Ranko Marinkovi

Glorija
Mirakl u est slika LICA: Sestra Magdalena (Glorija) Rikardo Kozlovi (Floki Fle) Biskup Don Jere Don Zane Don Florijo Toma Majka Dva djeaka Djevojica Toni, Paparigas (klovn) Bembo, Paparigas (klovn) Bep, Paparigas (klovn) Kok, Paparigas (klovn) ena Starac Ljudi, ene, djeca, artistkinje, jahaice, klovni, krotitelji, akrobati, patuljci i ostali cirkuski svijet. Pozornica je podijeljena na lijevu, veu prostoriju - to je biskupova kancelarija, i na desnu, manju - to je tajnitvo biskupove kancelarije. U pozadini tajiitva vidi se, kroz velika staklena vrata, koja obuhvaaju gotovo cijeli stranji zid, biblioteka biskupije s naslaganim knjigama na policama, visoko, do stropa. Vrata biblioteke su otvorena. Kad se digne zavjesa, bibliotekar don Zane sjedi visoko na vrhu ljestava biblioteke s debelom knjigom na koljenima, iz koje neto ispisuje. Ostavlja dojam ovjeka zdrava i jaka, pedesetih godina. Pui. Pepeo mu pada na knjigu, i on ga nesvjesno otpuhuje, s cigarpicom u ustima. Naprijed u tajnitvu crkovnjak Toma upravo je dovrio pospremanje, pa s krpom pod pazuhom zatvara prozore. Za stolom sjedi don Jere, biskupov tajnik. Nervozno lista stare novine i crkvene glasnike, kao da neto trai. Mlad je i bledunjavo mrav, neto preko trideset godina, ali lijep mladi, izduena, ozbiljna lica i ivih, nemirnih oiju. Kad uje kako don Zane otpuhuje pepeo, lice mu se srdito namrti. DON JERE (Namjeteno blago) Ne razumijem, don Zane, zato ne uzmete pepeljaru tamo gore? Kako vam ne dosadi to vjeito puhanje u pepeo? DON ZANE (Prirodno mirno, jedva malo podrugljivo) Zaboravljam da je uzmem ve vie od petnaest godina, a ima gotovo sedam godina kako mi vi to govorite, najmanje dvaput dnevno... pa sve zaludu. Petnaest godina uim ovdje gore kao papagalo i puem u pepeo. Imate pravo, don Jere, to je ista indolencija. DON JERE: Ma ne govorim ja to samo zbog sebe, don Zane. To je nezdravo. Obojica udiemo isti zrak.

DON ZANE (Sa smijekom) A ne ba sasvim isti... DON JERE (Sumnjiavo) Time ste neto htjeli rei? DON ZANE Prekidajui posao: Nita. Htio sam samo rei da se kod vas zrai, to jest, otvaraju se prozori, a ovdje, kod mene... DON JERE: Kad sami ne date da se otvore! DON ZANE: Ja ne dam? Knjige, knjige ne daju. Prekrile su prozore. Ja sam ovdje iv zakopan, kao Radames. O celeste Aida! Govorim da ove glasnike i novine poaljemo po upama, tamo bi im mogli posluiti za propovijedi, nae se u njima lijepih stvari, primjera i dogaaja, ali vi ne date. Eto, ne date mi disati, guite me starim, nepotrebpim papirom. Bog e vas kazniti! DON JERE (Iritirano) Vas e Bog kazniti, don Zane, jer me srdite, a znate da nemate pravo. Ti su nam glasnici potrebniji nego ikada. Da ih, kojom sreom, niste ni ranije razbacivali po upama! Upravo onih nema koji nam sada najvie trebaju! DON ZANE (Pravi aljivo mueniko lice) Opet me muite! DON JERE (Razdraeno) Muite vi meie! DON ZANE (Dobroudno) No, dobro. Eto, prevrete te stare papire ve nekoliko mjeseci, pa ta ste nali? Da je Tereza Nojman opet prokrvarila na Veliki petak... Gran' cosa! DON JERE (Jedan as uti u neprilici, zatim promrmlja) I to je vano... DON ZANE (Zafrkava) A ono, da se bio rodio vrag u Grkoj, jeste li to nali? Lijepi, mali, crni vrag rudlasti, s roiima i s repiem? (Smije se) O tome se pisalo i u svjetovnoj tampi. Sjea se, Toma? TOMA: Kako se ne bih sjeao, veleasni. DON JERE: Hajte, hajte, Toma, jeste li svrili? E, pa sad idite s bogom. Kad je Toma izaao: Vi me smatrate glupim? DON ZANE (Ozbiljno) Ne, nego naivnim. Dragi, don Jeriu, zar vi doista vjerujete u neki korisni uinak vaeg eksperimenta? DON JERE (Uvrijeeno) Nije to nikakav eksperiment prije svega, nego doputeno sredstvo, kojim se crkva bori za svoj opstanak. DON ZANE: Doputeno sredstvo, dobro. Ah, kad se samo ne biste srdili! I vi, don Jere, vjerujete u to doputeno sredstvo? Vjerujete da e svijet iovjerovati u to sredstvo, da e prignuti glavu pred - udom? DON JERE (Odluno) Vjerujem. DON ZANE (Superiorno-ironino) Blago vama! DON ZANE (Zanesenjaki) I ja kaem: blago meni. Siromanom duhom, dodajete vi u sebi, znam. Ali to mi ne smeta. DON ZANE: Prevarili ste se, nisam to dodao; odve mi je banalno. Nego sam citirao svetoga Pavla: to je ludo pred svijetom, ono izabra Bog da posrami premudre. Ja sam mnogo skromniji nego to vi mislite. DON JERE: Ne vjerujem. DON ZANE: Zato mi ne biste vjerovali? Ja nisam meu izabranima. Zar to nije najskromnije mjesto u carstvu duha? Ako je netko tu siromaan, to sam svakako ja. DON JERE: Tatina vas je tamo odvela. Vi ste radije premudri, koga je Bog posramio nego luda, koju je Bog odabrao. DON ZANE: Pa, znate... obje su strane gotovo jednako primamljive. Kad bi to tu zavisilo od nae odluke, teko bi se bilo odluiti. Odabrani su kao najbolji aci u razredu, odlikai, koji neprestano diu ruku da bi se dodvorili. Oni su uvijek spremni na usluge, a bave se pomalo i... doaptavanjem. Posljednju rije izgovara apui s rukom ia ustima, Zatim, nakon kratke pauze: A moda ja volim biti i posramljen, da bi izbor boji pao na vas? Tko zna? Ne moete li barem rei da sam egoist. DON JERE (Razdraeno) Vi ste mnogo gore od toga! Vi ste cinik!

DON ZANE (Smije se) Eto ti na! I cinik! A znate li, don Jerko, da sam u vaim godinama bio isto takav kao vi? DON JERE (Arogantno) Molim vas, nemojte me zvati don Jerko. Ja sam Jere ili Jeronim. DON ZANE: Ah, jest, jest, i to zaboravljam, oh, boe moj! To sam htio rei, da sam bio kao i vi, don Jeronime, kad sam bio mlad. Nagao, estok, odluan, pun samopouzdanja i... naivan. Tko bi to rekao, zar ne? Boe moj, kako se ovjek izmijeni! (Sie s ljestava i doe naprijed u tajnikovu sobu, pa sjedne na praznu stolicu kod don Jerina stola.) Neto u vam povjeriti... I ja sam pravio udesa. DON JERE (Pogledavi ga s nepovjerenjem) Ma to?... DON ZANE: Jest, jest, udesa!... S ovim naim starim Tomom, crkvenjakom. DON JERE: I nikad mi o tome niste... DON ZANE: Od stida, don Jere, od stida. I danas me sram kad vidim Tomu. No, on, siromah, ima jo gorih uspomena: njega su izmlatili. DON JERE: Tko? DON ZANE: Vjernici. Kad su saznali da ne hoda nou po gradu Antihrist, nego Toma, umotan u plahtu i s tikvom plivaricom na glavi s bravljim rogovima, uhvatili su ga i premlatili. Odonda je i pognut ovako kako ga danas vidite. DON JERE: Boe moj, to ste to radili! DON ZANE: to sam radio? udesa sam radio, don Jeronime, udesa. A platio ih je jadan Toma. Uvijek to netko mora platiti. DON JERE (Uobraeno) Da, kad se radi tako... nevjeto i, gotovo bih rekao, bogohulno. Mora biti razlog i, tako da kaem, klima... DON ZANE: Bio je, bio, don Jere, i razlog i klima. To je bilo poslije onog rata. LJudi poslije rata nekako pobjesne, zanemare vjeru, odaju se uicima, koji su im u ratu bili uskraeni, oporavljaju se od straha i bijede, pa sve gutaju u velikim zalogajima i dave se od pohlepe. Zato se i javljaju ta uda poslije ratova. DON JERE: Recimo. DON ZANE: Pa sad, kako hoete. Ali poslije onog rata javila su se mnoga uda. I dominikanci su tada pravili uda u Dubrovniku... DON JERE: Sa ivim licem? DON ZANE: Ne. S kipom Blaene Gospe. Jedna je ena vidjela kako mie oima. I u Splitu se neki svetac poeo micati, u Omiu je progovorio neki gluhonijemi, a Gospa je Sinjska ak ispravila nekog grbavca. Mnogi su se znaci javili, pa sam pomislio: zato bi naa upa bila ba najgora? Zar ne stoji u Apokalipsi: I kad se svri hiljada godina, pustit e se sotona iz tamnice svoje. I izii e da vara narode po sva etiri kraja zemlje, Goga i Magoga... i tako dalje? Pa zato se Sotona-Antikrist ne bi mogao javiti ba u naoj upi? Otiao sam s tom milju don Floriju, koji je tada bio na upnik. Javili su se mnogi znaci, govorim mu ja, pa zato bi naa upa bila ba najgora? to to govori, don Zanni? Zvao me Zanni; znate da on voli iskrivljavati imena. Govorim, zar ne stoji u Apokalipsi?... i citiram Apokalipsu do Goga i Magoga. Ma koga Goga i Magoga? Hoe mi Babiloniju uiniti u upi? to si poludio? Nije me vie htio ni sluati. I barem da sam njega posluao! Nego mi se do danas ruga Goga i Magoga... DON JERE (Samouvjereno) Da, samo to nije isto. Ja u raditi sa ivim licem. DON ZANE: A zar ja nisam radio sa ivim licem? Toma je barem iv, malo prije ste ga vidjeli. DON JERE Nestrpljivo: Da, da, ali to je Toma. Ja raunam sa stvarnim stanjem vjere danas; ne mogu praviti makare s Tomom, niti izvoditi atrakcije s kipovima. To je u dananje vrijeme, u najmanju ruku, neozbiljno. Jer jedno je ono to se ovjeku ini da vidi, za to je potrebna velika prostodunost i jaka vjera...

DON ZANE: Hoete rei - praznovjerje. DON JERE: Ne, vjera! Oni koji su vidjeli, ti su i vjerovali. DON ZANE: to su vjerovali? Vjerovali su da vide, to jest, kako kip mie oima. Pa zar je to vjera? To je, gotovo bih rekao, bolest. DON JERE: Ako imate vjere koliko zrno goruino, rei ete gori ovoj: prijei odavde tamo, i prijei e, i nita vam nee biti nemogue. DON ZANE: Taj je citat, don Jere, ovdje sasvim neumjestan. U njemu vjera pomie gore, a ovdje je obrnuto: trai se neto to bi pomaknulo samu vjeru. Pa, eto, vi odbacujete Tomu, odbacujete mrtvi kip i uzimate mjesto kipa iva ovjeka, koji treba da miruje kao kip, ali kad se mie onda se stvarno mie, dakle ne ini se, nego jest. Pa kakva posla tu ima vjera? to ona pomie, kad se sve to udeava i mie, da bi se ona sama pomaknula? DON JERE: Nita se ne bi moglo pomaknuti bez vjere. Ali to nije dosta: mi hoemo vjeru ivu i djelotvornu. DON ZANE: To jest, vi hoete vjeru ratobornu. Za mene je vjera svretak bolesnih kriza i nemira, dakle zdravlje i mir. DON JERE Vatreno: Za mene je vjera ljubav. Samo u indiferentnosti moe biti toga to vi nazivate zdravljem i mirom. DON ZANE: LJubav? LJubav prema kome, prema emu? Uostalom, svejedno. LJubav je u svakom sluaju otrovana sumnjama. LJubav je muenje. U savrenoj, vrstoj vjeri jest sigurnost i mir. DON JERE: Da, i dosadna jednolinost, mlitavost, uvijek siremna da se pokori svakoj sili. Ali ja neu mir! Ja nisam doao da vam donesem mnr, ve ma i plamen, rekao je Isus Spasitelj. U vjeri treba izgarati! DON ZANE (Sa smijekom) Hm, izgarati... Ali se moe i izgorjeti, a to onda? Onda emo pokupiti va pepeo i proglasiti vas svecem. Zar to elite? Uostalom, sumnjam da biste i toliko postigli; odavno su na slaboj cijeni viteke geste, u kojima se ludo gubi glava. Sve je to zastarjelo, don Jere, zastarjelo. DON JERE: Iskrenost vjerskog uvstva pikada nije zaetarjela za ovjeka koji vjerujs. DON ZANE: Iskrenost uvstva? A zar ovaj va pothvat proizlazi iz uvstva? Prije bih rekao da proizlazi iz lukavstva. A recite i sami kakvog uvstva moe biti u lukavstvu? Pogotovo iskrenog uvstva, pa ak i vjerskog, kako vi kaete? (Pauza) Don Jere gleda preda se u papire, namrten, srdit, ali ne odgovara. Vidi se da se jedva svladava da ne plane. Don Zane slabo obraa panju na to: ustaie, odeta se do prozora palei cigaretu i nastavlja svoju misao. DON ZANE: uda? Hm... Vi biste htjeli proizvoditi uda kao oni arlatani na sajmovima, to pokazuju enu-ribu. Boe moj, kako je to primitivno! DON JERE (Uvrijeeno) to u, ja sam primitivan. Svatko radi ono to zna i moe. DON ZANE (Toplo, iskreno, pokroviteljski) Oprostite, don Jere, vrlo mi je ao. Nisam vas htio uvrijediti... Samo sam vam htio skrenuti panju, kao ovjek koji ima neto vie iskustva od vas, da taj... pokuaj nema smisla. Da bi ak mogao biti i opasan... DON JERE (Tvrdoglavo) Ne, don Zane, ne pokuavajte me plaiti. Ja se ne bojim. Meni vjera daje smjelosti i snage, pa ako bude potrebno izgorjeti, ja u izgorjeti! DOI ZANE: Ma, emu gorjeti, don Jere, dragi? emu se igrati vatrom bez potrebe? DON JERE (Uporno) Potrebno je. DON ZANE: A zato ne bismo biln umjereni i razumni, hou rei, realni? Zar ne bi bilo moda korisnije i tinjati, ali ustrajati, ustrajati? DON JERE: U emu ustrajati? U lijenosti? Hvala lijepa! DON ZANE (Lako se namrti kao da mu je laki oblak nezadovoljstva i srdbe preao preko lica. Nestaje topline iz njegova glasa: postaje opet hladan i ironian) U vrijeme

tehnikih udesa, kad je i najprimitivnija ljudska svijest ve inpregnirana praktinim, tehnikim nainom miljenja, to moe znaiti, molim vas, neko miganje obrvama? Ve se i po brijanicama govori o atomskoj energiji, o putovanju raketama u svemir, a vi hoete da izvodite neka staromodna uda kao doktor Mirakl u Ofenbahovoj opereti. Kad ve hoete uda, hodajte barem ukorak s vremenom, prilagodite svoju domiljatost nainu opeg miljenja, da barem to bude na kakvoj-takvoj visini, dostojnoj i najskromnije suvremene inteligencije. Jer, konano, znate, to je ve pomalo i pitanje ukusa. Boe moj, miganje oima jedne bive cirkusantkinje. Pa zar to nije vaarski neukusno? Hokus-pokus, sad me vidi, sad me ne vidi! Smislite nekakvu tehniku napravu, neki magnetofon, radar, televiziju, letee tanjure... to ja znam, ieto to je dostojno ljudskog uenja danas, a ostavite te zagonetne osmijehe jedne cirkuske Mone Lize, koja moda i ne vlada tako savreno svojim licem da vam ne bi cijelu stvar upropastila ve kod prvog dodira s publikom. DON JERE (S dubokim prezirom) Odvratno je to kako govorite o jednoj asnoj sestri. DON ZANE (Sa smijekom, opet siguran u svojoj superiornosti) Da, moda imate pravo. Ali, don Jeronime, zar niste i vi sami malo mislili na njezino bive zanimanje, kad ste ba nju izabrali? Zar niste raunali - moda i nesvijesno, ne kaem - pa onu izvjesnu, kako da kaem... lakou, koja ostavlja traga u karakteru tih ena, pa posvetile se one kasnije ne znam kako istom, pa, ako hoete, i svetom ivotu? Na onaj izvjestan... arm, he, to? - koji ipak sauvaju te ene? DON JERE (Teatralno se hvata za glavu i poklapa ui dlanovima) To je strano, strano! Ja to vie ne mogu sluati! DON ZANE (Blago, gotovo slatko tepajui) Ne, sluajte me, don Jere, sluajte, to nije nezanimljivo. (Pucnuvi slatko jezikom) Zamislite, dakle, da ona upotrebi previe toga svog prvobitnog arma, da je ponese prvi uspjeh kod publike - jer to se, morate znati, deava kod toga svijeta - pa se, tako opijena, potpuno prepusti svojoj koketeriji i zaboravi ulogu koju ste joj vi propisali, ili je naprosto odbaci kao nezanimljivu i dosadnu, te stane otvoreno oijukati s oltara s mladiima... ha...! DON JERE (Skandaliziran do krajnje granice) Pa vi ste uasni! Vi... vi ste - sotona! (Baci oajno glavu meu dlanove i dugo ostane tako, nepomian.) DON ZANE (Kao da je doista avo uao u njega, uzme svrdlati tu temu s jednakim, ironiiim osmijehom) No, dobro, dobro, recimo da je s te strane sve u redu. Recimo da nju vie ne zanimaju svjetovni uspjesi, da se potpuno posvetila ulozi koju ste joj namijenili. No, a zar je ta uloga laka? Ostavimo sada po strani njezine privatne osjeaje, recimo da ih nema, da su se i oni stopili s ulogom... No ne moemo ostaviti po strani njezino privatno lice i, ako dopustite, njezino tijelo. Potrebno je moi vladati tim licem, tim tijelom, da ne uini neto nepredvieno, neto pogreno, to bi odjednom moglo sruiti cijeli pothvat. A kad je ona ve jednom nastupila, moete li vi ikako upravljati vie njezinim pokretima, njezinim grimasama i uope hirovima njenih ivaca? Vi ste se tada potpuno prepustili njoj, kao dramski pisac, kome glumac moe sruiti djelo jednim jedinim pogrenim migom. DON JERE (Vrisne jarosno) Ali ja ne pravim teatar! DON ZANE (Napravi gestu obrane) Ja to ni ne kaem. Govorim samo zbog usporedbe, kako je kompliciran odnos izmeu glumca i njegove uloge. Kaem da postoji u glumcu neto privatno, neto njegovo vlastito, makar to bila i njegova uobraenost i glupost, ali svakako neto vano za njega, to nee da se podredi ulozi, to se opire i hoe samostalno da postoji i ivi, bez obzira na autora i ulogu. A u ovom vaem sluaju i nema pravog autora, jer, naravno, imate vi pravo, to nije teatar... Ali, utoliko je stvar i kompliciranija. Ona dobiva od vas jedan opi zadatak, a drugo je sve preputeno njezinoj improvizaciji, drugim rijeima, ukusu, mati i inteligenciji jedne cirkusantkinje.

DON JERE (Mirno, ali prkosno) Ona je inteligentna. DON ZANE: Ne kaem, moe biti. Ali za to je potrebna jedna natprosjena inteligencija i, gotovo bih rekao, vanredan talenat. Ili barem vanredna osjetljivost. Jer... Da, vi imate pravo, to nije teatar, ali tu ipak postoje neki gledaoci, i to vrlo neskloni i nepovjerljivi, a upravo radi njih se sve to i poduzima, da se stekne njihova naklonost i povjerenje ili, kako vi kaete, vjera. DON JERE (Ustane i uini nekoliko koraka razmiljajui, zatim se okrene naglo i odluno) Znate to, don Zane? Ja bih vas molio da se u to ne mijeate! DON ZANE (Jednako se smijeei superiorno) Pa ja se i ne mijeam, don Jere. Ja samo govorim, sasvim teoretski, dakako, o jednoj igri, kojoj nedostaje glavno svojstvo magija. (Pauza) Zamahne rukom i ulovi muhu, koju zatim puta i prati njezin let do plafona. (Gledajui u plafon) Jer, vidite, u teatru gledaoca osvaja magija igre, magina mo takozvane umjetnosti. On hoe da bude alostan, da plae, da pati, za sve to ni za to - za Hekubu! kako kae Hamlet. A to je njemu Hekuba il' to je on Hekubi, da tako za njom plae? Nita. Nita njemu nije Hekuba, a ipak plae. Ali to je Hekuba! A to vi pruate svom gledaocu? Recite. Jednu lijepu, mladu enu, koja igra kip Bogorodice. Pretpostavljam da je mlada i lijepa, jeste li je ve vidjeli? DON JERE uti. DON ZANE: Ja je zamiljam mladom i lijepom, kao Rafaelovu Madonu. Ili barem tako ljupkom kao to je kip nae Gospe u katedrali. I ljepota ima svoju magiju, pema sumnje. Samo... hm... vi me razumijete? Pogotovo enska ljepota, okaena atmosferom cirkusa!... DON JERE (Sasvim gubi ivce, u nastupu bijesa) Prestanite! Prestanite! DON ZANE: Don Jere, zaboga, to vam je? Pa ja to govorim ovdje, meu nama. A to e biti s vama kad se sve to bude govorilo javno, kad pukne bruka i skandal? DON JERE: To je moja stvar, to e biti sa mnom! Koji ne uzme kria svojega i ne poe za mnom, nije mene dostojan! DON ZANE: Ali to nije kri, don Jere, to nije kri to vi uzimate na sebe.. To je... Kucanje na vratima. DON JERE: Naprijed!

Ulazi postariji ovjek - oko ezdeset godina - previjen u pasu, kao da se ve pred zatvorenim vratima poeo klanjati. Odjeven je u poirok starinski salonroks, sa prugastim hlaama; bijela koulja s tvrdim prsima, tvrdi ovratnik i manete, na nogama bijele kamane. Kosa mu je neto pregusta i pretamna za njegove godine, te bi se s pravom moglo posumnjati da nosi periku. U lijevoj ruci, na kojoj je navuena bijela rukavica, dri drugu rukavicu, crni bambusov tap i crni polucilindar. Nakon to je uao okrenuo se i, ne diui glave, pomno za sobom zatvorio vrata. Zatim je, jednako sagnut u poklonu i gledajui u pod, uinio nekoliko koraka prema sredini sobe i onda stao u prepokornoj utnji, ekajui da ga neto upitaju. DON ZANE (Pogledavi don Jeru, namignu mu aljivo na ovjeka) No? KOZLOVI (Jednako prepokorno sagnut, glasom punim potavanja) No, eto, hvaljen Isus i Marija. Ja sam Rikardo Kozlovi, bivi direktor cirkusa i va preponizni sluga. (Kad je to izgovorio, uspravio se i ponovo se duboko poklonio.) DON ZANE: to kaete, don Jere? Zar gospodin Koz... KOZLOVI (Naklonivi se) Kozlovi, molim. DON ZANE: Zar gospodin Kozlovi nema vanredan instinkt, recite? (Kozloviu) Kako ste samo osjetili to magnetsko polje? Ima u vas neto od ptica, to? KOZLOVI: A, ne, veleasni, mi se nismo time bavili. Sugestija, hipnoza, telepatija,

magnetizam i tako dalje, to je zasebna struka. Mi smo se vie bavili akrobacijom, molim, te raznim atletskim produkcijama. Moda ste u svoje vrijeme izvoljeli i uti za mene? Ja sam bolje poznat pod imenom Riki ili Floki Fle, to mi je, naime, artistiko ime, molim. DON JERE (Neprijazno) Dobro, dobro. A to vi hoete? KOZLOVI (Lako se naklonivi don Jeri) Da, veleasni, otuda je i trebalo poeti. Ja sam sin roditelja koji su bili prikazivai atrakcija, kao panorama, panoptika, kina i slino, na sam i ja, u neku ruku, naslijedio isto zanimanje. Samo ja sam proirio, bolje rei, modernizirao posao. Panoptikum i panorama, to vie nije ilo. to emo, moderna vremena, kino, Holivud. To je razumljivo. Ali hodanje po ici, trapez, skokovi u zranim visinama, to se uvijek rado gleda. Opasnost po ivot, to je stvar ivaca, razumijete? Pa smo uzeli taj posao. I sa ivotinjama se jo da raditi, ne kaem. Samo ivotilje treba hraniti, pa bolesti, veterinari, sve to kota, nemate pojma. A onda, dobavite vi danas majmuna koji vozi bicikl, molim. A dreser je jo skuplji. A da i pe govorim o krupnoj zvjeradi, molim, kao to su medvjedi, lavovi, slonovi. Sve je to teko i skupo, a rat nas je unitio. DON JERE (Nestrpljivo) Sve je nas rat unitio... Ali to vi elite? DON ZANE (Umiruje don Jeru, zabavlja se) Ma, ekajte, zaboga, don Jere. Sve po redu, zar ne, maestro? KOZLOVI (Nakloni se don Zanu sa zahvalnou) Mene su zvali direktore, to je bila moja titula, molim, dok sam radio s cirkusom. DON ZANE: A to sada radite? KOZLOVI (Ponovo se nakloni) Sada sam vlasnik vrtuljka, molim, s elektrinim automobiliima. No kako je nemogue nabaviti gumije za kotae, a i lima, koje stvari su istroene, to sam irimoran promijeniti posao, jer ivjeti se ipak mora. DON ZANE: Naravno. KOZLOVI: Da se ne bi sudilo, molim, po mojoj kosi, jer to bi bilo strano pogreio... Ja sam ve u poodmakloj dobi, molim, kao to se moe vidjeti iz priloenog. (Skine periku, ispod koje se pojavi elava, gotovo sasvim gola lubanja. Zatim rutiniranom kretnjom ponovo pokrije glavu vlasuljom) DON ZANE (Suzdravajui smijeh, veoma ljubazno) Ah, nemojte, molim vas, maestro, ako doputate da vas tako zovem; taj prilog nita ne znai. Jo ste vi u snazi. Pa to sada kanite? KOZLOVI: Hic jacet lepus. Ja sam u mladosti uio urarstvo, molim, te sam kao takav kroz etrnaest godina radio, to jest mehanizirao kip Isusa na kriu, koje mi je djelo uspjelo vjerno usavriti. DON JERE (Grubo) Pa to hoete s tim kod nas? KOZLOVI (udei se, pomalo uvrijeeno) To je dijelo umjetniks vrijednosti, molim! DON ZANE (Prekorno pogledavi don Jeru) Svakako. KOZLOVI: Moj kip na kriu prikazuje posljednje asove njegova ivota. Isus otvara usta, molim, i udie zrak uslijed uzdahnutog zraka u plua, uzdiu se prsa, koja se opet sputaju izlazom zraka. Od vremena do vremena otvara umorno oi, molim, koje opet sklapa. Iz njegovih rana na prsima, rukama i nogama kapa krv. To je umjetniko djelo mehanizacije kipa, molim. (Nakloni se) DON ZANE: Bez sumnje. To je svakako zanimljivo. to mislite vi, don Jere? DON JERE: Ja samo pitam zato je ovaj gospodin od cirkusa doao k nama sa svojim kipom? to e nam va kip? Odnesite to u cirkus! KOZLOVI (Uvrijeeno) O, ne, molim, veleasni. Nikako ne. To je stvar uzviena. Nije to za takvo mjesto. DON JERE (Agresivno) Nego za kakvo mjesto?

KOZLOVI (Patetino) To nije kakav god lakrdija na uzici, neki Kasperl to nasmijava publiku smijenim kretnjama. To je sam Gospodin na Isus Spasitelj, molim, u mukama posljednjeg asa. Ja sam preasnom naslovu ovaj kip pripravan svaki as pokazati u funkciji, pa neka mu sam preasni naslov izvoli odrediti mjesto, da li u cirkusu, boe mi prosti, ili... DON JERE (U kome bijes sve vie raste) Ili - gdje? No, recite gdje? KOZLOVI: Ja mislim da veleasni zna bolje od mene gdje spadaju svete stvari. DON JERE (Plane) Svete stvari? Vi se usuujete svoju bedastu napravu nazivati svetom stvari! Vi, arlatan! Cirkusant! Napolje odavle! DON ZANE (Umiruje ga) Ma, don Jere, zaboga! Don Jere! Svladajte se malo, boe moj. (Kozloviu ljubazno-podrugljivo) A vi ste, maestro, znai, ponijeli sa sobom svoj - izum? KOZLOVI (Klanjajui se s potovanjem) Da, veleasni. U gostionici mi je, molim, u sanduku. Mogu ga montirati za petnaest minuta. DON ZANE: A to kau drugi kojima ste ga pokazivali? Jeste li ga ve nekome pokazivali? KOZLOVI (Oklijevajui) Pa... vlastima... Traio sam dozvolu za rad. Zadivili su se, estitali su mi. To su bili sve ininjeri i umjetnici, molim. Ueni ljudi. Znaju cijeniti dobar posao. Ali zbog politike, rekli su, ne mogu mi dozvoliti javno prikazivanje. Moglo bi se shvatiti kao udo. teta, rekli su. (U povjerenju) Smetao im je Isus. DON ZANE: Naravno. Pa jeste li se kome drugome obratili prije nego ste doli ovako k nama? Jeste li bili u kojoj drugoj biskupiji? KOZLOVI: Ne, molim, veleasni, nisam. DON ZANE: Nego ravno k nama? KOZLOVI: Da, molim. DON ZANE: udno. Odabrali ste jednu tako udaljenu biskupiju, dali se na taj naporan put, u vaim godinama... to? (Odjednom) Ali, zaboga, pa vi stojite cijelo vrijeme! Dajte, sjednite, molim vas, sigurno ste umorni. Putovali ste tako dugo, vlakovi prepuni, parobrodi krcati, nema se gdje sjesti. Znam ja, sam sam neki dan putovao. Bilo je strano: loe more, a stisnuti smo bili kao sardine, ljudi su pozraali jedan drugome na glavu. Sjednite, sjednite. A sino ste doputovali parobrodom? KOZLOVI (Sjedajui, ponovo se uspravi da bi odgovarao stojei) Ne, jutros, molim, ribarskim brodom, da bih utedio... (Sjedne) DON ZANE (Sam sjedne na ugao pisaeg stola, pa nogama, koje mu vise, izvodi razne komine pokrete) Sasvim razumno, zato da plaate, je li tako? Samo, ipak, tako daleko putovati, to, vidite, nije razumno. Ili pak ja ne razumijem... Pogotovo gdje i sami kaete da ste htjeli utedjeti... Putovanje je danas skupo, naravno... a vi ba ravno k nama. To vidite, iskreno da vam kaem, ne razumijem. KOZLOVI (Pratei pokrete don Zanovih nogu) Ni ja, veleasni, vjerujte mi, ne razumijem. Sami ste prije rekli da ima u nas neto od ptica, htjeli ste rei - selica. Letimo trbuhom za kruhom. Takvo nam je zanimanje. DON ZANE (Nastavlja igru s nogama) Da, da, zanimanje, to je istina... Ali otkuda znate da bi ba ovdje moglo biti kruha, u naoj biskupiji? KOZLOVI (Jednako paljivo prati don Zanove noge) He, veleasni, ima ljudi u naoj, a nu drugim nekim profesijama, koji osjeaju gdje bi mogli biti potrebni. DON JERE (Koji je dotle nervozno listao po svojim glasnicima, ponovo plane) A kome ste vi ovdje potrebni, je li? Jesam li vam rekao da se gubite? DON ZANE (Prekida igru nogama) Ah, don Jere, opet ste planuli. (Kozloviu) Velim vam, iva vatra. Ali... ist i dobar kao vatra. Nee vas opriti, ne bojte se. On samo tako plane - buf! i ugasi se istog asa. Sigurno ste i vi bili takvi, kad ste bili mladi, zar ne? Ja sam bio. Ja sam isto tako... Ah, uostalom, nisam vaan ja, nego, eto, kae don Jere da ovdje

niste potrebni. To jest, to jest, to vi mislite, kako biste nam mogli biti potrebni? I to ba nama, ovdje? KOZLOVI (Vrtei polucilinder u rukama) Pa... kao to smo rekli, ptice sele u jesen u toplije krajeve. Zar im to itko kae, veleasni? Lete same tamo gdje je povoljna klima... DON ZANE (Skoi ivahno, prema don Jeri) ujete li, don Jere? To je vaa klima, ujete li? DON JERE (Promrmlja neto srdito i nerazumljivo) DON ZANE (Kozloviu) A ovdje bi, velite, bila klima, a? KOZLOVI (S trakom nade) Trebalo bi pokuati. A ostalo prepustite meni; molim. S mojim mehanizmom, ja sam siguran u uspjeh. DON ZANE (Ironino) Ma, nemojte! KOZLOVI (Osvjedoeno) Siguran! Tada don Jere istupi agresivno prema Kozloviu. Ovaj u strahu ipne do stolice i reterira prema vratima, spreman da se obrani tapom i polucilindrom. Don Zane itavo vrijeme ostaje nasmijeeno pasivan. DON JERE (Bijesno, ali priguujui glas) tooo? Sigurni ste? A ta mislite, kod koga ste vi tu, je li? to je ovo tu? Cirkus? KOZLOVI (U strahu) Ali, veleasni, svaka ast... DON JERE (Ne slua ga) to mislite, da smo mi arlatani? Da emo od crkve napraviti panoptikum? Vaar? Cirkus? Mar odavle, nesretnie! I da ste se smjesta izgubili iz ove biskupije! Smjesta! Inae, ja u sam ii prijaviti to imate u sanduku, pazite! KOZLOVI (Gotovo na koljenima) Nemojte, veleasni, molim vas! Ve su me zatvarali zbog toga. Star sam, veleasii, teka je tamnica. I kip su mi bili pokvarili, jedva sam ga popravio. Trokova sam imao... Molim vas, veleasni! DON JERE (Izgura ga kroz vrata) Gubi se i nestani, kao da te nikada ovdje nije bilo. (Vraa se svom stolu. Jo uvijek sav dre od bijesa. Umornim glasom) To je vae djelo. Hvala vam, don Zane. DON ZANE (Mirno, ali bez osmijeha, ozbiljno) A emu je sve to bilo potrebno? Te geste, molim vas: istjerivanje trgovca ih hrama. Smijeno. DON JERE: Vama je to bilo zbog neega potrebno, prema tome moe vam biti i smijeno, meni ne! Htjeli ste me uiniti smijenim pred ovim vagabundom.... DON ZANE: Ne, don Jere. Htio sam vam samo pokazati kako u mojim oima izgleda va pothvat: eto, upravo tako, kao u vaima ponuda ovog siromanog ovjeka. NJega ste bacili napolje uz uvrede i prijetnje, a sami spremate neto miogo gore. Voi slijepi, koji ocjeujete komarca, a devu prodirete. DON JERE: A to ja to spremam mnogo gore, molim vas? DON ZANE (Imitirajui ga) A kako ne spremate, molim vas? Tu vam ovjek nudi svoj jadni, groteskni stroj za pravljenje udesa, a vi ga tjerate od sebe, jer, toboe, vrijea vaa vjerska uvstva, vau tankoutost, upravo vau delikatnost u pitanjima vjere. etrnaest je godina taj nesretnik prtljao oko te svoje naprave da bi zadivio svijet svojim mehanizmom, koji die, koji umorno sklapa oi i krvari iz svih rana crvenom tintom, dakle, proizvodi sve ono to upravo vi trebate, a vi to odbacujete uz psovke i pogrde. Jer, kako se usudio pomisliti taj jadnik da biste se vi mogli posluiti njegovom sajamskom lutkom u vaem uzvienom zadatku? Pa vi niste varalica, vi niste sajamski lakrdija s pajacom pa uzici, vi ste... to? - suptilni umjetnik. Vi hoete djelovati na ljudska srca ivom lutkom, kojoj ete vi pomicati obrve i propisivati uzdahe. Odbacujete mehanizam, jer vam se ini prostim i nedostojnim vaih ambicija. O, vi hoete mnogo vie, mnogo gore: hoete od iva ovjeka napraviti mehanizam u svojim rukama i njime izvoditi udesne atrakcije pred zblenutim i zastraenim svijetom. O, vi, majstore Mefisto! A odakle vama moralno pravo za sve to? Jeste li kada razmislili o tome?

DON JERE (Cijelo vrijeme nervozno eta od stola do biblioteke i natrag. Najednom zastane pred don Zanom u ofanzivnom stavu) A odakle vama moralno pravo da sa mnom tako razgovarate? DON ZANE (U svojoj nadmoi, oito nije onekivao takvo pitanje. Nakon kratke stanke, krenuvi prema biblioteci poneto zbunjeno, gotovo mrmljajui) Da, neto se zove moral, a neto opet kazuistika. DON JERE (Za njim, izazovno) Neto ste rekli? DON ZANE (Ne odgovori. Popne se na ljestve, uzme svoju knjigu na koljena, pripali cigaretu i po navici puhne u pepeo na vrhu cigarete.) DON JERE (Uini bijesnu grimasu na puhanje, ali ne ree nita.) U susjednoj sobi zazvoni zvonce. Ve ranije, kad se don Zane okrenuo i uputio prema biblioteci, polako se osvetljava lijeva strana pozornice, biskupova radna soba. Ulazi biskup umornim, starakim hodom, zamiljeno sjeda za svoj veliki pisai stol, mehanikom gestom poljubi srebrno raspelo ia stolu, zatim jedan as razmilja, kao da se nastoji sjetiti neega, onda nevoljko, gotovo s mukom zazvoni u zvonce, koje mu stoji na stolu. DON JERE (Trgne se na zvuk zvona) Presvijetli. DON ZANE (Pogledavi na svoj runi sat) Danas je uranio. DON JERE (Ne odgovori, nego ulazi u biskupovu sobu. Desna se strana pozornice zatamnjuje, Don Zane uzdahne, spusti glavu nad knjigu i uroni u mrak.) DON JERE (Klanjajui se biskupu s nekom mjeavinom servilnosti i familijarnosti) Hvaljen Isus, presvijetli. Dobro jutro. Jeste li dobro spavali? BISKUP (Jadajui se staraki) Ah, moj sinko. Mui me. Tvoja mi ideja ne da mira ni pokoja. Zato si mi to bacio u uho? Pak sve mi govori u uhu: biskupe, biskupe.., DON JERE (Ponizno) Sami ste mi rekli, presvijetli, da neto izmislim... BISKUP (Djetinjasto, gotovo planim glasom) Da, ali ne to, ali ne to! Ja ne znam, ja ne znam... No, pa je li dola? DON JERE (S olakanjem) Sino je stigla, brodom... BISKUP (S nestrpljenjem, kapriciozno) To znamo, to znamo, da je stigla brodom. Pitam, Je li ovamo dola, u biskupiju? DON JERE: Trebao bi da stigne svaki as. Rekli smo u devet. BISKUP (Senilno, rastreseno) Ja ne znam... Ma, jesi li dobro, dobro promislio? Ja sam mislio cijelu no i... Ja ne znam, ja ne znam... Sve mi don Florijo dohodi u san, pak mi govori u uho: Biskupe, biskupe! A ti zna kako on govori, kao sotona, boe mi prosti. Biskupe, biskupe... i tako svukoliku no. Ti zna kako bi on meni... kako on ono jo uvijek... to su meni dali biskupiju, a ne njemu, pak govori svata, ti zna. DON JERE: Znam. Ali don Florijo ne zna nita. Jedino... BISKUP (Preuvi jedino) Misli, misli da ne zna? Hm, hm, daj boe! Samo meni se ini da on ipak, ipak... DON JERE (Intrigantski) Jedino ako mu don Zane nije to... onako, u ali... Znate kako don Zane zna govoriti - ironino... On je protiv ovoga... BISKUP: Eto, vidi, eto, vidi! A don Zane je pametan, ne govori mi da nije pametan. Pak vidi, i on je protiv... DON JERE: On sumnja. On u sve sumnja. Ne kaem da je na neprijatelj, samo mi se taj njegov nain ne svia. Zar se moe vjerovati i sumnjati u isto vrijeme? BISKUP: On je oprezan, eto, to je. A ti si - tuf-buf, glavom kroza zid. Pak e razbiti glavu jednoga dana, a zid e ostati, zna. Jerbo je tvri zid nego glava, to ti hou rei, tvri, tvri. O, i koliko tvri! Sto, sto puta tvri! I, to sam htio rei...? Dobro je koji put biti i Toma, posumnjati malo, pak e ti i glava ostati cijela, i bolje e se njom posluiti, isto razbijenom. Jerbo, cijela je glava - cijela, a razbijena je kao dinja kad pukne: sve iz

10

nje ispada, sve. Eto. Promisli, jo malo promisli. DON JERE (Nestrpljivo) Nema se kada, presvijetli. Ona e sada doi, a ja sam promislio, i, to se mene tie, ja sam siguran. BISKUP: Blaen ti, moj sinko, blaen ti! Ti si, eto, siguran, a ja, vidi, ja sam odgovoran. Pak, ako se dogodi, ne daj boe, ono ega se bojim da e se dogoditi, sve e po meni, a ti e rei: oprostite, presvijetli gospodine biskune, prevario sam se. DON JERE (arko, patetino) Presvijetli, ako tako o meni sudite, onda me odmah otjerajte. Oduzmite mi sveti red i... BISKUP: Eto, eto, to si ti! A to ja govorim? Tuf-buf, glavom u zid! Odmah otjerati, odmah: oduzmite mi red sveti! Ah, moj sinko, govorim ja da si ti vatra, vatra! To govori don Zane, a i ja govorim, da si vatra. Umiri se, umiri se, sinko, pomisli malo. Ima pravo don Zane: ti si entuzijasta. Vidi kako te je lijepo nazvao? U tome nema nikakve uvrede, a opet je istina. Istina je, istina: ti si entuzijasta! DON JERE (Nervozno grize usne. Uvrijeeno) Jest. Najlake je stajati po strani, zabiti nos u knjige i puhati u pepeo. BISKUP: U pepeo? U koji pepeo? DON JERE (Kao da je preuo biskupovo pitanje) Da, i rugati se svakome. Ali onaj koji radi, koji preuzima odgovornost... BISKUP (Upada mu u rije) E, e, ekaj, ekaj, polako. Jo nismo skoili! Najprije treba skoiti, a onda viknuti: opla! Muno proguta slinu iz suhih usta. A sad mi jo neto reci: taj cirkus, to mi se ne svia. Dama iz cirkusa, a? to je tamo - plesala? DON JERE (Oklijevajui) Nne, izvodila je akrobacije. Bila je artistkinja. BISKUP (Skeptino vrtei glavom) Artistkinja? A, to, ila je po ici? No, i to je... Ne razumijem kako to ljudi mogu gledati? A ja, vidi, nisam mogao gledati one zidare to su nam popravljali zvonik. Ne mogu ja to gledati. Rei e, bili su vezani konopima, a opet... ja to ne mogu gledati. Nemam ja nerve za to sve mi se ini da e pasti, i... i kao da u i ja pasti skupa s njima, tako mi se ini. Pak me i po noi mui kad na to mislim i ne mogu spavati: sve mi se ini da u pasti, pak se drim za krevet, zna. A oni u cirkusu nisu ni vezani, iego onako - opla! - skau kao ptice u gajbi. Pak, kako to: iz cirkusa - opla! u samostan, a? DON JERE (S velikim strpljenjem, koje ne krije) Osjetila je poziv. Ona je ista dua, skruena u vrstoj vjeri. Sama ju je majka nadstojnica izabrala hvalisavo... prema mojim uputama. BISKUP (Skeptino) Ha, poziv? Na ici? ista dua? A to e biti, ako ti ta ista dua napravi cirkus u crkvi? Ako stane skakati po oltarima, a? Ja ne znam, ja ne znam... Meni taj njezin cirkus, zna... DON JERE: Ma, ne, presvijetli! Ja preuzimam odgovornost za nju. A cirkus - to je za nju gorka i zaboravljena prolost. Samo, a s time sam, naravno, i raunao, ona se ipak razumije u... te stvari, ba s obzirom na taj bivi zanat... Razumijete me, presvijetli? BISKUP (Gotovo uplaeno) Kako, kako? Da joj nee dopustiti da radi akrobacije u crkvi? Boe moj, boe moj, to ti radi! DON JERE (Sa smijekom upuena ovjeka) Ali, ne, presvijetli! Ona - eto, govorimo otvoreno - zna to je publika. Ti ljudi uvijek hoe da uspiju pred publikom, takva im je narav. A to je vanije, oni znaju kako se i dolazi do uspijeha. BISKUP: E, e, eto! A to ja govorim? Cirkus! Bog e vas kazniti, don Jere, vidjet ete da e vas kazniti Bog. DON JERE (Zaueno, iskreno) Zato, presvijetli? Pa sve to radimo u njegovu slavu: za proirenje i uvrenje crkve Kristove! BISKUP: E, da, ma cirkus!... Moj don Jere! DON JERE: Ne bojte se, presvijetli. Ja sam siguran da e ona znati ostati u granicama

11

koje joj sveta zadaa nalae. Osim toga, ona e to uiniti vjeto, da se te granice nee ni osjetiti. A to je veoma vano. U tome je i njezina prednost, to e uloiti talenat, koji je u ovom... ovom pothvatu i te kako potreban. A, opet, i majka mi je nadstojnica rekla da je to najponiznija i najednija sestra u samostanu. BISKUP (Poputajui, razuvjeren) Pak... eto, radi kako zna... A gdje je, gdje ti je svetica, ista, ista lua? Prolo je devet. DON JERE: Nije. Eto, upravo... (Vani na zvoniku odbijaju ure u dugoj, zvunoj amplitudi, a malo zatim i zidni sat odbroji brzo devet udaraca) Sad bi trebalo... Najprije u ja, presvijetli, govoriti s njom, onda u je poslati k vama. BISKUP: Ne, ne, poalji je ti odmah k meni. Da ja to vidim, zna. Pomolit u se prije, da nas Bog ouva oda zla. (Ustane teko, don Jere mu pomae i poe do klecala, gdje klekne i uroni u molitvu. Soba se polako zatamnjuje.) DON JERE (Nadovezujui na posljednje biskupove rijei) Amen. (Izlazi u svoju sobu, koja se rasvjetljava. U biblioteci jedva se nazire don Zanova silueta gore na ljestvama, te se ini kao sjena neke ogromne sove s knjigom to ui na grani. uju se jo posljedni udarci sata sa zvonika, ali slabi, kao da ih je vjetar odnio u daljinu. Tiho, bojaljivo kucanje na vratima.) DON ZANE: Evo vam udotvorke. Tona je. (Sie s ljestava i zatsori staklena vrata od biblioteke, zatim se ponovo uzme uspinjati ljestvama, ali jo prije nego je stigao do vrha, uroni u potpun mrak, te se gkegova prisutnost osjea samo po nemirnom micanju eravice od njegove cigarete.) DON JERE (Ne odgovara mu nita, samo ga pogleda s prezirom, zatim promrmlja srdito) Naprijed!

Ulazi sestra Magdalena, karmelianka. Ona je neobino lijepa, no kao da nastoji prikriti tu svoju ljepotu iskrenolg i nepatvorenom poniznou. Ula je tiho, neujno, bez uma, kao da nema nogu ispod suknje. Zatvorila je paljivo vrata za sobom i stala kod njih, oborenih oiju. SESTRA MAGDALENA (Tihim, ljupkim glasom) Hvaljen Isus, veleasni. DON JERE (Gotovo nehajno, pogledavi je sasvim povrno, a sve to s odreenom namjerom da bi je to vie zbunio) Navijek hvaljen. (Strogo, ali jednako ne gledajui u nju) Malo ste zakasnili, asna sestro. SESTRA MAGDALENA (Ponizno, ne diui oiju) Oprostite, veliasni, kriva sam. Malo sam se ranije uputila, pa sam svratila u crkvu, da se preporuim Blaenoj Gospi. DON JERE (Suzdravajui gnjev) Niste dobro uinili. Reeno vam je da doete ravno ovamo. (Nakon pauze, blae) Je li bilo svijeta u crkvi? SESTRA MAGDALENA: Nije, molim. Svega dvije starice pred glavnim oltarom. DON JERE: Jesu li vas vidjele? SESTRA MAGDAAENA: Mislim da me jedna vidjela kad je odlazila. DON JERE: U lice? SESTRA MAGDALENA: Ne, molim. Ja sam kleala ired oltarom Blaene Gospe. Mogla me vidjeti samo s lea. DON JERE: No, hvala bogu. Ako mi nemate vie to rei, idemo k presvijetlomu. SESTRA MAGDALENA (Bojaljivo) Htjela sam samo, ako smijem, pitati, molim... DON JERE (Dosta otro) to? SESTRA MAGDALENA: Kod koga bih se mogla ispovjediti? DON JERE: Kasnije, kasnije emo o tome, sad nemamo vremena. Presvijetli gospodin biskup vas eka. (Prie biskupovim vratima i pokuca. Ne ekajui odgovora, otvori vrata i mahne sestri Magdaleni da poe za njim. Biskupova se soba rasvjetljava. To svijetlo kao

12

da ga budi iz molitve, on podie glavu, a kad se otvore vrata, ustaje s klecala. Don Jere priskoi da mu pomogne ustati.) SESTRA MAGDALENA: Hvaljen Isus, presvijetli biskune. (Prie i smjerno poljubi prsten na biskupovoj ruci.) BISKUP (Pruajui joj ruku na poljubac onako uz put, u prolazu, uputivi se svom stolu) Navijeke, navijeke hvaljen, asna sestro... Sestro? SESTRA MAGDALENA: Magdalena, molim. BISKUP (Rastreseno, senilno) Magdalena... Pokajnica, pokajnica... (Obrativi se sestri Magdaleni) Marija Magdalena ili Magdalena talijanska, koja se slavi evo sada, dvadeset i petoga? SESTRA MAGDALENA (Zbunjeno) Ja, molim, ne znam, presvijetli. BISKUP (Namjetajui se na naslonjau za stolom) Ne znate? Jerbo je ona talijanska sveta Magdalena bila isto karmelianka kao i vi, zato pitam, znate. I obe su svete Tereze bile karmelianke, to znate, da. Ona starija, panjolka, iz Avile, ona vam je i propisala stroga pravila, da. Velika, velika vizionarka... Ona je i pisala knjige. Jeste li itali moda njen ivotopis? Crkva joj je dala naslov serafska djevica zbog sveta ivota, da. (Pauza. Biskup je ukrstio prste na rukama i okree palac oko palca. Gleda nekamo neodreeno preda se kao da neto misli) BISKUP (Rastreseno) Eto, sestro... sestro? DON JERE (Nagnuvi se nad biskupovo uho, gotovo apatom) Magdalena. BISKUP (Kao da je doao sebi) Eto, sestro Magdalena, tako, stigli ste. Dobro. (Dade don Jeri gotovo nevidljiv znak prstom. Ovaj izae.) Dakle, tako, lijepo, stigli ste... Brodom, ne? SESTRD MAGDALENA: Da, presvijetli. BISKUP: Kakvo ste more imali? Bilo je jue maestrala pred veer. Vama kodi more, ne? SESTRA MAGDALENA: Ne, presvijetli. BISKUP (Kao da se sjetio neeg) Ah, da. Vi ste ve to se valova tie... i uope zibanja a... vi me razumijete? SESTRA MAGDALENA (Strano zbunjena) Razumijem, presvijetli. BISKUP: Da. I... to sam htio rei? Da, kada ste poloili zavjet? SESTRA MAGDALENA: O Boiu e biti dvije godine, molim. BISKUP (Kao za sebe) Mlada, mlada redovnica... Morate znati, sestro Tereza... SESTRA MAGDALENA (Popravlja) Magdalena. BISKUP (Udari dlanom po elu) Ja ne znam zato mi neprestano ta Tereza... Morate znati, sestro Magdalena, da nam je poznat va predivot u svijetu. No, no, u tome ne vidim nita zla, nita, i nemojte crveniti zbog toga. Vi ste se odrekli tog svijeta, vi ste odabrali svoj put na vrijeme, jo u cvijetu mladosti. Koliko vam je godina, dijete? SESTRA MAGDALENA (Stidljivo) Dvadeset i etiri, molim, BISKUP: Eto, eto, dvadeset i etiri! Pa to je udo, udo u dananje vrijeme... i nakon ovog... to jest, onog zanimanja. Okruena lanim arima, tatinom svijeta... Mamci, mamci svuda uokolo, to? Sigurno ste imali i mnogo uspjeha u onom pozivu, ne? SESTRA MAGDALENA uti oborene glave. BISKUP: No da, no da, jasno. I tako, usred aplauza i, moe biti, ovacija i povika bravo i bis, vi ostavljate sve - i odlazite u samostan. Evo, i ja vam vnem bravo, to je velik korak i, dopustite mi - va najslavniji skok. (Pauza) Zatim topli s jedva suzdranom radoznalou. Sigurno je bilo veliko, veliko bolno razoaranje koje vas je na to navelo? Nenadana odvratnost od svega i, naravno, sentimentalne stvari, pitanje srca, ne? Ili moda - asti? SESTRA MAGDALENA (Oito na mukama) Ne, presvijetli. Nije to tako jednostavno. BISKUP: ini vam se, drago dijete, ini vam se. Vi mladi uvijek mislite da je to strano

13

zamreno to vi doivljavate, da to nitko ne moe shvatiti. A kad tamo, to? - ljubav, ljubav! Uvijek ista pjesma. SESTRA MAGDALENA (Sasvim tiho, zbunjeno) Kod mene nije to... BISKUP (Sa starakom radoznalou) Ah, drago dijete, ne izmiljajte dirljive prie. Nego to, to vas je navelo? SESTRA MAGDALENA (Savladavi svoju zbunjenost, otvoreno i jednostavno) Oev je posao propao za vrijeme rata. ivotinje su uginule, nismo ih imali ime hranitn, a artisti su se rasprili kojekuda po svijetu, pobjegli, da ih ne poalju u rat. Ja sam i ranije htjela napustiti posao... iz nekih razloga... BISKUP (ija je radoznalost dosegla vrhunac) Aha, razloga! Eto, vidite, a to vam ja kaem? Razloga. Pa i ja kaem: zbog stanovitih razloga. SESTRA MAGDALENA (S bolnim osmijehom) Ne zbog tih, koje vi mislite, presvijetli. BISKUP: Nego kojih, kojih? SESTRA MAGDALENA (Prijee rukom preko ela kao da se sjea neeg munog) Kojih. Mislim da mi neete vjerovati, ali rei u vam: poela sam se bojati. BISKUP: Bojati? Koga? SESTRA MAGDALENA: to sam bila starija i zrelija, sve vie sam se bojala. Tada sam poela moliti Majku Boju da me zatiti, da ne dopusti da poginem... BISKUP: Eto, eto, i usliila vas je! SESTRA MAGDALENA: O, da, presvijetli! I mnogo vie - spasila me od sigurne smrti. BISKUP: E, da, kaem ja kako je to opasno, to po ici... SESTRA MAGDALENA: Ah, ne, ja sam radila na trapezu... Jedne veeri, samih nekoliko sekunda prije moga skoka, ili, kako mi kaemo salta, otkinuo se trapez, kojeg sam se morala prihvatiti u letu... (Strese se od stranog sjeanja i prijee dlanom preko oiju.) U posljednji as sam to opazila. Upravo sam se spremala da se odbacim prema njemu, kad odjednom osjetim neki strah i nesigurnost, i kao da mi je neki glas apnuo gledaj! Zanjihala sam se jo jednom - to zbog publike, da ne bi to opazila - i gledam: krv mi se sledila - otkida se trapez i pada dolje, u dubinu. Sam se od sebe otkinuo, nikoga nije bilo gore. Te sam veeri osjetila poziv... BISKUP (Prekida je) Poziv? Ah, ostavite to, drago dijete. To je odvie krupna rije za vas. Budimo iskreni. SESTRA MAGDALENA (Strahovito postiena njegovim rijeima, skromno) Ne znam, presvijetli, moda nisam smjela tako rei. Cijelu sam no plakala i molila. Nisam znala, jadna, kako da zahvalim presvetoj Bogorodici, pa sam odluila da joj posvetim cijeli ivot. Jer on je odsada njoj i pripadao... Ja znam da me ona spasila. BISKUP: No, dobro. To je neto drugo. Naravno da vam je Blaena Gospa spasila ivot, ali nije ga spasila za sebe, nije ona sebina. Vi ste to krivo shvatili. SESTRA MAGDALENA: Ja znam da Blaena Gospa nije od mene nita traila, ali ja sam sama, sama, svojom voljom htjela zahvaliti Gospi... BISKUP: To je lijepo, lijepo... zahvalnost. Samo, hoete li vi izdrati u toj zahvalnosti? Jer, zamislite, cijeli ivot! SESTRA MAGDALENA (Skromno, ali uvjereno) Ja mislim da hou. BISKUP: Ja vas ovo ne pitam samo kao duhovni pastir, nego i kao star ovjek i... i, ako hoete, i kao otac. Je li vam iv otac? SESTRA MAGDALENA: Da, molim, iv je. BISKUP: Pa kako sada, bez cirkusa? Cirkus je propao, ne? SESTRA MAGDALENA: Da. Ostao mu je samo vrtuljak i panorama. Mui se, teko ivi. BISKUP (Rastreseno) Jadan, jadan starac. (Zazvoni u zvonce) Moda ipak nije trebalo da ga ostavite? Ulazi don Jere i ostane kod vrata.

14

SESTRA MAGDALENA: Ah, presvijetli. Bila bih mu samo na teret. Jako mu slabo ide posao. BISKUP: A to? Nije vas mnogo volio? SESTRA MAGDALE1NA: O, naprotiv, kad sam odlazila, plakao je kao da sam umrla. Jadan tata. I ja sam plakala. On se nada da u se ja jo vratiti; nikako ne vjeruje da sam otila zauvijek. Dvaput me dolazio nagovarati da se vratim dok sam jo bila iskuenica. BISKUP: Hm... I sada je sam? Nema vie nikoga? Nemate majke? SESTRA MAGDALENA (S tugom sirote) Ne, molim. Majka nas je napustila dok sam ja jo bila mala. Otila je s jednim akrobatom iz NJemake, koji je tada kod nas radio i imao mnogo uspjeha. Tada se tata potpuno posvetio meni i svom izumu. Od tuge. Volio je mamu. BISKUP: Izumu? Zar je va otac neto izumio? SESTRA MAGDALENA: Da, molim. U mladosti se bavio urarstvom, pa kad nas je mama napustila, ponovo se bacio na urarstvo, da bi se neim zabavio, da bi zaboravio... Tako je doao na pomisao da naini mehaniki kip Spasitelja na kriu, koji prikazuje njegove posljednje asove. Petnaest je godina radio na tome... DON JERE (Koji cijelo vrijeme s velikim interesom pratio prianje sestre Magdalene, sad odjednom iroko zine i nesvijesno mu se otkine) Ah... BISKUP: Vi ste neto rekli, don Jere? DON JERE (Jo uvijek pod dojmom iznenadnog otkria, gotovo nesvijesno) Nne ne, nita... BISKUP (Don Jeri) Mislio sam... A vidite, to bi bilo dobro na Veliki petak za prikazivanje muke Isusove, a, don Jere? Sestri Magdaleni A taj kip, je li ga va otac zavrio, ili je on tako... samo radio?... SESTRA MAGDALENA: A, ne, zavrio ga je. Ja ga nisam vidjela, ali mi je tata priao kako die i umorno otvara i zatvara oi, a iz rana mu kaplje krv... BISKUP (Djetinjasto oduevljen, kao da se pria djetetu o nekoj vanrednoj igraki) Izvrsno, izvrsno! Pa gdje je sada taj kip? SESTRA MAGDALENA: Kod tate. Nema dozvole za prikazivanje... A, zamislite, presvijetli, kako bi mu sada, jadnomu, to dobro dolo. BISKUP (Rastreseno) E, da, jednomu, e, da... DON JERE: Ja mislim, presvijetli, da asna sestra pretjeruje iz ljubavi prema svome ocu. To je vrlo lijepo od nje to cijeni i voli svoga roditelja, ali sama nije vidjela toga mehanizma, a starac se vjerovatno htio i pohvaliti pred njom, pa i izazvati radoznalost, da bi je nekako izmamio iz samostana. I sama kae da ju je dvaput dolazio nagovarati da se vrati... (Sestri Magdaleni, strogo) Kada ste posljednji put vidjeli svoga oca? SESTRA MAGDALENA (Ponizno, gotovo sa strahom) Pred dvije godine, molim. Malo prije nego sam se zavjetovala. DON JERE (Prilazi joj blie, jednako strogo) Jeste li sigurni? Pazite, asna sestro, govorite pred crkvenim starjeinom! SESTRA MAGDALENA (Jednako prestraeno) Sigurna sam, veleasni. BISKUP: Zato ta... ta sumnja, don Jere? Boe moj, nismo djeca. Zato vam ne bi rekla kad je vidjela svoga oca? to ima u tome zla, don Jere, vidjeti Svoga oca? DON JERE: Nema, nema nikakva zla... Samo tako, pitam... BISKUP (S blagim spoitavanjem) Pitam, pitam... to treba takve stvari pitati? (Sestri Magdaleni) A znate li vi, asna sestro, zato ste doli ovamo? SESTRA MAGDALEJTA: Ne znam, presvijetli. BISKUP: Nisu vam rekli? SESTRA MAGDALENA: Nisam pitala. BISKUP: Eto, eto, vidite, don Jere, ona nita ne pita, a vi nju ak pitate kad je vidjela

15

oca! A sada vi, asna sestro... sestro... Magdalena, sada vi njega pitajte zato ste doli. Ajte, ajte, don Jere, recite joj zato ste je zvali. (Pokazujui aljivo-senilno prstom na don Jeru, koji se mrti nezadovoljno.) On, on e vam rei, asna sestro, a ja, eto, idem proetati se po vrtu... (Ustaje. Odlazei prua ruku sestri Magdaleni, koja mu ljubi prsten.) Zbogom, zbogom, asna sestro, i budite pametni. Ah, da, onaj kip, znate, vaega oca, to bih ja htio isto vidjeti. (Izlazi. Don Jere i sestra Magdalena ostaju sami. Stoje jedno prema drugome zbunjeno. ute. Ona gleda u pod od neprilike, a on jedan as stoji nepomino, kao da pribire misli, zatim se proeta do prozora u pozadini, kroz koji se vide vrhovi nekog stabla, gleda jedan as kroz prozor, onda se vraa sestri Magdaleni.) DON JERE (Zamuckujui) Dakle... Znate... to je vrlo, vrlo delikatne naravi to vam imam rei. Mislim da ne treba da vas posebno upozoravam da to nikomu, nikomu, razumijete li me?... Ni roenom ocu, razumijete li! SESTRA MAGDALENA: Pa i kako bih, veleasni? On je tako daleko. DON JERE: Hm, daleko... Kaem, za svaki sluaj. A valjda mu niste pisali da dolazite ovamo? SESTRA MAGDALENA: Nisam, molim. DON JERE (Mrmljajui, vie za sebe) Da, i to molim je od njega... SESTRA MAGDALENA (ivahno, obradovana) Zar ga poznajete? DON JERE (Otro) Ne. Pretpostavljam da je od njega. Uope, opaam da se teko odriete nekih svjetskih navika... Radoznali ste, na primjer, a tko je radoznao, taj je i govorljiv, nita ne zna zadrati za sebe. (Pauza. Jedan as je prouava, zatim sugestivno.) Pazite, asna sestro, nas dvoje treba da budemo jedini, razumijete li, jedini upueni! Vidjeli ste, ni sam presvijetli ne zna sve... to jest, nee da zna sve... sve u tanine. Kako vidite, to je, u neku ruku, tajna... nas dvoje. SESTRA MAGDALENA (Stidljivo, zbog te stanovite intimnosti koja ih povezuje u zajednikoj tajni) Boe moj, ime sam ja zasluila toliko povjerenje? DON JERE (Osjetivi moda neki daleki titraj te intimnosti u sebi, ili u njezinu glasu, hladno) Opet ste radoznali. Znai, moram vas ipak upozoriti da nikada ne pitate kako? zato? emu? i slino, ma kako vam se inilo udnim i neobinim ono to e se od vas traiti! I to ime ste zasluili toliko povjerenje, takoer spada u ona pitanja na koja ne moete do biti odgovora. To je jedno. Drugo: vae e kretanje za vrijeme vaeg ovdanjeg boravka biti jako, jako ogranieno. Vi neete nikud izlaziti. SESTRA MAGDALENA (Iskreno uplaena) Zar ni u crkvu, molim? DON JERE: Izostavite, po mogunosti, to molim. (Zatim, oklijevajui s nekom milju, uz lukav smijeak) Ne, ni u crkvu... u stanovitom smislu... SESTRA MAGDALENA (Zabrinuto) Boe moj! DON JERE (S nekom udnom blagou) Ne bojte se, sestro Magdalena. Nije nita strano. Samo, ima stvari koje imamo pravo zadrati za sebe, jer bi ih nai neprijatelji tumaili na svoj nain, a i sami bi ih vjernici mogli krivo shvatiti. Odjednom hladno, slubeno: Kako je s vaim ivcima? SESTRA MAGDALENA (U neprilici) Ne znam kako mislite? DON JERE: Mislim jednostavno: jeste li nervozni? SESTRA MAGDALENA: Ja sam mirna otkad sam u samostanu. DON JERE: Ne mislim toliko na duevni mir. Da li, recimo, trzate glavom, ili vam koljeno zaigra, ili vam moda doe neodoljiva potreba da se pogladite po licu ili da se poeete... to ja znam... iza uha? SESTRA MAGDALENA Strano zastiena i gotovo razoarana nakon one njegove blagosti - uti. DON JERE (Kao da se trgnuo u svojoj grubosti, ponovo blago) No da, to su strana

16

pitanja. Ali, ipak... vidite, tijelo nae ipak postoji i ima svoje zahtjeve, kojima se koji put moramo pokoriti, htjeli mi ili ne htjeli. Patite li, na irimjer, od tucanja? Jer to se, naravno, ne moe zaustaviti po volji... SESTRA MAGDALENA (Plaho, gotovo apui) Veleasni, zato me to pitate? DON JERE (Srdito) Opet jedno od onih pitanja na koja neete dobiti odgovora! Uostalom, kasnije e vam sve biti jasno. (Sjetivi se odjednom) Zbilja, cvijee, cvijee... Ima ljudi, na primjer, koji ne podnose cvijee. Miris cvijea izaziva ih na kihanje, dobivaju hunjavicu, a neki ak padaju u nesvijest od mirisa cvijea. Kako je s vama u tom pogledu? SESTRA MAGDALENA: Ja volim cvijee. DON JERE (Nestrpljivo) Nisam vas pitao to volite, draga asna sestro. Nije rije o vaim uvstvima, to je vaa privatna stvar, ja ne elim biti indiskretan. Pitao sam vas jednostavno: kako podnosite cvijee? SESTRA MAGDALENA (Smeteno) Pa... dobro... DON JERE (Zadovoljno) No, u redu. Znai, vi biste mogli negdje gdje ima mnogo cvijea sjediti nepomina nekoliko sati? Recimo, dva tri sata za neko vrijeme? No, naravno, ne svaki dan, ve tako... po potrebi. To je, morate znati, jako potrebno. Da li biste mogli? SESTRA MAGDALENA (Sve smetenije) Pa... kad je potrebno, da... nastojala bih... DON JERE (Vrlo zadovoljan svojom taktikom) Znai, mogli biste. Bravo. A ne hvataju li vas moda nagle glavobolje i to je jo gore, nesvjestice? SESTRA MAGDALENA (Vrlo zbunjena, jedva dahne) Ne. DON JERE (Protrlja dlanove) Bravo, bravo. Vrlo dobro. No, to bi bilo uglavnom sve to sam vas htio pitati. A sada, na samu stvar, Ali... (uje se u taj as buan muki glas u predsoblju, kako ivahno govori i smije se.) DON JERE (Oslukuje, mrtei se) Ali... ekajte, asna sestro... (Jedan as razmilja) Ili, molim vas, doite ovamo. (Izlazi na ona vrata gdje je izaao biskup. Za njim sestra Magdalena tihim, neujnim koracima. Biskupova se soba zatamnjuje i u isto vrijeme rasvjetljava se tajnikova kancelarija. U pozadini, u biblioteci, nazire se silueta don Zane na ljestvama. Jo nije nastalo potpuno otamnjenje, kad u sobu nahrupi don Florijo jo uvijek s onim smijehom iz predsoblja.) DON FLORIJO (Krupan starac, crvena, zdrava i vesela lica, s prirodnim, profanim gestama, gotovo vie) Dobro jutro, popi! (Odlaui eir i tap na vjealici) Kako ste spavali? Kako ste uinali? (Opazivi da nema nikoga u sobi, za sebe) Ma, to je ovo danas? (Nema nikoga. Vie) Ola, popi, gdje ste? DON ZANE (Izmijenjenim glasom, aljivo krijetei kao papagaj) Tko jeee? DON FLORIJO (aljivo vie) Lupei! DON ZANE (Istim glasom) Ne bojimo see, sakrili smo blagooo... DON FLORIJO (Zajedljivo) E da... znamo gdje: u presvijetloj glavici... (Vie za sebe) Blago nama! (Glasno don Zanu) Doi, doi, don Papagalo, imam ti rei dvije rijei. DON ZANE (Sada u polusvijetlu, vidi se kako silazi s ljestava) Dobro jutro, don Florijo! (Doavi naprijed u tajnikovu sobu) to se, zaboga, dogodilo? DON FLORIJO (Poverljivo, vano, ali s izvjesnom indignacijom) Dunque, poelo je. DON ZANE (Toboe usplahiren) A to, don Florijo, to je poelo? DON FLORIJO (Indignirano) Komedija. DON ZANE: Oprostite, ne razumijem vas. Koja komedija? DON FLORIJO: A, eno vam dolje na vratima od biskupije direktora od cirkusa... Rekao mi je i kako se zove, ma tko e to pamtiti! Govori da eka ker... DON ZANE (Iskreno zauen, ali kao da mu ipak neto svie) Direktor cirkusa...? ker...? DON FLORIJO: Ker, ker... voru! Dola je ovamo, u biskupiju. Govori da se nee

17

maknuti dokle ona ne izae, da su mu je ukrali, i to ti ja znam... Dvije godine je nije vidio. DON ZANE (Pojavi mu se na licu sarkastian smijeh, koji ne uspijeva sakriti) Hm, hm... Floki Fle. DON FLORIJO (Odmakne se od njega jedan korak teatralno, da bi ga omjerio od glave do pete; zaueno) Ma, to...? Ma to to govorite, don Zane? Da nije to opet... ono... Goga i Magoga? Ili... ste enuli, boe oslobodi? Pak, gdje je ta vora? DON ZANE (Rezervisano) Ne znam, don Florijo. Ja je nisam vidio. DON FLORIJO (Iritirano) A gdje je ovaj (pokazuje na tajnikov stol) ovaj don... Leventa? DON ZANE (Slegnuvi ramenima) Ne znam kud je otiao. Presvijetli ga je zvao... DON FLORIJO (Poavi k biskupovim vratima) A je li barem tamo naa dika, glava od kupusa? (Otvorivi vrata, vidi praznu sobu) Nema ni njega! A imao sam mu rei dvije rijei na uho, da ima to misliti po noi... DON ZANE: Nemojte, don Florijo, ima briga. DON FLORIJO: Neka ima! Jesam li mu ja stavio mitru na glavu? Mitra na glavi, brige u glavi. To je tako, i nikako drugaije! A dvije rijei u mu svakako apnuti u uho, neka me ne dri za makaka. DON ZANE: Kako hoete. Samo, ja ipak drim da nema smisla. DON FLORIJO: A initi ove makare, to ima smisla? Il' ste zaboravili vaega Goga i Magoga? DON ZANE (Osmijehne se na posljednje rijei, zatim ozbiljno) Ma, koje makare, don Florijo? DON FLORIJO: Koje makare? Eno vam dole na vratima direktora od cirkusa, to hoete! A ovdje su doveli i Kolumbinu! Don Leventa e initi od Arlehina, naa presvijetla dika od Pantalona, vi od dotura iz Bolonje, ili moete ostati i Zanni, ako hoete, a ja od Brigele, i eto vam talijanske komedije! DON ZANE Smije se. DON FLORIJO: Vi se smijete, ma presvijetli Pantalone misli da radi veliku stvar, da e preokrenuti svijet - makarama! Govori da je on moderan, moderan, a ne kao ja starinski. Da se i u Americi ini teatar u crkvi... DON ZANE (Slegne ramenima) A tko zna? Moda imaju pravo? Oni misle da je to dobro. Najbolje je pustiti neka rade kako hoe. DON FLORIJO (U kome raste bijes zapostavljenoga) Pustiti? Ali ja sam kanonik, nemojte zaboraviti! Ja sam odgovoran! DON ZANE (Uzdahne, ali bez uvjerenja, vie zbog konverzacije) Ah, to se moe? DON FLORIJO (Bijesno) to se moe? Moe se, moe! Moe se sada pokazati njima gore komu su dali biskupiju u ruke. To se moe! DON ZANE (Jednako dezinteresirano) Meni se, naprotiv, ini, don Florijo, da se upravo to ne moe. DON FLORIJO (Ustukne teatralno) Ma, kako? Ii u ja i do svetoga oca, ali te se stvari nee initi u ovoj biskupiji! Nema vie Goga i Magoga, jok! DON ZANE (Sa smijekom) I ja govorim da nema Goga i Magoga... Ali kako se moe znati koje su to stvari, dok nisu uinjene, je li tako? DON FLORIJO: Kako? Da se najprije sramotimo...? Ma i vi govorite, znate! DON ZANE: Tko e se osramotiti? Zar vi? Ili ja? Uostalom, moda se nee nitko ni osramotiti. Zato bi se ba osramotili? DON FLORIJO (Nestrpljivo) Ma, ovjee boji, govori se da ste vi pametan: kako se nee osramotiti, kad se otkrije prevara? Svi emo se osramotiti! I vi, i ja, i svi, cijela biskupija! Cijela crkva! DON ZANE: Zato? Zato prevara? Neki e vjerovati, neki nee. Prevara e biti samo za

18

one koji ne vjeruju. DOK FLORIJO (Ustukne iznenaen) Don Zanni! Don Zanni, to to govorite? Vi znate da je to varanje ba onih koji vjeruju! DON ZANE: Zato? Ako netko vjeruje u neto, za njega to nije varka. DON FLORIJO: Ali vi, ja, mi svi, i ona tamo presvijetla glava od Pantalona, svi mi znamo da to nije istina! DON ZANE: Mi? A tko smo mi? Zar omo mi mjerilo istine? Ako deset ljudi vjeruje u udo, onda je to za njih udo, iako mi odabrani znamo da nije udo, nego prezara. Ako ih povjeruje stotinu, onda je to jo vie udo, a manje prevara. Ako povjeruje cijela biskupija, i mi emo sami poeti vjerovati, i vi i ja, u svoju vlastitu prevaru i propovjedat emo je uokolo s uvjerenjem kao istinu. (Nakon pauze) Istina? Istina je ono u to ljudi mogu vjerovati, a ljudi opet vjeruju zato to im je to zbog neega potrebno. Kao i svaki drugi ljudski proizvod, i istina zadovoljava neke ljudske potrebe. Pa ako ljudi doista imaju potrebu za udesima, oni e ih i prihvatiti kao istine. Samo, to je pitanje: postoji li kakva potreba? DON FLORIJO: Eto, eto, i vi ste doli na moju... da nema te potrebe! DON ZANE: Ha, tko zna? udni su ljudi. Znamo li mi, vi i ja, to njima treba? Uostalom, nakon svih patnji, bijede, straha, moda ljudi doista oekuju udesa? Samo, ponovo kaem, pitanje je, trebaju li oni ba tu vrst udesa, to jest, da neka svetica mie obrvama? DON FLORIJO: No, eto, a to ja kaem? To je ono to i ja govorim - cirkus! Jer e izii lani proroci, i pokazat e znake i udesa da bi prevarili, ako bude mogue, i izabrane, govori evanelist Marko. A ovo nije ni to, ni lani proroci. Ovo je cirkus, cirkus! DON ZANE (Pogledavi teatralno u nebo) A tko zna, moda je potreban i cirkus? Ima raznih putova da se doe do istoga cilja. DON FLORIJO (Izgubivi strpljenje) Neu! DON ZANE (Mirno, podrugljivo) to neete, don Florijo? DON FLORIJO: Neu da oni dou do cilja! Koji je njihov cilj? - prevara. DON ZANE (Strpljivo) Ne, don Florijo. To, to vi tako nazivate bilo bi samo sredstvo, a cilj, cilj je... DON FLORIJO (Uleti mu u rije) ...huncutarija! A prevara je prevara, i s njom se ne moe sluiti Bogu, nego sotoni! (Umoran od uzbuenja, tiho) Zamrzit e nas i Bog i svijet ako stanemo initi te makakade u crkvi. Nakon pauze, nostalgino: A mogli smo lijepo, mirno ivjeti ovo malo ivota! Obavljati funkcije i svete sakramente. Boi, Uskrs, to su lijepi obiaji... Zato initi bunu u narodu? DON ZANE: Da, ali govori evanelist Matija: to je lake rei: oprataju ti se grijesi; ili rei: ustani i hodi? DON FLORIJO: Lako je bilo govoriti evanelisti u ono vrijeme. Ono je bilo vrijeme Isusovo! A danas... ah, moj don Zanni! (Zabrinuto, tuno) Umorit e nas glad i svaka nevolja poradi one tamo glave od kupusa. DON ZANE (Nasmije se) Pa mogli smo odmah tako rei, da nas je strah. Ali, eto, ima ih koji se mogu rtvovati, koje nije strah... DON FLORIJO (Zajedljivo) E, da, don Leventu nije strah, jerbo don Leventu jo mama hrani mlijekom. Lako se rtvovati kad je ovjek mlad i zelen. (Staraki tuno) Ma, moj don Zanni, kad se doe u neke godine, znate, ne mogu se vie initi makakade. Ne moe se vie initi post su dvije girice, na kaplji ulja. (Revoltirano) Nijesmo eremite, corpo di bacco! Vi se smijete? DON ZANE (Odjednom izbrie smijeh s lica) A, ne... Nego kaem, imate vi pravo, don Florijo... DON FLORIJO: Bome, imam pravo! Recite, jesu li ti spektakuli za nas, jednu malu,

19

siromanu biskupiju, u kojoj kanonicima padaju gae od gladi? To neka ine tamo oni veliki i bogati! A ipak na koncu, to vie prilii fratrima i samostanima, kako su ono i kapucini na Rijeci inili sa svetom Johanicom prije onoga rata. Gdje smo mi za to! DON ZANE (Ironino, zabavlja se) Tko zna? Moda smo ba mi, mali, ovdje izabrani za neto veliko i slavno? Zar nije i Lurd bio malo selo u Pirinejima, pa je bila odabrana mala, neuka pastirica da ga uini poznatim i slavnim u cijelom svijetu? Tko zna, don Florijo? DON FLORIJO (Srdito) Idite zbogom, molim vas! I vi ste bili izabrali Tomu Antikrista da nas uini poznatim i slavnim, pak, eno, uti Toma tu slavu do danas! (Srdito uzimajui eir i tap s vjealice) Svi ste, svi ste izgubili pamet! Boe moj, s kim se jo moe govoriti? Zbogom, zbogom! (Odlazi utuen i tuan.) DON ZANE Ostaje nasred sobe sa smijekom na licu; zatim se polako okrene i ue u biblioteku. Popne se na ljestve, pripali cigaretu, povue prvi dim, duboko, s uivanjem, i zagleda se neodreeno, u mislima. Zatim odmahne rukom, kao da odbacuje misli, povue jo jedan dim, puhne u pepeo i uzme knjigu. Na njega pada mrak, u kome se jedino ari eravica od cigarete. Otamnjuje se biskupova soba. Ulazi sestra Magdalena, za njom don Jere, koji je gotovo kavalirskom gestom proputa ispred sebe. NJihov je odnos sada nekako prisniji, srdaniji, a da to ni sami ne primjeuju. Ona ak nosi u ruci nekoliko svjee ubranih crvenih rua, koje od vremena na vrijeme pomirie. SESTRA MAGDALENA (Iskreno zanesena, milujui rue) Krasan vrt! Ovako sam zamiljala zemaljski raj, kad sam bila mala: pun sunca, cvrkutanja ptica i mirisa cvijea! Da, jo je i potoi tekao kroz moj zemaljski raj; to je jedino to ovdje nedostaje... DON JERE (Zadovoljan, ali ozbiljan, s nekom milju) A zmija? Jeste li i zmiju zamiljali u svom zemaljskom raju? Mi je ovdje imamo, zmiju. SESTRA MAGDALENA (Na samoj granici afektacije) Boe, to to govorite, veleasni! DON JERE (S pakosnim osmijehom) Da, da, imamo mi zmiju, mudru i otrovnu. NJe se uvajte, sestro Magdalena. Nastojat e da vas otruje sumnjama. SESTRA MAGDALENA (Zabrinuto) Sumnjama? U to? DON JERE: U prvom redu u mene, a zatim i u vas samu i u sve oko vas. (Nakon kratke stanke, vrlo ozbiljio i tmurno) On je bio protiv vaeg dolaska ovamo... i protiv ovog naeg - posla... SESTRA MAGDALENA (Uplaeno) On? Tko to, veleasni? Zar presvijetli gospodin biskup? DON JERE: Ah, ne biskup... Zar vam nisam malo prije napomenuo? Mogli ste pogoditi na koga sam mislio. (Opazivi na njenom licu da se dosjetila) No, sad znate. Pokuao je utjecati i na presvijetloga. Zato vam je presvijetli toliko i spominjao vae... vae bive zanimanje. Don Zane misli da vi niste dovoljno... dovoljno... SESTRA MAGDALENA (Mirno i gorko) Moda don Zane ima pravo... DON JERE (arko, u zanosu) Oh, nema, nema pravo, draga sestro Magdalena! Vaa je dua ista i uzviena! Vi ste dostojni... SESTRA MAGDALENA (Prekida ga, s gorkom sigurnou u glasu) Nisam, veleasni. Ja sam malo prije lagala. DON JERE (Ustukne iznenaeno) Lagali? Vi ste lagali? SESTRA MAGDALENA (Mirno, iskreno) Da, lagala sam, veleasni. Pitali ste me kad sam posljednji put vidjela oca. Rekla sam vam da sam ga vidjela pred dvije godine, a to nije istina. Vidjela sam ga malo prije, pred pola sata... (Sreli smo se tu dolje na ulici.) DON JERE (Fiksirajui je otro) I govorili ste s njime? SESTRA MAGDALENA: To ne. Prola sam mimo njega - jadni tata - kao pored nepoznatog... DON JERE: Znai, on vas nije prepoznao? SESTRA MAGDALENA: O, da, okrenuo se i stao. Zbunio se; nije valjda znao kako da me

20

oslovi. Zatim je poao za mnom, ali ja sam se pourila. Nije me stigao. Oh, kako sam se ponijela prema njemu! Jadni, jadni tata! Zato sam se i htjela ispovjediti... DON JERE (Ogoreno, otro) Za to? A za la se niste htjeli ispovjediti? SESTRA MAGDALENA (Na rubu suza) O, da, i la sam htjela ispovjediti i sve... (Tihi jecaj) Tako sam smuena, boe moj! DON JERE (Kao za sebe, razoarano) Slutila je to moja dua onog istog asa! Boe, lagali ste! A zato, zato ste mi lagali, sestro Magdaleno! SESTRA MAGDALENA (Jecajui) Ne znam, veleasni... Tako ste govorili o tati da me bilo stid priznati... Ja znam da je bio ovdje - vidjela sam ga kad je izlazio - znam da ste ga upoznali... DON JERE (Opravdavajui se) Hoete rei da sam i ja vama lagao? SESTRA MAGDALENA: Nisam to htjela rei... Nego... on se koji put tako smijeno ponaa. To mu je ostalo odanle, iz cirkusa. Kad govori s viima, s inteligentnima, htio bi pokazati kako i on zna to je fini svijet, pa govori smijeno... Ali on toga ne vidi, on ima ponosa... DON JERE (Preleti mu zluradi smijeak preko lica) Hm... (Pauza) SESTRA MAGDALENA (Tihim glasom, punim stranog, oajnikog stida) Doao vam je nuditi kip. DON JERE (Radoznalo) Odakle vi to znate? SESTRA MAGDALENA: Ah, odakle? Neke se stvari mogu znati a da nam ih nitko ne kae... Znam da ste ga i odbili, moda ak i otjerali i ponizili... DON JERE (Sumnjiavo, otro) Vi ste ipak govorili s ljim? SESTRA MAGDALENA (S mirnom tugom) Ne! Vidjela sam po dranju i hodu da je oajan. Tako se drao kad nas je mama napustila i kad sam ja odlazila u samostan. Sada se sigurno sakrio negdje iza ugla i eka me... DON JERE (Kao da je dovrio neko razmiljanje) Da. Vidim kako vam je teko, sestro Magdalena. Ali mislite na svoju uzvienu zadau koju ste uzeli na sebe, i to neka vas tjei. I za starca oca e se gospodin Bog pobrinuti, budite sigurni, jer on je vrhovni otac sviju nas, pun milosra. Svi mi neto rtvujemo za nae sveto zvanje a da to nitko ne zna, nego samo Bog: time su i vee nae zasluge pred njegovim prijestoljem. To nikada ne zaboravljajte, asna sestro. SESTRA MAGDALENA (Ponizno) Hvala vam, veleasni. Utjeili ste me. DON JERE (S pokroviteljskim smijekom) A to e vam to cvijee, asna sestro? SESTRA MAGDALENA (Odjednom se zbuni, kao da je zateena u neemu nedoputenom) Ah, to?... Htjela sam odnijeti na oltar Blaenoj Gospi. DON JERE (Blago savjetujui) Nemojte, nemojte sada odlaziti u crkvu. Odnesite to u kapelicu i priekajte me tamo. Ja u odmah doi. Ispovjedit u vas. Zbogom, asna sestro. SESTRA MAGDALENA (Tiho i kao razoarano) Zbogom veleasni. (Izae lijevo onim istim tihim koracima, tuno oborene glave.) U pauzi koja je nastala uje se buran cvrkut ptica iz vrta, kao da se nadmeu svojim malim glasovima. DON JERE (Ostavi sam onako nasred sobe, spusti glavu i dlanove i ostane jedan as tako razmiljajui, zatim polako digne glavu, osluhne pijev ptica i proape ojaeno i teko) Ah, lagala je! Boe pomozi! (Sputa se na biskupovo klecalo i uroni u molitvu. Ptice u daljini, gasi se njihov pjev, kao to se i svijetlo postepeno gasi do potpunog zatamnjenja, a zatim i zavjesa polako pada.) Unutranjost romanike katedrale. Vidi se zapravo samo jedan dio sporedne crkvene lae s Gospinim oltarom (lijevo), bogato okienim cvijeem. Iznad oltara je duboka nia u

21

zidu, u kojoj sjedi Gospa. Ali se ona ne vidi, jer je nia okrenuta u poluprofilu prema gledalitu, pa se vidi samo jedan dio (donji) bogate Gospine haljine. Jutro je. Rasvjeta je hladna i tvrda, te se osjea stroga ozbiljnost masivnog kamenog pilona (udesno, prema sredini) i visokih, uskih crkvenih prozora (u pozadini), koji kao da su usjeeni u jedno bijelo i svijetlo jutro. Unutra, u crkvi, ambijent je hladan i neugodan, samo oko Gospinog baroknog oltara kao da zrai neka okenska, gotovo erotika toplina od tog arenila cvijea, pozlaenih stupova, brokata i svile toplih boja. Crkva je jo zatvorena i prazna. Iz sakristije (desno) dolazi don Jere s naruajem bijelih i crvenih rua. Duboko se pokloni pred Gospom, pokleknuvi na jedno koljeno, zatim se uspne stepenicama do oltara i stane rasporeivati cvijee po staklenim vazama. Od vremena na vrijeme pogledaea gore Gospu, kao da s njom vodi tihi flirt poklanjajui joj cvijee. Kad je rasporedio cvijee, sie s oltara, ponovo se pokloni i poe lijevo prema stepenicama to vode na kor, gdje su orgulje. (Ove se stepenice, naravno, ne vide.) im je on nestao, pojave se iza stupa don Florijo i don Zane. DON FLORIJO (Pogleda upitno don Zana, koji samo slegne ramenima i ne odgovori nita) Dunque, don Zanni? DON ZANE (Ponovo slegne ramenima) Hja... DON FLORIJO: Crvene i bijele, a? Cicisbeo! DON ZANE (Sa smijekom) A vi i u tome vidite neto, don Florijo? DON FLORIJO: Bome! Crvene - amore, bijele - verginita, a jedno s drugim - lamor platonico! DON ZANE: Ah, to moe biti i sasvim sluajno... DON FLORIJO: Sluajno? Ah, moj don Zanni, stari sam ja peekan! Gledam ja to cijelo vrijeme! E sempre bianco e rosso, kad je ona tamo gore - Kolombina! DON ZANE: Pa, uostalom, u vrtu biskupije i nema drugih rua, nego crvenih i bijelih. DON FLORIJO: Nema nikakvih, kad tamo nije Kolombina, nego Gospina statua! Onda se ni ne prekrii Cicisbeo, kad proe ispred Gospina oltara. Moj don Zanni! DON ZANE (Sa smijekom oito je da ga zabavlja taj razgovor) I vi mislite, don Florijo... DON FLORIJO (Prekine ga oprezno) Ne mislim ja nita. Jesam li to rekao? Nisam nita rekao. Ja samo gledam i utim. A sada ste vidjeli sami, pa i mislite sami. Infanto, mi sto zitto... DON ZANE (Jednako se smijei) Pa dobro, razgovaramo, boe moj... DON FLORIJO (Ne da se, toboe, povui za jezik) A, ne, ne! Jerbo se onda govori da je don Florijo pettegola, da je don Florijo kundurica, da nosi na pekariju, novitadi... Kad sam govorio, niste me htjeli sluati. Sad se frigajte kako znate, affari vostri, a mene pustite s mirom. Imam ja svojih briga. Zbogom. (Hoe da ode, ali u taj as zabruje orgulje jedan Bahov preludij. Don Florijo stane i trijumfalno don Zanu) Aha, ecco anche la musica! ujete lp? DON ZANE: ujem. Bah... DON FLORIJO (Sa starakom srdbom, koja se odmah i gasi) Oh, Dio santo! A ta biste htjeli da joj svira valcer?! E, da, vi se smijete. Stalo vama! DON ZANE (Smije se) A ne znam zato se vi uzrujavate, doi Florijo? DON FLORIJO: Zato? Jerbo sam ja kanonik, nemojte zaboraviti! Jerbo ne mogu gledati kako je tu na Gospino mjesto sjela jedna... jedna... donna di mal affare! DON ZANE (Umiruje ga, zgraajui se) Pss... don Florijo! Ona je asna sestra! DON FLORIJO: ...Od cirkusa! Eno, pogledajte joj lice: sama pomada, polvere e pittura! asna sestra? Ovo je makara! A gledajte kako okree oima, comme una civettona! E, da, mladi joj svira matinatu. DON ZANE (S intrigantskim osmijehom) Ajme, don Florijo, kako ste maliciozni! DON FLORIJO: Ja sam malicioz? Ja se samo ne dam vui za nos! Takva me Bog stvorio. I

22

hvala mu zato, jerbo nijesam makako! DON ZANE: Koji put je bolje biti i makako, nego sumnjati na nevine. DON FAORIJO (Sve se vie raspaljuje) Nevine? E, da, Colombina vergine e Cicisbeo innocente! Ah, moj don Zanni, ne vuci me za jezik, jerbo u izvalit koju... (Pojavi se Toma, koji ide prema dnu crkve, zveckajui kljuevima. Don Florijo, jo jednako u vatri, okomi se na njega.) DON FLORIJO: Kenova, Antikriste od Goga i Magoga? TOMA: A, nita, don Florijo. Idem otvoriti crkvu. (Ode.) DON FLORIJO: Pusti, pusti koze, da bleje u ovo udo. DON ZANE: Za boga miloga, don Florijo! DON FLORIJO: Idem, idem, don Zanni, jerbo vidim da u uiniti skandal u kui bojoj. (Mae glavom zabrinuto.) Ne moe se ovo dobro svriti. Addio, don Zanni, spomenite me u molitvi. (Odlazi bodro i bezbrino, odmahujui rukom, kao da od sebe neto odbacuje.) DON ZANE (Za njim) Hou, don Florijo, da vam Bog vrati mir. DON FLORIJO (Dobacuje ne osvrui se) A drugima pamet, a drugima pamet... Orgulje, koje su za vrijeme prijanjeg dijaloga dosta tiho preludirale, osim nekoliko prvih akorda, sada zvuno zabruje jednu Bahovu fugu. Ulazi svijet u crkvu: uglavnom ene u crnini, poneki starac i djeca, koja dolaze u grupicama i natiskuju se radoznalo oko Gospina oltara, motrei pozorno gore u Gospu u nii i izmjenjujui apatom svoja opaokanja. Kroz svijet se probija s izvjesnom zaposlenom bezobzirnou jedna ena (majka na smrt bolesnog mladia). Svi je proputaju i uklanjaju joj se dobrohotno i obzirno ak i s nekim potovanjem. ena se probila do oltara, s obje ruke rastreseno razmaknula djecu i bacila se na oba koljena, prignuvi glavu duboko, do zemlje. Iz mase se izdvojio i Kozlovi, namjestio se komotno kod stupa i gleda radoznalo, kao i ostali, gore u Gospu. Kad je svijet poeo ulaziti, don Zane se povukao malo podalje, u sjenu, te se jedva primjeuje, i odande motri svijet oko oltara. Malo kasnije se stvori uz njega Toma, koji ga diskretno povue za rukav. TOMA (apui povjerljivo) Don Zane, don Zane, eno onamo onoga... onoga, znate, onoga... DON ZANE (Imitirajui ga ape) Kojega, kojega? Ne znam kojega, Toma? TOMA (Jednako ape) Ma, onoga, znate?... Kako ne znate? Onoga fureta to ga je don Jere bio potjerao iz biskupije? Dodijao je i Bogu i svijetu... DON ZANE (Nehajno) A neka ga, to u mu, neka stoji... kao i drugi... TOMA: A, nije to tako - kao i drugi. Ne zna se ni ko je ni odakle je. (Povjerljivo) Nema ni kose, nego nosi periku. Vidio sam kad je otro glavu, gola mu je kao koljeno, jedne dlake nema. DON ZANE (Ironino) Jadan ovjek. TOMA: Jadan? A ja mislim da je on spija! DON ZANE (Toboe odjedpom zabrinuto) E, vidi, na to nisam pomislio. TOMA (Trijumfira sa svojim otkriem) A ja sam odmah: aha, perika! - to nose spije i travestiti! DON ZANE: Pravi si Toma sumnjalo. Ma ja mislim da si se prevario. Moda je ovjeku zima... TOMA: Zima? - a znoji se! Vidim ja: tare glavu, golu kao... A, ekaj ti, govorim ja u sebi... A znate to me juer pitao? Da koja je makina u Gospi, boe mi prosti? Jerbo da Gospa mie oima, pak da koja je makina u njoj? DON ZANE (Toboe zainteresirano) To te pitao? TOMA (Usrdno potvrujui glavom) E! DON ZANE: E, onda mu reci - ali tiho, da nitko ne uje - neka doe ovamo. Ja u s njim govoriti.

23

TOMA (Odlazei, mrmlja zadovoljno) Govorim ja: nije on za nita doao... A, ekaj, spija... (Doe do Kozlovia, povue ga za rukav i ape mu neto u uho, pokazujui mu glavom prema don Zanu. Kozlovi konano shvati i poe za Tomom.) DON ZANE (Kad su prli, nakon to mu se Kozlovi ceremonijalno poklonio) Bog s vama, maestro. Kako ste? Ostavi nas, Toma, imamo neto razgovarati. TOMA (Odlazei, mrmlja uvrijeeno) E, sad - ostavi, Toma!... Hm, maestro... DON ZANE: Pa kako ste, maestro? Ja sam mislio da ste ve otputovali? Nigdje vas nema? KOZLOVI (Uzdahne zdvojno) A gdje u, veleasni? Umrijet se moe svuda. DON ZANE: Boe! A zato odmah umirati? KOZLOVI: To je sve to ja jo mogu uiniti. DON ZANE: Ah, nemojte! A izum? to je s vaim izumom? KOZLOVI (Ponovo uzdahne) A to ete da bude? Eno ga u sanduku. (Uvrijeeno) Kad ste me otjerali, kao da sam htio prevariti. Ja sam nudio poten rad. DON ZANE: Nema sumnje. I prepoten! Boe, etrnaest godina rada! KOZLOVI: Petnaest! DON ZANE: Eto, ak i petnaest! A, vjerujte, ao je sada don Jeri, prenaglio se. to ete? - jugo. Vi to ne razumijete, vi gore iz sjevernih krajeva, kako na nas ovdje na moru djeluje jugo. U, strahovito! Sasvim dobar ovjek... kao da bijes ue u njega: vie, tue, ak i razbija. A poslije mu je ao, kad okrene vjetar. Osobito mu je ao to je razbijao... a i drugo, ali to najvie. Jer su ovdje ljudi krti, morate znati. KOZLOVI: Vidim i sam, i osjeam: nitko ovjeku ne bi pomogao. DON ZANE: A to vam ja kaem? - krtice! Zato sam i mislio da ste otili. KOZLOVI (Sa stranim stidom, oborivi glavu) A ime da, odem, veleasni? DON ZANE (Kao da nije uo) Ja sam vas, naime, traio. KOZLOVI (Digne glavu, s trakom nade) Zbilja? A zato, veleasni? DON ZANE: Pa, biskup, znate... Naime, ja sam mu referirao o vaem... vaem izumu. Strahovito ga zanima i svakako hoe da vidi va mehanizam. I to to prije. Odmah sam vas iao traiti, ali vas nisam naao. Moete li jo jutros, ili evo, sada odmah, donijeti aparat u biskupiju? KOZLOVI: Ne bih mogao jutros, veleasni. Na putu se u aparaturi neto pokvarilo, moram popraviti. Osim toga, nisam ni odjeven za takav posjet, a i brijati se treba... Sav sam se zapustio. DON ZANE: No, onda, po podne? Poslije spavanja; onda je i biskup dobre volje. KOZLOVI (ivahno) Po podne mogu. Ako me moete sada otpustiti, veleasni, iao bih odmah raditi, jer ima dosta posla. DON ZANE (Prihvaa Kozloviev stil) Otputam vas u miru bojem! KOZLOVI (Pokloni se ceremonijalno) Hvala, veleasni. Utjeili ste me. (Okrene se nekako elegantno i poe urno i ak poletno, probijajui se kroz svijet ispred oltara i ne osvrui se ni desno ni lijevo. Upravo kad je bio ispred samoga oltara, zauje se u masi jedan kolektivan ah, pun udivljenja, uenja, a moda i straha. Kozlovi nita ne uje: on se uri prema izlazu i nestaje.) JEDNA ENA: Je ste li vidjeli kako me pogledala? Ba sam poela: Zdravo Marijo, milosti puna..., a ona me pogledala! JEDAN STARAC (Mirno) Nije, erce, tebe pogledala, nego onoga ovjeka to je sada izaao iz crkve. Izgubio je vjeru u nju i otiao, zato ga je i pogledala. utnja. Orgulje sada nonovo glasno zabruje Bahovu fugu. Dolje u crkvi svi stoje nepomino, oiju uprtih u Gospu kao da su hipnotizirani. U tom momentu zaarane nepominosti pomakne se iegdje u polumraku jedia jedina sjena, s nezadovoljstvom

24

okrene glavu od ljudi i nestane u mraku. Sakristija katedrale. Osvijetljen je samo jedan ugao, gdje se vidi jedia zlatom izvezena sveenika garnitura, pripravljena za dananju veernjicu. Vidi se jo i jedno klecalo s raspelom i jedan dio neke crkvene zastave sa slikom nekog sveca. Sve je ostalo slabo vidljivo u polutami. Blaga rasvjeta ranog svibanjskog poslijepodneva. Svijetlo ulazi na duguljasti, uski prozor, ali indirektno, u refleksima, te je cijeli prostor u ugodnoj polutami, osim jednog svijetlijeg arita, u kome se nalazi sestra Magdalena. Ona je odjevena bujnom, baroknom raskoi u brokate i svile drsta ugodnih boja, ali sve skupa ostavlja dojam doslovnog kopiranja odjee jedne od onih drvenih standardnih madona na oltarima, udeenih po ukusu pobonoga svijeta. No ipak, i u toj odjei, sestra Magdalena je vanredno lijepa. Osjeajui se samom u prostoriji, ona se kree sasvim mondenski slobodno i enski koketno mazei se pred ogledalom, oito uivajui u svojoj ljepoti. Oko glave joj lepra lagani bijeli veo s utkaiim zlatnim zvjezdicama, to neukusno svjetlucaju oko njezine glave kao krijesnice. Stoji pred ogledalom i oprezno izvlai pramen kose ispod vela, zatim se, prkosno griskajui donju usnu, ogledava iz profila i an face - a na lijepom, blijedom licu zatitra joj smijeak trijumfalnog zadovoljstva. ak joj se oteo iz grla jedva ujan, tihi usklik sree, koji je odmah zaguila, ogledavi se uplaeno po mranim uglovima sakristije. No uvjerivi se da je sama, prhne obijesno po prostoru, uinivi dva-tri plesna kruga, lako i veselo, kao da se nalazi u plesnoj dvorani, u zagrljaju plesaa. Onda, kao da se probudila iz neke opojnosti, odjednom se prene i apne preplaeno: Boe, to to radim! Ali smijeak joj je ostao na licu, smijeak vanredne sree. Unese se pogledom u zrcalo i zatepa sebi u zanosu: Ti-ti-ti-ti... U taj as stupi u sakristiju don Jere. Sestra Magdalena se trgne i okrene naglo prema njemu. Don Jere zastane trenutak na mjestu, gledajui je zadivljeno iz polutame, zatim kao da se otresao neega, stupi naprijed. SESTRA MAGDALENA (Pokazujui mu se) Je li tako dobro, don Jere? DON JERE (Fiksira je) Zato ste se prepali kad sam uao? SESTRA MAGDALENA (Zbunjeno) Tako ste naglo uli... DON JERE: Naglo? Hoete rei, da je trebalo da pokucam? SESTRA MAGDALENA: Pa... DON JERE: Da, predbacujete mi. Pa dobro, odsada emo kucati. I to je jedna od vaih navika... odanle, iz garderobe. Ali ovo nije garderoba. SESTRA MAGDALENA (Ponizno) Kad bi i bila navika odanle, veleasni, bila bi to dobra navika, kojoj se ne bi imalo to prigovoriti. Nitko ne voli biti zateen u nezgodnom momentu kod odijevanja. DON JERE (Mrtei se, suho) Mene, asna sestro, ti momenti ne zanimaju! Ja sam ovdje zbog kontrole. SESTRA MAGDALENA: Oprostite. DON JERE: Veleasni. SESTRA MAGDALENA: Oprostite, veleasni. Stoji pred njim, oborene glave, postiena, zbunjena. On je gleda nadmono; svia mu se ta nadmo nad ovom lijepom enom, zato i uti, da bi ta situacija potrajala to dulje. (Pauza) uje se daleko iz crkve tiho preludiranje na orguljama, a izvana cvrkutanje lastavica oko crkvenog tornja. SESTRA MAGDALENA (Tihim, pokornim glasom, ne diui glave) Je li tako dobro, veleasni? DON JERE (Mehaniki) Da, dobro je. Odjednom. Ne, nije dobro. Previe ste kose pustili da vam se vidi. Tako nije bilo prije. Zar ba nikako ne moete upamtiti kako treba da izgledate? (Ona se bez rijei okrene i stade popravljati kosu prema ogledalu, on ostane

25

nepomian iza njenih lea, ak poneto zbunjen tom novom situacijom: njezinom utnjom i pokornou, u kojoj moe biti i prezira. Duga, neugodna. Pauza. Buni akordi orgulja nahrupe u tu tiinu, ali opet naglo utihnu. Odjednom, iz mraka iskrsne pogurena prilika Tome crkvenjaka, koji lunja uokolo po sakristiji gunajui, kao da neto trai) TOMA (Guna) Ma, gdje u mu je ja sada nai? Kao da sam ja Toma svemogui i sveznajui, i da u ja sad - na... DON JERE: to traite, Toma? TOMA: Ne znam ni sam. DON JERE: Kako moete traiti neto to ne znate? TOMA: E, jerbo traim neto to se ne moe nai, a to je isto kao i da ne znate to traite. DON JERE: Onda nemojte traiti. TOMA: E, nemojte. Onda e opet po meni, da sam ovakav i onakav. Kao da ja ne znam. Ah, moj Toma... DON JERE: A tko e to po vama? TOMA: Ko? Zna se ko. I ko e i kako e. Ah, moj Toma... DON JERE: Hajte, hajte, nee vam nitko nita. Recite da niste nali. Recite da sam vas ja poslao. TOMA: E, lako je rei: ja sam vas poslao. Ma ja imam i! DON JERE (Gubi strpljenje) Pa idite! TOMA: (Odlazi gunajui) Da te u raj alju, ne bi tako vikali. Ah, moj Toma... (Don Jere prilazi sestri Magdaleni s lea, dosta neodluno, ali blago, pomirljivo.) DON JERE: Srdite li se na mene, sestro Magdalena? SESTRA MAGDALENA (Ne okreui se) Ne, veleasni. DON JERE: Rekao sam vam da me moete zvati don Jere. SESTRA MAGDALENA (Okrene se prema njemu, ali ga ne gleda) Ne srdim se, don Jere. DON JERE: Ah, kad vi mene neete nikako da razumijete, sestro Magdalena! To to sam vam maloas prigovorio zbog kose... i uope, to se tie vaeg izgleda... na to moramo paziti, zaboga, zar ne? I tako se ve kojeta naklapa po gradu... A oni samo vrebaju na nau najmanju pogreku. Vi znate da ste tamo mjesto kipa Blaene Gospe, ia zamislite da opaze i najneznatniju razliku, no, zamislite to bi se moglo dogoditi? A njima to jedino i treba. No, recite i eami? Ali vi mene uope ne sluate? SESTRA MAGDALENA: Sluam, veleasni. DON JERE: Eto, to je vae: sluam, veleasni; da, veleasii; ne, veleasni, a gledate u stranu i mislite svoje. Pa zar sam ja ba takav da me se nikako ne moe gledati? SESTRA MAGDALENA (Pogleda ga nekako intimno blizu, kao da bi ga htjela pomilovati pogledom, ali odjeonom se sva smete od te blizine i zamuca zbunjeno) Pa... ja vas gledam, vele... (Glas joj se prekine) DON JERE: Gledate me, da. I o tom vaem gledanju htio sam vam rei nekoliko rijei. Znate li kako vi gledate kad sjedite tamo gore? Gledate tako kao da biste u svakom momentu htjeli znati to tko misli o vama od onih koji vas gledaju. Kao glumica to koketira s publikom, tako vam se pogled naprosto lijepi za neka lica, i to - oprostite, to vam moram rei - osobito za muka lica! (Jedan as provjerava uinak tih rijei, zatim blae) No, da, vi ste do sada imali stanovitih uspjeha. Vidite i sami koliki svijet sada grne u crkvu. A to je jo vanije, ljudi vjeruju u vas, sestro Magdalena, vjeruju! Zato vam sve ovo i govorim, jer se bojim da ete sve pokvariti svojim udnim ponaanjem. SESTRA MAGDALENA (Duboko povrijeena u svojim najintimnijim osjeanjima) Ja nisam to znala. Zato me ranije niste upozorili, veleasni? Ve peti put nastupam... DON JERE (Prekida je sarkastino) Nastupate? SESTRA MAGDALENA (Smeteno) Pa kako da to kaem?

26

DON JERE: Kaite kako hoete, samo mi nemojte ovamo uvoditi vae cirkuske izraze! Dosta sam se toga ve nasluao od vaega neprispodobivoga oca! (Blae, ali jednako ozbiljno) Nisam vas htio ranije upozoriti, jer nisam bio sasvim siguran. Mislio sam: moda se ja i varam? Moda ja nju doista gledam s aureolom oko glave, kao boansku pojavu, pa mi se svaka banalna sitnica ini blasfemijom? (S tunim razoaranjem) Ali, na alost, nije tako. Vae su oi odvie oi, odvie radoznali, ivi, zemaljski organ vida, eljan gledanja stvari, ljudi, lica, eljan dodira s drugim oima, razgovora s drugim pogledima jednom rijei: vae oi odvie profano i konkretno blude po zemlji, traei sasvim prostu hranu za jednu duu, koja se ne zna uzvisiti do osjeanja boanskog nadahnua u sebi. (Ovu je frazu zavrio s visokim patosom. Oito zadovoljan sobom, nakon kratke stanke nastavlja u nekoj zanosnoj meditaciji) Da, draga sestro. Kad vas ovjek gleda, mora pomisliti: doista, to je ljepota nadzemaljska! Ta blagost, ta milina, ta, gotovo bih rekao, svetost u svakom naboru ove haljine, u svakoj njenoj vlasi to pokriva ovo bijelo, isto elo... ne, to ne moe biti od ovoga svijeta! To je kraj svih naih enja, u bijelom svijetu nevinosti, gdje je dua posudila jednu ljepotu gotovo netjelesnu, da bi se tu objavila u najnedunijem, najiem liku, kao to se Duh sveti objavio u liku golubice! (U krajnjem zanosu, gotovo jecajui od uzbuenja) Da, asna sestro, ja vidim gloriju oko vae glave! (Kao u nekom pijanstvu pree dlanom preko lica, i ta kretnja kao da ga je donekle otrijeznila) O, nemojte misliti da sam se opio svojim rijeima, pa da ne znam to govorim! (Sasvim trijezno, ak pomalo i zbunjeno) Vidim, udite se... (Odjednom odluno, kao da neemu prkosi) Jest, za mene je vjera ljubav! Onako kako sveti Pavao kae: Ako jezike ovjeje i aneoske govorim, a ljubavi ne imam, onda sam kao zvono koje zvoni ili praporac koji zvei. I ako imam prorotvo i sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premjetam, a ljubavi ne imam, nita sam. (Odjednom se nae pred njom, stvarnom. Vraa mu se pakosna sumnjiavost) udite se? Gledate me upravo onako kao to gledate one ljude tamo u crkvi: sa sitnom radoznalou jedne lijepe ene, kojoj je sva briga u tome da vidi je li se dopala! SESTRA MAGDALENA (Iskreno) Ja sam se tih briga potpuno rijeila, veleasni. DON JERE (Grubo, ak s izvjesnom antipatijom) Rijeila? Ne znam kada. Prostajao sam sate i sate tamo u crkvi iza stupova i gledao vae oi. Gledao sam vae oi kako lutaju uokolo, kako trae sitne zanimljivosti za jedan duh koji se dosauje. U vaim oima nije bilo ni traga onoj uzvienoj iidiferentnosti prema zemaljskim stvarima, onoj dubokoj i mirnoj kontemplaciji, koja nas dovodi u stanje milosti, te ne vidimo nita oko sebe, jer nas i ne zanima nita od ovoga svijeta. (S ogorenjem) Ah, ne! Vae oi, vae lice, i uope cijelo vae bie bilo je ono to i jeste: samo jedna lijepa ena, koja eli imati uspjeha. Vi ste taj uspjeh i postigli, ja vam to ne osporavam. No kakav je to uspjeh? U emu je taj uspjeh? Vi ste jedan lijep kip, koji od vremena na vrijeme pokazuje znakove ivota, i to je sve. Eto, obloen zlatom i srebrom, kae jedan prorok, a nema duha u njemu. Samo se mie zbog atraktivnosti, kao lutka, i osim toga micanja tu i nema nita drugo. Nema one svete jeze mistinog izvrenja uda, da povjeruju i oni koji ne vjeruju. Da vae bie postane ona vrhunaravna, neodoljiva mo, kojoj podlijeu i najokorjeliji nevjernici, onako kao to u kazalitu podilazi je za i one koji ne vjeruju u duhove kad se pojavi duh na pozornici. Pa zar vi, sestro Magdalena, ne osjeate u sebi jednu viu mo nego to je obina glumaka vjetina, onu silnu mo vjere, koja gore premjeta, onu silu vrhunaravne ljubavi, kojoj ne moe nitko odoljeti? Razumijete li to hou da vam kaem? SESTRA MAGDALENA (Skromno) Razumijem. Vi biste htjeli da ja doista budem Madona. Samo, ja ne znam, veleasni, kako da to postignem? DON JERE (Odmahne razoarano) Ah, nita vi ne shvaate! Boe moj, kako ste vi banalni, asna sestro!

27

SESTRA MAGDALENA (Potpuno utuena, na granici plaa) A ta ja mogu, veleasni? Ja ne znam kako biste vi to htjeli da gledam? DON JERE: Kako bih ja htio? Nije rije o tome kako bih ja htio, asna sestro, nego kako vi to osjeate! Ne moe se sjediti tamo prazne due, pozirati kao umjetniki model i potresati due vjernika! Treba i sam biti ganut, treba biti uzbuen osjeanjem onog impressio luminis divini in nobis, kako kae sveti Toma Akvinac, onog boanskog svijetla koje je Bog jednom upalio u nama i ostavio nam da uvamo to svijetlo due taj plamen srca, ili da pustimo sotoni da nam svojim gadnim dahom puhne u duu, da nam sledi srce, pa da lutamo u mraku, tupi i bezduni kao nijeme ivine. Zar vi mislite da je to udo - micati tamo oima kao lutka? To su trikovi, nedostojni ovog mjesta; to moe svaka lutka, to moe uiniti i ona lutka vaeg oca! Ali uiniti da svijetlo due prosipa sjaj boanske ljepote oko sebe, da uzdie due i zagrejava srca, to je udo koje sam oekivao od vas, sestro Magdalena! SESTRA MAGDALENA (Tuno) Zato ste to oekivali od mene, don Jere, kad se odmah moglo vidjeti da ja doista nisam sposobna, da ja... (Zajeca) DON JERE (Odjednom meko, toplo) Jeste, vi ste sposobni, draga sestro Magdalena. Unato svim iskuenjima, kojima vas je izlagao va pustopani i burni ivot, vae je srce ostalo isto i neokaljano. Samo, jadno srce jo nije uspjelo da se oslobodi svojih starih slabosti i da se prepusti valovima novih uvstava, to zapljuskuju vau duu. Vae se srce odupire onome za im vaa dua ezne. Ono bi jo htjelo poivjeti sa svojim starim znancima, radovati se starim radostima i tugovati starim tugama; htjelo bi u sebi pomiriti ono prolo s ovim sadanjim, onaj orkan tatine, senzacionalnih uspjeha, fanfara i aplauza s ovom tiinom mirnog pre danja uzvienoj, boanskoj ljubavi. Ali tu pomirenja nema! Odatle sve vae muke i nesigurnosti, vaa kzlebanja prema sitnim, prolaznim ljudskim bolima. Vi se morate sasvim osloboditi prolosti i otvoriti svoju duu novim izvorima snage! SESTRA MAGDALENA (Posluno) Da, veleasni. DON JERE (U retorskom zamahu, kao da se ne moe vie zaustaviti, nastavlja propovjednikim patosom) Da, sestro. Vae je mjesto ovdje uz nas. Zato smo vas i zvali ovamo. Zar mi nemamo ovdje i mudrosti i znanja i vjere, i onih koji govore jezike ovjeanske i jezike aneoske? Ali sve je to nita - zvona koja zvone i praporci ko zvee - jer ljubavi nemaju. (S vidljivom pakou) Eno vam don Zane: mudar kao zmija - zar vam nisam rekao? ali, opet, zar je zmiji dana mo da zagrije ljudska srca? Ne, nego da lukavstvom svojim zavede i prevari, da ujede za srce i otruje duu najgorim otrovom sumnje. Zato je dana mudrost. On se ruga nama, don Zane, naziva nas, vas i mene, komedijaima i cirkusantima i ludama. Ali lude izabra Bog da posrami premudre, pa neka mu njegova mudrost, a mi smo ludi, mi smo ludi! to vam je, sestro Magdalena? (Ona plae: krije lice i brie suze. On se uzvrti oko nje, ne shvaajui to joj je sada odjednom.) DON JERE: Sestro Magdalena, zaboga! Pa vi ste doista ludi! Zato plaete? SESTRA MAGDALENA (Kroz pla) Zbog mene vas tako nazivaju. Don Florijo isto govori... DON JERE (Bagatelizirajui) Don Florijo? Stari trut prodrljivi! On zamilja gospodina Boga kao nekog vrhovnog efa provijanta. Sva je njegova vjera u dobrom zalogaju i punoj utrobi. (Imitira don Florija, ne ba osobito vjeto, ali opet tako da ga se moe prepoznati) Ne pogani ovjeka to ulazi u usta, nego ono to izlazi iz njih. E, nijesmo eremite, perbacco! - to je sva njegova moralka. Don Florijo, ph! On bi se prodao za kutiju sardina! (Pauza. On kao da se iscrpio i nema vie to da kae. Gleda je toplim pogledom, punim neke bojaljive, mladenake eoknje. Ona je prestala plakati, ali stoji pred njim oborene glave, bespomono, kao da se potpuno prepustila toku dogaaja. Sve joj je svejedno.)

28

Sa zvonika zazvone zvona. On joj prilazi njeokno, gotovo pobono, i prstima joj podie bradu. Ona se strese od toga dodira, kao da ju je struja udarila, i podigne glavu. Pogleda ga tunim, suznim pogledom. On joj se nasmijei zbunjeno, krijui svoje uzbuenje. Glas mu dre. DON JERE: Prva zvona za veernjici. Trebalo bi da se spremite, sestro Magdalena. SESTRA MAGDALENA: Ja sam potpuno spremna, veleasni. Mogu odmah ii. DON JERE: Neka vas Bog prati. Iznenada joj rukama obujmi glavu i poljubi je u elo. Kao da se od toga poljupca sva razmekala, glava joj lako klone na njegove grudi. Ona uzdahne s olakanjem, kao dijete koje su pomilovali nakon ukora. Glava joj se mazi na njegovim prsima, a on je miluje po kosi. U taj as ulazi don Zane, tiho, na svojim gumenim petama, tako da ga ona nije ni ula ni vidjela, jer gleda na suprotnu stranu. Don Jere, im ga je opazio, dosta grubo odgurne od sebe njezinu glavu. Don Zane prolazi mimo njih, kao da ih ne vidi. Za njim ulazi Toma i, ne govorei ni rijei, zagleda se u sestru Magdalenu, kao da bi htio rei: to ova jo tu radi? DON JERE: Toma, odvedite asnu sestru... TOMA: E, da, i vrijeme bi bilo. Krcato je svijeta pred crkvom. DON JERE (Nastavlja na svoje rijei) ... a onda, pustite svijet u crkvu. Sestra Magdalena izlazi. Za njom Toma. Pauza. Don Zane diskretno poeka dok sestra Magdalena izae, tada se pone svlaiti. Priprema se za veernjicu. utnja. Don Jere eka da don Zane zapoie razgovor. No ovaj uti, upravo mui ga utnjom, dugo i okrutno. Zatim progovori indiferentno o sasvim sporednom predmetu. DON ZANE (Navlaei preko glave crnu sutanu) Opet se pojavio morski pas. Eno oglasa luke kapetanije. Neto nas esto posjeuju te nemani sada poslije rata. I jedu ljude, to je najgore! Samo nam je to jo trebalo! Eno, nedavno, gore u Hrvatskom primorju pojeo jednu enu. Dijete ostalo na plai plaui, a zvijer mu rastrgla mamu i pojela. Uasno, uasno! (Pauza. Don Jere ne prihvaa razgovor, ve ee zamiljeno po sakristiji.) DON ZANE (Oblai roketu i prebacuje stolu oko vrata, koju prije toga mehaniki poljubi) Sad e opet don Florijo na kupanje s jabuicama. Pa da barem kupi potene jabuke, da se ima to pojesti, nego one sitne, kisele jabuice, to plivaju, jer su uplje i crvljive... DON JERE (Rastreseno, bez osobitog zanimanja) Kakve jabuice? DON ZANE (Toboe vrlo zaueno) to? Vi ne znate za don Florijove jabuice? (Don Jere zastane u etanju) On baca jabuice u more prije nego se sam spusti u vodu. Baca ih daleko, u polukrug, pa djeca skau za jabukama. Tada se don Florijo sputa u vodu i kupa se, zatien od morskog psa ivim pojasom djece. DON JERE (Promrsi s mrnjom) Egoist! DON ZANE: Hja, egoist. Svi smo mi egoisti, dragi don Jere, kad se radi o naoj tananoj koici. Zar smo mi, vi ili ja, bolji? Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Uostalom, nikada se jo nije desilo da bi morski pas ovdje... DON JERE (Gorljivo se prihvata dobaene teme, estoko ga prekida) Ne radi se o tome da li se desilo! Pa sve da je i potpuno iskljuena mogunost da se desi, svejedno - kakva je to savjest? DON ZANE (Superiorno podrugljivo) Eh, savjest! Vi odmah upotrebljavate krupne rijei za sitnice. Kakva posla tu ima savjest? Starac je naprosto smijean sa svojim udnim slabostima... koje su rune, koje su rune, urim se da dodam, jer ve vidim da se i na mene srdite. (Smijui se) Originalan je on! Zar mislite da bi to radio kad bi doista mislio da bi se mogao pojaviti morski pas? DON JERE (Jednako razdraeno) A zato onda radi? DON ZANE: Ah, zato? to ste vi strano logini! A tko zna zato? Zbog cjelovitosti uitka? Zbog komoditeta? Tko zna? Moda voli utp djecu oko sebe? Konano, u

29

njegovim godinama - recite mi da mislim laiki - ovjek eli biti djedom. Moda se tako, na neki nain, igra s neroenim svojim unucima? Tko zna? U tim godinama, ovjek i sam pomalo postaje djetetom, voli se igrati. Moemo li to zamjeriti? DON JERE (Zagriljivo) Da, ali zato treba biti i bezazlen kao dijete! DON ZANE: Pa ne moete rei da je don Florijo zao! A, to nipoto! udak, koliko hoete, ali zao, nikako! I moram vam rei da ga volim. Volim ga zbog njegove iskrene male starake pokvarenosti. On ne licemjeri. (Imitira don Florija) E, nijesmo eremite, perbacco! DON JERE: Da, to je dobra isprika za sve njegove... njegove... DON ZANE: NJegove, njegove... A nae? Eh, mi aneli! (Odjednom) A, eto, vidite, danas se, na primjer, pomirio s presvijetlim! Nema vie glave od kupusa, ni Pantalona, nego lijepo biskupe, ovo, biskupe, ono, ak ga i saslua do kraja to mu govori. Eno ih sve trojice; cijelo se popodne igraju s lutkom u biskupovom kabinetu. Do sada sam bio s njima. DON JERE: Trojice? Koja trojica? DON ZANE: Pa biskup, don Florijo i Floki Fle! Donio je Floki svoju lutku u biskupiju, zar ne znate? - pa smo se do sada igrali. Oni su jo ostali... DON JERE (Gleda ga otro, optuujui) To ste vi uinili! DON ZANE: Uinio, to? DON JERE: Onog cirkusanta doveli u biskupiju! DON ZANE: Ja? - ne! Presvijetli ga je zvao. Vas nije htio moliti, jer je znao da ete nai naina da ga ne posluate, to mi je i rekao, pa je mene zamolio da mu ga dovedem. Htio se svakako upoznati s tim njegovim izumom. I moram vam rei da ga je Floki naprosto osvojio. tovie, i posredovao pomirenju s don Florijom. I eno ih, sve trojice, igraju se s Flokijevim mehanizmom kao djeca. A nije to ni tako loe napravio Floki. ak, ak vrlo interesantno... DON JERE (Promrsi kroz zube) Infamno! DON ZANE: Molim? Ne, don Jere, trebalo bi i sami da pogledate. Ozbiljno. Znate da se nikako i ne opaa mehanizam. Sve je kao ivo. I doista mie oima... i kaplje krv! Vanredno! udo jedno! DON JERE Gleda ga uporno, s mrnjom i uti. No don Zanu to kao da oduevljava. DON ZANE (ivahno) A to je najvanije: zaustavite mehanizam, i sve je svreno. Vrlo jednostavno. I praktino. Hou rei, nema nikakvih komplikacija, nikakvih... kako da kaem - psiholokih posljedica. Okrenete klju, i gotovo: nepomian kip. DON JERE (Stane pred njega izazovno) ujte, don Zane, ako mi imate to rei, molim vas da mi kaete izravno, u lice, i to obinim rijeima, a ne tu nekakvim... basnama! DON ZANE: Basnama? Bog budi s vama, don Jeronime, kakvim basnama? Priam vam ba najobinijim rijeima kako funkcionira mehanizam oca sestre Magdalene, koga vi, uostalom, prezirete. I oca i mehanizam. A vjerujte mi, nemate pravo. Stari je Floki sasvim pristojan ovjek, s dobrim manirama. Istina, malo pretjeranim, ali to nas, eto, malo i zabavlja, zato mu ih i opratamo. A to se mehanizma tie, to je saovim dobar stroj, rekao bih ak i nepogreiv... DON JERE (Gubi ivce) Ne muite me vie! DON ZANE: Boe moj, zar ja vas muim? Pa to niste odmah rekli! A ja sve mislim da u vas zabaviti. Jer, vidim, loe ste volje... Bog mi je svjedok, nisam vas htio muiti. Nego vi ste uporno utjeli... DON JERE: Vi ste utjeli uporno! DON ZANE: Kako? Pa ja sam poeo govoriti! DON JERE: Da, o morskom psu! DON ZANE: Ah, na to sve vi ne pazite!

30

DON JERE: Pa valjda se ovdje kod nas deavaju neke vanije stvari, o kojima bi bilo vrijedno govoriti? DON ZANE (Ironino) Na primjer? DON JERE: Vrlo dobro znate to mislim. DONZANE: Mislim da znam. Samo, o tome se vie nema to govoriti. Kad se skoi u vodu, treba plivati, a ne govoriti. Kad se govori, voda ulazi u usta i tone se, ako se ne varam. A eto i morski psi vrebaju... DON JERE (Pomirljivo, gotovo moleivo) Dobro, don Zane, moete li jednom razgovarati ozbiljno? DON ZANE: A zar ja govorim neozbiljno? Naprotiv, ja... DON JERE (Nastavlja na svoje rijei) I bez ironije? DON ZANE: Eto, i ironije! Pa dobro, ovjee, kako hoete da govorim? Prstima, kao gluhonijemi? Moram se sluiti rijeima, ako ve hoete da govorim. Ako neete, mogu ja i utjeti... (Okree se, toboe, uvrijeeno. Pauza. Don Jere uzdahne iz dubine due, pune bola i nemira. Don Zane ga pogleda ispod oka s ironinim osmijehom. utnja. Zvona sa zvonika. Don Zane uzme itati brevijar. Don Jere ga pogleda, srdito trgne ramenima i stane nervozno etati po sakristiji. Ulazi Toma oprezno i stane kod ulaza.) DON JERE Srdito: Dobro, to je? TOMA: Nita, veleasni. Samo pitam: hoete li za veernju vi svirati u orgulje, ili da poaljemo po...? DON JERE (Prekida ga grubo) Znate da ja sviram! Zato onda pitate? TOMA: A pitam... da vam nije togod dolo, pa da ne moete... DON JERE (Histerino) to bi mi dolo! to govorite gluposti! TOMA: A doe, kae se, i kretu i blagu. Moe se pitati, boe moj. DON JERE: Kakvom krstu i blagu? to buncate tu? Neka Grgo bude tore, da mi gazi mijeh. TOMA: Nema Grge, don Jere. Ja u vam... DON JERE (Bagatelizirajui) Vi? (Don Zane ga pogleda prijekorno) Hajde, dobro. I manje brbljajte. TOMA (Tuno spusti glavu i odlazi gunajui) Ne moe se ni pitati... A da nema ko, onda bi po meni! Ah, moj Toma... DON ZANE: Sluaj, Toma. (Toma stane i okrene se bokom don Zanu) Kako je u crkvi? TOMA (Jednako okrenut bokom) A, kao svaki dan - krcato. Ali Gospa je mirna. Samo je jedanput uzdahnula, kad je dola ona ena. DON JERE (Radoznalo) Koja ena? TOMA (Ne gledajui ga) Ona to dolazi zbog sina. (Mahnuvi glavom prema don Zanu) Oni znadu. Don Zane iskreno uzdahne, suutno zaklopivi oni. Don Jere ga pogleda, ali ne dobi nikakva odgovora. Uzdahne i Toma, pogleda obojicu, slegne ramenima i izae. DON JERE (Nakon kratke utnje) Koja je to ena, don Zane? DON ZANE: Ah, radije ne pitajte. Jedinca su joj sina, siroti, isprebijali za vrijeme okupacije. Sada su se javile posljedice muenja. Umire. DON JERE (S izvjesnim uvstvom, koje je nalik na zadovoljstvo) Jedan od - ovih? DON ZANE (Jedva svladavi odvratnost prema takvom iainu miljenja) Ne znam. Uostalom... (Prezirno odmahne rukom) DON JERE (Slaboumno, zajedljivo) I ona dolazi moliti Gospu za njega! Ha, usliat e je! DON ZANE (S mirnim prezirom) Kad bi ova Gospa mogla neto uiniti za jednoga mladia, budite uvjereni, don Jeronime, da njegova majka ne bi trebalo toliko da klei pred njom.

31

DON JERE: to hoete time rei? DON ZANE: Hou rei, nije potrebno da joj tjerate suze na oi. Ima ona i sama dovoljno suza u sebi, da bi njima mogla potopiti cijelo vae milosre. DON JERE (Iskreno zauen) Sada tek nita ne razumijem! DON ZANE: Tant pis! DON JERE (Uzrujano) A, oprostit ete! Ovaj se razgovor ne moe samo tako zavriti s jednim tant pis! DON ZANE (S osmijehom) Nego, to hoete da vam kaem? DON JERE (Temperamentno prema njemu) Hou da objasnite to znai to da tjeram suze na oi. Kome ja tjeram suze na oi? DON ZANE (S pomirljivim osmijehom) Pa, ne mora se te suze odmah doslovno shvatiti. Neka to bude, hajde, metafora, eto... suha, suha, bez suza. Uostalom... uostalom... (Don Jere ga pokuava prekinuti) ... i emu suze? Pa vi i ne trebate suza! tovie i ne elite ih! emu to vulgariziranje osjeaja, ta... ta kondenzacija emocija u sasvim triavim, kemijskim kapljicama? Ne, vi trebate nekakav njezin pogled, to ja znam transcendentni, vizionarni, udotvorni! Neko nezemaljsko i astralno, ali opet nekako i ovdje, na zemlji, prisutno bie, i to s izvjesnim arima... he, enskim... Neku mjeavinu sentimentalne, romantine guske i rajske Beatrie koja bi vam bila sklona i koja bi svaku vezu sa zemljom podravala iskljuivo preko vas. A konano -tko zna? - moda biste se vi htjeli tako, na lagan na in, dokopati i same Madone i... DON JERE (Zaepivi ui, histerino) Prestanite! To je odvratno! Ne mogu vie sluati vae blasfemije! Vi - njukalo! DAN ZAKE (Zaueno) NJukalo? Zato njukalo? DON JERE: Bestidno je i podlo hodati uokolo na gumenim potplatima i prislukivati iza vrata... DON ZANE (Dostojanstveno mirno) Ja nisam nikoga prislukivao! A to to vam govorim, ne izvlaim iz svojih potplata... DON JERE (Jarosno) Nego odakle? Iz svoje opake fantazije! DON ZANE: Ni iz fantazije, don Jeronime. DON JERE (Mrmljajui bespomono) Onda vam je vrag priapnuo... DON ZANE: Ne zazivajte ga; ima tu dovoljno zla i bez njega. Nije mi nitko priapnuo; rekao mi je. DON JERE (Radoznalo do krajnjih granica) Tko vam je rekao? DON ZANE (Gleda ga u oi) Ona. DON JERE (Zaprepaeno) Ona? DON ZANE: Da, ona. DON JERE: Ona se vama povjerila! A ja sam joj... DON ZANE: ... Zabranio da sa mnom govori. Znam. Nije mogla vie podnositi vau torturu, pa me pitala za savjet. Tjerate je na pla, da bi joj oi bile tune za nastup. Nastup - to je njezina rije. Traite od nje nekakav pogled, sama ne zna kakav, neko ushienje, trans, to li? Da bude neko vie, nezemaljsko bie, i to ja znam. Ona, naime, misli da vi u njoj doista gledate neku Madonu, pa vas svaki put neim razoara. A to joj je ao. Plakala je zbog toga. Ona je obino, zemaljsko, slabo stvorenje - ona je rekla obina slaba ena - i teko joj je to u njoj gledate neto drugo nego to doista jest. Ona po cijele noi plae, ona je uasno nesretna, ona ne moe vie i... i, jednom rijei vidi se to je na stvari. DON JERE (Koji je napeto, s nekim mirnim zaprepatenjem sve ovo sluao, sada tiho i s nekom gotovo tunom radoznalou) A to je na stvari? DON ZANE (S trijumfalnim osmijehom) to? Na stvari je to da je ona doista slabo zemaljsko stvorenje, ili, bolje, kako sama kae - obina slaba ena.

32

DON JERE (Sa strepnjom) A to znai? DON ZANE: A to znai upravo obrnuto od onoga to bi trebalo da znai. (Nakon kratke stanke, prouavajui efekt) Ona se zaljubila. DON JERE (Nestrpljivo i sa strahom, jedva prikrivajui ljubomornost, drhtavim glasom) Boe moj! U koga? DON ZANE (Uivajui u situaciji, vrlo podvueno, gotovo apui.) U vas. DON JERE (U nekoj mjeavini olakanja i strave, izdahne) Ah! (Pauza. Don Jere je u panici, pa od vremena na vrijeme pogledava na don Zana sa strahom i nepovjerenjem. utnja. Don Zane zijevne iroko i buno, gotovo izazovno. To je zijevanje nesvijesno razdrailo don Jeru, pa pokuava da se izvue iz svog inferiornog poloaja.) DON JERE (Smeteno, stidljivo, gledajui u stranu) Je li vam to ona sama rekla? DON ZANE: to? DON JERE: Pa... to, da je... DON ZANE:... zaljubljena u vas? Ne, nije mi ona sama rekla. DON JERE (Pakosno) Onda ste i to izmislili, kao i sve ostalo. DON ZANE (Indiferentno) Ako vam to neemu slui, don Jeronime, vjerujte u to da sam izmislio. Samo... DON JERE: Samo? DON ZANE:... ne znam, emu bi to moglo sluiti? DON JERE: La ne moe niemu sluiti! DON ZANE (S finim smijekom) O, naprotiv! Samo treba nai nekoga tko e u nju vjerovati! DON JERE (Pakosno) No, pa jeste li nali koga? DON ZANE (Mirno i ozbiljno) ujte, don Jere, vi i sami znate da je to istina to ja govorim. Zar ne bi bilo pametnije da razmislite o tome... DON JERE (Plane histerino) To je la! To je la! DON ZANE (Umiruje ga) Psst, zaboga, ut e vas! Puna je crkva ljudi, a vi izgovarate takve rijei; to e pomisliti ako vas uju? DON JERE: Neka uju! Neka svi uju moj glas pravedni! Ja diem svoj glas protiv Antikrista! Ja diem svoj glas... Vi ste Antikrist! DON ZANE (Mirno, sa smijekom) Ah, ne ja, to je pokuao biti Toma, ali... znate s kakvim rezultatom. Umirite se, don Jere, zaboga. Priblii mu se prijateljski. Gle, kako ste se oznojili, ah. Moda sam se ja i prevario, zar ne? U takvim stvarima, nikad ovjek ne zna... Zatim, ta enska srca... ha, ne srdite se, ta ona je ipak ena na koncu konca. I to, to se sve ne nae u tim srcima! Takva mjeavina, takva konfuzija, pa hajde, recite to je od toga vjera, to milosre, to poniznost, ljubav...? Zar to itko zna? A znaju li i one same to nose u tim svojim srcima? as plau, as se smiju, kao da su lude, boe mi prosti. Plau od sree, smiju se od tuge; mrze jer vole i ljube rtve svoje mrnje... Paradoksi, paradoksi! Onda se vi tu snaite, molim vas! DON JERE (S gorkim spoitavanjem) Pa kako ste onda mogli doi na tu... tu bogomrsku misao, da bi ona bila u mene... DON ZANE: Ah! Odvie sam oe pouzdao u svoju mo opaanja. U tome je cijeli moj grijeh. Krivo, krivo sam zakljuivao, sad vidim. (Lukavo) Na primjer, kad joj donosite cvijee na oltar, kad joj svirate Baha na orguljama... to jest, pardon, oprostite... Eto, kako ste me smeli vaom vikom, pa sve krivo kaem. Htio sam rei ona, ona misli da njoj donosite cvijee i da svirate njoj Bahove fuge... DON JERE (Ponovo sav uzdrhtao) Ona misli da njoj...? Zar vam je i to rekla? DON ZANE: Ma ne, nije mi rekla. Ona meni gotovo nije nita ni rekla, samo ja to eto, tako - gradim... Naravno, krivo, i sve se odmah i rui. A htjela se povjeriti, da i, eto, upravo meni, a sve zato to ste joj zabranili... A ja odjednom - postillon damour! He,

33

oprostite, nisam htio, ali tako ispada, zar ne? Ona to ne shvaa, a ipak je tako! Ona jednako ne shvaa... to jest, upravo obrnuto, ona shvaa cvijee i Baha kao udvaranje. Ona, morate shvatiti, don Jere, ona nema tako razvijenih, tako istananih vjerskih uvstava kao vi. Ona shvaa sve ovo laiki, da ne kaem - vulgarno: va isti vjerski osjeaj ona doivljava - erotiki. Zato sam i pomislio da je zaljubljena. Ali... kad je tako, moda je to i bez ljubavi, naprosto... razumijete me?... DON JERE (Tiho, ali intenzivno, s mrnjom) Vi ste sotona! DON ZANE (Mirno, uvrijeeno) Ne, don Jere, ne, ja sam budala. Ali hvala vam svejedno, hvala vam, vrlo ste ljubazni. (Zvona) Uostalom evo i treih zvona. Hajmo na veernjicu. Rekli ste da ete vi svirati u orgulje? DON JERE (Srdito) Neu! DON ZANE (Slegne ramenima) Kako hoete! Poe prema izlazu u crkvu, ali stane i razmislivi askom: Ipak, zato neete? DON JERE (Arogantno) Neu da se izlaem vaim niskim sumnjama! DON ZANE: Sumnjama? Zar sam vas zbog neeg osumnjiio? DON JERE: Shvatio sam ja vrlo dobro to ste htjeli rei! DON ZANE: Htio sam rei samo ono to sam rekao. Ni slova vie. A zar je u tome bilo neto zbog ega bi vi trebalo da se srdite na mene? Ja mislim da nije. Naprotiv. DON JERE (Razdraeno) Naprotiv, ja bih vam morao biti zahvalan, zar ne? Zahvalan za intrigiranje, za podsticanje kojekakvih misli kod one sirotice? Bila je na najboljem putu da se potpuno emancipira od svijeta i da postane uzornom redovnicom, a vi, to ste uinili? Bacili ste joj duu natrag, u onu klopku niskih elja i strasti i sruili mi jednim mahom sve to sam u njoj izgradio. Pogazili ste svetinju, svetinju!... (Gotovo zajeca) DON ZANE (S osmijehom) Budite mirni, don Jeronime. Vae je djelo ostalo u njoj netaknuto. tovie, ono je vrlo vrsto i napreduje s neobinim uspjehom. (Pojavi se Toma na vratima) Hajmo, don Jere, hajmo odsluiti veernjicu. Evo nas, Toma, idemo. (Toma nestane. Obojica se upute prema izlazu, ali don Zane se odjednom okrene i ree gotovo apui don Jeri u uho) Don Jere, zaboravili ste cvijee. (I doda mu krasan buket jo nerascvalih bijelih rua, koji je bio skriven negdje iza klecala; don Jere uzme cvijee stidljivo, crven do uiju, i sakrije ga zbunjeno u nabore svoje crne mantije.) Zatamnjenje i zavjesa. Unutranjost katedrale iz druge vizure. Dio sporedne crkvene lae s oltarom Gospe (u profilu) desno, dok se lijevo (prema sredini) uzdie masivan romaniki etvorouglasti pilon. Kasno je svibanjsko poslijepodne, pa sunce udara u veliku rozetu na proelju i rasipa se po crkvi u ugodnim i toplim ukastim mrljama svijetla. Na Gospinom oltaru, bogato okienom cvijeem, gore votanice, a u polutamnoj dubini crkve titra crveni iak vjenog svijetla pred glavnim oltarom. Akordi orgulja. Zavrila je veernjica. Kad se zavjesa digne, vide se posljednje starice u crnini kako izlaze iz crkve. V prolazu krste se i klanjaju duboko pred Gospinim oltarom, bacajui poglede pune molbe gore prema Gospi u nii iznad oltara. Pred oltarom ostaje samo grupa djece s pogledima uprtim gore u Gospin kip. U podnoju oltara nazire se jedna ena u crnini, glavom duboko sputenom do zemlje, potpuno svinuta u usrdnoj i oajnikoj molitvi. Malo podalje od djece, lijevo, kod stupa, neki ovjek u dosta iznoenom kariranom kaputu i neto tamnijim hlaama i sa svenjem crne kravate pod bradom. U ruci ima crni eir umjetniki sa irokim obodom. Kasnije se razabere da je to Kozlovi. I on netremice gleda u niu. DJEVOJICA (Od kojih dvanaest godina, uvjereno) A ja sam vidjela. Micala je oima. Evo, ovako je uinila, kao da je smeta svijetlo. Pa to se zna, to su ve svi vidjeli. DJEAK (Moda neto stariji od djevojice, s djejom ozbiljnou) Ma tko je vidio? To su sve popovi izmislili, da strae svijet! Kako moe kip micati oima? Ajde, reci, tuko, kako

34

moe kip micati oima? DJEVOJICA: Moe, moe! Zato je to udo! To svi znadu, samo ti ne zna, nego se pravi vaan. Kao da nije bilo uda i prije, u staro vrijeme. DJEAK (Autoritativno) Nikad nije bilo uda! To se danas zna. DRUGI DJEAK (Neto mlai, uzikne odjednom i pokae prstom) Eno, eno, sad je micala! Svi pogledaju gore. I Kozlovi instinktivno korakne blie, ne skidajui pogleda s nie. Samo ona ena ostaje jednako svinuta u molitvi. DJEAK (I sam se trgne i prestraeno pogleda gore, ali se odmah zastidi i okrene se prkosno prema malom djeaku, kojega srdito kvrcne palcem i kaiprstom po glavi) Tu ti se mie, bedae - u glavi. To joj svijetlo od ovih svijea titra po licu, pa se ini da joj se oi miu. Uh, s kakvim budalama ovjek ima posla! Hoe da ode. Iz dubine crkve pojavi se Toma s bambusom za gaenje svijea. epesajui preko crkve, mumlja neto nerazumljivo. DJEVOJICA: Evo, neka kae Toma. (Za djeakom koji odlazi) Aa, sad bjei? (Djeak ostane) Je li, Toma, da Gospa mie oima? Je li da je to udo? TOMA (Prekinuli su ga u njegovim mislima, otresito, s dosadom) Mie, mie. Ali sada je dosta'. Nee vie, umorna je. (Tjerajui djecu) Ajde, ajde, mularija. Van, van! Nema danas vie uda. Gospa je umorna. Ajde! DJEVOJICA (Odlazei s ostalom djecom, djeaku trijumfalno) Eto, vidi da mie! Da ima uda! DJEAK (Osjetivi se osamljen, srdito) Jest, to je vidio Toma Antikrist kad je bio pijan! TOMA (Potri na svojim ravnim tabanima za djeakom, nastojei da ga dohvati bambusom) aa ti je pijan, farabutu jedan! Ma, gledaj ti smrada! Jo mu pelene smrde, a on zna da nema uda! Doi mi, doi samo jo koji put u crkvu! GLASOVI DJECE (Izvana) Antikrist, Antikrist! Toma Antikrist! TOMA (Guna za sebe) Antikrist vam je aa, koji vas je to nauio! (Opazivi Kozlovia, jednako zagledana u oltar, na njemu iskaljuje svoj bijes) A vi, to tu ekate? to ne razumijete kad vam se kae da idete? KOZLOVI (Rastreseno, kao da ga ne opaa, lane tiho) A? TOMA (Srdito) A, a! A se kozama govori! Nema tu ni a, ni b, nego vi izlazite iz crkve! I to odmah! KOZLOVI (Ne osvrui se na Tomu, jednako gleda u niu i ape sa suzama u glasu) Glorija, Glorija, dijete moje! TOMA (Gleda ga u udu) Ma ta je ovomu? (Trese ga oprezno za rukav) Hej, vi, jeste li gluhi? Izlazite, zatvara se crkva! KOZLOVI (Tek sada obrati panju na Tomu) Pusti me, prijatelju, da je gledam, ako si ikada bio otac! TOMA: Otac? Hvala bogu, nisam nikad bio. Ali da sam i bio, to ga tu ulazi otac u ovom naem poslu? - to je jedno. Ja imam zatvoriti crkvu, a vi doite sutra, pa gledajte koliko hoete - to je drugo. I tako ovdje buljite po cijeli dan, to vam je sav posao. (Odluno) A sada odlazite, zatvara se - to vam je tree i posljednje! KOZLOVI (Ne slua ga, nego gleda gore. Odjednom uhvati Tomu za rame, kao u transu) ekaj, usta joj se miu! eli mi neto rei! (I ena se trgne i gleda gore izbezumljenim pogledom, punim molbe i nade.) TOMA (Pogledavi rutinirano i povrno na Gospu, ironino) Gle, njemu e Gospa neto rei! A to tebi, nesreo, ima Blaena Gospa rei? Tko si ti da bi se ona s tobom razgovarala? Ajde, ajde, nemoj da te i odavle potjeraju, kao ono neki dan iz biskupije. Svakomu si ve dodijao. Pazi samo da te ne nae ovdje don Jere! (Akordi orgulja) Ono on gore svira orgulje Gospa. Pazi, sad e on doi dolje! Hajde sam, bolje ti je.

35

KOZLOVI (Jednako u zanosu) Vidi me, vidi me! Bos! Glorija! Ona me gleda! TOMA (Mrmlja) Bogme, ima i koga gledati! MAJKA (Lomei ruke prema Gospi, vapijui) Gospe moja, pogledaj i na moju alost. Smiluj se, Gospe moja, mila i dobra! Ti zna tugu materinu. I tvoga su sina razbojnici muili... Spasi mi sina moga, Gospe, smiluj se! (Srui se podno oltara jecajui) TOMA (Mrmlja za sebe) Evo sad i ove. KOZLOVI (Pruajui ruke prema nii poluglasno, molei usrdno) Glorija, pogledaj! To sam ja, ja! Zar me ne poznaje? TOMA (Intervenira energino) A ti si, zna, bezobrazan! Gledaj ga samo kako on razgovara s Gospom! Kao da su oni neki roaci! Pustio sam te, zna, sve ove dane da tu stoji, jer vidim da si jadan od pameti. Ali sada si poeo, zna, govoriti neke stvari, koje nikako nisu doputene. Zna li ti da je to svetogre to si govorio? I da e se zbog toga i pei i kuhati u paklu? Ja mislim da ti za taj grijeh ne bi mogao dati odrijeene ni sam presvijetli gospodin biskup. To je smrtni grijeh, uvrijediti Gospu. Nije ona tvoja susjeda, uje li? Ona je Majka Boja, ej, glupane nesretni! (Drma ga) Eej, uje li ti mene to ti ja govorim? Ej! KOZAOVI (Prene se kao iza sna) Ne tresi me, ovjee! Pusti me s mirom, to ti ja smetam? TOMA: I jo pita! Kako ne smeta, kad se po svim pravilima mora zatvoriti crkva, a ti nee da izae? Ajde, izlazi sada, izlazi, dosta je! Gura ga. MAJKA (Digne glavu i ponovo vapije) Gospe, uj me! Gospe, uslii me! Zdravo Marijo, milosti puna... (Dalje se molitva gubi u mrmljanju) TOMA (Prijetei) Dobro, hoe li izai ili nee? KOZLOVI (Pokazujui enu) A zato nju puta na miru, a mene tjera? TOMA: Zato... prvo: jer ona ne vrijea Gospu, nego je moli. Drugo: ona moli za sina koji je na umoru. Istina, nije zasluio milosti boje, ali e mu se Gospa moda ipak smilovati. MAJKA (Puna vjere, upire pogled u Gospu) Za sina moga jedinoga... Smiluj se, smiluj se, Gospe! I ti si imala jedinoga... Za muke i rane sina tvoga, smiluj se! Oveta Marijo, majko boja, moli za nas grenike... TOMA: Eto vidi, kako ona moli! A ti tu samo govori gluposti! KOZLOVI (U zanosu) Ona je dobra, ona je dobra, smilovat e se! (Pada na koljena) Smiluj se, smiluj se, ja te molim! TOMA (Mrmlja) Eh - da, tebe e posluati! (Kozloviu) Ajde, ajde, ne mijeaj se! Ti nisi u milosti, samo e joj pokvariti... MAJKA (Odjednom vrisne) Gledajte! Gledajte! (Svi gledaju nepomino) Vidite li joj suze pa licu? Gospa plae! Dobra, dobra Gospe! Smilovala se! Znala sam ja la nee ostati neusliane suze materine. (Klanja se, ljubi zemlju, grli podnoje oltara, kao da je poludjela) Hvala, hvala ti, Gospe moja! (Jednako klanjajui se ustaje i odlazei u dubinu crkve, zapjeva nekim izoblienim, mahnitim glasom, od koga ovjeka srsi prolaze.) Hvaljeno i slavljeno u sve vrime, Isusa i Marije slavno ime. (Kozlovi i Toma ostaju zabezeknuti, potreseni. Kozlovi jednako klei, pa, uasnut tim glasom majke, spustio glavu na rame i zaklopio oi. Toma gleda as za enom as gore, na Gospu, i sve se ini kao da on tu neto ne razumije. Osim toga i boji se, da se tu desilo neto nedoputeno, pa odmah potrai krivca, dakako, u Kozloviu.) TOMA: Eto vidi to si uinio! ena je moda i pamet izgubila! (Kozlovi nije dospio odgovoriti, jer iz dubine crkve urno dolazi don Jere, sav usplahiren) DON JERE: to je to? to se tu dogaa? TOMA (U strahu ponizno) Ah, veleasni... hvaljen Isus. A evo opet ovaj tu... Boe mi prosti... DON JERE: Tko je to vritao?

36

TOMA: A ona ena to dolazi zbog sina. DON JERE: Pa to joj je? Zato je pjevala? TOMA (ape u povjerenju) Gospa joj se, izgleda, smilovala... DON JERE (Pogleda prema nii) Gospa... smilovala? TOMA: Prolila je suze... DON JERE (Strogo) Tko? TOMA: Gospa. Eno, jo se vidi... mokro lice... DON JERE (Pogleda srdito gore i promrsi) Glupost! (Zatim se osvrne na Kozlovia) A to ovaj tu klei? KOZLOVI (Kao da je tek sada doao sebi, ustaje) Molim, ja... TOMA (Tuakajui) On, veleasni, vrijea Gospu. Govori joj Glorija, dijete moje, kao da mu je ona neka... Ja bogme mislim, don Jere, da je on... DON JERE (Nestrpljivo) Hajte, hajte, vi Toma, ja u s njim govoriti. TOMA (Odlazei mrmlja uvrijeeno) Onda se od mene trai da ja drim crkvu... (Nestaje u mraku. Don Jere bez rijei i naoko ljubazno uzima Kozlovia pod ruku i pokuava ga odvesti dalje od oltara, ali on se otrese i ne mie se s mjesta.) DON JERE (Gotovo apui, ali vrlo srdito) ujte, ovjee, to vi jo traite ovdje? KOZLOVI (Sa skrivenim podsmijehom) A to se trai u crkvi, veleasni? DON JERE (Poluglasno, ali jednako otro) Jesam li vam jo neki dan rekao da se gubite iz ove biskupije? No, to je? to jo ekate? KOZLOVI (Promrmlja) Nemojte, veleasni, nemojte tako sa mnom razgovarati. Ne volim se ja svaati, molim. Razumijem i te vae prilike i ostalo. I sam sam radio, boe moj, to se tie, i panoptikum i razne atrakcije, u posao se predobro razumijem.... Mene se ne morate bojati, molim. DON JERE (Jednako tiho, ali bijesno) Da se ne moram bojati? A to bih se ja vas imao bojati, bijednie? (Navaljuje na njega) Otale! Odlazite! Smjesta odlazite! KOZLOVI (Atletski rutinirano isprui desni lakat prema njegovim prsima) ekajte! Kae se da ima i nad popom pop: ja imam dozvolu! (I desnom rukom izvue iz unutranjeg depa neki papir, koji postavi izmeu don Jerina i svoga nosa) Evo! DON JERE (Posegne za papirom, ali ga Kozlovi hitro ukloni) Dozvolu? Kakvu dozvolu? Od koga? KOZLOVI: Od biskupa! Crno na bijelo! Evo! (Razmota papir i pokazuje mu ga) DON JERE (Odjednom skoi bijesno, zgrabi papir, zguva ga i baci na zemlju) Ne poznajem ja tu nikakve dozvole! Gubite se! KOZLOVI (Podigne papir i izravnava ga) Zar je to ponaanje, tu, pred njom? Mislite li da joj je drago gledati kako joj gonite oca? I jo na kakav nain! Ona je osjetljiva. (Prijetei) Sve ona gleda, ne bojte se! DON JERE: Ma, tko gleda? Vi ste pijani, ovjee! KOZLOVI (Pokazuje prema oltaru) Ona gleda, Glorija. A pijan ja nisam bio nikada! Kod nas se ne pije! DON JERE: Glorija? (Zaboravlja se, vie) Vi ste ludi! Kakva Glorija? KOZLOVI Neno: Kakva? Moja! Moja Glorija! (Prema oltaru) Zar ne, Glorija, da si ti moja mala buki-baki? Eno, vidite, nasmijeila se! Ah, Glorija, a on meni jo ne doputa ni da te gledam! DON JERE (S hinjenom blagou) Ma, kome vi to govorite, nesretni ovjee? Pa to je kip Blaene Gospe! KOZLOVI (U zanosu njenosti, trijumfalno, ali sa suzama u glasu) Ha, kip! (Prema oltaru, s familijarnom ironijom) Glorija, ti da si kip? Moja Glorija - kip? Eh, ne govorite ludosti. Nasmijeila se maloprije... Kao da Floki ne poznaje njezin smijeak - buki-baki? Tu je moja Glorija glavom, iva i lijepa kao Majka Boja! (Odjednom se u zanosu stane

37

lupati akom u prsa) Meni je ast, veleasni, meni je, molim, velika ast to ste ba moju Gloriju izabrali, meni je time iskazana velika, velika ast kao ocu, i ja sam ponosan... Pustite me da je gledam! Dvije godine je nisam vidio. Pustite da kaem dvije oinske rijei krvi svoje krvi... DON JERE (Gubi strpljenje) Ma kakva krv krvi, to trabunjate? Nema tu nikakve vae krvi, razumijete li? Hoete li da pozovem ovamo ljude da vas uju? Gospin kip smatrate svojom kerkom. Zatvorit e vas kao luaka. (Blago, pokroviteljski) Strpat e vas u ludnicu ako budete tako govorili. KOZLOVIV: Mene u ludnicu! (Odjednom se nasmije) Ha, ha, u ludnicu? Zato to gledam Gloriju na oltaru? Zato oca u ludnicu? Pa nisam je ja metnuo na oltar! Ne kaem, meni je drago, meni je to ast, da moja kerka... Ali ja je nisam toliko uzvisio. Ja to nikada ne bih uinio! Kerka mi je jedina i dostojna po svojoj dobroti da bude i svetica, ali ja to ne bih... DON JERE (Obazire se oprezno, zatim bijesno zgrabi Kozlovia za lakte i gura ga dalje od oltara, u dubinu crkve. Sike) Prestanite, nesretni ovjee! Idite odavle! KOZLOVI (Otima se) A, bojite se? (Odjednom odluno) Ne idem! Ja imam dozvolu od biskupa i ne idem! Ne miem se s ovoga mjesta dok mi ne vratite moje dijete! Eto, sad u ja tako! DON JERE: Ama, nije to vaa kerka, ovjee! To je Gospa, Gospa! Kip! KOZLOVI (Pokoleban) Gospa? Kip? A Glorija? Gdje je Glorija? DON JERE (S nadom, sugestivno) Nema Glorije. To je vaa tlapnja, jadni ovjee. Eno, gledajte, vidite li? - kip, ne mie se. Zar vam se ne bi javila, zar bi se mogla svladati da je to... istina to vi mislite? KOZLOVI (Kao za sebe, razoarano) Istina je, javila bi se Glorija. Ne bi ona mogla gledati mene ovdje - ovako kao kip. (Uzdahne tuno i bespomono) Ah, dijete moje! DON JERE (Iskoritava situaciju, gurka ga prema izlazu) Eto, vidite. A meni ne vjerujete. Hajte, hajte sad lijepo. Umirite se i lijepo otputujte kui, pa e vam se ona ve javiti. Pisat e vam... KOZLOVI (I sam sputa glas, povjerljivo) Recite, veleasni, vi znate gdje je Glorija? DON JERE (Ponovo gubi strpljenje) Opet vi! Kaem vam da ja ne poznajem nikakve Glorije! KOZLOVI (Pomirljivo) Vidio sam je neki dan kad je ula u biskupiju... DON JERE (Arogantno) Tko je uao u biskupiju? KOZLOVI: Pa - Glorija... kao opatica! DON JERE (Gubi ivce) Ma, prestanite ve jednom s tom Glorijom! Th - Glorija! KOZLOVI (Mirno) Ne ljutite se. Moda se i ne zove vie tako. Ona sada sigurno nosi ime neke svetice. Eto, kako je to: ime se mijenja, a uvijek isti ovjek. Nije ona ni Glorija, znate, nego Jagoda, a ime Glorija dobila je u manjeu, kao i svi mi. Eto, i ja sam, na primer, Floki Fle... To se radi u naem poslu. A, eto, i kod vas isto... to emo, kad se mora. To ja shvaam. DON JERE (Izgubivi svako strpljenje) Shvatite vi samo jedno da govorite ludosti! To vi shvatite! A vae cirkuske metamorfoze zadrite za sebe. A sada je dosta! Idemo! KOZLOVI (Unosi mu se u lice) A, to vi mislite samo tako - idemo i gotovo? A kerku da vam tu ostavim, da gleda kako joj gone oca kao prosjaka? Aa? Ne poznajete vi jo Floki Flea! Tu ima karaktera! DON JERE (Pogleda u nebo kao da je progutao psovku) Ama, kakvu kerku, tako vam neba i zemlje, kakvu kerku? Hoete li da vam dadem kip Majke Boje? KOZLOVI: Kip? A suze? Zar je malo prije drvo plakalo nad nesreom one majke? A smijeak meni? Je li i to drvo? DON JERE (Zbunjen jedan as, ali se brzo snalazi) Ima... ima momenata kad milost boja

38

moe sii i na mrtvu tvar i uiniti da se pokrene, da ivi... To su uda. Ova je naa Gospa udotvorna, to je poznato. Samo, ovo to vi tu priate, to je privid i vaa izmiljotina. Za uda treba biti u posebnoj milosti. Vama bi se uda prikazala! KOZLOVI: I ne trebam ih. Hvala. Vidio sam ja takvih uda, prema kojima je sve ovo to vi tu radite - djeje zabavite. Gledao sam ja kako stolice pleu polku pa sobi, a tap se sam die iz ugla, pa vas stane maziti po leima da se sve prai. Poznavao sam jednog trbuhozborca, koji je u crkvi progovorio glasom boijim tako gromko i strahovito da je i sam propovjednik pao u nesvjest od straha. Vi mi govorite o udima! A Bosko! Sam sam ga gledao ovim svojim oima! Skine vlastitu glavu, pa je baca po zraku kao loptu, a na svretku predstave izae iz dvorane na etvrta vrata u isto vrijeme! No da, vi nikad niste ni uli za njega. I vi mi govorite o udima! Premladi ste vi za to... DON JERE (Sluao ga je sa superiorno-ironinim smijekom, zatim uurbano-poslovno, dosadilo mu je sve to) Dobro, dobro, premlad sam. A sad idemo. Nemam vremena raspravljati o udima. Idemo, no! KOZLOVI: Ne idemo mi nikuda! (Blae) Hou da govorim sa svojom kerkom, veleasni. DON JERE (Pogledavi u nebo) Boe, prosvijetli pamet ovom ovjeku! KOZLOVI (Odjednom usrdno, iskreno, sa suzama u glasu) I ja ga molim, veleasni, da vam srce smeka. Smilujte se jednom starcu plae, dajte mi moje dijete, gospodine... Vratite mi moju kerku, vratite... (Pada na koljena pred don Jerom, koji stoji uspravan i naoko miran; no on je u stvari veoma zbunjen, te neprestano baca nemirne poglede as na oltar as na Kozlovia.) KOZLOVI (Na koljenima sklapa ruke) Evo ovako vas molim, kao to se bog moli, dajte mi makar da govorim s njom! Umrijet u, a neu vie uti glasa svoga djeteta! Molim vas! Ja znam da je ono moja Glorija tamo, poznajem je, gospodine. Znam da ondje mora biti mirna, da se ne smije ni roenom ocu odati, da mora biti kip... O, znala je ona vladati sobom i u mnogo teim tokama, gore, na trideset metara, pod kupolom! A tko ju je tome nauio, pitajte je. Ona to dobro zna, i ja joj nita ne zamjeram. Ja znam da mi odanle ne smije govoriti, da ondje mora biti Gospa i da ja za nju ovdje ne postojim... Ali, gospodine plae gorko... gospodine, kad sie na zemlju, onda vie nije Gospa!... Onda mi, gospodine, dopustite da je barem vidim, da vidim svoje dijete, ivo, kako se mie i govori, da ga pozdravim i poljubim! DON JERE (Kao da je savladao neko svoje iskuenje da popusti, trgne se odluno, no odmah ublai glas gotovo do iskrene sentimentalnosti) Ali, dragi stare, ja vam doista ne mogu pomoi. Nema tu nikakvog vaeg djeteta! Ja ne znam kako ste samo doli na tu apsurdnu misao, da bi vaa kerka bila na oltaru? Zar ne vidite kako je to nerazumno? Ono je tamo kip Blaene Gospe, kip od drva, budite pametni! KOZLOVI (Ustaje slomljen, ali pun prezira) Kip, da. Imate pravo, to je kip. (Okrene se da poe, ali ipak stane i uzme naglas meditirati) Nekada je to bila moja kerka... No da, gdje su ta vremena! (Opet uini jedan korak, pa stane) Dobra kerka, tri dana je plakala za Peterom kad ga je usmrtio Bengali, tigar. Za Peterom, starim konjem! A sada, eto kip! (Poe i opet stane) Dobro ste rekli, kip od drva. To je vae djelo, drite ga. Ja idem. Nemam vie kerke. Zbogom, gospodine. (Odlazi sporim korakom potpuno slomljena ovjeka. U taj as uje se s oltara teak, bolan jecaj, koji je odjednom provalio i odjeknuo potresno u praznom prostoru crkve. Don Jere se lecne i pogleda prijetei prema oltaru. Kozlovi se trgne i stane, as oklijeva, no onda ipak krene ne osvrui se. Tada odjekne i drugi jecaj, no ve priguen i utopljen u suzama.) DON JERE (Pokajniki pognute glave, skrueno prie oltaru, baci se na koljena, sklopi ruke i savije se kao crv, glavom dodirujui zemlju; bijui se u prsa ape) Gospo, sagrijeio sam teko, oprosti. To je bilo za tvoju ast i slavu. Oprosti. (Sputa glavu

39

duboko meu dlanove i ostaje tako nepomian. Iz mraka izroni don Zane, neujno, na gumenim petama. Baci ironino preziran pogled na don Jeru i prstom pozove Tomu negdje iz mraka.) DON ZANE (Potiho) Toma, pogasi svijee. Dosta je za danas. TOMA: I ja mislim. Don Zane ga pogleda strogo, ali ne ree nita; okrene se i poe neujno na svojim gumenim petama. Toma uze gasiti svijee na oltaru jednu za drugom, poklapajui plamen limenom kapicom na vrku bambusa. Crkva uroni u polumrak, po kome tumara Tomina silueta: on, kao i obino, mrmlja nezadovoljno i vano zvecka kljuevima kao gospodar kue. Posljednji trak sunca na crkvenoj rozeti trne polako... i gasi se sasvim. Don Jere ostaje kleei savijen podno oltara u dubokoj molitvi, kajanju, kontemplaci ji, ili naprosto u pozi - tko bi to znao? - dok i njega i cijelu crkvu ne prekrije potpun mrak.

Sakristija katedrale, ali sad iz druge perspektive. Visoko gore uzan crkveni prozor, provien reetkama. Ispod prozora fotelj Luj XVI s baldahinom. Fotelj je presvuen utim brokatom, a i baldahin je od istog magerijala sa zlatnim resama, koje vise naprijed i s obadvije strane. Fotelj je podignut na postolje sa dvije stepenice, pa izgleda kao neko prijestoliv, a takva mu je donekle i namjena, jer na njemu sjedi biskup u katedrali za vrijeme velikih pontifikalnih misa i drugih sveanih obreda. Nie, na zemlji, s jedne i s druge strane prijestolja, po jedna meka stolica bez naslona, u istom stilu i jednako presvuena utim brokatom. Tu je jo i jedan niski ormari, na kome se nalazi nekoliko sitnih crkvenih rekvizita i jedai crkveni svijenjak s pet svijea. Na prozoru posljednji odrazi suica na zalazu. U prostoriji je polutama sa slabim refleksom sunca na prozoru, i to je jedina rasvjeta. Don Jere sjedi u fotelji na prijestolju, gdje se valjda sluajno naao u toku razgovora, ali vidi se kako tu ipak sjedi s izvjesnom vanou i kako malo i uiva sjedei na tom mjestu: to mu daje neku vrstu nadmonosti. Sestra Magdalena odjevena jo uvijek kao Gospa (samo joj je veo spao s glave na ramena), stoji pored ormaria s licem meu dlanovima i plae. Ramena joj se tresu od tekog i nezadrivog plaa, a njezina svinuta, tuna prilika sva je beznadan i teak oaj. DON JERE (S vladarskom milou, odozgo s prijestolja) No, dobro, zaboga, to sam vam rekao? Rekao sam da je to strano to vi radite. To vam i ponavljam; strano je to! Vi nemate pravo upropastiti cijelu stvar zbog vaih privatnih osjeaja! Ne razumijem kako ste se mogli toliko zaboraviti i plakati tamo gore! SESTRA MAGDALENA (Kroz pla) Ja, molim, nisam plakala. DON JERE: Kako niste plakali, kad ni sad jo niste prestali! Sili ste odanle u plau i jednako plaete ve pola sata! SESTRA MAGDALENA (Uzalud nastoji zaustaviti pla) Tu sam poela plakati, ali tamo nisam plakala. DON JERE: Ne, tamo ste jecali, to je mnogo gore! Pa on se okrenuo na vae jecanje! Zar se nije okrenuo? SESTRA MAGDALENA (Ponovo brizne u gorki pla) Jadan tata! Kako me je gledao, kako me prepoznao! Jadan, jadan tata! DON JERE: Jadan tata, jadan tata! To je sve to sad imate rei. Najpre sve upropastite, a onda cmizdrite: jadan tata. (Bijesno ustaje s fotelja, ali ne sie) Toga mi je vaeg tate ve preko glave, da znate! to on hoe od vas? Da vas odvue natrag u cirkus? No estitam na takvoj oinskoj ljubavi! SESTRA MAGDALENA (Blago, ali odluno protestira) Ne govorite, veleasni, o ljubavi koju ne poznajete. DON JERE: I zahvaljujem Bogu to je ne poznajem! Kakva je to ljubav? da uivamo

40

gledati kako onaj koga ljubimo hoda po ici... u smrtnoj opasnosti... SESTRA MAGDALENA (Zaboravivi se, prekida ga s profesionalnom indignacijom) Ja molim, nikada nisam hodala po ici. To rade vaarski akrobati. DON JERE (Srdito) Svejedno, ne prekidajte me! I to je, vidite, va cirkuski nain: nalazite, da je vrlo vano istaknuti kako nikada niste hodali po ici! Kao da se tu radi o ici! Ba me briga jeste li vi hodali po ici ili ste skakali s motke na motku kao maka! Zanimljivo je to kako se u vama buni cirkuska profesionalnost im se samo spomene hodanje po ici. Hm, ona nikada nije hodala po ici! Vrlo vano! (Autoritativno, povienim glasom) Ali ja ne doputam da netko tko tako prisno, tako povjerljivo, tako... tako intimno slui crkvi da nosi u sebi cirkuski mentalitet! Jeste li me razumjeli? Pa vi i ovo... (pokazuje jednom neodreenom kretnjom na njezinu odjeu) smatrate svojom tokom! Tako barem gleda na to va udnovati otac! On se ponosi vama, kako se tamo dobro drite, kao na trapezu. Sam sebi estita, kako njegov nauk nije propao. Cirkuski nauk! Pi! SESTRA MAGDALENA (Oajno zalomi rukama) Ali to sam ja uinila, veleasni? to sam uinila? Pa bila sam tvrda cijelo vrijeme, bila sam kameni kip! Roeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac mui, kako vas na koljenima moli za jednu moju rije, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora nitarija, bez suze u oku! Zar je to lako? Zar bi ijedna druga ena to mogla podnijeti? I to jo hoete od mene? DON JERE (Zajedljivo) A jecanje? SESTRA MAGDALENA: To je bilo iznad mojih snaga. (Potreseno u suzama) Otac me se odricao! To nisam mogla vie, nisam mogla... (Plae) DON JERE (Profesionalno, s propovjednikim patosom) Jer sam doao da rastavim ovjeka od oca njegova... koji ljubi oca ili mater vema nego mene, nije mene dostojan... i koji ne uzme kria svojega i ne poe za mnom... SESTRA MAGDALENA (Prekine ga kao s nekim strahom) Pa ja sam ostavila oca svojega i uzela svoj kri, veleasni! DON JERE (Nezadovoljno) Da, vidim kako ga nosite! SESTRA MAGDALENA: Onako kako mogu, veleasni. DON JERE (Srdito) Nemojte mi oponirati! Svaka je baba u stanju da vas natjera na pla svojim suzama, a muka naega Spasitelja ostavlja vas ravnodunom! Pravite gluposti, lijete suze zbog jedne babe to se tamo pred vama prenemae... SESTRA MAGDALENA (Dostojanstveno) To je majka kojoj sin umire. Ja nisam zvijer. Ja imam srca! DON JERE: Hoete rei da sam ja zvijer? SESTRA MAGDALENA: Ja to nisam rekla. DON JERE: Srce! Ona ima srca! A zar je to vae srce udotvorno? Nismo mi vas tamo postavili da paradirate s vaim srcem! Ako je do srca, imamo ga i mi! Ali ima stvari koje su iznad srca! Gdje srce nema nikakva posla! (Nakon kratke stanke, drugim tonom) A, molim, neka mi kae to vae srce: to e biti ako njoj sin ipak umre, ha? SESTRA MAGDALENA (Tiho) Ne znam. DON JERE: Naravno da ne znate. Ili ste moda mislili da vi doista moete praviti uda? Da e joj vae suze ozdraviti sina? ena je pola kui puna nade, gotovo luda od sree, vidjeli ste i sami. Vi ste joj, u ime Majke Boje, obeali ozdravljenje sina, pa, hajte, sada ispunite obeanje! SESTRA MAGDALENA (Tuno) Ja joj, jadnoj, nita nisam obeala. Mene je samo potresla njena bol... DON JERE: Kako joj niste obeali, kad ste plakali u ime Gospe! One tamo suze nisu bile vae suze, upamtite to! To su Gospine suze! A odakle vama pravo da lijete Gospine suze?

41

SESTRA MAGDALENA (Odjednom tiho, s nekim intimnim predbacivanjem) Zato me mrzite, don Jere? DON JERE (Zine jedan as u udu na to iznenadno pitanje, zatim se slomljeno svali natrag u naslonja i promrmlja tiho i zbunjeno ali toplo) Ja?... Ja vas ne mrzim. SESTRA MAGDALENA (Prie mu nesigurno, ali se zaustavi na svega jedan korak od njega, tako da on osjea njen dah) Ali me ni ne volite? DON JERE (U stranoj zabuni, gubi svu nadmo i boji se pogledati u nju. Govori tiho, s djeakim stidom) to to govorite, asna sestro? SESTRA MAGDALENA (Jednako lirski zaljubljeno) Govorim da me ne volite. Nemate ak ni toliko simpatije za mene da shvatite moju ljubav prema jadnom ocu. Zato ga niste pustili da se sastane sa mnom? DON JERE (Ne gledajui je, zbunjeno) Kako?... Da brbla uokolo? SESTRA MAGDALENA (Mirno, ali vrsto) Nije zbog toga. On i sada zna da sam ja tamo, na oltaru, pak uti. Zbog mene uti. Vi to znate. Recite, zato mu niste dopustili da govori sa mnom? DON JERE (Tiho i potiteno) Nisam elio da vam se s ljubavlju prema ocu vrati i ljubav prema onom ivotu. SESTRA MAGDALENA (S tunim osmjehom) LJubav prema onom ivotu!... Ta je ljubav mrtva, don Jere. A... zato se vi bojite te ljubavi? DON JERE: Bojim se zbog vas, zbog vas, sestro Magdalena! SESTRA MAGDALENA: Zbog mene? Pa ja nisam ni u kakvoj opasnosti, rekla sam vam: ta je ljubav mrtva. DON JERE (Prkosno) Nije mrtva, nije mrtva! Preduboko to lei u vama, da bi tako brzo moglo nestati! Toga se ja i bojim: da u vama nesvijesno ivi elja za povratkom. elja za uspijesima, aplauzima, ovacijama, za slavom! Kladio bih se da u svojim slabim trenucima, kad se u vama stia plamen vjere i nastupi onaj strani, indiferentni mir, da sanjarite tada o senzacionalnim vijestima u novinama: Iz samostanskog mira, u buku cirkusa! uvena Glorija napustila samostan i ponovo nastupa u areni! SESTRA MAGDALENA: ini se, don Jere, da vi sanjarite o tim senzacijama, a ne ja. Ne znam samo zato vam takve stvari padaju na pamet? DON JERE (Odjednom je u zanosu primi za ruku, preputajui se sasvim svom uvstvu) Ah, sestro Magdalena! Jer bih vas uvijek htio gledati istu, istu, neokaljanu bilo kakvim niskim, nedostojnim eljama! Ovakvu kakva ste na oltaru: daleku, nedostinu, nepojmljivu mom umu, uzvienu iznad mojih slabosti, nebeski lijepu i svetu kao to je Madona! SESTRA MAGDALENA (Koja ga je sluala paljivo, razoarano i tuio obara glavu) Dakle, mrtvu? DON JERE (Jednako u vatri svoga uvstva) Ne, ivu, ivu, sestro! S vaom ivom, lijepom, istom duom! SESTRA MAGDALENA (S trakom ironije) A tijelo, don Jere? to emo s tijelom? Sami ste rekli neki dan kad smo prvi put razgovarali da nae tijelo ipak postoji i da ima svoje zahtjeve. DON JERE (Uleti joj u rije s nekim strahom) Ne, ne postoji! To je obmana naih ula! Nema tijela! Nema! SESTRA MAGDALENA (Sa smijekom) Zato me onda drite za ruku? To je ipak dio moga tijela? DON JERE (U stranoj zabuni ispusti joj ruku i postieno okrene glavu od nje, uzdahnuvi tuno. (Pauza. Refleks sunca na prozoru potpuno se ugasio, pa je u sakristiji gotovo tamno. Don Jere sjedi nepomino u fotelji: ini se da je usonuo u neko razmiljanje.

42

Sestra Magdalena gleda u njega, dugo i intenzivno, s nekom vrlo neodreenom eljom da mu se priblii, da ga moda zagrli i poljubi, ili da mu naprosto apne u uho neto toplo, drago. I odjednom se strese od te elje, kao da se uplaila, pokrene se, podigne glavu irema prozoru i zagleda se tuno u pepeljasti suton napolju.) DON JERE (Ne miui se, glasom koji kao da je cijelo vrijeme udeavao, da bi mu dao potpunu tvrdou i autoritet, pa ak i surovost, no osjea se ispod svega jedna uzdrhtala i plaljiva nesigurnost, te njegovo pitanje djeluje vie kao predbacivanje nego kao pozivanje na odgovornost) Zato ste se povjerili don Zanu? SESTRA MAGDALENA (Okrene se prema njemu zaueno) Povjerila? to sam mu povjerila? DON JERE (Ne gledajui je) Vi znate to. SESTRA MAGDALENA (Iskreno) Ne, ja ne znam to, don Jere. DON JERE (Okrene se i gleda je otro) Vi se niste povjerili don Zanu? SESTRA MAGDALENA (Kao da se neeg sjetila) Ne vie nego to se grenik povjerava ispovjedniku. Ja sam se kod njega ispovjedila. DON JERE (Odjednom sune bjesno sa sjedala, te sestra Magdalena ustukne u strahu) Ispovjedila? O, huljo! O, prepredena zmijo! Na to vas je, dakle, navukao! Na ispovijed! Vi budalo! Tom ovjeku nita vie nije sveto! Posluio se svetim sakramentom za svoje avolske intrige! Namamio vas je, kao sotona, na ispovijed, da mu se izbrbljate... SESTRA MAGDALENA (Snaavi se nakon prvog zaprepatenja) Ne, veleasni, nije me don Zane namamio. Ja sam se sama htjela ispovjediti. DON JERE: Sama?... I to njemu? A nisam li ja tu da vas ispovijedam? SESTRA MAGDALENA (Pocrvenevi, jedva izmuca sa stranim stidom) To nisam mogla vama ispovjediti, don Jere. DON JERE (Gotovo ljubomorno) A njemu ste mogli? SESTRA MAGDALENA (Zbunjeno, ve sa suzama u glasu) Da. To su takve stvari. Mislila sam, da e me don Zane razumjeti. On je, tako... inteligentan... DON JERE: A ja sam glup! SESTRA MAGDALENA (Pogleda ga toplo, zaljubljeno) Ah, ne, don Jere. (S mukom, gotovo apui) Ali, doista... to vam nikad ne bih mogla ispovjediti... (Poteku joj suze) DON JERE (Priblii joj se blago i njeio obuhvati rukama njenu glavu, podigne joj uplakano lice i ree treperavim, udno uznemirenim glasom) Znai, istina je?... SESTRA MAGDALENA (Zatvorenih oiju, spremna da mu se baci u naruaj, dahe kroz jecaj) Da... On joj odjednom pusti glavu, kao da seieeg uplaio; ak je lako i odgurne od sebe, tako da je ona naas zaglavinjala kao da e se sruiti, a glava joj nemono klonu na prsa. On, kao da se boji tame, poe do elektrinog prekidaa i okrete ga, ali svijetlo se ne upali. Promrmlja neto srdito i nerazumljivo, pronae negdje ibice i uzme paliti svijee na svijenjaku kao u panici. Sakristiju obuhvati krug toplog utog svijetla votanice. Na prozoru je ve no. Magdalena stoji nepomino, slomljena, onako kako ju je ostavio. On joj je okrenuo lea i gleda svijee. utnja. Odjednom se zauje zvono sa zvonika: zvoni zdravamarija. Don Jere se iistinktivno okrene na glas zvona, prekrsti se rutinirano mehaniki i stane moliti u sebi. Od vremena ia vrijeme pogledava ia Magdalenu, a vidi se po nervoznom micanju usnicama da je nemiran. DON JERE (Svladavajui nemir) Vi ne molite, asna sestro? (Zvoni zdravamarija) Ne molite zdravamariju? SESTRA MAGDALENA (Zatrese glavom) Ne. DON JERE: Zato - ne? SESTRA MAGDALENA: Ne mogu. DON JERE: Hm, udan razlog! Moliti se moe uvijek, samo kad se hoe.

43

SESTRA MAGDALENA: Misli su mi smuene. Ne mogu misliti na molitvu. DON JERE: Upravo zato i treba moliti. U molitvi ete nai mir. SESTRA MAGDALENA (Iritirano) Neu nai! Nigdje neu nai mira! Ne mogu ja nai mira! DON JERE (Pristupa joj blago) Sestro Magdalena, ipak, pomolite se. Bog e vam pomoi. SESTRA MAGDALENA (Sve vie uzrujana) Nee! Nee mi pomoi! DON JERE (U udu) Bog vam nee pomoi? SESTRA MAGDALENA: Nitko mi nee pomoi! DON JERE (Strogo) Ni Bog? SESTRA MAGDALENA (Revoltirano) A zato mi ne pomogne ve jednom? Vidi na emu sam. Zato mi ne pomogne? DON JERE (S profesionalnim zaprepatenjem) asna sestro! SESTRA MAGDALENA (S podrugljivom grimasom) asni oe? DON JERE (Snebivajui se) Boe moj, to je to s vama? SESTRA MAGDALENA: Ne treba biti Bog da se vidi to je sa mnom! Vi to znate! Radije pitajte gospodina Boga da vam kae to je s vama! DON JERE (Krsti se) U ime Oca i Sina... Ja doista... SESTRA MAGDALENA: to vi doista? Vi doista sada tu stojite kao keko neduno nebesko tumaralo, to gazi po oblacima, s milim pogledom, uprtim u svoju Gospu! to se snebivate, kao da ne znate o emu govorim? Ja nisam Gospa, vi rajski kavaliru s ruama. DON JERE: asna sestro, vi ste u zabludi... SESTRA MAGDALENA: Vi ste u zabludi, asni oe, kad mislite da sam ja vaa velika lutka, kojom se hoete igrati Majke Boje! Svrila se igra, don Jere. (Pokazuje na svoje haljine) Moete uzeti svoje krpice - ne igramo se vie! DON JERE: Ali ja se nisam igrao, sestro Magdadena! Ovo nije nikakva igra, zaboga! Ovo je... SESTRA MAGDALENA (Uleti mu u rije) to, to je ovo? Ovo je neto to ni sami ne znate to je! Don Jere je upravo htio rei neto otro (to se vidi po tome kako je zakoraio prema njoj), ali u taj as ulazi Toma. U ruci nosi dugu i sasvim tanku upaljenu votanicu, pa se ve kod ulaza zaustavi, opazivi upaljen svijenjak. TOMA (Pokazujui glavom na svijenjak) A, zapalili ste sami? Jerbo opet nema struje, pak sam mislio da nije zgodno... DON JERE: Pustite, Toma, ja u zakljuati sakristiju. Ostavite klju tu kod svijee i moete ii kui. TOMA: A, ne mogu ja jo ii kui. Zove me neto presvijetli gore u biskupiju. (Odlazei) Ostanite vi, ostanite; zakljuat u ja kad se vratim. (Izae) (Pauza. Sestra Magdalena se umorno spusti na jednu od sjedalica pored prijestolja, sloi tuno ruke u krilo i gleda izgubljeno preda se. Ne mie se. Aon Jere je pogleda bojaljivo, ali videi da se ona ne osvre na njega, prkosno joj okrene lea. Skuplja vosak to je nakapao sa svijea i gnjei ga nervozno meu prstima. Vidi se da bi ponovo htio oivjeti razgovor, ali se ne usuuje. Osvre se na nju kriom da vidi to radi; eka da ona zapone razgovor, ak i uzdahne teko, da bi je potaknuo. No ona nita: gleda preda se i uti. Napokon, on se odlui, ali ostaje jednako okrenut prema svijenjaku.) DON JERE (Tiho, nesigurno) Moram vam neto priznati, sestro Magdalena. (Prieka asak, ali ona uti) Moram vam priznati da sam se razoarao. (Ponovo eka, ali ona jednako uti i nepomino gleda preda se) Razoarao sam se u vama. (Ali ona ni sada ne reagira. On, nakon duge pauze, nastavi s uzdahom) Da, teko je kad ustanovimo da netko nije onakav kakvim smo ga drali! (NJoj se spontano otme uzdah, koji nije uspjela priguiti; to njega ohrabri) Eto, to ima da se mi poznajemo? Ni dvadeset dana, a ini mi

44

se da sam s vama iveo od djetinjstva. Kao da ste mi roena sestra. Tako ste mi nekako odmah bili bliski, da, i dragi, doista, kao mala moja sestrica... Branio sam vas, dokazivao, ak sam se i svaao kad su o vama pokuali govoriti neke stvari... Nisu mi vjerovali, bili su oprezni. Nisu mogli shvatiti da netko od vaega zanimanja moe tako odluno, tako temeljito prekinuti sa svojom prolou, osobito kad je tako mlad i lijep kao to ste vi. (Nakon kratke pauze, s nekom tugom) I, doista, imali su pravo. Ja sam se prevario. Ili, bolje: vi ste me prevarili. SESTRA MAGDALENA Trgne se estoko, kao da je noem ubodena, ali se odjednom svlada i ostane mirna. DON JERE (Okrene se prema njoj) Da, pravo je imao don Zane. Ja sam o vama naivno matao i trabunjao kojeta, a u stvari, to ste vi? Jedna lijepa, mlada, koketna ena, koja jedino misli na to kako bi se dopala. To ste vi. (Jedan as prouava na njoj efekat svojih rijei, no ona ostaje mirna. To ga poima srditi) Ja sam za vas preuzeo odgovornost pred biskupom, pa ime ste me nagradili? Izdajom! SESTRA MAGDALENA (Mirno, ne miui se) Sluam vas, i sve se pitam: tko to govori? Je li to onaj naivni dragi djeak to je podigao jednu enu na oltar da bi je uinio Gospom svojih snova, da bi joj glavu okrunio glorijom i klanjao joj se, kitio je cvijeem i svirao u njezinu slavu Bahove fantazije i fuge? Ili je to onaj mali lukavac koji je pokuao iskoristiti slabost jednog nesretnog i bespomonog bia za svoje udne poslove, dostojne jednog varalice, pa je sam sebe prevario, jer je na koncu konca ipak bio samo mali, naivni djeak, nedorastao svom vlastitom lukavstvu? To se pitam, i ne znam to da sebi odgovorim. DON JERE (Vrlo uzrujano) Vi govorite o lukavstvu? Vi - jedna... (Ugrize se za usnu) SESTRA MAGDALENA (Mirno) No, to je? Bojite se rei kakvom me smatrate? DON JERE: Kad bi mi moje zvanje i moje dostojanstvo dopustilo da upotrebim tu rije, rekao bih vam to ste vi! SESTRA MAGDALENA: Da bih ouvala vae dostojanstvo, ja u rei: bludnica. DON JERE (Postieno obori glavu i promrmlja) Nisam to htio rei. SESTRA MAGDALENA: Onda neto slino tomu. Hvala, svejedno. Samo, molim vas, odakle vama tako snane, tako muke misli o meni? DON JERE: To pitajte one muke njuke s kojima ste oijukali s oltara! SESTRA MAGDALENA (Nasmei se s nekim tunim zadovoljstvom, opazivi da je on, izmeu ostalog, i ljubomoran) Oijukala? Zar mi niste sami davali upute o udotvornom micanju oima? To sam ja radila. Iskreno i toplo i pomalo smeteno. Jest, priznajem, gledala sam jednog mukarca, jednog dragog mladia, koji mi je donosio crvene i bijele rue... DON JERE (Smeteno i tiho, pun stida) Stpdite se. SESTRA MAGDALENA: Ne, nemam se ega stidjeti. Neka se stidi on, taj mladi, koji je prvi put u meni probudio takve osjeaje, a onda ih prezreo i zgazio, kao neto to nije dostojno njegove veliine. Ter on je vrlo ambiciozan mladi gospodin, koji ima svoj djeaki cilj pred oima, pa ga tui osjeaji, ne zanimaju. To su privatne stvari, ti osjeaji, a mi smo, zar ne? diskretni. (Nakon kratke pauze) A ipak, kad je bilo potrebno djeaku, zbog njegova cilja, zbog njegova ambiciozna sna, onda je vodio rauna i o mom karakteru i o mojim ivcima, ak i o tome kiem li od cvijea i doe li mi da se poeem iza uha! Primio je moju cirkusku prolost kao moj ortaki udio u svom udotvornom poslu; u tome je ak vidio i neku garanciju za svoj uspjeh, u toj mojoj cirkuskoj strunosti. DON JERE (Muklo, kao iz nekog drugog prostora) To nije istina. Ja to nisam htio. SESTRA MAGDALENA (Jednako nadmono) Niste to htjeli? A to ste htjeli? Da gledam ljude kako se mue i lome pod mojim nogama, kako puu preda mnom u svojoj bijedi i

45

mole pomo, koju im ja nisam mogla pruiti, i da kod toga ostanem indiferentna i hladna kao kip? Jeste li to htjeli? Da ugasim u sebi svaki ljudski osjeaj, da postanem marioneta u vanjm rukama, kojom ete vi pred svijetom izvoditi uda? Pa ja sam to i bila! A jeste li se vi ikada upitali: zato je ta ena pristala da bude lutka u mojim rukama? DON JERE: Ja nisam htio od vas uiniti lutku. Vi ste to sami od sebe uinili. Dopalo vam se naprosto da budete lutka. Oni koji su kleali pred vama verovali su da klee pred Madonom, a u stvari su kleali pred lutkom! I njih ste prevarili! SESTRA MAGDALENA (Vidi se da se savladava s velikim naporom i zatim ree s prezirom) I ja sam njega voljela - ovog rajskog princa! DON JERE: ao vam je to me niste uspjeli zavesti svojom koketerijom? (Ona nijemo protestira. On plane) ta? Valjda nije istina? Zar vas nisam i danas zatekao ovdje kako se lickate pred ogledalom? SESTRA MAGDALENA (Sva se zacrveni i zbuni i, spustivi glavu od stida, jedva uspije apnuti) Stidite se, don Jere! DON JERE (Osjetivi nadmo) Ja da se stidim? Stidite se vi, ako uope jo znate to je to stid! Mislili ste valjda da u se ja tu s vama uputati u neke ljubavne pustolovine! Da u popljuvati svoj sveti red i baciti se u krilo jednoj cirkuskoj avanturistkinji! (Povienim glasom) Da u napustiti crkvu zbog vas? (Bahato) Ali ja sam sveenik! Mene Bog titi! SESTRA MAGDALENA (Mirno, puna prezira) Vi ste glupan, i ako vas titi Bog, onda vas titi jedino kao glupana! DON JERE (Skoi prijetei) Sestro Magdalena! SESTRA MAGDALENA (Ustane. Reskim, grubim tonom) Nisam ja nikakva sestra Magdalena. Ja sam Glorija! Glorija Fle! Cirkusantkinja! (Ponovo blago) Pokuala sam, dodue, biti sestra Magdalena, ali nisam uspjela zbog vas, vi ljepotane boji! Pokuala sam biti i vaa Madona s aureolom oko glave, i nadzemaljska pojava to zgrijeva srca, i ista dua bez strasti, i sve to ste vi htjeli... Ali to se moe biti uz vas? Nita! Uz nita nita! DON JERE (Uvreeno, agresivno) Ja sam, dakle, nita? SESTRA MAGDALENA (Naoko mirno, ali u njoj sve kipi od stranog razoaranja) Upravo tako - nita! DON JERE (Nastoji biti cinian) A vi ste, dakako, peto? SESTRA MAGDALENA (S tunim osmijehom) Ne, ne bojte se, mi smo jednaki. Ja sam ak i manje od vas. Jer vi imate svoju crkvu kojoj sluite, svoju misiju borbenog promicatelja ideja, osvajaa dua... A ja, to ja imam? Nita. Ja sam sve izgubila. Ja sam i roenog oca izgubila i prorajtala njegovu ljubav. A zbog ega? Ah... (Tuno odmahnu rukom) DON JERE (Namjesti se u pozu duboko razoarana ovjeka) Dakle, sada ste se potpuno otkrili. Imate pravo! Ja sam, glupan, mislio da vi iskreno sluite crkvi. A vi ste, u stvari, obmanjivali i crkvu i mene i sve nas, koji smo vam vjerovali! Vi ste i nastupili ovdje s laima. Lagali ste ve kod prvog naeg susreta, i to pred samim biskupom! Vlastitog oca ste zatajili, a sad tu izigravate neku sentimentalnu kerku... Eto, kakvi ste vi! SESTRA MAGDALENA (S tunom ironijom) O, ja sam jo i gora! Otac mi je padao na koljena pod mojim nogama i molio od mene milost za onu nesretnu majku kojoj sin umire, a ja sam na oltaru izigravala neku uzvienu Madonu bez milosra. Gledala sam kako mi vrijea oca onaj va crkveni takor, kako mu se prijeti vama, kao nekim strailom, a ja nisam ni obrvom maknula. Starac me molio da ga pogledam, da ga prepoznam, da ga priznam, ak se i vama smilio, rekli ste mu dragi stare, a ja buljim u sve to i ne dajem znaka od sebe! Zar vam nije don Zane govorio da ja nisam dostojna za ove vae svete poslove? Zato ga niste posluali? Da, ali vi ste raunali upravo s tom mojom nedostojnou, s mojom podlom sposobnou da zatajim oca! Dobra kerka. Tri dana je plakala za Peterom, starim konjem. A sada, eto, kip Eto to sam ja! Jer odakle

46

vama ona drskost da mu govorite preda mnom: Zar vam se ne bi javila da je ona tamo, odakle vama, kaem, onolika sigurnost, da mu se ja doista neu javiti, ako niste raunali na moju podlost? Pa to se sada iuavate, to razoarano izvijate vratom, kao da ste otkrili neto to niste znali? DON JERE (Pokunjeno) Ja nisam mogao sve to znati. SESTRA MAGDALENA: Vi niste znali na sve to misliti, jer vam je vaa glupa ambicija ispila mozak! S kojim ste samo uvjerenjem lagali mom ocu da sam kip, ja ne njegova kerka! Pa ipak, ja vas sada ne nazivam laljivcem. Jer vi ak ni to niste. Kada ste uvjeravali starca da sam ja kip Gospin, bili ste toliko zaneseni svojom lai da ste i sami vjerovali da sam ja doista kip. A kad ste meni sugerirali da ja nisam ja, nego neto nadzemaljsko i boansko, onda ste opet vjerovali da sam ja doista to nadzemaljsko i boansko, to jest, neka vaa udna, bestjelesna Gospa, u koju ste se zaljubili kao deran. DON JERE (Crven kao rak) Ja se nisam zaljubio... SESTRA MAGDALENA (Superiorno) Bili ste ak i ljubomorni. Ali ostavimo sada to. Vaa je ljubav ionako neka udna mjeavina straha i djeje okrutnosti. Tako djeca mue ivotinje kao to ste vi muili mene. Pticama djeca kopaju oi da bi im ljepe pjevale, a makama vezuju lonce za rep da bi uivala u strahu jadnih ivotinja. Vi ste jedno takvo okrutno dijete bez srca i samilosti, koje razbija igraku u asu kad mu je najdraa. Poslije plae za njom, kad je prekasno. Vi ete jo plakati za mnom. DON JERE (Prkosno) Mislite? SESTRA MAGDALENA (Samosvijesno) Znam... jer vi ste - takav. Don Jere nije dospio da joj odgovori, jer na vrata ulazi neki ogroman predmet umotan u platno, tako da je oboje ustuknulo preplaeno. Tek malo zahim se vidi da Toma nosi taj predmet pred sobom. Toma se ogleda traei mjesto gdje bi ga poloio, i postavi ga uz ormari sa svijenjakom. DON JERE (Osorno) ta je to, Toma? TOMA (Brie znoj s ela) Raspelo. Novo. DON JERE: Kakvo raspelo? TOMA (Vrti rukama, kao da okree neki stroj) A, ono... s makinom... DON JERE (Iritiran) Govorite: kakvo raspelo? I tko vam je rekao da to nosite ovamo? TOMA: Bome, presvijetli je rekao! Kupio je raspelo od onoga... (uini znak glavom prema sestri Magdaleni) stranca. Dao mu je mnogo hiljada za ovo. Kau gore da je to puno vrijedna stvar, ta makina. I presvijetli govori da je ovo lijepo za Veliki petak, za muku Isusovu... U taj as zauju se izvana neki glasovi, menu kojima se osobito istie pla i naricanje neke ene. Don Jere i sestra Magdalena napeto oslukuju, gotovo kao neki krivci, koji su se ovdje sakrili, dok se Toma ravnoduno bavi oko svijenjaka: mijenja svijee i strue vosak to je pokapao. DON JERE (Instinktivno ape) to je to? Tko to plae? TOMA (Nehajno) A, to je ona ena to je dolazila Gospi zbog sina. Sin joj je umro.. . SESTRA MAGDALENA (Kao gromom oinuta) Boe! Umro je! TOMA (Jednako indiferentno) Umro, umro... A to emo, Boja volja. Da je Bog htio, bio bi ivio. Hja, kad nije htio... DON JERE (Tomi) Pa ta je ovdje dola plakati? TOMA: Hoe da ue u crkvu! Lupa glavom u vrata, kao da je poludjela, boe mi prosti. Svijet se skuplja... DON JERE Pogleda otro i prijekorno sestru Magdalenu kao u glavnog krivca za ovu nepriliku. Hvata ga panika. Nemirno zaokrui pogledom po prostoriji, kao da trai izlaz iz situacije. SESTRA Magdalena brie suzu: nju je iskreno potresla vijest o toj smrti. Glasovi izvana. Naricanje ene. DON ZANE Ulazi, tiho kao sjena, zagleda se u ovu situaciju u

47

sakristiji i ostaje diskretno kod ulaza, u sjeni. DON JERE (Trgne se uplaeno) Tko je to? DON ZANE (Iz mraka) Ne bojte se, ja sam. (Nakon male pauze, gotovo s podsmjeljivim zadovoljstvom) Dakle, znate to se vani dogaa? Toma, jesu li sva vrata zatvorena? TOMA: Sva. Kako ste zapovjedili... DON ZANE: Ipak, pogledaj, pogledaj jo jednom... Ti zna i zaboraviti. TOMA (Pripaljujui dugu, tanku svijeicu na svijenjaku, guna) E, da, zaboraviti... kao da sam ja... Ah, moj Toma... (Izlazi s pripaljenom svijeicom u crkvu i ne prestaje gunati) DON ZANE (Pomakne se i ue u svijetlo) Dakle, tu smo. Cijeli grad se uznemirio. Bacili su don Floriju gnjilu rajicu u glavu, ni krivu ni dunu. DON JERE (Razdraeno) Kakva teta za rajicu! On bi je radnje bio pojeo. DON ZANE (Ozbiljno) Mislim, don Jere, da sada nije vrijeme za dosjetke. Jo manje za svae. (S ljubaznim osmijehom prema sestri Magdaleni s jednom iskrom ironije) to e o nama misliti... ovdje - sestra Magdalena? (Ona stidljivo obori oi) DON JERE (Arogantno) Neka misli to hoe! Ona je sve to i skuhala! DON ZANE (Mirno) Dakle, rekli smo da se neemo svaati, zar ne? A pogotovo neemo biti nepravedni. Skuhalo se to na onom plamenu o kome smo mi, vi i ja, jo u poetku govorili, prije nego smo i vidjeli... ovaj... asnu sestru. DON JERE: to ga tu ulazi plamen? Kakav plamen? To su njezine udotvorne suze tamo na oltaru! Neka joj sada suzama oivi sina! DON ZANE: I te su suze, don Jeronime, potekle iz istog izvora kao i sve ovo to se sada oko nas zbiva. Ona ena tamo ne vie o lanim suzama, nego o lanoj Gospi, nemojte zaboraviti. U tome i jeste sva teina situacije. Lako zato to ovi sada galame. Viu, pa e se i opet smiriti. Ali sutra, kad se stanu smijati... Pukla je bruka po gradu. DON JERE (S manje odlunosti) Bruka, bruka... Kakva bruka? Tko ita zna? Jedino ako nije onaj njezin slavni otac?... DON ZANE (S osmijehom) Nije, nije otac. On je predobar otac da bi svoju kerku stavljao u nepriliku. (Sestra Magdalena sva zasja od sree i ponosa) Osim toga, va otac je i dentlmen, sestrooo... (Pucne prstima kao da joj se ne moe sjetiti imena) Da. Presvijetli je biskup kupio od njega onaj njegov... izum, i moram vam rei, nije loe platio. Va je otac tu kupnju shvatio kako treba, ak bolje i od samog presvijetloga, ba kao pravi dentlmen. Sprema se na put, pa bi jako elio da vas vidi. to kaete na to? SESTRA MAGDALENA (Sva ozarena sreom; u zanosu) Gdje je, gdje je moj jadni tata? Idem k njemu. DON JERE (Istupi otro, zapovjedniki) Ne idete vi nikamo! U taj as zauje se natezanje na vratima i odjednom upada u sakristiju Kozlovi, s nakrivljenim eirom na glavi, razvezanom kravatom i neuredno prebaenom dugom crnom pelerinom preko ramena. Odmah za njim upada i Toma, koji ga jo hvata i pokuava zaustaviti. KOZLOVI (Vjeto se otme. S nekom novom, do sada nepoznatom odlunou) Tko je taj koji ne puta k meni moje dijete? (Isprsivi se ratoborno) Neka se javi sada tu, majin sin! SESTRA MAGDALENA (Poleti k njemu) Floki! KOZLOVI (Zagrli je toplo, oinski; gladi je po kosi, dok ona jeca na njegovim grudima) Glorija, mali moj! Ne plai, bukibaki, bedasti... (Ona digne glavu i smijei mu se kroz suze) SESTRA MAGDALENA (Mazi se) Idemo, Floki, odavle. Ovdje je strano kao u tamnici. Idemo, Floki. Tu se moe samo plakati... KOZLOVI (Ogrne je pelerinom, koja joj see gotovo do poda, i prebaci joj ruku preko

48

ramena) Idemo, sinko, idemo. (Krenu prema izlazu. Toma, instinktom uvara, kao da mu odnose nekog sveca s oltara, isprui ruke prema sestri Magdaleni da je zadri. Kozlovi ga udari po rukama.) K sebi ruke, Antikriste! DON ZANE (Nasmijei se, sjetivi se svoje krivnje za taj Tomin nadimak, pak uzdahne poput Tome) Ah, moj Toma. (Kozloviu) Proite, maestro, okolo crkve, stranjom stranom; ondje nema svijeta. I, eto... zbogom. elpm vam mnogo sree, vama i... vaoj kerki. KOZLOVI: Hvala vam, veleasni, na svemu. (Okrenuvi se svom raspelu) A ovo, kako sam rekao: navijati dok ne kvrcne unutra, onda dosta, da ne pukne pero. A za krv: najbolje vam je rastopiti obinu boju u vodi; to se da prati. Zbogom. DON JERE (Odjednom lane bolno, kao kroz jecaj) Sestro Magdalena! SESTRA MAGDALENA (Okrene mu se s tunom ironijom) Ne bojte se za svoje krpice. Poslat u vam ih sutra. (Izau) Sva trojica gledaju za njima. No Toma se odjednom grgne, kao da se neto sjetio, i pouri za njima, pun nepovjerenja. Pauza. Don Jere jo jednako stoji na mjestu kao kip, samo je tuno spustio glavu. Don ZANE ga pogleda s izvjesnom grimasom, proeta se po sakristiji, povrno popravi platno na raspelu i stane pred don Jeru. DON ZANE: No, gore glavu, don Jere! Ne budite nesretni zbog poraza; drugi put e biti bolje. A kad patite, ne budite alosni kao licemjeri, jer oni naine blijeda lica svoja da ih vide ljudi gdje pate. DON JERE (Tiho, ali intenzivno) Pustite me. Idite. DON ZANE (Tomi, koji se upravo vraa) Hajdmo, hajdmo, Toma. Don Jere tu jo ima moliti. (Opazivi da mu Toma neto prua) to je to? TOMA: Ovo je klju... za navijanje onoga... (Pokae raspelo) Zaboravio ga onaj u depu; rekao je da ga dam vama. (Pokazuje neku novanicu u drugoj ruci) A ovo je dao meni. Rekao je: A ovo tebi, Toma, i oprosti. Mogu li ja, don Zane, to zadrati, kad je iz njegovih ruku? DON ZANE (S osmijehom) Moe. Moe. Ah, moj Toma. Hajdmo. (Izlazi, za njim Toma spremajui novanicu u molitvenik, koji pomno sprema u dep.) Don Jere ostaje sam. Tuno zaokrui pogledom po prostoriji, kao da trai utjehu u stvarima oko sebe. Zatim zdvojno digne glavu, pogleda u nebo i nemono zaklopi oi. Ali onda, kao da mu je sinula neka neoekivana, pakleiska ideja, rastvori oi i zagleda se luaki preda se, u prazno. Na licu mu se pojavi neto pakosio i gadno; pogleda bijesno oko sebe, i opazivi Kozlovievo raspelo, zamahne iz sve snage i lupi po njemu obim akama kao da je pomahnitao. Zauje se gotovo ljudski vrisak iz automata, kao da je ondje ispod platna ovjek ubijen, onda jo neki um, nalik na uzdisanje, a zatim brzo okretanje tokova, pa sve sporije i sporije, dok ne stane... Mir. Na bijeloj platenoj futroli, ba na onom mjestu gdje Kristu srce krvari na krku, pojavi se krvava mrlja. Iz nje kaplje krv na kameni crkveni pod u odmjerenim, tekim kapljama: tok, tok... Od zamaha ruku svijee su se uznemirile i jo dugo preplaeno trepere sjene po zidovima... DON JERE (Jedan se as zagleda tupo u polomljeno raspelo, zatim pogleda svoje krvave ruke i usne mu se stanu grevito micati, ali ne moe da dade glasa od sebe. ape izbezumljeno, gledajui u svoje ispruene, okrvavljene ruke) Ja... ja sam prolio krv Spasitelja naega... (Odjednom vrisne, i baci se na koljena. Stenje.) Ja sam ubio Boga! (Kako se bacio na koljena, od zamaha su se svijee ugasile, kao da je u njih netko puhnuo. Mrak. Don Jere iz mraka, jecajui teko) Ja sam Antikrist... Ubio sam Boga. Ja sam Antikrist .. Cirkus: Jo za sputenom zavjesom uje se muzika cirkuskog orkestra. Predstava je u toku, pa se od vremena na vrijeme uje aplauz. Kad se muzika stia, uje se glas iz

49

megafona: Xalo, halo! Upozoravamo cijenjenu publiku da e u iduoj toki naeg, veeranjeg programa prvi put poslije toliko godina ponovo izvoditi svoj veliki broj, dvostruki salto na trapezu pod kupolom, bez zatitne mree, naa uvena artistkinja, besmrtna heroina trapeza, zvijezda cirkusa - Glorija Fle! uje se prolom frenetinog aplauza i odmah zatim tu orkestra, te sve to ostavlja dojam neke velike i gotovo ganutljive sveanosti. Sveano se die i zavjesa i otkriva niz pokretnih cirkuskih garderoba (s izvjesnim racionalnim, modernim komforom), a izmeu njih je hodnik, koji vodi do velike dvokrilne zavjese od crvenoga plia; iza zavjese je cirkuska arena. U hodniku i po garderobama okivo kretanje artista, akrobata, krotitelja s bievima, klovna, jahaica, patuljaka, te razne posluge u crvenoutim livrejama. No sve to areno komeanje gledamo samo treputak, a onda nam svijetlo reflektora odvlai panju prema jednoj osobito udobno ureenoj garderobi u prvome planu. U njoj sjedi Glorija pred toaletnim stoliem u penjoaru, koji je obukla preko svog akrobatskog kostima. Pognute glave, zamiljena, ona s nekim tunim uivanjem nepomino slua iz megafona iznad svoje glave orkan pljeska i glazbe to bijesni tamo pod velikim atorom u njenu ast. Aplauz ne jenjava, tovie, uju se oduevljeni povici Glorija! Glorija! Ona kao da se ukoila, kao da ne moe maknuti ni jednim svojim udom, tako sjedi bez i najmanjeg znaka ivota - kao kip. Odjednom, pokucavi na brzinu, uleti joj u garderobu mlad Pjero, jako nabranjena, ali neobino fina, gotovo enskog lica. To je Toni, jedan od klovnovske grupe 4 Paparigasa. TONI (Iskreno oduevljen) uje li, Glorija? uje li? GLORIJA (Jednako nepomino) Da, ujem. TONI: Sluaj! Sruit e se veliki ator od aplauza! GLORIJA (Lako se osmjehne) Nee, Toni, nee. TONI: A i ti si nekakva, zna... (Imitira je) ujem, Toni, - nee, Toni... kao da ti je svejedno. A uiva u sebi, zna se. Doekuju te kao kraljicu... (trai to bi rekao, pa odjednom bubne) babilomsku! GLORIJA (Okrene mu se i lak joj osmijeh oivi lice) Zato ba babilonsku? TONI: Pa to je valjda neto slavno... (mae rukama kao da neto njie u zraku) tamo, u viseim vrtovima Semiramidinim? (Odjednom bezazleno) Ili ti je moda malo, kraljica babilonska? Kakve vi pretenzije imate, Glorija Fle! GLORIJA (Namrti se i zaklopi oi, kao da ju je neto zaboljelo) Ja ne uivam,Toni. TONI (Pokunji se pokajniki) Oprosti, Glorija, nisam htio... (Poljubi joj ruku. Nakon stanke) Srdi li se na mene? GLORIJA: Ne, Toni. TONI: Zato onda uti? GLORIJA (Uzdahne teko i odjednom prekrije rukama oi, kao od neke strave. ape) Ne mogu, ne mogu... TONI (Uznemireno) to ne moe? Ma, to je, Glorija? (Skida joj ruke s lica) Reci, to ti je? GLORIJA (Gledajui sebe u ogledalo, duhom odsutna) Nita. Nita mi nije. Samo ti kaem: ne uivam u svemu tome... (Pokae na megafon, iz koga se jo uvijek uje glazba i povici) Oni vjeruju tamo u mene, a ja tu... brrrr... (Strese se kao da ju je struja udarila. Odjednom, okrene mu se, s nekom milju) Vjeruje li ti u matu.? TONI (Zaueno) To jest, kako u matu? Ne volim da mi crna maka pretri preko puta, to da, i neke stvari u snu ne volim - ribe i udovice. Ali - mata...? GLORIJA (Sva u svojoj misli) Mata, mata... Kad ti se javljaju neke slike... rune, koje ne eli gledati? TONI (ivahno, kao da mu je odlanulo) Pa ti ih ne gledaj! Zamisli neto lijepo, pa to gledaj! I to je mata!

50

GLORIJA (Kao za sebe) Lijepo? Nema ga. Raspada se brzo, nestaje kao dim. Jue sam pomislila da u danas biti sretna. I jo jutros, jo jutros sam mislila... A sada, eto, to se vie pribliava... (Strese se) Ne, ja to ne mogu izdrati! TONI (Uznemireno) Ma, to je to? to ne moe izdrati? SLORIJA (Udara akom u prsa) Pa to, u meni, u meni! Pred sedam godina, kad sam napustila posao, sjea se? Odonda je to tu, unutra. TONI: Ah, ona nezgoda s trapezom? Pa to je sluaj, Glorija, to se dogaa u naem poslu. Uostalom, tebi se nita nije dogodilo. to ti se dogodilo? Izgubila si ivce, to je sve. GLORIJA (Sva u sjeanju) U posljednji as sam opazila da se otkinuo trapez. U posljednji as! TONI (Sa strpljivom obzirnou) Ali si ipak opazila, Glorija! GLORIJA (Insistira gotovo manijakalno) A da nisam opazila, to onda? No? Da nisam opazila, reci? TONI (Popustljivo) No da - ne srdi se - da nisi opazila... oklijevajui... bila bi nastradala. GLORIJA: Eto vidi, nastradala bih! (Razdraeno, otresito) Pa to me onda tu neprestano pita to mi je! Zna to mi je! (Klone potiteno) TONI Nakon trenutka utnje, oprezno: Ali... Glorija... Pa ti si u sjajnoj kondiciji. Ve godinu dana trenira, pokusi su ti ili izvrono! Ja doista ne znam... GLORIJA (Prekine ga razdraeno) Naravno da ne zna! A otkud bi i znao? Svi smo mi tu dresirani kao majmuni. Na to mi mislimo? Na svoju bijednu toku. to mi znamo? Verati se po tim konopima, skakati po motkama, kreveljiti se pred publikom kao idioti - to mi znamo! Drati kondiciju, to znamo! Bez mate, bez srca, kao glupe, navinute lutke... ah! (Odmahne rukom kao da tjera od sebe tu misao) TONI (Gleda je udno) Kako to govori? to je s tobom, Glorija? GLORIJA (S podrugljivim osmijehom) Hm, isto tako me pitao i onaj tamo, u crkvi... to je sa mnom? (Odjednom arogantno) Pa vidi to je sa mnom, veleasni klovne. TONI (Pogoen, tiho, uvrijeeno) Vidim, Glorija... GLORIJA (Izazovno) to vidi? Nita ti ne vidi! Znam, ti misli da se ja bojim? Glupost! TONI: Nisam to mislio, Glorija. GLORIJA: Nego to si mislio? Da sam histerina, je li? (Prkosno) Pa jesam, histerina sam! TONI: Ne, ni to, Glorija. (Vrlo ozbiljno) Ti si u krizi. GLORIJA (Zahohoe suludo) U kakvoj krizi, blijedi mjesee moj? TONI (Gotovo stidljivo) Ti ne vjeruje vie u svoj posao, Glorija? GLORIJA (as zastane, kao da oslukuje odjek tih rijei u sebi, zatim jetko) I ti o vjeri, don Antonio? A to se tu ima vjerovati? Treba tu skakati, Toni, skakati, a ne vjerovati! A skakati nad dubinom od trideset metara za tuu zabavu, glupo je i s vjerom i bez vjere! Eto, to je sve! TONI (Blago) Nije to sve, Glorija. Nije to ak ni ono glavno. GLORIJA (Namjerno pakosno) Nego to je glavno? Vjera u posao, je li? LJubav? (Gorko) avo da vas nosi, s vaim vjerama i ljubavima! Vi, muitelji! Zlotvori! (Prkosno) A ja nemam vie ni vjere ni ljubavi, eto! TONI (Nakon momentanog zaprepaenja, uvrijeeno, tuno) Zar te ja muim, Glorija? Zar ti zlo inim? GLORIJA (Dolazi sebi. Umorno) Oprosti, Toni. Vidi kako sam smuena... Sva sam hladna i otrovana kao zmija. Postajem zla, Toni. (Iskreno) Ja ne volim biti zla... TONI: Ti nisi zla, Glorija. GLORIJA: Jesam. Zla sam i pakosna. O, jo vie! Kad bi mi netko rekao da cijeli svijet visi o jednoj jedinoj niti, koji put mi se ini da bih upitala gdje je ta nit i smjesta otrala onamo da je prereem! Eto, kakva sam. Bespomona, ostavljena, sama sa svojom

51

zlobom. Da barem mogu jo moliti! Onda, prije, dok sam radila, molila sam. Zato sam i opazila trapez; jedan glas sam ula u sebi kako mi ape: pazi, pazi! Ali ja vie ne mogu moliti, Toni. Ni glas se nee vie javiti. Jednostavno, neu ga uti. U meni sve bruji od strano zamamnih glasova kad sam gore pod kupolom; zovu me i vuku dolje, u dubinu. (Gotovo apui sa suznim grem u grlu) Tko e mi sad pomoi, Toni? TONI (I sam pokoleban njenom ispovijeu, nesigurno) To ti je od treme, Glorija. Sedam godina nisi nastupala, jaono, to je od treme. Izvela si stotinu i jedanaest probnih salta, ja sam ih brojao, i nijednom nisi pala u mreu. (S hinjenim zanosom) Pa ti si strijela, Glorija! GLORIJA (Kao za sebe, zamiljeno) Strijela... Koja prolazi mimo cilja... TONI (Vrlo uzbueno) Glorija! GLORIJA (Nastavlja svoju misao) Kad bi oni tamo znali kome pljeu! Tu jednoj mizeriji, to se trese i zdvaja... TONI (Ogoreno protestira) Ti ne smije o sebi tako govoriti, Glorija! Ne smije! GLORIJA (S dosadom, umorno) Ne vii, ut e te tamo vani. (S poslovnom jednostavnou) uj, Toni, hoe li mi uiniti jednu malu uslugu? TONI Gleda je upitno, ali ne odgovara. NJu to iritira i ini se da e ponovo planuti. GLORIJA (Svladava se i nastoji govoriti mirno) No, hoe li ili nee? TONI (Slegne ramenima) Naravno da hou, ako nije neto ludo. GLORIJA (S osmijehom) Pa nije sasvim normalno. (S poslovnom ozbiljnou) uj, reci maestru neka orkestar svira fortisimo kad budem gore pod kupolom. (Nakon aska razmiljanja) Isto tako i za vrijeme salta, sve dok ne dohvatim trapez. Onda moe prekinuti. Ali nikako prije salta! Razumije? TONI (Zauen) Razumijem... ali to se ne radi, Glorija. Ne znam emu to? GLORIJA (Ponovo razdraena) Eto ga emu! A zar se radi ono to su od mene traili da radim? Pa nisam smjela ni pitati emu! TONI (Zabrinuto) Ipak, drugo je to, Glorija. Ovo su osjetljive stvari, zna i sama. I, uope, sve je to s tobom tako udno... GLORIJA (Grubo, podrugljivo) udno ti je? I meni je bilo kojeta udno, pak sam utjela i sluala, tako su mi zapovijedili. (Blago) A ja tebi ne zapovijedam, Toni, ja te molim. Hajde, idi, reci maestru, molim te. Ima jo svega nekoliko minuta vremena. Vidi da nemam koga poslati. (Videi da se on ne mine) Pa... shvati to kao moj hir, eto! TONI (Odluno) Opasan hir, Glorija! (Fiksira je jedan as i govori polako i odluno) Ja to neu rei maestru. GLORIJA (Slomljeno se spusti na stolicu i tupo gledajui preda se ape) Nee? Onda je gotovo. Idi, Toni, ostavi me. TONI (Zaokupljen oko nje, usrdno) Ne, Glorija... to je gotovo? Ne mogu te sada ostaviti. Reci, to je gotovo? emu ta tajanstvenost, Glorija? GLORIJA (Odjednom provali iz nje neka divlja iskrenost) A zar bih te gnjavila da mi to nije tako nuno potrebno? Potrebno mi je, razumije li, potrebno mi je! TONI (Tiho, gotovo stidljivo) Zar nisi sigurna, Glorija? GLORIJA (Tiho, mrmljajui) Dua mi se opire... Javljaju mi se glasovi... odanle... TONI (S mjeavinom radoznalosti i uenja) Glasovi? Kakvi glasovi, Glorija? GLORIJA (Gledajui u strahu, slomljena) Odanle, iz crkve. Orgulje. (Nakon kratke stanke) Kad se popnem gore, pod kupolu, zabruje mi u uima orgulje... Jedna Bahova fuga koju sam sluala tamo, razumije?... Oduzima mi snagu, smeka me kao da sam od voska... TONI (Pun razumijevanja) Dobro, rei u maestru, Glorija. GLORIJA: Onda idi odmah sada. Zaboravit e. TONI (Uvrijeeno) Zar sam ikada zaboravio neto uiniti za tebe? GLORIJA (Poljubi ga u vrh nosa) Ne, nisi, Toni, ti si srce moje. Sad idi.

52

TONI (Oklijeva) Ovaj... Glorija... Ako je to ba sasvim tako kao to ti govori, onda... ja mislim... Razumije? GLORIJA (Pogleda ga s ganutljivim predbacivanjem) Kako moe tako govoriti, Toni? Kao da smo mi neki amateri! TONI (Beskrajno tuno) Oprosti, Glorija. ELORIJA (Izvetaenom veselou) A to si se sada pokunjio, blijedi mjesee moj? Gore glavu! Jo je Glorija Fle spretna maka! uva ona ovoj nos! TONI Zaas mu se zasjaje oi, ali kao da je zatim neki oblak preletio preko njega i ostavio za sobom brigu i neizvjesnost, lice mu ponovo poprimi tuan klovnovski izraz. U hodniku se pojavi Kozlovi. On kao da se podmladio. U crnim hlaama i besprekornom fraku malinove boje (lakovane cipele, bijeli prsluk, tvrda prsa, tvrda ogrlica i bijela leptir kravata), s delikatno zalizanom, finom, prosijedom perikom, on koraa mladenaki ustro i nekako poslovno afektirano, trljajui zadovoljno ruke. Presretan je. Pokuca na vrata Glorijine garderobe, i nakon odgovora ue nasmijan. Ali odmah se uozbilji kad ugleda Tonija i naprosto ga pogledom istjera iz garderobe. TONI (uljajui se kao krivac) Oprostite, direktore. KOZLOVI (Na to neto srdito zabrunda, zatim Gloriji s uzdranom njenou) Buki, a to ovaj opet tu trai? Koliko u mu puta jo govoriti da neu da ga vidim u tvojoj garderobi! (S blagim prijekorom) A i ti bi mu mogla rei, zna, da ti ne dolazi. Samo te tu uzbuuje svojim glupostima prije nastupa. Jesmo li rekli da on nije za tebe i basta! GLORIJA (Ogrli oca oko vrata s iskrenom njenou) Uh, Floki, to si ruan kad se srdi! Ovakav stari deko, pa ljubomoran! (Ozbiljno, s prizvukom neke tuge) Jadan Toni vie ne govori o tome, budi miran. On je samo rezignirano vjeran, i nita drugo. Nemoj biti takav prema njemu. KOZLOVI (Umiri se, no zadra strogost na licu) A to se onda tu neprestano mota oko tebe? Bolje bi uinio da se tamo brine za svoju taku. Ima mu preko trideset godina, a to je nauio u poslu? Neprestano ponavlja one svoje dvije bedaste faksne - Kod zubara i Prvi ples - i misli da je Grok. To je za varijete, a ne za veliki cirkus svjetskog glasa! I, uope, ti Paparigasi nita ne valjaju. Danas je publika zijevala. Samo to ih nije izvidala. GLORIJA: Nemoj, Floki. Dobili su velik aplauz. KOZLOVI: Jeste kad sam postavio personal da plee kod mikrofona! (Uzdahne tuno) Ah, Buki, nema vie klovnova! Poslije Beketova i Groka, gotovo je s tim. Treba za to imati srca. A tko danas ima srce. GLORIJA (Zamiljeno) Ima jadan Toni i previe srca. KOZLOVI (Srdito) Kad ga ima neka ga ne troi po garderobama, molim, nego tamo pokae prema areni gdje treba! GLORIJA (Pogleda ga s padsmijehom punim ljubavi) Stari deko, opet se srdi? KOZLOVI (Odmah se odljuti i nakloni joj se) Oprosti Buki. (Odjednom ivahno) A, jesi li ula? Doekuje te publika kao... GLORIJA:... kraljicu babilonsku. KOZLOVI.: Otkud ba babilonsku? GLORIJA (Imitira Tonijevu gestu) Pa to je valjda neto slavno... tamo, u viseim vrtovima Semiramidinim! KOZLOVI (Smije se presretan) Buki! (Zagrli je snano i poljubi u elo. Zatim pogleda na depni sat s malim slonom na privjesku) Jo osam minuta... Inae, Buki, sve u redu? Onih trzaja u vratu vie nema, ne? Dakle, kako smo rekli: u odlasku odbaci se vie udesno. I gore glavu, molim! Gledati trapez! GLORIJA (Uz veliko svladavanje da ne grune u pla, posluno) Da, Floki, da... KOZLOVI (Na odlasku je poljubi jo jednom u tjeme, zatim joj ree proroanski

53

sveano) Neka se upamti, Buki: veeras Glorija Fle postaje svijetskim imenom. NJena e slava zasjeniti veliku Elfridu Re i Kramer-Gordonetijevu, pa i samog Enosa Frazeru! Pripremi se, Buki, da postane kraljicom trapeza naega stoljea! (Ona mu poleti u naruaj. Zagrle se vrsto i dugo ostaju tako, nijemi i nepomini. On brie suze od sree, a ona gui jecaje to je dave u grlu. On je potapa po ramenu i izvije se njeno iz njezina zagrljaja.) KOZLOVI (Idui prema ulazu, krije uzbuenje) Moram jo baciti pogled na manje... Kojeta zaboravljaju, oni magarci. A ti, ne putaj nikoga k sebi. Buki-Baki... (Dobaci joj poljubac i izae) Na krajnjoj granici svladavanja, Glorija odjednom klone na stolicu kao posjeena. Zagnjuri lice u dlanove, kao da se neeg uplaila, i ostaje tako neko vrijeme, zatim setrgne prkosno, ustane i uzme etati po garderobi, bijesno kao zvjerka u kavezu. Na hodniku uljaju se u kominoj pantomimi 4 Paparigasa prema njenoj garderobi. Pred vratima odjednom stanu i sva etvorica prislone uha na vrata, osluhnu, pogledaju se, klimnu glavama i uu. Jasno je da ih je doveo Toni da bi zabavljali Gloriju prije njezina nastupa. I doista, kad ih je ugledala, radostan joj smijeak ozari lice, ali ipak uvreba priliku da upita Tonija... GLORIJA: Jesi li mu rekao? TONI (udi se to ga uopte pita) Maestru? Naravno. GLORIJA: to je rekao? TONI: Nita, nasmijeio se. Bilo mu je drago to si ga se sjetila. GLORIJA (S vanredno iskrenom i toplom zahvalnou) Hvala, Toni. Toni odmahnu rukom melankolino i pridrui se Bimbu, Bepu i Koku, koji su se ve postavili za izvoenje divertismenta LJubav 4 Paparigasa. To je klaunska pantomima, u kojoj 4 Paparigasa eznu za nedostinom Glorijom, i svaki put kad se ini da e je koji od njih dostii, spotie se neprestano o neki nevidljivi predmet, ili, u zanosu, juria u prazno i tuno pada na nos ili se komino sloi na pod da se sve zatrese. Glorija je iz poetka rezervirana, zatim se nasmije i prihvati igru. Svakome od njih vjeto izmie, ali ni jednoga sasvim ne odbija. Na koncu sva etvorica, ohrabrena nadom, zajedniki juriaju, ali se njihove ruke sukobe oko nje, spletu i potuku. Komina klaunska tunjava. No odjednom sva etvorica zgrabe Gloriju i podignu je na svoje ruke visoko, kao u nekoj apoteozi slave. U taj as zauje se kucanje na vratima. Glorija se trgne uplaeno i pokua da sie, ali je Paparigasi ne putaju. Oni ostaju nepomini, kao isklesani, i kad ih Glorija stane uznemireno lupkati po glavi, oni se jednako ne miu kao da su doista od kamena. Ponovo kucanje na vratima. Glorija se trzne silovito, ali je Paparigasi opet zadre. GLORIJA (Ne zna bi li se srdila ili bi se smijala) Pustite me, ludovi! Moda je to... BIMBO (S preterano aljivim respektom, ape) Aladin? BEP (ape tajanstveno) Ukleti Holandez? TONI (S izvjesnim pomalo ljubomornim osmejkom) Don uan? KOK (Pjeva u basu) Doktor Mirakl? GLORIJA (Vikne veselo i nasmijano) Tko bio da bio za vratima, neka ue! Vrata se polako, kao sa strahom, otvaraju i ia njima se pojavi don Jere. Momenat nijeme zabune. Glorija je toliko iznenaena te nije ni pokuala sii na zemlju, a ni Paparigasi se nisu sjetili da je spuste. Don Jere se nijemo pokloni pred Glorijom i nastavi gledati preda se mirno, kao da je sasvim obino to to vidi pred sobom; kao da drugo nije ni oekivao nego to, da e ugledati Gloriju, izdignutu na rukama etiri klovna. On je blijed i ispaen, upalih obraza i nekako odsutno tuna pogleda, no ravan i lijep. Usne mu se trzaju nemirno kao da bi neto htjele rei i prsti mu nervozno igraju na obodu crnoga eira. Odjeven je u crni kaput, a vrat je uvio bijelim alom, tako da mu se ne vidi sveeniki ovratnik. Prvi su se snali Paparigasi. Shvativi da je prola ala i da u dvom susretu ima

54

neto veoma ozbiljno, dni polako spuste Gloriju na zemlju i jedan za drugim mugnu iz garderobe. Toni izae posljednji. Baci zabrinut pogled na Gloriju i jednom gestom klaunski tunom zatvori za sobom vrata. Glorija i don Jere stoje jedno prema drugom zbunjeno i bez rijei kao to su nekada stajali u sakristiji, kad ju je on privinuo k sebi i poljubio u elo. GLORIJA (S grem u grlu) Don Jere? DON JERE (Usne mu jo jae zadru) Da... GLORIJA (Jo uvijek kroz gr) Doli ste... k meni? DON JERE (Promuca) Da, Magd... Glorija... GLORIJA (Uspije joj da se nasmijei) Zovite me Jagoda. To je moje pravo ime. Tako me je majka zvala... sjea me djetinjstva... DON JERE (Zbunjeno se ogledava po garderobi) Veeras nastupate... Jagoda? GLORIJA (Proape) Da... DON JERE: Prvi put poslije... poslije...? GLORIJA: Da... DON JERE (S tunom ironijom) To je vaa slavna taka? I... opasna, zar ne? GLORIJA Namrti se i uini kretnju koja znai da ne eli o tome govoriti. DON JERE: Oprostite, uo sam tamo, u publici, da to jo niko nije izveo... taj salto mortale, kako kau. Vlada velik interes za va nastup. uli ste ovacije? GLORIJA (S iskrenim nehajem) Ah, ovacije... LJudi vole galamiti za svoj novac, to je sve. (Nastojei skrenuti razgovor) A vi? Nita mi ne priate to ima nova tamo kod vas? Kako presvijetli biskup, kako don Zane? Priajte. DON JERE (Uzdahne) Presvijetli je umro malo poslije vaeg odlaska. (S gorinom) Don Zane je sad biskup. GLORIJA (Zaudi se konvencionalno) Tako? A don Florijo, to je s njim? Je li iv? DON JERE (Naglaeno nehajno) iv je, iv. Bog ga je kaznio: ne moe vie jesti. (S osmijehom zadovoljstva) ivi od kozijeg mlijeka i malo keksa. GLORIJA (Konvencionalno) Jadan don Florijo. (Zatim s iskrenim zanimanjem) A vi? to je s vama? DON JERE (Uzdahnu kao propao ovjek, o kome nije vrijedno ni govoriti) Ah, ja... (Ogoreno) Radim u biblioteci, namjesto don Zana. (Zatim s nekim prkosom) Ali, otii u ja... GLORIJA (S neskrivenim zanimanjem) Kamo? DON JERE: Ne znam jo. Trait u upu, povui u se... Idem na selo. (Nakon male stanke) A moda u... i sasvim otii. GLORIJA (Sa sve veim zanimanjem koje ne uspije prikriti) Zato? DON JERE (Oklijevajui) Vama to mogu rei: zbog nepravde! Ipak, ja sam toliko radio, a zato? Don Zanu su dali biskupiju! GLORIJA (Osmijehne se uz pomisao uvijek isti ali ree neto drugo) Pa on je stariji. DON JERE (Dirnut u osjetljivo mjesto) Recite - lukaviji! Intrigacao je protiv. mene za vrijeme moje bolesti... GLORIJA: Zar ste bili bolesni? DON JERE (Jadno) Da, na ivcima. Sada sam tu na lijeenju. Vidio sam plakate po gradu, pa sam doao... (Uuti i zbunjeno mahne rukom. Pauza. Stoje jedan prema drugome utei i ne gledajui se. Trae u sebi neke rijei, kojima bi nastavili ovaj nevani, konvencionalni razgovor. Sluajno im se susretnu pogledi i obadvoje se nasmijee kao u nekom strahu da ne bi jedno drugome proitali misli.) GLORIJA (Napokon, s velikim naporom, gotovo bez glasa, dirne glavnu temu) A zato ste doli? DON JERE (Ne usuujui se da je pogleda) Da vas vidim, Mag... Jagoda.

55

GLORIJA: Da me vidite? Zato, don Jere? DON JERE (U neprilici die eir do brade, a zatim ga pritite na grudi) Pa... GLORIJA (Stie svoju nadmonost) Pa...? Mogli ste me vidjeti tamo, u areni. Zato ste doli ovamo, u garderobu? Vi ne volite takva mjesta. DON JERE (Zamuckuje u neprilici) Nnne... To jest, sada to nije vano... Jagoda, ja vam moram neto saopiti. Neto vrlo... vrlo... (Ne dovri, nego se smete i uuta) GLORIJA (S podrugljivom gestom) Uh, neto vrlo tajanstveno, zar ne? Gorim od radoznalosti. DON JERE (Usrdno) Ne rugajte se, Jagoda, molim vas. (Nekako luaki podvueno, gotovo prijetei) Od toga moda zavisi i va ivot! GLORIJA (Odjednom se uozbilji) Moj ivot? DON JERE (Uzdahne, ali kao u nekom trijumfu) Da, Jagoda, va ivot! (Zatim joj prie sasvim blizu i ree s nekom neobjanjivom nasladom) Ono raspelo vaega oca, ha? Ja sam ga... razbio! GLORIJA (Ustukne preplaeno) to? DON JERE: Da, ovim rukama! Onda kad ste vi otili... Udario sam po raspetom tijelu dok nije izdahnulo pod udarcima. ulo se kako je izdahnulo. I krv je tekla... Ruke su mi bile krvave. GLORIJA (S mjeavinom straha i uenja) A to ste sada doli? Da razbijete mene? DOI JERE (Trgne se kao od boli) Ne, Jagoda, doao sam da vas spasim! GLORIJA (S blagim prezirom) Eh, opet vi mene spasavate! DON JERE (Uvrijeeno, ak i s nekom sigurnou) Jagoda, vama prijeti katastrofa! GLORIJA (Prasne u tuan, usiljen smijeh) Ma nemojte! A gdje ste to uli? DON JERE (U nekom luakom oajanju) Ne smijte se, Jagoda. Bog je stavio prst na me poslao mi je znak! Zato sam i razbio raspelo. GLORIJA (Uozbilji se) Pa to je onda vaa stvar i boja! to se to mene tie? DON JERE (Die oi k nebu) O, kad bi ona mogla to da shvati! (Govori joj s uvjerenjem) Moj grijeh je u vama, shvaate li, Jagoda? GLORIJA (Prie mu samilosno) Vi ste bolesni, jadni ovjee. Evo, sjedite ovdje, odmorite se. DON JERE (Protestira) O, ne, nisam ja nimalo bolestan! (Proroanski) Vi ete propasti, jadnice, zbog mojih grijeha! Vi ete nastradati... GLORIJA (Prekide ga grubo, obuzeta strahom) Dosta je! Ne zazivajte mi vie nesreu! Kao da je nemam dovoljno! Sramota je takve stvari govoriti jednom artistu prije nastupa! Trebalo bi samo da vas uje netko od mojih kolega! (Mirnije, ali jednako odluno) A sada idite, molim vam. (On se ne mie) No? Ostavite me, don Jere, moram se spremiti za nastup. DON JERE: Jagoda, ne idite! Ne iskuavajte Boga! GLORIJA (S pomijeanim osjeanjem straha i prezira) Ne budite smijeni! to smeta Bogu moj salto? Zar kome inim zlo? DON JERE: Da, Jagoda, zlo inite - sebi! I sami znate da idete tamo bez volje, bez veselja, ak i bez pouzdanja u pomo boju. Idete sa zebnjom u dui i s oajnikim srcem... Jer morate ii. Jer to od vas oekuje va okrutni otac! GLORIJA (Na kraju svojih snaga) utite! DON JERE (Odluno, zahvaen nekim bijesom) Neu da utim! Gura vas tamo na gubilite i tvrdi da vas ljubi! Kakva je to idiotska ljubav? Pa on ne vidi to radi! Ja u njemu otvoriti oi... GLORIJA: Neete vi tu nikome otvarati oi! Svima su ovdje oi dovoljno otvorene da vide to im je dunost! A osobito vas molim - nemojte ovdje nikoga uiti ljubavi! Pogotovo ne mog oca!

56

GLAS IZ MEGAFONA: Glorija, spremna za na stup! Glorija, spremna za nastup! GLORIJA: A sada doista morate ii, don Jere. Publika ve sjedi u gledalitu. DON JERE (Moli je s primjesom neke prijetnje) Jagoda, posljednji put vas opominjem: ne iskuavajte milost boju! GLORIJA (Gubi strpljenje) A ja vas posljednji put molim: pustite me na miru! Zatim s nekom oajnikom tugom: to je vas briga za mene? Ostavite me! DON JERE (Tiho, drhtavim glasom, punim ljubavi) Rekli ste mi onda da u jo plakati za vama. Jagoda, ja sam plakao za vama... GLORIJA (Zaklopi oi od neke strane sree, a suze joj cure niz obraze. Ona sklopi ruke i moli ga apui) Molim vas, don Jere, idite, idite... Ja moram... Idite... DON JERE (Priblii joj se njeno, smeteno) Ne, Jagoda, vi sada ne smijete... vi sada... (odjednom je svu obuhvati svojim eznutljivim, nespretnim zagrljajem i stane je ljubiti s nekom mahnitom urbom kao da se boji kratkotrajnosti te svoje sree. Ona mu se prepusti sva slomljena i prima njegovo milovanje s nekom tihom i gorkom strau. On ape u ludom zanosu) Draga, draga... moja Jagoda!... Idem, idem sada... Moram potraiti vaega oca, moram mu rei... KOZLOVI (Pojavi se na vratima, on je uo posljednje rijei. Ne prepoznaje odmah don Jeru, ali govori strogo) Tu je otac! to elite? DON JERE (Pusti Gloriju i okrene se naglo) Ah. (Nakon prvog iznenaenja, smeteno) Ah, da... Vas sam traio, gospodine... gospodine... KOZLOVI (S hladnim prezirom) Ponaajte se, molim, kao da me niste nali. Zbogom. (Uzme pozu strpljivog ekanja da suvini ljudi izau) DON JERE (Usrdno) Nemojte, Gospodine, nemojte tako sa mnom razgovarati. KOZLOVI: Ha? Ne tako. Nego kako, molim? Pouite me. Vi to znate, kako nam je poznato. DON JERE: Ah, ostavite to sada, molim vas. Radi se o vanim stvarima. Hou da govorim s vama. KOZLOVI (Jednako ne gledajui u njega, suho) Nemam vremena. DON JERE (S grevitim bolom u grlu) Radi se o Jagodi! KOZLOVI (Odjednom pogleda kerku, koja cijelo vrijeme stoji ukoeno, onako kako ju je don Jere ostavio, i ne mie se) Gle, Jagodi! DON JERE (Ne opaa Kozlovievu ironiju u svojoj paninoj uurbanosti) Da, o njoj! Ako je i malo ljubite, ne putajte je da izvodi taj skok! Ona ne moe... ona... KOZLOVI (Rikne na njega s bijesnim uenjem) to? (Zatim velikom, osvetnikom gestom) Ve sam vam rekao da se gubite odavde! Ovo je moja crkva! to vie, ovo je sakristija! Dakle, mar napolje! DON JERE (Moli ga usrdno, mahnito) Preklinjem vas, ne putajte je! ujte me, sluajte me, ona se potpuno izmijenila! Ona ne moe vie to izvesti! KOZLOVI (Mjeri ga s prezirom) Hoete li da pozovem ovamo ljude? Pomislit e da ste ludi kad vas uju. DON JERE (Hvata se za glavu u oajanju) Boe, ona e propasti! Boe moj, Jagoda!... Recite neto, Jagoda! (Glorija stoji blijeda i nepomina, sa staklenim pogledom, uprtim negdje u daljinu. Kao da je ve stupila s onu stranu svih tih razgovora, oia samo podigne ruku i pritisne na elektrino dugme. Zaas ue, pokucavi diskretno, livrirani momak i pokloni se na vratima.) GLORIJA (S ogromnim naporom uspije izgovoriti mirno) Gospodin eli ii u gledalite... DON JERE (Korakne prema njoj) Ali, Jagoda... GLORIJA (Nastavi svoju reenicu) Molim vas, odvedite ga na njegovo mjesto. DON JERE (Tuno spusti glavu i proape) Zbogom, Jagoda. (Poe prema izlazu, a za njim i momak)

57

GLORIJA (S velikim, rezigniranim mirom) Zbogom, don Jere. DON JERE Dobaci joj jo jedan pogled i izae. KOZLOVI (Odahnuvi) Tako je, Buki! To je bila gesta! Klipan... sveti! Zaboravio sam ga pitati to je bilo s mojim raspelom? Sigurno su ga pokvarili s onim svojim popovskim rukama. Kaem ti, jedini je ovjek bio tamo onaj knjiniar. On je glava. Ni ona dva starca nisu bila loa, biskup i onaj drugi... Ali ovaj! (Briljivo Gloriji) Je li te uzbunio, Buki? Nije mu uspjela odgovoriti, jer se u taj as javi iz megafona: Glorija, nastup! Glorija, nastup! Glorija se trgne na taj glas, urno skine penjoar i pusti da je otac zaogrne irokim i dugim platom od njeno plave svile i da joj zakopa ogromnu pozlaenu kopu na vratu. KOZLOVI (Lako je pritisne k sebi i poljubi u kosu. S neizmjernom ljubavlju) Sve u redu, Buki? GLORIJA (Jednako njeno) Sve u redu, Floki. Zauju se izarene zvuci Trijumfalnog mara iz Aide. Glorija se otkine od oca i mahinalno krene prema izlazu po taktu mara. Zidi se da to ini s velikim naporom, kao po nekoj tuoj volji, kao u hipnozi. NJeno je kretanje tvrdo i ukoeno, kao u lutke. Sve se u njoj opire, zaustavlja i nastoji da je zadri na mjestu; tako na pragu garderobe ona markira jedan korak, kao da e stati, ali onda skupi svu snagu i krene dalje hodnikom prema crvenoj zavjesi s posljednjim oajanjem osuenika koji stupa na stratite. Kozlovi ostane s praznim zagrljajem. Jedan as stoji tako, a onda prui za njom obje ruke, kao da bi je htio zadrati. Iz jedne gardsrobe izleti Toni u hodnik i vikne za njom Glorija! glasom punim molbe i strepnje, ali Glorija se ne osvrne. Pred njom se rastvori crvena zavjesa i ponovo sklopi za njom kao voda. U gledalitu se prolomi silai aplauz, oduevljeno klicanje i povici: Glorija! Glorija! KOZLOVI (Slua tu buru ovacija, brie suze i ape presretan) Drim ti fige, buki-baki, mali moj! TONI (odjednom, i ne pokucavi, utri u garderobu kao mahnit) Direktore, direktore, obustavite taku! Brzo, pourite, jo ima vremena! KOZLOVI: Ma, to je ovo veeras? Zar ste svi poludjeli? TONI: Direktore, draga, ne dajte joj da izvodi salto! Dogodit e se nesrea! KOZLOVI (Bijesno) Ne zovi mi nesreu, ti... nesretnie! (Mirnije) to je na stvari? TONI: Zar niste primijetili? Glorija nije sabrana... KOZLOVI (Odmahne prezirno) Ah, ti zna je li ona u sabrana ili nije! (Okrene mu lea) TONI (Gotovo plae) Direktore, molim vas, sluajte me! Ona je poruila maestru da joj salto svira fortisimo! KOZLOVI (Okrene se uplaeno) Odakle zna? (Gleda ga strogo) TONI: Ja sam nosio poruku... u pauzi... KOZLOVI (Promrsi kroz zube zabrinuto) to mi to prije nisi rekao? (Iz megafona laka muzika za akrobacije. Oi se sav skupi u svojoj strepnji i proape) Eto, ve se popela. Sad je kasno. (Odjednom bijesno nasrne na Tonija) Pitam te, to mi to prije nisi rekao? TONI (Digne ruke k tunom klaunskom licu) A kad me uvijek samo tjerate... Mrzite me... KOZLOVI (Klone na Glorijinu stolicu i s neizmjernom ljubavlju dira njezine stvari. Govori toplo oinski) Ne mrzim te, Toni. Idi, pogledaj to je tamo. Toni se okrene i izae iz garderobe. Ali odjednom na hodniku zatetura kao da je pijan i sjedne na zemlju: grevito stisne obje fige i zabije ih oajniki sebi u oi zaridavi gorko. Muzika orkestra jo uvijek traje i gasi se zatim postepeno, kao to se i svijetlo gasi na pozornici. Mrak. I ieka sveana tiina. Zatim daleka i tiha svirka orgulja. Jedna slaba zraka svijetla zatreperi, jadno i nestalno, kao da se rodila iz zvuka, i tako dre u tmini... Iz daljine orgulje grme Bahovu fugu sveanim, indiferentim mirom, maestozno i

58

silno, kao neumoljiv glas sudbine. Zatim se stanu pribliavati ogromnim sinkopama i nahrupe odjednom, svom silom iz blizine. sa stotinu gromkih piskova. Svijetlo panino zatreperi na tom orkanu zvukova, pokoleba se, svijetlomrcne, tinja, bori se. Odjednom negdje odczgo, iz mraka, tihi, suzdrljivi Glorijin vrisak! Svijetlo zatreperi sitno, kao preplaeno srce, i stane se gasiti polako i tuno, kao to se pogled gasi umiruemu. I Bahova fuga se svrava, udaljava, kao da odlazi skupa s Glorijom... I kad se sve smiri, reflektori odozgo osvijetle cirkusku arenu. Na utoj pilovici manjea lei Glorija. Mrtva. Nad njom klei otac. Ne plae, nego joj prstima gladi lice i popravlja kosu, kao da ona spava, a usne mu se lagano miu i apu buki-baki, mali moj... Iza njega stoji Toni, gleda u Gloriju, a suze mu same teku niz bijelo, nabranjeno, klaunsko lice. Orkestar tiho zasvira posmrtnu koranicu. etiri klovna podignu Gloriju i krenu s njom prema crvenoj zavjesi. Za njima stupa Kozlovi: kao bez svijesti gladi Glorijinu kosu i ljubi joj glavu. Za njim se u dugoj povorci izredalo mnotvo arenog cirkuskog svijeta. Kad svi odu, usred arene ostaje don Jere, sam. On je smrtno blijed i izmuen, ali nekako udnovato miran i uspravan. Kao da su sve njegove patnje prole, on gleda mirno preda se. No to je samo prividan mir. Odjednom, kao da se nakon dugog svladavanja u njemu neto prelomilo, on zaplae gorko, kao ovjek koji ne moe vie da krije svoju nesreu.

59