Naslov izvornika: The Concubines Secret Copvright Kate Furnivall, 2009.

Rusija, 1930.
Lidija Ivanova nije mogla spavati. Sitni takori su je izluivali. Otkad je stigla u sovjetsku Rusiju, noi su joj bile teke; tijekom dugih mranih sati inilo joj se kao da joj se otri uti zubi zabadaju u lubanju. Katkad ih je mogla namirisati. Jo gore, katkad ih je mogla i uti. G r i c , g r i c , g r i c . Ljutila se na sebe to ih uope slua. Sedamnaestogodinjakinja bi trebala biti pametnija. Uspravila se u svom uskom krevetu i provukla prste kroz zapletenu grivu u pokuaju da otjera zvukove, da izvue takore za rep. Trebala je bistru glavu. Ali noi nikada nisu bile tihe u ovom hotelu, jednom od Staljinovih novih betonskih saa, zdanju u kojem se nije uspijevala snai. Neprestano se gubila i to ju je plailo. To si nije mogla dopustiti. Sklupala se, prislonila bradu na prsa i zatvorila oi, pokuavajui pronai ono toplo, svijetlo mjesto koje je skrivala duboko u sebi, ali noas nije mogla. Iz susjedne sobe dopiralo je hrkanje, a malo dalje niz hodnik svaao se neki par. Lidija je postala nestrpljiva, htjela je da to prije svane. Htjela je ustati iz kreveta i hodati gore-dolje po ono malo slobodnog mjesta u sobi, nestrpljiva da uini taj sljedei korak. No uila se kontrolirati, suzbijati nagon da svaki dan napada kao da joj je posljednji. Da neim ispuni mrtvo vrijeme, otvorila je pojas s novcem zavezan oko struka koji nije skidala ak ni nou. Bio je topao i mekan na dodir. Najprije je izvadila svoju rusku putovnicu; pri slabom utom svjetlu plinske svjetiljke, koje je dopiralo izvana inila se pravom, ali to je bila tek dobra krivotvorina koja ju je stajala vie nego to je sebi mogla priutiti. Pa ipak bi joj srce gotovo iskoilo iz grudi svaki put kada ju je morala dati na pregled. Zatim je izvadila svoju britansku putovnicu i prstom prela preko reljefa lava. Kako ironino; ova putovnica, koju je dobila od svog ouha, Engleza, bila je prava, ali zbog nje joj je prijetila vea opasnost nego od krivotvorene ruske. Drala ju je dobro skrivenom meu novanicama u pojasu jer su svi stranci koji su bili dovoljno nepromiljeni da kroe na crno tlo sovjetske Rusije u najboljem sluaju bili pod stalnim nadzorom, a u najgorem ispitivani i zatvarani. Nakraju je izvadila sveanj novanica s namjerom da ih jo jednom prebroji, ali odoljela je napasti. Samo ih je izvagala u ruci. Sveanj je postajao sve laki. Na samu pomisao da e ostati bez novca, iz dna grla oteo joj se potmuo zvuk, gotovo rezanje. Brzo je sve gurnula natrag u pojas i zatvorila patentni zatvara, kao da tako moe zatvoriti i svoj strah. Ruka joj je instinktivno poletjela prema konoj vrpci oko vrata i talismanu koji je visio na njoj. Zmaj od kvarca, moni kineski simbol, ruiast na njezinoj koi. vrsto ga je stegnula u ruci. Chang An Lo", proaptala je. Usne su joj se izvile u osmijeh kad joj se pred oima pojavilo ono toplo, svijetlo mjesto. Sklopila je oi i noge su joj same poletjele preko snijega i lea, a zlatni prsti jutarnjeg sunca milovali su joj kou. Odjednom je pod bosim stopalima osjetila meki, Ijepkavi pijesak, a pokraj svjetlucave povrine vode ugledala je lik... Netko je zalupio vratima i slika joj pobjegne iz glave. rt! Vani, nebo je i dalje bilo jednako tamno i neprozirno kao i njezine tajne, ali sad joj je ve bilo dosta ekanja pa je ustala iz kreveta. Obukla je dugi smei kaput koji joj je sluio umjesto kune haljine i bosa otapkala niz hodnik do zajednike kupaonice. Zijevajui, otvorila je vrata i iznenadila se shvativi da su svjetla ve upaljena. Netko je stajao ispred jednog od umivaonika. Prostorija je smrdjela. udna mjeavina lavande, sredstva za dezinfekciju i neega puno neugodnijeg ispod toga. No Lidija se nije alila jer vidjela je i gora mjesta. Mnogo gora. Ovo je bilo bolje od veine zajednikih kupaonica kroz koje je nedavno prola. Bijele ploice prekrivale su zidove sve do stropa, na podu iarane crnim tokicama, a uza zid su stajala tri umivaonika. Istina, jedan je bio okrhnut, a drugi se

nije dao zaepiti, ali sve je bilo besprijekorno isto, ukljuujui i zrcalo iznad umivaonika. U kutu se nalazio visoki, napola otvoreni ormari u kojem su stajale vlana krpa, kanta i boca dezinfekcijskog sredstva. istaica je oito uranila. Odmiui neposlunu kosu s lica, Lidija je krenula prema jednoj od triju kabina i usput bacila pogled na figuru ispred umivaonika. Istog se asa smrznula. Bila je to ena u tridesetim godinama, prosjene visine, vitka, odjevena u vunenu kunu haljinu boje burgundca, a na nogama je imala elegantne, zlatnosmee papue. Debeli zlatni vjenani prsten inio se preteak za njezine njene, tanke ruke. No Lidija nije primijetila nita od toga. Sve to je vidjela bila je tamna, svilenkasta kosa podignuta u nemarnu pundu na potiljku. Tanak vrat, dug i njean. Na jedan zasljepljujui trenutak, Lidija je pomislila da je to njezina majka. Da se Valentina vratila iz mrtvih i dola se pridruiti potrazi za svojim nestalim muem, Jensom Friisom. Bol kao iljak za led zabijen ispod rebara vratila ju je u stvarnost i ona se naglo okrenula, te pourivi u prvu kabinu, zakljuala vrata i sjela. To nije bila Valentina, naravno da nije. Razum joj je govorio da to ne moe biti ona. Samo netko njezinih godina, sa slinom kosom. I vratom. Taj isti bijeli, ranjivi vrat. Lidija je odmahnula glavom i nekoliko puta trepnula. Valentina je bila mrtva. Umrla je prole godine u Kini. Zato joj se um tako poigravao s njom? Njezina je majka poginula kao rtva rune granate namijenjene nekom drugom; samo lijepa, kolateralna rtva. Lidija je drala njezino slomljeno, beivotno tijelo u rukama. Pa otkud sad ovo? Ova iznenadna zbunjenost? Stavila je ruku na usta da zaustavi vrisak koji joj je odjekivao u grlu. Nije znala koliko je dugo ostala u tijesnoj, zaguljivoj kabini, ali inilo se kao vjenost. Napokon je otkljuala vrata, otila do jednog od slobodnih umivaonika, oprala ruke i umila lice hladnom vodom. Obrazi su joj gorjeli. Na njezino zaprepatenje, ena pokraj nje i dalje je prala ruke. Lidija je izbjegavala pogledati u zrcalo iznad umivaonika jer nije htjela vidjeti ni vlastito lice, a kamoli enino. No, pogled su joj privukli enini hipnotiki pokreti. vrstim, ritmikim kretnjama, drvenom etkom ribala je ruke od lakata do vrhova prstiju pa ispoetka. Odmjereno i bez urbe, ali bez milosti. Polako je okretala ruke pazei da nasapunanom etkom prijee preko mekanog donjeg dijela kao i preko gornjeg. Najprije jedna ruka pa druga, pa natrag na prvu. Snani, strogi pokreti. Lidija nije mogla skrenuti pogled. ena je upotrebljavala sapun od lavande iji se miris osjeao u zraku, a voda u umivaoniku bila je puna mjehuria od sapunice. To sigurno nije bio ruski sapun. Jeftini, masni sovjetski sapun nije se pjenio. Ovaj je vjerojatno bio francuski, iz jedne od onih trgovina namijenjenih eliti Komunistike partije. Na sapunici sjajile su se grimizne kapljice. Koa joj je bila izranjavana. Ne diui pogled, ena je upita, Jesi li dobro?" Glas joj je bio smiren, staloen, to iznenadi Lidiju. Da", rekla je. Jesam." Dugo si bila unutra." Da?" Plakala si?" Ne." ena uroni podlakticu u umivaonik, putajui da se sapunasta voda uskovitla oko nje i ispusti jedno dugo, razvueno: Aah!" Lidija nije bila sigurna je li to znak boli ili uitka. ena joj dobaci brz pogled i Lidija joj prvi put ugleda oi. Bile su tamnosmede i duboko usaene, nimalo nalik na Valentinine. Koa joj je bila bijela kao da joj se ivot odvijao samo u zatvorenom prostoru. Ne zuri", otro je rekla ena. Lidija trepne, naslanjajui se na umivaonik. Svi mi svata radimo", ree i vre stegne kaput na prsima. Prostorija je bila hladna. Kako bismo se bolje osjeali, mislim." Kao zakljuavanje u zahodskoj kabini?" Ne. Ne to." Onda", zamiljene oi vratile su se na Lidiju, to djevojka poput tebe radi kako bi se bolje osjeala?"

Kradem." Nije to namjeravala rei. Bila je zaprepatena to su joj te rijei prele preko usana. Bila je to posljedica tog sablasnog sata u ranu zoru. ena podigne tamnu, zakrivljenu obrvu. Zato?" Lidija slegne ramenima. Sad vie nije mogla povui rijei. Uobiajena pria. Majka i ja bile smo siromane pa nam je trebao novac." ,,A sada?" Lidija opet slegne ramenima; zbog te joj je geste brat uvijek govorio da se doima nepromiljenom. Je li imao pravo? Zamiljeno se zagledala u lijepe smee papue. Prelo ti je u naviku?" Tako neto, valjda." Podigla je pogled i uhvatila enine izraajne oi kako je gledaju pa posramljeno klize s Lidijinih glatkih, blijedih ruku na njezine izranjavane. U zrcalu je vidjela da je neto u tim tamnim oima zatitralo, da se negdje unutra pojavila pukotina. Lidija joj se nasmijei. U ovom nestvarnom satu jutra nisu vrijedila uobiajena pravila ponaanja. ena joj uzvrati smijeak, izvadi ruku iz vode i pokae prema konatoj torbici na prozorskoj dasci. Slobodno kradi od mene ako e ti to pomoi", ponudi joj. Ne dovodi me u napast", nasmijei se Lidija. ena se nasmije i posegne za potpuno novim bijelim runikom koji joj je bio prebaen preko ramena, ali povukla ga je prejako i on pade na pod. Lidija je vidjela kako joj se blijedo lice zguvalo od panike. ,,U redu je", brzo je pokuala utjeiti enu dok se saginjala da ga podigne. Pod je ist. Upravo je opran." Znam. Ja sam ga oprala. Oprala sam cijelu kupaonicu." Lidijin ton bio je smirujui, isti onaj kojim se obraala svome zecu kad je bio uplaen. Ne brini se, sve je u redu. Moe se obrisati drugom stranom, onom koja nije dotaknula pod." Ne!" Ondje na zidu visi hotelski runik." Ne. Ne mogu ni dotaknuti tu... Stvar." Posljednju rije izgovorila je kao da je prljava. Ima li drugi?" ena ispusti dugo zadravani uzdah. Kimne i pokae prema torbici. Lidija brzo ode do prozora i izvadi mali papirnati omot u kojem se nalazio jo jedan savreno ist bijeli runik. Ne dotiui ga, omot je donijela eni, ali zadrala se na poprilinoj udaljenosti. Znala je da joj se ne smije previe pribliiti. Zbog njih obiju. Hvala. Spasibo." Paljivo pritiui, ena je obrisala mokre ruke, a Lidija je na njezinoj koi primijetila grimizne napukline. Trebala bi ih namazati kremom", rekla je otvoreno. Imam rukavice." ena je otila do kone torbice i, sluei se samo palcem i kaiprstom, oprezno izvadila par dugakih, bijelih pamunih rukavica. Navukla ih je i odahnula s olakanjem. Bolje?" pitala je Lidija. Mnogo." Drago mi je. Onda u vam poeljeti laku no." Krenula je prema vratima. Do svidanija. Dovienja i... Hvala." Lidija je ve otvorila vrata kad je ena tiho upitala: Kako se zove?" Lidija. A ti?" Antonina." Odspavaj malo, drugarice." ena je polako odmahnula glavom. Net, nemam vremena za spavanje. Vidi..." Jedan neugodan trenutak nastupila je tiina, a onda je promrmljala: Ja sam ena zapovjednika logora pa..." Ponovno su joj rijei presuile. Nesigurno se namrtila i zagledala u svoje iste bijele rukavice. Lidija je apatom prekinula tiinu. Logora? Misli na radni logor Trovick?" Da." Lidija je zadrhtala. Nije si mogla pomoi. Brzo je izala iz kupaonice. Dok su se vrata zatvarala iza nje, ponovno je zaula zvuk vode.

2
Ta veer bila je kao i sve druge. Isti zbunjujui hotel, isti ljudi koji su kukali zbog hladnoe dok su se zapravo htjeli poaliti na nedostatak pouzdanog eljeznikog sustava. Svi su ekali isti vlak koji nije dolazio. Lidiju su boljela stopala od cjelodnevnog stajanja na smrznutom peronu, ali potisnula je to iz misli. Bilo je vrijeme da se usredotoi. U srcu hotela nalazio se smrdljivi bife. Smrdio je kao obor za deve jer je danas stigla poiljka balege kojom su palili vatru. Bio je to velik, kaotian prostor, ispunjen s previe oiju crvenih od votke i previe pohlepe. Lidija je polako udahnula i pozorno razgledala prostoriju. Osjeala je gramzivost koja je pulsirala u zraku, gmizala od ovjeka do ovjeka kao ivo bie, ulazila im kroz usta i nosnice u prazne eluce i pocrnjela plua. Morala je to dobro tempirati. Bez pogreke. Ili e Liev Popkov zavriti sa slomljenom rukom. Novac je mijenjao ruke. Mukarci su dovikivali, a u prostoriji se uzdizale spirale dima od kojih je zrak postao gust i siv poput zejeg krzna. U kutu, zaboravljeni pas bacakao se na kratkom lancu koji mu je guio lave. Ispijeni prsni ko nadimao mu se od uzbuenja. Sve oi bile su usredotoene na borbu koja se odvijala za sredinjim stolom. Stolice su bile baene u stranu. Tijela su se gurala u borbi za bolje mjesto, dovoljno blizu da vide rijeke znoja i vene koje su se poput zmija napinjale pod koom. Dva mukarca sjedila su jedan nasuprot drugomu. Obojica su bila krupna i izgledala kao da najboljom zabavom smatraju odgrizanje glave sitnim sisavcima. Velika bradata lica grila su im se od napora, a jednome se njegov masni, crni povez preko oka pomaknuo i otkrio upalu, iskrivljenu onu upljinu boje prezrele ljive. Njihove masivne podlaktice bile su ukrtene u boju. Obaranje ruke bila je Lavova ideja. Lidija ju je mrzila, ali joj se na neki udan, podmukao nain, u isto vrijeme i sviala. Mrnja. Ljubav. Slegnula je ramenima. Dijelila ih je tanka nit. Ti si siao sa svog ludog kozakog uma!" bila je njezina reakcija na taj prijedlog. Liev je ba bio ispio pola vra ubojite, najjeftinije votke. Net. Nisam." to ako izgubi? Nama je potreban svaki rubalj." Ha!" Popkov je odmahnuo svojom upavom medvjedom glavom. Gle, mala Lidija." Podignuo je rukav prljave koulje, svojom apom zgrabio njezinu ruku i stavio je na svoj masivni biceps. Nije bio normalan dio ljudske anatomije. Vie joj je sliio cjepanici koja se sui ispred vatre. Prisjetila se da je ta ruka jednom smrskala ljudsko lice. Popkov", proaptala je, ti si vrag." Znam." Bijeli zubi bljesnuli su iznad crne brade i oboje su se nasmijali. Sad je brzo bacila pogled gore prema galeriji koja je zavijala oko dvije strane prostorije i vodila do hodnika s kutijama za cipele kako su u tom hotelu nazivali sobe. Ondje je, naslonjen na ogradu, stajao visoki lik i budno promatrao olo ispod sebe. Ruke su mu poivale na ogradi, a palce je spojio kao da ne moe podnijeti da dotakne prljavu povrinu. Aleksej Serov. Njezin polubrat. Njih dvoje su dijelili oca, ako se to uope moglo nazvati dijeljenjem. U svakom sluaju, Lidija ne bi upotrijebila tu rije. Smea mu je kosa bila zaeljana unatrag, naglaavajui oholo elo naslijeeno od aristokratske majke, ruske grofice Serove. No vatrene zelene oi potjecale su od vikinkog oca kojeg se Lidija samo mutno sjeala. Njihov otac zvao se Jens Friis, to je bilo dansko prezime koje nijedno od njih nije nosilo. Jens je do 1917. godine radio kao inenjer za posljednjeg ruskog cara, Nikolaja II., a sad je, vie od dvanaest godina poslije, bio razlog zbog kojeg su ona i Aleksej proveli mjesece putujui sa samovoljnim Popkovim od planina Kine do ove zaboravljene rupage, negdje Bogu iza nogu u Rusiji.

Povik joj je vratio pozornost tamo gdje je i trebala biti, a eludac joj je poskoio u iznenadnom napadaju panike. Popkov je gubio. Nije se samo pretvarao da gubi. Zaista je gubio. Zamalo da joj nije pozlilo. Kovanice su pljutale u prljavi zeleni rubac na anku u kojem su se drale oklade, a one su sad sve bile protiv Popkova. To im je i bio plan, ali sad je predugo ekala da mu javi da prijee u napad. Grube crne dlake na Lavovoj podlaktici koju je njegov protivnik gurao prema dolje bile su samo za irinu dlana udaljene od povrine stola, a nabrekli miii poeli su se trzati i tresti. Ne, Popkov, ne. Prokletstvo, kako je mogla ekati tako dugo? Znala je da e on prije dopustiti da mu slome ruke nego priznati poraz. Proklet bio, Popkov", povikala je iz svega glasa, to si ti, neka babuka? Potrudi se malo, dovraga!" Vidjela je kako su mu zubi bljesnuli, a ramena se podigla. aka mu se mrvicu podignula iako nikad nije skrenuo svoje jedno oko s lica svog protivnika. Gotov je!" netko je povikao. Da, veeras u se dobro napiti." Razuzdani smijeh. Dovri posao. Ima ga..." Znoj je curio na prljavi stol, a pas u kutu lajao u ritmu njihovih ubrzanih bila, dok ga netko nije uutkao udarcem. Lidija se probila kroz gomilu tijela i stala iza Popkova, oajniki trljajui vlastitu podlakticu kao da je tako mogla udahnuti nov ivot u njegov mii koji se kidao. Nije mu mogla dopustiti da izgubi. Jednostavno nije. Dovraga s novcem. Gore na galeriji, Aleksej Serov zapalio je crnu cigaru, a iskoritenu ibicu bacio dolje u masu. Ta djevojka bila je nemogua. Zar nije shvaala to radi? Suzio je oi u pokuaju da ih zatiti od zavjese dima koji mu se uvlaio u kosu i kou poput mrtvakog zadaha. Dolje u baru nalazilo se moda trideset mukaraca i nekolicina ena u sumorno tamnoj odjei, tekim sivim suknjama i smeim alovima. To je bila jedna od stvari koje su mu se najvie gadile u ovoj novoj staljinistikoj Rusiji: ta sumornost. Svi gradovi izgledali su isto. Deprimirajui sivi beton, siva odjea i siva lica, tupi pogledi koji su klizili preko ljudi i bjeali u sive sjene i vjeno stisnute usne. Nedostajale su mu bogate boje Kine, njezini zaobljeni krovovi i zvonki pjev ptica. S Lidijom je ilo tee nego to je oekivao. Kad ju je posjeo da joj objasni koje su opasnosti ovdje vrebale, ona se samo nasmijala onim svojim bezbrinim smijehom, zamahnula plamenom kosom i uvjerila ga da moda ima samo sedamnaest godina, ali da je ve proivjela mnoge opasnosti te da zna kako se s njima nositi. Ali, ova opasnost je drukija", strpljivo joj je objanjavao. Ona je posvuda. U zraku koji die, u hlebu koji jede i u jastuku na kojem spava. Ovo je Rusija Josifa Staljina. 1930. godina. Nitko nije siguran." Davaj, davaj, davaj! Hajde, hajde, hajde!" Tako su skandirali kockari u baru, a Alekseju je to zvualo kao blejanje ovaca. Domai su svoje mizerne kopejke stavili na svog ovjeka i sad su se naguravali oko boraca isprepletenih poput para na vrhuncu seksualne strasti, otvorenih usta i sa srebrnim nitima pljuvake izmeu usana. Izmeu Popkovljeve ruke i stola nisi mogao provui ni prokleti no. Aleksej je osjetio kako mu je srce poskoilo, a Lidija se tono u tom trenutku nagnula nad kozaka i apnula mu neto u uho. Ona je bila mala, vitka figura u moru irokih, crnomanjastih lica i debelih, podstavljenih tijela, a kosa joj je sjala poput vatre na priguenom svjetlu. To je trajalo samo trenutak. Ne vie. Onda se masivna ruka polako poela podizati, tjerati drugu ruku natrag, centimetar po centimetar, sve dok gomila nije poela urlati od muke. Domai je ovjek rairio svoje iroke, plosnate nozdrve i zaurlao bojni poklik, ali ni to mu nije pomoglo. Popkovljeva ruka bila je nezaustavljiva. to mu je, dovraga, rekla? Posljednji urlik Popkova i bitka je bila gotova. Mesnata aka njegova protivnika zakucana je o stol koji je od siline udarca zacvilio kao da je ranjen. Aleksej se odmaknuo od ograde, okrenuo se na peti i

krenuo prema svojoj sobi, ali ne prije nego to je primijetio da je Lidija pogledala prema njemu. Njezine velike utosmede oi gorjele su plamenom pobjede. Aleksej se leerno naslonio na zatvorena vrata Lidijine sobe i razgledao skueni prostor. Soba je izgledala kao elija. Uzak krevet, drvena stolica i metalna kuka na unutarnjoj strani vrata. To je sve. Morao joj je odati priznanje to se nikad nije alila na uvjete, koliko god bili loi. Vani je bio mrak, vjetar je zveckao otkvaenim crjepovima na krovu, a gola arulja na stropu povremeno je treperila. U Rusiji, nauio je Aleksej, nita se nije smjelo uzimati zdravo za gotovo. Trebalo je cijeniti sve, jer nikad niste znali kad e nestati. Danas ste moda imali struju, ali ve je sutra mogla nestati. Jedan dan, cijevi su se tresle i podrhtavale kao tramvaji na Nevskom prospektu dok su provodile toplinu po zgradi, a ve sljedei dan bile su tihe i hladne. Isto tako je bilo i s vlakovima. Kad e doi sljedei? Sutra? Sljedei tjedan? Sljedei mjesec? Da prijee bilo koju udaljenost u ovoj golemoj i nemilosrdnoj zemlji, ovjek je morao imati strpljenje kao Lenjin u onom svom prokletom mauzoleju. Ne gunaj." Aleksejev pogled preao je na Lidiju. Ne gunam. ak i ne govorim." Ali ja te ujem. Guna u sebi." Zato bih gunao, Lidija? Reci mi." Zabacila je kosu unatrag, podignula glavu i otro ga pogledala. Uvijek ga je tako hvatala na prepad pa mu se inilo da mu ita skrivene misli. Sjedila je na krevetu prekrienih nogu, s tankim poplunom zamotanim oko ramena i etvrtastim komadom zelene tkanine meu koljenima. Njezini uurbani prsti brojili su zaradu i svrstavali je na hrpice. Zato to se zbog nekog razloga ljuti na mene zbog obaranja ruke." Lidija je zamiljeno prouavala novac. To nikome ne teti, Aleksej. Nismo ih okrali." Odbio je zagristi mamac. Njezine nekadanje pljakake aktivnosti, kad je grabila novanike i satove kao lisica pilie, nisu bile neto o emu je elio raspravljati. Ne", rekao je, ali ti si im ondje dolje neto uzela i oni ti nee zahvaliti na tome." Lidija je slegnula tankim ramenima i ponovno se posvetila svojim minijaturnim tornjevima od kovanica. Uzela sam im novac jer su izgubili." Ne mislim na novac." Nego na to?" Njihov ponos. Uzela si im ponos, a onda si im to nabila na nos tako to si im ispraznila depove." Oi su joj ostale prikovane za novac. Poteno smo pobijedili." Poteno pobijedili", ponovio je. Poteno pobijedili." Ljutito je odmahnuo glavom, ali glas mu je i dalje bio tih, a rijei odmjerene. Nije rije o tome, Lidija." Ona je prstima zavrtjela kovanicu i dobacila mu jo jedan brzi pogled. O emu je onda rije?" Nee te zaboraviti." Osmijeh joj je na trenutak zatreperio na punim usnama. Pa?" Pa, kad netko doe postavljati pitanja, ovdanji ljudi sa zadovoljstvom e se prisjetiti svakog detalja o tebi. Ne samo boje tvoje kose, koliko si votke nalila u Popkova, tvoje dobi, imena ili imena tvojih suputnika. Ne, Lidija. Oni e se do u detalje prisjetiti brojeva na tvojoj putovnici i putnoj dozvoli, pa ak i eljeznike karte skrivene u tvom pojasu za novac." Oi su joj se rairile, a crvenilo joj se prikralo u obraze. Zato bi itko to zapamtio? I tko bi uope doao pitati?" utosmee oi postale su nervozne. Tko, Aleksej?" On se ramenima odgurnuo o vrata, jednim polukorakom stigao do kreveta i sjeo pokraj nje. Madrac je bio tvrd kao metak, a tri hrpice kovanica prevrnule su joj se u krilo. Darovala mu je iznenaen osmijeh, ali pogled joj je bio oprezan. to je?" Nagnuo se blie, tako blizu da je mogao uti jedva ujno kljocanje zubi iza glatke linije njezina obraza. Prije svega, govori tiho. Zidovi su tanki kao papir. I to nije samo radi tednje na materijalima, namjerno su takvi." Glas mu je bio jedva ujno rominjanje u njezinu uhu. Da bi svatko mogu prislukivati svakoga. Da susjed moe prijaviti promrmljam prigovor o cijeni kruha ili nesposobnosti zaposlenika eljeznice." Ponovno mu je uputila onaj svoj prodorni pogled i zakolutala oima tako dramatino da se on gotovo nasmijao naglas, ali uspio se suzdrati i umjesto toga se namrtio.

Prokletstvo, Lidija, sluaj me." Ona ga je uhvatila za ruku, uzela jednu hrpicu iz svoga krila i izbrojila mu dvadeset kovanica na dlan. Ne elim tvoj novac", pobunio se. Ali ona mu je samo njeno, jedan po jedan, sklopila prste oko novca. Zadri ga", proaptala je. Jednog e ti dana moda trebati." Zatim se okrenula prema njemu i poljubila ga u obraz. Usne su joj bile mekane poput pera i tople na njegovoj koi. Grlo mu se stisnulo. To je bila prva takva intimna gesta meu njima. Poznavali su se ve gotovo dvanaest mjeseci, iako veinu vremena nisu bili svjesni da su brat i sestra, a on ju je vidio i posve golu onog stranog dana u umi izvan Junchowa. Ali, poljubac. Ne, nita takvo. S nelagodom je ustao i protegnuo noge. Soba mu se odjednom uinila klaustrofobina i pretiha, bez obzira na vibracije ene koja je hrkala u susjednoj sobi. Lidija, samo te pokuavam zatititi." Znam." Zato onda sve mora uiniti tako...?" Tekim?" Da. Tako prokleto tekim. Kao da ti je tako drae." Slegnula je ramenima, a on se zagledao u nju, u grivu vatrene kose koju je odbijala odrezati, u profinjeno srcoliko lice s koom blijedom poput voska i vrstu bradu. Imala je sedamnaest godina, to je sve. Morao ju je natjerati da shvati, ali znao je da je ve odavno nauila biti tvrdoglava, dovoljno jaka i teka da se moe nositi sa ivotnim nedaama. On je to znao. Neto u njemu htjelo je posegnuti za njom, premostiti tu udaljenost meu njima i dotaknuti je, potapati je po ramenu ili nestanoj kosi, utjeiti je. No bio je siguran da joj se to ne bi svidjelo, da bi to shvatila kao saaljenje. Zato je samo njeno rekao: Moramo raditi zajedno, Lidija." Ali ona ga nije pogledala, nije odgovorila. Samo joj se s usana oteo jedva ujan apat koji mu se uinio nesretnim i usamljenim zvukom. Aleksej je vidio da su joj se oi zamaglile, a usne se poele neujno micati. Vie nije bila ovdje. Katkad je to inila. Kad bi stvari postale preteke, ona bi nestala, ostavila ga i otplutala u neki svoj svijet, na neko mjesto u svojoj glavi koje joj je donosilo... to? Sreu? Utjehu? Bijeg iz prljave sobe i od prljavog ivota? Aleksej se ukoio. Mogao je pogoditi kamo je otila. I s kim. Naglo je otvorio vrata da ode. Vidimo se sutra na stanici", odsjeno je rekao. Muk. Izaao je i otrim kljocajem zatvorio vrata. Aleksej je iskoraio na sumoran hodnik i stao kao ukopan. Ispred Lidijinih vrata straario je Liev Popkov, onaj njezin ludi kozak. I sam visok, Aleksej nije naviknuo da nekoga mora gledati odozdo, ali Popkov je bio golem, a imao je i iroka prsa i narav vodenog bivola. Popkov se nije pomaknuo. Stajao je kao prikovan za izlizane podne daske, namjerno na Aleksejevu putu, s golemim rukama prekrienim na prsima tako da se inilo kao da se sa svakim udahom jo vie poveava. vakao je neto gadno od ega su mu zubi poprimili boju stare koe. Makni mi se s puta", tiho je rekao Aleksej. Ostavi je na miru." Aleksej ga je pogledao, dugo i hladno. Koga da ostavim na miru?" Jo je mlada." Opasna je jer je nepromiljena. Mora nauiti." Ne od tebe." Ti si joj dopustio da onako riskira veeras u baru." Net. Ti si opasnost. Ti, ne ona. Ti, s tim svojim otmjenim govorom i ukoenim aristokratskim dranjem. Kaem ti, svakim danom koji svane u ovoj zemlji, opasnost si ti, ne..." Popkov, ti si prokleta budala." Ja sam ovdje da je titim." Ti?" Aleksej je razvukao tu rije i nasmijeio se kozaku, sporo i uvredljivo. Da." Popkovljeve crne kovre bile su neukrotive kao i njegova narav, a sad su mu poskakivale preko neravnog oiljka to mu je presijecao elo i zavravao ispod onog poveza. Da." Ponovio je Popkov, ovaj put ispljunuvi rije zajedno sa smrdljivim dahom. Uplai je", zareao je, ,,i ja u ti iupati jaja."

Aleksej stisne oi. Tiho je rekao. Ako me dotakne, smrskat u ti grkljan prije nego to stigne otvoriti ta svoja glupa usta da povie 'upomo'. A sad, da ujem to ti je rekla." to?" Reci mi, vole jedan, to ti je rekla kad si obarao ruku. Koje ti je to rijei proaptala na uho zbog kojih si pronaao snage da pobijedi nakon to si ve bio poraen?" Nikad nee znati." Aleksej spusti glas tako da je sad aptao. Obeala te pojebati, je li?" Krupni mukarac zarie. Naglo su se otvorila jedna vrata. Tresak je odzvanjao sivim hodnikom, prenuvi obojicu mukaraca i preusmjerivi njihovu pozornost na enu koja se pojavila na vratima do Lidijinih. S rukama vrsto posaenim na bokovima i iroko razmaknutih nogu, ena kao da nije bila svjesna injenice da joj je pidama na arene pruge bila raskopana sve do struka, omoguavajui djelomian, ali nadasve intiman pogled na obline njezinih bujnih grudi. Zaepite, magarci!" povikala je. Pokuavam spavati, a vas dvojica se tu natjeete tko e ispasti vol." Aleksej je pogledom obuhvatio njezina sputena stopala s noktima nalik na losov rog, mekani, oputeni trbuh i zamrenu kosu koja je nekad moda bila bogato smea, ali sad je imala boju i teksturu prologodinjeg sijena. Prisilio se zadrati pogled daleko od njezinih grudi. Ukoeno je naklonio glavu. Ispriavam se." Popiam se na tvoje isprike, drue", obrecnula se. Samo me pustite da spavam." Aleksej je bacio pogled na Popkova i zamalo da nije prasnuo u smijeh. Bradata volina stajala je ondje razjapljenih usta dok mu je jedno zdravo oko bez ikakva srama buljilo u blijede polumjesece koji su se nudili pogledu. Iz grla su mu bjeali tihi roktaji. ena to nije namjeravala trpjeti. Tamne su joj se obrve uzdigle i ona je zakoraila naprijed, ubovi kozaka u trbuh svojim debelim prstom, ne jedanput nego triput. Popkov se odmah trgnuo, zateturao natrag prema zidu kao da ga je netko udario kundakom, a Aleksej je iskoristio priliku da bez ijedne rijei odee niz hodnik. Trebao mu je mir. Tiina. Morao je razmisliti. Dragi, milostivi Boe, ouvaj me od ludila ovih seljaka.

Dii, ljubavi, dii.

Glas je bio Chang An Loov, a u Lidijinoj glavi odjeknuo je snano i isto kao zvona u junchowskom hramu.

Ne hvataj zrak kao pas koji lovi mrvice sa stola. Mora nauiti disati s istom koncentracijom s kojom si nauila i hodati.
Lidija se nasmijala, sama u svojoj sobi, bacila kovanice na krevet i ustala da pokua ispraviti kraljenicu tako da joj rebra prestanu pritiskati plua. Udahnula je polako, kao da iz mora izvlai dugaki najlon s udicom, tako duboko i glatko da se najeila od navale kisika. Kao da me i sama pomisao na tebe, Chang An Lo, vraa u ivot." Nije imala pojma da e biti ovako. Ovako teko. Biti odvojena od njega, ne znajui gdje je i je li uope iv. Bez ikakvih vijesti o njemu. Ve pet mjeseci i jedanaest dana. Ovoga. Ove agonije. Znala je da e biti teko, ali nije mislila da e biti ovako... Nepodnoljivo. Da e zaboraviti misliti, disati, da e zaboraviti ivjeti. Kako je i dalje mogla biti Lidija Ivanova kad je sve najbolje u njoj ostalo s njim u Kini? Chang joj je spasio ivot. To se dogodilo u arenom starom gradu Junchowu, na irokim ravnicama sjeverne Kine. Jednom se u jednoj uliici nala zarobljena izmeu starca koji joj se poput pijavice zakaio za ruku i gospode oslikana lica, para koji ju je htio oteti, no Chang joj je doletio u pomo poput kakvog crnokosog zmaja. Nakon toga, bila je njegova. Samo tako. Zaljubili su se unato ljutnji i suzama ljudi koji su ih eljeli razdvojiti. Ali, on je sad bio daleko od nje i u takvoj opasnosti da nije mogla ni misliti o tome. O, ljubavi, uvaj se. Dobro se uvaj. Za mene." Chang je bio komunistiki revolucionar u pobunjenikoj Crvenoj armiji Mao Tse-tunga i ona se uvijek iznova pitala, leei budna u mranim satima prije jutra, je li trebala ostati s njim. Umjesto da se skie po Rusiji, tragajui za ocem kojeg nije vidjela otkad je imala pet godina. Ali, njih dvoje su se dogovorili. Nije smjela ostati. Za njega bi bila opasna kao i Chang Kai-shekovi meci. Da je ostala s njim u Kini, uvijek bi bila njegova slaba toka, ometala bi ga, a njegovi bi je neprijatelji mogli iskoristiti protiv njega.

Ne, ljubavi, iako mi se ini kao da bespomono promatram kako mi krv istjee iz ila, morala sam te pustiti.
Prsti joj dotaknue talisman boje rue, njegov dar, i ona se sjetila posljednjeg puta kada ga je vidjela kako stoji, visok i jak, na vratima stare upe. Vjetar mu je razbaruio crnu kosu, preko ramena, umjesto kaputa, prebacio je prljavu zelenu deku, a oko njega se irio osjeaj divljine. Njegove su je oi eljele. Moram te ostaviti ovdje, svjetlo moje due, rekao je. Ostaviti te na sigurnom. Sigurnom? Poela je koraati po sobi. Koja je bila svrha sigurnosti ako je to znailo da nije s jedinom osobom od koje joj krv pjeva? Je li to bio razlog zbog kojeg se neprestano uputala u te rizike koje je Aleksej mrzio? Jadni Aleksej, znala je da ga izluuje. Njezin polubrat bio je odgojen kao dio privilegirane elite, najprije u mirisnim salonima Rusije, a zatim i u Kini. Bio je naviknut na red i disciplinu, a ne na ovu nesigurnost, ovaj kaos. Nije pomagalo ni to to su se on i kozak mrzili, a ona je bila zaglavljena izmeu njih. Liev Popkov bio je taj koji je njezinoj majci Valentini donio vijest iz Rusije u Junchow, vijest da joj je mu za kojeg je mislila da je poginuo 1917. dok je bjeao od boljevika, zapravo bio iv i u zatvorenikom logoru. Nikad nije otkrila kako je to doznao, ali Lidija mu je vjerovala. Popkov joj je pomogao u Kini kad je traila Chang An Loa po opasnim dokovima Junchowa. titio ju je s iznenaujuom estinom, bacivi novac koji mu je ponudila za usluge tjelohranitelja. Tek kad je doznala da je - kao i njegov otac prije njega u danima starog cara - Popkov bio odani sluga njezina djeda u Sankt Peterburgu, tek je tada

shvatila. Osjetila je navalu naklonosti prema golemom kozaku. Njegova ju je odanost dirnula. Istinski dirnula. Vjerovala mu je, a to je bilo tako rijetko da je bilo neprocjenjivo. Povjerenje.

Mogu li vjerovati Alekseju?

Lidija zadrhti i ode do uskog prozora s kojeg je dugo zurila u neizmjerno zimsko nebo, promatrajui kako zvijezde svjetlucaju u tami, a svjetla trepere u kuama dok se gradi Seljansk pripremao na spavanje. Jo jedanput je osjetila kako joj se krajolik Rusije uvlai u srce, smiruje je i stapa se s jednim starijim prizorom duboko u njoj. Voljela je ovu zemlju, njezine velianstvene, izmuene due. Sama injenica to su joj nakon toliko vremena provedenog u Kini stopala doticala rusko tlo, zadovoljavala je neku intenzivnu potrebu koje do tada nije bila ni svjesna. Je li i Aleksej to osjeao? Tu potrebu? Nije bila sigurna. Njega nije bilo lako itati. Ali Lidija je uila pa, iako je on vjerovao da su mu misli dobro skrivene iza vela ravnodunosti - zahvaljujui onoj krutoj samodisciplini na kojoj mu je i zavidjela i prezirala je - ona je sad ve znala prepoznati lagano podizanje obrve. Ili zatezanje miia obraza. Ili gotovo neznatan trzaj usnica kad ga je neto zabavljalo. O, da, Aleksej, nisi ti tako nedokuiv kao to misli. Ja sam lovac tvojih misli, njukam i pronalazim tajne koje eli skriti. Mi moda imamo istog oca, ali majke su nam potpuno razliite. A ni ja nisam tako slijepa kao to misli. Bilo ti je grozno kad sam te veeras poljubila u obraz, nije li? Nisi mogao pobjei iz sobe dovoljno brzo. Kao da sam te ugrizla. Zar me ne eli za sestru? Je li u tome stvar? Moda nisam ono to si prieljkivao? Moda sam previe nae aristokratske krvi zamijenila instinktima divlje uline make, kao to je tvrdila majka. Iako su Lidija i Aleksej godinama ivjeli u istom gradu, kretali su se u razliitim krugovima i putovi im se nikad nisu kriali. Upoznali su se tek kad ju je novi zarunik njezine majke uveo u svijet sofisticiranog glamura i jarkih svjetala elitnog drutva Junchowa. Bilo je to u francuskom restoranu, prisjetila se. Uinio joj se arogantnim i hladnim. No on joj je velikoduno pomogao kad je to bilo potrebno, a nakon majine smrti prije samo nekoliko mjeseci, Lidija je doznala istinu u pismu koje joj je ostavila Valentina. Doznala je da Aleksejeva majka moda jest bogata grofica Serova, ali da mu je otac bio Jens Friis, danski inenjer. Afera se odigrala u Sankt Peterburgu mnogo prije nego to se Jens oenio Valentinom, ali Aleksej je bio okiran kao i Lidija kad su otkrili da su u rodu. Znala je da je to potreslo njegov svijet koliko i njezin. Do tog su trenutka oboje bili jedinci svojih obitelji koji su se na razliite naine borili protiv samoe, ali sada... Prizvala je sliku njegovih ravnih lea, uredne smee kose i kontroliranog osmijeha... Sad je imala brata. Brata koji je bio jednako predan pronalaenju njihova oca. Pri pomisli na oca zatvorenog u jednom od Staljinovih brutalnih logora grlo joj se neoekivano stegnulo. Poloila je elo na ledeni prozor i ok zbog hladnog stakla vratio joj je misli s mjesta na koje nije eljela ii. Usredotoila se na sutra. Na eljezniku stanicu. Jo jedan dug dan izmeu Alekseja i Popkova. Nije smjela napraviti ono u baru, draiti kozaka, aptati mu o Alekseju. Vidi ga ondje gore, Popkove? Gleda te." Njezine rijei gorjele su na crnim dlaicama u njegovu uhu. eli da izgubi. Smije ti se, Popkove, ceri. Da, sad pobjeuje... Otiao je. Nije mogao podnijeti da te vidi kako pobjeuje." Nije mu mogla dopustiti da izgubi. Samo bi se napio na mrtvo ime, odbio bi putovati barem tjedan dana, odbio bi ak i govoriti. To se ve dogaalo. Iz usta bi mu izlazilo samo rezanje, a ulazila samo votka. Naglo se okrenula prema krevetu gdje je preostali novac leao podijeljen u dvije jednake hrpe. Jednu je spremila u rukavicu koju je nagurala duboko u naprtnjau, kao lisica koja sprema hranu za zimu. Drugu je zamotala u zeleno platno koje e ujutro dati Popkovu. Jutro. Jo jedna zora koju mora preivjeti. Nikad nije bila usamljenija nego kad bi se probudila i shvatila da Chang An Lo ne lei pokraj nje u krevetu, no moda e sutra napokon uspjeti otii iz ovog umornoga gradia. Prstom je nestrpljivo zatapkala po crnom prozorskom staklu, kao da eli probuditi sile koje su postojale ondje vani, mrmljajui rijei koje je izgovarala svake noi posljednjih pet mjeseci. Jens Friis, stiem po tebe." A onda je, kao i uvijek, zaula Chang An Loovo upozorenje: Uetat e u usta zmaja.

10

eljeznika stanica u Seljansku nije se nalazila u sreditu grada, ve je bila protjerana u zapadno predgrae kao zakanjela misao. alter za prodaju karata i ekaonica uta od nikotina bili su izgraeni od kvalitetna borova drva s kojeg se gulila smea boja. Zimski zrak bio je otar, a ledeni vjetar napadao je Lidijine obraze dok se uspinjala na krcati peron. Oi su joj skakale od lica do lica, provjeravajui ima li novih putnika. Ve su joj bile poznate one zbijene obitelji, zaahurene u svojim podstavljenim fufajkama, zagledane niz linije srebrnih tranica kao da snagom volje mogu prizvati vlak i njegov zadimljeni dah. Odmah je primijetila strance. est mukaraca i jedna ena. Srce joj je poskoilo, ali nije si dopustila vie od jednog nezainteresiranog pogleda dok je prolazila kraj njih. No i to je bilo dovoljno da zapamti svaki detalj. to su radili ovdje, na stanici u Seljansku? Tri mukarca doimala su se prilino nevino; jedan je bio usamljeni radnik u grubim hlaama domae izrade i gumenim izmama, a ostala dvojica vladini aparatici u dobro skrojenim kaputima. Doimali su se uglaeni i zadovoljni, a razgovarali su normalnim glasom umjesto uobiajenim aptom. Lidiji je ve bilo zlo od rijei skrivenih iza ruku i oiju prikovanih za tlo kako ne bi odale misli svojih vlasnika. Sve zbog bojazni da ih netko ne vidi. I prijavi. Lidija se nasmijeila mukarcima i njihovom smijehu. to je smijeno?" zanimalo je Alekseja. Stajao je na kraju perona, naslanjajui se na praznu bavu ulja i puio jednu od svojih smrdljivih crnih cigara. Lidiji je bilo drago to je prestao nositi skupi zimski kaput u kojem je stigao u Rusiju i zamijenio ga drugim, od grube crne vune. Kaput mu je padao do glenjeva, a na ovratniku je imao malu poderotinu, kao da ga je netko prejako povukao u tunjavi. No ak se i u obinoj radnikoj odjei doimao elegantnim i nedodirljivim, ak opasnim. Iz oiju mu je izbijala nekakva kontrolirana hladnoa, koja je ljude upozoravala da se ne pribliavaju. E, pa ona mu je bila sestra. Prii e koliko god blizu eli. Dobro jutro, brate. Dobroe utro", vedro je rekla. Nadajmo se da emo se danas maknuti iz ove rupage", dodala je i zamahnula platnenom torbom da je stavi na vrh bave za ulje. Aleksejeva usta razvukla su se u usluan smijeak. Dobro jutro, sestra. Jesi li dobro spavala?" Kao maka nakon obilna obroka. A ti?" Jako dobro, spasibo, hvala na pitanju." Oboje su znali da lau, ali nije bilo vano. To im je bila jutarnja rutina. Lidija se ogledala oko sebe. Gdje je Popkov? Mislila sam da e ve biti ovdje." Aleksej je odmahnuo glavom. Nosio je staru apku-uanku, kapu sa titnicima za ui, ija je mekoa samo naglaavala otrinu njegova lica. Lidija odjednom shvati da je smravio. Zagledala se u praznine koje su mu se pojavile ispod jagodica i osjetila kako joj nemir pritie grudi. Zar su ve bili tako kratki s novcem? Aleksejev osmijeh vie je sliio grimasi. Popkov je otiao u potragu za hranom za putovanje." Kozak je bio njihov snabdjeva kad bi im se zalihe istanjile. Lidija mu je eljela pomoi - imala je brze prste - ali Aleksej joj nije dopustio. Svaali su se oko toga, ali bio je neumoljiv. Ovo nije Kina, Lidija. Ako te ovdje uhvate da krade, ak i samo malo kruha ili nekoliko jaja, poslat e te u logor gdje e umrijeti." Ako me uhvate." Ne. Previe je opasno." Popustila je uz slijeganje ramenima, ne elei priznati da ju je njegovo upozorenje uplailo. Znala je to znai biti zatvoren. Ima li vijesti o vlaku?" pitala je. Uobiajeno." Moda danas. Zapovjednik stanice uvijek govori isto." Ali danas bi to moglo biti istina." Kimnula je i pustila da joj pogled leerno prijee preko rijetkog drvea s druge strane pruge iji su se kosturi ocrtavali na ledu. Zatim se, kao da joj se nikamo ne uri, ponovno okrenula prema drugim putnicima. Leerno. Nije bilo lako, ali uspjela je zadrati neutralan izraz lica dok je traila ostale pridolice. Dva mukarca, jedna ena. Mukarci su nosili uniforme koje nije prepoznala i obojica su ostavljala dojam autoriteta zbog kojeg ih se bojala pogledati ih u oi, ali primijetila je da su oni gledali prema njoj. Nekoliko koraka od njih stajala je ena. Ne zuri." Aleksejev glas bio je njean.

11

Ne zurim." Zuri." Uope ne zurim. Samo se divim njezinoj bundi." Divi se neemu drugom." Lidija je odvukla pogled sa enine duge tamne kose koja se meko uvijala oko ovratnika i padala joj preko obraza kao njeno, sjajno krilo neke ptice, kad god bi pomakla glavu. Ba kao i Valentinina. U grlu je osjetila gorku u. Slea, slinost je zapanjujua", promrmljao je Aleksej, a dah mu je bio kao bijeli val na hladnom zraku. Slinost s kim?" Uputio joj je dug, znaajan pogled pa odustao od teme. Povukao je dim i ispod oka pogledao dvojicu uniformiranih mukaraca. Oni znaju da vlak dolazi, inae ne bi bili ovdje." Misli?" Siguran sam. Danas e doi." Nadam se da e se Popkov pouriti. Ne elim ga ostaviti ovdje." Jo dok je to izgovarala, osjetila je da je to bila pogreka. Aleksej ju je pogledao, ali nije progovorio. Lidija je znala da bi on itekako volio da Liev Popkov ostane u Seljansku. Aleksej ponovno pogleda nepoznatu enu. Pitam se tko je ona", tiho je rekao. Na ovom mjestu bode kao prst u oku." Lidija si dopusti jo jedan pogled, ovaj put dui, na enin srebrnasti krzneni kaput koji kao da se sjajio na sumornom zimskom svjetlu. Primijetila je elegantnu krznenu kapu od istog krzna, blijedosive izme mekane poput maje ape i blijedoukasti al od kamira koji joj je provirivao oko vrata. ena je izgledala kao da je doetala s Nevskog prospekta i grekom se zatekla na selu. Zove se Antonina", tiho je rekla. Aleksej je iznenaeno pogleda. Kako ti to, dovraga, zna?" Svata ja ujem." A gdje si, molim lijepo, to ula?" Ona mi je rekla." Kada?" Prekjuer. U hotelskoj kupaonici." Aleksej je bacio cigaru, ugasio je izmom i duboko udahnuo. Lidija je vidjela da razmilja, da pokuava izraunati kolika je vjerojatnost da se njegova sestra izlajala u vezi s neim. Dodirnula mu je rukav. Sve je u redu, brate. Nisam uinila nia loe. Bila sam oprezna, nisam joj nita rekla." to si jo doznala o toj eni?" Lidija je dopustila da joj oi odlutaju natrag na valove tamne kose i arogantno uzdignutu bradu. Ona je ena zapovjednika logora." Aleksej ju je prouavao. Suprugu zapovjednika logora. Zbilja zanimljivo. Nije ni udo da se uniforme nisu odvajale od nje. Osjetio je iznenadnu, nerazumnu navalu nade. Znao je da je potpuno neopravdana, ak i smijena, ali bio je nemoan suzbiti je. Prolo ljeto u Kini, bez razmiljanja je skoio na vlak s Lidijom i zajedno su krenuli na stotine kilometara dugo, mukotrpno putovanje na sjever preko granice do Vladivostoka, u potrazi za ocem kojeg nijedno od njih nije ni vidjelo ni ulo vie od dvanaest godina. Aleksej je za to imao nekoliko razloga, ali vjera u uspjeh sigurno nije bila jedan od njih. U srcu je bio siguran da je potraga za Jensom Friisom osuena na neuspjeh, ali Lidiji o tome nikad nije rekao ni rije. Sovjetska drava bila je prevelika i prevrsto zatvorena, a uostalom, otac im je dosad ve sigurno bio mrtav. Samo su rijetki uspijevali preivjeti surove uvjete u onim uasnim logorima. Robovski rad u rudnicima ili na izgradnji eljeznica, kanala ili cesta, na neljudskim sibirskim temperaturama, bio je brutalan. I vie od toga. ivot je ondje bio previe krhak, slabana nit koja se olako kidala. Stopa smrtnosti bila je nezamisliva. Unato tome, Aleksej je doao. Zato?

12

Za vrijeme njihovog dugog putovanja u Rusiju, jutrima je leao budan u krevetu, u svratitima punim buha, puei cigaretu za cigaretom. Bio je prisiljen sluati hrkanje i putanje vjetrova drugih mukaraca u sovjetskim komunalnim spavaonicama dok je smiljao i odbacivao plan za planom. Zapravo, znao je da je planiranje besmisleno. Nisu mogli znati to ih oekuje na putu pa kakva je onda bila svrha planiranja? Nikakva. Ba nikakva. Ali on je proao vojni trening i nije mogao sprijeiti mozak da smilja precizne planove nita vie nego to je mogao sprijeiti ovu iznenadnu navalu nade pri pogledu na zapovjednikovu enu. Pogledao je sestru na drugoj strani perona. Bila je potpuno nesvjesna injenice da privlai poglede, zavidne poglede. I to ne zbog svog dosadnog smeeg kaputa ili ravnih mladih lea. ak ni zbog plamene kose koju je po njegovom savjetu skrila ispod vunene kape, ali uvijek je bilo nekoliko neposlunih uvojaka koji se nisu dali ukrotiti. Ne. Nita od toga nije privlailo poglede. Slijedili su je zbog njezine neukrotive energije za kojom su svi udjeli. Postojalo je neto neslomljivo, neto divlje u njezinu pogledu i nainu na koji je drala glavu. Na tome su joj zavidjeli. Koliko god je on odijevao u prevelike kapute i na glavu joj stavljao rune kape, to nije mogao skriti. Zapalio je jo jednu cigaru i vidio kako se Lidija osvrnula i nasmijeila mu se njeno, gotovo stidljivo. Znao je zato je doao. Doao je zbog nje. Sad smo blii." Iznenadile su je Aleksejeve rijei. Spremali su se popeti na vlak. Ba kad se inilo da e zaglaviti na jo jedan beskrajan dan, oblak dima najavio je dolazak lokomotive. Masa putnika poela se naguravati oko njih na peronu, ali veliki kozak samo se nacerio i zadrao ih podalje od stepenica da napravi mjesta za Lidiju. Aleksej joj je ponudio ruku da se popne na vlak i progovorio, Sad smo blii." Trebalo nam je dosta dugo." Kad mu je dotaknula ruku, Lidija je prema bratu osjetila navalu privrenosti. Samo smo morali smanjivati udaljenost, korak po korak." Znam. I smanjujemo je, Aleksej. Bliski smo i takvi emo ostati." Zastao je, ali joj je uzvratio stisak. Lidiji je tek tada sinulo da ga je pogreno ula. Aleksej moda nije govorio o njima - o njemu i njoj. Moda je rekao da su sada blie" logoru. Odjednom se uasnula zbog svoje pogreke. Lidija." Aleksej je skoio na stepenicu iza nje i dotaknuo joj rame. Drago mi je to sam doao." Okrenula se i pogledala ga. I meni", rekla je. Zategnula je deku oko koljena i potonula dublje u sjedalo izmeu Alekseja i Popkova. Vagon je bio pun, ali veina putnika je drijemala. Starac koji je sjedio pokraj vrata mrmljao je neto sebi u brk. Iz kojeg dijela Rusije dolazi, djevojko?" Pitanje joj je postavila putnica na sjedalu preko puta, ona ena koja je hrkala u sobi pokraj njezine u hotelu. Bila je debeljukasta i sredovjena, s cvjetnim alom omotanim oko glave zbog kojeg su joj se obrazi napuhali kao da je hrak. Lidiji je bilo drago zbog tog pitanja. To je dalo smisla svim onim dugim satima napornog rada. Ve je mjesecima govorila iskljuivo ruski i ak se katkad zatekla kako razmilja na tom jeziku. Napokon je stekla dojam da rijei koje joj izlaze iz usta tamo i pripadaju. Od trenutka kad su napustili Kinu, Aleksej i Popkov tvrdoglavo su odbijali govoriti ijednim drugim jezikom osim ruskog. Lidija je gunala, alila se i molila, ali Aleksej se nije dao. Njemu je bilo lako. On je ivio u Sankt Peterburgu do svoje dvanaeste godine, a imao je i prednost to je, ak i u Kini nakon Oktobarske revolucije, njegova majka, grofica Serova, inzistirala da u kui govore materinskim jezikom. Zato nije imao nikakvih problema. Rijei su tekle iz njega kao ruska nafta, a premda je engleski govorio elegantno kao britanski plemi, nijedna rije tog jezika nije mu prela preko usana. Lidija ga je psovala. Na engleskom. Na ruskom. ak i na kineskom. Gade, uiva u ovome. Pomogni mi malo."

Net"
Proklet bio." On bi se osmjehnuo onim svojim izluujuim osmijehom i sluao je kako iznova grijei. Poetak je bio teak; osjeala se izoliranom jer se nije mogla dobro izraziti, ali sad je shvatila, iako to nije htjela

13

priznati, da je imao pravo. Brzo je uila i sad je uivala sluiti se jezikom koji je njezina majka Ruskinja nije htjela nauiti. Ruski?" govorila bi Valentina u njihovom kineskom potkrovlju, namrtivi svoje lijepo lice dok su joj tamne oi sijevale od prezira. Kakva korist od ruskog? Rusija je gotova. Pogledaj kako oni ubojice boljevici pljakaju i unitavaju moju jadnu zemlju. Kaem ti, malyka, zaboravi Rusiju. Engleski je jezik budunosti." Onda bi zabacila svoje dugu, svilenkastu kosu kao da sve ruske rijei eli izbaciti iz glave. Ali sada, u hladnom, smrdljivom vlaku koji se preko prostranih ravnica sjeverne Rusije kotrljao prema Felanki, Lidija je gurala to vie ruskih rijei u glavu i sluala kako je ena preko puta pita iz kojeg dijela Rusije dolazi. ,Ja sam iz Smolenska", lagala je i vidjela kako ena kima glavom, zadovoljna odgovorom. Iz Smolenska", ponovila je. Svialo joj se kako to zvui.

14

Kina, 1930.
Spilja je bila hladna. Dovoljno hladna da zamrzne dah bogova, no ne i dovoljno duboka da bi riskirali s paljenjem vatre. Chang An Lo uao je na ulazu, nepomian kao sivo kamenje razbacano svuda oko njega na golom licu planine. Nita se nije kretalo. Ba nita. Svijet je bio siv pod neumoljivo sivim zimskim nebom. Izvan pilje, vjetar je sa zaleenog kamenitog tla dizao tanki, prani sloj snijega i pretvarao ga u otre komadie lea koji su mu prianjali za trepavice i ranjavali mu usnice do krvi. Ali on nita nije primjeivao. Iza njega, sa zidova prekrivenih liajevima kapala je voda; tihi, podmukli zvuk koji mu se zabadao u mozak otrije nego hladnoa.

Neka vam um bude vrst.

Rijei Mao Tse-tunga. Moni novi voda koji je izborio vodstvo nad kineskom Komunistikom partijom. Chang je trepnuo kako bi trepavice oslobodio nakupljenog lea, i osjetio izdajniki ubod bijesa u elucu. Borio se da umiri um, da se usredotoi na ono to dolazi. Neka ugavi sivi psi Chang Kai-shekove Nacionalistike vojske vide to im je spremio, neka otkriju to ih eka na eljeznikim tranicama dolje u dolini. Kao to krokodil eka u velikoj rijeci Jangce. Nevidljiv. Neujan. Sve dok te ne rastrga. Chang se pomaknuo, samo neznatan pokret ruke u rukavici, ali i to je bilo dovoljno da dozove vitku figuru iz dna pilje. Kao i Chang, pridolica je nosila debelu kapu i podstavljenu jaknu zbog koje joj je bilo nemogue odrediti obris tijela, tako da mu je samo tihi glas u uhu davao do znanja da je njegov sudrug ena. Cunula je pokraj njega, pokretom gipkim poput vode. Stiu li?" proaptala je. Nanosi snijega preko nizine sigurno su zadrali vlak. Ali da, stie. Moemo li biti sigurni?" Neka ti um bude vrst", Chang je ponovio rijei njihova vode. Njegove otre crne oi pretraivale su planinski krajolik. Kina je bila nemilosrdna zemlja, posebno gruba prema onima koji su se morali boriti da preive na ovom pustom, golom terenu bez drvea, gdje su nemilosrdni vjetrovi iz Sibira grebli jalovu zemlju kao nokti koji skidaju prljavtinu s koe. Pa ipak mu je neto u vezi s ovim mjestom priinjavalo zadovoljstvo, neto tvrdo i zahtjevno; planine su bile simbol mira i ravnotee. Bile su toliko razliite od njenih, vlanih povjetaraca na koje se naviknuo u posljednjih nekoliko mjeseci provedenih na jugu u provincijama Hunan i Jiangxi. Ondje je bilo sredite komunistike pobune. Ondje, u Mao Tse-tungovom skrovitu blizu Nanchanga, Chang je u zraku namirisao ljepljivu slatkou od koje mu se okretao eludac. Osjeala se na poljima rie. Na terasastim poljima na obroncima brda. U komunistikim kampovima za obuku. Miris korupcije. Miris ovjeka zaluenog moi. Chang nikome nije govorio o tome, nijednom od svoje brae komunista nije priznao kako osjea da u samom sreditu stvari nisu kakve bi trebale biti. Svi su oni, ukljuujui njega, bili spremni boriti se protiv Chang Kai-shekovih nacionalista i umrijeti za svoja uvjerenja, ali... Chang je naglo udahnuo. Njegov prijatelj Li Ta-chao bio je predan komunistikoj borbi i umro je sa svojih ezdeset drugova u samom srcu Pekinga. Chang je s gaenjem pljunuo na goli kamen. Njegov prijatelj bio je izdan. Netko ga je zadavio. Nije postojalo nita odreeno na to je Chang mogao pokazati i rei: Ovdje lei korupcija. Samo uznemirujue utanje u dui. Hladan vjetar koji mu je prodirao sve do kosti i tjerao ga na oprez. To sigurno nije mogao podijeliti s Kuan. Okrenuo se prema njoj i zagledao se u njezino izraajno mlado lice s ravnim obrvama i visokim, irokim jagodicama. Nijedan mukarac to lice ne bi nazvao lijepim, ali posjedovalo je snagu i odlunost koje je Chang cijenio. A kad se nasmijeila - to je bilo rijetko

15

 inilo se kao da je iz nje nestao neki mrani demon i oslobodio njezino unutarnje svjetlo koje bi zasjalo kao jutarnje sunce. Kuan," promrmljao je, pomisli li ikada na ivote koje oduzimamo u ovakvim akcijama? Na oaloene roditelje? Na ene i djecu ija e srca puknuti kad im pokucaju na vrata s vijestima?" Njezino tijelo je zadrhtalo pokraj njegova ramena i ona se brzo okrenula da ga pogleda, obraza crvenih od hladnoe. Ali, on je osjeao da to nije bio drhtaj uasa. Vidio joj je to u oima, uo u plitkom ritmu njezina disanja. Bio je to drhtaj uzbuenja. Ne, prijatelju, ne mislim", rekla je. Ti, Chang An Lo, isplanirao si ovu operaciju, ti si nas doveo do ove toke. Slijedili smo te pa se nadam da nee sad..." Glas joj se izgubio, nespreman izgovoriti rijei. Ne, ne mijenjam plan." Dobro. Rekao si da vlak stie." Da. Uskoro. A Chang Kai-shekovi govnojedi zasluuju smrt. Oni bez milosti masakriraju nau brau." Kuan je kimnula, estoki trzaj glavom, dok joj je dah vijugao na sivom zraku. ,,U ratu smo", rekao je Chang, oiju prikovanih za pitolj o pojasu. Ljudi umiru." Da, u ratu koji emo dobiti kako bi komunizam ljudima Kine donio pravdu i jednakost." Ondje na toj pustoj, ledenoj planinskoj litici, Kuan se nasmijeila Changu i on osjeti kako taj osmijeh otapa samo vanjski rub praznine koja mu je, crna i hladna, zjapila u prsima. Neka dugo ivi na veliki, mudri voda Mao", gotovo je uzviknula Kuan. Neka ivi na Voa", ponovio je Chang. Iz te etiri rijei izbijala je sumnja. Chang je u njima uo slabost, crvie sumnje koji su rovali duboko u njihovu temelju, ali Kuanine oi svjetlucale su od uvjerenja, zadovoljne njegovim odgovorom. Njezine male ui nisu otkrile crve. Chang je ustao i polako udahnuo, umirujui nepostojan ritam svog srca. Ispred njega, planine su naglo zavravale u maloj dolini iza koje se ponovno uzdizala gola, turobna, kamena litica. Nije se vidjelo nijedno selo, nikakvi tragovi kola pa ak ni tragovi divokoza; samo prazan krajolik bez drvea, posut kamenjem i prekriven ledom te dvije srebrne, metalne zmije koje su presijecale dolinu. Tranice. Nakratko, dopustio je sebi da se zapita koliko je kineskih ivota izgubljeno, koliko ih je odrona zatrpalo i prolilo krv na prugu koju su postavljali. Fanquiji, strani vragovi, bili su ti koji su dinamitom probili prolaz kroz dolinu. Oni su doli i pregazili cijelu Kinu. Postavili su svoje metalne ceste ne obazirui se na glasove zemlje; njihove velike slonovske ui bile su gluhe za bijes duhova planine. Zemljom su najprije marirale europske uniforme, rojei se poput muha na utom tlu i kradui njezina bogatstva, a sad je to bila Nacionalistika vojska onog napuhanog pauna, Chang Kai-sheka. On je Kinezima otimao sve, ak i travu s njiva i zelene izdanke s polja rie. Chang An Loovo srce plakalo je zbog ovog prekrasnog, golemog Srednjeg carstva i njegovih ljudi. Kuan", rekao je, osjeajui led na usnicama. Pozovi Lua i Wanga. Reci im da postave eksploziv." Mlada ena s ramena je spustila kaki platnenu naprtnjau, otvorila je i vjeto prionula na posao. Kuan je zavrila studij prava u Pekingu, ali sad je bila radio-strunjak sa zadaom da u ovoj misiji odrava stalni kontakt meu komunistikim kadrovima. Bila je tiha i uinkovita. To se svialo Changu i inilo je dobrim sudrugom. Chang joj je vjerovao. Jedina joj je slabost bila nedostatak izdrljivosti. Dok je Kuan tiho govorila u slualicu, Chang je zatvorio oi i otvorio um. Okrenuo se prema sjeveru, ravno u ljuti sibirski vjetar i duboko ga udahnuo, doputajui da mu njegovi zubi grizu mekano tkivo plua. Je li ona ondje? Njegova djevojka lisica. Negdje preko granice, u onoj nepoznatoj zemlji? Moe li je okusiti na ruskom vjetru? Namirisati je? uti istu zvonjavu njezina smijeha? Nije htio izgovoriti njezino ime, ak ni u mislima. Bojao se da bi je ak i apat mogao izdati i dozvati osvetoljubive duhove u potjeru za vatrom njezine bakrene kose. Ukrala je neto bogovima, a oni ne oprataju. Vrijeme je", rekao je tako naglo da je iznenadio Kuan. Sad?" pitala je. Sad." Brzo je krenula zatvarati naprtnjau, ali dok su joj promrzli prsti stegnuli platneno remenje, Chang je ve jurio niz planinu.

16

Smrt. inilo se da ga prati. Ili je on pratio nju? Svud oko njega leala su raskomadana tijela, udovi i trupovi rastrgani na beivotne komadie mesa i kostiju koji su privukli vrane prije nego to su se stigli ohladiti. Glava mladog crnokosog ovjeka umrljana krvlju te s jednom praznom onom upljinom nalazila se na kamenu deset metara od pruge i zurila ravno u Changa. Samo glava, bez tijela. Chang zadrhti osjetivi kako mu prst smrti dodiruje srce, okrene se i pone hodati niz unitene tranice. Pod nogama mu je krkalo staklo. Dvije eksplozije raznijele su vagone na oba kraja vlaka i pretvorile ih u sirovu, zamrenu hrpu metala i drva; tijela su bila razbacana na ledenom tlu kao mamci za vukove. Dok je prolazio pokraj te klaonice, Chang je zatvorio srce za krikove podsjeajui se da su mu ti Ijudi neprijatelji, da su putovali na jug kako bi masakrirali komuniste, odluni da unite Maovu Crvenu armiju. Ali negdje duboko, gdje ga nije mogao dotaknuti, srce mu je plakalo zbog njih. Ti." Pokazao je na mladog vojnika u sivoj uniformi i s crvenom vrpcom kineskih komunistikih snaga na rukavu koji je iz olupine izvlaio krvavo tijelo. Sudei prema bojama uniforme, ranjenik je bio satnik Nacionalistike vojske kome je eksplozija raznijela utrobu. Rukama je pridravao svoje krvave iznutrice, ali jedan dio crijeva ispao mu je iz ruke i sad se vukao za njim. Crijevo se odmotavalo dok ga je mladi komunist izvlaio iz vlaka, no nacionalistiki satnik nije vikao. Ti", ponovio je Chang. Prestani. Zna naredbe." Mladi vojnik je kimnuo. Izgledao je kao da e povratiti. Samo oni koji mogu hodati, smiju putovati s nama. Ostali..." Dok je Chang stajao pokraj njega, mladi vojnik je sporim, oklijevajuim pokretom skinuo puku s lea. Unato ledu u zraku, elo mu se orosilo znojem. Imao je iroke crte lica i velike ruke seljakog sina koji je prvi put u ivotu daleko od kue. A sad jo i ovo. Chang se sjetio svog prvog ubojstva, zauvijek urezanog u njegovu duu. Vojnik je naslonio kundak na rame tono kao to su ga nauili, ali ruke su mu se nekontrolirano tresle. ovjek na zemlji nije molio, samo je zatvorio oi, sluajui vjetar i ono za to je znao da su mu posljednji otkucaji srca. Odjednom je Chang izvukao pitolj, nagnuo se prema satniku, prislonio mu cijev na sljepoonicu i povukao okida. Tijelo se trznulo. Chang je na djeli sekunde pognuo glavu i preporuio ovjekovu duu njegovim precima. Smrt. inilo se da ga prati. Masivna parna lokomotiva iskoila je iz oteenih tranica i strovalila se niz nasip, ali uspjela je ostati uspravno. Iza nje je pod udnim kutom stajao teretni vagon, ali jedini teret koji je nosio bio je pakiran u dvadeset dugakih drvenih sanduka od kojih su se etiri otvorila u sudaru. Kad ih je vidio, Changu je poskoilo srce. Skoio je u vagon, odravajui ravnoteu na nagnutom podu i posjedniki stavio ruku na jedan od otvorenih sanduka. Luo", povikao je. Luo Wen-cai, mladi zapovjednik male jurine postrojbe, nespretno se popeo za njim. Rana od metka u bedru koja je sporo zacjeljivala ometala je njegove inae brze pokrete, ali nita nije moglo zaustaviti osmijeh koji mu se pojavio na iroku licu. Chang, prijatelju, kakvo si nam to blago pronaao?" Puke Tokarev", promrmljao je Chang. Ovo je bilo bolje nego to je oekivao. Ovaj ulov zadovoljit e Chou En-laija u sreditu Partije, dolje na jugu, u angaju, i osigurati puke onima kojima su bile najpotrebnije - gorljivim mladiima u kampovima za obuku koji su se doli boriti za komunistiku stvar. Chou En-lai e se epiriti i pokazivati svoje tigrovske kande kao da ih je sam osvojio. Ovaj e mu uspjeh donijeti jo veu potporu mao-zija,

dlakavaca. Mao-ziji. Rijei su zapele u Changovu grlu. Bili su to europski komunisti, blagajnici kineske
Komunistike partije. Vodili su ih Nijemac po imenu Gerhart Eisler i Poljak poznat kao Rilski, ali obojica su bili samo glasnogovornici Moskve. Odande su dolazila sredstva i ondje je leala stvarna mo. A ipak, ovaj vlak bio je pun ruskih vojnika i oruja namijenjenog Chang Kai-shekovoj iscrpljenoj Nacionalistikoj vojsci, zakletim neprijateljima kineskih komunista. Kako god okrenuo, Changu to

17

jednostavno nije imalo smisla; kao pas koji se pokuava pariti s guskom, stvari jednostavno nisu sjedale na svoje mjesto. Namrtio se, osjeajui iznenadnu uznemirenost, ali nita nije moglo pokvariti oduevljenje njegova prijatelja. Puke", likovao je Luo. Izvadio je jednu iz sanduka i rukom njeno preao po cijeloj duini, kao da miluje bedro ene. Prekrasne, dobro nauljene kurvice. Stotine njih." Ove zime", rekao je Chang uz osmijeh za svog prijatelja, kampovi za obuku u provinciji Hunan bit e natrpani pukama kao eludac tu-haoa riom." Chu En-lai bit e i vie nego zadovoljan. A ni nama nee koditi to emo mu donijeti takvu etvu." Chang je kimnuo, ali u glavi mu je vladao kaos. Chu En-lai je genij", odano je dodao Luo. Kako nadahnuto organizira nau Crvenu armiju." Podignuo je puku i pogledao kroz ciljnik. Ti si ga upoznao, zar ne, Chang?" Da, xie xie, imao sam tu ast. U angaju, kad sam bio prikljuen obavjetajnom uredu." Reci mi, kakav je veliki ovjek?" Chang je znao da Luo eli uti velike rijei, ali nije ih mogao nai na jeziku, ne za Chu En-laija, vodu sredinjice Partije u angaju. Nosi arm kao svilenu rukavicu", promrmljao je. Klizne ti po koi pa te uhvati u vrst stisak. Usko, zgodno lice s naoalama koje koristi da prekrije svoje... Zamiljene oi." Ropske oi. Ropske, ali nemilosrdne. To je ovjek koji bi napravio sve - ba sve, koliko god to bilo brutalno prema drugima ili poniavajue za njega - za svoje gospodare. A njegovi gospodari bili su u Moskvi. No Chang nije rekao nita od toga. Umjesto toga je dodao: On je kao ti, Luo. Ima velika usta kao nilski konj i voli puno govoriti. Njegovi govori traju satima." Rukom je lupio po sanduku. A sad hajde da ovo natovarimo na ivotinje prije nego to..." Nadglasala ga je iznenadna eksplozija, neka tutnjava negdje vani koja je zatresla daske vagona. Zvuk je doao iz blizine i obojica su odmah reagirala, iskoivi iz vagona s pitoljem u rukama. Ali im su doskoili na sklisko, zaleeno tlo, zastali su jer je pred njima, bespomono okrenut naopako meu kamenjem kao preokrenuta kornjaa, leao veliki metalni sef. Oko raznesenih vrata uzbueno se skupila grupica Luovih vojnika. Wang!" zalajao je Luo na svog zamjenika. to to, u ime majmunove plave guzice, radi?" Wang je bio zdepasti mladi debelih obrva i kratkog, bikovskog vrata uvijek nagnutog prema naprijed, zbog ega je izgledao kao da e svaki tren krenuti u napad. Odvojio se od grupe i domarirao do svog zapovjednika s nekakvim papirima u ispruenoj ruci. Sef je izletio iz onog vagona." Pokazao je na hrpu izobliena metala. Prvi vagon pretrpio je veinu glavne eksplozije koja je vlak izbacila iz tranica. Leao je prevrnut na dnu doline, a iz njega su na kamenito tlo uspjela izletjeti nekolicina uniformiranih asnika s tamnozelenim sefom, prije nego to se vagon potpuno uruio i zdrobio sve koji su ostali unutra. S potovanjem, ali i trijumfalnim bljeskom u oima, Wang je ispruio ruku. Bio sam toliko slobodan da ga otvorim." Chang An Lo je zgrabio listove papira iz vojnikove ruke. Oi su mu preletjele prvu stranicu i odjednom se svijet oko njega usporio. Vojnici su se i dalje kretali, postrojavali izmuene zatvorenike, ali kao da su imali utege u izmama, svaki im je korak bio usporena, teka, zamuena kretnja na rubu Changovog vidnog polja. Ruka mu je stegnula papire. Imao si pravo", zareao je Luo Wen-cai. Prevozili su dokumente." Chang je kimnuo. Zakoraio je prema naprijed, gipko poput planinskog leoparda, i zgrabio Wanga za jaknu. Oi Luova zamjenika rairile su se, a glava mu je potonula dublje izmeu ramena. Jesi li ih proitao?" zahtijevao je Chang. Ne, zapovjednie." Kune se svojim precima?" Jakna je bila na rubu deranja. Kunem se." Jedan otkucaj srca. Ne vie. I no bi skliznuo meu tetive Wangova grla. Vidio je to u Changovim crnim oima. Ne znam itati", proaptao je vojnik, a glas mu je jedva zagrebao zrak. Nikad nisam nauio." Jo dva otkucaja srca. Onda je Chang kimnuo i odgurnuo ovjeka.

18

Znai", tiho je rekao Luo, tvoje informacije bile su tone. Vlak je nacionalistima donosio vie od vojnih pojaanja." Kaiprstom punim oiljaka pokazao je prema sefu. Pogledaj." Chang je krenuo preko kamenitog tla, a oi mu vie nisu vidjele raskomadana tijela koja su mu presijecala put. Na dnu sefa leale su tri vree, dovoljno vrste da ostanu neoteene u eksploziji koja je raznijela vrata. Ispruio je ruku i podignuo jednu. Bila je dovoljno teka da mu napne miie podlaktice, a na njoj je tamnosmeom tintom bio otisnut niz rijei na ruskoj irilici. Chang je zatresao vreu i uo zveket metala. Nije morao pogledati da bi znao to je unutra. Rusko zlato.

19

Reci mi, Aleksej, ega se sjea?" Lidija se trudila da joj glas ne oda potrebu koju je osjeala, ali bilo je teko. Vlak je stajao. Bilo je udno stajati ovdje sa svojim bratom, usred niega u gluho doba noi, ispod mranog ruskog neba bez zvijezda. No sve je bilo bolje od beskrajnih sati sjedenja. Putovanje vlakom ve je odavno prestalo biti zanimljivo, a poetno uzbuenje i osjeaj otkrivanja nove zemlje bilo je zatrpano satima ekanja i razoaranja. Ne, ne ba razoaranja. Lidija je odmahnula glavom i navukla kapu jo nie u beskorisnom pokuaju da otjera hladnou koja joj se nemilosrdno uvlaila pod kou. Zatoptala je nogama po ledenom ljunku i osjetila kad joj je krv na tren jurnula u none prste. Ne, ne razoaranje. To nije bila prava rije. U mislima je pomno pretraila svoj novonaueni ruski vokabular i odluila se za dosadu. To je bilo to. Dosada. Nov osjeaj. Ba me zanimalo kad e me to pitati", tiho je rekao Aleksej. Dugo ti je trebalo." Postojalo je neto u njegovu glasu to joj je reklo da je iza tih rijei skrivao vie osjeaja nego to je dao naslutiti. Pitam te sad", rekla je. ega se sjea?" U tami mu nije mogla vidjeti lice, ali osjetila je napetost u nainu na koji je pomaknuo ramena, kao da ga neto titi. Neto ega se elio rijeiti. Je li to bila ona? Je li ga ona uljala i smetala mu, nanosila mu bol? Tama je progutala sve oko njih pa Lidija nije imala pojma nadvijaju li se nad njima planine ili se pruaju otvorene ravnice. Odnekud je ula uborenje rijeke. Jo nekoliko putnika silo je protegnuti noge dok je vlak uzimao vodu, ali njihovi su glasovi bili prigueni. Lidija je pognula glavu pred naletima vjetra i vidjela kako se Aleksejevi prsti u rukavicama steu i oputaju, steu i oputaju. Kad ga je pitala ega se sjea, nije pojasnila na to je tono mislila, ali to nije ni bilo potrebno. Oboje su znali. No sada, dok je zurila u njegove prste, prvi joj je put palo na pamet da on moda ne eli podijeliti svoje uspomene na Jensa Friisa. Ne s njom. Jesu li ta sjeanja na oca bila previe intimna? Previe privatna? ekala je, svjesna povika eljezniara dok su vretenastu ruku hvataljke za vodu vraali prema vodotornju koji je poivao na tankim, krhkim nogama kao u pauka. Visoko na njemu visjela je svjetiljka koja se njihala na vjetru, aljui sjene koje su im obigravale oko nogu kao duhovi. Lidija je pazila kuda staje da ih ne zgazi. Na kou su joj slijetale pahuljice ae, mekane poput siunih crnih leptira. Ili su to bili duhovi noi, oni na koje ju je upozorio Chang? Ve mjesecima putujemo zajedno", rekla je, ali nijednom nismo razgovarali o svojim sjeanjima na Jensa Friisa. Zaista razgovarali. ak ni ona tri tjedna kad smo zaglavili u Omsku." Ne," sloio se Aleksej, ak ni onda." Ja nisam..." Oklijevala je, nesigurna kako da to objasni. Nisam bila spremna." Stanka. inilo se kao da se bokovi lokomotive pomiu, kao da izdiu svoj vreli dah. Lidija je s obraza obrisala au i iz tame zaula Aleksejev glas. U njemu je bilo njenosti na koju nije navikla. Nisi to mogla rei na ruskom?" Da", lagala je. Pitao sam se zato si utjela." Reci mi sad." Aleksej je duboko udahnuo, kao da se sprema zaroniti. to ga je to plailo ondje dolje? Kakve opasne struje iz prolosti? Pustila je da joj rukavica okrzne njegov rukav i u tom se trenutku, na tom komadiu tla usred zemlje koja je bila i nije bila njihova, osjeala bliska bratu kao nikada do tada. Kad mu je dotaknula rukav, osjetila je kako se neto rastalilo i spojilo ih tako snano da se iznenadila kad joj se ruka bez napora odvojila od njegove.

20

Posjeivao nas je", tiho je poeo Aleksej. Jens Friis. U Sankt Peterburgu. Majka i ja ivjeli smo s njezinim muem, grofom Serovim - ovjekom za kojeg sam vjerovao da mi je otac - u velikoj vili s dugakim poljunanim prilazom. Ja sam Jensa ekao na prozoru salona na prvom katu - odande se pruao najbolji pogled." Je li dolazio esto?" Svake subote poslijepodne. Nikad se nisam pitao zato dolazi tako esto. Ili zato se uvijek toliko bavi mnome. Katkad mi je donosio darove." Kakve?" ,,Oh", leerno je mahnuo rukom kroz ledeni zrak, marke za moju kolekciju ili novu maketu." Kakvu maketu?" Broda. Drvene kune koje su plovile na Daleki istok. A katkad bi mi prekrio oi, zavrtio me i dao mi knjigu." Kakvu knjigu?" Poeziju. Volio je Pukina. Ili ruske narodne prie. Iako je bio Danac, elio je da upoznam rusku batinu." Kimnula je. Zato sam, kad god mi je mama rekla da Jens Friis dolazi u posjet, jurio do sjedala uz prozor", u glasu mu se pojavila neka toplina, i uao ondje, spreman skoiti i mahnuti mu." Srameljivi smijeh probio se izmeu rijei. Maleni djeak na jednom od trideset prozora." Bi li te vidio?" Da, uvijek. Podignuo bi eir i ceremonijalno zamahnuo njime da me nasmije." U koiji?" Katkad, da. Ali ee na konju." Na konju. Niotkuda, u Lidijinoj glavi pojavi se sjeanje. Konj. Velianstveni rian gorda koraka, s crnom grivom za koju se pridravala svojim debelim prstiima. Konj koji je mirisao na ulje i zob, konj koji se zvao... Junak", rekla je. Geroj." Aleksejevo lice iznenada se nalo blizu njezina i ona osjeti miris duhana. I ti se sjea Junaka?" Da", apnula je. Voljela sam njegove ui." Njegove ui?" Kako su se trzale i naulile kad je bio sretan. Ili mu se priljubile uz glavu kad je bio razdraljiv. Oboavala sam njihovu izraajnost. Htjela sam imati takve ui." Nije toliko vidjela koliko je ula da se Aleksej nasmijeio u tami. Jens me znao voditi na jahanje. Sjedio sam ispred njega u Junakovu sedlu kao majmuni, a poslije, kad sam dovoljno porastao da dobijem svog ponija, na jahanju smo provodili cijela poslijepodneva, samo nas dvojica." Lidiji se oteo tihi uzdah. Jahali smo uz obalu Neve." Aleksej se obraao njoj, ali znala je da je negdje daleko. Kasali bismo cijelim putem do ume." Mi. Uvijek to mi. Na tim smo se izletima stalno smijali. Posebno sam volio jahati ujesen kad je drvee bilo tako puno arkih boja da se inilo da gori. Sve dok me jednog dana - mislim da sam imao nekih sedam godina - nije postavio ispred sebe kao ukoenog malog vojnika, drei mi ruke uz tijelo, i rekao da vie ne moe dolaziti svake subote." Lidija je sluala tiinu koja se rastegnula izmeu rijei. Oboje su mogli pogoditi razlog za iznenadnu promjenu Jensovih navika, ali Aleksej je bio taj koji je to izgovorio. Sigurno je zapoeo vezu s tvojom majkom, Valentinom. Zato je morao prestati viati moju majku." Je li to bio posljednji put to si ga vidio?" Ne. Izgubio sam ga na cijelu godinu, a nisam znao zato. uo sam ga kako se svaa s mojom majkom iza zatvorenih vrata pa sam dugo vremena krivio nju. Ali onda bi se iznenada vratio." Lidija je zurila u Alekseja, iznenaena. Ne budi tako okirana", rekao je. To nije bilo esto. Dolazio je samo na roendane i na boinu vonju saonicama. I povremeno jahanje kroz umu. To je sve." Kako si ga zvao?" Zvao sam ga djadja. Ujak. Ujak Jens." Lidija nije nita rekla. Nauio me skakati preko zapreka. Najprije su to bile grane na umskom tlu, njih sam bez problema preskakivao na poniju, ali onda bi mi zadao vee zapreke, ograde i potoke." Aleksej je nagnuo glavu

21

unatrag i ona je vidjela kako mu val smijeha izvire iz grla. Urlao je od smijeha svaki put kad bih pao i katkad...", nasmijao se, duboko i grleno, katkad sam namjerno padao iz sedla samo da ujem taj zvuk." Lidija ih je mogla zamisliti. Djeak sa zelenim oima koje sjaje od uzbuenja. Njegov crvenokosi otac jae naprijed na rianu, a sunce na zalasku kupa ih zlatnim sjajem. Lie im prostire sjajni, krhki tepih ispod kopita konja. Mislila je da e joj srce puknuti od zavisti. Vagon je bio hladan. Ipak, veina od deset putnika uspjela je zaspati u svojim sjedalima, nakrivljenih glava, dok se vlak vukao kroz no. Zamotana u deku, Lidija je sjedila kraj Alekseja, ije je tijelo ak i u snu bilo uspravno, a iscrpljeni um uvjeravao ju je u neke udne istine. U svakom okretu kotaa ula je otkucaje srca vlaka, a crni prozori kao da su oznaavali granicu iza koje je prestajao sam ivot. Zatvorila je oi. Ne zato to joj se spavalo, nego zato to nije mogla podnijeti pogled na to nitavilo. Bilo je odve emerno. Kuckalo je po prozorima. Uvlailo se kroz pukotine. Ovijalo joj se oko stopala. San joj je izmicao. udljivost vlaka koji se zaustavljao i ponovno kretao bez ikakvog oitog razloga inila ju je razdraljivom. Noni sati sporo su prolazili. No im bi zatvorila oi, na unutarnjoj strani vjea vidjela bi Chang An Loa, njegove prodorne tamne oi to su je promatrale dok mu je ivala stopalo nakon to ga je napao pas. Ili se irile od iznenaenja kad mu je u bolesniki krevet u Junchowu donijela bijelog zeca da ga razveseli. Oi crne od bijesa... Ili blistave od ljubavi. Uvukle su joj se u misli, uvijek prisutne. U to su sada gledale? Ili u koga? Naglo je otvorila oi. None more? Komary?" Bila je to ena iz hotela. to je htjela? Razgovor je bio posljednje to je Lidija sad eljela. enine oi, nekad sigurno plave, ali sada bezbojne poput vode iz slavine, prouavale su Lidiju s lijenim zanimanjem. Nitko drugi nije bio budan. Mukarac sa enine lijeve strane bio je odjeven u kaput od blijede samurovine koji mu se otvorio dok je spavao i ena je iskoristila priliku da jedan dio potegne prema sebi i pokrije se. Lidiji se to svidjelo. Ne", rekla je. Net. Nemam none more." Dosada?" Tako neto." ena je trepnula i neko vrijeme ostala nijema pa je Lidija pomislila kako je razgovor zavrio. Ali prevarila se. Tko ti je prijatelj?" Zato pita?" ena je pustila da joj se usta rastvore i polizala usnice sporim, namjerno pohotnim pokretom jezika. Uvijek sam u potrazi za mukarcima." Nije zainteresiran", odrjeito je odgovorila Lidija. Za tebe? Ili za mene?" To mi je brat." "Ha! Ne ovaj zgodni s dugim nogama, duroka, blesao. Der'mo! On je premlad za mene. Onaj drugi." Popkov? Ovu enu je zanimao Popkov? Lidija se nagnula naprijed i prstom kucnula po eninom krznom prekrivenom koljenu. Dri se podalje od njih." Ne trebaju ti dvojica", nasmijala se ena. To je pohlepno." Njezine blijede oi prouavale su Lidiju tako da joj je postalo neugodno. ,,A ti, malyka", dodala je, nisi iz Smolenska nita vie nego to sam ja iz...", zastala je, pokazavi vrh debelog ruiastog jezika, Kine." Lidija se ponovno naslonila dok joj je srce divlje kucalo. Kako je znala? Sjetila se to je Aleksej rekao o ljudima u ovoj sovjetskoj dravi koji znaju tvoje tajne ak i prije tebe. Ravnoduno je slegnula ramenima kao da joj je razgovor dosadio, maknula vunenu deku s koljena, uredno je sloila i ustala da je stavi na policu iznad glave. Zatim je, ne pogledavi enu, otvorila vrata kupea i izala na mrani hodnik.

22

Diem, ljubavi. Jo diem.

23

U hodniku vlaka bilo je jo hladnije nego u kupeu. Lidija je pogledala u oba smjera i s olakanjem ustanovila da nikoga drugoga ne mui nesanica ni potreba da protegne noge, ali znala je da je netko nedavno bio tu jer je smrdjelo na duhan. Hodnik je bio sme. Kao da se uvukla u dugaku smeu cijev sa samo jednim slabim svjetlom visoko na zidu. Sviao joj se sumrak. Umirivao ju je. Pomagao joj da razbistri misli. Vlak je podrhtavao u monotonom ritmu kotaa. Lidija je pritisnula lice uz hladno staklo, ali nije vidjela nita osim noi pod vlastitim, debelim, crnim pokrivaem. Ondje vani nije bilo nijednog svjetla, nijednoga grada, nijednog sela. Samo smrznuta, beskrajna divljina drvea i snijega. Kako su, dovraga, uspjeli ovdje postaviti prugu? Veliina Rusije oduzimala joj je dah kao i veliina Kine; nije mogla pojmiti njihovu nepreglednost. Zato se nauila usredotoiti na male stvari. U tome je bila dobra; uvijek je uoavala stvari koje su drugima promaknule, poput sunca koje se odbijalo o depni sat onog mukarca, ruba novanika koji je strio iz neije jakne, ili zlatne kutijice za ru na sekundu ostavljene na pultu trgovine. Lidija nije mogla zatomiti smijeak. Da, u tome je bila dobra. S tame izvan vlaka preusmjerila je pogled na vlastiti odraz u staklu. Namrtila se. Kapa je uistinu bila uasna, smee vuneno ruglo sa irokim obodom zbog kojeg je izgledala kao pavijan. Bilo joj je drago to Chang An Lo nije ovdje da je vidi. Uzdahnula je i ula vlastite strahove kako joj hrskaju u dahu kao mrvice keksa. Imala je sedamnaest godina, a on devetnaest, gotovo dvadeset. Koliko mukarac moe ekati? Nije znala. Volio ju je strastveno, u to je bila sigurna, ali... Postidjela se svoje neupuenosti. Koliko je mukarac mogao biti bez ene? Mjesec dana? Godinu? Deset godina? Znala je da e ona njega ekati cijeli ivot, bude li potrebno. Je li to i njezin otac radio? ekao u logoru, godinu za godinom, da njezina majka doe? Lidija je odjednom skinula kapu i zamahnula glavom tako da joj je masa bakrenih kovra poskoila i uokvirila joj lice, slijevajui joj se preko ramena. To joj je dalo divlji izgled koji je zadovoljio neto u njoj. Lavica, tako ju je netko jednom nazvao. Povukla je noktima po staklu, ostavljajui tragove na sloju magle koju je ostavio njezin dah, otrei kande. Malo prije svitanja, Lidija je promatrala kako svijet mijenja boju, od duboke tame koja je obavijala sjevernu Rusiju, crne poput ugljena izvaenog iz njezinih dubina, u blijedu, prozrano sivu. Drvee se poelo pomaljati poput zaleenih kostura. Svijet je ponovno postajao stvaran. Krenula je niz mrani hodnik prema malom nuniku na kraju. Tri putnika ve su stajala u redu. Rusi su, primijetila je, bili dobri u ekanju u redu, za razliku od Kineza. Kad se naslonila na drvenu oplatu i osjetila kako joj okretaji kotaa vibriraju kroz kosti, misli su joj se vratile na enu u kupeu, onu koja ju je pitala odakle je. Zbog nje je osjeala nervozu. Odjednom je zaula zvuk brzih, lakih koraka koji su se urili prema nuniku. Lidija se sad ve nalazila na drugom mjestu u redu. Nije joj se urilo da se poslui skuenim malim objektom, ali htjela je odgoditi povratak u kupe. Koraci su stali. Lidija je pogledala iza sebe i iznenadila se ugledavi red od etiriju ena i jednog djeteta - kad li su oni stigli? - oito seoske radnice s rupcima oko glave, alovima i rukama krupnim od napornog rada na poljima krumpira. Lica su im bila zatvorena, misli privatne. Dijete, djeai s kapom, grickao je palac i isputao tihe mije zvukove. Iza njega stajala je pridolica. Lidija je osjetila ubod iznenaenja iako se nije trebala uditi. Bila je to Antonina, ena zapovjednika logora, umotana u srebrni krzneni kaput. Dobroe utro, drugovi", vedro je rekla pridolica. Dobro jutro", kimnula je Lidiji.

24

ene su zurile u nju kao da je nekakva nakiena svraka. Jedna je promrmljala: Dobroe utro", i spustila pogled. Ostale su utjele. Dijete joj je prljavom ruicom dotaknulo kaput na to se ona odmaknula od njega. Na rukama je imala bijele pamune rukavice koje je sad poela trljati od neugode. Drugarice", rekla je, ali njezina vedrina poela je pucati po avovima, oajna sam." Nasmijeila im se, ali osmijeh joj nije dosegnuo oi. Bih li mogla...?" Cijeli red se okrenuo prema njoj. Net." ekaj svoj red." Mom malom je sila, ali on se ne buni. Jesu vas tako odgojili?" Antonina je trepnula svojim duboko usaenim oima. Njezine usne doimale su se krhkima. Odmahnula je glavom i ponovno si poela grepsti ruke, a na bijelom pamuku pojavila se tanka crta grimiza. Drugarice Antonina", ljubazno je rekla Lidija i iskoraila iz reda, preputam vam svoje mjesto." Djetetova majka pogledala ju je s neodobrenjem. Drugarice", rekla je tihim, vrstim glasom, vie ne moramo putati da nam bezvrijedni paraziti poput ove ene u burujskom krznu kradu naa prava. Ona oito nije radnik. Samo je pogledajte." Svi su se zagledali u blijedo, njegovano lice, u naunice s rubinima koje su svjetlucale u tamnoj kosi i u raskoni krzneni kaput. Ona je oito..." Lidija ju je prekinula. Molim vas, drugarice. Poalujsta. Vi ovim nita ne gubite. Ja joj preputam svoje mjesto u redu tako da..." Djevojko", sa zanimanjem je pitala djetetova majka, kako se zove?" Lidiji su se osuila usta. Moje ime nije vano. To nema veze s..." ena je iz depa izvadila malu plavu biljenicu uz koju je gumicom bila privrena olovka. Tvoje ime?" ponovila je. Zapovjednikova ena naglo se ubacila. Drugarice, dosta." Lagano je okrenula glavu, podignula ruku u rukavici i kraj nje se odmah pojavio jedan od njezinih uniformiranih suputnika. Nije nita rekao. Nije ni morao. ene su se zagledale u pod. Lidija nije ekala. Provukla se kraj njega i krenula natrag u kupe, ali kad mu se pribliila, vidjela je da joj je drugi uniformirani uvar zaprijeio put. Oprostite", pristojno je rekla. Nije se pomaknuo. Samo je poloio ruku na futrolu pitolja na svom boku. Bio je visok, s finim slavenskim crtama lica i rumenim obrazima. U tamnim mu se oima vidjelo da ga sve to zabavlja. Reci mi, djevojko", rekao je, stojei preblizu dok je odmjeravao njezin kaput, cipele, ruan eir, zato te zanima zapovjednikova ena?" Lidija je slegnula ramenima. Ne zanima me." Ja sam ovdje kako bih se uvjerio da e tako i ostati." To je tvoj problem, drue. Ne moj." Sada se vie nije zabavljao, ali nakon dugog pogleda napokon se pomaknuo i pustio je da proe. Njegova je uniforma imala ustajali miris, kao da je previe puta prespavao u njoj. Lidija je osjeala njegov pogled na sebi dok je urila niz hodnik. Do sredine jutra ve je padala jaka kia, siv, ledeni pljusak koji je udarao po prozorima kao sama. Dok su prelazili iroku ravnicu, vlak je bez upozorenja poeo usporavati s uznemiravajuim trzajima, dok su konice cviljele, a oblaci pare sukljali u nebo. Izvana, svijet se zamutio. Pred njima se polako pojavila mala eljeznika postaja s krovom od drvenih dasaka i hravom eljeznom ogradom, a Lidiji je srce bre zakucalo kad je ugledala natpis. Trovick. Ovo je bila stanica za logor Trovick. Naoruani vojnici otrih oiju pazili su kako ovdje ne bi siao nitko tko nema slubenu propusnicu. Lidija je svejedno ustala sa sjedala. Kamo ide?" Ne brini se, Aleksej. Samo u protegnuti..." Ovdje ne moe sii." Znam."

25

Pada kia. Njoj e se uriti." Lidija je pogledala brata, njegove inteligentne zelene oi. On je znao. Shvatila je da Aleksej zna to namjerava uiniti. Lidija je stajala na stepenicama vagona. Teka su vrata bila otvorena, ali znala je da ne smije ni pokuati sii na peron. Kia ju je udarala u lice dok se naginjala na okvir vrata, gledala van i poalila to nije pua. Puenje i naginjanje kroz vrata ili su ruku pod ruku; takva osoba nije predstavljala prijetnju. A Lidija se sad vie od svega eljela doimati bezopasnom. Tri vojnika bila su zauzeta iskrcavanjem nekoliko mukaraca iz teretnog vagona na drugom kraju vlaka. Lidija ih je promatrala. Mukarci su bili zatvorenici. Vidjela je to u njihovim pogrbljenim ramenia i blijedim, napetim licima, u nainu na koji su se kretali, kao da su svaki as oekivali udarac. Neki od njih imali su kapute, nekolicina ih je bila u odijelima s ovratnicima podignutim protiv kie; jedan je na sebi imao samo koulju. Svi su bili gologlavi. Natjerala se da ih pomno proui, odbijajui skrenuti pogled, iako joj se to inilo previe napadnim. Bilo je neega nagog u njihovim pogrbljenim figurama; njihov strah i ponienje bili su preveliki i previe oiti. Zamalo da joj nije pozlilo.

Tata, je li i tebi ovako? Ovako -poniavajue?

Bilo joj je teko drati usta zatvorena, zatomiti rijei. Po njihovoj odjei i izbezumljenim licima vidjela je da su zatoeni odnedavno. Bilo je to oito u njihovim nervoznim pogledima prema straarima, ak i u nainu na koji je jedan od njih nakratko pogledao Lidiju. Sramota u njegovim oima. Mukarac s malim zaveljajem ispod ruke na tren se uspio nasmijeiti djevojci, pokuavajui odrati iluziju da je sve to samo uasna greka. Da su ih izvukli iz toplih kreveta zbog... ega? Neoprezne rijei, pogrene misli? Upotrebljavajui puke kao palice za stoku, tri vojnika natjerala su ih u dugaki red koji je posrtao prema ulazu u stanicu. Na kraju povorke, niski, debeljukasti mukarac poeo je jecati u glasnom izljevu boli. Lidiji je vie zvuao kao ranjena ivotinja nego kao ljudsko bie. Vrati se unutra." Bio je to straar koji je patrolirao peronom. Krenuo je zatvarati vrata vagona. Drue soldat." Lidija mu se nasmijeila i skinula kapu, putajui da joj se kosa prospe po ramenima. Vojnik je bio mlad. Uzvratio joj je osmijeh. Imam bolesna plua", rekla je, ,,a u kupeu je jako zadimljeno. Treba mi malo svjeeg zraka." Kao dokaz glasno je udahnula i osjetila kako joj hladnoa grize grlo. Zakaljala je. Onda zatvori vrata i otvori prozor." Glas mu je bio prijateljski. U tom trenutku Lidija je ugledala elegantnu figuru kako silazi niz stepenice jednog drugog vagona. Antonina. Sagnula je glavu zbog kie koja joj je na bundi svjetlucala poput dijamanata. Iza nje, dva uniformirana straara borila su se s njezinom prtljagom. Aleksej se prevario. Nije joj se urilo. Zagladila je svoje mekane sive rukavice i popravila eir, a onda se bezizraajnim oima zagledala u bijednu povorku zatvorenika. Neto je promrmljala jednom od straara koji je odmah odnekuda izvukao mali crni kiobran. Prihvatila ga je, ali ga je drala previsoko iznad glave, ne obazirui se na susnjeicu koja je ulazila ispod njega. Lidija je duboko udahnula. Imala je samo nekoliko sekunda, minutu najvie, prije nego to vlak ponovno krene. Vojnik je drao ruku na vratima, spreman da ih zatvori. Antonina!" povikala je. Par duboko usaenih oiju, suenih zbog kie, okrenuo se prema njoj i Antonina je lagano kimnula u znak raspoznavanja. Vojnik je poeo zatvarati vrata. Odmakni se." Lidija se nije pomaknula. Antonina", ponovno je zazvala. Skladnim, odmjerenim koracima sive izme prele su mokri peron i Antonina je stala ispod Lidije, koja ju je gledala sa svog poloaja visoko na stubama vagona. Vojnik je ustro salutirao i odmaknuo se. Oito je znao tko je ona. Antonina u bundi i s crvenim ruem doimala se mnogo manje pristupanom nego Antonina u kunoj haljini boje burgundca. Lidija se pokuala prijateljski nasmijeiti, ali jedini odgovor bila je hladna grimasa. Prije nego to pita, mlada drugarice", odrjeito je rekla ena, odgovor je ne."

26

Odgovor na to?" Na tvoje pitanje." Nisam nita pitala." Ali si namjeravala." Lidija nije odgovorila. Nisi li?" Antonina je nagnula kiobran unatrag i zagledala se u Lidiju, a njezine su se lijepo oblikovane obrve podrugljivo podigle. Da, oito jesi." Njezino ponaanje uznemirilo je Lidiju. Bilo je prezrivo, natjeralo ju je da se osjea nespretno i djetinjasto. Vie nije bila sigurna u sebe. Danas je u ovoj eni bilo neto glatko i sklisko zbog ega se Lidija osjeala kao da pada, a nema se za to uhvatiti. Samo sam se htjela pozdraviti", promrmljala je. Do svidanija, drugarice." I..." I to?" I da... Ima pravo. elim te neto zamoliti." Svi me ele neto zamoliti." Tamne oi skliznule su prema zatvorenicima na peronu koji su ekali daljnje naredbe. Kia im je slijepila kosu uz glavu, a ovjek koji je maloprije glasno plakao, sad je utihnuo, rukama skrivajui lice dok su mu se ramena tresla. Lidija je ovaj put skrenula pogled. To je bilo previe. Svi", nastavila je Antonina glasom koji je zvuao kao da se zabavlja, ali oi su joj bile tune i ozbiljne, ele da odnesem nekakav paket, prenesem poruku, da molim svog mua zapovjednika za ovo ili ono za njihove najmilije." Lidija se s nelagodom promekoljila na stepenicama. Katkad se dogaaju greke", rekla je. Nisu svi krivi." ena se nasmijala, kratko i otro. Odluke OGPU-a1 uvijek su ispravne." Vrijeme je istjecalo. Lidija je brzo rekla, Ja traim nekoga." Svi trae nekoga." Zove se Jens Friis. Zarobljen je 1917., ali ne bi smio biti u ruskom zatvoru zato to je Danac. Samo elim znati je li tu u logoru. To je sve. Nita vie. Da ujem da..." enine su se oi okrenule prema njoj, glatke i hladne poput crnoga lea, ali ruke u blijedim konim rukavicama frenetino su se trljale jedna o drugu. Antonina je primijetila Lidijin pogled i prvi se put osmjehnula, kratkim osmijehom punim ljutnje, ali i to je bilo neto. Je li ti to ljubavnik?" Ne." to ti je onda?" Molim te, Antonina! Poalujsta!" Uurbano je rekla Lidija i nestrpljivo se spustila stepenicu nie. Najblii straar zaputio se prema njima. Od tebe trebam samo jednu rije." Vlak je iznenada zadrhtao ispod nje i glasno izdahnuo, isputajui oblak pare. Zapovjednikova ena na tren se nala obavijena parom koja je skrila sve osim dviju ruku u stalnom pokretu. Kad se para raistila, Antonina joj je ve okrenula lea, a njezin dugi krzneni kaput njihao se kao da su koe jo ive. Net, Lidija." Poela se udaljavati, dovikujui joj preko ramena. Moj odgovor je ne." Vojnik je zatvorio vrata i vlak je krenuo. Lidija je brzo otvorila prozor i nagnula se kroz njega. Bit u u svratitu u Felanki", povikala je za enom. Ondje mi moe ostaviti poruku." Ljudi na peronu poeli su se smanjivati. Lidija je nastavila zuriti prema njima dugo nakon to ih je progutala kia.

Dravni ured za sigurnost

27

Job tvoju mat'!", opsovao je Liev Popkov i svojom golemom akom zamahnuo prema prozoru. Pogledajte ovo. Kakva smrdljiva rupaga!" Aleksej je vidio kako ga je Lidija snano udarila laktom u rebra da ga utia, ali bilo je prekasno. Sve glave u vagonu okrenule su se prema onome to je pokazao, a mlada ena s usnulim djetetom u naruju poela je tiho plakati. Bio je to logor. Radni logor Trovick. Nije moglo biti nita drugo, iako se iz daljine inio bezazlen, kao etiri kuice za pse na ravnom horizontu. To su sigurno bili vrhovi straarskih tornjeva, a ostatak logora gubio se u izmaglici, tajanstven i skriven, predaleko da bi se vidjele daare za zatvorenike i ograde od bodljikave ice. Neka Bog pomogne tim jadnicima", promrmljao je Aleksej. Krupna ena na sjedalu nasuprot njima napravila je grimasu. Dosad se ba nije iskazao." Lidija ih je pogledala i namrtila se. Njezine utosmede oi bile su goleme. Jedan uvojak kose pobjegao joj je ispod eira i leao na ovratniku kaputa poput plamika. Sovjetska drava brine se za te ljude", rekla je odsjeno. Rade ono to je najbolje. Za sve nas." O, Lidija. Ali Aleksej je kimnuo kao da se slae. Da, nikada ne smijemo zaboraviti to dugujemo dravi." Kao da bi nam to ikada dopustili", naceri se ena, a njezino veselje je raslo sve dok se nije pretvorilo u oputeni, grohotni smijeh koji joj je zatresao bujno poprsje i zvuao preglasno za tijesni prostor vagona. Aleksej ju je gledao sa sve veim strahom u oima. Na drugoj strani vagona, ovjek s lulom i upavim staljinovskim brkovima udario je rukom po koljenu. Ti zatvorenici su ondje zbog dobrih razloga. Nemojmo to zaboraviti, drugarice." Alekseja je iznenadilo ono to je ugledao kad je pustio da mu oi ponovno odlutaju do prozora. Krajolik je bio monotono ravan, goli teren koji je otkrivao oiljke i patrljke ondje gdje je nekad bila uma, ali u daljini, uz rub borova umarka koji je nekako izbjegao sjekire, osam pogurenih mukaraca vuklo je teretna kola. Mukarci su bili lancima zavezani za kola natovarena otesanim deblima. Iza njih, tako male i bezbojne da su bile jedva vidljive na ledenoj pustopoljini, druge figure trkarale su radnom zonom poput mrava. Da", promrmljao je Aleksej, ne skreui pogled s njih. Zato su ondje. Trebaju nam sirovine." Za industriju?" pitala je ena. Kimnuo je. Za Staljinovu veliku petoljetku." to zatvorenici rade tu usred niega?" I dalje ih je promatrao. Jedan ovjek je pao. Rudnici. Ovo podruje bogato je rudama i ugljenom." Nastupi neugodna tiina dok su putnici zamiljali zatvorenike crnih lica kako negdje duboko ispod kotaa vlaka pijucima udaraju po ili ugljena dok im se plua pune tekom prainom koja ih gui. I sijeku stabla", tiho je dodao Aleksej.

Dragi Boe, daj da Jens Friis bude vjet s pilom.

Ovo mjesto je previe sreeno za nas", tiho je zareao Liev Popkov. Previe isto." Jedanput u ivotu, glupi vol imao je pravo. Grad Felanka nije bio ono to je Aleksej oekivao niti ono to je elio. Hodali su niz glavnu Ulicu Gorkog s Lidijom u sredini, i pozorno prouavali okolinu. Gdje su sad oni nizovi runih betonskih zgrada na koje su ve bili naviknuli? Veina gradova ovdje na sjeveru bila su ratrkana, beznaajna mjesta nedavno naseljena prognanim ruskim disidentima. U takvim gradovima nitko nije primjeivao putnike, ali ovdje je bilo drukije. Ovaj se grad inio voljenim. Elegantne zgrade omeivale su skladne, iroke avenije, a sve je bilo ukraeno s mnogo kovanog eljeza. Balkoni i uline svjetiljke, okviri vrata i prozora, sve se uvijalo i isprepletalo u eksploziji kovanog

28

eljeza. Felanka je bila izgraena na eljeznoj rudai. Od toga je ivjela i disala. Zapadno od grada nalazila se golema ljevaonica od opeke. Uzdizala se iznad obzora kao golema crna kornjaa, izbacujui smrdljivi dim koji je zrak pretvarao u neto opipljivo. No danas je istoni vjetar rastjerao dim i pod hladnim plavim nebom grad je paradirao svojim armom. Popkov." Aleksej je glavom pokazao prema izlogu trgovine kraj koje su prolazili. Unutra." elio je maknuti Lidiju s ulice. Nije progovorila jo otkad su sili s vlaka, a dok su se prijavljivali u svratite i smjetali se u sobe koje su mirisale na iste plahte, bila je blijeda i bezvoljna. Aleksej se pitao je li bolesna. Ili joj je sva bol bila u srcu. Otvorio je vrata i uli su u tiskaru. Kraj tekih eljeznih strojeva stajala je grupica mukaraca zadubljenih u razgovor. U zraku se osjeao otar miris metala i tinte. Na desnoj strani mrane unutranjosti nalazio se visoki pult koji je Aleksej vidio izvana. Ovdje su kupci mogli dobiti topli napitak dok su ekali svoje narudbe. U dnu tiskare, s jednom posesivnom rukom na samovaru, sjedila je stara babuka otrih oiju i rijetke sijede kose skupljene u pundu. ,,Dobryj den"', pristojno je pozdravio Aleksej. Dobar dan." ,,Dobryj den", kimnula je i otvorila svoja bezuba usta, gesta za koju je pretpostavio da je trebala biti osmijeh. Aleksej je kupio aj za sebe i Popkova te vruu okoladu za Lidiju. alice su odnijeli do drvenog anka uz prozor i zagledali se na ulicu. Previe je sreeno", ponovio je Popkov. Za nas." Kako to misli?" pitala je Lidija. Ponovno se nalazila izmeu njih dvojice - kao i uvijek ali nije ga pogledala, samo je ruke u rukavicama sklopila oko vrue ae u metalnom podstakaniku i zurila u kamione koji su prolazili. U dijelu tiskare u kojem su oni bili nije bilo nikoga, a od buke tiskarskih strojeva nitko ih i ne bi mogao uti. Popkov je prstima proao kroz svoju gustu crnu bradu. Zvakao je duhan od kojeg su mu zubi bili toliko pocrnjeli da su se stopili s bradom. Ne trebaju nas." Misli, ne trebaju na novac?" pitala je.

Da."
Lidija je potonula natrag u tiinu, otpila malo tople okolade i dahom zamaglila prozor. Aleksej je osjeao kako joj posljednji ostaci nade izmiu iz ruku. Razdraeno je spustio svoj podstakanik na izgrebenu povrinu anka. Ljudi uvijek ele novac", odluno je rekao. Ljudi uvijek ele novac. Zar to nisi ve shvatila?" Lidija je slegnula ramenima. Sluaj, Lidija." Aleksej se nalaktio na ank i usredotoio se na njezino lice. Doimala se umornom, a oi su joj bile okruene tamnim sjenama. Doli smo do ovdje. Do logora Trovick. ak smo vidjeli neke od onih nesretnih zatvorenika." Vidio je da se trznula, gotovo nezamjetan pokret miia pokraj njezina oka. To je bilo sve. Nije nita rekla. Spustio je glas. Uvijek smo znali da e sljedei dio biti teak." Teak?" frknuo je Popkov. Misli, jebeno opasan." ,Ali ne i nemogu." Aleksej je razdraeno pokucao po drvenom anku, kao da im tako moe utuviti malo zdravog razuma. Jens Friis bi i dalje mogao biti ovdje." Vidio je kad je zadrhtala. Katkad je zaboravljao koliko je ranjiva bila, koliko nezatiena. Morao se podsjetiti da su iza njega godine vojne obuke u Japanu gdje je nauio kontrolirati osjeaje, a ona nije imala... Nita. Otpio je aj. Bio je vreo i spalio mu je grlo, ali nije mogao ugrijati ono to je lealo duboko u njemu, hladno i nedirnuto. Uspravio se, izravnao ramena i pogledao jednookog kozaka. Popkov, mislio sam da si ti ovjek koji voli opasnost. Da si je upio s majinim mlijekom, kako sam uo." Crno kozakovo oko pobjeglo je prema djevojci koja je stajala izmeu njih i u tom trenutku Aleksej je znao da, ako je Popkov osjeao ikakav strah - u to je ozbiljno sumnjao to nije bilo zbog sebe. Aleksej ga je prezirao. Nije mogao shvatiti to je Lidiju vezalo za tog lijenog, glupog, pijanog kozaka koji je smrdio kao medvjed i prdio kao konj. Ali sada ga je trebao. Popkov, mislim da je vrijeme da se ti i ja pokrenemo. Veeras. Sa snopom novanica u depu i bocom votke koju moemo razbiti na neijoj glavi."

29

Aleksejev glas zvuao je relativno prijateljski, ali pogled koji je uputio krupnom mukarcu bio je hladan i izazivaki. Popkov se okrenuo, pogledao ga preko Lidijine glave i pokazao zube u gesti koja je mogla biti i osmijeh i reanje.

Da."
Tako su to radili i prije. Nekoliko boca votke koje bi podijelili, nekoliko novih prijatelja u mranim uliicama nepoznatoga grada. Bilo je nevjerojatno to su sve mogli otkriti, kakve su se tajne kotrljale s mlitavih jezika. Koji su dunosnici bili isti, a koji pokvareni. Tko je jebao enu svog efa, a tko je volio djeake iz mranih uliica. Na to je Popkov mislio kad se alio da je Felanka previe sreena, previe ista, ali nijedno mjesto nije bilo previe isto. Takvo to nije postojalo. Vidi, Lidija, jo je prerano za..." Ali ona je zajecala i zagnjurila glavu u ruke. Kapa je pala na pod, a kosa joj se prosula oko blijeda lica poput plamene zavjese, skrivajui je od njega. Aleksej je pogledao Popkova. Krupni mukarac zurio je u djevojku s izrazom takvog uasa kao da ga je njezin jecaj prestraio vie od mogunosti da bude uhien zbog podmiivanja dunosnika Partije. Nijedan od njih nikad je nije vidio takvu. Aleksej je ispruio ruku i nesigurno joj dodirnuo rame. to je, Lidija?" Tijelom su joj prolazili drhtaji. Aleksej je ekao, ali od nje ni glasa. Barem nije plakala; mrzio je ene koje plau. Nakon minute, njeno joj je stisnuo rame. Ispod kaputa mogao je osjetiti oblik njezinih kostiju, malih i krhkih, no nastavio je stiskati sve dok nije pomislio da je to ve sigurno boli. uo je kad je Popkov zareao, ali nije joj putao rame. Lidija je promrmljala neto, podignula glavu i polako trepnula, okreui se prema njemu. Njezine oi, obino tako bistre i znatieljne, bile su bez ikakva sjaja i ivota, alosne blatnosmede boje, ali usne su joj se izvile u njean smijeak. Sad moe prestati", tiho je rekla. Aleksej je popustio stisak, ali nije maknuo ruku. Ostavio ju je na njezinu ramenu. Jesi sad bolje?" njeno je pitao. Jesam." Neuvjerljivo mu se nasmijeila i on ju je poelio zatresti. to je bilo? Reci mi." Nakratko je stavila ruku, laku poput ptiice, na njegovu, ali onda je slegnula svojim prokletim ramenima kao to je uvijek radila i posegnula za toplom okoladom. Samo vas plaim", promrmljala je i ispila svoj napitak. Uspjela si." Onda, Liev, veeras..." Ali Popkovljeva pozornost bila je negdje drugdje. Pogled mu je bio prikovan za neto na irokoj ulici, a na licu mu se pojavio blesavi osmijeh. Aleksej je gledao prolaznike da vidi to je tako zaokupilo kozaka, ali isprva nije vidio nita neobino. Ljudi su brzo prolazili, zakopani do grla, urei se da se sklone s vjetra, a kolnikom je prolazio veliki kamion od ije je teine izlog zavibrirao. Kada je kamion proao, na ploniku preko puta njih Aleksej je ugledao figuru koja im je mahala i uzvraala osmijeh Popkovu. Bila je to krupna ena iz vlaka. Ona s velikim grudima. Kojeg je vraga radila ovdje? Brzo se okrenuo da se suoi s glupim kozakom, ali Lidija ga je pretekla. Liev", prosiktala je, to to radi?" On je nevino trepnuo. Maem..." Zar ne shvaa da nas ona slijedi?"

Net." Da." Net."

Koliko ona zna?" Nita. Niego." Rekao si joj, zar ne?" Njegovo elo s oiljkom namrtilo se na Lidijin otar ton. Rekao joj to?" Da smo doputovali iz Kine." Pa?" O, Liev, glupane jedan, to si joj jo rekao? Moda je agentica OGPU-a." Krupni mukarac je frknuo. Ona nije ni pijun ni dounik." Aleksej je odluio to brzo srediti, prije nego to njihova svaa privue pozornost mukaraca okupljenih oko tiskarskog stroja na drugoj strani prostorije. Koliko god je uivao gledajui kako se njih

30

dvoje za promjenu svaaju, sad nije bio trenutak za to. Ignoriraj tu enu, Popkov. Dri se podalje od nje. Ne moemo riskirati da..." Kozak je naglo skinuo prljavu apku s glave i bacio je na ank, prevrnuvi Aleksejev aj. Nitko od njih nije se obazirao na lokvicu vrue smeu tekuine koja je curila s ruba anka. Da mi vie nikad nisi izdavao te svoje jebene naredbe, Alekseje Serove!" Popkov je zamahnuo glavom tako da su mu se guste, upave crne kovre podigle kao rogovi, i zareao. Kaem vam da nije pijun. Ona misli da ti slijedi nju." Glasno je pljunuo na pod, opaki crni ispljuvak koji je otklizao daskama. Stara babuka zavritala je nekakvu primjedbu iz dna prostorije, ali jedan ju je Popkovljev pogled utiao. Liev!" progovorila je Lidija. Zbog nekog razloga, na licu joj se pojavio osmijeh. Otkud je, dovraga, to dolo? S ovo dvoje jednostavno nisi mogao znati s koje e litice skoiti. Aleksej je podignuo prevrnutu au, prekriio ruke na prsima u pokuaju da zauzda svoju razdraenost i ekao da vidi kako njegova sestra namjerava rijeiti ovaj problem. Morao je priznati da je imala dobre instinkte kad je rije o Popkovu. Liev, kako se zove?" pitala je Lidija. Elena Gorkova." to je ona tebi?" Prijateljica." Crvenilo mu se pojavilo iznad brade i proirilo se sve do nosa. Neto vie od prijateljice?" Zagledala mu se u lice. Gdje si je upoznao?" ,,U Seljansku." ,,U hotelu?" Da." Zastala je i duboko udahnula, a onda podigla njegovu kapu sa anka i gurnula je prema njemu. Idi", rekla je uz osmijeh, ako je to ono to eli." Popkov joj je uputio dug pogled, a onda se snano stresao. Aleksej je na trenutak pomislio da e je zgnjeiti svojim golemim rukama, ali on se samo odgegao prema vratima. Aleksej mu je preprijeio put. Budi oprezan, Popkov." Krupni mukarac je kimnuo. Zato je ona ovdje? U Felanki." Popkov je progunao neto nerazumljivo, ali Aleksej nije htio popustiti. Zato?" inzistirao je. Ponovno gunanje, duboko iz grla. Reci mi." Nije oekivao odgovor, ali kozak je jo jedanput proao prstima kroz bradu, zakiljio na svoje jedino oko i glatko izgovorio, Elena Gorkova je u Felanki da posjeti grob svog sina." Lidija je ispruila ruku i uhvatila ga za rame. Liev, ispljuni taj vraji duhan prije nego to ode k njoj." Popkov ju je udario po leima, u gesti koja je oito trebala biti njena, i izletio iz tiskare. Aleksej i Lidija u tiini su promatrali kako je u deset velikih koraka preao iroku aveniju nakon to je gotovo otrgnuo branik s automobila koji mu nije htio stati. Vidjeli su kad je ispljunuo duhan u kanalizaciju, usne obrisao apkom koju je potom nabio natrag na svoju raupanu grivu pa pozdravio enu s elegantnim naklonom koji ih je oboje iznenadio. Neobian par odetao je zajedno kao da su u leernoj etnji parkom, ignorirajui hladni vjetar i uurbanu gomilu oko sebe. Lidija je uzdahnula, laktovima naslonjena na ank i s bradom na rukama. Aleksej je mrzio taj sjetni izraz u njezinim oima koji je znaio da joj onaj njezin kineski komunist, Chang An Lo, opet izjeda misli. Odgurnuo se o ank. Hajde, Lidija, idemo proetati. Dobro e nam doi."

31

Hodali su dok nebo nije izgubilo sjaj i postalo prigueno grimizno, boje rastopljenog metala koji se hladi. Zalazak sunca sve je oprao u meku ruiastu nijansu koja je ublaila grubost krajolika, to je odgovaralo Lidijinu raspoloenju. Bilo joj je dosta otrih rubova i crno-bijelog svijeta, dosta podjele na dobro i zlo. Nekad je mislila da poznaje samu sebe, da zna gdje zavrava ona, a poinju drugi, da zna kad treba poeti, a kad prestati. Ali sad... Sad vie nita nije znala. Je li htjela previe? Moda nije bila tako snana kao to je mislila. Kao to je mislio Chang An Lo. Ima srce lava", apnuo joj je jednom dok se igrao s uvojkom njezine bakrene kose, i lavlju grivu." Podigao je uvojak do usana i ona je pomislila da e ga poljubiti, ali nije. Umjesto toga zagrizao ga je, polako i smiljeno, tako da mu je uvojak duine prsta nestao u ustima. Crne oi bile su mu prikovane za njezine dok je gutao i kroz nju je proao drhtaj uzbuenja. Gledala je kako mu se grlo mie dok je njezina kosa nestajala u njegovim unutarnjim tunelima. Sad si dio mene", jednostavno je rekao i polako joj se nasmijeio onim osmijehom od kojeg joj je srce zaboravilo kucati. Sad te mogu sluati kako rie u meni." Ona se nasmijala i reei mu se uvukla u naruje, grickajui mu kljunu kost, povlaei mu nokte preko napete koe prsa. Lidija?" Sad je tu bio Aleksej. Nagnuo je glavu u stranu kako bi joj vidio lice. Jesi li tu?" Rekao je to vedro, uz smijeak, ali ona je u tim rijeima ula zabrinutost i nesigurnost. I on je sumnjao u nju. im su izali iz tiskare, uzeo ju je pod ruku i uurbano je stao voditi gradom. Proveo ju je kraj impozantnih stupova Lenjinove knjinice do tihog parka sa ljunanim stazama omeenim ogradicom od eljeznih koluta. Lidiji su izgledali kao otvorena usta koja mole hranu. To joj je u misli prizvalo slike logora. vrsto se uhvatila za bratovu ruku. Park je bio prazan, ali nije se tako inio. Vjetar je njihao gole grane drvea i natjeravao odbaene novine, oko njihovih nogu kovitlale su se prazne kutije cigareta Belomor i ljuske od kikirikija. Aleksej je govorio cijelo vrijeme dok su hodali. Njegove su je rijei smirivale, tjeile. Njihovo strujanje nudilo joj je vrsta uporita u mislima dok je, s beskrajnom njenou, hranio tiinu svojim rijeima. Ponovno je preao njihove planove, korak po korak, vodei je sa sobom, podsjeajui je, ne doputajui joj da se izgubi. Aleksej je potapao svoj trbuh na mjestu gdje mu je pojas za novac bio sigurno skriven ispod odjee i nasmijeio joj se, ovaj put bez onog hladnog pogleda koji je tako esto skrivao njegove misli. Napustili su park i krenuli cestom kroz dio grada u kojem su kue bile manje, ali razmetljivo ukraene izrezbarenim rebrenicama. Imamo novca", podsjetio ju je. Imamo dijamante i nove dokumente za oca. Dobro smo pripremljeni, Lidija." Znam." Uvijek smo znali da e biti opasno pokuati podmititi logorske straare. Treba nai onog pravog, nekog toliko pohlepnog da e biti spreman prodati duu i riskirati sve - ak i smrt - za..." Znam." Stanka. Znam." Vjetar joj je otimao rijei. Trebat e nam vremena", tiho je nastavio. Ne smijemo - ti ne smije - riskirati nita to..." Znam." Dopustio je da se tiina spusti izmeu njih, ali i dalje je drao njenu ruku pod svojom. Lidija je osjeala snagu njegove ruke, kao i snagu uma koji je tu ruku kontrolirao. Aleksej." Molim?"

32

Misli li da je jedan od onih zatvorenika bio Jens?" Osjetila je kako mu se ruka stegnuta i ula njegov nagli udah. Misli, da je vukao ona kola s drvom?" Da." Vjerojatno ne." Glas mu je bio miran, kao da raspravlja o mogunosti da padne kia. Uinilo mi se da je jedan od njih imao crvenu kosu." Ne, Lidija, bili smo predaleko. Nisi ga mogla vidjeti. Umislila si to jer si ga eljela vidjeti. Uostalom, kosa mu moda vie i nije crvena." Pogledali su se i nastavili hodati u tiini. Ulica je postajala sve ua, a etvrt sve siromanija. vrste kue od cigle ustupile su mjesto bezoblinim drvenim straarama koje su izgledale umorno i otrcano. Pas mjeanac boje meda zacvilio je iz jednog ulaza dok su prolazili.

To sam umislila jer sam ga eljela vidjeti.

Ja mislim. Ja elim. O, da, tata, Aleksej ima pravo. elim te pronai i mislim na tebe... I bojim se za tebe. Krv mi se sledi kad te zamislim, zelenookog Vikinga, osuenog na ivot u podzemlju u jednom od onih rudnika. ovjek koji je izgradio ovaj grad bio je vizionar", Aleksej je prene. Okrenuo je glavu pa je vidjela samo njegov profil s visokim elom i vrstom ravnom linijom nosa, ali usne su mu se razvukle u osmijeh odobravanja. Kako to misli?" Nije ju zanimao ovaj grad. Zvao se Leonid Ventov." Kako to zna?" Istraio sam. Kad se sprema u bitku, izvidi teren." To je bio jedan od razloga zato ga je Lidija voljela, jer je pazio na njih. Stisnula mu je ruku. Priaj mi o tom Leonidu Ventovu." Bio je industrijalac iz Odese s kraja prolog stoljea. Omastio je brk kad je otkrio da ispod ove hladne crne zemlje lee golema nalazita ugljena i eljezne rude. Ali, Ventov je bio i religiozan ovjek. Zato je, umjesto da samo opljaka ovu zemlju i ostavi je silovanu i beskorisnu, izgradio Felanku kao prekrasno dizajniranu zahvalu svom Bogu. Pokuao je nagovoriti i druge iz te brzorastue rase bogatih industrijalaca da naprave isto, po cijeloj Rusiji, ali..." Glas mu se izgubio. Lidija je osjetila da mu je neto odvuklo pozornost. Kad su izali iz sjene niza kua, pogledala je naprijed i shvatila to ga je to omelo. Na rubu grada prevladavao je ravan, dosadan krajolik, posve pust, osim jedne iroke zemljane ceste koja je vodila do ljevaonice eljeza oko kilometar od njih. Zgrada od cigala izgledala je pogrbljena i nekako prijetee, kao da je samo ekala no da se pod okriljem mraka priulja blie gradu. Njezini dimnjaci dizali su se uvis kao prsti koji paraju grimizno nebo i rigaju gusti crni dim koji je istoni vjetar nosio dalje od grada. Ali zrak je svejedno bio kiseo i grizao je za nosnice. Lidija je sa zanimanjem prouavala zgradu. Znai, ovamo emo ga dovesti?" Da. Kad Jensa izvuemo iz logora, morat emo ga nekamo skriti. Ima li boljeg mjesta od ljevaonice u kojoj su zacrnjena lica i stalna smjena radnika najnormalnija stvar na svijetu? Nitko ga nee primijetiti u toj gomili radnika, ali najprije..." ...Najprije moramo pronai radnika koji e ga biti spreman uvesti unutra." Da. Na tome emo tvoj kozak i ja poeti raditi veeras." Aleksej?" Usporili su korak i zaustavili se na rubu smrznute ravnice koja se protezala kilometrima u svim smjerovima. Samo je ljevaonica bila u udolini, kao da je graditelj elio skriti od pogleda tu rugobu, uvredu sjaju njegova Boga. Sada, kad je religija bila neto prljavo, samo rije o koju je Politbiro brisao svoje komunistike izme, tvornice i ljevaonice postale su nove ruske crkve. Aleksej?" ponovila je Lidija, prstom mu uporno lupkajui po ruci. Kimnuo je da pokae da je slua, ali oi su mu i dalje pretraivale cestu koja je vodila do ljevaonice. Odnekud izvan vidokruga dopro je zvuk paljenja motora. Imam ideju", rekla je. Osjetila je da mu se ruka ukoila. Brzo ju je pogledao. Kakvu ideju?" elim biti od pomoi. Trenutano samo ti i Popkov njukate oko straara i radnika u ljevaonici, dok ja sjedim i vrtim palcima, ekajui da vi..."

33

Za ime Boje, Lidija, to oekuje? Ako pone svuda gurati nos i postavljati pitanja, sve e nas dovesti u opasnost." Stisnuo ju je jo jae. Nemoj!" rekao je. Zelene su mu se oi zagledale u njezine. to god da si naumila, nemoj! uje me?" Uslijedila je duga tiina, naruena samo zvukom pribliavanja kamiona. Lidija je prva skrenula pogled, ali ne zato to ga se bojala, nego zbog toga jer nije htjela da vidi koliko je ljuta. Pokuala je izvui ruku iz njegove, ali nije joj dopustio. Nebo je gubilo boju, a prva krila tame klizila su sa zapada. Idemo natrag", rekla je Lidija. Okrenuli su se i u tiini vratili istim putem po uskim uliicama. Kamion ih je prestigao. Bio je prazan pa je dosta brzo poskakivao cestom, podiui prainu i za sobom ostavljajui gadan miris. Ali, malo vie uz cestu prevrnula su se zaprena kola i rasula svoj teret glavica kupusa sve do jarka kao odrubljene glave. Kamion je zatrubio i stao. Kad su se Lidija i Aleksej pribliili, mladi plavokosi voza spustio je prozor, nagnuo se van i Lidiju poastio zavodljivim osmijehom koji je ispod rijetkih bria otkrio njegove savrene zube. Tamnoplavu vunenu kapu navukao je preko jednog oka, to mu je davalo dojam pustolova. Zdravo, ljepotice", povikao je, ti takaja krasivaja." Lidija je osjetila kako se Aleksej nakostrijeio, ali svejedno je pogledala prema kabini kamiona i uzvratila mu osmijeh. Dobryj veer", odgovorila je. Treba prijevoz?" Pustila je da pitanje visi u zraku i osjetila da oba mukarca s nestrpljenjem oekuju njezin odgovor. Aleksej ju je i dalje drao pod ruku, ali nije ni pokuao progovoriti nego se namjerno zagledao u kola koja su pokuavali maknuti s ceste. Net. Ali hvala." Lidija je vozau dobacila spori pogled ispod trepavica i ula kako se on razdragano nasmijao. Sagnuo se da uzme neto iz kabine i dobacio joj to kroz prozor. Sitni predmet poletio je u luku izmeu njih, okreui se i bljeskajui, dok ga Lidija nije uhvatila slobodnom rukom. Bio je to metalni disk, ne vei od kovanice, ali zato ulaten do savrenstva, na kojem je bilo ugravirano ime Kolja. Voza joj je mahnuo i preao preko rasutih glavica kupusa, ostavljajui ih u oblaku ispunih plinova. Kladim sa da ima jedan takav za svaku curu koju vidi", promrmljao je Aleksej. Lidiju je zabavljala njegova razdraenost. Zavrtjela je disk meu prstima, a posljednje zrake sunca, pretvorile su ga u vatru. To je znak", nasmijala se i skinula svoju runu kapu, oslobodivi kosu. Za znakove je ula od Chang An Loa koji ju je nauio da su to poruke bogova. Zapadnjaci su izgubili sposobnost da ih raspoznaju, ali Chang ju je nauio kako da ih osjeti svojim lisijim duhom. Lidija, ne postoje..." Naravno da postoji." Zavrtjela je bljetavi disk. Pogledaj tu vatru u njemu. To je moj znak. Zar ne vidi, to znai da mi je sueno da budem ovdje. Ovaj znak gori tako jarko jer nam govori da emo uspjeti." Aleksej je zastao nasred ulice i zabuljio se u nju, a na licu mu je bila ispisana nevjerica. Ali Lidiji nije promaknuo smijeh u njegovim oima. ,,A sad", rekla je, eli li uti moj plan?" Odgovor je i dalje ne." Lidija je stajala sama u sobi jer su joj udovi bili previe ukoeni i nemirni da bi se mogla sklupati na krevetu i potraiti utjehu u snovima. Kao da su sad sluali Aleksejeve naredbe umjesto njezine. Njegove su joj rijei tako uporno odjekivale u glavi da je od muke poela natezati kapu, upajui konce iz nje i zamiljajui da je to Aleksej.

Odgovor je i dalje ne.

To je bio njegov odgovor, uvijek iznova. Neu ti dopustiti da sama odluta nekamo. Odgovor je ne." Plan je bio vrlo jednostavan. Dok on i Popkov sljedee dane ili tjedne - koliko god im bude trebalo budu provodili eljajui uliice Felanke i olo koji se ondje smucao, bockajui i pipkajui u potrazi za

34

slabim tokama, ona e se vratiti na eljezniku stanicu i pokuati kupiti kartu za Seljansk, mjesto iz kojeg su doli. Zato?" pitao ju je Aleksej suenih oiju. Koja bi bila svrha toga?" Da ponovno proem kraj radne zone logora." Aleksej je naglo ispustio zrak kroza zube, ispustivi dubok, pitav zvuk nalik na zvidanje, to je radio samo kad bi ga iznenadio neki snaan osjeaj. To joj je trebalo biti upozorenje. Vidi", brzo je nastavila, moda uspijem nai nain da prokrijumarim poruku u logor. Sada kad znamo da vlakovi prevoze i zatvorenike, moda mogu smisliti kako da kontaktiram s nekim od njih i...", usporila je da ga ne izgubi jer je znala da njezin brat mrzi nered, "oni moda mogu nai tatu... I rei mu da moda..." To je puno moda." Osjetila je kako joj se toplina penje u obraze. Ti i Popkov moda uspijete potkupiti nekog dunosnika koji e vas isto tako moda obojicu baciti ravno u zatvor pa u ovdje ostati sama. I to se moda", rekla je izvukavi ruku iz njegove, moe dogoditi. A to emo onda?" Stajali su u uskoj uliici ispred kue s loe zakrpanim krovom i rebrenicama koje su visjele na slomljenim arkama. Tama se polako razlijevala po sredini ceste, praena udnim, izduenim sjenama, a iza njih se truckalo nekoliko kola s konjima. Lidija." Nije ju pokuao ponovno uhvatiti za ruku. Svi moramo biti oprezni. Sluaj me. Ja se ne mogu usredotoiti na svoj zadatak ako cijelo vrijeme moram gledati preko ramena i brinuti se zbog tvojih budalatina." Budalatina?" Nazovi to kako hoe, ali zar ne vidi da ja moram biti taj koji postavlja pitanja o..." Zato? Zato to si muko?" Da." To nije poteno." Poteno ili ne, Lidija, to je jednostavno tako. Ti si ranimaja samo zato to si ena i..." to znai ranimaja?" Mrzila je to mora pitati. Ranjiva." ,,E, pa mislim da komunisti moda imaju pravo." Zagledao se u nju s takvom usredotoenou da se zamalo nije okrenula i otila. ,,A to tono", pitao je, misli pod time?" Da komunisti enama priznaju veu ravnopravnost, priznaju nas kao..." Uz Lidijino koljeno odjednom se stvorilo djetece, nije mogla rei je li djeak ili djevojica, s upom masnih kovra i skorenim mrkljima ispod nosa. Okrugle smee oi zurile su u nju s vlanom nadom teneta, ali kad mu se nasmijeila, dijete je zateturalo unatrag i gurnulo prljavi palac u usta. Postajemo spektakl", promrmljao je Aleksej. Ispustio je dug, razdraen izdah koji je naljutio Lidiju i pogledao dalje niz ulicu gdje je jedan mukarac puio lulu naslonjen na prozorsku dasku. Iza raspadnutih naoala koje je jedino crna ljepljiva traka drala na okupu promatrao ih je s tihim zanimanjem. Aleksej je zgrabio Lidiju za ruku i pokuao je povui za sobom, ali ona se odbila pomaknuti. Odmaknula se od njega i unula ispred djeteta. Iz depa je izvadila kovanicu, uhvatila ga za slobodnu prljavu ruicu i sklopila mu prste oko novia. Djetetovi prsti bili su hladni i skliski kao ribice. Pojedi neto", njeno mu se nasmijeila. Dijete nije odgovorilo, ali palac mu je iznenada izletio iz usta i preao preko Lidijine kose u visini njezine eljusti i vrata. Ponovio je to dva puta. Pitala se je li dijete oekivalo da joj kosa bude vrua kao vatra. Bez zvuka, malo kovravo stvorenje okrenulo se i s iznenaujuom brzinom odgegalo prema otvorenim vratima tri kue dalje. Lidija je ustala i pridruila se bratu. Jedno uz drugo, ali sad bez doticanja, ona i Aleksej ubrzanim su se korakom zaputili niz ulicu. Ako bude dijelila novac svakom ulinom deritu na koje naletimo", promrmljao je, nee nam nita ostati."

35

Dugo su hodali u napetoj tiini, ali kad su ponovno poli kroz park u kojem je vjetar i dalje lovio vlastiti rep i listove novina, Lidija vie nije mogla izdrati. Tvoj je problem, Aleksej, to nikada nisi bio siromaan." U svratitu su se razili uz samo nekoliko rijei. Bila je to jedna od onih novih zgrada bez ikakvih eljeznih ukrasa, bezlina i potpuno neupeatljiva. Takva svratita nicala su svuda po gradu kako bi udomila rastuu radnu snagu, ali ovo je bilo isto i diskretno, na to se oni nisu htjeli poaliti. U predvorju je visjelo veliko ogledalo, poput starake ruke proarano crnim pjegama, u kojem je Lidija ugledala sebe i Alekseja. Njihov odraz ju je iznenadio. Izgledali su tako..., tragala je za rijeima, odustala od razmiljanja na ruskom i odluila se za tako neprimjereni. okirala se kad je shvatila koliko su odudarali od svega to ih je okruivalo. Aleksej je bio vii nego to je bila svjesna, a premda je teki kaput na njemu bio sasvim obian, a rukavice mu bile zakrpane na dva prsta, ba kako treba pretpostavljala je da ih je namjerno pokidao, a onda ih sam pokrpao nita drugo na njemu nije se uklapalo u to turobno skueno predvorje. Ovdje je sve bilo obino i svrsishodno, dok je Aleksej bio profinjen i elegantan, ak i u tom groznom kaputu. Bio je kao ono kovano eljezo, pomno izraen i neodoljiv. Ta ju je pomisao uznemirila. Prvi se put zapitala nije li Liev Popkov imao pravo. Aleksej je moda zaista predstavljao opasnost za njih jer su ga ljudi primjeivali. A veeras e izai meu gradski olo i poeti postavljati pitanja. Htjela mu je rei da ne ide. Nemoj. Mogao bi nastradati. Aleksej," tiho je rekla, veeras se dri Popkova." Podignuo je jednu obrvu. To je bila jedina reakcija. Moda e ga zatrebati", inzistirala je. Nastavio ju je ignorirati i ona je znala da je i dalje ljut zato to se htjela vratiti do logora Trovick. Bio je previe arogantan da dopusti mladoj sestri da mu govori to da radi. Pa, neka ide k vragu. to se nje ticalo, mogli su ga slobodno baciti u zatvor. Skrenula je pogled i ponovno naletjela na vlastiti odraz u pjegavu zrcalu. Tiho je opsovala.

rt!"
Djevojka u ogledalu nije bila ona. Nije mogla biti. Ta se djevojka doimala potpuno obeshrabrenom, a srcoliko joj je lice bilo mravo i nervozno. Oi su joj bile oprezne, a kosa previe upadljiva. Lidija je iz depa brzo izvukla onu glupu kapu, navukla je na glavu iako su bili u svratitu i ugurala kosu ispod nje tako brzo da si je ogrebla ui. Aleksej," rekla je i vidjela da je promatra s onom hladnom usredotoenou koja mu je tako dobro ila, ako se veeras bude drao Popkova, ja obeavam da u ostati u sobi i da neu pomoliti nos van dok se ne vrati." Hoe li joj zahvaliti? Hoe li znati cijeniti spokoj koji mu je spremna ponuditi? Jedna strana usana razvukla mu se u onaj spori osmijeh koji ju je toliko ljutio i bila je dovoljno glupa da na djeli sekunde pomisli kako e se nasmijati i prihvatiti njezinu ponudu. Umjesto toga, zelenilo njegovih oiju pretvorilo se u hladno, nepovjerljivo sivilo koje ju je podsjetilo na rijeku Peiho u Junchowu; ba kad bi pomislila da se doima toplom i primamljivom, ona bi je u tren oka iznenadila. Lidija," rekao je, tako blago da nitko drugi ne bi primijetio strogo kontrolirani bijes, lae mi." Okrenula se na peti i odmarirala niz kratki smei hodnik koji je vodio do stuba, a izme su joj odzvanjale na podnim daskama. Bila je toliko ljuta da je htjela pljunuti.

36

Lidija je ostala u sobi kao to je obeala. Nije htjela, ali je ostala. Ne zato to je obeala - da, tu je Aleksej imao pravo: ne bi dopustila da je sputa neto tako trivijalno kao to je obeanje - ve zato to Aleksej nije vjerovao da hoe. Bila je odluna da mu dokae da grijei. Soba je bila deprimirajua i prohladna, ali ista. Dva uska kreveta bila su stisnuta u malo prostora, ali onaj preko puta njenog je trenutano bio slobodan. Uz malo sree, tako e i ostati. Na jednom zidu visjelo je zrcalo u ukrasnom metalnom okviru koje je Lidija oprezno izbjegavala. Ne skinuvi kapu i kaput, poela je hodati gore-dolje i upkati niti svojih misli kao to je prije upkala konce iz kape. Pokuala se usredotoiti na Alekseja, zamisliti ga kako oblai kaput i sprema se za izlazak, kako zuri u zrcalo u svojoj sobi s onim izrazom gorljivosti, gotovo obijesti, koji se pojavljivao u njegovim oima svaki put kad je oekivao nekakvu akciju. Uvijek ga je pokuavao skriti, naravno. Lidija je vidjela kako ga prikriva zijevanjem ili ravnodunim provlaenjem ruke kroz gustu smeu kosu, kao da mu je svijet dosadio. No ona je znala. Poznavala je taj osjeaj. Ubrzala je korak i nogom namjerno udarila u okvir kreveta. Bilo to, samo da ne misli na Jensa Friisa. Zato je misli preplavila slikama zapovjednikove ene, njezinih vitkih, izranjavanih ruku i skladnog zamaha njezinog krznenog kaputa kad se okrenula i otila s perona. Jednostavno je otila. Kako netko to moe uiniti? Kako moe otii? Obuzeo ju je napadaj bijesa. Nije znala zato, ali bila je sigurna da nije imao veze s Antoninom. Osjeala je kako joj pali obraze i stee je u elucu, a prsti su joj zgrabili jedan gumb na kaputu i okrenuli ga toliko snano da joj je ostao u ruci. To joj je pomoglo. vrsto ga je stisnula u ruci, pokuavajui odagnati onaj jad koji ju je probo onog trenutka kad je ugledala zatvorenike u radnoj zoni. Mukarce koji su vukli kola preko zaleenog, kamenitog tla kao da su ivotinje. Ne, jo gore od ivotinja; one barem nisu mogle umrijeti od ponienja. ak i s te udaljenosti mogla ga je osjetiti, to ponienje, i u ustima je okusila gorinu. A onda je jedan ovjek pao i vie nije ustao.

Tata, moram te pronai. Molim te, molim te, tata, reci mi da se to nisi ti sruio u onoj hrpi prnja.
Odjednom, bijes je nestao, a ostale su samo suze na hladnim obrazima. Kucanje na vratima natjeralo ju je da podigne pogled. U meuvremenu je skinula kaput i kapu i sad je kleala pokraj kreveta, zauzeta raspremanjem svoje platnene torbe. Naprijed", rekla je. Vhodite." Vrata su se otvorila i, ako je oekivala gosta koji je doao zauzeti slobodni krevet, prevarila se. Bila je to Popkovljeva prijateljica, krupna ena sa slamnatom ravnom kosom, ona koja je postavljala previe pitanja u vlaku. Kako je rekao da se zove? Irina? Ne, Elena, tako je. Dohryj veer, drugarice", pristojno je rekla Lidija. ,,Dohryj veer." Mislila sam da ti je moda dosadno samoj." Nije, zaposlena sam." Da, vidim." ena nije ni pokuala ui u sobicu. Samo je naslonila jedno snano rame na okvir vrata i nastavila puiti opuak cigare, profinjeno je premeui meu prstima. Lidija je prestala slagati svoje stvari na krevet i zagledala se u doljakinju. ao mi je zbog tvojeg sina." ena se namrtila. Liev previe govori." Da. Ba je baba traara", rekla je Lidija s ozbiljnim izrazom lica. ena je trepnula i nasmijala se. Miris cigare doplovio je preko sobe. Ne brini se, nije mi rekao nita to bi ti trebalo uzrokovati besane noi. Samo da ste doputovali iz Kine i da traite nekoga."

37

I to je vie nego dovoljno. To je jedan podatak vie nego to ja znam o tebi pa u ti zato postaviti jedno pitanje." Zvui poteno." to eli od Lava Popkova?" to svaka ena eli od mukarca?" Lascivno je zamahnula bokovima i povukla dim cigare tako da se vrh zaario. Lidija je skrenula pogled. Uredno je sloila svoje dvije suknje, jednu tamnoplavu, a drugu od teke zelene vune i spustila ih na krevet pokraj dva para arapa, jednih kara, tri rupia, jedne knjige i platnene vreice. Je li tvoj sin bio u logoru?" upitala je ne diui pogled. Da." ao mi je." Ne treba ti biti." Neto u nainu na koji je to rekla natjeralo je Lidiju da je pogleda. enino lice bilo je potpuno bezizraajno. Bio je straar", objasnila je Elena jednolinim glasom. Ubio ga je zatvorenik komadom stakla. Prerezao mu grlo." Lidijinu glavu ispunila je slika krvi koja iklja iz Elenina sina, dok se mladi grevito hvata za grlo, a oi mu se mute. Je li Jens bio ondje? Je li vidio to se dogodilo? Je li to staklo bilo u njegovoj ruci? Onaj tko je to napravio, bio je mrtav. Bol se pojavila u Lidijinu grlu. Uzela je jednu suknju i ponovno je sloila, iz torbe je izvadila etku za kosu. Nije to bilo nita posebno, obina drvena etka s napuklim drkom, ali pripadala je njezinoj majci. Stavila ju je pokraj kara i vreice. Tvoj sin je bio straar", proaptala je i okrenula glavu. Pljunula je na pod uz otar siktaj. ena je kimnula, a lice joj je bilo potpuno prazno. Znam, dobio je to je zasluio." Iz dubine grla oteo joj se tihi jecaj oaja. Sam Bog zna to je gad radio tim ljudima." Kamion je protutnjio cestom kraj svratita, a njegova su svjetla razrezala tamu i nakratko bljesnula u sobi. Ali sigurno je teko izgubiti sina", rekla je Lidija. ao mi je." Meni nije." Nijedan roditelj ne eli izgubiti dijete." Ne budi tako sigurna." Lidija se usredotoila na svoju platnenu torbu iz koje je izvadila biljenicu i obinu olovku. Tata, bi li ti htio izgubiti dijete? Zapoela je slagati stvari u novi red na krevetu i dodala neotvorenu boicu ruine vodice koju joj je njezin ouh udovac darovao za putovanje. Dragi Alfred. Vratio se u Englesku, ali da je sad moe vidjeti, umro bi od sramote. S potpunim strancem razgovarati o gubitku sina za jednog bi Engleza bilo pravo muenje. Nezamislivo. No ovdje u Rusiji stvari su bile drukije. Ovdje je postojala nekakva sirovost koju je Lidija poela cijeniti. Zbog nje je bilo lake otvoriti neka vrata. Elena", rekla je uz iznenadni osmijeh, hajde da popijemo neto za tvog sina." Iz torbe je izvukla bocu od pola litre rakije s malom kositrenom alicom na vrhu. Elenine oi su zasjale. Bacila je opuak na pod hodnika i ugasila ga nogom. Dok je Lidija otvarala bocu, njezina goa nogom je zalupila vrata i bacila se na prazan krevet sa silinom od koje su opruge zastenjale. Dobro, mala drugarice, daj to amo." Lidija je do vrha napunila alicu, ali umjesto da je doda eni, sama je otpila gutljaj, a Eleni ponudila bocu koju je ona sa zadovoljstvom zgrabila. Na zdorov'e", rekla je Lidija. Nazdravlje!" Otpile su zajedno, Lidija iz alice, Elena iz boce. Tekuina je progorjela put do Lidijina eluca i odmah joj je pozlilo. Otpila je jo gutljaj. Nemoj ga povrijediti, Elena." Koga? Mog sina? Za to je prekasno." Ne, Lava." Ha! Tko si mu ti? Mama?" Da. Jesam. Mama i sestra i dadilja, sve u jednom."

38

Elena se nasmijala i ponovno nagnula bocu. Onda je on sretnik." Lidija se nagnula naprijed. Je li, Elena?" Naravno. Ima tebe da se brine za njega, ima tvog brata s kojim se svaa i ima mene da... Pa, da mu malo zainim ivot, recimo to tako." Zatresla je ramenima tako da su joj grudi zaplesale. To je bilo vrlo vjeto izvedeno. Drugarice Gorkova," rekla je Lidija i slatko se nasmijeila, jesi li ti moda kurva?" Elena je trepnula i glasno uzdahnula. Na trenutak se inilo da je uvrijeena, a onda je zabacila glavu i nasmijala se tako gromoglasno da se inilo kao da e joj njedra eksplodirati. Te tvoji oi otre su kao u zmije, drugarice Ivanova." Rukom je obrisala oi i u grlo ulila jo jedan gutljaj votke. Kako si znala? Mlado stvorenje poput tebe ne bi smjelo biti svjesno takvih stvari." Zbog naina na koji gleda mukarce. Kao da su... Potrona roba, a ne ljudi. Isti sam pogled vidjela u oima naminkanih dama u Junchowu." Znai, ti misli da iskoritavam tvog kozaka?" Da. I pitam se za to." Pa ovaj put nema pravo, mala drugarice. Moji dani kurvanja su proli." Naslonila se na drveno uzglavlje i podigla noge na krevet. Nije ni udo, zar ne? Pogledaj me samo." Obje su pogledale njezin odraz u ogledalu, bedra iroka poput jastuka, trbuh koji se nadima u mekanim naborima, plavi vorovi proirenih vena koji se naziru ispod arapa. Zurile su u Elenino tijelo kao da pripada nekome drugom. Lidija nikad nije bila pozvana da sudjeluje u takvoj intimnoj pretrazi i shvatila je da joj se, na neki neugodan nain, svia. Neki mukarci", rekla je Lidija, vole krupne ene." Nije bila nimalo sigurna u istinitost te izjave, ali ju je svejedno ponudila. rt! Puno si premlada da zna to mukarci vole." Lidija se izmaknula pogledu blijedih oiju i proklela crvenilo koje joj se nezaustavljivo penjalo uz vrat i lice. Nadala se da e ena pomisliti da je to zbog alkohola. Ha! Tako dakle." Elena je s iekivanjem prekriila ruke iza glave, zbog ega su joj se grudi uznemirujue podigle. Tko je on?" Tko je tko?" Taj zbog kojeg ti obrazi gore, a oi ti se tope kao maslac na suncu. Kosti ti omekaju od same pomisli na njega." Ne postoji nitko. Prevarila si se." Zbilja?" Da." Na trenutak su im se oi srele u blago neprijateljskom pogledu, a onda se Lidija ponovno posvetila svojim stvarima naslaganim na krevet i podigla etku za kosu. Nikoga nema", ponovila je. ula je kako je ena otpila jo malo votke, ula bukanje tekuine u boci, ali nakon toga je uslijedio zvuk zatvaranja epa. To ju je iznenadilo. Neko vrijeme nijedna nije progovorila i Lidija se poela nadati da e ena otii. Odrekla sam ga se", rekla je Elena zatvorenih oiju; trepavice su joj bile dugake i guste na obrazu. Onda sam im dopustila da ga odvedu. Kakva bi majka to napravila?" Misli, svog sina, onog iz logora. Kako se zvao?" Daniil." Lijepo ime." Elena se nasmijeila ne otvarajui oi i Lidija je bila sigurna da zamilja svog sina. Je li bio zgodan?" Vi, mlade djevojke, sve ste iste, uvijek elite da va savreni mukarac bude visok, crn i zgodan." Slika Chang An Loa pojavila se u Lidijinoj glavi i usta su joj se osuila. Imam etrdeset i dvije godine", rekla je Elena. Bilo mi je esnaest kad sam rodila Daniila, ve sam godinu dana bila u bordelu. Pustili su me da ga zadrim etiri tjedna, a onda..." Naglo je otvorila oi. Bilo mu je bolje s normalnom obitelji." Je li znao?" Za mene, misli?"

39

Da." Naravno da nije, ali", Elenine svijetle oi su zasjale, ja sam doznala gdje ivi i gledala sam ga kako odrasta. Motala sam se oko njegove kole i poslije sam ga viala kako paradira kroz grad, prvo kao pionir, a poslije kao jedan od Staljinovih komsomolaca." Lidija je ispruila ruku i dotaknula eninu ruku, samo kratak dodir koe. Sigurno si se ponosila njime." Da, jesam. Ali vie ne. Sada ga elim zaboraviti." Mogu li roditelji ikad zaboraviti svoju djecu?" O, da. Mora nastaviti sa ivotom. to su nam uope djeca? Samo teret." Mislila sam da...", Lidija je zastala. Ispila je ostatak svog pia i pitala, Zna li Liev?" to?" Za tvoju... Profesiju?" ena se nasmijeila i ovaj je put u osmijehu bilo topline zbog koje je Lidija shvatila ime je privlaila mukarce. Naravno da ne", podsmjehnula se Elena. Zato si onda rekla meni?" Dobro pitanje. Oito sam budala." Ti si moda mnogo toga, ali budala sigurno nisi." Elena se nasmijala i uspravila se na krevetu, promatrajui predmete koje je Lidija izloila. Njezina inspekcija natjerala je Lidiju da shvati koliko bijedno izgledaju. Kakvu to knjigu ita?" pitala je Elena. Pjesme Marine Cvetajeve. Zna je?" Ne." eli li je posuditi?" Lidija je podigla knjigu koja je bila mekana i pohabana. Elena je zatvorila oi i uzdahnula. Previe sam umorna." Lidiji je sinulo da Elena, kao i mnoge ene u Rusiji, moda nikada nije nauila itati. ,Ako si umorna", rekla je, mogu ti ja neto proitati?" Da," nasmijeila se ena. Voljela bih to. Tvoj ruski je odlian." Lidija je otvorila knjigu i poela itati. Zvuci su prodirali do nje, u sobu. Neije disanje. Zijevanja make. Kuckanje vodovodnih cijevi. Tutnjava kotaa. Zvukovi koji su Lidiji govorili da je iva iako katkad ni sama nije bila sigurna u to. Tiho, da ne bi probudila usnulu enu na drugom krevetu, ponovno je spakirala svoju putnu torbu. Svake veeri bilo je isto, raspakiravanje, pospremanje, ponovno pakiranje. Kad je bila gotova, potapala je torbu kao da je usnuli stari pas. Eto. Gotovo", tiho je rekla. Zatim je legla na krevet i sklupala se oko uredno spakirane torbe, kao da bi time mogla odagnati kaos u sebi. Naslonila je obraz na platno i udahnula miris ae i cigareta. Aleksej je nije elio uza se. Popkov e se izgubiti u ovoj eni. Njezin otac moda je se i ne sjea. A Chang An Lo je tri tisue kilometara daleko. Jo je jae pritisnula obraz uz grubu tkaninu i tako snano ovila ruke oko torbe da je osjetila kako joj se ruke usijecaju u kou. Pojaala je stisak. ivot joj se raspadao, ali ona je bila odluna da se ne preda.

40

1O

Chang An Lo nije oekivao da e vidjeti krv, ne ovdje, ne sada. Sam sa svojim mislima, uivao je u dugom jahanju kroz dunglom prekrivena brda Jingganga. Njegova mala, posluna kobila vjeto je svladavala loe putove prema gradu Zhandu. Zrak je bio teak i sparan, pun kukaca i zujanja krila, a temperatura je rasla sa svakim kilometrom prema jugu. Odmaknuo je gusto grmlje koje je smrdjelo na trule i nastavio jahati brzinom koja je odgovarala i konju i njemu. Nije im se urilo. Staza je bila opasna, blatna i skliska poput majmunove guzice, tako da su kopita konja stalno proklizavala. Umiri svoj duh, malena", promrmljao je kobili. Poloio je ruku na njezin miiav vrat i coknuo jezikom. Dosad je samo jedanput morao sjahati i povesti je izvan staze, dolje u gusto raslinje strme udubine skrivene u magli. Kobila nije ispustila ni zvuka, nego je mirno stajala pokraj njega, zabaenih uiju i s njegovom umirujuom rukom na svojoj grivi dok skupina konjanika nije prola. Moda je to bila i Crvena armija, ali Chang nije elio riskirati. Ovo podruje bilo je puno razbojnika. Chang je zaustavio konja na zemljanom putu blizu planinske tvrave Zhandu. Pokraj puta u zemlju je bio zabijen drveni okvir u obliku vilice, a za njega je konom uadi bio zavezan mukarac. Bio je gol do pasa, a glava mu je visjela na prsima, zatvorenih oiju, kao da je zadrijemao od dosade zbog prisilnog mirovanja i nemilosrdnog sunca. Ali Chang je znao da ovjek ne spava. Crni pokrov muha prelijevao mu se preko prsa kao prolivena nafta. Bilo je nemogue znati koliko je dugo visio ondje kao upozorenje ostalim dezerterima Crvene armije prije nego to je umro, ali tri rane na prsima gdje je uboden otrim vrhovima suo-biaoa sigurno su oznaile dobrodoao kraj njegove agonije. Chang je duboko udahnuo kako bi umirio rastuu plimu bijesa i preporuio duh nedostojnog vojnika njegovim precima. Ovdje u planinama bogovi su bili blizu, gotovo vidljivi u magli, a njihovi su glasovi odjekivali kroz bambusovu umu. Kad je neije vrijeme dolo, ovo je bilo dobro mjesto za umiranje. Chang se poklonio mrtvom vojniku, ponovno dohvatio uzde i potjerao mladu kobilu naprijed prema gradu. Glavna ulica u Zhanduu bila je poploana kamenom i uurbana. Njome su se kotrljala kola natovarena kamenjem izmeu kojih su trkarali guteri sjajnoute boje lia. Chang je u prolazu osjetio smrad dvaju tegleih volova, njihovih vlanih njuki prekrivenih oblacima muha, a klepetanje drvenih kotaa odzvanjalo mu je u uima poput grmljavine. Previe se naviknuo na tiinu. Gradi je bio isklesan iz stijene, a njegovi su se stanovnici svakodnevno borili s dunglom za okolno poljoprivredno zemljite. Dragocjeni urodi rie i papaje prelijevali su se preko terasa u bljeskovima jarkozelene, toliko razliite od mranijih nijansa dungle koja ih je okruivala. Njezin vreli dah prio je mlade izdanke. Sve kue bile su jednokatnice od drva i bambusa, sa sivim glinenim crjepovima na krovovima kaotian splet nastamba naikanih oko poploanih ulica. Kraj Changa je prolo nekoliko rika, a kuliji koji su se znojili ispod svojih irokih eira sa zanimanjem su promatrali stranca na konju. Chang ih je ignorirao. Uvijek je bilo isto, kad god je uao u novi grad ili kuao neko novo jelo; taj otri ubod pod rebrima, kao da mu netko pokuava istrgnuti jetra. Znao je to je to.

To si ti, ljubavi, moja djevojka lisica. Ti. Tvoje male ake u meni koje mi ne daju mira.
Sve to je bilo novo elio je podijeliti s njom. Htio joj je pokazati lica Kine koja nije poznavala. Gledati kako joj se zlataste oi ire od iznenaenja, a njezin se fanqui nos nabire od oduevljenja pri

41

pogledu na divlje lukove krovova, na izrezbarene bogove, dreavo grimizne i zlatne, koji joj se cere s drvenih greda. Sve na jugu Kine bilo je jare, raskonije i vatrenije nego bilo gdje drugdje i on je eznuo da sve to doivi njezinim oima. Odjednom se uspravio u sedlu i kobilu iznenadio udarcem pete. iroka crna tunika zalijepila mu se za lea od znoja, a on Lidiju potisne iz misli, zatvori oi pred njezinim punim toplim usnama. Takve su ga enje inile slabijim. Ali nije mogao zaustaviti njezin smijeh koji mu se slio u glavu poput pjeva rijeke i natjerao srce u ples. Chang je sjahao ispred kamenog korita. Bacio je novi jednom od otrokosih ulinih mangupa da mu pridri uzde i pripazi na konja. Smoio je glavu ispod crpke za vodu, prebacio bisage preko ramena i zaputio se niz ulicu. Brija je s osmijehom uitka prelazio britvom preko eljusti muterije na tronocu ispred svoje brijanice, a pokraj njih se nalazio tand pripovjedaa koji ih je obojicu zabavljao priama o kralju takora. Changu se sviao ovaj grad. Bio je nekako... Smirujui. Mogao je zamisliti da ostane ovdje. Njegova bojazan da e zatei kaos bila je neutemeljena; grad je oito bio otporniji nego to je mislio. Chang je hodao glatkim, leernim koracima, ne ometajui amor radnika i trgovaca koji se pojaavao i stiavao kao plima. Znao je da ga je nain na koji je hodao mogao uiniti uoljivim ili nevidljivim, ovisno o eljama. Danas je bio nevidljiv. Prsti su ti postali nespretni kao u neke starice, prijatelju." Postolar je bio srednjih godina. Radio je sjedei na bambusovoj stolici u sjeni ispred svoje radionice, zadubljen ukraavanjem dugake kone vrpce izuzetno sofisticiranim avovima. Prsti su mu popunjavali fine detalje scene koja je prikazivala zmiju omotanu oko majmuna i, na kraju vrpce, lava koji je strpljivo ekao otvorenih eljusti. Postolar je podignuo pogled ispod irokog eira od bambusova lia, a u njegovim se otrim crnim oima samo na djeli sekunde pojavilo iznenaenje. Onda su zasjale od zadovoljstva, dok mu se, u isto vrijeme, izdueno lice toboe namrgodilo. Chang An Lo, pseto smrdljivo, gdje si bio cijelo ovo vrijeme? I ime je ovaj bezvrijedni grad zasluio ast da ga posjeti jedan od najpouzdanijih slugu naeg voe?" Nisam doao gledati ovo beskorisno gnojite. Ti si taj, Hu Tai-wai, s kojim moram razgovarati." Jednim pokretom, svilenkastim i neujnim poput make, unuo je pokraj postolara, podignuo kraj kone vrpce i prstima preao preko nje. Nadam se da svog prijatelja zatjeem u dobru zdravlju." Igla je nastavila svoj rad. Ja sam dobro." ,,A tvoja obitelj? Potovana Yi-ling i lijepa Si-qi?" Crte postolareva lica omekale su. Moja ena bit e presretna to te moe pozdraviti u naem skromnom domu. Nije te vidjela dvije godine i grdi me to nas tako dugo nisi posjetio. Mene krivi za to." Chang se tiho nasmijao. ena mua krivi za sve, od poasti takora u poljima rie do gubitka elegantno oslikanog nokta dok mu kuha veeru." Hu Tai-wai se naceri i poasti Changa dugim, ispitivakim pogledom punim naklonosti; nije mu promaknulo stanje Changove odjee kao ni obamrlost u njegovim oima. ,,A to ti zna o enama, prijatelju?" Nita, hvala bogovima." Ali glas ga je sigurno izdao jer se postolar nije nasmijao. Neko vrijeme nisu progovarali, ali tiina je ugodno leala izmeu njih dok su promatrali kako igla leti po koi kao da je iva. Kraj njih je prola ena s oiljcima od boginja i motkom na pogrbljenim ramenima koja joj se urezivala u meso. U svakom od dvaju vjedara to su se ljuljala na krajevima migoljio se crn prai, skviei tako prodorno kao da je netko stao na prste bogovima. Vruina i buka teko su padali Changu i on se nasloni na zid iza sebe. Grad se oporavio?" Hu Tai-wai se okrene i ozbiljno se zagleda u njega. Misli, od asti Mao Tse-tungove posjete? Vidio si mrtvog vojnika?" Chang je kimnuo.

42

Hu Tai-wai uzdahne i Chang osjeti njegovu neizreenu bol. Bilo ih je vie." Postolar je pogledao prema drvenim vjealima, skrivenim iza jarko obojene ajane. Druge smo skinuli, ali jedan je morao ostati." Kao upozorenje onima koji pomisle na dezertiranje iz Crvene armije. Da, Mao Tse-tung inzistira na tome. Ali vojska seljaka i dalje vjeruje da e Mao u cijeloj Kini provesti preraspodjelu zemlje. Zato se bore za njega. ude za tim da postanu vlasnici polja koje obraduju, polja koja ele ostaviti u nasljedstvo svojoj djeci i djeci svoje djece. Kad otkriju da je na veliki i mudri voda vie zainteresiran za mo nego za ljude, pokuavaju se vratiti u svoja sela na vrijeme za etvu, ali..." Chang se ugrizao za jezik. Neka mu srce krvari kada bude sam. Je li dugo ostao?" Iako je sjedio, postolar se duboko naklonio preko komada koe u svom krilu. Da, Mao je ostao dovoljno dugo." Chang je pogledao oprezno lice i promrmljao, Reci mi, prijateIju." Hu Tai-wai je nastavio ivati, strpljivo ocrtavajui trzajui rep umirueg majmuna. Bio je ovdje mjesec dana." Glas mu je bio tih. Dio vojske utaborio se vani na terasama, unitavajui nam ljetinu, ali vojnici nisu imali to raditi dok im je voda ljenario u najraskonijoj kui u gradu pa su pili maotai i epurili se po ulicama. Plaili su djevojke i iz trgovina uzimali sve to su htjeli." Chang je prosiktao kroza zube. Mao Tse-tung bio je uitelj. On nije vojnik i ne zna kontrolirati vojsku." Ne, za razliku od Zhua. Kad je Zhu bio zapovjednik, vojska je bila disciplinirana." Ali Mao je ukrao vojsku Zhuu. Ponizio ga je i lagao stoeru Komunistike partije u angaju. Mora priznati, stari postolaru, na voda je pametan. Njegova udnja za moi tako je velika, a on tako prepreden da e moda i pokoriti cijelu Kinu." Hu Tai-wai je zagunao. Je li njegova najnovija ena, Gui-yuan, bila s njim?" pitao je Chang. Da, bila je. Profinjena kao jutarnji cvijet. Zajedno su preuzeli najveu i najraskoniju kuu u Zhanduu, sve dane proveli u krevetu hranei se goveim gulaom i pijui mlijeko." Hu Tai-wai je s gaenjem otkinuo konac. Tko pri zdravoj pameti pije mlijeko? Mlijeko je samo za djecu." Chang se nasmijeio. Vjerujem da na zapadu svi piju mlijeko." Onda su im glave bolesnije nego to sam mislio." Chang se nasmijao. Kau da je dobro za zdravlje." U sjeanje mu je navrla slika alice na njegovim usnama. Neugodan, mastan okus mlijeka u ustima. Njean fanqui glas koji mu govori, Pij." Popio je, zbog nje. Bolje je", rekao je starijem mukarcu, kad Mao putuje sa enom. Bolje za grad u kojem odsjeda." Zato je bolje? Svaki dan koji je provela ovdje bio je troak, zahtijevala je najbolje od svega." ak i uz to, bolje je." Zagledao se u mladu enu koja je mela prag trgovine uadi na drugoj strani ceste. Kosa joj je bila duga i spletena u urednu pletenicu. Bolje za gradske djevojke", rekao je. uo sam glasine", Hu Tai-wai se namrtio, a debele obrve spojile su mu se u crnu crtu. ,,Si-qi sam drao u kui." Mudra odluka." Onda." Hu Tai-wai zabio je iglu u ostatak koe koji mu je bio zavezan oko zgloba i zaustavio je ondje. Reci mi, mladune vjetra, zato je kineska Komunistika partija poslala jednog od svojih najboljih deifranata u lijeni gradi Zhandu?" Nitko ne zna da sam ovdje." Ah!" Doao sam s razgovarati s tobom, u etiri oka." O emu?" O Rusima." Hu Tai-wai se nasmijeio, polako i s humorom. Onda si budala. Zakasnio si, mladi prijatelju. Dani kad sam bio savjetnik i pregovara s Rusima, bradatim ljudima, davno su proli. Zna da sam odustao od toga. Sada sam samo siromani seoski postolar." Crne su mu oi zaiskrile, crte oko usana zadovoljne na suncu. Previe cijenim svoj ivot i ivot svoje obitelji. S Maom, kao i s Josifom Staljinom, tim vodom

43

zaluenim moi, nikad ne zna kada e im dojaditi. Trepne i sljedee sekunde glava ti je ve nabijena na kolac." No ti si bio u sovjetskoj Rusiji." Mnogo puta." Bojim se da sad pleemo u ritmu rubalja. Zato mi priaj o njima, Hu Tai-wai. Reci mi na to se moram pripremiti." Hu Tai-waijeva kua bila je skromna. Nimalo nalik Huovom elegantnom domu u Kantonu kojeg se Chang sjeao, s brojnim dvoritima, obiljem ada i drevnog izrezbarenog namjetaja koji je nekad pripadao njegovu ocu i ocu njegova oca. Ovdje je sve bilo jednostavno, robusno i prikladno za obitelj jednog postolara. Samo je oltar precima u hodniku podsjeao na minula vremena. Biserje i zlato ukraavali su portrete njegovih roditelja, djedova i baka. Srebrni pladnjevi nudili su brino kuhane komadie teletine i mesa dupina uz areno voe i slatkie. Ugravirani stakleni pehar na mramornom stalku, tako prozraan da je gotovo bio nevidljiv, sadravao je gusto vino boje rubina. Chang je osjetio ubod zavisti kad je ugledao oltar i napadaj krivnje preplavio mu je misli jer nije napravio nita slino za svoju pokojnu obitelj. Umoio je ruku u zdjelicu od oniksa punu latica azaleje i poprskao ih po plodovima ipka i manga, mrmljajui rijei koje su ga vezale za duh njegova oca. Zapalio je tamjan i promatrao kako se mirisni dim uvija u tanki pramen vjere. Komunizam je odbacio vjeru. Kao to je odbacivao i pojedinca. Bio je osmiljen kako bi istrenirao ljudski mozak da proizvede novu i poboljanu verziju ovjeka. To je bio predstojei zadatak komunizma i misija kojoj je Chang bio posveen. Svim srcem volio je Kinu i bio je uvjeren da je komunizam jedini put napretka za njegovu zemlju. Vjerovao je da ideali koji je donosio mogu donijeti mir i jednakost nepravednom drutvu u kojem su oevi bili prisiljeni odluiti koje e dijete prodati kako bi prehranili ostale. U isto su se vrijeme razmaeni debeli veleposjednici kupali u kozjem mlijeku, a svoje zakupce optereivali zakupninama koje su im slamale kimu i skraivale ivot. Chang se zagleda u plamen kadionice. Njeno slabano svjetlo zasjalo mu je u crnim oima i on je osjetio kako mu se u trbuhu razgorjela poznata vatra bijesa. Bila je to vatra koju je pokuavao drati pod kontrolom, ali bi uvijek iznova nekontrolirano buknula i oprila ga. Chang An Lo, ti donosi svjetlo u na skromni dom i radost mojem nedostojnom srcu." Chang se duboko naklonio Yi-ling, postolarevoj eni. ast mi je i zadovoljstvo vidjeti vas ponovno. Daleko sam putovao, a va je dom uvijek krevet od ruinih latica za moje umorne kosti." Ponovno se naklonio da naglasi svoje potovanje. U njezinoj bi prisutnosti uvijek zanijemio od nelagode, nesiguran kako da toj eni izrazi svoju zahvalnost. Yi-ling je imala iroke bokove i iroko lice s visokim elom, ali toplina u njezinim oima inila ju je lijepom. Chang se ne bi drznuo pogaati koliko je imala godina, ali bila je dovoljno stara da mu bude majka i dovoljno meka srca da ga primi u svoj dom kad mu je to najvie trebalo, nakon to su mu roditelji izgubili glavu u Pekingu. Ali njezin mu, Hu Tai-wai, bio je taj koji mu je proirio horizonte. On je mladoga Changa, sina dvorskog savjetnika kineske carice, upoznao s idealima i ciljevima Karla Marxa i komunizma, koji su bili potpuna suprotnost svemu emu je dotad bio izloen. Chang nije dugo ostao s njima jer ih nije elio dovesti u opasnost. Zato je krenuo dalje i odlasci su postali obrazac njegova ivota, ali dio srca zauvijek je ostavio u depu ove ene. Natoila mu je aj u malu alicu bez drka. Bogovi su te uvali. Zahvaljujem im na tome i odnijet u dar u hram." I prema vama su bili milosrdni. Nikad nisam vidio Hu Tai-waija tako debelog i oputenog. Sjedi ispred kue sa svojim poslom, zadovoljan kao maka na suncu." Nasmijeila se. Da bar mogu isto rei za tebe, Chang An Lo." Zar izgledam tako loe?" Da. Kao neto to je ispljunuo pas." Onda u se ii okupati, ako smijem." Naravno. Ali nisam na to mislila. Samo sam te pogledala u oi i ono to ondje vidim para mi srce."

44

Chang spusti pogled, otpije malo aja, a tiina se na trenutak spusti nad malu, sparnu sobu u kojoj se zrak micao tromo i nevoljko kad god bi progovorili. Kad je podignuo pogled, oboje su znali da je taj dio razgovora zavren. Kako je Si-qi?" upita. Moja ki je dobro." Lice joj je zasjalo kao da je preko njega prelo sunce. Njezine oi, ushiene i pune nade, uhvatile su njegov pogled i on odmah shvati kakvi su joj planovi cvjetali u glavi. Si-qi je imala esnaest godina, bila je u dobi za udaju. Idi", rekla je i potjerala ga zamahom svoje njene ruke. Idi i porazgovaraj s njom. U dvoritu je." Ustao je i s potovanjem se naklonio. Ona veselo frknu. Prije nego to odem, Yi-ling, elio bih ti dati poklon." Njezine tanke, ravne obrve podignule su se i ona s nelagodom rukom pogladi svoju crnu suknju. To nije potrebno, Chang An Lo." Ja mislim da jest." Otvorio je bisage i izvadio predmet zamotan u staru koulju. Yi-ling ustade i primi ga, ali kad je osjetila njegovu teinu, osmijeh joj je postao znatieljan i ona odmota dar. Chang An Lo," proaptala je. Glas joj je zadrhtao. U ruci joj je leao pitolj. ,,Yi-ling, znam da tvoj mu odbija posjedovati vatreno oruje jer kae da je zavrio s nasiljem. Ali ja se bojim da nasilje nije zavrilo s njim, kao ni s Kinom pa elim da ima..." Njezine tamne oi poletjele su prema vratima, ali Hu Tai-wai je i dalje bio vani sa svojom koom i iglama. Spretno je zamotala pitolj i gurnula ga u kutiju sa stvarima za vezenje pokraj stolice na kojoj je sjedila. Chang joj je priao blie. Ovo neka ostane izmeu nas", rekao je. Zbog tebe." Kimnula je i, prvi put u njegovu ivotu pribliila mu je svoje lice koje je mirisalo na sandalovinu i poljubila ga u obraz. Samo kratak dodir suhih usana, ali pun znaenja. I zbog Si-qi", apnula je. Si-qi je bila visoka, imala je duge mrave noge i jedno drveno stopalo. Ali to nitko nije primjeivao jer njezino je lice privlailo poglede mukaraca kao to vr meda privlai medvjede. Ako je lice njene majke bilo iroko, njezino je bilo tanko i njeno, s koom blijedom poput svjeeg vrhnja i s mekim, strpljivim oima. Odjevena u blijedoplavu haljinu sjedila je na klupi ispod stabla smokve, a tamna joj je kosa bila nagnuta nad listovima papira. Kad je ugledala Changa, poela je plakati. On joj se naklonio na pozdrav. Bez suza, moja lijepa Si-qi, pogledaj to sam ti donio." Nasmijao se i iz bisaga izvadio knjigu. Da moe vjebati svoj engleski." Svaki put kad je posjetio Hu Tai-waija tijekom godina provedenih u Kantonu, Chang je marljivo pouavao Si-qi engleskom jeziku. Bez zdravog stopala, kojeg je izgubila jo kao beba zbog zmijskog ugriza, izbor zanimanja bio joj je ogranien, a ni Chang ni njezin otac nisu htjeli da bude ovisna o muu. Zato su odluili da bi trebala postati prevoditeljica. Bila je bistra, lako je pamtila i eljela je uiti. Iako se katkad Chang pitao je li to radila zbog sebe... Ili zbog njega. Xie xie," stidljivo je rekla. Hvala. Knjiga o dungli Rudyarda Kiplinga." Oi su joj zasjale od zadovoljstva i on je poalio to je donio samo tu jednu knjigu. Pria o djeaku kojeg su odgojili vukovi u dungli." Dobacila mu je nestaan pogled ispod trepavica. Zar misli da se to i tebi dogodilo? Da su te u naoj kui odgojili komunistiki vukovi?" Nasmijala se, a njemu je neto u tom zvuku skratilo dah. Ako je kua tvojih roditelja dungla, onda si ti oduvijek bila zlatni cvijet koji nas oarava svojim mirisom."

45

Ona se ponovno ushieno nasmijala, zamahnula svojom dugom kosom u raskonom barunastom valu i otvorila knjigu. Chang je sjeo pokraj nje i zajedno su poeli itati, rije po rije, stranicu po stranicu, a on je cijelo vrijeme bio svjestan njezine blizine i mekoe. Znao je da bi bila savrena ena za njega. Si-qi se samo jedanput okrenula i tiho pitala: Ima li vijesti o mom bratu, Biaou?" Ne. Nikakve." Razoaranje joj je zamaglilo oi i ona se vratila knjizi. Nekakav treptaj u njegovoj glavi. Nita vie. Kao da je zmija Kaa skliznula sa stranica knjige, neujna i nevidljiva. Chang je podignuo glavu, oslukujui. to je?" tiho je pitala Si-qi. Odmahnuo je, usredotoen na svaki zvuk. Boje neba cijedile su se na krovove, crvene i ute i tajanstvene, maglovite ljubiaste. Dan se mijenjao, pripremao za no; zrak je bio gust od kukaca, a iz dungle su dopirali neobini, parajui krikovi. Je li to uo? Tu promjenu dana? Si-qijina ruka dotaknula je njegovu, topla i lagana poput pera. to je...?" Ali Chang je ve bio na nogama, s bisagama na ramenu, kreui se prema najudaljenijem dijelu dvorita s crnim drvenim vratima koja su se otvarala na stranju uliicu. Okrenuo je ruicu. Bilo je zakljuano. Pomaknuo se dva koraka unatrag kako bi dobio zalet da preskoi zid, ali u tom trenutku dvorina vrata naglo su se otvorila. Hu Tai-wai i Li-Ying domarirali su u dvorite okrueni petoricom vojnika iji su se rukavi diili crvenom vrpcom Maove vojske. Chang An Lo," rekao je njihov voda, odluno, ali s nedvojbenim potovanjem. Ispriavam se to te ometamo, ali pozvan si u Guitan." Tko me pozvao?" Na veliki voa, Mao Tse-tung."

46

11

Vrata su se s treskom otvorila. Nalet ledenog zraka prodro je u krmu i izdubio rupe u gustoj zavjesi dima koja je nad glavama gostiju visjela kao smrt. Aleksej podie pogled s karata. Tako dakle. Popkov se napokon pojavio. Veliki je kozak tresao snijeg sa svoje upave brade, ali pokreti su mu bili nesigurni, ljuljao se na nogama, a oko mu je ve bilo krvavo kao svinjsko srce.

Glupo jebeno kopile. Veeras smo si trebali uvati lea. Od kakve si mi ti koristi u tom stanju?
Aleksej se vratio kartama koje je drao u ruci. Nije se mogao usredotoiti. Ovo mu je bila etvrta partija u jednako toliko krmi skrivenih u sporednim uliicama koje su smrdjele na oaj i maju pialinu. Goli drveni stolovi bili su prepuni mrlja od piva, a pod izjeden od prolivenih votki i ulaten od suza. U svim tim mjestima posluivali su iskljuivo mukarce. Nije bilo nijednog glatkog obraza ni lijepo graene noge na vidiku. Samo hrpa mukaraca odlunih da svakodnevne brige i vritanje svojih ena utope u velianstvenom zaboravu ae. Daj ve jednom! Nemam cijelu no." Aleksej je ignorirao gunanje svog protivnika. Namjerno je izabrao ovog ovjeka od svih onih koji su sjedili za stolovima mijeajui karte. Izabrao ga je jer je bio debeo. Debljina je znaila hranu, mnogo hrane. ovjek se sigurno tovio na dijeti mita i postotaka od sklopljenih dogovora, prava gozba rubalja. Oito je bio dounik. apta. Prodavao je informacije. Jedna je stolica pala na pod i Aleksej je krajikom oka vidio kako Popkov tetura prema njemu. Gdje si bio, dovraga?" Prasnuo je Aleksej bez podizanja pogleda. Popkov je provukao svoje nezgrapno tijelo izmeu stolova i stao iza njega. Glasno se nasmijao kad mu je vidio karte, a alkohol u njegovu dahu prelio se preko Aleksejeva ramena. Bolje odustani dok gubi", promrmljao mu je u uho i nacerio se vlastitoj ali. Debeljko s druge strane stola pridruio se veselju. Prijatelj ti ima pravo." Podignuo je lepezu svojih karata i zamahnuo njima, kao da se oprata od Aleksejevih izgleda za pobjedu. Igra jo nije gotova", razdraeno je odgovorio Aleksej. Spremao se baciti jo nekoliko rubalja na stol kad je straga doletio udarac tako silovit da su mu se prsti sami otvorili. Karte su skliznule preko prljavog stola i pale na pod, tri s licem prema gore. Koji kurac... ?" Aleksej je posegnuo za kartama, ali bilo je prekasno. Unato trbuini, debeljko je bio brz i ve ih je podignuo. Sedam, devet i deset, to nije ruka koja pobjeuje", nacerio se i umoio svoje guste brkove u au piva. ,,A sad lijepo odustani, sluaj svog pametnog prijatelja." Oi su mu bile sive i pohlepne. Aleksej je podignuo ruke u znak predaje i pustio da protivnik pokupi rublje sa stola i stavi ih sebi u dep. Okrenuo se prema Popkovu. Ti, ludi, pijani idiote. Zbog tebe sam izgubio..." Ali onda je primijetio pogled u njegovim oima. No dobro. Igra je zavrena." Ustao je od stola i ironino se naklonio svom protivniku. ini se da ovo nije moja no." Ali debeljko ga nije sluao. Ve je pokuavao namamiti drugog igraa iz grupice koja se okupila oko anka. Aleksej se nevoljko prepustio Popkovljevoj ruci na svom ramenu i dopustio mu da ga pogura prema slobodnom stolu u stranjem dijelu prostorije. Sjeli su. Aleksej je pomislio na izgubljeni novac i uzdahnuo. Zapalio je cigaretu, snano povukao dim i pogledao Popkova. Nisi toliko pijan koliko se ini da jesi, zar ne?" Popkov se prepredeno nasmijeio. Nikad nisam. To si ve trebao shvatiti." I zato nam se toliko uri da si mi morao prekinuti partiju?" Mislim da bi igra koju sam ja igrao mogla vrijediti mnogo vie." Da?" Dakle, popio sam jedno pie..."

47

Ispravak. Pia." Naravno. Da je bilo samo jedno, nita ne bih doznao. Samo me sluaj, hoe li, malo za promjenu?" Aleksej se namjestio u stolici, izbjegavajui kozakova isparavanja. U redu. Nastavi. Gdje si bio?" Bio sam u bordelu." O, sranje. Nemoj mi rei da si pokupio triper." Ajde zauti. Nisam iao tamo dirati cure, traio sam straare iz logora. Oni su sigurno oajni, kui? Pretpostavio sam da e ih tamo biti ko blata." Aleksej je povukao dim da skrije iznenaenje. Kozak nije bio toliko glup kao to se inio. I, jesi li pronaao koga?" Moe se kladiti da jesam. Bio je velik gotovo kao ja i nijedna ga cura nije htjela, to se vidjelo." Stiao se, a glas mu je poprimio zabrinjavajue povjerljiv ton. Katkad su cure premale, zna, za na..." Dosta, spasibo." Popkov se poeao po povezu preko oka i nastavio s priom. ovjek je teturao po sobi, zabijajui se u sve i svakoga. Madam je urlala, 'Neka netko odvede ovog jebenog straara natrag u logor. Miite ga odavde!' Pa sam to i napravio." Aleksej je kozaku ponudio jednu od svojih cigareta i zapalio mu je. ,,U redu, to onda?" Golem tip, kao to sam rekao. Neprestano se ruio po ulici pa sam ga morao..." Podignuti. Zato to si takav dentlmen." Hoe li me pustiti da dovrim?" namrtio se Popkov. Barem nisam cijele noi sjedio i kartao, gubei na novac..." Tvoj je problem, prijatelju, taj to ne zna razmiljati strateki." Jedno crno oko ljutito ga je pogledalo kroz dim. to znai...?" to znai da je gubitak nekoliko rubalja bio nuan kako bih doznao...", Aleksej je zastao, putajui krupnog ovjeka da eka, da e sljedeih nekoliko tjedana kroz Felanku proi puno vojske. A to znai vlakove. Ceste dolaske i odlaske vlakova, stalni protok novih lica koja e stvarati pomutnju." Nagnuo se naprijed, s laktovima na prljavom stolu i pogledom prikovanim za Popkova. Ako uspijemo sve brzo obaviti, moemo nestati odavde bre nego to sam oekivao. Samo", zastao je, oklijevajui, ti mora paziti na Lidiju." Ja uvijek pazim na Lidiju Ivanovu." Mogla bi pokuati uhvatiti vlak natrag do Seljanska." Od same pomisli na sestru, samu u jednom od onih vlakova punih vojnika, okrenuo mu se eludac. Kozak je ugasio cigaretu u lokvici piva na stolu. Opuak je zacvrao dok je on ustajao s iznenadnom urbom. Idemo." No je bila bez zvijezda, a hladni zrak kao pljuska u lice. Svjee napadali snijeg bio je mekan pod njihovim nogama. Aleksej je slijedio kozaka niz neosvijetljenu uliicu, turoban niz skladita ija su vrata klepetala na udarima vjetra kao kosti mrtvaca. Mogao je nanjuiti da neto gori, a taj se miris jo pojaao kad je Popkov skrenuo u jedno otvoreno dvorite. Plamenovi su izlazili iz metalne bave koja je stajala ispred malog kamenog skladita. Popkov krenu ravno prema njemu. to si mu napravio?" sa zebnjom je pitao Aleksej. Popkovljev cerek rekao mu je vie nego to je elio znati. Glupi vol nogom je udario o vrata i ona su se otvorila. Rasplesani plamenovi uskoili su unutra i osvijetlili blijedo, mrtvako lice. Lice je pripadalo izuzetno krupnom mukarcu koji je leao na leima, a oko vrata nekoliko puta bio mu je omotan lanac. Oba kraja dugakog lanca bila su zakaena za jedan od metalnih draa za police koje su prekrivale zidove. ovjek nije mogao pomaknuti glavu vie od milimetra ni u jednom smjeru. Nije ni udo da su mu oi bile zatvorene. Je li uope mogao disati? Ledenim glasom, Aleksej je pitao, Popkov, jesi li ba morao? Zato ga nisi jednostavno odveo u krmu i postavio mu nekoliko pitanja uz jo nekoliko aa votke? Reci mi, volovska glavo, zato to nisi napravio?"

48

Kozak je izgledao iznenaeno. Ispruio je ruke prema toplini vatre i blago slegnuo ramenima. Moda mi ne bi htio odgovoriti. Ovako je... Sigurnije." To je vjerojatno bilo istina. Ali nije se radilo o tome. Uz frktaj gaenja, Aleksej je uao u skladite i otkaio jedan kraj lanca. Iz ovjeka na podu oteo se jedva ujan zvuk, kao pas koji kalje. Nesretnik je barem bio iv. Bez ikakvih vidljivih ozljeda osim izdajniki oteene eljusti, mukarac se okrenuo na bok, promrmljao neto nerazumljivo i poeo hrkati. Podnimajsa! Ustaj!" zalajao je Aleksej. Uzvik je popratio udarcem izme. Mukarac je samo zagunao. Aleksej se sagnuo, povukao ga na noge i oni su isteturali van na noni zrak. Alkohol je u trenu ispario iz krupnog straara i on je zadrhtao. Otrijeznio se dovoljno da je mogao stajati sam, nesigurno gravitirajui prema toplini metalne bave. Bio je mladi nego to je Aleksej isprva pomislio, tridesetogodinjak sa zgodnim, svjee obrijanim licem. ,,A sad", rekao je Aleksej, elei to prije zavriti sa svime. Moram ti postaviti nekoliko pitanja." Odjebi." Neobinim, gegavim koracima straar se zaputio prema izlazu iz dvorita. Kao patka na ledu, pomislio je Aleksej. Popkov se odvojio od vatre i potapao ga straara po ramenu, samo to je to njegovo tapanje bilo poput snanog udarca normalne osobe. Prije nego to je uspio shvatiti to mu se dogodilo, straar je pao na snijeg licem prema dolje, a Popkov mu je ve sjedio na leima. Skinuo mu je kapu, bacio je u vatru i zgrabio ga za gustu, svijetlu kosu. Snano mu je povukao glavu unatrag i ekao da ga Aleksej pone ispitivati. Kozak je bio uinkovit, Aleksej je to morao priznati, ali njegove su mu se tehnike gadile. Kako se zove?" zapoeo je Aleksej. Straarevo izmueno grlo uspjelo je proizvesti samo suho krkljanje. Volovska glavo", prasnuo je Aleksej, pusti ovjeka da odgovori." Stisak je malo popustio tako da je ovjek mogao gutati. Kako se zove?" Babicki." Promukli apat. Pa, Babicki, ovo je vrlo jednostavno. elim znati je li odreena osoba zatvorenik u Trovicku." Babicki je zagunao. Ja u ti rei ime, a ti e meni je li..."

Net."
Bez oklijevanja, Popkov mu je nabio glavu u zemlju tako da je odskoila. Gore-dolje. Samo jedanput. Ali kad ga je ponovno povukao natrag, nos mu je bio krvav. Jebem mu mater, dosta s tim!" eksplodirao je Aleksej. Babicki, samo mi odgovori na pitanja i onda moe ii." ovjek je zajaukao i ispljunuo krv. Ja zatvorenike znam samo po brojevima. Ne znam im imena." Dovraga. ,,A tko ima popis imena?" Ured." Tko radi u uredu? Ovaj put elim ime." Straareve oi su se zamaglile; oito je imao problema s disanjem. Nije bilo ni udo s obzirom na to da mu je na pluima sjedila planina. Mii se s njega", naredio je Aleksej. Oi su im se na trenutak susrele i Aleksej je bio spreman zadati mu onaj udarac koji je sebi obeavao cijelu veer. No Popkov nije bio glup. Iskezio je zube, pustio straarevu kosu i podignuo se na koljena tako da ga vie nije pritiskao cijelom teinom. Babicki je jedva uspio udahnuti zrak i brzo je rekao, Logorski ured vodi Mihail Vunjev. On ih sve zna." Gdje mogu nai tog Vunjeva kada doe u grad? Gdje pije?" Krma...", ispljunuo je jo krvi na snijeg, pokraj tvornice guma. Mjesto je rupaga, ali cure koje posluuju pivo dalo bi se pojebati." Aleksej je iz depa kaputa izvadio maramicu, obrisao straarevo krvavo lice i ustao, zahvalan to se moe maknuti od njega. Grimiznu maramicu bacio je u vatru. Poelio je da tako moe baciti tu cijelu jebenu no. ,,U redu, pusti ga." Ovaj put, Popkov ga je posluao.

49

ovjek je posrnuo dok je pokuavao ustati i opsovao. Aleksej je izvadio kutiju cigareta, istresao dvije, zapalio ih i jednu pruio Babickom. Promatrao je kako straareva krv kapa po cigareti. Jebite se", zareao je Babicki, uvlaei dim u plua. Jebite se obojica. Sutra se napokon miem iz ove ledene vukojebine." Kamo ide?" to je to tebe briga?" Nije me briga." Premjeten sam u Moskvu." Rasjeene usnice razvukle su mu se u gorki osmijeh. Tako da se moete jebati i vi i vaa pitanja." Aleksej se okrenuo. Dovoljno je vidio. Sad je imao ime: Mihail Vunjev. S njim e poeti. Ovaj put bez prokletog kozaka.

50

12

Lidija je leala na krevetu i razmiljala o nagodbi koju je sklopila s Aleksejem. Obeala je da e ostati u sobi bude li se on veeras drao Popkova, no hoe li Aleksej odrati svoju rije? ivci su joj bili napeti, a vjee su joj gorjele. To je bio problem s dogovorima, uvijek je postojala opasnost da te druga osoba iznevjeri. Zurila je u strop, u vlanu mrlju u obliku irafe koja je vjerojatno bila rezultat nekoliko napuklih cijevi. Cijevi su bile kao i usta nikad ne zna to e iz njih procuriti. Tvoj ruski je odlian. Elenine rijei podsjetile su je na neto slino to je jednom rekla Changu. Ponovno je promrmljala: Tvoj engleski je odlian." Bilo je ljeto i tog je dana kinesko nebo bilo golemo, jarka, paun-plava svilena plahta koja je treperila iznad njih. To sjeanje izmamilo joj je osmijeh na lice i ona je pustila da joj misli polete prema njemu kao pele koje slijede neodoljivi miris orhideje. Nije se borila protiv toga. Ne ovaj put. Dan za danom, u ovom hladnom ruskom krajoliku, trudila se da izgradi budunost, ali ovaj put, samo noas, dopustit e si slatko, besteinsko zadovoljstvo da sklizne natrag u prolost. Chang An Lo poveo ju je niz puteljak do Potoka gutera, male umovite oaze zapadno od Junchowa. Jutarnje sunce lijeno se odmaralo na povrini vode, a breze nudile svoju pjegavu sjenu plosnatim sivim stijenama. Poaen sam to misli da mi je engleski prihvatljiv", pristojno je odgovorio Chang. Srce joj je udaralo. Riskirala je to je dola ovamo sama s mladiem kojeg je jedva poznavala, a koji je uz to bio Kinez i komunist. Da je znala, majka bi je zavezala za krevet. Ali njihovi ivoti, njegov i njezin, ve su se isprepleli na nain koji je jedva razumjela. Osjeala je kako joj se udice siunih alaca zabijaju u meke, osjetljive dijelove tijela, u trbuh i njeno bijelo meso bedara. Kako usporavaju snaan rad njezina srca. Chang An Loova je mirnoa bila elegantna kao i njegovi pokreti u crnoj tunici s V-izrezom i irokim hlaama. Uasne gumene cipele na nogama. Prije ju je ekao ispred engleske crkve, a ona ga je pozdravila formalno, naklonivi mu se sklopljenih ruku i pogleda uperenog u zemlju. elim ti rei hvala. Spasio si me u onoj uliici i za to ti dugujem zahvalnost." Nije mu se pomaknuo nijedan mii, ni na licu ni na tijelu, no neto se duboko u njemu promijenilo, kao da se raskrililo neko dugo zatvoreno mjesto. Iznenadila ju je toplina koje je potekla iz njega. Ne", rekao je, oiju prikovanih za njezine. Ne duguje mi zahvalu." Priao je korak blie, tako blizu da je mogla vidjeti sitne, skrivene ljubiaste pjegice u njegovim oima. Kad bi zavrili s tobom, oni trgovci robljem bi ti prerezali vrat. Duguje mi svoj ivot." Moj ivot je samo moj. Ne pripada nikome osim meni." A ja ti dugujem svoj. Bez tebe bih bio mrtav. Sad bih u glavi imao metak onog policijskog Stranog vraga i pridruio bih se svojim precima da ti nisi izala iz noi i zaustavila ga." Duboko se naklonio. Dugujem ti svoj ivot." Onda smo kvit." Nasmijala se, nesigurna koliko je trenutak ozbiljan. ivot za ivot." Ali tu, pokraj potoka, primijetila je kako je unuo na travu pokraj vode, drei se podalje od nje, i pitala se je li to napravio kako je ne bi uplaio. Ili nije mogao podnijeti da bude blizu bjelkinje, jo jednog Stranog vraga. Lidija je ljenarila na stijeni, ispruivi gole glenjeve na suncu i skrivi lice ispod oboda slamnatog eira. eir je bio pohaban, a i haljina je izgledala staro. Lidija ih se stidjela. Zagledala se u malu smeu pticu koja je pokuavala izvui sonu gusjenicu iz jedne slomljene grane i nadala se da je Chang An Lo ne promatra. U Pekingu sam dugo imao uitelja engleskog", nastavio je. Dobro me nauio." Pogledala ga je ispod oboda eira i okirala se vidjevi da sa stopala odmata krvlju natopljeno platno. O, Boe, to mu je napravio onaj pas uvar koji ga je napao prole noi, kad joj je pritekao u pomo u

51

klubu Odisej". Njegovi zubi oito su ga jae ozlijedili, nego to je mislila. Kad je vidjela kako mu koa visi s kostiju u grimiznim vrpcama, osjetila je nalet munine. Fiziku bol u prsima. Kako je mogao hodati s takvim stopalom? Chang ju je uhvatio kako otvorenih usta zuri u njegovu nogu. Podignula je pogled i, na jedan dugi trenutak, oi su im se srele. Chang je prvi skrenuo pogled. Lidija je bez rijei gledala kako je umoio stopalo u uskovitlani tok rijeke i poeo ga masirati. Ugruci krvi isplivali su na povrinu i vodu iarali smeim mrljicama, kao lea ribe. Brzo je ustala i kleknula na travu pokraj njega. U ruci je drala iglu i konac za koje ju je bio zamolio. Sad je znala i zato. Trebat e ovo", rekla je i pruila mu ih, ali kad je posegnuo za njima, donijela je odluku i povukla ruku. Moda bi bilo bolje", pitala je, da ja to napravim?" U oima mu je ugledala iskru koju nije mogla protumaiti. inilo se kao da je u njihovoj crnini buknulo neto bljetavo i nedodirljivo. Progutala je knedlu, uasnuta onime to je upravo ponudila. Prvi put kad mu je zabila iglu u meso, oekivala je da e Chang kriknuti, ali nije. Dobacila mu je brz, zabrinut pogled. Na njezino zaprepatenje, inilo se da joj gleda kosu i smijei se, njegove crne oi ispunjene skrivenim mislima. Nakon toga samo je nastavila sa ivanjem. Ohrabrila se i usredotoila na urednost avova, svjesna da e mu ostati oiljak. Rupiem je brisala krv da moe vidjeti to radi i izbjegavala misliti o komadiima bijelih kostiju koji su provirivali kroz meso. Kad je bila gotova, skinula je podsuknju, Changovim noem je razrezala na vrpce i povezala mu stopalo. Izgledalo je nespretno, ali to je bilo najbolje to je znala. rt! Zamatanje joj je ilo loe kao i ivanje. Bez pitanja mu je razrezala cipelu i zavezala je oko zavoja s dvije dodatne vrpce. Evo", rekla je kad je zavrila. Tako je bolje." Hvala." Chang joj se duboko naklonio sjedei na travi i ona je imala osjeaj da nije elio da mu vidi lice. Zato? to je to skrivao od nje? Nemoj mi zahvaljivati. Ako si cijelo vrijeme spaavamo ivote, onda smo odgovorni jedno za drugo. Nije li tako?" Lagano se nasmijala. ula je kako je udahnuo. Jesu li ga njezine rijei ozlovoljile? Je li bila drska? Odjednom se osjetila nedoraslom, nije znala u kojem smjeru da napravi sljedei zaveslaj u ovim nedokuivim, nepoznatim kineskim vodama. Ustala je, skinula sandale i ula u pliak. Potok joj je uborio oko nogu, hladei joj kou. Smoila je haljinu kako bi isprala krv. Njegovu krv. Upijenu u vlakna njezine odjee. Zagledala se u crvene mrlje na svojoj haljini, vrkom prsta dotaknula je jednu i prestala je ispirati. Lidija Ivanova." To je bio prvi put da joj je rekao ime. Na njegovu je jeziku zvualo drukije. Manje rusko. Vie... Lidija Ivanova", ponovio je glasom tihim poput povjetarca koji pue kroz travu, to te toliko brine?" Osjetila je nekakav drhtaj. Nije znala je li to bilo neto u vodi ili u njoj, u njezinoj krvi, ali u tom je vedrom, sunanom trenu znala da je pogrijeila. On je vidio ravno kroz nju, njezine su mu misli bile prozirne kao kapljice vode to su joj kapale s ruke. Onaj udah koji je ula nije bila ljutnja. To je bilo zato to je znao, kao i ona, da su sad uistinu odgovorni jedno za drugo. Pogledala je Chang An Loa koji je leao oslonjen na laktove, promatrajui je onim svojim crnim pogledom i postala svjesna da se meu njima rada neto stvarno. Nekakva nit koja je svjetlucala u zraku. Bila je neuhvatljiva kao valovi na rijeci, ali jaka kao jedan od onih elinih kabela koji su pridravali novi most preko rijeke Peiho. Reci mi, Lidija, to te to toliko brine?" Pustila je rub haljine koji joj je zaplutao oko nogu, iznova svjesna koliko je pohabana bila. Donijela je odluku. Chang An Lo", rekla je, trebam tvoju pomo." Juer naveer ukrala sam ogrlicu iz kaputa nekog ovjeka." Ponovno je sjedila na onoj stijeni kao jedan od naranastih gutera, uspravne glave i napetih udova, spremna na bijeg. ,,U klubu 'Odisej'." Klub Odisej" bio je omiljeno okupljalite britanskih kolonijalista u Internacionalnom naselju u Junchowu, apsurdno raskono i ukoeno mjesto koje je privlailo Lidiju. Pokuaj ti ivjeti u sumornom,

52

zaguljivom potkrovlju", jednom je prekorila svoju prijateljicu Polly, pa mi onda reci da ne shvaa ar kluba 'Odisej'." Zato je policija dola u klub", objasnila je Changu. Kraa je otkrivena prije nego to sam mogla izai. Zato sam morala skriti ogrlicu." Govorila je prebrzo. Natjerala se da uspori. Kad smo svi bili ispitani i pretraeni, morala sam otii bez nje." Bacala je poglede prema Changu, ali njegovo glatko lice nije odavalo ok. I to je bilo neto. Nikad prije nije nikome priznala da je kradljivica, a nijedan plijen do sada nije bio vrijedan kao ova ogrlica. Bila je nervozna. Bilo je uasno", dodala je. Unato glomaznom zavoju, Chang se s lakoom uspravio na travi i nagnuo se prema njoj. Gdje si skrila ogrlicu?" Lidija je progutala knedlu. Morala mu je vjerovati. Nije imala izbora. U usta prepariranog medvjeda ispred muke garderobe." inilo joj se kao da je svjetlo s povrine rijeke skoilo na njegovo lice. Nasmijao se i taj je zvuk izazvao nekakvo neobino zadovoljstvo u njezinim grudima. eli da ti je ja donesem." To nije bilo pitanje. Da", odgovorila je uz duboki naklon. Zato ja? Zato ne ti?" Ne smijem u klub. Prola no bila je posebna prilika." U tiini koja je uslijedila Lidija je osjetila punu teinu usluge koju je traila. Ni meni nije doputeno ui u klub", podsjetio ju je. Zabranjeno za Kineze. Zato mi reci, kako predlae da stavim ruku u usta medvjeda?" To ovisi o tebi. Ve si dokazao svoju... Snalaljivost." Shvaa da u, ako me uhvate, zavriti u zatvoru? Ili gore." Zatvorila je oi. Gadila se samoj sebi. Znam", proaptala je. Lidija." Otvorila je oi i zaprepateno trepnula. Bez ikakva zvuka, Chang je preao potez trave izmeu njih i sad je stajao ispred nje, visok i vitak i tako miran da se inilo kao da uope ne die. Mogu me pogubiti", tiho je rekao. Onda nemoj dopustiti da te uhvate." On se nasmijao i Lidija je u tom smijehu ula divlju navalu energije koju je inae tako dobro kontrolirao. Dotaknuo joj je ruku, samo najkrai dodir koe, ali i to je bilo dovoljno da shvati. Bio je poput nje. Opasnost mu je tjerala krv da bre potee. Ono u emu su drugi vidjeli rizik, on je vidio poticaj. Bili su slika i prilika jedno drugoga, dva dijela iste cjeline, a onaj dodir koe na koi bio je spajanje rascijepljenih dijelova. Chang An Lo", odluno je rekla, pobrini se da te ne uhvate." Nagnula je glavu. Jer inae neu dobiti svoju ogrlicu." On joj se njeno nasmijeio. Je li toliko vrijedna?" Jest. Nainjena je od rubina." Mislio sam", zastao je, prouavajui joj lice, je li toliko vrijedna tebi?" Naravno. Kako u inae ikada imati ivot, mislim normalan ivot, ne ovo bijedno ivotarenje? Za sebe... I za svoju majku. Ona je pijanistica. Kako u joj inae kupiti Erard grand za kojim ezne?" Klavir?" Da." Spremna si riskirati sve... Za jedan klavir?" Iznenada im se pod nogama otvorila provalija, tako duboka da joj je dno lealo daleko izvan vidokruga, negdje dolje u sjenama. Provalija koju nijedno od njih dotada nije primijetilo.

53

13

Iznenadilo ju je kucanje na vratima. Vratilo je Lidiju natrag u Rusiju, u sadanjost, i ona je osjetila kako je preplavljuje poznata munina, bol zbog krhotina sjeanja otetih od nje. Ustala je iz kreveta, osjeajui hladnou podnih dasaka pod bosim nogama iako je bila zamotana u kaput. Iznenadila se otkrivi Elenu u dubokom snu na drugom krevetu. Zaboravila je na nju. Usta su joj bila otvorena, no u snu se doimala mladom, ljepom i ne toliko zastraujuom. Jo jedno kucanje zatreslo je vrata. Lidija nije morala pitati tko je. Razmiljala je hoe li uope otvoriti, ali znala je da on nee odustati. Njezin brat nikada nije odustajao. Otvorila je vrata i na hodniku ugledala Alekseja ije je izdueno lice bilo zgreno od hladnoe i brige. Nije uspio skriti olakanje koje mu je prolo kroz zelene oi kad ju je ugledao i ona nije znala bi li zbog toga trebala biti zadovoljna ili uvrijeena. U tom trenutku bila je previe usamljena da bi je bilo briga. Tu si", rekao je. Jesam. Obeala sam ti." Dobro." Nisu imali nita vie rei. On je provjerio je li odrala obeanje; ona je bila tu; to je bilo to. Iza zidova tankih poput papira, neka ena u susjednoj sobi iznenada se poela smijati, ali to nije natjeralo osmijeh na Lidijina usne. Praznina u njoj bila je previe velika i prodrljiva; progutala je sve to je imala. Aleksej." Proaptala je bratovo ime kao neto za to se mogla uhvatiti. Aleksej." Oi su joj se usredotoile na trei gumb njegova kaputa. Nije ga mogla pogledati u oi jer je u tom trenutku bila potpuno nezatiena. Povedi me sa sobom." Net. Preopasno je. Bolje radim bez tebe. Ostani ovdje." Ona je kimnula, i dalje ga ne gledajui, i zatvorila vrata. Leima se naslonila na njih i sluala kako se koraci njezina brata udaljavaju. Brzo. Kao da jedva eka da se makne od nje. Polako je skliznula na pod i omotala ruke oko nogu, naslonivi bradu na koljena. Prva osoba koju je Aleksej ugledao kad je uao u krmu blizu tvornice guma bio je plavokosi voza kamiona koji je onako besramno oijukao s Lidijom na cesti za ljevaonicu. Kako se ono zvao? Kolja. Voza je pune ae votke pokuavao poslagati u nestabilnu piramidu. Aleksej se progurao do dugakog anka u dnu zadimljene prostorije. Votka", naruio je. Pred njim se stvorila boca i aa. Spasibo." Natoio je pie i izlio ga u grlo. Uzmi jednu za sebe." Barmen je bio nizak, sa slomljenim prednjim zubom i tvrdim oima koje su govorile da ne trpi budale. Kimnuo je i natoio si au, ali ju je ostavio netaknutu na anku. Aleksej je na njemu osjeao sladak miris bademova ulja. to hoe?" ovjek je imao snaan moskovski naglasak. Traim nekoga." Ima ime?" Mihail Vunjev. Rekli su mi da zalazi ovamo. Zna ga?" Moda." Je li tu veeras?" Barmen se nije ni potrudio pogledati uokolo. Net." Aleksej je znao da lae. Slegnuo je ramenima, natoio si jo jedno pie i pretvarao se da promatra lakrdije vozaa kamiona, ali je cijelo vrijeme pretraivao prostoriju. Rupaga, rekao je Babicki. Imao je

54

pravo. Zaguljiva, mrana rupa koja je vapila za etkom i sapunom, ali topla i udobna na nekakav lijeni nain. Uobiajena skupina notornih pijanaca skupila se oko stolova. Na koljenu jednog ovjeka sjedilo je mravo dijete, a ispod stolice drugoga leao je pas opreznih oiju. U kutu, dva mukarca bila su potpuno udubljena u partiju aha. Aleksej je uzeo svoje pie i odetao do njih, zaustavivi se na pristojnoj udaljenosti, ali dovoljno blizu da vidi plou. Stajao je ondje deset minuta, zadubljen u igru. Za to vrijeme iz stranje sobe pojavile su se dvije djevojke u arenim uzbekim nonjama, bljeskajui svojim tamnim junjakim oima i glatkom maslinastom koom dok su balansirale s pladnjevima punim piva. Njihov dolazak promijenio je atmosferu u krmi, kao da je netko pritisnuo prekida. ak je ijedan od igraa postao dovoljno rastresen da blesavo prokocka svoga topa, kojeg je ubrzo slijedio i kralj. Jedna od djevojaka u prolazu zavodljivo je pritisnula svoj bok uz Aleksejev i napuila pune, grimizne usnice, ali on je odmahnuo glavom i zapalio jo jednu cigaretu. Ne odbijaj je, drue", nasmijao se mladi ahist. Nikad ne zna kad e dobiti drugu ponudu." Riskirat u", odgovorio je Aleksej i ponudio mu cigaretu. Mukarac je prihvatio i stavio je iza uha za poslije. Dobar si", komentirao je Aleksej, glavom pokazavi prema shahmatnaja doska, ahovskoj ploi. Spasibo. Ti igra?" Loe." Drugi ga je igra promotrio svojim duboko usaenim oima. Sumnjam u to", promrmljao je. Aleksej se sagnuo i podignuo sruenog bijelog kralja. Rekli su mi da ovdje mogu pronai odlinog igraa. Zove se Mihail Vunjev. Ba sam raspoloen za dobru partiju. Znate ga?" Ako hoe dobru partiju, drue, Mihail nije tvoj ovjek", prezirno se nasmijao mladi mukarac. Taj se snalazi s figurama kao to bi i one cure u samostanu, tako da..." Leonid," prekinuo ga je stariji, moda ah nije igra na koju je na prijatelj mislio." Dovraga. Ovaj ovjek je bio otrouman. Aleksej mu se oprezno nasmijeio. Je li ovdje, taj Vunjev?"

Net."
Mlai ga je iznenaeno pogledao. Borise, jesi li prolupao ili to...?" Net." Ovog puta Leonid je uo prizvuk u toj rijei i zautio. Svejedno hvala", ljubazno je rekao Aleksej. Svjestan oiju na svojim leima, vratio se do anka gdje se Kolja natezao s jednom od djevojaka koja bi ga uvijek iznova pljesnula po rukama, naruio jo jednu votku i polako se okrenuo, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta i nijedne brige u glavi osim sljedeeg pia. Pustio je da mu oi suene zbog dima prelete preko stolova i da se na djeli sekunde zaustave na mravom ovjeku s briljantinom u kosi koji je sjedio pokraj kamina i puio lulu s dugim drkom. Aleksejev pogled nezainteresirano je preao preko njega. Ali znao je da je pronaao svog ovjeka. Mladi Leonid ga je izdao a da toga nije ni bio svjestan: samo brzi pogled na spomen Vunjevljeva imena. To je bilo dovoljno. Aleksej je stavio bocu votke i dvije ae na stol. Dobryj veer. Dobra veer, drue. Smijem li vam se pridruiti?" Nije priekao odgovor ve je samo privukao stolicu i sjeo. Nije mu promaknula injenica da ovjekovo koato lice nije pokazalo nikakvo iznenaenje. Natoio im je pie. Za tvo zdorov'e!" podignuo je au. U zdravlje!" Za tvo zdorov'e, tovari" odgovorio je Vunjev, ali nije dotaknuo au. Njegove sive oi bile su zamiljene i znatieljne, ali nije postavljao pitanja. U sovjetskoj Rusiji pitanja su znaila probleme. Zato se ovaj mukarac od nekih etrdeset godina zadovoljio pukanjem lule dok su mu sjene plesale po udubinama lica, a svjetlo klizilo sa sjajne kose. Toliko se sjajio da je Alekseju iao na ivce, ali uspio se natjerati na osmijeh i rekao, Vi ste drug Vunjev, pretpostavljam?" Pitao sam se koliko e vam trebati da me pronaete." Znali ste da vas traim?" ovjek je posprdno frknuo. Naravno."

55

Glasine brzo putuju u Felanki." Aleksej je podignuo au i ispruio noge prema kaminu. Na drugom kraju prostorije, dva mukarca poela su pjevati dok im je trei pljeskanjem udarao brzi ritam. Aleksej si je uzeo vremena da uiva u izvedbi, prepoznavi melodiju iz svog djetinjstva koju nije uo petnaest godina. Preplavila su ga sjeanja na Jensa Friisa i njegovu najdrau violinu, koju je podjednako psovao i tepao joj na danskom svaki put kad bi spustio gudalo na ice. Ispio je votku u jednom gutljaju. Dobri su", komentirao je. Jako dobri." Nekad su bili profesionalci. Sada su limari, jadne budale." Vunjev je odloio lulu na koljeno, a Aleksej je u ukoenosti njegovih ramena prvi put primijetio nagovjetaj istinskog zanimanja. Sada smo svi radnici za nau slavnu sovjetsku domovinu." Sada je bio trenutak. Aleksej je gurnuo ruku u dep kaputa kao da je eli ugrijati i leerno zazveckao kovanicama koje su se nalazile unutra. Povukao je prvi potez. Sigurno vam je, drue, ve dosta ljudi koji vas dolaze ispitivati o vaem radu za nau sovjetsku domovinu." Stanka. Lagani smijeak. Nita vie. Ne biste vjerovali koliko ih ima. Iz svih dijelova zemlje dolaze i kucaju mi na vrata." Leerno je povukao dim iz lule. Aleksej je zapalio jo jednu cigaretu. Grlo mu je bilo suho poput praine na prljavom podu. Prostorija je postajala sve glasnija; sad je jo jedan mukarac poeo pjevati nekakvu staru narodnu pjesmu, a ostali su se njihali u ritmu i povremeno mu se pridruivali. Elektrine svjetiljke na zidovima su treperile, prijetei da e ih sve zaviti u tamu. Drue, vi sigurno naporno radite", rekao je Aleksej, dovoljno tiho da mu rijei zaglui galama u krmi, a opet dovoljno glasno da dosegnu ui njegova sugovornika, tako naporno da je na veliki voda sigurno ponosan na vau predanost rekonstrukciji sovjetskog drutva. Svi mi uivamo plodove vaeg napornog rada." Pustio je da rijei ostanu visjeti u zraku. Vama je povjereno mnogo vanih informacija." Napokon se pojavila i pohlepa, jasno vidljiva u sivim oima. Vunjev je zagrizao mamac. Aleksej mu je preko stola gurnuo drugu au votke. Ovaj put, voditelj ureda logora Trovick ju je prihvatio, izlio tekuinu niz grlo i zadovoljno cmoknuo usnama. Ne ovdje", upozorio je. Previe oiju." Gdje?" Na mostu Kirov. Istona strana grada. S kamenim lukom na sredini." Za pola sata." Bit u ondje." Aleksej je teko izdahnuo, a vratni miii poeli su mu se oputati. Samo, zato je imao osjeaj da to nije bio prvi put to je Vunjev izrekao te rijei? Most je bio prazan. Snijeg je nadirao kroz tamu kao da mu se nekamo urilo. Smrtonosni led koji su preko dana na cesti izrovali pjeaci i vozila, sada je iznova krutnuo i onemoguavao neujan hod. Aleksej je stigao ranije. Zadrao se u sjeni gusto poslaganih zgrada na obali rijeke, u nizu radionica zakljuanih nou. Pozorno je promatrao most, ali osim jednog kamiona koji se dokotrljao preko njega, most je ostao prazan. Pitao se promatra li ga Vunjev s druge strane. Na kamenom mostu u pravilnim su se razmacima propinjala isklesana stvorenja, a u sredini je stajao kameni luk. Nije bilo ni ive due. Na oba kraja Kirovljeva mosta, svjetiljke od kovanog eljeza pokuavale su rasvijetliti tamu, ali gubile su bitku protiv gustog snijega koji ih je gotovo potpuno sakrio. Vjetar je potezao Aleksejev eir i gurao mu svoje ledene prste u oi, ali on se nije micao. Disao je plitko skriven iza ala. Kad mu je neto okrznulo nogu, poskoio je sa srcem u petama - toliko je bio usredotoen na most - no bila je to samo mrava maka u potrazi za malo topline. Prolo je pola sata. Sat. Na mostu i dalje nije bilo nikoga. On i maka pravili su si drutvo, ali misli su mu postale ledene i skliske tako da mu je gotovo promaknulo. Netko je hodao mostom. ovjek je bio pogrbljen zbog vjetra, uvijen u fufajku i sa alom vrsto zamotanim oko glave i velikog dijela lica. To je mogao biti Vunjev. A moda i nije. Jo vanije, ovjek je bio sam. Aleksej se oprostio od make poeavi je po glavi i krenuo. Hodao je brzo, dugim koracima. Dostigao je svoj plijen i potapao ga po

56

snijegom prekrivenom ramenu. ovjek se okrenuo, preplaen, a obrve su mu bile pune lea iznad uplaenih oiju. Bio je to Vunjev. Jebemti, prestraio si me!" Kasni", rekao je Aleksej. Pa to? Bio sam zaposlen. Morao sam..." Sive oi postale su oprezne, ali vie ne i preplaene. Alekseju se to nije svialo. Postao je nervozan. Hajde da zavrimo s tim", prekinuo ga je Aleksej. Previe mi je hladno da bih sluao tvoju prokletu ivotnu priu." ovjek se malo odmaknuo od njega i bacio pogled niz most. Aleksej je osjetio hladnou koja nije imala nikakve veze s ciom zimom. Traim nekoga", brzo je rekao. Ime?" Jens Friis." Rus?" Ne, Danac. Zna ga?" Zna li koliko imena ujem... ?" Je li ti ovo poznato?" Tiina, ulo se samo zavijanje vjetra. Aleksej je obrisao snijeg s lica. Moda", napokon je promrmljao ovjek. Koliko trai da se sjeti?" to nudi?" Iz unutranjeg depa kaputa Aleksej je izvadio konatu kutiju za nakit. Otvorio ju je. Prekrasna ogrlica od safira ugnijezdila se na blijedoj satenskoj podlozi i on zau kako je Vunjev naglo udahnuo. Naglo je zatvorio kutiju. Ogrlica je pripadala njegovoj baki koja ju je nosila na slavne balove cara Nikolaja u Zimskom dvorcu. Ljutila ga je pomisao da e zavriti u prljavim rukama ovog ovjeka. Onda, zna li za Jensa Friisa?" Znam to ime." ,,U Trovicku je?" to ti je on?" Ne tie te se." Katkad volim uti zato moji...", nasmijeio se, zato moji klijenti toliko ele izvui nekog od logoraa. Zatvorenici esto postanu potpuno druge osobe od onih koju su poznavali. Jeste li spremni na to? Vidite, godine tekog rada i ponienja ih promijene. Od ivota u logoru postanu grubi, sebini i zainteresirani samo za..." Zavlai. Odvlai mi pozornost od... Naglo se okrenuo, ali bilo je prekasno. Sranje! Jedan udarac doletio mu je u bubreg, drugi u glavu. Zateturao je, ali uspio se odrati na nogama. Zabio je lakat u neije lice, koljeno u neije prepone i time osvojio malo prostora za disanje, ali ispred njega su stajala etvorica. Jo dvojica bila su iza njega, a trei se previjao i stenjao na tlu. Vunjev se smijeio, drei se na sigurnoj udaljenosti. Prijatelju", tiho je progovorio, nema izbora. Ja u ionako uzeti ogrlicu. I sve drugo to skriva. Isprazni depove", nacerio se, ili u pustiti svoje prijatelje na tebe. A to sigurno ne eli." Brzi pokret i u Aleksejevoj ruci pojavio se pitolj koji je uperio ravno Vunjevu u lice. Nisi valjda mislio da u doi nespreman?" Vunjev je ustuknuo. Ostali se nisu pomaknuli. Ne budi jebena budala. Uzmi dragulje. Ali u zamjenu elim..." No je doletio iz tame iza njega. Bol mu je rasparala tijelo; bol tako potpuna, tako sveproimajua da nije mogao odgonetnuti odakle dolazi. Odjednom su ruke i noge bile posvuda, udarale, nabijale mu tijelo u zemlju. Jo je dva, tri puta povukao okida i uo krikove, ali ruke su ga nastavile udarati, trgajui mu odjeu, a on ih nije mogao zaustaviti. Borio se dok nije osjetio kako je neiji runi zglob puknuo, a prsti omlohavili, ali onda ga je netko dignuo u zrak i bacio preko ograde. Dolje, u noni zrak iznad rijeke. Isprva je osjetio samo navalu olakanja. Oslobodio se onih gadova na mostu. No je bila tako tamna da je jedva bio svjestan da pada, ali onda mu se ukljuio mozak i rekao mu da se pripremi. Skupio je ruke i noge blie tijelu, hvatajui se za posljednju, sve bijedu sliku svoje sestre. Onda se voda podignula i

57

udarila ga poput ciglenog zida, a njezina ledena snaga stisnula ga je tako snano da mu je blokirala plua. Potonuo je kao kamen.

58

14

est dana. Punih est dana ni rijei od Alekseja. Bilo je oito da ju je brat napustio. Lidija se osjeala naputeno i usamljeno. Tumarala je ulicama Felanke u potrazi za visokom figurom s urednom smeom kosom i dugakim arogantnim koracima, ali Alekseju nije bilo ni traga ni glasa. Kako su dani prolazili, njezini strahovi su rasli. Bila je sigurna da je otiao u logor, da je otkrio nekakvu informaciju one noi kad je obilazio krme. Sad ga je traio bez nje.

Bolje radim bez tebe.

Tako je rekao. To joj je jasno dao do znanja dok je stajao na vratima sobe, razdraen njezinom molbom da mu se pridrui. Zato se oduljao do logora, vjerojatno u nekom kamionu ijeg je vozaa potplatio. Nai e njihova oca i nekako ga odvesti iz Rusije prije nego to ga ona uope stigne vidjeti i Jens Friis e misliti da njoj nije stalo i opet e jahati s Aleksejem kroz umu dok e ona... Rukom je prekrila usta da zaustavi bujicu rijei. Morala je nai Jensa prije nego to nestane, imala ga je toliko toga pitati. Tata, ekaj me, molim te. Nisam te zaboravila. Ne idi." Bit u dobro, Elena." Ha!" Mogu se brinuti za sebe." Elenin odgovor bio je mrk pogled. Misli, dobra si u pretvaranju da se moe brinuti za sebe. Ali ne tako dobra kao to misli." Lidija je nestrpljivo puhnula, a dah joj je zavijugao na otrom, hladnom zraku. Nalazile su se na eljeznikoj stanici u Felanki i naguravale se s mnogobrojnim vojnicima koji su ekali vlak, toliko strpljivi da je nalikovalo udu. Udovi su joj bili nemirni, a srce joj je udaralo u prsima i tjeralo je na kretanje. Hodala je gore-dolje, od jednog do drugog kraja perona, provlaei se izmeu gomile. Peron je postao muko carstvo, s glasnim smijehom i dubokim glasovima koji su markirali svoj hladni teritorij. ak je i mirisalo drukije. Vojnici kraj kojih je prolazila leali su ili sjedili na svojim vojnim zaveljajima, a oi su im bile u ravnini njezinih bokova. Svi su zurili u nju. Neki su ak pruali ruke i dodirivali joj glenjeve ili naginjali glave unatrag da bi joj, kao sluajno, okrznuli suknju. Ali iza Lidije je hodala Elena i sasvim namjerno kiobranom lupala po glavi svakoga tko bi je dotaknuo. Lidija se nasmijeila. ak ni njezina majka ne bi to uinila. Za to je zbilja trebalo hrabrosti. Zaista se zna nositi s mukarcima", rekla joj je Lidija. Morat u nai naina kako da se nosim s Lavom kad dozna da si sama otila na vlak." Tri dana sam stajala u redu za ovu kartu." Sama mu to reci." Sad ga vidim jedino kad spava." Zato to dan i no trai vijest o tvom vrajem bratu." Znam." Lidija ga je mogla zamisliti kako obilazi krme, pije i tue se u samotnim uliicama, ne bi li uo kakvu glasinu o tome to se dogodilo Alekseju. O, Popkove, a ti ga ak i ne voli. Vratit u se", obeala je, prije nego to i primijeti da me nema." Ovaj put Lidija je bila spremna. Znala je to je oekuje. Dah joj je maglio prozor vlaka i ona je ga je obrisala rukavom kaputa. Nita nije smjelo stati izmeu nje i onoga to je lealo ondje vani.

59

Vlak je prolazio kraj gustih valova borove ume ije su tamne grane bile obrubljene ipkom snijega to je svjetlucao na suncu. Netko bi moda i pomislio kako je vani toplo. Ali ne Lidija. Malo to ju je vie moglo prevariti. Vagon je bio krcat, a ona je bila jedina ena. Znala si da e tako biti. Zato ne plai, ne cvili. Ipak, osjeala se klaustrofobino. Dva reda sjedala, jedan nasuprot drugom, a iznad njihovih glava, mree za prtljagu tonule su pod teinom vojnih zaveljaja koji su se inili preteki za njihova tanka oka. Veina putnika bili su vojnici, zamotani u kapute koji su mirisali na duhan. Sve na njima bilo je preveliko za taj mali prostor. izme su im bile previe glomazne, a ale preglasne. Samo dva mukarca nisu bili u uniformi; jedan je spavao s kapom navuenom preko lica, nimalo ne marei za vrevu oko sebe. Drugi, koji je sjedio pokraj prozora tono nasuprot Lidiji, bio je odjeven u elegantno odijelo na pruge i gizdavi eir. Svako malo provjeravao je depni sat, a Lidija je imala osjeaj da to radi vie da pokae mehanizam optoen draguljima nego da provjeri vrijeme. Kad ga je peti put izvadio iz depa prsluka pa teki zlatni lanac omotao oko palca, Lidija vie nije mogla odoljeti. Nagnula se naprijed. Oprostite, smijem li ga vidjeti?" Naravno, mlada drugarice." Oboje su znali da je ne zanima vrijeme. Mukarac se nagnuo naprijed i ispruio ruku u rukavici u kojoj je drao sat. Tiho i zamiljeno, Lidija je prouavala ugravirani brojanik, a onda ispruila ruku i prstom prela preko linije zlatnog kuita. Oen krasivye. Prekrasan je."

Spasibo."
Sat je u prljavom vagonu blistao poput zrake sunca i privlaio poglede. Taj ovjek bio je budala kad ga je pokazivao naokolo. Nije bilo potrebno mnogo. Mogla je ustati dok vlak bude ulazio u stanicu, zateturati prema njemu kada zakoi, i sat bi joj bio u depu dok bi silazila na peron. Nita tee nego da ukrade od slijepog prosjaka. Ponovno se naslonila u sjedalu i zatvorila oi, osjeajui neoekivanu vruinu u tijelu, tako intenzivnu da su joj obrazi poeli gorjeti. Odakle je to dolazilo? Promislila je i odluila da je to bilo zbog sata. Ne ovog ve jednog drugog, jo ljepeg, od prije mnogo godina. Odnekud je izronilo sjeanje na to kako joj je teio u ruci, sjeanje za koje nije ni znala da ga ima, i Lidija shvati da se smijei a da ni sama ne zna zato. A onda je to sjeanje oivjelo, malo mutno na rubovima, ali stvarno. Tata u svom tekom putnom ogrtau s podignutim ovratnikom, a podstava od tamnozelene svile burka se poput vode u ribnjaku dok hoda po sobi. Kojoj sobi? Bocnula je sjeanje, pokuavajui ga proiriti. U poetku nije dobila nita, ali onda je kroz izmaglicu ugledala visoki strop, masivni namjetaj i knjige. Tako je. Knjige poslagane uzdu cijeloga zida. Tatina knjinica. Tata sa satom u ruci, s nestrpljivim zelenim oima i vatrenim kovrama koje mu se prikradaju preko ovratnika, svaki dio njega eljan pokreta. ak je i sad, nakon svih tih godina, mogla osjetiti bujicu energije i bol u svojim malim grudima. Ne idi, tata", molila ga je, borei se sa suzama. Tjerajui ih natrag odakle su dole. Istog trena stvorio se kraj nje, kleknuo i zagrlio je. Brzo je udahnula miris dima logorske vatre s njegova ogrtaa i pohranila ga negdje duboko u sebe. Brzo u se vratiti, malyka", tjeio ju je i pomilovao po kosi, neposlunoj poput njegove. Nee me biti samo nekoliko tjedana." Crte njegova lica stopile su se u irok osmijeh, za nju. Poljubio ju je u elo. To je zbog posla", rekao je. Moram u Pariz. Ali, ako tvoja majka uskoro ne side, morat u na stanicu bez vas." Ne!" jecala je Lidija. Mahanje tati s perona bio je njihov ritual. Sluaj", rekao je i pribliio sat njezinu uhu kako bi je utjeio. Otkucaji, odjednom se sjetila tihih otkucaja. Njean apat sata oarao ju je toliko da su joj se oi rairile, a srcoliko lice potpuno umirilo. On govori", apnula je. Evo, osjeti." Poloio joj je sat u ruku, ispunivi joj cijeli dlan, a Lidiju je zaprepastila teina mehanizma. Od zlata je", objasnio je.

60

Pozorno je prouavala sofisticiranu gravuru, filigranski rad fin poput vlasi njezine kose, a kad ga je Jens okrenuo i otvorio poklopac, ostala je oarana kretanjem sitnih zupanika. Ovdje se skrivao glas sata. Mislila sam da se uri na vlak, Jens." Bio je to glas njezine majke koja ga je zadirkivala, ispruivi ruku kao da vie ni trenutak ne moe bez njegova dodira. Tamna joj je kosa padala oko ramena, ba kao to je volio. Tata je ustao, visok i uspravan, i Lidija je opet vidjela aroliju na djelu. Kao i svaki put. Tata bi doao kui mrzovoljan, nestrpljiv ili umoran, a onda bi ugledao mamu i u njemu bi se upalilo nekakvo svjetlo. Neto to bi odagnalo mrzovolju, nestrpljivost i umor. Majka je njeno uzela sat iz Lidijine ruke i vratila mu ga, promrmljavi: Premalena je da se igra s tim", ali tata se kriom nasmijeio i namignuo joj. A onda je sve postalo urba i strka i oni su se nali na stanici punoj zvukova i mirisa, vike i brda prtljage. I suza. Lidija je shvatila da je kolodvor mjesto gdje odrasli dolaze plakati. Jens Friis ih je zagrlio, poljubio i popeo se na vlak, dovikujui im posljednje pozdrave kroz otvoreni prozor dok je vlak kretao uz golemi oblak pare. Neto crveno. Pretraivala je svoje mutno sjeanje, sigurna da se sjeala neega crvenog. A onda joj je sinulo. Crveni rupi leprao je u njegovoj ruci, gore-dolje, sve dok nije postao samo tokica. Poput sitne kapljice krvi. Mama je plakala, briui suze, ali Lidija je vrsto odluila da nee. U tatinu depu, zupanici su se i dalje okretali. Zupci vremena, zubii koji su prianjali jedan uz drugi i pokretali ruke sata. Zupanici e joj ga vratiti. Stisnula je male ake i sluala kako joj glas sata otkucava u glavi. Radna zona je i dalje bila ondje. Nije nestala. Toga se pribojavala. Da ih nee zatei ondje. Da su spakirali svoje pile, sjekire i teretna kola i preselili se u neki drugi dio ume, daleko od pruge. Zadrhtala je, ali ne zbog hladnoe u vagonu, nego od olakanja. Osjetila je kako su joj se zlatne dlaice na rukama nakostrijeile i naslonila je elo na ledeno prozorsko staklo, kao da e tako biti blie njemu. Vani, krajolik je bio ravan poput stakla i posut mrljama snijega. Velike povrine bile su potpuno iskrene od drvea tako da se vidjelo kameno tlo koje je umjesto tisuu nijansa zelene i crvenkastosmee donosilo samo neumoljivo, sumorno sivu. Je li se to dogodilo i tati? Ta promjena na sovjetsku sivu? Vrke prstiju jedne ruke poloila je na prozor, skreui pogled s jednobojnih uniformi koje su je okruivale.

Tata, ja sam tu. Zupanici su me doveli k tebi. Kotai se okreu.

Lidija je ustala i povukla konu vrpcu. Uz potmuli tutanj, prozor se spustio dokraja. Navala ledenog zraka otela joj je dah i izazvala provalu jauka i prigovora. Zatvori taj prozor!" Jebeno je hladno." Jesi li poludjela, curo! Jaja e mi otpasti!" Jedva ih je ula. Svaki djeli pozornosti bio joj je usredotoen na vrhove straarskih tornjeva koji su s te udaljenosti izgledali kao da su izraeni od ibica. Isprva nije mogla razaznati figure koje su radile uz rub ume. Srce joj je potonulo u grudima, ali kako je vlak nastavio svoj put tranicama, proao je kraj golemih naslaga borovih trupaca koji su leali na tlu kao udovi mrtvaca. Lidija je pretpostavljala da su debla dopremljena niz nekakvu rijeku kao to je vidjela da rade u Kini, ali nije bilo tako. Ili barem ne ovdje. Ovo brdo trupaca bit e natovareno na otvorene vagone i na taj nain otpremljeno do odredita. Odnekud iz daljine teretna kola s novom poiljkom drva bolno sporo drndala su se prema naslaganim trupcima. Lidija je pokuavala izbrojiti minijaturne figure upregnute u kola, ali bile su predaleko. Trepnula je i pokuala iznova. Moralo ih je biti najmanje dvadeset. Oi su joj se prikovale za njih i nisu ih putale iz vida. Drugarice." Bio je to ovjek u odijelu, njezin sudrug po satu. Ovaj mu je put glas bio odsjeen. Zatvori taj prozor, poalujsta." I dalje ga nije ula. Dodirnuo joj je lakat da joj privue pozornost i poeo ustajati kao da e to sam uiniti, ali Lidija ga je preduhitrila izvadivi dva grimizna paketia iz naprtnjae. Svaki se sastojao od rupca zavezanog u vor u kojem je lealo neto teko. Ma vidi..." Odijelo je gubilo strpljenje. Lidija je ugledala skupinu zatvorenika, njih etvoricu, ne vie od nekoliko stotina metara od pruge. Zamahivali su lopatama, moda miui kamenje, moda istei put za kola. Lidija je s vrata skinula

61

crveni al, nagnula se kroz prozor koliko je mogla i poela mahati. Gore-dolje, gore-dolje, da im privue pozornost. Poalujsta, apnula je, molim vas, podignite pogled. ada iz lokomotive doletjela joj je u lice. Siluete su se pribliavale. Nitko nije podignuo pogled s lopate. Zar ne ele vidjeti ljudsko lice na prozorima vlaka? Je li im pogled na slobodu bio previe bolan? Stotinu metara. Nee doi blie od toga. Zamahnula je i bacila prvi grimizni paketi kroz prozor. Dok je letio kroz treperavi zrak poput neke jarkocrvene ptice, ona je napeto promatrala zatvorenike i izbacila sav zrak iz plua u jednom dugom, neartikuliranom kriku. Nitko je nije pogledao. Zar je nisu uli? Ili ih nije bilo briga? Crvena ptica sletjela je na rub jednog kamena, odskoila i zaustavila se na ravnom dijelu zemlje uz panj, ugnijezdivi se meu mrtvim korijenjem. Ne, ne, ne. Lidija je otvorila usta, a pepeo iz lokomotive opekao joj je jezik. Prestani, drugarice." Ovaj put se javio mukarac koji je spavao ispod svoje kape. Sada je bio itekako budan, uzbunjen i ljut. To to radi protuzakonito je. Odmah prestani s tim ili..." Ili to?" Mladi vojnik koji je dotada tiho sjedio pokraj Lidije i kojeg je jedva pogledala, odmotao je svoje duge udove sa sjedala i stao iza nje. Ili to?" ponovio je. Ostali vojnici su se zasmijuljili, a jedan od njih je upozorio: Nemojte ga ljutiti, drue. To je na boksaki prvak." Lidija je podigla drugi omot, spremna da ga baci. Dopusti meni." Vojnik je ispruio svoju veliku ruku s dlanom prema gore i ekao s pristojnim osmijehom na licu. Lidija je primijetila da mu je nos nedavno bio slomljen i sad ga je prekrivala blatnouta modrica. Oklijevala je ne due od jednog okretaja kotaa, a onda mu je povjerila paketi i pomaknula se natrag na svoje sjedalo kako bi mu napravila mjesta. Momak se nacerio, bacio svoju vojniku kapu na sjedalo, gurnuo iroka ramena kroz prozor koliko god je mogao i pozorno naciljao. Vojnik je zastenjao od napora i crveni sveanj poletio mu je iz ruke, zaplovivi kroz zrak kao da nikad nee stati. Lidijine oi nisu naputale zavezani rubac u kojem su se nalazile sve njezine nade. Preletio je kamenje dok napokon nije usporio i skladno se spustio na zemlju. Nije ak ni odskoio, samo je sletio tono nasred dijela prekrivenog bljetavo bijelim snijegom. Lidija poeli poljubiti vojnika. Spasibo", samo mu je rekla. Hvala. Najljepa ti hvala." Zahvalno mu se nasmijeila. On se zacrvenio i sjeo. Nekoliko njegovih drugova poelo je klicati, a jedan je zakukurikao. ovjek s kapom se namrtio, ali bio je dovoljno pametan da dri jezik za zubima, dok je onaj u odijelu ustao i zatvorio prozor, dostojanstveno ignorirajui glasan smijeh. Bilo je gotovo. Lidijino srce je udaralo. Dok su se kotai okretali, ostavljajui zatvorenike na ledenom vjetru daleko iza sebe, pustila je da joj se misli vrate na rijei skrivene u grimiznim paketiima: Ja sam ki Jensa

Friisa. Ako je on ovdje, recite mu da sam dola. Treba mi nekakav znak.

U svakom je svenju lealo pet sjajnih srebrnih kovanica.

62

15

Chang An Lo kretao se kroz tamu kao dah sjene. Nevidljiv, neujan. Zrak u pluima bio mu je vlaan, a zov aba vibrirao je kroz no kao prsti konkubine koji titraju ice guqina. Selo Zhumatong bilo je prepuno svjetla i zvukova koji su se prelijevali iz prozora, kroz vrata i na ulice. Crvena armija spustila se na grad poput muha. Vojnici su posrtali od jedne kue do druge, pokuavajui se sjetiti gdje su smjeteni, s bocom u jednoj i curom u drugoj ruci. Gradski vijenici pristojno su im se klanjali s rukama sklopljenim ispred sebe i usmjerivali zguvane uniforme prema krmama i kockarnicama gdje e ih oderati za tih nekoliko juana preostalih u depovima. Chang je strpljivo ekao u sjeni stranjeg zida neke kue i sluao vojnike koji su izlazili iz zgrade ukraene finim rezbarijama i lampionima to su se njihali s nadstrenice. Glasovima otealim od maotaija, glasno su se alili na brzinu kojom su zavrili ponovno na ulici, a da se ploice mahjonga nijednom nisu posloile njima u korist. Jedan vojnik sasvim kratke kose i dugih, tankih nogu odvojio se od grupe i odetao do sporedne uliice gdje je raskopao hlae i uz zadovoljan uzdah poeo piati po zidu. Chang mu je dopustio da zavri prije nego to mu se prikrao s lea i rukom ga uhvatio oko vrata, vrsto mu zaepivi usta. Vojnik se ukoio i pokuao se okrenuti. Tiho, Hu Biao, ili bi mogao slomiti taj svoj beskorisni vrat", tiho mu je promrmljao na uho i pustio da mu se rijei probiju kroz noni povjetarac. Popustio je stisak. Vojnik se okrenuo. Chang An Lo, zamalo da se nisam usrao od straha." Chang je pognuo glavu u aljivom naklonu. Prestani urlati kao svinja na kolinju, Biao. Zato sam i stavio ruku na ta tvoja vjeno otvorena usta, da te utiam." Hu Biao si je kucnuo o glavu. Isprike, brate moga srca." Nagnuo se prema njemu, tako da mu je Chang u dahu osjetio da alkohol nije bio jedino s im se noas trovao, i snizio glas do apata. to u ime bogova radi u ovoj upisanoj selendri?" Traim tebe." Zato mene?" Rekli su mi da je tvoja postrojba ovdje. uo sam da se u nizini vodi otra borba pa sam doao vidjeti jesu li tvoje bijedne ui i dalje privrene za glavu." Njihovi neprijatelji brojili su mrtve tako to su im odsijecali ui i nizali ih na icu. Oba su i dalje ovdje", nasmijao se Biao i zamahnuo glavom da ih pokae, naslanjajui se na zid. Ali, Chang mu je u glasu uo napetost, osjeaje koji su morali biti umrtvljeni maotaijem i crnom smolom prije sljedee bitke. Znai da si dobro, prijatelju." to radi ovdje dolje, Chang? Mislio sam da si negdje na sjeveru." Bio sam, ali pozvan sam u Guitan." ak i u sjeni, njegove otre oi vidjele su upale obraze i trkljaste udove Hu Biaoa i on se bojao za Yi-lingina sina. Moja pratnja spava snom pijanih majmuna, deset lija odavde. Sutra u biti u Guitanu da ujem Maove naredbe." Biao se odgurnuo o zid, odjednom trijezan, i poklonio mu se s potovanjem. Poaen sam to tako ugledna osoba provodi vrijeme s nedostojnim vojnim psetom poput mene." Glasovi na glavnoj ulici poeli su uzvikivati Biaovo ime, traei ga. Chang ga je uhvatio za rame i poveo ga dublje u sjenu, dalje od rasplesanih lampiona. Biao," urno je rekao, nemam mnogo vremena. Moram se vratiti prije nego to se moja pratnja probudi." Biao je kimnuo. Sluam." Doao sam te pitati hoe li mi biti pomonik." Provjerio je reakciju svog prijatelja i bio je zadovoljan onim to je vidio. Brz treptaj uzbuenja. Odlino. Rei u svojoj pratnji da te ujutro pozovu."

63

Oi su im se susrele i neto u Biaou se promijenilo. Njegov iscrpljeni pogled nije se micao s Changova lica. Sve ovo je zbog Si-qi, zar ne? Ne zbog mene. Je li te ona molila da napravi ovo?" Nije. Ovo nema nikakve veze s tvojom sestrom." Nasmijeio mu se i poastio ga jo jednim naklonom. Vjeruj mi, vremena su teka. Trebam dobrog ovjeka na kojeg se mogu osloniti. Ti si taj ovjek." Ali, ja imam sreu to imam lijepu sestru. Ona moe ukrasti duu svakog ovjeka, zar ne?" Kao to leptir krade nektar iz cvijeta." Biao je pljesnuo Changa po leima i otrovno se podrignuo. Zbog ovoga e te zauvijek voljeti. To je ono to eli, zar ne?" Chang An Lo se povukao dublje u sjenu. Kad je Biao opet progovorio, vie ga nije bilo. Chang An Lo nije oekivao to to je zatekao. Tu dekadenciju. Unato svim glasinama koje su leprale kroz zaguljivi zrak, brojnije nego krila imia u ljetnu veer, stanje je bilo gore nego to je oekivao. Srce mu je potonulo dok je pokuavao prihvatiti injenicu da je voda kineskog komunistikog pokreta ovjek koji se brine jedino za vlastite uitke. Mao Tse-tung leao je na golemom krevetu s baldahinom. Njegova velika okrugla glava, jo izduenija zbog gubitka kose, poivala je na gomili jastuka, kao da su joj misli bile preteke za njegov kratki, zdepasti vrat. Raskone svilene zavjese visjele su oko njega u jarkotirkiznim i ljubiastim naborima, dok su se pod njim prostirale crvene plahte u boji komunistike zastave, odabrane da ostave dojam kako je Veliki Voda prolio krv za svoj cilj. No Chang je znao istinu. Kad je Mao putovao sa svojom vojskom, uivao je u komforu i sigurnosti o kojima su njegovi vojnici mogli samo sanjati. Mao je leao na plahtama i drao sastanak. Njegove suene, pronicave oi promatrale su pojedince koje je dozvao da mu se poklone u njegovoj spavaoj sobi. Golemi krevet bio je uzdignut za dvije stube tako da mu je glava nadvisivala nervozne mukarce koji su ga okruivali posjednuti na sedam stolica. Stolice su bile elegantne, ali namjerno neudobne, postavljene najmanje dva metra od svilenih zavjesa tako da su se svi morali naprezati da uju kad bi Mao odluio stiati glas. Atmosfera je bila napeta. Chang je bio svjestan da se dunosniku pokraj njega niz sljepoonicu cijedi tanak mlaz znoja, a nije sumnjao ni da su Maove otre oi to primijetile. Svojom inteligencijom i odvanou, Mao je preoteo vodstvo nad vojskom oficirima kao to je bio general Zhu, mrka figura koja je tiho sjedila u sobi. Vojnici su ga slijedili jer je, premda je bio samo uitelj koji se oblaio u jednostavnu, seljaku odjeu, znao lukavo manipulirati ljudima i situacijama i, jo vanije, znao je pobjeivati. Chang se morao podsjeati da ne dopusti da ga zavara mekano, okruglo lice i grubi seoski dijalekt. Ovaj ovjek bio je lukav i bezobziran; nije se ustruavao terorizirati vlastite ljude. Mo", izjavio je jednom, dolazi iz cijevi puke." Chang je ak i opreznije disao kako ne bi uzburkao tijek misli Velikog ovjeka. Chou En-lai me obavijestio", rekao je Mao s grlenim naglaskom na rijei me, da nai bradati susjedi Rusi i dalje igraju s obje ruke, jednom protiv druge. To nije pametno." Ba tako. To je otkrio na mladi drug s druge strane sobe", rekao je partijski dunosnik otrih crta lica kojeg Chang nije poznavao. Ali Maovi miljenici izmjenjivali su se tako brzo da se ovjeku od toga moglo zavrtjeti u glavi. Mao je pozorno sluao Changov izvjetaj o napadu na vlak i zapljeni ruskih puaka Tokarev. Oito je uivao u detaljima otkria zaplijenjenih dokumenata, tajnih ruskih naredbi Chang Kai-sheku. U zamjenu za oruje i zlato, kineski nacionalistiki voda trebao je zaposjesti niz gradova i utvrda te pruiti bezrezervnu potporu ruskoj invaziji Mandurije. Reci mi, mladi drue", pitao ga je Mao, kako si doznao da je teret tog vlaka bio namijenjen onoj elavoj hijeni, Chang Kai-sheku?" Iz svojih izvora." ,,A ti izvori su...?" Chang je polako udahnuo. Ponizno se ispriavam, potovani vodo, ali ne mogu ih otkriti." Pogledao je ravno u Maove tamne oi. inilo mu se kao da gleda u oi snjenog leoparda na kojeg je jednom naletio u planinama - nezasitno pohlepan, nespreman pustiti da ijedan plijen proe kraj njega a da na njemu ne ostavi tragove svojih kanda. Na ovakvim mjestima uvijek ima previe velikih jezika." Chang

64

je rukom pokazao po sobi. Ne ovi asni ljudi, ve ui koje sluaju izvana i nevidljive oi prikovane za rupe u zidovima. Nevidljivi izdajnici koji uzimaju Chang Kai-shekovo srebro." Maov izraz lica je otvrdnuo i on je kimnuo, zadovoljan odgovorom. Mudar si za svoje godine, drue. Ima pravo. Svugdje gdje idem je isto, uvijek sam okruen onima kojima ne mogu vjerovati." Okrenuo je glavu kao da je razgovor zavrio, prebirui po golemoj hrpi knjiga naslaganih pokraj kreveta, ali Chang je u sobi osjeao vibracije, meke poput titranja napete koe bubnja. Znao je da nije gotovo. Kad ih ulovimo", rekao je Mao, tako tiho da su se dva starija ovjeka morala nagnuti naprijed da ga uju, pobrinut emo se za te izdajice. Nije li tako, Han-tu?" Han-tu se nasmijeio kao da su mu usne nauljene. Nosio je vojnu uniformu i kimnuo glavom otro, vojniki. Nije nita rekao. Reci mu, Han-tu. Reci naem mladom drugu to im radimo, tako da on moe rei drugima." Kazna je stroga: smrt tisuu rezova." Reci mu detalje." Han-tu nije gledao Changa, samo figuru nalik na Budu koja je sjedila na krevetu. Govorio je kao da opisuje rad nekakvog mehanizma. Izdajnik se skine do gola. Zglobovi i glenjevi zaveu mu se za kolce tako da je uspravan, ali nepokretan. Ne moe pasti na tlo niti se okrenuti." I onda...?" poticao ga je Mao. Noem barata iskusan mesar. Tisuu mu puta zaree meso. To je spora i bolna smrt. Prije nego to izdajnika zmija izgubi svijest, ve nam je rekao sve to zna, za koga radi, koga je izdao i kakve tajne skriva." Mao i dalje nije bio zadovoljan. Reci mu za upozorenje guterske koe." ,,A, drue zapovjednie, guterska koa je posebna umjetnost." Han-tu napuhnuo je prsa kao golub. To samo nekoliko ljudi zna dobro napraviti." Stariji ovjek tuna lica sjedio je na drugoj strani sobe. Patio je od promuklog puakog kalja, a koa mu je bila izdajnike ute nijanse ovisnika o opijumu, no njegove okrutne oi neprijateljski su zurile u Changa, a koa tanka i nategnuta poput papira zguvala se u nabore neodobravanja. Chang je uveden u ovo najtajnije svetite sat vremena nakon poetka sastanka, za koji je znao da e se nastaviti jo dugo nakon to on ode. Nije doznao imena ljudi u sobi, ali osjeao je neprijateljstvo u mnogim pogledima baenim u njegovu smjeru, na licu su mu se arili otri poput uboda ose. Bio je mlad. Mao ga je sluao. Bio im je prijetnja. Voda je rukom preao preko svog velikog, etvrtastog ela kao da opipava misli u glavi. Imao je djevojake ruke, primijetio je Chang, meke i othranjene na mlijeku. Kako se to postie, ta guterska koa?" Mao je zahtijevao od Han-tua. Kao da nije znao. No se naotri do irine vlasi", objanjavao je Han-tu istim jednolinim glasom, ,,i umetne se ispod koe po licu i tijelu u tisuu plitkih okruglih zareza koji e, kad zarastu, izgledati poput ljuska gmaza. To je poruka drugima. Krvavo upozorenje da..." Mao je oblizao usne jezikom koji je bio bri od zmijskog. Chang je blokirao Han-tuove rijei i polako izdahnuo kako bi izbacio sliku iz glave. Ovisnik. Tako se govorilo. apat se irio mranim kutovima komunistikih skrovita i sparnim zrakom baraka za ispitivanje. Mao je bio ovisan o nasilju. ak i meu plahtama, s mladim djevojkama koje su ekale u redu da udu u njegov krevet u onim noima kada njegova mirisna ena, Gui-yuan, nije bila pokraj njega. Nijedna od njegovih ena nije dugo izdrala, iako su mu podarile mnogo sinova. Kakav e ovaj ovjek biti vladar kada napokon u aci bude drao cijelu Kinu? Jer, Chang nije nimalo sumnjao u to da e komunisti pobijediti nacionaliste i Chang Kai-sheka potjerati u more kao iibanog psa, s repom meu nogama. Ne ove godine, moda ak ni sljedee, ali to e se dogoditi. Chang je strastveno vjerovao u to, svim srcem i duom. No hoe li Mao Kini donijeti pravdu i jednakost za kojom je udjela? Seljaci u poljima eznuli su za slobodom od jarma feudalnih gospodara, a komunisti su im je obeali. Samo, hoe li Mao Tse-tung ispuniti to obeanje? Bio je inteligentan ovjek, naitan i pronicav, s mnotvom knjiga pokraj kreveta, ali... Chang An Lo, zar smo izgubili tvoju pozornost?"

65

Chang je duboko pognuo glavu i prokleo vlastitu glupost. Oprostite mi na rastresenosti, potovani vodo. Izgubio sam se u strahopotovanju pred ovako probranim drutvom." Mao je frknuo i Chang je znao da mora nastaviti s beskrajnim oprezom. Ali moj um i dalje pokuava dokuiti tajne ruskog labirinta, traei zakuaste putove njihovih misli." I to si zakljuio, mladi drue?" Da Rusi ili pokuavaju unititi Kinu tako to e produiti graanski rat financiranjem obiju strana, to e sovjetskoj vojsci omoguiti da napadne ne samo Manduriju nego i ostale sjeverne pokrajine nae zemlje, dok se mi meusobno hvatamo za rep ovdje na jugu." Ili?" Ili u srcu Politbiroa u Moskvi postoji izdajica." U sobi se zaulo siktanje i naglo hvatanje zraka. Han-tu se rukom udario po koljenu. Naa posljednja delegacija u Moskvi izvijestila nas je da je Staljin spreman odvojiti jo vea sredstva za nau borbu protiv nacionalistikog despota. Ne mogu vjerovati da bi nas izdali..." Mao se naglo uspravio. Han-tu je zautio. Ruski medvjed uvijek je bio opasan i nepouzdan saveznik." Maovo okruglo lice bilo je strogo. Podsjeam vas da su jednom imali takvu kontrolu nad naom kineskom Komunistikom partijom da su nas pokuali prisiliti da se ujedinimo s Chang Kai-shekovim izdajnikim nacionalistima. Staljin je mislio da smo preslabi da preuzmemo kontrolu nad Kinom, ali...", hladan smijeak iskrivio mu je usne, a njegove male ruke zagladile su crvenu plahtu, Vod sovjetske Rusije nije imao pravo." Podcijenio te, Veliki Vodo." Ti nas vodi u pobjedu." Tvoja vojska e umrijeti za tebe, ako to zatrai." Mao je kimnuo, zadovoljan, a onda su njegove oi potraile jedinog ovjeka koji dosad nije rekao nita. Je li to istina, generale Zhu? Hoe li moja Crvena armija umrijeti za mene?" Svi u sobi zagledali su se u ovjeka kojeg je Mao nadigrao i oteo mu kontrolu nad vojskom. Zhu je bio vojnik i duom i tijelom, a njegovi su ga ljudi voljeli i potovali. Drue zapovjednie", zareao je Zhu, vojska oekuje tvoje naredbe. Oni su ve umrli za tebe." Tiina je pogodila sobu. Je li general time htio rei da je Mao loe zapovijedao? Chang je osjetio da je zrak zadrhtao i vidio kako su pogledi petorice ostalih mukaraca pali na svileni tepih pod njihovim nogama. Smrad njihova straha bio mu je u nosnicama, otar poput kravlje balege. Mao je pustio da tiina potraje, pogleda prikovana za generala sve dok Zhu nije bio prisiljen spustiti pogled, a onda je uzeo malo bronano zvono koje je stajalo pokraj kreveta i zazvonio. U sobu je odmah ula mlada slukinja i poklonila se gotovo do poda. aj", naredio je Mao i potjerao je laganim pokretom ruke, aj". Naslonio se natrag na jastuke i promatrao njihanje njezinih vitkih bokova dok je odlazila. Moda", rekao je s iznenadnom provalom energije, moda na mladi drug ima pravo. Moda nam Josif Staljin lae s kurvinskim smijekom na licu dok nastavlja davati oruje i sovjetsko zlato naim neprijateljima." Mao je ponovno pogledao Changa, zamiljeno prouavajui mladog doljaka koji je znao toliko toga. ChangAn Lo", tiho je rekao, govori li ruski?"

66

16

Aleksej se pomaknuo. Isprva ne mnogo, tek neznatno pomicanje tijela. I bol. Bljetava i krvava. Skupila mu se u pluima i otamo napadala ostatak tijela svojim otrim, zlobnim rukama. Der'mo! Sranje! ak ga je i misliti boljelo. Kao da mu je netko misli zdrobio poput oraha sve dok im se ljuske nisu slomile i razdvojile, a komadii mu se zabili u mozak. O, probudio si se." Aleksej je otvorio oi. One jabuice bile su mu suhe i pune pijeska, kao da su zahrale od nekoritenja. Svjetlo koje ih je pozdravilo bilo je uto i mirisalo je na kerozin. Leao je na leima, toliko je uspio shvatiti. S naporom je okrenuo glavu na stranu i svijet oko njega polako je poprimao jasne obrise. Niski strop od dasaka, drveni zidovi, stol privren za pod, profinjeno izrezbareni ormarii i snaan miris kave. Kava?" Aleksej se pokuao uspraviti. Lo potez. Bol u pluima tek je sad pokazala zube i uzrokovala gadan napad kalja, ali poduprla ga je neija snana ruka, a duboki smijeh koji je zauo bio je ugodan poput toplog povjetarca na koi. Samo bez urbe, drue." Aleksej se nije urio. Kako sam, dovraga, dospio ovamo? Polako se podignuo tako da mu se sad glava naslanjala na zid. Netko mu je u prsima palio vatre pakla. Spasibo," promrmljao je. Grlo mu je bilo suho poput pepela. Usredotoio se na svjetlokosog mukarca koji je sjedio na rubu kreveta i ugledao zgodno, pravilno, glatko izbrijano lice. I neodlunost u plavim oima. Trepavice su mu bile preduge za mukarca, ali zato je imao velike, snane zube i pune usne koje su se inile vjeno spremne za smijeh. ovjek je bio u etrdesetima, moda malo mladi. Spasibo," ponovio je Aleksej, ovaj put sigurnijim glasom. Nema na emu, prijatelju. Jesi li spreman za kavu?" Aleksej je kimnuo, odmah poalio i priekao da soba ponovno sjedne na svoje mjesto. ovjek je otiao do pei u kutu i s vatre skinuo loni. U tom je trenutku Aleksejevom usporenom mozgu sinulo da se njegov novi svijet ljulja. Nije to bilo samo u njegovoj glavi. Ljuljanje je bilo blago, ali soba se, bez sumnje, micala. Mi smo na brodu", rekao je. Tono. 'Crvena djeva'." Tvoja?" Moja i niija." Privrenost u njegovu glasu bila je nedvojbena. Potapao je oplatu broda kao to bi Aleksej potapao konja i natoio kavu u dvije metalne alice. Bio je odjeven u debeli ribarski demper, kojemu bi dobro dolo temeljito pranje i Aleksej shvati da je i sam odjeven slino, a da na nogama ima grube arape i hlae koje nikada prije nije vidio. Oprezno je promatrao kako se njegov domain vraa do kreveta i obavija mu ruku oko alice. Evo, tovari, pij. To e ti vratiti eljezo u krv." Aleksej se okirao kad je pokuao podignuti alicu i shvatio da ga ruka ne slua. Zadrhtala je i malo tekuine prolilo se na demper, ali napokon ju je uspio podignuti do usta. Kava je bila crna, jaka i dobra. Magla u glavi malo mu se razbistrila kad je opekao jezik. Kako se, dovraga, jedan ribar uspio doepati ovakve kave u Staljinovoj Rusiji u kojoj na policama trgovina nije nedostajalo jedino praine? Jedno po jedno, osjetila su mu se poela vraati i on je oprezno udahnuo. Tvoje ime, drue?" pitao je.

67

Konstantin Duretin. Tvoje?" Aleksej Serov." I, drue Serov, to si radio plivajui u rijeci s ribama usred zime?" Ribama?" namrtio se Aleksej. Slike su mu bljeskale u glavi. Partija aha, lula s dugim drkom. Zavoj ceste koja prelazi u most. Dragi Boe, most. Ljudi koji ga napadaju iz svih smjerova. Ta jedna slika natjerala ga je da rukom posegne prema zavijenoj rani. Plave su mu se oi i dalje smijeile, ali sad nekako zamiljenije. Napravio sam najbolje to sam mogao. Bio si gotovo mrtav. Naao sam te kako pluta na komadu drveta usred rijeke, kao utopljeno mae. Bio si na posljednjoj litri krvi, rekao bih, i gotovo nasmrt promrzao." Spasibo, Konstantin. Dugujem ti..." Tiho, odmori. Ja u nam spremiti malo ribe tako da napokon moemo ubaciti malo hrane u tebe. Ve tjednima nisi nita jeo." Tjednima?" Da." Ustao je. Tjednima?" Da. Uspio sam ti dati malo vode i juhe, ali to je sve." Tjednima?" Rije je zapela u Aleksejevoj glavi. Da, prola su gotovo tri tjedna. Imao si groznicu. Vie sam puta pomislio da si gotov." Udario je rukom po stolu. Ali oito si napravljen od zdravog, jakog hrasta kao i moja 'Crvena djeva'." Nasmijao se. Taj je zvuk izazvao vibracije u Aleksejevoj glavi i on je zatvorio oi kako mu mozak ne bi iscurio van. Miris peene ribe ispunio je prasnu kabinu, potisnuvi ak i smrad kerozina. Jeli su polako, u prijateljskoj tiini. Prinoenje vilice ustima zahtijevalo je svu Aleksejevu usredotoenost. Konstantin ga je pustio da na miru pojede, ali kad im se u rukama opet nala kava, Aleksej se naslonio i zagledao se u svog domaina. Zato si me spasio?" to sam trebao uiniti? Baciti te natrag u rijeku, kao pokvarenu ribu?" Aleksej se osmjehnuo. Miii obraza bili su mu ukoeni, kao da su od kartona. Neki bi to napravili. Staljinov reim dounika nauio nas je da se bojimo stranaca." Konstantin mu je uzvratio osmijeh. Drutvo mi dobro doe." Gdje smo sada?" Nizvodno." Misli, juno od Felanke?" Da." Koliko dugo ve putujemo?" Otkad sam te pokupio." Tri tjedna. rt!" Pogrean smjer?" Da. Moram se vratiti u Felanku." Konstantin je skrenuo pogled i uslijedio je neugodan trenutak zbog ega se Aleksej osjetio nezahvalnim. Da bi prikrio nelagodu, ladar je otvorio ladicu ispod stola i izvukao noi i komad drva te poeo raditi na njemu, a plave su mu se obrve spojile u koncentraciji. to je u Felanki toliko vano?" Imam nekog posla." Podignuo je pogled prema Alekseju. Misli, neku curu?" Ne takva cura. Moja sestra. Ona je u Felanki." Ah, prijatelju, onda nema urbe. Sestra moe ekati."

Moe li, Lidija? Moe li ekati?

Lidija nije imala izbora nego ekati. Unato svakodnevnom kucanju na vrata efa eljeznike postaje, prola su dva tjedna prije nego to je uspjela dobiti mjesto u vlaku za Felanku. Ono to ju je iznenadilo bila je lakoa kojom je ispunila dane. Oekivala je da e nestrpljivo tumarati ulicama, mahnito i zabrinuto, ali nije. Samo je mirno sjedila. Na peronu, u parku, u hotelskoj sobi. Nauila je biti mirna.

68

Kad se vlak napokon zaustavio na stanici, vagon je bio pun, ali ovaj put bilo je vie ena nego mukaraca. Razgovori su se vodili oko duina redova za kruh i nestaica robe u trgovinama unato racionalizaciji. Prije nego to je ula u vlak, Lidija je vidjela skupinu zatvorenika koje su u posljednji as ukrcali u teretni vagon, ali uvali su ih tako strogo da im se nije imala prilike pribliiti. Glave zatvorenika bile su obrijane zbog uiju. To ju je okiralo. Zamislila je tatu bez njegovih vatrenih uvojaka. Ta joj slika jednostavno nije htjela ostati u glavi. Postala je svjesna mlade djevojke koja je sjedila pokraj nje, sitne i mrave. Bila je Lidijinih godina, ali zbog svoje se krhkosti inila mladom. I ona je putovala sama. Lidija izvadi papirnati tuljac sa suncokretovim sjemenkama, koji joj je Elena ubacila u torbu na odlasku, i ponudi ga djevojci. Jesi li gladna?" pitala ju je. Da." Uzela je malo. Lice joj je bilo mravo i nervozno. Spasiho." Daleko putuje?" U Moskvu." To je dugo putovanje. Ali sigurno je uzbudljivo." Osvojila sam nagradu. Bila sam najbra u pravljenju bakrenih kotlova u svojoj tvornici. Zato u dobiti medalju." Lidija je iznenaeno trepnula. To se zaista dogaa?" O, da, naravno. Radnici su uvijek nagraeni za svoju predanost. Katkad ih ak nagrauje i sam Staljin." Njezine mlade oi zasjale su od uzbuenja. Dodjela e biti dio velike ceremonije u Dvorani heroja." estitam. Ti i tvoja obitelj sigurno ste veoma ponosni." Jesmo... Samo to sam ula da je Moskva opasna." Lidija je pogleda sa zanimanjem. Zar ta djevojka nije znala da je u Staljinovoj Rusiji svako mjesto opasno? Kako to misli?" zapita. Djevojka joj se pribliila razrogaenih oiju. Grad je pun kriminalaca." Lidija se nasmijala, nije si mogla pomoi. Svi gradovi su puni kriminalaca. Kamo god se okrene, svuda je isto." Primijetila je da je neki ovjek u radnikoj odjei pozorno slua. Brzo je dodala: Ali znam da nas je drug Lenjin nauio da dijelimo sve to imamo, ak i stanove. Zloin je postao nepotreban. Ne kao to je bilo za vrijeme buroaskih izrabljivaa." Gotovo se nasmijeila. Brat bi se ponosio njome. Vidi, Aleksej, uim. Zbilja uim. Djevojka je utjela i vakala sjemenke, a onda je pogledala Lidiju skrivajui se iza svoje tanke plave kose. Ali ove svi znaju", promrmljala je. Imaju tetovae. To je kriminalno bratstvo. Vory v zakone, tako se zovu." Spustila je glas do jedva ujnog apata. Zato sam nervozna to idem u Moskvu." Kriminalno bratstvo? Tetovae? Ne. Ne opet. Ne ponovno Kina. Lidiji je bilo pulsiralo u vratu. Hvala Bogu to nije ila u Moskvu. Sigurna sam da e dobro paziti na tebe", nasmijeila se i djevojku utjeno potapala po ruci. Nee dopustiti da tako posebna osoba nastrada." Olakanje na mravu licu bilo je vrijedno lai. Kia je prestala, a obzor se gubio u magli, sumornoj i vlanoj. Sve je izgledalo drukije. Kako e znati da se vlak pribliava logoru? Nije bilo niega prema emu bi razlikovala jedno bezlino mjesto od drugog, a sad su se jo i oblaci spustili tako nisko da je bilo nemogue vidjeti krevine. Magla je progutala sve znakove, sivi lopov koji joj je ukrao i posljednje ostatke nade. Lidija je stajala pokraj prozora vagona i prstima brisala vlagu svog daha sa stakla. Radna zona morala je biti tu negdje, bila je sigurna u to. Napeto je zurila van, traei i najmanju naznaku tornjeva od ibica, ali vidjela je samo mrtvi pokriva niskih oblaka koji su se uvijali i njihali iznad zahuktalog vlaka kao teturavi pijanac. Crveni rupii, njezine jarke, grimizne ptice? Hoe li ih vidjeti? Ne. Nita nije prekidalo bezbojnu monotoniju. Naslonila je elo na staklo i osjetila kako joj vibracije prolaze kroz mozak. Zatvorila je oi, prisjeajui se Changovih rijei: Mora se usredotoiti, ljubavi, skupiti

dijelove u cjelinu. Tada e biti snana.

Usredotoi se.

69

Otvorila je oi, zaboravila maglu i umu i usredotoila se na potez kamenitog tla blizu pruge. Sljedeih dvadeset pet minuta nije dopustila da joj pogled odluta ve ga je prikovala za tih nekoliko metara tla koji su obrubljivali tranice dok je vlak tutnjio kroz vlaan zrak. Poela je osjeati kako joj se stanje uma mijenja. Teina misli i strahova polako je iezavala sve dok nije ostalo samo kamenje i zemlja koja je jurila kraj nje. Onda ga je ugledala. Znak. Trepnula je i vie ga nije bilo. Ali ona ga je vidjela i to je bilo dovoljno. Netko je posloio kamenje tako da je ispisao rije i broj. Rije je bila Net. Broj je bio 1908. Net. 1908. Lidija nije znala bi li se smijala ili plakala. Nije imala pojma to je to trebalo znaiti.

70

17

Aleksej se probudio u potpunoj tami. Oko njega su kripale daske i mogao je uti kako valovi udaraju o pramac broda. Konstantine!" uo je kretanje u kabini. to je, prijatelju? ekaj da upalim ibicu." Pojavio se plamen i svjetiljka je zaitala. U iznenadnom sjaju ute svjetlosti, Aleksej se usredotoio na deke prostrte na podu i shvatio da mu je Konstantin ustupio svoj krevet. Laar je bio gol, dugaka su mu lea bila miiava, a bedra prekrivena plavim kovrama. Okrenuo se i pogledao Alekseja, ne obazirui se na vlastitu golotinju, a plave su mu oi i dalje bile teke od sna. to je, Alekseju? Nona mora?" Ne. Gdje je moj pojas s novcem, Konstantin?" Dugake trepavice su trepnule. Pojas s novcem? Kakav pojas s novcem?" Imao sam ga kad..." Prijatelju, ja nisam lopov." Ne optuujem te." Meni to tako zvui." Rairio je dugake ruke kao da eli pokazati da nita ne skriva. Kad sam te izvukao iz vode, bio si u groznom stanju. Krvario si iz rana po cijelom tijelu, odjea ti je bila poderana, ali sigurno nije bilo nikakvog pojasa s novcem." Tiho se nacerio. Zar misli da ne bih primijetio?" Aleksej se sruio natrag na jastuke i zatvori oi. Ispriavam se, Konstantine. Molim te, vrati se u krevet." Svjetlo se odmah ugasilo. Aleksej je uo kako bose noge njegova suputnika tapkaju preko podnih dasaka, osjetio ruku koja mu je u tami dodirnula kosu i njeno skliznula do koe njegova vrata. Koliko godina ima, Alekseju?" Konstantinov glas bio je samo apat. Dvadeset i est." Tako mlad. I tako - nedodirljiv." Tiina, crna i ljepljiva poput katrana, ispunila je prazninu izmeu dva mukarca. Aleksej se izmaknuo ispod ruke okrenuvi ladaru lea. Laku no, drue. Dobroj noi, tovari." Koraci su se brzo udaljili. Sve je nestalo. Novac, dragulji, sve to je skrio od radoznalih oiju. Kako su se sigurno smijali njegovoj naivnosti. Aleksej u grlu osjeti gorki okus ui jer znao je da nije naivnost bila uzrok svemu ovome. To se dogodilo zbog njegove slijepe arogancije. Znao je to moe oekivati, to e Mihail Vunjev vjerojatno pokuati one ledene noi na mostu. Ali bio je toliko uvjeren da se moe nositi sa svime to jedan glupi aparatik moe smisliti i jo iz njega izvui informacije koje je trebao. Kako je mogao biti tako glup? Njegova pogreka bila je neoprostiva. Prisilio se da zatvori oi, ali slike su i dalje bile ondje, ispod vjea, kao da mu ih je netko kiselinom urezao u mozak. Izgubio je sve vrijedno to je imao. Sve. Zrnca suneve svjetlosti provukla su se kroz rupice u zavjesi koja je prekrivala mali prozor kabine. Jarke suze kajanja. Tako su se Alekseju uinile kad je otvorio oi i vidio ih kako se prosipaju po krevetu i stolu. Sunce se jedva popelo iznad istonog horizonta, a jutarnja svjetlost jo je lijeno lebdjela nad povrinom rijeke, kao da joj se nikamo ne uri.

Ali, meni se uri. Meni se uri natrag u Felanku.

71

Aleksej je zbacio pokrivae i spustio noge preko ruba kreveta. Kad je ustao, preplavio ga je val munine i inilo mu se da e mu glava eksplodirati. Iz plua mu je pobjegao ustajali, grozniavi dah. Opsovao je. Opasno se njiui, borio se da doe do daha i tada je primijetio kako ga Konstantin nijemo promatra sa svog leaja na podu. Slab si kao mae", rekao je laar. Kamo bi?" Vrijeme je da odem." Net." Zazvualo je kao jauk. Ne jo. Nisi se dovoljno oporavio." Moram ii." Aleksej se uspravio. Daske su mu bile hladne pod nogama i on se ogledao po kabini traei svoje izme. Stajale su pokraj vjedra u kutu i bile su ulatene. Dogegao se do njih i navukao ih na noge. To ga je toliko izmorilo da je poeo drhtati. Konstantin je utio. Moja odjea?" pitao je Aleksej. Rekao sam ti, bila je potpuno unitena pa sam je bacio. Moe zadrati moju staru odjeu koju ima na sebi, a kaput ti je u onom ormaru." Aleksej ga je uzeo. Teki materijal bio je nagren dugakim rezom koji je bio pomno pokrpan. Kako ti mogu zahvaliti?" Konstantin se jo vre umotao u deku. Imam malo kruha i hladne svinjetine u..." Ne. Ali, hvala. Ve si napravio i vie nego dovoljno." Ne mogu ti ponuditi novca." Trebam samo no." Kratak pokret glavom prema ormariu. Aleksej je izabrao najotriju i najtanju otricu, a onda se pribliio svom spasiocu i pruio mu ruku na pozdrav. Hvala ti, Konstantine. Spasibo. Bio si mi pravi prijatelj." Osjetio je potrebu rei neto vie nego spasibo. Ne mogu ti rei koliko sam zahvalan za ono to..." Oito nisi dovoljno." Plave oi su se zatvorile. Samo idi." Aleksej se sagnuo, stisnuo mu rame i otiao. Popkov ju je opsovao. Za Lidiju je to bio ok. Poeo je psovati onog trenutka kad je sila s vlaka u Felanki. Pourila se prema njemu preko zaleenog perona, ali on je samo nepomino stajao i psovao je onim svojim gromovitim glasom. Uzdizao se onako velik i glomazan, kao medvjed na stranjim nogama, tako crnook i opasan da su ga ostali putnici zaobilazili u irokom luku. Nije imao kapu pa su mu masne kovre strile pod ljutim kutovima, a crni povez preko oka bio je nakrivljen od neprestanog natezanja. Koliko ju je puta ekao ovdje? Koliko je vlakova doekao? Koliko je sati proveo na snijegu i kii? Liev!" povikala je i poela trati dok joj se kaput sapletao meu nogama. Kozak je nabrao svoje masivne obrve i jo se jae namrtio, tako da je izgledao kao da se sprema nekoga ubiti, a kada mu se pribliila, jasno je ula njegove otre rijei na hladnom zraku. Jebi se, suka! Gdje si bila? Zato si, dovraga, otila bez mene? Zato? Glupao mala, sad si mogla leati u nekom zasranom jarku ili..." ", promrmljala je i stala ispred njega. ." Pogledala ga je sa irokim, njenim osmijehom. Njegovo crno oko je zasjalo. Idi k vragu", rekao je. Znam." Idi k vragu." Vjerojatno i hou." Prokleta mala budalo!" Njegova velika apa sletjela je na njezino rame i gotovo ga slomila. Nikad je prije nije opsovao. Nikad. Toliko mu je bilo teko. Oprosti", rekla je, a rijei su joj se gotovo izgubile u velikom izdahu parne lokomotive koja je rigala dim. Zagrlila ga je to je vre mogla i poloila obraz na njegov smrdljivi kaput. Njegova joj je brada grebla elo kad ju je poljubio u tjeme. Omotao je svoje goleme ruke oko nje, stiui njezino tanko tijelo uz svoja rebra da nije mogla disati. ula je kako je progutao knedlu, pa opet i opet. Pusti ga", enski se glas nacerio iza Lidije. Prestani ga mlatiti. Taj kozak je moj."

72

Bila je to Elena. Aleksej je zabio vrak noa u potplat cipele i okrenuo ga. Nita se nije dogodilo. rt! Bio je tako prokleto slab da nije mogao ni odvojiti petu od cipele. Ispustio je no i s olakanjem potonuo na kiom natopljenu travu, ne obazirui se na hladnou i vlagu koja mu je prodirala kroz kaput. Nakon to je napustio brod, zaputio se na sjever, slijedei rijeku preko ravnice, prisiljavajui noge da nastave hodati, sat za satom. Tek si je sada dopustio da klone na obalu. Unato otrom vjetru koji je dolazio s rijeke, bio je mokar od znoja. Komadii lea u zraku parali su mu kou kao minijaturni iljci. Usta su mu bila suha kao pijesak, a ruke su mu se tresle. Ispred sebe ugledao je selo ije su drvene kuice izdisale spirale dima iz metalnih dimnjaka, a vjetar je donosio miris kuhanog mesa. Trebao je novca. Bez njega nee daleko stii, to je i bio razlog zato je sada mrcvario izmu u pokuaju da skine petu. Ispod elino sivog neba, Aleksej je spustio obraz na travu kako bi smirio vatru koja mu je bjesnjela pod koom. O, Lidija. Zaboga, samo priekaj. Budi strpljiva. Vratit u se, obeavam. Ponovno je osjetio nagli udar srama. Iznevjerio ju je. Prisilio se da se uspravi i ponovno uzeo no. Pojas s novcem izgubio je zbog onoga gada iz Felanke, ali u svakoj peti na sigurnom je leao uredan smotuljak novanica... moda nije mnogo, ali bilo je dovoljno da se vrati u Felanku i da... Peta se odvojila od potplata, pridravajui se samo na jednom avliu. U udubini koju je napravio posebno za tu namjenu, nije bilo niega. Bila je prazna. Aleksej je zurio u rupu. Divlje je zatresao izmu kao da e se novac odnekud stvoriti. Zgrabio je drugu i s ljutim trzajem odlomio petu na travu. Prazno. Ovaj se put nije ni trudio protresti. Hladni oaj zgrabio ga je za utrobu. Pokuao je razmiljati racionalno. Kaput? Izvukao se iz njega i noem zarezao podstavu, ovratnik, manete. Prazno. Sve je nestalo. Vie nije bilo ni rublja, ni srebrnih dolara. Vie nije bilo nade da otkupi oevu slobodu. Nagnuo se na stranu i povratio jueranju ribu na travu. O, Konstantine, gade, jebeni kradljivi gade. Ti..." Bijes mu je oteo rijei. Znao je da je sve gotovo. Podignuo je no. Bez oklijevanja je razrezao jednu nogavicu hlaa i zabio no u mjesto visoko na bedru gdje se ve nalazio grbav oiljak. Krv se razlila preko blijedog miia i slila se u lokvu na travi. Noem je iz noge izvadio neto maleno i tvrdo, prekriveno krvlju, i stavio ga u usta. Kad je ispljunuo, na dlanu mu je bio dijamant. Premalen da bi vrijedio mnogo. U ovakvoj rupagi jo i manje. Ali nadao se da e biti dovoljno za povratak u Felanku. To je bilo sve to mu je preostalo. S trbuha je odrezao komad zavoja i vrsto si povezao bedro. Krv je i dalje curila, ali Aleksej ju je ignorirao. Pozdravljao je bol koju je osjeao pri svakom koraku. Otupljivala je onu drugu bol, u grudima, onu koja je prijetila da e ga zaguiti dok je epao prema selu. 1908?" Da, to je pisalo. Kamenjem su ispisali Net i 1908." Lidija se namrtila i okrenula se prema Eleni. Ne razumijem to to znai. to se dogodilo 1908. godine?" U vlaku prema Felanki, Lidija je razbijala glavu pokuavajui shvatiti znaenje tog broja. 1908. No, kako god detaljno eljala svoje znanje o ruskoj povijesti, nije se mogla sjetiti niega to bi imalo iole smisla. 1908.?" ponovno je pitala Elena. Jesi li sigurna da nije pisalo 1905.? Tada je u Sankt Peterburgu na krvavu nedjelju poela revolucija. Moda je to poruka da je u Sankt Peterburgu." Ne, sigurno je pisalo osam, ne pet. Sigurna sam. 1908." Vraajui se s kolodvora, zaustavili su se na tandu uz rub ceste na kojem su se prolaznicima nudili vrui piroki. Lidija je ispruila ruke prema toplini vatre, bacajui poglede prema Popkovljevim irokim leima dok su ekali da peciva budu gotova. Nije joj se obratio jo otkako je stigla. Nogama je zatoptala po vrstom, nabijenom snijegu, frustrirana zbog njegove utnje i zagonetne poruke iz logora. vrsto je protrljala ruke u rukavicama kako bi potjerala krv u prste i okrenula se prema Eleni. Tunguska

73

eksplozija bila je 1908., zar ne, onaj komet koji je eksplodirao nad Sibirom?" Da, ali ne vidim kakve to veze ima." Ni ja, osim to je eksplozija sravnila milijune stabala, kao to i zatvorenici sada rade." S nadom je pogledala stariju enu. Nadala sam se da e se ti sjetiti neega." Elena je sa aljenjem odmahnula glavom. Ali sigurno je neto oito, inae ti ne bi ostavili tu poruku. Moe li se sjetiti neega osobnog, s ime bi to moglo biti povezano?" Ne, bilo je to etiri godine prije mog roenja." A tvoji roditelji?" Tada jo nisu bili vjenani, ali oboje su ivjeli u Sankt Peterburgu. Misli li da se to odnosi na neto to se dogodilo u Sankt Peterburgu te godine?" Kao na primjer?" Blijedo su zurile jedna u drugu i odmahnule glavama. Popkov je zagrizao jednu od piroki, izdahnuo vrui zrak u smjeru ena i pruio im njihova peciva. To nije datum", zareao je i okrenuo se prodavau traei jo. Molim?" pitala je Lidija. ula si." Ona ga je prstom bocnula u lea. Kako to misli, nije datum?" U usta je gurnuo jo jednu piroku. Kako mu je uspijevalo da ne opee jezik? Kako zna da nije datum?" Popkov se tromo okrenuo prema njoj i Lidija je mogla osjetiti bijes koji mu se kostrijeio na odjei i skrivao u njegovoj gustoj, upavoj bradi. eljela mu je rei da joj je ao, obeati mu da se to nee ponoviti. Ali nije mogla. Reci mi, Liev", proaptala je, ako 1908 nije datum, to je?" Mrko ju je pogledao i masnim prstima potegnuo povez preko oka. Logorski straari svata izbrbljaju kad su pijani. Od nekoliko njih uo sam za mjesta koja su toliko tajna da im vlasti ne daju imena, samo brojeve. Jedno od njih je 1908. uo sam da ga spominju." Pa, to je to?" Tajni zatvor." Tajni zatvor?" Kosti u Lidijinu licu kao da su se smrznule. Da. Nemam pojma gdje, samo da je negdje u Moskvi." Lidija ga je vrsto zgrabila za kaput. Onda idemo tamo. U Moskvu."

74

18

Tiina. Mrtvilo. Jednolinost. Te stvari te pokradu. Otmu ti identitet. U nizu jarko osvijetljenih podrumskih soba, duboko ispod ulica Moskve, visoki mukarac naginjao se nad tehnikim nacrtima rairenim preko povrine stola i na trenutak se pitao je li iv ili mrtav. Katkad nije bio siguran. Tjedan za tjednom, dani jedva da su se razlikovali. Elektrina rasvjeta nikad se nije gasila, a tama je postala luksuz za kojim je eznuo. Radio je kad je htio, kad god se mogao usredotoiti, izgubivi pojam o vremenu. Je li sad bio dan ili no? Nije imao pojma. Pustio je da mu estar iz ruke padne na drveni stol samo da bi mu ui ispunio nekakav drugi zvuk osim itanja radijatora. Zagnjurio je lice u ruke. to su sada radili drugi ljudi? Jeli? Pjevali? Ili, najbolje od svega, razgovarali? Dopustio si je da u mislima oivi svijet ondje gore, grad u kojem je snijeg padao po zlatnim crkvenim kupolama kao gusta, ipkana zavjesa. Zvuci su bili prigueni; ulo se kripanje snijega pod podmazanim saonicama, a mladi ulini mangupi oglaavali su svoju robu, drvo za ogrjev koje su prodavali uz rub ceste. Iznad njega, Moskva je bila iva. ivjela je i smijala se. Mogao je osjetiti miris kruha u penicama i okusiti vrhnje na jeziku... Ali samo u snovima. U stvarnosti nije postojalo nita osim tiine, mrtvila i jednolinosti. Znai, ima ker." Jens Friis nije odgovorio. Ba je otrio olovku kad je straar zazveckao kljuevima, otvorio teka metalna vrata i uao u radionicu kreveljei se. Bio je to debeli Poljakov. On nije bio toliko lo. U svakom sluaju, bolji od nekih drugih gadova. I on je volio govoriti, ak i ako je to bilo samo da srui zidove koje su zatvorenici oprezno podignuli oko sebe. Jensu to nije smetalo. Nauio je pustiti da poruge samo skliznu s njega i odgovarati komentarima koji su straara katkad uspijevali uvui u razgovor. Ali ovo. Znai, ima ker. Ovo je bilo drukije. Zavalio se u stolicu, u udobno podstavljeni naslonja u kojem je provodio veinu vremena razmiljajui, niim ne otkrivajui iznenaenje. Kako to misli, Poljakov?" Tvoja ki." Neto si pogreno shvatio. Ja nemam obitelj. Izgubio sam ih 1917." Straar se naslonio na okvir vrata, trbuh mu je napinjao gumbe koulje, a okrugle smee oi otkrivale su koliko se zabavljao. To je bio lo znak. Nema ker?" Net", ponovio je Jens. Jesi li siguran?" Jesam." Ali srce mu je prestalo kucati. Poljakov je izvadio cigaretu, upalio je, bacio ibicu na pod i povukao duboki dim prije nego to se konspirativno nasmijeio. Koja korist od laganja, Friis? Mislio sam da smo prijatelji." Ovdje su ih barem zvali po imenu. U logoru su bili samo bezlini brojevi. Jens je odbacio straareve rijei kao jo jedan pokuaj da ga isprovocira. Nije zagrizao mamac. Ima li anse da dobijem cigaretu?" pitao je umjesto odgovora. Kaem ti, Friis, ovo e ti se zbilja sviati. ini se da ti se ki pojavila u tvom posljednjem logoru. Ne budi tako iznenaen. Traila te na pogrenom mjestu, tisue kilometara odavde. Nije li to za poludit?" Najprije se samo zacerekao, a kad je vidio izraz zatvorenikova lica, prasnuo je u smijeh. Kakve anse ima jedna glupa balavica da te nade ovdje?"

Kakve anse?

75

Jens ga je poelio zadaviti, zgnjeiti mu taj debeli, salasti vrat. Naglo je ustao i u glavi ugledao bljesak vatrenih kovra. Njeno srcoliko lice. Vragolasti osmijeh koji mu je mogao slomiti srce. Lidija? Jesi li to

ti? Moja Lidija?

Je li to zaista bila ona? Znoj mu je probio kou. Je li mu ki iva? Nakon svih ovih godina dok je vjerovao da je mrtva? A njegova ena? O, dragi Boe, daj da Valentina bude iva. Daj da moja mala Lidija bude..." Osjeaji su ga zaguili. Dvanaest pustih godina ivio je bez njih, ak i bez sjeanja na dvije osobe koje je volio vie od svega na svijetu. Jer da je mislio na njih, na njihove osmijehe i zvonke glasove, to bi ga unitilo. Zato je dvanaest samotnih godina ivio bez ljubavi, bez nade. Tek kad je Poljakov onako podmuklo rekao: Ona te trai, u glavu su mu navrle slike dana kada ih je izgubio. Opet je vidio ledenu pusto Sibira, bijelu i jednolinu. Izmeu sivih zaleenih greda stonih vagona izbijali su natrpani strah i bijes dok se vlak sa svojim teretom bijelih" ruskih izbjeglica truckao preko Rusije u potrazi za slobodom. Valentinin dah na njegovu obrazu, teina djeteta zaspalog u njegovu naruju. Onda su se pojavile puke, mukarci na konjima s mrnjom u oima i krikovi ena i djece koje su boljevici skinuli s vlaka. U bljeskovima se ponovno sjeao nemilosrdnog pogleda zapovjednika Crvene armije dok su mukarci odvoeni na strijeljanje. Valentinine oi goleme od oaja. Lidijini prodorni krici. Uas koji ih je okruivao, stvaran kao zaleeni snijeg pod njihovim nogama. Naglo je odvukao misli od tog trenutka kao to bi povukao ruku od usijanog metala. Valentina?" proaptao je. Kakva jebena Valentina?" prasnuo je Poljakov. Jens je odjednom zamrzio tog straara jer je dozvao nadu natrag u njegov ivot. Nada je bila mrtva. Jo davno je ubio to mnogoglavo udovite koje je ivot u zatvoru inilo nepodnoljivim. Ono je sada ustalo iz mrtvih kako bi ga iznova muilo. Olovka u njegovoj ruci slomila se na pola.

76

19

Nije ovdje." Kad je otila?" pitao je Aleksej. Prije nekog vremena." Tjedan dana? Mjesec dana? Jo prije?" Recepcionarka je nesusretljivo odmahnula glavom. Bila je to jedra drugarica koja je svoj posao shvaala jako ozbiljno. Ja ne pratim svaije kretanje, znate."

Kladim se da pratite, drugarice. Kladim se da ba to radite.

Ali ona tu informaciju nije namjeravala podijeliti s njim. Nije joj mogao zamjeriti. Izgledao je uasno, a njegova prljava odjea i lice zaraslo u bradu nisu ba ulijevali povjerenje. Ja sam joj brat." I?" Zapeo sam. Mislio sam da e me ekati u Felanki." ,,E, pa nema je." Je li neto ostavila? Neku poruku?"

Net"
Aleksej se nalaktio na stol i toliko se nagnuo naprijed da mu je palo na pamet kako e ona moda pomisliti da je pokuava poljubiti. Nasmijeio se, ali to nije bio prijateljski osmijeh. Ja vjerujem da ipak jest", odmjereno je rekao. ena je razmislila. Provjerit u." Odmaknula se, proeprkala po ladici i, nakon to je dovoljno demonstrirala veliki napor koji je uloila u tu potragu, izvadila je omotnicu. Na njoj je velikim, zaobljenim slovima bilo napisano njegovo ime, Aleksej Serov. Shvatio je da, za sve vrijeme dok su putovali zajedno, nijednom nije vidio rukopis svoje sestre. Iznenadio se. Rukopis joj je bio odvaan ali to je i oekivao. Ono to nije oekivao bila je neka blagost, nesigurni zavreci rijei i pozorno oblikovano veliko poetno slovo S. O, Lidija. Gdje si,

dovraga? Zato me nisi ekala?

Bojao se da je otila u logor i da je uhiena. ,,A mukarac koji je bio s njom? Onaj veliki..." Sjeam ga se." Prvi put se nasmijeila, a osmijeh gotovo da ju je uinio lijepom. I on je otiao. S njom." Sjeanje joj se popravljalo pa je odluio pokuati ponovno. Ostavio sam torbu u sobi. Je li...?" Sva imovina ostavljena u sobama uva se tri dana, a onda se prodaje da se namire neplaeni raun." Siguran sam da je moja sestra podmirila sva dugovanja." ena je nemarno slegnula ramenima. Poela se dosaivati. Hvala", pristojno je rekao Aleksej i nasmijeio joj se. Spasibo." Nema na emu." Moete li provjeriti da mi i torba sluajno nije negdje spremljena i zaboravljena?" Rekao je to pristojnim glasom, ali jedan pogled na njegove oi natjerao ju je da ustukne i kimne. Otila je do mrane pregrade iza stola, nestala na ne vie od minute i vratila se praznih ruku. Net," rekla je. Niego. Nita." Hvala, drugarice. Hvala na... Pomoi."

Dragi Aleksej, piem ti u nadi da e se vratiti u Felanku. Htjela bih da nade ovo pismo. ekala sam te, Aleksej. Tri duga tjedna bez ikakva glasa. Ali nema te. Gdje si? Dvojim izmeu strane brige i bijesa to si me napustio. Zar te nije briga jesi li me povrijedio?

77

Da prijeem na praktine stvari: 1) Prilazem neto novca. Za sluaj da si u nevolji. 2) Torba ti je nestala iz sobe. Zato pretpostavljam da si namjeravao otii. Popkov je obilazio krme traei bilo kakav glas o tebi, ali nitko ne govori. Moda ne znaju. 3 ) A sad ono vano. Ja idem u Moskvu. S Popkovim i Elenom. Nisam sigurna za Elenu zato ostaje s nama, ali ini se da se ona i moj voljeni medvjed zbilja sviaju jedno drugome. 4) Zato Moskva? Ondje je tata. Zamisli, Aleksej. Tata je u Moskvi, a ne u nekom rudniku. Mogla bih zaplakati od sree. Doznala sam broj - 1908. Mislila sam da je to datum. Nije. Popkov kae da je to broj tajnog zatvora. Hvala Bogu na Popkovu. Danas kreemo na vlak. eljela bih da si s nama. Pazi na sebe, jedini moj brate. Ako nade ovo pismo i odlui doi u Moskvu, doi ispred katedrale Krista Izbavitelja u podne. Pokuat u biti ondje svaki dan. Od tvoje sestre s ljubavlju i bijesom, Lidija
U pismu nije bilo novca. Naravno da nije. Recepcionari su bili strunjaci u otvaranju pisama s pomou pare. To je u sovjetskoj Rusiji bilo jednako dobro poznato kao i boja snijega kada vjetar pue iz smjera tvornica na rubu grada; svi su znali, uzimali su to zdravo za gotovo svi osim Lidije, kako se inilo. Novac je nestao i on nije mogao dokazati da je ikada bio ondje. No to mu je bila najmanja briga. Sjedio je sam na klupi u pustom parku s dekorativnim lampama od kovanog eljeza i ispijao posljednje ostatke votke. elio je da alkohol spri tvrdi grumen koji mu se zaglavio u grlu.

Moj voljeni medvjed. Hvala Bogu na Popkovu.

To je rekla. Kvragu s tim glupim kozakom. Taj je gad sad sigurno bio jako zadovoljan sobom. Samo zato to je bio sluga na imanju njezina djeda i to je sad svoju pseu odanost prebacio na Lidiju nije imao nikakvo pravo preuzeti stvar u svoje ruke, odvesti je u Moskvu na nekakav opasan i uzaludan pothvat. Naravno da Jens Friis nije ondje. Bilo je to samo uasno troenje njihova vremena i sredstava. A najgore je bilo to to sad nije znao to da radi da ostane ovdje u Felanki i eka njihov neizbjeivi povratak? Ili da ode za njima i dovue ih natrag?

Zar te nije briga jesi li me povrijedio?

Briga me, sestrice. Briga me. Pozornost mu je privukla njezina kosa. Nain na koji joj je padala preko ramena kao gusta, sjajna zavjesa, a dio tamnih uvojaka bio je podignut u raskonu pundu na vrhu glave. Aleksej je odmah prepoznao kosu iako se na trenutak nije mogao sjetiti tko je ta ena. Bilo je rano poslijepodne i dan je bio siv. eljezno siv, kako si je rekao uz iskrivljen osmijeh, nadasve prikladno za eljezni grad. Hodao je niz glavnu ulicu u Felanki, izbjegavajui bogatije zgrade i snijeg nagomilan uz rub ceste, na putu prema siromanijim dijelovima grada gdje e nai uline prodavae s jeftinijom robom. Bio je umoran. Izubijan i gladan. Ve dva dana nije nita jeo, tedei onih nekoliko rubalja skrivenih u depu. Tada je ugledao kosu te ene i dugaak srebrni kaput koji se njihao dok je hodala. Stajala je na rubu plonika, pokuavajui prijei prometnu cestu na jednom od mjesta gdje je snijeg bio raien da pjeaci mogu proi. Dok je gledala lijevo i desno, pazei na vozila iz oba smjera, oi su im se na sekundu srele. Mozak mu nije radio. Bolest i groznica uzeli su danak tako da su mu reakcije bile usporene. Da je imao neto za jelo, neto to bi mu dalo snage da razbistri glavu, moda bi ono to je uslijedilo ispalo drukije. ena ga je zamiljeno pogledala, a onda je zaleenim plonikom brzo krenula prema njemu, tako odlunim korakom da je znao da neto eli od njega. ,,E, pa vi zaista izgledate uasno."

78

To nije bio pozdrav koji je oekivao. Nije se nasmijeila, samo ga je odmjerila od glave do pete kao nekakvu jeftinu haljinu na vjealici, a on se sjetio kome je pripadala ta tamna kosa. eni zapovjednika logora. Dobryj den", dobar dan", odgovorio je Aleksej. Iznenaen sam to ste me prepoznali." Protrljao je svoju grubu bradu. Ali vi", rekao je galantno, vi ste nezaboravni." Pogledala ga je. Ne laite. Isprva me niste prepoznali." Pronicavi ste", nasmijeio se, nudei to kao kompliment. Ispriavam se. Nisam ba najbolje." To je oito." Ali zato vi izgledate elegantnije nego ikad." Upravo sam bila kod frizera. Svia vam se?" Oaravajue." Neodreeno je pokazao na ulicu oko njih. Pogotovo ovdje. Vi dajete boju ovom gradu." Zagledao se u njezino profinjeno, pomno naminkano lice s duboko usaenim oima koje kao da su se skrivale u sjeni, Donosite stil na ulice Felanke." Ona se nasmijala, ali bio je to uvjebani odgovor koji nije prevario nikoga. Aleksej je procijenio da je kojih pet godina starija od njega, vjerojatno u ranim tridesetima, ali u njoj je postojalo neto krhko to se nije slagalo s njezinim blistavim osmijehom i samouvjerenim hodom. Ruka mu je kliznula u dep i napipala onaj bijedni smotuljak rubalja. Drugarice", osmjehnuo se, dopustite mi tu ast da vas odvedem na pie." Traim djevojku s kojom si bio u Seljansku." Otila je", rekao je Aleksej. Tako se ini." Zato vas zanima?" Molila me neto. Ovo je trei put to je pokuavam pronai, ali ini se da je", lagano je mahnula prstima kao da ocrtava obrise dima, iezla." Ja sam joj brat. Moete rei meni i ja u joj prenijeti kad se..." Niste ljubavnici?" Net." To ga je pitanje razdrailo. Kao i mjesto na kojem su bili, hotel Leninskij". Bio je raskoan izvan svih njegovih oekivanja, zasigurno izvan njegovih mogunosti. A nije ba bio ni dizajniran za radni proletarijat. Prostrani hotelski salon s visokim reljefnim stropovima i udobnim sofama prekrivenim svilenim brokatom koji bi se uklopio u Sankt Peterburg njegova djetinjstva. Zidove su prekrivala zrcala u zlatnim okvirima koja su svjetlo odraavala do svih kutova prostorije i Aleksej se okirao kad je ugledao vlastiti odraz. Izgledao je uasno, jo gore nego to se pribojavao. Upravitelj hotela ne bi ga pustio unutra da nije bio s Antoninom. Nemoj se uzrujavati, Vladimire", nasmijeila mu se i otpravila preneraenog ovjeka jednim pokretom ruke. Donesi nam aj... I dva konjaka", zapovjedila mu je i uklizala u salon. Aleksej je bio bolno svjestan svoje priproste, prljave odjee i zaputenog izgleda. S gaenjem je pogledao svoje crne nokte. Zato ga je dovela ovamo? Ogledao se po prostoriji. U jednom kutu, usamljeni pua lule sjedio je nagnut nad hrpom svezaka od smedeg papira, a na drugoj strani nekoliko lijepo odjevenih ena pile su aj i s neskrivenom znatieljom zurile u Alekseja. Antonina im je mahnula, ali nita vie. U najdaljem dijelu salona, pokraj malog plesnog podija, stariji ovjek s impozantnim brkovima kao u mora sjedio je za koncertnim klavirom, potpuno utonuo u neki svoj svijet, i svirao nepoznate tune melodije koje su plovile zrakom s melankolijom koja je odgovarala Aleksejevu raspoloenju. Opusti se." Ozbiljnih oiju pijuckala je svoj konjak. esto ovamo dovodi mukarce?" Namrtila se. Naravno da ne. Ne budi bezobrazan. Ovdje imam otvoren raun, kada doem u grad. Podsjetila bih te da mi je mu vana linost u ovim krajevima." Darovala mu je spori smijeak i pokazala na svoju au konjaka. Tako da se ne mora brinuti za ovo. eli li da ti naruim i cigaru?" Ne, hvala." Sjedili su jedno nasuprot drugomu, razdvojeni niskim stoliem od mahagonija, a on je uivao promatrajui je. Prolo je mnogo vremena otkad je posljednji put bio nasamo sa enom. Lidija se nije raunala. Ona mu je bila sestra, a uostalom, jo je bila djevojka. Shvatio je da eli ispruiti ruku i

79

dotaknuti svilu njezine haljine, sivoplavu i pripijenu na bokovima. Dugi rukavi i visoki ovratnik nisu otkrivali mnogo i haljina bi izgledala edno da nije bila tako vjeto skrojena da naglasi vitkost njezina tijela i obline grudi. Jedino to mu se nije svialo bilo je to to nije skinula rukavice od prekrasne bisernosive jelenje koe. Aleksej joj je elio vidjeti ruke. Ruke mnogo govore o osobi. Nagnuo se naprijed i podignuo au. Za sretne susrete", nasmijeio se. U to ime." Okusio je zlatnu tekuinu, prisjeajui se drugih konjaka ispijanih na elegantnim terasama i u otmjenim salonima za puenje. A pogledaj ga sad. U neijoj staroj odjei. Nasmijao se zbog iznenadnog osjeaja apsurda. to je smijeno?" pitala je. Bizarnost ivota. Nikad ne zna to - ili tko - e naii." Ona se nasmijeila i prvi su joj put oi postale manje oprezne. Nije li upravo to zain, ono to ivot ini zanimljivim?" Ne za mene. Ja volim biti spreman, a za to su mi potrebne informacije." Ah! Tako dakle. Ti neto eli od mene." On se naslonio i tiho se nasmijao. Kao to i ti neto eli od mene." Antonina nije reagirala osim to su joj duboko usaene oi postale otrije. Aleksej je iznenada iskapio pie i ustao. Hajde", rekao je i pruio joj ruku. Zapleimo." Oi su joj se rairile od iznenaenja i preletjele preko njegove prljave odjee. Ne brini se", rekao je. Nee se zatrovati." Oboje su znali da je zatrovati bila sovjetska rije. Subverzivni elementi trovali su proletarijat. Disidenti su trovali svoje obitelji i prijatelje. Na trenutak je pomislio da e ga odbiti, ali prevario se. Antonina je bila osoba koja je voljela izazove. Uz brzi pogled prema drugim enama, ustala je i prihvatila ponuenu ruku. Njezina ruka u rukavici bila je topla u njegovoj dok ju je vodio na plesni podij i uzimao u naruje. Pijanist je podignuo pogled, iznenaen, i odmah poeo svirati valcer. Aleksej je nije drao preblizu, ali ipak dovoljno da osjeti njezin mousni parfem i vidi tamne sjene ispod oiju koje je pokuala prikriti minkom. Smrdi", rekla je uz smijeak. Ispriavam se", nasmijao se. U redu je. Zapravo mi se svia. Ti..." ", promrmljao je i privukao je malo blie, rukom joj lagano pridravajui lea, svjestan njenih obrisa svakog rebra pod svojim prstima. Samo plei."

80

20

Alekseju, zato juri po Rusiji kao luak?" Antonina je protrljala obraz o njegovo rame dok su leali na jastucima. Koji te vrag tjera na te gluposti?" Aleksej je sjeo i prokleo injenicu to su mu rane i dalje ograniavale kretanje. Sjeo je na rub kreveta i spustio noge na pod, okrznuvi odbaene satenske plahte. Sad joj je bio okrenut leima. Trenutak zatim zauo je nekakvo utanje i osjetio kako se krevet mie, a onda su mu njezini prsti u rukavici poeli prelaziti preko golih lea, od vrata do stranjice. Meko i uporno. Alekseju, reci mi." Usne su joj pogodile toku izmeu lopatica gdje mu je neumoljivo pulsirao ivac. Nagnuo je glavu unatrag, naslonivi je na njezinu, a ona je omotala ruke oko njega i vrsto mu prislonila gole grudi uz kraljenicu dok su joj ruke poivale na njegovu oiljku. Neko vrijeme nije bilo niega osim tiine i otkucaja njihovih srca. Roen sam i odrastao u Lenjingradu, iako ga ja i dalje zovem Sankt Peterburg", zapoeo je. ovjek za kojeg sam vjerovao da mi je otac bio je dio politike elite, uvijek na raspolaganju Dumi ili caru. Jedva sam ga viao", zastao je pa zamiljeno dodao, nikada nisam doznao kakav je ovjek bio." Njezin prst, tako neobino erotian u svojim koricama od jelenje koe, jedini pokriveni dio njezina tijela, pronaao je oiljak na njegovu bedru i poeo njeno kruiti oko njega. Od tog mu se pokreta zavrtjelo u glavi. Moja majka", nastavio je, vodila je ivot ispunjen balovima i primanjima, a mene je pouavao privatni uitelj. Nisam se druio s djecom. Samo s odraslima." Usamljen ivot za djeaka." Ali postojao je jedan ovjek. Znao sam ga kao ujaka Jensa. Dolazio je svaki tjedan i pokazao mi kako bi djetinjstvo trebalo izgledati." Smijei se", nasmijala se iako mu nije mogla vidjeti lice. Ve mi se svia taj ujak Jens." Njezina kosa, meka poput baruna, okrznula mu je kou i on osjeti kako mu se slabine ponovno bude. Majka me odvela u Kinu kad sam imao dvanaest." Nije spominjao boljevike. ,A im je ula da mi je otac poginuo u graanskom ratu, preudala se za jednog francuskog industrijalca." Nemoj mi rei da ste se preselili u Pariz. Bit u zelena od zavisti. Sve one haljine." Ne, ti, frivolno stvorenje", nasmijao se. Ostali smo u Kini. Ondje postoji velika ruska zajednica i im sam dovoljno odrastao, postao sam lan savjetnike delegacije za vezu izmeu Rusije i Kine jer sam znao oba jezika." Ona ga je nestano povukla za pramen masne kose, Znai, ispod ove priproste ruske prljavtine lei inteligentan mozak." Aleksej se opet nasmije i osjeti se dobro. Zaboravio je koliko smijeh moe pomoi. Okrenuo se i obavio ruke oko njezina naga tijela, zapleo joj prste u kosu kad je kleknula na krevet, poljubio joj usne i osjetio uitak zbog njihovog mekog preputanja. Ali onda ga je odgurnula, ostavljajui samo ruku na njegovim prsima. I?" zahtijevala je. to i?" I, kako si od asnika za vezu u Kini postao prljavi skitnica u ovom zaostalom gradu u sovjetskoj Rusiji?" Usnama je preao preko mekog nagiba njezine jagodice i zapitao se koliko e ovoga razgovora biti preneseno dalje, ali vie nije mogao kontrolirati jezik.

81

Jednostavno. Otkrio sam da imam polusestru." Pogledao je duboko u Antoninine zabrinute oi i nije joj elio lagati, nije elio pridonijeti sjenama koje su opsjedale to lijepo lice. Ipak je to uinio. Bilo mi je dosta burujskog ivota. U to sam vrijeme razmiljao o tome da se vratim u Rusiju." Zato?" Jer sam elio biti dio ovog velikog pothvata. Sudjelovati u osnivanju nove nacije, drutva koje e poivati na idealizmu, a ne materijalizmu." Njeno se izmigoljila iz njegova zagrljaja, naslonila se na jastuke i ispruila svoje duge gole noge, milujui ih rukavicama kao da pripadaju nekom drugomu. U njezinim sporim, ritualnim pokretima bilo je neke nesvjesne senzualnosti. I tako ste doli zajedno", rekla je ne pogledavi ga, ti i tvoja Lidija, da naete Jensa Friisa?" Da." Zna, on vie nije u Trovicku." Jesi li sigurna? Jesi li to dola rei Lidiji?" Da." Pa, gdje je?" U Moskvi." Jebemu!" Moskva. Proklet bio kozak jer je imao pravo. Ozbiljno ga je promatrala. Dobio si informaciju koju si traio. Hoe li me sad napustiti?" Antonina", rekao je zadirkujui je, gdje se drugdje mogu okupati i obrijati? Naravno da u ostati." Ona se oduevljeno nasmijala, nonim mu je prstom prela uz ruku i zapetljala ga u njegovu bradu. Koa joj je imala okus masline. Kao topli sunani zraci na dobrom francuskom burgundcu i velikim, zrelim smokvama. Imala je okus civilizacije. To je Alekseju nedostajalo. Dua mu je bila bolesna od sivila, prljavtine i praktinosti. elio je masline. Poljubio je Antoninin vrat i osjetio treperenje njezina bila dok je jezikom ocrtavao njenu liniju kljune kosti i uo njezin uzbueni udisaj. Poput djeteta koje je ugledalo boino drvce. I njegovo disanje se ubrzalo dok je rukom prelazio preko njezina gola bedra, milovao joj vitki struk na mjestu gdje je mali oiljak prekidao glatko savrenstvo njezine koe i dopustio da mu vrhovi prstiju njeno prijeu preko njezinih grudi i dalje u udolinu izmeu njih. Zajeala je i promrmljala neto, zatvorivi oi dok su joj se usne rastvorile u osmijehu tajnog zadovoljstva. Jezikom joj je dodirnuo zube. Imali su okus konjaka. Je li ovo opasno?" promrmljao je. Naravno da jest. Zato i jesi ovdje." A ti?" Poljubio joj je obje one vjee. Jesi li i ti zato ovdje?" Ja samo ovdje zato to..." Tiina, nervozna i napeta, ispunila je sobu, a zatim su joj se trepavice s oklijevanjem podigle i on joj je vidio oi. Bile su tamne i zbunjene. Polako su se poele puniti suzama. O, Antonina, to to radi?" Njeno ju je primio u naruje, privio je na prsa i legao na jastuke, prekrivi joj cijelo uzdrhtalo tijelo. Poljubio je njezinu sjajnu tamnu kosu i jo je vre zagrlio. Nije poznavao tu enu, nije znao to joj je nanosilo toliku bol. Samo je znao da je nije elio pustiti. Da je on bio oenjen nekim tko je rutinski slao izgladnjele ljude da kao robovi vuku natovarena kola i golim rukama kopaju ugljen, i on bi traio nain da ublai bol. Moda bi ak iao u krevet u rukavicama do lakta. Bez rijei je udisao njezin parfem i osjetio neoekivanu povezanost s tom enom. Spustio je glavu na njezinu, steui je u naruju, i osjetio kako se toplina njezina tijela prelijeva u njegovo. Kako itko od nas moe znati to e uiniti sve dok to ne uini? Kolja." Plavokosi voza kamiona podignuo je pogled s primjerka Pravde i sa zanimanjem promotrio Alekseja. Imao je zainteresirane oi. Zainteresirane za sve. Kako ti mogu pomoi?" Ubacio je novine u kabinu i promotrio Alekseja koji mu se pribliavao.

82

Aleksej ga je napokon pronaao na neogradenom betonskom parkiralitu uz cestu koja je vodila do ljevaonice. Ondje su se skupljali vozai dok su u koloni ekali na nove dostave ili novi teret iz eljezare, a red je katkad bio toliko dugaak da bi na parkiralitu niknuli tandovi s kvasom, ajem i blinima. Daj da te poastim ajem", ponudio se Aleksej i pokae prema tandovima. Kolja se naceri. Radije bih votku." I ja." Aleksej iz depa izvue bocu. Popio je prvi gutljaj i dodao je Kolji. Dan je bio tmuran, ali ne tako studen kao prije mjesec dana, a snijeg zgrnut na masne hrpe po rubovima parkiralita. Aleksej na trenutak zadra dah, razmiljajui o onome u to se uputa. Morao je dobro procijeniti ovog ovjeka. Nije nimalo sumnjao da tajna policija OGPU ima dounike u svakom kutu Felanke. Odnekud je doletjela lijepa ptica, sibirski dral koji je rairio svoja krila s crnim vrhovima i bez imalo truda poeo kruiti iznad parkiralita kao jo jedan par oiju. Aleksej se glasno nasmija. Okrenu se prema Kolji i pljesnu ga po leima. Drue, popij to dokraja. Jesi li za malo akcije?" Jesam. Ovaj grad je prava mrtvanica." Mladi voza se nasmijao pokazavi zube. Onda hajde da porazgovaramo." Aleksej otvori vrata. Krma je bila puna ljudi, zaguena dimom cigareta koji je lebdio kao beivotni zastor i mijeao se s isparavanjima iz pei. Barem je bilo toplo. I to je neto. Aleksej je zatoptao nogama da otrese led dok je vani u tami snijeg padao u mekim naletima. Probio se kroz guvu i stigao do anka gdje je naruio dvije votke i dva piva. Posluila ga je zgodna mlada Uzbekinja s izvezenom bluzom i jogunastim bokovima. Zavodljivo ga je pogledala crnim oima, ali on je odmahnuo glavom. Uzeo je pie i otiao do stola u dnu prostorije za kojim je ve sjedio Kolja. ,,Dobryj veer", pozdravio je mladog vozaa kamiona. Spustio je pie na prljavu povrinu stola i zauzvrat dobio osmijeh pun snanih bijelih zuba i cigaretu. Cigaretu nije prihvatio - i nakon to se okupao i obrijao, na koi je jo osjeao Antoninin parfem i to mu se svialo. Nije ga elio uguiti mirisom nikotina. Rastanak s njom bio je teak, uzburkao je neto u njemu jer nije znao kada e je opet vidjeti. ,,Dobryj veer, drue. Spasibo." Kolja je prihvatio pie i sa zadovoljstvom ispio votku u jednom gutljaju. Pivo je njeno drao u rukama. ,,A sad mi reci, tko je taj bijednik koji ti je ukrao novac?" Aleksej se nagnuo prema njemu. Mi imamo dogovor, ti i ja." Da. Ja dobijem pola od svega to uspijem vratiti." Samo da ne zaboravi." Ne brini se, drue, nisam ja lopov. Kao ni moji prijatelji." Kolja je znaajno kimnuo glavom prema grupici mukaraca u debeloj odjei vozaa kamiona. Svi su u oima imali neki pogled koji ih je oznaavao kao samotnjake. Aleksej je znao da bi dva puta razmislio prije nego to bi ih prevario. Nadao se da e tako djelovati i na Vunjeva. I?" Kolja je otpio gutljaj piva. Njegovo ime?" Mihail Vunjev, logorski..." Znam ga. Tanak kao lasica, pui lulu." To je taj gad." Kolja je utonuo u stolicu i iskapio pola krigle. To govno je nestalo." Nestalo?" Pojavio se ovdje prije nekoliko tjedana, epirei se i kupujui svima pie. Rekao je da odlazi u Odesu zapoeti novi ivot sa svojim novcem tako da..." ,,S mojim novcem", ispravio ga je Aleksej. I sigurno nije otiao u Odesu. Dovoljno je pametan da prikrije tragove." Gad." Drue, ini se da nijedan od nas nema sree." Gad", tuno je ponovio Kolja, kao da mu je gubitak novca zamrznuo mozak.

83

Aleksej je dovrio svoju votku. to je drugo, dovraga, mogao? Osim moda razbiti au o stol. Sjedio je u tiini, ukoen i strog, dok su mu se misli sudarale u glavi. Kolja, kamo vozi sljedei teret?" ,,U Novgorod." Kada?" Prekosutra." Onda se vidimo. Na parkiralitu. Doi rano." Aleksej je bacio posljednjih nekoliko kovanica na stol. Poasti prijatelje u moje ime." Odgurnuo se o stol i ustao, a kad je izaao u tamu, ponovio je ime onoga gada. Mihail Vunjev." Izgovorio ga je samo jedanput pa pljunuo na cestu da ga makne iz usta. Poeo je hodati, najprije sporo, putajui da mu se snijeg taloi na koi, a onda je ubrzao sve dok mu stopala nisu letjela ledenim tlom. Glava mu se poela istiti. Dvadeset i etiri sata. Imao je dvadeset etiri dragocjena sata da udie njezin parfem na svojoj koi, da ponovno osjeti ugodnu teinu njezina tijela na svome i da gleda u zamiljene smee oi koje su imale neobian utjecaj na hladna tamna mjesta duboko u njemu. Ispred sebe je ugledao bljetava svjetla hotela Leninskij".

84

21

Lidiju mu je vratilo zrcalo. Vozio se u velikoj crnoj limuzini koja je mirisala na novu kou i blistala od ulatenog kroma. Sjedio je sam na stranjem sjeditu, a ispred sebe vidio je samo kapu vozaa, mladog vojnika koji je znao utjeti. Bez posebnog zanimanja, Chang je bacio pogled na retrovizor. Ugledao je pravokutni isjeak vozaeva crnog oka i neoekivano stezanje u prsima oduzelo mu je dah. Drugi automobil. Drugi voza. Drugi grad. Drugi isjeak iz retrovizora. Pa ipak mu se inilo da je ona tu kraj njega, toliko jaka bila je iluzija njezine prisutnosti. Okrenuo je glavu oekujui da e ugledati Lidijin blistavi smijeak, ali nije vidio nita osim kaosa na uurbanim ulicama Kantona, kiom natopljenih riki koje su izbjegavale branike neopreznih automobila i kombija koji su zaepljivali arterije grada. Podignuo je ruku i prstima proao zrakom, traei je. Napeto je oslukivao, oekujui da e je uti kako die. Ruka mu je polako padala sve dok se nije spustila, dlanom prema dolje, na kou sjedala. Sjedalo je bilo kestenjaste boje i on pomisli da se na njemu nee vidjeti krv s njegovih ruku. Trepnuo je, iznenaen. Odakle je to dolo? Ruke su mu ve odavno zacijeljele nakon gubitka onih dvaju prstiju. Je li ta misao potekla od nje? Od Lidije? Je li ona trebala njegove ruke? Ta misao zapela mu je u grlu. Svakog jutra i svake noi, Chang se pognute glave molio bogovima da je uvaju. Nudio im je pogodbe, njegova sigurnost za njezinu, davao im ekstravagantna i sve skuplja obeanja, a svako se obvezao odrati, samo ako mu se Lidija vrati zdrava i itava. Zavjetovao se na vjenu odanost zatitnicima raznih oltara i palio svijee u hramovima kao i tamjan i strane zmajeve od papira. Zaklao je vola. Da joj da snage. I sve to unato komunistikim idealima koji su takva vjerovanja odbacivali kao praznovjerje budala. Sve to kako bi ona bila sigurna. Za njezinu sigurnost ak je bio spreman i odrei se je, odrei se svoje djevojke lisice i provesti vjenost u suzama. Ali sada mu se inilo kao da je Lidija odjednom ovdje. S njim, na koi boje kestena. I njegovo je srce na trenutak poletjelo natrag, u dan kad je sjedila kraj njega u automobilu, a on je pogledao u retrovizor, traei oi vozaa. Da vidi je li upao u zamku. Objema rukama uzela je Changovu osakaenu, zamotanu ruku, privivi je na grudi kao novoroene i on je, unato razbuktanoj groznici od koje su mu oi bile mutne poput bara, a mozak bolestan kao u bijesnog psa, znao da e taj trenutak pamtiti zauvijek. Nakratko mu je naslonila obraz na rame, a njezina kosa rasula mu se po koulji poput vatre. Samo taj jedan pogled na nju, na njezine blijede obraze i bistre jantarne oi bio je dovoljan da ga povue natrag s ruba. inila se krhkom. Preplaenom. Pa ipak ga je u onoj snjenoj ulici u Junchowu nasilu povukla u automobil Thea Willoughbyja, otevi ga ispred nosa policije ba kad su nacionalistike vlasti povjerovale da su ga napokon uhvatile. Uhvatila ga je za ramena, pridravajui ga, i posljednje to je on elio napraviti bilo je da se strovali u automobil njezina uitelja. To e je osramotiti. Hvala vam, gospodine", Lidija je pristojno rekla ovjeku za upravljaem. Hvala to ste nas povezli." Uitelj je brzo pogledao u retrovizor, a njegove su oi traile Changa. ak i u onakvu stanju, Chang je prepoznao znakove. ukasta koa oko usana. Oi koje nisu sasvim u ovom svijetu. Ovaj Englez noima je puio lulu snova i nije mu se moglo vjerovati. I, to to imamo?" pitao je Willoughby s vie znatielje nego to se Changu svialo. Ovo je moj prijatelj, Chang An Lo." A! Mladi buntovnik za koga sam uo." On je komunist koji se bori za pravdu." To je tanka linija, Lidija." Za mene nije." Nakon sekunde Willoughby je rekao, ao mi je."

85

Zato?" Zbog tebe." Ne mora vam biti." Prelazi ponor koji je preirok za tvoje mlade noge." Samo nam pomognite. Molim vas." Kako? On je na samrti." Odvedite nas nekamo kamo vojnici nee doi." Kamo, Lidija? U bolnicu?" Ne, ondje e ga nai. U kolu." Uitelj je frknuo kao da je progutao abu. Lidija se okrenula prema Changu i, dodirom njenim poput leptirovih krila, uzela mu lice u ruke i on je udahnuo njezin slatki, snani dah u svoja plua. Nemoj mi umrijeti, ljubavi", proaptala je. Osjeao je njezine drhtaje. Znao je da je blizu puta koji ga vodi precima. Mogao je uti kako mu njihovi glasovi ute u uhu. Jedan pogrean korak i upast e u... Oi su mu se zatvorile, vjede teke poput kovanica, ali odmah je na njima osjetio njezine usne. Otvori ih", promrmljala je. Oi su mu se otvorile i ugledale njezine na samo koji centimetar udaljenosti, kao da su ga eljele prikovati za ivot. Nisu mu doputale da napusti ovaj svijet. Chang An Lo, koje boje je ljubav?" Htio joj je odgovoriti, ali nije imao rijei. Mrtav je", rekao je uitelj. Ne", vatreno je protisnula i stisnula kosti njegove glave izmeu svojih dlanova. Reci mi, reci mi!" Lidija, prekasno je", inzistirao je uitelj iako mu glas nije bio neljubazan. Vidi li da je mrtav." Ignorirala gaja, gluha za sve osim za dah koji je izlazio iz Changovih plua. Ljubav je boje mojih oiju", proaptala je, mojih usana, moje koe. Ona je boje mog ivota. Da se nisi usudio ostaviti me, ljubavi moja." Nije ju ostavio. Barem ne tada.

86

22

Djevojko, doi. Imam jedan sat za tebe, lijepi, zidni sat." Net, ne treba mi sat." Lidija je odmahnula glavom i odmaknula se od tanda. Voljela je uline sajmove. Voljela je tu galamu, naguravanje i robu koja je prelazila iz ruke u ruku. To ju je podsjealo na dom. Ne, otro se ispravila, nije tako. To ju je podsjealo na Kinu, ali Kina joj vie nije bila dom. Prihvati to. Majka ti je mrtva, ouh je pobjegao natrag u Englesku, a Chang An Lo je gdje? Gdje? Gdje? Gledala je svu tu urbu i vrevu trnice. Povre je bilo izloeno pokraj hrpe starih cipela, tegle s domaim demom ugurane izmeu tandova s knjigama i kruhom. Vidjela je ak i prastari mikroskop, sav od mjedi i raznih ruica, pokraj bala jarke, raznobojne svile. Zabundani prodavai cjenkali su se i prepirali oko kopejki kao da su zlatne poluge. Moskva ju je okirala. Bila je potpuno drukija u odnosu na ono to je oekivala. Boljevici su donijeli pravu odluku, zakljuila je. Prijestolnica sovjetske Rusije nije bila u dekadentnom, burujski elegantnom Lenjingradu - gradu u kojem je provela prvih pet godina djetinjstva. Ne, sredite je postala Moskva, vjeno u pokretu. Gotovo da je mogla uti okretanje zubaca mehanizma. Od trenutka kad je sila s vlaka, Lidija se zaljubila u grad. Aleksej joj je govorio da Moskva nema sklad i ljepotu Lenjingrada, da je to prljava industrijska rupaga. Nije imao pravo. Zaboravio je napomenuti da je nova prijestolnica puna zarazne energije. Na njezinim ulicama postojala je nekakva iskra, nekakva gorljivost zbog koje su se Lidiji kostrijeile dlaice na vratu. A iznad svega toga lebdio je nepogreiv miris moi. Moskva je bila budunost. U to nije bilo sumnje. Samo, je li bila njezina budunost? I jo vanije, je li bila tatina? Ovdje sam, tata", proaptala je. Vratila sam se." Ne znam zbog ega se doima tako prokleto zadovoljnom." Elena je razdraljivo zurila u Lidiju. Ba sam zahvaljivala Bogu to Aleksej nije s nama", rekla je Lidija dok je razgledavala bijednu sobu u koju su upravo ule, On bi mrzio ovo mjesto." I ja mrzim ovo mjesto." Posluit e. To nam je samo prvi korak. Sada kad smo ovdje, moemo krenuti u pravu potragu. Uostalom, vidjela sam i gore", nasmijala se Lidija. Zapravo sam i ivjela u gorem." 'Ko ti je kriv", progunala je Elena i bacila se na krevet. Opruge su ispustile nekakav metalni jecaj. Soba je mala, to priznajem." Lidija je napravila nekoliko koraka po prostoriji, pokuavajui nai svijetlu toku. Zrak je bio ustajao, teak od propalih nada prolih stanara, a tapete pune mrlja i napola oguljene. Jedno je prozorsko staklo bilo napuklo, a iznad jednog kreveta virio je elektrini kabel rascvjetan u mnotvu ogoljelih ica. Lidiji je izgledao kao uasna zmija s odrezanom glavom. Strop je lijep", rekla je, i doista, strop je bio visok i ukraen raskonim stropnim vijencima. A i pod. Moda je izlizan, ali to je dobar parket." Elena je s gaenjem zakolutala oima. Samo pogledaj te tepihe." No dobro, poloviki jesu neto stariji. Ali to si oekivala u komunalki?" Niego," uzdahnula je Elena. Pa to smo i dobili. Niego." To nije bilo sasvim istina. Imali su krov nad glavom. Lidiji je to bilo vano i nije se previe zamarala onime to se nalazilo ispod tog krova. Nauila je to na tei nain. Dok je ivjela od danas do sutra s majkom u Junchowu, novac za stanarinu u plavoj zdjelici znaio je razliku izmeu sitosti i gladovanja, izmeu spavanja i nespavanja, izmeu topline i smrzavanja. Sad je istegnula vrat i pogledala u strop. Bio je vrst. Da, njegova ljepota bit e zgodna dok bude leala u krevetu, ali ono to se brojilo, bila je njegova sigurnost.

87

Ne ali se, Elena." alit u se koliko god elim." Stavila je ruke na iroke bokove. Ti misli da nas troje, ti, ja i Popkov, moemo ivjeti u ovoj kutiji za cipele a da se ne pobijemo?" Lidija je povukla zavjesu preko sredine sobe, iskljuivi Elenu i veliki krevet, stvarajui iluziju intime. Ne uzrujavaj se, Elena", nasmijala se. Zaepit u ui." Tristo, tristo dvadeset, tristo etrdeset. etiristo, etiristo deset." Mala Lidija, moe brojiti cijelu no, ali nita se nee promijeniti." Popkov se naslanjao na prozorsku dasku, njegova zastraujua tjelesina u dugom crnom kaputu s ovratnikom podignutim do uiju. Gledao ju je kako na krevet slae novanice iz pojasa s novcem. etiristo deset rubalja", utueno je rekla Lidija. To nije dovoljno." Morat e biti. To je sve to imamo." Previe su nas stajale boravine dozvole i potroake knjiice." Nismo imali izbora." Znam. Tako si rekao." Toliko to je. Na crnom tritu. Pokuao sam, Lidija, ali..." Nisi ti kriv." Skupila je razbacane novanice, dodirujui ih i premeui po rukama kao da ih moe nagovoriti da se namnoe. Zbog toga su odustali ak i od najjeftinijeg hotela i preselili se u jedan od prenatrpanih komunalnih stanova u zaputenoj ulici, ali bili su sretni to su i to dobili. Ona i Elena danima su stajale u redu ispred ureda stambenog povjerenstva na ledenom vjetru i dobile su sobu samo zato to je ovjek ispred njih u redu doivio srani udar kad su mu rekli da mu je odobren smjetaj. Sada je svaki potroeni rubalj stvarao rupu u Lidijinu elucu koju nikakva koliina gnjecavog crnog hleba nije mogla ispuniti. Zadrhti, a ruka joj poletje prema ustima. Usne su joj bile suhe. to je?" pitao je Popkov. Iza njega, nebo je mijenjalo sve nijanse sive, klizei u onu bezbojnu paletu koja je najavljivala suton. Golubovi su poeli slijetati na krovove. to je?" upita iznova, ekajui njezin odgovor. Nita." Ne ini mi se da je nita." Ali jest. Hvala na pitanju." Popkov zarea, to je zvualo kao tutnjava u prsima. Tekom mukom, Lidija se usredotoi na sobu, na ta etiri zida. Imala je krov nad glavom. Barem je na to mogla raunati. Trokatnica sa sredinjim dvoritem u kojoj su bili smjeteni nekad je bila elegantna, ali prije nekoliko godina stambeno povjerenstvo razdijelilo ju je na mnogo manjih dijelova i svakom stanaru dodijelio par metara kvadratnih. Dovoljno za krevet i, ako ste imali sree, stolicu i ormar. Lidija nije bila te sree. Imala je krevet, ali stolicu je dobio Popkov. Zajednike prostorije za pranje i kuhanje nalazile su se na kraju hodnika, a raspodjelu zaduenja vojnikom strogoom nadzirao je stambeni upravitelj, drug Kelenski. On je patrolirao po kui u loe skrojenom odijelu i prijekorna izraza lica. Lidija je ve dospjela u nemilost zato to nije dobro oprala zajedniko stubite. Oribala ga je dva puta kao to joj je bilo reeno, ali im je okrenula lea, malo dijete s donjeg kata bacilo je blatnu lopticu niza stube. Kelenski ju je natjerao da sve ponovno opere. Dok je ona ribala, Popkov je zasjeo na vrh stuba kao neki tamnooki sveti Petar, s laktovima na koljenima, pjevuei prostake astuki i grickajui suncokretove sjemenke. Lidija nije bila sigurna je li je uvao od drugih ili od nje same. Uredno je spremila novac natrag u pojas i zatvorila patentni zatvara. Pojas je bio umrljan od znoja i na mjestima gotovo posve izlizan. Brat bi ti trebao biti dovoljno pametan da ti da pola novca", gunao je Liev. Nije mi dovoljno vjerovao." Prozor se zatresao kad je iznenadni nalet vjetra udario u napuknuto staklo, a vani je dan uinio jo jedan korak prema tekim sjenama zimskog poslijepodneva. U sobu se uvukla tiina. Lidija je zakopala pojas za novac vrsto oko struka, podvukla noge ispod sebe i pokrila se poplunom. Promatrala je kako krupni mukarac vadi izudaranu staru metalnu kutiju s duhanom i mota si cigaretu smirenom lakoom dugogodinje prakse. Cigareta se gotovo izgubila u njegovim debelim prstima. To je gubljenje vremena", zareao je. To svakodnevno ekanje ispred crkve." Liev, nemoj."

88

Ozbiljan sam, Lidija. On nee doi." Doi e." Ne elim." Zastao je. to ne eli?" Ne elim da bude povrijeena. Opet." Zapalio je cigaretu, povukao dim i zagledao se u uareni vrh kako ne bi morao gledati nju. Lidija je s nelagodom progutala knedlu, dirnuta i ljuta u isto vrijeme. Proklet bio zato to je

sumnjao u Alekseja.
Liev, Aleksej e doi, znam da hoe. Sutra, prekosutra ili dan nakon toga, ali ja u se jednom popeti uza stube do katedrale Krista Izbavitelja, a on e ekati" Nee. Otiao je. I bolje nam je bez tog kopileta." Liev, nemoj", ponovila je. S trzajem se odmaknuo od prozora, a njegovo bikovsko tijelo potpuno je ispunilo sobicu. Elena je bila vani na nekom svom zadatku, ali prostorija se svejedno inila prenatrpana, a sivi su se zidovi zatvarali oko njih. Lidija je otvorila pojas s novcem, izvukla novanicu i bacila je na krevet pred kozaka. Otii neto popiti, Liev. Ta tvoja prljava narav" Zato te je Aleksejev nestanak tako sjebao?" zahtijevao je. Uvijek ste se svaali poput psa i make. On je arogantna pizda. Bolje nam je bez njega." Lidija je zbacila poplun i skoila na noge; uz njega je izgledala sitna poput djevojice. akom ga je udarila u prsa tvrda poput kamena. Glupi kozae", povikala je. Povuci to." Net" Povuci to." Bijesno su zurili jedno u drugo. On mi je brat. Zar si toliko slijep uz to jedno oko? Aleksej mi je sve na svijetu. On je jedina obitelj koju imam dok ne naemo mog oca. Nemoj nikad vie rei da mi je bolje bez njega, blesava seljaino." rt, mala Lidija", rekao je Popkov. On nije vrijedan" Meni jest." Borila se da doe do daha. Njemu dugujem sve." Ne govori gluposti, djevojko. Nita ne duguje tom kopiletu. Napustio te sada kad je postalo opasno, a ni prije nije napravio nita osim to se alio." Nema pravo." Ha! Reci mi zato." Iz Lidijinih plua iskrao se dugi uzdah i ona je klonula na rub nepospremljenog kreveta, a ruke su joj se same obavile oko mrava tijela. Kosa joj je skrivala lice. Zar se ne sjea?" promrmljala je kroz tu zavjesu od vatre. Kako je izdao naredbu koja je spasila Chang An Loov ivot kad je bio u rukama nacionalista? Zato je morao bjeati iz Junchowa. Nacionalisti su mu se htjeli osvetiti. rtvovao je sve da mi pomogne. Da spasi Chang An Loa za mene." Popkov je ispustio jedan od svojih prezirnih frktaja. Svejedno je kopile." Lidija je podignula glavu, shvatila je da tu bitku ne moe dobiti i odnekud je izvukla iskrivljeni smijeak. Moda ima pravo, stari medvjede. ao mi je to sam vikala. On jest kopile - u svakom smislu te rijei." Liev se nasmijao tako gromoglasno da je prozorsko staklo ispalo iz okvira. Vladala je nestaica soba. Seljaci su hrlili u grad. Lidiju je zaprepastilo koliko ih je, a svi su htjeli sobe. Promatrala ih je kako lutaju ulicama, gore-dolje po Krasnoselskoj, s dekom ispod ruke i parom izama ili vreom s alatom prebaenim preko ramena. Sve to su imali bili su voljni prodati ili zamijeniti za hranu. Nauila ih je prepoznavati. Ne samo njihovu priprostu odjeu i grube ruke, nego izbezumljenost u njihovim oima. Jesu li i njezine bile takve? Nesigurne. Nervozne. Izgubljene. Zato naputaju sela?" pitala je Elenu dok su ekale u redu drei svoje potroake knjiice. A to misli? U onim kolhozima umiru od gladi, a uli su da ovdje ima posla." Valjda je tako jer tvornice niu svuda oko nas. To je dio Staljinovog petogodinjeg plana." Tako je." ena je spustila glas. Ali to su seljaci, za ime Boje, ne znaju nita o upravljanju strojevima. Dobro je ve i to ako su u stanju stisnuti gumb za ukljui i iskljui." Zar ne prou nekakvu obuku?"

89

Ako odrezani prst zove obukom, onda da. Kad izgube jedan, vie ne ponavljaju istu pogreku." Kako ti zna sve to?" Lidija je katkad bila zaprepatena onim to je ta ena znala. Nije znala mnogo o Eleninu ivotu, osim da je nekad imala sina i da je zaraivala kao kurva. To je jedina prokleta stvar u kojoj sam dobra", nacerila se Elena jedne noi kad su prole pokraj prostitutke koja je paradirala ulicom. Svojski je klepnula Lidiju po leima. A ti ni ne pomiljaj na to. Nitko ne bi htio krljavicu poput tebe." Nije istina", odgovorila je Lidija. Elenin pogled preao je preko djevojinih koatih bokova i malih grudi i ona je s omalovaavanjem frknula. Lidijini obrazi su gorjeli. Dok su se puevim korakom pomicale u redu, a led im prodirao kroz tanke potplate izama, Lidija je pokazala na neto preko puta ulice. Vidi", rekla je. U vei jedne trgovine zatvorene daskama, nalazilo se malo improvizirano sklonite od kartona, nahereno poput ptice slomljena krila. Iz kutije je virio par stopala zamotan u dronjke. Noge se nisu micale. Je li ovjek spavao? Je li bio mrtav? Ozlijeen? Ili je samo klizio kroz pukotine svojih snova? Pusti ga", rekla je Elena i pokuala je zaustaviti rukom na ramenu. Opasno je." Elena, sjeam se kako je to biti gladan toliko da bi pojeo vlastite none prste." Otresla je njezinu ruku. Komunizam bi trebao stvoriti pravednije drutvo. Za sve." Elena je razdraljivo maknula vlasi slamnate kose s lica i ugurala ih ispod eira kao da sreuje misli. Svijet nije pravedan, zar to jo nisi shvatila? Samo pogledaj oko sebe." Lidija je pogledala. Vidjela je ene koje su satima ekale u redu za nekoliko grama tekog crnog kruha i noge u kartonskoj kuici. Ali Elena nije zavrila. Tvoj problem, djevojko, jest taj to vjeruje da negdje postoji pravedno drutvo u kojem moe izgraditi novi ivot s ocem i bratom. No, u isto vrijeme, boji se da e se taj san sruiti i da e ostati sama, bez ikoga i iega." Ne." Lidija ju je pogledala ravno u oi. Ne, nema pravo." Lice starije ene se smekalo. Ne oajavaj. Znam kako je to kad nema nita i nikoga. I nije tako strano kad se jednom navikne." Nasmijeila se, tuan mali trzaj usana. Jer onda nema to izgubiti." Ali ja jo imam", Lidija je osjetila kako joj je neto njeno zatreperilo u grudima, ja mogu sve izgubiti." Odmaknula se od Elene i potrala preko ceste prema kartonskom sklonitu. Vea je smrdjela i Lidija je zamalo odustala. Iza kutije nalazila se raskvaena uta hrpa starih novina, a u kutu je vidjela nekakvu ljigavu mrlju. Kao da je netko povratio i ostavio bljuvotinu da se smrzne. Znala je da je Elena imala pravo kad je rekla da je to to radi opasno. Lidija nije bila odavde i nije poznavala ovaj grad. Nervozno je nogom gurnula stopalo koje je virilo iz kutije. Jeste li dobro?" Noga se odmah povukla. ovjek nije bio mrtav. I to je bilo neto. Trebate li pomo?" Kutija se pomaknula. Na ulici, ljudi su urili pokraj njih ne obazirui se. Lidija se oprezno sagnula i zavirila u sklonite. Halo?" Odjebi." Jeste li dobro?" Stavila je ruku na mokri, gnjecavi karton, hladan kao obraz mrtvaca. Brzo ju je obrisala o kaput. Bila je u napasti da se okrene i vrati na drugu stranu ulice, natrag u red gdje ju je ekala Elena, dobacujui joj ljutite poglede. Halo?" ponovila je i pokucala na prednji preklop kutije koji je sluio umjesto vrata. Zdanje se odmah uruilo. Pogled joj je uzvratio par plavih oiju. Na trenutak su se samo gledali, oboje u oku zbog neoekivanog sueljavanja. Neznanac se prvi pomaknuo. Bacio se kroz stranji dio kutije i zgurio uz cigleni zid u dnu vee, poput takora u stupici. Nisam te htjela prestraiti", brzo je rekla Lidija.

90

Nije bilo odgovora. Samo divlje oi i koa toliko nategnuta preko kostiju da se inilo kao da e svaki tren puknuti. Lidija je s olakanjem shvatila da je pred njom djeak od nekih dvanaest godina. Unato hladnoi, niz vrat mu se cijedio znoj. Lidija se nasmijeila kako bi mu pokazala da mu ne eli nauditi. Mislila sam da ti moda treba pomo." Odjebi." Ne izgleda dobro." Pa?" Pa sam ti dola." Odjebi." Njegova joj je nepristojnost poela ii na ivce. Hoe li zautjeti? Nudim ti pomo." Zato?" Sumnjiavost je bila uzajamna. Ispunjavala je turobnu veu. Zato jer... Pa, zato to se sjeam." Kosa mu je bila neobine boje. Mlijeno bijela. Kao da mu je ivot priredio toliko okova da je prerano osijedio. Lice i ruke bile su mu crne od prljavtine podsjetivi je na dimnjaarske egrte iz prolih vremena, iako mu je okrugli komadi koe na bradi sjajio ruiastim sjajem. Lidija je ustuknula, ne elei ga jo vie uznemiriti, zamalo se ne poskliznuvi na ledu. Njegov izraz nije se promijenio. ega se sjea?" Teko je disao. Nije vano. Jesi li bolestan?" to to tebe briga?" Lidija je gotovo odustala, ali ipak nije. Evo", rekla je. Posegnula je u dep kaputa i bacila mu novi. Njegove budne oi tekih vjea, utonule u lubanju, pratile su let kovanice kroz polutamu vee da bi je onda zgrabio iz zraka brzinom koja je Lidiju dirnula u srce. Ona se sjeala. Sjeala se to je znailo imati takvu potrebu. Pojedi neto", rekla je. On je zagrizao kovanicu. Ona se nasmijala. Mislila sam na hleb." Djeak je odjednom unuo na do i Lidija je vidjela da mu je dronjava jakna poderana sa stranje strane, kao da ga je netko pokuao zgrabiti, ali se on otrgnuo. Njegova pozornost vie nije bila usmjerena prema njoj nego prema raskvaenoj hrpi kartona koja se sruila kad se otkotrljao iz nje. Misja", proaptao je. Drhtaj je potresao uruenu kutiju. Neto je iskoilo van u pomutnji pokreta, neto uznemirujue nalik takoru. Lidija je poskoila natrag na plonik, zabivi se u prolaznika. ovjek je ispustio kiobran i opsovao njezinu nespretnost. Oprostite", rekla je i okrenula se natrag prema djeaku. U njegovu naruju sklupalo se tene s dlakom boje dima. Vidjele su mu se samo smee oi, duge svilenkaste ui i koata rebra, tako krhka da se inilo kao da ih i najmanji dodir moe slomiti. tene je lizalo djeakovu bradu s divljom radou, ali prije nego to se Lidija stigla nasmijeiti, djeak i pas su nestali. Iza njih je ostalo samo jedva primjetno mrekanje svjetine.

91

23

Metal mu je pjevao. Jens Friis mogao ga je uti dok je radio u zatvorskoj strojarskoj radionici. Sluao je njegov itav smijeh dok je zavarivao dvije poluge, osjeao je njegovo podrhtavanje dok ga je zakivao, inei ga snanijim, vrim. Zaboravio je koliko je volio raditi s metalima, iskuavajui im svojstva i pazei na njihove slabosti. Kao i ljudi. Svaki je bio jedinstven. Deset godina u logoru nije dodirnuo nita osim drva. Posjekao je nepregledne ume. Miris borovine gotovo je postao i miris njegove koe. Ponekad - u ona oajnika vremena - ak je i vakao gorku, grubu koru bora. Od nje su mu zubi postali crvenkastosmedi, ona mu je leala u elucu, teka i neprobavljiva, ali ipak mu je podarila iluziju hrane kada mu je to najvie trebalo. Na tome je bio zahvalan. Katkad, kad bi se ujutro probudio u ustajalom, smrdljivom zraku prenatrpane zatvorske barake, pozorno je pregledavao svoje prste, uvjeren da e iz njih niknuti zeleni pupoljci. Pupoljci e najprije izrasti u granice, a onda u masivne grane koje e morati vui za sobom svaki dan u radnoj zoni. Glad se udno poigrava s ljudskim mozgom. Bre. Morate raditi bre." Te rijei izgovorio je pukovnik Tursenov, ali dva mukarca koja su mu stajala s obiju strana gorljivo su kimala glavama. Svoju funkciju nadzornika Centra za istraivanje i razvoj pukovnik je obavljao razborito, ali bio je pod velikim pritiskom. Sam Lazar Kaganovi, jedan od vodeih lanova Politbiroa, zvao je svakog petka da provjeri kako napreduju. To je znailo da su svake subote u sedam ujutro estorica viih inenjera stajali postrojeni u Tursenovljevu uredu i sluali naredbe kako moraju ubrzati tempo rada. Jens Friis iskoraio je iz vrste. To je bio znak da eli neto rei. to je, zatvorenie Friis?" Pukovnie, mi ve radimo po cijeli dan i ostvarujemo siguran napredak - to nam je i bio cilj", ozbiljno je dodao. Prolog tjedna testiranje je bilo otkazano zato to se ispostavilo da je metal koji smo dobili za stranje potpornje bio loe kvalitete. Bio je previe krt i pucao je pod teinom..." Tiina!" Jens se prisili da proguta sljedee rijei. No nije se vratio u liniju. Ostali inenjeri, zatvorenici poput njega, bili su pametniji. utjeli su, oiju prikovanih za Tursenovljeve savreno ulatene cipele i kimali svaki put kad bi pukovnik progovorio. Tursenov je bio krupan ovjek snana glasa koji je uglavnom drao pod kontrolom, govorei tiho i promiljeno, ali u onim rijetkim sluajevima kad bi se opustio i zaboravio, glas mu je odjekivao poput paljbe iz vatrenog oruja. Danas je bio tih. Pukovnikove usne razvukle su se u poznatu liniju razoaranja i Jens se pobojao da sumnja na sabotau, ali nije nita rekao. Kad je tiina u sobi potrajala toliko dugo da je ve bila bolna, Tursenov se okrenuo zdepastoj eni elinosive kose koja je u rukama stezala biljenicu i crvenu olovku. Drugarice Demidova", rekao je, provjerite dobavljaa. Prijavite ih." Da, drue pukovnie." Neto je navrljala u biljenicu. Nema vie odgaanja", osorno je rekao. Da, drue pukovnie." Kada mogu vidjeti demonstraciju?" Trebat e nam najmanje mjesec dana", zapoeo je Jens, prije nego..." Dva tjedna." Ubacio se Elkin s kraja linije. Bit e spremno za dva tjedna." Jesi li siguran?" Da, pukovnie." Otlino! Izvrsno! Obavijestit u druga Kaganovia. Bit e zadovoljan."

92

Elkin se nasmijeio, pogleda uperenog u pukovnikove ulatene cipele. Tursenov, koji se nije urio s inspekcijom postrojenih mukaraca u kaki kombinezonima; u jednom trenutku primijetio je da Jens i dalje stoji ispred linije i namrtio se. Jo neto, zatvorenie Friis?" Da, pukovnie." to eli?" Ako odrimo demonstraciju prije nego to potpuno otklonimo probleme, kanistar bi se mogao prerano otvoriti, a to bi bilo iznimno opasno za..." Dva tjedna", Tursenov ga je prekinuo svojim najtiim glasom. Otklonite ih u dva tjedna, zatvorenie Friis." Pogledi su im se sreli samo na sekundu, ali bilo je dovoljno. Jens je znao da vie ne moe odugovlaiti s projektom. Tursenov je postao sumnjiav. Bez rijei vratio se natrag u liniju.

93

24

ekaj ovdje", rekla je Lidija. Ne brini se, djevojko, ne bi me natjerala tamo unutra ni da mi plati." Elena je prekriila ruke preko grudi i smjestila se pored velikih dvostrukih vrata kao neobian straar s rupcem na glavi. Okrenula se prema uurbanoj ulici, a oi su joj se na iroku licu suzile u tvrdoglave procjepe. Lidija je jo nije poznavala dovoljno dobro da bi joj mogla itati izraze lica, ali imala je osjeaj da je Eleni tako bilo drae. Danas se doimala umornom, bore oko oiju produbile su joj se u grube pukotine, ali Lidija ih nije komentirala - ni njih ni novi tamnoplavi kaput koji je Elena nosila. Mjedena ploica na zidu diskretnim je slovima objavljivala: Ured za vezu Komunistike

partije.
Bit u brza", obeala je Lidija. Rijei brzo i Komunistika partija ne idu u istu reenicu", promrmljala je Elena, topkajui nogama da se ugrije. Lidija je pojurila uza stube. Dokumenti?" Uniformirani sredovjeni mukarac s upercima svijetle kose na proelavoj glavi i dobroudnim oima stajao je nasuprot vratima. Uz kripu cipela na mramornom podu, iskoraio je pred Lidiju i ispruio ruku. Dobroe utro, drue", rekla je Lidija i darovala ga osmijehom. Opet si tu?"

Da."
Oito ti se svia ovdje." Vie mi se sviate vi", naalila se i bila je zadovoljna kad se on nasmijao. Zbog toga se osjeala sigurnijom. Predala mu je svoju dragocjenu boravinu dozvolu i osobne isprave i odmah je poela avrljati. Danas nije tako hladno", rekla je i rukom pokazala prema prozoru ispred kojeg je magla visjela poput tajnovite sive zavjese. Straar joj je poeo pregledavati dokumente. To je uvijek bio trenutak kada bi joj srce izgubilo ritam. Zaboravilo kucati. Nita se nije mijenjalo. Mislite li da e snijeiti?" pitala je. Podignuo je pogled i nasmijeio joj se. Zato? Nisi ponijela kiobran?" Lidija je skinula kapu i vidjela kako on promatra crvenu kosu rasutu po njezinim ramenima. Previe sam se urila da stignem ovamo", nasmijala se. Koliko si ve puta bila?" Oito nedovoljno." Vratio joj je dokumente bez daljnjeg prouavanja. ,,E, pa radujem se sutranjem susretu", nasmijao se. Lidija je sporim, mekim pokretom dodirnula vrat, onako kako je vidjela da njezina majka radi u drutvu mukaraca. Njegove su oi pratile taj pokret. Bit u ovdje", rekla je. I ja." Oboje su se nasmijali. Lidija je bila sigurna da joj sljedei put nee ni pogledati dokumente. ovjeka za recepcijom nije bilo tako lako smekati. Opet ti", rekao je. Nije skrivao razdraenost. Da, drue. Opet ja." Drugarice Ivanova, rekao sam ti i juer i svih prethodnih dana da ne mogu stupiti u kontakt s tom osobom." Ali ovo je Meunarodni ured za vezu. To vam je posao. Povezivanje. Znai da morate biti u kontaktu s komunistikim partijama u cijelom svijetu."

94

To je tono." Pa zato onda ne i s...?" Ve sam ti rekao da to nije mogue. Prestani tratiti moje vrijeme, drugarice." Bio je jedan od onih koji nisu mogli biti na miru, koji su se neprestano trzali, namjetali ili lupkali prstima. Danas je bio red na brkovima. Sada je dugim noktom na malom prstu eljao raskoni ukras svog lica i Lidija se zapita je li i brkove i nokat pustio samo kako bi zadovoljio tu potrebu. Zato je bio toliko nervozan? Moda ni njegovi dokumenti nisu bili nita uvjerljiviji od njezinih. Pokuala se nasmijeiti, poslati malo topline preko ledenog ponora izmeu njih, ali osmijeh joj je zatreperio i umro. Pokuala je to i prije i shvatila da je ovaj aparatik potpuno otporan na osmijehe. Neto ti je smijeno?" otro je upitao. Ne, drue." Onda predlaem da ode." Uzeo je olovku i poeo lupkati po rubu stola. Lidijini obrazi su se uarili. Trebala bi otii, ovdje nije nita postizala. Osvrnula se po velikom nadsvodenom predvorju s kilometrima mramornog poda, zamiljenog da zastrai sve koji udu. Debeli mramorni stupovi bili su omotam krvavocrvenim zastavama i natpisima koji su govorili: Zajedno se

borimo. Zajedno emo pobijediti. Boriti se. Pobijediti. inilo se da je komunizam utonuo u neprestanu, iscrpljujuu borbu. ak i
unutar sebe. Koraci su odjekivali preko ulatenog poda dok su inovnici i uredno odjevene tajnice s rukama punim smeih, bezlinih spisa jurili od ureda do ureda kao pele radilice, a Lidija je bila zastraujue svjesna injenice da joj ondje nije bilo mjesto. Uhvatila se za rub stola kako bi prisilila vlastite noge da ostanu ondje gdje jesu. Nije im vjerovala da se nee okrenuti i pobjei. Poalujsta, molim vas", pokuala je. Uzdahnuo je, popravio kravatu i podignuo oi ispunjene dosadom. Zove se Chang An Lo", rekla je. lan je Komunistike partije Kine, vaan lan." Da, to sam ve uo." elim da kontaktirate sa sjeditem Komunistike partije Kine u angaju i ostavite mu poruku." To nije moj posao." ,,A iji jest?" Moj nije." Molim vas, ovo je vano. Moram s njim stupiti u kontakt." Zapuh hladnog zraka uletio je s ulice, tipajui golu kou svojim ledenim klijetima. ovjek iza stola izgubio je ravnoduno dranje i iznenadio Lidiju skoivi na noge bre od preplaena zeca. Lidija se okrenula prema vratima. Mukarac u srednjim tridesetim godinama pruao je svoj koni kaput vrataru, a obojica su se smijala neemu to je doljak rekao. Zatim je preao preko mramornog predvorja dok su mu koraci odjekivali ivotom u praznom, mrtvom zraku, a njegovo savreno skrojeno odijelo elegantno se micalo dok je hodao. Ono to je Lidiji odmah upalo u oi bila je njegova kosa. Bila je gusta, puna ivota i uredno podiana te jo vatrenije crvena od njezine. Kad se pribliio recepciji, spustila je oi. Jedan pogled na sive zjenice uokvirene bakrenim trepavicama rekao joj je da tog ovjeka nee zavarati njezine prie. Ni njezini papiri. Poela je uzmicati, trudei se da ne pokae paniku. Drue predsjednie Malofejev", rekao je ovjek za recepcijom s puno potovanja, kimanja glave i potezanja rukava svoga loe skrojenog sakoa. Uzdignute brade stajao je u stavu mirno, oito bivi vojnik, a lice mu je izgubilo svaki trag prijanje dosade i prezira. Sad ih je zamijenila poniznost koja je iznenadila Lidiju i natjerala je da promisli o svom odlasku. inovnik je sad bio ranjiv. Dobroe utro, Boris." ovjek u besprijekornom odijelu govorio je leernim, prijateljskim tonom. Dobro jutro." Ali pogled mu je odlutao do Lidije kad je pitao je li komesar slobodan. Nije, gospodine. Zamolio me da vam se ispriam. Pozvan je u Kremlj." Doljak je podignuo obrvu. Zaista?" Da. Zamolio me da odgodim va sastanak za sutra, drue predsjednie." Traak neega to je mogla biti razdraenost prela je preko lica predsjednika Malofejeva. Bilo je to upeatljivo lice, previe izdueno da bi bilo zgodno, ali posjedovalo je energiju koja ga je inila zanimljivim, a krivulja usana nagovjetavala je i smisao za humor. Lidiju je toliko uznemirio prodoran

95

pogled njegovih sivih oiju da, kad je on ravnoduno odmahnuo rukom i rekao: Zato? Sutra moda vie nee biti ovdje", na trenutak nije imala pojma na to je mislio. Onda joj je sinulo. Komesar, bezlini aparatik, kojeg su neoekivano pozvali u Kremlj. I ja bih to eljela", brzo je rekla, zatraiti sastanak s komesarom za sutra." Oba mukarca iznenaeno su se zagledala u nju. Osjeala se kao da joj je izrasla druga glava. Boris je suzio oi i poeo bijesno lupkati olovkom po stolu. Zato elite vidjeti komesara?" zahtijevao je. Rekla sam vam, elim..." Komesar se ne bavi takvim zahtjevima." Bacio je pogled prema Malofejevu, potajan ples oiju koji je otkrivao nervozu. Ali ako vi niste voljni poslati upite koje sam traila", rekla je, moram se obratiti nekom drugome." Na stolu se odmah stvorio formular. Ime?" zahtijevao je. To je bila samo predstava. Lidija je bila sigurna da e, im ovjek u elegantnom odijelu ode, formular zavriti u kou za smee prije nego to ona stigne rei spasibo. ,,A to to tono eli?" zanimalo je druga Malofejeva. Zbog ega to zgodna djevojka poput tebe postaje tako revnosna?" Lidiji nije bilo teko pronai osmijeh za ovog ovjeka uroena arma koji je oito imao neku mo, koji je pokazao makar i traak zanimanja za njezin problem. Nije nita vano", zabrzao je recepcionar. Meni je vano", rekla je ona. to to?" Drue Malofejev", ubacio se Boris, ova djevojka ve tjednima zaposjeda ovaj ured, trati moje vrijeme, a sve zbog neke svoje beznaajne opsjednutosti..." To nije beznaajna opsjednutost", tiho je rekla Lidija oiju uprtih u Malofejevljevo lice. Vano je." Zanemarite je, drue predsjednie, nije vrijedna..." Malofejev ga je uutkao odsjenim pokretom ruke. Drue Malofejev", rekla je Lidija, vrtei kapu u hladnim prstima, ja sam lojalna sovjetska dravljanka i imam vanu poruku koju moram prenijeti lanu Komunistike partije Kine. Pokuavam stupiti u kontakt s njim preko ovog Meunarodnog ureda za vezu, ali..." Radi se o njemu?" Da." Zato me to ne iznenauje?" Osjetila je kako su joj se obrazi zaarili zbog njegovog sporog, znaajnog smijeka. Malofejev se okrenuo recepcionaru. Telefon", rekao je i ispruio ruku. Boris se okrenuo prema tekom crnom telefonu koji je visio na zidu. Dok je dizao slualicu, bilo je oito da se bori sam sa sobom. Malofejev mu je priao, zatraio broj od centrale, na trenutak poveo uurban razgovor pa spustio slualicu. ini se da je moj kontakt vani na ruku." Podignuo je poklopac zlatnog depnog sata smjetenog u depu kicokog prsluka i podignuo obrvu. Moda je malo uranio, nije jo ni podne, ali", pogledao je Lidiju, ostavio sam poruku da me poslijepodne nazove u ured. Zato ne brini se, lojalna sovjetska dravljanko, pronai emo tvog lana Komunistike partije Kine, ako ga se bude dalo nai." Prvi put tijekom njezine bolno spore borbe s neprobojnim zidom ruske birokracije pojavio se ovjek koji je vidio mogunosti, a ne samo zapreke. On je rjeavao probleme. Htjela mu se baciti oko vrata i zagrliti tako snano da izgubi dah. Hvala." Ali neto od onoga to je osjeala oito joj se vidjelo na licu jer ju je on uhvatio za lakat i laganim je dodirom poveo preko mramornog prostranstva do ulaznih vrata. Mislim da je vrijeme za ruak. Onda natrag u moj ured da nastavimo lov." Nisam gladna." Nasmijao se toplim, bogatim zvukom koji ju je podsjetio na bronana kineska zvona. Smijeh mu je imao taj isti zvuk zato to u njemu nije bilo straha. To je u sovjetskoj Rusiji bila rijetka i dragocjena stvar.

96

Moja lojalna sovjetska graanko", rekao je uz podrugljiv osmijeh, takva lijepa goljavica kao ti sigurno je uvijek gladna. Naravno da treba ruak." Dok ju je izvodio kroz vrata i na ulicu, Lidija je pokuavala shvatiti je li je upravo uvrijedio. Zapravo i nije bilo vano. Jedino u to je bila sigurna bilo je da ovog ovjek nee ispustiti iz vida. To je znailo da e propustiti svoje podnevno deuranje ispred katedrale, ali u srcu je znala da Aleksej nee biti ondje, kao to nije bio ni juer, ni prekjuer, ni dan prije toga. Uz rub plonika preo je automobil s vozaem, dugaak i crn. Dok je ulazila u koom tapeciranu unutranjost, bacila je pogled preko ramena prema Eleni koja je ukoeno stajala na ploniku. Oi su joj bile ljute.

97

25

Seljak tuna lica zurio je u Lidiju sa zida restorana. Njegove tamne, optuujue oi inile su je nervoznom. Konobar uglaena smijeka i s enjakom u dahu pridrao joj je stolicu i rairio ubrus preko krila, zbog ega je gotovo poskoila. Predsjednik Malofejev primijetio je to i dao joj trenutak da se smiri dok se on zadubio u vinsku kartu. Lidija je oekivala jedan od onih hotelskih restorana, velikih i zadivljujuih, ali bezlinih mjesta poput hotela Metropol", gdje je vidjela elitne sovjetske dunosnike kako prolaze kroz vrata napuhanih prsa poput golubova koji su joj prelijetali iznad glave u Junchowu. Ali, ne. Nije pogodila. Umjesto toga, odveo ju je u mali i intimni lokal koji je pokazivao istanan ukus. Besprijekorno bijeli stolnjaci nisu bili ni kruti ni utirkani, i pojaavali su dojam neformalne elegancije. Lidija nikad prije nije vidjela nita slino i nije bila sigurna to da misli. Mjesto je bilo moderno. Zidove su prekrivale neobine, uznemiravajue slike: vrtlozi i ubodi jarkih boja koji nisu imali nikakva smisla i snani, stilizirani portreti seljaka i tvornikih radnika. Stolice su bile neobinih dimenzija, s dugakim drvenim naslonima obojenima u strogu crnu i jarkogrimiznim sjedalima, a uzorak na tepihu bio je previe vrtoglav da stane na njega. Crveni, crni i bijeli geometrijski oblici presijecali su povrinu tepiha tako da se Lidiji inilo kao da sjedi usred lomae. Osjeala se neuko. Bila je bolno svjesna injenice da je ula u neki drukiji svijet, svijet u kojem je i samo tlo pod njezinim nogama bilo nesigurno. Mogunost da napravi budalu od sebe bila je velika. Sviaju ti se?" pitao je njezin domain pokazujui na slike. Drukije su", oprezno je odgovorila. Nasmijeio se i nagnuo naprijed, s laktovima na stolu. No, sviaju li ti se?" Lidija je zamiljeno pogledala oko sebe. Ta mi se svia." Pokazala je na jednu od zbunjujuih eksplozija boje za koju je bila sigurna da predstavlja neto, ali nije mogla dokuiti to. Slika je imala neku energiju koja ju je privlaila. Kimnuo je s odobravanjem. To je kopija Kandinskog. Jedna od mojih omiljenih." Ali ona u kutu mi se ne svia." Maljevi. Zato ne?" Depresivna je. Obino crno platno iz kojeg je isisan sav ivot. to to predstavlja? To je...", to ju je due promatrala, to je bila blie suzama, ...nanosi mi bol. I ja bih mogla bolje od toga." Slika li?" Ne." Pie?" Ne." Osjeala je kako joj tlo izmie pod nogama. On se zavalio u stolicu i zagledao u nju. Ima neto umjetniko u sebi. To mi se svia." rt! Stvarao je pogrene predodbe. Ona nije znala apsolutno nita o umjetnosti. Proitala je neto malo, ali to je nije inilo piscem. No njezina majka bila je pijanistica pa moda... Sviram klavir", skromno je lagala. On se osmjehnuo, vie zadovoljan sobom nego njome. Znao sam da imam pravo. Ti si boem u srcu." Gledala je kako mu oi zamiljeno prelaze preko nje. to je? Poeljela je povikati. to vidi? Dakle", glatko je nastavio, ponimo s imenima. Ja sam Dmitrij Malofejev. ivim u Moskvi i lan sam raznih komiteta i komisija, otud titula predsjednika. Volim jahati i povremeno kockam. A ti?" Lidija Ivanova."

98

Naklonio je glavu u malom kavalirskom naklonu koji je otkrio poput kosti bijelu crtu to mu je razdvajala guste valove crvene kose. Koa lica i ruku bila mu je zimski blijeda i posuta pjegicama. Drago mi je, drugarice Ivanova." Dolazim iz Vladivostoka." Ah, zanimljivo mjesto." Usta su joj bila potpuno suha. Vladivostok je bio tisuama kilometara udaljen od Moskve, najdalje to se moglo ii a da se ne upadne u Kinesko more. Molim te, molim te, neka ne zna apsolutno

nita o tom Vladivostoku.

To objanjava", vedro je rekao, tvoje zanimanje za Komunistiku partiju Kine, oni su odmah preko granice. Samo to sam uo da su aktivni na jugu zemlje, ne na sjeveru." Oni... Neprestano se ire." A, odlino. To mi je drago uti. I, reci mi, mlada drugarice, to radi ovdje u Moskvi?" Ja Konobar, visok i mrav u crnoj koulji i uskim hlaama zbog kojih su mu se noge inile poput akalica, stajao je kraj Malofejeva s bocom vina koju je naruio. Ta kratka stanka Lidiji je dala vremena da razmisli o odgovoru. Dok se tamnocrvena tekuina ulijevala u njezinu au, a oko nje meko brujali prigueni susreti pribora za jelo i finog porculana, uinila je oprezan korak naprijed. Nesigurno je stupila na prvi kamen preko brze rijeke. Svata sam ula", rekla je. O Moskvi. Htjela sam se i sama uvjeriti." Vidjela je da su mu oi zaiskrile od zanimanja. Spustila je pogled na ubrus u svom krilu kao da se ne usudi nastaviti. Kriomice je obrisala znojne dlanove o bijelu tkaninu. Kao na primjer?" Glas mu je bio ozbiljan, smijeh je nestao. Da Staljin mijenja srca i umove Moskovljana. Da gradi udesne nove komunalne zgrade u kojime se sve dijeli, ak i odjea i djeca." Podignula je pogled i dopustila da joj se u glas uvue aljenje. Ljudi u Vladivostoku nisu spremni na promjene. Unato novim tvornicama i poslovima koje osigurava komunizam, i dalje se dre starih, burujskih obiaja." Zbilja?" Da." Primijetila je da joj se ruke poigravaju priborom za jelo. Umirila ih je. elim biti dio aktivistikog pokreta. elim biti u prvim redovima, s konstruktivistima i kinokima2 koji ljudima donose potpuno nove vrste filma, glazbe i dizajna."

Hvala ti, dragi Aleksej, to si mi gurao toliko knjiga u ruke i tjerao me da uim o novoj, modernoj Rusiji. 'Moramo biti spremni', rekao si.
Vidi, imao sam pravo kad sam rekao da si umjetniki tip." Podignuo je obrvu boje pijeska. Ali ti si izvanredno dobro informirana za osobu iz takve provincije kao to je Vladivostok." Puno itam." Oito. I, reci mi, to to tono eli vidjeti?" elim vidjeti Ejzentejnove filmove poput Oktobra. Mislim da je divno to ne snima s profesionalnim glumcima nego s obinim ljudima. Tu je zaista rije o mladom proletarijatu, o pobuni protiv kapitalistikog poretka." ula je kako joj glas postaje sve uzbueniji. Kimnuo je. Film uistinu jest kljuno oruje u edukaciji ljudi. On trenira njihove mozgove kako bi mogli shvatiti ideju socijalizma." Zastao je i povukao se za uho. to jo?" Na trenutak joj je mozak bio potpuno prazan, a jedino na to je mogla misliti bilo je da joj je ovaj ovjek jedini put do Chang An Loa. Pazi kuda staje. to jo?" ponovno je upitao. Pomno je razmislila. elim vidjeti Tatlinove konstrukcije i sluati izvedbe ostakovievih djela u Kolonnvj Zal Doma Sojuzov". Jeste li znali da je u svoju Drugu simfoniju" ukljuio zvukove tvornikih sirena ?" Njezina majka mrzila je to djelo. Vulgarno, rekla je. Ne, nisam to znao." ,A", spustila je glas sve dok nije zvuao gotovo urotniki, govorka se i o podzemnom eljeznikom sustavu koji e izgraditi ispod Moskve."

Grupa koju je 1922. osnovao Dziga Vertov, sovjetski reiser i filmski teoretiar, tvorac teorije o ,,kino-oku". (op. prev.)

99

Nije odgovorio. Samo je ozbiljno zurio u nju s druge strane stola. Je li pretjerala? Je li krivo zakoraila i upala u rijeku? Rad", napokon je rekao. Uope ne spominje rad." A, naravno da elim raditi." to eli raditi?"

to elim raditi? to da odaberem? Uiteljica? Knjiniarka? Moda ak i ona izmiljena pijanistica?

Podignula je svoje vino i zavrtjela ga u ai, svjesna ironije. U tvornici, naravno. Prijavljujem se za posao u tvornici automobila AMO." Znam njihova direktora, Likaeva. Savjestan lan Partije, iako mu je jezik katkad bri od mozga. Zajedno sjedimo u MGK-u, Moskovskom gradskom komitetu. Mogu te preporuiti." Unato vinu, jezik joj je bio suh. Spasibo", rekla je. Ali radije bih sama nala posao." Nasmijeio se i podignuo au. Za uspjeh." Da." Ponovno je poela disati. Za uspjeh." Ruak je bio dobar. To je i oekivala. Ali ona jedva da je osjetila okuse, a poslije gotovo da se i nije sjeala to je stavila u usta. Poticala ga je da govori o sebi. Isprva je bio oprezan, otkrivajui samo da ivi u Arbatu blizu restorana Prag" i da se tek nedavno vratio u Moskvu nakon dviju godina provedenih u Sibiru, gdje je bio nadzornik za neto posve drukije. to vas je uope natjeralo da napustite Moskvu?" pitala ga je. Malofejev je proao rukom kroz kosu, proivljavajui trenutak nelagode, i odjednom se inio mladim od svojih trideset i neto. Nadgledao sam proizvodnju vanih tvornikih strojeva, ali neto je polo po zlu." Suzio je oi, usredotoivi se na Maljevievu sliku ija se crnina uvukla u njegove sive oi, toliko da su postale boje ade. Netko je morao platiti. Ispostavilo se da sam to bio ja, iako...", zaustavio se, ne elei se aliti. Lidija je promijenila temu. No, sad ste se vratili. Uostalom, vjerojatno ste imali koristi od onoga to ste nauili o ivotu izvan Moskve." Odgurnuo je svoju alicu kave. Pozitivna si za nekoga tako mladog. Ali ima pravo." Iz sakoa je izvadio srebrnu tabakeru koju je Lidija prouila s profesionalnim zanimanjem bive kradljivice. Bez rijei ju je ponudio, ali odmahnula je glavom. Zapalio je i ispuhnuo zavojitu spiralu dima u smjeru Maljevieve slike, kao da joj pokuava neto dokazati. Izvanredno je", rekao je, to se dogaa ondje u Sibiru. Jesi li to vidjela?" Radije je zaobila taj odgovor. Ispriajte mi." Krotimo tu nepreglednu divljinu. Postoje velianstveni novi planovi za ceste i eljeznike pruge, tvornice i rudnike svih vrsta, masovni organizirani odvoz drva. Grade se ak i potpuno novi gradovi, ni iz ega. To je...", zastao je traei pravu rije, veoma uzbudljivo." Lidija je trepnula. To nije bila rije koju je oekivala. Uzbudljivo?" Da." Ostavio je cigaretu u pepeljari od crnog oniksa, kao da ga ometa u razmiljanju. Ostvaruje se sve ono o emu smo sanjali kad smo se prije trinaest godina borili s carevom vojskom ispred Zimskog dvorca. Komunistiki ideali ravnopravnosti i pravde naoigled postaju stvarnost, a meni se slama srce to Vladimir Ilji Lenjin nije iv da to vidi." Lidija nije smogla snage da ga pogleda. Nije mogla gledati uvjerenje u njegovim oima. Zato se usredotoila na vitki drak svoje ae, krhak i lomljiv poput lea njezina tate u onom logoru. Na licu joj je poeo pulsirati ivac i ona ga je prekrila rukom. Drue Malofejev." Zovi me Dmitrij." Dmitrij." Nasmijeila se i odmaknula zalutali pramen kose s obraza. Pozornost su joj na trenutak odvukli elegantno odjeveni mukarac i ena za stolom na drugoj strani sobe. Oboje su zurili u nju. Skrenula je pogled. Je li to bilo zbog njezine odjee? Je li bilo toliko oito da ne pripada na ovakvo mjesto?

100

Dmitrij, da traim jo nekoga, ne samo onog kineskog komunista kojeg sam prije spomenula, ve nekoga u Moskvi, bi li mi htio pomoi da pronaem tu osobu?" Pomno ju je prouavao. Pogled mu je slijetao na svaki dio njezina lica, ak i na grlo dok je gutala i ona je znala da je upravo skoila u najdublji dio rijeke.

101

26

Magla se dizala s rijeke Moskve. Njezini dugi prsti prikradali su se preko ceste, uljali se do ulaznih vrata kua i neoekivano gutali ljude koji su izlazili na cestu. Saonice bi uklizale u maglu i nestale. Aleksej je stajao na mjestu. Nije imao nikakvu elju da se pomakne. Osjeao se kao duh, jedva prisutan, usamljena figura izgubljena izmeu sna i jave. Svaki put kad bi zauo korake na irokim stubama koje su vodile do mjesta gdje je ekao, naslonjen na kameni stup na ulazu u katedralu, dah mu se ubrzao od iekivanja. Ovaj put koraci su bili stvarni, ne samo plod njegova iscrpljenog mozga. Iz bijele, vlane izmaglice koja se dizala s rijeke pojavila se ena. Aleksej je ispruio ruku, ali ona je naglo skrenula. Shvatio je da je pomislila da je prosjak. Ulice su ih bile prepune. ena je imala crne obrve i debele glenjeve, toliko je uspio vidjeti. Znai, ipak nije bila Lidija. Ni Antonina, jer njezini su glenjevi bili vitki, kao isklesani iz mramora. udio je za njezinim dodirom, da ga spasi iz ovog mrtvila. Oi su mu se zaklopile dok su mu otri prsti hladnoe prolazili kroz tanku jaknu i ulazili u krv, inei je tromom i tvrdoglavom, irei mu bol po cijelom tijelu. Podne je ve prolo. Odavno. Prisilio se da otvori oi kako mu ne bi promaknula. U ovoj je magli mogla proi na metar od njega i ne vidjeti ga. Nagnuo je glavu unatrag, ali zlatne kupole katedrale Krista Izbavitelja prestale su postojati, ukrao ih je vlaan zrak. Neto mu je zatreperilo u kutu mozga. Neto o ovoj crkvi. Neto to je proitao. Podatak. Planirali su je sruiti. Nesvjesno se odmaknuo od stupa kao da e svaki tren eksplodirati, ali istog trena pofalila mu je njegova kamena vrstoa za leima. Hoe li vjernici to osjetiti, gubitak potpornja, gubitak vjere? Polako je obiao veliku zgradu sve dok nije doao do rijeke Moskve ija je siva povrina izgledala kao da je od elika. inila se tako tvrdom, tako neslomljivom. Zaputio se preko mosta, ali morao je stati na pola puta jer su mu se miii u nogama poeli tresti od iscrpljenosti. Naslonio se na ogradu i shvatio da je nestao. Ovako blizu rijeke bio je umotan u ahuru magle, nevidljiv i neznan. Nije bilo vano. Lidija nee doi. Je li mu lagala? Ne. Odmahnuo je glavom. Nije mu lagala u pismu, u to je bio siguran. Ili je napustila Moskvu - sa ili bez njihova oca - ili nije mogla doi pred crkvu. Kako god bilo, on im sad nije mogao pomoi, ni Jensu Friisu ni Lidiji. Ali ona mu je nedostajala, nedostajao mu je njezin smijeh i tvrdoglava brada, i njezina sposobnost da mu se uvue pod kou. I trenuci neoekivane njenosti, sad su mu nedostajali vie nego ikada. Put do Moskve skupo ga je stajao; iscrpio ga je i fiziki i mentalno. Bila mu je potrebna sva preostala snaga da doe dovde; hodao je tjednima, bez hrane, izgubivi pojam o vremenu. Nagnuo se preko ograde mosta i zagledao u jastuk debelog bijelog zraka koji je lebdio tono ispod njega. Doimao se privlanim. Na tom mekom jastuku napokon bi mogao poinuti i ponovno sanjati kako s ocem galopira kroz jesensku umu.

102

27

Skupina zatvorenika stajala je u sredinjem dvoritu iza tekih, okovanih vrata. Devet mukaraca, tri ene. Iz dubine kamiona, nevidljivi u tamnoj metalnoj unutranjosti i skriveni od otrog vjetra, promatrala su ih dva vojnika s pukama na koljenima i toplim dimom cigarete u pluima. Vani je snijeg padao u spiralama, slijeui se na eirima i ramenima, no unato hladnoi i sumornim zgradama koje su ih nadvisivale, skrivajui i ono malo zimskog svjetla, svi zatvorenici su se smijeili. Uvijek je bilo tako. To je bio dan bez kljocanja brava. Bez zveckanja kljueva, bez beskrajnih sivih hodnika koji su vodili jedino do drugih brava i drugih kljueva. Iekivanje ih je tipalo za kou. Jensa je to podsjealo na vrijeme kad je kao mladi u Sankt Peterburgu stajao u dvoritu ekajui koiju koja e ga odvesti na jednodnevni izlet u ljetnu palau. Danas nee biti izleta u palau. Nieg slinog, samo divovski hangar na dobro uvanom polju okruenom gustom umom. umu zapravo nikad nije ni vidio, ali uo je vjetar u granama, uzdahe drvenih udova koji su se svijali i drhtali. Taj zvuk, koji je uo milijun puta u umama Sibira, bio mu je poznat kao vlastito disanje. Jens." Olga," osmjehnuo se. Ne mora biti nervozna." Nisam nervozna." Vedro je odgovorila. Samo mrzim onaj zvuk kotaa kad prelaze preko neravna tla. Zvui kao da se lome neije kosti." Olga je bila kemiarka. Nije imala vie od etrdeset godina, ali izgledala je starija. Osam godina u rudniku olova urezalo joj je duboke bore oko usana. Bila je sama kost i koa, tanka poput ibice, a pri svakom obroku alila se na bolove u elucu. Ovdje su ih pristojno hranili; u usporedbi s radnim logorima, ovo je bilo sasvim dobro. Ovdje su u jednom tjednu dobivali vie bjelanevina nego to su prije vidjeli za cijelu godinu. Staljin ih je uhranjivao kao to seljak tovi svinju prije nego to joj prereze grkljan. Da iz njih izvue ono najbolje. Staljin je elio nabolje od njihovih mozgova. Zatvorski lijenik izjavio je da Olgini bolovi postoje samo u njezinoj glavi. Moda je imao pravo. Krivnja, vjerovao je Jens; svaki put kad bi ustima pribliila vilicu s hranom, izjedala ju je krivnja jer je njezina ki ostala ondje u rudniku gdje su ljudi redovito skonavali pod odronima kamenja. Mrzim se voziti u kamionu", promrmljala je Olga. Samo zamisli da si u koiji", bodrio ju je Jens, da kasa niz Arbat na putu prema kavani Arbatskij Podval" gdje e popiti aj. To e ti izmamiti osmijeh na lice. Torte i kolai i slatke pite od jagoda i..." Mmm", promrmljala je jedna mlada ena, pita od ljiva sa lagom i preljevom od okolade." Anuka, ti uvijek misli samo na hranu", prekorila ju je Olga. Hrana je utjeha", priznala je Anuka. ,,A Bog zna da nam je to na ovom mjestu svima potrebno." Ako nastavi toliko jesti, uskoro e biti tako debela da nee stati u kamion", zadirkivala ju je Olga. To je bila istina. Anuka je zaista puno jela, ali to je vrijedilo za veinu njih. Predugo su gladovali da bi sad ijednu mrvicu hrane ostavili na tanjuru. Poput vjeverica, stvarali su zalihe ljenjaka za zimu koja e sigurno doi kad im Staljin, Kaganovi i pukovnik Tursenov iz mozga iscijede i posljednje zrnce pameti. Iza njih upalio se motor kamiona iji se zvuk odbijao o visoke dvorine zidove, a oblak crnih ispunih plinova dizao se u hladan zrak. Ona dva vojnika skoila su iz kamiona i pridrala stranja vrata. Idemo", povikao je Elkin i krenuo prema kamionu. Bio je nestrpljiv da se makne odande. Ostali su ga slijedili, neki bre, neki sporije. Friis, bolje ti je da danas sve radi kako treba", progundao je stariji, neobrijani zatvorenik dok mu je mladi mehaniar pomagao da se popne u kamion. I radit e, stare. Imaj malo vjere."

103

Vjera!" rekla je Anuka, topui nogama po kamenim ploama dok je ekala svoj red da se popne u kamion. Zaboravila sam to ta rije uope znai." Mahnula je prema Jensu i Olgi. Hajde, ne elite valjda ostati ovdje. Danas je veliki dan." Olga je zadrhtala i vre omotala al oko vrata dok joj je Jens pomagao da prijee preko skliskog dvorita. Kad krenemo, zatvori oi i misli samo na dan kada si rodila svoju ker", promrmljao je Jens i na ruci osjetio njezin zahvalni stisak. Rijetko kad su bili svi ovako zajedno. Stvari su se poele mijenjati tek kako se projekt bliio kraju. Veinu vremena radili su u osami svojih radionica, a nacrte i izvjetaje razmjenjivali su preko glasnika. Zato je, kad su se ovako okupili, uvijek postojala nekakva atmosfera slavlja, premda ba danas Jens nije vidio nita to bi trebalo slaviti. Stranji dio kamiona nije imao prozora. im su se uz zveket zatvorila stranja vrata, zatvorenici su uronili u tamu gustu poput katrana. Jens je stavio ruke na koljena i zatvorio oi. Znao je to moe oekivati; bio je spreman. Usredotoio se na to da mu disanje ostane normalno i tiho. Crnilo ga je poelo guiti im je kamion izaao na ulicu. Polako i nemilosrdno, tama se poela sputati, gnjeei ga, pritiui mu kou i nadirui ispod onih vjea, koliko god ih on stiskao. Omotala mu je svoje ljepljive krakove oko jezika tako da mu se inilo kao da e mu se plua puknuti pod njezinom teinom. Sjedio je mirno. Plitko disanje. Srce mu je bubnjalo u uima. Nije uvijek bilo tako. Nekada je volio mrak, uivao je u intimi koju mu je pruao u prenatrpanoj baraci u logoru, ali previe tjedana u tjeskobnoj, neosvijetljenoj logorskoj samici ukralo mu je i to zadovoljstvo. Sad mu je tama bila neprijatelj protiv kojega se borio u tiini. Kamion je stao, ali bilo je to samo raskrije. Ulice Moskve vrvjele su udnim, neobjanjivim zvukovima, njemu nepoznatim, zvukovima koji nisu postojali prije petnaest godina kad je posljednji put tumarao njezinim plonicima. Motori i trube, ispune cijevi i tvornike sirene. Ali sad, dok je kamion stajao na semaforu, iz tame koja ga je okruivala doplovio je zvuk koji mu je na lice izmamio slabaan smijeak. Glazba. Ulini vergla. Zvonke note probile su se kroz mrane tunele u njegovoj glavi i dozvale jedno sjeanje. Sjeanje na dan kad je sa svojom etverogodinjom keri sluao crnog verglaa. Davno je nauio ne misliti na prolost, ivjeti iz trena u tren, ali saznanje da ga ki trai sruilo je sva pravila kojih se pridravao. Sad je osjeao Lidijinu ruicu, toplu i sigurnu u svojoj, uo njezin smijeh dok je kikirikijem hranila verglaeva majmunia. Oaralo ju je majmunovo sitno, naborano lice kao to je i ona oarala njega. Kamion je poskakivao preko rupa na cesti, a putnici su se drmusali na metalnim klupama uz obje strane crne unutranjosti. Glazba je izblijedjela i alobni zvuk gubitka probio se kroz Jensove usne, upalj i jedva ujan. Uzdah? Jecaj? Neuspio pokuaj jednog i drugoga? Ili nijednoga? Dragocjena uspomena je blijedjela. Neiji prsti dotaknuli su njegove. Preli su preko kostiju njegovih ruku, lagano ga kucnuli po zglobovima kao da ih ele probuditi i na kraju mu se ovili oko prstiju, vrsto ih stiui. Ostali su tako. Bila je to Olga. Sjedila je nasuprot njemu u stranjem dijelu kamiona. Jens je podignuo jednu njezinu ruku do usana, udahnuo poznati kemijski miris njezine koe i njeno je poljubio.

104

28

Kad je Lidija izala iz restorana, nije ni primijetila kiu. Debeli oluci tekli su po proeljima moskovskih zgrada i zaustavljali se na metar iznad plonika, kao da je nekome ponestalo materijala prije nego to je zavrio posao. Sada su bijesno rigali vodu preko nogu prolaznika. Nou se ta voda smrzavala. Plonici bi se pretvorili u ledene sante: Lidija je nauila dobro paziti kako hoda. Odjednom joj se iznad glave stvorio kiobran, crn i sjajan, koji je vrsto drala sigurna ruka. Tek je tada primijetila kiu. Spasibo, Dmitrij." Nasmijeila mu se. I hvala na ruku." Bilo mi je zadovoljstvo. Uivao sam u tvom drutvu." Stajali su u prisilnoj intimi kiobrana, tako blizu da su mogli osjetiti miris svojih mokrih kaputa. Pogledi su im se na as ukrstili i Lidija nije znala to da kae. inio se potpuno oputenim, kao da ga ne zabrinjava ni kia ni tiina meu njima. Gledao ju je onim istim prodornim pogledom koji kao da je mogao vidjeti stvari koje ona nije. Pa, predlaem da krenemo prema mom uredu." Lidija je bila oprezna. Hoe li tvoj kontakt nazvati?" Bolje bi mu bilo da nazove." Nasmijao se i zavrtio kiobran. Poznaje nekoga u Komunistikoj partiji Kine?" To mu je posao." Onda dobro. Doi u u tvoj ured, ako smijem." Bit e mi ast, drugarice." Zadirkivao ju je. Njoj to nije smetalo iako je na glavu stavio eir od astrahana koji mu je skrio crvenu kosu, zbog ega mu je nekako manje vjerovala. Osjeala je da ih njihova boja kose povezuje na neki udan nain. ,,A onaj drugi ovjek kojeg traim?" podsjetila ga je. ,,E, to je druga pria. Mnogo tee. Mora shvatiti, takve informacije nisu... Dostupne. ak ni ljudima kao to sam ja", dodao je. Naravno. Hoe li se svejedno raspitati? Molim te!" Hou." Hvala." U tom trenutku, njegov crni automobil zaustavio se uz plonik. Vrata su se otvorila i ona je pobjegla unutra da se skrije od kie. Malofejev se sagnuo do vrata i ona je primijetila da mu se lice lagano zarumenilo. Samo malo", rekao je, hou kupiti novine." Promatrala ga je kako odlazi do kioska pokraj kojeg je maloljetni ulini ista cipela pokuavao privui muterije. Malofejev je prozborio nekoliko brzih rijei i vratio se do automobila s primjerkom lista Raboaya Moskva ispod ruke. Uskoio je na sjedalo do nje, stresao se poput mokrog psa i bacio kiobran na pod. Ovdje je hladno", rekao je. Sa sjedala kraj sebe uzeo je upavu deku i prebacio je preko svojih i Lidijinih koljena dok se automobil ukljuivao u promet. Bolje?" Spasibo." Uvukla je ruke u tople nabore. Malofejev se nagnuo prema vozau koji je tiho sjedio u svojoj kapi i uniformi. U moj ured, drue." Onda se udobno smjestio na konom sjedalu i ponovno ispitivakim pogledom preao preko Lidije, kao da se u meuvremenu nekim udom promijenila. Svia ti se Moskva?" Njegovo ju je pitanje uhvatilo nespremnu. Osjetila je kako joj je srce poelo bre kucati. Nastavila je gledati kroz prozor, promatrajui visoke zgrade pastelnih boja u Ulici Tverskaja. Izlog trgovine Eliseevskij Gastronom" bio je pun primamljivo izloene hrane, a trgovine u malim sporednim uliicama ispred kojih su se sanjkala djeca bile su sumorne i prazne. Elegantne stambene zgrade mijeale su se sa

105

zaputenim komunalkama. Ovaj grad bio je zbir razliitih sela u kojima se eliti ugaalo u svakom pogledu, a siromani su gladovali, gdje se proletarijat morao zadovoljiti potroakim knjiicama, a ljudi kao Malofejev jeli su u raskoi elegantnih restorana i sjajnih hotela. Da", rekla je, jako mi se svia." Drago mi je. Jednog dana Moskva e biti naprednija od svih drugih gradova. Doma kommuny, golemi komunalni blokovi nauit e ljude kako da ive zajedno, a Moskva e postati simbol buduih socijalistikih drutava." Zaista?" Da, siguran sam u to. I, reci mi, zato ti se svia ovaj grad?" Svia mi se njegova energija. Nepredvidljiv je. Sviaju mi se monumentalne nove zgrade i", nasmijeila se kad je automobil proao pokraj kineske praonice rublja iji je znak bio slika koulje i dvije Kineskinje sa irokim licima i glatkom koom koje su brbljale na ulaznim vratima, sviaju mi se tramvaji." On se nasmijao i otvorio novine. Lidiji je bilo drago to su ga novine toliko zaokupile jer je to znailo da se ona moe prepustiti mislima. Zato je gotovo propustila, taj njegov otar uzdah. Naizgled leerno, okrenula se prema njemu i vidjela da mu je sva pozornost usredotoena na jednu stranicu novina. to je?" inilo se da je nije uo. Neto vano?" pitala je. Podignuo je svoje sive oi, a nain na koji ju je pogledao natjerao joj je krv da prostruji. Vano za tebe." Izvukla je ruku ispod krznenog prekrivaa i stavila je na bradu kao da je eli pridrati. Reci mi", tiho je rekla. ini se da si odabrala savren trenutak." Ona je ekala. Ovdje pie", zautao je novinama, da je u Moskvu stigla delegacija iz Kine." Lidija je ula kako joj je srce prestalo kucati. Pruio joj je novine da vidi naslovnicu. Vidi", rekao je, ima i fotografija. Veeras e se odrati primanje u njihovu ast. U hotelu Metropol". Vidi prepoznaje li nekoga od..." Posegnula je za novinama i trepnula. est mutnih figura na zrnastoj fotografiji. Oi su joj gladno preletjele svako lice, ali ono koje je traila nije bilo ondje. Srce joj se ponovno pokrenulo, teko i bolno. Najprije je pomislila da su svi ljudi na fotografiji mukarci, jer su bili odjeveni u debele kape i glomazne, podstavljene kapute, ali kad ih je bolje prouila, shvatila je da su ondje i dvije ene. Prepoznaje li koga?" pitao je Dmitrij. Poela je odmahivati glavom, ali onda se zaustavila. Moda. Onu na kraju." Djevojku?" Da." Visoke jagodice, odlune tamne oi, kratka kosa. Bila je sigurna da je to Kineskinja koju ju prole godine vidjela s Chang An Loom u Junchowu. Mislim da sam je jednom vidjela na nekom sprovodu." Poznaje li ona tog kineskog komunista s kojim pokuava kontaktirati?" Da." Oito je uo neto u njezinu glasu jer su mu usne postale ozbiljne, a oi njene. Moda i predobro?" Lidija nije bila u stanju odgovoriti. Moda i predobro. Daj da vidim." Uzeo joj je novine iz ruke i zagledao se u imena ispod fotografije. Tang Kuan. Je li to ona?" Da." Hoe li ona znati gdje je on?" Mogla bi." Jo jedna stanka. Zaprena kola natovarena bavama preprijeila su im put i automobil je morao naglo zakoiti. Nemoj se toliko uzrujavati", rekao je Dmitrij. eljela bih je to sama pitati." Gdje?" ,,U hotelu Metropol"." Ne, Lidija."

106

Ne elim opet raspravljati o tome, Liev. Dmitrij Malofejev me pozvao da idem s njim." Ne." To je jedini nain da doznam gdje je Chang." Ne." Ne elim se svaati s tobom, Liev." Ne." Moe govoriti 'ne' do prekosutra, ali neu se predomisliti." Ne. Ili u ti slomiti taj krljavi vrat." ,,E, to je ve mnogo uvjerljiviji argument." Lidija je odjurila u zajedniku kuhinju. Podgrijala je malo juhe od krumpira i luka koju je napravila dan prije i stisnutih se usana vratila u sobu. Elena je gledala kroz prozor, a Liev je sjedio zavaljen u stolici i ispijao votku ravno iz boce. Lidija mu je spustila zdjelicu juhe u krilo. Idem s tobom", izjavio je Popkov. Naravno da ne ide." Idem." Ne, nemoj." Zamalo da nije rekla, Ne, ne budi glup. Samo se pogledaj. Ali uspjela se zaustaviti na vrijeme. Utiao ju je izraz zatoen u njegovom crnom oku. Bio je lud od straha i ona je znala da se ne boji za sebe. Ne, Liev", njeno je rekla, ne moe. Malofejev je nabavio pozivnice samo za mene i njega. Uostalom, ti bi bio previe... Upadljiv. Privukao bi pozornost na nas." Popkov je zagunao i premjestio se u stolici tako da joj je okrenuo lea. Kraj razgovora. Lidija nije bila sigurna tko je pobijedio. to e odjenuti?" pitala je Elena da razbije tiinu. Lidija joj je bila zahvalna za to. Zelenu suknju i bijelu bluzu, pretpostavljam." Slegnula je ramenima. To je najbolje to imam pa e morati biti dovoljno dobro." Ali sve e ene biti u veernjim haljinama..." Nije vano, Elena. Ja idem samo zbog jednog razloga. Da razgovaram s Kuan." Izgledat e kao da ne pripada ondje." Lidija je nesretno zurila u Lavovljeva utljiva lea. Uvijek tako izgledam", promrmljala je. Lavova iroka lea su se zgrbila, a lopatice su mu se pomaknule ispod kaputa poput tektonskih ploa. Imam svileni rubac koji moe posuditi", ponudila je Elena.

Spasibo."
I ovo." Lidija ju je pogledala. Elena je stajala kraj zavjese koja je dijelila sobu i jednom se rukom pridravala za nju, a prsa su joj se uzdizala kao da joj je disanje iznenada postalo teko. Druga joj je ruka bila ispruena prema Lidiji, a na otvorenom dlanu leao je smotuljak bijelih novanica od po deset rubalja. Dovoljno za lijepu novu suknju", rekla je ravnodunim glasom. Ili barem bluzu iz neke normalne trgovine. Moe upotrijebiti moju potroaku knjiicu." Lidijine oi bile su prikovane za novac. eljela ga je zgrabiti i ugurati u svoj pojas s novcem. Ceri, bila je u napasti. Zaboravi suknje i bluze, samo se usredotoi na poveanje fonda za bijeg. U nelagodi je progutala knedlu i krajikom oka vidjela da se Liev okrenuo i zabuljio. Ne u novac. U Elenino lice. Obrazi su joj poprimili jarkoruiastu boju, ali usne su joj bila zategnute u blijedu, prkosnu crtu. Spasibo," ponovila je Lidija. Elena, previe si dobra prema meni. Veoma sam ti zahvalna." Elena je trznula glavom kao da eli razmjestiti misli u njoj. Ali", nastavila je Lidija, ne mogu to prihvatiti. Ii u na zabavu u svojoj suknji i bluzi. To e morati biti dovoljno." Elena je zakoraila naprijed i tresnula novac na stol s takvom silom da se pod zatresao. Moj novac nije prljav", prasnula je, grabei kaput s kuke na zidu. ,,A nisam ni ja." Otvorila je vrata i zalupila ih iza sebe. Koraci su joj glasno odzvanjali dok se urila niz hodnik. Zrak u sobi bio je teak i otrovan. Idi za njom, Liev", nesretno je proaptala Lidija. Reci joj da nisam tako mislila."

107

Postigli su kompromis. Lidija je pristala da je Liev otprati do stuba na ulazu u hotel. Odbila je Malofejevu ponudu da po nju poalje automobil jer nije htjela da zna gdje ivi. Kad su krenuli, vani je bio mrak i na mahove je padala susnjeica, a hotel Metropol" bio je daleko, blizu Kremlja. Stambene prostorije koje su im dodijeljene u Moskvi nalazile su se u etvrti Sokolniki. Bila je to jedna od zadimljenih industrijskih etvrti, a njihova je zgrada bila stisnuta izmeu tvornice guma koja je rigala smrdljivi dim i male zgrade od cigle u kojoj je jedna obitelj proizvodila uzice za pse. Zgrada im je bila podijeljena na brojne stanove rasporeene oko sredinjeg dvorita, a ispred nje se nalazio kiosk u kojem su se popravljale cipele i otrili noevi i kare. Kiosk je drao Armenac s tri zlatna zuba. Popkov je rekao da Armenac radi za OGPU, tajnu policiju, ali Lidija mu nije vjerovala. Popkov je za sve tvrdio da su dounici OGPU-a. Kad bi to bila istina, mislila je Lidija, onda vie ne bi imali nikoga koga bi mogli prijaviti. Po gradu su se vozili tramvajem. Lidija ih je oboavala. Moskovljani su ih uzimali zdravo za gotovo, ali njoj su bili egzotini i zanimljivi. Bila bi sretna kad bi se po cijele dane mogla voziti u tramvajima i promatrati ljude, u njihovim licima traei odgovor na pitanje to je to znailo biti Rus. Ona i Liev uskoili su na stranja vrata i kondukterki platili po etrnaest kopejki za kartu. Sa enina vrata visjela su tri bloka s kartama razliitih cijena koji su joj poskakivali na bujnim grudima, a kad je viknula, Pomaknite se naprijed. Pomaknite se naprijed", Lidija je vidjela da je besramno namignula Lavu. to to u ovom masnom, starom medvjedu toliko uzbuuje ene? Svi su se pomaknuli prema prednjem dijelu tramvaja. Unutra je bilo hladno. Lidija se pribliila Lavu i drui stisnula se uz njega. Bila je nervozna. inilo joj se da traje vjeno, to treskanje i naguravanje, ali onda je napokon iskoila iz tramvaja i osjetila nekakav dodir u visini boka. Plonik je bio pun radnika koji su se vraali iz svojih ureda i tvornica, a uta ulina rasvjeta u tami im je lica pretvarala u umorne, nepoznate maske. Veina ljudi ne bi ni primijetila to gurkanje, otpisali bi ga kao samo jo jedan sudar s ostalim prolaznicima, ali Lidija je tono znala to je to bilo. Ruka joj je poletjela i zgrabila koati zglob. Okrenula se i nala Elenin svileni al kako visi iz neijih prljavih prstiju. Smrdljivi lopove!" prosiktala je. Zgrabila je al i gurnula ga natrag u dep, ali nije pustila ruku krivca. Bio je to djeak. Lopov ju je opsovao. Jebi se." Lidija je trepnula. Mlijenobijela kosa i blistave plave oi. Mravo, koato lice s usnama prestarim za njegove godine. Bio je to djeak iz kartonske kutije. Vidjela mu je prepoznavanje u oima dok je bijesno zurio u nju. Pusti me", progundao je. Ba je htjela to i uiniti kad je djeakova glava poletjela prema dolje. Bol joj je probola stranji dio ruke i ona je dahnula od zaprepatenja. Ugrizao ju je. Prljavi mali gad zario je svoje takorske zube u nju, progrizao tanku rukavicu i probio joj kou. Ali kad je ona naglo povukla ruku, nije pobjegao. Lidija je ustuknula u udu. Djeak se odjednom naao u zraku, lamatajui nogama u praznom, koprcajui se i psujui, ritajui se kao magarac. Popkov se mrtio dok je derana drao za vrat na kraju ispruene ruke, to dalje od sebe. Net", zareao je kozak i zatresao djeaka tako jako da su mu se oi okrenule u glavi. Liev, dosta", rekla je. Popkov ga je jo jedanput divlje zatresao. Ovaj put, zarobljenik je ostao mlitavo visjeti i na jedan uasan trenutak Lidija je pomislila da je mrtav, ali onda su mu svjetla automobila preli preko lica. Oi su mu bile irom otvorene, preplaene i bijesne. Liev, pusti djeaka. Spusti ga." Skinula je poderanu rukavicu i polizala grimizne kapljice s ruke. Vjerojatno u dobiti bjesnou." Popkov nije bio spreman posluati. Pretraio je djeakove depove i izvukao par enskih rukavica, neto kovanica i dva upaljaa. Jedan je bio emajliran i ukraen zlatom. Spremio je plijen u dep, nacerio se i s mravih prsa kradljivca strgnuo platnenu torbu. Djeak se naglo vratio u ivot. akama je poeo udarati po rebrima svog muitelja na to je Popkov razdraeno puhnuo i pljusnuo ga po glavi. To ga je smirilo.

108

Kozak je bacio torbu Lidiji. I prije nego to ju je uhvatila, znala je to e nai. Njeno je otpustila vezice na vrhu i ugledala dva vlana smea oka, golema od straha. Ruiasta njukica je zacviljela. Spusti djeaka", naredila je Lidija. Popkov ga je bacio na plonik, ali djeak ni onda nije pobjegao. Samo je zurio u torbu u Lidijinim rukama. Evo", rekla je i pruila mu je. Uzmi Misju." On ju je uzeo, vrsto je privio na prsa i zatitniki omotao ruke oko platnenog zaveljaja. Lidija je posegnula u Popkovljev duboki dep i izvadila emajlirani upalja, kratko mu se nadivivi prije nego to ga je s oklijevanjem dobacila djeaku. A sad odjebi", rekla je uz osmijeh. Nije joj uzvratio. Samo je Popkovu dobacio pogled iste mrnje i odjurio niz uliicu. takore treba istrijebiti", zareao je kozak. On je samo dijete koje pokuava preivjeti." Uhvatila je Popkova ispod ruke i povela ga prema bljetavim svjetlima hotela Metropol". Njegovo velianstveno proelje, sveano i primamljivo, nalazilo se nasuprot kazalitu Boljoj", ali oba zdanja tek na minutu od Kremlja, utvrde s ijih crvenih zidina kao da je tekla krv. ak i u mraku, Lidija je zadrhtala. Tvoj je problem, Liev", rekla je strogo, to to se uvijek eli tui." Tvoj je problem, Lidija", zareao je on natrag, to to ima previe ideja u glavi." Zar ih nemaju svi?" Popkov se namrtio. Neki vie od ostalih."

109

29

Lidija je plesala. Prolo je toliko vremena otkako nije plesala da je zaboravila koliko to moe biti opojno. Glazba je plovila kroza zrak, meka i poletna, ispunjavajui golemu dvoranu dok je peterolani orkestar svirao Straussov valcer, a Dmitrij Malofejev ju je vrtio po plesnom podiju. Stakleni kupolasti svod u kojem su se isprepletale bogate plave i zelene nijanse pruao joj je osjeaj da plee ispod mora. Ostali plesai bili su blistavi i graciozni poput riba u svojim ljubiastim, zlatnim i vibrantno crvenim haljinama, a njihovi parfemi strujali su oko nje kao valovi. Delegacija je kasnila. Dmitrij nije rekao zato, a ona je zatomila svoje nestrpljenje i prihvatila njegovu ruku kada ju je zamolio za ples. Dobro je izgledao u smokingu, a mirisao je jo bolje. Ondje gdje joj je njegova ruka dotaknula lea, lako poput pera, koa joj se ispod bijele bluze usijala. Neko su vrijeme plesali u tiini dok Lidija nije osjetila potrebu da svom domainu ponudi malo razgovora. Dobro plee, Dmitrij." Hvala, Lidija. A ti lijepo izgleda." Cipele nisu moje." On je pogledao dolje u Elenine teke zelene cipele i podignuo obrvu ironino. Vrlo elegantno." Barem su moj broj." Nasmijao se. Dmitrij, zato ovo radi za mene? Zato mi pomae?" On je skrenuo pogled s grupice asnika zadubljenih u razgovor kraj jednog od visokih prozora i osmjehnuo joj se. to ti misli?" pitao je. Zato to ima dobro srce?" Nasmijao se onim dubokim zvukom koji joj se sviao, ali mu nije sasvim vjerovala. Nemoj me zadirkivati", rekao je. Na djeli sekunde prestao je plesati. Mislim da u mom srcu nema puno dobrote, Lidija. Upozoravam te." Na trenutak su nepomino stajali mirno, a onda se Dmitrij nasmijao i ponovno je uzeo u naruje tako da su postali samo jo jedan rasplesani par. Lidiji se okretao eludac, ali to nije imalo nikakve veze s glazbom. Upozorio me. Vie nije mogla pronai osmijeh za njega, nije mogla okrenuti na alu ono to je upravo rekao. Okrenula je lice u stranu i pustila da joj pogled besciljno luta preko blistavih lustera. Lidija." Da?" Previe te lako proitati." Razdraljivo je zabacila glavu. Bila je ljuta. Na njega. Na kinesku delegaciju koja je kasnila. Na djeaka koji ju je ugrizao za ruku. Na sebe jer ga je trebala. Jo si mlada", tiho je rekao. Tvoje oi govore sve, koliko god ti to pokuala prikriti osmijehom i alom, koliko god oaravajue izgledala." Pogledala ga je ravno u oi. Ne budi siguran u to." Ah, sad si me zabrinula." Ponovno se nasmijao i ona se ovaj put prisilila da se nasmije s njim. Njegova ruka na njezinim leima pojaala je pritisak, privlaei je malo blie dok ju je vjeto vodio preko podija.

Kuan, gdje si? Doi brzo.

Ovdje ima mnogo vojnih osoba", komentirala je kako bi mu skrenula pozornost. Da, svi ele razgovarati s kineskom delegacijom o Maovoj Crvenoj armiji." Mnogo moi u jednoj sobi." Vie nego to moe zamisliti. Budi oprezna. Ovi su te ljudi u stanju poslati na deset godina robije zbog samo jednog osmijeha upuenog pogrenoj osobi." A ti?"

110

Zavrtio ju je pokraj elegantnog para odjevenog u crno i pristojno im kimnuo glavom. Lidija je osjetila kako su mu se miii ramena ukrutili pod njezinim prstima. Konkurent u pretenzijama prema Politbirou, moda? to ja?" Jesi li me u stanju poslati u logor zbog osmijeha upuenog pogrenoj osobi?" Usne su mu smekale, a sive oi odjednom postale tune, mijenjajui boju poput mora kad se magla dokotrlja s puine. Ne, Lidija, nisam." Ali, upozorio si me." Da, jesam." Sve u njoj eljelo mu je vjerovati, a nije znala zato. Spasibo", promrmljala je. Na pomoi." Pojaao je stisak na njezinim prstima. Zato to radim? Rei u ti zato. Jer nisi poput njih." Prezirno je pogledao ostale plesae. Njima upravlja strah. On im pokree udove kao da su marionete. U svojoj urednoj bijeloj bluzi, zelenoj suknji i posuenim cipelama, ti nisi poput njih. U tebi jo ima neto ivo, neto to mae svojim krilima. Kad sam ti ovako blizu, mogu ga uti." Lidija je duboko udahnula i osjetila kako joj niz lea tee potoi znoja. Ja..." Zdravo, Dmitrij." Sve se promijenilo. Kao da joj je ovjek s kojim je maloprije plesala iskliznuo iz ruku, a njegovo mjesto je zauzeo netko drugi. Ovaj Dmitrij bio je uglaen i nedodirljiv, onaj s uroenim armom i spremnim osmijehom, onaj kojeg je upoznala u Uredu za veze. Lidija je na trenutak ostala zbunjena. ovjek koji joj je postajao prijatelj, nestao je. Lidija", rekao je, dopusti da ti predstavim svoju dragu enu, Antoninu." Lidija se brzo okrenula i osjetila kako su joj se obrazi zaarili. ena koja je stajala ispred nje nosila je otmjenu haljinu izvezenu perlicama, a tamna joj je kosa bila podignuta kako bi naglasila dugi, bijeli vrat. Smee su joj oi blistale od istinskog uitka, tako razliite u odnosu na one koje je Lidija vidjela u hotelskoj kupaonici u Seljansku ili na peronu u Trovicku. Pa to je mlada Lidija Ivanova", rekla je Antonina. Djevojka iz vlaka." Rijei su joj zvuale lagano podrugljivo, ali inilo se da je srdanost s kojom je Lidiji pruila ruku bila istinska. Lidija ju je prihvatila, svjesna dugih bijelih veernjih rukavica koje su prekrivale Antoninine ruke sve do iznad lakata. Dmitrij, dragi, budi aneo i donesi mi pie. I neto za nau mladu prijateljicu. ini se kao da joj je potrebno." Bit e mi zadovoljstvo, Antonina", odgovorio joj je mu i poljubio joj ruku preko rukavice. Lidija je bila svjesna da se meu njima neto dogodilo, ali nije znala to. Njegova visoka figura nestala je u guvi, a Antonina je povukla Lidiju na stranu, smjestila se za jedan od stolova i stavila cigaretu u cigarpic od bjelokosti. Isti as, konobar u prolazu zapalio joj je cigaretu, a ona je priekala da ode prije nego to je progovorila. I tako", rekla je. Uitak je nestao iz njezinih duboko usaenih oiju. Vidim da te moj mu zabavlja." Ne. On mi pomae." Da?" Pomae mi pronai nekoga." A, da, tako je. Tvog davno izgubljenog polubrata, pretpostavljam." Alekseja?" Da." Antonina je primijetila Lidijino iznenaenje. Nisi mislila na njega?" Odakle zna za Alekseja?" Srela sam ga u Felanki. Nakon to si ti otila. Traio te." U Felanki. Nakon to si ti otila. Traio te. Lidija je sklopila ruke u krilu kako ne bi poela bijesno udarati po stolu. Sve ove tjedne vjerovala je da ju je Aleksej napustio, a zapravo je ona napustila njega. ula je nekakav um, neobian, hrapav zvuk, i trebalo joj je vremena da shvati da je to njezino disanje.

111

Jesi li dobro?" Antonina se nagnula preko stola s ispruenom rukom u bijeloj rukavici, ali onda se oprezno ogledala oko sebe. Pazi se." Tiho je ekala dok se Lidija borila sa samokontrolom. Mogu li ti pomoi?" Ja... Nisam znala." Da se vratio po tebe?" Lidija je spustila glavu, a kosa joj je prekrila lice. Povukla je jedan pramen. Kako je?" proaptala je. Aleksej?" Antonina je povukla dugi dim iz cigarpica od bjelokosti i pustila da joj se dim izvije iz nosnica poput zmaja koji se budi. Bojim se da nije u dobrom stanju." Zato?" Bio je pretuen." Oklijevala je i neto joj je zapelo u grlu kad je dodala, Proboden." Lidija je odbijala zaplakati. Je li teko ranjen?" Rana je zacjeljivala, tako da se ne mora brinuti. Ali u poetku je sigurno bilo gadno." Ponovno to zapinjanje u glasu. Je li dobio moje pismo?" Kakvo pismo? ao mi je, ne znam nita ni o kakvu pismu." Lidija je zurila u vlastite ruke na svom krilu i odmahnula glavom. Lidija, sluaj me." Antonina je govorila brzo, provjeravajui da nema nikoga u blizini. Dola sam u Felanku da te naem, ali ti si nestala. Imam informaciju koju si htjela. Alekseju sam ve rekla da je Jens Friis prebaen u Moskvu. Ali", zamiljeno je otresla cigaretu u srebrnu pepeljaru, pretpostavljam da ti to ve zna i da si zato ovdje. Oito zna da vie nije u Trovicku." Lidija je kimnula. Pametno od tebe", promrmljala je Antonina. Gdje je Aleksej sada?" Da barem znam." To nije bilo zbog samih rijei koliko zbog naina na koji ih je rekla. Kao da je patila. To je bilo dovoljno da se Lidijina pozornost s vlastita oaja prenese na njezinu sugovornicu. Antonina je bila prekrasna. Profinjena i elegantna s golim, krhkim ramenima i jednostrukom niskom bisera oko dugog, blijedog vrata. Lice joj se doimalo smirenim, spokojno poput lutkina, i Lidija je shvatila da je ova ena nauila kako podignuti zid izmeu sebe i svijeta za koji je njezin mu tako vrsto vjerovao da e jednog dana postati raj na zemlji. Oi su joj bile hladne i tajanstvene, a odavale su je samo njezine pune, grimizne usne; jedan kut je nekontrolirano zadrhtao kad je spomenula Alekseja. Lidija je podignula ruku i s oklijevanjem je spustila na Antonininu koja je leala na stolu. Reci mi to se dogodilo", tiho je rekla. Nita vano. Sreli smo se u Felanki... Razgovarali smo. Onda je otiao." ,,U Moskvu?" Tako je rekao. Neto o tome kako mora do katedrale Krista Izbavitelja." Poznajem Alekseja. Ako je to rekao, onda e doi, ak i ako bude morao puzati na rukama i nogama." Zbilja?" Jedna rije. To je bilo sve. No neskrivena udnja u njezinu glasu Lidiji je rekla sve. Znai tako, njezin brat i Antonina. Zbog toga joj se vlastita samoa uinila jo gorom, ali samo je kimnula i stisnula Antonininu ruku. Doi e. Znam da hoe." Rei e mi kad..." Da, naravno." Lidija je postala svjesna Dmitrijeve visoke figure koja se pribliavala njihovu stolu. Znai, to je bio ovjek koji je posljednjih nekoliko godina nadzirao okrutni logor u kojem je bio zatoen njezin otac. Kako se mogla prisiliti da razgovara s njim? Kako ga je uope mogla pogledati? Izvoli, draga", rekao je Dmitrij i stavio au crvenog vina pred svoju enu.A za tebe, mlada Lidija, aa ampanjca." ampanjac", ukoeno je rekla. Da. Da proslavi." to slavim?" On se na trenutak zagledao u nju, a lice mu je bilo tuno, kao da zna da je izgubio neto. Stigla je kineska delegacija." Lidija je ustala, a noge su je iznenada prestale sluati. Glumei leernost, ogledala se po punoj prostoriji. Gdje su?" Dio je ondje s generalom Vasiljevim. Ostali su..."

112

Antoninine oi rairile su se kad se usredotoila na neto iza Lidijinog desnog ramena. Lidijina usta su se osuila. ... iza tebe", dovrio je Dmitrij. Lidija se naglo okrenula, oekujui da e ugledati Kuan. Prestala je disati. Srce joj se rastvorilo. Sva srea koju je pohranila u njemu sada joj je preplavila tijelo. Gledala je ravno u prekrasne tamne oi Chang An Loa. Postojali su trenuci, znala je Lidija, kad ti ivot da je i vie nego to si traio. O, da, ovo je bio jedan od takvih trenutaka. eljela je zavikati tisuu spasiba svim njegovim bogovima, da ta rije odzvanja do staklenog svoda. Njihova velikodunost oduzela joj je dah. Veeras je molila za Kuan, a dobila je Chang An Loa. Bio je stvaran. Ovaj ga put nije zamislila. Pohlepno ga je gutala pogledom. Njegova vitka figura bila je visoka i gipka poput bambusa, a crna mu je kosa bila dua nego posljednji put kad ga je vidjela, ali jednako gusta i iva. I da, i dalje je u svojoj sri posjedovao onu istu smirenost koja ju je dirala u srce. No, njegove oi... Oi koje je ljubila i umivala i milovala svojim trepavicama, tamne i prodorne oi koje su joj mogle vidjeti ravno u duu... Te su se crne oi promijenile. Bile su opreznije i daleke. Povuene u sebe. Stajao je ispred nje u tunici i crnim hlaama, a ona ga je toliko eljela dotaknuti da su joj se ruke poele tresti. Prisila se da ih sklopi ispred sebe i pristojno mu se nakloni. Drago mi je to te ponovno vidim, Chang An Lo." Drago mi je to te vidim. Kako je pronala takve suzdrane rijei? Kako ih je uspjela izgovoriti kad joj je srce tutnjilo u grlu? A onda im je on predstavio Kuan i Lidija je osjetila kako je neto u njoj puknulo. Kuan, odjevena u slinu crnu tuniku i hlae, imala je ozbiljne smee oi, kosu oianu do brade i odlune, sposobne usne zbog kojih je Lidija bila na oprezu. Ali, jo gore - mnogo, mnogo gore - imala je dio Chang An Loa. Ruka joj je poivala na njegovoj kao da su stopljeni zajedno.

113

30

Chang An Lo je zahvaljivao bogovima. elio je pasti na koljena i elom devet puta dotaknuti pod iz zahvalnosti to su mu podarili nemogue. Njegova djevojka lisica bila je na sigurnom. iva i na sigurnom. Ali kad je promotrio dvoje ljudi koji su stajali kraj nje, mukarca s lisijom kosom i enu s ranjenim oima, dobio je dojam da je izjedaju, da ele dio nje. Vidio je to u nainu na koji su je pogledavali, ne elei je ostaviti na miru, u onoj gladi u njihovim oima koje Lidija oito nije bila svjesna. S potovanjem se naklonio Lidiji prema kineskom obiaju i rukovao se s mukarcem i enom kao to se to od njega oekivalo. Prvi put je razumio zato su se zapadnjaci pri upoznavanju rukovali umjesto da su prakticirali iu i civiliziraniju naviku klanjanja. Rukovanje je otkrivalo tajne ovjekova srca, htio on to ili ne. Ovaj mukarac s krznom lisice i oima vuka imao je stisak koji je bio vrst, previe vrst. Pokuavao je neto dokazati. I odvratiti Changa od neega, unato tome to se njegov osmijeh dobrodolice doimao tako iskrenim da Chang nije znao gdje zavrava istina, a gdje poinje la. Taj Rus, taj drug Malofejev, znao je kontrolirati svoje osmijehe, ali ne i stisak ruke. ena je bila druga pria. Njezina ruka zadrala se u Changovoj tako kratko da mu je jedva dodirnula kou, beznaajna kao i usputan pogled pun ravnodunosti koji mu je uputila. U njemu je vidjela samo Kineza, nita vie. Ali kad su mu prsti okrznuli njezine u rukavici, osjetio je kako je zadrhtala. Je li to bilo gaenje... Ili bol? Nije znao. Predobro se skrivala. Poaen sam to sam u ovom velikom gradu", rekao je Chang, ,,a moja delegacija je zahvalna to e imati priliku uiti od naih sovjetskih drugova." Nije vie gledao Lidiju. Nije si doputao. Nije si vjerovao. Zato je samo predstavio svoja dva druga. Ovo je Hu Biao, moj pomonik." Hu Biao se duboko naklonio. Poaen sam." A ovo Tang Kuan, moja nezamjenjiva suradnica, asnica za vezu." uo je Lidijino disanje. Bilo je tiho poput krila leptira, ali tako isprepleteno s njegovim da ga nije mogao zamijeniti ni za to drugo. Kuan se nije ni naklonila ni rukovala. Samo je kimnula na pozdrav i na savrenom ruskom koji ju je nauio rekla: ast je biti ovdje u Moskvi. Zadivljujui napredak koji je komunizam napravio u slavnoj zemlji naih drugova svima nam prua nadu." Bio bih ponosan pokazati vam na grad", rekao je Vuje Oi, tako glatko kao da je imao ulje na jeziku. Kuan je kimnula. Spasibo, tovari. Zbilja bih eljela razgledati neke od novih komunalnih zgrada." Kao i industrijska i tehnoloka postignua", dodao je Chang. Moda obilazak neke od vaih novih tvornica?" Naravno. Vjerujem da je to ve dogovoreno." I svi bismo bili poaeni posjetom Lenjinovu mauzoleju na Crvenom trgu. Da vidimo najveeg ovjeka u povijesti, ovjeka ije e ideje promijeniti svijet." Bit e mi zadovoljstvo da..." Drue Chang." Lidija je prekinula razgovor, prisilivi ga da je pogleda. Njezine jantarne oi sjale su jae od sunca kad je pitala: Hoete li mi uiniti ast da pleete sa mnom?" Neto ga je stegnulo u grudima. toje to radila, zato je gurala ruku u vatru? Dvoje Rusa iznenaeno su zurili u nju, ali ona ih je ignorirala i nasmijeila se Changu tako da je on odbacio sav oprez. Duboko se ispriavam", rekao je, ali ja ne znam vae plesove." Onda u vas nauiti. Nije teko."

114

Naklonio se. Kako je naa namjera da za vrijeme ove posjete Rusiji nauimo to je vie mogue o vaim obiajima, ja vam zahvaljujem i sa zadovoljstvom prihvaam." Rijei su mu pobjegle s usana prije nego to ih je mogao zaustaviti. Kraj njega, Kuan se namrtila i otvorila usta da neto kae, ali jedan njegov pogled ju je uutkao. apnula je nekoliko rijei Hu Biaou koji je kratko kimnuo. On e ostati ondje i promatrati ljude da vidi tko razgovara s kim. Lidija se odluno okrenula i zaputila se prema podiju. Chang ju je slijedio. Kosa joj je mirisala na duhan. Kao da je previe mukaraca disalo na nju. Chang je u elucu osjetio ubod ljubomore. Ostali mukarci u prostoriji su je gledali i to ne samo zato to je pleui s Changom krila nepisana pravila. Osjeao je njihove poglede, ali inilo se da ih ona nije bila svjesna. Nije puila usne, njihala bokovima ni samosvjesno zabacivala glavu kao to ene esto ine kad osjete vatru divljenja. U svojoj zelenoj suknji i obinoj bijeloj bluzi, Lidija je jednostavno bila svoja. Lebdjela je, lagana poput sunanog svjetla u njegovu naruju dok su se kretali u ritmu glazbe, a ona se s lakoom prilagodavala njegovim nesigurnim koracima. Nisu govorili. Da je otvorio usta, ne bi mogao zaustaviti bujicu rijei. Pustio je da mu oi lutaju preko njezina lica, da se zaustave na svakom dragocjenom dijelu - profinjenoj simetriji kostiju, luku svake obrve, mekoi punih usana. Na nosu koji je bio predug i bradi koja je bila previe izraena za kineski ukus. Mali bijeli oiljak na eljusti bio je nov, kao i upljine ispod jagodica. Sve je to upio i pridruio ih onim dijelovima nje koji su ve ivjeli i disali u njemu. Njezina kosa koju je u snovima dotaknuo tisuu puta - bila je dua nego prije i on je dopustio svojim prstima da dotaknu njezine vatrene vrhove ondje gdje mu je ruka leala na njezinim leima. Koa njezine blijede ruke koja je kao ptica leala u njegovoj bila je nagrdena ranicom koja jo nije zacijeljela. No ona je i dalje bila njegova djevojka lisica, i dalje je bila Lidija. Ali vidio je i neke promjene. U njezinim oima. Gubitak majke i doma, moda ak i njega, uzeli su danak. U dnu zjenica postojala je tuga koje prije nije bilo i on je udio za tim da je otjera poljupcima. I kretala se drukije, vie iz bokova kao mlada ena, ne vie kao djevojica. Odrasla je. Dok su bili odvojeni, njegova djevojka lisica sazrela je na nekoj dubljoj razini i njega je boljela spoznaja da nije bio ovdje da sprijei da joj zli duhovi ukradu smijeh. On ju je napustio - iako se zakleo da e to biti samo toliko dugo koliko mu bude trebalo da se izbori za budunost Kine i ideale koji su mu bili na dui. Odrekao se sebe. Odrekao se nje. Komunizam je od njega zahtijevao sve i on mu je to dao. Ali sad, sad su se stvari promijenile. Nedostajao si mi." Tri proaptane rijei. On ih je udahnuo. Nije ih pustio da pobjegnu. I ti meni, Lidija. Kao to orlu nedostaju krila." Nije se smijeila dok su plovili preko sobe. inilo se da joj osmijesi vie ne dolaze onako lako kao u Kini, ali oi joj nisu naputale njegovo lice. Lidija, ljubavi moja." Osjetio je kako je zadrhtala. Vidio je titranje bila na rubu njezine njene eljusti. Lidija, oni promatraju svaki moj korak. Sovjetski vukovi danonono krue oko nae delegacije, kamo god idemo, odreujui s kim emo razgovarati i to smijemo vidjeti. Ne ele da delegacija bude zatrovana." Palcem joj je neprimjetno milovao prst. Oi su joj zatreperile, napola zatvorene. Ako nas vide zajedno, tebe e uhititi, odvesti te na ispitivanje u Lubjanku i nikad te nee pustiti." Ona mu se prvi put nasmijeila. Poelio joj je dotaknuti lice, osjetiti njezinu kou. Ne brini se, ljubavi", rekla je jedva ujno. Znam to govori. Neu te dovesti u opasnost." Ne, Lidija. Nemoj sebe dovesti u opasnost." Osjeam se sigurno. Sada." Na trenutak je zabacila glavu od zadovoljstva, kao maka kad je netko miluje po vratu, a kosa joj je plesala, slobodna i nesputana. Ovdje s tobom." Nisu odvajali oi jedno od drugoga. Moramo prestati, ljubavi", rekao je.

115

Znam." Gledaju nas." Znam." Skreni pogled." Ne mogu." Onda moram ja." Nemoj." Puhnula je njean daak zraka, od svojih usana prema njegovima, intimnije od poljupca. Ne jo." Plesali su u tiini, izgubljeni jedno u drugom. S neobinim, njemu nepoznatim pokretima Chang ju je vodio preko podija, vrtei je ukrug kao to je vidio druge plesae da rade, tako da se nijedne oi osim njegovih ne mogu dugo zadrati na njezinu licu. Gdje si?" promrmljao je. U tvom naruju." Oi su joj se smijale iako joj se usne nisu pomakle. Mislio sam, gdje ivi?" Znam." Nasmijeio se. Bilo mu je nezamislivo pustiti je iz naruja. Nepodnoljivo. Adresa?" Ulica Sidorov 128, blok 14. U etvrti Sokolniki." Podignula je obrvu. Blizu tvornice guma." To zvui" Privlano?" Da." A ti? Gdje si odsjeo?" U hotelu 'Triumfal'." Usne su joj se razdvojile, otkrivajui mekani, ruiasti vrak jezika i snane bijele zube. Glumei nespretnost, Chang joj je stao na nogu, maknuo ruke s nje i duboko joj se naklonio. Ispriavam se. Nisam dobar u vaim plesovima. Predlaem da se vratimo naim drugovima." Nije odgovorila. Pristojno se nasmijeila. Ali on je vidio da je progutala knedlu, znao je koliki je napor morala uloiti. Dok ju je pratio do stola gdje su ekali Rusi i Kuan, sluao je njezino disanje. Osjeao je kako mu krade dah iz grudi.

116

31

U prenoitu je bilo vrue i zaguljivo. Aleksej se prevrtao na uskom krevetu, a deka je leala odbaena na podu. Nije znao bi li se trebao osjeati dobro to si je s posljednjih nekoliko kopejki uspio osigurati leaj za tu no, makar i na ovakvom otrcanom mjestu, ili biti ljut to su vodovodne cijevi koje su prolazile uz rub zida bile tako glasne i vrele. A tek buhe, tisuu vrajih stvorenja. Kako su takvi minijaturni vampiri mogli imati ugriz kao takor? Vruina je samo pogoravala svrbe. Uspravio se na krevetu. Drue", obratio se ovjeku na susjednom krevetu, je li ovdje uvijek ovako vrue?" ovjek nije podignuo pogled. Sjedio je na krevetu samo u potkoulji i hlaama i gulio tvrde slojeve mrtve koe s pete intenzivno koncentriran i prljavim noktima. Kraj njega su leale poderane arape i otvorena kutija cigareta Belomor. Net", rekao je i bacio uti komad koe na pod. Jo je gore nou kad su svi kreveti puni." Puni buha, misli." ovjek se nacerio. Mali gadovi. Izludit e te." Soba je bila spavaonica s deset kreveta naguranih jedan blizu drugoga, potpuno nenamjetena. Sve osobne stvari bile su zgurane ispod metalnih okvira kreveta ili jastuka tankih poput papira kako ih netko ne bi ukrao dok vlasnik spava. Drue", rekao je Aleksej, dat u ti jednu cijelu arapu za etiri cigarete." ovjek ga je pogledao i nacerio se. Potapao je kutiju Belomora. Dobio sam ih od jednog tovaria jer sam mu priuvao konja i kola na jedan sat." Aleksej je odlijepio prljavu arapu sa stopala i zamahnuo njome po zraku. Tri cigarete?" Dogovoreno." I ibicu." Osjeam se velikoduno. Moe dobiti tri ibice." Aleksej mu je dobacio arapu. Sad e morati nai nekakvu krpu da je omota oko stopala ili e dobiti ozebline. arapa za tri cigarete? To nije bio dobar posao, nije bilo razumno. No, postojala su trenuci kad je razum bio dobrodoao koliko i buhe. Moskva je bila pohlepna. To je bio grad kojem se urilo; ruio je stare ulice i podizao toliko novih zgrada da se njegovim stanovnicima vrtjelo u glavi. Nekad je za rast grada bila odgovorna tekstilna industrija, ali sad su raznorazne tvornice krale svaki slobodan metar prostora i u svoje utrobe trpale po tri smjene radnika. Sve se to dogaalo takvim tempom da su neki upozoravali da e isprazniti ruska polja i unititi proizvodnju hrane. Aleksej je hodao ulicama u tami, puei prvu od svojih cigareta. Polako je uvukao dim u plua, uivajui u okusu. To mu je bila prva cigareta u vie od mjesec dana. Ustajala, pregrijana atmosfera i buhe u svratitu napokon su ga istjerali na isti noni zrak. Unato jednom promrzlom stopalu u kaljai uivao je u upoznavanju grada. Tlocrt Moskve sastojao se od niza koncentrinih krugova u ijem je srcu uao Kremlj, kao crveni pauk s opakim, otrovnim ugrizom. Arbat je bila etvrt pomodnih kavana, dobro opskrbljenih trgovina, kina u kojima te ne bi izgrizle ui i prostranih stanova. Sve te to moglo uvjeriti da stvari poput racioniranja, praznih polica i koulja koje su se na ulici mijenjale za pola kruha, nisu postojale. Ulina rasvjeta glavnim je ulicama davala auru civilizirane sigurnosti, iako su plonici esto bili uski, a naslage lea uz kue tako debele da je Aleksej povremeno bio prisiljen hodati kolnikom. Ali onda bi skrenuo iza ugla i naao se u okruju koje je vie podsjealo na selo nego na prijestolnicu velike drave. U tim

117

dijelovima grada ulice nisu bile ni poploane ni rasvijetljene, a kue su bile staromodne graevine s drvenim prilaznim stubama i izvanjskim zahodima. U prozorima jedne ili dviju bijednih krmi jo je gorjelo svjetlo, ali Aleksejevi depovi bili su prazni. Duboko je udahnuo, osjeajui miris grada, sluajui um njegova srca. Ovdje negdje bila je Lidija. Ovdje negdje bio je Jens Friis. Sada ih je samo morao pronai. ovjek ispred njega je posrnuo. Aleksej se vraao prema etvrti Krasnosel'skaja i buhama, a noni ga je zrak u pluima bockao poput igala, toliko je bio hladan. Mukarac je, lagano teturajui, izaao iz sporedne ulice - no provedena u drutvu votke, bilo je oito. Cesta nije bila osvijetljena, ali polumjesec se lijeno popeo na nebo i bacao dovoljno svog tekueg sjaja da je Aleksej mogao vidjeti da je pijanac debeo i da na prljavoj ulici nema nikoga osim njih. Utabani snijeg i led krkali su im pod nogama poput razbijena stakla, ali inilo se da ovjek ispred njega nije bio svjestan Aleksejeve prisutnosti. Ponovno je posrnuo, zastenjao dovoljno glasno da ga Aleksej uje i potonuo na koljena. Isuse, pijanci su bili loa vijest. A Aleksej je trenutano imao i vie nego dovoljno vlastitih problema. Ali nije mogao ostaviti jadnu budalu da se smrzne na cesti. U nekoliko je koraka preao udaljenost izmeu njih. Drue?" Poloio je ruku na ovjekovo rame kako bi smirio teturavu figuru i sprijeio ga da se licem prema dolje srui na led. Prsti su mu potonuli u gusto, vlano krzno i on je shvatio da ovjek zapravo nije bio debeo, ve odjeven u golemi krzneni kaput iji mu je iroki ovratnik bio podignut do uiju. Drue", ponovio je Aleksej, mora odspavati negdje na toplome." Iz usta mu je izalo samo mumljanje, sporo i nerazgovjetno. Mudak! Sranje! Aleksej je bio nestrpljiv da zavri s time. Podmetnuo je rame ispod ovjekove ruke i pripremio se da preuzme njegovu teinu. Hajde, ustaj!" Jedina reakcija krznenog kaputa bila je ta da se, teko diui, svom teinom objesio na Alekseja; noge mu se nisu pomaknule. Brada mu je leala na prsima, a oi su mu bile vrsto zatvorene. Mora ustati, drue, ili e se smrznuti." I dalje nita. Na ulicama Moskve svake bi se noi smrznulo desetak pijanaca. Teak dah odmotavao se u zraku kao bijela svila, a ovjekova ruka zgrabila je Aleksejevu, nekontrolirano je steui. Aleksej se nagnuo sve dok mu lice nije bilo dovoljno blizu da je namirisao nezdravi zadah koji se uzdizao s krznenog kaputa. to je, drue? Jesi li bolestan?" Iz ovjekova grla izaao je udan zvuk, kao zviduk ptiice. Sranje! Ovo nije bila samo votka. Od tog pitanja Alekseju su se nakostrijeile dlaice na vratu. To je bio zvuk kojim je smrt najavljivala svoj dolazak. Aleksej ga je uo i prije, to prodorno upozorenje. unuo je pokraj mukarca dok mu je srce u prsima udaralo poput ekia i zagledao se u podbuhlo lice. Preuzevi njegovu teinu, Aleksej ga je paljivo polegnuo na plonik. Glavu mu je naslonio na svoja koljena kako bi ga zatitio od ledenih kanda koje bi se omotale oko pijanaca im bi dotaknuli tlo. Barem mu je u tom debelom kaputu bilo toplo, koliko je to ve bilo mogue u hladnoj moskovskoj noi, ali ak i u polutami, koa ovjekova lica inila se sivlja od plonika ispod njega. Mesnati obrazi, pune usne i gusti, uredno podiani brkovi koji su mu se sputali niz obje strane usana. Imao je oko pedeset godina, nagaao je Aleksej, ali sad je izgledao kao da mu je sto pedeset. Led je ve umrtvio Aleksejeve noge, a to se sigurno dogaalo i ovjeku. Na ulici nije bilo nikoga koga bi mogao dozvati, a nije se mogao prisiliti da ga ostavi i ode pronai pomo - bilo je neto u tom stisku ruku, nekakve oajnike potrebe. Misli. to se ovdje dogaa? Srani udar? Modani? Nekakav napadaj? Provjerio je ovjekova usta. eljust mu je bila ukoena, ali jezik se nije svio unatrag, iako mu je koa lica bila hladna i ljepljiva na dodir. O, Kriste, nemoj umrijeti. Brzo je otkopao ovjekov kaput i pretraio depove. Kutija za cigare, novanik, kljuevi, rupi, nekakvi papiri i - ono to je traio kutijica s pilulama. Bila je okrugla i topla od dodira sa stranevim tijelom. Aleksej ju je otvorio i otkrio

118

mnotvo bijelih pilula. Prokletstvo, to bi moglo biti za bilo to. Lijek za glavobolju ili probavne smetnje. Istresao je jednu na dlan i zatvorio kutiju. Drue." Govorio je glasno, kao da je ovjek gluh. Drue, treba li ove pilule?" ovjek nije odgovorio, samo je leao na Aleksejevim koljenima kao klada, zatvorenih oiju i jedva ujna disanja. I dalje ga je stiskao za ruku, samo slabije. To je bio jedini znak da je jo iv. Aleksej mu je dotaknuo eljust. Hvala Bogu to vie nije bila onako vrsto stegnuta. Njeno mu je otvorio usta i gurnuo mu pilulu pod jezik. ovjekovo grlo se zgrilo. Hajde, nemoj sad odustati." Zatim se zatekao kako radi neto potpuno neoekivano. Na stranoj hladnoi u ovoj zlosretnoj ulici, zgrbljen na ploniku u tami, Aleksej je omotao ruke oko tog stranca i vrsto ga zagrlio. Kao da su mu ruke bile snanije od smrti. Poloio je obraz na krzno kaputa, osjetio kako mu se njegova toplina uvlai pod kou i sluao isprekidano dahtanje dok se ovjek borio da doe do daha. Aleksej je uskladio svoje disanje s njegovim, pokuavajui snagom volje natjerati njegovo srce da nastavi kucati. A onda je ekao. Prijatelju?" Rije je bila samo apat. Jedva ujna. Znai, jo nisi mrtav", osmjehnuo se Aleksej. Ne jo." Moe li se pomaknuti?" Uskoro." Onda emo ekati." Mrmljanje. to si rekao? Nisam uo." Nagnuo mu se blie i prislonio uho uz straneve usne. Pilule." Ve sam ti dao jednu. Iz tvoje kutijice." Teka glava lagano je kimnula. Spasibo." Srce?"

Da."
Mora se maknuti s hladnoe. Kad bude spreman, pomoi u ti da ustane." Uskoro." Glas mu se gubio. Ne jo." Ja sam odsjeo u svratitu Kalinin", ali to je predaleko za tebe. Ono to tebi treba jest bolnica - i to brzo." Ruka na rukavu se uznemireno stegnula. Ne brini se, prijatelju", rekao je Aleksej. Smiri se. Sjedit emo ovdje koliko god eli, ekajui jutarnje sunce da svane i otopi nam kosti." ovjek se osmjehnuo, samo mali trzaj usana, ali i to je bilo neto. Aleksej je prvi put povjerovao da bi mogao preivjeti. Osjetio je da se ovjekovo tijelo opustilo, uo kako mu se disanje stialo i ba je razmiljao o tome bi li bilo pametno da se oprezno izmakne i ode zalupati na vrata one kue malo dalje niz ulicu na ijem je gornjem prozoru gorjelo svjetlo kad je uo zvuk automobila. Automobil je polako vozio niz ulicu, tako polako da je bilo oito da se voza jako bojao lea. Drue, dolazi neki automobil. Zaustavit u ga i..." Ne ostavljaj me, prijatelju." Odmah u se vratiti, obeavam." Ako me pusti, skliznut u u ponor." Kakav ponor?" Onu crnu rupu. Pokraj mojih nogu." Prijatelju, ondje nema nikakve rupe." Ali ja je vidim." Net. Pogledaj me." ovjek je okrenuo glavu. Oi su mu bile samo prorezi na mesnatu licu. Nema nikakve rupe", ponovio je Aleksej. Prsti su se stegnuli. Zakuni se."

119

Kunem se." Automobil se zaustavio. Aleksej je podignuo pogled. Ne jedan, ve dva stara crna automobila zaustavila su se na suprotnoj strani plonika. Vrata su se zalupila. Iz automobila je iskoilo est mukaraca koji su potrali preko ceste prema njima. Bez rijei, Aleksej je stegnuo ruku oko svog novog druga, spreman da ga povue na noge, htio on to ili ne, dok mu je druga skliznula ispod straneva kaputa do futrole koja mu je leala na prsima i izvadio pitolj. Tiho je otpustio osigura i pripremio se.

Pahan!"
Jedan mladi im se pribliio i ugledao pitolj. Niotkuda, u ruci mu se stvorio revolver kratke cijevi. Mladi je imao gustu crnu kosu i iste brkove kao stariji ovjek. Pahan!" ponovno je povikao. Zaustavio se na manje od dva metra od njih. Anatolij", promrmljao je bolesnik, pustio Aleksejev rukav i ispruio ruku. Anatolij, nemoj. Ovaj ovjek mi je pomogao." Va prijatelj sruio se ovdje na cesti." Aleksej je spustio pitolj. Opkolili su ih ljudi u crnom, mrave figure s oima koje nisu pozivale na preveliku prisnost. Zajedno su podignuli bolesnika i skrili ga u jedan od automobila prije nego to se Aleksej uspio pozdraviti. Stajao je na ledenom ploniku i gledao kako automobili nestaju u noi kao morski psi. Obuzeo ga je osjeaj gubitka. To ga je iznenadilo. Sretno, tovari," rekao je Aleksej, zataknuo pitolj za pojas i zaputio se natrag k buhama.

120

32

Lidija, idi spavati." To je bio Elenin glas, tih iza zavjese. Ne jo." Nema smisla ekati." Ima." On nee doi, djevojko. Ne noas. Ne moe. Rekao ti je da ga cijelo vrijeme promatraju." Ne zna ti njega." Tiho smijuljenje. Ne, ali znam mukarce. ak ni oni najodaniji nee uetati lavu u ralje ako to znai da vie nee izai. Daj mu vremena. Previe si nestrpljiva." Chang An Lo nije poput drugih mukaraca." Ako ti tako kae." To je istina, Elena." Iznenada se zaulo Lavovo pospano gunanje s druge strane zavjese. Probudile su ga. Zajebi to. Idite spavati. I jedna i druga." uti, stari jare", njeno se nasmijala Elena, a krevet je zakripao dok se smjetala uza svog mukarca. Lidija se sagnula i ugasila svijeu na prozorskoj dasci. No ostala je sjediti na stolici kraj kreveta, zagledana u tamu. Chang je vidio kada se svjetlo ugasilo. Stajao je u dvoritu, crna sjena meu crnim sjenama. Nije mogao znati je li to bio njezin prozor i njezina svijea, ali bio je siguran u to kao i u vlastito disanje. Znao je da e ga ekati, ali nije se pribliavao. Hladan vjetar zavijao je ispod crjepova, a noni duhovi tjerali su ga naprijed, pokuavajui mu ukrasti osjetila, palei vatru u njegovoj krvi. Ipak je ostao stajati na kamenom dvoritu, potpuno nepomian, sve dok nije osjetio kako se dio njega odvojio od tijela, uzdigao se na vjetru poput dima i preao preko prozora u potrazi za pukotinama kroz koje joj je mogao aputati. Riskirao je to je doao, ali nije imao izbora. Nije mu bilo teko iskrasti se kroz prozor hotelske kupaonice, popeti se uz odvodnu cijev i kao maka se oduljati preko krovova. Ne, to mu nije bio problem. Prava opasnost vrebala je ovdje, na njezinu pragu. Zar je zaista mislila da se moe pribliiti jednom pripadniku partijske elite, ovjeku s vujim oima, a ne platiti cijenu? Oni e je promatrati. Svakog trenutka. Netko e izvjetavati o tome s kim se sastaje, kamo ide, to radi i, ono najvanije, tko dolazi u njezinu sobu. I danju i nou. No, ovdje u sjeni bio je nevidljiv. Lidija, ljubavi moja. uvaj se. Vratio se u hotel istim putem kojim je i otiao, preko krovova okovanih ledom koji su u tami mogli biti smrtonosni. Kad se ponovno uvukao kroz prozor kupaonice, stao je i oslunuo, ali sve je bilo tiho. Bila su etiri sata u zimsko jutro i hotelski gosti zadovoljno su hrkali ispod svojih debelih popluna. Ostao je u kupaonici dok se nije presvukao u pidamu koju je nosio u konoj torbi na leima, a u nju gurnuo svoje cipele i odjeu. Pustio je vodu iz slavine kako bi skrivenim uima pokazao da je kupaonica bila u upotrebi, umirio disanje i otvorio vrata. Hodnik je bio prazan. Bosih nogu, tiho je otapkao do svoje sobe, uvukao se unutra i zatvorio vrata. Znai, vratio si se." U tami, Changova ruka je kliznula prema nou zataknutim za pojasom dok je drugom upalio svjetlo. Kuan," rekao je. to radi u mojoj sobi?" Sjedila je na stolici, ali sad je ustala. Lice joj je bilo rumeno, a on je poznavao njezino srce dovoljno dobro da prepozna vatru bijesa. ekam tebe." Ovdje sam." Gdje si bio?"

121

To je moja stvar, Kuan, ne tvoja." Bila je odjevena u jednostavnu koulju od plavog pamuka i on je vidio da su joj ruke potonule u depove, stisnute u ake, ali glas joj je bio tih i kontroliran. Chang An Lo, mogu te uhititi zbog ovoga to si veeras uinio." Chang je polako udahnuo. Neka tuga uplivala mu je u krv i on je osjetio kako mu kola ilama. Bilo je prekasno da povue svoje rijei. Svi bismo mogli biti uhieni zbog ovoga to si veeras uinio", nastavila je apatom. Kad si potajno napustio hotel, pokazao si da radi neto za to ne eli da vlasti doznaju." Kuan", rekao je Chang tako tiho da mu se morala pribliiti da ga uje, ako je ova soba opremljena ureajima za prislukivanje, to je vrlo vjerojatno, onda su nas tvoje rijei upravo osudile na radni logor u Sibiru." Rumenilo njezinih obraza jo se pojaalo. Tamne oi prestraeno su se rairile i poletjele preko sobe kao da bi ureaji mogli biti vidljivi. Chang", proaptala je, ao mi je." Vrati se u svoju sobu. Naspavaj se." Kako mogu spavati kad...?" On je otvorio vrata. Laku no, Tang Kuan. Ne pogledavi ga, naklonila se, provukla kroz otvorena vrata i otila. Chang je ugasio svjetlo i sjeo na krevet. Zatvorio je oi, usredotoio se i pustio da Lidija doe k njemu. Ispunio je glavu sjeanjima na nju kako plee u njegovu naruju, kako mu sav oprez nestaje u vatri njezine kose, a njezine jantarne oi ponovno privlae njegov duh k sebi, zateui nit koja ih povezuje. Ponovno je vidio kako okree glavu, visoko uzdignute brade, kako joj se kutovi usana podiu, ak i kad se ne smije. Sjetio se njezinih lea pod svojom rukom dok su se kretali preko podija, svaki djeli njegove koe bio je svjestan njezinih mladih miia, njezinih rebara, njezine duge, ravne kraljenice. Zbog Kine, zbog zemlje koju je volio, ve je se jedanput odrekao. Nee ponovno. Ne ovaj put, neka mu bogovi oproste. Otvorio je oi i zagledao se u tamu. Kad je Lidija izala na dvorite, hladnoa ju je doekala poput pljuske u lice. Nebo je i dalje bilo tamno, ostat e tako jo nekoliko sati, i zato domar nije bio na svom uobiajenom mjestu, oslonjen na lopatu za snijeg, navlaei opuak cigarete i alei se na ene koje su prolijevale vodu svuda oko crpke za vodu i oteavale mu posao jer e morati razbijati led. Liev je tvrdio da su svi domari plaeni dounici OGPU-a, da pozorno prate tko ulazi i izlazi iz zgrade. Lidija nije bila sigurno je li to tono ili ne, ali u svakom sluaju, htjela je izbjei njegov pohotan pogled. Brzim korakom krenula je istim onim putem koji su ona i Elena ve prele kad su ile u Ured za stanovanje. Nono nebo se raistilo i zvijezde su svjetlucale jednako sjajne i brojne kao ljokice na Antonininoj crnoj haljini juer u hotelu Metropol". Pomisao na Antoninu i Alekseja zajedno nije bila neto o emu je eljela razmiljati, ali u toj eni bilo je neto to joj se svialo. Bila je individualka, nespremna - ili moda nesposobna? - da se prilagodi. Iako je bila udana za jednog od pripadnika Staljinove elite, jo se nije predala sovjetskom kalupu. A sad je tu bilo i saznanje da Aleksej dolazi u Moskvu. Pouri se, brate. ekat u te. Danas ispred katedrale, obeavam. Deko! Probudi se." Lidija je nogom gurnula kartonsko sklonite. Zatreslo se, ali je ostalo stajati. Probudi se", povikala je. elim razgovarati s tobom." Stajala je na ulazu u veu, spremna zaustaviti njegov eventualni bijeg, ali u kutiji nije bilo pokreta. Izvuci svoju koatu guzicu napolje i ovaj put zadri svoje takorske onjake u ustima", prasnula je. Poela je misliti da je sklonite prazno. Bilo je previe mrano da ita vidi pa se nije ni trudila pogledati unutra ve je samo jo jedanput udarila nogom. Iznutra je zaula tiho cviljenje koje je brzo utihnulo. Donijela sam keks za Misju." ekala je. Pokreti. Neto je zautalo, a onda se pred njom pojavio tamni obris.

122

to hoe?" Djeakov glas bio je oprezan. Rekla sam ti. Hou razgovarati." Keks?" Pruila je, a on ga je zgrabio. Nije ga ak ni prelomio na pola, dio za sebe, dio za psa. Sve je dao tenetu u naruju koje ga je pohlepno progutalo i liznulo djeakovu bradu, traei jo. Kako se zove?" pitala ga je Lidija. Zato te zanima?" Bez razloga. Samo, tako je lake. Ja sam Lidija." Odjebi, Lidija." Ona se okrenula na peti i poela hodati. Preko ramena mu je dobacila, Dakle, ne eli doruak ni neto novca u depu. Vidim da sam te pogreno procijenila, glupi mali takore." Na trenutak je pomislila da ga je izgubila. Ali onda je zaula zvuk uurbanih koraka i djeak se stvorio ispred nje, hodajui unatrag na prstima jer ona nije stala. Trak mjeseine okrznuo mu je mlijenobijelu kosu dajui mu neobian, vilinski izgled koji je jo samo pojaala njegova iljasta brada i plave oi to su sjajile poput zrcala. Doruak?" pitao je.

Da."
Novac?"

Da."
Koliko?" Moemo se dogovoriti uz kau." I za Misju?" Naravno." to moram napraviti?" Dostaviti poruku." Djeak se nasmijao, slatkim, bistrim zvukom koji je Lidiji pruio nadu. Djeak se zvao Edik. Sjedio je na rubu Lidijina kreveta i bez rijei trpao kau u usta dok mu je tene pokraj nogu njukalo oko svoje prazne zdjelice, a eludac mu se napuhao ire od mrava prsnog koa. Lidija je sjedila na stolici, svjesna injenice da su Liev i Elena jo u pidamama, da su rastvorili zastor i da pijuckaju aj. Sumnjiavo su promatrali djeaka. Lidija se sagnula, podignula tene i stavila ga u krilo. Isti as, vlani ruiasti jezik polizao joj je bradu i ona se nasmijala, milujui ivahnu sivu glavicu. tene je imalo velike utosmede oi i ape dva broja prevelike za njega. Gdje sije naao?" pitala je djeaka. Misju." ,,U vrei." Nije podignuo pogled s kae i govorio je samo izmeu zalogaja. Neki ovjek ju je pokuavao utopiti u rijeci." Jadna Misja", nasmijala se, razbaruivi upave ui. I sretna Misja." Lidija." Da?" ao mi je to sam te ugrizao." Samo nemoj opeti." Bojao sam se da me nee pustiti." Znam. Zaboravi." Djeakove oi na sekundu su se zadrale na njezinima prije nego to se vratio kai. Trudio se ne gledati Lieva. Lidija je ba pomislila da se stvari odvijaju iznenaujue dobro kada je Liev ustao i dogegao se do Edika. Zgrabio ga je za blijedu kosu. Djeak je zacvilio i ispustio licu. Izbaci ovog kradljivog malog gada natrag na ulicu, Lidija. I njegovu ivotinju s njim." Ne, Liev. Ostavi malog na miru. On e mi pomoi." Lidija", ovaj put se javila Elena, samo ga pogledaj. Prljav je. On je jedan od onih derana koji ive na ulici i sigurno je pun buha. Pas takoer. Za ime Boje, posluaj Lieva." Van!" Liev je zareao na djeaka. Pas je doskakutao do Lavove noge i poeo mu grickati none prste. Krupni mukarac maknuo je ruku s djeaka i obruio se na ivotinju, zamahnuvi njome kroz zrak kao da e je baciti preko sobe. Ne!" povikala je Lidija, istrgnula mu tene iz ruke i udarila kozaka po golemoj api. Ti nema srca."

123

Lavovo oko zabuljilo se u nju, iznenaeno i povrijeeno. To je gamad", promrmljao je i zalupio vrata na izlasku. Elena, djeak i pas pogledali su Lidiju. Prokletstvo!" bijesno je protisnula. Zgrabila je djeaka i psa za vrat i odvukla ih u dvorite do crpke za vodu. Chang, to je ast", istaknuo je Hu Biao. Hodao je uz Changa dok su se sputali niz stube hotela Triumfal". Slijedio ih je ostatak delegacije s Kuan na kraju povorke. Ona nije progovorila ni rije s Changom jo od prole noi. To je velika ast, Hu Biao", ispravio je Chang svog mladog pomonika, dovoljno glasno da ga uje njihova ruska pratnja. Govorio je mandarinski, ali prevoditelj nikad nije bio vie od koraka udaljen od njegova lakta. Biti pozvan u Kremlj na razgovor sa samim Josifom Staljinom omoguit e nam da Mao Tse-tungu prenesemo misli Velikog Voe. Mao e biti ponizno zahvalan. Kini su potrebne takve smjernice kako bi to uspjenije proirila ideale komunizma meu naim ljudima." Biao ga je pogledao postrance, bio je to tek mali trzaj oima. Chang potisnu smijeak. ak je i ovaj mladi vojnik znao da Mao nije imao poniznosti ni koliko je crno pod noktom. No pristup u samo srce sovjetskog sustava, sastanak u Kremlju i razgovor s ovjekom koji je drao uzde moi, bit e izuzetno zanimljiv. Taj posjet sadravao je ak i nagovjetaj opasnosti zbog ega je delegacija tog jutra bila nervozna i nekomunikativna. Kao da su znali da u Kremlj mogu ui, ali da moda nikad nee izai, uhvaeni poput muha u paukovu mreu. Dan je bio ist, ulice okupane suncem. Jueranje oblake zamijenilo je plavo nebo, no Changu je srce bilo teko jer Kremlj nije bio destinacija prema kojoj su mu noge udjele krenuti. Snjena glazura na drveu nasuprot hotela primamljivo je svjetlucala i privlaila etae, mlade parove koji su se otvoreno drali za ruke. Chang je skrenuo pogled. Kamo god je kineska delegacija ila, vojnici su im istili prolaz, gurajui ljude ustranu kao da su se bojali da e stranci biti zaraeni. Ili je bilo obrnuto? Plonik ispred stuba bio je paljivo oien od Moskovljana, a tri slubena automobila na kojima su leprale zastavice sa srpom i ekiem, strpljivo su prela na kolniku. Zapovjednica njihove pratnje, energina ena u uniformi, otvorila je vrata jednog automobila i poastila ih ukoenim osmijehom, ali ba kad se Chang spremao ui u mekanu unutranjost limuzine, zauo je povike. Uzrok je bio djeak. Nije imao vie od deset ili dvanaest godina, mrav kao lasica, ali brz. Provukao se pokraj jednog vojnika i, izbjegavajui ruke drugoga, jurnuo preko praznog prostora ispred hotela kao da mu rep gori. Changovo srce se otvorilo. U dva koraka naao se na djeakovu putu, izbacivi ga iz ravnotee. Sudarili su se samo toliko dugo koliko je jednom od bogova potrebno da se namrti. Onda je ruka u vojnikoj rukavici zgrabila djeaka i zatresla ga tako jako da mu je krpa omotana oko glave pala i otkrila blijedu kosu koja je sjala poput bisera na suncu. Zapovjednica strae pourila se do Changa s izrazom stroge uzrujanosti na licu. Ali ondje je postojalo i neto vie. Strah. Bojala se da e je Chang prijaviti zbog nesposobnosti. Drue Chang", brzo je rekla. Ispriavam se. Djeak e biti kanjen." Pustite ga." Net. Deran mora nauiti svoju lekciju." Pustite ga, drugarice." Changov ton bio je tih. ena se naas zagledala u njega, a onda popravila ovratnik svog injela. Pustite ga, drugarice", ponovio je. To je nedvojbeno bila naredba. Okrenuo se prema vojniku koji je djeaku svijao ruku iza lea kao krhku granicu. Oslobodite ga. Nije mi naudio." Zapovjednica je otro kimnula glavom i vojnik je popustio stisak. Sljedeeg trenutka djeak je ve trao niz ulicu i nestao u guvi, bre nego takor niz odvodnu cijev. Chang je bez komentara sjeo u automobil i poeo zadivljeno kimati glavom dok mu je zapovjednica pokazivala nove graevine uz avenije kojima su prolazili, poboljanu ulinu rasvjetu, proirene ceste.

124

Izvanredno", promrmljao je. Tek kad je njoj i njegovim drugovima iz delegacije pozornost odvukla velika utvrda Kremlj sa svojim visokim crvenim zidinama i sjajnim krovovima, Chang je diskretno gurnuo ruku u dep kaputa. Unutra je leao presavijeni komad papira.

125

33

Doista fascinantno." Slaem se", Jens Friis je odgovorio Olgi koja je stajala kraj njega. Oboje su gledali uvis. Svaki put kad ga vidim, ostanem bez daha." Pluta ondje gore kao golemi, trudni kit." Jens se nasmijao, a dah mu je bio bijeli oblai na ranojutarnjem zraku. Ah, Olga, to nije fer. To je cepelin. Pogledaj ga. Gladak je i elegantan. To je divovski srebrni metak koji samo eka da netko povue okida." Ponosio se svojim dizajnom. Koliko god ga je mrzio, toliko je bio i ponosan na njega, kao roditelj koji voli svoje dijete bez obzira na to to ono uradilo. Zrani brodovi imali su puno vei doseg nego zrakoplovi, a ovaj, s dva aviona dvokrilca privrena na sebi, postat e oruje koje e terorizirati cijele gradove i bojinice. Olga je zadrhtala i skrenula pogled s tvorevine koja je lebdjela nad njihovim glavama. Umjesto toga zagledala se u mladog Filipa koji se borio s konopcima, u savreno ist betonski pod, u vlastite ruke, ruke izuzetne kemiarke. Olga", njeno je rekao Jens i, dok nitko nije obraao pozornost, brzo je dotaknuo njezino rame. Nisi ti kriva. Nema izbora. Nitko od nas nema izbora." Ona je okrenula svoje tune plave oi prema njemu. Je li to istina, Jens? Je li to zaista istina?" Hangar u kojem se nalazio cepelin bio je visok i ojaan nosaima tako da je izgledao kao zasvodeni strop neke katedrale. Nadvio se nad njima kao drugo nebo, ali u tom svijetu sunce nikada nije sjalo. Zasjenjivao je inenjere i znanstvenike koji su obavljali svoj posao s uvjebanom djelotvornou i pretvarao ih u male, nevane mrave radnike. Danas je Jensov zadatak bio da prepravi otponac koji je otvarao plinske spremnike i da taj novi dizajn prilagodi jednom od nosaa na donjoj strani zrakoplova dvokrilaca koji su se nalazili u susjednom hangaru. Teina aviona bila je kljuna za ravnoteu cepelina tako da je svoje mjere morao kalibrirati savreno precizno. Bio je pod neprekidnom paskom. Ne samo straara koji su obilazili hangar s pukama na ramenima i udarali se po prsima kako bi se zagrijali, nego i drugih. Dva promatraa mravih lica i sive kose, uvijek odjeveni u crna odijela. Nikad nije doznao tko su ti ljudi bili ni to su tono radili. Zvao ih je Crne Udovice jer su se svuda zavlaili, otrovni poput pauka. Obojica su nosila naoale, a jedan je stalno skidao iane okvire i brisao staklo svojom blistavo bijelom maramicom, oito namijenjenom tom jednom i jedinom zadatku. Rijetko su govorili, samo su promatrali sve to je radio. Katkad, kad bi pogledao preko ramena, o njihove bi se naoale reflektirala stropna rasvjeta tako da mu se inilo kao da su im u oima zarobljene same vatre pakla. Vani, u magli, Elkin se zavalio na klupu ispred hangara, puio cigaretu i prkao po opeklini na stranjoj strani ruke. Puenje u hangarima bilo je strogo zabranjeno, zapravo, bilo je zabranjeno svugdje u blizini hangara, ali ovdje vani time se nitko nije previe zamarao, a masivne zgrade pruale su dobru zatitu od otrog vjetra. I Jens je zapalio cigaretu - jedna od pogodnosti koje su imali kao dio tima bile su besplatne cigarete - i smjestio je pokraj svog kolege, podvinuvi svoje duge noge ispod klupe. Elkin", rekao je, ti i ja moramo ozbiljno porazgovarati o rokovima. Rekao si pukovniku Tursenovu da emo zavriti za dva tjedna." Da, to emo uspjeti." Mislim da je to vrlo upitno. Moramo provesti niz ispitivanja."

126

Za ime Boje, Friis, nemoj se prema meni ponaati kao da sam jedan od onih debila." Cigaretom je pokazao prema straaru koji je sjedio na najvioj stubi kamenog skladita kraj zida od opeke koji je okruivao kompleks. Straar je bio dovoljno blizu da ih moe drati na oku, ali predaleko da bi ih mogao uti. Elkin, samo razmisli o tome to radimo ovdje", promrmljao je Jens. Razmisli o udovitu koje stvaramo." Sve o emu ja razmiljam jest moja sloboda. To su nam obeali. Da e nas pustiti." Ti si budala, Elkine." to bi to trebalo znaiti?" Upotrijebi taj svoj veliki mozak. Ovo to radimo, strogo je povjerljivo. Zar zaista misli da e, kad zavrimo posao, oni jednostavno otvoriti vrata i pustiti nas van?" Da!" Kao to sam rekao, ti si budala." Elkin je skoio na noge i bijesno se zapiljio u Jensa koji je ostao sjediti, ne elei privui pozornost straara. Friis, proveo sam devet godina u sibirskim logorima, ukljuujui tri godine u rudniku zlata Kolima. Imao sam prokletu sreu to sam uope iv. Ne namjeravam prokockati ovu jedinu priliku da postanem slobodan graanin, da se vratim svojoj obitelji, samo zato to ti osjea neku glupu potrebu glumiti plemenitost i zatititi druge." Svi smo imali sreu to smo ivi. I svi elimo slobodu." Elkin se sagnuo tako da se njegovo lice nagrdeno oiljkom nalo na samo nekoliko centimetara od Jensovog i bijesno proaptao: Onda nam je nemoj upropastiti jebenim odgaanjima." Okrenuo se na peti i krenuo prema hangaru, a tijelo mu se ubrzo izgubilo u magli. Jens se nije pomaknuo. Pustio je da mu nepopuena cigareta padne na mokru travu i duboko udahnuo dok se borio s crnim valom tuge. Bio je naviknut na depresiju. Dolazila mu je i sjedila kraj nogu kao vjerni pas, sve dok se nije naviknuo na njezin gadan, smrdljiv dah. Ali sad je imao oruje protiv nje, jarko svjetlo koje je mogao upaliti kad god je htio, uperiti ga u njezine tupe, beivotne oi i otjerati je natrag u tamu iz koje je dola: vijest da mu je ki bila iva. Zatvorio je oi i prizvao je. Vilinsko, rasplesano stvorenje. Pokuao je zamisliti kako izgleda sada, sedamnaestogodinja djevojka s kosom boje vatre i istim jantarnim oima koje su mu gledale ravno u duu. Lice koje je skrivalo svoje misli iza sporog, znatieljnog osmijeha. Ali nije mogao. Ta sedamnaestogodinjakinja nestala je u magli kao i Elkin, a na njezinu mjestu skakutalo je nasmijano dijete; dijete koje je zabacivalo glavu kad bi utralo u sobu, ije se glatko elo mrtilo dok je pomagala ocu da zabije avao u dasku ili crtala savreni kut od devedeset stupnjeva. Srcoliko lice koje se podizalo prema njemu, sjajnih oiju, i iroko se osmjehivalo kad bi dodirnuo njezinu malu bradu i rekao, Bravo,

malyka!"
Drago mi je to si naao razlog za osmijeh." Jens je otvorio oi i pred sobom ugledao Olgu. Svialo mu se njezino srameljivo, nesigurno dranje i imao je neodoljivu elju da je vrsto uzme za ruku i povede u slobodu. Ali, polje i hangari bili su okrueni desetometarskim zidom s otrom bodljikavom icom i straarima koji su dan i no patrolirali uz njega. Zato je rekao tako tiho da ga je samo ona mogla uti, Netko me trai." Tko?" Moja ki." Olgine oi su se rairile, mekane plave oi, tako dobre u raspoznavanju njegova raspoloenja. Nisam ni znala da ima ker." U glasu joj se ulo neto, nekakvo aljenje odmah ispod povrine, ali on je bio previe obuzet slikama u svojoj glavi da bi primijetio. Mislio sam da je mrtva", rekao je. to se dogodilo?" U uima mu je odjeknuo pucanj i on je brzo pogledao oko sebe prije nego to je shvatio da je ispaljen samo u njegovoj glavi. Bili smo u vlaku." Prisjetio se studeni u stonim vagonima. Bilo je tako hladno da

127

mu se krv u ilama pretvorila u agoniju lea, a vidio je i kako usne njegove ene i keri postaju plave, a koa bjelja od snijega na pustopoljinama Sibira. Boljevici su bili posvuda", rekao je, zaustavljali su sve bjelogardijske pristae koji su bjeali. Skidali su mukarce s vlaka i..." napravio je grimasu i zapalio jo jednu cigaretu kako bi potisnuo okus smrti u ustima. Strijeljali ih?" pitala je Olga. On je kimnuo. Ja sam bio jedan od sretnika. Mene su bacili u logor jer sam Danac." Povukao je dim cigarete. Sretnik", ogoreno je ponovio. To ovisi o definiciji, zar ne?" to je bilo s tvojom enom i keri? to se njima dogodilo?" Mislio sam da su i one ubijene." Ali, sad si uo da ti je ki iva?" Da." Njegov iroki osmijeh iznenadio ih je oboje. Zove se Lidija."

128

34

Aleksej je dugo spavao. Noge su ga boljele, a cijelo tijelo svrbjelo. ena s ranama na licu gurnula ga je metlom. Dii se! Kozl! Odmah van!" Aleksej se izvukao iz kreveta potpuno odjeven, svjestan vlastita smrada, i vidio da u spavaonici vie nije bilo nijednog sinonjeg stanara. Pravilo je bilo da nitko ne smije ostati preko dana. Sreom, zimski dani bili su milosrdno kratki. Krenuo je prema jedinoj kupaonici u prizemlju kad je navala hladnog zraka objavila otvaranje glavnih vrata, a pozornost mu je privukao glas koji je dolazio iza njega.

Tovari!"
Aleksej se okrenuo. Tri mukarca u dugim kaputima i s krznenim apkama nabijenim na glavama stajali su u hodniku i zurili u njega. Letargini recepcionar pogledao ih je s gnuanjem, ali nije nita rekao i Aleksej je osjetio drhtaj straha. Prekriio je ruke na prsima kao da se dosauje i ostao na mjestu, s usnama stisnutim u vrstu crtu. Da?" rekao je. elimo da poe s nama." Aleksejev mozak radio je punom parom. Oni su bili agenti OGPU-a. Morali su biti. To je bilo jedino to mu je padalo na pamet. Tajna policija. Dolazili su po ljude kad su to najmanje oekivali, pogotovo kad uokolo nije bilo mnogo svjedoka. Nekako su ga pronali. I sad su ga gadovi doli uhititi. Zbog njegova porijekla? Zato to je potjecao iz aristokratske obitelji? Ili zbog neeg drugoga? Misli su mu odmah poletjele prema Antonini. Je li ga izdala? Gorak okus oprio mu je jezik; mislio je da joj moe vjerovati. Kako e, dovraga, pomoi ocu kad nije mogao pomoi ni sebi? Prisilio se da opusti ramena i nabacio osmijeh na lice. Pa, tovarii, zato bih ja, zaboga, elio ii s vama?" leerno je pitao. Imam posla. Moda drugi put." Zakoraknuo je dalje niz hodnika, ali nije im okrenuo lea. Na njegovo iznenaenje, umjesto da su mu ve bili za petama kao opor vukova eljnih krvi, samo su zbunjeno stajali kod glavnih vrata. Jo etiri koraka po ploicama i Aleksej je otvorio vrata kupaonice. Naravno, drue", pristojno je rekao visoki kaput na elu. Kada bi ti bilo zgodno?" Aleksej je zastao s rukom na vratim. Zgodno? Otkad je OGPU bilo briga kad je ikome zgodno? Pustio je da se vrata zatvore, vratio se niz hodnik i zagledao se u uljeze. Bili su njegovih godina, u srednjim dvadesetim. Jedan je bio nizak i debeljukast, druga dvojica vii i mraviji s identinim brkovima. Svi su imali oi koje su ga inile nervoznim. Tko ste vi?" pitao je. Sreli smo se sino." Rekao je jedan od visokih. Sino?" Da. Zar me se ne sjea?" Tada mu je sinulo i on je prokleo tromost svog izgladnjela mozga. Ti brkovi. Naravno, i ovjek kojeg su zvali pahan imao je takve iste, koji su mu se svijali niz obje strane usana. Naravno da se sjeam. Reci mi, kako je on danas?" Bolje." Drago mi je. Prenesite mu moje elje za brzo ozdravljenje." eli te vidjeti." Sad?" Sad." ovjek je zastao i nerado dodao, ako ti je zgodno. Pitao je bi li doao razlomiti kruh s njim." Aleksej se nasmijao od olakanja, zdravim, snanim smijehom iz trbuha zbog kojeg se trojka zbunjeno uzvrpoljila.

129

Da", rekao je. Recite mu da bih."

Kruh i sol. Aleksej je s pladnja uzeo komad crnog kruha koji ga je doekao kad je uao u stan, i umoio ga u zdjelicu soli. U Rusiji, kruh i sol imali su dublje znaenje: znaili su gostoprimstvo. Znaili su dobrodolicu. Od kruha i soli moglo se ivjeti. Na pladnju je stajala i do vrha puna aica votke. Aleksej ju je ispio u jednom gutljaju i osjetio kako mu je progorjela pauinu u elucu. Mozak mu je poeo raditi i on je sa zanimanjem pogledao oko sebe. Stan je bio neobina mjeavina starog i novoga. Na zidovima su visjele stare slike u velikim gizdavim okvirima, sve portreti razliitih mukaraca. Sa svakog su ga promatrale otre, pronicave oi. Obiteljski portreti? Mogli bi biti. Aleksej se na trenutak prisjetio strogih slika vlastitih predaka poredanih uz glavno stubite u njihovoj vili u Sankt Peterburgu koje su ga kao dijete jako plaile. Neki od ovih ljudi, uinilo mu se, barem su se znali nasmijeiti. Za razliku od slika, pokustvo je bilo novo i praktino, od obine, blijede borovine koja se nije uklapala u atmosferu sobe, no sve je bilo isto, a i nije bilo zavjese koja bi veliku dnevnu sobu dijelila na odvojene prostorije. Ovuda, poalujsta." Aleksej je slijedio debeljukastog lana trojke u hodnik i do tekih vrata s antiknom mjedenom kvakom koja se inila kao da je potekla s nekog drugog mjesta. Na primjer iz crkve. Debeljko je pokucao svojom mekanom rukom.

Da?" Pahan, doveo sam druga od sino."

Uite, vrag vas odnio." Soba u koju su uli pripadala je ovjeku koji je imao samo jednu strast: premda su zavjese bile napola zatvorene, trak sunane svjetlosti leao je mutan i praan u zraku, otkrivajui sadraj prostorije u kojoj su lepetala krila, bljeskalo grimizno perje, a oi sjale, ute poput kukuruza. Soba je bila puna ptica. Aleksej je trepnuo, ali ptice se nisu pomaknule. Sve su bile preparirane. Sjajni gospodari neba bili su zatoeni ispod staklenih kupola i osueni da poziraju na mahovinom obraslim granama sve dok im perje ne pocrni i pretvori se u prah. Aleksej je iznenada zamislio svog oca, Jensa Friisa, uhvaenog u zamku, zatoenog na mnogo godina, nemonog da rairi krila. Dobro doao, prijatelju." Rijei su bile duboka tutnjava. Dolazile su s velikog kreveta s baldahinom, ukraenog tamnocrvenim draperijama i velikim bijelim jastucima koji su izgledali kao nanosi snijega. Duboko meu njima lealo je blijedo, podbuhlo lice od prole noi. Dobro jutro, drue. Dobroe utro", vedro ga je pozdravio Aleksej. Nadam se da se osjea bolje." Osjeam se kao da me izudarala vraja deva", njegov domain napravio je grimasu od koje su mu se brkovi poeli migoljiti kao da su ivi. Je li te pregledao lijenik?" Pahan ima svoje pilule", javio se mladi kraj Alekseja, ali previe je tvrdoglav da nam dopusti da pozovemo lijenika." Odlazi, Igore. ivcira me." To je bilo reeno s dobroudnim smijekom koji je pobijao njegove rijei. Pahane, mislim da nije" Idi." Igor je bacio pogled na Alekseja. Ne brini se", inzistirao je stariji mukarac, ovaj ovjek nije doao kako bi mi naudio. Zar ne, drue?" Net. Naravno da nisam." Odlino. Onda nas ostavi, Igore." Bucmasto lice naboralo se od brige i Aleksej je imao osjeaj da mladiu nije bilo drago to ga je otpravio kao kolarca. Otiao je bez daljnjih prigovora, samo je vratima zalupio malo jae nego to je bilo potrebno. Prii, prijatelju." Aleksej se pribliio krevetu. Uinilo mu se to kao neobino intiman in. Postao je svjestan mirisa plahti i nakupine plavih ila u dnu ostarjela vrata. Paljiviji pogled otkrio je ovjeka znatno slabijeg nego

130

to se moglo prosuditi po glasu. Pramenovi sive kose bili su strogo zalizani s lica koje je, unato svojoj popunjenosti, utonulo u sebe, upalo u pukotine i zguvalo se oko oiju. Ne umirem", angrizavo je izjavio bolesnik. To mi je drago uti. Ali tvoji prijatelji s druge strane vrata su oni koje treba uvjeriti, ne mene. Oni ti ve izrauju lijes." ovjek se nasmijao, snano i glasno, a onda je protrljao svoja prsa kao da su ga boljela. Kako se zove, drue?" ,,Aleksej Serov." ,,E, pa, Alekseju Serove, ne izgleda mi kao aneo uvar, ali ja zahvaljujem Bogu to te sino stavio u onu uliicu, pogotovo jer sam otpustio svoju pratnju za tu veer." Usne su mu se izvile u grimasu. Ovo e me iskustvo nauiti da ubudue izbjegavam bordele." Aleksej je sjeo na stolicu pokraj kreveta i nasmijeio se. Putovi su nam se ukrstili, prijatelju. Naao sam se ondje u pravo vrijeme. Sada si siguran sa svojim ljudima pa ti elim da ozdravi." To i namjeravam." Pruio mu je ruku. Primi iskrenu zahvalu Maksima Voinskog." Aleksej mu je protresao ruku. Bila je iznenaujue vrsta i on je cijenio snagu volje koja je bila potrebna za taj stisak. Pogled mu je pobjegao prema mjestu gdje mu se podignuo rukav pidame i nakratko otkrio miiavu podlakticu. Ono to je vidio usporilo mu je otkucaje srca. Samo kratki pogled, to je bilo sve, prije nego to je Voinski povukao ruku, ali i to je bilo dovoljno da Aleksej shvati da se upravo rukovao s osobom od koje bi se morao drati podalje. Voinskijeve duboko usaene oi polako su odmjerile Alekseja. Ako smijem primijetiti, veina ljudi koji su tako prljavi i u dronjcima kao ti, drue Serov, spremili bi moj sat u dep, moj novanik u ruku i ostavili me da umrem sam na onom ledu." Aleksej je ustao. Nisu svi takvi", rekao je uz pristojan naklon. Ali sad se mora odmoriti. Ne naprei se. Sretan sam to ti je bolje. Drue Voinski, elim ti ugodan dan." Krenuo je prema vratima, nestrpljiv da izae iz ove sobe sa zimskim svjetlom koje se odbijalo od mnogobrojnih izbuljenih staklenih oiju. ekaj." Aleksej je zastao. Drue Serov, zar ti se toliko uri biti negdje drugdje?" Prijatelju, nita u ivotu ne stoji na mjestu." Siva glava je kimnula, zaljuljavi se lagano na vratu kao da mu je preteka. Znam." Nasmijeio se kratkim, pomirljivim trzajem usana. Pogotovo kad si mlad." Tuga mu je utala u rijeima kao suho lie, a prsti jedne ruke polako su mu se otvorili i zatvorili na plahti. To je bio nesvjestan pokret, kao da je pokuao uhvatiti Alekseja. Ili moda ivot. Ali, ja te jo nisam spreman pustiti." Ima svoje prijatelje." Da, to je istina. Oni su dobri prijatelji. Ne mogu se poaliti. Rade sve to im kaem." Uz tihi kljocaj, Aleksej je otvorio vrata. Na ulatenom parketu hodnika stajala su tri mukarca koji su kao jedan zakoraili prema njemu. Htjeli su znati to je unutra reeno. U tom trenutku kad je mogao otii, vratiti se buhama i vjerojatnosti da vie nikada nee vidjeti oca, Aleksej je osjetio kako se neto u njemu pomaknulo. Na onom mostu u Felanki zbog vlastite je arogancije izgubio sve to je moglo otvoriti vrata i osloboditi Jensa Friisa. Zato si sad nije mogao dopustiti da ode iz ove udne sobe s mrtvim pticama i bolesnim ovjekom. Ovaj put morao je progutati svoju aroganciju. Morao je pokleknuti. Morao je riskirati. Odmara se", izjavio je Aleksej. Zatim se vratio u spavau sobu i polako zatvorio vrata iza sebe. Onda?" Zaulo se s kreveta. Kae da tvoji prijatelji rade sve to im kae. Ja sam ti spasio ivot. Hoe li zato napraviti i ono to im ja kaem? Duguju li mi toliko?" Voinski se namrtio, oprezno pomaknuo teke obrve. Aleksej se vratio do stolice i sjeo. Maksime", rekao je, ti ima mnogo prijatelja." Podignuo je ovjekovu ruku u svoju, dodirnuo ile koje su mu gmizale ispod koe kao zmije i podignuo mu rukav pidame. Otkrio je jo zmija, crnih. Dvije su se ovijale oko podnoja vitkog stabla

131

breze, crvenih oiju i onjaka otrih poput noeva. Ispod njih, kienim kurzivom bila su ispisana tri imena: Alisa, Leonid, Stepan. Lijepa tetovaa", komentirao je Aleksej. Maksim Voinski njeno je dodirnuo stablo prstom druge ruke. To je bila moja Alisa, majka mojih sinova. Bog joj dao pokoj dui." Maksime, moramo razgovarati. o voryma." Bolesnikove oi su se suzile i glas mu je ogrubio. to ti zna o voryma? Oni su moskovski kriminalci." I ?" I nose tetovae."

132

35

Lidija je stajala na zubatom suncu na stubama katedrale Krista Izbavitelja. Rijeka Moskva klizila je kraj nje, a brodii su se njihali na ivom srebru njezine povrine. U taj jedan sat koliko je ondje ekala izbrojila je dvadeset i dva broda. Aleksej", promrmljala je, ne mogu vie." Danas je zbilja vjerovala u to. Da e doi. Kad je Lavu rekla, Moj brat e biti ondje", prvi je put nije ivcirao njegov smijeh zato to je sa sigurnou znala da je Aleksej dobio pismo koje mu je ostavila u Felanki i da ju je elio ponovno vidjeti. Zbog toga je nestao kamen koji joj je leao u elucu, tvrd i hladan poput nadgrobnih spomenika u katedralnoj grobnici. Bila je sama na stubama. Nitko nije besposliario na ulici ni usporavao korak dok su prolazili plonikom. inilo se da svi normalno ive svoje ivote; postariji ovjek sa svojim debelim psom, mlada ena s mreastom vreicom i po djetetom na svakoj ruci. Lidija je pomno prouavala ulicu. Nije se mogla otresti dojmu da je netko promatra. Nakon dvadeset minuta uvjerila je samu sebe da je nitko ne gleda, ali svejedno je namjeravala ii zaobilaznim putem kroz grad. Najprije u jednoj od koija, izvozik, s konjima koji su jo nosili svoje ljetne eirie, a ui su im strale kroz pletenu slamu kao znatieljne lasice; zatim tramvajem pa kompliciranom rutom kroz trgovine, unutra i van na stranja vrata, jo jedan tramvaj, jo jedna trgovina i posljednji, oajniki dio pjeice. Zatim park. Sve je isplanirala. Posljednji dio puta je otrala i sad joj je srce tuklo negdje u grlu. Hodala je puteljkom, a sve oko nje bilo je tako jarko da je morala suziti oi da se zatiti od suneva svjetla. S obje strane staze protezali su se travnjaci zaogrnuti ipkastim slojevima snijega. Neravni rubovi oznaavali su granicu izmeu puteljaka i trave, a crna zemlja izvirivala je ispod bijelog pokrivaa kao uspavana krtica koja provjerava kakva je vani temperatura. Lidija je ubrzala. Nije ga vidjela. U park je ula kod Krimskog mosta, ali moda je Chang An Lo dolazio iz drugog smjera. Stalno je okretala glavu, gledala, traila. Prije mnogo godina, tu se nalazilo stovarite metalnog otpada u kojem su psi lutalice kopali svoje brloge, a nou se trebalo uvati svakakvih grabeljivaca. Ali zemljite je bilo raieno i izravnano za Poljoprivrednu izlobu, a zatim, 1928., pretvoreno u Centralni park kulture i odmora. Lidija nije vidjela ni K od kulture, ali ljudi su bez sumnje koristili svoj odmor. Sunce ih je izmamilo na ist, hladan zrak - dobro umotane figure etale su ruku pod ruku, a djeca trkarala okolo kao maii, osloboena zatvora svojih tijesnih stanova. Jedan mukarac atletske grade loptao se s petoricom djeaka odjevenih u pionirske uniforme, s crvenim maramama koje su bljeskale na snijegu poput crvendaeva perja. Tako uobiajeni prizor, otac koji se igra sa svojom djecom, ali Lidija je osjetila otar ubod ljubomore i mrzila se zbog toga, zbog te slabosti koju nije mogla nadvladati. Nastavljajui kroz park, kraj elektrine rasvjete u obliku urica, sa svakim je korakom gubila samopouzdanje. Ovo nije bilo dobro. Park uope nije bio ono to je oekivala kad je predloila da se tu nau. Proklela je vlastitu neupuenost. Ona je zamiljala drvee i gusto grmlje koje e im pruiti privatnost, sjenovite kutke u kojima bi dvoje ljudi moglo razgovarati a da ih ne vide, ali Centralni park kulture bio je nov, sa irokim, pustim travnjacima i cvjetnim gredicama jalovim ispod snijega, a drvee je bilo svjee zasaeno i ne puno vie od nje. Nije joj trebalo dugo da se uvjeri kako Chang An Lo nije bio tu. Spoznaja joj je kliznula u mozak otra kao led. Zatvorila je oi, a prsti sunanog svjetla bili su joj gotovo topli na trepavicama.

Gdje si, ljubavi?

133

Tiho je udahnula, oslobodivi misli. Tek tada, znala je da je traila pogrenu stvar. Polako se vratila istim putem, sada gledajui tlo a ne Moskovljane koji se odmaraju, i ugledala znak na samom poetku parka, odakle je i krenula. Nasmijeila se i osjetila kako joj je daak vjetra razbaruio kosu. Znak se sastojao od hrpice kamenia, tako male da ju je jedva primijetila. Ali Lidija je znala. Bez sumnje. Kad su ona i Chang bili razdvojeni u Kini, ostavljali su si poruke na mjestu zvanom Potok gutera, a te su poruke bile zakopane u staklenci ispod kamenog humka. Ovo je, shvatila je, bio njihov novi Potok gutera. unula je i razmaknula kamenje. Minijaturni humak nalazio se u kutu cvjetne gredice, gdje zemlja ispod svoje ledene kore nije bila toliko tvrda. Led se brzo razbio pod njezinim prstima i Lidija je nala mali smotuljak koe. Unutra je leao komad papira. Delikatnim crnim slovima pisale su etiri rijei: Na kraju Ulice Semnova. etiri rijei koje su promijenile njezin svijet. Brzo se osvrnula, ali nita se nije promijenilo. Jedna mlada ena vozila je bicikl, stariji par bacao je mrvice kao konfete jatu voraka ija su krila leprala na suncu, crna kao nafta. Lidija je izravnala humak i ustala. Obrisala je prste o kaput i spremila papir duboko u dep. Ruka joj ga nije htjela pustiti ve je ostala leati ondje, sklopljena oko papiria. Zaputila se uz puteljak ravnomjernim korakom, ali noge joj nisu htjele ekati. Ubrzale su, produile korak i, prije nego to ih je mogla zaustaviti, dale se u trk. Ulica Semnova nalazila se blizu rijeke u junom dijelu grada, a izgledala je kao da je premjetena ravno iz jednog od sela koje je Lidija viala iz vlaka na putovanju kroz Rusiju. Kue su bile jednostavne, drvene jednokatnice naherene svaka na svoju stranu pod teinom zakrpanih krovova prekrivenih mahovinom. Cesta je bila spoj rupa i praine, ali danas je vrvjela ljudima. Ulini sajam zauzimao je vei dio plonika, roba izloena na prostirkama na tlu. tand s uredno poslaganim rabljenim izmama, od kojih je svaka poprimila oblik ivota prethodnog vlasnika, bio je stisnut izmeu tanda s papirnatim cvijeem i kanti punih hravih metalnih brtvi i stezalica. Nitko od prodavaa nije imao dozvolu. Da se policija pojavila da ih provjeri, ieznuli bi bre nego led koji se topi na jeziku. Lidija je bila zahvalna zbog te guve. Mogla je neopaeno kliznuti niz ulicu. Jabuke? Lijepe, iste jabuke?"

Net."
ena joj je gurnula smeuranu utu jabuku pod nos. Lidija je bila u napasti jer nije okusila nita osim zalogaja kae koju je jutros skuhala za djeaka. Ispod rupca koji joj je pokrivao glavu, ena je bila mrava i doimala se umornom, ali tako su izgledali svi. To je bila stvarnost. Uza se je imala dvije koare, jednu s jabukama, drugu s orasima, a obje su bile zatiene od hladnoe vunenim alom. Na alu je lealo nekoliko boljih komada voa koji su mamili prolaznike. Lidija je impulzivno zgrabila dvije jabuke i eni predala deset kopejki iz sve manje zalihe u depu pa se pourila do kraja slijepe ulice. Ispred nje lealo je divlje, zaraslo opinsko zemljite, smjeteno u lijeni zavoj rijeke Moskve. Tlo je bilo tvrdo poput eljeza i prekriveno otrom smeom travom koja je poput prstiju izvirivala iz blistavog snijega, ali Lidija je znala da e ga proljetne kie pretvoriti u movaru. Moda ba zato na njemu i nisu nita sagradili. Zaputila se preko livade. Iznenadio ju je prljavo bijeli cirkuski ator s ijeg su vrha bezvoljno visjele zastave. Dolje kraj rijeke rasla su stabla breze i johe te labirint grmlja koje je, ak i zimi, stvaralo gusti zaklon. Nije vidjela Chang An Loa. Ne jo. Ali znala je da je ovdje ba kao to je znala da e njezin sljedei dah zabijeliti zrak ispred nje. Nije bilo puteljaka pa se prema brezama zaputila ravno preko snijega i krhke trave koja joj je pucketala pod nogama. Ispod iznenaujue plavog neba, ogoljene grane stabala izgledale su kao blijede noge pauka i ona osjeti da neto drhti u njoj. to ako se promijenio? to ako vie nita ne bude isto? to ako je ovog puta otputovao predaleko da bi ga ona mogla nai? U grlu joj je bio metalan okus, ali u isto vrijeme nije mogla sprijeiti da joj se usne razvuku u iroki osmijeh, a obrazi zaare unato hladnoi. Ula je meu vitka stabla i, unato temperaturi koja je u hladu naglo pala za nekoliko stupnjeva, osjetila vruinu u tijelu. Otkopala je kaput. Oi su joj pretraivale nisko grmlje, ali jedino ivo stvorenje koje je vidjela bila je sivoglava avka ija se glava klatila gore-dolje. Ula je dublje u umarak, sve do

134

najmranijeg dijela gdje se bilo najlake skriti. Svakih nekoliko koraka zastala bi i oprezno oslukivala. Ali ula je samo udaljeni ubor vode i utanje vjetra u granama. Odjednom se stvorio ispred nje. Visok i vitak, skladan poput pjegavih stabala breza. S istom onom usredotoenom mirnoom u nainu na koji ju je gledao. Nije ula njegove korake, nikakvo utanje grmlja, ali sad mu je mogla uti dah i vidjeti bijeli trag s usana koji je dolazio jednako ubrzano kao i njezin. Lidija", proaptao je. Nije odgovorila. Samo je zurila u njegovo lice, njegove pune usne i prekrasne bademaste oi. U njegov snani, dugi vrat i liniju kose zaeljane od ela, crne i svilenkaste. Pogled na njega ukrao joj je sve rijei koje je pripremila. Ispruila je ruku. Moda je bio samo privienje, a ovo jo jedan od onih snova koji su je muili i draili svake noi. Moda je sanjala, a Liev Popkov je hrkao kao nilski konj s druge strane zavjese. Dodirnuo joj je obraz. Prsti su mu se zadrali, a ona je nagnula glavu tako da mu je njezin obraz poivao na dlanu. S usana joj se oteo jecaj, uzdah bez rijei koji je izbio iz njezine dubine, a onda su se njegove ruke bez upozorenja ovile oko nje. Privio ju je uza se, tako vrsto da nijedno od njih nije moglo disati. Skinuo joj je kapu, bacio je na zemlju i uhvatio joj glavu dok su mu prsti lutali kroz guste valove njezine kose. Tihi uzdah oteo mu se iz plua i okrznuo joj kou sljepoonice. Ostali su tako. Bez rijei. Bez poljubaca. Bez pozdrava. Nesvjesni svega oko sebe. Stajali su nepomini tako dugo da im je voluharica protrala pokraj nogu na crnoj ilovai. Chang An Lo je podignuo glavu i osmjehnuo joj se. Ljubavi", tiho je rekao, vratila si mi duu." Poljubila ga je. Udahnula je njegov dah, okusila njegov jezik. Postala svjesna njegove gladi za njom. Osjetila je kako joj je koa oivjela iako do tog trenutka nije ni znala da je bila mrtva. Hodali su s rukama obavijenim oko struka, dodirujui se bokovima, i osjeali kako njihove kosti i miii ponovno ue kako da budu jedno, a ne dvoje. Natrag preko rijetke trave i ugaenog snijega, prema cirkuskom atoru oko kojeg su milili ljudi. Trenutak prije, dok su sjedili na Changovu kaputu na kao maslac utom traku sunca koje je prodiralo kroz drvee, kroz grmlje je banuo mukarac u konatim hlaama i etvero mrave djece. Crnomanjasti derani pomagali su mukarcu da skupi drva za ogrjev i sloi ih u naramak koji je pridravao jedan koni remen. Prema njihovoj arenoj odjei i rupcima jarkih boja Lidija je pretpostavila da su lanovi cirkusa. Chang joj je stavio prst na usne. Mirisao je isto i svjee i ona je poljubila splet oiljaka na mjestu gdje mu je nekad bio mali prst. ovjek ih nije vidio, ali njegova prisutnost bila je dovoljna da raspri osjeaj intime. Zato su ustali, podignuli njezinu kapu i nerado napustili zaklon drvea. Dobro izgleda, Lidija. Srce mi pjeva zbog toga." Ti izgleda ivo." Pogledala ga je postrance. Zbog toga u zapjevati ja." Nasmijeio se onim svojim sporim, tajnovitim osmijehom koji je pamtila. Kako ide rat u Kini?" pitala je. Mnogo se toga moe ispriati, a i mnogo pitati", rekao je, izbjegavi izravan odgovor, a njegova ju je ruka drala dok su hodali. Skratio je korak da se prilagodi njezinom; ona je produila svoj. Pitanja kao to je - kako si uspio postati lan kineske delegacije?" I to se dogodilo na tvom putovanju preko ruskih stepa?" Nita vano." Lidija, ljubavi, vidim ti to u oima. Bilo je vano." Zastali su, pogleda prikovanih jedno za drugo. ,,A Kuan?" tiho je pitala Lidija. Je li dio tvoje delegacije? Ili tvog ivota?" ,,A sovjetski dunosnik s oima vuka? Je li on dio tih nevanih dogaanja?" Nasmijeili su se jedno drugome i ostali na tome. Lidija je mislila da se sjea svega o njemu, ali nije imala pravo. Zaboravila je kako se uvijek promijeni kad je s njim, kako joj se krv u ilama uspori, ba kao i misli u glavi. Postajala je slinija osobi kakva je htjela biti. Bez pitanja", rekao je. Ona je kimnula. Poslije." Poljubio ju je u kosu. Imat emo i to poslije."

135

Nastavili su hodati prema cirkuskom atoru usklaenim koracima, ali to to je on osjetio potrebu da je uvjeri da e postojati poslije podignulo joj je uzbunu u glavi. Grlo joj se stegnulo i Lidija je morala suzbiti suze. to to nije bilo u redu? Bila je ovdje s Chang An Loom, njegova ruka nalazila joj se oko struka, rebra su mu se podizala i sputala u ritmu s njezinim, a izdueni miii njegova bedra rastezali su se uz njezine dok su hodali i razgovarali. To je bilo sve za ime je eznula dan za danom, mjesec za mjesecom. Pa... to onda nije bilo u redu? Rijei. Rijei su bile kao ici izmeu njih, kao da su se njihova tijela sjeala, ali jezici zaboravili. Vie nisu mogli nai rijei koje su mogli podijeliti. Naslonila mu je glavu na rame, uho na snanu liniju njegove kljune kosti. Ignoriraj rijei. Sluaj samo otkucaje srca. Jedna strana cirkuskog atora glasno je lepetala na vjetru, otro poput udaraca bia, a iz njega je izaao ovjeku kratkoj podstavljenoj jakni i potrganim gumenim izmama. U ruci je nosio drveni malj i nekoliko eljeznih klinova. Kleknuo je i poeo pribijati ue u ledom okovanu zemlju. Imate li ivotinja?" pitao ga je Chang na ruskom. Odostraga." Cirkusant nije podignuo pogled.

Spasibo."
Lidiju je iznenadilo to pitanje. Nije znala da ga zanimaju ivotinje. Kad mu je jednom u Kini pokazala svog ljubimca zeca, htio ga je pojesti. Sjeanje joj je izmamilo osmijeh na usne. Prekoraili su preko uadi i pratili utabani blatni put oko atora i do niza kola. Na vozilima su bili naslikani areni prikazi cirkuskih toaka - krotitelj lavova koji zamahuje biem, balerina koja izvodi stoj na rukama na leima konja. Iako je veina kola bila zatvorena, u nekima su se vidjeli kavezi. Metar ispred reetki bio je razapet konopac kako se posjetitelji ne bi previe pribliavali. Lidija je mogla vidjeti zato. Pogledaj", rekla je, lavovi." U jednom od kaveza ljenarila su dva lava velikih etvrtastih glava poloenih na prednje ape. utosmee oi bile su im poluzatvorene, a upavo krzno titilo ih je od hladnoe. Ispred njih skupila se grupica zainteresiranih promatraa, ali jedan djeai pokuavao je odvui svog oca do sljedeeg kaveza. Lidija je pogledala Changa. I njegova je pozornost bila usmjerena prema sljedeoj ivotinji, a u crnim mu je oima bljesnulo neto ega ondje prije nije bilo. Pogledala je prema kavezu iza ijih je reetki stajao golemi tigar ukoenih miia, utim oima prkosno zurei u posjetitelje. Bio je velianstven. Tiho je zareao i otkrio onjake od kojih se Lidiji okrenuo eludac. Primijetila je da je Chang zakoraio blie. Privlai te opasnost", rekla je. Tijelo mu se umirilo. Vidjela je to. Kao da je snagom volje usporio otkucaje srca. Okrenuo se da je pogleda, okreui lea divljem stvorenju, i ispruio ruku da podigne pramen njezine kose i pusti da mu sklizne kroz prste poput vatre. Ja stavljam ruku u vatru samo kad moram, ljubavi." Dolazak u Moskvu", pokazala je na zaputenu pustopoljinu na kojoj su stajali i na oronuli ator, i dananji dolazak ovdje. Meni se ini kao da si u vatru gurnuo i glavu, a ne samo ruku." Odmahnuo je glavom i isprva nije odgovorio, a crne su mu oi odlutale natrag prema tigru i ostale ondje. Lidija je bila ljubomorna na ivotinju. Doao sam", tiho je rekao, jer sam morao." Jer ti je Mao Tse-tung tako naredio?"

Ignoriraj rijei.
Njegov pogled naglo se vratio na njezino lice i preao joj preko kose, preko njezina lica, blage zakrivljenosti uha, punoe usana. Osjetila ga je kao gotovo fiziki dodir. Doao sam", ponovio je, jer sam morao." Nije traila vie od toga. Samo je ispreplela prste s njegovima. Kako si znao da sam u Moskvi?" Nisam. Znao sam da si u Rusiji. To mi je bilo dovoljno." Rusija je velika zemlja, Chang An Lo", nasmijala se. Mogla sam biti bilo gdje." Ali nisi. Bila si ovdje u Moskvi, kao i ja." Da." Osjetila je kako mu se ruka stegnula oko njezine. Bogovi uvaju one koje vole." Nasmijeila se. Pa, mene su sigurno uvali." Podignula je obrvu. A to si im obeao zauzvrat?" Ha! Moja Lidija", nasmijeio se, predobro me poznaje. Pogodila si. Obeao sam im cijeli svijet."

136

Oboje su se nasmijali. Zvukovi njihova smijeha kotrljali su se meu njima, njezin lak i zadirkujui, njegov dubok i pun uitka, stopivi se ujedan dah koji je ostao visjeti u zraku. Opustili su se. Lidija je osjetila kako je dio napetosti izblijedio, a onu nesigurnost to im je poput sjene leala pod nogama neto je osvijetlilo. Moda je to bilo samo sunce, jarko i blistavo. No Lidiji se to inilo kao neto stvarno. inilo joj se kao srea. Napustili su cirkus i ponovno proli kroz ulini sajam, hodajui ruku pod ruku kao svaki normalan par, jeli jabuke koje je kupila. A sada mi, molim te, reci", pitao je Chang, ima li vijesti o ocu?" Rekli smo da nema pitanja." Znam." Chang je osjetio kako je zadrhtala, samo lak treptaj prstiju koji su mu leali na ruci. Nita vie. Zato je strpljivo ekao. Otputovali smo do zatvorenikog logora", tiho je rekla, onog blizu Felanke gdje su ga prije drali, ali..."

Mi?
Da, Liev Popkov je doao sa mnom, onaj kozak." Pogledala ga je s onim malim nagovjetajem zaigranosti na usnama koji bi uvijek dotaknuo neto duboko u njemu. Nisi ga valjda zaboravio?" Naravno da nisam. Je li i on u Moskvi?" Da. Dijelim sobu s njim i njegovom prijateljicom." Nasmijala se. Prava mala obitelj." Chang ju je prouavao. Sluao je rijei iza njezinih rijei. Sovjetska Rusija", rekao je, ima svojih problema. Molim te, prenesi moje pozdrave drugu Popkovu. Nadam se da su mu lea i dalje iroka i snana kao rijeka Peiho." Ponovno se nasmijala. Da", rekla je, Liev je snaan kao i uvijek." Chang je velikog kozaka susreo samo jedanput, iako upoznao ba i nije bila najbolja rije. Popkov je nosio Changovo bolesno tijelo kroz ulice Junchowa kako bi ga Lidija mogla odnjegovati. To sjeanje bilo je tamna mrlja koja ga je ispunjavala osjeajem srama, to da je trebao noge drugog ovjeka da ga odnesu na sigurnost. No moj otac vie nije bio u tom logoru", nastavila je Lidija. Premjestili su ga u Moskvu. Aleksej i ja razdvojili smo se u Felanki." Aleksej Serov?" Moj brat", brzo je dodala i zagrizla u jabuku. Chang je znao da je progovorio prebrzo. Aleksej Serov, je li on ovdje?" Doao je sa mnom u Rusiju da mi pomogne u potrazi." Namjerno je stala na netaknuti komad snijega i ostavila jasan otisak noge, kao da eli ostaviti svoj trag na svijetu. Sjeti se da je Jens Friis i njegov otac." Pustila je da joj kosa padne naprijed, skrivi joj jednu stranu lica, i on ju je poelio maknuti, vidjeti tugu skrivenu iza nje. to je to osjeala prema svom ocu? Chang je prestao hodati. Stao je, i dalje joj drei ruku, odmah osjetivi da se okrenula prema njemu, usana otvorenih u malom dahu iznenaenja. Privukao ju je. U umornoj uliici ovog bezlinog grada, on ih je postavio na suncem obasjani dio zemlje i s lakoom je obujmio oko struka. Privukao ju je tako blizu da su im se tijela oblikovala jedno po drugom, a njezine grudi bile su vrsto uz njegova prsa. Nije se opirala iako su se ljudi na ulici na as zagledali u njih; samo se prilagodila obliku njegova tijela kao da je njezino. Prstom je dodirnuo blijedo sredite njezina ela. Najdraa ljubavi", promrmljao je. Ovdje unutra", ponovno je kucnuo, ti si sama. Ovdje smo svi sami. Ne moe nasilu uvesti oca kojeg ne zna i brata za kojeg donedavno nisi ni znala da postoji. Ni u glavu, ni u srce. Obitelj je neto vie od krvi, sastoji se i od onih kojima vjeruje. U Kini imam ljude koji su moja obitelj iako nas ne vee spona krvi." Vidio je da joj se grlo stegnulo, vidio je dizanje i sputanje osjetljivih kostiju grudnog koa i srce mu je plakalo zbog nje. Ja sam tvoja obitelj", tiho je obeao. Zvuk joj se oteo s usana, tihi glas bez rijei koji se prosuo odnekud duboko iz nje. Oi su joj potamnjele dok nisu postale boje zimske kie i ona se nagnula naprijed, ugnijezdivi glavu u udubinu

137

njegova vrata. Pomilovao ju je po kosi, udahnuo poznati miris i osjetio njezine ive pramenove pod prstima. Ali ti si me ostavio", proaptala je. Na to nije imao odgovor.

138

36

Lidija je odmah spazila djeaka koji se uljao oko skupine stanara. Dvorite je lealo u dubokoj sjeni i kad je uurbano prola ispod zasvodenog ulaza, oi su joj se morale prilagoditi. Povratak kui bio je pun krivudanja i nestrpljivog ekanja u redovima za tramvaj pod umiruim zrakama poslijepodnevnog sunca. inilo joj se da se okolne zgrade naginju prema naprijed, da posesivno bacaju svoje crne sjene preko dvorita, ali ipak joj nije promaknula Edikova tanka figura. Ono to joj se uinilo udnim bili su zvuci glazbe i smijeha koji su dolazili iz sredine skupine stanara. kripav, metalan zvuk bio je toliko komian da se morala nasmijeiti. Odmah ga je prepoznala. Vergla. Posljednji put kad je vidjela verglaa bila je djevojica u Sankt Peterburgu, s rukom u oevoj, ali sjeanje je bilo mutno. Prije nego to ga je stigla razbistriti, iznenadno krijetanje, zvuk poput glasanja papige u dvoritu je izazvalo salve smijeha. Ljudi su se jo vie skupili i ona je vidjela kako se djeakova blijeda kosa pomaknula, teno kao med. Lagano je okrznuo jednog ovjeka na rubu gomile, kao da trai bolji pogled. Lidija je prila Ediku, zgrabila ga za prljavi rukav jakne i povukla. Stopala su mu se poskliznula na ledu. Skini mi se s..." Okrenuo se, irokih oiju, shvatio tko je i nacerio se. Privet. Zdravo." Vrati to." Osmijeh mu je nestao s lica. Vrati to", ponovila je. Na trenutak se odvijala bitka bez rijei, a onda su mu se ramena spustila. Odgegao se natrag do ovjeka i s lakoom vratio ono to je ukrao. Djeak je odbijao pogledati Lidiju, ali ona ga je ponovno uhvatila za rukav i odvukla do njihova ulaza. Tako je bolje", rekla je. Za tebe?" Ne, glupane, za tebe." Dok su se penjali uza stube, nijedno nije spomenulo injenicu da mu je poderani rukav u dronjcima visio izmeu njezinih prstiju. Evo, daj joj ovo." Lidija je djeaku pruila komad kolbase. Iako je uzeo hranu, nju i dalje nije htio pogledati. Uuljao se u njihovu sobu i naao si mjesto na podu, s leima prema zidu gdje mu ak ni oduevljeni pozdravi Misje koju je ostavio u sobi nisu mogli izmamiti osmijeh na boleljivo lice. Otkinuo je komadi kobasice i stavio ga na mokri psei jezik, a drugi je sam pojeo. Elena je sjedila na stolici, ruku zauzetih iglom i koncem, a preko irokog joj je krila leao nekakav tamnoplavi komad odjee. Kobasica je predobra za tu ivotinju", progundala je. Lidija nije bila sigurna je li mislila na djeaka ili na psa. A zato se ti ceri?" to je pitanje bilo upueno Lidiji. Ja?" Da, ti." Nita." Ono nita koje ti na lice izmamljuje osmijeh veliine mjeseca, a glas ti pretvori u predenje?" Ne znam o emu govori." Ma daj, curo, izgleda kao maka koja je upala u kantu mlijeka." Djeak se nasmijao i zabuljio u Lidiju, odjednom zainteresiran. Lidija je osjetila kako su joj se obrazi nekontrolirano uarili. Je li to tvoj brat?" navaljivala je Elena. Je li se pojavio Aleksej?" Nije." to se onda dogodilo?" ekala sam ispred katedrale, ali..." Mislim, to se jo dogodilo?"

139

Lidija je pogledala djeaka. I on i pas promatrali su je sjajnim oima. Nita", rekla je i uvjerljivo slegnula ramenima. Nita drugo, Elena. Ali nadam se da u danas saznati neto od lana Partije s kojim sam bila na primanju u Metropolu". Zove se Dmitrij Malofejev. Dok nisam srela njegovu enu, nisam imala pojma da je donedavno bio zapovjednik logora Trovick, gdje su drali mog oca. On sigurno zna koga treba pitati." Misli da e ti pomoi?" Nadam se." Zato bi to uinio?" Zato to...", Lidija je s nelagodom pogledala djeaka pa se opet vratila na Elenu, mislim da mu se sviam." Elena je dovrila ono to je radila, mirno pregrizla konac i pitala: A to onda? Kad ti da informaciju koju eli. to e ti dati tom vanom sovjetskom dunosniku?" Tiina se razlila po sobi kao nafta, glatka, gusta i zaguljiva. Uvukla se u Lidijine nosnice, oteavajui joj disanje. ulo se jedino dahtanje malog sivog psa i zvui vergla. Elena", brzo je zapoela, kao da e rijei biti manje opasne ako ih zbije zajedno. Nemam izbora. Ne mogu vie samo sjediti. Zar ne shvaa? Liev svake noi izlazi u nadi da e se nekome neto omaknuti, da e se nekom kuharu ili straaru razvezati jezik nakon jedne votke previe. Trudi se. rt, znam da se trudi - doznati lokaciju tajnog zatvora, broja 1908. Zato u barovima i krmama po cijeloj Moskvi postavlja opasna pitanja. A to me plai, Elena. To me plai toliko da..." Stala je. Duboko je udahnula i prisilila se da uspori. Bojim se da e jedne noi glupi kozak postaviti pogreno pitanje pogrenoj osobi pa i sam zavriti u logoru." Elena je nepomino sjedila s rukama u krilu. Nije nita rekla, ali njezine bezbojne oi zaboravile su trepnuti, a usta su joj se otvorila. Taj strah me proganja, Elena. Svaki put kada veliki medvjed izae. Kao sad. Gdje je? to radi? S kim razgovara? U kakvu prokletu puanu cijev gleda?" Pogledala je dolje u svoje isprepletene prste i aptom pitala: Koliko ovjek smije riskirati za ljubav?" Elena je podignula ruku i prela si preko lica prije nego to je mesnatu bradu naslonila na dlan. inilo se da ju je taj in vratio u ivot i ona je zabola iglu u kalem konca i odmahnula glavom. To je njegova odluka. Nitko ga ne tjera na to." Ali ja elim da prestane. Odmah. Preopasno je. Ali on nee htjeti, znam da nee." A taj sovjetski dunosnik, tvoj Dmitrij Malofejev. Zar nije i on opasan?" ,,S njim se mogu nositi." Elena je prasnula u smijeh, djevojaki zvuk koji je tene natjerao na lave. Zvuala je poput djevojice. S mukom je ustala, protresla komad odjee na kojem je radila i otkrila da je posrijedi stari, ali debeli vuneni kaput koji je nemarno dobacila djeaku. Evo, Edik. Zaepi ui, obuci ovo i gubi se odavde, ti i ta tvoja dukela." Sekundu je oklijevala, stavila ruke na svoje bujne bokove i pogledala po sobi s iznenadnom napetou od koje su joj iskoile ile na vratu. Ovdje imam dosta briga, ne trebam dodatnu." Krenula je prema vratima i u prolazu uinila jednu potpuno neoekivanu stvar. Rukom je prela preko Lidijine kose, neto to nikad prije nije uinila. Njezin dodir iznenadio je Lidiju, bio je puno njeniji nego to je ikada mogla zamisliti. ,,Malyka", tiho je rekla Elena, taj ovjek cure poput tebe jede za doruak." Zatim je uzela kaput s vjealice i navukla kaljae, eljem prola kroz slamnatu kosu, ovila rubac oko glave i izala. Djeak je zurio u vrata koja su se zatvorila iza nje. Ispustio je zvuk, prigueni cvile za koji je Lidija pomislila da je doao od psa. Ne sviam joj se", rekao je. Lidija mu je prila i kleknula na tvrdi pod, milujui dlaku teneta kao da pripada djeaku. Ne budi blesav. Da joj se ne svia, zato bi se trudila da ti nae i zakrpa kaput?" Ne znam." Promrsila mu je mlijenobijelu kosu i pustila da joj Misja lizne zglob. Djeak je podignuo pogled s poda, kao da je napokon prihvatio da se Elena nee uskoro vratiti, i okrenuo se prema Lidiji.

140

Nakon jedne sekunde je rekao: I dalje mislim da joj se ne sviam." Mislim da je problem u tome to joj se previe svia." inilo se kao da su mu se kosti lica skupile zajedno, kao da je ta pomisao bila preteka da se provue izmeu njih. Kak to misli?" Edik", njeno je rekla Lidija, mislim da je podsjea na njezinog mrtvog sina." Vergla je prestao svirati i soba se bez glazbe inila praznom. Svjetlo je postalo zadimljeno, sivo poput Misjine dlake. Edik je zaspao sklupan na podu sa svojim psom, a premda je tene bilo budno, samo je mirno lealo, jednim utim okom gledajui Lidiju. Kad je ustala i otila do prozora da vidi kako kockasti djeli neba iznad dvorita mijenja boju od plave do ljubiaste, tene je tiho zarealo. Bilo je samo hrpa kostiju i mlijenih zuba, a ve je uvalo svog gospodara. To je umirilo Lidiju. Nije bila sigurna zato joj je Edik bio vaan, ali jest. eljela je biti sama kako bi mogla srediti misli koje su joj se rojile po glavi. Pronai u nain. To joj je Chang rekao na rastanku, pronai u nain. I ona mu je vjerovala. Ako je Chang An Lo obeao da e pronai nain da budu zajedno - da zbilja budu zajedno, ne samo da ukradu nekoliko poljubaca kao danas - onda e to i uiniti. To je jednostavno bilo tako. Zadrhtala je, ali ne zato to joj je bilo hladno, upravo suprotno. Krv u ilama bila joj je vrela i uurbana, a tijelo joj nije htjelo mirovati. Koa joj je gladovala. eljela je njegov dodir kao to je jednom udjela za ledom na vrui ljetni dan na trnici u Junchowu. eljela je biti kraj njega. Gledati njegovo lice. Promatrati kako mu spori osmijeh putuje od usana do oiju. Mislila je da e dananji poljupci biti dovoljni, ali nisu bili. Bila je pohlepna. eljela je vie. Naslonila je glavu na prozorsko staklo i udahnula. Toliko je dugo ekala da je zaboravila koliko je uzbudljivo ivjeti u sadanjosti. Imati ono to eli. Htjeti ono to ima. Chang An Lo", proaptala je, kao da ju je mogao uti. Dotaknula je staklo na mjestu gdje ga je zamaglio njezin dah i napisala njegovo ime. Nasmijeila se i usredotoila na tijek rijei dok joj je srce nabijalo u rebra, kao da je nekom arolijom mogla prizvati samog Changa. Dok je zurila u prozor, oko njegovog imena formirao se njezin odraz i stopio ih u jedno. Lidija je promijenila kut gledanja kako bi promotrila vlastite crte lica. to je on vidio kada ju je gledao? Kosa, oi, jagodice, sve joj je izgledalo isto. Ali je li i on vidio onu istu djevojku u koju se zaljubio nekad davno u Kini? Ili nekog drugoga? A Kuan, koja je kao pauk pratila svaki njegov korak, bila je iva, topla, diua napast u svakoj hotelskoj sobi u kojoj je odsjeo. Ne, ne to. Nemoj tako razmiljati. Poalji mi djeaka. Tako je rekao. Okrenula se od prozora i shvatila da je u sobi mrak. Prebrzo jedete. Oboje." Lidija je sjedila na stolici. Djeak je i dalje bio na podu, trpajui kruh u usta, a kraj njega pas je zabio njuku u zdjelu kae. Nijedno nije gubilo vrijeme na disanje. Neto ranije, Lidija je podgrijala malo juhe za Edika i kau za Misju pa je usnulog djeaka lagano gurnula u rebra i pred njih stavila zdjelice. Edik je u treptaj oka preao put od sna do jedenja. Stiskao je zdjelu na prsima, zgrbljen nad njom, uvajui je dok je gutao. Lidiju je uznemirio taj prizor. Edik", pitala ga je, to se dogodilo tvojim roditeljima?" Djeak je progutao jo dvije lice juhe. Streljani." Ugurao je u usta jo kruha. ao mi je." Prije etiri godine." Zato?" Ponovno je morala priekati. Nije navaljivala. Proitali su neku knjigu", rekao je izmeu zalogaja. Knjigu koja je bila zabranjena, antisovjetsku." Koju knjigu?" Ne sjeam se." Nije inzistirala. Edikova kosa visjela je u blijedoj, mlitavoj zavjesi oko njegova lica kad je poeo lizati zdjelu. I otad ivi na ulici?"

141

Da."
To je gadno." Nije tako loe. Zima je najtea." Opasno je krasti." On je prvi put podignuo glavu, a mutnoplave oi su mu se razvedrile. Ja sam dobar. Jedan od najboljih." Ja sam dobar. I sama je rekla sline rijei, ne tako davno. eludac joj se zgrio kad je pomislila na rizik. Gdje prodaje stvari koje ukrade?" Ne prodajem ih." Dobacio joj je preziran pogled kao da je glupa. Vory ih prodaju." Tko su vory?" Zakolutao je oima u pretjeranom izrazu zgraanja, nadlanicom obrisao usne i pruio je psu da je polie. Postoji taj ovjek", polako je poeo objanjavati, kao da razgovara s idiotom, koji vodi bandu djece s ulice. Mi krademo i predajemo mu plijen. On nam plaa." Djeak je razmislio o tome to je upravo rekao i namrtio se. Krenuo je pljunuti na pod, ali zaustavio se na vrijeme. Ali ne mnogo, taj gad. Samo nekoliko bijednih kopejki. Drugi voryjski gadovi plaaju bolje, ali moram uzeti ono to mi se nudi." Lidija se nagnula naprijed. Postoji li mnogo djeaka poput tebe na ulicama Moskve?" Aha. Tisue." I svi su u bandama koje vode ti vory ?" Veina." Tko su vory ?" Kriminalci, naravno." Nacerio se i promrsio tenetove ui. Kao i ja . Edik, to to radi, opasno je." A ovo to ti radi nije?" Nasmijao se otvorenim, djejim smijehom koji je i njoj izmamio osmijeh. eljela je otii do njega i oviti ruke oko njegovih mravih ramena, zagrliti ovog ilavog derana ije je malo tijelo za tim eznulo, ali nije. Imala je osjeaj da bi je opet ugrizao. Maknula je kosu s ela kao da e tako ukloniti sumnje o onome to ga se spremala pitati. Edik." A?" Posegnula je u dep, izvukla novanicu od deset rubalja i zamahnula njome zrakom. Oi su mu gladno pratile bijelu novanicu kao to bi Misja pratila keks. Evo", rekla je, zguvala novac u lopticu i bacila je njemu. Prije nego to je stigla trepnuti, novanica mu se nala u depu. Nacerio se. to sad?" Treba opet otii do hotela Triumfal" i nai onog istog Kineza. On e ti dati poruku za mene." To je sve? Za sav taj novac?" Budi oprezan, Edik." Skoio je na noge, jednom rukom zgrabio svoj novi kaput, a drugom psa. Tvoj je problem, Lidija", ovaj put smijeak mu je bio stidljiv, ali svejedno je bez problema preskoio prazninu meu njima, to to ti je prelako ugoditi." Ona se nasmijala i osjetila kako joj se krivnja ispod rebara malo pomaknula. Nemoj..." Prekinulo ju je otro kucanje na vratima. Bio je to Dmitrij Malofejev. Stajao je na vratima bijedne sobe u svom elegantno skrojenom konom kaputu i sa svilenim bijelim alom oko vrata. U jednoj ruci nosio je veliku smeu papirnatu vreicu, a u drugoj buket cvijea koje je izgledalo kao ljiljani. Gdje je dovraga naao ljiljane usred zime, to nije mogla zamisliti. Zdravo, Lidija." Drue Malofejev, ovo je iznenaenje."

142

Smijem li ui?" Naravno." Ipak je oklijevala. Pustiti ovog ovjeka ulatenih cipela i sjajnih bijelih zuba u svoj dom, bilo je kao pozvati krokodila u krevet. Nasmijeila mu se. Ui." Uao je i njegova muka prisutnost ispunila je svaki kut sumorne sobe. Znai, ovdje se skriva." Skrivam? Zato je upotrijebio tu rije? Ovdje ivim, da. Kako si me pronaao?" Nije bilo teko." Ne, kladim se da nije. Za lana partijske elite, nita nije teko." Rekla je to s osmijehom. Uzvratio joj je i pruio joj cvijee uz galantan naklon. Kad je prihvatila buket, sagnula je glavu da udahne miris i shvatila da su ljiljani napravljeni od svile. Osjetila se prevarenom. Hvala." Njezin gost znatieljno se ogledao po sobi. Pogled mu se zaustavio na Ediku i u oima mu se vidjelo iznenaenje. to god da je doznao iz avrljanja s domarom, djeak i pas oito nisu bili dio te slike. Kimnuo mu je, posegnuo u papirnatu vreicu pod rukom, izvadio paket keksa i bacio mu ga preko sobe. Evo, mladiu", rekao je, uzmi to. I gubi se van." To je bilo reeno tako pristojno da je bilo nemogue prosuditi koliko je bio ozbiljan. Djeak ih nije ni pokuao uloviti. Samo je pustio da se vrte kroz zrak i padnu na pod. Nije se ak ni udostojao pogledati Malofejeva. Umjesto toga, usredotoio se na Lidiju. Hoe da ostanem?" promrmljao je. Voljela ga je zbog toga i pomislila je da je i Edik postao dio njezine obitelji. Kao to je rekao Chang, krvna veza nije bila potrebna. Ne", odgovorila je i zahvalno mu se nasmijeila. Moe ii. Mislim da mora neto obaviti." Edik je spustio psa na pod, uvukao se u kaput prevelik za njegovo sitno tijelo i, ne pogledavi ijednom prema posjetitelju, ietao kroz vrata. Pas je svojim sitnim zubima zgrabio kekse i odskakutao za njim. Skuhala mu je aj. To je bilo najmanje to je mogla uiniti. Na njezinu krevetu bila je poredana hrana kakvu nije vidjela otkad je dola u Rusiju. ak ni u trgovinama nisu imali takva bogatstva. Limenke blistavog kavijara iz Kaspijskog mora. Keksi s bademom i kola od umbira. Ploice vicarske okolade i posrebrene kutije glaziranog voa iz Pariza. Dimljena unka od koje je soba zamirisala i svakakve vrste debelih, ljutih kobasica. Sve je to pomno izloila na krevet, onako kako bi ena izloila svoje haljine da im se moe diviti. Kad je s dna vreica izvukla bocu votke i metalnu kutiju s pet debelih cigara, pogledala je Malofejeva i podigla obrvu. Misli da sam skriveni pua?" Nasmijala se, a onda zastala i pomalo ukoeno dodala, Ili je ovo namijenjeno tebi?" Ne." Malofejev je prekrienih nogu sjedio na prozorskoj dasci, mahao jednom nogom i promatrao je. Za tebe je. Da ih zamijeni za to god treba. Recimo za kerozin." Ah." Lidija je stavila cigare izmeu staklenke grkih maslina i paketa prene kave, njeno ih potapala kao da su njezina davno izgubljena djeca i zamislila to bi neki straar bio voljan uiniti u zamjenu za takav dar. Spasibo." Nasmijeila se, nesigurna je li zahvalu uputila njemu ili hrani, i pokuala se ne osjeati kupljeno. Noge joj se nisu htjele maknuti od kreveta jer se bojala da e, ako skrene pogled, sve to nestati u oblaku dima. Nema na emu, Lidija." Oekivala je jo rijei, ali nisu dolazile. Drue Malofejev, to ti dugujem za ovo?" Nita. Ne brini se", osmjehnuo joj se, ovo ne dolazi s cijenom." Lidija je uzela masline, zamislila njihov soan, otar okus i sjetila se kako bi njezina majka prodala duu za takvu staklenku. to ne dolazi s cijenom? Hrana..." Natjerala se da ostavi masline. Ili informacija koju sam traila?" Bojim se da s tim nisam imao mnogo uspjeha." Kratka tiina upala je u nazubljenu pukotinu izmeu njih, ali inilo se da on to nije primijetio. Lidiji je postalo neugodno.

143

Nisi doznao gdje dre Jensa Friisa?" napokon je pitala. Ne." Opet tiina. Malofejev je bezbrino mahao nogom, a ona ju je poeljela zgrabiti i omotati mu je oko vrata. Ali, mislila sam...", zapoela je. Rijei su joj se izgubile. Kakva je uope bila korist od njih? I ja sam tako mislio." Jesi li mi zato donio hranu? Umjesto informacije?" Noga se naglo prestala njihati. Lidija, ja vie nemam nikakve veze sa zatvorima i logorima." Sjea li ga se iz Trovicka? Jens Friis. Visok i crvenokos." Naravno da ne. Ondje su bile na stotine zatvorenika, a ja nisam imao puno doticaja s njima. Moj posao je bio osigurati da radne norme budu zadovoljene i drvo poslano na jug. Nisam sjedio i drao zatvorenike za ruku i priao im prie za laku no, ako si na to mislila." Zurila je u njega. Nije se nasmijeio, samo joj je uzvratio pogled sa strpljivim izrazom lica. To ju je dodatno razbjesnilo. Ali, rekla sam ti", uhvatila je dah. Dala sam ti toan broj zatvora u kojem ga navodno dre - broj 1908. Sigurno ima kontakte od kojih moe doznati gdje je to." Nestrpljivo se premjestila s noge na nogu. ak i ako vie ne moe doznati je li on ondje." Lidija, draga djevojko, bih da mogu, asna rije. Ali, mora shvatiti, neke tajne ostaju skrivene ak i od mene." elo mu se naboralo, a ona nije bila sigurna je li to od brige ili razdraenosti. ao mi je to ti ne mogu vie pomoi." Nakon stanke je dodao: Volio bih da mogu." Lidija se sagnula i podignula veliku smeu papirnatu vreicu s poda. Poela je vraati hranu unutra, komad po komad. Malofejev nije nita rekao. Ne vjerujem ti", tiho je rekla, leima okrenuta prema njemu. Cigare je ostavila za kraj i uredno ih smjestila na vrh. One su je podsjetile na Alekseja i na to koliko bi on uivao u njima. Okrenula se prema Malofejevu. Dmitrij, zato ovo radi? Pomae mi. Nosi mi ovakve raskone darove, a jedva me pozna i zasigurno mi nita ne duguje. Oboje znamo da bi samo jedna od ovih konzervi kavijara ovdje u Moskvi kupila bilo koju djevojku po tvom izboru." Zagledala mu se u lice. Vidjela je kako je omekalo i ula kako mu je uzdah poeo bjeati iz usta prije nego to ga je prekinuo. Ah, Lidija, nisam doao kako bih te kupio." Nisi li?" Ne." Pa zato si onda ovdje?" Zamiljeno ju je promatrao. Zato to elim da me jednog dana gleda kao to si one veeri u Metropolu" gledala svog kineskog prijatelja." Neto vrue bljesnulo je u Lidijinim grudima. Mi smo plesali, nita vie. I to dosta loe." Ne. To nije bilo sve." Kako to misli?" Dobro zna kako to mislim." Ne, ne znam. Uostalom, Dmitrij, ini se da ti zaboravlja da kod kue ima prekrasnu enu." A, da, moja Antonina. Nema pravo, Lidija, ni na sekundu nisam zaboravio svoju prekrasnu enu." U glasu mu se ula tuga, siva i mekana poput sjene. Zapravo, ona je bila ta koja je predloila da bih ti, s obzirom na to da ti ne mogu pomoi na drugi nain, trebao odnijeti ove darove." Kako prikladno." Pristojno se nasmijeio. Lidija je pokuala ignorirati eleganciju koja ga je obavijala s jednakom lakoom kao i njegov koni kaput i vatrenocrvena kosa koja je potaknula valove sjeanja na njezina oca. Zbog nekog neshvatljivog razloga, u drutvu ovog ovjeka njezin ivot u Kini inio joj se neobino nestvaran i dalek. To ju je razdraivalo vie nego to je htjela priznati. Drue", rekla je naglo mijenjajui ton, hvala na velikodunosti, ali ja ne mogu prihvatiti ove darove." Ali ruka ju je izdala. Lebdjela je oko vreice, dodirujui izboine smedeg papira kao da su Misjine ui. Prisila se da je povue.

144

Ja ti pokuavam pomoi, Lidija. Nemoj to zaboraviti." U tom sluaju, Dmitrij, molim te da mi kae u kojoj se ulici nalazi zatvor broj 1908." O, Lidija, rekao bih ti da znam." Moda ne eli znati." Moda." Ako je eljela pronai oca, trebala je Malofejeva, trebala je njegove kontakte i znanje o zatvorskom sustavu. Obeshrabrila ju je pomisao da mu netko malo iznad njega na sovjetskoj ljestvici moi gazi po prstima. Tko zna da si ovdje?" pitala je. Nije odgovorio, samo je podignuo alicu aja koji se hladio na prozorskoj dasci kraj njega, otpio gutljaj s tihom profinjenou, kao da je izgubljen u mislima, i ponovno je odloio. Tek se tada usredotoio na Lidiju i ona je odmah primijetila promjenu u njemu. Pogled mu je postao vrst i odluan i podsjetio ju je da je donedavno bio zapovjednik logora. Lidija, sluaj me. Sovjetska Rusija je jo dijete. Ona raste i ui. Svaki dan primiemo se blie svom cilju: pravednom i uravnoteenom drutvu u kojem e jednakost biti toliko normalna da emo se uditi to su sve nai oevi i djedovi bili dovoljno glupi da trpe." Ona nije reagirala, nije skrenula pogled. Bilo joj je udaralo u zapeu, a umirue svjetlo s prozora iza njega kao da mu je zapalilo kosu. A logori?" pitala je. Tako uite to nedoraslo dijete sovjetske Rusije dobrom ponaanju?" On je kimnuo. ,,S pomou straha?" nastavila je. Preko dounika?" Da." Ustao je s prozora, sporim, leernim pokretom koji je Lidiju svejedno natjerao na oprez. inilo se kao da je iznenada postao vii i mraniji. Ljude Rusije moramo nauiti da o sebi ponu razmiljati na drugi nain." Pribliio joj se. Srce joj je tuklo. Jens Friis nije ak ni sovjetski graanin", istaknula je. On je Danac. Kakva korist od pouavanja da on pone razmiljati na drugi nain?" Kao primjer ostalima. Da pokaemo kako nitko nije siguran ako se upusti u antisovjetske aktivnosti. Ni ja." Zastao je, a rijei su mu postale blage. Pa ni ti." Pokuala je usporiti disanje, ali nije mogla. Malofejev ju je iznenada zgrabio za oba zgloba i snano je pretresao. Lidija se borila kako bi se oslobodila, ali njegovi su je prsti s lakoom drali pa se prestala opirati. Pusti me", protisnula je. Vidi, Lidija", smireno je rekao, kako strah mijenja ljude. Pogledaj se sad, oi su ti velike od straha, izgleda kao lavlje mladune koje bi mi najradije izgreblo oi. Ali kad te pustim, neto e nauiti. Nauit e se bojati onoga to ti mogu uiniti - tebi, tvojim prijateljima, Jensu Friisu, ak i onom tvom prokletom kineskom ljubaviku - i to e te drati na uzdi. Tako radi Staljinov sustav kaznenih ustanova." Nasmijeio se, neravno podizanje usana u kojem nije bilo prijetnje, samo upozorenje. Zurila je ravno u njegove sive oi. On je oprezno kimnuo glavom i pustio joj ruke. Nije se pomaknula. Dmitrij se bez oklijevanja nagnuo naprijed i poljubio je, vrsto i gladno. Ruka mu je dodirnula njezine grudi. Ona je ustuknula, zakoraila dalje od njega, a on je nije zaustavio. Strah", rekao je, strah je neto to mora nauiti koristiti. Zapamti to, Lidija." Zaigrano je nagnuo glavu u stranu; vratio se onaj njegov oputen arm. Nisam ti elio nauditi. Samo sam htio da zna." Lidija je bila previe bijesna za rijei. Ali oi joj nisu naputale njegove. Moe me oamariti ako e se zbog toga osjeati bolje", ponudio joj je uz lagani smijeak. Ona je ukoeno okrenula glavu na drugu stranu, vie ga nije mogla gledati. Izaao je iz sobe bez ijedne rijei i tiho zatvorio vrata za sobom. Lidija se poela tresti. Srdba je bjesnjela u njoj, vrela i bolna, gorjela joj je u grlu. Pourila je do prozora i promatrala kako visoka figura Dmitrijja Malofejeva prolazi kroz sumorno dvorite, leima okrenuta prema njoj i s jednom rukom podignutom na pozdrav. I bez okretanja znao je da je ona ondje, da ga gleda. Kad je nestao ispod luka, Lidija je naslonila elo na staklo, pokuavajui izbaciti misli iz glave, ali ne i bijes. On joj je bio potreban. Jer nije bila bijesna samo na Dmitrijja Malofejeva nego i na sebe.

145

Zajecala je, dugo i glasno i elom udarila u prozor, kao da moe silom istjerati slike iz glave. Dodir njegovih usana. Zainski miris njegova parfema. Vrue poigravanje daha na svom licu. Njegovi prsti njeni na njezinim grudima. Odakle je dolo, ovo izdajniko zadovoljstvo koje je osjetila? Mrzila ga je. Jo gore, mrzila je samu sebe. Kupaonica je bila hladna, tako hladna da je Lidija mogla vidjeti vlastiti dah. Gola arulja visjela je sa stropa kao mutno uto oko, a niza zid sputali su se prsti vlage koji su s njega odizali boju, kao da neto ivi ispod nje. Danas nije bio Lidijin red za kupanje, na to se strogo pazilo, pa je tako samo stajala na runiku kako joj se noge ne bi smrznule i skinula odjeu. Skinula je suknju. Vestu. Koulju. Donje rublje. Bacila ih je u neurednu hrpu na podu i stala gola ispred umivaonika. Oi su joj svjesno izbjegavale malo kockasto zrcalo jer nije eljela izbliza vidjeti kako izgleda izdaja. Koje je boje. Kakva oblika. Kakve rupe joj je izdubila na licu. Pustila je hladnu vodu i poela se prati. Nakon deset minuta, koa joj je gorjela i drhtala je, ali napokon je mogla smiriti ruke. Shvatila je da nije bila rije o prljavtini izvana ve onoj unutra, do koje nije mogla doi.

146

37

Kupaonica je bila topla. Hotel Trijumfal" dobro se brinuo za svoje privilegirane goste i Chang An Lo je uo Biaov iznenaeni uzdah kad je uao i ugledao zlatne slavine umetnute u leita od kroma i mramora. Biaov smjetaj u hotelu bio je neto skromniji, mala soba na drugom katu iznad bunog bara. Chang je zatvorio vrata iza njih i pustio obje slavine iznad umivaonika kao i onu nad kadom. Voda je potekla u bujici, izlijevajui se preko sjajnog porculana, klokoui niz odvode, kovitlajui se i prskajui dok su cijevi podrhtavale. Sad, prijatelju, moemo razgovarati", prigueno je rekao Chang. Je li sigurno?" Katkad mislim da svi sluai spavaju na poslu." Biao se i dalje doimao zabrinutim. Duge su mu se ruke nemirno micale kao bambusovo lie na vjetru, a tamne oi lutale su preko zidova obloenih ploicama. Chang je bio zahvalan to je svog mladog prijatelja poveo sa sobom u Rusiju, i to ne samo zato to ga je tako maknuo s kineskih bojita i njegovu ocu omoguio miran san. Biao je bio tit na njegovim leima. Chang ga je trebao. Brate, ne mui svoje misli brigama o onima koji nas sluaju", rekao je Chang. Usne je pribliio Biaovu uhu. Oni su ionako gluhi uz ovaj vodopad. A i kad je Kuan juer izgovorila loe odabrane rijei, nitko nas nije nita pitao o tome. Siguran sam da su bradonjama nai mandarinski zvui jednako teki i neshvatljivi kao to su nama njihovi ruski." Biao je kimnuo. Chang je govorio brzo. Postoji put van kroz prozor kupaonice pa preko krovova. Mora se neprimjetno iskrasti u grad. Mora krenuti odmah, prije veere koju su veeras isplanirali za nas." Biao je ponovno kimnuo, sjajnih crnih oiju. Bradate glave su spore poput crva. To nee biti problem." Hvala ti, prijatelju. Xie xie." Na trenutak su samo sluali zvuk vode. Je li to za fanqui djevojku?" napokon je pitao Biao. Onu s kojom si plesao?" Chang je bio iznenaen to ga je Biao preispitivao, ali je ipak kimnuo. Njegov mladi pratitelj presloio je lice, usisavi obraze. Drue Chang", promrmljao je, nudim svoje skromno miljenje da nije mudro toliko riskirati za jednog stranog vraga, jednog fanquija. Ona oito nije toga vrijedna" Chang se ukoio, samo izduivanje miia, nita vie. Ali, bilo je dovoljno. Biao je spustio glavu. Oprosti mom bezvrijednom jeziku. On ne zna kada treba utjeti." Uvijek je bilo tako", nasmijao se Chang. Nisi se promijenio." Naravno da e mi biti zadovoljstvo izvriti bilo koji zadatak koji e pomoi prijatelju mog srca." Hvala, Hu Biao." Ali ja..." Zastao je, i dalje pognute glave tako da su mu tetive na stranjoj strani vrata bile zategnute. to je?" pitao je Chang. Moj jezik nema ui s pomou kojih bi sluao i uio." Reci to si htio." Hu Biao podignuo je oi koje su sa svojim uvijenim trepavicama i tekim vjedama Changa podsjetile na Biaova oca, Hu Tai-waija, ovjeka kojem je toliko dugovao; ovjeka koji mu je bio otac svime osim imenom. Osjetio je navalu naklonosti prema svom mladom prijatelju. Ispljuni te rijei, Biao, ili u doi u napast da ti gurnem aku u grlo i sam ih izvuem, kao to tvoja majka izvlai tence iz kuje."

147

Nasmijao se i vidio da je Biao udahnuo, a onda mu je tijelom proao slabaan drhtaj olakanja. Changu je prvi put sinulo da ga je njegov prijatelj iz djetinjstva gledao s jednakom koliinom straha i ljubavi. To ga je rastuilo. Zar ga je rat pretvorio u nekoga koga Biao vie nije poznavao? Zar je ono najbolje od sebe ostavio na kineskim poljima smrti? Biao, daj da ujem tvoje rijei savjeta." Bogovi su bili dobri prema tebi, Chang An Lo. Nemoj ih dovoditi u napast da te se odreknu zato to si njihovu panju zamijenio panjom tog dugonosog stranog vraga." Ja sam im obeao ve mnogo toga. Zakleo sam im se u ponosno ime svojih predaka." Ne, drue. Bogovi su hiroviti. Ostani sa svojima. Vrati se u Kinu i oeni se mojom sestrom Si-qi. Ti zna koliko te ona voli." Chang se nasmijeio. Lijepa Si-qi ve ima moje bezvrijedno srce, kao i srca mnogih drugih. Ja u uvijek voljeti njezino slatko lice i mudru glavu." Onda se oeni njome." Ne mogu." To bi bila posljednja elja mog oca i majke." Ah, Biao, to je okrutno. Zna da im nita ne mogu odbiti." Dvojica mukaraca dugo su se gledala samo uz zvuk vode meu njima. Hu Biao je bio taj koji je napokon skrenuo pogled. to treba, Chang An Lo?" Treba mi soba." Edik se vratio kasno naveer. Isprsio je svoja koata prsa i doimao se jako zadovoljan sobom. Lidija ga je zagrlila prije nego to se mogao pobuniti. Brzo joj je predao poruku, kao da mu se nekamo urilo, a onda su on i tene nestali. Poruka je sadravala adresu i kartu. Karta je bila runo nacrtana i Lidija je zamiljala Changa kako sjedi u svojoj hotelskoj sobi i pomno povlai crte kako ona ne bi pogrijeila. Nije bilo nikakvog Najdraa Lidija, nikakvog potpisa. Nita to bi se moglo dovesti u vezu s njima. Samo etiri kratke rijei na dnu. Ti si moj ivot. Lidija je ekala dok s druge strane zavjese nije zaula hrkanje, jo grublje od Malofejevljeve boce votke, i tek je onda kliznula iz kreveta. Soba je bila crna, a prozor jo crnji. Nono nebo je nestalo, nije bilo ni mjeseca ni zvijezda, samo praznina koja je izgledala kao da je progutala cijeli grad. Lidija je brzo izvukla zaveljaj ispod kreveta i odjenula nekoliko slojeva Eleninih dempera i sukanja, jednu na drugu, sve dok nije postala debela i glomazna. Tek je tada bila zadovoljna. Vie nije stala u svoj kaput, ali nije htjela uzeti Elenin da ga krive oi ne bi prepoznale. Zato je uzela deku i ovila je oko sebe poput duga ala, navukavi je preko kose i obraza. Oko glave je omotala rubac i zavezala ga ispod brade. Sad e u mraku biti neprepoznatljiva. Zbog toga se, makar na trenutak, osjeala osloboena same sebe. Zadrala je dah, otvorila vrata i iskrala se iz sobe. Nitko je nee prepoznati. ak ni Chang An Lo. urila je niz ulicu, glave pognute prema vjetru. Veina kua bile su zavijene u mrak tako da se mogla usredotoiti na put umjesto da se brine da e je netko zaustaviti i poeti joj postavljati pitanja. Hodala je po neravnoj zemljanoj cesti koja je prolazila pokraj groblja; s druge strane ulice nalazio se niz drvenih zgrada koje su se meusobno podupirale. Snaan miris vlane zemlje, svinja i dima podsjetio ju je na kineska sela i ona se pokua nasmijeiti tom sjeanju, ali nije mogla. Unato hladnoi, dlanovi su joj bili vlani i ljepljivi u rukavicama, a koa na zatiljku jeila se kao da po njoj hodaju pauci. Koraci su joj najprije postali sporiji, a onda i stali. to nije bilo u redu s njom? Zato je tako nervozna? Zato oklijeva? Zatvorila je oi. Pritiskao ju je teki noni zrak, ali dok je stajala ondje ubrzano diui, osjetila je kako istina isplivava na povrinu. Bojala se. Bojala se da e biti pristojni.

148

Nije znala koliko je dugo stajala ondje. Trgnuo ju je zvuk koraka na ulici i na trenutak je pomislila da ju je Chang An Lo doao traiti. Ali onda je vidjela svjetlo koje je osvjetljavalo uti trag preko snijega. Ne, to nije Chang An Lo, on ne bi imao svjetiljku. Upravo se spremala prijei na drugu stranu ceste da izbjegne stranca kad ju je snop svjetla pogodio u lice i zaslijepio je. Podigla je ruku da zatiti oi i ula kako netko tri, a onda se iznenada nala pritisnuta uza zid, a glava joj je udarila u neto tvrdo. Ruke su joj strgnule deku i poele joj grubo petljati po odjei. Samo su je brojni slojevi Elenine odjee spasili od nametljivih prstiju napadaa. Zamahnula je prema njegovoj glavi i ula kako je uzviknuo. aka ju je boljela od njegove glave. Mii se s mene!" vrisnula je. Zaepi, suka, kujo." Goni se, gade." Zamahnula je nogom i pogodila ga u cjevanicu. Ruka ju je udarila po ustima, ispruena i tvrda. Okusila je krv. Usta koja su smrdjela na pivo napala su njezina. Ponovno je zamahnula nogom, ali nije mogla disati. Rukom joj je stiskao dunik, a teina njegova tijela pritiskala ju je uza zid. Pokuala je vrisnuti. Osjetila je kako joj se mozak zamrznuo. Odjednom je sve bilo gotovo. Bez ikakvog zvuka, napada ju je pustio kao da se umorio od naprezanja i sjeo dolje na snijeg. inio se iscrpljen. Lidija je uvukla zrak u svoje gladno grlo. Gade!" dahnula je i udarila ga u lea. Polako, gotovo zamiljeno, ovjek se sruio na lice i ostao leati na snijegu kraj svjetiljke, a vrat mu je bio pod neobinim kutom. Tek je tada primijetila drugu osobu, lice puno udubina i sjena, duha koji je ustao iz groblja preko puta. Chang An Lo", apnula je. Doi." Uhvatio ju je za ruku i odveo je dalje od slomljene figure na tlu, urei mranom cestom tako da je morala trati kako bi ga pratila. Bacila je pogled iza sebe, ali tijelo se nije pomaknulo. inilo se kao da se no nabrala u neto gusto i kruto. Kad su doli do obloenih vrata, Chang je izvadio klju i gurnuo ga u bravu. Vrata su se cvilei otvorila i oni su uli. Hodnik je bio u potpunoj tami, ali Lidija je ula njegovo disanje. Bila je sigurna da i on uje njezino, teko i nepravilno. Chang se kretao bez oklijevanja, kao da moe vidjeti u mraku, i poveo je uza stube do vrata na prvom katu. Otvorio ih je, uveo je u sobu i zatvorio vrata za njima. Priekaj ovdje", apnuo je. Nestao je, a trenutak poslije upalila se ibica. Njegovo lice iskoilo je iz noi. Upalio je plinsku svjetiljku koja je visjela sa stropa i podesio tanke lance koji su regulirali jainu svjetla. Lidija je ula kako je svjetiljka zaitala u ivot i ugledala stidljivi jantarni sjaj. Ispustila je dah koji je dotad zadravala. Soba je bila mala; u njoj se nalazio krevet, naslonja i stol. Iznenadilo ju je raspelo koje je visjelo na zidu. Ali njima je bio vaan samo prostor. Chang joj je priao i stao ispred nje, a oi su mu bile tamne i ive. Ali ona ga je predobro poznavala. U ukoenoj eljusti i mekoj liniji usana vidjela je odraz vlastite nesigurnosti. Udahnula je i zakoraknula naprijed sve dok joj ruke nisu bile ovijene oko njegova vrata, a njegove na njezinim leima, drei je, milujui, pronalazei je ispod svih onih slojeva. Jedina moja ljubavi", promrmljala je i podignula glavu prema njemu. Kad su joj usne pronale njegove, vrste i posesivne, osjetila je kako se krhka barijera meu njima pomaknula. ula je zvuk lomljave kada se rasprsnula u tisuu komadia i znala je da nee biti pristojni.

149

38

Skinuli su povez s Aleksejevih oiju. Trepnuo je da mu se oi naviknu na iznenadno svjetlo i razgledao okolinu. Nalazio se u vinskom podrumu. Kameni zidovi bili su prekriveni stalcima s bocama svih oblika i veliina, a zrak je bio toliko praan da mu je zapinjao u grlu. Tko je to?" Zato si ga doveo, Igore?" Pitanja su dolazila iz skupine od dvadesetak mladia, koji su svi nosili koulje otkopane do struka. Gola prsa prekrivale su im tetovae, jasne plave poruke izvanjskom svijetu, a iznad njih su se nalazila mrava lica i otre, sumnjiave oi. Nitko se nije smijeio u znak dobrodolice. Sranje, inilo se da je ovo bila velika pogreka. Dobra veer, drugovi", rekao je prijateljskim tonom. Kimnuo im je i pokuao skrenuti pogled s njihovih tetovaa, to nije bilo lako. Moje ime je Aleksej Serov." Torbu koju je nosio spustio je ispred njih, na crne ploice obloene prainom i pauinom. Mukarac tiha glasa i nauljene kose zalizane s obje strane urednog razdjeljka iskoraio je naprijed i otvorio torbu. Podignuo je njezin sadraj. Napetost u sobi odmah je popustila. Kraa je bila laka, ali Alekseju se gadila. Gnuao se tog ina, ali Maksim Voinski zatraio je dokaz njegove odanosti, demonstraciju hrabrosti. Dar za voryje. Aleksej je pristao i nije si dao vremena da se predomisli. Iste je veeri izaao na ulice Moskve da dokae da je vrijedan njihova povjerenja, da je i sam lopov kao i oni i da se ne boji Staljinova autoriteta. Proveo je dva sata lutajui sporednim uliicama, traei povoljnu priliku istom pozornou kakvom je nekad izviao vojne manevre. Kad mu se pruila, bez oklijevanja ju je zgrabio. Iz tame je zakoraio u pravokutnik svjetla koje je dolazilo iz otvorenih vrata i tiho skliznuo u neiji hodnik. To je bilo dosta da ga pretvori u lopova, da ga natjera da preskoi granicu potenja i odvede ga na pogrenu stranu. Ruke su mu poletjele kao da kradu ve godinama i sa zida uzele izrezbareni sat te malu kositrenu vazu sa stola. Uao je i izaao iz kue za manje od minute. Samo toliko mu je trebalo da si zauvijek upropasti ivot. ovjek kojeg je pokrao nije vidio nita. Bio je vani na mranoj ulici, veui nekakvo pokustvo na kolima u koja je bio upregnut dremljivi konj, i nije imao pojma da je upravo opljakan. Aleksej nije znao zato bi netko premjetao pokustvo u to doba noi, ali nije se bunio. Zgrozila ga je gorljivost kojom je skrio plijen ispod kaputa. Nitko ga nije vidio. Samo niska Igorova figura koja ga je pratila kao sjena, skrivena u tami. On je vidio. On je znao. Ovo je dobar sat", izjavio je ovjek nauljene kose i podigao predmet da ga svi vide. Bio je to prekrasan primjerak. Patina latila na kuitu Alekseju je rekla da je sat bio star i voljen i on osjeti kako krivnja, sirova i pakosna, zariva zube u njega. To je za vory v zakone, za bratstvo lopova unutar zakona", izjavio je Aleksej. Moj doprinos ovoj kodli za va obak, zajedniki fond." Oni su kimnuli, zadovoljni. Postoji li svjedok?" pitao je netko. Ja sam svjedoio", rekao je Igor. Stao je ispred svih, a oi su mu izazivale svakoga tko bi mu se usudio proturjeiti. Ukrao je kao profesionalac." Dobro." Ali je li bio u zatvoru?" Ili u nekom logoru? Je li bio u Kolimi?"

150

Ili radio na Bjelomorsko-baltikom kanalu?" Tko jo govori za njega?" Aleksej je govorio sam za sebe. Bratstvo vory v zakone, ja sam vor, lopov kao i vi, a ovdje sam jer je Maksim Voinski naredio da me veeras dovedu. On je bolestan i lei u krevetu, ali njegova rije govori za mene." Mora imati dvojicu koji e govoriti." Ja, Igor, govorim za njega. Moja rije stoji uz rije Maksima, naeg pohana." Znai, to je bilo to. Dragi Boe, postao je vor. Jo im je morao mnogo toga dokazati prije nego to ga prihvate kao jednog od njih, ali s Maksimom iza sebe, vrata su mu bila otvorena. Iz razgovora s Maksimom doznao je da po cijeloj Rusiji, uzdu i poprijeko, a pogotovo u zatvorima, postoje elije voryjskih kriminalaca poput ove, sve s istim strogim kodeksom odanosti i sustavom kanjavanja. Neki su ih zvali ruskom manjom, ali oni su se zapravo dosta razlikovali od te talijanske organizacije: nisu smjeli imati efa, prema statusu svi su lanovi morali biti ravnopravni, a obiteljske veze nisu se priznavale. Bratstvo im je bilo jedina obitelj. Voryjski sud shodka donosio je odluke i rjeavao sporove, a bio je svemoan koliko i nemilosrdan. No pohanje svejedno bio na vioj poziciji i njegova rije bila je vana. Maksim je bio pahan. Aleksej se molio Bogu da Maksimovo ime, ak i sa samrtne postelje, bude dovoljno. Zaudo, nije osjeao strah. Znao je da bi trebao. Lagao im je da je bio u zatvoru, a njihove kazne bile su otre. Ali ovi su ga mukarci previe podsjeali na mlade novake kojima je zapovijedao u kampovima za obuku u Japanu, samo to su ovi bili povezani u kriminalno, a ne u vojno bratstvo. Crpili su hrabrost jedni iz drugih kao to je vlasnik ovog podruma crpio vino iz boca. Hrabrost je tekla, crvena i opojna. No dok im je prouavao lica i unakaena prsa, stekao je dojam da su ti ljudi bili oteeni. Iznutra kao i izvana. ,,A gdje su stariji vory?" pitao je Maksima. ,,U zatvoru, naravno. U logorima. Za to slui fond ohak." Upotrebljavate ga da ih izvuete?" Katkad. Ali najee da svoju brau opskrbimo hranom i odjeom, ili rubljima za mito. Vidi, Aleksej, zatvor je vorovo prirodno okruenje, ondje on vlada. Veina nae brae lei iza reetaka jer je svaka zatvorska kazna razlog za ponos koji oznaavamo novom tetovaom." Ne razumijem." Maksim se nasmijeio, a oi su mu bile tajnovite. Ti moda ne razumije. Menije sve jasno." Aleksej se pitao to se to, kvragu, dogaalo. Kakva je bila povijest ovog ovjeka i kakve zloine je poinio? inilo se da je Maksim vidio sumnje svog mladog prijatelja; okrenuo se na bok na svom irokom krevetu i polako otkopao gornji dio pidame. Razgolitio je prsa. Bila su iroka i mona, s rebrima kao u bika i umornom koom bez dlaka. Aleksej je uvukao dah. Zadivljujue." Na sredini Maksimovih prsa nalazila se raskona plava tetovaa velikog raspela. Vidi ovo?" Stariji mukarac strogim je prstom pokazao na dekoraciju koja se nadvila nad kri, proteui mu se izmeu kljunih kosti. Vidi ovu krunu? Ona znai da sam pahan. ef nae voryjske elije. Bez mene, oni bi bili nitko i nita. Moja rije je zakon." Podignuo je drugi rukav, a Aleksej se nagnuo blie, fasciniran. Od ramena do ake, tetovae su mu prekrivale svaki komadi koe. Katedrala s kupolom u obliku lukovice i Bogorodica blagog lica bili su uznemirujue uhvaeni u zbrci bodljikave ice i nizu zatvorskih reetki. Mrtvaka lubanja cerila mu se s bicepsa, a krila orla bila su uhvaena u paukovu mreu na laktu. Maksim je promatrao Alekseja, vidio vatru koja je poela gorjeti u njemu. Svaka ima svoje znaenje", rekao je tihim, zavodljivim apatom. Pogledaj moje tetovae i vidjet e moj ivot. Bog je oznaio prvog ubojicu na svijetu prije nego to ga je poslao u izgnanstvo. Kainov znak." Spustio je rukav i pokrio prsa. Tako je onaj koji je nosio znak izopen iz drutva kao kriminalac. Reci mi, jesi li to ti, Alekseju Serove? Izopenik?"

151

Bol nije bila tako strana. Ispostavilo se da je majstor tetovae bio elav, s potpuno glatkim licem i suzom tetoviranom u vanjskom kutu oka. Bio je umjetnik koji je uivao u svom poslu, smijeei se sam sebi dok se pripremao za rad na Aleksejevim prsima i pjevuei uvijek isti dio Beethovenove Pete simfonije". Aleksej je zapalio cigaretu i molio se Bogu da ne dobije trovanje krvi. I to se dogaa", nacerio se majstor. Neki ak i umru." Aleksej je otpuhnuo dim prema njemu. Ne ovaj put", rekao je dok je otkopavao koulju. Bez puenja, molim." Puit u ako to elim." Net. Prsa ti moraju biti nepomina kao kamen." Jebemu!" rekao je Aleksej i ugasio cigaretu. Mukarci u podrumu su se nasmijali, uivajui u njegovoj neugodi. Jedan lopov, ilavi dvadesetjednogodinjak s licem izrovanim od kozica, otiao je do stalaka s vinom i izvadio bocu. Rukavom je obrisao prainu i otvorio je vadiepom koji je visio pokraj vrata. Bocu je gurnuo prema Alekseju. Evo, maljutka, pij." Spasibo, sad e mi odmah postati ljepi." Mladi se nasmijao. to moe biti ljepe od ovoga, prijatelju?" Odvezao je i skinuo izmu, a zatim i arapu. Pogledaj, tovari. Je li ti to dovoljno lijepo?" Preko cijelog stopala bila mu je tetovirana nacerena maka s prugastim krznom, velikom plavom manom ispod brade i eirom sa irokim obodom na glavi. Aleksej se nasmijao. A to to znai? Da ti noge smrde kao maja pialina?" Vor je trknuo majstora tetovae i igla se zabila malo dublje. Aleksej se nije trznuo, ali je otpio vina. To znai da sam lukav." Vor je suzio oi. Lukav poput make. Mogu namirisati takore." Ha, drue, ti mirie kao takor, to je..." Bez prianja!" Igla je zujala i ubadala, marljiva kao pela. Budi miran." elavac je na zglobovima prstiju imao tetovirane razne brojke i slova koji nisu znaili nita, ako nisi znao ifru. Dah mu je mirisao na pivo, dovoljno jako da Aleksej okrene lice na drugu stranu. Pustio je da mu se oi sklope i ugledao neoekivane slike. Prizvao ih je otar, gorui vrh igle i ljuta bol na njegovim prsima. Sjetio se jednog drugog dana koji mu je zadao slinu bol, njegovog posljednjeg dana u Lenjingradu. Imao je dvanaest godina, a njegova majka, grofica Serova, odvodila ga je u Kinu, dalje od boljevikih nereda, a Jens se doao oprostiti. Rukovao se s Aleksejem kao da je odrastao ovjek i rekao mu da pazi na svoju majku. Ponosim se tobom", rekao je Jens, a Aleksej se sada prisjetio tuge u njegovim zelenim oima, sunca koje mu je sjalo na kosi dok se udaljavao jaui i boli u vlastitim grudima koja ga je potpuno paralizirala. U usporedbi s tim danom, ovo to je sada osjeao bila je samo povrinska bol. Lidija mu je jednom rekla: Tvoj je problem, Alekseju, to si tako prokleto arogantan." Vidi me sad, Lidija. Ni traga arogancije, zar ne? Sjedim tu u dronjcima, osuen na milost i nemilost bande lopova, a kou mi masakriraju usred prljavtine i neistih igala. Je li to dovoljno ponizno za tebe? A ako doznaju da sam im lagao o tome da sam bio zatvorenik u Trovicku, kiselinom e odstraniti ovaj znak pripadnosti s moje koe. Ili jo gore, noem. Vidi ga." To je tihi glas ovjeka nauljene kose. Zaspao je." Pokuava nam pokazati koliko je ilav." Previe mu je dosadno da bi ostao budan." Arogantni gad. Koji kurac Maksim hoe s njim?" Aleksej je otvorio oi, pogledao im ravno u lica i nagnuo bocu kao da se eli utopiti u njoj. Chang je bio njean. Njeniji nego to se Lidija sjeala. Kao da se bojao da e je slomiti. Ili se moda naviknuo na njene kineske orhideje s kojima se mora oprezno postupati? ula se kako je zacviljela. Pokuala se utiati, ali nije mogla. eljela je da je razbije na komadie i ponovno je sastavi tako da se stope, duom i tijelom.

152

Ali dok ju je milovao, ljubio joj grudi i istraivao njezino golo tijelo kao poznati teritorij koji je ponovno urezivao u pamenje, osjetila je da se neto u njoj slomilo. Poela je drhtati. inilo joj se kao da joj se kosti prazne, da oslobaaju neto loe iz sebe; svu bol, strah, bijes i enju. Sve je to poteklo iz nje. On ju je drao. Ljuljao ju je u svom naruju, utjeno mrmljajui, i privio je uza se tako vrsto da je zaboravila sve granice i zamijenila snaan ritam njegova srca za svoj. Privila se uz njega, udiui ga, osjeajui kako polako, dah po dah, ponovno postaju jedno. A kad joj je ples njegovih ruku na koi utiao drhtaje u tijelu i zvukove u glavi, poljubio joj je usne s glau od koje je protrnula. Shvatila je da je znao da ranije nije bila spremna. Kako ju je mogao poznavati bolje od nje same? Udovi su im se isprepleli, a oi prikovale za njegove dok su se ponovno pronalazili. Koa joj je i dalje mirisala isto. Blistala je od znoja i umirila Changov strah da je njegova djevojka lisica moda otputovala predaleko od njega. Dok mu nije zadrhtala u naruju, bojao se da mu ju je preoteo onaj Rus s oima vuka. Usnama je okrznuo meku udubinu u dnu njezina vrata i zauo jecaj, ali nije znao je li potekao s njegovih ili njezinih usana. Leao je na boku i promatrao je. Njezine ruke, bradu, oiljak na grudima, vlani breuljak crvenih kovra, vatra iznutra i izvana. Bila je prekrasna. Ne na kineski nain. Za orijentalni ukus, njezine ruke, noge pa ak i koljena bili su preveliki, a nos predug, ali on je volio te dijelove nje. Koa joj je bila blijeda i svjetlucala je kao rijeka na priguenom zlatnom svjetlu, ali kad je dotaknuo ravnu povrinu njezina trbuha ili vrste miie bedra, mogao je osjetiti finu mreu elika ispod koe. Je li to i prije bilo ondje? Nije, to je bilo novo. U Junchowu, pokazala je odlunost koju nije vidio ni u jednoj drugoj eni, hrabrost za koju je mislio da pripada samo mukarcima. Otvorila mu je oi i razotkrila njegove zablude. Ali ova nova unutarnja snaga, to je bilo drukije. Zbog toga mu je srce na tren zaboravilo kucati. To je bilo iskovano na njezinu putovanju kroz Rusiju i on osjeti ubod krivnje to nije bio kraj nje. to mu je iz due ukraden dio nje. Kao da su pohlepni bogovi odluili da e zadrati njegovu djevojku lisicu za sebe umjesto da je daju njemu. Lidija." No je prebrzo prolazila. Lidija, reci mi gdje ti je otac." Zagnjurila je lice u njegova prsa i nije odgovorila. Jesi li ve otkrila gdje se nalazi?" ustrajao je Chang. Ovdje je", promrmljala je uz njegovu kou. U Moskvi?" Kimnula je. To je dobra vijest." Slegnula je ramenima uukana u njegov zagrljaj i on se sjetio toga, te geste. Malog izraza prkosa. Ve je zaboravio kako je svaki njezin pokret imao sposobnost da mu se uulja u srce. Milovao ju je po leima, ekajui. Ne mogu ga nai", promrmljala je jednolinim glasom. Reci mi. Reci mi to zna." Osjetio je kako su joj rebra zadrhtala. Otkrila sam da su ga iz logora Trovick prebacili u tajni zatvor u Moskvi. Ali ne mogu ga nai." Podigla je glavu s pitanjem u jantarnim oima. Zato su to uinili?" Bio je inenjer, zar ne?" Da." Moda koriste njegove sposobnosti za nekakav projekt." Mislila sam da su ga gadovi preselili zbog", rije joj je zapela u grlu, eksperimenata." Namrtio se. Kakvih eksperimenata?" Medicinskih. ula sam glasine da se takve stvari dogaaju pa sam pomislila da bi tajni zatvor u Moskvi mogao sluiti u tu svrhu." Ljudski pokusni kunii?" Da." O, Lidija, zaista misli da mu se to dogodilo?" Ona je protrljala lice u njegovu kou. Ne znam."

153

Bolje da vjerujemo da su ipak htjeli njegove inenjerske sposobnosti. Rekla si da je bio jedan od najboljih." Bio je jedan od glavnih savjetnika cara prije svega ovoga." Poloila mu je bradu na prsa i pogledala ga. Ne zna nita vie? Samo to da je premjeten u Moskvu?" Imam broj zatvora." Reci mi." Broj 1908." Suzio je oi, razmiljajui o mogunostima i nemogunostima, dok mu je ona poloila obraz na gola prsa i utjela. Pogledao je dolje prema sjajnoj masi njezine kose i istoj liniji ela. Kako da joj kae? Kako da joj objasni da njezin otac moda ne bi pozdravio njezino upletanje? Da bi time mogla ugroziti nov ivot koji je gradio za sebe. Lidija se uvukla u sobu s izmama u ruci kako ne bi stvarala buku. Vani je snijeilo, a no je iznenada oivjela pod velikim, vlanim pahuljama. Dok ju je Chang pratio kroz ledene moskovske ulice, ona ga je ispitivala o Kini. Priao joj je o svojim putovanjima po Kantonu i gradskom ivotu u angaju, ali ona je poznavala njegov glas bolje nego vlastiti. Osjeala je tajne koje su mu se poput sjena skrivale iza rijei. Nije navaljivala ni zabadala nos, ali plailo ju je ono to joj nije rekao. Stavila je ruku u njegovu i drala ga na sigurnom. Poljubio ju je za rastanak na uglu njezine ulice, a ona je naslonila elo na njegovu hladnu jagodicu. Sutra?" pitao je. Sutra." Nije palila svjetlo u sobi. Zbacila je mokru deku i znala da veeras nee spavati. Znai, vratila si se." Lidija se sledila. Rano si se probudila, Elena." ,,A ti kasno ide spavati." Bila sam nemirna. Otila sam proetati." Obje su aptale i Lidija je s olakanjem shvatila da Liev oito i dalje spava. Elenu je jedva razaznavala na stolici. Koliko dugo je sjedila ondje? etala si?" Da." Elena se tiho nasmijala. Malysfca, razgovara sa mnom, ne s kozakom. Ja sam kurva i poznam miris mukaraca, miris seksa. Ti smrdi na oboje." No je skrila crvenilo koje je navrlo u Lidijine obraze. Poela se razodijevati, skidajui odjeu koja je pripadala Eleni i nesvjesno je mirisala, traei Changa. Elena, lijepo od tebe to me eka, ali ne mora se toliko brinuti. Znam se brinuti za sebe." Zna li?" Da." Elena je frknula. Doi ovamo, malyka." Lidija je navukla spavaicu, otila do stolice i kleknula tako da su im glave bile blizu. U neosvijetljenoj sobi, oi su im bile samo tamne rupe u blijedim mjesecima. Elenina ruka nala je Lidijino rame. Ostavi ga, Lidija. Ostavi tog Kineza." To je zaboljele. ak ju je i sama pomisao boljela. Zato govori takve stvari, Elena?" Jer nije dobar za tebe. Ne, ne okrei glavu, sluaj to ti govorim. Zato bi kineski komunist bio toliko zainteresiran za malu rusku djevojicu?" Lidija je htjela povikati Jer me voli, naravno, ali pitanje ju je uzrujalo. To se i sama pitala tisuu puta. to ti misli, Elena?" tiho je pitala. eli ti se uvui meu plahte, to se podrazumijeva: zapadnjaka djevojka bila bi dobar trofej." Nemoj." Ali to nije glavni razlog, zar ne?" Nije." Sad e uti ono to je htjela: To je zato to te voli. To je zato to te iskoritava, curo. Vrlo jednostavno."

154

Iskoritava?" Da." Kako?" To ti mora otkriti. Nisi glupa. Moda su mu Kinezi naredili da kroz tvoje prijateljstvo s onim ruskim dunosnikom dozna to se dogaa iza svih tih osmijeha u Kremlju. Tko zna?" Ne, nema pravo. Nema, kaem ti." Nije mogla progutati. , malyka. Probudit e Lava." Ruka joj je odjednom dotaknula Lidijin obraz, kratak dodir u mranoj sobi. to je? Skriva li neto od tebe, malena? Moe li mu vjerovati?" Lidija se ljutito odmaknula od nje, sjeajui se sjena iza Changovih rijei. Jo vanije, mogu li vjerovati tebi?" Ha, dobro pitanje. No, razmisli o ovome, curo. Kakva ga budunost eka s tobom? Kakva tebe eka s njim?" Elena", rekla je, kontrolirano i odluno, tako da Elena shvati. Ja mu vjerujem. Povjerila bih mu i vlastiti ivot." Onda si jo vea budala nego to sam mislila, curo." Nagnula se blie, a iz spavaice joj se irio ustajali miris. Ne elim da bude povrijeena." Neu biti. Nee me povrijediti." Tiina je procurila u sobu, tanki potoi izmeu njih, i obje su ekale da vide koja e ga prva prijei. Zamisli ovo", brzo je proaptala Elena. Da tvoj sovjetski udvara, taj Malofejev, zna za tebe i tvog kineskog prijatelja. I da je to razlog zato ti je danas umjesto informacije koju si htjela o Jensu Friisu donio hranu. Ljubomoran je. Ne svia mu se to si s drugim mukarcem i zato nije toliko usluan koliko bi mogao biti. Moda ne moe imati oboje, malena. Tvoj Kinez ili tvoj otac. Mora izabrati." Lidija je ustala. Nije ispustila ni zvuka, samo se sklupala na krevetu i navukla vlanu deku preko glave. Guila ju je bol u grlu. Gurnula je Elenine rijei na neko mrano i nedohvatljivo mjesto i misli preplavila satima provedenim u sobi s raspelom na zidu, uzdiui te trenutke prema svjetlu. Latei ih dok nisu zasjali.

155

39

Jens je bio rastresen. None more postale su sve ee. Prekidale su mu rutinu, komadale san. Postao je nemiran, satima koraajui radionicom, svjestan injenice da mu je izazov u kojem je proteklih mjeseci toliko uivao postao gorak u ustima kako se pribliavao kraju. Ne kao kad je prvi put doao u ovu jedinicu. Tada su mu sve molitve bile usliane. Ovo je bio posao, pravi posao, inenjerstvo za kakvo je roen. To je bilo ono za im je udio kao to utopljenik udi za zrakom. U prvo vrijeme svako jutro se budio uvjeren da je napokon umro, pognut nad lopatom u ledenoj pustoi logora, i da se naao u raju. Pred njim se pruao dan ispunjen olovkama, papirima i mjedenim estarima umjesto koe koja mu se od hladnoe lijepila za sjekiru i lopatu, i eluca koji je plakao od gladi. ak je i sad svaki dan otvarao oi i nije mogao vjerovati vlastitoj srei. Logor je bio teak. Nije doputao da mu mozak ide dalje od toga. Dvanaest tekih godina, ali sad je bilo gotovo. Vie ih nije putao u glavu, barem ne u svjesni dio. No nije se zavaravao. Znao je da je sve to negdje ondje unutra, skriveno u najmranijim kutovima iz kojih bi ispuzalo samo nou. Zato je imao snove. None more. Pa to onda? Otpisivao ih je kao manju neugodnost. Ljudi koji su nekoliko neugodnih snova smatrali tekim, nikad nisu bili u logoru. Otkad je doznao da ga ki trai, misli o Valentini i Lidiji odvlaile su mu pozornost i uzburkale osjeaje s kojima se ve dugo nije znao nositi. Pogotovo to je sad tu bila i Olga. Prestao je koraati. U ovom sigurnom, udobnom utoitu ponovno je otkrivao neke stvari. Stvari koje je cijenio. Rad. Toplinu. Hranu. Ljubav? Da, ak i to. Jedna vrsta ljubavi, sasvim razliita od one koju je nekad poznavao, ali ipak ljubav. Mislio je da mu je zauvijek nestala iz srca, ali ona se ponovno uvukla kroz pukotine u zidu koji je podignuo oko sebe. Nasmijeio se jer je od Olge, znanstvenice, doznao da osmijeh alje odreene kemijske spojeve u mozak, spojeve od kojih se kao arolijom osjeao bolje. A Bog zna da mu je to bilo potrebno. Olga ga je nauila da to se vie smijei, to e se vie htjeti smijeiti. Zato je svaki dan vjebao, a miii oko usana, ukoeni i zahrali od neupotrebe, sad su poeli omekavati, oivjeli su. Olga ga je nauila mnogo toga. Ne samo kao kemiarka, ve i kao osoba. Nauila ga je kako da ponovno postane ovjek. Boljelo ga je to nije mogao uiniti nita da ublai crnu agoniju koju je proivljavala jer joj je ki i dalje bila u rudniku olova. Svake noi se molim, Jens", rekla mu je jednom dok su zajedno radili na poravnavanju plinskog cilindra, da moja Valerija pogine u nekom uruavanju rudnika. To se esto dogaa, tone kamenja srue se s urlikom poput vlaka u tunelu. Bum, i sve je gotovo. Bilo bi brzo. Ali onda mrzim samu sebe. Kakva majka eli takvo to svojoj keri?" Jens joj je okrznuo ruku. Ona koja je voli." Suza joj je kapnula na nacrt pred njima i Jens ju je obrisao, razmazavi tintu, prije nego to ih je vidio neki od otrookih straara. Sitna kapljica slane tekuine bila mu je topla i intimna na koi i on je nije obrisao, pustio je da se sama osui. Isprva su se njegovi i Olgini putovi rijetko kriali, iako su se viali na dvoritu svakog jutra i svake veeri za vrijeme prisilne parade na kii, vjetru ili snijegu. No kako je projekt napredovao, sve su ee radili zajedno, katkad tri ili etiri puta na mjesec, a sad kad su posjeti hangarima postajali ei, svakih nekoliko dana, uhvatio se kako radi neto to ve godinama nije: kako iekuje. U logoru je ivio od jedne minute do druge jer je to bio jedini nain da preivi. Nikad nemoj misliti na sutra ni na sva druga sutra. Nikad. To je bilo pravilo broj jedan. Ali sada se uhvatio kako riskira, kako viri u budunost skriven iza prstiju. To je za njega bilo neto novo. Mislio je da je izgubio tu sposobnost. Iekivati neto, bilo to, zahtijevalo je apsurdnu koliinu hrabrosti. Sama injenica da se radovao neemu tako neznatnom kao to je susret s prijateljicom u crnom kamionu, za njega je bila velika stvar.

156

Ali sad je izgubio kontrolu nad svojim rastresenim mozgom koji je poeo iekivati i to ga je inilo nervoznim. Zato je osjetio olakanje kad su se vrata radionice otvorila. A, drue Babicki, pridruite mi se." Straar mu je priao, a izme su mu kripale na linoleumu koji je prekrivao pod. Nosio je svitak inenjerskih nacrta koje je oprezno odloio na stol. Bio je to krupan, nezgrapan, ali zgodan mukarac, guste svijetle kose. Imao je blago zbunjeni izraz lica nekoga tko jo nije sasvim siguran to se dogaa. Tek je odnedavno straar i Jensu je bilo zanimljivo vidjeti da jo nije prevladao strahopotovanje pred skupom tako dojmljivih umova. Od koga je to ovaj put, drue Babicki?" Blok etiri." A , svadljivci." Zatvorenik Elkin i zatvorenik Titov. Njih dvojica vie ne razgovaraju." Jens je spustio laktove na stol grickajui kraj olovke. Osjeao je takvo intenzivno zadovoljstvo to je nakon svih tih godina mogao ponovno drati olovku da je ni na trenutak nije htio ispustiti iz ruke. Katkad je ak i spavao steui olovku u ruci, svoj talisman protiv nonih mora. Morate shvatiti", rekao je, da se znanstvenici i inenjeri vole prepirati. Tako otre umove." Onda zatvorenik Elkin i zatvorenik Titov sigurno imaju prokleto otre umove." Jens se nasmijao. I imaju." Prisjetio se logora, onog izgladnjivanja mozga. Na izgladnjivanje tijela se naviknuo, ali praznina u glavi bila je jedan oblik smrti. Dvanaest dugih godina umiranja. Recite mi, Babicki, jeste li oenjeni?" Bio sam", mrzovoljno je odgovorio straar. to se dogodilo?" Uobiajeno. Spetljala se sa susjedom, metalcem iz Omska, i otila." Djeca?" Njegovo veliko lice smekalo se i on se nasmijao. Moj sin, Georgij. Ima pet godina." I dalje ga via?" Da. Jedanput na mjesec sjedam na vlak za Lenjingrad. Ondje ivi. Bolje je sad otkad sam u Moskvi. Prije sam bio u Sibiru. Viao sam ga samo za Uskrs." Sibir. Jens je prouavao straara i ostao zapanjen injenicom da ga je mogao gledati bez bijesa. Moda je to bio nuan dio procesa, nain povratka ljudskoj vrsti. To je bilo ironino. Babicki ga nije prepoznao. Sad kad je Jens imao dovoljno jela, kad je bio obrijan i za rad nosio naoale bez okvira, straar ga se nije sjeao. Ali Jens se sjeao Babickog. O da, dobro ga se sjeao. U Trovicku, Babicki nije bio ni priblino tako pristojan. Ondje je pokazivao sklonost prema zabijanju kundaka svoje puke izmeu krhkih lopatica zatvorenika. Friis", Babicki se nagnuo blie, svia mi se to me ne gleda kao da sam neko govno na tvojoj cipeli poput nekih drugih znanstvenika ovdje." Jens ga je pogledao, iznenaen. Babicki je spustio glas do apata. Cuo sam neto prije nekoliko dana, neto to mislim da bi moda htio znati." to to?" Jens je gurnuo olovku u usta. Razmiljaju o tome da dovedu novu skupinu da dovri ovaj projekt. Ja ne znam koji kurac vi radite, ali netko gore oito misli da ne obavljate posao za koji ste dovedeni. Pa ete izletjeti." Ne." O, da, tako da mora paziti to radi." Jens se smrznuo. Lice ga je boljelo ondje gdje su mu se zubi stegnuli oko olovke. Tko je to rekao?" General Tursenov." Ne", ponovio je Jens. Ne moe to uiniti." Ne budi glup, Friis. Naravno da moe." Ali to je na dizajn, to je rezultat napornog rada cijelog tima, naih preciznih prorauna i nastojanja, naih uspjeha i, da, naih pogreaka. Ne moe nam to uzeti, to je", glas mu je postao uzrujan, ali nije se mogao zaustaviti, to je moj projekt." Rijei su bile izgovorene. Vie ih nije mogao povui.

157

Babicki mu je uputio pogled koji ih je bezrezervno vratio u uloge straara i zatvorenika. Friis, to god to ti i tvoja grupa radite ovdje, to jebeno sigurno nije tvoje. To je projekt sovjetske drave. To je Staljinov projekt. Zato nemoj misliti da, samo zato to upotrebljava svoj mozak, odjednom ima neka prava. Jer nema. I dalje si nitko. Ti nisi osoba, ti si zatvorenik. Ne zaboravi to." Krupni straar izaao je iz radionice i sa zadovoljstvom zalupio vrata iza sebe. Klju je zakripao dok se okretao u bravi.

158

40

Lidija je izala rano, dok su Liev i Elena jo spavali. eljela je biti sama, trebala je prostora za disanje, prostora da razmisli o Changu. No razmiljati je mogla upravo koliko i ravno hodati gradskim plonicima koji su, u ovo doba dana, jo bili prekriveni debelim naslagama lea. Lidija nije razmiljala o njemu, Lidija je bila on. Nije postojala druga rije za to. Bila je dio njega, kao to je on bio dio nje. Ve joj je nedostajala teina njegova tijela i dodir njegove koe na njezinoj. Stopala su joj se uurbano kretala, produljujui njezine korake. Ne, Elena, nema pravo", proaptala je u hodu. Povjerila bih mu svoj ivot u svako doba." Razgovara sama sa sobom?" Bio je to Edik. Prikrao joj se dok je prelazila ulicu i uhvatio korak s njom. Na prsima je nosio svoju uobiajenu torbu na prsima iz koje je virila glava psia sa zlatnim oima, okruglim i opreznim kao u sove. Hoe da odnesem jo jednu poruku?" pitao je. Ne, ne danas. Ali hvala." Doimao se razoaranim. Pa kamo onda ide?" ekati red za kruh." Mogu s tobom?" Naravno." Lidija nije bila sigurna je li bio eljan njezina drutva ili kruha. Bilo je svejedno. Zajedno su proli pokraj reda trgovina, uivajui u ranojutarnjem suncu unato debelom sloju snijega na cesti. Lidija je primijetila da je Edik opet hodao na prstima, poskakujui od energije dok su mu oi letjele svuda naokolo. Zakljuila je da su ga oi odavale. Imao je oi lopova. Mora ga upozoriti na to, ali ne sada. Je li ti toplije u novom kaputu?" pitala ga je. Nacerio se. Dobro je." Mora zahvaliti Eleni." Ako joj lijepo zahvalim, misli li da e mi skuhati jo pel'meny? I dati kobasicu za Misju?" Prepredeno joj je namignuo plavim okom. Ako nee, nema smisla da se gnjavim." Lidija se nasmijala, stavila mu ruku na uska ramena. Na njezino iznenaenje, nije se izmaknuo. Aleksej je osjeao sunce na koi. Stajao je na stubama katedrale Krista Izbavitelja i uivao u ovom trenutku mira. Posljednja dvadeset etiri sata bila su potpuna suprotnost. Dovraga, glava mu je jo bila teka od prole noi. Previe vina i cigareta. Zatvorio je oi. Minute su prolazile. Pomislio je na Jensa Friisa i ponudio kratku molitvu Bogu u kojeg nije vjerovao. Daj da bude iv. Na stubama Svoje sjajne kue, Bog ga je morao posluati, ako je bio ondje. Zdravo, Alekseju. Napokon si stigao." Nije se ni potrudio otvoriti oi. Bio je siguran da mu taj glas dolazi iz glave, ali bio je tako stvaran da se nasmijeio, zamiljajui zadirkujui pogled koji bi pratio te rijei. Alekseju?" Ruka mu je dotaknula rame. Neto se probilo kroz maglu u njegovoj glavi. Shvatio je da je tonuo u san stojei na nogama kao lijena stara raga i s naporom je otvorio oi. Ona je stajala ondje, ispred njega. Njezina ruka na njegovoj odravala ga je u uspravnom poloaju i on je shvatio da se ljulja. Ona, ili je to bio on? Aleksej", tiho je rekla i poljubila ga u obraz.

159

Osjeao je toplinu njezine male ruke pod svojom dok mu je pomagala da ue u tramvaj. Vagon je bio krcat, pun tijela zamotanih u fufajki, s rupcima oko glava i pohabanih starih kapa, ali Lidija se progurala naprijed i pronala mu sjedalo. Ona je stajala kraj njega, drei se za konu traku, i Aleksej je imao neobian osjeaj da ga uva. Zamagljeni prozori prijeili su mu pogled tako da nije znao kamo idu. Svaki put kad su se vrata glasno otvorila, kroz rijeku ljudi koji su ulazili i izlazili uspio je uhvatiti kratki pogled na ulice koje nije poznavao, ali vie ga je uznemiravala briga s kojom je Lidija pazila da ga nitko ne gura i esti pogledi koje mu je dobacivala. Pogledi tako paljivi, tako puni njenosti koju prije nije primjeivao u svoje sestre. Odakle je to dolo? Gdje su bile iskre, vatra i nestrpljenje? Brinuo se zbog njezine brige. Je li zaista izgledao tako loe? Je li se morala ponaati kao da je bolesno mae? Vrijeme je da siemo, Aleksej." Dobro", rekao je i ostao sjediti. Lidija se nije poela uzrujavati, ni vikati, ni nazivati ga lijenim gadom kao to je napola oekivao. Samo se sagnula, nasmijeila mu se, uhvatila ga ispod pazuha i uspravila se, diui ih oboje. Aleksej je bio posramljen. Znao je da vjerojatno smrdi. Nisam spavao noas", objasnio je. A koliko dana je prolo otkad si posljednji put jeo?" Ne znam." Zvuao je glupo. Drala ga je za ruku i povela ga iz tramvaja. Vani je zrak bio otar i ist i to ga je iznenadilo. Alekseju", rekla je Lidija, kako si se uvalio u ovu kau?" Nisam siguran. Izgubio sam se." Hajde da onda pokuamo nai put kui, brate. Ovaj put bez razdvajanja." Nasmijala se i uzela ga pod ruku. To mu je dalo nade. Pao je na krevet s jednom jedinom milju: nije joj rekao za vory v zakone. Ali prije nego to je mogao otvoriti usta, treperenje je prestalo i on nije imao pojma to je to bilo. Vjede su mu potonule kao da su oteane olovnim utezima. U glavi mu je bilo crno i to mu se svialo. Spavao je. Snovi su mu bili tako uurbani da mu se inilo kao da je cijeli mjesec bio mrtav za svijet, ali svaki put kada bi se mrvicu otvorile, Lidija je sjedila kraj kreveta u istom smedem demperu. Oito je jo bio isti dan. U jednom trenutku uo je glasove, ali oni ga nisu zanimali pa je otplovio natrag u tamu, nesiguran postoje li ti zvukovi samo u njegovoj glavi. A onda su se zalupila vrata. To je bilo stvarno. Sanjao je da mu se vibrirajua igla majstora tetovae zabila u prsni ko, probuila mu plua i da se poeo utapati u vlastitoj krvi. Guio se. Ruka mu je pomilovala elo i on je ponovno zaspao. Ali postojalo je neto to je morao rei. Ta misao mu je svrdlala u mozak. Lidija je sjedila i promatrala brata. Spavao je satima, iako se to jedva moglo nazvati spavanjem. Prije tranjem vrsto zatvorenih oiju. Tijelo mu ni u jednom trenutku nije mirovalo; vjede su mu se trzale, noge bacakale, ruke letjele posvuda. Zubi su mu se stezali i oputali, isputajui nekakve psee zvukove. Nauila je kako mu pomoi; ruku bi mu poloila na obraz, aputala rijei koje su tjerale demona koji si je iskopao brlog u njegovoj glavi. Kad su se vrata otvorila i u sobu uteturao Liev Popkov, Lidija je znala da to nee proi bez svae. Zdravo, Liev", nasmijeila mu se. Pogledaj tko je ovdje." Der'mo! Sranje!" Bio je na stubama katedrale. Rekla sam ti da e se pojaviti." Sranje!" ponovio je i priao krevetu, mrtei se na Alekseja svojim jednim crnim okom. Pusti ga da spava", rekla je. Samo koa i jebene kosti, na to je spao. I smrdi kao konjska guzica." Nema veze." Bio sam siguran da gad lei mrtav negdje u Felanki." Lidija ga je pogledala, okirana. Nisi nita rekao."

160

On je zagunao. Rekla sam da moe ostati ovdje." Popkov je frknuo. Ne, ne moe." Proklet bio, ja kaem da moe." Net." to oekuje da napravim? Da izbacim brata na ulicu?" Da. Ne moe ostati ovdje." Zato ne?" Nema dozvolu za boravak, navui e nam policiju na vrat." Progutala je knedlu. Moemo je nabaviti na crnom tritu." Popkov je polako okrenuo svoju upavu glavu i mrko je pogledao. Ti bi potroila onih nekoliko rubalja koji su nam ostali? One koje uvamo da naemo Jensa Friisa? Ti bi ih potroila na ovo beskorisno govno?" Da." Ha! Onda nisi ki svoga oca." Lidija je skoila na noge. Povuci to, ti glupi kozae!" Nepomino je stajao ispred nje i ona je znala da nee nita povui. Dlanom ga je snano udarila u tvrdoglava prsa, a on joj je uhvatio ruku i drao je dok se nije smirila. Njegovo veliko lice s oiljkom nagnulo se prema njezinom i ona je vidjela kako mu bore postaju dublje. Lidija, mala moja prijateljice, ti mora odluiti to eli. Upotrijebi tu svoju pametnu glavu. Koga si dola pronai?" Pustio joj je ruku, odgegao se iz sobe ne pogledavi Alekseja i zalupio vrata za sobom. Lidija je tiho sjedila na stolici. Samo to sada nije pijuckala aj, iako joj je grlo gorjelo. Prisilila se da se uhvati ukotac s rijeima koje joj je Liev bacio u krilo, da ih bez prestanka okree kao to lonar okree svoje kolo. Koga si dola pronai? Koga? Koga? Svog oca. Dola sam pronai svog oca, Jensa Friisa. U njezinoj glavi rijei su zvuale neuvjerljivo pa ih je rekla naglas. Dola sam pronai svog oca, Jensa Friisa." No glasovi u njoj su vritali. Otri kao nokti na prozorskom staklu. Glava joj je potonula u ruke, a prsti joj se zabili u kosu kao da iz klupka lai mogu izdvojiti nit istine. ula je nekakvo tiho cviljenje. Iznenaeno je pogledala oko sebe, oekujui da e Misja ispuzati ispod kreveta, i uasnula se kad je shvatila da je to bila ona. Ruka joj je dotakla koljena. Na trenutak ju je uplaila. S naporom se vratila natrag u sobu, u sadanjost, i shvatila da gleda u ruku svog brata. Snani prsti, plave vene koje su vijugale duboko ispod koe, oiljak na zglobu i duga, grimizna krasta na palcu. Prljavi nokti, prljava koa. To nije bila ruka koje se sjeala. Aleksej", nasmijeila mu se. ao mi je ako sam te probudila." Jesi li dobro?" Osmijeh joj je postao jo iri. Jo vanije, jesi li ti?" Kimnuo je. Ja jesam." Ne izgleda tako." Samo moram neto pojesti." Spavao si dugo." Potapala mu je ruku i ustala. Podgrijat u ti juhu." Bila je svjesna njegovih oiju na sebi dok je izlazila iz sobe, ali kad se vratila s pladnjem juhe, krikom crnog kruha i komadom Malofejevljeve unke, on joj je samo pristojno rekao Spasibo". Sjeo je na rub kreveta i ona ga je pustila da u miru pojede. Kad je bio gotov, ustala je sa stolice i pridruila mu se na krevetu. Pazi se", rekao je uz iskrivljeni osmijeh, vjerojatno imam buhe." Kad te gledam, mislim da bi se one trebale bojati tebe, ne obrnuto."

161

Nasmijeio se i ona je ugledala bljesak onog starog Alekseja. Reci mi to ti se dogodilo, Aleksej. Tjednima sam te ekala u Felanki, ali nisi dolazio i ja sam pomislila da si me ostavio. Da si otiao sam." Namrtio se. Lidija, sestra si mi. Kako si mogla pomisliti da bih napravio takvo to?" Krivnja, gusta i ljepljiva, podignula se u njezinim prsima. Uzela mu je ruku i zadrala je u svojoj. Jer sam glupa", slegnula je i osjetila olakanje kad se nasmijao. Kamo si otiao?" pitala je. On je udahnuo. Lidija je ekala, promatrajui kako mu se ile u vratu zateu. Nakon duge tiine napokon joj je rekao. Kako su ga logorski uvari napali u Felanki, kako se utapao u crnim vodama rijeke i kako se probudio na brodu. Izgubio sam sav novac, Lidija. Svaki prokleti rubalj." ak i one skrivene u izmama?" ak i te." Prisilila se da ne reagira. Snagom volje je umirila drhtanje ruku. Trebao si mi dopustiti da pazim na polovicu, Aleksej, trebao si mi vjerovati." Znam. Ima pravo. Oprosti." Odmahnuo je glavom, a iz kose mu je dopro miris neeg pokvarenoga. Ali, kakva je sad korist od oprosti?" Nikakva." Lidija, ne mogu vratiti taj novac, ali radim sve to je u mojoj moi kako bih se iskupio za..." Naglo je izdahnuo. To je bio ljutit, razoarani zvuk koji je odraavao i Lidijinu ljutnju i razoaranje. Za svoju oholost." Svoju oholost?" Svoj ponos, aroganciju, slijepu vjeru u vlastitu nepobjedivost. Pogledaj me sad. Vie se nemam ime ponositi, zar ne?" Nije tako. Ja sam i dalje ponosna to si mi brat." Zabacio je glavu unatrag i ispustio zvuk nalik na lave koji ju je uplaio dok nije shvatila da je to trebao biti smijeh. Bog zna zato!" Zagledala se u njegovo ispijeno lice, u oi upale u duplje, tamnocrvene mrlje poput masnica na njegovoj koi. Lice mu se promijenilo. Neki kljuni dio osobe kakva je bio ukraden je, neto to je mnogo vanije od novca. Je li bilo toliko uasno, Aleksej? Tvoje putovanje do Moskve." Lidija, ne bi vjerovala to sam sve vidio. Patnju i pohlepu, bijes i neprijateljstvo. Brat protiv brata, otac protiv sina, svi tako uvjereni da znaju pravi odgovor. U jednom selu vidio sam kako komsomolci na ulici pale imovinu nekog ovjeka jer nije mogao platiti porez. Njegova ena pokuala se baciti na lomau zajedno s djetetom." O, Aleksej!" Napokon shvaam bit komunizma. Komunisti vole deklamacije o pravdi i jednakosti, ali u pitanju je mnogo vie od toga. Oni ele potpuno promijeniti nain na koji ovjek funkcionira. ele da prestanemo biti ljudi i postanemo nekakav novi i poboljani proizvod masovnog uzgoja, bez ijedne od slabosti koje su karakteristine za ljudsku prirodu. Da bi to postigli, drava mora biti i bog i vrag u isto vrijeme." To je sumorna budunost za Rusiju." Da, ali kako inae moemo natjerati ovu zaostalu i od Boga zaboravljenu dravu da funkcionira?" Zvui kao Chang An Lo." Aleksej ju je prvi put pogledao s takvom estinom da joj se inilo da s lopatom prekapa po njoj. On je ovdje?" Da. lan kineske komunistike delegacije u Moskvi." Aha." Nije rekao nita vie, samu tu jednu jednoslonu rije. Zatim se ogledao po sobi, primjeujui prljave tapete i ofucane zavjese, i ona je znala to misli o sobici. To je sve to smo si mogli priutiti", objasnila je. Popkovi Elena ive sa mnom. Imali smo sree to smo je uope dobili. Sobe u Moskvi su kao zlatna praina. Nije lako, Aleksej. Ovdje nita nije lako. Takav je ivot." Spustio je bradu na prsa. ,A Jens? to zna o njemu?"

162

Nita dobro. Pokuavamo pronai zatvor u kojem ga dre, ali ljudi su previe preplaeni. Ne ele nita rei." Aha", ponovio je. Pitala se je li zaista razumio. Stisnula mu je ruku da ga natjera da je pogleda. Htjela mu je rei da je prestraena, kao i svi ostali, i da ne krivi nikoga to usta dre zatvorena. Htjela mu je rei da ju je Chang An Loova prisutnost u Moskvi natjerala da oivi, ali da je u isto vrijeme kiptjela od bijesa jer su im njegovi sovjetski straari praktiki onemoguavali da budu zajedno. Htjela mu je rei da se osjea sigurnom zato to joj je brat bio tu, iako je on sam bio u gorem stanju od nje. Ali to je s njihovim ocem? U kakvom svijetu on ivi? Preivljava li? Kako da ga nadu u ovom nastranom, tajnovitom gradu? Reci mi kako. Kako? No kad je pogledala u Aleksejeve oi, nekad zelene, ali sad boje blata, nije rekla nita. Umjesto toga nasmijeila mu se. Tako mi je drago da si ovdje, siguran i zgodan kao i uvijek ispod sve te prljavtine." Hvala, Lidija. Zna da te ne bih ostavio da sama prolazi kroz sve to." Osjetila je kako joj dvije vrele suze klize niz obraze. Aleksej joj je lagano preao palcem uz jagodice, briui njezine suze s njenou za koju je znala da je ne zasluuje nakon svih onih psovki kojima ga je poastila. Sretan sam", rekao je, jer si ti sretna." Ba je pokuavala otkriti misli li to doista ili je samo eli razvedriti kad je neija teka aka zalupala po vratima. Dva puta. Smrznuli su se, njegov palac i dalje je poivao na njezinom obrazu, njegova ruka u njezinoj. Ne", proaptala je. Ne." Brzo je polegla brata natrag u krevet, navukla mu deku do uiju i vrsto je zategnula oko njega. Ne mii se", protisnula je. Onda je otvorila vrata. Na stubitu su stajala tri mukarca. Lidija je bacila jedan pogled na njih i zalupila im vrata u lice. Tko je to?" Aleksej se trudio uspraviti u krevetu. Loa vijest." Policija?" Ne." Onda tko, Lidija? Reci mi." Leima se naslonila na vrata, teko diui. Izgledaju kao ubojice." Aleksej se iskoprcao iz kreveta i pribliio se vratima, oslukujui. aka je ponovno zalupala po vratima, ovaj put s tri udarca. Alekseju Serove", povikao je grubi glas. Otvori jebena vrata ili u ih sruiti." Lidija je uasnuto zurila u Alekseja. Poznaju te. Tko su oni?" Aleksej se nagnuo u stranu da je zaobie, uhvatio kvaku i otvorio vrata. Draga sestro", rekao je uz osmijeh tako iskrivljen da joj je izgledao kao potpuni stranac, upoznaj moje nove prijatelje." Lievovi zubi sijevnuli su negdje iz dubine njegove crne brade. Ne brini se, mala Lidija. Potrebno je vie od nekoliko takora da ubiju onoga gada od tvog brata." To nije sve." to?" Sjeam se da jedan od njih nije nosio rukavice. Stajao je na vratima s rukama u depovima kaputa, pazei na hodnik." Pa?" Pa, bojala sam se da ima pitolj. Ali kad su druga dvojica izlazila s Aleksejem izmeu sebe, izvadio je ruke iz depova i bile su prazne. No tada sam primijetila da su mu oba srednja prsta prekrivena tamnim tetovaama." Nitko se nije pomaknuo. Ni progovorio. inilo se kao da se soba rascijepila. to je?" pitala je Lidija. to je? to sam rekla?" Tetovae", zareao je Popkov.

163

Da." Lidija je zgrabila njegovu masivnu ruku i snano je protresla. to to znai?" Elena i Popkov pogledali su se. Lidija je osjetila kako joj je bilo podivljalo, a buka u uima stutila joj se u mozak poput slapa i otplavila svaki osjeaj kontrole. Tko su oni? Tko su ti takori?" Elenino lice se promijenilo. Brigu je zamijenilo gaenje, a mesnate su joj se usne trznule od gnuanja. To su vory v zakone", promrmljala je. On je s voryma." Ta rije - vory v zakone - Lidija ju je ve ula, od djevojke na vlaku. Kozak je potonuo na Lidijin uski krevet iji je metalni okvir zatulio poput maora. Vory", progundao je, izdahnuvi veliki oblak ustajalog zraka. Mrtav je." Lidija je pomislila da nije dobro ula. Drhtala je tako jako da joj se inilo da se cijela zgrada trese. Reci mi, Liev, tko su tono ti vory v zakone." Kriminalci." Kriminalno bratstvo", objasnila je Elena. Lidija je sjela na krevet kraj Popkova. Reci mi vie." Tetoviraju se po cijelom tijelu da pokau odanost. Vory v zakone, lopovi unutar zakona, tako se nazivaju. Ve sam se susretao s njima. Sve je poelo u zatvorima i logorima, ali sad su se proirili po cijeloj Rusiji, kao jebena kuga." Zato ele Alekseja? On nije lopov." Popkov je zagunao, ali nije ponudio nikakav odgovor. Lidija se naslonila na njegovu ruku kao da je zid. Zato tetovae?" ini se da svaka tetovaa ima neko znaenje", rekla je Elena. Kao tajni jezik bratstva. A i sam pogled na njih upozorava ljude da ih se klone." Jesu li opasni?" Oklijevanje. Bilo je kratko, ali ona je primijetila. Onda ju je Popkov pljesnuo po leima svojom velikom medvjeom apom i ona se ugrizla za jezik. Progutala je krv. Hajde, mala Lidija", namrtio se, ne treba ti on. Mi se sasvim dobro snalazimo i bez tvog brata." Njegove obrve, guste i crne kao gusjenice, spustile su se nad irokim prijevojem njegova nosa, a on je jedva uspio podignuti ruku na vrijeme da obrani lice od njezina udarca. Zareao je i omotao ruke oko njezina sitna tijela tako da se nije mogla pomaknuti. Sjedila je s glavom na njegovim prsima i napokon je poela jasno razmiljati. Ako je s tim kriminalcima, tim voryma", rekla je, govorei u njegov smrdljivi kaput, djeak e znati. Edik e imati ideju gdje ih moemo nai." Izmigoljila mu se iz zagrljaja i skoila na noge. Elena, trebat e mi malo kobasice za psa."

Edik, gdje si?

Lidija je trala niza stube kad su se ulazna vrata otvorila. Vratarica je trkarala preko hodnika koracima artritinog mia kako bi obavila svoju dunost. Zabiljeila je ime posjetitelja i mugnula natrag u svoju miju rupu u stranjem dijelu zgrade brzinom koja je trebala izazvati Lidijinu pozornost. Ali, ona je bila zaokupljena, razmiljajui o tome gdje da pone traiti djeaka. Dobra veer, Lidija. Dobroj noi." U sumornom hodniku sa smeim zidovima i bezvoljnom rasvjetom, Lidija nije obratila pozornost na posjetitelja. Sad je to uinila i noge su joj se zaustavile same od sebe. Antonina. Nisam te oekivala ovdje." Elegantna ena se nasmijeila. Pronala sam tvoju adresu u Dmitrijevu dnevniku. Nadam se da se ne ljuti." Naravno da ne. Uvijek si dobrodola." Htjela sam porazgovarati s tobom, ali ini se da si ba na izlasku." Lidija je oklijevala. Zurilo joj se. Ali samo pogled na ovu enu duge, tamne kose rasputene po ramenima i s krznenim ovratnikom visoko podignutim oko malih uiju, poput tvrave koja prkosi svijetu, u njoj je budio elju da ostane. Proei sa mnom", rekla je Lidija i krenula prema vratima.

164

Na ulici, Antonina je nije mogla pratiti u svojim mekim izmama pa se Lidija s mukom natjerala da uspori. Nebo je bilo aavo sivo, tonulo je prema gradskim krovovima i ve se smrailo. ak i u ovo doba ene su se vrpoljile u redu ispred mesnice stojei na piljevini i nadajui se novoj poiljci mesa. Komadiu sala sa svinjskog trbuha. Nekoliko kosti za juhu. Dobro izgleda", komentirala je Lidija i usmjerila ih na drugu stranu ceste, birajui put oko smrznute konjske balege. Antonina se opet nasmijeila krajevima usana i odmaknula kosu s ovratnika. Lidija je eljela da to prestane raditi. Njezina majka inila je to upravo na takav nain. Ti si ta koja izgleda dobro, Lidija", rekla je Antonina. Zapravo, izgleda potpuno drukije. Doima se", nagnula je glavu ustranu i zagledala se u Lidiju, sretnom." Moskva mi se svia. Odgovara mi." Oito. No, uvaj se, Lidija. Svata se govori." Na trenutak su se promatrale, a zatim oborile pogled i usredotoile se na izbjegavanje lea. Zato si dola?" napokon je pitala Lidija, kad se inilo da e Antonina dovijeka hodati pokraj nje bez objanjenja. Dmitrij mi katkad neto i kae, zna. Pogotovo nakon nekoliko konjaka." Kao naprimjer?" Kao, gdje ti je otac." Lidija zamalo da nije pala na lice kad je ugazila ravno u naslagu prljavog snijega. Reci mi", rekla je, a usne su joj bile suhe. U zatvoru je ovdje u Moskvi, u tajnom zatvoru." Jo? Molim te, neka bude jo. To ve znam, ali gdje?" Radi na nekakvom razvojnom projektu za vojsku."

Nisu medicinski eksperimenti. Nije pokusni kuni.

ini se da je dobro."

Nije ozlijeen. Nije bolestan.

Lidija je ubrzala korak. Kao da ga je mogla dostignuti ako se samo bude kretala dovoljno brzo. Ali Antonina je usporila i Lidija je bila prisiljena okrenuti se i priekati da je blijedosive izme dostignu. Nemoj mi pobjei", alila se Antonina. Nisam gotova." Lidija je zastala na ploniku i okrenula se prema njoj. Obrazi su joj se inili ukoeni. Gdje je taj zatvor i zato mi to govori?" Antoninino brino kontrolirano lice omekalo je kad je sa aljenjem nagnula glavu i sklopila ruke u rukavicama. ao mi je, Lidija, ne znam gdje je. Dmitrij nije rekao." Jesi li pitala?" Ne." Hoe li pitati?" Ako eli." Naravno da elim." Trenutano je veoma paljiv prema meni pa moda mogu pokuati. Vidi to mi je darovao." Podignula je iroku manetu bunde od srebrne lisice i otkrila tanki runi zglob u sivoj konoj rukavici, tako blijedoj da je bila gotovo bijela. Oko zgloba nalazila se iroka zlatna narukvica s ametistima i bjelokosti. to misli?" Oito je jako stara i jako lijepa." Antonina se na sekundu zagledala u narukvicu, a onda ju je skinula s ruke i gurnula je duboko u dep kaputa. Mrzim je", rekla je. Zato?" Bojim se da bi mogla biti krvavi dar. Da ju je Dmitrij moda dobio od neke stare caristike grofice kao mito. Da pusti njezina mua da preivi. U logoru, mislim. Neki stari bjelogardijski general s velikim brkovima i ponosnim oima koji je preslab da bi vie mogao raditi u rudnicima ili u umi." Okrenula je glavu i pljunula. Toga se bojim." Antonina, zato mi sve to govori?" Jer elim da mi vjeruje." Zaboga, zato je tebe uope briga vjerujem li ti ili ne?" enine rukavice poele su se trljati jedna o drugu, proizvodei tihi, lepravi zvuk. Kao krila ptica. Ako ti kaem da tvoj otac svakih nekoliko dana izlazi iz uvanog zatvora i putuje ulicama Moskve u

165

stranjem dijelu kamiona koji ga odvozi na rad na jedno manje uvano mjesto... Hoe li mi onda vjerovati?" Lidija je ispruila ruku i njeno primila nervozne rukavice, smirujui ih. to eli, Antonina? Reci mi." elim znati gdje je tvoj brat Aleksej." Ponovno je nestao." to?" Ne znamo gdje je." rt!" Antoninino lice bilo je slika oaja. Lidija, ve si ga jedanput izgubila. to nije u redu s tobom? Zar nikoga ne moe zadrati na sigurnom? ini se da gubi sve oko sebe, ak i vlastita oca. Za ime Boje, ja..." Zamahnula je tamnom kosom koja je poletjela oko nje kao oblak nesree pa nastavila hodati. Lidija nije bila sigurna to ju je natjeralo da uini ono to je uslijedilo. Ljutnja? Oaj? Grinja savjesti? Nije bila sigurna. Sve se to uzburkalo u njoj. Ili su je samo zapekli Antoninini prigovori pa joj je htjela vratiti milo za drago? Koji god bio razlog, nije ju bilo briga. Kad se pourila da je dostigne, dotaknula joj je ruku kako bi je natjerala da se okrene. Za manje od sekunde, narukvica iz Antonininog krznenog depa sad se nalazila u Lidijinom. Pronai u ga", rekla je. Sigurnost u njezinu glasu ak je i njoj zvuala uvjerljivo. Pokraj njih je proao jedan automobil i, uz cvile kotaa, poprskao ih masnim krhotinama lea, ali nijedna nije primijetila. Lidijina pozornost bila je potpuno usmjerena na Antoninu, na njezine duboko usaene tamne oi s dugim trepavicama i pogledom punim tajnog oaja. U toj je sekundi u njoj vidjela suvinog ovjeka poput sebe, enu koja se borila da shvati kamo ide. Pomoi u ti", urno je rekla Lidija, ,,a ti pomogni meni. Doznaj od Dmitrija gdje je taj zatvor." Pokuat u." Nemoj samo pokuati." Mislim da bi ti on radije sam rekao." Ve sam ga pitala. Rekao je ne." A to e ti napraviti za mene?" tiho je pitala Antonina, kao da nije vjerovala u ljubaznost bez cijene. Pronai u Alekseja. Obeavam. I im doznam, rei u ti gdje je." Nasmijeile su se jedna drugoj i odahnule od olakanja. Nijedna to nije znala objasniti, ali bile su svjesne nekakve neobine povezanosti izmeu njih. Lidija je osjeala kako joj se narukvica ari uz bok. Ipak, kad je Antonina otvorila svoj blijedosivi konati novanik te izvadila sveanj novanica i gurnula ih Lidiji u ruku, ona ih je bez oklijevanja uzela. Nakon toga je potrala. Da nadoknadi izgubljeno vrijeme i pobjegne mislima koje su je slijedile kao roj komaraca. Pretraivala je ulice, zagledavala se u vee, hodala i blistavim Arbatom i bijednim etvrtima u kojima su pijanci ve bili izvaljeni na ulicama, zamotani u novine i ledene sjene smrti. Zna li djeaka po imenu Edik?" To je pitanje postavljala svakom ulinom deranu kojeg je vidjela; onim prljavima koji su na uglovima prodavali cigarete na komad ili boce razrijeene votke izvan barova; dostavljaima koji su obavljali poslie za vlasnike trgovina pa ak i ljepukastim djeacima koji su nosili ru i paradirali svojim uskim bokovima iza kazalita Boljoj". Tisuu puta: Zna li djeaka po imenu Edik?" Poelo je snijeiti. Ulice su postale mranije dok su se trgovine zatvarale i tropotale rebrenicama. Izgubila se i noge su je boljele, a ona nije znala je li to bilo od hladnoe ili od rupa u njezinim valenki. Trebala bi ii kui. Moda se Aleksej ve vratio. Liev sad ve sigurno rei i hoda po njihovoj zaguljivoj sobici. Elena ga vjerojatno grdi, govori mu da se Lidija moe brinuti sama za sebe. No samo je natjerala noge da nastave hodati. Dok su no i snijeg padali na grad, Lidiji se inilo da e je Moskva progutati. Preko puta ceste primijetila je jo jednog djeaka koji je iza sebe na konopcu vukao neto glomazno. Blijeda kosa i dugi tamni kaput, ramena posuta pahuljicama. Edik!" povikala je. Djeak je nervozno okrenuo glavu. Na utom svjetlu plinske rasvjete Lidija je shvatila da je pogrijeila. To nije bio on. Djeak se dao u trk.

166

ekaj!" Pojurila je preko prazne ulice. Inae bi bio prebrz za nju, ali usporilo ga je to to je vukao pa ga je s lakoom dostigla. To neto na konopcu, otkrila je, bio je bucmasti prai. I prednje i stranje noge bile su mu sputane, a njuka zavezana prljavom krpom. Leao je na boku na malim sklepanim saonicama koje su se sve vie gubile pod naslagama snijega. ivotinja je bila paralizirana od straha, a ruiaste su joj se oi divlje okretale u dupljama. Djeak, koji nije mogao imati vie od osam ili devet godina, gledao ju je oima divljeg stvorenja. Gdje si to naao?" Kod djeda", lagao je djeak i nastavio hodati, svako malo trzajui i povlaei saonice kad bi zapele u pukotinama u ledu. ekaj!" Lidija je izvadila jednu od Antonininih novanica. Djeak se odmah zaustavio. Iako joj je bio okrenut leima, namirisao je novac. Traim djeaka" Znam. Djeaka po imenu Edik." Kako zna?" Pogledao ju je kao da je glupa. Zato to cijelu veer ide okolo i trai ga." Tko ti je rekao?" Svi." Ali taj odgovor nije doao od djeaka, ve od nekoga iza njezinih lea. Okrenula se. Iza nje je stajao mukarac, velika, prijetea sjena kraj njezina ramena. Kako joj je uspio prii tako blizu bez ijednog zvuka, ak i na ledu, nije mogla ni zamisliti. Oito se znao uljati kao maka. Imao je iroka, jaka ramena, ali kovrava smea kosa davala mu je izgled djeake dobronamjernosti. U mraku mu nije vidjela izraz lica, ali imala je osjeaj da, za razliku od njegovih kovra, on nije bio dobronamjeran. Ustuknula je unatrag. Dobroj noi", rekla je. Dobra veer. Traim Alekseja Serova." To je izgovorila kad je primijetila tetovau na njegovu elu. Ti si mi sin, Alekseju." Ti si mi otac, Maksime." Drim te u srcu." ast mi je." Maksim Voinski zagrlio je Alekseja i otvorenim mu dlanovima zabubnjao po leima da pokae svoje zadovoljstvo koje je Aleksej itekako osjeao jer mu je vibriralo u rebrima. Ti si mi sin", ponovio je i zadrao Alekseja na kraju ispruenih ruku, ponosno prouavajui svog mladog zarobljenika. Nosi moju koulju, upotrebljava moju kupaonicu i moju britvu, ba kao to bi pravi sin trebao." Hvala, Maksim. Spasibo." Sada izgleda mnogo bolje, isto i svjee. Ispod sveg onog dreka i bradurine skrivao se zgodan Rus." Osjeam se bolje." Da. To je dobro." Aleksej je pomogao Maksimu da se spusti natrag u veliki crni naslonja kraj kreveta i pokrio ga dekom. Deka je bila napravljena od najmekeg zelenog baruna s prekrasno izvezenim rubovima. Je li bila kupljena? Ili ukradena? Ogledao se po sobi, u sve te preparirane ptice u kavezima, i uhvatio se kako postavlja isto pitanje. Kupljeno ili ukradeno? Je li uope bilo vano? O, jebemti ove ljude. Ve su mu se uvukli u glavu. Vano je. Naravno da je vano. Nemoj to zaboraviti. Ako je ovo cijena koju mora platiti, u redu, platit e je. Ali ne daj da te zavaraju. Ne budi jebeno glup. Cijelu je veer sluao Maksimove prie, nevjerojatne prie o njegovim podvizima u zatvorima i logorima, o odbijanju da prizna autoritet straara, o batinama koje je dobio, novcu koji je osvojio na kartama ili ukrao iz madraca. O moi koju je stekao u zatvorima i na ulicama Moskve, istom snagom volje. Maksim je moda bio bezobziran kriminalac, ali Aleksej je morao priznati da mu je prokletnik bio simpatian. Nasmijavao je Alekseja dok su se oputali uz cigarete i francuski konjak. Samo nemoj zaboraviti. Nikad nemoj zaboraviti. Onda", rekao je Aleksej, isputajui niz koluta od dima koji su se irili kao valii na jezercu da bi se pretvorili u maglicu koja je lebdjela malo

167

ispod stropa. Trudio se zvuati leerno. Kao da nije bilo vano. Uinio si me vorom, jednim od vas. Shvaam da jo nisam puni lan vory v zakone, za to e trebati vremena, a ti kae da se jo moram dokazivati prije nego to me prihvatite. Ali ti si me oznaio. Tvoj peat je na meni." To e te tititi, Aleksej. Tako e biti siguran u ovom gradu." Zahvalan sam ti, oe." Maksim mu se iroko nasmijeio, a iroki, mesnati obrazi postali su mu ruiasti od zadovoljstva. Nekad sam imao obitelj, dva sina. Ali kad se kriminalac pridrui voryma v zakone, mora se odrei svih obiteljskih veza jer lopovi unutar zakona postaju njegova jedina obitelj." Gdje su sad, tvoji sinovi?" On je slegnuo ramenima. Nekad su ivjeli u Lenjingradu, ali sad... Tko zna? Nisam ih ni vidio ni uo vie od dvadeset godina. Sad ih ne bih prepoznao ni da ih sretnem na ulici, kao ni oni mene." Krupne suze nekontrolirano su mu tekle niz lice. Aleksej se nagnuo naprijed. Ja sam tvoj novi sin, pahan." Rijei su mu spalile jezik. Svejedno ih je ponovio. Ja sam tvoj novi sin, pahan." Onda mi natoi jo jedan konjak da popijemo u to ime." Kad im je ponovno napunio ae, Aleksej se vratio ispuhivanju koluta od dima i promatranju svog novog oca kroz poluzatvorene oi. Sad je morao pitati. Onda, Maksime, hoe li narediti svojim vorjma da mi pomognu?" A, sine moj, puno je to to trai. Jo nisi ravnopravan lan bratstva i oni te moda ne smatraju dostojnim." Pitam te ne kao vor, nego kao sin." Tiina je narasla meu njima, zelena i stvarna kao Maksimova deka. inilo se da je isisala sav zrak iz sobe. Spasio si mi ivot", izjavio je Maksim. Ali nije rekao da. Aleksej je posegnuo u svoju pohabanu izmu i izvadio tanki no koji je dobio od Konstantina na brodu. Stariji se mukarac na trenutak smrznuo, ali Aleksej je brzo podignuo desni rukav, otkrivajui blijedo, ranjivo tkivo podlaktice. Oprezno je pritisnuo vrh otrice na kou i ugledao krv. Jednim brzim pokretom no je proao sve do zgloba, a pokret je pratila i traka grimiza. Pogledao je Maksima. Je li odgovor da?" U dimom ispunjenoj tiini koja je uslijedila, Alekseju se uinilo da uje Lidijino disanje. Onda je mukarac preko puta njega kimnuo i ponudio mu svoju ruku. Aleksej ju je uzeo i podignuo rukav. Dok je podizao no, upitao se koliko e ga stajati kimanje jednog kriminalca. Povukao je otricu niz oputenu, dlakavu kou Maksimove desne ruke i rascijepio je, preavi preko tetovae nacerene lubanje, oznake ubojice. Nije zarezao duboko. Nije elio ozlijediti ovog ovjeka. Sada", rekao je Aleksej. Obrisao je no o bedro, primio Maksimovu teku ruku i pritisnuo je na svoju iz koje mu je krv kapala u krilo. Tijelo uz tijelo. ivot uz ivot. Sada", ponovio je, oe, sada smo krv." Pristojno kucanje na vratima natjeralo je Maksima da opsuje. ,Job tvoju mati Jebi se!" On i Aleksej su kartali. Maksim nije podnosio poraz i s lakoom ga je pobjeivao. to hoete?" Vrata su se bojaljivo odkrinula, a u uskom otvoru pojavio se Igor. Nizak mladi inio se nervozan. Oprostite to vas uznemiravam, pahan, ali Nikolaj je ovdje. eli razgovarati s vama." Zar ne zna da sam jebeno bolestan?" zaurlao je Voinski. Pljuvaka mu je poprskala usnice i on ih je razdraeno polizao. Reci mu neka ode." Pahan, ja..." Vrata su se otvorila dokraja, ali to nije bio Nikolaj koji je podnosio izvjetaj efu. Na vratima je stajala lijepa mrava djevojka s velikim vatrenim oima i koom poput fine bjelokosti. Aleksej je trepnuo i tek tada shvatio da je to Lidija. Kako ga je, kvragu, pronala? Iza nje je stajao prljavi ulini deran s upom blijede kose. Lidija je u ruci drala svoju runu kapu, a njezina vatrena griva sjala je kao nova kovanica u mranoj sobi punoj mrtvih stvari. Ignorirala je sve ostale, usredotoivi se na svog brata. Aleksej", rekla je odluno i ispruila svoju tanku ruku. Dola sam te odvesti kui."

168

41

Buka. Vruina. Tresak metalnih ploa, kripa strojeva, nabijanje i zveket lananih dizalica. Sve se to razbijalo o Changovu glavu. Kao da su bogovi toptali nogama u napadaju bijesa, rigajui mu svoj vatreni dah u lubanju dok je nisu pretvorili u pepeo. Kako je itko mogao raditi tu? Razjapljena usta visokih pei izazivala su plikove na koi, a lica radnika koji su slagali usijane metalne ploe pretvarala u znojne, grimizne demonske maske. Klijeta, builice i parni ekii podizali su zagluujuu buku u tvornici elika, pakleni zvuk za koji je Chang znao da se mora zauti po cijeloj Kini ako njegova zemlja eli napredovati. Staljin je Rusiju pretvarao u svjetsku silu. Ovakav val industrijalizacije bio je tono ono za ime je udjela Kina; mehanizacija je bila budunost. No, je li Mao Tse-tung bio pravi voda da je provede? On je jo ratovao i jo je bio zaokupljen vlastitim uicima. To je znailo da Kina mora ekati, a ako je postojalo neto u emu su se njezini stanovnici isticali, bilo je to strpljenje. Njihov dan e doi. A znali su da dotad moraju ekati. U tome je leala njihova snaga. Delegacija je prolazila tvornicom iza svog ruskog vodia. Chang je vidio da su njegovi zemljaci zapanjeni pred dosezima ruske metalurgije. To se moglo i oekivati. Stajali su u grupi i gledali kako jedan jedini ovjek rukuje masivnom hidraulinom akom koja se sputala i probijala iroke krugove u nepreglednom nizu metalnih ploa. Kakva je bila svrha toga, Chang nije imao pojma, a buka je bila prevelika da bi mu dopustila da pita. Ruski radnik, svjestan da ga promatraju, drao je oi pokorno sputene, a ruke u stalnom, uvijek istom pokretu - isto povlaenje poluge, okretanje ruice, zveket metalne ploe na pokretnoj traci pa tres i opet sve ispoetka. Delegacija je krenula dalje, ali Chang je ostao. Promatrao je, ekajui kad e radnik podignuti pogled, jer znao je da e to uiniti, naposljetku nee moi odoljeti. Onda e Chang vidjeti pravi karakter ruskih radnika. U Kini je bilo isto, seljaki mentalitet koji se skrivao iza ponizno sputenih oiju. Changa je ljutilo to njihovo odbijanje da podignu glavu i izdvoje se iz gomile. To je bila jedna od stvari koje su mu se odmah svidjele kod Lidije, ta spremnost da pogleda svijet ravno u oi. Chang se nasmijeio toj slici u glavi i prstom si dotaknuo vrat na istom mjestu gdje su ga dotakle njezine usne. U tom je trenutku metalac odluio podignuti pogled. Changu se njegovo lice uinilo kao tipino rusko, sa irokim jagodicama, dugim nosom i eljusti koju je skrivala brada. Ali oi su mu rekle sve to je trebao znati. Bile su blijedosive i iscrpljene od parnog ekia koji je od jutra do mraka utiskivao svoj odraz u njih. To nisu bile oi zadovoljnog proletera kakvi su navodno radili u ovakvim tvornicama. Pogledi su im se na sekundu sreli i Chang je polako poeo osjeati vruinu koja ovaj put nije dolazila od pei, ve od samog radnika. Ova je vruina bila otra poput igle. Kao otrica iskaljena u plamenu. Chang ju je odmah prepoznao. Bila je to mrnja. Kuan." Stala je i priekala ga. Chang ju je dostigao dok su prelazili tvorniko dvorite. Snijeg se pretvorio u kiu, ali to je bila ona vrsta kie koja ih je ubadala u lice poput iljaka za led. Nakon posjeta tvornici, vodili su ih na nekakav sastanak i nee biti druge prilike da je ulovi nasamo. Nije ga pitala to eli, samo ga je promatrala svojim blistavim crnim oima. Unato polumraku, Chang je u njima mogao vidjeti vatru. Tvornica je zadivljujua", rekao je. Jesi li vidio koliko je ljudi tu zaposleno?" Jesam. Komunizam u akciji. To funkcionira. Ovdje u Staljinovoj Rusiji moemo vidjeti kako izgledaju Lenjinove ideje provedene u djelo. Oni kuju uspjenu budunost za ovu zemlju. To je ono za im Kina udi, ta ista snana ruka."

169

vrsta oinska ruka." Ruka koja e znati milovati, kao i koriti. Ruka koja e i davati i uzimati." Chang An Lo", rekla je Kuan na svoj uobiajeno tihi nain, ali Chang joj je uo uznemirenost u glasu, zabrinuta sam." Zabrinuta za Kinu?" Ne, zabrinuta za tebe, drue." Nema razloga." Ja mislim da ima." U debelo podstavljenom plavom kaputu, kratke crne kose koja joj je uokvirivala iroko lice, Kuan je mogla biti ki uzgajivaa rie iz bilo kojeg dijela ruralne Kine, jedna od milijun ena osuenih na ropstvo na komadiu zakupljene zemlje ili u obiteljskoj kui. Ali njezine su oi priale drugu priu. Bile su zamiljene i inteligentne. Kuan je imala fakultetsku diplomu prava i um koji je mogao prepoznati probleme i odluiti kako ih najbolje rijeiti. Chang nije imao namjeru biti jedan od tih problema. Kuan", rekao je, nemoj si dopustiti da ti pozornost odluta s onoga to smo doli ostvariti. Usredotoi se. Na voa, Mao Tse-tung, zahtijeva potpunu usredotoenost. Doli smo u Moskvu kako bismo uili." Ima pravo, naravno." Obrisala je kiu s lica. Tome svi teimo. Svi mi iz delegacije piemo izvjetaje do kasno u no." Sumnjiavo ga je pogledala. Samo nisam sigurna da si ti posveen zadaama komunizma kao inae. ini se da su ti misli negdje drugdje." Changu se uinilo da su mu se tabani upravo poskliznuli na ledu. Nije istina, drugarice. Ja mislim samo na to kako da to bolje iskoristimo mogunosti koje nam se ovdje pruaju i mislim da je vrijeme da zatraimo razgledavanje neega drugoga. Neega malo... Izazovnijeg." Nasmijeio se i vidio kako joj je sumnja iskliznula iz usta, a oi joj se rairile od iekivanja. to si imao na umu, drue Chang?" Nastavio je hodati kroz kiu i ona ga je brzo dostigla. Ljudi su bili kao ribe u rijeci Peiho, podsjetio se. Samo im je trebalo baciti pravi mamac. Pokai mi svoju tetovau." Nije zanimljiva, Lidija." Meni jest." vrsto je odluila vidjeti to su mu napravili, tako da zna. eljela je znati to mu duguje. Sjedio je na rubu kreveta, sada ve pristojniji i ii, u novoj bijeloj koulji i miriui na nepoznati losion poslije brijanja. Nezainteresirano prekrienih nogu, opet je izgledao kao Aleksej kojeg se sjeala. Osjetila je olakanje kad je vidjela da je opet onaj stari, ali ipak, neto je bilo drukije. Neto se promijenilo. Vidjela je to u njegovim oima i mekem nagibu vrata i nije znala je li joj zbog toga ao ili drago. Promatrala ga je kad je poeo otkopavati koulju. Iza nje, Popkov i Elena stajali su ukoeni i tihi. Osjeala je njihovo neodobravanje jednako otro kao to je osjeala rupe u svojim cipelama. Aleksejevi prsti bili su brzi, a lice mu nije pokazivalo ni traak stida za koji je Lidija bila sigurna da ga osjea. Evo", rekao je i rastvorio koulju. Lidiji je pozlilo. Bila je vea nego to je oekivala. Katedrala mu je potpuno prekrila kou. inilo se kao da mu je zdrobila sve kosti u prsima, a jedna elegantna kupola u obliku lukovice bila mu je tetovirana odmah ispod kljune kosti. Lijepa je", rekla je. ula je gunanje iza sebe, ali ga je ignorirala. Aleksej je podignuo obrvu. To to je lijepa ili nije posve je nevano." A to je vano?" Sad sam oznaen kao jedan od njih. Za cijeli ivot." O, Aleksej, tako mi je ao." Neka ti ne bude." Osmjehnula mu se. Samo nee moi ii plivati tako esto, to je sve." Ionako nikad nisam volio biti mokar i promrzao." Uzvratio joj je osmijeh, a ona je htjela zaplakati. Sad kad si jedan od vory, to su oni spremni uiniti za tebe?"

170

To tek moram otkriti." Poeo je zakopavati koulju. Nije se urio. Ona se prvi put zapitala znai li mu pripadanje tom bratstvu vie nego to je ona mogla shvatiti. Imam novog oca", tiho je rekao. Oca koji e mi pomoi." Sok joj je zapeo u grlu. Zakaljala se i zagledala u ruke jer joj se inilo da se pokuavaju meusobno zadaviti. Oajniki je pokuala smisliti to rei. Bilo to. Antonina eli razgovarati s tobom", rekla je. Aleksej je podignuo glavu, a zelene su mu oi ivnule. Vidjela si je?" Da. Sutra u te odvesti k njoj." Hvala." To je bilo sve. Oboje su rekli sve to su trebali rei. Lidija je otila do vjealice na vratima i obukla kaput. Naspavaj se, brate", promrmljala je, otvorila vrata i izala na mrani hodnik. Prije nego to je stupila na dvorite, krupna sjena stopila se s njezinom i pretvorila je u dvoglavo udovite koje je vrebalo u noi. To je bio Liev Popkov. Nisu razgovarali. Samo se stvorio pokraj nje, a ona je produljila korak da se uskladi s njegovim dok su nestajali u mranim ulicama Moskve. Tek kad je sigurno doprati do njezina cilja, vratit e se Eleni i toplini svog kreveta. Raspelo je i dalje visjelo na zidu, soba je bila puna sjena, ali Lidiji to nije bilo vano. Nita nije bilo vano. Ne sada. Chang je upalio svjetiljku. Tako da te mogu vidjeti", rekao je. Kad je ula u sobu, njeno je uzeo njezino lice u ruke, a prsti su mu pipali kosti ispod njezine koe kao da su mu mogle neto rei. Njegove su je oi dug trenutak pozorno prouavale, a onda ju je poljubio u elo i privukao u zagrljaj. Odjednom je sve drugo prestalo biti vano. Leala je s obrazom na njegovim golim prsima, udova lijeno rairenih preko njegovih, i pustila da joj prsti lutaju po njegovoj koi. S izuzetnim zadovoljstvom zagladila je sloj znoja zbog kojeg mu se na utom svjetlu koa sjajila kao da je nauljena. Svaki put kad je dotaknula jedan od izboenih oiljaka na njegovim prsima, podignula je glavu i poljubila to mjesto, osjeajui slanou koe. Te stare oiljke, poput onih na mjestu gdje su mu nekad bili mali prsti, te je mogla podnijeti. To su bila povrinska oteenja. Ali to je lealo ispod njegove meke, drage koe? Kakve je nove povrede pretrpio dok su bili razdvojeni, kakve oiljke koje nije mogla vidjeti? Pritisnula mu je uho na grudi da poslua to lei ispod, ali ula je samo snani ritam srca i tiho utanje zraka koji je ulazio i izlazio iz tajnih upljina u njemu. Ruka mu je bila zakopana u njezinoj kosi, provlaei se izmeu pramenova, igrajui se njima, kopajui dublje. Prvo voenje ljubavi bilo je intenzivno jer su bili gladni jedno drugoga, ali ovaj put dopustili su si sporiji ritam, kao da su se prestali bojati da e ih svakog trenutka razdvojiti. Tijela su im se poela oputati. Imati povjerenje jedno u drugo. S lakoom su uskladili ritam i Lidija je ponovno osjetila onu poznatu enju za njim koja nije nestajala ak ni dok je bio u njoj, dok je bio dio nje. Milovala je izdueni, napeti mii njegova bedra, vidjela kako se trznuo od uitka. Reci mi", njeno je rekla, to ti zadaje toliku bol?" Sad kad sam s tobom, sva bol je nestala." Smijeio se. Lidija mu nije vidjela lice, ali ula mu je glas. Dobro lae, ljubavi." S rukom u njezinoj kosi, malo joj je podignuo glavu i okrenuo je tako da joj je brada leala na njegovim rebrima, a on joj je gledao lice. Njegove crne, bademaste oi smijeile su joj se. To je istina, Lidija. Kad smo zajedno, ostatak svijeta ne postoji. Ono ondje vani", pogledao je prema crnom prozoru, a osmijeh mu je na sekundu nestao, sa svim svojim nedaama, prestaje postojati." S ela joj je pomaknuo pramen i prstom joj dotaknuo usne. Otvorila ih je, a on joj je dotaknuo zube. Ali i dalje nas eka." Druga mu je ruka odlutala do njezinih grudi, milujui ih sporim, izludujuim dodirima. Ona se naglo podignula i spustila tijelo na njegovo. Njihove kosti i meso stopili su se u jedno, njezini glenjevi izmeu

171

njegovih, njezina bedra na njegovim, njezin ravan trbuh na njegovom, njezina rebra spojena s njegovim. Osjeala je vruinu u njegovim preponama i potrebu koju je to budilo u njoj. Stavila mu je laktove s obje strane glave i zagledala se u njegove ozbiljne oi. Priaj mi o Kini", naredila je. Treptaj je bio gotovo nevidljiv. kljocaj crnog prozoria negdje duboko u tami iza njegovih oiju. Ali, bilo je dovoljno. Sad je znala da je imala pravo. Poljubila mu je lijep, ravan nos. Reci mi", ponovila je njenijim tonom, to se to dogodilo u Kini to ti zadaje takvu bol." Njegov osmijeh doao je polako. Zapoeo je s jedva primjetnim pomicanjem kuta usana pa se kroz miie obraza podignuo do oiju. Predobro me poznaje, moja Lidija." Nemoj se skrivati od mene." Ne skrivam se. Samo sam oprezan." Ruka mu se podignula i smjestila joj se na donji dio lea kao da ima vlastitu volju. Ti ve ima dovoljno stvari na koje mora misliti ovdje u Moskvi. Dovoljno... Komplikacija." Reci mi." Bradom je dotaknula njegovu. Ili u leati ovdje cijelu no i dan dok mi ne kae." On se nasmijao. To je odlian razlog", rekao je, da ti ne kaem nita." ekam." Tiho je disao i ona je vlastiti dah uskladila s njegovim. Tiina u maloj sobi leala je oko njih poput prekrivaa, topla i prisna. Nosnice su mu se rairile i ona je znala da e joj rei. Mao Tse-tung se i dalje bori sa snagama Chang Kai-shekovog nacionalistikog Kuomintanga." Govorio je tiho, ali nju je uznemirila ba ta mekoa rijei. Vjerujem da e Mao i naa komunistika Crvena armija pobijediti. Jednog dana preuzet e kontrolu. Moda ne uskoro, ali ljudi Kine napokon e shvatiti da je komunizam njihova jedina mogunost za slobodnu budunost. To je jedini put naprijed za zemlju poput nae. To smo vidjeli ovdje u Rusiji, vidjeli smo napredak koji e doi." Ali, to je s...?" Zaustavila se. ,,S im?" ,,S pogrekama?" Nestrpljivo je zamahnula rukom u smjeru prozora i proaptala: ,,S onim strahom ondje vani?" Chang je omotao obje ruke ono njezinih golih lea i vrsto je privio na grudi. Greka je u vodi, Lidija, ne u komunistikom sustavu. Staljin je pogrean voda za Rusiju." A Mao Tse-tung?" Ja sam se borio za njega. Riskirao sam ivot, riskirao ivote svojih prijatelja i kolega." Mislila sam da radi u glavnom uredu u angaju. Da dekodira tajne poruke, tako si mi rekao." On joj se pokajniki nasmijeio. I radim. Dio vremena." Lidija je pustila da to proe. Riskirao sam ivot, rekao je. Prstima joj je milovao kraljenicu, umirujui je. Ali, kao i Staljin", nastavio je, Mao je pogrean voda. On je korumpiran ovjek koji e osakatiti Kinu ako je se doepa." Pustila je da joj se usne odmore u udubini njegova vrata, svjesna njegova bila.. Chang An Lo, ako je tako, onda se mora prestati boriti za njega." On je pojaao svoj stisak dok nije jedva disala. Znam", mrano je rekao. Ali to to znai za Kinu? I to to znai za mene?"

172

42

U zatvoru je danas bilo hladno. To se dogaalo redovito, kad bi izdahnuo, dah bi mu se pretvorio u paru. Jens nije bio siguran zato je bilo tako hladno. Nesposobnost vodoinstalatera? Moda. No imao je neugodan osjeaj da to pukovnik Tursenov ne eli da se njegovi tienici opuste. Da ih podsjeti kako je to provoditi zimu u umama, rudnicima ili u gradnji kanala. Takvi su trikovi otrili um. Jens je sjedio za irokim stolom u radionici, a pred njim su bili raireni nacrti, velika pravokutna jezera u koja je mogao uroniti i zaboraviti sve ostalo. Bio je ponosan na njih. Nije si mogao pomoi. I sigurno ih nije bio spreman predati nekome drugome. Oni su predstavljali sate i sate napornog, savjesnog rada koji je rezultirao dobro dizajniranim, pomno osmiljenim i struno izvedenim inenjerskim podvigom. ak i nakon svih onih godina zatupljujueg ropstva u umama Sibira, jo je mogao misliti. Jo je mogao crtati. Jo je mogao planirati. Jo je imao volje za ivotom. Pogotovo sada. Sad kad se pojavila Lidija. Na noge." Vrata su se s treskom otvorila. Babicki, onaj krupni, masni straar koji se znojio bez obzira na temperaturu, ukoio se u stavu mirno. Jens je gotovo mogao namirisati njegov strah s druge strane sobe. Zbog toga su mu se nakostrijeile dlaice na vratu. Svi vii inenjeri i znanstvenici istjerani su iz svojih radionica i okupljeni u sobi za sastanke. To je bila elegantna prostorija s visokim stropom. U danima prije revolucije, kad je to zdanje bilo aristokratska palaa, a ne zatvor s reetkama na prozorima, ovo je bila blagovaonica. Tu se i dalje nalazio masivan stol od mahagonija na koji su bili naslagani nacrti i tehniki crtei, ali vie nije bilo srebrnih svijenjaka, kristalnih pehara ili ubora smijeha. Praktinost i korisnost bili su novi bogovi sovjetske Rusije. E, pa Jens nije imao problema s tim. Nauio je biti praktian. Stajali su u ravnoj liniji, s rukama uredno prekrienim iza lea, oi naprijed, brade prema prsima, bez razgovora. Tono kako su ih nauili u logorima. Visokoobrazovani, inteligentni umovi koji su se ponaali kao istrenirani tuljani. Kraj njega, Olga je tiho frknula od gaenja i on je primijetio rupicu na porubu njezine suknje kad je pogledao prema dolje. Drugovi." Bio je to pukovnik Tursenov osobno. Danas smo vam doveli posjetitelje." Jensovo srce poskoilo je u grudima. Lidija? Na jedan bezuman trenutak pomislio je da ga je njegova ki dola posjetiti. Brzo je podignuo pogled i zatekao se kako gleda ravno u pukovnika kojeg su okruivali nervozni Babicki i tek neto manje nervozni Poljakov. Znai, neki vani posjetitelji. Iza njih, umjesto crvenokose mlade ene, kako se budalasto nadao, stajalo je estero Azijata tvrdih oiju, etiri mukarca i dvije ene, iako ih nije bilo lako razlikovati zbog naina na koji su bili odjeveni. Crvena vrpca obiljeavala je rukave njihovih plavih kaputa. Komunisti. Kineski komunisti? Nije ni znao da postoje. Svijet se oito brzo mijenjao. Ali, zaboga, zato su ovim Kinezima pokazivali tajni projekt? Drugovi", ponovio je pukovnik Tursenov. Obino im se nije obraao proleterskom rijeju. Tovarii. Obino ih je zvao po prezimenu ili broju. Nita tako pristojno kao tovari. Danas smo poaeni posjetom naih drugova iz Komunistike partije Kine." Pristojno je kimnuo ovjeku na elu grupe, starijem mukarcu kratke, elinosive kose i duboko izboranog lica koje nije nita otkrivalo. Ali Jens je primijetio da su Tursenovljeve oi brzo pobjegle i zadrale se na visokom mladom Kinezu iza njega. Kao da je ondje leala mo - ili moda problemi. Drue Li Min, ovo su nai stariji radnici", obratio se starijem Kinezu, pokazujui prema poslunom redu znanstvenika kao to bi seljak pokazivao svoje svinje. Vrhunski mozgovi." Dobro ste uinili to ste skupili takve talente", rekao je stariji posjetitelj na tenom ruskom. Sigurno su duboko poaeni to rade za dravu i vaeg velikog vou, Staljina."

173

Siguran sam da jesu." Poaeni? Na to pitanje nijedan od zatvorenika nije elio odgovoriti. Sad emo razgledati radionice na katu ispod", izjavio je Tursenov.

Ne, drite se podalje od moje radionice.

Pukovnik je dobro znao da su svi oni mrzili neupuene prste koji su pomicali ili ak odnosili njihove papire. Svejedno je inzistirao na tome. Kako bi ih podsjetio tko su. Najprije bih elio porazgovarati s njima." Svi su pogledali visokog mladog Kineza koji je progovorio, a lice pukovnika Tursenova uznemireno se namrgodilo. Pristojnost mu je nalagala da pristane. No sigurnost je nalagala da odbije. Jens je promatrao tu borbu u njemu i nije bio iznenaen kad je Kinez iskoraio iz grupe s crvenim vrpcama i dugim se koracima uputio prema radnicima, kao da je pukovnik dao doputenje. Zbog njegove se odlunost Jens poelio nasmijeiti jer je znao to se sad sigurno dogaalo u Tursenevljevoj glavi. Posjetitelj se zaustavio s jedne strane linije i zagledao se u njih. Oni su svi zatvorenici, zar ne?" Da. Samo bez imena, molim." Pukovnik je poeo voditi ostatak delegacije prema vratima nadajui se da e ih odmetnik slijediti. No mladi Kinez nije se obazirao. Njegove tamne oi prouavale su lica svakog od pet zatvorenika; dvije zatvorenie potpuno je ignorirao. Kada mu se pogled zaustavio na Jensu, u njemu se vidjelo pitanje, ali Jens ga nije razumio. Ovaj ga je mladi uznemiravao, ali i uzbuivao u isto vrijeme. Iznenada je shvatio da je suoen s neovisnim umom, umom kojeg jo nije okljatrio surovi dravni sustav. Jens zamalo da nije zaboravio kakav je to osjeaj i taj mu je neoekivani izazov izmamio osmijeh na lice. Kinez mu se pribliio, ali najprije se zaustavio ispred Ivanovia koji je stajao pokraj Jensa i bio gotovo jednake visine. Ti", rekao je, oiju prikovanih za Ivanovievo lice. to ti radi?" Drue Chang", planuo je Tursenov, takvi detalji nisu..." Nisam pitao na emu radi. Samo koje mu je podruje rada." Crne oi usredotoile su se na pukovnika i nastala je stanka. U redu", zlovoljno je rekao Tursenov i kimnuo Ivanoviu. Ja sam strunjak za eksplozive", tiho je rekao zatvorenik. Jens je vidio kako je zanimanje nestalo iz crnih oiju, kao to se oseka povlai s plae, ne ostavljajui nita iza sebe. A ti? to je tvoj posao?" Jens je pogledao Tursenova. Primio neizreeno doputenje. Ja sam inenjer." Kinez nije odgovorio, samo je tiho udahnuo i zagledao se u Jensa, pregledavi mu lice, kosu i odjeu, kao da je elio sve zapamtiti. Jensa je odjednom razdraila dugotrajna inspekcija ovog stranca. Skrenuo je pogled. Ja sam inenjer", otresito je rekao, ne ivotinja u zoolokom vrtu." Jesi li dobar?" Najbolji. Zato i jesam ovdje." Unato svojim osjeajima, osjetio se primoran ponovno pogledati Kineza i vidio je da se neto u crnim oima promijenilo. Negdje duboko u njima leao je smijeh. Tko god je ovaj ovjek bio, donio je daak izvanjskog svijeta u ovaj zaguljivi kavez. A, vi, drue Chang", pitao je Jens uz naznaku osmijeha, jeste li vi najbolji u tome to ve radite?" Tiina, zatvorenie", prasnuo je Tursenov s druge strane sobe. Vidjet e", odgovorio je Kinez. Iznenadio je Jensa kad je ispruio ruku i dotaknuo mu prsa. Samo kratak dodir, nita vie. Ali, fiziki kontakt doao mu je kao grom iz vedra neba. Kad je doao k sebi, visoka, vitka figura vie nije bila ondje. Dok je odlazio, Kinez mu je dobacio brz pogled preko ramena, kao to je Jens znao da hoe. Pogledi su im se susreli, a onda je bilo gotovo. Vrata su se zatvorila, zatvorenici su se opustili i poeli se aliti to e im opet zadirati u radne prostore. Jesi li dobro, Jens?" pitala je Olga. Njezine velike sive oi bile su zabrinute. Blijed si." ,,U ovoj rupi, svi smo mi blijedi", Ijutito je odgovorio. Tako blijedi da smo nevidljivi."

174

Nemoj se uzrujavati. Mogu se prema nama ponaati kao prema ivotinjama u zoolokom vrtu, ali mi smo jo ovdje. Jo smo ivi." Jesmo li?" Sve dok ti srce kuca, iv si." Dotaknuo je svoje grudi i nasmijeio joj se. Onda sam oito iv jer mi srce udara kao kovaki eki." Drago mi je. Neka tako i ostane." Dobacila mu je suosjeajan pogled i okrenula se da odgovori na pitanje jednog zatvorenika. Jens je zavukao ruku u jaknu kako bi izvadio poruku za koju je znao da je ondje.

Jens Friis. Ja sam prijatelj tvoje keri Lidije. Ona je ovdje u Moskvi. Sada kad znam gdje si, prenijet u joj informaciju. Budi spreman na daljnju komunikaciju.
Jens je sjedio na rubu kreveta, pogrbljen nad porukom kao da je eli zatititi od radoznalih oiju. Proitao ju je jo jedanput, tisuiti put, prije nego to ju je poderao na sitne komadie koji su mu leali u krilu poput konfeta. Kada ih je usitnio koliko je mogao, posuo si ih je po jeziku i progutao. Ruke su mu se tresle. Lidijino lice bilo je ukoeno. Miii obraza jedva su joj se micali dok se smjekala i govorila. Morala ih je prisiliti. Pogled joj je stalno bjeao na snane crte lica Dmitrija Malofejeva koji je sjedio kraj nje i pijuckao kavu. Pitala se kako je uspijevala zadrati kavu u alici umjesto da mu je baci u lice. Znao je gdje joj je otac zatvoren. Priznao je to svojoj eni. I nije joj elio rei. Lidija, mogu li ti ponuditi jo jedan?" To je bio Aleksej koji je sjedio preko puta nje. Naravno, spasibo. Zbilja su dobri." Brat joj je dodao tanjur sa zlatnim porubom na kojem su se nalazili sitni kolai, a svaki je na vrhu imao vinju na postolju od eera. Zahvalila mu je kimanjem glave, ali to nije bilo zbog kolaa. Upozoravao ju je. Dmitrij je primijetio da ga prouava i uzvratio joj prodornom znatieljom. Jedi, draga djevojko", nagovarao ju je. Stavi malo mesa na te svoje ljupke kosti." Hvala." Uzela je jo jedan kolai i nasmijeila mu se, ali slastica je ostala nedirnuta. inilo joj se da bi je zaguila da je pokua progutati. Ovo je bila Dmitrijeva ideja. Da ih sve dovede u ovaj elitni hotel na jutarnju kavu, umjesto u njihov stan kao to je Antonina namjeravala. Dmitrijeva ruka lagano je poivala na ruci njegove ene, drei bijelu rukavicu prikovanu za stol, a oi su mu neprestano letjele od Lidije do Alekseja i natrag. Hotel je bio ona vrsta mjesta koje je Lidija cijelo djetinjstvo gledala s ulice, oajniki elei biti priputena unutra, svim onim lanenim bijelim stolnjacima i ubrusima, finim porculanom i tepisima tako debelim da bi joj se inilo kao da hoda po majem krznu. Ali sad kad je bila ovdje, vie nije bila sigurna. Nije joj se sviao konobar koji je nijedanput nije pogledao u oi, kao ni ustajali miris prolosti. Razgovor je bio utogljen. Lidiju nije bilo briga, ali Dmitriju je to oito bilo zabavno, a ona nije mogla zamisliti zato. Antonina i Aleksej uglavnom su utjeli, pili kavu i puili. Antonina je bila odjevena u crno i imala je cigarpic od ebanovine koji se Lidiji jako sviao. U zraku je lebdio osjeaj iekivanja. Svi su ekali da se neto dogodi. Nitko nije znao to. Jesi li dobro iskoristila hranu koju sam ti donio?" pitao je Dmitrij, promatrajui je preko ruba svoje fine porculanske alice. tene je uivalo u unki."

Zato je to rekla? Samo da ga uzruja?

To je bilo namijenjeno tebi, Lidija." Ona se nagnula naprijed, s laktovima na snjenobijelom stolnjaku, uzvratila mu pogled i pokuala jo jedanput. Molim te, Dmitrij, reci mi jesi li uspio doznati gdje dre Jensa Friisa?" Rei u ti ovo, draga moja. Ti zbilja ne odustaje." I ne, ao mi je. Bojim se da nisam." Namrtila mu se. Loe lae."

175

Dmitrij je zabacio glavu i grohotom se nasmijao. uje li ovu djevojku, Antonina? Ona misli da loe laem." Njegova ena nagnula je glavu ustranu i na sekundu razmislila o tome, kao neki sjajnooki kos. Ona te ne poznaje tako dobro kao ja, zar ne?" Ponovno se nasmijao. Problem sa enama", obratio se Alekseju, jest taj to misle da te znaju bolje nego to ti poznaje samoga sebe. Ne misli li?" Po mojem iskustvu", odgovorio je Aleksej pomalo ukoeno, ali ne i nepristojno, one obino znaju vie nego to mi mislimo." Tiina, tako kratka da je bila jedva primjetna, protrala je preko stola. Lidija se igrala licom, lupkajui njezinom srebrnom drkom po tanjuriu kako bi ispunila tiinu, i pogledavala svog brata. Otkad se pod sivim svjetlom ranoga jutra vratila kui, Aleksej je bio dalek i nekomunikativan. Nije skrivao da mu se Chang ne svia i da ga ne eli ovdje. E, pa ona nije odobravala njegovo neodobravanje. ini se da je tvoj brat strunjak za ene", zadirkivao ju je Dmitrij. Nije li tako, Antonina?" Njegova ena okrenula je glavu i zagledala se u Alekseja koji je mirno sjedio kraj nje. Mislim da se doima umornim", njeno je promrmljala i nasmijeila se, prvo Alekseju pa Dmitriju. Kako dugo namjeravate ostati u Moskvi, drue Serov?" pitao ga je Malofejev. Koliko god bude potrebno da zavrim svoje poslove." Malofejev je nagnuo glavu ustranu. ,Ako vam mogu nekako pomoi, nemojte se bojati pitati. Ja znam dosta ljudi u ovom gradu." I ja", odsjeno je odgovorio Aleksej. Ispod stola, Lidija mu je stala na nogu. ,,U to nimalo ne sumnjam", rekao je Malofejev neto hladnijim tonom. U tiini je promatrao svoje goste onoliko koliko je njegovoj eni bilo potrebno da u cigarpic stavi novu cigaretu. Samo vam nudim pomo. Ako vam je potrebna", dodao je. Kao to ste je ponudili mojoj sestri. Je li vam to i inae navika? Pomagati neznancima?" rt! Lidija je opsovala u sebi. Pogledala je Antoninu i vidjela da se ona smijei velikim, irokim osmijehom dok joj oi blistaju od ushienja. Izgledala je deset godina mlade, a bijele rukavice sad su prvi put prestale biti meta njezinih noktiju. Lidija", rekla je, zar ne misli da je ovo mjesto armantno?" Pokazala je na kristalne lustere i lopoe od svile koji su plutali u fontani punoj mirisne vode u sredini prostorije. Tako je civilizirano." Tako civilizirano", tiho je ponovila Lidija. Bijes joj se zabio ispod rebara kao otrica igle. Naglo se okrenula prema Dmitriju. Za razliku od mjesta gdje si prije bio stacioniran." Nije se pomaknuo. Lidija se pitala die li uope, toliko je bio miran. Antonina je bila ta koja se oduevljeno nasmijala i cigarpicom potapala ruku svog mua. to ti misli, dragi? Je li Moskva vie civilizirana od logora Trovick? Ili manje? Postoje argumenti za oboje." Mu ju je ignorirao. Kao to je ignorirao i Lidiju. Meni se ini, drue Serov, da si za jednog brata i sestru vi nimalo ne sliite." Vidite, drue, tu se varate. Lidija i ja smo jako slini." Zbilja? Na koji nain?" ,,U nainu na koji gledamo svijet." Mislite, ispod gomile pravila i propisa kojima smo svi zatrpani?" Moda. Ali, mi svejedno vjerujemo da moemo utjecati na to to nam se dogaa." A, tako dakle. Kult pojedinca. Ali, nisu li Marx, Lenjin i Staljin dokazali izvan svake sumnje da je vaan jedino napredak zajednice, a ne zupci u mehanizmu. Oni su... Potroni." Lidija i Antonina razmijenile su poglede. Dmitrij", prekinula ga je Antonina i uznemireno zabacila kosu, pusti nae goste da u miru popiju kavu. Tako si provokativan." Vjerujem da va mu ima pravo", istaknuo je Aleksej. Odreeni zupci jesu potroni. Samo je potrebno odabrati one prave." Naslonio se natrag u stolici s nepopustljivim izrazom lica. Dmitrij", brzo je rekla Lidija i skoila na noge. Malo prolivene kave nagrdilo je bjelinu stolnjaka. Molim te, doi sa mnom. eljela bih porazgovarati."

176

Dmitrij Malofejev i Lidija zaputili su se prema velikim okretnim vratima na ulazu u hotel, no prije nego to su stigli do njih, Lidija je s lijeve strane spazila teka hrastova vrata na kojima je pisalo Soba za kartanje. Otvorila ih je, ula i pridrala ih Dmitriju. Raspoloena si za partiju pokera?" osmjehnuo joj se. Spremna sam se kockati, ako to misli." U ovo doba dana, soba je bila prazna. Po njoj su bili razmjeteni mali, kockasti stolovi prekriveni zelenom ohom, a prekrasna lonanica zakrivala je velik dio prozora tako da je zrak imao neobino zeleni sjaj. Kao da su ispod vode. Lidija se okrenula svom pratitelju. Stavila je ruke na bokove kako bi ih umirila i ozbiljnim glasom rekla: Dmitrij, pomozi mi. Oboje znamo da moe. Molim te." Ovaj put nije se nasmijeio, ni nasmijao, ni zadirkujue podignuo obrvu. Gledao ju je s dostojanstvenim izrazom lica. to eli?" Isto to i prije. Informaciju o tome gdje dre Jensa Friisa." Polako je odmahnuo glavom, a crvena mu je kosa na udnom svjetlu izgledala gotovo ljubiasta. Znala je da i njezina izgleda isto tako. Lidija, to nije mogue. Ve sam ti rekao. Mora me prestati to pitati." Mogue je. Samo mi mora rei. Nitko ne mora znati." Ja u znati." Je li to vano?" Da, mislim da jest." Razmak izmeu njih bio je oko tri koraka. Potpuno promiljeno, Lidija ga je smanjila na dva. Usta su joj bila suha poput zelene ohe na stolovima. ime te mogu nagovoriti da pristane?" proaptala je. Na njezino iznenaenje, oi su mu postale tune kad je promrmljao: Lidija, ja nisam toga vrijedan. Ponudi tu svoju prekrasnu robu nekom drugom prije nego to je ja pokvarim." Ja ne idem nikamo." A razumijem. Ovo je trenutak kad mi ti padne u naruje, a ja ti zauzvrat apnem slatke zatvorske adrese na uho." Tako neto." Trebao sam to oekivati." Sada se osjeam jeftino." Ne, ljupka Lidija, ti nikad nee biti jeftina, u to sam siguran. Cijena e uvijek biti visoka." Ona je progutala knedlu, borei se protiv osjeaja da je otila predaleko. Da se utapa u ovom udnom, vodenastom svjetlu. To nije visoka cijena", inzistirala je. Ime i adresa jednog zatvora. Tebi to nije problem." Pustio je da mu oi pozorno prijeu od njezinih poderanih izama do mravih bokova, gore do njezinih grudi, vrata i napokon do lica, kao da ocjenjuje koliko vrijedi. Lidijini obrazi su se zaarili. Osmjehnuo se, neobinim, iskrivljenim smijekom. Osobito si poeljna kada pocrveni, Lidija. Jesi li znala?" Jesi li raspoloen za kockanje, Dmitrij?" Ponovno ju je iznenadio. Svaki put kad je pokuala preuzeti inicijativu, on bi promijenio tempo. Iz sakoa je izvadio srebrnu kutiju za cigarete, izvadio jednu, a kutiju bacio njoj. Ulovila ju je. Lidija, upotrijebi ovo. Otii i kupi svoju informaciju. Nemam nikakvu namjeru upropastiti karijeru u Kremlju samo zato to ne mogu rei ne lijepoj djevojci. ak ni ako ima lice anela, i oi tigra, i spremna mi je iupati srce iz grudi ako ne uinim ono to eli." Lidija je ostala zateena. Htjela je ispustiti srebrnu kutiju na pod, ali prsti joj se nisu htjeli otvoriti. Gledala ga je dok je sigurnom rukom zapalio cigaretu. I", rekao je nakon to je iz nosnica ispuhnuo sivi dim, to bi napravila kad bi doznala adresu zatvora? Pisala Jensu Friisu? Zdravo, kako si? Ja se dobro zabavljam ovdje u Moskvi. To ti je plan?" Naravno da ne." to onda?"

177

To je moja stvar." Zurili su jedno u drugo. Atmosfera je naglo postala neprijateljska. Njima nisu doputena nikakva pisma ni drugi kontakti s izvanjskim svijetom", rekao je. Sigurno to zna." Ne planiram mu poslati razglednicu." Ne." Zamiljeno je kimnuo. Pretpostavljam da ne." To je bilo to. Srce joj je udaralo u rebra. Zakoraila je jo jedan korak naprijed. Sada su bili blizu, tako blizu da je mogla osjetiti mousni miris njegova ulja za kosu i vidjeti sitne oiljke od ospica na njegovoj eljusti. Stajao je nepomino, cigareta mu je visjela meu prstima, ali sive su je oi pozorno promatrale. Ispruila je ruku, uzela mu cigaretu i ugasila je u pepeljari na najbliem stolu. Zatim mu je uzela ruku i stavila je iznad svog podivljalog srca. Njegove su se usne odmah smekale. Propela se na prste, ovila mu ruke oko vrata i povukla mu glavu dolje prema svojoj dok im se usne nisu vrsto spojile. Isprva nije reagirao. Bio je krut i nepopustljiv. Pobojala se da je pogrijeila. No im se prislonila uz njega, putajui da vrelina njezina tijela prijee na njegovo, naglo se probudio. Jezik mu je poletio iz usta, ruke su mu poele navlaiti njezinu koulju, a s usana mu se oteo zvuk nalik na pijano stenjanje. Sad ju je imao. Tono ondje gdje je htio. Lidija je drala oi otvorenima. Prisilila se da ga gleda dok mu se ruka uvlaila ispod njezine suknje. ,,Opa, ovo je ba zabavno. Mogu li se i drugi pridruiti ili je to privatna zabava?" Lidija se smrznula. Dmitrij se uspravio. Teko je uzdahnuo. Zdravo, Antonina", rekao je uz smireni smijeak. Lidija me samo pouavala vjetini kockanja." Visoki ulozi?" Iznimno visoki." Antoninini nokti poeli su prelaziti gore-dolje po dugim bijelim rukavicama. Lidija, tvoj brat eli razgovarati s tobom." Lidija je osjetila drhtaj koji joj je prolazio kroz eludac poput zmije. Izala je iz sobe bez rijei, ne pogledavi mua i enu. U njoj, zmija je pomaknula svoje ljuske, kliznuvi joj iz eluca u grlo dok nije pomislila da e povratiti. Lidija Ivanova, uhiena si." Lidija se okrenula prema govorniku; srce joj je luaki udaralo, a noge bile spremne na bijeg. Doekala ju je upa mlijenobijele kose i iroki djeaki osmijeh. ak joj je i pas u torbi na njegovim grudima isplazio jezik, smijui se. Gade", zagunala je i pokuala klepnuti Edika po uhu, ali on se s lakoom izmaknuo i poeo poskakivati oko nje. to radi ovdje?" pitao je. Trebalo mi je malo zraka pa sam dola pogledati Kremlj." Zato?" Htjela sam vidjeti gdje se donose odluke. Gdje se to netko moe jednostavno potpisati na komad papira i odluiti o mojoj budunosti." Slegnula je ramenima na otrom vjetru koji je puhao s rijeke. Hou li ivjeti ili umrijeti." Hodali su neravnim puteljkom uz rijeku Moskvu, a iznad njih uzdizali su se masivni crveni zidovi Kremlja, njegova sjena teka i glomazna, a krunite na vrhu zidina kao zubi koji je ele ugristi. Lidija je zabacila glavu i zamiljeno ih prouavala. Zna to ja mislim, Edik? Mislim da je ova tvrava otrovni pauk u sreditu mree koja je Moskva, a ja sam ulovljena u njegovu ljepljivu stupicu. Ako se pomaknem, znam da e pauk doi po mene." Djeak se na sekundu zagledao u nju, a onda prasnuo u smijeh i zamahnuo rukom kroz zrak u brzom, odsjenom pokretu. To ja radim s paukovim mreama. Pokidam ih. Lako je." Lidija se nasmijala. Zavidim ti, Edik." Zato?" Jer ti je ivot crno-bijel. Nema sivog."

178

Je li to pogreno?" Nije. Sjeam se da sam ga donedavno i ja tako vidjela." Pa?" Promrsila mu je kosu, a on je otplesao od njezine ruke, trkarajui ispred nje, ali unatrag, licem okrenut prema njoj. Lidija je primijetila da mu je koa izgubila onu sivu boju, a jagodice svoje otre rubove. Kobasice, unka i topli kaput poeli su djelovati. Pa, dri se ti svoje crno-bijele. Tako je ivot jednostavniji." Djeak je napravio grimasu. Nije razumio. Zato i bi? Nije bila sigurna da je i sama razumjela. Ali imao je ostatak ivota da shvati na to je mislila. Uzvratila mu je grimasom. Natjerao ju je da se sa svojih sedamnaest godina osjea starom. Iz depa kaputa izvadila je kolai s vinjom koji je tog jutra dobila uz kavu. Vidi, Misja, neto sam ti donijela." To je uzela za Edika, ali njemu je pas bio na prvom mjestu. tene je zalajalo i poelo se otimati da se oslobodi pa ga je djeak pustio na travu gdje mu je snani vjetar sive ui pretvorio u krila. Pola-pola", inzistirala je dok je pruala kolai Ediku. On je kleknuo, gricnuo jedan kraj, a ostatkom zamahnuo iznad glave ivotinjice dok nije poela plesati na svojim mravim stranjim nogama. Vidi, uim je trikovima. Da moemo neto zaraditi." Dobra ideja." Trikovi. Za novac. Ba kao to je ona nekad radila. U Kini je vjerovala da je to bio klju ivota. Ali sad? Ponovno je slegnula ramenima, svjesna zidova Kremlja. Unato crnim sjenama, sad je vidjela jasnije. A zato se ti i Misja smucate ovuda?" On se usredotoio na to da psa zadri na stranjim nogama. Traimo tebe." Zato?" Imam poruku." Zgrabila ga je za uho tako jako da je zacvilio. ,,A kada si mi to mislio rei?" tene je skoilo na nju, pokuavajui je ugristi za prste. Sada", odgovorio je, mrzovoljno se namrtivi. Lidija ga je pustila. Onda?" Djeak je zamiljeno suzio oi. Ima jo kolaa?" Lopove jedan", poalila se Lidija i dala mu kolai koji je planirala veeras staviti na Changov jezik. Ba si pravi vor." Edik se nacerio. Bacio kolai Misji. eli te vidjeti. Odmah." Prije nego to je zavrio reenicu, okrenula se na peti i potrala preko mokre trave.

179

43

Chang An Lo bio je gol. Prizor koji je Lidija ugledala kad je upala u sobu ostavio ju je bez daha i natjerao je da stane kao ukopana. Stajao je pokraj prozora i gledao van, a trak bisernog svjetla ocrtavao mu je izduene linije tijela, istiui mu miie prsa i snane tetive koje su tekle od boka do bedra. Bio je lijep. Oito ju je ekao, provjeravao slijedi li je tko. Kad je ula, okrenuo je glavu i pogledao je preko ramena. Ona nije disala. Nije se micala. Oi su mu bile nage kao i tijelo. Tamne i slojevite, bile su bojno polje osjeaja. Ona mirnoa koju je uvijek mogla nai u njima, koju je toliko voljela, izgubila se u previranju. Njegovi bogovi su mu se sigurno smijali. Jedan kut usana poeo mu se izvijati u osmijeh. Znala je da taj prizor nee zaboraviti. Kad je Lidija otvorila oi, Chang se naslanjao na lakat i promatrao je. Pitala se je li vidio njezine snove. Hej", rekla je i nasmijeila mu se. On joj je poljubio elo i vrh nosa, ali izbjegao je iskuenje njezinih usana. Tada je znala da je spreman razgovarati. Uznemirio ju je zvuk podivljalog vjetra koji je grebao po prozoru. Bio je to zvuk stvari koje se raspadaju. Chang joj je pomilovao lice. Jesi li spremna sluati?" pitao je. Bilo joj je udaralo ritam u uima. Jesam." Naao sam ga." Jensa?" Da." Lidija nije mogla govoriti. Bio sam u zatvoru. Razgledao sam njegovu radionicu." Chang ju je gledao, a crne oi bile su mu njene i paljive. Vidio sam ga. Razgovarao sam s Jensom Friisom." Poela se tresti. Ne plai, ljubavi." Reci mi", proaptala je. On je dobro. Visok je i jak." Kako?" To je bilo sve to je uspjela izustiti. Zatraio sam doputenje da delegacija posjeti zatvor 1908. Naravno da su Rusi isprva odbili. Bili su okirani to sam uope znao da to mjesto postoji i to ih je natjeralo da se zapitaju to jo nai tajni agenti znaju." Lidija je gledala kako mu se usne miu, ali morala se jako usredotoiti da uje to govori. U glavi joj je bilo previe buke. On ju je milovao, ublaavajui otre rubove njezinih misli. Rekao sam vodi nae delegacije, Li Minu, da naglasi kako mi ne elimo znati na emu zatvorenici rade, ve samo kako su organizirali takvu instituciju. Toliko strunjaka iz raznih polja znanosti, okupljenih iz razliitih logora, a svi rade na jednom projektu. Opet su rekli ne." Omotao je pramen njezine kose oko prsta. Pa sam ih podsjetio na njihove nestaice hrane i izobilje rie u Kini." Tamne oi blistale su mu od zadovoljstva. Odmah su shvatili." Jens?" Zgrada u kojoj se nalazi je vrsta. Rekao bih ak neosvojiva. Tri kata i veliki podrum. Dvorite ograeno zidom s masivnim eljeznim vratima." A Jens?" Izgleda kao ti." Suze su joj tekle niz lice, tihe i tople na njezinoj koi. Razgovarao si s njim?"

180

Jesam, ali ne nasamo. Nisam mogao govoriti o tebi." Zatvorila je oi. Zamislila svog oca. Bio je poredan zajedno s ostalim vodama projekta. Kao to si rekla", palac mu je proao uz njezine mokre trepavice, jedan je od najboljih inenjera." Lidija je otvorila oi. Kako ti se inio?" Onako kako si ga opisala. Visok mukarac, jakih crta lica i - ovo e ti biti drago uti - i dalje je ponosan. Godine ga nisu unitile. Njegov vikinki duh je preivio." O, Chang, hvala ti." Neko vrijeme nije nita rekao, putajui da joj se njegove rijei slegnu u glavi. Polako je prestala plakati. Drhtaji su joj posljednji put zatresli kosti i stali. Samo je bol u grudima ostala, a s tim je mogla ivjeti. Tata", proaptala je, rije tako tiha da je jedva uzbibala zrak. Zaula je oev smijeh. Ponovno osjetila kako je njegovi brkovi kakljaju po rebrima. Sjela i zagledala se u Changov obzirni izraz lica. to mi nisi rekao?" Nita vano." Istinu, ljubavi. elim istinu." Ah, Lidija, budi strpljiva. Daj si vremena." Nemam strpljenja. Nemam vremena. Reci mi sve." Chang je siao s kreveta. to je?" pitala je. Stao je leima prema prozoru, potpuno otvoren prema njoj. ovjek kojeg sam danas vidio i dalje je tvoj otac, Lidija. Ima istu vatru u oima, isti nain podizanja brade i", ona je ula to oklijevanje i pitala se to slijedi, istu sposobnost da te izazove pogledom." Spustila je ruke u svoje nago krilo i natjerala ih da ostanu ondje. Ali, Lidija, ovjek s takvom odlunou i ponosom najvie pati u logoru. Morali su ga pokuati slomiti jer je predstavljao prijetnju sustavu." Kimnula je. Kosa mu je bijela, iako je tek u ranim etrdesetima. Potpuno bijela. Kao sibirski snjegovi." Ponovno je kimnula. Zagrizla jezik. Nos mu je iskrivljen. Ondje gdje je bio slomljen vie od jedanput. Nedostaje mu nekoliko zuba." Bol u njezinim grudima pojaala se. Ruke su mu pune oiljaka. Nakon vie od deset godina u sibirskim umama, sretan je to uope ima ruke. Ali oito i dalje dobro rade, inae ga ne bi izabrali za taj projekt u Moskvi." Nije odgovorila, samo je podvukla koljena pod bradu i obgrlila ih rukama kako se ne bi raspala. Chang joj je dao vremena da razmisli. Pustio da stvari sjednu na mjesto. Ima li jo?" napokon je pitala. Nije li to dovoljno?" Pokuala se osmjehnuti. I vie nego dovoljno." Chang joj je oito uo neto u glasu, neto ega nije bila svjesna, jer se vratio do kreveta, sjeo na zguvani poplun i zagrlio je. Njeno ju je ljuljao. Poljubio joj vrh glave i ljuljao je. On zna da si ovdje." To je sljedea ulica, Aleksej." Maksim Voinski pokazao je nadesno i automobil je usporio pri skretanju. Kola s konjem prodrndala su pokraj njih, a odnekud se zaulo nestrpljivo trubljenje. Bila je sredina poslijepodneva i ulice su bile uurbane, plonici puni, a nebo sivo i beivotno. Atmosfera u dugoj crnoj limuzini bila je napeta. Troje ih je sjedilo na stranjem sjedalu, Aleksej u sredini, Maksim s njegove desne, a Lidija s lijeve strane. Igor je sjedio naprijed, ali bio je napola okrenut prema njima, a oi su mu stalno bjeale prema Lidiji, uznemirene i pune prezira. ene nisu bile dio voryjskog opora, osim to su njegovale i podupirale svoje mukarce kad im je to bilo potrebno. I Maksim i Igor tretirali su je kao nepoeljnog uljeza. Ona je svejedno inzistirala da ide s njima. Ja sam osoba koja vam je dala lokaciju zatvora", odluno je rekla. Zato ga imam pravo vidjeti."

181

Net", Maksim se nasmijao i prezirno odmahnuo rukom. Kao da tjera muhu. Ti ekaj ovdje." Ne, idem s vama." Otvorila je vrata automobila i ula unutra. Aleksej, uini neto sa svojom sestrom!" Pusti je da ide." Sjeti se to sam ti rekao, Aleksej. Vorova jedina obitelj su vorj v zakone." Sjeam se, pohan. No pusti je da ide." I tako je sad sjedila kraj njega na zelenom konatom sjedalu, lica priljubljenog uz prozor, pratei put kojim su se vozili s jednakom koncentracijom kao to maka promatra leptira. Prsti su joj tapkali po staklu brzim, nepovezanim pokretima. Sve je trajalo sat vremena. Provezli su se pokraj zatvora etiri puta, ali u razmacima od petnaest minuta kako ne bi pobudili sumnju. Nakon prvobitnog oka, Aleksej se uspio malo priviknuti na misao da mu je otac ondje unutra. Sad je znao to moe oekivati. Masivni sivi zidovi. Bodljikava ica na vrhu. Metalna vrata dovoljno velika da progutaju kamion. Reetke na prozorima. Naoruani straari sa psima na ulici. Sve to kako bi se zatitila jedna trokatnica. Nije bilo dobro. Jesi li sigurna, Lidija? Da ga dre ovdje?" Kimnula je. Otkad je automobil poeo voziti na sjever prema veim, raskonijim kuama i potkovi tvornica i skladita to su ih okruivala, Aleksejeva sestra nije progovorila ni rije. Maksim se zavalio u sjedalu i zapalio cigaru, zadovoljan to su djevojku uspjeli ustraiti. Aleksej nije bio tako siguran. Voza mu je bio nepoznat, netko tko je vozio u tiini i na naredbe odgovarao s pokornim Da, pahan". Stranja strana vrata bila mu je plava od vrha tetoviranog maa koji mu je virio iz koulje i sezao sve do linije kose. Nakon etvrtog prolaska pokraj zatvora, vie nisu htjeli riskirati pa su okrenuli automobil natrag prema jugu. I?" Aleksej je pitao Maksima. to je s tim kamionom koji navodno vozi zatvorenike do drugog kompleksa?" Ne brini se, sine. Nai ljudi sada motre na ovo mjesto. Slijedit emo kamion kamo god iao." akom je udario Alekseja po koljenu. Vjeruj mi. Ti gadovi iz OGPU-a bit e kao pas koji zbog kosti koju grize nije ni svjestan da mu buhe skau po leima. Uskoro e doznati." Spasibo, oe." Lidija se promekoljila pokraj njega. Oi su joj bile uperene u bratovo lice, ali on je zurio kroz vjetrobran ravno ispred sebe, ignorirajui je. Dok su putovali prema gradu, obilazei Izmajlovski park, ulice su postajale sve ire, a na njima su se uzdizale ume udovinih betonskih zgrada s komunalnim stanovima. Moemo napraviti neto vie." Kako to misli, djevojice?" Maksim se pokroviteljski nasmijeio Lidiji. Aleksej je vidio koliko ju je to ivciralo, ali uspjela se kontrolirati. Mislim da bismo trebali pokuati uvesti nekoga u zatvor." Mukarci su je pogledali s gaenjem. Vidjela si ga", strpljivo je rekao Aleksej. Predobro je uvan." Ja ne mislim tako." Lidija, molim te, nemoj" Sigurno ima drugih ljudi koji ulaze i izlaze odande", razborito je nastavila. Ugljenari, mesari, pekari, tajnice, veterinari, perai prozora, kuhari" Dobro, dostaje bilo." Ne bismo li mogli poslati poruku Jensu preko nekog od civilnih zaposlenika?" Maksim je spustio prozor kao da eli provjetriti automobil od njezinih rijei i bacio opuak cigare. Neka zaepi, Aleksej. Ono to govori nemogue je." Zato?" Lidija, molim te, samo me posluaj na sekundu", ubacio se Aleksej. To to predlae previe je opasno. To je nemogue izvesti a da ne izazovemo sumnju i moda upropastimo sve. Ljudi govore. Zna to. Ako krene moliti radnike da prenesu poruku, oni e to rei nekome tko e rei nekom drugome, a taj e obavijestiti policiju da im se umili. Ovdje se apat brzo razbukta. Time bi ugrozila ne samo sebe, nego i Jensa."

182

Ne, ne slaem se jer..." Lidija, zaboravi." Ali" Ne." Aleksej je vidio kako je bacila pogled prema Maksimu, ali u njemu nije nala saveznika. Maksimovo mesnato lice bilo je napuhnuto, ile su mu se granale preko obraza kao grimizne niti, ali izraz lica bio mu je nepopustljiv. Aleksej je primijetio nekakvo bljedilo oko njegovih usana i osjetio bljesak zabrinutosti. Kui", Maksim je naredio vozau. Lidija se nagnula preko Alekseja i dotaknula Maksimovu krznom prekrivenu ruku. Molim vas,

pahan." ,JSet. Aleksej ima pravo. Samo bi budala tako riskirala. Prepusti to nama."
Aleksej je osjetio kako je zadrhtala kad se povukla u svoj kut. Na prvom raskriju, kad je automobil stao da propusti tramvaj, Lidija je povukla ruicu od kroma, otvorila vrata i kliznula van. Nije rekla dovidenja. Nije rekla, hvala, pohan. To je razljutilo Alekseja. Zidovi prekriveni zrcalnim ploicama. Svileni ogrta. Miris parikog parfema. Pero iz repa pauna, otealo od pare. Aleksej je potonuo u kadu i borio se da ne sklopi oi. Iza vjeda leali su mu svjetovi koji su ga plaili, a on nije bio naviknut na strah. Ruka u mekoj bijeloj rukavici gladila mu je vlano elo i provlaila mu se kroz kosu. Nedostajao si mi", promrmljala je Antonina i njeno mu na usne prislonila srebrni rub ae za ampanjac. Njezina vitka figura sjedila je na rubu kade, gola osim rukavica koje su joj dopirale do laktova. Tamna kosa padala joj je niz lea poput sjajne zavjese svjetlucave od vlage, a lice joj je bilo nenaminkano, onakvo kakvo mu se najvie svialo. Bili su sami u stanu Malofejeva. To je bio rizik, oboje su znali, ali trenutano nijedno nije marilo. Aleksej je otpio rashlaenu tekuinu, ali nije mu bila po ukusu i on se zaeli Maksimovog francuskog konjaka. To je bila udna scena na kavi jutros", promrmljala je Antonina i umoila jezik u mjehurie ampanjca. ija je to genijalna ideja uope bila, da se svi skupimo na jednom mjestu?" Dmitrijeva, naravno. Kad sam spomenula da Lidija dolazi ovamo s tobom, inzistirao je da insceniramo ugodno druenje uetvero i odabrao prikladno grandiozan ambijent. Voli sve podsjeati da je on taj koji ima mo." Aleksej je podignuo tamnu obrvu. Moda me je samo htio zadrati podalje od svog stana." Pijuckala je svoj ampanjac. Pa, nije uspio, zar ne?" Jesam li zato ovdje? Da razdraim Dmitrija?" Sjene pod njezinim oima jo su vie potamnjele kad se nagnula naprijed i jezikom mu prela preko obraza, ostavljajui trag kroz kapljice vlage. Ovdje si jer ja to elim." On se usredotoio na njezino lice. to je to bilo u ovoj eni to ga je privlailo? To nije bila ni njezina ljepota, ni elegancija pa ak ni to to je pripadala komunistikoj eliti. Sve te stvari samo su smetale. Ne, ispod sve te ugladenosti postojala je nekakva ranjivost, neto to mu se zavuklo pod kou i zabolo se tamo poput ika kojeg nije mogao maknuti. Koji nije elio maknuti. Iznenada se uspravio uz prskanje vode, ovio ruku oko njezinoga golog struka i povukao je k sebi dolje u mjehurie. Ciknula je i zahvatila vodu u au za ampanjac, pa mu je izlila na glavu. Utopit e me", nasmijala se. Aleksej joj je polako podignuo ruku u bijeloj rukavici natopljenoj mirisnim mjehuriima i poljubio osjetljivu kou u pregibu lakta. Nauit u te plivati", rekao je i poeo skidati promoenu tkaninu. Centimetar po centimetar, izranjavana koa izala je na vidjelo.

183

44

Hodali su jedno uz drugo. Zajedno, ali bez dodirivanja. Glava pognutih protiv vjetra. Chang je bio napet, Lidija je to mogla osjetiti u nainu na koji je sputao stopala, kao oprezna maka koja hoda po tankom ledu, kao i po ruci koja mu je lebdjela blizu bedra gdje je znala da dri no. Ali kad mu je pogledala lice, doimalo se mirnim, a oi usredotoenima. Ulica kojom su hodali bila je siva. Sivi zidovi, debeli sivi odvodi okovani komadiima sivog lea, sivi vjetar koji je puhao u njih. Sivi balkoni jedva su se drali uz napuknute zidove. Ovo nije pametno, Lidija", upozorio ju je. Molim te, ljubavi." Ponovno pokuava povui zmaja za rep." Zmaj hre u svom brlogu kao pijanac nakon Nove godine. Nee ni znati da sam ovdje." No kad je vidjela da se u njegovim oima skupljaju sjene, samo je rekla, Trebam ovo, Chang An Lo. Moram to vidjeti svojim oima." Kimnuo je. Onda e vidjeti." Zatvor je bio dvije ulice dalje. Hodali su u tiini, svjesni budnih pasa uvara na lancima, svjesni straara u sivim injelima i puaka na njihovim leima. Hodali su drugom stranom ulice, drei se zgrada. Bilo je oito da je to nekad bila avenija s elegantnim vilama i sjenovitim stablima, ali sad od toga nije ostalo nita. Uz plonik su bili poredani blokovi vladinih ureda, a samo su panjevi prekriveni mahovinom skrivali duhove prolosti. Lidija se prisilila da ne zuri. Hodala je brzo, iako su je noge preklinjale da stane. Ovdje na ulici sve se inilo drukijim nego kad je bila zatvorena u udobnom automobilu Maksima Voinskog. Ovdje je sve bilo ogoljeno. Bol je bila otrija, zidovi vii, vrata zlokobnija. No ovdje je moda mogla uti Jensa Friisa. uti kuckanje njegova uma. uti njegovo disanje, njegov uzdah, njegov glas. Njegov glas. Nije molila Changa da joj kae kako mu je zvuao glas. Kako je mogla zaboraviti neto tako intimno?

Tata, uje li me? Moe li osjetiti da sam ovdje?

Dopustila si je jedan pogled, samo brzi pokret oiju, nita vie. Onda je ponovno pognula glavu i pourila se dalje. Ali dio nje ostao je ondje na sivom ploniku, izmeu lea i panjeva; promatrajui i ekajui. Chang joj je pleo kosu, upleui fine svilene vrpce u pramenove. Osjeao je kako je ti ritmini pokreti smiruju, pomau joj utiati vibracije koje je mogao osjetiti kroz krhke kosti njezine lubanje. Duboko je izdahnuo i vidio kako joj je jedan pramen kose poletio, zaleprao i ponovno se spustio. Lidija, to eli od Jensa Friisa? to eli toliko da si nas spremna sve potopiti?" On mi je otac", rekla je. Chang je upleo jo jednu vrpcu u njezinu vatru. ,Ali, to radi ovdje u Rusiji? Tri prema Jensu? Ili bjei od Kine?" Kako to misli, bjeim od Kine? Zato bih htjela pobjei od Kine?" Jer ti je ondje umrla majka?" Nije odgovorila. Ruke su joj bile nepokretne i on se pitao koliko ju je to stajalo. Ondje ti je majka umrla nasilnom smru, a ja sam se otiao boriti protiv Kuomintanga, ostavljajui te samu. Ondje su te muili moji kineski neprijatelji." Poljubio joj je stranji dio vrata. Imala si sve razloge da pobjegne. Ali, otac ti je nestao iz ivota kad si imala samo pet godina, tako da ga zapravo ne poznaje. to te to tjera da ga se tako grevito dri?" Otac mi je", ponovila je. Glas joj je bio apat.

184

Milovao je fine, elegantne konture njezina ramena. Pustila sam da mi majka umre", rekla je. Ne mogu dopustiti da mi se to dogodi i ocu." Nisi ti kriva za smrt svoje majke. To je bilo djelo bogova, nasumian trenutak kad je jedan in osvete poao po zlu. Ti nisi odgovorna ni na koji nain." Znam." A tvoj otac ne umire." ,Ali i ne ivi." To ne moe znati." Molim? Misli li da je ivot u onom mjestu pokraj kojeg smo danas proli uistinu ivot? Ono je grobnica." I to planira uiniti?" Javiti mu se. Nekako. Najprije samo to." A nakon toga?" Ali ona je pobjegla od njega, zavukla se duboko u sebe gdje je nije mogao dosegnuti. Prsti su mu nastavili plesti njezinu kosu, a u glavi mu se pojavila slika nje kako stoji na maloj plai u Kini i zuri u suncem obasjanu rijeku. Svaki dio nje eznuo je da zajedno sa strujom pojuri ususret budunosti. to joj se dogodilo? Spustio je glavu dok nije gotovo dodirnuo skladan trokut njezine lopatice i udahnuo miris njezine koe. Mirisala je kao i prije, ona opojna mjeavina njenog jasmina i mousnog mirisa divlje ivotinje. Ali kamo je nestala njegova djevojka lisica? Njeno je ovio ruke oko nje, privijajui je na gola prsa. Iznenadila ga je vruina njezina tijela. Chang", rekla je, a njezina tuga ga je pogodila u lice kao pljuska, to emo uiniti, ti i ja?" Ljubavi, ne moe loviti prolost kako bi izbjegla budunost." Ona mu se okrenula u naruju tako da su joj jantarne oi pronale njegove. Misli da je to posrijedi?" Mislim da se boji onoga to bi budunost mogla donijeti tebi, nama, pa zato pokuava prolost pretvoriti u budunost." eli rei da je Jens Friis moja prolost?" Da." Polako je odmahnula glavom, a krajevi vrpca aptali su mu uz obraz. Ne razumije", rekla je. Uope ne razumije." Zaboljele su ga njezine rijei, probile mu rupicu u grudima. Podignuo je ruke i primio njezino lice u dlanove. Razumijem da smo zajedno. To je dovoljno." Nasmijeio se. Vidi to ima u kosi. Pogledaj vrpce." Trebao joj je trenutak. Ali onda se pojavio osmijeh. Crvene vrpce", rekla je. Crveno znai sreu." Bio je mrak i padala je kia. Naleti leda zabadali su mu se u vrat kao otrice igle. Jens je navukao kapu nie na lice, a ovratnik podignuo da prekrije ui. Vjebanje u est i trideset u mrano, odurno jutro izazivalo je ono najgore u ljudima. Zalili su se jedan na drugoga, na straare, na vrijeme, ali najvie na pukovnika Tursenova. Sadistiko govno." Ta guzica je jo u krevetu." Uiva u svojim jajima i kobasicama za doruak. Tople bijele emlje i vrua okolada." Dabogda se uguio, prokleti gad." Tursenov je bio taj koji je inzistirao da zatvorenici svako jutro vjebaju pola sata. Zato su se oni vukli po dvoritu prije poetka rada i ponovno na kraju dana, prije veere. Kia, vjetar ili snijeg, nije bilo razlike. Reflektori, psi i naoruani uvari straarili su nad njima dok su se gegali jedan iza drugoga u irokom krugu iza iane ograde. Hodali su u koloni s etiri koraka razmaka. Hodali su u tiini. Danas je bio neugodno. Ali bilo je i gorih dana, mnogo gorih, kad su marirali na posao u sibirskim umama. Sati posrtanja kroz snijeg i meavu da bi stigli do radne zone. Zato Jensu nije padalo na pamet da se ali ili da bijesni, ali bio je zabrinut za Olgu ovako vani na kii. Bacio je pogled prema njezinoj promoenoj, smeuranoj figuri dalje u krugu. Kretala se kao da su joj cipele pune olova koji je nekad

185

vadila iz rudnika. Noge tanke kao igle. Kaljalaje. Zabrinjavao ga je zvuk njezinog hrapavog disanja. Vidio je previe smrti, previe kalja koji je rastrgao plua zatvoreniku, previe samrtnih hropaca. Kad bi barem vie jela. Je li Lidija jela? Ta mu se misao uuljala u glavu. To mu se uvijek dogaalo. Dok je u usta stavljao licu toplog, ukusnog gulaa u usta na sekundu bi stao i pitao se to ona jede? Samo mrvice suhog, crnog kruha? Sklupan ispod toplih deka nou, zamiljao ju je kako se trese od hladnoe. Kad je po njemu padala kia kao sada, pitao se je li i ona mokra? I sanja li njega kao to je on sanjao nju? Ceznuo je da dozna vie. Onaj Kinez nije nita rekao o njegovoj eni Valentini. Njegovoj ljubljenoj Valentini. Je li i ona uspjela pobjei boljevicima? Molim te, Boe, neka bude jo iva, na nekom toplom i sigurnom mjestu gdje moe postati debela i lijena ako to eli. Ili je i ona u Moskvi s Lidijom? Na ovom hladnom i mokrom dvoritu, glavu mu je ispunio sjaj tamne, barunaste kose koju je volio etkati svake noi prije spavanja, i lica tako lijepog da nijedan mukarac nije mogao skrenuti pogled s njega, jesi li ovdje, Valentina? Jesi li u Rusiji? Nije mogao zamisliti da netko tako strastven i pun ivota ivi u ovom sivom novom sovjetskom svijetu. Misli mu je prekinula buka koja je zvuala kao da se pakao raspuknuo na pola. To je bio zvuk otvaranja metalnih vrata. Jens je naulio ui.

Budi spreman na daljnju komunikaciju

To je pisalo u poruci. Ali, iza glasnog kripanja arki dolazio je samo uobiajeni zvuk dolaska zaprege pekarskih kola. Pristizala su svako jutro u ovo doba, puna pladnjeva s kruhom i pecivom, ali od zatvorenika ih je dijelila iana ograda koja se protezala po sredini dvorita i ograivala prostor za vjebu. Na kola nitko nije obraao puno pozornosti, ak ni straari. Samo su psi na svojim uzicama bili zainteresirani, slinei zbog mirisa svjeeg kruha u zraku. Budi spreman. Jens je natjerao stopala da nastave hodati po kamenim ploama skliskim od kie, borei se protiv nagona da stane, i skriven ispod kape krajikom oka bacio pogled na konja sa udubljenim leima, starog i dremljivoga. A onda na djeaka koji je stajao kraj njega i drao uzde. Osjetio je kako mu je neto kliknulo u glavi. Kao da se nekakav prozori otvorio i pustio svjetlo unutra. Djeak je bio nov. Pekar je bio isti kao i uvijek. Tu nije bilo promjene, ista bijela pregaa i platneni kaput prekriven branom. Iz stranje strane kola izvukao je iroki pladanj sa trucama kruha prekrivenim masnim papirom da ih zatiti od kie. Dubokim basom pozdravio je zatvorenike uobiajenim Dobroe utro" i nestao kroz bona vrata zgrade. Djeak je poeo zvidati, jarki, vedri zvuk. to je to bilo, ta melodija? Jens je nastavio hodati, ali oi su mu ostale na djeaku u tamnoplavu kaputu koji je bio prevelik za njegovo mravo tijelo. Tamni eir s obodom skrivao mu je veinu lica tako da jedino to je Jens uspio vidjeti pod blijetanjem reflektora bile su njegova usne i upali obrazi. Jens mu je uzvratio zvidanjem. Tiina!" Naredba je stigla od jednog straara. Prestao je zvidati. Kad je pogledao natrag prema pekarskim kolima, djeak je iz kola izvadio veliki pladanj s pecivima i stavio ga na glavu, spljotivi eir i rairivi ruke kako bi dosegnuo oba kraja pladnja. Jens je ba bio na dijelu kruga koji se pribliavao ogradi pa je usporio. Pouri se", zagunao je ovjek iza njega. Djeak je bio brz. Prije nego to se pekar ponovno pojavio iz zgrade, on je zateturao na neravnim, mokrim kamenim ploama, spotaknuo se, ispravio i pokuao spasiti pladanj, ali onda je ponovo izgubio ravnoteu. Dok je svom teinom padao na tlo, inilo se kao da je bacio pladanj u smjeru ograde. Desetak bijelih emlji odletjelo je prema zatvorenicima. Ni skakavci ne bi bili bri. Prsti su izletjeli kroz rupe u ogradi i emlje su nestale. Gadovi jedni, jebeni lopovi, vratite mi moja peciva!" vikao je djeak. Nogom je udario u metalnu ogradu tako da je zazveala, a ljudi s druge strane su mu se nacerili. ak su se i straari nasmijali njegovim lakrdijama. Sve u vas prijaviti", vikao je djeak, sve e vas pobiti!" Bijesno je bacio eir prema ogradi i pogodio lokvu. Kia mu je zalijepila blijedu kosu uz lice i inilo se kao da je poeo plakati. Izgubit u posao", jecao je.

186

Evo, deko." Jens se pribliio ogradi. Moe uzeti moju." Gurnuo je emlju kroz ogradu, a djeak ju je pohlepno zgrabio.

Spasibo."
Pazi, stie ti ef." Djeak je bojaljivo pogledao preko ramena pa opet brzo prema Jensu. Spasibo", ponovio je. Mogu vam dati ovo." Iz depa je izvadio debelu kriku crnog kruha. To mi je doruak.' Preklopio je kriku i kroz ogradu je pruio Jensu. Hej, samo malo", povikao je jedan od straara, podiui puku na rame. Nikakvi jebeni darovi!" Ali, Jens je ve sa zadovoljstvom zagrizao u kruh. Ne bi mi valjda uskratili zalogaj hleba? Mislim da bi pukovnik Tursenov tu imao to rei." to se to, dovraga, dogaa?" Pekar se klatio prema njima. Dolazi ovamo, ti glupo malo govno. Gdje su moja peciva?" Djeak je potrao i pokupio emlje koje su ostale izvan dohvata zatvorenika, ali ak se i u mraku vidjelo da su mokre i prljave. Pekar mu je istrgnuo pladanj iz ruku i udario ga akom tako da je djeak poletio unatrag i pao, glavom udarivi u kamene ploe. Sklupao se kao je, rukama skrio lice i ispustio dugi, alobni jauk koji mu je zatresao ramena. Pusti deka na miru", povikao je Jens. Odjebi, zatvorenie. To se tebe ne tie. Ova prokleta mala budala upropastila mi je posao." Pekar je krenuo natrag prema kolima po jo jedan pladanj. Straar se pribliio zatvorenicima. Pokret! Zabava je gotova." Mueni grinjom savjesti zbog posljedica svoje pohlepe, zatvorenici su potonuli natrag u monotoniju kruga za vjebanje. Jens je posljednji ostao stajati uz ogradu. Deko", doviknuo mu je. Jesi li dobro?" Ja? Jesam." Jedno bistro oko namignulo mu je iza prstiju. Vidi onu klupu?" ,Aha." Ako ti se jo vrti u glavi, idi malo sjesti." Jens ga je znakovito pogledao. Ondje mi katkad sjedimo dok ekamo kamion." Odgovorio mu je spori, prepredeni osmijeh. Dolazi ovamo", pekarov glas proparao je tiinu ranog jutra, i ovaj put pazi s tim pladnjevima, beskorisno psee govno." Djeak je skoio na noge, zgrabio svoj eir i pourio se na posao ni ne pogledavi prema ogradi.

Najdrai tata.
Jens nije mogao nastaviti s itanjem. Oi su mu se napunile suzama. Najdrai tata. Koliko godina nije uo te rijei. Legao je na krevet i zamislio svoju ker, njezinu blistavu kosu koja kao da je gorjela na suncu u nekom sanktpeterburkom vrtu. Pokuao je ponovno.

Najdrai tata, kratka poruka nagurana u kriku kruha. To ha i nije pravi nain da te pozdravim nakon dugih dvanaest godina. Zato u ti pisati o onome to je najvanije. Nedostajao si mi i nikad nisam prestala misliti na tebe. Mama je uvijek govorila da je, svaki put kad me pogleda, podsjetim na tebe. ao mi je, tata, ali moram ti rei da je poginula prole godine u jednoj nesrei u Kini."
Komad papira zatresao mu se u ruci, a rijei su se zamaglile. Ne, Valentina, ne! Zato me nisi ekala? Koliko god sam se pokuao pripremiti za najgore, uvijek sam vjerovao da u te jednog dana opet vidjeti. Bijes mu je rasparao grudi tako da nije mogao disati. Bijes prema sustavu koji ga je zatoio bez ikakva razloga, zbog proputenih godina provedenih u samoi, bijes prema onome tko je prouzroio nesreu koja mu je otela enu. Poloio je elo na poruku kao da je moe usisati u mozak. Dugo je ostao tako. Preplavile su ga uspomene, slike koje se prije nije usudio prizvati zbog straha da e razoriti krhku konstrukciju na kojoj je

187

poivao njegov svijet. Zbog lakeg nadzora nad zatvorenicima, svjetlo u eliji nikad se nije gasilo, ak ni nou. Tako je, nakon to je proao najprije jedan, a onda i dva sata, Jens ustao iz kreveta, umio uzavrele obraze vodom iz lavora u kutu sobe i pokuao ponovno.

Najdrai tata, kratka poruka nagurana u kriku kruha. To ba i nije pravi nain da te pozdravim nakon dugih dvanaest godina. Zato u ti pisati o onome to je najvanije. Nedostajao si mi i nikad nisam prestala misliti na tebe. Mama je uvijek govorila da je, svaki put kad me pogleda, podsjetim na tebe. ao mi je, tata, ali moram ti rei da je poginula prole godine u jednoj nesrei u Kini. Ostavila mi je pismo u kojem mi je otkrila da si jo iv. Napustila sam Kinu i pratila te najprije do logora Trovick, a sad i do Moskve. Sa mnom suAleksej Serov i Liev Popkov. Znam da je ovakav nain komunikacije opasan i bojim se za tebe. Ali, ako mi nekako moe napisati neto bilo to djeak e se vratiti sutra. Uvijek tvoja odana ki, Lidija.
Jens ga je proitao iznova. Iznova i iznova. Hodao je elijom, upijajui njezine rijei i prouavajui odvane crte njezina rukopisa sve dok svaki zarez i svako slovo nije znao napamet. Onda ga je poderao na komadie i pojeo ga. Jesi li rekla Alekseju?" pitao ju je Popkov. Lidija je odmahnula. Ne." Ha!" U pekarnici je bilo toplo kao da je ljeto, a vruina iz penica zamaglila je prozore tako da Lidija nije mogla vidjeti to se dogaalo vani. Nestrpljivo je cupkala s noge na nogu, promatrajui cestu, a ivci su joj bili lomljivi kao led. Iza nje, Liev se naslanjao na zid s debelom trucom crnog kruha pod rukom, leerno otkidao velike komade i gurao ih u usta. rt! Kako je mogao jesti? Njoj se okretao eludac. Napokon se u mranoj ulici zaulo lijeno kasanje konjskih kopita, a nekoliko sekunda poslije unutra je uletio djeak sa irokim osmijehom i velikom modricom na licu. Lidija ga je zgrabila za koata ramena i zagrlila ga tako vrsto da je zaskviao i izmigoljio joj se iz zagrljaja. ak ga je i Popkov od olakanja lagano dohvatio po upavoj bijeloj kosi. Lidija je otila do pulta gdje je stajao pekar i ispred njega stavila Antonininu zlatnu narukvicu. Bili ste dobri", rekla je. Kolika je cijena za oca, Aleksej?" pitala je Lidija. Hodali su zajedno niz Ulicu Granovskij blizu sveuilita, onako kako su ne toliko davno etali ulicama Felanke. Ali, meu njima vie nita nije bilo onako jednostavno kao to se tada inilo. Aleksej je inzistirao na tome da u Moskvi nade vlastitu sobu, a premda je kia prestala, hodali su tako brzo kao da mogu pobjei tamnim sjenama koje su bacali iza sebe. Kako to misli?" pitao je Aleksej. Mislim, jesi li zaista spreman kupiti si novog oca? Oca koji ti pronalazi lane dokumente im to od njega zatrai, a zauzvrat ti moe rei to smije, a to ne smije raditi. Je li to otac kakvog eli?" Aleksej nije usporio korak, ali je na trenutak okrenuo glavu da je pogleda. Ovdje nije rije o oevima, zar ne?", tiho je rekao. Rije je o sestrama." Lidija je spustila pogled. Odbijala je potvrditi. Lidija, mora shvatiti da je Maksim Voinski moj put do Jensa. Tu nema govora o mijenjanju oeva", zastao je, a kaput mu je leprao na vjetru, omotavajui mu se oko noge, kao ni sestara." Ali tebi se svia taj Maksim." Da, svia mi se. Pametan je i kompliciran." Slegnuo je ramenima dok je hodao. I zabavan." On me ne voli." Kakve to veze ima? Ja te volim." Lidija je pogledala ravno u njega. Onda dobro."

188

45

Mjesec je izaao i uspio se probiti kroz oblake koji su cijeli dan tvrdoglavo sjedili nad gradom. Tihu sobicu natopio je svojim srebrnim sjajem zbog kojeg je Lidiji bilo teko odrediti to je stvarno, a to sjena. Sjedila je nepomina. Chang An Lo leao je na boku i tiho disao s glavom na njezinu krilu. Obraz mu je bio topao na njezinom golom bedru. Oi su mu bile zatvorene, a Lidija je prouavala njegovo lice istim onim intenzitetom kojim je kao djevojica prouavala snjene pahuljice. Kao da e, ako bude gledala dovoljno dugo i pozorno, otkriti tajnu te udesne ljepote i nauiti kako da je ponovno sastavi nakon to se otopi. Tanke kosti ispod obrva koje su se dizale u izraajnom luku kad ga je neto zabavljalo; guste crne trepavice; duge, glatke vjede. Kakve su slike iza njih, pitala se Lidija? Pod prozranim svjetlom mjeseca, usne su mu izgledale metalno. Jesu li to uinili njegovi bogovi? Jesu li ga iskovali za sebe? Za Kinu? Jesu li joj ak i sad oblijetali oko glave, nevidljivi, smijali se njezinoj uobraenosti? Pomno je osluhnula. Nije bilo zvuka, ni apta, ni smijuljenja. Nikakvi duhovi nisu uplovili kroz pukotine u prozoru, u tankim se tracima provukli ispod vrata. No je bila bezbona. Samo Changovo disanje, meko poput mjeseine. Koliko ga je mogla imati samo za sebe? Ukrasti ga od njegovih bogova i sudruga i odvesti ga negdje na sigurno? Znala je da to ne moe trajati vjeno. Bojala se za njega i taj strah eludac joj je vezao u vor koji se svaki dan sve vie stezao, a to ju je plailo. Zna li Kuan da svake noi naputa hotel?" Chang je otvorio oi. Crne trepavice bile su mu teke i Lidija je poalila to je progovorila. Pogled mu je vrludao - nije shvatila da je bio na rubu sna. Jo prije joj je rekao da joj treba vie sna, da e umorna praviti pogreke, ali to se odnosilo i na njega. A sad ga je probudila. Misli", rekao je uz spori osmijeh, je li Kuan ljubomorna to ja nou naputam hotel?" Naravno da ne." Nasmijao se, a ona je sagnula glavu i poljubila ga. Zna li?" ponovno je pitala. Nije nita rekla, ali siguran sam da sumnja." Je li to sigurno?" Nita nije sigurno." A tvoji ruski psi uvari?" Mislim da sam tih. Izlazim kroz prozor kupaonice pa preko krovova." Budi oprezan." Jesam." Obeaj mi." Obeavam." Poloila je ruku na njegovu svilenkastu crnu kosu, rairivi prste da ga zatiti. Sada spavaj", proaptala je. Treba odmor." Trebam tebe." Ima me." Osjeala je kako joj njegov dah pomie vatrene kovre u dnu trbuha. Nauila je da u takvim trenucima mora prestati razmiljati, da se mora iskljuiti i jednostavno biti. Osjeati mousnu toplinu njegovog tijela i kost njegovog ramena na sebi, kao da su jedno. Chang An Lo", rekla je. Jer bilo je vrijeme. Kao odgovor, njegove su joj usne lijeno okrznule bedro. to sad smilja?" Chang An Lo, kad bih te molila da ode sa mnom u Ameriku, bi li iao?"

189

Bilo je tako jednostavno da Jens zamalo da se nije na glas nasmijao. Ovaj put nije bilo kie, samo aka zvijezda koje su se skrivale negdje iznad reflektora. Pekar se dovezao u dvorite, a djeak sa irokim eirom trkarao je amo-tamo s pladnjevima i pletenim koarama. Udovi su mu letjeli u svim smjerovima dok je onglirao svojim teretom. Jens je bio zadivljen. Izbor trenutka bio mu je besprijekoran. Djeak se s praznim pladnjem pojavio ba kad mu je ef nestao u zgradi s jednim punim, to je znailo da je imao oko minutu vremena. Nije se urio. Razdraljivo gunajui, bacio je pladanj uza zid, klonuo na pljesnivu kamenu klupu i poeo petljati s vezicama. inilo se kao da mu se odvezala izma. Jens ga je cijelo vrijeme promatrao kroz ogradu i znao je tono gdje treba gledati, no ipak nije vidio trenutak kad je pismo nestalo. Jens ga je stavio u etvrtasti omot od tankog metala, izraenog posebno za tu priliku, koji je izgledao kao hrava stara ljuska otpala s oluka zgrade. Privrstio ga je uz nogu klupe, jedva vidljiva sjena na kamenim ploama. Jens nije vidio kad je pismo nestalo. Bilo je ondje, a zatim vie nije. Sklopio je ruke iza lea da umiri drhtanje i tek kad je konj sigurno otkasao na ulicu, on je ponovno poeo disati. Trenutak je stigao. Chang je znao da hoe, kao to je znao da e sunce izai i da e lastavice zimi odletjeti na jug. Ali, ne jo. Jo nije bilo potrebe. Nije podignuo glavu iz Lidijina krila. Samo je ispruio ruku i dotaknuo snaan vrh njezine brade. Osjetio je drhtaj tako slabaan da se gotovo mogao zakleti da ga nije ni bilo. Amerika?" nasmijeio se, pazei da ga lice ne oda. Zato Amerika?" Bi li iao? Kad sve ovo bude gotovo." Bih li iao?" Da." Bi li me pitala?" Lidija je progutala knedlu. Vidio je kako se borila sama sa sobom. Dlan joj se za sekundu zgrio u njegovoj kosi, a onda je olabavila stisak i povukla se. Zbog tog se gubitka odjednom osjetio golim, a srce mu je usporilo. Kau da je to zemlja mogunosti", rekla je, a glas joj je postajao sve uzbueniji. iroki, otvoreni prostori. Ima mjesta za svakoga. Moemo zapoeti nov ivot, bez svih tih starih pravila. U Americi moemo biti slobodni." Podignuo je ruku i dotaknuo joj sljepoonicu. Ovo je jedino mjesto gdje moe biti slobodna. U glavi." Ona se osmjehnula. Prema tebi, ljubavi, sve je u glavi." A ovo? Je li i ovo u mojoj glavi?" Privukao ju je sebi i poljubio, jer bilo je dosta rijei. Ali, dok su joj oi blistale srebrnim sjajem, ona ga je iznenadila promrmljavi: Chang An Lo, meni se ini da si ti taj koji bjei od budunosti. Od onoga to je stvarno. Ja nas pokuavam pripremiti." Za to?" Za to god dolazi." Kako nas priprema?" Njezine velike oi bljesnule su jo jae i njemu se uini kao da ponire u njih. Tako to te volim", proaptala je.

Moja voljena keri, Kako da ti objasnim to m i j e znailo primiti tvoje pismo? Kao da sam proteklih dvanaest godina ivio u smrdljivoj crnoj rupi, a sad sam iznenada izaao na zrak. To me ispunilo sreom. ak su i moji suradnici primijetili moje neuobiajeno dobro raspoloenje! Bojim se da sam tijekom godina postao hladan i naporan, da sam se povukao u svog nesretnog sebe i svoje beskrajne misli, ali tako sam morao, da preivim. Nisam smio pustiti da me izvanjski svijet polako nagriza. Sve u meni usredotoilo se na unutranjost, jer bez samosvijesti nema nade za preivljavanje u okrutnom, barbarskom sovjetskom zoolokom vrtu, ondje u sibirskoj divljini. Tako sam se borio da se ne raspadnem.

190

Liio sam se svake ljudskosti i sklupao se oko vrste jezgre samosvijesti. Vie nisam ugodna osoba. A sada si ti ovdje. Moja ki. Lidija, ti si krv moje krvi. Ti si sve ono to je bilo najbolje u meni, ja sam zadrao ono najgore. Kroz tebe se mogu smijati i pjevati i voljeti, biti osoba kakva oajniki elim ponovno biti, ali znam da ne mogu. Lidija, ti si moj ivot. ivi ga dobro. Istinski tugujem zbog gubitka tvoje majke. Uasno je to smo te oboje ostavili, nezatienu i samu. Oprosti nam, keri moja. Prenesi moje najnjenije pozdrave i zahvalnost Alekseju i onom starom pokvarenjaku, Popkovu. Volim te. Tvoj radosni tata.
Lidija je stajala pred prozorom, leima okrenuta Popkovu, Eleni i djeaku. Gledala je van, ali nije vidjela nita. Dugo nije dala ni glasa od sebe, grevito steui taj komad papira kao da bi joj ivot iskliznuo iz ruke da ga pusti. Skuhali su joj aj koji nije popila i prebacili joj kaput preko ramena kad je sunce pobjeglo iza krovova, a nad dvoritem se nadvila crna sjena. Tada se okrenula Popkovu i pruila mu pismo. Liev", rekla je, moramo ga izvui odande." Ne." Aleksej, molim te." Ne, Lidija, nema vie pisama." Ali zato?" Ve sam te upozorio. To je prevelik rizik. Tako e upozoriti vlasti koje e Jensa Friisa za kaznu poslati u neki rudnik. Zar ne shvaa? Ti mu oteava situaciju, ne poboljava je. Je li to ono to eli?" Odmahnula je glavom. Onda mora prestati. Odmah." Nalazili su se u dnevnoj sobi Maksima Voinskog. Lidiji se nije svialo to se svaaju, ali od toga to su se svaali pred tim lopovom, bilo joj je muka. No nije imala izbora. Aleksej je napustio njezin prazan krevet u sobi koju je dijelila s Popkovom i Elenom i sad je spavao u Maksimovu stanu dok ne nade vlastiti smjetaj. Premda se inilo da ne spava mnogo. Proklet bio. Lidija se nadala da je to zbog previe konjaka i cigareta te kasnononog kartanja, a ne neega zlokobnijeg. Pomisao na brata koji se uvlai kroz prozore i u vreu trpa tude satove i svijenjake grila joj je eludac. Nije vjerovala Maksimu. Nita vie nego to je on vjerovao njoj. Aleksej", rekla je sa strpljenjem koje je zaudilo i nju, zahvalna sam to ti i Maksim smiljate..." Nema potrebe za tvojom zahvalnou, draga moja", rekao je Maksim uz smijeak tako uglaen i prazan da mu ga je poeljela akom izbrisati s lica. Naravno da sam vam zahvalna, pohan. Aleksej je moj dragi brat i..." Braa i sestre ne postoje u vory v zakone", istaknuo je Maksim. Nagnuo se prema njoj, skupljajui meke nabore svoje smee-crvene kune haljine oko mesnatoga tijela i dopustio joj da mu pogleda u oi. Da u njima vidi isukane bodee. elio je da toga bude svjesna. Da ne bi bila u zabludi. Lidija je trepnula, ali nije skrenula pogled. Lidija, draga moja", rekao je glasom tako ugodnim kao da joj se spremao ponuditi jo aja, otii nekamo. Aleksej i ja smo zaposleni." Ostala je sjediti. ,Ako smijem, voljela bih uti kakve planove imate za..." Doznat e kad budemo spremni." Nije mu proturjeila, ali nije mu ni vjerovala. Kamion?" samo je pitala. ,Alekseju", Maksim se obratio svom novom voru, je li ovo nuno?" Jest." I to je bilo neto. Lidija se osmjehnula bratu, ali on nije reagirao. Htjela ga je zgrabiti za ruku i odvui ga odande.

191

Maksim je uzdahnuo i uputio joj svoj prazni osmijeh Pratili smo kamion." Dokle?" Nije ba blizu Moskve." Htjela bih vidjeti to mjesto." Pretpostavljam da je dobro uvano." Naravno." Moram ga vidjeti, Maksime. Molim te." Net." Brzo je razmiljala. Bit e po njenom ili e gadu izgrepsti te njegove prazne oi. Neu vam smetati. Ni moj brat to ne eli. On zna kako mogu biti nemogua. Jo samo ta jedna stvar", slatko je rekla, ,,i vie vas neu gnjaviti." Njegove sitne oi nisu ni trepnule. Dogovoreno." Sve se dogodilo tako brzo. Hvala." A sad idi", pristojno je rekao lopov. Moe li mi vratiti pismo?" pitala je Alekseja i ispruila ruku. Bojala se da e ga unititi ako mu ga ostavi. Bio je tako ljut. ak ni sad nije bila sigurna hoe li ga poderati pred njom samo da joj neto dokae. Nema novih pisama", ponovio je dok joj ga je pruao. Lidija je uzela pismo i pokuala skriti olakanje. Ukoeno je kimnula Alekseju, ustala i krenula prema vratima. Natjerala se da se nasmijei Maksimu prije odlaska. Hvala, pahan. Spasibo. S veseljem oekujem va poziv." Jedini odgovor bio je hladan pogled. Aleksej je bio toliko pristojan da je otprati do vrata, ali i dalje se drao ukoeno. Znala je u emu je bio problem, odakle su dolazili ta bol i bijes. Volim te, napisao joj je njihov otac u pismu. I u dnu samo navrljao, Prenesi moje najnjenije pozdrave i zahvalnost Alekseju. Velika razlika. Nije htjela da se izmeu njih otvori taj ponor. Mogla bi pasti unutra. Tiho je rekla: Alekseju, otprati me do ugla." U kaputu, Aleksej je vie sliio starome sebi. Lidiji je bilo drago vidjeti da je to isti onaj kaput s poderanim ovratnikom, onaj na kojem je spavala u vlaku kad joj se glava klatila amo-tamo po njegovom svrbljivom ramenu. Barem to Maksim Voinski nije promijenio. Ne jo. Za razliku od uobiajene vreve i graje radnika, ulica je bila gotovo pusta, a hladni zrak smrdio je na spaljenu gumu. Ubadao im je nosnice poput crnih pela. Aleksej se namrtio. Kvragu, izgorjela je jo jedna tvornica. Jadne, proklete budale. To znai gubitak posla. Bez posla nema ni hrane, a ova zima je jo daleko od kraja. To je ve drugi poar ovaj mjesec. Industrijski poari su esti jer nema sigurnosnih propisa. isti nemar. Radnici pue ondje gdje ne bi smjeli i motaju se oko kemikalija i plinskih cilindara. Nitko ih ne spreava." to je sa sindikatima? Zar oni ne nameu nekakva pravila?" Pokuavaju, ali nitko ih ne ljivi. To su stare radne navike. A one teko umiru." Za razliku od starih obiteljskih navika, ini se." to bi to trebalo znaiti?" Da mi se ini kako si zaboravio da smo brat i sestra." Pria gluposti." Priam li?" Da." Aleksej, molim te, ne zaboravi Jensa." On ju je zgrabio za ruku, odvukao je preko puta do pekarnice i natjerao je da pogleda red ispred sebe. Red ena ispijenih lica i staraca s oima tvrdim poput eljeza. Krenuo je ravno prema poetku reda i uao u trgovinu. Lidija je kroz prozor vidjela da mu se ena za pultom nasmijeila, njezin oprezan trzaj usana, da je skinula sivu papirnatu vreicu s police i predala je Alekseju. Nisu izmijenili kopejke. Aleksej se ponovno pridruio Lidiji na ploniku. Ozbiljna lica, iz vreice je izvadio dvije piroki i pruio joj jednu.

192

Ovo je dokaz ", rekao je, da su ti optube budalaste." ula je drhtaj bijesa u njegovim rijeima. To je jedna od pogodnosti toga to si vor ?" Da." Teko je disao, a njoj je dolo da baci pirook na pod i zgazi je. Prva je skrenula pogled. Aleksej, sve ima svoje prednosti, ali i svoje mane. Ne zaboravi to." Na njezino iznenaenje, Aleksej se nasmijao. Stavio joj je ruku oko ramena i privukao je k sebi, vodei je pokraj nesretnih ljudi koji su stajali u redu. Lidija je tutnula pirook u ruku djeteta s oiljcima od ospica koje se skrivalo u suknji svoje majke i usredotoila se na uivanje u neoekivanoj toplini bratove panje. A to je to", pitao je dok ju je vodio prema uglu ulice, to si mi htjela rei nasamo?" Ne vjeruj Maksimu." Stao je. Okrenuo se prema njoj. Bijes mu se vratio u oi. Budi oprezan", dodala je. Ne elim da bude..." Rije nije dolazila. Ne eli da budem to?" zahtijevao je. Da bude... Povrijeen." Nije ga pogledala. Tiinu koja se kao balon napuhala izmeu njih probuio je zvuk kola koja su prolazila cestom. Aleksej ju je poljubio u obraz, brz dodir usana na njezinoj hladnoj koi pa se odmaknuo, kao da se srami svoje geste. Kad je Lidija podignula pogled, ve je hodao niz ulicu i mahao rukama kao da e joj tako jo bre pobjei. Ne okreui se povikao je: I bez pisama, Lidija."

Proklet bio, Alekseju Serove. Proklet bio.

Elena nije bila nimalo sretna kad se Popkov vratio kui s gadnom posjeklinom na obrazu i jednom nogavicom prerezanom do koljena. Uzdu cjevanice protezala mu se modrica boje raspukle ljive. Uuljao se u sobu tiho gunajui, sruio se na krevet s licem prema dolje i ostao leati. Lidija je u skoku zaobila zavjesu koja ih je razdvajala i sjela na rub njegova kreveta, njeno ga tapui po leima. Liev", promrmljala je, jesi li dobro?" Nije bilo odgovora. Samo to tutnjanje koje se cijedilo iz njega. Elena je ustala sa stolice na kojoj je ivala i dola ga pregledati. Brz, odluan prst na bilu ispod njegova uha i pljuska u potiljak. Pijan je", zagundala je. Pijan i isprebijan u tunjavi. Glupa budala. to puta sam mu rekla da, ako se ve eli mlatiti s grupom kretena, neka barem bude siguran da ih nema vie nego to ih moe srediti." Ponovno ga je pljesnula, ovaj put po stranjici, pa se vratila do stolice, namrtila se na iglu i zabila je u tkaninu kao da je neije oko. Lidija je priekala da se malo smiri, a onda je donijela lavor hladne vode i oprala Lievov obraz najbolje to je mogla a da ga ne okree. Bijeli emajlirani lavor postao je ruiast. Je li trebao ivanje? Nije bila sigurna. Posjeklina je bila duboka. To ju je podsjetilo kako je zaila Changovo stopalo pokraj rijeke u Junchowu i odjednom je enja za njim postala tako otra da joj se ruka zatresla, a ona je prolila grimiznu tekuinu po Lievovim irokim leima. Curo, zar me pokuava utopiti?" Voda mu se slijevala niz vrat i ispod uha. Da, ali oito mi ba ne ide." Ni vei od tebe nisu uspjeli." Ne govori. Od toga vie krvari." Sranje!" progunao je kad se bol pojaala. Lidija mu je pritisnula krpu na obraz i sjedila kraj njega dok je vrijeme kapalo u tiini. Tutnjava se postupno smanjivala sve dok nije zazvuala poput predenja make, ali disanje mu je bilo oteano. Odjednom, svi su zvukovi prestali. Lidija se nagnula blie dok joj je srce udaralo i pozorno sluala. Ubola ga je u rebra. Nita. Zabila mu je lakat u vrat i ponovno poela disati tek kad se on trzajem vratio u ivot. Refleksno je zamahnuo rukom i gotovo je tresnuo u glavu. Tutnjava je ponovno zapoela, ovaj put neto tia. eli li razgovarati?" proaptala je, bojei se da bi mogao umrijeti u snu. Ha!"

193

Kladim se da su oni drugi u gorem stanju. Oni koji su ti ovo napravili." Ha!" Zato ste se tukli?" Gadni kurvini sinovi." to su napravili?" ekali su ispred." Ispred ega?" Ispred onog tvog mjesta." Srce joj je stalo. Sagnula se jo nie i proaptala mu na uho. Onog u Ulici Rajkov?"

Da."
Odjednom joj je postalo hladno, a zubi su joj cvokotali. Kako su znali? Chang i ja smo oprezni. Stalno mijenjamo smjer tako da nas ne mogu pratiti." Ha!" Koliko ih je bilo?" etiri." Ali sad e nas prijaviti i..." Net." Liev je okrenuo glavu, a crni povez povukao mu se na gore, otkrivajui deformiranu onu upljinu. Net." mala Lidija, mrtvi su." Iskrivljeni smijeak rastegnuo mu je obraz i krv je opet potekla. Zato se nasmijei", zareao je, jer ti i ja, Lidija, mi smo ivi." Poloila je obraz na njegov i udahnula njegov topli, poznati smrad, osjeajui njegovo rame kao kamen vreo od sunca. Tvoj je problem, Lieve Popkovu, to to si predobar prema ljudima. Sljedei put pokuaj biti malo vri." Zacerekao se, a rebra su mu zazveckala kao eljezne reetke. Treba mi pie." Lidija se uspravila. Kupit u ti najveu bocu votke u cijeloj Moskvi." On joj se nacerio. Nedostajao mu je jedan zub. Elena", rekla je Lidija, moe li, molim te, doi. Ugrij ga. uvaj ga dok me nema." ena je spustila svoju iglu i uputila Lidiji dug pogled. U tom trenutku, Lidija je osjetila da se Elena odmaknula od nje, jednako jasno kao da je uzela kare s krila i presjekla nit koja ih je povezivala. Njihovo prijateljstvo raspalo se, ali Lidija se nije mogla ljutiti na nju. Znala je da je za sve sama kriva. Onako kao to su za drugim djevojkama leprale vrpce, Lidiju Ivanovu slijedila je opasnost. Tuno je promatrala kako je ena ustala sa stolice i popela se na krevet potpuno odjevena, stisnula se uz krupnog mukarca i jednom ga rukom vrsto zagrlila oko vrata, gotovo ga guei. Nekoliko sekunda poslije on je ponovno hrkao. Dok se Lidija oblaila, Elena je skrila lice u njegovu masnu crnu kosu i promrmljala: Jednog e ga dana ubiti."

194

46

Edik je bio u lovu. Lidija je odmah spazila njegov plijen, mukarca s paketima. ovjek je upravo izaao iz prodavaonice duhana u ijem su izlogu stajale lule svih oblika i veliina, i bio je previe zaokupljen paljenjem debele cigare u svojim podjednako debelim usnama da bi primijetio mravu vreu kostiju koja ga je slijedila. Lidija je dodirnula djeakovo rame. Ako me ugrize, zadrat u Misjin dio kolbase za sebe." Edik je stao i suzio oi. Odjebi, radim." Ne daj se smetati." On ju je sumnjiavo pogledao, prisjeajui se zgode kad ga je natjerala da vrati plijen u dep iz kojeg ga je ukrao. Slegnuo je ramenima i jurnuo u gomilu, uvukavi se izmeu dviju ena koje su ivo raspravljale o svojim novim eirima. Lidija se divila nainu na koji je doklizao do ljudi i kratko im se zadrao iza lea, dovoljno blizu da drugi pomisle da je s njima, no dovoljno daleko da ne izazove paniku. Samotni djeaci uvijek su bili sumnjivi. Smijem li ti se pridruiti?" pitala je. Odat e me." Neu. Bit u ti paravan." Zamislio se na dvije sekunde, uvidio da to ima smisla i pustio je da mu se prikrpi. Imam posao za tebe", promrmljala je. Jo jedno pismo?" Da." Ne." Uznemirila ju je brzina toga ne. Mislila sam..." Ne. Nema vie pisama." Trai li vie novca? Jer ako..." Njegove plave oi prezirno su joj preletjele preko lica. Naravno da nije. Jednostavno ne mogu to vie raditi." Zato ne?" Ne mogu i to je to." Boji se zatvora?" Na to se nije udostojao ni odgovoriti. Probili su se do ovjeka s cigarom i paketima. Edik je ve bio na prstima, oputenih ruku, spreman. Donijet u ti neto dobro", obeala je Lidija, ako dostavi jo jedno pismo." Da?" Samo me gledaj." Lidija je krenula. Prila je mukarcu s jedne strane, a djeak s druge. Njihova meta nije nita slutila. Kao u urbi, bokom mu se zabila u pakete, trznula se, posrnula i uhvatila se za njega da ne padne. ovjek je odmah postao pun suosjeanja. Lidija mu je uputila svoj najarmantniji smijeak, zahvalila mu i otila dalje. Edik se smijao kad ju je dostignuo u sljedeoj ulici. Dobra si. Za curu." Ni ti nisi lo. Za dijete. to si uzeo?" Pokazao joj je teku srebrnu kutiju za cigare s poprenim prugama od crnog jantara. Pretpostavljam da nije loe." Rekao je to nonalantno, ali oboje su znali koliko je to vrijedna lovina. Ti?" Ona je iz depa izvukla novanik od telee koe. inio se pun. Dobacila ga je njemu. Za mene?"

195

Obeala sam ti, zar ne?" rekla je. A sad pismo." Na dlanu joj je leao kockasti metalni omot. Pruila mu ga je. Ne." uti obrazi postali su ruiasti i odjednom se doimao veoma mladim. Edik! Koji?" A onda joj je sinulo. rt! Trebala je znati. To su vory v zakone, zar ne? Naredili su ti da prestane." On je kimnuo, ljutit i posramljen. Onda se sjetila neega drugog. Misja? Gdje je Misja?" Edik je skrenuo pogled. Nije joj dao da mu vidi lice. Prsti su mu brojali rublje u novaniku, ali cijelo mu je tijelo klonulo od nekakvog unutarnjeg jada koji je iscurio iz njega na spomen tenetova imena. Oni je dre, zar ne?" uskliknula je Lidija. Vory su ti uzeli psa kako bi te natjerali na poslunost." Edik je gurnuo novanik u svoj preveliki dep. Gadovi", proaptao je. Gadovi", ponovila je Lidija. Ali znala je da je to bilo Aleksejevo maslo. Kontrolirao ju je na jedini nain na koji je znao. Gadovi", ponovila je i stisnula djeakovu ruku. Ne brini se, vratit u ti je." Edik je nogom udario naslagu lea koja se rasprsnula na suncu, stvorivi tisuu svjetlucavih duga. Ubit u ih ako joj naude." Lidija je u dep vratila metalni omot u kojem je diskretno kucao zlatni sat ovjeka s cigarom i poela trati, kliui se i posrui na snijegu. Kuan." Kineskinja se isprva inila iznenaenom, a onda nervoznom. Silazila je niz iroke stube hotela Triumfal" i nije primijetila vitku figuru u sjeni s druge strane ulice. Imala je obiaj etati parkom preko puta hotela svaki dan prije mraka. Sad je oklijevala. Kuan", ponovno ju je zazvala Lidija. Bila je zahvalna kad je Kineskinja krenula prema njoj. Nije htjela trati za njom uza stube hotela. Plavi kaput i glomazna kapa s runim obrubom od sivog zejeg krzna uinili su da Kuan izgleda zadovoljavajue bezlino, a ne kao zavodnica svojih kolega delegata. Lidijini dlanovi svejedno su se znojili. Na glatkom licu Kineskinje postojalo je neto zbog ega je nije eljela naljutiti. Ondje kao da je bila uklesana odlunost, dok su joj oi blistale od predanosti. Chang bi joj se divio zbog toga. Kuan je spojila svoje male dlanove i pristojno se naklonila. Lidija je ignorirala taj pozdrav. Kuan", rekla je tonom koji je bio gotovo nepristojan. Hoe li, molim te, rei Chang An Lou da mi se teta razboljela i da moram otii?" To je bila fraza koju su dogovorili kao upozorenje da ne dolazi u njihovu sobu. Djevojka ju je prouavala svojim bezizraajnim crnim oima. Lidija se pitala koliko je razumjela ruski. Rei e mu?" pitala je Lidija.

Da."
Hvala." Stajale su ondje u sumraku, a njihove su se sjene stapale na zakrljaloj travi dok se Lidija nije pomaknula da ih razdvoji. Gole siluete stabala upirale su prstima prema njima. Kuan, zato si Changa izdala sovjetskoj policiji? Ti si im rekla za sobu u Ulici Rajkov, zar ne?" Crne oi nisu nita otkrivale. Ne znam to znai rije izdala." To je neto to radi svojim neprijateljima. Ne svojim prijateljima." Drug Chang je moj prijatelj." Onda se i ponaaj tako." Bezizraajne oi odjednom su oivjele, a tromo tijelo neoekivano je postalo fluidno i gipko kad se okrenula prema Lidiji. Ostavi ga na miru, fanqui." Lidija je znala tu rije, ula ju je tisuu puta u Junchovvu. Fanqui. Strani vrag. Kuan nije bila gotova. Ti ga ne treba", rekla je. Postoje mnogi ruski mukarci koje moe uzeti umjesto njega. Izaberi svog sovjetskog asnika, onog s kosom kao u lisice. Jednog od svojih. Ali ostavi Chang An Loa na miru." Stajala joj je dovoljno blizu da joj je Lidija mogla vidjeti slabaan drhtaj u kutu oka. Vrati ga Kini", prosiktala je Kuan.

196

Jens se probudio s otrim osjeajem gladi, ali ne u trbuhu. Osjeao ju je negdje duboko u mozgu gdje si je izjedala put uzdu njegovih vijuga. Oajniki se pokuao prisjetiti svog sna, ali jedino to je ostalo bila je ta glad i miris parfema koji mu se u nosnicama inio stvarnijim nego vlaan smrad podrumske elije. Danas e dobiti jo jedno pismo. Okrenuo se na trbuh da pobjegne od vjeno upaljenog svjetla slabe arulje na stropu i zakopao lice u prljavi jastuk, tako tanak da je kroz njega osjeao letve kreveta. Jo jedno pismo. Od njegove keri. Ta jedna rije - ki. Doka. Ona ga je promijenila. Promijenila mu je pogled na svijet i uinila ga drugom osobom. Zbog toga je tee podnosio ono to je uinio i to je i dalje radio na projektu. Zajecao je u jastuk. elio je posjesti Lidiju ispred sebe i objasniti joj. Nemoj mi prestrogo suditi, malyka. Jedno je kad je ovjek sam na neljudskoj pustopoljini, bez ikoga i iega. Otvrdne kao orahova ljuska i tijekom vremena, ona meka jezgra u njemu polako se smeura i umre. Ali ovjek s keri, neto je sasvim drugo. ovjek s keri ima se za to uhvatiti, ima za to ivjeti. Zatvorenie Friis, slaete li se sa zatvorenikom Elkinom? Da je sve spremno?" Da, drue pukovnie." Iznenadili ste me." Naporno smo radili, drue pukovnie." Nalazili su se u uredu pukovnika Tursenova, poredani u nervoznoj liniji. Glavni znanstvenici i inenjeri projekta uznemireno su stajali ispred stola presvuenog koom, oiju uperenih u izblijedjeli turski tepih pod svojim nogama. Kad bi im se pukovnik obratio, oi su im se priuljale do Tursenovljeva ovratnika s crvenim oznakama. Ne vie. Oekujem da me zadivite", rekao je pukovnik. Imat emo i goste, visoke vojne promatrae. Zato ne smije biti pogreaka. Razumijete?" Da, pukovnie." Tursenov se epirio po uredu, a naoale su mu bljeskale od zadovoljstva. Izabrao sam lokaciju za testiranje cijelog projekta." Testiranje cijelog projekta?" uzviknuo je Elkin. Mislio sam..." Odjednom je problijedio. Tvoje miljene je nevano, zatvorenie." Tursenov je okrenuo glavu i zagledao se u Jensa. Potpuna demonstracija", prasnuo je. Ne elim nikakve pogreke." Jens je zurio u njegove nemilosrdne sive oi, a ono to je ondje vidio, nije bilo zadovoljstvo. Bio je to strah. Neuspjeh nije bio opcija za ovjeka kao to je Tursenov, jer bi neuspjeh znaio dvadesetogodinju logorsku kaznu. Ne bi izdrao ni godinu dana prije nego to bi ga ostali zatvorenici rastrgali golim rukama, im bi straari okrenuli lea. Jens je to ve vidio. uo je krikove. Nee biti pogreaka", uvjeravao ga je Jens. Dobro." Smijem li znati lokaciju testiranja?" Ovo e ti biti zabavno, zatvorenie Friis. Ispitivanje e se obaviti u logoru Surkov." Ali pukovnie, ondje su stotine zatvorenika." Pa?" Ne moete pobiti sve" Nisam ja taj koji e ih ubiti, zatvorenie Friis. Ti si." Ali to nije potrebno." Naravno da jest, zatvorenie Friis. Moramo provjeriti koliko nisko zrakoplovi moraju letjeti te utvrditi tonu koncentraciju plina. Ispitivanje e se provesti u logoru Surkov. Odluka je donesena." Logor Surkov. Sjeanja su bljesnula u Jensovoj glavi koja mu se gotovo trznula na ramenima bodljikava ica oko njegovih runih zglobova, batinanje eljeznom cijevi sve dok se nije svinula, samica manja od lijesa, crvenda koji mu je leprao na prstu, jarkocrven poput rubina, sve dok straar kundakom puke nije slomio i pticu i njegov prst. Vjerujem da si ondje zapoeo svoj zatvoreniki ivot." Zapoeo svoju zatvoreniku smrt", ispravio ga je Jens.

197

Tursenov se nasmijao. To je dobro. Svia mi se." Smijeh je nestao dok je prouavao Jensovo lice. ,,E, pa ini se da e sada zapoeti smrt drugih zatvorenika. Ali neka te to ne zabrinjava. Ti si iv, zar ne? Ti si preivio." Da, drue pukovnie. Ja sam preivio." Svjetlo na dvoritu bilo je uto. Klizilo je kroz tamu i poput nafte se prelijevalo preko figura pogrbljenih na hladnom jutarnjem zraku. Jensu se inilo da od tog svjetla svi izgledaju bolesno, ali moda je to bilo zato to je svima bilo zlo nakon jueranjeg sastanka s Tursenovim. Demonstracija cijelog projekta. U logoru Surkov. Dragi Boe, to nije oekivao. Ondje su bili ljudi koje je poznavao, ljudi s kojima je jeo i radio, zatvorenici koji su se brinuli za njega kad je bio ozlijeen. Hodao je u krugu iza metalne ograde, ukoeno i teko, sretan to ne mora razgovarati, to ne mora misliti. Pogled mu je bio uperen u masivna eljezna vrata, a ui toliko podeene na oekivani zvuk otvaranja vrata da nije ni primijetio da Olga epa. Njegova nevolja toliko ga je zaslijepila da nije vidio njezinu. Izlazi odande, vole!" Pekar je otvarao vrata na stranjoj strani kola, ali konj je bio nemiran, zamahivao je glavom s jedne na drugu stranu i cupkao na svojim lakim nogama, ali Jens je cijelo vrijeme krajikom oka traio djeaka. Zato ve ne ugleda njegovu mravu figuru? Sad bi trebao pridrati uzde. Nastavi hodati", zaderao se straar. To je bio Babicki, nervozan jer se tog jutra probudio s jakom prehladom pa je straarska dunost na dvoritu bila posljednje to je elio. Jens je pokrenuo noge. Nije ni shvatio da je stao. Ostali zatvorenici nestrpljivo su gunali, a dah im je stvarao zavjesu bijele magle pa je proao trenutak prije nego to je mogao opet pogledati prema kolima, brz osvrt preko ramena dok je slijedio trag stopa po ledu. Ne, to ne moe biti. Sigurno ga varaju oi. Skrenuo je pogled, pokuao samo hodati, ali kad ga je ponovno podignuo, bio je uvjeren da e prizor biti drukiji. Nije bio. Morao se ugristi za jezik da ne povie. Nije bio svjestan da je ubrzao sve dok se nije zabio u ovjeka ispred sebe. Pazi malo", obrecnuo se mukarac. Jens ga nije uo. Zurio je u pekarska kola. U konja. U krupnog mukarca koji se odnekud pojavio i sad je bio okrenut u Jensovu smjeru, drei uzde i masivnom rukom prelazio preko znojnog vrata ivotinje. Jens ga je odmah prepoznao, ak i nakon svih tih godina. To je bio Popkov, Liev Popkov. Stariji i prljaviji, ali Jens bi uvijek prepoznao vrajeg kozaka. Crni povez preko oka i oiljak od sablje preko ela. Jens se i danas sjeao kako ga je kozak zaradio. to je s tobom?" ovjek iza njega bocnuo ga je prstom. Tiina!" zaderao se Babicki. Jens je primijetio da ga Olga promatra, ali lice joj je bilo kao u magli. Nastavio je hodati. Koliko je ve dugo ovdje, u uto obojenoj tami? Petnaest minuta? Dvadeset? Dvadeset pet? Moda mu je ostalo jo samo nekoliko minuta. Duboko je udahnuo. Hladan zrak izribao mu je plua, ali ga je i smirio. Mozak mu je ponovno proradio. Zar nije Lidija u svojoj poruci spomenula da je kozak s njom u Moskvi? Popkov i Aleksej, tako je rekla. Naizgled bez urbe, ponovno je pogledao kroz ianu ogradu i preko tridesetak metara koji su ga dijelili od pekarskih kola. Nesvjestan treptaj i oi su mu poletjele prema kamenoj klupi uza zid. Jens je izradio jo jedan mali metalni omot tako da ga djeak moe odmah pokupiti kad se vrati s Lidijinom novom porukom. No djeak nije bio ovdje. Popkov je bio. Krupni mukarac nosio je pladanj s pel'menyma iji je slasni, mesnati miris doplovio do zatvorenika. Jens je vidio kako je leerno bacio pogled prema klupi i kamenim ploama ispod nje dok se gegao prema zgradi. Zasad je sve ilo glatko. No kad je Popkov opet izaao van, sve je polo po zlu. Oi su im se kao sluajno srele i kozak je napravio pokret koji je mogao biti lamanje ili samo nervozni trzaj debelog vrata. Jens je podignuo ruku i

198

popravio kapu. Neka vrsta odmahivanja. Pekaru se urilo. Jensovom budnom oku danas se inio jo nervozniji, razdraljiviji, a noge su mu jurile preko kamenih ploa kao da hoda po vatri. Ti!" Urlik je doao od Babickog. Znam te, jebeni gade." Svi su se okrenuli i zagledali u krupnog straara. Babicki je uperio puku ravno u Popkovljeva prsa. Zgrabi onog velikoga gada", povikao je Babicki. ak i na ranojutarnjoj hladnoi, lice mu je postalo ruiasto. Trao je preko dvorita s pukom ispred sebe. Ti", grmio je, ubit u te." Jens se bacio na ogradu. Tri!" kriknuo je. Ali izlaza nije bilo i kozak je to znao. Vrata su bila zatvorena, dvorite okrueno uniformama koje su se poele pribliavati, a cijevi njihovih puaka pratile su svaki njegov pokret. Kozak je razgibao svoja masivna ramena, Jensu uputio bljesak zubi u crnoj bradi i pripremio se za borbu golim rukama. Net! " povikao je Jens. Nemoj..." Babicki se stutio na Popkova snanim udarcem kundaka u trbuh. Straar je bio krupan, ali Popkov je bio krupniji i bri. Spretno je iskoraio u stranu, okrenuo se na peti i rubom dlana udario Babickog po grkljanu tako da su mu koljena popustila kao da su od slame. Dok je padao na tlo, straar je rukama grebao zrakom, oajniki pokuavajui doi do zraka. Ostali straari oprezno su napredovali, okruivi kozaka koji je podignuo Babickijevu puku sa zemlje i poeo je vitlati kao toljagu, lomei laktove i eljusti. Jens je grevito stezao ianu ogradu. Svi su znali to slijedi. Zauo se pucanj. Zvuk je zagluujue odjeknuo odbivi se o zidove u zatvorenom dvoritu. Zatvorenici su jednoglasno jauknuli, lica pritisnutih uz ogradu; svi su zaboravili na krug za vjebanje. Popkov je pao, rukom naslijepo pipajui ispod kamene klupe. Po kamenu je potekla krv.

199

47

Lidija je akom nabijala po vratima sve dok se nisu zatresla i zatropotala. No i dalje se nisu otvarala. Pojaala je udarce sve dok joj se koa ake nije raspuknula. Napokon se zaulo okretanje kljua u bravi i vrata su se s trzajem otvorila. Koji jebeni...?" Stanka. Vidi, vidi, pa to je mala Lidija. Zaboga, to ti radi ovdje, diui takvu buku u ovo neovjeno doba jutra?" Dmitrij, trebam tvoju pomo." Sovjetski asnik se nasmijeio; tih, samouvjereni osmijeh isplutao je na povrinu, kao da je oekivao ovaj trenutak, samo nije bio siguran gdje se tono skriva meu svim ostalim trenucima. Povukao se malo unatrag, irom otvorio vrata i pokazao joj da ue. to nije u redu sa zvonom?" blago je upitao. To je bilo... Prelako." Prelako? Odakle ti ta luda ideja?" Morala sam u neto udariti." Sjedili su u blagovaonici, gledajui se preko sredine dugog stola od hrastovine. Bio je to prekrasan komad pokustva, ali njegove raskono izrezbarene noge bile su u neskladu s modernistikim stilom njegova vlasnika. Lidiji je palo na pamet da, kao i Antoninina narukvica, moda potjee od nekoga tko je trebao pomo. Nekoga poput nje. Onda", rekao je uz bezbrian smijeak, to je to jutros toliko uznemirilo mladu Lidiju?" Nisam uznemirena." Podignula je alicu kave i otpila gutljaj glumei smirenost, ali onda nije mogla progutati, nije mogla smiriti pulsiranje boli. Njegove sive oi stisnule su se od prikrivenog smijeha i ona je shvatila da ga nije zavarala. Posjeo ju je za stol, inzistirao da mu se pridrui za dorukom, natoio joj kavu i ponudio je toplim kroasanima iz francuske pekarnice, breskvama u staklenci i poput hostije tankim narescima dimljene unke. Ona je ostala pri kavi. Da je pokuala neto pojesti, zaguila bi se. Dmitrij je nosio izvezene papue i svileni kimono u koji je utaknuo bijeli laneni ubrus. Rezao je breskvu kirurkom preciznou. Lidija je duboko udahnula i izgovorila ono to je dola rei. Dmitrij, danas su nastrijelili jednog mog prijatelja." Podignuo je obrvu. Kineza?" Ne." Rije joj je iskoila iz usta. Ne, mog prijatelja kozaka, Lieva Popkova." Kozak? Onda je vjerojatno to i zasluio." Tihim glasom je rekla, Dmitrij, ako to jo jedanput kae o Lievu Popkovu, zabit u ti ovaj no u grkljan." On je gurnuo komadi voa u usta, ubrusom lagano dotaknuo usne i naslonio se ozbiljna izraza lica. Reci mi to se dogodilo", rekao je. Nisam bila ondje." Nisam bila ondje, nisam bila ondje. rt! Nisam bila ondje kad me trebao. Krivnja joj je zapela u grlu kao kameni iz rijeke Moskve. Znai da ti je netko ispriao to se dogodilo?" Da." Nagnula se nad stol. Moj prijatelj upravo je poeo raditi kod jednog pekara. Dostavljali su kruh u jedan zatvor ovdje u Moskvi." Zatvor?" nasmijeio se Rus. Kakva sluajnost!" Lidija je brzo nastavila. Pekar je rekao da je jedan od straara iznenada napao Popkova i da se on samo branio. Nastrijelio ga je jedan drugi straar."

200

Razumljivo, ako je izazivao nevolje." Lidija se natjerala da ignorira taj komentar. Pekaru su odmah naredili da ode i on nema pojma je li moj prijatelj iv ili mrtav." Ah!" Dmitrij je nagnuo glavu ustranu. Sigurno si jako uznemirena." Nastupila je kratka, neugodna tiina. Lidija je stavila ruke u krilo i natjerala ih da ostanu ondje. Pekar kae da je straar prepoznao Popkova. ini se da su se prije nekog vremena potukli u Felanki." Promatrala je kako su mu se zjenice naglo rairile na spomen Felanke premda je i dalje imao stav tihe ravnodunosti. U Felanki", objasnila je, Popkov ga je prebio na mrtvo ime i straar mu se htio osvetiti." Lidija, vidio sam i previe takvih ljudi koji razmiljaju samo akama. Puni su ih logori. Oni ive od aka, a najee tako i umiru." Popkov moda nije mrtav", odluno je rekla. Dakle", Malofejev je podignuo svoju alicu i zagledao se u nju preko pozlaenog ruba, ti eli znati u kakvu je stanju taj grubijan i gdje se nalazi." Ne." to onda?" elim da mi ga vrati." Mrtvog?" Mrtvog ili ivog." A zato bih to uinio?" Dmitrij, ovo nije kao moja molba za imenom zatvora. Ono je bila tajna informacija, ovo nije. Ovo je samo nesporazum. Glupa svaa koja je buknula bez ikakva razloga." Podignula je ruke s krila, stavila ih na glatku povrinu stola i pustila da se rastvore i otkriju teki zlatni sat s delikatnim kuitem i prekrasno ugraviranim licem. To je bio sat koji je ukrala iz depa ovjeka s cigarom. Pogledala je Dmitrija i oprezno izdahnula. Sigurna sam da je to neto to moe srediti s nekoliko telefonskih poziva." Oi su mu se prikovale za sat. ,,E, Lidija, iznenauje me. Zar tvoje prijateljstvo vrijedi tako malo?" Lidija nije bila sigurna to je mislio i to ju je razljutilo. Prijateljstvo s njim ili s kozakom? Ali neto u nainu na koji je gledao sat, sledilo joj je krv u ilama. To nije bilo dovoljno. Znala je da to nee biti dovoljno. to eli?" pitala ga je. On je odloio alicu i nalaktio se na stol, oiju uprtih u nju. U sobi je odjednom bilo nepodnoljivo toplo. Ve sam ti rekao, Lidija. elim da me gleda onako kako si gledala svog Kineza one noi u 'Metropolu'." To se nikada nee dogoditi." Nikad ne reci nikad, draga moja. Sve je mogue." Odjednom je ustao, bacio ubrus na tanjur i obiao stol sve dok nije stajao tono iza nje. Od apata njegovih papua na ulatenom parketu Lidija se najeila kao da je dotaknula koprivu. Dodirnuo joj je kosu. Nije se trznula. Njegovi su joj se prsti zabili u gustu grivu kao da su imali pravo biti ondje. Jako si lijepa, Lidija, i jako mlada." Dovoljno sam stara." On se saginjao sve dok njegove meke usne nisu bile na njezinu uhu. Dovoljno stara da zna to eli?" Ona je kimnula. Poljubio joj je uho. Nije se pomaknula. Samo je udahnula njegov isti miris i osjetila kako mu se kosa ispreplee s njezinom. I, je li ovo ono to eli?" Pomaknuo joj je pramen kose ustranu, namotavi ga oko prsta tako da je bila povezana s njim i poljubio joj blijedu kou vrata. Ona je kimnula. To je bilo najmanje to je mogla uiniti za Popkova. Onda mislim da ti mogu pomoi", promrmljao je, kliznuvi joj rukom niz vrat. Tako prekrasno osjetljiva." Prsti su mu poeli istraivati, milovati njezinu krhku kljunu kost, prodirui dublje u otvor njezine bluze sve dok nisu pronali meke uzvisine njezinih grudi. Osjetila je kako mu je dah postao vlaan i vreo na njezinu obrazu. A Antonina?" pitala je. Je li ovdje? U stanu?" Prsti su se zaustavili. Jo je u krevetu."

201

Svejedno. Nije ba idealna situacija, zar ne?" Nisam mislio da si idealist, Lidija. Prije realist, kako mi se inilo." Poljubio joj je vrh glave, a drugom je rukom obgrlio oko struka, prikovavi je uz stolicu. Dmitrij", odluno je rekla, pusti me." ula je kako je izdahnuo. Dajem ti rije. Moe izabrati vrijeme i mjesto - im se Liev Popkov vrati kui." Mrtav ili iv?" Mrtav ili iv." Nevoljko je povukao ruku, polako je odmotavajui. Ona je ustala. Kupila je prostor za disanje. Hvala, Dmitrij." Prokletstvo, Lidija, hoe li mi ikada ita olakati?" I dalje je teko disao. Sumnjam." Odglumila je osmijeh. Ali imam tvoju rije?" Da, ima moju rije. Samo mi nadi Lieva Popkova." Na sekundu mu se pribliila tako da joj je lice bilo blizu njegovog. Nadi ga", otro je rekla i vidjela kako je iznenaeno poskoio. Otila je do vrata i naglo ih otvorila. S druge strane stajala je Antonina. Nosila je blijedoruiasti neglie, a njezini otri, nalakirani nokti bili su isprueni kao kande. Tko zna koliko je dugo ondje stajala. Lidija, prijateljice, nisam znala da si ovdje", vedro je rekla. Dmitrij, trebao si mi rei pa bih vam se pridruila na kavi." Osmijeh joj je bio lomljiv poput ae za vino. Lidija je znala da bi se raspao kad bi ga dotaknula. Drugi put, Antonina", brzo je rekla i napustila pregrijani stan. Chang ju je pronaao. Kako je znao gdje je, nije imala pojma. Bilo je vano samo to to je bio tu i to je ona mogla osjetiti da mu srce tue kao da je trao. Vodio ju je kroz labirint uliica dok nisu stigli do niza zaputenih kua gdje e svi ignorirati dvoje stranaca - nitko nije elio nevolje; imali su ve dosta svojih. Chang je podignuo njezinu bradu i poljubio je, a njoj zamalo da nije pozlilo od srama. Nije ju pitao zato je trala ulicama ovako rano ujutro i ona se zapita je li na njoj mogao namirisati Dmitrija. Lidija, Kuan mi je prenijela tvoju poruku." Ona mu je naslonila lice na ovratnik kaputa. Ovo je klju nove sobe." U dlan joj je utisnuo mali metalni predmet i komadi papira s adresom. Smiri se", promrmljao je. Reci mi to te uznemirilo." Odmahnula je glavom, nijema. Chang je ekao dok nije bila u stanju razgovarati. Popkov. Ustrijelili su ga", proaptala je. Zbog mene je moda mrtav." Usne su joj obamrle. Ne znam je li iv ili mrtav." Njegova ruka smirivala je slomljenu liniju njezine kraljenice, a sjeanje na prste drugog mukarca na njezinoj koi oduzelo joj je dah. Snano je zadrhtala, a kad se Chang malo odmaknuo da joj vidi lice, znala je da e osjetiti kako to nije cijela pria. Brinem se za Elenu", brzo je rekla. Bit e izbezumljena od brige za Lieva." Ponovno se sagnuo i poljubio joj jednu pa drugu vjeu. Zatvori oi, Lidija. Odmori ih. Ne moe uiniti nita da pomogne svom kozakom prijatelju." Celo joj je jo jedanput potonulo na njegov ovratnik. Udovi su joj drhtali i nije ih mogla umiriti. Kao to nije mogla ni prestati mrziti samu sebe.

Najdrai tata, divno je moi razgovarati sa svojim ocem. Nikad nisam mislila da u ti uti glas makar samo na papiru. Dok sam odrastala, esto sam razgovarala s tobom, govorila ti mnogo toga, ali uvijek sam aptala praznoj tami. Kako je i moglo drukije? Mislila sam da si mrtav. No sad sam postala pohlepna. elim vie, tata. elim te poznavati i elim da ti upozna mene. I to da ti kaem? Da imam tvoju kosu, to ve zna. to jo? Nisam naslijedila mamin talent za klavir, ali prsti su mi brzi na druge naine, a moj um bori se s konceptima ovog novog sustava koji hara Rusijom i Kinom. Komunizam. Divim se

202

njegovim idealima, ali prezirem njegovu neovjenost. Staljin kae da revoluciju ne moemo provesti u svilenim rukavicama, ali pojedinac bi i dalje morao neto znaiti. Ti si vaan. Ja sam vana. to mi je jo vano u ivotu? Jednom sam imala bijelog zeca koji se zvao Sun Yatsen. On je bio vaan. Imam prijatelja po imenu Chang An Lo - razgovarao si s njim. On mi znai vie od vlastita daha. Liev Popkov mi je dobar prijatelj, vie od prijatelja. A Aleksej je brat kojeg sam oduvijek eljela. I sad me zna, tata. Nosim uasnu smeu kapu, volim zaeerene okruglice od marelica, a nedavno sam otkrila Kandinskog. Govori mi o sebi. Povjeri mi svoje misli. Kako provodi dane. Opisi mi na emu radi. elim te upoznati. Volim te. Lidija.
Jens je poljubio pismo. Poljubio je svaku rije. Poljubio bi i Lieva Popkova kad bi mogao. Veliki ovjek dostavio je pismo prije nego to je umro. Jens je pokupio metalnu omotnicu ispod klupe kad se sagnuo da zavee vezice na izmama dok su ih vodili prema kamionu. O, Popkove, stari prijatelju. Odvukli su te zamotanog u platno. Bijes mu je strugao eludac kao pijesak dok je u polutami koraao svojom elijom, bijes zbog onoga to su napravili kozaku, ali i onoga to je i sam proivio. Babicki", zareao je prema gluhim zidovima, nadam se da e gorjeti u paklu." Aleksej je volio hodati Moskvom. Na mjestima su itave ulice bile razruene, a umjesto njih nicale su nove iroke avenije. Redovi obiteljskih kua i trgovina nestajali su jednim potezom arhitektove olovke, a glomazne viekatnice probijale su iz zemlje kao neka nova vrsta divovskih gradskih gljiva. Pod sumornim sivim svjetlom zimskog poslijepodneva, Aleksej se na stranjem sjedalu automobila vozio pokraj mnogobrojnih gradilita i znao je da svjedoi svijetu koji se mijenja. To mu se svialo. Staljin se posvetio redizajniranju i proirivanju ruskih ulica, ali i ruskog uma. Maksime", obratio se ovjeku koju je sjedio kraj njega zamotan u deku, jedno od pravila vorjja jest da ne smijemo suraivati s vlastima ni na koji nain." Naravno da ne smijemo. Vlastodrci unitavaju svaku nadu za slobodu uma. Vory se ne klanjaju nikome izvan svoga bratstva. Na to nas podsjeaju zvijezde tetovirane na naim koljenima." Znai, da ti se OGPU pojavi na vratima u dva ujutro, zahtijevajui informacije o jednom od vaih lanova, to onda?" Onda im pljunem na cipele." I zavri u logoru?" Maksim se nasmijao. Ne bi mi bilo prvi put." Ali sad si stariji." Misli, bolesniji." No dobro, bolesniji." Koa starijeg mukarca visjela je, siva i gnjecava, s kostiju njegova lica. Trebao si ostati kod kude. Umoran si." Nije pomagalo ni to to su se vozili u nekakvoj staroj, drndavoj olupini. Udobna limuzina u kojoj su se inae vozili danas je ostala u garai kako je netko ne bi prepoznao. Ovo vozilo bilo je anonimno, nije pripadalo nikome. Bilo je ukradeno. Koliko jo?" pitao je Maksim. Nekoliko kilometara", odgovorio je Igor s prednjeg sjedala. Na stranjoj strani vrata sjalo mu je nekoliko kapljica znoja. Bio je nervozan. Aleksej je kimnuo Lidiji. Ovaj put je dulji. Ali sigurniji." Nije odgovorila. Otkako su krenuli nije rekla ni rije, svijena u svom kutu, nijema i odsutna. To je ivciralo Alekseja; on se suprotstavio Maksimu kako bi joj osigurao mjesto u automobilu, a ona sad nije mogla pokazati ni malo pristojnosti. Katkad je nije mogao razumjeti. Zar ne bi trebala biti zadovoljna, ak zadivljena, a sigurno zahvalna to ju je vodio na to mjesto? Ali, ne. Ona je tiha i natmurena. Zutosmede oi odbijale su ga pogledati. Samo se priljubila uz prozor, zurei van kao da je pamtila rutu. Moda i jest. Ta ga je misao zabrinula.

203

Ili je to moda bio strah? Iznenadilo ga je to se toga nije sjetio prije. Je li se njegova sestra bojala? Unato njezinom povuenom dranju, osjetio je neobinu navalu njenosti jer je znao da je strah neto to Lidija nikad ne bi priznala. Radije bi si odgrizla jezik. Lidija", rekao je u pokuaju da je uvue u razgovor, kamion je rano jutros odvezao zatvorenike do hangara. Jo se nije vratio pa vjerujemo da je Jens jo ondje." Okrenula je lice od prozora i namrtila se Maksimu. Tvoji vory su ga slijedili?" Da, naravno." to ako su ih primijetili?" Ha! Nisu ih primijetili." Ali ako jesu, onda e nas sad doekati vojnici i policija." On se nasmijao, bogat, iskren zvuk koji je ugrijao prohladnu unutranjost vozila. Moji ljudi su vory. Lopovi. Lake e nai sjene na snijegu. Razumije?" Kimnula je. No Aleksej nije bio siguran da je zaista razumjela. Ona nije shvaala kako ti ljudi funkcioniraju, da ive izvan granica normalnog drutva. Za nju su bili samo kriminalci. Nije im vjerovala i Aleksej je bio iznenaen to nije inzistirala da povedu i Popkova. Kad je trebala nekoga da joj uva lea, prljavi kozak bio je taj na koga se oslanjala, Bog zna zato. Danas neemo nita poduzeti", upozorio ju je. Bojao se onoga to bi mogla uiniti. Idemo promatrati. Nita vie." Znam." Samo ne oekuj previe." Ne oekujem nita." To je dobar poetak", nacerio se Maksim. Lidija se okrenula natrag prema prozoru. Iza sebe su ostavili gradske ulice, a smrdljivu tvornicu gume Crvenog Herkula" proli su ve prije nekog vremena. Sad su se vozili na sjever. Skupine drvenih izba, seljakih koliba s kravama privezanim ispred i gustim nasadima povra iza njih razbijale su monotoniju ravnog, bezlinog krajolika. Cesta je bila ravna poput zatvorskih reetaka. U jednom trenutku proli su pokraj skupine ena koje su u rijeci prale rublje i na sekundu su podignule poglede. Osim toga nije bilo niega, ak ni prometa, samo otri rubovi borove ume koja je skrivala horizont s obiju strana ceste. Automobil se zaustavio. Van", naredio je Igor. Svi osim vozaa izali su na praznu, vjetrom ibanu ravnicu, a automobil je s naputene ceste skrenuo na zaleeno tlo, gdje je voza odmah poeo skidati jedan kota. to sad?" pitao je Maksim. Tamo." Aleksej je pokazao na tamniju sjenu skrivenu meu drveem. Mali vojni kamion. Borovi su se sputali do ceste, a kroz visoka, skladna stabla prolazio je uski planinski put. Bilo je oito da je put esto koriten jer su teki kotai ostavili duboke brazde na smrznutoj povrini. Maksim je suzio oi. Ja dalje ne idem." Aleksej je kimnuo i omotao deku oko ramena starijeg mukarca, a onda se popeo u sovjetsko vojno vozilo koje je ukrao prethodne noi. Okrenuo je klju i kamion je odmah upalio. Zadovoljan, nagazio je na gas. Moe ekati ovdje ako eli", doviknuo je Lidiji. Ne." Onda upadaj." Popela se na prednje sjedalo kraj njega, a Igor je uskoio iza nje. Aleksej je ubacio u brzinu.

204

48

Opusti se, Lidija, uivaj u vonji." Objema rukama stezao je upravlja koji zamalo da mu nije pobjegao kad je kamion poskoio preko uskog kanala, natjeravi Igora da zagunda. Zar oni nemaju straarske ophodnje?" zahtijevala je Lidija. Snajperiste na osmatranicama?" Naravno da imaju. Zato se vozimo u vojnom kamionu. Njega nitko nee primijetiti." ,,A to e biti kad stignemo?" Neemo se odvesti do glavnog ulaza i pristojno pokucati, ako to misli. Ne brini se." Ipak se brinem." Aleksej je bacio pogled na sestrino lice. To nije bila Lidija s kojom je proputovao pola Rusije. Ta Lidija bi pucala od uzbuenja. to ti je?" tiho je pitao. rt! to misli da mi je?" Trepnula je i zagledala se naprijed kroz vjetrobran. Ova luda vonja." Rekla si da eli vidjeti kompleks u kojem radi Jens Friis." Da." Onda se vrsto dri." S mukom je okrenuo teki upravlja i kamion je napustio poljunani put. Ovuda", Igor je pokazao nadesno. Jedna niska grana zahvatila je boni prozor i Lidija se trznula. Bila je nervozna kao sam vrag. Sljedeih pola kilometra, Aleksej se usredotoio na to da kamionom pronae put izmeu drvea, izbjegavajui rupe i nanose snijega koje su stvarale stupice koje se nee otopiti do proljea. to ti je, Lidija?" ponovno je pitao kad su se nali na neto ravnijem terenu. Ruke su joj leale na krilu poput trupala, nepomine i ukoene. Daj da se usredotoimo na oca", tiho je promrmljala. I na ovu ludu vonju." Ako tako eli." elim." Jesi li dobro? Zar se neto dogodilo?" Dobro sam." Ruka u rukavici oduljala joj se s krila i smjestila u udubinu izmeu njegovog i njezinog bedra. Ondje se sklupala kao da je eljna topline. Aleksej je nagazio na konicu da izbjegne panj, a kamion se okrenuo tako da su mu kotai proklizili. Jedna strana okrznula je granu s koje su visjele sige i proizvela zvuk nalik na pucanj iz samarice. Aleksej, ima li ti pojma kamo, dovraga, ide?" Oi su im se na trenutak srele i on je znao da nije mislila na umu. to misli o vrhu drveta?" Osmjehnula se. Aleksej je brzo skrenuo pogled i zamalo da se nije zabio u nagorjeli bor. Je li to to?" Da. Dalje ne moemo, sad kreemo pjeice", pourivao ih je Aleksej. Izvukli su se iz kamiona, a zrak je bio bijel poput kosti, magla se provlaila kroz drvee kao prsti koji ih pozivaju dalje. Igor je na lea stavio platnenu torbu. Tamo, naprijed", rekao je. Krenuli su u koloni; u ovoj magli bilo bi se lako izgubiti. Krte borove iglice koje su im pucketale pod nogama odavalo su njihov poloaj. Aleksej je iz depa izvadio pitolj. Straari?" proaptala je Lidija. Kimnuo je. Patroliraju umom u parovima. Ali promrzli su i, nakon mjeseci dosade, ne oekuju nita, jedva da obraaju pozornost na umu. Vie vremena provode patrolirajui samim kompleksom."

205

Alekseju, zato je Maksim iao s nama? Jako je hladno, a on izgleda bolesno. ak i ako ostane u automobilu, mogao bi biti u opasnosti ako ga pronau i krenu ispitivati. To nije bilo potrebno." Da, bilo je. Da svoje vory podsjeti tko im je pohan." Da podsjeti lopove? Ili tebe?" Je li to vano?" Jest." To nije bilo pitanje na koje je elio odgovoriti. Zato ju je utiao prislonivi prst na usne i oni su nastavili neto opreznije, Lidija odmah iza njega. Igor im je uvao lea. Suma je naglo nestala. U deset koraka iz samo njihovog sutona promijenila se u otvoreno prostranstvo skliskog bijelog neba. U srcu ume bila je iskrena povrina veliine sela; uinkovita sjea oistila je pravokutnik koji je od pogleda skrivao cigleni zid. Zid je bio visok deset metara i opasan bodljikavom icom koja se oko njega uvijala poput usnule zmije. Nije ba gostoljubivo mjesto", proaptala je Lidija Alekseju u uho. Namrtio se. Ne bi ni trebalo biti." Pa kako emo ui?" Neemo." Mislila sam da smo doli istraiti kompleks. Tako si rekao." Tako je." Ali zidovi sve skrivaju. Nita ne vidim." Naslonio se na stablo i gotovo se stopio s grubom korom. Vidjet e", obeao je. Lidija, moramo krenuti." Aleksej je pogledao uvis. Visoko na jednom boru, dobrih petnaest metara iznad zemlje, njegova sestra i dalje je napeto zurila kroz Zeissov dalekozor. Tamo gore u sjeni kronje doimala se sitnom, a usredotoenost na njezinu licu govorila mu je koliko je eljela ostati. Lidija", tiho je rekao, znajui da se zvuk daleko prenosi na tekom, vlanom zraku. Nevoljko je spustila dalekozor. Spusti me." Igor je odmotao ue i spustio je s grane tako brzo da je Alekseja zaudilo to nije slomila noge kad je udarila o tlo. Lidija je dalekozor vratila Igoru. Spasibo", bilo je sve to je rekla. Igor ju je iznenadio kad je oko jednog uskog stabla nedaleko od ruba ume prebacio koni remen koji je onda zavezao oko svojih glenjeva. S pomou tog remena na nogama i jo jednog oko ruku popeo se uz drvo brzo poput vjeverice, a punane, zdepaste noge nosile su ga neoekivanom snagom. Lidija ga je promatrala otvorenih usta, zaprepatena. Aleksej se nasmijeio. On ga je ve vidio u akciji, nou na ulicama Moskve, kad se penjao uz oluke zgrada. im je dosegnuo kronju, iz naprtnjae je izvadio ue, prebacio ga preko jedne grane i improvizirao sjedalicu na kraju jednostavnog kolotura. I tako je Lidija mogla pogledati preko zida, kao to joj je Aleksej obeao. To je hangar", proaptala je. Veliki hangar." Stoje unutra?" Oi su joj bile velike i pune onog uzbuenja koje je oekivao da e vidjeti prije. Sad je ve sliila sebi. I, to misli, to se nalazi u svim onim kuicama?" To su spremita za opremu. Vidjeli smo kako na kolicima vuku strojeve do hangara." Ispred njega se nalaze nekakvi veliki kontejneri. to je to?" Meni izgledaju kao spremnici za benzin. A u onoj zgradi od cigle s desne strane smjeteni su straari." Kimnula je, a kapa joj je pala na tlo. Nabila ju je natrag na glavu. Vidjela sam vojnike kako ulaze i izlaze odande. I pse." Zanimljiv kompleks. Veliko, otvoreno prostranstvo iskreno iz ume i okrueno zidom. to, dovraga, rade ondje unutra?" Nekakav novi zrakoplov?" Moda. Ali, Jens nije..."

206

Njezini prsti zgrabili su ga za ruku tako snano da mu se inilo kao da mu se zabijaju pod kou sve do ivaca, ali ona toga oito nije bila svjesna. Lice joj je bilo bijelo kao magla koja joj se ovijala oko ramena. Vidjela sam ga", proaptala je. to?" Vidjela sam tatu." Ne, Lidija, Jens je sigurno unutra, radi. Sumnjam da im doputaju da lutaju kako ele. Uostalom", tiho je frknuo od nestrpljenja, ne vjerujem da bi ga prepoznala nakon svih tih godina." Kaem ti da sam ga vidjela." Gdje?" Kroz dalekozor. Sjedio je na klupi kraj velikog hangara." Umislila si to." Bio je on. Znam da jest." Aleksej nije odgovorio. Zato da se svaa? Ako je ona toliko eljela vjerovati da je vidjela oca, onda neka vjeruje. Hajde", odluno je rekao i izvukao ruku iz njezina stiska, moramo krenuti. Igor je spremio ue." Vjetar je postajao sve jai, njihao je grane i prikradao se kroz maglu. Kad su ponovno krenuli u koloni, drei se jedno blizu drugoga, Lidija je bacila posljednji pogled na zid i proaptala, Aleksej, uz njega je sjedila neka ena. Ruka joj je bila u njegovoj." Zamalo da se nisu spotaknuli preko trupla. Aleksej!" Lidija ga je zgrabila za ovratnik kaputa takvom silinom da ga je gotovo zaguila. Okrenuo se i zaprepastio ugledavi no u njezinoj ruci. Dovraga, odakle joj to? Lidija je stala na neiju ruku. Dolje!" prosiktao je. Povukao ju je u uanj u podnoje stabla. Igor se priljubio uza zemlju. Nedostatak grmlja u borovoj umi olakavao je kretanje, ali nije bio ni od kakve koristi kad im je trebao zaklon. Aleksej je rukom drao Lidiju dolje i kroz dlan je osjeao kako joj srce udara. Priekao je deset minuta, a pitolj mu je bio spreman u ruci. Pa jo deset. Nikakvo kretanje, nikakvo treperenje granja ni komeanje ptica. Nijedan zvuk, samo tiina. Nisu govorili, ak ni apatom, ali Aleksej je rukama neto pokazao Igoru pa otpuzao na trbuhu i laktovima. Naao je tragove, vie njih. I naao je trupla, etiri trupla u uniformama Crvene armije. Prekrivena krvlju. Pretraio je cijelo podruje, krivudajui izmeu stabala, pregledavajui visoke grane, ali nije vidio nikoga. Barem ne nikoga ivog, nikoga iji je dah magli dodavao tragove bijelog. Kad se vratio do Lidije, ona se nije ni pomanula, kao da ju je ledeni zrak zamrznuo i onemoguio joj kretanje. Ali im joj je kimnuo, uspravila se u uanj. Pogledaj", apnula je. Pogled joj je bio uprt u jednog od mrtvih vojnika. Bio je mlad, potonuo u sjedei poloaj uz jedan bor, s nogama ukoenim ispred sebe i irom otvorenih oiju koje su gledale ravno u nju. Staklene i beskorisne, plave poput neba. Vrat mu je bio prerezan od uha do uha tako da je rez izgledao kao nekakav neuobiajeno irok osmijeh ispod brade, a ivot mu se izlio preko injela kao nekom pogrekom, samo to to nije bila nikakva pogreka. Ima ih jo", promrmljao je Aleksej i podignuo etiri prsta. Ona je prstom prela preko bijele koe svog vrata i podigla obrvu. Aleksej je kimnuo. Da, svi s osmijesima ispod brade. Vidio je kako se trznula i bojao se da e se smrznuti, da e joj se tijelo ukoiti. Viao je takve reakcije. ok je neobino djelovao na ljude. Bio ju je spreman prebaciti preko ramena ako bude potrebno, ali kad je poeo hodati, prilijepila se iza njega kao sjena. Igor je ponovno hodao posljednji, a sitne su mu oi skakale s drveta na drvo. Tek kad su se vratili do vojnog kamiona, Lidija je tiho pitala: Tko je to uinio? Tko ih je ubio?" Aleksej je bio siguran da zna odgovor, ali neto u njemu nije ga eljelo otkriti sestri. Aleksej", inzistirala je.

207

Sigurno Maksim. uva nam lea. To dobar pahan ini za svoje ljude." Ali rekao si da straari patroliraju u parovima. I da umu ne pregledavaju detaljno. Pa zato su tu bila etvorica vojnika?" Aleksej je stresao snijeg s izama i popeo se u kamion. Nije li to oito?" namrtio se. Meni nije." Netko nas je izdao." Izdao? Ali tko je znao da dolazimo?" Samo mi." Stara crna krntija stajala je na istome mjestu. Olakanje je pogodilo Alekseja kao amar i tek je tada shvatio da je jedan dio njega sumnjao u Maksima Voinskog. Da se bojao da nee biti tu. Samo, zato bi to uinio kad je upravo dokazao da je nemilosrdan i temeljit u uvanju njihovih lea? Aleksej i Lidija ponovno su zauzeli svoja mjesta na stranjem sjedalu, a Aleksej je Maksima pozdravio zahvalnim medvjeim zagrljajem. Stariji mukarac mirisao je na konjak, ali koa mu je bila hladna i zategnuta, kao da je bio vani na vjetru. Drago mi je to te vidim na sigurnom, sine", osmjehnuo se Maksim. Hvala, oe." Lidija se nagnula preko Alekseja i uzela Maksimovu ruku. Skinula mu je rukavicu i podigla je do usana, utisnuvi poljubac na kou proaranu venama. Spasibo, pahan", promrljala je. Voda voryja izmaknuo je ruku s kiselim smijekom koji mu nije doao ni blizu oiju. Aleksej", rekao je, kontroliraj svoju sestru." Soba je mirisala na krv; metalno, slano i ljepljivo kao katran u nosnicama. Aleksej je zastao na ulazu, a srce mu je udaralo dok je pokuavao nai izvor tog mirisa. Otpratio je Lidiju do njezine kue i uz uske stube. Neto nije bilo u redu i on je vrsto odluio doznati to. Na vrhu stuba doekao ih je mravi proelavi mukarac sumnjiava pogleda i s crvenom vrpcom oko ruke koja ga je proglaavala elnikom odbora za stanovanje. Preprijeio im je put. Mukarac je izbacio svoja mrava prsa. Drugarice, na podu ispred tvog stana je nekakva mrlja. Molim te, oisti je." Lidija je trepnula kao da nije dobro ula, a onda je glasno uvukla zrak i projurila pokraj njega. ovjek se razdraeno ugrizao za usnicu. Izgleda kao krv", viknuo je za njom. Aleksej ju je slijedio. To je doista bila krv. Jo vie ju je bilo u sobi. Ona krupna ena, Elena, stajala je kraj kreveta. Podignula je glavu da vidi tko to upada bez kucanja, a blijede oi bile su joj tvrde i pune bijesa. Pokraj Alekseja, Lidija je drhtala kao neka ivotinjica, a zubi su joj nekontrolirano cvokotali. Liev", apnula je. Liev." Na krevetu je leao veliki mukarac. Njegova golema prsa bila su gola i izloena, osim zavoja koji je izgledao kao da je netko na njega stavio veliki grimizni tanjur. Svaki centimetar koe bio mu je prekriven krvlju, znojem ili modricama, a ono jedno crno oko potonulo je u jednako crnu onu upljinu. No njegove usne, iako raspuknute i pune krasta, izvinula su se u iskrivljeni pokuaj osmijeha. Lidija", zarikao je. Poletjela je preko sobe. Sva se zamrljala krvlju kad se nagnula i poljubila ga u dlakavi obraz, omotavi ruke oko njegova bikovskog vrata. Nisi mrtav", rekla je. To je bila gotovo optuba. Net. Razmiljao sam o tome, ali sam se predomislio." To mi je drago." iroko mu se osmjehnula, a ruke su joj vrsto drale njegovu bradu. Mislila sam da si mrtav, ti, veliki idiote." Aleksej se pitao bi li pokazivala istu takvu oajniku energiju i kad bi se jednog dana on vratio iz mrtvih. Sumnjao je u to. Izbacili su te, zar ne?" nasmijala se. Nisu htjeli tvoje smrdljivo truplo u svojem zatvoru?"

208

Kozak je zagunao. Ona je potapala zavoj na njegovim kao od brda odvaljenim prsima. Die strku ni oko ega kao i obino, zar ne?" Ponovno je zagunao, a negdje ispod zavoja zauo se pjenuavi zvuk. To je moda bio smijeh. Zaepi", prasnula je Elena. Popkove, nemoj govoriti." I dalje je stajala na istom mjestu i zurila u Lidiju s jedva potisnutim bijesom. U ruci je drala bijeli emajlirani lavor pun grimizno obojene vate i prljavih zavoja. Na dlanu druge ruke leao joj je krvavi metak. Ti si to izvadila iz njega?" pitao ju je Aleksej. Netko je morao." Anestetik?" Pogledala je prema praznoj boci votke na podu i udarila je nogom tako da je odletjela pod krevet. Elena", rekla je Lidija glasom punim neprolivenih suza. Hvala ti." Nisam to napravila zbog tebe, curo." Znam." Nisam ni mislila da e se vratiti." Zato ne bih?" Jer, bez kozaka, ovdje nema nita zbog ega bi se vratila." Tu si ti. I Edik sa psom." Glas joj je bio zbunjen. Kao to sam rekla. Nita zbog ega bi se vratila." Elena", ozbiljno je rekla Lidija, mislila sam da smo prijateljice." Onda si pogreno mislila." ena je spustila metak na Lievova prsa gdje je leao na zavoju kao minijaturni nadgrobni kamen. Teka tiina spustila se nad metalni zrak. Lidija", brzo je rekao Aleksej, doi sa mnom. Kupit emo mu lijekove." elio ju je odvesti iz te sobe. Nije se pomaknula. Njezine goleme oi izgubile su se u sjenama, ali pogled joj je bio vrsto uperen u Ruskinju. Elena, zato sam pogreno mislila?" enino lice se smekalo. Ali to je njezinu sljedeu reenicu uinilo jo bolnijom, kao da nije vidjela nikakve nade za mladu djevojku ispred sebe. Zato", rekla je Elena, to uniti sve to dotakne."

209

49

Ovaj put, Lidija je upotrijebila zvono. ekala je zatvorenih oiju, elei se iskljuiti iz tog trenutka kao da je pripadao nekom drugome. Drmusala se u tramvajima preko pola grada sve dok jetki, blijedi gradski zrak napokon nije potamnio, a mjesec, ut poput dinje, kliznuo na veernje nebo. Putem je promatrala kako naiga zvidi dok biciklom prolazi niz ulicu, s dugim drvenim tapom preko ramena, kako staje ispod plinske svjetiljke i ne silazei s bicikla, pali je vrhom tapa. Poeljela je biti on. Vidjela je kondukterku u tramvaju, enu umornih oiju, kako paljivo izdaje karte svakom putniku. Lidija je eljela biti ta ena. Ili djevojka ije je djetece imalo made. Ili par koji se drao za ruke na ulici. Samo da ne bude ona. Vrata su se otvorila. ,,A, Lidija. Ba lijepo to si dola." Dobra veer, Dmitrij." Ne mogu rei da te nisam oekivao. Vidi koliko vjerujem tvojoj rijei." Nosio je svileni ogrta boje kestena preko crnih hlaa i osmijeh tako uglaen da si je djeli sekunde dopustila da osjeti nadu. Sirom je otvorio vrata i propustio je u hodnik. Glazba je dopirala iz jedne od soba i ona ju je odmah prepoznala, jedan od Chopinovih Nokturna". Njezina majka ga je esto svirala. Doima se umornom, Lidija, jako si blijeda. Daj da ti natoim au vina. Bit e ti bolje." Pruio je ruke da joj pomogne skinuti kaput. Nije se pomaknula, samo je stajala u njegovom toplom stanu u svojoj kapi i kaputu. Pokuala ga je pronai iza njegova osmijeha, ali predobro se skrio. Dmitrij, ne ini to." Sive oi su se rairile. Najdraa Lidija, iznenauje me. Mi smo se dogovorili." Znam." Tvoj kozak je kod kue?" Da." Nije ak ni mrtav." Nije." Onda", rairio je ruke kao da je zbunjen, u emu je problem?" Ne elim ovo." On ju je pogledao, dugo i alosno, i njeno joj skinuo kapu tako da joj se plamena kosa rasula po ramenima. Zbilja mislim", tiho je rekao, da nije vano to ti eli. Dogovorili smo se. Dogovor je dogovor. Ja sam ispunio svoj dio i sad je vrijeme da ti ispuni svoj." Glas mu je zvuao drukije, kao da su mu usta suha, a jezik oteao. Dmitrij, molim te. Dobar si ovjek i mi jo moemo biti prijatelji unato..." Prijatelji! Ne elim da budemo prijatelji!" Iz njega je na sekundu provalio bijes i on joj je iskezio zube. A zatim je nestao, priguen paljivim smijekom. Tada je shvatila da ga nita nee natjerati da promijeni miljenje i u tom trenutku ga je zamrzila. Pogledala je prema vratima. Ruka mu se sklopila oko njezinog runog zgloba. Ne, mala moja Lidija, net." Glas mu je bio umirujui, kao da govori preplaenom drebetu. Nemoj ni pomiljati na odlazak. I ne gledaj me tako. Toliki prezir." Nasmijao se, a ona se najeila od tog zvuka. Ako pokua otii, draga moja, naredit u da ponovno uhite druga Popkova." Oi su mu postale lomljive kao staklo. Razumije?" Da." Dobro. Sad kada se razumijemo, daj da uzmem tvoj kaput."

210

Lidija se nije pomaknula, ali on je polako otkopao kaput umjesto nje i poeo ga skidati s njezinih ukoenih ramena. Dmitrij", rekla je, ne gledajui ga, to te spreava da zaprijeti da e uhititi Popkova svaki put kada poeli da doem k tebi?" On joj se osmjehnuo, iroko i razdragano. ,,A, sad vidim da se uistinu razumijemo." Odgovori mi. to te spreava?" Nita. Niego. Apsolutno nita." Ispostavilo se da je soba s glazbom bila njegova radna soba. Unato otrim linijama stola i polica s knjigama uvezenim u kou, bio je to intiman prostor. Dobro odabran za zavoenje, pomislila je Lidija. Prigueno osvjetljenje, glazba s gramofona, bogate boje afganistanskog tepiha, loni kave i boca burgundca na stolu pokraj otomana. Otoman joj je privukao pogled svojim elegantnim oblinama i zelenim barunom. Svileni jastuci, crvenkasto-smei i boje jantara, primamljivi kao tlo ume ujesen. Vino?" ponudio je. Ne." Sjedni." Ostala je stajati. Dmitrij je maknuo gramofonsku iglu s ploe, natoio dvije ae vina i na trenutak zastao s aom u svakoj ruci dok ju je promatrao, glave nagnute ustranu. inilo se da mu se svia ono to je vidio. Lidija mu je eljela pljuskom obrisati taj osmijeh s lica. Soba je bila pretopla. Ili se to samo njoj inilo? Aroma kave kao da joj je zaepila plua i njoj je odjednom pozlilo. S njim se mogu nositi, hvalila se Eleni. Kako je mogla biti tako glupa? Naivno je vjerovala da moe zatreptati oima i zabaciti kosu, izvui od njega ono to je htjela i pobjei ne plativi cijenu. Taj ovjek cure poput tebe jede za doruak, upozorila ju je Elena. Trebala ju je sluati. No, bez Dmitrijeve pomoi, Popkov bi jo bio u zatvoru ili jo gore, bio bi mrtav. Dmitrij je ekao sa strpljenjem pauka dok nije zalutala u njegovu mreu i sad nije imala nikakvo pravo biti iznenaena kad su se ljepljive niti stegnule oko nje. Evo, ovo e te smiriti." Ponudio joj je au. Misli da mi je potrebno smirenje?" Ponovno se zagledao u nju. Nekako mislim da jest." Uzela je au i ispila je u jednom dahu. On joj se pribliio, dovoljno blizu da mu je mogla namirisati pomadu na kosi, a crte lice su mu otvrdnule kad je nagnuo glavu i poljubio joj usne. U dahu mu je osjetila viski. Znai, poeo je bez nje. Pustila je da mu se usne zadre na njezinima, ali nije mu odgovorila. Lidija", promrmljao je, tako hladna? Tako ukoena?" Ruka mu je prela uz njezin vrat i zavukla joj se u kosu, a onda se spustila do grudi. Opusti se, slatki anele." Ona se udaljila od njega, odloila au na stol i okrenula se prema njemu. Njih dvoje su se smijali zajedno, plesali zajedno; sigurno je nee prisiliti na to. Dmitrij, oslobodi me ovog dogovora. Preklinjem te." Pala je na koljena pred njim. Molim te." On se polako nasmijeio i na trenutak je pomislila da e se sloiti, ali umjesto toga otkopao je rasporak i posegnuo za njezinom glavom. Drue, gadite mi se", hladno je rekla i ustala. Zavrimo s ovim." Bez oklijevanja otkopala je bluzu, iskoraila iz suknje i skinula donje rublje. Dok je Dmitrij shvatio da obavlja njegov posao umjesto njega, Lidija je ve stajala potpuno gola u radnoj sobi. Pogled mu je lutao njezinim tijelom. Lice joj je gorjelo, ali oi su joj ostale prikovane za njegove, kao da ga je istom snagom volje mogla povui natrag od ruba i natjerati ga da se zadovolji s ovim. Ovim izlaganjem njegovim oima. Nije mogla vjerovati da je bila toliko slijepa da ga je smatrala privlanim. On je trzajem skinuo hlae i odbacio ih sa strane. Priao joj je blie. Dodirnuo je glatku, mlijenobijelu kou njezina trbuha i bedara i vatrene kovre meu njima. Teko je disao. Dmitrij, zato ja? Moe imati tisue drugih ena koje bi bile voljne, pa zato ja?" On je poeo polako hodati oko nje i prstima prelaziti preko stranjice, uzdu kraljenice, dodirujui kost njezina kuka i svilene jastuke njezinih grudi.

211

Jer si rijetko stvorenje, Lidija Ivanova." Postoje mnoge ljepe ene. Ukljuujui i tvoju." I dalje je kruio oko nje, poput pauka koji plete svoju mreu. Svijet je pun obinih ljudi, Lidija. Ti nisi jedna od njih." Ona je udahnula i tiho rekla, Onda me nemoj slomiti. Pusti me." Umjesto odgovora, posegnuo je za njom, njegove grube ruke nale su se na njezinim ramenima, vrsto je steui. Ne budi blesava", proaptao je prije nego to su mu usne prignjeile njezine. Nije se borila, ali ostala je ukoena i hladna sve dok njemu nije naglo dosadila ta igra pa je zbacio ogrta, tako da je sad bio potpuno gol, i nestrpljivo je gurnuo na otoman. Bio je jak i vrsto ju je drao, ali kad se spustio na nju, ona je uspjela izmaknuti bokove. On se uspravio i bez upozorenja je oamario. Ne, Dmitrij, nemoj..." Ponovno ju je oamario, ovaj put jae. Osjetila je krv na zubima. Jebi se", viknula je. Ruka se opet sputala. Nemoj..." Vrata radne sobe s treskom su se otvorila. Dmitrij se nije ni okrenuo. Antonina, gubi se van", zareao je i udario Lidiju po usnama. Pusti je", rekla je Antonina. Lidija je nije mogla vidjeti jer joj je Dmitrijevo tijelo preprijeilo pogled, ali vidjela je njegove oi. Vie nisu bile sive i kontrolirane. Odjebi, Antonina", povikao je. Zauzet sam." Lidija je odjednom osjetila kako mu se cijelo tijelo trznulo, kao da se njezino koljeno uspjelo spojiti s njegovim preponama. Tek kad se s jaukom sruio na nju, uhvativi se za glavu, shvatila je da ga je Antonina udarila neim. Njegova teina ju je gnjeila. Nije mogla disati pa je zgrabila aku njegove crvene kose i povukla mu glavu unatrag, oslobaajui si dine putove. Oi su mu bile crne od bijesa i ona je osjeala kako joj pale lice. Tanka crvena nit sputala mu se s uha do njezinih usta i ona ju je pljunula natrag prema njemu. Preko njegova ramena vidjela je Antoninu s golemim oima srne i velikom Biblijom optoenom zakovicama u rukama. Jebena kuko", zaurlao je Dmitrij i s naporom se dignuo s otomana, jednom se rukom drei za glavu. Antonina je brzo ustuknula. Lidija je skoila na noge i zgrabila mu ruku. On se okrenuo i zamahnuo akom, ali ona je bila prebrza pa ju je promaio. Dmitrij, nemoj..." Zaepi gubicu." Ostavi je na miru." No on je opet navalio na Antoninu i ovaj put njegova je aka pogodila njezinu glavu. Udarac je odjeknuo u sobi, a Antonina je pala natrag na stol. Prsti su joj pustili Bibliju, a njezine usne otvorile su se u neujnom vrisku. Pokazat u ja tebi, ti, glupa izdajnika kujo." Ponovno ju je udario u lice u istom trenutku kad je Lidija njega udarila u bubreg. Zastenjao je od boli i opsovao, ali uspio je zgrabiti Antoninin vitki vrat i divljaki ga stisnuo. Lidija mu se objesila oko vrata kako bi ga maknula s Antonine, ali zakasnila je. U panici, Antonina je sa stola dohvatila no za pisma u obliku bodea i svom ga snagom zabila u svog mua. No mu je glatko kliznuo izmeu rebara, sve do drka. Iz grla mu se zaulo prodorno pitanje prije nego to se izvio na jednu stranu, a ruka mu je mahnito grebla po srebrnom kriu koji mu je virio iz grudi. Sruio se na pod. Antonina je skoila na noge, a lice joj je bilo maska krvi dok je uasnuto zurila u nepomino tijelo svog mua. Nokti su joj poeli divlje grebati ruku. Lidija je bila brza. Opipala mu je bilo, ali i prije nego to je pritisnula prste na Dmitrijev vrat, znala je da nita nee osjetiti. Znala je kako izgledaju mrtve oi. Posjela je Antoninu na otoman s runikom za lice u jednoj i vinskom aom punom brendija u drugoj ruci. Izvukla je no za pisma iz Dmitrijevih

212

rebara, temeljito ga oprala i vratila na stol, a onda je zamotala truplo u afganistanski tepih prije nego to se krvava mrlja jo vie proirila. Tek se tada sjetila odjenuti. Sjela je kraj Antonine i omotala ruke oko uzdrhtale ene, vrsto je zagrlivi, njiui je i apui njene rijei utjehe. Neprestance je punila Antonininu au sve dok brendi napokon nije proradio i ona je prestala drhtati, a udovi su joj visjeli mlitavo kao i njezina tamna kosa. Antonina je naslonila glavu na Lidijino rame, a niz obraze tiho su joj se slijevale suze. Nisam ga htjela ubiti." Znam." Otii u u zatvor", proaptala je. Moda nee." Da, hou. Osudit e me sovjetska policija." To eli uiniti? Otii na policiju?" O, Lidija, upravo sam ubila mua. to drugo mogu?" Lidija je odmaknula vlanu kosu s Antoninina lica. Postoji i druga mogunost." Oajne tamne oi, utonule duboko u lice, okrenule su se prema njoj i Lidija se sjetila onoga to joj je rekla Elena. Ova ena ve je bila dovoljno ranjena. A sad jo i ovo. Reci mi, Lidija. Kako to misli?" Moemo odmah otii na policiju i ispriati im to se dogodilo. Bude li imala sree, nakon mjeseci zatvora, ispitivanja i suenja zavrit e kao zatvorenica u nekom rudniku ugljena u Sibiru." Rukavom je obrisala Antoninine suze. To ne bi bilo ugodno iskustvo. Ili to?" zajecala je ena. Ili", oklijevala je Lidija, moemo ga zakopati. I nastaviti sa svojim ivotima." Antonina je izgledala uasnuto. Gdje? U nekom parku? Moda u Aleksandrovu vrtu? Ti si luda." Nisam. Razmisli malo. Dmitrij je mrtav." Osjetila je kratak nalet munine i nevjerice. Dmitrij Malofejev bio je mrtav. Te rijei su je prestraile. Ne moemo uiniti nita da ti vratimo mua. To to e ti otii u zatvor, njemu nee pomoi ondje gdje je sada. A ja sam svjedok da je to bila samoobrana. Vidjela sam da te pokuao ubiti." Antonina je podignula glavu i zabuljila se u Lidiju, a oi su joj bile ljubiaste mrlje na izubijanu licu. Ozbiljno govori?" Lidija je kimnula. O, ti si luda! Zar jo nisi nauila? Ovo je sovjetska Rusija. Ovdje nema bijega. Svi smo mi uhvaeni u komunistiku mreu, u dobru i zlu. Ja sam poinila teak zloin i sad moram..." Ne odustaj. Ne jo. Ti si pomogla meni. Sad mi dopusti da ja pomognem tebi." Uz tuno izvijanje usana, Antonina je dotaknula Lidijinu ruku. Zato te toliko elio. Zbog tog svjetla u tebi. Znao je da ga iskoritava, ali nije si mogao pomoi." Lidija je zadrhtala. Pogledala je prema smotanom tepihu, tugujui za ovjekom kakav je Dmitrij Malofejev mogao biti. Antonina", rekla je, ima li automobil?" Iako nije gorjelo svjetlo, ChangAn Loje znao da je ona ondje im je stupio u sobu. Osjeao je njezinu prisutnost u mraku. Nijedan zvuk, nijedan pokret, samo osjeaj nje. Njezina uma, njezinih misli, cijele nje. Lidija", apnuo je. Stajala je u kutu s mirnoom i strpljenjem koje mu je reklo da stoji ondje ve dugo vremena i on se prokleo to se toliko zadrao na slubenoj veeri koja nikako da zavri. Jo joj nije rekao da se posjet delegacije Moskvi pribliavao kraju. Ovila mu je ruke oko vrata, a ChangAn Loje udahnuo poznati miris. Takav osjeaj cjelovitosti davala mu je samo njegova djevojka lisica. Zagrlio ju je, ali ne prevrsto kako ne bi zgnjeio misli koje su oblijetale oko nje kao krijesnice u mraku. Ostavio im je prostor da lete. to je, ljubavi?" Ranjavam li te?" Osjetio je kako zli noni duhovi lete pokraj njihovih glava, ukaju u tami i pokuavaju joj se uvui u misli. Zamahnuo je rukom da ih otjera, a ona je nagnula glavu unatrag da mu vidi lice.

213

Reci mi." Ne, Lidija, ne ranjava me. ini me potpunim. Tko ti je ulio takvo opako ulje u uho?" Elena." Reci Eleni da..." Popkov je danas ranjen i zamalo da nije ubijen. Jer je pomagao meni." Chang je zadrao dah. ,,A veeras", proaptala je rijei kao da se bojala da e se raspasti, veeras je zbog mene umro Dmitrij Malofejev. A sad ja traim tvoju pomo i to me plai." Pustio ju je i upalio plinsku svjetiljku. Pod sjenovitim svjetlom, linija njezinih usana bila je napeta, a na licu joj se vidjela i modrica. No u jantarnim oima postojalo je neto novo, kao da ju je ovaj dan promijenio. Prepoznao je to odmah, izraz koji je ve vidio u oima vojnika nakon bitke; neko oslanjanje na sebe, neovisnost uma. U srcu je osjetio hladnou, ali joj se samo njeno nasmijeio i rairio ruke da prihvati sve to je htjela od njega. Pitaj me", rekao je.

Znai, Vuje Oi bio je mrtav. Chang nije nimalo alio zbog njegove pohlepne due. ak ni u
oima njegove ene, nagrdenim modricama i punim suza, nije vidio tugu. Ali uznemirila ga je zabrinutost na Lidijinu licu kad je odmotao tepih kako bi s mrtvog Rusa maknuo sat i vjenani prsten. Prsten se nije dao skinuti pa mu je Chang noem ostrugao prst do kosti. Je li to nuno?" pitala je Lidija. Da. Ne smije ostati nita po emu bi tijelo moglo biti identificirano." Kimnula je, uznemireno povlaei pramen kose. Chang je skrenuo pogled jer nije mogao podnijeti da se ona tako osjea zbog ovog ovjeka koji ju je udario u lice. Ponovno je smotao tepih i poslao enu po automobil dok je Lidija ribala mrlje na podu. Lidija, njegovi e ga ljudi doi traiti." Znam." Kako e ena objasniti njegov nestanak?" Sutra e ih obavijestiti da je otputovao u posjet bolesnom ujaku u Kazan. On ondje zaista ima ujaka pa e joj vjerovati kad im kae da se on iznenada razbolio. To e joj kupiti dovoljno vremena da odlui to dalje." Nije joj spomenuo da e moda provjeriti izdane putne dozvole. Pustio ju je da ide korak po korak. Dobro", promrmljao je i kleknuo kraj nje. Rukom je poklopio njezinu na podu. Zato je tebi stalo do ove ene? Zato ne pusti da ode u zatvor? Ona tebi nije nita." Podsjea me na nekoga", tiho je odgovorila. Na nekoga podjednako ranjenog, kome isto tako treba pomo." Na tvoju majku?" Slegnula je ramenima. Uostalom", dodala je promijenjenim glasom, pretraila sam Dmitrijev stol i nala kutiju s njegovim slubenim peatima. Moemo ih upotrijebiti na bilo kojoj potvrdi koju zatrebamo." Pogledala ga je. To e biti korisno kad budemo morali otii." Uvijek sam govorio da si ti moja lisica." Uzeo je pramen njezine crvene kose i pustio da mu klizi meu prstima. eprka po ladicama i kantama za smee i iskoristi sve to nae. Otri zubi, otar um i mrane rupe u koje se moe skriti." Pogled joj je dugo ostao prikovan za njegov. Volim te, Chang An Lo", jednostavno je rekla. Tek poslije, nakon to je pod okriljem noi odnio tepih do prtljanika automobila i kada su se svi troje vozili kroz crne ulice Moskve, imao je vremena razmisliti o tom nekome o kome je Lidija govorila. Nekome ranjenom tko treba pomo. Tek tada mu je sinulo da nije govorila o svojoj majci. Govorila je o sebi. ena je bila nervozna u umi. Chang ju je uo kako die kraj njega, plitko i isprekidano. Trzala se svaki put kad se neka sjena zanjihala prema njoj na mjeseini i koraala oprezno kao srna. Kad joj je sova huknula iznad glave, smrznula se. Otmjeno bie grimiznih usana koje mu se onako nezainteresirano nasmijeilo u salonu hotela Metropol" sad je bilo izvan svog elementa, daleko od lustera i cigara.

214

Prilijepila se uz njega, bez prestanka isputajui tihe uzdahe i glasove. S njegove druge strane, Lidija se kretala u samouvjerenoj tiini, beumno prelazei preko snijegom prekrivenih udubina u tlu ispod crnog svoda borova. Oi su joj bile velike i budne, a povremeno je podizala glavu kao da njui noni zrak s oprezom lisice. Truplo je bilo teko. Lealo mu je na ramenima, i dalje umotano u tepih, oteavajui mu kretanje i tjerajui ga da se spotie preko nevidljivih zapreka. ena mu je pokuala pomoi, hvatajui ga za ruku ili pridravajui jedan kraj tepiha, ali time mu je samo smetala i dodatno mu remetila ravnoteu. Lidija nije dotaknula Vuje Oi i on je ak i u mraku osjeao njezino gaenje. Bilo mu je drago to nije eljela ni dotaknuti tog ovjeka. Moe i ovdje." Lidija je to rekla brzo, elei osloboditi Changa tereta. Ali ena je progovorila, a glas joj je bio krhak u ledenoj tiini ume. Ne ovdje, ne jo, nije dovoljno daleko." Antonina", rekla je Lidija tako tiho da vjetar zamalo da nije ukrao njezine rijei, daleko smo od ceste. Ovdje ga nitko nee pronai." Uz eninu pomo, Chang je poloio truplo na zemlju i ona je odmah kleknula kraj njega, poloivi ruku na tepih kao da se ne eli odrei vlasnitva nad njegovim sadrajem. Nitko nije progovorio. Chang je razgibao ramena kako bi malo opustio miie lea i pogledao uokolo. Mjesto e posluiti. Blijedo svjetlo Mjeseca jedva je prodiralo kroz gusto granje, ali ondje gdje je uspjelo, pretvaralo je tlo u surovo plavo more, a stabla u srebrne straare. Uzeo je lopatu koju je Lidija ponijela i poeo kopati. Zamahivao je u pravilnom ritmu, ali nakon to je proao sloj snijega, inilo mu se kao da pokuava kopati po kamenu: tlo je bilo potpuno smrznuto. Osjeao je kako mu tetive pucaju, ali nije stao. Nije mu bilo prvi put da je zakapao tijelo u umi ili nosio palog druga s bojita; kuda god je poao, u kojoj god zemlji bio, inilo mu se da ga smrt slijedi. Tuga je izlazila iz zemlje dok je kopao, a na svakoj lopati zemlje osjeao je smrad smrti. uala je ondje, a on ju je udisao dok ga nisu zaboljela plua. Dosta", promrmljala je Lidija. On je podignuo pogled, iznenaen. Gotovo je zaboravio da nije sam. Stajala je meu drveem, promatrajui ga, lica skrivenog u sjeni, skrivenog od njega. Dosta", ponovila je. Bilo je dosta." Je li mislila na grob? Ili je govorila o samoj smrti? ena je i dalje kleala kraj tepiha, pognute glave, a kosa joj je bila zavjesa preko lica. U tami se inila kao da e zauvijek ostati ondje na umskom tlu i Chang se pitao misli li kako je ona ta koja bi trebala leati u tepihu, koja bi trebala ostati sama u hladnoj zemlji. Odbacio je lopatu i posegnuo za tepihom, ali u tom trenutku iznenadni zvuk u umi prestraio je enu i ona je skoila na noge, golemih oiju i lica lienog svake boje na mjeseini. Los", rekao je i uo kako je s olakanjem odahnula. Iz potovanja prema mrtvima, ak i prema Vujim Oima, Chang je paljivo dokotrljao tepih do ruba groba, ali kad je krenuo odmotavati truplo, ena je stupila naprijed. Pusti mene", rekla je. On se odmaknuo dok je ona odmotala truplo svog mua sporim, neodlunim pokretima i spustila ga u plitki grob njeno kao da je usnulo dijete. Laku no, Dmitrij", apnula je. Neka ti Bog da pokoj dui." Srebrne suze slijevale su joj se niz obraze. Chang je pognuo glavu i preporuio duh Rusa njegovim precima. Kad je pogledom potraio Lidiju, naao ju je kako ukoeno stoji kraj drveta s rukama vrsto prekrienim na prsima. Nije se micala, samo je zurila u crni rov koji je iskopao. to je vidjela? Uasnu besmislenost smrti? Ili slinu rupu koja je prije samo nekoliko mjeseci progutala njezinu majku? Chang je disao polako, smirujui bujicu krvi koja mu je palila ile. Ili je moda predviala smrt svog oca dok su njezini strahovi zurili ravno u oi Smrti? Ovdje u umi ivot je bio krhak; samo tanka srebrna nit na mjeseini. Uzeo je lopatu i poeo bacati crnu rusku zemlju preko tijela Dmitrija Malofejeva. Nije im rekao da e vukovi iskopati grob prije nego to ga zora obiljei svjetlom dana. Oprali su jedno drugo. Chang je volio dodir njezinih ruku i pogled na plamenu grivu koja joj se rasipala po golima ramenima. Zajedno su isprali ostatke prljavtine tog dana, iz svojih glava kao i sa

215

svojih tijela, a nakon toga su vodili ljubav. Nisu se urili, istraivali su i milovali jedno drugo, draili osjetljiva mjesta i kuali krivulju vrata, vrh bedra, luk stopala i tvrdou bradavice. Kao da su se otkrivali prvi put, kao da je taj dan promijenio neto meu njima. Kad je uao u nju, Chang An Lo je ponovno nauio toan zvuk njezinih uzdaha i njezin jecaj kad je usporio do dugih, ritminih pokreta. Njezini su mu se prsti zabili u lea kao da e mu izvaditi srce. Kasnije, dok je leao s obrazom na njezinu trbuhu, osjeajui slani okus znoja na jeziku, otplovio je u san. Probudio se kad je osjetio da se Lidija pomaknula. Sad je kleala kraj njega na krevetu, a mjeseina joj je obojila kosu u srebro. Na dlanu joj je leao njegov no. Izvadila mu ga je iz izme. To si bio ti, Chang An Lo, nisi li?" Ostao je leati potpuno mirno. to sam bio?" ,,U umi." Naravno da jesam. Bili smo zajedno. Pomogao sam ti pokopati..." Ne." Poela je okretati no u ruci, kao to je okretala i svoje misli, prstom dodirujui jednoroga urezanog u drak od slonovae. Zna na to mislim." Kosa joj je visjela oko lica, skrivajui ga u tajanstvenim sjenama. Da, Lidija, znam na to misli." ,,U umi s vojnicima. etiri mrtvaca." Sluao je njezino disanje. Bilo je ubrzano i plitko. Nisam mogao pustiti da umre", odgovorio je. Znai, nije nam Maksim Voinski uvao lea?" Ne." Kako si znao gdje sam?" Nije bilo teko, ti si dio mog srca. Kako da ne znam gdje ono kuca?" Nije se dala smesti. Reci mi kako si znao." Spomenula si da ete ii nekamo u automobilu Maksima Voinskog. Nije bilo teko pogoditi kamo." Onda si znao? Ve si znao gdje je taj kompleks u kojem radi moj otac?" Imam prijatelja koji moe pratiti kamion dobro kao i bilo koji moskovski vor." Kuan?" Ne. Dobar prijatelj mog srca koji se zove Biao." Uzeo joj je no i odloio ga na stranu. Mora biti oprezna, ljubavi. uvaj se izdaje. Previe ljudi zna to radi." Osim mog oca." uo je kako je zastala i tiho ispustila zrak iz plua. Jens Friis ne zna." Naglim pokretom Chang se uspravio i maknuo joj kosu s lica. Zjenice su joj bile goleme kad ga je pogledala, a usne puna ivota. Odluno ga je gurnula natrag na krevet i popela se na njega, stavivi mu ruke na prsa. Ljubavi", promrmljala je, kako da ti zahvalim za svoj ivot?" Tako to e ga uvati." Kad su joj se bokovi poeli micati, on je udio za tim da je odvede iz Moskve. Daleko od njezina oca, od ene s mrtvim muem. Od nje same.

216

50

Snijeg koji je pao preko noi zatvor je pretvorio u neto lijepo. Krovovi i prozorske daske, dvorite pa ak i kamena klupa, sve je svjetlucalo pod ranojutarnjim reflektorima kao biserje na vjenanici. Jens je to mrzio. Takvo licemjerje. Kako je neto to je iznutra bilo tako runo moglo izgledati tako profinjeno? Vukao je noge po krugu, u koloni, sputene glave, bez razgovora. Pahuljice su mu se hvatale za trepavice i topile se klizei niz obraze poput suza. Ispred njega, Olgina sitna figura posrnula je i on ju je na djeli sekunde uhvatio za lakat da je pridri. Ruka joj je bila krhka poput krila vrapca. Bez dodirivanja!" povikao je Babicki. Jens je promrmljao ispod glasa, Jednog dana, Babicki, kunem se da u te dodirnuti." Jens", proaptala je Olga ne okreui se, rukavicom skrivajui usta, nemoj. ivotinja nije toga vrijedna." Meni jest." Nije joj rekao da mu je krupni ovjek kojeg su dan prije nastrijelili u dvoritu bio prijatelj. Da su u neka davna vremena noi provodili kartajui u stajama Zimskog dvorca, da su se tukli zbog jedne djevojke i da su obarali ruke za jednog konja. Da su si povijali rane i spaavali ivote. Ne, nije joj rekao nita od toga. Podizao je stopala na bijelom tepihu koji je guio toptanje izama, kao da zatvorenici vie nisu stvarni. Kao da su prozirni i neujni. Duhovi minule prolosti. Kako je uope mogao zamisliti da e se ikad uklopiti u ovaj sovjetski svijet? Oito je bio lud. Podignuo je lice prema snijegu i zakiljio pokraj utih zatvorskih svjetla do crnih oblaka iza kojih su leali Mjesec i zvijezde. Izvan dohvata. Pomislio je na svoju ker koja e mu zauvijek ostati izvan dohvata i ponovno osjetio onu tupu bol u prsima koju je donedavna mogao zadaviti im bi se rodila, s jednostavnim klikom u mozgu, barem dok pisma nisu poela dolaziti. Sad joj vie nije mogao pobjei. Zaglavila mu se u grudima kao da mu je netko zabio avao u srce i ostavio ga ondje da hrda. Bio je toliko zadubljen u misli da nije ni podignuo pogled kad su eljezna vrata dvorita zareala na arkama i otvorila se, putajui unutra tutnjavu ranojutarnjeg prometa. Vie nee biti pisama, u to je bio siguran. Bio je maglovito svjestan zveckanja konjske uzde, pekarova gunanja o hladnoi, tropotanja metalnih pladnjeva i primamljivog mirisa svjeeg kruha. No i dalje nije imao snage pogledati izvan njihova dijela dvorita. Jens." Bila je to Olga. Brzi apat. Pogledaj." Bacio je pogled na nju pa kroz ogradu i ugledao djevojku. Ulazila je u zgradu s pladnjem piroki na glavi. Sve to je uspio vidjeti bila su duga ravna lea i nain na koji je lako koraala po snijegu, otmjeno poput make. Uasna smea kapa. Bljesak vatrene kose na ovratniku. Lidija! Lidija! Lidija!" Nastavi hodati, zatvorenie Friis", zareao je straar. Tek je tada Jens shvatio koliko mu je dvanaest godina u logorima ukrotilo jezik. Krikovi su mu bili nijemi, eksplodirali su samo u njegovoj glavi. Friis, mii se!" Pomaknuo se, noga ispred noge, kao da je to najlaka stvar na svijetu. Ispred njega, Olga je bacila pogled preko ramena, zabrinutih oiju. Pogledaj", ponovno je apnula i brzo kimnula glavom. Taj put nije mu morala rei. Na drugom kraju dvorita, na udaljenosti veoj od etrdeset metara, mala bona vrata stajala su otvorena. Oi su mu se prikovale za to mjesto. Odjednom se ponovno pojavila, njiui pladnjem u ruci kao da nije imala nijednu brigu na svijetu, vitka i gipka. Prepoznao ju je ak i nakon svih tih godina. Njeno, srcoliko lice zbog kojeg zamalo da se nije rasplakao. Bilo je blijedo osim jarke modrice blizu usana. Imala je majine pune, senzualne usne. Bila je dobra. Niim nije odavala da e pogledati u njegovu smjeru.

217

Umjesto toga, nasmijeila se straaru, potapala konja, pogledala prema kamenoj klupi i otila do stranje strane kola, a tek je onda pustila da joj pogled odluta prema zatvorenicima i Jensu. Oi su im se susrele. Ona se na sekundu sledila. Kad ju je pogledao, neto u Jensu je puklo i on se gotovo bacio na ianu ogradu i zaurlao njezino ime. elio je dodirnuti ruku svoje keri, poljubiti njezin mladi obraz i otkriti um iza tih velikih, blistavih oiju. Usne su joj se pomaknule u naznaku osmijeha. Friis", zaderao se Babicki, koliko ti puta moram rei? Hodaj!" Jens je opet stajao. S velikim se naporom natjerao da nastavi hodati dok je gledao kako mu se ki okree natrag prema pekarskim kolima, zamjenjuje prazan pladanj punim i ponovno prolazi kroz vrata. Pokuao je razbistriti glavu, ali nije vidio ni kuda hoda. Oi su mu se napunile suzama i inilo mu se da e mu prsa eksplodirati. Ili implodirati. Nije bilo vano. Bio je pijan od sree. Jens." Pokuao je otkriti odakle dolazi taj glas. Jens, to sam ja, Olga." Otrgnuo je oi od vrata. Olga ga je potajice promatrala preko ramena. Je li to ona?" proaptala je. Je li to Lidija?" Mozak mu se zablokirao. Zar joj je rekao za svoju ker? Nije se mogao sjetiti. Nije se usudio kimnuti. Jedan pogreni pokret i Lidija se moda nikad vie nee pojaviti. Pustio je da mu se pahuljice slegnu na vjee i ugrizao se za jezik. Noge su mu se posluno kretale po krugu, iako su svake sekunde prijetile da e jurnuti prema ogradi. ekao je cijelu vjenost. Jo jedan ivotni vijek. Srce mu je nabijalo u rebrima, a strah za Lidiju u ustima mu je ostavljao okus otar poput kiseline. Ali sve je to nestalo im se ponovno pojavila na dvoritu i on je osjeao samo navalu sree, vrue i tekue ispod koe. Kad se pribliila klupi, metalni pladanj odletio je na pod i ona se uz pokajniki osmijeh sagnula da ga podigne. Ruka joj je bila bra od bilo koje zmije.

Najdrai tata, Danas u te vidjeti. Ne moe zamisliti koliko sam sretna zbog toga. Sretna i puna emocija. Nedostajao si mi. Nedostaje mi od moje pete godine i pomisao na to da u te danas vidjeti, dragi tata, uinila je da mi noni sati budu tako spori i nesnosni. Kako u izdrati da ne potrim prema tebi? Od djeaka sam doznala da e biti iza ograde, ali to ako mi noge ne budu sluale glavu? Htjet u ti se baciti oko vrata, tata, ali to nee biti mogue pa e to morati zamisliti u glavi, da ti se ki vratila. Postoji jo neto to ti moram rei. Aleksej i ja bili smo u umi oko tajne istine gdje radi i ja sam vidjela zid. Vidjela sam hangare. Vjerujem da sam vidjela i tebe, ali brat mi kae da sam to umislila, jer elim da ta osoba bude ti. Danas nee biti umiljanja. Uskoro e se sve promijeniti. Dolazimo po tebe. Budi spreman. Ovdje u Moskvi Aleksej ima prijatelje koji su nam spremni pomoi. Odrekao se mnogo toga da -privue te saveznike na nau stranu. Ne mogu ti rei vie. Strah, me staviti rijei na papir. Neu se moi ponovno vratiti u zatvor jer vie nemam ime potkupiti pekara. Srea je to je pohlepan, ali moji su depovi sad prazni. to znai da je ovo dovidenja. Au revoir. Do ponovnog susreta. to ako ja nisam ki kakvoj si se nadao? Volim te, tata. Tvoja Lidija
Jensova ruka se zatresla. Ve je znao da on nee biti otac kakvome se ona nadala. Ali, za jedan dan s njom, samo jedan dan, bio je spreman rtvovati svoju nedostojnu duu. O, Lidija, slatka moja keri,

koliko ti riskira?
Alekseju, ovo me ini ponosnim." To mi je drago, Maksime." Napravio je dobar posao. Pravi je umjetnik."

218

Aleksej je podignuo ruku i zagledao se u svoju novu tetovau. Veliki pauk koji mu se penjao uz biceps bio je znak da je osoba aktivna u kriminalnom ivotu. Drugi Kainov znak. Je li sve spremno?" pitao je. Moji ljudi su spremni. Posljednji sastanak je danas." Lidija je molila da bude prisutna." ,Ne." ' Pahan, ona i ja smo prevalili dug put zbog ovoga." Podignuo je pogled od pauka na Maksimovo lice. Pusti je da poe." Sine, opinjen si tom djevojkom. Ona vie nije tvoja sestra, zapamti to. Vor nema sestre." Otpio je malo konjaka, a oi su mu bile stroge. Aleksej je obukao istu bijelu koulju i zamiljeno je zakopao. Maksime, zahvalan sam ti na svemu to si napravio." Podignuo je svoju au konjaka do usta iako je jutro tek poelo, a eludac mu je bio prazan. Kad ovo bude gotovo, moe traiti od mene to god eli." Kad ovo bude gotovo, ti e moda biti mrtav." Aleksej se nasmijao, oputen, lagan zvuk koji je iznenadio Voinskog. U tom u ti sluaju pridrati vrata, prijatelju." Maksim se nije nasmijao.

Moja Lidija, tvoje rijei o Chang An Lou, tvom bijelom zecu i ljubavi prema umjetniku za kojeg nikad nisam uo, pomogle su mi staviti meso na tvoje kosti. Postala si mi stvarna. I ja sam pohlepan. elim znati cijeli tvoj ivot, svaki uspjeh i spoticanje, svaku misao koja raste u tvojoj mladoj glavi. eli da ti govorim o sebi i o svojim mislima, ali Lidija, tu se nema to rei. Jedva postojim. Ne osmjehujem se i trudim se ne razmiljati. Moj smijeh umro je negdje u logoru i ja sam ga prestao oplakivati. Kakva sam osoha? Ja sam ne-osoba. Zato u ti ispuniti elju i rei ti o svom radu. To je jedina stvar o meni koja je jo dobra, ista i vrijedna, iako ja ak i to kvarim. Ipak, evo ga:. Vjerojatno nikad nisi ula za talijanskoga generala Nobilea. Zato i bi? On je izuzetno nadareni konstruktor cepelina poluvrste konstrukcije. Za njega sam uo od jednog mladog Ukrajinca koji mu je nekad bio pomonik, ali je onda zavrio na krevetu ispod mene u logoru Trovick. Jadnik je napravio neku pogreicu zbog koje su mu izrauni ispali netoni. Sabotaa! viknuli su i Ukrajinca bacili u zatvor. Umro je tijekom otre zime u umama Sibira, ali prije toga mi je rekao nekoliko stvari. O Nobileovim planovima. On je planirao veliko proirenje upotrebe cepelina u vojne svrhe. Lidija, ni ne sluti koliko je to uzbudljivo. To je budunost. Nobile je oduevio i samog Staljina. I to e se dogoditi sada? Staljin e narediti pokretanje programa Crveni cepelin" i dodijeliti mu milijune rubalja dravnog novca. Josif Staljin moda je okrutan, moda je egocentrini tiranin, ali nije glup. Zna da se sprema jo jedan rat i odluan je da ga Rusija doeka spremna. Trebao je inenjere i zato su me vratili iz mrtvih. U Dolgoprudnaji blizu Moskve postoji projekt izgradnje cepelina koji je poznat javnosti, ali onaj na kojem ja radim u umi tajan je. Mi gradimo... Kako da to nazovem? udovite. Glomazno, srebrno udovite s tankom koom i smrtonosnim dahom. Stroj za ubijanje. O, Lidija, je li se i Bog tako osjeao kad je stvorio ovjeka? Da je stvorio prekrasan stroj za ubijanje? Jer to je moj projekt. Cepelini mogu prevaliti velike udaljenosti, mnogo vee nego zrakoplovi. I zato ovo je dio koji jedva mogu izrei u sebi, a kamoli staviti na papir zato smo mi privrstili dva zrakoplova dvokrilca ispod trupa cepelina, a oba e biti opremljena ne bombama ve spremnicima plina. Opremljeni su otrovnim plinom. Da, dobro si proitala. Otrovni plin. Fosgen. Kad cepelin zade, neotkriven, duboko u neprijateljski teritorij, zrakoplovi e se odvojiti i preletjeti nisko iznad grada ili vojarni. Ispustit e otrovni plin i odletjeti dalje kao aneli smrti.

219

A Staljin namjerava izgraditi itavu flotu takvih letjelica. Uz moju pomo. Moju pomo. Kakav sam ja to ovjek, Lidija, kad sam u stanju napraviti takvo udovite? Ovaj tjedan provest emo prvo potpuno testiranje znai, s pravim fosgenom umjesto kristalne sode i pravim ljudima umjesto gumenih lutaka. Moj prekrasni stroj za ubijanje kree na posao. Moli za moju duu, Lidija, ako uope ima vjere i ako ja uope imam duu. Moli i za duu mog mrtvog prijatelja Lieva Popkova. Tvoj otac koji te voli svim srcem, ili barem onime to je od njega ostalo.
Chang An Lo je gledao kako Aleksej uredno presavija pismo napisano sitnim slovima na tankom papirnatom rupiu i vraa ga Lidiji. Vidio je kako se bori da mu se u glasu ne uje ljutnja. Otila si u zatvor? Riskirala si ivot zbog jednog pisma?" estio se Aleksej. Nije bilo jako rizino." Znali su da lae. Dopusti da te podsjetim", ukoeno je rekao Aleksej, da su Popkova nastrijelili za istu stvar." Ne, to nije tono. Njega je prepoznao straar i Liev je nastradao zato to se opirao uhienju. Mene nitko nee prepoznati." Changu je bilo oito da se Aleksej nije mogao odluiti to ga je vie razbjesnilo, sestrina neposlunost ili vlastito razoaranje svojim ocem. A nije ga ni spomenuo u pismu. Kao da se kopile ne rauna. Ali Alekseja je oito okirao uas onoga to je opisao Jens Friis, mnogo vie nego Lidiju. Changu to priznanje u pismu nije mnogo znailo jer ovo nije radio zbog Jensa Friisa, ali srce mu je bilo ljuto to je Lidiju razoarao njezin otac. Vidio joj je to u oima, tu zbunjenost. Onda", tiho je rekao Chang, odustajemo li od plana?" etiri para oiju usredotoila su se na njega, a svi osim jednoga bili su neprijateljski. Ne." Da." Da." Ne." Prvo i najglasnije ne bilo je Lidijino, posljednje Aleksejevo. Izmeu njih oglasili su se Maksim i Igor. Sastanak se odravao u stanu ruskog lopova. Changu se nije svialo ni mjesto ni njegov vlasnik, ali nije dopustio da mu se ita od toga pokae na licu. Bio je ondje jer je to traio i nije se uvrijedio kad je debeli ovjek pjegave koe rekao: Kao da cura nije dosta, sad jo i jebeni kosooki". Chang je vidio kako je lice tog fanquija otvrdnulo u tiini koja je uslijedila, kao to se lijevano eljezo stvrdne u vodi, i shvatio je to kao dobar znak. Ovako riskantan plan morao je u svojoj sri imati eljezno srce. Nee biti sretni to si ondje", upozorila ga je Lidija. Ne dolazim da bi me voljeli." Nasmijala se, ali u tom smijehu nije bilo ivosti i to ga je rastuilo. Sada, dok im je promatrao lica i primijetio napetost u njihovim vratovima i rukama, znao je da e Aleksej prevladati. Njegov e glas biti odluujui. Debeli ovjek s gnjecavim obrazima nee rei ne Lidijinu bratu. Voinski je akom udario po svom irokom koljenu. U redu, drugovi", nacerio im se, a eljust mu je bila isturena u iskazu agresivnosti, hajde da porazgovaramo o sutranjem danu." Chang ju je odveo otamo. elio je maknuti njihov smrad s Lidijine koe, odvesti je daleko od njihovih cigara i nasilnih rijei. Poveo ju je na drugu stranu grada do male kineske ajane na Arbatu i bio je sretan jer su joj oi zasjale kada ju je ugledala. Nisam imala pojma da to postoji", nasmijeila se. ,,U svakom glavnom gradu na svijetu postoji jedna kineska ajana." Uzvratio joj je osmijehom. Mi Kinezi smo poput takora, ima nas posvuda." Ona je skinula kapu, rastresla kosu i udahnula poznati miris zaina, jasmina i tamjana koji se uzdizao iznad ukrasne rezbarije od zada na proelju ajane.

220

Ve sam zaboravio", promrmljao je, koliko mom duhu nedostaju boje koje donose ivot i energiju. Ovdje u sovjetskoj Rusiji ulice su sive kao smrt. Cakje i nebo jednolino i bezbojno." Poveo je Lidiju u mirisnu unutranjost ajane. Sjeli su za niski stol od bambusa, a aj im je posluila mlada Kineskinja u cheongsa-mu u bojama zrele lubenice - tamnozelenoj, grimiznoj i crnoj. Naklonila im se duboko i s potovanjem, a Lidija je promatrala Changa s blagim osmijehom na usnama. Ljubavi", rekla je kad je djevojka otila, toliko ti nedostaje tvoja zemlja?" Ona je dio mene, Lidija, njezina uta zemlja u mojoj je krvi." Njezine utosmede oi prikovale su se za njegove. to emo uiniti?" Chang se nagnuo naprijed i uzeo joj ruku u svoju. Razgovarajmo o tvom ocu." Ona je kimnula, jedva primjetan pokret brade. Bio je moan ovjek. ovjek s obitelji, gost u palaama grofova i prineva. U carsko vrijeme imao je dobar ivot, ali pod boljevicima izgubio je sve." To ti je pokuavao objasniti u pismima, kako se morao uhvatiti za svoju vrstu jezgru kako bi preivio. Ti i ja, Lidija, mi to razumijemo." Da." Tuga u toj jednoj rijei bila je teka kao zlatni Buda koji je stajao na prozoru. Neto ti nisam rekao, neto to sam doznao onog dana kad sam bio u zatvoru tvog oca." utjela je i ekala. Pukovnik Tursenov, upravitelj zatvora, rekao mi je da je ideja za cijeli projekt potekla od Jensa Friisa. Sve je to plod njegova mozga. On nije samo inenjer kojeg su zaposlili da radi na tome. On je bio taj koji je u logoru smislio roenje tog udovita, kako ga je nazvao." Usne su joj se stegnule. Hoe rei da je i on udovite? Da ne zasluuje biti spaen?" Ne, nisam to htio rei. Zauzvrat je zatraio slobodu, a to je obeano i cijeloj skupini kad projekt bude gotov. Sloboda." Napetost je napustila njezino lice i ona se nasmijeila. To je divno. Zato mi to nisi prije rekao? Pustit e ga." Tako su rekli." Upozorio ju je ton njegova glasa. Osmijeh je izblijedio. Ne, Chang, nemoj." ao mi je, ljubavi." Ne vjeruje im." Ne, ne vjerujem im. Moe li zamisliti da bi vojne vlasti dopustile da zatvorenici koji znaju strogo povjerljive informacije jednostavno odetaju?" Lidija je odmahnula glavom. Hoe li ih poslati natrag u logore?" Nije odgovorio. Usta su joj se uruila i ona se skrila iza male porculanske alice. Misli da e ih ubiti." Da." Ruka joj je zadrhtala u njegovoj. Umrijet e", proaptala je. Osim ako ga ne spasimo." Nemoj mu preotro suditi, Chang. Ne moemo znati kakve uase je preivio, dan za danom, punih dvanaest godina. To je bio nain da se pobjegne." Chang je otvorio ruke, oslobodivi njezinu. Znam. Oboje bismo uinili isto na njegovu mjestu." Oboje su znali da lae. Hvala ti", promrmljala je i nasmijeila mu se. Djeak je sjedio na rubu Popkovljeva kreveta, kartajui i prepirui se s krupnim mukarcem. Vodili su vatrenu bitku oko suhih zrna graha, a sudei prema hrpici kraj njegova lakta, Edik je pobjeivao. Misja, koja se prole noi ponovno pojavila na vratima, bila je sklupana u Eleninu krilu. Elena se hihotala jer joj je tene pohlepno lizalo prste kao da su kobasice, ali im je Lidija ula u sobu, igra i smijeh su prestali. Bila je u napasti da opet izae. Znai, ve si ozdravio, Liev", zadirkivala ga je. Znala sam da se samo pretvara." Popkov joj je uputio iskrivljeni smijeak. Samo sam htio provesti koji dan u krevetu." Lijenino kozaka", namrtila se Lidija. Zato sam se uope trudila juriti okolo po snijegu da ti kupim lijek?" Dobacila mu je polulitrenu bocu votke, a pas je dotrao do nje, sav u apama i jeziku. Iz depa je izvukla smeu papirnatu vreicu i po jedan preni piroak dala Misji, Ediku i Eleni. to je to?" zlovoljno je pitala Elena. Oprotajni darovi?" Moda."

221

Onda, sve je spremno?" odmah je pitao Popkov izmeu velikih gutljaja votke. Da." Sutra?" Da." Bit u ondje." Ne, nee!" uzviknule su istodobno Lidija i Elena. Uostalom", brzo je dodala Lidija, nee nam trebati. Aleksej sve organizira, a zna da bi on radije poveo bijesnog psa nego tebe." Popkov se namrtio, zatvorio bocu i bacio je preko sobe prema Lidiji. Udarila ju je u bok i otkotrljala se na pod, i dalje u jednom komadu. Dovraga, curo, ja idem. Jens Friis je moj prijatelj." Elenine blijede oi bijesno su zurile u Lidiju koja je brzo podignula bocu, odmarirala do kreveta i njome udarila Popkova po modrici na obrazu. Ti samo ekaj ovdje, glupi medvjede, a ja u ga dovesti k tebi." Alekseju, imam neto za tebe." Jedino to mi treba ve je ovdje." Uzeo je Antonininu blijedu ruku i poljubio je. Nije nosila rukavice. I dalje je bila u oku zbog onoga to je uinila, i dalje su je potresali drhtaji i jecaji, a ni bol u njezinim tamnim oima jo se nije povukla. Aleksej je i predobro znao to to znai prvi put ubiti ovjeka: taj mu se trenutak zauvijek urezao u sjeanje. Nije ga naputao, polako ga izjedajui sve dok ga nije nauio spremiti u kutiju i zatvoriti poklopac, tiho kao da je lijes. Nemoj me gledati", rekla je posramljeno, izgledam uasno." Ne, izgleda lijepo." To je i mislio, unato njezinom oteenom nosu i modricama. Od smrti njezina mua u njoj je postojalo neto stvarno i vrsto to prije nije bilo ondje. Kao da je poela bojaljivo guliti krhke slojeve, jedan po jedan. Pokai mi", rekao je. Antonina ga je povela kroz stan do ormara u najdaljem dijelu hodnika i sveano ga otvorila. On se namrtio kad je vidio to je unutra, isprva iznenaen, a onda se polako poeo smijeiti. Na mjedenoj preki visjela je uniforma asnika Crvene armije.

222

51

uma u mraku bila je potpuno drukiji svijet. Lidija je oekivala da e joj se oi priviknuti na tamu, ali nisu. I dalje nije vidjela nita. Ali je ula. Zvukovi noi od kojih su joj se nakostrijeile dlaice na rukama, a usta joj se osuila. To je bio svijet ispunjen gmizanjem, utanjem i naletima vlanog zraka. Morala se prisiliti da ostane mirna. Ruke su joj htjele zamahnuti i odagnati sjene koje su joj se pribliavale. Noge su joj htjele bjeati. Jesi dobro?" proaptao je Chang. Aha." ula je kako je polako udahnuo i pitala se koliko mu je otkrila tom jednom rijeju. Koliko su ve uali kraj tog stabla? Sat? Dva? Izgubila je pojam o vremenu. Nije bilo ni mjeseca ni neba, samo crni pokriva iznad njezine glave isprekidan jo crnjim obrisima stabala koja su se njihala na vjetru. Grane su proizvodile oajnike, ivotinjske zvukove, podsjeale su je na divlja stvorenja uhvaena u zamku. Lidija nje govorila, nije se micala. Pokuavala je u sebi pronai mir. Hladnoa joj je izjedala kosti. Toplina Changova tijela prodirala je u nju kroz kaput i ona se usredotoila na to. Kad bi previe razmiljala o onome to slijedi, udovi bi joj se poeli griti. Boji se?" Changov dah bio joj je vlaan na uhu. Ne za sebe." Za svog oca?" Kimnula je. Nije to mogao vidjeti, ali znala je da e osjetiti taj pokret u tami. Umrijet e ako ne uinimo neto." Znam." Uinit u sve da ga zatitim." Znam." Ali najprije u zatititi tebe." Iznenada, on se ukoio i ona shvati da su njegova otra osjetila uhvatila neto to joj je promaknulo. Petnaest sekundi poslije, negdje u daljini, ugledala je slabano svjetlo koje se pojavljivalo i nestajalo meu drveem. Bilo je dosta udaljeno, predaleko da bi ita uli, ali oboje su znali to je to. Konvoj kamiona. Lidijino srce nabijalo je u grudima, tjerajui joj vrelu krvi adrenalin u promrzle udove. Bila je spremna za pokret, ali Changova ruka spustila joj se na bedro i zadrala je na mjestu. Dananji dan bit e teak. Jens je sjedio na klupi u kamionu, zatvorenih oiju, leima naslonjen na metalni zid. Tako je mogao iskljuiti tamu. Kamion se tresao i zavijao dok mu se motor naprezao na izrovanom putu, a kotai proklizavali na snijegu i ledu. Svaki pokret i zvuk zabadali su mu se u mozak. Ovrsnuo je misli pred udarcima kao to je ovrsnuo i lea. Dananji dan bit e teak, nije imao iluzija u vezi s tim, ali on se naviknuo na tekoe. Ve je zaboravio kako je to kad neto dobije bez muke. I to ga je rastuilo. Zato je ispunio um velianstvenim prizorima srebrnog cepelina na nebu bez ijednog oblaka i sloenom strukturom nosaa koju je ispleo pomno poput paukove mree ispod mekog izvanjskog omota. Riskirao je jedan osmijeh. Posljednji mjeseci bili su dobri, bolji nego to je mogao zamisliti, a sad mu se i ki vratila u ivot. Vidio ju je. Vidio je Lidiju. Ali ak je i to sa sobom donijelo tugu, otru bol zbog gubitka njegove ene, njegove Valentine. Oito je zadrhtao jer ga je Olga uhvatila za ruku. Njezino tijelo kraj njegovog inilo se tako sitnim da mu se inila vie kao sjena nego kao stvarna osoba, a katkad se u tami kamiona pitao je li je izmislio. Kao to je izmiljao nacrte. Stisnuo joj je ruku kako bi se uvjerio da je stvarna. Ili se moda elio uvjeriti da je on stvaran? Katkad nije bio siguran. Ali pukovnik Tursenov jasno je rekao da e ispitivanje biti stvarno. Provest e ga s punim spremnicima fosgena koji e ispustiti iznad logora kako bi vidjeli na koliko e ljudi djelovati. Djelovati?

223

Ne. Koliko e ljudi ubiti. A Babicki ga je upozorio da e drugi strunjaci preuzeti projekt Jensove skupine nakon to provedu prvo ispitivanje. I to onda? Jo testiranja iznad drugih logora? Gdje e tome biti kraj? Kamion je poskoio, a neija glava ili lakat udarili su o metalni zid. Zatvorenik Elkin je opsovao. Dananji dan bit e teak. Aleksej je iskliznuo iz udubine koju je iskopao u zemlji i primaknuo se blie cesti. I drugi oko njega radili su to isto, nevidljivo mrekanje u noi. Kad im se uta svjetla kamiona priblie, svaki pokret bit e primijeen pa su vory tada ve morali biti na svojim poloajima, nepomini kao drvee. Vozila su se pribliavala. Sada ih je ve uo, zvuk motora bio je otar u tihoj umi, tri para svjetala u tami su stvarali tunele. To nije oekivao. Obino je bio samo jedan automobil i kamion iza njega, ali ovo je bio konvoj s kamionom u sredini i dva automobila u pratnji, jednim naelu, a drugim na zaelju kolone. etiri vojnika u svakom automobilu, po dva u kabini kamiona. Ukupno deset ljudi. Pukovnik je oito pojaao osiguranje, ali ne mnogo. Nitko pri zdravoj pameti ne bi napao kamion pun inenjera i znanstvenika. Srueno stablo bilo je na mjestu. Tanki bor leao je preko ceste kao da ga je sruio jueranji vjetar. Prvi automobil je naglo zakoio. Pod svjetlom automobila, Aleksej je vidio da je to dip NAMI-1, s dvoja vrata i platnenim krovom, a da su se iza njega stisnuli kamion i drugi NAMI, kao da trae sigurnost krda. Suvozaka vrata na prvom automobilu naglo su se otvorila, a iz njih je izaao visoki vojnik kojem su se kamionska svjetla odbijala o elavu glavu. Sranje! Sruilo se drvo." Pomakni ga", doviknuo mu je voza. Jebi se, neu to sam micati, preteko je. Izlazite van, lijeni gadovi." Sa stranjeg sjedala iskoprcala su se dva vojnika u debelim injelima i s pukama nemarno prebaenim preko ramena. Voza je takoer izaao, ali on je bio puno oprezniji. Ostao je uz automobil s pukom u rukama, a oi su mu pretraivale umu, prouavajui sjene iza automobilskih svjetala. On je bio najopasniji. Aleksej je naciljao svojim Mauserom, polako izdahnuo da uspori srce i stegnuo prst na okidau. Najprije je ugledao erupciju krvi iz vozaeva vrata, a tek onda ga je pogodio zvuk, surov i nasilan u tiini ume. Kia metaka zapljutala je iz ume prije nego to su ostala tri vojnika mogla podignuti puke. Dok su se ruili na tlo, trzali su se poput lutaka. Oni u posljednjem dipu bili su bolje pripremljeni pa su izali pucajui. Tua metaka pogodila je umu, kidajui grane, odbijajui se od stabala, sakatei drvee. Jedan metak prozujao je pokraj Aleksejeva ramena dok se skrivao iza jednog bora, zamalo mu ne probuivi uniformu, ali vor nedaleko od njega nije bio te sree. Aleksej se sagnuo i potrao naprijed. Razbio je svjetla kamiona. Jedan od vojnika bjeao je prema posljednjem automobilu i Aleksej ga je ustrijelio izbliza. Veliki grimizni cvijet procvjetao je na stranjoj strani vojnikova injela i on je klonuo na suvozako sjedalo dok je mahnito pokuavao zatvoriti vrata da se zatiti. Neiji drugi metak pogodio ga je u oko i vojnik se prestao micati. Pusti me." Ne, Lidija. Ne." Moram vidjeti to..." Ne." Chang je nije putao. Bio je prejak. uali su iza stabla daleko od ceste i ona je mogla osjetiti miris kore koji se mijeao s mirisom njezina straha. Pucnjava i povici u tami bili su joj nepodnoljivi. Morala je biti ondje. Molim te, Chang An Lo, pusti me..." Stavio joj je ruku na usta, oslukujui zvukove koji su dolazili s ceste. Pucnjevi jenjavaju." Tada ga je ugrizla. U kamionu, Jens je osjeao paniku kao neiju prisutnost. Migoljila se u tami i prijetila da e ga zaguiti. Ljudi su pomahnitalo vritali. Nabijali su po metalnim vratima, preklinjui da ih puste van. Zvukovi pucnjave bili su toliko glasni da su ih zagluili, odjekujui kamionom dok se metak za metkom

224

zabijao u njega. Jedan je pogodio gumu i oni su osjetili kako se vozilo zaljuljalo kao pijano. Vani u umi ivoti su skonavali. Eksplozije stakla i urlici boli, smrt koja je gazila srca i plua. Jens je sjedio na klupi s licem u rukama i pokuao razmiljati, ali mrak, buka i panika nisu mu doputali. Ne ini to, Lidija. Nemoj. Ne danas od svih dana, keri moja. Ovaj dan trebao je biti moje iskupljenje. Dolazimo po tebe. To je rekla u pismu. Odjednom se Olga nala kraj njega i podignula mu lice, poljubila mu zatvorene oi. Ovo je zbogom", proaptala je. Znao je da ima pravo. Nadam se da e pronai svoju ker, Olga." Poljubio ju je u obraz. Elkin je urlao pred vratima kad je odjednom pucnjava prestala. Svi u kamionu kao da su kolektivno udahnuli dok su im se ui napinjale, a srca udarala. Bjeite odavde", viknuo je netko vani i otvorio vrata kamiona. Aleksej je stajao na rubu ume, a neto u njemu nije mu dalo da se priblii. Na cesti je lealo devet trupala, a jedno je bilo izvaljeno u drugom dipu, ali on je pretraivao umu kao da nije vjerovao njezinoj tiini. Za zasjedu je izabrao ovo mjesto jer je bilo dovoljno daleko od kompleksa da se ondje ne uje pucnjava, ali i dalje nije prilazio kamionu. Nije bio siguran kako prii Jensu i prvi je put poalio to Lidija nije bila ondje. Zatvorenici su iskakali iz kamiona, zbunjeno trepui pod svjetlima stranjeg automobila i drali se jedni za druge kao da su se bojali da e ih netko razdvojiti. Jedni su plakali, drugi psovali svoje spasioce. Voryje oni nisu zanimali pa su ih samo zbili u krug kao da su bolesna stoka koju tjeraju u klaonicu. Aleksej je bez problema pronaao Jensa Friisa. Bio je vii od ostalih, a i izdvojio se iz gomile, ignorirajui ljude u crnom koji su zaustavili konvoj, zagledavajui se u okolnu tamu, oima pretraujui automobile, cestu i gustu umu u potrazi za neim. Ili nekim. Lidija. Jens je traio Lidiju. Alekseja je okirao njegov izgled. Crvena kosa je nestala, a umjesto nje imao je gustu bijelu grivu. Iako je to ve uo od Lidije, svejedno ga je potreslo. I Jensovo lice bilo je ispijeno i ostarjelo, a eljust ukoena. Samo mu je dranje ostalo isto. Dranje i usne. Ako je sve drugo u Jensu Friisu umrlo, njena linija usana je preivjela i dovela Alekseja u napast da otri do njega i zagrli ga. Ali onda se sjetio hladnog tona pisma. Hvala vam, spasibo." Jedna mrava ena poljubila je Igorovu ruku i zaputila se niz cestu u smjeru suprotnom od hangara. Ne budi glupa", povikao je za njom niski zatvorenik. Nai e te i ubiti." Ljutito se okrenuo prema ostatku skupine. Svi emo platiti za ovo ako ona ode." Moda je ovo ispit nae odanosti", povikao je netko drugi. I ostali su se ukljuili. Bjeimo. Ovo nam je prilika." Ne, obeali su da e nas osloboditi." Moemo ostati ovdje i nastaviti raditi za njih ili moemo pobjei. Brzo odluite." to e Jens uiniti? Hoe li ostati uz svoje udovite? Gdje je on? Bijela griva je nestala. Gdje je? Aleksej se dugim koracima zaputio prema skupini zatvorenika koje je okirao pogled na njegovu uniformu, ali onda je motor jednog automobila glasno proradio. Posljednji dip, onaj s mrtvim vojnikom na suvozakom sjedalu i otvorenim vratima, sad je poskoio, skrenuo s ceste i uletio u crni svijet ispod borova. Vozio je brzo, a svjetla njegova automobila rezbarila su opasni, krivudavi put izmeu prijeteih stabala. Zauo se zlokoban urlik metala kad su vrata otrgnuta od automobila. Jens!" zaurlao je Aleksej. Sitna figura dojurila je iz mraka. To je bila Lidija koja je dotrala do ceste tono na vrijeme da vidi kako NAMI-1 izlijee iz ume s druge strane sruenog bora. Na trenutak, kotai su mu bespomono strugali po zemlji dok se borio da se vrati na cestu, a njegov motor prijetio da e zakazati, ali onda je punom brzinom jurnuo prema kompleksu.

225

Jens!" ponovno je zaurlao Aleksej. Lidija je pogledala brata i automobil koji je nestajao u noi, a lice joj se zamrznulo u izrazu istog oaja. Tata!" vrisnula je. Tata!" Otiao je. Odvezao se. Nisam ga ak ni vidjela, bio je toliko nestrpljiv da se vrati svom udovitu." Stajali su duboko meu drveem i Chang joj nije mogao vidjeti lice u mrklom mraku, ali uo joj je glas. To je bilo dovoljno. Privukao ju je k sebi, zagrlio je i poljubio je u hladni obraz. Zato smo mi ovdje, ljubavi. U sluaju da neto pode po zlu s planom tvog brata." Trgnula je glavu unatrag da ga pogleda, ali lice joj je bilo samo blijeda mrlja s crnim rupama umjesto oiju. Uasavajue je sliilo na lubanju i ta mu je pomisao poslala hladne prste strave niz kraljenicu. U sebi je razjareno opsovao svoje bogove. Ne dajte da to bude neki znak. Idemo za njim?" pitala je. Glas joj se promijenio. Ponovno je bila Lidija. Ako tako eli." Umjesto odgovora poljubila ga je. Iz grmlja se glasno uzdigla glomazna crna pojava koja je smrdjela poput medvjeda, i zareala: Pa to onda ekamo?" Bio je to Popkov. Upravlja se trzao i okretao u Jensovim rukama. Znao je da vozi prebrzo po neravnoj cesti. Neto se moglo slomiti. On nije bio naviknut na automobile. Prije mnogo godina u Sankt Peterburgu imao je velianstveni, blistavi Buick, a dva puta u ovih dvanaest godina morao je voziti kamion u pilani. No ovaj vojni dip ponaao se kao zloesti pas koji je jednog trenutka povlaio uzicu, a sljedeeg odbijao krenuti. Zato je Jens jednostavno spustio nogu na papuicu gasa i zadrao je ondje. Morao je stii do kompleksa prije nego to se oni spasioci bezdunih lica sjete poi za njim. Trebao bi im biti zahvalan, znao je da bi trebao, ali nije bio. Dragi Boe, ti su ljudi riskirali svoje ivotel Neki su i umrli. O, najdraa moja Lidija, zato nisi bila ondje"? Traio sam te. Dok se probijao kroz umu, pitao se to e ostali zatvorenici napraviti? Hoe li pobjei? Olga hoe, u to je bio siguran. Ali ne i Elkin. Moda samo oni koji su shvatili to im je alternativa. Grana se pojavila iz mraka i udarila u vjetrobran koji je napuknuo s jedne strane. Automobil je proklizavao po cijeloj irini ceste, ali Jens i dalje nije micao nogu s papuice gasa, jurei prema utom svjetlu koje se pojavljivalo u daljini. Umjetno sunce. Jens se namrtio. Kakva iluzija, kao da sovjetski stroj najavljuje novu zoru.

Dokumenty?"
Vojnik je izaao iz svoje kuice pokraj ulaznih vrata s pukom uperenom ravno u Jensovu glavu. Ja sam jedan od inenjera koji rade ovdje. Nemam dokumente. Sluaj me, kamion koji nas je dovozio napadnut je u umi." Jens je nestrpljivo turirao motor. Otvori vrata. Bjstro. Brzo." Vojnik se vratio u kuicu i pola minute razgovarao telefonom. Onda su se vrata otvorila i Jens se uvezao. Tih uasnih pola minute bojao se da ga nee pustiti unutra, ali ne, uspio je ui. Sad je promatrao kompleks drugim oima, svjestan sporog kretanja reflektora koji su probijali ranojutarnju tamu, uniformiranih figura koje su trale okolo kao kokoi bez glave dok se irila vijest o napadu. Odvukli su ga u jednu gotovo praznu prostoriju u kojoj nikad prije nije bio. Ondje ga je ispitao asnik ije su usne ostale stegnute u strogoj crti, ali plave oi su mu zasvjetlucale u iekivanju akcije. Nakon to je iz njega izvukao sve to je mogao, otpustio ga je jednim pokretom ruke i Jens se odjednom naao vani u kompleksu, u sreditu kaosa uzvika i naredbi i vojnika koji su trali uokolo dok je prodorno zavijanje sirene poput noa paralo jutarnji zrak. Ostalo je bilo lako. Ja u svejedno poeti s radom", rekao je svojoj pratnji. Tako ti je nareeno?" Da." Zaputio se prema velikom hangaru. Vojnik ionako nije znao to bi s njim pa mu je laknulo kad je Jens donio odluku umjesto njega. Ispred malih vrata patrolirala su dva mukarca u crnom koji su ih inae

226

pratili kao neeljene sjene, sumnjiavo provjeravajui svaki pokret zatvorenika. Ali danas su mu samo mahnuli da ue i nisu ga slijedili. Naoale su im svjetlucale pod svjetlom reflektora i Jens je prvi put vidio da se osmjehuju, ne njemu nego paninom meteu svojih drugova. Jens je znao da mora biti brz. Najprije dvokrilci. Potrao je preko velikog prostora, odbijajui pogledati prekrasno srebrno stvorenje koje mu je lebdjelo iznad glave, i pourio se kroz vrata koja su vodila u manji hangar. Unutra je bilo uasno hladno, kao da je uao u hladnjau, a elektrina rasvjeta bila je slaba i sumorna jer su neke od arulja nou puknule. To se stalno dogaalo. S ljubavlju se zagledao u dva zrakoplova od drva i platna i rukom preao po jednom od donjih krila. Pod prstima, njegova koa uinila mu se gotovo ljudskom. Uskoro ete se ugrijati", rekao je i uo tugu u svom glasu. Oklijevao je. Na sekundu se pokolebao u svojoj odluci. Jo je mogao odustati, nije bilo prekasno. Lidija, bi li mislila loije o meni kad bih odustao?" promrmljao je. Iz mog pisma si doznala to sam napravio i svejedno si dola danas." Odjednom ga je, bez ikakva upozorenja, preplavila velikodunost njezine ljubavi i prvi put u toliko dugih godina, u oi su mu navrle suze. Osjetio je grebanje u grlu, zatezanje u prsima. Ne, nema odustajanja. Bolje je ovako. Nije mogao dopustiti da ljudi u logoru Surkov umru. Iz depa je izvadio dva rukava koja je otrgnuo sa svoje rezervne koulje. Otiao je do zelene metalne bave s avionskim gorivom u kutu hangara, otvorio je i oba rukava dopola umoio u tekuinu. Od isparavanja ga je zaboljela glava. Ili je to bilo od tuge? Samo pet sekundi bilo je potrebno da dovri posao. Izvadio je upalja i kresnuo ga, prinijevi plamen rukavima. Kad su se razgorjeli poput baklji, bacio ih je u otvorene kabine oba zrakoplova koje su odmah zapucketale. Plamenovi su preplavili sjedala poput pohlepnih jezika. Stajao je ondje svega nekoliko sekundi, promatrajui kako njegove sjajne nade nestaju u plamenu. Zatim se uputio prema cepelinu.

227

52

Alekseju, ide?" Ne, Igore. Ti idi. Ja u poistiti ovdje." Poistiti?" Igor je pogledao pokolj oko sebe. Ostavi gadove vukovima." Ti idi, Igore", ponovio je Aleksej. Tvoj posao je zavren. Izvijestit u Maksima." Na pahan eli znati da si siguran. Nareeno mi je da te dovedem natrag k njemu." Igorove rijei bile su pristojne, ali Aleksej nije imao nikakvih iluzija o tome to je vor uistinu osjeao. Igor nije elio da mu netko preotme poloaj pahanova miljenika. Aleksej se udio to jedan od Igorovih metaka ve nije zalutao u njegovu smjeru za vrijeme pucnjave. Hvala, Igore, ali samo idi. Znam da e se njihove vojne jedinice jako brzo sjatiti ovdje." Aleksej je okrenuo lea lopovu i sagnuo se da provjeri prvo od trupala koja su leala svuda po cesti. Suma je ponovno utihnula, samo je vjetar njihao grane. Aleksej je osjeao kako ga vjetar pritie svojim dahom, kako smrdi na trulo drvo i smrt. Bojita su uvijek bila tuna, ali prizor bojnog polja poslije besmislenog, ispraznog okraja bio je dovoljan da ovjeku iupa srce, pogotovo ako je on bio odgovoran za to. Ostali su otili, barem oni ivi. Zatvorenici koji su odluili pobjei, promijenili su praznu gumu na kamionu i zaputili se neizvjesnom cestom kroz umu. Oni koji su bili dovoljno glupi da povjeruju kako e biti nagraeni za svoju odanost, zbili su se zajedno i nervozno zaputili prema hangarima i, u najboljem sluaju, doivotnom zatvoru. Vory su ieznuli kao takori u noi, ostavivi samo Igora. Idi kui, Igore", ponovio je Aleksej. No kad je taj put podignuo pogled, lopova vie nije bilo, a cesta je bila prazna. Ostao je samo crni obris prvog automobila, njegova svjetla jednako besmislena kao to je bio i okraj. Pomno je opipao bilo svakog od vojnika, zatvorio im oi i usta, uzeo puke, a udove namjestio u poloaj mira, a ne nasilja, kao da je tako mogao prevariti vraga da im ne uzme due. U jednom mu se trenutku uinilo da je uo neto pa se okrenuo, zagledavi se u ivu, diuu tamu. Lidija?" Nije bilo odgovora. Lidija?" Ali ondje nije bilo nikoga. Nakon to im se otac odvezao u automobilu koji je divlje vrludao lijevodesno, dok je bez kontrole poskakivao od rupe do rupe i proklizavao po utabanom snijegu, ona nije gubila vrijeme. Zato ga nisi zaustavio, Alekseju?" To je bilo sve to je rekla. Prije nego to je mogao odgovoriti, ve je otrala, preskoila preko ceste nogama gazele i uronila u umu iz koje se i pojavila. Kako je ita vidjela ondje unutra?

Zato ga nisi zaustavio? Zato?

Zato to bi otac morao odabrati svog sina. Ne obrnuto. Aleksej je stajao ondje, ekajui da ga otac odabere, ali Jens to nije uinio. Nije ga ak ni prepoznao. To nije trebalo biti vano, ali bilo je. Aleksej je posljednji put pogledao mrtva trupla, promrmljao molitvu koje se sjeao iz djetinjstva pa se popeo u NAMI-1 i upalio motor. Onda se sjetio neega i vratio se do najblieg trupla, izrazito mladog, plavokosog vojnika koji se inio kao da mirno spava, samo to je u prsima imao rupu od metka, i odnio ga do suvozakog sjedala. Zatim se vratio za upravlja i zaputio meu drvee da zaobie srueni bor. Ponovno na cesti, zaputio se na sjever, prema ciglenom zidu i udovitu koje je skrivao. Van iz automobila!" Zapovijed je bila glasno izvikana. Straar na vratima bio je nervozan. Aleksej je izaao iz automobila. Budalo, zar ne vidi tko sam?"

228

Straar je promotrio elegantnu pukovniku uniformu ispred sebe i uplaeno se skupio u svom prevelikom injelu. Evo." Aleksej mu je gurnuo Dmitrijeve dokumente pod nos. Nosim poruku od samog pukovnika Tursenova. Naletio sam na masakr u umi. Koji se to vrag ovdje dogaa? Dovezao sam jednog ranjenika da ga pregledate, zato brzo otvori." Straar je salutirao i nadao se da mu nee oduzeti plau za taj mjesec. Da, pukovnie Malofejev. Odmah, pukovnie." Otvorio je vrata. Chang je preko namotaja bodljikave ice u podnoju zida postavio tepih od grana. Borova smola mirisala je svjee i otro i izazvala je poplavu sjeanja na Lidijin posljednji Boi s njezinom majkom. Zato ne preree icu?" pitala ga je apatom. Moda je povezana s alarmom." Stajali su ispred stranje strane kompleksa gdje mu je uma bila najblia, a reflektori postavljeni u najveim razmacima. Chang je nepomino stajao s poluzatvorenim oima, usredotoen na zid. Lidija ga je promatrala dok je polako izdisao, prikupljajui energiju. Nije ga poljubila na rastanku. Nije mu ni rekla da ga voli. Time bi njegovim bogovima poruila da zna da se nee vratiti, a to nije htjela. Popkov se buno popeo na grane koje su prekrivale icu i ugazio ih koliko je mogao. Stao je leima okrenut zidu i isprepleo prste u koaricu ispred sebe. Lidija je bila mirnija sad kad je njezin kozak bio s njima, ali istodobno se i brinula za njega i za onu ranu koju mu je Elena zaila. Spreman?" progundao je. Chang je posljednji put izdahnuo i ona je znala da e krenuti. Srce joj je bilo u grlu, a on ju je iznenadio kad je polako okrenuo glavu i pogledao je. Kao da je gleda posljednji put. Lidija", tiho je rekao, ostani ovdje. Daj da odem po tvog oca znajui da si na sigurnom." Ona se pribliila, ali samo za jedan korak. Nije ga dotaknula. Da jest, ne bi ga mogla pustiti. Uvijek sam na sigurnom kad sam s tobom." Previe je opasno." Mogu ti uvati lea." ,,A tko e uvati tvoja?" Brza sam. Mogu..." Ne, Lidija. Ostani ovdje." Borove iglice krkale su na vjetru kao amor nonih duhova, a mrak je leao na njima tei od elika. Nijedno nije progovorilo, barem ne rijeima. Lidija se nagnula prema njemu, tako blizu da je osjetila isti muki miris znoja pomijean s vlanim mirisom zemlje i borove smole na njegovoj odjei. ula je napetost u njegovu dahu. Molim te, ljubavi", apnula je, ne trai to od mene." Dodirnuo joj je kosu, a ona je naslonila glavu na njegovu ruku. Stajali su tako sve dok Popkov nije zareao: Spreman?" Chang se usredotoio na zid. Spreman." Gledajui Chang An Loa, sve se inilo lako. Kao da leti. ekao je da svjetlo reflektora klizne pokraj njih, a onda se odrazio od Popkovljevih isprepletenih ruku i skoio na zid, okreui se i uvijajui. Doekao se na noge poput make, jedno stopalo sa svake strane opake bodljikave ice na vrhu zida. Odmotao je ue koje mu je bilo prebaeno preko ramena i zavezao ga za metalnu kuku kojom je ica bila privrena za zid. Jedan kraj bacio je dolje Popkovu, a drugi je spustio s unutranje strane zida. Dok je reflektor ponovno dogmizao do njih, vie ga nije bilo i Lidija je mogla opet poeti disati. Njeno je povukla kozaka za bradu, popela mu se na ramena i zgrabila ue. Polako se poela penjati proklinjui svoju suknju. Nije bila spretna kao Chang pa je osjetila kako joj bodljikava ica na vrhu ree komadi prsta. Ali kad se popela gore i u polutami vidjela kompleks i prijetee obrise hangara, osjetila je neoekivanu smirenost. Strah, nervoza i drhtaji jednostavno su nestali. To je bilo to. Otac joj je bio ovdje. Lidija", zazvao ju je, tako tiho da ga je jedva ula. Reflektor se vraao. Vjetar ju je grizao za obraze. Tiho se spustila niz ue i unula na snijegom prekriveno tlo pokraj Changa. Zgrabio ju je za ruku i oni su potrali.

229

U prednjem dijelu kompleksa vladao je potpuni kaos. Urlikanje vozila i povici vojnika, topot izama po smrznutoj zemlji i psi na uzicama koji su zavijali zbog mirisa krvi u nosnicama. Spremali su se krenuti u crnu umu, ali nitko nije oekivao da bi uljezi ve mogli biti unutra. Chang je bacio pogled uzdu malog hangara koji je leao u dubokoj sjeni i pomislio kako e Lidija tu biti sigurna dok on ode naprijed u izvidnicu. Sigurna? Ne, ne sigurna. Ali u malo manjoj opasnosti. apnuo joj je na uho: ekaj", i pokazao na mjesto na kojem je stajala. Ona je kimnula, nije mu proturjeila. Olakala mu je odluku. Chang se uljao uza zid manjeg hangara dok nije doao do masivne drvene zgrade kraj njega. Ovdje se vie nije imao gdje skriti. Svjetla su bljetala. Sagnuo se i potrao prema uskim otvorenim vratima. Ispred njih je, leima okrenut Changu, stajao vitki mukarac u crnom iji je stav nekako podsjeao na grabeljivca, a iz prstiju mu je visio uareni vrh cigarete. Gledao je kako dva vojnika nareuju svojim psima da skoe u kamion, ali oni su bili previe zauzeti napadajui jedan drugoga. Chang se brzo pribliio vratima. Dva metra, to je sve to je lealo izmeu njih kad je ovjek neto osjetio i okrenuo se. Oi su im se susrele. Mukarac je nosio naoale ija su stakla uveala njegov ok, ali ipak je brzo reagirao na prijetnju. Ruka mu se trznula prema pitolju na boku, ali bilo je prekasno. Chang je skoio u zrak i izbacio nogu u udarcu koji ga je pogodio u vrat. ovjek se oajniki hvatao za ovratnik dok su mu noge poputale. Prije nego to je pao na tlo, drugi udarac pogodio ga je u prsa, slomivi mu rebra i zaustavivi srce. Tijelo je bilo tee nego to se inilo. Dok nitko nije obraao pozornost, Chang ga je brzo uvukao kroz otvorena vrata i skrio u sjenu nekog sanduka. Sa zaprepatenjem je primijetio velikog srebrnog levijatana koji je spokojno lebdio privezan za visoki metalni jarbol, a onda se brzo vratio istim putem. Lidija je i dalje bila ondje gdje ju je ostavio, ali sad joj je uho bilo pritisnuto na zid manjeg hangara, a bjeloonice su joj bile goleme u polutami. Sluaj", rekla je. Chang je posluao. Kroz drvene daske dopirao je potmuo huk. To je vatra", upozorila ga je. Jens to nije oekivao. Ovu goruu bol aljenja u grudima. Visokim ljestvama popeo se do gondole privrene za trbuh cepelina, a miris laka i lagani zadah samoe natjerali su ga da zastane. Ovdje gore bio je u nekom samotnom svijetu. Ovdje su bile vane neke druge stvari. Gondola je bila opremljena stolovima od mahagonija privrenim za pod ispod prozora s obiju strana. Sprijeda je bila pilotska kabina, ali Jens je odolio napasti da je posljednji put pogleda. Umjesto toga podsjetio se na vojne zapovjednike koji bi sjedili za ovim stolovima i ispijali ampanjac promatrajui kako se zrakoplovi odvajaju od pramca i krme. Spremnici s plinom puni svog smrtonosnog tereta dok zrakoplovi nadlijeu logor Surkov. Stotine zatvorenika koji umiru zbog njega. Otkljuao je vrataca koja su vodila prema glavnom dijelu cepelina i otvorio ih, povukao sklopive stepenice i popeo se. Zrak je odmah postao hladniji. Meko sivo svjetlo prodiralo je kroz srebrnu kou cepelina i stvaralo atmosferu jezovite tiine. Unutranjost cepelina bila je izuzetno velika; kao da se nalazi u elucu kita, rekla je Olga. Iako ga je Jens sam osmislio, svaki put kad bi stupio unutra obuzeo bi ga osjeaj da je samo sitno, beznaajno zrnce praine, muha uhvaena u divovsku paukovu mreu od tankih metalnih nosaa. Nagnuo je glavu unatrag i pogledao uvis. Bilo je lijepo, neizrecivo lijepo. Ponosio se svojim ostvarenjem. Odnekud ispod njega odjeknuo je neoekivani zvuk i natjerao mu srce u bijeg. Pribrao se i brzo sredinjim prolazom otiao do najblieg balona s plinom. To su bili veliki spremnici hidrogena koji su cepelin drali u zraku, a njemu je trebalo samo pola sekunde da dlijetom probui njegovu gipku kou. uo je kako je zrak poeo izlaziti, ljut kao siktanje zmije. Zatvorenie Friis!" Jens se brzo okrenuo. Bila je to jedna od Crnih Udovica. Samo mu se glava vidjela iznad otvora u podu. to radite ovdje gore, zatvorenie Friis?" Svoj posao, drue. Dok mi se ponovno ne pridrue moji nesretni suradnici." Jens je spremio dlijeto u dep i vratio se do vrataaca tako da je sad gledao dolje u elu kontrolora. ak su mu se i naoale inile razdraljive. Provjeravao sam jesu li plinski spremnici dobro privreni. Nita ne smije biti preputeno sluaju za idue ispitivanje."

230

Oi Crne Udovice bile su sumnjiave, ali nije se imao za to uhvatiti pa se spustio natrag niza stepenice kako bi Jensu dopustio pristup gondoli. Cim mu je nestao iz vida, Jens je iz depa izvadio upalja, jednim pokretom prsta dozvao plamen i spustio ga na pod. Imao je samo nekoliko sekundi. Ne vie. Kliznuo je niza stepenice kao po toboganu i krenuo ravnu prema vratima gondole. Na njegovo iznenaenje, Crna Udovica sjedila je za stolom, gledajui kroz prozor i puei cigaretu. Vi ne idete?" brzo je pitao Jens. Ne jo. Svia mi se ovdje, mirno je." Jens se nije zaustavio da mu odgovori. Otvorio je vrata i vie pao nego to se spustio niz ljestve. Prije nego to je dotaknuo betonski pod, oko njega je eksplodirao bijes pakla.

231

53

Urlik plamenova rascijepio je tamu. Udar vrelog zraka spalio je kou na Lidijinu licu i isisao joj svu vlagu iz oiju; inilo joj se kao da joj netko trlja pijesak po unutranjoj strani vjeda. Jedva ih je mogla podignuti. Zatim udari mirisa, otar, nadraujui vonj koji joj nije dao disati. Samo trenutak prije, Chang je ponovno krenuo prema otvorenim vratima, tek sjena na zidu hangara. Htio je vidjeti to to gori, ali kad su se plamenovi vinuli dvadeset metara u tamu praskozorja, Lidija je vidjela kako se naglo okrenuo i potrao prema njoj. Eksplozija je u zidu glavnog hangara napravila rupu veliine kue, a unutranjost mu je pretvorila u naranasto-crni pakao. O, Boe, Jens je ondje. Bila je sigurna u to. Ne!" vrisnula je. Prije nego to je Chang stigao do nje, utrala je u goruu zgradu. Dim je kao neprijatelj navalio na nju u velikim valovima crnila i uskoro je progutao. Plua su joj ga bila puna, guio ju je dok nije obnevidjela, dok nije mogla disati. Skinula je kaput i omotala ga oko glave i ramena. Kia gorueg drva i ostalog kra udarila ju je poput rapnela, ali ona se probila kroz to, rukama titei lice. Vritala je oevo ime. Jens! Jens!" Kroz taj dim i vatru nije vidjela nita. Kao da se nalazi u nonoj mori. inilo joj se kao da joj netko stee eljezne obrue oko glave. Udisala je dim i u pluima osjeala usijanu bol, a onda ju je neto tvrdo i teko udarilo u lea i ona je pala na pod. Vie nije mogla usmjeriti pogled i znala je da joj mozak umire od nedostatka kisika. Snagom volje uspjela se uspraviti na koljena i povikati, Tata! Tata! Tata!" ula je zvuk svoga glasa, ali nije osjeala usne, kao da su joj bile odvojene od ostatka tijela. Spotaknuta se preko neega, nekakve drvene ploe koja je pala na pod, sva u plamenovima, i jedna joj se izma zapalila. Dok ju je mahnito pokuala ugasiti rukama u rukavicama, nala se na malom praznom prostoru, istini u umi vatre. Plamenovi su se uzdizali oko nje, a samo je taj komadi poda nekim udom ostao poteen. Preko njega leale su ljestve zapletene s metalnim nosaima i velikim komadom ulatenog drva na kojem su zbog vruine poeli bubriti mjehurii. Ispod tog komada drva leao je njezin otac. Ugledala je njegovu bijelu kosu. Vidjele su mu se samo glava i jedna ispruena ruka, ali oi su mu bile prikovane za nju. Oi su mu se smijeile. Lidija." Grmljavina u njezinim uima ukrala joj je zvuk, ali znala je to je rekao. Tata!" unula je i zgrabila ga za ruku. Prsti su im se nakratko isprepleli, kao i onaj dan u snijegu prije toliko godina. Proaptala je: Dragi moj tata", prije nego to se uspravila, zgrabila drvenu gredu i pokuala mu je maknuti s lea. okirala ju je vlastita slabost. Pred oima su joj se pojavile jarke zvijezde, a ona nije znala je li se to iznad njih otvorilo pravo nono nebo ili su zvijezde bile samo u njezinoj glavi. Jens joj je dodirnuo gleanj i ona je brzo unula kraj njegove glave. Lidija", promuklo je rekao, bjei odavde. Odmah." Gurnuo ju je, ali bio je tako slab da je jedva osjetila. Ne plai", promrmljao je. Samo idi." Nije bila svjesna da plae. Poljubila je njegovu bijelu kosu koja je smrdjela na naftu i dim. Iz uha mu je curila krv. Tata", dahnula je i ugurala jednu nogu ispod grede koja ga je zarobila. Pokuala se uspraviti. Drvo se malo pomaklo, dovoljno da Jens izvue i drugu ruku i pokua se na laktovima pomaknuti naprijed. Nije mogao, noge su mu bile priklijetene. Lidija, bjei." Ne bez tebe." Ovako emo oboje umrijeti." Umjesto odgovora, Lidija je zgrabila odlomljeni komad drva, ne obazirui se na plamenove koji su ga prodirali, i ugurala ga ispod grede tako da si je oslobodila nogu. Zatim se sagnula, zgrabila Jensa za ruke i svom ga snagom poela vui, sve dok joj se nije uinilo da joj se plua kidaju. Nije se dogaalo nita

232

osim to im je vatra prila nekoliko koraka blie, a onda je neto popustilo. Zauo se glasan zvuk lomljenja i Jens je poeo kliziti prema naprijed. Iako nije ispustio ni glasa, Lidija mu je u zelenim oima mogla vidjeti koliko ga je to boljelo, ali nije stala dok ga nije potpuno izvukla. Oblio ju je val olakanja sve dok mu nije ugledala noge. Kroz meso su mu u svim smjerovima strale kosti. ak i kroz uzburkani crni zrak, jasno je vidjela njihovu bjelinu, kao i crvenilo krvi. Jedna aica koljena bila mu je potpuno otrgnuta. Lidija, preklinjem te, bjei." Lice mu je izgubilo boju, usne sive poput pepela. Nemoj... Da ubijem i svoju ker." Lidija je unula kraj njega, sagnula se koliko je mogla i prebacila mu ruku oko svog ramena. Ti si je podmetnuo? Ovu vatru?" Jens se nasmijeio, a ona je voljela njegov osmijeh. Spreman?" pitala je. Pokuao se osloboditi njezina zagrljaja, ali odbijala ga je pustiti. Napola se uspravila i podignula ga na sebi tako da joj je leao na savijenim leima. Dok su mu se smrskane noge vukle, nije ispustio ni glasa za njim, ali nije ni disao. Iznenada ih je zasula kia iskra i gorueg otpada. Lidija je osjetila kako joj je neto opeklo uho i stranji dio vrata, ali onda joj je otac maknuo ar iz kose. Zateturala je dok su joj plua vritala za kisikom i uz veliki trud uspjela napraviti jedan korak. Oboje su znali da je jedini izlaz iz ovog pakla bio da potri, ali ona nije mogla trati. Ne s ocem na leima. Ponovno je zakoraila. Lidija, pusti me", naredio joj je u uho. Volim te zato to si dola po mene. A sada me pusti." Aleksej je doao." Jo jedan korak. On je zaustavio", jo tri koraka, ali svaki manji od prethodnog, zaustavio kamion." Zato?" Jer si mu ti", hvatala je zrak, udahnula dim, otac." Ispred nje uzdizao se vatreni zid. To je bilo to. Morala je proi kroz njega. Okrenula je glavu u stranu. Spreman?" Jens ju je poljubio u obraz. Lidija, ja nisam Aleksejev otac. Tvoja majka je uvijek mislila da jesam, ali nije imala pravo. On mi nije sin." Chang nije namjeravao odustati. Nai e je. Ili e umrijeti. Tree opcije nije bilo. Bez prestanka je izvikivao njezino ime, ali vatra mu je gutala rijei. Osjeao je kako mu dim umire u pluima, a strah za Lidiju trgao mu je srce. Bogovi su ga upozorili. Poslali su mu znak, ali on nije elio sluati niije rijei osim njezinih. Pustio ju je da ide preko zida i sad je plaao zato to nije posluao mrmljanje bogova, zato to nije odrao ravnoteu elja. On je mogao ivjeti s posljedicama - ili umrijeti s njima - ali nije mogao podnijeti pomisao na njezinu smrt. Povikao je. Zaurlao je njezino ime u vatru, a plamenovi su mu uzvratili urlikom. uo je njihov smijeh u svakom prasku i eksploziji koje su mu pljunuli u lice. Nije vidio nita osim pakla koji se uzdizao svuda oko njega, u kojem god smjeru se okrenuo. Odjednom je shvatio da se slui pogrenim osjetilima. Oi su mu mogle lagati, biti zbunjene ili uspaniene. Zato ih je zatvorio. Stao je potpuno mirno i izdahnuo otrov iz plua. Ponovno ju je posluao. Ali ovaj put sluao je srcem. Lidija je znala da joj kosa gori. Jens se vie nije micao na njezinim leima. Nastavila je hodati, jedan bolno spori korak za drugim, ne doputajui koljenima da popuste iako nije mogla znati je li Jens uope bio iv. Mozak joj vie nije radio. Izgubila je kontrolu nad udovima, a plua su joj umirala. Ne bi mogla vrisnuti ni da je htjela. Nije znala kako je uope stajala na nogama i probijala se kroz beskonaan tunel vatre i dima. Nakratko je pomislila da je umrla i da je ovo pakao. Chang, ljubavi moja, nisam se oprostila. Nisam ti rekla da te volim. Ta pomisao je narasla i ispunila joj glavu tako da, kad mu je ula glas, nije bila sigurna dolazi li izvana ili iz njezine glave. Ali onda joj je netko skinuo oca s lea, a snana, poznata ruka obujmila ju je oko struka,

233

pridravajui je. ak i ako je bila mrtva, osuena na cijelu vjenost paklenih muka, nije joj bilo vano jer je Chang An Lo bio kraj nje. Posljednji trenuci izgubili su se u magli i ona je osjetila kako se nekontrolirano trese. Velike ape udarale su je u glavu koja je prestala gorjeti. Kroz izmaglicu je vidjela jedan povez preko oka i ula neiji smijeh. Smijeh? Kako su se mogli smijati ako su bili mrtvi? Trebao si ostati s one strane zida", Chang se obratio nekome. Ranjen si." Bilo mi je dosadno. Zato biste se samo vi zabavljali?" To je bio Lievov gromoviti glas i smrad njegova kaputa koji ju je prekrio. Vidjela je kako je podignuo Jensa na ramena kao da je lutka, a ona se ne znajui ni sama kako nala na Changovim leima. Naslonila je glavu na njegovu i pokuala udahnuti, ali uvukla je samo gusti, zaguljivi dim. Zakaljala je, povratila i osjetila kako klizi u crnu rupu, tako duboku i zaguljivu da je znala da nikad nee izai. Aleksej je promatrao kako se hangar pretvara u vatrenu kuglu koja je cijeli kompleks bacila u vritei, tutnjei kaos. Tamu su presijecale sjene koje kao da su se previjale od bolova, plamenovi su se dizali sve vie, a buka je bila zagluujua. Figure su se bacale prema goruoj zgradi, crne i grevite u svojoj panici, dok su drugi bjeali to dalje kao da ih goni opor vukova. Aleksej je ubacio dip u brzinu i punom snagom krenuo prema hangaru. Kvragu i svi koji mu se nadu na putu. Na dvadeset metara od hangara, vruina ga je udarila tako jako da mu se inilo da se zabio u zid. Vidio ih je kako dolaze, Changa i Popkova. Izletjeli su iz hangara kroz zid koji je ve napola nestao. to su, dovraga, radili ondje? Zar Popkov nije ranjen? Onda je spazio neto na Changovim leima i u oku shvatio da je to Lidija. Druga figura s bijelom kosom leala je na ramenima velikog kozaka. To je sigurno bio Jens. Okrenuo je upravlja i pojurio prema pocrnjelim likovima, jasnim pod bljetavim svjetlom vatre. Poslije se nije mogao sjetiti to je dolo prvo: pucanj ili eksplozija. inilo se kao da su se dogodili istodobno, ali u njegovu sjeanju pucanj je bio taj koji je odzvonio jae; otar zvuk puke koji e mu zauvijek odzvanjati u uima. Nalazili su se pet metara ispred njega. Izloeni i bespomoni. Pucanj je doao sa strane, pucao je vojnik ija je ruka zadrhtala zbog adrenalina. Ciljao je Changa koji je bio nekoliko koraka ispred Popkova, ali pogodio je Lidiju. Aleksej je vidio kako joj se tijelo zgrilo na Changovim leima i ostalo beivotno visjeti, a ruke su joj nekontrolirano lamatale dok je trao. Aleksejevo srce je stalo. Tada je registrirao i onaj drugi zvuk, potmulu eksploziju koja mu je odzvanjala u glavi poput grmljavine. Smrad isparavanja gorio mu je u nosnicama, a jedan dio njegova mozga ga je prepoznao - eksplodirao je spremnik benzina. No oi su mu vidjele samo zid koji im se primicao. Ono to je ostalo od hangara, nosive grede i daske u plamenu, sad je letjelo prema njima. Na sekundu se inilo kao da visi u zraku, birajui rtve, a onda se stutilo prema Changu i Popkovu. Aleksej je nagazio na papuicu gasa i automobil se trznuo unaprijed u posljednjem naporu. Chang je uspio ubaciti Lidiju i sam ui u auto dok se zid ruio na njih. Vjetrobran je eksplodirao. Platneni krov rastrgan je kad je gorua greda pala kroz njega i zabila se u prazno stranje sjedalo. Poklopac motora zalile su iskre i gorui kr. Jens!" povikao je Aleksej. Kraj njega na suvozakom sjedalu, steui Lidiju kao da je nee pustiti dok je iv, Chang je promrmljao: Popkov." Aleksej je iskoio iz dipa i ugledao ih. Popkov je bio napola skriven ispod osovine automobila gdje ga je odbacila eksplozija. asija ga je zatitila od udara tako da je imao samo dugu posjeklinu na stranjoj strani noge. Usred plamenova, Aleksej je otkrio Jensovo tijelo. Glava mu je bila napola odrubljena, a tijelo zdrobljeno ispod gorue mase drva. Kosa mu je tinjala. U dip se zabio jo jedan metak praen povicima, ali Aleksej se nije mogao pomaknuti. Zurio je u unakaeno lice svog mrtvog oca i nije ga mogao ostaviti. Ne ovako. Tata, ne daj da zavri ovako. Gak nije ni osjetio kad mu je sljedei metak okrznuo uho. Popkov je bio taj koji ga je pomaknuo. Podignuo ga je, bacio na vozako mjesto i izvukao plamteu gredu sa stranjeg sjedala. Pola sekunde poslije, Aleksej je jurio prema izlazu sa svoja tri putnika

234

nagurana straga. Kad ga je straar zaustavio, Aleksej ga je divljaki opsovao i mahnuo mu Dmitrijevim dokumentima ispred nosa. Budalo, mii mi se s puta. Moram odmah prijaviti ovu nesposobnost pukovniku Tursenovu." Da, pukovnie, da." Vrata su se otvorila i pred njima se pruila uma. Aleksej je nastavio voziti samo dok im se kompleks nije izgubio iz vida, a onda je nagazio na konicu i okrenuo se. Kako je?" pitao je. Chang nije odgovorio, samo je tiho pjevuio neto to je zvualo kao pogrebna tualjka. Veliki kozak sjedio je u kutu, pogrbljen i tih, a niz zacrnjeno lice tekle su mu suze.

235

54

Nemoj umrijeti." Rijei su doplovile do nje s neke velike, velike visine. Kao meke pahuljice snijega koje se tope istog trenutka kad ti dotaknu kou. Samo to te rijei nisu bile meke. Nemoj umrijeti, ljubavi."

Prekasno je. Zar ne vidi, ve sam mrtva?

Nije bilo nikakve boli, nikakve misli, elje, ni boje, samo nitavilo. uplja praznina. Ali, ako je smrt bila samo ovo nitavilo, koja je bila svrha svih onih napora u ivotu? I to se dogodilo s budunosti koju je planirala? Je li i dalje postojala? Hoe li se nastaviti bez nje? U prazninu u njoj uklizila je Changova slika, Chang An Lo koji ide dalje, eni se Kineskinjom koja raa poletnu komunistiku djecu. Sve to bez nje. Hoe li plakati? Hoe li je se sjeati? udno je bilo to to mu je, ak i u smrti, njezino srce eljelo da bude sretan. Ali da bude sretan s njom. Vrati mi se, moja djevojko lisice!" Rijei su doplovile do nje, otre poput igala ispod njezine koe koje joj nisu dale da se odmori. Ne, voljeni moj, prekasno je. Osjetila je kako pada jo dublje u rupu, kako se strmoglavljuje u prazninu ija ju je tama progutala i isisala sve svjetlo iz nje, kako joj posljednji oslonac izmie ispod prstiju i ona se preputa padu. Vie nije bilo boli. Vie ak nije vidjela ni Changa. Samo praznina nitavila. Gotovo je. Sve je gotovo. Vrati se, Lidija, ili u doi dolje za tobom i dovui te natrag golim rukama."

Ne, pusti me da se odmorim.

Neto ju je zgrabilo, zatreslo je sve dok nije osjetila kako joj zubi cvokou. Zubi? Kako moe imati zube ako je mrtva? Kad si mrtav, zar od tebe ne ostane samo duh? Zubi! To je znailo da je neki djeli nje i dalje iv. Kvragu! Uz divovski napor volje zabila je nokte u zid crnine i osjetila kako joj se tijelo trznulo kad je prestala padati. Sve ju je zaboljele Bilo bi toliko lake da se samo prepusti. rt! Centimetar po centimetar, Lidija se poela penjati. Metak, to je bilo prvo to je ugledala kad je otvorila oi. Nalazio se na prozorskoj dasci, ponosno na suncu, sjajei se kao da je ulaten. Drugo je bilo Elenino iroko lice koje se naginjalo nad njom. Bore oko oiju bile su joj duboke, a prsti obojeni grimizom. Crvena boja? to je Elena bojila? Znai, probudila si se." Jesam." Lidijino grlo kao da je bilo oderano, zrak u njoj crn i gnjio. Upravo sam ti promijenila zavoj." Bezbojne oi napeto su je promatrale. Boli li te?" Malo." Ne bi smjelo. Prijatelj ti je kapao bog zna kakvo prljavo kinesko sranje na jezik i tvrdio da nee osjeati bol." Chang? Gdje je?" Elenino ozbiljno lice se ozarilo. Preivjet e." I bolje joj je." Chang An Lo?" Lidija je okrenula glavu i nala ga kako sjedi kraj nje na krevetu. Na licu mu je bio izraz kakvog nikad prije nije vidjela. Zar sam umirala?" proaptala je. On joj je podignuo ruku do svojih usana, poljubio joj dlan i svaki pojedini prst i prislonio ih na svoj obraz. Ne, moja Lidija." Nasmijeio joj se. Osmijeh je bio toliko pun topline da ga je osjetila na koi, osjetila kako je otopio neto hladno i uplaeno u njoj. Nisi umirala. Ti si neunitiva. Samo si me iskuavala."

236

Njegov glas ispunio joj je glavu. Nagnuo se naprijed, i dalje joj drei ruku kao da je dio njega, i naslonio elo u udubinu njezina vrata. Dugo je ostao tako, bez micanja, bez rijei. Crna kosa postala mu je topla pod njezinim obrazom i ona je osjetila kako se svilena nit koja ih je povezivala stee i spaja njihova tijela, kosti i krv. Chang An Lo", promrmljala je i vidjela kako je njezin dah pomaknuo sjajni pramen njegove kose, ako ikada umre, obeavam da u te pronai." U sobi je bilo previe ljudi. inilo joj se da u zraku trepere usijane bijele iskre. Lidija je sjedila u krevetu iako je htjela skliznuti natrag u onu crnu rupu. Rekli su joj za Jensa. Vrisnula je: Ne!" Onda je utihnula. Zgnjeila je bol u kuglu. Zamislila ga je meu ruevinama njegovih sjajnih snova, zamislila njegovu ponosnu bijelu glavu smrskanu vlastitom rukom u inu krajnje rtve. Ne, tata. Suze su joj pobjegle niz obraze i nisu htjele stati. Kada ih je htjela obrisati, prvi je put vidjela svoju spaljenu ruku, runu crvenu opekotinu prekrivenu nekakvom ljigavom mau. Odvratno je", promrmljala je, zurei u ruku. Netko se nasmijao i ona je znala da je to bilo od olakanja, jer je spaljena ruka bila neizmjerno bolja od spaljenog ivota. No Lidija nije govorila o svojoj ruci. Mislila je na svoj neuspjeh. To je bilo odvratno. Tata, ao mi je. Oprosti mi. Crne tokice treperile su na rubu njezinog vidnog polja, a ona je imala lo predosjeaj da su to bili komadii crne rupe koja ju je slijedila, ekajui svoj red. Pokuala je izotriti vid. Postojale su rijei koje je morala izgovoriti. elim vam zahvaliti, svima vama", rekla je. Na pomoi." Glas joj je bio tako promukao da ga je jedva prepoznala. Gotovo smo uspjeli." To je bio Aleksej. Jens je bio zahvalan", proaptala je. Rekao mi je." Jensove rijei isplivale su iz crnog mora sjeanja i u tom trenutku Lidija je znala da Aleksej nije - i da nikada nije bio - njezin brat. Popkov se doimao nesretnim dok je s Edikom kartao na drugom krevetu, a Misja je leala na jastuku i vakala jednu od Popkovljevih smrdljivih arapa. Pronali ste se", zareao je kozak. Na kraju ste bili zajedno." Bacio je karte u znak poraza i slegnuo svojim velikim ramenima. To je jedino vano." Promijeao je karte. Lidija je kimnula. Nije mogla govoriti. Aleksej je stao uz podnoje njezina kreveta. Ima pravo, Lidija. To to si bila ondje sigurno mu je znailo sve na svijetu." Kao i meni", promrmljala je. Ali dola sam prekasno da ga zaustavim. On je odluio unititi ono to je zapoeo, pod svaku cijenu, kako bi spasio druge zatvorenike." Aleksej se promekoljio od nelagode, a ona je mogla osjetiti njegovu frustraciju i dubinu njegove enje. Morala mu je dati neto. Aleksej, on te volio", jednostavno je rekla. Jens mi je rekao. Dok mi je leao na leima, bio je zabrinut za tebe." Aleksejeve zelene oi, toliko nalik Jensovima, zurile su ravno u nju i ona je mogla vidjeti da ne zna bi li joj povjerovao ili ne. No bila je previe iscrpljena da bi se borila s njim pa je zatvorila oi. elim razgovarati s Elenom", rekla je apatom. Nasamo." Nastupila je neugodna tiina. No kad je otvorila oi, zrak u sobi spustio se kao praina, prazan osim otiska Changovih usana na njezinu elu i krupne ene koja je sjedila na rubu kreveta. U dvoritu, Chang je bio nervozan. Bilo je previe javno, previe vidljivo. Iza bilo kojeg prozora mogao je stajati netko tko e policiji prijaviti prisutnost nekog stranca, a posebno Kineza. On je trebao biti u posjetu tvornici bicikla, ali poslao je Edika s porukom Biaou da Rusima kae da mu nije dobro. To je bila istina. Bio je bolestan. Srce mu je bilo toliko bolesno da ga je mogao ispovraati na kamene ploe pod svojim nogama. Chang", rekao je Aleksej, drago mi je da imamo priliku porazgovarati." Dotad nisu razmijenili ni rije. Chang se okrenuo i zagledao u Alekseja. Lidijin brat bio je visok mukarac u dugu kaputu, ponosan kao i njegov otac i kompliciran kao njegova sestra. Chang nije nimalo

237

sumnjao u njegovu hrabrost i odlunost jer je vidio dovoljno dokaza usred one vatre, zbunjenosti i uasa. No u isto vrijeme u njemu je osjeao nekakvu tugu. Moda ni itav ivot nee biti dovoljan da je izlijei. Svatko od nas", tiho je rekao Chang, ima vlastitu prolost, vlastite razloge." Aleksej se namrtio. Ne elim razgovarati o prolosti." O emu onda?" O Lidiji, naravno. O emu bismo drugome ti i ja mogli razgovarati?" Chang se nasmijeio i osjetio meki snijeg na svom licu. Moemo razgovarati o ivotu. O smrti. O budunosti." Spojio je ruke i formalno se naklonio. elim ti zahvaliti, Alekseju Serove, to si mi spasio ivot u onoj vatri. Tvoj sam dunik." Nisi. Nema nikakvog duga. Ti si spasio ivot moje sestre. To je dovoljno." Chang je nagnuo glavu u nagovjetaju naklona. To je dovoljno. Te rijei su bile istinite. Da Lidija nije bila na Changovim leima, ovaj Rus bi ga ostavio da izgori. Obojica su to znala. Mlada ena izala je na dvorite s vjedrom u svakoj ruci i s neskrivenom znatieljom pogledala dva nepoznata mukarca dokje prilazila crpki za vodu. Jedini zvuk bio je smijeh Lidijinog malog, blijedokosog beskunika koji je s kozakom stajao s druge strane dvorita. Chang i Aleksej na trenutak su oslunuli njegov smijeh i obojica su eljela da on to dulje odzvanja na hladnom zraku. to se tie Lidije", iznenada je rekao Aleksej. Chang je ekao, promatrajui djeaka. Osjeao je da Lidijin brat razmilja o tome kako da pone. To nee uspjeti, vas dvoje", odluno je rekao Aleksej. To je nemogue, zapreke su prevelike. Ako ti je imalo stalo do moje sestre, odustat e od nje i otii iz Rusije. Pusti je da ostane sa svojim ljudima. Za ime Boje, zar ne vidi? Ti i ona ste ulje i voda, ne moete se mijeati." Glas mu je postao meki, tii, izraajniji. Ako je voli, Chang An Lo, ako je zbilja voli, pusti je da ivi svoj ivot. S tobom e uvijek biti stranac, kamo god ila." Chang je polako okrenuo glavu i prikovao pogled na tamnozelene oi. Djeakov smijeh ponovno je odjeknuo dvoritem, ali ovaj ga put nisu uli. Razumije li?" Ono to Lidija i ja odluimo, tebe se ne tie", hladno je odgovorio. Ona mi je sestra, dovraga, itekako me se tie." Bijes je buknuo, a Chang je znao da je cijelo vrijeme bio ondje, ekajui. Poveo si je preko zida. Za ime Boje, zato si je poveo da traite Jensa u hangaru? Zamalo da je nisi ubio. Kako da ti ikada vjerujem? Zar oekuje da u jednostavno zaboraviti i oprostiti takav..." Ne." Chang je osjetio ubod boli duboko u elucu, jai od uarenog noa. Ne, ne oekujem da mi oprosti. Nita vie nego to ja mogu oprostiti samome sebi." I?" pitala je Elena, prekriivi ruke na grudima. Oi su joj se stisnule do sitnih, opreznih tokica. Zna to u rei." Otkuda da znam to se dogaa u toj tvojoj ludoj glavi?" Lidija se osmjehnula. Sve ju je boljelo i oajniki je eljela spavati, ali morala je to rei. Najprije ti elim zahvaliti, Elena." Zato?" to si mi izvadila metak." ena je slegnula. Imala sam puno prakse." Svejedno hvala." Oklijevala je. to jo?" Lidija je brzo udahnula. elim znati zato si me izdala." Molim?" Oba puta kad smo Aleksej i ja ili u umu, vojnici su znali da dolazimo. Poslali su uhode da nas prate i bili bi nas ulovili da nam Chang nije uvao lea. Drugi put su s jo jednim automobilom pojaali pratnju kamiona." Elena je mirno sjedila. Vara se, drugarice." Jedini ljudi koji su znali to radimo su vory, Chang, Popkov i ja. I ti."

238

Bilo tko od onih lopova prodao bi vas tajnoj policiji jednako kao to bi prerezao grkljan vlastitoj baki." Ne, oni rade ono to im Maksim kae, a Maksim oboava mog brata i ne bi im dopustio da mu naude. Za ostale bih dala ruku u vatru." Nagnula se naprijed. Ostaje samo ti." Ne." Nemoj mi lagati, Elena." Stanke izmeu njezinih rijei postajale su sve due. Obje znamo da si to bila ti." I da priznam", promrmljala je Elena, to bi to sad promijenilo?" Lievu bi moglo svata promijeniti." Elena joj je uputila dug, prodoran pogled. Zar ga nisi ve dovoljno povrijedila? Ostavi ga na miru." Jesi li zato to uinila? Da ga oslobodi mene?" Elena je uzdahnula. Curo, kad sam te upoznala, mislila sam da ti i ja moemo biti prijateljice, ali onda sam shvatila da nisi dobra za Lieva. Kako moe imati vlastiti ivot kad cijelo vrijeme ivi tvoj?" Nisam to traila od njega." Nisi ni morala. To mu je u krvi, odgojen je da pripada nekome kao u starom ruskom kmetskom sustavu. Kao i njegov otac prije njega. Privren ti je kao Misja Ediku i ako mu kae da izvodi trikove za tebe, on e to bez pitanja napraviti." Polako je ispustila dah, ali glas joj je imao alostan prizvuk kad je nastavila, Morala sam te se rijeiti, Lidija. Za Lievovo dobro." Lidija je progutala u koja joj je navrla u usta. Mogla si me traiti da odem", tiho je rekla. On te nikad ne bi pustio." Lidija je kimnula. Krivnja, glatka i klizava, nauljila joj je grlo. Pa si me izdala da zatiti svog kozaka. Zna li on?" Boja se razlila Eleninim bucmastim obrazima i ona je ispreplela prste na vrhu glave, spljotivi svoju bezoblinu frizuru. Ne", promrmljala je. Hoe li mu rei?" Ne." ena je kimnula, slegnula svojim tekim ramenima, otila do prozora i zagledala se van. Promuklim glasom je dodala: Divno je to to si napravila za svog oca." Lidija je pustila da joj glava padne u ruke. Svejedno je umro. Nisam ga uspjela spasiti." Moda nisi. Ali znao je to si uinila za njega." Nisam mogla spasiti ni svoju majku", proaptala je Lidija kroz prste. Znam. Obje smo loe u uvanju svojih najmilijih." Dodala je, Doi." Lidija je polako ustala s tankog madraca i pridruila se Eleni ispred prozora. Iznenadila se vidjevi da vani pada snijeg, ne jako, samo pahuljasti prah u zraku zbog kojeg se svijet doimao njenim. Stajale su u tiini, jedna kraj druge, i promatrale mukarce u dvoritu. Chang i Aleksej ukoeno su stajali jedan kraj drugog i tiho razgovarali, a ona se pitala o emu. O vatri? Vremenu? Jo jednoj crkvi koja je po Staljinovoj naredbi dignuta u zrak? Moda o njoj? Bili su leima okrenuti prozoru tako da im nije vidjela lica, ali oi su joj se zadrale na vrstoj liniji Changovih ramena i napetosti u njegovim dugim udovima. Mlada ena iz jednog od stanova razbijala je led s crpke za vodu i na trenutak je zastala s osmijehom na licu, promatrajui Misjine nestaluke. Popkov joj je zavezao ue oko vrata i uio je da hoda Ediku uz nogu. Lidija nikad prije nije shvatila koliko je bio dobar sa psima, ali nije ga vidjela ni da izgleda tako umorno. Osjetila je njenost za tog velikog ovjeka koji je doveo njezina oca tako blizu slobodi, samo da bi mu ga u posljednji tren ukrali. O,

Liev, prijatelju, oprosti to sam traila previe od tebe. ak i odavde vidim koliko te to stajalo.
eni kraj nje oteo se dug uzdah koji je zamaglio staklo i zamutio sliku djeaka i psa. Pitao me hou li ii s njim u Ukrajinu." Lidijine oi poletjele su prema Eleninu licu. Ukrajinu?" Negdje blizu Kijeva. Ondje je odrastao." Zar je Liev ikada bio dijete?" Elena se kratko nasmijeila. Da, to je teko zamisliti." Hoe li ii?"

239

Elena je promatrala Popkova, nain na koji se naginjao nad tene i neto mu njeno govorio. Zabrinut je za tebe." Ne mora biti." Znam." Voli li ga?" Ha! Kad doe u moje godine i putem sretne vie mukaraca nego toplih obroka, shvati da ljubav vie nije ono to si mislila, Lidija." Ipak, voli li ga?" ustrajala je Lidija. Nastala je stanka i Lidija je rukom obrisala prozor. Ukrajina. O, Lieve, to je s druge strane

svijeta.
Da", napokon je priznala Elena. Pretpostavljam da volim tog blesavog vola." Obje su se nasmijeila. Onda idi u Ukrajinu. Ja neu ni zucnuti o..." Pustila je da reenica ostane nedovrena. A ti? Kamo e ti?" To pitanje je stegnulo Lidijino grlo tako naglo da je poela kaljati, osjetivi dim u ustima. Pokidat e si avove. Vraaj se u krevet." Elena joj je pomogla da otetura natrag do kreveta, ali onda je Lidija zgrabila njezinu mesnatu ruku i nije je htjela pustiti. Privukla ju je blizu. Elena", vatreno je rekla, ako ga povrijedi, nai u te, a onda u ti iupati srce." Zurile su jedna u drugu, utosmee oi prikovane za sive, i Elena je kimnula. Ovaj put se nije nasmijeila. Ima moje doputenje", rekla je. Lidija joj je pustila ruku, ali neto u eninu izrazu lica, nekakva tjeskoba, natjerala ju je da pita: to je, Elena?" Nije bilo odgovora. Lidijino bilo se ubrzalo. iroko lice sad se potpuno zatvorilo. Elena, reci mi." ,,A jebemu, zato ti ovo govorim? Mora se maknuti odavde, curo. Bolesna ili ne." Zato?" Jer danas dolaze po tebe." Tko?" Ali nije morala pitati. Ve je zbacila poplun i spustila noge na pod dok su joj i mozak i srce radili punom parom. Tko?" ponovila je Elena. Oni gadovi iz OGPU-a, naravno. Tajna policija."

240

55

Lidija je naslonila glavu na Chang An Loovo rame i pokuala natjerati noge da nastave hodati. Chang ju je vodio po gradu, vrsto je drei oko struka sve dok nije bio siguran da nijedna znatieljna sjena ne tapka za njima po snijegu. Kad ju je napokon doveo do njihovog tajnog skrovita, onog koje je zamijenilo sobu s raspelom, Lidija je uteturala u sobu i tek mu je onda pustila ruku. Udahnula je polako i duboko, pokuavajui smiriti bol u rani. Skinula je kapu, ali kad je pogledala prema zrcalu na zidu i prvi put nakon poara si vidjela kosu, pocrvenjela je kao rak. Bila je uasna. Jedan dio potpuno je izgorio, a ostatak je bio sparuen. Uz plikove na elu, izgledala je kao nakaza. Odrei je." Najprije se odmori", molio ju je Chang. Iscrpljena si." Molim te, odrei je. Djeaki kratko. Rijei se te... tete." Njegove crne oi samo su je na trenutak pogledale u zrcalu, ali u tom djeliu sekunde shvatila je da je vidio sve rane u njoj, sve do same njezine sri. Vidio je prazninu, krivnju i strah, a ona se osjetila posramljenom. Lagano joj je poljubio spaljenu kosu, iz izme izvukao otar no i odrezao prvi pramen. Bolje?" pitao je. Kimnula je. To je samo kosa. Nije ruka ili noga." Ali, dok ju je iao, dok su uvojci kose padali po podu poput mrtvog lia, Changove usne spustile su se u polumjesec tuge. Sagnuo se i pokupio spaljene bakrene uvojke i drao ih na dlanu kao plamene darove svojim bogovima. Lidiji se u glavu utisnulo sjeanje na njezinu majku koja tupim kuhinjskim karama ree svoju dugu, tamnu kosu. Sad ju je razumjela, tu uasnu potrebu za samokanjavanjem. Razumjela je osjeaj olakanja koje je to donosilo, onog istog olakanje kakvo je vidjela na Antonininu licu prvog dana kad su se upoznale u hotelskoj kupaonici. Chang An Lo", proaptala je kad se okrenula prema njemu, reci mi gdje te boli." Zjenice su mu se rairile dok su misli jurile kroz njega, stvarajui mu ljubiaste pjegice u oima. Ramena." Nije na to mislila i on je to znao. Pokai mi." On je njeno spustio masu uvojaka na stolicu i skinuo svoju podstavljenu jaknu. Bila je puna progorjelih smeih rupa, a ni tunika ispod nje nije bila nita bolja. Skinuo ju je i okrenuo joj gola lea. areno", rekla je. Rukom je prekrila usta kako bi zatoila sve ostale zvukove koji su se borili da izau. Kakva si s mastima?" pitao je. Pravi strunjak. Prsti laki kao pero. Zar se ne sjea?" Okrenuo je glavu. Da, sjeam se. Kako bih mogao zaboraviti." U upi u vrtu u Junchowu, kad si bio ranjen i..." Uzeo ju je u naruje i poloio je na krevet. Pst, ljubavi, nemoj se skrivati u prolosti." S beskrajnom njenou skinuo joj je svu odjeu, ostavivi samo zavoj oko struka gdje ju je pogodio metak. Unato Eleninim avovima, zavoj je bio uprljan bojama trulog voa, crvenom, smeom i naranastom. Poljubio joj je meku kou trbuha i zamotao je u poplun. Doi i razgovaraj sa mnom", promrmljala je. Najprije se naspavaj, onda emo razgovarati." Iz pohabane stare kone torbe koju mu je Lidija dala prije mnogo vremena u Kini izvadio je boicu s mutnom tekuinom koju joj je kapnuo na jezik. Sad spavaj." No ona se prisilila da sjedne. Najprije mast." Ispruila je ruku.

241

Nije se bunio. Iz torbe je izvadio keramiku posudicu, a ona ga je posjela na krevet, kleknula kraj njega i prstima zahvatila kremastu masu. S dodirom lakim poput perja, kao to mu je obeala, umasirala ju je u spaljeno meso njegovih ramena. Nije pitala to mu je to napravilo. Gorua greda koja je pala na njega? Eksplozija uarenih plamenova? Nije bilo vano. Mast je imala udan biljni miris od kojeg su je pekle oi, a vjee joj oteale. Poljubila mu je istu, zdravu kou u sredini lea, ali kad je otvorila usta da mu kae kako je on najhrabriji ovjek na kugli zemaljskoj, rijei joj nisu uspjele pronai put do jezika. Ve je spavala. Kad se probudila, bio je mrak. Nono nebo prianjalo je uz prozor, tresui ga i zveckajui, pokuavajui ui. Lidija je osjeala Changovu toplinu sklupanu oko sebe, ali odmah je znala da on ne spava. Osjeala se snanije i odmornije, ali dopustila je pluima da nastave disati u plitkom, sporom ritmu, vrsto se drei za ostatke sna jer nije bila spremna za ono to je lealo pred njom. Gubitak oca slomio je neto u njoj i ona je oplakivala i njega i izgubljeni san. okirala se shvativi da su joj obrazi mokri. Zar je plakala u snu? Dugo je leala tako, privijena uz Changa. Sat vremena, moda i due. Nije ga eljela pustiti. Grevito se drala svake sekunde i pamtila toan osjeaj njegove ruke na svom boku i daha na vratu zbog kojeg su joj osjetljivi ivci ispod povrine koe titrali od uitka. Kad odlazi?" napokon ga je pitala u tami. Nije odgovorio, samo ju je jae zagrlio. Kada?" ponovila je pitanje. Sjeo je i upalio svijeu koja je stajala na stolu kraj kreveta. Sjene, crne i iskrivljene, iskoile su svuda po sobi, rune poput njezinih strahova. Chang je naslonio glavu na masni zid i usredotoio se na vrata. Ne na nju. Ne moe ostati ovdje", rekao je. Sad te trae, zato mora otii." Znam. Iako pretpostavljam", nasmijeila se njegovu profilu, da bi s ovom kratkom kosom mogla postati ulini takor poput Edika i raditi za voryje. Vjeta sam kradljivica." U njegovim prsima osjetila je drhtaj. Dodirnuo joj je odrezanu kosu. ini se kao da su je takori ve dohvatili." Nasmijala se i vidjela da mu je to bilo drago. Boli li te? Treba li jo?" ." Prstom mu je dodirnula usne. Nije strano." Podignuo je obrvu. Jo trava?" Ne, glava mi mora biti ista. elim razgovarati." Njeno ju je privukao sebi, na svoja gola prsa, i oboje su pustili da taj trenutak potraje, znajui da e se stvari uskoro promijeniti. Ne moe ostati ovdje", ponovio je Chang. Hajde da onda razgovaramo o sljedeem potezu. O tome sam cijelo vrijeme razmiljala i planirala, za to sam se pripremala, za nau zajedniku budunost." Tiho je frknuo. A onda si sve stavila na kocku za svog oca." Lidija nije odgovorila, samo mu je milovala lice. Pitaj me", rekao je. to da te pitam?" Ali znala je. Pitaj me." Podignuo joj je bradu i natjerao je da ga pogleda u oi. Pitaj me ponovno." Ne." Onda u si sam postaviti pitanje. Jesam li spreman otii s tobom u Ameriku?" Lidija je zadrala dah. Lidija, najslaa ljubavi, odgovor je ne." Ona nije uzdahnula, nije zajecala niti mu pokuala vratiti rijei natrag u usta kao to je htjela. U tiini mu se zagledala u lice prije nego to je pitala: to ti je rekao?" Tko?" Aleksej, naravno. Stajali ste zajedno na dvoritu, a ja mogu samo zamisliti to..."

242

Zastala je kad je osjetila da se ukoio i ula da je brzo udahnuo. Ve je bio napola izvan kreveta s noem koji mu se odjednom stvorio u ruci kad su se vrata naglo otvorila i tresnula u zid. U sobu je nahrupilo pet mukaraca. Svi su bili Kinezi i imali su pitolje. Gubite se!" vrisnula je Lidija. Prebacila si je poplun preko golog tijela. ovjek koji je stajao ispred ostalih bio je mlad, imao je izdueno lice i podstavljenu vojnu jaknu. Ostali su joj izgledali kao profesionalni ubojice, od glave do pete odjeveni u crno i s nemilosrdnim oima. Lidija je iskoila s kreveta, ali Chang je stao izmeu nje i uljeza i ona se bojala da e ih napasti. Ne!" vrisnula je. Ali on se nije pomaknuo. Ukopao se na mjestu. Umjesto napada, izmeu njega i mladia u plavom s nesretnim izrazom lica potekla je bujica rijei na brzom kineskom. U jednom trenutku mladi je pokazao prema Lidiji, a njoj je srce poskoilo u rebrima, ali kad su rijei presuile, Chang je stajao jako mirno. Ne okreui se, rekao je na odmjerenom engleskom, Ovo je Biao. On je bio... Moj prijatelj, takoer je lan delegacije." Lidija je zadrhtala. Changove oi i dalje su bile prikovane uz Biaoa. To je osoba kojoj sam povjerio da nam pronae ovu sobu, jedini koji je znao gdje je." Zato je ovdje?" eljela je da se Chang okrene. eljela je da je pogleda. Biao je doao sa svojim drugovima kako bi bio siguran da u se odmah vratiti u hotel 'Triumfal'." Zato? to se dogodilo?" Napokon se okrenuo, a pogled u njegovim tamnim oima kao da je usisao sve sjene u sobi. Biao je rekao da trebam pitati tebe." ekali su ga ispred vrata. Chang je prisilio Biaoa da izae tako da on moe razgovarati s Lidijom. Bio je u napasti da preree Biaov bezvrijedni vrat kao kaznu zbog njegove izdaje, bez obzira na to koje bi to posljedice imalo za njega, ali nije bio spreman riskirati Lidijin ivot. im su se vrata zatvorila, zgrabio ju je za ruke, ne doputajui joj da skrene pogled. Reci mi", traio je istinu u njezinim oima, reci mi to si uinila." Odrezana kosa strila joj je pod udnim kutovima, a blijedo joj je lice izgledalo nesretno. No najgori je bio strah u njezinim oima. ega se toliko bojala? Pustio je njezine mrave ruke i vidio otiske svojih palaca na bijeloj koi, kao da ju nisu htjeli napustiti. Reci mi", ponovio je neto njenije. Kad su napokon krenule, rijei su navrle iz nje. Delegacija danas odlazi iz Rusije, a ti mi nisi nita rekao. Zato idi s njima. Idi. Vrati se svojoj Kini i svojim komunistima iako prezire njihova vou." Zbog iznenadnog bijesa jantar u njezinim oima inio se izgorjelim kao i njezina kosa. Lidija", otro je rekao Chang, kako zna da delegacija odlazi danas?" Lidija je dotad disala ubrzano, ali sad je naglo prestala. Vidio je kako su joj lisiji zubi zagrizli usnicu. Kako je bilo mogue toliko voljeti nekoga, a ne znati tajne skrivene ispod njegova jezika? Plikovi na njezinu elu poprimili su zlatni sjaj na nestalnom svjetlu svijea, a njegovo srce je poskoilo. Omotao je ruke oko njezinog drhtavog tijela i privio je na prsa. Poljubio joj je kosu koja je mirisala na dim i osjetio kako je utonula u njega. Sav njegov bijes i sva pitanja jednostavno su nestali. Ostao je samo mir u njihovim srcima. Kucanje na vratima natjeralo je Lidiju da poskoi. Brzo, ljubavi", apnuo joj je u kosu, reci mi. Reci mi sve." Poloila mu je glavu na vrat, a onda se naglo otrgnula od njega i otila do prozora. Obukla je koulju i ostala ondje, zagledana kroz prozor, kao da joj je bilo previe bolno pogledati iza sebe. Kako si znala", pitao je, da delegacija danas odlazi?" Rekao mi je Li Min." Li Min? Voa delegacije? Odakle ga zna?" Duboko je udahnula, kao da se utapa. Posluaj me dokraja, Chang An Lo, a onda moe otii. Prole godine u Kini, kad sam se spremala u Rusiju u potragu za svojim ocem, prila mi je skupina tvojih ljudi." Mojih ljudi?"

243

Da, tvojih kineskih komunista. uli su da putujem u Sibir. Moda su imali dounike na eljeznikoj postaji, ne znam. U svakom sluaju, doli su. Doznali su od Kuan, kojoj si ti rekao, da mi je Jens Friis otac i rekli su mi da je on osmislio tajni projekt koji e pomoi sovjetskoj vojsci. Oito su imali pijune u samom srcu sovjetskog sustava, ak i u Crvenoj armiji, ali nisu znali kakav je to projekt ni gdje ga dre u zatvoru ili u jednom od onih uasnih logora. Nisu znali ak ni je li iv ili mrtav. Chang, mora shvatiti, to mi je bio otac i ja..." Zaustavila se, udahnula i tiho zavrila: I zato su me zamolili da ga naem." Gnjev, teak i nezgrapan, vrio mu je u elucu. ,,A zauzvrat?" zahtijevao je. to su ti ponudili?" Traila sam tebe." Mene." Da. Traila sam da te dre dalje od graanskog rata, dalje od kuomintanke vojske." Progutala je knedlu i on je pomislio da e se okrenuti, ali nije. Htjela sam da bude na sigurnom. Nisam imala pojma da e te poslati u Moskvu, kunem se." upkala je gumbe svoje koulje. Ugodno iznenaenje. Dokaz da su se drali svog dijela pogodbe." Chang je tiho preao preko sobe sve dok nije stajao odmah iza nje, tako da je mogao uti svaki njezin plitki udah. Zato si onaj dan otila u zatvor da pokupi pismo? Ono u kojem je Jens napisao o svom projektu. Da ga da Li Minu." Ona je poskoila kad mu je ula glas iz te blizine, ali ostala mu je okrenuta leima. Kimnula je. Lidija." Znam da si ljut. Znam da misli da sam te izdala i sklopila prljav dogovor tebi iza lea. Ali pomisao da ti moe izgubiti ivot zbog nekog kuomintakog metka bila je... Nepodnoljiva. Nisam to mogla dopustiti. A sad, kada tvoji kineski prijatelji imaju ono to su htjeli, sad odlaze i vode te sa sobom." Nagnula je glavu unatrag sve dok mu nije dotaknula obraz i ta je jednostavna, intimna gesta bila dovoljna da slomi njegovu odluku da je se odrekne. Veliina onoga to je napravila za njega oduzela mu je dah. Riskirala je svoj ivot i ivot svog oca... Za njegov. Zagrlio ju je oko ranjenog struka i privukao je sebi, borei se s nagonom da je pritisne u vlastite kosti gdje bi bila sigurna. Ima pravo, Lidija, bijesan sam, ali ne na tebe, ljubavi. Bijesan sam na njih." Osjetio je miris njezine krvi i srce mu je zaplakalo. Trebao sam shvatiti da to to si titila nije bila tvoja prolost." Ne", apnula je, bila je to naa budunost. Tvoja i moja. Ali Chang, oboje smo proizvod vlastite prolosti." Ponovno kucanje na vratima i Biao koji im je vikao da se poure. Chang je brzo rekao. Lidija, mora odmah odluiti. Ako je Amerika ono to eli, moemo..." Ona se naglo okrenulo, a oi su joj bile velike i ozbiljne. Ne, ne Amerika." Moje srce ne kuca bez tvojega." Je li ti to Aleksej rekao? Da me pusti?" Rekao je da e sa mnom uvijek biti stranac." Nasmijala se, a zrak u sobi kao da je oivio. Usred straha, boli i opasnosti, ona se nasmijala i zabacila svoje odrezane uvojke. Zvuk njezina smijeha zalijeio je neto u njemu, za to nije ni znao da je slomljeno. O, Chang An Lo, ja sam stranac cijelog svog ivota. Nekad sam se borila protiv toga, mislila sam da elim pripadati, ali vie ne. To to sam stranac dovelo me do tebe." Primio joj je lice u ruke. Tvoj brat vjeruje da mora ostati u Rusiji, a kad te vidim ovdje, znam da je ova zemlja dio tvoje due." Zaboravi ono to Aleksej kae. On mi nije brat." Molim?" Jens mi je rekao. Da Aleksej nije njegov sin. Da mi je majka bila u krivu, a ak je i njegova majka lagala o tome." Tuga joj je treperila na licu kao sjena nonih duhova pod svjetlom svijea." O, moja Lidija, u toj si vatri izgubila i brata i oca." Ona mu se osmjehnula, krhkim pokretom usana. Tvoji bogovi zahtijevaju visoku cijenu", rekla je. ,,A sad te ponovno kradu od mene." Poi sa mnom." Oi su joj se rairile. ,,U Kinu?" Da."

244

Ne mogu", rekla je. Zar si zaboravio? Jo davno smo odluili da, sve dok se bori s komunistima, ne moe za sobom vui jednu zapadnjaku djevojku. Nema tog svijeta gdje bih mogla nai mjesto za sebe." Ima jedan." Koji?" Hong Kong."

245

56

Automobil je bio pun, a njegova unutranjost mirisala je kao Kina, ne Rusija. Lidija je sjedila pritisnuta uz prozor, a Chang An Lo kraj nje kao pregrada izmeu nje i drugih. Njegova ruka zgrabila je njezinu im su uli u automobil, a premda se estoko svaao s onim kojeg je zvao Biao, prsti mu nisu naputali njezine. Njezina platnena torba leala je na Changovu krilu povrh njegove kone, kao da ju je elio skriti od tih kineskih uljeza. Biao i jo jedan mukarac u crnom stiskali su se na stranjem sjedalu uz Changa, a naprijed su sjedila jo trojica. Voza je imao srebrni oiljak na mjestu gdje mu je nekad bilo uho. Lidijinim uima njihovi su glasovi zvuali otro, a bujica gnjevnih kineskih rijei ispunila je zrak izmeu Changa i Biaoa, prijatelja koji su se svaali kao da su neprijatelji. Oajniki je eljela znati to su govorili, ali znala je da e joj Chang rei samo ono to bude htio da zna. Naslonila je glavu na prozor i promatrala kako snijeg i ulice nestaju iza magle njezina daha. Bojala se da bi i neto drugo moglo nestati. Lidija." Rijei su prestale. Reci mi to se dogaa, Chang." Ruka mu je jae stegnula njezinu, a on se prebacio na engleski kako ih njegovi sunarodnjaci ne bi razumjeli. Lidija." Nain na koji joj je izgovorio ime rekao joj je da joj se ono to slijedi nee svidjeti. Lidija, moram te ostaviti. Ne, ljubavi, ne gledaj me tako, to e biti samo nakratko. Dogovorili smo se", tiho je rekao, da se naemo u Hong Kongu. Ja u biti ondje, kunem ti se. Ali ne mogu putovati s tobom kroz Rusiju, ne doputaju mi." Ona je pogledala glave na prednjem sjedalu. ak ni ako pobjegnemo od ovih?" Ne, Lidija, dosta smo riskirali. Ako pobjegnemo zajedno, ovi e nas ljudi hvatati preko svih tih tisua kilometara natrag do Kine. Neu te dovesti u tu opasnost. Ovaj put", dodirnuo joj je vrat, elim da bude na sigurnom." I to sad?" Bacila je pogled na Biaoa koji je zurio ravno pred sebe, ne elei je pogledati. Dogovoreno je." Uzeo joj je obje ruke u svoju tako da je znala da nije dobro. Reci mi." Ja u se s delegacijom vratiti natrag u Kinu i podnijeti izvjetaj Mao Tse-tungu. Dao sam im rije da neu praviti nikakve probleme." Ona se osmjehnula. Chang An Lo koji se pretvara da je krotko janje, da mi je to vidjeti." No u njegovim oima nije bilo smijeha. to dobivamo zauzvrat?" tiho ga je pitala. Pratitelja za tebe." Ne trebam nikakvog pratitelja." Da, treba. Trai te ruska tajna policija tako da..." Tko? Tko e biti taj pratitelj?" Chang je pogledao u Biaov natmureni profil. Ne", otro je rekla Lidija. Odbijam imati..." Lidija, nemoj. Molim te, nemoj se boriti protiv ovoga." Progutala je rijei koje su joj ve bile na jeziku i vidjela kako su njegove tamne oi pratile pokret njezinih usana dok se borila da prihvati ono to je rekao. Biao e te otpratiti sve do Vladivostoka. Uz njega ne bi trebala imati nikakvih problema s Rusima. A zatim kroz Kinu na jug do Hong Konga." On me mrzi", proaptala je. Zato bi to napravio?" Jer sam mu naredio. Znam da e te tititi svojim ivotom."

246

Iako me mrzi?" Vjeruj mu, Lidija. On e te dovesti do Kine." Objesila je glavu, a on joj je prebacio ruku preko ramena i privukao je k sebi. Dao bih krv svog srca da moemo putovati zajedno, ljubavi, ali time bih samo navukao opasnost na tvoju glavu." Poljubio joj je kratku kosu. ekat e me?" pitala je. Bit e ondje?" Obeavam." Nee se predomisliti i pobjei sa svojim komunistima?" Neu. Ne ovaj put." Oi su im se srele i ona mu je povjerovala. Riskirala je, ali ne bi mogla ivjeti sama sa sobom da ne pokua. Chang je vidio povjerenje u njezinim oima, nagnuo se prema njoj i poljubio je, ignorirajui ostale putnike u automobilu. ,,A sad", tiho je rekao, gdje te eka tvoj kozaki medvjed?" Snijeg je prestao padati. Dok je Lidija hodala prema mostu Borodino u jugozapadnom dijelu grada, automobili su se kotrljali pokraj nje s lancima na gumama, a blijedo, razliveno sunce sjedilo je nisko na horizontu kao da nije imalo snage popeti se vie. Lidija je osjetila nalet olakanja kad je vidjela da je kozak eka, a i on je pokazao zube kad ju je ugledao. Zar se bojao da nee doi? Da e zaboraviti na njihov sastanak, ovdje meu ploama od lijevanog eljeza s imenima heroja rata iz 1812. godine? Jo me nisu zatvorili u Lubjanku", nasmijala se. Zatvor Lubjanka bio je nona mora Moskve, lijepa zgrada od ute cigle u ijim su tamnicama ljude ispitivali tako to bi ih rastavljali na dijelove onako kako nisu mogli ni zamisliti. Nemoj ni spominjati to smrdljivo mjesto", zareao je i zagledao se u nju svojim jednim crnim okom. Grozno izgleda." Ignorirala ga je. Zdravo, Elena." ena je stajala kraj Popkova s prekrienim rukama i zurila u pramenove kose koji su virili ispod Lidijine kape, ali nije nita komentirala. Dola si", bilo je sve to je rekla. I, Liev. Znai Ukrajina?" Da. Ondje jo ima normalnih ljudi. Jebe Moskvu. Ona je samo sovjetski stroj." Lidija je ispruila ruku i vrhovima prstiju dotaknula njegova granitna prsa. Pazi na sebe, prijatelju." Podignula je pogled. Jesi li bolje?" ,,K'o tek izleeno pile." Nasmijala se. ,,A ti?" pitao je, a njegove upave obrve spojile su se od zabrinutosti. Vie kao stara koka." Kimnuo je, zamiljeno gladei bradu, a ona je primijetila da mu je jedna strana brade potpuno spaljena. Odjednom mu je iza lea provirilo jedno usko lice. U ijem si to autu dola?" Edik! to ti radi ovdje? I Misja." Pomilovala je tenetove paperjaste ui. Automobil pripada nekim dosta neugodnim suradnicima mog kineskog prijatelja." Popkov se namrtio. Odveli su ga?" Kimnula je i zagledala se dolje u Popkovljeve prastare kone izme s urezanim likom vuka koji zavija. Liev", tiho je rekla, ti si cijelo vrijeme znao za Alekseja, zar ne?" Zagunao je. Znao si da mi nije brat. Oduvijek si znao. Zato si bio takav gad prema njemu." Ponovno je zagunao. Trebao si mi rei." Net. Nisam mogao. Bila si sretna." Grlo joj se stegnulo. Nije rekla nita vie. Pokraj njih su prola kola s konjem i poprskala ih prljavim sivim snijegom, a Misja je zalajala. Zemlja se nastavila okretati. Uzgajat u penicu", izjavio je Popkov.

247

Ti?" nasmijeila se Lidija. Seljak?" Nauit emo", samouvjereno je ustvrdila Elena. Edik e nam pomoi, zar ne, deko?" Bocnula ga je u mrava rebra, a on se nasmijao. Ako me prisilite", nacerio se. Lidija je pogledala tu trolanu obitelj, vidjela topli ponos na Lievovom izubijanom licu i zavidjela im je. Budite sretni", promrmljala je i shvatila koliko joj je teko pustiti ga. Liev je cijelo vrijeme zurio u nju, povremeno bacajui poglede na jednu natovarenu teglenicu na rijeci Moskvi pa opet na nju. to je, Liev?" Kozak je slegnuo ramenima i progundao neto nerazumljivo sebi u bradu. Stvar je u tome", ukoeno je rekla Elena, to on ne eli ii bez tebe." Lidija je zatvorila oi i zaljuljala se na nogama. Elena nije bila gotova. eli da doe s nama." Lidija je protrljala ruke kao da je otar vjetar koji je puhao s rijeke bio razlog zato je drhtala. rt! Liev, jesi li poludio? Ja na selu? Ne budi blesav. Nisam ja neka seljanka sa sijenom umjesto mozga. Idi se sam igrati lopatama i krampovima, kopaj svoje rupe bez mene." Bilo je kratko, ali ipak je uhvatila olakanje na Eleninu licu. to e ti?" Lievov duboki glas bio je napregnut. O, ja u biti dobro, ne brini se. Vraam se u Kinu." Crno mu se oko suzilo i on je kao neki stari bik zatresao glavom, kao da mu je odjednom postala preteka. Oajniki si eljela pobjei iz Kine. Rekla si da je mrzi." Lagala sam." Pusti curu na miru, Liev", javila se Elena. Pronicavo je gledala Lidiju sa smijekom na usnama. Zar ne vidi, ne voli ona mjesto. Voli ovjeka." Ali" Nema ali! Prestani praviti strku oko mene, glupi kozae", alila se Lidija. Odgurnula ga je od sebe. Bjei u Ukrajinu." iroko se osmjehnula, iznenadivi i samu sebe, ak se i kratko nasmijala. elim ti svako dobro. Hvala na svemu." Okrenula se i poela hodati. Ali nije napravila vie od deset koraka prema Trgu Smolensk prije nego to se nala u zraku. Visjela je iznad ledenog tla, uhvaena u veliki, masni zagrljaj, a ona se bez daha drala za njega. Sa svakom ju je sekundom sve vre stiskao na grudi i tiho reao negdje duboko u grlu. Isto tako naglo ju je i spustio. Lidija mu je gurnula Dmitrijev zlatni prsten u dep. Da kupite neku zemlju", rekla je, poela hodati i vie se nije osvrtala. Lidija se zaputila pjeice preko grada, ali uskoro je shvatila da nema snage doi do Arbata. Zato se popela u izvozik, jedan od konjskih taksija, i zamotala si debelu deku oko koljena, rukama si obgrlivi ranjeni struk. To je bilo otvoreno vozilo, izloeno elementima, ali njoj je odgovaralo. Snijeg je stao i sviao joj se hladan vjetar koji joj je puhao u lice. Nebo je bilo sivo i inilo se staro dok je lebdjelo iznad moskovskih krovova i ona osjeti ubod aljenja to ostavlja ovaj grad u koji se zaljubila. Lagani ritam konjskog hoda bio je spor i umirujui i dao joj je vremena za razmiljanje. Zatvorila je oi i otvorila um kao to ju je Chang An Lo nauio, ali jo su je progonile slike vatre, a plamenovi su joj se dizali oko lica i huali joj u uima. Zato se uhvatila za osjeaj oeve ruke u svojoj i njegova glasa kad je rekao Volim te zato to si dola po mene. Tata", apnula je, vratit u se." Jednog e se dana vratiti. Nije znala kada ni kako, ali vratit e se. Rusija se uplela u niti njezina bia i ona je znala da nee moi odoljeti zovu ovoga grada kupola kao ni crnoj zemlji koju e Popkov i Elena obraivati u Ukrajini. Zvuk drvenih kotaa i automobilska truba vratili su je natrag u stvarnost i ono to ju je ekalo. Morala je vidjeti Alekseja. ivio je s Antoninom u njezinu stanu, a Lidija je morala razgovarati s njim. Bila je ljuta na njega to je rekao Changu da je se odrekne, ali... irom je otvorila oi i osjetila kako ju je neto stegnulo u grudima. No unato Alekseju, Chang e je ekati u Kini. Duboko je udahnula i naglas

248

rekla: Budi ondje, ljubavi. Budi ondje. Zbog mene." Bojala se da e ga, kad se jednom vrati u Kinu, njegova zemlja i njegovi bogovi ukrasti od nje. Vjeruj mu", apnula je samoj sebi i osjetila kako vjetar odnosi njezine rijei do uiju njegovih bogova. U stanu je vladao kaos. Kutije su bile posvuda. Iz njihovih razjapljenih usta izvirivali su krzneni kaputi i svijenjaci pa ak i jedan srebrni samovar. Pod su prekrivale hrpe naslaganih knjiga, a uza zidove su bile naslonjene slike. Lidija je pomislila kako je sramotno to je jedan komunist posjedovao toliko stvari i uinilo joj se da vidi kako se korupcija migolji iz kutija, kao komad konopia koji je leao zaboravljen na perzijskim tepisima. Bilo joj je teko ponovno ui u taj stan, kao da su joj sjeanja jo bila preteka. Aleksej je bio iznenaen to je vidi. Lidija, zar ti ne bi trebala biti u krevetu?" Ali onda ju je njeno poljubio u oba obraza, a i pogled na njezinu kosu izazvao je samo blago dizanje obrve. Drago mi je to si dola jer imam neto za tebe." Poveo ju je u radnu sobu gdje je Antonina sjedila za stolom i pregledavala Dmitrijeve papire. Podignula je pogled, a tamne su joj oi zasjale. Onda je vidjela posljedice Changova noa i namrtila se prije nego to joj je prila. Lidija, draga djevojko, ti si", Lidija je bila sigurna da e rei neto o njezinom bizarnom izgledu, ali prevarila se, i vie nego dobrodola." Antonina ju je zagrlila, a Lidija prvi put nije namirisala parfem. Dobro izgleda", rekla je Lidija. Tako se i osjeam." Zapravo, Lidija je nikad nije vidjela tako lijepu, premda je izgledala potpuno drukije. Gusta tamna kosa bila joj je svezana u labavi rep, a nosila je obinu plavu haljinu i vestu koja nikad nije vidjela Pariz. No to nije bila jedina promjena. Na licu nije imala ni mrvicu minke, a nije nosila ni rukavice. Imala je podonjake kao da se nije naspavala, ali usne su joj bile oputene, bez napetosti koja ih je prije koila. Doi da popijemo kavu. Aleksej, bit emo u salonu." Taktino ju je povela dalje od radne sobe, posjela u salon i otila skuhati kavu dok je Aleksej govorio. Lidiji je bilo zbunjujue biti s tim ovjekom koji joj nije bio brat. Morala ga je ponovno procijeniti. Jesi li dobro?" zabrinuto ju je pitao. Malo izubijana, ali preivjet u." Nasmijeila mu se. Zahvaljujui tebi." Sjeo je na stolicu preko puta nje i s nelagodom ispruio duge noge, oito ne znajui kako da prihvati njezinu zahvalnost. Lidija je promijenila temu. Vidim da se pakirate." Da, poinju postavljati pitanja o Dmitriju. Preopasno je ostati ovdje pa danas odlazimo." Kamo idete?" Antonina je promijenila ime tako da je ne mogu pratiti, a kupili smo i nove dokumente. Ostajemo u Moskvi, samo selimo u drugu etvrt." Naravno, Maksim je u Moskvi." Aleksej joj je dobacio razdraljiv pogled, a ona mu se zagledala u oi. Njihova boja ju je zavarala. Zato je povjerovala majinim tvrdnjama da mu je Jens otac, ali kako je mogla biti tako glupa? Jens nije bio jedini mukarac u Sankt Peterburgu sa zelenim oima. Odjednom se nagnula prema njemu. Vraam se u Kinu." ula je kako je naglo udahnuo. Ne, Lidija, nemoj. To je pogreka. Sluaj, zato ne ostane s nama? Ovdje u Moskvi. Nali smo stan." Mahnuo je rukom okolo po sobi s visokim stropom. Nije ovako raskoan, ali ima dvije sobe tako da..." Ne, Aleksej. Hvala, ali ne, hvala." Molim te, Lidija, ne radi to. Nee ispasti dobro. to smo ti i ja bez Rusije? Ona nam je u krvi." Ona je odahnula glavom. Volim Rusiju. Ali ne dovoljno." Oi su im se susrele. Kako je ikada mogla misliti da je ovaj ovjek hladan? Vatra je bila ondje, duboko u njemu, skrivena iza zida ponosa. Volim te, brate", tiho je rekla. Nije mu mogla rei istinu i time mu oduzeti oca. Aleksej je ustao i kleknuo ispred nje na ulateni pod, uhvativi je za ruke. Ostani u Moskvi", molio je. Htio bih da ostane sa mnom. Uz Maksimovu potporu namjeravam ostati meu vorjjima i napredovati tako da jednog dana..."

249

Kad Maksim umre, ti e biti ondje, spreman da preuzme vodstvo. Dragi brate, zaista si ambiciozan." Nije kimnuo, ali vidjela je da su mu oi zasjale i prepoznala je to uzbuenje koje je osjeao. On nije bio ovjek koji e se pomiriti sa Staljinovom luakom kouljom, ali u njemu je ve vidjela promjene koje su je plaile. Koliko e onoga to je u njemu voljela najvie nestati ako provede ivot s tim lopovima? Kako ironino; ona je nekad bila ta koja je krala i riskirala zatvor, ne on. Ili", predloila je, moe se sa mnom vratiti u Kinu." Namrtio se. Ne. Neu napustiti Rusiju."

Smatra l i j e izdajicom? Je li to mislio?

Rekao si da ima neto za mene?" pitala je. Prouavao je njezino lice kao da neto trai, a onda je ustao i iz ormaria izvadio nekakve papire. Evo, novi dokumenti." Srce joj je poskoilo. To je bilo brzo." Maksimov dar." Zahvali mu u moje ime." Hou." Stajao je i gledao je s visoka. Posljednji put, sestrice. Odreci ga se. Nikad neete biti sretni zajedno." Ne mogu, kao to ne mogu ni prestati disati." Dobro." Izvadio je paket. Ovo je dokument s Dmitrijevim osobnim peatom koji e ti omoguiti da slobodno putuje i kupuje vozne karte. I dovoljno novca - od Antonine - da te dovede do Kine." Uzela ih je. Ruka joj je drhtala dok je treptanjem pokuavala odagnati suze. to da ti kaem, Aleksej? Ti si brat kakvog sam oduvijek eljela." Nasmijeio se s nelagodom; njezine su mu se rijei uvukle pod kou. I ja imam neto za tebe", dodala je. Nadam se da e ti se svidjeti." Iz depa je izvadila mali komad papira i pruila mu ga. On ga je otvorio. To je jedna od Jensovih poruka." Bila je to ona u kojoj je spomenuo Alekseja. Za tebe, ako je eli." Aleksej je kimnuo i brzo joj okrenuo lea, ali ne prije nego to je vidjela kako mu je osjeaj koji nije mogla proitati preplavio lice, uinivi da izgleda mlado i ranjivo. Paljivo ju je preklopio i zadrao u ruci. U tom trenutku ula je Antonina nosei pladanj. Dok je Lidija pila jaku kavu i jela topli kroasan, Antonina joj je karama popravljala oteenu kosu, pretvarajui taj uas u neto normalnije. Lidija je shvatila da e Antonina uvijek biti dobra u tome. Vidjela je kako Aleksej promatra svaku nijansu na Antonininu licu i nadala se da e biti dobri jedno prema drugome. Poslije ju je Antonina odvela do glavne spavae sobe gdje su na krevetu bile porazbacane haljine, cipele i stole od samurovine. Uzmi to god hoe." Antonina je nehajno mahnula prema krevetu i kutiji od crnog baruna koja je stajala otvorena na stolu. ak i s njezina mjesta pokraj vrata, Lidija je vidjela da se u kutiji nalazio nakit. Nije si mogla pomoi, privuklo ju je svjetlucanje dijamanata i ukasti sjaj zlata, ali nije nita dirala. Nije znala bi li se poslije mogla otrgnuti od toga. Hvala ti", rekla je. Za novac i za ovu ponudu. Vrlo si velikoduna. Ali ne treba mi nita vie." Sve emo to prodati. Svega emo se otarasiti preko Maksima. Jesi li sigurna?" Sigurna sam." Ne eli krvavi novac, zar ne?" Tako neto." Ne krivim te." Antonina joj je prila i poljubila je u obraz. Barem dopusti da te odvezem do kolodvora." Lidija je izala iz elegantnog automobila. Kolodvor je bio prepun putnika, kovega i nosaa s kolicima koji su se borili za mjesto, ali ona ih je jedva primjeivala. Jedino to je vidjela bile su uniforme. Sive s bljeskovima plavog na ovratnicima, provjeravali su dokumente i pregledavali lica. Traili su nekoga.

250

Tajna policija", promrmljala je Alekseju. Jo se moe predomisliti." Vrata automobila i dalje su bila otvorena. Samo jedan korak i bila bi na sigurnom, ali taj korak bio bi putovanje u prolost umjesto u budunost. Chang An Lo ponudio joj je Hong Kong. To je bio otok uz obalu Kine koji je premoivao provaliju koja je dijelila Istok i Zapad, njegov svijet i njezin. Britanska kolonija, ali u isto vrijeme i uspjeno sredite kineskoga gospodarstva i kulture. Ondje e Chang i dalje moi biti dio svoje zemlje i imati dovoljno vremena da odlui to dalje. Hoe li osloboditi vrat od smrtonosnog stiska Mao Tse-tunga. A ondje e moda i ona moi ostvariti san koji je sanjala s majkom, da e jednog dana ii na fakultet. S britanskom putovnicom, Hong Kong bi mogao biti njezin. Poput otvorenih vrata. Morala ih je samo gurnuti i nai Chang An Loa kako je eka. Dodirnula je zmaja od kvarca koji joj je visio oko vrata. Znala je da nita nee biti lako jer je njihova ljubav bila vatrena; palila ih je jednako kao to ih je i spajala. Chang ju je zvao svojom lisicom; njezina majka ju je prozvala ulinom makom - ona e uvijek preivjeti. A njihova ljubav? Je li i ona mogla preivjeti ono to ih je ekalo? Da, vrsto je odluila da e uiniti sve da preivi. Svaki e dan udahnjivati nov ivot u nju, unato opasnostima koje su oko njih kruile poput vukova. Ponovno je pogledala asnika u sivom, pitolj na njegovu boku, i opipala dokumente u svom depu. Znala je da e joj u Kini Rusija nedostajati kao odrezani ud, ali ostati bez Changa bilo je nemogue. To je ve pokuala. I zamalo da nije umrla od boli.

Jo se moe predomisliti.
Automobil je preo iza nje, a iz njega se irio miris koe i cigara. Lidija?" ula je Aleksejev glas iznutra.

Odaberi.
Zatvorila je vrata i zatoptala nogama po zaleenom tlu, smijeei se dok je duboko udisala ruski zrak i osjeala kako joj srce udara. Ispred nje leala je budunost, budunost koju e ona i Chang An Lo izgraditi zajedno. To je bilo riskantno, ali to je bio ivot, ako ne jedan veliki rizik. To je nauila od Rusije, to je nauila od Jensa. Mahnula je Alekseju za oprotaj i dotaknula kinesku amajliju oko vrata da posljednji put pokua izmoliti zatitu Chang An Loovih bogova. Zatim je stavila torbu na rame i krenula prema vratima.

251

Biljeka o autorici

Kate Furnivall roena je u Penarthu, obalnom gradiu u Walesu. Studirala je englesku knjievnost na Londonskom sveuilitu te zatim radila u izdavatvu. Ruska konkubina, pria o dvjema bijelim" caristikim izbjeglicama, majci i keri, koje su bez novca i dokumenata zaglavile u internacionalnom naselju u Kini, izmiljena je, ali temelji se na stvarnim epizodama iz djetinjstva spisateljiine majke. Konkubinina tajna nastavak je ovog velikog svjetskog hita. Kate Furnivall i njezin suprug ive pokraj mora u prekrasnom Devonu.

sken i obrada: Janja

252