Sie sind auf Seite 1von 306

FRANJEVCI U CERNIKU JULIJE JANČULA, ofm

Drugo izdanje Tisak: ARCA d.o.o. Nova Gradiška Grafička priprema: Tihomir Podkonjak

JULIJE JANČULA

FRANJEVCI U CERNIKU

Prvo izdanje: SLAVONSKA POŽEGA, 1980. Drugo izdanje: CERNIK, 2011.

Izdaje i odgovara: fra Ante Perković Franjevački samostan - Cernik

UVODNA RIJEČ

Povijest franjevaca u Cerniku dijelim po stoljećima. Prvo je šesnaesto, zadnje devetnaesto s dodatkom do 1918. do koje godine u cerničkom samostanu nalazimo crne fratre, bivše kapistrance. U ono što se zbivalo nakon raspada Austro-Ugarske ne diram. Šesnaesto stoljeće: Sigurno je da su bosanski franjevci u 16. stoljeću djelovali na području Cernika i u okolici. Imali su samostan u Kobašu (1504— 1532) i u Dvorišću kod Bijele Stijene (1507—1543). U Cerniku su godišnji sa - jmovi bili na dan svetog Franje (1520—1536). Godine 1730. još su u Cerniku na starom katoličkom groblju viđene ruševine nekog samostana. Da su bosan - ski franjevci bili tu i pod Turcima svjedoče dokumenti koji govore o strahu

franjevaca izvan turskog carstva da će im bosanski franjevci zauzeti samostane

u mjestima koja su došla u turske ruke (1539). Tu su zatim vijesti kako je

kalvin Mihajlo Starin (umro 1554) u Slavoniji progonio bosanske franjevce, kako su Turci bosanskim franjevcima dali samostan u Velikoj 1575, kako su bosanski franjevci od 1586. nastojali pojačati brigu za Slavoniju i Ugarsku i napokon kako su sudjelovali u slavonskim ustancima protiv Turaka krajem istoga stoljeća. Zanima nas što je bosanske franjevce povuklo u Slavoniju pred sam njezin pad pod Turke, zašto su prelazili Savu kad se Slavonija našla pod Turcima.

Sedamnaesto stoljeće: Cernik postaje sjedište župe koju vode fra-

njevci Bosne Srebrene. Župa se spominje 1623. Mjesto crkve vjernicima mjes -

ta Cernik služi, jedna velika lipa izvan naselja, na osami. Tu u blizini stanuje

župnik (1629). Poslije godine 1630. sagrađena je blizu srušene lipe mala drve- na crkvica, uz nju je godine 1660. mali hospicij, redovnička kuća koja se kra jem stoljeća zove: rezidencija svetoga Leonarda. Kako su franjevci pod Turcima vodili brigu za vjernike? Osamnaesto stoljeće: Zadnjih godina 17. stoljeća ili prvih godina 18. stoljeća franjevci sele od svetoga Leonarda u središte Cernika. Vjerojat -

no zauzimaju, kako su i drugdje činili, jednu srušenu i spaljenu džamiju s turskim grobljem unaokolo. Tu grade od drveta rezidenciju i crkvu svetoga Petra. U trećem desetljeću počinju spremati gradnju velikog samostana i crkve, proširuju prostor i gradilište. Sama gradnja počela je 1728. Do smrti najzaslužnijega za gradnju o. Mihajla Paunovića (1751) sagrađena su dva kri - la samostana i crkva. Istočno krilo počelo se graditi 1753. nakon što je srušena drvena crkva i rezidencija. Mjesto malene crkve svetoga Leonarda također je sagrađena 1752. po velika zidana crkva, danas ruševina. U tom stoljeću fra- njevci su u Cerniku stalno držali profesorij — gimnaziju za dječake iz cijele okolice. Bio je tu i studij filozofije barem od 1757. do 1765. Predavala se i mo- ralna teologija od 1770—1789. — Godine 1757. slavonski i ugarski franjevci počinju živjeti odijeljeno od bosanskih kao provincija svetoga Ivana Kapist- rana. — Do kraja stoljeća oni gube svoje polje rada, župe im se oduzimaju, samostani se ukidaju. Više nije potreban toliki broj franjevaca. Nije potrebno ni toliko škola za vlastiti podmladak. Život franjevaca se mijenja. Strpani u samostane oni sve više žive po kalupu koji je i za njih kao i za ostale svećenike načinio režim zvan apostolski. Franjevci više nisu ono što su bili kad je sav narod bio u njihovim rukama. Devetnaesto stoljeće (od 1800. do 1918): Provincija daje još nekoliko znanstvenika i književnika, mnoštvo gimna zijskih profesora i pučkih učitelja. Što dalje franjevaca ima sve manje. Dužnosti koje vrše (župničke, kapetanske i druge) ograničuju se sve više na mjesta gdje su njihovi samostani. Njihov utjecaj čini neki dragi, ali sve uži krug vjernika i prijatelja koji još vole fratre.

Šesnaesto stoljeće

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U KOBAŠU (1504-1532)

Postanak ovog samostana koji je tako brzo nestao čini razumljivi- jim istovremeni, mršavo dokumentirani i tamom obavijeni dolazak franjevaca u Cernik. Isti motivi, isti jadi doveli su bosanske franjevce i u Kobaš i u Dvorišće i u Cernik. Zbog blizine Cerniku ne možemo ništa ne reći o tim nestalim samostanima. Zapadno od Kobaša koji je pripadao Franji Berislaviću (umro 1517), blizu ušća Orljave u Savu, nalazilo se mjesto koje se već u pop- isu župa 1334. naziva forum Gileti. Već tada je tu bilo trgovište s brodom preko Save, vlasništvo plemića Gileta. Gileti su tu sagradili i jaku tvrđavu s obje strane Save za sigurnost broda. Tuda je vodila stara cesta iz župe Glaž prema Požegi. U tvrđavi na slavonskoj strani sa- gradili su franjevci bosanske vikarije samostan svete Marije, uz dobru pomoć plemića Gileta i naroda. Godine 1504. bila je gradnja samostana već u toku. To saznajemo iz tužbe koju su ugarski franjevci (Fratres Hungari) podigli protiv bosanskih franjevaca (contra Boznenses) na generalnom kapitulu franjevačkog reda koji se održavao o Duhovima 1504. u Mantovi. Tužitelji su na spomenutom kapitulu zahtjevali da bo- sanski franjevci odmah obustave gradnju koju su se usudili započeti u tvrđavi Giletić (in castro Gywletiz) s ove strane Save (citra Zavam). Pisac đenđeške (Gyöngyös) kronike, ugarski franjevac, s velikim zado- voljstvom bilježi u svoju samostansku kroniku: Raspravu o toj stvari vodila su petorica franjevaca, članova lcapitula. Oni su odredili da Bo- sanci imaju odmah prestati s gradnjom koju su započeli. Neka najprije dođu na naš provincijski kapitul i neka mole od nas dozvolu za gradnju in castro Gywletiz ultra Savam i tek ako im mi dozvolimo, mogu na staviti gradnju, drukčije ne (Chronicon Bosnae, 23—24. — HE III, 374). Ipak nije bilo tako kako je želio đenđeški kroničar. Parbe radi gradnje istog samostana vodile su se i dalje na najvišim foru mima franjevačkog reda sve do 1514., što više i kod kralja i kod pape. Dr. fra Dominik Mandić piše: Na Općem zboru Franjevačkog Reda u Mantovi godine 1504. bosanski vikar vodio je borbu s ugarskim franjevcima op-

servantima, jer je Bosanska vikarija gra dila novi samostan

na lijevoj

strani Save koji je prostor (tada ugarska opservantska vikarija) sebi pris- vajala. Samostan je bio posvećen Blaženoj Djevici Mariji. i kralj Vladis-

lav II u pismu papi Juliju II od 12. listopada 1504

nalazio u Požeškoj županiji (in comitatu de Posega, Franj. Bosna, 145). To pismo dokazuje da je stvar došla i pred kralja i pred papu. Možda su bosanski franjevci na čas i prekinuli s gradnjom, ali su započetu gradnju ljubomorno čuvali i poduzimali sve da je mogu nastaviti. Izvještaj sa generalne skupštine franjevaca cismo ntanskih opservanata koja se održavala u Asizu 1507. kaže da je u skupštini nas- tala velika prepirka inter Hungaros et Bosnenses radi samostana svete Marije kod rijeke Save koji su Bosanci poče li graditi ovlašću Siksta IV (circa conventum s. Mariae apud fluvium Savam auctoritate Sixti IV in- choatum). I tu se još govori o započetoj gradnji. Ovaj puta skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima, ali pod uvjetom da se ubuduće nikad više ne usude prihvatiti nijedno drugo mjesto (nullum alium locum) preko rečene rijeke (W XV, 458).

kaže da se samostan

Koliko su se bosanski franjevci, a pogotovo slavonski plemići, držali ove odredbe franjevačke generalne skupštine, vidi se najbolje po tom što je Franjo Berislavić upravo oko godine 1507. istim bosans- kim franjevcima sagradio velik i prostran samostan u trgu Dvorišće na svom posjedu Bijela Stijena (HE II, Berislavići 422, Bijela Stijena 531). Poslije godine 1504. više se ne spominje ni forum Gileti, ni cas trum Gywletiz. I trg i tvrđava s brodom prešli su u vlasništvo Fra nje Berislavića, a poslije njegove smrti u vlasništvo Stjepana Berislavića.

S tim je odmah isčeznuo i naziv po prijašnjem vlasniku. Berislavići

su novi posjed spojili sa svojim Kobašem, pa je i naziv Kobaš po volji

Berislavića prešao na nekadašnji forum i castrum plemića Gileta. I sa- mostan se od tada zove Savensis ili Kobazensis s. Mariae — Svete Mari-

je na Savi ili u Kobašu (HE III, 374). Koliko su ugarski franjevci opservanti bili protiv prelaženja bosan-

skih franjevaca preko Save vidi se po tom što se i gene ralni franjevački kapitul koji je u Asizu započeo radom 13. lipnja 1514. još uvijek bavio istom tužbom. Ipak đenđeški kroničar ovaj puta dobrano gladi ono što

je onako oštro napisao 1504: Bosanci neka zadrže samostan svete Marije

na Savi u pograničnom podru čju Ugarske (in confinibus Hungariae). Samostan im je prepušten iz blagonaklonosti s tim da ubuduće više ne smiju uzeti nijedan drugi samostan s ove strane Save (Chronicon Bos- nae, 23—24). Tako je ta parba konačno završena.

Bosanski su se franjevci prigodom gradnje samostana i par nice s

ugarskim franjevcima pozivali na dekret pape Siksta IV od 12. kolovo-

za 1473. U dekretu se ističe da su franjevački samostani u Bosni gotovo

svi spaljeni i porušeni, zemlja opustošena, franjevci progonjeni. S druge strane gospoda hrvatska i slavonska između Save i Drave zovu bosan- ske franjevce u svoje gradove, tvrđave i sela, žele im sagraditi »domos

et loca« ili im dati već sagrađene, da i ondje dijele narodu sakramente.

Papa, žaleći ih kao dobar otac, dozvoljava bosanskim franjevcima da »ultra flumen Savoy usque ad flumen Dravoy« (preko rijeke Save sve do rijeke Drave) primaju i drže vinograde i posjede, grade kuće i sa- mosta ne (domos et conventus aedificare), odnosno sagrađene primaju (Acta Bosnae, 280—282. — Kultura I, 157—158).

Ovu bulu Siksta IV potvrdio je i obnovio papa Julije II 23. siječnja 1511. i pod prijetnjom izopćenja zabranio svim svjetovnim svećenicima odvraćati vjernike da neidu k franjevcima na ispovijed niti im daju milostinju. Ujedno je papa naredio kaločkom nadbiskupu, pečujskom biskupu i čazmanskom prepoštu neka se brinu da bosanske franjevce nitko ne smeta (Acta Bosnae, 305).

Dr fra Dominik Mandić nadopunjava ovo što je rečeno i navodi da su se ugarski opservanti jako opirali bosanskim franjevcima i odluci generalnog kapitula u Asizu 1514. Uza sve to kapitul je kobaški samo- stan dosudio Bosancima, najviše pod utjecajem bule Cupientes Nikole

V koju je u ovjerovljenom prijepisu prikazao bosanski vikar fra Ante

Jezerčanin, pa i uslijed preporu ke ugarsko-hrvatskoga kralja Vladis-

lava II (Franj. Bosna 148). Prema buli Cupientes od 14. svibnja 1447. izdanoj prigodom diobe

ugarskih opservanata od bosanske vikarije, granica između bosanske vikarije i nove ugarske vikarije imala je biti rijeka Dra va i samo bosans-

ka vikarija s područjem od Drave do Jadrana imala je uživati povlastice

koje su pape podijelili bosanskoj vikariji. Međutim su opservanti nove ugarske vikarije uz jaku podršku ugarskih velikaša i plemića od istog pape ishodili bulu Ineffabilis od 10. veljače 1448. prema kojoj granica između jedne i dru ge vikarije ima biti rijeka Sava i nova ugarska vikar-

ija s područjem od Save do Tatarskoga mora uživat će sve povlastice koje uživa bosanska vikarija (Franj. Bosna, 115—116).

Ugarski su franjevci-opservanti željeli bosanske franjevce isključiti

iz Slavonije, no pape Siksto i Julije učinili su Slavoniju zajedničkim

područjem jednih i drugih, dozvolili su bosanskim franjevcima osniva-

ti samostane između Save i Drave ne dirajući samostane koje su ugarski

franjevci u Slavoniji već imali. Ugarski su franjevci ipak činili sve da spriječe širenje bosanskih franjevaca po Slavoniji.

Upravo tih godina opservanti u Ugarskoj bili su na vrhuncu snage. Prema Waddingu (XV, 401—403) ugarska je vikarija godine 1506. imala

70 samostana i oko 1700 braće. Dijelila se u 10 kustodija. Druga po redu kustodija bila je kapistranska ili srijemska sa sijelom u Iloku. Imala je 8 samostana. Pet južno od Dunava (Ilok, Šarengrad koji se tada zvao Voćin — de Athya, a osnovao ga je Ivan Morović, vidi W. X. 49, zatim Alšan, u blizini današnjeg sela Gunje, Đakovo i Prečka kod Vinko- vaca). Tri su samostana bila sjeverno od Dunava (Futok kod Novog Sada, te Kabol i Klillod ili de Kylnus, negdje u Bačkoj — in Hungaria inferiori, u Donjoj Ugarskoj. Šesta je kustodija bila ozorska sa sijelom

u Ozori. Imala je 7 samostana: 2 u županiji Tolna (Ozora i Paks), 2 u županiji Baranja (Selje sjeverno od Drave i Sveti Đurađ na Dra-

vi kod Valpova na slavonskoj strani, ostala 3 bila su u šomođskoj

županiji). Osma je kustodija bila slavonska s glavnim samostanom u Voćinu pod Papukom (Athina, Athinensis ad Beatam Virginem Mariam, Athinae, celebri olim Slavoniae oppido et arce, Dioecesis

Zagrabiensis et Archidiaconatus Vaskae, a vidua Joannis Comitis de Corbavia et vidua Jobi de Gara, sororibus fundatus, Greiderer 1,166). Ostali samostani slavonske kustodije bili su: Svetog Kristofora u Poljanskoj kod Stražemana, svetog Ladislava u Podborju (da- nas Daruvar), Uznesenja Marijina u Varalji ili Podgrađu grada Moslavine (Crtice 78-79 i 262), između Garića i Vrtlinske (Buturac 13), a

Georgio Chunor

extructus anno 1460, svete Marije Magdalene u

Ivaniću (danas Kloštar Ivanić), Petrovo ili Petrovac i De Reme- tino. Za Podborje, Varalju, Petrovo i Remete u izvještaju se izričito

kaže da su u Križevačlcoj županiji. Prema tome Petrovo nisu Petrovci kod Vinkovaca ni Petrijevci kod Osijeka, nego je to mjesto bilo negdje

u kasnijoj Maloj Vlaškoj (možda Petrovina Ljudevita Pekry). Isto tako

De Remetino nije Remetinec kod Varaždina, nego današnji Duzluk kod

Orahovice, gdje se već od druge polovice 16. stoljeća nalazi pravoslavni manastir.

Najstariji franjevački samostani u Slavoniji bili su u Virovitici, Požegi, Grabovniku (Kloštar Podravski) i u Našicama.

Ti su samostani sa Zagrebom i Kostajnicom činili zagrebačku kus- todiju stare ugarske provincije koja je od 1415. do 1517. bila lconventu- alska, a od 1523. zvala se: Provincia Hungariae S. Mariae. Zagrebačkoj kustodiji pripadao je i samostan u Seglaku, blizu Osijeka, sagrađen 1488, čitava dva stoljeća ili stoljeće i pol kasnije nego gore spomenuti samostani. Samostani u Varaždinu, Koprivnici, Ludbregu i Semenju (Prekmurje), svi u zagrebačkoj biskupiji, pripadali su pečujskoj kus- todiji iste stare ugarske provincije. Srijemska kustodija iste provincije imala je čak 10 samostana: Bač, Ilok (1454. predan ugarskoj vikariji ops- ervanta), Mitrovica, Tordinci (De Tadua), Manđelos (Franca Villa), Irig (Sveti Irenej), Zemun, Banoštor, Ench (Eudi, Endi, Janok?) i Rednich (Vrdnik). Iste godine kad je završena parba između bosanskih i ugarskih franjevaca glede samostana u Kobašu (1514), bila je bosanska vikarija ponovno podijeljena u dvije vikarije: u vikariju Bosne Srebrene i u vikar- iju Bosne Hrvatske. Prvoj su pripali samostani koji su 1514. već bili pod turskim gospodstvom, a drugoj samostani koji te godine još nisu bili pod turskim gospodstvom. Kobaš je pribrojen vikariji Bosne Hrvatske, grebenskoj kustodiji koja je imala 5 samostana: Greben, Kobaš (Cho- baz), Dvorišće (Duorischie), Šabac (Sabaz), i Bobovišće (Bobovischie, Popovischie, Graiderer I ,69). Tri godine kasnije (1517) u čitavom franjevačkom redu dogodila se krupna promjena. Franjevci zvani konventualci od 1415. do 1517. bi- rali su generala (generalnog ministra) reda koji je smatran poglavarom svih franjevaca i nasljednikom osnivača reda, svetog Franje Asiškoga. Franjevci opservanti (koji su išli za strožim obdržanjem pravila) i kojih je bilo mnogo više nego konventualaca dijelili su se na dvije familije:

cismontansku čiji su samostani bili s ovu stranu planina (Alpa), ili bliže Italiji, i transmontansku, s onu stranu Alpa. Svaka je familija birala svoga generalnog vikara (zamjenika generalnog ministra) koji je njom upravljao. Konventualske pokrajine zvale su se provincije i svaka je birala provincijala (minister provinciae), opservantske pokrajine nasu- prot zvale su se vikarije i birale su svaka svog vikara. Na zajedničkom kapitulu koji je 1517. sazvao papa Leon X, papinom voljom došlo je do obrata: Konventualci su morali pečat čitavoga reda predati opservan- tima koji će odsad birati generalnog ministra čitavoga reda, njihove se pokrajine neće više zvati vikarije nego provincije i birat će provincijale.

Tako se i obje bosanske vikarije od 1517. nazivaju provincijama. Pa i Fratres Minores Opservantes de Familia Cismontana in Hungaria ili kratko Fratres de Familia in Hungaria od 1517. svoju pokrajinu zovu provincijom (Esser-Zirdum 119 — 130). Stara se ugarska provincija (Provincia Hungariae), da bude podložna izravno nasljedniku svetog Franje, a ne nekom njegovom zamjeniku, godine 1415. priklonila konventualcima. Zvala se od te go- dine Provincia Hungariae Conventualium, od 1454: Provincia Hungar- iae Conventualium Reformatorum, skraćeno, nasuprot onome: Fratres de familia, ugarski su konventualci nazivani: Fratres reformati. Čim su

opservanti dobili upravu cijelog franjevačkog reda u svoje ruke, ugarski

su konventualci prešli u opservante: Fratrum

Reformatorum, nunc autem Regularis Observantiae nuncupatorum Pro- vinciae Hungariae, piše papa 1519. (W XVI, 108 i 598). Kako su sada u Ugarskoj bile dvije opservantske provincije, trebalo im je dati imena po kojima će se razlikovati. Da se izbjegne svaka zbrka odlučeno je godine 1523. da se ugarska provincija, nekad zvana: de familia, zove: Sanctisimi Salvatoris — Presvetog Spasitelja, obično: salvatorijanska, a ona koja se nekad zvala reformiranih, da se zove: Svete Marije (W XVI, 168). Šesnaesto stoljeće može se nazvati stoljećem opustošenja ugarskih provincija. Provincija Presvetog Spasitelja čiji kroničar 1525. s ponosom ističe da provincija ima 73 samostana i 1472 brata, po popisu iz go- dine 1587. ima samo 4 samostana. U samih 60 godina napušteno je ili porušeno i spaljeno 69 samostana. Nije bolje prošla ni provincija Svete Marije. Sačuvali su se samo samostani na zapadnoj i sjevernoj granici Ugarske ili u Slovačkoj (Brevis Memoria, 20. — W XXII, 123 — 124). Provinciji Bosne — Hrvatske Turci su kroz to vrijeme razorili 29 samo- stana — sve osim Senja i Trsata (Š 1969, 14), dok je provincija Bosne Sre- brene pod turskim gospostvom u najvećim nevoljama uspjela sačuvati 14 — 16 samostana (W XXII, 123 — 124, Kultura, 128). Postoji nesigurna vijest da su Turci samostan u Kobašu spalili već 1520, ali je iza toga još bio obnovljen. Te su godine turske provale bile gotovo neprekidne. Ban-biskup Petar Berislavić morao je s malim sred- stvima braniti granicu od ušća Save u Dunav do ušća Une u Savu i oda- tle opet granicu do Dubrovnika. Turci su uvijek gledali provaliti ondje gdje ih Berislavić nije očekivao. Upravo te godine Turci su i samog bana iznenada zaskočili i ubili. Vijest o spaljivanju kobaškog samostana donosi

Ordinis Minorum olim

Wadding (XVI, 130) prema pismu prefekta gradnje bazilike svetog Petra

u

Rimu, kardinala đakona S. Mariae in Porticu, Bernarda. Kardinal javl-

ja

da su Turci spalili samostan i crkvu svete Marije od Milosti (de Gratia)

in Pozrhavia, pečujske biskupije u Ugarskoj. Za obnovu tog samostana i crkve papa Leon X podijelio je oproste jednake onima koje su dobivali darovitelji za gradnju crlcve svetog Petra u Rimu. Nije lako odgonetnuti što znači ono: in Pozrhavia. Ipak se čini da je to iskvareni oblik mjesto:

in Posavia ili Possavia. Berislavići se u to doba nazivaju gospodarima posavskim. Papa Siksto V pismom od 13. ožujka 1586. šalje franjevca Đuru Tuzlaka s nekoliko drugova svećenika: in partes Possaviae et Pos- semiae — u Posavinu i u Srijem, da se brinu za duše tamošnjeg naroda (AB, 340). Provincijal fra Marijan Pavlović 1623. župu Lužani ili Kobaš naziva župom u Posavlju (AO, 1900, — 82).

Samostan u Kobašu nije bio dugog vijeka. Turci su 1530. zauzeli upravo taj zapadni dio Kobaša, gdje je bio brod preko Save i samostan. Učinili su to protiv volje gospodara Stjepana Berislavića, ali kako su onda još držali s njime prijateljstvo, možda nisu odmah protjerali fran- jevce čiji je samostan bio u tvrđavi. Turci su ondje podigli svoju novu tvrđavu. Franjevci su samostan morali ostaviti 1532, kad su bosanski odredi turske vojske ondje prelazili preko načinjenog mosta u pokretu prema Beču i na povratku nakon neslavnog »zauzeća« Kiseka (HE III, 374 — 375, Buturac 13). S vremenom je samostan zajedno s tvrđavom, kasnije nepotrebnom i napuštenom, porušen. Održala se samo crkva svete Marije i to kroz cijelo tursko doba i do kraja 18. stoljeća. Tada je već bila u sasvim ruševnom stanju, ali je kasnije i opet obnovljena. Spomen na taj samostan sačuvan je u kobaškoj toponomastici pod im- enom kloštar (Slavonac radije kaže: kloštra, HE III, 374 — 375). Uspomena na kobaški samostan bila je »nevoljama koje jc prouzročilo tursko oružje« (Greiderer) tako izbrisana da se već u vri- jeme Turaka za njegovo postojanje nije znalo ili se u dokumentima iz turskih vremena nitko nije sjetio da ga spomene. Biskup Ivković kriz- mao je između 1626. i 1630 u župi Lužani u kojoj je bio i Kobaš jed- nom 800, drugi put 528 osoba (Croatia Sacra 1934, 76 — 77). Fra Petar Nikolić koji inače voli spomenuti da je negdje bio franjevački samo- stan, 13. svibnja 1660. piše: U župi Lužani postoji samo jedna crkva

s nazivom svete Marije u nebo uzete (AB, 494). Nasljednik fra Petra

Nikolića fra Luka Ibrišimović kao vikar zagrebačkog biskupa za tursku

Slavoniju, 30. travnja 1693. izvješćuje da je sveto ulje primio od njega i pater Augustin Henpacze pro parochia Beatae Virginis Mariae in Ko- bas et Oriovacz (AB, 521).

Fra Mirko Pavić (Ramus 92) navodi svjedočanstvo da je pobožno preminuli pater Augustin iz temelja podigao crkvu svetog Ivana Krstitelja u Kobašu (na mjestu gdje je današnja crkva). Gradnja crkve koštala je 400 forinti u novcu osim troškova za radnike i majstore. U vrijeme patra Antuna a Cotor obnovljena je i pokrivena velika crkva od kamena (grandis Ecclesia lapidea) svete Marije Anđeoske. — U popisu slavonskih franjevačkih župa iz prve polovice 18. stoljeća (1733) spom- inje se župa svetog Ivana Krstitelja u Kobašu, a prva filijala te župe jest Uznesenje Blažene Djevice Marije, udaljena od župne crkve četvrt sata (Ramus 178). Iz izvještaja kanonskih vizitacija od godine 1730. i 1746. saznajemo da se ova crkva (kapela) nalazila na groblju, pol sata daleko od Kobaša, uz Savu, na mjestu koje je narod zvao kloštar (Vulgo Kloster). Sastojala se samo od svetišta stare crkve koja je bila spojena s porušenim samo- stanom. Uz crkvu se sa strane Evanđelja nalazio od kamena sagrađeni toranj. U crkvi je bio smješten oltar s velikom oltarnom slikom. Misa se tu služila često preko godine (Croaia Sacra 1931, 243). Godine 1751.

u opisu župa požeškog konzistorija kaže se: pol sata udaljena od župe

stara kapela Blažene Djevice Marije, zvana u Kloštru, pokrita, većim

dijelom bez stropa. Ima toranj bez zvona i osim slike Blažene Djevice Marije nad menzom, nema ništa drugo (Kat. List 15. IV 1943, 173). Doskora (1758) ova crkva nije bila drugo nego ruševina svetišta koje

je nekada pripadalo crkvi od koje više nije bilo ni temelja. Kasnije se

ipak nastojalo oko popravka ostatka crkve. Godine 1780. podignut je na njoj novi krov. U izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1841. za crkvu

Uznesenja Gospina u Kobašu kaže se da potječe: ab immemorabili, a quo, ignoratur, probabilius a quibusdam monachis, quia claustrum, quod modo dirutum est, coniunctum habuit, structurae gotinae. Go- dine 1841. još su se dakle na ostacima crkve vidjeli tragovi nekad crkvi prigrađenog samostana u gotičkom stilu kao danas u Voćinu. Nije se znalo kojim redovnicima je samostan pripadao. Rubetić, čini se prvi, a za njim mnogi drugi, poklanjali su ga cistercitima. — U novije vrijeme prvi je pisao o postanku franjevačkog samostana u Kobašu profesor Stjepan Pavičić (HE III, 374 — 375).

Šematizam kapistranske franjevačke provincije od g. 1895. (str. 38) kaže: Između 1500. i 1516. sagrađen je, kako kažu rukopisi, samo- stan za jajačke franjevce u tvrđi Giletiz, danas Geletinci, filijala cerničke župe. Tako je eto kobaški samostan ušao u povijest Cernika, a jer ga više nema, zadržat ćemo ga radi uspomene u cerničlcoj povijesti. U kas- nijem šematizmu Hrvatske provincije svetoga Cirila i Metodija od 1913. (str. 29) dolazi do ispravka onoga što je napisano 1895: monasterium in Castro castelli Giletiz, vulgo Kobaš. Šematizam se poziva na rukopise bečkog arhiva pod oznakom: Turcica. Posebno je važno što se ovdje kaže da je samostan sagrađen: pro fratribus jajcensibus, za franjevce iz Jajca ili bolje iz jajačke banovine. Isti su franjevci s istih razloga došli ne samo u Kobaš i u Dvorišće, nego i u Cernik (i u Veliku) malo prije pada pod Turke. Zanimljivo je kako se Greiderer opisujući prema rimskim doku- mentima parbe oko samostana u Kobašu kao stranac ne može snaći u pitanju tko su tužitelji, a tko tuženi, i gdje je bio Kobaš. Govoreći o raspri na skupštini cismontanskih opservanata u Asizu 1507. Greiderer kaže da su tužbu protiv Bosanaca koji su turski podložnici podigli oni bosanski franjevci koji su u katoličkoj Bosni: litem quam Minoritae in Provinciae Bosnae ditione Catholica detenti, nunc Croatae, modo Hun- gari, jam Latini (ob Graecanismum in Turcarum districtu, praesertim Europeo invalescentem) nuncupati, Minoritis Turcarum Dominio sub- jectis seu Bosnensibus ratione Conventus S. Mariae ad fluvium Savum recumbentis, et ab ipsis ex authoritate Sixti IV inchoati, movebant. Pa- trum congregatio decidit declarando, eundem Conventum Bosnensibus ea conditione remansurum, ne alium de f u turo ultra fluvium Savum recipere somniarent (I, 68). Nejasno informiran, kaže da se tužitelji, franjevci iz katoličkog dijela Bosne, pod utjecajem grčkoistočnjaka, zovu sad Hrvati, sad Ugri, sad Latini. Tužene je proglasio tužiteljima. Samostan u Kobašu gradili su upravo franjevci iz katoličkog dijela Bosne, iz jajačke banovine. Ti su franjevci bili osobito tijesno povezani sa slavonskim plemićima koji su po dužnosti branili od Turaka ne samo Slavoniju nego i jajačku banovinu, a ujedno su branili i svoje posjede koji su bili s jedne i druge strane Save. U to vrijeme — do 1514. bosanski franjevci pod Turcima još nisu bili odijeljeni od bosanskih franjevaca iz- van turskog carstva pa nisu ni mogli tužiti jedni druge. Inače Greiderer kaže: skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima pod uvjetom

da ubuduće niti ne pomisle primiti koji drugi samostan preko rijeke Save.

Na drugom mjestu (I, 161) Graiderer ponovno govori o kobaškom samostanu, čini se i ne znajući da je već o njem govorio. Ne spomi- nje Kobaš nego kaže: Savensis Beatae Virginis Mariae, savski samo- stan Blažene Djevice Marije, primljen ovlašću Siksta IV koji je vladao Crkvom od 1471. do 1484. Samostan je dobio ime po rijeci Savi na kojoj leži. I opet tvrdi nejasno da su tužbu protiv bosanske braće koja su se u tom samostanu nastanila 1507. podigli opservanti Hrvatske koji su se nedavno odijelili od bosanskih opservanata. Tužba je podignuta zato što je taj samostan preko Save.

Slično Greiderer kao stranac nije mogao za sigurno odrediti, gdje se nalazi mjesto Kobaš. Tražio ga je na zemljovidnim kartama i došao do toga da ima više Kobaša i u Slavoniji i u Bosni. Jedan je tri milje pred ušćem Vrbasa u Savu. Na novoj Müllerovoj karti označen je kao Matzkobaz (očevidno Mačkovac). Nasuprot ovome nalazi se i drugi

s južne strane Save, zvan Turski Kobaš. No postoji u Slavoniji prije Broda selo istog imena sjeverno od Save. Tu je župa kojom su nekada upravljali franjevci provincije svetoga Iva- na Kapistrana. Na starim kartama nalazi se njemu nasuprot u Bosni drugi Kobaš (Koba- zium) na ušću Vrbasa u Savu na zapadnoj strani te rijeke. Na novijim ga kartama nema.

U kojem je od ovih mjesta bio samostan, ne znam odrediti, ali više naginjem onom prvom

(Mačkovcu), jer je znatnije mjesto i od turskih provala udaljenije: locum magis celebrem

et a Turcarum incursionibus remotum. Dodajem (kaže Greiderer): u katalogu 1506. nema

ga. Bit će dakle da je osnovan poslije te godine. Gonzaga, pisac 16. stoljeća, stavlja ga u Slavoniju. Samostan su uništile nevolje koje je prouzročilo tursko oružje (I, 149 — 150). Prema Mačkovac Greiderer je na svoju ruku za Kobaš iskovao i naziv: Kowaz.

Literatura:

Acta Ordinis Fratrum Minorum, Ad Claras Aquas 1900: ad historiam Provinciae Bosnae Argentinae, p. 80 — 84. Bösendorier Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Brevis Memoria Provinciae Capistranae ab erectione sui de Provincia Bosnae

Argentinae anno 1757. die 16. Augusti solemniter promulgata

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip, župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra 2, Zagreb 1931, 216 — 254. Draganović Krunoslav, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630, Croatia Sacra 7, Zagreb 1934, 65 — 78. Esser Kajetan — Zirdum Andrija, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo 1972. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum occlesiastica, Zagrabiae 1892. Fermendžin P. Eusebius, Chronicom observantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777.

Budae 1857.

Hrvatska Enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, III, Brod na Savi, Zagreb 1941. i 1942. Jelinić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Pipinić Franjo, Župe požeškog konzistorija 1751. godine, Katolički List 15. IV 1943, broj 15, 173 — 175. Predturska povijest Našica, Cernik 1974. (rukopis). Schematismus Almae Provinciae S. Joannis a Capistrano MDCCCXCV, Budapestini 1895. Schematismus Almae Provinciae SS. Cyrilli et Methodii 1913, Zagreb. Šematizam Hrvatske franjevačke provincije s. Ćirila i Metoda, Zagreb 1969.

Waddingus Lucas, Annales Minorum 1932. i 1933.

X, XIV, XV, XVI, XXII, Ad Claras Aquas

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U DVORIŠĆU (1507-1543)

O tom samostanu ne zna se mnogo. Radi njega nije došlo do parbe pred najvišim crkvenim vlastima kao radi lcobaškog. Ugarski fran-

jevci kao da nisu ni čuli za njega. Bio je također kratkoga vijeka. Sa- gradio ga je ban bosanski i gospodar posavski Franjo Berislavić. Bilo

je to oko godine 1507. nakon što se odrekao banske dužnosti i povu-

kao na svoje imanje Bijela Stijena. Taj posjed dobio je po drugoj svo- joj ženi Barbari Frankopan, udovi srpskog despota Vuka Brankovića. čini se da je gradnja samostana bila i Barbarina želja. Bila je rođena u obitelji veoma sklonoj bosanskim franjevcima. Kćerka je Sigismunda,

a sinovica Martina Frankopana, utemeljitelja franjevačkog samostana

na Trsatu. U samostanu na Trsatu još se i danas čuva jedan relikvijar (moćnik), poklon despotice Barbare. Umrla je 1508. nakon što je s Fra- njom Berislavićem živjela 13 do 18 godina. Posljednji gospodar Bijele Stijene, prije nego su je 1543. zauzeli Turci, bio je slavni Petar Keglević. Područje oko Bijele Stijene bilo je prije Turaka lijepo naseljeno samim hrvatskim stanovništvom. Tu su bile 34 župe svetačkog arhiđakonata zagrebačke biskupije. Međutim nakon Katzianerova poraza 1537, a još više nakon pada Dubice 1538. počeo je narod bježati iz loga kraja. Oba tadašnja bana Petar Keglević i Toma Nadaždi izvješćuju o tome. Narod je najviše selio u Ugarsku (Gradišće) na tamošnja dobra svojih gospodara. Pomoćne turske čete (Vlasi, kako ili se tada općenito na- zivalo) stalno su provaljivale u taj kraj, hvatale i odvodile narod. Već

godine 1544. padom Kraljeve Velike čitav je taj kraj u turskim rukama. Hrvatskog katoličkog stanovništva nije tu ostalo gotovo ništa. Na nji- hovo mjesto Turci su naselili mnogo Vlaha da im služe kao graničari i neredovite pomoćne čete. Zbog toga je čak i povijest ruševina samosta- na u Dvorišću sasvim oskudna, potpuno nijema. Pavičić ovako opisuje nekadašnju okolicu Bijele Stijene: U predgrađu stajala je crkva svete Barbare (možda današnje selo Bobare, Buturac), a na podnožju bile su još tri župe: svetog Mihajla u selu Poveličju na mjestu današnjih Go- leša — Rajičića, svete Marije u selu Crkvenici na položaju današnjeg Kovačevca i svete Katarine ondje gdje su danas Rađenovci. Osim toga u početku 16. stoljeća podignuli su franjevci s pomoću Franje Berislavića prostran samostan u Dvorišću, blizu današnjih Alavudaca. Osim

Podgrađa dobilo je trgovačko-obrtnički značaj i to Dvorišće koje je bilo

središte dobro naseljenog kraja. Trgovište branio je kaštel

na obližnjem brdu

podignut

(HE II, Berislavići i Bijela Stijena, Podrijetlo 196 —

220, Crtice 84, Buturac 9 — 10, 13 — 14 i 21 — 22, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I, 418).

Samostan u Dvorišću spominje se i u navedenom već popisu samostana bosansko-hrvatske vikarije iz godine 1514. Koliko se zna-

la povijest samostana u Dvorišću pokazuje i Greidererovo uzaludno traženje, gdje bi taj samostan imao biti. Kaže da su ga neki upućivali na jedno Dvorišće koje je bilo u Podravini blizu Ždale i Bobovca. Drugi su ga upućivali na drugo Dvorišće na obali rijeke Mure u županiji Zala, treći na Dvorišće kod Vrbovca u križevačkoj županiji, četvrti na Dara-

novce kod Požege

(71, 150).

Literatura:

Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip, Popis župa zagrebačke biskupije od godine 1334, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I dio, Zagreb 1944, 409 — 454. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777. Hrvatska enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, Zagreb 1941. Pavičić Stjepan, Podrijetlo hratskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.

GODIŠNJI SAJAM U CERNIKU NA SVETOG FRANJU

Kroničar cerničkog samostana (III, 78—79) bilježi: 8. listopada 1911. svečani blagoslov kapele svetog Linarte, obnovljene na uspomenu

400 godišnjice obstanka i 200 godišnjice prelaska cerničkih franjevca od svetog Linarte u današnji svoj samostan.

Što se tiče 400 godišnjice opstanka kapele svetog Linarte, kroničar se sigurno oslonio na fra Grgu Čevapovića koji tvrdi da je u Cerniku već 1520. postojala franjevačka rezidencija svetog Leonarda (Recepsio 502— 503). Po Čevapoviću i Julije Kempf misli: Već se godile 1520. znade za nji- hov samostan ili manastir u kome su vrijedni franjevci kao revni župnici

i dušobrižnici proveli čitavo vrijeme turskog vladanja

bila je crkva sasvim mala, a tako i manastir (Oko Psunja 55). Ove zadnje riječi o sasvim maloj crkvi i manastiru podsjećaju na izvještaj fra Petra Nikolića iz godine 1660. o smještaju cerničkih franjevaca (kod svetog Linarte). Međutim prije Turaka franjevci kod svetog Leonarda sigurno nisu bili. Njihov boravak ondje bio je uvjetovan prilikama pod turskim gospodstvom. Kako osjetljivi Turci nisu podnosili sastajanje kršćana na službu Božju usred turskog naselja, franjevci su vjernike skupljali izvan Cernika na nekoj osami kod jedne lipe. Oko sto godina lipa im je bila mjesto crkve. Ruševine predturskih crkvi bile su u samom mjestu. Tek naknadno je u blizini lipe podignuta kapelica, sasvim mala, kakvu su i Turci bez većih teškoća dozvolili sagraditi. U prvom izvještaju o lipi iz godine 1629. o kapelici još nema ni riječi. Prvi ju spominje Mrnavić 1637. Pod imenom svetog Leonarda spominje se istom 1693.

Za ono doba

I ako Čevapović ne navodi odakle je uzeo godinu 1520, iz samog njegovog pisanja (Recensio 551) vidi se da mu je bila poznata povijest Beževića Cerničkih i dokumenti pomoću kojih su početkom 18. stoljeća

pokušali dobiti natrag sve svoje posjede koje su prije Turaka oko Cerni- ka imali. Prema Pavičiću (HE III, 680) u jednome od tih dokumenata stoji da su Deževići (Dessewffy) godine 1520. dobili pravo u Cernilcu držati tjedne sajmove nedjeljom, a godišnji sajam na dan svetoga Fran- je. Zašto upravo na dan svetoga Franje? Nije nam moguće doznati da

li u dokumentu ima o tome nešto više napisano, ali po svemu izgleda

Čevapović svoju tvrdnju temelji baš na tom dokumentu, kao i Kempf koji također obilato navodi iste dokumente. (Požega 35—36, 96—98). Može li se držati vjerojatnim da su bosanski franjevci u Cerniku već godine 1520. imali samostan? Uz onaj u Kobašu i onaj u Dvorišću

još jedan u Cerniku. To su godine kad su slavonski plemići do maksi- muma angažirani u borbi s Turcima braneći ne samo Slavoniju nego

i Jajce i Jajačku banovinu gdje su imali i svoje posjede. Vršeći razne

dužnosti u obrani gradova Jajačke banovine slavonski su plemići, po- lubosanci, dobro upoznali bosanske franjevce, mnogo ih cijenili, željeli ih imati uza se, nudili im vinograde i druge posjede, samostane i crkve

i u Slavoniji i u Hrvatskoj kako to ističe papa Siksto IV. već 1473 (AB

280—282, Kultura 157—158). Bosanski su franjevci tada upravo gorjeli od želje da se Turke ne samo zaustavi, nego i da ih se potjera, u prvom

redu iz Bosne, a onda i s cijelog Balkana. Nitko tada nije bio podobniji od bosanskih franjevaca riječju i primjerom podržavati i podjarivati borbenost protiv Turaka i kod plemstva i kod običnog puka, kako su to javno isticali i hvalili sami pape. Prihvaćajući suradnju tih i takvih franjevaca slavonski su plemići mogli očekivati i jaču papinu podršku

i veće uspjehe u borbi s Turcima. Za kobaški se samostan izričito kaže

da je sagrađen za jajačke franjevce, a to su bili oni koje je papa Pavao II. posebnim pismom od 9. kolovoza 1467. javno pohvalio, jer su i javnim propovijedanjem i potajnim nagovaranjem rasplamtili narod okolice Jajca za borbu protiv Turaka i tako kralju Matijašu pomogli izbaciti Turke iz jajačke tvrđe na sam Božić 1463. U tim borbama, ističe papa, poginuli su i mnogi franjevci, a četvorica su završila život kao mučenici (AB 272, Kultura 185).

Upravo zbog te silne zagrijanosti za borbu protiv Turaka Mlečani su bosanske franjevce protjerali sa svih svojih područja kao vrlo opasne po mir s Turcima (suspectisimi et statu nostro Dalmatiae periculosissi- mi, AB 277). Slično su konačno učinili i Dubrovčani tako da blaženi Ber- nardo Akvilski ovako žali bosanske franjevce: Bijednima ih nazivam, jer su im Dubrovčani oduzeli 4, Mlečani 6, a Turci porušili 38 samosta- na. Ostalo im je tek malo i vrlo slabo stojećih mjesta (Kultura 116—120, 185). Hrvatima naprotiv, i onima u Hrvatskoj i onima u Slavoniji, jer su vodili vječne borbe s Turcima, bosanski su franjevci bili najdrag- ocjenija pomoć. Zato nas dokumenat o cerničkim sajmovima na dan svetog Franje čini sklonima vjerovati da su bosanski franjevci godine 1520. u Cerniku zaista mogli imati samostan i crkvu. Crkva je morala biti na trgu gdje su se održavali sajmovi. Franjevci su naime dan svetog Franje najsvečanije slavili. U njihovim se crkvama toga dana okupljao silan narod ne samo zbog njihove popularnosti, nego i zbog posebnih oprosta koje su pape — da franjevcima pomognu — podjeljivali vjer- nicima koji su na dan svetog Franje, svetoga Ante i svete Klare dolazili u franjevačke crkve (W IV, 492, Kultura 66).

Oprosti su u ona vremena privlačili velike mase naroda. Zato je Deževićima i franjevcima odgovaralo da godišnji sajam u Cerniku bude na dan svetog Franje. Dobrotom velečasnog gospodina Andrije Lukinovića, arhiviste zagrebačkog kaptola, omogućeno mi je (9. i 10. studenog 1977) da sam osobno zavirim u arhiv nadbiskupije. Bio sam ne malo iznenađen, kad sam u izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1730. naišao na bilješku vizitatora Đure Dumbovića: Item rudera quaedam penes viam du- centem ad s. Leonardum in cole prope supra Czernik, ubi fundamenta certi conventus et vestigia sepulturarum extant et ubi actu cruces tres erectae manent, nimirum medio Crucifixus, ad unam partem s. Rochi, ad aliam s. Sebastiani (Sv. I). Pokraj puta koji vodi svetom Leonardu na brdašcu iznad, ali blizu Cernika, nalaze se neke stare ruševine, temelji nekog samostana i tragovi grobova. Sada su tu podignuta tri križa: u sredini Raspeti (Isus), s jedne strane (lik) svetog Roka, s druge svetog Sebastijana.

jedne strane (lik) svetog Roka, s druge svetog Sebastijana. Očevidno je da se tu radi o

Očevidno je da se tu radi o ruševinama jedne predturske katoličke svetinje. Nakon izgona Turaka iz Slavonije franjevci su je označili s tri na tom mjestu podignuta križa. Ruševinama samostana zamela je svaki

trag lakomost za građevnim materijalom, ali tragovi grobova ostali su tu do danas. Još i sada ljudi kopajući ondje zemlju nailaze na grobove. Uz ljudske kosti nađeni su i znakovi katoličke vjere — križići, krunice

Buturac (Croatia Sacra 1931, 224 — 225) pogrešno piše da su te ruševine samostana i tragovi grobova bili kod kapele svetoga Leonarda. U svom izvještaju Dumbović pod naslo-

vom De Ecclesiis antiquis (O starinskim crkvama) piše najprije o crkvi svetog Nikole u Zapolju i o crkvi Svih Svetih u cerničkom polju blizu sela Prvče. Tada slijedi opširan izvještaj

o kapeli svetog Leonarda i o nekadašnjoj tamošnjoj lipi. Zatim slijede bilješke o kapelama

svetog Ivana Krstitelja i svete Barbare u Rešetarima, svetog Križa ispod Tisovca, svetog An- tuna u Petrović Selu, svetog Andrije u Sičicama, Marije Magdalene ispod Baćindola, o ora- toriju svetog Martina kraj puta iz Požege u Cernik, o kapeli svetog Stjepana Prvomučenika ispod Opatovca, o ruševinama stare crkve svetog Grgura ispod sela Drežnik, o ruševinama svetog Ivana Krstitelja blizu rijeke Trnave iznad Dragalića. Tek sad, gotovo na kraju tog naslova, dolazi gore navedena bilješka. Ruševine i tragovi grobova nalaze se kraj puta k svetom Leonardu na brdašcu koje je pro pe supra Cernik. Prije Turaka bio je taj samostan

s grobljem sigurno u samom mjestu nedaleko od kaštela, sadašnjeg dvorca koji i potječe iz

prijeturskih vremena. G. 1730. bilo je to mjesto u neposrednoj blizini naselja. Danas na tom mjestu stoji mala kapela svetog Roka. Kod svetog Leonarda ni Dumbović niti itko drugi ne spominju bilo kakve ruševine i tragove grobova. I kapela svetog Leonarda i tamošnja franjevačka rezidencija bile su male drvenjare izvan mjesta — na osami.

Literatura:

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaj kanonske vizitacije 1730 (Svezak I). Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216 — 254. Csevapovich P. Gregorius, Recensio observantis Provinciae s. Joannis a Capistrano, Budae 1830. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabie 1892. Hrvatska enciklopedija III, Zagreb 1942, Cernik. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Kempf Julije, Oko Psunja, Zagreb 1924. Isti, Požega, Požega 1910. Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernikiensis 1901 — 1950 (rukopis). Waddingus Lucas, Annales Minorum IV, Ad Claras Aquas 1931.

Bosanski franjevci bili su tu i pod turskom vladom

Ako je u Cerniku prije Turaka postojao samostan, njegov je vijek bio vrlo kratak. Podignut oko 1520, nestaje već 1536, kad su Turci os- vojili Cernik. Istih godina morao je biti podignut i samostan u Velikoj, ali velički samostan Turci nisu porušili. O njem se naknadno govori da je sagrađen za franjevce prije Turaka, a 1575. Turci su ga franjevcima

vratili, odnosno dozvolili im da se u njem nastane. Za cernički samo- stan, sagrađen prije Turaka, ne možemo biti sigurni da je postojao, jer o njem nemamo ni takvih naknadnih vješti kao za velički, a možda ih nemamo samo zato, jer je samostan bio porušen i nestao. Za sada nemamo ni dokumenata, koji bi nam izričito svjedo čili da su franjevci pod turskom vladom već u 16. stoljeću imali stalno boravište u Cerniku. No ima dokumenata iz kojih se može zaključiti

da su bosanski franjevci među katolicima cerničkog po dručja djelovali

barem tako da su ih pohađali. Nastupom na vlast sultana Sulejmana

II (1520 — 1566), osvajača Slavonije, franjeva čka provincija Bosne

Hrvatske počela je gubiti samostan za samostanom (Beograd, Bermed

ili Bernet?, Šabac, Jajce, Greben, Bobovišće?, Kobaš, Dvorišće). U općoj

nadi onoga vremena da će Turci ubrzo biti potisnuti iz zauzetih kra- jeva franjevci provincije Bosne Hrvatske pobojali su se da ne bi fran-

jevci Bosne Srebrene iskoritsili tursko gospodstvo i prisvojili si njihove porušene ili na puštene samostane. Čudno! Ne samo što su do malo prije bili jedna provincija nego kad ih je vrhovna uprava reda podijelila (1514), učinila je to s izričitim zahtjevom da se jedni s drugima ima-

ju opet sjediniti čim Turci budu potisnuti iz Bosne. Zato je i u nazivu

jednih i drugih zadržana riječ Bosna. Za to kratko vrijeme su patnici postaju suparnici. Franjevci Bosne Hrvatske ishodili su od pape Pavía III. dekret s datumom od 11. lipnja 1539. kojim se određuje da svi sa- mostani provincije Bosne Hrvatske koje su Tu rci od godine 1521. do godine 1539. osvojili, posebno beogradski, jajački i skradinski, makar

bili i razoreni i opustjeli, imaju ostati toj provinciji i druga ih provincija

ne smije zauzeti. Ta se zabrana mogla ticati samo provincije Bosne Sre-

brene. Još se u dekretu ističe kako je papa uvidio da su ugrožena prava provincije Bosne Hrvatske u pitanju samostana koje su joj Turci oteli

ili samostansko osoblje iz njih protjerali (Greiderer 72, Batinić 35 — 36,

Franj. Bosna 148). Ovo navodimo kao dokaz da su bosanski franjevci zaista sli jedili Turke u osvajanjima (Kudgod Turci s ćordom, tud i fratri s torbom). Pokušavali su, ako se moglo, zauzeti i samostane koje je bratska pro- vincija, sada suparnica, izgubila. Bol za izgubljenim kao da je bila još veća zato što su izgubljeno našli drugi. I kolika razlika nasta među nji- ma! Jedni dobro paze da na vrijeme ispraz ne samostan i pobjegnu pred Turcima, drugi u stopu slijede tursko napredovanje i traže vjernike koji

su ostali kao ovce bez pas tira. Dogodilo se dakako da su pljačkaške tur- ske čete iznenadile i neke franjevce te ih iz mržnje na kršćansku vjeru ubile. Per Vala chos, navodi Wadding, znači Vlasi martolozi kao turske pomoćne čete godine 1529. ubili su mnogo braće. Bilo je to onda, kaže Wadding, kada je turski car Sulejman s velikom vojskom preplavio cije- lu Ugarsku. Nabraja poimence one koji su ubijeni u Ugarskoj pa dodaje da su i u Slavoniji iste godine ubijeni: u remetskom samostanu svećenik Martin Rašanin (de Rascia), u petrovačkom (Petroazi) klerik Baltazar i laik Pavao iz Narda, de Nard, u voćinskom (Attinae) samostanu laik Petar iz Đakova, de Diaco (W XVI, 325). Pavić (Ramus 55), Čevapović (Catalogus 1823, 219) i Batinić (2,25 — 26) preinačuju ovaj Waddingov izvještaj i kažu da su sva ova četvorica poginula u remetskom samo- stanu, mjesto Balthassar clericus pišu: Bartholomaeus de Pleternica (Bariša Pleterničanin). Batinić ističe da su sva četvorica bili članovi sal- vatorijanske provincije. Godine 1529. Sulejmanova je vojska prošla Srijemom, kod Osije- ka prešla Dravu i krenula prema Budimu, a onda prema Beču. Istim se putem i vraćala. Idući tamo i natrag harala je i ubijala. Utom su se osobito isticale pomoćne čete, jer to je upravo i bio njihov zadatak. No nema ni spomena da je te godine bilo kakova turska vojska harala po Slavoniji. Zato je vjerojatnije da su ta četiri franjevca poginula jedne od tri slijedeće godine, kada se izričito spominju turske provale u sred- nju Slavoniju. Godine 1530. spaljeni su Orahovica i Mikleuš. Sva tri spomenuta samostana bila su tu u blizini. Godine 1532, nakon opsade Kiseka, Sulejman je prešao Dravu i kod Vinice ušao u Slavoniju. Sve do Rasinje Turci nisu ni u što dirali, dakle ni u Remetinec kod Varaždina,

a počevši od Rasinje dalje na istok: premnoga su mjesta u križevačkoj

i požeškoj županiji spaljena i uništena. Postoji predaja da su Našice

pošteđene po posebnoj milosti Sulejmanovoj. Kod Gorjana je naprotiv Sulejman zabranio svaku pljačku, jer da je to već carska zemlja. Naglašeno je da su Turci kako cijelu požešku županiju tako i cijeli cernički kotar osvojili iznenada. Odavle je osim plemstva i svećenstva malo tko pobjegao. Pogotovo jer su Turci došli s obe ćanjima o pot- punoj ravnopravnosti svih koji pristanu bilo uz Turke, bilo uz Ivana Zapolju. Zajamčena je i sloboda vjere. Uza sve to veliki je broj seljaka odmah prešao na islam, a mnogi su kao kršćani stupili u tursku vojnu službu (predavci). Ipak su franjevci našli ovdje dosta i takvih koji nisu

ni prešli na islam ni postali predavci. Djelovali su i na predavce koji su i sami svoju slugansku borbu protiv kršćana smatrali teškim grijehom. (Batinić 28). Bilo je tu vjernika koji su vapili za svećenicima. Čim su čuli da ih negdje ima, pozivaii ih k sebi Osobito ako se tu našao koji Bosan- ac, doseljenik ili trgovac. Zna se da su trgovci Bosanci koji su živjeli u Budimu, odmah nakon 1541. kad je Sulejman Ugarsku učinio turskim pašalukom s beglerbegom u Budimu, po zvali u Budim franjevce iz Bosne i svojim troškom sagradili jednu crkvu u Budimu, a drugu u predgrađu Tekeli ili Tukulja. Izvanredna privrženost ovih vjernika bo- sanskim franjevcima koji su i pod turskom vladom ostali s narodom učinila je da franjevci taj narod nisu mogli napustiti. Kad bi nastalo progonstvo, franjevci bi se raspršili, a čim bi se progonstvo stišalo, oni bi se kriomice vraćali. — Tako su bosanski franjevci sve više nastojali voditi brigu za sve katolike turske Slavonije i Ugarske, a posebno za one koji su bili njihove narodnosti. Poznato je da su se bosanski franjevci ubrzo našli i u Požegi. Tu im je sretno uspjelo zauzeti čak i samostan ugarske provincije svete Marije. Čini se da su ušli u samostan prije nego su Turci sa svojim slobodars- kim obećanjima osvojili Požegu. Zamjenili su franjevce ugarske provin- cije koji su se pred Turcima povukli. No kako je samostan bio u samom središtu grada gdje su se nastanili Turci, nije se mogao dugo održati. Već 1544, usred ratnog bijesa, oplijenio ga je Jahja-paša, a 1573. samo- stan je sravnjen sa zemljom, crkva pretvorena u džamiju, najljepšu u cijelom kraju, kaže Evlija Čelebi. Požeški franjevci morali su se povući izvan središta grada u Vučjak. (Kempf 135). Česti progoni franjevaca u Bosni u vrijeme sultana Sulejmana bili su osobiti uzrok bježanja u Slavoniju i Ugarsku. Sam Sulejman znao se koji puta pokazati velikodušnim prema svojim kršćanskim podanicima, ali baš on je sve svoje vojne redovito završavao masovnim ubijanjem i odvođenjem kršćana. Gotovo nijednu svoju vojnu nije toliko koliko je mogao iskoristio u osvajanja novih područja, ali na kraju svake njegove vojne bio je svakako masakr kršćana (Batinić 9 — 13). I za unutarnje progone kršćana u Bosni Turci su uvijek našli razloga. Događalo se da je narodu u pograničnim mjestima na koja su Turci najviše udarali dodi- jalo to vječno klanje, paljenje i odvođenje u sužanjstvo. Tada bi najčešće još samo franjevcima uspjevalo da očajni narod odvrate od predaje Tur-

cima. Jednako su i posade u pograničnim tvrđavama često rasplamćene

upravo primjerom i riječju franjevaca pokazale besprimjernu upornost

u odbijanju turskih navala. Turcima to nije bilo nepoznato. Spominje

se da su Turci pogdjegdje gradili posebne tvrđavice promatračnice s ciljem da spriječe franjevce u pružanju pomoći kršćanskim tvrđavama. Svaki je novi ratni sukob s kršćanima, posebno s Hrvatima, bio povod progonima franjevaca u Bosni. Bosanski sandžak-bezi nisu željeli u okrutnosti nimalo zaostati za svojim sultanom. Naprotiv Sulejman je morao njihovu okrutnost obuzdavati (Batinić 2 i 17—18).

Osim progona zbog ratnih sukoba bilo je progona i izravno zbog vjere i ako je sloboda vjere bila zajamčena s najvišeg mjesta carskim fer- manima, a franjevci su čak bili oslobođeni od svakog davanja daće. Ništa lakše Turcima nego naći izliku za gaženje povlastica. O Husrev-begu paši bosanskome pripovijeda se da je znao kotolicima oteti svu zemlju,

a onda im je nudio natrag uz uvjet da pređu na islam. Ako nisu htjeli

ne jednom bi ih u bijesu sve sasjekao. Tako je i franjevcima otimao crkv- enu zemlju. Bilo je slučajeva da su i obitelji najuglednijih franjevaca, sva rodbina s cijelim selom podlegle i prešle na islam, a onda bi ih franjevci uzalud nastojali vratiti kršćanstvu (Batinić 1—2). Ponekad bi i islamski vjerski službenici prisilno sazivali kršćane na pouku u kuranu. Franjevci su ih zbog toga morali još i častiti. No ako pouka nije svršila bar s kojim prelazom na islam, često su i zato bili krivi franjevci (Batinić 11—13).

Za Sulejmanova vladanja bilo je nekoliko velikih progona i zbog

biskupa. Da doskoči potrebama franjevaca i vjernika papa je bulom od 4. lipnja 1544. imenovao smederevskim biskupom fra Blaža Kovačića

s tim da upravlja i bosanskom biskupijom i svim područjima gdje

djeluju franjevci Bosne Srebrene. Kad su Turci opazili s kolikim je ve- seljem primljen biskup, razglasiše da je biskup iz Rima donio barjake da digne raju protiv Turaka i da Bosnu preda papi. To je bilo dosta da im biskup nije mogao pobjeći. Na bijegu se utopio u Drini na očigled svojih progonitelja. Razbješnjeli Turci navališe tada na franjevce kao na suizdajnike i bili bi ih valjda sve poubijali da nisu ogromnom svotom novaca Turke umirili (AB 309, Batinić 40 — 41).

Slično je prošao i drugi biskup fra Tomo Skorojević, imenovan 27. travnja 1551. Zbog biskupa bilo je progona i kasnije. Neki su od biskupa također našli utočište u Slavoniji ili u Ugarskoj, ali za Sulej- mana Turci biskupa nisu nikako podnosili (AB 310, Batinić 44 — 46).

Česte su progone trpjeli franjevci i od pravoslavnih vladika koji su

koristili tursku mržnju na papine franjevce, a još više tursku podmitlji- vost te si za novce isposlovali fermane da smiju skučiti pod svoju vlast

i franjevce i katolike i od njih ubirati dažbine. U tim slučajevima kao i

u mnogim drugim franjevcima nije preostajalo drugo nego putovati u Carigrad da si za ogromne svote isposluju nove fermane slobode. No i

ti su fermani koristili malo i kratko vrijeme (Batinić 5 — 6 i 23).

Najopasnija je ipak bila turska blagost i dobrota. Znali su s naro- dom postupati daleko bolje nego kršćanski plemići sa svojim kmetovi-

ma. No s tom dobrotom bila je spojena i vječna ponuda: prihvati islam

i bit ćeš isto što smo mi — gospodar raje, vojnik najpobjedonosnijeg

cara i otvoren ti put do najviših položaja i do svih užitaka po turskome

zakonu. Mnogi su tome podlegli, a što mnogi nisu, bila je to zasluga (u očima Turska teška krivnja) franjevaca koji su vatrenim riječima prika- zivali vjernicima ljepote kršćanske vjere, vječnu nagradu onih koji os- tanu vjerni i strašnu vječnu kaznu onih koji svoju vjeru izdaju. Uz to su franjevci svojim vjernicima uvijek šaputali o skorom oslobođenju (Batinić 4). U mnogim progonima bosanski su franjevci sve češće spasava-

li svoje živote u Slavoniji, Ugarskoj ili čak u Zatišju oko Temešvara

(zazuzet 1552) i Erdelju. Bježalo se onamo gdje ih nijedan Turčin nije

poznavao, u narodnoj nošnji dakako, s brkovima pa i s bradom. Da se sumnjičavi i znatiželjni Turci ne bi dosjetili narod ih je nazivao ujacima. Službu su vršili prema prilikama ili u privatnim kućama ili na grobljima ili u sačuvanim crkvama ili kraj porušenih ili — kao u Cerniku — pod nekom velikom lipom koja se nalazila na jednoj osami izvan mjesta. Zvona Turci redovito nisu podnosili. Progonjeni bi se isprva zadržavali

u krajevima sjeverno od Save uglavnom samo dok se nije smirio turski

bijes u Bosni. Ipak su sve jače osjećali dužnost brinuti se i za duše ovih vjernika koji ih u progonima spasavaju. (Batinić 23).

Literatura:

Batinić fra Mijo Vjeneeslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1888. Csevapovich P. Gregorius, Synoptico-memorialis Catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae 1823. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana I, Oeniponte 1777. Kempf Julije, Požega, Požega 1910.

Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Waddingus Lucas, Annales Minorum XVI, Ad Claras Aquas 1933.

KAKO SU BOSANSKE FRANJEVCE U SLAVONIJI PROGONILI KALVINI

Jedan od najsigurnijih dokaza da su franjevci iz Bosne već u vri- jeme sultana Sulejmana II djelovali po cijeloj Slavoniji — gdje god su našli katolike — svakako su progoni koje su tada protiv franjevaca po- duzeli kalvini. Začetnik i duša kalvinskog pokreta u Baranji i Slavoniji bio je Mihajlo Starin, rođen u varošici Stara u Baranjskoj županiji, kaže Fermcndžin, u selu Stara u Šomođskoj županiji, kaže Bösendorfer, gdje su se naselili Slovaci. I Starin je bio Slovak. — Selo Stara bilo je posjed Petra Perenja, gospodara Valpova. Starin je bio najprije franjevac. Go- dine 1530. pristao je uz reformaciju. Do te godine taj je kraj pretrpio već dvije Sulejmanove provale u Ugarsku, ah Turci su vladali samo u Srijemu i u istočnoj Slavoniji do Morovića i Osijeka. Već kao pristalica reformacije studirao je na sveučilištu u Padovi. Nakon povratka oženio se udovicom Stjepana Banocija koju je već kao redovnik zavolio. U proljeće 1544. nastanio se u selu Laskafeldu i počeo širiti kalvinizam.

O tome sam piše 11. lipnja 1551. prijatelju Nikoli Tuknaju u Beč: Već

sedam godina ima otkako sam po Božjoj Promisli u Donjoj Baranji koja

je pod turskom vlasti (od 1543) i tu propovijedam Evanđelje. Moliš da

o širenju vjere obavijestim tebe, Beč i one preko Beča prijatelje da se i

vi uzmognete radovati sa mnom. Laskafeld leži od Osijeka jednu milju.

Nauku Evanđelja prenio sam na obje obale Drave i Dunava, gdje san pomoću braće i Duha Svetoga utemeljio 120 župa. Mnogo bih ti morao pripovjedati o svim svojim sukobima s papinskim ljudima. Dosta je reći da smo ih svagdje suzbili i kao vukove daleko od stada Božjeg otjerali, neke preko Tise, a druge preko Save. Ove godine održali smo dvije

sinode — u Valpovu i u Vukovaru — i u dvim ljutim borbama mi smo

ih pobijedili, a neki su se od straha sakrili pod korita na koja su sjele po

tri žene i otud je onda među Hrvatima nastala poslovica: pop je pod koritom, pod trima ženama (popge pod coritom pod troyam senom) Ova se poslovica, piše Bösendorfer 1910, održala sve do danas u Tordincima, gdje su se još jednino do danas održali Starinovi kalvini, a s

njima i tradicija kako je Starin održavao sinode. Sinodu bi sazvao on sam, skupio bi velik broj svojih pristaša i poučio ih kako će se na sinodi držati. Tada bi dao silom dotjerati franjevce pred svoje mnoštvo i natjerao ih na diskusiju. Tako govori tradicija koju su sačuvali sami tordinački kalvini. Sinoda je bila u jednom kaštelu na obali Vuke. Ruševine se tog kaštela vide još i danas (1910) na putu od Tordinaca u Bršadin. Pred sakupljeno mnoštvo u tu je gradinu neki gospodar Štipan silom dotjerao vukovar- ske fratre. Prisilna diskusija sastojala se dakako od ismijavanja i pogr- da. Konačno bi ih batinama natjerali u bijeg. U bijegu su im — unapred smišljeno — sami nudili da će ih sakriti. Prinudili ih da legnu na zemlju

i pokrili koritima na koja bi sjele po tri žene. Ovako prevarene držali

su ih pod koritima i silili da pristanu uz Starina. Vele da je jedan od tih franjevaca — Mihajlo Tordinac — stvarno pristao uz Starina i postao prvi kalvinski pastor u Tordincima (pastor ecclesie patrie tordofalvensis). Kasnije je isti bio i prvi tordinački senior. Oduševljeni takvom pobjedom kalvini su masovno krenuli u Đakovo i ondje spalili franjevački samo- stan (1551) u kojem su kao i u požeškom bili bosanski franjevci. Među njima su pod Turcima ostali, izgleda, i neki slavonski franjevci. Fermendžin u Chronicon Bosnae (27—28) bilježi kratko da je Star- in godine 1544. počeo nemilo progoniti katoličke svećenike, ne malo njih protjerao u Bosnu, a druge u temešvarski Banat. Zatim je okupirao mnoštvo katoličkih crkava u Slavoniji. Početak Starinovog djelovanja u Laskafeldu i kako je stekao silnu popularnost opisao je godine 1617. prema sačuvanoj tradiciji tadašnji učitelj u Laskafeldu Samuel Pataj: Već sam dvije godine u Laskafeldu kao učitelj. Još i sada ima ovdje staraca koji se sjećaju Starina i njegovog djelovanja među Hrvatima. Postupao je kako mi pripovijedaju ovako:

Najprije bi zapjevao psalme Davidove tako krasnim i uzvišenim glasom da je dirnuo srca i ganuo na pobožnost i okorjele ljude. Toliki ljudi nagr- nuli bi da slušaju njegovo divno pjevanje da nisi mogao do njega. Brzo

se pronio glas da imade jedan svećenik koji propovijeda novu vjeru o kojoj ni stari nisu nikad čuli. Ljudi su iz gradova, trgovišta i daljnjih sela grnuli u Laskafeld kao na veliki sajam. Videći Starin da je za njega nas- tupio zgodan čas, počeo je neuki narod poučavati u evanđelju obarajući se na katoličke ceremonije kao na izmišljotine. Narod mu povjerova, protjera svoje fratre i predade župe Starinu. Ali nisu ni katolici mirovali

i gledali se Starina riješiti ma i silom.

Vrebali su na nj noću pred njegovom kućom. Saznavši za njihove namjere Starin bi rano otišao od kuće namjestivši prije odlaska na vra- tima na motki pribitu bundevu koju bi zasjednici, držeći je za ćelavu glavu Starinovu, isjekli sabljama. Dočuvši to njegovi vjernici, postavlja- li su oko njegove kuće svake noći stražu sve dok nije cijelo selo pristalo uz njega. Tada se Starin osokolio i držao javne dispute s franjevcima. Dispute u Valpovu i Vukovaru godine 1551. bile su o Duhovima. Jireček kaže da su se protestanti spremali svoju vjeru raširiti po cijelom evropskom dijelu turskoga carstva, jer su znali da je većina tur- skih paša hrvatskog podrijetla. Starin je umro oko 1554. — na veliku sreću franjevaca i katoli- ka. Njegovi pristaše upeli su sve sile da kalvinizam održe i učvrste.

U Debrecinu i Kološvaru odgajali su se slavonski mladići, a kalvinski

plemići podupirali su ih na sve načine. Kao osobita dobrotvorka spom- inje se Hedviga de Artandy iz Biharske županije, a prije je bila udata u

Slavoniji. U Slavoniju je dolazio i novac iz Pruske gdje je živio poznati prijatelj protestanata Juraj Markej Braniborski, bivši indigena hrvatski i brat pruskog vojvode Alberta. Albertov je ministar neko vrijeme bio čuveni Mato Skalić. U Erdutu, Čakovcima i Starim Jankovcima nađeni

su novci vojvode Alberta i pruskog suverena, poljskog kralja Sigismun-

da iz godina 1533, 1534. i 1541. Na Albertovim novcima čita se protes- tantska deviza: justus ex fide vivit (pravednik živi od vjere). Novci su nađeni u većim količinama, a poslani su u Slavoniju kao pomoć širenju protestantizma. Kalvinizam se u Slavoniji ipak nije održao. Franjevci koji su pob- jegli opet su se vratili. Njihovim je nastojanjem kalvinizma iz Slavonije pomalo nestalo. Do danas se u čisto hrvatskom selu održao jedino u Tordincima. Što je drugo kalvinsko kasnijeg je podrijetla i nije hrvatsko. (Crtice 329 — 334). Kalvini koji su se »pomoću braće i Duha Svetoga« toliko širili po Podravini i Podunavlju u požeško-cernički kraj kao ni u Posavinu od Broda do Gradiške na Savi nisu uopće uspjeli prodrijeti. Tu su franjevci ostali na čvrstom tlu i potpuno sačuvali svoje vjernike.

Literatura:

Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Fermendžin P. Eusebius, Chronicom obeservantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

SAMOSTAN U VELIKOJ

Bosanski su franjevci pokušali u Slavoniji pod turskom vladom zauzeti i sačuvati sve franjevačke samostane koji nisu bili potpuno porušeni i uništeni. No vidjeli smo kako su prošli u Đakovu i u Požegi. Najveća je teškoća bila u tom što je franjevaca tada bilo premalo da zauzmu i sačuvaju sve samostane. K tome je i turski postupak tu želju franjevaca činio neostvarivom. Turcima je bilo pravilo: ne dozvoljavati ni graditi nove ni popravljati stare crkve i samostane. Nadali su se time ubrzati poturčenje naroda. Samo za vrlo velike svote novaca mogli su franjevci dobiti dozvolu da poprave stare ili da mjesto starih sagrade

nove crkve i samostane. Dozvola je uvijek glasila: samo od pletera i bla- ta s ograničenom dužinom i širinom. Zbog strašnih svota koje su Turci tražili za popravke, obnove i gradnje, franjevci su se morali zadovoljiti

s malim brojem samostana.

U takvim prilikama smatralo se neobičnim uspjehom kada su fran- jevci dobili od Turaka samostan u Velikoj. U pismu od 24. lipnja 1575. govori papa Grgur XIII. kako su ga nedavno obavijestili franjevci »oni koji su uvijek oboružani štitom vjere te izgaraju od ljubavi prema Svetoj

Rimskoj Crkvi ne bježeći ni od kakvih teškoća

čistoćom života čak i samog zvijerski okrutnog turskog cara toliko pre- dobili da je zaboravio sama sebe i katoličkoj vjeri nešto ustupio. Postigli

su naime da im je vratio i prepustio kuću (domum, samostan) u Ve- likoj koja se nalazi u nekim krajevima ugarskoga kraljevstva, zauzetim od turskoga cara, u bosanskoj biskupiji. Samostan je inače posvećen svetom Augustinu. Sa samostanom dobili su franjevci i sve što je tom samostanu pripadalo. Zato su nas zamolila ista braća i njihov general i Antun kustos i komesar reda da im u toj stvari blagonaklono iziđemo ususret«. Papa dozvoljava da franjevci preuzmu, zadrže i koriste neke posjede koji se sastoje u vinogradima, a koje su dobili sa samostanom zato što ih Turci ne trebaju, jer se oni u svom praznovjerju vinom ne služe. Te je vinograde već nekad Sveta Stolica tom samostanu dozvo- lila posjedovati. Neka im to bude da nekoć zavedene lakše poučavaju,

vjeru propovijedaju, mladež odgajaju

i siromasima pomažu. Da ih zbog toga nitko ne smeta i ne uznemiruje,

jer oni već od nekoć imaju povlastice da smiju posjede držati. Neka

pa i same sebe da uzdržavaju

svojim su primjerom i

tome ne smetaju ni propisi da zavjetovanici ovog reda ne smiju ništa posjedovati (W XXI, 502 — 503).

Ovdje se govori o samostanu u Velikoj kao o starom franjevačkom samostanu kojem je već prije Turaka Sveta Stolica dozvolila posjedo-

vati vinograde. Očito se radi o bosanskim franjevcima kojima je Siksto

IV dozvolio primati vinograde i druge posjede darovane im u Slavoniji,

a papa Julije II istu je povlasticu potvrdio i obnovio 1511. Prema tome

velički samostan imao bi biti sagrađen za bosanske franjevce kao i samo- stani u Kobašu i Dvorišću, a možda i u Cerniku. Vinogradi u Slavoniji bili su u to vrijeme prečestih ratova i preteških veza s kršćanskim zem- ljama za bosanske franjevce spas. U ratu je bilo vrlo teško nabaviti vino nužno za mise. Opisujući svoj put kroz Bosnu godine 1531. Kuripešić kaže da u svoj Bosni nigdje nije vidio nijednog trsa posađenog, a ka-

moli vinograd. Samo je čuo da u Posavini ima vinograda. Možda zato što su Turci Posavinu tek nedavno osvojili pa su se vinogradi u posjedu kršćana održali. (Batinić II, 28 i 36).

Kako se velički samostan prije Turaka ne spominje ni u jednom

poznatom dokumentu ili popisu, nagađamo da je morao biti sagrađen

u zadnjih 15—20 godina prije nego su Turci osvojili Veliku. Zbog

prekratkog vijeka vijesti o njem nisu stigle do mjesta gdje bi se mogle sačuvati. Manje je vjerojatno da se krije u imenu jednoga od onih sa- mostana za koje danas ne znamo gdje su bili. (Na primjer samostan u Bobovišću. Bobovišća je tada bilo posvuda. Godine 1259. spominje se

u jednom dokumentu mjesto Veliča Boboycha u požeškom kraju, ali to

mjesto nije bilo ondje gdje je danas Velika). (Starine XXVII, 31).

I ako su franjevci velički samostan dobili već 1575, Gonzaga ga u svom popisu ne spominje. Prema njegovom popisu u djelu štampanom

1587. provincija Bosne Srebrene imala je 14 samostana. Od tih je sjever-

no od Save bio samo jedan: S. Christophori prope Veličam. Taj je samo-

stan bio u Poljanskoj kod Stražemana. Prije Turaka pripadao je salvato- rijanskoj provinciji. Razlog zašto Gonzaga ne navodi velički samostan može biti samo jedan: kad je Gonzaga dobio podatke iz turske Bosne za svoje djelo, u veličkom samostanu još nije bilo samostanske zajednice. Uprava reda tada nije priznavala samostanom zgradu, nego kuću u ko-

joj je živio broj braće dovoljan da čini samostansku zajednicu. Ipak je

značajno što Gonzaga spominje mjesto Veliku.

Velički je samostan franjevcima očevidno više odgovarao nego onaj

u Poljanskoj. Zato su samostan u Poljanskoj napustili, a velički naselili. Obadva nisu mogli uzdržavati, jer su turski zahtjevi od svakog samo-

stana bili odviše veliki. Biskup fra Franjo Baličević u svom izvještaju iz godine 1591. ne spominje više samostan u Poljanskoj, ali spominje već tri samostana u Slavoniji. Velika i Voćin sa po 7 braće, Našice sa petero. (Kultura I, 127 — 128). Voćinski se kasnije više ne spominje. Napušten

je zauvijek ili zbog prevelikih turskih zahtjeva ili zbog nesigurnosti u

njem, jer je u okolici bilo premalo katolika. I Našički su zauzeli Turci, ali ga je od konačne propasti spasio fra Jerko Lučić, kasnije biskup. Požeški samostan ne spominju više ni Gonzaga ni Baličević. Po tome se čini vje- rojatnijim da je razoren 1573. Neki naime kažu da je razoren istom 1587, kad je u njem umro biskup Antun Matković (W XXII, 185).

Neki stariji povjesničari mislili su da godina 1339. na pečatu veličkog samostana označuje godinu osnutka samostana. To je međutim godina osnutka bosanske vikarije. Wadding bilježi (IX, 311) da je go- dine 1400. papa Bonifacije bosanskim franjevcima dozvolio steći jedan samostan u mjestu Vetila, alias Velita (potius Velica) u Dalmaciji na dubrovačkom području. Ono u zagradi je kasniji dodatak. Što više, Eu- bel upozorava da se u papinoj buli uopće ne spominje mjesto Vetila ili Velita. Eubelovu primjedbu dodali su izdavači Waddinga u zagradi.

Literatura:

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb

1888.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo 1912. Kukuljević Ivan, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XIII, Starine JAZU XXVII, Zagreb 1895, str. 1 — 168. Waddingus Lucas, Annales Minorum IX, XXI i XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1934.

BOSANSKI FRANJEVCI POJAČAVAJU BRIGU ZA SLAVONIJU

Nakon smrti sultana Sulejmana II (1566) vjerske se prilike u

Slavoniji nisu gotovo ništa promjenile, ali su u nekoliko dokumenata još jasnije ocrtane. Zadnjih 15 godina 16. stoljeća spominju se poimence tri franjevca provincije Bosne Srebrene koji nikako nisu bili zadovoljni

s onim što se do sada činilo za Slavoniju, Srijem i Ugarsku pod turskom

vlasti. Jedan za drugim zaputiše se oni ravno u Rim da papi osobno

prikažu zapuštenost vjernika u tim krajevima i da od pape izmole ov- last kako bi mogli s nekoliko svećenika koje će oni pronaći, otići onamo

i poraditi na tom da se svi katolici ondje obuhvate dušobrižničkim ra- dom. Njihov je izvještaj uglavnom bio u tom da tamo ima još uvijek mnogo katolika do kojih svećeničko djelovanje ne dopire.

Prije nego će iznijeti što je prvi od te trojice, fra Đuro Soljanin (de Salina), isposlovao od pape, Wadding je osjetio potrebnim prikazati s kakvim su se teškoćama franjevci Bosne Srebrene morali tada boriti. Navodi suvremenog franjevačkog povjesničara fra Franju Gonzagu koji je baš u to vrijeme bio general franjevačkog reda (1579—1587), pa i sam putovao našim krajevima. Zadnje godine svoga generalata štampao je djelo: O postanku i napretku franjevačkog reda. Malo je tko mogao bolje od njega poznavati i zornije prikazati tadanje prilike sjeverno od Save.

Hungariae Regnum, piše Gonzaga, a pod tim misli, kako se vidi iz sadržaja, Slavoniju i Srijem s turskim dijelom Ugarske: Ugar- sko kraljevstvo u kojem je prije divno evala pobožnost i vjera, sada je zbog turskog i zbog krivovjerskog bijesa spalo na veoma mali broj evanđeoskih učitelja koji bi kršćane što su ondje ostali pod turskom vlašću, trebali Božjom riječi i sakramentima hraniti. Uzmemo li u obzir samo franjevce, i ako sada drže ondje 53 muška samostana i jedan sa- mostan klarisa, ipak oni u tim zgradama borave tek po jedan ili dva, nekima samo od vremena do vremena. (Na taj su eto način franjevci, u nadi da će ih uskoro biti više, željeli sačuvati barem pravo na što veći broj praznih slavonskih, srijemskih i ugarskih samostana).

Dalje kaže Gonzaga: Neka je dosta reći da (franjevci) živu u vječnoj

pogibli života i da često, prečesto bivaju bijeni

i premda braća rijetko

kad borave u samostanu, jer su radi duhovnih poslova stalno raste- peni po selima i trgovištima, ipak je ondje toliko mnoštvo katolika, a svećenika tako malo da ne mogu ni najprečim duhovnim potrebama

naroda udovoljiti, tako da su roditelji prisiljeni djecu nositi na krštenje

i po 10 do 12 sati daleko

U to je vrijeme, prema Gonzagi, cijela provincija Bosne Srebrene imala samo 80 svećenika. Ne kaže se koliko ih je djelovalo sjeverno od Save. Da ne bi provincija izumrla, da joj život ne utrne, franjevci su i usred najžešćih progona prisiljeni primati u samostane dječake od 8 i

9 godina, godinama ih učiti gramatiku i drugo što je potrebno, hraneči ih milostinjom, dok konačno ne stupe u red. (Ovakav teret u odgoju vlastitog podmlatka nije poznavala nijedna franjevačka provincija osim jedine Bosne Srebrene). Bosanski su franjevci pokušavali dovesti k sebi i strance, ne samo franjevce, nego i svjetovne svećenike i redovnike drugih redova koji bi radili zajedno s njima pod upravom bosanskog biskupa i provincije Bosne Srebrene, ali su Turci na strance rado bacali najteže i zlobne optužbe, a zbog njih su onda teško progonili i domaće franjevce. To je Gonzagin izvještaj. Pismo pape Siksta V izdano 13. ožujka 1586. fra Đuri Soljaku ili Tuzlaku glasi: Budući si nas obavjestio da »in Provinciis Possaviae et Possemiae« i u susjednim mjestima i područjima ugarskog kraljevst-

va živi veliko mnoštvo naroda pod turskim gospodstvom, velik broj

vjernika koji uz druge goleme nevolje, nametnute s robovanjem tiran- skim nevjernicima, ostadoše još i bez svećenika, klerika i redovnika od

kojih bi trebali čuti Božju riječ, misu i druge božanske službe, a jer ti zbog svega toga, gonjen vjerom i pobožnošću i rasplamćen revnošću za spas kršćanskih duša koje tamo borave, želiš, s dozvolom svojih pogla- vara i s našim blagoslovom, s nekoliko drugova svećenika, poći u one

Zato

krajeve

mi taj tvoj spasonosni pothvat preporučamo Bogu i blagoslivljamo, te

tvojoj želji rado udovoljavamo da s našom ovlašću lakše uspiješ naći sposobnih i prokušanih svećenika, bilo svjetovnih, bilo franjevaca ops- ervanata ili iz drugih redova, te ih povedeš sa sobom.

Za to djelovanje podjeljuje papa Siksto fra Đuri i njegovim drugo- vima ove povlastice:

1. Ako je potrebno radi pogibli ili drugih razloga: vršiti službu u

privatnim kućama ili na drugim pristojnim mjestima.

,

a drugove ti je bez naše ovlasti za tu stvar teško dobiti

2. Gdjegod

vjenčati

nema župnika, vršiti službu župnika: krstiti

3. Ako nebi imali priliku pribaviti si nova sveta ulja: služiti se sa

starima.

4. Odrešivati od svih pridržanih grijeha, osim od ubojstva ili

osakaćenja biskupa.

5. Primati, svakako po propisima, sve koji se žele vratiti u krilo

katoličke Crkve.

6. U svakom mjestu kud dođu jednom podijeliti potpuni oprost uz običajne uvjete (W XXII, 85 — 87). Slijedeće godine 1587. otišao je u Rim i fra Bernardin Dubrov-

čanin (de Ragusio), dao papi Sikstu V sličan izvještaj i zamolio isto što

i fra Đuro. Razlika je samo u tom što je on naveo krajeve oko Požege i

Temišvara, a drugove koji će s njim poći već je našao i oni se u papinom pismu spominju. Bili su to benediktinac Stjepan Bošnjak (Bosnensis)

i dominikanac Ante Dubrovčanin. Papa im je dao pismo 15. prosinca

1587. gotovo isto kao ono fra Đuri: šalje ih u krajeve koje su tražili i zahtjeva da budu pokorni biskupu fra Nikoli Ugrinoviću (W XXII, 187

i 462—463).

Godine 1590. bilo je, prema izvještaju biskupa fra Franje Baličevića,

u cijelom požeškom kraju svega 12 svećenika (Buturac 64, Kultura I,

158).

Treći franjevac fra Luka Jurišić dobio je sličan dekret od pape Klementa VIII 27. srpnja 1595. na tri godine i produljio mu ga isti papa na druge tri godine 14. rujna 1598. U tom se dekretu navode krajevi oko Đakova i Cerne (W XXIII, 240, 349 i 511). Jelenić (Kultura I, 148) i Batinić (II, 59 — 61) krivo pišu Cernik mjesto Cerna. Pothvat ove trojice bio je svakako značajan za napredak dušo- brižničkog rada u Slavoniji. Sva trojica učinila su to sporazumno s up- ravom provincije koja se osjećala nemoćnom da Slavoniji dade nešto više. Pronašli su drugove koje im provincija nije mogla dati. Dobili su župničku vlast i druge povlastice za sva područja svoga djelovan- ja. Njihov je cilj bio duhovnom brigom obuhvatiti sve katolike koji u tim krajevima žive. Tek nakon toga mogla je Slavonija biti podijeljena na župe, a samostani zaduženi da sve župe obskrbljuju župnicima i pomoćnicima. Radi premalenog broja svećenika župe su još i sto go- dina kasnije bile prevelike, a rad prenaporan. Čini se da franjevci sve do kraja 16. stoljeća nisu uspjeli razgraničiti

i urediti župe u cijeloj Slavoniji. Radili su koliko je koji mogao i kud

je koji, prema nekom dogovoru, stigao. Zato se moglo dogoditi da su

se neki na jednom mjestu odviše zadržavali, dok su druga mjesta na svećenika morala predugo čekati. Tome je sada trebalo doskočiti.

Tri spomenuta franjevca sa svojim drugovima bila su po dobiven- im povlasticama u svom djelovanju gotovo neovisna od uprave pro-

vincije. Ona ih je mogla u njihovom djelovanju nadzirati i pomagati, ali ne i ograničavati. Svakako su djelovali, jer fra Luka produljuje svoje trogodište. Bili su to prvi do sada poznati franjevci kojima je posebno bila na srcu Slavonija sa Srijemom i Ugarskom. Iako ih je dala i pomagala provincija Bosne Srebrene, oni su zametak jednog kruga franjevaca

u istoj provinciji koji će se s vremenom početi smatrati Slavoncima,

stvoriti u provinciji slavonsku stranku, boriti se za autonomiju i neo- visnost od Bosanaca, tražiti posebnog biskupa za Slavoniju ili barem da se pokoravaju drugom, a ne bosanskom. Ujedno će razviti veliko hrvatsko-slavonsko rodoljublje, poticati ili čak voditi borbu Slavonaca za oslobođenje od Turaka.

Literatura:

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb

1888.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Waddingus Lucas, Annales Minorum XXII i XXIII, Ad Claras Aquas 1934.

FRANJEVCI SUDJELUJU U SLAVONSKIM USTANCIMA PROTIV TURAKA

Kako im je bilo pod turskim gospodstvom, nije ni čudo da su svo-

ju goruću želju: baciti Turke što dalje od Slavonije, ustrajno prenosili u

svijest najprivrženijih svojih vjernika. Dozivali su im u pamet i zorno

opisivali sjajne pobjede Hrvata nad Turcima, osobito one najnovije od

godine 1593. i dalje. Budili su i raspirivali borbenost i junaštvo. Upravo

je tada bio dugotrajni rat (1593 — 1606) između turskog i kršćanskog

cara. Smatrali su svojom dužnošću što više pridonijeti slabljenju i po-

razu tada već 200 godišnjeg neprijatelja koji je toliko naroda i toliko crkava i samostana uništio. Franjevci sami nisu dizali ustanke, ali su svojim djelovanjem stvarali kod naroda raspoloženje za ustanak. To je

u ono vrijeme bilo u duhu djelovanja Svete Stolice. Tako je moglo doći

do ustanaka koji su već opisani u prvom dijelu ove povijesti (Povijest Cernika): prvi 1595. Lovre Ilića, drugi 1596. Vida Kovačevića, izazvan, neočekivano, obranom franjevačkog provincijala, treći 1597. Franje Ilinića kome su Turci najprije oteli, a onda (u Cerniku) ubili ženu. Kao da su jedva dočekali pojavu takvog junaka, franjevci su mu odmah prik- lonili 2.000 boraca. Svaki su ustanak, koliko su samo mogli, podjarivali.

Bili su najbrižniji obavještajci javljajući vođama ustanka svaki pokret i svaku namjeru Turaka. Koliko se dalo povezivali su borbe Slavonaca s borbama hrvatskih banskih i carskih četa protiv Turaka. Slavonski su franjevci tada previše optimistički ocjenili situaciju. Nije se dogodilo kako su oni očekivali. Nije se našla vojna sila koja bi Turke iz Slavonije protjerala. Ustanci su svi redom bili ugušivani i sva- ki put bi slijedila grozna turska osveta nad narodom, ali Slavonci bi se ponovno spremali da Turcima učine ono što su Turci njima učinili. Stra-

davali su i franjevci, ali ih je tim više veselio svaki novi ustanak. Čini se da su od svih franjevaca najizloženiji bili požeški u centru najjačeg slavonskog sandžaka, na dohvat paši kadgod bi se razljutio. Godine

1599. Petar Erdedi pali turske tvrđave po Slavoniji. Uz pomoć narod-

nog junaka Luke Senčevića osvojio je i požešku tvrđavu gdje je poginuo i Solčić-paša. Nakon Lukine smrti pobratimi Marko i Mato Lapsanović

1600. osvajaju redom turske tvrđave. Krvavu bitku na ušću Orljave u

kojoj je poginulo 1000 od 5000 Zloić-pašinih Turaka i 350 od 1000 junaka dvojice pobratima, razjareni Turci osvetili su nečuvenim okrutnostima. Tada su i svi požeški franjevci bačeni u tamnicu, a gvardijan nabijen na kolac (1600). To je točka na kraju povijesti 16. stoljeća. (Batinić 68 — 69, Đurić 32, Požega 137 — 145). Može se reći da su ustanci u Slavoniji prerano počeli — u vrijeme kad su Turci počeli slabiti, ali su bili još i odviše jaki. Prolito je previše krvi i jedne i druge. Turci su mislili da će njihova okrutnost Slavonce ukrotiti. Dogodilo se međutim da su Slavonci Turcima zadavali sve veći strah.

Literatura:

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Đurić Tomislav, Iz slavonske prošlosti XVII stoljeća, Varaždin 1975. Kempf Julije, Požega, Požega 1910.

SEDAMNAESTO STOLJEĆE

U tom stoljeću ističu se novi progoni i nova stradanja franjevaca. Usprkos tome franjevci žele u svom djelovanju napredovati. Počinju štampati ne samo bogoslužne nego i nabožne knjige za narod, orga- niziraju župe i pastoralni rad. No nadljudska požrtvovnost počinje se

trgati mnogim i raznim ljudskim razmiricama. Uz mnoga priznanja i pohvale s najviših mjesta na franjevce se obaraju suparnici s mnogim optužbama i napadajima. Rim najodlučnije suzbija borbu slavonskih franjevaca za samostalnost i neovisnost od bosanskih franjevaca. U borbi raznih biskupa za Slavoniju uzaludno ostaje i Ogramićevo nasto- janje da cijela turska Slavonija postane jedna čisto franjevačka biskupija s biskupom franjevcem na čelu. Na kraju stoljeća konačno nestaje iz Slavonije Turaka. Svi ti događaji isprepleteni su vijestima o cerničkoj župi.

NOVI PROGONI

Početkom 17. stoljeća franjevci se tuže sultanu u Carigrad na neke posebne vrste progona koje Turci poduzimaju protiv njih. Ubojice i zločinci mitom bi naveli turske kadije da njih ne progone, nego da se krivnja svali na nedužne franjevce koji su onda bivali osuđivani na ve- like globe. Takvi bi se zločinci koji puta namjerice sakrili u crkvi da pobjegavši neprogonjeni ostave krivnju na franjevcima (Batinić 99 — 100). Osim toga Turci su franjevcima zabranjivali vršiti službu, smetali ih u propovijedanju vjere i dijeljenju sakramenata s ciljem da izmame od njih novaca. U Slavoniji je u tom smislu 1607. uveden novi izvanred- ni harač, zvan čuloš ili džulus. Narod je morao plaćati Turcima službu Božju što su mu je franjevci vršili. Ako narod ne bi platio taj porez, franjevci su bili bacani u tamnice pa čak i ubijani (Požega 141 — 142, Đurić 42 — 45). Mnogi su Turci, osobito odličniji, odsjedali kod franje- vaca kao u kakvoj gostioni, prisiljavali franjevce da ih časte, a platili ne bi ništa. (»Dočekuju li dobro?« »Ako ih dobro izbiješ, dat će ti sve što zaželiš«) (Batinić 109 — 110). Osim toga Turci su od franjevaca silom istjerivali novac tvrdeći jednostavno da franjevci imaju zgrnute silne novce, jer svuda kupe milostinju (Batinić 90 — 93). Ako bi susreli fran- jevca u redovničkom odijelu, napali bi ga kao izdajicu, jer još uvijek nosi odijelo kakvo je nosio prije Turaka. Ako bi se namjerili na kojega u narodnom odijelu, opet je bio kriv što kao svećenik nije u svećeničkom odijelu (Batinić 97). Protiv tih progona franjevci su tražili iz Carigrada ferman za fer- manom, trošili na to silu novaca, iako su ti fermani na terenu sve manje poštivani. Ipak dijeleći sve zlo s narodom oni postaju duša bez koje

taj narod, silom podjarmljen, ne može živjeti. U odnosu prema Tur- cima franjevci su stekli neku rutinsku odvažnost i okretnost. Vječno na djelu, vječno na kušnji, vječno u životnoj opasnosti, kao svjedoci vjere spremni na mučeništvo, nisu se ni mogli izroditi u ljude koji traže udobnost. Uvijek u Božjim rukama odgajali su i narod u vjeri prvih kršćana. Ne jedan izvjestitelj, poslan iz Rima, divio se vjeri i pobožnosti tih franjevačkih vjernika, otvoreno priznajući da su ta vjera i pobožnost, kao i skladnost života u brojnim obiteljima, plod djelovanja franjevaca. Jaki u kušnjama, vjerom i ljubavlju prema Bogu učinili su i vjernike jačima od svih stradanja, pripravnima da postanu svjedoci vjere krvlju i životom (Batinić 111).

NABOŽNA PUČKA KNJIŽEVNOST

Ovdje samo napominjemo da franjevci Bosne Srebrene usprkos tak- vim teškim prilikama od godine 1611. dalje štampaju knjige nabožnog sadržaja za narod kao i Poslanice i Evađelja za bogoslužje. Neke su od tih knjiga doživjele mnoga izdanja, a štampane su bosančicom koju su znali čitati gotovo svi njihovi vjernici (Batinić 105 — 106).

ORGANIZACIJA PASTORALNOG RADA

Vjersko i kulturno središte Požeštine i Posavine postaje u to vri- jeme franjevački samostan u Velikoj. Tu je u prvoj polovici 17. stoljeća boravilo po 20—30 franjevaca. Bio je tu i novicijat i sjemenište i škola za 40 učenika (gimnazija, Buturac 31). Koliko je dosad poznato prvi put se izričito spominje 9 župa veličkog samostana i 6 župa našičkog samostana u izvještaju provincijala Marijana Pavlovića podnesenom kongregaciji godine 1623. Župe podložne veličkom samostanu bile su:

Požega, Pleternica, Ratkov potok, Brod, Sveti Benedikt (Dubovik po Butorcu), Sveti Mihael (Vrhovina), Kutjevo, Cernik i Posavlje (Župa Posavlje navodi se kasnije nekada pod imenom Lužani, nekada pod imenom Kobaš i Oriovac). Deseta, odnosno prva župa bila je svakako sama Velika. Župe našičkog samostana bile su: Zoljani, Motična, Bazje, Osijek, Gorjani i Selci. Sedma ili prva župa bile su same Našice. (Acta Ordinis 1900, str. 82, Bututrac 28, bilješka 12).

Sela na obali Save (Davor, Mačkovac

)

pripadala su župama u

Orubici i Gradiški. Za te se župe brinuo samostan u Visokom (Bosna). Zato i fra Petar Nikolić u svom izvještaju iz godine 1660. jednostavno

kaže da tim župama upravlja bosanski biskup. Nije ih ni posjetio pa ni pomislio da bi i te župe mogle pripadati zagrebačkoj biskupiji (AB

494).

Od župa veličkog samostana cernička je bila najzapadnija. Za- padno od Cernika i Gradiške na Savi nije bilo katoličkih župa, jer dalje od Šagovine i Bogićevaca prema zapadu nije ni bilo katoličkih sela. Sa sjeverne strane s cerničkom župom međašila je požeška župa, s istočne župa u Ratkovom potoku i Lužanima, s južne Orubica i Gradiška.

Dušobrižničke dužnosti vršili su franjevci podložni gvardijanu onog samostana kojemu je župa pripadala. Župe su od svojih priho- da morale davati za uzdržavanje samostana. Sada se nije više briga za vjernike vodila samo povremenim pohađanjem, nego su župnici i kapelani stanovali u kući župe, a gvardijani su bili dužni nadzirati nji- hov život i rad. Župe veličkog samostana u posavskom kraju imale su otprilike četiri puta više vjernika nego one u požeškom kraju. U petogodištu 1626.—1630. biskup fra Tomo Ivković krizmao je u tom dijelu Pos- avine četiri puta više osoba (9113) nego li u požeškom kraju. Isto tako

i godine 1637. biskup fra Jerko Lučić četiri puta više u Posavini (4907)

nego li u Požeštini. Ivković je krizmao u 12 posavskih mjesta: Dragotin

i Svetoblažnje 1204, Garčin 585, Vrhovina 880, Brod 1005, Cernik 97 4,

Striževac 700, Štivica 260, Lužani 1128, Drinovci 970, Bučje 594, Orio- vac 163, Rastić 650. — Lučić je krizmao u 9 mjesta: Dragotin 240, Sveti Benedikt (Dubovik, danas Podcrkavlje) 372, Garčin 480, Vrhovina 586,

Brod 1533, Lužani 445, Bučje 376, Ratkov Potok 345, Cernik 530 (Butu- rac 35—36). Neka od tih pastoralnih središta s vremenom su postala župe.

Kako je došlo do svađe bosanskih franjevaca s ostalim svećenicima?

Vrhovna je uprava Crkve u Rimu s velikim priznanjima i pohva- lama uvažavala zasluge i žrtve franjevaca Bosne Srebrene.

Po iskustvu što ga je stekla u odnosima s bosanskim franjevcima ista je vrhovna uprava sva najvažnija pitanja Bosne sa Slavonijom i Ugarskom pod Turcima rješavala većinom sporazumno s upravom provincije. Za područje gdje su djelovali bosanski franjevci imenov- ala je biskupima redovito franjevce članove iste provincije. Svi su ti biskupi, usprkos teških turskih progona, odvažno i revno vršili svoje dužnosti, neumorno obilazili sve župe i vjernike, a živjeli su u najvećem siromaštvu. Biskupi koje je za biskupije pod turskom vlašću imenovao bečki dvor nisu nikada dolazili među vjernike i ako je to papa od njih zahtjevao. Zbog toga je Sveta Stolica bila prisiljena uz biskupe imeno- vane od bečkog dvora postavljati i biskupe franjevce koji će se stvarno brinuti za vjernike. Fra Franju Baličevića (1588—1615) imenovala je Sveta Stolica čak. i pravim bosanskim biskupom s vlašću i nad drugim područjima pod Turcima. I franjevcima i Svetoj Stolici bilo je jasno da je Turcima zazorno sve što dolazi iz Beča, ali da izbjegne sukob s upor- nim bečkim dvorom Sveta je Stolica fra Antu Matića, nasljednika Franje Baličevića, imenovala skradinskim biskupom i upraviteljem Bosne i Slavonije. Jednako je tako Sveta Stolica imenovala skradinskim bisk- upom i Matićeva nasljednika fra Tomu Ivkovića. (1625 — 1633). Ipak je Sveta Stolica u prvoj polovici 17. stoljeća učinila nešto što je dovelo do nemilih i dugotrajnih svađa i sukoba. Trgovci Dubrovčani, posebno u Beogradu, nisu mogli ostati ravnodušni gledajući nadasve srdačnu povezanost trgovaca Bosanaca s bosanskim franjevcima. Up- ravo to ih je potaklo da su i sami poželjeli imati svoje dušobrižnike iz Dubrovnika ili barem ne bosanske franjevce. Svakako im je u tom išao na ruku Dubrovčanin isusovac Bartol Kašić. Prvo što im je uspjelo bilo je da se prizrenski biskup Petar Katić preselio u Beograd i počeo vršiti biskupsku vlast ne samo u Beogradu, nego i u cijeloj Slavoniji i južnoj Ugarskoj (1618 — 1621). Već 1618. tuže se bosanski franjevci da im je biskup Katić oteo njehovu kapelu svetog Petra u Beogradu (Chronicon Bosnae 31). Dubrovčana je u Beogradu bilo samo 200, a Bosanaca više od 1000. Ipak su Dubrovčani triumfirali što je Bosance nemilo revolti- ralo. Bosanci Katića nisu htjeli priznati svojim biskupom, nego — kako je od pamtivjeka bilo — onoga koji je upravljao u Bosni. Sukob se još više zaoštrio 1625. kad je nasljednikom Katića imenovan dubrovački franjevac fra Albert Renđić.

Fra Tomo Ivković uložio je sav svoj ugled u Rimu da natrag dobije vlast nad svim područjima kojima su upravljali njegovi predčasnici. Uspio je dobiti najprije Požeštinu i Đakovštinu (31. ožujka 1626), zatim (20. studenoga 1626) i krajeve od Drave do Bosuta »oko Osika i Tovar- nika«. Srijem i Beograd nije uspio dobiti, ali je i tu kao izaslanik bisk- upa Ivkovića i bosanskog provincijala godine 1627. djelovao — protiv biskupa Renđića — fra Vinko Stipančić. Tvrdilo se da je Renđić lažni biskup i uhoda. Od 12 srijemskih župnika Renđića je priznavalo samo sedam. Franjevce koji su protiv njega radili Renđić je udarao crkvenim kaznama, ali mu je Ivan Tomko Mrnavić, čovjek vrlo utjecajan i u Rimu i u Beču, već godine 1627. savjetovao neka se povuče što je on i učinio dvije godine kasnije (1629). Iste godine i sam bosanski franjevac fra Luka Soljanin više ne vidi drugog izlaza iz tih nemira nego da se za Slavoniju imenuje poseban biskup sa sijelom u Požegi ili u Đakovu. To je ideja koja će prouzročiti nove dugotrajne borbe, jer će je prihvatiti slavonski franjevci u borbi protiv svoje bosanske subraće. Nakon Renđićeva odstupa borbe su se još više rasplamsale,jer je smederevskim vikarom postao svjetovni svećenik don Šimun Matković. Vođom borbe protiv bosanskih franjevaca, uz don Šimuna, oko godine 1632. postaje Dubrovčanin, misionar Petar Sabbatini, župnik u Nijem- cima. Sada više nijedna stranka nije poštivala odredbe iz Rima. Župe su jedni drugima i silom otimali. Ako je bilo moguće i uz pomoć Turaka. Međusobno su se optuživali s neznanja, nemarnosti i neuredna života, štogod se moglo, navodilo se u svoju korist, a na štetu protivnika. Krivnjom se proglašavalo i ono što nije bila krivnja, najrjeđi prijestupi pojedinaca pripisivali su se svima kao da su svagdanji (Buturac 65 —

94).

VIZITATORI KOJI SU SVAĐU PODJARIVALI

Bilo je i apostolskih vizitatora, poslanih iz Rima, koji su svoju dužnost shvatili kao priliku da što više učine za jednu stranku protiv druge. Takvi su bili Antun Velislavi i Ignacije Alegreti za koje Bösen- dorfer kaže da su oko 1630. obilazili Slavoniju, Srijem i Banat i, kako sami ističu, svuda nailazili samo na franjevce o kojima se neprijazno izražavaju da su grubi, raspušteni i neznalice. Dvojica — župnik u

Smederevu i Pakracu — da su čak prešli na islam (Bösendorfer, Fra- njevci u Osijeku 4). Izvještaj što ga Bösendorfer pripisuje spomenutoj dvojici vizita- tora Fermendžin je u cijelosti štampao u Acta Bosnae (390—391) na talijanskom jeziku. Prema Fermendžinu pisac je izvještaja nepoznat, ali odmah na početku tog izvještaja spominju se vizitatori don Antonio Velislavi, svećenik iz Albanije, i don Ignatio Alegretti koji su već 1607. vizitirali krajeve oko Dunava, Požege, Srijema i Temišvara. Alegrettija isti bezimeni izvjestitelj preporuča za biskupa vizitiranih krajeva (na- kon Renđićeva odstupa). Fermendžin stavlja izvještaj u godinu 1629. ili 1630.

U izvještaju ima tvrdnji koje i same po sebi jedna drugu isključuju. Ima i očevidnih pretjeranosti, zlonamjernog nerazumijevanja, neshva- ćanja i krivog tumačenja. Ne samo da se izuzetni slučajevi ističu kao da su redovita pojava, nego se i ono što su franjevci bili prisiljeni izostav- ljati radi turskih progona i razne povlastice koje su franjevci dobili od pape žigošu kao neurednost i propusti. Uostalom, evo i samog izvještaja koji djelomično navodimo u prijevodu jer se u njem izravno napada i cernički župnik. »Kršćani u vizitiranim krajevima većim se dijelom odlikuju iz- vanrednom vjerom, pobožnošću i poslušnošću apostolskim zapovijed-

ima

sono pero constantissimi nella

simi alli commendamenti apostolici

i osobito stalnošću u vjeri (fidelissimi e devotissimi et obientis-

fede). Odmah zatim prikazuju se i kao velike neznalice u stvarima koje

se tiču kršćanina (ma per lo piu ignoranti delle cose pertinenti al Chris-

tiano)

poste po starom

Župnici, franjevci iz Bosne,

sono odiati —grubi su, ne dozvoljavaju se vizitirati, vizitatore tužakaju

Turcima kao papine uhode

u Smederevu

dorfer misli da je to Pakrac, Buturac (32) da bi to moglo biti Brčino ),

da si podignu ugled kod naroda na svetkovine podijeljuju oprost od

500 do 600 godina

Stolici. Detti parochiani sono persone ignoranti — ti su župnici neznal-

ice — imaju samo misal i knjigu za krštenje

rim tri-četiri

služe se svetim uljima sta-

crkve su im većinom razotkrite, bez zvona, bez

odrješuju od slučajeva pridržanih biskupu i Svetoj

Dvojica se od njih poturčila: jedan župnik

et l’altro al Barcariccio nella provincia di Posega (Bösen-

svakog petka i svake vigilije Majke Božje

znaju ni Očenaš, ni Zdravo Marijo, ni Vjerovanje

ispovjedaju se i pričešćuju samo jednom godišnje i mnogi ne

nema krstionice ni svetohraništa

blagoslovljenom vodom u privatnim kućama i na livadama. Ima mjesta

gdje 30 godina, trent’ anni, nije bilo krizme

krštenja i vjenčanja, kaleže i patene imaju od stakla i od mjedi (bakra), tjelesnici i misna ruha sva su otrcana i prljava. Zadnja se pomast ne podijeljuje zbog nemara i neznanja župnika, četvrtkom i petkom ne služe misu, a da ne izlože sakramenat, petkom čitaju misu Križa ili Duha Svetoga. U temišvarskom kraju katolici žive i umiru bez sakra- menata i djeca bez krštenja

nemaju knjige niti bilježe

krste s običnom

oltara, bez slike

SLIJEDI IZRAVNI NAPADAJ NA CERNIČKOG ŽUPNIKA

Nella provintia di Posega nel Ducato Zerni ui e un arbore chia- mato Lippa in un luogo deserto, dove ogni prima Domenica della luna nona concorre gran numero di Turchi e Christiani con uoti et candele et altre cose et il parochiano ivi vicino per l’elemosine, che ui racoglie, ui dice la messa, et adorano quell’ arbore, basciandolo come fossi un cor- po santo con dire, che fa miracoli, et sana quelli, che fano voto e detto arbore, et alcuni ne sanano, et ad alcuni ritorna il male con progresso di tempo, et a li detti disordini parte nascano per tirannia di Turchi, parte per ignoranza di rettori, ma per piu perche non hanno vescovo. Dakle: U požeškoj provinciji, u cerničkom sandžaku (vojvodstvu) na jednom usamljenom mjestu postoji neko stablo zvano lipa, gdje se svake mlade nedjelje okuplja velik broj Turaka i kršćana sa zavjetima, svijećama i drugim stvarima. Župnik, u blizini nastanjen, dolazi tamo da pokupi milostinju i rekne misu. I klanjaju se tom stablu, ljube ga kao neko sveto tijelo koje čini čudesa i ozdravlja one koji su se istom stablu zavjetovali. Neki i ozdrave, a nekima se bolest s vremenom opet vrati. — Svi ti neredi nastali su nešto zbog turske tiranije, nešto zbog ignoran- cije župnika, a najviše zbog toga što nemaju biskupa. U nastavku spominje još crkvu Svetog Duha u Požegi, a onda preporuča za biskupa i puno veliča don Ignacija Alegretti koji je te kra- jeve već nekoliko puta obišao kao apostolski vizitator i već 20 godina bez nagrade služi dušama, ima 45 godina, naobražen je, dobra i primjer-

na života, mnogo voljen i dobro pozna onaj narod i Turke

nekih pohvala završava: Ima dobre odnose s dubrovačkom gospodom

Nakon još

koji će mu kao biskupu, pomoću svog ambasadora i pomoću svojih trgovaca, od Turaka ishoditi povlasticu da smije vršiti svoju službu i obilaziti iste pokrajine bez teškoće i zapreke Ovaj je izvjestilac, eto, očevidno bio potpuno na strani Dubrovčana i protiv Bosanaca i franjevaca Bosne Srebrene. Samo zbog toga mogao je napisati punu laž da slavonski franjevci nemaju biskupa. Nije tu bio biskup kakvoga je on želio, nego fra Tomo Ivković koji je upravo tih go- dina nekoliko puta obišao cijelu Slavoniju dijeleći krizmu. Izvještaj se, osim u nekoliko stvarčica, sasvim protivi drugim izvještajima iz toga vremena. Nema u njem ni jedne dobre riječi o franjevcima. Moglo se dogoditi da je koje dijete umrlo nekršteno i da je koji kršćanin umro bez sakramenata, ali to sigurno nije bilo zbog nemara ili neznanja franje- vaca. Izvjestitelj priznaje da je nekim neredima uzrok turska tiranija

. Crkve su bile bez zvona, bez oltara i slika, bez krstionice i svetohraništa. Svega to ga nije smjelo biti, jer su Turci nasilno ulazili u crkve i oskvrn- jivali sve što su u njima našli. Pojedine otpade i nerede franjevci su i sami i te kako žalili, kažnjavali i ispravljali. Izvjestitelj ih pak okrivljuje za sve pa i za ono što su imali pravo činiti po posebnim povlasticama dobivenim od pape. — Jedina optužba koju možemo smatrati istinitom jest da franjevci ovakve vizitatore koji su im bili neprijatelji nisu priz- navali i da su ih se nastojali rješiti i pomoću Turaka optužujući ih da su papine uhode

Cernički slučaj posebno pokazuje da se izvjestitelj nikako nije znao ili nije htio uživjeti u vjeru i pobožnost vjernika, niti je znao shvatiti okolnosti u kojima se vjera i pobožnost naroda manifestirala. U to je vrijeme cijela prostrana cernička župa imala samo jednu dosta dobro sačuvanu crkvu. To je bila crkva svetog Nikole u Zapolju. Osim nje bile su još dvije slabije sačuvane: svetog Ivana u Rešetarima i svetog Martina na groblju kod Banićevca. U samom Cerniku i u njegovoj neposrednoj okolici ne spominje se nijedna upotrebljiva katolička crkva. Predturska groblja s porušenim crkvama bila su usred turskog Cernika, zbog blizine turskih kuća neprikladna za okupljanje mnoštva vjernika na misu. Lipa koju nam naš bezimeni izvjestitelj spominje bila je mjesto ili oznaka mjesta gdje su se vjernici Cernika i cerničke župe okupljali na mladu nedjelju da slušaju svetu misu i primaju sakramente. U tom se izvještaju još ne spominje ni ona capella parva uz mali franjevački gostinjac o kojima govori fra Petar Nikolić godine 1660. Lipa na osami

izvan mjesta bila je tada tude jedina crkva — za nevolju. Crkva i ništa drugo. Narod se okupljao oko lipe kao drugdje oko porušenih crkava na starim grobljima. I kako se drugdje vladao prema zidinama crkve tako se ovdje vladao prema lipi. Nimalo drugačije! Kako je svagdje lju- bio pod u crkvi ili zemlju do crkvenih ruševina, kako je ljubio zidine crkve ili ruševine kao najdražu svetinju, kao stan svoga Boga, tako je ljubio korjenje i stablo one lipe koja mu je služila mjesto crkve. I kako je svagdje drugdje u crkvi kraj zida ili na crkvene ruševine pričvršćivao svijeće i palio, tako ih je pričvršćivao na korjene i stablo lipe, gdjegod se to dalo učiniti. Za kapelu Majke Božje u Olovu kaže stari izvještaj da je bila sva crna od dima, jer je narod u njoj palio nebrojene svijeće (Batinić 108 — 109). Kakvo onda čudo da je lipa u Cerniku bila sva opaljena i crna od dima. Narod se nije klanjao lipi niti se zavjetovao stablu kako to zlobno podmeće izvjestitelj samo da franjevcima prišije ignorantstvo i toleriranje idolopoklonstva iz lakomosti za novcem. Narod se klanjao Bogu i dolazio na misu sa svojim zavjetima i darovima kao što je to isto činio i u drugim svetištima. Franjevci župnici koji su svojim vjernicima propovijedali vjeru Isukrstovu i dobro poznavali narod nisu u vladanju vjernika u Cerniku vidjeli ništa drugo, nego ono što su gledali u svim drugim svetištima, kuda se narod zbog svoje vjere skupljao. Zato se u franjevačkim izvo- rima, kronikama i dokumentima iz 17. i 18. stoljeća cernička lipa nikada ni jednom riječju ne spominje. Ona je cerničkim franjevcima služila kao oznaka mjesta gdje se narod koji je bio bez crkve ima skupiti na službu Božju i nijedan franjevac, pisac, nije smatrao vrijednim da je spomene ni onda kad je još stajala, ni onda kad se već bila srušila. Naprotiv malu drvenu kapelu Nikolić spominje. Ne navodi kome je posvećena. Istom godine 1693, kad se tu već razvilo izvanredno štovanje svetog Leon- arda, prvi put, koliko nam je za sad poznato, spominje se u Cerniku franjevačka rezidencija svetog Leonarda. Slijedeće godine 1694. cernička se župa navodi s dvostrukom posvetom kao župa svetog Leonarda i svetog Nikole (Ramus 115, Croatia Sacra 1931, 223). Za Turaka se u prostranoj cerničkoj župi na svetkovine i nedjelje služba Božja vršila najviše u crkvi svetog Nikole u Zapolju, ali i na raznim drugim mjestima tako da svim vjernicima bude pravo. U Cerni- ku kao sjedištu župe po rasporedu bila je misa svake mlade nedjelje. Mlada je nedjelja bila važnija od drugih nedjelja. Franjevci su u ono

vrijeme mnogo širili neku bratovštinu Majke Božje kojoj su pape podi- jelili velike povlastice i oproste. Postoje u našim samostanima prepisi bula kojima pape osnivaju takve bratovštine u dotičnoj samostanskoj crkvi. Uvjet za dobivanje velikog oprosta bila je sveta misa, ispovijed i pričest na mladu nedjelju. Bratovština je u crkvi redovito imala i svoj oltar s kipom ili slikom Majke Božje. Kip, odnosno slika, bili su obično u staklenom ormariću, načinjeni tako da su se mogli odijevati i mijen- jati odjeću ili boju odjeće prema liturgijskim bojama. I u Cerniku je u prvoj crkvi svetog Petra, sagrađenoj od drveta početkom 18. stoljeća, na oltaru Majke Božje, osim oltarne slike bila još i takva »Majka Božja«. Spominje se godine 1730: Datur etiam in medio huius arae BVM gratio- sa Jesulum in manibus tenens in una capsula cum portula vitrea vestita et ornata brocato, auro et argento intertexto, acu et manu Excelssmae generalissae Petras. Ukrasnu odjeću od brokata, izvezenog zlatom i srebrom, načinila je za taj kip generalica Petraš. — Još i danas se dogodi da koja bakica, ugledavši kip ili sliku Majke Božje, pita svećenika: je li to Mlada Nedjelja. Znači: Nije svaka slika Majke Božje Mlada Nedjelja, nego samo ona bratovštinska uz koju su vezani oprosti i povlastice. Franjevci u Cerniku kao i drugdje navještali su Mladu Nedjelju kao dan velikih oprosta za bratovštinu Majke Božje. Ujedno su veličali i Majku Božju koja svetošću nadvisuje sve anđele i svete. Zbog toga je narodu ostalo u pameti, a tako ušlo i u narodnu pjesmu, da je Mlada Nedjela najveća svetica, prva do Boga. Zato i ono ogromno mnoštvo naroda oko cerničke lipe. Ne zbog lipe, nego zbog oprosta. Buturac spomi- nje (86) kako se biskup fra Jerko Lučić tužio na provincijala fra Nikolu Brajkovića koji je u Srijemu bez znanja i odobrenja smederevskog bisk- upa dijelio potpuni oprost na mlade nedjelje. Quo jure? Qua conscien- tia? Qua auctoritate?, pita biskup.

TKO JE CERNIČKU LIPU PROGLASIO KAŽOTIĆEVOM?

Nijedna lipa na svijetu nije doživjela to što je doživjela cernička lipa. Najprije je, jadna, ni kriva ni dužna, nepravedno proglašena ido- lom Turaka i glupih kršćana. I to zato što je pobožnom svijetu pošteno služila mjesto crkve. Tu joj je sramotu pribavio izvjestitelj (1629 — 1630) koji je zapravo htio osramotiti njezinog rektora i sve franjevce. Međutim ista je lipa — 7 ili 8 godina kasnije (1637), — proglašena kršćanski sve-

tom i čudotvornom, a tu joj je slavu — i opet krivotvorenu — pokušao pribaviti, Ivan Tomko Mrnavić, rođen u Šibeniku 7. veljače 1580, umro 1. travnja 1637, kanonik i u Šibeniku i u Zagrebu, a bečki dvor ga je 1631. imenovao i bosanskim biskupom. Ni Bosnu, ni Slavoniju nije nikada vidio. Bavio se pisanjem. Volio je lažnim podacima i čudesima veličati osobe o kojima je pisao. Za sebe i za svoj rod tvrdio je da potječu od nekih bosanskih i srpskih knezova, pa čak i od rimskih patricija Mar- cija. loš i da je u rodu s vladarskim kućama Istoka i Zapada (Batinić 101 — 102). Buturac kaže o njemu da je u hrvatskoj historiografiji poznat kao falzifikator: »Zna se da je pokušao falzificirati ne samo hrvatsku i madžarsku povijest nego i grčku i rimsku, štaviše, izdao je pod svojim imenom djelo nadbiskupa Antuna Vrančića o biskupu banu Berislavu bosanskom. Blaženom Augustinu Kažotiću pripisuje mnoga čudesa o

kojima drugi pisci sasvim šute bilo kakve dokumente«.

Eto, to je čovjek koji je prvi, i to dosta stidno i nejasno, cerničku lipu ubacio u Kažotićev životopis, a drugi su, prepisujući od njega i pozivajući se na njega, dodali i ono što on nije napisao. Svaki je pisao onako kako je on Mrnavića tumačio i tako dodao još po nešto. Mrnavićev život blaženog Augustina Kažotića (Vita Beati Au- gustini Ordinis Praedicatorum, ex Zagrabiensi Lucerini Episcopi, per Joannen Tomcum Marnavitium, Bosnensem Episcopum, Lectorem et Coadjutorem Zagrabiensem, fideliter collecta) štampan je kao dodatak (Appendix, p. 1—44) djelu Sigismunda Ferrarija: De rebus Hungaricae Provinciae Ordinis Praedicatorum, Viennae Austriae 1637. (Povijest Ugarske dominikanske provincije, Beč 1637). Djelo se nalazi u knjižici cerničkog samostana pod oznakom 6B-65. Kasnije je isti životopis štampan još u Antwerpenu 1733. i u Veneciji 1750. u Acta Sancto- rum mensis Augusti, T. I. Na 22. stranici tog kratkog životopisa kaže

kao ljubitelj poniznosti izmislio je (blaženi Augustin) način

Mrnavić

u pisanju nigdje ne poziva na

on se

kako izbjeći pohvale naroda zbog čudesa koja je činio. Na nekom svom imanju zasadio je svojom rukom lipu i s mnogo molitava blagoslovio. Zatim je nagovorio narod neka se lišćem tog drveta služi kao s lijekom. I Otac milosrđa na njegovu molbu privolio je tome. Ta je lipa i usred neprestanih turskih provala kroz više od 300 godina ostala ipak čitava, ne izgubivši nikad svoje zelenilo, kolikogod se s nje trgalo lišće, uvijek ga je bilo dosta za ono pobožno stanovništvo koje je to stablo nazivalo

lipom svetog Augustina. Jedna je takva lipa bila u vugrovečkoj župi kraj puta što vodi k župnoj crkvi. (Dalje dodaje stilski slabo povezano s prijašnjim:) Stajalo je sveto drvo kroz 300 godina, kao što rekosmo, uvi- jek nanovo obnavljano zelenilom, kod trgovišta koje su Turci zauzeli pred sto godina, a zove ce Cernik. Štuju ga i sami neprijatelji vjere. No kako su ovi da postignu željene milosti, na korjenju drveta stalno palili velike baklje (ingentes faces), vatra je ubila život korjenja i drvo se prije 20 godina srušilo, ali tako da je iz korijenja, prije nego se sasvim osušilo, izrasla nova lipa, jednako i stalno štovana zajedno s ležećim trupcem i od Turaka i od kršćana. Blizu te lipe sagradili su kršćani kapelu čemu se ni gospodari muslimani nisu ni najmanje protivili. Kapelu su kršćani predali franjevcima koji su tamo došli iz obližnje Bosne. Tako je, eto, Mrnavić u godini kad se spominje prvi po imenu poznati cernički župnik fra Ivan Poljičanin (1637, Buturac 36) pokrstio i posvetio ono cerničko poganče. Mrnaviću smo zahvalni što nas obav- ještava da je godine 1637. blizu lipe bila već sagrađena kapela. Solum capella parva, samo mala kapela, kaže Nikolić 1660, tako malena da se ni Turci nisu usprotivili njezinoj gradnji. Jer je bila premalena, narod se i dalje morao sakupljati na misu oko lipe i njezina trupca. Mrnavić sam ne kaže izričito da je lipu u Cerniku zasadio Kažotić, ni da je narod štuje kao njegovu, ni da u Cerniku postoji ikakva tradicija o Kažotiću. Kao čovjek kojega su mnogo zanimale prilike u Bosni i Slavoniji, kao onaj koji je imao mnoga poznanstva i u Rimu i u Beču, Mrnavić je od samih vizitatora čuo za cerničku lipu, možda je čak čitao gore navedeni izvještaj, opis malo prilagodio i dodao ga tako da ti se čini: ono što je rečeno za lipu u Vugrovcu, vrijedi i za cerničku. Tako je postigao da su kasnije drugi napisali što on nije. Vjerujem da bi stručnjaci i po samoj stilizaciji mogli opaziti da je Mrnavićev izvještaj o cerničkoj lipi dodan tako reći u zadnji čas. Mrnavićevo povezivanje cerničke lipe s Kažotićem nije ništa drugo nego jedan od mnogih njegovih falzifikata. O tome nas uvjerava- ju činjenice: 1. Kažotić je bio zagrebački biskup, a Cernik je u njegovo vrijeme (rođen u Trogiru oko 1260, umro u Luceri 1323) i kasnije sve do pada pod Turke (1536) pripadao pečujskoj biskupiji. 2. Kažotić je umro više od 300 godina prije nego se cernička lipa spominje prvi put kao idol, drugi put kao čudotvorno drvo. Prije toga nema joj spomena ni u Kažotićevom životopisu, ni igdje drugdje. Poslije toga njezino spomi-

njanje slično je lančanom sudaru: svemu je kriv onaj prvi (Mrnavić).

3. Franjevci u svojim kronikama, izvještajima ili bilo kakvim drugim

dokumentima, ni onda kad po dužnosti nabrajaju sve što u župi postoji i što se štuje i slavi, ni prije, ni kroz cijelo 17. i 18. stoljeće. nikada ni jednom riječi ne spominju ni cerničku lipu, ni Kažotića ili neku predaju o njemu, iako su Mrnavićevo djelo imali u svojoj knjižnici. 4. Ni kod svetog Leonarda, ni u cijeloj cerničkoj župi, nikada nije uvedeno neko štovanje i zazivanje blaženog Augustina. čak se ni oni koji su u 19. stoljeću senzacionalno povjerovali Mrnaviću nisu pobrinuli da nabave neki kip ili sliku Blaženika. Pokušali su nanovo posaditi lipu, jer onoj prijašnjoj nije bilo više ni traga, ali ni taj pokušaj nije uspio. Lipa jedno- stavno — na onom mjestu — nije htjela postojati. Ni propovjednici koji su u novije vrijeme spominjali Kažotića u vezi s onim mjestom nisu ništa uspjeli. Narod je onamo i dalje dolazio samo svetom Leonardu, a ne Kažotiću.

Kratak i jezgrovit izvještaj o svemu što se u Cerniku zbivalo na onom starom mjestu gdje su franjevci boravili u vrijeme Turaka daje nam fra Emerik Pavić u svome djelu: Ramus viridantis olivae (347 — 351). I ako je to djelo štampano 1766, on još ne spominje novu crkvu svetog

Leonarda sagrađenu 1752. Pavić je svoj izvještaj načinio prema tako zva- nom Stražemančevom opisu svih samostana Bosne Srebrene. Opis sa- mostana ne potječe od samog Stražemanca, nego kako je to opazio pater Paškal Cvekan, od nekog franjevca koji je to djelo završio za provinci- jala fra Ivana Stražemanca (1729 — 1732). Koliko sam mogao prosuditi, dosta podataka koje donosi Pavić odgovara vremenu oko 1720. godine. Opisuje se uglavnom postanak samostana i sve što postoji znamenito i spomena vrijedno u vezi sa samostanom. Evo što kaže Pavić o starom mjestu boravka cerničkih franjevaca: A praefato Conventu Ecclesia quaedam parva S. Leonardo dicata, una hora dissita, in colliculo sub monte Psuni ab immemorablli tempore existit. In cuius Sancti festo die

6. Novembris incidente, maximus fit populi concursus, idemque Sanc-

tus summa Christi fidelium devotione colitur, Ecclesiulaque cius prae- faid invisitur. Ad quam Ecclesiam plurima prodigia evenere, nimirum:

obsessi a maligno Špiritu non pauci liberati, aliique infirmitate gravati ad invocationem eiusdem Sancti sanitatem pristinam recuperavere. Je- dan sat hoda od opisanog samostana na brdašcu pocl Psunjem postoji od pamtivjeka neka mala crkva posvećena svetom Leonardu.

Na blagdan tog sveca, 6. studenoga, skupi se ondje silno mnoštvo naroda i isti se svetac štuje najvećom pobožnošću, a spomenuta se njego- va crkvica posjećuje. Kod te su se crkve dogodila mnogobrojna čudesa, naime, ne mali broj opsjednutih oslobođen je od zla duha, i drugi bolešću pritisnuti, na zaziv istoga sveca, zadobili su prijašnje zdravlje). Dakle samo sveti Leonard. Izostavlja se čak i mnoštvo naroda na mlade nedjelje, jer je to bivalo svagdje gdje god su bili franjevci. Međutim ono što je franjevcima bila obična stvar, nije bila Dumbo- viću. Godine 1730. piše on: Omni Dominica novilunari, svake mlade nedjelje služi se (u kapeli svetog Leonarda) misa, isto tako i na blagdan svetog Leonarda 6. studenoga i u nedjelju poslije Uzašašća. Tu se na te dane sakupe ljudi iz najudaljenijih krajeva iz pobožnosti donoseći zavjet- ne darove i milostinju (causa devotionis vota et elemosinam offerentes). Dumbović na ovo odmah nadovezuje: Et causa potissimum Memoriae certae tiliae penes a Beato Augustino Episcopo Zagrabiensi implantatae UTI EX ANNALIBUS PP. DOMINICANORUM ERUERETUR, qui Bea- tus ad has partes adveniens de praedicta tilia folia distribuens devotis et fidelibus. Hos ipse foliis a variis infirmitatibus, languoribus curabat in tantum quod etiam ex post quoque haec tilia durabat, habita fide in Deum et pietate in fatum Beatum Augustinum foliis tiliae huius des- peratam sanitatem alias homines recuperaverunt, ao in necessitatibus et calamitatibus constitutorum praeces exaudiae fuerunt, verum tilia haec amplius non extat, sed alia in loco eidem ex radice revixit. Con- stat autem ex traditione Turcam ilium, qui praedictam tiliam succidit statim ex post manibus et pedibus contractum fuisse. Extat apud earn capellam fons S. Leonardi dictus, ex guo homines eo ocurrentes causa devotionis solent aquam haurire eamque domum auferre, ita ut per intercessionem eiusdem Sancti fidem habentes per potum aquae prae- dictae saepius ab infirmitate liberentur. (I najviše radi uspomene na iz- vjesnu lipu koju je u blizini zasadio blaženi Augustin zagrebački biskup, KAKO SE TO RAZABIRE IZ ANALA OTACA DOMINIKANACA. Isti je blaženik došavši u ove krajeve pobožnima i vjernima dijelio lišće s iste lipe. Lišćem ih je toliko izliječio od raznih bolesti i bolova da je ta lipa i poslije ostala. Vjerom u Boga i pobožnošću prema rečenom blaženom Augustinu lišćem ove lipe ljudi su, inače neizlječivi, ozdravljali, pa i u drugim potrebama i nevoljama bili su uslišavani. Međutim ta lipa više ne postoji, nego je druga na tom mjestu iz njezina korjena izrasla.

Iz tradicije se znade da je Turčin koji je spomenutu lipu posjekao odmah obolio na rukama i nogama. Postoji kod iste kapele izvor zvan Svetoga Leonarda. Iz njega ljudi koji tamo dolaze radi pobožnosti običavaju crpiti vodu i odnositi kući. Oni koji s vjerom piju tu vodu po zagovoru istoga sveca često ozdravljaju). Dumbović pošteno navodi sve što je stvarno bilo kod kapele sveto- ga Leonarda. Služba se Božja u kapeli vršila na dan svetoga Leonarda i

u nedjelju iza Uzašašća sve do likvidacije kapele (1952). Obadva ta dana

slavio se sveti Leonard. Narod još i danas kaže: jesenski sveti Linarta i

proljetni sveti Linarta. Otac Adjut Spaček u knjizi običaja upozorava da i

u nedjelju poslije Uzašašća propovijed mora biti »o krijepostima svetoga

Leonarda«. Mlade nedjelje s vremenom su se prestale slaviti u kapeli, ali žene su sve do naših dana na mlade nedjelje odlazile tamo pomoliti se, umiti se na izvoru, donijeti vode kući. Dumbović, izaslanik zagrebačkog biskupa, ipak se nije mogao suzdržati da ne umetne u izvještaj ono što nije našao na terenu nego u analima dominikanaca. Vjerujući Mrnaviću on je napisao mnogo više nego Mrnavić. Napisao je kako je on shvatio Mrnavića. Njegova je mašta tako proradila da je još više proširio ranu falzifikata. No na kraju lijepo dodaje ono o izvoru svetoga Leonarda. Kasnije će se opet naći neki koji će i taj zdenac nazvati Kažotićevim.

Buturac misli da je ono o Turčinu »već iskrivljena narodna tradici- ja«. Ako je Dumbović narod u Cerniku ispitivao o sudbini stare lipe,

onda su mu ljudi, ne bez mašte, odgovorili ono što im je onaj čas sinulo

u glavu: Turčin ju je oborio, (tko bi drugi?), ali su mu se odmah skvrčile

i ruke i noge. Nije sve tradicija što netko iz naroda kaže kad mu se post- avljaju pitanja.

Zanimljivo je da ni Dumbović koji spominje u Cerniku neku tradic- iju o lipi ne spominje nikakvu tradiciju o Kažotiću. Sve što je o tom na- veo i razradio uzeto je iz dominikanskih anala, to jest od Mrnavića. Konačno su godine 1815. i tadašnji cernički franjevci podlegli Mrnavićevom falzifikatu. Cernički vlastelin i samostanski sindik An- drija Marković kao dugogodišnji podban mnogo je boravio u Zagrebu. Tu je nekako doznao za Mrnavićevo pisanje o cerničkoj lipi i kako je to Mrnavićevo pisanje Krčelić prenio u svoju: Historia Cathedralis Eccle-

siae Zagrabiensis (T. I. P. I. p. 102). Marković je dao prepisati i Krčelićev

i Mrnavićev tekst, prepis donio u Cernik franjevcima kao neko senza-

cionalno otkriće iz zaboravljene prošlosti. Povjerovalo se u to i stavilo u

samostansku kroniku (I, 358 — 360) pod naslovom: De Beato Augustino Gazotti et capella s. Leonardi supra Czernek. Najprije se navodi Krče- lićev tekst: Aliud Miraculum Czernekini accidisse scribunt (Tomcus et Ferrarius) ad sacellum D. Leonardo sacrum, ubi Augustinus aquam fontis et Tiiiam benedicens, curandis languoribus praebuit Medicinam. Viguit ibidem populorum devotio, ut Mahometanis ipsis, dum eorum potestati subderetur locus, sacer sit habitus. Cum hac Tilia Augustinus a Pictoribus consuevit exhiberi. De his aliisque religiosae Augustini vitae

actis, Ferrarium et Tomcum, Lector consule, quos nos ipsi in libello vitae Augustini 1747. secuti, alia quoque miraculorum fiius, praecipue post mortem retulimus. Quae Patriae Cives hie degendo repetere poterunt. (Drugo čudo, pišu Tomko i Ferrarije, dogodilo se u Cerniku kod kapele posvećene svetom Leonardu gdje je Augustin BLAGOSLOVIO IZVOR

i lipu i tako pružio lijek za bolesti. Bila je tamo tolika pobožnost naroda

da su i sami muhamedanci držali svetim to mjesto dok je bilo u njihovoj vlasti. S tom lipom slikari običavaju prikazivati Augustina. O tome i o drugim djelima religioznog života Augustina vidi, čitatelju, Ferrarija i Tomka. Njih smo i mi u knjižici Augustinova života 1747. slijedili, pa i druga čudesa, osobito posmrtna, iznijeli da ih mogu čitati građani do- movine koji ovdje borave). Evo i Krčelić sam jasno, kaže odakle je uzeo svoj izvještaj o cer- ničkoj lipi. Spomen muslimana dobrano podsjeća na prvi izvještaj o lipi — idolu iz godine 1629. s kojim se Mrnavić vjerojatno poslužio. Vidimo još da ni Krčelić nije mogao ne dodati nešto čega kod Mrnavića nema:

da je Augustin blagoslovio i izvor i da ga slikari običavaju prikazivati

s lipom. U samostanskoj kronici slijedi dalje Mrnavićev tekst uzet prema Acta Sanstorurn Mensis Augusti T. I. p. 298, editionis Venetae 1750. Tekst se potpuno slaže s onim Kod Ferrariusa, samo ima bilješku: Ince- rum et Incerum ex aliis codicibus Cernich. Cernički kroničar bilježi i Markovićevog prepisivača: Haec praece- dentia iideiiter descripta sunt supra citatis in Bibliotheca Ecclesiae Ca- thedralis Zagrebiensis die 20. Septembris Anno 1815. Martinus Georg. Kovachich Senquiciensis. (Gore navedeno vjerno je prepisano u biblio- teci zagrebačke stolne crkve 20. rujna 1815. Martin Đuro Kovačić). Haec historia allata est per Magnificum Dominum Andream Mar- kovich, Inclyti Dominii Czernik proprietarium, in cuius rei memoriam,

eiusdem cura et sollicitudine, in eodem loco, ubi supra memorata Tilia per S. Augustinum implantata fuit, denuo implantata est, ac benedicta per P. Adamum Kulungjich, Gvardianum Conventus. Die 6. Novembris

i njegovom je brigom

i nastojanjem, na spomen te stvari, posađena lipa na istom mjestu gdje

ju je posadio sveti Augustin, a blagoslovio ju pater Adam Kulundžić, gvardijan, 6. studenoga 1815). Čevapović je cijelu stvar, kako sam kaže, prenio iz cerničke kro- nike u svoju Recensio 518—519. Senzacija iz godine 1815. brzo je splasnula. Opet se sve zaboravi- lo i lipa Marković—Kulundžić, kao da se stidjela igrati lažnu ulogu:

1815. (Ovu je povijest donio

Andrija Marković

nestala je. Još jednom su pokušali posaditi lipe 6. studenog 1900 (Kro- nika II, 236), jednu kod kapele, drugu kod križa. Ni te, makar ih nisu nazvali Kažotićevima, nisu htjele živjeti. Bunarić je 1862. dobro očišćen

i s prednje strane novim zidom ozidan (Kronika II, 94). Ne kaže se čiji

je bio. No predstojnik samostana, književnik otac Mladen Barbarić sli- jedi Krčelića i godine 1902. zapisuje: Križ novi postavljen kraj zdenca Kažotićeva i lijepo ograđen. (Kronika III, 19).

Svaki je štampani falzifikat neizlječiva rana. Činjenica je međutim da vjernici nisu nikad dolazili u Cernik tražiti pomoć od Kažotića, a dolazili su k Majci Božjoj, svetom Leonardu i svetom Antunu

Literatura:

Izvještaj kanonske vizitacije 1730 (arhiv zagrebačke nadbiskupije Svezak I).

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb

1888.

Bösendorfer Dr Josip, Franjevci u Osijeku, Osijek 1933. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931,

216—254.

Csevapovich P. Gregorius, Recensio opservantis minorum provinciae s. Joannis a Capistrano, Buđae 1830.

Fermendžin P. Eusebius, Acta

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon opervantis provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU, Knjiga XXII, Zagreb 1890. Ferrarius Sigismundus, De rebus Hungaricae provinciae Sac. Ordinis Praedicatorum, Viennae Austriae 1637.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis

Protocollum Conventus Cernekensis I, II i III (rukopis).

Zagrabiae 1892.

Budae 1766.

Čija je Slavonija?

Sve do kraja 17. stoljeća razni biskupi vode sve žešću borbu za duhovnu vlast nad vjernicima u turskoj Slavoniji. Možda najjači pod- strek tim borbama došao je od slavonskih franjevaca koji su uzalud, ali uporno, pokušavali otresti se bosanskih franjevaca i bosanskog bisku- pa. Željeli su imati neovisnu slavonsku franjevačku provinciju i svog posebnog slavonskog biskupa. Kad nisu mogli dobiti svoga biskupa, radije su se podvrgli zagrebačkom, nego li bosanskom. U tim se bor- bama spominju i neki cernički župnici i jedan franjevac Cerničanin. Već godine 1629. fra Luka Soljanin javno izriče misao da do mira može doći samo ako Slavonija dobije svog posebnog biskupa sa sjedištem u Požegi ili u Đakovu. Međutim upravo to nije htio prihvatiti ni Rim ni Beč (Buturac 77). Nasljednik fra Tome Ivkovića, biskup fra Jerko Lučić, imao je velikih neprilika s bosanskim franjevcima. Bisk- upom Drivasta i apostolskim administratorom Bosne postao je 21. studenoga 1634. Vršio je službu do 1639. Umro je u Sutjesci 15. siječnja 1643. Njega su slavonski franjevci voljeli. Smatrali su ga Slavoncem, jer je dosta godina blagoslovno djelovao u Slavoniji, osobito u našičkom kraju. Dočekivali su ga s mnoštvom vjernika izlazeći mu ususret s pjesmama. Obavio je vizitu i krizmu u Slavoniji od 20. listopada 1637. do 23. travnja 1638. Dne 15. travnja bio je u Lužanima, 17. travnja u Ratkovom Potoku, 19. travnja u Cerniku, gdje je krizmao 530 osoba. Dne 23. travnja prešao je u Bosnu kod Svinjara (Davora). U Bosni su ga jedva gdje srdačno primili (Buturac 84—87). Biskup fra Tomo Mrnavić pokušavao je živjeti u miru sa svim franjevcima, ali je i on umro već 10. prosinca 1644. u Velikoj (Buturac 88—90). Sada je došlo do velike borbe između dva franjevca, dva biskup- ska kandidata. Prvi je Bosanac fra Marijan Maravić, drugi Slavonac Požežanin fra Marin Ibrišimović. U pismu bečkom nunciju od 4. lip- nja 1645. Ibrišimović zahtjeva da se slavonski i dalmatinski franjevci odvoje od bosanskih. Više bi bilo sredstava za gradnju samostana i škola u Slavoniji. Ovako im bosanski franjevci odnose svu milostinju da časte age i kapetane, a za gradnju samostana ni za uzdržavanje škola u Slavoniji nije ih briga. To isto piše Ibrišimović i kongregaciji 25. lipnja 1645. te sam sebe preporuča za bosanskog biskupa. U isto vrijeme 34 slavonska franjevca pismom iz Velike od 10. lipnja 1645.

zahtjevaju od kongregacije posebnog biskupa za Slavoniju i obećaju da će ga uzdržavati. Mnogo je oštrije pismo požeških i đakovačkih trgo- vaca pisano u Požegi 15. lipnja 1645. Oni zahtjevaju posebnog bisk- upa za Slavoniju i to jednog od slavonskih franjevaca. Obećaju da će uzdržavati i biskupa i škole, graditi nove crkve i samostane, ali samo ako se milostinja iz Slavonije ne bude odnosila u Bosnu i ako se bosan- ski franjevci sa svojim sablažnjivim vladanjem ne budu pojavljivali u Požegi. Pismo je pročitano na sjednici kongregacije s primjedbom da slavonski trgovci govore u ime 40.000 vjernika i s drugom primjedbom da se bosanski biskup brine samo za svoju rodbinu. Tako su se u ono doba protivničke stranke međusobno ocrnjivale. U težnjama slavonskih franjevaca da Slavonija postane i posebna biskupija i posebna franjevačka provincija bosanski su franjevci gledali odmetništvo i pobunu. Tvrdili su da cijela provincija nije kadra uzdržati više biskupa i da bosanski biskup ne može živjeti bez prihoda od svojih slavonskih župa. Bilo ih je koji su u diobi gledali propast provincije.

Činjenica je da Turci u Slavoniji nisu toliko globili franjevce koliko oni

u Bosni. Kako se u Rimu gledalo na te stvari vidi se po tom što je bo- sanski kandidat fra Marijan Maravić 31. srpnja 1645. imenovan duvan- jskim biskupom i upraviteljem bosanske biskupije. Godine 1646. Maravić kao upravitelj bosanske biskupije obilazi

i slavonske župe: Našice, Požegu, Cernik, Lužane, Bučje, Veliku, Gl-

ogovicu, Brod, Garčin, Dragotin, Selce, Viljevo, Kuzmince, Karaševo, Križevce, Vrbicu i Gorjane. Iste godine tuži se da mu slavonske župe uskraćuju biskupske prihode. Uskraćivanje davanja biskupu bio je odgovor slavonskih franjevaca na Maravićevo imenovanje. Digli su se i protiv bosanskih franjevaca. Velički gvardijan i jedan od vodećih slavonskih franjevaca fra Petar Nikolić naručio je požeške Turke da iz

Velike protjeraju generalnog vizitatora fra Andriju Kamengrađanina

i njegove pratioce (Buturac 129). Provincijal fra Petar Lipanović 20.

ožujka 1646. javlja kongregaciji da je Nikolića kao buntovnika skinuo

s gvardijanata. Slavonski su franjevci na to ishodili da su paše, budim-

ski i kaniški, i provincijalu i biskupu najstrože zabranili prelaziti Savu (Buturac 97—99).

Sada je i Beč učinio nešto što je još više rasplamsalo borbe. Pristao je da Maravić postane bosanskim biskupom pod uvjetom da se i Ibrišimoviću dade neka viša čast. Papa Inocent X (1644— —1655)

premjesti na to Maravića na bosansku biskupiju (Acta Bosnae 465), a 15. srpnja 1647. imenuje Ibrišimovića beogradskim biskupom, smederevs- kim upraviteljem i apostolskim vikarom za ugarske biskupije i dijelove biskupija pod turskim gospodstvom (AB 473). Slavonija ipak nije bila dosuđena Slavoncu iza kojega su stajali svi slavonski franjevci, nego Bosancu Maraviću. Ibrišimović je smio vršiti biskupsku vlast jedino

u srijemskoj biskupiji, Srbiji, Banatu

posredovala je kongregacija i oba biskupa prisilila na mir time što je 14. siječnja 1648. Slavoniju privremeno povjerila skradinskom biskupu fra Pavlu Posiloviću. Jedino župa Dragotin dana je beogradskom biskupu za uzdržavanje (Buturac 100—102).

Takvo rješenje nije zadovoljilo ni jednu ni drugu stranu. Sa sas- tanka u Velikoj 28. srpnja 1648. slavonski franjevci zahvaljuju Svetoj Stolici što je Ibrišimovića imenovala beogradskim biskupom i apos- tolskim vikarom među četiri rijeke, ali izjavljuju da su protiv toga da Posilović upravlja župama u Slavoniji. I sam Ibrišimović uznastojao je da Posiloviću spriječi dolazak u Slavoniju. Ibrišimoviću je valjda prvom došla misao ponuditi se zagrebačkom biskupu za vikara u onom dijelu Slavonije koji je bio povjeren Posiloviću. Bio je to podstrek zagrebačkim biskupima da se i oni počnu boriti za tursku Slavoniju (Buturac 102). Prisilni sporazum između Maravića i Ibrišimovića trajao je samo dvije godine. Ibrišimović je naime već 21. siječnja 1650. umro. Maravić

je sada pomoću bečkog dvora dobio vlast nad slavonskim župama i

U žestokoj borbi za Slavoniju

odmah pokušao da je vrši. No time je izazvao otpor ne samo slavonskih franjevaca nego i svjetovnog svećenstva u Srijemu i slavonskoj Podravi- ni. Župnici Podravine i Srijema izabrali su 7. ožujka 1650. za generalnog vikara Petra Sabatinija s tim da osobno ode u Rim te obavijesti Svetu Stolicu kako ih bosanski biskup već 20 godina progoni i da im se dade drugi čestiti biskup (Buturac 104—106).

Na mjesto Ibrišimovića kongregacija je 25. travnja 1650. izabrala za beogradskog biskupa fra Mateja Benlića. Slijedeće godine on je st- varno postao beogradskim biskupom, smederevskim upraviteljem i apostolskim vikarom u svim ugarskim biskupijama ukoliko su pod turskom vlasti. Izričito se navodi i područje među četiri rijeke (Sava, Drava, Dunav i Tisa). (Buturac 104).

Slavonci za Benlića, protiv Maravića

Požeški su trgovci 27. svibnja 1651. pisali kongregaciji: Mi smo, uzvišena gospodo, vele dobro duhovno i tilesno vladani od gospodina fra Matia Benlića, biskupa biogradskoga i vikara apostolskoga, i drugo- ga neištemo, a gospodinu bosanskom Maraviću, za uzroke koie smo

dosada toliko puta pisali, ne ćemo mi ni naša dica poslih nas ni živa ni

i ne hotijući nas vaše svitlosti utišiti, a mi

ćemo se najposli pomoć gospodom ovih

Talijan, a sada pišemo za veće virovanje u naš vlastiti jezik

106, bilješka). U svibnju 1653. građani Požege tuže Maravića da je sebičnjak i sre- broljubac. Mole Svetu Stolicu da ih mjesto pod njegovu vlast stavi pod vlast biskupa Benlića. Ovu je žalbu potpisao i Petar Sabatini kao istinitu. Dok su bosanski franjevci za Maravića, slavonski se franjevci tuže na njega da im otima prihode koji su im potrebni za uzdržavanje škole u Velikoj i u Našicama. Maravić se naprotiv tuži da mu slavonski fran- jevci otimaju prihode od župa koje bi trebale njega uzdržavati. Ujedno zahtjeva da mu se vrati područje Đakova. Benlić se iste godine (1653) žali na Maravića da ga nastoji lišiti prihoda od dragotinske župe, da je spreman ukinuti samostane u Velikoj i u Našicama samo da sebi osigura dohotke. Progonjen od Turaka našao se u Požegi i u Velikoj tada već duvanjski biskup i upravitelj skradinski fra Pavao Posilović. Na zahtjev slavonskih franjevaca i njihovih vjernika Posilović je 2. lipnja 1653. pisao kongregaciji da su slavonski franjevci vrlo dobri redovnici, a njihovi vjernici najbolji u cijelom turskom carstvu, da primaju svakog biskupa osim Maravića, ali bi posebno željeli Benlića. I slijedeće godine u dva pisma (7. i 10. travnja 1654) izjavljuju da ne priznaju Maravića nego, zahtjevaju Benlića. Isto se ponavlja 1657. i 1658. (Buturac 106—108).

mrtva, ni duhovno ni tilesno

dosada smo pisali u

(Buturac

Kongregacija je znala da se velički samostan uzdržava od 12 župa, našički od 14, a biskup Maravić od 5 župa. Zato jednostavno nije uvažavala žalbe slavonskih franjevaca i njihovih vjernika. Ovi su zahtje- vali da se Maraviću oduzmu njegove župe kao da bez prihoda od tih 5 župa velički i našički samostan ne mogu postojati. Benlić je slavonskim franjevcima u svemu popuštao, jer je bio takve naravi i živio najviše u veličkom samostanu kao siromašni redovnik bez ikakvih osobnih zahtjeva. Tu je na zahtjev vršio i biskupske čine za čije vršenje uza sve molbe i žalbe nije nikada došla dozvola (Buturac 108—109).

Da bi dobio podršku i od zagrebačkog biskupa Maravić je i sam poput Ibrišimovića već godine 1651. u jednom pismu istakao pravo

zagrebačkog biskupa na slavonske župe: župe su zagrebačke biskupije, ali Maraviću povjerene na upravu. Godine 1658. Maravić je bio osobno

u Rimu i dobio novu potvrdu svoje vlasti nad slavonskim župama.

Benlić se morao povući i moliti oprost zbog toga što je neovlašteno

vršio biskupske čine čak i u 5 župa biskupa Maravića. Sada su zaredala

u Rim mnoga pisma u obranu i pohvalu biskupa Benlića (zagrebački

biskup Petar Petretić, pečujski isusovac Toma Horvat, da ne spomin- jemo druge, (Buturac 109—110, AB 485, 487, 491).

Zagrebački biskup utočište Slavonaca

Ogorčeni Slavonci obraćaju se pismima na zagrebačkog biskupa Petra Petretića. Vjernici u svom pismu iz Požege 1. kolovoza pišu:

Mi kršćani između rijeka Save i Drave, koliko nas ima na gospoštiji

i posjedu požeškom pod vlašću i u biskupiji vašega presvijetlog gos- podstva (Nos christiani inter fluvium Savum et Dravum in dominio et

possessione Posegiensi existentes, jurisdictionis et dioecesis illustrissi-

mae dominationis vestrae

kao i drugi biskupi Ugarske imaju i vrše biskupsku vlast, duhovnu i vremenitu, i nad onim svojim vjernicima koji su pod turskim gospodst- vom. Utječu se stoga Zagrebačkom biskupu kao ovčice svome pastiru,

Naglašuju da zagrebački biskup i kaptol

).

jer

ih je odviše i preko svakog očekivanja povrijedio bosanski biskup

fra

Marijan Maravić koji si nasilno i bez svakog ovlaštenja nastoji pris-

vojiti ovo područje između Save i Drave i nas koji smo zagrebačke bisk-

upije podložiti bosanskoj biskupiji. Već je deveta godina kako na tome dan i noć radi, a mi se tome protivimo i protivit ćemo se uvijek. Zatim navode da su radi toga već često pisali u Rim, pa da im je bio i dan

za upravitelja ovih krajeva fra Matija Benlić, vicarius apostolicus sub

šest godina je s nama tako dobro Sad si je isti bosanski biskup u Rimu

ponovno pribavio neko pismo od prefekta svete kongregacije kardi- nala Antuna Barbarinija kojim je ovoga čestitoga muža i svetog biskupa

Turcis, muž hvalevrijedan, častan radio da smo u miru Bogu služili

udaljio od nas. Mole zagrebačkog biskupa i kanonike neka ne dozvole da ih bo- sanski biskup toliko ucviljuje i uznemiruje. Oni neće nikada uz njega

pristati, tkogod ga k njima, protiv njihove volje, poslao. To će izjaviti i papi i njegovoj svetoj Crkvi, jer znadu da bosanski biskup ne teži za ovim krajevima radi spasa duša nego radi svoje privatne koristi, želi naime u Bosnu odnijeti našu milostinju kojom se ovdje uzdržavaju škole za našu dječicu (scholae pro filiolis nostris) i ova dva samostana

u kojima stanuju braća franjevci i služe nam navješćujući Božju riječ te ne dozvoljavaju da ove krajeve prisvoji bosanski biskup i uznemiru-

je nas in anima et corpore (duhovnom službom i zahtjevima za svoje

uzdržavanje). I ako bi se obratio na vaše presvijetlo gospodstvo da ga postavi svojim vikarom u ovim krajevima, molimo da vaše presvijetlo

gospodstvo ne pristane na to, a ako mu je već dana (vikarska vlast)

jer ga mi nikada nećemo primiti. Naprotiv neka vaše

presvijetlo gospodstvo za ljubav Božju učini da ovaj apostolski vikar, fra Matija Benlić, bude u ovim krajevima kako je i prije bio. Istu molbu ponavljaju još jednoć drugim riječima i prijete, ako ne budu uslišani da će se poslužiti s Turcima (agere rem cum Tur- cis ita ut in gravem Ecclesiae universalis cedat confusionem. Ako li (Maravić) nasilno uđe ovamo, kunemo se svojom dušom da će jednako sramotno i nasilno biti odavle uklonjen. Napominju još da bi sadašnje popuštanje bosanskom biskupu moglo biti na štetu i nepriliku budućim zagrebačkim biskupima. Nakon ponovnih izraza odanosti završavaju:

quibus charactere chyrillico nos subscripsimus, non habentes latinum, qui praesentes exarasset, et sigillavimus Ecclesiae sigillo prout apud nos moriš extitit. (Potpisujemo se ćirilicom, jer nemamo latinca da nam to napiše, i pečatimo pečatom crkve kako je u nas običaj). Slijede potpisi:

Ego Joannes Illunchich affirmo suprascripta (Ja Ivan Ilunčić potvrđujem gore napisano), Ego Michael Iuanouich a. s., Ego Bartholomaeus Vu- kowich a. s., Ego Stepahanus Bogdanouich a. s., Ego Michael Vikovich ut supra (kao gore), Ego Martinus Ztephanovich ut supra, Ego Marti- nus Banich ut supra, Ego Nicolaus Tomassevich ut supra, Ego Mathias Petrouich ut supra, Ego Jacobus Wichich ut supra, Ego Marcus Ger- gureuich ut supra, Ego Demetrius Mihalieuich ut supra, Ego Joannes Giurin ut supra, Ego Demetrius Mihalieuich aliena manu affirmo su- prascripta (tuđom rukom potvrđujem gore napisano), Ego Thomas Martinouich (kao prijašnji), Ego Vitus Simonouich aliena manu ut supra (tuđom rukom kao gore), Ego Marinus Luchich aliena manu ut supra, Ego Georgius Imosich sum testis suprascriptis (svjedočim za gore napi-

neka se opozove

sano), Ego Martinus Luchich (kao prijašnji), Ego Gabrich ex Canisa facio subscribere et contentus sum et affirmo suprascripta (dao sam potpi- sati i zadovoljan sam i potvrđujem gore napisano), Ego Agy Pauich ex Canisa facio me subscribere et affirmo suprascripta (Spomenici 12—15, AB 482, Buturac 110). Pismo je pisano bosančicom i hrvatskim jezikom, ali sačuvan je samo suvremeni prijevod na latinski. Za ovim pismom slijedilo je pismo slavonskih franjevaca iz Velike

14. kolovoza 1658. istom biskupu:

vrlo hitni su razlozi koji nas tjeraju

da se obratimo na vaše presvijetlo i prepoštovano gospodstvo čija vlast

je bila i jest i bit će u ovim krajevima Slavonije, to jest u Požegi, u Kap-

tolu i u drugim mjestima što leže naokolo, jer pripadaju vašoj biskupiji

kao što i drugi biskupi Ugarske drže i vrše punu vlast nad svojim bisk- upijama i ako su pod turskim jarmom. Mi redovnici svećenici sa svim

gospodstvu na znanje da

katolicima požeške županije dajemo vašem

je Sveta Stolica i sveta kongregacija za širenje vjere u zadnjih 10 go- dina postavila ovdje između Save i Drave apostolske administratore in

spiritualibus, u duhovnim stvarima, na veliku utjehu vjernika, činila je to već mnogo godina unatrag, no u ovih zadnjih 10 godina poslala je

fra

trojicu za redom, dvojica su već preminula u Gospodinu, a treći je

Matej Benlić, muž bogat znanjem i zaslugama, svima nama i katolici- ma (vjernicima) u najvećoj mjeri drag i radi svoga redovničkog života, radi čovječnosti i razboritosti od svih čašćen i hvaljen i već 6 godina u savršenom miru s nama upravlja u ovim krajevima Slavonije

Zavidni neprijatelj tog našeg mira i zadovoljstva potakao je zao duh bosanskog biskupa te je boraveći ove godine u Rimu lažno podastro

svetoj kongregaciji da je između Save i Drave njegova vlast i od uzoritog

gospodina

dobio jedno jedino pismo da se naš miroljubivi biskup, apos-

tolski vikar, mora povući i prestati upravljati ovim dijelom Slavonije lažnim dokazima prava (bosanski biskup) želi ugrabiti i ovladati vašim

dijelom biskupije, što u starini nikad nije bilo, jer je i papa Inocent X apostolskim breveom ograničio vlast bosanskog biskupa na samu Bosnu i sveta kongregacija svojim dekretima odredila da seže do rijeke Save te

u ovih 10 godina on ovdje i nije imao vlasti niti se u Slavoniji pojavljivao.

Radi toga

propter amorem Dei et in visceribus Jesu Christi flexis popli-

tibus instanter unanimes exoramus (za ljubav Božju i u nutrinji Isusa

Krista na koljenima jednodušni svesrdno molimo) da mu, ako zatraži,

da ne bi svojim nasljed-

ne date nikakvu vlast među Savom i Dravom

nicima ostavili neugodnu i dugu svađu, a nama i svim katolicima pre-

veliku štetu

jer

i dekret pape Bonifacija III određuje da biskupa bira svećenstvo i narod,

a papa potvrđuje

i ako nam apostolska stolica i vaše gospodstvo

ne iziđe ususret, tog će biskupa, uz sablazan, vjernici turskom rukom

odavle istjerati. Datum Velicae

confirmo ut supra. Ego frater Martinus a Posega, lector et praedicator, confirmo ut supra. Ego frater Michael a Chernich, praedicator, vicarius et

discretus conventus, confirmo ut supra (Ja fra Mihajlo iz Cernika, prop- ovjednik, vikar i diskret samostana, potvrđujem kao gore). Ego frater Marianus a Posega, olim definitor, confirmo. Ego frater Joannes a Brod, definitor acualis, confirmo. Ego frater Stephanus a Veliča, gvardianus, confirmo. Ego frater Martinus, lector et praedicator, confirmo. Ego frat- er Blasius Podraga (Podraich, AB), gvardianus Nasicze, confirmo. Ego frater Petrus a Posega Nicolica (Nikolich, AB), custos provinciae Bosnae Argentinae, confirmo (Spomenici 15—17, AB 483—484). U pismu poslanom kongregaciji iz Velike 25. rujna 1658. slavon- ski se franjevci pozivaju na činjenicu da su apostolski vikari Masare-

Promjena i

nova odluka kongregacije (per questa mutatione et novita) sablaznila

je i ražalostila svećenike i braću, jer su ostali bez dobrog pastira koji se brinuo jedino za slavu Božju i spas Kristovih ovaca, pomno, plodonosno

i sretno dulje vremena služio svetoj Crkvi, provodio među njima život

Ponovno zaklinju kon-

gregaciju da im ostavi Benlića i potpisuju se: Io fra Michele da Cernich, predicatore, discretto del convento e padre délia provinzia affermo etc. Io fra Luca da Posega, lett. predicatore et présidente di Buda affermo etc. Io fra Stephano Cnesevich, discretto del convento affermo et io fra Massimo di Posega, predicatore della provinzia affermo. Io fra Martino cla Brodo, predicatore, lett. e diffinitore attuale affermo. Io fra Nico- lao, gvardiano di Naxsicze affermo. Io fra Giov. da Brodo, padre della provinzia e gvardiano del convento affermo. Io fra Pietro Nikolich di Posega, gia custode della provinzia, hora vicario prov. nella Slavonia affermo ed in persona di tutti i padri parochi della Slavonia sottoscrivo (AB 486—487, Buturac 110-111.).

ne kao biskup, nego kao siromašni redovnik

chi, Rendić i Boncarpi vršili biskupsku vlast u Slavoniji

Ego frater Lucas a Posega, concionator,

ne usudi ovdje pojaviti

mi smo već pisali rečenom bosanskom biskupu da se

Zato smo se pon-

ovno obratili na Svetu Stolicu i naveli da ga nikada nećemo primiti

jer je spomenuti biskup odviše lakom

Prvo pismo potpisala su devetorica, drugo osmorica. Obadva pis- ma potpisali su: Požežanin fra Luka Ibrišimović, Cerničanin fra Mihajlo Klačić, Brođanin fra Ivan, Požežanin fra Petar Nikolić. Između datuma prvog i drugog pisma održan je kapitul provincije 15. rujna 1658. u Gra- dovrhu kod Gornje Tuzle. Izabrana je nova uprava provincije, izvršene su i mnoge promjene u razmještaju osoblja (Franj. Bosna 191—192). Fra Luka je postao predstojnik rezidencije u Budimu. Klačić prestaje

biti vikar veličkog samostana i dobiva časni naslov: otac provincije. Fra Ivan je u prvom pismu definitor, u drugom otac provincije i gvardijan

u Velikoj. Glavni potpisnik Nikolić u prvom je pismu kustos provincije,

u drugom bivši kustos (gia custode, jam custos) i vikar (zagrebačkog biskupa) za pokrajinu Slavoniju. Kao vikar drugo pismo potpisuje i u ime svih župnika Slavonije.

Slavonski franjevci u otvorenoj pobuni

Godine 1659. slavonski su franjevci odbili primiti sveto ulje od Maravića. Tražili su ga i dobili iz Zagreba. Time su se i nakon jasne odluke kongregacije odrekli Maravića. Kad se potkraj godine 1659. Maravić spremao iz Modrica prijeći u Slavoniju da obavi kanonsku vizitaciju, neki franjevci i vjernici iz Požege došli su ga obavjestiti neka nejde u Slavoniju, jer oni imaju biskupa kojega svi vole, a njega ne trebaju. U kolovozu 1660. javljeno je Maraviću da su slavonski fran- jevci zamolili kaniškog pašu kao beglerbega kome je bio podvrgnut i požeški sandžak neka biskupu zabrani ulazak u Slavoniju. Dne 2. rujna 1660. piše Maravić kongregaciji svoje posljednje pismo u kojem javlja što su slavonski franjevci poduzeli protiv njega. Umro je 14. rujna 1660. Neki suvremenici tvrdili su da mu je upravo to ubrzalo smrt. Zbog sve- ga toga u Rimu je nastalo veliko ogorčenje protiv slavonskih franjevaca (Buturac 113). Car Leopold I imenovao je nakon Maravićeve smrti bosanskim biskupom fra Matiju Benlića (Buturac 123). U Rimu su međutim bili uvjereni da je Benlić i odviše bio upleten u pobunu slavonskih franje- vaca protiv Maravića. Zato su sada uzalud sa svih strana stizale u Rim molbe da Sveta Stolica Benlića potvrdi za bosanskog biskupa. Na sve molbe Rim je ostao gluh i nije donosio nikakve odluke. Bosanska je biskupija ostala ispražnjena sve do 1669. ili točnije sve do 1671. (Butu-

rac 133). U Bosni i Slavoniji punih 10 godina nitko nije vršio biskupskih čina što je i franjevce i narod činilo nestrpljivima. Uz to je među fran- jevcima Slavoncima i Bosancima pukao razdor kao nikada prije. Provincijal fra Franjo Ogramić Požežanin (1658 — 1661) zamoli pašu da smije držati kapitul u Velikoj. Htio je da Slavonci u upravu provincije lakše proguraju svoje kandidate. No netko se pobrinuo da mu je paša odbio molbu s obrazloženjem da su se kapituli uvijek držali

u Bosni. Ogramić je na to molio da papa breveom imenuje novu upravu

provincije, jer da mu paša ne dozvoljava držati kapitul. I to su osujetili neki bosanski franjevci koji su se upravo nalazili u Rimu. Po naredbi kongregacije kapitul je održan u Fojnici 15. siječnja 1662. U vrh svega bilo je naređeno da nitko od slavonskih franjevaca ne smije biti biran. Zbog toga je pet gvardijana (velički, našički, modrički, gradovrški i donjotuzlanski) zajedno s Ogramićem napustilo kapitul u Fojnici i saz- valo novi kapitul u Velikoj 19. veljače 1662. Tako su izabrane dvije nove uprave provincije. I ako je kongregacija upravu izabranu u Velikoj od- bacila, slavonski franjevci nisu htjeli priznati upravu izabranu u Fojnici (Franj. Bosna 193—196, Buturac 127—128). Da upokori slavonske franjevce kongregacija je 1665. ukinula novicijat i gimnaziju u Velikoj. Dvije godine kasnije slavonski su fran- jevci upravili kongregaciji dvije molbe (4. ožujka i 20. travnja 1667), da se ukine ta zabrana. Obje molbe potpisao je i Cerničanin fra Mihajlo Klačić (Buturac 129). Slijedećih je godina pisano još mnogo takvih mol- bi, ali tek nakon 11 godina (1676) dozvoljeno je u veličkom samostanu ponovno otvoriti i novicijat i gimnaziju (Buturac 130).

Zagrebački biskup jedini podržava slavonske franjevce

Iste godine kad je kongregacija Benliću zabranila vršiti biskupske

čine u Srednjoj Slavoniji, zagrebački je biskup Petar Petretić imenovao svojim generalnim vikarom u duhovnim stvarima fra Petra Nikolića,

a Nikolić opet svojim vikarom biskupa Benlića (8. listopada 1658) za

sve krajeve zagrebačke biskupije koji su pod Turcima. Dakako da su slavonski franjevci sada uznastojali dokazati da zagrebačka biskupija seže čak i preko Valpova, Selca (Đakova), Garčina i Dragotina, sve do rijeke Bosuta (Vidi izvještaj fra Petra Nikolića od 13. svibnja 1660. u (AB

492—497). Nikolić je zato u Zagrebu vrijedio kao redovnik kreposti, znanja, pobožnosti i razboritosti. Kako su Nikolić i Benlić vršili svoju vlast u Slavoniji nije nam poznato. Svakako su sveto ulje dobivali od zagrebačkog biskupa. Zagrebački je biskup Benliću teško zamjerio, kad se usudio slavonskim župnicima dijeliti svoje ulje (Buturac 135). Ipak je ova vikarska vlast bila sve što su slavonski franjevci u vrijeme bosanske sedisvakancije (1660-1670) pa i kasnije u sukobu s bosanskim biskupom fra Nikolom Ogramićem (imenovan 1. rujna 1670, Franj. Bosna 198) mo- gli koristiti da održe svoju neovisnost od Bosne (Buturac 130. 133). Radilo se očevidno o obostranim interesima. Slavonskim fran- jevcima bilo je najlakše pokoravati se zagrebačkom biskupu, jer je taj svoju vlast nad njima, dok su bili pod Turcima, vršio jedino preko jednoga od njih kojega je imenovao svojim vikarom. Benlić, vikarov vikar, bio je dobričina bez ikakvih zahtjeva, pokoravao se franjevcima,

a ne oni njemu. Tako je postignuta stvarna samostalnost i neovisnost.

Zagrebačkim biskupima bilo je opet jasno da je bolje povjeriti vikarstvo jednom običnom franjevcu, nego li bosanskom ili kojem drugom bisku- pu koji bi mogao poželjeti, da Slavoniju zauvijek pripoji svojoj biskupiji. Franjevci generalni vikari, Nikolić i još očitije Ibrišimović, osobito na- kon oslobođenja Slavonije od Turaka, vršili su svoju vikarsku dužnost

kao neki poslanici ili odvjetnici, zastupajući i braneći maksimalno pov- jerenu si stvar i čast. Nije nam moguće reći kako bi se stvari odvijale da su kojom srećom ili nesrećom Benlić ili Nikolić ili Ibrišimović postali bosanskim biskupima. Sasvim je sigurno da u tom slučaju ne bi onako uporno tvrdili da zagrebačka biskupija seže sve do Bosuta. Najočevidniji primjer takve nedosljednosti jest biskup Ogramić. Dok je bio lektor bogoslovije u Ljubljani, poticao je zagrebačkog biskupa Borkovića neka odlučno brani svoje pravo na Slavoniju, neka vikarom

u Slavoniji imenuje Nikolića ili kojega drugog franjevca, neka šalje ulje

slavonskim župnicima i neka nipošto ne dopušta beogradskom bisk- upu Benliću da ga u Slavoniji zamjenjuje. Kao bosanski biskup napro- tiv Ogramić se svom žestinom sve do svoje smrti borio za slavonske župe tvrdeći (s pravom!) da je sijelo bosanske biskupije Đakovo usred Slavonije i (posve krivo) da je požeško polje uvijek pripadalo bosanskoj biskupiji te konačno iz petnih žila uznastojao da cijela turska Slavonija pripadne njegovoj bosanskoj biskupiji (AB 512—514, Spomenici 28— 29, 82—83, Buturac 133).

Borbe biskupa Ogramića

NAJPRIJE UKLONITI BENLIĆA. čim je postao bosanskim bisk- upom, Ogramić je upro sve sile da Benlića istisne iz Slavonije. Sam kaže: Dok je Benlić u Slavoniji, on ondje ne može uživati biskupski ug- led. Međutim i Benlić se borio da ostane u Slavoniji kao vikar vikara zagrebačkog biskupa. To je tada bio jedini način da se Slavonija os- lobodi vlasti bosanskog biskupa (Spomenici 26, Buturac 134—135). Zagrebački biskup Martin Borković već 1670. moli papu da zaštiti vlast zagrebačkog biskupa u turskoj Slavoniji protiv bosanskog biskupa. Ujedno tiraži veće ovlasti za svog vikara fra Petra Nikolića. Biskupske čine da vrši koji drugi biskup, a ne bosanski. Ta molba kao da je mol- ba slavonskih franjevaca, ali i Borković je osjetio za čim ide Ogramić (Spomenici 22).

TEŽAK FRANJEVCIMA. Ogramić je ubrzo došao u sukob ne samo sa slavonskim nego i s bosanskim franjevcima. Godine 1671. zatražio je da mu fratri mjesto uskrsnog janjeta daju godišnje jedan du- kat i da on postavlja župnike. Kad mu je uprava provincije taj zahtjev odbila, izopćio je provincijala, kustosa i jednog definitora. Kongreg- acija je 1672. izopćenje poništila, Ogramića ukorila i zabranila ne samo ubiranje dukata, nego i mješanje u provincijske poslove (Franj. Bosna 199—200). Kad je Ogramić stigao u Požegu da obavi kanonsku vizitaci- ju, po želji franjevaca, Turci ga strpaše u zatvor. Podnio je neka mučenja i platio otkup. Radi toga je izopćio 102 osobe. Slijedeće godine tuže se franjevci na njegove prevelike materijalne zahtjeve. Ogramić ipak us- pjeva pohoditi svoje 4 biskupske župe u Slavoniji: Požegu, Ratkov Po- tok, Selce i Garčin (Buturac 136—138).

IZRAVNO PROTIV ZAGREBAČKOG BISKUPA. Nakon Ben- lićeve smrti 1674. Ogramić počinje izravnu borbu sa zagrebačkim bisk- upom. Slavonski franjevci izražavaju vjernost zagrebačkom biskupu, tuže se ne samo na biskupa Ogramića, nego i na provincijala. Mjesto Nikolića koji je 1675. umro, zagrebački je biskup svojim generalnim vikarom za tursku Slavoniju imenovao fra Luku Ibrišimovića 22. ožujka 1675. Po savjetu fra Luke Borković je pokušao Ogramiću oduzeti i one 4 župe u Slavoniji koje, su bosanskim biskupima bile dodijeljene za nji- hovo uzdržavanje. Godine 1678. kongregacija odgovara zagrebačkom

biskupu neka slavonske župe prepusti bosanskome (Spomenici 35—36, Buturac 138—142).

FRA LUKA IBRIŠMOVIĆ. Ističemo i ovdje da Ibrišimović nije branio samo interese zagrebačkog biskupa, nego se mnogo zauzimao i za katolike u Slavoniji, koji su nemilo stradali i od onih »Vlaha» koji su kao križevački, đurđevački i koprivnički krajišnici provaljivali u tur- sku Slavoniju pa bezobzirno činili zlo turskim podanicima katolicima. Colloneli in confiniis solitam impietatem exercere solent, habent in captivitate Christianos. Praecipue haidones confinii Chrisiensis plu- rima damna in nostros intulerunt eorum porcos abducendo. Parochi Cernikiensis frater apud colonellum Chrisiensem in captivitate nomine Franciscus Klaich detinetur. Cum sit (colonellus) bene notus et amicus suae dominationis illustrissimae, bona occasione pro liberatione scri- bere dignetur. Datum Velicae 22. decembris 1677. Fr Lucas Ibrissimo- vich mp. (Moli biskupa neka piše svom dobrom znancu i prijatelju, križevačkom pukovniku, da pusti iz zarobljeništva Franju Klaića, brata cerničkog župnika. Krajiški pukovnici čine mnogo zla, drže u zarobljeništvu kršćane. Osobito su velike štete (ovdašnjim kršćanima) nanijeli križevački krajišnici otjeravši njihove svinje. Scribo eidem vice- generali obnixe et humiliter deprecando, ut quemdam Franciscum Kla- ich, fratrem parochi Cernikiensis a captivitate liberare dignetur. Velicae 4. januarii 1678. Humillimus scrvus Lucas Ibrissimovich (Spomenici 47—48). Samih 13 dana kasnije ponovno piše biskupu da je i sam smjer- no i ponizno zamolio vicegenerala neka Franju Klaića, brata cerničkog župnika, pusti iz sužanjstva. Osim toga Ibrišimović od godine 1679. neumorno obavješćuje zagrebačkog biskupa Borkovića o sve većim tur- skim pripravama za rat s Austrijom (Spomenici 53—68).

Nema sumnje da su i Ogramić i Ibrišimović bili rodoljubi na djelu. Za oslobođenje Slavonije od Turaka obojica su dala osobno sve što su mogla, svaki na svoj način. I ako protivnici bili su i jedan i drugi veliki franjevci. S početkom borbe za oslobođenje Slavonije (1684) Ogramić je započeo jednu svoju sasvim novu borbu za Slavoniju: želio je stvor- iti jednu čisto franjevačku biskupiju, koja bi obuhvaćala cijelu tursku Slavoniju.

OGRAMIĆ ZA ČISTO FRANJEVAČKU BISKUPIJU U SLA- VONIJI. Prije Turaka najveći je dio današnje Slavonije u crkvenom pogledu pripadao pečujskoj biskupiji. No biskup koji je u godinama oslobađanja Slavonije od Turaka upravljao pečujskom biskupijom nije valjda ni sanjao da bi Slavonija mogla biti njegova. Tako se u zadn- jim desetljećima 17. stoljeća za Slavoniju vodila borba samo između zagrebačkog i bosanskog biskupa (Buturac 149). Ogramić je 1688. u Beču uspio dobiti dozvolu da sjedište svoje biskupije udari u Đakovu (Spomenici 81—82, Buturac 149). Obećanje da će sva područja za koja se dokaže da pripadaju njegovoj biskupiji zaista njemu pripasti Ogramić je previše olako shvatio. U žarkoj želji da

postigne što želi ili je bio uvjeren u potpuni uspjeh ili je htio sud staviti pred gotov čin. On čini sve što misli da je potrebno da njemu pripadne cijela, do malo prije turska, Slavonija. Dne 29. ožujka 1688. piše iz Beča slavonskim franjevcima neka odmah postave župnike franjevce u svim župama, osobito u Požegi, Đakovu, Osijeku, Vlapovu, Orahovici, Voćinu, Cerniku i Kaptolu. Neka ne dopuste da bilo koju župu zauzme svećenik kojega bi skupa, pogotovo ne zagrebačkog: ni po jedan način nepustite Harvata, osobito popa (Spomenici 78—79). Javlja da mu je bečki dvor obećao sve što su uživali njegovi prethodnici, ako se to pomoću svje- doka dokaže. Požeškog župnika fra Ivana Pinotića poziva da se pobrine

za ubiranje desetine: sve od Sirača

do Ivankova, a u širinu od Drave do

Save. »I Vlai i našinac svaki desetinu ima dati, i bogat i ubog i kralj isti od svega štogod zemlja ploda daje i od imanja svakoga i od posla kojim

I

god se ljudi rane

od svašta. Tako se ufam da ćete i vi učiniti, ne drugačije. Ja ću pravo i

vami učiniti. Zato budite nad tizim

posao

srpnja 1688. poziva i osječke i požeške generale da idu na ruku njegovim

pobiračima desetine. Ujedno im javlja: Et siquidem castrum Diacoviense cum civitate sua iuris mei episcopalis sit, in dioecesi autem contineam, quidqoid est intra Savum, Dravum et Danubium a Virovitiza Illokium

usque inclusive

Tvrđava Đakovo i varoš imaju pripasti meni kao bisk-

Odberite vridniji redovnika na ti

(Spomenici 84—85, Buturac 149—150). Pismom iz Beča od 16.

da dadu desetinu potpuno

i to je Božja zapovid

upu, a u biskupiju mi ulazi sve što god je između Save, Drave i Dunava od Virovitice sve do Iloka uključivo (Spomenici 82—83).

Idejom o biskupiji koja bi obuhvaćala cijelo područje između Save, Drave i Dunava i u kojoj ne bi bilo nikakvih drugih svećenika

osim franjevaca Bosne Srebrene Ogramić je na trenutak predobio sve franjevce. Na sastanku u Požegi 1. lipnja 1689. izjavljuju franjevci da zagrebački biskupi nisu nikada imali nikakvu vlast u Slavoniji, da njihove vikare nitko nije priznavao, naprotiv da su ih provincijski ka- pituli zabranili ,da je njihov biskup bio uvijek samo bosanski biskup,

a nikada zagrebački. Izjavu su potpisali: Fra Luka Ibrišimović, pa-

ter provinciae, fra Andrija Dubočac, exminister Bosnae, fra Augustin

Jaharić, velički gvardijan, fra Ivan Pinotić, župnik u Požegi i fra Stjepan

iz Đakova, gvardijan u Našicama (AB 517—518). Bio je to, eto, mom-

enat, kad se i fra Luka Ibrišimović, zanesen Ogramićevom idejom ili prisiljen zajedničkom odlukom prisutne braće, šutke odrekao vikarstva i priklonio bosanskom biskupu. U svakom slučaju nije bilo lako odbiti zahtjev zajednice u kojoj živiš.

Nama se ovo čini sasvim razumljivim pa ne dijelilmo mišljenje s Buturcem koji kaže da je gore spomenuto pismo falzificirao vjerojatno

sam Ogramić (Buturac 150, bilješka 301). Druga je stvar što su se mnogi slavonski franjevci brzo otrijeznili shvaćajući da je Ogramićeva ideja

u oslobođenoj ili austro-ugarskoj Slavoniji neizvediva, a da su se tako

brzo otrijeznili najviše je pridonio sam Ogramić. Što je naime postigao svojom idejom, to je izgubio svojim postupcima. U pismu od 8. travnja 1690. pisanom u Požegi franjevci se tuže kongregaciji na Ogramića: da si prisvaja biskupsku vlast u krajevima gdje je prema dekretu kongregacije od 1645. nema, da na okrutan i nečovječan način ubire desetinu od naroda iscrpljenog i uništenog ra- tom. »Čak i nama koji smo 173 godine pod teškim turskim jarmom taj ucviljeni narod učili zakonu i pružali mu sredstva spasenja htio bi oteti župe od kojih ovisi naš tako siromašni život. Zahtjeva da narod daje njemu desetinu, umjesto da nama daje milostinju. I da to traži na blag način, kako priliči crkvenom staležu, ali on kažnjava zatvorom i zlostav- lja. Više siromaha dao je uroniti u hladnu vodu. Čak je odredio da te

stvari čine — kao da su nama tuđi — dvojica naše braće. Da spasimo svoju čast i da se izbjegne sablazan, jednoga od tih otaca dali smo po re- dovnicima uhvatiti i dovesti u samostan. Bosanski je biskup na to noću sa 75 vojnika pješaka silom provalio u samostan, razvalivši vrata dao

je oce iz ćelija izvlačiti, vezati, tući i neobičnom okrutnošću sa sobom

odvući. Tako nešto ni od Turaka nikada nismo doživjeli. Dodajemo, što i sam bosanski biskup dobro znade, da smo u vrijeme Turaka pri-

mali sveta ulja od zagrebačkih biskupa kojima i pripadaju spomenute župe«. Mole kongregaciju da ih zaštiti od tih progona Fr. Ioanes Pinotich e Posega, gvardianus conventus Velicae. Fr. Andreas a Dubocian, exminister provincialis. Fr. Lucas Ibrissimi a Posega, pater provinciae. Fr. Nicolaus Churchovich, pater provinciae. Fr. Marianus Levachiovich, vicarius conventus (Spomenici 91—92). Tako je ideja o čisto franjevačkoj Slavoniji i biskupiji u samom zametku doživjela odlučan poraz. Franjevci će se odsada sve do carske odluke i Ogramićeve smrti (1701) stalno kolebati ili će biti kao razapeti između nasilnog Ogramića i ne manje odlučnih zagrebačkih biskupa.

FRA IVAN PINOTIĆ potpisao se ovdje kao Požežanin (e Posega). Pinotići su inače starinom bili iz Petrovog Sela, nekadašnjeg Dimitrov- ca koji je pripadao cerničkoj župi. S još nekoliko franjevaca fra Ivan se u ratu za oslobođenje Slavonije odlikovao kao organizator narodnog ustanka, pa i kao vođa slavonskih četa koje je sam prikupio. I njegov rođak Marin Hunalić bio je vojvoda slavonskih boraca za oslobođenje od Turaka. Kao takova preporuča ga Pinotić Janku Makaru pismom pisanim u kolovozu 1689. (Podrijetlo 235, Spomenici 87).

Slavonski franjevci između dvije vatre

Car Leopold 24. srpnja 1690. naređuje da se požeški kraj ostavi bosanskom biskupu, sve dok kompetentan sud stvar ne ispita i donese presudu (AB 519). Dne 11. listopada 1690. biskup Ogramić pismom poziva fra Ivana Pinotića, veličkog gvardijana, na neku istragu koja će se održati u Pečuhu 20. listopada. (Spomenici 96—97). Pismom iz Đakova od 14. siječnja 1692. Ogramić zahtjeva od potpukovnika baruna de Lona da vojničkom stražom uhvati požeškog župnika fra Mihajla Požežanina (Domazetovića) i nekog svećenika koji je došao u Kutjevo (Spomenici 106—107). Drugim pismom iz Đakova 23. travnja 1692. zahtjeva od slavonskih franjevaca da prekinu s odmetnikom i raskol- nikom fra Lukom Ibrišimovićem, koji tvrdi da mjesta između Save i Drave kao Požega, Brod, Cernik, Pakrac i Gradiška na Savi pripadaju zagrebačkom biskupu (Spomenici 107—108).

U to je vrijeme Ogramiću uspjelo fra Luku baciti u tamnicu. Na ovo nasilje odgovorio je i zagrebački biskup Aleksandar Mikulić pro- tunasiljem. Po nalogu biskupa uhvaćeni su franjevci iz Pounja i pod stražom dovedeni u Zagreb. Pukovnik Makar oslobodio je Ibrišimovića, a franjevce u Garčinu zlostavljao. (Buturac 153). Ovo je dovelo do toga da su neki franjevci ohladili prema zagrebačkom biskupu. Župnici u Požegi i u Brodu odbili su sveta ulja iz Zagreba već 1692. Zbog toga se biskup Mikulić grozi da će, ako provincijal u tim mjestima ne postavi župnike koji će se pokoravati fra Luki, on sam onamo poslati svoje svećenike »što se neće sviđati ni vašem očinstvu ni svetom redu« (quod et paternitati vestrae displicebit et sacro ordini (Spomenici 109—110). Cogar sacerdotes saeculares cum damno illius provinciae constitu- ere (Spomenici 111—112). (Bit ću prisiljen postaviti ondje svjetovne svećenike na štetu provincije). U nekim je slučajevima teško razaznati da li se franjevac jednom ili drugom biskupu pokorava milom ili si- lom.

Dne 30. travnja 1693. fra Luka Ibrišimović javlja iz Požege biskupu Mikuliću da su zagrebačka sveta ulja primili: P. Philippus de Posega za župu svetog Mihajla u Stražemanu, p. Marijan Lukačević za crkvu svetog Petra u Kaptolu i za crkvu svete Katarine u Podgorju, P. Mihajlo de Posega (Domazetović) sa svojim drugom za župu Duha Svetoga u Požegi, a drug za župu svetog Nikole u Pleternici. Prečasni otac Ja- kob Maurachich za opatiju Blažene Djevice Marije u Kutjevu. p. Martin de Garczin za župu Blažene Djevice Marije u Vrčindolu, p. Bartol de Saraglio za župu svetog Martina i svetog Demetrija u Bučju, p. Augus- tin Henpacze za župu Blažene Djevice Marije u Kobašu i Oriovcu, p. Dominicus pro parochia Chernich (pater Dominik za cerničku župu), p. Antun de Posega za župu u Kraljevoj Velikoj, p. Marijan Carsta za župu u Pakracu i p. Ivan de Dubochach za župu biskupskih dobara u Martincima (AB 520 — 521). Ogramić nikada nije prestao nastojati da sve slavonske franjevce predobije za sebe, Tako je nakon smrti biskupa Mikulića, u početku biskupovanja Stjepana Seliščevića (1694 — 1703) imenovao za svog vikara fra Erazma Požgaja koji je obišao cijelu Slavoniju i sastavio popis župnika koji pristaju uz Ogramića. Izvještaj nosi datum 24. lipnja 1695. Priznavali su Ogramića: Fra Bernardin a Gradisca župnik za sebe i vjernike, Fra Đuro Turbić, velički gvardijan i župnik. Fra Filip a Posega,

predstojnik u Voćinu i župnik. Fra Marko a Dubicza, požeški župnik. Fra Stjepan Glumglumchich, župnik u Garčinu. Fra Jakob Vinogracz, dubički gvardijan i župnik (za mene i moje župnike u dubičkom ko- taru i narod recognoscentes episcopum Bosnensem esse nostrum le- gitimum episcopum et praelatum). Fra Grgo Osugbiczensis (Orubica). Fra Marijan Trosich, župnik pakrački. Ego fra Michael de Posega, pa- rochus Chernikiensis pro me et grege (Ja fra Mihajlo Požežanin župnik cernički za mene i vjernike). Fra Jakob a Radovanczi, župnik Gradko- Potokiensis. Fra Bartol a Verbosa (Travničanin), parochus Zagradiensis. Fra Martin a Brod, parochus Varsindoliensis. Fra Augustin de Glogo- vista, parochus in Orechovacz. Ego frater Augustinus Jakarich, custos provinciae et Brodensis (parochus) contestor et libenter subscribo pro me et populo ut supra, recognoscendo cum pleno honore nostrum epis- copum et praelaltum fr. Nicolaum a Posega Plumbensem, episcopum Diacovensem seu Bosnensem (Ja fra Augustin Jakarić, kustos provincije i brodski župnik rado svjedočim i potpisujem za sebe i narod priznajući s punim poštovanjem našega biskupa i prelata fra Nikolu Olovčića iz Požege, biskupa đakovačkog ili bosanskoga). Fra Nikola a Modric- zia, parochus in Kopanicz. Fra Josip, parochus Svilaczensis. Fra Ivan Gusmodanin, parochus Szikirovacz. Fra Franjo de Bamak, parochus Verbicensis). Fra Blaž a Salinis, parochus Ivankoviensis. Fra Antun a Crescevo, parochus Podgoraczensis. Fra Mihajlo a Nimczi, gvardianus conventus Nasiciensis. Fra Petar de Posega, parochus in Petrievczi. Fra Nikola a Podgoracz, parochus Valkoviensis. Fra Mihajlo de Nimczi parochus Berkiensis. Fra Martin de Niemczi, parochus Valkovariensis. — Jedino osječki isusovci i fra Luka Ibrišimović u Požegi nisu htjeli priznati gospodina Nikolu, bosanskog biskupa za svoga biskupa, i ako ga i naši oci u Osijeku koji vrše župničke poslove i sadašnji župnik u Požegi sa svim narodom priznaju za svog pravog i zakonitog biskupa (AB 522 — 523). Godine 1697. 19. siječnja piše kutjevački župnik Jakob Mavračić:

Pater Luka među tolikim protivnicima zajedno sa mnom mnogo trpi, jer su mu protivni svi bosanski patri, bjegunci iz Bosne, osim patra Andrije de Dubochacz koji se biskupu smiono usprotivio. (Spomenici 129). Iste godine 1697. 10. srpnja fra Jakob Tvartkovich, fra Augus- tin Jaharich, bivši definitor i kustos, fra Stjepan Valkovich, gvardijan svetoga Nikole u Visokom i župnik u Gradiški, fra Nikola Gurgevich,

pater provinciae, fra Đuro Farbich, definitor i fra Andrija de Đubog (c) ach, bivši provincijal i komesar u Velikoj potpisuju sa zakletvom da zagrebački biskupi nisu nikada vršili vlast nad požeškom Crkvom po fra Petru Nikoliću. Istom kad je fra Luka Ibrišimović donio neki carski nalog, zagrebački je biskup počeo smetati bosanskog u posjedu (AB 528 — 529). Sličnu izjavu dali su pod zakletvom na sastanku u Brodu 25. siječnja 1697. fra Jakob Quartovacz, bivši gvardijan u Solima (Saliche)

i drug brodskog župnika, star 57 godina. Fra Ambroz a Cattogl., bivši

gvardijan u Našicama i župnik Orechovicze, 65 godina. Fra Blaž Matu- rius, gvardijan u Solima (conventus Salinarum). Fra Antun a Broganczi, gvardijan u Našicama. Fra Martin Buzoga, gvardijan u Velikoj. Fra Stje- pan Klunchich, gvardijan u Schisztiche (?). Fra Franjo Barnich, pater provincije i predstojnik osječkih rezidencija. Fra Nikola Gimchevich, pater provinciae u dobi od 74 godine. Fra Stjepan Velekovich, gvard- ijan u Visokom, 67 godina. Fra Pavao Nikolich, bivši definitor i tajnik provincije. Fra Augustin Jaharich, bivši kustos i već gotovo 30 godina župnik u Brodu, 58 godina.

U istom dopisu dodaje se izjava fra Augustina Jaharića, bivšeg definitora i kustosa, brodskog predstojnika, dana pismeno pod zaklet- vom 18. srpnja 1697. biskupu Ogramiću: niti smo kad vidjeli niti čuli da bi pater Petar Nikolić ma i potajno vršio jurisdikciju zagrebačkog biskupa qui dicto patri Nikolich tot annis juvenis, dum Velicae studu- eram, inserviveram (koji sam patra Nikolića kao mladić posluživao to- liko godina dok sam u Velikoj studirao (AB 529). Vojvoda Marin Hunalić 5. travnja 1698. u Požegi daje pismeno očitovanje da stanovnici Slavonije priznaju svojim biskupom bosansko- ga biskupa, a tako i svi franjevci osim pokojnog fra Luke Ibrišimovića

i veličkog gvardijana fra Mihajla Domazetovića (Domassetovich, AB

532, Spomenici 139 — 140). Hunalićevom pismu, prevedenom na latin- ski, bilo je priloženo pismo fra Ilije iz Modriča, požeškog župnika koji 3. ožujka 1698. piše Ogramiću da je fra Luka Ibrišimović jako bolestan te od biskupa moli oprost za učinjene grijehe i uvrede i blagoslov (Spomenici 140). Dne 21. travnja 1698. Ogramić šalje svim župnicima ulje i uz put pripominje: a varhu svega pod osuđienia dušah vaših anatematnika Zagrebčana u takvi stvari da ni ćiutite, ni za čin marite, osobito, ako li

koi vražji sin na jni vikarstvo pošao ili se jnime imenovao ili za jnega ikakvim putem arvao (Spomenici 140). Ova konačna jednodušnost slavonskih franjevaca i pristajanje uz biskupa Ogramića postignuta je djelomice prilivom franjevaca bjegu- naca iz Bosne, djelomice time što nakon oslobođenja Slavonije od Tura- ka pokoravanje zagrebačkom biskupu nije više bilo tako privlačno kao

u

vrijeme Turaka, a najviše zbog toga što je Ogramić upeo sve sile da

u

slobodnoj Slavoniji stvori jednu čisto franjevačku biskupiju. Bilo je to

barem dijelom ono isto za što su se slavonski franjevci u vrijeme Turaka toliko borili da su se ne malo zamjerili i kongregaciji i Svetoj Stolici. No Ogramić se ljuto prevario misleći da će mu za pobjedu u borbi sa zagrebačkim biskupom biti dosta njegove zasluge i zasluge franjevaca, privrženost i suglasnost svih slavonskih franjevaca župnika i njihovih vjernika i njihova svjedočanstva da zagrebački biskup nije nikada vršio biskupsku vlast u Slavoniji. Druge su stvari bile jače od toga.

ODLUKA JE PALA

U svibnju 1699. sastalo se u Gyoru posebno povjerenstvo da odredi granicu između zagrebačke i bosanske biskupije. To je povjerenstvo

predložilo metropolitanskom sudu i caru Leopoldu da izrekne presudu

u korist zagrebačkog biskupa (Buturac 159). Presudom metropolitan-

skog suda i odlukom cara Leopolda godine 1701. zagrebačkoj je bisk- upiji pripalo područje između Save i Drave sve do Petrijevaca, Drenja, Levanjske Varoši i Lukačeva Samca (Bututrac 215). Iste godine Ogramić

je ubijen u noći između 14. i 15. kolovoza. Tako je završena ta dugotraj-

na i uporna borba za Slavoniju. Kaže se da je parnica s Ogramićem bisk- upa Seliščevića stajala 10.000 forinti. (Buturac — Ivandija 177). U državi s feudalnim uređenjem kakva je bila Austro-Ugarska nije bio ni moguć drukčiji završetak te stvari. Zagrebački biskup bio je tada najmoćniji velikaš i prvi ugled u Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije. Drukčije bi sve ispalo da je kojom nesrećom u istu borbu na vrijeme stupio i pečujski biskup. Uz taj nehotični nehaj pečujskog biskupa slavonski franjevci, osobito Nikollić i Ibrišimović, najviše su pridonijeli da je zagrebački biskup dobio daleko više Slavonije nego mu je pripadalo prije Turaka.

Literatura:

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1883. Bauerlein Stjepan, Fra Nikola Ogramič-Olovčič, biskup đakovački, Croatia Saera 22 — 23, Zagreb 1944, str. 127 — 160. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip-Ivandija Dr Antun, Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima, Zagreb 1973. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892. Lopašić Radoslav, Dva hrvatska junaka: Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Zagreb 1888. Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVIII. vijek. Pisma iz Slavonije u XVIII. vijeku (1633 — 1709), Starine XXX, Zagreb 1902. Mandić Dr 0. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavičić Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.

Cernički župnici u 17. stoljeću

1623. cernička se župa prvi put spominje u izvještaju provincijala

fra Marijana Pavlovića kao osma od devet župa veličkog samostana

(Acta Ordinis 1900,82. Buturac 28, bilješka).

1626 — 1630. U tom petogodištu biskup fra Tomo Ivković dijelilo je u Cerniku krizmu dva puta. Prvi put je krizmao 570 osoba drugi put 404 (Croatia Sacra 1934, 76).

1637. spominje se prvi po imenu poznati župnik u Cerniku: fra

Ivan Poljičanin (Buturac 36). O njemu se znade da je 1646. kao gvardijan u Makarskoj sa još 6 potpisnika u ime 120 hercegovačkih franjevaca tražio od Svete Stolice odcijepljenje od bosanskih franjevaca (Chronicon 38, Franj. Vijesnik 1934, XI, 334).

1638. 19. travnja biskup fra Jerko Lučić krizmao je u Cerniku 530

osoba (Buturac 87).

1646. Biskup fra Marijan Maravić obišao je veći broj slavonskih

župa, među njima i cerničku (Bututrac 99).

1660. Fra Petar Nikollić izvješćuje da cijela cernička župa ima samo

jednu crkvu. Posvećena je svetom Nikoli, stara, od kamena, ima svoj ukras i sve potrebno. Postoje i druge crkve, ali porušene. Kod jedne, posvećene svetom Martinu, vrši se i bogoslužje, i kod druge svetog Ivana. U samom Cerniku stoji tek mala kapela, gdje borave dva naša brata svećenika: pater Bernardin iz Imotskog i pater Đuro.

Tu je i mali hospicij našega reda (AB 494). Crkva svetog Nikole bila je

u Zapolju, svetog Martina na groblju kod Banićevca uz cestu prema Požegi, svetog Ivana na groblju u Rešetarima.

1675. u Cerniku je župnik Selatić fra Andrija (Požeški Zbornik

III, 106). Selacsich Andreas bio je 1669. gvardijan u Našicama. (Kaizer).

cernički župnik. Spominje ga Ibrišimović

u dva pisma (22. prosinca 1677. i 4. siječnja 1678.), kad se zauzima za Franju Klaića, brata cerničkog župnika, s molbom da ga križevački pu- kovnik (vicegeneral) pusti iz sužanjstva (Spomenici 47 — 48).

1687 — 1691. U dokumentu izdanom u Cerniku 4. prosinca 1711. potpisani Franjo Heymann, provizor cerničkog vlastelina Maksimili- jana Petraša, dva selska kneza (judices), i petorica starijih ljudi (seniores, kao neki odbornici) svjedoče u ime svih Cerničana između ostaloga i ovo: RP. Hieronymus Tomicsevich Vellicensis 180 personas Turcicas ad Fidem convertit, baptizavitque, et ut strenuus Christi Dei miles fideliter tuendo commissum sibi gregem in obsidione arcis Bilostinensis, capite truncatus a Turcis, obiit in Domino. — RP. Simon Dorich quoque ab- ductus a Turcis, et ut Christium negaret, varie tentatus, ad ultimum ad palum crudeliter tractus, in tormentis vitam finivit (Ramus 349). Pater Jerko Tomičević, Veličanin, obratio je na kršćanstvo i pokrstio 180 Turaka. Kao hrabri vojnik Krista Boga vjerno je čuvao pov- jereno si stado. Kod opsade bilostinske tvrđave Turci su mu odsjekli glavu i tako preminu u Gospodinu. Pater Šimun Dorić također je odveden od Turaka koji su ga na razne načine pokušali navesti da zaniječe Krista i konačno ga nabili na kolac te je tako završio svoj život kao mučenik. Po ovom svjedočanstvu sastavljenom u Cerniku s potpisima Cerničana — i ako se to izričito ne kaže — ova su dvojica morali biti cernički župnici u najtežim godinama rata za oslobođenje od Turaka, kad se ratna sreća mijenjala i kad su Turci nekoliko puta provalili iz Bosne u Slavoniju u želji da je ponovo osvoje. U cerničkoj župi 180 Turaka radije je prihvatilo krštenje nego da bježi u Bosnu. No župnik koji nije pobjegao pred Turcima platio je to glavom.

1693. (Podgorac) pater Dominik kao cernički župnik primio

je sveto ulje od zagrebačkog biskupa (AB 521). Vjerujemo da je to isti

onaj o kome cernički dokumenat od 4. prosinca 1711. kaže: pie defunc-

1677—1678. Klaić fra

,

tus RP. Dominicus Podgoracz — pobožno preminuli pater Dominik Podgorac obnovio je crkvu svetog Ivana Krstitelja u selu Rešetari. Ob- novu je mogao izvesti samo kao župnik u Cerniku.

1695. Požežanin (a Posega, de Posega, Domazetović) pater Mihajlo, cernički župnik, u ime svoje i svojih župljana (pro me et grege) izjavljuje da svojim biskupom priznaje Ogramića. (AB 522 — 523). O njemu znademo nešto više. Spominje se kao župnik u Stražemanu 1675, kad je zajedno s cerničkim župnikom patrom An- drijom Selatićem ili Selačićem i nekim drugim slavonskim franjevci- ma potpisao pismo kongregaciji pisano protiv fra Luke Ibrišimovića, generalnog vikara zagrebačkog biskupa za područje turske Slavonije (Požeški Zbornik III, 106). Ovdje se javlja kao pristalica Ogramića i pro- tivnik Ibrišimovića i zagrebačkog biskupa. Kasnije će se, možda više nego drugi, ali većinom, prisiljen, priklanjati čas jednoj, čas drugoj stra- ni, a završit će život kao Ibrišimovićev nasljednik u vikarstvu.

Valjda zbog nasilja što ih je biskup Ogramić oko godine 1690. činio franjevcima, jer nisu htjeli, kako im je on naredio, i silom utjerivati bisk- upovu desetinu od osiromašenog naroda i još k tome na štetu franjevačke milostinje, našao se i fra Mihajlo među protivnicima biskupa Ogramića (Spomenici 91 — 92). Pismom od 14. siječnja 1692. Ogramić zahtjeva od komandanta Požege, potpukovnika baruna de Lona, da požeškog župnika fra Mihajla Požežanina uhapsi i dobro čuvana pod vojničkom stražom preda ili njemu ili brodskom župniku. Biskup u pismu tvrdi da se fra Mihajlo silom nametnuo za župnika u Požegi, i ako ga je on zbog preteških grijeha i notornih zločina suspendirao te mu zabranio i ući u Požegu. Biskup kaže da ga ni ne smatra čim drugim nego krivovjercem (Spomenici 106).

Da li radi ove tako oštre biskupove mjere ili radi čega drugoga požeški župnik fra Mihajlo — i to jedini on i brodski župnik — godine 1692. nisu htjeli primiti sveto ulje od zagrebačkog biskupa. Zbog toga se zagrebački biskup Aleksandar Mikulić u pismima od 28. siječnja i 16. veljače 1693. zaprijetio provincijalu Bosne Srebrene da će u Požegi i u Brodu postaviti za župnike svjetovne svećenike (Spomenici 109 — 112). Provincijal ni požeškog ni brodskog župnika nije maknuo, iako je to biskup Mikulić najoštrije zahtjevao. Biskupova prijetnja ipak je djelovala, jer 30. travnja 1693. fra Luka Ibrišimović javlja zagrebačkom

biskupu da je među župnicima koji su primili njegovo sveto ulje bio

i požeški župnik fra Mihajlo Požežanin. Primio je sveto ulje ne samo za svoju župu Svetoga Duha u Požegi, nego i za svoga druga župnika svetog Nikole u Pleternici (AB 520 — 521).

Godine 1695. prema spisu od 24. lipnja svi franjevci osim Luke Ibrišimovića priznaju svojim biskupom Ogramića — i fra Mihajlo Požežanin, župnik u Cerniku (pro me et grege). Na provincijskom ka-

pitulu u Visovcu održanom 17. lipnja 1696. cernički župnik fra Mihajlo Požežanin Domazetović postaje gvardijanom u Velikoj (Franj. Bosna 207 — 208). Dne 5. travnja 1698. piše iz Požege vojvoda Marin Hunalić da bosanskog biskupa priznaju svojim biskupom svi stanovnici Slavonije

i svi fratri osim pokojnog fra Luke Ibrišimovića i veličkog gvardijana

fra Mihajla Domazetovića (Spomenici 139 — 140). Domazetović je, eto, bio fra Lukin gvardijan u zadnjim godinama njegova života i u pitanju biskupove vlasti priklonio se umirućem starcu toliko da mu je postao

i nasljednik u vikarstvu. Kad su 2. svibnja 1699. najugledniji slavonski

franjevci potpisali izjavu da je nad Požeškom Crkvom uvijek vršio vlast bosanski biskup, Domazetović nije među potpisnicima. Unatoč tome Domazetović je bio i ostao jedan od najuglednijih franjevaca u Slavoni- ji. Na provincijskom kapitulu završenom 28. lipnja 1699. izabran je za definitora (vijećnika) provincije. Tri godine kasnije 6. kolovoza 1702. postao je kustos provincije. Oba ta kapitula održana su u Velikoj (Franj. Bosna 208 i 210). Već po tome se vidi da su Domazetovićevi preteški grijesi i notorni zločini i njegovo krivovjerstvo, puste grdnje rasrđenoga Ogramića. Novi zagrebački biskup Martin Brajković (1703 — 1708) im- enovao je 1705. općim povjerenikom za oslobođenu Slavoniju Đuru Funteka, kanonika i čazmanskog arhiđakona, a veličkoga gvardijana, Požežanina fra Mihajla Domazetovića, vicearhiđakonom s pravima arhiđakona. Biskup je Domazetoviću podijelio pravo odrješivati od nekih biskupskih pridržaja, a glede oprosta od ženidbenih zapreka i zabrana morao se po odredbi biskupa u svakom pojedinom slučaju posavjetovati s rektorom požeškog isusovačkog kolegija i kutjevačkim župnikom Mavračićem. Bio je to s jedne strane nastavak Nikolićeve i Ibrišimovićeve vikarske sllužbe, a s druge strane zametak požeškoga subalternog konzistorija koji je osnovan 1751. i postojao sto godina. Po biskupovoj odredbi Domazetović je još imao pravo uživati dohotke cerničke ili koje druge franjevačke župe u Slavoniji (Bututrac 161).

Cernički dokumenat od 4. prosinca 1711. kaže o Domazetovi- ću: Campanas huius Ecclesiae Cernikiensis, Pakarcensis et Ecclesiae S. Nicolai in Zapolje procuravit pie defunctus P. Michael a Possega et P. Georgius Sevich (Zvona ove cerničke crkve, pakračke i crkve svetog Nikole u Zapolju nabavio je pobožno preminuli pater Mihajlo Požežanin i pater Đuro Sević). Isti dokumenat kaže također da je pater Mihajlo Požežanin — svakako kao cernički župnik — u Petrovom Selu podigao crkvu svetoga Antuna Padovanskoga, drvenu dakako, kakve su se onda, odmah iza oslobođenja od Turaka, gradile. Petrovo Selo bilo je tada filijala cerničke župe. Petar Mihajlo je umro u Velikoj kao gvardijan 5. svibnja 1707. 1696 — 1699. (?) Turbić pater Đuro vjerojatno je bio župnik u Cerniku iza Domazetovića. Spomenuti cernički dokumenat na ono o crkvi u Petrovom Selu nadodaje: Ecclesiolam quoqae S. Leonardi su- pra Oppidum Cernik partim dictus P. Michael, partim R.P. Georgius Turbich erigi curarunat (I crkvica svetog Leonarda iznad trgovišta Cernik podignuta je djelomice brigom rečenog patra Mihajla, a djelo- mice brigom poštovanoga Đure Turbića). Kako to drugačije razumjeti nego: ono što je pater Mihael kao župnik u Cerniku započeo, to je pa- ter Đuro kao njegov nasljednik dovršio. Cerničani ističu što su njihovi dušobrižnici franjevci kod njih učinili. Crkvicu svetoga Leonarda treba- lo je nanovo podići, jer je Cernik 1688. bio spaljen.

Fra Đuro Turbić jedan je od onih bosanskih franjevaca koji su na poticaj provincijala Mihajla Radnića (1685 — 1690) »kao Mojsije «vodili svoje vjernike iz Bosne u Slavoniju i dalje u južnu Ugarsku. Za Turbića se kaže da je iz Kuzmadanja gdje je bio župnikom izveo i doveo pod vlast apostolskoga kralja 5.300 duša. Franjevački izvori kažu da je to bilo 1686. (Catalogus 1823, 264—265. Franj. Bosna 205—206). Svakako je to moralo biti za provincijala Radnica, kad su Turci prvi put pobjegli iz Slavonije. Izvještaj kaže da su mnogi od tih Bosanaca koji su prešli Savu bili izvanredno hrabri i jaki ljudi. Vodili su mnoge borbe s Tur- cima i gotovo uvijek vrlo sretno. Po tome se vidi da oni nisu napustili Bosnu tek iza rata nego usred rata. To potvrđuje i izvještaj kongregaciji poslan iz Sarajeva 10. siječnja 1691. u kojem se kaže da je u Bosni ostalo samo 26 svećenika franjevaca s 3 brata pomoćnika. Upravo te zime od kasne jeseni 1690. do proljeća 1691. Turci su ponovno vladali cijelom Slavonijom. Dakle, već prije godine 1691. Bosnu je napustio velik broj

franjevaca s mnoštvom vjernika. Uzrok tome bile su nesnosne prilike u Bosni posebno za franjevce (Radnić: smrt nosimo u ustima), a i za nar- od. U Bosni je tada vladala kuga i glad (Batinić II, 162—163). Nažalost preseljavanje iz Bosne nije prestalo ni nakon godine 1691 (Franj. Bosna 205—210. Spomenici 109—112. Buturac 199—202). Turbić je već 1693. izabran za gvardijana u Velikoj. Ističe se da je on obnovio (točnije: počeo obnavljati) spaljeni velički samostan. Prije toga, dok je gvardijanom u Velikoj bio fra Augustin Jaharić (1690 — 1693), Turbić je najvjerojatnije bio župnik u Brodu. Zagrebački biskup Mikulić u gore spomenutim svojim pismima (28. siječnja i 16. veljače 1693) posebno govori o brodskom slučaju (in času illo Brodensi) u kojem je fra Luka Ibrišimović bio samo posmatrač (mere spectator). To ističe biskup da pokaže kako nema nitko razlo- ga biti zlovoljan prema njegovom vikaru. »I bilo je mnogo pametnije i bolje što je patra Đuru primio u moj (biskupski) zatvor, nego da ga

je odvela drugamo svjetovna ruka koja ga je zarobila (et patrem Geor-

gium multo prudentius et consultius in meam custodiam recepit, quam

si illum laica manus, per quam captivatus fuerat, alio abduxisset). O

patru Đuri kaže biskup da je stalno protivan i neposlušan vikaru

sveta ulja koja sam ja prošle godine poslao nije primio (contumax et

ac sacros liquores a me missos anno priore

non receperit). Takvi su bili posebno oni patri koji su prešli iz Bosne

u Slavoniju ne samo zbog svojih osobnih osjećaja prema bosanskom

inobediens vicario Semper

ni

biskupu, nego i po naređenju svoga provincijala. Biti uz zagrebačkog biskupa još uvijek je bila pobuna ne samo protiv bosanskog biskupa, nego i protiv bosanskog dijela provincije. Biskup Mikulić u pismu ističe da je i sam provincijal uz pomoć vojske pojedine franjevce prisiljavao na pokornost biskupu Ogramiću. Posebnim pismom biskup zahtjeva od generala grofa Starhemberga, vrhovnog komandanta Slavonije, da provincijalu uskrati svaku vojnu pomoć, jer je ona uperena ne samo protiv prava zagrebačkog biskupa, nego i protiv carske naredbe. Osim toga provincijal (Gabrijel Stanić iz Imotskog) je mletački podanik pa mu se već kao takvome ne smije davati vojna pomoć. Biskup inače jasno ističe da protiv franjevaca nema ništa osim protiv brodskog i požeškog župnika. Zahtjeva od provincijala da tu dvojicu makne, ako ne želi da na te dvije župe dođu biskupijski svećenici. On ne bi htio da išta učini na štetu franjevcima kao sin svetoga reda (veluti sacri ordinis filius) i

dužnik franjevačkoj provinciji za njezinu vjernu službu, ali ako bude

prisiljen neće propustiti braniti svoju vlast

je svoj prst stavio između nakovnja i malja (sciat paternitas vestra, se

posuisse digitum inter incudem et malicem).

Brodski je slučaj rješen tako da je na kapitulu 2. srpnja 1693. pater Đuro Turbić izabran za gvardijana u Velikoj, a pater Augustin Jaharić vratio se za župnika u Brod. Jaharić je među slavonskim franjevcima bio najugledniji, najmoćniji i najdosljedniji pristalica biskupa Ogramića. Definitor 1690 — 1693, kustos 1693 — 1696. Njega se ni s vojskom nije moglo maknuti. Nekada Ibrišimovićev alter ego (drugi ja), sada je bio mnogo moćniji od starca Ibrišimovića. U svjedočanstvu da zagrebački biskup nikada nije vršio vlast nad požeškom Crkvom 25. siječnja 1697. uz njegov potpis stoji da ima 58 godina i da je već gotovo 30 godina župnik u Brodu. Organizirao je i vodio slavonske čete, postavljao im kapetane, što je sve odobrio, potvrdio i pohvalio sam princ Eugen, jer je Jaharić u borbi protiv Turaka mnoge stvari sjajno izveo. Tako je Brod sa župnikom Jaharićem i dalje ostao Ogramićeva kula. Uostalom i jedan i drugi biskup jednako su se pozivali na carska naređenja i za provođenje istih naređenja zahtjevali vojnu pomoć. Pri tom su slavon- ski franjevci, osim Jaharića, zaista bili prsti između nakovnja i malja. Godine 1695. svi osim Ibrišimovića priznaju biskupom Ogramića: i Turbić kao velički gvardijan i Jaharić kao kustos i brodski župnik. I u ponovnom svjedočanstvu od 10. srpnja 1697. nalazimo potpise bivšeg definitora i bivšeg kustosa fra Augustina Jaharića te fra Đure Turbića (pogrešno Farbića), definitora.

neka provincijal znade da

Turbić je postao definitor na kapitulu u Visovcu 17. lipnja 1696, gdje se našao kao velički gvardijan. Na istom kapitulu veličkim je gvardijanom postao cernički župnik fra Mihajlo Domazetović, a na nje- govo mjesto, za župnika u Cerniku, došao je prema onom što je već rečeno, pater Đuro Turbić, definitor. Čini se da je u Cerniku bio sve tri godine svoga definitorija. Naši nekrolozi kažu da je Turbić umro 1. siječnja 1699. što ne može biti, jer sami nekrolozi navode da je umro kao bivši definitor i župnik u Dubočcu, a vrijeme njegova definitorija trajalo je do kapitula u Velikoj 28. lipnja 1699. Osim toga on je još kao aktivni definitor 2. svibnja 1699. potpisao izjavu da je nad požeškom Crkvom uvijek imao vlast samo bosanski biskup. Godina njegove smrti

ostaje nam zasad nepoznata. Isto tako neznamo tko ga je u Cerniku nasljedio.

Literatura:

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb

1883.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franjevački Vijesnik 1934, XI, 334 i 1935, 4—5 (travanj—svibanj), 126-149. Buturac Dr Josip, Fra Luka Ibrišimović (1626 — 1698), Požeški Zbornik III, Slav. Požega 1970, 105—113. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Csevapovich P. Gregorius, Synoptico—Memorialis Catalogus observantis Minorum

provinciae s. Joannis a Fermendžin P. Eusebius, Acta Fermendžin P. Eusebius, Chronicon Kaizer P. Ferdinandus,

Joannis a Capistrano, Budapestini 1896. Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII. vijek

1—176.

Mandić Dr. o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.

Budae 1823.

Zagrabiae 1892.

Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

Patrum superiorum

Provinciae S.

. Starine XXX, Zagreb 1902,

Cerničanin pater Mihajlo Klačić

To je jedini poznati franjevac Cerničanin, koji je rođen i umro u 17. stoljeću. U dokumentima koji su nama pri ruci prvi put se spominje 1658, zadnji puta 1667. U pismu slavonskih franjevaca zagrebačkom biskupu Petru Petretiću pisanom u Velikoj 14. kolovoza 1658. protiv biskupa franjevca Marijana Maravića nalazimo i njegov potpis: Fr. Mi-

chael a Cernik, praedicator, vicarius et discretus conventus. Bio je tada još aktivni propovjednik, vikar ili gvardijanov zamjenik i diskret ili član samostanskog vijeća u Velikoj. (Spomenici 15—17). Odredbom provin- cijskog kapitula u Gradovrhu 15. rujna 1658. pater Mihajlo prestaje biti vikar, ali ostaje u Velikoj propovjednik, diskret i k tome dobiva počasni naslov otac provincije, što znači da je bio vrijedan redovnik, zaslužan za provinciju, već u godinama. To fra Michele da Cernich predicatore

Tako se Klačić

discretto del convento e padre della provinzia affermo

potpisuje u pismu kongregaciji na talijanskom jeziku pisanom u Ve- likoj, 25. rujna 1658. svega 52 dana poslije pisma zagrebačkom biskupu. U tom pismu franjevci mole da im se ostavi mnogo hvaljeni biskup fra

Mato Benlić, a za Maravića kažu da vole biti bez biskupa nego njega priznavati biskupom (AB 486—487).

Dvije godine poslije fra Petar Nikolić, vicarius in spiritualibus amplissimi praesulis zagrabiensis, zamjenik preuzvišenog biskupa zagrebačkog u duhovnim stvarima, u svom poznatom izvještaju pisa- nom 13. svibnja 1660. u Našicama zagrebačkom biskupu Petru Petretiću, opisujući sve slavonske župe za koje je tvrdio da pripadaju zagrebačkoj biskupiji, piše o Požegi: Požega, nekada grad dosta velik kako to poka- zuju tragovi zidova, sada velikim dijelom u ruševinama, bila je ipak vrlo jaka tvrđava. Samostan našega reda, u starini posvećen svetom Franji, nažalost je do temelja porušen, osim crkve i visokog tornja s kojega sada viče turski hodža i crkva je pretvorena u tursku mošeju. Slično je i

druga (crkva, danas sveti Lovro) pod samom tvrđavom, lijepa, nepoz- nata imena, pretvorena u mošeju. Treća, nekada glavna crkva za koju kažu da je bila velika i vrlo lijepa, a nalazila se kod gradskih vrati ju, do temelja je srušena. Sada je tu u Požegi crkva posvećena Duhu Svetom, cijela od drveta, ali dosta velika i lijepa, ima tri oltara s lijepim slikama i svim potrebnim urešena. Tu crkvu je nekoć svojim radom i marom i milostinjom pobožnih vjernika iz temelja podigao moj stric neki pater Toma Požegi. Tu je i udoban hospicij za braću. Za sad (to jest privre- meno požeškom župom) upravlja pater Mihajlo Klačić, Cerničanin, muž kojega resi znanje i redovničko ponašanje, otac provincije. Ima i druga, svećenika fra Lovru. Ponekad, pa i često, vrši ondje službu više svećenika, po deset i više, na blagdan Duhova, svetog Filipa i Jakova i

na mnoge druge blagdane kroz godinu. (AB 493—494).

Već slijedeće godine Klačić je opet u Velikoj kao običan pater samostana. U predstavci bosanskih franjevaca svetoj kongregaciji o progonima koje je protiv franjevaca Bosne Srebrene poduzeo carigrad-

ski patrijarha, pisanoj iz Velike u ljetne dane 1661. potpisani su: Io fra Mich. di Cernich padre del convento, Io fra Nicolao Perich. Io fra Steph- ano Cneseuich gvardiano di Veliča. Io fra Martino di Brod diffinitore.

Io fra Giov. di Dernis. Io fra Pietro Nicolich di Posega etc. Io fra Fran-

cisco Ogramich ministra provinciale e vicario apostolico. Io fra Martino

di Posega commissario visitatore della provincia (AB 504—505).

Potpis fra Mihajla iz Cernika nalazimo još u dva pisma pisana 4. ožujka i 20. travnja 1667. iz Velike kongregaciji u kojima slavonski fran-

jevci mole da se ukine zabrana novicijata i gimnazije u Velikoj. Potpisani su: Fra Petar Nikolić, Požežanin. Fra Martin Požežanin, bivši generalni vizitator. Fra Mihajlo iz Cernika. Fra Marijan iz Kaptola, našički gvard- ijan i fra Josip iz Broda, velički gvardijan (Buturac 129).

Literatura:

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Fermendžin P. Eusebius, Acta

Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII.

1—176.

Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Zagrabiae 1892.

Starine XXX, Zagreb 1902,

U slobodi i nadi

Franjevci su — može se reći — odlično izdržali sva dugovječna turska progonstva i tlačenja. Izdržali su i progone grčkih patrijarha i kalvina i vlastite međusobne trzavice i slabosti. Sada su mislili da će, u jedva dočekanoj slobodi, moći nesmetano i daleko više raditi za svoj narod. No krila oduševljenja brzo su osjetila opasne udarce. Potak- nut molbama drugih franjevačkih provincija u Ugarskoj car Leopold pokušao je franjevcima Bosne Srebrene jednim dekretom oduzeti sve što su za turskoga vladanja stekli u Ugarskoj i Slavoniji. Njihove samo- stane preuzeli bi franjevci provincija koje su u napredovanju Turaka gubile samostan za samostanom i bivale sve manje. Gubitke koje su prouzročili Turci imali su nadoknaditi franjevci Bosne Srebrene i sami se povući u granice turskoga carstva. Zbog toga se na općem zboru franjevačkog reda u Rimu žalio provincijal Franjo iz Travnika (1699 —

1702).

Vrhovna uprava franjevačkog reda odlučila je tada uglavnom da svaka provincija zadrži ono što tog časa ima. Tako provinciji Bosne Srebrene imaju u Slavoniji ostati samostani i rezidencije u Gradiški, Dubočcu, Brodu, Kopanici, Našicama, Velikoj, Požegi, Cerniku, Voćinu (Šarengradu), Zrinu i dva u Pounju (Pougnia): Novi i Sveta Katarina. Provinciji svetog Ladislava ostali su samostani u Sigetu, Kaniži, Pečuhu, šiklošu, Virovitici, Kostajnici, Koprivnici i Hrastovici. Nagodbu o tom morali su u generalnoj kuriji u Rimu 16. lipnja 1700. sa zakletvom pot- pisati provincijal Bosne Srebrene Franjo Travničanin i kustos provincije svetog Ladislava Aleksije Buzijaković (Franj. Vijesnik 1935, 4—5, 139.

Franj. Bosna 209). Ovaj je mirovni ugovor postignut još i dosta brzo i lako. Franjevce Bosne Srebrene pod krunom apostolskoga kralja čekale su još mnogo teže stvari.

U nastojanju pojedinih biskupa da slavonske župe budu priklju- čene njihovim biskupijama slavonskim se franjevcima moglo pričiniti da se biskupi za njih otimaju. I oni sami pokušavali su osloboditi se neželjenih biskupa, gurali se pod vlast drugih. U početku je borba za župe zaista bila nešto kao borba i za župnike franjevce. Ni to nije bilo bez neugodnosti kako smo vidjeli. Kad je Slavonija došla pod vlast Beča, biskupi su franjevcima koji su se usudili priznati drugog biskupa ne samo prijetili, nego ih i kažnjavali u zatvore trpali. Sve to bilo je još nekako shvatljivo. Jednu stvar slavonski franjevci tih godina, krajem 17. stoljeća, kao da nisu bili sposobni ni naslutiti: smatrali su nemogućim da bi im pod apostolskim kraljem, sa znanjem Svete So- lice, nakon oslobođenja od Turaka, itko ikada mogao oduzeti njihove vjernike i narod s kojim su toliko vremena podnosili tursku tiraniju. Sve bi prije vjerovali nego da dolazi vrijeme, kad će oni biti otrgnuti od naroda kojemu su u vrijeme Turaka bili srce i duša. Brigu za taj njihov narod preuzet će s jedne strane vlastela, s druge strane biskupi i biskupijsko svećenstvo, a franjevci će biti strpani u nekoliko samostana,

u djelovanju ograničeni na samo nekoliko župa. Osim toga pred naro-

dom će morati zastupati ne samo Boga, nego i režim presvetoga apos- tolskoga carsko-kraljevskoga veličanstva, objavljivati ne samo volju

Božju, nego i volju režima isto kao što su to kroz vjekove morali činiti biskupi,svećenici i redovnici, podanici bečkoga cara. Kakvo čudo kad

je

tome dvoru morala nerijetko popuštati i Sveta Stolica, čak i onda kad

je

dobro duša tražilo drugačije. Za vjernost režimu franjevci će uživati

naklonost istoga i materijalne povlastice, osobito u (ne)plaćanju por- eza. U društvenom i građanskom životu franjevci će postati isto što

su bili biskupijski svećenici: duhovna gospoda, makar i niža, ali opet gospoda. Pišući o tim promjenama kod slavonskih franjevaca Buturac

kaže: S darovima je dolazio i cezaropapizam

jevaca tražio da slušaju njegovo bilo, a ne bilo naroda. Stezani sve više

u zagrljaju režima, strpani u samostane, franjevci postaju narodu isto

što i ostalo svećenstvo. Oni su sve manje ono što su bili narodu u vri-

(211). Režim je i od fran-

jeme Turaka. Oduzimanje župa, odstranjivanje franjevaca od naroda, na kraju i ukidanje mnogih samostana, urodilo je u Ugarskoj ubrzanom

madžarizacijom hrvatskog elementa, a posvuda je urodilo moralnim padanjem naroda i hlađenjem vjere. Uočava se sve veća razlika između slavonskih vjernika pod režimom apostolskoga kralja i onih koji su os- tali u Bosni pod turskim gospodstvom u rukama franjevaca. Turcima se narod pokoravao kao neprijateljima vjere Isukrstove, a franjevce slušao kao Isusa Krista.

Sjeverno od Save tvrdili su i car i vlastela i duhovna gospoda da vladaju u ime Isusa Krista, a narod je često vrlo teško podnosio tu »vladu Isusovu«. Hajduci u vrijeme Turaka štitili su narod, a u vrijeme apostolskoga kralja bili su to najokrutniji drumski i šumski razbojnici. Pod utjecajem prosvjetiteljstva pojavila se i kod seljaka veća težnja za bogatstvom, zlatom i srebrom. Natjecanje tko će biti najbolji gazda u selu stvorilo je nove običaje, nepisane zakone, koji su se ukorjenili u srcu naroda, u obiteljima, na njihovu vlastitu propast. Nitko nije bio kadar zaustaviti samoubilačko izumiranje sela. Povjesničar Mirko Gašić barem za neka mjesta otvoreno kaže da je ondje poslije odlaska franjevaca vjera oslabila i moralni život pao. Profesor Petar Grgec dao

je izjavu da su Slavoniju upropastili oni koji su franjevce uklonili od

naroda. Novi franjevci — ljudi samostana i — hoćeš nećeš — režima, prisutni u nekoliko samostana, nisu mogli biti primjer svemu narodu kao u vrijeme kad su oni bili svuda.

Dakako, franjevci se nisu dali baš tako lako udaljiti od naroda.

Žalbe njihove stizale su i u Beč i u Rim. Isticali su stalno da će njihovo udaljenje od naroda biti na veliku štetu duša, naglašavali svoje žrtve za narod u vrijeme Turaka, izvanrednu privrženost naroda franjevcima.

U

početku su se žalbe uvažavale, kasnije sve manje. Naprotiv sve više

ih

se optuživalo s neznanja, lošeg ponašanja i slabog, zaostalog pasto-

ralnog rada. Najviše ih se optuživalo upravo onda kad su u izobrazbi i spremi svojih kadrova bili na vrhuncu i postizavali najljepše uspjehe.

U početku, odmah iza oslobođenja od Turaka, slavonski su franjevci, ne znajući što ih čeka, radili i gradili s velikom rado šću i oduševljenjem kako u cijeloj Slavoniji tako i u Cerniku i u cerničkoj župi. Posvuda su se dizale najprije uglavnom drvene crkve i kapele, kuće za stanovanje i školske prostorije. U mnogo mjesta nikle su i gimnazije,

u nekoliko samostana novicijati i filozofije, povećao se i broj teoloških učilišta. S izgradnjom velikih zidanih samostana i samostanskih crkvi počelo se u 18. stoljeću. (Buturac 201).

Sudjelovanje franjevaca u borbi za oslobođenje Slavonije od Turaka dotaknuto je u općoj povijesti Cernika. Spomenuto je ondje također kako

su se franjevci, posebno fra Luka Ibrišimović, zauzimali za narod protiv zuluma austrijske vojne uprave, kako su ustali i protiv Ogramićevog

nasilnog ubiranja crkvene desetine. Smještanje izbjeglica iz Bosne nije zadavalo nekih osobitih teškoća, jer je bilo mnogo napuštenih turskih kuća, posjeda i čitavih sela. U cerničku općinu (župu) nije došlo mnogo novih stanovnika, jer se starinačko stanovništvo dosta dobro sačuvalo.

U svako selo ako je doselila tek poneka obitelj iz Bosne (Bošnjak,

Došlić

Spominjemo i jednu jaču seobu iz Bosne u sam Cernik, ali ti su

se doseljenici samo privremeno zadržali u Cerniku. Kako su Turci u

Bosni sve više bjesnili na franjevce i katolike, franjevci su morali na- pustiti i samostan svetog Petra u Tuzli. Ostadoše ondje samo fra Ja- kov Nakalović, gvardijan i fra Petar iz Modrica da pričuvaju samostan. No dogodilo se, kaže suvremeni izvještaj, da su slavonski vojvoda Perčinlija i hrvatski konjanički kapetan Dusnocija uoči svetog Tome u prosincu 1690. prešli Savu, udarili na Tuzlu, osvojili je i porušili, a 3000 kršćana poveli sa sobom u Slavoniju. Odmah napominjemo da se to moralo dogoditi koju godine kasnije, a ne u prosincu 1690. Cijele te zime, naime od jeseni 1690. do proljeća 1691. Turci su čitavu Slavoniju držali u svojim rukama. S narodom su kao duhovni vođe došla i oba spomenuta franjevca najprije u Cernik, a onda odoše u Šarengrad, gdje uđoše u nekadašnji franjevački samostan koji je i prozvan samostanom svetog Petra u Tuzli. Tek 1706. dobiva naziv šarengradski. Možda je upravo povodom te seobe odlučeno da se i nova franjevačka reziden- cija u Cerniku koju su franjevci, napustivši kapelu svetog Leonarda, počeli graditi u središtu mjesta, nazove po svetom Petru.

Franjevcima u Cerniku bila je iza oslobođenja od Turaka jedna od prvih briga preseliti se u središte Cernika. Napustili su ono mjesto na osami, izvan naselja, gdje se svake mlade nedjelje okupljao silan narod paleći zavjetne svijeće, primajući masovno sakramente i dajući veliku milostinju i gdje je oko 1637. sagrađena mala drvena crkvica oko koje se razvilo izvanredno štovanje svetoga Leonarda.

)

ili iz drugih mjesta Slavonije (Morović, Šagovac, Batrović

)

Nemamo nigdje zapisano čije su zemljište zauzeli cernički fran-

jevci, kad su se od svetog Leonarda preselili u središte Cernika. U sa- mostanskoj kronici i u Chronicon Bosnae govori se samo kako su fran- jevci taj prvotno zauzeti prostor nekih 25 do 30 godina kasnije proširili. Odatle i znademo koji je to bio prostor i koliki. Ništa nije vjerojatnije

nego da su kao i drugdje (Osijek, Đakovo

porušenu džamiju s turskim grobljem oko nje i možda najbližu tursku kuću. Džamija je bila porušena, jer je 1688. cijeli Cernik bio razvaljen.

Za groblje govori i turski nišan, nađen na licu mjesta. Još i danas stoji ondje. Rekoše muslimani da je to nadgrobni spomenik nekog odličnijeg Turčina. Tadanja vojna uprava u Slavoniji najlakše je davala pristanak

i preporuku da se franjevcima doznače upravo takva gradilišta: stari

sakralni objekti. Cernički su franjevci novo gradilište dobili tim lakše što su staru svoju rezidenciju kod svetog Leonarda sasvim napustili i prepustili carskoj komori.

Ni godina spomenute seobe nije zabilježena. Svakako je uslijedila poslije 1694, jer se u dekretu kongregacije 1693. navodi još rezidencija S. Leonardi di Cernik (Kronika I, 91), a 1694. cernička se župa nazi- va župom svetog Leonarda i svetog Nikole (Croatia Sacra 1931, 223). Vjerojatno je sve potrebno za seobu poduzeo već župnik fra Mihajlo Domazetović. (1693 — 1696) ili fra Đuro Turbić (1696 — 1699). Nova rezidencija morala je biti sagrađena nekako do 1700, jer iza te godine tri župnika za redom grade i dovršavaju novu crkvu svetog Petra kako to izričito svjedoči cernički dokumenat od 4. prosinca 1711.

Kad god se u dokumentima izdanim nakon oslobođenja Slavonije od Turaka nabrajaju samostani provincije Bosne Srebrene, spominje se

i cernička rezidencija. Po tome Cernik nije bio obična franjevačka župa, nego i kuća koju franjevci, ako bi im to odgovaralo, ne bi morali na- pustiti ni onda kad bi cerničku župu izgubili.

i u Cerniku zauzeli jednu

)

Literatura:

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franjevački Vijesnik 1935, 4 — 5, 126 — 149. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskog vladanja, Zagreb 1970. Bututrac Josip, Župe arhiđakonata Sinee u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216 — 254. Fermendžin P. — Eusebius, Chronicon opservantis provinciae Bosnae Argentinae. Starine JAZU, Knjiga XXII, Zagreb 1890.

Gašić Emerik, Povijest župe i mjesta Morović, Đakovo 1936. Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavičić Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Protocollum Conventus Cernekensis I (rukopis).

OSAMNAESTO STOLJEĆE

Veselili su se miru barem na području oslobođenom od Turaka,

a kad tamo baš tu ih je čekala teška borba sa svim biskupima po čijim

biskupijama se prostirala provincija Bosne Srebrene. U prva tri do četiri desetljeća još su uspjevali održati svoje pozicije, a onda su počeli gubiti, poslije 1750. naglo gubiti. Ako se uzme šta su sve imali, može se reći da su izgubili malne sve. Prva su desetljeća označena velikim usponom

i napretkom, a onda su ih sve više stezali nametnuti im tijesni okviri i nove manire djelovanja. Sve se to barem djelomično odrazuje i u samoj povijesti cerničke župe, rezidencije i samostana.

Graditelji prve drvene crkve svetog Petra

O gradnji drvene rezidencije (kuće) nemamo ništa zabilježeno. Iz

kasnijih bilješki može se samo zaključiti da je ona sagrađena prije crkve

u blizini potoka, ondje gdje je danas sjeverna polovica istočnog krila

samostana. Godine 1708. u njoj je stanovalo 7 franjevaca svećenika, možda i koji brat pomoćnik i nekoliko učenika, a svakako su franjevci imali neku poslugu. Iz onoga što ćemo navesti o gradnji crkve proizlazi da je gradnja kuće mogla započeti u zadnjem petogodištu 17. stoljeća, a završena je morala biti u prvih par godina 18. stoljeća. A sada o gradnji crkve.

U dokumentu od 4. prosinca 1711. Cerničani prije svih svojih fran-

jevaca hvale trojicu koji su svojim radom, znojem i osobitim marom sa- graditi crkvu apostolskog prvaka u Cerniku — quorum labore, sudore atque singulari diligentia Ecclesia Principis Apostolorum hie Cernikini aedificata est (Ramus 348 — 349). Crkva je 1711. sagrađena. Gradnju su vodila trojica, dakako ne u isto vrijeme, nego su jedan drugoga nasli- jedili i u gradnji crkve i kao župnici i predstojnici rezidencije. Prvi od njih bio je pater Petar Ilončić koji je i umro u Cerniku 25. svibnja ili

25. lipnja 1707. Drugi, pater Franjo iz Sigeta, vjerojatno je Ilončića naslijedio prije nego je umro, jer je pater Franjo godine 1708. spominje kao gvardijan i župnik u Požegi, (Kaizer 15), a treći nasljednik, pater Antun iz Pečuha, bio je iste godine (1708) predstojnik rezidencije i župnik u Cerniku (Kaizer 7). Kaizerovi su podaci pouzdani, ali nepot- puni. On piše prema nađenim dokumentima koje je godine netko bio poglavar samostana, a ne navodi od koje do koje godine je bio pogla- var. Prema tome možemo reći da su prva dvojica svakako bila pred- stojnici cerničke rezidencije prije 1708, a treći je završio gradnju crkve oko 1708. Cerničani u svom dokumentu od 4. prosinca 1711. spominju još dvojicu koji su bili njihovi dušobrižnici do godine 1711. To su pater Đuro Sević i pater Antun Strika. Sević je zajedno s pobožno preminulim patrom Mihajlom Požežaninam nabavio zvona »ove cerničke crkve, pakračke i crkve svetog Nikole u Zapolju«. Ako su zvo- na nabavljena »za ovu cerničku crkvu« Apostolskog Prvaka, onda je pater Mihajlo mogao sudjelovati u nabavljanju zvona samo kao velički gvardijan odredivši u tu svrhu nešto novca, a pater Đuro je nabavku izvršio. Cernik je bio rezidencija i župa podložna veličkom samostanu. Kapela svetog Leonarda još ni 1730. nije imala ni tornja ni zvona. Strika pater Antun. Na kraju svog dokumenta Cerničani dodaju kao P(ost) S(criptum) — Naknadno pisano: Još svjedočimo da se pater Antun Strika pobrinuo da obnovi i podigne dosta prostranu crkvu Svih Svetih od kamena blizu sela Prvče (Insuper fatemur RP. Antonium Sztrika sat amplam Ecclesiam OO — SS. lapideam prope pagum Parucsa restauran curavisse et erexisse). Računamo da je pater Antun obnovu te crkve mogao izvesti samo kao župnik i predstojnik

u Cerniku. Vizitator Dumbović 1730. kaže za tu crkvu da se nalazi na

cerničkom polju blizu sela Prvče, da je podignuta i obnovljena nedavno

(noviter), zidana, da ima tri oltara iznutra (prvi Svih Svetih, drugi svetog Luke kako slika Blaženu Djevicu Mariju, treći svetog Jakova apostola),

a četvrti izvana da narod može udobnije pribivati službi Božjoj.

Ilončić pater Petar bio je vjerojatno iz Požege. Među požeškim građanima koji su 1. kolovoza 1658. po želji franjevaca pisali biskupu Petru Petretiću nalazimo i Ivana Ilunčiča (Spomenici, 12 — 14). Dne 23. rujna 1787. umro je u Velikoj u 83. godini života Požežanin pater Bonaventura Ilončić. O Petru Ilončiču znademo ne samo da je započeo gradnju prve drvene crkve svetog Petra u Cerniku, nego i to da je obnovio i proširio crkvu Preblažene Djevice u Pakracu koja je stajala iznad tvrđave (Ramus 91).

Sigečanin (a Sziget) pater Franjo određen je na kapitulu u Našicama 10. listo- pada 1708. za ispitivača mladeži. Bilo ih je imenovano pet: dva za Ugarsku i Slavoniju Franjo Sigečanin i Franjo Brkić), dva za Dalmaciju i jedan za Bosnu. Naglašeno je da imaju najsavjesnije ispitivati učenike iz gramatike, filozofije, zatim župnike, ispovjednike i redenike (Franj. Vijesnik 1935, 4 —5, 144). Franjo Sigečanin bio je tajnik provincije (1714 — 1717) i definitor (1717 — 1720 Franj. Bosna 215). Iz matica cerničke župe vidi se da je bio u Cerniku i krštavao djecu od 1721 — 1724. Njegovo se ime nalazi i među onima koji su 1723. dobili iz Rima dozvolu čitati krivovjerske knjige u svrhu apostolskog djelovanja (župski arhiv u Cerniku). Umro je u Velikoj 10. lipnja 1735.

Pečuhac (a Pees, a Quinque Ecclesiis) pater Antun dovršio je gradnju prve crkve svetog Petra u Cerniku. Prema Kaizeru bio je poglavar, gvardijan ili predstojnik u Našicama 1699, u Mohaču 1703, u Požegi 1706, u Cerniku 1708, u Požegi 1712, u Mohaču

1743.

Nekrolog bilježi smrt jednog patra Antuna iz Pečuha u Petrovaradinu 14. kolovoza

1761.

Drugog istoimenog nisam našao. Ako je isti zaista umro 1761, morao je biti svećenik

najmanje 65 godina.

O Seviću i Striki nemamo nikakvih drugih podataka osim onih koji su već nave-

deni.

Izgled prve drvene crkve svetog Petra u Cerniku

Opisujući novi zidani samostan u Cerniku čije je južno krilo građeno od 1728. do 1735, a zapadno krilo 1750. samostanski kroničar pater Marko Žličar spominje i drvenu crkvu. Za razliku od nove zidane crkve, građene od 1736. do 1744, Žličar drvenu crkvu naziva starom, iako nije bila stara: Stara je crkva bila od drvene građe, premazana ilovačom, iznutra i izvana krečom obijeljena. Protezala se unutar klaus- tra kao sada zapadno krilo samostana. Svetište je gledalo na sjever, a pročelje na jug. Ta je crkva imala 4 oltara: veliki posvećen Prvaku Apos- tola kao i crkva, sa strane evanđelja bili su oltari Blažene Djevice Marije i svetog Antuna Padovanskoga, sa strane poslanice svetog našeg oca Franje (Antiqua Ecclesia fuit ex ligni materia, luto inerustata, intus et a foris calce dealbata et fuit extensa in Claustro prout modo extenditur Tractus ab Occidente. Sanctuarium respiciebat Septentrionem, fronti- spicium vero Meridiem. Haec Ecclesia habuit altaria 4: Maius Saerum Principi Apostolorum prout et Ecclesia. A cornu Evangelii Beatissimae V. Mariae et s. Antonii Paduani. A cornu Epistolae S. P. N. Francisci (I,

196).

Još bilježi kroničar: U novoj (zidanoj) crkvi na stupu između oltara svetog Roka (danas svetog Antuna) i oltara svetog Franje obješena je

slika Blažene Djevice Marije, prenesena iz stare crkve. Slika je bila dar barunice Petras (I, 199 — 200). Žličar piše o drvenoj crkvi kad je ona već bila srušena. Biskupi- jski vizitator Đuro Dumbović naprotiv opisuje istu crkvu 1730, kad je ona još postojala: Osobno sam vizitirao crkvu svetih apostola Petra i Pavla u trgovištu Cernik niže tvrđave koju je u novije vrijeme na starim ruševinama obnovio i ponovo sagradio u obliku četverokuta sa svoja

4 tornja bivši osječki general barun Maksimilijan Petraš

va drvena, ima dvoja vrata i okrenuta je prema sjeveru. Nad velikim vratima ima kor bez orgulja. Strop je od hrastovih dasaka (načinjen) poput svoda. Prozora većih i manjih ima u svemu 9, klupa hrastovih

7, načinjenih na brzinu. Ispod kora je kamen za svetu vodu. Sakristija

je drvena, povezana (s crkvom) s istočne strane

Ecclesiam SS. Petri et Pauli in oppido Czernik infra arcem supra rudera antiqua noviter restauratam et redificatam in quadriangulo cum suis

4 turribus per Excellentissimum condam D. Generalera Essekiensem

Baronem Maximilianum a Petras, sed nedum perfectam. Ecclesia haec est lignea, duas portas habens et est versus 7-trionem situata. Chorum habet supra maiorem portam sine organo. Tabelatum per modum for- nicis ex asseribus quercinis, fenestras majores et minores in toto 9, sub-

selia 7 quercinea, opere tumultuario facta. Lapidem infra Chorum pro

lustrali aqua et sacristía coniuncta lignea ab oriente

opis svetohraništa, svakog oltara i svake stvarčice na oltaru). Dumbović neke stvari piše po vlastitom nahođenju. Cernička crk- va nije posvećena apostolima Petru i Pavlu, nego svetom Petru prvaku apostola. Crkvu nije sagradio Petraš što svjedoči i sam njegov provizor Heymann, potpisnik dokumenta iz godine 1711. Kad je Petraš dobio prvu polovicu cerničkog vlastelinstva i sam Cernik (1707), gradnja je crkve već tekla prema završetku. Godine 1708. već je u Cerniku pred- stojnik rezidencije pater Antun iz Pečuha, treći graditelj crkve koji je gradnju i završio. Između 1708. i 1711. po svoj prilici su bili predstojnici rezidencije u Cerniku pater Đuro Sević, nabavljač zvona za istu crk- vu i pater Antun Strika, obnovitelj crkve Svih Svetih kod sela Prvče. Njegovo djelo spominje se u dokumentu 1711. u Post Scriptumu, a Dumbović 1730. kaže da je ta crkva »noviter« obnovljena. Cerničani ne navode godinu kada je njihova crkva dovršena, nego ističu čijim je trudom dovršena. Bitne stvari izvana i iznutra bile su čini se dovrše-

(Sijedi opširan

visitavi personalilter

Ova je crk-

ne već 1708. Generalni naime vizitator provincije Bosne Srebrene fra Ivan Krstitelj de Vietri u svom izvještaju o stanju provincije i ponašanju braće, pisanom 1708 — kaže za Cernik: Cernički samostan svetog Pe- tra vodi duhovnu brigu za samo mjesto Cernik i za drugih 20 sela s malo kuća, kojima služe dva svećenika. Dvojica propovijedaju i drže

djeci vjeronauk, trojica dijele svete sakramente i u svim tim selima ovi redovnici imaju sagrađene crkve. (Convento di s. Pietro di Cernich tiene la cura spirituale della villa di Cernich et atri 20 villaggi di poche famiglie, nella quale assistono 2 sacerdoti, due a predicare et insegnare

i figliuoli e tre ad administrare i ss. Sacramenti et in tutti Ii villaggi hanno i religiosi edifícate chiese (Starine XVII, 95). Dumbović je čini se smatrao potrebnim polaskati Petrašima.

U ona feudalna vremena bio je običaj pripisati gospodaru ono što su

načinili podložnici. No graditelji crkve u Cerniku postali su podložnici Petraševih istom pri kraju gradnje,. Zato čak ni provizor Petraševih Heymann 1711. ne spominje nikakve zasluge Petraševih za gradnju crkve, nego ističe tri franjevca čijim je nastojanjem crkvu sagradio narod. Jedini obol Petraševih za spomenutu drvenu crkvu bio je dar generalice Petraš. Osim oltarne slike na oltaru Majke Božje u toj crk-

vi Dumbović spominje na istom oltaru sliku Majke Božje s Djetetom

Isusom, odjevenu u brokat, izvezen zlatom i srebrom, iglom i rukom generalissae Petras. Ona je jedina od Petraševih od koje su franjevci u Cerniku i kasnije, kad je bila udovica, uspjeli nešto dobiti.

O drvenoj crkvi svetog Petra u Cerniku Dumbović 1730. kaže da

je obnovljena i ponovo sagrađena. Možda je mislio da je sagrađena na

ruševinama neke stare katoličke crkve. Sed nedum perfeetam može značiti samo da je tek nedavno dovršena. Sam Dumbovićev detaljni opis crkve i crkvenog namještaja najočevidnije svjedoči da je uređenje crkve već bilo dovršeno. Jedino još orgulja nije bilo i klupe su bile slabe izradbe. Sam Dumbović na kraju ističe da je crkva bila uredna, čista, snabdjevena svim potrebnim. Iz opisa se vidi da je crkva bila ne samo dosta prostrana, nego i vrlo zanimljiva — četverokutna s četiri tornja.

Od Dumbovića doznajemo još da je prva drvena crkva svetog Pe- tra u Cerniku imala i sakristiju s istočne strane. To je siguran dokaz da

je s te strane bila sagrađena i drvena rezidencija (redovnička kuća) s

nazivom svetog Petra. Ona je stajala između spomenute drvene crkve

i potoka, otprilike ondje gdje je danas sjeverna polovica istočnog krila

samostana. Zato je gradnja tog krila počela istom 1753. nakon što je dovršeno južno krilo samostana (1735), nova zidana crkva (1736 — 1744), sedam oltara u crkvi i zapadno krilo samostana (1750). Što više i nova zidana crkva svetog Leonarda sagrađena je prije (1752) početka gradnje istočnog krila samostana. Rezidenciju franjevci nisu rušili, dok nisu uredili južno i zapadno krilo samostana (I, 200 — 201 i 295).

Buturac (Croatia Sacra 1931, 223) Dumbovićev »infra arcem« krivo prevodi: unutar tvrđave. Crkva nije bila unutar tvrđave, nego niže od tvrđave (današnjeg dvorca). Jed- nako je pod utjecajem Dumbovića pogrešno i ono: Obnovljena je oko 1730. nastojanjem

osječkog generala baruna Maksimilijana a Petras. Crkva nije trebala nikakvu obnovu, jer

je tek nedavno bila sagrađena. Maksimilijan Petraš je umro 24. kolovoza 1724. Zadnje

godine života proveo je kao penzionirani general u Moravskoj. Za Petraše se ne zna da

li su ikada boravili u Cereniku. Upravu vlastetlinstva vodili su njihovi provizori, a oni

su možda koji puta došli vidjeti to svoje dobro. Franjevci su se morali obraćati na njih pismeno, a povoljno riješene molbe provodili su u djelo posebni opunomoćenici.

Buturac još piše o istoj crkvi: Godine 1730. kaže se da je imala četiri tornja, a godine

1746. da ima zidani toranj

opisana 1730. godine 1746. više nije postojala. Izvještaj od 1730. odnosi se na prvu drvenu crkvu, a izvještaj od 1746. na novu zidanu crkvu koja postoji u Cerniku sve do danas. Prva je drvena crkva godine 1746. bila već porušena. Zato se u izvještaju 1746. ni jednom riječi ne spominje. Buturcu je to izmaklo pa stvara još jedan krivi zaključak da je današnja franjevačka crkva u Cerniku sagrađena istom oko 1765. O gradnji zidanog samostana i crkve u Cerniku bit će još mnogo govora

Crkva

. u kom visi pet zvona, a u crkvi se nalazi šest

Literatura:

Arhiv nadbiskupije zagrebačke, Izvještaji kanonskih vizitacija. Svezak I. — Matice krštenih župe Cernik. Arhiv župe Cernik 1723.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franj. Vijesnik 1935, 4 — 5, 126 — 149. Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra 2, Zagreb 1931, 216 — 254.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon provinciae Bosnae Zagreb 1890.

Starine JAZU,

Kaizer P. Ferdinandus,

Patrum superiorum

Provinciae

S. Joannis a Capistrano, Budapestini 1896. Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII.

1 — 176. Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Nekrolozi kapistranske provincije. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernikiensis 1, usque ad annum 1841. Starine JAZU XVII.

Starine XXX, Zagreb 1902,

Dvanaest mršavih godina (1711-1723).

Kroničar cerničkog samostana sve do smrti patra Mihajla Pauno- vića (17. ožujka 1751) kao da nije smatrao vrijednim spomenuti bilo kojeg predstojnika cerničke rezidencije, odnosno gvardijana cerničkog samostana, osim Andrije iz Kutjeva i samog Paunovića. Kod Kaizera zja praznina od 16 godina: 1708. Antonius a Quinque Ecclesiis, 1724. Michael Pavunovich (7).

Možda će se naknadno štogod saznati iz dosad meni nepristupačnih izvora. Nek- rolog kaže da su tih godina u Cerniku umrla dva franjevca: 20. veljače 1716. pater Mari- jan Lovrić (Lavrić, Labrić) i 9. travnja 1721. (po nekim nekrolozima 1749) pater Franjo Brođanin (a Brod). Ni u knjigama krštenih i vjenčanih nije se tih godina nijedan zaletio da uz svoje ime naznači i službu. Prvi je potpisnik matice krštenih pater Josip iz Požege 1714. i 1715. Zatim slijede: pater Franjo Kovačević, Franjo iz Broda i Franjo Kovačević iz Broda 1715. i 1726. Bilo je više Franja iz Broda. Jedan je, kako smo naveli, umro u Cerniku, drugi u Velikoj 4. veljače 1725. Godine 1715. krštavao je djecu u Cerniku i Franjo iz Požege. Također i Simun iz Dubočca iste godine, a godine 1720/21. gotovo jedini on. Jedan Simun iz Dubočca umro je kao bivši definitor u Požegi 22. listopada 1762. Pater Matija Jović krštavao je u Cerniku 1720. Umro je u Baču 4. studenog 1723. Pater Marko Jagodić krštavao je u trogodištu 1721 — 1724. Umro je u Požegi 3. studenoga 1728. Pa- ter Mihajlo iz Kobaša krštavao u Cerniku 1721/22. Umro u VeIikoj 7. rujna 1724. Pater Marko iz Broda (možda Jagodić) 1722/23. Pater Andrija Đanić 1722 — 1724. Umro u Našicama 16. ožujka 1731. Pater Petar iz Jajca 1722 — 1726. Pater Baltazar Kozeković 1722/23. Umro u Cerniku 10. srpnja 1756.

Posljednji predstojnici cerničke rezidencije

Paunović Pater Mihajlo (1723 — 1726) Ivanagić (Kutjevac) pater Andrija (1726 — 1729) Ivanagić (Kutjevac) pater Andrija (1729 do smrti 10. XI. 1729) Sokolić Pater Nikola (1729 — 1730)

Paunović pater Mihajlo (1723 — 1726)

Cui par alter non erit: Nitko mu se neće naći ravan, piše o Paunoviću samostanski kroničar Cerničanin pater Marko Žličar. Ako se uzme u obzir što je sve Paunović učinio u Cerniku, treba pri znati da je Žličarevo predviđanje bilo točno. Od svih franjevaca koji su kasnije djelovali u Cerniku nijedan se nije pokazao Paunoviću ravan ni djelima

ni sposobnostima. Samostan u Cerniku životno je djelo patra Mihajla Paunovića. Zadnju 21 godinu života, osim duljih i kraćih izbivanja po dužnosti, stalno je boravio u Cerniku vodeći gradnju samostana i crkve i onda kad nije bio gvardijan. Gradnju južnog krila samostana, započetu 1728, vodio je od 1730. do završetka gradnje 1735. Zatim je vo- dio gradnju crkve od 1736. do 1744. U to vrijeme načinjen je i prekrasni veliki oltar kojega sada više nema. Od 1744. do 1750. načinjeno je 6 pokrajnjih oltara od kojih 4 rese crkvu još i danas. Njegovom je brigom sagrađeno i zapadno krilo samostana 1750. Jedino istočno krilo nije dospio ni započeti, jer ga je zatekla smrt 17. ožujka 1751. Odmah se os- jetilo da Paunovića više nema. Istočno krilo samostana građeno je vrlo sporo i isprekidano. Ideja da se u Cerniku sagradi jedan velebni samostan, potekla je čini se od patra Andrije Ivanagića Kutjevca. Cernik je tada bio središte cijelog kraja od vrhova Psunja i Požeške gore do Save. Starac provinci- jal (1720 — 1723) počeo je zajedno sa svojim tajnikom Paunovićem sno- vati kako da se Cernik učini vjerskim središtem ovog širokog područja. Kao što je požeški samostan bio vjersko središte cijele požeške kotline, brodski brodske Posavine, đakovački Đakovštine, našički i osječki don- joslavonske Podravine, tako da ni ovaj kraj ne bude bez jakog vjerskog

središta. Tada su još gotovo sve župe u Slavoniji bile franjevačke. Fran- jevci sti se u to vrijeme uzdali da će tako i ostati. Zato je i Paunović činio sve što je mogao za uspon franjevaca u Slavoniji i Ugarskoj, osobito kao tajnik (1720 — 1723), definitor (1723 — 1726) i kustos (1732 — 1735) provincije Bosne Srebrene. Međutim je i on već doživio početak velikih gubitaka provincije u Ugarskoj. U Slavoniji je počelo isto odmah posli-

je njegove smrti. Paunović je bio zadnji vikar zagrebačkog biskupa u

nekada turskoj Slavoniji. Novi zagrebački biskup Franjo Thauszy (1751

— 1769) oduzeo je franjevcima gotovo sve župe: u požeškom kraju sve,

i samu požešku, isto tako i u brodskom kraju. U cerničkom kraju ostale su franjevcima tada samo dvije župe: cernička i starogradiška, obadvije mnogo manje nego su do tada bile. Tri godine prije Paunovićeve smrti

u cerničkom polju s južne strane niče Nova Gradiška. Ona će mjesto

Cernika postati središte cijeloga kraja. Veliki franjevački planovi nađoše se sasvim poderani.

U ovoj se povijesti o Paunoviću govori više nego i o jednom drugom franjevcu. No, za sad ne znamo ni kad ni gdje je rođen. Jedino što sam

mogao naći jest da je Paunović, barem u mladosti, sam sebe nazivao

Bosancem. Na knjizi: Quaresimale del RD. Alessandro Calamato

Venetia M. D. C. LXXXV. (1685) koju je ostavio cerničkom samostanu (5 D — 146) piše lijepim rukopisom: Ad usum fr. Michaelis Pauunouich Bosnensis. Ako je to napisao dok je boravio na studijama u inozemstvu, ne mora značiti da je bio iz Bosne, nego iz provincije Bosne Srebrene.

Koliko nam je poznato nikada nije kao svećenik djelovao izvan Slavonije

i razvio se u franjevca koji je zastupao interese slavonskog dijela pro-

vincije čak i protiv franjevaca iz Bosne. Može ipak biti da je bio dijete Bosanaca koji su iz Bosne prešli u Slavoniju. Prvi spomen njegova im- ena nalazimo kod Bösendorfera u Crticama (397) i u Diariumu osječkog samostana (7). Tu stoji da je 9. svibnja 1709. s patrom Ivanom iz Srijema asistirao biskupu Đuri Patačiću kod posvete temeljnog kamena osječke franjevačke crkve: Ecclesia vero (coepit aedificari) 1708., cuius primum lapidem benedixit ili. d. Georgius Patacsich, episcopus Bosnensis, as- sistentibus sibi pro diacono patre Joanne a Syrmio, philosophiae lectore, et pro subdiacono patre Michaele Pavunovich, philosophiae studioso. Pater Ivan Srijemac bio je tada lektor filozofije, a pater Mihajlo se spre-

mao za lektora filozofije. Još i na knjizi štampanoj 1714. (6 B — 4) uz njegov potpis piše: studentis gen(era)lis, student na generalnom učilištu (negdje u Italiji, jer u provinciji tada još nije bilo generalnog učilišta). Lektor filozofije bio je u Đakovu od 1715. do 1718 (Franjevački Vijesnik

1935, lipanj ili posebni otisak: Božitković, Kritički ispit

Na dosta burnom provincijskom kapitulu u Visovcu 26. lipnja 1720. izabran je za tajnika provincije: po jednodušnoj želji i pristanku otaca provincije (unanimi voto et consensu patrum provinciae). S posebnom pohvalom bilježe kroničari da je fra Andrija iz Kutjeva kao provincijal s tim jednoglasno izabranim tajnikom čitavih pet mjeseci proboravio u Beču i Požunu obijajući carske i druge visoke pragove radi župa, posebno radi mohačke i vukovarske crkve. Mnogo su truda morali uložiti da obrane provinciju od trojice napadača-biskupa: od bosanskog (đakovačkog) Bakića, od pečujskog Neszelrotha i od srijem- skog Vernića. Ova su trojica zajednički i jednodušno pokušala provin- ciji oduzeti neke župe, time siromašnu provinciju teško uznemirila, ali

kad je napokon stiglo blagonaklono rješenje

i postadoše krotki kao najblaži janjci, kaže stari izvještaj. Provincija je

nakon toga uživala mir do godine 1735.

Karla VI, urazumiše se

In

str. 125 i 127).

Spominje se i jedan doživljaj karakterističan za prilike onoga vre- mena. Prigodom vizitacije provincije putovali su jednom zajedno pro- vincijal fra Andrija iz Kutjeva, tajnik fra Mihajlo Pavunović i župnik iz Posušja fra Franjo Franković. Na putu iz Hercegovine prema Dalmaciji kod Imotskog upali su među razbojnike. Da nije kapelan (župnik) u posljednjem času i ne znajući zašto skinuo svoj biret s glave, sva trojica bi poginula. Još sekundu dvije i uperene puške trebale su opaliti, ali po goloj glavi razbojnici su vidjeli da se radi o franjevcima i pustili ih da mirno nastave put (Kritički ispit, poseban otisak, 134—135). Kroničari još s ponosom ističu da je fra Andrija Kutjevčanin na generalnom kapitulu u Rimu 16. svibnja 1723. vršio dužnost istražitelja slučajeva (disquisitor causarum) i da je dobio 40 glasova za general- nog definitora. Tom zgodom bili su s njime u Rimu kustos fra šimun Tomašević i tajnik fra Mihajlo Pavunović. I tu u Rimu Paunović je poka- zao svoju okretnost i budnost (sollertiam et circumsperctionem). Ništa mu nije izmaklo. U kancelariji kongregacije za širenje vjere nanjušio je već gotovi dekret koji su ishodila dva starca franjevca iz Bosne Ivačić i Juranović. Po tom dekretu na slijedećem provincijskom kapitulu imao

bi

se — za kaznu — birati jedan definitor manje iz Ugarske i Slavonije, a

iz

Bosne jedan više da se Bosancima dade zadovoljština, jer su u prošlom

trogodištu bili prikraćeni. Dva su starca optužila franjevce iz Ugarske i Slavonije da se nisu držali utanačenog izbornog reda. Pavunović je nastupio otvorenom smjelošću i dokazao (publice docuit) da se radi

o podvali i potpunoj laži. Dekret je na to povučen i dva starca — Su- zanoveri — ostala postiđena.

Po statutu koji su franjevci Bosne Srebrene godine 1711. dogovorno usvojili i Sveta Stolica ga sub poena nullitatis (s kaznom nevaljanosti izbora) potvrdila, usprkos prepotent- nim zahtjevima bečkih careva i mletačkih vlasti, provincijal je u jednom trgodištu morao biti iz Ugarske i Slavonije, u drugom iz Bosne, u trećem iz Dalmacije. Jednako se moralo birati i kustosa, ali ne iz provincijalove oblasti. Treća oblast iz koje u dotičnom trogodištu nije bio provincijal ni kustos imala je pravo na dva definitora, dok su prve dvije oblasti imale po jednog definitora. Tako Dr fra Julijan Jelenić (Kultura 139). Prema Božitkoviću (Franj. Vijesnik 1935, 4—5, 147) bilo je utanačeno: ako iz Ugarske i Slavonije nije ni pro- vincijal ni kustos, onda se iz te oblasti biraju tri definitora. Kadgod je provincijal ili kustos iz Bosne, ista nema pravo ni na jednog definitora da bi iz Ugarske i Slavonije mogla biti tri definitora. Ova je nejednakost (odmjerena sigurno radi mnogo većeg broja samostana i osoblja u Ugarskoj i Slavoniji nego u jadnoj Bosni bila izvor mnogih nesuglasica i žalbi. Ivačić i Juranović nisu baš bili tako postiđeni kako to ističu njihova sjeverna braća. Radi njihove žalbe slijedeći je kapitul obavljen s dosta zakašnjenja u Požegi 7. studenoga 1723. Izabran je provincijal iz Bosne, iz Slavonije kustos fra Ivan Srijemac i dva definitora (fra

Anto iz Broda i fra Mihajlo Paunović), iz mletačke Dalmacije dva definitora. Jedino je još tajnik bio iz Mostara (Chronicon Bosnae 57—60, Franj. Bosna 216—217).

U arhivu cerničkog samostana nalazi se ovjerovljeni prepis dekreta Svete Inkvizici-

je od 4. lipnja 1723. Tim dekretom fra Andrija iz Kutjeva, fra Petar Pastirović, Ivan iz Sri-

jema, Mihajlo Paunović (ne Pavunović), Ivan iz Stražemana, Franjo iz Našica i Franjo iz Sigeta, lektori i službenici Manje Braće opservanata provincije Bosne Srebrene, radi spasa duša i radi suzbijanja krivovjerja i zabluda, uz vrlo stroge mjere opreza, dobivaju na 5

godina povlasticu: čitati i držati kod sebe sve zabranjene knjige osim djela Caroli Molinei

et Nicolai Macchiavelli i knjiga koje raspravljaju de Astrologia judiciaria. — Zatim smiju

odrešivati i primati natrag u krilo crkve sve koji to kajući se mole. — što se tiče knjiga povlasticom se mogu služiti samo potajno da nikog ne sablazne i to samo na području Ugarske (pod kojom se razumjevala i Slavonija). Prepis ovog dekreta kao i popis zabran- jenih knjiga koje budu čitali mora svaki povlaštenik čim prije poslati Ordinariju mjesta. Ako koji od povlaštenika umre, Ordinarij se mora pobrinuti da zabranjene knjige ne dođu

u nepovlaštene ruke i da se spale. Ujedno im se daju opširne upute kako će postupati s

osobama koje treba izmiriti s crkvom. — Tu su povlasticu isposlovali provincijal i tajnik, dok su boravili u Rimu, za sebe i svoje prijatelje u provinciji.

Paunović je cijelo svoje definitorsko trogodište proveo u Cerniku kao župnik i predstojnik rezidencije. Obavio je sva vjenčanja u cerničkoj župi od 14. studenoga 1723. do ljeta 1726. U istom trogodištu on izmjenično s drugima i krsti. U Cerniku službuje već i kao tajnik. Prvo krštenje obavio je 15. kolovoza 1722, drugo 17. rujna, treće 19. listopada i dalje krsti češće. Iznenađuje činjenica da je fra Andrija iz Kutjeva u cerničkoj župi obavio skoro sva vjenčanja od 20. kolovoza 1717. do u jesen 1723, čak izuzetno još i 26. studenoga 1723, i ako je tih godina bio gvardijan i župnik u Požegi (prema Kajzeru 1718) i provincijal (1720 — 1723). Po tome se vidi koliko je volio Cernik i držao ga na oku. Pravo vjenčati uzeo si je sigurno kao vikar zagrebačkog biskupa za Slavoniju. Mnogo je držao do Paunovića i valjda zato u njegovom trogodištu više ne obavlja cernička vjenčanja nego ih prepušta župniku.

Iz vremena ove prve Paunovićeve uprave cerničkom župom i rezidencijom sačuvao

pape

se u samostanskom arhivu prepis zapisnika koji počinje riječima: Po zapovjedi

Bendikta XIII (1724 — 1730) i generala Manje Braće patra Lovre a S. Laurentio mi niže potpisani izaslani komesari došli smo danas 14. listopada 1725. u rezidenciju svetog Pe-

tra, apostolskog prvaka, u Cerniku, istoga reda i provincije, smještenu u Slavoniji na vrlo dobrom i ugodnom mjestu, među vjernim katolicima, a u susjedstvu grkoistočnjaka, gdje će se, ako Bog da, uz pomoć dobročinitelja, uskoro početi iz temelja graditi nova crkva i

rezidencija većih razmjera nego je sada (

situata in Sclavonia peroptimo et amoeno loco,

inter fideles catholicos, vicinatur tamen cum Pseudo-Graecis, ubi favente Deo per benefac- tores brevi inchoabitur ex fundamentis noua Ecclesia et Residentia excellentioris normae

(broj je naknadno

quam fuisset). U njoj sada borave redovnici u zajednici koja

više puta mijenjan i tako postao nečitljiv). Pojedini su zauzeti duhovnom službom, služe

dušama vjernim Kristu, vrše dužnosti misionara i dijele ostale sakramente. Ni tu nismo propustili ispitati svakoga i zahtjevati da očituje po savjesti, prema predlošku. Sto više postavljali smo pitanja i pred cijelom sakupljenom zajednicom i svakome napose, i to:

Prvo: Koliki je broj vječnih misa s primljenim stipendijem, a neodsluženih? Odgovo- rili su: Nema ni jedne vječne mise ni sa stipendijem ni bez stipendija. (Izostavljamo pitanja o legatima i zakladama na koja su dani niječni odgovori). Sedmo: Posjeduje li rezidencija pod svojim ili pod tuđim imenom zemljišta, imanja, livade, kuće, šljivike, mlinove (pekare), vinograde, kestenike, radionice, stada, šume, vr