)

4 I figura “došljaka” kod Andrića tendira određenoj (po pravilu) negativnoj ulozi Za razliku od “starosedioca” čini se da je za Andrića “došljak” predodređen za to da se stavi iznad usta- ljenih normi, tako da se brzo aranžira sa novom vlašću koja se instalira

Ovaj očaj postaje neizmjeran kada primijeti da tetka Mila teške suze

roni zbog vijesti o Prelčevoj smrti:

Nije znao šta je to s njime, ni zašto je tako, ali je osećao da je neko teš-

ko, nepomerljivo zlo leglo na njega, i da pomoći nema. Ne tetka Mila,

ne sve žene ovoga sveta, nego ni svi horovi nebeskih anđela ne mogu

ništa u tom zlu promeniti ni popraviti. (IX, 42)

Da se ljubavna veza između privilegirane Mile i odbačenog Mile nije

dala naslutiti, čovjek bi bio sklon ovo zlo shvatiti kao proizvod siromaštva i

socijalne deklasiranosti, međutim kroz ljubav, kao i na Milinom čistom licu,

izbija lična sudbina Time se misao mladića o neizmjernom zlu uveliko po-

klapa sa autorovom sviješću Jer i iz autorske perspektive radi se o zlu, koje se

ne može objasniti konkretnim socijalnim odnosima niti prevazići reformama,

nego karakterizira “svet i ljude uopšte”

Ovih pet pripovijetki, koje bi se mogle dopuniti i mnogobrojnim drugi-

ma, pokazuju da je jedna od centralnih tema kod Andrića ljudska bijeda Pri

tome je autor naklonjen tome da uzroke ove bijede ne traži toliko u određenim

socijalnim odnosima koliko u samoj ljudskoj prirodi Iz toga progovara jedan

duboki društveni skepticizam

Ne može se izbjeći to, da se ova skepsa dovede u vezu sa pojmom mita 5

koji je jako važan pojam za istraživanje Andrića, a koji je u literaturi nakon

Prvog svjetskog rata uopće, i u literaturi 1930-ih i ranih 1940-ih godina bio

naročito izražen Kako je već poznato, mit u kontekstu modernizma ne slijedi

linearni (progresivni) nego ciklički vremenski princip Iz ovoga se objašnjava

zašto ovakva literatura u većoj mjeri stavlja u fokus samog čovjeka a ma-

nje njegovu ovisnost o određenom društvenom miljeu Historijsko-društveni

kontekst je za ovu literaturu samo utoliko značajan, ukoliko služi kao primjer

vječnih ljudskih zakona

Ova temeljna skepsa prema izvodivosti socijalnog napretka ne znači,

međutim, da Andrić s Gojom ne stoji “na strani jednostavnosti” i ne znači da

Andrić zastupa fatalistički pogled na svijet

Andrić si ni u kom slučaju ne zabranjuje humanitarnu poruku, samo što

adresa primaoca ove poruke nije društvena klasa i nije politička grupacija,

nego pojedinac

Kako bi se na jednom primjeru iz teksta ilustrirao ovaj apel koji je upu-

ćen pojedincu, poslužićemo se još jednom pripovijetkom u kojoj društveno

deklasirani stoji u centru pažnje

5 Vidi npr Petar Džadžić Ivo Andrić: legenda, priča, mit, istorija // Ivo Andrić Sabrana dela. Knjiga prva Beograd 1991, 7-102

Pripovijetka “Snopići” (1948, Jugoslavija) govori o prodavaču drva Ibri

Solaku, koji posjeduje tako malo da čak i kolica mora uzimati pod najam od

udovice nekog hamala (VIII, 153) Njegova bijeda se pri tome ne iščitava iz

njegove vanjštine, nego se duboko urezala i u njegovo lice: “Pocepan, neobri-

jan, zapušten, sasušena tela, a nezdravo crvena lica i zakrvavljenih očiju, on

dodaje kupcima snopiće, ne gledajući nikog, ne govoreći ništa” (VIII, 153)

Međutim, ako se pročita par stranica dalje, ubrzo se pokazuje da Ibro

ni na koji način nije tipičan predstavnik lumpenproleterijata On više spada

među one andrićevske sinove jedince koji se kasno rode u bogatoj kući, kada

se više niko ne nada, i zbog toga su razmaženi preko svake granice Već u

ranim godinama održava lagane ljubavne veze i otkriva užitak alkohola Ovaj

nemarni život intenzivira se sve više kroz Prvi svjetski rat, smrt njegovog oca

i njegove žene kao i više djece, sve dok se nije doslovno našao pred kolicima

Međutim, i ovaj pad od privilegovanog potomka velike i imućne kuće do pre-

zrenog alkoholičara predstavlja samo okvir priče

Tematsko jezgro pripovijetke čini Ibrina veza prema njegovoj jedinoj

preživjeloj kćeri Šemsi i njenom mužu Šemsa i nakon udaje redovno po-

sjećuje svoga oca, iako stanuje na drugom kraju Sarajeva I dalje se brine o

njemu, čak i onda kada spozna da ga ne može odviknuti od alkohola Tako će

njena bezuvjetna pomoć za Ibru postati pravi smisao života:

– Što ja imam kćer i zeta! Ljudi! To je

...

to je

...

ama, to se ne da kazati!

– grcao je on među drugovima rakijašima.

I onda kada je Ibro nakon kraja rata saznao da mu je kćerku ubio neki

ustaša a da mu je zet poginuo na nekom bojištu, sjećanje na njegovu nesebič-

nu kćerku i njenog muža drži ga u životu Sve drugo čini se kao da ga više

ne dotiče Ibru mnogo ne brine ni to – za razliku od nove vlade – što su to

dvoje mladih ljudi stradali kao junaci otpora fašizmu Za Ibru je jedino važ-

na ljudska gesta s kojom su njemu pristupili njegova kćerka i zet O novim

političkim odnosima nakon Drugog svjetskog rata Ibro malo šta razumije

Ono što ima značaja – i u tome je autor Ibri očigledno blizak – je sjećanje na

dvije duše, koje su njemu gubitniku i prezrenom čovjeku ostale vjerne Time

i opisani društveni odnosi gotovo u potpunosti ostaju izvan fokusa Andrić

ne tematizira konfrontaciju društvenih miljea, nego odnos pojedinca prema

nekom društveno deklasiranom

Ako se aktualizira literarno-historijski kontekst kolektivističke književ-

nosti koja se etablira nakon Drugog svjetskog rata, ovaj individualistički po-

gled na društvene odnose se utoliko čini signifikantnijim Ovo ne znači da je

Andrić pisao protiv socrealističkih tendencija Kao što se već da prepoznati iz

prva dva ciklusa pripovijetki (1924, 1931), Andrić već u 1920-im ima izrazito

skeptičan pogled na društvo Ovu skepsu su bez sumnje produbili nacionali-

stičke tendencije 1930-ih i Drugi svjetski rat

Time se može i naslutiti, da Andrić na FNRJ i njenu socijalnu revoluciju

gleda očima onih svojih figura koje više primjećuju korito rijeke nego vodu

koja protiče

Bibliografija:

Andrić, Ivo. Sabrana dela. Knjiga I, V, VIII, IX. Beograd 1991 Andrić, Ivo Sabrana dela. Knjiga XIV. Kuća na osami i druge pripovetke. Beograd 1981 Džadžić, Petar Ivo Andrić: legenda, priča, mit, istorija // Ivo Andrić Sabrana dela. Knjiga prva Beograd 1991 Karaulac, Miroslav Rani Andrić Beograd, Sarajevo 1980

S njemačkog prevela:

Amela Sejmenović

UNIVERZALNOST POLITIČKOG ROMANA

Enver Kazaz

Modernistički skepticizam i višestruko kodiranje narativnih figura u Andrićevoj Prokletoj avliji

“Jer, carigradska policija se drži osveštanog načela da je lakše nevi-

na čoveka pustiti iz Proklete avlije nego za krivcem tragati po carigradskim

budžacima” 1 Na ovaj način fra Petar određuje logiku prema kojoj radi po-

licijski sistem čiji su glavni predstavnici u Andrićevom romanu o stradanju

Ćamil-efendije Karađoz i valija iz izmirskog vilajeta, “neki tvrd i revnostan

činovnik, tupoglav i bolesno nepoverljiv čovek koji je i u snu strepeo da mu

ne promakne neka politička nepravilnost, zavera, ili tako nešto ” Uz to i čo-

vjek koji “sam sebi nije umeo da objasni zašto knjige, naročito strane knjige

i u ovolikom broju, izazivaju u njemu takvu mržnju i ovoliki gnev”, 2 kako ga

za njega kaže Haim, od kojeg fra Petar i saznaje osnovu Ćamilove tragične

sudbine

Policijski sistem koji slama Ćamila utemeljuje se na paranoidnim sum-

njama vlasti da se protiv nje neprestano negdje kuje neka zavjera, da neki

pojedinac ili više njih spremaju pobunu, a pitanje je samo trenutka i povoljnih

okolnosti kad će se ona razbuktati Vlastodržačku paranoju u Andrićevoj Pro-

kletoj avliji Haim slika jezgrovito i precizno u svega nekoliko rečenica: “Prvo

što je valija pomislio slušajući dostavu o Ćamilu, a što mladiću nije bilo ni

na kraj pameti, to je činjenica da sadašnji sultan ima brata kog je proglasio

maloumnim i kog drži u zatočenju A kada je upravo tih dana, povodom

nekih sumnja i nemira u evropskom delu Turske, upućeno iz Carigrada svim

1 Ivo Andrić, Prokleta avlija, Sarajevo, 2004, str 9 2 Isto, str 47

valijama oštro cirkularno pismo kojim se vlasti u celoj zemlji opominju i po-

zivaju da pripaze bolje na mnogobrojne smutljivce i agitatore koji nepozvani

pretresaju državne poslove i usuđuju se čak i da sultanovo ime blate, valija

se, kao svaki rđav činovnik, osetio lično pogođenim Izgledalo mu je jasno da

ta opomena može samo na njegov vilajet da se odnosi, a kako u vilajetu nema

nijednog “slučaja”, to onda samo na Ćamilov slučaj” 3

Ćamil, dakle, strada zbog paranoje koja prožima ukupan vlastodržački

sistem od vrha do dna, od suverena do podanika, od centra do svakog peri-

fernog kuta carstva, da bi se ona internalizirala i postala unutarnjom voljom

svakog pojedinca u sistemu vlasti Njen vrh, iako nevidljiv, odsutan, upravo

je preko paranoje postao fukoovska sveprisutna moć koja upravlja akcijama

svih podanika, te određuje način djelovanja svakog elementa u sistemu i ka-

pilarno prožima njegovu ukupnu hijerarhijsku ljestvicu

Kako bi je prikrila, politička moć maskira vlastitu paranoju policijskim

izmišljanjem lažnih dokaza, intrigama, spletkama i ucjenama, organizira sud-

ske procese i policijske istrage, kojima je cilj stvoriti javnu predstavu o do-

brom funkcioniranju sistema i dobrom suverenu, i oformiti ideološki privid

pravde i pravičnosti, bez kojeg ni jedan vlastodržački sistem ne može opstati

Karađoz je u tom pogledu osnovni simbol romana, instrument provo-

đenja vlastodržačkog privida pravde i pravičnosti, jer je stalno u igri između

stvarnosti i sjenke, realne pojavnosti i njenih odbljesaka, neuhvatljiv u stal-

nom mimikriranju Baš onako kako organizira svoje predstave u istragama

i raspravlja o krivici tvrdeći da u njegovom zatvoru niko nije nevin i nije

slučajno doveden tu, kriv je ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što mu je

“majka kad ga je nosila pomislila nešto rđavo” Onako kako je paranoja vrha

vlasti nevidljiva a sveprisutna sila, isto tako je Karađoz kao njen instrument

neodrediv: “Od beskrajnog i neuhvatljivog preplitanja tih suprotnosti sasto-

jao se njegov odnos prema Avliji i celom onom ljudstvu koje je kao spora

mutna reka prolazilo kroz nju Ni najstariji i najlukaviji gosti Proklete avlije

nisu mogli uhvatiti kraja ni konca toj Karađozovoj igri, koja je bila potpuno

lična, puna neočekivanih obrta i smicalica, vrlo često u protivnosti sa svim

pravilima policijskog rada i postupanja i sa opštim društvenim običajima i

navikama ” 4

Kada fra Petar kao noseći pripovjedač romana ocijeni da je Karađozov

policijska igra vrlo često u protivnosti sa svim pravilima policijskog rada i

postupanja i sa opštim društvenim običajima i navikama, onda je jasno da

paranoja u sistemu ne proizvodi red nego haos Poredak postaje neodrediv u

  • 3 Isto, str 47

  • 4 Isto, str 20

načinu na koji se održava; lična volja vlastodršca a ne zakon i red na svakoj

razini hijerarhijske ljestvice ključevi su sudbine svakog podanika Vlast zbog

toga nije samo oblik potčinjavanja, prisile i stege, nije isključivo ni sistem

progona zbog različitih vidova izmišljene krivice kako bi se održao njen pri-

vid pravde i prava, već ona postaje i haotičnim zbirom proizvoljnih, para-

noičnih akcija krupnih i sitnih vlastodržaca, a fra Petar, Haim, Zaim, Ćamil

efendija i svi drugi zatvorenici Proklete avlije, bez obzira na stepen svoje kri-

vice ili nevinosti, ne zavise više od proklamiranih vrijednosti pravde i prava

nego od lične vlastodržačke volje, Karađozove ili čije druge Suveren se na

toj osnovi putem paranoje multiplicira u hijerarhijsku ljestvicu vlasti, a nakon

što je kapilarno prožela ukupan sistem, paranoja postaje ključnim faktorom

svih životnih praksi njegovih podanika

“Suveren, to smo mi!”, kao da uzvikuje svaki element u sistemu, svaki

pojedinac u lancu vlasti; paranoja je uspjela ono što od nje želi vladajuća

ideologija – postati sredstvom za internalizaciju suverena u svakog podanika

Pitanje je da li se uopće moguće suprotstaviti takvoj praksi vlasti i ta-

kvom modelu internalizacije Ako su izmirski valija i Karađoz na jednoj stra-

ni takvog poretka, ko je na drugoj, na strani otpora – i da li otpora uopće ima,

je li on moguć? Niko u Prokletoj avliji, ali doslovce niko, ne ustaje direktno

protiv sistema i njegovog suverena Niko ni izvan nje Svevideća kontrola

svakog pojedinca proizvela je opću fobiju pa, uplašeni od sistema, svi po-

danici bezuslovno prihvataju načela njegova svirepog funkcioniranja Drugi

karak paranoje vlasti je, dakle, fobija podanika da mogu učas, bez krivice

postati žrtve sistema Strah je ono što održava bezočni poredak, sveopći strah

koji ne može proizvesti nikakvu pobunu I tu se Andrićeva vizija društvenog

sistema potpuno podudara sa Zapisima iz mrtvog doma Fjodora Mihailoviča

Dostojevskog, kao i sa tragičkim vizijama u centralnim svjetskim političkim

romanima kakvi su Kafkini Proces i Zamak, Orwelova Životinjska farma,

Bulgakovljev Majstor i Margarita itd.

Ali, za razliku od Bulgakova – koji smatra da je svijet toliko zao da nas

više iz njega ne može spasiti njegov simbolički kreator Bog nego njegov anti-

pod Sotona, te da nastanjujemo svijet u kojem su njih dvojica zamijenili mje-

sta – ili Orwela, koji nudeći mogućnost pobune zaključuje da živimo svijetu

u kojem će svinje na vlasti uvijek biti jednakije od drugih pred represivnim

sistemom države – Andrić nudi katarktičku mogućnost priče i pričanja Priča

je ono što transcendira svaki poredak, svako vrijeme i svaku kulturu Kao

estetski utopist, on je fra Petrovom i Haimovom pričom o tragičnom slučaju

Ćamil-efendije ponudio jednu jedinu mogućnost izbavljenja iz takvog poret-

ka – pričanje priče o njemu Priča je, dakle, protuteža paranoji vlastodržačkog

sistema i fobiji podanika; ona je detraumatizacijska gesta i spasiteljska snaga

koja nudi mogućnost društvene katarze i šansu da se njome pobijedi čak i

naša smrtnost Jer iza fra Petra, iza njegove smrti i groba, smeđe mrlje u op-

štoj belini snega, ostala je priča, kako ova o Prokletoj avliji i Ćamil-efendiji u

njoj, tako i mnoge druge što ih Andrić iznosi u svojim pripovijetkama

Tu priču prenosi nam nakon fra Petrove smrti bezimeni mladić, a svoje

konačno uobličenje ona dobija s autorskim potpisom na koricama romana

Svi pričaoci, čak i onaj lakomisleni Zaim, uključeni su u prstenasti narativni

sistem romana kako bi se proizvela društvena katarza u svakom poretku i

svakom vremenu

Međutim, ako nam je preostala samo priča kao protuteža poretku, nje-

govoj paranoji i našem strahu od njega, onda to nije himnični nego skeptični

pogled na nju Može li priča mijenjati vlastodržački poredak; može li se njo-

me moralizirati društvena scena, kako misli Lisjen Goldman 5 u svojoj analizi

sociološke dimenzije romana Može li priča subvertirati represivni sistem vla-

sti, liberalizirati ga i humanizirati? U tim pitanjima zatičemo pradoks Andri-

ćeve poetike modernističkog skepticizma Naime, Andrić je estetski utopist

kojemu, na primjer, simbol mosta iz romana Na Drini ćuprija i pripovijetke

Most na Žepi, odnosno Askina igra sa krvnikom životom iz priče Aska i vuk

služe kao figurativni znakovi snage umjetničkog djela, koju će on eksplicirati

i u nekim svojim esejima kakav je glasoviti Razgovor s Gojom, ili u nizu

zapisa iz knjiga Znakovi pored puta i Staze, lica, predeli. Na drugoj strani,

Andrićeva vizija ljudskog društva, povijesti i čovjekove egzistencije u njoj

obilježena je filozofijom patnje, kako kaže Tvrtko Kulenović 6

Patnja je temeljno iskustvo čovjekove društvene i povijesne egzisten-

cije Iz patnje se u Andrićevoj literaturi razvija vizija apsurda ljudskog po-

stojanja, a njemu je moguće supostaviti, ali ne i suprotstaviti, viziju smisla

čovjekovog stvaranja To je slično kamijevskoj ideji stvaranja u Mitu o Sizi-

fu, odnosno Selimovićevoj ideji transcendentalnog statusa pisma u Dervišu i

smrti, nakon što svi transcendensi – Bog, Dogma, Ideologija – padnu u Nuru-

dinovom iskušavanju života I fra Petru i Haimu je, baš kao i Nurudinu, ostala

samo priča kao posljednje preostalo sredstvo u odbrani od apsurda egzistenci-

je Međutim, za razliku od Nurudina, kojem je pisanje dnevnika vlastitog mo-

ralnog pustošenja način da spozna političku i ideološku realnost u koju je pao

nakon raspada Dogme što mu je nudila iluziju smisla, fra Petar i Haim mogu

pričom samo da se tješe, ne i da mijenjaju osnove svoje egzistencije Ako

je smisao romana od Don Kihota naovamo sadržan u njegovoj subverzivnoj

5 Isp Lisjen Goldman, Za sociologiju romana, Beograd, 1967 6 Isp Tvrtko Kulenović, Rezime, Sarajevo, 1995

gesti prema različitim oblicima moći, političkoj, ideološkoj, kulturološkoj ili

ma kojoj drugoj, onda se postavlja pitanje kako se u Andrićevoj Prokletoj

avliji ostvaruje romaneskni subverzivni potencijal

Ovaj roman o paranoji vlasti i fobiji podanika Andrić je objavio 1954

godine, neposredno nakon Titovog razlaza sa Staljinom i golootočkog isku-

stva koje je zahvatilo tadašnji jugoslovenski društveni poredak Na global-

nom planu doba je obilježeno staljinističkim logorima i iskustvom klaonica

dva svjetska rata No, da li je Andrićeva priča o paranoji vlasti i fobiji po-

danika destabilizirala tadašnji društveni sistem, je li bacila tamno svjetlo na

iskustvo vijeka; da li se mogla zbog strukture svoje paraboličke figure zadr-

žati samo u tom asocijativnom okviru – kao parabola, dakle, koja tragičnom

pričom iz prošlosti o Ćamil-efendiji iznosi na vidjelo tamnu i tragičnu sliku

svoga vremena i svog socijalističkog, ali i ukupnog konteksta modernih po-

litičkih sistema koji rukuju različitim oblicima moći kako bi internalizirali

svoje ideološke i druge narative?

Poredak je, barem onaj Titov, brzo reagirao na Andrićev roman i odbra-

nio se od njegove subverzivnosti time što ga je stavio centar svog književnog

kanona Na toj osnovi on je u stvari pervertirao roman, pa se priča, barem

sudeći prema njenim esencijalističkim tumačenjima u tadašnjoj akademskoj

kritici, 7 nije mogla odnositi na aktuelni politički kontekst U zvaničnoj, aka-

demski normiranoj intrepretaciji to je postala priča o zatvoru Prokleta avlija,

koja je negdje tamo, pohranjena u daleku osmansku prošlost, ili se javlja u

društvenom sistemu koji je neprijateljski – u staljinizmu, npr Titoizam je, da-

kle, uspio na akademskoj razini onemogućiti subverzivnost romana Prokleta

avlija je na taj način postala argument režima i njegove ideološki prokalimi-

rane ideje slobode, te isticanja vlastite različitosti u odnosu na staljinizam

i druge društvene sisteme koje je titoizam označavao atribucijom mračno

Titoizam se preko ovog Andrićevog romana predstavljao kao opozicija tom

mraku, kao svjetlosni telos kojemu su upravljene najhumanističkije težnje

lokalne kao i ukupne ljudske povijesti

Ali, Andrićeva upečatljiva slika vlastodržačke paranoje i podaničke fo-

bije, stradanje Džem sultana, potom Ćamila koji se identificira s njim, pa fra

Petra koji saosjeća sa Ćamilom, pa Haima, od kojeg se u romanu doznaje sve

o Ćamilovom životu u Smirni – nije mogla da u svijesti ondašnjeg čitatelja ne

probudi asocijaciju da se nešto slično događa i u njegovom društvu, pogotovo

7 U tom pogledu, kao tadašnja najambicioznija esencijalistička interpretacija ilustrativna je analiza ovog romana koju je dao Petar Džadžić On odlično analizira narativnu i kompozcio- nu strukturu djela, te egzistencijalističku poetičku podlogu djela, ali izvan njegove interpre- tacije ostaje političnost romana i njegova subverzivnost prema ideološkoj moći Isp Petar Džadić, predgovor, u Ivo Andrić, Prokleta avlija, Beograd, 1975

što je sjećanje na procese Informbiroa, policijske spletke, ucjene, intrige i ka-

zne, ili na Đilasovo zatvaranje – bilo ne samo svježe nego se policijski nadzor

i zabrana slobode govora dešavaju upravo u njegovu prezentu

Prokleta avlija morala je sržno u slobodnim, individualnim, vaninstitu-

cionalnim čitanjima potresti tadašnji trenutak i suočiti jugoslovenski društve-

ni prezent s njegovom ideološkom paranojom i traumom, te sa fobijom po-

danika od njegovog policijskog sistema I ne samo to; ona je suštinski učinila

mnogo više od toga, jer je u bitnome odredila poetiku ukupne modernistič-

ke političke književnosti: njen modernistički skepticizam doveo je u pitanje

društvenu praksu, ali isto tako i metanarativni aspekt ideološkog poretka A

potom, iz ovog andrićevskog modernističkog skepticizma razvio se politički

roman kakav nakon Andrića ispisuju Selimović, Marinković, Slobodan No-

vak, Vitomil Zupan – da nabrojim samo neke od autora jugoslovenske poli-

tičke literature Avlija je istodobno otvorila put postmodernom distopizmu

koji će se oformiti s Kiševom generacijom, pa se može reći da je bez ove

knjige kao kanonskog romana modernističkog skepticizma u jugoslovenskoj

političkoj književnosti nezamisliv i ovdašnji postmoderni distopizam. Tako

se Andrićeva slika vlastodržačke paranoje i fobije podanika u društvenom si-

stemu neprestano ulančava u romanesknom nizu političke književnosti druge

polovine dvadesetog vijeka u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici

Međutim, sve to Prokleta avlija ne bi uspjela da nije svoj modernistički

skeptični pogled na ljudsko društvo i organizaciju države, pogotovo one s

represivnim sistemom, bazirala na neprekidnoj univerzalizaciji svoje priče

Ćamil zato i postaje figura višestruke semantizacije On je temeljna so-

ciemska narativna figura romana (kako bi rekao Gajo Peleš u svojoj knjizi

Tumačenje romana), 8 koja iz osmanske prošlosti baca paraboličko asocija-

tivno svjetlo na svoje vrijeme i društveni poredak u njemu, ali i na ukupno

moderno iskustvo podanika u savremenim represivnim sistemima Istodobno,

on i je noseća figura romaneskne priče koja zacrtava ontički aspekt ljudskog

postojanja slikajući način na koji čovjek postoji u povijesti i društvu, tj kako

njegovu egzistenciju uobličuju ideologija, politika, mit, društveni poredak,

povijest, kultura i čitav niz drugih društvenih fenomena Zato je Ćamil efen-

dija sa svojom tragičnom sudbinom, zapravo, ona narativna figura koja hva-

ta totalitet ljudske egzistencije u njenoj političkoj, ideološkoj, kulturološkoj,

etičkoj, povijesnoj, mitskoj i nizu drugih dimenzija

Tu figuru Andrić pažljivo strukturira prvo u ravni lične, pa potom druš-

tvene, kulturološke, a onda povijesne i mitske dimenzije U ličnoj ravni Ćamil

efendija tipičan je Andrićev granični lik On pripada sistemu Andrićevih liko-

8 Isp Gajo Peleš, Tumačenje romana, Zagreb, 1999

va koji dolaze sa identitarnih granica i zbog toga su neuklopivi u ma kakvu

širu društvenu zajednicu Takav je npr doktor Kolonja iz Travničke hronike,

ili Fata Avdagina i Ćorkan iz romana Na Drini ćuprija, odnosno svaki onaj

Andrićev lik koji iz ovog ili onog razloga dolazi u sukob sa proklamiranim

načelima društvene sredine U sociemskoj ravni, Ćamilov lik kao narativna

figura strukturiran je tako da u prvi plan u Smirni izbija njegova hibridnost,

nemogućnost identitarnog pripadanja dvjema suprotstavljenim zajednicama,

grčkoj i turskoj Kao dijete oca Turčina i majke Grkinje, a poslije kao mla-

dić odan knjigama i proučavanju povijesti, izložen je stalnom podozrenju,

ogovaranju, pa potom i nadzoru sredine i policijskog aparata Stoga se sudar

dva nacionalna identiteta duboko zasijeca u Ćamilovu sudbinu Klica njegova

stradanja i jest položena u kolektivno-autoritarni koncept nacionalnog identi-

teta koji isključuje svaku razliku Pri tom, takvim identitetom upravlja elita,

pa je Ćamilova sudbina određena Smirnom koju Haim portretira na sljedeći

način: “Ali, ako pravo uzmeš, to ti je stotinak porodica, pedesetak grčkih i

toliko turskih, i ono malo vlasti oko valije i komandanta pristaništa, svega

hiljadu-dve duša I to je sve, jer to odlučuje o svemu i to nešto znači, a ono

ostalo radi i tegli, održava život sebi i svojima A onih stotinak porodica, ako

se uvek i ne druže i ne viđaju između sebe, znaju jedni o drugima sve, posma-

traju se, mere, prate iz naraštaja u naraštaj ” 9

Pripadajući po socijalnom statusu oca i majke ovoj manjini, a po hibrid-

nosti svog rođenja isključen iz nje, Ćamil će se zaljubiti u siromašnu lijepu

Grkinju, da bi mu ljubav bila unaprijed zabranjena baš zbog toga što se moć

kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog identiteta internalizirala u sva-

kog pojedinca Odbivši Ćamilu dati ruku svoje kćeri, otac lijepe Grkinje u

svojoj zajednici postaje nekom vrstom heroja; zato on narcistički uzvikuje:

“Mali sam čovek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po veri svojoj i po

strahu božijem I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more

poslati, nego je dati za nevernika ” 10

Tako se religijski i nacionalni identiteti otkrivaju kao polja kontrole i

usisavanja svakog pojedinca, kao i prostor internalizacije njihovih fantazmi

u svakog svog pripadnika Ako su politički poredak i sistem vlasti obilježeni

paranojom koja proizvodi policijski teror i nasilje, sve identitarne konstruk-

cije, a pogotovu ova nacionalno-konfesionalna, obilježene su međusobnim

sukobom i strogim nadzorom autoritarne zajednice nad svojim pripadnicima

Žrtva tog sukoba jest Ćamilova ljubav, ali i ljubav njegovih roditelja, koje su

prešle preko zabranjene kolektivne linije Priča o sudaru identiteta kao da iz

9 Isto, str 45

10 Isto, str

44

davne prošlosti dobacuje i u današnje bosanskohercegovačko, postratno i po-

sttraumatsko vrijeme i njegove getoizacijske fantazme, koje su među ovdaš-

njim etnokonfesionalnim identitetima povukle čvrste granice, čak neprelazne

bedeme – i ne samo u bosanskohercegovačko nego i globalno, s njegovim

naracijama o propasti multikulturnih projekata u neoliberalnim društvima

Saosjećajući sa Ćamilom, Haim riječi malog Grka ovako komentira: “I

sve tako Kao da su on i ta njegova vera glavna stvar, a ćerka sporedna” 11 Ui-

stinu, kolektivno-autoritarni koncept identiteta otkriva se kao prokleta avlija

u kojoj je za račun kolektivnog zbrisan individualni identitet, svaka individu-

alna želja, volja i pravo, a prelazak preko kolektivne granice označen je naj-

većom mogućom izdajom Ćamil se, tako, sudario u svojoj ljubavi s prvom

ideološkom instancom – kolektivno-autoritarnim konstruktom nacionalnog i

konfesionalnog identiteta koji njega kao hibrid dvostruko stigmatizira Anali-

zirana sa stajališta lumanovske ideje sociologije ljubavi, odnosno Peleševog

koncepta sociemske narativne figure, Ćamilova zabranjena ljubav sa lijepom

Grkinjom jeste žrtva socijalnih i svih drugih odnosa između onih stotinjak po-

rodica, pedesetak turskih i isto toliko grčkih koje se neprestano posmatraju,

mere, prate iz naraštaja u naraštaj i odlučuju o svemu. To je Andrićeva per-

fektna slika dehumaniziranih društvenih elita koje proizvode prokletu avliju

kolektivnog identiteta kako bi očuvale svoj društveni položaj i moć

Zbog ljubavi žrtva sukoba između dvije nepomirljivo suprotstavlje-

ne zajednice, Ćamil kao sociemska figura žrtva je još jednog identitarnog

sukoba Odan knjigama, on je izložen stalnom podozrenju sredine, udarima

njenog pragmatizma, površnosti, čitavog sistema malograđanštine, koja ga

najprije određuje kao neobičnog, a potom čak i kao ludog: “A lanjske godine,

stali su po Smirni da kruže čudni glasovi, neodređen i nejasan šapat da su

Tahir pašinom sinu knjige udarile u glavu i da s njim nije dobro i nije sve u

redu Govorilo se da je, proučavajući istoriju turske carevine, preučio i, za-

mišljajući da je u njemu duh nekog nesrećnog princa, počeo da veruje da je i

sam neki nesuđeni sultan” 12

Malograđanski sistem glasina postaje povod za Ćamilovo isključivanje

iz sredine obilježene ideologijom prosječnosti, ali i razlog za njegovo hapše-

nje: “Tako se desilo da je nevina i skrovita Ćamilova strast kroz usta jednog

ćalova u uho jednog dostavljača došla i do praga izmirskog valije, gdje je

naišla na sasvim drugi prijem i dobila posve novo značenje ” 13

  • 11 Isto, str 44

  • 12 Isto, str 45

  • 13 Isto, str 46

Malograđanština prelazi granice svakog identiteta, klasnog, rodnog, na-

cionalnog, konfesionalnog, kulturološkog – ona je sama kičma paranoidnog

ideološkog sistema, ključ opstanka njegove vlasti, a povijest čovječanstva

mogla bi se ispisivati upravo kroz promjene formi malograđanštine Njena

površnost nije utemeljena samo u konstantinovićevskom palanačkom duhu

nego i u odnosima društvene moći Otud se Ćamil i našao na udaru njene sile,

identične onoj kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog i konfesional-

nog identiteta Razorno djelovanje te sile proizvodi prokletu avliju malogra-

đanštine, kojoj je cilj što duže održati postojeće društvene odnose i sisteme

vrijednosti, te unaprijed spriječiti svaki oblik promjene Drugim riječima,

Ćamila i nije mogla zadesiti drugačija do sudbina žrtve u paranoidnom siste-

mu totalitarne vlasti, kako zbog njegovog porijekla i njegove ljubavi tako i

zbog njegovog znanja, njegove strasti prema knjigama i istraživanja tragične

sudbine Džem sultana Sve mu je, po principu njegovih razlika u odnosu na

sredinu, unaprijed pripremljeno, i sve se naprosto moralo – po unutarnjoj

logici sistema vrijednosti na kojima se održavaju svi pomenuti identiteti – na

tragičan način zbiti u njegovom kratkom životu

Ako Prokleta avlija kao zatvor funkcionira kao referencijalna podloga

za prostorno-vremenska metaforu proklete avlije vlasti, ideologije i politi-

ke u romanu, Smirna je – kao društvena zajednica i zbir stotinjak porodica

koje su međusobno nacionalno podijeljene i koje se međusobno stalno nadzi-

ru kako bi sačuvale svoju moć – metonimijska slika svih društvenih odnosa

duž povijesne ose i stalne, neizbježne borbe za što veću količinu moći među

različitim, nepomirljivo suprotstavljenim društvenim grupama Onako kako

u Ćamilovom tragičnom slučaju grčke i turske porodice iz Smirne povlače

granicu između sebe i sve različito isključuju iz vlastitog identiteta, isto tako

u tragičnoj sudbini Džem sultana djeluju svjetski politički moćnici Ako se

prostorno-vremenska metafora proklete avlije pruža od tačke sadašnjosti do

mitske praprošlosti kroz aluziju na biblijsku priču o Abelu i Kainu, metonimi-

ja Smirne pruža se duž svake prostorno-vremenske granice kao slika sudara

zaraćenih društvenih elita Nadalje, ako je ukupna povijest obilježena kai-

novskim znakom kojem se ne može umaći – jer mit svojom sveobuhvatnošću

i metafizičkim zasnovom stalno duž povijesti proizvodi njen bratoubilački

karakter – onda je i sistem društvenih odnosa obilježen u ravnima sinhronije

i dijahronije metonimijskom slikom Smirne kao toposa koji je određen suda-

rom njegovih elita

Andrić, dakle, iz sociemske ravni Ćamilove narativne figure prelazi u

ontemsku postupkom modernističke univerzalizacije naslovne metafore ro-

mana i slikom Smirne kao metonimijskog nukleusa koji s razine lokalnih

odnosa među elitama prelazi na globalne Andrić do takvog semantičkog

strukturiranja romana dolazi pažljivom organizacijom priče Svaki pričalac

unutar prstenaste kompozicije romana kao da osvjetljava njegovu naslovnu

metaforu Bezimeni mladić s početka i kraja romana, tako, prenošenjem fra

Petrovih kazivanja pokazuje koliko je prokleta avlija sistema vlasti odredila

fra Petrovu priču i kako ona ostaje iza proklete avlije egzistencije i smrti, dok

fra Petar u svojoj priči, prenoseći svoje iskustvo boravka u Karađozovom

zatvoru, predočava i Haimovu priču o Ćamilu, o paranoji vlasti i fobiji njenih

podanika, kako bi sklopio sliku proklete avlije ideologije, politike i vlasti, a

Ćamil, pak, fra Petru prenosi priču o Džem sultanu, njegovoj tragičnoj sudbi-

ni i borbi političkih moćnika koji Džema koriste kao sredstvo za održavanje

i uvećavanje vlastite moći kako bi ostvario sliku proklete avlije povijesti i

ukupnog vremena, od tačke sadašnjosti do mitskog prapočetka Ćamil tako

postaje centralna narativna os romana, jer on u svom sistemu identifikacija

razotkriva kainovsku strukturu svake moći, najprije preko identifikacije sa

Džem sultanom, a onda preko aluzije na biblijsku priču i sa Abelom:

To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata.

Otkako je sveta i veka postoje, i neprestano se ponovno rađaju i obnav-

ljaju u svetu – dva brata suparnika. Jedan od njih je stariji, mudriji,

jači, bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje

  • i pokreće, čovek kom sve polazi za rukom, koji u svakom času zna šta

treba a šta ne treba učiniti, šta se može a šta ne može tražiti od drugih i

od sebe. Drugi je sušta suprotnost njegova. Čovek kratka veka, zle sreće

  • i pogrešnog prvog koraka, čovek čije težnje stalno idu mimo onog što

treba i iznad onog što se može. On u sukobu sa starijim bratom, a sukob

je neminovan, gubi unapred bitku. 14

Andrić ovim asocijativnim uvlačenjem biblijske priče u roman zasniva

mitsku jezgru Ćamil-efendijinog slučaja, da bi na osnovu toga pronikao u

transvremenu i transprostornu strukturu vlastodržačkih, ideoloških, politič-

kih, ali i ukupnih društvenih odnosa Od fra Petra i njegova prijateljstva sa

Ćamil-efendijom, preko Haima i njegovog suosjećanja sa Ćamilovom tragič-

nom sudbinom, do samog Ćamila i njegove identifikacije sa Džemom, a onda

i sa Abelom, pruža se stalno ista struktura odnosa moćnika i podanika iz kojih

proističe tragična drevna priča o sukobu između dva brata. Mitska jezgra

Proklete avlije aluzijom na Bibliju kao pratekst hvata sve vremenske i pro-

storne dimenzije svijeta Jesu li, onda, paranoja i fobija transpovijesne ener-

gije koje upravljaju društvima u svakom vremenu i svakom prostoru? Je li

14 Isto, str

59

malograđanski sistem normi i njegovih zlih glasina i ogovaranja transpovije-

sno, transdruštveno, transkulturalno utemeljen tako da svaki Ćamil efendija u

svakom prostoru i vremenu mora opetovati Abelovu sudbinu? Je li, na koncu,

Andrićev sistem metaforičkih i metonimijskih jednadžbi pošao iz Smirne da

bi u njoj otkrio strukturu sukoba među elitama identičnu onoj koja se razvija

u Ćamilovoj priči o Džem sultanu na globalnoj razini, o sukobu između pape

i njegovih moćnika sa sultanom Bajazitom i njegovom dvorskom elitom?

Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, a drugačiji ne može biti, onda

je Andrićeva vizija političke i povijesne čovjekove sudbine krajnje tragična

Ćamil je u tom smislu narativna figura koja poput kakvog zbirnog sočiva

fokusira tragičnu dimenziju kulturološko-identitarne, ukupne društvene i po-

litičke moći, Džem sultan povijesne, a Abel kao njihov mitski praizvor one

mitocentrične Svaka od ovih moći jednako je ahumana u svojim konkretnim,

praktičnim činovima i antihumanistički utemeljena u svojoj strukturi i meta-

označiteljskom sistemu, pa im nije moguće umaći ni na koji drugi način do

krhkom iluzijom da će se pričanjem priče o njima steći kakva-takva utjeha,

da će se umiriti krvožedni sistem, postići individualna katarza i održati makar

tračak nade da je pričom moguće umanjiti tragične razmjere kainovske zasno-

vanosti ideologija, političkih sistema, te kulturološkog i nacionalnog, dakle

ukupnog identiteta povijesti

Džem sultan u tom pogledu, a pogotovu što se Ćamil identificira s njim,

postaje povijesna ontemska figura, u kojoj se ocrtava Andrićeve filozofija hi-

storije kao stalnog obnavljanja patnje ponesene iz njenog mitskog praizvora

Izgubivši bitku sa okrutnim i pragmatičnim Bajazitom, Džem će postati papin

zatočenik, sredstvo manipulacije i instrument u papinskom sukobu s osman-

skim prijestoljem Njemu jedino ostaje još dostojanstvo žrtve u surovim

odnosima između zaraćenih moćnika, bez nade da na bilo koji način može

utjecati na vlastitu sudbinu Tako su ničeanska volja za moć, neograničena

sposobnost moći, njeno licemjerje, njena krvožednost, dobili u Andrićevoj

Prokletoj avliji svoj kainovski izgled Bratoubilačka, ona je potpuna negacija

humanosti Na horizontu iskustva modernog doba, a osobito dvadesetog vije-

ka i njegovih političkih logora, svjetskih klanica, praksi zločina, militaristič-

kih i policijskih totalitarnih sistema obilježenih vlastodržačkim paranojama

i fobijama podanika – Prokleta avlija utemeljuje skeptični pogled političke

književnosti na svaki utopijski ideološki konstrukt ljudskog društva A Džem

sultan sa svojom tragičnom sudbinom funkcionira u romanu kao metonimija

za ukupnu povijest i njen bratoubiliački karakter Postajući igračka u papinim

rukama, ondje gdje se očekuje milosrđe, ljubav i razumijevanje, Džem sultan

otkriva najstrašniju vrstu manipulacije Papa se u romanu ukazuje kao krea-

tor globalnih političkih struktura moći Dok je Bajazit krvožedni vlastodržac,

papa je predstavljen kao perfidni i pragmatični manipulativni moćnik

Andrić na toj osnovi daje sliku globalnih političkih odnosa, u kojima

papa, kao simbol vjere i ljubavi, dolazi u formi osnovne instance političke

moći Sveto na toj osnovi postaje političko, a političko mimikrija svetog Moć

je duž povijesti postala trasnvremena, transdruštvena i transideološka energi-

ja koja proizvodi krvožednost političkih sistema i uobličuje ahumani karakter

svakog povijesnog vremena Ali, ako je krvožednost povijesnog vremena pre-

nesena putem asocijacije na biblijsku priču i mitsko bezvrijeme, onda Andri-

ćev roman postavlja najveću moguću skeptičku dilemu Je li uopće moguće

konstruirati ikakav društveni sistem ako je u temeljnom mitu koji se prihvaća

kao bezuslovnost istine Božije data slika bratoubistva? Je li onda i mit, kao

simbolička zamjena za svaki metarazinski sistem svakog društva, svake ljud-

ske zajednice, osobena vrsta moći u kojoj je moguć Kainov bratoubilački

čin? A ako je on u mitu moguć i zamisliv, onda iz toga proističe naredno pi-

tanje: nije li taj u mitu oslikani čin, zapravo, temeljna istina povijesti? Priču

o Džem-sultanu fra Petar doznaje nakon što se zbližio sa Ćamil-efendijom i

nakon što njih dvojica pređu svaku granicu koju je sistem vrijednosti nacio-

nalnog, konfesionalnog ili ma kojeg drugog identiteta podigao među ljudima:

“Neobično prijateljstvo između gospodskog mladića, Turčina iz Smirne, i

stranca hrišćanina iz Bosne kao da je za ovih nekoliko dana dok se nisu viđali

stalno raslo, razvilo se i utvrdilo u ovoj čudnoj tamnici, brzo i neočekivano

kako samo u ovakvim izuzetnim prilikama može da bude ” 15 To prijateljstvo,

koliko god rezultat fra Petrovog saosjećanja s Ćamilovom tragičnom sud-

binom, isto toliko je i tipično andrićevska slika prelaska preko granica koje

dijele ljude Zato ovaj iskaz i jeste izrečen, ne iz perspektive nekog naratora

u romanu koji je zatočen u Prokletoj avliji, nego strukturno može pripadati

jedino bezimenom mladiću kao naratoru izvan zatvorskog iskustva, odnosno

samom autoru koji se upliće u romanesknu naraciju da bi komentirao ovaj po

svemu neobičan odnos između dvojice ljudi zatočenih u tamnici Otud se i

naglašava njihovo identitarno određenje: gospodski mladić, Turčin iz Smirne,

i stranac, hrišćanin iz Bosne. Fra Petar i Ćamil svojim prijateljstvom prelaze

preko svih identitarnih međa, a prijateljstvo postaje energija koja je direktno

suprotstavljena svim identitarnim, ideološkim, političkim, policijskim i svim

drugim moćima u Prokletoj avliji kao tamničkom toposu koji i u prezentu i u

perfektu odražava tragičnu dimenziju čovjekove političke, društvene i povi-

jesne sudbine

  • 15 Isto, str 56-57

Fra Petrovo saosjećanje sa Ćamilom odbljesak je onog što se može

označiti Ćamilovom identifikacijom sa Džem-sultanom, a onda, asocijacijom

na biblijsku priču, i sa Abelom kao simboličkim žrtvama moćnika Ako fra

Petar prelazi svojom prijateljskom ljubavlju neprelaznu granicu postavljenu

između kolektivno-autoritarnih identiteta u sadašnjosti, Ćamil to čini iden-

tifikacijom sa Džem-sultanom duž povijesne ose Prijateljstvo, dakle, stoji

nasuprot moći proklete avlije kao metafore identitarnog zatvora, malograđan-

štine, političkog i vlastodržačkog sistema, ideologije, povijesti, mitocentrično

utemeljene moći U njemu se očituju istinske humanističke vrijednosti, a kao

odraz potpuno bezinteresne ljubavi između slobodoumnih individua ono je

zalog smisla koji stoji nasuprot apsurdu što dolazi iz historijske, političke,

ukupne društvene i mitske uslovljenosti ljudske egzistencije Slično Hasanu

u Dervišu i smrti, koji je svojom prijateljskom ljubavlju antipod Nurudinovoj

drami moralnog pustošenja, fra Petrovo i Ćamilovo prijateljstvo antipod je

svakoj kainovskoj formi moći Prijateljska ljubav prelaskom svake granice

jest jedini način da se u neljudskim uvjetima proklete avlije kao metafore

svake vrste čovjekovog zatočenja lakše podnese abelovska sudbina i čovjeka

i čovječanstva

A to znači da se, postupkom modernističke univerzalizacije i parabo-

lizacije, Andrić ovim kratkim romanom suočio ne samo sa svojim vreme-

nom i političkim kontekstom traume vlastitog društvenog prezenta, nego i sa

kainovskim izgledom modernih političkih sistema, a onda i sa kainovskim

izgledom ukupne povijesti, da bi postavio etičku dilemu pred kainovskom

slikom biblijske priče kao simboličke zamjene za svaku vrstu ideoloških

transcendensa i utopijskih fantazmi na kojima su izgrađeni moderni politič-

ki sistemi Njegova tragična vizija čovjekove političke i povijesne sudbine,

međutim, nije potpuno bezutješna Utjehu nudi slika prijateljstva kao meto-

nimija Andrićeve filozofije saosjećanja direktno suprotstavljena kainovskoj

moći i iskustvu patnje Filozofija saosjećanja utemeljuje se u nizu Andrićevih

djela, a počesto pripada instanci naratora, odnosno autora i u drugim Andriće-

vim romanima, pogotovu u instanci nadnacionalnog saosjećajnog naratora 16

uobličenog u Travničkoj hronici i Na Drini ćupriji. U filozofiji saosjećanja

Andrić, mada skeptički, vidi šansu za društvenu katarzu i definiranje ideje

malog humanizma, humanizma odozdo, koji nastaje u životnim praksama i

ne prihvata unaprijed bezuvjetnost transcendentalnih označitelja ma kojeg

društvenog diskursa, kulture, religije, politike, ideologije itd Krhku utjehu

nudi i priča kao rezultat filozofije saosjećanja: iza fra Petra, nakon njegove

smrti, nakon što ta smrt prokaže ljudsku egzistenciju kao prokletu avliju po-

16 Šire vidjeti u Andrew B Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Beograd, 2000

stojanja, ostaje priča, njena gorka utjeha i oskudna nada da je njome moguće

doseći krhki smisao Ma koliko krhak, to je ipak smisao, kad pred bezimenim

mladićem, kog su za trenutak zanela sećanja na priču i osenila misao o smr-

ti, ostane fra Petrov grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen

poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu

pustinju bez imena i znaka, kad ničeg nema, samo sneg i prosta činjenica da

se umire i odlazi pod zemlju.

PRIPOVJEDAČ IVO ANDRIĆ

Prvi dio: KO TO TAMO GOVORI?

(PITANJE “GLASA” U ANDRIĆEVOJ PROZI)

Zdenko Lešić

1

Zanimljivo je da veliko Andrićevo književno djelo u prošlim deceni-

jama gotovo nikad nije bilo predmet sistematičnih naratoloških analiza, iako

se već tokom 1970-ih godina upravo naratologija u svijetu bila afirmirala kao

najdosljedniji oblik tada predominantnog, strukturalističkog mišljenja Mož-

da je to bilo zato što se klasična naratologija, u težnji da uspostavi gramati-

ku narativnog teksta, odlučno ogradila od hermeneutike, koja se, u principu,

oduvijek usredsređivala na tumačenje značenja teksta A upravo je herme-

neutički prilaz tekstu bio najuobičajeniji kritički pristup Andrićevom djelu

S rijetkim izuzecima, kritičari su, radije nego Andrićevo narativno umijeće,

tumačili njegov “svijet”, i to koliko povijesnu osnovu tog svijeta toliko i nje-

gove metafizičke implikacije Bez sumnje, takvo kritičko opredjeljenje pro-

vocirao je sam Andrićev autorski princip: ne uplitati se u priču, već pustiti da

ona sama ponese svoja značenja A to je onda od kritičara zahtijevalo upravo

hermeneutički pristup tekstu, a ne naratološku analizu njegovog tkanja

U međuvremenu, za ovih 50 godina otkako je Andrić dobio Nobelo-

vu nagradu, bitno se izmijenilo naše razumijevanje književnosti, pa između

ostalog i odnos između naratologije i hermeneutike Zasluge za to pripale

su poststrukturalistima, koji su već 1980-ih godina XX st doveli u pitanje

strukturalističku težnju da se u individualnom iskazu traži sistem koji nji-

me upravlja i koji se može predstaviti algebarskim formulama Odbacujući

scijentističku pretencioznost strukturalista, poststrukturalisti su i naratologiji

dali nova usmjerenja Više nego za pitanje “Što čini priču?” oni su se zainte-

resirali za odgovor na pitanje “Što priča čini?”, tj na koji način ona konstru-

ira, promovira, protežira, širi i održava određenu sliku svijeta: eurocentričku,

androcentričku (“mušku”), patrijarhalnu, kršćansku, građansku ili bilo koju

drugu ideologiju Postkolonijalni, feministički, psihoanalitički, marksistički

kritički pristupi u tom su smislu temeljno izmijenili naratološka promišljanja,

razotkrivajući moć priče kao ideološkog formanta naše svijesti o svijetu Iz-

gubivši striktno strukturalističku orijentaciju, naratologija se krajem XX st

uveliko približila hermeneutici, podjednako usmjerena na sve aspekte slože-

nog fenomena priče i pričanja

U toj promijenjenoj atmosferi teorijskog mišljenja uspostavljaju se i

nove interpretativne strategije u tumačenju književnog djela Ive Andrića Na-

ravno, danas se ne smijemo odreći ni onih saznanja o prirodi pripovjednih

tekstova do kojih su došli Claude Lévi-Strauss, A J Gremais, Gérard Genette

i drugi klasici naratologije Jer, još uvijek bi se iz te perspektive imalo šta reći

o Andrićevom umijeću pripovijedanja Ali se, ipak, čini da danas ne bi imalo

smisla o Andrićevom djelu govoriti striktno naratološki, ispitujući postupke

naracije, bez pokušaja tumačenja njihove funkcije u strukturi značenja teksta

Uostalom, riječ je o pripovjedaču čiji pojedini narativni postupci konstruira-

ju jedan poseban narativni sistem (Andrićevo “umijeće pripovijedanja”), ali

koji su isto tako proizvođači značenja, te tako, u isto vrijeme, konstruiraju i

jedan poseban – tumačenju podložan ideološki sistem (Andrićevu “viziju

svijeta”)

U ovom radu osvrnut ću se na nekoliko karakterističnih Andrićevih po-

stupaka koji se mogu opisati kao čisto narativne kategorije, ali koji, po mom

uvjerenju, doprinose konstruiranju Andrićeve “slike svijeta”, pa na određeni

način konstruktivno učestvuju u izgradnji onog kulturološkog i ideološkog

univerzuma koji nazivamo “Andrićevo književno djelo”

2

Za razumijevanja ne samo Andrićeve umjetnosti već i ideologije koju

ona podrazumijeva presudno je važna ona narativna pozicija koju je Gérard

Genette označio pitanjem: Ko govori? To pitanje uvodi u naše razmišljanje

naratološku kategoriju GLASA, koja se, po Genetteovom shvaćanju, tiče one

“posljednje instance” koja upravlja cijelim narativom, zbog čega se svi drugi

njegovi aspekti moraju tumačiti u odnosu na poziciju onog koji govori i koji

određuje prirodu priče (To se slaže sa stavom Benvenistea da je diskurs, tj

govorenje, primarniji od “priče”: “priča”, naime, nastaje kao proizvod priča-

nja, tj govorenja). Međutim, ovdje će se taj naratološki pojam uzeti u nešto

drukčijem smislu nego što je on definiran u klasičnoj naratologiji Po Ge-

netteu, naime, voice (“glas”) označava način na koji je narativna situacija

uvedena u narativ (ko to čini i na koji način), što podrazumijeva s jedne strane

odnos između “priče” i “pričanja”, a s druge strane odnos između “pričanja”

  • i “pričaoca” Ovdje će, međutim, “glas” označavati sva ona oglašavanja koja

u narativnom tekstu doprinose na jednoj strani razvoju narativa, a na drugoj

strani konstruiranju njegovih ideoloških, moralnih i duhovnih sadržaja, bez

obzira da li su ta “oglašavanja” dio naracije ili se javljaju unutar neke narativ-

ne situacije (kao monolog, dijalog, tok svijesti i sl )

Poznato je da u modernoj književnosti “onaj koji govori” ne ostaje isti

  • i nepromijenjen tokom jednog istog narativnog teksta Štoviše, mnogi veliki

pisci, Dostojevski, Mann, Malraux, pa i Andrić među njima, dopuštaju da

se u njihovim djelima oglašavaju različiti glasovi Pri tome oni, po pravilu,

odbijaju da bilo kojem od tih glasova pridaju ideološki monopol ili autoritet

pouzdanog izvora priče, pa se čini kao da oni samo slušaju što ljudi govore

Ovo je prva teorijska tačka na kojoj bih zastao i osvrnuo se na Andrića

  • i njegov način uvođenja tog narativnog postupka

U kontroverzi koja nastaje oko Andrićevog prikazivanja Bosne i Boš-

njaka često se kao argumentacija navode rečenice iz romana Travnička hroni-

ka, koje istrgnute iz konteksta treba da dokažu njegovu “pogubnu averziju

prema Bosancima islamske vjere” A ništa u književnosti nije tako pogubno

kao bukvalno čitanje jednog takvog strukturalno kompliciranog romana U

Travničkoj hronici se jedan za drugim oglašavaju mnogi glasovi, koji često

govore o istoj stvari, ali svi o njoj ne govore isto Oglašavaju se najčešće

Davil i Defose, ali i sva tri vezira, i oba austrijska konzula, Fon Miterer i Fon

Paulic, pa gospođa Davil i Ana Marija, fra Luka Dafinić, fra Julijan i drugi

dolački fratri, pa Davna i Kolonja, Tahir-paša i drugi turski dostojanstvenici

u Konaku, pa Hamdi-beg Teskeredžić i drugi travnički muslimani Dolaze ti

glasovi s raznih strana, ali se ne miješaju, već svaki bruji za sebe Svaki je

podjednako razgovijetan, ali se svaki javlja iz nekog svog svijeta ili iz neke

svoje svijesti Evo nekoliko primjera:

Prvi primjer. Francuski konzul Davil od incidenta koji se dogodio na

njegovom prvom ulasku u Travnik do očajanja mrzi sredinu u kojoj se našao

Dobro, on je tu došao iz Pariza, pa ga možemo razumjeti! Ali i mladi njegov

pomoćnik Defose je došao iz Pariza Međutim, kad mu Davil ogorčeno kaže

da je “i ovaj Travnik i na sto milja oko njega sve sama blatna pustinja nasta-

njena bednicima od dve vrste: mučiteljima i mučenima”, Defose mu uzvraća

da “ovaj kraj, iako umrtvljen i odvojen od sveta, nije pustinja nego naprotiv

raznolik, u svakom pogledu zanimljiv i na svoj način rečit”, da bi onda odluč-

no dodao: “A to što je g Davilu, g fon Mitereru i g Defoseu, kao strancima,

život u Bosni težak i neprijatan, to ne dokazuje ništa Ne može se vrednost ni

važnost jedne zemlje meriti po tome kako se u njoj oseća konzul neke strane

zemlje ” U drugoj prilici, na Davilovu opasku da “ne postoji danas u Evropi

tako besputna zemlja kao što je Bosna”, te da “ovaj narod, mimo sve ostale

narode sveta, ima neku nerazumljivu mržnju prema putevima, koji u stvari

znače napredak i blagostanje”, Defose mu pokušava objasniti zašto je to tako,

da bi na kraju tog objašnjenja ironično primijetio: “Uostalom, gospodine Da-

vile, mi Francuzi smo progutali polovinu Evrope i ne treba se čuditi što one

zemlje koje još nismo zaposeli sa nepoverenjem gledaju puteve koje naša

vojska podiže na njihovim granicama”

Ovdje se moramo sjetiti Bahtina, po kojem dijalog – bez obzira da li

se odvija između pojedinaca ili kao dvojba u nečijem razmišljanju – nužno

pokreće polemiku “Mjesto kontakta” u dijalogu je bojno polje, na kojem

se suprotstavljeni elementi takmiče za prevlast i hegemoniju U navedenom

primjeru otvoreno se suprotstavljaju dva glasa, koji o istom govore drukčije

Na nama čitateljima je da razumijemo njihove narativne pozicije, tj njihovu

“ulogu” u romanu, a ne da stavove jednog ili drugog, Davila ili Defosea,

pripisujemo trećoj osobi, tj onoj koja nam njihovo neslaganje posreduje A

Andriću se često pripisivalo ono što govore njegovi junaci, i još češće spoči-

tavalo ono što oni čine, kao da su oni tek lutke na koncima njegove ideologije,

a ne bića koje je pokrenula njegova mašta ili – tačnije – koje je proizvelo

njegovo pričanje

Drugi primjer. Ni Osmanlije koje su došle u Travnik ne misle o sredini

u kojoj su se našli ništa bolje nego mrzovoljni francuski konzul Davil Kad u

dokolici i čamotinji vezir pozove “starije i bliže činovnike da sa njima prekra-

ti vrijeme u ćaskanju” (”da bi ućutkao svoje sećanje na Egipat i rasterao misli

o budućnosti i želju za morem, koja ga muči još i u snu”), mi u tom njihovom

ćaskanju čujemo iste nezadovoljne glasove: “Po deset puta u danu /vezir/

kaže svakome od svojih ljudi s ironijom: ‘Lepa zemlja, prijatelju! Blagorod-

na zemlja! Šta smo ja i ti Bogu zgrešili i sudbini dužni?’ A svaki mu opet

odgovara sa nekoliko krupnih i neljubaznih reči o zemlji i podneblju: ‘Pasji

zavičaj?’, kaže teftedar ‘Ovo je da medvedi proplaču?’, žali se vezirov ze-

mljak i silahdar Junuz-beg ” U takvom ćaskanju u Konaku ne učestvuje samo

Sulejman-paša Skopljak, “tvrdi i jednostavni Bosanac”, koji mirno brani svoj

zavičaj od ogovaranja stranaca: “Aaaa, ne, ne! Neka ovog božijeg davanja,

neka!”, odgovara on kad se vezir tužio na jesenju kišu i vlagu “A videćeš kad

zapadne sneg i stegne ciča a obasja sunce, pa škripi pod nogama i svetlaci

iskaču pred očima Milina i lepota, kako je Bog ostavio i kako treba da bude ”

(I opet, ne može se autoru pripisati ono što govore njegovi junaci, ni vezir, ali

ni Sulejman-paša Skopljak, “tvrdi i jednostavni Bosanac”)

Na takav postupak ukrštanja različitih glasova nailazimo tokom cijelog

romana Naravno, ti glasovi nikako nisu u skladu, niti teže da budu Opet se

možemo pozvati na Bahtina i reći: to se oni bore za prevlast, kako u ideološkoj

strukturi romana tako i u svijesti čitatelja Međutim, meni se čini da ti glasovi,

ma kako glasni, i ne čuju jedni druge, jer je svaki artikuliran u jednom prosto-

ru koji je omeđen običajima, vjerovanjima, tradicijom, kulturom i jezikom,

gdje se i ne čuje ništa drugo do vlastiti glas, koji u tom zatvorenom prostoru

odzvanja kao da je jedini glas na svijetu i kao da upravo on obznanjuje onu

konačnu, pravu, jedinu istinu A presudno je važno istaći da u romanu nijedan

od tih glasova nije opunomoćen kao autorov glasnogovornik, niti mu je pridat

autoritet konačnog suda i konačne istine Ako čitatelj to ne uoči i ne shvati

da ga pisac – tim postupkom višeglasja – uvodi u jedan razdijeljeni svijet, ili

tačnije u različite, paralelne svjetove, koji kohabitiraju jedan uz drugog, a s

prezirom se jedan prema drugom odnose, onda takav čitatelj naprosto ne zna

čitati jedan ovakav polifoni roman

3

Upotrijebivši tu Bahtinovu sintagmu, nisam smetnuo s uma da za

Bahtina “polifonija” ipak primarno nije u samom dijalogu, u kojem se, kao

u navedenim primjerima, očituje konfliktnost suprotstavljenih stavova Kod

Bahtina, i u post-bahtinskoj teoriji, istinska polifonija je “polifonija potpuno

validnih glasova u jednom istom glasu” i zapravo podrazumijeva pluralizaci-

ju glasa unutar istog segmenta teksta Kako s tim stoji kod Andrića?

Treći primjer. U jednoj sceni s početka romana Travnička hronika, koja

je ispričana stilom smirenog kroničara koji izvješćuje kako je to izgledalo kad

je francuski konzul prvi put ušao sa svojom svečanom pratnjom u Travnik, mi

čujemo, ako pažljivo slušamo, da se u isto vrijeme s tim narativnim izvjesti-

teljem javlja i jedan drugi glas, glas užasnutog i duboko povrijeđenog Davila,

koji je “predstavnik velikog Napoleona”, a koji je prisiljen da podnosi uvrede

lokalnog puka A znakovito je da ga je više nego otvoreni neprijateljski ispadi

žena i djece zabolio potpuni muk ljudi u čaršiji:

Najedanput je nestalo divljih pogleda, pokreta koji pokazuju kako se

glava seče, ili sujevernog ženskog pljuckanja. Umesto toga, sa obe stra-

ne ulice nepomična, kruta lica. Davil ih je nazirao kao kroz neprijatan

veo koji mu je drhtao pred očima. Niko nije prekidao posao ili pušenje

ni podigao oči da pogledom udostoji tako neobičnu pojavu i svečanu

pratnju. Poneki dućandžija je zakretao glavu, kao da traži neku robu

po rafovima. Samo orijentalci mogu ovoliko mrzeti i prezirati i ovako

pokazati mržnju i prezir.

Ko izgovara tu posljednju rečenicu? Narator-izvjestitelj? Svakako ne!

(Pogotovo ne sam autor!) Ta rečenica je ono što je Barthes nazvao “navod

bez navodnika” Stavimo li joj navodnike, mi ćemo je samim tim logično pri-

pisati Davilu, koji u svojoj povrijeđenoj sujeti, kao “predstavnik velikog Na-

poleona”, ne može podnijeti odsustvo čak i samog interesa za “tako neobičnu

pojavu” kao što je on (”u svečanoj uniformi… tamnoplava kabanica široko

raskopčana na grudima, da se dobro vide pozlaćena dugmeta, srebrn vez i od-

ličja”) i kao što je njegova “svečana pratnja” (a “komanda je bila dobra i po-

redak savršen”) I kad narator-izvjestitelj kaže da se Davil u jednom trenutku

upitao “treba li ovo da podnosi ili da se smesta vrati kući i izazove skandal”,

nama je jasno da je taj iskaz u stvari slobodni indirektni govor, čiji je izvor u

zatomljenom glasu Davilovom, a ne u glasu naratora A postupak “slobodnog

indirektnog govora” je upravo onaj tip iskaza u kojem je inkorporiran odnos

prema iskazu nekog drugog, što je Bahtin smatrao bitnim elementom roma-

nesknog diskursa

4

Andrićeva upotreba tog postupka nije istražena, a meni se čini da bi

samo Prokleta avlija dala obilje primjera tog tipa iskaza U njoj se – u bar-

tovskim “citatima bez navodnika” – čuje govor čitavog niza ličnosti, pa se

cijeli diskurs te pripovijesti može opisati kao kontinuirani slobodni indirektni

govor s mnoštvom govornika, čiji se glasovi stalno miješaju

A u Prokletoj avliji Andrić je sistematski upotrebljavao i jedan srodan

naratološki postupak, koji neki naratolozi nazivaju summary (“rezime”, saže-

tak): narator svojim riječima i ukratko “prenosi” – bez navodnika – ono što je

neka od ličnosti u priči govorila Tokom cijele Proklete avlije Andrić je uslo-

javao svoju priču o fra Petrovom boravku u stambolskom zatvoru mnogim

takvim “unutarnjim pripovijestima”, koje su pripisane ili samom fra Petru ili

nekoj od drugih ličnosti u priči, ali koje se ne izlažu onako kako su mogle biti

ispričane, već su jezgrovito sumirane (“rezimirane”) i svedene na svoju su-

štinu (Tu se i nalazi ona zamka koja nije rijetka u tumačenju Andrićevih na-

rativa: misao izražena u tim “unutarnjim pripovijestima” shvata se kao iskaz

samog naratora, ako već ne i kao stav samog autora)

Četvrti primjer. Na početku VI glave Proklete avlije čitamo ovu rečenicu:

Postoje dva sveta, između kojih nema i ne može biti ni pravog dodira

ni mogućnosti sporazuma, dva strašna sveta osuđena na večiti rat u

hiljadu oblika.

Čini se kao da je tom rečenicom Andrić sumirao ono životno iskustvo

koje u literaturi još od vremena Homera proizvodi dramatičnu viziju svijeta

kao “sostava paklene nesloge” (Izraz je, naravno, Njegošev, koji je tu viziju

svijeta izrazio u čuvenom monologu slijepog igumana Stefana) Je li uistinu

ovaj naš svijet baš takav: podijeljen i do istrebljenja sukobljen? Je li o njemu

Andrić mislio baš tako? O tome će riječ biti malo kasnije Zasad vratimo tu

rečenicu u njen kontekst Kome je ona pripisana? Nju, doduše, izgovara na-

rator, ali ne kao svoje uvjerenje, već kao okosnicu onoga što je jedno lice u

pripovijesti (fra Petar) čulo od drugog lica (nesretnog, paranoičnog mladog

Turčina Ćamila): “Mnogo duže i življe i drukčije, i sa drugim smislom govo-

reno, bilo je ono što je fra Petar čuo od svog novog prijatelja I sve se svodilo

na jedno: postoje dva sveta…” Itd Ta rečenica, dakle, ne sažima autorovo ži-

votno iskustvo već iskustvo i uvjerenje jednog junaka u priči I uistinu bismo

se ogriješili o autora kad bismo pomislili da on stoji iza te tvrdnje Jer, morali

bismo znati da je on o svijetu mislio drukčije I morali bismo se sjećati onih

čuvenih riječi koje su u eseju Razgovoru s Gojom pripisane španskom slikaru:

“Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina

stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode

da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje vidimo

izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i suštini ” Ona “dva straš-

na sveta osuđena na večiti rat” postoje u pomućenoj svijesti nesretnog Ćamila

  • i u priči koju je on pričao fra Petru u stambolskoj tamnici Navedena rečenica,

ma kako sudbonosno zvučala, u stvari je glas drugog, kao što su to i mnogi

drugi iskazi u Prokletoj avliji, koja je i komponirana kao polifonija različitih

  • i često suprotstavljenih glasova

5

Sad se postavlja pitanje što Andrić postiže pluralizacijom glasa u nara-

tivnom diskursu Prije svega, on uspostavlja prividno odsustvo subjekta, onog

narativnog subjekta koji bi sebi podređivao sve ono o čemu se pripovijeda

To veoma uočljivo svojstvo Andrića pripovjedača istakli su već prvi njegovi

kritičari, pa ga je Barac, na primjer, upravo po tom svojstvu stavio nasuprot

Krleži kao njegovog antipoda: “Krleža u svoj umjetnički rad ulazi sav, sa ci-

jelom svojom ličnošću, željama, ambicijama i pogledima, dok su Andrićeve

stvari naoko neki objektivni dokumenti ljudske duše, gdje je autor sasvim u

pozadini, te ga čovjek osjeća tek po nekom jedva zamjetljivom smiješku ili

rezigniranom pogledu ” 1 Takav sud o Andriću i danas se često čuje A to bi po

Genetteovim naratološkim paradigmama značilo da je kod Andrića pozicija

naratora ekstradijegetska i homodijegetska, tj da Andrić, poput Homera, kao

narator prvog stupnja, kazuje priču, ali je iz nje kao narativni subjekt odsutan

Ali svako pažljivije čitanje Andrićevih pričanja pokazuje da to nije baš tako

Za razliku od tradicionalnog, tzv epskog ili homerskog naratora, koji je izvan

stvari o kojim priča, Andrićev pripovjedač ulazi u svijet o kojem govori i o

njemu govori iznutra Istina, mi ga, pri tome, često ne primjećujemo, ali to

nije zato što je on “sasvim u pozadini”, kako je mislio Barac, nego zato što

se on ne oglašava kao “samosvojno Ja”, već iščezava među stvarima i izbliza

osluškuje njihove glasove A i sam Andrić je to smatrao odlikom pravog (mo-

dernog) pisca: “Treba govoriti iz središta stvari koje se opisuju; ne sa površi-

ne, još manje sa gledišta pisca, nego iz srži onoga što ste izabrali za predmet

  • i što čitalac treba da vidi, shvati i oseti ” 2 U istoj “Belešci za pisca” Andrić je

zapisao i ovo: “Pisac je, kad je na svome mestu, unutarnji glas stvari i tumač

svih međusobnih odnosa njihovih ”

To uspostavljanje “unutarnjeg glasa stvari” svakako je vodilo ka zatom-

njavanju narativnog subjekta, onog krležijanskog ja koje sve podređuje sebi

  • i svojoj ličnosti, ali ono nije izbrisalo onaj sasvim poseban glas koji upravlja

pripovijedanjem (onaj jedinstven glas koji čujemo svaki put kad počnemo

čitati Andrićeve rečenice!) Naprotiv, bez obzira na svu pluralizaciju glasa, u

Andrićevom narativu se dosljedno čuje i jedan invarijantan glas, koji pred-

stavlja onu Genetteovu “krajnju instancu” koja upravlja narativom, a koja je

po svojim operacijama zapravo metanarativna Ona usklađuje, homogenizira

  • i strukturira narativ, ali i više od toga: ona konstruira svijet koji nam narativ

posreduje Drugačije rečeno, to je ona misao koja dijelove prikazanog svijeta

drži na okupu, baš kako je govorio Goja: “I da nema misli, moje misli koja

ostvaruje i podržava lik koji radim, sve bi se survalo u ništavilo iz kojeg je

izišlo, bednije od sasušene, opale boje i platna koje ništa ne prikazuje” (Raz-

govor s Gojom)

1 Pišući o prvoj zbirci Andrićevih pripovjedaka u Jugoslavenskoj njivi 1925 godine, Barac je između ostalog rekao i ovo: “Krleža ulazi u oluje svojih lica s cijelom svojom nutrinom (…), dok je Andrić miran motrilac, koji nekom hladnokrvnošću staroga monaha za buduće poko- ljenje riše strasti, patnje i stradanja ljudi krepčinom, kratkoćom i mirom, u kome se izbacuje svaka nepotrebna riječ i svako ganuće, koje bi moglo da podsjeti da je tu on, autor, Andrić ” 2 Ivo Andrić, Beleška za pisca, Sabrana djela, knj XII, Istorija i legenda, Sarajevo, 1981, str 53

Sad dolazimo do ključnog hermeneutičkog pitanja koje proizlazi iz do-

sadašnjeg izlaganja: Do kakvog nas saznanja o svijetu dovodi ta pluralizacija

glasova koja karakterizira Andrićev narativ?

Unaprijed moram reći da ovdje ne nudim nikakvo senzacionalno otkri-

će Odgovor je već svima poznat Ja sam želio samo ukazati na neke narativne

postupke koji realiziraju tu dobro poznatu Andrićevu sliku svijeta Naime, ti

različiti glasovi kojima je davao riječ tokom naracije za njega su bili znakovi

(a “znakovi” su ključni pojam u Andrićevom osjećanju i svijeta i jezika kojim

o svijetu govorimo) Ti znakovi nagovješćuju ono što se kao cjelina ne može

ni zamisliti, ni predstaviti: “smisao, oblik i veličinu beskonačnog mozaika

života” A svijet koji je shvaćen kao mozaik, svijet koji čine najrazličitiji,

šaroliki i međusobno često neuskladivi komadići stvarnosti, u svojoj narati-

vizaciji, tj u pretvaranju u priče, prosto je zahtijevao pluralizaciju narativnog

glasa, mnogoglasje, kao svoj prirodni izraz Ti mnogi i različiti glasovi koji

se oglašavaju tokom narativa navode nas na pomisao (prvu pomisao koju

imamo dok čitamo Andrićeve priče) da je svijet razdijeljen i da među njego-

vim stranama nema i ne može biti ni općenja ni sporazumijevanja Međutim,

kad se u čitanju prepustimo magiji onog metanarativnog glasa koji upravlja

cijelom naracijom kao “krajnja instanca” pripovijedanja, mi već drukčije do-

življavamo ne samo tu poliglosiju naracije već i polifoniju svijeta koja nam

je tom pluralizacijom glasa sugerirana Zahvaljujući toj “krajnjoj instanci”,

tom metanarativnom glasu koji homogenizira ne toliko sam narativ koliko

tekst u koji je on položen, mi na kraju dolazimo do onog saznanja koje je sam

Andrić, kao svoje najdublje osjećanje, izrazio u Razgovoru s Gojom (u ovdje

djelimično već navedenom tekstu):

Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna

jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših

čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost

objavljuje vidimo izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i

suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost

sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek ne-

sumnjivo istih zakona.

Uvjeren sam da u ovim rečenicama čitamo autentičniju Andrićevu mi-

sao o svijetu nego što je bilo koja od onih koje nam se nameću dok se, či-

tajući, suočavamo sa svim tim “izdvojenim i različitim svetovima” koje je

u pojedinačnim djelima gradila njegova mašta Uistinu, sve ono i strašno, i

odvratno, i jadno, i groteskno, i vedro, i veselo, i smiješno i uzvišeno što čini

“mnogostranost pojava” koje su prikazane u Andrićevim djelima – “samo je

jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih

a uvek nesumnjivo istih zakona”

Drugi dio: KO GLEDA?

(PITANJE FOKALIZACIJE U ANDRIĆEVOJ PROZI)

6

Prethodno sam razmatrao način na koji Andrić koristi narativnu kate-

goriju GLASA, koju je Gérard Genette označio pitanjem “KO GOVORI?”,

a koja, po njemu, upravlja cijelim narativom, zbog čega se svi drugi njegovi

aspekti moraju tumačiti u odnosu na poziciju onog koji govori A sad bih

postavio jedno drugo pitanje, koje se u naratologiji smatra podjednako važ-

nim: “KO GLEDA?” To pitanje se tiče onoga što je Genette nazvao FOKA-

LIZACIJA, a što podrazumijeva ne samo tačku iz koje se vidi ono o čemu se

priča već i onog koji s te tačke gleda to o čemu se priča Naime, kad god se

u narativu predstavlja predmetna stvarnost, ona se uvijek predstavlja u neči-

jem viđenju Taj “neko”, taj tzv fokalizator, koji je smješten unutar narativ-

nog teksta, svojim viđenjem posreduje “svijet” o kojem se pripovijeda (Taj

“neko” može biti sam narator, ali i neko lice u priči) Zato se “fokalizacija” s

razlogom smatra temeljnim postupkom izgradnje onog unutarnjeg svijeta koji

je u osnovi narativa Osim toga, ona se s pravom smatra i jednim od najučin-

kovitijih sredstava manipulacije čitateljevim doživljajem: naime, čitatelj vidi

svijet onakvim kakvim ga posreduje “fokalizator” unutar narativnog teksta

I ta činjenica je posebno dobila na značaju od kako su poststrukturalisti

naratologiji dali novo usmjerenje Kao što sam već ranije rekao, oni su se –

umjesto za pitanje “Šta čini priču?” – zainteresirali za odgovor na pitanje “Šta

priča čini?”, tj na koji način ona konstruira, promovira, protežira, širi i odr-

žava određenu sliku svijeta U tom pogledu upravo je naratološka kategorija

fokalizacije došla u središte interesa, utoliko više što su mogućnosti pozicio-

niranja fokalizatora u strukturiranju narativa zapravo neiscrpne.

Kako s fokalizacijom stoji u Andrićevim narativnim tekstovima?

7

Naracija u prvim Andrićevim pričama (onim iz knjige Pripovetke,

1924) uglavnom je potpuno u vlasti samog naratora On je taj koji nam svojim

glasom i svojim pogledom posreduje ono što čini sadržaj tih priča A pošto

se on u njima ni na koji način ne legitimira kao neko drugi, mi s pravom za-

ključujemo da je narator u isto vrijeme i fokalizator, tj da je onaj koji priča

identičan s onim koji zamišlja i vidi to o čemu se priča Nije tako s pričama

koje je Andrić objavio kasnije, naročito s onim iz knjige Pripovetke II, 1936,

u kojima se redovno pojavljuje taj “neko drugi”, čiji pogled, ili čija svijest,

postaje fokus priče

Opet nekoliko primjera:

U pripovijetki “Olujaci” glavna junakinja, bezimena lijepa Mostarka,

istovremeno je ona osoba koja gleda i u čijoj se svijesti oblikuje saznanje o

svijetu oko nje, svijetu koji je neshvatljiv, opasan, mračan i zao, svijetu druk-

čijom od onog koji je ona nosila u svom sjećanju na sunčani zavičaj A takvo

saznanje da oko nas, kao neki uporedni svijet, postoji svijet nerazumljivog

zla ispunilo je i svijest mlade žene žandarmerijskog komandira u pripovijetki

“Žeđ”, pa i onog starog profesora u pripovijetki “Šetnja”, a na poseban način i

onog svetog čovjeka Alidede u pripovijetki “Smrt u Sinanovoj tekiji” U svim

tim pričama, objavljenim između 1931 i 1941 godine, u središtu naracije je

onaj “neko drugi”, koji je i glavna ličnost priče, ali i njen fokalizator, tj onaj

u čijem se pogledu i u čijoj se svijesti konstruira unutarnja stvarnost priče

Ne ulazeći zasad u autorovu opsjednutost fenomenom zla, koji opsjeda ali

i uništava njegove junake, ovdje samo skrećem pažnju da autor taj fenomen

fokalizira kroz viđenje i svijest samih tih junaka

U tom pogledu vjerovatno je najinteresantnija i najsloženija pripovijet-

ka “Mila i Prelac” (Pripovetke II, 1936), u kojoj je pitanje fokalizacije postalo

njeno osnovno konstruktivno načelo

U toj pripovijetki kao fokalizator se pojavljuje lice koje gleda što se

događa, ali čija svijest nije sposobna da potpuno razumije to što se događa

Naime, sve što se u priči događa vidi se očima malog dječaka, koji ne shvata

odnose u svijetu odraslih, zbog čega to što on vidi u priči dobiva diskretnu

tajnovitost i nedorečenost Narator vodi priču u nizu prizora koji su, svi, izlo-

ženi pogledu tog dječaka: “ dečak je podigao oči i visoko iznad sebe video

da neko silazi s brega”, “ dečak ga nije gubio iz vida”, “ podižući glavu,

dečak je nastojao da uhvati strančev pogled ”, “ dečak se okrenuo i na avlij-

skim vratima ugledao Milu”, “ on bi gledao, napola budan, kratku prugu

svetlosti ”, “vraćajući se posle podne iz škole, zastao je kad ga je ugledao

nasred čaršije ” I tako sve do kraja: ugledao je

...

,

mogao je dobro videti

....

,

...

sačekao

je da vidi

...

,

...

dečak

je još jednom video Prelca

...

,

dečak je tada

video na travi ispružen i polunag leš strvodera Prelca. A sva ta dječakova

viđenja najčešće se odnose na glavnog junaka priče, mladića Mileta Prelca,

koji je u varoš došao “odnekud iz Like” i prihvatio se, na užas djece, da hvata

i ubija ulične pse Priču o tom tajanstvenom strancu narator vodi posredstvom

dječakovog viđenja, i to od trenutka njegovog dolaska u varoš do njegove

misteriozne smrti u rijeci Pri tome ta dječakova viđenja ni u jednom trenutku

ne gube naivnost djeteta koje emotivno reagira na događaje, ali ne razumije

šta oni znače: “To je bio pogled koji gazdinsko dete nije razumevalo ni pozna-

valo ”, “Nije mogao znati šta znače pogledi odraslih ljudi, ali nije mogao da

ih ne primeti”, “Ništa od tih reči dečak nije mogao razumeti, kao ni ljudske

odnose uopšte”, “Ništa nije razumevao, ali je celim bićem osećao da su to

neke teške i krupne stvari”, “Dečak tada još nije znao šta to znači ” I tako do

kraja, do onog trenutka na kraju kad je shvatio da je i njegova mlada teta Mila

na čudan način upletena u tu priču: “Osećao se težak, mračan i uklet, čuvar

neke užasne tajne ne samo o pravom biću Prelčevom nego i o svetu i ljudima

uopšte, mučen tom tajnom, ali u nemogućnosti da je ma kome kaže i pove-

ri ” Upravo zbog takve vizure, zahvaljujući takvom fokalizatoru – malom

dječaku koji postepeno postaje svjestan složenosti ljudskih odnosa u svijetu

oko sebe – priča nam, vrlo diskretno, sugerira nedokučivost onoga što se do-

gađa u ljudskim dušama

I kasnije, poslije rata, Andrić je iz priče u priču mijenjao prirodu fo-

kalizatora, ali je sam postupak fokalizacije, tj pitanje KO GLEDA? ostalo

jednako značajno ne samo za Andrićevo strukturiranje narativa već i za naše

razumijevanje njegove umjetnosti

8

Pitanje fokalizacije se na isti način nameće i u našem čitanju velikih

Andrićevih narativa kao što su Prokleta avlija ili Travnička hronika

Evo jedan primjer:

Pri kraju Proklete avlije nailazimo na prizor koji nema veza s fabular-

nim zaokruženjem priče o fra Petrovom tamnovanju u stambolskom zatvoru

Međutim, njegov značenjski naboj je takav da je on na poseban način osvi-

jetlio prostor kroz koji nas je provela ta priča, pa je ona, zahvaljujući njemu,

dobila dodatni smisao Pri tome je važno istaći da se u tom prizoru kao fo-

kalizator pojavljuje glavni junak priče, napaćeni bosanski kršćanin fra Petar

Po izlasku iz stambolskog zatvora, a prije odlaska u progonstvo, fra

Petar zajedno s drugim osuđenicima čeka svoju dalju sudbinu I dok drugi

osuđenici sjede oborene glave, ravnodušni prema svemu oko sebe, fra Petar,

zadivljen i omađijan, gleda “večernji Stambol”, koji u ramazanskoj noći “sija

u svoj njegovoj sili i lepoti” “Fra Petar je gledao to što je danju Stambol a što

se sada moćno i izazovno propinje kao iskričav talas pun nevidljivog neba, u

beskrajnu noć” Taj prizor morao je izazvati u fra Petru onaj ambivalentni doživ-

ljaj koji psihoanaliza opisuje kao privlačnost nečega prema čemu se inače osjeća

odbojnost, jer on je bio nedužna žrtva sistema koji reprezentira Prokleta avlija,

pa se ne može očekivati da on tako brzo bude “omađijan” prizorom Stambola

u ramazanskoj noći Ipak, “to što je danju Stambol”, tj mjesto njegovog stra-

danja, ukazalo mu se, poslije svega, kao nešto što je drukčije, ljepše i svjetlije:

večernji Stambol” izgledao mu je kao “vatromet koji je zastao u poletu”: “Bio

je ramazan i na munarama svih džamija goreli su kandilji trepćući kao pravilna

sazvežđa iznad bezbrojnih gradskih svetlosti ” Pred tom čarolijom svjetlosti fra

Petru se na moment učinilo da tu, u toj ljepoti, nema i ne može biti mjesta za Pro-

kletu avliju, u kojoj se sve do malo prije suočavao sa zlom, nasiljem i svekolikim

ljudskim jadom Ali taj trenutak opčinjenosti trajao je kratko, jer mu se odmah

(u istoj rečenici u tekstu) javila svijest o tome da je ta avlija “ipak tamo negde,

na jednoj od onih malih tamnih površina, među gusto razasutim svetiljkama”

Tako su u rasvijetljeni vidik “večernjeg Stambola” ušle odjednom i te “male

tamne površine”, “tamo negde”, gdje postoje i takva mjesta kao što je Prokle-

ta avlija U tom momentu fra Petar je shvatio da i jedno i drugo, i osvijetljeni

grad i tamna mjesta u njemu, čine jednu istu stvarnost

Na ovom mjestu mogli bismo se sjetiti lakanovskog paradoksa: slike

Drugog nas mame jer pomišljamo da u drugosti možemo vidjeti obrnutu sliku

i naličje nas samih Nešto od toga se, bez sumnje, može iščitati i iz ove slike

s kraja Proklete avlije Ali ta pripovijest nije alegorija tog lakanovskog para-

doksa Ono što fra Petar gleda pred odlazak u progonstvo paradigmatična je

slika ambivalentne vizije svijeta koji se doživljava kao veliki mozaik, u kojem

ima mjesta i za svjetlo i raskoš kao i za tamu i bijedu U prizoru o kojem je

riječ, i u fra Petrovom doživljaju tog prizora, i Stambol, “u svoj njegovoj sili i

lepoti”, i Prokleta avlija, u svoj grotesknosti rugobe i zla, simbolička su mje-

sta koja postoje sinhrono, jedno s drugim, u istom pejzažu, kao dva aspekta

istog velikog svijeta Tako nas na kraju priče o fra Petrovom zatočeništvu

Andrić dovodi do svijesti o svijetu kao jedinstvu različitosti, u onom smislu

kako je to u Razgovoru s Gojom u njegovo ime obrazlagao veliki španski sli-

kar: “Postoji samo jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo

delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona ”

9

Evo još jedan primjer:

U drugoj glavi Proklete avlije ima jedno mjesto koje izvanredno dobro

reprezentira ne samo Andrićevo korišćenje postupka fokalizacije već i prave

domete njegovog umijeća Mislim na ono mjesto kad se fra Petar prvi put

susreće s Ćamil-efendijom, koji je te noći doveden u njegovu ćeliju

“Probudivši se u svitanje, fra Petar je pri bledoj svetlosti zore (…) okre-

nuo pogled na desnu stranu, gde je sinoć zanoćio Turčin pridošlica Prvo što

je ugledao bila je nevelika, u žutu kožu povezana knjiga…” (O značenju tog

detalja govorit ću kasnije. Ovdje ću zasad samo slijediti Andrićevu priču, Z

L ) “Tek tada je pošao dalje pogledom i video da je ta knjiga na krilu čoveka

koji samo napola leži a napola sedi, naslonjen na svoj kovčežić To je onaj

sinoćnji ” (Ova posljednja rečenica je nesumnjivo glas samog fra Petra, onaj

pominjani“navod bez navodnika”, tako čest u Andrićevom narativnom tek-

stu, Z L ) “Pored njega putnička torba od svetle, rađene kože, pod njim mrko

ćebe, sjajno i već na pogled toplo i meko kao tanko, skupoceno krzno…” (I

o značenju tog detalja ću govoriti malo kasnije. Zasad ćemo pratiti samo

fra Petrov pogled, Z L ) “Pogled je išao dalje Lice tog čoveka bilo je novo

iznenađenje Lice mladića, meko, malo podbulo, belo i bledo onim sobnim

bledilom, drukčije od svega što se ovde moglo očekivati, obraslo u riđu, pa-

huljastu bradu od desetak dana i oborene, nešto svetlije brkove Isticali su

se veliki, bolesnički i poput uboja tamni koluti iz kojih su, sjajne od vlage i

vatre, gledale modre oči…”

I te “oči” su jedan od detalja na koji ću se kasnije vratiti Za sada samo

skrećem pažnju na osnovni narativni prizor, čiji je fokalizator fra Petar: on je

taj koji gleda, on je taj koji vidi knjigu u krilu mladića, njegovo skupocjeno

ćebe, njegovo blijedo lice i modre oči A u trenutku kad se njegov pogled su-

sreo s pogledom mladog Turčina, dolazi do izmjene fokalizatora Perspektiva

se mijenja, pa ako smo dotad fra Petrovim očima vidjeli Ćamila, sada Ćami-

lovim očima vidimo – prvi i jedini put u cijeloj pripovijesti – fra Petrovo lice:

“Mladić je netremice, ispitivački ali mirno gledao u fratrovo otvoreno,

široko lice sa gustim crnim brkovima i jako razmaknutim, krupnim, smeđim

očima mirna pogleda ”

Subjekt i objekt fokalizacije zamijenili su uloge A do toga je moglo

doći samo zato što je narativni nivo “spušten” u prostor u kojem se obojica

nalaze Narator ulazi, i nas vodi sa sobom, u središte stvari o kojim govori Mi

smo tako narativnim postupcima uvedeni u samo središte svijeta o kojem se

priča Omogućeno nam je da ga vidimo izbliza, štaviše da ga vidimo kako ga

sami njegovi akteri vide i kako oni sami jedni druge vide Postupak dinamič-

ke fokalizacije u tom smislu se suštinski ne razlikuje od postupka pluralizaci-

je glasa: i jedan i drugi uklanjaju onu distancu u kojem nam se svijet očituje

u djelima tradicionalnih, “epskih” pripovjedača, kod kojih je svijet tu, u priči,

ali smo mi zajedno s naratorom izvan njega

10

Primjere dinamičke izmjene fokalizatora lako ćemo naći u gotovo svim

Andrićevim pripovijetkama Podsjećam samo na još jedan takav primjer U

drugoj epizodi Andrićeve pripovijesti “Put Alije Đerzeleza” lijepa Ciganka

Zemka se u velikim zamasima ljulja na ljuljašci, a dolje, kraj vatre, “Đerzelez

je lovi očima i jeza ga podilazi” U tom prizoru fokalizator se izmjenjuje:

čas iz perspektive Zemke, koja se uznijela na ljuljašci, vidimo “dolje zelene

livade i rijeku”, čas iz perspektive Đerzeleza vidimo Zemkine “dimije od

džambasme što se lepršaju kao barjak i miješaju s vrhovima borova i s vedrim

nebom” Taj primjer nesumnjivo spada među bisere Andrićeve pripovjedač-

ke umjetnosti Međutim, taj postupak u nekim slučajevima ima kod Andrića

dalekosežniji smisao nego što je u ovakvim briljantnim igrama s promjenom

“tačke gledišta” Ovdje prvenstveno mislim na Travničku hroniku

Taj roman ima dvije osnovne tačke gledišta ili dvije vrste fokalizato-

ra: na jednoj strani su stranci sa Zapada, sa njihovim drukčijim i neobičnim

načinom života, sa njihovim drskim mešanjem u bosanske poslove i prilike,

na drugoj strani je travnička kasaba sa svojim raspoloženjima, shvaćanjima

i potrebama Oni prvi, stranci, često su dati u perspektivi i viđenju kasabe

(To pokazuje i taj citirani “navod bez navodnika”, u kojem se u slobodnom

indirektnom govoru očituje stav domaćih ljudi prema strancima) A kasaba

je, pak, gotovo redovno viđena očima stranaca U stvari, ona je mnogo češće

objekt nego subjekt fokalizacije Ona se javlja uglavnom onakva kakvu je

vide Žan Davil, Defose, fon Miterer, fon Paulic, Davna i drugi stranci, čiji

point of view zapravo i formira narativ, fokalizirajući ga tako da stvari i doga-

đaje vidimo njihovim očima i kroz njihovu svijest

Ovdje ne mogu da se ne sjetim Edwarda Saida, koji je u Orijentalizmu

istakao da se Orijent u zapadnjačkom viđenju shvaća kao nešto homogeno,

tako da se pojedinac, koji, inače, čini stožer europske književnosti, redovno

gubi u anonimnosti mase, a njegovo ponašanje se objašnjava djelovanjem na-

gona karakterističnih za cijelu rasu (požuda, strah, bijes itd ), a ne nečim što

bi bilo zasnovano na individualnom izboru ili odluci Slika kasabe (a kasaba

je Orijent!) u Travničkoj hronici dobro ilustrira tu zapadnoeuropsku tradiciju

“orijentalizma”, tj doživljavanja, shvaćanja i prikazivanja Orijenta, jer se i

tu pojedinac ne javlja kao individua sa svojom sviješću, već nestaje u masi i

izjednačava s njenim mentalitetom i životnom filozofijom Andrićevi “zapad-

njaci” koji su se našli u Travniku vide oko sebe Orijent i vide ga na način na

koji ga Zapad još od XVIII st vidi S izuzetkom mladog Defosea svi su oni

slijepi za onu Bosnu o kojoj je Andrić pisao Alaupoviću 1920 godine: “Žao

mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna a nema

nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života ” Ta “mrka lje-

pota nekadašnjeg života” bila je nedostupna junacima Travničke hronike Ali

to nipošto ne znači da za to treba kriviti samog Andrića, koji je – instinktom

umjetnika – posredovao ideje, osjećanja i vizije svojih likova

11

Fokalizacija podrazumijeva ne samo onog koji gleda već i to na što se

fokusira pogled onog koji gleda U klasičnoj naratologiji interes je prven-

stveno izazivala pozicija subjekta fokalizacije, tj fokalizatora, dok se pitanje

objekta, tj onoga što se vidi, izostavljalo kao stvar koja pripada individual-

nom narativnom tekstu, pa samim tim zahtijeva hermeneutički pristup Tek

u postmodernoj narativnoj teoriji javilo se zanimanje za pitanje “gledanja”

ili “pogleda” (engl gaze), koje se tiče ideološke strukture narativnog teksta

Što je objekt fokalizacije kod Andrića?

Sad je prilika da se vratim onim detaljima koji su se ukazali fra Petro-

vom pogledu u njegovom prvom susretu s Ćamilom

Prva stvar koju je tog jutra fra Petar ugledao tamo gdje je sjedio novi

zatvorenik bila je “nevelika, u žutu kožu povezana knjiga” Nesumnjivo zna-

kovit detalj: knjiga u mračnoj ćeliji zloglasnog stambolskog zatvora Da je u

pitanju znak jasno nam je odmah, a odmah nam se i kaže čega je ona znak, ne

samo za fra Petra već i za samog naratora:

Jako i toplo osećanje radosti prostrujalo mu je celim telom; nešto od

izgubljenog, ljudskog i pravog sveta koji je ostao daleko iza ovih zido-

va, lepo ali nesigurno kao snoviđenje. Trepnuo je očima, ali knjiga je

stajala na mestu i bila zaista – knjiga.

Fra Petrov pogled se zatim zadržao na novom detalju, koji također ka-

rakterizira lik pridošlice, ali koji je i u širem smislu znakovit: “pod njim mrko

ćebe, sjajno i već na pogled toplo i meko kao tanko, skupoceno krzno” Od-

mah zatim slijedi naratorovo objašnjenje, po kojem taj detalj postaje zname-

nje jednog boljeg i finijeg svijeta, kojeg fra Petar nije mogao upoznati tamo

odakle je došao:

Nikad nije video predmete obične, svakodnevne upotrebe tako vešto

izrađene i od tako fine materije; i da je ostao u Bosni i da nije zlim

slučajem zapao u ovu Avliju, on ne bi znao ni mogao verovati da zaista

postoje.

Najzad se fra Petrov pogled zadržao na licu mladog Turčina, “s tamnim

kolutima”, “iz kojih su, sjajne od vlage i vatre, gledale modre oči” I opet se

jedan detalj javlja kao znakovit:

Fra Petru, koji je u svom veku video mnogo bolesnika svake vrste, dođe

odjednom sve to poznato. Ne te, ali takve oči on je već gledao. Ima

takvih ljudi koji se nečeg plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo

zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi

pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide

dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili odeću

na njima.

Bez sumnje, Andrić je imao povjerenja u umjetničku rječitost detaljâ

Kao da je u njima vidio “sićušne dijelove beskonačnog mozaika” koji se zove

“život i svijet”, kako je napisao još u Ex Pontu, priznavši već tada da ga taj

“mozaik života” očarava, iako mu ne može “naslutiti smisao, oblik ni veliči-

nu” Shvaćajući život na takav način, kao jedan veliki mozaik, on je i narativ-

nu strukturu svojih pripovjedaka i romana gradio tako, kao mozaik Sigurno

je imao na umu svoje najintimnije stvaralačko iskustvo kad je u onoj istoj

Belešci za pisca napisao:

Sudbina pisca je takva da mora stalno da se bavi pojedinostima, sitnim

poslom sa najužim mogućim vidikom. Ma kako bilo obimno i bogato i

raznoliko delo koje pisac radi, ma koliko da idu u visinu i širinu njegovi

planovi, njegov rad ostaje prikovan za pojedinost, za jedan prizor, jed-

nu ličnost, jednu reč. A čim pisac pokuša da radi ‘na široko’, imajući u

vidu celinu, sa otvorenim, slobodnim vidikom pred očima, sve se zamuti

i oplića, odjednom stanu da se kvare i gube i pojedinosti i celina. A čim

se opet vrati pojedinom prizoru, pojedinoj reči i rečenici i počne njih

da obrađuje i doteruje, on oseti kako se jedinstvo i celina njegovog dela

nevidljivo ali osetno sklapaju i vedre, rastu i usavršavaju se sa svakim

potezom pera.

12

Treba, međutim, reći da se Andrićeva vjera u pojedinost razlikuje i od

epske sklonosti prema nizanju detalja, koja naraciji tradicionalnog pripovje-

dača daje karakterističnu “epsku opširnost”, ali i od naturalističke ljubavi pre-

ma detaljima kao pozitivno utvrdivim “činjenicama”, od kojih je, navodno,

sačinjena “cijela istina” o životu i svijetu Za Andrića su vrijedne pažnje i

pažljivog opisa samo one pojedinosti u kojima je prepoznavao treptaj ljudske

duše, ili neki aspekt životnog iskustva, ili, pak, “šum onog velikog života i

svijeta” koji se prostire preko granica subjektiviteta Za njega su pojedinosti

podrazumijevale neku višu cjelinu, pa su one na taj način dobijale karakter

metonimija ili znakova onoga što se kao cjelina sluti, ali se ne može do kraja

spoznati Ako i nije bio metafizičar, Andrić je vjerovao u metafizički smisao

pojedinosti Ta vjera ga je i navodila da se pogledom zadržava na pojedino-

stima, ne bi li bar za trenutak “uhvatio” ono što transcendira pojedinačno, a

što se kao cjelina ne može ni shvatiti ni prikazati Zato nam njegove slike i

prizori tako često sugeriraju postojanje one jedne iste, velike stvarnosti “sa

večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo

istih zakona”

Međutim, gradeći narativnu strukturu svojih priča i romana kao mozaik

znakovitih pojedinosti, Andrić je tim postupkom suspendirao svoju ulogu kao

subjekta naracije On nas dovede pred detalje, koji čine život, ili koji imaju

značenje u životu, pa ako i ostaje tu pored nas, mi skoro i ne osjećamo njego-

vo prisustvo A možda imamo pravo i upitati se zašto je to tako

Bilo bi, naravno, besmisleno pitati se zašto se Andrić tako često služio

upravo onim narativnim postupcima koji slabe poziciju sveprisutnog auktori-

jalnog naratora kad ne bismo znali da je on u književnost ušao kao lirski pje-

snik, te da se široj javnosti predstavio Ex Pontom, knjigom koja je s pravom

ocijenjena kao “pjesnički razgovor sa svojom dušom” i kao “knjiga o sebi”

Zašto je on, samo dvije godine kasnije, u “Putu Alije Đerzeleza”, zatomio taj

lirski nagon samoočitovanja? Je li se to dogodilo samo zato što je promijenio

žanr? Mislim da su razlozi bili dublji

Već u Ex Pontu Andrić je na jednom mjestu – sasvim iznenadno i za

lirskog pjesnika neočekivano – poželio da se, kao od nečeg što ga sputava,

oslobodi svog “ja” i svega ličnog:

Sve, sve što me sputava i što se zove: moje neka iščezne, da budem čist,

jak i slobodan, a na dnu duše neka ostane samo ovo jedino i veliko

osjećanje koje mi daruje razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov.

U kontekstu u kojem sasvim prirodno dominira pjesničko “ja” neobič-

no je zazvučala ta Andrićeva želja da u sebi zatomi sve lično:

Neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve moje u meni, neka spali ognje-

no ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i maštanja.

Je li se ta – za lirskog pjesnika neobična – želja javila Andriću na kraju

velikog rata sa sumnjom u snagu individualne volje i smisao individualnih

napora samog i usamljenog subjekta? (”O, Bože, čemu sva muka vječno žed-

nog i vječno svjesnog: ja?”) Ili se, pak, ona javila u njemu sa slutnjom da je

taj usamljeni subjekt sa svojim bolom, strahom i nemirima samo dio sveko-

like drame života i zato beznačajan sam po sebi? (”I moj rođeni bol i patnja

dođoše mi kao mali dijelak velike tragedije čovječanstva koje se bori!”) Ili

se, najzad, ta želja da prevlada vlastita osjećanja i iskustva (ono “ognjeno ja”)

javila sa saznanjem da se pravi, istinski život zbiva s one strane subjekta, i

svega subjektivnog, zbog čega je potrebno izdići se “iznad sebe i izvan sebe”,

kako bi se taj “veliki život” doživio i razumio? (”Dok govorim sa sobom i

svu noć stavljam sve glasnija pitanja Bogu, koji vječno šuti, ja čujem kako iz

daleka, kroz tamu i kroz očajne misli, dopire šum slobodnog, velikog života

i svijeta”) Bilo kako bilo, ta u Ex Pontu izražena Andrićeva želja za samoza-

tajenjem, koja je bila neobična u kontekstu njegovih autentično lirskih “ispo-

vijesti iz progonstva”, veoma brzo se pretvorila u jedan odlučan stvaralački

stav, koji je suštinski odredio njegovo kasnije književno stvaranje U većini

svojih prvih pripovjedaka on je zaista do kraja zatomio samog sebe i sasvim

zagasio ono “ognjeno ja” u čijoj vatri je nastajala njegova lirika On je od tada

pa do kraja (s rijetkim izuzecima) izostavljao vlastito “ja” iz svog pripovije-

danja A samo djelimično je to bilo zato što je on svijet svojih priča pomakao

u prošlost i tako već na tematskoj ravni isključio sebe iz svog svijeta Jer, kao

što smo vidjeli, on je i samim narativnim postupcima isključivao sebe iz svo-

jih priča, puštajući da se u njima oglašavaju njegove ličnosti i da se iz njihove

perspektive vidi taj svijet o kojem je riječ Naravno, i u narativnoj književno-

sti, kao i u umjetnosti uopće, svako takvo “uklanjanje sebe” može biti jedino

prividno i zapravo je samo karakterističan stvaralački stav

Na ovom mjestu podsjećam na Genetteovo shvaćanje da svaki narativ-

ni iskaz nužno ima svoj subjekt: priča se nikad ne priča sama od sebe, pa i

kad nam se tako čini Čak i kad je uklonjen iz iskaza, taj subjekt je onaj koji

upravlja iskazom, strukturira ga i homogenizira To je ona “konačna narativna

instanca” koja definitivno konstruira narativ kao koherentan govor Genette

to ne kaže, ali mi moramo tome dodati i ono najvažnije: to je ona krajnja

instanca koja priči daje smisao, ili, tačnije, koja je konstruira tako da u njoj

možemo naći smisao I ma kako samozatajan bio, autor ne može suspendirati

tu instancu koja je metanarativna, jer upravlja narativnim operacijama, ali i

koja je i metajezička, jer upravlja i jezičkim operacijama koje strukturiraju

narativ kao jezičko-umjetnički tekst

U maloprije citiranoj “Belešci o piscu” Andrić je napisao: “A čim se /pi-

sac/ opet vrati … pojedinoj reči i rečenici i počne njih da obrađuje i doteruje,

on oseti kako se jedinstvo i celina njegovog dela nevidljivo ali osetno sklapa-

ju i vedre, rastu i usavršavaju se sa svakim potezom pera.” Upravo taj “potez

pera”, kojim se obrađuje i doteruje tekst, onaj je stvaralački čin koji u temelju

mijenja prirodu svih narativnih strategija, pa i fokalizacije To je onaj čin kojim

narativ deklarira svoju književnu prirodu. Time se priča legitimira kao pismo,

tj. kao čin pisanja Narator tada postaje pisac, a njegovo pripovjedačko umijeće

postaje umijeće pisanja. Andrić pripovjedač zapravo je veliki pisac.

JELENA, ŽENA KOJE NEMA ILI ODSUTNI GOVOR

Alma Denić-Grabić

Ako žene nema u tekstu, kako kaže i sam naslov pripovijetke i zbirke,

onda se zadatak prečitavanja Andrićevih pripovijetki može unaprijed čini-

ti završenim poslom, suviše laganim zadatkom S druge strane, priznanje,

izrečeno naslovom priče, poziva na razotkrivanje mehanizama koji uzrokuju

žensku nevidljivost i odsutni govor u tekstu Mnogobrojna čitanja Andriće-

vog djela nisu zaobišla i rodno, feminističko/a I ovaj rad će se pozabaviti

čitanjem Andrićevih pripovijetki iz rodne perspektive

Moj prvi istraživački rad koji se bavio Andrićevim romanima Travnič-

ka hronika i Gospođica desio se na trećoj godini fakulteta U naivnom te-

orijskom neznanju, okružena pozitivističkom i impresionističkom kritikom

(to sam mogla naći 1996 u biblioteci fakulteta), uživala sam u priči i pri-

povijedanju spomenutih Pustolovina čitanja zamijenjena je naporom pisa-

nja seminarskog rada Sjećam se knjige Petra Džadžića Ivo Andrić Eseji, a

posebno analize ženskih likova u poglavlju Žena, lepota, ljubav Tada kao i

sada (knjiga je još u biblioteci) nedostajalo je pet posljednjih stranica ovoga

poglavlja koje su mi trebale za seminarski, pa sam pokušala nešto “izvući”

iz govora o ženama u pripovijetkama Isidora Sekulić pokušala je vidjeti u

Andrićevim pripovijetkama Istok u ženama Žena su prikazane u Andrićevim

pripovijetkama kao fatalne, zle, nemoralne, robinje ili ih nema One su eter

izrasle iz legendi ili racio, novi oblik nadolazećeg građanskog društva, poput

Gospođice Rajke, žene konzula iz Travničke hronike Tako kaže Džadžić

Dakle, da li postoje žene u Andrićevim pričama ili preciznije, da li su

oglasovljeni ženski likovi? Sljedeće pitanje je kako čitateljice koje ne čitaju

kao čitatelji mogu pristati na tekst koji ih isključuje, kada on ne pristaje na

njih, kako naći užitak u čitanju tekstova koje nastanjuju izrazito androcen-

trični svjetovi u kojima se jedino možete nadati da ženska sudbina neće “ba-

rem” okončati smrću? Da li su to tekstovi u kojima nema nade za drugačiji

vid reprezentacije izvan uhodanih scenarija ženskosti i muškosti? Čitateljica,

ukoliko prihvati/poistovjeti se sa reprezentiranim svijetom, ulazi u proces

maskulinizacije, postaje čitatelj “bez roda” U tom procesu identifikacija i

uživljavanje čitateljice se ne odvija kroz sliku ženskog viktimiziranog lika,

nego “univerzalnog” iskustva muškog subjekta, koji nekako uvijek predstav-

lja opće ljudsko Jer ko se želi poistovjetiti sa lijepom mrtvom ili nepostoje-

ćom djevojkom?

Čitanje priče o Jeleni kao odsustvu žene i njenog govora potvrdilo bi

činjenicu da čitateljica, pošto se ne može identificirati sa iskustvom neposto-

jeće žene, čita priču kao univerzalno iskustvo čovjeka=muškarca I u jednom

i u drugom slučaju ulazi u proces maskulinizacije: čitateljica postaje čitatelj

bez roda ili pak, čitateljica kao drugost Ako je čitatelj(ica) mjesto gdje se

proizvodi značenje, postavlja se pitanje kako se drugačije može “dekodirati”

tekst ako je čitateljica rodno senzibilizirana, usredsređujući se na njen doživ-

ljaj Stoga ovaj rad započinje kao kritička analiza procese čitanja 1 da bi se u

interpretaciji Andrićevih priča Jelena, žena koje nema i Igra usredredila na

ono što je iz teksta isključeno, preuzimajući kontrolu nad vlastitim čitalačkim

doživljajem 2

U analizi će biti uzete u obzir pripovijetke Jelena, žena koje nema i

Igra, jer u ovim pripovijetkama ženski likovi su nijemi pa se postavlja pitanje

šta nam govori njihova nijemost

  • 1 Jelena, žena koje nema

Pripovijetka Jelena, žena koje nema sastavljena je od tri dijela koji svo-

jim podnaslovima opisuju kratku povijest pripovjedačeve žudnje: Od samog

početka, Na putovanju i Do dana današnjeg Za razliku od većine Andrićevih

pripovijetki u kojima autoritet pripovjedača prenosi “tuđu” priču, priču iz

druge ruke, ova je ispričana u 1 licu jednine Poglavlja istovremeno uokviru-

ju vremenski period u kojem se pripovijeda ispovijest, sjećanje muškarca koji

traga za idealnom ženom Namjerno kažem pripovijeda ispovijest, jer odmah

na početku pripovijetke suočavamo se sa dva ja – pripovjedač u 1 licu jedni-

ne koji nam retrospektivno priča o početku “javljanja” Jelene Na takav način

pripovjedni tekst postaje scena sjećanja, a lutajući, nomadski subjekt Odisej

1 Švajkart, Petročinija “Čitati nas same: prilog feminističkoj teoriji čitanja” u Profemina, Časopis za žensku književnost i kulturu, br 25-26 proleće-leto, Beograd: Semizdat B 92, 2001, 167 2 “Preuzeti kontrolu nad čitalačkim doživljajem znači čitati tekst kako nije bio namenjen da bude čitan, u stvari, čitati ga protiv njega samog ” Op cit str 168

je u potrazi za domom Pripovjedačka perspektiva je tako u/odvojena, a ka-

snije ćemo doznati u tekstu i emancipirana od prvotnog iskustva ja o kojem

se pripovijeda, što postaje ključni momenat za razumijevanje priče Koliko je

žena odsutna iz svijeta i teksta, postajući granična figura koja prelazi i mrsi

jasno uspostavljene granice između svjetova, isto tako pratimo i dramu muš-

kog subjekta koji također postaje granični lik u svijetu poremećenih odnosa:

Ne postoje četiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena. Ne

zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. Živ

sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. I Je-

lena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom

hoće nešto da mi doda. (

...

)

Ovog puta se budim. Budim se u svet svog

sadašnjeg života, znači: u svet bez Jelene. 3 (Andrić, 275)

Pripovjedno ja čije iskustvo viđenja žene pratimo kroz priču, doživlja-

va dramatičnu transformaciju, pa je stoga na početku priče govor suverenog

muškog subjekt koji ima znanje, koji je došao do spoznaje, čitateljicama još

nedostupne:

I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne

dižući oka sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro oko

sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. (Andrić, 252)

Kada narator na početku pripovijetke kaže “Tako ona dolazi uvek, sa

ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom” 4 , mi pretpostavljamo da je ovoj kon-

stataciji prethodila čitava historija pojavljivanja Jelene o kojoj čitateljica još

ništa ne zna Svijet priče se tako proširuje i prevazilazi granice svijeta djela

Na početku pripovijetke pojavljivanje žene koje nema povezano je s

periodom buđenja i rađanja prirode, a njeno javljanje je, kako nas pripovjedač

upozorava uvijek “u vezi sa suncem i svjetlošću” U svijesti doživljajnog ja

konstrukcija ženskog subjekta (ako možemo uopće govoriti o subjektu) redu-

kovana je na nivo objekta sa specifičnim konotacijama prirode Tek kasnije

neprisutna žena dobija ime, Jelena, koje će u pripovijetki ostati njen jedini

identitet Ona se javlja u raznim vidovima, onima koji je pretvaraju u nijemi

objekt kulture i povijesti

3 Svi citati iz zbirke pripovijetki Jelena, žena koje nema u tekstu će referirati na izdanje An- drić, Ivo Jelena, žena koje nema, Zagreb: Mladost, Beograd: Prosveta, Sarajevo: Svjetlost, Ljubljana: Državna založba Slovenije, 1967 4