Univerzitet u Sarajevu Odsjek za historiju Filozofski fakultet

Bosna i Hercegovina u sastavu Osmanskog carstva do kraja XVIII stoljea

Predavanja prof. dr. Enesa Pelidije

Akademska 2007/2008. godina.

Izvori i literatura
Osmanski dokumenti: 1) Kahriji defteri popisni defteri koji se dijele na: a) mufasal deftere (pojedinani, detaljniji popisi zavisnog i cjelokupnog stanovnitva odreene oblasti sa njihovim prihodima i rashodima) b) idmal ili mudmel deftere (zbirni popisi sa rekapitulacijom podataka detaljnih popisa sa posebnim osvrtom na posjede) c) roznamendi deftere (vrsta dnevnika i journala sa raznim proglasima, imenima nosioca posjeda, i brojni akti) d) derdest deftere e) joklama deftere (sa popisom svih spahija, osobito su vani za vojsku) f) muhimme deftere (popisni defteri administracije) g) malije deftere (defteri koji govore o financijama) h) mursele deftere (pisma i poslanice) i ) sidl deftere (sudski dokumenti) j ) ikrajet deftere (albe, pritube...) Objavljeni izvori:

abanovi, Hazim: ''Popis kadiluka u evropskoj Turskoj od mostarca Abdulaha Huremovia'', GHDM, Sarajevo, 1943. abanovi, Hazim: ''Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine 15. stoljea'', Istorisko-pravni zbornik, Sarajevo, 1949. abanovi, Hazim: ''Krajite Isa-bega Ishakovia, Zbirni katastarski popis iz 1554. godine'', GDIBiH, god 9, Sarajevo, 1959. Grupa autora: Vakuf-name u Bosni i Hercegovini (15. i 16. vijeka), Sarajevo, 1985. Hadibegi, Hamid: ''Bosanska kanun-nama iz 1565. godine'', GZM, Sarajevo, 1948. Filipovi, Nedim: ''Jedna kanun-nama zvornikog sandaka'', GZM, Sarajevo, 1948. Filipovi, Nedim: ''Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme turske vladavine'', POF, Sarajevo, 1954. urev, Branislav: ''Kanun-nama za bosanski, hercegovaki i zvorniki sandak iz 1539. godine'', Istorisko-pravni zbornik, br. 3-4, Sarajevo, 1950. Muderizovi, Riza: ''Nekoliko muhura bosanskih valija'', GZM, Sarajevo, 1916. Elezovi, Glia: Turski spomenici 1. i 2, Beograd, 1940. Truhelka iro: ''Fojnika kronika'', GZM, Sarajevo, 1909. Truhelka iro: ''Pabirci iz jednog jajakog sidila'', GZM, Sarajevo, 1918. Zlatar, Behija: ''Popis vakufa u Bosni u 16. stoljeu'', POF, br. 20-21, Sarajevo, 1974. Handi, Adem: ''O janjiarskom zakonu'' Grupa autora: Popis bosanskog sandaka iz 1604. godine, 1-4, Sarajevo, 2000. Hronike i putopisi:

Mula Mustafa Baeskija: Ljetopis (1746-1804.) (prev. Mehmed Mujezinovi), Sarajevo, 1967.

elebi, Evlija: Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama (prev. Hazim abanovi), Sarajevo, 1967. Bogdanovi, Marijan: Ljetopis kreevskog samostana 1765-1817, Sarajevo, 1984. Lavanin, fra Nikola: Ljetopis fojnikog samostana (komentari fra Ignacije Gavran), Sarajevo, 1981. Balti, fra Jako: Godinjak od dogaaja crkvenih i svjetskih i promine vremena u Bosni 1754-1882. (komentari Andrija Zirdum), Sarajevo, 1991. Kuripei, Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1570. (komentari ore Dejanovi), Sarajevo, 1950. Konstantin Mihajlovi iz Ostrovice: Janjiareve uspomene (prev. i komentari ore ivanovi), Beograd, 1966. Literatura:

Barkan, Omer Lutfi: ''ifluk'', GDIBiH, br.2, Sarajevo, 1950. Baagi-Redepai, Safvet-beg: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (od 1463. do 1850.), Sarajevo, 1900. Bali, Smail: Kultura Bonjaka. Muslimanska komponenta, Zagreb, 1994. ubrilovi, Vasa: ''Porijeklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini'', JI, 1, br, 1-4, Sarajevo, 1935. orovi, Vladimir: Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925. urev, Branislav: ''O vojnucima sa osvrtom na razvoj turskog feudalizma i bosanskog agaluka'', GZM, Sarajevo, 1947. urev, Branislav: ''O uticaju turske vladavine na razvitak naih naroda'', GDIBiH, br. 2, Sarajevo, 1950. Filipovi, Nedim: ''Pogled na osmanski feudalizam s posebnim osvrtom na agrarne odnose'', GDIBiH, br. 4, Sarajevo, 1952. Filipovi, Nedim: ''Odakluk timari u BiH'', POF, br. 5, Sarajevo, 1955. Filipovi, Nedim: ''Specifinosti islamizacije u Bosni'', Pregled, Sarajevo, 1968. Filipovi, Nedim: ''Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u 15. vijeku'', Godinjak ANUBiH, knjiga 7, Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1970. Hadibegi, Hamid: ''Dizija ili hara. Glavarina u osmanskoj dravi'', POF, Sarajevo, 1966. Hadijahi, Muhamed: Porijeklo bosanskih muslimana, Sarajevo, 1990. Handi, Adem: ''Bosanski namjesnik Hekimoglu Ali-paa'', POF, br. 5, Sarajevo, 1955. Handi, Adem: Tuzla i njena okolina u 16. vijeku, Sarajevo, 1975. Handi, Mehmed: Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Sarajevo, 1940. Jeremi, Risto: Prilozi istoriji zdravstvenih i medicinskih prilika u Bosni i Hercegovini pod turskom i austrougarskom vlau, Beograd, 1951. Kapidi, Hamdija: ''Turski gradovi s ove strane Une'', Gajret, br. 2, Sarajevo, 1937. Kreevljakovi, Hamdija: Izabrana djela I-IV, Sarajevo, 1991. Lopai, Radoslav: Biha i bihaka krajina, Biha, 1991. Ademovi, Fadil: Princ Palikua u Sarajevu, Sarajevo, 1997. Hadijahi, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Sarajevo, 1994. Mandi, Dominik: Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967. Nedeljkovi, Branislav: ''Pravni reimi u BiH za vrijeme Turaka'', Historijsko-pravni zbornik, god. 2, Sarajevo, 1949. Popovi, Vasilj: Istono pitanje, Sarajevo, 1965. Prelog, Milan: Povijest Bosne u doba Osmanlijske vlade, I i II dio, Sarajevo, 1916. Skari, Vladislav: Izabrana djela I-III, Sarajevo, 1985. Sueska, Avdo: ''Specifinosti dravno-pravnog poloaja Bosne pod Turcima'', Godinjak Pravnog fakulteta, Sarajevo, 1964.

Sueska, Avdo: Ajani. Prilog izuavanju lokalne vlasti u naim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo, 1965. Sueska, Avdo: ''Seljake bune u Bosni u 17. i 18. stoljeu'', GDIBiH, god. 17, Sarajevo, 1969. abanovi, Hazim: Bosanski paaluk, Sarajevo, 1959. abanovi, Hazim: ''Vojno ureenje Bosne od 1463. do kraja 16. stoljea'', GDIBiH, god. 11, Sarajevo, 1960. Vasi, Milan: ''Etnike promjene u bosanskoj Krajini u 15. vijeku'', GDIBiH, Sarajevo, 1963. Vasi, Milan: ''Martolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vlau'', ANUBiH, Sarajevo, 1967. ehi, Demal i Mehmed Mujezinovi: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1969. Alii, Ahmed S: ''Popis bosanske vojske pred bitku na Mohau 1526.'', POF, Sarajevo, 1977. Handi, Adem: ''O drutvenoj strukturi stanovnitva u Bosni poetkom 18. stoljea'', POF, br. 32-33, Sarajevo, 1984. Pelidija, Enes: ''O prilikama u bosanskom ejaletu prvih godina 18. vijeka'', PIIS, Sarajevo, 1979. Pelidija, Enes: ''Pohodi bosanskih paa na Crnu Goru'', PIIS, Sarajevo, 1980. Pelidija, Enes: ''O ueu Bosanaca u tursko-persijskom ratu 1727. godine'', POF, br. 40, Sarajevo, 1990. Sueska, Avdo: ''Poloaj raje u Bosni u 18. stoljeu'', Dijalog, br. 6, Sarajevo, 1978. Spaho, Fehim D: ''Organizacija Vojne krajine u sandacima Klisa i Krke u 17. stoljeu''; u: Zbornik radova ''Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do karlovakog mira 1699.'', SAN, Beograd, 1989. Zlatar, Behija: ''O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u 15. i 16. stoljeu'', PIIS, Sarajevo, 1978. Grupa autora: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, (1994.) 1998. Kovaevi, Eref: Granice bosanskog paaluka po odredbama Karlovakog mira, Sarajevo, 1973. Pelidija, Enes: Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mira 1699-1718, Sarajevo, 1989. Pelesi, Muhidin: Bonjaci na svjetskim ratitima, Sarajevo, 1996. Daja, Sreko M: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1992. Prilozi za orijentalnu filologiju broj 41, Sarajevo, 1991: 30 radova na temu: ''irenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu'' Buturovi, Denana: Morii od stvarnosti do usmene predaje, Sarajevo, 1983. Buturovi, Denana: Bosansko-muslimanska epika, Sarajevo, 1992. Imamovi, Mustafa: Historija Bonjaka, sarajevo, 1997. Grupa autora: Prilozi historiji Sarajeva, IIS, Sarajevo, 1998. Grupa autora: Istina o BiH, injenice o historiji BiH, Sarajevo, 1991. Grupa autora: Bosna i svijet, IIS, Sarajevo, 1996. Filipovi, Ibrahim: Filipovii. Bosanska muslimanska porodica, njen postanak, razvoj i utjecaj 1591-1991, Sarajevo, 1991. Alii, Ahmed S: Ureenje bosanskog ejaleta od 1779. do 1878. godine, Sarajevo, 1983. Sueska, Avdo: Bonjaci u osmanskoj dravi, Sarajevo, 1995. Nilevi, Boris: ''Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove peke patrijarije 1557.'', Sarajevo, 1990. Kasumovi, Ismet: ''Ali-dede Bonjak i njegova filozofsko-sufijska misao'', Sarajevo, 1994. Sui, Hasan: ''Ibn Haldun''

Grupa autora: Migracije i Bosna i Hercegovina, IIS, Sarajevo, 1990. Levi, Moritz: Sefardi u Bosni, Sarajevo, 1997. Alii, Ahmed S: Pokret za autonomiju Bosne 1831-1832 godine, Sarajevo, 1996. Pelidija, Enes: Banjaluki boj 1737. godine. Uzroci i posljedice, Sarajevo, 2003.

I Bosansko-osmanski odnosi do propasti srednjovjekovne bosanske drave (1386-1463.)

Poto su Osmanlije 1353. godine stupile na evropsko tlo, a od naredne 1354. godine definitivno se uvrstili na uskom dijelu Galipolja, poinju osmiljeno osvajanje zemalja Jugoistone Evrope. Glavni nosioci teritorijalnog irenja osmanske drave bile su akindije, poluregularne jedinice, koji su iskljuivo ivjeli od ratnog plijena. Velik utjecaj u tom irenju imali su i derviki redovi (tarikati). Kako je vrijeme proticalo, uloga irenja drave prelazila je na regularne osmanske trupe, prvo spahije, a zatim i jeniere. Osmanska vlast se veala sistematski i planski tako da nije ostajalo nimalo nade da zemlje koje su izgubile svoju samostalnost tu samostalnost obnove. Polako su Osmanlije stigle do Bosanske kraljevine koja je u to vrijeme spadala u red najveih i najznaajnijih drava na Balkanu. Nakon osvojenja Nia, Osmanlije su sebi stvorile sebi bolje pretpostavke za lake manevrisanje sultanovih snaga koje u narednom periodu s vie strana napada teritorije Kosova i Metohije. Upravo iz tog pravca poinju osmanski napadi na istone granice kraljevine Bosne. Prvi, nama poznati, upad osmanske vojske na bosansko tlo desio se 1386. godine kada su akindije prodrle sve do doline Neretve. Bio je to poetak realiziranja osmanskog plana o osvajanju svih junoslavenskih zemalja, koji se sastojao u sljedeem: prvo bi se na teritorij budue rtve slali akindije pod izgovorom Osmanlija da ih ne mogu kontrolirati; s vie pohoda u tuu zemlju akindije bi prikupljale neophodno znanje o unutranjem stanju napadnute drave; potom bi se slali jenieri koji su na poziv zavaenih feudalaca stupali u njihovu slubu; tako su titili interese feudalca kojem su sluili, a ratovali protiv njegova neprijatelja; u toku svog boravka u feudalevoj slubi osmanski vojnici su ispitivali konfiguraciju tla i prikupljali informacije o svemu korisnom to bi im moglo u narednom periodu posluiti; nakon skupljenih podataka Osmanlije bi, umjesto da pomognu u raiavanju stvari, stvarali dodatni haos meu zaraenim vlastelinima iz kojeg su se izvlaili glumei neutralnost; poslije toga ponovo bi se slale akindije i spahije koje su trebale stvarati proosmanske elemente meu domaim stanovnitvom; ulazei u konanu fazu osvajanja, rtve su prihvatale osmansko sizerenstvo plaajui im redovno danak; uvidjevi da je ekonomski iscrpila neprijatelja, osmanska vojska se povlai da bi u zavrnoj fazi napali bespomone podanike; kada bi osvojili to podruje, naposlijetku, poboljavala bi se ekonomska i socijalna slika stanovnitva, tako da prisustvo Osmanlija nije izazivalo vei otpor. Slinu taktiku su Osmanlije primjenile i prilikom osvajanja Bosne, te je prvi zabiljeeni upad bio samo nagovjetaj buduih dogaanja. Ve 1388. godine akindije se ponovo javljaju na teritoriji Bosanske kraljevine, koja u to doba proivljava period svog vrhunca. Za razliku od prvog , drugi upad predvodio je Lala ahin koji je sa svojim trupama uspio doi sve do Bilee gdje je 27.08.1388. godine doivio poraz od bosanskog vojvode Vlatka Vukovia. U narednoj godini akindijski prodori u Bosnu nisu zabiljeeni iz razloga to je sultan Murat I, spremajui se za bitku na Kosovu, izvrio opu mobilizaciju na cjelokupnom teritoriju svoje drave. Nije sluajno da je bosanski kralj Tvrtko I Kotromani na Kosovo polje poslao odred vojske pod vodstvom Vlatka Vukovia, jer je turska opasnost prijetila i Bosni. Na Vidovdan, 15.(28.) juna, 1389. godine koalicija evropskih vladara je na Kosovu doivjela poraz, ali ni taj uspjeh nije podstakao novog sultana Bajazida na brzo osvajanje Balkana. U narednim godinama, do kraja 15. stoljea, deavali su se samo manji upadi osmanskih akindija u Bosnu, ali bez veih posljedica. Pravo osvajanje Balkana poelo je tek 1392. godine, kada Osmanlije osvajaju Skoplje koje je postalo vano uporite za dalje napade Osmanlija na naa podruja. Tada

je u Skoplju boravio Paa Jigit, hrabri vojskovoa na ijem upravnom prostoru sultan osniva skopsko krajite (serhat). U to doba, od strane centralne vlasti, dolazi do kolonizacije nemirnih Turkmena na prostore Makedonije ime se jaa odbrambena linija, a u isto vrijeme stvara dobro uporite za ofanzivne akcije. Nakon uvrivanja osmanske vlasti, skopski krajinici se predanije aktiviraju na irim prostorima, pa i u Bosni. Vremenom, daljim osvajanjima, Skoplje gubi svoj znaaj, te Turci kod Zveana (blizu Kosovske Mitrovice) osnivaju novo vojno krajite. Upravo tu je 1396. godine uspostavljen i sud s kadijom na elu. I ovim gestom Osmanlije nastoje pridobiti simpatije domaeg stanovnitva. Prvi zapovjednik u Zveanima bio je Firuz-beg koji je i sam nastavio teritorijalno irenje osmanske vlasti osvajanjem rudnika Gluhovi u blizini Novog (Yeni) Pazara gdje se takoer osniva sud. Sva ova osvajanja e omoguiti osmanskim zapovjednicima da u prvoj deceniji 15. vijeka vre svakodnevne upade na teritorij Bosne. Dva su osnovna razloga diktirala ovakvu politiku: 1) Osmanlije su preko dounika znali za meusobne trzavice u Bosanskom kraljevstvu; 2) eljeli su kontrolirati sve najvanije puteve u regionu to je podrazumjevalo da su morali vladati i Bosnom kao uvjet. Upadi osmanske vojske sada su ei, pa ona dolazi ak i u zimskom periodu. Svaka vojna akcija bila je osmiljenija i efikasnija nego prethodna; jedna od takvih akcija zabiljeena je i u zimu 1398. godine, kada su akindije, raunajui na faktor iznenaenja, prvi put nakon 12 godina doli ponovo na zemlju Bosanskog kralja. I tada su se, kao i prvi put, neobavljena posla, dodue bez poraza, povukli iz Bosne zbog teke bosanske zime. Nakon tekog osmanskog poraza kod Angore (Ankare) 1402. godine sinovi sultana Bajazida (Yildrim-Munja) Osmansko carstvo podijelili su na etiri dijela (period interregnuma, 1402-1413.). Takav razvoj situacije u Osmanskoj dravi imao je za posljedicu prestanak akindijskih upada u Bosnu. Ali to nije znailo da su Osmanlije prvih godina 15. vijeka izgubili interes za Bosnu; najsatariji od etiri princa, princ Sulejman, i dalje je nastojao odrati kontakte sa mnogim znaajnim linostima u bosanskom kraljevstvu. Jedan od onih koji su od 1402. do 1410. godine uspostavili prisne veze sa Sulejmanom bio je i Sandalj Hrani Kosaa. On je od osmanskog princa zatraio odreen broj vojnika, koje bi plaao iz svojih linih sredstava, za rat protiv suparnika u Bosni. Po nekim podacima Sandalj je prihvatio ak 7 000 najamnika (?). I drugi krupni feudalac tog doba, Hrvoje Vuki Hrvatni, je zatraio osmansku pomo u borbi protiv ugarskog kralja Sigismunda. 1414. godine Osmanlije prvi put legalno, na poziv velikaa, dolaze u Bosnu pod izgovorom da e braniti bosansku nezavisnost od Maara. Ovoga puta je pomo zatraio i sam bosanski kralj Stjepan Ostoja. Ve tada Osmansko carstvo je bilo ponovo ujedinjeno (od 1413.) pa se bosanska vlastela, i njihov vladar, mogla direktno obratiti sultanu Mehmedu I. Osmansko-bosanske veze su naroito ojaale nakon pobjede nad ugarskom vosjkom kod Dobora 1415. godine; time su Ugri bili skoro u potpunosti potisnuti iz Bosne dok su Turci bili sve prisutniji. Stanje u tom trenutku je bilo relativno dobro. Ali se nakon toga unutranje bosanske prilike sve vie uslonjavaju pa su skoro sve znaajnije linosti iz bosanskog drutva, zbog linih interesa, u meusobnoj zavadi. To je ujedno i razlog to u narednom periodu imamo skoro stalno prisustvo osmanskih trupa na tlu Bosne. Nerijetko se deavalo da su osmanski ratnici ratovali za jednog velikaa sve dok ih je dobro plaao, a kada bi nali bolje uvijete za rad, okrenuli bi se protiv svog dojueranjeg saveznika. Ovo je omoguavalo Osmanlijama da se sve vie mijeaju u bosanske prilike, a naroito su bili umjeani u ratove Pavlovia protiv Sandalja Hrania. Zahvaljujui osmanskim trupama Pavlovii su porazili nadmonijeg Sandalja, ali su time vie izgubili nego to su dobili jer su morali priznati indirektnu vlast sultanovu. I sam Sandalj Hrani 1418. gidine priznaje neku vrstu vazalnog odnosa prema osmanskoj dravi. Upravo tada je skopski krajinik Ishak-beg Ishakovi istim jedinicama koje su uestvovale u ratu

''Sva je Bosna jedna dua, a i Sandalj se izmirio s Hrvojem... Sultan je za kralja Bosne potvrdio Ostoju. Maari su potpuno izgubili Bosnu.''

Pavlovia protiv Kosaa naredio da se stave u Sandaljevu slubu. To je ovoga znatno ohrabrilo te je zapoeo drugi rat protiv Pavlovia u kojem im je uspio oduzeti Konavlje. ** Ve u to vrijeme se Osmanlije u Bosni osjeaju kao domai element; oni vie ne ekaju da ih neko pozove i da im plati slubu, nego i sami, u svom interesu, uestvuju u raznim akcijama. Sa bosanskog teritorija su akindije poduzimali dalje napade na podruja u Hrvatskoj ili Slavoniji. Sva ova deavanja govore nam da je osmanska drava sve vie panje posveivala Bosni, a osobito vladajuoj dinastiji Kotromania; smatra se da je tadanji bosanski kralj, Tvrtko II Tvrtkovi, pristao na neku vrstu poluvazalnog odnosa prema sultanu Muratu II. To ne znai da je Bosna izgubila svoju samsotalnost nego je to predstavljalo operairenu pojavu u tom dobu. Meutim, to je i vrijeme kada osmansko-bosanski odnosi ulaze u mirniju fazu jer su Osmanlije bile zauzete na drugim ratitima, iako ne zamiru u potpunosti; 1430. godine Radoslav Pavlovi je, raunajui na osmansku pomo, objavio rat Dubrovakoj republici, ali je sultan preuzeo samo ulogu arbitra i naredio da Radoslav vrati Dubrovniku oteto Konavlje (koje im je prethodno bio darovao). I u naredne dvije godine Osmanlije su na teritorijama Pavlovia drali svoje trupe, te je upravo sa tih teritorija 1432. godine Ishakbeg Ishakovi izvrio veliki pohod na podruje Hrvatske. I u 1433/1434. godini bilo je izvjesnih manjih sukoba na tlu Bosne, meutim, ve 1435. godine, na mjesto preminulog Sandalja Hrania, dolazi njegov brati Stjepan Vuki Kosaa. Smrt starog Sandalja pokuao je iskoristiti Radoslav Pavlovi, a Sanaljevi posjedi bili su interesantni i Ugarskoj. Kako bi se zatitio od Ugara i Pavlovia, Stjepan Vuki Kosaa pozvao je osmanske trupe koje su mu pomogle da sauva svoje zemlje. U novembru 1435. godine Osmanlije organizirano kreu prema Hodidjedu gdje su postali vojno aktivni pripremajui se za sljedee dogaaje. Izvorni dokumenti nam ne govore o osmanskom prisustvu u Bosni tokom 1437. godine, ali se oni tu javljaju ve naredne godine, i to u blizini Jajca. Meutim, zbog obaveza nametnutih vanjskim okolnostima izmeu 1439. i 1440. godine prisustvo Osmanlija se nije skoro ni osjealo jer su tada bili zauzeti osvajanjem Srpske despotovine i ratovanjem protiv Janjoa Hunyadija (Sibinjanin Janka). Skopski krajinik Ishak-beg Ishakovi, sa sinovima Barakom i Isaom, bili su konstantno obavjetvani o stanju u Bosni. Od 1448. godine stalno prisustvo Osmanlija u Bosni je bila realnost; po miljenju nekih historiara (Hamdija Kreevljakovi) navedene godine Osmanlije borave na teritoriji dananjeg Sarajeva gdje su uskoro podigli i prvu damiju (?). Smatra se da je u tom periodu (1448-1453.) formiran i posjed koji se nalazio pod neposrednom vlau Osmanlija tzv. ''bosansko krajite''. Meutim, prvi put konkretno o bosanskom krajitu govore dokumenti iz 1453. godine koji nam kau da je punu vlast na tom podruju imao Isa-beg Ishakovi. Isa-beg je na mjestu dananjeg Bistrika u Sarajevu podigao konak saray, po kojem je i cijelo naselje koje je nastalo oko njega dobilo svoje ime (Sarayovasi). Tada Bosnom vladaju, prvo kralj Stjepan Toma, a zatim i Stjepan Tomaevi. Prema izvorima kralj Toma je do 1445. godine bio pripadnik Crkve bosanske, a od tada prihvata katolianstvo; to je bio i uvod da veina krstjana, pripadnika Crkve bosanske, milom, ili pak silom, prihvatiti katolianstvo. To je znatno oslabilo bosansku kraljevinu (?). Do tada su Osmanlije raznim iznuivanjem novca i danka do 1456. godine skoro sasvim iscrpili Bosnu u ekonomskom smislu. Kada se sultan Mehmed II spremao na Beograd, kojeg usput nije osvojio, Stjepan Vuki Kosaa ponudio mu je pomo u borbi protiv Ugara.

**

''Milou i darom Boijim, i velikog sultana Mehmed-bega, postao sam gospodar Konavalja. '' Po miljenju Safvet-bega Baagia-Redepaia i Saliha Sidkija Hadihuseinovia Muvekkita, Ishak-beg je bio posinak skopskog sandakbega Jigit-pae; po predanju Jigit-paa je 1392. godine, prilikom jednog upada u zemlje Pavlovia (?), zarobio jednog djeaka, budueg Ishak-bega, kojeg je posinio. Kada je umro Jigit-paa (1413. ili 1415.), njegov posinak Ishak-beg je imenovan na njegovu dunost skopskog sandakbega. To se pokazalo kao dobar potez jer je Ishak-beg postao veoma znaajna linost u osmanskoj historiji, a osobit ugled je stekao nakon to je 1438. godine zauzeo Novo Brdo kod Pritine, poznato po bogatim rudnicima srebra. Zahvaljujui tome ovaj vojskovoa je svu svoju panju, do smrti (1443.), posvetio Srpskoj despotovini. Njegov sin, Isa-beg Ishakovi, ga je naslijedio na dunosti skopskog sandakbega, a posebnu je panju dodijeljivao Bosni.

Veliku ulogu u svim ovim deavanjima imala je i Mletaka republika, koja je drala Dalmaciju, i iji su posjedi bili nemilosrdno napadani od strane Osmanlija. Kralj Toma se uspio povezati sa Mleanima i zamoliti ih za pomo, a usput se obratio i rimskom papi. Osmanlije su paljivo pratili svaki njegov potez, ali se nisu puno bunili jer su bili svjesni svojih ogromnih prednosti. U takvoj situaciji umire 1461. godine kralj Toma, a naslijedio ga je sin Stjepan Tomaevi, koji je kao ubijeeni katolik smatrao da treba skinuti tutorsko pravo Osmanlija i povezati se s Ugrima i papom. Mladi kralj se obraao na sve strane, a i kod svojih podanika je nastojao buditi neprijateljsko raspoloenje prema Osmanlijama. I bosanski susjedi su znali da je nastupio odluujui moment u bosanskoj historiji, ali je ba tada izbio sukob izmeu hercega Svetog Save, Stjepana Vukia, i njegovog sina Vladislava koji je nezadovoljan otiao i Carigrad. Doavi u osmansku prijestolnicu Vladislav je od Mehmeda II traio pomo u vraanju posjeda koje mu je otac obeao, a nije dao, te mu je za tu pomo nudio 100 000 dukata; naime, rekao je da e mu taj novac dati Venecija i Dubrovnik. To je sve budnim okom pazio njegov otac koji se lino obratio vladarima ovih dvaju drava da ih upita da li su Vladislavu davali ikakva obeanja i da li je tano ono o emu on govori. Obje drave su odgovorile da nema ni govora da bi neto takvo obeali, a to je znao i sultan, ali je htio pomoi Vladislavu od kojeg bi, kao protuvrijednost novanog iznosa, uzeo tri strateki vana grada (Klobuk, Moevac u blizini dubrovake granice, i avinu u blizini Sinja). Time sa pravnog aspekta Osmanlije nisu uinile nikakav prekraj jer bi gradove dobio od zakonitog vladara. Istovremeno, kako bi pokazao da je ozbiljan u svojim namjerama da pomogne hercegovom sinu, sultan se i lino obratio samom hercegu; ''Nema ti ta da radi ni sa papom, ni sa Venecijom!'' Osmanski vladar je tada poeo spremati pohod na Bosnu s namjerom da je osvoji. Dok su se kranske zemlje sasvim tromo spremale za odbranu bosanske kraljevine, Stjepan Tomaevi se obratio Veneciji traei zatitu i upozoravajui je dae Osmanlije, nakon pada Bosne, udariti i na njene posjede u Dalmaciji. On je u pismu Veneciji traio da mletaki bailo na Porti objasni sultanu da je Bosna sastavni dio Mletake republike, te da bi napad na Bosnu automatski znaio i napad na Veneciju. Bosanski kralj je 1462. godine odbio sultanu poslati danak, ali se bez sumnje ubrzo pokajao kada je uo da sultan lino dolazi u pohodu na Bosnu; ak je predlagao da Venecija svojim ratom odvrati osmansku panju od Bosne. Ali ve u februaru 1463. godine u Bosnu je stigao Vladislav Kosaa sa 15 000 (?) osmanskih vojnika koji su predstavljali prethodnicu prave vojske sultana Mehmed-hana koja e doi kasnije. Hercegov sin je ak Osmanlijama pokazao povoljne puteve kojima su mogli prolaziti a za koje prije nisu znali. I sam Stjepan Vuki je sa svojom vojskom pretrpio poraz na rijeci Breznici kod Pljevalja, a veina njegovih vojnika je pala u osmansko zarobljenitvo. Ta pobjeda je Vladislavu posluila da zauzme pola oevih posjeda za koje je pokazivao interesovanje. Shodno uobiajenoj osmanskoj vojnoj taktici, u Bosnu su u martu poeli upadati akindijski odredi koji su pojaali vojnu aktivnost napadajui sva znaajnija mjesta. Ni u tom trenutku se kralj Tomaevi nije predao, te je oajniki zahtijevao od sultana da sklope novi mirovni ugovor na 15 godina. Bosanskom kralju se nisu odazivali ni Mleani, ni Matija Korvin, ali ni papa. Iskusni sultan Mehmed II je iskoristio priliku da se poslui lukavstvom (mudara) pa je primio kraljeve poslanika kako bi ovome ulio nadu, dok je na drugoj strani ve uveliko spremao pohod na Bosnu. U aprilu 1453. godine je sultan krenuo iz Istanbula preko Trakije, Skoplja, Pritine, Sjenice... Ravno u pravcu istone Bosne. Prvi na udari mone osmanske maine bili su Pavlovii i Kovaevii. Kada je sultan Fatih ve u maju stupio na bosansku zemlju gdje su jo pojedina podruja bila pod njegovom vlau. Sultan je mogao raunati i na svoje trupe u Bosni ali i na prethodnicu predvoenu Mahmud-paom Aneloviem. Odmah je sultan naredio da se vodee linosti porodica Kovaevia i Pavlovia smaknu, to je i izvreno, a sam sultan je krenuo dalje iz istone Bosne prema ''kraljevim zemljama'' u sredinjoj Bosni koji su relativno lako bili osvojeni. Tek nakon ovih prvobitnih uspjeha Mehmed II se odluio upititi prema Bobovcu i Jajcu. Bobovac, glavni grad bosanskog kraljevstva i njena prijestolnica, bio je tako dobro utvren da se smatralo da ga je nemogue osvojiti, ali je 20. maja teka osmanska artiljerija uspjela

razvaliti vrste bobovake zidove. Zauzimanjem Bobovca zauzet je samo jedan od vie bosanskih veih gradova. Sultan Mehmed II Fatih bio je, preko svojih obavjetajaca, izvjeten da se bosanski kralj sklonio u Jajce, ali nije znao da je potom pobjegao u tvrdi grad Klju odakle je uspio poslati niz poslanica svojim saveznicima. Mleanima je kralj poslao svog poslanika Nikolu Testu koji je oko 29. maja stigao do Trogira. Kraljevog izaslanika je na njegovom putu pratila i kraljeva maeha, supruga biveg kralja Tomaa, Katarina. Poto su doli do Vrlike (kod Sinja) kraljica je odluila tu ostati, dok je Nikola Testa nastavio svoj put dalje prema Trogiru. Iz isvjetaja kojeg je Testa poslao kralju vidi se da je kralj prije svega traio oruje i vojnu pomi od Mletake republike. U odgovoru koji alje kralj pie da su se pred Bobovcem vodile velike borbe, a Konstantin Mihajlovi iz Ostrovice, jeniar osmanske vojske, svjedoi o livanju tekih topova pred glavnim bosanskim gradom. Kraljev poslanik takoer je poslao pismo ugarskom kralju Matijau Korvinu, nadajui se i od njega vojnoj pomoi za odbranu Bosne. Iz dokumenata se moe vidjeti da su branitelji Bosne, jo ranije, priredili tri linije odbrane, ali u drugoj liniji odbrane (Kazar i Goruki) je kralj vidio pravi odbrambeni bedem. Meutim, upravnik grada Goruki, plaei se izdajstva stanovnika, naputa tu tvravu, a slino se deava i u drugom gradu. Otpor Bobovana pruio je primjer i drugim gradovima koji su pruali odluan otpor. Jedan odred turske vojske krenuo je ve 3. ili 4. juna u pravcu Kljua iako nisu znali da se Stjepan Tomaevi tu krije. Po svjedoanstvu Pavla Sperania, neko je Osmanlijama tu informaciju odao, nakon ega su oni munjevitom brzinom opkolili kraljevo vrsto skrovite. Nakon nekoliko dana tekih borbi kralj se odluio predati nakon to mu je Mahmud-paa Anelovi obeao potediti imetak i ivot. Po Aik-paa Zadeu kralj je je povjerovao Mahmud-painim obeanjima, a sam veliki vezir poslao Turhanoglua da dovri osvajana najzapadnijih dijelova bosanskog kraljevstva. Mahmud-paa je potom krenuo sa zarobljenim kraljem u Jajce gdje ih je ekao pobjednik, osmanski sultan Mehmed II. Tamo je Stjepan Tomaevi potpisao proglas da se sultanu predaju i ostali gradovi koji jo nisu bili osvojeni. Nakon ovog potpisa, prema papinskom legatu Nikoli Modrukom, Osmanlijama se predalo oko 70 tvrava. Tek poto je Mehmed II bio posve siguran da su sve kraljeve tvrave prele pod njegovu vlast, naredio je da se iscrpljenom bosanskom kralju odrubi glava. Pravni tuma sultanov, Ali-al-Bastani, pronaao je u taku u erijatskom pravu po kojoj se kralj osvojene zemlje fiziki mora pogubiti sjeenjem glave, i to je bio razlog u kojem je Mehmed II vidio osloboenje svih normalnih i ljudskih obaveza, pri emu je izdao gore navedenu naredbu. U to vrijeme je kraljev stric Radivoj, sa svojim neacima, djecom biveg kralja Bosne Tomaa, igmundom (koji je docnije preao na islam i uzeo ime Ishak; vremenom je postao i sandakbeg sandaka Bolu u Anadoliji) i Katarinom (koja je takoer prela na islam, a zna se samo da je preminula u Skoplju), bio je zarobljen prilikom zauzimanja Bobovca. Sultan se nije zadovoljio samo pogubljenjem kralja nego je nastojao napasti i zemlje hercega Stjepana Vukia Kosae, za kojeg je smatrao da veoma jednostavno moe obnoviti, sada ve uniteno, bosansko kraljevstvo. Meutim, Veliki Turin je naiao na odluan otpor u Hercegovini; herceg je svoje blago deponovao u Dubrovnik a sve svoje snage usmjerio je na borbu protiv Mehmeda II. Poto je doivio poraz pred Blagajem, sultan je naredio povlaenje istim onim putem kojim je i doao. Rezultat ovog pohoda bio je to da je Bosna postala sastavni dio Osmanskog carstva u kojem je predstavljala samo pokrajinu u vidu sandaka; vladajua dinastija

Mahmud-paa Anelovi (zvani Adni) roen je 1420. godine u Kruevu ili u Novom Brdu; po majci je bio srpskog porijekla, a po ocu grkog. Kao sedmogodinji djeak zarobljen je i prodan na pijaci kao rob, gdje ga je kupio izvjesni Mehmed-aga koji ga je potom poklonio sultanu Muratu II. Sultan ga je dalje proslijedio svom sinu, buduem sultanu, Mehmedu II, koji ga je 29. maja 1453. godine, prilikom zauzimanja Konstantinopolja, imenovao za svog velikog vezira. U sljedeim vojnim pohodima on se pokazao kao i dobar vojskovoa, te je 1459. izvrio napad na Smederevo i Srpsku despotovinu koju je uspio osvojiti. I tokom narednog vremenskog perioda od 1460. do 1462. godine Mahmud-paa se uglavnom bavio vojnikim pohodima (osvajanje Sinopa i Trapezunta), a isto tako je uestvovao i u guenju pobune Vlada Dracula. U januaru 1463. godine sultan mu je povjerio velike snage sa kojima ga je poslao u Bosnu gdje je, bez veih potekoa, izvravajui sultanove naredbe, zauzimao dio po dio bosanske drave.

Kotromania je nestala; dravni sabor se vie nije odravao, i Bosna, u onom pravom smislu je prestala postojati. Za vrijeme sultanova boravka u Bosni, franjevci su mu prili u Milodrau gdje je sultan 28. maja izdao provincijalu, fra Anelu Zvizdoviu, uvenu Ahdnamu kojom su regulirana lina prava franjevaca i sigurnost njihove imovine. Mleani su i sami tih dana poduzimali odgovarajue mjere za ouvanje svojih granica dok su postavljali sebi pitanje ''Zato je Bosna tako lako i brzo pala?'' Vjerovatno, kako bi opravdali svoju ulogu u padu Bosne, neki su govorili da je kraljevstvo aptom palo, te da je sultan pobijedio o prije nego je izvukao ma iz korica. Slino je pisao i papski legat Nikola Modruki koji je i nesreno nastradalom kralju esto davao niz loih savjeta. I neki moderni historiari su prihvatali takva miljenja pa su i sami znali davati tendenciozne konstatacije kako je Bosna ustvari bila ''crvotona zgrada'' koja je sama od sebe trebala pasti. Ali injenica je da Bosna nije ni tako lako, ni tako brzo pala, jer se od Osmanlija branila punih 77 godina. Bosna je i pred svoj sami kraj predstavljala velik zalogaj te je i sultan osjetio potrebu da lino uestvuje u njenom osvajanju. Pored sultana i velikog vezira, u bosanskom pohodu je uestvovao i jako velik broj vojnika najelitnijih osmanskih jedinica. Toga su bili svjesni i mnogi na Zapadu, a o tome nam govori i pismo mletakog duda Kristofora Moroa od 14. juna 1463. godine, u kojem kae da je tih dana ''ardet antes oculos opulentissimus regnum.'' O samom osvajanju Bosne iz turske perspektive interesantne podatke nalazimo i kod turskog hroniara Dursun-bega

II Bosna od sandaka do ejaleta i osvajanje Bihaa (1463-1592.)

Prilikom sultanova boravka pod Jajcom, kako je zabiljeio dr. Safvet-beg Baagi koji se pozivao na jedan jajaki sidil, prili su mu doskoronji pripadnici Crkve bosanske koji su htjeli prei na islam kako bi se i njihova djeca uzimala devirmom u jeniere. Iako je bilo teko vjerovati da je takvo neto istina, dr. Adem Handi u svom radu o jajakom sidilu jasno dokazuje da se takvo neto desilo. Zahvaljujui toj injenici ve prvih godina osmanske vladavine se velik broj djece iz Bosne istakao na dvoru u Carigradu. S osvajanjem Bosne na Balkanu je nestalo bilo kakvih oblika organizirane dravnosti; njenim osvajanjem Osmanlije su ozbiljno ugrozili granice Ugarskog kraljevstva i Mletake republike. Sve bosanske zemlje Osmanlije su objedinili u jednu teritorijalnu cjelinu bosanski sandak. O tome nam piu i drugi turski hroniari, Aikpaa Zade i Muhamed Meri. Na ope iznenaenje svih koji su oekivali da e prvim bosanskim sandakbegom biti imenovan skopski krajinik Isa-beg Ishakovi, sultan se odluio na tu poziciju postaviti smederevskog krajinika Mehmed-bega Minetovia. ** On se, doavi po sultanovom nareenju, smjestio u Jajce koje je postalo prvo slubeno mjesto novog sandaka.*** U sastav novoformiranog bosanskog sandaka ule su i brojne teritorije istono od rijeke Drine koje su Osmanlije prije osvojile; Zveani (kod Kosovske Mitrovice), Jela (kod Novog Pazara), Kas (takoer kod Novog Pazara), Kosovska Mitrovica, Sjenica i Niki, a sva ta mjesta su imala svoje nahije, **** i sva su bila u sastavu Bosne sve do 1878. godine. Po miljenju dra Hazima abanovia, koji u svojoj knjizi ''Bosanski paaluk'' govori, izmeu ostalog, i o teritorijalnoj podijeli, navedeni teritorij je tek 1464. godine uao u sastav Bosne, kada na njeno elo stupa Isa-beg Ishakovi.

Njegove zapise i zapaanja su u svoje radove unosili, bez kritike obrade, mnogi povjesniari Osmanskog carstva kao to su Josef von Hammer, Ismail Hakki Uzunarili, i dr. ** Sandakbeg (Miri liva, Mutesarif) je bio i vojni i civilni upravnik na teritoriju jednog sandaka, ali nije imao sudsku vlast na tom istom podruju. Direktno su bili podreeni beglerbegu koji se nalazio na elu vee teritrijalne jedinice ejaleta. *** To je i ostao sve do septembra 1463. godine kada ga zauzimaju Maari, nakon ega se sjedite sandaka i slubena rezidencija sandakbegova povlai u Sarajevo koje e tu svoju ast imati sve do 1553. godine. Poslije toga, sjedite se do 1639. godine prebacuje u Banju Luku. Od tada do 1699. vraa se u Sarajevo, a od 1699. godine se sandako sjedite nalazilo u Travniku. **** Nahije su predstavljale najmanje teritorijalne jedinice koje su po svom obimu i ustrojstvu odgovarale srednjovjekovnim balkanskim upama.

10

elei da na neki nain promjene situaciju, Mleani su u julu 1463. godine Osmanskom carstvu objavili rat, a njihovi glavni napadi bili su usmjereni prema Peloponezu gdje je Venecija imala brojne trgovake kolonije. Ve tada je Republika sv. Marka znala da se i Maari nalaze u neposrednoj opasnosti, te je s njima 12. septembra 1463. godine u Petrovaradinu sklopila s njima savez. Po tom ugovoru se Venecija obavezala da e za zajedniku akciju opremiti 40 brodova, a ugarski kralj, Matija Korvin, je u dogovoru s carem Fridrihom III, odluio angairati sve svoje raspoloive vojne snage. Ve krajem septembra Ugarska je objavila rat Osmanlijama, i tom prilikom je 4 000 elitnih maarskih vojnika prelo preko Save u Bosnu. Osnovni cilj ove vojne je bio pokuaj prodora u srednju Bosnu i osvajanje Jajca. Prije nego je dolo do otvorenog sukoba Maari su bili obavjeteni da na teritoriji bosanskog sandaka nema dovoljno turskih trupa, to je bilo presudno da aica vojnika napadne Osmanlije elei osvojiti dio njihovih teritorija kako bi stvorili ''tampon-zonu'' izmeu zaraenih drava. Poto su znali da nee u otvorenoj bici biti uspjeniji, ugarski vojnici su napali zidine Jajca gdje je boravio bosanski sandakbeg Mehmed-beg Minetovi.Tu im je prilo brojno domae stanovnitvo koje je bilo od velike pomoi pri zauzimanju ovog znaajnog grada kojeg je srano branilo oko 430 osmanskih vojnika pd zapovjednitvom Ilijas-pae Hamzi-bega. Mnogi smatraju da je opsada poela 1. oktobra, te da je Hamzi-beg pruao otpor sve do decembra. Ali injenica je da se do poetka 1464. godine vei dio Bosne, pa i Jajce, nalazio pod vlau Matijaa Korvina. Zauzimanje Jajca je bio od glavnih razloga za premjetanje sandakbegovog sjedita u Sarajevo. Iz ovih napada je korist uspio izvui herceg Stjepan Vuki Kosaa osvojivi Prozor-Ramu, Uskoplje i Livno. Hercegovu osvajaku vojsku predvodio je njegov sin Vladislav, onaj isti koji je Turke i doveo u Bosnu. I drugi hercegov sin, Vlatko, takoer je ratovao protiv Osmanlija, ali na podruju istone Bosne gdje je uspio osvojiti Srebrenicu. Nakon ugarskog osvajanja Jajca (16. ili 26. decembra 1463.) brojne tvrave prele su na stranu Maara. Znajui da mora postupati korektno, kralj Matija je naredio da se njegova vojska prema zarobljenim osmanskim vojnicima lijepo ophodi. To se najbolje vidi iz primjera Zveaja gdje je ugarska vojska zarobila 50 jeniera i 50 mustahfiza. Nakon ofanzivnih akcija ugarske vojske bosanski sandak sveden je samo na teritorij Podrinja te prostor srednjeg i gornjeg toka rijeke Bosne. Hazim abanovi je tvrdio da su ovi gubici naveli sultana Mehmeda II da se vrati u Bosni sa 30 000 vojnika, ali njegove tvrdnje s pravom osporova prof. Dr. Enes Pelidija. Iako je sigurno da su Osmanlije povele manju kontraofanzivu, koju je moda predvodio i veliki vezir Mahmud-paa Anelovi lino. On je ak uspio napasti posjede Stjepana Frankopana, a slao je i prijetea pisma Republici sv. Vlaha da mu poalje potrptine neophodne da zapoeti pohod privede kraju. Anelovi je pokuao napasti i Jajce, ali ga branitelj, Emerik od Zapolje, nije dao u neprijateljske ruke, te je veliki vezir u augustu 1464. godine naredio povlaenje. I dok je trajala borba izmeu Osmanlija i Ugara, Matija Korvin je odluio doi u Bosnu sa 10 000 svojih vojnika. Njegov glavni cilj je sada bio razvijanje jedne iroke vojne ofanzive kojom bi konano protjerao Osmanlije iz Bosne. Zbog toga je nastojao osvojiti tzv. ''klju Drine'', tj. Zvornik. Iako su Maari osvojili tvravu Srebrenik i osigurali sebi zalee, Zvornik nisu uspjeli zauzeti. U ovoj ofanzivi je cijelo podruje sjeverne Bosne (izuzev Zvornika), dananje bosanske krajine, te prostor Usore, doao u maarske ruke, dok je istona i sredinja Bosna ostala u rukama sultana. Zavravajui ovaj rat, kralj Matija je na novoosvojenim teritorijama osnovao dvije banovine; jajaku i srebreniku. Ova prva je obuhvatala podruje itavog toka rijeke Vrbas, pa sve do ua u Savu (Jajce, Banja Luka, Greben, Jezero, Vinac, Vrbaki grad, Liva, Komatin, Boac i Zveaj), dok se druga prostirala na Usoru, Soli i Spreu sa svim naseljima na toj teritoriji. Vidjevi da Mehmed-beg Minetovi nije dobro obavio posao koji mu je bio namijenjen, Mehmed II je na njegovu dunost imenovao skopskog sandakbega Isa-bega Ishakovia (sina Ishak-begova), koji je jo 1457. godine na mjestu dananjeg Sarajeva podigao (''Carevu'') damiju. U blizini te damije Isa-beg je podigao jedan dvor (saray, pers. dvorac) i nekoliko trgovakih duana. Po mjestu gdje je boravio i dvoru koji je sagradio, narod je poeo cijelo to podruje zvati Sarajevo (Sarayovasi polje oko dvora). Smatra se da je i sam dvor (kao i damija) podignut prije 1463. godine. Po miljenju

11

brojnih povjesniara, ovi su spomenici predstavljali korijen prvog urbanog naselja na mjestu dananjeg glavnog grada kantona, federacije i drave. Kako je Isa-beg esto ratovao na podruju Bosne, on je izmeu ostalog dobio i naziv ''gazi'' (tur. Heroj, pobjednik, ratujui junak). Za njega se znalo da nije okrenut samo svojim intertesima, nego je svoja sredstva davao u opedobrotvorne svrhe; na Bentbai je podigao mlinove, tekiju, most kod Careve damije i velik broj privrednih objekata. Lokacija njegovog mezara nam tano nije poznata, ali se predpostavlja da je zakopan u dvoritu Careve damije u Sarajevu. Iza njega su ostalisinovi Muhamed, Mehmed-beg i Ali-beg. Za Isabega se zna da je, osim Sarajeva, podigao i Novi Pazar (1465.). Kada je bio bosanski sandakbeg, njegov sin Muhamed je vladao na podruju istone Bosne (1464-1468.); a od 1506. do 1509. godine se nalazio na podruju hercegovakog sandakbega; nakon ulaska u duboku starost, vraa se u Sarajevo gdje umire i biva ukopan. 1465. godine Matija Korvin je odluio napasti u julu zemlje hercega od sv. Save, ali je na hercegovu stranu stao Isa-beg koji je uspio zaustaviti Ugre. Osmanlije su tako uspjele zauzeti i nekoliko manjih mjesta, a doli su i u neposrednu blizinu Dubrovake republike. Sada su svoje posade imali u Lugu, Popovu, ... , i drugim mjestima; tokom oktobra i novembra 1465. osvojili su podruje Uskoplja, Bijele i Gacka u istonoj Hercegovini (nisu uspjeli osvojiti Klju kod Gacka i Moevac). Ali sljedee godine Isin vojvoda Ahmed uspjeva zauzeti Klju i Blagaj pa tako prostor itave sjeverne hercegovine ulazi u sastav bosanskog sandaka. U meuvremenu su Osmanlije zauzele i neke teritorije i mjesta koja danas nisu u sastavu Bosne i Hercegovine, ali jesu bile dio bosanskog ejaleta. Jedno od tih mjesta jesu i Pljevlje (Taslida) koje su zajedno osvojili sa Nikiem (Onogotom) 1465. godine, a sljedee godine zauzeli su i Poegu. Iste te 1466. godine umro je i herceg Stjepan Vuki Kosaa, a na njegovo mjesto doao je sin Vlatko. Od tada Vlatko Vukovi Kosaa upravlja preostalim dijelom zemlje svog oca. Drugi hercegov sin, Vladislav, povukao se u Slavoniju na posjede koje mu je dao Matija Korvin. Istovremeno, preko Vladislava i Vlatka, ugarski kralj je nastojao svoj utjecaj proiriti i na Hercegovinu. Vlatko je tada vladao podrujem od ua Neretve do Boke Kotorske, tako da su se ti posjedi nalazili izmeu osmanskih i dubrovakih posjeda. Sultan Mehmed Fatih je januara 1471. godine odluio osnovati hercegovaki sandak (ne 1470. godine kao to to tvrdi H. abanovi), nazvan tako jer je formiran na hercegovoj zemlji. Prema tome osmanski Turci ine novi presedan obrazujui sandak iji se imenski kontinuitet jasno nastavlja. Prvi hercegovaki sandakbeg stolovao je u Foi, a zvao se Hamza-beg. Ve kasnije te godine, Osmanlije prelaze u ofanzivnu akciju u kojoj osvajaju Poitelj, a u sljedeem periodu su uspjeli zauzeti Ljubuki, Rog na sjeveru i sva naselja u neretvanskom porijeju. Tako je Vlatko imao samo vlast nad Herceg Novim i Resanom, a i oni su pali ubrzo nakon njegove smrti 1482. godine kada je konano pala i Hercegovina. Centar sandaka ostala je Foa, sve do 1576, od tada, pa do 1833. godine slubena rezidencija sandakbegova bila je Taslida (Pljevlja). U tom vremenu je Mostar bio najvei grad, ali ne i slubeno sredite, hercegovakog sandaka, to postaje nakon 1833. Po miljenju nekih historiara (H. abanovi) Mostar je bio i centar od 1522. do 1576. godine. Nakon 1482. godine cijeli prostor dananje Bosne i Hercegovine nalazio se ili pod osmanskom ili pod ugarskom vlau. Usljed snanog prisustva Ugara Osmanlije su osjeale da njihova vlast nije ni tako sigurna, ni tako jaka, pa koristei politiku mudare, oni dio teritorija ostavljaju Matiji, sinu svog tienika Radivoja Ostojia. Naime, dali su mu pojas od jajake banovine i 6 gradova. Tog Matiju su Turci proglasili bosanskim kraljem, a njegova rezidencija postao je Vranduk kod Zenice. Formalno je imao svu vlast, ali je morao prihvatati neke odluke osmanskog sultana koji je naredio da poalje svoju enu, Katarinu, i djecu kao taoce u Istanbul. Kako kralj Matija nije imao nikakvog autoriteta u Bosni, Osmanlije su ga smijenile, a na njegovo mjesto postavile drugog Matiju, abania, iz upe Vrhbosne. Ni ova druga linost nije ispunila oekivanja, te su ga 1476. godine zamijenili treim Matijom, Vojsaliem. Ovaj Matija Vojsali je odmah zatraio da mu kraljevsko dostojanstvo potvrdi i ugarski kralj Matija Korvin. Saznavi za to, sultan , strahujui da ugarski utjecaj u Bosni ne poraste, napada njegovu zemlju, a Matija Vojsali bjei u Ugarsku, te se i taj uski, vazalni, dio bosanske kraljevine

12

prisajedinjuje bosanskom sandaku. U to vrijeme, iz vrlo praktinih razloga, Osmanlije su dio teritorija bosanskog sandaka izdvojili u posebnu cjelinu koja je data na upravi maarskom (hrvatskom) velikau Nikoli Ilokom (Ujlaky) koji je vladao kao ''kralj Bosne'' od 1471. do 1477. godine (?). Nesigurnost vlasti na teritorijama koje su sultanovi predstavnici stavili pod njegovu vlast, kao i blizina ugarskih linija uspostavljenim osnivanjem jajake i srebrenike banovine, bile su realnosti koje su tjerale Osmanlije da u Bosni svakodnevno vre razne promjene, i administrativne i vojne, kako nebi susjedima dali prilike da osvoje te prostore kao to se to desilo od septembre do oktobra 1463. godine. U sklopu tih promjena osvajai su odluili pored bosanskog (osnovan 1463.) i hercegovakog (osnovan 1471. po Handiu) formirati jo jedan, zvorniki sandak, nazvan tako po rezidenciji sandakbegova koja se nalazila u Zvorniku. Ova nova administrativno-upravna jedinica je formirana od teritorija koje su jo od ranije pripadali bosanskom sandaku. U knjizi ''Bosanski paaluk'', dra Hazima abanovia, autor navodi da je zvorniki sandak osnovan izmeu 1478. i 1483. godine, dok dr. Adem Handi izriito navodi 1481. godinu kao taan datum osnivanja ove upravne jedinice. Ovaj cijenjeni historiar je bio miljenja da je u sastav zvornikog sandaka, pored Srebrenice i Zvornika, ula i Tuzla, ije je podruje osmanska vojska osvojila jo 1474. godine. Na prostorima zvornikog sandaka se sada javila i linost po imenu Vuka Grguria, pozantijeg kao Zmaj Ognjeni Vuk po narodnoj predaji. On je uz pomo Ugara teite svog djelovanja usmjerio na zvorniki sandak koji se prostirao sa obje strane rijeke Drine (obuvatao je sljedea mjesta: Kulat, ubin, Zvornik, Srebrenica, Mohavina, Krupanj, Jadar, Ptiar i Raevina). Takvo teritorijalno ustrojstvo te live ostalo je sve do 16. vijeka kada Osmanlije tu formiraju lokalne organe vlasti koji su se, izmeu ostalog, sastojale od upa (nahija) i vilajeta. U pravilu oni su na novoosvojenim podrujima ostavljali zateeno unutranje ureenje, pa ak i vlast starih velikaa, osim ako se to nije kosilo sa osnovnom organizacionom shemom osmanske drave. Meu novoosnovanim vilajetima bio je i prostor od Viegrada do Sarajeva koji se nazivao vilajet Sarayovasi, dok su teritorije s druge strane Drine, pa sve do Kosova, imale vie manjih upravnih jedinica; vilajet Jele, i vilajet Yeni (Novi) Pazar. Na podruju istone Bosne su takoer formirani posebni vilajeti; vilajet Pavli (po Pavloviima), i vilajet Kova (po Kovaeviima), dok je u hercegovakom sandaku postojao vilajet Hersek. U samoj centralnoj Bosni Osmanlije su osnovale tri manja vilajeta: Saray, Brod i Neretvu. Uporedo sa osnivanjem nahija i vilajeta, u Bosni se osnivaju i kadiluci od kojih je posebno bio znaajan kadiluk Sarayovasi. Meu veim kadilucima bio je i kadiluk Neretva sa sjeditem u Konjicu, te kadiluk Viegrad, koji je ujedno bio i sjedite vilajeta. I hercegovaki sandak se sastojao od kadiluka Doma (?) (nahije u sastavu ovog kadiluka bile su: nahija Soko, nahija Kuvanj, Mileevo, Samobor, Dubtica, Bohovii, te nahija Kava) i kadiluka Blagaj (u iji sastav su ulazile nahije Gorade, Zagorje, Bistrica, Osanica, Toevac, Vieva, Kom, Neretva, Nevesinje, Blagaj, Trebinje, Popovo, Vidoka, Dabar, Onogot, Fatnica, Gacko, Mostar, Poslatje i nahija Drenica). Stanje u osmanskoj dravi se donekle promijenilo nakon smrti sultana Mehmeda II 1481. godine, i stupanja njegova sina Bajazida II na prijestolje; a taj dogaaj imao je odjeka i u Bosni. Naime, novi sultan nije bio pretjerano vojno aktivan u cilju irenja svoje drave, nego je nastojao svoju vlast to bolje konsolidirati tako to je pokuavao novosvojena podruja to bolje administrativno, vojno i upravno organizirati. To je rezultiralo time da i oni teritoriji pod vlau ugarskog kralja i Mletake repunlike, a koje su docnije ule u sastav bosanskog ejaleta, nisu podlijegale vojnim upadima, ni akindija, ali ni regularnih osmanskih trupa. Tek dolaskom novih vladara, Selima I Yavuza (15121520.), i Sulejmana I Kanunija (1520-1566.), i dostizanjem zenita vojne i politike moi Osmanskog carstva, dolazi do razvijanja ire vojne djelatnosti u okolnim podrujima Bosne i Hercegovine. Tada su vojne akcije usmjerene prema dolini Sane pa se osvajaju Klju i Kamengrad koji postaju vane vojne baze za daljnje pohode Osmanlija na sjeverna podruja pod vlau ugarskog kralja, ali i na ona juna koja su pripadala Mletakoj republici. Zahvaljujui intenzivnoj vojnoj aktivnosti, u prvom redu poluregularnih akindija, naroito sa podruja bosanskog i hercegovakog sandaka, ali i etovanja pravih osmanskih jedinica, Osmanska carevina doivila je i nova teritorijalna

13

proirenja. Akindije su ratovale na sjeveru, a regularne snage na jugu u Dalmaciji, to je rezultiralo osvajanjem Makarske i njene okoline (1493.) koja je prikljuena hercegovakom sandaku. U novom mletako-osmanskom ratu (1496-1503.) osmanska vojska nije postigla znaajnije uspjehe u pogledu irenja svoje vlasti i domena svog utjecaja, pa su jajaka i srebrenika banovina i dalje nastavile postojati. Meutim, Osmanlije su uspjeli osvojiti niz manjih mjesta kao to su Imotski, Vrgorac, Rog, Ljubuki, i dr. Po nareenju sultana Selima I, njegov vojskovoa, Firuz-beg je 1512. godine uspio osvojiti cijelu sjeveroistonu Bosnu, a samim tim i grad Srebrenik, ime je i cjelokupna srebrenika banovina dola pod sultanovu vlast i tako prestala postojati. U januaru 1513. godine osmanski odredi vrlo su aktivni na podruju Sinja, a godinu dana kasnije i oko Skradina. Time zapoinje nova faza bosansko-osmanskih odnosa, jer su sve nove teritorije bile prikljuivane bosanskom i hercegovakom sandaku. Slinu politiku svog oca nastavlja i Selimov sin, Sulejman I, koji u prvoj godini svoje vlade osvaja Beograd, to je doprinijelo lakem osvajanju mavanske banovine, u periodu od 1523. do 1526. godine, koja je takoer pripojena bosanskom sandaku. Od tada, tj. od poetka 16. vijeka, pa sve do Poarevakog mira (1618.), s pravom moemo kazati da je bosanski sandak obuhvatao prostor od Kosova do duboko u dananju Hrvatsku. I 1522. godine Osmanlije osvajaju Knin, a godinu dana poslije zauzimaju Ostrovicu na rijeci Uni. Ovim osvajanjima oni su stvorili bolji temelj za dalji prodor u pravcu Udbine i sjeverne Dalmacije, koja je i sama ubrzo dola pod sultanovu vlast. Vojne aktivnosti ne manjka ni u Slavoniji gdje osmanski ratnici, usljed dobrovoljne predaje brojnih mjesta, slobodnije dolazi do Osijeka i akova. Stanje za Osmanlije postaje naroito povoljno nakon bitke na Mohaczu (1526.) gdje je otpor Ugara konano slomljen, pa su nemoni odbraniti Obravac i Udbinu, ali i ostala mjesta Krbave i Like, koja takoer ulaze u sastav, sada ve ogromne, Osmanske imperije. Smatrajui da su ostvarili svoje osnovne ciljeve, Osmanlije tokom 1527. godine sve vie napadaju mjesta koja su se nalazila u sastavu jajake banovine, nakon ega i sam grad Jajce pada u njihove ruke januara 1528. godine. U skoro vrijeme su osvojena, skupa sa Banja Lukom, i ostala mjesta dananje bosanske krajine. Ofanzive su se nastavile i nakon pada jajke banovine, a sve vei broj velikaa se odluuje na suradnju s Osmanlijama; hrvatski ban Ivan Zapolja, srpski despot Stevan Berislavi, ali i brojni drugi. Meutim, despot Stevan se u jednom momentu direktno usprotivio sultanovim daljnjim planovima o osvajanju ostataka Slavonije, ime je doao u sukob sa uvenim Gazi Husrev-begom, koji je budno vrio sva Portina nareenja. Upravo zbog despotovog otpora 1535. godine je Gazi Husrev-beg poveo svoju vojsku u borbu koja je zavrila smru reenog despota Stevana Berislavia (1536.). Podruje koje je drao do tada (Dobor, Brod na Savi, Gradika i druga mjesta) oduzeta su i pripojena bosanskom sandaku. Najvei dio teritorijalnih osvajanja osmanske drave osvojio je tadanji bosanski sandakbeg Gazi Husrev-beg. -Gazi Husrev-beg Bio je sin izvjesnog Ferhat-bega koji, po jednoj verziji, porijeklu vukao iz podruja Sane, a po drugoj iz okoline Trebinja. Doavi u jenierski odak postao je jedan od istaknutijih vojnih zapovjednika to mu je i omoguilo uspon na hijerarhijskoj ljestvici, pa je imenovan za namjesnika u Adani (Anadolija). U drugoj polovini 15. stoljea Ferhad je slovio za dobrog komandanta to je rezultiralo time da ga sultan Bajazid II oeni sa svojom kerkom Seldukom, sa kojom je ovaj glasoviti Bonjak i vojskovoa dobio sina Husrefa. Mladi unuk sultanov je svoje djetinjstvo proveo na dvoru u Carigradu uz isti odgoj kakav su imali i drugi osmanski prinevi iz porodice Gazi Osmana. U osobito dobrim vezama Husref je bio sa princom Mehmedom kojem je sluio kao zamjenik prilikom njegova namjesnikovanja na Krimu u Kufi. Tu ga je osmanski princ slao i na razne diplomatske misije, pa izmeu ostalog, i u Moskvu gdje je primljen u audijenciju kod ruskog cara Jovana III. Poto je zadati posao obavio uspjeno vraa se na Krim gdje je uskoro tragino i nenadano preminuo princ Mehmed, zbog ega se i Husrev-beg vratio u Istanbul. Boravei kratko u osmanskoj prijestolnici od svog djeda,

14

sultana Bajezida II, dobio je nareenje da primi slubu skadarskog sandakbega, to je predstavljalo velik izazov za mladog i neiskusnog Husrefa, jer je mogao ratovati protiv uvijek nemirnih albanskih plemena. O daljem toku Husrefovog ivota nemamo dovoljno podataka, sve dok na prijestolje nije stupio sultan Sulejman I Velianstveni, koji ga je poveo sa sobom u pohod na Beograd. Kao voa jedne jedinice osmanske vojske Husref se posebno istakao prilikom zauzimanja Zemuna. Neki povjesniari govore da je na tom vojnom pohodu Husrev-beg osvojio i abac, ali su najnovija istraivanja to odluno opovrgla, jer je dokazano da je taj grad zauzeo Ahmed-paa jo 1521. godine. Neposredno nakon zauzimanja Beograda, sultan je za smederevskog sandakbega imenovao Ali-bega Jahjapaia, a bosanski sandak je na upravu dao Husrefu. U naredne dvije decenije novi bosanski sandakbeg e se posve vezati za Bosnu. Jo za ivota, u brojnim ratovima u kojim je uestvovao, stekao je poasni naziv gazije. Neki kau da je, kako je rasla njegova mo, rastao ugled i mo same Bosne, to dovoljno govori o njegovom velikom znaaju. Meutim, pogrena je tvrdnja da je on bosanski sandakbeg bio neprekidno; naime, niko u Osmanskom carstvu nije mogao due vremena ostati na istoj poziciji, pa ni Husrev-beg. Zbog toga kaemo da je prva faza njegovog namjesnikovanja trajala od 15. septembra 1521, kada je doao na dunost, pa sve do juna 1525. godine. A kada je po drugi put imenovan na istu dunost, posao je obavljao od aprila 1526. do aprila 1534. godine, a trei put je sandakbeg bio od poetka maja 1536. pa sve do svoje smrti 18. juna 1541. godine. Gazi Husrev-beg se naroito interesirao za upoznavanje ekonomske i vojne situacije u sandaku koji mu je bio povjeren, a koji se tada nalazio u sklopu Rumelijskog ejaleta. Vidjevi da mu je povjerena teritorija jako izloena i isturena, te da zbog prisustva jajake banovine uvijek postoji mogunost ugarskog kontranapada, Gazija sebi postavlja kao glavni cilj osvajanje Jajce. Prvi njegovi pokuaji da osvoji tu tvravu proli su neuspjeno, ali poto je Husrev-beg skupio ogromno iskustvo u ratovima sa Albancima, napustio je prioritetni zadatak zauzimanja Jajca, te se okree na drugu stranu i osvaja Ostrovicu i ratuje na nekim drugim ratitima. Zbog njegove odanosti i sposobnosti, sultan Sulejman ga je pozvao da uestvuje u njegovoj borbi protiv Ugarskog kraljevstva na Mohaczu gdje je bio zaduen za vrlo vane rezervne trupe. I u toku same bitke Gazi Husrev-beg je opravdao ukazano povjerenje pa je dobio i drugi mandat kao sandakbeg bosanskog sandaka, a u toj funkciji je sada ratovao na prostorima Slavonije, Like i Dalmacije. U ovim ratovima je, pored ratne slave, doao i do velikog ratnog plijena. Vjerovatno ponesen tim uspjesima, kako biljee i dokumenti zapadne provinijencije, sandakbeg bosanski, Gazi Husrev-beg, je bio u skoro svakodnevnom pokretu obavljajui ratne zadatke u Dalmaciji i Liki. Iako ve tada stariji od 50 godina, Husref nije imao obaveza prema svojoj porodici; s prvom enom, ahdidar, veoma obrazovanom enom, imao je skladan brak, ali ne i djece, pa je steeno blago, umjesto to bi ga predao potomcima, naumio iskoristiti u ope dobro. Zabiljeeno je da je on u Serezu, i prije dolaska u Bosnu, uvakufio brojne objekte, ali su posebno znaajni njegovi vakufi koje je formirao, a kasnije i predao u upotrebu drugima, u Sarajevu, te u vie slavonskih i dalmatinskih mjesta. O tome govore i njegove vakuf-name iz 1531. i 1537. godine (koje je preveo Fehim D. Spaho). Neprocjenjiv znaaj je Gazi Husrev-beg imao u izgradnji dananjeg grada Sarajeva, koje je u njegovo vrijeme bilo glavno sjedite bosanske live. Kada je Husrevbeg prvi put postavljen za mutesarifa, Sarajevo nije ni eher, niti pak velegrad, nego kasaba, i to zahvaljujui Isa-begu Ishakoviu i drugim namjesnicima koji su tu sagradili 16 damija, dvije musafirhane, medresu, dva hana, 4 javne banje (hamama), te nekoliko mekteba i apoteka. Ali u toku due uprave, s kraim prekidima, do svoje smrti, Gazi Husrev-beg je iz svojih linih sredstava u Sarajevu podigao vei broj to sakralnih, to profanih, objekata koji su taj grad uvrstile u red ehera. Naime, bosanski namjesnik je u glavnom gradu Bosne podigao jednu damiju, imaret, musafirhanu, hanikah, mekteb, medresu, banju (hamam), jo jedan veliki han, bezistan, 60 duana, vie kua, a uveo je i kanalizaciju i vodovod (u duini od 7 km). Zahvaljujui tim objektima Sarajevo postaje znaajan administrativni i upravni centar u regionu.

15

Sam Gazi Husrev-beg pokazao je izuzetnu tolerantnost prema nemuslimanima jer su u njegovo doba obnevljeni franjevaki samostani u Fojnici i Visokom, podignuta je i katolika crkva u Latinluku, a neki govore da je u njegovo vrijeme nastala i stara pravoslavna crkva u centru Sarajeva (H. Kreevljakovi). Najznaajniji objekt Gazi Husrev-begova vakufa je uvena Gazi Husrev-begova damija, jedna od najveih damija na podruju Balkana; sama zgrada obuhvatala je veliki prostor sa munarom visine od 47 m, i s erefetima visine od 36 m. U vie navrata ova monumentalna damija bila je renovirana i dograivana, a najznaajnija promjena se desila nakon Husrefove smrti kada su u sklopu dvorita pored ovog zdanja sagraena dva turbeta gdje su ukopani sam Gazi Husrev-beg sa svojom suprugom, te njegov savjetnik i desna ruka Murat-beg Tardi. Poslije izgradnje poznate damije u Sarajevu 1530. godine, ovaj bosanski namjesnik je i u narednim godinama podizao brojne objekte. Sedam godina kasnije podignuta je zgrada hanikaha u kojoj se izuavala filozofija, teologija, ali i druge drutvene nauke jer je to bilo mjesto skupljanja ljudi zainteresiranih za uenje, zbog ega je hanikah postao svojevrsni kulturni centar Bosanskog sandaka. Nedaleko od ove graevine Gazi Husrev-beg je podigao i medresu prozvani ''Selduka'', po imenu majke vakifa. Ta medresa je u to vrijeme bila ne samo u rangu srednje kole nego i vie; sa predmetima poput matematike, filozofije, hemije, jezika, kao i ''svih drugih znanosti koje budu zstupljene u drugim vremenima.'' Upravo ova medresa postae centar intelektualnog i kulturnog djelovanja u sandaku jer su profesori te ustanove bili dobri i vrijedni znanstveni radnici. Na zapadnoj strani Begove damije podignut je i imaret, kako za siromane, tako i za zaposlene u vakufu. Imaret je podignut kad i damija (1530.) a uz njega je bila i musafirhana u kojoj su boravili svi oni koji boravak nisu mogli platiti. Nedaleko od imareta izgraena je i sahat kula, te Gazi Husrev-bego bezistan dug 110 metar, prekriven u cjelosti, sa 52 duana. Slino kao i sahat kula, iz sredstava begovog vakufa, nakon 1541. izgraen je i hamam, tj. javno kupatilo. Takoer, za izdravanje ovih objekata, Gazija je uvakufio i brojna sela koja je od osmanske drave dobio na prostoru Trakije, kao i brojne zemljine posjede koje je imao u bosanskom sandaku. Prvi mutevelija vakufa u zvanju ehaje bio je Murat-beg Tardi, rodom iz ibenika. Husrev-beg se nikad postignutim nije zadovoljavao, a da je to tako pokazuje njegova vojna aktivnost na podruju Hercegovine u ratu s Mleanima koji je rezultirao u proirenju drave i begovog bogatstva. Gazi Husrev je svoju vojnu djelatnost posebno bio usmjerio prema strateki znaajnom gradu Klisu. Napadi su trajali due vremena i grad je tek osvojen 1537. godine. Na prijedlog Gazi Husrev-bega, osmanska vlada je od osvojenih teritorija nainila novi, Kliki sandak, gdje je za sandakbega postavljen Murat-beg Tardi. Kasnije se sjedite ovog sandaka prenosi u Livno, a sam sandak bio je do 1580. godine u rumelijskom ejaletu, a nakon toga u Bosanskom. 1540. godine sklopljen je povoljan mir izmeu Venecije i Osmanskog carstva. Smatrajui da su ostvarili znatne vojne uspjehe na prostoru Dalmacije, Osmanlije nastavljaju svoje akcije u pravcu Slavonije. Aprila 24. 1538. godine osmanska vojska iz Bosanskog sandaka osvaja Slavonsku Dubicu. Sa njenim zauzimanjem Osmanlije uklanjaju veliku prepreku za osvajanje ostatka slavonskog teritorija. Osmanska drava je 1538. na tom teritoriju osnovala i Poeki sandak. Za prvog sndakbega imenovan je Arslan-beg, sin smederevskog sandakbega Mehmeda Jahjapaia. Za razliku od Kikog, Poeki sandak prikljuen je novom Budimskom ejaletu, a nakon 1580. postaje dio Bosanskog. Sve do svoje smrti Gazi Husrev-beg je bio dosta aktivan u irenju sultanove vlasti, to mu je donosilo i odreenu materijalnu korist. U jednom vojnom pohodu kojeg je veliki Gazija vodio protiv plemena Kua 1541. godine, on je doivio svoju smrt. Mjesto njegove pogibije prozavno je Drobnjaci, a sam beg je bio odnesen i pokopan u Sarajevu. Nakon smrti Husrev-begove, na mjesto bosanskog sndakbega doao je Ulemabeg, koji je nastavio sa ofanzivnim vojnim djejstvima, i koji je 1543. sa svojim odredima u pohodu na Maarsku osvojio Voinj, akovec, Pakrac, Meurjeje, Moslavinu i druga mjesta. Ve 2.08.1552. osmanska vojska osvojila je Viroviticu koja je predstavljala jedan od posljednih vojnih i urbanih centara Slavonije. Kako kae Hazim abanovi, pet godina nakon pada ovog grada, na prijedlog bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-pae,

16

osmanske vlasti su odluile na osvojenom teritoriju formirati novi, Pakraki sandak, koji e se kasnije prozvati i azmanski i Cerniki po svojim kasnijim sreditima. Ali po novoj arhivskoj grai Nenad Moaanin je doao do rezultata da Pakraki sandak nije osnovan 1557, nego pri padu Virovitice, jo 1552. godine. Teritorija Pakrakog sandaka obuhvatala je prostor izmeu rijeka Pakre, Ilove, Save i Drave, dok je sam sandak graniio za Poekim. Osnivanje ovog sandaka iziskivalo je reduciranje susjednih, jer su njihove zemlje pripajanje novom sandaku. Zbog nesigurnosti koja je vladala u pograninim krajevima usljed opasnosti koja je dolazila sa habzburke strane, 1565. godine je sjedite ovog snadaka bilo premjeteno u azmu, da bi u 17. vijeku sredite ponovo bilo pomjereno u Cernik, koje je ostalo centar te regionalne jedinice sve do njenog pada pod austrijsku vlast. Prvi sandakbeg tog sandaka bio je Ferhat-beg Vukovi Desali, lan starog bosanskog plemstva koje je prelo na islam. Po ugledu na mnoge znaajne linosti i Ferhat-beg je dio svog bogatstva uvakufio, te je iz njegove zaostavtine podignuta uvena damija Ferhadija u Sarajevu.U drugoj polovini 16. vijeka sandakbezi ostalih sandaka, veoma znaajnih jer su sa njih kretale osmanske vojne akcije, takmiili su se meusobno, kako na bojnom polju, to je rezultiralo teritorijalnim proirenjem, tako i na kulturnom, to je rezultiralo veom urbanizacijom. Izmeu 1578. i 1580. godine Osmanlije su bile dosta aktivne na podruju Like, Korduna i dijelova Dalmacije koje su uspjeli staviti pod svoju vlast. Upravo od tih osvojenih teritorija formiran je Krko-liki sandak, koji je obuhvatio prostor od Krke do Knina i onda dalje prema Zadru, sa Otocem, Velebitom i Sinjem, te prostorom od Prokletijskog jezera do Biogradskog primorja. -Osnivanje Bosanskog ejaleta Shodno svojoj unutranjoj politici da na prostorima koji obuhvataju velike teritorije osnivaju vee teritrijalno-upravne jedinice ejalete, Osmanlije su u svom evropskom dijelu pored Rumelijskog ejaleta, formirali i Budimski ejalet (21.08.1541.). Kako se vremenom dokazalo da manje teritorije u administrativnom smilsu bolje funkcioniraju ako su spojene u jednu prirodnu cjelinu oni su odluili, po abanoviu izmeu 25.04. i 23.09. 1580. godine, osnovati i novu pokrajinu Bosanski ejalet. Po novim istraivanjima dolo se i do tanog datuma osnivanja ejaleta, 5.09. 1580. godine. Tadanji bosanski sandakbeg Ferhad-paa Sokolovi je tako postao beglerbeg sedam sandaka: Bosanskog, Hercegovakog, Pakrakog, Klikog, Krko-likog, te Zvornikog i Poarevakog. Ovako su u jednu cjelinu objedinjene sve teritorije bive srednjovjekovne bosanske drave, a i neke izvan tog okvira. Interesantno je da sve druge oblasti u evropskom dijelu nisu zadrale svoje stare nazive, po emu Bosna ini oit izuzetak. Zbog vanosti koju je imao Bosanski ejalet nuno je rei neto o njenom beglerbegu Ferhad-pai Sokoloviu. On je poticao iz znamenite osmanske porodice koja je ivjela u mjestu Sokolovii u blizini Rudog. Jo i prije njega neki lanovi te porodice su bili poznate linosti, koje su se istakle kao dobri vojnici, dravnici i uenjaci; Mustafapaa Sokolovi, budimski namjesnik, u zvanju vezira, i njegov brat Mehmed-paa, koji je od 1565 do 1573. godine bio na poloaju bosanskog sandakbega. Od 1574. godine njegovu dunost preuzima roak Ferhad-paa, dok Mehmed odlazi u Istanbul gdje postaje sultanov uitelj lala. Ferhadov brat, Alibeg Sokolovi, bio je jedno vrijeme i snadakbeg klikog sandaka. Ferhad-paa je inae roen u treoj ili etvrtoj deceniji 16. vijeka (naime, njegov roak, Ibrahim Alajbegovi Peevija, navodi da je 1590. godine ubijen u punoj snazi, tj. dobu izmeu 45 i 55 godina). U svojoj slubi Ferhad je brzo napredovao, te stoga ne udi da je 1560. godine imenovan na poloaj klikog sandakbega. U narednih osam godina, koliko je vrio dunost u Klisu, bio je veoma aktivan, te je ak stizao u svojim pohodima i do Zadra. U 1558. godini, oito nepripremljen, Ferhad-beg je bezuspjeno pokuavao osvojiti taj grad, ali su njegovi odredi u povratku zauzeli Zemnik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu. Oito s ciljem da u narednoj vojnoj akciji bude to uspjeniji, 1579. kree u nova osvajanja gdje, izmeu ostalog, zauzima i Vespoljevac. Zbog vanosti ove tvrave, koju je sasvim ispravno razumio, Ferhad-beg za relativno kratko vrijeme u njoj podie jake odbrambene zidine ostavljajui za sobom snanu posadu, te je naziva Sedil-islam Bedem islama. Nakon

17

toga, iz politikih razloga, osvaja Nin. Od 1571. do 1574. godine Ferhad-beg uestvuje u kiparskom ratu. Ovaj rat je iskoristio da napada mletake teritorije koje su pripadale tadanjem ibenskom i zadarskom kotaru. Dokumenti nam govore da se 1571. Ferhad ponovo nalazi pod zidinama Zadra gdje koristi i topove. Meutim, potcijenivi gradsku odbranu, on nije ponio dovoljno namirnica zbog ega mu je akcija zavrila neuspjeno. Nakon toga, iz pravca Zemunika, on osvaja Plonik, Skradin, Drni, Obrovac, kulu Vievo i plodna zemljita oko Tinja koja postaju porodino vlasnitvo Sokolovia. Zahvaljujui ovim osvajanjima teritorij klikog sandaka znatno je uvean. U narednom periodu se smanjuje vojna aktivnost Ferhadova koji sada vri defanzivne pripreme za odbranu svog sandaka. U to vrijeme habsburki car Maximilian (1564-1576.) prikljuuje se lanicama Svete Lige (panjolska kraljevina, Papska drava i Mletaka republika). Glavni zagovornik tadanje ofanzivne aktivnosti prema Osmanskom carstvu bio je zagrebaki kanonik Franjo Filipovi. Poto je znao za ovo, Ferhad-beg je pozvao Sinan-bega Boljania, svog zeta, s kojim je poao na prostore Ivania, gdje je nanio poraz protivnicima. U toku same bitke Filipovi je zarobljen i poslat u Istanbul gdje je preao na islam i uzeo ime Mehmedbeg. Jo dok je trajao rat sa lanicama Svete Lige, tadanji sultan Selim II (1566-1574.) naredio je Ferhad-begu da nastavi svoje aktivnosti na prostoru Dalmacije. Rezultat toga bilo je osvajanje nekoliko manjih sela i irenje osmanske dravne teritorije prema Cetinju i Sinju, gdje je Ferhad-beg formirao i svoj prvi vakuf. Nakon toga je iz prijestolnice dobio nareenje da krene prema Zemniku gdje treba podii po dravnom troku podii damije, to je on uinio iz svojih sredstava. Zbog steenih zasluga u narednom periodu je Ferhad od Porte imenovan na dunost bosanskog sandakbega (1574.) u Banjoj Luci. Njegov paradni ulazak u glavni grad Bosanskog sandaka zabiljeili su suvremenici koji kau da se pred njim nosilo 700 bajraka, da ga je pratilo 300 leventa, a da sejmenima i delijama nije bilo broja. I na novoj dunosti Ferhad-beg je nastavio s ratnim aktivnostima; osnovni cilj mu je bio osvajanje preostalog dijela bosanske krajine, s gradom Biem. U narednoj godini on ve zapoinje ofanzivne akcije u pravcu tog grada. U meuvremenu broj njegove vojske je znatno uvean, te je 1575. komandovao s 12 500 ljudi. O tome je bio dobro obavijeten baron Herbert Auersperg, koji je i sam izvrio neophodne pripreme zsmjestivi svoj tab u blizini katela jednog hrcatskog plemia Tuilovia. Poto je znao da habsburka strana raspolae velikim snagama, i poto je elio izvojevati veliku pobjedu, Ferhad je jo vie pojaao svoje snage dovodei vojsku iz Livna, Pakraca, Klisa i drugih mjesta. On je tada dobio informacije gdje se nalazi 10 000 Auerspergovih ljudi. Do bitke je dolo 22.09. 1575. godine kod Budakog. Borba je bila beskompromisna, jer je ostalo 200 mrtvih, i 2000 zarobljenih austrijskih vojnika. Meu zarobljenicima je bio i baronov sin, grof Wolf, za kojeg je Ferhad-beg, na ime otkupa, traio 30 000 dukata. Imajui u vidu da je baron Herbert u bici poginuo, porodica je predala novac od kojeg je Ferhad-beg Sokolovi u Banjoj Luci izgradio velianstvenu damiju Ferhadiju. Iako je brzo sklopljen mir izmeu zaraenih strana, Ferhad to nije potovao nego je osvojio Cazin i Ostroac (1576.). I naredne godine on je ratovao, preotevi vie mjesta u bosanskoj krajini; Veliku Kladuu, Pei, Podzvizd, turli i Zrin. Naredne, 1578. godine osvojio je i Drenik, a nakon toga je zvanino prozvan gazijom, to je izvrstan pokazatelj da je Porta preutno odobravala sve njegove poteze. Uskoro je Ferhad-beg imenovan i za bosankog beglerbega, dunost koju je obavljao sve do 1588. Poto je u svom poslu bio bveoma dobar, Porta ga je imenovala za budimskog namjesnika to mu je donijelo i naslov vezira i pae. Na toj poziciji je ostao do 1590. godine kada je pao u Budimu kao rtva atentata. Tijelo mu je odneseno u Banju Luku gdje je bio zakopan pored svoje damije. Slino kao i Gazi Husrev-beg u Sarajevu, Ferhad-paa Sokolovi je svoje bogatstvo ostvaio u Banjoj luci, gdje je u Donjem eheru posljednjih 14 godina svog ivota sagradio 216 objekata; digao je tvravu, damiju i neposredno uz nju 200 duana od ije su se kirije izdravali damijski slubenici, osim toga je podigao i hama, te tri mlina, i dvor-saray u kojem su do 1639. godine boravili svi bosanski beglerbegovi. Njegovom djelatnou urbani razvoj Banje Luke je ubrzan ime je ona postala eher i privlano mjesto za stanovanje. Zbog svojih djela, Ferhad-paa se ubraja kao jedna od najznaajnijih linosti bosanske povijesti. Iza njega su ostala tri sina, od kojih je samo

18

Sulejman postao kapetan dubike kapetanije. Odlaskom Ferhad-painim stvorene su izvjesne komplikacije na Porti u vezi s tim ko e ga naslijediti. Uz kratko oklijevanje na tu dunost je imenovan Hasan-paa Predojevi, bivi bosanski sandakbeg za kojeg se kae da je bio porijeklom iz okoline Sanskog Mosta, ili moda ak i iz Hercegovine. Na vijest da je on postao novi beglerbeg posebno su se zabrinuli austrijski vojni krugovi koji su znali da je on posebno ratoboran i uspjean. Doavi na novi poloaj prvi Hasan-pain zadatak bio je da osvoji grad Biha. Rezultat njegovog djelovanja je bilo to da je 12.06. 1592. godine osmanska vosjka i osvojila to tvrdo uporite, ime je i posljednji dio teritorija koji pripada dananjoj Bosni i Hercegovini osvojen od strane Osmanlija. Hazim abanovi je tvrdio da su sve teritorije du rijeke Une, od Kupe do Grahova, i do granice na Savi, s gradovima Bihaem, Ripem, Buimom, Ostrocem i Krupom, izdvojene iz Bosanskog sandaka kako bi se 1592. godine formirao zaseban Bihaki sandak. Meutim, Dr. Adem Handi misli da taj sandak nije osnovan 1592, nego znatno kasnije, naime 1616. godine. Razlog za ovo tumaenje treba se traiti u tzv. Dugom ratu (1593-1606.), u kojem su Osmanlije bile prezauzete borbom da bi se bavile administracijom, i kada nisu bili sigurni da li e osvojenu zemlju trajno zadrati. Zahvaljujui ovim osvajanjima prostor Bosanskog ejaleta znatno je proirena, te se on na prijelazu iz 16. u 17. stoljee protezao od Zveana kod Kosovske Mitrovice do Virovitice, i od abca do Jadranskog mora. Ali su prekorijeni krajevi bili izuzeti iz sastava Bosanskog ejaleta te je granica Bosne ostala du Save i Une kroz itav ovaj period.

III Upravno-sudska podijela sandaka Bosanskog ejaleta u 16. i 17. stoljeu

Potreba, ne samo za efikasnijom vojnom, nego i sudskom upravom, primorala je Osmanlije da svuda provode svoju politiku teritorijalne podijele, Umjesto ranijih vilajeta, veliine izmeu nahije i sandaka, koje su predstavljele oblasti, u drugoj polovini 16. vijeka oni su poeli osnivati niz sudsko-upravnih jedinica kadiluka. -Bosanski sandak U 16. i 17. stoljeu teritorij Bosanskog sandakase sastojao od vie vilajeta, kadiluka i nahija. Jedan od poznatijih vilajeta bio je vilajet Hrvati u kojem se nalazio kadiluk Skradin koji je 1537. godine izdvojen iz Bosanskog i pripojen tada novoosnovanom Klikom sandaku. Sjedite vilajeta bilo je u Sinju. Od nahija u ovom sandaku bitni su: Sinj, Vrlika, Knin, Grahovo, Skradin, Benkovac, Obrovac, i dr. Sve do osnivanja Bihakog sandaka, Kamengrad je imao veoma znaajno i zapaeno mjesto u vojnoj i sudskoj organizaciji, ali mu je 1592. tu ulogu preuzeo Biha. Iz Kamengrada je kadiluk premjeten u Stari Majdan gdje se sudska vlast kadije protezala na Kamengrad, Pe, Malu i Veliku Kladuu, turli, Podzvizd, Vranu, Todor, Novi, Buim, Krupu, Sanski Most i Cazin. U Novopazarskom sandaku bio je znaajan kadiluk Stari Vlah sa sjeditem u Sjenici. U sastavu tog akdiluka bile su nahije Radojna, Bobalj, Moravica, Bare (Nova Varo), i Ostatje (?). Od svih kadiluka najznaajniji je bio sarajevski koji je u drugoj polovini 16. stoljea uzdignut na stepen mulaluka (esto mjesto u rangu upravnih sjedita). Ovim uzdizanjem u sudskom pogledu sarajevskom kadiluku su pridodate i druge nahije koje prije nisu ulazile u njegov sastav; Fojnica, Neretva i Prozor, kao i nahija Glasinac. Na podruju Bosanskog ejaleta osobito je bio znaajan dovski (?) kadiluk (1560-1580.) ije je sredite jedno vrijeme bilo u Kladnju. Uprkos brojnim teritorijalnim osvajanjima u sjevernom dijelu Bosandkog sandaka nije postojala nijedna upravna jedinica sve do osnivanja teanjskog kadiluka 1584. godine, nakon ega je ubrzo osnovan i jajaki kadiluk. -Hercegovaki sandak

19

Najvei kadiluk u sastavu ovog sandaka bio je foanski u kojeg su ulazile nahije Duvno, Brono, Ljubuki, Posuje, Gorska upa i Blato. Meu najstarijim kadilucima u Hercegovakom sandaku bio je kadiluk Cernica u blizini dananjeg Gacka, a pored njega osnovan je i kadiluk Nevesinje, koji je stvoren ve prve godine osnivanja ovog sandaka, mada neki tvrde da je on osnovan 1537. godine od nahija: Dobri, Konac Polja i Neretve. Taslida (Pljevlja) (1519-1532.) je takoer jedno vrijeme bila centar kadiluka. Osim ovih, kadiluci su osnivani i u Zvornikom, Klikom, Poekom i Bihakom sandaku. S njihovim osvajanjem ti prostori su smatrani trajno naseljenim od strane Osmanlija. Sudstvo e se, meutim, pred kraj Osmanskog carstva degenerirati.

IV Vojno ureenje Bosne od 1463. godine do poetka 17. stoljea

Neposredno nakon pada srednjovjekovne bosanske drave osmanske vlasti su na osvojenom teritoriju irile svoju administrativno-upravnu i sudsku organizaciju uz istovremeno voenje rauna o vojnoj organizaciji koja je predstavljala temelj te vlasti na ovim prostorima. Osmansko vojno ustrojstvo bilo je podijeljeno na vojsku koja je uvijek bila neposredno uz centralnu vlast (centralne oruane snage, tzv. kapu kulu) i na odrede pokrajinske vojske (tzv. jerli kulu). U prvi dio uvrtavani su redovi jeniera, debedija, oruara, tobdija, te spahija Porte (atlibuyukular). Ovi vojniki redovi su se dijelili na vojne formacije korpusa-odaka, a svi skupa su predstavljali plaeniku sultanovu vojsku. Plau su dobijali direktno iz centralne blagajne (hazne) u novcu, a ne u naturi ili u zemlji. Rijetko su bili na dunosti u pokrajinama, a radi rastereenja i bolje preglednosti na terenu poslove u provincijama carstva obavljala je pokrajinska vojska. Osnovne redove te vojske inile su spahije (pokrajinska lenska konjica), zatim pogranine vojne snage (tzv. serhat kulu) i domae sluge jelije (jerli kulu). Najvaniji dio osmanskih pokrajinskih snaga predstavljale su spahije; o njihovoj spremnosti ovisila je sigurnost mjesta u kojem su bili stacionirani. Sve spahije jednog mjesta bile su organizirane u jednu vojnu formaciju, tzv. alay (gr. jedno potpuno odijeljenje vojske). Vrhovni voa te jedinice nosio je titulu alaybega, ili mirialaya. Sve spahije su se morale odazvati njegovom pozivu i doi na zbirno mjesto gdje im se potvrivalo prisustvo i identitet. Alaybezi su bili u rangu dananjeg pukovnika, mada je bilo i onih koji su imali zvanje pae (generala). Njihove vojne strajeine bili su sandakbegovi koji su imali i civilnu i vojnu vlast u jednom sandaku, ali ne i sudsku. U sastavu ovih vojnih formacija postojali su i drugi inovi od kojih je bitna titula bajraktara, ili zastavonoe, tj. voe jedne manje jedinice koja se zvala bayrak-zastava. Posebno su u cilju provjere discipline od strane centralnih vlasti bile odreivane eriduvardije, neka vrsta kontrolora. Slinu dunost imale su i linosti sa zvanjem aua; oni su regulirali vojnu disciplinu. Posebna ovlatenja imali su beglerbezi koji su uestvovali u veim vojnim pohodima. Znaajni su bili i vojni spiskovi (yoklama defteri) na osnovu kojih je vrena kontrola vojno sposobnih lica. Vojne smotre vrene su u pravilu dva puta godinje. Tom prilikom, pored provjere borbene gotovosti popisanih spahija, davani su i novi timari novim licima. U sluaju da se se vodi rat nije bilo izuzetka po pitanju vojnih smotri; ponovo su se odravale dva puta u godini, ali prvi put pred pohod, a drugi neposredno nakon njega. Prilikom rata mobiliziralo bi se priblino 90% spahija, dok bi ostatak ostao kao rezerva i sluio kao podrka i osiguranje. Isto tako, smotre koje bi se vrile poslije bitke sluile su kao prilika istaknutim pojedincima da preko reda dobiju svoje timare, dok bi posjednici trenutnih dobivali vea zemljita. Prve spahije u Bosni se javljaju na njenom istonom podruju; vremenom se oni, kako se irila vlast, javljaju i na podruju drugih sandaka. Smatra se da je samo na prostoru Bosanskog sandaka, do kraja 15. vijeka, ve bilo oko 1000 spahija, te priblino toliko timara. U osmanskoj vojsci u Bosni bilo je, pored muslimana, i stanovit broj nemuslimana, a svi su oni bili pod komandom bosanskih sandakbegova. Kako pie abanovi, u Bosni je najvie bilo spahija iz reda domaeg stanovnitva, meu njima je 20

bio i nemali broj srednjovjekovnog bosanskog plemstva. Karakteristino je da spahije kriani, vremenom, s potomcima, esto prelaze na islam tako stvarajui jednu posebnu bosansko-muslimansku elitu. Broj spahija i debedija (oklopnika) je u narednom periodu povean na 3000 ljudi, a uzrok tome je leao u porazu kod Siska 1593. godine kada je uz bosanskog namjesnika Hasan-pau poginuo i 7000 domaih spahija. Sultan Murat III je 1594. godine na tlu Bosanskog ejaleta ustanovio odakluk timar, kao nagradu za iskazanu hrabrost vojnika iz te pokrajine, ali je to uinio i kako bi pokuao spasiti timarski sistem koji se nalazio u oitom padu. Zbog svog geostratekog poloaja, cio Bosanski ejalet bio je serhat, tj. krajite. Upravo zbog te injenice, od druge polovine 15. pa sve do 17. stoljea, upravo su sa bosanskog podruja polazile brojne osmanske akcije na teritorije koje su se nalazile pod mletakom ili habsburkom vlau. Kasnije je Bosna posluila kao obrambeni bedem od naleta suparnikih snaga koji su dolazili upravo sa teritorija koje su Osmanlije u ranijem periodu pokuavale osvojiti. Zbog svega ovoga, osmanska vlast je posveivala posebnu panju Bosanskom ejaletu, na ijem su zemljitu nastojali podii to vie utvrenih objekata. -Fortifikacioni objekti Brojna vojna utvrenja Osmanlije su podizale osmiljeno na svim znaajnijim mjestima, ali je ipak vei broj tvrava podignut na glavnim komunikacionim putevima; uz rijeke, ali i u unutranjosti zemlje. Prema veliini i znaaju, svi fortifikacioni objekti dijelili su se na velike i male tvrave. Velike, koje su se zvale i hisar, podizane su od kamena i cigle; ove tvrave su pored obrambenih zidina imale i barem jednu kulu za osmatranje. Velike, ali u odnosu na prvu vrstu manje utvrde zvale su se hisardik, a neto vee, kale. One su imale vie kula i obino su podizane u blizini veih naselja. Postojala su i mala utvrenja, tzv. palanke, podizane od slabijeg materijala. Zavisno od veliine i mjesta, kao i znaaja tvrave, u njima je bilo postavljeno vie vojnika raznih redova s veom koliinom naoruanja i municije. U ovim vojnim objektima uvari tvrava su bili mustahfizi, i u pravilu su predstavljali stalni dio njene posade. Njihovi zapovjednici su se zvali dizdari, koji su radi vee sigurnosti smjenjivani svaka tri mjeseca, nakon ega bi odlazili u drugu tvravu. Dizdari su otprilike odgovarali zapadnoevropskim katelanima. Sami mustahfizi dijelili su se na buljuke i ode; buljuci su obino imali, zavisno od znaaja mjesta, od 50 do 100 ljudi, dok su ode imale od 5 do 10 vojnika. Njihovi zapovjednici su nosili zvanja buljubaa i odobaa. U znaajnijim tvravama bilo je i topova kojim su rukovali tobdije i njihovi zapovjednici tobdibae. U utvrdama su debedije za plau pripremale i i uvale oruje i municiju. Na podruju bosanskog sandaka se ovaj vojni red javlja 40-tih godina 16. vijeka. -Vojni redovi na tlu osmanske Bosne Prva znaajnija vojna formacija u Bosni bili su akindije. Oni su predstavljali neku vrstu lake konjice, a bilo ih je oko 1000. Iako su akindije obino bili anadolski seljaci, u njihovim redovima bilo je i muslimanskog i nemuslimanskog stanovnitva domaeg porijekla. Krajem 16. stoljea njihovu ulogu preuzimaju delije koji e u sljedeem vijeku imati veoma zapaen znaaj u evropskom dijelu Osmanskog carstva. I oni su na neki nain predstavljali dio lake konjice, a svoje ime su dobili po svojoj glavnoj karakteristici, jer je delija bezumno hrabar ovjek. Zbog svoje borbene spreme, najvie delija bilo je stacionirano du kriznih pograninih podruja. Smatra se da su oni bili prisutni u Bosni i za Gazi Husrev-bega, za kojeg se govori da je imao do 10 000 to akindija, to delija. Meu vojnim formacijama bilo je i vojnika koji su dobili ime po slavenskoj rijei vojnik, a najvie ih je bilo iz reda nemuslimanskog, posebno pravoslavnog, stanovnitva. Poto su Bosnu eljeli imati pod svojom neupitnom kontrolom, Osmanlije su u tu pokrajinu slale veliki broj janiera koji su predstavljali pogranine ete jerli kulu. Meu njima je bilo i jaksadija, iji je zadatak bio da u otvorenim naseljima uvaju uspostavljeni red. Na povjerenim dunostima ovi jenieri su u pojedinim mjestima sluili najvie do tri godine, a nakon to bi im se sluba okonala, vraali bi se u Istanbul dok bi na njihovo stro mjesto bili postavljeni drugi jenieri iz centralnog jenierskog odaka.

21

Jerli kulu jeniera bilo je u Livnu, Doboju, Poitelju, Ljubukom, Novom, Zvorniku, Pruscu i u drugim mjestima. Kako se u 16. vijeku teritorija kasnijeg Bosanskog ejaleta naglo irila, ove formacije imale su i zapaenu drutvenu ulogu. Tokom tog stoljea osmanska drava s pravom najvie panje posveuje pograninim mjestima; iz tog razloga ona u Bosnu dovodi novi vojni red, tzv. azape (neenje) laku konjicu koja je bila zastupljena u svim utvrenjima. S njima su bili i pripadnici plaenike konjice, tzv. belije, koji su preteno bili regrutirani iz slojeva domaeg stanovnitva. U glavnim, veim vojnim utvrenjima bilo je i posebnih konjanika, tzv. farisa, a pored njih postojale su i tzv. gnulije (oduevljeni), koji su preteno bili birani iz redova muslimanskog stanovnitva sa zadatkom da da uvaju granice i naseljena mjesta zbog ega su transformirani iz lake u teku konjicu. Gnulije, belije, i azapi su bili prisutni u Bosni svo vrijeme 16. i 17. stoljea. Poseban vojni red martolosi (gr. armatolos oruan ovjek, policajac) bili su iskljuivo sastavljeni iz reda pravosalvnog stanovnitva. Najvei dio ovih vojnika je svoju dunost obavljao u tvravama pored rijeka, a najvie su mobilizirani iz vlakog, tj. stoarskog stanovnitva. Neto kasnije u ovom redu e biti zastupljeni i muslimani, a tokom cijelog 17. stoljea oni e biti prisutni u skoro svim utvrenjima Bosanskog ejaleta. Poto je Bosna bila zemlja puna planina i klanaca, a isto tako i pljakaa, u svrhu line i imovinske sigurnosti, osmanske vlasti su na pojedine klance i planinske prijelaze postavljale vojni red derbendija (uvara klanaca). U ratu su sejmeni prihvatali vojnu aktivnost, dok bi u mirnim vremenima vrili ulogu policajaca. Za razliku od njih, erahori su odravali vojna utvrenja, u smislu opravke pojedinih objekata. Posebno mjesto i ulogu u vojnoj organizaciji Bosanskog ejaleta imali su kapetani i kapetanije. -Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini Posebno mjesto u vojnom organiziranju bosanskog ejaleta imale su kapetanije. Neki stariji historiari govorili su da je institucija kapetanija bila specifina samo za nae prostore, ali je istina da su one postojale i u drugim dijelovima carstva, iako je njihova vanost upravo dola do izraaja kod nas u Bosni. Kapetanije su manji teritoriji organizirani vojno; u svakoj je kapetaniji obavezno morala biti kula, tvrava i ardak. Prva kapetanija u Bosni osnovana je 1537. (ili 1557?) godine u Gradici po kojoj je ponijela i ime gradika kapetanija. U 16. vijeku osnovane su kapetanije u Krupi, Bihau, Klisu i Gabeli, a u vremenskom periodu od 1606. do 1690. godine na teritoriji bosanskog ejaleta osnovano je ukupno 29 kapetanija. Meutim, od tog ukupnog broja, u 17. vijeku, ih nikad nije bilo toliko iz razloga to je u Kandijskom i Bekom ratu jedan broj kapetanija bio osvojen. Prava uloga i znaaj kapetanija u Bosni dola je do izraaja tek u 18. stoljeu; naime, odlukama Karlovakog mira (1699.) Bosna je postala najisturenija pokrajina Osmanskog carstva na zapadu gdje je graniila sa Mletakom republikom i Habsburkom monarhijom. Zbog toga je u tom vijeku osnovano jo 28 kapetanija (ukupno ih je, znai, u svim periodima bilo 57. op.a.), od kojeg broja je, usljed velikih teritorijalnih gubitaka, ostalo samo 13, a negdje oko 1753. godine na cijelom prostoru Bosne bilo je 36 kapetanija. Zadnja kapetanija je osnovana 1802. u Hutovu, i ona je inila 58. kapetaniju, kroz sve periode. Institucija kapetanija ukinuta je reformama sultana Mahmuda II (1834/1835.). U prethodnom periodu broj, uloga i mjesto osnivanja kapetanija bio je razliit; pored poetnih kapetanija na granicama, iz sigurnosnih razloga, u 18. stoljeu osnivane su kapetanije i u unutranjosti zemlje, pa se tako moe rei da tada nije bilo ni pedlja Bosne koji nije bio u sastavu jedne ili druge kapetanije. Dunost kapetana su isprva obavljale linosti albanskoh porijekla, osnivai arnautskih porodica, doim su kasnije kapetani birani iz starih i uglednih bosanskih porodica. Kapetani su predstavljali vodei sloj i drutvenu elitu, a od 18. vijeka oni obavljaju i ajansku dunost. Nerijetko su kapetani bili, od strane Porte, imenovani i na vie funkcije sandakbegova. Oni su vrlo esto ratovali na glavnim vojnim frontovima carstva van bosanskog ejaleta (Prut, Oakovo, Isfahan, Hamadan i dr.), gdje su guili mjesne pobune. Za razliku od spahija koji su za svoju dunost dobijali zemljita, kapetani

22

su od Porte primali plau jednom ili dvaput godinje, a i sami su imali svoje line posjede. Svi kapetani, skoro u cjelosti, bili su domaeg porijekla, pa je i to bio jedan od razloga to su na povjerenim dunostima poslove obavljali dobro i savjesno, branei time svoju zemlju, poloaje i posjede. Brojni kapetani su bili i korumpirani jer su esto prisvajali plae sebi podreenih. Deavalo se da su kapetani, i njihovi najblii suradnici, Porti prikazivali odreen broj vojnika (nefera) i zapovjednika, dok je prilikom inspekcije bilo dokazano da im je broj manji. Ovo su inili u cilju prisvajanja plaa odsutnih, a prijavljenih vojnika. Pojedini iz redova kapetana, ne samo u ratu, nego i u mirnodopskim prilikama, znali su, u cilju ouvanja kompaktnosti svoje kapetanije, voditi i privatne ratove, kao npr. Osman-beg Beirevi, ostroaki kapetan (1690-1727.), koji je i nakon zavretka rata s Habsburkom monarhijom 1699. godine nastavio ratna djejstva, to je doprinijelo da i drugi kapetani sami porade na maximalnoj mobilnosti svojih vojnika i utvrenosti svojih tvrava. U tom cilju su podizali brojne palanke i ardake (kojih je u jednom periodu u Bosni bilo 128), gradei jaku odbrambenu mreu tako da u ratovima u 18. vijeku ni mleani ni austrijanci, upravo zahvaljujui kapetanijama, nisu mogli osvojiti ni metae kvadratni bosanske zemlje. U toku austrijsko-osmanskog rata (1737-1739.) u Bosni se ustanovila jedna vrsta ajanskog vijea u Trvaniku, koje e se odravati svake godine i gdje e se raspravljati o svim aktuelnim pitanjima, te donositi vani zakljuci koji su bili prosljeivani bosanskim namjesnicima. Ovo je kod nekih autora stvorilo percepciju o prividnom obliku autonomije, ali su ta vijea bila strogo kontrolirana od strane slubene vlasti. Brojni kapetani koji su se znali opirati odlukama i eljama centralne vlasti, zavravali bi tragino. Kapetanska dunost je u pravilu bila nasljedna, i obino je kapetana nasljeivao najstariji sin ili muki lan njegove porodice. Uprkos nekim negativnim osobinama, najvei broj kapetana sluio je na ast bosanskoj zemlji, pa, iako su veinom bili islamske vjere, su odravali jako prisne veze sa susjednim pravoslavnim i katolikim stanovnitvom, sluei kao izvrstan primjer kako bi se trebalo ophoditi prema sultanovim podanicima nemuslimanima.

V Odakluk timari u Bosni i Hercegovini

Poslije propasti sredjovjekovne bosanske drave, na osvojenim teritorijama Osmanlije su formirale posebno administrativno-upravnu jedinicu pod nazivom bosanski ejalet. Istovremeno oni zapoinju uvoditi svoj timarski sistem; po tom sistemu je sva zemlja koja bila zauzeta postala dravno vlasnitvo (arezi mirija). Time su dotadanjim bosanskim feudalcima oduzeti njihovi privatni posjedi, a sami njihovi vlasnici lieni su daljeg nasljedstva na zemlju koja im je do tada bila lina svojina. Meutim, po ranije isprobanom principu, Osmanlije su i u Bosni pokazivali panju pojedinim osobama, pa i cijelim drutvenim slojevima, osobito iz reda nieg plemstva, koje im se bilo dragovoljno, bez opiranja, predalo, te su kao nagradu ti nii plemii dobili neku vrstu privilegovanog poloaja. To se ogledalo u injenici da su, bez obzira na oduzete feude, osmanske vlasti svojim saveznicima, u vidu timara, ostavljali dio ranijih posjeda. Time su vlasniki odnos prilagodili svom dravnom i drutvenom sistemu olienom u timaru, te su ujedno dali te timare lojalnim vazalima kao nagradu, ali bez prava uivanja punih prava na svom posjedu. Ovaj proces se odvijao tokom cijelog 16. vijeka. Meu uivaocima timara najvie je bilo muslimanskog stanovnitva. Na osnovu katastarskih deftera iz 16. stoljea, a koji se odnose na Bosnu, moemo zakljuiti da se deavalo da te timare nasljeuju i sinovi ranijih vlasnika, ali su se morali pismeno obavezati na izvrenje zadatih dunosti i prema lokalnoj i prema centralnoj vlasti. Prema nepisanom pravilu, sinovi spahija koji su poginuli na bojnom polju, dobivali su timare veih prihoda nego oni iji su oevi umrli prirodnom smru. Ustanova mazula i ovdje je dola do punog izraaja; u tim mazulima bilo je popisano koliki je prihod timara koji je uivao prethodni korisnik. Problem timara onih spahija koji su tek zapoinjali vojnu slubu nije u to vrijeme bio tako velik iz razloga to je u tom peridu Osmanska carevina 23

ee dolazila do novih zemalja. Tekoe nastupaju tek u drugoj polovini 16. vijeka kada Osmanlije pokazuju prve znake zastarjelosti svoje vojne vjetine to rezultira zaustavkom teritorijalnog irenja drave. Imajui u vidu sve naprijed reeno, a znajui da Bosna ima veliku vanost u odbrani carstva, osmanske vlasti jo u prvim decenijama 16. vijeke pokazuju veliku panju spahijama iz bosanskog, hercegovakog i zvornikog sandaka. Akademik Nedim Filipovi, u svom radu o odakluk timarima, prvi put ukazuje na injenicu da se jo od 1516. godine vidi da timare u Bosni nezvanino poinju nasljeivati sinovi poginulih ili preminulih spahija preuzimajui time i dunost svojih oeva. To se pokazalo vrlo korisnim jer se tako jaala vojna sposobnost bosanskih ratnika, a time nije dovoeno u pitanje dravno vlasnitvo nad darovanim timarima. Iskazavi se u mnogim borbama koje je Osmansko carstvo vodilo sa susjedima kao najorganizovanija u cijelom carstvu, bosanska vojska, nakon poraza kod Siska 22. juna 1593. (kada je poginuo bosanski namjesnik Hasan-paa Predojevi i 7 000 spahija iz Bosne), od sultana Murata III, kao znak zahvalnosti za odanost, 1594. godine dobija pravo da sinovi i potomci bosanskih vojnika nakon njihove smrti naslijede oeve u uivanju njihovih posjeda, te da se to pravo prenosi s koljena na koljeno. Ova praksa je u historiji poznata pod imenom odakluk timara, to je podrazumijevalo da se timar poginulog ili preminulog spahije automatski dodijeljivao sinovima, brai, ili mukim lanovima porodice, koji bi na se preuzeli sve dunosti i obaveze koje je timar donosio. To prenoenje koritenju timara injeno je uz svjedoenje timarnika i predstavnika alajbegova (vojnih zapovjednika na podruju jednog sandaka). Ovom odlukom centralne vlade u bosanskom ejaletu su timari bili zazieni od usitnjavanja i mijenjanja svoje namjene. Profesor Filipovi, na osnovu fermana o odakluk timarima iz 1644. godine, tvrdi da su odakluk timari u Bosni uspostavljeni za vrijeme sultana Ahmeda I (1603-1617.), ali je tu tvrdnji pobio Avdo Sueska koji je doao do nepobitnog zakljuka ''da se na teritoriji dananje Bosne i Hercegovine odakluk timari uspostavljaju prije bitke kod Siska.'' Inae, pod odakom se u irem smislu mislilo na kuu (begovsku), ili dom. Sama rije odak odnosi se na dimnjak u simbolinom znaenju. Ako pogine spahija koji nije imao sinove i brau, onda se beratom njegovi prihodi s odreenog posjeda dodjeljuju drugima koji su bili opisani kao spahije. Uglavnom, ovi odaci, u vidu timara i zijameta, tj. posjeda, dodijeljivani su spahijama i u pograninim krajevima i unutranjosti, kao ''dirlik'' (tur. ivot, izdravanje), to znai prihod od posjeda. Sistem odakluk timara u Bosni proao je vie faza tokom etiri stoljea osmanske uprave; 1) 2) u prvoj fazi (na poetku 16. stoljea) de facto je, ali ne i de jure, uspostavljeno nasljeivanje timara s oca na sina, to se preutno priznavalo; tek od 1594. godine odakluk timar se u potpunosti ozakonjuje i postaje realna injenica. Zahvaljujui tome, tj. stanju po kojem su svojim potomcima obezbjedili sigurnu budunost, spahije iz Bosne su se mogle predanije posvetiti svojim profesionalnim vojnim zadacima.

Zbog ovoga su bosanske spahije i u 18. vijeku bile praene s izuzetnim respektom jer su sa izuzetnom borbenom spremnou uestvovali u uvenoj bici na Prutu 1711, kao i u brojnim osmansko-ruskim i osmansko-austrijskim ratovima. To je i jedan od odgovora na pitanje zato se Bosna tako dugo uspjela braniti od spoljnih neprijatelja. Zbog odakluk timara proces ifluenja u Bosni je tekao sporije nego u drugim dijelovima Osmanskog carstva, pa je samim tim i propast timarskog sistema odgoena u ovoj zemlji. U 19. vijeku klasine osmanske institucije se ukidaju, a nastaju nove,

Teskereli timari su bili oni posjedi koji su dodijeljivani beratima centralne vlasti a na preporuku (teskire) namjesnika ili alajbega, doim su teskerezis timari bili takvi timari koje je, bez konsultiranja s centralnom vlau, dodijeljivao beglerbeg odreenog ejaleta.

24

''evropeizirane'' ustanove; u Bosni su begovi postali ne samo uivaoci, nego i vlasnici svojih prijanjih timara.

VI Vakufi u Bosni i Hercegovini

-Znaaj i uloga vakufa Jedna od najznaajnijih institucija islamske vjere jeste ustanova vakufa. Svoje ime vue od arapske rijei vak'f, to u prijevodu znai zadrati, dok se pod tom rijeju u irem znaenju podrazumijeva zadubina, zavjetanje ili zaklada. U islamskoj pravnoj terminologiji vakuf prvenstveno znai ''zatititi stvar'', odnosno sprijeiti da postane vlasnitvo tree osobe (tamlik). To podrazumijeva da dravna zemlja prelazi u vlasnitvo osvajanjem ili ugovorom, ali uz napomenu da raniji vlasnici tih posjeda plaaju jednu vrstu poreza koja je bila uvedena za nemuslimane koji plaaju hara. Ta vrsta dravnog posjeda se ne moe podati ili pokloniti. Vakuf je pobona zaklada koja se u erijatskom pravu razliito odreuje u zavisnosti od koje pravne kole tumaenje potie.* Najtolerantnija i najfleksibilnija pravna kola je hanefijska koju je priznavao vei broj muslimana u Osmanskom carstvu. Prema ovoj koli, obino je vlasnik nekretnina (kue, poslovnog prostora, zemlje, fabrike, duana, novca (?), nakita (?)...) koji eli svoje bogatstvo uvakufiti za opedravne i korisne poslove, bio duan sastaviti usmeni ili pismeni iskaz uz prisustvo svjedoka kojim se odrie svog dotadanjeg prava vlasnitva u korist drugih. Nakon finaliziranja te isprave, bivi vlasnici nemaju pravo mijenjati oporuku uvakufljenja svojih dobara, jer ona vie ne pripadaju njemu. Vakufljenje stoga predstavlja zakonski proces koji nastaje putem darivanja (tahlil, tahrih...) to znai da je darovano dobro makguf, mahbas ili habis. Utemeljitelj vakufa se zove vakif i on mora imati puno pravo vlasnitva nad onim to uvakufljuje, uz to on mora biti punoljetan, te psihiki i fiziki zdrav. Malo je poznato da su i nemuslimani mogli uvakufiti svoje posjede, novac ili druge dragocjenosti u neke opekorisne drutvene svrhe. Predmet darivanja (vakf) mora biti od trajne naravi i obavezno mora donositi prihod ili dobit (manfa'a). U hanefijskoj pravnoj koli smatra se da je nedopustivo da se neka stvar moe uvakufiti ako na nju, direktno ili indirektno, polae pravo osba koja tu stvar ne eli uvakufiti. U afijskoj pravnoj koli mogu se uvakufiti i ivotinje koje donose prihode (koze, krave...), te vonjaci i oni zarobljenici koji su pismeni i koji mogu iriti pismenost. Vakuf je ustvari darivanje koje je gledano kao boguugodno djelo. Postojale su dvije vrste vakufa: 1) vakuf hayri (odreene vjerske ili javne zgrade koje koriste veem broju ljudi bolnice, mostovi, vodovodi, damije, medrese, hamami, imareti, bezistani...); 2) vakuf ajli (porodino darivanje gdje se uvakufljene stvari koriste s ciljem poboljanja poloaja najsiromanijih). Darivanje samo za sebe nije postojalo. U trenutku kada se pred svjedocima vakif odrekne dijela svog bogatstva u korist vakufa, njegova izjava mora biti u prvom redu usmena, a poeljno je da se ta odluka potvrdi i pismenim putem. U svim tim oporukama, zvanim vakuf-nama, obavezno se dodaje reenica: ''Da ne smije biti prodano, niti otueno, niti oporueno ostavljeno.'' Ako sljedei uvjeti ne bi bili ispunjeni dar bi poprimio karakteristike obine sadake;

Postoje etiri islamske pravne kole, ili mezheba; hanefijski, hanbelijski, malekijski i afijski. Najzastupljeniji mezheb u nearapskim podrujima jeste hanefijski.

25

a) darivanje se mora uiniti za sva vremena, tj. zauvijek, to znai da je vakuf

neotuiv; b) onaj koji neto vakufi, ne moe dati vie od 1/3 svog ukupnog imetka. Ujedno, uvakufljena imovina mora ispunjavati sve odredbe i odmah stupa u vakuf nakon izjave; c) vakuf je neopoziva pravna radnja.

Od trenutka uvakufljenja tom imovinom upravlja starjeina vakufa mutevelija (upravitelj). Prvi upravitelj, po nepisanom pravilu je linost koju predloi vakif, ne rijetko i sam vakif postaje prvi mutevelija. Sve poslovne djelatnosti, primanja i rashode, vezane za vakuf, kontrolirao je mjesni kadija sa svojim slubenicima. Kadije su ak imale i pravo, ako procijene da je mutevelija nesposoban ili korumpiran, da ga razrijee njegove dunosti. Oblik uprave i namjena vakufa bili su odreeni uvjetima koje je odredio vakif. Samo je viak prihoda bio namjenjen za plae slubenika, dok je glavnina koritena za izdravanje vakufa. Vakufska imovina koja se daje u zakup, obino se korisnicima davala na period do tri godine. Meutim, iz objektivnih i subjektivnih razloga, deavalo se da vakuf propadne, u tom sluaju su postojale odreene zakonske mjere koje su to regulirale. Vakuf iji bi se vlasnik vratio u staru vjeru bi se ugasio i postao vlasnitvo nasljednika biveg vakifa koji su ostali u islamu. Gledajui povijesno, ma prostorima dananjeg arabijskog poluotoka, iako je u pojedinim plemenima bilo ljudi koji su svoja bogatstva ostavljali zajednici, institucija vakufa nije postojala prije pojave islama. Meutim, od 7. vijeka ta institucija postaje tako vana i znaajna da je vremenom u mnogim zemljama vakufska imovina postala dominatna ili predominatna u odnosu na ostale vidove vlasnitva. Na primjer, u Aliru je sredinom 19. vijeka 90% zemlje bilo vakufska imovina; u Tunisu 1/3, u Egiptu 1/7, itd. Ovakvo gomilanje vakufskih dobara bilo je u suprotnosti sa rzvojnom privredom to je otvorilo vrata raznim zloupotrebama i malverzacijama vakufa. to se vakufa u Osmanskom carsvtu tie, oni su postojali jo od prvih dana vladavine Gazi Osmana; a koliko je tom segmentu vlasnitva i organizacije pridavana panja govori nam podatak da je osmanska drava 1860. godine osnovala i ministarstvo vakufa. Postojalo je vie vrsta vakufa pod raznim imenima: vakfi-i-sahib (redovni vakufi), vakufi na mulkovnoj zemlji, i sl. -Vakufi i vakifi u Bosni i Hercegovini Po nepisanom pravilu na prostorima dananje Bosne i Hercegovine su istaknuti pojedinci vakufili vjerske objekte od kojih su po svom zanenju najprepoznatljivije damije. U vremenskom periodu od kraja 15. pa sve do sredine 17. vijeka na tlu nae zemlje podignuto je 25 monumentalnih dravnih damija koje postaju embrion razvoja sredina u kojima su izgraene. U vrijeme Mehmeda II (1451-1481.) podignute su carske damije u Sarajevu i Zvorniku; u vrijeme Bajazida II (1480-1512.) podignute su carske damije u Foi, Rogatici, Viegradu, Srebrenici, Travniku, Pruscu, Prozoru i Nevesinju, a u vrijeme Selima I (1512-1520.) dravne damije izgraene su u Kneini, Doboju i Stocu. Najvei broj damija je pak podignut za vladavine velikog sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566.), i to u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Dobrunu, Bijeljini, Gradikoj, Kamengradu, Oborcima, Glamou, Drniu, Dobrunu, Blagaju kod Mostara i Jezeru kod Jajca. Za vrijeme Ahmeda I (1603-1617.) u Bosni je izgraena carska damija u Kulen Vakufu (Disri Kebir), a za Ahmeda III (1703-1730.) i posljednja takva damija u Bosni i Hercegovini, i to u gradu Bugojnu. Sve ove damije su podizane iz dravnih sredstava kao dravni vakufi. Vakufi i vakufska imovina imali su veliki utjecaj meu derviima i njihovim terikatima. Pored drave i dervia, vakufi su posebno imali znaaja u nastanku novih i proirenju i razvoju starih urbanih sredina. Ljudi koji su vakufili dio svog privatnog vlasnitva obino su bili istaknute linosti, a jedan od prvih vakifa u Bosni bio je bosanski sandakbeg Isa-beg Ishakovi koji je, pored damije koju je podigao u Sarajevu po carskom nareenju, iz svojih linih sredstava u istom gradu izgradio vie sakralnih i profanih objekata razne namjene koji su postali jezgro razvoja te kasabe, a kasnije i ehera Sarajeva. On je podigao i nakibendijsku tekiju na Bentbai, sa imaretima,

26

hamamima, mostom, karavan sarajom, musafirhanom, te veim brojem duana u dananjoj Baariji. Svi ti objekti izgraeni su na otkupljenoj i uvakufljenoj zemlji. U 16. stoljeu u Sarajevu, na ime vakufskih dobara, izgraeno je jo 20 damija, 63 mesdida, 6 tekija, 3 bezistana, 5 medresa, 6 hamama, vie biblioteka, hanova i karavan saraja, 90 mekteba i 6 mostova. Svi ovi objekti su u to vrijeme bili podijeljeni u 91 muslimansku i 2 krianske mahale, kao i poseban demat (zajednicu) jevreja, u kojima je sveukupno bilo oko 5000 kua. To je znailo da je Sarajevo, u tom stoljeu, kao najvei grad Bosanskog sandaka, imao 40 vakufa. Oni su se po svojoj materijalnoj podlozi dijelili na srednje i manje, a pola vijeka poslije broj sarajevskih vakufa popeo se ak na 90. Razlog za to je svakako leao u injenici da je uporedo s jaanjem vojne i politike moi, rastao i broj muslimana i njihov ivotni standard. Osim Isa-bega, Sarajevo je osobito bio znaajan Gazi Husrev-beg, a meu znamenitim vakifima u Bosni i Hercegovini 16. vijeka bili su Gazi Ferhad-beg Sokolovi, te Hadi Mustafa-aga koji je 1592. godine podigao jezgro Varcar Vakufa na mjestu nekadanje Gornje Kloke (kasnije je to mjesto nosilo naziv Yeni, tj. Novi, a danas se zove Mrkonji Grad). Godine 1593. u Ljubinju je Mustafa-aga uvakufio vie objekata postavi osniva tamonje kasabe. Izvjesni Hadi Ibrahim-aga je 1489. godine uvakufio Sokolac kod Sarajeva i uinio ga urbanom sredinom. Na mjestu dananjeg Rudoga 1555. Mustafa-paa Sokolovi, budimski namjesnik i roak uvenog Ferhad-pae, kupio je dravno zemljite (erazi miri) te je na tom prostoru uvakufio vie objekata podigavi tako kasabu Rudo. Naime, sagradio je kameni most na Limu, mlin s etiri vitla, dvije stupe, tabhanu, vie duana i zemljita, te hamam, damiju i mekteb (svi ovi objekti su znatno stradali 1897. godine uslijed teke poplave Lima). Osim toga on je formirao i vakuf u Vlasenici 1563. godine, zahvaljuji kojem je formirana nova urbana sredina Yeni (Nova) Kasaba. Po brojnosti vakufa i vakifa Bosanski ejalet je bio na prilino visokom mjestu. Meu vakifima u Bosni bilo je i privrednika ali i siromanijih ljudi koji su svoje imetke vakufili ''za spas svoje due.'' Nerijetko su ljudi vakufili gotov novac, bez ikakve druge imovine, uz obavezu da se taj novac u vidu zajma daje onima kojima je on potreban ali da se ista koliina vrati vakufu uz profit od 10 do 15%. Ta razlika je ila u korist poveanja sume novca i proirenja slinih novanih transakcija. Smatra se da je oko 1540. godine ukupno takvih vakufa bilo relativno mnogo, a oni su raspolagali s gotovinom od 176 000 aki. Sam Gazi Husrev-beg je svom vakufu ostavio 900 000 aki gotovog novca. Brojni vakufi su postojali i u drugim dijelovima sandaka; u Zvorniku je glavni vakif bio Hadi Mehmed, a u ostaloj istonoj Bosni Turali-beg (posebno u Donjoj Tuzli). Kao izuzetno ugledna i bogata linost Turali-beg je vakufe imao u Iloku, Foi, aku i u blizini Prae. U samoj Tuzli sagradio je damiju, mekteb, hamam, vodovod, han i 38 duana, a u vakuf-nami je opruio da se uvakufi i prihoda od stranih izvora, dok je sam uvakufio gotovog novca u iznosu od 300 000 dirhema. Takoer, poznati vakifi bili su lanovi porodice Gradaevia, koji su svoje vakufe imali u Gradacu i drugim mjestima u Posavini. I u dananjoj Srebrenici i Bijeljini su postojali znaajni vakufi, koji su odigrali bitnu ulogu u razvoju ovih mjesta. Meu poznatije vakufe ubrajaju se jo oni u Dalmaciji i zapadnoj Bosni; pored svog vakufa u Sarajevu Gazi Husrev-beg je na prostoru izmeu Klikovca i Ostrovice zavjetao vie mezri (nenaseljenih posjeda) koje je prepustio lokalnom stanovnitvu na obradu. Uvakufio je takoer i neke objekte kod rijeke Zrmanje, nedaleko od Benkovca, u kraju prozvanom Ravni Kotar koji se esto spominje u narodnim epskim pjesmama jer je bio podruje otrih sukoba izmeu Mleana i Osmanlija u Kandijskom ratu. Na tom prostoru je bilo 250 filurdijskih kua koje su na ime poreza davale 22 296 aki, a za razliku od nekih drugih mjesta, ovdje je ivilo kriansko stanovnitvo koje se osim stoarstvom bavilo i pelarstvom kao i vinogradarstvom. Ovaj Gazi-Husrev-begova vakuf je egzistirao sve do Bekog rata. I Ferhad-paa Sokolovi je imao svoje vakufe u Dalmaciji, tanije u Zemuniku, Vrani, Biogradu na moru te u okolici Sinja. Upravo ti vakufi bili su glavni uzroci nastanka i razvoja ovih mjest kao urbanih naselja tog vremena. Osim toga, ovi vakufi su imali i drugu namjenu, da se oko njih grupie i naseli stanovnitvo kako bi se ojaala obrambena linija granice prema Mlecima i Austrijancima.

27

U Hlivnu je postojao vakuf izvjesnog Sinana aua. U popisu iz 1604. godine navodi se da je on u tom mjestu podigao damiju, 12 duana, te da je uvakufio gotovog novca oko 100 000 aki. Daleko bogatiji vakuf u ovom mjestu bio je vakuf Bali-age Ljubunia koji je podigao damiju (Balagua), 19 duana i novca u iznosu od 128 500 aki. Hlivno je u to vrijeme predstavljalo jedno od najznaajnijih privrednih, ali i drutveno-politikih sredita Bosanskog ejaleta. Poslije 1687. godine ono postaje i slubeno sjedite klikih sandakbegova. Prema pomenutom popisu iz 1604. godine zna se da je u Konjicu bio vakuf Tabanica Ahmeda koji se sastojao od 30 duana koji su podignuti svi u mahali Varda. Isto tako, ovaj vakif je ostavio gotovog novca 4000 aki. U istom mjestu je 1559. godine podignuta damija Muhameda aua, koja je pored svega imala i zaviju gdje su se okupljali derrvii. U Pruscu je najpoznatiji vakif bio Jahja-paa, iji je vakuf donosio prihod od 20 000 aki. Dananji Gornji Vakuf (esta) imao je uvakufljenu damiju Mehmed-bega Stoanina, ije je vakuf jo sadrao karavan saraj, 10 duana i 56 000 aki u novcu. U Novoselu (Nevabad), tj. u Donjem Vakufu, glavni vakif je bio Ibrahim-beg Malkoevi koji je zavjetao 18 duana, 3 mlina na rijeci Krki i 30 000 aki. Objekti koje je on podigao bili su prvi privredni objekti u ovoj sredini. Osim ovog, u Donjem Vakufu je postojao i vakuf Mehmeda elebija koji je uvakufio 40 400 aki. U Glamou je naveu zadubinu ostavio Malko-beg, nekadanji bosanski i kliki sandakbeg. Njegov vakuf se sastojao od damije i 9 duana a donosio je prihod od 23 000 aki. Za Malko-bega se zna da je bio vakif i u Sinju, Vilici, Kninu i drugim mjestima. Na prostoru jugoistone Bosne se takoer nalazio veliki broj vakufa; u Rogatici je najznaajniji vakif bio Husein-beg, sin Ilijasa Arnautovia, koji je 1558. godine uvakufio tabhanu,* valjaonicu sukna na Rakitnici, 15 duana, damiju i dva mekteba. Godine 1582. legaliziran je i jedan od najveih vakufa u Bosni i Hercegovini, za kojeg se govorilo da je po vrijednosti odmah iza Gazi Husrev-begovog. Naime, to je vakuf hercegovakog sandakbega Sinan-bega Boljania koji je u ajniu uvakufio mekteb i damiju, zatim mekteb u Negoeviu, tekiju (zaviju) u mjestu Sepat, i mekteb u Cerniku. Za odravanje ovih objekata on je odredio jo dva velika mlina, brojne iftluke, 22 duana, dvije tabhane, hamam i karavan saraj u ajniu, kao i 44 000 aki u novcu. Tom prilikom je i njegova supruga emsa, sestra Mehmed-pae Sokolovia, uvakufila dobara u vrijednosti od 80 000 aki. Za Sinan-bega se zna da je podigao i most na Vrbasu kod Banje Luke, i jo jedan most nedaleko od Foe. Sama Foa je imala vie svojih vakifa; 1664. godine je Ismail elebi, sin Hadi Ebu-Bekra, uvakufio kuu i 56 000 aki, dok je bosanski namjesnik Mehmed-paa Kukavica 1758. godine pred svjedocima u Travniku uvakufio objekte koji su se nalazili na podruju Foe: damiju, medresu, mekteb i mostove na ehotini i Drini. On je iz svojih linih sredstava u prijepoljskom kadiluku podigao most na Limu, kao i most na Bosni u Visokom. U Sarajevu je zavjetao jednu damiju, i poznati sebilj na Baariji. Pored toga je ostavio tri esme u Travniku, a za izdravanje cjelokupnog vakufa odredio je kiriju karavan saraja i duana. On se s pravom smatra jednim od najveih vakifa osmanske Bosne. U Foi je, izmeu ostalog, bilo jo vakifa, svega njih 17. U Viegradu i Rudom je bilo 7 vakufa, u ajniu i Goradu 5, itd. Na podruju Hercegovakog sandaka najvei vakufi nalazili su se u Mostaru; Hadi Mehmed Karaoz, brat velikog vezira Rustem-pae, 1557. godine je u tom gradu podigao damiju, imaret, biblioteku, mekteb, 42 duana, 16 tabhana, 6 mlinova, 2 stupa na izvoru Bune, musafirhanu i medresu. Dok je svoja imanja iz okolice Mostara i Knepolja poklonio vakufu kojem je takoer ostavio 300 000 dirhema. On je iz svojih prihoda u Potocima sagradio mesdid i mlin, a sline objekte podigao je i u drugim hercegovakim mjestima, prije svega u Konjicu. Mostove je podizao na Buni i na Litici. Po svom bogatstvu i znaaju, drugi veliki vakuf u Mostaru bio je onaj kojeg je zavjetao Koski Mehmed-paa u ijem je sastavu bila damija i hanikah sa medresom, kao i karacan saraj, a za izdravanje tih objekata sluili su prihodi sa drugog vakufa u Vrapiima i 200 000 aki koje je vakif ostavio svom vakufu. Sljedei veliki mostarski vakufi bili su plod dobroinstva uvenog dravniga, vojskovoe i pjesnika, Dervi-pae Bajezidagia, koji je roen 60-tih godina 16. stoljea u Mostaru. Iako je bio musliman po vjeri, roditelji su ga dali u jenierski odak. Za vrijeme Selima II odveden je u Istanbul gdje je na Atmeydanu stekao obrazovanje za vojni poziv. U to vrijeme je prva linost
*

Tabhane su radionice za tavljenje koe, koje su inae bile pozicionirane kraj rijeka.

28

carstva bio Mehmed-paa Sokolovi. 1573. godine njegovi su uitelji zapazili da Dervi posjeduje i knjievni talenat, pa su ga poslali u sultanov saraj. Tu je nastavio i dalje marljivo raditi i stjecati obrazovanje, posebno se interesujui za farsi jezik i persijsku klasinu knjievnost. Uitelj mu je, izmeu ostalih, bio Bonjak Ahmed Sudi koji se smatrao najboljim pozanavaocem tog knjievnog polja. Afirmiranje Bajezidagia poinje za vrijeme vladavine sultana Murata III, kada ga opaaju visoki casrki slubenici koji ga uvrtavaju u dogandijsku slubu;* zadatak mu je bio da nadzire sokolove, a u isto vrijeme pisao je pjesme veliajui aktualnog vladara (tzv. Muratname). Poto je slovio za najboljeg znalca farsi knjievnosti, sultan mu je zapovjedio da mu prevede nekoliko pjesama na turski jezik. Dervi-paa je bio zatim unaprijeen na zvanje dogandibae, a do toga vremena je taj posao obavljao osvaja Bihaa, Hasan-paa Predojevi. Godine 1592. Murat III je Dervia imenovao svojim savjetnikom. Koliki mu je bio ugled, najbolje nam govori podatak da je prisustvovao sastancima na kojim su uestvovali samo lanovi visoke Porte, veliki vezir i sam sultan. osim toga on je prisustvovao i tajnom sastanku 1593. godine na kojem je veliki vezir predlagao sultanu da objavi rat Habsburkoj monarhiji zbog poraza kod Siska. Ve tada Dervi je postao iznimno bogat pa je odluio dio svog imetka uvakufiti u rodnom Mostaru. Iako nije mogao lino uestvovati u sveanom inu vakufljenja, poslao je carskog kapidibau Mustafa-bega koji je izgradio duane, mlinove, damiju i mekteb u Mostaru, a zatim i nekoliko objekata u Blagaju na Buni ostavivi 130 000 aki za izdravanje vakufa. Poslije Murata III, kada na prijestolje stupa Mehmed III, Dervi-paa je smijenjen sa svoje dotadanje pozicije i poslat u Banju Luku na mjesto bosanskog beglerbega. U to vrijeme se ve uveliko vodio rat izmeu Habsburgovaca i Osmanlija, a i sam Dervi-paa je neposredno uestvovao u bitkama koje su se vodile na teritoriju nekadanje ugarske kraljevine. Ve 1596. godine osmanska vojska je osvojila Eger, a kao izvjetaj o pobijedi Dervi-paa Bajezidagi je sultanu poslao dopis u formi gazela u kojem je opisao tok borbe pod ovim maarskim gradom. Mehmed III je bio veoma zadovoljan podnesenim izvjetajem te je dozvolio bosanskom namjesniku da uvea svoj vakuf u Mostaru za jo jedan mesdid i damiju, kao i da ga obogati veom koliinom novca. Godine 1600. Dervi-paa je dobio nareenje da preuzme dunost glavnog zapovjednika Stolnog Biograda (Szekesfehervar) u Ugarskoj, a nedugo nakon toga je uestvovao i u osvajanju Kanjie (20.10.1600.). Zauzimanjem ovog mjesta Osmanlije osnivaju Kanjiki ejlaet kojem se prikljuio i Poeki sandak. Tada je Dervi dolazio u rodni grad gdje je jo podigao i biblioteku za koju je otkupio veliku koliinu knjiga i rukopisa. U to vrijeme se posvetio prevoenju Rumijjeve Mesnevije, a pred sam kraj ivota ga je Porta imenovala po trei put za bosanskog namjesnika. poginuo je 4. aprila 1603. godine u velikoj bici pod Budimom. Sam Mostar imao je 35 vakufa koji su ga svrstavale u rang znaajnijeg privrednog grada u regionu. Pored Mostara, u Hercegovakom sandaku istaknutu ulogu igrao je i grad Stolac u kojem je navei vakif bio kapetan Ismail ari. Neto lsino kao i Mehmedpaa Kukavica, Ismail-kapetan je svo svoje bogatstvo ostavio Stocu; u Uzunoviima je podigao damiju i za njeno izdravanje ostavio 83 000 aki, pored toga je zavjetao i 20 duana. U Stocu se kasnije javila i mona porodica Rizvanbegovia iz koje je najuveniji bio Ali-aga Rizvanbegovi (docniji paa). On je uvakufio kafanu, pekaru, 5 duana, nekoliko imanja i vinograda, te 3000 groa. Stolac je imao izuzetno velik broj vakufa, ukupno 44, koji su, iako siromani, znaajni u vjerskom pogledu. Posebna linost jednog od znaajnijih gradova u Hercegovini, Trebinja, bio je Osman-paa Resulbegovi. Ve od prvih godina 18. vijeka mudri i vrlo oprezni Dubrovani pratili su ovu osobu jer je je on bio istinski osniva grada Trebinja u kojem je dravnim novcem podigao tvravu na kojoj su radili dubrovaki majstori. Poto je za veoma kratko vrijeme doao do velikog bogatstva, iz svojih sredstava je izgradio u istom mjestu dvije damije, mekteb, han, sahat-kulu, te vie kua za stanovanje i vei broj duana, s oitom namjerom da se ti objekti izdravaju od kirije. Pored toga on je uvakufio i odreen broj zemljita to ga svrtava u red najznaajnijih bosanskohercegovakih vakifa. I u raznim drugim mjestima bilo je mnogo vakufa, od kojih su najkarakteristiniji vakufi prepisanih knjiga (Kur'ana i hadisa, ali i brojnih djela iz drutvenih i prirodnih
*

Odred dvorskih lovaca.

29

nauka). U raznim vremenima su ljudi razliitog porjekla bili vakifi u naoj zemlji. Manji broj tih vakufa je uspio ostati i do dananjih dana, ali je vei dio propao zbog slabljenja drave, poslovne neinventivnosti, zaputenosti i drugih razloga. O vakufima inae imamo veoma vrijednu izvornu grau, tzv. vakuf-name. Do danas ih je sauvan vei broj i one se uglavnom uvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.** Za sve vakuf-name postoji opa formulacija: na poetku expositio uz obvezno prizivanje imena Allaha d.. i Muhammeda s.a.v.s, drugi dio je predstavljao dispositio u kojem su se navodile i izlagale odredbe legatora ta, kako i koliko on uvakufljuje, te trei dio legalisatio u kojem se navodi ime kadije i imena svih prisutnih ljudi, tj. svjedoka. Oni potvruju da vakif vakufi imovinu na potpuno legalan nain. Imajui ovo u vidu, brojni strunjaci koriste ovu vrstu izvora u svom istraivanju. Kod nas su znaajni Alija Bejti, Muhamed Hadijahi, i posebno Adem Handi (''Uloga vakufa u formiranju gradskih naselja u bosni u 16. stoljeu'', ''Studije o Bosni'', Istanbul, 1994.). O vakufima sa erijatsko-pravnog stanovita pisali su Ahmed Lutfi oki, Jusuf Tanovi, Mehmed Begovi (''Vakufi u Jugoslaviji'', Beograd, 1962.), Vehbija Hodi i mnogi drugi. Na ovu temu je svojevremeno i doktorirao Abdulselam Belagija na Sorbonni (''Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosveivanju naih muslimana'', Beograd, 1935.). Posebno o vakuf-namama i njihovim prevoenjem bavili su se Hazim abanovi, Hamid Hadibegi, Salih Trako, Fazileta Cviko, Fehim D. Spaho, Muhamed Muji, Nedim Filipovi i dr. Sa ireg prostora bive Jugoslavenske drave bilo je takoer veoma znaajnih znanstvenika koji su se intereirali za ovu specifinu pojavu, npr. Glia Elezovi (''Turski izvori za istoriju naih naroda'', Juna bratja, knj. 2, Beograd, 1932.), zatim Aleksije Olesnicki (''Suzi elebija iz Prizrena 1513. godine''), te dr. Hasan Kalei. Svoje radove oni su posvetili irem prostoru Srbije, Makedonije i Kosova.

**

Najuvenije vakuf-name koje su se ouvale do danas su Gazi Husrev-begova iz 1537. godine, Sofi Mehmedpaina u Banjoj Luci iz 1554, kao i Ferhad-pae Sokolovia iz 1578. godine. Osim njih sauvane su i vakufname Sinan-bega Boljania u ajniu 1582, Dervi-pae Bajezidagia iz 1593, Kizlar-age Mustafe u Varcar Vakufu iz 1595, Skenderpai Mustajbega iz 1571, Turali-bega u Tuzle iz 1592. godine i brojne druge.

30