Sie sind auf Seite 1von 29

HRVATSKA POVIJEST 19. STOLJEĆA SKRIPTA

- što je to hrvatska povijest 19. stoljeća?

o

to je razdoblje od 1790. do početka 1. svj. rata

o

modernizacija – proces događanja nekih promjena, u historiografiji označava nešto drugo – koristi se u nacionalnoj historiografiji kod zemalja koje nisu prošle industrijsku revoluciju i čiji je put razvoja tekao sporije

o

rezultat te modernizacije je građansko društvo koje karakterizira:

mali broj ruralne populacije

poljoprivredna proizvodnja uključena u tržište

mali broj stanovnika radi u toj poljoprivredi

o

građansko društvo nije feudalno, to je društvo utemeljeno na liberalnim načelima, njegova srž je slobodan seljak (on je izjednačen u svom položaju prema zakonu, ali nema jednaka politička prava jer građansko društvo ne mora biti demokratsko)

o

baza mu je kapitalistička privreda – to je ekonomski sustav za razliku od građanskog društva koje je društveno uređenje

o

ekonomski sistem ne mora biti čvrsto povezan s društvom ( npr. Bachov apsolutizam u 50-im godinama 19. st. podrazumijevao je kapitalističku privredu koja se nesmetano razvija, postojalo je i građansko društvo, ali ne participira u politici)

o

u hrvatskom slučaju građansko društvo nastaje putem dugotrajnog procesa modernizacije

o

s tim se pojmovima veže pojam nacionalne integracije

o

u historiografiji nacionalna integracija znači proces izgradnje nacije kakva prije 19. st. ne postoji iako se sam pojam nacije koristi, a dolazi iz latinskog jezika

o

nacija – zajednica ljudi koja živi na određenom prostoru, a povezuje ih osjećaj pripadnosti zajedničkom identitetu, a to su:

jezik

zajednička prošlost i budućnost

o

oblikovanje građanskog društva i nacionalni integritet teku paralelno

o

nacija je konstituirana u onom času kad je golema većina ljudi poistovjećena sa širim prostorom

o

Hrvatska ima građanstvo, a Francuska buržoaziju – sam vrh građanstva koji ima i industrijsku i financijsku moć

o

periodizacija:

1790. - 1850.

razdoblje protomodernizacije do Bachova apsolutizma

1850. - 1860.

bečko središte diktiranim reformama dokida ostatke feudalizma i stvara temelje kapitalizma i građanskog društva, to je doba stagnacije modernizma, završava padom apsolutizma

1860. – 1870.

1870. – 1914.

o

19. st. je povezano s politizacijom najširih slojeva pučanstva (seljaštva, građanstva)

o

periodizacija:

1790. – 1830.

1830. – 1835.

1835. – 1848./49.

1850 – Bachov apsolutizam

1860. i dalje – razdoblje kontinuiteta

o

u 19. stoljeću nema razumijevanja hrvatske povijesti bez povijesti njenog šireg okvira, tj. Habsburške Monarhije

o

pod vlasti Habsburgovaca su hrvatske zemlje, tj. Hrvatska, Dalmacija i Slavonija

o

Habsburška Monarhija tada nije država, već monarhijska zajednica (Češka, Slovačka, Lombardija, oko Francuske – Savoja i Nica, dijelovi Poljske, Ugarska), odnosno jedna ogromna država koja je slabo povezana preko malo faktora, a to su u prvom redu središnja vlast i dinastija

o

jozefinizam – uvjerenje vladara da je moguće iz jednog središta ujediniti pravnu državu i utisnuti joj njezino okružje, što naravno nije uspjelo

o

do1848. monarhija funkcionira kao heterogena cjelina

o

Franjo I. (1792. – 1835.)

o

dinastija odabire apsolutizam

o

Bečki kongres – 1814. – 1815.

prvi summit svjetskih država

jedina velika sila tada je HM i ona to pokušava iskoristiti

o

ustavnost u prvoj polovici 19. st.

to nije razdoblje kada se vlada neprestanim patentima iz jednog središta, već vladar saziva sabore, ali pretežni dio razdoblja jest apsolutizam

Metternich nastoji spriječiti nacionalne pokrete, želi zadržati postojeće stanje bez ikakvih reformi

unatoč tom represivnom stanju, javlja se npr. ilirski pokret

- 19. st. – doba nacija

- one nacije koje su ekonomski jače smatraju da svoju punu samostalnost mogu ostvariti u svojoj vlastitoj državi ( što se vidi kod Mađara 1848.)

- Monarhija je shvatila da se mora modernizirati – okvir je u velikom dijelu bio feudalni tamo di se privreda temeljila na agraru

- mađarski i njemački nacionalizam su ugrožavali HM

- mađarski nacionalizam – želi potpunu samostalnost Ugarske bez ikakve veze sa HM, osim zajedničkog vladara, tj. personalne unije

- s velikom popustljivošću bečki dvor u ožujku 1848. zadovoljava sve ugarske zahtjeve

- od 30. ih godina 19. st. ugarska težnja za nezavisnost - nositelj te težnje je ugarsko kalvinističko građanstvo zajedno s plemstvom koje ih podupire, ali je ipak okrenuto prema Beču

- dvor je dozvolio formiranje samostalne mađarske vlade i obećava da će vladar sankcionirati sve zakone koje vlada donese

- postupnim slamanjem revolucionarnih žarišta i manipulacijom ostalih nacionalizama u državi,

revolucija u Mađarskoj je slomljena ( npr. hrvatski nacionalizam usmjeren je protiv mađarskog te ga je na kraju slomila habsburška vojska u suradnji s ruskom)

- Istvan Szecheny se zalaže za reforme (napisao je djelo Kapital)

- nakon 1848. HM ima 2 cilja

o

pokušati stvoriti jedinstvenu državu

o

provesti modernizaciju

- međutim, to je doba apslutizma, strogog centralizma i vladavine vojske

- financijska kriza – reforme puno koštaju

- na sve to došao je i loše vođeni rat – gubitak Lombardije koja je imala važnu ekonomsku ulogu

- austronjemačkim liberalima nije odgovarao apsolutizam, ali im je odgovarala bečka ekspanzionistička politika

- svim mađarskim konzervativcima ne odgovara apsolutizam koji je kršio njihovu moć

- zato se te dvije strane udružuju i vrše pritisak na mladog vladara da obnovi ustavnost

- s time ulazimo u razdoblje 60.-ih godina kad se monarhija koleba što sa sobom napraviti, kako organizirati zajedničku državu

- Listopadska diploma – oktroirani ustavni nacrt

o

namjera da se monarhija formira kao federacija, tj. da se obnove povijesne pokrajine koje će imati veliki stupanj samostalnosti u određenim okvirima upravne vlasti

o

ali to ne odgovara austronjemačkim liberalima koji pritišću kralja pa on donosi Veljački patent (vraćanje na centralizaciju)

- problem su ponovno Mađari

- ugarski sabor se sastaje u proljeće 1861. te ne želi ni čuti za rješenje koje nudi centralizam u formi federalizma

- 1865. – Deak Ferenc – piše uskršnje članke po kojima su Mađari spremni pristati na maksimalnu autonomnost

- 1866. – rat

- 1867. – Austro – ugarska nagodba

- službeni naziv austrijskog dijela monarhije je „zemlje zastupljene u carevinskom vijeću – parlamentu“

- ta se heterogena cjelina 1867. dijeli u dvije države, s tim da se jedan od ta dva dijela ne petlja u unutrašnje poslove drugoga

- zajedničke su vojska, vanjska trgovina i monetarni sustav

- nema zajedničke vlade

- aristokracija nikada nije prihvatila dualizam s austrijske strane

- austro – ugarskom nagodbom Dalmacija se formalno mogla sjediniti s Hrvatskom i potom ući u Kraljevstvo Ugarske (od Karpata do mora)

- vojska – jedinice carsko – kraljevske vojske – službeni naziv od 1867.

o Mađari traže da se uvede komandni jezik – na području Ugarske traže jedinice pod vlašću mađarske

vlade

- Mađari su željeli i vlastitu ekonomiju

- Khuen – član Tsuzme liberalne stranke, vladajuće u Ugarskoj, čiji je cilj stvoriti jedinstvenu Ugarsku

- svi zakoni koje je donio Josip II. zovu se patenti (zakoni doneseni vladarevom odlukom)

- on želi stvoriti jedinstvenu državu

- otpor se javlja na dva područja:

o

austro-njemačko

o

mađarsko plemstvo

- povukao je sve donešene patente osim 2:

o

o slobodi seljenja seljaka

o

patent o vjerskoj toleranciji

- Ustav – osnovni akt neke zemlje koji donosi njene zakone, uređenje, ….

- staleški ustav – sustav u kojem plemstvo na određeni način dijeli vlast s vladarom

- županije (županijske skupštine) – plemstvo se sastaje, odlučuje o određenim pitanjima, šalje svoje predstavnike u Sabor, sastaje se rijetko, ne zasjeda redovito, ali se bavi nekim ključnim pitanjima – kontingenti vojske i porezi (sabor)

- županijske skupštine su težišta plemićke autonmije gdje ostvaruju svoja plemićka prava (najveća je županija zagrebačka)

- u svibnju 1790. sastao se hrvatski sabor

- Nikola Škrlec Lomnički – veliki župan zagrebački

o cilj – spriječiti pokušaje apsolutizma, ali Lomnički, kao i ostatak plemstva, zna da to Hrvati ne mogu učiniti sami pa traže oslonac u moćnom ugarskom plemstvu, ali to ne znači da su Lomnički i većina hrv. plemstva spremni žrtvovati muncipalna prava (čitav niz povlastica dobivenih od vladara i nagomilovanih stoljećima, a zapisana su u Verbozijevom zakoniku (Tripartitumu)

- temeljna prava treba očuvati, a istodobno i stvoriti vezu s mađarskim plemstvom

- zaključci sabora:

da se za Hrvatsku i Ugarsku formira jedna zajednička vlada kako bi se osiguralo da se vlast ne preseli voljom vladara u Beč

ta bi se vlada zvala Namjesničko vijeće ( koje već postoji) formirala bi se tako da Hrvatski i Ugarski sabor biraju svoje predstavnike – paritet rezervna varijanta – da se namjesničko vijeće, koje funkcionira, proglasi vladom za Hrvatsku te da ima nadležnost za Hrvatsku iz toga proizlazi da su Hrvatska i Slavonija zasebni dijelovi

pitanje poreza – vidimo nastojanje plemstva da se Hrvatska održi kao politički subjekt kroz svoje plemstvo traži se da se o porezu odlučuje na zajedničkom saboru,a li u odvojenim raspravama, te da se vrati staro muncipalno pravo Hrvatskoj po kojem ona plaća samo ½ vojne kontribucije u odnosu na Ugarsku prema mišljenju povjesničara greška je napravljena kad je Hrvatski sabor sam sebi oduzeo pravo da odlučuje o visini vojnog poreza jer je mislio da će tako lakše odoljeti pritisku Beča

da je u javnom životu u Hrvatskoj i dalje u isključivoj upotrebi latinski jezik (jer Mađari već postavljaju pitanje uvođenja mađarskog)

da se vojska zaklinje kralju, ali i hrvatskom narodu

da se pravno uspostavi vlast bana da hrvatski sabor ima pravo predlagati kralju 4 kandidata za bana

da bi naglasio posebnost Hrvatske i Slavonije Sabor je izradio vlastiti nacrt urbarijalnog zakona (urbar – dokument u kojem su popisana opterećenja)

odluka o protestantima – oni na području Hrvatske nemaju ista prava kao kršćani (ni

konfesionalna, ni građanska)

o

s tim zahtjevima muciji su se zaputili na sabor koji je prvo zasjedao u Pešti, pa u Budimu

o

Ugarski sabor je odbio prihvatiti zaključke u ovoj formi koju je iznio hrvatski sabor, a s kojima se u

načelu slagao, pa ih je preformulirao:

odluka o protestantima je prihvaćena (uz veliki otpor jer je većina mađarskog plemstva protestantske vjere), ali Mađari uzvraćaju udarac stavljajući Slavoniju u pitanje

prijedlog o porezu i načinu utvrđivanja visine cenzusa je prihvaćen, prihvaćeno je čak i to da se o tom pitanju raspravlja odvojeno, ali ne da iznosi više od 50% ukupnog prihoda

odbijen je zaključak da Hrvatski sabor za kandidata za bana predlaže 4 kandidata, ali se

dopušta da ban bude član Ugarskog narodnog vijeća, koji je postao vlada

o

zaljučak – u odlukama ugarskog sabora vide se tendencije postupnog anuliranja hrvatskih muncipalnih prava, što će psotati konstanta problema u cijelom 19. st.

- Mađari spas od bečkog aposlutizma vide u Ugarskoj kao nacionalnoj državi i smatraju da je to najbolja brana, a hrvatska autonomija im u tome predstavlja zapreku pa je prisutna tendencija stapanja hrvatskog prostora u Ugarsku državu

- već na saboru 1790. Mađari su se usprotivili zahtjevu da jezik javnog života bude latinski te imaju opravdanje – mađarski jezik nije njemački i tako se stvara brana germanizaciji

- taj prijedlog teško prolazi jer je Ugarska multinacionalna država u kojoj Mađari tvore 1/3 stanovništva, a ostalo su Slaveni, Slovaci, Ruteni, Rumunji

- Leopold I. brat Josipa II, djelomično popušta Mađarima – samo daje dozvolu da se zapisnik ugarskog sabora piše na mađarskom jeziku

- otpor hrvatskog plemstva prema mađarskom jeziku je političke prirode, kao samostalan subjekt smatraju da imaju pravo odabrati kojim će se jezikom u svojoj zemlji koristiti

- međutim, ako hrvatski jezik postane službeni u pitanje se dovodi egzistencija nižeg plemstva jer ga ne znaju, ali u datom trenu ne postoji jezik kojim bi hrvatsko plemstvo moglo kontrirati mađarskom jeziku

- da bi se pojavio takav jezik potrebno je odabrati narječje koje je dovoljno standarizirano i i razvijeno da postane standardni jezik

- na hrvatskom prostoru u tom trenutku postoje dva takva narjačja:

o kajkavština

o štokavština

-

kajkavština u to vrijeme doseže vrhunac (npr. Tituš Brezovački), ali kajkavskim se služi manjih dio hrvatskog naroda u odnosu na one koji se služe štokavštinom

-

ne postoji kontinuirani rad na štokavskom

-

u Zagrebu djeluje Kraljevska akademija, ali se nastava održava na latinskom jeziku

-

ne postoje knjižnice, tiskovine, zbog čega zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac radi za ilirski jezik (štokavski)

-

1794. godine kupuje tiskaru i pokušava izdavati djela na narodnom jeziku, no ubrzo napušta tu djelatnost jer nema infrastrukture koja bi mogla tu djelatnost nositi, a Mađari su u velikoj prednosti

-

u užu Ugrasku uveden je mađaski jezik

-

hrvatsko plemstvo je jedinstevno u obrani latinskog jezika i ostat će tako do 1847.

-

s ilirskim pokretom polako nastaje i hrvatski standardni jezik koji će u uporebu ući iza 1847.

-

T. Brezovački okomio se na Škrlecovu političku koncepciju i proglasio je izdajničkom

-

među plemstvom nema nikoga tko bi zastupao ideju o prekidu državno-pravnih odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te Ugarske

-

u feudalnom sustavu koji je uobličen u 3 staleža (oni koji mole, rade, ratuju) postoji ideja da je samo plemstvu i svećenstvu omogućeno sudjelovanje u političkom životu

-

taj dio naroda se zove politički narod i sve one muncipalne povlastice odnose se na njih

-

tek 1848. događa se obrat kad povlastice plemstva postaju povlastice cijelog naroda

-

1792.

umire Leopold II. (prije no što je sjeo na prijestolje bio je veliki toskanski vojvoda)

-

te godine izbija revolucija i HM stoji na čelu prve protufrancuske koalicije

-

hrvatsko i mađarsko plemstvo sklapa pakt sa dvorom kojem oni pružaju podršku u nastojanjima da se slomi revolucija kad je ušla u prostor Monarhije

-

afera Ignjata Martinovića 1795. – bio je srpskog podrijetla u službi bečkog dvora, smislio je kompliciranu urotu (o tome piše M. Jurić Zagorka u svom romanu Republikanci)

-

mir u Campo Formiju 1797. – Austrija dobiva Dalmaciju i Istru te Veneciju i Boku kotarsku (1797. –

1805.

– prva austrijska uprava u Dalmaciji)

-

1805.

– ponovno ta područja dolaze pod vlast Francuza (Dalmacija s Bokom kotarskom i bivša Mletačka

Istra)

-

prva austrijska uprava – nije ništa mijenjala, već je zadržala zatečeno stanje (komunalno uređenje, odnose u agraru), jedino što u komunalna društva ulazi jest pravo građanstva

-

dalmatinske komune ne pružaju nikakav otpor

-

Franjo I. u Dalmaciju dolazi kao ugarski kralj (do 1409. Dalmacija je i pripadala Ugarskoj)

-

ni s hrvatske ni s dalamtinske strane nema nikakve inicijative da se iskoristi nastalo stanje i sjedini Dalmacija s Hrvatskom

-

jedino Vrhovac nešto radi – počinje sakupljati dokumete u kojima bi se dokazalo da je Dalmacija dio ugarske krune, pa čak i sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske (taj je izraz inače adekvatan samo za drugu polovicu 19. st. )

-

kad se Venecija povlačila gradski pučani i koloni (donji sljevi) nastoje iskoristiti situaciju, ali s nikakvim jasnim ciljevima

-

bio je to stihijski pokret kojeg je austrijska vojska vrlo brzo ugušila

-

1797.

– 1805. (mir u Požunu) – Dalmacija pod Habsburgovcima

-

1805 – 1808. – Francuska vlast u Dalmaciji

-

1809.

– 1813. – Napoleonove Ilirske pokrajine (provincije)

-

Ilirske provincije:

o

Mletačka Istra

o

bivša mletačka Dalmacija

o

prostor južno od Save

-

sjedište provincja je u Ljubljani, poslije u Trstu

-

sistem organizacije tog prostora:

o

organizirano kao 7 provincija

o

na dijelu južno od save zahvaćen je i jedan dio Vojne Krajine koji ima naziv Vojna Hrvatska

o

te provincije čine zasebnu pokrajinu unutar Francuskoga Cartva što nije bio slučaj s Dalmacijom i Istrom koje su pripojene Kraljevini Italiji

- general Marmont:

o

generalni providur ilirskih provincija do 1811. kad njihovo sjedište seli u Ljubljanu jer obuhvaćaju dio Slovenije

o

u to vrijeme pokušavaju se instalirati moderna obilježja pri čemu su glavne karakteristike:

odvaja se sudstvo od upravnog aparata

zabranjuju se cehovi u gradovima da bi se oslobodila trgovina

ukinuta je osobna ovisnost čovjeka od vlastelina(tj. ukinuto kmetstvo)

ostaje tlaka ali ukinuta je crkvena desetina

bivši kmet se tretira kao vlasnik zemlje (što se tiče plaćanja poreza)

- potkraj napoleonskih ratova HM zapada u krizu pa Franjo I. saziva sabor plemstva

- 1811. – saziva Ugarski sabor – to je bio jedan u nizu od onih sabora iz 19. st. koji korak po korak idu u smjeru gaženja hrvatskih municipalnih prava (ta prava se odnose na plemstvo, a ne na teritorij)

- Ugarski sabor koji treba razriješiti kesu da bi se napunila blagajna zaključuje:

o jezično pitanje – da se mađarski jezik uvede u sve škole i u sve službe, da se 1822. u Hrvatskoj i Slavoniji ureduje samo na mađarskom jeziku, tj. da on postane službeni

- na tom saboru i prilikom donošenja te odluke ne sudjeluje hrvatsko plemstvo (samo par njih)

- hrvatski municiji i poklisari nisu bili spremni prihvatiti te zaključke u cjelosti, nisu se usprotivili da bude mađarski jezik službeni uza područje uže Ugarske i pristali su da se uči u Hrvatskoj, ali to je bilo sve na što su bili spremni pristati

- međutim, Ugarski je sabor raspušten i sve do 1825. nema zasjedanja ni Ugraskog ni Hrvatskog sabora

- na djelu je franciscejski apsolutizam jer nema ratova pa Franjo I. ne treba dijeliti vlast s velikašima

- Sveta Alijansa – na čelu tog saveza je HM (ambiciozna vanjska politika zahtjeva čvrstu ruku u zemlji)

- Ilirske provincije – ne integriraju se u prostor monarhije već ostaju kao zasebna cjelina sve do 1822.

- razdoblje apsolutizma traje sve do 1825. kada je buknuo otpor mađarskog plemstva

- napoleonovi ratovi su omogućili uspon tržišne privrede

- razdoblje konjukture – blokada uzokuje da na pojedinim prostorima nekih proizvoda nema pa se počinju proizvoditi, ali onda se vide nedostatci koje to za sobom povlači pa se misli i na razvoj manufakture, reforme i sl.

- Istvan Szecheny, Škrlec Lomnički i dr. – svi se ugledaju na englesku privredu

- 1825.

o

prije ugarskog sabora se sastaje hrvatski, ali za razliku od 1811. kada su se sastali da izaberu predstavnike, sada se donose neki zaključci:

ujedinjenje dalmatinske i varaždinske krajine sa hrvatskom

 

istra ne spada u područje hrvatskog državnog prava totalna razdvojenost hrvatskog prostora (Hrvatska, Vojna Krajina, Dalmacija, Primorje, Slavonija) teško omogućava integraciju traži se od municija da zastupaju integraciju Slavonije sa Hrvatskom u poreznom sustavu taj zahtjev je važan jer je u funkciji integracije (osim što neki prostor može povezati na politički način, potrebno ga je čvršće vezati i na druge načine)

o

Ugarski sbor je podržao zahtjev za ujednijenjem hrvatskih zemalja, a to će činiti kroz cijelo 19. st.

jer na taj način Ugarska može izaći na Jadran

o

Ugarska je prihvatila i zahtjev za integracijom Krajine jer je to prostor na kojem je koncipirana Austrijska vojska koja se može aktivirati ako mađarsko plemstvo pretjera u svojim zahtjevima

- 1826. u Beču kažu da nije moguća sjediniti Karlovački generalat jer onda ulazi u sastav Kraljevine Ugarske i time ona vojno jača što može ugroziti cijelu Monarhiju

- Zašto ne integrirati Vojnu krajinu:

o

obrambeni razlozi

o

do 1867. pitanje Vojne krajine je pitanje odnosa između Pešte i Beča pa je Hrvatska malo toga mogla napraviti ( kad se stvori dualizam, moći će se naći rješenje koje odgovara i Mađarima i Habsburgovcima

- Ugarski sabor 1825. nije mogao izbjeći jezično pitanje – traži se uvođenje mađarskog jezika u sve škole u Hrvatskoj

- hrvatsko plemstvo pruža otpor pa Mađari traže da se uvede kao obavezni nastavni predmet

- Josip Kušević – se diže i kaže kako Mađari ne mogu donositi zaključke o tom pitanju , već to može samo Hrvatski sabor (Mađari i kroz drugu polovinu 19.st. tu hrvatsku samostalnost tretiraju kao pokrajinsku samostalnost)

- Hrvatski sabor 1827. donosi odluku da se mađarski jezik uvede kaao obavezni u hrvatske škole (al to je tad učinio on, a ne Mađarski sabor)

- sabor 1825. je prvi koji slijdi nakon razdoblja apsloutizma

- 1827. Sabor donosi odluku da se formira komisija koja će prikupiti sve dokumente koji govore o hrvatskim municipalnim pravima na jednom mjestu (a to je važno i za historiografiju), a sve kako bi se suprostavili mađarskoj državno-pravnoj ideologiji

- 3 godine kasnije ta se knjižica pojavila u velikoj nakladi

- na tom se saboru za hrvatske zemlje prvi put koristi naziv Partes Subjectae (podložna zemlja), te protiv toga ustaje hrvatsko plemstvo, a Mađari se moraju povući

- od druge polovice 19. st. se koristi pojam koji je bolje odgovarao – Partes Adnexae (pridružena zemlja) ili Regna Socia (saveznička kraljevina)

- kulturna infrastruktura podrazumijeva kulturne institucije, muzeje, akademije, kazališta…tj. sve ono što može pomoći u nacionalnom osvještavanju, osjećaju nacionalne pripadnosti

- postoji jako malo toga oko 1830.

- u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji 1834. ima oko 64 škole, Varaždinska županija ima samo 4 (tzv. trivialke – čitanje pisanje, računanje), a u Vojnoj Krajini sistem je malo bolji – oko 150 škola na njemačkom jeziku – Hrvatska i Slavonija imaju ukupno 7 gimnazija, a nastavni jezik je latinski, u karlovačkoj gimnaziji je njemački, jedino Zagreb ima gimnaziju malo većeg ranga (arhigimnazija – 6-godišnja gimnazija + dvogodišnji tečaj filozofije na jedinoj visokoškolskoj instituciji u zemlji – Kraljevskoj akademiji znanosti; u Dalmaciji nema ništa

- Kraljevska akademija znanosti je kćer Isusovačke gimnazije (diploma Leopolda II iz 1669.)

- postoje 3 fakulteta – filozofija, pravo i teologija – 2 godine se sluša filozofija, a onda se prelazi na studij prava ili teologije

- mnogi studiraju u inozemstvu ( Gaj – Graz, Pešta)

- trgovačko građanstvo – novi sloj koji će u mnogočemu biti odlučujući u preporodnom pokretu

- u Pešti je otvoren nacionalni muzej, u Hrvatskoj se to nije moglo ralizirati, pa je otvorena prva javna knjižnica

- nema novina na narodnom jeziku (prve inicijative pokrenute su oko 1820, ali ostela su samo inicijative) – no shvaća se važnost širenja informacija

- Ljudevit Gaj – bio je kajkavac, on je središte ilirskog pokreta (oko sebe okuplja niz mladih koji se nalaze na Kapucinskim stubama); u Pešti upoznaje slovačkog pjesnika Kolara kjeg također muči ortografija

- u Hrvatskoj postoje književnosti na više ili manje razvijenim narječjima (kajkavsko, štokavsko, dubrovački krug itd.), ali Gaj želi da svi pišu na isti način i zato zastupa reformu ortografije po češkom uzoru (da se uvedu dijakritički znakovi č, ž, š te sa jedan znak predstavlja jedan glas); rezultat toga je Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830) koja sadrži:

o

prijedlog reformiranog pravopisa za kajkavsko

o

prijedlog prevopisa za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju

- znači da Gaj nije da samo prijadlog kakav pravopis treba upotrebljavati na kajkavskom narječju nego se proteže na cijelu domovinu

- Kratka osnova doživljava oduševljenje – Pavao Štoos piše zahvalu Gju u vidu pjesme „Kip domovine vu početku leta 1831.“

- knjižica je važna i zbog stvaranja zajedničkog književnog jezika za Južne Slavene

- 1827. Hrvatski sabor donosi odluku o prikupljanju svih dokumenata koji se odnose na iura municipalia

- 1830. – pojavljuje se rasprava pronotara Josipa Kuševića „De munitipalibus iuribus“ – „O municipalnim pravima i statutima Kraljevina Dalmacije, Hrvastke i Slavonije“ (na lat. jeziku i objavljena u Zagrebu)

- tu su na jednom mjestu skupljene sve povelje koje pokazuju poseban status Kraljevine u zajednici s Ugarskom

- s njome je Kušević otvorio vrata hrvatske historiografije

- pomoću ove knjižice razvit će se instrument političke bitke za rješenje hrvatskog pitanja do kraja Monarhije, tj. razvit će se državno-pravna ideologija

- ta ideologija je skup postulata temeljenih na povijesnim činjenicama, a govori o povijesnom pravu Hrvatske na državnost

- knjižica je prije svega namjenjena hrvatskom plemstvu, naime hrvatski poslanici u saboru sada mogu ravnopravno parirati mađarskim aspiracijama na hrvatsku autonomiju – te 2 državnopravne ideologije sukobljavat će se sve do kraja Monarhije

- za ono doba knjižica je tiskana u velikoj nakladi (1000 primjeraka, a sabor je otkupio 500)

- knjižicu je pozdravio i Štoos u pjesmi „Kip domovine“

- Gaj u početku djeluje osamljeno, ali već se 1832. oko njega formira krug uglednih mladića pojedinaca na kojima počiva teret preporodnog poketa do 1840-ih

- to su Dragutin Rakovac (kajkavac), Vjekoslav Babukić (čakavac), Antun Mažuranić (štokavac), Ljudevit Vukotinović (kajkavac), Ivan Derkos (kajkavac), Pavao Štoos (kajkavac)

- središte pokreta je kajkavsko područje tj. grad Zagreb koji tada broji 14000 st.

- Gaju je bilo jasno da je za širenje ideja važan tisak (Zagreb je velikim dijelom bio njemački grad pa su i postojale novine na njemačkom „Agramer politishe Zeitung“ pa je 1832. uputio molbu Zagrebačkoj županiji koja ju je proslijedila uz pozitivne preporuke u Budim, rješenje se čekalo 2 godine – tek intervencijom vladara Franje I u ljeto 1834. Gaj dobiva pozitivan odgovor, a prve novine se tiskaju 1835. (Novine horvatzke)

- 1832. pokrenuta je inicijativa da se na akademiji počne preeavati narodni jezik

- te je godine Matija Smodek dobio odobrenje da se predaje filologiju horvtskoga dijalekta, no dogodio se mali incident jer je na akademiji bila i nekolicina Mađara, Fran Kurelac je aktivirao hrvatske studente da to spriječe

- 1832. se preko Ljudevita Vukotinića Gajevu krugu pridružio i grof Janko Drašković što je bio dokaz suradnje građanske inteligencije i predstavnika plemstva

- takve su se skupine nazivale honoratske skupine i bile su karakteristične za zemlje koje nemaju još građanstvo

- Drašković 1832. u Karlovcu objavljuje svoju „Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom“ koju je namjenio zastupnicima koji se spremaju na sabor

- Diserrtacija je pisana na štokavskom narječju (iako je Drašković kajkavac), njegova je namjera bila dati hrvatskim predstavnicima u saboru priručnik da se lakše snađu pri čemu je težište bilo stavljeno na reforme, iako otvara i sva druga ključna pitanja hrvatske politike (kako ona vidi položaj Hrvatske u budućnosti) – zato kažemo da je to prvi politički program preporodnog pokreta

- Drašković traži da Hrvatska ima svoju samostalnu vladu, da uvede štokavsko narječje kao službeni jezik, te da se stvori“Kraljevstvo Iliričko“ u okviru Habsburške Monarhije koje bi obuhvaćalo hrvatske zemlje, Bosnu, jedan dio slovenskih zemalja (dio koji je ušao u Ilirske provincije)

- on te zahtjeve nastoji i obraniti:

o

kad je riječ o Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji one u tu zajednicu ulaze temeljem hrvatskog državnog prava

o

dio slovenskih zemalja ujedinio bi se na temelju jezične srodnosti

o

Bosna bi ušla u tu cjelinu na osnovi prvobitnog opsega hrvatskih zemalja

- on je inspiriran IsztvanomSzekenyjem, ugarskim magnatom koji također teži za reformom feudalnog sustava

- u preporodnom razdoblju javljaju se prigodne pjesme – budnice ili davorije (govore o jeziku, majci, domovini i sl) kojima se preporoditelji obraćaju javnosti, najpoznatija i najbolja je „Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju“ 1832. Ivana Derkosa

- to je u biti rasprava u kojoj on iznosi prijedlog da treba stvaranje narodnog jezika nastati postupno, u dugotrajnom procesu, a na podlozi štokavskog narječja

- ostaje nam samo se pitati što bi se dogodilo da se pod pritiskom mađarizacije nije ubrzao taj evolutivni put (Gaj i preporoditelji nisu poslušali Derkosa)

- na zasjedanju hrvatskog sabora (u drugoj polovici 1832. ) postoje znakovi da hrvatsko plemstvo u Ugarskoj kreće u ofenzivu

- kada se u saboru 1832 general Juraj Rukavina zahvalio na imenovanju, govor je izrekao na hrvatskom jeziku (do tada se u saboru mogao čuti samo latinski)

- 1843 – govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog na hrvatskom jeziku u saboru

- još jasnije o promjeni politike hrvastkog plemstva govori instrukcija:

o

sabor je obavezao svoje predstavnike da odlučno brane zakon iz 1604. o zabrani doseljavanja protestanata (što je bilo politički motivirano jer je mađarsko plemstvo većinom protestantsko)

o

zatim da moraju braniti upotrebu latinskog jezika kao službenog na hrvatskom prostoru, a mađarski da se može koristiti samo u užoj Ugarskoj

o

trebaju istaknuti da je odluka Hrvatskog sabora o zajedničkoj vladi iz 1790. bila privremena

o

tražiti punu vlast bana (to će se ostvariti samo ako dođe do sjedinjenja hrvatskih zemalja)

o

riješiti pitanje vojnog poreza sa ugarskog sabora iz 1790. - da ga plemstvo traži natrag, da ga određuje samo hrvatski sabor

o

ako bi se pokazalo da hrvatski zastupnici ne mogu odoljeti pritiscima da napuste zasjedanje plemstvo će se obratiti vladaru i tražiti neovisnu vladu (vrlo značajna stvar)

- ne radi se tu samo o problemu jezika, već i o mađarskim aspiracijama na Slavoniju

- 1832. Virovitička županija na poticaj mađarskog plemstva iznosi zahtjev da bude izuzeta pod vlast hrtvatskog bana i sabora

- tu se vidi problem Slavonije gdje Mađari potiču i igraju na kartu – ako Hrvati traže municipalna prava neće ih dobiti kao cjelina već samo 3 kajkavske županije

- Gaj je pronašao način da utemelji ideologiju preporodnog pokreta koja će mobilizirati preporoditelje na političku i kulturnu akciju, tu će ideologiju izraziti u budnici „Horvatov sloga i zjedinjenje“ (još Horvatska ni propala) 1832. , koja je prvi put izvedena u međučinu njemačke predstave

- o toj Gajevoj budnici pisao je grof Stančić

- 1835. – u Danici Antun Mihanović objavljuje „Horvatsku domovinu“

- do travnja 1834. Mađari su svoju politiku mađarizacije vodili sami, ali tada dolazi odluka iz Beča da se mađarski jezik obavezno uči u gimnaziji na akademiji

- to je bila politika popuštanja Mađarima zbog taktiziranja dvora

- mađarizacija se ne provodi samo preko Ugarskog sabora već preko ugarskih županija koje su u centru moći ugarskog plemstva u užoj Ugarskoj

- na tu pojavu Slovak Samuel Hoje odgovara izdavanjem sisa „Treba li da postanemo Mađari“ koji izražava ono što se misli u Hrvatskoj pa zato kod nas ima dobar odjek

- filozof Johann Gottfried Herder ne smatra da postoje narodi koji imaju svoju povijesnu ulogu i oni koji ju nemjau, već da svaki narod ima povijsenu zadaću

- ta ideja ravnoprevnosti bila je vrlo važna za Slovence osobito ako se zna da je izrazito pozitivno govori o njima

- njime su se inspirirale sve slavenske nacionalne integracijske ideologije 19. st.a pogotovo njegovom idejom da se duša svakog naroda izražava u jeziku

- početkom siječnja 1835. napokon se pojavljuje „Novine hrvatzke“ i 4 dana kasnije književni prilog „Danicza horvatzka, slavonszla y dalmatinzka“

- no preporodni pokret ne teče pod hrvatskim imenom pa Gaj pod pritiskom preporodnog kruga mijenja naziv novina u Novine Ilirske 1836.

- to je učinjeno zbog prevladavanja partikularizama hrvatskih zemalja (podijeljenost u jezičnom i teritorijalnom smislu), a novo ime nema zadaću promijeniti, već preoostiti razlike koje postoje na užem hrvatskom prostoru, ali i u širem kontekstu

- jer naziv ilirci i ilirski humanisti od 15. stoljeća koriste za bilo koji prostor na kojem žive južni Slaveni, to je također upravna praksa u Austriji za hrtvatske zemlje i Bosnu te taj naziv koristi i Napoleon

- vjerovalo se da su južni Salveni potomci Ilira

- tim neutralnim imenom žele se premostiti razlike kad započinje proces stvaranja 3 nacije (srpske, hrvatske i slovenske) koje su međusobno vrlo bliske

- oko 1830te postojala je predoždba slavista da je u prošlosti postojao jedan narod koji je govorio jednim jezikom, a to je bio jedinstven slavenski narod i oni to pokušavaju obnoviti, ali u smislu jedinstvenosti kulture a ne jedinstvenosti jezika ili naroda) koja bi onda mogla parirati talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj i sl. (dakle, kulturno jedinstvo i zbližavanje slavenskim jezikom)

- svi štokavci su Srbi, a svi kajkavci su Slovenci

- oko 1830. Gaj upoznaje djelo slovačkog pjesnika Kolara koji daje svoju klasifikaciju jezika prema kojoj bi se Slaveni trebali okupiti u 4 velike cjeline – srpsku, poljsku, češku i rusku (srpsko ime za cijeli južnoslavenski prostor)

- Gaj to prihvaća kao inspiraciju, ali uz određene korekcije jer ona ne dijeli, za razliku od slavista, hrvatski etnički prostor između slovenstva i srpstva, već ga integrira pod srpskim imenom koje Gaj zamjenjuje nutralnim ilirskim imenom

- tu južnoslavensku cjelinu Gaj vidi strukturiranu od 3 elementa - srpstvo, slovenstvo i hrvatstvo, pa daje svoju trostepenastu klasifikaciju jezika:

o

hrvatstvo – fundament

o

južnoslavenstvo

o

slavenstvo

- slavistika – radi se o mladoj znanosti koja je pokazala inters za slavenske jezike, ali ne definira jezik kao takav, već želi reći da predstavlja dušu naroda, to je način na koji tadašnji filozofi i ideolozi željeli reći da je jezik temeljno obilježje po kojem se jedan narod razlikuje od drugoga

- kažu da su svi kajkavci Slovenci, a štokavci Srbi, pa prema tadašnjoj slavistici Hrvata ne bi bilo, osim eventualno čakavaca

- slavistika pomaže i razvoj ideje o slavenskoj solidarnosti, među malim narodima razvija se ideja da samo suradnjom mogu unaprijediti svoju kulturu

- i krug proporoditelja oko Gaja potražit će jedan širi okvir - slavenstvo, međutim, Gaj se nije mogao time zadovoljiti te među hrvatstva i slavenstva postavlja kategoriju južnih Slavena, a zašto? – jer se u početku nacionalno integriraju i Slovenci i Srbi i Hrvati, tj. narodi postaju sami sebe svjesni, a Gaj je svjestan te činjenice pa koristi ilirsko ime kao neku vrstu prezimena koji bi koristili i Slovenci i Srbi i Hrvati te vjeruje da će ga korititi svi uz ideju stvaranja jedne zajedničke južnoslavense kulture, zato vlada predoždba da su Slaveni autohtoni potomci antičkih Ilira koji su otišli iza Karpata i vratili se (teorija o dvostrukoj seobi Ilira)

- 1847. dolazi do zabrane ilirskog imena jer se preporodni pokret nije ograničio samo na kulturna pitanja, jasno je da građanstvo sada brani hrvatska municipalna prava, teže očuvanju hrvatstva, ali ne izvan Monarhije i ne izvan Ugarske, jer je hrvatski pokret preslab da bi mogao težiti izdvajanjem iz Ugarske

- kako dolazi do zabrane:

o iliriski pokret počinje se prenositi i na politički život, a među onima koji sudjeluju u njemu se 1840/1841 počinju stvarati 2 struje:

horvatsko – vugerska stranka – na poticaj Ugarske zastupa ideju da se, neovisno što se događa, treba čvrsto držati mađarske politike - ipak nisu baš bili spremni žrtvovati hrvatska municipalna prava u korist Mađara

ilirska stranka – zastupaju suprotno stajalište i čvrsto ustraju u obrani autonomije

- činjenica da je Gaj za književni jezik uzeo štokavsko narječje ode na ruku Mađarima jer je štokavština za taj kakkavski dio Hrvatske nepoznanica

- niz malih plemića jednoselaca (npr. Turopoljci) pristali su uz Maađarone

- 1843. – se primjetilo da sukobi među strujama postaju sve veći što je bilo i logično jer preporodni pokret jača; K.Metternich je donio odluku da se zabrani upotreba ilirskog imena, ali ništa bitno se nije promjenilo jer rad i kulturna djelatnost iliraca nije zabranjena, dapače, to je koristilo širenju hrvatskog nacionalnog imena na cijeli hrvatski prostor

- regionalizam je vrlo jak i prevladava se postupno, ali Hrvati su se našli u situaciji da to moraju učiniti vrlo brzo i s vrlo slabom infrastrukturom (čitaonice i sl.)

- zabrana je povučena 1845. ali ne kada je riječ o političkom životu, nego što se tiče kulture

- dvije struje koje su se javile 1840 nemaju neke svoje programe, već su to više skupine koje razdvajaju različita stajališta

- u Križevcima 1843 većinu dobili narodnjaci, a 1842 se to dogodilo i u zagrebačkoj županiji

- okvir u kojem se to događa ostaje isti – mađarsko plemstvo (gdje također imamo umjereniju i radikalnu struju

- ilirska stranka ima bolje odnose s vrhovima mađarskog plemstva, nego s nižim koje postaje sve radikalnije zbog pitanja mađarizacije i feudalnih reformi

- krupno mađarsko plemstvo sklonije je sporijem osamostaljenju Mađarske, ako je moguće uz dogovor s dvorom, a niže plemstvo (na čelu kojeg je Kossuth) želi što brže ostvarenje personalne unije s Austrijom

- pritisak s mađarske strane na Hrvatsku uoči 1848 sve više raste – uvijek se radi o jezičnom pitanju, vrhunac koji će završiti sukobom 1848 – proljeće naroda – godina revolucija

- odluke koje se donose u Hrvatskoj ne možemo razumijeti ako ne vidimo kako se mijenja situacija u širem okružju, moramo voditi računa i o strukturi Monarhije koja je do 1848. ostala zajednica zemalja skupljena oko vladara, jedna od tih zajednica je Ugarska, ali ona sama je po svom sastavu složena (sastoji se od Erdelja, Hrvatske, Slavonije i eventualno Dalmacije – to je uža Ugarska), a da nije kompaktna vidi se i po nazivu – zemlje krune sv. Stjepana (a ne Ugarska)

- neovisno o složenosti zemlje, ta je zajednica u nacionalnom smislu heterogena (Mađari, Hrvastki, Srbi, Slovenci, Ruteni), javljaju se nacionalni pokreti

- krajem 1847 počeo je zasjedati Ugarski sabor (hrvatski sabor ne zasjeda već nekolko godina ) kada se u Monarhiji aktivira nekoliko revolucionarnih zajednica istovremeno, to će se pokazati loše

- veljača 1848. - izbija revolucija u Parizu

- Berlin, Apeninski poluotok – nemiri u Milanu, odcjepljenje Lombardije (austrijska pokrajina) na čelu talijanskog pokreta stoji Kraljevina Sardinija (Pijamont), a iza nje stoji Francuska; HM odlučuje tamo poslati jedan dio carske vojske

- situaciju prati i mađarsko niže radikalno plemstvo koje je na saboru u Požunu te je na njihov pritisak 13.10.1848 sabor uputio zahtjev u Beč da krune sv. Stjepana dobiju samostalnost. tj. mađarsko plemstvo je ocijenilo da je trenutak povoljan da se dvor pritisne kako bi se formirala personalna unija

- taj dan u Beču izbija revolucija, građanstvo traži uvođenje ustava, tj, rušenje apsolutizma

- mislilo se da će se situacija smiriti kad padne omraženi kancelar Metternich, al se to nije dogodilo

- u toj za dvor teškoj situaciji jedino je rješenje bilo složiti se s onim što ugarsko plemstvo traži, dozvoljava im da formiraju svoju vladu te da vladar sankcionira sve zaključke koje donese Ugarski sabor (što znači da zakone vladar mora odobriti)

- to je tzv. Mađarski ožujski ustav

- ugarsko plemstvo je odlučilo da je trenutak pogodan jer se ruši feudalni sustav, a s time se može srušiti i hrvatska autonomija koja se temelji na feudalizmu

- mađarski liberalizam nije vodio računa o tome da se ideja slobode ne zaustavlja na slobodi pojedinca, nego i na slobodi onih naroda koji ju nemaju, oni su to bili spremni prihvatiti samo kad se radi o njima

- u HM tinja niz žarišta, a dvor ne može intervenirati vojnim sredstvima (jer je dio carske vojske poslan u Lombardiju) pa im ostaje politička djelatnost

- 13. ožujka 1848 izbila je revolucija u Beču, dvor je isprva mislo da će se situacija smiriti, ali kad su uvidjeli da se stanje pogoršava odlučili su otpustiti Metternicha (koji je bio simbol režima i aposlutizma) te su obećali donošenje Ustava

- pad Metternicha stvorio je pozitivno okružje za nacionalne pokrete

- ugarski sabor na pritisak radikalnog nižeg plemstva šalje na dvor izaslanika koji traži osnivanje samostalne ugarske vlade što je vladar i odobrio

- to je odjeknula u Hrvatskoj jer bi osamostaljenje Ugarske ostavilo Mađarima slobodne ruke za organiziranje unutrašnjeg uređenja

- narodnjaci su bili neugodno zatečeni tim popuštanjem krune Mađarima jer se s njihovim osamostaljenjem Hrvatska izlaže direktnom pritisku Pešte

- Ugarski sabor donosi zakone u travnju (tzv. travanjski ustav) po kojima je:

o

ukinut feudalizam

o

uspostavljena građanska prava i slobode

o

vlada je odgovarala parlamentu

o

vladar nema pravo intervenirati osim na zahtjev vlade

- sve je to bio udar na hrvatsku autonomiju

- Gaj, Kukuljević i ostali preporoditelji su svjesni što se događa pa Gaj odlazi u Graz i pokušava stupiti u kontakt s nadvojvodom Ivanom, s njim pregovara kako ispuniti praznu bansku stolicu (naime, hrvatski sabor ne zasjeda već 2 godine i nema bana, a ban je taj koji saziva sabor), izbor narodnjaka bio je tadašnji pukovnik barun Josip Jelačić koji je sklon pokretu, a istodobno i lojalan dinastiji, ta je odluka u interesu dvora

- dok se tamo pregovara, Gaj se vraća u Zagreb gdje zatiče program kojim se mora odgovoriti na djelovanje Mađara, tj. treba stvoriti tijelo koje će ličiti na sabor, a to je narodna skupština koja je donijela 30 točaka - tzv. narodna zahtijevanja, 25. ožujka 1848., u kojima se traži:

o

ujedinjenje hrvatskih zemalja

o

narodna nezavisnost

o

uspostava nezavisne vlade odgovorne saboru

o

sloboda tiska, vjeroispovjesti, govora, sastajanja

o

jednakost svih pred zakonom

o

pretvaranje sabora iz staleškog u zastupnički

o

ukidanje kmetstva

o

što se tiče položaja Hrvatske u odnosu na Ugarsku, traži se od vladara sve ono što je dao i Mađarima, dakle traži se puna samostalnost Hrvatske u okviru Ugarske, to znači da se ne traži odcjepljenje te se u preambuli ističe želja za očuvanjem HM (a to je bilo bitno Dvoru)

- kad je to sastavljeno, poslana je delegacija u Beč, no dvor kalkulira jer je odlučio zaustaviti mađarski nacionalizam uz pomoć hrvatskog pokreta, a s druge strane ne želi zatvoriti vrata pregovorima s Mađarima, zato je službeni odgovor dvora na narodna zahtijevanja bio suzdržan; dvor savjetuje ublažavanje točaka – da se istakne neraskidivost državno-pravne veze između Hrvatske i Ugarske, zbog toga se koristi blaži izraz – želje naroda, ali odgovor je opet suzdržan – vladar će želje razmotriti,, a pozitivno će odgovoriti na one koje smatra pogodnima

- Jelačićeva dva proglasa:

o

25. travnja 1848. – ukinuće kmetstva u Hrvatskoj

o

25. travnja 1848. – niti jedan organ vlasti u Hrvatskoj ubuduće ne smije primati naredbe ugarske vlade

-

oko bana se formira Bansko vijeće – samostalna hrvatska vlada tijekom revolucije (do oktroiranog ustava)

-

Jelačić ima i zadatak pripremanja izbora za Sabor (prvi nestaleški sabor)

-

u

svibnju se situacija komplicira i u Ugarskom i u austrijskom dijelu monarhije

-

na prostoru Ugarske postoji nekoliko pokreta – hrvatski je najjači, ali tu je i srpski, sultan je daleko, Srbija je praktički samostalna što bitno pridonosi jačanju Srba u južnoj Ugarskoj, u srpnju se u Srijemskim Karlovcima donosi odluka da se taj teritorij proglasi Srpskom Vojvodinom te i ona odbija vlast ugarske vlade i pokazuje tendencije povezivanja sa Hrvatskom (donosi odluku o stupanju u neki oblik državno-pravnih veza s Hrvatskom); patijarh Rajačić dolazi u Zagreb i intronizira Jelačića

-

logično je da se nacionalni pokreti koji su ugrženi povezuju, a postoji i opasnost da se hrvatskom i srpskom pokretu pridruže i još neki što Ugarskoj ne odgovara

-

problem u austrijskom dijelu Monarhije je češki ustanak, te izbijanje druge revolucije u Beču, naime, vladar je obećao ustav u ožujku, a još ga nema pa se građanstvo buni, dvor bježi u Innsbruck, pada vlada iz ožujka, saziva se nova, a saziva se i ustavnotvorna skupština koja donosi ustav samo za austrijski dio monarhije

-

krajem ožujka izbila je revolucija u Lombardiji i tu austrijska vojska stalno trpi poraze; u toj situaciji mađarska vlada predlaže Ugarskom saboru da se vladaru da vojska za pomoć uz uvijet da im se ostave slobodne ruke za rješenje nacionalnog pokreta, pomoć dinastiji ponudio je i Jelačić, ali naravno, Mađari su jači partneri

-

krajem svibnja Mađari vrše pritisak na vladara tražeći da smijeni Jelačića i zabrani zasjedanje Hrvatskog sabora

-

31. svibnja 1848. Jelačić dobiva pismo od dvora u kojem ga se poziva u Innsbruck u roku 24 h i u istom pismu stoji zabrana zasjedanja sabora

-

Jelačić je odlučio otići u Innsbruck , ali se hrvatska vlada usprotivila shvaćajući koliko je važno da se sabor održi pa sastavlja svoja zahtjevanja

-

sabor se sastaje 5 . lipnja i donosi zaključke o tome kako vidi rješenje hrvtskog pitanja

-

prva stvar koju iznose je hitno preuređenje cijele Monarhije u federaciju samostalnih naroda i narodnosti, formiranje ustavne države koja bi imala neke zajedničke poslove (vojska, vanjski poslovi, vanjska trgovina)

-

takva koncepcija federacije prvo je nastala kod Čeha, a podloga joj je austroslavizam, tj. uvjerenje da je za male slavenske narode koji su ugroženi od mnogo jačeg protivnika, korisno da ostanu zajedno unutar Monarhije, ali u obliku federacije

-

potom se Jelačić pojavio na dvoru, ali vladar nije ni htio čuti za taj zaključak, saboru u Zagrebu je ukinuta zakonitost, Jelačić u tom trenu to ne zna, ali već je maknut s mjesta bana (odluka dvora i Mađara bila je da se to ne objavi javno, no procurilo je u tisak, pa na povratku iz Innsbrucka Jelačić doznaje za to iz novina)

-

krajem srpnja 1848. postalo je jasno da je rat neizbježan, u tom trenu bečkom doru je to odgovaralo jer su skršili češku i talijansku revoluciju

-

Jelačić dobiva signale s dvora da se pripremi, ali je paradoksalna činjenica da je skinut s položaja bana,

a

nema ni novčane pomoći od dvora

-

krajem kolovoza vladar po prvi put od izbijanja revolucije

-

Monarhija jasno staje na stranu Hrvata, Jelačić je uveden na položaj bana, te mu je na prostoru cijele Ugarske podijeljena vrhovna vojna i civilna vlast

-

11. rujna 1848. Jelačić je pripojio Međimurje Hrvatskoj

-

sve do kraja rujna Hrvati napreduju, a cilj Mađara bio je da ih uvuku što dublje u užu Ugarsku

-

bitka kod Pakozda – završava nerješeno pa je sklopljeno trodnevno primirje, Jelačić zna da će sam sa svojim jedinicama izgubiti rat, kao što zna da su uz obalu Dunava carske jedinice pa ih želi pridružiti hrvatskoj vojsci; u trenutku kad se Jelačić primiče carskoj vojsci u Beču izbija nova revolucija i dvor je ponovno u opasnosti; Jelačić niti trena ne dvoji što treba učiniti, on zna da tu revoluciju u Beču vode oni

koji su velikonjemački orijentirani i samim time je ugrožena opstojnost Monarhije jer će im Mađari priteći u pomoć

- zato Jelačić kreće prema Beču

- 1. studenog 1848 Beč je pao i činilo se da je s time revolucija riješena, ali u tom trenu dvor donosi odluku da je nužno učiniti promjenu na prijestolju jer je Ferdinand V. mentalno bolestan, te ga nasljeđuje Franjo Josip

- novi vladar je mlad, ali ima dobru ekipu oko sebe (npr. knez Schwarzenberg), na prijestolje je stupio

02.12.

- od njega se traži izjava da će vladati kao ustavni vladar, što naravno njemu ne pada na pamet

- Jelačić je imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije, čime su se neformalno prvi put nakon dugo vremena hrvatske zemlje našle ujedinjene

- vlada novog vladara, na čelu koje je krajnje konzervativni knez Schwarzenberg, namjerava uspostaviti apsolutizam

- krajem 1848. hrvatski narodnjaci donose prvi i jedini konkretno razrađen ustavHM kao federacije (sastavio ga Ognjeslav Utješenović Ostrožinski)

- Mažuranić koncipira dokument koji pokušava predstaviti Hrvate Europi (prvi takav u povijesti)

- za Hrvate nitko ne zna, osim kao za krajišnike, te se zna da je hrvatski general sudjelovao u gušenju građanske revolucije, a to je u očima europskih liberala neprihvatljivo, no oni ne poznaju okolnosti – naime, ta revolucija je težila progutati hrvatsku autonomiju

- kad je slomljena revolucija u Beču, generali (i Jelačić) kreću u Peštu te i ona pada, vladar je povukao potez koji je pokazao kuda dinastija smjera – raspustio je parlament i 06. ožujka proglasio svoj oktroirani ustav koji je doduše predviđao podjelu vlasti između krune i naroda, ali je ostao mrtvo slovo na papiru

- razdoblje neoapsolutizma:

o

tema o kojoj tada austrijski parlament raspravlja je gotovo simbolična – kako u ustavu definirati podrijetlo vlasti (vladara)

o

u feudalnom sustavu izvor vlasti je božja providnost, a prema liberalima vlast dolazi od naroda koji daje vladaru polet da vlada

o

u tom trenutku dok se vodila ideološka bitka, Franjo Josip je sam proglasio ustav pa ga zato zovemo oktroiranim

o

već sama činjenica da ustav nije donesen uz predstavništvo naroda, nego ga je vladar nametnuo, pokazuje put kojim dvor smjera, da od tekovina revolucije neće biti ništa

o

uz mladog je vladara i konzervativna vlada koja ne ulijeva povjerenje

o

Ustav je taktika za postupno smirenje stvari

o

oktroirani ustav je predvidio autonomiju za historijske pokrajine

o

one bi imale svoje lokalne sabore, ali istovremeno je dana golema moć glavnom parlamentu

o

tekođer, ustav daje vladaru pravo da proglasi ništavnom bilo koju odluku lokalnih vlada ako smatra da je na štetu monarhije

o

zato oktroirani ustav u Hrvatskoj, a i drugdje, nailazi na oštro suprostavljanje

o

dok nije bila ugušena mađarska revolucija vladar je imao potporu Hrvatske, a od tada je svako odbijanje ustava u Hrvatskoj postalo opasno zbog vojske

o

Jelačić je shaćao da je bolje prihvatiti ustav, nego si natrpati vojsku na vrat

o

zato je taj ustav početkom rujna 1849. bio proglašen i u Hrvatskoj, ali to formalno nije značilo ništa jer nikada niti jedna institucija (lokalni parlament) nie bio sazvan jer je cilj dvora bio očit – što prije uspostaviti apsolutizam

o

tamo gdje je vojska ustav ne može funkcionoirati

- 31. prosinca 1851. proglašen je silvestarski patent – to je bio nacrt uređenja monarhije

- kaže se da je oktroirani ustav stavljen van snage jer ga nije bilo moguće oživjeti

- zato to razdoblje od donošenja oktroiranog ustava i i proglašenja u Hrvatskoj pa do 1851. nazivamo uvertirom apsolutizma

- od tada se počinje vladati patentima

- što je dvor natjeralo da krene u apsolutizam?

- to je izraz nužde, objektivnih okolnosti u kojima se monarhija našla, proizlazi iz samog karaktera monarhije

- ravolucije su pokazale da ako se zemlja ne pretvori u jedinstvenu, moderno organiziranu državu, od nje neće biti ništa, pa se moralo iz središta krenuti s takvim uređenjem

- treba jedinstvenim pravnim normama povezati zemlju, a to se nakon revolucije moglo samo diktatom odozgo, (prvi put je to pokušano u vrijeme Marije Terezije i sada opet)

- no nije samo iskustvo dvora u vezi nacionalnih pokreta bilo razlogom uvođenja apsolutizma, već je monarhija bila heterogena i u privrednom, kulturnom i ekonomskom smislu

- već krajem 18. st. u nekim se dijelovima zemlje ukida feudalizam , ali ne u svima (npr. u Hrvatskoj) zbog čega se svuda trebaju stvoriti temelji za moderno građansko društvo, a za to je potrebno nekoliko godina (upravo se to događa 50-ih godina)

- prema tome to nije samo doba represije, već i velike reforme cjelokupnog društva u svim krunovinama

- ali bilo je bitno postaviti na noge moderne institucije u samome Beču (npr. Ministarstvo pravosuđa, školstva, policije itd.)

- osigurati komunikaciju iz središta sa svim ostalim krajevima

- naravno, to su reforme imale negdje pozitivne, a negdje negativne rezultate (takađer, ta modernizacija nije uvijek bila ugodna)

- dakle, razdoblje neoapsolutizma = intenzivne reforme

- 3. razlog za uvođenje neoapsolutizma je vanjska politika, a to znači da HM ima ambiciju da se nametne Europi kao velika sila, ali to ne može ako ostane takva kakva je bila (heterogena, gospodarski i ekonomski neformirana), želi to zbog otvorenog pitanja njemačkog ujedinjenja

- naime, te države pokazuju tendenciju da se njemački prostor nacionalno integrira, a prilike za to 1848. nije bilo

- nakon poraza revolucije, Monarhija, kao konzervativna sila, ima ambiciju stati na čelo ujedinjenja i to po sustavu velikonjemačkog ujedinjenja gdje bi imala glavnu riječ ali zbog toga vodi veliku bitku s Pruskom koja želi biti glavni čimbenik ujedinjenja

- na vanjskopolitičke ambicije monarhije idu i dalje – kontrola apeninskog poluotoka (ima Lombardiju i Veneciju pomoću kojih kontrolira sve državice na poluotoku i na naki način kontrolira Francusku

- Rusija se u to vrijeme još nije afirmirala kao sila na europskom prostoru pa je ovo idealna prilika da Europa bude ono što je HM

- Liberalizam – je sušta suprotnost apsolutizmu

- 1848. on je u Europi postigao neke rezultate, ali sad je likvidiran – kako je to bilo moguće?

- moralo je doći do pristanka liberala (unutar monarhije) na apsolutizam

- neoapsolutizam je dobrim dijelom počivao na prešutnom dogovoru krune i austronjemačkih liberala (građanstvo), a velikim dijelom tome je razlog mogućnost zarade – likvidacija feudalizma, stvaranje tržišta i sl. koristi krupnom kapitalu čiji su nositelji liberali

- jedan od njih koji je pristao je odvjetnik Aleksandar Bach , u razdoblju apsolutizma zauzima jednu od najvažnijih funkcija i postaje simbolom tog vremena

- ima izvanredne organizacijske sposobnosti, prvo je na čelu ministarstva pravosuđa pa unutarnjih poslova koje je glavni kanal između središta i ostalih organa uprave

- bilo je i liberala koji su smatrali da snage unutar same krune nisu dovoljne za likvidaciju feudalizma i stvaranje moderne države

- jedn od takvih je Imbrod Tkalec koji je smatrao da te snage nude gotovo rješenje pokrajinama koje nemaju dobar potencijal u činovnicima da bi osmislile te reforme

- možemo razumijeti shvaćanje da se zemlja mogla temeljito modernizirati prisilom odozdo na određena rješenja (npr. da bi se mogao uvesti novi porezni sustav trebalo je napraviti katastar, a da bi se on napravio, treba obaviti izmjeru zemlje direktno na terenu za što treba imati stručnjake koji to znaju te

to traje strašno dugo prvih nekoliko godina da se napravi privremeni katastar, pa još nekoliko godina za trajni, a da ne spominjemo loše stanje puteva

- moderna birokracija – u austrijskom dijelu Monarhije polako se počela oblikovat još za Josipa I, a sada se javlja u svim dijelovima zemlje

- to više nije staro feudalno činovništvo za koje se ne gleda je li dovoljno osposobljeno, već se sada

profesionalizira – raspisuju se natječaji, gledaju se kvalifikacije kandidata, činovništvo postaje stručno, a dijeli se u 3 skupine:

o

pisari – to činovništvo postaje posebna kategorija činovništva, dobivaju uniforme te ih zovu bachovi husari (u užoj Ugarskoj), ilirac Janez Trdina napisao je knjigu sjećanja na ovo razdoblje neoapsolutizma „Bachovi husari i ilirci“ Što im omogućuje da postanu posebna kasta? – plaće definitivno nisu, već to što nema nikakve mogućnosti kritike javnosti na njihov rad, nitko ne bi riskirao zatvor kritizirajući reforme i njihovo provođenje, zato birokratskom aparatu raste ugled i on je odan monarhiji

o

Vojska - ima golem utjecaj na krug oko mladog vladara, a afirmirala se na činjenici da je uspjela slomiti revoluciju, vojska je represivni aparat i kruna se, ne bez razloga, oslanja na nju

o

Katolička crkva – apsolutizam i katolicizam u monarhiji do 1848. nisu mogli naći zajednički jezik, država se u vrijeme Josipa II. stavila iznad crkve i crkva je bila pod državnim režimom, ali je i jedina preživjela sve njegove reforme

- zašto je crkva spremna prihvatiti neoapsolutizam države koja je moćna i pritišće je? – 1848. je sazvana biskupska konferencija nma mig dvora da bi crkva dobila određeni utjecaj u društvu, iostalom vrhovi katoličke crkve regrutiraju se iz krugova visokog plemstva i nisu skloni liberalizmu; 1855. sklopljen je konkordat između crkve i države, tj. konzervativnog Pija IX i Franje Josipa (konkordati mogu biti raskinuti samo obostranom odlukom strana koje ih sklapaju i vrlo je moćan dogovor); tim konkordatom katolička crkva je određena kao državna religija; nema ravnopravnosti konfesija; Franjo Josip postaje posebni zaštitnik crkve koji ima pravo odabira nižih položaja, a episkopati (austrijski arhiepiskop) se imenuju dogovorom između vladara i sv. stolice

- crkvi je dan širok utjecaj na društvo – osnovne škole su pod kontrolom crkve, u javnosti ne smije biti publicirano ništa što nije prešlo crkvenu cenzuru

- dinastija u katolicizmu vidi vezivno tkivo za cijlue monarhijui zato se pritišće mađarsko i češko protestantsko plemstv koje je liberalno; carska obitelj, koja je brojna, svoje članove šalje na istaknute položaje u vojsci, crkvi, manje u državnu upravu itd. te igraju izrazito političku ulogu, imaju funkciju spona između vladara i zemlje

- u lipnju 1849. raspušteno je Bansko vijeće kao samostalna hrvatska vlada te se formira banska vlada koja ima izrazito drugačiju funkciju

- ustav definira monarhiju kao nedjeljivu cjelinu te da krunovine koje imaju neku autonimiju s vreenom treba …

- Jelačić je dobio pravo da bira manje činovnike u tom tijelu

- županije – niži organ uprave, ali to nisu oe stare županije, to su moderna okružja oja izvještavaju o stanju bansku vladu koja onda izvještava dvor

- Jelačić ne gubi funkciju bana, ali je u biti samo formalno vrhovni činovnik koji, koliko je moguće za Hrvatsku pokušava iskoristit minimalne povlastice (u sudstvu, financijama), ali uskoro postaje figura koja je sve manje mila dvoru, budući da je vrijeme apsolutizma, u krugovima bivših suradnika postaje sve manje omiljen i završava svoju karijeru nimalo slavno

- Trdinini memoari – opis različitih oblika germanizacije (malo je subjektivan po tom pitanju), ali unatoč germanizaciji to je jedno vrlo dinamično razdoblje pa se ono u novijoj literaturi karakterizira kao modernizacija odozgo (vrijeme 1850-1860)

- osim moderne uprave, postoje i druge modernizacijske reforme

- cilj vrhova monarhije bio je stvoriti jedinstvenu carevinu sa zajedničkim jezikom, a to nije ništa drugo nego germnizacija

- uvodi se njemački kao nastavni jezik u gimnazije, uvodi se u vrhovne organe uprave u Hrvatskoj, ali germanizacija nema isti intenzitet u početku 50. ih godina kao u drugoj polovici 50-ih

- rasla je potreba za službenim prevoditeljima hrvatskog na njemački jezik i obrnuto (jedan od službenik prevoditelja banske vlade bio je Dimitrije Demetar koji je dosta učinio za Hrvatsku tada), no s vremenom se nije počeo koristiti u nižim organima uprave jer se štedilo sa činovnicima (nije bilo moguće slati prevoditelje u sve institucije) a dokumenti koji su slani bili su originali, na njemačkom

- tako na mala vrata teče germanizacija

- u Trdininim memoarima vidi se i žaljenje zbog zapošljavanja stranih činovnika u vrhove uprave, ali činjenica je da je bilo vrlo malo domaćih obrazovanih činovnika

- 3 su stvari bile najvažnije u tom razdoblju:

o

uvođenje modernog pravosuđa

o

uvođenje modernog poreza

o

zemljišno rasterećenje

- zemljišno rasterećenje – proces odvajanja , podjele zemlje između bivšeg feudaca i bivšeg podložnika – selišno zemljište od tada pripada bivšem podložniku, ali trebalo je utvrditi što točno čini to selište što nije bilo jednostavno jer nisu svi urbari bili dostuni, a neki su bili i zastarijeli

- zakon o tome kako provesti tu podjelu nametnut je patentom 1853.

- ali postojale su i druge zemlje na vlastelinstvu – izvanselišne (šume, pašnjaci, livade) – koje koriste i bivši kmet i feudalac

- taj je problem riješen 1857.

- ta dva patenta treba istaknuti jer je Hrvatska bila agrarna zemlja i nema kapitalističke privrede dok zemlja ne prijeđe u privatno vlasništvo

- reforma pravosuđa – u feudalnom sistemu sudstva postojalo je više različitih sudova, najviši prije 1848. bio je banski stol, a postojali su i vlastelinski, kotarski i dr. sudovi te sudovi slobodnih kraljevskih gradova

- do 1848. bila je izražena povezanost uprave i sudstva, što znači da pravosuđe ne postoji kao samostalna institucija, tj. poslove sudstva vrše isti oni činovnici iz uprave

- a nakon 1848. se uvodi novi sustav – formira se sudstvo od najnižeg kotarskog pa do najvišeg zemaljskog (ali taj nije vrhovni, nema samostalnost), uprava se odvaja od sudstva

- 1852. se uvode novi, za cijelu zemlju važeći austrijski građanski i austrijski kazneni zakon te modernizira kazneni postupak

- tad možemo reći da se u Hrvatskoj prvi put organizira sudstvo

- formirano je moderno odvjetništvo (odvjetnikom ne može postati bilo tko, već se mora polagati stručni ispit)

- moderniziran je sudski postupak koji se u razdoblju apsolutizma zove inkvizicijski, a cilj je bio postići da onaj tko je optužen i prizna krivnju ne smije znati za koje je djelo konkretno optužen kako ne bi prekrio dokaze ili ne govorio istinu, također optuženi nije sudjelovao u postupku, već je pismenim putem komunicirao sa sudcem koji je istovremeno bio i tužitelj

- od 1848. rasprave postaju javne, sud je samostalna institucija, postoje državni tužitelji

- na prvostupanjskim (kotarskim) sudovima stjecanjem okolnosti činovnici obavljaju i sudsku ulogu (jer nema dovoljno sudaca)

- moderni porezni sustav – u ranom novom vijeku postoje 2 glavna državna poreza – domestical i kontribucija (vojni porez) te je to razmjerno jednostavan državni porez, a sada porezni sustav obuhvaća porez na zemlju – zemljarina kojeg plaćaju svi – to je najvažniji porez u Hrvatskoj koja je agrarna zemlja, a porez se plaća ovisno o veličini posjeda

- drugi najvažniji porez je kućarina, a plaća ga svatko tko posjeduje kuću

- sljedeći je porez bio prihod od iznajmljivanja kuća

- zatim porez koji je proizlazio iz prihoda stečenih osobnim radom

- osim poreza postojali su i prirezi – npr. prirez na duhan, pečenje, rakiju…

- sve te reforme ne uvode se brzo – jedno je donijeti odluku, a druga stvar je to zaživjeti

- porezna reforma nije bila uspješna jer je bila previše za Hrvatsku a nije postojao razvojni plan

- rat koji je izbio u proljeće 1859. između Francuske koja želi pomoći Pijemontu koji pomaže Lombardiji da se oslobodi monarhije; monarhija je taj rat izgubila te je skršen ugled vojske i izgubljena Lombardija, a to je značilo ekonomski udarac

- nakon završetka tog rata u državi se osijeća da bi se nešto moglo dogoditi postojećem režimu

- 15.07.1859. Franjo Josip izdaje manifest kojim nastoji objasniti da je rat završen i opravdati gubitak Lombardije te obećaje neka poboljšanja u upravi zemlje

- naime, on tada nije imao namjeru odustati od apsolutističke vladavine, ali taj je sistem bio uzdrman (financijska kriza, izdaci za rat, za reforme)

- krajem 1859. kralj je shvatio da postoji velika šansa da zemlja proglasi bankrot, a izlaz je vidio u sazivu tijela koje bi vladara savjetovalo kako isplivati iz krize

- odlučeno je da se carevinsko vijeće, kao savjetodavni organ, proširi s 1-2 predstavnika iz svake od krunovina (pa bi postalo prošireno carevinsko vijeće), te bi bilo stalno savjetodavno tijelo što se tiče financijskih pitanja

- sve ovo navedeno bio je jak signal da dosadašnji siste neće još dugo izdržati

- Franjo Josip je propisao da se to tijelo ne smije sastajati javno i da se ne smije baviti drugim pitanjima osim onih koje vladar zada, ali kada su se počeli sastajati ta je odrednica skršena, a tijelo je vladaru rekla da nema popravljanja financijske situacije ako ne dođe do podjele vlasti, nakon pritiska kojeg su izvršili na vladara uvjerili su ga i uspostavljeno je ustavno stanje, to ne bi bilo moguće da se nisu dogovorili austronjemački liberali i mađarski starokonzervativci jer je i jednima i drugima odgovaralo da se ukine apsolutizam

- 15.10.1860 objavljena je listopadska diploma (ili treći oktroirani ustav) s čime je konačno likvidiran apsolutizam i zacrtano je kako bi ubuduće monarhija trebala funkcionirati

- listopadska diploma vidi državu kao federacioju, ali ne onako kako su poželjeli neki predstavnici (npr. Strossmayer i Vraniczany), već kao federaciju povijesnih zemaljagdje bi postojao središnji parlamentkoji bi rješavao pitanja za cijelu zemlju

- u Hrtvstkoj je listopadska diploma razmjerno povoljno počela, ali su je svi d+shvaćali kao jedno prijelazno rarješenje,tj. kao prijalaz prema punoj ustavnosti, ali to se nije dogodilo

- potkraj veljače 861. došlo je iz Beča tumačenje diplome – taj je patent napravio 3 koraka unatrag jer predviđa usku lokalnu autonomiju io opet centralizam, a nije bilo nikakvog izgleda da se stvari promjene

- s padom apsolutizma 15. 10. očekivao se saziv hrvatskog savora pa je u 1. mjesecusazvano bansko vijeće kako bi se izabrali zastupnici sabora kakav je predviđen listopadskom diplomom, a umjesto toga to je tijelo počelo postavljati neka državno-pravna pitanja

- službeno, apsolutizam prestaje s donošenjem ustavnog nacrta – listopadske diplome

- ona predviđa vrlo široku autonomiju austrijskih pkrajina, ali ne na temelju nacija, već na osnovi starih povijesnih pokrajina

- zajednički poslovi bili su:

o

vojska

o

financije

o

vanjski poslovi

- odmah je sazvana banska konferencija- tada je ban bio Šokčević (nakon Jelačića), konferencija je imala zadaću formirati izaslanstvo na sabor koji se imao sastati 1861.

- ta banska konferencija, već prije samog sabora 1861 postavlja neke temeljne državno-pravne zahtjeve, a iz vladareva odgovora vidimo njegovo lobiranje između hrvatskih zahtjeva i Mađara

- zahtjevi:

o

ujedinjenje banke hrvatske sa Dalmacijom i 3 istarska kotara (Labin, Volosko, Novigrad)

o

da vladar za Hrvatsku formira vrhovnu vlast – hrvatsku dvorsku kancelariju koja bi bila neovisna o vrhovnoj dvorskoj vlasti za Ugarsku

o

nact o samoupravi gradova i županija, tamo je pečat dao Ivan Mažuranić, koji je predvidio vrlo široku autonomiju za županijske skupštine

- vladar je samo djelomično izašao u susret zahtjevima – pristao je da se formira vrhovna vlast za Hrvatsku, ali ne pod istim imenom ko za Ugarsku, već se zove Privremeni dvorski dikasterij

- pitanje Istre je posve prešutno, a što se tiče Dalmacije, vladaru je bilo stalo do sjedinjenja s Dalmacijom ne dođe jer taj prostor vrh monarhije smatra za sebe strateškim teritorijem

- naime, prostor Dalmacije Beču ne donosi nikakvu ekonomsku korist, već je važna njena prisutnost na Mediteranu kroz izlazak na Jadran

- ne bi bilo upitno da vladar kaže ne ujedinjenju nego poručuje da se predstavnici Banske kancelarije trebaju dogovoriti s Dalmacijom, a u to vrijeme Lazar Mamuza ? uz pomoć austrijske vlade zakulisnim igrama čini sve da do toga ne dođe

- 1860. u Dalmaciji se na veliko debatira treba li se ujediniti s Hrvatskom, te postoje 2 struje:

o

autonomaška – ne niječe hrvatski identitet Dalmacije, ali se odupire sjedinjenju (autonomaši nisu kao iredentisti), dalmatinsko stanovništvo nema puno zajedničkog s Austrijom, već je odgojeno u talijanskoj kulturi i nema ništa protiv sjedinjenja

o

narodnjaci – okupljaju se oko zadarskog lista „Il Nazionale“ te od 60-ih godina jačaju i stvaraju se uvjeti za djelovanje preporodnog pokreta u Dalmaciji

- vladaru je nakon listopadske diplome stalo da nađe zajednički jezik s Mađarima

- krajem 1860. ukinuta je srpska Vojvodina koja je narušavala integritet Ugarske (kako su Mađari to shvatili)

- iako je Jelačić proglasio Međimurje dijelom Hrvatske, vladar je samovoljno onda 1861. taj prostor uključio u Ugarsku

- iločki i rumski kotar su ipak pripali Hrvatskoj te se tako obnovila Srijemska županija, ali je taj potez zakomplicirao odnose između Srba i Hrvata, naime, Ilok i Ruma stvorili su dojam kod Srba da je riječ o nagodbi između Mađara i Hrvata

- priključenje Međimurja Hrvatskoj nije ostavilo dobar dojam, ali nije posvađalo Hrvate i Mađare

- od kraja 1859. u hrvatskoj je javnosti razvijena ideja da se Hrvati mogu othrvati bečkom apsolutizmu samo uz pomoć Mađara

- kako javnost u Hrvatskoj dočekuje listopadsku diplomu?

- svi ju vide kao prijelazno rješenje te nisu zadovoljni s načinom na koji taj nacrt ustavnog zakona donesen, već traže da svi zakoni budu doneseni uz suglasnost svih predstavnika naroda, ali općenito nije bilo nikakvog spora jer su je svi prihvatili kao jedno prijelazno rješenje

- sve do veljačkog patenta je vrijeme velikih očekivanja o čemu svjedoči „Pozor“ – list narodne stranke (koja će kasnije odigrati veliku ulogu, a čiji su članovi I. Kukuljević Sakcinski i Franjo Rački), list počinje izlaziti 1860, a u njemu se predlaže potpuna autonomija Hrvatske u unutrašnjoj upravi

- sabor počinje zasjedati 1861.

- veljački patent je imao zadaću tumačenja listopadske diplome, ali je zapravo bio njena negacija, negacija te široke autonomije povijesnih pokrajina

- autor patenta je Antun Schnerling koji je oličenje ideja austtronjemačkih liberala, a njima ne odgovara diploma, već centralizacija, te austronjemačko građanstvo ima aspiraciju dominirati politikom monarhije

- patent je suzio autonomiju pokrajina, tj. onaj opseg poslova koji bi trebao biti u kompetenciji lokalnog sabora i opet je uveden središnji parlament koji se sastaje u svom širem sastavu (poslovi za cijelu Monarhiju), a uži dio je trebao raspravljati samo o poslovima za austrijski dio Monarhije, tj., onaj koji se ne tiče Ugarske pa možemo reći da već tu imamo naznake dualizma i da nagodba 1867 nije došla preko noći

- naravno da je patent negativno utjecao u Hrvatskoj, a još više u Ugarskoj te Mađari zbog toga na svom saboru 1861. ostaju na konceptu peronalne unije i na travanjskim zakonima iz 1848.

- hrvatski sabor se sastao 15.4.1861 i to predstavlja jedan od najznačajnijih sabora

- tad se još ne zna hoće li veljački patent ostati konačno rješenje za monarhiju zbog čega se taj sabor osjeća i ponaša kao pravi parlament te traži od vladara da mu pošalje dokumente po kojima on stupa na

prijestolje; iznio je niz zakona modernizacijskog karaktera, ali je sve propalo jer je u 11 mjesecu raspušten

- vladar je imao neka očekivanja od hrvatskog sabora i to je iznio u reskriptu – dokumet koji se u drugoj polovici 19. st. svečano čitao na početku saziva sabora, u tom dokumetu vladar kaže saboru što očekuje da se riješi:

o

državno – pravni odnos između Hrvatske i Ugarske

o

da sabor izabere svoje predstavnike u središnji parlament koji funkcionira na temelju veljačkog patenta, a to znači da sabor prizna takvu usku autonomiju

o

da sabor odredi kako će Hrvatska biti predstavljena u tom parlamentu te da izabere delegaciju za krunidbu Franje Josipa za hrvatsko-ugarskog kralja

- dakle, hrvatski sabor se sastao, ali je izrazio svoje nezadovoljstvo:

o činjenica da je to sabor u kojem nisu predstavljene sve hrvatske zemlje (nema predstavnika Dalmacije, Vojne krajine, gdje predstavnici uopće nisu izabrani, a nema ni Rijeke gdje su izabrani, ali nisu došli ni iz srijemske županije gdje su umjesto 15 došla 2 predstavnika)

- predstavka – Odlomci iz hrvatskog državnog prava za narodnu…“ – Franjo Rački

- u veljači 1861 vladar je dao nalog dalmatinskom saboru koji se sastao u Zadru da odabere peredstavnike koji će se s hrvatskim saborom dogovoriti o ujedinjenju, ali on to naravno nije mislio ozbiljno

- što se tiče vojne krajine kasnije su odabrani zastupnici, ali su imali pravo raspravljati samo o pitanjima Hrvatske i Ugarske, a o pitanju ujedinjenja Vojne krajine nije dolazilo u obzir

- u Rijeci je stanovništvo uglavnm bilo promađarski orjenitrano te tu počinje velika bitka za ovaj grad i stvara se njeno pitanje (kasnije riječka krpica)

- rasprava o odnosu s Ugarskom vodila se dugo te su se stvorile dvije struje:

o

narodna (okupljeni oko Pozora)

o

unionisti – oni nisu mađaroni jer se mađaroni javljaju tek u 80-im godinama za vrijeme Khuena

- prijedlog rješenja kojeg je prihvatila većina formulirala je narodna stranka, a iznio ga je Ivan Mažuranić uz dopunu Josipa Perkovca

o

1848. prekinuti su državno – pravni odnosi između Hrvatske i Ugarske, i stvarno i pravno (to znači da sve ono što je od 1102. postojalo više ne postoji) – time nastoje izbjeći da se dogovor s Ugarskom više ne opterećuje prošlošću i daju šanse hrvatskoj politici da se sad postavi kao ravnopravni partner Mađarima

o

izjava da je Hrvatska, zbog koristi koju bi imala spremna ući u državno-pravni savez s Ugarskom, čak i uži nego što je bio 1848.

o

Perkovac je dodao prijedlog koji se pokazao vidovitim – prije nego li počnu rasprave o tome kako će izgledati veza između Hrvatske i Ugarske, Mađari moraju:

priznati hrvatsku samostalnost, tj. da jamče da će se ravnopravno odnositi

da se prizna stvarni i virtualni integritet Hrvatske (virtualni – sve ono što Hrvati jednog dana misle spojiti s banskom Hrvatskom)

da se Mađari odreknu toga da pitanja unutarnje uprave, crkve, školstva, sudstva budu

predmet rasprave

o

zbog svega toga kaže se da je Perkovčeva dopuna definirala minimum hrvatske autonomije, to također znači da pomišljaju oni na još širu autonomiju

o

ovo sve postalo je zakonski članak 42. iz 1861. tj. jedini zakonski članak kojemu je vladar dao sankciju

- Unionistička struja (prezentira je Mirko Bogović)

- 1861 se razlikuje samo po tome što smatra da 1848. odnosi između Hrvatske i Ugarske jesu prestali formalno ali ne i pravno, dakle da oni postoje i dalje pa Mađarima ne treba predstavljati nikakve uvjete

- to nipošto ne znači da su unionisti bezuvjetno jurili u zagrljaj s Mađarima, već da su željeli da pregovori počnu što prije i da se o svim pitanjima raspravlja, oni nisu protiv hrvatske autonomije

- na saboru 1861 sjede Eugen Kkvaternik te Ante Starčević koji je tad uvjeren da Hrvatska na temelju svog povijesnog prava ima pravo stvoriti svoj punopravni suverenitet uz osobu vladara (personalna unija)

- i Kvaternik to smatra krajnjim ciljem, ali on je privremeno od njega voljan odustati pa je na saborskom govoru izrazio stajalište da Hrvatska treba izravno pregovarati s kraljem, ali sam Kvatenik kaže da nije moguće zanemariti činjenicu da Monarhija postoji pa bi Hrvatska bila spremna imati neke zajedničke poslove, ne s Ugarskom, već s HM te ako Ugarska dobije svoju samostalnost, te je mora dobiti i Hrvatska

- razlike između Kvaternika i Starčevića

o

Kvaretnik je izdao knjigu u Parizu pokušavajući prosuditi interes svjetske javnosti za hrvatsko pitanje

o

dok Starčević sebe vidi kao učitelja – želi stvoriti učenje pomoću kojega će osvijetliti hrvatsku situaciju s obzirom na njenu stvarnu prošlost

- sabor je većinom odbio prihvatiti rješnje kakve je vladar zamislio i odbio je poslati svoje predstavnike u središnje tijelo

- sabor je raspušten (i jedan i drugi) kao izraz ljutnje

- do 1865. slijedi razdoblje tzv. Schmerlingovog centralizma kada Monarhija do 1867 traži oblik po kojem bi mogla funkcionirati, kroz svo to razdoblje središnji parlament, iako nepotpun (npr. Česi su ga napustili), nastavlja postojati

- hrvatski privremeni dikasterij, na čelu kojeg je Mažurnaić, postaje Hrvatska dvorska kancelarija sa središtem u Beču i Mažuranićem kao ministrom

- provizorij:

- jedan njegov dio stao je uz Mažuranića i uz politiku tzv. hrvatske vlade, Mažuranić u prvom planu želi ostvariti teritorijalni integritet, a strogo želi da Hrvatska prizna zajedničke poslove za cijelu monarhiju prije nego to učine Mađari

- jer ako bi se to dogodilo bilo bi daleko povoljnije

- u početku je kod Račkog i njegove struje imao potporu, ali se poslije oni odvajaju i formiraju Narodnu liberalnu stranku, a Kukuljević i Mažuranić Samostalnu narodnu stranku, s time da to još uvijek nisu prave stranke nego samo struje

- nadbiskup Juraj Haulik smatra, kao i Mažuranić, da bi bilo dobro postići nagodbu s Krunom prije nego to učine Mađari

- Mažuranić je u Beču oko 1863 dobio povoljno svjetlo da se Dalmacija spoji s Hrvatskom ako Hrvatska uđe u Kraljevstvko carevinsko vijeće (parlament)

- s time u vezi 1863. je objavljena brošura koja propagira stajalište Samostalne narodne stranke, a zove se „Uvjetno ili Bezuvjetno“ – to je ujedno i program Mažuranićeve stranke – brošura predlaže da Hrvati uđu u Carevinsko vijeće uz prethodni dogovor s vladarom i uz uvjet da carevinsko vijeće jamči Hrvatskoj pravo na sjedinjenje i da Hrvatka ima svoj autonomni budžet s kojim bi se financiralo školstvo, crkva, uprava, sudstvo

- Mažuranićeva je namjera bila prihvatiti stanje kakvo jest, a onda iz tog stanja krenuti dalje

- 1864. – je obustavljen list Pozor

- pritisak režima raste kako rastu pripreme za sazivanje sabora

- u proljeće 1865 događa se ono čega se Mažuranić pribojavao – Deak Ferenc tiska tekst u kojem se vidi da je Mađarska spremna pristati na neke ustupke i odreći se svoje potpune autonomije te iznosi ideju dualizma

- prva stvar koja se nakon toga događa je najava saziva ugarskog i hrvatskog sabora

- u Hrvatskoj se odvijaju izbori, Mažuranićeva struja gubi, a on daje ostavku

- događa se jedna stvar koja sugerira da je s centralizmom gotovo – maknut je Schmerling, a na njegovo mjesto doveden Belcredi, uvjereni federalist, te je privremeno suspendiran veljački patent i na snazi je ponovno listopadska diploma

- hravatski sabor – u zraku vidi naznaku da će doći do sporazuma Mađara s Monarhijom

- nakon sloma austrijske vojke u Pruskom ratu, iza kulisa se odvijaju ubrzani dogovori kako bi trebala izgledati nagodba između vladara i mađarske političke elite

- što je to ideologija? – to je skup predoždbi o zatečenoj povijesnoj zbilji, tj. o društvenoj stvarnosti

- cilj autora ideologije nije opisati samu društvenu stvarnost, nego osigurati da se ona mijenja

- same predoždbe o društvenoj stvarnosti su uglavnom fregmentarne, stoga ideologije nužno iskrivljuju stvari i nije ima za vjerovati, njihova je priroda takva da manipulira

- ideologije se često pozivaju na povijesna iskustva i događaje iz prošlosti, ali ne na način da tu prošlost nastoje objasniti, nego da je iskoriste u sadašnjosti

- pravaštvo – kao ideološki sustav je dijete Starčevića i Kvaternika, oblikuje se 50-ih godina 19. st., ali ne može izaći na površinu zbog apsolutizma

- Starčević se upušta u sukob s Karađićem zbog njegove izjave da su štokavci Srbi

- u Parizu 1859. izlazi Kvaretnikova knjiga kojom Europi želi objasniti što su to Hrvati i što bi oni htjeli

- Francuzi nisu pomogli u rješavanju hrvatskog pitanja, ali je knjiga vrijedna kao prvi spis u kojoj je sistematiziran pravaški nauk

- na stvaranje pravaštva kao hrvatsku nacionalnu integracijsku ideologiju utjecao je:

o

slom koncepcije ilirizma 48/49

o

iskustvo s apsolutizmom i germanizacijskim tendencijama 50-ih godina

- istovremeno se kao reakcija na pravaštvo javlja jugoslavizam

- u pravaštvu ko ideološkom sustavu temeljna je ideologija hrvatsko državno pravo

- ona je funkcionalna i u drugoj polovici 19. st. kao što je bila i prije, to je politički elemet

- zahtjevi pravaštva se argumatiraju prošlošću i to državno pravo također za to koristi (a koristi ga i jugoslavizam)

- hrvatska- državno pravna ideologija formirala se već 30-ih godina s Kuševićevom knjižicom

- temeljni dokumenti na kojima se ta hrvatska državno-pravna ideologija poziva:

o

Pacta Conventa

o

čitav niz događaja na kojima se argumentira čitav niz posebnosti u odnosu na Ugarsku prije 1526.

o

cetinska diploma po kojoj se pravda ideja da postoji obveza dinastijie, ali i obveza hrvatskog plemstva, dakle neki uzajamni dogovor

o

pragmatička sankcija iz 1712.

- kad je riječ o stajalištu pravaštva prema Ugarskoj, odnosno austrijskom dijelu monarhije, onda i po Starčeviću i po Kvateniku je mađarizacija manje zlo od germanizacije – njoj Starčević negira svaki doprinos u razvoju europske kulure

- Starčević je inspiriran francuskom kulturnom revolucijom, a krucijalni događaj u europskoj prošlosti je za njega revolucija 48'

- kao i svi ideolozi on je bio nekritičan pa je hvaleći revoluciju hvalio i Napoleona III. koji provodi apsolutizam, a protiv kojeg je Starčević kad je riječ o Franji Josipu

- sukus pravaških težnji je ideja o samostalnoj hrvatskoj državi izvan HM

- po Starčeviću i Kvaterniku Hrvatska je nazakonito u okviru HM pa prema tome ne priznaje nagodbu

1867

- Starčevićev je cilj ne sudjelovati u političkom životu, već stvoriti učenje koje će u pogodnom trenu dovesti do osamostaljenja Hrvatske

- Starčević se ljuti na katoličko svećenstvo jer je okrenuto drugoj struji

- na cijelom južnoslavenskom prostoru za Starčevića nema nikog drugog osim Hrvata i eventualno Bugara

- nije riječ o tome da Starčević misli da bi se sad svi trebali pohrvatiti jer naime tako to interpretiraju 60- ih godina srpski povjesničari

- to nije istina jer je on liberal i demokrat

- Starčević predviđa da će svi južni Slaveni osim Bugara jednog dana shvatiti da su Hrvati i zato negira i Srbe i Slovence (međutim, postoje latinski dokumenti u kojima imamo izraz Serbus – servus ali i

Sclavus, pa Starčević to interpretira na svoj način – sclav znači rob pa nema nikakvih južnih Slavena, kao i servus = rob – to je izmišljotina onih koji odbijaju prihvatiti njegove teze, tj. Slavo-Srbi)

-

to nema veze ni sa Slavenima ni sa Srbima, već time da on označava poluljude koji se ne žele osloboditi tog ropstva prihvaćajući njegovu težnju za slobodom, tj. ne dijele njegovo učenje

-

napisao je jednu brošuru „Pasmina Slavo-Srba“ (on smatra i Jelačića i N. Šubića Zrinskog Slavosrbima,

a

Zrinski i Frankopani su simbol Hrvatstva i pravaši šire njegov kult)

-

pravaška književnost 60-ih godina – E. Kumičić – Urota Zrinsko-Frankopanska

-

Kumičić piše za obični sloj građanstva koji nije u stanju čitati teške Starčevićeve tekstove

-

za pravaše je bio problem i riješiti pitanje konfesije – Starčević kaže da su Hrvati narod koji ispovjeda 3 vjere – katoličku, pravoslavnu i muslimansku

-

s

dolaskom Khuenova režima sve se više stanovništva poistovjećuje s pravaškom ideologijom – malo

građanstvo, inteligencija i katoličko stanovništvo

-

Folnegović – izveo transformaciju izvorne pravaške ideologije u moderno pravaštvo koje onda promovira i Josip Frank

-

Frank se nadao da će dinastija radi vlastitog interesa morati riješiti hrvatsko pitanje, jer je to područje koje ne može ostati nezadovoljeno ako se monarhija hoće širiti na istok i postati sila, ali će u tom slučaju Hrvatskoj biti nemoguće potražiti rješenje u okviru Monarhije – to je to moderno pravaštvo, prvi put ta ideja ulazi u pravaški program 1894.

-

kako se to moglo dogoditi dok je još bilo Starčevića?

o

Starčević je vidio da je taj njegov radikalizam bio kontradiktoran i pušta Franka, ali dosljedan je sam sebi u svojim izjavama

-

Jugoslavizam – potpuno suprotan program, ali ima dodirnih točaka samo zbog činjenice da se radi o istom prostoru, a druga dodirna točka je hrvatska pravna i državna ideologija

-

razlika je u tome što Starčević i Kvaternik vide Hrvatsku izvan Austrije, a jugoslaveni (Rački) vide Hrvatsku u okviru monarhije

-

Strossmayerova Narodna stranka – za razliku od pravaštva ne negira da se na ovom prostoru formiraju 3 nacije – Srbi, Hrvati i Slovenci

-

nosioci jugoslavenstva su potpuno određeni u tvrdnji da su nosioci te kulture 3 naroda koji bi mogli jednog dana postati jedan ako se oblikuje zajednička kultura sa zajedničkim jezikom it oje je njigoh glavni stavak

-

zato je Akademija dobila naziv jugoslavenska, a ne hrvatska, ona treba biti središte takve kulture i neko autohtono obilježje da bi se spriječilo utapanje u mađarsku ili bilo koju drugu kuluturu, a ono što ih motivira je strah od premoći njemačke kulture

-

Strossmayerova lozinka je „prosvjetom do slobode“

-

jugoslavenstvo inzistira na dvije činjenice:

o

da su po svojoj prošlosti jugoslaveni toliko različiti da nikakvo mehaničko sjedinjenje ne dolazi u obzir,a ako da onda to mora biti federacija

o

nosioci jugoslavenstva smatraju da bi hrvatska mogla postati centar za skupljanje južnih Slavena u okviru Monarhije, a Srbija ostaje izvan Monarhije

-

tu se javlja BiH – 1875 ustanak

-

1878. monarhija na kongresu nastoji da u okviru Turske postane zaštitnik stanovništva BiH i to će dovesti do aneksije

-

1878 monarhija okupira BiH i BiH postae faktor razdora među Srbima izvan monarhije i narodnjaka u Monarhiji koji brane to i smatraju da će biti u redu ako BiH jednog dana dođe u okvir Monarhije

-

Srbima jugoslavizam uopće nije jasan niti je potreban, oni 78' dobivaju svoju autonomiju i nisu toliko jaki da mogu afirmirati tu koncepciju

-

60-ih godina se otvorilo veliko pitanje Srba u Hrvatskoj – to je pitanje priznanja Srba i to postaje problem unutar same Hrvatske – tad se postavlja pitanje tko je nosilac hrvatske državnosti, Srbi traže da dobiju status političkog naroda, to znači da hrvatska država nije izraz samo hrvatskog naroda već i Srba koji žive u Hrvastkoj

-

to je faktor hrvatsko-srpskih sporova kojima će se kasnije nadodati i neki drugi

-

temelj jugoslavizma je liberalizam i katolicizam

-

Ferenc Deak u prvom mađarskom listu daje prvi put naslutiti da Mađari odbace svoju želju za personalnom unijom

-

u

Beču su ti njegovi travanjski članci jako odjeknuli – maknut je Schmerling – simbol apsolutizma

-

na njegovo mjesto dolazi Belcredi, novi predsjednik vlade, sklon federalizmu - da se monarhija treba podijeliti u 5 jedinica, a jedna bi obuhvaćala sve južne Slavene

-

vladar je opozvao veljački patent što znači da ponovno stupa na snagu listopadska diploma koja predviđa uređenje monarhije kao federacije

-

to Mađarima nije drago

-

oni ipak pristaju na igru jer očekuju da će monarhija zaratiti s Turskom, a taj je sukob važan jer o njegovu ishodu ovisi kakva će se Njemačka stvoriti

-

drugo, pitanje je hoće li monarhija preživiti izbacivanje iz njemačkog saveza jer svi znaju da sukob monarhije s Pruskom monarhiju može stajati glave

-

krajem 65' političke snage u Hrvatskoj u svojim opredjeljenjima sve ovo uzimaju u obzir, ali ima je teško slijediti dinamiku jer ne znaju sve što se događa prije zasjedanja hrvatskog sabora

-

sabor će s prekidima zasjedati do 67' kada će donijeti odluku da se načelno priznaju zajednički poslovi za cijelu Monarhiju, kad su već i Mađari spremni to priznati

-

to je bio zajednički stav i Mažuranićeve Samostalne narodne stranke i Strossmayerove, ali to priznanje nije uključivalo sklapanje ugovora s Ugarskom, već se smatralo da se prvo trebaju srediti državno- pravni odnosi s Ugarskom

-

koncepcija Hrvatskog sabora prema tome je:

o

zajednički poslovi, ali prvo sredit državne poslove s Ugarskom, a onda zajedno s Ugarskom ići srediti zajedničke poslove

o

Mađari trebaju pristati na članak 42. hrvatskog sabora iz 61' i to je uvjet koji se postavlja, to

 

uvjetovanje pregovora vladaru nije bilo po volji pa vrši pritisak na Sabor, on popušta i formira delegaciju sa Strossmayerom – delegacija odlazi u Peštu

-

nekoliko mjeseci traju uzaludni pregovori, Mađari se ne drže članka 42., a delegacija je tražila da Hrvatska ima vlastiti budžet, tj. da sama ubire porez sa svog teritorija, te da u zajedničkom parlamentu hrvatska ima svoje predstavnike koji će zemlju predstavljati kao kolektiv, a ne kao pojednici

-

to je zadnje djelovanje Strossmayera u političkom životu

-

pregovori traju od 16.4 do 16.6 ali bez rezultata i prekinuti su dan prije no što je monarhija navjestila rat Pruskoj

-

Mađari očekuju da će taj rat monarhija izgubiti , a u tom je slučaju njihova pozicija sasvim drugačija nego sada

-

od srpnja 66' nakon poraza kod Kraljevinog Gradca Franji Josipu ne preostaje ništa drugo nego da sa Deakom i ostalima počne pregovore

-

Nagodba nije djelo hrvatskog i ugarskog sabora, već je rezultat osobnog pregovora s vladarom i Mađarima

-

hrvatski sabor se sastaje tek u studenom 66'

-

HM još uvijek koketira s federalizmom, još je na snazi listopadska diploma

-

rat između monarhije i Pruske je završen mirom kojim je doduše monarhija izbačena iz njemačkog saveza, ali još ostaje pitanje kako će se ponašati Pruska, hoće li poželjeti proširiti svoje granice prema jugu, prema Sloveniji

-

hrvatski sabor nastoji da se nagodi s monarhijom prije nego Ugarska (vraća se na Mažuranićevu politiku)

-

vladar bi mogao priznati teritorijalni integritet Hrvatske i određenu autonomiju

-

zajednički poslovi – vojska, vanjska politika

-

u

veljači pada Belcredi

-

studeni 1867 . – hravatski sabor treba zauzeti određeno stajalište, a pri tome ima niz nepoznanica, detalji

o pregovorima s vladarom još se ne znaju

- službeno još vrijedi veljački patent

- pitanje opstanka monarhije nije riješeno, ne zna se do kud Pruska namjerava ići

- Beustova vlada:

- on je 67 zamjenio Belcredija

- nagodba koja je sklopljena je temeljini ustavni akt, osnovna stvar je da je austro-ugarskom nagodbom monarhija postala dvojna država, a da te dvije države u nekim stvarima uopće nemaju veze

- postoje dva parlamenta, dvije vlade, ne postoji zajednička vlada za zajedničke poslove (vojska, dio financija, vanjska trgovina, monatarna politika)

- ministarstva u ta dva parlamenta nisu objedinjena ni u kakvoj zajedničkoj vladi

- svakih 10 godina obnavlja se proračun za zajedničke poslove i onda se sastaju tzv. delegacije

- prve godine se sastaju u Beču, druge u Pešti

- Mađari su odustali od personalne unije i stvorili državu u državi

- nagodba nije sama po sebi dovoljna da smiri situaciju, potrebno je da Mađari poštuju dogovor sa Hrvatima, nagodba mora biti takva da bude u interese Mađara

- u 4. mjesecu 61' Mađari su pristali da Hrvati dobiju malu autonomiju, a za širu su autonomiju potrebni pregovori, sad Mađari kažu da ništa više od onoga što je stavljeno u tom zakonskom članku 64. - zajednički poslovi

- Narodna stranka je protivnik dualizma i zna se da će se ona protiviti nagodbi pa ako se dogodi da ona pobijedi na izborima neće biti ništa od nagodbe, manipuliralo se da 67' unionisti pobjede da bi nagodba prošla, time dirigirao ban Pavao Rauch

- nagodbu su skopili unionisti, oni zastupali stajalište 64. da 48' nisu prekinuti držanopravni ugovori s Mađarima, ali nisu svi oni bili spremni na tako usku autonomiju i dio njih je spreman na dogovor s narodnom strankom o svoj autonomiji, ali narodna odbija bilo kakvu nagodbu

- predviđeno je da ban bude na čelu te vlade koja ima 3 ministarstva – Mađari rekli da će Hrvatska s obzirom na svoju ekonomsku nerazvijenost bolje proći ako se odluči na paušal – da iz Pešte svake godine dobije 2 milijuna i 200000 forinti da pokrije troškove ureda vlade, to je bilo 45%, dakle golema većina ide u Peštu, koju će Ugarska podijeliti na zajedničke poslove, time Hrvatska nije imala nikakvu kontrolu nad zajedničkim financijama

- nagodba ipak osigurava da se Hrvatska prizna kao posebni etnitet koji ipak čini jednu državu zajedno s Ugarskom, radi se o autonomiji koja ima neka obilježja državnosti (postoij sabor, vlada)

- s Mađarske strane interpretacija je sasvim drugačija – mađarska vlada to tumači kao pokrajinsku autonomiju

- nagodba priznaje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, jamči da će poraditi na sjedinjenju Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom i Vojnom krajinom, hrvatski jezik postaje službeni čak i u komunikaciji s organima zajedničke vlade (svi oni uredi koji su na hrvatskom prostoru, a nisu u domeni hrvatske vlade moraju uredovati na hrvatskom)

- bilo je u nagodbi nekoliko kvaka – pitanje položaja bana (ban ne može postati netko s kim se ne slaže mađarska vlada i ona ga predlaže, a kralj samo imenuje), on nije odgovoran saboru nego vladi

- u vladi postoji dalmatinski, hrvatski islavonski ministar

- s hrvatske strane dolazi do pokušaja da Hrvatska bude u saboru predstavljena kao politički etnitet, a ne kao skupina pojedinaca, ali Mađari na to ne žele pristati

- također Hrvatska nije dobila pravo da u delegacijama koje se susreću s Ugarskom i Austrijskom stranom bira svoje predstavnike, uvijek se biraju oni koji su po volji mađarske vlade

- pitanje pripadnosti Rijeke – krpica je simbol odnosa mađarskih faktora prema Hrvatskoj autonomiji; u tekstu nagodbe da o pripadnosti Rijeke nije postignut nikakav dogovor

- Mađarska inzistira da je Rijeka sastavni dio Ugarske te da mora van hrvatske autonomije biti izravno priključena Ugarskoj

- Hrvati tvrde suprotno – 24.9.68' hrvatski je sabor unionistički prihvatio nagodbu ali hrvatski sabor zbog Rijeke odbija prihvatiti nagodbu u tom obliku

- Andraši dolazi pred Franju Josipa da Ugarski sabor neće pristati na nagodbu ukoliko Rijeka i rječki korat ne spada pod Ugarsku

- Franjo Josip kaže da je Rijeka posebno tijelo pod Ugarskom krunom o čijoj će se formaciji raspravljati na hrv. i Ugarskom saboru, na već usvojenu nagodbu naprosto je 24.9. naljepljen papir s tim tekstom koji je zadovoljio hrvatski sabor, a to je bilo protuustavno

- Narodna stranka obje je nagodbe primila s ogorčenjem

- jedan dio Narodne stranke je bio tome sklon, ali je mlađa struja bila odlučno protiv (Rački koji se i dalje zalaže za federalizam smatra da bi se onda zajednički poslovi trebali rješavati kako to čine i Mađari s Austrijom – delegacijama)

- Narodna stranka nije dobro prošla pod pritiskom Rauchovog režima i zato je svoje glasilo Pozor premjestila u vojni dio Suska i simbolično ga nazvala Zatočnik

- Rauch pada zbog financijskih malverzacija

- 1870. je ponovno godina nestabilnosti za Monarhiju

- Pruska se nije zaratila s Monarhijom, ali se okrenula Francuskoj

- Monarhija je spremna stati na stranu Francuske, ali ona uskoro kapitulira pa se to nije dogodilo

- još uvijek postoji pitanje neće li sada Njemačka pokušati oteti teritorij Monarhije

- s aspekta Narodne stranke Slovenci bi se našli u Njemačkoj, pa oni šalju manifest Andraševu (ministru vanjskih poslova) da se reorganizira situacija – stvori federalna jedinica gdje bi se oko Hrvatske okupila Istra, Kranjska, što se nije ostvarilo

- nakon što je proglašeno Njemačko carstvo dvor se nalazi u situaciji kada je poželjno da se nešto unutar monarhije mijenja, ponovno se daju naznake federalizma – Česi bi bili jedna jedinica u okviru austrijskog dijela monarhije, naravno da to Mađarima nije drago jer njih interesira samo dualizam – ako je monarhija federacija onda Mađari ne mogu imati tako široku autonomiju

- dvor je na čelo predsjednika austrijske vlade stavio Forenbacha koji je bio za federalizam i 12.9. sazvao češki sabor i najavio za krunidbu češkog kralja – to je sve palo u vodu

- nakon propasti dogovora s Česima kad je postalo jasno da Nijemci ne prijete Monarhiji, uvidjelo se da će se dualizam održati, ali ne bi da se na mađarskoj sceni nije oblikovala snaga koja će ga provoditi

- početkom 70' formira se mađarska liberalna stranka koja je spremna odlučno braniti dualizam kao trajno rješenje

- ono što je bilo bitno je uvjerenje da takva pozicija koristi ekonomskom razvoju mađarskog građanstva

- 72' su održani izbori, pobjedila je narodna stranka koja je još uvijek protiv negodbe, no u sabor su ušli i virilisti koji s unionistima čine većinu

- 72' je preokret u stavovima narodne stranke – shvaćaju da je nagodba trajno rješenje i da se tu ne može ništa, ali da se može nastojati poboljšati ekonomsko stanje u Hrvatskoj

- s umjerenim unionistima stvorena je Narodna stranka koja će na čelu s Mažuranićem koja će sve do 80' ostvariti čitav niz reformi

- prihvatila je nagodbu, ali je zahtjevala reviziju onog dijela što se tiče financija – ukinut je paušal

- Mažuranić u listopadu postaje ban – prvi ban pučanin

- uvjeren je ako reformamam ojača hrvatsko građanstvo da će ojačati i hrvatski nacionalni pokret pa će Pešta biti primorana na autonomiju

- imao je široku koncepciju o reformama – prije svega postizanje financijske samostalnosti

- primarni razlog zbog kojeg to nije išlo bio je taj što je sve reforme u Hrvatskoj u krajnjoj liniji nadzirala Pešta

- Mađarima je u interesu da donekle moderniziraju ovo područje, ali samo dok to ne ugrozi njihovu politiku

- najvažnije Mažuranićeve reforme:

o

likvidacija kmetstva

o

zakon o vjerskoj ravnopravnosti Židova

o

dioba uprave od sudstva i to na svim razinama

o

sloboda javnog okupljanja

o

novi zakon o tisku

o

zakon o zadruzi – one prave problem jer je taj fenomen nepoznanica, jer se tu radi o kolektivnom vlasništvu i problem je kako ga podjeliti individualno – njegov zakon je stvorio pravnu podlogu za neobavezno dijeljenje

o

moderna medicinska i veterinarska služba

o

zakon o osnovnom školstvu – po prvi put je propisano da je školstvo obavezno, škole se moderniziraju

o

sve do Mažuranića pučke škole su pod katoličkom crkvom, a od tada u kompentanciji ministarstva bogoštovlja i nastave

o

u Mažuranićevoj Narodnoj stranci postoji i visoko katoličko svećenstvo – protiv toga je Strossmayer, Rački, srpska nacionalna stranka, srpski liberali i srpska pravoslavna crkva

- 1869. dolazi Franjo Josip u Zagreb i dopušta osnutak sveučilišta s 3 studija – pravo, filozofija i teologija

- najavio je i ukidanje Vojne krajine

- 75' – 78' – ustanak u BiH – iz Beča došla naredba za hrvatski sabor da se ni pod koju cijenu ne raspravlja o BiH

- vladar na pitanje sjedinjenja Dalmacije nije reagirao

- što se tiče zabrane o BiH ona ipak nije poštovana

- sabor je izrazio želju da se BiH priključi Hrvatskoj

- Narodna stranka zastupa jugoslavizam

- u Hrvatskoj se organiziraju manifestacije za BiH, zbog toga su sabor i Mažuranić ukoreni

- Mažuranić se susreće sa sve većim sukobima s mađarskom vladom, on se bori koliko može

- stvara se opozicija u stranci protiv Mažuranića, skuplja se oko Milana Makavca

- iz Narodne stranke se izdvaja Makavčeva skupina i 1889. nastaje Neodvisna narodna stranka, njihov politički program je pročišćenje hrvatsko-ugarske nagodbe

- 78' počinje na Sušaku (Rijeka) izlaziti list Sloboda – znak oporavka Stranke prava koja je doživjela rasulo u Rakovici 71'

- s Mažuranićem je propala kombinacija peštanskih faktora da vladaju uz pomoć Narodne stranke

- uz pomoć unionista bana Pejačevića Mađari osjećaju da sad imaju pogodniji teren za mađarizaciju – 1880. je u Zagrebu osnovan tečaj za mađarski jezik za službenike financijske uprave

- tadašnja javnost s pravom počela naslućivati da bi znanje mađarskog jezika moglo postati uvjet za zaposlenje u organima zajedničke uprave, a to je kršenje nagodbe

- 89' se osjetio pritisak kad su Mađari postavili uvjet unionistima da dozvole priključenje Slavonske krajine sa Vojnom krajinom

- traži se promjena broja zastupnika Hrvata koji sudjeluju u zajedničkom saboru, ako bi se priključila krajina broj zastupnika bi bio 55, a to je Mađarima previše i oni traže 14, a naši pregovarači popuštaju

- vladarev manifest 83' o ujedinjenju vojne krajine, konačno priključenje 84'

- peštansko središte pokušava uz pomoć unionista slomiti autonomiju

- priključenjem Vojne krajine prvi put se formira Samostalna srpska stranka, Srbi su većinom bili u narodnoj stranci do tada

- unionisti su popustili Mađarima, ali imaju svoje granice do kojih žele ići – tu se radi o pokretu koji izbija 1883. – početkom srpnja na zgradi financijske uprave osvanuli su dvojezični natpisi, a to je bila provokacija i kršenje nagodbe, do prvih demonstracija dolazi tek sredinom kolovoza – demonstranti skidaju te table

- iz Zagreba se demonstracije šire na Karlovac, Senj, Novu Gradišku

- taj se stihijski pokret širi na Hrvatsko Zagorje, bivšu Bansku krajinu, u njemu prvi put sudjeluje i selo

- opozicijski tisak podupire protumađarska gibanja

- Pejačević – uvodi komeserijat – suspendirao je ustavno stanje i svu vlast dobiva komesar Herman Rauch

- zbog nemira Mađarska zaključuje – sad mora doći do temeljite političke promjene spram Hrvatske

- pada odluka da na čelo te privremene autonomije u obliku guvernera treba doći član mađarske vladajuće liberalne stranke – grof Karol Khuen Hedervary. omražena figura, ali kojoj treba dati

priznanje za vještinu vođenja politike manipulacije, točno zna s kakvom zadaćom dolazi u Hrvatsku – provesti postupno ukidanje nagodbe s nizom provedbi suprotnih ustavu (da s vremenom nagodba postane mrtvo slovo na papiru) – on mora slomiti svaku opoziciju – pravaše (jer zastupaju stajalište da Hrvatska mora izaći iz okvira Monarhije); Neodvisnu narodnu stranku (koja želi potpuno ostvarenje ustava)

- kako raste pritisak unionista tako i neodvisna narodna stranka počinje radikalizirati svoj program – traže da se Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sjedine u jedno državno tijelo koje će biti ravnopravno s Ugarskom i sudjelovati u rješavanju zajedničkih poslova za cijelu državu – to je zahtjev za promjenu nagodbe

- 1894. Stranka prava se odrekla izvorne Starčevićeve ideje o Hrvatskoj izvan HM

- vritnjak – afera povodom prenošenja spisa iz zagrebačkog arhiva u Peštu koje je Jelačić dopremio u Zagreb 1848.

o

pravaš Josip … „Čizmica“ je udario Khuena u zadnje težište

o

te dokumente je Khuen dao vratiti bez znanja ikoga

- Khuen želi opoziciju, ali politički slabu da ne uđe u većoj mjeri u sabor

- Khuen uoči izbora 1887 donosi izborni zakon – smanjem postotak onih koji imaju izborno pravo, u biračko tijelo uključeni su i činovnici koji su sastavni dio autonomnog ureda, izbori su javni

- bitan faktor Khuenove vlasti – ne dopustiti mogućnost suradnje opozicijskih stranki

- 1884. stvara se srpska opozicijska stranka (list Srbobran) koja je u stalnom sukobu s pravašima

- Mažuranićev zakon o slobodi okupljanja je ukinut, ponovno je uveden sud bez porote, opozicijski tisak je stopiran, jedino gdje još opozicija ima slobodu govora je sabor

- obzoraši – po listu Obzor – Neodvisna narodna stranka – želi da se Hrvatskoj i Dalmaciji priključe Istra, BiH i eventualno slovenske zemlje – vidimo da su se i pravaši približili koncepciji jugoslavizma u HM

- pravaši postaju nosioc otpora Kuenovoj politici, a taj otpor ilustrira govor Erazma Parčića iz 83' koji izražava otvorenu nadu da će uskoro Rusi razoriti Monarhiju i da će to omogućiti stvaranje samostalne Hrvatske

- sredina 90-ih je vrhunac Khuenova režima, u to dolazi Franjo Josip – Khuen ga dovodi da bi hrvatskoj javnosti dokazao da se vladar u potpunosti solidizira s mađarskom politikom prema Hrvatskoj

- nekoliko skupina studenata pokazalo je vladaru da postoje i problemi – spalili su mađarsku zastavu, osuđeni, izgubili pravo studiranja u Hrvatskoj, jedna grupa odlazi u Beč, a druga u Prag – ta napredna omladina postaje predstavnik građanstva, nova generacija s novom koncepcijom hrvatske politike koja je velikim dijelom utemeljena na češkoj politici

- 97' godine izdaju časopis Hrvatska misao

- smatraju da politika ima i druge ciljeve, a to je rješavanje ekonomskih i kulturnih problema, stvaranje jedinstvene oporbe Khuenovom režimu koja bi se ujedinila sa srpskom oporbom

- to će se realizirati u politici Novog kursa

- na poticaj mlade generacije koja se uključila u hrvatsku stranku prava počinje veliki skupštinski pokret u Zagrebu – Khuen skupštinski pokret zabranjuje što mu je kobna greška

- Hrvatska stranka prava – skupina koja je nastala iz prvog dijela stranke prava koja se 90-ih raspustila:

o

čista stranka prava – članovi Starčević i njegov nećak Frank

o

matična stranka prava – časopis Domovinaši – Folnegović

- iz domovinaškog dijela i neodvisne narodne stranke nastala je hrvatska stranka prava koja neko vrijeme čini glavnu političku struju u zemlji

- 1903. dualizam ulazi u veliku krizu

- postavlja se pitanje personalne unije – stvaranje samostalne mađarske vojske

- nastaje zategnutost u odnosima između bečkog i peštanskog središta koje traje 3 godine

- nagli uspon bečkih kršćanskih socijala koji nastupaju u interesu bečkoj sitnog građanstva i teži stvaranju velike bečke sile koja će se širiti na istok, a prepreku tome vide u Mađarima i nagodbi

- to su visoki vojni krugovi, visoki crkveni dostojanstvenici, aristokracija – nikad nisu prihvatili nagodbu, oni od 1907. otvoreno podupiru Franju Ferdinanda, budućeg vladara koji želi stvoriti veliko carstvo

- u Dalmaciji se javlja pragmatička politika kako tu nastalu krizu iskoristiti za moguće rješavanje hrvatskog pitanja – teže dogovoru sa snagama koje zastupaju još izraženije mađarizacijske tenzije nego liberalna stranka – a to je mađarska opozicija

- vjeruju da ako im pomognu da dođu na vlast i realiziraju personalnu uniju onda Pešta više nema oslonac u bečkom središtu

- kad je riječ o rješenju hrvatskog pitanja također se uzimalo u obzir da je to slabija od dva dijela monarhije – to je suština politike novog kursa koja nije mogla nastati u banskoj hrvatskoj jer tko bi oporbu uvjerio da je moguće doći do suradnje s Mađarima, i to onima radikalnijima od Khuenove stranke

- to je suština Supilove i Trumbićeve politike koja je prvi put predstavljena u dalmatinskom saboru

- ali to se ne može realizirati bez prihvaćanja predstavnika glavnih hrvatskih opozicijskih stranaka u banskoj Hrvatskoj – pristali svi osim Frankove stranke i Radića

- oni 1905. potpisali Riječku rezoluciju

- pretpostavljali su suradnju Srba i Talijana

- novi kurs je izrastao iz krize dualizma