Dubravko Lovrenovi

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA U BOSANSKO SREDNJOVJEKOVLJE

Tko kontrolira prolost, kontrolira budunost; tko kontrolira sadanjost, kontrolira prolost. G. Orwell, 1984

I Snana ambicija slabog znanja Neispunjena obeanja. Snanu ambiciju iskazao je dr. Enver Imamovi, autor knjige Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine (ART 7, Sarajevo 1998) kada se odluio pisati etniku povijest Bosne i Hercegovine od antikog do modernog doba. Nakon dr. fra Dominika Mandia, koji je svoju voluminoznu i kontraverznu Etniku povijest Bosne i Hercegovine objavio u Rimu 1967, ovo je prvi pokuaj takve vrste. Da bi odgovorio ovom delikatnom zadatku, autor bi morao biti osposobljen kao arheolog, etnolog, strunjak za antiku povijest, medijevalist, orijentalist, filolog ..., rijeju, morao bi posjedovati kvalitete polihistora. Uza sve to, morao bi biti osloboen ideolokih i drugih predrasuda koje mu u naim kontaminiranim uvjetima esto zamagljuju racionalno rasuivanje, i zavodei ga na stranputicu pretvaraju u produenu ruku politike. Previe je to preduvjeta, ak i da ne ivimo u Bosni i Hercegovini. Malo koja se od ovih pretpostavki moe vezati za autora navedene knjige, iako u Uvodu (str. 5. i 7) ukazuje na manipulacije koje su pratile izuavanje povijesti Bosne i Hercegovine: Bosna predstavlja kolski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka moe podrediti interesima politike i nacionalizma ... Predstojea istraivanja usmjerena u ovom pravcu koja e biti liena poli-

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

61

tikih i nacionalistikih predrasuda, jamano e baciti vie svjetla na ovo pitanje. Nakon itanja Imamovieve knjige to je zahtijevalo poseban napor moe se rei da upravo njegova nevelika studija predstavlja takav kolski primjer. Istraivanja su, pak, ostala samo obeanje, jer se autor zadrao na razini kompilacije provedene tendenciozno i na tetu izvora kao i same teme. Izvan njegova domaaja ostala je relevantna literatura, a o izvorima je suvino govoriti. Bosna: centar povijesti. Ono to se kao crvena nit provlai od prve do zadnje stranice, autorova je tenja da povijesti Bosne i Hercegovine marginalnoj i tek deriviranoj iz opih tokova dodijeli poseban status i vanost. Pri tome u pravilu zapada u protuslovlja kao onda kada kae da Bosnu i Hercegovinu zbog izuzetnog stratekog i geografskog poloaja nije mogla mimoi nijedna migracija do kojih je dolazilo na irem prostoru Evrope od prethistorije do dananjega dana. (Str. 9) Istu greku ini kada na str. 24. govori o korijenima multietnike, multivjerske i multikulturne Bosne, veui ove neologizme za razdoblje p. n. e., ali u isto vrijeme govorei o etnikoj kompaktnosti starosjedilakog ilirskog stanovnitva. Ve ovdje su poele njegove neobuzdane spekulacije s konstitutivnim i nekonstitutivnim narodima. Gdje to zavrava, pokazat e se uskoro. O dobrim Bonjanima. Prelazei na srednji vijek koji je u ratu postao njegova omiljena tema, ali na kojoj se nije proslavio Imamovieve kontradikcije postaju jo vidljivije. Tvrdnje da je Bosna bila potpuno slavenizirana ve u ranom srednjem vijeku (str. 7) i da je u IX i X stoljeu Bosna jamano prolazila kroz proces slavenizacije (str. 30), prate protuslovne konstatacije da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropoloke crte (str. 46) i da je veliki dio bosanskohercegovakog stanovnitva sauvao svoje predslavenske (ilirske) antropoloke osobine do u kasni srednji vijek. (Str. 47) Sve to, s obzirom na ono to je o bosanskom srednjovjekovlju ranije napisao ne bi udilo, da nije upornog pozivanja na izvornu grau i krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Tako mu se moglo desiti trivijalan lapsus: da naziv Dobri Bonjani naziv za svjedoke na bosanskim irilskim poveljama izvedenom od latinskog boni homines (dobri ljudi, ljudi dostojni javne vjere) poistovjeti s navodnim etikim osobinama srednjovjekovnih Bonjana: Potenje i dobrota Bonjana

62

Dubravko Lovrenovi

bili su poslovini. To je razlog to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima. (Str. 47) Ovo je ogledni primjer voluntarizma i odsutnosti minimalne akribije, koji Imamoviu slui za izvoenje dalekosenih zakljuaka. Antropologija zabluda. Sljedea Imamovieva preokupacija uporno je dokazivanje da su se srednjovjekovni Bonjani vidno antropoloki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. (Str. 45) Oito ne poznajui ni u grubim crtama ni hrvatsku ni srpsku medijevistiku u kojima je u hrvatskoj posebno zastupljen itav dijapazon miljenja kada je rije o ovom problemu, Imamovi ih s nokta diskvalificira da su bez ikakvog uporita u izvornoj grai iznosili proizvoljne i niim utemeljene zakljuke... o tome da su Bosnu naselili Hrvati, odnosno Srbi. (Str. 27) Ono to i ovom prilikom nedostaje, njegova je kvalificirana analiza izvora, ali je zato tu nova/stara kontradikcija da je Bosna ustvari bila zaobiena u slavenskoj najezdi. (Str. 28) Kako je pri tom Bosna bila potpuno slavenizirana ve u ranom srednjem vijeku (str. 7) jasno je samo Imamoviu. Povukavi iletom granicu izmeu starosjedilaca i stranaca u srednjovjekovnoj Bosni ponovno su u pitanju konstitutivni i nekonstitutivni narodi Imamovi (str. 40) konstatira da je pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama (Hrvatskoj i Srbiji). Kako je bez precizne statistike doao do ovoga omjera jo je jedna nepoznanica. Budui da mu poznavanje srednjovjekovne etnogeneze nije jaa strana, napisat e da je Bosna sauvala svoje starosjedilako stanovnitvo u punoj etnikoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljea, imajui veoma jako izraenu svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. (Str. 41) Poto se ove suvremene kategorije ne mogu vezati za feudalizam, zapada u sljedei paralogizam: Bosna se u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira to je bosanska drava u to vrijeme obuhvaala samo ui prostor dananje srednje Bosne. (Str. 42) Istina, Imamovi upozorava (str. 42) da treba razlikovati pojam geografskog, etnikog i politikog, ali se nee ustezati da Dubrovane pretvori u Hrvate. (Str. 44) Na kraju iz njegovih zakljuaka postaje jasno da se iza svih tih konstrukata krije intencija politike naravi. To ne ide bez manipulacije, kojom se uz elementarnu neobavijetenost Imamovi obilato slui. Vrlo esto zavrava to u groteski ovoga tipa: Kod njih (Bonjana) je bio na snazi graanski brak, sklapan

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

63

na jednostavan nain bez vjerskog posrednitva. On je pretea braka koji su evropske zemlje uvele u nae doba. (Str. 47-48) Apologija srednjovjekovne drave. Da je Bosna ve u ranom srednjem vijeku (str. 37) bila zasebna i samostalna drava s posebnim (bosanskim) narodom svjedoe izmeu ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Fluidan i teko uklopiv u smislenu definiciju moda mu najbolje pristaje naziv: anarhija u monarhijskom obliku pojam srednjovjekovne drave za Imamovia je trajna fascinacija. Tako su kontinuirani napadi postali krunskim dokazom o njezinu postojanju. Naravno, nikakvih kontinuiranih napada te vrste na Bosnu nije bilo, ali je bilo pljake, palea i svakovrsne viestrane rebelije tokom cijelog srednjeg vijeka. Jaa strana srednjovjekovne politike povijesti i nije nita drugo nego iscrpljivanje u nasilju. U Imamovievoj se koncepciji, meutim, na osnovi povijesno anakronog dinastijskog patriotizma (D. Roksandi), na nivou nereflektovane istorinosti ljudska bia... pokoravaju propisima tradicionalnih navika (A. Heler). Apologija etnokonfesionalnog apartheida. Bez obzira koliko bila retrogradna, ovoj se protohistorijskoj ideji u knjizi pokuava priskrbiti nauni dignitet. Tako e italac saznati da su moralne osobine i nain ivljenja srednjovjekovnih Bonjana bili u uskoj vezi s njihovom vjerom, da su na Bosnu stoljeima polazile kriarske vojne da je iskorijene ali nije bilo uspjeha (str. 48), te da su se srednjovjekovni Bonjani rijetko rasno mijeali s drugim narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima. (Str. 49) Ne razlikujui pojam elitne i puke kulture, ovako zguvane i onesposobljene injenice koristi Imamovi kao krunski dokaz za novi konstrukt (str. 51) da je pad Bosne 1463. pod osmansku vlast bio u uskoj vezi s politikim prilikama u zemlji, odnosno s vjerskim progonima bogumila. Pri tom se ne navodei ni jedno ime poziva na tvrdnje suvremenika, to nije nita drugo nego grubi falsifikat kad se zna o tome je na temelju detaljne analize izvora poodavno pisao dr. S. M. Daja da je mit o navodnoj bogumilskoj izdaji lansirao tadanji papinski legat u Bosni, modruki biskup Nikola, da bi opravdao politike promaaje Rimske kurije. Prelazei na razdoblje osmanske vlasti, Imamovia ne naputa ovaj etnokonfesionalni patos: Kao da je Bosancima sama sudbina odredila da budu vjeiti muenici zbog svojih vjerskih ubjeenja. Uzimajui u obzir bogumilsko razdoblje, iza njih je

64

Dubravko Lovrenovi

preko hiljadu godina patnji, stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak. (Str. 54) Kad bi tako i bilo a nije to je jo jedan meu primjerima koji ilustriraju redukcionistiko shvaanje povijesti, reprezentirane njezinom tamnom stranom. ovjek i ivot iz ove su povijesti izopeni. Tu nema dilema, nema pokuaja da se odgonetnu i razumiju ljudski postupci. Svijet tlapnji antagonistiki je suprotstavljen svijetu povijesti. Saga o doseljenim Srbima i Hrvatima. Razdoblje osmanske vlasti u Bosni (1463-1878), bez sumnje najvanije za razumijevanje suvremenih drutvenih tokova obiljeenih razbuktavanjem bosanskih konfesionalizama (S. M. Daja), Imamovi svodi na pitanje doseljavanja Srba i Hrvata u Bosnu. Prelazei preko niza grubih faktografskih i stilskih greaka, za iju bi analizu potrebna bila cijela studija, nuno je ukazati da se ova nabruena pseudo-povijest genetskoga koda, stalno se pozivajui na kosti i krv, ovdje pribliava vrhuncu. U ovoj povijesti nema koagulacije! Konstitutivnost naroda na bosanski nain. Na tragu fiktivnih hiljadugodinjih kontinuiteta, nudi Imamovi za Bosnu i Hercegovinu originalno politiko rjeenje: Naime, apsurdno je govoriti o konstitutivnosti nekoliko naroda u zemlji koja iza sebe ima hiljadugodinju politiku povijest, koja je preko pola milenija bila samostalna drava, imala svoje vladare, dravne simbole, vojsku, i to je najvanije, imala je svoj vlastiti narod, a to su bili dobro znani Bonjani, danas zvani Bonjaci ili Bosanci... Kolika je konfuzija u vezi s tim, pokazuje primjer da se konstitutivnim smatraju i oni Srbi i Hrvati koji su u Bosnu doli prije koju godinu ili koji se danas dosele, iako s Bosnom nemaju ama ba nita. (Str. 114) Njegova je formula sljedea: Iliri = Bonjani = Bonjaci (Bosanci) = konstitutivni narod Bosne i Hercegovine. To svjedoi do kakvih apsurdnih i neznanstvenih zakljuaka, sustavno izokreui injenice i slijepo slijedei unaprijed postavljene teze, moe doi historiar kada za lea baci principe vlastite struke. Primjer je to koji aktualizira pitanje njegove drutvene odgovornosti za izreeno i napisano. Umjesto da bude njihov vatrogasac, on raspiruje drutvene poare. Ako nas nasilje i sila pretvore u svoje objekte, zapisala je A. Heler, moramo primenjivati nasilje da bismo nali svoju linost. Duh vremena obiljeen raspadom tradicije, pseudoreligioznou i novim politikim provizorijem jednim u nizu samo u zadnjih 100. godina umjesto dinamizma afirmira stagnaciju.

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

65

Unitarizacija umjesto politikog bosniciteta. to je jo pogubnije, Imamovi obilno tjera vodu na mlin srpskim i hrvatskim velikodravnim projektima, dajui im u ruke krunski argument za tezu da je politiki bosnicitet (S. M. Daja) neprihvatljiv i da je samo sredstvo unitarizacije, a ne minimalna platforma trostruke politike lojalnosti Bosni i Hercegovini. Tako se, ali u grubljoj i grotesknijoj formi, ponavlja povijest unitarizacije koja je u grob odvela prvu i drugu Jugoslaviju a s njima i hiljade umorenih. Ako je Imamovieva knjiga reprezentativan odgovor na velikosrpske i velikohrvatske pretenzije, onda se moe konstatirati da je, poput njezine sadanjosti, i budunost Bosne i Hercegovine etniki ve podijeljena. Monotona tragedija komplementarnih neprijatelja, rezimirao bi F. Braudel. Neozbiljno o ozbiljnom, ili ozbiljno o neozbiljnom. U ovu bi se diluvijalnu dilemu dao saeti ambivalentni osjeaj koji itaoca prati od prve do zadnje strane ovog pseudoznanstvenog, politiki angairanog pamfleta. To to je rije o drutveno opasnom etnonacionalistikom programu ne bi signaliziralo na uzbunu, da vjetar deformirane stvarnosti ovakvim autistikim zamislima ne pue u jedra i da drutvo ima efikasne mehanizme zatite od njih. Ako je u pravu bio Sartre ustvrdivi da sami moemo birati svoje povijesti a tome puno govori u prilog onda se Imamovi opredijelio za etnoapartheid kao trajnu ideju vodilju i cilj kojemu pod svaku cijenu treba teiti. Za nauku irelevantna, ova knjiga aktualizira pitanje recepcije bosanskohercegovake povijesti, koja se postavlja kao kineski zid izmeu suvremenosti i budunosti, pretvarajui smislen pogled u povijesnu budunost u loe ponovljenu povijest, a prve susjede, ljude iste zle povijesne sudbine, u trajno zakrvljene gvelfe i gibeline. Oni koji su nauili neto od mudre alegorije ljudske istorije pokuae da ele racionalno kako ne bi bilo potrebno da se niti ishod, kae A. Heler. Zato jedni drugima pripovijedamo razliite povijesti? Sutinu ovog problema citirajui suvremenog njemakog filozofa Roberta Spaemanna u jednom je od svojih recentnih radova izrekao nezaobilazni S. M. Daja: Gotovo nikada nije uzrok sukoba misonarski zanos jedne religije, nego se vie-manje uvijek radi o sukobima izmeu komuniteta, koji se definiraju kao etniki, tj. imaju razliite povijesno-kulturne identitete, jedni drugima pripovijedaju razliite povijesti i meusobno se bore za iste teritorije ili pak za kulturnu hegemoniju na jednom teritoriju. Prim-

66

Dubravko Lovrenovi

jeri Libanona i Sjeverne Irske jasno pokazuju da apstraktni veinski reimi pretpostavljaju homogeno puanstvo i da samo primjena proporcionalnih sustava omoguava suivot meu komunitetima, iji je identitet jai od zajednike dravne pripadnosti. II O jednom historiografskom priruniku hrvatskoga unitarizma Na natjeaju za najkontraverzniju knjigu. Kada bi se raspisao natjeaj za najkontraverzniju knjigu bosanskohercegovake/ hrvatske historiografije, jedno od vodeih, ako ne i prvo mjesto, zauzela bi Etnika povijest Bosne i Hercegovine dr. fra Dominika Mandia objavljena u Rimu 1967. godine. Ova voluminozna knjiga od 554. strana, nastala na temelju opsenih istraivanja koja su ukljuila literaturu i izvore na nekoliko svjetskih jezika prati je i glas da je autoru na raspolaganju stajao cijeli tim koji mu je prikupljao grau dugo je vremena ivjela u znanstvenoj poluilegali, to je jo vie pridonijelo stvaranju mitsko-zavjerenike atmosfere oko nje i njezina autora. Sjeam se, jo iz studentskih dana, da je svaki kuloarski razgovor o Mandiu i njegovoj knjizi po pravilu pratio snien ton. Sjeam se i toga da je ona bila jedna od prvih zabranjenih knjiga s kojom sam se susreo nakon zavretka studija, i da me njezino itanje snano konfrontiralo sa studentskim znanjem... Mandieve teze o eminentno hrvatskom karakteru etnikopolitike povijesti Bosne i Hercegovine (posebno bosanskoga srednjovjekovlja) da stvar bude tea historiografija nije podvrgla kritikoj provjeri, i na toj utnji krila ove knjige samo su porasla. Mit o Hrvatskoj do Drine premda mu Mandi nije rodonaelnik, dao mu je znanstvenu ozbiljnost igrao je tako ulogu kvasca u modernoj hrvatskoj politikoj misli, koja je nakon Ante Pavelia svog apokaliptinog jahaa dobila u liku vie nego indikativno povjesniara, dr. Franje Tumana. Svaki hrvatski nacionalist koji imalo dri do vlastite reputacije, ovu knjigu odavno je smjestio na poasno mjesto u svojoj biblioteci. Kako mi jo uvijek ivimo u stanju predliterarne kulture oni koji itaju (istina, veliko je pitanje to i kako itaju) prije su iznimka nego pravilo dovoljno je da se njezini sibilinski zakljuci u vidu profetije okrenute unatrag kao glasina nakaleme na plemensku svijest i tako postanu ultima ratio svih ljudskih postupaka. Po ovoj snienoj tarifi historijske svijesti razmiljati voli osobito ma-

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

67

lograanski poluobrazovani sloj, u iju sam se inventivnost nedavno (na jednoj sahrani!) ponovno mogao uvjeriti. Naime: on ni uz odar nee propustiti niim izazvan istaknuti da je Bosna i Hercegovina hrvatski povijesni prostor. Rasklimani i zahrali tramvaj povijesti odavno je zasluio remizu i temeljitu generalku, meutim majstori su jo uvijek na plaenom godinjem odmoru! Kada pseudoznanost postane politiki program. Tezu o hrvatskome etnikom korijenu bosanskohercegovakih Muslimana (Bonjaka) razvijao je Tuman upornou koja se ne moe potcijeniti. Tako je jo 1965. pisao: Budui da su BiH u Hrvatskoj od davnina smatrane hrvatskim zemljama na osnovi povijesnoga i etnikoga prava, jer preteito bijahu u sastavu stare hrvatske drave, jer je muslimansko puanstvo u golemoj veini bilo hrvatskoga podrijetla, to se potvrivalo i njegovim ikavskim narjejem, to je ba na tom pitanju dolo do najotrijeg sueljavanja dvaju nacionalizama. U knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (Zagreb 1990, str. 120-121), Tuman odreitou komunistikog generala ponovno vri smotru muslimanske/ hrvatske etnije: Pri objektivnom razmatranju brojnog sastava puanstva BiH, ne moe se nipoto zanemariti injenica da je muslimansko puanstvo u svojoj golemoj veini, po svom etnikom sastavu i govoru, neprijeporno hrvatskoga podrijetla, te da se, unato povijesno stvorenim vjersko-kulturnim posebnostima, uvijek, kad god je za to imalo priliku, izjasnilo u golemoj veini kao sastavni dio hrvatske nacije. Polazei od tih injenica, u BiH dobiva se hrvatska veina u puanstvu, a njihova gospodarska povezanost s ostalim hrvatskim dijelovima takve je naravi da ni Hrvatska u sadanjim granicama, ni izdvojena BiH nemaju uvjeta za poseban, normalan razvitak. Kako Tumanovi zakljuci korespondiraju s Mandievim, pokazuje zavrno razmatranje u Etnikoj povijesti Bosne i Hercegovine: Uroeno hrvatsko puanstvo u BiH mijenjalo je dravne vladavine i svoju vjeru, ali je uvijek zbroj Hrvata katolika, bogomila i muslimana inio veinu u zemlji. Prema tome, uza sve povijesne nedae i promjene, BiH etniki ostale su trajno hrvatske zemlje... Za turskoga zaposjednua god. 1463. bilo je u BiH: Hrvata katolika oko 83%, Hrvata bogomila oko 10%, Hrvata prevedenih na pravoslavlje oko 2%, neslavenskih Vlaha veinom katolika oko 2%, te pravih etnikih Srba oko 3%. Prema tome, godine 1463. bilo je u dananjoj BiH oko 95% Hrvata. (Str. 519-

68

Dubravko Lovrenovi

520) Do ovakvih niim dokazivih zakljuaka posebno kada je rije o procentima mogao je Mandi doi samo distorzijom povijesnih injenica i sustavnim nametanjem romantiko-nacionalnog koda itanja izvora. Kao zloudni pandan velikosrpskom svojatanju Bosne i Hercegovine, Tumanov politiki program vulgarna smjesa mita i nervozne zabrinutosti za strateke interese Republike Hrvatske koje otkloniti treba aneksijom Bosne i Hercegovine bosanskohercegovake Hrvate u nedavnom je ratu gurnuo u ponor ija je dubina mjerljiva s blajburkim. To, pak, to je u oba sluaju njezin prauzrok isti, injenica je od koje ni jedan ozbiljan strateki nacionalni program ne bi smio okretati glavu. Recidivi, meutim, traju, to se jasno oitovalo i prilikom nedavne posjete hrvatskog politikog vodstva Bosni i Hercegovini, kada je na konferenciji za novinare Ivica Raan nekoliko puta izgubio nerve, neodoljivo podsjetivi na karikaturalno-militantnoga Tumana. Kako su samo ubogi nacionalizmi malih naroda, te patuljaste biljke iznikle u dubokoj pozadini povijesti! Davno gurnutima u magareu klupu povijesti, ostalo im je jedino prepisivati anakrone sadraje u razvijenom svijetu softwarea, odbaenima i prezrenima. Robovi su poeljeli biti faraonima, dok na turnirima gospodara obavljaju ulogu njihovih paeva. Radni moto: povijest i narodna svijest. U godini izlaska njegove Etnike povijesti, podvrgavi kritici neke stavove Nade Klai iji je rad ocijenio kao neispravan i tetan hrvatskom narodu, pisao je Mandi u Hrvatskoj reviji (XVII/3-4, Mnchen 1967, str. 278-299): Narodna povijest, obraena istinito i vijerno, u svojoj irini, jedno je od najmonijih sredstava, kojima se podrava narodna svijest, jaa narodna snaga i narod ini sposobnim za rtve i napore za kulturna, drutvena i dravna ostvarenja. Obrazloio je to time to mu je znanstvena i rodoljubna dunost upozoriti hrvatsku javnost u domovini i u inozemstvu na neispravna stanovita i tetnost navedenih spisa za odgoj mladih hrvatskih povjesniara i za hrvatski narod uope. U Predgovoru (str. V) svojoj Etnikoj povijesti, pisanom godinu dana ranije u Chicagu, ovaj radni moto obrazloio je Mandi jo eksplicitnije: U povijesti Herceg-Bosne, i u dananjoj stvarnosti, osnovno je pitanje narodno ... Posebnu panju posvetili smo ispitivanju vjerskog razvoja u tim zemljama, jer nigdje se vjera nije toliko mijenjala i utjecala na narodno opredijeljenje kao u

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

69

BiH. U razmaku manje od tisuu godina prei veine dananjih uroenika u BiH pet puta temeljito su izmijenili svoju vjersku pripadnost, to je imalo i narodnih posljedica. Komparacije radi, evo kako o tome razmilja moderni hrvatski medijevist Ivo Goldstein (Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, str. 91): A na tom prostoru dolazilo je protokom stoljea do nebrojenih emigracija i imigracija, pokrtavanja, prekrtavanja, islamizacije, deislamizacije, tako da nema osobe koja bi danas u svom rodoslovnom stablu mogla identificirati te, u 7. stoljeu, doseljene Hrvate. U Mandievim reenicama sadran je sav golemi paradoks etnokonfesionalnoga nacionalizma: svijet se tokom povijesti temeljito vie puta promijenio kad bi mrtvi ustali, pitali bi gdje se to nalaze ali demonske fikcije u ljudskim glavama preivljuju sve te mijene, gradei virtualni svijet invalidnih predstava. Invalidne predstave od ivih ljudi prave istinske mentalne i fizike invalide. Nema tog sunca koje bi se probilo kroz crne oblake rtava i napora. Svjedoi o tome izjava nedavno uhapenog generala hrvatske vojske Ivana Andabaka: Izdali su nas (Bonjaci). O njima sam imao najbolje miljenje, suraivali smo u emigraciji, bilo ih je dosta u mojoj postrojbi, ali onda su nas izdali, zaboli nam no u lea. Okrenuli su se od hrvatstva, odrekli se korijena. Birokratska kroatizacija bosanske povijesti. Na tragu ovog radnog mota, fascinirajuom dosljednou izvrio je Mandi besprimjernu birokratsku kroatizaciju bosanske etnopolitike i kulturne povijesti, prikazujui je tek derivatom svehrvatski zasnovanih procesa. Umjesto da brojnim izvorima, koji mu nisu nepoznati, omogui da govore, podvrgavajui ih budnoj kritikoj (re)valorizaciji, on slijedi unaprijed zasnovanu konstrukciju o tome da su podruje srednjovjekovne Bosne gusto naselili Hrvati i tu osnovali jedan ogranak hrvatske politike zajednice. Nemogue je na ovom mjestu i sumarno nabrojati sve primjere kojim se to moe potkrijepiti taj zadatak preuzeti moe samo posebna analitika studija ali je kristalno jasno da je u pitanju recidiv tzv. nacionalnog preporoda s korijenom u XIX st., kojeg S. M. Daja ocjenjuje kao ponovno osvajanje cjelokupne nacionalne povijesti, kako kulturne tako i politike. Kao orijentacijska epoha prihvaen je srednji vijek, kao kriteriji orijentiranja prihvaeni su jezik i junoslavenski etniki odnosi. Puten iz boce, zloduh rekonkviste tumara opustjelim predjelima povijesti. Povjesniari i generali zbore iste gluposti, koje

70

Dubravko Lovrenovi

odjekuju hrvatskim Drvarom od stoljea sedmog. Imajte ponovo svoj dom ovdje, gdje ivimo od stoljea sedmog poziv je HDZovih nacionalno svjesnih etnoinenjera nesretnom nacionalnom mesu kojemu jo samo kou s lea zderali nisu. ija je srednjovjekovna Bosna? Bez obzira to u svemu nije liena imagea znanstvenosti u prvom se redu tu misli na prebogat znanstveni aparat Mandievu knjigu treba uvrstiti u obimnu biblioteku historiografskih radova hrvatske i srpske provenijencije nastalih u pokuaju da se etniki supstrat bosanskog srednjovjekovlja, a tim slijedom razdoblje osmanske i austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, nacionalno determiniraju kao hrvatski i srpski. Ovoj su se opstrukciji znanosti zadnjih godina mala fide priklonili i neki bonjaki kvazihistoriari, ali intelektualno-znanstveni doseg ovih (ne)djela ne prelazi radijus tramvajske karte na relaciji Ilida Baarija. Da ni jedna od ovih okljatrenih slika povijesti nije izdrala ozbiljnu znanstvenu kritiku uz knjigu S. M. Daje (Nacionalnost i konfesionalnost Bosne i Hercegovine), pokazuju radovi mlae generacije hrvatskih medijevista Ive Goldsteina i Nevena Budaka. U knjizi Hrvatsko srednjovjekovlje (Zagreb 1995) jednoj od najboljih sinteza junoslavenske medijevistike ugledni zagrebaki profesor Tomislav Raukar smjeta srednjovjekovnu Bosnu tamo gdje stvarno i pripada: u rubno podruje hrvatske povijesti. Pri tom je u ovoj knjizi braudelovske inspiracije jasno istaknuto da se drutvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala na stjecitu istonih i zapadnih djelovanja, a da su drutvena i dravna individualizacija bile i osnovicom na kojoj se stvaralo i njezino etnokulturno ustrojstvo. (Str. 282-283) Ne ulazei u detalje, dovoljno je istaknuti da su Raukarova inventivna zapaanja nastala na tragu moderne historijske znanosti osloboene ideolokih natruha, politikih i drugih frustracija. Nimalo nevano: u rukama je imao iste izvore kao i Mandi! Politika paradigma i povjesniar: od Mandia Jugoslavena, do Mandia nacionalista. Kada se jednog dana sine ira et studio bude pisala historija bosanskohercegovake historiografije za sada tek jedan od njezinih prioritetnih zadataka za znanost e biti od neprocjenjivoga znaaja utvrditi koliko su politika gledita autora utjecala na njihove znanstvene zakljuke. U toj e historiji kao zasluan povjesniar zasluan zbog svojih knjiga iz crkveno-politike problematike srednjovjekovne povijesti

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

71

Bosne trajne znanstvene vrijednosti istaknuto mjesto nai i Dominik Mandi. Njegovi budui bio-bibliografi morat e se, meutim, ozbiljno pozabaviti s injenicom da je politika orijentacija fra Dominika Mandia dugo bila projugoslavenska, i da se tek u godinama Drugog svjetskog rata poznata je iz tog razdoblja njegova korespondencija iz Rima s kraljevskom jugoslavenskom vladom u Londonu poeo formirati kao hrvatski nacionalist. Premda o tome postoje neke indicije, ovom e prilikom ostati otvorenim pitanje njegove politike reorijentacije, koja je snano opeatila njegovu Etniku povijest Bosne i Hercegovine. U svakom sluaju, ova e knjiga ostati trajnim dokazom jedne tragine kontraverze: Mandiu respektabilnom povjesniaru, eruditu, paleografu, filologu, teologu ... u lice e se smijati Mandi nacionalist, koji je olako dozvolio da ga politika intoksikacija zavede na stranputicu pseudoznanosti. Tipino za Balkan, tipino za Bosnu? III Srbija na Zapadu Velika historiografija u raljama unitarizma. Ne treba danas dokazivati da je srpska historiografija medijevistika posebno velika historiografija. Ovo velika treba shvatiti prije svega u kontekstu razvojnoga luka junoslavenske historiografije, koja je dugo ostala okovana narativno-pozitivistikim diskursom, i tek pravi iskorake u polje multidisciplinarnih istraivanja. Pomjeranje teita s eminentno politike povijesti prema povijesti svakodnevnice, mentaliteta, socijalnih struktura ... odavno je uoljivo u radovima zagrebakog profesora Tomislava Raukara, a zatim Ive Goldsteina i Nevena Budaka. Time hrvatska medijevistika hvata prikljuak s razvijenim europskim historiografijama i kree se ukorak s vremenom. Djela V. orovia, M. Dinia, G. Ostrogorskog, S. irkovia, J. Kali, M. Spremia, D. Kovaevi-Koji ..., uza sve kritike opaske koje im se mogu uputiti, ostaju djela trajne znanstvene vrijednosti i vrsta podloga za daljnja istraivanja. Srpsku historiografiju, meutim, pratio je, kao to je prati i danas, nacionalni demon unitarizma kojeg se ona, uvaavajui sve nijanse i razlike u interpretacijama pojedinih autora, nije uspjela osloboditi. Do izraaja to je dolo i u odnosu prema bosanskome srednjovjekovlju iako se, za razliku od hrvatskih i bonjakih, srpski historiari prologa i ovog stoljea nisu uputali u rizinu avanturu da u okviru posebne studije dokazuju njegov srpski etnokulturni karakter.

72

Dubravko Lovrenovi

Ta tendencija osobito nakon stvaranja Jugoslavije 1918. prisutna je meutim u radovima srpskih medijevista, pa i u onima najnovijega datuma. Da ona nije nastala ex nihilo, pokazat e i letimian uvid u srpsku politiku misao XIX/XX stoljea: onu koja je odredila sadraj povijesti, a ne liberalno-graansku koja je ostala u njezinu zapeku. Stanojevievo pravo narodne snage i ... naih bajuneta: Uz apsolvirano pitanje da li se moe smatrati reprezentativnim, stav srpskih politikih krugova i njegove ambicije da po svojoj mjeri kroji junoslavenski prostor izrekao je poetkom XX stoljea upravo jedan povjesniar Stanoje Stanojevi, autor respektabilnog djela iz oblasti diplomatike. Na predavanje Ferde iia Herceg-Bosna prigodom aneksije geografsko-etnografskohistorijska i dravnopravna razmatranja (objavljeno 1909. i na njemakom jeziku), koristei anegdotu o dijalogu izmeu Rimljana i Gala koji su se nalazili pred vratima vjenoga grada, odgovorio je Stanojevi otvorenim pismom u kojemu stoji: Kakvo je Vae pravo na Rim? Nae pravo nalazi se na vrhu naih maeva, odgovori galski vojskovoa. Taj isti odgovor dat e Srbi Hrvatima onog dana kad e doi do velike borbe o Bosnu i Hercegovinu. Nae pravo je naa narodna snaga. Pravo nae narodne snage i pravo naih bajuneta bit e vanije i snanije od Vaeg prava, koje se moe vagnuti vagom. Bosna i Hercegovina u politikoj viziji Ilije Garaanina, Vuka Stefanovia Karadia i Jovana Cvijia. Nije, meutim, Stanojevi postavio temelje suvremenog srpskog unitarizma, kojemu su historiari nastojali priskrbiti znanstveni legitimitet. Davno prije njega, pisao je Ilija Garaanin u Naertaniju 1844. godine, da bi se mogla kao trei stepen (politikoga programa, op. D. L.) tampati kratka i obta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri preavi Bonjaka. Po sebi se predpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bonjaka. erez tampanja ovih i ovim podobnih patriotieskih djela, kao i rez ostala nuna djejstva, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati oslobodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja vie k Srbiji. Garaaninov radni moto je novo preporoenje srpskog carstva, kojim se u isto vrijeme, postavljajui akcenat na jezino pitanje, rukovodio Vuk Stefanovi Karadi u studiji Srbi svi i svu-

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

73

da. On se ve poziva na Konstantina Porfirogeneta, a granicu izmeu Hrvata i Srba nakon doseljenja na Balkan markira na sljedei nain: ... pored mora k jugu rijeka Cetina, k Hercegovini Imoski, k Bosni Lijevno, rijeka Vrbas i grad Jajce ... Donekle retuirana, zauzela je ova slika vrsto mjesto u srpskoj medijevistici XX stoljea. Grubo pojednostavljenu i u osnovi netonu, projicira je Vuk Stefanovi u njegovo vrijeme i pie: U Dalmaciji na suhoj zemlji ..., gdje je bilo srce Hrvata, danas nema nikakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba ... Zato je za njega neshvatljivo kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga nee Srbi da zovu. Jovan Cviji (1865-1927), glasovit po svojim antropogeografskim istraivanjima, nije propustio istaknuti svaki trag srpskog narodnog imena izvan prvotnog etnikog prostora, dokazujui tako da su Srbi najrasprostranjeniji na Balkanu. Kao znanstvenik europskog formata nije, meutim, mogao zaobii neke osnovne principe struke, tako da e zapisati (a sebe dovesti u kontradikciju): Etnografske karte i etnografski spisi su po pravilu ovinistiki: oni koji su ih pravili ili pisali mahom pribrajaju prelazne oblasti onoj narodnosti kojoj sami pripadaju. U strunim krugovima im se ne veruje, ali je tako mnogo neobavetenog sveta u koji unose zabunu. ta vie ovinisti su skloni da ne vode rauna o procesu asimilacije koji se izvrio u prelaznim oblastima, i vraajui se unazad, u prolost, rekonstruiu mahom na pamet stara etnografska stanja koja su im povoljna i njih unose u karte kao da bi danas vredela. Idu i dalje, pozivajui se na istoriju, na nekadanja zavojevanja i istorijska prava, ne priznajui dananje etnografsko stanje. Meutim, kako stav znanstvenika biva pomuen ideologijom pokazuju rijei tog istog Cvijia iz 1907, u vrijeme kada se zaotravala kriza oko Bosne i Hercegovine: ... mi smo nacionalno-politiki opasna zemlja. Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija moe da operie s mnogo veom celinom, no to je njena teritorija. Od Srbije mogu da pou najvee teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za nae nacionalne interese. Kada bez zluradosti (prije s osjeajem nemoi) ovjek pogleda sliku dananje Srbije izopene iz svijeta, konstatirat e da su Cvijieva iracionalna gledita u ovom apokaliptinom scenariju odigrala ulogu katalizatora. Kamo sree da su do rijei doli njegovi stavovi znanstvenika: Treba se naroito uvati ovinis-

74

Dubravko Lovrenovi

tike naduvenosti koja s prezrenjem ili omalovaavanjem gleda na susedne narode, i koja se kato ne ustruava da reima otima susednim narodima i njihove nesumnjive oblasti. Seoba Slavena, aslav Klonimirovi i Mileeva: dokazi o srpstvu bosanskoga srednjovjekovlja. Nacionalni prikljuak s bosanskim srednjovjekovljem i njegovo prepariranje za potrebe unitarnog dravnog koncepta, gradili su srpski medijevisti na tri konstrukta s gotovo potpunim konsenzusom. Iznimke tipa Ilariona Ruvarca tu su samo da potvrde pravilo. Prvi se odnosi na etniku sliku Bosne nakon dolaska Slavena, o emu e u Historiji Bosne (Beograd 1940) V. orovi zapisati: Srpska plemena grupisala su se u planinskim predelima od Save i Plive do Lima i Zapadne Morave i od Cetine do Bojane, dakle poglavito u podruju dananje Bosne i Hercegovine. (Str. 104) Pozivajui se dalje na Porfirogeneta, zakljuit e da se Bosna u X stoljeu, kad je Porfirogenit pisao svoje delo ... nalazila u sastavu Srbije. U sredinjim i istonim delovima Bosne i Hercegovine i u unutranjim upama do Neretve ivela su srpska plemena, nikim nesmetana, pod vrhovnom vlau srpskih vladara. (Str. 121, 130) Tako je mogao za bosansku kraljicu Jelenu (1395-1398) ustvrditi da je bila prva ena na prestolu u srpskim zemljama. (Str. 351) Meutim, kako e iz ove vjetaki stvorene pozicije skliznuti u kontradikciju, pokazuje sljedei pasus (str. 337): Sve podruje koje je Tvrtko nasledio i dobio imalo je, sem u primorskim gradovima, samo na nacionalni elemenat ... On je prvi poeo aktivnost privlaenja susednih oblasti bosanskoj dravi, kad su oba druga plemenska inioca bila spreena da rade samostalno, kao Hrvati, ili zauzeti drugim pitanjima, kao Srbi. Insistirajui na naem nacionalnom elementu, orovi je indirektno i sam priznao etnopolitiku individualnost srednjovjekovne Bosne. U knjizi kojoj se znanstvena vrijednost ni danas ne moe odricati, ali snano proetoj politikim uvjerenjima rojalistikog diplomata, orovieva zastranjenja zavravaju ocjenom o uzrocima pada bosanske drave: Bosanska historija ne dade ni jedne Marice, a kamo li velianstvenog Kosova! Nijedna balkanska drava nije pala bre, ni lakomislenije, ni sramnije ... Ljuto zavaena verski; liena oseanja prave dravne nezavisnosti zbog i suvie jakog maarskog pritiska i verske rimske aktivnosti; u poslednje vreme i klasno podeljena, sa nezadovoljnim seljatvom; dugo godina poprite graanskih ratova, u kojima se udru-

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

75

ivao ko je s kim hteo i gde se borilo kako je ko eleo i im je mogao; sa poljuljanim porodinim i svakim drugim moralom; Bosna je pala skoro kao primer drave, koja nije imala ni neke svesne historijske misije ni neke jasne ideje vodilje. (Str. 559) Vanijom od toga to su kritika istraivanja (A. Babi, N. Klai, S. M. Daja, M. unji) osporila orovieve zakljuke, ostaje suena historijska svijest, formirana na osnovi njegova znanstvenog autoriteta. Tako je stanoviti srpski vojni zapovjednik prilikom opsade Jajca u ljeto i jesen 1992. mogao izjaviti da Jajce mora biti srpsko, jer su tu stolovali srpski kraljevi. Po istoj se matrici general Hrvatske vojske Andabak nedavno pozivao na hrvatske korijene Bonjaka. Po svemu se ini da generali marljivo itaju unitarnu historiografiju! Malo koji je srpski historiar zainteresiran za politiku historiju srednjovjekovne Bosne propustio naglasiti kao to to ini i V. orovi da se Bosna kao politiki entitet izdvojila iz Srbije kneza aslava Klonimirovia u prvoj polovici X stoljea: Granice aslavljeve drave imaju vrlo irok obim ... Srbija je tada obuhvatala Bosnu do Plive, Cetine i Lijevna na zapadu ... Srpsko ime od tada postaje trajna oznaka za plemena istog porekla i istih osobina. U Srbe carigradski imperator poimenino vrsta: Bosance, Raane, Trebinjane, Konavljane, Dukljane, Zahumce i Neretljane, plemena, koja su inae dobila te svoje posebne nazive samo po geografskim oblastima, u kojima su stanovala. (Str. 143-144) Deplasirano je dokazivati suprotno kritika znanost (A. Babi, N. Klai) to je ve uradila nuno je, meutim, skrenuti panju na injenicu kako unitarni kategorijalni aparat prve polovice XX stoljea saplie historiara kada raspravlja o srednjem vijeku. U pitanju je, zapravo, sociopsiholoki fenomen: suobraavanje povijesti trenutanim u pravilu profitabilnim politikim projektima. Nije to novo u povijesti povjesniareva zanata: dvorski historiar bizantskoga cara Justinijana (527-565) Prokopije iz Cezareje proslavio je njegova vladarska djela u svojim javnim spisima, ali je sebi oduka dao u glasovitoj Tajnoj historiji, prikazavi u njoj surovo nalije stvarnosti. Ista e se ocjena izrei za tezu o okrunjenju Tvrtka I u srpsko-pravoslavnom manastiru Mileevi koju srpska historiografija usprkos svoj kontraargumentaciji (P. Aneli, . Basler, S. M. Daja) i dalje uporno ponavlja premda je upravo irkovi bio prvi koji je ukazao na kljunu formulaciju bosanskoga kralja

76

Dubravko Lovrenovi

izreenu u sveanoj povelji Dubrovanima iz 1378, da je bio okrunjen dok je iao u Srbiju (tamo iavi). Historiari i generali. Nacionalni klju, kod nas u pravilu prikaen za privjesak velikodravnih projekata, kojim se uporno sa sve tri historiografske strane nastoji otkljuati brava bosanskoga srednjovjekovlja, nikako da obavi svoju funkciju. Generali stoje na mrtvoj strai povijesti, dok im historiari izdaju dnevne zapovijedi. Nakon to historiari zamisle kako je bilo i kako bi to u sadanjosti/budunosti trebalo korigirati, podeavaju generali nianske sprave te korigiraju nacionalne podbaaje. Previe je pseudo-povijesti s kojom ivot gubi utrku: demilitarizacija sadanjosti podrazumijeva najprije demilitarizaciju prolosti pomjeranje akcenta s kulta krvi i heroja, na kult ivota. Ta bi operacija soldate uputila na biro za nezaposlene, ali bi zato umjesto brahijalne sile naim ivotima upravljao vedar pogled u budunost. Pomirenje kroz historiju. Odavno je postalo jasno da svaki ozbiljan razgovor o pomirenju i rastanku od arhajskih ksenofobija vodi kroz polje povijesti. Da li e taj put voditi kroz minsko polje arhetipskih balkanskih velikodravnih projekata, zavrivi prije nego je i zapoeo, ili e se toliko potrebnom revalorizacijom kljunih historiografskih ocjena uz stalno oivljavanje moralne istine stvoriti minimalni uvjeti za zajedniku platformu historijske svijesti koja je prije svega svijest o promjeni, zavisi u prvom redu od historiara samih. Za novu signaturu vremena (A. arevi) potrebna je nova historija, novo samoartikuliranje istina starijih od sviju nas zajedno. Drugu stepenicu u ovom neizbjenom procesu predstavljaju slobodan politiki diskurs, pravna drava i deideologizirani obrazovni sistem. Koliko smo daleko od ovih, u naprednome svijetu duboko ukorijenjenih civilizacijskih dostignua, suvino je isticati. Po mentalno zdravlje opasnije bilo bi pomiriti se s ovakvim stanjem i neinjenje prihvatiti kao radni moto. Povjesniari su po profesiji duni podsjeati svoje sugraane na ono to bi oni htjeli zaboraviti (E. Hobsbawm).

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

77

IV Historiografski pandemonijum Balkana (V. Dvornikovi, Karakterologija Jugoslovena, Beograd, 1939/90)

Usamljenost je, izgleda, cijena koju treba platiti za spoznaju zbilje. Jozef H. Ludin

Umjesto uvoda i zakljuka. Povijest je bezono prevarena, i opskurne transakcije s mrtvim duama, prevodei ive edne preko vode, nastavljaju se uz miniranje logike i zdravog razuma. Cinizam nemoguih i sakatih argumenata i smijeno-lukavih dokaza ne poznaje granice. Ostala su nedovrena razdoblja, spajanje hibrida prolog i historijskog; prolost ne postaje historija. Bezoblino trajanje ne moe se uskladiti s mjerilima historije (P. Matvejevi). Zidari krvavog besmisla. Zavirimo li malo dublje u biografije naih historika, ija djela slue kao letak za izvikivanje etnonacionalnih poklia, za pravo emo morati dati Dvornikoviu koji je precizno oslikao ovaj tip balkanskoga intelektualca-komesara, zarobljenog izmeu tradicije i ideologije (S. M. Daja). Ovaj rasadnik zloe glavnim je uzronikom frustracija i tragedija u kontinuitetu, a ne povijest kojoj samo treba dati ljudsko tumaenje, odsvirati joj posmrtni mar, dostojanstveno oplakati i uz buket cvijea spustiti u grob. Ovako to nije mogue, jer smradni le povijesti truje zrak koji udiemo i vodu koju pijemo. Akcenat se vie ne treba postavljati na izuavanje povijesti narativno-pozitivistika kola sabrala nam je obilje materijala potrebna je njezina deratizacija. Plemensko-patrijarhalna inteligencija. Poznato je dobro kae Dvornikovi (str. 827) da veliki broj jugoslovenske inteligencije potie neposredno iz naroda, iz seljakog, poluseljakog ili plemensko-patrijarhalnog drutvenog reda. Na tom socijalnom prelazu zapaaju se izvesne reakcije, a esto i psihiki kompleksi koji, ispod pseudomorfne povrine, osobenim nainom odaju dublju i atavistiku vezu sa psihom i karakterom slojeva iz kojih je ta inteligencija potekla. U najveem postotku junoslavenska inteligencija neurbanog je porijekla i jo uvijek mentalno vozari makadamom izmeu seoskih i urbanih oblika ivota, izmeu dviju oprenih ivotnih psihologija: izmeu sta-

78

Dubravko Lovrenovi

tine partikularne historije laganoga ritma podlone epskoj valorizaciji, zvonjava ijeg sata po pravilu pretkazuje krvoprolie oko mea i panjaka, te ubrzane gradske historije otvorenih obzorja, iji sat zvoni svakodnevno, pretvarajui jueranje novine u najstarije tivo. Dugo vremena, cijela stoljea, ostao je grad za nju neprijateljska utvrda s podignutim mostom, koju treba osvojiti juriem atavistikih predrasuda, o kojima je Dvornikovi virtuozno se kreui izmeu opisa Dinarca kao rasno-duevnog tipa, dinarsko-opskih suprotnosti, duevnog tipa i karaktera Praslavena, obarskih tragova u jugoslavenskoj narodnoj psihi i najstarijih muzikih formi ojkanja, psihologije sevdaha, derta i albe, jugoslavenskog zadrunog oveka, politike i karaktera, te heroiziranog patrijarhalnog kranstva ispisao briljantne stranice. Rendgenoloki oslikavajui njegov karakterni profil, analizirajui njegove reaktivne komplekse u duhu Adlerovih nadkompenzacija i veito budnog oseanja inferiornosti, opisuje Dvornikovi ljude od tzv. drutvenog ugleda: Preterana tenja za drutvenim ugledom, neukusnim i ne uvek i moralnim sredstvima, glavna je psihika podloga ovog karakternog poteza. Neskromnost, arogancija, stalno isprsavanje odaje tip oveka koji je veito na strai za ugled i vanost svoga ja ... Mnogi nai ljudi, u oseanju svoje deplasiranosti u staleu ili na poloaju koji ne odgovara njihovoj kulturi, pokuavaju naglaenom pozom da iznude za svoju linost ugled za koji se boje da im se nee drage volje priznati. Strah za svoju vrednost i vanost, obolela sujeta i nabreklo lino ja jedan je od najobinijih simptoma karakterne patologije u naim viim drutvenim slojevima. Ti kompleksi straha i izgubljenosti ispoljavaju se u itavoj skali udnih pojava, nekih suvie jakih reakcija i povremenog padanja u atavizme svog ranijeg ivotnog miljea. (Str. 828) Tragajui za korijenima ove drutvene patologije, nalazi ih Dvornikovi u amotinji siromatva, koja se uz despotsko bezakonje preobliuje u e ivota u lakomo srkanje svih moguih uivanja: Mnogi nai ljudi koji su u detinjstvu i mladosti ljuto oskudevali, kad dobiju mogunosti sticanja, zarade i bogaenja, ne znaju vie gde bi se zaustavili. Samo u tom smislu moe se govoriti o seljakoj lakomosti gospode, jer u pravog naeg seljaka ova crta nije izraena. Na ovek lako oboli od velike varoi, jo lake od velikog inostranstva. Mi imamo ljudi sa pariskim, londonskim, bekim, berlinskim itd. kompleksom, vrlo

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

79

esto ba ljudi iz najzaostalijih i najsiromanijih krajeva ... Nekadanja apatija prelazi naglo u arku elju za visokim ivotnim standardom, luksuzom, rafinovanim uivanjem svake vrste, velikim drutvom i irokim svetom ... Sve je to iroko i opasno polje na kojem se okuavao i razmahivao mnogi na, iz patrijarhalne golotinje utekao, ovek ... Ti suvie bujni ljudi ne mogu da se dosta nasru svih blagodeti civilizacije, edni su uivanja, emocija, doivljaja i ne biraju sredstva da do njih dou. Da bi se mogli pomeati sa krugovima koji ive takvim ivotom, oni pokuavaju da sebi pribave poloaje, imetak i ugled, a mnogi padaju u pravo genealoko ludilo, izmiljajui neko svoje staro plemisko poreklo. (Str. 829-830) Dok je na put vlastite emancipacije od Crkve i drave (politike) na put sekularnog, nereligiozno motiviranog individualiziranja, osloboen apologetike i izloen avanturi miljenja (J. H. Ludin) europski intelektualac krenuo jo u okrilju prvih univerziteta u XII/XIII st., balkanski pismoznanac preesto je ostao pod njihovim skutima. Dok europski univerziteti obiljeavaju petest i vie stoljea svoga postojanja, sarajevski univerzitet slavi 50-u godinjicu. Ne tako davno osujeen je pokuaj bezonoga falsificiranja u glavnoj ulozi s jednim novopeenim medijevistom univerzitetskim profesorom (!) koji je javnosti ponudio dokaz o postojanju bosanskoga univerziteta u XIV st. No comment! Narodi prostora i narodi vremena. Kao proizvod povijesti, oni se uklapaju u sljedeu Dvornikovievu ocjenu: Narodi prostora, stvoreni i odreeni prirodom, zemljom, ekologijom u smislu prirodne nauke, pretvaraju se postupno u narode vremena u ijem funkcioniranju preteno odluuju istoriski, socio-kulturni inioci ... Jugosloveni, kao i ostali Sloveni, dugo su bili samo vanistoriski narod prostora. I posle ulaska u istoriju, dolaskom na dananji jug, istoriska sudbina i priroda nove postojbine pokazala je jaku tendenciju da ih opet vrati u stadij neistoriskog naroda prostora. Moglo bi se ak kazati da se ivotna sudbina Jugoslovena kao celine uopte i sastojala iz neprekidne borbe za taj prelaz iz naroda prostora u narod vremena. Ta borba traje u stvari i danas. (Str. 251) Paradoks povijesne sudbine takav je, da se Dvornikovieve lucidne ocjene o esenciji nae politike povijesti potvruju jednako u njegovo vrijeme u vrijeme nastanka Jugoslavije kao i danas kada se na njezinim ruevnim ostacima uzdiu portabl-

80

Dubravko Lovrenovi

drave, smisao ijeg postojanja jo uvijek je daleko od vremenskog. Dok gori Jugoslavenska skuptina dok se masa valja beogradskim ulicama, a srbijanska policija ubija djevojke daleko smo od uvjerenja da e na ovom plamenu sagorjeti negativna energija plemensko-patrijarhalne svijesti, a mnogo blii ocjeni da e ovjera ulaska u svijet politike racionalnosti biti dua i mukotrpnija nego se to ini ovjeku koji pobjedonosno mae zastavom sa balkona te iste Skuptine. U to nas dodatno uvjeravaju zakljuci sa Meunarodnoga znanstvenog skupa odranog u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti od 13. do 15. XII 1994. (Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena), na kojemu su srpski historiari, izmeu ostaloga, raspravljali na temu: Bosna i Hercegovina i ostale srpske zemlje. Versajska Europa, gospodo akademici, stvar je daleke prolosti, i odavno je istrulila. Napustite ve jednom simplificistike teorije o tuoj krivnji (J. H. Ludin) u ovom sluaju o krivnji Katolike crkve i islama za sva povijesna zla. Prestanite biti akademici prostora, postanite akademici vremena! Treba zasukati intelektualne rukave! Istok-Zapad. E-mail povijest, u koju smo kao politiki analfabeti i adolescenti i ne znajui stupili nakon ruenja Berlinskoga zida 1989, izigrala je u meuvremenu svaki dublji smisao ljudske patnje, pretvarajui zavrni raun kristalne noi u reiji balkanskih demijurga u pseudo-dioniarstvo i trivijalni marketing. S ovih upozoravajuih signala vlastite retardacije europska je civilizacija i njezina amerika filijala sklonila pogled, ali mogue je da joj se ta povrna neodgovornost jednom kada trite izgubi zadnji rezon postojanja vrati kao bumerang. Moda e sve iznova novi ciklus planetarne potrage za smislom koji se nee izvrgnuti u lakrdiju morati krenuti sa Istoka: te velike kolijevke i fantazmagorije ljudske povijesti. Moda emo, poput negdanjih kriara, i sami pisati: Bili smo Zapadnjaci, a evo smo postali Istonjaci. Eduard ali svjedok XX stoljea devedesetogodinjak s duhom mladia, ije fascinantno iskustvo steeno po europskim politikim kabinetima i nacistikim konclogorima predstavlja Danko Plevnik u formi interviewa upozorava da se sve kljune odluke, koje se tiu naih ivota, donose iskljuivo u politici. Tip balkanskoga politiara. Tree najvee prokletstvo nae povijesti balkanskoga politiara skicira Dvornikovi opisujui razmahani partiski ivot u Jugoslaviji nakon Prvoga svjet-

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

81

skog rata koji je izneo na povrinu i ljude vrlo sumnjivih moralnih kvaliteta, tako da su se na kraju vidjeli kao pozitivni rezultati samo njihove palate, jahte, automobili, poseene ume. Narod je s gorinom gledao na te svoje mnogobrojne, vie zbrinute nego zabrinute ovce. (Str. 887) U drutvenu javnost s ovim je tipom politiara na iroka vrata kroio i partijski intelektualac. Na stranu iznimke, otpoela je tada jedna povijest beaa, kojoj ratna i poslijeratna bosanskohercegovaka stvarnost dopisuje nove stranice. Ovaj incest simbiozu vlasti koja osim sebi ne odgovara nikom i udvornike pameti jezgrovito opisuje jedan hadis: Najbolji su oni vladari koji se drue s uenjacima, a najgori su oni uenjaci koji se drue s vladarima. Nedostaje nam europski odnjegovana politika i duhovna aristrokracija, nedostaje europska institucija kao garancija za zatitu predmeta i znanja, kao depersonaliziranje oblika meuljudskog saobraaja i njihovo juridiko apstrahiranje (J. H. Ludin). Dok su makijavelijanske ambicije europskog politiara jo sredinom XIX st. trajno limitirane brojem glasakih listia ti limiti stalno jaaju mehanizmima koji javnome mnijenju iroko stoje na raspolaganju balkanski politiar do dana se dananjeg slui nacionalnom demagogijom, koja je ak i u vrijeme rustikalnog parlamentarizma pod Austro-Ugarskom i prvom Jugoslavijom ostala njegovim glavnim rekvizitom manipulacije masom. Ne treba nam iznuena, nego slobodna drava, u kojoj suveren ne prisvaja njezinu, nego ona njegovu volju. Pred Bosnom i Hercegovinom je europski put: Od sloboda k slobodi, to je formula koja rasvjetljava povijest Europe u jednome od njenih temeljnih smjerova (F. Braudel). Antagonistika Europa: pandemonijum politikog partikularizma i civilizacijska superiornost. S nama stvari stoje tako, i nema razloga za teferi, a to je s Europom? I to je Europa? to je europska politika, ili akcenat staviti treba na europske politike? Podnosei u znak protesta protiv nedjelotvornosti zapadne politike ostavku na mjesto poloaja saveznoga ministra u vladi Njemake, upozorio je 1993. godine Christian Schwartz Schilling: Katastrofa na Balkanu sa svojim posljedicama za Europu i svijet bit e najtee optereenje Europe, koje je stvoreno naom krivicom i bit e predano 21. stoljeu kao hipoteka. Kako god Europu definirali, a okuali su se mnogi, politiki partikularizam koji je u stopu prati nakon raspada Rimskoga

82

Dubravko Lovrenovi

carstva 476. ostaje njezinom najtrajnijom odrednicom. Ve stotinu i vie godina, u bezbrojnim europskim bitkama za mo (J. H. Ludin) od Berlinskoga kongresa, preko Versaillesa i Jalte/ Potsdama do Daytona ne zna Europa to e s nama: preko junoslavenskoga svijeta prelamaju se njezine unutranje kontradikcije, aporije i kolonijalne razmirice iji prapoeci seu u daleku povijest politikih dioba i crkvenih raskola. Politiki gledano, raspadom Jugoslavije vraeni su Juni Slaveni u rani srednji vijek: u vrijeme pretfeudalne anarhije, sklavinija i heptarhija; ovjerili smo svoju sudbinu, sudbinu naroda prostora. Unutarnje kohezije u bosanskoj sklaviniji nema, a pitanje je kada i da li e je biti, europskim strunjacima za uda odavno je ponestalo zeeva u arobnim eirima! Da li e dok se svakodnevno ateizira i komercijalizira umjesto sv. Benedikta svojim zatitnikom Europa proglasiti euro? Je li mogu i neki drugi, smisleniji oblik europske integracije, da li je sve svedeno na opsjednutost kamatama (R. Lopez) ili je Europa padom eljezne zavjese politiki takoer vraena u 476. godinu? Da se i najistiji ideali moraju prilagoditi zahtjevima suvremenog ivota (R. Lopez), tu nam je lekciju povijest davno odrala, ali gdje su (europski) ideali? Drama nastajue Europe. Objanjavajui U to vjeruje Zapad?, Karl Raimund Popper jo je 1958. tvrdio: Vjerujemo u demokraciju kao u jedini oblik vladavine koji je spojiv s politikom opozicijom i zato s politikom slobodom. Samo je Zapad pie J. H. Ludin njegovao apstraktnu ideju drugoga. Taj drugi nije bio samo konkretni gost, nego se razvila ideja drugoga kao tuinca openito. Na taj su nain Europljani bili u stanju i u vremenima kolonijalizma baviti se drugom kulturom, preuzimati njezine ideje i tvorevine i usvajati ih ... Zaista se nijedna civilizacija nije toliko pribliila principu zbiljnosti kao zapadnjaka usprkos svim svojim ponovljenim padovima ... Stvarna veliina na kojoj je zapadnjaka kultura podigla svoju slavu jest individuum, koji se odvaja od kolektiva i izabire slobodu vlastitog samoodreenja. Ovoj superiornosti nasuprot, o vratu je europskoj civilizaciji i dalje objeen njezin mlinski kamen politike autarkije. Tako Europu vidimo s Balkana, s te nesuene i sluene Europe, zakrvljene Europe, kakvom je i sama jo juer bila. Nigdje tako slikovito kao na Balkanu, ne ogleda se jo i danas njezina dvostruka sudbina drama nastajue Europe (F. Braudel).

POVIJEST I DUH VREMENA: TRI ETNONACIONALNA POGLEDA...

83

Ako je Ludin u pravu, onda pod kritiku lupu Europa mora staviti i jednu vlastitu predrasudu, naime, da je Europljanin kranske krvi. U prijelaznim zonama europske kulture kakva je Bosna i Hercegovina, znamo za mnogog kranina neeuropske krvi i mnogog nekranina europske krvi. Drama nastajue Europe trai nova objanjenja, nove definicije. Bosna i Hercegovina: istono pitanje europske politike. Pakt o stabilnosti zato je samo reaktualizacija drevnog istonog pitanja, na kojemu je ve nekoliko puta europska politika saplela noge. Mogu li europske politike je li to ansa upravo na pitanju Bosne i Hercegovine, prerasti u dugoroni koncept europske politike? I bosansko i europsko pitanje, pitanja su politika, a komplementarnost njihovih sadraja bez obzira koliko se to inilo kontradiktornim u startu upuuje na komplementarna rjeenja. Imala je i Bosna svoje Europljane fra Jurja Dragiia, intelektualnu eminenciju s kraja XV i poetka XVI st. u istoj ravni s Erazmom Roterdamskim, koji je branei propovijednika, dominikanca i borca za obnovu Crkve Girolama Savoranolu 1497. morao napustiti Italiju. Fra Ivan Franjo Juki prvi moderni bosanski intelektualac objavio je 1851. elje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini sultanu Abdul-Medidu, zalaui se za vjerske i graanske slobode, ali je prognan iz Bosne, da bi u svibnju 1857. bio pokopan u Beu u zajedniku grobnicu za najsiromanije. Za grob mu se ni danas ne zna. U to vrijeme, u Francuskoj je (1848) ustanovljeno ope pravo glasa, a Engleska je jo 1832. provela svoju izbornu reformu. I tada i danas, bosanskim je Europljanima nedostajao europski pravni okvir. Paradoks je to svih paradoksa bosanske (pa i najnovije) povijesti! Ovakva kakva jeste politiko nedonoe i crna mrlja dubokih europskih antagonizama davi Bosna i Hercegovina i davit e Europu koja se nje rijeiti ne moe, ali jo je manje moe primiti u vlastitu porodicu ureenih drava. Preobraaji i prilagoavanja razvojnih mogunosti, planski provedene investicije i duhovne transformacije, ukrtanje vidika i silnica, zasnovani etino i racionalno uz aktiviranje najboljih povijesnih iskustava, ponudili bi nove razloge za nove pokuaje. Usprkos svemu ili moda: ba zato ima ovdje izvornih ivotnih energija kojima za konstruktivnu artikulaciju nedostaje samo europski pravni okvir. Do rijei bi tada dola i historiografija koja ni nama ni Europi ne bi dnevno radila o glavi.

84

Dubravko Lovrenovi

U suprotnom, ostat emo trajno prikovani za zavrnu misao Dvornikovieve studije, u kojoj e mnogi politiki ambiciozan Europljanin pronai samoga sebe: Jugosloveni, kao narod i drutvena zajednica, koe jedan drugoga i jedni druge. To je naa poslednja i po dananju generaciju najvanija dijagnoza dalje preko toga karakterologija ne moe i ne sme da ide. (Str. 979) Jugoslavija i jugoslavenstvo su mrtvi. Nuno je, zato, Dvornikovievu misao prilagoditi suvremenim okolnostima: Bosanci, kao narod i drutvena zajednica, koe jedan drugoga i jedni druge. Sve je isto, sve je razliito.