Sie sind auf Seite 1von 18

Posljednja priprema za remek_djelo Mea Selimovi, Magla i mjeseina Piui o prvim knjigama Alberta Camusa, Ivo Hergei ne moe

skriti divljenje nad formalnom sigurnou kojom mladi pisac, zapravo poetnik, barata knjievnim izrazom te veli: "Ipak su to pripremni radovi; etide kojima Camus okuava svoju snagu." esto se post festum deava da rani radovi velikih pisaca budu smatrani pukom pripremom za kasnija djela. Mea Selimovi je, meutim, sam kazao kako sve to je pisao prije romana Dervi i smrt doivljava kao pripremu. Ipak, meu svim - kako bi Hergei rekao - etidama kojima je Selimovi okuavao svoju snagu, jedna se vidno istie po snazi: Magla i mjeseina. Nije valjda sluajno to upravo ovo djelo u Selimovievoj bibliografiji neposredno prethodi romanu Dervi i smrt. Od prve pjesme do Tiina Poslije etverogodinjeg partizanskog vojevanja Mea Selimovi zapoinje knjievnu karijeru. Ne treba, meutim, zaboraviti da je on faktiki cijelog ivota teio pisanju. Kao dvanaestogodinjak napisao je prvu pjesmu, a ve dvije godine kasnije objavio je u kolskom listu sentimentalnu priu o "staroj Ruskinji, emigrantkinji, koja umire dok svira na klaviru za vrijeme prikazivanja filma o nekoj strasnoj ljubavi dvoje mladih". Kao gimnazijalac, nakon itanja Zolinog erminala, poinje pisati prie i crtice o tuzlanskim rudarima. Po zavrenoj gimnaziji, Selimovi je otiao na studij u Beograd, a tamo je - na drugoj godini - pokuao neke od svojih mladalakih pria objaviti u Politici. Meutim, za razliku od Branka opia, Selimovi nije imao sree s Politikom: odbili su sve njegove priloge. Otprilike u isto vrijeme list Gajret takoer odbija ponueni Selimoviev tekst o poeziji Hamze Hume. Utuen ovim razoarenjima, Selimovi nije pisao faktiki nita punih dvanaest godina. Za vrijeme rata poinje voditi dnevnik, a 1944. godine u partizanskom listu Front slobode objavljuje priu rtva i tri reportae o zloinima pripadnika Handar-divizije nad srpskim seljacima s Majevice. Dvije godine kasnije, nakon to je rat zavrio, Selimovi e objaviti pripovijetku Pjesma u oluji u beogradskom asopisu Naa knjievnost. Ipak, u to vrijeme Selimovi jo nema objavljenu knjigu.

Ve naredne godine, meutim, Svjetlost e kao poseban svezak objaviti pripovijetku Uvrijeeni ovjek Mee Selimovia. Jedan podatak ovdje moe biti indikativan: prije skoro ezdeset godina sarajevska Svjetlost tampa knjievni prvijenac faktiki nepoznatog autora u deset hiljada primjeraka! Knjievni put Mee Selimovia nastavlja se s zbirkom pria Prva eta objavljenom u Zagrebu 1950. godine. A onda, kao u svojevrsnoj reprizi dogaaja od prije dvadeset godina, ponovo slijedi decenijska utnja. Kako ree sam Mea Selimovi u svojim Sjeanjima: "Od 1951. godine do 1961. godine nastupio je period utanja. Malo obeshrabren, malo nezadovoljan onim to sam pisao, spremao sam se za veliki obraun sam sa sobom." U toj je deceniji jedina ukoriena stvar potpisana Selimovievim imenom bio scenarij Tua zemlja. Ipak, 1961. godine Svjetlost e u biblioteci Savremenici objaviti prvi Selimoviev roman Tiine. Tako je ovaj pisac "uao" meu romansijere, a upravo e kao romansijer i ostaviti neizbrisiv trag u bosanskoj knjievnosti. Psiholoka pripovijedna poema Selimoviev romaneskni prvijenac nije, meutim, doekan odve blagonaklono. Po sudu Riste Trifkovia dolo je do nesporazuma izmeu ostvarene objektivne vrijednosti romana i kritike, odnosno suda javnosti. A sud javnosti bio je dosta otar. Selimovi se kasnije, iz perspektive klasika, gorko-ironino alio kako Tiine dobro dou svima koji hvale Dervi i smrt, a ipak ele da ga - kako on doslovce kae - ispreskau. Ovaj put se Selimovi ipak nije dao obeshrabriti. Ve naredne godine objavit e u knjizi Tua zemlja neke starije prie kojima e pridodati i najnovije svoje djelo: kratki roman Magla i mjeseina. U Sjeanjima, napisanim nakon ogromnog uspjeha Dervia i smrti te Tvrave, Selimovi, usprkos tome, za Maglu i mjeseinu kae da je njegovo "artistiki najuspjelije djelo". Zoran Gluevi e za ovaj roman napisati da je remek-djelo partizanske knjievnosti, dok e Midhat Begi sa svojom uobiajenom lucidnom preciznou Maglu i mjeseinu definirati kao "psiholoku pripovijednu poemu" te kao jednu od najistaknutijih vrijednosti ovog djela izdvojiti "poetsku simboliku". Naroito je ova Begieva ocjena indikativna ako se suglasimo s tezom Predraga udia da je klasini roman legitimni nasljednik epa, dok je moderni roman prvenstveno poema,

jer je poema po definiciji epsko-lirska tvorevina. Epitet psiholoka kao da sugerira daleko "mentorstvo" Dostojevskog, koje, uostalom, priznaje i sam pisac. Jedinstveno djelo muzike strukture Piui o Selimovievom opusu, Kasim Prohi nije mogao zaobii Maglu i mjeseinu. On u njoj otkriva perfektnu knjievnu istotu, naziva je "jedinstvenim djelom u naoj literaturi" i prepoznaje takoer svojevrsno muziko ustrojstvo ovog romana. Ilustrirajmo makar jednom reenicom tu poetsko-muziku stilistiku kakvu je Selimovi ostvario u Magli i mjeseini; ovako, recimo, poinje drugo poglavlje: "Tama, tama, tama, kao pusto, kao nita, ni neba nema, ni blizine, ni daljine, svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina to je proela oi i tijelo, i zemlja to se neprestano otvara i vue u sebe, stenjui upija sve to joj se priblii, neko je pred njim, neko iza njega, na elu je seljak-vodi, ni glas mu nije uo, vidio je samo sjenu, zato je bez lica i bez oblika." Ova duga ritmina reenica reprezentativan je uzorak vjetine i ispisanosti Selimovieva stila koji se sa Maglom i mjeseinom definitivno formirao. To je sada bio pisac spreman da se okua sa svojom jedinom pravom opsesivnom temom; poslije Magle i mjeseine Mea Selimovi je napokon mogao napisati Dervi i smrt. Zanimljivo je takoer da i motivski (a ne samo stilski) Magla i mjeseina predstavlja svojevrsnu suptilnu uvertiru za Dervi i smrt. Ova pria o mladom seoskom branom paru to se u svojoj kui brine za ranjenog partizana zasigurno spada meu najbolja bosanskohercegovaka knjievna djela koja tematiziraju Drugi svjetski rat. Troje glavnih likova vrsno su psiholoki doarani, a rasplet neizbjeno ide prema tragediji. Najstroiji kritiar Magle i mjeseine bio je sam Selimovi. Na jednom mjestu kae kako je roman stegnut, neoputen, nerazvijen u dijelovima, neprodubljen u psihologiji, s loe voenom fabulom, bez odreene ideje. Ovo je, naravno, odve otar sud. Moemo zapravo kazati kako Magla i mjeseina u Selimovievom opusu ima isto ono mjesto koje u Marquezovim sabranim djelima zauzimaju njegovi rani radovi: to je ozbiljna i dobra knjievnost koja autora stavlja meu najbolje pisce svog jezika; to nije ono to ga je uinilo klasikom, no bez toga ne bi ni bilo Dervia i smrti, odnosno Sto godina samoe.

Jedan od najboljih romana XX stoljea Hadrijanovi memoari, Margarite Yourcenar Nisu rijetki pisci i spisateljice to su u povijesti knjievnosti poznati pod nekim nom de plume, a pravo ime im znaju tek malobrojni. Eduard Douwes Decker postao je klasik holandske knjievnosti pod imenom Multatuli; pravo ime Itala Sveva bilo je zapravo Ettore Schmitz; lanovi legendarnog sovjetskog satirinog knjievnog tandema Iljf i Petrov prezivali su se, ustvari, Fajnzilberg i Katajev. I autorica Hadrijanovih memoara uklapa se u ovaj niz. Marguerite de Crayencour (roena osmog juna 1903. godine u Bruxellesu) svoje je umjetniko prezime nainila anagramom onog pravog i postala knjievno besmrtna kao - Marguerite Yourcenar. Domovi i putovanja Marguerite Yourcenar je u ranoj mladosti relativno mnogo putovala: bila je u Engleskoj, vicarskoj, Italiji, Grkoj, a krstarila je takoer i junoslavenskim krajevima: bila je, meu ostalim, i u Bosni. No, ona ipak nikad nije bila nomad. Dva su njezina doma i oba su na granici: dvorac njezina djetinjstva na sjeveru Francuske, uz samu francusko-belgijsku granicu, te kua njezine zrelosti, u amerikoj saveznoj dravi Maine, uz granicu sa Kanadom. U dvorcu koji je sagradio njezin predak (ono de iz njezina prezimena markira plemenitako podrijetlo) provela je desetak godina ranog djetinjstva prije no to se zbog Prvog svjetskog rata sklonila u Englesku. Godine mladosti Yourcenarova e jednim dijelom provesti u ve spomenutim putovanjima po Evropi. Krajem tridesetih godina prolog stoljea, meutim, sjena svjetskog rata e se ponovo nadviti nad njezinim ivotom. Bjeei od rata, u kasnu jesen 1939. godine pristat e u njujorku luku te e narednih pedesetak godina, tj. ostatak ivota, provesti na amerikom kontinentu. Ve 1941. nastanit e se u Maineu, gdje e ivjeti u bijeloj drvenoj kui usred ume breza i borova. Kua se zvala Petite Plaisance. U ovom e svom stanitu knjievnica ivjeti sve do smrti, jer - kako je sama kazala - kad ti je donekle dobro u nekom mjestu, tu ostani i svijaj svoje gnijezdo. Velika e umjetnica tu - u pravom smislu rijei - sviti svoje gnijezdo i ivjeti disciplinirano i asketski, sva posveena literaturi. Nain ivota nije mijenjala ni poslije mnogobrojnih uglednih priznanja, pa ni poslije prijema u Francusku akademiju, a bila je prva ena u viestoljetnoj povijesti ove institucije koja je doivjela tu poast.

Umrla je 1987. godine. Nauiti sve Djela Yourcenarove su prava i ozbiljna knjievnost, aristokratsko tivo za elitu, knjige koje trae vrijeme i odanost. Od Alexisa ili traktata o uzaludnoj borbi, preko Vatri, Anne, Soror, Oprotajnog udarca, Snova i Sudbina pa sve do Hadrijanovih memoara i Crne mijene, Marguerite Yourcenar je stvorila bibliografiju za pamenje i potovanje. Odgovarajui na pitanja iz famoznog Proustovog Questionnairea, Yourcenarova nekoliko puta ponavlja kojim se ljudskim svojstvima ponajvie divi - inteligencija, jednostavnost, dobrota, pravednost. Ko god je itao njezina djela zna da ona ove vrline podjednako potuje i u knjievnosti. I zbilja, proza Marguerite Yourcenar je i inteligentna i jednostavna i dobra i pravedna: inteligentno pisana, jednostavne forme, pravedna prema itatelju, kojem donosi neto od dobrote. Bilo da govori o prekretnikim povijesnim figurama poput rimskog imperatora Hadrijana, ili epskim likovima kakav je Kraljevi Marko; bilo da radnju smjeta u vrijeme Prvog svjetskog rata (Oprotajni udarac) ili srednji vijek (Crna mijena); bilo da govori o vlastitim snovima (Snovi i sudbine), homoseksualnosti (Alexis ili traktat o uzaludnoj borbi) ili incestu (Anna, Soror); Yourcenarova se uvijek dri vlastitog poetikog naputka: "Moje pravilo igre je najprije nauiti sve, obavijestiti se o svemu, itati sve To je metod hinduskog askete koji se godinama iscrpljuje da bi tanije uoio sliku koju stvara ispod zatvorenih onih kapaka." Ona je takoer i sjajan tuma i komentator svojih tekstova: vlastite biljeke, predgovori i pogovori, redovito prisutni u njezinim knjigama, uvijek su poseban itateljski uitak: i kao dodatak proitanom djelu i kao openit esejistiki zapis. Veliko knjievno djelo Marguerite Yourcenar jest riznica u kojoj se uvijek moe nai neto novo. Njezine se knjige, kao po pravilu, itaju vie puta. Kad govorimo o Marguerite Yourcenar, ne bismo smjeli zanemariti ni njezin prevodilaki rad. Ova je spisateljica, naime, prevodila na francuski jezik djela Virginije Woolf, Henryja Jamesa, Pindara, Konstantina Kavafija te takoer i duhovne pjesme amerikih crnaca. Bila je, kaimo i to, veliki zaljubljenik u gospel muziku. Hadrijanovi memoari Ako postoji knjiga koju bismo mogli prozvati knjigom ivota Marguerite Yourcenar - bila bi to knjiga Hadrijanovi memoari. Po vlastitom priznanju,

poela ju je pisati jo kao dvadesetogodinjakinja i pisala ju je intenzivno punih pet godina, no sve je te rukopise unitila. S trideset godina slijedi povratak radu na zamiljenom romanu o imperatoru Hadrijanu: tri nove godine pisanja. Od svega napisanog 1934. godine u objavljeni roman ui e tek jedna reenica: "Poinjem da sagledavam profil svoje smrti." Tek 1948. godine, meutim, Yourcenarova se definitivno vraa skoro zaboravljenom rukopisu. Kako je sama rekla - ima knjiga koje se ne mogu napisati prije etrdesete godina ivota. Hadrijanovi memoari su velianstven roman o sudbini i ivotu jednog velikog ovjeka, skoro mudraca, ovjeka iz epohe za koju je Marguerite Yourcenar smatrala da je doba posljednjih slobodnih ljudi. Fascinantna je ostvarenost ovog djela. S nepogreivom sugestivnou Yourcenarova iscrtava portret jednog glasa, glasom samog Hadrijana govori o Hadrijanu - knjievniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, no jo vie vladaru, a ponajvie ovjeku, nie sekvence stavljene pred probni kamen injenica te suvereno, studiozno i superiorno - pria priu. Rezultat je jedan od najboljih romana dvadesetog stoljea. Hadrijanovi memoari pravi su dokaz knjievne veliine Marguerite Yourcenar: to je roman u kojem je njezina literarna genijalnost najsnanije, najizrazitije i najjasnije vidljiva. Pria o rimskom imperatoru koju njegovim glasom pria ena iz dvadesetog stoljea nudi nam ono najljepe to knjievnost moe dati, ono to zapravo samo knjievnost i moe ponuditi: razmiljanje o avanturi ivota, sliku sna i sudbine, ono to Kundera zove istraivanje postojanja. To perfektno umjetniko uivljavanje naroita je vrijednost ovog romana. Susan Sontag je jednom prilikom kazala kako zbirka Adornovih eseja vrijedi koliko i itava polica prepuna esejistikih knjiga. Isto bismo mutatis mutandis mogli kazati i za Hadrijanove memoare: taj jedan roman vredniji je od mnogih romansijerskih opusa i kolekcija.

Bosanski pisac zaljubljen u Indiju, Vitomir Luki, Hodnici svijetlog praha Na poetku svake ljubavi/ svijet dolazi u pitanje./ Nije to vie stvar tebe i mene; bube i zvijezde pomijeaju orbite - kae Vitomir Luki u svojoj jedinoj pjesnikoj knjizi (Praznik stvari). Ima neeg simbolikog u ovdje citiranim stihovima, naroito u onom posljednjem, a u kontekstu cjelokupnog djela Lukievog. Svijet u kojem bube i zvijezde pomijeaju orbite jest svijet jednine, a takav je i knjievni svijet Vitomira Lukia. Od Herceg-Novog do Sarajeva Vitomir Luki je roen dvadeset i etvrtog septembra 1929. godine u mjestu Zelenika kod Herceg-Novog. Poetsku sliku njegovog odrastanja i prve mladosti nude nam stihovi Mile Stojia iz pjesme Grob Vitomira Lukia: Sanja li jo krovove uboge arije meu brdima/ Konjic, rane pedesete, udnja za dalekim gradovima. Ve kasnih pedesetih, i ranih ezdesetih, meutim, Luki studira na sarajevskom Filozofskom fakultetu. U knjievnost ulazi 1965. godine zapaenom zbirkom pripovijetki Soba za prolaznike. Dvije godine kasnije Mea Selimovi e ga u jednom razgovoru svrstati meu najvee mlade nade bosanskohercegovake knjievnosti te dodati: "Luki pie pripovijetke i romane proete izrazitom filozofskom simbolikom, znatnog umjetnikog i misaonog potencijala. Boravak u Indiji, gdje se nalazi ve nekoliko godina, vjerovatno e jo produbiti i obogatiti tu njegovu osobenost." Da, ezdesete su u Lukievoj biografiji obiljeene i boravkom u Indiji, ostvarivanjem udnje za dalekim gradovima. (U ve spomenutoj pjesmi Stoji veli: Snatri li jo o noima Bombaya) U Osloboenju je u to vrijeme Luki objavljivao i svojevrsne putopise iz ove velike zemlje, a 1969. godine objavljuje Praznik stvari. U naredne dvije decenije slijedi cijeli niz pripovjedakih i romanesknih naslova: Album, Zaustavljeni kalendar, ivotinje, ljudi, Noni ekspres, Hodnici svijetloga praha itd. Njegovi romani Album i Hodnici svijetloga praha, po opem miljenju, spadaju meu najbolje romane bosanskohercegovake knjievnosti. Openito je Vitomir Luki bio jedan od najsvestranijih i najsuptilnijih bosanskohercegovakih intelektualaca svog vremena. Naroito je dobro poznavao likovnu umjetnost, to se vidi iz njegove esejistike. Umro je u Sarajevu tridesetog maja

1991. godine, u sami osvit rata. (Citirajmo jo jedanput Stojia: Ponekad pomislim, Bea, da si sretan jer nisi vidio/ al ipak mislim da si nesretan to ne gleda./ Umjesto jasika procvjetale su posvud mlade humke.) Luki i Peki Zanimljiva moe biti usporedba dvojice velikih knjievnih suvremenika: Vitomira Lukia i Borislava Pekia. Peki je bio godinu mlai, a umro je godinu kasnije; ivoti su im, dakle, bili faktiki jednako dugi. Obojica su roeni u Crnoj Gori, obojica su se pred kraj ivota okuali u politici. Vrhunski intelektualci i idealisti uli su u politiki ring voeni visokim pobudama, a zaboravivi balkanska pravila. Obojica, ini se, nisu izbjegli razoarenje. Koliko god im se sieji i rukopisi razlikovali, postoji jo neto to Lukia i Pekia vee: maestralno ispisana i visoko kultivirana reenica, iroka i bogata erudicija, svijest o tekstu, upuenost u moderne svjetske knjievne tokove, suvremenost bez koketiranja sa (knjievnom) estradom. Iznad i izvan svih biobibliografskih slinosti i razlika, Vitomira Lukia i Borislava Pekia prvenstveno spaja injenica da su obojica bili - da parafraziramo Donija tulia - ljudi i pisci drugog sistema. Ako ih pojedini kritiari i jesu svrstavali u generacijske kalupe, njihova su djela uvijek bivala toliko samosvojna da su se zapravo opirala svakom simplificiranom klasificiranju. Ni Luki ni Peki nisu pripadali knjievnoj ariji (ili palanci). Utjecaj njihovih opusa je snaan, ali nije lako primjetan. Pokatkad su bili i pisce za pisce, nedovoljno prepoznati od takozvane iroke publike, no njihova su djela, meutim, od mnogo trajnije vrijednosti negoli velika veina visokotiranih i razvikanih trendy uradaka. Izabrane kratke proze Za Vitomira Lukia karakteristian je takoer i jasno prepoznatljiv stil, prisutan u svim njegovim djelima. Lijepo je to u jednom svom eseju opisao Tvrtko Kulenovi: "Od prve njegove knjige, od Sobe za prolaznike, postojalo je kod Lukia to lelujavo stanje svijesti i preko njega lelujavo stanje stvarnosti koje se moe iskazati samo stranicom, a ne nekom zamilju, koncepcijom, cjelinom. () Luki je prozaista, u najistijem i najdoslovnijem smislu te rijei, u onom smislu u kojem je tu rije upotrebljavala Isidora Sekuli, i kao prozaista je nesumnjivo jedan od najznaajnijih naih pisaca. Moe to odreenje da zazvui izmiljeno, ishitreno (), a u sutini je krajnje jednostavno: prozaista je onaj pisac koji nije prvenstveno ni pripovjeda, ni

romansijer, ni esejista, onaj kod koga nijedna od tih stvaralakih mogunosti ne dominira nad drugom, nego su sve ravnomjerno zastupljene." Upravo takvog Lukia predstavlja nam knjiga njegovih izabranih proza Odlazak starog rezbara. U njoj su zdruene njegove najbolje prie. Tek nakon itanja Lukievih pria Marko Veovi (kojem se, po vlastitom priznanju, roman Album isprva nije pretjerano dopao) shvaa da ima posla s velikim piscem te je napravio tekst zagrcnut od oduevljenja. Prie iz Odlaska starog rezbara reprezentativan su uzorak Lukievog opusa. Rije je o knjizi u kojoj itatelj ponajprije otkriva ono to Kulenovi (pozivajui se na Pasolinija) zove kvalitet stranice. Elementi zapleta i radnje Lukiu su manje vani, vie ga zanima izbruenost jezika, gustina stila, struktura; koliko god da ga Kulenovi istie kao paradigmatskog prozaistu, ima u Lukievom baratanju jezikom neeg pjesnikog, neeg lirskog, neeg filigranskog. Sam je Luki zapravo svojevrstan rezbar rijei i reenica te nadasve umjetnik proze. Primjetno je to na svakoj njegovoj stranici. Kao dobra ilustracija moe nam, primjerice, posluiti poetak prie Konjunica: "Nou ujem kako me sa dna nekog laganog svemira gdje se zamee san dohvati nejak razlog i moja svijest mutna, teka plovi, plovi, razdanjiva se. Vraajui se neem od ega se ranije otkinula, ona poveava napetost iz koje se odjednom rodi stvarni trenutak. Tako dalek." Gustina Lukievog stila ovdje podsjea zapravo na pjesme u prozi. Upravo je ta zdruenost romansijera, pripovjedaa i esejiste o kojoj govori Kulenovi odgovorna za ovakav stil Lukiev. Postoji tu, meutim, jo jedan spoj, spoj o kojem govori Darko Luki, stavljajui Vitomira Lukia rame uz rame s Jurom Katelanom kao pisca i pjesnika to je filozofiju, jezikoslovlje i knjievnost pomirio u sebi kao jednu istu crtu miljenja. Iz cijelog se opusa ovog pisca oaranog Indijom sluti zapravo svijet jednine.

Roman izvaen iz due, M. Krlea, Na rubu pameti Krajem prole godine - tanije, dvadeset i devetog decembra - u Zagrebu je otkriven veliki spomenik Miroslavu Krlei. Povod je bila dvadeset i trea godinjica smrti. Nikakav se spomenik, meutim, ne moe mjeriti sa onim koji je Krlea za ivota podigao samom sebi - s njegovim djelima. Jer Krlea je zbilja veliki pisac, jedan od najveih pisaca na junoslavenskim jezicima uope. Nijedan spomenik nije i ne moe biti vei od samog Krlee, od monumenta od pedeset knjiga - kako ga je opisao Danilo Ki. Zagreb Za osamdeset i osam godina svog ivota napisao je Krlea vjerovatno i vie od pedeset knjiga. No, vie od njegove autorske plodnosti fascinira kvalitet i irina njegovog grandioznog djela. Nema anra u kojem se nije okuao, nema anra u kojem nije ispisao makar jedno remek-djelo: od poezije (Balade Petrice Kerempuha) preko pripovijetke (Veliki metar sviju hulja), romana (Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave), drame (Legenda, Glembajevi, Aratej), eseja (Deset krvavih godina) pa sve do dnevnika voenog decenijama. Interesantno je usporediti Andria i Krleu kao najvee junoslavenske knjievne suvremenike. Dok je Andria diplomatska karijera vodila irom planete, njegov je knjievni svijet ipak ostao usko omeen Bosnom; nasuprot njemu, Krlea je faktiki cijeli ivot proveo u Zagrebu (gdje je roen 7. 7. 1893. godine, a i umro je u istom gradu 29. 12. 1981.), no u svojim se djelima suvereno kree po cijelom globusu. Knjievni su teoretiari odavno primijetili da ima neeg antipodskog u meusobnom odnosu ove dvojice pisaca. U filozofskom smislu nad Andrievim djelom bdije kjerkegorovska strepnja, dok je Krlea ipak nezamisliv bez odjeka uvene Marxove jedanaeste teze (barem onakvog odjeka koji je negdje formulirao Ki) - vjerovao je u varljivu ideju da pisac stvara svijet i, dakle, kako se to veli, da ga mijenja. Pogled u budunost Teko da postoji junoslavenski pisac iji je opus tako obiman kao Krlein. Isto tako, teko da postoji junoslavenski pisac o ijem je djelu napisano toliko eseja, studija, prikaza, lanaka, naunih radova i doktorata. Krleino djelo jest ogroman arhipelag kojem je sudbina da nikad ne bude do kraja istraen, a ipak je o njemu danas teko kazati bilo to novo. Rizino je pisati o Krlei jer nigdje drugdje ne postoji tolika vjerovatnoa da je ono to ste primijetili ve primijeeno i zapisano.

ini se, meutim, da se na jednu dimenziju Krleinog djela nije ipak obratilo dovoljno panje. Mislim ovdje na njegov osebujni proroki dar. Ako se nekakve proroanske vizije i pripisuju Krlei, misli se skoro bez izuzetka na politika pitanja. A Krlea je, ustvari, ona vrsta pisca o kojoj u razgovoru Banalnost je neunitiva kao plastina boca govori Danilo Ki: "To su oni pisci, najrei, koji ive ispred svog vremena, koji svojim savrenim sluhom uju pokrete istorije kao to se moe uti dolazak velikog zemljotresa, koji registruju svojom senzibilnou pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no koje oni ve umeju da zabelee, makar i ne znali u tom asu da belee pokrete i potrese koji su za ostale smrtnike neujni i nevidljivi. To su oni najvei, najrei, pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budunosti." Od mora primjera kojima je mogue ilustrirati ovu tezu ovdje emo navesti dva simboliki naroito atraktivna. U razgovoru s Predragom Matvejeviem Krlea je jo krajem ezdesetih godina prolog stoljea kazao: "to predstavlja jedna osamljena knjiga na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena. Manje od jedne osamljene kapljiice u Amazoni." Tek negdje etvrt stoljea kasnije internet knjiara Amazon.com postat e konkretno ostvarenje ove Krleine vizije. Na kraju jednog od svojih posljednjih intervjua Danilo Ki je kazao: "Jugoslovenski pesnik Miroslav Krlea opisao je, jednom prilikom, na dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom." Kako se dobro ova reenica uklapa u onu rairenu tezu o krvavom utorku, jedanaestog rujna 2001., kao danu s kojim je zavreno dvadeseto stoljee! Tmaste intrige u alosnoj noi I Krlein roman Na rubu pameti uklapa se dobro u dvije spomenute znaajke njegove poetike: vidljiva je u njemu specifina Krleina vezanost za Zagreb kao i njegov svojevrstan literarni avangardizam. Slika svijeta kakvu nam Krlea nudi u romanu Na rubu pameti korespondira zapravo sa cijelim nizom njegovih - da tako kaemo - duhovnoautobiografskih pjesama o alosnim noima u malom gradu. "Tu cvatu tmaste intrige i due gutaju dugovi" - veli jedan Krlein stih, koji dobro opisuje i atmosferu koja vlada romanom Na rubu pameti. Makar je napisan jo tridesetih godina prolog stoljea, ovaj je roman takoer i tematski i stilski itekako ispred svog vremena. Pria o bezimenom Doktoru samom protiv svih kao da zdruuje Sartrea, Kafku, Kunderu te nekog velikog i mranog skandinavskog reisera. U kontekstu cjelokupnog Krleinog

romansijerskog opusa, Na rubu pameti je vjerovatno najprohodniji roman i idealan je zapravo za ulazak u Krlein knjievni svijet. Rije je o romanu koji se ita u dahu, romanu ije pojedine partiture kao da su danas pisane, romanu ija je aktualnost neprolazna, romanu koji zavodi i osvaja. Jednu toplu i lijepu ilustraciju naina na koji ovaj roman djeluje na itatelja ostavio je Skender Kulenovi u autobiografskom zapisu o svom poznaniku Abdulahu Kaziu obuarskom kalfi iz Travnika. Ovako pie Kulenovi: "Jednih ferija donesem mu Krlein roman Na rubu pameti. Dva dana poslije toga nije ga bilo nigdje, a onda se u zimsko predveerje sretosmo u ariji." Slijedi opis njihovog nonog razgovora, razgovora kojim dominira jedna Kazieva reenica: On pie pravo, iz due ovjeku vadi! Iz ovih jednostavnih rijei moemo naslutiti ta je Krlea znaio masi ondanjih mladia, mladoj intelektualnoj eliti junoslavenskoj izmeu dva svjetska rata. No, i dan-danas Krleine rijei zvone i odjekuju pravo, kao da su ovjeku iz due izvaene. Cjelokupno Krleino djelo, u ije vrhunce spada i roman Na rubu pameti, zapravo je ilustracija one prelijepe fraze s kojom je ovaj pisac zavrio Banket u Blitvi: da, kutija olovnih snova nije mnogo, ali to je ipak jedino to je ovjek izmislio u odbranu svog ljudskog ponosa.

Najbolje prie najboljeg pripovjedaa Ivo Andri: Pria o vezirovom slonu U govoru koji je odrao prilikom primanja No- belove nagrade Ivo Andri se na jednom mjestu prisjetio neprealjenog Alberta Camusa. Mogla bi se i itava knjiga napisati komparirajui stilove i poetike dvojice velikih pisaca to su najizrazitiji simboli onog najboljeg u knjievnosti dvadesetog stoljea, dvojice pisaca po mnogo emu slinih. Ovdje emo, meutim, tek navesti jednu Camusovu opasku iz njegovih Carnets, opasku koju bi Andri komotno mogao potpisati: "Poslije mojih prvih knjiga () sav moj napor sastojao se zapravo u nastojanju da se depersonaliziram". Tursko i iracionalno Andri u knjievnost ulazi svojevrsnim pjesmama u prozi, poneto whitmanovskim. U Ex Ponto i u Nemirima ujemo jedno lirsko i mladalako Ja; u ovim knjigama linost samog pisca - kako je zapisao Borislav Mihajlovi Mihiz - vapi, kune i blagosilja svijet. Tim svojim prvim knjigama privukao je Andri znatnu panju i svrstao se meu najbolje mlade pisce slavenskog knjievnog juga. A onda, naoko sasvim iznenada, u knjievnost ulazi pravi Andri. Njegova pria Put Alije erzeleza posve je drukija od svega to je Andri ranije objavio; rije je o upravo antologijskom ostvarenju, prii koja otkriva ne samo talenat nego i genijalnost, prvoj objavljenoj prii jednog mladog pisca, a koja je opet - kako je primijetio Milan Bogdanovi - malo remek-djelo savrene kompozicije. S tom je priom Andri naao svoj glas i na njezinom e tragu nastati najvaniji knjievni opus ikad napisan na junoslavenskim jezicima. Sam Andri, meutim, nije, ini se, ni slutio da e cijeli svoj ivot ii putem koji je zapoeo sa ovom priom. U pismu koje je 14. aprila 1921. godine iz Rima uputio svojoj zagrebakoj prijateljici Zdenki Markovi, Andri pie: "Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu iako jo ne znam i ne vidim kako. Dotle u ispisati sve ovo tursko i iracionalno to imam i onda u se opet dati na stari posao."

Ko zna ta je Ivo Andri, onomad na pragu tridesete, smatrao starim poslom, no on se tome poslu nikada nije vratio. Cijelog ivota ispisivat e, naime, ono svoje tursko i iracionalno. Istok Taj prelaz esencijalan za Andrievo djelo ponajbolje je jo 1923. godine opisala Isidora Sekuli u fantastinom eseju znakovitog naslova Istok u pripovetkama Ive Andria: "Zanimljiv je razmak od Andria koji je pisao Ex Ponto i Nemire pa do Andria pripovedaa Bosne. Tamo je on oseajni, meki, sjajni i elegantni prozaist i stilist. A ovde, sa kojom snagom i vetinom stee onu putenu i besomunu masu u arke i ivopisne figure! Do koje visine die priu o pustim siledijama i crnim duama, istiui ih, velikom umetnou, kao neki pravi oluj individualizma i volje. Kako nezaboravne ostaju pred oima i dui te zagonetne delije, koje nisu znale za dan i no, za stid i strah, za svoga i blinjeg, za zakon i otadbinu, koje je sama smrt morala da vreba i kao grom iznenada da pogaa... Zapad i opteoveansko pronicanje, to je ono to u Andrievim pripovetkama dira u najfinije nae umetnike osetljivosti. Ali ono to vue kao dubina, to ini da tim pripovetkama prilazimo sa eu, to je Istok. Istok ini te zadivljeni ostavljamo figure Andrievih pria. Figure koje se tako magistralno isprsuju, i koje su, pored svih pokora, na neki nain velike sa onim zagonetnim od ega 'krv u njima tka i raste.'" Ispisujui svoje istonjake prie (da iskoristimo tu frazu koju je za naslov jedne svoje knjige uzela Marguerite Yourcenar) redovito u treem licu, naoko hladnim hroniarskim tonom, Andri je ipak, svojom vanrednom sposobnou uivljavanja i knjievnom genijalnou, uspio kao niko prije njega doarati Istok. Taj sudar Istoka i Zapada na najboljim Andrievim stranicama, sudar koji je Isidora Sekuli skoro proroanski naslutila, po pravilu se zbiva u Bosni, brdovitoj i mranoj, turskoj i iracionalnoj. Andri je esto govorio - sve je u djelu, a znao je kazati i - sve je moje iz Bosne. Bosna U izboru Ivana Lovrenovia, knjiga Pria o vezirovom slonu sadri sljedee Andrieve prie: Put Alije erzeleza, Mustafa Maar, Smrt u Sinanovoj tekiji, Most na epi, Pria

o vezirovom slonu, Ljubav u kasabi, Ruanski begovi, e, Zmija, udo u Olovu, ala u Samsarinom hanu, U musafirhani, Ispovijed, Kod kazana, Trup, Proba, aa, Pismo iz 1920. godine. Knjigu kao svojevrstan moto otvara kratki zapis Staze, zapis u kojem Andri veli kako je uvijek u zlu vremenu pred sebe prostirao (pobono kao vernik molitveni ilim) stazu svog bosanskog djetinjstva. U geteovskom univerzumu svjetske knjievnosti Bosna, zahvaljujui Andriu, ima svoje mjesto. Makar je kao rijetko koji pisac bjeao od podmuklog delovanja biografije, Andriev je ivot neodvojiv od njegove literature. Lijepo je to opisao Miroslav Karaulac: "Dete katolikih roditelja, dugogodinji itelj ortodoksne sredine, zanet islamom do mere da e jednoj prevoditeljki poveriti: 'Islam je moja sudbina', Andri je najprestiniji proizvod i predstavnik te vieznanosti ambijenta, bogatih sazvuja, tonova i boja, kakav je nudila Bosna." I zbilja, sva je Bosna u Andrievim priama: razoarani ratnici, nesretne ene, dobri fratri, bogati trgovci, zaljubljene djevojice, dervii, neimari, Jevreji, razbojnici, pustahije, popovi, aljivdije, begovi; sve je tu: hrabrost, bijeda, zlo, ljubav, ludilo, nesrea, bol, tuga, ali i radost, makar dram radosti, makar onaj to se duom plaa. Niko Bosnu nije tako dobro razumio kao Ivo Andri, niko je nije volio vie od Ive Andria. Svaka od ovih osamnaest pria je remek-djelo pripovjedake umjetnosti; za Put Alije erzeleza, Smrt u Sinanovoj tekiji, Most na epi, Trup ili au moralo bi biti mjesta u svakoj ozbiljnoj antologiji najbolje svjetske prie. Ne znai to, meutim, da su ostale prie loije. Naprotiv! I od pria koje nisu ule u ovaj izbor mogla bi se nainiti knjiga sva od remek-djela: Anikina vremena, Mara milosnica, Za logorovanja Krlea nas je pouio: vjetina pisanja sastoji se zapravo od vjetine pisanja reenica. Andrieve reenice su bogate i razliite poput njegovih likova, a opet uvijek osobeno njegove i prepoznatljive: odmjerene, gospodstvene, stroge, vrste, mudre i utljive kao Ivo Andri.

Doktor nae knjievnosti Isak Samokovlija, Nosa Samuel U svojevrsnom predgovoru za slovenako izdanje izabranih pria Isaka Samokovlije, Ivo Andri je, meu ostalim, kazao: "Srena je okolnost (okolnost koja pokazuje vanost i znaaj umetnosti, u ovom sluaju knjievnosti) da je sefardska zajednica Bosne i Hercegovine dala naoj knjievnosti jednog pisca od vrednosti i tako se u njegovom delu sauvala sa svim svojim bitnim osobinama." Isak Samokovlija jedan je od malog broja bosanskih Jevreja koji su preivjeli nezapamenu kataklizmu holokausta, a njegove prie su najljepi, najtaniji i najtrajniji umjetniki dokument o ivotu bosanskih sefarda, te - kako ree Andri u istom tekstu krvniki unitene zajednice. Samokovlijine su prie knjievno maestralne, a posebno osjeanje gorine - slino onom koje izbija sa nekih Kiovih stranica - prisutno je zbog injenice da one zapravo govore o jednom izgubljenom svijetu i jednoj iezloj kulturi, jednom svijetu izbrisanom s lica zemlje poput Atlantide. Gorade - Fojnica - Sarajevo Isak Samokovlija je roen treeg decembra 1889. godine u Goradu. Odrastanje na obalama Drine snano ga je obiljeilo. U tekstu Sunce nad Drinom Samokovlija ovu rijeku naziva divnom i plahovitom, prisjea se njezine arobno zelene boje pune sunca te veli: "Drina je za me jedan od najdubljih doivljaja. Zanosila me je kao neko ivo, boanstveno bie." Odrastanje u istonobosanskoj varoici prekinuto je - slino kao kod Ive Andria odlaskom na kolovanje u Sarajevo. I Samokovlija i Andri zavrili su istu srednju kolu (dananju Prvu gimnaziju), samo to je Samokovlija bio dva razreda ispred budueg nobelovca. U kratkom dirljivom tekstu Letnji dan Andri e se nakon Samokovlijine smrti prisjetiti jednog njihovog davnog ljetnjeg susreta u velikom sarajevskom parku. Nakon gimnazijske mature Samokovlija odlazi u Be studirati medicinu. Po zavretku fakulteta najprije radi kao lijenik u rodnom gradu, a nekoliko godina kasnije seli u Fojnicu. Ipak, ve od 1925. godine Samokovlija ivi i radi u Sarajevu. Dvije godine kasnije objavit e svoju prvu priu (u asopisu Jevrejski ivot), a prva njegova knjiga (pod naslovom Od proljea do proljea) publicirana je u Sarajevu 1929. godine.

U narednih dvanaest godina Samokovlija radi kao lijenik i pie: osim pria (u Beogradu e mu 1936. godine izii nova zbirka) tu su i drame, od kojih je najpoznatija Hanka. A onda dolaze rat i holokaust. Odmah po proglaenju NDH ustae su zatvorile Samokovliju. Kasnije je prebaen u izbjegliki logor u Alipainom mostu. Samokovlija je, sreom, uspio preivjeti rat, kao i njegova djeca. Jednu svoju poslijeratnu priu Samokovlija je posvetio svojoj pokojnoj majci Sari, a u toj posveti - za koju Mea Selimovi veli da je najgora za koju zna - Isak Samokovlija veli da je sretan to mu je mati umrla prije rata. Poslije rata Samokovlija je objavio jo nekoliko knjiga (od kojih je najpoznatija ona iz 1946. godine - Nosa Samuel). Sve do svoje smrti (petnaestog januara 1955. godine), Samokovlija je radio kao urednik u Svjetlosti. Sahranjen je na starom sarajevskom jevrejskom groblju. Lijeiti i pisati Isak Samokovlija spada u onu znaajnu skupinu svjetskih pisaca koji su bili i ljekari. Ne samo zbog te biografske podudarnosti, moe se Samokovlija usporediti sa ehovom. I ehov i Samokovlija su maestralni pripovjedai, obojica se slue naoko jednostavnim prosedeom i postiu s njim vanredne umjetnike rezultate. Njihova vjetina i suosjeanje u slikanju malih ljudi su neprevazieni; ima u tome, ini se, i neke profesionalne deformacije. Zar nema u ovom memoarsko-autopoetikom iskazu Samokovlijinom i neeg ehovljevskog: "Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato sam uglavnom najvie pisao nou. Kad bih zavrio medicinske poslove, bacio bih se na knjievnost. A to je za mene bilo najvee uivanje. Volio sam da piem i volio sam stvari koje piem, doivljavao ih. Ali drao sam ih suvie dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih tampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kaem neto o njima u pripovijetci." Protagonisti ehovljevih i Samokovlijinih pria djeluju ivo i ogoljeno poput ljudi u ljekarskoj ordinaciji, a pisac im prilazi sa simpatijom i razumijevanjem poput dobrog lijenika. ak im je i anrovska ljubav spram prie i drame zajednika: ni Samokovlija ni ehov nisu bili zainteresirani za poeziju ili roman. Bosanski pisac Nemojmo zaboraviti ni da se Samokovlija neizbrisivo upisao u povijest naeg filma. U godini smrti Samokovlijine snimljen je film Hanka reisera Slavka

Vorkapicha baziran na Samokovlijinom literarnom predloku. (Kad smo ve kod filma, vrijedi spomenuti i TV ostvarenja inspirisana Samokovlijinim djelima: Plava Jevrejka Jovana Koljovia, Simha Vesne Ljubi te Ratni hljebovi Duana Szaboa.) Karakteristino je za Isaka Samokovliju da je vrijednost njegovog knjievnog djela brzo prepoznata. Ivo Andri ga naziva jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Mea Selimovi veli kako je Samokovlija, izuzmemo li Andria, najbolji bosanski pripovijeda poslije Koia. Malo kojem piscu ovaj atribut bosanski stoji tako dobro kao Isaku Samokovliji. Gotovo svi znaajniji bosanskohercegovaki pisci u dananjim su kolskim programima najee obraeni tek kao pisci pojedinih nacionalnih knjievnosti, s tim to se oko posjedovanja nekih (obino onih najpoznatijih) vodi i svojevrstan specijalni rat. Samokovlija, meutim, ak i u takvim prepucavanjima moe biti jedino bosanski pisac, a Bosna se takvim piscem stvarno moe ponositi. U ratu se, ini mi se, znala esto ponavljati usporedba o Bosni kao hljebu u kojem su takozvani konstitutivni narodi voda, brano i kvasac. U takvoj su jednaini Jevreji bili sol - sastojak naoko tek neznatno prisutan, no bez kojeg je konaan produkt bljutav. Ne ulazei u politiki smisao ovog poreenja, moemo kazati da se ono moe mutatis mutandis primijeniti na Isaka Samokovliju i bosansku knjievnost. Samokovlijno je djelo zapravo sol bosanske knjievnosti. Najbolje njegove prie (poput, recimo, Mirjamine kose) izvrsne su i relevantne i u svjetskom kontekstu. Nosa Samuel je zbirka ponajboljih Samokovlijinih pria, saet izbor iz njegovog djela koje je kao svetao i neprolazan trag iza sebe ostavio ovaj pisac, harmonini i duboko oveni (rijei su Andrieve) Isak Samokovlija.