You are on page 1of 30

Domai (kuni) obiaji kod svetkovanja

Svetkovanje pojedinih porodica. Krsnica po svecu.U naoj Bukovici, pa i niz Ravni Kotar, ne svetkuje niko onog dana, kad se rodio, niti vetuje t. j. svetkuje onog sveca imenjaka, kad trevi kome doi. U prva vremena, a i sad u ekog imala (bogata), kad trevi doi svetac, kom je ime ka' i njemu, utradan narandije ili ti dokonjaci slaptaju se oko njeg. Ne vele mu ni pet ni est, nego ap da e ga kao vjeati glavu dolje noge gore, govorei mu: "Plaaj oli daj rakiju! Zna ti, to ti je danas!" alei se ongovori tima: "Okan'te se, ljudi, koi vam je vrag. Ne znam ja za nito". A oni sve to vie drpe ga, podiu u ariju, a jedan tre mu eni: "Daj, starjeica, ue, da ti objesimo uvegiju. Danas ti zna, to mu je: oli ga otkupljuj". Nije kud damo, doe ona itijem ree: "Mir svak sebi, sve proe ka' i ostalo kolje". Onda oni znadu, koja 'e ura, pute ga, a nje eto e nosi rakiju, bajama, smokava suvije, pa i uktera. Tako uz te, to to izgone, okvasi se rakijom starjeina i starjeica i onda svak sebi ka' baba i Bog. Kad doe tako i starjeici krsnica po svecu, a oni, to najvie u nji pro godine rade, to su im vie prodrli paru i znadu im za vaj, odma im svane, eto j' pa se oblentaju i oko starjeice, da e je objesiti, pa apaju je obarski, da e je strmoglav. Brani se ona to more kroz smij, dok god starjeina ne obeta rakiju, i s tijem je otkupi ka' i ona njega. To se izgoni od onog, ko ima prije dosta, a dok je vinica u svakog bila, dogaalo se to mal' da ne i u svakoj bogatijoj kui tije narandija,to im reku: bilo ij je i bie ij vavijek, pa ako zanjue, da je stutolila (sakrila) koja starjeica rakije, da kuani ne znadu, pa kad joj krsnica doe, eto ti ij, im svane, pa ap oko nje ka' i oko one, koja ima svega, da e je vjeati. A ona ti se lijepo okosi na nji, pa e im: "Nos' vas vrag od mene, dokonjaci. Ko bi vami potrebu iz droba iera'? e je u mene rakija? Lako je davati nevi Joki, ona ima. Ko ima masla, i muda mae,a ko nema, ne mere ni grla". Tako im odrapi, oni onda vide, da tu nema koristi, prevrnu govor o drugoj kojoj, pa ovda mi je put, uvegija te odma pome prigovarati: "A da oni ne znadu, da ti nema e rakije, ne bi je pitali." Kune se ona i tropa: uvegijane vjeruje: kad najkanje vidi ona, da mu ne moe slagati, jer je on zasmije, pa onda otme se ma i njoj smijati. Kad on vidi, da se ona kekee, onda je ve sigur za rakiju. I nije kud kamo: iznese je, a on ala da se uruta. Kad odane, ree: "Jo, jo, evalaonijem, to kazae za rakiju". A ona e: "Bi rek da sam ja za drugog koga tedila, evo sam jadnica donijela od matere, nek se nae - ne daj, Boe, - bolesti, ol da trevi prietelj doi, od koga obrez gori". Onda e on: "Pa ku' boljega prietelja od mene, eja ne znam, da bi 'vakog nala u sva et'ri kraja svijeta?" Ona e: "Ali od tebe ne gori obrez ka' od drugog". On e: "Gorijo, ne gorijo, daj ti meni da ope' mrknem". Dade mu ona, a on se nategnu, dok god mu suze ne trgoe. Ovoga i ovakog obiaja jo ima u po ekojoj kui, da se izgoni rakija, za koju se ne zna. Krsno ime. U nas u Bukovici i e god ima pravoslavlja, svaki svoje krsno ime slavi i dri od pantivijeka pa do danas. Osim nas pravoslavnije ma i katolici to dre. Oni reku svome krsnom imenu veta ili vetovanje, pa pro godine puno tije oni veta dre, na koima doekuju prietelje i znance (zvanice ili goste); ka' na pr. osim Boia oni svi vetuju Svisvete, na koje im nai pravoslavni piti idu. Osim toga svaki dri po na baka svoe krsno ime, ne krsno ime po svom roenom imenu, nego ga slavi po kutnjom plemenuka' su mu ga i stari slavili, kao Ivanju, Stipanju, Tri Kralja, sv. Nikolu, sv. Martinu s tikvom i t. d. To su sve krsna imena ili vetovanje. Kad je e crkva u kom selu, pa trevi biti sajam, t. j. imendan toj crkvi, i onda sve to selo vetuje, da bude peena i varena. Valja da se

svak za to provia isto ka' i za Boi, jer nije kud kamo, bolje da nestane sela nego u njem adeta. Pravoslavni kad se zovu, da idu u ovije na pie, reku edni drugom: "Ajmo erati bunjevake Svisvete oli Mratinju" i t. d., a ovi opet reku: "Ajmo Rkaima nabijati ognjite.". I tako edni s drugim jeglendiu, kad imadu oko ta; a najvie edni u drugije idu erati eip, kad rodi vino, pa makar bilo i najmanje selo. I ako je malo selo, u njem stoi svak veselo. Na Bukovianac prije na toliko mjeseci rani krmeu peenicu za krsno ime, a u svom buku (krdu) od blaga zabiljei baka, to e klati, pripravi drva, samelje ita, u grad ide po svijeu votenu i tamjen i ostale sve stvari, to mu giljtaju. Svijeu ne e on da krije, kad je kupi, nego je nosi u ruci. Koje budu od talijera (2 viorina), zajedno to je nosi, njom se ponosi, a drugo, da mu se ne bi prekrila, ako je u kar metne oli na papire u antrealj (ozgo na natovareno kad je, pa svr samara). On to za udes dri, ako prebjenu donese, pa je zapali na sopri. Pred krsno ime na dan na dva kolju mukii blago, ure krmeu peenicu (neki je ouri vruom vodom a neki opali bukavcom, i tako vele, da je slaa esti). Svako blago, pa bilo Boiu oli krsnom imenu kad kolju, okrenu mu glavu istoku, pa onda noem pod vrat. Dok oni deru i kolju, enske se vrte na sav ma, kuvaju kruve i somune za popa, bergaju drobove, struu zjele i bukare, peru stolove, e e se esti, uzdiu po kui i iste, jer se svaka nada svome roaku, pa se vrte i okreu, da ne dadu sobom divaniti. Ne bi tako sustale, pa da je svaki bogovetni dan krsno ime na pragu. Ta njeva prea i radnja, kako reko, sve je na dan na dva prije goda, a uvoi njega malo se to i sprema za ruak, neg za veeru, kad e zvanice doi, sprema se, to jest samo vari, a ispeklo se prije, ali svaka kua dimi taj sav dan pred god, da more svak poznati, da se tu neto sprema. Ko slui sv.Jovana, sv.ura, sv. Nikolu i t.d., reku im Jovanjtaci, urevtaci, Nikoljtaci i t. d. Kako o kom kad god doe, 'nako i sprema se veera. Zimi za veeru najbolje kuri kiseli kupus i krmetina osim ostalog, ali o sv. uru za veeru se vari meso vreko s suvom krmetinom; drop iskriaju na sitno (to reku kurma) te na vrigu ga svare s manistrom (pirniom). To se sve pripremi i eka gotovo, dok ne dou prietelji. Jedan mi je iz Boke Kotorske kazivao, da u nji alju zvati uvoi krsnog imena zvanice i prietelje, a u nas, ako si ti iao piti njemu, bez da ga zove, eto i njega tebi. Ako trevi zaboljeti onog, to je dolazijo, eto na mjesto toga odma drugog, i tako edan po edan, kad se sve lijepo unoa, prilaze kui prieteljskoj, jer im se ini sramota zarana doi, koi trevi da im ne ree: "Ku' si podranijo na pie? Zar si poa' veeru im spremati?" I tako oni dou na gotovo. Kuani ve znadu, ko e im rupiti, te ga oekavaju veerom. Taki, koi god doe, ne e odma da ide u kuu, nego lupa na vratije u debeli glas i zove:"Domaine!" Ako uju odma u kui, odazivlju mu se: "Domaka' se!" i: "Koi si ti?" On kae: "Nai smo". "Ka' smo nai, ajde naprijed!" Izlete bre bolje na susret, a enske najvie, ljube se njime, najprije s mukijem usta i usta, i uvate se po' ruke, te se pitaju za zdravlje. Sad se s tijem ednijem zakalaju enske grliti i ljubiti i cigla koliko ij je god u kui, pa doa' prietelj o prieteljica, najprije se od svega srca izljube u usta. Ako se ljubi muko i ensko, ensko e njega osim usta poljubiti u elo, u oba obreza, u bradu, ma ba po svoj glavi sprijed, kud god more dospjeti, a nju oek ne e neg to, kako reko, usta i usta. Kad se trevi ensko i ensko ljubiti, kako god mukia grle i ljube, tako one jedna drugu cvrkaju i trackaju, da se edva otisnu, pak onda ove iz kue zakalaju uvijenim glasom i tankim ove pitati: "Kako seka uka, rodo moja, kako Stevanija, kako tetka Marija, kako prieteljica Joka?", tako da ispita za po sela: kako ona, kako ova, kako joj djeca, i t. d., te koe su

dole, edva ijmogu zarukovedati govorom (t. j. odgovoriti) na svako pitanje. I onda ti, koi su doli, o muko o ensko, zakalaju vaditi darove: muki u torbaku ponio jabuka, te tu svakoj enskoj dade po ednu oli po dvije. Koja god primi, poljubi dar, pa njim u njedra, jer jabuka je veliki dar, pa bilo za curu oli za enu oli za staru baku. Ali babami se dariva kruv bijeli meki, jer one nemaju zuba; curami se darivaju osim velikog dara jabuke i paprenjaci (kolai tvrdi trijetini) ili upeljaci; djeci se daju bajami i kumpjeri, pa e kome i kola; odrasli ko god dar primi, makar koi, cvrkne ga, pa ga turi u njedra. Kad su se darovi izdijelili, a im ba i doe prijetelj, odma ga zovu k vatri, tu mu je mjesto u svaka doba godine. Tako naetaju se oko tije zvanica kuani, gledaju u nji; jo ako je koi dobro oeven pod ajduku, nikad oka njega ne skidaju. Kad su se tako svi ukali, koi ima' je doi, onda se mee veera. Sve te zvanice stoe kod vatre, dok se ne vre na sto manistra, starjeina se vrti, nosi i zove esti.Zasjeli su. Manistra je u drvenije zjela; svak po licu, pa: "Ala po njoj", reestarjeina, "i ako kom to manjka, mjesto da zove, nek makne uvom". Edu zvanice, to mogu bolje, jo ako je koi iz daljega poao, pa zovu starjeinu: "Odi k nami, bie ti ka'i nami". Govori on njima: "Delate vi, dotei e i meni ja". I tako kad sve pod ruku metne za dovatiti, sjede i on s kraja stola, da se moe lanje za to dignuti (a ba vie je na nogami neg sjedi). - Iza kurme eto mesa leoga, pa iza toga krmetina i kupus, i onda meso peeno od zaoblice (ovce ili debela ovna). Krmea se peenica ne dira do utra, jer dre za udes naimati je prije dana krsnog imena. Tako edui kuani nukaju i namiu pred prieteljje da edu; odgovaraju im ovi: "Oemo, ja nuen ka i aen, a pred nami je, u jelu ni u krevetu nema stida, od stidna nijesmo ni otpali, da jeBog". Starjeina bukarom dae piti, koliko ko oe i moe. ae su i nagonica za utra. Divan po divan, ako je toplo, stoje za soprom u drugoj kui i bujure o svemu i svaemu ka' dokoni, ili, siti i pjani. Pjana neva ljubila evera, pa joj nijesu zamjerali, tako i tijem da to koi i poklizne, sve proe ka' i ostalo kolje. Ako li je ledeno, eto ij sviju k vatri. im uu na vrata, sve se enske diu i namjetaju im stoce od tri noge (od koije ima porka zagonetka: da to mi ti je da, tri ti kura iz prkna vire?) i tako oko vatre posjedaju i bukara pred njima puna vina. Nadmudrivaju se tute oko vatre, zagoneu, prstenjkaju, otparuju vacoletom smotanijem palice jedno drugom i toliko igara i varalica zameu, o koima e kanje biti na svom mjestu dulja rije. Kad Vlaii budu nasred neba i kad zakalaju pijevci prvi pjevati, onda ako zvanice zakalaju govoriti: "Ajmo ljegati", rei e i kuani "Ajmo"; ako li svak mui, ne e kuani ni regnuti, boe se zamjerke. I tako kad se siti iz divana otiskuju, ve zna se: oek ide oekom, koi je oenjen, momak momkom, cura s curom, a ene enami. Mukii ponesu plosku rakije uza se, pa ob no, kad se koi probudi, svire, a i pred ljeganje dadu jojpo repu dobriak. enske se vavijek stide mukije, pa bile tue o svoe, da bi rek nigda ne piju ni vina ni rakije, ali njev je vrag baka, znadu se one iinjati i provieti dobro, te nekako izvrte i za se za ob no, a i po vazdan one nje odneklen mrkuu osim to im mukii, kad oni piju, donesu. Tako kad su legli i maja vatru zapretalai krst maom na njoj uinila, da se ne bi neastivi poea', zaspu svi ka' i zaklani, ru, moga' bi ij uti na bunar. Nijesu pravo ni bi rek zaspali, kad svanulo, ue se graja enska i od djece, probude se i ovi sinoni nabrajali, proteu se, pro'rkuju se, pljucaju, zovu jo s kreveta: "Daj vode!" Nose im u bukari, onda e oni: "Ko vina veera, vode rua," pa se je nategne do mile volje. I tako pita i drugi: "Daj i meni". Onda ovaj veli: "Na ti je, nek nijesam ni ja sam," pa onda mae se za rakiju, koja im je vrena na meti vie glave u penderu; diu se i

oblae. Ako je zima i blato, cure i mlade odnesu zvanicami obuu k vatri, ostruu i osue jo s veera, u jutru im nose satrato i gotovo i tako se obuju, umivaju. enske im polijevaju i ope' e k vatri svi. Kava se ve vari, onda starjeina ij zaokupi sviju na tavan (ako ga ima), e su i veerali, tu se eka, dok ne doe kava i kudelice i ta piju. Kad se sve donijelo, starjeina mee cukar i razlijeva te namie pred svakoga. "Kolaa ima, ko e lomiti, nek supa u kavu; ako ne e, nek poljubi pa ostavi", starjeina kae. Kako dolazi edan po edan na kavu, tako i "dobro jutro" nazivlju edan drugome; vele, kako je koi lega' na koju stranu, da je na onu i osvano bez da se je probudio, i t. d. Sre se kava, ru kolae, pa neki supaju, a neki ne e neg je piju samu. U tome eto u povelikom sudu rakije, na pijatije smokava, uktera, orasa i bajama, ka' o gozbi. urlikaju rakiju, ru orase i bajame, lome ukter, pa edu i smokve, odma ve na rakiji bude dolibaa, i taj lijeva i dae, ko nije pijo. Dolibaa mora, bila rakija o vino, da tuvi, ko 'e pijo a ko nije, da ne bi presra' koga, (t. j. prekoraijo ga pa osta' taj edan); on mora biti odgovoran u velike za to, jer u dolibai sve stoi. Tako na rakiji iz jutra ve pomu graiti i larmati. Kolikaju se na bajame ovako: Pred svakim tijem ima rpica voke, to s pijata preda nji starjeina metne, jer ima ij, da su stidni neki s pijata oklen doklen ispred ljudi maati se. I onda zagrabe punu aku bajama, pa e edan drugom: "Po koliko inkoliko indelija indeset, koji nosi sto i deset". Drugi mu odgovori: "Po lijo". Onda onaj, to je zakolikno, prui dlan i tome broi: ako bajama ima pet, sedam oli devet, onda je lijo ili depar; ako ij ima et'ri, est ili osam, onda je po tako a ne po lijo, t. j. par. Kad tako edan drugom ispogaaju oli ne ispogaaju, daju se bajami, da neki ostanu na stolu bez ijednog. Neki znadu svakiput pogoditi i odnijeti, nekako zagledaju se u oi onome, koi kolika, pa mu znadu na nosu, je li kriv o prav.(1) Kad tako odnesu neki po oku bajama, saspe ij u torbak; koju aku povrati mu alei mu se: "Na ti, bolan, ne u te globiti". Ali isto starjeina namakne pred zvanice druge. Taj, to je iskolika', to ne povrati, i su bili, razda enskijem i djeci valei se, da je dobijo. Dolibaa aicom od po kvarta o as do as slui rakijom, a ona jeglen otvori, da u sve udari divan. Kako otvara jeglen, tako i glad; nije kud kamo, starjeina donaa kruv i pinjure, pa od peenije zaoblica rebra, glave i druge kraeve. Dolibaa rakijom vavijek obreiva; starjeina ree: "Dedete, ljudi brao i prietelji, to zabac'te, da lanje ruak doekate, pa emo bolje jeglendisati, er sit oena vragu oi izbija, a ne e gladan". Krste se i poimlju esti. Neki, ko je nauio sklapati, sklapi i pro zalogaja, a neki se poloe pa ni rijei, nego eu mesinu na obe strane zuba, pa e im neki rei: "Dedete i vi, ljudi, koju bac'te ja", a ovi im odgovore: "Koja ovca blei, gubi zalogaj".(2) Dolibaa rakijom jednako obreiva, a zvanice edu; nema tu o vinu jo ni sanjana. Kad i prestanu narendovati, rakija isto oda, benave neku s brda, neku s doline. Ali primie se leturija, valja crkvi ii, ako je blizo. Starjeina uzme svijeu ednu votanu osrednju i enice prebrate ka' pirni dobru kapu, to se zove k o lj i v o, to ponese sa zvanicami u crkvu. e ak odgovara leturiju popu, ima povelika mjedena tepsija ka' zjela, u Nju iskrenu enicu svak i zadiju svojesvijee: koliko je krnjaka, on'liko kapa enice i svijea votanica. im pome leturija oli na polak, zapale svak svoju u toj enici svijeu, da gori tako namijenjena svoim mrtvima. Kad se leturija svri, na te svijee i enicu (koljivo) dolazi pop s kaenicom u ruci i ita molitvu za mrtvijem u pokoj i za rod polja, oklen je ta enica. Ali prije neg on pome svoe, ree aku, da izree tri puta sjati Boe, slava ocu, presvjataja troice i oena. S tijem jo as pa gotovo, svijee se potrnu: koja je izgorela, dobro da je izgorela, a koja nije, ostaje vosak za crkvu.(3)

Kad narod iz crkve izae, svaki starjeina dozivlje svoe zvanice, da idu kui, i svaki se dii tu pred narodom sa svoim zvanicami (jo koi je lijepo oeven). I tako upute se kuami. im dou, manistra se mee variti, a ljudi sjedaju za sto, dolibaa ope' ij obredi rakijom. U tome i manistra svarena. Kad je sve vareno i spremljeno doneeno na sopru, vali neto, a to je pop, jer da je svega i da ij je trista, nije l' pop tu, te nema nita. Daklen pop ne more se rasjei, pa svakom prispjeti na ruak, nego odredi doi onom, ko ima to. I tako on doe, kog kuani upijaju iz daleka, e se crni na paripu, a momak mu na drugom, na kom e goniti, to ko bude dati. Zaludu je manistra na stolu i zasjeli prietelji: dok pop ne doe, kad ide, i ne oata slavu, ne smije niko maati se za nito, Izali su pred popa koi od kue, i tako eto ga jedva meu ljude, nazivlje im: "Pomoz Bog, junaci!" "Bog pomoga', oe!" Jagme se neki ljubiti ga u ruku (to je obiaj od starine), ine mu mjesto, e e sjesti, ali popi nije do sianja, jer ona ima puno krnjaka opremiti, pa nema dokad, nego pita, da donesu vatre na mai (oegu, to vatru preu). Bre bolje nose, a starjeina gologlav ee svijeu od talijera, koja je zadjevena usred kruva enina oli jemena nasred stola, koi se zove krsna esnica. Za udes starjeina dri, ako mu se svijea odma ne uee, nego treba kresati uverine puno. Kad je zapalijo, svi oko stola stoe gologlavi. Onda pop metne na mau s vatrom tamjena starjeinina, uzme u ruku te na mjesto kaenice tri puta oko svijee na sopri pronese na glas govorei: slava ocu, svjati Boe tri puta, presvjataja troice, oena. Zatim onda poja iz litra tropar i kondak svetiteljev. Kad se god krsti, on tad i ti svi oko stola tome reku: slava. (A i bez popa aci idu u slave). Kad je pop svrijo slavu, onda ope' teke maom prokadi, tamjen dimi, a zvanice rukami sve nagone dime sebi u usta (jer tamjen se broi svet). Preda pop mau starjeini, a starjeina kome kuaninu, da ostale kue prokadi. Ope' pop oata slava ocu i oena te uzme punu au vina, koja eka ispod svijee na kruvu, pa nazdravi starjeini (ali u popova obino kratke su zdravice, jer nemaju dokad nabrajati oli ne e da se ponizuju, jer to je za nji nisko). Koja tome popu, e je doa', zdravica je ovaka: "Zdrav, domaine, za slavu Boga i sv. ura (oli koga mu drago sveca). Da bi ga slavijo mnogo ljeta i godina; da bi doekivao svoje prietelje u zdravlju i veselju; da bi te zdrava ostavili, kad od tebe poli, a kod svoe kue sve zdravo nali". I onda pop okusi zeru vina, pa preda au starjeini, a on napije redom ovako: "Zdrav za slavu Boga i sv. ura!" Drugi mu odgovara: "Bog te usliio". I tako ednom aom gologlavi valja da se svi u kui obrede, s kojom je pop oli ak napijo, a svi jo stoe na nogami gologlavi. Kad su se izredali svi aom od slave, onda sjedu, nuka starjeina esti popa ka' i sviju, ali obino popovi im iz crkve izau, idu svojoj kui, pa ruaju, bi rek da se vladaju po onoj: sit oena vragu oi izbija. Da tako e dou ol to alabrknu ol ne alabrknu, sad zvanice kivni u toj zgodi popa, pa bi ga rada opoiti, te mu odma pome dolibaa nazdravljati, jer je onoj kui dika, u kojoj se pop opije.Ali ako i osue ednu au, on ne e vie, nego se die, pa veli starjeini: to je popovo, da je gotovo, oli neki reku na drugi nain kao: reka' je Jakov i Isak, da se popu napuni bisag. U zakonu je, ako starjeina popa zovne svojom voljom, a ne da on sam po sebi dolazi blagosloviti mu sto, da mu ima dati 20 krajcera.(4) Kad pop ode i starjeina ga spremi, zvanice ve poiju manistru, onda se nosi za njom vrigana digarica, za tijem vareno meso, pa kiseli kupus i krmetina, onda ide peenica krmea. U svakom veselju se i gozbi poznaje stariji prietelj, pa i vie nji, pred koe se metnu drveni oli zemljeni pijati, na koe pred te metne po plee peeno bravije oli krmee, pred neke metne za ast osim ostalog mesa grude peene bravije oli po glave s mozgom. To je sve neko timanje po brcije i starosti, a ostalijem ve nikom ne manjka svakojaka

mesa po izbor: ovog ou, ovog ne u. Bukara stoi nasredstola puna vina; piju, koi to more; nuka starjeina, da edu, da ne dangube, da to nijedoneeno, da se gleda u nj. enskije na stolu meu ljudije nema: one su sve kod vatre djecom, da ne manjka nita ni njima. Ljudi to i vole, da one nijesu meu njima, jer oni za stolom divane o svaem, pa i o kojoj porkoj, za nasmijati se, pa pred enskijem i djecom ne slii. A ba vole i one, da su same meu se, lanje im budi. Najkanje dolibaa pita starjeine, bi li sa napili po kapac, to li bi? Smije se starjeina, pa veli: "Ja ne kratim, a zato je doneeno tu, nego da se pije?" Onda dolibaa doepa se obilate ae, pa zavati iz poveega suda neg je bukara vina, pa zakala: "Kud u, kamo li u? Da bi tome ol tome, bie kome a', nego zdrav omene domene, s ovom si mi zdravo, drugom veso, s treom pomoga' te Bog, a etvrta batela!" Tako dolibaa jednu za drugom tri posviri, pak se nasmije i onda etvrtu batelu, koju je navijestijo, napije svome omene domene, i taj, kad je ispije, ne nazdravlja redom svakom ka' one tri, neg nasukrst, e se namane. Ko 'e niko ne eli preda se, nasukrst taj i napija, ne bili koga mimoila oli se zamrsijo raun, pa da ko ostane prost od nje; ali dolibaa je mudar, pa tuvi, ko pije, ko ne pije. Najkanje kad su se izredali jedan drugom napijajui, a dolibaa zna, ko je presrat (preko njega prela aa), pa e tome: "Amode tija, na de je sukni!" Brani se taj, da je popijo, ali lae: nije kud kamo, salije je u se. ude se ostali i smiju se, pa vele: "Tome se, ljudi, ne moe sakriti". Poslije te nagonice divan po divan do drugog napitka, nagoni starjeina i namie, da edu. Ne bi se ni dobra lula duvana zapalila (t. j. popalila), dolibaa ope' napija, nije vie kud kamo, ne e vino da se omie, pa ga oklijevaju nekako piti, a nji dva, koi znadu dobro pjevati, pa e edan debelo, drugi tanko kontati ovako: Pi de, pobro, tvoj je red, Slae vince nego med. Ko ne moga' popiti, Ne moga' se pokriti Ni sebe ni ene Niti djece ko' sebe. Ko oklijeva merele kurele aom u ruci, te malo po malo ispija, misli, da e koga zabauriti, pa da e je ostaviti, onda mu zapjevaju: Ko za dugo au dri, Tome ena pod nos prdi. Ako ne more da pije, onda veli mu dolibaa: "Oli, brate, pi oli ajde izmeu ljudi u enske". Ope' neki tu vele: "Ja bi mu ga ulijo za vrat". Neki veli, da bi u njedra. Ima nekije za ne piti, ini vintu, da je izaao na dvo' putiti vodu, to uprav onda, kad se poeraju na ae. Dolibaa to dobro tuvi, pa druini odma kae, da je taj i taj izmudijo se na dvo', da ne pije. Onda svi u glas "A zar emo mi za nj piti? Uli ti njemu, to ga je ilo od redau bukaru na baka, pa kad doe, nek pije ka' svoe". Kad su se iskrasili i okvasili, starjeina veli: "Dela dete koi zapjevajte, oe, to 'e korist vasdan piti, a ne pjevati i ne veseliti druine? Nije vajde, to mora biti, to ne mora proi". Nagone i nuka edan drugoga: "Dela ti", onaj ope': "Kuaj ti"; neki veli: "Ajde ja emo i ti, ti naprijed, ja u strag". (Oni, koji goni tanko, prvi je, koi deblje, stranji). Pa se ta dva zakalaju pro'rkivati i pljucati prije neg pomu. Kad opuili, ne mogu sloiti, jednako gone oba. Ostali odma zamijeraju, da ne valja; neki veli: tako; neki; ovako, neki veli: "Ti, uro, digni, a ti, Jeto,

sputi". Tako zaaglane svi. Dolibaa mee red te ljeva odma tri ae pune, pa ij mee na pijat. To namijeni onom, ko prodivani, kad se zakala pjevati. To pjevanje zove se pod pjansku, na koe dou onda za sto i enske zvanice te se e zbiju pri kraju. Pod pjansku pjevanje nije porko ni zagojatno, nego puno miljka, ono se ne brza, kad se pjeva, nego otee grlom i sporo a orzilo (glavno vie se). Pjevajui spominju se sve zvanice, pa kad do koga doe, odma skine kapu, dok ne izgovori o njem ono, to je poo, i dok mu ne ree pjevajui: "Metnikapu na potenu glavu", ne e je niko ustaknuti. Za zavriti pjesmu smijom, ta dvoica bace se drugovaije, i najkanje bez da to kontaju, pjevaju oba to igda mogu i ou jedan debelo, drugi tanko, da sve jei, a uti se moe na milju puta. I s tijem svre. Nijesu pravo ni umukli, a zvanice i svi kuani apaju svak svoju kapu, pa edan drugom mae viui: "ivijo, ivijo, evala, evala Nikola, uro, Jeto" i t. d. U pjevanju kad se enske spominju, kad kape nemaju da je skinu, one se onda dignu; dok ij miti, ope' sjedu, dok god ti ne svre; kad svre, one odu meu enske, e su i bile. Openo pjevanje pjansko i otezanje grlom jest ovako: Dri, kuo, da ga zapjevamo, Evo ima sto godina dana, Da ga skupo zapjevali njesmo. Sve pijemo, jer ga ne pjevamo. Nije ovo vino ukradeno, Nit je njega koza bara dala, Ni svoijem rogom uskopala, Neg motika i plea junaka. Plei dale, plei i popile. Prostite nam, draga brao naa, Dok bi svakom pjesmu pripjevali, Njesmo vami na krtenju bili, Na krtenju niti na znamenju. Starjeina od ovoga doma, e si goder, Bog ti dao zdravlje, Dumani ti pod nogami bili Kano konju sve etiri ploe I dvadeset i etiri avla. Redom, brao, edan do drugoga, Bog pomoga' svije i ednoga! Kume Jovo, do tebe u doi, Do tebe mi svaka srea dola, I s tim drugom uz koljeno tvoe, Dvije glave, Bog vam dao zdravlje. Pobro Niko, moja mila diko, Uzgor glavu, Bog te veselio. Kume uro, moja mudra glavo, to si mrke potoio brke, timala te braa i druina. A moj iro, moja desna ruko, Milo mi je pogledati na te Kano majci na jedinog sina.

Pobro Jeto, moj si svakojako I s tim drugom uz koljeno tvoe, Zdravo bili, rujno vino pili! Ostaj s Bogom, Bog te veselio! Moj Gligorja, do tebe u doi, Metni kapu na potenu glavu. Oj netjae, moe desno krilo, I ti mi se mlaan oenio Sa gizdavom lijepom evojkom, Tvoj se ujak tute dogodijo, ako ti se, braco, radovao, Majka ti se, rano, veselila. Ostaj s Bogom, milo janje moe! enske glave a junake majke, Muke vam se uzdrale glave, Cure vam se mlade poudale Pod kozaru, e se vrane more, e no ore jare i magare, Jare more, magare ne more, Jare kree, a magare ne e. Ku' e dalje, od Boga nam zdravlje. Prostite nam, draga brao naa, Vami pjesma, nami aa vina, Da bi ona od barila bila, Popie je braa i druina, Makar bila muva jol kvasina, Kvasina bi za srce ujela, A od muve glava zaboljela, aa pravog glavi ljekarija. uo jesam, a vidio njesam, Da j' daleko gora Romanija, Pomoga' nas Kristos i Marija, Da bi ie na stranome sudu, e no sudi svetitelju uru, A ne sude jarci rastriguzi. Ova pjesma ne ostala pusta, A nami se osuie usta; U rodu vam ne bijalo slipca, A vi naske napoite vinca. Stu, krasulja, ne bodi telaca, A ib, kuco, ne kolji tenaca, Pis, maco, ne jedi droblenja, Jer to baka zetu ostavila, Da bi njemu brke namazala. Poslije ovog pjevanja pozdravlja jedan drugog kapami, a starjeina nuka esti; ali dolibaa prije pjevama dae piti, koliko koi more bez nagonice. I tako svi redom, kad su to poeli

(jer tije pojedalica ima puno pro dana, a pije se o as do as), onda pomu edan drugom nazdravljati, ali o krsnom imenu zdravice su kratke (a na svadbi puno su dulje i smjenije). Od krsnog imena kad se napija, ovaka je: "Zdrav ivijo, Bog te veselijo, vino pijo, zdravo bijo! Kud god odijo, zdravo odijo, jo sretnije kuidolazijo. Zdrav, brate, u dobri as. Kud god se skitali edan za drugog pitali. Zdrav, brate, to ti ne domaka' rijei, to Bog svojom milosti. Za dravlje naeg kunog starjeine, da bi ga Bog pomoga' na svakome kraju, na svakome putu, kud god ia', da bi ga srea pratila, svak mu moga', a Bog mu pomoga. Za zdravlje onoga junaka, kome on napije. Zdrav, brate, mi s mjesta, a Bog na mjesto. Ne bila nam ova aa prva ni posljednja, nego sretna i estita, da bi se vie puta sastali zaedno i rujna vinca ponapiliza mnogo ljeta a vie godina; zdrav svadili se a ne omrazili se. Izgubili ti konji ploe gone u Bodule sir i maslo i izgone vino i rakiju, ene momke a udaju djevojke". - Kad taj ispije, dolibaa nalije, pa da onome, a on mu veli: "Vala i evala tebi itvome napitku, i vala, ruko, koja si mi dala. Kako ti, brate, napio, tako Bog usliao. Vala svima redom pod ovom gredom i imenom pod ovim ljemenom. I zdrav, uro, u tvoje zdravlje a u moe telo!" - I tako svi neko krae, neko dulje nazdravljaju i piju.(5) Sav dan o krsnom imenu gori na stolu u kruvu svijea, a druga od ulja (luerna) o avlu baka gori no i dan namijenjena mrtvijem te kue. Kad ivi slavu imaju, nek imadu i oni svjetlost na onome svijetu, jer kau, da je svijea dui oko. O krsnom imenu pojave se prosjaci: neki doi, neki poi, ali nijedan se s vrata ne odgoni ba nikad, a te dane po gotovu. Iznesu mu piti i jesti, a i ponijeti to uza se. Tako prietelji galamei, pjevajui, mudrujui i t. d., u tome se prikrba i mrak, te se nosi veera. Ako 'e zima, u prvom je redu kupus i krmetina, a peenke ima sve i maloj djeci; je li ljeto, onda je meso vareno i kurma; i kroz svu godinu udaju pei tuke, di lov koi spreme za promijenuti jedak. Malo ko to i jede osim ruka: ne da mu vino. Kad su tako iznemogli vie i dolo kasno doba, onda starjeina trne svijeu, odree skriku kruva, nalije au vina, skine kapu i digne se on i sve zvanice. Prekrsti se, pa umoi kruv u vino te nadne se nad svijeu, da kap pane. im pane svijea, pome to manje miditi, to manje, to manje, dok se ne utrne. Tu skriku, s kojem je trno kruv, starjeina odma poije, a vino u ai popije (u koe kruv umakao) i onda jo dvije jednu za drugom popije. Tako treba da svi urade; to se zove ae od svijee, koe mora da svak pije. Vie te ae ubiju, neg to se vas dan pilo, i onda idu lijegati, jer su i na stolu poeli rkati. Zvanice idu one, koe su s veera dole, i one iz jutra svaki svojom rodbinom spavati, muko mukim, ensko enskim. Ploska rakije vie glave metne se, i tako zaspu ka' zaklani. utradan kad se diu, odma pitaju, je li se koi odrijebijo, pa da more uzjati, kad poe kui. (To je rei, da nije koi bljuvao). Nije kud kamo, za to pribadaju i ale se o tome drijepcu ili ti surcu. Ko ga je odrijebijo, niko ne e da kae, da je on. Ko e rei, da je kurvin sin? Ima ij ope', da ij je sramotnije dopalo, jer drijebac se moe utrkmati (sakriti), a ko je posrno kako oli zapela mu noga te pao, pa odro elo, obrvu, a najvie na nosu, to se dogodi, pa utradan kad doe za sto sjesti, a to se vidi a pada u oi. Onda se zakalaju aliti i sprdati pitajui ga: "to ti je to, prijane, bilo? Zar si letijo u vjetice?" Taj bi pregorijo puno, da to more kako sakriti ka' oni, to je drijepca izvalio, pa enske posule lugom i pomele. Brane se i od drijepca, i taj, to je rog steka' na glavi, onaj veli, da mu je naudilo meso krmee oli kupus podgrijavat, za to da je bljuvao; drugi, taj veli, da kad 'e iao na dvo' sporad sebe ob no, da mu je neto zapelo izmeu nogu oli da se ubio o dovratak; a oni, koi su zdravi ustali, a dri ij mamurluk, u brk e: "Bogme, brate, laete,

vas je ubijo vinko lozi". Drugi e: "Nije ni tako; nji je sapela gospa od obrua". U tome i kava doe. Neke vidijo sam, da ne e da piju, koi su ustali mramorni od vina, ni kave ni rakije, nego odma, im iz kreveta, nategnu se to igda mogu cijela vina; kau, da im je to jedini lijek, da postanu itri i lagani: ako zakalaju piti vodu oli rakiju i kavu, da po vas dan drku.(6) Oni, koi se odrijebijo i otarlia' se po mutriji (licu) sprijed, ti drugi dan krsnog imena, za pokaz'ti se junaci, poduvate po redu biti dolibae, za da mogu opoiti one, to se njima ikaju. I tako i bude, da trei dan na polasku svi budu jednaci: oli se koi ope' odrijebijo oli stekao rog oli mramora, dok god ope' ne zakalaju srkati. Taj trei dan najvie udari divan u nji i najpametnije piju, jer je vrijeme od odlaska i rastanka, jer kau: "Najmilijeg gosta tri dana dosta". I taj zadnji dan ne manjka ga nikom piti, ali oni meu se ne e da se nagone, ako i oe starjeina, jer starjeini je posve milo, da mu sezvanice oekendaju (opiju); pa kad se jo utradan zakalaju tuiti na vino mu, da je usovno (jako - pjano), tadaj starjeina deblja i ree: "Oe, oe, ma kapi valaj nijesam ulijo u nj vode, niti sam od masta mjeine omuao". Jo od kanje podne treeg tako dana pomu se manjiati i vrpoliti, da e kui, a starjeina i svi ostali: "Ne jo, ne jo, delate to poite, sa' ete ja". Ustanu, pa sjedu ope', jer kako su s noi doli, tako bi rada da i odu, da nj niko ne vidi, e su bili ni to su radili. Jo ako su se teke okvasili, pa da basrljaju. Tako galamei na izmaku svega dobra prikrba se i mrak, a oni od zvanica edan po edan zakalaju pljucati u dlane i udare jedan o drugi govorei: "No ka' i sino". Krste se, uzimlju aljine svak svoju; ale ij kuani velei im: "Ostan'te, ku' ete sad pod no, utra pa podran'te". enske i cigla prate ij i mole, da ne idu. Ko e pjan svijet ustaviti, da ne ide, kud je odumijo? Kad vide, da nije mogue, onda iznose im darove, da ponesu od druge vrste, nego to su donijeli. Govore enske, kad daju im: "Na, krasni uro (oli iro), podaj ovo seki Joki".Druga veli: "Podaj nevi uriji i poljubi je za me". I tako svaka e poslati u onoj mjeri, to je i primila, a i ono to alje, nije kupila nijedna, nego im prije neko isto darovao, tako da jedan kola oli jabuka preko deset e ruku i njedara proi (jer se ne smie jabuka, dok god ne izagnjije sama, a kamo li kola i t.d.). Kako su se izljubili, kad su doli, tako isto i kad pou. Starjeina bukaru punu za njima na pukaricu puta nosi i nagoni, da piju. Kad se ve rastaju, ope' se iznova ljube i jedan od drugoga oprotaj pitaju, da nije koekoga ne otijui uvrijedilo besjedami, i onda: "Zbogom, zbogom!" im se rastanu, a te zvanice muke metnu prst u uvo, te ala da se pjeva, svaki pose iz svije ramena, i nabraja i pod'okiva se. Kad dou kui, odma idu lei, i tako utradan do ruena doba valjaju se. Kad se dignu, pitaju ij kuani im, da nije koi doja' na drijepcu? Brane se, da nije, ali se kanje isto sazna, pa im se za dugo rugaju. Oni, koi se otarlia' i steka' rog na piu, ne smije za dugo u svijet, dok se rana na potairi, jer ij svijet kori, ta nijesu u glavu pili vino, a ne u drob. Ovaki je obiaj krsnog imena u Bukovici, to ne moe se kaz'ti krae, a dulje bi, jer o krsnom imenu valaju i ganjataju u plee bravije (lopaticu oglodatu i otratu bez da ima i zere mesa), tako isto i u zeiju pogaaju, jer ko god zeca ubije, onome je sve sueno, to je god u pleu mu zapisato (isto ka i u bravijemu, koje je u gospodara objanjilo se). Tako zvanice u golu kost (plee) sve mogu pogoditi, to jest, to je bilo i to e biti, a to sve na dlaku kazae bez valinge. Tako u pleu se zna, oe li ko u onom plemenu umrijeti: vidi se greb; oe li se dijete roditi muko oli ensko, ako li e muko, s desne strane vidi se kolijevka, ako li e ensko, onda s lijeve; oe li slama oli kua izgoreti, vidi se vatra; oe

li govee krepati, vidi se koa; oe li biti svadnje i bijenja, vidi se rana; oe li biti krepa u blagu; znade se, je li domain crkviduan, a je li kom drugom; zna se, jesu li enske u kui zle oli dobre; krepavaju li konji odavno. Bukoviki narod bolje u plee vjeruje, koliko i u evanelje, jer evanelja veli da ne razumije, a niko mu ga ba i ne iskaziva, a u plee se razumiju isto ka' i suci u paragrave, jer svaki sinjal na pleu glasi za se ka' i paragrav za se. Kad to o kom starjeini divane i pretresaju mu aljine, odma reku: "Puti ga kraju, ta njega nema ni u boinem pleu oli krsnom". Krsno je ime veliko veselje kod svakog teaka, ka' ima neki oduak svome srcu, jer nie se ne e prieteljma porazgovoriti i jedan drugog nauiti to tadaj. Neki slave i po 4-5 dana.(7)

VJEROVANJA
Postanak i opstanak svijeta
Vie moe kue na vlaci pod moije ladovije, kad ko ne radi nita, koe biva svetanijem danom, jer mi je i crkva s grobljom ciko kue; oli kad kia trevi malo udariti, onda malo i nakvasi, te bude polak suvo, polak mokro (tome onda reku, da je patro) te ne e da rade o zemlji, da im se pogani, kako reko, za to ukaju se pod moje ladove tako dokoni, pa ala da se nabraja o svaem i o svemu. Te e edan leei (kao to i svi su se proeknuli i izvalili na ledinu) protegnuti se rukami i nogami, pa prst po prst do dlana pritiskuje (t. j. lomi), da mu pucaju edan po edan, pa onda poe: Zemlja. "Ljudi, brzo bi ja zaspa': poe me zemlja pritezati". Drugi e: "Oe ona, oe, te li ako je jo mokra. Bog je nju za to stvorijo, jer kao majka sve pritee uvijek sebi u svoja njedra, oklen je sve i izalo. Ona je najprvo, kau, varila sva kao pula u bakri i kvrkeljala, te je na edan put prestala. Onaj veliki, ko je stvorijo, saao je na nju poslije, neg je prestala puljkati i variti, te se ispo na visoko brdo te sijo na kamen tadaj mekan jo od varenja zemlje, pa posijae po zemlji svako na svijetu bilje i gore. Onda upita kamena: "Tebe sam najprije stvorijo, eto i raste, pa mi kai, doklen misli ti tako rasti?" Kamen mu odgovori: "Rau, doklen je mene volja!" Onda ga Bog prokune, da se okamenijo i ne pomaka' vie, neg to jest". Ope' e neki: "Bog, pripovijedaju, ili onaj veliki oek, to je svijet stvarao i sve, to je na zemlji, nije odao po svoj zemlji i na svakom mjestu stvarao kojeta, nego kamo je najprije saao, tu je sve stvorijo. Onda su se sva stvorenja razodala po zemlji, jer trave i sjemena tice su iz jednog kraja svijeta u drugi prenijela izasirajui." - Iz te role, to su se izvalili, opet e neki: "To je ela istina, da osim tica i vjetar donese dimei svakog sjemena i zagojati". Drugi e: "Uteko ti se u rije, po Bogu brate; osim tica i vjetrova i blago more, pa i svaka stoka donijeti bez da zna svako sjeme u sebi i na sebi. Ta zna li ti, da s ovu stranu dvaest godina ne bijae po naije podvornica ika ni sjekaoca, nego od kad poesmo gornjake bosanske krmke i vole kupovati, odunda se potrovae nae zemlje s tom travurinom, jer 'nako bodava i okrupna sjemena uvati se krmetu i goveetu za rep te se skesa, da se i ne vidi; mal po mal izotpada, pa e pane, one i nikne. Eto kako je bilje i trava postala. Bog posija na ednom mjestu, a ivine raznijele svukuda". - Ope' e neki: "Due mi, tako i est. Evo vi znadete moj vinograd u Otresu, pa lani kad sam ga otrga', sarenem u nj vole, te popasu svu diviju sjerinu, koja se bila ve osjemenila i sazorela u njemu. Tako site dogna' sam ij kui; poslije dan dva sagnao sam ij u ovaj vinograd, to ga imam u evrskami, da popasu ono troskota po njemu. Kad ove godine na mjestije, kuda su voli pasli, iznicala sve zgolja sjerina (pirika), a nje u ovom selu ni

kuvinu lje nema, nego u Otresu po vinogradije, pa sam se u svake mislijo, ne bi li se dovidao, kako je ta zagojat mogla niknuti na jedan ma' evrskami u vinogradu, te u se zakleti, da ona sama o sebe nije nikla niti je je ko posija', nego kako su mu goveda u Otresu nju popasla, a u evrska u balega izasrala, i tako je nikla. Sad ope' neka iz drugog sela goveda tu travu sazorenu sjemenom popasu, izasrae je te e niknuti i zakopititi se. Tako iz sela u selo na kraj svijeta more dospjeti". Magarac. Neki e: "Tako je od Boga sueno, da bude; ta moj brate, ni list s gore ne moe pasti bez boije volje. Pripovijedaju stari ljudi, kako je Bog najprije stvorijo Adama, pa onda svaku ivinu. Kad su narasle i obrunjavile, reka' im je, da idu redom pred Adama, da e im imena ponadijevati. Otila su, nadijo im je svakom svoe, najkanje doe magarac pred Adama, pa e ga upitati: "S ega si, bolan, ti tako jo mlad osijedijo?" Ree mago: "Ovaki smo poeli i pokosili, t. j. da sijedi i u jednoj vavijek dlaci budemo, im se opulimo, pa dok ne krepamo; jedna dlaka jedna pamet, nego mi kazuj ime, pa da selim". Adam videi, da je goropadan, nasmija mu se te mu ree: "Kad kae, kakav si i to si, najbolje ti slii, da se zove magarac, i odma mi seli ispred oiju!" Otisne se za ostalom stokom, mrsko mu to ime, te se iskelji i baci ui po sebi te e do malo taki opet pred Adama mislei, da je zaboravijo ono ime, a da mu drugo nadije ljepe. Kad je doao preda nj, veli mu: "Gospodaru, ja sam zaboravijo, kako ti meni ono ime nadijae". Ree Adam: "Ta bolan: magarac". im to u, poklepi se ka' i prije te se odvulja klocati travu. Misli se, to bi i kako bi: e ope' u se zaurnjati preda nj, pa to bi, da bi, - te ga do tri puta eto sporadi imena pred Adama velei mu: "Ja povrgo i zaboravi', kako mi ono ime nadi?" Izdrije se na nj Adam, pa mu ree: "Magarac pa magarac". E vie nije vajde, nego se natoprlji, pa pobjegne u ikaru; misli se i okree u svake: to e i kako e, bi li to nosijo ime na sebi oli bi iao ope' pred Adama, da ga kako okrenem, da mi prevre lijepo za runo ime, i ne e li zaboraviti; poekau, jer izmeu toliko imena nije mogue, da e mu moje biti na dumi. Te ti ga eto i etvrti put na leportu u Adama za ime, mislei i nadajui se, da e ga izmlatiti: pa volim i mlace podnijeti, a da mi se ime promijeni. Pa ree: "Gospodaru, ja nijednoga puta nijesam utuvijo, kako ti meni ono ime nadi, jer uo nijesam, za to ne mogadija utuviti". A tvoj ti Adam skoi se i ree: "Kad dobro ne uje, dajde se amo, da ti ui te male bolje istegnem, pa do bolje osalen i ue". Te ti ga ukoi obema rukami, to igda moe viui mu: "Magarac kenjac, tovar, de, u, or! Kad ne e ednog imena, eto ti ij vie, pa kako te zvali, da zvali. Osim toga sam ti jo i uerine isteglijo za dvoe neg su ti bile, i seli ispred mene, kud te god oi vode a noge nose". I nasmijae mu se Adam i Eva, pa mu se poee smijati vo, ovca i parip, pa i krmci, a deva alei ga zakala ga ogajati: "Braco mago, ba vio, da ti se eto svak smije tvoim nadjevima i pridjevima i dugim uvima, pa, bolan, smiju se i mojoj glavi, da je runa, pa nam se za to ni malo ne slui ljutiti, ve treba da reemo naim mlaima ovako, kako nami govore. Kad se na nami iskaljuju, a mi emo na drugome, kako koga bude volja po svoju. Kad se na nami iskaljuju, a mi emo na drugome, kako koga bude volja po svoju. Mi deve kud god budemo putovati, ti valja da ide pred nami za vou i kazivanje puta i da popijeva pred nami". Kad to razumjede mago, baci noge u raskorakalj, a uima zastrie, uskovri rep, stane ga prdljavina te zareve, to igda more, kobacajui se nogami na sva et'ri vjetra. Kad to ue ostale stoke, ala da se bjei kud go koe more od velikog stra magareeg. Tako, kako su Adamu u prvota, kad im je imena nadijevao, na ruku dolazile, onako od magareeg glasa se usplaile, da su neke se i do dana dananjega maom podivljaile i uinile se po cijelom svijetu ljute zvijerke. Pa kau, da se bijo i

Adam od te sile i vriske magaree prepao, da se nije u Boga uzdao i molijo ga, da bi vaistinu i on sa ostalom stokom bijo u pustinju utekao i podivjao. A bijo se s mjesta ve i makao; jedva da je magarac prestao revati. I kad vie je znao, da utei ne more ispod tog imena, onda se ne ede dati potkivati: da voli ii bos, makar i zob ne zoba', da voli pustelekati, po kru glodati koru, pasti sjekavce i to koje zle trave". Gdje stoji zemlja, mjesec, sunce, zvijezde. Neki e: "Valaj ti, mo' junae, evala, ka' si tako pripovidijo; to je uprav istina, da je Adam nadijeva' stoci imena, a Bog samo njemu, pa sam uo od pokojnog eda, e je kazivao, da ova sva zemlja stoji na ednom stupcu, za koi je privezat neastivi u sindiru. Stupac on uvijek gloe, a za najvie uz korizmu, kad je asni post, da ga pregloe i dorene ka' konac prteni tanak. Da popovi ne reku na Uskrs: Kristos voskres, avo bi pregloda' stupac i sva zemlja prosjenula se. Onda bi bijo strani sud. I ono kad se zemlja trese, svezani avo zadrma stupcom, a zemlja se onda zatrese. S tijem prijeti, da je edna i gladna ljudskog mesa, da se primie strani sud, a da mjesec, sunce i zvijezde stoje na vazduku". Grom, Irudica. Drugi e: "A, ljudi moi, ono, to grmi, vele da se Bog na nas kara te nam prijeti, da budemo dobri". Neki e: "Bogme sam ja uo, e vele, kad ono estoko grmi, da se sveti Ilija u karoca voza, potiska se za Irudicom, to pred krupom ide. Svu je gromovma izreeta', a jo nije je pogodijo u srce. I kad god grom puca, ne puca mazol (za nito), nego vavijek u nju, a ona ka' i ostali neastivi (a Bog s nami bijo oe!) sakriva se svukud od groma. Pa kau, da se ne valja krstiti, kad grmi, jer ona bjei, kad joj dogusti, i pod krst, a sveti Ilija to ne gleda nego puca za njom, kamo je god spazi. Po tom se zna, da ona bjei pod krst mislei s tijem utei, jer joj je drago i pod zvonik, kad grmi, utei, a sveti Ile iz svoe ibe zadimi sa stran Boga i u zvonik zaradi nje; ne ali na njem krsta. Tako bi u nas zadimijo, da se prekrstimo i ona da se ispod nas sakrije. Bolje ja, da je jo nije pogodijo, jer vele, im je zgodi u srce, onda da e biti strani sud i iskon od svijeta. Preanji ljudi. Na ovom svijetu valja da bude ljudi zli i dobrije, pa da se edan od drugog uvamo. Nije vie ka' u prve zemane, da je svak jak, pa da se niko nikog ne boji. ta e, moj brajko, danas ko jai, taj bai, a ko je nejak, mora da se podlegne jaemu oli silom oli milom. Lako je onda bilo, kad su sama tri brata na svijetu bila: Mrvonja, Krivonja i Vrndaljalo. Ti se nijesu nijedan nijednoga bojali i nikoga drugoga. Mrvonja, vele, da to bi god u ruke zgrabijo, da bi smrvijo, pa bilo kuk oli glavica; Krivonja da bi najviu oli najdeblju bukvu uspravnu iskrivijo, a krivu ispravijo; Vrndaljalo da bi apao kamen kao kua u ake te da bi ga bacijo preko tri brda, i sve one grdne kamenine, to se nalaze osamljene na goleti, kau, da ij je mrvonja odlamao od kukova, a Vrndaljalo bacao za meedma u prve zemane, to ij je na alaje bilo, pa kau, da su od tije onda postali i didi, koi su bili glave ka' varak grdne, a tela za pet sade najboljije ljudi". Neki e: "Uteko ti se u rije, to je istina ela, onomadne (lani), kad sam ja mekotijo za vinograd, zapinja' mi je plug za nekakve ploe. Kad sam petijo (sadijo) loze, dignem tu ednu plou, kad pod njom greb. Kad, mo' junae, ukaza se glavina ljucka ka' najvii lonac od varaka, e na moju duu da bi stalo u nju lako et' ri oke ita; a gnjati su mu od bedara, koliko naa sad oba od pete pa do prapone, a moj brajko, koliki je taj ljudo bijo, ala onakog uvatiti sad, da kopa vinograd". - Ope' e neki: "Ma ti su ljudi od velike glave, i u njoj onda velika i mozga, morali pametniji od sadanjije biti, jer koi je god vee glave, vie mozga, pa je vavijek pametniji, a tuka malu glavu ima, pa malo i mozga, za to nita i ne zna". Ope' e oni: "E moje mi due, ljudi, da ste mu vidli zuba u onoj velikoj glavi, bi rek da su konjski, i svi ciglati mu zdravi, kutnji mu svi dvojstruki, bogme ga lje boljeli

nijesu". Drugi e: "Moj mi je stari ed pripovijedao, koga teke pantim ka' kroz sito: on je uvijek u planinu blago gonijo i ostarijo ve pasui ga, pa da je jo kao klapi (momi) poo u planinu ii tako da su se izagnali, ko more vie pojesti i ko je jai od koga, onda da mu je jedan rekao, da je vidijo ednog ogrdna oeka, irokije plea, e doera u mlin tovar ita, te kad e brzo samljeti, zapita bakru, u kojoj bi mogao svariti varak pule. Dade mu je mlinar; a on sam nastavi nad vatru, pa prosija nita manje neg zbjen varak kukurozova brana. Uso je u bakru, sam je podjariva' i sam umijeao, te zapita, da mu da mlinar, u em bi mogao stopiti mezanu masla (sadanje dvije litre). Dade mu mlinar tavu poveliku, on stopi, pa izvadi pulu svu u zjelu od varaka, poli s tijem maslom, te dede pa poreni, pa poeraj, pa svu zjelu ogreba' i poliza', i onda se mai svoe torbe, pa izvadi po kruva kao po najvieg lopara, i izvadi brzdar sira mjenog, te s tijem kruvom umai i prismai otud odovud, dok sve ne poede i to. Mlinar usudijo se, pa nita neg gleda. Onda taj zapita, da mu donese dvije mezane vina. Donese mlinar, a on nagnu te u jedan duak sve popi. Pita ga mlinar, bi li jo, ja, napijo se? "Bogme, brate, bi, ali nemam pri sebi za platiti ti, nije mi se trevilo". Onda mlinar: "Valaj ka' nema, ja u te napoiti 'nako", te mu donese ope' dvije mezane, a on nagnu, pa posviri sve do kapi opet u duak, pa krmaru ree: "Valaj mi se poednilo bilo, i ba ti evala, to si me teke zajazijo", pa onda doe, pa skinu samar sa paripa, pa natovari na zemlji obe vree brana te sve uveza, kako treba, i onda uze samar za krstine s vreami, pa natovari na paripa, pritegnu poprug te da e kui. Mlinar se tome divi i udi te ga ponudi ope' vinom; ree on, da oe, pa mu donese ope' dvije mezane, a on ka' i s prvijem u duak ij popi te se okrenu mlinaru velei mu: "Zbogom, brate i prietelju, pa mi sad kai pravo, je li ti ikad jo vaki pomlijoc doao, koi je izijo varak pule, mezanu masla, brzdar sira i po kruva, i popijo u tri duka es' mezana vina, pa skino samar s paripa te natovarijo vree pune brana na zemlji, apa' za krstine te diga' uma natovareno na paripa?" Mlinar mu ree: "Bogme jo taki mi se nije trevijo". Pomlijoc e: "Bogme lje i ne e, zbogom, zbogom". Onda e svi u jedan glas: "Ala, brate, zor junaka, to je bijo. Ta bolan, koi je kapac poesti, kapac je i uraditi". Neki e opet: "Gon' toga i takoga bez traga! Koi bi ga vrag ranijo, ta izijo bi dotu svete Ane". Drugi e: "Neka, bi i izijo, al e za et'ri uvijek uraditi. Zna li ti, bolan, da punu jednu vreu po dva diu, kad tovare? Da Bog da, da ja takvog u kui imam, lako bi on sebi i drugom ranu zaradijo. Moj brajko, ega nije gleti, nije ni glodati, ko nije za se, nije ni za drugog. Sad takoga majka vie ne raa, sad ne mogu da podignu edni ni kvartu ilja (pira), i pravo su kazali, da e doi vrijeme, da ne e moi jedan oek podignuti jednog jaja, nego e ga morati u dva u traljije nositi, jer sve se izraa. Ta pripovijedaju, da je u neke zemane bilo r e p e, da si joj od glave moga' stolicu za es' ljudi nainiti, da bi nje mogli esti; a i r i da su bili tako grdni, da bi im od kape mogao lako uiniti kubu na rakinjski kotao, a e to sad? Svi ti junaci od prije i jaki ljudi, to su bili, propali su na vojsci i u tavanici, jer ko valja, car ga uzimlje, i dopane pruna, ne da na se; a ko je kukavica i bucala, stoji kod kue, da izmee rocu, pa od nevaljala navijek nevaljao i izae, a od junaka junak".

Kakove snage ima u svijetu


Zemlja. Neki se ope' prokalja, pa se protegnu govorei: "Neki dan sam na bari poslije podne legao, na moju duu, ljudi, sve bi i danas leao tu, da me djeca nijesu potezala, i bijo sam se naspavao, i ou da se dignem: ne da mi se, pritee me zemlja. E nije kud

kamo, uprav je tako, da barska zemlja pritee ka' kalamita". - Neki e na to: "To si ti mogao davno znati. Ne daj ti Boe, da bi ti ja i sijo dolje na barami i livadami. Jedan put me prevarilo, ma vie lje ne e. ta sam ja znao, otiao sam kupti sijeno te na podne lego pod plast u lad. Lezi ja lezi, jaraki svijet ne e da me niko zovne, e u pameti znam, da sam se naspavao, ali mi se ne da dignuti. Podiem glavu, ali mi odma klone, zemlja je oe sebi. Tako nee pred mrak rupi mi ena, pa me zakala potezati i gurati u me. ujem, e mi veli: "Dii se, crni kukave, ta ti je? Ta vidi li, da je blizo mrak". Ispravi' se 'nako sjedei, tarem krmelje, a istom ti ope' lego, pritee, ljudi zemlja, tako mi umrloga dana. Potee me ope' ena: "Dii se, zaklinjem te Bogom, to ti je?" Ne da se meni nikako ispraviti, a istom ti ona odneklen donese vode, pa mene pljus po obrezu i po zatijoku. E onda jedva se natoprlji' na noge, koljena mi otimlju, ma da opet prevalim se, pritee ka' pritee. Nije ni to dosta: okrenula mi se svijest, te od poitka sunca ini mi se, da granjiva, te mjesto zapada zaklo bi se taj put, da je uprav istok. Idem kui, a ini mi se, da idem od nje. Ljudi, da me ne dovede ena, nikada se ne zna, to bi od mene bilo. Jedva se utradan osvijesti' i doo sebi, pa mi ree ena: "Vidide se na ogledalo, kakav si". Poslua' je, kad ja, brate, sav podbuno, ispod oiju pomodrijo, gubice otekle, da za tri et'ri dana nijesam doao na est bijo; pa ukada bukada vie ne leim na bari nikada". Onda e svi u glas: "Svaka zemlja oeka pritee, a e su bare, tu pet puta vie. Je li se na njoj omrklo, ne lezi na nju, nego bjei u kr i na litice lezi; ne boj se, da e te tu pritegnuti". Ope' e neki: "A moj brajko, da ti zna od mene jedan put prdaine. Bie otud pe' es, godina, ka' no sam ia' u Zadar, a znate svi, da do njeg odavlen ima trijest dobri milja. Oblada me trud i ega, te napokon leem teke dalje od teste, kad sam prevalijo bijo po puta. Kroza san u' neko vrcanje karova, skoi' se, kad oni zamakoe. E nije vajde leati vie ni meni, poo, kad mi se svijest okrenula, te idui naprijed, ini mi se, da idem natrag, krstim se i Bogu molim mislei u sebi, to je ovo? Za moju sreu sustigoe me neki Bukoviani, pa im nazva: "Pomozi Bog" i "kud ete, ljudi?" Oni rekoe, da e Zadru. E onda kal da se iznova rodi'. Idem njima, ali sve na silu, jer ini mi se, da idem kui, a ne od kue. Ne kazujem nikom nita. Doprijemo na konak u jednu krmu na domak njega, te ja odma lego. Probudili smo se rano, te ajde da se ide, sreom jedva doo na st. Da sam straku za dugo ima' u sebi, za to, kako sam nezgode mogao dopasti". - Iz te sjednice povikae neki: "Lega' si na travu, koja to ini". Neki opet: "Bijo si bie pjan", a neki rekoe, da to ini zemlja. Onda i on ree: "Bogme, brate, uprav zemlja; da ne budem ja tu na nju legao, doisto ne bi mi se lje svijest tadaj okrenula. Ta jo sam valjao se to kud po krije i travami, ma nije mi se to nikad sperilo. Davno su rekli nai stari, da smo mi na visini i kao pri planini pramu donjem svijetu. Eto miti li Bribir i Ostrovicu, onda je sve to nie i svijet drugovai. Zato bi se zva' Kotar, da nije zemlja vilovita? aa dok mi je bio iv, uvijek je tavrijo na me, kad idem niz brdo, da nie ne leim na dvoru, niti da pijem kotarske vode, da e me podboiti, a zemlja pritegnuti. E vjere mi, mi je uprav pogodijo". Sunce. "Moj brajko, i u suncu snage svakojake ima, ali kako kade; marano je najgore, one eto oeka umrtva. Davno su rekli; "Bolje da oeka zmije one, neg da marano sunce ogrije ka' tuka". Vele: "Iznesi u boti licu masla, a izreni janjce preda se: kako god sunce maslo raskravljiva, tako isto i janjce dae bez straga, ega nami silje zimi krepavaju, to sve, to ij je marano sunce prostrijelilo, te veaju i veaju, dok ne krepaju. Vieti mu je na digerica i na srcu, to je sunce od njeg uradilo. Srce, brate,

pomodrelo i meko ka' rep zei, bi rek da se za nj ne zna kal da su ga vjetice izjele, tako isto su mu i digerice: bijela pomodrela i premeljuavila se, a crna gnjila". Drugi e ope': "E moi junaci, osim maranog sunca i vremena, ono moe oeka prostrijeliti. Jedan put ja jeseni radijo sam na polju, a bijae ugrijalo, Bogo moj, kad mene poe od nogu neka vatra obuzimati; sve bi rek da lizi nekakav plamen uza me, i obuze mi i glavu, gori mi obrez, brate, vie neg od potena oeka, kad mi pita zajam da mu vratim a nemam, a rok proao je. Pa mi onda udari u ruke, gledam i zavraam miice; kad ja pocrljenijo ka' skerlet, mislim se u sebi: to je ovo, zaklinjem te Bogom? Zavraam nogavice: kad ja taki svukud, bje da se bjei kui. E valja raditi o sebi, nije ale: gorim ka' vatra i obrez mi se sav ubrusijo, prepa' sam se vie neg me boli. Devete oko mene kuani, neko veli: to, neko: ovo mu je; odnesoe mi robu popu, da moli Boga na njoj. Dozvae vraaricu, proapta neto oko mene, pa kurva nikako nego da sam nagazijo na vilensko kolo. Nekako je krijui i ugljene gasila, nagnae me, da prodrem vode njezine. Ajde od muke se svato radi, uze' nekoliko gutljaja. U te mjere rupi i onaj od popa s robom, obuko je na se, zaspa' dobro, navali, brate, nekakav san, da te Bog sauva. Jedva se nee pred mrak probudi'; gledam se po tijelu, ne prolazi jo crljen, a ja ti se svuko go ka' od majke roen te udri vodom po sebi ledenom. Obuko se i polak bi rek s mene toga svue se. Sad ne znam nikad, to mi pomoe: oli pop, oli vraarica, oli ja sam vodom ledenom? A ba u se zakleti, da me je sunce bilo prostrijelilo gore neg vjetica". Drugi e: "Svetoga mi Petra, tako ti se meni edan put sperilo, ali ja sam bijo sav poutijo ka' limun, pa i oi mi; prava utjanica bila je dola na me. Bilo je ljeti, a ja napako tuka' kalj za testu na sjedei; a ugrijalo, da mozak uzavri, te ti mene obuzee jeuri isto ka' i tebe. Nijesam nikud iao, nego pijo vodu s kvasinom i u et'ri dana mi utilo proe. A jedan put sam tako isto neto na suncu radijo i stajao na mjestu, a istom ti mi se zavrti svijest. Da mi ne pade na um ruku metnuti pod pazuvo te protrati po onom potu, pa onda pod nos, vjere mi bi koprijo na zemlju. Nema ti pree stvari, kad ti se svrsne od sunca, to prinjuiti u pot ispod pazuva, jer da je silom, pa sila silu i uzbija. - Koliko, moj brajko, sunce ime snagu, da oeka moe na preac ubiti oli prostrijeliti, toliko ono sve i oivljava, svaku travku i stoku. Kad oek na njemu oda, ne e mu nauditi, ali kad se usii stati na ednom mjestu, onda e ga prostrijeliti.(1) Due mi, brate, koi je bijo teki bolesnik, pa se izvidao, ne udi mu to po suncu oda. To je bilo onomadne na meni. eto sam poznao na sebi, da mi sunce daje snagu. Znate li vi, da sam ja bortao godinu dana poslije bolesti, te koliko sam se napijao i omrivao, toliko sam sve po suncu odao, pa sam opazijo, bi rek da u me neku snagu ulijeva. Neka njega, da Bog da sjalo mi i na drugom svijetu, ono je mene oivilo, da se mogu i zakleti. A to istee usjeve iz zemlje neg sunce i ini goru razlistavati? Snaga je, ljudi moji, velika u njemu, ne pucaju grede ni ploe ni zemlja od leda ka' od sunca, jer ono popri, pa se mora svaka stvar rascijepiti i otii napose. Po tome se vidi, da ono ima veliku mo, kolike snjegove i ledove ono svojom luom i drakom ini rastopiti, a da nema snage, ne bi". Mjesec i zvijezde. "E vjere mi, kad si ti, Tanasija, rekao, da u suncu snaga ima, valaj u i ja neto kazati o zvijezdami, to znam, i o mjesecu. uo sam od jednog lovca, da je iao ekati zimi zeca, er mu se nameijo korjenice od kupusa esti; uza se da je povo bijo vile. Veli mi, da je bilo okolo ponoi, ali da se vidlo ka' i ob dan, jer da je mjesec sjao i treperile zvijezde ka' ogledalo, uz to da nie oblaka nije bilo. Brije vedrina ka' brije, via njegov ne budi lijen, nije ijo lovcu meu noge lei kao to ga je oka, nego ode u osjen po' zid. E on itavo zna, da mu je na mjesecu leati ledeno i na zvijezdami. Lani, ka' smo

trgali vinograd, bijae ostalo masta u masnici, te sam sa sinom mora' kod nje noiti, da ne bi ko potrudijo se doi mjeinom po nj te odneti ka' i svoe. A kau, da pusto mlijeko i make lou, tako kad sam veera' s malijem, prevali' se ciko uz masnicu. To je bilo, znate, po' kraj teste vranceke, e masnice i stoe. Odma s veera neki proe, pa mi ree: "ta si tu, po Bogu brate, lega'? Vjere mi e te prostrijeliti mjesec i zvijezde". Ajde to ja baci na jebnu, to on ree. Kad okolo ponoi zazbilj poee bosti mjesec i zvijezde: okrei se, prevri se, ali sve svedno, obada ka' obada, itavo poznajem, da mjesec i zvijezde prosiplju neke trne na me. Pade mi na um, kako je lovevo vile od njeg pobjeglo u osjen, pa ti se skoi i ja s malijem, ostavi ti ja mast i masnicu. e u, to u, i kamo bi se sakrijo od mjeseca i zvijezda, da me ne bodu? San ne e na oi, pa da mi ij ije. Uo pod maslinu; e rijetka je, kroza nju more svjetlost. Upijam ti ja preko treeg vinograda jednu gustu smokvu, a ja ajde s malijem, pa poda nju. im, brate, lego, isto ka' da sam u kui: bijae toplo, i odma zaspa ka' i zaklan. Bijae gusta smokva, ogranci joj sve do zemlje, pa u njoj, brate, sedno, kako reko, ka' i u kui. Eto uprav sam na sebi provao mjesec, kakav je, i zvijezde. On ima neku snagu i mo. Zvijezde, kad nije njega, manje bodu, a njim su jake svedno ka' i on i bolje sjaju. Pae nije lje slagalo". Neki e: "Oe, oe, bolan, svaka ivina pogoditi i kaz'ti u naprijed, kakvo e biti vrijeme. Lani, moj brajko, odrenem ja oko ponoi s bratom janjce u ogredu. Proljee je, a mjesec sjae ka' i dan. Legli smo zaedno ciko jedan uz drugog i pokrili se aljinami. Svanulo je; gledam oko sebe: nema mi brata, a nijesam ni ja pravo na onom mjestu, e sam se najprije izvalijo. Zovem brata iz svije ramena: "O Boo! o Boo!" Nema ga. Niz brdo nas grede su i kukovi za vr' zvonika, te pomilja, da ne bi vrat ulomijo, da ga to nije bacilo, jer vi znate, da u mojoj ogredi ima svaki' zidina. Trai ja, trai, a nema ga; a ja lijepo od muke zamagli kui, pitam matere: "Majo, da nije Boo od malo prije dolazijo oe?" "Bogme nije". - Ne kaem ti ja njoj, da ga je nestalo, jer bi nje stala pomaganja i perila bi trista uda. A ja ope' natrag u ogredu, zovi i trai: nema ga. Kad doo na kraj kraja, za pukomet puta, e smo leali, kad on spava pokriven aljinom poprijeko i kamen mu pod glavom. Probudi' ga jedva, die se, pa ga pitam: "ta si iao amo spavati, kad si sa mnom onamo bijo lega'?" - Ree on: "Bogme, brate, ja znam, da sam s tobom bijo tamo lego, a amo lje ne znam, da sam doa', nego ujem kroza san, da me neto odie od zemlje i uukava". - Onda svi u glas e neki: "Toga je mjesec podiga' i prenijo. Ima toga dosta, nego udimo se njemu, on je momak i gotov oek, da ga je mogao prenijeti; a djecu oe vavijek, za to nikad djecom ne valja vanka na mjesecu spavati, jer ko zna, kud dijete mjesec more zanijeti?" Umukoe svi, pa e edan, to je vavijek muao, rei: "E ljudi brao, o mjesecu bi se puno i puno imalo ta pripovieti, ali sad ne u neg neto malo. Moj dragi brate, mater, koja to zna (ali ij je malo, da znadu), ne e u novom mjesecu (mladijaku) nikad svoga djeteta odbiti od sise, nego u starom mjesecu, jer u novom odbijena djeca zlo i sporo rastu, da ij i zovu mjesearma. Jedan put, kad sam bijo momuljak, oerao sam tovar ita u mlin u Bribinicu. Bijae onda u njem za mlinara jedan stari, koi je sam svoj vijek provo u mlinije. Dognao sam ti ja s veera, jo ne bijae mjesec grano. To je bilo nee u poetku jeseni, sua bijae ka' usred ljeta, mljeti se nije moglo neg na ustavu. Sreom ne bijae preda mnom pomlijoca, pa se obeseli', da u brzo opremiti. Sao sam u ko, reko starome: "Putaj mlin", a on mi ree: "Priekaj dok mjesec grane, jer nema vode". Mislim se ja: ta mjesec ulazi u vodu, pa mu reko' eto neto: "Zar e ti mjesec dovesti vodu?" Onda taj stari mlinar apa me za ruku, pa vod vod na jarugu pred ustavu. Pomrina je, trepeu

zvijezde ekoja, ponijo uza se lu, pa mi uprije prstom u vodu na lijebu: "Vidi, kako se sporo voda nalijeva sad, a doveu te, kad jo do malo mjesec grane, pa ' vieti, kako e voda rupiti". - Vratimo se u mlin i legomo teke; poe se mjesec ukazivati bolje i bolje, a stari zapali lu, pa e sa mnom pred mlin. ujem ja jo idui, e orca bolje voda; kad se nadvirimo nad lijeb, a to, brao, rupila voda za trojstruko vie neg prije, dok nije mjesec grano. Puti stari ustavu, samlje' ja bogme u as obe vree, da nije trebalo ii ustavljati lijeb, dok se napuni vode. Reko ja starome mlinaru: "Vaj, strie, udna tebe pogaala!" - Onda e on meni: "E moj sinko, stari sam ja mutranac, dosta sam ja Boia u mlinije izijo i svega upantijo. Nego moj sinko, drugi put, i kad bude suno, ne dolazi ob dan u mlin ni ob no, kad nije mjeseca. Znaj, da sva vrela uzmiu oli stoe na mjeri u danu i ob no na pomrini bez mjeseca; a kad je mjesec ka' i dan, onda tako primiu kal da si ij nalijo; a vidijo si svojim oima". Uzduh. Tre se edan iz te role ka' iza sna, pljunu meu dlane te se pljesnu, pa e: "Ajde de! Svak je svoju, a i ja u moju, da mi se ne ree, da sam jalov osta'. O svaem benavite, a od ariji niko ni coke, ali ba i ne znate, jer nijeste po putovije ili ni njom brali, a ja, brao, mogu rei, da sam obia' bunu i bunicu i vraiju g...cu, to idui u planinu za blagom, to ope' niz Kotar po prieteljije, to ope' kad bi me potreba nagnala i po gradovije. Daklen mogu znati i poznati svaku ariju, kakva je za oeka. A vi neki nijeste bili neg doklen goveda gonite, pa dalje i ne znate niti morete znati. Ali do arije je sve. Vidite li vi mukoga svijeta a gradskoga: naa cura, brate, kao da si je nadoijo, obrezi joj pue ka' rumena jabuka, ne mari nita, to ede koi put kruv suoparan. Nje se u ovoj ka' i nas ariji dobro prima, valaj bolje neg gradske lacmanke, to pilie edu na svake uvrati; nae cure su po ariji i o' sebe 'nako crljene i gromorne, a lacmaske neim se, kau, da mau, i posute nekakvijem branom kal da su u mlinu bile. Vidi ti, moj brajko, u jutru, kad se digne, kod nas sve merii, rai se esti, odma, im se digne, izijo bi iljega. To je sve po ariji. Ja kad se trevim okonaiti u gradu, utradan vrti mi se svijest kal da sam pijan; drugu no uzamanice muno bi u njem noijo, a treu ne bi pak nikako, mora' bi se razboleti. U ovoj naoj ariji i svijet je bolji, a u onoj gradskoj otrovna arija, otrovan i svijet". Neki e: "Due mi, brate, pravo kae. Svi mi, koi stoimo pri krije, kod nas je arija druga, jer je nae sve krupnije, pa i stoka. Ko tu maglu kod nas via, a poimljui od Bribira i Ostrovice, pa niz brdo eto ti je i ciglo jutro, esa niz brdo vavijek kad ide, svijet je tavan i po greda' narasla panuina i peurke, a kod nas ne. ta e ti, moj brate, kad niz brdo uvijek magle osviu, ljudi i obani kod blaga onu maglutinu sru u se, u kojoj svake ivine ima, zato su i Kotarci svi i kuljavi kal da su zbabni i nijedan nije dugovjek". Neki e: "Zato u Kotaru najvie udovica ima a ljudi mru? Zato, e oni spavaju po dvoru a arija vilovita, pa ij neto iz nje strijelja. ene s djecom im lee u kui, zato su zdrave i rumene, kroz krov ne mere ij prostrijeliti. Ta, moj brajko, ja sam lani bijo na piu dolje, pa mi kau: da oni naprijeko umru, jer je mjesto vilovito, niz sav Kotar su kule i palaci bili starinski i ardaci turski, greblja, e se god makne, i Bog zna, koliko je tu ljucke krvi proliveno, dok je Jankovi Stojan i Smiljani Ilija iv bijo, pa Turke otalen trebijo. Te brajko moj, ostao taj udes (ili Bog zna, to), pa koga god zaboli, ne lei vie vie od tri et'ri dana. Kad umre, na rebrije ka' talijer modri mu se, to ga je neto prostrijelilo, odniklen, brate, neg iz arije. Ja dok sam bijo mlai i skitao se, pa kad bi makar e doao van svog sela na konak, ne bi ti ja leao na dvoru neg u kui; jer e te prije devoraka arija prostrijeliti neg svoja". Neki e: "Nije ni tako, ja. Ja sam jednom u

ladu pod guvnom leao, bez da sam u Kotar iao oli u koi grad; tijo bijae, brate, da si mogao svijeu nositi. Kad u kroza san neki vjetri leden, pa mlak i onda zgolja vru; taj vrui me zaui i probi, da ne znado o sebi. Poee uza me isto ka' neki mravi gomiliti, a ja ti bre bolje uteko u kuu: prostrijeli me ka' prostrijeli. Kad, mo' junae, o as do as otekoe mi gubice i kapci od oiju, prepado se one boline. E ljudi, u onom vruom vjetru moralo je neto biti". - Nekoliko e nji u glas: "Srea, kad si ti i iv osta'. Da ti je bilo mogue vidjeti u onom vjetru, to 'e bilo, umijo bi nam kaz'ti. Ono nije pravo nagiljalo na te, nego te samo vjetar od njeva zora zauijo, pa si semora okrastati". - Onda e on: "Jesam bogme sav se ojaria' (ogulijo)." Neki e ope': "Bogme srea, kad nijesi oslijepijo, jer ja znam takije arija kad zaue, da oek za uvijek oori, okrasta se, opice dobije i na nj pane smata (pomanita). Nego im se taka arija opazi, bre bolje odma valja sve i oi zamotati, ako mo' e utei pod krov, bjei; ako ne, a ti pani potrbu a okreni glavu suncu, tako e te preskoiti. Moj brajko, u ariji sve dolazi i na ljude se istresa. Jesenjska je arija najgora, puno bolesti u njoj na svijet doe; a najvie u to vrijeme rupi i maniti oganj, jer vidli su ga, e pada. Pripovijedali su, da je u jednoj avliji estoro eljadi lealo, kad u zoru bijae tijo, Bogo moj, i toplo, a iz arije kao proso neke svjetlice poee padati. e e, kud e, te na samu onu eljad. utradan jedva su se probudili, ali ta je korist od nji. Snalo ij (pomanitali napolak), napalo neko bandanje na nji, klisanje, da su ij morali pod naredbu uvati, te sreom s molitvami i to im jedva dooe sebi. Zimna, brate, arija bi rek da je svukud jednaka, ona ini svakom pravo. Kad je ledeno, kau, da je i u tikvi ledeno; ne gleda zima lisa gospodina, nego oe toplik, pa bijo i koun na tebi. Proljei i ljeti ima arije svake, u dolinami gui oeka, a na brdije krijepi.(2) Oblaci. "E moj dragane, i oblak ini udesa na ovom bijelom svijetu. Jednog jutra bijadija' ja u gaju kod goveda, a istom ti se namae crn oblaak ka' dobra aljina, malo po malo sputi se u more, e ljudi, s brda gledam svedno ka' i u au. A on kako se sputijo u more, zadimi, a brate, more se vidi na dlaku, ben da je daleko 10-20 milja. I, ljudi, vio eto, e usrknu vodu, pa se uini kia te zaepi tuda blizu glavice. Mislim se sam u sebi: Boe moj, kako od majunog oblaka uini se veliki, i taj veliki imadijae neku silu, pa potegnu u se morsku vodu, pa je rasprta to kuda". Drugi e: "Jedne godine bijadoe Boduli u nas na piu o krsnom imenu (to teke, brate, pantim ka' kroz sito), pa kazivali su, kako je oblak jedan put tako usrkno u se silu mora lijepo iz dna, pa se onda letera' uza stranu za po milje puta te prolijo ono, to je usrkno. Poslije nekoliko dana da su obani tuda najavili blago, kad u strani kamen morski, brate, ka' osrednji kauni. Dosjetie se, da ga je oblak iz mora iznijo. Od neki dan poee ga razbijati, kad on kako je bijo sedrast, u njemu naoe dva ugora debela ka' ruka. I taj oblak da se zove pijavica. Da bi tako kapac bijo i brod usrknuti u se i odnijeti u ariju. Ali mornari im ga spaze, pucaju u nj iz trombuna i puaka, pa ga razbiju, da snage nema. Pa, oe, i mi pucamo, kad vidimo, da e krupa, te je oeramo". "O moj brate, neko zna, a neko zja", ope' e neki. Ta znate li vi, ljudi, onomadne (natrag nekoliko godina) kad mene zamal taki oblak ne die u ariju, da ne lego' potrbu te prijanu' uza zemlju. Oblak se navue do poneba crn ka' mor, a iz njega pue ka' iljadu bura, upa, lomi, nosi. Ta znate li, da se nalazilo granica od maslina, kau, na mei bosanskoj?" Neki e: "Ono je bijo tarajilo, to je i kue orijo; ono je, moj dragoviu, bilo sa vraije strane. U nebesije pred onim ijunom vidla su se tri orla ka' tri ovna; oni su taj ijum i vodili, te kako je od mora poo initi aru, tako je vavijek uz brdo dospijo, dok se god nije

ubijo o planine. A moj brajko, crnoga oblaka valja se bojati ka' groma, niti poda nj ii na put, jer u njemu svake artije imade, da oeku more nauditi. Mornari kad spaze taki oblak, uvaju ga se ka' groma i stoe u portu, e su da su, ne putaju se poda nj".(3) Vjere mi, ob no on je i siromaki biljac, toplo je pod njim te li jeseni spavati na dvoru. I due mi, brate, svaka oblaina i udi oeku, jer se u njemu krv mijea, meoran postane i tuv kal da mu je neko au ubijo. Oblaan dan - namrgoen oek, i bolesniku svakome je gore na oblanu vremenu, neg kad je vedro, jer na vedrini je svak veseo, i tica u gori i riba u vodi. Kad oek putuje te se iznenada naoblai, svakoga neki stra uvati, jer iz oblaka padalo to oli ne padalo, oek sumnja; jer rijetko da e kade oblak trociti, da ne e svoju mo pokazati". Ope' e neki: "Ta boja ti vjera, iz vedra neba nikog grom nije ubijo, ako nije iz oblaka. U oblaku je svako zlo sakriveno, oklen krupa pada na nas ako ne iz njega? Sveti Ilija strijele siplje na Irudicu. Ako je zao oblak, ope', vjere mi, ga ele poteni i zli. Evo, brate, kako kia iz vedra neba nikad nije udarila, daklen treba prije da se naoblai. A ta onda on valja o Jurjevoj i Petrovoj, kad kiu donese ljudma, pa svakog razveseli, zla i dobra, siromaka i bogatoga. A ba za pravo rei, bogatai i kamatari se ne vesele udo oblaku, da im kiu donese, jer ito, to ga imadu po magazinije na odmet, onda, kad rodi novo, staro im prokuriti ne moe, nego im ga izije mrvnica. Nego oni se vesele, kad nema oblaka ljeti, i jo mole Boga za to. A ta ' brate, ne m'e im nita ni rei, svak Boga moli za svoju korist. Kako kamatari mole ga, da ne da oblaka za kiu, tako i mi gramzimo i molimo, da sputi on svoga oblaka, pa da iz njega lijeva ka' iz kabla. neko se veseli, kad oblak sputi se na zemlju, te ko 'e od zanata, on e to pritegnuti za se, te li ko ima duge nokte. A moj brajko, koliko se blaga ukrade, kad magla od oblaka pane i zaepi sve. Oblana magla i ajducima u prve zemane punila bi torbe." No i pomrina. "Valaj ka' ste otparali svak svoju o svaem i o nekakvije troljiga i ja u moju, da mi se ne ree, da sam zapren. Vas nijedan nije putovao ob no, koliko ja, i svakog se stra napatijo. Moj brajko, dan je jedno, a no je drugo. Od svega najgore se je ob no odazivati, pa makar te ko zvao. To sam ja upantijo davno od pokojne matere (Bog joj prostijo, ona je na istini, a mi smo na lai), da se za obe oi nikom ob no ne odazivljem. Jesi li se prevarijo, pa odazvao, napako i u zo es: nema te vie, jer doisto ne' izjesti drugog Boia; te ako si prevarijo ura, ne e Kate (t. j. produljio ivotom); ako i ne umre, snai e te (pomanitae). Ta vidite li, brao, ko je god sugranut (lud), da mu reku, da ga je zovnulo iz noi, jer svake vade i utvare vrzlaju se ob no, na putove izlaze i raskra, pa priziru ti se i u kui, a kamo li ne e na dvoru. Ta znate li vi, da ne smije ni roba od pranja ostati ob no na dvoru, da se sui? Mi u to muki ne abimo, ali enske tuve dobro.(4) Ne valja da nikakva probuka omrkne na dvoru, jer bi je mogle nonice otrovati i svato na nju nabaciti, pa potrebu poslije ima od vraarica. No je puna zlije stvari, to se po svaem uvate, a kad robu zateku, onda za najvie se po njoj valjaju i oblae je na se. Pa, moj brajko, ne dadu matere za obe oi male djece na avliju iznositi, pa da je najvia ugriva, pri veeru ni ob no sporadi nonica da ne bi dijete prostrijelile. Od noi djecu valja uvati ka' od groma. Drugi e: "Due mi, brate, no ima neku snagu, da oeka razmrtva. Nek si vas dan spava', ob no si mramoran i neto te bi rek da stee u grudije; ni ile u oeku ne tuku ka' u danu. Ko putuje, muno je no uzimati na glavu, no ubije oeka svojim drijemom. Lupe je u noi veso, on kae, da je ona iz raja izala, i vele, da on vidi na najvioj pomrini isto ka' mi u danu, da nekako umrai oi. Tako i jest, on kad ide krasti na pomrini, vidi, kuda e

ui i ta istee; starjeina uda opaziti, izae na dvo', on ne vidi nikog, a njega dobro vidi lupe. Daklen oli mu pomae vrag oli Bog, pomrina neku mo lupeu da, da kroza nju more vieti". Neki e: "Bogme sam ja uo od istije lupea, e pripovijedaju, koi su vie ostareli kradui, da su oni ob no lagani, kad idu krasti, ka' repuina, i bi rek da ij neto nosi, sve kao da lete brzo idu, da ij no era i uzdie, da se u danu, sve da im je doputeno, ne bi one ispeli ni uvukli ka' ob no, kad je povrina, i da duplu snagu imadu u noi, da su kapci junca na se zavri, pa ga odnijeti, a da u danu ne mogu ni dobra ovna. Ob no i po dva ovna za vrat metnu i pod njima tru kao pod parom tuka, puta da e oni prevaliti duplo neg u danu. (Zato dok se moglo krasti na sva et'ri vjetra, lupei su vavijek po vas dan spavali, a ob no u iljagu). Neki dobivaju u noi duplu snagu i dva srca, a neko nema ni polak one, to je vavijek imao, a za srce mu se ne zna niti mu bije, kal da ga nije ni imao; jer ko eli no, ona ga uzme na se i dae mu duplu snagu, a ko je mrzi i boi se je, toga ubija. Ima ednije , da ne smiju na dvo' jo s veera izai, a kamo li u ponoi; niti jedni oe da idu na put, nego kad pijevci zapjevaju trei, onda je ve i zora, jer im oni zapjevaju, svaka nona utvara bjei u svoje leglo. Pa, brate, i tako Boduli rade: u vee mimo zdravu Mariju ne bi ni jednoga na dvoru vidijo za lijek; a tako ope' u jutru, dok ne zazvoni u zoru isto zdrava Marija, jer onda i vukodlaci njevi vraaju se u svoje grebove iz nonog arlakanja". Noni osjen. Neki e: "Mo' junae, da ti zna, kako je meni jedan put bilo ob no, kad sam s pia (krsnog imena) kui iao. Mjeseina sjae ka' i dan, a ja bijae teke pripjan; zapjeva' sam iz svije ramena, da jee brda i doline, i probudi' pse na sve strane od moga potakanja. Kad na jednom opazi' oeka spore' sobom, e ini mi se, da je vini ja i kolik i ja. Zovem ga, a on mui; stojim, pa gledam u nj, onda stane i on. Ima' sam uza se ibu (puku od edne cijevi dugu) te potiti u nj, a on isto potiti u me. Pomisli' u sebi: nita nije nego vrag, pa se pomem krstiti, a ja vio', da se poe i on. Dvoumim u sebi: da je vrag, oe, ne bi asnog krsta metao lje na se, pa se teke uslobodi' i sjedo, kad sjede i on; digo se, die se i on; poo kui, sporeda mnom ide i on. Ko crnji, ko alosni! Prepado se ope'. Kad doo blizo naeg varoa, opazi me moj garov (pas) te istra preda me; spored njim vio i drugog psa, ali se osjeti', da je od osjena, te sam sebi reko: Vidi mene budale i uka, od ega jesam uru puta drktao od stra, ne bi ni alijo, da bi o ta, neg o' svog osjena". Drugi e: "Moj prietelju, jednom meni je gore bilo. Iao sam nositi iz Liana za Boi rakije, podranijo sam dobro, mjesec sjae ka' i dan, a neki vjetar potpuiva, bi rek da i nije grdan, ali meni na leije ini se, Boo moj, da je velik, i zvoni ka' iz badnja. Bogme ti se ja prepado; jo ima do zore da bi ura. Ua' sam u kuvin lianski, pa se bojim njevije vukodlaka; da sam u svom kru i pustinji kal da bi bijo i kod kue, jer nai ljudi se, brate, ne diu. Kad ja u, da to bolje meni na leije svirli vjetar, bogme ti ja bje da se bjei, a ono onda sve to vie pue. Osim toga opazi' i ja ka' i ti oeka jo spore' sobom, pa se vie prepado. Kasam i trem, oek sporeda mnom pue mi na leije to vie i oko uiju, da ne m'e stati, a ja ti bre bolje skido torbu sa sebe. Kad ono iz nje sviri i urlika, gledam to 'e, kad kurva mi ena nije dobro bila zaepila tikve, to sam je bijo ponijo po rakiju, te ep ispa' u torbu, a kako je bila povelika ogrljka virila je teke na dvo' i tako je vjetar u nju pirijo praznu i urlika' do mile volje, da je zvonila ka' i trubaljika oli ka' da tue u novu tavu. Kad ja to razumjedo, edva doo sebi. Koliko sam se bijo prepa', toliko sad poe' aliti sam na se: vidi mene magarca, u ime ega sam se iao prepadati! Ba sam bijo elijo doimati se ene, pa da me ispsuje do mile volje, isto kao da bi me sita izljubila, jer

sam miritao. Dosjeti' se kanje, ono to je sporeda mnom drugi neko iao, da je bijo moj osjen, jer doo do jednog stabla, pa mu vio grane na njemu, a grane opet od sojena na zemlji. Eto brate, da oeka lako moe no ubiti vidno i nevidno, zato, brate, najbolje je u danu kuda trandati (bazati), a ob no poivati. Su koliko se oek mora da rve stvari vidimije i nevidimije, pa makar da mu se to dogodi javno ili tajno, rei e mu svak: dogodilo mu se iz noi, ili ubila ga no.(5) Kopito od mazge. "Ja, brao, to znam, to u kaz'ti; to visi nek otpada." Drugi e: "Ne daj ti, Boe, jo toga, da ono, to u mene visi, da otpane". Prvi e: "Bje', bolan, o em ti, o em ja, ta ti bi rascijepijo dlaku na etvero; nego ka' smo poeli pripovijedati, pripovijedajmo". Isti e: "Pomi ka' si poo: ti plui, imae ko oticati". Onda onaj prvi e: "Due mi sam uo, e kazuju, da je mogue od mazge kopita dati curi, da uza se nosi saiveno u kanici, da ne bi nikad, dok to uza se ima, uvatila djeteta, da ne znam s kim momkom lee; jer da to ima neku silu, te da silu od momka odbija od cura. Vuija koa. I uo sam od jednog starog oeka, te mi kae, kad je on u mlada doba krao, te za oerati pse o' sebe da bi opanke i oputu nainijo od vuije koe. Psi se vuka boe kao groma, a za njegovu kou lako zanjue i razbjegnu se kud koi. Tako da lupe lako moe u svai tor ui ka' i u svoj.(6) - Neki e: "Bogme sam tako i ja uo od ednog starog lupea, koi je vie pregna' konja i volova neg ima na glavi dlaka, da kad bi god u krau iao, da ne bi psi na nj nikada, jer da bi od pasije koe oputu nainijo i na opanke metno, psi da bi zanjuili za kou svog druga te da na nj ne bi eli; a zna, bolan, da vele, da pas pasu oiju ne vadi. tenad. I onaj mi je isti stari lupe kazivao, da bi on vidijo na najvioj pomrini isto ka' i u danu. Pitam ga ja: kako? On meni ree, da je to lako; kad e se kuja oteniti, onda svoje podlogae iz opanaka metnu se pod kuju i pod tenad da stoe, dok god tenad ne progledaju, i onda ij metni u opanke i oni ti dadu mo, da vidi u noi svedno ka' pae". Zmija. Umukoe svi, a istom e ti jedan iz te role: "Daba to sve, to ko more o' ega dobiti snagu, ali da vam ja kaem, to je meni moj ed, dok sam bijo klapi, jednom pripovijeda'. Pantim ka' da je jue bilo. Veli mi, da je njemu jo njegov ed pripovijeda', da je jednom njemu doao neki packo, poput esova mjeraa, da neke karte uza se nosi, i da mu je taj rekao, ko bi njim mogao otii u Velebit, da e ga on dobro platiti. On da mu je rekao: "Bogme ja u". packu bijae drago i odoe. Ljeti je bilo; u dan i po dooe usred Velebita, a packo izvadi nekakvu sviralicu (pitak) te okrui okolo nji dvaju ka' jedno malo guvance, te stadoe usred toga. Onda packo poe u sviralicu piukati, a istom ti, mo' junae, poee se zmije surnjati, da ij je bilo dolo Bog zna koliko. Ree packo svomu vou: "Ti ne boj se i stoj s mirom". Zmije metnue glave na obru okolo nji dvaju; onda on zakala pipati po njima te izabra dvije te ij zakla, pa e njima u torbak. Zaurlika ope' u sviralicu, a one kud koja odoe. Pooe i nji dva dalje te dalje, dooe na neku stazu; packo ope' sviralicom uini povee guvno, stadoe oba u srijedu, ree svom vou: "Ti ne boj se", i zakala opet piukati, ali zmija dva puta doplaza se vie neg prije, zakala po njima ope' pipati, izabra ope' dvije te ij zakla, pa njima u torbak. Zaurlika u sviralu, a one kud koja. Pooe nji dva ope' naprijed kroz neke vrleti i petere; kad su doli u jednu draicu, uini packo sviralicom guvno za tri puta vie neg ona prije dva prva, stadoe u srijedu, zapiuka, ali eto, brate, zmija, bi rek od svega svijeta da se tu skupljaju, i dvije dooe duge i debele ka' dva telegrava. Ree ope' svom vou, da se ne prepada nita, pa onda zakala okolo guvna ope' pipati, izabra dvije, zakla ij, pa e njima ka' i s prvijem u torbak. Zapiuka u sviralicu, odsurnjae se kud koja, a one dvije velike

ostae, nikud se ne miu. Zapovidi on vou: "Otidide ti tamo". On ode, a packo s onijem dvema razgovara se svedno ka' ja sad s vami. Kad se izdivanijo, doe, pa e onda izai iz planine. Kad su doli na neku ravnicu, zapovidi packo, da naloi vatru. Bi vatra gotova, a on izvadi sve te zmije, pa ij oisti i izreza na bokunie, izvadi pinjatu iz torbaka, metnu ij variti, pokri pinjatu ploicom, pa ode lei. Kad se naspava, pita voa: "Je li gotovo?" Veli mu on: "Bogme ja ne znam". Die se packo te okua i ree: "Nije jo, podjaruj". Lee ope' spavati; kad se naspava, pita: "Je li gotovo?" Veli vo: "Bogme ja ne znam". Kua on ope', pa ree: "Nije jo; podjaruj", te e ope' lei. Umi ovi u sebi: valaj kad njemu nita 'o dva puta, to je kuao, ne e biti lje nita ni meni o treeg, te zavati licom zeru orbe. im prodro, ue i razumije, to svaka tica divani i to svaka travka sama divani, od koe je bolesti ljekarija. U te mjere probudi se i packe, pita: "Je li vie gotovo?" Ree ovaj: "Bogme ja ne znam". Okua packo, pa ree: "Gotovo je". prekrstijo je tu na ledini noge te je to pouina'. Poli su otaleu kui, trevie curu da jae na kobili i za njom drijebe kaselji i re: kobila i ona re, ali ovaj razumije ka' packo, to god ona divani, pa kako za njom drijebe vriti, e mu mater brzo ide, a ona njemu odgovara: "ta ti je? Meni nije teko, to et'ri srca nosim, a tebi est, to nema neg edno". Govori drijebe: "Kakva su te et'ri srca snala?" Kobila njemu odgovara: "et'ri et'ri, i uprav et'ri; eli edno moje, drugo u moga drebeta, s koim sam sudrebna; cura na meni jae kuljava i ona ima dva srca, daklen esu li to et'ri?" - Ajde opuuju put brzo, bi rek da ij neto nosi, kakvu su snagu i mo dobili. Rupie meu neke bare i livade, e svake trave na svijetu ima i svaka progovara, od koe je bolesti lijek, a jedna izmeu nji zavika: "Ja sam ljekarija od g....e!" Onda se toga packa vo (a moj ukuned) nasmija, kad u, a taj packo ree: "A ta se smije?" - "Bogme nita". - Onda packo izvadi neto iz depa, pa ga prokrii po elu, te onda zaboravi sve, to je zna' i razumijeva', i sva ona snaga njega utee, koju je prije ima', te postade ka' i drugi oek, to je bijo i prije". Svi e onda u jedno grlo: "Valimo te, Boe! uli smo mi davno, da je zmiju izjesti, da bi svato zna'". Pa e neki sam: "Ma moj brajko, svijet to god divani, oli je neto bilo oli e biti; a od zmija ima puno pripovijedaka, ali ja u kaz'ti, to znam. Kaziva' mi je pokojni stric, da je od nekog uo u Bukovici pripovijedati, kako za tri jutra na struzi u jari po ovan mrtav bi osvita', ni rane ni bolesti nego na zdravo krepaj. A nije mogue, neto nji iz zida strijelja. Stave se na piju; kad su u jutru razluivali blago, nagone na strugu, a istom ti zvonar pade. Gledaju, to mu bi, kad spualina skae u vis, ovan je ve mrtav. Gledaju spualinu, kad u njoj zmijina glava. Kako je neko nee ubijo, telo joj se raspalo oli prebjeno ostalo i otrglo se od glave, a glava trevila nai praznu spualini i zarasla u njoj, i ljudi da su gleli, da je eto glava obrasla u spualini kal da je nikla iz nje. I ta ljuta ljutica sa samom glavom ujedala je ovnove, te im bi koga cvoknula, odma bi crka'. A Boe te sauvaj ranjave zmije te li te, koja je po udestvu ostala i tako ivila". Neki e: "Due mi sam ja vidijo, e zmija stoji na repu navr' gromile i zinula, a tica odneklen let let, pa njoj top sama u eljusti. To nije la, nego sam moim oima vidijo". A jedan e: "To je ona nju pritegla, mo' junae. I ja sam ednom vidijo, kako ona mudro ivi. arulja, brate, estoka, sve po njoj kruice, pa se izvalila nauznak ka' da je krepala; ozdo po trbusu nekako na drugi mod argasta. Znala je lice maniti: bjeloguzi sve tru na nju uditi joj se ka' na uka, samo e je arena i bijela; tice oko nje i i, a zmija na jedan put ap, pa ti se zamota oko nje, pa njom u se. E ljudi, svaem je Bog dao mudrost, eto pa i njoj; ona je apoto tako izvratila se nauznak, da joj se manite tice ude, pa koja joj se priblii, a ona njom u ulu, to joj je tako dodato da ive.

Pa mi je isto jedan iz Bukovice pripovijedao, da je u njega bila krava otelila se, kad svako podne stani je rika te uteci i zatrkljaj se niz polje, pa u ogredu. Do nekoliko eto ti je iz ogrede posata; kukavo tele joj mie za njom, a ona u nj ne abi ka' ni brbilo u Boi. Bogme tele veaj i veaj, krepa najkanje, te tako ona svaki dan na podne uteci niz polje, pa u ogredu. Kaziva', da je to, i jednom gornjaku, a on mu ree: "Due mi se nameijo sati je kravosac" (zmija velika i ka' raanj). Nikako nego da zasiju u ogredu prije neg e ona doi, pa e vieti, ta se radi. Bogme skupi se pe' est nji iz kue s pukami; odu u ogredu na prijeto i zasiju, a istom ti stade neta mikanje iz jame neke, isto ka' poput teleta na taj tipar, stade ope' i krave ozgo rika niz polje i trka, te jedno drugom odgovara. Doleti kravetina u as, a moj brate, izvue se zmijurina iz jametine ka' miica debela, a dugaka vrag zna koliko; prilazi krava a prilazi zmijurina, kad se sastae, liu se, pa se lijepo omota oko stranjije nogu kravi zmija, te ala da se se; i promjenjiva sisu, as ednu as drugu: i cukti slae neg tele. edoe pucati, ali se pobojae, da e ubiti kravu. Tako ne ae, dok je god nije opremijo, nadu se i nali od varenike ka' noga, ne m'e o' stra da gleda u nj. Kad mu bi dosta, on se lijepo odmota, pa se izvali na ledinu. Krava od njeg uini ma, a nji est puaka odapee u jedan dim u nj. - Kako ga je inulo olovo, iba iz njega varenika na mlazove ka' uzice tamo i amo, ali dok je krepa', oelo se posla. I ta li ga je on o' sebe inijo, isa' je u nebo 'nako za vrue rane, lomijo je oko sebe, valja je grede i omotava' se oko nji, dok ga nije vie sapelo i krv mu izala. Eto moj brajko, kako ta zmija ivi, pa pravo svijet ima, to je zove kravoscom, jer eto krave se. im su mukii kazali to kod kue, stade koljupovina enskije, zavikae: "Goni, goni dumanicu nau s oiju, da nas ne truje!". Tako da su je poslije uranili i prodali Arbanosma".(7) Zmijski car. "Moj prietelju, davno se divani, da kravosac se krave; on je najvii od ostalije ovda zmija do cara. Njemu zmije odlaze i dolaze, i svaka svoje ime imade: najljua je Manda i Marija. Car im stoji u Promini kod Goluba kamena. Ali on ima i u Velebitu, pa aunto i evo kod nas u Goiu, tu su ga edne godine vidli vie jame, e stoi, i okreno kroza ito, koe je bilo za etvu. Onom, ko ga je vidijo, nijesu eli vjerovati, dok nijesu ili gleti trag, kuda je proao. Kad, brate, kuda se surnjao, sve ito satrveno i razdijeljeno kao da si vuka' prlj kroza nj. Ia' je sav varo to gleti njegovo trlo. Ne da se on svakom gleti, a ima ij, koi bi ga vidli, da bi crkli o' stra. On na svetoga ura vavijek zapjeva i izae na sunce pred jamu makar malo. Debo je ka' oek u pasu, bijel ka' snijeg; na glavi ima krunu ka' najvia peka, koja se sjae ka' dvanajst sunaca. Onoga cara nema, koi bi nju moga' platiti, da mu je ko donese. Lako bi ga moga' izmamiti iz jame samo na svetog ura, ko znade. Ima zmijara jo, koji bi njim znali divaniti. Zmijar ne bi na nj kindisavao sporad krune, jer bi ga poslije zmije svega izjele; a oni, ko bi moga' i kome poslije ne bi zmije nita, jer ga ne poznadu, taj ne e niko da se usuiva ii.(

http://www.rastko.rs/antropologija/ardalic_bukovica/ardalic_bukovica_2.htm l

Pripovijedaju o zmijskom caru. Bila tri brata, mlai ree: "Brao, ja u se odijeliti, dajte mi moj parat, pa u ii pro svijeta". Dadoe mu braa trista vijorina, a on onda torbu na lea, tap u ruke, noge poda se, pa ovda mi je put pro bijelog svijeta. Kad je doao u

edno selo, zatee jednu staru babetinu, e bije maku. Onda on ree: "Ne, stara, za Boga, to to radi? Ne ubijaj nego mi je prodaj". Stara ree: "A ti evo na ti je, ta ' mi dati?" On veli: "Evo ti za nju sto vijorina". Uze stara, a on metnu maku u njedra, da joj glava viri vanka. Ajde tako ajde pro svijeta, kad trevi jednog staroga, e psa bije; naja' ovaj na nj: "Ne, stari, to to radi, ta ti pas ini? Daj mi ga prodaj". Stari mu ree: "Koga e ti vraga staro pae?" - "Ne brini se ti, samo mi ga daj, ja u ti dati za nj sto vijorina". Dade stari, edva doeka. Povede taj uza se i psa, maku izvadijo iz njedara, pa za njim ide s psom zaedno. Nagiljae na ednog oeka, e zagraiva zid draom, pa podie plou metnuti je na zid, kad pod njom zmija; zakala zmija bjeati, a on da e za njom ubiti je. Ree ovaj: "Ne ubijaj je, po Bogu brate, nego mi je prodaj, evo ti za nju sto vijorina". Ree on: "Ou, daj amo". Dade mu ovaj sto tvrdije vijorina, a on zmiju uze i njom ode. Kad je odmaijo, veli mu zmija: "Ovda nosi me, kud ti ja glavom uprem, tako e me donijeti do jame, e nam car stoi. Ja u njemu kazati, da si ti meni glavu otkupijo; ti se njega nita prepadaj, to je on straan i velik. On e tebe pitati, ta pita, to si meni glavu otkupijo? Ti njemu reci, da ne ' nita nego s devetoga njegova traka prsten. On ti ga ne e eti dati, a ti svakako sprcaj, kad ti ga dade, uvaj ga dobro, te to god njim zaumi, zapovidi, odma e se stvoriti pred tobom". - Upamti on to dobro. tako divanei i dooe blizo jame zmijske. Ree mu ona: "Sad me puti". Izvadi je on iz njedara, opui ona pred njim, a on za njom: ue ona u jamu, a on stade pokraj nje. Stoj i ekaj za dugo, kad eto se promalja njev car, debo ka' rasti, bijel ka' snijeg, na glavi mu kruna ka' kuba od kotla, da bi se sav svijet od nje mogo sjati, te toga zakala pitati: "ta oe, pobro, to si moga' soldata otkupijo o' smrti?" Ovaj mu ree: "Dae mi, kruno svijetla, tvoj prsten 'o devetoga traka". Ree car njemu: "To, moj dragi, nije mogue; pitaj ta drugo; o' li zlata, o' li srebra, oe li blaga na tovare, dau ti". Ree ovaj: "Ne u, care, nita toga; na svemu ti vala; nego to, to pitam". Ree car: "A ti onda zini". Zinu on, a car tresnu sobom, vrci prsten i na njemu dragi kamen s devetoga njegova traka, te njemu upade pod jezik. Zavali on caru i pokloni mu se te ovda mi je put. Kad bijae odmaijo dobro, ree on prstenu, da mu stvori bogato odijelo. Kad se prikrba no, eto ti njem odijela ka' na serdaru. Kad se obuka', ree prstene(!): "Ja sam gladan". Odma stvori se bogati sto i na njem svakojake mande. Kad je ve blagovao, ree prstene: "Ja bi iao u taj i taj grad". Ali se stvori karoca i konji ka' vile odlee u onaj grad, e je odumijo. Kad je doao, ree prstene: "Rada bi imati dvorove ka' car od ovog grada". Sve je to no jo, kad osvanue dvori i palaci isto ka' i ju cara. ee on po njima, pa edan po jedan, te naumi, da e prositi carsku er od tog grada. Ode caru, pa mu tako ree. Veli mu car: "Moj dragi, ona je izproena za ednog mog vijetnjaka; ali ipak ja u ti je dati, ako napravi do u jutru testu od suvoga zlata iz tvoga dvora u moj, kako moemo jedan drugom dolaziti i odlaziti". Obeta on, da oe. im se je ugledalo prozorje, zasvijetli i zlatna testa. Nije kud kamo, carska se ne pobija rije, nego on njemu pokloni svoju jedinicu. Kad je za nj dola, bila je vesela i lijepa, da je se ne bi nagledao za tri bijela dana, i omilje tako lijepa svome uvegiji. Zaludu je ona carska er, koja je svega u tom dvoru, e je dola, imala, ali je bila rada znati svato, to se god na svijetu tajno i javno radi. Vidi ona svoga mua sretna i da ide svaki dan napretku, pa ga poe bantovati, da joj kae, ko njemu tu mo dava, da on, to god zaumi, da mu se ono stvara? Ne e on da kae nikako, a ona dan i no udri kustolomi, i vie mu petne ile potkopala pitajui ga, da joj kae. Najkanje vie on, da je se ne more otresti, kae joj, da ima prsten i u njemu dragi kamen, to mu ga je zmijski car darovao, i da on njim to god zaeli, to dobije. Pita ona,

e ti je? a on zinu i veli: "Evo ga pod jezikom". im ona ga vie, zakala se unjigavati, ensko ka' ensko, da joj ga dade, da e ga ona tvre drati pod svojim jezikom neg on. Koga e vraga da uradi, nego joj ga dade, a ona utradan k veeru zapovie: "Prstene, prenesi ove dvorove preko devet kraljevina u deseto carstvo; ovoga mua ostavi, a onoga ponesi i mene, koga ti ja dovedem". im se no prikrbala, oselie dvori, oseli ona i njezin prvi, to je bijo isprosijo, carev vijetnjak. Osta ovaj pod vedrim nebom, njime pas osta i maka. pa veli maka psu: "Ajmo traiti nau gospodaricu". Ree pas: "Ajmo d". Poslije nekog zemana prispjee te didimice uoe u dvore svoje gospodarice. Pozna ij ona, pa ree: "Evo moje make i moga psa". Zakala ij milovati i bacati im esti, da se pripitome, i tako obikoe i pripitomie se. Jedne veeri ta Maka uvati mia kusasta, stade ga piska, a ona njemu ree: "Ne boj se, putiu te, ako e me posluati, to ti zapovidim". Ree on: "Ou, to god budem mogao". Onda njemu maka ree: "Ajde ui noes u komoru moe gospodarice, e spava, pa joj se popiaj u usta; njoj e se stuiti kroza san, pa e poeti pljuvati; gledaj ono, to ispljune, pa mi donesi". Obeta on, da e to sve biti gotovo. Kad bijae oko ponoi, domiga mi u komoru, gospodaricu nae, e je zaspala i zinula, a on lijepo joj se popia u usta; ujede je piaa miija, pa kroza san poe rkati i pljuvati kal da bljuje; a mi je stajao atento na pljuvau njezinu, te kako ona ispod jezika prsten neote je ispljuvala, ugrabi ga mi te nos nos, pa maki na! Obeseli se maka te ree psu: "Ajmo sad traiti naeg starog gospodara". "Ajmo de!" Uputie se preko brda i dolina te dooe do mora. Ree pas njoj: "Daj ti meni prsten, ja u ga bolje sauvati plivajui neg ti, u mene su prostranije vale". Dade ga maka njemu. Kad su bili na puini, plivajui psina susta, od umora isplazi jeziinu ka' dlan, prsten se izmakne te potone u dubanac. Kad preplivali na kraj, pita maka: "Daj prsten". Poloijo se i potoijo; pas, vidi maka, da ga nema i da ga je smeo u vodi, te skoi na nj i uvati mu se ampragami oko gubice, te udri da se pljeska i eprlja, da mu je svu gubicu i nos isparala i iskrvavila. Poslije neg mu je dala taku patekulu, stane kod mora tuva i alosna, a najvie i gladna. Rupie odneklen ribari, ue, e maka njaue i da se prenemogla od ljute glace, pa ree edan: "Ajmo joj baciti jednu ribicu". Rekoe i ostali: "Ajmo de". Bacie joj, odoe oni a, ulja ona ribicu, kad u njoj prsten onaj njezina gospodara, to ga je pas izgubijo. Obeseli se, pa ree pasu: "Evo, stara vado i paetino, ope' prstena u mene; ajmo traiti naeg gospodara". Pooe i dooe u onaj grad, e im je ostao gospodar, traili su ga i traili zadugo, jedva ga naoe: kad on lega' po' zid prama suncu i po sebi bira ui, jer bijae spa' u veliku potrebu. Ree njemu maka: "Evo nas, gospodaru, i evo ti tvoj prsten nosimo; ne boj se vie nikakve potrebe". Obeseli se gospodar jadni ka' da se je iznova rodijo, metnu prsten odma pod jezik i zapovidi mu, da oni dvori, to mu ij je ena prenijela preko devet kraljevina do u deseto carstvo, da se imaju povratiti noes i u njima ena mu i onaj, to je preoteo. Pak onda zapovidi prstenu, da mu odijelo doe serdarsko ka' i prije i bogati sto, da je gladan. im se unoalo, sve mu se to stvori; zapovijeda on u svoije dvorovije ka' i prije. Kad svanulo, alje ulaka caru svome edu, da napravi dvoja vjeala, jedna za svoju er, a druga za njegova vijetnjaka, to mu je enu premamijo. Car pristane na boj, izrene na polje silnu svoju vojsku, a ovaj sam na susret izae i stvori prstenom krupu od samije tvrdije talijera krstaa. Da ne utee vojska, svu bi mu je pobijo srebrenim taljerma kao gromom iz arije. Onda car videi, da nije vajde s jaijem megdan dijeliti, pokloni mu se i ree mu: "Budi volja tvoja". Onda ovaj odma ini smaknuti carevu er, a svoju enu, to

mu je uinila nevjeru, i onoga njom, to se je na nj navrgao, te zakala sam u tom gradu carovati, da se oglasijo na sva et'ri kraja svijeta, da je iv sad i da mu niko nauditi ne more. I sad to god zaumi, to preda nj doe, i svi cari drku od njega i stoe pred njim s kapom u ruci. uk. "uk ima neku svoju silu. To je bilo lani kod kue tadijerove kod teste. Tu kako ima gnijezda od lastavice ispod krova na duzine, a jednog jutra odneklen vrag donese uka te let let, pa e se objesiti na gnijezdo jedno. Spazie to lastavice, pa zakalae cvrati, da ij se stvori uma trista; okupie uka, puti se od gnijezda, pa polee, a one za njim a neke pred njim ka' oblak. Zamakoe cvrei, da nijesi mogao okom spaziti ij. Kukavi uk edijae pasti u grede e tu blizo, a one nikako ne dadoe. Eto su se domalo i povratile, pa ono gnijezdo, na koe je on bijo pao, razvalie i raskomadae u minut, porazbijae u njem jaja, i odma savie drugo, koliko bi lulu duvana popalijo. E one su itavo znale, da je on neto njevom gnijezdu uradijo i nekom silom svojom otrovao. Eto da ivine vie poznadu, u em sila, snaga i zgoda lei neg mi ljudi".(9) Koje se ivotinje ne smiju ubijati. "Bogme, brate, i lasica je sretna; miruj u nju; ako li si je taka', vjere mi e ti se osvetiti. e se lasica namei u kuu, tu je srea, i ne boj se, da e ti mii dodijati".(10) Ni aba se ne ubija za obe oi ona, to stoi u kui ispod vodnice, jer se onda ne da mlijeko ukiseliti. Bogme brate, u mojoj kui sve oda ona oko vodnice, ma niko ne dira u nju. Otkad se poelo svato biti, odunda nam i jest napako. Ta ljudi kazuju, da se ni zec u neke zemane nije tuka', jer da ima glavu maiju, ui magaree, a noge paee. Onda neki da su ga poeli ubijati i vatati u gvoa, e ima rep kozi, zato da se more esti, ali ipak svaki oni lovac, koij pro vie tue, ne e mu izdobreti, a najvie ne da mu se u djeci; oli mu mru nejaka oli budu maganjata i nedotr(!)pavna (sumanita). Goluba je grta ubiti; on je blagosoven. - Gutaricu isto je grota ubiti, jer ne ini nikom tete nikakve. Ko je ubija, taj se okrasta sav. - Lastavicu i kukavicu ope' je najgrotnije i plaiti, a kamo li ubiti, jer kau, da su to bile dvije sestre Lazarove, da im je brat bijo umro, tako da su srele Krista, kad je po zemlji iao, te plakale pred njim, da im jedinca brata digne. Kristos da je usliao njevu molbu i digao im brata, koi je opet poslije umro. A kad oek umire, kau, da grku smrtnu au ispija, pa Lazar sporad sestara da je ispijo i drugu smrtnu au; kad je drugi put umira', zato da ij je proklo, da kako su za njim kukale, kad je prvi put umro, tako da kukaju do sudnjega danka. - Poslije toga da su bila tri sunca na nebesije, pa zmija da je dva ispila, a tree da je lastavica sakrila pod svoe krilo. Ona dva slijepa sunca, to se ukazuju i vide na nebu koi put, to su ona, to su od zmije bili popijeni, a ono, to nas sad grije, da je sauvato od tice lastavice. Zato je blagosovenija od sestre joj kukavice, te mjesto kukanja ona prevre drugim glasom. Ali isto ona kuka po svoju, i zato ove dvije tice grota je velika plaiti i ubijati. Djetelina. "Ajmode, ljudi, zna li ko, im bi se brava mogla otvoriti bez kljua i bez da se ide razbijati?" - Neko veli: ramadelami, neko: povrazom od bakre, neko veli: avlom skuenim, neko: da je mogue kupiti nekakve vode u picijaliji, pa uliti u bravu kako, da bi onda gvoe od one vode izgorelo i smrvilo se. A istom e ti edan: "Bogme, brate, i bez tije stvari more se travami sve, to je god zatvoreno pootvorati". Neko kae, da je za to dobra etelina od et'ri lista, ma koja je prava, zato ima etelina od vie vrsta. S onom pravom osim brave to bi se mogla otvoriti, ma da bi se moglo njom puno stvari uraditi, pa i curu primamiti za se. Momak samo neka njom takne, koja mu je draga, te togod on njoj misli, da i ona istog ipa pome njemu misliti. Pa kad se tako sloe u misli,

onda gotova radnja. Bujad. Ima jo trava na svijetu, koje veliku silu i snagu u sebi imadu, ali se je muno i kako muno doimati; a to je bujad. Ona uoi svetog Ivana ob no naraste, cvijeta, sazori joj cvijet i opane. Sjeme da je njoj mogue uvatiti, onda bi svato na bijelom svijetu zna', ma zna' bi, to gol koja tica divani meu se; koja je gol koja travka od ljekarije, sama bi se kazivala: svaku bravu ope' na svijetu da bi mogao s tijem sjemenom otvoriti. Sjeme to ne bi mogao nikako uvatiti; nego da bi bilo mogue onu no uoi svetog Ivana oko semuljike od te bujadi kako naperiti devet svilenije udara, kako more sjeme na nji pasti: ono kako u sebi snagu i mo imade, probie osam tije svilenije udara, a tek jedva e se to na devetom ustaviti. Ali to treba svu bogovetnu no uvati i stati atento, ali ga nema, ko bi to izdura' o' stra. Tu se svato doe prikazivati, togod ima na bijelom svijetu, i plaiti. Najkanje drijem oblada, a neto doe da sjeme sakrije, ako se uvatilo na devetom udaru. Ta ljudi su po toliko aljina metali ispod te bujadi za sjeme, da bi uvatili, ma nikako nijesu mogli. Pa te bujadi i nema svae, jer je sa vilovske strane; nego je najvie u Lici imade, da se i selo od nje zove Bujadnice. U naoj krajini se ne zna za nju, neg kod Graaca u Krivoj Drazi kod teste u plotu vidi se, e je nadvisila svoim perjem ostalu travu. Neki joj reku i repuv. Korijen od trave. Pa moj brajko, ima trava i u mojoj ogredi, koja otvorala ja bukagije na konjima, kad bi sapeti pasli te trevili na nju. Due mi, pokojni je aa iljadu puta kleo se, da bi konje osim to bi ij u bukagija kljuom dobro zapro, ma da bi ij jo avlom zakovao, e to ne bi mogao otvoriti bez kljua i bez ekia gvozdena nikako, i one povr svega toga da su se isto otvorale.(11) Korijen od tije trava da je imati, osim to bi mogao svaku bravu otvoriti, ma bi mogao njim i svake bole izlijeiti. Zmije dobro poznadu taj korijen. Kuaj primlatiti oli ba i ubiti zmiju, pa se e sakri tu ekati, pa e vieti domalo, kako je druga dola i nosi korijen ut u zubije, koi joj se vidi maom, te e ona tu zmiju ubijenu od repa do glave namazati i oivie odma ka' da joj nita nije bilo. To je moj pokojni aa oima gleda'. Da bi oek ijo taj korijen oteti, odma e ga ona prodrijeti. To je istina ela, jer je vie ljudi to vid'lo. Pa da su i po dvije zmije dolazile s korijenom u zubije svoju drugaricu lijeiti, u jedne da je bijo crljen, a u druge ut korijen".(12) Doljen. I trava doljen ima veliku snagu i mo protiv svaki baja na svijetu. Mater ga svaka u kolijevci kod djeteta dri. Doljen kad zauju vjetice, ne e lako ni u onu kuu ui. A najbolji je on za perin, kom ne e da raste. Zna da reku: "Od doljena kose do koljena". On i izraste do sise oeku, a udara nekom silom na krilju puta. Orah. Oras, ko ga ima u avliji, vele, da je nesretan. Osim to najvie puca grom u nj, lad je njegov nezdrav. Ima ljudi, da vole na suncu stati neg ii poda nj ladovati; vele, da se ne bi pod njim nikad naspava'. jer svaka vada na nj pada, a najvie vjetice. Ta znate li vi, da je na Vaseljda Amroi takav pravi i mladi oras ima' pred kuom u avliji, te im mu sin umrije (bilo mu je 17 godina), odma ga je posjekao. Kune se i dan dananji, da nije ima' tog orasa pred kuom, ciko da bi mu sin i danas bijo iv, jer ga je neto njega prostrijelilo. Da koja srea, da ga tu nije ni sadijo, kad svato na se pritee, pa i grom.(13) Ustuk. Kad eni dijete umre, pa za odbiti mlijeko, da joj ne navre, natrpa puna njedra do gole koe trave ustuka, i odma ustukne mlijeko nase sa svojom moi. Voda. Tako je edan Kotur s Nunia bijo u kru kod blaga, pa naa' vilu da spava, a on ti se njoj polako privue, pa skine nje santalet (neka vrsta krune). Kad se ona probudila, nema nikakve moi ni snage ka' ni ostale enske. A on ti lijepo nju odvede svojoj kui i

uzme za enu. njim je ona imala porod i bila valjana i kaderna. Ali kad bi je poslali na vodu, koi put bi dola odma, e mislijo bi da nije ni na po puta jo, a druka ne bi dola za po dana nje, pa bi je pitali, ta ona radi koi put toliko na vodi? Ona da bi rekla: "E moja brao, da vi znate, ta koi put u vodi doe, ne bi je crpali iz bunara za ive oi. Jer u danu i noi voda se toliko puta mijenja, te vrelo zavrije svakom na svijetu bolesti, ono jedne ure baca klju vode bolesne, druge ure zdrave, tree da ti se je napiti, da ne bi zna' za se, etvrte da bi zaboravijo, ko te rodijo i kako ti je ime, i tako sve u naprijed vrelom dolazi i vremenom svaka bolest i zdravlje. Pa ja zato ekam druka, dok ona zla voda miti, a ne doe druga zdrava, pa je zasladi".(14) Rosa. I u rosami sve pada na nas. Ajde ti kuaj lei na dvo', pa nek te ona ob no zatee, zna mi kaz'ti utradan, kako ti je.(15) Rosa kad pane druka iz oblaka, pa trevi zeleno ito, a sunce za njom upai, eto ti odma snijeti, a na bob uiju. Nikakav oban ne e na rosu svog blaga izagnati, jer u njoj pane svaka snaga, da ini oiviti svaku baju na travami, to je nae oko ne vidi, i tako u rosi je blago popase, pa se zakoti metilj u digerica. oek nek rosno groe zoblje, odma e ga bodboiti i bljuvati more; a smokve za najgore su, kad je kupusa u vrtlu, a rosa kad pane a sunce odma pripai, eto gusjanica ka' i zemlje. Nijesu sve rose jednake; ima rosa, da iz zemlje izlaze.(16) Ali ona je rosa napaka, koja pada iz nebesa, kao to je medena.(17) Ko na kojoj rosi noi, on utradan bude ka' izvan sebe, otee mu glava i kapci ispod oiju (ali onda mu rakija srcu ide, pa kad se je nasviri, kolika ga je volja, svu tu njega rosu svlai). Koliko rosa ima svato u sebi o' zla, toliko i dobra; svijet i gata neto na rosi na svetog ura, te najvie se cure po njoj valjaju gole, o emu emo drugi put nadglaisati se, ko zna bolje rei. Novac. Cvancika srebrena desnica (na kojoj majka boija s desne strane dri dijete, a nekije ima, da ga dri s lijeve) ima mo zaustaviti krv, kad na nos ide, te kad se ona metne na elo i pritisne. Zapis. I zapisa ima, da od oeka svato odbijaju. Bunjevac malo koi, da ga nema i da mu ne visi o vratu.(18) Pomae, moj brajko, to sve. tap od crnoga trna. I tap od crnoga trna ko pri sebi nosi, taj pjevajui more, kud god oe, ii, sve da je i pomrina. Tipsovo drvo; jagoda od brljena. A mater, koja dri drveta tipsova u kolijevci i jagodu od brljena, more se ne bojati vjetica, jer to dvoje ima u sebi neku silu, pa da ne smiju prii ka' ni ivoj vatri. Mo ima i ono drvo malo, na kom se izvraa drop, kad se pere ili berga, te ako eli koga omraziti, dosta da jedno i drugo dotakne: odma e im se prijateljstvo izvratiti, isto ka' i onaj drop, to ga je to drvo izvraalo. Krst. avo bjei od krsta na vedrini, a kad grmi, ide poda nji, a vjetice bjee vavijek.(19) to ima jakost protiv puke, noa, groma. "More biti da znam od vas najbolje, a more biti najgore, ali je moj aa doekivao ajduke i njev bijo trbonoa, daklen oni su njemu svega i svato kazivali, jer oni se esto pukarali sa straama, jedni u druge; pa bogme bi vie straani odnosili obdolju nego oni. Da ij ne bi balota mogla probiti ni no posjei, nosili bi ajduci uza se moi. Eno i sad ednije u kui Merdanovoj u Dobropoljcije. To je jedna katula kao karta duvana na etvrt, od istoga srebra, s dvora ispuljata dragijem bi rek kamenjem, zelenijem, utijem, bijelijem i modrijem; osim toga je izveena zdvora icom prepletenom srebrenom. Ta katula se otvora, unutra ima od drveta izrezato dvanajest apostola, da naokolo stoe, a u srijedi sjedi Kristos te blagosivlje. Te moi imadu na sebi brnjicu, da se mogu objesiti o vratu. Ko ij pri sebi ima, balota moe svatiti

u nj, ali probiti ne more, nego one samo pomodri i zaboli. Ako se noem zamane oli sabljom na tog, odma se izvrne u ruci, te mjesto da ga udari otrcom, ti teludom oli plotimice.(20) Protiv puke i noa uza se je dobro imati osim moi 'nakije i rebro od iva oeka. Ko to pri sebi ima, toga nikako ne more balota probiti. (Ali da bude to isto i sveto, te kad se uza se nosi, pa kad navali s protenjem ii s.. ti oli piati, treba ostaviti od sebe.) Da je imati zeru priea, zrno soli i zrno enice, pa to sve oklopiti u balotu voska ispred majke boije od svijee, i onda podmetnuti krijui pod evanelje popu, kad ga ita na leturiji, onda ta se matanija sveta nosi pri sebi, pa se ne boj nita. Osim puke i noa to je dobro i protiv vjetica i vukodlaka. Jedni odreu od djeteta, im se rodi, zeru pupka, pa ga ureu u dlan u svoje meso, da more obrasti. Onda na toga nit e puka ni grom. Pa i oni, koi uza se nosi onu kouljicu suvu, u kojoj se rodijo, da puca u nj iljadu gromova, ne e mu nauditi. U Bukoviana to pod vratom nose namjesto puca zakovato u srebro, ono je trelica iz nebesa. Via je neg jae od goluba, pa ka' i babuka. Grom kad pukne, ona trelica ode u zemlju, te jedva devete godine ispline iz zemlje i tako se nae, ol je ko zabiljeijo, e je grom udarijo. Tu trelicu ko uza se nosi, njega ne more nikad grom ubiti ni vjetica prostrijeliti. Tu je lijepo trelicu vieti:s ona bi rek da nije od cakla, nego izgleda ka' led, a tvrda je ka' gvoe. Iz nje kreu i vatru isto ka' iz kremena.