Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Izvori: Naila Uzunovi- Hasii, BA - ,, Zemlje i narodi antikog Ilirika u historiografskim radovima Strabona ( ) i Plinija Starijeg ( Gaius Plinius Secundus Maior ) Belma uzovi,dipl. hist. - ,, Odnosi kranskih izvora prema caru Konstantinu i drugim rimskim vladarima
Gornja Mezija Ilirska provincija u kojoj se rodio car Konstantin Ivana Boi, BA- ,, Gornja Mezija - krajnja granica Ilirika Senaid Boli, MA - ,, Konstantinovo djetinjstvo i mladost u Meziji i njegov stav prema kranstvu u tom periodu ivota vii ass. Amra ai, MA - ,, Vjerska politika Konstantina Velikog od dolaska na vlast do bitke na Milivijskom mostu kroz vizuru savremene antike historiografije doc.dr. Devad Drino / Benjamina Londrc - ,, Milanski edikt kroz prizmu pravne nauke
Dalmacija najvea ilirska provincija Nedim Mehi, BA - ,,Provincija Dalmatia od Epidauruma do Lissusa Ajdin Kmeta, BA - ,, Maritimum Dalmatia
Panonija ilirska provincije antiquem et postquem 313. g.n.e Merisa Kliko, BA / Edin Veletovac - ,, Kratki pregled Panonije i Rima tokom VIII stoljea uzajamnih odnosa Merisa Kliko, BA ,, Historijski razvoj glavnih urbanih centara Panonije u periodu rimske vladavine Denan Brigi, BA - ,, Narodi antike Panonije Edin Veletovac, BA ,, Osvrt na religijsku i ekonomsku sliku provincije Panonije
Recenzijski tim: 1) doc.dr. Salmedin Mesihovi - nosilac strune oblasti Stari vijek na Odsjeku za historiju 2) doc.dr. Adnan Busladi - nosilac kolegija Arheologija Grke i Rima i ef Katedre za arheologiju 3) vii ass. Amra ai, MA - struni saradnik na oblasti Stari vijek na Odsjeku za historiju
GALERIJEV EDIKT
ompletni opekulturni preobraaj Euromediteransk og prostora iz klasinog u medievalno razdoblje sutinski zapoinje sa
fazom. Dominat je zapoeo procese koji su neminovno oblikovali novo ureenje rimskog svijeta, odnosno itavog Euromediterana. U kontekstu Milanskog edikta ili vjerojatnije sporazuma u Milanu, potrebno je ukazati na ono to mu je neposredno prethodilo. Na samom kraju vladavine prvih tetraha, zapoeo je veliki progon krana. U kontekstu problematike progona krana u rimskom svijetu, potrebno je ukazati na tri injenice a to su : 1. Razlozi progona. 2. Fenomen martirstva i njegovog znaenja za opstanak, razvitak, i iren je kranstva. 3. Obuhvat i vremensko odreenje progona u rimskom svijetu. Iako na ogranienim prostorima i vremenski relativno kratkotrajnim razdobljima, progon se nastavio i u novoj generaciji tetrarha. Osoba koja je moda i najvie uzrokovala i doprinijela ovim turbulentnim zbivanjima je bio Galerije, vojnik, zapovjednik, cezar i august
centralnobalkanskog porijekla. Ovaj najei inspirator velikog progona krana je na samom svome kraju izdao edikt, kojim zaustavlja progone i proklamira toleranciju,
SUMMARY
ultural transformation of Euro-Mediterranean area from the classical period into middle ages begins with the introduction of the Dominate, from his first, tetrarch phase. Dominate started processes
that formed a new organization of the Roman world, and the whole EuroMediterranean area. In the context of Milan "edict" or more likely an agreement in Milan, it is necessary to point out what it is immediately preceded. At the end of the reign of the first four Tetrarchs began a persecution of Christians. In the context of the issue of persecution of Christians in the Roman world, it is necessary to point out three facts: 1. The reasons for persecution. 2. Phenomenon of martyrdom and its importance for the survival, development, and spread of Christianity. 3. The scope and timing of persecution in the Roman world. Although on limited areas and in a relatively short period of time, the
persecution continued in the reign of new generation of Tetrarchs. A person, perhaps, most responsible for these turbulent events was Galerius, soldier,
commander, Caesar and Augustus of central- balcanian origin. The fiercest inspirer of great persecution of Christians at the end of its rule issued an edict, which stoped persecution and promotes tolerance, true with certain reservations. The historiography of classical and medieval period neglected this edict in comparison to the later edict or agreement Constantine and Licinius.
ZEMLJE I NARODI ANTIKOG ILIRIKA U HISTORIOGRAFSKIM RADOVIMA STRABONA ( ) I PLINIJA STARIJEG ( Gaius Plinius Secundus Maior )
ntiki historijski izvori napisani od Rimljanina Plinija Starijeg (Prirodoslovlje) i Grka Strabona (Geografija) predstavljaju vane i rijetke literarne izvore za predrimski i rimski period historije Dalmacije i
Panonije. Oba izvora opisuju ilirske narode Dalmacije i Panonije. Strabon je poznat po upotrebi mitolokih opisa kombinovanih sa naunim pristupom. Plinije Stariji je koristio rimske slubene podatke u svom opisu. Kombinovani, ova dva izvora su veoma vana u rekonstrukciji historije rimske vladavine na naim prostorima u 1. stoljeu nove ere. Historijski podaci iz ovih antikih izvora opisuju ilirske obale, naselja, rijeke, otoke, narode i plemena, etnoloke, ekonomske i geografske injenice. Deseci ilirskih naroda su imenovani od Plinija i Strabona a date su i pribline granice. Tu su i historijski
Dalmacija je bolje opisana od Provincije Panonije. Prirodoslovlje i Geografija su kljuni historijski izvori koji se ne mogu izbjei pri prouavanj u rimske vladavine u jugoistonoj Evropi. Bez historijskih injenica koje navode Plinije i Strabon, rekonstrukcija rimskog perioda u naim zemljama bila bi nemogua.
SUMMARY
Dalmatia and Pannonia. Both sources describe the Illyrian nations of Dalmatia and Pannonia. Strabo is well known by the usage of mythological descriptions combined with scientific approach. Pliny The Elder uses Roman official data in his description. Combined, these two sources are very important in reconstruction of history of Roman rule in our lands in 1st century AD. Historical data from these ancient sources describe the Illyrian shores, cities, rivers, islands, nations and tribes, ethnological, economical and geographical
ncient history sources written by Roman Pliny The Elder ( Naturalis Historia) and Greek Strabo (Geographica) represent important and rare literary sources for pre-Roman and Roman period of history of
naaj Milanskog edikta i same vladavine cara Konstantina za kranstvo vidljiv je kroz prizmu mnogobrojnih kranskih izvora bilo da se radi o onima koji se bave iskljuivo likom i djelom samog Cara, ili onima koji U prvom dijelu rada
obraeni su izvori kranskih autora koji su lino poznaval i Konstantina i bili njegovi suvremenci, dok se u drugom dijelu obrauju izvori koji pominju Konstantina kroz prikaz pregleda historije Crkve. Rad se bavi nainom prikaza i negativnim odnosom prema vladarima Rima, naroito tetrarsima za ije
vladavine su zapoeli progoni krana, te pozitivnog, gotovo idealnog prikaza samog Konstantina ime se jasno pravi distinkcija i izdvajanje posljednjeg pomenutog od ostalih. Uoljivo je da autori ovih izvora nerijetko namjerno
izostavljaju relevantne injenice, ukoliko im iste ne idu u prilog slavljenja i velianja Konstantina. U istu svrhu se pojedine historijske injenice poznate iz drugih dostupnih izvora s namjerom na pojedinim mjestima iskrivljeno ili pogreno interpretiraju. Rad zbog svoje forme nije mogao obraditi sve kranske izvore koji se bave datom temom, ve je autor izvrio odabir onih koji navjernije ilustriraju odnos prema pomenutim vladarima.
SUMMARY
ignificance of the Edict of Milan and Emperor Constantine can be seen in many Christian sources sources pertaining the history of life and rule of Emperor Constantine, as well as those pertaining the history of Christianity and the Church. The emphasis of this
paper is on the depiction of Roman emperors, especially tetrarchs (with who began the period of persecution of Christians) and Emperor Constantine. Constantine was portrayed most positively, ideally even, in the writings of different historical sources which can be grouped in two separate categories: those authors that were Constantines contemporaries and that knew him personally and those that were writing about him and other emperors while writing Church history. Many of the important facts about these historical personae were omitted or presented differently with obvious intention of subjective presentation. Due to the limited scope of this paper, the author had to downsize the list of all of the available sources and include only those which were most illustrating and most relevant to the research.
Gornja Mezija, Ilirska provincija u kojoj se rodio car Konstantin ( Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus )
rovincija Mezija predstavljala je istovremenu granicu odbrane na Dunavu od napada dakih naroda na rimske teritorije te sponu izmeu Rima i Istoka. Nakon vie godina osvajanja ovaj prostor, izmeu Drine i Crnog mora te Dunava i planina Balkan i ar-
planine, pada pod rimsku vlast oko 28. godine p.n.e, ali se tek oko 14. godine n.e. spominje u popisu provincija pod upravom zajednikog namjesnika za Meziju, Makedoniju i Ahaju. Nakon napada dakih naroda 86. godine na prostor Mezije i neorganizovanosti tadanjeg namjesnika, car Domicijan (Titus Flavius Domitianus 81.-96. ) ovaj teritorij dijeli na Gornju- Moesia Superior i Donju- Moesia Inferior. Gornja Mezija ( Moesia Superior ) prostirala se izmeu Dunava na sjeveru i ar-planine na jugu te od ua Save za zapadu do ua Cibrice na istoku. U vrijeme cara Aurelijana u sklopu Gornje Mezije osniva se Dacia Aureliana a u vrijeme cara Dioklecijana ime provincije se mjenja u Prva Mezija ( Moesia Prima ). Sredinom 3. stoljea poinju napadi barbarskih naroda koji traju sve do 6. stoljea kada se na ove prostore naseljavaju Bugari. Iako je prostor ove provincije relativno velik na njemu je naseljen tek manji broj etnikih skupina koje predstavljaju mjeavinu trakih, ilirskih i keltskih
meusobno
udruivali. Veina izvora se slae da su ove prostore naseljavali Dardanci Gradovi Mezi, te Tribali,
Skordisci.
Gornje Mezije
domaeg stanovnitva. Naseljavanjem rimskih legija, vojnih veterana te doseljenika iz ostalih dijelova Rimskog Carstva. Meu znaajnim gradovima svakako su bili Singidunum, Viminacium, Pincum, Margum, Ratiaria, Horreum Margi, Naissus, Municipium DD, Ulpiana te Scupi. Teritorij ove provincije bio je jako povoljan za poljoprivredu i stoarstvo, koje su bile primarne grane privrede, a zahvaljujui bogatim rudonosnim podrujima razvija se i rudarstvo. U religijskom pogledu moe se pratiti kontinuitet od primitivnih religija te potivanja domaih boanstava do uvoenja novih boanstava naroda s kojima dolaze u dodir. Tako narodi ovih prostora postepeno prihvataju orijentalna, grka i rimska boanstva, koja esto poistovjeuju sa domaim boanstvima, a od 4. stoljea dolazi i do irenja kranstva.
SUMMARY
he province of Moesia at the time represented both a boarder defense on the Danube from the Dacian attacks and a connection between Rome and the East. After years of conquering, this
territory falls under Roman rule around 28 BC, yet it is mentioned around 14 AD
legions, war veterans and emigrants from other parts of the Empire.Amongst the significant cities at the time were: Singidunum, Viminacium, Pincum, Margum, Ratiaria, Horreum Margi, Naissus, Municipium DD, Ulpiana te Scupi. The province territories were highly favorable for agriculture and cattle breeding , which were the primary branches of the times economy, as well as the developing mining thanks to the abundance of rich mineral areas. In a religious discourse we see a continuity beginning with the primitive religions - adoration of local gods to introducing new deities through peoples which they later came in contact with. In time the indigenous people embrace the oriental, greek and roman deities which they in return identify with their local gods and goddesses, also from the 4th century on we see the dissemination of Christianity.
Konstantinovo djetinjstvo i mladost u Meziji i njegov stav prema kranstvu u tom periodu ivota
T
rad se
ema ovog rada je Konstantinov ivot i njegov stav prema kranstvu u najranijem periodu ivota. Nastoji se na osnovu dostupnih podataka sa sigurnou utvrditi godina i mjesto njegovog roenja,
kao i koliko vremena je Konstantin proveo u Meziji prije nego je poslan na slubu u Istoni dio Carstva. Vaan dio rada zauzima i pitanje porijekla i ivota Konstantinovih roditelja. Rad se osim toga bavi i pitanjem mogueg mjesta njihovog susreta, te posebno mjestom roenja Konstantinove majke, to je jo uvijek nerijeen problem u historiografiji. Takoer, bavi pitanjem te uticaja roditelja na
Konstantina,
posebno
religioznim
opredjeljenjem Konstancija Hlora, koji je po svemu sudei bio kripto kranin ve kao august Zapadnog carstva. Ta mogunost posebno dobija na snazi jer se pouzdano zna da je Hlor odbijao naredbe cara seniora, Galerija, da vri progone krana na svojoj teritoriji. U radu je posebna panja posveena glavnim izvorima o Konstantinu. Posebno je koriteno djelo nepoznatog autora Origo Constantini(Porijeklo Konstantina), i
SUMMARY
his paper deals with Constantine's youth and his attitude towards Christianity in the period before 293 AD. The focal point of this research is the discussion about the year of his birth, as well as
how much time Constantine spent in Moesia before he was dispatched to serve in the Eastern part of the Empire. The origin of his family as well as the life of his parents was also discussed. It gives an answer to the year and place of birth of Constantine's mother Helena which are both still active questions in historiography. Influence of Constantines parents on him has also been discussed, as well as their attitudes towards Christianity in this stage of Constantine's life it is pointed out that Constantius Chlorus was probaly
VJERSKA POLITIKA KONSTANTINA VELIKOG OD DOLASKA NA VLAST DO BITKE NA MILVIJSKOM MOSTU KROZ VIZURU SAVREMENE ANTIKE HISTORIOGRAFIJE
jerske politike Konstantina Velikog (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus 306. 337.) predstavlja jednu od najbolje istraenih tema kada je u pitanju onaj dio antike historiografije
koji se bavi poznom antikom. Za Laktancija i Eusebija Konstantin, kao i njegov otac, je zabranio progon krana na tlu njegovog dijela Carstva, ak i kada su njegove kolege iz Tetrahije zvjerski progonili Isusove sljedbenike. Sa naunog aspekta posmatrana, iz vizure dananje metodoloke spoznaje historijske misli, ovakva ocjena Konstantinovog djelovanja se ipak treba uzeti sa velikom rezervom. On definitivno nije u prvom razdoblju svoje vladavine bio kranin, a najbolji dokaz za to je nain proslave pobjede kod Milvijskog mosta 28. oktobra 312. godine. Konstantinov jedini cilj nije bio okonati nasilje izmeu razliitih vjerskih zajednica u kontekstu politeizma i monoteizma. Pisma napisana ubrzo nakon Bitke na Milvijskom mostu pokazuju imperatorovu elju da zavri frakcionalizam unutar kranske zajednice, to bi navodno, kako to neki teolozi interpretiraju, navuklo Boiji gnjev na imperatora. Sentiment je autentian koliko i pismo, jer reflektuje Konstantinovu koncepciju summus deus kao garanciju pobjede, to moe biti raskinuto ba kao to je i sastavljeno. Konstantinova briga za krane bila je zasnovana na praktinoj elji da osigura politiku naklonost za
strahopotovanja prema summus deus. Posebno je vaan podatak da je nakon pobjede kod Milvijskog mosta Konstatin posjetio hram Jupitera najboljeg, najveeg ( Iovi Optimus Maximus) na Kapitolu kako bi obavio tradicionalnu pobjedniku molitvu po uzoru na Septimija Severa. Njegov pokrovitelj je bio Sol Invictus, koji ga je povezivao sa izabranih pretkom, Klaudijem Gotskim, uredno preskaui period Tetrarhije, da bi obnovio dominaciju Flavijanaca. Sunce se nastavlja pojavljivati na njegovim kovanicama i nakon 313. godine. Posebno je bilo popularno na kovanicama iz Ticinuma iz 320 321., Sirmijum iz 323. i Antiohije iz 325. godine.
Novac Konstatina Velikog iz Siscije, na reversu prikaz Soli Invicto ( 317. godina)
SUMMARY
eligious policy of Constantine the Great (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus 306 337) represents one of the most explored subjects, when it comes to the field of ancient
Constantine's conception of summus deus as a guarantee of the victory, which can be terminated the same way it is composed. Constantine's concern for Christians was based on practical wish to gain political recognition for his own interests, which was materialized through emperor's move from the awe of summus deus. Of particular importance is the fact that after a victory in the Battle of the Milvian Bridge, Constantin visited the Temple of Jupiter Best and Greatest on the Capitoline (Iovi Optimus Maximus) to perform a traditional victory celebration, inspired by Septimius Severus. His patron was Sol Invictus, which linked him to ancestor Claudius Gothicus, skipping the period of Tetrarchy to recover Flavian domination. Sun continued to repetitively show as a symbol on his coins after year 313, especially on those from Ticinum in a period 320 321, Sirmium in 323 and Antiochia in 325.
dikt iz 313. godine i danas, poslije 17 vijekova, ne moemo posmatrati kao mrtvo svjedoanstvo historije. Njegove poruke i njegov duh ostali su trajno i ivo nadahnue kulturnog bia
itavog svijeta. Pravo na lino religiozno uvjerenje i na slobodu vjeroispovjesti promovisano je kroz njega kao jedno od osnovnih ljudskih prava dananjeg vremena. Niti jedan zakon nije nastao u jednom momentu, ve je izrastao iz pokuaja koji su mu prethodili. Tako je i Milanski edikt, poput zakona, izrastao iz pokuaja, a to su bili spomena vrijedni, prije svega, edikt Valerija novog sina Galijena, te edikt Augusta Galerija iz 311. godine koji je bio akt tolerancije, ali ipak nije bio krajnje rjeenje i to nije bilo dovoljno da se promijeni tok stvaranja stava prema hrianstvu. Postoje kontraverze i po pitanju oblika ili forme
dokumenta, koje idu ak i do negiranja njegovog postojanja. Da li je to ed ikt, pismo, reskript ili mandat? Ostae to tema za mnogobrojna budua istraivanja. Nije li Konstantinovo uputstvo prokonzulu Afrike iz januara 313. godine, da se hrianskoj crkvi povrate dobra koja su joj konfiskovana, bio pravni korijen zakona koji su i u naem vremenu oivljeni? Je li interesantno danas odgovoriti na ista pitanja na koja je Konstantin (zvaninim instrukcijama provincijskim guvernerima) naredio da izuzmu svetenstvo od javnih slubi ( munera civilian)?
Sva zaeta
uvijek rasvjetljavana iz novih uglova ove, kako mnogi vjeruju, najsudbonosnije odluke u historiji hrianstva.
SUMMARY
ven today, after 17 centuries, Edict from year 313 AD cannot be observed as historys dead testimony. Its message and its spirit have remained permanent inspiration of cultural being
of the entire world. It promoted the right to personal religious convictions and freedom of religion as one of the fundamental human rights of contemporary times. No law has ever been made at a single attempt, but raised from numerous previous efforts. In this manner, Edict of Milan, much like the law, arose from the previous attempts which are also worth mentioning Edict by Valerians son Galien and Edict of Augustus Galerius in 311 AD; which was an act of tolerance, but was not the final solution and therefore, not sufficient to change the flow of
ema ovog rada je istoni dio provincije Dalmacije, kojem su pripadali dananja Crna Gora i uski pojas dananje Albanije, njen sjeverni dio. Na osnovu podataka doi do naina na koji je nastala provincija
Dalmacija i kada i ta je bio uzrok da se to desi, kakva je uloga Batonovog ustanka ( Veliki Ilirski ustanak ) bila za to. Vaan dio se odn osi upravo na istoni dio Dalmacije koji se bavi narodima koji su ivjeli na ovom podruju i njihovoj ulozi u razvoju, kakva je uloga Ardijejaca, koji su osnovali prvu dravu ije sjedite je bilo u Rizonu koji se nalazi na ovom podruju. Biti e u radu govora i o Plerejima, Enhelejcima, Labeatima, a i Dokleatima, po kojima je Duklja dobila ime, Pirustima i Autarijetima. Panja e se obratiti i kada je rije o kultovima koji su se pojavljivali na ovoj teritoriji i njihovoj rairenosti, kako o domaim koji se veinom ogledaju u interpretatio romana , tako i rimskim kultovima koji su se rairili poslije osvajanja. Posebnu grupu mogu obuhvatati i orijentalni kultovi, ali su oni slabo zastupljeni. Takoer, rad se bavi gradovima koji su tu nastali i koji su bili vani centri na ovom podruju, njihovoj ulozi, nainu na koji su nastali i da li su postojali i prije osvajanja od strane Rimskog Carstva. U radu e biti rijei o Duklji, Risanu, Kotoru, Budvi, Ulcinju, Municipium S, Lijeu i Skadru. Treba spomenu ti i
SUMMARY
Part of
Province Dalmatia, or territory of modern Montenegro and North part of modern Albania, in antiquity. In
introductory part relevant information on formation of Province were given and relevance of Great Illirian Rebellion to this matter is discussed. Main part of the paper is about population of eastern area and their role in development od Province, especially the role of Autariates. Main infromations about Pleraei, Entheleans, Labaetae and also Docleates (origin of Duklja name), Pirusts i Autarietes were also given in the paper.
honoured
MARITIMUM DALMATIA
Prostor provincije Dalmacije, naseljavao je itav konglomerat ilirskih naroda Liburni, Japodi, Dicioni, Dindari, Delmati, koji e kasnije romanizacijom postati punopravni rimski graani. Za Rimsku dravu, provincija Dalmacija je bila vaan segment, te ju je zbog toga nastojala jae vezati za sebe u administrativnom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Znaaj ove provincije dolazi do izraaja posebno u 3. i 4. stoljeu, kada se Rimsko carstvo nalo u velikim problemima, kako vanjskim (najezda barbara) tako i unutranjim (loa ekonomska situacija, politike neprilike). Pojava nove religije kranstva, takoe je bila jedan od uzroka unutranje nestabilnosti, jer je bila prisutna velika netrpeljivost izmeu pripadnika stare religije i nove vjere. U Dalmaciju je nova religija prodrla relativno rano, najvjerovatnije ve u 2. stoljeu n. e. U najveem administrativnom sreditu provincije Dalmacije, Saloni oko 250. godine n.e. izabran je prvi biskup Venancije. Najuveniji biskup Dujam izabran je 284. godine n. e., a poginuo je kao muenik za vrijeme Dioklecijana. Kranstvo se u Dalmaciji poelo jae iriti tek poslije Milanskog edikta. Prije toga bilo je izvan nekih gradova malo krana. Bitan datum za irenje kranstva u Dalmaciji je 387. godina, jer se te godine odrao crkveni koncil u Akvileji. U 5. stoljeu
akon zavretka velikog Ilirskog ustanka 9. godine n. e. dolazi do konane pacifikacije Ilirskog teritorija, koji je podijeljen na dvije provincije Dalmaciju (Dalmatiae) i Panoniju (Pannoniae).
Provincija Dalmacija je iznjedrila i neke od najveih carskih linosti, a najznamenitiji je svakako Dioklecijan (284 - 305). Veliki reformator carstva, a ostao je upamen i kao veliki protivnik kranstva. Najvei trag koji je ostao iza njega je grandiozna i velianstvena palaa koju je podigao u svom rodnom kraju, a koja je jedna od najmonumentalnijih graevina ne samo u provinciji Dalmaciji nego i u itavom carstvu.
Dioklecijanova palaa
SUMMARY
fter the completion of the Great Illyrian Rebellion in 9th AD, the Illyrian territory finally reached appeasement and Illiricum was divided into two provinces; Dalmatia (Dalmatiae) and Pannonia
For the Roman Empire, province Dalmatia was of significant importance and therefore Romans tried to secure their impact in administrative, economic, cultural and every other aspect. This province became more prominent in the course of the 3rd and 4th century, when the Roman Empire faced great difficulties. One of the reasons for this instability was the new religion of Christianity and the animosity between the practitioners of the "old" and "new" religion. In the Dalmatia, new religion was practiced relatively early, possibly already in the 2nd century AD. The first bishop was elected in Salona around 250 AD, and the famous bishop Dujam died as a martyr during the persecution of Diocletian.
Christianity in Dalmatia began to spread more extensively after the Edict of Milan, before the Edict there were only few Christians in the suburbs of some cities. In the 5th century, Christianity became widespread in Dalmatia and at the time Salon became the ecclesiastical metropolis. Province of Dalmatia borne out some of the greatest imperial personae of the time; among them certainly the most famous being Diocletian (284-305), a great reformer of the Empire and even greater opponent of Christianity. His greatest legacy is the great and magnificent palace he built in his homeland, one of the historically most significant buildings not only in the province of Dalmatia, but in the whole Empire as well.
ntiki period na prostoru Hercegovine je poeo nekoliko stoljea prije nego u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Zbog povoljnog geografskog poloaja i blizine vanih trgovakih puteva Hercegovina
je ranije dola u kontakt sa Grcima i na taj nain ula ve u 4 . st. p. n. e. u mediteranski kulturno - civilizacijski krug. Grki utjecaji poinju ve u 8. st. p. n. e., ali e oni biti tek povremeni i nedovoljno snani. U 5. st. p. n. e. oni se intenziviraju, da bi u periodu od 4 1 st. p.n.e. dosegli svoj vrhunac. Period u kojem su Iliri na ovom prostoru bili pod najveim utjecajem helenistike civilizacije Zdravko Mari naziva doba ilirskog helenizma (4. 1. st. p.n.e.). To je specifino historijsko razdoblje u kojem dolazi do vee kulturne interakcije izmeu Grka i Daorsa, ilirskog naroda koji je najvie doao pod helenistiki utjecaj. Poveani grki utjecaji posljedica su, prije svega, grke
kolonizacije istonojadranske obale koju je pokrenuo vladar Sirakuze Dionizije Stariji. Manifestirali su se na vie naina i obuhvatili skoro sve drutvene i kulturne aspekte. Najvaniji lokalitet za prouavanje ilirskog helenizma i procesa koji su se odvijali u ovom periodu je helenistiki urbani kompleks na Oaniima, poznat i kao Daorson (), po natpisu na reversu daorskih novia. Osim ovog lokaliteta treba jo spomenuti Martinovia gomilu u Hodovu, Zvonigrad u Gornjem Pologu, Gradinu u blizini Prenja, te Gradac kod Neuma.
SUMMARY
ntiquity in Herzegovina began several centuries earlier than in the other parts of Bosnia and Herzegovina. Herzegovina has previously come into contact with the Greeks because of its favourable
d 4. st. se osjea slabljenje Rima, zbog sve veih upada barbarskih plemena.
Barbarsko prisustvo e vremenom dovesti do postupnog i potpunog nestanka svega onoga to je imalo bilo kakva obiljeja antikog doba. Nakon podjele Rimskog carstva 395. godine, te pada njegovog zapadnog dijela 476. godine,
ovi prostori su jedno vrijeme bili u sastavu Istonog rimskog carstva, pod upravom Ostrogota, a potom pod vlau Vizantije. Razdoblje 4. st. je okarakterisano pojavom i priznanjem kranstva, koje je krajem 4. st. i slubeno zamijenilo mnogoboaku vjeru, iako su se ponegdje jo uvijek odrali relikti starih vjerovanja. Kransto je svojom vjerskom i socijalnom naukom dalo peat kasnoj antici uopenito, a to je ostavilo tragove i na podruju Bosne i Hercegovine. Kristijanizacija Carstva, koja je intenzivnije zapoela nakon Milanskog edikta 313. godine i Nikejskog koncila 325. godine, bila je zavrena u 4. i 5. st. dok prve pouzdanije podatke u provinciji Dalmaciji nalazimo tek u 5. st, o emu nam svjedoe brojne kasnoantike bazilike irom Bosne i Hercegovine. Ono to je karakteristino za razdoblje prije Milanskog edikta jeste tajno djelovanje krana, koje se oitovalo kroz pojavu tajnih simbola a koji su pretstavljali svete kranske relikte, a to su pastir i ovce, potom riba, sidro , itd...
Prikaz tajnih kranskih simbola Karakteristika ovog razdoblja, jeste pojava kultova sa Istoka, Julijan Apostata (361.363.) pokuao je da u paganstvo presadi poneto iz mitraizma i kranstva: propovijedi, pomo siromanim pa i jo poneku socijalnu tekovinu, ali je i to nakon njegove smrti palo u zaborav. U beznau, ideje o spasavanju dua poele su opsjedati ljude. U pomo su pritekli razni kultovi i misterijska posveivanja koji su iz Egipta, prednje Azije i Grke prenoeni na Zapad. Meu njima se istiu kult Izide, Prijapa, Orfeja, Serapisa, Demetre, Sabazija, Velike Majke i Atisa. Naroito je u 4. st. bio razvijen sinkretizam. Koliko spomenici govore u krajevima Dalmacije, bilo je poklonika Sabazijeva kulta u Srebrenici, kulta Atisa u Srednjoj Bosni i Podrinju, a Prijapa u Japri. Krajem 3. i poetkom 4. st. na podruju Bosne i Hercegovine postoji i mitraika religija. Ona je bila i dravna, pa se s kranstvom, koje je jo uvijek bilo ilegalna religija, samo kratko nalazila u stalnom sukobu, dok kranstvo 313. godine, nije postalo slobodna religija, a malo kasnije i religija Rimskog carstva. U ovom razdoblju ne susreemo vie rimske kultove, to znai da se ugasila rimska religija, a s mitraizmom i kultovi Orijenta. Krajem 4. st. kranstvo gotovo u potpunosti zamjenjuje i potisukuje mnogoboaku religiju, ali s pojavim kranstva u kasnijem razdoblju e biti zaboravljena i potisnut kasnoantiki period, a s njim i sve ono to je nastalo i to je proizalo iz kasne antike. Upadi barbarskih naroda e doprinijeti unitenju ovih kulturnih tekovina.
SUMMARY
R
social
oman weakening is evident since 4th century due to more frequent barbarian tribes attacks. Barbarian presence lead eventually to progressive and complete downfall of anything
related to the Ancient era. After the Roman Empire was divided 395 and the fall of Western part in 476, these territories became a part of the Eastern Roman Empire; afterwards Ostrogoths conquered it , and eventually it fell under the Byzantium government. The 4th century was characterized by rise and approval of Christianity, which had officially replaced paganism at the outset of the 4th century; but at this period not completely. Late Antiquity Christian religious and teachings, left its traces on Bosnia and Herzegovina ground.
Christianization of Empire started intensively after the Edict of Milan in 313 and Nicea Council in 325 and ended in 4th and 5th century. First relevant data in province Dalmatia were found in 5th century, which was evident by numerous Late Antiquity basilicas in Bosnia and Herzegovina. Period before the Edict of Milan was characterized by secret Christian activities, such as the appearance of
RANO KRANSTVO NA PODRUJU DANANJE BOSNE I HERCEGOVINE U SVJETLU NALAZA MOZAIKA, FRESKI I GROBNICA NA SVOD
P P
se poelo podrujima, uenju.
ojava
kranstva
na
pratiti i na osnovu arheolokih nalaza i otkria. Veina nalaza spada u period poslije 313. godine ali pronaeni su i nalazi koji se mogu atribuirati kranskom miljeu i prije Milanskog edikta. Naravno, od 313. godine kranstvo je dobilo puni zamah te ubrzano iriti i na naim sa
meutim
uporedo
kranskim uenjem i paganski kultovi i vjerovanja jo dugo su se zadrali i dugo vremena bili pandan kranskom
Prije 313. godine prisustvo krana nije posvjedoeno u bazilikama nego drugim objektima kojima bi se mogla pripisati kranska praksa. To su oratoriji koji su bili inkorporirani unutar veih stambenih ili poljoprivrednih objekata. U okviru rimske vile na Paniku kod Bilee, unutar prostorije u obliku kria, pronaen je jedan takav oratorij sa podnim mozaikom na kome je bio prikazan
he emergence of Christianity in present day Bosnia and Herzegovina can be traced back on the basis of archaeological finds and discoveries. Most of the finds belong to the period after 313 AD,
but there are finds that can be attributed to the Christian milieu even before the Edict of Milan. Therefore, from 313 AD the Christianity gained full momentum and begun to spread more intensively to our region. However, alongside with teachings of Christianity, pagan cults and beliefs have survived for a long time and have been a counterpart to the Christian teachings. Before 313 AD the presence of Christians is not witnessed in basilicas but in other objects that could be attributed to the Christian practice. These are the domus ecclesiae that were incorporated within larger residential or agricultural buildings. As a part of a Roman villa at Panik in Bilea, inside the cross -like room, one domus ecclessia was found. It had a mosaic floor with the representation of Orpheus who often represents Jesus Christ as the Good Shepherd in the Christian symbolism. Another domus ecclesia could exist in the Roman Diluntum. Certainly, more domus ecclesiae should have existed in the area of present Bosnia and Herzegovina, especially in its central parts. The traces of the earliest Christian teachings can be found precisely in buildings like domus ecclesiae and Roman villas. These buildings were decorated with floor mosaics and frescoes representing images suggestive of the Christian doctrine visible only to the eyes of those who were familiar with this issue. This practice was a direct consequence of the persecution of Christians by the Roman authorities and in our regions these persecutions were especially intensified during the reign of Diocletian. Christian basilicas in our areas are built after 313 AD when the Christian community started to increase and strengthen. This is illustrated by a letter of St. Jerome sent to Heliodorus in 398 AD, in which he wrote about ruined churches
Herzegovina and in this respect they can provide evidence for the spread of early Christianity. The topic of this paper is the appearance of early Christianity, in what is now Bosnia and Herzegovina, based on archaeological finds, with special regard to the finds of mosaics, frescoes and Late Antique vault tombs. While the mosaics and frescoes indicate the existence of the first Christian communities, vault tombs already acknowledge the full momentum of the spread of Christianity in our areas.
oetkom 3. st. u povijesti Crkve dogodio se jedan od najveih obrata: ignorirana ili progonjena u periodu prije edikta, Crkva je odjednom zadobila potpunu slobodu, a ubrzo e uivati naklonost vlasti koja e
joj dati velike privilegije. Rimska drava, iako nije odmah napustila poganstvo, slubeno je prihvatila kranstvo. Nakon Milanskog programa tolerancije (reskripta), to ga je car Konstantin Veliki izradio 313. god. zajedno s Licinijem, kranima je priznata potpuna ravnopravnost s ostalim religijama u itavom Rimskom carstvu. Nain velikog preokreta i osobni osjeaji cara Ko nstantina, povjesniarima priinjavaju mnogostrukost pitanja, meu kojima se spontano postavljaju i ova dva pitanja: 1) to je uzrok pobjede kranske vjere; 2) kakvo je znaenje i domet konstantinske promjene za Crkvu. Konstantin je pokrenuo proces to su ga njegovi nasljednici jo vie razvili: promjena koja je nastupila tzv. Milanskim ediktom (313.), pa sve do zabrane poganstva (391.), zaista je neto radikalno. Od nedoputene religije ( religio illicita) progonjeno kranstvo postalo je dravnom rel igijom; poganstvo je pak od doputene religije (religio licita) postalo zabranjenom. Ta injenica sama po
Mnoge biskupije u Italiji i na Zapadu imaju svoje korijene u tom razdoblju. Ovaj znaajan porast ima objanjenje upravo u zadobivenoj slobodi. Ispovijedati kranstvo nije bilo vie rizino, ak tovie, postalo je nainom za boljim integriranjem u drutvu i dravnim slubama. Sve ovo dovodi do zakljuka da je 4. st. vana prekretnica ili barem jedinstveno razdoblje u ivotu Crkve. To je sasvim nova era ili nova situacija u kojoj Crkva ivi i radi. Toj novosti uzrok je upravo Konstantinov edikt. Naravno, nije sve ovisilo o tom carskom poloaju, jer je razvoj situacije plod sloenih ljudskih dogaaja i openito slijeda dogaaja. Ali, sasvim je sigurno da je u slobodi i suradnji s vlau, Crkva pronala svoju vitalnost i irenje. Milanski edikt je promijenio vjersko lice antike, a u Rimu je otvorio vrata potvrdi prvenstva rimskog biskupa. Za crkvenu stvarnost koja se pojavila u promjenjivim i turbulentnim okolnostima carske religijske politike 4. stoljea skovan je pojam carska crkva, kojeg treba razjasniti, kako bi se sprijeilo mogue pogreno tumaenje stvarnog stanja onog doba.
n the early 4th century, a great turnover happened in the Church history: ignored and persecuted before the Edict, the Catholic Church in the period following it, got the freedom to act and soon enough
started enjoying great privileges given by the authorities. Roman Empire officially accepted Christianity, although paganism was still present. After the Milan Edict, written by Constantin and Licinius in 313 AD, Christians had equal rights as all other Roman citizens. This great and sudden turnover, as well as Emperor Constantines personal feelings, impose great number of questions to historians, among them these two in particular: 1) What is the cause behind the triumph of Christianity? 2) What is the meaning of Constantines change of mind regarding the Church? Constantine began the process which was further developed by his successors. The change that started with the Edict of Milan (313 AD), until the prohibition of persecution (391.) is a rather radical one. From the "forbidden religion" (religio illicita), prosecuted Christianity became a star religion, and paganism that was the "allowed religion" ( religio licita) became forbidden. The fact in itself justifies the affirmation of this historical reversal, and the entire age can thus validly be referred to as "Constantines era". In 4th century AD Christian population grew. Many dioceses in Italy and West were founded in that particular period. This significant growth has its roots in religious freedom gained by the Christians. To profess Christianity was no longer considered to be risky; in fact, it became means for a better integration in society and state services. Edict of Milan meant beginning of the new era for the church. Of course, this development depended heavily on human affairs and historical flow. The Edict of Milan changed religious character of the antique period and it gave Rome precedence over Roman diocese.
ranstvo je u prva dva stoljea bilo iznimno nepopularno u grko-rimskom svijetu. Osude, masovni i individualni progoni krana provodili su se iz vie razloga (S. Benko, Pagan Criticism of
Christianity During the First Two Centuries A.D. 1055-1112 u: ANRW). Tome je, prije svega, pridonijela postojea idovska religija koja je s rimskog gledita bila praznovjerna sekta i kranstvo se redovno s njome poistovjeivalo. Rimljani, poueni iskustvom sa Bacchanalijama, u idovstvu su, a tako i u kranstvu, vidjeli podrivake grupe ljudi koji su se opirali rimskoj vlasti svojim pri ama o zagrobnom ivotu, obezvrjeivanjem ovoga svijeta i tajnim okupljanjima. Augustovim dekretom iz 7. a. Ch. zabranjena su bila sva collegia koja nisu odobrena od drave te se kranstvo tako smatralo ilegalnim udruenjem. Osim toga, kranstvo nije bilo jedina, nerimska religija u to vrijeme pa je nerazumijevanje za kransku euharistijsku liturgiju dovelo do toga da mu se pripisivalo i prakticiranje magije te optuivalo za edomorstvo i kanibalizam (cf. Minucije Felix, Octavius IX 5, XXVIII 2-5; Tertullijan, Apologeticum 7-10). Rije je svakako o lanim optubama, ali je tajnovitost njihovih sastanaka ljutila Rimljane te su je stoga smatrali zlom, poistovjeivajui je s ostalim religijama magijskoga kulta. No, predrasude poganih Rimljana o kranstvu nisu toliko igrale ulogu u progonima krana koliko sukob sa vlasti, koja je traila priznavanje i politiku
Suetonija sve do Celsa. Naravno, pritom treba uzeti u obzir i osobni stav pojedinog pisca, kao i stvarne prilike u Carstvu, to je, na primjer, Tacita kao aristokrata navelo na izljev gorine i netolerancije prema novoj religiji, popularnoj meu niim klasama. Dok je, s druge strane, Plinije skloniji
libellus Decijevih progona (250 A.D.)
SUMMARY
hristianity was not accepted in Greco-roman world. There were many reasons for persecutions and convictions of Christianity (S. Benko, Pagan Criticism of Christianity During the First Two Centuries A.D. 1055-1112 u: ANRW). One of the reasons lays in fact that
Christianity was often equaled with Judaism. On the grounds of Augustus decree ( 7 BC) Christianity was illegal religion. In the eyes of the Roman authorities, Christianity was related with other non-roman religions that
rovincija Panonija je jedna od najveih rimskih provincija, koja je na jugu graniila s provincijom Dalmacijom, na zapadu s provincijom Norik, mada su se s ovom provincijom esto mijenjale granice. Na
sjeveru i jugu granicu je inila rijeka Dunav, dok je na jugoistoku graniila s Mezijom. Nakon vie pokuaja osvajanja ove provincije od strane Rimljana, pod njihovu vlast je pala krajem 1. st. pr.n.e. Za vrijeme vladavine cara Trajana (Marcus Ulpius Nerva Traianus Augustus 98117. n.e.) u periodu ratova sa Daanima izmeu 101 107. godine, provincija Panonija je podijeljena na dva dijela: Pannonia Superior i Panonia Inferior. Skoro dva stoljea kasnije, za vrijeme vlad avine cara Dioklecijana (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augusti) 296. godine dolazi do nove reorganizacije Carstva. Podruje Panonije sada se ponovo dijeli i to na etiri nova dijela. Panonia Superior se podijelila na: Pannonia Savia sa glavnim gradom Siscijom i Pannonia Prima sa sjeditem u Savariji (Savaria). Susjedna Panonia Inferior se takoe podijelila na dvije cjeline: Pannonia Secunda sa centrom u Sirimijumu i Pannonia Valeria sa rezidencijom u Sopijani (Sopianae).
Panoniju su inili vie keltskih i ilirskih naroda (Amantini, Herkunijati, Skordisci, Breuci, Taurisci, Serapili, Varcijani, Kolapijani, Jasi...) koji su
Panonci su najvie potovali boga Silvana (italsko boanstvo), zatitnik a uma, izvora, rijeka. Osim Silvana, tovala se i boica Diana. Osim Silvana i Diane, tovali su se jako rimski bogovi kapitolinske trijade, Jupiter ( Iovi Optimo Maximo), Junona (Iunona) i Minerva (Minervae). Ova religija ilirskih naroda, ostat e sve d o pojave kranstva, poetkom 4. stoljea, kada postaje priznata svjetska religija. Kada se ova religija proirila i na panonski narod, poele su se osnivati biskupije na ovom podruju, na elu kojih su stajali biskupi. Prve biskupije nalazile su se u gradovima, Sirmiju, Cibalama, Mursi (Pannonia Inferior) i Sisciji (Pannonia Superior). Kranska religija, iz godina u godinu je imala sve vei utjecaj, sve dok nije iskorijenila prethodnu, tj. pagansku religiju, na ovim prostorima.
SUMMARY
rovince of Pannonia was one of the largest Roman provinces, and it bordered in the south with province of Dalmatia and in the west with province of Norik, but that frontier was often subjected to changes. On the
northern and southern boundary was river Danube, and it bordered with Moesia on southeast. After various attempts to conquer this province, Romans finally conquered it in the 1st century BC. During the reign of emperor Traian (Marcus Ulpius Nerva Traianus Augustus 98117. AD), while he was at war against Dacia between 101 107 .AD, province of Panonia was divided in two parts: Pannonia Superior i Panonia Inferior. Almost two centuries later during the reign of Emperor Diocletian ( Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augusti) in 296. AD, a new reorganization was made. Territory of the province was divided in four parts. Panonia Superior was divided in Pannonia Savia with capital Siscia and Pannonia Prima with capital Savaria. Panonia Inferior was also divided in two parts: Pannonia Secunda with capital Sirmium and Pannonia Valeria with capital Sopianae. Panonia was inhibited by different Celtic and Illyrian people (Amantini, Herkunijati, Skordisci, Breuci, Taurisci, Serapili, Varcijani, Kolapijani, Jasi...) that all lived in harmony. Before the Roman conquest those people had their own hierarchy of deities. After the conquest, religious views were modified. It is a period of the -so-called interpretatio Romana, when domestic deities were identified with Roman ones. People in Province Panonia honoured the most god Silvan; protector of woods, springs and rivers. They also honoured goddess Diana, and the Capitoline Triad ( Iovi Optimo Maximo, Iunona, Minervae). This will all change after the spread of Christianity in 4th century AD, when it became finally recognized. Many dioceses with practicing bishops were founded on Panonian territory. First dioceses were in Sirmium, Cibalae, Mursa ( Pannonia Inferior) and Siscia (Pannonia Superior). Christianity grew and spread its influence over time, until it surpassed pagan religion completely.
Zakljuna razmatranja