You are on page 1of 18

prolost-sadanjost-budunost

prof. dr. enes durmievi

prestanak vaenja erijatskog prava kao pozitivnog prava 1945. godine u bosni i hercegovini
1. Model sekularne drave Po zavretku Drugog svjetskog rata 1945. godine, u novoj Jugoslaviji uveden je model sekularne drave koju karakterizira odvojenost vjerskih zajednica od drave, proglaenje vjere za privatnu stvar svakog ovjeka i uivanje graanskih prava neovisno o pripadnosti ili nepripadnosti nekoj vjerskoj zajednici ili ispovijedanju neke religije. Prihvatanjem ovog modela ureenja odnosa izmeu religijskih zajednica i drave nuno je imalo za posljedicu da vjerski propisi gube pravnu sankciju i da svaki graanin zbog pripadnosti bilo kojoj religiji, odnosno vjerskoj zajednici, nije mogao uivati vie prava od drugih, ili biti uskraen u nekim pravima. Odnosi izmeu drave i vjerskih zajednica su kompleksni i izazivaju meusobne sukobe iz razloga to i drava i vjerske zajednice ele utjecati na vitalne interese u drutvu: obrazovanje, ideologiju (monopol na istinu), vjerska prava i slobode, autonomnost u odluivanju itd. Model sekularne drave je u historiji prvi put proklamiran prvim amandmanom na Ustav Sjedinjenih Amerikih Drava, koji je usvojio Kongres SAD-a, 25. septembra 1789. godine, a ratificirale su ga tri etvrtine federalnih drava 15. decembra 1791. godine. Prvih deset amandmana doneseno je na Ustav SAD-a 17. septembra 1787. godine. Prvi amandman glasi: Kongres ne moe donositi nikakav zakon o ustanovljavanju dravne religije, kao ni zakon koji zabranjuje slobodno ispovedanje vere; ni zakon koji

Str.1056

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

ograniava slobodu govora ili tampe ili pravo naroda na mirne zborove i na upuivanje peticije vladi za ispravljanje nepravdi.1 Izglasavanjem ovog amandmana na Ustav SAD-a, u svijetu se poinje prihvatati model odvojenosti drave i vjere u sve veem broju drava, posebno na Zapadu. Ovaj model znai sekularizaciju, odnosno posvjetovljenje dravnih i drutvenih funkcija pri emu javni domen postaje nadlenost drave. Sekularizacija2 je rezultat viestoljetne borbe evropskog ovjeka protiv privilegiranog poloaja odreene religije i njenih pripadnika nad drugim religijama, u ovom sluaju katolianstva nad svim ostalim religijama, odnosno nad slobodnim miljenjem uope. Ovaj otpor religijskom autoritetu javljao se u nekoliko raznorodnih oblika u periodu poznatom pod imenom renesansa. S usponom humanizma i individualizma, koji su postali dominantni u modernoj civilizaciji, potisnuta je religija iz javnog ivota i prestala je igrati onu ulogu koju je imala u srednjem vijeku. Sekularizam kao filozofski projekt izgrauje svijest s veoma jasnim odbacivanjem transcendencije. Njegova humanistika utopija da e moderni ovjek zaboraviti religiju ini sadraj veine sekularistikog diskursa i kritike religije uope. Mada je u zapadnoj civilizaciji ova utopija imala znaajno mjesto u XIX i XX stoljeu, trijumf sekularizma bio je oduvijek pod upitnikom. Od renesanse pa do najnovijeg doba, kranstvo na Zapadu moralo je voditi stalni rat protiv ideologija, filozofija, institucija i prakse koji su po samoj svojoj prirodi bili sekularni i koji su bili stalni izazov autoritetu religije i njenoj legitimnosti. Ova stalna borba religije i sekularizma imala je za rezultat dominaciju sekularizma i negaciju religije u svakodnevnom ivotu zapadnog ovjeka. Sekularizam je postepeno odvojio filozofiju i nauku, pa
1 Parks, Henri Bemford, Istorija SAD, Izdavaka radna organizacija Rad, Beograd, 1985., str. 776. 2 Prihvatanje ove prosvijetljene ideje o odvajanju crkve, drave i zapadnih, sekularnih modela razvoja odloili su religiju u spremite tradicionalnih vjerovanja, vrijednih za razumijevanje prolosti, ali irelevantnih ili problematinih za moderni politiki, ekonomski i drutveni razvoj. Ni razvojna teorija ni meunarodni odnosi nisu religiju smatrali vanom varijablom za politiku analizu. Odvajanje vjere od politike previdjelo je injenicu da su vjerske tradicije bile ustanovljene i da su se razvijale u historijskim, politikim, drutvenim i ekonomskim kontekstima. Njihove doktrine i zakoni bili su uvjetovani ovim kontekstima (Esposito, John L., Islam i sekularizam u XX stoljeu, Znakovi vremena, vol. 5, broj 16, Sarajevo, 2002., str. 82.).

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1057

ak i umjetnost, iz podruja religije, koja je bila duboko proeta religijskim vrijednostima u srednjem vijeku u Evropi. Pod udar sekularizma doi e ak i teologija, koja je na kraju sama postala sekularizirana, to e dovesti do snanog povlaenja religije iz svakodnevnog ivota ovjeka na Zapadu. Evropski ovjek odvikao se od javnog izraavanja religije u svakodnevnom ivotu, bilo da je prakticira malo ili nikako. Rezultat takvog odnosa prema religiji u javnom ivotu danas dovodi do kontradiktornih tendencija: na jednoj strani indiferentnost prema religiji i, esto, novi i zabrinjavajui fenomen koji se naziva religijska nepismenost i, na drugoj, smeteno i nekada haotino propitivanje vrijednosti s izraenom potrebom za duhovnosti koja se nalazi u obliku grupa, sekti i hijerarhijski ureenih zajednica.3 Indiferentnost prema religiji, kao rezultat sekularizacije drutva, dovela je do toga da je moderno industrijalizirano drutvo, uglavnom, nereligiozno. Sekularna zapadna drutva, uglavnom, smatraju da pravo ne proizlazi iz religije, nego iz volje ljudi tamo gdje su drutva demokratska. Bez obzira na destrukciju znaajnog dijela tradicionalne religije, nakon renesanse pa sve do naih dana, ipak se na kraju XX stoljea javlja probueni interes za ponovnim otkrivanjem duhovnog i svetog. Princip sekularizma je danas prihvaen kao jedno od osnovnih naela ureenja modernih drava. Meutim, postoje razliita shvatanja i razliite primjene ovog principa i, shodno takvim razliitim shvatanjima, razliita pozicija vjerskih zajednica, odnosno, razliito ureenje odnosa drave i vjerskih zajednica. U nekim dravama princip sekularizma daje autonomiju vjerskim zajednicama u odnosu na dravnu vlast, dok su u drugim vjerske zajednice marginalizirane i ovisne od dravne vlasti. S obzirom da je u Jugoslaviji, pored oslobodilake borbe, u toku Drugog svjetskog rata izvedena i socijalistika revolucija, koja je za posljedicu imala izgradnju drutva na osnovama marksistikog uenja, bilo je logino da je nova vlast u sferi odnosa drave i vjerskih zajednica primijenila ovo uenje. Po ovom uenju, postojanje religije u odreenom drutvu pokazatelj je otuenosti
Ramadan, Tarik, Biti evropski musliman, Udruenje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002., str. 227-228.
3

Str.1058

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

takvoga drutva i, konsekventno tome, religija je negativno vrednovana.4 Marks je smatrao da je cjelokupna povijest bila utemeljena na borbi razliitih klasa na osnovama ekonomskih elemenata i da je ovjekova egzistencija utemeljena na njegovoj kreativnosti da stvaralaki oblikuje predmete u prirodi i proizvodi dobra. Ta dobra trebaju uivati svi ljudi, a to je mogue samo u besklasnom drutvu do kojeg se moe doi jedino revolucijom. Razraujui Hegelovu dijalektiku filozofiju, razvio je uenje poznato pod nazivom dijalektiki materijalizam, koji je bio filozofski temelj komunizma. Poto je, po ovom uenju, religija smatrana glavnim ideolokim oruem eksploatatora u borbi protiv potlaenih u svim drutveno-ekonomskim stadijima, i time bila izvorom drutvene nepravde, socijalizam je obeavao potpuno osloboenje ovjeka i njegov drutveni napredak vie nego to su to uinile graanske revolucije. Ustavna pozicija vjerskih zajednica u novoj Jugoslaviji regulirana je lanovima 21, 23 i 25 Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine: lan 21 Svi graani Federativne Narodne Republike Jugoslavije jednaki su pred zakonom i ravnopravni su bez obzira na narodnost, rasu i veroispovest. Ne priznaju se nikakve privilegije po roenju, poloaju, imovnom stanju i stupnju obrazovanosti. Protivan je Ustavu i kanjiv svaki akt kojim se graanima daju privilegije ili ograniavaju prava na osnovu razlike u narodnosti, rasi i veroispovesti kao i svako propovedanje nacionalne, rasne ili verske mrnje i razdora...
4 Tako e Marks rei da je religija izraz bede, ali odmah dodati i protest protiv bede, tj. ona nema samo konzervativnu ve i kritiku funkciju u drutvu. On e kritikovati hriansko-judejsku institucionalnu religiju, ali e priznati njenu revolucionarnu ulogu u ranom hrianstvu. On e jasno videti da je religija odreena svest o svetu, ali i da je ona pokuaj bekstva iz toga sveta, tj. da nije samo njegova sveana dopuna nego i fantastino ostvarenje ljudskog bia! Prema tome, religija nije samo oblik otuene nego i oblik kritike svesti, nije samo nain prilagoavanja na neovean svet nego i pobuna protiv toga sveta, nije samo opijum naroda nego i njegova samosvest, nije uvek nazadna, nego i napredna. Zbog ove dvostruke prirode religije, u njoj je bilo mogue nai nadahnua kako za promenu, tako i za ouvanje postojeeg poretka stvari. Svakoj drutvenoj strukturi odgovara struktura ideja, verovanja i vrednosti, koje je opravdavaju, ali i koje je poriu. Religija moe da tu strukturu blagoslovi ili prokune (unji, uro, Znati i verovati, igoja tampa, Beograd, 1995., str. 231-232).

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1059

lan 23 Svi graani bez razlike pola, narodnosti, rase veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navrili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe dravne vlasti... lan 25 Graanima je zajamena sloboda savesti i sloboda veroispovesti. Crkva je odvojena od drave. Verske zajednice ije se uenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima i u vrenju verskih obreda. Verske kole za spremanje svetenika slobodne su, a stoje pod optim nadzorom drave. Zabranjena je zloupotreba crkve i vere u politike svrhe i postojanje politikih organizacija na verskoj osnovi. Drava moe materijalno pomagati verske zajednice.5 Garantirajui slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti, Ustav FNRJ iz 1946. godine je ustvari proklamirao odvojenost vjere od drave i proglasio vjeru privatnom stvari svakog graanina pri emu drava nije bila zainteresirana da li e graanin vjerovati ili ne. Sloboda savjesti podrazumijevala je slobodu pojedinca da slobodno izabere da li e vjerovati (biti teist) ili uope nee vjerovati (ateist). Ova sloboda jeste apsolutna i ona je dio najintimnijeg bia svakog pojedinca, te stoga, drava u toj sferi nema ta traiti, niti moe to ureivati svojim aktima. Sloboda vjeroispovijesti jeste slobodna volja svakog pojedinca da izabere svjetonazor, odnosno oblik religije. Modusi ispovijedanja vjere predmet su pravnih normi pojedinih drava, a u novije vrijeme, sve vie, meunarodnih pravnih akata. Sloboda vjeroispovijedanja ureuje se dravnim aktima, te stoga nije apsolutna, nego je ograniena osnovnim pravima i slobodama drugih, javnim poretkom, moralom, obiajima i dr. Ogranienja slobode vjeroispovijesti takoer su zakonom propisana, upravo da se ne bi ugrozila pravna sigurnost i izbjegao svaki voluntarizam dravnih organa. Meutim, u svakodnevnom ivotu u novoj Jugoslaviji, pogotovu u prvom periodu do esdesetih godina, praksa je odudarala od ustavnih principa.
5 Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970, tom I, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 2002., str. 195-196. Vidi, takoer: ulinovi, Ferdo, Dokumenti o Jugoslaviji, kolska knjiga, Zagreb, 1968., str. 559-560.

Str.1060

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

2. Simbioza partijskog i dravnog aparata S obzirom da u ovakvom drutvu, u kojem je vladao jednopartijski sistem, nije postojala faktika razlika izmeu dravnog i partijskog aparata, odnosno dravnih i partijskih ciljeva, funkcionirala je simbioza dravnog i partijskog aparata u svim sferama drutvenog ivota. Stoga je bilo sasvim logino, s obzirom na gore spomenuto uenje koje je bilo zvanina ideologija vladajue i jedine partije, da je politika prema vjerskim zajednicama imala za cilj ogranienje utjecaja vjerskih zajednica u drutvu, njihovu kontrolu i pritisak na vodee predstavnike vjerskih zajednica u smislu lojalnosti dravnim organima.6 Kad je rije o Islamskoj zajednici, njeni najvii organi pozdravljali su odvajanje vjerskih zajednica od drave, naglaavajui da je to u interesu samih vjerskih zajednica. Tako Vrhovni vakufski sabor Islamske vjerske zajednice u FNRJ, na svom zasjedanju odranom 26.-27. augusta 1947. godine u Sarajevu izdaje rezoluciju u kojoj naglaava da izvreno odvajanje vjerskih organizacija od drave ne samo da nije od tete po interese nae vjerske zajednice, nego, naprotiv, tim aktom, koji je mnogo ranije izveden u naprednim zemljama, obezbijeen je nesmetan i slobodan ivot nae vjerske zajednice i zagarantovana puna ravnopravnost svih vjerskih zajednica u odnosu na dravu. Ta demokratska tekovina jeste pozitivan faktor u daljem razvoju i jaanju bratstva i jedinstva svih naih naroda, to predstavlja jedan od osnovnih uslova napretka nae narodne drave. S takvim osjeajima slobode i na osnovu slobodno donesenog Ustava IVZ Vrhovni vakufski sabor pristupio je izboru svog vrhovnog vjerskog poglavice reisu-l-uleme, u kome inu vidi dovravanje izgradnje svoje vjerske organizacije.7
U teoriji, drava je elela da se individualni vernici tretiraju kao punopravni graani, ali u praksi je bilo mnogo odstupanja, posebno na lokalnom nivou. Ta odstupanja su tolerisana, pa ak i podsticana, tako da bi se moglo govoriti o dvojnom odnosu dravnih organa prema verskim zajednicama: deklarativno, oni su se oslanjali na pozitivne zakone, a u praksi su se sluili i vaninstitucionalnim sredstvima. Svako ponaanje koje je odudaralo od zakonskih propisa tumaeno je neiskustvom, nestrunou, sektaenjem i slino, ali niko od predstavnika lokalne birokratije nije snosio nikakvu odgovornost zbog svojih postupaka. Sve se uglavnom svodilo na verbalne osude (Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970., tom II, str. 639-640). 7 Rezolucija Vrhovnog vakufskog sabora Islamske vjerske zajednice u FNRJ, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., str. 18.
6

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1061

Religioznost je postala privatna stvar vjernika, ali, to je veoma logino, vjerske zajednice nisu se odrekle svoga utjecaja na drutvo. Intenzitet i forme ovih utjecaja esto su bile predmet sporenja izmeu vjerskih zajednica i drave. Vjerske zajednice nisu pristajale da budu marginalizirane, s jedne, dok su dravni organi svaku iole znaajniju aktivnost vjerskih zajednica, za koju su smatrali da izlazi iz djelokruga njihovog djelovanja proglaavale klerikalizmom, politizacijom vjere i vjerskih osjeanja graana i dr., s druge strane. I sam odnos drave nije bio jednak prema svim vjerskim zajednicama, mada je on principijelno rijeen Ustavom i ta jednaka distanca prema svim vjerskim zajednicama je, uglavnom, uvijek naglaavana.8 U ovom periodu lanovi vladajue Komunistike partije Jugoslavije (KPJ) tretirali su religiju kao politiki problem, a njihovu religijsku doktrinu kao neprijateljsku, dok su religijske zajednice smatrali takmacem u borbi za utjecaj u drutvu i iniocem koji je vrio opstrukciju izgradnje socijalistikog drutva. Razlike u odnosu prema religijskim zajednicama bile su rezultat unutranje strukture, jaine, veliine i historijskog naslijea pojedinih vjerskih zajednica. Poto drutveno-politiko ureenje nije priznavalo nikakav autoritet izvan autoriteta vladajue partije i njene ideologije, to je za posljedicu imalo nepostojanje bilo kakve politike opozicije u drutvu. Stoga se esto deavalo da politiki protivnici takvog drutvenog i dravnog ureenja pokuaju nai okrilje unutar vjerskih zajednica i na taj nain pruiti bilo kakav oblik legalnog otpora postojeem politikom sistemu.9
8 Kombinacijom represije u svim njenim oblicima (fiziki napadi, suenja, progoni, maltretiranje svetenstva i sl), pretnjama, ekonomskim iscrpljivanjem, resocijalizacijom stanovnitva, ali i istovremeno i laskanjem (dodeljivanje materijalne pomoi, ordenja, putovanja u inostranstvo, odobravanje izgradnje hramova i sl) vreni su pokuaji diferencijacije meu visokim predstavnicima verskih zajednica i svetenstvom. Favorizovani su oni predstavnici verskih zajednica koji su prihvatali saradnju, mada su mnogi od njih to inili smatrajui da e samo tako moi efikasnije da deluju i na verskom planu (Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 15). 9 Dravna vlast je razlikovala religiozna oseanja vernika kao drutveno uslovljenu pojavu, koja se moe reavati administrativnim diktatom, od politike zloupotrebe vere. Ali pod terminom politike zloupotrebe vere esto se znala kriti i pretnja ili obraun sa verskim zajednicama zbog odbijanja da udovolje eljama dravnih organa (Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970., tom II, str. 642).

6 - Glasnik Rijaseta . . .

Str.1062

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

Odvajanjem vjerskih zajednica od drave i proglaenjem vjere privatnom stvari svakog graanina imalo je za posljedicu da vjerski propisi vie nee imati dravnu sankciju. Pored toga, vjerske zajednice izgubile su i svaki utjecaj u kolstvu, jer je vjersko obrazovanje prognano iz svih stupnjeva kolovanja, od najnieg, osnovnog, do najvieg, univerzitetskog. Vjerskim zajednicama dozvoljeno je, da u okvirima svojih mogunosti, organiziraju vjersko pouavanje na dobrovoljnoj bazi unutar svojih institucija, za one graane koji to ele. Meutim, u ovom periodu dolo je i do zabrane vjerske pouke i u vjerskim institucijama (crkve, damije, mektebi), osim u vjerskim kolama za pripremanje vjerskih slubenika (medrese, bogoslovije, vjerski fakulteti i dr.). Pored zabrane vjeronauke u redovnim kolama, vjerskim zajednicama su Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji, od 23. augusta 1945. godine, koji je donijela Privremena Narodna skuptina Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ), oduzeti ogromni kompleksi zemljita pod geslom da zemlja pripada onima koji je obrauju. Oduzimanje zemlje vjerskim zajednicama obrazloeno je, izmeu ostalog, izgradnjom budueg jedinstva jugoslavenskih naroda.10 lanom 8 stavom 1. odreen je maksimum zemljita koji su mogle zadrati vjerske zajednice za svoje potrebe, dok je sve ostalo pripalo dravi: Bogomoljama, manastirima i verskim ustanovama mogu se, prema mesnim uslovima, u svakom pojedinom sluaju ostaviti bate, vinogradi, vonjaci, njive, utrine i ume najvie do 10 ha ukupne povrine za izdravanje ili za humane ustanove i narodne skupove. 2. Ako su ove ustanove veeg istorijskog znaaja, moe im se ostaviti u vlasnitvo najvie do 30 ha obradivog zemljita.11
10 Objanjavajui u referatu za sovjetsko poslanstvo u Beogradu, problem agrarne reforme na crkvenim zemljama u Jugoslaviji, ministar poljoprivrede Vasa ubrilovi je pisao oktobra 1945.: Za svakoga ko malo poznaje unutranje odnose u Jugoslaviji je jasno da jedinstva njenih naroda nee biti sve dotle dok se uticaj vere ne ogranii i ne uputi samo na uske verske ciljeve i zadatke. To e se moi postii jedino slabljenjem privredne, kulturne i politike moi crkvenih jerarhija. Zato e on morati preduzeti itav niz mera, poev od zavoenja graanskog braka, preko laicizacije prosvete do agrarne reforme da bi uticaj crkava sveo na pravu meru, tj. onemoguio im da nove narataje u Jugoslaviji odgajaju kao dosad u verskoj iskljuivosti i mrnji, i to je jedan od velikih razloga zato je potrebno izvriti agrarnu reformu i na crkvenim zemljama (Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 179). 11 Radi, Radmila: Drava i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 180.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1063

Ovim je zakonom ekonomska osnova vjerskih zajednica gotovo unitena, i one su bile prisiljene ivjeti od dobrovoljnih davanja svojih vjernika i dijelom od dravne pomoi. Iako vlast, u principu, nije pravila razliku meu vjerskim zajednicama, njihov poloaj u novoj dravi, pored specifinosti svake vjerske zajednice ponaosob, njihovi odnosi s dravnim organima zavisili su u velikoj mjeri i od unutranjih politikih odnosa, ali i od meunarodnih politikih kretanja, odnosno od meunarodnog poloaja Jugoslavije. Prva faza mogla bi se vremenski oznaiti kao faza koja je trajala od zavretka rata do sukoba sa Staljinom 1948. godine. U ovoj fazi dravni organi pokuavaju, uz sve mjere koje su bile na tragu odvajanja vjerskih zajednica od drave, nai modus vivendi s predstavnicima svih vjerskih zajednica izbjegavajui otrije napade na vjerske zajednice, bilo zbog konsolidacije unutranjih politikih odnosa ili zbog meunarodnog poloaja Jugoslavije. U drugoj fazi, zbog sukoba sa Staljinom i ukupne politike situacije, kako u zemlji, tako i na meunarodnom planu, koriste se sredstva i metodi koji imaju za cilj suavanje vjerske djelatnosti samo na duhovnu sferu i pritisak na velikodostojnike svih vjerskih zajednica da se identificiraju s dravnim reimom. Nakon ovog perioda, donoenjem Zakona o poloaju vjerskih zajednica 1953. godine,12 dolo je do poputanja u odnosima izmeu njih i drave, kada su vjerski slubenici dobili pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje, slobodnije izdavanje vjerske tampe i izvoenje vjeronauke u objektima vjerskih zajednica i dr. Meutim, vjerske zajednice i dalje su uspjeno bivale uklonjene iz javnog ivota i gurane na drutvenu marginu. 3. Ukidanje erijatskih sudova Primjenjujui princip odvojenosti vjerskih zajednica od drave, Predsjednitvo Narodne skuptine Republike Bosne i Hercegovine je 5. marta 1946. godine donijelo Zakon o ukidanju erijatskih sudova na podruju Narodne Republike Bosne i Hercegovine.13
12 Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 5-7, god. IV, Sarajevo, 1953., str. 111-114. 13 Slubeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 10, god. II, Sarajevo, 6. marta 1946., str. 1. Vidi, takoer; Zapisnik sa sjednice vlade odrane 27. II 1946. godine (taka 5. Zakon o ukidanju erijatskog nasljednog prava i protezanju graanskog nasljednog prava nad muslimanima Bosne i Hercegovine), u knjizi Narodna vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine 1945-1948. Zapisnici, Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1985., str. 44.

6*

Str.1064

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

Tim zakonom ukinuti su sreski erijatski sudovi u Bosni i Hercegovini i Vrhovni erijatski sud pri Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Svi predmeti koji su do ukidanja erijatskih sudova spadali u njihovu nadlenost ili bili u procesu raspravljanja, stavljeni su u nadlenost narodnih, odnosno graanskih sudova ili drugih dravnih organa. Ovaj zakon stupio je na snagu danom njegovog objavljivanja. Na osnovu ovog zakona, ministar pravosua je 15. marta 1946. godine donio Uputstvo za izvrenje Zakona o ukidanju erijatskih sudova na podruju Narodne Republike Bosne i Hercegovine14, kojim je propisano da e sreski erijatski sudovi (referenti za erijatske pravne stvari kod sreskih sudova) i Vrhovni erijatski sud pri Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine prestati s radom odmah sa svim poslovima za koje su do tada bili nadleni. Sve spise, arhivu, upisnike, inventar i kancelarijski materijal sreskih erijatskih sudova preuzeli su sreski sudovi, dok je Vrhovni sud za Bosnu i Hercegovinu bio obavezan da preuzme sve gore spomenute predmete od Vrhovnog erijatskog suda u Sarajevu. Sidile (upisnike na turskom jeziku), vakufname o osnivanju vakufa i druge isprave te vrste sreski sudovi i Vrhovni erijatski sud bili su obavezni dostaviti Ministarstvu pravosua Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Sve ove radnje gore spomenuti sudovi morali su izvriti do 31. marta 1946. godine, dok su svi slubenici i osoblje erijatskih sudova ostali raditi u narodnim sudovima. Sve nezavrene predmete sreski i okruni sudovi bili su duni sprovesti prema svojoj nadlenosti ponavljajui postupak na osnovu vaeih propisa i uzimajui u obzir, to je vie mogue, rezultate prethodno sprovedenog postupka pred erijatskim sudovima (uviaj, sasluanje svjedoka itd). Nezavrenim predmetima smatrali su se svi predmeti za koje nije postojala pravosnana presuda. Presuene, a nedostavljene odluke erijatskih sudova, strankama su bili duni uruiti sreski sudovi. Zakonom o ukidanju erijatskih sudova, posmatrajui s normativnopravnog aspekta, erijatsko pravo prestaje biti pozitivno
14 Slubeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 12, god. II, Sarajevo, 15. marta 1946., str. 197-198.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1065

pravo u novoj Jugoslaviji. Meutim, erijatsko pravo i dalje, velikim dijelom, utjee na ponaanje muslimana, ali gubi dravnu nadlenost. Nepotrebno je napominjati da je erijatsko pravo u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske vladavine i u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije, primjenjivano kao personalno pravo muslimana regulirajui porodine, nasljedne, brane i vakufske odnose. U ovom periodu oblast krivinopravnih i imovinskih odnosa regulirali su dravni sudovi. Ukidanjem erijatskih sudova porodini, nasljedni, brani i vakufski poslovi preli su u nadlenost dravnih, graanskih, sudova. Nakon ukidanja erijatskih sudova u Bosni i Hercegovini, Prezidijum Narodne skuptine Narodne Republike Bosne i Hercegovine je, na osnovu lana 75 take 4 Ustava NRBiH, a u vezi lana 5 take 12 Zakona o Prezidijumu Narodne skuptine NRBiH, donio Zakon o zabrani noenja zara i ferede 29. septembra 1950. godine.15 lan 1 ovog zakona objanjava razloge donoenja ovog zakona: Izraavajui elje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vijekovna oznaka potinjenosti i kulturne zaostalosti ene muslimanke, da se olaka eni muslimanki puno koritenje prava izvojevanih u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i ire uee u drutvenom, kulturnom i privrednom ivotu zemlje, zabranjuje se noenje zara i ferede i svako pokrivanje lica ene.16 Zakon je propisao kazne za noenje zara i ferede, nagovaranje i svaku radnju koja bi bila usmjerena na podsticanje noenja zara i ferede. Raspon kazni bio je od 20.000 dinara do dvije godine zatvora. Ovakve drakonske kazne za radnje koje u osnovi predstavljaju osnovna ljudska prava (oblik i vrsta odjee), bile su karakteristine za tzv. revolucionarna prava, koja su bila u slubi odreene klase i njenih interesa. Poto je tadanje socijalistiko pravo religiju smatralo jednim od osnovnih klasnih neprijatelja, i samo odreeno (vjersko) oblaenje moralo je biti sankcionirano.
15 Slubeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 32, god. VI, Sarajevo, 5. oktobra 1950., str. 427. 16 Isto.

Str.1066

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

Ipak, novoj vlasti trebalo je nekoliko godina da se odlui za sankcioniranje ove muslimanske nonje. Sasvim je normalno da je postojao otpor meu najirim muslimanskim slojevima skidanju zara i ferede, koji su na ovim prostorima noeni stoljeima. Kao to je poznato, jo je reisu-l-ulema Demaluddin auevi, na Kongresu muslimanskih intelektualaca 1928. godine u Sarajevu, izjavio da pokrivanje enskog lica nije erijatski propis i da je rjeenje muslimanskog enskog pitanja vaan uvjet opeg napretka svih Bonjaka. Ova fetva uglednog bonjakog reisa, esto je koritena kao erijatski argument da zar i fereda ne predstavljaju vjerski propis, nego je to tradicionalna nonja pristigla s Bliskog istoka s dolaskom Osmanlija na Balkan i prihvatanjem islama na ovim prostorima. Drugi kongres Antifaistikog fronta ena (AF) Bosne i Hercegovine iz 1947. godine donio je rezoluciju o otkrivanju muslimanki, a sve ene muslimanke uesnice spomenutog kongresa skinule su i odbacile zar i feredu.17 Pri Glavnom odboru AF BiH ak je, 1948. godine, osnovan poseban odbor za skidanje zara i ferede. Reimu je, itekako, bilo stalo do podrke ove akcije u najirim muslimanskim slojevima, pa su irom Bosne i Hercegovine ovu akciju podrali razna radnika udruenja, predstavnici javnog i kulturnog ivota, napredni muslimani itd. Posebno je bila znaajna podrka vodeih ljudi Islamske vjerske zajednice, koju su nove vlasti lahko osigurale, jer su u sami vrh Zajednice postavile sebi lojalne ljude. Tako je novoizabrani reisu-l-ulema Ibrahim ef. Feji, u svom nastupnom govoru, odranom prilikom primanja menure, 12. septembra 1947. godine, izmeu ostalog, u vezi pokrivanja muslimanki, izjavio: Jedno bolno pitanje koje pred nama stoji, kojem moramo posvetiti veliku panju i gdje trebamo hitno intervenisati jeste pitanje jednakopravnosti nae muslimanke. Stotinama godina mi smo eni uskraivali najelementarnija prava, prava na prosvjeivanje i slobodu. Iako je Muhammed, a.s., prije 14 stoljea rekao: Traenje nauke obavezno je za svakog muslimana i muslimanku, ipak
17 Milii, Senija, Emancipacija muslimanske ene u Bosni i Hercegovini (Poseban osvrt na skidanje zara i ferede), u knjizi Urbano bie Bosne i Hercegovine, Institut za historiju i Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996., str. 140.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1067

jo i danas ogromna veina naih ena nepismena je. Jedna od dragocjenih tekovina oslobodilake borbe naih naroda svakako je proklamovanje ravnopravnosti ene. Ali, naalost, ova ravnopravnost kod muslimanke ne moe doi do punog izraaja, jer joj smeta zar i fereda. Otkrivanje ene sprovedeno je u mnogim islamskim dravama, u nekim ak i silom zakona, a ipak kod nas je veina ena pokrivena. Pa zato smo u tom pitanju tako uporni?18 Ovo pitanje razmatrao je i Vrhovni vakufski sabor Islamske vjerske zajednice u FNRJ i zauzeo slijedei stav: Vrhovno islamsko starjeinstvo u svojoj sjednici od 1. novembra 1947. pozabavilo se pitanjem otkrivanja muslimanki i donijelo sljedei zakljuak: Uputiti ulema-medlisima odnosno organima koji vre njihovu funkciju da je pitanje otkrivanja muslimanske ene objanjeno Poslanicom Reis-ul-uleme i Rezolucijom Vrhovnog vakufskog sabora, da pokrivanje ene nije vjerski propis i da muslimanke, to se tie vjere, mogu slobodno otkrivene hodati i vriti svoje poslove. Stoga se preporuuje ulema-medlisima, odnosno organima koji vre njihovu funkciju, da preko podrunih vjerskih organa prenesu ovu konstataciju na ire slojeve naroda s upozorenjem da se predmetu ne prilazi s inatom, nego na zgodan nain i bez upotrebe sile, kako to pitanje ne bi dovelo do meusobne svae, jer nam je najpotrebnija sloga i bratstvo; da se,
18 Nastupni govor reisu-l-uleme Islamske vjerske zajednice u FNRJ Ibrahima ef. Fejia, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., str. 20: Tradicionalni islam zahtijeva da se ena oblai umjereno i da, obino, nosi neku vrstu vela ili mahrame to e pokrivati njezinu kosu. Posljedica ovoga bio je jedan niz enske odjee od Maroka do Malezije. Veina ove odjee bila je uveliko lijepa i odraavala je enstvenost u skladu s etosom islama, koji insistira na skladnosti sa naravi stvari i, sljedstveno tome, insistira na muevnosti mukarca i enstvenosti ene. Potom su uslijedili modernistiki izazovi koji su bili uzrokom da ena skine veo, da otkrije svoju kosu i da, naravno, obue zapadnu odjeu, barem se tako desilo u mnogim dijelovima islamskog svijeta. Sada se pojavljuje taj fundamentalizam ili revivalizam, koji je u nekim mjestima i krajevima stavio mahramu na eninu glavu, ili mainku puku u enine ruke, sve to uz totalno zanemarivanje ljepote ostatka enine odjee kao refleksije njezine enske prirode, to islam uvijek predvia. ovjek se pita ta je drae Boijim oima: zapadno obuena ena muslimanka koja ide kui i obavlja svoje namaze, ili revolucionarka koja automatom vitla i iji je islamijet sveden na mahramu da pokrije njezinu kosu, dok vatra mrnje prekriva svu njezinu njenost i plemenitost koju je islam tradicionalno poistovjetio sa enstvenou koja plamsa ak i tada kada ona obavlja javno svoje namaze (Nasr, Seyyed Hossein, Tradicionalni islam u modernom svijetu, Rijaset Islamske zajednice u BiH Izdavaka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1994., str. 23).

Str.1068

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

dakle, ovome pitanju pristupa s puno takta i ljubavi, da se ima u vidu i pomanjkanje odjee itd., i da, po mogunosti, ovo pitanje rjeavaju sami muslimani kao svoje isto islamsko pitanje, tj. da se nastoji da ovo pitanje uzmu u svoje ruke frontovci muslimani i muslimanke.19 Sam stil ovog saopenja otkriva vie injenica. Ako pokrivanje (noenje zara i ferede) nije vjerski propis, kako se navodi u saopenju, zato se njime bave najvii organi Islamske vjerske zajednice? Ako se spominje inat i upotreba sile, oito je da je taj obiaj (ako nije vjerski propis) duboko ukorijenjen u najirim slojevima bonjakoga stanovnitva i da je nerijetko upotrebljavana sila u sprovoenju ovoga propisa. S druge strane, spominjanje nedostatka odjee otkriva injenicu da su zaista neke muslimanke i samim zarom sakrivale svoju sirotinju i neimatinu. Ako pokrivanje nije vjerski propis, zato da ga rjeavaju sami muslimani kao svoje isto islamsko pitanje (podv. E. D.). Oito je da je u to vrijeme svako sprovoenje ovog i ovakvih zakona koje bi sprovodili pojedinci, nemuslimani, bilo protumaeno kod muslimana atakom na muslimane i njihovu vjeru islam. Meutim, vjerovatno je bilo dosta priljenih muslimana frontovaca koji su taj propis vrlo uspjeno sprovodili. Dravna vlast je putem tadanjih medija, a posebno putem tadanjeg jedinog tampanog medija Islamske vjerske zajednice, Glasnika Islamske vjerske zajednice u FNRJ, osigurala teorijsku razradu opravdanosti zabrane noenja zara i ferede enama muslimankama. Stoga je nekoliko autora objavilo svoja tumaenja ovoga vjerskog propisa (ili obiaja) kod bosanskohercegovakih muslimana.20 Ne postoje potpuni statistiki podaci o enama u Bosni i Hercegovini koje su skinule zar i feredu. Ovi podaci postoje
19 Otkrivanje muslimanke, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., str. 69. 20 Feji, Ibrahim ef., reisu-l-ulema, Pokrivanje ene u islamu, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 4-7, god. I, Sarajevo, 1950., str. 99-104; Seferovi, Selim, Muslimanka pod zarom (Prijedlog za njeno otkrivanje), isto, str. 107-114; Ljubuni, Hasan, Otkrivanje muslimanke (Referat odran na sastanku muslimana javnih radnika u Sarajevu), isto, str. 117-120; Kuki, Hamid, Pitanje zara sazrelo je za konano rjeenje, isto, str. 144-145; Miralem, Edhem, Nakon ukidanja jednog zastarjelog obiaja, isto, broj 11-12, str. 338-340. Uglavnom, sva izdanja Glasnika u 1950. godini bila su posveena Zakonu o skidanju zara i feree, odnosno, aktivnostima slubenika Islamske vjerske zajednice u vezi s ovim zakonom.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1069

samo za 17 gradova u Bosni i Hercegovini, iz kojih se vidi da je od 50.000 ena muslimanki koje su, do stupanja na snagu Zakona o skidanju zara i ferede 1950. godine, nosile zar i feredu, njih oko 22.000 skinulo spomenutu nonju. Prema nekim procjenama, oko 200.000 ena muslimanki u Bosni i Hercegovini je tih godina prestalo nositi zar i feredu. Meutim, i nakon donoenja gore spomenutog zakona, bilo je pojedinaca koji su se ogluili o zakon i bili kanjavani.21 Naravno, posmatrajui gornji zakonski propis o zabrani noenja zara i ferede (ne ulazei uope da li je to vjerski propis ili samo obiaj bosanskohercegovakih muslimana), iz pozicija osnovnih ljudskih prava, veoma lahko emo zakljuiti da dravni organi nisu mogli donijeti niti sprovoditi takav zakon u kojem se propisuje kako e se odijevati i koju e vrstu odjee nositi graanin. Ako imamo u vidu realitet tadanjeg vremena, odnosno revolucionarnost tadanjega prava, onda e nam biti sasvim jasno da je tadanja vlast mogla donositi i ovakve zakone kojima se titila drava, odnosno, dravna ideologija. Borba protiv religije bila je legitimna. 4. Primjena erijatskog prava kao vjersko-moralnih i obiajnih normi muslimana Ukidanjem erijatskih sudova i prestankom vaenja erijatskog prava kao pozitivnog prava u podruju braka, porodice, naslijea i vakufa za muslimane u Bosni i Hercegovini ovo pravo iz dravnopravnog prelazi u vjersko-etiko podruje. Islam je sveden na religiju s iskazivanjem u privatnoj sferi. Time islam, regulirajui samo ona podruja koja su inae preputena religiji, bitno mijenja svoju drutvenu poziciju. erijatsko pravo, gubei dravnu sankciju i iskljuenjem iz javne sfere ivota u svijesti muslimana prelazi iskljuivo u sferu vjere manifestirajui se kao izvravanje osnovnih islamskih dunosti. erijatskopravne norme izjednaavaju se sa svim ostalim vjerskim dunostima, kao to su obredi pobonosti (ibdt), pravila o pristojnom oblaenju, ishrani i piu, vjerskom obrazovanju, islamskim praznicima, obrezivanju, ukopavanju mrtvih, sklapanju braka itd. Za muslimane erijatsko
21

Milii, Senija, Emancipacija muslimanske ene u Bosni i Hercegovini, str. 142.

Str.1070

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

pravo postaje vjersko-moralna obaveza, s tim da se pravna sankcija zamjenjuje vjersko-moralnom sankcijom. Kao to znamo, utjecaj erijatskog prava na muslimansko drutvo i pojedinca jeste sveobuhvatan i dalekosean, jer erijat ukljuuje i pravno i moralno podruje svakog pojedinca u svakodnevnom ivotu. erijat utjee ne samo na pravne ustanove nego i na ostale institucije: dravu, obrazovanje, trgovinu itd. Ovaj aspekt erijata moe jednim dijelom objasniti njegov uspjeh u preobraaju heterogenih drutava u prvim stoljeima islama u jednu relativno homogenu politiku zajednicu. Podjela erijatskih pravnih naloga od obaveznih do zabranjujuih odraava razliite nivoe moralnih zahtjeva koji su ljudima upueni od Boga. Zahtjevi koji se nalaze u centru izmeu ovih polariteta nisu zahtjevni niti strogi, te stoga njihovo krenje nije osueno, mada se obeshrabruje. Meutim, ak i apsolutni pravni nalozi (naredbe i zabrane) u sutini imaju moralne, odnosno religijske impilakcije, zbog ega ne moraju uvijek imati dravnu sankciju. Mada je veza izmeu erijata i morala neraskidiva, ipak su islamski pravnici napravili razliku izmeu privatne i javne moralnosti. Koristei islamsku pravnu terminologiju, pod privatnom moralnou shavatali bismo ljudske obaveze prema Bogu, isto religijske aktivnosti jednog muslimana i koje se direktno tiu duhovnih odnosa ljudskog bia i Boga (ibdt), koji nemaju drutvenih posljedica, te je stoga pojedinac odgovoran jedino Bogu, a ne drutvu. Javna moralnost podrazumijeva ljudska prava, odnos prema ljudima, odnosno obuhvata sve oblike drutvenog ponaanja koje imaju drutvene posljedice (mumelt). Jedino ova druga grupa prava moe biti predmetom pravnih sankcija. Meutim, bez obzira na podjelu obaveza na privatne i javne, ona je u sutini vie prividna nego stvarna. Naime, prema erijatu, sve ljudske aktivnosti, bilo javne bilo privatne, podlone su moralnoj ocjeni, jer, u krajnjem, sva ljudska bia su odgovorna Bogu za svoja djela. Stoga u islamu, pravo i moral meusobno su jako povezani22
22 Tano je da u mnogim zapadnim pravnim tradicijama postoji razlika izmeu moralnosti i prava, moralnosti i pravde. Meutim, u velikom broju zapadnih sistema moralnost, u razliitim stupnjevima, je vaan element u definiranju prava i pravde. Razlika je u tome to se zapadna moralnost temelji ili na probitku ili na suglasnosti i konsenzusu, dok se u islamu moralnost temelji na apsolutnim vrednotama koje odreuje Bog, na Stvoritelj, i koje mi prihvatamo kao takve. Dakle, ovdje se radi o prihvatanju,

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1071

i zato erijat ima ogromnu mo u reguliranju ponaanja svakog muslimana, bez obzira da li funkcioniraju ostale drutvene institucije. S izmijenjenim statusom erijatskog prava u ivotu muslimana u Bosni i Hercegovini dolo je i do promjene i u nainu njegove primjene, ali i u tumaenju. Pripadnici islama poinju erijat primjenjivati kao vjersku normu za koju smatraju da, kroz njihovu primjenu u svom privatnom ivotu, manifestiraju svoju pripadnost islamu. Tako dolazi do transformacije erijatskih normi iz propisa pozitivnog prava u propise vjerske discipline (za pripadnike i slubenike Islamske vjerske zajednice) ili moralne i obiajne norme23 za bosanskohercegovake graane, pripadnike islama. Utjeui i dalje na ponaanje bosanskohercegovakih muslimana u svakodnevnom ivotu, drutveni aspekt i sama sadrina erijatskopravnih normi ostvarivali su se putem morala i obiaja, odnosno, u normativnom smislu, putem djelatnosti organa Islamske vjerske zajednice koji su u svom svakodnevnom radu i funkcioniranju obavezni primjenjivati erijatsko pravo. Shodno obavezi da organi Islamske zajednice u svakodnevnoj djelatnosti primjenjuju erijat kao svoje unutarnje norme, i samo tumaenje erijata vre najvii organi Zajednice. Nakon ukidanja erijatskih sudova u Bosni i Hercegovini, Islamska vjerska zajednica nije osnovala sudove koji bi bili slini duhovnim sudovima drugih vjerskih zajednica. Razlog je veoma jednostavan, jer erijatsko pravo ne poznaje takve institucije niti duhovne sankcije. Egzistirajui u dravi u kojoj funkcioniraju odnosi odvojenosti vjere i drave, slubenici Islamske zajednice obavljali su sklapanja brakova potujui erijatskopravnu formu branog ugovora. Mada su ove pravne radnje ranije spadale pod
postoji i konsenzus, ali taj konsenzus je izmeu Boije upute i ljudskog prihvatanja te upute. Drugo, islamski koncept je opseniji jer poinje s pravima pojedinca, tj. kako je mogue ostvariti pravdu za pojedinca. Ali istodobno se vodi briga i o socijalnoj i ekonomskoj pravdi u svim ljudskim odnosima. Tree, tu se radi i o politikoj pravdi, to znai temeljna prava, ovjekov odnos prema dravi i njegovo pravo da ne slijedi dravu ako trai neto to je nepravedno, nelegalno. Dakle, rije je o legalnoj pravdi koja ima dvije dimenzije: zakon, propise i proceduru; i sudski proces putem kojeg se ostvaruje pravda. I, na kraju, ideja pravde meu ljudima, meu narodima, zajednicama na meunarodnoj razini kako bi se postigao mir na temelju pravde. Prema tome, islamski pojam pravde je mnogo opseniji od sekularnog koncepta pravde (Khurid, Ahmad, Adl, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, broj 1, Sarajevo, 1991., str. 55-56). 23 Kari, Fikret, Drutveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teoloki fakultet, Sarajevo, 1990., str. 238.

Str.1072

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

nadlenost erijatskih sudova, sada su to bili iskljuivo vjerski obredi koji nisu imali praktinih pravnih posljedica. Tako se erijatsko pravo svelo na propise obredoslovlja, odnosno na ono to smo nazvali ljudskim obavezama prema Bogu (ibdt) i taj dio erijata i ima najvei znaaj za muslimane koji ive u sekularnoj dravi. Gubei status pozitivnog prava za muslimane u Bosni i Hercegovini, erijat se manifestira kao svakodnevno prakticiranje islamskoga ivota, odnosno ivljenja u skladu s propisima Kurna i prakse Poslanika, to u sutini oznaava primjenu erijatskog prava u najirem smislu. Dokle god erijatskopravna norma utjee na ponaanje ljudi, bez obzira na jainu i rairenost utjecaja, ona ivi, i mi moemo govoriti o drutvenom vidu erijatskog prava.24

By Prof Dr Enes Durmisevic EXPIRATION OF THE SHARIA LAW AS A POSITIVE LAW IN BOSNIA-HERZEGOVINA, IN 1945 Summary After the Second World War, in 1945, in new Yugoslavia, there have been adopted a model of secular state, which was characterized by the separation between the religious communities and the state, by issuing a proclamation that a religion is a private matter of every person, and by the recognition of human rights regardless of the religious affiliation. The adoption of this model of regulating the relations between religious communities and the state, have necessarily resulted in the religious regulations loss of legal sanction and in the situation where no citizen, because of his affiliation with any religion or religious community, could enjoy more rights then others or be deprived of them. Loosing the status of positive law in Bosnia-Herzegovina, the Sharia Law ha been manifested as an everyday practice of Islam, which, basically, means the implementation of Sharia Law in the broader sense. Kari, Fikret, Pitanje primjene erijatskog prava kroz historiju bosanskohercegovakih Muslimana, Zbornik radova Islamskog teolokog fakulteta, Sarajevo, broj 1, 1982., str. 226.
24