Sie sind auf Seite 1von 16

ZIJA DIZDAREVI U bosanskoj kafani

Sjede ljudi. Preko sasuenih usana, iz dubine sagorjelih plua, kulja i vue se dim. Ide tromo, slae se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrtene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim to se povlai okolo. Lica se ne razaznaju, alme i fesovi naas se udno izdue, protegnu, dobiju fantastine izglede u pokojem novom valu dima , neko se iskalje, a za odakom zazvei dezva. - Rasime, jednu i dva! Do Erefa je Suljaga. Razlie iz jedne dezve u dva fildana po sru. ute. Do njih je Ahmetaga. Dimi i uti. Pa Mao, Muan, Mean, Ibro. Pue i ute. Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gostog i tekog dima, podsjea na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga uti. U Meana na lijevom koljenu fildan s kahvom, a na desnom savija cigaretu tanicu. ute ljudi naslonjeni na zidove. uti i dim. Cigare i ibuci, lule, ispruene ruke to su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mehak, bolesno-prljav vazduh, i miruje. Poslije otegnute, plane kripe vrata, u se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se. - E, merhaba ti, bee! - Merhaba! - Merhaba!... Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dunosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno utanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaena muha dugo zuji. Beskrajna dosada. - Jah! u se kao sluajno. I odmah bezbroj odjeka: - Jah! - Jah! Jah!... A onda opet jumiranje u utanju. - Bee, rekoh li ja tebi merhaba? - Rele, jakako, br'te, Mao. Pola sata. Sat. Dva. Zatim se Ibro prisjea: - Ama, vie li ti, Muane, onog Muzbainog? Kau da je izbio. - Vioh jah. Pa gologlav, ko vlae. A njakav durbil kako li objeen o vratu. - A to li e mu ono, jarabi? I Mao, kao da uope ne oekuje odgovor, sasvim ravnoduno zautje, poto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost. Minut, dva, pet. Demil efendija e:

Ma, ono se kae durbin, a nosi se u planine. Kau da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac na itu. Govor se valja lijeno, dugo, rijei padaju teko kao od usta otkinute, glas je usamljen, udno usamljen, kao da ostaje naputen, neshvaen, ravnoduan svima. - Pa mi kaziva jednom, ba ini mi se Edhem efendija jok, slagau, nije on.. ama opet... ek... jest ba on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan tu Demil efendija potegne duboko iz ibuka, uzdahne i izdahne, pa polahko nastavi kako je on gled'o s Matorca i vidio tono skakavca na itu. - Aaaaa! I ba vidio? Pa ba vidio? - Aaaaa! - Jes', ba vidio. I to, kae, mie desnim brkom. - Ih, pobogu brate, pa to li to? utnja. - Haj' ti sad znaj zato on ba desnim brkom mrda? - Iiiii!... E, ba mu je udo! utnja. - Hikjmet Boiji, moj br'te! Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono jah. I najzad sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliu se i slau, ljudi se ravnoduno ude, pa onda ute, poneko opet vikne bezrazlono jah, kafana se rastae u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastian ivotni tempo. Suljaga i Eref se iskaljae. Na dnu fildana ostao je mutljag. Popili su jednu u dvoje. I opet utnja. Opet mir. Opet dim. Uvijek tako. Vrijeme stoji...

ZIJA DIZDAREVI Majka Stoji iza mene daleko, petnaest i vie godine daleko, prigueno bosansko djetinjstvo. Da li se sjeam? Bila je jedna kutija soba ,i po noj ilo napaeno mravo lice, noge u papuama izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do pei, od ruka do veere, od jeseni do proljea, u zidovima, meu etiri zida, uzidan, tekao je nelijep enski ivot. Sjeam se: bilo je sunce, mogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske koulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku zelene odaje amila je mati i krpila. Duvarevi tamno, u sjenci pili su krv iz enskih obraza. Sjeam se: jurili su po vrajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djeije razigrane prostore, zaboravljajui otii pet puta na dan u damiju i poslije su oeve batine bile svretak radosti. Mati je sumorno posluna i priguena kao i mi, suzila: Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je pokretala. Isprebijano, polomljeno djeitnjstvo, nedoigrane igre, ena sakrivena u tami i oev nemilosrdni pogled. Straarska sablja to je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo. - Da mi se nijesi maknuo ispred kue. Jes' uo. Nemoj da te ja pruljom pitam e si bio! A sad abdest pa namaz. Zid pred sitnim djeijim eljama. Uiteljeva ipka bila je dua od oeve, a djeca su u koli zaplaeno putjela. Moj pla... Sjeam se majke: blijedjela je. Sakrivena iza alosnog crnog vela, vale, uvijena u iroko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proi ulivom. Kroz na halvat prolazile su tetke, daidinice, nane, babe, ene i ene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o kouljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naiao. uah se: jesi li imale oca. Jesi li ikad bose skakale po livadama. Tada smo smjeli, da ne smetamo po kui, izii na sokak. Igrali smo se pred kuom i enjivo zurili u daleke vrhove brda to se miluju sa oblacima. I rasli smo. Svake druge godine po jedno dijete dolo bi meu nas. Majka bi tada obino leala. Samo ne znam zato sam sve ee bivao mlaen, zato majine oi postajahu dublje i zato smo izjutra suh hljeb jeli... ene si ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, top, iza, praina. Bjeali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave. Da. etiri su jabuke u naoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se ba tada pretrgnulo moje djetinjstvo. Sjeam se: bijae ljeto. Na prozoru, iznad praine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u suncu, uta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenia koju je Fikret lijepio okvaenom prainom. Tiho i vrue. Onda neto snano i otegnuto dreknu. udno! ekali smo da ponovo pone. I usmo: tu-uu-uu! Tuu-u-: dva puta. - Ba k'o truba u Ante Micinog , - otkrio je Bajro. - Nije, vala, veg0 k'o kad Mean pjeva. Eno... - Tu-uu! Tuu-uu! Zabavljalo nas je, a sve je bilo blie. Kao iza naeg avliskog zida. Sjedei u praini okretali smo glave prema zvuku.

Zato je mati tako uporno udarala u prozor. ... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlaice... A odjednom! Pred nama je ogromno crno tijelo adahe. Ili nemani. Sunce je blijetalo iz staklenih oiju koje su ile na nas. Sasvim blizu... blie. Oajno brzo! Tuu! - Tonobil! prestraeno je skoio Bajro. Ne znam da li se to iza prozora zauo silan i beznadan urlik. Ni ta je bila sa kulom od kamenja. Jesi li Fikret i Bajro bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrene ruke, sjetih se... Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh jo samo kako malaksalo ruica mahnu ispod toka. Kao da je u uima odjekivao rezak slomljen krik. Gui u grlu. ije je srce onako lupalo. Auto je pregsazio Fikreta i zaustavilo se. U praini sam nazirao zelene... neto zeleno. Ljudi i djeca. agor. Uas. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam ... gledam sam samo u nju, nisam se micao i htio sam, oajno sam htio da pobjegnem od toga strahovitog trenutka i duboko, duboko zainjala se luda misao: moda sve ovo i nije ovako... nije istina. A majka je imala iroko razrogaene oi. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom pranjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjeam da li je, najzad, bilo sunca i praine i auta i ljudi, ali znam da je bila i u meni jo uvijek kao teret poiva beskrajno rjeita ukoenost majinih oiju. Zatim je doao otac. Stajao je zaprepaten, malo utio, onda vidjevi majku nepokrivenu namrgodio se: - Zar ne vidi da te vas dunjaluk gleda. ta si izlazila brez vale. Unilazi. * Sjeam se: polazio sam na kole. Mati je grcala ispraajui me: - Pripazi, sinko, grad je dumanin. Ne ii sredinom ade, satrae te tagod, ama nemoj ni plaho uz kraj da te, boj se, ne udari neta s krova, vego hajde 'nako, 'nako... Dalje nije znala. Ili nije mogla?...

Zija Dizdarevi Prosanjane jeseni

Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mazi iz desne ruke puno svijetlih iskara, itavo more, pa se one uhvate povrh drvea i dru tako obasjane, mati me onda gladi lijevom rukom po kosi a ja rastem, diem se sa zemlje, letim, a poda mnom i oko mene zlatno more. Viem, klikem, hvatam iskriave granice, mehkane su i ja se onda budim drei Emininu ruku svojom i gladei je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolauama i bardaklijama, stabla dru u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se ini da je sunce pozlatilo vrh Huzbainog duda... Danas, vidim, jeseni su sive i mune ma da to nisam znao. inilo mi se da se onim neuhvatljivim sunevim zlatom daruju svatovi to su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, eznu, gore i mole mjeseinu da ih poalje u sreu. U noima sam sluao: Mlad mjesee star putnie, ta si meni dara don'o? Zlatne kljue zlatne sree, Zlatne kljue zlatne sree, Aman! Onda doe jesen pa odvodi po jednu. - Udala se Hajrija. - Ode i Nafija. - Vasvu e noas voditi. - A more bit' i Eminu... Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobiu kue, i djevojke i pobjegnu u magle a nita ne donesu. Zlatne jeseni moga djeitnjstva bile su pune drhtanja i snova i po tome ih se sjeam... Miruju i spavaju sokaci, duani, zidovi, a ive demiri i muepci. Eminine oi plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci na Dragaama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim apnuli meni da e te noi kucnuti u pender, nek bude budna. - Nikom drugom ne govori, je l' de nee. Haj, evo ti forinta pa kupi sebi eerku, hajde! Liem bonbon, a Emina rasplie kose, debele kurjake, pali joj do koljena, crni i teki. - Tetka! - Bau, bau-u! Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora ne vidi. - Nemoj me pripadat', pozn'o sam te. - Bau, bau-u pribliava se polahko ispruenih ruku. - N-e-emoj, kazau materi. N-e-e-e! - Bau! Toplo i brzo diu te kose i kad me uhvati i stegne rukama, u me bije vruina, miriljava i teka. Drakaju me te kose, klize po licu, kaklje, omotavaju se oko mene, ja plaem pa se smijeim, pa smijem, pa vritim, a Emina se saplie u crnu prosutu svilu, die je na rukama, i u tami osjeam joj samo oi. - Jesu l' jo ta poruili, kako je Ismet obuen, kazuj... - Pu-u-usti, neu ti rijet' nita trzam joj pramenje, a ona se gri i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbueni prsti.

Na opranom damu od pendera dan se rasprasnuo u hiljade bljetavih sunanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi ta duga i as je beznadno daleko, do bola udaljena, neuhvatljiva, as blizu, tu, na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom tamnom linijom, duga je kao prosjak Huse Pelengir lubenice; sad mi opet lii na materinu ekmedu, okovanu raznobojnim i sjajnim metalom, a po sredini napuklu. Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se zaas smirio pa onda ponovo udarih. - Pu-u-usti me! Bonbon mi ispade ili sam ga sam bacio. Poeh plakati bez suza. - ta se kmezi? Evo ti druga forinta pa hajde i ne ii mi vie na oi kad si taki. Bilo je tako blago u krilu sa glavom naslonjenom na gole miice Eminine. Ne miem se. - Ii, kad ti kaem. Ne volim te. Okreem se ka prozoru. Duge nema vie. Biva mi teko. - ta me era? Neu tvoje forinte, eto! - Bii od mene, ii! Opet se ne miem. Sad e, sad, eto zaplakati. Jesam izistinski i ve sa suzama, uvrijeeno jecam. Jecam to nema onih razasutih kosa crnih kao zastor, jesam to me niiji prsti ne kaklje, jecam, jer ne bije vie ona vrelina u me, oi se Eminine ugasile, plaem to nema duge. I sve jae otimaju se grevi iz mene. - ta ti je sad, to ne ie? to plae. - Jah-hah! Ti-i me go-oni! - Pa kad sam hoe da bjei. to si zanovijet'o? - Nisam, ja-han! Ti-i... Smije se. Posljedni talasi plaas kovitlaju se u grudima i bjee osloboeni. Polahko, neprimijetno, uvlaim se dublje u krilo. Traim ruku to me je milovala. - Lopove, to si taki! - Hou l' ja ostati s tobom, da ne iem danas u kolu. - A jok, ie vala, vidi ti njega, ufatio fursat! - Tetka, volim te, puno, ov'liko, hou uza te da budem, kai materi da ti trebam, da ne idem nikud, je l' de. - Ama, hijanete... - Je l' de, pa neu nikom kazati ono, a posluau te, hou Allaha mi, ta god mi kae, uvijek u te sluat'! Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U oima nada mnom pali se dragi, dobro znani tamni sjaj. Smiju se zategnuti rumeni obrazi dok mi govori: - ejtane, ostani, igraemo se. Prstima raspliem pletenice, golicam vrat. Soba vri suncem i ivotom.

Zija Dizdarevi Jesen u mojoj kasabi

Kia. Nestvarni kao mrlje na sivoj hartiji izgledaju ljudski likovi to rijetko i sluajno protre arijom. Sipljivo disanje jeseni obuhvatilo je kasabu i samo jedan oajno dug, uporan i beskonaan zvuk prisutan je svuda, zvuk jeseni. Pod Haeminom strehom stoji Ganija, oiju iroko otvorenih i uprtih u jednu taku na zemlji, bosu nogu prui tako da mu kapi sa strehe padaju tano meu prste, pa ukoen stoji i bulji. Teku arijom potoci i potoii i odvlae izgubljeni pogled djeiji nekud u magle i kroz ravnomjerno kapanje odvijaju se dogaaji koje nikad niko nije doivio. Na gredi pod krovom siv golub stao na jednu nogu i rezignirano uti. Prozor Ovde danas prispjela morska ena ufaena u jadranskom Moru stara 700 godina teka 120 kila neg dulja su dvije Noge i su dvije Ruke Ulaznica ta da! Kia spara crvena slova a morska ena proviruje kroz prozor i sa izrazom beznadne ravnodunosti zuri u blato. Nikoga nema. Tako prolaze, lutaju sati kasabom. Prokislo vrijeme ami po rahinjama i sokacima, djeca s ispruenim rukama doekuju kapljice na dlanove i u rasprsnutoj kii gledaju udesne slike. Negdje jednolino zapijevaju obanski glasovi: Cakli, cakli, caklilo, vedri, vedri, vedrilo, puno polje ovaca, jedna ovca sirotica daj Boe sunca! Podne se s minareta kao s drugog svijeta jedva uje i svi se ti zvuci utapaju u moni, jesenski bezbojni ton kie. Niko nije primijetio onaj plakat sa crvenim slovima i ovjeka koji je doveo morsku enu. Izgledalo je kao da je i njih progutala pusto kasabske jeseni i kao da se nita nee promijeniti. Doao je neko s vjetrovima i mokrinama, smjestio se u Perinoj praznoj magazi, prilijepio na zid crvenim slovima iarano age, i nita. Prenoio taj neko u naputenom hanu iz kojeg je posljednji sapun prodat prije godinu dana (otada Pero uzalud prodaje taj svoj kuerak i pria svakom kako bi ga dao za hiljadarku), osvanuo, ekao, gledao, oslukivao, a mir pun nekog olovnog, nepodnosivog zujanja irio se po prostoru i inilo se da grad bezglasno ivi. Crvena slova nisu razderala tu tiinu i niko nije svratio da vidi to udo od ene. I kad je poslije podne do izblijedjelog plakata stao pred ator sam vlasnik sa nesrazmjerno golemim eirom na glavi i poeo neto da vie, izgledalo je to prije oajniki vrisak, borba, otimanje od ovog svemonog mrtvila, od kie, od tog jednog jedinog zvuka, negoli namamljivanje muterija, i ljudi su se iz uenja zagledali tamo. Ona morska ena pretvorila se u kornjau u ovom drugom oglaavanju. Dugo trubi taj ovjek na nekakav olupan lijevak izmiljajui najnevjerovatnije stvari, kreveljei se silom i zagluujui svoj vlastiti glas to je zvuao nesnosno, prazno, a kod oglasa o toj nepoznatoj eni, zaustavi se kakvo dijete ili besposlen seljak, zine u trubu, nasmije se smeteno ili vragolasto i vrtei sumnjivo glavom odlazi. - He, dinar kila kukuruza, a ja njemu da dam... - Morebit' da ima ta i vidjet'... - Jah. I opet kia i jesen. U suton ovjek sa golemim eirom izbrojao je etnaest i po dinara zarade. Doao je i drugi dan. Polahko glas cirkusantov gubio je otrinu i sve lake i sve dublje tonuo. Umorno su izlazile iz lijevka rijei i nikog nije vie udilo to je ta aba ili ena stara sedam stotina

godina, niko to nije ni primjeivao. Samo su djeca bogzna odakle dola do novca i sa uzbuenjem u iroko otvorenim oima ulazila u tajanstvenu sobu s kornjaom. U noi majstor se jadao kornjai. - Eto, danas je palo svega devet dinara. Dabe doosmo...A kako e se dofatat' Kupresa po ovim Boijim kiama, de? A kako prezimit'? Morska ena oborila glavu. - Da nam se je kakogod dograbit' Dalmacije! Ovde svijet ne more ni da se nasmije, niti paru ima. - Eh... Trei dan majstor je kroz lijevak naruivao kahvu od Suljage prijeko i dozvao nekakvo dijete. - Mali, hej, hoe li kupit' cigara. Pa je onda taj lijevak stojao poloen pred vratima itav dan. Kie ibaju, krovovi se cijede i proputaju, i brico Malik podmetnuo stari sahan da mu kinica ne prokapljuje na sto, a ovjek iz cirkusa sjedi i hoe da se brije. - to ne vie na onu trubu, majstore. - A to u vikat' kad niko ne prilazi. - Jah, ove kie, i voe slabo rodilo, pa svijetu nije ni do ega. Sutradan je majstor jo jednom pokuao svojom vikom da oivi jesen. Glas mu je bio obian kao najobinija stvar i nita se nije promijenilo, pa je usred reenice stao i obustavio trubu. A onda ga jedno jutro nije bilo: u zoru skupio ceradu i otiao. I niko to ni primijetio nije.

Zija Dizdarevi Pitanje nad kasabom

Dokonica bez kraja. arija tupo zuri u prazno, lovi muhe po havi, duan se s duanom dovitkuje, bolesno sunce leglo po praini i miruje. Ibrahimaga, raspojasan, izuo se i noge podvio pa stenje za tezgom. Avdibeg sjeo u kahvi, znoji se i misli kako se oek, im'o-nejm'o para, osanie pa ne zna ta e na 'voj Boijoj egi. Mujaga bi spav'o, ama mu teka glava, a sparina je, pa se ne mere. Iekivanje. A u kancelariji sreskog naelstva skinuti kaputi. Mesnate, oznojene ruke i od duhana poutjeli prsti lee nemono na aktima. Svod kao da je pritisno tjemena. Ekspredit otpuhuje. Vrue. Lijeno. Iekivanje bez cilja. U mesari zuje ose. Latif se ne mie, nekako mu svejedno sve na svijetu, gleda u Subhijinu krojanicu i neemu se dalekom, neodreenom, ali ugodnom otuda nada. I sjedi. Iekuje. A Subhija, makar i grihota bilo, skino fes pa svaki as brie znoj to mu se izmeu rijetkih dlana cijedi niz lubanju. Zaustavio ivau mainu i pospano gleda u egrta koji se pri nad razgrijanom peglom. E, ba se nita ne mere radit' od ove omore! Uh! Muro u svojoj erhani prislonio novine uz nos pa napree kratkovidne oi. Han mu pun. Pungo po stoti put prelomljenom iglom zaiva hlae to mu ih je gos'n pisar, prije godinu i po, velikoduno poklonio Luka baskija zaviruje u koulju i trijebi se. Ibrahim osan se kune da je one onamo hefte, kad 'no je i'o sa slastiarem Musinom na Ban-brdo, zaradio za dva i po dana banku, a baka to je tamo jeo sira i kajmaka. Postepeno, u glavama poinju da kuckaju misli: e bi se, ovo, rualo? Kako bi se togoderce oparmailo? Pukla arija, duga i uska, vue se kroz ljetno prijepodne, njie i uljuljkuje ljude i golica brigama: - ta bi insan sad radio, de? - Da okrenemo raanj pa da akamluk kuriemo? - Uh, pos'o je to, brate! Ko e se tol'ko umarati! - Proita l' ti eride, Mujaga, ta im po dunjaluku? - Jok, vala. A to' itat'? Umro ko it'o umro ko ne it'o. K?o da nemam drugog posla! - E, ba mi iz usta ote! ta me bruga za svijetom? Nek sam ja iv i zdrav, a drugi... e, ba je ega! Nego, ta bi ti sad radio, de? Ima li ita pametnije? Praina. Neko daleko ljetno zujanje, melanholian zvuk dosade koji se i ne uje i ne osjea. uti prsti pomakli su se sa stola. - Je li ef otiao? - Odmak'o je stari podaleko. Ne boj se! - Vala, da i mi malko odahnemo! Ubi me ova tinta. - E, omrzoe mi slova zbog ovolikog pisanja eto ti! - Ko bi na ovoj vruini po vazdan pis'o, ako Boga zna! - Uh, a kad e ruak? - I ta e radit' do ruka? - Ba, ta bi ovjek sad, na ovoj sparini? - Izmisli togod, de! U Subhijinom mozgu sivo. U mesari teak mir. Nad nepokretnom kasabom vise olovna pitanja: Kako da se pobjegne od vremena? ta da se radi?

... Pungo krpi hlae. Luka pucketa i predlae: - Da se iscijepa kod Ibrahimage koji tovar drva. Ako nita, ruae se. A u mene trbu' pjeva k'o goica. - Jest, ako budne. Onda je negdje kroz ariju odjeknlo: - Latife, faj meso, a ja u zerzevat, pa da napravimo prulju! - Bogami ba, dobro si se sjetio! u se to po duanima i erhanama. - Mujaga, mogli bismo i mi prulju napraviti? - Hajde, de! Bre e nam pro' ovo do podne. Kancelarije se pokrenue. - Da se poreemo, svak po dva dinara, pa da pojedemo jednu prulju! - More se. Svakako starog nema. - A daleko je ruak. Zatim ruke, debele, tanke, oznojene, ilave, dugake, oble ruke uzimaju noeve i polahko, nasitno sijeku meso, slau paradajz, paprike, luk i to meso, dugo, neizmjerno dugo slau sve to u plitke zemljane posude i nose. I dok u pekarama cvre prulje, dok miris golica ariju dajui smisao ivotu, u glavama niu vesele predstave i niu se sjeanja na prijatne, masne zalogaje. - Eh, to ti je insan! Prije po sahata k'o ubijen u glavu, a sad znam to ivim mudruje Avdibeg. Olovna pitanja skinuta su s neba.

10

Zija Dizdarevi Ramazanska no Ahmo ima pedeset est godina, i ima reumu, te im je oblano, a ono pritisne sijevati u lanku k'o da mi kogod usijanom letvom probija ruku. Ahmo ide polahko, kao ovjek koji je dotrajao. Ahmina brada je bijela a alvare Ahmo ne moe da saleti ima ve dvije godine i stoga su mu gae oko nogu otrcane i pocrnjele od crnog ivota. Ahmo se promee nekako iz dana u dan, dao bi djecu na kole (nek njima barem ide potaman, kad meni nije moglo), ama ne zna kako to ide i ko e njih tamo u tuem svijetu odijevati. A nema im ni kod Ahme hljeba, od jedne njive se ne da deverati, a ne mogu itav vijek doerivati kasablijama drva kao to je on; motaju se brige duboko tamo iza Ahminog ela, pogurio se pod njima Ahmo pa se promee iz dana u dan. A sad je ramazan i no, han je pun, dim, upljuvan pod bez dasaka, s onu stranu duvara, hru konji, tala zaudara kroz okrinuta vrata i konjski zadah iri se meu ljudima. ita se pjesmarica, zijevaju prilike u hanu, a neko se prisjetio pa Ahmi pored uha tresnuo desetak tabli od kahve, prevrnuo se u zaspalom Ahmi itav svijet, on se trgnuo utljiv i unezvijeren, nastavivi da prati jednolino plano nabrajanje stihova to ih je neko iz ugla otezao. Bajko je svlaio kalauzu niz rijeku, itav dan se natezao s mokrim ljudima i capinima, uvijao se i skakao pred zahuktalim balvanima, a postio je i glad ga naotrila, nije se imao gdje iskaliti, trebalo bi jo negdje capinom mlatnuti, dobro mlatnuti a sve je to jo za veerom utihnulo u njemu i, eto, sad tromo oputen sjedi i njie se polahko u ritmu deseterca. amil zna kako za se dolazi svakog ramazana u han, slua pospano uvijek istu, dobro poznatu melodiju, zapamtio je sve pjesme i sve stihove to su se ikad proitali pa iz noi u no prati pjevaa zamirivi, i tek ponegdje prekine: - Stan' der, dina ti, priskoio si ono: Die Halil ordu dimiskiju. Zna amil napamet sve, a opet se ne bi ni po koje pare rastao od ovih dugih noi uz dim, sivih snova i melodija. Zna amil ta e se itati iz rasute Sadikove pjesmarice, on odluuje kojom da se pone, on pazi, popravlja i rako ivi kroz otegnute ramazanske noi. Slua i Sejid pjesme o Hrnjici i bajraktarima, lea mu utrnula i sve mu se negdje ba u tim leima objanjava, kako je teko kad insan kupi ubre po sokacima pa ga na sebi u sepetima iznosi na njivicu. I jo lea priaju Sejidu nerazgovijetne prie o tome kako je teko danas kupiti fes pa da ima trista demiskija... Sejid slua i ne slua, a toplo je tu, meu ljudima, a nekakvo sve svejedno... Odmjereno pjevanje. Pokree se jedva vidljivo vijenac naboranih lobanja. Hamid, Hamdo, Mehmed, Muhamed... Han die znojem, pjesmom i upljuvcima. ... Ahmo je donio svoje brige, Bajko umor. amil puste elje, Sajid je donio jade, Muhamed jalov merak na one crvene opanke iz Kasimovog duana. Hamid je doao okaharen, Hamdo muan, Mehmed neveseo, ramazan je, post je, posao je a posla nema, ljudi po danu dobro vide tegobe a u noi je gust mrak i ta bi se uinilo, de? Kupi Ahmo u se, kupi Bajko i amil i Sejid, pretovaruju se svijet nekakvim kaharom i belajem i valja to zatomiti. Ahmo je star i suh, a najradije bi plakao od nekakve stoljetne tuge. amil po sto puta na dan odhukne i teka mu psovka izleti iz usta i sto put se pokaje pred Bogom, jer se Bog, poslije svage psovke kao za inat smrkne pred njim i od toga amila uhvati tjeskoba. Sejida i ne zovu drukije nego: Eh, da mi je... Bajko lupa po balvanima, kida im meso pa ispod capinovog iljka voda piti kao da vri, a njemu se ini da je kriv i izmahuje... Trae premorene glave zaborav, svrdla melodija kroz ui, drai i udno umiruje a daleki, nestvarni dani oivljuju iza sputenih trepavica, mehko i toplo miluju oteale misli.

11

- Boe mili, na svemu ti fala, Ili grmi il' se zemlja trese? Tiho, ujednaeno disanje, duga zapijevanja, napominost, sve se to pretvorilo u kadifen pokriva i blagom teinom pritiskuje umorne ramazanske dane, to jenjavaju u pognutim mozgovima. Ahmo se izgubio u maglenim daljinama. Sejdu drago to Hrnjici niko nita ne moe, pa zaboravio i ubre i teghobe i sav se u mislima natisno za nekakvim nevidljivim avolom. Bajko otvorio usta, zaokupila ga ona bezbojna junatva pa ne umije da se makne. Tale Lianin umjesto njega bije... amil kopa po svom praznom i uzaludnom ivotu: Eh, pusto tursko. Han se nadvio nad starinsku pjesmu to ispunjava djetinjske, pradavne elje i hrani se neim lijepim, nepoznatim, ega nema u ovom naem zemanu. A to mu je puca pod gr'ocem Uz njega se vidi veerati, U ponoi kao i u podne. - Eh, pusta zevka, aman jarabi. Sjede tamo ljudi i pie, neko duhan a neko sasueno krukovo lie, sluaju pjesmu i uspavljuju se. A no polegla po sokacima, troma ramazanska no i neiji starinski kao prst debeo sat sjecka tu no pridavljenim tiktakanjem iza bensilaha. Ni brat brata poznati ne moe, A kamoli Turin kaurina. Pono. Ljudi su izgubili svoje jue i sutra. Slike sve ivlje, sve bre lete, boje poigravaju, mnogo boja ara razigrane utvare, kovitlaju se sablje i handari i sve se najzad poinje da pretvara u tiho i dugo hrkanje. Deseteraka kajda i hrkanje i sipljivi dahovi i onaj neodreeni um noi to se u sitne sahate osjeaju svuda po prostoru, stopilo se to u mlak polusan i Sadiku se ispod olovnih onih kapaka uporno namee misao da mu je nena priala nekakvu pripovijetku jo dok je bio dijete i da je ta pria sasvim nalik na ovo brujanje, a opet nekako ne moe da potrefi ta li je to u toj prii. Gluho doba. Rijei koje vie niko ne uje. Onda utihnu. Zaboravljeni i izmiljeni dogaaji lutaju meu aavim zidovima, sami. Dah posljednjih stihova treperi negdje gore. Isprepletali se snovi fantastino. Prostor je pun ljudi i snova. - - - Bajko je trzno rukom k'o capinom - - Uspavan Sadikov han ide u novo jutro.

12

ZIJA DIZDAREVI Lukina odluka

Puzao ivot kao dijete po mranoj kolibi, trao preko livada, gonio i kotrljao obrue niz ariju, bujao, budio krv, gledao djevojke, plakao za majkom, cijepao drva, zrio, sjekao baskije, spavao u potleuici, na zemlji, u jami sjedio po hanovima krio se od umara, vukao na lijeno, neumiven, a jednoga dana zaustavi se i drmnu Luku: A sada... ta sad? Ljudi su do toga dana govorili: - Ama, onaj Luka, biva, ba opet nasamari Reidefendiju. E, vela havle, vela havle! Donio mu neki dan u akam etiri baskije, kaz'o mu da ga lugar ganja i tamo-amo, propade mu hin. A kad sutra dan baskija nie! Evo l' ti Opet u mrak Luke, kobajagi s novim baskijama. Reidefendiji trebalo ograditi vrt, Luka ga saletio i k'o udi se e nestadoe one sinonje baskije, a efendija i jest merhametli srca, saali se na fukaru pa ponova uze. I mahsus ostavio ene da uva. A ujuto, ene crklo a baskije nie. E, vela havle, vela kuvete! to je vlae, de! - Ma, more' bit' da i nije on. A eto, Bog ga je pokar'o. Haman je ost'o bez kue. Vjetrovi mu je odnijeli. - Ja e spava sad? - U onoj rupi od temelja. - Uh, br'te, pa zima je! - Mahal mu je! Ne bude... - Vala, ako je i druga vjera, opet njekako teko insanu. Jah! ta e! A sada Luka sjedi i hladnom hanu, Salko im je podvalio: umjesto drva stavio u pe karbit-lampu i svijetli kao da vatra gori sve u esnaest, a zima je, i drhtavica, i sve neto kljuca u Luki: A sad. ta sad?... I pita Seid, nosa, bogzna koji put, Luku: - Pa kako to bi, bolan ne bio. e te taksirat snae. - Ma, brate, - razvali Luka, a na licu mu blato od zemlje, jer se troi koa kad se o'ek priesto umiva, - ta u ti priati? Kua bila slaba, a na brijegu, pa kad udarie vjetrovi ( a laju ko enci oko kue), a ona se ljulja, ljulja. Vioh ja da e biti svata, izaoh, a vjetar me sve nosi. I kad poe pucketati u brvnima, meni bi neto ao, svjedno to sam sam, opet mi je bila draga, ama eto, zapucketa i slomi se, a ja onda u rupu, a ozgor tahte, i jedva zaspah. Smrdi ona zemlja, brate, a i zima e sada i vie se ne mere. A kako' zimi baskije sje' i kome trebaju? - Pa ti, opet, ima ono njivice, a kako je nama koji nejmamo nita? - Ma nijesam je sij'o ima dvi godine. Okle mi? Eno je za pet stoja ko god hoe. ta u od nje? A ne znam ni kad sam porez platio. Zna da sam od cijepanja ivio k'o bubreg u ... u ubretu! Pribili se uz pe prevareni svjetlom iz nje i elja da se ogriju raste k'o brdo, dlanovi svaki as pljeskaju mravo, tanko tijelo peice i kroz tiinu Luki kjuca: ... A sad? Zima e, svijet ne ograuje vie njive ni vrtove, baskije nikome nisu potrebne, a kad ovjek ostane bez kue i najednoj njivici, e bogami, valja dobro prokontati ta bi se. Salko urijetko govori. Zato uvijek najpametnije kae. Ono, kad pria da su u Slavoniji karpuze etiri metra duge, a osam iroke, moe mu i ne vjerovati, ali kad savjetuje, e to je... - Pa hajde, Luka, u Bakovie. Sedamn'es dinara nadnica u rupi... svakako ti je bit' u rupi, pa ja l' spav'o ja l' kop'o! Rudnik je jako otvoren, bie posla, a ja da i vanijera do dvije banke. - Bogami ba, ta te briga! Padalo-puhalo, tebi ne gine gibira: stoja heftino i kran-kasa. Ne budi budala.

13

- A ima kuveta. More ti durat kol'ko god hoe! Gledaj posla! uti Luka, a misao mu mrana ko no i sve neto fijue, urla kroz tu no i rui se, zaboravljene stvari priviruju i bjee i ini mu se da je u rudniku ko u noi, ko zna ta tamo ima, a neto se sjea da mu je mati kazivala o tom rudniku dok se jo prije rata u njemu radilo. - Ma, nekako se ovjeku teko rastati sa ivotom i zakopat' se u zemlju prije smrti. Ne vidi, brate, sunca ni mjeseca, a no ti uvijek. - Luka, ne budi budala! - Pare su! - ta e i 'vako skapavati po Fojnici! - A tamo je vrue. - Kua je, krov je! - Ne' se pokajat'! Luku glasovi udaraju, vidi da nema kud, a nesvjestan, dalek strah pred rudnikom raste u njemu i Luka se uhvatio za pe kao da e ga ona zadrati. A ono u njemu opet kljuca: Ja ta e, bolan? ta e sad? - Pa, ljudi Boiji, pojede rudnik, pojede ovjeka k'o nita; kol'ko sam ja puta uo kako svijet pria gine se u jami... - E, za to ti ja znam re! Evo: ima porkmana. To su rudniki dini i oni kopaju, kucaju unutrima. Istom ti dig'o krampu i odvaljuje komadinu, a negdi prid tobom u zemlji kuc! Kuc! Kuc! I sve k'o da te vodi. I dokle god hin uje prid sobom, kopaj i ne boj se, uvaju te. Ama im hin uuje iza lea, baci krampu i bii, jer e te, vjera i Bog, zatrpati pa si hela. Eto, to ti je. - Je si l' ti to svojim uima... - Jok, vala, ala mi stari rudari kazivali, a ljudi nee lagat! - Ne znam, more svata bit', ama ja ne vjerujem to neu jal' vidjet jal' ut! Svijet iskolan pa izmilja svata i pripada... A ti, Luka, gledaj posla... dvjesta vas je u rupi. I vukao se razgovor, rijei postajale sve stegnutije, zime stezala, kroz han se istezala pospana ravnodunost i pritiskala one kapke. - Eto, Luka, nekakvo ebe, pa more ovdje prispat! ... Kada su se svi dokazi rasplinuli u slatkom opruanju kvgavih monih lea, Luku je ravnomjerno uspavljivalo: A sssad! ta sssad? * Gegucajui sporo, korakom lagahnim kao to su mu i rijei bile, otiao je sutradan u Bakovie. Primili su ga, zapisali mu ime i rekli: - A sad...

14

ZIJA DIZDAREVI Otmica U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni uete pola pria a pola pjesmu o Siv-zelen Sokolu i djevojci to ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi. Cure, kad ih niko ne slua, priaju je jedna drugoj, majke prenose na keri; i ljudi poznaju tu priu, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao to su ga stvorile duge probdjevene noi iza demira i muebaka, godine mladosti i sputana krv, to bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju. Moda je to bilo prije petnaest godina, moda i prije sto godina, a moda je bivalo to uvijek kad mati i otac odu na sijelo. Raifa, djevojka iz komiluka, uvala nas je te veeri. - Priala bih ti, ama nee nikome, nikome kazivat' govorila je sa mindera iznad mene i imala udno drhtav glas i vreo dah. - Neu, Allaha mi, priaj, dabogda umro ako ikom kaem! Ja sam imao deset godina. Leao sam pod jorganom, mlaka ugodnost talasala se po tijelu, no, lelujanje sjenki i uta, zdepasta glinena pe u budaku. Tiho. - Bio jedan otac i imao ker, lijepu k'o upis. On je uv'o a ona rasla i narasla. Kad joj je bilo esn'es godina, poela je da treperi. Ti si dijete i ne zna ta je to kad djevojka zatreperi i kad joj momci pogledaju u pender. A otac je uv'o k'o alem kamen i nije joj dao nie iza', zakljuav'o je i sakriv'o a ona treperila. I kad bi 'vako, sjedjela prid amom od penera i gledala po sokaku, ona bi razbijala am i plakala, a suze su joj prile k'o eravice, sve od puste elje da nekud izie, da pobjegne il' makar vrisne. Eto, to ti je kad djevojka zatreperi, al' ta ti zna. Znae kad bude vii. Zautje i trznu rukama. Na erefu pred njom pucketala je igla probadajui brzo i pravei ispresavijane, zgrene are, vezui duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike koji su, ne znam zato, podsjeali na starinske prie. Bilo mi je nejasno sve to to je govorila. - Pa to joj otac nije dao da izie, nek se igra? Eh, otac k'o otac. to meni moj ne da da iem di ja hou! to je otac vego da ne da!... udio sam se to Raifin glas tako podrhtava i to ga silom priguuje. Onda je pitao: - Pa, ta je dalje bilo? - Nita. Otac joj najstragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju zatvorio da ne gleda i ne vidi nita. Na kulu je metn'o devet brava i devet katanaca, a penere je u nebo okren'o da mu er sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve amei i suze ronei... Raifa se zanijela i poela s nekom dalekom tugom pjevuiti o toj nesrenoj djevojcu to je otac zatvara i zaklanja od itavog svijeta, a ona jaduje i plae, i Raifa tek to nije zaplakala. No je kroz tiinu zagrijane sobe zujala jednolino, bilo je neeg tajanstvenog u tom neujnom zvuku to je ispunjavao sobu i irio se dalje, tamo daleko, kroz pendere, kroz pomrinu nad gradom, sjene su postojale ive i ja sam se pod jorganom, zgren nekim poluugodnim djeijim strahom. - Zna li ti to je djevojka plakala? Kad bude vii, znae. A ona je, eto, plakala i suze su joj bile vrele i grke i progrizale su kamen. Pa je u samoi uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom erefu, vezla je dan i godinu i izvezla na njemu idiju Siv-zelen-Sokola. I njemu je plakala, jadikovala, i njega je preklinjala da doe i da je izbavi iz kamene kule. A kad je ve suzama i kamen protopila, Siv-zelen-Soko nije mogao srcu odoljeti, probudio se i dig'o iz jaglaka, a mjesec ga je srmom obasuo.

15

Rije ta, Suv-zelen-Soko, rasplinla se u glavi, u neto sasvim neodreeno i meni je bilo svejedno je li to ejtan ili ptica ili ovjek. A Raifa je sila s mindera i sjela na duek pokraj mene. - Zakuni mi se da nee nikome kazivat' da sam ti priala! gladila mi je kosu i gledala me u oi. - Ama, neu bogami, kad ti kaem! drgturio sam i drao se za njenu ruku. - Nikome? - Nikome! - Kad se je prikaz'o njoj, vas u srmalim haljinama, u nje su usahle usne. Kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dueke i obljubio je, kula je sva hela bila, nestalo je sa bijela svijeta. I odvede Siv-zelen-Soko djevojku, za ru ... odvede sebi... Bila mi je stegla ruku i podigla me sa leita, privukla do sebe i brzo gladila po kosi i obrazima. Sve je vie stiskala moje prste i dok su odnekle dopirali izlomljeni akordi sevdalinke to je naruavala no i tiinu, ona je nesuvislo govorila neto o erefu i vezu koju oivljuje i imala je zaarene obraze. Meni se u tim asovima, kroz zbunjenost i matu punu nejasnih oblika to jure, ipak uinilo da je neto lupnulo o prozor. Prestraen, sakrio sam se njoj u krilo. Osjetih dah vreo i drhtanje. Milovala me je. Opet je kucnlo. Zatim utanje. Tiina i strava. I najedanput, dok ja nisam smio da gledam na pender, kao da je neko prigueno zovnuo: Raifa! Ona se digla, na moj uas otvorila pender i rekla: Eto, sad u! i opet prila meni. Oekivao sam neto golemo, nejasno, i u gui me je stezalo na pla. Njena ruka nae mi se opet na kosi. Raifa me je ponovo gledala u oi, a onda silno toplo poljubila: - Nikome, nikome nemoj kazivat' priu. I spavaj, ne boj se, sad e ti se otac i mati vratit'! Pa se digla na prozor, aputala neto u mrak, prebacila nogu napolje i iezla. uo sam pad na travu. Hladna no strujala je kroz pender. Pored mene prevaljen eref... Siv-zelen-Soko... Zaplakao sam neodoljivo i gorko.

16