ANU BiH

AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE J J ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
POSEBNA IZDANJA KNJIGA CXXVIII

Odjeljenje humanistikih nauka ANUBiH Knjiga 38

MEUNARODNI NAU NI SKUP

KNJIEVNO DJELO MEE SELIMOVI A

Uredili Zdenko Lei Juraj Martinovi

SARAJEVO 2010

ANU BiH

AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE J J ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
SPECIAL EDITIONS VOL. CXXVIII

Department of Humanities Vol. 38

INTERNATIONAL CONFERENCE

MEA SELIMOVI S LITERARY WORK

Edited by Zdenko Lei Juraj Martinovi

SARAJEVO 2010

Odjeljenje humanistikih nauka ANUBIH organiziralo je 26. aprila 2010. godine meunarodni nauni skup posveen knjievnom djelu Mee Selimovia, redovnog lana Akademije nauka i umjetnosti BiH i Srpske akademije nauka i umjetnosti, jednog od najznaajnijih romansijera s prostora bive Jugoslavije. Na skupu, koji je odran povodom 100. godinjice Selimovievog roenja, uestvovali su kritiari iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Njemake, Velike Britanije, SAD i Poljske. Skup su financijski podrali Grad Sarajevo i Opina Tuzla. Knjiga Knjievno djelo Mee Selimovia predstavlja zbornik radova sa tog skupa.

SADRAJ
Hanifa Kapidi-Osmanagi Misao gorka i umna a ustroj od osvojene ljepote: Dananji pogled na roman Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zvonko Kova Mea Selimovi u meukulturnom prostoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Angela Richter Pisac kao seizmograf: Status Bosne u romanima Dervi i smrt i Tvrava . . . . . . . Enver Kazaz Mrvljenje identiteta u Derviu i smrti Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zoran Milutinovi ta je dervi ispovedio o smrti: Dervi i smrt Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . Marina Katni-Bakari Od stvarnih do imaginarnih prostora u romanu Dervi i smrt Mee Selimovia . . Alma Deni-Grabi Dervi i smrt Etinost pisma: u ime preivljavanja drugog . . . . . . . . . . . . . . . . . Keith Doubt Solipsizam isprian dostojanstveno: Refleksije o romanu Dervi i smrt . . . . . . . . Maciej Falski O nemogunosti bijega od politikog: Sudbina Selimovievih likova . . . . . . . . . . Andrew Wachtel Modeli graanstva u romanu Tvrava Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Davor Beganovi Alternativni prostori/alternativna vremena. Tvrave Mee Selimovia, Ismaila Kadarea i Orhana Pamuka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Robert Hodel Funkcija mirisa u Selimovievom romanu Tvrava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ivan Maji Marginom do sredita: Strategije pripovjedaa u romanesknom opusu Mee Selimovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . O autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7 13 29 35 51 63 77 87 95 109

119 135

149 161 5

MISAO GORKA I UMNA A USTROJ OD OSVOJENE LJEPOTE: DANANJI POGLED NA ROMAN MEE SELIMOVIA
Hanifa Kapidi-Osmanagi Moj doivljaj Dervia i smrti u trenutku kada se pojavio bio je ok i totalna knjievna fascinacija, koji, stiano, traju i danas. Takav doivljaj sigurno je smetao mom italakom prijemu Tvrave, koju sam prihvatila sa zadrkom. Nakon kasnijih povremenih susreta sa oba romana, Tvravu sam tek danas doivjela kao jednakovrijednu u Selimovievom djelu: Dervi i smrt i Tvrava dijelovi su iste kulminacije autorovog ivotnog i knjievnog iskustva, teki opis istog nesavrenog ovjekovog svijeta, samo to Tvrava ocrtava mogunost individualnog spasa. Znaajna umjetnika djela, kao to to odavno znamo, svakako dovrava i zaokruuje njihov konzument, ali u to njegovo specifino sustvaralatvo ulaze i mijenjaju ga i njegove etape, njegove mijene na fonu vlastitog ivljenja: jednako kao to, na najirem planu, svaka epoha oblikuje razliita tumaenja velikih umjetnikih ostvarenja prolosti. Mikroplan analogan je evoluciji projiciranja uvijek novih dostignua, ili potonua, u svakom sluaju peat i novih oblika svijesti o ovjeku i svijetu, o onome to je bilo, pa, u nekoj mjeri, i o onome to dolazi. elja, namjera i dunost naeg dananjeg skupa je da sa pijetetom obiljeimo stogodinjicu roenja Mee Selimovia. To je svakako i na dug prema samima sebi. Ali sa svijeu da ni danas i ovdje, kao ni u raznim drugim povodima, niti elimo, ali niti moemo zaokruiti i iscrpsti fenomen njegove knjievnosti. A upravo to i jeste znak i dokaz njene veliine. Sa svoje strane, ja u se danas zadrati na tri pitanja, i fenomena, koji se tiu ovog velikog stvaraoca: na Meinoj misli u sadejstvu sa milju njegovog vremena; na eventualnim naznakama novih puteva te misli i te estetike koje dodiruju nae doba; i na jednom primjeru iz Selimovieve metaforike na koji sam ostala trajno osjetljiva.
7

Izbor iz filozofske misli epohe

Danas je nesumnjivo da je filozofija egzistencijalizma u pozadini Selimovievog misaonog odbira unutar lepeze knjievno-filozofske misli koju nudi njegova epoha. U osnovi su i prvobitni i zreli Sartre, onaj koga profiliraju ezdesete godine dvadesetog vijeka kod nas. Ideja da je ovjek tek krajnja suma vlastitih inova esto je na razne naine prisutna i kod Mee Selimovia. Tako u jednom objavljenom razgovoru1, istina u prvom redu u etikom kontekstu, on govori o ovjekovom zbiru, u krajnjoj sumi, koja jedina omoguuje neiju procjenu i definiciju. Mea Selimovi svakako lino doivljava, ali onda sartrovski u svojim djelima osmiljava dijalektiku krvnika i rtve. Selimoviu je bliska svijest da je ovjek zbir opozitnih mogunosti i uloga u ivotu unutar drutvene zajednice. Kraj Sartreovih Rijei (1964) oslikava njegovu spoznaju da je on ali i ovjek u prvom redu putnik bez plaene vozne karte, ali istovremeno i kontrolor koji tu kartu uporno zahtijeva. A kod Mee Selimovia, na fonu vlastite doivljajnosti, pojedinac je neprestano na sudu, gdje je ustvari i optuenik, i svjedok, i sudija. Sartre je ogranienja slobode individue shvatio u trenutku irupcije istorije u ivotu udobno situiranog malograanskog intelektualca u buroaskom drutvu, kako to sam definie. Nakon Drugog svjetskog rata pribliio se filozofiji marksizma, na nain da je zapoeo njegovu reviziju i dopunu. Mea Selimovi je partizan i prvoborac u ratu, koji doivljava kao drutvenu revoluciju, o kojoj pie, knjievno svjedoi, sve dok prvobitnu vjeru u novu pravdu ne opovrgne porodina tragedija uslovljena totalitarizmom. Uokviren i zadovoljn, njegova misao preobraa se u upitnu, njegovo shvatanje ovjeka i drutva stubokom se mijenja. Nova, dubinska misao nastanie njegova kapitalna djela, Dervia i smrt i Tvravu. ezdesetih godina zapadna filozofija kao novost, koja ukljuuje i kritiku egzistencijalizma, nudi misao strukturalizma. Od te misli i knjievne prakse, koja vodi poststrukturalizmu, kao i novom senzibilitetu postmodernizma, kod Mee Selimovia primjetna su njegova shvatanja o jeziku kao samosvojnom i takoreku samovoljnom instrumentu pisanja i odreenoj objektivnoj osloboenosti u odnosu na elje i odluke onoga koji se njime slui, ali i koji njemu slui: jezik ne iskazuje ono to se i kako se namjeravalo, i u njegovom domenu, ostvareni in pisanja i potvruje i mijenja namjeru. Samo je realizacija konana. Ta nit i Selimovievih razmiljanja najispoljenija je u odnosu na poduhvat pisanja Ahmeda Nurudina u Derviu i smrti.
U razgovoru sa Danilom Erakoviem, iz 1963. godine, Mea Selimovi izjavljuje: Jer, ovjek je i dobro i zlo, podjednako, i samo u krajnjoj sumi, u zbiru, moemo rei da li je neko vie dobar ili vie zao. (Spomenik ljudskoj patnji, u: Pisci, miljenja, razgovori, Svjetlost, Sarajevo 1970).
1

Selimovieva misao u velikim romanima je misao razoarenja i sumnje, skepse i nevjerice, ulanane deziluzije, nagrizanja, nitenja, pa onda dokidanja dogme, bilo da je ona religijska ili ideoloka. Roman Dervi i smrt, koji ostaje najpoznatije i najprevoenije Selimovievo ostvarenje, u nizu rui sve napore, poduhvate, rtve glavne linosti u borbi za osvetu brata stradalnika, koja i njega samelje i uniti, negirajui ak i njegova ubjeenja i odluke, jer je ipak prihvatio, ali nije do kraja osmislio i aplicirao politiku prljavih ruku: njegov poraz, pripreman i proveden diljem romana jedan je od najpotresnijih u ranijim jugoslovenskim knjievnostima, na balkanskom planu, sa irenjem na dalje recepcije. Naznaka mogunosti jednog novog ivota koji bi nastavio njegov put i predstavljao eventualno iskupljenje sudbine ostaje na kraju romana samo kao naznaka, i na individualnom planu, tik pred smrt, ne donosi ni spas, ni obeanje, nego kao da uvruje apsurd. Upravo stoga i iznenauje injenica da e naredni veliki roman, Tvrava, kojoj se autor posveuje odmah nakon Dervia, sa istim prikazom drutva i njegovih antinomija, koje je, kao to je znano, na planu oznaitelja bosansko drutvo 17. vijeka, a na planu oznaenoga vrijeme Selimovievog postratnog ivota i krunjenja vjere i iluzija, da bi u konanici univerzaliziranjem poruke postalo tragini model svakog ljudskog drutva, da e dakle Tvrava ponuditi mogunost individualnog izlaza i spasenja: svaki ovjek jeste gubitnik u ivotu, ukoliko ne pronae ljubav! Autor je takav spas pronaao u svom ivotu i projicirao ga kao lino spasenje junaka Tvrave Ahmeta abe.

Magla i mjeseina Mee Selimovia

Poznato je da je Selimovi jedno svoje djelo, najbolje iz perioda u kome je otrio i pripremao svoje pero, nazvao Magla i mjeseina (1965), naslov koji ja doivljavam kao najprikladniji, svakako najpoetskiji njegov naslov. Cjelina ove metafore, kao i svaki njen odvojeni dio, kod Mee Selimovia oznaavaju konkretne fenomene, kao i figurativna uzdignua iznad konkretnog. Nepregledno je polje Selimovieve magle, predio neomeen i nadasve nesiguran, predodreen da ovjek luta i stradava u njemu. Magla je domen rata i zla, kao i sama pozadina velikih romanesknih poduhvata. Rat je proizvod zla koje obitava u ovjeku, a onda ga prevazie i unitava, on je totalni, sartrovski apsurd, mada ne i kamijevski mogua pozitivna injenica, u romanima je doivljaj neideolokog i neistorijskog vida revolucije, u onim velikim je i vjena pozadina postojanja ljudskog drutva. Magla su odnosi vlasti i onih nad kojim vlada, ona je svaka vrsta moi, smjetena u odnose kao i u ovjeka. I pored totalno drukije slike, svaka tvrava je magla, a
9

sve je tvrava, u jednom svijetu kao i u jednoj svijesti, imenuje jedno doba, kao i svako vrijeme, samo joj se oblici mijenjaju. Samo naizgled opozitne, tvrava i magla su univerzalne. Ali u Meinom djelu postoji i udo, koje je po definiciji odstup i negiranje zakonitosti. Konkretno i figurativno, ono je i eksplicitno i implicitno mjeseina. Mjeseina kao kosmiki fenomen esta je u ovom romanesknom djelu: u Derviu i smrti, nakon velike scene jurjevske mjeseine, situirane negdje pri poetku romana, mjeseev sjaj se notira jedno vrijeme, a onda se polako gubi da bi na kraju sasvim nestao, svakako zato to se sudario sa zatamnjenjima, tamom, maglom kasnijih poglavlja i samog kraja. U sintagmi koju istiemo rije magla svakako je na prvom mjestu, i to vjerovatno ne samo iz razloga eufonije, poetskog blagozvuja. Magla pretee, mjeseina je svakako izuzetak, ona je sve to obasjava duu ovjeka, mjeseina je ljubav. U Tvravi mjeseina kao metafora u potpunosti je vezana za Ahmeta abu i njegovu ljubav Tijanu. abo je nadaren za ljubav i sreu, zlu vremenu i teku ivotu uprkos, zato ga ona i osvjetljava. Ahmeta abu ne iskvaruje njegovo vrijeme, jer ima istu duu djeteta i velikog naivca. Svakako i naivca koji je, sartrovski, sebe izabrao i prihvatio kao takvog. On ne bira izmeu ljubavi i osvete, on je uvijek za ljubav. Stoga je i mogue, pored svih nedaa, progona, sramotnih kazni za neposlunost, da u sebi eliminie gorinu i sauva svjeinu vienja stvari i doivljaja svijeta. I Tvrava je lanac zla i osvete, vraanja zla velikim zlom, niz kome kao da nema kraja. Samo Ahmet abo ne pribjegava mrnji i osveti, stoga i ne postaje njenom konanom rtvom. Mjeseina, noni sjaj moe se pretvarati u psihiko udo. Ali fenomen konkretne mjeseine koji, u odreenim situacijama, uslovljava ponaanje gotovo cjelokupne ljudske zajednice, takoe postoji u djelu Mee Selimovia. To je pomenuta velika scena s poetka Dervia i smrti, u kojoj mjeseina, i sama kao zaarana, zaarava ljude. Proljee je nad Selimovievom kasabom, Jurjevo, urevdan, zapravo urev-no od srebra i in. No je, pradjedovska, bogumilska, heretika u odnosu na dogmu, koja, dok traje apstrahira uobiajeni poredak stvari, paganska no davnin, u kojoj ljudi poseu za vidovima neregularne putene sree, koja e se ugasiti kad prestane no, kad se ugasi mjeseina. Duu Ahmeda Nurudina dodiruje nemir, sumnja u odnosu na ono to je u ivotu propustio: to su trenuci kad mu ne pomae svjetlo vjere iz njegovog imena, niti bilo koje svjetlo. U ivot drugih ljudi, mjeseina jurjevske noi donijela je jednu vanvremenu, ali i jednu kosmiku dimenziju. Na trenutak, oni komuniciraju sa kosmosom. No se ni u jednom drugom odlomku iz Selimovievog djela ne ukazuje kao toliko razliita od sasuenog ljudskog dana i prejake, jednoline svjetlosti
10

dnevnog osvjetljenja. U odnosu na ljudski dan, koji razgoliuje teki ivot ljudske zajednice, samo treperava svjetlost proljetne mjeseine omoguuje doivljaj neega to izmie kauzalnoj dogaajnosti, stoga ona i jeste ovjeku dostupn doivljaj uda. Takva je i mjeseina individualne ljubavi, zbog koje moda i sam autor odustaje od svoje bratske osvete. Ustvari, mada sa odgodom, on joj pristupa na sebi dostupni, a najuinkovitiji nain onoga ije pero moe djelovati jae od maa i podariti pievom poduhvatu, pa i osveti, trajanje.

Vidovi postmodernih postupaka u romanu Mee Selimovia

Nesumnjivo je da roman naeg autora pripada modernistikoj paradigmi jugoslovenskih i evropskih knjievnosti svoga vremena, predstavljajui u njima kao cjelini jedan od najvrednijih dometa. Po zanimanju koje je izazvao u Evropi i u svijetu, po broju prevoda, on stoji uz bok djelima Ive Andria. Ali ba poreenje s njima moe da ukae na prisutnost kod Selimovia knjievnih elemenata koji modernistiku stilsku formaciju vode u pravcu kasnijeg razvitka knjievnosti kakva se profilira na Zapadu, to jeste ka odreenom postmodernizmu. Na estetikom planu, znaajna je esejizacija Selimovievog romana, veoma izraena u autobiografskoj paradigmi njegovog pisanja, koja se takoe ispostavlja postmodernistikom. To jeste i nije novost, jer, naprimjer, poznato je u kolikoj je mjeri ta esejizacija prisutna u djelu jednog Marcela Prousta: no to je ustvari upravo jedan od pokazatelja da e se postmoderna, preskokom preko moderne, okretati estetikoj avangardi prvih decenija dvadesetog vijeka. S druge strane, veliki Meini romani ocrtavaju politiki apsurd, uas totalitarnog drutva, na pojavnoj ravni onog iz 17. vijeka, kao i svakog koje ne uspije osigurati konicu pred skliznuem prema totalitarizmu. Takav diskurs priprema vrijeme sloma postojeih ideologija, onih u kojima dolazi do raspuknua unutar totalitarne svijesti i njenog drutvenog ispoljenja. Izriaj gubitka vjere u religiju shvaenu kao ideologiju, kao i u ideologiju shvaenu kao religiju, vodi evropski roman ka njegovom obliku s kraja 20. vijeka, ka vremenu kada se postmoderna i doivljava kao postideologija. Taklo i Selimoviev roman predstavlja dio dueg procesa koji znai postepeno odricanje od istorijskog i drutvenog optimizma koji je zasnovala filozofija Prosvjetiteljstva u 18. vijeku. Nakon tri vijeka zraenja, ta filozofija donijela je danas na Zapadu i obavezu pa i prinudu za pojedinca da bude zvanino sretan, na nain odreen i omeen, kao i da je uvijek zvanino zdrav, jer sve je izljeivo, sama smrt se minka i maskira a oajanje i depresivnost se ne
11

prihvataju2. Postmodernizam reaguje na prinudu, na optimizam po komandi, koji tzv. demokratski Zapad formulie i namee pojedincu, to je jedan od vidova kontrole i iskaz opasnosti od obnavljanja totalitarne svijesti. Selimovievo virulentno protivljenje kontroli individue u velikoj mjeri dodiruje ono to je Michel Foucault ostavio u naslijee poststrukturalizmu i postmodernizmu kao novoj osjeajnosti. U 17. vijeku Meinih romana, drutvo kontrolie pojedinca krajnje grubo i primitivno ali uinkovito, a sumnjivce i bez suenja likvidira u tvravama. U Meinom ivotnom dobu kontrola je bra i efikasnija, tehnika sredstva ve daleko sofisticiranija. Ali Foucault strukturira uinke onoga to e nazvati kapilarnom kontrolom, koja je preventivna, odstupanja se onemoguuju mikro-kontrolom, od kola, internata, kasarni, preko institucije vjerske ispovijesti. Sofisticirana dresura e ukljuivati sve prefinjenija tehnika sredstva kontrole, stalno obnavljana, onakva kakva vidimo danas poetkom 21. vijeka, a koja e se samo dalje usavravati, auditivna, vizuelna, ona koja tano situiraju mjesto i kretanje pojedinca, sve do elektronskog prstena na nozi zatoenika. Sve te mogunosti nadzora i kanjavanja, koje oslikava na svoj nain i postmoderna proza, postoje u nagovjetaju, zloguke ali vidovite, u pravcima na koje ukazuje veliki roman Mee Selimovia.

***
Svjedok i sauesnik svog vremena, Mea Selimovi je i danas i dugo e ostati vrijedan sagovornik naeg kao i budueg vremena. Svako vrijeme itae ovu knjievnost na svoj nain, a njene nesumnjive estetske vrijednosti jamstvo su buduih novih recepcija Mee Selimovia. Mea Selimovi, pisac ije su rijei umne a ustroj pisma sainjen od osvojene ljepote, bie savremenik i onih koji tek dolaze.

O tome je ubjedljivo pisao novi francuski filozof Pascal Bruckner, u knjizi Leuphorie perptuelle essai sur le devoir du bonheur, (Neprekidna euforija esej o dunosti sree), Grasset, Pariz 2000.
2

12

MEA SELIMOVI U MEUKULTURNOM PROSTORU

Zvonko Kova S osloncem na vlastita meuknjievna istraivanja i koncept interkulturne povijesti knjievnosti, dovodi se u vezu jezino-kulturni, knjievni prostor, sa irim geografskim i politikim prostorom. Interkulturni pristup nam omoguava da razmiljamo o djelu i djelovanju Mee Selimovia (romani, ali i esejistika, razgovori i sl.) na dvije razine: na nivou simbolikoga posredovanja, kada knjievnost sudjeluje u predstavljanju svijeta jedne zajednice, kao i na razini svijeta kulturnog posredovanja, kada pisac namee prisustvo strane stvarnosti u drugoj kulturi koja je njegova (Daniel-Henri Pageaux). S obzirom na aktualni prostorni obrat u humanistikim znanostima, u radu se monokulturni prostor Nurudinove tekije Selimovieva romana Dervi i smrt poblie tumai u odnosu na meukulturne prostore vezane uz Hasanova putovanja i lutanja. Uvod. Prije punih dvadeset godina, na uspjelom simpoziju Knjievno djelo Mee Selimovia, odranom u Sarajevu u organizaciji Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Instituta za jezik i knjievnost u Sarajevu, pokuao sam svoje poetno bavljenje meuknjievnim tumaenjima povezati sa Selimovievim esejima i esejistikim fragmentima, traei u njemu vie saveznika u nadolazeim tekim vremenima, negoli pokuavajui bilo to znaajno objasniti. Nama, tadanjim novim derviima domae znanosti o knjievnosti u etrdesetima, jo mladima za elje i ne prestarima za njihovo ostvarivanje, nedostajalo je upravo desetak godina vie da bi nas starost uvala od pobuna, ili desetak godina manje da bi nam bilo svejedno. Nezabrinutost ili strast za ostvarivanjem nakana i oko Mee Selimovia osjeala se u tom tekom izbornom proljeu, kada su se aktualni vodevi i nai penzionirani politiki oevi (i jedna majka) natjecali oko preuzimanja odgovornosti nad budunosti nae djece. Ispalo je tako, da se i nae iskreno aljenje za izgubljenim vremenom i stranim rtvama koje su zaldu podnesene, jo i danas
13

kod mnogih doivljava kao izdajstvo, kao odvie svijetao kontrapunkt onom junakom dobu ratne slave, podjela i nasilja. Pitao sam se i nehotice, moemo li nakon svega Meu Selimovia itati na isti nain kao nekada, odnosno koliko nam je i u emu njegovo djelo saveznikom u razumijevanju ratne tragedije koja nas je zadesila, a za koju nikako nismo bili pripremljeni. Jesmo li i mi zapravo Selimovia itali povrno? Pokuavajui knjievno-povijesno pozicioniranje i itanje Mee Selimovia dovesti u vezu s moebitnim porukama njegove diskurzivne proze, vie intuitivno negoli metodoloki utemeljeno, pitao sam se tada koji prostor knjievnosti Selimovi razumije primarno svojim i mislim da neemo pogrijeiti ako ga obiljeimo srednje-junoslavenskim okvirom, sve i ako je on sada, kako je doputao i Selimovi, jednolanim nazivima prema imenima naroda ili drava etverostruko razdijeljen. Slino Selimovi postupa i prema piscima iz toga jezinoga podruja, shvaajui ih sve naima, a kojima izrijekom dodaje i slovenske pisce, koje bismo trebali vie itati i prevoditi, da postanu naa zajednika vrijednost i zajedniki ponos. Onako, po prilici, kako danas postupaju sa svojim urednikim inicijativama i realizacijama Sarajevske biljenice/Sarajevske sveske. Iako sam se ve tada interkulturnom hermeneutikom poeo neto ozbiljnije baviti, neke sam stavove Mee Selimovia samo simbolino doveo u svezu s njom. Navodei trei svet koji Selimovi nalazi kod Andria, a u koji kao da se sleglo sve prokletstvo uslijed podijeljenosti na dva svijeta, na kranski i nekranski tabor, istakao sam poziciju dramatine raspetosti izmeu svoga i tuega kao kvalitetno novu poziciju iz vizure budue hermeneutike, koja se pak, kako je pisao Alois Wierlacher, s obzirom na dijalektiku svoga i stranog, moe odrediti kao hermeneutika komplementarne optike. Nije izostalo niti Selimovievo jasno upozorenje, povodom Andrieva Pisma iz 1920., u ratna vremena esto krivo tumaena, kako je Levenfeld pobjegao od mrnje u Bosni, ali je u svijetu poginuo od druge, jo tee mrnje u po bijela dana, zabune nije moglo biti. U nekom meuzbroju, mogao sam ambiciozno zapisati: Selimovi uravnoteeno prati i afirmira kako integracijske tako i diferencijacijske procese karakteristine za meuknjievne zajednice, odbijajui unitarne i dezintegracijske tendencije. Za nae mononacionalne filoloke pameti paradoksalno, spomenuta interkulturna hermeneutika upravo takvu poziciju nepripadanja, ukrtanja kultura, decentriranoga subjekta koji ne govori iz lagodne intrakulturne pozicije, esto pretvarajui svoju nacionalnu pripadnost u ideologiju, pa i jednu metodologiju, valorizira kao intelektualno i znanstveno superiorniju poziciju.
14

Nema mononacionalne istine, objektivizacija spoznaje postie se pogledom drugoga, a stajalite Mee Selimovia kao da identificira tu komplementarnost pogleda, istodobnu stranost i vlastitost, kao nov kvalitet, kao identitet dualiteta. (Kova 1990: 237). I zakljuno, mogao sam se tek osloniti, odnosno identificirati se sa Selimovievim odgovorom, posredovanim derviem, odnosno Hasanom (jer sve je formalno posredovano Nurudinovim pisanjem, u kojemu meutim progovaraju i druge osobe) iz Dervia i smrti, na pitanja identiteta toga neprihvaena dualiteta tko smo mi, lude, nesretnici? kao na na vlastiti usud kao strunjaka za druge/strane junoslavenske knjievnosti, prema kojemu, suprotno sugestijama pripovjedaa, cijena ljubavi teko moe prevagnuti nad posljedicama mrnje. Ve mi se onda prostor Bosne, pa i ire gledano meukulturni prostor odreene meuknjievne zajednice nadavao i kao upitan prostor naega junoslavistikoga struno-znanstvenoga djelovanja. Nastavimo li na tom kljunom mjestu potragu za izgubljenim identitetom, kako jedne nacionalne zajednice ili zemlje, kao i znanstvene, knjievnopovijesne pozicije, uoit emo da Selimoviev pripovjeda, uglavnom smjeten u neposrednu blizinu ili u sam glavni lik, Ahmeda Nurudina, ovdje vie nego u drugim dijelovima romana, pokazuje svoju nejednostranu prirodu, naime sklon se prikloniti djelovanju i razmiljanju svojevrsnoga Nurudinova antipoda Hasana. O kompleksnom pitanju odnosa ja-pripovijetke i mentalne svijesti doivljajnog-ja, povodom Selimovieva romana, uvjerljivo je pisao Robert Hodel. (Hodel 2009: 149-150). Roman Dervi i smrt kao da se otvara nekom neodreenom potragom za samim sobom, upravo za osobnom identifikacijom: Ne znam to e biti zabiljeeno, ali e u kukama slova ostati neto od onoga to je bivalo u meni, pa se vie nee gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam to je bilo. Tako u moi da vidim sebe kakav postajem, to udo koje ne poznajem, a ini mi se da je udo to uvije nisam bio ono to sam sad. (Selimovi 2001: 7). Kako dokumentira navedeni fragment u mom ranijem radu, kao daleki rezultat te potrage u romanu, premda provedene preteno pojedincem, derviom, vanim, upravo reprezentativnim predstavnikom svoga drutva, vie je postavljen kao labavi diverzitet ili hibridni identitet nego li kao vrsto znanje o sebi i svojima, neka sigurna samospoznaja identiteta, ali predstavljena ne Nurudinovim nego Hasanovim stajalitem kojemu je meutim, obratno negoli je uobiajeno, pripovjedaeva, pa i dervieva, pozicija sasvim blizu. Zamislimo se nad cjelinom te narativne sekvence. Ona zapoinje Hasano15

vim razmiljanjem o stradalnicima, koje je jednom nazivao samoubojicama i bonjakim ludama, jer je bila ludost misliti da e izai na kraj s carskom vojskom, dok bi drugi puta govorio da je ve nepriznavanje slabosti pobjeda, da to nije puki prkos ve samopotovanje: Zar nam ve nije dosta snage to klade valja i praznog junatva iza kojeg ostaje samo pusto? Zar nerazumni oevi smiju tako da odreuju sudbinu svoje djece, ostavljajui im u amanet patnju, glad, dugo siromatvo, strah od svoje sjenke, kukaviluk kroz pasove, uboku slavu rtve? (Isto: 294). Njegova pak, Hasanova jedina ludost bila je ljubav, vie potreba za ljubavlju, prema Dubrovkinji, dok se on sam ne ostvaruje, ne prepoznaje, ne smjeta u odreeni prostor, doputajui da uvijek bude promaen: Jednom mi je pokazao, nastavlja pripovijedati dervi koji se gubi u pripovjedau, bogalja Demaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva tapa, vukui sakate osuene noge. Dok je sjedio, iznenaivao je svakoga ljepotom i snagom, mukim licem, srdanou osmijeha, irokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali im bi ustao, sva bi se ta ljepota poruila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemogue gledati bez aljenja. Obogaljio se sam. U piu je otrim noem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve ile i miice, pa je i sad, pijui, zabadao no u sasuene patrljke ne dozvoljavajui nikome da mu prie, niti je ko mogao da ga savlada, teka mu je jo snaga ostala u rukama. Demail je naa prava slika, bosanska rekao je Hasan. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla. ta smo to onda mi? Lude? Nesrenici? Najzamreniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu alu kao s nama. Do jue smo bili ono to danas elimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni neto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne moemo vie nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaeni. Kao rukavac to ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vie toka ni ua, suvie malen da bude jezero, suvie velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjeanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnitva, neemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadravamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rjeenja. Preziru nas i braa i doljaci, a mi se branimo ponosom i mrnjom. Htjeli smo da se sauvamo, a tako smo se izgubili, da vie ne znamo ni ta smo. Nesrea je to smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i neemo iz nje. A sve se plaa, pa i ova ljubav. Zar smo mi sluajno ovako pretjerano mekani i pretjerano
16

surovi, raznjeeni i tvrdi, veseli i tuni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se sluajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodreenosti? Zar bez razloga putamo da ivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unitavamo, drukije nego Demail, ali isto tako sigurno? A zato to inimo? Zato to nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znai da smo poteni. A kad smo poteni, svaka ast naoj ludosti! (Isto: 295-296) Vjerojatno je nemogue u fikcionalnom tekstu u tako koncentriranu obliku pronai tako razornu sliku sebstva, koje pripovjedno ja u dijalogu u kojemu je teko razabrati strane, ostvaruje dvostrukom, komplementarnom slikom svoje traginosti: slikama samoobogaljenosti i nepresuna rukavca, koje objedinjuju osjeaji dvojbene snage na patrljcima, stida, odbaenosti i neodreenosti, osjeaji ponosa i mrnje, koje namiruje ljubav i previsoka cijena koja se za nju plaa, ludost koja se odobrava tek ako smo poteni, ako nam nije svejedno. U prividnom nesuglasju emocionalne neuravnoteenosti i relativnosti s neravnodunosti, kao da se skuplja ona snaga (osobe, naroda, identiteta) koja e, imamo li potene namjere, biti pozitivno aspektuirana. U dosadanjim razumijevanjima i tumaenjima mnogima je promakao detalj da se glavni lik ovdje zajedno s narativnim subjektom, od ove samoidentifikacije, uskoro distancira univerzalizmom vjere: Ja nisam bolovao od te istorijske i zaviajne bolesti, budui da sam vjerom vezan za vjenu istinu i za iroke prostore svijeta. Njegovo stanovite je usko, ali se nisam sporio s njim, zato to sam imao vanijih briga, zato to mi je prijatelj, i zato to sam drao da je misao dodue raskolnika ali bezopasna, jer gui sama sebe. (Isto: 296) Nije li stoga paradoksalno da smo danas ba u ime vjere i vjerovanja stvorili tako uskogrudne prostore identiteta, podjednako nacije, drave, povijesti ili povijesti knjievnosti? Ne samo kao u Anatomiji jednog paradoksa, nego i raznim u samoidentifikacijama Meom Selimoviem, poduzimanima u najboljim namjerama. Sam Selimovi, u razgovoru s Asimom Gruhonjiem, to je rijetkost, na pitanje o Bosni odgovara citatom jedne linosti iz Dervia, upravo ovim Hasanovim, nadodajui da je rijetko tko bolnije i dramatinije odreen povijeu kao Bosanac: To su veoma sloeni i zamreni ljudi, i teko ih je razreavati po prvom vienju i po spoljanjim utiscima. (Selimovi 2002: 255). On smatra da je upravo Bosna osnovni razlog to su njegovi likovi toliko komplicirani. Ono to za nas moe biti zanimljivo je pitanje koliko se u Hasanovim samopreispitivanjima moe nai bonjatva i koliko bosanstva, koliko pojedinane i koliko kolektive sudbine, a odgovori
17

se mogu, izmeu ostaloga, pronai upravo u analizi meukulturnoga prostora kojim se oni kreu i kako ga doivljavaju. Odgovori se vjerojatno moraju pronalaziti u opeljudskim pitanjima postojanja i ivljenja, ljubavi i prijateljstva. Meukulturni prostori, ljubav i pogled drugoga. Odluujui se za problematiziranje Mee Selimovia, znai njegova poloaja u povijesti knjievnosti i tumaenja njegova opusa, bez obzira na vrsne i vrijednosne razlike, razumijevanja njegova jezika, kao i razvedene italake publike i kritike recepcije, pa i osobne meukulturne relacije kao interpretatora, u kljuu meukulturnoga prostora, u irem okviru novije znanstvene paradigme tzv. prostornoga obrata (spacial turn), moemo otvoriti nekoliko razina mogunosti analize. Prije svega je potrebno, slovom Nigela Thrifta, razumjeti da je sve, ba sve prostorno razdijeljeno, kao i to da su svi prostori porozni, zapravo bez granica, budui da je svaki prostor u svojevrsnom pokretu, jer ne postoji statian i stabiliziran prostor, kao to i ne postoji samo jedna vrsta prostora, on se pojavljuje u mnogim pojavnostima: tokama, povrinama, parabolama. (Thrift 2008: 397-398). Nacrtkom sam referata, s osloncem na meni blisko razlikovanje multikulturalnosti u korist interkulturalnosti Daniel-Henryja Pageauxa, izdvojio dvije razine, nivo simbolikoga posredovanja i razinu kulturnoga posredovanja, koja se ne mora odnositi samo na pisca, nego i na prevoditelja, odnosno strunjaka za knjievnost. Kulturni pak prostor u Pageauxovu razmiljanju vie je konstruirana datost u funkciji djelovanja kulturnoga posredovanja, pa se o knjievnom prostoru govori kao o prostoru u kojem se odvija razmjena ili interkulturni odnos koji je uvijek jedan odreeni povijesni okvir. Pojam kulturnog prostora prisiljava nas da ponovno preispitujemo pojmove povijesne i kulturne realnosti, kao to su nacionalna knjievnost, regionalna ili periferna knjievnost, shvaena kao opozicija izmeu sredita i provincije, zatim da promiljamo pojmove zona, pogranini prostor, ali i o jezicima u funkciji imaginarnog prostora i sl. Sloit emo se i s naelnim autorovim pogledom na pitanje konstrukcije, naelo prouavanja, meukulturnoga tumaenja, od naglaavanja istinske vanosti otvorenog razumijevanja kulture kao koherentne cjeline, s programatskom osobnom zadrkom prema naoigled razumljivom stavu o neujednaenosti i hijerarhiji meukulturnoga dijaloga: Ako je od sutinske vanosti da se poe od otvorenog shvatanja knjievnog teksta i kulture kao koherentne i raznovrsne celine, od sutinske je vanosti, takoe, da se smatra da ta otvorenost ne znai obavezno da je dijalog ujednaen a odnosi reciproni. Interkulturalnost moe, u humanistikoj perspektivi koja joj ini na ast, teiti i stremiti ka tome da se kulture u susretu
18

sve bolje razumeju i poznaju. Ali ni sa najboljim namerama, namera se ne moe pomeati sa naelom prouavanja. Treba se proeti idejom koju sam nebrojeno puta predstavio, naroito povodom studija imagologije ili kulturalnih predstava: dijalog je uvijek odnos snaga, i bez ikakvog maniheizma moram da kaem da postoji tendencija da se izmeu dva uesnika u dijalogu uvijek uspostavi hijerarhija. (Pageaux 2006: 26-27, 27). Meutim, ono ime bi valjalo zapoeti analizu, a to osporava poetnu poziciju nae topoloke analize, kojom bi odreeni meukulturni prostor mogao postati bitnom analitikom kategorijom, nastavimo li tumaenje s koncentracijom na znakove osobnosti vezane uz Hasana u romanu Dervi i smrt, zapravo je ve navedeno mjesto, gdje doslovce itamo da se derviev prijatelj ne ostvaruje, ne prepoznaje i ne smjeta u odreen prostor te bude promaen, ak promaie i u plemenitosti (Selimovi 2001: 295). I jo vie od toga: sam dervi Nurudin, zajedno s pripovjedaem, kao da je zatoenikom tekije, koja bi se mogla nai bilo gdje u svijetu, u bilo kojem sokaku bilo koje kasabe, pored ili podalje od njezina Latinluka ili ciganske mahale, izgleda kao da je statino tekijsko sveto mjesto koje moe samo nakratko uznemiriti ena iznutra ili bjegunac izvana. Iako o Hasanu iz prie njegove sestre ubrzo saznajemo da je zavrio kole u Carigradu, a sada je tek kiridija koji dogoni stoku iz Vlake, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, prostorne se toke romana slabo razaznaju. Stoga nije ni udno da na spomenutom simpoziju prije dvadeset godina prevladavaju teme pobune i relativizma, granine situacije egzistencijalizma, povijesni i kulturoloki kontekst, vrijeme, karakter i sudbina, idejno-estetska ili viedimenzionalna, hologramska struktura: Hologramska struktura prati svako poglavlje Dervia i smrti, posebne celine poglavlja, ak i diskurse, kao skupove iskaza koji ine prepoznatljiv govorni dogaaj: dijalog, alegorijsku priu sve do izvedene poslovice ili osobitog proznog zagonetanja. Upravo takva struktura omoguava itanje ovoga dela kao svete knjige odasvud, gde se knjiga otvori, jer se povei iskaz sa fabulom, zaokruena prozna celina, pripovedanjem svodi na srni detalj, veliki koncentrini svode se na onaj najmanji, centralni, pri emu se ne gubi smisao ni komunikativna nit izmeu pisca i itaoca. (Maticki 1990: 169). ak i naslovom obeavajui rad Nikole Kovaa, Tekija i tvrava, istie tek dramsko-tragedijsku dimenziju romana, odnosno fenomen vlasti i pojam pravde, dok e samo Venecija iz Tvrave, kao slika radosti koja je dobila oblik ulne ljepote privui autorovu pozornost. (N. Kova 1990: 94). Ne irei pretjerano fokus istraivanja na druge Selimovieve tekstove, treba istai podatak, koji nalazimo u Poganikovu radu, da je prvobitni
19

naslov romana Tvrava trebao biti Grad koji ne postoji, zatim da je jedno od rjeitijih mjesta sjeanja iz toga romana izmjeteno na movare dalekoga Dnjestra, kao i da je, prema prvobitnom planu, to trebao biti roman o sarajevskom ljetopiscu Mula Mustafi Baeskiji. U Derviu i smrti, pisao je tada Predrag Palavestra, sve povijesne naznake su samo sporedne, vana je samo pria, njen unutranji duhovni prostor, u kome znaajnu ulogu ima kulturna sredina islamske Bosne, gdje se pria odigrava. Miris Bosne osjea se po tipu kulture, a manje po povijesnom i zemljopisnom odreenju. (Palavestra 1990: 17). U vezi romana Tiine istie se tek topos prelaska skelom preko rijeke u rat, ni ovdje prostor Beograd, za koji smo se dugo nadali da bi se iz njega mogle vratiti djetinje godine svijeta, nije bio zanimljiv analitiarima. (Jerkov 1990: 67, 79). Pa ipak, godinama sam upozoravao studente da se uz lik Hasana kontrastivno veu razliiti znakovi prostora, ne raunajui ratom opustoenu Posavinu, u kojoj danas opet neki spretni trgovac za bagatelu moda kupuje zemlju, da bi je sutra skupo preprodao Europljanima. U simbolinom, meukulturnom prostoru izmeu Carigrada i Dubrovnika, kao i Dubrovnika i domae kasabe, za razliku od statine tekije ili tvrave svejedno, odigrava se ivotna potraga za ljubavlju, za prijateljstvom, za samim sobom. Kao u heterotopijskom zrcalu razlike, koje na Hasana ili Dubrovanku ima neku vrstu povratnoga uinka na mjesta koja zauzimaju, budui da, kad god se pogledaju u njemu, ona bivaju i sasvim stvarnima, jer su u vezi s cjelokupnim okolnim prostorima, ali i virtualna, simbolika o koje se ogledaju ne samo osobnosti iz romana, nego i autor i interpretatori. Ne ulazei u podrobniji sustavni opis, svojevrsnu heterotopologiju kako ju je razradio Michel Foucault, ali i uz njegovu pripomo, za ovu priliku pokuat u konstruirati posveeni stijenjeni monokulturni prostor Nurudinove tekije u odnosu na meukulturne prostore vezane uz Hasanova putovanja i lutanja. Ueni dervi mevlevijskoga reda, ejh tekije, Ahmed Nurudin, kako je ve dobro uoeno, ivi u zdanju smjetenom meu crnim i surim gudurama to zaklanjaju irinu neba, u kamenom tjesnacu u koji su uhvaeni i on i tekija i s kojim ima mnogo slinosti s tjeskobom i stjenjavanjem u njemu i oko njega. (Selimovi 2001: 9; Kova 1998: 413). On se pojavljuje, za razliku od Ishaka i Hasana i likova sa socijalne i geografske periferije, koji imaju dalekosenije karakter znaka, kao prirodna injenica (Hodel 1009: 156). Manje je, meutim, isticano da je tekija, nekadanji harem, iz dervieve perspektive i lijepa i prostrana, nadnesena nad rjeicom to se probija kroz kamen sa sjenicom nad verandom sa dugom divanhanom u kojoj je tiina mekana kao pamuk, koja je molitvama stekla slavu svetog mjesta i s njime postala be20

dem vjere. Dapae, u zrcalu tekije, Ahmedova se dua srodila s njom do slike idilinoga identiteta: Volio sam je i volim je. Tiha je, ista, moja, mirie na koloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato to je postala poznata zbog mene, i to zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je mirna, golubovi guu na krovu u rano jutro, kia pada po eramidi, i obonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otie drvenim olucima u no to je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad nee otii a nadam se da e sunce uskoro svanuti, volim je to sam zatien mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi. (Selimovi 2001: 10). Ostavimo li Nurudinovo samoispitivanje, samoispisivanje priom, za drugaije analize, moemo ukratko rei da i druga mjesta njegova bivanja, kao to su han ili damija, pa i Travnik kao mjesto administrativne vlasti, slue samo popunjavanju semantikoga, asocijativnoga polja dervieva jastva, vjersko-kulturnoga identiteta: semantike opozicije ili korelacije unutar asocijativnoga polja identiteta zapravo se ne propituju drugim i drugaijim sastavinama, nego se samo proiruju istim ili slinim sadrajima. Nije stoga udno to se ona u itanju i tumaenju osjeaju kao mjesta iste semiosfere, bosansko-muslimanske, danas bonjake kulture. Onako kako je saeto zapisao Muharem Pervi, a prenio Enver Kazaz u Bonjaki roman XX vijeka, naime, da ono to su zaviaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovia, ne samo pitanje vjere, ve i prije svega ivotno iskustvo jedne zajednice. (Pervi 1998: 385). Kroz lik Hasana kao kontrapunkt Nurudinu, zapisao je spomenuti ambiciozni povjesniar bonjakoga romana, kroz njegov princip Ljubavi kao protuteu Nurudinovoj Mrnji, Selimovi, zapravo, sugerira djelatni princip humaniziranja stvarnosti. Nurudinova akcija motivirana je mrnjom i osvetom, koje su zamijenile principe ljubavi i vjere, Hasanova akcija motivirana je apsolutnim humanizmom bez koristi i saznanjem da valja spasiti konkretnog ovjeka u bezumnom lancu zla. Stoga Hasan djeluje, a Nurudin misli, stoga Hasan voli, a Nurudin sumnja i vjeruje, stoga Nurudin i postaje, kad pone djelovati, dio lanca zla, a Hasan ostaje nasuprot tom lancu. (Kazaz 2004: 196-197). Iako se pozornijem analitiaru nee sve initi tako oprenim, jer navedene semantike opozicije u asocijativnim poljima likova i nisu toliko otre, pripovjeda se dobro potrudio da ih postavi u antinomijsku ravnoteu, ono to ih razlikuje su upravo polja njihova djelovanja, odnosno prostori akcije.
21

Kao to predmnijevamo, meukulturni prostori Hasanova djelovanja, njegova ne-ostvarivanja, neusporedivo su iri i zanimljiviji, posebno oni vezani uz Carigrad i Dubrovnik, kao Hasanu dviju najbliih toaka istone i zapadne semiosfere. Nee se sluajno Hasan zagledati u Dubrovkinju usred Carigrada, nakon svoje krae nostalgine lamentacije, tipine za iseljenika, o nama na razmeu svjetova, na granici naroda, nakon svae sa zemljakom koji je priao rune ale o Bosancima, nee se sluajno zaljubiti kada je uo Dubrovanku i njezina mua da govore njegovim jezikom: u simbolinom irem kontekstu vjersko-kulturnoga identiteta, jezik umjesto mjesta te blisko srodstvo i odreeno meusobno predznanje bili su dobar preduvjet za iznenadnu ljubav i prijateljstvo, kao i za samospoznaju drugaijim, a bliskim. I dok je on najljepi jezik sluao iz najljepih usta nju nije privuklo to to je bio naoit, uglaen, obrazovan, ve to je sve to a to je Bosanac: Zamiljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junatva koje pametan ovjek ne cijeni suvie, ni uvijek, i nekog smijenog ponosa zbog vjerne slube onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladi nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovakom plemiu po dranju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduevljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdran da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kue.
(Selimovi 2001: 240-241, 241).

Sastavi se u za oboje relativno neutralnom prostoru Marija (ili kako e joj ime prevesti, tepati: Mejrema) i Hasan stoje kao u nasuprotnim ogledalima. Ona sa sumnjom gleda svoj lik u omjeravanju s njim, a on se zajedno s pripovjedaem preispituje nije li, zauzevi neoprezno mjesto prijatelja obitelji, izazvao kod Dubrovanke i naklonost i oprez, pa su katolika vjernost ove fratarske tienice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca i tako podgrijali preduvjerenja koja e jo vie razviti kulturno razliiti prostori njegovih kasnijih susreta. (Isto: 242). Brod, koji Foucault dri heterotopijom par excellence, jer je on komad prostora koji pliva, mjesto bez mjesta koje ivi za sebe, zatvoreno u sebe (Foucault 2008: http:// www.odjek.ba/index.php?broj=14&id=08), a istodobno su putnici, dodajmo, upueni jedni na druge, kao i zaljubljenici u prvotnim zanosima, za Mariju ostaje trajnim mjestom pamenja, bez obzira to se nije mogla odluiti izmeu mladia koji joj ita poeziju i mua koji cijelo vrijeme povraa u kabini. Dubrovnik, tonije salon gospara Luke i gospe Marije, kao mjesto dvaju susreta zaljubljenika, otkriva njihovu kulturnu, stvarnu odvojenost, svu meusobnu stranost dviju semiosfera kojima pripadaju:
22

Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od jue. Navike, obiaji, nain kako se razgovara, nain kako se uti, ono to su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajui se, sve je to provalija meu njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zatiena i odbranjena, kuama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to ba od njega, moda ba samo od njega. Moda ak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da ivi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u duu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radou se oprostio kad je naiao na jedan trgovaki karavan, koji je s Ploa, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je drala i kad je vidio izvanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i uao razdragan u namraenu kasabu, stisnutu izmeu brda, i ljubio se sa zemljacima. (Isto: 243). Ali, nee nesuenim ljubavnicima ni u kasabi biti drugaije: Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. Ukoliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. ena se sigurno nije vie mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih rijei, tako je barem izgledalo, nita vie nije sebi doputala. Pa i svoju grijenu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajniki priznavala. (Isto: 245). Sloimo li se s Bachelarovim miljenjem da ivimo u prostorima zasienima svojstvima, ali i ne pravei bitnu razliku izmeu unutarnjega i vanjskoga prostora, kao to ne trebamo u naim meuknjievnim tumaenjima razgraniavati tekstualni od kontekstualnoga sadraja, uvidjet emo da Hasan u salonu i Marija u kasabi kao da stoje usred dvaju zrcala, heterotopija, koje ba slika mjesta prikazuje u neusklaenosti s prostorom koji simbolizira sve po emu su si razliiti. Zanimljivo da se Marija ne izjanjava neposredno o kasabi i njezinim ljudima, ona e se moda tek pokajniki ispovjediti, ali e zato Hasan biti izazvan na preispitivanje sebe i svoga, odnosno, svoje ljubavi prema svojemu. Nakon to se iz Dubrovnika (kroz neprimjetnu Hercegovinu) probio do Bosne i naao usred roditeljske kue, u zaviaju, i nakon to se potpuno vraa doma, pa se i eni te uskoro i rastaje, njegovo mu se svoje prikazuje u punini ljubavi i kritike slike, koja kao da je i Marijina. Rijeima pripovjedaa, bolno nerazumijevanje, neprihvaanje drugosti, ovdje se ogleda kao neretuirana slika svojega, koje se istodobno i voli i grdi, ali bez kojega ne bi mogao voljeti ni drugi svijet. Navedimo samo neke od obrisa te slike, koji e itatelju
23

i iz dananje Marijine zemlje biti podjednako bliski kao i Selimovievim zemljacima, ma koji to bili: primaju nerad s Istoka, ugodan ivot sa Zapada; ne ure, ne zanima ih da vide to je iza sutranjeg dana, jer od njih malo to zavisi; zajedno su samo u nevoljama; malo kome vjeruju, ali se daju prevariti lijepom rijei; najtee ih je uplaiti prijetnjom; dugo su ravnoduni, a onda odjednom sve isprevru i okrenu na glavu, i ne vole se toga sjeati; boje se promjena, a lako im dosadi jedan ovjek, makar im inio i dobro: udan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, ivi i nadom i sevapom i ne zna to nadjaa i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve izmeu toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo to govorim kao da o sebi govorim. (Selimovi 2001: 244). Na kraju, iako nam pripovjeda ostavlja mogunost da se ne sloimo s Hasanovom neminovnosti vezivanja i naporom oslobaanja, neophodnosti ljubavi prema svome i potrebom razumijevanja stranoga, sugerirajui nam s derviom kao prostor razlike tek svijet s pravom vjerom i svijet bez nje, da je pogled stranca na Bosnu, koju on zbog svoje granine situacije dobro razumije, vaan i istinit za obje strane, sve i ako se njihovim lanovima nije dogodila ljubav, nego samo podjednako upitno prijateljstvo, pokazuje pismo Dubrovanina, pijuna (na Marijinu jeziku i hrvatskim starim pravopisom): Chaos uprava izscrpila je snagu zemlje Da vidite, kakvi su to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi. Vi bi se udili, kako je mogue, da ti ljudi, koji ni u poteno drutvo ne spadaju, mogu imati vladu... Mrea spijunluka u Bosni razastrta je preko inovnika i tajnih uhoda, kao i u kakvoj deravi zapadnoj Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nije s njim evet govorio, taj je neprijatelj U ope pako on postavlja, premieta, odputa inovnike i vlada zemljom po eifu; zakonah se izrazio vie puta da ne zna Omrznuo je i muhamedancem i kranom. (Isto: 301). I tako dalje, i tako dalje. Ne prevelika razlika izmeu unutarnjega, Hasanova uvjetovana ljubavnom vezom sa zauzetom, udanom enom, i vanjskoga, straneva, pogleda
24

u Bosnu, ukazuje da je interkulturni pogled, kao i u hermeneutici drugih oiju uvijek neto objektivniji, mada oporiji, neugodniji. Sve i kada je izreen meu prijateljima. Viena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teka, govorio je Selimovi, a viena iznutra i sa ljubavlju, koju zasluuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. (Selimovi 2002: 254). Potrebno nam je danas barem, umjesto teko ostvarive ljubavi, unutarnje i vanjsko prijateljstvo, meu ljudima, strukama i politikama, pa makar se zbog takvog prijateljstva doveli i u ivotne opasnosti. Umjesto zakljuka: intersubjektivno znaenje, interkulturna spoznaja. Ukratko, ako smo razumjeli da je za nau interpretaciju bila vana odreena konstelacija dis-kuriranja, s kojom pokuavamo uiniti vidljivima nae meusobne razlike, nau osobnu drugost, kao i posebnost drugosti, kako u tekstu tako i u naem odnosu na drugost teksta, onda je i odreeno usuglaavanje jedne interpretativne zajednice (seminarske, znanstvene) nastalo povodom nekog tumaenja, usuglaavanje koje ako i nije sasvim objektivno, da ne kaem znanstveno, makar je meusubjektivno, a time i interkulturno. Glavno je sada pitanje kako taj pouak o potrebi i mogunost intersubjektivnog diskutiranja unutar potencijalno interkulturne konstelacije primijeniti na znanstvenu interpretaciju, kako osigurati svom individualnom glasu, danas i previe zaguenom obimnom teorijskom literaturom, unutar odreene situacije jedne znanstvene zajednice, relevantan glas istraivaa, znanstvenika? Ili, preneseno na polje interkulturne znanosti o knjievnosti, odnosno interkulturne interpretacije, glavno je metodiko, upravo tehniko, ne vie samo metodoloko pitanje, kako danas uope pisati znanstveni tekst, kako svojoj kulturi, kulturi svoga uvida osigurati znanstvenu validnost, objektivni status, priznat meu drugim kulturama uvida, odnosno kako se tehniki ukljuiti u intersubjektivnu situaciju zadobivanja makar prividne znanstvene objektivnosti? Osim ve provjerene, ali danas esto zaboravljene metode kojom svoje miljenje moramo suoiti s dosadanjom literaturom o piscu, tekstu ili problemu o kojemu piemo, potrebno je posebno u sluajevima meuknjievnih pisaca, poput mnogih bosanskih pisaca, pa i Mee Selimovia, jo dodatno imati na umu i sljedee: a) na poetku svakoga istraivanja potrebno je naelno utvrditi u kojem jeziku, zapravo u kojoj jezinoj kulturi, u kojoj tradiciji primarno stoji tekst autora kojemu se elimo posvetiti, ukratko: kakav je odnos kulture teksta i kulture nas kao itatelja; kada je rije o junoslavenskim knjievnostima ta se poetna pozicija ini osobito zamrenom u njezinu sredinjem dijelu, gdje esto prevladava ili se mijea krozgranina kultura s nacionalnima.
25

b) moramo se dakako i upitati, s kojim predznanjem pojedinano svaki od nas, a onda i kao grupa znanstvenika ili buduih knjievnih strunjaka, na simpoziju ili u seminaru na fakultetu, ulazimo u tumaenje? S druge strane, ovdje nije rije samo o objektivnom statusu pisca unutar odreene nacionalne knjievnosti ili knjievnosti meuknjievne zajednice, nego o njegovu statusu unutar institucija kulture, je li pisac vaan samo za odreenu nacionalnu zajednicu ili je vaan za cjelokupnu kulturu sferu, dakle i kulturu veine, pri emu se pitanja kanona i kanonskih tekstova javljaju kao sredinji problem. c) kod interpretacije proze, poglavito romana, postavlja se i didaktiko pitanje ekspozicije pojedinoga aspekta djela, pri emu se moebitna interkulturna analiza postavlja kao jedan od moguih polaznih pristupa; kod autora dvojne pripadnosti ili viepripadnih autora, kao to je i Mea Selimovi, pri emu se ta viepripadnost u idealnom smislu moe postaviti i kao problem nepripadanja, za oekivati je da emo naii na problematiziranje interkulturalnosti i u njegovim tekstovima, da e upravo on biti otvoreniji za svojevrsni interkulturni dijalog pojedinih likova, smislenih cjelina, tema, i mnogoega drugoga; premda ne mora biti tako. d) ne na kraju, uvijek se sistematino moramo pitati, koje su to toke u kojima moemo prepoznati odreenu interkulturnu konstelaciju, postoji li neka opa tipologija interkulturalnosti kojom bismo se posluili u deifriranju interkulturne situacije u pojedinom tekstu, opusu, piscu, knjievnosti (od zaviajne do svjetske knjievnosti), a da ona nije oslonjena samo na dosada najee prakticiranu i produktivnu binarnu opoziciju, ja i drugi, svoje i strano, identitet i razlika i sl. Pri tome mislim na postojanje odreene zajednike sredine, meukulturnoga prostora tumaenja i konstituiranja predmeta istraivanja, bez pretjeranoga klasificiranja i hijerarhijskoga svrstavanja, kako istie Zdenko Lei navodei Edwarda Saida, kako bismo mogli svjedoiti (prenijeti naim unucima) svijest o hibridnosti ljudske rase i heterogenosti moderne kulture, o polifoniji nae kulture, o raznovrsnosti individualnog miljenja, osjeanja, snova, osobnosti. (Lei 2006: 90). S tim i privremeno zavravam tek zapoeto istraivanje unutarnjeg knjievnog i vanjskog knjievno-povijesnoga meukulturnog prostora djela i djelovanja Mee Selimovia.

26

Literatura
Gaston Bachelard, Poetika prostora, Cerez, Zagreb, 2000. Michel Foucault, O drugim prostorima, Prijevod: Mario Kopi, Odjek, ljeto 2008. http://www.odjek.ba/index.php?broj=14&id=08 Robert Hodel, Antinomije u Selimovievom romanu Dervi i smrt, Diskurs (srpske) moderne, Filoloki fakultet - Institut za knjievnost i umetnost - igoja tampa, Beograd, 2009. Enver Kazaz, Bonjaki roman XX vijeka, Naklada Zoro, Zagreb Sarajevo, 2004. Knjievno djelo Mee Selimovia, Zbornik radova, Odgovorni urednik Slavko Leovac, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu Institut za Knjievnost, Sarajevo, 1990. Predrag Palavestra, Duh pobune u knjievnom delu Mee Selimovia; Aleksandar Jerkov, Granina situacija pisanja; Nikola Kova, Tekija i Tvrava Pojedinac i drutvo u romanima Dervi i smrt (1966) i Tvrava (1970) Mee Selimovia; Miodrag Maticki, Hologramska struktura Dervia i smrti; Joe Poganik, Idejno-estetska struktura Selimovieve Tvrave; i dr. Zvonko Kova, Dramatino raspeti izmeu svoga i tuega Eseji i esejistiki fragmenti Mee Selimovia. Muharem Pervi, Dervi i pjesnik, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, Novija knjievnost proza, IV knjiga, Priredio Enes Durakovi, Alef, Sarajevo, 1998. Mea Selimovi, Dervi i smrt, Priredio Nedjeljko Fabrio, Divi, Zagreb, 2001. Mea Selimovi, Pisci, miljenja i razgovori, Eseji, lanci, polemike, intervjui, Book-Marso, Beograd, 2002. Susret kultura, Zbornik radova, Ur. Ljiljana Suboti, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006. Danijel-Anri Pao (Daniel-Henry Pageaux), Od multikulturalizma do intertekstualnosti; Zdenko Lei, Mi i naa kultura i oni, drugi; Nigel Thrift, Raum, Spatial Turn, Das Raumparadigma in den Kultur- und Sozialwissen schaften, Hg. Jrg Dring, Tristan Thielmann, transcript Verlag, Bielefeld, 2008. Alojz Virlaher (Alois Wierlacher), Tuim oima ili: stranost kao ferment, Kultura 82-83, 1988.

27

PISAC KAO SEIZMOGRAF: STATUS BOSNE U ROMANIMA DERVI I SMRT I TVRAVA

Angela Richter Boravei 2008. u Bosni, naila sam u Odjeku sasvim sluajno na mali lanak, ustvari izvod iz pisma Mee Selimovia uredniku Encyclopaedia moderna. Pismo je iz 1969. godine, a ponovo je objavljeno u rubrici Bilo jednom u Odjeku. Neka mi bude dozvoljen makar mali citat iz tog teksta, iji naslov glasi Niko nije dovoljan sm sebi: A autentini nacionalni duh, kultura i bie u cjelini? Pa, ne znam ta bih o tome rekao, osim da je prava autentinost upravo u viem asimiliranju vrlo raznolikih kultura, uticaja, krvi. Svi smo primali, od svakog s kim smo dolazili u doticaj (a tih mijeanja i doticaja bilo je kroz istoriju zaista mnogo), i to primljeno pretapali koliko smo mogli, pretvarajui u svoje, manje vie osobeno (Selimovi 2008: 32). Ako se na fonu ovog citata zapitamo kakav status ima Bosna u oba najitanija i najcitiranija romana, Dervi i smrt i Tvrava, onda ne moemo izbei a da ne priznamo da su stvarna deavanja 1990-ih godina i okantna iskustva podravala emocionalno naglaene forme diskursa, i time ponekad veoma oprene naine recepcije knjievnih tekstova. To se na kraju odraavalo u izvesnim nastojanjima kanonizovanja pojedinih autora. Pitanje o statusu Bosne podrazumeva kako kulturne tako i politike aspekte. Uvaavajui injenicu da se kod knjievnosti radi o simbolinom obliku koji ne prua obavezujue ponude za tumaenje, elela bih pitati na koji nain je Mea Selimovi svojim knjievnim tekstovima doprineo samoodreenju Bosne u pogledu kulture i identiteta. Moje tumaenje sadri, naravno, vanjsku perspektivu. Povodom ovogodinjeg jubileja elela bih, pre svega, oprezno rezimirati neka svoja razmatranja: 1. U najgrubljim crtama mogu se kako Dervi i smrt tako i Tvrava odrediti kao fabuliranje i filozofiranje na veno aktuelne teme kao to su rat i
29

gubitak, povratak, ovek i mo, rtva i osveta, pravednost i nasilje, bes i strah, ali i ljubav poimanje koje na prvom mestu sugerie i sekundarna literatura u nekadanjoj Jugoslaviji. To se zasniva i na Selimovievim iskazima u Sjeanjima, te na brojnim interpretacijama koje neosporno pokazuju da se u oba romana kombinuju elementi istorijskog romana sa prikazivanjem konfliktnih struktura, koje tee nadvremenskom znaenju i mogu izgledati kao parabole. Za oba teksta vai da je autor nastojao da prikae sukob pojedinca sa ideologijom (u tekstu teokratske) drave; svojevremeno je Selimovi ukazao i na biografske pobude. Ali on naglaava i samoreprezentaciju Bosne. U tom smislu se izriito izjasnio u korist batine, to se po njemu sastoji od sopstvenog iskustva i od tuih prihvaenih iskustava (vidi uvodni citat). On, dakle, kulturni identitet vidi kao posledicu interakcije zajednica/drutava. 2. Bosna kao kulturno-istorijski definisan koordinatni sistem proizlazi iz signala sadranih u knjievnim tekstovima, a koji govore o tome da se radi o periodu osmanske vlasti u 17. i 18. veku na Balkanu (Hotinska bitka 1621., odn. 1673. godine, gradnja Hadi Sinanove tekije, naselje Alifakovac itd.). Grad Sarajevo i njegova okolina, kao konkretizacije nagovetene neodreenim naznakama, reprezentuju osnivanje gradova povezano sa osmanskom vladavinom i islamskom kulturom; predstavljena je kao neophodna kulisa za komunikaciju ljudi. Ba u Tvravi se kao uzor demonstrira mogunost iznijansiranih vidova gradskog ivota. Venanje hrianke Tijane sa Ahmetom abom u Tvravi i njihov zajedniki ivot u Sarajevu prikazani su kao mogui, pa ak iako se radi o izuzetku u izrazito muslimanskom okruju.1 Istovremeno, spoznaja prikazana u abinom liku, kako nije teko poeljeti grad iz snova, teko ga je zamisliti u stvarnosti, jo tee odrati vjeru u njega, nadilazi konkretan (gradski) prostor (Selimovi 1990/6: 419). Tu nije teko sloiti se sa Devadom Karahasanom, koji smatra da je Selimovi Sarajevo koristio samo kao binu za prikazivanje raznih sudbina (up. Karahasan 2010: 144). Meutim, ipak je i to samo jedna dimenzija datog knjievnog teksta. 3. Za karakterizaciju Bosne koriste se u posebnoj meri veze izmeu Bosne i posebno Dubrovnika (Dervi i smrt) i Venecije (Tvrava), koji simbolizuju kulturnu drugost neorijentalni, napredni Zapad, a dopunjene politikim i kulturnim centrom Visoke Porte kao tree okosnice. Na taj nain se konstruie perspektiva iz koje: 1) ono strano pri susretu gubi obeleje tueg (Hasan i ehaga idu u Dubrovnik i/ili Istanbul, odnosno Veneciju); 2) ono sopstveno, poznato, stie iz drugaije perspektive novu vrednost (npr.
U istorijskom leksikonu jugoistone Evrope (uporedi Hsch, Nehring, Sundhaussen 2004: 597) naveden je sastav stanovnitva Sarajeva krajem 16. vijeka: 5.430 muslimanskih, 140 hrianskih i 3 jevrejska domainstva.
1

30

Hasanova nostalgija, enja za maternjim jezikom, poznatim obiajima) i 3) eksterna percepcija Bosanaca (npr. od strane Hasanove ljubavnice i njenog supruga), pogled na koncept Bosne iz perspektive sveta koji funkcionie po sopstvenim zakonitostima. Izmeu ovih razliitih svetova kree se npr. Hasan (bavi se trgovinom sa Istokom i Zapadom, a u liku Dubrovanke Marije ima zapadnu ljubavnicu). Zahvaljujui svojim puteestvijima stie Hasan raznovrsna iskustva o treem svetu, o meusvetu. Intertekstualnou se ubedljivo oblikuje identitetski diskurs ovog lika. Evocira se Kolonjin iskaz iz Andrieve Travnike hronike (kljune rei su mea, razmee i granica: A mi nismo niiji, uvijek smo na nekoj mei, uvijek neiji miraz. Zar je onda udo to smo siromani? Stoljeima mi se traimo i prepoznajemo, uskoro neemo znati ni ko smo, zaboravljamo ve da neto i hoemo, drugi nam ine ast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo. [], najtuniji vilajet na svijetu, najnesreniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tue ne moemo da primimo. ... Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni od bijesa. Ko je onda zaostao? (Selimovi 1990/4: 363) Ovdje prikazanu opciju meukulture kod Selimovia nedavno je veoma podrobno i jezgrovito razluila Miranda Jakia (Jakia 2009: 94-138). 4. Ono to mi se kod Selimovia ini isto tako vanim kao i traenje podataka o Bosni na nivou sadraja i motiva, nalazi se u domenu strukture. Selimovi posebno naglaava meavinu orijentalne i slovenske tradicije tipine za Bosnu, i to svojim stilom i jezikom, te intertekstualnim vezama i specifinim nainom pripovedanja. Tom vrstom naracije naglaava se oralna tradicija (kao fingirana oralnost, vidi takoe Burkhart 1998) i orijentalno pripovedanje koje podsea na eherezadu (kojim se postie odlaganje smrti, odnosno ouvanje ivota pripovedanjem) sa modifikacijama u oba teksta (npr. Nurudinovi pokuaji da spasi brata, Ahmetova i Osmanova nastojanja da u tuini priom prizove zaviaj sa njegovim prisnim zvucima i time otrovanom ehagi olakaju umiranje). Time se naglaava jedna vana komponenta za ovaj kulturni prostor. Ne samo sa Ahmetom abom iz Tvrave povezan je jo jedan znaenjski aspekat koji predstavlja jasan signal subverzivnosti teksta: razornost rei kada izraava opozicijski stav, kada moe postati opasnost za vladajue strukture. Intertekstualno Selimovi se poziva pored upuivanja na zapadnoevropsko kulturno nasljee (npr. Ruso, egzistencijalisti)2 posebno na Andria (npr. metafora zatvora)3 i na hroniara Sarajeva mula Mustafu
2 3

S tim u vezi je Jrg Schulte (2001) pruio dragocena razmatranja. Njome su se posebno bavili Dagmar Burkhart (1982) i Reinhard Lauer (1987). 31

efki Baeskiju (17311809), koga ceni kao oveka i autora Ljetopisa i na njega podsea kako knjievnim likom pisara i pesnika Ahmeta iz Tvrave tako i letopisnim stilom pripovedanja (uporedi Tvrava, pogl. 6: udno ljeto). U narativnom otvaranju Tvrave preuzet je skoro pa doslovno Baeskijin moto: Ono to nije napisano, i ne postoji; bilo pa umrlo (Selimovi 1990/6: 7). 5. U oba Selimovieva teksta Bosna je zamiljena kao kulturni prostor sa izraenim elementima orijentalno-islamske tradicije (vidi takoe modifikovane citate iz Kurana sa specifinom funkcijom,4 diskusije sura i pozivanje na kaligrafiju), pri emu i sinkretiki elementi tradicije igraju izvesnu ulogu. U ovom kontekstu Nermini Hala (2001: 109) pripada zasluga to je podrobno ukazala na to da je Selimovi prikazao sinkretizam par excellence slikajui derviluk i Mevlevije, jer se taj derviki red obrazovao meanjem religija i nije suzbijao, odnosno izostavljao postojee paganske ili hrianske predstave. 6. U romanima Dervi i smrt i Tvrava ne uspostavlja se suprotnost izmeu religije i nacionalnosti, ve se paljivo dovodi u ravnoteu ono izmeu, kako od strane pripovedaa tako i pisara. Ali, kada uzmemo u obzir vreme nastajanja oba teksta, onda je bez obzira na tu ravnoteu, bez obzira na poimanje susreta kultura kao raznolikosti imanentne kulturi, pored procesa dogovaranja i pomirenja, implicitno prisutan i kritiki diskurs povodom novije istorije SFRJ-a kao zajednice ravnopravnih naroda. I taj diskurs se moe tumaiti kao pokretanje pitanja o zapostavljenim segmentima bosanske istorije koji su bili nedovoljno ukljueni u koncept jugoslovenske vienacionalne zajednice kao SFRJ, ali i kao kritiko pozivanje na ideoloki obrazac kao takav. to se tie poslednjeg, u oba romana moemo naii na ubedljive prizore koji potkrepljuju ovu tvrdnju. Ovom prilikom koristim impresivni prizor s duanom: U prozoru je sultanova slika, vea, ljepa, u pozlaenom okviru. I natpis je ozbiljniji, ispisan sveanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik, na gospodar (Selimovi 1990/6: 99). S takvom dekoracijom duana, teko zamislivom u istorijskom vremenu Osmanskog Carstva, ovaj egzemplarni prizor stoji za ironijski stav autora prema kultu linosti i moda najjasnije aludira na poznatu praksu, ne samo u tadanjoj Jugoslaviji. Skepsa i zbunjenost u pogledu budunosti, kada abo u finalu romana Tvrava abo razmilja: Hoe li i ova moja djeca ii istim alosnim putem, kad odrastu? Hoe li ivjeti glupo kao i njihovi oevi? [] Neu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje. (Selimovi 1990/6: 444)
4

Detaljnije u Locher (1988) i Richter (1995 ili 2004).

32

sigurno su u prvom redu motivisane konkretnim iskustvom samog autora i njegove generacije, ali se kako ja smatram dosta lako (naalost) mogu pretvoriti u neku ire shvaenu opevaeu zbunjenost. 7. Poto sam autora nazvala seizmografom, moram jo jednom naglasiti da knjievnost moe biti seizmograf za unutranje i spoljanje potrese. Spoljanji potresi su kod Selimovia oni u koje on pokuava proniknuti na makronivou u Osmanskom carstvu i u onovremenom kontekstu SFRJ-a. U vezi obaju konteksta moemo, valjda, saglasno utvrditi, da je Selimovi osmanskom dobu u Bosni pruio prostor u pamenju, a ba ono emu je pretilo da bude zapretano nastojao da izvue iz seanja na povrinu u kontekstu SFRJ-a. Unutranji potresi da se jo jednom vratimo metafori tvrave odnose se na mogunosti samoostvarenja pojedinca kada napusti svoju tvravu. I tu nalazimo dobitak u smislu individualne slobode, ali neposredno uz gubitak i opasnost da se zaluta u nepreglednom svetu. A u vezi s tim treba dodati jo neto: istinsku sreu npr. abo doivljava samo kao pojedinac, u privatnom, zahvaljujui snazi ljubavi svoje ene Tijane, koja nadoknauje i u posve tekim trenucima nepostojei mir. U Sjeanjima ak itamo da Selimovi (a on tu nije izuzetak) sanja o matrijarhatu kao pravednijem, humanijem projektu (up. Selimovi 1990/8: 356). 8. Kada pozivajui se na Edvarda Saida poemo od toga da su ba knjievni tekstovi sticali (i stiu) relevantnost za samoprezentaciju nacije, onda je daleko jasnije aktuelno i oigledno pozivanje na Selimovia u Bosni, naime u kontekstu obrazaca uspostavljanja bonjakog identiteta. Meutim, u smislu kulturologije, nauke o knjievnosti i knjievne istorije to bi bilo opredeljenje protiv prihvatanja interkulturalne/interknjievne zajednice sa njenim uzajamnim uticajima, a koju nalazimo i u Selimovievim tekstovima.5 Jednostranim redukcionizmom ne bismo se pravedno odnosili ni prema Selimovievom proivljenom ivotu, ni konano prema njegovom amanetu. 9. Dakle, bez obzira na to to Selimovievi tekstovi zauzimaju stav protiv potcenjivanja nekih bitnih vidova bosanske istorije, nije mu to u mom itanju jedina imanentna tenja, a jo manje se autor zalae za jednonacionalni nain promatranja. Paljivom detekcijom kulturnih meuprostora, uz opciju treeg sveta u Homi Babinom smislu (third space) zalae se za vieslojni kulturni identitet, za prihvatanje iznijansiranog bosanskog poliperspektivizma, kome danas preti da se raspadne na grubu vladavinu triju kulturnih paradigmi (Lovrenovi 1998: 201).
5

O tome je Z. Kova vie puta pisao; navodim ovde samo jedan izvor (up. Kova 2001). 33

10. Suodnos strukture oba fikcionalna projekta i njihovog potencijala za tumaenje povesti treba prvo traiti u ondanjem sociokulturnom kontekstu, tj. u onom ezdesetih godina 20. stolea u Jugoslaviji. Meutim, time se ne moe dovoljno objasniti trajno interesovanje takoe stranih strunjaka i italaca za oba romana. Djelo razvija jedan sopstveni svijet, koji egzistira dalekoseno neovisno od historijskog realiteta, pisao je nedavno Robert Hodel povodom tumaenja antinomija u romanu Dervi i smrt (Hodel 2009: 155). To je razlog trajne fascinacije Selimovievim delom u junoslovenskom kulturalnom, kao i uopte u evropskom kontekstu. Literatura
Burkhart, Dagmar (1982). Das knstlerische Weltmodell in der Prosaerzhlung. Am Beispiel von Ivo Andri Prokleta avlija. Zeitschrift fr Balkanologie. 18,1. 1-21. Burkhart, Dagmar (1998). Mea Selimovi izmeu usmene i pisane rijei. Novi Izraz. asopis za knjievnu i umjetniku kritiku 2, 72-85. Hala, Nermina (2001). Zur Semiotik des Raums in Mea Selimovi Dervi i smrt. Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 52, 89-113. Hodel, Robert (2009). Antinomije u Selimovievom romanu Dervi i smrt. U: Hodel, Robert. Diskurs (srpske) moderne. Beograd. (Seminarium Serbicum; 2) Hsch, Edgar, Nehring, Karl, Sundhaussen, Holm (ed.) (2004). Lexikon zur Geschichte Sdosteuropas. Wien, Kln, Weimar. (= UTB 8270) Karahasan, Devad (2010). Die Schatten der Stdte. Berlin. Kova, Zvonko (2001). Poredbena i/ili interkulturalna povijest knjievnosti. Zagreb. Lauer, Reinhard (1987). Poetika i ideologija. Beograd. Locher, Jan-Peter (1987). Zur philosophischen Anthropologie in Selimovis Roman Dervi i smrt. Sinnsuche zwischen physiologisch-krperlicher Bedingtheit und metaphysischer Immanenz. Zeitschrift fr slavische Philologie. 47, 313-341. Richter, Angela (1995). Mea Selimovis Dervi i smrt, an attempted approach. Serbian Studies, Chicago, Vol 9, No 1-2, 141-151. Selimovi, Mea (1990/4). Dervi i smrt. Beograd, Sarajevo. Selimovi, Mea (1990/6). Tvrava. Beograd, Sarajevo. Selimovi, Mea (1990/8). Pisci, miljenja i razgovori. Beograd, Sarajevo. Selimovi, Mea 2008. Niko nije dovoljan sam sebi. Odjek [najpre Odjek 22 (1969) 7], 92. Berlin / Halle, aprila 2010.

34

MRVLJENJE IDENTITETA U DERVIU I SMRTI MEE SELIMOVIA

Enver Kazaz

1. Dervi i smrt u kontekstu politikog romana sa problemskim junakom u svojoj osnovi

Sva satira naih pisaca usmjerena je protiv ovjekovog blaenog zadovoljstva iluzijama, protiv jedne vrste stranog farizejstva koje kod njih dobija ime humanizma, buroazije, kapitalizma, kranstva ak. Od 19. vijeka mi smo naslijedili jedan strani optimizam, jednu udesnu dijalektiku, filozofsku i politiku mainu ija je svrha da nas uljuljkuje u samozadovoljstvu. Poetak naeg vijeka ismijao je tu kolosalnu iluziju, i danas sve to je ivo u naoj savremenoj knjievnosti nastoji da je uniti, tako da nam se nai veliki pisci ine velikim vie po tome koliko u sebi nose jasnu i istu elju za proiavanjem, nego po tome koliko su njihova djela umjetniki snana.1 Na ovaj nain Rene Marija Alberes koncem etrdesetih godina prolog stoljea odreuje stanje povijesnog, kulturnog, filozofskog i knjievnog konteksta u kojemu je nastao roman sa problemskim junakom u svojoj osnovi, koji, uz ostalo, iskazuje revolt i protiv zapadnocentrinog novovjekovnog kartezijanskog uma, njegovog filozofskog, kulturolokog, politikog i svakog drugog utopizma. Figurom problemskog junaka u zapadnim literaturama uobliavana je poetika modernistikog skepticizma2 kao reakcija na obeanja to ih je nosilo 19. stoljee i njegov optimizam utemeljen na onim metanaracijama kojima Lyotard definira zapadnocentrino shvaen megakulturni koncept moderne. Hermeneutika smisla, teleologija duha, emancipacija oR. M. Alberes, La Revolt des ecrivains daujourdhui, Pariz, 1949, str. 13, nav. prema Dejan urikovi, Roman 1945-1980, Sarajevo, 1992. 2 O poetici modernistikog skepticizma u kontekstu bosanskohercegovake interliterarne zajednice ire vidjeti u: Enver Kazaz, Disidentska uloga modernistikog skepticizma, Novi Izraz, jesen 2009.
1

35

vjeanstva, smatra Lyotard, temeljni su metanarativi moderne i njenog novovjekovnog utopijskog logocentrizma i scijentizma, te uvjerenja da e ovjek sa svojim humanistikim potencama realizirati u 20. stoljeu drutvo potpune slobode. Meutim, 20., najkrvaviji od svih vjekova, kako kae Vislava imborska, donio je sveplanetarno razoarenje u klanicama dva svjetska rata, u kojima je historija na svaki mogui nain demantirala modernistiku utopiju. Rezultat tog razoarenja, prema Alberesu, jest pored ostalog i roman o revoltu problemskog junaka, kojim se nastoji unititi kolosalna iluzija filozofske i politike maine, odnosno subverzivno postaviti prema utopijskom konstruktu moderne. Problemski junak kao narativna figura kojom roman zapadnih knjievnosti reagira na povijesni i drutveni kontekst u stvari je kulturoloko-politiko-etika figura, sociemsko-ontemska, rekao bi Gajo Pele,3 kojoj je cilj razobliiti i demaskirati svaku utopijsku konstrukciju iza koje se zaklanjaju institucije politike moi u nastojanju da kapilarnom kontrolom ostvare fukoovski shvaen nadzor nad pojedincem, nad njegovim zahtjevom za slobodom i pobunom, ali i nadzor nad svakim oblikom kolektivnih identiteta u drutvenom polju. Tom narativnom figurom roman pokuava da unutar skeptinog pogleda na utopije iznae mogunosti katarze nakon to su Prvi i Drugi svjetski rat svojim sveplanetarnim tragedijama potvrdili alberesovski shvaen oksimoronski sadraj stranosti optimizma 19. stoljea. Politiki roman junoslavenske interliterarne zajednice u drugoj polovini 20. stoljea, sa tzv. socijalistikom verzijom policentrinog jugoslavenskog mul ti kul tu ralizma,4 uz ovu alberesovsku kolosalnu iluziju prosvjetiteljsko-racionalistikog projekta moderne, iskuava u pedesetim i ezdesetim godinama 20. stoljea destabilizirati i utopijski sistem komunistike ideologije, koja je za sebe prisvojila konstrukte emancipacije ovjeanstva i novovjekovnog scijentizma iz zapadnocentrine moderne i nadodala im metanarative komunistike tenje za ostvarenjem svake vrste hiperrevolucionarnosti. Problemski junak ovog tipa romana junoslavenske interliterarne zajednice nije se, dakle, nosio samo sa metaoznaiteljskom razinom megakulturnog sistema moderne, nego i sa metaoznaiteljskim sistemom komunistike ideologije, ije se ostvarenje u praksi pokazivalo kao teror nad pojedincem i njegovim pravom na slobodu akcije i sistema miljenja. Alberesovskom razoarenju i revoltu romana protiv novovjekovnog utopijskog sistema misli, na junoslavenskom kulturnom prostoru pridodavalo se razoarenje u socijalistiku revolucionarnu ideju i drutvenu praksu koja se iza Drugog svjetskog rata
Isp. Gajo Pele, Tumaenje romana, Zagreb, 1999. ire o tome vidjeti u: Andrew Baruch Wachtel: Stvaranje nacije, razaranje nacije, Sarajevo, 2010.
3 4

36

zaogrtala metanarativima socijalizama sa humanim licem, ovjeka kao najvee vrijednosti drutva, demokratskog centralizma, utopijskog konstrukta drutvene pravde, apsolutne pravednosti funkcioniranja sistema, utopijskim ostvarenjem komunizma u svijetloj budunosti itd. A u drutvenoj praksi, pak, pokazivalo se totalitarno lice politikog sistema, iji je vrhunac svakako bio logor za politike neistomiljenike na Golom otoku, dok su institucije moi na svaki mogui nain pokuavale prikriti nasljee komunistikih zloina iz rata, pri emu su se titoistika ideologija i njena mo uvrivale politiki motiviranim sudskim procesima kako bi se sprijeila svaka mogunost ideologemske pluralizacije drutva.5 Otud je Alberesov problemski junak u junoslavenskom romanu nosio koliko kulturoloku subverziju isto toliko i politiko disidentstvo. On nastoji da, goldmanovski reeno, moralizira drutvenu scenu prokazujui u svojoj prii komunistiku ideju revolucionarnog preobraaja drutva kao stalni proces nasilja i zla to ih proizvode totalitarne institucije sistema, pri emu drutveni prostor postaje pozornica na kojoj se odigrava tragedija svakog oblika ljudskosti. Upravo zbog takvog konstruiranja problemskog junaka u junoslavenskom romanu pedesetih i ezdesetih godina prolog stoljea, neophodno je Selimoviev roman Dervi i smrt kontekstualizirati na nain drugaiji od onog na koji su to inile dosadanje, esencijalistiki koncipirane povijesti knjievnosti i model u osnovi imanentnih interpretacija ovog djela. Dervi i smrt, objavljen 1966. godine, ulazi u kontekst onog poetikog toka knjievnosti koji se moe oznaiti modernistikim skepticizmom6, to se na junoslavenskom kulturnom prostoru uobliava u drugoj polovini pedesetih godina prolog stoljea, a svoj vrhunac dostie ezdesetih i sedamdesetih
O karakteru jugoslavenskog socijalizma moda ponajbolje svjedoi sluaj Milovana ilasa. On e zbog svojih stavova u dva navrata zavriti u zatvoru i postati praktino jedini pravi jugoslavenski disident. Razraun sa informbirovcima i njihovo zatvaranje u logor na Golom otoku, te injenica da je ak i ilas, kao izrazito visoki funkcioner partije sa perfektnom revolucionarnom i ratnom biografijom, nosilac ordena narodnog heroja i predsjednik Skuptine SFRJ, zbog svojih politikih stavova dva puta zavrio na viegodinjoj robiji, na ilustrativan nain prokazuje prirodu Titove totalitarne vlasti. Uz ovo, itav niz dogaaja upuuju na totalitarnu prirodu Titove vlasti. Prije svega se to odnosi na razraun sa tzv. srbijanskim liberalima, te maspokovcima u Hrvatskoj, ali i na zloine Titovog reima tokom oslobaanja Jugoslavije i neposredno iza njega. Te injenice svjedoe i o prirodi konteksta u kojem nastaje junoslavenski politiki roman kao fiktivna pria o iskustvu totalitarizma. Upravo takav totalitarni politiki kontekst i jeste sprijeio politike romaneskne naracije, odnosno politiku knjievnost u cjelini da se razvija kao potraga za drugaijom, alternativnom ideolokom konfiguracijom u odnosu na onu komunistiku. 6 ire o ovoj poetici vidjeti u Enver Kazaz, Disidentska uloga modernistikog skepticizma, Novi Izraz, ljeto 2009.
5

37

godina, kada e se ba iz njega i razviti junoslavenska verzija postmodernog distopizma. Pritom valja imati na umu da modernistika skepsa ne dolazi kao rezultat partijskog davanja slobode umjetnosti na uvenom kongresu pisaca u Ljubljani, u opepoznatom Krleinom referatu, gdje titoistiki reim, pokuavajui napraviti razliku izmeu svoje i staljinistike ideologije nakon Rezolucije Informbiroa, nastoji ostvariti kontrolu umjetnikog i knjievnog polja. Ba zbog te nakane reima, sloboda koju je dao taj kongres piscu pokazuje se kao zatvor literature, bez mogunosti da ona direktno utjee na tvorbu politike i ukupne drutvene svijesti, te izvri ideoloku pluralizaciju drutva. Komunisti su, jednostavno reeno, htjeli depolitizirati knjievnost tjerajui je u esencijalistike naracije. Meutim, ba ta pozicija pokazala se kao prednost knjievnosti, jer je ona, razvijajui knjievnu figurativnost, izbjegla zamci ideoloko-politike plakatnosti. Modernistiki skepticizam je stoga uspio, unutar svojih razliitih poetikih formi, intimizma, egzistencijalizma, neoavangradizma, neosimbolizma itd., ba figurom, politikom parabolom i alegorijom prije svega, dovesti u pitanje i osporiti kako utopijski karakter komunistike ideologije tako i njen koncept kulture. Totalitarni politiki kontekst sprijeio je modernistiki skepticizam i njegove politike fiktivne naracije, odnosno politiku knjievnost u cjelini, da se razvija kao potraga za drugaijom, alternativnom ideolokom konfiguracijom u odnosu na onu komunistiku. Ona se u tom smislu nadovezala na teorijske tekstove Milovana ilasa, prije svega na njegovu Anatomiju jednog morala (1953.) i Novu klasu (1956.), u kojima je ovaj, jedini pravi disident u titoistikom reimu, zastupao ideje liberalizacije komunizma, i to liberalizacije usklaene sa ljeviarskim ideolokim stajalitima. ilasovi istupi otvorili su ne samo pitanje o karakteru komunistike vlasti nego i pitanje o alternativnim mogunostima realizacije komunistike utopije, da bi se monoideologijnosti i monopartijnosti, te teroru partijskog uma suprotstavila alternativa u liberalizaciji drutvenog poretka, zbog ega e Titov reim otro reagirati aljui ilasa na viegodinju robiju. To znai da je ideoloka liberalizacija drutva bila nemogua, ali fikcije totalitarizma itekako su podrivale metanarativne ideoloke razine i bezuslovnost povjerenja u sistem, njegovu zakonodavnu, sudsku, policijsku i svaku drugu praksu. Bazirana na iskustvu pojedinca koji na mnogostruke i veoma razliite naine trpi teror sistema, politika knjievnost je, prije svega parabolom i alegorijom, ali i itavim spektrom narativnih figura, prokazivala zlo drutvene prakse i dezintegrirala sistem komunistike ideoloke utopije. Ona je radila ono to je jedino i mogla raditi u uslovima totalitarizma ideolokom utopizmu suprotstavila je skepsu, kolektivnom ideolokom transu iskustvo pojedineve potrage za slobodom, metaprii o pravednosti sistema svjedoenje
38

o njegovom surovom kanjavanju nevinih, o sistemu spletki, intriga i ucjena koje su institucije moi i vlasti provodile nad nedunim pojedincem. Prisvajajui metaoznaiteljski sistem evropskog prosvjetiteljskog uma, titoizam ga je u kontekstu kulture jugoslavenskog socijalizma nadopunio utopijskom metapriom o idealnom komunistikom drutvenom poretku koji e u nekom dalekom, projektivnom futuru spasiti i ovjeka i ovjeanstvo, odvodei ih u raj komunizma kao apsolutnog humanizma. Ideologija se tako nametnula za socijalistiku mitologiju u kontekstu drutva obiljeenog ideolokom strategijom hipersocijalizacije, koja se u drutvenoj praksi neprestano pokazivala kao pseudosocijalizacija, te hiperrevolucionarnosti, koja se izmetala u totalitarnost, a potom i ideolokom vizijom historije kao teleogenetinog procesa kojemu je telos sam komunizam, da bi individualna sjeanja i svjedoenja ukazala na historiju kao izvor strepnje i iracionalan proces kojim dominiraju zatorne, ruilake i ubilake snage a ne stvaralake potencije. Poetika modernistikog skepticizma suoila se, dakle, sa komunistikom ideologijom kao sistemom mitologema, ali u totalitarnom politikom kontekstu nije se mogla ostvariti kao distopijska, dekonstruirajua kultura. Jeste, meutim, svojim skeptinim pogledom na drutveni, povijesni, ideoloki, politiki, etiki i kulturoloki horizont drutva utjecala na dezintegraciju komunistikih narativa i mitologema. Oito je to, prije svega, na primjeru kanonskih djela koja mogu posluiti kao strukturni uzorak za dokazivanje teza o dezintegrirajuem svojstvu ove poetike u odnosu na komunistiki ideoloki utopizam. Ako su pedesete godine u junoslavenskoj interliterarnoj zajednici znaile makromodelsko zasnivanje ove poetike u dvije njene osnovne tipske realizacije politikoj i knjievnosti kulturolokih naracija, gdje su paradigmatini primjeri Andriev roman Prokleta avlija, odnosno Sijariev roman Bihorci, sa njegovom karnevalesknom gestom u odnosu na patrocentrini sistem kulture sukladan mukocentrinoj prirodi komunistiki pojmljenog toka historije onda ezdesete godine donose punu prevlast ove poetike u knjievnoj praksi i ostvarenje i drugih njenih kanonskih djela. Upravo ta kanonska djela omoguila su pretakanje modernistike skepse u kasniju postmodernu distopiju politikog romana, odnosno politike knjievnosti u cjelini, u kojoj se modernistika figurativnost pretoila u postmoderni dokumentarizam iji je utemeljitelj Danilo Ki. Uz dokumentaristiki literarni model, postmoderni distopizam ostvarivae se i u fanatastikoj, te autobiografskoj naraciji, kao i u modelu naracije porodinih hronika, pri emu politika knjievnost nastoji da sa obiteljskog i individualnog nivoa ispravi zablude historiografije i ideologije, da parafraziram Lennarda Davisa iz njegovog uvenog teksta Teleogenetini zapleti.7
7

Isp. Vladimir Biti, Suvremena teorija pripovijedanja, Zagreb, 1992. 39

Kada se, pak, sa stajalita profiliranja junaka pokuava tipologizirati roman politikog revolta interliterarne junoslavenske zajednice u drugoj polovini 20. stoljea, onda u prvi plan izbija stav da on kao dejmsonovski shvaen drutveno-simboliki in realizira nekoliko modusa alberesovskog problemskog junaka. Prvi je, svakako, junak negativnog povijesnog/ratnog iskustva, uoblien u romanu nakon pada socrealizma i njegovog romanesknog junaka kao monumentalnog heroja i utopijski konstruiranog revolucionarnog subjekta. Junak negativnog iskustva, kao npr. u Suievim romanima Ja Danilo i Danilo u stavu mirno, problematizira jugoslavensku socijalistiku praksu ukazujui na sraz izmeu ideolokog obeanja i neposredne drutvene stvarnosti. Takav modus problemskog junaka nije razorio ideologiju nego proces njenog realiziranja, a ostajui vjeran ideolokoj fantazmi on se pojavljuje kao ironijsko-humorni kritiar drutvene prakse. Drugi modus je tzv. junak apsurdnog iskustva, koji se uobliuje u romanu sa podlogom egzistencijalistike poetike koja u strukturnoj realizaciji romana omoguuje njegovu polimodalnost, odnosno romaneskni model adaptibilan poetici egzistencijalizma. Zaetnik tog modusa je Andri sa romanom Prokleta avlija, a uz njega itav niz romansijera realizira ovakav modus problemskog junaka. Tu su pored Selimovia u svakom sluaju u prvom planu Slobodan Novak, Ranko Marinkovi, Vladan Desnica, Mihailo Lali itd. Junak apsurdnog iskustva, bez obzira da li se pria o njemu uobliavala kao povijesno-politika parabola ili autobiografija s politikim konotacijama teksta, ne nosi se samo sa egzistencijalistiki shvaenim tjelesnim oznaiteljima u okviru kjerkegorovskog stajalita da je egzistencija prije esencije, i ne isprobava samo odrivost razliitih transcendenasa u raznorodnim modalitetima ivotnih praksi, nego i srno preispituje smisao povijesti, kulturnih obrazaca i politike odreenosti ljudske sudbine. Ako je junak negativnog iskustva praen traumom perfekta tek nasluivao traumatinost prezenta, a prevazilazio je utopijskim konstruktom svijetlog futura, junak apsurdnog iskustva sav je potopljen u traumu prezenta, pa i onda kada je pria o njemu hronotopski smjetena u daleku prolost, koja slui kao parabolika ili alegorijska podloga za ispitivanje ljudske drame u prezentu. Trei modus problemskog junaka uobliuje se kao tzv. dokumentarni subjekt romanesknog iskaza. Njega bismo mogli oznaiti i kievskim distopijskim dokumentarnim narativnim subjektom, zbog velikog Kievog utjecaja na realizaciju modaliteta postmodernog dokumentarizma. Takav junak nizom dokumenta i pseudodokumenta, ili pak priom baziranom na porodinom ili linom iskustvu, tj. autobiografskim narativom, kao npr. Borislav Peki u romanu-dnevniku Godine koje su pojeli skakavci, odnosno Vitomil Zupan u Levitanu ili Mirko Kova u romanima Vrata od utrobe, Uvod u drugi
40

ivot i Kristalne reetke, do kraja razara i odbacuje komunistiku ideologiju za raun ovjekovog prava na slobodu misli i akcije, ali i distopijski gleda na ukupan modernistiki projekt svijeta. etvrti modus problemskog junaka nastaje s padom postmodernizma i romanom koji na poetici svjedoenja uobliuje naraciju o krvavom ratnom iskustvu. Taj se modus moe okarakterizirati kao junak apsurdnog i krvavog neposrednog ratnog iskustva, a na junoslavenskom kulturnom prostoru najzastupljeniji je u bosanskohercegovakoj interliterarnoj zajednici. Takvog junaka karakterizira antropoloki angaman usred uasa povijesti i potpuna distopijska narativna gesta u kontekstu ratne klanice. Nijedan sistem utopijskih naracija ne ostaje cio pred njegovim neposrednim egzistencijalnim iskustvom. Za razliku od junaka apsurdnog iskustva koje karakterizira skeptini pogled koji preispituje metaoznaiteljski sistem kulture, te totalitarnu razinu drutvene prakse i s njom sukladnu ideologiju, junaka krvavog ratnog iskustva obiljeava distopijski rakurs iz kojeg motri tragino uruavanje proklamiranih vrijednosti kulture, etike, ideologije i niza drugih drutvenih fenomena, u nakani da svojim svjedoenjem do kraja razori svaku vrstu optimizma, odnosno onih kolosalnih iluzija politike i filozofske maine o kojima govori Alberes kao o uvjetu za nastanak problemskog junaka u zapadnim knjievnostima. Sagledan iz ovog povijesnopoetikog konteksta, Selimoviev roman Dervi i smrt oznaio je uz romane Kiklop Ranka Marinkovia, te Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka, Proljea Ivana Galeba Vladana Desnice, Lelejsku goru Mihaila Lalia, pa Andrieve konano uobliavanje poetike modernistikog skepticizma, koja e subverzivno djelovati prema kulturnim, ideolokim, politikim, te ukupnim drutvenim praksama jugoslavenskog socijalistikog poretka, neprestano univerzalizirajui svoje znaenjske potencijale u skladu s postupkom modernistikog univerzalizma i estetskog utopizma. Selimovi je, otud, poput pomenutih, ali i itavog niza drugih romansijera, poetikom modernistikog skepticizma svoj roman smjestio na granicu izmeu megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne, pa se, zapravo, u povodu ovog romana moe govoriti i o poetici modernistikog skepticizma kao zasnivanju knjievnog modela sloma moderne, nakon koje e na junoslavenskom prostoru postmoderna zamijeniti modernistiki skepticizam svojim antiutopizmom i nizom decentrirajuih poetikih strategija. A Selimovieva pria iz Dervia i smrti, poput Andrieve iz Proklete avlije, ili Novakove iz romana Miris, zlato i tamjan, sa antiideolokim narativnim strategijama u svome temelju, nije bolna apsurdna ispovijest samo o totalitarnom poretku komunizma ve i simbolika pria o totalitarnoj prirodi svakog oblika ljudskog drutva i totalitarnoj sadrini ukupne povijesti.
41

Selimovi je, dakle, u Derviu, slino kao i Andri u Prokletoj avliji, sintetizirao iskustva modernistikog romana interliterarne junoslavenske zajednice, ali ne samo romana tog knjievnog konteksta nego i romana kao kunderijanski shvaenog transnacionalnog anra. Pritom je on u parabolikim aspektima svoje prie suoio koliko tadanje jugoslavensko drutvo u cjelini toliko i ovjeka dvadesetog stoljea sa njegovim iskustvom totalitarnih ideolokih i politikih praksi i pokazao nasilje politikog sistema u formiranju pojedinevog identiteta u kontekstu postnieanske kulturne drame ateizacije na Zapadu, te ispitao tu kultura sa stajalita telosa ka kojem je ona upravljena, a njenoj apsurdnosti suprotstavio ideju transcendentalnog statusa pisma unutar svijeta kao egzistencijalnog i politikog gubilita. Istodobno s tim, ovaj romansijer je na planu strukturiranja naracije na bazi svog antitetikog miljenja u maksimalnoj mjeri dramatizirao i intelektualizirao ispovjednu naraciju. Slijedei narativni postupak Fjodora Dostojevskog, kojim ovaj romaneskni klasik odvaja u romanesknoj strukturi instance fiktivnog autora i govor lika od nadzora aktuelnog autorskog glasa, te vri, kako pokazuje Mihail Bahtin, polifonizaciju i dijaloginost romaneskne prie na bazi osamostaljenja stajalita lika od stava aktuelnog autora, Selimovi uspijeva polifonizirati ak i ispovijest naratora kao fiktivnog autora romana. Istodobno s tim, on naratorovom ispovijeu u dva svoja najbolja romana, Tvravi i Derviu i smrti, nastoji moralizirati drutvenu scenu, ba kako su to pokuavali uiniti dva romansijera s kojima neprestano dijalogizira Dostojevski i Kami. Na toj osnovi on je pokazao prostor ljudske svijesti i ukupan horizont ljudske psihe kao topos i etike, i emocionalne, i psiholoke, i politike, i ideoloke, i metafizike, dakle, ukupne drame uma, ali i drame ljudske akcije. Njegov roman pripovijeda priu o odisejskom udesu ovjeka zapadnjaki shvaene moderne koji se naao u poziciji lukaevski shvaenog transcendentalnog beskunitva i stalno promjenjivog identiteta. Antitetiko miljenje kao osnov dramatizirane ispovjedne naracije i Dervia i Tvrave omoguilo je Selimoviu romaneskno oprostorenje ljudske svijesti, pri emu se polifoninost ostvaruje na nain stalne promjene uvjerenja i ukupnog identiteta oba njegova glavna junaka, i Nurudina i Ahmeta abe, a ne samo na nain romanesknog poliglasja, tj. bahtinovskog dijalogizma u formi sukoba razliitih svjetonazora u romanu kao dijegetskom univerzumu. Zato polifoninost nije u Derviu puka narativna tehnika, ve model konstruiranja junakovog sistema miljenja i postupak dehijerarhizacije drutvenog poretka, ime je ovaj romansijer, govorei iz pozicije ovjeka koji se koprca u prostoru apsurda egzistencije, skeptino pogledao na utopijski karakter ne samo totalitarne ideologije nego i ukupne megakulture zapadnocentrine moderne.
42

U tim svojim semantikim potencama Dervi i smrt se otkriva i kao modernistika kulturoloka naracija, a ne samo politika pria, i to onaj tip kulturoloke prie koja jedan kulturni sistem motri i propituje iz perspektive drugaijeg kulturnog modela i njegovog sistema vrijednosti. Logocentrizam i materijalizam, te utopizam novovjekovnog scijentizma, izloeni su skeptinom pogledu u ovom romanu, a njima je suprotstavljena lukaevska potraga za mitskim jedinstvom svijeta koji je izgubio svaku mogunost konstruiranja svoje cjelovitosti i zapao u neprestanu procesualnost svog identiteta, u svijet kao stalni proces promjene, bez anse da se bilo kada i na bilo koji nain ucjelovi. To i jesu elementi na osnovu kojih Dervi prevladava svaku kulturalnu granicu, izdiui se iz lokalne u prostor ope kulture. Ali, politiki aspekti Nurudinove antitetiki utemeljene dramatizirane ispovijesti o apsurdu i smrti i ivota prevladavaju i vremenske, a ne samo prostorne granice u kulturi. U dananjem svijetu neoliberalnog totalitarizma i bipolarizacije, kao rezultatu narativnog konstrukta neoliberalne ideoloke moi o sveprisutnom teroristikom neprijatelju, u kojem je buovskim promjenama zakona omogueno brzo pretvaranje demokratskog u drutvo pijunae, ucjene i straha, dovedena je u pitanje i posljednja utopijska naracija Zapada ona o parlamentarnoj demokratiji kao idealu slobode i vrhuncu povijesnog napretka i emancipacije ovjeanstva. Ne dobacuje li, zapravo, politika parabola Dervia, kao i niza drugih politikih romana dvadesetog stoljea, i u nae vrijeme, ispunjeno novim strahovima, u traumatinost naeg prezenta i planetarnu pusto od koje ceptimo u strahu, kako bi rekao Kasim Prohi u svom eseju initi i biti, analizirajui Selimovievu kritiku politikog sistema u Derviu i smrti.8

2. Autodijegetiki narator u procesu mrvljenja i promjene identiteta

Dervi i smrt je roman baziran na poetici testamenta-epitafa. Cjelokupan tekst romana jeste, ustvari, ispovjedna oporuka autodijegetikog naratora za budunost, u kojoj pismo i pisanje dobijaju transcendentalni status u drami naratorovog identiteta, kada on s razine ideolokih transcendenasa padne u egzistencijalno nitavilo. Otud narator i pie roman, da bi ga ostavio kao svjedoanstvo svoje identitarne transformacije od dogmatski orijentiranog vjernika/ideolokog slubenika sistema, preko identitarnih taaka povrijeenog brata, pa ejha koji sumnja i iz perspektive sumnje na nov nain progledava u politiki zamaskiranom svijetu, potom pobunjenika koji stupa u politiku akciju, a onda i idenititarne take vlastodrca koji princip dogmatske vjere
8

Isp. Kasim Prohi, initi i biti, predgovor u Mea Selimovi, Dervi i smrt, Sarajevo, 1991. 43

zamjenjuje principom mrnje i osvete, do rtve u surovom lancu vlasti kada se i suoava s apsurdom i smrti i ivota. Sve ove identitarne promjene natkriljuje identitet naratora-fiktivnog autora, koji u tekstu svoje ispovijesti pokuava spoznati sebe u stalnom procesu nestajanja i nastajanja, sebe, dakle, kao procesualnu i relacionu identitarnu promjenu i rtvu koju politiki sistem djelovanjem svoje svakovrsne moi neprestano mrska, da bi se sam in pisanja izjednaio sa inom samospoznavanja, a pismo ostalo kao zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da e nai neko rjeenje kad raun bude sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji to eka kao izazov.9 Upravo se poetici testamenta-epitafa, te u mnogobrojnim metatekstualnim intervencijama naratora koji ispovijest organizira kao razgovor sa samim sobom, kao otplitanje to mu predstoji u suenju u kojem je on samome sebi i sudija i svjedok i tueni, u Selimovievom romanu i realizira poetika estetskog utopizma, karakteristina za evropski egzistencijalizam koji kamijevsku ideju stvaranja suprotstavlja djejstvu apsurda egzsitencije. A preko estetskog utopizma, andrievski reeno pohvale prii i prianju, roman kao testamentepitaf, koliko god znai spoznavanje nasilne prirode vlasti i zla u funkcioniranja sistema, te samospoznavanje vlastite identitarne transformacije postaje i zalogom prevladavanja smrti. Na toj osnovi sam in pisanja dobija transcendentalni status postajui zamjenom za sve one transcendense iz kojih je Nurudin pao u identitarnu taku onog to je, kako sam kae, bilo prije svega gola koa i go ovjek. Nurudinovim pisanjem se, na drugoj strani, ne vri iskljuivo samospoznavanje, niti jedino spoznavanje totalitarnog drutvenog poretka, to se otkriva neprestano na nov nain, u novom izgledu, obliku i sadrini, nego se njime pokuava izvriti katarktiki uinak egzistencije, moralizirati drutveni poredak i ukupna budunost svijeta, te prevladati apsurd i smrti i ivota, apsurd koji eksplicira i sam Nurudin na kraju romana naglaavajui: smrt je besmisao kao i ivot. Ali, u takama promjene/mrvljenja i fragmentiranja identiteta i naratora i totalitarnog poretka drutva u koje je uronjen, bez ansi da se spasi, autodijegetiki narator i roman kao dijegetiki univerzum suoavaju se s nizom kontekstualnih uslovljenosti ovjekove egzistencije, da bi roman svjedoio o drutvu kao politikom gubilitu i egzistenciji kao prostoru apsurdnog zatoenja. Takvo semantiziranje romana izvedeno je, prije svega, kroz prelom u identitetu naratora, koji, od take vjerovanja u metaforiki iskazan princip Pravde, kada namjesto da spaava nevino osuenog brata odluuje da to ini
9

Mea Selimovi, Dervi i smrt, Sarajevo, 1991, str. 63.

44

sa transcendentalnim oznaiteljima sistema, postaje nemilosrdni vlastodrac to organizira spletke i intrige iste vrste zbog kojih je pogubljen njegov nevini brat. Istodobno s tim, u fabularnoj liniji romana taj e vlastodrac postati rtvom, drugih, monijih vlastodraca, da bi se drutvena scena ukazala kao stalni prostor borbe za zaposjedanje vrha strogo hijerarhijski strukturiranog principa ideoloke i politike moi. Svaka, pak, taka identitarne promjene naratora obiljeena je nasilnim djelovanjem sistema. Ideologem, odnosno mitem o novoj vjeri/ideologiji u jurjevskoj noi u kojoj je, kako sam narator kae, sve poelo da se zaplie, napominjui da je brat ve deset dana leao zatvoren u tvravi raspada se pred naletom starog prava na grijeh, pred bludnim mirisom miloduha i enskih bedara, a nova vjera/dogma pritom se ukazuje kao suha i drvena pred pradavnim sonim divljanjem. Jurjevska no se u procesu mrvljenja naratorovog identiteta ukazuje kao taka raanja novog Nurudina. Raunau svoje vrijeme od tada, kae narator, da bi objektivnom vremenu suprotstavio projekciju prustovskog subjektivnog, odnosno vremena egzistencije. Ako je u jurjevskoj noi zaet proces Nurudinove sumnje, niz drugih fabularnih taaka oznaava prelome u njegovom fragmentiranom, smrvljenom identitetu. Saznanje o ubistvu nevinog brata znai sumnjiavi zaetak ideje pobune, a susret sa Isakom njeno uoblienje, da bi se ideja pobune pretvorila u princip Mrnje prema poretku u asu Nurudinovog pogleda na pogurena kadijina ramena, i trenutku u kojem ona kao dogmatski princip iznova ucjelovljuje ukupnost svijeta. To je trenutak u kojem Nurudin postaje etiki neist, a nakon ovog identitarnog loma dolazi novi: Nurudin postaje politiki aktivist onog momenta kad ovlada informacijom o napredovanju Sinanudinovog sina u hijerarhiji vlasti u Stambolu, informacijom koju drugi ne znaju, i kad organizira politiku pobunu. U tom prelomu on nije vie dervi/ideoloki slubenik koji sumnja, nije vie ni povrijeeni brat, ve politika maina u procesu osvete. Ta politika maina, meutim, ne moe odrati nikakav oblik svoje cjelovitosti. Jer, postajui kadija, Nurudin kao politika maina biva izloen pijunai i ucjeni. Volja za mo tjera ga da izda prijatelja, pa se pred njim sad otvara prostor etikog Nitavila. Od take u kojoj je postao etiki neist, kad princip Pravde zamjenjuje principom Mrnje, Nurudin inom izdaje najboljeg prijatelja Hasana pada u princip etikog i egzistencijalnog Nitavila. On kao politika maina demaskira hijararhijski sistem vlasti do kraja. Metarazinska ravan Vjere/Dogme/Ideologije/Utopije, iza kojih se zaklanja politiki sistem kao prostor borbe za mo, prokazana je u formi ljudske, aleberesovski shvaene, kolosalne iluzije politike i filozofske maine megakulture moderne. Iz aspekta etikog profiliranja junaka, Selimovi Nurudina, dakle, sputa iz poetne take etikog apsolutizma u etiki relativizam, a onda, kad
45

njegov junak ovlada vrhom hijerahijski strukturiranog sistema, u taku potpunog etikog Nitavila. Te etiko-identitarne promjene ukazuje na apriornu apsurdnost i ljudske refleksije i ljudske akcije. No, romanesknu katarzu nudi drugi Selimoviev junak Hasan, kada svojim potpisom na kraju romana ovjerava tanost Nurudinove ispovijesti konstatirajui da nije znao koliko je ovaj bio nesrean. Ako Nurudin pie da bi se spoznao i ucjelovio, da bi skupio svoj smrvljeni, fragmentirani identitet, onda Hasanovo itanje i ovjera njegovog pisma dobijaju katarktiki smisao. Kao metatekstualni ovjeritelj tanosti Nurudinovog pisma, Hasan je istodobno i prvi itatelj. U pismu testamentuepitafu, ostavljajui svjedoanstvo o svojoj drami uma, due i akcije, Nurudin u Hasanu dobija prvog sugovornika nakon smrti. Taj e sugovornik/prvi itatelj svojim izborom etikog konkretizma i aktivizma, te odbranom svog prava na autonomnost u odnosu na totalitarni drutveni poredak, postati potpuni romaneskni antipod Nurudinovom etikom dogmatizmu i totalitetnom apsolutizmu, te e katarktiki osvijetliti njegovo pismo. Pritom, katarza ukazuje da biti u sistemu znaiti zapasti u etiko Nitavilo, dok, na drugoj strani, pokuati sauvati autonomnost u odnosu na sistem znai ono to e uspjeti Selimovievom drugom junaku, kao Nurudinovom pandanu, Ahmetu abi, naratoru Tvrave od poetka do kraja prie ostati vedar i moralno ist. Ali sve take identitarnih promjena u kojima sistem mrvi i mrska Nurudina otkrivaju, i iznutra i izvana, ljudsku egzistenciju kao prostor politikog zatoenja i gubilita. Zato Dervi i smrt jest roman sa egzistencijalistikom podlogom kojoj se lepezasto nadodaju anrovski kodovi kao politiki, pa potom kulturoloki, te roman politiki triler, koji ljudsku egzistenciju unutar svakog politikog sistema otkriva kao mnogostruk, i spoljni i unutarnji oblik egzistencijalnog pustoenja, a drutveni sistem kao politiko gubilite. Na drugoj strani, Selimovi je, ponukan tadanjim plonim i povrnim interpretacijama, svoj roman kao politiku parabolu nastojao u Sjeanjima10 ne samo objasniti nego i ukazati na njegov strukturno-kompozicioni i semantiki konstrukt. U tom predoavanju tematsko-strukturne konstrukcije romana, te ispovijeu o strijeljanju brata efkije, komuniste i partizanskog borca od strane partizanskog pokreta/reima, Selimovi je preko Sjeanja uklopio radnju svog romana u referentni okvir NOB-a i socijalistike Jugoslavije, ali i vlastitog ivotnog iskustva, te svojih problema sa politikim institucijama moi. Sjeanja tako postaju dokumentarna, referentna osnova romaneskne parabole postavljene u hronotopski okvir osmanske Bosne, a Selimoviev strijeljani brat efkija, kao nevino osuen partizan i komunist, postaje modelska podloga za izgradnju lika naratorovog nevino pogubljenog brata Haruna. Isto10

Isp. Mea Selimovi, Sjeanja, Beograd, 1976.

46

dobno s tim, Nurudin, a pogotovo kasnije drugi Selimoviev narator Ahmet abo, dolaze kao likovi u kojima je odzrcaljena drama Selimovievog politikog iskustva, odnosno gama njegove biografije. Tako dva Selimovieva teksta, naslonjeni jedan na drugi poput neke vrste meusobnih nadopuna, postaju fiktivno ogledalo titoistikog sistema (Dervi i smrt), odnosno dokumentarni iskaz o zlu i nasilju pomou kojih taj sistem odrava i reproducira svoju mo (Sjeanja). Dervi i smrt, pak, ali i drugi veliki roman, Tvrava, na toj osnovi i dobijaju znaenja fingiranih, fiktivnih Selimovievih autobiografskih iskaza o sri njegovog linog egzistencijalnog, revolucionarnog i politikog iskustva. Jednostavno reeno, Selimovi je univerzalistiko-esencijalistiki jezik romana u Sjeanjima preveo na dokumentarni diskurs, a sistemu nije preostalo nita drugo nego da se brani pervertiranim iskazom o doputenoj slobodi umjetnikog stvaranja i da nastoji kroz ideju autonomije literature ograniiti utjecaj literarnog diskursa na tvorbu politike i drutvene svijesti. Ali, temeljno pitanje mrvljenja i promjene Nurudinovog identiteta, njegov pad iz dogme u egzistencijalno nitavilo, njegovo progledavanje u drutvenom kontekstu dogmom zamaskiranog drutva ukazuju se u svoj svojoj stravinosti u procesu njegove i Hasanove istrage o nevinom bratu ubijenom bez suenja. Pritom se drutveni prostor ispostavlja kao lanac montiranih politikih procesa, spletki, ucjena i intriga, da bi izrastao u metonimijsku sliku politikog gubilita. Zato Nurudinova ispovijest jeste, zapravo, osobena moralna hronika ustreptale svijesti u stalnoj promjeni, a onda i moralna hronika ukupnog iskustva ovjeka i ovjeanstva 20. stoljea. U toj svojoj dimenziji Selimoviev roman se ukljuuje u niz politikog romana od Kafke, preko Bulgakova, Orwella, do Kundere i Kia da spomenem samo one romansijere koji su postali, da tako kaem, amblematski znakovi politike knjievnosti. No, za razliku od Kafke, Bulgakova i Orwella, ija se kljuna djela Proces, Zamak, te Majstor i Margarita, odnosno ivotinjska farma, razvijaju unutar fantastikog ambijenta, ili Kundere, koji politikom gubilitu suprotstavlja ironiju i igru, Selimoviev roman je odan naelu moralne doslovnosti i mimetikoj ifri. Kiev politiki tekst je, pak, baziran na dokumentarnosti kao moralnom imperativu svjedoenja o politikom nasilju i zloinu, a Selimoviev je paraboliki, odmaknut od savremenosti u prolost, da bi svjedoio o prezentu drutva univerzalistiki koncipiranom figurom. Kiev politiki tekst je panorama i nabrajanje zloina, ak i onda kad se u porodinoj trilogiji usidri u autobiografski narativ, a Selimoviev je porinut unutra, u duu, u psihu i moralnu dramu, u intelektualni lom, da bi posvjedoio o drami uma i besmislu ljudske akcije u svijetu kao politikom zvjerinjaku. Zato je on panorama naratorove due, psihe i uma s kojih, jedna po jedna, spadaju dogmatske krinke.
47

Ba zbog naporednosti drame uma i drame akcije, Nurudinova ispovijest ima dva dijela. Prvi je usporen, jer je sav unutra, u drami miljenja i osjeanja, u moralnom preispitivanju i propitivanju odrivosti ideolokih metaoznaitelja, a drugi je sav ubrzan i usredotoen na izvjetaj o politikoj akciji. Prvi je meditativno-psiholoki postavljen, a drugi se odvija na principima politikog trilera. A iznad oba natkriljuje se drama pisanja kao samospoznavanja, te drama pisanja kao ostavljanja testamenta-epitafa za budunost, s dalekom nadom da se tekstom moe moralizirati ovjekov svijet. Upravo u tom spoju meditativnog sloja ispovijesti s onim karakteristinim za politiki triler, Selimovi se pribliava nainu na koji je svoje romane konstruirao Dostojevski.11 Ali, dok je Dostojevski kao pisac iz centra kolosalne iluzije 19. vijeka imao ansu da svoje junake vee za metaoznaitelj hianski postulirane etike, Selimovi te anse nema. ak i ako se moe rei da se u Tvravi abin nalog, kako sam pisac podcrtava, da od poetka od kraja romana ostane vedar i moralno ist, doziva sa Aljoom iz romana Braa Karamazovi velikog ruskog majstora, Nurudinu je uskraena svaka mogunost vezivanja za transcendenciju, osim one u samom inu pisanja. Njegov je, pak, antipod Hasan, kako to i sam Selimovi naglaava u Sjeanjima. Ako je Nurudin junak miljenja i besmislenog djelovanja, Hasan je junak neprestane moralne akcije. Nurudin iz dogmatske moralnosti pada u dogmu mrnje i in osvete, spletke, intrige i ucjene koje sam kreira, a Hasan je dobrota bez obala, odan konkretnom humanizmu i svjestan relativnosti ovjekove snage, te nemogunosti da ovjek o ovjeku donosi apodiktiki sud, te neko ko odbacuje priorizam svake dogme i ideoloki postulirane etike. Za njega etika nije metaoznaeteljski prazna ve konkretno i kontekstualno odreena, etika samog ina, spas konkretnog ovjeka a ne dogmatskih principa. No, ni on ne moe ucjeloviti svijet/ drutvo i dati im cjelovitost smisla; jedino moe u svakoj datoj situaciji ostati vjeran svom naelu autonomnosti, konkretnog humanizma i injenja dobra. Zato se moe rei da je Selimovi prizemljio Dostojevskog i njegovu metarazinsku etiku kako bi pokazao dva pola ljudskog drutva, jedan aneoski a drugi sotonski, jedan dobra koje gubi a drugi zla koje trijumfira u hijerarhiziranom drutvenom poretku u kojem je jedini pobjednik institucija ideoloke moi. Ona je konstantna, a akteri koji u nju ulaze potvruju svojim traginim iskustvom sav tragizam svakog aprioristikog stava i svu pogubnost svakog oblika dogmatskog sistema miljenja i ideja. Upravo tu, u tom mrtvouzlu odnosa izmeu institucije moi i ljudskog ina, sadrano je mrvljenje identiteta Selimovievog naratora u Derviu i
O srodnosti ova dva pisca pisao je i Nazif Kusturica u svojoj knjizi Mea Selimovi i Fjodor Dostojevski u svjetlu teorije polifonijskog romana, Sarajevo, 2006.
11

48

smrti. I, pritom, mrvljenje identiteta svih i onih u instituciji i onih izvan institucije. Mo se ukazala kao metaoznaitelj sistema; ona je u sebe usisala sve druge metaoznaitelje, postajui i metaovjeriteljem svakog aspekta pojedinane i egzistencije zajednice. To je ona nevidljiva, fukoovska mo vladara zbog koje strada nevini Harun, za koju Nurudin pomisli da je moe ukrotiti i njom ovladati kad joj se prepusti, a ona ga tjera na izdaju prijatelja i etiko nitavilo; ona mo zbog koje je Hasan iskljuen, bez anse da preko svog konkretistikog morala i humanizma profilira onaj opi, ostajui u svom atomiziranom svijetu malih stvari, malih podnonih pria i intervencija u metarazinski sistem drutva, ona mo, na koncu, koja se demaskira u kadijinom ili muftijinom iskazu, a pozivajui se na boga ideologije proizvodi avola drutvene prakse. Selimoviev roman, na koncu, pokazuje obogotvorenje ideologije i politike kao obogotvorenje moi unutar poretka koji se odrava na raznovrsnoj, as izravnoj politikoj as mentalnoj, moralnoj, psiholokoj ili nekoj drugoj sili i nasilju, neprestano se pri tom pozivajui na svoj utopijski konstrukt. Ili, kako bi to na razini megakulturnih koncepata moderne i postmoderne podcrtao Mihail Eptejn, konstatirajui da su se utopije moderne pokazale kao okupatori a ne kao konstruktori budunosti. Mo je, pak, u Selimovievom romanu prisvojila za sebe sve i institucije vlasti, i institucije ideologije, i metaoznaiteljski sistem kulture, i sve modalitete ivotnih praksi jednom rijeju, egzistenciju i pojedinca i drutva u cjelini. Zato Selimoviev roman nije samo tragina vizija o obogotvorenju vlasti, ideologije i politike unutar postnieanskog svijeta bez Boga, nego daleko vie roman o obogotvorenju moi modernog politiko-kulturolokog, utopijskog uma koja transcendira svaku povijesnu epohu, svaku ideologiju, svaki oblik vladanja, svaku kulturu, svako znanje, svaki pokuaj ucjelovljenja i linog i opeg identiteta. Ispod nje sve se mrvi i mrska, svaka se cjelovitost fragmentira, a iluzijom postaje svaka tenja za cjelinom. Iza nje ostaju tek krhotine, da bi se figura moi univerzalizirala i iz politikog prela u ravan povijesnog iskustva, postala simbolikim znakom i jednog i drugog, a u nasljee nam ostavila spoznaju povijesne dimenzije svijeta kao sveopeg stratita.

49

TA JE DERVI ISPOVEDIO O SMRTI: DERVI I SMRT MEE SELIMOVIA

Zoran Milutinovi Ahmed Nurudin gubi veru u boga i pravedni poredak na zemlji onda kad njegovi zemaljski poslovi krenu loe, kad njegov brat dospe u zatvor, a njegovi napori da makar sazna razlog tome ostanu bezuspeni. Vera u boga i pravdu mu se vrate kad se njegov drutveni poloaj popravi a sasvim nezavisno od bratovljeve smrti, koju niko ne moe da promeni i kad sm postane kadija, zastupnik boije pravde. Na samom kraju romana Nurudin opet gubi veru u boga i pravdu, i taj gubitak ponovo koincidira sa okolnou da su njegovi poslovi krenuli loe, ovog puta fatalno loe. To jeste jo jedan u nizu detalja koji neto govore o Nurudinu, o vrstini njegovih uverenja i o izvoru iz kojeg ih crpi, ali nije ovde pomenuto zbog analize njegove psiholoke motivacije, nego zbog podseanja na ono to ini okvir romana Dervi i smrt: Nurudinova ispovest poinje i zavrava se njegovim neverovanjem u boga, pa ni u metafiziki i etiki poredak koji bog obezbeuje svojim postojanjem. Nurudinovo kadijsko vraanje veri samo je privremeni prekid, kolebanje, kao kad kod pouzdanog vernika nastupi trenutak religiozne krize, ali posle kojeg se sve vrati na poetak: Nurudin odlazi u smrt bez vere i u boga i u pravdu. Naslov romana, meutim, nije Dervi i pravda niti Dervi i bog, nego Dervi i smrt. I pravda i bog tu imaju znaajno, ali u odnosu na smrt ipak samo podreeno mesto. ta je ta smrt iz naslova? Uprkos istorijskim kostimima Selimovievog romana to je sasvim moderna smrt, smrt kako je razume nihilista. Kada posle gubitka vere Nurudin po prvi put misli o smrti, ovako je zamilja: I onda se ne desi nita, ne bude nita, bude nita. I nita, svejedno.1 Nema nieg posle smrti: ni susreta sa tvorcem, koga ionako nema, ni nagrade i kazne. A kad blizina smrti postane stvarna, Nurudin je odbija s uasom: Ne, nikako! Ma ta da se desi, hou da ivim, na jednoj
Mea Selimovi: Dervi i smrt, Beograd, 1982, str.195. U nastavku broj u zagradi upuuje na stranicu u ovom izdanju.
1

51

nozi do smrti, na suroj litici do smrti, ali hou da ivim! (374). A na samom kraju, kad vie ne pokuava da mobilie svoje ivotne snage za otpor, zapisuje mnogo citirane rei: Jer, smrt je besmisao, kao i ivot (390). Izgleda neobino da neko ko je do tog saznanja doao osea potrebu da ga i zapie. Ako su i ivot i smrt besmisleni, onda nema mnogo razloga da se sveukupnom besmislu dodaje jo ta jedna reenica. U optem besmislu ivota i onog to dolazi posle njega lake je, loginije i doslednije uzdrati se od tog zapisa. Nurudin se ne uzdrava jer je ta reenica krajnja taka njegovog ivotnog puta, poslednje saznanje do kojeg je doao, ishod dugake ispovesti koja ispunjava roman Dervi i smrt, zakljuak kojeg nije bio svestan kad je svoju ispovest poeo da zapisuje. A kad je stavi na papir, on sasvim dosledno ostavlja pero i ne pie vie. Ne samo to se posle te reenice nema ta vie rei, nego i sve ono to joj je prethodilo izgleda kao sasvim nepotrebno i besmisleno. Zato se, i kome, Nurudin ispoveda? Na ovo pitanje je teko odgovoriti bez osvrta na tradiciju ispovednog anra i njegove preobraaje u moderno doba. Svakako najslavniji primer tog anra su Avgustinove Ispovesti, kojima je autor preobrazio neoplatonski solilokvij i utemeljio novi anr uvoenjem nad-adresata, kako bi Bahtin rekao, kojem je njegova ispovest namenjena. Avgustin se obraa bogu i pie u njegovu slavu, a oba znaenja su sadrana u latinskoj rei confessiones: i pohvala bogu i ispovedanje greha. U prvih devet knjiga Avgustin opisuje lutanja due bez utoita u bogu, a u preostale etiri, koje slede posle njegove konverzije, umeta svoj, pa onda i svaki ljudski ivot, u sveobuhvatni kosmiki poredak koji mu daju pravi smisao i znaenje. Ispovest je, pre svega, zapis konverzije i pokajanja: Avgustin ispoveda vreme svoje zabludelosti, nepoznavanja ili nepriznavanja istine sveta. Ta ivotna cezura, trenutak konverzije, jeste strukturno sredite ispovesti, ali moralno znaenje teksta poiva na povezanosti konverzije i smrti. Ispovest je mogua zahvaljujui Avgustinovom poverenju u ideju milosti: ini sa mnom ta god hoe, kae on bogu, evo ti moj ivot, koji ionako tebi dugujem, uzmi moj ivot u obliku teksta, s poverenjem se predajem tvojoj milosti i znam da e sa mnom uiniti najbolje. Ispovesti su, zapravo, jedan ekstenzivni ugovor o povratku vlasnitva. Stanar je shvatio da to to je smatrao svojim uopte nije njegovo, i u obliku dugakog priznanja vraa ga pravom vlasniku. I to ini sa radou, s poverenjem, s uverenjem da povratkom vlasnitva spasava posed koji samo koristi, da pravi vlasnik najbolje zna ta s tim posedom treba initi, i da e ubudue stanar biti osloboen lutanja, muenja i traenja odgovora. Sad i on zna reenje zagonetke ivota i to verifikuje ovim ispovednim ugovorom. On, naravno, od tog ina oekuje i
52

dalje koristi za sebe, na primer, da mu onaj u ijoj su ruci ionako svi posedi, u trenutku uruavanja ovog privremenog, svojom milou obezbedi povoljan trajni smetaj. Zato sve to ne bi moglo da ostane privatno, neto izmeu njega i boga, zato mora da bude verifikovano u obliku javne isprave koja se nudi i drugima na uvid? Moda pustinjaci to tako rade, sklapajui usmeni ugovor s bogom o restituciji vlasnitva, ali Avgustin se ispoveda da bi ga i drugi sledili. Zato ti dakle pripovijedam u sitnice tolike stvari?, pita Avgustin boga, i nastavlja: Oito ne zato da po meni sazna za njih, nego da k tebi uzdignem svoju ljubav i ljubav onih koji ovo itaju (...).2 Ispovest je obraanje bogu s molbom za milost, a istovremeno i itaocima s nagovorom da slede. Njega se moe i mora slediti zato to njegova ivotna putanja predstavlja prelazak iz zla u dobro, i zato to je njegova transformacija iz negativnog u pozitivnog junaka istovremeno i potiranje smrti. U osvit modernog doba, Rusoove Ispovesti kao da ponavljaju Avgustinov gest obraanja boijoj milosti i potiranja smrti: Neka trublja sudnjeg dana zajei kad hoe, kae autor na poetku svoje ispovesti, ja u s ovom knjigom u ruci stati pred najvieg suca. Rei u glasno: Evo ta sam radio, ta sam mislio, ta sam bio. (...) Prikazao sam sebe onakvim kakav sam bio: kojiput vrijedan prezira i podao, kojiput dobar, plemenit i uzvien.3 Ali i takav, istovremeno grean i nevin, Ruso je siguran da na stranom sudu nee biti drugog oveka koji bi mogao da bude bolji od njega, i da e i bog to shvatiti. Nimalo sluajno, Ruso ponavlja i kompoziciju Avgustinovih Ispovesti: negde oko kraja druge treine knjige nastupa otkrovenje, trenutak u kojem ispod jednog hrasta, kao Avgustin ispod svoje smokve, Ruso shvata ta je to dovelo ljudski rod tu gde jeste, i kree da pie svoje rasprave koje i drugima treba to da otkriju. Taj trenutak deli njegov ivot na pre i posle, ali, za razliku od Avgustinove, njegova konverzija je sasvim sekularna. Ona ga izvodi iz stanja mira i spokojstva, a uvodi u neprestani rat sa drugima, takav da sve ono pre konverzije izgleda kao rajsko stanje iz koga je Ruso pao u svet greha i zla, u ba ono to je u svom otkrovenju prepoznao kao uzrok moralnog propadanja oveanstva. Suprotno Avgustinu, Ruso svoj ivot pre otkrovenja vidi kao stanje nevinosti. Obe ispovesti su egzemplarne, u smislu da na primeru jednog ivota ponavljaju dve razliite filozofije istorije. I dok Avgustinova ispovest vodi kroz ivot greha do iskupljenja u veri, i negativnog junaka pretvara u pozitivnog, Rusoova vodi od iskonske nevinosti ka grehu, od pozitivnog junaka do junaka upletenog u negativnost sveta ali ne naputajui temeljno uverenje s poetka knjige da je on svejednako nevin,
2 3

Aurelije Augustin: Ispovjesti, Zagreb, 1983, str. 253. Jean-Jacques Rousseau: Ispovjesti, Zagreb, 1982, prva knjiga, str. 7-8. 53

da e svi itaoci njegovih ispovesti to moi da potvrde, i da e vinje bie to umeti da prepozna u asu u kojem se bude odluivalo o njegovoj smrti ili venom ivotu. Ispovest je upuena i njima, i njemu, kao dokazni materijal na svakom ljudskom kao i na stranom sudu. Vremenski jo blie nama, istu strukturu ponavlja ispovest Kamijevog junaka Mersoa iz romana Stranac. Ova kratka knjiga naizgled teko da moe izdrati poreenje sa Avgustinovim i Rusoovim ispovestima, ali ima vie nego jedan razlog da se to pokua. Dok Selimovievo blisko poznavanje Avgustinove i Rusoove knjige ne mora da bude pretpostavljeno iako se poznavanje, makar u grubim crtama, teoloko-filozofskih koncepcija koje ove knjige ilustruju podrazumeva kod svakog evropskog itaoca, budui da one proimaju itavu evropsku kulturu i mogu se upoznati i iz drugih njenih naracija njegovo poznavanje Kamijevog dela je sasvim izvesno i u literaturi o Selimoviu na to je ve ukazano.4 U Derviu i smrti autor kao da je namerno ostavio znak svoje lektire nazivajui Ishaka na jednom mestu pobunjenim ovjekom (85) umesto pobunjenikom, i tako ponavljajui smisaoni efekat na koji je i Kami raunao naslovom svoje knjige LHomme rvolt (1951). Stranac je fikcionalna ispovest glavnog junaka Mersoa ne zato to je pripovedana u prvom licu, kao i mnoge druge pripovesti koje zbog toga ipak ne bismo nazvali ispovestima, nego zato to i strukturno i tematski sledi pravila ovog anra. Fikcionalna je i zbog toga to je teko zamisliti oveka kakav je Merso kako seda za sto da u pisanom tekstu razotkrije i sauva lutanje svoje due u odnosu na boga, pravdu i smrt, i da to jo ini bukvalno do svog poslednjeg asa, do trenutka kad se pred njim otvaraju vrata koja vode na gubilite; a ispovest je ba zbog toga to Merso, u trenutku svog otkrovenja koje je i ovde, kao i kod Avgustina i Rusoa, postavljeno u poslednju treinu knjige ni o emu drugom i ne govori. Njegova konverzija pokrenuta je blizinom smrti, i ne sastoji se u pribliavanju ili predavanju bogu ovog religiozno ravnodunog oveka, nego u osveivanju i formulisanju onog oseanja koje je i pre toga u sebi nosio, ali koje se tokom ove konverzije pretvara u ubeenje vredno da se saopti drugima. Pre nego to se susretne sa svetenikom, Merso se koleba izmeu dva oseanja: ivot nije vredno iveti, a opet ushien je pomilju na dvadesetak godina koje bi jo mogao da proivi da nije osuen na smrt. ivot je vrednost samo pred licem smrti koja ga ponitava. Jer smrt je samo nitavilo, nema nieg ni iza ni iznad nje. Svetenik mu nudi perspektivu prokletstva ili spasenja posle smrti, perspektivu koja neposredno odreuje vrednosti u ivotu: neto postaje vrednost ako nas pribliava spasenju, a nevrednost ako nas od njega udaljava. U toj perspektivi ivot je sredstvo da se
4

Kasim Prohi: initi i biti, Sarajevo, 1972, str. 61 i 114.

54

zaslui onaj drugi, veni ivot, i samo sa te take gledita moe da se opravda. Merso u to ne veruje, jer ne veruje da ima boga koji bi mogao da garantuje istinitost te perspektive. Nema boga kojem bi ova ispovest mogla da se uputi kao pohvala, ali nema ni greha da se ispovedi; kad nema perspektive venog prokletstva ili spasenja, onda sve u ivotu postaje jednako vredno, ili jednako bezvredno. Sve jedno je ta radi i kako ivi, samo dok moe da jo ivi. U tom trenutku otkrovenja Merso svoju misao prenosi na majku: sigurno se i ona, kae, na domaku smrti osetila ovako osloboenom i spremnom da sve opet proivi. Taj zahtev da se ivot vrati kao isto, moda i da se veito vraa isti takav kakav je bio, jeste najvea mogua afirmacija ivota i istovremeno najradikalnija mogua kritika svake religije zasnovane na ideji onostranosti. Osloboen straha i nade, Merso otkriva svoju boanstvenu slobodu i eli samo da bude, to due i to vie: nema dobra i zla, treba iveti ne bolje, nego vie. A ako nema boga koji odreuje smisao ivota i vrednosti u njemu, onda je ovek bog. To je Mersoova dobra vest, njegovo jevanelje nove ljudske slobode koje mora da prenese i drugima; zbog toga se nada da e na gubilite biti ispraen uzvicima mrnje, isto onako kako je Isus bio ispraen u svoje stradanje ali stradanje koje je bilo uslov trijumfa njegove istine meu ljudima. Paradoksalno, kroz imitatio Christi Merso se nada da e uspeti da poniti smisao Hristove poruke. Na kraju, izlazi da Stranac i nije tako daleko od Avgustinovih Ispovesti, bar kad su u pitanju vorine take anra. I Merso se razvija od negativnog ka pozitivnom junaku: od etiki indiferentnog ubice iz nehata pretvara se u propovednika nove vere u ivot, vere koja daje prednost imanenciji nad transcendencijom; od onog koji luta, ne postavljajui mnogo pitanja o ivotu i svetu, Merso posle svog otkrovenja postaje, makar i u poslednjem asu, propovednik koji zna. Razlika je u tome to Mersoovo konano znanje ne osuuje i ne okajava njegov prethodni ivot, nego ga potvruje zahtevom da se vrati isti takav kakav je bio. I kroz taj zahtev Merso iznova odreuje znaenje smrti: od ulaska u navodno pravi onostrani ivot, ona postaje negativna potvrda vrednosti ovostranog ivota. Daleko do toga da je besmislena, smrt je uslov smisaonosti: tek kad je suoen sa smru Mersou se otkriva neprocenjiva vrednost ivota. A kao i kod Avgustina, ili kao kod Rusoa, i ovde je moralno znaenje teksta sadrano u povezanosti otkrovenja, konverzije, i smrti. Konverzija se deava u pogledu na smrt, kao rezultat potrebe da se za nju pripremimo, kao priprema naeg individualnog naina da umremo. Mersoova ispovest nije namenjena nikakvom nad-adresatu, jer takvog nema; ali, poto mesto super-adresata u Mersoovom svetu zauzima ovek, dakle drugi ljudi, i on se, kao i Avgustin, a jo vie nego Ruso, ispoveda oekujui sledbenike.
55

Njegova ispovest treba da postane egzemplarna pria iz koje e drugi, koji jo nisu imali susret sa vlastitim otkrovenjem, nauiti kako da gledaju u smrt. Kako se roman Dervi i smrt otvara kad se ita kao ispovest, i da li je to uopte mogue? Roman ima formu naenog rukopisa, tanije naene ispovesti, ime ve i sam poziva na takvo itanje. Da bi ono bilo produktivno, neophodno je u Nurudinovoj ispovesti pronai osnovne crte tog anra i videti ta se sa njima dogodilo. Ispovest bi, dakle, morala da sadri obraanje bogu sa opravdanjem vlastitog ivota, i obraanje sledbenicima sa preporukom da takav ivotni put i sami slede; kod Kamija su ova dva obraanja saeta u jedno budui da je u odsustvu boanstva ovek postao bog, obraanje sledbenicima je istovremeno i obraanje bogu. Ispovest bi, dalje, morala da sadri jasno razlikovanje pozitivnog od negativnog oblika ivota, i ili pretvaranje negativnog u pozitivni, kao kod Avgustina, ili prepoznavanje prolog ivota, ili jednog njegovog dela, kao pozitivnog, kao kod Rusoa i Kamija. Takoe, u ispovesti bi se morao nai trenutak otkrovenja, ili konverzije, objavljivanja pravog znanja onome ko se ispoveda. A, najvanije, to otkrovenje bi moralo da bude upravljeno prema smrti. Ahmed Nurudin poinje sveano, najavljujui zapis svoj o sebi, zabeleen razgovor sa samim sobom solilokvij, prethodnik ispovednog anra da bi naao neko reenje, da bi video sebe kako postaje, kako se menja i preobraava, udei se to nije oduvek bio to to je sada. Poetak njegove ispovesti kao da lei posle trenutka konverzije tanije, de-konverzije jer se tu Ahmed Nurudin pojavljuje kao ne-vie-vernik. U jednom trenutku, on kao da ponovo nalazi mir sa verom od koje se udaljio i udi se sebi kako je ikada mogao da posumnja, ali taj trenutak ne traje dugo i ne donosi nikakvu promenu: to je samo pokuaj neuspele konverzije, pa Nurudin zavrava svoju ispovest u istom stanju u kojem poinje da je pie. Postoji i druga mogunost razumevanja Ahmeda Nurudina. Konverzija i de-konverzija su radikalno razliite: dok prva uvodi u jedno razumevanje sveta, svog mesta u njemu i u odnoenje prema smrti, ova druga samo izvodi iz toga, ne nudei nita za uzvrat. Na poetku romana Ahmed Nurudin je bez uverenja, koje je izgubio, i tek treba da se uvrsti u novom razumevanju sebe, sveta i smrti. On je u potrazi za svojim otkrovenjem. Kroz itavu njegovu ispovest pojavljuje se samo jedan, ali vie puta ponovljen, nagovetaj da bi Nurudin mogao da pronae prolaz iz negativnog, koje je odbacio, kroz prazninu u kojoj se nalazi, do pozitivnog razumevanja sebe i sveta, prihvatanja smrti koje bi iz toga usledilo. Taj prolaz kao da mu nudi, ili na njega upuuje, njegov novi prijatelj Hasan. On izgleda kao neko ko zna tajnu za kojom traga Nurudin. Recimo da se ta tajna zove hasanizam.
56

Nurudin sm, i vrlo elokventno, objanjava ta ga to i privlai i odbija u hasanizmu. Volio sam red, strog, derviki, kae Nurudin, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, ovjek mora da stvara red, da se ne izbezumi (109). Hasan se slae da bi takav ureeni svet bio dobar, ali ne veruje da ovaj svet moe da izdri nametanje strogog reda: Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve ivotne prilike, da uspostavimo zamiljeni red. Lako je izmisliti opte propise, gledajui iznad glava ljudi, u nebo i vjenost. A pokuaj da ih primijeni na ive ljude, koje poznaje i moda voli, a da ih ne povrijedi. Teko e uspeti (110). Nurudin veruje da red, preglednost, sistem i aksiomatsko miljenje moraju biti svojstveni biu, i da oni koji pristaju na nered, odsustvo sistema, nepreglednost i haotinost ivota ive u jednom lanom, nedovoljno shvaenom svetu. ovek koji svoje miljenje i nain ivota saobraava istini sveta, misli Nurudin, mora biti ovek reda, aksioma, doslednosti, ovek proraunat i pedantan, jednom reju neto kao inovnik, to to je Hasan bio u Istanbulu i to Nurudin postaje pred kraj ivota. Hasanisti, meutim, ne veruju u objektivnu strukturu, u veitu vrednost i zauvek utvrena znaenja. Oni misle da se strukture moraju uvek iznova stvarati, vrednosti afirmisati i interpretacije proizvoditi, da je bolje ostati u nekom nepotpunom sistemu sa otvorenim smisaonim horizontom, nego u zatvorenom, utvrenom i dogmatinom svetu. Za Nurudina je Hasanov arm i privlanost upravo u njegovoj sposobnosti da ivi bez sigurnosti koju daje stabilni i determinisani horizont, a istovremeno ga to najvie i odbija kod Hasana: Zastani na neemu, za miloga Boga, odredi se, pronai oslonac. U svemu si nesiguran (278). ovek mora da ulijebi ivotno kovitlanje, misli Nurudin, da ne bi izludio (277). Na ovom mestu bi bilo lako i jednostavno, moda suvie jednostavno, nastaviti u pravcu koji je ocrtalo Nieovo tumaenje nihilizma koje rei iz prethodnog pasusa eksplicitno prizivaju pa ustvrditi da se Nuridinova teskoba sadri u postepenom pristajanju na poziciju pasivnog nihilizma, a da je Hasan od samog poetka vedri i aktivni nihilista. Ali iako bi Nurudinu, naroito s obzirom na zakljuak o smislu ivota i smrti do kojeg na kraju svog ivota dolazi, ova kvalifikacija moda i odgovarala, Hasanu ova druga svakako ne bi. On je neto mnogo manje pretenciozno od aktivnog nihiliste: Hasan je ovek koji je od nedoslednosti i nestalnosti nainio svoj smisaoni horizont. Nedoslednost u ovom kontekstu treba shvatiti kao suprotnost Nurudinovom zahtevu za metafizikim, aksiolokim i etikim redom, onako kako ju je u eseju Pohvala nedoslednosti predstavio Leek Kolakovski.5 Dosledan je,
Leek Kolakovski: Filozofski eseji, Beograd, 1964. U nastavku broj u zagradi upuuje na stranicu u ovom izdanju.
5

57

po Kolakovskom, onaj ko raspolae izvesnim brojem optih i neprotivrenih postavki, pa uporno nastoji da u svemu to radi i u svim svojim pogledima na ono to treba raditi uvek ostane u najpotpunijoj podudarnosti sa tim optim pretpostavkama (125). Apsolutna doslednost je identina sa praktinim fanatizmom (127), i dovodi do traginih sukoba. Svet vrednosti, podsea Kolakovski, nije logiki dvovalentan svet; u njemu ima vrednosti koje se uzajamno iskljuuju, ali ne prestaju da budu vrednosti, tako da je izbor izmeu njih nemogu. Dok doslednost zahteva da se izmeu jednakopravnih vrednosti naini nekakav izbor, nedosledni ljudi odbijaju da biraju izmeu njih. Nedoslednost je prosto naprosto prikrivena svest o protivrenosti sveta, kae Kolakovski (128). U Derviu i smrti i Selimovi pokazuje kako su nedosledni ljudi, kakav je Hasan, izvor tolerancije koja je mnogo blagonaklonija prama ivotu i ljudima nego praktini fanatizam odanosti jednom principu: Hasan odbija da na preac presee ljubavni trougao izmeu slugu u svojoj kui, i eka priliku u kojoj e se reenje samo od sebe pojaviti tako da niko ne bude ba preterano osujeen. To ne znai da su nedosledni ljudi slabii i mekuci: nedoslednost je nemogua u elementarni situacijama, kae Kolakovski, kakve su rat, ubijanje ljudi, tortura, tiranisanje onih koji ne mogu da se brane. Tu svaka nedoslednost prestaje, kao to i Hasan pokazuje svojom strasnom brigom za postradale u buni u Posavini. Ali i u tome se Hasan pokazuje kao ovek mnogo naklonjeniji ivotu i vrednostima, a naroito pojedinanim ivim ljudima, nego oni koji, kao Nurudin, hoe da svoje ponaanje i miljenje dosledno skue u takozvanim prvim principima. Hasan nigde nije ba sasvim kod kue, ni u Istanbulu, ni u Bosni; pa kako mu dom nije nigde, on pristaje na to da uvek bude na putu, kao nekakav metafiziki delebdija. To odbijanje da se ovek skui u jednom principu i u jednoj vrednosti, ta nedoslednost zbog koje ga Nurudin osuuje, spasava Hasana jer mu omoguava da nikad i ni u emu ne ide do kraja, da iz svakog sistema moe da iskoi i pre nego to se ovaj pokae kao nedovoljan i manjkav, ne ekajui, kao Nurudin, da se teorijski sistem spasenja sm razotkrije kao aparat smrti. A u meuvremenu, privremena utoita nalazi u ljubavi: za oca, za Dubrovanku, za hadi-Sinanudina, za nesrenike iz Posavine, ak i za Ahmeda Nurudina. On svakako bolje od Nurudina zna kako se ivi, svesniji je protivrene prirode vrednosti izmeu kojih stalno moramo da biramo, i ljude bolje razume od dervia, a ne izgleda kao neko ko noima bdije borei se sa svojim demonima i vagajui takozvane prve principe; on kao da svojim primerom pokazuje da je onaj neposredni, strasni aspekt ivota jedini pravi ivot koji imamo. Ali Hasan nije aktivni nihilista takvu figuru treba potraiti, kad je o Selimovievom delu re, pre u Ahmetu abi, pesniku-umetniku iz Tvrave.
58

Hasan, dakle, bolje od Nurudina zna kako se ivi. A da li zna i kako se umire? Jer, i Hasan e jednom umreti: umiru i neni i tvrdi, i hrabri i plahi, i dervii i delebdije. Kako umiru hasanisti? Selimovi je Nurudinu ponudio da se pred smrt preobrati u hasanistu i iskupi svoj derviki greh ljubavi za naela pre nego za ljude, tako to je u poslednjoj noi pred njega izveo njegovog sina. To je trenutak u kojem negativni junak ispovesti ima jedinstvenu priliku da se preobrazi u pozitivnog, kao Avgustin ili Merso, i da postane propovednik novog znanja hasanizma, nedoslednosti koja odbija da se ustali u bilo emu, da bilo ta osim ljubavi za ivot i za druge ljude proglasi prvim principom. Hasanisti, ljudi bez vere, nemaju boga da mu predaju svoj ivot, koji ionako nije njihov, pa nemaju ni nadu da e im pravi vlasnik njihovih ivota to odustajanje od neega to je samo privremeno bilo njihovo nadoknaditi davanjem drugog, trajnog i venog. Oni ljubav prema ivotu, prianjanje uz njega, predaju onom koga vole: investiraju svoju ljubav prema ivotu u ljubav za ivote voljenih. I tako vole ivot kao takav, makar ga iveo i neko drugi.6 Hasanisti vole one koji e ih nadiveti. Tako smrt, iako je samo ulazak u nita, postaje manje besmislena, a i ivot poinje da izgleda smislenije ako je mogue ljudsku elju da se traje, makar na jednoj stopi prostora, kako Nurudin u jednom asu pomilja, videti ostvarenu u onome ko nas nadivljuje, koji ostaje iza nas da traje makar jo neko vreme. To je moglo da bude Nurudinovo poslednje saznanje, njegova konverzija na kraju ivotnog puta, preobraenje u hasanizam koje treba ispovediti da bi se preneo drugima. To je ideja koju je u brojnim intervjuima sam Selimovi zagovarao kao znaenje romana Dervi i smrt, sve dok i itaoci i tumai nisu poeli da je ponavljaju sa istim arom. Ali junak ove ispovesti ovom idejom nije zaveden, pre izgleda kao da je eksplicitno odbacuje. Trebalo bi da verujemo da Nurudin priu o susretu sa svojim sinom zapisuje u svom poslednjem satu: ve je u tekiji, straari su napolju, mladi, posle zavrenog razgovora, spava u susednoj sobi, samo se eka zora pa da Nurudin krene u smrt. Taj trenutak pred pogubljenje Kamijevom Mersou slui da oblikuje svoju filozofiju, koju je nesvesno iveo, i da je objavi i drugima. Teko je i zamisliti povlaenije mesto za nju: kraj ivota, kraj ispovesti, kad e se rei ono najsutinskije ako ne tada? Ne izgleda verovatno da Nurudin zapisujui ovu epizodu samo prekrauje vreme za njega vremena uskoro nee biti i on to zna. S druge strane, ova dijaloka epizoda ne sadri u sebi nita to zahteva da je ba Nurudin zapie. Osim reenice kojom Nurudin konstatuje da nije sposoban za nenost to je ve i samo po sebi oigledno iz njegovog ponaanja prema mladiu nema u njoj prikazivanja stanja Nurudinove svesti, o kojem bi samo on sm
6

Vie o tome Paul Ricoeur: Living Up to Death, Chicago, 2009, str.42. 59

mogao da podnese izvetaj. Mogao je, dakle, tu epizodu da po mladievom svedoenju dopie i Hasan, ako ona ve treba da se tu nae, a da Nurudin svoje poslednje trenutke provede razmiljajui o besmislu svega, pa i pisanja ispovesti. Selimovi je, meutim, hteo da Nurudin do poslednjeg trenutka pie, i da kao poslednji svoj zapis ukljui epizodu koja mnogo snanije od njegove poslednje reenice svedoi o neutenom saznanju s kojim on odlazi u smrt. Nema konverzije u hasanizam. Pred nitavilom smrti ni drugi, ma kako voljeni, nisu utoite. Investirati svoju ljubav prema ivotu u ljubav za ivote drugih, i tako voleti ivot kao takav, voleti one koji e nas nadiveti i time uiniti smrt, ulazak u nita, manje besmislenom to je samo niz jezikih figura i nita drugo. Umire se, neopozivo i neuteno. Ahmed Nurudin je do kraja derviki dosledan, i nee otii u nitavilo dok i to poslednje, najvanije saznanje ne objasni. Eto jo jedne antinomije u romanu Dervi i smrt: autor nas uvereva da je poruka romana vrednost ljubavi i nenosti, a njegov junak, koji roman ispoveda, dolazi do suprotnog zakljuka da pred licem smrti ni ljubav ni nenost ne znae mnogo.7 Zato se, dakle, sve do svog poslednjeg asa Nurudin ispoveda, i kome? On nema boga kojem bi mogao da preda svoj ivot u obliku teksta i da ga zamoli za milost i oprotaj. Ne obraa se ni ljudima sa zahtevom da ga slede. Iako svoj ivotni put jasno deli na nekoliko etapa mladost, u kojoj je imao sposobnost za ljubav i nenost, zrelo doba, bez ljubavi i nenosti ali provedeno u posveenosti veri i bogu, i poslednja godina ivota, u kojoj je izgubio veru a nije povratio sposobnost za ljubav i nenost Nurudin izmeu njih ne uspostavlja nikakva hijerarhijski odnos koji bi nam omoguio da odredimo ta je tu pozitivno a ta negativno. Uz to, Nurudin sasvim eksplicitno otklanja mogunost da se to vreme ljubavi i nenosti shvati kao pozitivno vreme njegovog ivota, prema kojem bi sve drugo bilo samo udaljavanje od spasenja, time to ljubav i nenost, ponuenu u dvanaestom asu, odbija u susretu sa svojim sinom. Isto tako, Nurudin odbacuje i ponuenu mu konverziju u hasanizam: on bi radije da postane kadija i da ponovo pokua sa redom, preglednou, sistemom i aksiomatskim miljenjem, sve zasnovano na veri koju je ve jednom izgubio, i koju ni u tom ponovljenom pokuaju nee uspeti da zadri. Nema, dakle, ni otkrovenja koje u ispovednom anru omoguava prelazak iz negativnog u pozitivni oblik ivota. Od svega onoga to ispovest, tradicionalna ili moderna, treba da ima, Nurudinova zadrava samo ovo: bez boga, bez sledbenika, bez otkrovenja, bez preobraaja u pozitivno, Ahmed
O antinomijama u Selimovievom romanu Robert Hodel, Antinomien in Selimovis Roman Der Derwisch unde der Tod, R. Hansen-Kokoru, A. Richter (ur.): Mundus narratus, 2004, str. 261-276.
7

60

Nurudin se i dalje ispoveda, i njegova ispovest je upravljena prema smrti. Ostaju, na kraju, samo te dve stvari u romanu Dervi i smrt: pripovedana ispovest i smrt. Ali ve i to je mnogo, jer nas dovodi do samog praga onoga to ovaj tako temeljno nihilistiki roman, sa poslednjom reenicom koja zvui kao poziv na samoubistvo, kazuje o tome ta se deava onima koji nisu sposobni za konverziju, koji znaju da na kraju svako mora da umre sam, i o tome kako takvi pripremaju svoj individualni nain umiranja. Nurudinov prijatelj Hasan takoe zna da postoji neka povezanost izmeu pripovedanja i smrti, i to objanjava u svojoj prii o viegradskoj spahinici koja je izgubila sina jedinca. Spahinica tuguje za svojim sinom, priziva vlastitu smrt i uti. Kad je Hasan obmane da je poznavao njenog sina i izvue je iz utanja, ona poinje da pripoveda o sinu, i ne samo to prestaje da ali dok pria, jer ga je videla savrenog i ivog u svojoj prii (276), nego i prestaje da priziva vlastitu smrt (276-277). Njeno postojanje, do tada upravljeno ka smrti, ispunjava se pripovednom fikcijom, reima koje oivljavaju umrlog mladia, ali se ispunjava i ivotom koji nee da se prekine, nego hoe da traje. ivot joj se vraa onda kad pone da pripoveda o svom mrtvom sinu. To pripovedanje je takoe upravljeno prema smrti, jer se raa iz nude da se sa smru (drugog) nekako izae na kraj, ali njegov rezultat je proizvodnja ivota u onoj koja pripoveda. To to ona tri godine docnije umire, nita ne menja na stvari: spahinica umire sluajno, ili nuno, svejedno, kao to umiru svi, i neni i tvrdi, i hrabri i plahi, i dervii i delebdije. Ali je te tri godine ivela, zahvaljujui svojim vlastitim priama, umesto da leei sa tekim kamenom na grudima priziva smrt. Tom priom Hasan kae da pripovedanje upravljeno prema smrti niti otklanja niti priziva smrt, nego proizvodi ivot. I Nurudin poinje da se ispoveda onog asa kad na njegov ivot padne senka umiranja: kad mu ubiju brata i on izgubi veru u onog koji jedini izbavljuje od smrti. Ispovedanje je u poetku voeno njegovom potrebom da uspostavi red, preglednost i sistem koji nestaju iz njegovog ivota kad izgubi oslonac u veri: da e se nai neko reenje kad raun bude sveden, i da e u kukama slova ostati neto od onoga to je bivalo u meni, pa se vie nee gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam ta je bilo (11). Okaeni o kuke, ti pramici ivotne magle bie spremni za inspekciju, a u njima e se pojaviti nekakav red i sistem, jer mora biti reda i sistema ak i u ivotu koji se ne upravlja prema redu koji je u svetu zaveo bog. Ali, njegovo ispovedanje se otre toj nameri i poinje da ivi vlastitim ivotom, ne prekida se mada se usporava ni onda kad se za novog kadiju preglednost, red i sistem nakratko obnove, jer je, jednom pokrenuto, zadobilo svoju novu
61

svrhu: Jo je suvie ivota u mome srcu (...) Moda i zato to ovo piem: nisam klonuo, otklanjam smrt, zapisuje na kraju Nurudin (388). Ne leim sa tekim kamenom na grudima: ivim. On ne kae: ja piem zato to u meni ima jo ivota koji trai da se izlije u ispovest, nego u meni jo uvek ima ivota zato to piem i dok god piem. Kao i kod Hasanove spahinice: pripovedanje upravljeno prema smrti proizvodi ivot. Pred nitavilom smrti ni drugi, ma kako voljeni, nisu utoite ali jeste pisanje, pripovedanje, ispovedanje, koje do zadnjeg asa, koji ionako doe svima, puni srce ivotom.

62

OD STVARNIH DO IMAGINARNIH PROSTORA U ROMANU DERVI I SMRT MEE SELIMOVIA

Marina Katni-Bakari

1. Dervi i smrt kao polifonija prostora

Za roman Dervi i smrt moe se rei da u potpunosti predstavlja polifoniju prostora, u smislu koji toj sintagmi daje Lotman (1976: 302). Naime, u Selimovievom romanu prostor postaje izuzetno bitan na vie planova, postajui svojevrsnim junakom toga djela (Durakovi 2010) od realnog prostora koji je umjetniki modeliran, preko metaforikih i imaginarnih prostora odreenih perspektivom samoga pripovjedaa, Ahmeda Nurudina, pa do tekstnog prostora, koji se pokazuje izuzetno stilogenim i relevantnim za interpretaciju romana. U ovome radu zanima me prostor u Selimovievom romanu sa vie aspekata: sa aspekta pragmatike semiotike, dakle, semiotike koja promatra odnos ovjeka prema znakovima konkretno, prema znakovima prostora, zatim sa aspekta kulturne i socijalne semiotike, ali i sa aspekta kognitivne poetike. Budui da je osnovna perspektiva romana perspektiva Ahmeda Nurudina, to znai da e interpretacija prostornih znakova zapravo biti usmjerena na nain na koji ovaj lik percipira i sebe i svijet oko sebe, to je u funkciji interpretacije njega kao lika, ali i romana u cjelini. Osim toga, pokazat u kako analiza kognitivnih metafora tijela kao zatvorenog prostora unutar kljune kognitivne metafore tijela kao posude (eng. container) i ivota kao putovanja moe dopuniti semiotiku interpretaciju i osvijetliti kako Selimovieve stilske postupke, tako i traginu sudbinu glavnog lika u Derviu i smrti. U tom smislu naroito me zanima na koji nain binarne prostorne opozicije (neke od njih uspostavlja Hala 20011) funkcioniraju u Nurudinovoj
Ova autorica (p)opisuje kljune prostorne i kulturalno-etike opozicije koje nastaju metaforiki na osnovu prostornih, i to na planu mikro-, mezo- i makroprostora. Dok se na planu
1

63

svijesti i ta se deava na graninim prostorima (prostor vrata, prozora), odnosno prilikom pokuaja prekoraenja granice. Na taj nain u radu prevazilazim ogranienja strukturalne semiotike i ulazim u sferu poststrukturalizma. Govorei o prostornim opozicijama, nuno je imati u vidu da na nivou nadtekstovnog, isto ideolokog modelovanja, jezik prostornih odnosa predstavlja jedno od osnovnih sredstava razumevanja stvarnosti, te prostorni pojmovi tipa otvoren-zatvoren, blizak-dalek, lijevi-desni postaju model za druge, ne-prostorne kulturne modele (religijske, politike, etike...) (Lotman 1976: 288). Konano, elim pokazati kako se i prostor jezika, odnosno stila u romanu dijeli na potprostore, te kako se i tu neminovno uoava Nurudinova tragedija pokuaja izlaska iz uobiajenog prostora. Moja je hipoteza da u prostorno binarno ureenom svijetu Ahmeda Nurudina, tj. svijetu to ga ovaj junak tako percipira i na planu realnog prostora, i na planu imaginarnog prostora, a posebno na planu suodnosa etikih i prostornih koncepata, nastaje haos kada se naruava i prelazi granica, kada se poinju mijeati dva svijeta, dva prostorno-etika pola i kada sam junak osjeti potrebu za prelaskom iz jednog od svjetova u drugi. Nurudinova tragedija stoga je tragedija njegove nemogunosti izlaska iz vlastitog prostora, bilo realnog bilo imaginarnog ili etikog, odnosno nemogunosti mirenja sa kompleksnou svijeta.

2. Topos granice i dvojnost Nurudinove pozicije

Zapravo bi se moglo rei da je Nurudin osuen da na kraju ostane izmeu dva svijeta, dva prostora, i da stoga gotovo postaje sinegdoka, pa i simbolika figura Bosne, ija je oznaka da bude prostor izmeu. Iako je naroito ovaj aspekt tumaenja romana danas posebno privlaan i aktualan, mene u kontekstu ovoga rada jo vie zanima sudbina Ahmeda Nurudina kao pojedinca, njegov poloaj izmeu, poloaj na granici, koji i sam prepoznaje u trenutku susreta sa Ishakom: Nisam bio ni na jednoj strani, a moj poloaj je izuzetno vaan. (DS, 47) Premda se ova reenica odnosi na Ishaka i njegove progonitelje kao dvije strane, u cijelom romanu osjea se Nurudinova pozicija izmeu, pozicija izmeu tjelesnog i duhovnog, izmeu profanog i sakralnog, izmeu prostora kulture i prirode, izmeu prostora tekije i prostora djetinje irine prirode, elje za izoliranou i potreba za ulaskom u svijet drugih ljudi... Prepoznavanje
mikroprostora naglaava odnos tijela i vanjskog prostora, na planu mezoprostora razdvaja se npr. opozicija sakralni profani prostor, prostor kulture prostor prirode, zatvoreni, tamni svijetli, otvoreni prostor itd. (Hala 2001). 64

graninog Nurudinovog poloaja kljuno je za razumijevanje njegovog lika: Granica koja dijeli dervia od svijeta i ljudi prolazi uskom stazom izmeu ivota i smrti i on je doivljava kao sudbinsko odreenje i neopoziv in (Kova 1998: 413). Govorei o tekstovnom prostoru, Lotman naglaava: Granica svekoliki prostor teksta deli na dva potprostora koji se meusobno ne seku. Neprobojnost je njena osnovna odlika (Lotman 1976: 300). Meutim, i realni prostor deavanja romana i sam tekstovni prostor u Derviu i smrti pokazuju dinamizam, kretanje izmeu dva potprostora, njihovo mijeanje kao onaj zamajac zbog kojeg nastaje drama glavnog junaka. I dok je za poststrukturaliste granica rubno mjesto, mjesto prirataja znaenja, za Selimovievog junaka ona je nepremostiva prepreka. Naredna reenica moe biti metafora takvoga Nurudinovog stanja: ...sve se u meni otima prema onome to je bilo ili to e biti, ali ne uspijevam da preem granice ove noi (DS, 149).2 Njegovu dramu stoga izaziva pokuaj prelaska granice, pokuaj prelaska na drugu stranu, te iznad svega upitanost o tome da li je granica apsolutna ili relativna i upitanost o mogunosti opstanka nepromjenjivih i odijeljenih prostora, te svih kulturom nametnutih opozicija kao zauvijek datih i jedino ispravnih. Njegova je drama u tome to u trenutku razoarenja i suoenja sa nesavrenou svake podjele vie ne moe odabrati jedan svijet, jedan prostor: stari, sigurni prostor vie mu nije dovoljan i osjea da mu ne pripada bez ostatka kao nekad; novi ga plai, ali i privlai. U toj napetosti suprotnih tenji on ostaje na granici, na raskrsnici, razapet metaforiki poput Ishaka koji stoji na dovratku tekijske kapije. Zapravo, svjedoci smo svojevrsnog ouenja u romanu jer Nurudin odjednom posmatra svoj svijet oima stranca, dakle iz vanjske take gledita, a pri tome nuno uvijek ustaje i unutra, kao dio toga svijeta. Upravo dvojnost pozicije, takoer prostorno metaforiki realizirane, jeste ono to njegovu sudbinu ini traginom. Naime, najtee je prepoznati sebe kao stranca, otkriti poziciju stranca u sebi budui da dvojnost pozicije tada onemoguava jasnu podjelu prema ustaljenoj shemi ja drugi, te rui prostorne i etike granice. U takvim se sluajevima figura stranca ne pojavljuje tek na granici svog kulturalnog prostora, ve se otkriva unutar vlastitog tijela i funkcionira u izmijeanosti bliskoga, vlastitoga i tuega, stranoga (Moranjak-Bambura 2000: 138). Prostorni znakovi tek u kontekstu dobijaju svoj puni smisao: Lotman govori o Gogoljevom romanu Taras Buljba, gdje je zatvoreni prostor doivljen kao prijetnja jer glavni junak pripada otvorenom prostoru. (Lotman:
2

Kurziv u svim primjerima iz romana jeste moj. 65

1976: 301). U Derviu i smrti najblii prostor za Ahmeda Nurudina, prostor to ga on doivljava kao svoj naspram tue spoljanjosti, jeste tekija, dakle, zatvoreni prostor. Naime, ak i kada opisuje prirodu u tekiji (ona je s baom i ruinjakom, s odrinom nad verandom str. 12), ta je priroda kultivirana, te postaje dijelom njene zatvorenosti, izoliranosti, sigurnosti. Prisjeajui se djetinjstva i otvorenog, slobodnog prostora, dervi je nostalgian, ali zato to taj prostor vezuje za nekadanjeg sebe, nepovratno izgubljenog. Stoga je indikativno kako na samom poetku romana Nurudin jasno govori da mu priroda moe donijeti spokoj samo ako je tiha i bez ljudi, te je i sama izolirana poput tekije: Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predveernji as, da me no zatee sama, ali me posao vodio na drugu stranu, meu ljude (DS, 15) Gotovo da se ova reenica moe oznaiti poetkom zapleta u romanu, odnosno poetkom konflikta u samom pripovjedau. Taj konflikt nastaje onog trenutka kada Nurudin biva bez svoje volje iz sigurnosti tekije iz-/u-vuen u vanjski svijet, haotian, profan, nesiguran, kada i metaforiki prelazi na drugu stranu. Meutim, i vanjski svijet nasilno prodire u Nurudinov prostor sigurnosti u nekoliko sukcesivnih dogaaja kada progonitelji sustiu Ishaka, kada on nalazi utoite u tekijskoj bai i naroito onda kada je straari pretrauju (DS, 64). Ishak, a za njim progonitelji, donose opasnosti vanjskoga, tuega, profanoga, u sigurnost tekije: u tom dinamizmu ni ona ne ostaje ista, te stoga ne moe povratiti onaj znaaj to ga je za Nurudina imala godinama prije.

3. Vrata i prozori kao prostorni znakovi

Pogledajmo sada dva prostorna znaka koja su posebno znaajna u strukturi romana vrata i prozor. Budui da se u socijalnoj semiotici semantika znakova odreuje prema kontekstu, pokazat u kako se mijenja i znaenje vrata i prozora tokom Nurudinovog pripovijedanja. Tako je tekija na poetku romana simbol sigurnosti, a istovremeno i otvorenosti: Gusti muepci i debeli zid oko bae inili su nau samotnost tvrom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da ue svako kome je potrebna utjeha i oienje od grijeha (DS, 12). Za razliku od zidova, koji su nepatvorena granica, vrata privlae i izazivaju, stvaraju strah ili radost jer su ona vrsta granine rampe, mjesta (ne)propusnosti; ona podsjeaju na granine prijelaze, na mjesta gdje je mogua opozicija izmeu Nas i Njih, tj. Drugoga, ali i njena privremena neutralizacija. Vrata su (...) mjesta susreta sa Drugim i bijega od Drugoga. (Katni-Bakari 2006). Ovo nam omoguava da i sudbonosni susret izmeu Ishaka i Ahmeda Nurudina interpretiramo kao svojevrsnu kapiju, kao grani66

nu rampu u ivotu glavnog junaka Selimovievog romana. Progonjeni Ishak stoji u vratima, to je prostorni znak koji moe biti kljuan za razumijevanje romana: Kapija se otvorila i neko je uao. Stao je na kamenu plou dovratka i naslonio se leima na iroka vrata, kao da je klonuo, ili ih dri da se ne otvore. (DS, 46) Kao to Ishak u ovoj sceni romana stoji u vratima, u prostoru izmeu, tako e i Nurudin ostati trajno u poziciji izmeu dva svijeta, ni spolja ni unutra, privuen, gotovo fasciniran svijetom to ga donosi Ishak i ujedno uplaen od njega. Jo je na jednoj granici stajao Ahmed Nurudin: na kapiji tvrave, na granici to dijeli svijet slobodnih od svijeta zatoenih: Na potiljku sam osjeao kako me kapija bode prorezom kamenih oiju, proei e me, eljna. Bio sam na mei smrti, na vratima sudbine, ne saznavi nita. (DS, 189) Znaenje te kapije, njemu i drugima nametnute, dakle, tue, dervi i sam eksplicitno analizira, dok znaenje vlastitih granica, u vlastitom etikom prostoru, ostavlja po pravilu neiskazanim. Na drugom mjestu romana ponovo isti prostorni znak ima drugu semantiku: Sve me vuklo u tekiju, da zakljuam teka vrata i ostanem sam. (DS, 145) Indikativna je Nurudinova potreba da zakljua vrata, da se odijeli od drugih, da ostane sam u svom prostoru. Velik je preokret od poetka romana, kada dervi ponosno opisuje uvijek otkljuana tekijska vrata. Naime, zakljuana vrata mogu tako oznaavati utoite, zatitu privatnosti za one unutra; mogu predstavljati znak granice, otuenosti za one koji su spolja a smatraju da bi trebali slobodno ulaziti ili ak smatraju da su tako nasilno ostavljeni spolja (Katni-Bakari 2006). Kada se ovome doda da su u bosanskoj tradicionalnoj kulturi, iji je Ahmed Nurudin dio, otkljuana vrata metafora otvorenosti prema svakom gostu, sluajnom namjerniku, onda se jo intenzivnije doivljava ova potreba za neometanjem, za zatvaranjem u svoj, prividno sigurni svijet. Pa ipak, ni tekija ne prua sigurnost kao nekad: Ali kad sam zatvorio teku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se naao u sigurnosti tekijske bae, suprotno svakom oekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje titilo, obuzelo me muno nespokojstvo (...) (DS, 153) Povratka na staro vie nema, tekija nije isti prostor nepomuenog mira i sigurnosti: dapae, Nurudin je ponovo u dvojnoj poziciji onoga ko je tu i svoj, unutra, a istovremeno i ouenoj poziciji stranca u sebi, te ni zatvaranje tekih hrastovih vrata ni navlaenje mandala vie ne donosi olakanje. Selimoviev junak svjestan je vlastite izoliranosti i injenice da se nalazi sam pred zatvorenim/zakljuanim vratima drugih ljudi (nijedna vrata
67

se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt DS 148-149), ali, da ostanemo u prostoru metafore, niti umije (a ponekad, vidjeli smo, i ne eli) otkljuati svoja vrata za druge, niti umije zamoliti njih da mu otvore svoja vrata. Prozor je za razliku od vrata statian znak, koji odreuje poloaj posmatraa i, sa druge strane, poloaj onoga ili onih koje posmatra gleda. Uokviren prozor podsjea na sliku, i to sliku koja funkcionira dvosmjerno. U naredna dva primjera Nurudin stoji na prozoru, a znaenja su bitno razliita. U prvom sluaju on posmatra kasabu prve noi kada je postao kadija: Stajao sam na prozoru, prve noi, i posmatrao kasabu, onako kako sam zamiljao silahdara, i sluajui uzbunjeni um krvi, gledao svoju ogromnu sjenku nad dolinom. Odozdo su ljudi, sitni, okretali oi prema meni. (DS, 378) Na prozoru, opet izdvojen od ljudi, od kasabe, Nurudin vidi sitne ljude u daljini: on je u dominantnoj poziciji, njegova sjenka svojom veliinom natkriljuje kasabu (kao da dervi ne prestaje posmatrati svijet u binarnim opozicijama velika sjena sitni ljudi), ali i dalje se osjea njegova nesigurnost: ti sitni ljudi posmatraju njega, izdvojenog, izoliranog i gotovo se osjeti da posmatra postaje posmatrani, da te poglede doivljava kao ubode sitnih igala to mu ponovo uskrauju spokoj i osamu. Meutim, ovu scenu moemo posmatrati i drugaije kao metaforu cijeloga romana, gdje dervi uvijek sebe osjea izdvojenim (da li i veim?) od drugih ljudi. Zanimljivo je pri tome da je u ovoj slici dervi gore, znai iznad ljudi, ak ne ni u istoj ravni s njima, dok su ljudi, kasablije, dolje, u subordiniranoj poziciji. Istina, ta se slika moe tumaiti i kao autoironijski Nurudinov opis pozicije vlasti, koja je i njega na kratko osvojila, omaijala, ali i kao pozicioniranje u kontekstu etikoga i duhovnoga, gdje je gore uvijek vezano za sferu sakralnoga i duhovnoga (Nurudin), dok dolje uvijek implicira profano, prizemno (ljudi iz kasabe). Uzimajui u obzir sva mogua iitavanja, i u ovoj slici nasluujemo mogui rasplet, koji se vidi kada u posljednjoj noi ivota Nurudin gleda kroz prozor iz bitno promijenjene perspektive: Ustao sam i priao otvorenom prozoru. Tiina, tama. Potpuna, konana. Nigdje niega, nigdje nikoga. (DS, 425) Prozor tako postaje i svojevrsnim ogledalom u kojem Nurudin vidi pusto koja i njega obuzima, vidi prazan prostor kojega se plaio cijeloga ivota (Prostranstvo je naa tamnica DS, 101), a najvanije, vidi da nema kontakta sa drugim ljudima. Ako se ovome doda tvrdnja kako ovjek kao socijalno bie ima stalnu potrebu da fiksira svoje socijalne koordinate, da se autolokalizuje u odreenoj ljudskoj zajednici, te da je gubitak toga ili izvjesna izopenost oblik najtee kazne u mnogim kulturama (Piper 1997: 20), onda je jasno koliko je strana Nurudinova izolacija, tim prije to je ona donekle i samoizolacija u stanju negdje izmeu.
68

Pogledajmo sada kako se pomou teorije kognitivnih metafora prostorni odnosi mogu sagledati na jo jedan nain, to moe upotpuniti interpretacije prostornih relacija u romanu Dervi i smrt.

4. Prostorne metafore tijela i ivota

U prethodnom dijelu teksta ve je pokazano da su prostorni znakovi esto metaforiki, tj. mnogi odnosi koji nisu prostorni modeliraju se u raznim kulturama metaforiki po uzoru na prostor. Semantika kategorija prostora jedna je od najrazvijenijih u mnogim jezicima svijeta (Piper 1997:12), pa su upravo zato prostorni odnosi i kategorija prostora kao svojevrsni izvorni domen (eng. source domain) pogodni za kreiranje kognitivnih metafora u drugim sferama kao ciljnim domenima (target domain).3 injenica da je kognitivna teorija metafora krenula od tijela kao izvornog domena od kojeg se kree ka metaforikoj konceptualizaciji apstraktnih pojmova, emocija i odnosa pokazuje put ka produbljivanju prostornih metafora u Derviu i smrti. Jedna od bazinih metafora u kognitivnoj lingvistici, odnosno poetici jeste metafora tijela kao posude, tj. spremita (eng. container), a u romanu se namee kao izuzetno relevantna upravo u kontekstu prostornih odrednica.4 Pogledajmo nekoliko dervievih metaforikih iskaza koji to potvruju: (...) tekija i njena slava, njena svjetlost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. (DS, 12) Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta pilja. (374) Iskopavi taj zakljuak, zatvorio sam se, postao opsaena tvrava o koju su strijele uzalud udarale. (DS, 132) Na poetku romana dervi uspostavlja znak jednakosti izmeu sebe i tekije, dajui joj kvalifikaciju bedem vjere. Dakle, tekija = dervi = bedem vjere. U toj prvoj metafori dervi je ispunjen vjerom kao i tekija, on je taj koji titi kasabu od svih zala, on je siguran ba kao da je bedem (prisjetimo se da su zidovi, tim prije bedemi, znakovi nepropusnosti, zabrane prolaska!). Meutim, onog asa kada taj bedem metaforiki napukne, kada u tekiju prodire svijet, ivot, kada u njegovu duhovnost ulazi profano, pa i tjelesno, sa svim
U pionirskom radu o kognitivnim metaforama Lakoff i Johnson uvode ove termine da bi pokazali kako ivimo pomou metafora (Lakoff, Johnson 1980, Lakoff 1987). Ovi autori uvode i pojam orientational metaphors (orijentacijske metafore), u kojima se metaforizacija deava na bazi prostornih opozicija. 4 Izbor domena-izvora, pa prema tome i ciljnoga domena u koji se projiciraju njegova svojstva, u biti je interpretativan, pa samim tim i subjektivan, a tokom vremena moemo mijenjati taj izbor i nai druge metafore, iz drugog izvornog domena (Freeman 1996: 293). U kontekstu teme ovoga rada dvije metafore koje uvodim ine mi se veoma prihvatljivima.
3

69

svojim sloenostima i proturjenostima, kada i samog njega nagriza sumnja, posuda (tijelo) dobija naprsline i prijeti joj propast. Iz posude nestaje sadrina (duhovnost, vjera, jasne podjele na dobro i zlo), ona vie ne moe ostati zatvorena, i zato dvije druge metafore govore o pustoi, praznini Nurudin postaje opsaena tvrava, elei zaustaviti prodor svega vanjskoga, svega to uznemirava i rui ustaljeni poredak, ili ak pusta pilja, sve do posljednje noi, kada u njemu nema vie nikakve emocije (uzalud /sam/ traio njenost u sebi- DS, 425, prema mladiu, sinu). Posuda se ispraznila, tijelo i duh zaista nemaju sadrinu koja bi ih zaustavila na ovoj strani, te je i smrt jedino logino rjeenje, mada u suprotnosti sa svim to dervi jeste bio. Meutim, ak i ranije, u trenucima kada dervi eli da postane dio prirode, kada to lii na buenje sokova, emocija u njemu, on zapravo eli ivotapstrakciju: ...i opet sam elio, kao i sino, da uklopim obje ruke u granje, da me protoi bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. (DS, 113) Njegovo tijelo ve je tu pusta pilja jer jedino o emu sanja jeste ivot bez bola, to i nije ljudski ivot, i bezbojnu krv bilja umjesto stvarne, ljudske (uzavrele?) krvi. Ve ranije navoen citat kako Nurudin ne uspijeva prei granicu noi moe se posmatrati i na irem planu, u skladu sa ovom kognitivnom metaforom: on ne umije prei neke granice ni unutar svoga bia, niti pak izai iz zatvorenog prostora vlastitoga tijela i duha i istinski prei na drugu stranu, stranu drugih ljudi, na otvoreni prostor koji ga plai. Uvijek postoji granica izmeu njega i drugih, te Nurudin i sam ponekad osjea nelagodu ili stid zbog te granice, kao u trenutku kada se on sklanja pred sejmenima, a oni prolaze pored njega uz pozdrav, ponovo naglaavajui njegovu distanciranost od kasablija: Bio sam na samoj granici da budem to i oni, a sejmeni su me izdvojili. (DS, 138) ili kada osvijesti. Odbljesci postoje u odnosu prema Hasanu, ali i tada se povremeno posuda zatvori i postaje tvravom (str. 132) ili se osjeti otpor prema ulasku Drugoga u prostor vlastite samoe: Mogao sam da mu kaem: ne tie te se, ostavi me u miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. (DS, 103) Zapravo, Hasan povremeno predstavlja jedini most (pauinast, dakle sasvim krhak) koji bi mogao prevesti dervia preko granice vlastite zatvorenosti i izoliranosti. ak i ako se kraj romana moe smatrati Nurudinovom rtvom u ime toga prijateljstva, prije se moe rei da Nurudin-tvrava vie ne moe odolijevati napadima izvana, da mu se naleti izvanjskih utjecaja (politike, kasabe, profanoga...) ine nesavladivima i stoga on eli napustiti tamnicu-tijelo. Za njega su i pogledi drugih ljudi povreda njegovog vlastitog zatvorenog, odvojenog prostora, te ih uvijek doivljava kao agresiju prema sebi:
70

Na ulazu u ariju stajalo je desetak ljudi, ekaju, kao da se vraam s drugog svijeta. Gledaju me, nepomini, oi im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome elu, tu je njihovo rojite, poeu da posrem. (DS, 189) Ponovo smo u svijetu metafore: posuda (Ahmed Nurudin) se preopteretila pod teretom pogleda, ti se pogledi roje na njoj i doivljeni su kao neto tue, neto to eli nasilno natovariti breme na dervia, na njegov vlastiti, zatvoreni prostor. Druga vana kognitivna metafora u romanu, esta u literarnim i drugim tekstovima, jeste metafora ivot je putovanje. Tu metaforu karakteriziraju lekseme staze, putevi, mapa... U Derviu i smrti ona je specifino realizirana, mnogo manje eksplicitno od prethodne, ali to ne umanjuje njen znaaj u strukturi djela. Evo njene potpune eksplikacije: Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje ivotne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema. (DS, 182) Analizirajui stihove Husein-efendije Mostarca, Nurudin ponavlja da mu se svia slika ovjeka usamljenog ali hrabrog na tekoj ivotnoj stazi (DS, 183). Ako se staza zapravo odnosi na vezu (Freeman 1996: 293), onda bi se tumaenje metafore moglo proiriti tako da se ponovo odnosi na krhkost veze to spaja dervia i ivot, dervia i druge ljude uope. U ovom kontekstu ponovo se mogu promotriti i znakovi granice i raskrsnice. Naime, ako je ivot putovanje, onda Ahmed Nurudin osjea strah od toga putovanja, od novih staza (= veza sa drugima i sa svijetom), pa gotovo da i ne ivi u pravom smislu rijei jer je njegov ideal ostati na sigurnom, ne kretati se, ne mijenjati. Indikativna je u tom smislu reenica: Kad ovjeka samo ne bi dralo osvojeno mjesto (DS, 80), koja pokazuje i njegovu svijest o vlastitom zastajanju na istoj taki zbog straha od prostora, putovanja, promjena, veza. Na jednom mjestu on to i eksplicira: A moda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj ivot, da sam prihvatio njegovo vee i gore iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. (DS, 108). Dakle, da nije postao zatvoren (evo ponovo metafore tijela kao zatvorene tvrave!), vjerovatno bi krenuo drugim stazama i rukavcima. Upravo ovdje i jeste kljuna razlika izmeu njega i Hasana, izmeu dva ivotna principa derviev je princip vita contemplativa, Hasanov vita activa (Hala 2001: 105). Hasanov lik je i posluio Selimoviu kao kontrapunkt koji tim jae osvjetljava Nurudinov lik. Tako Hasan stalno putuje, traga za novim stazama, vodi karavane na zapad i na istok: I to neprestano kruenje, sa jednom takom na zemlji koja odreuje smisao tom kretanju, koja ga ini odlaenjem i vraanjem a ne lutanjem, znailo je za njega stvarnu ili zamiljenu slobodu (...) (DS, 316)
71

Pa ak i ako je Hasanovo kruenje neto razliito od uobiajene linearne predstave o ivotnom putu, ono predstavlja aktivni ivotni izbor, u kojem se ak taka oslonca moe doivjeti kao taka to spreava haos i unosi i red. Derviev ivot ipak nije tek tapkanje u mjestu: cijeli roman predstavlja njegov pokuaj kretanja, otkrivanja novih staza. U jednom trenutku uzleta tako on zapisuje: obuzela me neodoljiva potreba da se kreem: Teko je dok se ne odlui, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve tekoe nesavladive. Ali kad se otkine od sebe neodlunog, kad pobijedi svoju malodunost, otvore se pred tobom neslueni putevi, i svijet vie nije skuen ni pun prijetnji. (DS, 178) Metafora otvorenih puteva jasna je podmetafora u okviru ove kljune metafore ivot je putovanje; slino je i sa leksemama prepreke, tekoe, koje su iz sfere putovanja prenesene u sferu ivota. Tragedija Nurudinova jeste upravo u tome to ne uspijeva realizirati svoju elju, to zapravo njegova itava pobuna dovede do toga da na ivotnom putu izgubi svoje sigurno mjesto a ne osvoji do kraja niti jedan novi put (ak ni prijateljstvo sa Hasanom nije u potpunosti taj otvoreni put), ne uspijeva se otkinuti od sebe, i ostane na raskrsnici, u meuprostoru, te kao trajna slika u itateljskoj svijesti ostaje razapet na bijeloj povrini damijskog zida (DS, 370), pred progoniteljima izvana, ali i iz vlastite unutranjosti.

5. Sakralno i profano u tekstualnom prostoru romana

Semiotiari zastupaju tezu da prostorna struktura teksta postaje model prostorne strukture vaseljene, a unutarnja sintagmatika elemenata u tekstu jeste jezik prostornoga modelovanja (Lotman 1976: 288). Meutim, o prostoru u Derviu i smrti moe se govoriti na jo jedan nain, koji je direktno vezan sa njegovim jezinostilskim obiljejima. Rije je o samom tekstualnom prostoru romana, u kojem se izdvajaju dvije velike cjeline, esto meusobno povezane i isprepletene na neoekivan nain. Te dvije cjeline zapravo ine prostor sakralnog ili stiliziranog sakralnog stila i prostor uvjetno nazvanog profanog/svjetovnog stila. Zanimljivo je Nurudinovo kretanje izmeu ta dva prostora, koje takoer metaforiki prikazuje njegovu dramu kao dramu prostora, kao (ne)mogunost kretanja iz svoga u tui prostor ak i na planu jezika i stila. Prije svega, osnovni zakljuak jeste da u romanu dominira sakralni tekstni prostor: on esto prodire i u prostor profanoga, to se moe objasniti injenicom da je Ahmed Nurudin dervi, da je sam uronjen prije svega u prostor sakralnoga, te se od njega ne moe odvojiti ni onda kada bi to moda i elio. Kao to trai utjehu u zatvorenom (sigurnom, svom) prostoru tekije, tako
72

je uronjen i u sakralni ili sakralizirani jezik. ini se da se ponovo potvruje Lotmanova teza: Uronjeni smo u prostor jezika (Lotman 1998: 137). ak i onda kada pie svoju priu, Nurudin je pie uzvienim, ritmiziranim stilom. Vjerujem da je stoga rijeena zagonetka stila romana, retorinog, obiljeenog patosom dervi kao pripovjeda ostaje u vlastitom prostoru njemu jedino bliskog, njegovog, svog jezika ak i onda kada ga svjesno naruava. Male su razlike izmeu emotivnog govora u damiji nakon bratove smrti, koji ve po svojoj namjeni jeste retorian, pun retorikih obraanja, paralelizama, inverzije, ritmiziranosti..., i razgovora sa Ishakom, razgovora u tamnici, tona cjelokupnog pripovijedanja u romanu: uvijek se sakralni stil namee profanom i prodire u njegov prostor. Citati iz Kurana zanimljivi su ve i po tome to obiljeavaju dijelove tekstnog prostora kao njegovi graninici-epigrafi kao svojevrsni znakovi za poetak svakog poglavlja, a moto cijeloga romana kao graninik poetka i kraja dervieve prie. Moto je znaajan i zato to on nije doslovni citat niti jedne kuranske sure, ve je Selimovi odabrao iz cijeloga kuranskog teksta vie ajeta, ili dijelova ajeta, te ih je stavio na poetak romana dezintegralno i diskontinuirano u odnosu prema onome kako ih zatiemo u izvornome tekstu (Durakovi 2010: 10). injenica da je takav moto zapravo u sferi iluminativne citatnosti, tj. kreativne citatnosti, koja po volji kombinira ajete, to je potpuno zaudno kada je rije o motu, tj. epigrafu, s jedne strane svakako se moe objasniti kao da je Selimoviu Kuran posluio kao umjetniki tekst, kako bi izrazio svoj poetiki stav i anticipirao smisao romana, a ne kao sakralni (budui da se sakralni ne smije mijenjati) (o tome vie u: Durakovi 2010). Sa druge strane, ako moto tumaimo iz pozicije samog junaka romana, pripovjedaa, onda i to svjedoi o njegovoj drami izmeu razliitih prostora: tekstnog prostora sakralnog i tekstnog prostora umjetnikog, literarnog, a onda svakako i profanog tekstnog prostora uope. Takva interpretacija pokazuje da Nurudin s jedne strane jeste duboko uronjen u tekstni prostor sakralnoga, ali osjea i potrebu ka drugaijem tekstnom prostoru i ini ono to kao dervi zna da ne bi smio kreativno mijenja kuranski tekst kombiniranjem ajeta iz raznih sura i njihovim jukstaponiranjem, te prekidom kljunog ajeta na mjestu koje bi promijenilo smisao, ime tekst i prestaje biti sakralan i postaje novom, umjetnikom tvorevinom. Naroito intrigantnom u kontekstu dervieve pobune, sumnje, ini mi se stoga upotreba Bismille na poetku romana: budui da ona sakralizira svaki prostor, i tekstovni i vantekstovni, realni prostor, budui da se nalazi po pravilu na ulazu u sakralni prostor, a vjernici je izgovaraju ulazei u te pro73

store ili zapoinjui neku aktivnost, i na ulazu u tekstove, obiljeavajui ih sakralno, i to kao islamske, ona sakralizira i prostor Nurudinove ispovijesti (Durakovi 2010). Dakle, Nurudinov konflikt, njegov poloaj izmeu dvije suprotstavljene tenje, vidi se tako ve u samom motu: s jedne strane tu je Bismilla, kao njegov derviki credo i izraz vjere bez koga on kao da ne bi ni umio poeti pisati, a sa druge strane izmijenjeni citati iz kuranskih raznih sura, sa izmijenjenom idejom posljednjeg ajeta kao izraz sumnje, pobune i prelaska u sferu profanoga, ne-sakralnoga. Sklona sam stoga posmatrati moto kao stilski i semiotiki markirani prostor u tekstu romana, kao svojevrsni lirski saetak cjelokupne drame koja e se odvijati u samome romanu5. Pa ipak, mada vanjski, tui tekstni prostor profanog privlai Nurudina na slian nain kao i sve ostalo iz ivota oko njega, on ipak ostaje zarobljen u svom, bliskom, sakralnom tekstnom prostoru ak i kada se pobunjuje protiv njega kao u ovom nainu citiranja kuranskih ajeta, ali ga i time i Bismillom potvruje kao sebi jedini svojstveni tekstni prostor.

6. Prostorne opozicije i metafore kao stilska dominanta romana

Na kraju elim izvesti dva izuzetno bitna zakljuka prvi je o liku Ahmeda Nurudina, a drugi se odnosi na semantiko-stilsku dominantu romana. Naime, upravo putem itanja znakova prostora i njihovih suodnosa pokazuje se da je drama Ahmeda Nurudina zapoeta, da je njegova sudbina zapeaena nemogunou prelaska iz jednog prostora u kojem je formiran (prostora duha, sakralnog, samoe, zatvorenosti) u drugi prostor (prostor tijela, ljudske zajednice, otvorenosti), odnosno nemogunou da pomiri oba prostora u sebi uz realno prihvatanje kompleksnosti ivota. Njegovi prostorni, a otuda i etiki koncepti to su metaforiki proizali iz njih, uvijek su binarni i strogo podijeljeni, tako da pokuaj sagledanja svijeta koji je mnogo sloenije ustrojen od toga unosi potpuni haos u njegovo bie. U konanici on ostaje izmeu dva svijeta, dva prostora, dva pola, te kao trajna slika u itateljskoj svijesti i metafora njegove drame ostaje Nurudinova slika dok stoji razapet na bijeloj povrini damijskog zida (DS, 370), pred progoniteljima izvana, ali i iz vlastite unutranjosti. Drugi zakljuak tie se traganja za stilskom dominantom romana: upravo prostorni odnosi i binarne opozicije u tekstnom prostoru romana, te nji5

O tome takoer v. u: Durakovi 2010.

74

hovi konceptualni metaforiki ekvivalenti svojom zastupljenou u romanu i razgranatou u razliitim segmentima, od realnih do imaginarnih, od tematskih do idejnih, do te mjere su stilski markirani da postaju stilska dominanta romana i svojevrsni klju za njegovu interpretaciju. Izvor
DS - Selimovi, Mea (2004) Dervi i smrt. Sarajevo: Civitas. Biblioteka DANI.

Literatura
Durakovi, Esad (2010) Poetike i stilske funkcije mota/epigrafa u romanu Dervi i smrt Mee Selimovia. Sarajevo, Pregled (u tampi). Freeman, Donald C. (1996) According to my Bond: King Lear and re-cognition. U:Weber, J. J. (ed.) The Stylistics Reader. From Roman Jakobson to the Present. London, New York, Sydney, Auckland: Arnold. Str. 280-298. Hala, Nermina (2001) Zur Semiotik des Raumes in Mea Selimovi Dervi i smrt und Tvrava. U: Moranjak-Bambura, N. (ed.) Bosnien-Herzegovina: Interkultureller Synkretismus. Wiener Slawistischer Almanach Literarische Reihe, Sonderband 52, Wien Munchen. Str. 89-114. Katni-Bakari Marina (2006) Znaenja vrata: Prilog semiotici svakodnevice. Dijalog, Sarajevo, vol. 1-2. Str. 88-102. Kova, Nikola (1998) Politiki apsurd i ljudski otpor. Mea Selimovi, Dervi i smrt (odlomak). U: Durakovi, Enes (ur.) Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici. Knj. 4. Novija knjievnost proza. Sarajevo: Alef. Str. 405-418. Lakoff, George, Johnson, Mark (1980) Metaphors We Live By. Chicago: Chicago University Press. Lakoff, G. (1987) Women, Fire and Dngereous Things.Chicago: University of Chicago Press. Lotman, J. M. (1976) Struktura umetnikog teksta. Beograd: Nolit. Lotman, Jurij M. (1998) Kultura i eksplozija. Zagreb: Alfa. Moranjak-Bambura, Nirman (2000) Ideologija i politika (Interdiskursivna analiza kulturolokih strategija i taktika). Filozofski fakultet u Sarajevu, Radovi, knjiga XII, god. 2000. Str. 105-142. Piper, Predrag (1997) Jezik i prostor. Beograd: Biblioteka XX vek. igoja tampa.

75

DERVI I SMRT ETINOST PISMA: U IME PREIVLJAVANJA DRUGOG

Alma Deni-Grabi Moemo li govoriti i pisati o djelu Mee Selimovia, osim obiljeavanjem prigodnih datuma, ako znamo da je knjievni rad Selimovia i kvantitativno i kvalitativno knjievno-kritiki valoriziran i opisan? Posebno zato to je roman Dervi i smrt, najznaajnije Selimovievo djelo, uklesan u knjievni kanon sa neupitnim znaenjem kao dio kolske lektire. Dakle, na koji nain je Selimovievo djelo danas znaajno kada je u pitanju preispitivanje drutvenih vrijednosti knjievnosti s obzirom na injenicu da je knjievni tekst kulturni produkt povezan sa povijesnim, politikim djelovanjem, i da uvoenjem reprezentacijske dimenzije pripovjednih tekstova, raz/govorom o knjievnosti, ulazimo u politiko-etiko podruje? U tom smislu ponovljena lektira prua mogunost da nova itanja dolaze kao zahtjev kako bi se nanovo preispitalo kakav nam identitet reprezentira lik bosanskog dervia osuenog na neuspjeh, ili pak nesretni bosanski vojnik koji ratuje za tue interese i pod tuom zastavom (Ne mogu da priam ta je bilo u Hoinu, u dalekoj zemlji ruskoj Tvrava). ini se da likovi Ahmeda Nurudina, Hasana i Ahmeta abe, ali i drugi likovi Selimovievih djela, otvaraju priu o niijim (graninim) identitetima, a tematiziranje Bosne kao kulturne, duhovne i povijesne raskrsnice u romanima Dervi i smrt i Tvrava upuuje na tropoloku operaciju koja se poduzima kako bi se prikazala drama subjekta kao rtve povijesnog toka i njegovog naina boravka u svijetu koji insistira uglavnom na odluivosti i opredjeljenju. Treba se zapitati za koju zajednicu, socijalnu grupu su odreene vrijednosti u odreenom povijesnom trenutku znaajne i relevantne, suoavajui se svakodnevno sa osnaenim glasovima, povijesno zapretanim, koji trae pravo na svoju priu. Ali ne radi se samo o pravu na priu, nego o suoavanju sa nereenim i zatomljenim glasovima razliitih i heterogenih drugosti u bosanskohercego77

vakom kontekstu koje ukazuju na asimetriju razgranienih etniteta, naroito ako se uzme u obzir injenica da je roman anr koji podrazumijeva presijecanje i dijalog s drugim tekstovima konteksta, ne samo biveg jugoslovenskog nego, na primjer, dananjeg. Jer pojavljivanje lika Selimovia i njegovog djela kao svojevrsnog kulturolokog znaka neprestano upuuje na to da znaenja, s jedne strane, zaista u nekom momentu postaju okamenjena, dok, s druge strane, novi uslovi iskazivosti i konteksti postavljaju zahtjev da se propitaju petrificirana znaenja. Prisjetimo se danas aktuelne, u regionu znaajne nagrade Mea Selimovi za najbolji roman na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom govornom podruju, potom participiranja Selimovievog lika na bosanskohercegovakoj novanici (koja je ve povuena iz upotrebe), te esto navoenih citata iz Dervia recimo, na kalendarima (prigodom obiljeavanja godinjice) za ovu godinu oznaenim kao motivi Bosne. S druge strane, popularnost i znaaj Selimovievog djela u regionalnom i evropskom kontekstu ukazuju na transkulturalne vrijednosti tekstova ovoga bosanskohercegovakog pisca. ini se da se u romanu Dervi i smrt Mee Selimovia, kao i kod brojnih drugih bosanskohercegovakih spisateljica i pisaca, kao metatema namee problematika kulturoloke samobitnosti u bosanskohercegovakom kontekstu, pri emu pitanje identiteta svaki put iznova otkriva svoje traumatino jezgro, bilo da se misli kao personalni ili kolektivni identitet. Jer, prepoznavanje u tekstu stratekog toposa raskrsnice i bosanskog motiva danas se ini skoro kao utopijski put za rjeavanje sablasne logike identiteta Bosne/Bosanke/ca da li se roman moe itati kao prostor susreta preko pripovijesti o ivotu na raskrsnici (ivimo na razmeu svjetova, na granici naroda... Selimovi), ali i kao metafora neprekidnog prelamanja ratnikih kopalja. No, suviak na tekstualnim granicama, ono to nije kazano, i nelagoda koju proizvodi protivrjenost, ambivalentnost reprezentirane kulturoloke prie, ali i dosadanji knjievno-kritiki radovi, pred itateljicu/a stavljaju neizbjenost zahtjeva za suoavanjem sa nesamorazumljivim identitarnim procedurama i taktikama.1

U radu u referirati na Ricoeurovo stajalite prema kojem treba ispitati univerzalistike pretenzije etike i pravde koje u svojoj funkcionalnosti postaju apstraktno pravo kao pravo prisile, podsjeajui nas da je potrebno rainiti unutarnje ideje pravde u korist ideje sfera pravde. Pod sferama pravde Ricoeur podrazumijeva razliita pravila koja reguliu status pojedinca, odnosno raznovrsnih drutvenih skupina u razliitim uslovima (emigranti, politiki egzilanti, strani dravljani, ene), zatim pitanje javnog prisustva, postavljajui pitanje otvorenosti mjesta ili poloaja za sve. Na ovome mjestu naznaava se novo odreenje sopstva koje proizlazi iz pitanja ko govori? ko je subjekt etike? i ko je lik-narator svoje vlastite historije? Pogl. Riker, Pol. Sopstvo kao drugi, Beograd: Jasen, 2004.
1

78

Dakle, moemo li posegnuti za praksama i znaenjima koja nisu aktualizovana i to s druge strane, s onostranog, kako kae Baba, u naem kontekstu: s one strane epske tradicije, etnikih imena i krvavog, tamnovilajetskog Balkana/Bosne, i preispitati autsajdersku poziciju bosanskog motiva ili motiva Bosne u romanu Dervi i smrt, a reprezentovanog u dvije slike: Demaila i najzamrenijih ljudi na svijetu. Ne prikazuju li se ove dvije slike kao realizovane metafore kroz dva lika, koji se preslikavaju i ukazuju na asimetriju s obje strane granice, postavljene izmeu Ahmeda sam svoj krvnik, i Hasana udaka i otpadnika, onog koji je niiji? Dva karaktera, prikazana u dinamici i dijalektici istosti i drugosti, neprestano se potvruju i negiraju jedan u drugome, ime uslonjavaju pojednostavljenu kulturoloku i socioloku sliku Bosne i Hercegovine. Roman je, prije svega, ljudska, i suvie ljudska drama, u kojoj prikaz Nurudinovog umnoavanja i naslojavanja identiteta svjedoi o nakani da se narativni prostor uspostavi kao prostrana labaratorija u kojoj se iskuavaju razliiti narativni identiteti, na to ukazuje polifoninost naracije, kao i uvoenje mnotva glasova kroz vizuru Nurudinove svijesti. Ogoljavanje identitarne konstrukcije nastale prema reimu imena upuuje, s jedne strane, na odgovaranje u sopstveno ime kada instanca drugog trai objanjenje, a s druge strane, ime, budui da ga je neko drugi izabrao za Nurudina (koje je dato na roenju i uvodi u prostor zakona) strukturira odgovaranje-za-sebe, u sebi samom je za drugoga bilo da ga je drugi izabrao,(...) bilo da, na svaki nain, ono implicira drugog u samom inu nazivanja, u njegovom poreklu, njegovoj svrhovitosti i upotrebi: Ime mi je Ahmed Nurudin; dali su mi ga i uzeo sam ponueno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina to su prirasle uza me kao koa, s uenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlost vjere, to je oholost koju nisam ni osjeao, a sad je se pomalo i stidim. (...) Sve je dolo u pitanje, i sad sam samo Ahmed, ni ejh ni Nurudin (DiS, 64.). Dakle, iskaz/ispovijest na poetku romana poprima odlike performativnog govora u ime D/drugog, ali istovremeno taj se iskaz, njegova konstruktivna priroda ogoljava odbijajui bilo kakav poziv instance (kolektiva, nacije, vjere itd.) u ime koje bi se moglo govoriti. Pripovijedanje koje zapoinje ispovijeu, pisanjem upuuje da je jedna od metatema ovoga romana odnos pisca, pisma i implicitnog itatelja kojem se tekst povremeno obraa. Osim ogoljavanja identitarne konstrukcije, roman zapoinje otkrivanjem pripovjedaeva poloaja i naina sudjelovanja u sadraju onoga to se pripovijeda kao subjekta i objekta pisma i pisanja. U pitanju je ukazivanje na prizor i znaaj pisma i pisanja za priu, pri emu se granice pisma neprestano osipaju izmjenjivanjem pripovjednog prezenta i perfekta.
79

inom pisanja pripovjedni subjekt mogao bi na prvi pogled stei status politikog identiteta2 kada se izvedeno sopstvo uspostavlja kao zastupniko unutar historijskog, geografskog, kulturalnog konteksta. Naspram sistema vlasti i moi stoji pojedinac, individua, i njen integritet, koji se moe ouvati kroz performativni umjetniki in. U tom smislu umjetnost, roman postaje korektiv, pojedinano modifikovanje svijesti i in otpora prema totalizirajuim naracijama i svim oblicima represivnih reima. Meutim, pismo kao proces stalne odgode, izmjetanja u poststrukturalistikom kontekstu, postaje mjesto nelagode i ne-mjesto nisam tamo gdje se iskazujem. Dvostruka izmjetenost Nurudinove ispovijesti: povijesna Ahmed pie i zapisuje, uspostavljajui na takav nain zahtjev za individualnim sjeanjem koje prerasta u kulturu pamenja,3 a njegovo pismo je lino, individualno, pisano samo za sebe, i spomenuta izmjetenost subjekta pisanja ukazuje na subalterni poloaj subjekta iskazivanja. Jer ma koliko mi pokuavali opisati i tumaiti gestu Nurudina-pisca, ostaje injenica da nam ispovijest to ne izrie (a da metafizika dolazi kao autocenzura) i da upravo to nekazivo i neimenovano otkriva/preuuje subalterni poloaj pripovijesnog glasa. Glas koji se samotumai i samopredstavlja (a tek na kraju doznajemo da su njegove rijei citat, govor iz druge ruke, Hasanove) na taj nain zapravo otkriva svaki oblik epistemolokog nasilja koje misli dati odgovor na njegovu poziciju. Poziciju drugog unutar reprezentiranog kulturolokog svijeta zauzima, dakle, bosanski identitet, ime se objelodanjuje i subalterni poloaj pisca i njegovog uskraenog pisma. Stoga je potrebna instanca (novi okvir iskazivanja) koja e priskrbiti legitimitet Ahmedove ispovijesti i postmortalno, u vidu testamenta ispriati nam priu rtve, priu Drugoga. Hasanov potpis Nurudinove ispovijesti na kraju romana kao epitaf, citat, posmrtni govor (a Hasanov identitet i lik je strukturiran u samoj pripovijesti) dolazi kao Eho, ona koja uzima rije rijeima drugog. Ahmedov govor/ispovijest o sebi kroz usta svog prijatelja, poput trbuhozboreva govora stavlja pred itatelja/ icu zahtjev da se deifrira veliko prijateljstvo kako bi se utvrdila poruka i
Pod pojmom politikog identiteta mogu se razumjeti, kako navodi Furio Cerutti, tri lica: jedno kao aktivnost koja identificira politiko tijelo, drugo kao identitet koji normativno definiraju pravila politike igre, i tree kao identitet koji je element legitimnosti. () U politiku sferu ulazi se im se novi akteri i stari akteri, svaki sa svojim drutvenim identitetom, ponu boriti usque ad affusionem sanguinis i/ili dogovarati oko postizanja novih modela raspodjele moi koji tee odreenoj stabilnosti. Cit. u Cerutti, Furio. Identitet i politika u Identitet i politika, uredio Furio Cerutti; prevela Vesna Pavkovi, Zagreb: Politika kultura, 2006, str. 33. 3 Harune, brate, sad smo vie nego braa, ti si rodio mene dananjeg, da budem pamenje; ja tebe izdvojenog, da bude biljeg. (...) I nek svi zaborave, jer je ljudsko pamenje kratko, ja neu, ni tebe ni njih, kunem se i onim i ovim svijetom, brate Harune. (DiS, 364.)
2

80

znaenje testamentarnog govora. Na kraju romana potpis je u znaku alegorije: knjievni lik nadivljava svoga stvaraoca, pa se u Hasanovom preivljavanju i njegovoj besjedi umrlom prijatelju nazire, ako ne vjenost onda trajnost bosanskog motiva, ona maginost ivota. I pred figurom smo atopos, bezmjesnog, nepogodnog prijateljstva, onog koje izmie politikom prijateljstvu po krvnom, porodinom, familijaristikom savezu, dakle, pred slomom smo porodine konfiguracije bratstva/prijateljstva. Ovjerovljavanje Ahmedove ispovijesti, rukom najboljeg prijatelja, onog koji je znao preivjeti, postaje tekstualna strategija objelodanjivanja poloaja drugog prepoznavanje drugog u sebi. Istovremeno Hasan prekodira istu poruku ukazujui na asimetriju razgranienih entiteta, izmeu sebe i drugog, Ahmeda. Iako su obojica subjekti/ objekti istog kulturolokog konteksta. Ali, udni, hibridni identitet Hasana, koji je znao umijee komuniciranja, koji je bio iznutra ali i izvana, onog koji je bio otpadnik (od sistema, vlasti, dogme), nepogodnog prijatelja on je kao i Ahmed metonimija bezmjesnosti, niijosti, bosanski motiv. Nije rije samo o sretnoj mjeavini razlika. Jer Hasanova veza i komunikacija sa Dubrovnikom, s Marijom, ukazuje na kulturoloku interakciju razgranienih podruja, ali i na vlastitu muku ivljenja (nemogunost ostvarivanja ljubavne veze). Prije svega je rije o umijeu preivljavanja na granici svjetova i na razmeu. Jer ne moe nam izmai ni pripovjedaeva opaska da mlada dubrovaka gospa nije bila zainteresirana za mladog Bosanca Hasana, ni zbog njegove uglaenosti, ni manira, a ni obrazovanosti ve to je sve to a to je Bosanac: Zamiljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junatva koje pametan ovjek ne cijeni suvie, ni uvijek, i nekog smijenog ponosa zbog vjerne slube onome ko mu nije prijatelj (DiS, 387.) to e rei, Bosna je i u ovom romanu prikazana u parametrima Istoka i Zapada: glasa i imperije koja dolazi iz Carigrada (to je politiko koje se identificira sa metafizikim, jer mo ne stanuje nigdje, ona je mrea) i objelodanjuje se u romanesknom tkivu u figuri stranca (muftija nije govorio na jezik, on je iz Antiohije, a Ahmed se pita gdje je ta Antiohija, ili dubrovake pijunske mree). Vizija bosanske povijesti prikazana je, dakle, kroz poziciju pojedinca i etiki zahtjev naracije koja traginom slikom ovjeka zatoenog vlau i ideologijom raskrinkava procese i nakane povijesnog diskursa da pie priu o junacima. Zato je Ahmed rtva, i njegova ispovijest mora doi kao pria o drugom, jer je svijet prikazan kao zvjerinjak, getoizirani prostor u kojem ovjeka, ljudskog bia i pojedinca zapravo i nema, a time on postaje simbol za neostvarivo: ovjek niotkuda. S druge strane, bosanski motiv, slika Demaila kao i pripovijest o Ahmedu postaju parabola o marginalnim, koloniziranim
81

kulturama unutar zapadne ili zapadnoevropske kulture, ukazujui na zamrene odnose Kulture i kultura4. Selimovievo tematiziranje bosanskohercegovakog identiteta i najzamrenijih ljudi na svijetu otkriva poziciju subalternih kultura, pograninih sluajeva i jedan svet jo ne situiran u aktuelnosti po kriterijima nove Evrope i nekontekstualizovan u globalnoj distribuciji drutvenih, kulturnih ili umetnikih identiteta i moi.5 Stoga, jedna od kljunih metafora koja se lajtmotivski provlai kroz Selimoviev roman Dervi i smrt, ali i Tvravu, jeste metafora raskrsnice, ali i figura bezmjesnosti6 kulturalne, povijesne, politike, identitarne. Raskrsnica je i granini prostor susreta i mijeanja, ali i mjesto odluivosti i opredjeljenja. Tematizovanje Bosne kao duhovne, kulturalne i povijesne raskrsnice est je trop kojim se problematizuju pitanja pojedinca, subjekta i njegovog boravka u svijetu, ali i razjanjavaju nedoumice ta jeste Bosna i ta ini bosanskohercegovaki identitet, ne samo kod Selimovia ve i kod brojnih drugih bosanskohercegovakih pisaca (Suia, Andria, Maka Dizdara, Karahasana, Horozovia itd.). Selimoviev roman Dervi i smrt otvara pitanje pozicije treeg u odnosu prema dominantnim kulturalnim modelima. Takva povijesna pozicija izmeu ukazuje na traginu viziju Bosne i bosanskohercegovakog identiteta, tako da se Bosna ini kao prostor stalnog nadziranja i demonstracije moi. Figura bosanskog motiva ili identitet Bosne prepoznaju se na razliitim narativnim nivoima i u ovome romanu kao sinkretiki supstrat, spoj nespojivog, pokazujui nam da je taj identitet kroz povijest ove zemlje, djelovanjem raznovrsnih ideolokih i vojno-politikih silnica, vazda bio svojatan ili postajao nevidljiv, a najee se realizovao kroz divlja otpadnitva. Nacionalno-konfesionalni antagonizmi, proizvedeni izvana, a kroz historijsko ponavljanje, naturalizovani iznutra, zamagljivali su taj sinkretiki, interkulturalni duhovno-povijesni identitet Bosne/Bosanca(ke), pretvarajui ga u
Ideja Kulture kao prosvjetiteljskog konstrukta zapadnoevropske provenijencije svoju transformaciju je doivjela uvoenjem subverzivnih kulturnih praksi i konceptom Drugog i Treeg. U tom smislu je bosanski motiv ili bosanskohercegovaki identitet u romanu Dervi i smrt postavljen u suodnos sa velikim identitarnim temama. 5 uvakovi, Miko. Biopolitiko tumaenje otvorene potencijalnosti balkanske umetnosti u: Zenike sveske, asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, Zenica: Opa biblioteka Zenica, br. 3, 2006, str. 55. 6 Figuru bezmjesnosti definiram prema Derridinoj (nepogodnog prijateljstva) figuri atpos, a oznaenoj kao izvan mjesta, izvan sebe, prognan, poseban, ekstravagantan, ali stranac. Homi Baba prostor bezmjesnosti naziva treim mjestom, referirajui na subalterni poloaj subjekta (ili knjievnosti, kulture itd. u odnosu na zapadni hegemonistiki koncept) u kontekstu postkolonijalne kritike. Pogl. Derida, ak. Politike prijateljstva, Beograd: Bogradski krug, 2004.
4

82

svojevrstan bezmjesni ili nepogodni identitet. Ovaj fenomen tematizovala je Nirman Moranjak-Bambura u tekstu On the Problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Hercegovina7 imenujui ga kao non-place, a vanredno ga opisao Ivan Lovrenovi u knjizi Labirint i pamenje, jednoj od najuspjelijih kulturnih povijesti Bosne i Hercegovine u nas, govorei o Bosni i bosanstvu kao civilizacijskom procesu, a prije svega interakcijskom procesu: Ako Bosna jeste ime za nekakav identitet, njegov sadraj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, ve upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji. (...) U tom interakcijskom procesu kao konstanti (ime joj je Bosna) uestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadravajui svoj posebni identitet, a izlaui se trajnom kulturnotvornom odnosu primanja i davanja.8 Zato Selimovi nije morao konstruisati nadnacionalni identitet Bosne i Hercegovine da bi njime imenovao taj supstrat. Budui da nijedan identitet nije neto fiksirano nego fikcionalno, stalni proces usvajanja, razmjene, tako i bosanskohercegovaki identitet u ovome romanu ukazuje na protivrjenosti unutar svog jezgra. Sudbina bosanskog motiva u liku Nurudina ukazuje na pesimistinu i traginu sliku bosanskohercegovake povijesti, a u liku Hasana, onog koji preivljava, optimistinu historijsku varijantu Bosne, ali bez preuivanja konflikata, uspostavljajui pri tome osjeaj alteriteta prolosti. Povijesna slika Bosne reprezentovana u romanu ne preuuje ni traginu viziju Bosne koju su kontrolisale i pustoile imperijalne sile i njihovi interesi, u opaskama koje e izrei Nurudin: Zar su Bosna i vezir isto?, muftija nije govorio na jezik, ili kao personificirani glas sultana iz Carigrada i glasa iz pijunskog izvjetaja o Latininu koji nije sjedio zatvorenih oiju i uiju ovdje u Bosni! (DiS, 479.). Dok roman opisuje i pripovijeda linu (ispovijest dervia Nurudina) i kolektivnu, bosansku muku kroz lirsku priu koju pripovijeda unutardijegetski pripovjeda, a potvruje je izvandijegetski, dotle se na pripovjednoj sceni otvara antiherojska pripovijest o Bosni i bosanskohercegovakom identitetu kao kolonizovanom, ali i autokolonizovanom, razobliujui historiografsku priu o pobjednicima: Demail je naa prava slika, bosanska rekao je Hasan. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla. (...) najzamreniji ljudi na svijetu. (DiS, 462-463.)
Moranjak-Bambura, Nirman. On The Problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina u: Bosnien-Hercegovina: Interkultureller synkretismus, Wien-Minchen: Wiener slawistischer Almanch, 2001. 8 Lovrenovi, Ivan. Labirint i pamenje, Sarajevo: Osloboenje, 1989, str. 162.
7

83

Posljedica kompleksnosti i zamrenosti, bosanske (apozitivna pozicija pridjeva bosanski koja naknadno objanjava imenovanje zamjenicu na i imenicu slika ini se kao autorska intencija i potreba da se otkloni mogunost zabune?!) ima svoju prethistoriju, a rije je o stalnim kolonijalnim i imperijalnim utjecajima i nasrtajima izvana, o kusuru u velikom raunu (Toliko smo podreeni tuoj volji, izvan i iznad svoje, da to postaje naa kob. /DiS, 462.) A ovi nai? (...) uvijek zavise od sluaja i od nekoga vieg, i uvijek mogu da budu kusur u neijem raunu. /DiS, 431.) , o emu je pisao i Dervi Sui u svojim romanima. Ukazujui na trei prostor, ili prostor iz-meu, roman prikazuje da je, iz perspektive stranca kroz povijest, Bosnu valjalo ne samo osvojiti nego i nadzirati. Pa se zapravo stalna prelazna faza kroz koju je Bosna i Hercegovina neprestano prolazila i imperijalni nasrtaji oituju kao glavni uzrok bosanske neodreenosti, bezmjesnosti: A mi nismo niiji, uvijek smo na nekoj mei, uvijek neiji miraz. (...) drugi nam ine ast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluimo, najtuniji vilajet na svijetu, najnesreniji ljudi na svijetu... (...) ivimo na razmeu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. (...) postali smo plemeniti iz prkosa. (DiS, 386.) S one strane tamnovilajetske, etniki zakrvavljene Bosne, evo naposlijetku poruka plemenite Bosne (plemenitosti iz prkosa zbog nemoi?!) i etike dobra, iji glas dolazi sa periferije povijesne pozornice. U romanu je vrlo jasno uspostavljena distinkcija izmeu vlasti, sistema, imperije, koji dolazi izvana, koji je u tekstu odreen kao stranac (iz razgovora Ahmeda i muftije razabiremo odnos domai i stranac: Jesu li zime uvijek ovako otre? (muftija, op. aut.) Gotovo uvijek. (Nurudin) Strana zemlja. ovjek se navikne. Dosadna zemlja. Igra li ah? /DiS, 229.) i pozicije iskljuenog kolektiva, arije, koji dolazi kao opozicija, otpor, to itamo iz izvanrednog dijaloga Nurudina i arije kada dvojica objanjavaju zato je arija zatvorena nakon hadi-Sinanudinovog hapenja: Ja sam mislio: hajde da danas ne otvaram. Bie da su tako i drugi. A zato? Zato? A ta znamo zato. Zar se niste dogovorili? Efendija, bolan, kako bi se cijela arija dogovorila? Pa evo, sve je zatvoreno. Pa ba zato je zatvoreno... (DiS, 436.) Stoga e ta ista arija biti etiki korektiv i odrediti Ahmedovu vidljivost i nevidljivost. Status dogaaja (Ricoeur) u narativnom tekstu postaje
84

kamen kunje za karakter lika i njegovu transformaciju od istog ka drugom, odnosno za njegovo etiko usmjerenje. Taj dogaaj u romanu nije saznanje o bratovoj pogibiji, nego javni govor u damiji, javno oplakivanje i alovanje, ime Ahmed staje na stranu rtve, a njegova nakana da provede propisani ritual sahranjivanja brata (poput Antigone) je praksa etikog usmjerenja, politika gesta kada biva podran od strane arije, onih iskljuenih, koji ne mogu govoriti u svoje ime. Poetak prijateljstva sa Hasanom, s nepogodnim prijateljem, takoer je vezan za in sahranjivanja brata rtve, onoga za koga se niko nije zauzeo, jer autsajderi, pojedinci nisu bitni za politiko i ideologiju. Ahmedovo tragino skonavanje, i prije njega Harunovo, Demailovo ili brojnih neznanih grobova u tvravi, pokazuju da stvarni razlog nesree najzamrenijih ljudi na svijetu, najtunijeg vilajeta na svijetu nije bio izolacionizam niti unutranja netrpeljivost, nego ljudska tatina, pohlepa, podlost, volja za mo, dakle, sekularni drutveni uzrok. Na takav nain Ahmedova tragika djelovanja, koje se uspostavlja kao granino iskustvo, dolazi kao pouka etikog od strane tragikog (Riker, 2004, 249.). Jer post scriptum, novi okvir iskazivosti na kraju romana /Nisam znao da je bio toliko nesretan/, ukazuje, ili upozorava na postojanje tragikog. A poto se pripovjeda obraa potencijalnom itatelju, pretpostaviemo da se tragiko moe indirektno obratiti itateljskoj moi promiljanja jer se katharsis obraa direktno itateljskim strastima i to se ona ne ograniava na izazivanje, nego je predodreena da oisti. To metaforizovanje... uasa i saaljenja je uslov pouke koja je etika u svakom smislu.9 Priom o transformaciji Nurudina, od esencijalizovanog identiteta tekijskog dervia do kadije i zastupnika vlasti koji biva uvuen u mreu birokratsko-ideologizovanog sistema, ulazei i nasrui goloruk na vlast, prikazan je apsurd i nemo ljudskog djelovanja i udjela u historiji. Preuzimanjem bremena kolektiva i nastojanjem da se u ime ideala i ideologije promijeni tragina pozicija ovjeka, Ahmed Nurudin postaje rtva besmislenih historijskih procesa i dogaaja, pa nam roman naposlijetku reprezentuje tragian poloaj pojedinca u ciklikom ponavljanja povijesne zle sudbine.

Riker, Pol. Sopstvo kao drugi, Beograd: Jasen, 2004, str. 250. 85

Izvor
Selimovi, Mea. Dervi i smrt, Sarajevo: Svjetlost, 1991.

Literatura
Derida, ak. Politike prijateljstva, Beograd: Beogradski krug, 2004. Lovrenovi, Ivan. Labirint i pamenje, Sarajevo: Osloboenje, 1989. Moranjak-Bambura, Nirman. On The Problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina u: Bosnien-Hercegovina: Interkultureller synkretismus, Wien-Minchen: Wiener slawistischer Almanch, 2001. Riker, Pol. Sopstvo kao drugi, Beograd: Jasen, 2004.

86

SOLIPSIZAM ISPRIAN DOSTOJANSTVENO: REFLEKSIJE O ROMANU DERVI I SMRT

Za Petera McHugha Keith Doubt Malodunost1 je rije u srpskohrvatskom jeziku kojom Henry Cooper u svom predgovoru opisuje temu romana Mee Selimovia Dervi i smrt. Adekvatan prevod te rijei su malodunost i moralni kukaviluk, ali njena transliteracija mala ili smanjena dua dosta pomau naem shvatanju i znaenja rijei i teme romana. Ahmed Nurudin, glavni protagonista, govori o patnji svoje uznemirene due. Tok duevne boli koju osjea i njene tragine posljedice u svijetu koji ini njegov ivot su osnovna pria romana. italac je svjedok raspadanja ljudske due brzinom koja ostavlja bez daha, sa traginim posljedicama. Znaenje naratorovog imena je, oito ironino, svjetlo vjere. Ne spoznajemo lako da je malodunost tema romana. Dervieva razmiljanja, u prvom licu jednine, intelektualno su iskrena, psiholoki revnosna i moralno refleksivna. Dubina njegove intelektualizacije i korjenitost njegove misli su blistavi. Problem se pojavljuje kad se italac suoi sa dervievim djelima i interakcijom s drugima (kako je postavlja autor, Selimovi). Ta interakcija, puna samoobmane, odraava samo slabost samospoznaje i plitkost samorazumijevanja. Bitno je paljivo razmotriti ono to Cooper kae: namjera romana je da bude svjedok onome to malodunost jeste, te da tu vrstu bola prikae kao indikativnu oznaku naeg vremena. Dervieva razmiljanja jesu bogata psiholokim i egzistencijalnim analizama, ali ih optereuju tragini nesporazumi. Mada na horizontu dervieve samosvijesti stoji upeatljivost moralnih inova, njegovo ponaanje skree ka okantnim inovima zlonamjernosti. SeliAutor u izvornom tekstu koristi rije malodunost, a kao prevodni ekvivalent koristi rije iji je najprimjereniji prevod malodunost, te se razlika ovdje i u daljem tekstu postie kurzivom tamo gdje je autor koristio nau rije prim. prev.
1

87

movi oslikava unutarnja razmiljanja ovjeka koji je stigao do vrha preloma ka pravednikom djelovanju, a koji se nakon toga strmoglavo rui daleko od takve mogunosti. U dervievom razmiljanju je svaka reenica fascinantna: u realizmu kliniki precizna i objektivna, u ironiji uzviena i lijepa. Opepoznato tumaenje tog uspjenog i popularnog jugoslovenskog romana je da je u njemu opisana osmanska vladavina jasan odjek ugnjetavake ideologije jugoslovenskog komunizma. Jugoslovenski italac identificira se sa psiholokim tonom i politiki intrigama. Jugoslovenskom itaocu su paralele jasne i itekako istinite. Drugo tumaenje ukazuje na to da je osnovna pria romana zasnovana na biografiji samog Selimovia. To to osmanske vlasti hapse dervievog brata je, zapravo, pria o Selimovievom bratu, partizanu, kojeg su komunisti uhapsili nakon Drugog svjetskog rata. To to osmanske vlasti pogube dervievog brata paralelno je sa priom Selimovievog brata, kojeg su komunisti ubili. Trauma izazvana time to roenog brata nije spasio od banalne i isprazne smrti je duboka krivica i naratora romana, a i samog autora. Mada ovakvo itanje opravdava nevjerovatnu intimu koju autor pokazuje prema svom glavnom liku, ono i Selimoviev unutarnji ivot previe poistovjeuje sa patosom dervia. Ma kako indikativno i validno bilo ovakvo psiholoko tumaenje, oni, pak, prikriva daleko znaajnije, moralno razumijevanje romana: Selimovi o malodunosti svog centralnog lika pria velianstveno ili, da upotrijebim rije iz srpskohrvatskog jezika, uz velikodunost. Selimoviev zadatak je ne samo da bude svjedok, ve i da prevazie malodunost svog lika. Selimovi mu nikad ne prigovara, nikad ne sudi o unutarnjem karakteru naratora. Selimovi odolijeva neizrecivoj tuzi svog lika, uz saosjeanje koje nikad nije s visoka, a njegova ironija prikazuje tuno smanjenu ljudsku duu. Paradoksalno je to to dervieva samosvijest postaje sutinska, odnosno postaje vrhunac ak i kad se osipa. Selimovi duu dervia prikazuje zbog nje same, zbog njene vrijednosti i samo i iskljuivo zbog njene ljudske prirode, ma kako teko ugroena ona bila. Time Selimovi stoji rame uz rame sa Fjodorom Mihajloviem Dostojevskim, koji je i jasan uzor njegovom stilu. Dervi neumorno razmilja, ali pitanje je: kakvom on to logikom razmilja? Recimo, prva reenica naracije: Poinjem ovu svoju priu, nizato, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koje je jaa od koristi i razuma. Moramo se malo odmai od ovakve intelektualizacije, kako to svakako i Selimovi ini sa svakom reenicom koju sklapa da bi stvorio lik dervia. Ima jedan problem u ovoj reenici. Kako moe pria poeti nizato? Pria mora poeti za neto, sa nekom svrhom. Ako pria poinje nizato, ne bi bila pria. Mora88

mo biti sumnjiavi prema zdravorazumskom tonu naratorovog glasa i prema sadraju njegovog razmiljanja. Selimovi insistira da tako postupimo. Da bismo shvatili ovaj roman, rijei dervieve moramo primati sa malo zadrke, kako to i sam Selimovi ini, ma kako se dervieve rijei inile intelektualno iskrene, moralno autoritativne i egzistencijalno duboke. Mihail Bahtin, knjievni kritiar, ovakvu autorsku tehniku imenuje i karakterizira kao tehniku diskursa u dva glasa, a u tome je Selimovievo majstorstvo grandiozno koliko i majstorstvo Dostojevskog. Opet se vratimo reenici: Poinjem ovu svoju priu, nizato, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koje je jaa od koristi i razuma. Kakva je to potreba koja je jaa od koristi i razuma? Ima li ovjek takvih potreba? Bogovi imaju potrebe jae od koristi i razuma. Volja bogova (koju vjernici prihvataju bez razumijevanja) slui potrebama koje se ne mogu iskazati u smislu koristi i razuma, bez obzira na cijelu ljudsku historiju proetu pokuajima da se to uini. Isto tako i ivotinje imaju potrebe jae od koristi i razuma. ivotinje imaju instinkte. Instinkti se ne mogu iskazati u smislu koristi i razuma, bez obzira na impresivne pokuaje nauke da to uini. Ali, potrebe ljudi su drugaije, razlikuju se i od volje bogova i od instinkta ivotinja. Potrebe ovjeka utemeljene su u koristi i razumu. U tom smislu su nam korisne rijei mila Durkheima: Kad se popuni praznina koju ivot stvara u sopstvenim resursima, zadovoljna ivotinja vie nita ne trai. Njena sposobnost razmiljanja nije dovoljno razvijena da zamisli druge ciljeve, osim onih koji su duboko usaeni u njenu fiziku prirodu. Durkheimova izjava opisuje ono to vai za ivotinje, ali ne ono to vai za ljude. Za razliku od ivotinja, ljudi trae neto vie od pukog tjelesnog zadovoljenja. Ljudi zamiljaju druge ciljeve, osim onih koji su duboko usaeni u njihovu fiziku prirodu. Ljudi zamiljaju pravednost, ljepotu, mudrost, hrabrost i dobrotu. Mo razmiljanja je ono po emu se ljudi razlikuju ne samo od ivotinja, ve i od bogova. Bogovi ve posjeduju pravednost, ljepotu, mudrost, hrabrost i dobrotu. Bogovima ne treba mo razmiljanja da bi izgradili odnos prema onome to ve posjeduju. Bitno je, zajedno sa Selimoviem, pribliiti se granicama dervieve logike, uprkos privlanosti njegovog intelektualiziranja. Dervi traga za logikom koja odbacuje sutinsku prirodu onog to znai biti ljudsko bie. Dervi ne nastoji da transcendira, ve da pobjegne od stanja ovjeka. Kad se radnja zasniva na potrebama jaim od koristi i razuma, takva radnja je ili in dobroga ili in okrutnog, ali nije in ljudskog bia. Mi kroz Selimovievu empatinu prozu prisustvujemo dervievim radnjama i interakciji sa drugima, ali
89

ne kao ljudskog bia. Dervi postupa kao duh ljudskog bia. I to je priroda njegove malodunosti. Od samog poetka, dervi traga za uzaludnom i ispraznom ontologijom, kojom bi opravdao besmislenost svojih radnji. ta ini mo razmiljanja? Koristi i razloge za ljudsko djelovanje prikuplja kao uvjerljive koristi i razloge. ovjeku je sposobnost razmiljanja dovoljno razvijena da zamisli druge ciljeve, osim onih koji su duboko usaeni u njegovu fiziku prirodu. Takvo naslijee dervia mui i on svoj dar koristi na nain kojim ga degradira. Poetak dervievog putovanja podsjea nas na neto to Trazimah trai od Sokrata u Platonovoj Dravi: I ne reci da je pravednost dunost ili prednost ili dobit ili korist ili interes, jer meni takva besmislica ne treba; meni trebaju jasnoa i tanost. Trazimah insistira da mu Sokrat jasno i tano kae ta je pravednost, a ne da se oslanja na neku nedefiniranu korist i neodreen razum. Kao i dervi, i Trazimah eli prikaz pravde koji je jai od koristi i razuma, neto nepogrjeivo, a Sokrat mu, na njegovo veliko nezadovoljstvo, ne daje ono to trai. Devi ide istim putem koji Trazimah vidi kao moniji od sokratovskog, a mi kao itaoci pratimo tragediju tog izbora. Nije da dervi nema potreba, i to potreba zasnovanih na koristi i razumu. Radi se o tome da se dervi potpuno odvaja, i to esto nasilno, od potreba koje definiraju to to on jeste kao pravo ljudsko bie. Ta drama jedna je od najznaajnijih ikad isprianih u knjievnosti, a moda i nikad nije tako precizno ispriana kao to je to uinio Selimovi. Uvodna reenica, Poinjem ovu svoju priu, nizato, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koje je jaa od koristi i razuma, identificira ontologiju koja pothranjuje dervievu malodunost. Dervieva logika se u praksu uvodi u prvoj dramatskoj sceni romana, koju dervi ima sa Hasanovom sestrom. Dervi ima priliku da posjeti umirueg ovjeka, oca osmanskog kadije koji je potpisao nalog za hapenje njegovog brata. Deset je dana prolo otkako su mu osmanske vlasti uhapsile brata. Drugi dervi (kojeg je porodica traila) je sprijeen i umjesto njega odlazi Ahmed Nurudin. Situacija je, kako i dervi priznaje, boji dar, izvrsna prilika da urgira za brata i pribavi oslobaanje. Kad stigne do kue, situacija se znaajno popravlja. Dervi se susree ne sa bolesnikom, ve sa Hasanovom prelijepom sestrom, kadijinom enom i snahom bolesnikovom. Ona od dervia neto odvano zatrai. Trai da uvjeri njenog brata Hasana (a zna da je dervi s njim blizak) da se svojom voljom odrekne naslijea i time izbjegne ponienje da ga se otac javno odrie. Dervi je posmatra i analizira njenu motivaciju: Ovakve znaju vrijednost svega to gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti udni, ali su rijet90

ko naivni. Hasanova sestra je sigurna u svoje potrebe i, za razliku od dervia, jasno prepoznaje njihove koristi i razumnost. Zahtjev Hasanove sestre stvara derviu mogunost recipronog zahtjeva, koji bi mu kao bratu zadovoljio potrebu. Dervi je u poziciji da od Hasanove sestre trai da urgira u bratovo ime. Postupak Hasanove sestre implicitno od dervia trai da njoj postavi reciproan zahtjev, da ona svog mua, kadiju, ubijedi da oslobodi dervievog brata. Ovakva tajna razmjena bila bi razumna; time bi se sve utanailo, a dervi pretpostavlja da bi sve ilo u korist moi te prelijepe ene: Jedna njegova stidna no, i jedan tvoj odluniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Mada ne iskoristi priliku koji mu je sudbina tako velikoduno ukazala, dervi uvia njen znaaj. Umjesto toga, dervi smilja opskuran razlog da ne uini nita i sa nejasnim osjeajem dunosti opravdava svoju pasivnost i to to puta da prilika promakne. Dozvoljava plitkim strepnjama da pobiju moralni imperativ, odnosno potrebu da spasi bratov ivot, ne samo zbog brata, ve i zbog oca, koji mu je doao u posjetu u tom tekom trenutku. Sad na djelu vidimo logiku prve reenice: dervi nastoji da slijedi potrebu jau od koristi i razuma. Dervi postupa neovisno od koristi i razuma. Vanjskom je posmatrau, pak, takvo postupanje nerazumljivo, a samom derviu besmisleno. Ali, sam Selimovi nikad ne sudi o njegovom karakteru; njegov je cilj samo da prikae dervievu malodunost i njene tragine posljedice po jedan ljudski ivot. Mi kao itaoci shvatamo da ovakva razmjena sluga izmeu dervia i Hasanove sestre ne bi bila tako teka. Sam dervi zamilja Hasanovu spremnost da svojom voljom uestvuje. Dok slua kadijinu enu, dervi u sebi kae: Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kaem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah. Hasan je velika dua, uzoran prijatelj, iji su karakter i arm neprevazieni. Hasan bi nesebino pristao na derviev zahtjev, da bi se isposlovalo oslobaanje dervievog brata. Dosta kasnije u romanu, Hasan i sam to kae. Takva je velianstvenost, velikodunost Hasanove due, u kontrastu sa uskogrudou, sa malodunou dervieve. Hasan je dervieva duhovna suprotnost. Hasanova dua je velika koliko je dervieva mala. Ironija strukturira Selimovievu naraciju u dervievom pripovijedanju u prvom licu jednine, a mi moramo da vjerujemo da se Selimovi najvie identificira sa Hasanom, a ne sa derviem. Ova uvodna dramatska scena je prva od mnogih koje slijede, koje pripovijedaju o maloj dui u dervievoj komunikaciji s drugima, o bolesti due koja nije da se razvija, ve svoju patologiju iznova ponavlja, kako dervi tuno prepriava svoj ivot. Ono to se gradi kroz roman su jasnoa i otrina
91

kojima Selimovi prikazuje dervievu sitnu duu. Prva scena sa Hasanovom sestrom je osnovni obrazac za tragediju buduih dogaaja u dervievom ivotu, kao i njegovih sjeanja. Selimovi od nas trai da budemo svjedoci bolesti dervieve due i zdravorazumnosti njegovih razmiljanja. Selimovi nas provocira tako to nijemo igra refleksivnu ulogu Sokrata u platonskom dijalogu. Da pogledamo sad uporedivo razmiljanje u Zapisima iz podzemlja F. M. Dostojevskog, paralelno Selimovievom tekstu. U tom uvenom romanu, ovjek iz podzemlja pita: Zar ne postoji neto to je skoro svakom ovjeku drae od najvee koristi, ili (da ne prkosimo logici), zar ne postoji najkorisnija prednost... vanija i korisnija od svih drugih prednosti, za koju je ovjek, ako treba, spreman da ide protiv svih zakona, protiv razuma, asti, mira, napretka ukratko, protiv svih dobrih i korisnih stvari samo da bi ostvario tu najvaniju, tu najveu korist od svih, koja mu je dragocjenija od bilo ega drugoga? Kao i dervi, i ovjek iz podzemlja e da postupa po potrebi jaoj od koristi i razuma. ovjek iz podzemlja trai korist koja je vea od same koristi, koja moe biti samo volja bogova ili instinkt ivotinje. Dok ovjek iz podzemlja F. M. Dostojevskog i Selimoviev dervi djeluju kao primjeri moi ljudskog razmiljanja, obojica odbacuju temelj na kojem ne samo djela, ve i potreba za ljudskim razmiljanjem, imaju smisla. Korisno je razmotriti scene silovanja i dramski vrhunac oba romana, Zapisa iz podzemlja i Dervia i smrti. ovjek iz podzemlja i dervi siluju ene koje ih ponu voljeti upravo u trenutku kad naas primijete da su zaista voljeni. Bez razuma, bez razmiljanja, bez koristi, bez prednosti, nasilno postupe prema enama iju su iskrenu ljubav mogli dobiti i iju su ljubav mogli vratiti, da im due nisu postale tako sitne. Dramski vrhunac oba romana je okantan, obeshrabrujui, ali i potpuno oekivan, ako smo itali i elje autor da se izmaknemo od praznina u koje su njihovi likovi upali. Dervi i smrt zavrava se u cik zore, Ahmedovim samoubistvom. Pijetlovi su nemilosrdni, ve diu uzbunu, skoro je posljednja reenica na posljednjoj strani. Ali, dervi ne moe da ispria o svom samoubistvu. Samo je tiina svjedok tom inu. Derviev posljednji in izvan je pisanog diskursa, ali se podrazumijeva. Njemu se svjedoi. Hasan, uzorni prijatelj kojeg je dervi bezono izdao, ulazi u dervievu sobu, pronae ga mrtvog i biljei u njegovom rukopisu posljednje rijei: Nisam znao da je bio toliko nesrean. Mir njegovoj namuenoj dui! Ova dva retka su zadnja radnja u romanu. Ironino je to to smo mi, za razliku od Hasana, uvidjeli koliko je dervi nesrean
92

i zato mu je dua toliko izmuena. etiri stotine i pedeset stranica prije toga su jedna oprotajna poruka samoubice, pokuaj da se opravda taj in koji je neoprostiv, poruka koju dervi grozniavo ispisuje u toku jedne duge, samotne noi.
Prevela Amira Sadikovi

Literatura
Bakhtin, Mihkail. Problems of Dostoevskys Poetics Dostoevsky, Fyodor. Notes from Underground Durkheim, mile. The Division of Labour Plato. The Republic Selimovi, Mea. Death and the Dervish

93

O NEMOGUNOSTI BIJEGA OD POLITIKOG: SUDBINA SELIMOVIEVIH LIKOVA

Maciej Falski Europska se moderna kultura voli pozivati na batinu antike Grke to je, bez sumnje, itekako utemeljeno. Pa ipak, moderna je Europa zaboravila na neto to bijae temelj grke antropologije, antikog poimanja drutvenog svijeta: ovjek je, prema uvenoj a loe prevoenoj Aristotelovoj definiciji, politiko bie, zoon politikon.1 Upravo tu odrednicu moramo smatrati najvanijom predodbom o mjestu ovjeka u drutvu to ju je utemeljila antika. Ljudski se kozmos razlikuje od ivotinjskog zato to se ljudi grupiraju u zajednice u kojima vlada zakon. Odluke se donose na temelju diskusije, razgovora, polemike razmjene stavova, to je svojstveno ljudima. Odluivanje o poslovima zajednice, polisa, moramo smatrati politikom u irem smislu politiko je sve to se tie polisa, upravljanja zajednikim opim stvarima. Polis, kako tvrdi Hannah Arendt, nastaje u opreci prema oikosu, domu. Oikos je sfera privatnog kamo nitko nema pristup osim lanova proirene obitelji i slugu. U domu vlada monarhini princip, jer cjelokupna vlast pripada vlasniku, mukarcu, te on odluuje o svemu. Tamo nitko izvan kruga obitelji (i roblja, jer se ipak radi o ekonomiji zasnovanoj na ropstvu) ne smije zavirivati i uplitati se u unutarnje poslove. Oikos je, takoer, sfera blia naturi nego kulturi, kao to je polis. Tu se radi o prirodnim pojavama kao to su plodnost i raanje (djece, ivotinja, itarica, vina), oploivanje (u opoziciji do prave ljubavi koja nema tu svrhu), perpetuiranje ivota u njegovoj fizikoj, biolokoj dimenziji. Dok je javnost podruje kreativnog, privatnost karakterizira isto ponavljanje, rekonstrukcija ivotnog ciklusa i skoro nita vie. Dom moe slobodno i efikasno funkcionirati kad javnost jami slobodu i mogunost nesmetanog rada.2
1 2

Vidi: H. Arendt, Kondycja ludzka [The Human Condition], Warszawa 1997, s. 27-33. O opreci oikos / polis vidi: H. Arendt, nav. djelo, 2. poglavlje, s. 27 nadalje. 95

Europska je civilizacija utemeljila antropologiju koja je napustila princip politikog poimanja svijeta. Modernistiki subjekt kako ga poima zapadnoeuropska filozofija ima izrazito individualistiku dimenziju. Po svojoj esenciji je monistiki, homogeni sam sebi, on je Sartreov tre en soi et pour soi kojemu drugi zapravo i nije potreban za postojanje. Ili, budimo precizniji, u principu drugi samo potvruje postojanje subjekta kao individualnog ljudskog ja, drugi se smatra njegovim ogranienjem, dakle, ugroava subjektovo bivstvovanje a priori. Fenomenoloka struja koju je zasnovao Edmund Husserl, koja je snano utjecala na europsku filozofiju 20. stoljea, rado govori o istoj svijesti, istom subjektu. Na prvom se planu oituje misaono, intelektualno, to vrsto povezuje tu tradiciju s Descartesovim primatom uma.3 Um se, preko Kanta, Hegela sve do Sartrea i naih vremena, nalazi na samom vrhu ljestvice ovjekovih jakosti. On je to to ini posebnost ljudskog bia. Um se smatra najvanijom kvalitetom subjekta koji ima samosvijest, koji je prije svega svijest svjesna sama sebe i svojih osobina, koja sama sebe ini sreditem svijeta.4 Ovako, u grubim crtama naslikani narcistiki subjekt najbolje se odraava u modernistikoj literaturi, barem u onome njezinom dijelu ija se konstrukcija bazira na postupku nazvanom strujom svijesti.5 U sreditu svijeta predstavljenog u mnogo romana zadnjih dvaju stoljea nalazi se lik, najee mukarac, koji promatra i doivljava svijet oko sebe, kojemu je on sredite i toka fokalizacije. Modernistiki junak djeluje narcistiki te se bavi, prije svega (ili samo), svojim osjeajima. Moda se taj tip junaka najlake uoava u opusu Miroslava Krlee, a Filip Latinowicz mu je najbolji primjer. Latinowicz je umjetnik i intelektualac, to naglaava misaonu dimenziju subjekta. On je ujedno i bjegunac koji je pokidao sve veze sa svojom okolinom, zajednicom kojoj je pripadao, s obitelji i nacijom. Moemo slobodno rei kako je

Oto Ja, czyli dusza [mens], dziki ktrej jestem tym, czym jestem, jest cakowicie odrbna od ciaa i jest nawet atwiejsza do poznania ni ono, a nadto, gdyby nie byo wcale ciaa, dusza nie przestaaby by tym wszystkim, czym jest; u tom se pagrafu komentira uvena formula Cogito ergo sum mislim, dakle postojim, koja ujedinjuje ego i miljenje, inei intelekt esencijom subjekta. Vidi: Descartes, Rozprawa o metodzie, prze. W. Wojciechowska, PWN, Warszawa 1988, s. 39 i 40. to se tie procesa nastajanja modernistikog subjekta, vidi npr. Ch. Taylor, Sources of the Self. The Making of the Modern Identity, Harvard University Press 1994 [poljsko izdanje: rda podmiotowoci. Narodziny tosamoci nowoczesnej, Warszawa 2001]. 4 O pitanju samosvijesti i uma svijesti koja misli sama sebe vidi J. G. H. Hegel, Fenomenologia ducha, Warszawa 2001, posebno uvod F. . Nowickog. 5 Vidi V. Biti.
3

96

on antipolitiko bie, utjelovljenje tenje za istom svijesti, za idealnim (u svakom znaenju te rijei) subjektom.6 ini se da je posve suprotan cilj imao Mea Selimovi i posve se drugaiji svjetonazor iitava iz njegovih najvanijih romana, Dervi i smrt i Tvrava. U svojim djelima bosanski autor pokazuje ne samo to kako je ovjek prije svega drutveno bie, ve i da u antropolokoj vizuri opreka intimno/politiko vie nije funkcionalna. Jer, s pravom se moemo upitati to je intima, to ne spada u podruje javnog, zajednikog, pa onda podlonog zakonima politike? Upravo Selimovievi romani pruaju uvid u to kako kulturni obrasci utjeu na organizaciju drutvenog ivota i kako se obje dimenzije, privatna i drutvena, proimaju do te mjere da su zapravo nerazdvojive. U ovom tekstu elim dokazati kako je autor u oba romana odbacio predodbu narcistikog subjekta, vraajui se ideji ovjeka kao dijela polisa, proirenoj u antropoloko propitivanje privatnog. Oba su glavna lika mukarci koji iz razliitih razloga ele zatititi sferu privatnog. Kod njih je na prvi pogled granica intimno/javno relevantna, to se moda i bolje vidi u Nurudinovu sluaju u opreci tekija/grad. Tekiju karakterizira tiina, zatvorenost, duhovno, misao, dok se grad doima kao prostor posve suprotnih vrijednosti: buke, djelovanja, svjetovnog, kontakata. Granicu simboliziraju tekijska vrata, barijera koja dijeli dva svijeta dvaju sustava vrijednosti i aktivnost. Ipak, kako e se pokazati, granica je samo prividna i nee braniti junakov mir. Kod Ahmeta abe ima slinosti u tome to junak Tvrave eli zatititi intimu svoje male obitelji, ljubav i vezu s Tijanom smatrajui posebnim prostorom kamo nitko nema pristup. To je, zapravo, prostor esencijalno drugaiji od svega to ih okruuje, a njegovom metaforom smatramo sobicu iznad pekare gdje su zajedno ivjeli. Ahmet pria: A opet sam bio srean: neemo biti bogati u novcu, ali emo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se ivota ni ljudi, bojim se samo da se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijeit u svakoga ko htjedne da prodre u nae carstvo, da ne bi ugrozio na mir.7 Obratimo pozornost na pojam planeta koji je izraziti simbol izolacije planet nema izravni dodir ni s kojim dugim nebeskim tijelom, i suverenosti tko ivi na izoliranoj planeti, ne priznaje niiju nadlenost. Sobicu i ariModernistikome, zapadnjakom subjektu svojstvena je takoer ambivalentna pozicija tijela i uope senzibilnog. Sednjoeuropska moderna se oblikovala pod snanim utjecajem mizoginije, najbolje osmiljene i predstavljene u djelima O. Weiningera ili A. Strindberga. Negativnu sliku ene i erotike naslijedio je i skoro do krajnosti razvio Krlea. 7 M. Selimovi, Tvrava, Sarajevo 1972, s. 80.
6

97

ju mogu, stoga, opisati nizom oprenih vrijednosti: isto/prljavo (naravno, u prenesenom smislu), iskreno/lano, pravedno/nepravedno. Tako konceptualizirana opozicija uspostavlja jasnu etiku hijerarhiju: ovjek moe biti iskren, pravedan i moralno ist samo u intimi, dok se u javnosti mora prilagoditi lanom moralu, ili navui masku i tako se ograditi od polisa. U oba sluaja intimni prostor podlijee idealizaciji iz perspektive glavnog lika. U utopijski izoliranim lokacijama osjea se dah slobode, neovisnog iskazivanja emocija, misli, ideala. Takvo ponaanje nije mogue u javnosti, ili ak biva opasno u javnom ivotu: iza tekijskih vrata (Nurudin doivljava uvredu i poraz kod gradskih monika), ili na izlazu iz malog dvorita uz pekaru (abo biva pretuen i osramoen uslijed svojih preiskrenih izjava). Primjer lika koji je svoj ivot i miljenje prilagodio javnom je Mula Ibrahim. On je ivio u stalnom strahu i poniznosti, udei za naklonou jaih i utjecajnijih, to je inae i uvjet svake karijere. elei stei drutveni ugled i poloaj, Ahmetov nesigurni prijatelj pristao je da rtvuje svog spasitelja, da ga ostavi u nesrei budui da je abo postao nevidljiv za javnost: Nareeno mu je da me otpusti, nije smio da ne poslua 8; kasnije nije imao hrabrosti da mu pristupi pred oima drugih. Ahmet daje prednost privatnom i vie voli biti dosljedno vjeran svojim principima nego traiti sreu i karijeru u drutvu po svaku cijenu. Tijanin suprug simbolizira prostor intime, dok je njegov trenutni poslodavac utjelovljenje politikog u gore objanjenom smislu. Cijeli taj sigurni mikrokozam, meutim, doivljava slom. Junakova splendid isolation, odnosno bijeg u intimno, zahtijeva reviziju. U prvom romanu lik, ni kriv ni duan, upleten je u aferu koju ne razumije i koju pokuava razotkriti. Zbog porodinih veza Nurudin dolazi u sukob s vlastima, sa zakonom, u krajnjoj mjeri i s pravilima drutvenog ivota. Junak je upleten protiv svoje volje, kriv nije on, jer je do sada stajao izvan javnog ivota, na superiornoj poziciji tekijskog ejha. Na jednom mjestu kae: ali kad je bi vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi.9 To nam je prva napomena: ovjek kao drutveno bie nikad nije izvan drutva, ne moe pobjei od relacija koje ga, htio on ili ne, veu s drugim ljudima, pa i s drutvenim institucijama. Upravo je porodina veza primarna; ljudsko bie postaje lanom drutva samim time to je neiji sin ili neija ki. Etnolozi oduvijek smatraju rodbinske odnose temeljem organizacije svake ljudske zajednice i uzorom drutvene organizacije. Lvi-Strauss kae kako je obitelj stvar s veim stup-

8 9

Isto, s. 95. Isti, Dervi i smrt

98

nju ugovora izmeu dva roda nego ljubavne veze.10 Rodbinski odnosi, dakle, stvaraju najjae obaveze, to najbolje dokazuje Nurudinovo ponaanje. Na jednom mjestu on sam kae kako je brata vidio moda tri puta tijekom dvadeset godina: njihova veza nije bila vrsta, zapravo nisu se ni poznavali.11 Pa ipak se dervi odluuje traiti milost za brata samo zbog zamiljene obaveze. Njegov dosadanji projekt ostati postrani, graditi i uvati svoj izolirani prostor osuen je na propast. Jer ovjek im se rodi rodi se kao drutveno bie. Tako i odluka o angamanu radi bratova spasenja poticaj je za cijeli niz dogaaja i potpuno mijenja Nurudinovu poziciju. U drugom romanu neposredna motivacija angamana je drukija, budui da je, donekle, Ahmet abo sm kriv: pijan je pred predstavnicima vlasti rekao neto to nije trebalo da kae. Zbog toga je osuen na civilnu smrt: ljudi ga nisu pozdravljali, nije mogao nai zaposlenje, malo tko je htio da s njim razgovara. Jedan sitan dogaaj promijenio je njegov poloaj, dovodei junaka do prave izolacije, koja nije vie posljedica pojedineva izbora ve dolazi izvana kao prinuda. Ipak, vlast ga ne zaboravlja i stalno ga kontrolira, a on sam konstantno pogorava vlastiti poloaj. Zapravo je fabularna konstrukcija slina u oba romana: jedan dogaaj dovodi do promjene junakove sudbine, to obojicu sve vie uvlai u mreu drutvenih odnosa. Ali i u abinu sluaju odluujuu ulogu igra motiv rodbinskih odnosa: Ahmet ima enu koja oekuje dijete, i to ga prisiljava na potragu za pomirenjem s okolinom. Meutim, unato njegovim nastojanjima, svaki ga potez sve se vie vue u relacije s vlastima i monima sve se vie uplie u politiku. Njegov je angaman uzrokovan ne samo jednostavnom potrebom da odri sebe i svoju obitelj; motivaciju ne traimo, dakle, samo u materijalnoj potrebi. ovjek kojemu e se roditi dijete u veoj se mjeri zauzima za to kakav svijet jest i u kakvome e drutvu izrastati njegova djeca. ovjek postaje odgovoran za svijet u kojem ivi, vie ne smije odbacivati odgovornost i nije kadar porei svijest o tome kako je i on sam dio jasno odreenoga drutvenog i politikog prostora. Stoga i njemu pripada zadatak da radi na poboljanju ivotnih uvjeta. Selimoviev subjekt je uvijek u odnosu; preko obiteljskih veza ulazi u drutvenu mreu i gubi sposobnost izolacije. Distanciranje prema drutvenim prilikama nije vie mogue; tokom romana modernistiki fenomenoloki subjekt Ahmet
Teko je navesti jedno djelo za ovu kljunu temu; vidi m. ost. C. Lvi-Stauss, Rodzina, w: isti, Spojrzenie z oddali, Warszawa 1997. Odlino tu temu istrauje i opisuje Tone Bringa u knjizi Biti musliman na bosanski nain (Sarajevo/Zagreb 2009). Po njenom miljenju brak je veza koja angaira dvije porodice i, tovie, vaan je dogaaj za cijelu zajednicu. Porodini status, vezan takoer za spol, stvara niz obaveza koje uveliko definiraju ovjekovo ponaanje. U toj se monografiji potvuje teza da je etnoloki subjekt prvenstveno drutveno bie. 11 M. Selimovi, Dervi i smrt, nav. djelo.
10

99

koji razmilja nad vodom pretvara se u etnoloki shvaen subjekt suvremene socijalne antropologije Ahmeta, koji ima enu i dijete, te pokuava spasiti protodemokratskog proroka Ramiza. Po mom miljenju, u romanu Dervi i smrt najizrazitija je epizoda gdje u tekiju usred noi prodire bjegunac. Nurudin sluajno zapazi ovjeka koji bjei pred potragom vlasti i skriva se u zatienoj zoni. Govori s njim i pomae mu, ne elei ga predati vlastima. Kljuno je to to dervi uope nije strana u tom konfliktu: nije ni na strani vlasti niti na strani bjegunca, jer ne poznaje ni njega ni njegovu sudbinu. On je samo promatra, svjedok protiv svoje volje, netko tko ne sudjeluje u toku zbivanja i nikako ne eli zauzeti stav. Meutim, u toku se romana pokazuje kako promatrati znai isto to i sudjelovati. Promatranje nije nevino, ve i ono uvodi subjekt u radnju, to ga ini jednim od agens. Nije potrebna svjesna odluka, poduzimanje aktivnosti. Pustinjak predan molitvi i usavravanju svojih vrlina nije u relaciji samo s Bogom i samim sobom; iako se to ini paradoksalnim, jo uvijek ga vrst odnos povezuje s drutvom. Odbacivanje, nesudjelovanje, takoer je nain da se iskae stav prema drutvenoj zbilji i njezinim problemima. Tako i promatranje treba da smatramo jednim od naina pripadanja tijeku dogaaja koji se zajedno stapaju u socijalnu realnost. Promatranje postavlja realna pitanja. to znai promatrati u ratu? Kakva je uloga onih koji su promatrali srpski pokolj u Srebrenici i nisu nita poduzeli? to s onima koji su promatrali raanje i pobjedu nacizma u Njemakoj, koji se nisu ulanili u faistike organizacije ali nisu ni glasno prosvjedovali protiv njihovih akcija? Navedeni primjeri govore moda o krajnjim situacijama, no pokazuju bit problema koji se ovdje razmatra. Naime, sam princip drutvene organizacije pretpostavlja kako je ovjek uvijek u odnosu; relacije s drugima dio su subjektiviteta. Mukarac ili ena po samom svojemu roenju postaju drutveno bie, zoon politikon, i ne mogu pobjei od svoje sudbine. Nesudjelovanje, bijeg od zbilje, ipak je nain na koji se moe iskazati stav prema problemima jedne zajednice. Jedino sluaj Kaspara Hausera moemo smatrati poloajem ovjeka bez obaveza i pripadnosti; ali on je ujedno i primjer bia koje je tek nauilo kako biti ovjek, koje bijae lieno ljudskih svojstava i tek ih je moralo stei.12 Ponovo se postavlja osnovno pitanje javne prakse, naime, kako sauvati istu savjest? Moemo li, ne poduzimajui nita, biti poteni prema samima sebi? ini se kako Selimovievi likovi odgovaraju negativno. ovjek je uvijek u mrei drutvenih odnosa, on je uvijek
Kaspar Hauser je najpoznatiji sluaj takozvane vuje djece. Bio je djeak koji nije znao govoriti ni raditi bilo ta u vezi s okolinom, izrastao je u potpunoj izolaciji od ljudi i morao je sve nauiti ispoetka iako je bio skoro odrastao ovjek.
12

100

u situaciji, stoga svaki njegov potez moe znaiti in i/ili glas u drutvenoj debati, moe se smatrati komentarom socijalne zbilje. Bijeg nije mogu jer moemo biti upleteni protiv svoje volje, pukim stjecajem okolnosti, ak i kao svjedoci. Selimovi, dakle, kae kako je svatko agens, i to ne samo potencijalni ve stvarni.13 Adepti drutvenih znanosti odavno se pitaju to je primarno: drutvo ili pojedinac?14 Otkud potjeu drutvena pravila? Teoretska perspektiva utjee na konceptualizaciju relacije pojedinac grupa, a naglaavaju se ili individualni slobodni izbori takozvanoga racionalnog agensa ili, pak, na drugoj strani, uvjetovanost, racionalno procjenjivanje situacije i analiza, ili svojevrsno programiranje, ovisnost ovjeka o drutvenim institucijama i mehanizmima koji reguliraju ponaanje i miljenje. Modernistika tradicija izrazito podupire tvrdnju kako je pojedinac sredite ljudskog svijeta i upravo njega treba smatrati centrom kozmosa, pa i glavnim stvarateljem drutvenoga poretka. Descartesova ovjeka karakterizira racionalno miljenje i dominacija uma; racionalni europejac postaje ikonom zapadnoeuropske filozofije, pogotovo francuskoga prosvjetiteljstva, a kasnije i njemakoga idealizma. Kod Hegela su drutvo i njegovo ureenje tek etapa velikoga puta samosvijesti koja trai samu sebe preko svojih avatara, a socijalni se odnosi spominju u slijedu figura. Tjelesno, drutveno, smatra se sporednim u odnosu na primat uma, svijesti ili due.15 U tomu se spletu lako prepoznaje spoj tradicija europske civilizacije: grkoantike i judeokranske. Srodno svim religijama Bliskoga istoka, hrianstvo potencira duhovnu dimenziju grke tradicije, za to je najbolji primjer transformacija Platonove intelektualne konstrukcije, te postepena degradacija tjelesnoga faktora u filozofskoj antropologiji.16 ovjek postaje subjektom, intelektualnom duhovnom monadom, koja participira u inteligibilnoj sferi ideja ili u Bojoj supstanciji. Sve manje je tijelo koje participira u stvarnom svijetu stvarnih ljudi. Naravno, Descartes nimalo nije negirao fiziku dimenziju ljudskoga postojanja. Meutim, za njega, pa i za njegove sljedbenike, ratio je princip i temelj ljudske sudbine, dok je tijelo to
Koristim ovdje lingvistiki pojam agensa da prevedem engleski agent iz theory of agency ili francuski agent. Agens, ili osoba koja svjesno djeluje, odgovoran je za svoje izbore, poduzima akciju, inicira zbivanja, itd. Vidi: E. Wnuk-Lipiski, Socjologia ycia publicznego, Warszawa 2008, 3. poglavlje: Podmiotowo sprawcza i poczucie spawstwa, s. 79 nadalje. 14 Vidi P. Bourdieu, Zmys praktyczny [Sens pratique], Krakw 2004; J. Szacki, Historia myli socjologicznej, Warszawa 2004. 15 Mislim prije svega na Hegelov sustav opisan u Fenomenologiji duha. 16 Vidi G. Reale, Historia filozofii staroytnej, t. 3, gdje se komentira velika promjena Platonova sustava u Plotina (2. stoljee n. e.) to je jedan od kljunih koraka na putu sinteze grkoantike i judeokranske tradicije.
13

101

to nas povezuje sa ivotinjama. Na taj se nain oblikovala predodba suvremenog subjekta iji su sr, sadraj i mo misaono, intelektualno; njegove su granice jasno zacrtane i u svojemu principu odvojene od ostalih. Modernistiki su likovi uglavnom promatrai drutvenoga, komentatori, kao Filip Latinowicz.17 ele pronai sebe i definirati sebe, u sebi traei istinu. Selimovi vodi svoje likove drukijim putem. Ne propisuje im ulogu modernistikoga promatraa oka koje gleda ali ne sudjeluje, jer gleda prije svega to to se deava unutar subjekta. Prvo, Selimovievi junaci oduvijek su u vezi, oni su u relaciji; ak i Nurudin svoju ispovijest (postupak koji predstavlja temeljni oblik autoanalize i subjektivistike perspektive) pie zbog drugoga, i drugi je predstavlja itatelju. Dovoljan je i mali dio etnoloke uobrazilje da shvatimo kako je rodbinska situacija obaju junaka kljuna zbog kozmoloke i fabularne motivacije, o emu je ve bilo govora prije. Obitelj najvre povezuje individuu sa drutvom; ona je takoer primarni obrazac drutvene institucije, k tomu jo i privilegirano podruje ponavljanja socijalnih stereotipa. Drugo, nije uspio nijedan pokuaj ivota izvan zajednice. Nurudina prekida neizvjesna situacija njegova brata, to pokree cijeli niz dogaaja i uvodi potpunu promjenu u derviev ivot; abo prihvaa ponudu svojega prijatelja, kasnije se eni, i tako se postepeno ukljuuje u drutveni ivot. Na jednom mjestu itamo Nurudinove rijei: tekijski i derviki red me nauio da budem tvrd, a stajao sam pred bjeguncem ne znajui ta da uinim, a to je ve znailo da inim to ne treba.18 Dervi nee potpuno odbaciti vjeru, niti stari nain ivota. Ovdje se vidi neto drugo, naime, jaz izmeu tekijskoga i politikoga ivota. Tekija ne moe dati odgovor na probleme iza vrata, niti se moe zatititi pred njima, stoga i derviko iskustvo nee Nurudinu pomoi u pitanju mora li pomoi bratu. Zato Nurudin poduzima akciju, elei spasiti brata, koji mu zapravo nita ne znai; zato riskira svoj poloaj, ak i ivot? Na jednom mjestu kae kako eli spasiti ast i ugled; drugdje
Nije mogue u ovako kratkom tekstu podrobnije analizirati povijest ideje modernistikoga subjekta. Na jednu vanu primjedbu moram se, ipak, osvrnuti. Radi se o drugoj, osim racionalistike, konstitutivnoj tradiciji zapadnoeuropske filozofije modernizma. To je romantizam i romantiarsko vrednovanje svega to je vezano za osjeaj, srce, za emocionalnu a ne racionalnu stranu ovjeka. Slaem se da je razlika u opisu ljudske sudbine bitna. Meutim, romantiarska tradicija uvijek ostaje u vizuri narcistikog subjekta, koji sebe kao individuu smatra sreditem svijeta i apsolutnim reperom. To se najbolje vidi kod najutjecajnijeg filozofa te struje i vjerojatno kljunog za oblikovanje kulture srca. Na samom poetku svojih Confessions Jean-Jacques Rousseau izjavljuje: Imam si przedsiwzicia, ktre dotychczas nie miao przykadu i nie bdzie miao naladowcy. Chc pokaza moim blinim czowieka w caej prawdzie jego natury; a tym czowiekiem bd ja. Ja sam. Czuj moje serce i znam ludzi (J.-J. Rousseau, Wyznania. T. 1,. Prze. T. eleski (Boy), Warszawa 1978, s. 33). 18 M. Selimovi, Dervi i smrt, s. 50-51.
17

102

kako se bori protiv nepravde i nasilja. Meutim, kako sjajno pokazuje Bourdieu, ast i ugled su dvije od osnovnih drutvenih vrijednosti koje reguliraju odnose u zajednici.19 Ugled moe biti vezan uz status pojedinca, rod, simboliki i ekonomski kapital kojim pojedinac raspolae. Sklop tih faktora utjee na poloaj u drutvu. elja da se sauva ast znai brigu za vlastitu sliku u oima drugoga. Znai, pitanje je kako me drugi gledaju, to misle o meni kao lanu grupe koji treba da se vodi njezinim naelima. Nurudin shvaa to treba raditi, to od njega oekuje zamiljena zajednica, jer dobro poznaje njezine zakone. Tradicija, koja se zapravo uzima kao zakon, zahtijeva solidarnost s bratom, i tu treba traiti osnovnu motivaciju radnje Selimovieva romana. ovjek ne moe pobjei od politikog; samo je u vrlo rijetkim sluajevima kadar prekinuti sve veze sa zajednicom iz koje potjee ili grupom kojoj pripada. U kriznoj situaciji drutvo moe zahtijevati reakciju, aktivnost ovjeka koji biva upleten u tijek zbivanja ak i protiv svoje volje. Intimno, privatno, jedino uvjetno se moe smatrati prostorom slobodnim od drutvenih zakona, budui da ovi zakoni djeluju najsnanije upravo na tom podruju, regulirajui odnose u porodici ili meu zaljubljenima, diktirajui kulturom odreene obrasce postupanja. Vrativi se iz rata, Ahmet sanja svoj raj: elio bi sjediti uz rijeku, gledati u vodu, ne raditi nita. Tako se predstavljaju elje ovjeka koji je doivio i na svojoj koi iskusio najcrnje aspekte drutva. Gledanje u vodu postaje u romanu metafora nesudjelovanja. Tim rijeima Ahmet odbija relaciju s drugima, ne eli uspostavljati i odravati odnose, koristiti svoja prava i snositi odgovornost prema zajednici. Odbijanje participacije u zajednikim poslovima, u drutvenome ivotu, postaje idealnom slikom pojedineve sree, rajem ovjeka koji eli sauvati svoju osobnost, izuzetni status sebe kako osobe, individue. Meditacija uz vodu ostaje, naravno, utopijom, im junak napravi prvi potez koji e ga vezati za zajednicu kad prihvaa posao koji mu nudi Mula Ibrahim. Izolacija nije mogua, politiko to znai, napominjem, stvari zajednice ulazi u svaki detalj i svaku situaciju svakodnevnoga ivota. Selimovievi romani pokazuju kako je sve to radimo dio mree drutvenih odnosa. Pojedinac, dodao bi Bourdieu, proizvod je socijalizacije, formiranja vlastitoga habitusa koji je, drugim rijeima, sklop dispozicija koje odreuju sposobnost djelovanja i mogue izbore. Filozofski subjekt, esencijalistiki definiran kao sam u sebi i sam za sebe, ista je utopija. Moe postojati samo kao Ahmet koji gleda u vodu. Subjekt ljudske zajednice, ak i najjednostavnije,

19

P. Bourdieu, Mska dominacja [Domination masculine], Warszawa 2006. 103

upleten je u relacije s drugima. Vie slii agensu, subjektu koji djeluje, nego tre-pour-soi 20, to je krajnji izraz modernistikoga filozofskog projekta. to sve to znai za itatelje Selimovievih romana? Odgovorit u citatom iz Dervia; jedne noi u tekiji se skrio bjegunac; iako Nurudin ne poduzima nita, postaje sudionikom. Kae ovako: Neto se deava, nimalo nevino, znam da se stalno deavaju teke i surove stvari, ali ovo je pred mojim oima, ne mogu da ga stisnem u neznano i nevieno, kao sve ostalo, i neu da budem ni krivac ni nevoljni sauesnik, hou slobodno da odluim.21 Ne poduzimajui nikakvu radnju, ovjek moe postati dio jednoga procesa, a kamoli kad aktivno sudjeluje u ivotu. Selimoviev pripovjeda pokazuje kako je promatra ve odgovoran, on ulazi u relaciju. Tako i zaljubljeni par. Tako i svi mi koji smo lanovi drutva. Vjerojatno najpopularnija metafora dananjice, metafora mree, najblia je principu djelovanja drutvene zbilje. to istovremeno znai kako nijedna relacija nije nevina i izolirana. Ahmet abo teio je izolaciji, elio gledati u vodu i ne poduzimati nikakve radnje. Upitajmo se zato? Oito je abo upoznao krajnje posljedice djelovanja u drutvu i kolektivnoga ivota. Ratno mu je iskustvo pokazalo besmislenost politikog sustava u kojem je ivio, te stanje raspada svih moralnih vrijednosti u situaciji egzistencijalistikoga kaosa. Glavni se lik Tvrave nije htio sloiti s takvim stanjem stvari, a njegova odluka o izolaciji imala je izrazito politiki znaaj. Paradoksalno, povratnik iz rata doivljava ono to je elio, ali na drugaiji nain, o emu je ve bilo govora. Naime, on je zaista izoliran, nevidljiv, postaje prozraan za skoro sve u gradu, ljudi kao da ga ne vide i ne uju. Drutvena izolacija oznaava krajnji stupanj u poziciji dominiranog, ali time ga ne oslobaa drutvenih veza posve suprotno: izolirani ovjek postaje vre vezan uz svoju grupu koja ga odbacuje. Isto doivljava i Nurudin kad trai spasenje za svoga zatoenoga brata. Doveden je u situaciju prosjaka, stranke, ovjeka koji moli; ali ga nitko ne slua. Kao da ga ne uju i ne vide, odbaen je i zapravo izoliran. Gubi ugled i ast; pokazuje se kako ga od arijskog ivota nije odvojila tekija ve politika afera. Ovdje dolazimo, po mom miljenju, do sri Selimovievih romana. U trenutku najvee izolacije neeljene izolacije, koja ujedno znai trenutak najvee povezanosti sa zajednicom oba lika spoznaju istinu o nunosti politikoga angamana. Nurudin donosi odluku koja e ga odvesti do poloaja kadije, a kasnije do samoubojstva; abo upoznaje bolje studenta Ramiza, a
Sartreov tre-pour-soi, pojam koji potjee iz Hegelove i Husserlove fenomenologije, opisuje otprilike bie koje je svjesno samo sebe, svjesno svojega statusa kao odvojenog, a neovisnog subjekta, i time se razlikuje od tre-en-soi, bia koje postoji, ali nema svijest o svojemu postojanju. 21 M. Selimovi, Dervi i smrt, nav. djelo.
20

104

njihovi razgovori zacrtavaju ideoloki centar romana i otkrivaju pred Ahmetom mogunost promjene politikoga sustava. Obojica spoznaju kako biti sam niti je mogue, niti poeljno. ovjek je, iz razloga koji su ve jasni, od svog roenja drutveno bie i nee pobjei od svoje socijalne sudbine. Jedino to mu preostaje jest aktivno sudjelovanje u tijeku stvari. Pokazuje se kako poloaj promatraa, onog tko stoji postrani, ne oslobaa odgovornosti ili osjeaja krivnje: promatra je ujedno svjedok, to oznaava onoga tko je ve upleten. ovjek je odgovoran za sebe i svoj ivot, za svoju obitelj, za mjesto u kojemu ivi, za zajednicu i dravu. I ne smije pobjei od te odgovornosti: upravo to pokazuju sudbine Selimovievih likova. Aktivno sudjelovanje donosi jo jedan problem. To je, naravno, pitanje dominacije i statusa, centara moi u zajednici. U oba romana jedan od bitnih faktora, i kvazi-lik, jesu oni. Nisu definirani, nisu poznati, s imenom i prezimenom, no zna se tko su. Oni, kategorija koja ima znaenje i operacionalistiku vrijednost u totalitarnim drutvima. Tako se govori i pie o politikoj eliti, klasi koja dri mo u svojim rukama i kadra je donositi odluke o javnim stvarima. Uporaba zamjenice u treem licu pokazuje kako se snano osjea opreka mi/oni, to znai svoje/tue (strano), poznato/nepoznato. Oni stoje izvan kruga, nadgledaju ivot zajednice, ali ih s njom spaja jednosmjerna relacija odnos dominacije. Totalitarno drutvo prikazano u oba romana dovodi pojedinca u krizu i stavlja pred njih teak zadatak. Kako sudjelovati u politikom ivotu, to je neophodno, kako sam ustvrdio maloprije, a istovremeno potovati naredbe onih? Kako djelovati aktivno kad je mogunost izbora i samoodluivanja svedena na minimum kad je uvijek tu neki Avdaga, uvar autoritarnoga poretka? Jednim je putem iao Nurudin. On je odluio preuzeti nain djelovanja od svojih progonitelja. Poeo je raditi isto na isti nain kao oni. Krivotvorio je pismo, spletkario, ogovarao ljude, plaao pijune, koristio sve naine totalitarne vlasti. Na kraju je postao jedan od njih, ali mu je izmakla kontrola nad vlastitim ivotom i nad slijedom dogaaja. Nurudin je izgubio zato to je iao krivim tragom; nije vidio kako je jedina budunost u potpunoj promjeni sustava. to je dobro shvatio Ahmet abo. Vizija koju mu je predstavio Ramiz zapravo je slika demokratskoga drutva gdje odluujui glas imaju svi graani jednaki pred zakonom.22 U toj viziji nestaje problem dominacije, jer javne dunosti vrit e privremeno ljudi izabrani izmeu svih
Valja naglasiti ovdje laiku dimenziju demokratskog drutva to je ujedno i njegov temelj. U vjerskoj zajednici svi su, dakako, jednaki pred Bogom, to transcendira pitanje odgovornosti za onaj svijet. Demokracija trai da se raun svodi na ovom svijetu, jer ne postoji drugi sudac osim zakona koje donosi drutvo.
22

105

lanova zajednice. Nestaju takoer i oni, jer su svi mi, i opreka, relevantna u totalitarnom sustavu, ovdje gubi smisao. U takvome politikom sustavu postoji mogunost kontrole vlasti i otpora odlukama koje grupi donose tetu: Ahmet prepoznaje Ramizov utjecaj u otporu koji seljani iz epa pokazuju sudjelovanju u narednom ratu. Foucault u jednom od svojih eseja pie kako vlast nije supstancijalna niti tajanstvena jakost. Vlast je samo jedan vid odnosa izmeu pojedinaca.23 to podrazumijeva da nije ona data od Boga, nije nepromjenjiva, uspostavljena jednom zauvijek; odnosi vlasti nisu svetinja i mogu se promijeniti, podlijeu pregovaranju. Pokazuje se kako je neposredna demokracija najbolji mogui sustav, koji potuje prava svih, tei razbijanju vrstih struktura dominacije, ostavlja prostor za javnu debatu. Sve to stvara osjeaj aktivnoga glasa u odluivanju o vlastitoj sudbini jer, kako nas ui i Selimovi sudbina zajednice kojoj pripadamo i naa je sudbina. Enver Kazaz Selimovieve junake svrstava u kategoriju junaka negativnog iskustva.24 Vie se ne radi o ideolokoj projekciji, ve o potrazi za individuom unutar drutva kolektivno-ideoloke (pre)normiranosti. Doivljaj svijeta donosi krizu, razoaranje, dovodi likove-subjekte u granine situacije kad moraju izabrati, donijeti odluku o daljnjem slijedu dogaaja, ali ujedno u ovakvim trenucima moraju definirati sebe i svoj prostor. ovjek staje nasuprot moi, bilo gole sile koju utjelovljuje Avdaga, bilo drutvenih obrazaca ponaanja utkanih u svakodnevne prakse mjetana. Kazaz tvrdi kako Selimovieve romane treba da itamo kao antropoloki izrazito angairana djela 25, to potvruje i naa interpretacija. Naime, ovi tekstovi nagovjetavaju promjenu u dominantnoj vizuri ovjeka. Opreka pojedinac/drutvo vie nije relevantna; govorit emo prije o ovjeku unutar drutva; narcistiki subjekt koji, paradoksalno, spaja Descartesov um i Freudovu topoloku strukturu osobnosti, biva zamijenjen odgovornim subjektom, svjesnim svoje uloge unutar mree drutvenih odnosa.

Vidi M. Foucault, Omnes et singulatim: przyczynek do krytyki politycznego rozumu, w: isti, Filozofia, historia, polityka, Warszawa Wrocaw 2000, s. 245. 24 E. Kazaz, Povijest bonjakog romana, Sarajevo 2004, s. 177 i dalje. 25 Nav. djelo, s. 208.
23

106

Literatura:
Arendt Hannah, Kondycja ludzka, Warszawa 1997 Bourdieu Pierre, Mska dominacja, Warszawa 2006 Bourdieu Pierre, Zmys praktyczny, Krakw 2004 Bringa Tone, Biti musliman na bosanski nain, Sarajevo/Zagreb 2009 Descartes, Rozprawa o metodzie, prze. W. Wojciechowska, PWN, Warszawa 1988 Foucault Michel, Omnes et singulatim: przyczynek do krytyki politycznego rozumu, w: isti, Filozofia, historia, polityka, Warszawa Wrocaw 2000 Hegel J. G. H., Fenomenologia ducha, Warszawa 2001 Kazaz Enver, Povijest bonjakog romana, Sarajevo 2004 Lvi-Stauss Claude, Rodzina, w: isti, Spojrzenie z oddali, Warszawa 1997 Reale Giovanni, Historia filozofii staroytnej t. 3, Lublin 1998 Rousseau Jean-Jacques, Wyznania. T. 1, prze. T. eleski (Boy), Warszawa 1978 Selimovi Mea, Dervi i smrt, Sarajevo 1967 Selimovi Mea, Tvrava, Sarajevo 1972 Taylor Charles, rda podmiotowoci. Narodziny tosamoci nowoczesnej, Warszawa 2001 Wnuk-Lipiski Edmund, Socjologia ycia publicznego, Warszawa 2008

107

MODELI GRAANSTVA U ROMANU TVRAVA MEE SELIMOVIA

Andrew Wachtel Tvrava Mee Selimovia objavljena je prije nekih etrdeset godina. Mada je uvijek ivjela u sjeni slavnijeg romana Dervi i smrt, objavljenog etiri godine ranije, Tvrava je snaan roman, a kao i svi veliki romani zasluuje ponovno iitavanje iz razliitih uglova. Za ovu konferenciju bih se elio usmjeriti na razliite naine kroz koje roman razmatra sloene odnose pojedinca i moderne drave, tj., naine na koje roman analizira pitanja graanstva. Kad kaem moderna drava, pod tim prvenstveno podrazumijevam onu vrstu polutotalitarne drave kakva je Jugoslavija bila u Selimovievo doba, ali openito i sve moderne drave, koje na razne naine pokuavaju organizirati i kontrolirati svakodnevne ivote i misli svojih graana.1 To to tvrdim da roman ima neto konkretno da kae o modernoj dravi itaoce moe iznenaditi iz dva razloga. Prvi je to da je ovaj roman postavljen kao historijski, smjeten u Bosni osamnaestog vijeka, to ne bi ilo u prilog ovakvom gledanju. Drugi je da postoji univerzalistiko tumaenje romana koje je dao sam Selimovi, koji nudi u napomeni autora uz Tvravu (Tvrava je svaki ovjek, svako drutvo, svaka drava, svaka ideologija). Praksa koritenja historijskog romana kao alegorije za sadanjost je, naravno, u komunistikom svijetu bila dosta rasprostranjena. Puno toga o emu se nije moglo direktno razgovarati moglo se razmatrati ako se na pravi nain prerui i predstavi kao sigurno ukotvljeno u relativno daleku prolost. Meutim, romanopisci poput Alekseja Tolstoja barem su ozbiljno pokuali
James Scott openitu tendenciju moderne drave da stvara reim graanstva razmatra sasvim drugaije od svojih prethodnika: Pojednostavljivanje mjera, pak, zavisi od revolucionarno politikog pojednostavljivanja modernog doba: koncept jednoobraznog, homogenog graanstva... Ideja jednakog graanstva, apstraktni pojam neobiljeenog graanina, moe se slijediti sve do doba prosvjetiteljstva, a vidi se u djelima velikih enciklopedista. Seeing Like a State (New Haven: Yale UP, 1998), 32.
1

109

da svoje romane smjeste u detaljno opisan, konkretan historijski period, te da time izbjegnu oigledne anahronizme, ak i kad ili naroito kad su znali da e im publika itati izmeu redova da bi prepoznala savremenu kritiku. U sluaju Tvrave, pak, ne treba puno da se prepozna da je historija tu tek kao dekoracija na izlogu. Roman je prividno smjeten u Bosnu osamnaestog vijeka. Narator, Ahmet abo, nedavno se vratio u Sarajevo, nakon to je u osmanskoj vojsci sluio u mjestu koje on naziva Hoin. To bi moglo biti podruje oko tvrave Khotyn (poljski Hoim), u dananjoj Ukrajini. Kao kraj koji je tradicionalno pripadao kneevini Moldaviji, najvei dio 18. vijeka bio je u osmanskim rukama, ali su samu tvravu ruske snage osvojile najmanje etiri puta (1739, 1769, 1788. i 1807), prije nego to je postala dio Ruskog carstva. Poto se u romanu kao sultan na vlasti identificira Abdul Hamid (vladao od 1774. do 1789), moemo pretpostaviti da se radi o bici koja se desila ili 1769. ili 1788.2 U isto vrijeme, nain na koji se opisuje rat, kao i stav i abe i njegovih saboraca prema ratu i sopstvenoj zemlji, oigledno je anahron i odraava senzibilnost 20, a ne 18. vijeka.3 to se tie pitanja graanstva, abo poinje tako to sam sebe opisuje kao klasinog carskog podanika, koji jasno razumije svoju poziciju u odnosu na dravu. Prizivajui pogrene predstave iz tog vremena, i sopstvene i grupe Sarajlija s kojima se borio, abo se prisjea: I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je neto to im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne mislei da se ne tie ni njih carevina ni oni carevine. 4 Kako se ini, osmanska drava nije stvorila osjeaj (a ni iluziju) recipronog odnosa izmeu sebe i pojedinca. Kako emo vidjeti, pak, gomilanje anahronizama e uskoro jasno pokazati da se pitanja graanstva koja se tu razmatraju odnose na modernu Jugoslaviju, a ne na Osmansko carstvo. Dalji anahronizimi postaju jasni kad se narator vrati u Bosnu. Otuen bezumnim nasiljem i oajem rata, abo se vraa kui, gdje otkriva da mu je, dok je bio odsutan, cijela porodica pomrla od kuge. Odreenu mjeru linog
injenica da se niti jedan od tih datuma ne moe potpuno uklopiti (ako se radi o 1769, ta je glavni junak radio izmeu te godine i Abdul Hamidovog stupanja na vlast, a ako se radi o 1788, kako se u Sarajevo vratio dovoljno brzo nakon bitke, da za svog prijatelja i saborca Mula Ibrahima radi prije Abdul Hamidove smrti 1789) naznaka je nedostatka ozbiljnosti s kojim Selimovi tretira historijski kontekst romana. 3 Nije da roman prikazuje samo bezumnu okrutnost rata, a ne njegovu slavu i herojstvo. Mnogi su evropski romani to radili jo od Rata i mira. Ono to Selimovievo djelo oznaava kao ratni roman 20. vijeka je njegov grafiki opis stradanja civilnog stanovnitva koje se nae u ratnoj zoni. 4 Mea Selimovi, Tvrava. Svjetlost: Sarajevo, 1970, 11. Dalje reference bit e date u tekstu prema broju stranice u ovom izdanju.
2

110

smiraja pronalazi u vezi koja ga odmah smjeta u upitan poloaj u sarajevskom drutvu upoznaje Tijanu, mladu hrianku, siroe, i u nju se zaljubljuje. Cijela situacija evidentno je anahrona. Dok su mijeani brakovi hriana/ krana i muslimana u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata bili dosta esti, ako bi se u 18. vijeku musliman oenio hriankom, ona bi obino prelazila na islam (u romanu se nita takvo ne spominje), a da se ne spominje to da romantini zaplet i odnos pune jednakosti meu partnerima nema ni natruhu historijske utemeljenosti.5 Otvoreno politika dimenzija abinog otuenja od moderne drave postaje oigledna u sceni koja se deava malo nakon njegovog vjenanja sa Tijanom. Radi kao pisar u maloj pisarnici kod Mula Ibrahima, koji od njega trai da mu pomogne da ukrasi radnju za sultanov roendan. Ta scena otkriva i u kojom mjeri abo ne shvata (ili odbija da prihvati) svoje graanske dunosti, a i koliko je Jugoslavija neuspjena kao moderna drava. Povodom sultanovog roendana, Mula Ibrahim radnju ukraava isijecajui polumjesec, zvijezde, trake. Uz to, na prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog poivi jo dugo godina, i sliku jednog janjiarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku (31). Opet su sve opisane radnje raskono anahrono. U Sarajevu se krajem 18. vijeka ne bi u izlozima radnji postavljale slike osmanskih sultana, niti se slavio sultanov roendan. Ali, jesu se stavljale Titove slike, koje su, zajedno sa zvijezdama i parolama o nepobjedivoj jugoslovenskoj vojsci, u komunistikoj Jugoslaviji bile standardna stvar.6 Naravno, i samo postojanje kulta karizmatinog lidera bilo je simbol mjere u kojoj Jugoslavija, zapravo, nije bila idealna, osvijetena moderna drava, u kojoj su svi bili jednaki pred zakonom, a graanstvo univerzalno. Ovo je i jaka naznaka da se, daleko od razmatranja graanstva u svakom drutvu, svakoj dravi i pod svakom ideMada pojaava autobiografsku vezu izmeu autora i naratora, jer je Selimovieva supruga bila pravoslavne vjere, kerka kraljevskog generala. Diskusiju o ovom pitanju u vezi s romanom vidi kod: Miranda Jakia, Mea Selimovis Oriental Novels, Birzer, S., Finkelstein, M., Mendoza, I. (ur.), Proceedings of the Second International Perspectives on Slavistics Conference Die Welt der Slaven. Sammelbnde/. 36), 2009, 252-53. Vidi i kod: Thomas Butler, Between East and West. Three Bosnian Writer-Rebels: Koi, Andri, Selimovi, Cross Currents (3, 1984), 339-357. Butler ovaj roman vidi kao oigledno autobiografski, ali ne razmatra njegove drutvenopolitike implikacije: Selimoviev roman je, zapravo, o njegovoj selidbi u Sarajevo sa Darkom 1947. i njihovoj borbi za preivljavanje (357). 6 Spremnost obinih graana da sliku komunistikih voa stave u izloge svojih radnji e, neto kasnije, Vaclav Havel vidjeti kao najvei simbol neiskrenog i neasnog pakta izmeu komunista i naroda u istonoevropskim drutvima (vidi njegov esej Mo nemonih).
5

111

ologijom, Tvrava, ustvari, prvenstveno bavi Jugoslavijom nakon Drugog svjetskog rata. Konkretno se bavi Jugoslavijom u periodu otprilike od vremena razlaza Tito-Staljin 1948. godine, pa do pada Aleksandra Rankovia.7 abo, koji je upravo zavrio s pisanjem molbe za neke seljake ije su roake vlasti proizvoljno ubile, jednostavno nije u stanju da ono to zna o nepravdama svog drutva izmiri sa simbolikom lijepe hijerarhije iji je navodno dio. Bilo je bijedno, bilo je smijeno, bilo je runo. Ne bi me udilo da sam zaplakao ili zakrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom oduevljenju i svome gaenju (31). U ovom trenutku se moe stati i razmisliti o odreenom trenutku jugoslovenskog liberalizma s kraja ezdesetih, koji je Selimoviu omoguio da mu proe stvaranje tako slabane historijske strukture za romansijersko razmatranje pitanja vezanih za graanstvo i modernu dravu. Upeatljiva stvar u savremenoj kritici ovog romana je to se ini kao da je postojala neka vrsta zavjere da se jednostavno izbjegne bilo kakvo pitanje o tome tano kakvo drutvo Selimovi opisuje. Koliko sam ja mogao otkriti, niti jedan kritiar nije puno panje posveivao oiglednom anahronizmu u tekstu, a ak i oni koji su uviali da se roman bavi odnosom pojedinca i drave svjesno su izbjegavali pitanje da li je dotina drava ba bila Jugoslavija. Umjesto toga su se bavili diskusijama o openito egzistencijalistikim temama (koje u romanu svakako jesu prisutne). Tipian je, recimo, primjer Janeza Rotara, koji kae: Naroito dimenzija itavog odnosa izmeu autonomnog ovjeka i drutva je dimenzija koju ini odnos izmeu dobra i zla, izmeu predanosti i nasilja, sile i protusile.8 Ne elim tvrditi da bi ovaj roman trebalo itati samo ili iskljuivo kao kritiku jugoslovenske drave komunistikog doba, ve samo kazati da se ini da je sedamdesetih postojala jasna preutna saglasnost izmeu Selimovia, njegovih kritiara i italaca, da se izbjegne postavljanje pitanja o tome koliko bi se opisane situacije i stavovi mogli povezati sa realijama tada zaista postojee Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Ta spremnost na primjereno prikrivenu kritiku bila je dosta specifina za to vrijeme, a u upadnom je kontrastu sa, recimo, situacijom koja e se desiti samo est godina kasnije,
U tom smislu se roman moe posmatrati kao historijski, mada je opisani historijski period ipak skoriji. Ovakva tvrdnja, pak, ne bi trebala da nas navede da ga itamo kao da je neki roman clef, sa jasnim linostima koje stoje iza svakog lika. A to se tie mjere u kojoj je jugoslovenska drava imala karakteristike zajednike i mnogim drugim modernim dravama, tvrdnja da je roman prvenstveno o Jugoslaviji ne iskljuuje i puno generalnije itanje, kao razmatranja graanskih odnosa u bilo kojoj modernoj dravi. 8 Misaoni i narativni slojevi u strukturi Selimovieve Tvrave, Kritiari o Mei Selimoviu, ur. Razija Lagumdija, Sarajevo, 1973, 212.
7

112

kad je Danilo Ki objavio Grobnicu za Borisa Davidovia, koja se, uprkos injenici da nema niti jednog jugoslovenskog lika, itala i napadala kao tekst o Jugoslaviji. Da se vratimo Tvravi, recimo da se, bez zanemarivanja njene ope egzistencijalitike poruke, moe posmatrati i kao proirena meditacija o prirodi moderne kvazitotalitarne drave i kao razmatranje razliitih stavova koje moderni graanin moe zauzeti u odnosu na dravnu mo. Jedna scena, koja se desi dosta rano u romanu, na tragikomian nain u prvi plan dovodi pitanje graanstva. abo razgovara sa Feridom, jo jednim veteranom, koji pria o tome kako je bio zarobljen u borbi i kako je devet godina proveo u austrijskim zatvorima. Poto ga dugo nije bilo, proglaen je mrtvim, a ena mu se preudala. Birokratska drava ga, nakon to se vratio, nije u stanju ponovo primiti u drutvo, jer novi mu tvrdi: da je ovjek iv, iv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo, da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi se enio svojom enom... Je li on kriv to je ovjek ostao u ivotu, i to ga je kadija proglasio mrtvim? (65). Feti linih dokumenata jedna je od oiglednih oznaka moderne drave, a prie koje se, esto uz elemente grotesknog, bave nesposobnou moderne birokratske drave da se nosi s onima koji su se na razne naine vratili iz mrtvih i, shodno tome, nemaju nikakve dokumente, vrlo su este u istonoevropskoj knjievnosti. Moda je najrazraeniji primjer Porunik Kie Jurija Tunjanova. Kako roman tee, dijeli se u dvije paralelne ali povezane naracije. U centru jedne je abo, otputen s posla nakon nesmotrenih rijei izgovorenih u pijanstvu na skupu ratnih veterana. Poto je uvrijedio vlasti, ne moe nai nikakav posao. Postaje, zapravo, jedna vrsta Feridovog dvojnika iv je i u svojoj sredini, ali svi koji mogu ponuditi posao preko njega prelaze kao da je mrtav. Druga pria tie se hapenja i spaavanja vatrenog mladog revolucionara po imenu Ramiz, ija je spremnost da javno zagovara socijalnu pravdu i politike promjene kod abe izazvala divljenje. Usput nam Selimovi predstavlja grupu likova koji pokazuju cijeli spektar moguih stavova prema dravi i spektar razliitih shvatanja svoje uloge graanina. Jednu od ekstremnih varijanti odnosa pojedinac-drava predstavlja abin bivi poslodavac, Mula Ibrahim. I sam traumatizirani ratni veteran, uasava se monih i priznaje njihovu sposobnost i spremnost da pogaze svakog malog ovjeka koji im se nae na putu. Kao klasini mali ovjek, on svoju obavezu graanina shvata kao pokoravanje zahtjevima onih koji imaju mo, i prihvata stvarnost hijerarhijske drave i svoje uloge u njoj. Sebe vidi kao ovjeka bez bilo kakve mogunosti za djelovanje, obaveznog prema dravi, ali koji zauzvrat ne oekuje nita ili skoro nita. Ne moe ni zamisliti dravu bez
113

jakog i karizmatinog lidera, kako u jednom trenutku i kae abi: Sultan je skoro nadstvarni pojam koji povezuje naa razliita htijenja. On je vii razlog, koji nas dri na okupu, kao sila tee. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz prake izbaeni, kad njega ne bi bilo (50). Poto su ove rijei napisane vie od decenije prije Titove smrti, moramo Selimoviu, ako nita drugo, odati priznanje za politiku pronicljivost. Na drugom kraju je Ramiz. Ni on, kao ni Mula Ibrahim, nita ne oekuje od drave, ali odbija da prihvati poloaj bespomonog u odnosu na dravnu mo. On zagovara jednu vrstu revolucionarnog populizma, a njegova miljenja o onima koji imaju mo, filtrirana kroz abino prepriavanje, zvue sumnjivo blisko razmiljanjima Milovana ilasa u Novoj klasi. Rekao je... da postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeiti, od tree nikako. Vlast je i najtei porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine... Potene i mudre vlasti nema, jer je elja za moi bezgranina... Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjene zakone, vjena naela, vjeno ustrojstvo, i veui vlast za boga, uvruju svoju mo (159-60).9 Lijek koji Ramiz predlae je, pak, od poetka osuen na propast, jer nikad ne objasni kako bi ta vrsta naivne narodne anarhije koju zagovara mogla prekinuti krug moi kako ga on vidi. Jo nekoliko likova i scena uokviruju Selimoviev prikaz moguih odnosa pojedinaca i moderne drave. Meu njima se istie policijski slubenik serdar Avdaga. Avdaga je, kao i Mula Ibrahim, apsolutno nepokolebljiv u svojoj podrci postojeem dravnom aparatu. Ali, za razliku od Mula Ibrahima, Avdaga radi unutar sistema i jeste bitna karika u njegovom djelovanju. Mada od postojeeg reda stvari i nema neke koristi, neumoljivo progoni sve koji se drznu da zagovaraju bilo kakve promjene u njemu. A nakon to Ramiz bude izbavljen iz tvrave (najveeg simbola dravne moi u romanu), neumoljivo nastoji da razotkrije zavjeru koja ga je oslobodila. I kako ga Ahmet ukratko opie: On ne mrzi ljude koje goni, ne zna tano ni u emu je njihova krivica. ... Bio je fanatini vjernik utvrenog reda,
Savremeni komunizam je vrsta totalitarizma koja se sastoji od tri osnovna faktora za kontrolu ljudi. Prvi je mo, drugi vlasnitvo, trei ideoloija... Kad se ispituju i odvagaju ta tri faktora, mo je ta koja je igrala i nastavlja da igra najznaajniju ulogu u razvoju komunizma... Moglo bi se rei: mo, bilo da je fizika, intelektualna ili ekonomska, igra ulogu u svakoj borbi, u svakom drutvenom ljudskom inu. Ima u tome istine. Moglo bi se rei i: u svakoj politici, mo ili borba da se ona stekne i zadri, osnovni je problem i cilj. I u tome ima neke istine. Meutim, savremeni komunizam nije samo takva mo, ve i neto vie. To je mo jedne posebne vrste, mo koja u sebi ujedinjuje kontrolu ideja, autoritet i vlasnitvo, mo koja je sama sebi postala cilj. Milovan ilas, The New Class, London: Thames & Hudson, 1957, 166-67.
9

114

iji smisao nije ispitivao... On ne zna emu slui, ali slui asno. On ne zna zato kanjava, ali kanjava estoko. Moda se navikao na jedan zakon, ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Roen je davno, predavno, i raa se ponovo u svakom vremenu, vjean. I strast mu je ista, kroz stoljea, da lovi neposlune, a ako ti neposluni dou na vlast, da goni druge neposlune (369, 375). Avdaga je, prema tome, primjer istog birokratskog uma, vezan za rechsstaat radi njega samog, spreman da uradi svoj dio, ma kako on bio apsurdan. Jedna od karakteristika moderne polutotalitarne drave koju Selimovi istrauje u Tvravi je nain na koji se graanstvo, uvijek u strahu od prokazivanja, a time od propasti u bezlinost, udruuje da napada pojedince za koje se smatra da su prekrili norme politikog ponaanja (a time i sebe zatite od optubi). U jednom dugom poglavlju, abo opisuje jedan arijski skup na kojem se razni ljudi potiu da prokau Ramiza prije nego to bude uhapen. I opet je, iz historijskog ugla gledano, takav skup isti anahronizam. To nema nikakve veze sa Sarajevom 18. vijeka, ve je odraz vrste javnog prokazivanja koje je bilo postalo specijalnost komunistikih drava (ali se moe nai i u demokratskim dravama u vrijeme kriza). ak su i fraze koje se koriste oigledno fraze iz komunistikog vremena: Ilijaz-efendija je rekao da mu je ao i da ga je stid to dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluuju. Himzi-efendija, naib, vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaotravanju borbe protiv neprijatelja I nije Ramiz jedan, s njim je najlake. Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno rei, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvrimo svoj sveti zadatak, da uvrstimo vjeru i carstvo. I to sada, kad neprijatelji na naim granicama motre paljivo ta se kod nas deava i ekaju priliku da nas napadnu. Tada su poeli da se nadmeu u otrini, strogosti, napadima na nekakve krivce, kojih je bilo sve vie. Niko nije htio da za ostane ni za pedalj, a ne zaostati znailo je biti stroi i tvri (219-220). Negdje izvan normalne politike hijerarhije romana stoji par koji ine bogati trgovac ehaga Soo i njegova desna ruka, Osman Vuk. ehaga je dovoljno bogat da dravne strukture moe da skrene kad to eli. Mada tehniki jeste graanin drave i od njega se trai da postupa po njenim zakonima, time se on ponaa kao da je graanin drave u dravi. Kao lider te drave, odluuje da skuje zavjeru da Ramiza oslobodi iz tvrave u koju je zatvoren nakon hapenja zbog subverzije. Ne radi to zato to vjeruje u ono to Ramiz zastupa, ve u inat vlasti i da sebi pokae da moe ivjeti izvan njenih struktura. Mada nominalno jeste graanin svoje zemlje, smatra da su mu i mjesto i njegovi stanovnici ispod asti. Kao odgovor na Mula Ibrahimovu tvrdnju da je Bosna
115

ista kao i sve druge zemlje, ehaga kae: Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oi kako se zovu naa sela? Reci im, Osmane! Zloselo, Blatite, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladu, Vukojebine, Vujak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica... (41). Kao da se ehaga, uspjeni trgovac, smatra graaninom svijeta, podjednako kod kue i u Veneciji i, kako se ini, u Sarajevu. Meutim, ako je jedan od ciljeva romana da identificira prihvatljiv odnos pojedinca i drave, ne ini se da su kosmopolitizam i univerzalno graanstvo jedan od odgovora. Kad stigne u Veneciju, ehaga se razboli. Dok lei na samrti, ehaga od Vuka trai da mu govori na njegovom jeziku, a Vuk mu je polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela, ali ne veselo i posprdno, kako je to obino inio, rugajui se naoj bijedi, ve muklo i odsutno, kao da je obavljao muan posao. Zloselo, Crni Vir, Blatite, Glogovac, Paljevina, Gladu, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje (408). Prema abinom tumaenju, ehaga je na samrti shvatio da se ne moe biti graanin svijeta. Na kraju se mora pripadati nekom drutvu koje je, ma kako dobro ili loe, jezika i kulturna, ali i politika zajednica. U ehagi se javila potreba za zaviajnom toplinom, ovdje u tuini, pred konanom tuinom to ga je ekala, neumitna, za tren, za dva (409).10 A ta je sa glavnim likom, Ahmetom abom? Kako smo rekli, roman poinje njegovim otuenjem od imperijalne drave u ijim se vojskama borio. Kao pisar i pjesnik, on je oigledno autorov alter ego, pa bismo mogli oekivati da njegova potraga za zajednicom kojoj bi mogao pripadati zauzme centralno mjesto u romanu. Svakako jeste, kako smo ve pokazali, veliki dio Tvrave i posveen njegovoj analizi razliitih neuspjenih modela moguih odnosa izmeu pojedinca i moderne drave. Ali, da li on predlae sopstveni model?
I odnos samog Selimovia prema nacionalnom identitetu bio je dosta sloen.Potiem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok knjievno stvaralatvo u Bosni i Hercegovini, kome takoe pripadam, smatram samo zaviajnim knjievnim centrom, a ne posebnom knjievnou srpskohrvatskog jezika. Jednako potujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono to je odredilo moju linost i moj rad. Svaki pokuaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava, zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i knjievnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovia, Petra Koia, Iva Andria, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Citat iz Veernje novosti, on-line izdanje, 19. 8. 2009. http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id= 16&status=jedna&datum=2009-02-24&feljton=7021. U jednom intervjuu iz 1972. insistira: Nacionalizam je anahrona stvar pravi pisac je jugoslovenski, evropski, pa i svetski ili je regionalan pisac, a to znai slab i nikakav. Intervju sa Milisavom Saviem u Kritiari o Mei Selimoviu, ur. Razija Lagumdija. Sarajevo, 1973, 260-61.
10

116

U jednom trenutku, u nemogunosti da nae posao i u naizgled beznadenom sukobu sa svijetom oko sebe, abo sam sebe pita: Da li je mogua ikakva veza izmeu ovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono to imam. Ne biram, u stvari, nita, ni roenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jo je udnije to to moranje pretvaram u ljubav. Jer, neto mora biti moje, zato to je sve tue, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene (152). Time, za razliku od svih drugih likova u romanu, abo na kraju odluuje da prigrli svoju nesavrenu zajednicu, ak i kad uvidi sve njene nedostatke. Nije on revolucionar kao Ramiz, mada saosjea sa Ramizovom strastvenom eljom da stvari promijeni nabolje. Niti e se potpuno povui iz svih drutvenih odnosa, kako to urade ehaga i Osman Vuk, mada ponekad poeli da ima tu crtu nezavisnosti. Ali, u isto to vrijeme, nee ni raditi za dravu za koju vidi koliko je korumpirana. Umjesto toga, pokuava se pozicionirati kao odgovoran graanin, prvenstveno usmjeren na sopstveni ivot i sa nadom da e se pojaviti drava koja e dozvoljavati formiranje privatnog prostora unutar kojeg graanin koji openito potuje red i zakon moe ivjeti onako kako sam eli. U odreenom smislu se on vraa stanju svijesti u kojem su likovi u Na Drini upriji bili prije pojave moderne drave. Njega zanima njegova avlija, njegova familija i njegov lini svijet, mada uvia da sve to postoji u jednoj veoj cjelini koja se zove Bosna. Da li je ovakav pristup graanstvu mogue ostvariti u modernom svijetu? Posljednji redovi romana to ostavljaju potpuno dvosmisleno. abo posmatra kako nova generacija mladia odlazi u rat i sebe upita: Hoe li i ova moja djeca ii tim istim alosnim putem, kad odrastu? Hoe li ivjeti glupo kao i njihovi oevi? Vjerovatno hoe, ali u to neu da vjerujem. Neu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje (419). Ono to abo eli sebi i svom potomstvu je, ini se, da mogu da ive u normalnoj liberalnoj dravi, koja svojim graanima ne namee izuzetne zahtjeve, koja im omoguava prostor da ive i misle kako ele, a koja od njih zauzvrat trai da na svoj skromni nain doprinesu njenom daljem razvoju. 1970. godine nije bilo nerazumno misliti da je Jugoslavija na putu da postane upravo takva drava. Pretjerivanja ranih godina komunizma bila su stvar prolosti, cenzura je bila blaa nego ikad, izgledalo je da je nacionalizam pod kontrolom, privreda se razvijala, a pisci poput Selimovia uglavnom su imali slobodu da proizvode razmiljanja o bliskoj prolosti i sadanjosti bez straha od odmazde, sve dok su ih prikrivali smokvinim listom anahrone historije. Ali, sve e se to promijeniti za samo nekoliko godina, i najstraniji strahovi i abe i njegovog tvorca e se ostvariti.
117

ALTERNATIVNI PROSTORI/ALTERNATIVNA VREMENA. TVRAVE MEE SELIMOVIA, ISMAILA KADAREA I ORHANA PAMUKA
Davor Beganovi U promijenjenim uvjetima u kojima se znanost o knjievnosti nala s poetka 21. stoljea teorijsko je izuavanje prostora zauzelo jednu od centralnih uloga. Tzv. turns, kojima je Doris Bachmann-Medick posvetila itavu studiju (Bachmann-Medick 2006), pomjerili su teite ispitivanja s filolokoga ka raznolikim podrujima koja knjievnost kao ljudsku djelatnost pokuavaju ukotviti u diverzificiranim manifestacijama svijeta ivota to ih je nemoguno obuhvatiti klasinim postupcima hermeneutike ili strukturalne analize. U nizu obrata koje pod njihovim engleskim nazivljem nabraja Bachmann-Medickova jedan je od sredinjih spatial turn, dakle prostorni. Proskrbiranje njegova izuavanja u znanosti o knjievnosti potjee prvenstveno iz tekoga naslijea koje ta prvenstveno geopolitika kategorija vue jo iz perioda nacional-socijalizma, ali i kolonijalne ekspanzije europskih velesila. Obrat se sastoji upravo u nunosti ukazivanja na nove moduse iitavanja topografije same kulture i njezinih viestrukih upisanosti u tkivo knjievnih tekstova. Bachmann-Medick saima razliitost dvaju koncepcija prostora na sljedei nain: [U] novome konceptualiziranju prostor upravo ne podrazumijeva teritorijalnost, sadritelja tradicija ili ak domovinu [...] Prostor znai socijalnu produkciju prostora koja se zbiva kao vieslojni i esto proturjeni drutveni proces, specifino lociranje kulturalnih praksa, dinamiku socijalnih odnosa koje ukazuju na promjenjivost prostora. (Bachmann-Medick 2006: 288-9) Pomak od fiksiranog pojma prostora u kojemu ga se nuno dovodi u vezu s prvobitnim nacionalnim teritorijalnim irenjem a potom i sa uvrivanjem i markiranjem novonastalih granica ka iroko shvaenom procesu kulturalnoga zaposjedanja topografskih vrijednosti zrcali se u knjievnome prikazivanju tih procesa, ali i u istovremenome sudjelovanju knjievnosti (i kultura) u njemu. Knjievnost se iz te perspektive pojavljuje ne samo kao
119

mjesto na kojemu se prostor problematizira i tematizira, ve i kao virulentna toka njegove izravne proizvodnje i konstruiranja. Sekundarnost koja joj pripada u prvotnoj, palanako-ograujuoj,1 kontekstualizaciji ustupa pred ire zasnovanom koncepcijom kulturalne prakse kao mjesta na kojemu se formiraju ne samo virtualni ve i aktualni prostori. Takva formativna funkcija kulture u topografskome smislu vidljiva je u bosansko-hercegovakoj knjievnosti koja u odreenim svojim segmentima obrauje osmansko naslijee, ali i u drugim nacionalnim knjievnostima koje su nastajale u dodiru s turskim imperijalizmom ili su pak bile sastavnim dijelom Otomanske imperije. Mea Selimovi je onaj bosansko-hercegovaki spisatelj koji je osobitu panju posveivao problemu prostora. To nije nikakva tajna ili novost, znanstvenici i znanstvenice ve su i ranije, makar sporadino, ukazivali na vanost topografske komponente u njegovu djelu.2 No ini mi se da je istraivanje prostorne problematike kod Selimovia mogue proiriti u pravcima koji dosada nisu bili uzimani u obzir, osobito kada je rije o onim elementima koji se, kao toposi, pojavljuju u topografskim istraivanjima knjievnih tekstova, ili, tonije, onih komponenata tekstova za koje se s pravom moe rei da im je teite premjeteno na razinu spacijalnoga. Kada je Selimovi u pitanju, ono to se u znanosti o knjievnosti, odnosno kulturi, naziva topografskim obratom pojavit e se kao izniman izazov. Naime, najea itanja, ako izuzmemo gore spomenute izuzetke, bila su na gotovo odluujui nain indicirana temporalno. U takvim je interpretacijama prostor zauzimao poloaj kojega bi se najpreciznije moglo oznaiti mjestom simbolike vrijednosti. Linearnost i kontinuitet, kao sredinje komponente pripovijedanja, bile bi transponirane na jednu povrinu koju bi se, onda, determiniralo kao njihovu obinu projekciju. Najee izrasline takvoga analitikog postupka vodile su do koncepcije po kojoj se, recimo, Tvrava interpretira kao iskljuivo mjesto moi (i to one nepravedne, dakle sile), dervika Tekija kao svojevrsni obrazac duhovnosti itd. Simbolikom se snagom referencijalnoga govora prostor prenosi u vrijeme, ono to se mukotrpno osvaja prevodi se u teni protok u kojemu se bez prigovora i bez sueljavanja jedna semantika razina transferira na drugu, odnos oznaitelja i oznaenoga u znaku je stabilan a semiotika dimenzija mjesta prebacuje se, u gotovo nedodirljivu, sekundarnost. No Selimovievi veliki romani govore protiv toga, a u tome nisu usamljeni. Pratitelji Selimovieve dekonstrukcije linearne vremenske konPrema Klaievu Rjeniku stranih rijei (1990), tur. palanka tvravica opkoljena jarkom. Zanimljivo je da ovu topografski znakovitu etimologiju u razmatranje nije uzeo ak ni Konstantinovi u svojoj Filozofiji palanke (1981), a da se o drugim ispitivanjima palanakoga duha i ne govori. 2 Usp. osobito Hala (2001), ali i Jakia (2009) i Burkhart (1999).
1

120

cepcije u mojemu izlaganju bit e dva spisatelja koja, poput njega, u svojim tekstovima viestruko semantiki inkorporiraju osmansko naslijee turski autor Orhan Pamuk s romanom Bijela tvrava te Albanac Ismail Kadare i njegova Tvrava. Pitanje koje se namee samo po sebi jest ono koje se dotie afiniteta izmeu imperijalnoga naslijea i tekstova koji se pozivaju neposredno na njega, u kakvome god obliku. Jo je prerano za donoenje prosudbi o tekstualnim kvalitetama kakvi se razvijaju kod trojice spisatelja, ali jedna se stvar moe sa sigurnou prejudicirati: tekstovi se u odnosu prema vremenu koje predoavaju postavljaju na nain koji iskljuuje svako legitimiziranje povijesne autentinosti te prema njemu zauzimaju poziciju u kojoj je dijalog sa sadanjou, shvaenom kao moment njihova nastajanja odnosno zapisivanja, neizbjena matrica prema kojoj se oblikuju. Retoriki bi se mogao uvjetno obiljeiti kao alegorijski, no od same je alegorije, kao anra, beskrajno udaljen. Rije je o posredovanom govoru u kojemu se eli izbjei izravnost, ali ju se, tu posredovanost, u paradoksalnome obratu isto tako prikriva i prekriva prije svega drukijim semantikim sadrajima ali i obiljem informacija koje se tiu vremena zbivanja; kao da se istovremeno eli biti i ovdje i tamo jo jedan tekstualni trik kojim se eli simulirati simultanost i ukazati na sredinju vrijednost prostorne komponente u procesu ukidanja linearnosti u njezinoj iluzornosti. Prije svega mi valja razluiti o kakvome je prostoru rije u trima romanima. Radi li se o klasinoj konstelaciji u kojoj se mjesta opisana u pripovjednome tekstu nalaze u sinonimnome odnosu prema realnosti koja se u njemu prikazuju? U tome bi sluaju kao sredinji poetiki moment prostornoga oblikovanja u tekstovima spomenutih spisatelja vrijedio mimetiki koncept o kojemu doista ne moe biti rijei. Kako bi se topografska pripadnost tih pripovjednih tekstova mogla tono odrediti, nuno je pronai prostore koji se od realno-mimetikih razlikuju komponentom udaljenosti od realija kakve smo naueni percipirati u discipliniranome poimanju svijeta. Ve u predgovoru Rijeima i stvarima (1966) Michel Foucault kreira termin heterotopija kojega precizira i proiruje u tekstu pod naslovom O drugim prostorima iz 1967. Foucault heterotopije isprva iitava u lektiri knjievnoga teksta Borgesove Kineske enciklopedije. Izbor fikcionalnoga teksta za definiranje tako vane komponente vlastite teorije ne zauuje. U cirkularnome se kretanju francuski filozof-povjesniar odmie od realnoga svijeta bolnica i ludnica klasicistikoga razdoblja, da bi mu se iznova vratio, u obogaenoj perspektivi. Deskripcija fikcionalnih/fiktivnih heterotopija dovodi ih u neposredan dodir s utopijama, jo jednom konstrukcijom koja se determinira u odnosu na heterodoksno mjesto, na topos.
121

Heterotopije uznemiruju sigurno zbog toga to one tajno miniraju jezik, jer spreavaju da se imenuje ovo ili ono, jer razbijaju zajednike imenice ili ih isprepliu, jer unaprijed razbijaju sintaksu, i to ne samo onu koja konstruie reenice nego i onu koja se manje ispoljava i koja dri zajedno (jedne uz druge ili jedne prema drugima) rijei i stvari. Zbog toga utopije omoguavaju raanje basana i govora: one su na pravoj liniji prema jeziku, u sutinskoj dimenziji fabule; heterotopije (kakve se esto nalaze kod Borgesa) sue govor, zaustavljaju rijei, osporavaju od samoga korijena svaku mogunost gramatike; one razrjeavaju mitove i ine sterilnim ritam fraze. (Foucault 1966/1971, 61-2) Literarno postojanje heterotopija Renate Lachmann proiruje na kulturalni moment memorije otkrivajui u Foucaultovoj teoriji drugoga prostora suptilne veze s drugom Borgesovom pripovijeu, Funesom pamtiteljem: Funes rui sustave i stavlja iznad snage one kombinatorike koje poivaju na korespondencijskim konceptima. Nasuprot tome kao znaajka hermetike mnemonike profilira se kriptika simbolika. (Lachmann 2002: 280). Vidjet emo u kolikoj su mjeri sjeanje i pamenje vani faktori prilikom koncipiranja heterotopija kod Selimovia i Pamuka. U ovoj se anticipaciji nasluuje i unutarnja veza izmeu umjetnosti pamenja i prostora koja je posljedica historijski uvjetovanoga afiniteta tih dvaju fenomena.3 Mnemotehnika se, naime, ne moe promatrati van konteksta fiktivnih mjesta na koja su govornici smjetali dijelove svoga govora kako bi ih kasnije lake prizvali u sjeanje. Na taj se nain zapravo i ona pokazuju u svojoj alternativno-heterotopijskoj naravi. Foucault u odreivanju heterotopija ne zastaje na njihovu fiktivnome pozicioniranju, ve ih, kao to sam nagovijestio, pronalazi i u aktualnoj stvarnosti. Spomenuti tekst O drugim prostorima u kojima se one iscrpno opisuju anticipira njegove kasnije radove, osobito Nadgledanje i kanjavanje. Heterotopije su mjesta koja dodue stoje u odnosu prema drugim mjestima, ali tako da se svi odnosi njima obiljeeni, u njima odraeni ili preko njih uinjeni dostupnima refleksiji suspendiraju, neutraliziraju ili preokreu u svoju suprotnost. (Foucault 1967/2006: 320), mogu se svrstati u dvije skupine: heterotopije kriza i heterotopije izbjegavanja. Dok su prve karakteristine za tzv. primitivna drutva i realiziraju se u brojnim inicijacijskim ritualima ili u mjestima na kojima se primoravaju ivjeti oni koji se nalaze u kriznim situacijama, druga su odlika modernih drutava i u njima se npr. smjetaju ljudi ije se ponaanje odmie od prosjeka ili traenih normi. (321) Foucault navodi est naela vezanih uz heterotopije od kojih mi se osobito zna3

O tome afinitetu v. opirnije u Lachmann (1991), osobito str. 18-27.

122

ajnim, bar za moju uporabu, ine dva. Heterotopije stoje najee u vezi s vremenskim lomovima, posjeduju odnos prema heterokronijama [...] Jedna heterotopija poinje funkcionirati tek onda kada su ljudi sproveli apsolutni prekid s tradicionalnim vremenom. (324). Osim toga, prema drugom prostoru imaju funkciju koja se kree izmeu dva ekstremna pola. Ili trebaju stvoriti imaginarni prostor koji cjelokupni realni prostor i sva realna mjesta na koja je prikljuen ljudski ivot raskrinkavaju kao jo veu iluziju [...] Ili tvore jedan drugi prostor, drugi realni prostor, koji se, suprotno od zapletenog nereda naega, odlikuje savrenim poretkom. (326). Pogledajmo u kakvome odnosu prema ovoj Foucaultovoj razradi osnovnih kvalitativnih odrednica heterotopija stoji Tvrava Mee Selimovia, odnosno tvrava koja je pozicionirana u samo sredite toga romana, kao i tvrave o kojima govore romani dvojice pobonih autora. Ishodinu e se tezu moi svesti na sljedei nain: heterotopija koju konstruira Selimovi nalazi se na presjecitu dvaju Foucaultovih pozicija fiktivne i realne. Pri tome bosansko-hercegovaki spisatelj agira na dvije razine organizacije pripovjednoga teksta, fiktivno-fantastikoj i mimetiko-realistikoj, stvarajui sinkretiki narativ.4 Izuzme li se nakratko sam fiziki objekt, tvrava, vidjet e se da, pored heterotopija, u tekstu znatnu teinu stjeu njihove temporalne inaice, naime heterokronije. Korespondirajui odnos heterotopija i heterokronija jasno je upisan ve u samome poetku pripovjednoga teksta. Situacija koju konstruira pripovjeda u prvom licu Ahmet abo jest situacija drutvenoga prijeloma, indicirana izvanrednim dogaajem i izvanrednim stanjem par excellence, naime ratom. Bitka kod Hoina, kao jedan od znaajnijih momenata u povijesti Osmanskoga carstva, ali i njegove bosanske sastojnice, prelomljena je kroz dvostruku prizmu fiktivnoga abina svjedoanstva ali i Ljetopisa Mule Mustafe Baeskije kojega Selimovi intertekstualno-ma-

Na ovome se mjestu ne moe iscrpno govoriti o kompleksnoj teoriji sinkretizma koju razvija Lachmann (1991: 200-212). No mjesta koja izrijekom opravdaju moje svrstavanje Selimovia (za Pamuka je to uinila ve Erika Greber, v. Greber 1992) u sinkretike pisce su sljedea: Mijeanje, sinkretiko, valja razumjeti kao operaciju koja time to ne zastire diferenciju, zahvaljujui kojoj se i realizira, heterogeno razvija kao vlastitu kvalitetu. (201); Sinkretizam nastupa kao tekstualni fenomen koji korespondira tipu kulture to ga se razrjeuje u povijesti, istovremeno alternirajui modelu kulture koji stjee na vanosti. (202); Ovdje se tek moe sugerirati predodba o kulturalnom mehanizmu koji funkcionira ili kao sinkrona konfrontacija jednog puristiki-hijerarhijskog, centripetalnog s centrifugalnim, dehijerarhizirajuim modelom kulture, ili pak kao alternacija tih dvaju modela. (205) Primjenjivost ovakvog modela sinkretizma na roman Dervi i smrt vie je nego oita. Za Tvravu u ga pokuati plauzibilizirati u tekstu to slijedi.
4

123

nipulativno uglavljuje u sinkretiku strukturu svojega pripovjednog teksta.5 Izvanredno stanje indicira moment u kojemu e se, po abinu povratku s bojita, samo Sarajevo pretvoriti u jednu, dopusti li mi se ova privremena kovanica, makroheterotopiju,6 dok e se tvrava u njegovu imaginarnom jezgru, a smjetena na realnoj periferiji (uzvienje iznad grada), preoblikovati u mikroheterotopiju koja svoju diskurzivnu snagu emitira u pravcu fiziki vee ali aktualno beznaajnije cjeline makroheterotopije. Topografska konstrukcija koja se na taj nain umjetno kreira unutar samoga pripovjednoga teksta na centralan nain odreuje njegove naratoloke kvalitete: rije je o strukturi koncentrinih prstenova koja je dominirala odnosima moi u jednom od najvanijih prethodnika Selimovieve Tvrave, Prokletoj avliji Ive Andria.7 Upravo se u toj poneto paradoksalnoj konstelaciji i zrcali prijetei potencijal to ga tvrava zrai prema ariji. Selimovi sarajevsku tvravu briljivo izgrauje pred-postavljajui joj prethodnicu koja se usjekla u svijest Ahmeta abe na ratnim poljima Ukrajine: Otimali smo se o jedno utvrenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u movarama oko utvrenja, i naih i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmea od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leeve, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam umoran: kakav besmisao! ta smo mi dobili, a ta su oni izgubili? I nas i njih okruavao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodune prema ljudskom jadu. (Selimovi 1970: 8) abina pripovjedaka pozicija formira se u metafizikom promatranju ovjekove beznaajnosti i nitavnosti pred vjenou (prastare) ali i pred prostorom (zemlje) koja ga i primorava na introspekciju, ali i na s njome povezanu nepouzdanost koju zauzima u odnosu na predoene dogaaje. Ve
O uporabi podataka iz Baeskijina Ljetopisa Enver Kazaz veli: Ti su podaci, uz one iji je karakter isto historiografski, najee kulturoloke prirode, pa oni oivljavaju trgovaki, zanatski, religijski, dakle, kulturoloki, ambijent sarajevske arije s poetka 17. vijeka. Na drugoj strani, iz njihovih okvira razvija se parabola, te se oni doimaju manje vanim, ak sporednim, u odnosu na paraboliki tok prie o ljubavi, mranoj ideologiji, surovoj politici, stranoj drami drutvenog apsurda u kojem podjednako stradaju i rtve i njihovi krvnici. (Kazaz 2004: 202). I iz ovoga je razvidna nunost ambijentalne, dakle prostorne, konstruiranosti Selimovieva teksta. 6 Pod makroheterotopijom podrazumijevam alternativno mjesto koje se prostire na povrini, kako realnoj tako i virtualnoj, koja je po veliini nadreena heterotopiji, koje ju obuhvaa u prostornome smislu ali koje joj, istovremeno, u semantikoj organizaciji pripovjednoga teksta moe, unato svojoj veliini, biti podreeno. 7 O strukturi koncentrinih krugova kao narativnoj jezgri Proklete avlije usp. Burkhart (1982).
5

124

sljedei odsjeak ukazuje na tu pripovjedaku strategiju kojom se naruava potencijal metafizikoga sveznanja: A moje sjeanje uvijek poinje od kraja, ne ovako kako sada priam, zato je moda poneto netano, ali drukije ne biste razumjeli. (9) Pripovjeda tako generira alteritet u odnosu na primatelje naracije. Heterogeni rad sjeanja,8 inicijalna toka njegova narativnoga postupka, jest nerealna (fragmentirana diskontinuiranost sjeanja pretvara se u linearnu kauzalnost), ali takva mora biti eli li da ga, prati li se konzekventno ovaj metatekstualni naputak, razumiju oni prema kojima je pripovijedanje usmjereno. Sjeanje kao generator narativa tradicionalno je sredstvo, bar u modernistikoj knjievnosti, kojim se eli uzdrmati njegova navodna pouzdanost. Subjektivnost se pripovjedake pozicije namee kao kulturalni model u kojemu se subvertira, pa ak i ukida, svemona autoritativna pozicija jedne instancije. Ona se razgoliuje u svojoj nemoi, a nju se dodatno determinira prostornim izuzeem.9 Selektivnost sjeanja u toj je narativnoj strukturi onaj moment kojim se ogoljuje nepouzdanost obrisa prolosti sauvanih u individui. Zaborav je izbrisao sve hoinske dogaaje, ali je odluio ostaviti dva. Zato? abo odgovor moe tek naslutiti, ali ta slutnja u isto vrijeme i omoguuje rasplitanje prie i predstavlja njezino vorite: povezivanje tvrave od pletera na nekom od dnjestarskih kanala sa sarajevskom utvrdom, na brijegu iznad grada: Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto nosim u sjeanju samo ova dva dogaaja koja su se mogla i zaboraviti. Moda zato to ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se due pamti nego jasna istina. (16). Prvo poglavlje romana, prolog koji to izrijekom ne eli biti ali se kao takav koncipira, jest narativni model prema kojemu valja itati cijeli roman, a u njegovome se sreditu krije topos tajne kao pokretaice zbivanja i inicijacijskoga momenta sjeanja: doista, veli nam pripovjeda, sjeamo se onoga to ne moemo razumjeti, toniPiui o problematici sjeanja kao mjestu na kojemu se Selimovieva proza gotovo cijepa na istoni i zapadni dio Miranda Jakia istie: abo postulira da je doao do jednog poretka koji se u pripovijedanju vie rastapa nego konstruira. Ne samo da njegovo izvjee o ljekovitosti pripovijedanja pridaje veu teinu gubitku i neprozirnosti sjeanja negoli njegovu redu [...], ve on istovremeno i priznaje da iznova uspostavljeni poredak kao posljedicu ima novu tajnu due. Time objanjava, dovodei u pitanje arhivarsku funkciju pisma shvaenu kao zapadnu, da se iz pamenja gubi upravo ono rasvjetljujue, a u njemu ostaje ono opskurno i nerazjanjivo. (Jakia 2009: 117). 9 Usp.: Radnja je usred arije, u Mudelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zaguljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nunike to su zaudarali nepodnoljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neiste sile smrada. Ali je to kaenje malo pomagalo, i nije nam ostalo nita drugo ve da se naviknemo. (Selimovi 1970: 23).
8

125

je, prevesti u konzistentan narativ, u linearno-kauzalnu temporalnu strukturu determiniranu neraskidivim vezama nastalim u ulanavanju onoga to po zakonu logike nunosti mora proizai iz prethodnoga. No takvo drugo vrijeme, takva heterokronija zahtijeva svoje drugo mjesto, svoju heterotopiju koja e s njom stupiti u odnos dijalektike uzajamnosti, razgraditi metafiziku pozicioniranost i ukotvljenost, te se pokazati kao generator novoga s jedne, i akumulator staroga s druge strane. Sjeanje u svojoj selektivnosti tako preuzima na sebe dvostruku funkciju u produkciji pripovjednoga teksta: generiranje i akumuliranje povezane su akcije, a Selimovi ih koristi kao most preko kojega se trenutak pripovijedanja i trenutak ispisivanja pripovjednoga teksta pokazuju kompatiblinim i izmjenjivim djelatnostima. Tekst pripovijeda o prolosti, preuzimajui na sebe teret realistikoga predoavanja karakteristian za historijske romane istovremeno se uglavljujui u sadanjost proizvodnjom anakronizama koje se u realistikom motivacijskom sklopu ne mogu opravadati, ali u nesigurnome akumulacijskom radu sjeanja stjeu retorike kvalitete to opravdavaju njihovo postojanje u sklopu isijavanja semantikih sadraja prema Selimovievoj svakodnevici i njegovome prostornom okruenju Bosni i Hercegovini u vrijeme titoistiko-komunistike vladavine.10 Pamukova Bijela tvrava ne predouje lomove koji bi se mogli pokazati kobnima na makrosocijalnoj razini. I kod njega dodue vlada izvanredno stanje, no ono je vie simbol svakodnevne rutine negoli same izvanrednosti Osmansko je carstvo, kao da nam eli rei, u produljenome ratnom stanju, to je, s obzirom na enormne granice imperije, i plauzibilno. No i u Bijeloj tvravi se, na suptilan nain, heterokronija pokazuje dominantnom strukturalnom odrednicom ija se prevlast zasniva na izgraivanju pozicije dvojnika Venecijanca i Turina koji, neprimjetno, u protoku pripovjednoga teksta mijenjaju uloge tako da se diferenciranje Orijentalca od Okcidentalca za itatelja pokazuje jedva razrjeivom zagonetkom. Pendant toj narativnoj vremenskoj komponenti u vizualno-prostornome dijelu teksta realizira se upravo u samoj bijeloj tvravi graevini konstruiranoj tako da postoji u dimenziji heterotopnosti nedosena u svojoj fantazmagorinosti. Put do same utvrde za pripovjedaa je Pamukove Bijele tvrave dalek. Ratna maina koju valja sagraditi kako bi se pobijedilo jest objekt to svojom udnom nezgrapnou paradigmatski suU tome je smislu osobito indikativno sljedee mjesto: Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno rei, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvrimo svoj sveti zadatak, da uvrstimo vjeru i carstvo. I to sada, kad neprijatelji na naim granicama motre paljivo ta se kod nas deava i ekaju priliku da nas napadnu. (Selimovi 1970: 219). U ovome se govoru, uz male kozmetike ispravke (sveti, vjera, carstvo) jasno moe prepoznati diskurz partijskih direktiva s kraja ezdesetih godina prologa stoljea, sekundarni okvir Selimovieva pripovjednog teksta.
10

126

blimira nespojivost dva svijeta realnosti-mimeze i fikcije-fantastike. Sama nemogunost njezine konkretne primjene, te time i besmislenost inenjerskog posla prilikom realizacije projekta, ini je narativnom protuteom eterinoj i nedosenoj ljepoti bijele tvrave. Po zalasku sunca i primitku vijesti da je ne samo Hasan-paa Plavokosi pretrpio protuudarac, ve i da su Austrijanci, Maari i Kazasi pohitali u pomo Doppiu, ugledali smo samu utvrdu. Leala je na strmome breuljku, sunce koje je tonulo bacalo je njeno-svjetlucavo crvenilo na zastavicama ureene tornjeve, no ona je bila bijela, prozrano bijela i prekrasna. Dola mi je pomisao da se neto tako lijepo i nedoseno moe vidjeti samo u snovima. Hodate kroz te snove, snano uzbueni, du puta koji vijuga kroz tamu ume kako bi dospjeli do svjetlosti na breuljku, do bijele graevine, kao da vas tamo eka kakvo svearsko uivanje u kojemu elite sudjelovati, kao da se u njemu moe pronai srea koju ne elite upropastiti a vjerujete da se put mora svaki as zavriti, no on ide dalje, sve dalje. (Pamuk 1995: 186) Pamukov pripovjeda tvravu smjeta u alternativni svijet, indicirajui heterotopinost stanjem sna u kojem kao da ju je jedino moguno spoznati i dokuiti, ali je istovremeno i antropomorfizirajui Doppio, ime tvrave, talijanska je rije kojom se naznauje dvojnitvo ali i svako udvostruavanje. Njezina se ljepota uvijek iznova proizvodi u procesu diferenciranja koji je njezin nuni generator. Znai: nije samo nezgrapna ratna maina, nesposobna ak i da joj se priblii, ono to ljepoti utvrde pridaje ambiguitetno-distinktivna obiljeja. Tu je i movarno podruje koje ju okruuje. Kada se profilira u odnosu na neprijatni okoli, ona postaje jo bjelja, jo nedodirljivija, u krajnjoj konzekvenci ukida ak i elementarnu foliju realnoga predoavanja i realizira se kao fiktivno-fantastika heterotopija kakvu Foucault otkriva u svojemu itanju Borgesa.11 A kako stoje stvari s Kadareom? Izvanredno stanje naznaeno abruptnim upadom neprijateljskih trupa na vlastitu teritoriju prisutno je ali indicirano izvana. Na plakativnoj se razini, u skladu s time, Tvrava iitava kao patriotska glorifikacija otpora albanskoga naroda osmanskome zavojevau. I trijumfalizam kraja romana moe potvrditi takvu interpretaciju. Do nogu potueni neprijatelj primoran je na sramno povlaenje a njegov voa bira smrt samoubojstvom kao jedini nain izbjegavanja sramote. U emu bi se, onda, traila drugost toga pripovjednog teksta? Tvrava se kao heterotoO tome svjedoi i cjelokupna pozicioniranost romana u anru fantastike knjievnosti. No o tome e vie rijei biti u nastavku teksta.
11

127

pija konstituira u svojoj izoliranosti od vanjskoga svijeta. Vie nije rije samo o njezinoj nedosenosti za neprijatelja, ve i o pozicioniranosti u takvome bespuu koje ju i za one to se nalaze pod njezinom zatitom ini dalekim i nedokuivim toposom. Moe ga se outjeti u zatitnikoj viziji ali ga se, ni njega ni one to ga nastanjuju i opsluuju, ne moe doivjeti konkretno, odvojeno od njegova alteriteta koji aficira branitelje proizvodei i u njima jednakovrijedan alteritet. U tome je smislu (a narativna metoda koja se rabi kako bi se on realizirao jest pripovijedanje u prvome licu mnoine onih dijelova teksta u kojima se predouje perspektiva iznutra, dakle samih branitelja)12 izvanredno stanje intrinzina kategorija koja se iz sredita tvrave, upravo iz njega, a ne toliko iz najezde osvajaa, projicira u vanjski svijet te ga se na taj nain izolira od opkoljenoga heterotoposa. Neosvojiva tvrava funkcionira kao mjesto koje mo projicira prema van, u inu tvrdoglave obrane onoga to se, pred nadmoi zavojevaa, doimlje neobranjivim. U jednome se inu, pokazuju nam to sva tri romana, simultano suspendiraju homotopija i homokronija, a na njihovo mjesto stupaju hetero-parnjaci ija se funkcija ne iscrpljuje samo u kreiranju samodovoljnoga alteriteta, ve i u irenju semantikih silnica usmjerenih ka formiranju autohtone Drugosti, s vlastitim semantikim nabojem koji nije koncentriran na proizvodnju negativno determiniranoga polariteta. Tu bih autentinost htio razmotriti u sljedeem koraku svoje argumentacije. U tome slijedim drugi Foucaultov postulat kojega sam naveo ranije. Dvostrukost heterotopija generira se i odraava u intrinzikome potencijalu dvostrukoga odgovora na izazove to ih prua stvarnost. Realiziraju se u izboru izmeu dvaju opcija: kreiranju imaginarnoga prostora, ili drugog realnog prostora. Kljuno je pitanje sposobnosti knjievnosti, dakle eminentno fikcionalne djelatnosti, na konzumaciju oba posibiliteta. Orhan Pamuk, sasvim je jasno, u Bijeloj tvravi tvori heterotopiju koja svojom fantazmagorinou i imaginarnou ini da se cjelokupni realni prostor razotkrije u svojoj iluzornoj naravi. Od toga najvie pati konkretni povijesni Istanbul kojemu se otima veza sa stvarnou te ga se preseljava na nedeterminirano presjecite Istoka i Zapada koje realizaciju doivljuje iskljuUsp. sam poetak romana: Kada su se sultanovi poslanici potkraj zime povukli, shvatili smo da je rat postao neizbjean. Kako bi nas potinili i napravili svojim vazalima vrili su svaku vrst pritiska. Isprva su nas obasuli laskanjima i obeanjima, potom su nam predbacivali da smo otpadnici i nezahvalnici koji su se prodali Francima, to znai Zapadu. Nakraju su nam prijetili da e nas baciti na koljena uz pomo moi oruja. Imate odve veliko povjerenje u zidine vaih utvrda, rekli su nam, ali ak i ako bi se zidovi pokazali doista neosvojivima, okruit emo vas sredstvima eljeznoga obrua. Nastupit emo tako da ete se predati zbog gladi. Nastupit emo tako da e vam se svaki put kada doe vrijeme etve i vrenja nebo priinjati obraenim poljem a mjesec srpom. (Kadare s. a.: 5)
12

128

ivo u svijetu mate dodatno podcrtanome dominantnom figurom dvojnika.13 Istanbulski hoda i njegov rob, Italijan koji se razotkriva kao alter ego svojega gospodara, kreiraju simbiozu u kojoj se ne moe jasno razaznati tko je tko, koju poziciju akteri zauzimaju u narativnome odvijanju pripovjednoga teksta. Struktura dvojnika i vie nego popunjava postulat imaginarne promjene strana, jer su po naelu ekvivalencije likova isprobana sva zamisliva stajalita: Vlastito kao Tue i Tue kao Vlastito u istoj mjeri u kojoj i Vlastito kao Vlastito i Tue kao Tue... no istovremeno se legitimacija razgranienja i zahtjev za razgraniivou, openito shvaen, dekonstruira konstitutivnom izmjenjivou pozicija, te se tako skicira metastajalite srodno teoriji relativiteta. (Greber 1992: 555) Kontekst koji slijedim na najbolji se nain opsluuje ako se promotre scene u kojima udvostruena figura po nalogu sultana konstruira savrenu ratnu mainu uz iju e se pomo zauzeti i najneosvojivije utvrde, pa tako i bijela iz naslova romana. U paraleli s Kadareovom Tvravom kreira se situacija koja osvajanje utvrene heterotopije ini nemogunim, upravo zbog njezine heterotopijske naravi. Promotri li se blie, vidjet e se da graevina u svojoj fantazmagorinoj izoliranosti, a o njoj sve postaje jasno kada se u obzir uzme moment iz pripovjednoga teksta koji razvidnim ini injenicu da do napada na nju zapravo nikada ni ne dolazi, simbolizira stanovitu semantiku nultu toku, mjesto ispranjeno od znaenja, ili bar od njegove konvencionalne inaice. Fizika izoliranost koja odlikuje albansku tvravu, pa donekle i onu sarajevsku, u Pamukovoj se varijanti uope ne pokazuje bitnom. Prostorna izoliranost potjee iz injenice da je bijela tvrava doista smjetena u alternativnome svijetu za kojega se ne zna ak ni tko ga nastanjuje, za tvravu se ne zna tko su njezini branitelji. Kao takva, ona je simulakralni objekt realiziran u heterotopijskoj nefunkcionalnosti. Sama njezina nedosenost u prefinjenoj se aluzivnoj strukturi romana reflektira u likovima Turina i Italijana. I dok njih dvojica doivljavaju neuspjeh koji e ih definitivno razdvojiti, bijela tvrava ostaje, moda ak i kao heterotopijska prijetnja homotopnome svijetu Istanbula, Turske, Venecije, Italije u koju se, napokon, vraa rob/zarobljenik, ali ne kao on sam ve kao njegov turski dvojnik gospodar i nalogodavac. Je li zapovijed za ostankom u Turskoj, naredba za zamjenu mjesta in u kojemu se jedinstvenost performativno prevodi u razliitost? Nije li ta performativnost i ranije najavljena, u prikazu vjetine itanja sudbine koja i cementira
O figuri dvojnika i njegovoj ulozi kao presjecita, kontaminiranja i pretapanja Istoka i Zapada/Istoka u Zapadu detaljno govori Greber (1992). U daljnjem tekstu pozivat u se na nju pri tome ni izbliza ne iscrpljujui bogatstvo njezine argumentacije.
13

129

poziciju dvojca na carskome dvoru, ili pak u neprekidnom intertekstualnome ispreplitanju sudbine talijanskoga zarobljenika sa Cervantesovom?14 Dvojnik je ono virulentno mjesto na kojemu se sklapaju, iznenadno i malo oekivano, zaudne veze izmeu postmodernog turskog spisatelja i njegovog bosansko-hercegovakog prethodnika. Makar je, po stupnju transparentnosti u obradi motiva dvojnika, Dervi i smrt za dokazivanje nepobitnosti ove veze prikladniji od Tvrave, dopustit u si da i taj roman, bar djelimice, proitam u ozraju fantazmagorije uzimajui za ishodite upravo Doppelgngera. Jer Ahmed abo, makar koliko bio individualiziran i izdvojen, ne moe se promatrati neovisno od jedne figure u romanu koja ga, na gotovo svakom njegovom planu, penetrantno udvostruava. Rije je, naravno, o studentu Ramizu. Ovdje je ipak potrebno dodatno objanjenje, budui da se dvojnitvo Ahmeta abe i Ramiza ne moe promatrati u klasinome smislu u kojemu tu figuru kanonizira knjievnost europskoga romantizma. Doista, promatra li se figura dvojnika u tome uskome znaenju, onda je primjenjiva iskljuivo na Pamukovu Bijelu tvravu. Selimoviev je drugi veliki roman nesklon otklizavanju u fantazmagorine ili halucinatorne svjetove. Za razliku od Dervia koji u odreenim segmentima zna i te opcije ostaviti otvorenima, Tvrava se, u svojoj parabolikoj temeljnoj strukturi, opire potencijalnim naletima fantastike. Na emu bih onda mogao zasnovati svoju tezu koja u samome tekstu naizgled pronalazi tako malo pokria? Ve sam na poetku istakao znaaj uvodnoga poglavlja u cjelokupnoj konstrukciji romanesknoga tkiva. Kao to je u njemu in nuce ponuena pripovjedna tehnika kojom e se narator koristiti kako bi najavio cjelokupnu narativnu strukturu romana, tako se u scenama s hoinskoga ratita i na razini oblikovanja likova zacrtavaju linije koje e determinirati njihovo pozicioniranje u dijelovima romana to slijede kasnije. U tome je kontekstu odluujui sljedei odjeljak: Mladi Mula Ibrahimov pomonik, student Ramiz, prenoio je kod nas, da se ne bi vraao po mraku. Priao je sa svima nama, vie sluao nego govorio, a govorio je udno, i kao da je ve znao sve to mi znamo. Ispriao sam mu cio sluaj, a on je rekao, smijeei se umorno: Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. ivot naroda je glad, krv, bijeda, muno tavorenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuoj. A velikai e se vratiti kui, svi, da priaju o slavi, i da preivjelima piju krv. (15f.)

Jednome su se njegovu prethodniku desile iste svari, no on je osloboen i preostalom je rukom napisao viteki roman. (25)
14

130

Indikativno je da pripovjeda Ramiza nakon takvog, uvjerljivog, vatrenog i gotovo febrilnoga istupa potpuno povlai iz sredita interesa, da ga decentralizira i odgaa njegovu pojavu u romanu sve do druge polovice. No ono to jo vie upada u oi jest zaudna konstelacija u kojoj Ramiz rasvjetljuje svoje, naizgled socijalne, ideje. Rije je o tematiziranju prostora. Pogleda li se paljivije spoznat e se da je sredite njegova izlaganja u do krajnosti zaotrenoj koncentraciji na odnos vlastitoga i tuega. Zapravo, polariziranje na vlastelu i obine vojnike zastrto je slikom o tavorenju na svojoj zemlji, neproduktivnom i beskorisnom, i umiranju na tuoj, jo manje smislenom. Ono to se hoe konstruirati jest upravo napetost izmeu dva prostora, izmeu, takoreku, homotopije i heterotopije, pri emu e se, u posljednjem obratu, podvui jednakost izmeu jednoga i drugoga, njihovo determiniranje kao virulentnih pozicija alijenirane moi, te prema tome u krajnjoj konzekvenciji heterotopija. Diskurzivna napetost naznaena u Ramizovu govoru ostaje prikrivena da bi je naslijedile druge kojih, ini se, ima sasvim dovoljno u poslijeratnom Sarajevu. No ta je prividna suspenzija studenta tek razraena narativna strategija. Njegovi tragovi ostaju rasuti u tekstu i nameu se prisutnom odsutnou. Prije svega, Ramiz je narativno funkcionaliziran kao pomonik Mula Ibrahima, vojnog pisara, a Mula e Ibrahim odigrati kljunu ulogu u procesu socijalizacije Ahmeta abe po njegovu povratku iz rata. Dok mu student pomae u njegovoj ratnoj djelatnosti, abo se nalazi uz njega u mirnodopskoj. Kao drugo, prvi nagovjetaj socijalno-politikih nemira nalazi se u selu upa: Jednog dana mi je rekao (Mula Ibrahim) da e u radnju doi roaci imama iz sela upa, sino je imam zadavljen u tvravi s jo dvojicom seljaka, zato to upani nisu htjeli da daju ratnu pomo. Roaci su odmah dotrali da ih spasavaju, ali je pravda bila bra od roake brige. (29). upa se tako ve na ishoditu prepoznaje kao mjesto s kojeg e se pokrenuti silnice pobune, tonije kao mjesto s kojega i zbog kojega e Ramiz moi pokrenuti svoj revolt protiv drutva indiciran u hoinskom govoru. Nije beznaajno da se subverzija zainje u malome mjestu, smjetenom na periferiji kako bi se tek potom poela iriti prema centru. Periferija je mjesto djelovanja figure Beira Toske, hajduka koji ne inkorporira socijalnu komponentu, ve se realizira iskljuivo na planu kriminalne. I u njemu se projicira heterotopijska konstrukcija, ili bar ona nastanjivanja alternativnog svijeta generiranog ljudskom silom. Premreenost tekstualnih signala podrava strukturu srodnosti po izboru izmeu dvojice aktera koji su na prvi pogled razliiti, ali u ijem se povrinskom predvajanju nasluuje potencijal dubinskoga afiniteta. Ono to je osobito znaajno jest da Ramiz ne prodire u abinu intimu: njegovo se dvojnitvo realizira na planu javne djelatnosti, onome segmentu
131

na kojemu je abina pozicija u najveoj mjeri uzdrmana. Intrigantnim ga ini odsustvo (fiziko) iz samoga teksta. Poput Ishaka koji je u bai tekije nagovijestio svoju prezentnost kako bi odmah potom nestao u nepronicljivim prostorima narativa, i Ramiz dominira neprisutnou, pojavljujui se samo jednom, u sceni u kojoj zadivljuje Ahmeta abu svojom smionou i jasnoom misli da bi se potom preselio u komentare treih, odbijajui povratak na narativno poprite. Uvijek iznova o njemu dolaze glasovi, ali funkcija mu postaje tek odbljesak Ahmetov. I ono na kraju, izvjetaj o pobuni seljaka u upi, da tek naslutiti da je Ramiz opet tu. I Kadare u svojemu tekstu predoava neprisutnu figuru ija abscencija, nevidljivost, nestajanje dominira mislima opkoljenih. Rije je o Skenderbegu, povijesnoj linosti koja u Tvravi izrasta u mitoloku. Problemi koji nastaju prilikom opsade osmanlijskih trupa dovode se u vezu sa upadima Skenderbegove vojske: Veina je karavana iz Jedrena unato jake pratnje unitena od strane naoruanih Skenderbegovih eta. A ako bi im i uspjelo pobjei napadaima, esto bi samo polovica stizala do logora. (Kadare s. a.: 215). Sama je obrana utvrde moguna tek zahvaljujui slici koja se njezinim braniteljima projicira uz pomo vijesti, glasina, nesigurnih pogleda baenih sa zidina u daljinu. Za razliku od hladnog izvjestiteljskog tona kojim se predouje perspektiva turskih opsaivaa, diskurs je branitelja proet osobitom afektivnou: Tisue polugolih vojnika podiu pod uarenim suncem veliku ogradu oko tvrave. Zato im je potrebna ta ograda? Nemogue je pogoditi. Moda se boje da emo ih iznenada napasti nou. Moda su preplaeni zbog toga to bi na Gjergj mogao napasti bez najave njihov logor i da bi u toj ratnoj zbrci nekom od njegovih odjeljenja moglo uspjeti da prodre do tvrave i pojaa na garnizon? Ili se boje da bismo u nonoj tmini mogli spustiti nekog od naih ljudi niz zidine kako bi prenio poruku Gjergju? (166) Na Gjergj oznaka je kojom se kranska Drugost Albanaca kontrastira islamskoj dominaciji Turaka koji albanskoga vou nazivaju iskljuivo Skenderbegom. Uzme li se u obzir da je njegova konverzija nepobitna povijesna injenica, spoznat e se da je ta Drugost Kadareova konstrukcija kojom se realnost zaobilazi i zamjenjuje fikcionalnom metahistorijskom prozom. U jednu rije: Kadareova heterotopija konstruira se u binarnome odnosu s homotopijom vanjskoga svijeta, tvorei alternativnu egzistenciju koja se realizira tek u dodiru s realnom. Opet mi valja podvui crtu ispod reenoga. Tri romana aboliraju dva stanja koja se moe smatrati normalnima, jedno koje se odnosi na vrijeme,
132

homokroniju, i jedno koje se odnosi na prostor, homotopiju. Na njihovo mjesto stupaju dva druga, od prvih potpuno razliita, heterokronija i heterotopija. Ta abolicija sprovodi se tako to se pripovjedni tekst uzdrmava, to ga se izbacuje iz leita i projicira u referencijalnu toku koja se nalazi daleko izvan njegova obzora. Kao u traenju kakva zlatnoga reza, tvrave se smjetaju u presjecite silnica, grade prikriveni a stvarni centar slike (to sva tri pisca, uostalom, i istiu naslovima kojim im se pridaje znatno vea teina no to je njihov materijalni udio u tekstu), te dominiraju zbivanjima pozicionirajui se na njihovom semantiki najfrekventnijem mjestu. Koja je najvanija heterotopijska komponenta zbog koje ta tri teksta djeluju u istome, ili bar slinom, obzoru oekivanja? Jer kakve su heterotopije ova tri mjesta o kojima sam govorio? Preciznije, ak i ako sam ih definirao i opisao u njihovu alteritetu, kakva je svrha moje deskripcije, ne iscrpljuje li se ona sama u sebi? Selimovievu tvravu se u kontekstu analiziranih romana moe postulirati kao vrhunsku heterotopiju, heterotopiju kojom se zavravaju sve heterotopije. Pamukova bijela tvrava stoji u fantastikoj dimenziji pred osvajaima kao nedodirljivo-neosvojivi monument u bijelome kamenu, udesna ratna maina to je stvaraju istonjaka i zapadnjaka inaica dvojnika nemona je pred njom, sultanova vojska prinuena na povlaenje; Kadareova tvrava koja prua herojski otpor osmanskome osvajau nije pala, neosvojiva je u svojoj, ako bih se jo malo ak i blasfemino poigravao, gondorovskoj veliini no poznavajui ishode povijesnih zbivanja znat emo da je ono to nam pripovjeda prua zapravo neostvariva elja: tvrava je pala, s njome i srednjovjekovna albanska drava, a projekcija Gjergja Kastriota uz zanemarivanje njegova alter ega, Skenderbega, moment koji ispunjenje pronalazi u sadanjosti; Selimovieva je tvrava imuna na pitanje osvajanja ili neosvajanja ona je uvijek ve osvojena, ali u isto vrijeme i neosvojena. Ta se konstelacija nadaje iz paradoksalnih struktura moi,15 onog momenta o kojem sam dosada namjerno izbjegavao govoriti. U prethodnim je romanima mo difuzna, kod Selimovia ona se koncentrira i postaje svrha samoj sebi. Kao takva, ona se dodue smjeta u tvravi ali ova time ne postaje njezin simbol ili, ni u kojem sluaju, alegorija. Naprotiv, sve govori u prilog tezi da je tvrava samodostatna i nedodirljiva. Sekundarni semiotiki sustavi nisu joj potrebni kako bi potvrdila samu sebe kao izvor moi. Moe li se, onda, Ramizov bijeg smatrati nagrizanjem te moi, otklon u pravcu neke imaginarne i imaginirane slobode. Naalost, ma koliko ta verzija lijepo zvuala, bojim se da je tekst Tvrave ne moe potvrditi. Nakon to Ramiz odlazi iz tvrave, kao i nakon Avdagine smrti, ona ostaje netaknuta, njezina
15

O problemu moi u romanima Dervi i smrt i Tvrava usp. Winkler (2010). 133

mo nedodirnuta. Sloboda to je Ahmet abo osvaja smjetena je u prostor privatnosti.16 Ni manje ni vie. Slian je sluaj i u romanu Dervi i smrt. Mo tvrave zatvara se nad svim javnim, u Derviu ak i privatnim, prostorima. Zbog toga je Selimovieva hegemonijalna mo heterotopije nenaruiva, bez ijedne naprsline. Literatura
Bachmann-Medick, Doris (2006). Cultural Turns. Neue Orientierungen in den Kultur wissenschaften. Reinbeck bei Hamburg. Burkhart, Dagmar (1982). Das knstlerische Weltmodell in der Prosaerzhlung. Am Beispiel von Ivo Andri Prokleta avlija, u: Zeitschrift fr Balkanologie, Bd. XVIII, H. 1, 1-21. (1999). Schriftlichkeit Mndlichkeit. Am Beispiel des bosnischen Prosaautors Mea Selimovi, u: Ingo Schneider (prir.), Europische Ethnologie und Folklore im internationalen Kontext. Festschrift fr Leander Petzold zum 65. Geburtstag. Frankfurt/M. et al. 41-54 Foucault, Michel (1971). Rijei i stvari. Arheologija humanistikih nauka. Prijevod na srpskohrvatski Nikola Kova. Beograd (2006). Von anderen Orten, prijevod na njemaki Michael Bischoff, u: Dnne, Jrg/Stephan Gnzel (prir.) Raumtheorie. Grundalgentexte aus Philosophie und Kulturwissenschaft. Frankfurt/M. Greber, Erika (1992). Ost-westliche Spiegelungen. Der Doppelgnger als kulturkritische Metapher, u: Deutsche Vierteljahrsschift fr Literaturwisseschaft und Geistesgeschichte, 66. 539-594 Hala, Nermina (2001). Zur Semiotik des Raumes in Mea Selimovis Dervi i smrt i Tvrava, u: Moranjak-Bambura, Nirman (prir.) Bosnien-Herzegowina: Interkultureller Synkretismus. Be, Mnchen. Jakia, Miranda (2009). Bosnientexte. Ivo Andri, Mea Selimovi, Devad Karahasan. Frankfurt/M et all. Kadare, Ismail (s. a.). Die Festung. Prijevod na njemaki Giuseppe de Siati. Frankfurt/M i Be. Kazaz, Enver (2004). Bonjaki roman XX vijeka. Sarajevo i Zagreb. Klai, Bratoljub (1990). Rjenik stranih rijei. Tuice i posuenice. Priredio eljko Klai. Zagreb. Konstantinovi, Radomir (1981). Filozofija palanke. Beograd Lachmann, Renate (1991). Gedchtnis und Literatur. Intertextualitt in der russischen Moderne. Frankfurt/M. (2002). Phantasia Memoria Rhetorica. Izabrao i preveo Davor Beganovi. Zagreb. Pamuk, Orhan (1995). Die weie Festung. Prijevod na njemaki Ingrid Iren. Frankfurt/M. Selimovi, Mea (1970). Tvrava. Sarajevo. Winkler, Katrin (2010). Die Frage der Macht am Beispiel von Der Derwisch und der Tod und Die Festung von M. Selimovi. Masterarbeit. Konstanz.
16

O slobodi koja se stjee u prostoru intimnosti usp. Kazaz (2004: 207).

134

FUNKCIJA MIRISA U SELIMOVIEVOM ROMANU TVRAVA

Robert Hodel
Es gibt eine berzeugungskraft des Duftes, die strker ist als Worte, Augenschein, Gefhl und Wille. Die berzeugungskraft des Duftes ist nicht abzuwehren, sie geht in uns hinein wie die Atemluft in unsere Lungen, sie erfllt uns, fllt uns vollkommen aus, es gibt kein Mittel gegen sie. (Patrick Sskind: Das Parfum: Die Geschichte eines Mrders) Postoji neka snagauvjerljivosti mirisa koja je jaa od rijei, pogleda, osjeaja i volje. Od snage uvjerljivosti mirisanije se mogue odbraniti, ona ulazi poput zraka u naa plua, ona nas ispunjava, proima i protiv nje ne postoji sredstvo. (Patrick Sskind: Parfem, historija jednog ubistva)

Ahmed Nurudin (Dervi i smrt) na poetku svoga zapisa opisujetekiju,koju je dok mu nisu uhapsili brata shvataokao bedem vjere i odbranu kasabe od znanih i neznanih zala(Selimovi 1986: 12), sljedeim rijeima: Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjeicom to se probija kroz kamen [...] Kuu, nekadanji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dani, da bude stjecite dervia i sklonite siromaha, jersu oni slomljena srca. Molitvama i tamjanomsprali smo grijeh s te kue, i potpuno istjerali sjenke mladih ena. Ponekad se inilo da prolaze odajama i da se osjea njihovmiris. (isto, 12; kurziv, ovdje i dalje R. H.) I Ahmet abo (Tvrava) je obuzet zavodljivim mirisima kada ga bogati trgovac hadi Fejzo pozvao u svoju magazu (hadi Fejzo Ahmetu nudi posao za ljubavne usluge): Nije razgrnuo zastore, da pusti danje svjetlo, ve je upalio svijee u bakrenim i srebrnim iracima, i odmah se osjetio ugodan miris, jer su svijee, izgleda, natopljene mirisnim uljima. Zapalio je i zrno tamjana. Volim mirise rekao je. Brane nas od sirovog vonja (Selimovi 1987: 96-97).1
1

U dljm tkstu citti iz vg djl imt e sm znku strnic. 135

U oba konteksta mirisi su u vezi s prostitucijom. No, ono to se odnosi na funkciju ovih mirisa vodi Dervi i smrt i Tvravu u dva dijametralna pravca. U Dervi i smrt mirisi mladih ena simboliziraju ivot kojeg se Nurudin ve kao mladi odrekao, kako bi se predao askezi u bedemu vjere. Mirisi znae ivot, strast, a u daljem kontekstu ak i ljudskost. Pri tome su u citiranom tekstualnom okruenju povezani s drugom slikom: tekija se nalazi meu crnim i surim gudurama to zaklanjaju irinu neba, ostavljajui samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao krtu milost i sjeanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, nastavlja pripovjeda, to daleko sjeanje mui me sve vie, kao proputena mogunost, iako ne znam kakva (11). Skueno nebo bez dvojbe je zamjena za Nurudinov sueni horizont. Ako apstrahiramo poneto od obje slike, spomenuta proputena mogunost moe u Habermasovom smislu biti oznaena kao ivotni svijet, koji je u Dervi i smrt predstavljen Nurudinovom mladalakom ljubavlju, njegovim ocem i njegovim prijateljem Hasanom. Ovaj ivotni svijet, koji Habermas razumijeva kao socijalni apriori, u Nurudinovom svijetu postaje gotovo sasvim sve do mirisa kolonijaliziran sistemom (a za Nurudina to je vjera). (Da upravo mirisi funkcioniraju kao znak potisnutog ivotnog svijeta, moe se obrazloiti s fiziolokog aspekta mozga: osjetila mirisa i okusa ostaju dublje u pamenju nego drugi utisci. Njihova obrada u hippocampusu dovodi do toga da ostaju trajno pohranjeni. Hippocampus praktino ne prerasporeuje informacije na njihovom putu do dugotrajnog pamenja. Iz tog razloga mirisi se ne moraju uiti poput stranih rijei, nego se jednostavno direktno pohranjuju.) Moe li takvo znanje biti uvjetovano u tekstu, nije od presudnog znaaja. Neovisno o tome, autor mirisima mladih ena signalizira jednu dimenziju ljudskog ivota, za koju je uvjeren da se ne d potisnuti. Znaenje mirisa, kako je predstavljeno u Dervi i smrt, u Tvravi uglavnom ostaje sadrano u figuri Tijane i slobodne prirode (vidi dolje): Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Miriem je kao cvijet: miris ist i drag. Najljepa ena u gradu, rekao sam (92). Miris ovdje, kao kod Jellineka ima erogenu funkciju (Jellinek 1994: 86). Kada je rije o Fejzi i centralnom znaenjskom snopu motiva, mirisi u Tvravi za razliku od Dervi i smrt, doivljavaju primjetno pomjeranje znaenja. Prije no to dalje razmotrimo prisustvo i funkciju motiva mirisa u Tvravi u uem, sinsemantikom (c) i irem, svetekstualnom okruenju (d), treba se najprije pozabaviti opom upotrebom jezika u motivu i to uz pomo odgovarajue leksike (a) kao i znaenjem u Sjeanjima (b). Sjeanja pri tome reprezentiraju dokument historijskog autora.
136

a) Opa upotreba jezika

Ve povran pogled na frazeologizme u semantikom polju pojmova mirisati, smrdjeti dokazuje njihovu izrazito aksioloku (moralnu) dimenziju. Pozadina ove metaforine upotrebe je bez sumnje okolnost da je lo miris (prouzrokovan prljavtinom, boleu ili smru) povezan s opasnou zaraze i zbog toga je prezren: ono to je opasno, to je zlo i loe. Kako pokazuju odabrani primjeri, prijelaz od olfaktorne ka moralnoj dimenziji je pri tome blag: smrdi kao jarac, smrdi kao kuga, ne mirie dobro, ne mirisati koga, njukati (eljeti sve saznati), nanjuiti opasnost, smrdi mu posao, zaudara (neto nije u redu), od glave riba smrdi, to smrdi do neba (stvar je veoma sumnjiva), to smrdi na izdaju, truli bogata, novac ne smrdi. Srodnu metaforiku upotrebu pokazuje i susjedno semantiko polje oko opozicije prljav-ist: prljave prie, imati okaljane ruke, ruka ruku mije, biti naisto, ista savjest, itd. Ova opozicija neposredno je vezana za mirise u obliku relacije uzrok-djelovanje.

b) Znaenje u Sjeanjima
Pojam implicitnog autora kae da cjelokupno znanje koje italac stekne izvan teksta, u tekstu mora biti provjereno kao zadnja instanca. To znai da e se, zapravo, tekst nedvojbeno bolje razumjeti ako se komunikativni kontekst u koji je on upisan to tanije preradi; meutim, izvantekstualne se informacije ne smiju neflektirane primjenjivati na elemente teksta. Koherencija teksta stoji iznad njegove korespondencije sa stvarnou. Veoma vaan izvor izvantekstualnih informacija za Selimovieve romane su njegova Sjeanja. I u ovom dokumentu historijskog autora mirisi zauzimaju markantnu poziciju. Sjeanja na njih Selimovi tematizira unatrag sve do ranog djetinjstva: [...] naglavce skaem u to drago okrilje, njeno od lisije dlake, toplo od djeda, mirie na jag, na isto tijelo, na svjeinu tek preobuene koulje od svilenog beza, na provjetrenu sobu, na sigurnost, na novu vatru, na dobre ljude, na ist snijeg to neprestano pada [...] sve dok u sobu ne ue nena s mangalom punog ara na kojem polako sagorijeva komadi anduza, lelujajui jedva vidljivim pramikom dima i irei ugodan miris po cijeloj kui (Selimovi 1983: 14). Smrt djeda (ovdje se ne radi o roenom djedu) autor asocira s mirisom proljea: Pustili su nas da ga vidimo s vrata, leao je pokriven bijelim arafom, dug, mrav, izduen, s nejasnom gomilicom ruku prekrtenih na prsima, hladan, zastraujue dalek od nas, nimalo slian naem djedu. Zapamtio sam
137

otar miris anduza i, kao u snu, izbeharalu granu jabuke to se vidjela kroz prozor. Moda me zato smrt dugo podsjeala na proljee (isto, 17). Za analizu motiva u Tvravi od pomoi je prije svega pria o razvodu od njegove prve ene: Kad sam izaao kasno uvee iz kue na ulicu, izala je za mnom [...] Izbezumljen, urio sam sve nie, dok nisam doao do gradskog smetljita, i u mraku zagazio u glib. Mislio sam da izlazim na drugu stranu, ali sam upadao sve vie u itko ubre, zadavljen smradom (isto, 197-198). Na kraju dolazi do jednog bunara, gdje moe sprati smradni itki kal (isto, 198). Ali on je i dalje potpuno ukaljan, tako da se pribojava da e se zgaditi svojoj voljenoj Darki, (da e se zgaditi kad me vidi takvog, isto, 198): A ona se raznjeila kao da sam namirisan najskupljim mirisama. Prala me je, istila, i peglala do jutra, dok sam ja, okupan, spavao. Bila mi je to izuzetno teka no, i zbog odluke koju sam donio, i zbog djeteta koje sam ostavljao [...] ona me branila od nevolja ivota, titila od njegovih grubosti [...] (isto, 198). Kao to je Selimovia njegova Darka, tako e i smrdljivog Ahmeta abu, nakon to mu je Mahmut Neretljak ugrubo obrisao izmet, oprati njegova voljena Tijana. Dok se u romanu, o emu e jo biti rijei, radi o ponienju nanesenom spolja, Sjeanja sugeriraju vlastite osjeaje krivnje.2 Ova razlika je sutinska. Dakle, i u vezi s datim motivom pokazuje se kako su prenosivosti biografskih injenica postavljene vrlo tijesne granice. Za Tvravu se ne moe povezati autobiografski utvreno tumaenje motiva. Ono to e se razumjeti iz Sjeanja samo je biografska motivacija obiljeavanja motiva u Tvravi. Analogija vai i za opoziciju prljav-ist, ije je usidrenje jo jasnije dato u opoj upotrebi jezika. Vjerouitelj Tribo je ueniku Selimoviu do te mjere omraen da e mu u toku jednog kolskog asa postati muno od gaenja (osjeao sam muno gaenje, Selimovi 1983: 68): [...] i ja sam na esmi u hodniku kvasio elo i nekoliko puta prao ruke, branei se od zamiljene prljavtine (isto, 69). Zahvaljujui tom zlom ovjeku, zamrzio sam [...] i elif (prvo slovo arapske azbuke: a), i arapske molitve, i vjeronauku (isto, 70-71). Pored pojma prljav Selimovi upotrebljava i antonim ist, esto u smislu moralnog kvaliteta. Vaan uzor za uenika Meu je hoda Salih, kojem redovno donosi malo duhana iz djedove tabakere: Nije se ak ni zaudio, samo se obradovao; toliko je bio ist i jednostavan! (isto, 59)

Ova krivnja se na jednom mjestu eksplicitno odbija (Tada mi se desila jedna obina ljudska stvar, za koju se ne oseam kriv; zaljubio sam se, 197), da bi se odmah potom ponovo ustanovila (Kad sam joj to rekao, osjeao sam se kriv ali nepokolebljiv, 197).
2

138

Ovaj epitheton ornans spominje se i u Sjeanjima takoer u vezi s komunistikim uenjem (ovdje treba posmatrati i pojam vjernik): Ferhad-beg je dobro znao kako treba postupati sa seljacima, ali po cijenu principa i ideoloke istote, do ega je nama mladim vjernicima bilo mnogo stalo (isto, 134). Selimovievoj partizanskoj jedinici kasnije se prikljuio i jedan rudarski inenjer, ija se ena jednoga dana iznenada nala pred vojnicima, tako da je na nju pala sumnja za pijunau: Docnije smo saznali da smo bili nepravedni prema njoj. Bila je ista kao sunce (isto, 138). Istom slikom Selimovi kasnije u Sjeanjima takoer karakterizira i Ahmeta abu: Voen tom vjerom [tj. ljubav, sporazumijevanje meu pojedincima i zajednicom] i eljom, on ostaje vedar i moralno ist (isto, 191). Prema odgovarajuoj leksici, frazeologizmi kod opozicije miris/ smrad odnosno ist/prljav, te njihova primjena u Sjeanjima, sugeriraju da prenesena upotreba motiva u Tvravi odgovara i jezinoj upotrebi historijskog autora Selimovia kao i opoj jezinoj upotrebi. Ipak je uestalost i znaenje motiva u Tvravi, kako e se pokazati, potencirana. Pri razmatranju motiva u romanu slijedit emo hronoloki princip.

c) O motivu u uem tekstualnom okruenju

Motiv mirisa se, prema svome doslovnom znaenju, odmah na poetku romana rava u dva pravca. Prvi pravac je povezan s motivom nasilja: Ahmet je kao vojnik iao u daleku zemlju rusku u nekakvu slavu, u neko svjetlo (21), a upao [je] u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoina, meu vake i bolesti, u rane i smrt (21). I dalje se kae: [...] crna voda ritova postala je zagasitosmea od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leeve, koje niko nije vadio (22). Ovi leevi koji zaudaraju pojavljuju se ponovno u 2. poglavlju. Ovdje se radi o upanima likvidiranim u tvravi, ija su tijela njihovi roaci traili nazad u Mula-Ibrahimovoj pisarskoj radnji: a nije ni dobro mrtvace dugo drati nepokopane, usmrde se (38-39). Drugi aspekt povezan je s motivom straha: u bijegu preko Dnjestra Ahmet spaava vojnog pisara Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa ga je molio da to nikome ne pria (28, ova formulacija ponovljena je dva puta, str. 64 i jo jednom str. 168). Takav poniavajui strah obuzeo je i Mahmuta kada ga je Avdaga osumnjiio da uruje sa Ramizom: [...] al kako na njega pomislim, samo mi neto uzburlja u crijevima, a iz mene ko esma (286).3
O Beiru Toski Ahmet kae: ao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha (107).
3

139

Dok je u ovim kontekstima olfaktorna dimenzija dominantna, po prvi put se u opisu pisarske radnje u 2. poglavlju nasluuje preneseno znaenje motiva: Radnja je usred arije [...] uz javne nunike to su zaudarali nepodnoljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neiste sile smrada. Ali je to kaenje malo pomagalo, i nije nam ostalo nita drugo ve da se naviknemo. [...] ovjek se navikne na svaki smrad (33). Dakle usred arije smrdi. Ako bi nekome preneseno znaenje ovdje promaklo, na njega e naii na sljedeoj stranici. Mula Ibrahim objanjava (paronomazijom!), zato mu izmeu ostalog smrad odgovara: Evo kako: zato su javni nunici ovdje? Zato to je ovo sredite arije.4 A meni ba takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajui izmeu istoga vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan ovjek nee mnogo razmiljati (34). Time je imenovano centralno znaenje motiva: lo zadah je znak neiste zarade,5 korupcije, samovolje i nasilja. Ovdje se radi o atributima koji se u prvoj liniji pripisuju privilegiranima. (sad sam prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me estoki zadah nunika podsjeao da smo u sreditu grada, na dobrom mjestu, 89). Ahmetu se ak ini da se u ovom smrdljivom duanu koncentrirala sva nepravda arije, kao da cio svijet zaudara na ove javne nunike (35). Slino kae u poglavlju 3. i ehaga Soo, koji ne moe razumjeti zato se Ahmetov roak Ferhad vraa u domovinu da bi potom bio uhapen i ubijen. Za njega mnogo toga kazuju bosanski nazivi mjesta: Zloselo, Blatite, Kukavica, Smrdljak, itd. (47). Ahmet u slinom metaforikom smislu tumai i teak miris paljevine (104): ume u plamenu za njega predstavljaju strano divljanje snage, razorno unitavanje (105). Od sredinjeg znaaja je moralna dimenzija motiva u osuivanju rata. Tako ehagin sin, koji je dezertirao iz rata i koji u tvravi eka na svoju egzekuciju, nee priznati krivicu, jer je rat najvea prljavtina ljudska (200). Drugaije ne misli ni njegov otac, koji ne razumije za koga se njegov sin bori:
Na pitanje, na koje sredite se ovdje misli, osvrt prua lanak Muslimanski podtekst u Selimovievom romanu Tvrava? (Parika konferencija, 2010). Ovdje fokus stavljamo pored egzistencijalistikog tumaenja, koje u priloenom radu stoji u prvom planu, i pored jugoslavenskog itanja, koje se nasluuje u izrazu sredite arije na pitanje o muslimansko-religioznom podtekstu. Neposredne politike aluzije na Titovo vrijeme evocira npr. sljedei odlomak: Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajui polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nunika, mnotvo arenih zvijezda [...] a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog poivi jo dugo godina, i sliku jednog janjiarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispred nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku (39). 5 I Mahmut novac oznaava kao ubre (131).
4

140

Za eriz, za razbojnike, za otimainu tue zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje isto srce? (200) Ve na poetku romana, u maloj sobi iznad pekare, u kojoj svje miris hljeba (58) svakog jutra budi stanare Tijanu i Ahmeta, formiran je svijet suprotstavljen svijetu smrada. Ovaj protusvijet u cijelom tekstu predstavlja druge mirise. Ovdje na prvom mjestu treba navesti ve spomenuti miris voljene Tijane, koji razvija erogenu dimenziju. Nasuprot tjeskobi zaguljivog grada (293) stoji biblioteka koja mirie na papir (134), ije knjige predstavljaju svjedodbu o ivotu koji nadivljuje smrt. I, na koncu, suprotnost smradu ine zemlja i priroda koje okruuju grad. Kada se Ahmet sprema na put prema brdima u selo upa, ini mu se kao da je zakoraio u drugi svijet: [...] a ovdje miruje nekadanji svijet, ist i netaknut (293). Kako potvruju prirodne pojave, kao ist/blistavi snijeg (256 i 293, up. gore Sjeanja, 14) ili planinski izvor (181),6 ovaj svijet pokazuje pri tome izvjesne bukolike karakteristike. Time je obiljeena za tekst temeljna dihotomija: ist/mirisav prljav/smrdljiv. Njome je proet cjelokupni roman. Da bi se ovo pokazalo, neophodno je pomnije obratiti panju na nekoliko mjesta u tekstu: O Demal-efendiji, koji je kao ljubavnik bogatog haznadara Fejze (67) kupio slubu pisara kod kadije, Ahmet misli sljedee: Slian je vodi, nema svog oblika, prilagoava se sudu u koji ga naspu. Nita mu nije gadno ako mu je korisno [...] (67). Na ovom mjestu je kristalno jasno povezana zarada sa nedostatkom morala. Ahmet se u svojim mislima uvijek iznova vraa u Hoin, pri tome traei objanjenje za samoubistvo starijeg od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca. Naao je objanjenje nakon to je i sam doivio ponienje: stariji brat je, nakon to je i sam uestvovao u silovanju Ukrajinke, postao svjestan toga da je u oima svoga mlaeg brata, koji se divio njegovoj ozbiljnosti i istoti, postao uprljani ovjek (76). Nakon povratka iz Hoina Ahmet se potpuno povlai iz javnog ivota. ak i poziv bogatog hadi Duhotine eli odbiti, jer se bojao da e biti uvuen u neiste poslove: I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje e mi omoguiti bolji ivot. A ta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u dui. Sirotinja sam, ali prosjak nisam (57). Ovaj konflikt izmeu samopotvrivanja i prilagoavanja sve vie se zaotrava u toku trajanja radnje. Kada se Ahmet vie nije usuivao da se u AvUkoliko se, pak, osobe bliske autoru nau izvan zemlje, domovina se pretvara u pozitivan protupol. Tako Ahmet u Veneciji, za razliku od ehage, doivljava prije svega kanale koji zaudaraju (322), i kada se vratio i osjetio miris voljene zemlje (335), sakrio je suze.
6

141

daginom prisustvu zauzme za svoga uvrijeenog prijatelja Mahmuta Neretljaka, sam sebi je prigovarao zbog kukaviluka: Dva ovjeka u meni [...] jedan zadovoljan to nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrean to je ubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu (158). Veza izmeu kukaviluka i ubra/smrada do tada je bila koncentrirana na Mula Ibrahima (smrdljiva pisarska radnja usred grada je time i alegorija za kukaviluk). Za razliku od Mula Ibrahima, Ahmet se u odluujuim situacijama ipak ne moe udaljiti od svojih uvjerenja. Ovakvo dranje e za njega biti fatalno u kui hadi Duhotine, kada se oduevi zapaanjem da najbolji ljudi moda gladuju, ili umiru po tamnicama (69). U istoj noi Ahmet e biti pretuen pred svojom kuom. U rano jutro Mahmut sluajno nailazi na njega: I usrali su te, nesrenie, od tjemena do koljena. Usrali i upiali. Pih, to zaudara, ubio ga bog. Skidam govna ovim drvcetom, ali bogami, ne moe, evo sam i ruke ukaljao (73). Ova scena govori mnogo. Ne samo da je Ahmet ista dua, i Mahmut spada u one malobrojne koji odbijaju postati dijelom korumpiranog sistema. Ovakav stav obojica plaaju cijenom siromatva i sveopeg prezira.7 Doivljeno ponienje je od intenzivne simboline snage: ko je ist bie okaljan smrdljivim centrom. Ahmetu je ponienje utoliko tee palo jer se desilo pred Tijaninim oima. Upravo u tome Ahmet uvia paralelu sa starijim bratom berbera Saliha s Alifakovca: [...] uzalud u se prati sutra, i godinama, ponienje neu moi da sperem (77). Ova kljuna scena baca svjetlo i na fine Fejzine mirise spomenute na poetku. Drugaije nego kod Tijane, kod koje se moe poi od toga da se radi prirodnom mirisu tijela, kod Fejze je rije o onim mirisima to su grubi i to zaudaraju s podsmjeljivim prezirom (97), mirisima nesvojstvenim tijelu (i kako se vie puta kae istonjaki). Ovo karakteriziranje sugerira da Fejzo mirisnim uljima i tamjanom vie prikriva svoje prljavo bie nego to se titi od sirova vonja. Ovoj opasnosti moralnog zaprljanja izloen je i Ahmet, koji se u svojoj materijalnoj nudi pretvorio u ovjeka koji moli (100). Njegovo ponaanje je simptomatino kada izae iz Fejzinog smrdljivog legla (98): Pogledao sam u vedro nebo, da se oslobodim titravog polumraka, i udahnuo, duboko, jednom, dvaput, triput, da istjeram zejtinjavi miris iz sebe (99). Ali ovo mu nije polo za rukom odmah. I kod kue osjea da se miris zalijepio za njega: Tijana je prvo osjetila miris ruinog ulja, rasipao sam ga oko sebe kao otvorena boica (99).
Mula Ibrahim o Mahmutu govori Ahmetu: Udruio si se s ovjekom koga niko ne potuje. Kako e onda tebe potovati? (53).
7

142

Iako Tijana pomilja da je to prije bila posjeta kod neke Fejzije, u njenim rijeima osjea se prizvuk moralne dimenzije motiva: bolje [je] dolaziti kui nenamirisan (99). Sada, izmeu dva razmotrena pola, ustvari izmeu namirisan i usran, da ostanemo u datoj slici, Ahmet trai svoj ivotni put. U tome se vidi i centralna tema romana.

d) Mjesto motiva u okviru ukupnog tumaenja

Na osnovu svoje glavne figure, Ahmeda Nurudina, Selimovi u Dervi i smrt ide tragom pitanja ta ovjek gubi ako se preda jednoj dogmi? A odgovor je: gubi sve ono to ini ljudsko: ljubav prema partneru, ljubav prema roditeljima, brai i sestrama, djeci, prijateljstvo, potovanje prema drugim ljudima i samopotovanje. Pri tome roman fokus ivota odmie daleko od dogme takav ivot koji u prvom redu zastupa Hasan. Za ovo je simptomatina okolnost da Hasan i fiziki ivi izvan opisane zajednice. Selimovi u Tvravi obrazlae ono to implicira Hasanov lik tako to pita: kako ovjek moe ivjeti izvan dogme i dalje biti potovan lan zajednice? Ili drugaije: Moe li ovjek biti dio zajednice a da ne skrivi? I upravo ovdje, kod pitanja o krivici, moe se smjestiti motiv mirisa. U znaenjskom polju ovog motiva polariziraju se dva svijeta (jedan prljavi i jedan isti), ije odvajanje na poetku romana kroz dalji tok radnje postaje sve izlinije. Na kraju se postavlja pitanje je li Ahmet postao ona figura koja je Selimovia toliko fascinirala kod Dostojevskog: Samo, ja se priklanjam onima koji smatraju da dobro i zlo nisu odvojeni i mehaniki suprotstavljeni. [...] Veliki poznavalac ljudske due, Dostojevski, pokazao je to najbolje: kod njega se zlo i dobro toliko prepliu, da im je teko ustanoviti tanu granicu (Selimovi 1990: 360). Pratimo jo jedanput, na ovoj apstrahiranoj razini, dogaaj. Na poetku romana, dva ratna doivljaja imaju egzistencijalni znaaj za Ahmetov dalji ivot. (O njegovom ranijem, uiteljskom ivotu saznajemo malo. Meutim, razlog zbog kojeg je poao u rat iao sam u nekakvu slavu, u neko svjetlo (21) doputa zakljuak da se u tom trenutku nije bitno razlikovao od svojih ratnih drugova.) Prvi doivljaj je iracionalni strah koji ga je obuzeo nakon jedne krvave bitke: [...] u toj dugoj noi nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, ve od neega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko (22). U osnovi ovoga straha lei spoznaja o besmislenosti obostranog ubijanja.
143

Drugi doivljaj je spomenuto silovanje Ukrajinke koje su poinili njegovi drugovi, oni koji su mu bili prirasli srcu. Pri tome, Ahmet uvia kako ne samo rat obine ljude (Bili su obini ljudi, dobri, 22) pretvara u ivotinje, nego s gorinom postaje svjestan i da je ne sudjelujui u tome postao sukrivac tako to je svojim saaljenjem mladu majku povrijedio najtee od svih (26). Ispostavlja se da svako, kako god se ponaao u ratu, samim svojim sudjelovanjem postaje kriv. Kako na samom poetku romana sugerira formulacija u dalekoj zemlji ruskoj (21) (radi se o stranim, narodu dalekim interesima), rat stoji kao zamjena za dravu. Zbog toga se Ahmet ponaa konsekventno tome, kada se nakon povratka dri podalje od svakog posla i slubenog kontakta (31), kako bi uivao u ivotu vrabaca i djece. Simbol ovog bezazlenog bivstvovanja za njega je i siromani erbedija Salih Golub, koji trideset godina izdrava svoju slijepu majku (31), zbog nje se ne eni i na kraju umire kada saznaje da moe naslijediti svoga bogatog brata. Iz ovog kontemplativnog ivota pokuao ga je prvo izvesti Mula Ibrahim ponudivi mu posao pisara. Meutim, za Ahmeta je presudna ljubav prema Tijani i njihovom zajednikom potomstvu: Zbog njih sam spokojno ureivao nebeski svod pored javnih nunika [...] Prilagoavao sam se [...] (55). Ovo prilagoavanje odvija se, naravno, na najniem moguem nivou. Ahmet i dalje povezuje svoj ivot sa vrapcima: Poslije Hoina, umio sam samo gledati u vodu, sluati vrapce i pisati tube i albe nesrenom svijetu (58). Ako mu se otvore druge mogunosti, Hoin ga spreava u tome da krene putem jednog Mula Ibrahima (kukaviluk), jednog Osmana Vuka (hedonistiki cinizam) ili jednog ehage Soe (povreda i osveta). Ovo je sluaj i kad posjeti hadi Duhotinu, koji svoju kuu redovno kiti s poznatim junacima: ve prije posjeta Ahmet se otvoreno ali kako pravi ratni junaci moraju prositi na ulici umjesto da budu pozvani (A pozvali su... gizdavice, pederaste, vinopije, zabavljae, laskavice..., 56).8 Kada je kod Duhotine konano popio malo alkohola, istim rijeima (71) koje je uo od revolucionara Ramiza, govori ta misli: ivot ovog naroda, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuoj. Svi moji drugovi na Hoinu su izginuli, kao psi, ni sami ne znajui zato [...] (70). Kako je nakon toga bio pretuen i ukaljan izmetom, zakljuuje: U dananjem svijetu ostaju nam samo dvije mogunosti, prilagoavanje ili vlastita rtva (80).
Ovdje se radi o jednom od mnogih odlomaka koje upuenog itaoca povezuju sa Selimovievim partizanskim iskustvom (u toku i nakon rata). Sama se namee misao kako ak i scena silovanja ima odreene autobiografske tragove.
8

144

Put prilagoavanja za njega, naravno, vie nije opcija: Bilo, i nee vie. Greka je suvie velika da bih je ponovio (78). Tako Ahmet odluno i bez straha (Zaudo, nisam vie osjeao strah, 159) odbija ponudu da dojavljuje informacije o Ramizu kao protuuslugu za mjesto pisara kod sudije (158). Time mu preostaje jo samo put rtve. Zaista, mnogo toga upuuje na to da e Ahmet, koji se i sam miri s time da e ga izdravati trudna Tijana svojim ivanjem, zavriti u tvravi. Polazna taka opasnog zapleta je jedan razgovor sa Ramizom u biblioteci, koji je Ahmeta ideoloki i emotivno potresao: Pruio sam mu ruku, dirnuo me njegov strah od usamljenosti, i potreba da se vee uz drugog ovjeka (143). Kada je Ramiz uhapen, Ahmet je odluan u tome da se za ovog, njemu najblieg ovjeka 176) zaloi kod utjecajnog ehage Soe. I ovdje Ahmet poinje taktiki da kalkulira, to ga sve dublje uvlai u mehanizme moi. Pri tome Ahmetova vjetina gotovo da ne zaostaje za lukavstvom jednog Osmana Vuka: Svi su napadali studenta Ramiza, on [hafiz Abdulah] ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. [...] nisam dorekao istinu, da bi mi mrtvi starac bio saveznik kod ehage (207). Ahmet je u ovom razgovoru svjestan da ehagu nee pridobiti na osnovu njegove dobrote, nego na osnovu njegove mrnje i udnje za osvetom (210). Ipak, njegova kalkulacija se razlikuje od Osmanovih intriga: Ahmetovo djelovanje motivirano je iskljuivo altruizmom. Kao moralno ista javlja se i njegova spremnost da Omera Skakavca upozori na opasnost od njegovog sina Avdije, koji pijan po gradu brblja o otmici (249). Meutim, ovim je pokrenut val nasilja u kojem Ahmet sve vie postaje svjestan toga da je sauesnik. Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici (254) prigovara sebi nakon Avdijine smrti. Iako ovdje moe sebi potvrditi da je imao istu namjeru, ne moe se osloboditi misli da je suuzrokovao Avidijinu smrt. Isti zakljuak mora izvui i u pogledu Ramizove ene koja je ubijena u tvravi. Time to je Ramizu pomogao da pobjegne, Ramizovu suprugu je izloio opasnosti. Pravi moralni problem za Ahmeta postaje zapravo ubistvo serdara Avdage. Ve prije njegove smrti Ahmet se poigrava s milju da bi ehagina osveta mogla pokopati i serdara i nau krivicu (307), i ve ovdje je uvjeren kako je samo ehagin saveznik Osman sposoban za to da zaustavi Avdagu (308). S ovim jo maglovitim predodbama trai Osmana, nakon to mu je Avdaga opisao cijeli tok otmice i time mu predoio razmjere vlastite prijetnje. Neposredno nakon Avdagine smrti susree ponovo Osmana, i u tren oka mu postaje jasno da iza ubistva mora stajati Osman (313). Time poinje teretiti i samog sebe. ak poinje da sumnja u neto to je za njega do tada bila etika
145

Arhimedova taka: savjest. Kratko prije Avdagine smrti bio je ubijeen da je savjest za njega jedini razlog da ne posmatra unitavanje Ramiza skrtenih ruku (290). Sada smatra moguim da je instinktivno (tj. da toga nije bio ni svjestan) instrumentalizirao Osmana kako bi potpuno uspavao svoju savjest: Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od muenja zbog odgovornosti. Sve sam predao u tue ruke, Osmanove, da on sam rijei, bez mene, moga uea! (315) I ako je tako, zakljuuje, a drugog objanjenja nema, onda je ovjek prilino prljav stvor (315). Ovom spoznajom autor se udaljava od etike savjesti, koja lei u osnovi Kantove filozofije morala, i pribliava se Nietzscheu i njegovom razumijevanju Dostojevskog: Tijelo je veliki um (Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve to mu treba, sve to mu ne treba, ak i ono to mi ne znamo, 181). ovjek ne tei ka razumnom, nego ka afirmaciji ivota, iji je najvii izraz mo (up. Ramizov govor: Potene i mudre vlasti nema, jer je elja za moi bezgranina, 138). Ova misao o viem umu ponovo se nalazi u pozitivnom usmjeravanju u mnogobrojnim ekskursima o enskom biu. Autor Tvrave i za enu potvruje dublje, takorei tjelesno-instinktivno odreeno razumijevanje ivota (up. govor Mahmuta o svojoj eni: To to govori, nije pametno [...] A opet, mora priznati, pametnija je od njega [...] ene su mudrije i bolje od mukaraca, 103, ili Ahmetove rijei najuravnoteenija stvorenja na svijetu: Te obine mahalske ene su pronale tajnu spokojstva, ne traei je. [...] dobre su dok im ne stane na ulj, zubate ako ih povrijedi, 240). Da li autor time daje za pravo cininom Osmanu, koji je uvjeren da svaki ovjek samo trai prednost za sebe i da se ljudi razlikuju samo po tome to u razliitoj mjeri raspolau snagom ili inteligencijom kojom isprobavaju taj egoizam? Iako Osmanova misao u romanu nee ba biti opovrgnuta, ini se da autor jednom drugom uvjerenju daje prednost: svaki je ovjek zainteresiran za to, kae Mula Ibrahim, da nakon svoje smrti ostavi isto ime i lijepu uspomenu (246). Ovu misao Ahmet dalje obrazlae u razgovoru sa ehagom na brodu. On promatra iskustvo i mudrost, to ehagu navodi na zakljuak da je najbolje zakloniti se u privatni svijet porodice i rada (Niko drugi neka me se ne tie, 320), kao kukaviki (320) i suprotstavlja joj Ramizovu ludu nadu u jedan pravedniji svijet u kojem narod ima rije: Ali vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjeanje koje ne umire. Kad bi bilo vie te hrabre ludosti, moda bi drevno iskustvo prestalo da nas plai (320). Ne osvrui se na uvjerenje da bi Ramiz, ako bi se probio, bio jo gori nego sadanji predstavnici vlasti, Ahmet u njegovoj pobuni vidi nadu u bolji svijet: I zaudo, to je najljepe od svega to ovjek moe da uini: da
146

pokua i da ne uspije. [...] Moda treba da proe neko dugo vrijeme, da se u duama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, oieni, ostvare prastari san (144). Dakle, ljudi poput Ramiza neophodni su za dalji ivot ideje o pravednosti. Meutim, istovremeno Ramiz je u datom svijetu opcija samo ako je neuspjean, to znai samo onda kada postane rtva. Tek je u nekoj dalekoj budunosti jedan uspjean Ramiz uope poeljan. Ali ta onda ostaje za ivot u sadanjosti? Postoji li, osim egoizma i samortvovanja, neki trei put? Ovaj trei put na kraju romana i dalje personificiraju Tijana i Ahmet, kao i Mahmut i Paa. Pri tome nije sluajno da se radi o dva para: ove etiri osobe ive prije svega od ljubavi prema svome partneru i od prijateljstva (i Tijana je u Pai nala prijateljicu). No, oni se ipak ne izoliraju u utvrdi privatne sree, nego u okviru mogueg zadravaju svoju ljudsku ast time to se protive nepravdi nanesenoj drugima. U kojoj mjeri se sami pri tome zaprljaju, koliko sami ostaju prevareni od svoje vlastite savjesti, na kraju ostaje otvoreno pitanje. Moe se naslutiti da e Ahmet, uprkos spoznaji da niko ne moe ostati poteen od mehanizama moi, i dalje ostati pri tome da postoje razlike u stepenima izmeu nasilja i korupcije. Ali, na kraju, ini se da je jedno sigurno: okvir za mogui otpor e i za sljedeu generaciju, o kojoj govori Ahmet (Hoe li i ova moja djeca ii tim istim alosnim putem, kad odrastu?, 340), sigurno biti tijesan. Takav zakljuak sugerira prstenasta kompozicija romana. Djelo zavrava onako kako je poelo: upani su se ponovo usprotivili regrutaciji, ovoga puta pod Ramizovim utjecajem; ponovo e biti odvoeni u tvravu, a i u dragom zaviaju (339) se ponovo sprema na rat. U centru arije nije prestalo da zaudara.
Prevela Amela Sejmenovi

Literatura
Jellinek, Paul. Die psychologischen Grundlagen der Parfmerie. Heidelberg 1994. Selimovi, Mea. Sjeanja. Beograd 1983. Selimovi, Mea. Dervi i smrt. Beograd 1986. Selimovi, Mea. Tvrava. Beograd 1987. Selimovi, Mea. Pisci, miljenja i razgovori. Beograd. 1990. Selimovi, Mea. Pisac moe da udi samo za nemoguim. Student, 1972, razgovor vodio: Radoslav Brati. // Selimovi 1990, 359-368.

147

MARGINOM DO SREDITA: STRATEGIJE PRIPOVJEDA U ROMANESKONOM OPUSU MEE SELIMOVIA

Ivan Maji I. Potaknut zanimljivom De Manovom tvrdnjom da su metafore daleko upornije od injenica (...) te da je ulaganje u metaforu u knjievnosti takvo da se moe initi svetogrem da je dovodimo u pitanje (De Man, 1979: 5-15), zapoinjem ovaj tekst upravo ukazujui na metaforinost njegova naslova. Marginom do sredita metafora je koja polje semantike nadlenosti aktualizira kroz strategije pripovjeda Selimovievih romana. Iako naslov konotira procesualnost i dinamiku eventualnoga Selimovieva razvoja gdje bi, po formuli post hoc ergo propter hoc, njegov opus figurirao zatvorenom kronologikom cjelinom, tu dinamiku misaonoga putovanja marginom do sredita uputnije je propitivati podjednako i unutar svakoga pojedinanoga djela. Proimanje pojedinanog (djela) i opeg (opusa) ne rezultira zatvorenou jednoznanog smisla, ve prije interpretativnom krunom putanjom vraanja na znaenjsku otvorenost poetka ili, obrne li se sintagma, na interpretativni poetak otvorenosti.1 Navedena kruna putanja otvorena je naslovom koji se, ba kao i svaki drugi naslov, po Derridi, pozicionira rubno u odnosu na tekst koji slijedi, te
Recepcija Selimovieva djela obiluje pozivanjima na znaenjsku otvorenost pri tumaenjima i analizama; meutim, nerijetko je to bivao samo deklarativni uvjet ije ispunjenje je, paradoksalno, otvaralo mogunost interpretativno-analitikih (pa i ideoloki) zatvorenih i jednoznanih tumaenja. Kao rijetka iznimka studija je Kasima Prohia initi i biti, koja zapoinje detekcijom strukturne otvorenosti Selimovieva djela koje, formom svoga nastanka, eksplicitno zahtijeva dopisivanje, i to ne samo na jednom planu i u jednom smislu, prije svega, samim prosedeom umjetnikoga saoptavanja koje (...) maksimalnim uvlaenjem itaoca u intencionalni tok proznog tkanja proizvodi mogunost njegovog slobodnog kretanja unutar racionalno snano komponovane knjievne materije (Prohi, 1972: 9).
1

149

varira izmeu izvanjske pozicije upravljanja djelom, poev od govorne i prosuujue instance neeg izvan djela i (...) djelovanja unutar prostora djela (Derrida, 1978/1988: 26). Krunoj je putanji naslova inherentan i uinak bezdanosti kao i bezdanost uinka toga sunovraivanja koji Derrida pronalazi u Hegelovom poetnom razglabanju o pitanju polazita u Predavanjima o estetici. Ono to spaja naslov ovoga rada gdje margina (i doslovno i figurativno) postaje polazitem (pitanjem polazita) teksta o pripovjednim strategijama Selimovieva opusa, Derridina dekonstrukcijskog itanja Hegelovih i Kantovih radova o estetskom iskustvu, te, ne na kraju, Selimovievih rubnih nadopisivanja vlastitih (ne)zavrenih tekstova, upravo su filozofskoopi (Derrida/Kant/Hegel), kao i knjievno-pojedinani (Selimovi) uinci parergona koji presudno utjeu na percepciju djela. Pri tome znakovita postaje pozicija i (jo vanije) status koji parergon, prema Derridi koji pojam posuuje od Kanta, zauzima budui da se parergon istovremeno odvaja od ergona (od djela) i od sredine (...), a parergonalni okvir se odvaja na dvije osnove ali, u odnosu na svaku od njih, on se zasniva na drugoj. (ibid: 60). Dalekosenost uinka parergona za Derridu nije u jednostavnom obratu sredinjeg i rubnog, gdje bi rubno dobilo funkciju sredine, ve upravo u procesu nestajanja parergona (okvira, ruba, odjee na portretima, uzgredne stvari, mjeavine spoljanjeg i unutranjeg [ibid: 61]) koji ne treba da se odvoji, ve da nestane, da se izbrie, da se istopi u trenutku u kome razvija svoju najveu energiju (ibid: 60). Nekoliko je potvrda unutar i izvan Selimovieva teksta koje ukazuju na parergonalne uinke njegova teksta. S jedne strane, rije je o autoru koji svojim uestalim okvirnim, rubnim, parergonalnim komentarima, tumaenjima i interpretacijama vlastita djela uvelike intervenira u naratoloku opreku autora, pripovjedaa i lika, dok je s druge, fabularna konstelacija prie prostorno i vremenski organizirana tako to se i prostor i vrijeme aktualiziraju kroz smjenu i ukrtanje sredinjeg i rubnog, okvirnog. Tako je procesualna dinamika metafore naslova ovoga rada prostorna i vremenska. Prostorno se (lokacijsko i topiko) putovanje od margine, ruba, okvira ka sreditu (i obratno) u analizi romana Mee Selimovia moe promatrati paralelno sa slinom strategijom vremenskoga unutardijegetikoga pripovijedanja s odmakom, naknadnosti, retrospekcijom, (pri)sjeanjem. Kruna se putanja tako shvaena selimovievskoga kronotopa2, meutim,
Ovdje se pod kronotopom podrazumijeva poznato Bahtinovo tumaenje u kome je hronotop etvrta dimenzija prostora, neraskidivost prostora i vremena, bukvalno vremeprostor, a predstavlja sutinsku uzajamnu vezu vremenskih i prostornih odnosa (Bahtin, 1989: 193194).
2

150

p(r)okazuje upravo ponavljanjem, budui da margina, rub i okvir (parergon), kako pripovijedanja tako i pripovijedanoga, nikako ne zadrava svoj status tijekom pripovjednog procesa budui da se pozicije meusobno zamjenjuju, a granice nerijetko iezavaju. Kruna se (pripovijedana i pripovjedna) putanja oituje u kretanju, meutim, sunovraujui se ka bezdanu (Derrida), ne i u dolasku na odredite pisanja, smisla, romana, opusa, ivota, pa sredite prema kojemu se ilo poinje gubiti obrise postajui tek jedna od etapa, metaforiki kazano, pripovjednog putovanja. Kolikogod podjele u tom kontekstu bivale podlone neprekidnim premjetanjima i novim ieznuima, emu za primjer moda najbolje moe posluiti Selimovieva knjiga memoarske proze Sjeanja kojom je autor, u elji da uokviri opus, da napie sam o sebi ono to zna (S: 11), uradio upravo suprotno, budui da sve moje postaje i tue, po mogunosti svaije (S: 10), a time je jo jednom znaenjski prolongirao tekst ka krunosti interpretacija, ipak je potrebno rad podijeliti na dva strukturno razliita dijela iz kojih se vidi funkcija okvira, ruba, uzgrednoga, parergona u odnosu prema ergonu, sredinjem. Tako je (poetno) polazite (krune) analize uvjetovano dvjema razinama: unutartekstovnom, pripovjednom, fabularnom razinom iskaza s jedne strane, te komunikacijskom, diskurzivnom, onom iskazivanja s druge. Time se uvrijeeni naratoloki zahtjev za razlikovanjem prie i diskurza preispituje na polju odnosa koji, u sluaju Selimovieva pripovjedaa, (p)ostaje kljunim, a to je odnos margine i sredita kako pripovjedaa tako i autora i lika. II. Uoavajui prostorne deikse Selimovievih romana unutar kojih je postavljen jedan ili vie dijegetikih univerzuma, inicijalno stanje margine, ruba i sredita moe se rekonstruirati samo ukoliko se pripovjedni subjekt (koji se svojom percepcijom nerijetko razlikuje od ostalih likova) postavi u sredite analize, odnosno, ukoliko ga se okvirnom analizom uini sreditem. Tako prostor u romanu Tiine igra znaajnu ulogu budui da se upravo u diskrepanciji tumaenja prostora razlikuje glavni od ostalih likova. I dok se ostali likovi (pro)nalaze u gradu, sreditu, mjestu novoga, poslijeratnog poetka, a u okolnim se selima jo uju topovi te tako predstavljaju rubni, marginalni odjek rata na zavretku, pripovjeda i glavni lik bira upravo taj marginalni, rubni prostor kako bi se tamo, na rubu, suoio s neodgovorenim (i neodgovorivim) pitanjima. Zavrno poglavlje romana znakovita naslova Povratak (koji je vraanje na bojite, iako je rat na samom kraju) sugerira upravo nemogunost pripovjednog subjekta da se pozicionira u sredinju poziciju (mirnoga
151

grada/grada u miru) gdje bi margina (kako prostorna tako i psiholoka i etika) bila uspjeno dokinuta. Njegov povratak na ratnu marginu i rub pokuaj je prostorno-vremenskog vraanja na mjesto s kojega se mir zasluuje, a ne nehajno prima. Taj je povratak utopistiki, ali on potvruje dinamiku krune putanje selimovievskog pripovjednog subjekta koja sadri i etiko-politiku dimenziju jer se zahtjev povratka na marginu tie poglavito etike subjektova konstituiranja budui da je za njega, figurativno reeno, unutarnji mir u vanjskom nemiru podnoljiviji od unutarnjeg nemira u vanjskome miru. Kruna je dinamika tako, osim to je intersubjektivno i prostorno posredovana, reprezentirana i unutar samoga subjekta. Nadalje, u Magli i mjeseini prostor je, kao i u Tiinama, introjiciran unutar psiholoke konstitucije likova. Jovan i Ljuba, otueni suprunici kojima svakodnevicu mijenja dolazak ranjenog mladia o kojemu se Ljuba brine, svaki za sebe imaju prostorni ekvivalent vlastite unutranje alijenacije. Jovanu je to simboliko povlaenje u rubni, okvirni, opasavajui prostor polja, zemlje koju obrauje, dok Ljubi skrb o ranjenom mladiu koji je u kolibi pored kue aktivira udnju prema prostornom prekoraivanju granice zacrtane sredinjim poloajem kue (identiteta) kao simbola obiteljskog, sredinjeg, doma. I dok se Jovan povlai na margine, rubove imanja, odlazei svojoj zemlji kao vrijednosti koja je vanija i vea nego to je on sam (MiM: 80), odlazei zemlji kao da ide na ljubavni sastanak ili vjerski obred (ibid.), tako je i Ljuba, posjeujui kolibu i brinui se o ranjeniku, napustila mjesto sredita i zakoraila u riskantno polje izmjetenosti, gdje u kolibi s mladiem dolazi do poloaja s kojega je perspektiva bitno drukija. Sredinje mjesto obitelji dom, tako postaje ispranjeno upravo sredinjim popunjavanjem margine (koje je ujedno i popunjavanje sredita marginom, prazninom), a akteri (Jovan i Ljuba) se regresivno povlae na marginu, rubnost i izmjetenost plodne zemlje (Jovan) i kolibe s ranjenikom (Ljuba). Ratni vihor koji nailazi samo ponitava ionako prethodno ispranjeno sredite neostvarenoga obiteljskoga identiteta. Kada je o romanu Dervi i smrt rije, u recepciji toga romana moe se uoiti istaknuta funkcija prostora. Primjerice, Ilija Pavievi se u lanku iz 1987. godine retoriki pita: Ne kazuju li dvije kontrastne slike tekija i njeno okruenje egzistencijalnu situaciju glavnog junaka? (Pavievi, 1987: 272). Stoga je prostor i ovdje introjiciran i ima svoju funkciju ponajvie u odnosu prema pripovjedau-glavnom junaku. Inicijalna situacija romana Dervi i smrt prostorno je obiljeena dvjema kljunim prostornim promjenama: prva je naputanje tekije kao utoita i sredita Ahmedovim odlaskom Hasanovoj sestri, a druga je prodor Ishaka unutar sredinjeg prostora tekije.
152

Od tog trenutka pa sve do kraja romana, sredite i sigurnost tekije za Ahmeda, a time i njegova unutarnja psiholoka sigurnost, naruena je metaforom Ishakova proboja, koji se moe tumaiti kao penetracija vanjskog, rubnog, prekrienog, preuenog, opasnog. I kao to se u romanu pokazuje, jedna od osnovnih preokupacija glavnog lika Ahmeda nije pitanje: tko je kriv? ve: kome je kriv?, odnosno, selimovievsko propitivanje instance koja ustoliava krivnju.3 Prostor se sredita drukije poima nakon Ishakova proboja, odnosno praznina koju Ishak postavlja u simbolikom sreditu tekije generira onu prazninu koja je korespondentna Lacanovom tumaenju Realnoga kao traumatine, nedosezljive jezgre u samom sreditu simbolikoga registra. U tome se smislu situacija Ahmeda i Ishaka zapanjujue podudara s Lacanovom formulacijom: ne bi me traio, da me ve nisi naao. Ono ve naao je uvijek iza, ali pogoeno neim iz reda zaborava (Lacan, 1986: 14). Da se radi o gotovo istom odnosu izmeu Ishaka i Ahmeda, potvruje sam pripovjeda-glavni lik: Bio je izvrilac moje potajne elje (DiS: 64), i jo vie u dijalogu koji zapoinje Ahmed govorei: Ti i ne govori. Ti moda i ne postoji vie. Ja mislim i govorim umjesto tebe. [Ishak:] Onda postojim i utoliko gore po tebe (DiS: 66). Ukratko, Ishakom, likom iji status nije jasan (to je vrlo znakovito), tonije Ishakovim rubnim, marginalnim, nonim probojem na prostor simbolikog sredita, tekije, to sredite gubi svojstva punine i smisla budui da se konstitutivna praznina ucijepila (Derrida) u njega. Drugi rubni element koji djeluje na prazninu u sreditu, lik je Hasana koji insistiranjem na krunom kretanju neprestano izbjegava sredinje mjesto. On je pripovjedno utjelovljenje rubnosti, margine, te znaenjske i simbolike neuhvatljivosti, a istovremeno ima kljunu ulogu upravo u jezgri sredita. Hasan je u konstelaciji likova doslovno ono to istovremeno tvori [tu konstelaciju] i to [je] kvari, istovremeno [je] odrava (kao ono to ini da se dri skupa, to konstituira, uzdie, povezuje, uglavljuje, obrubljuje, skuplja, opskrbljuje[...]) i rui. (Derrida, 1978/1988: 68). Ukoliko se Hasanova oca i Ahmeda promatra kao sredinje pozicije gdje bi otac figurirao kao sredite (ili kao simboliki Zakon Oca [Nom du Pere]), te Ahmed kao sredinja figura pripovjedaa i lika u romanu, sredite postupno postaje ovisno o Hasanovim povracima4 s ruba. Slinu (ako ne i veu) dekonstrukcijsku ulogu kao Ishak takoer za Ahmeda posjeduje i Hasan, budui da odbija funkcionirati u sreditu, ve se odmakom od sredita promee u personifikaciju istodobno
Nisam mislio ko je kriv a ko prav, ak me se nije ni ticalo, ljudi raiavaju svoje raune i krivica se lako nae, a pravda je pravo da uinimo ono to mislimo da treba, i onda pravda moe da bude sve. I krivda isto tako. (DiS: 47). 4 Jedan od brojnih citata koji potvruju takvu funkciju Hasana kao rubnog elementa moe biti i: ekali smo da se vrati s puta jedini ovjek do koga nam je stalo (DiS: 299).
3

153

njegova upranjenja i konstituiranja. Iznimno zanimljiva postaje Ahmedova karakterizacija Hasana: Ulazio sam u ivot po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da e mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato to bi ma to sakrio od mene, ve to je duboki i sjenoviti bunar, ije se dno ne moe lako vidjeti. (DiS: 286) I nije bez razloga tekst Dervia i smrti uokviren Hasanovim potpisom,5 potpisom koji svojom rubnou, ali i bezdanou, sjenovitou, sunovraivanjem izvre sredinji tekst (ili tekst sredita) na rubnost potpisa (ili potpis ruba). A time se i izdaja Hasana moe tumaiti kao pokuaj sredita (sredinji pokuaj) da se dokine razlika ruba (rub razlike). Slino kao u romanu Dervi i smrt, i u Tvravi je parergonalni odnos ruba, margine prema sreditu impliciran strukturnim izdvajanjem jednog lika koji svojom idejno-ideolokom pozicijom funkcionira propitujui dominantne pozicije simbolikoga, a potom i ideoloko-diskurzivnoga sredita znaenja, kako kod pripovjedaa tako i kod ostalih likova. Rije je o Ramizu, na iju je strukturnu slinost s Ishakom iz romana Dervi i smrt u recepciji ve ukazivano, najizrazitije kod Miodraga Petrovia (1982), Elbise Ustamuji (1990), Jasmine Luki (1975) i Ilije Pavievia (1989). Indikativna interpretacija Jasmine Luki, koja smatra da se Ishakova i Ramizova pobuna javlja kao projekcija priguenih slojeva Nurudinovog i abinog lika (Luki, 1975: 427),6 otvara mogunost spomenutoj krunoj dinamici, gdje se intersubjektivni odnos margine i sredita, premjetajui se i ponitavajui istovremeno, moe prepoznati i u unutarnjoj konstelaciji (pripovjednog) subjekta. I Ramiz i Ishak, svojim djelovanjem destabilizirajui uspostavljaju okvir za djelatnu ovlast (agency) pripovjedaa kao sredita. Njihovo djelovanje unutranju granicu preokree u spoljanju (Derrida, 1978/1988: 69), istovremeno
Nakon teksta slijedi ajet iz Kurana te, grafiki odvojen, sljedei citat: Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrean. Mir njegovoj namuenoj dui! (DiS: 418) 6 Zanimljivo tumaenje Ishaka u slinom kontekstu nudi i Miodrag Petrovi: Lik studenta Ramiza u strukturi romana ima ulogu slinu ulozi buntovnika Ishaka u romanu Dervi i smrt (Petrovi, 1982: 127), Ahmed Nurudin i Ahmet abo u prostoru romana kontrapunktski su postavljeni prema pobunjeniku Ishaku i Ramizu. Svojom psihologijom traenja i emotivnom pobunom kao osnovnim instrumentom ivljenja oni predstavljaju potpunu suprotnost ovoj dvojici koji za njih u mnogo emu predstavljaju idealne obrasce (ibid: 128-129). Elbisa Ustamuji takoer smatra da je Ishak (fiktivna literarna projekcija) materijalizovana podsvijest isplivala na razinu svijesti. (Ustamuji, 1990: 98), a na drugom mjestu povezuje fukciju Ishaka i Ramiza: Kao Ishak, i Ramiz je neka vrsta abinog dvojnika, kome nije potrebno emocionalno-psiholoko predstavljanje; umnogome mu je identian. (ibid: 158).
5

154

je briui, te se pripovjedai i likovi Nurudin i abo gube u praznini sredita/ sreditu praznine.7 Prostorni odnos margine i sredita u romanu Ostrvo ekspliciran je samim naslovom. Ostrvo, otok, prostor je marginalne, rubne pozicije izmjetenih subjekata. Osim to funkcioniraju kao simbolika margina kopnu s kojega dolazi sredinja misao (misao sredita) personificirana likom Mikia u poglavlju Da li da umre stari mandarin?, prostor (sredinje) komunikacije izmeu dvoje imenovanih likova, Ivana i Katarine (imenovanih, dakle, postavljenih unutar simbolikog jezinog poretka) obrubljen je rubnom prazninom (Os:25), neimenovanim, traumatinim, surovim prostranstvom mora i neba koje nam uvijek ostaje strano i daleko (Os:64). Meutim, romanom Ostrvo, u tom ambivalentnom prostoru gdje je sredite ruba zapravo rub sredita, pripovjedni subjekti prije intersubjektivnog ruba drugog redovito nailaze na nepremostivu prepreku ruba sebe kao Drugog (Lacan, 1986:263), budui da je najgore kad se nekako odvajao od samog sebe, i kao da je neko drugi, kao da je hladni sudija, posmatrao sebe kako nije elio da se vidi, a kad je bio u sebi, cjelovit, kad se nije razdvajao, obino nije znao ni ko je, ni kakav je (...) (Os:159). Tako se prostorna simbolika margine, ruba i sredita u prozi Mee Selimovia, analizirajui unutardijegetine deikse i pripovjedne subjekte, redovito pojavljuje kao manifestni rezultat latentne subjektove podvojenosti. III. Pripovjedna strategija marginom prema sreditu u Selimovievu romanesknom opusu jo je izraenija uzmu li se u obzir vremenske deikse. Postavi li se u sredite (analize) dogaaj koji u svakom romanu ini okosnicu oko koje se konstituira pria, vrlo esto se u opusu Mee Selimovia odnos prema tom dogaaju uspostavlja naknadno, retrospektivno, prisjeanjem, ili pak pokuajem zaborava.8 Tiine tako poinju, a da se temeljna pripovjedaeva drama nije razrijeila, ona vremenski prethodi te tako neprestano utjee i destabilizira sredinju poziciju sada(njosti). Magla i mjeseina u tome
Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dematu? Kakav sam, dobar ili rav, povran ili muan, ta su mi ljudi i ivot, emu teim, ta oekujem od sebe i drugih? (...) Da li se sm izdvajam, ili me izdvajaju? (podcrtano I. M.) (Tv: 136). 8 Poetak romana Tvrava: Ne mogu da priam ta je bilo u Hoinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato to ne pamtim, ve to neu. Ne vrijedi priati o stranom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni aliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjeanje na sve to je runo, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. (podcrtano I. M.) (Tv: 7)
7

155

je kontekstu donekle iznimka, budui da se na kraju romana odnosi meu likovima abruptno razrjeavaju ratnim pustoenjem, ali Ljubina regresivna aktivnost, prebacivanje teita s mladia na imaginarni lik Sreka iz prolosti, aktivacija zaboravljenog, a time i mogueg, idu u prilog slinoj funkciji prolog u konstelaciji pripovjednog vremena. Dervi i smrt obiljeen je naknadnim, izmaknutim suoavanjem kroz pripovijedanje. Sve je poelo da se zaplie prije dva mjeseca i tri dana (DiS: 15) poetak je drugoga poglavlja, dok je poetak romana spekulacija o svrsi pisanja, koja je ponovno pozicija vremenske naknadnosti u odnosu na dogaaj (etrdeset mi je godina, runo doba: ovjek je jo mlad da bi imao elja a ve star da ih ostvaruje. DiS: 10). U tome smislu citat iz Tvrave moe posluiti kao sinegdoha itave Selimovieve pripovjedne aktivnosti: Uvijek trae moj odgovor iznenada, ne dajui mi vremena da se snaem (Tv: 205). Kao da je jezikom posredovan odgovor uvjetovan snalaenjem do kojega bi trebalo doi u procesu pomirenja neverbalizirane subjektove/pripovjedne svijesti i njene jezine manifestacije. Meutim, naknadnost, iznenadnost kojom je Selimoviev pripovjeda redovito zateen, sastavnim je dijelom samoga pripovijedanja, te se vremenska dimenzija, u odnosu na prostornu, za pripovijedanje pokazuje vanijom. To naglaava i Lada ale-Felman, koja, oslanjajui se na Genettea, smatra da je pripovijedanje u naelu mogue izvan bilo kakve specifikacije prostora njegova odvijanja, dok mu je vrijeme presudna odrednica onkraj same injenice slijeda u lancu jezinih znakova, (...) izmeu ina pripovijedanja i zbivanja o kojemu se pripovijeda; koliko god taj razmak bio uzan, pripovijedanje najee ipak dospijeva naknadno (ale&ale-Feldman, 2008: 45). Jedna od sredinjih preokupacija svih Selimovievih romana i nerijetko, aktivacijski element koji pripovjednoga subjekta prisiljava na (re-)akciju, upravo je pozicija naknadnosti, marginalne, prostorne i vremenske izmjetenosti, pokuaj da se snae, da se raun svede kad se ostavi trag mastila na hartiji to eka kao izazov (DiS: 9). Meutim, Selimovievi pripovjedai prije sredinjeg pripovijedanja (fabularnog) dogaaja sada (i ovdje), kontinuirano prorauju, selektiraju i propituju sam (rubni/prethodni) dogaaj pripovijedanja. Drugim rijeima, kod Selimovieva pripovjedaa izmeu (vanjskog) ina i (unutarnje) rijei (sve odjekuje u meni) [Tv: 140]), in je ve sadran u rijei, jer je rije in, i jo kakav, barut, zaas plane. Da si ukrao, nasilje uinio, tetu nekome nanio, moda bi ti i oprostili. Ali ti si govorio o onome o emu svako pametan uti. (Tv: 135). Stoga se opasnost govora uvijek ve pretvara u opasnost misli, a autorefleksivna (i kruna, autoreferencijalna) dinamika preispitivanja misli kod Selimovieva pripovjedaa bliska je Wittgensteinovu shvaanju:
156

Misao, to neobino bie ali ona nam se ne ini neobinom kad mislimo. Misao nam se ne ini tajnovitom dok mislimo, nego samo kada na neki nain retrospektivno kaemo: Kako je to bilo mogue? Kako je bilo mogue da se misao bavila tim predmetom samim? ini nam se kako smo njome uhvatili realitet. (Wittgenstein, 1953/1998: 127). Wittgensteinovo hvatanje realiteta i Selimovievo snalaenje u davanju odgovora rezultati su ukrtenosti subjekta koji djeluje (prema vani) i subjekta koji misli (prema unutra), gdje se ipak djelovanje promee u miljenje, a miljenje u djelovanje, a obje kategorije u tom se odnosu vremenski uspostavljaju naknadno u odnosu na dogaaj (Izgleda da zaista sanjamo ivot. [Tv: 82]). Pripovijedanje, osim to samo nastaje kao posljedica naknadnosti, ono, u Selimovievu sluaju, zauzima poziciju jednog od oblika naknadnoga (nachtrglich) suoavanja s prolim (traumatinim) iskustvom.9 Brojni citati u svim Selimovievim romanima10 ukazuju na vrstu (nerijetko i identifikacijsku) povezanost pripovjednih subjekata s temporalnim, reminiscencijskim uvjetima njihova poloaja. Taj poloaj nipoto nije statian, niti definiran; upravo suprotno, pokuaj uspostavljanja dijaloga izmeu individualna (sadanjega) sebstva svijesti sa subjektom kao Drugim (Lacan), odnosno, reeno rijeima Selimovieva pripovjedaa, sa sobom kakav postajem, tim udom koje ne poznajem (DiS: 9) odvija se kao identifikacijski zahtjev par excellence. Jer, identifikacija se s drugim poduzima upravo u cilju utvrivanja vlastitog identiteta: kad bi on bio definiran, emu bi ona sluila? (Biti, 2005:
U kontekstu Selimovieva opusa, primjenjivo moe biti i Freudovo shvaanje naknadnosti (Nachtrglichkeit) gdje naknadno ne biva prepravljeno ukupno doivljajno iskustvo nego se odabiru dijelovi koji se, u trenutku doivljaja, nisu mogli potpuno uklopiti u neku znaenjsku cjelinu. Obrazac za to je traumatini dogaaj. (Laplanche-Pontalis, 1992: 246). 10 Npr.: Sve to imam, to je u sjeanju. (Ti: 12), Sve je bilo, a opet lii na san, ni na emu ne mogu da se zaustavim jer nita ne znam, a drim se sjeanja, uporno. (ibid: 21), (...) ostalo je ono to ostaje od ivota, melanholino sjeanje i ljepota koja traje (ibid: 61), Ja u biti posrednik, ljetopisac, ruka i sjeanje. (ibid: 69), Razorualo me to sjeanje, povuklo potpuno u sebe, odvojilo od nje i od te sobe (...) (ibid: 85), Zadovoljie prolost, zatrpavae je, jer je suvie iva u tebi. (ibid: 96), Zato se javilo drukije sjeanje od onog koje sam traio? (ibid: 115), (...) najvie mislimo o prolosti (ibid: 139), Ali, to nije prolost, to je sve to jesam, i taj trenutak mi je potreban i danas, esto mu se vraam, sve ee (...) (ibid: 142), (...) ovo to nije sad, to nije ivot, ve sjeanje i ekanje. (ibid: 148), (...) nita se izgleda ne zaboravlja, sve se vraa iz zakljuanih pretinaca, iz mraka tobonjeg zaborava. (DiS: 90), (...) nikad ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo to je prolo. (ibid: 26), Zaboravio sam sebe biveg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivali razbijeni ostaci i olupine. (ibid: 232), (...) zato da me mui prolost koje vie nema (Tv: 173), Ko bi razumio moje neprestano sjeanje na mrtve drugove u hoinskim umama, i ta su oni, optuba ili rana? (ibid: 137), (...) neka se vrati to sjeanje, (...) kao tajni saputnik njene svakodnevnice. (MiM: 19), ive njih dvoje, (...) osueni na sjeanje. (Os: 5), itd.
9

157

26), a odnos se izmeu sredinjeg (doivljajno-traumatinog) iskustva ivota i marginalnog pripovjednog ina pisanja obre upravo u trenutku ieznua parergonalnog okvira izmeu sada i prije, pisanja i iskustva, knjievnosti i ivota. U tom smislu, sredinje iskustvo traume (u) prolosti (i iskustvo sredita) postaje okvirom rubne (fikcionalne) pripovijesti, pri emu se pripovijest, sada identifikacijski kljuna, promee u sredite pisanja kao svjedoenja. Time pri/povijest, u onoj mjeri u kojoj premoivanjem imanentnog rascjepa (izmeu sebe i drugog, prolosti i sadanjosti, istine i tlapnje, sudionika i promatraa) radi na tvorbi identiteta, postaje inom svjedoenja (ibid: 23). Gledano iz perspektive opusa, tome u prilog ide i funkcija hibridne, memoarske, autobiografske knjige Sjeanja koja, stojei metaforino i metonimijski na rubu, margini opusa, retroaktivno, naknadno (1976.) baca svjetlo na Selimovieve romane. U toj knjizi se navedeno pisanje kao svjedoenje, svojevrsni identifikacijski proboj pisanja kao ina suoavanja (ili barem pokuaja suoavanja) s traumatinim iskustvom gubitka brata znakovito pojavljuje grafikom oznakom prestanka pisanja, budui da taj dio poinje stankom i trotojem (... Ovdje moram da zastanem [S: 143]). Tako okvirna, rubna i marginalna pozicija knjige, autora i komentara, u samom svome sreditu nudi prazninu, utnju i odgodu, potvrujui Lacanovo smjetanje traume u podruje Realnoga, koje se, i u Selimovievu sluaju, kao trauma izgubljenoga brata uvijek vraa na isto mjesto (Lacan, 1986: 56). Vraanje na isto mjesto je omogueno krunom putanjom oko neega neizrecivoga (traume), te je i ta stanka u knjizi Sjeanja potvrda da se trauma nalazi unutar Realne, tvrde i neprobojne jezgre koja se opire simbolizaciji (iek, 1989/2002: 228). Odnosi se ruba, okvira (opusa, romana) i margine s jedne strane, te sredita s druge, krunom dinamikom izmjenjuju udvostruavajui se ka Derridaovu bezdanu (Derrida, 1978/1988: 25) ili pak Lacanovu Realnom, traumatinom sreditu koji se opire simbolizaciji, a koje se nalazi u sri simbolikoga poretka. Time Selimoviev izgubljeni brat postaje iekov sublimni objekt kojemu se ne moemo nikako pribliiti preblizu: ako mu se previe pribliimo, gubi svoje sublimne karakteristike i postaje obian, vulgarni objekt moe opstojati samo u meuprostoru, u prelaznom stanju, gledan iz odreene perspektive, polu vidljiv. (iek, 1989/2002: 230). Spominjanje brata u etirima od pet zavrenih romana, te posebno u knjizi Sjeanja, brat, knjievni ili stvarni, izgubljen ili izmiljen, (p)ostaje Selimoviev sublimni objekt u meuprostoru prie i ivota, smjeten uvijek izmeu, poluvidljiv u Selimovievoj pripovijesti ivota, ili pak, u ivotu pripovijesti njegovih pripovjedaa.

158

Izvori
Selimovi, Mea. 2006. Sabrana djela u deset knjiga. Beograd: Book-Marso

Tiine (1961/1965) u tekstu Ti Magla i mjeseina (1962/1965) u tekstu MiM Dervi i smrt (1966) u tekstu DiS Tvrava (1970) u tekstu Tv Ostrvo (1974) u tekstu Os Sjeanja: memoarska proza (1976) u tekstu S

Literatura
Bahtin, Mihail. 1989. O romanu. Beograd: Nolit Biti, Vladimir. 2005. Doba svjedoenja. Zagreb: Matica Hrvatska ale, Morana; ale-Feldman, Lada. 2008. U kanonu: studije o dvojnitvu. Zagreb: Disput De Man, Paul. 1979. Allegories Of Reading. Figural Language in Rousseau, Nietzsche, Rilke and Proust. New Haven, London: Yale University Press Derrida, Jacques. 1978/1988. Istina u slikarstvu, prev: Spasoje uzulan i Mirjana Dizdarevi. Sarajevo: Svjetlost Lacan, Jacques. 1986. XI Seminar. etiri temeljna pojma psihoanalize. Zagreb: Naprijed Laplanche, J., Pontalis, J.-B. 1992. Rjenik psihoanalize, prijevod: Radmila Zdjelar, Boris Buden. Zagreb: August Cesarec Luki, Jasmina. 1975. O junaku i njegovom pratiocu. Beograd. Savremenik 21 (1975), knj. 41, br. 5: 426-429. Pavievi, Ilija. 1987. Poetika prostora i vremena u romanu Dervi i smrt. Beograd. Savremenik 32 (1987), br. 4-5: 271-291. Pavievi, Ilija. 1989. Problem moralnog i psiholokog uporita u Selimovievoj Tvravi. Beograd. Knjievnost 44 (1989), br. 10: 1631-1638. Petrovi, Miodrag. 1981. Roman Mee Selimovia. Ni: Gradina Prohi, Kasim. 1972. initi i biti. Apokrifnost poetskog govora. Sarajevo: Svjetlost Ustamuji, Elbisa. 1990. Oblici pripovijedanja u romanu Mee Selimovia. Mostar: Udruenje knjievnika Bosne i Hercegovine Wittgenstein, Ludwig. 1953/1998. Filozofijska istraivanja, preveo: Igor Mikecin. Zagreb: Nakladni zavod Globus iek, Slavoj. 1989/2002. Sublimni objekt ideologije, prijevod: Neboja Jovanovi, Dejan Kri, Ivan Molek. Zagreb/Sarajevo: Arkzin/Drutvo za teorijsku psihoanalizu

159

O autorima
Akademik Hanifa Kapidi-Osmanagi, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu, BiH. Esejistica i knjievna kritiarka. Prof. dr. Zvonko Kova, redovni profesor junoslavenskih knjievnosti na Odsjeku za junoslavenske jezike i knjievnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Hrvatska. Prof. dr. Angela Richter, profesorica Univerziteta Martin Luther u Halleu, Njemaka, na Odsjeku za slavistike studije. Gostujua profesorica na Univerzitetu u Sarajevu. Prof. dr. Enver Kazaz, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, BiH, na Odsjeku za knjievnosti naroda BiH. Dr. Zoran Milutinovi, vanredni profesor knjievnosti i kulture Junih Slavena i voditelj Odsjeka za istonoevropske studije University Collegea u Londonu, Velika Britanija. Prof. dr. Marina Katni-Bakari, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu, BiH, na Odsjeku za slavenske jezike i knjievnost i Odsjeku za komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo. Dr. Alma Deni-Grabi, docentica na Filozofskom fakutetu u Tuzli, BiH, Odsjek za bosanki jezik i knjievnost. Prof. dr. Keith Doubt, redovni profesor i dekan Odsjeka za sociologiju Univerziteta Wittenberg, Ohio, SAD. Dr. Maciej Falski, docent Instituta za zapadnu i junu slavistiku Univerziteta u Varavi, Poljska. Prof. dr. Andrew Wachtel, redovni profesor i dekan na Odsjeku za humanistike nauke Univerziteta Northwestern, Illinois, SAD. Dr. Davor Beganovi niz godina radi kao predava na Univerzitetu u Konstanzu, Njemaka. Trenutno predaje na Univerzitetu u Beu, Austrija. Prof. dr. Robert Hodel, redovni profesor Instituta za slavistiku Univerziteta u Hamburgu, Njemaka. Dr. Ivan Maji, asistent na Odsjeku za junoslavenske jezike i knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatska

161

Posebna izdanja Odjeljenja humanistikih nauka ANUBiH Izdava Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Lektor Ferida Durakovi Korektor Zenaida Karavdi Tehniki urednik Ruica Riorovi DTP Narcis Pozderac, TDP Sarajevo Tira 200 tampa SaVart Sarajevo 2010.

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6).09 Selimovi M. MEUNARODNI skup Knjievno djelo Mee Selimovia (2010 ; Sarajevo) Meunarodni skup Knjievno djelo Mee Selimovia / Uredili Zdenko Lei, Juraj Martinovi. - Sarajevo : Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2010. - 161 str. : slika Mee Selimovia ; 25 cm. - (Posebna izdanja / ANUBiH ; knj. 128 / Odjeljenje humanistikih nauka ANUBiH ; knj. 38) Na spor. nasl str. : International conference Mea Selimovis literary work. - Bibliografija i biljeke uz tekst ISBN 978-9958-501-47-0 COBISS.BH-ID 18152710