Vuk Drakovi Molitva druga

Beograd 1988 Gl. 1-3, 9

Molitva druga
Dragi Mlaene! Ispade kao poruen uleta Skokovi, da ti poaljem ovo pisamce po njemu. Piem u velikoj prei, pa moram odmah prei na ono najvanije. Mnogo sam, Mlao, ljut na tebe. Nauo sam da agituje po selima oko Trebinja i Bilee i da krivicu za ustake zloine svaljuje na predratnu vlast i upravu i da stalno ispira usta "velikosrpskom hegemonijom". To mi je teko palo i ujelo me za srce. Protura i iri istu la kao i ustae, s tom razlikom to je tvoja la mnogo opasnija. Govori u ime Rusije, poziva se na Rusiju, pa e ovaj poklani i slueni svijet jo i da ti povjeruje. Zna dobro: Rusija mi nikad nije bila manje na srcu nego tebi i nikad nijesam volio Aleksandra. Bio je samoljubiv, prepreden, prijek, srebroljubac, licemjer. Vie nesrean nego srean spoj dvije krvi koje je u sebi nosio, Karaoreve i svoga ede Nikole. Sve mu se to moe prebacivati, ali to da je bio "kralj hrvatoder" i da je bio zaveo "velikosrpsku tiraniju" - to, dragi Mlaene, nije istina. Ti si se, moj Mlao, tek bio rodio kad je osamnaeste, poslije proboja Solunskog fronta, naa vojska oslobodila Srbiju. Vrhovni komandant, regent Aleksandar, naredi nam da stanemo na Drini i da ekamo. ta da ekamo? Ujedinila se Crna Gora sa Srbijom, prisajedinila Vojvodina. vabe i Austrijanci bjee preko Bosne, Slavonije i Hrvatske, a mi na Drini ekamo. U Mostaru, Nevesinju, Sarajevu, Banjaluci, u Splitu, Zadru i ibeniku ustalasao se narod i, kao jedna dua, trai ujedinjenje, preklinje nau vojsku da dolazi. Ama, osta gluv na te molbe regent Aleksandar. Kasnije sam doznao da su mu Francuzi i Amerikanci irili pod nosom mapu Balkana i nudili da sam nacrta granice Srbije. Aleksandar je odbio. Kunjali smo na Drini, uaneni ne pred neprijateljem, ve pred svojim zemljama u koje nam je put bio irom otvoren. Deset godina prije toga, kad je Be prigrabio Herceg-Bosnu za sebe, umalo Srbija ne zarati s Austrijom. Poslije Kumanova, Bregalnice, Cera, Kolubare, Mojkovca, Albanije, Vida, Krfa, Soluna ... poslije milion i po glava koje izgubismo, i poto slomismo Austriju, Tursku, Bugarsku i Maarsku, poslije svega toga, kad vie nije bilo otpora i kad su nas Herceg-Bosna, Lika, Kordun, Banija i Dalmacija iekivali rairenih ruku i u suzama, Aleksandru na Drini pokleknue koljena. Naredi da ekamo. Da ekamo dok se u Zagrebu proglasi stvaranje izmiljene i nepostojee drave Slovenaca, Hrvata i Srba, sa kojom emo da se

ujedinimo. Ne e Aleksandar da proiri Srbiju, ne e da Srbiji prisajedini srpske krajeve, nego dopusti, dodvoravajui se Hrvatima, da oni, iako poraeni u ratu, ravnopravno i vie nego ravnopravno uzmu uea u stvaranju nove drave. Nikad Ante Paveli ne bi ni usnio da se prui do Drine, samo da mu srpski kralj "hrvatoder", osamnaeste, ne nacrta mapu budue, ove sadanje, ustake drave! Dvadesetak hiljada hrvatskih, muslimanskih i slovenakih oficira i podoficira, koji su se u prolom ratu borili u austrijskoj vojsci i protiv Srbije, naa vojska je, osamnaeste, kao brau roenu, primila u svoje redove. Sa istim inom koji su imali. Aleksandrovim ukazom mnogi su i unaprijeeni. U isto vrijeme, u nemilost su pali mnogi srpski oficiri, ak i generali i vojvode. Mnogi junaci i muenici sa Cera, Mojkovca i Kolubare ne mogoe da dobiju ni slubu u novoj, jugoslovenskoj, vojsci, ni penziju, ni bilo kakvu nagradu. Sretao sam i viao Solunce kako prose po Beogradu. Priao mi je ovjek da je majka Gavrila Principa prosila u Sarajevu. ena-heroj, Milunka Savi, jedva se zaposlila kao istaica u banci ... samo ti, plaim se, i ne zna ko je bila Milunka Savi, moj Mlaene. A ne zna, vjerujem, ni ko bijahu dr Vladimir Prebeg, ni nadbiskup zagrebaki dr Ante Bauer, ni dr Janko imrak, ni dr Tugomir Alaupovi, ni dr Antun Koroec, ni Nikola Preko, ni Ademaga Mei, ni dr Ivan ari ... mogao bih ti do zore reati imena tije i takije, koji su, etrnaeste, od Ljubljane do Drine, podarakavali i draili narod protivu Srba i Srbije. Tako uasna bijae velikosrpska hegemonija i strahovlada, da su svi ti srboderi, svi ti zlikovci i nai najvei dumani, nagraeni visokim poloajima, najveom au i od glave do pete posuti ordenjem. Sjetih se: ne zna, moda, ni ko je Marko Natlaen? To ti je, Mlao, onaj koji je, u julu etrnaeste, sknadio pjesmu Srbe na vrbe i koji je, za vrijeme srpske strahovlade i hegemonije, postavljen za bana Dravske banovine! Da ministruju, to nije moglo zapasti ni vojvodu Stepu, ni serdara Janka Vukotia, a svog eda, crnogorskog kralja Nikolu, Aleksandar je pogazio kao ponjavu. Kad je bilo stani-pani i biti-ne biti, Nikola je, bez razmiljanja, zagazio u rat na strani Srbije. Ne falim ga ja zbog toga, taman posla da to nije uinio. Srpstvu se radilo o glavi i kralj Nikola, sve i da je htio, od srpskog naroda u junakoj Crnoj Gori nije smio da postupi drukije. Kad stie pobjeda, jadni Nikola izgubi i krunu i domovinu. Voljom naroda krunu, ali voljom unuka domovinu. Odrastao je Aleksandar u edovoj kui, na Cetinju. Ne dopusti, ipak, starcu da se vrati kui, ne ispuni ni edovu elju da mu prenese kosti u Crnu Goru, da poivaju izmeu Stojana Kovaevia i Novaka Ramova, u nikikom manastiru ... Moda i grijeim duu, ovo za Nikolu. Priao mi je prije neki dan pop Peria kako je njemu, pred sami ovaj rat, priao pod Ostrogom na patrijarh Gavrilo Doi kako je njemu, uoi svog zlog puta u Francusku, Aleksandar priao kako e, im se vrati iz Pariza, prenijeti edove kosti u Niki i sahraniti ih uz sve poasti koje Nikoli kralju, Nikoli junaku i Nikoli edu pasuju i dolikuju.

Taman da je tako, opet stotinu voda ne moe oprati Aleksandra. Ulagivanjem Vatikanu, Hrvatima i Zapadu, Srbiju pobjednicu ostavio je bez pobjede i sahranio sve nae nade od Kosova! Iz inata, ja sam na svijem izborima glasao za Radia, potlje i za Spaha i Maeka. Napadaj bivu vlast zbog visokih poreza seljacima, zbog bijednih zarada radnika, zbog besposlice, zbog mita, kurvarluka i pokvarenjatva, psuj je zbog toga i ja u da ti pomognem. Mnogo ima crnog da joj se priije, pa nije potrebno da se knadi i nadodaje. I to da je voena protivsrpska politika, i to je istina. Ali velikosrpska, to je, Mlao, vie nego neistina. Po emu su to Srbi bili privilegovani? Da nijesu, moda, plaali manji porez nego drugi, da nijesu lake dobijali slubu, da nijesu zabranjivali Hrvatima vjeru i ruili domaim Turcima damije? Jesmo li takli ikome u imanje, u Boga ili obiaje? Bili smo prvi samo u jednome: imali smo najvie zatvorenika i sirotinje. U toj velikosrpskoj dravi, tamnice su najvie punjene Srbima: komunistima, Nikolinim pristalicama u Crnoj Gori, Apisovcima i Soluncima u Srbiji! Hrvati se borie i dobie svoju banovinu, svoju dravu, iako je hiljadu godina nijesu imali. A mi, nesrenici, ukinusmo i nikad ih ne obnovismo - i Crnu Goru i Srbiju. Pa i vi, komunisti, izboriste se za hrvatsku i slovenaku kompartiju, a ni sada, koliko ja znam, nemate takvu zasebnu stranku za Srbiju. Taman i kad bi nestalo srpskog naroda, opet bi Vatikan, Zagreb i takvi kao to si ti trubili i bukali o srpskim povlasticama i srpskoj hegemoniji! Samo da nije te mrnje prema srpstvu, koju mi niim i nikad nijesmo skrivili i zasluili, ja bih, dobro zna, jo davno priao Komunistikoj partiji. Ima vie kole od mene, ali stariji sam i due pamtim, Mlaene. Prepjeaih od Stambola do Splita i od Soluna do Sent Andreje. Svuda sam sluao gusle, viao nae crkve i nae grobove. Vie od pet vijekova branili smo katoliku Evropu od azijske kuge i bili pred tom istom Evropom, pred Beom i Rimom, itavo stoljee bedem njihovom, na istok, mau i nadiranju. Pola naeg naroda prihvati tuu vjeru, rimsku ili tursku, ali mi, nikada, i ne pokuasmo da silom nekog sebi prevedemo. ak ni da nau pokatolienu i poturenu brau u edovsku vjeru povratimo. I nikad na kolektivni zloin ne uzvratismo zloinom. Nestajalo nas je, topismo se pod udarcima ognja i maa, ali i tada i kasnije, kao pobjednici, kad smo mogli da se osvetimo i da se naplatimo, mi smo, umjesto maa, potezali - Jevanelje. Na svoju tetu, vazda smo nastojali da ugodimo slabijem od sebe. I vazda smo bili slijepi za onu granicu koja dijeli brata i zlobrata, glupost i milosre! I ta doekasmo? Pune nas, evo, jame i plivamo po svim rijekama, Mlaene! Da progledamo i da se osvijestimo, ni to nam, izgleda, ne pomae. Agitujemo protiv sebe i koljemo sami sebe - ja danas samo tako razumijem svaku natuku o srpskoj tiraniji i velikosrpskoj hegemoniji. Kao da smo bez pameti, kao da elimo da nas nestane! Be i Rim, Be i Rim su to izmislili, crni Mlaene! Od Karaoreve bune, im im zaprijeti opasnost od nae slobode, nita drugo i ne rade nako to knade

lai protiv Srba i Srbije. Muni glavom i otvori irom oba oka: ne daj, sinko, da te u tu la ubijede. Svi koji danas tranjasaju o nekakvoj srpskoj tiraniji i hegemoniji nee nita drugo nako da dokau svijetu kako ustaki no i naa kasapnica nijesu bez razloga. Kumim te Bogom, Mlao, ne uestvuj u tome. I ne petljaj Rusiju, nikad ona nije imala veze sa tijem. Agituj za slogu sa Hrvatima i muslimanima, nije sav narod kriv, i ja to pozdravljam. Prvi u na tu stranu da se okrenem. Agituj protiv ustakih zloina, ali ne pravdaj niim zloine! Rukopis, viee i sam, nije moj. Ja sam diktirao, a pero je drao Uro Vukoti, sin kneza Lazara iz Ljeskovine. Na svoju ruku, on je prepravljao i neke moje izraze: to sam vidio tek sad kad mi je pismo proitao. Moje su misli, samo to ih je Uro sklopio ljepe i uenije. Kod kue, u Vilogradu, svi su dobro i zdravo. Majka ti je bila malko boleiva od one njezine reume. Filip se sprema za koevinu ita i nije mu ba pravo to te nema kod kue, da pomogne. Koulju, koju aljem uz pisamce, saila ti je ujna Ikonija. Primi puno toplih pozdrava, Tvoj jedini ujak, Mitar eravica, Ljeskovina, na Ilindan 1941. Dragi ujae! Evo ti aljem ovo pisamee po drugu Vidu Stupiu, iako sam se dugo premiljao da li da ti odgovorim. I ja sam mnogo, mnogo ljut na tebe. Pametan si i ovjek od ugleda: prosto, ne mogu da zamislim ko ti pomuti mozak, te si ovako obnevidio?! Zar ti, zbilja, u ovim odsudnim trenucima po sve narode koji ive u Jugoslaviji, nema prenijeg posla nego da se prisjea jednog imperijalistikog rata i navodnog srpskog muenitva i milosra? Rei u ti odmah neto i elim da ovo upamti: tebe sam, kao svog ujaka i estitog domaina, vazda volio i potovao, ali nikad ni prebijene pare nijesam davao ni za tvoj Solunski front, ni za tvoju Drinu i Karaorevu medalju! Ona Jugoslavija, za kojom ti prosipa suze, bila je ljudska robijanica i zasluila je da propadne. Nastupio je istorijski trenutak da stvorimo narodnu, slobodnu i srenu Jugoslaviju! Ali, kako da je stvorimo? Zar tako to emo roniti suze za Kraljevinom, koja je omraena meu svim svjesnim elementima, u radnikoj klasi i svim nesrpskim narodima! Hoemo li, ujae, privui Hrvate, Slovence, muslimane i ostale da podre ustanak tako to emo agitovati da u Kraljevini nije bilo velikosrpske hegemonije i to emo im nabijati na nos Cer, Solun, Mojkovac i ostale srpske pobjede? Ili tako to emo ih obasipati laima da Aleksandar (iako je mogao) nikad nije elio da stvori Veliku Srbiju? to ste ekali na Drini? Zbilja, ti to ne vidi? Zato, ujae, to je francuska buroazija nudila srpskoj buroaziji da odsijee za sebe samo do Une i

ibenika, a ovoj potonjoj je to bilo malo, jer je htjela sve do Graca i Seane! To je htjela i to je, navodnim ujedinjenjem, sve gotovo i dobila. Iza parole da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod sa tri imena, krila se podmukla glad za velikosrpskom hegemonijonm. Vremenom bi, samo da joj se ukazala prilika, srpska buroazija od Hrvatske i Slovenije uinila ono isto to i od Makedonije: pretvorila bi te zemlje u srpske provincije! Komunistika partija je, polazei sa klasnih i internacionalnih pozicija, stalno upozoravala da je ona i onakva Jugoslavija u svakom pogledu bila nenarodna i ukazivala na put koji e ugnjetene narodne mase i pokorene nacije dovesti do osloboenja i pobjede. Pred ostvarenjem tog cilja, upravo se nalazimo. Ali, ustanak e propasti ako ga hrvatske i muslimanske iroke narodne mase ne podre. Mi moramo da ih ubijedimo i na djelu pokaemo da smo za istinsku ravnopravnost i bratstvo i da smo zakleti, iskreni protivnici velikosrpske hegemonije! Njihovu sumnjiavost i opravdani strah mi moramo da razumijemo. Drug Lenjin nas je nauio: bolje je presoliti na raun manjih naroda, pa makar onom veem ostalo i nedosoljeno! Da si ovdje, sa mnom, brzo bi razumio da postupam pravilno. Narod guta oima svaku moju rije: prvi put od kapitulacije Jugoslavije, Srbi, muslimani i Hrvati na mitinzima se okupljaju zajedno. Formirao sam partizansku etu, za sada samo od Srba, ali su jue dvojica muslimanskih momaka izrazila elju da stupe u nae redove. Samo polako, strpljivo i pametno, pa nee zlikovac Paveli uskoro imati na koga da se osloni! Umjesto to mi alje ovakva pisma, korisnije bi bilo da po selima i zbjegovima agituje za novu pobunu. Ovakvo stanje, mi po brdima i umama a ustae i Talijani po varoima, nee jo dugo da potraje. Okupator i njegove domae sluge koriste ovo zatije da se za novu ofanzivu pripreme. Ne smiju nas iznenaditi, moramo prvi da napadnemo! Narodu treba objasniti da e ga sada voditi komunisti i da e novu bunu i naa muslimanska i hrvatska braa da podre. Rusija krvari i zove, ne smijemo da oklijevamo! Pomozi, ujae, drugovima koji e, po zadatku nae slavne Partije, ovih dana biti upueni u Gacko i Nevesinje. Budi im pri ruci i podupri kad stanu da agituju. Ne naklapaj sa njima (kao to si bio pokuao sa mnom) o hrvatskom izdajstvu, srpskim ranama i uzaludnim pobjedama. Ne tjeraj Paveliu i one koji to nee, ne odmai ako ve nee da pomogne! Drug Vido e ti, kad stigne tamo, objasniti sve opirno. Molim te, dragi ujae, da bez Vida ne ini nita i da se o svemu sa njim posavjetuje. Pozdravi moje kod kue i sve u Vilogradu. Kai Milki da u joj, im oslobodimo prvu veu varo, nabaviti neku mast protiv reume. A ocu prenesi da se ne ljuti i da ne puke. Neka podmae puku i eka da ga pozovem. Za dvije, najdalje tri sedmice, opet e buna u Hercegovini. Porui mom Filipu: preniji su ustanak i narodna sloboda od koevine! A ujnu mi poljubi zbog koulje.

I jo neto. Pie mi da ne petljam Rusiju u moju agitaciju oko velikosrpske hegemonije. Rukovodstvo nae slavne i junake Partije, upamti dobro, ne radi nita protivno direktivama iz Moskve, od genijalnog Staljina i nepobjedive Kominterne! Bolje oni, ujae, znaju i od tebe i od mene. Drugarski pozdrav. Tvoj sestri, Mlaen, Selo Zvijerina, 3. avgust 1941. 2. Udilo ilinjsko sunce, od vidovdanskih kia ni oblaak da se navue na nebo. Ispucale njive i torine, presuili potoci, sazrenula ita prije vremena. Uro Vukoti legao na suvu zemlju, toplo mu pod leima, vrelo pred oima. Zagledao se u ljeskovako groblje, nadnijelo se iznad sela, kao neka utljiva familija. Jedina familija koja se ne osipa i koja svake godine, svakog mjeseca, a odnedavno i gotovo svakoga dana, prima pod krov nove ukuane. Samo oko Vidova dne, bilo je dvanaest sahrana. Na drvenim krstaama, na sjevernoj padini groblja, nevjetom rukom je urezano: Andrija Vukoti 18901941, Simo Maleti 1903-1941, Vojin Grubai 1920-1941, Risto Bogdanovi 1918-1941... Obrad Topovi je predlagao da se iskopa deset metara iroka raka, da se poloe svi jedan do drugoga i pod jednim krstom sabrane. Trebalo bi, govorio je, urezati samo njihova imena i napisati: "Bog je htio da poginu slavne 1941. godine." Ne dade Lazar. "Nesrena, a ne slavna godina!" - obrecnuo se na Obrada. "Po emu je to slavna, od groma izgorjela?" Uro zna da njegov otac ne misli ba tako i da se Lazar, ak, i ponosi junskim i julskim pobjedama. Ono "od groma izgorjela" govori iz alosti za izginulim i poklanim svijetom i oajanja to su ustanici morali da uzmaknu pred silom i povuku se u planine. "Pljeva i mrav" italijanskih vojnika, ustaa i domobrana, navalila je, poetkom jula, na Hercegovinu. Tri dana nakon pogibije Mija Babia na Trusini, ustanici su prisiljeni da sklone obru oko Nevesinja, da napuste Kifino selo, Rilja, Fojnicu, Avtovac... da se odmaknu od puteva i varoica i zau duboko i visoko u planine. Sa njima su se povlaila i njihova sela, ostavljali su puste i gluve kue, samotna groblja i nepokoene dolove... Dok posmatra svjee humke ispred sebe, Uro razmilja o ustanku, svojoj sramoti, zbjegovima raskuenog svijeta... Misao mu se zalijepila za onaj trenutak, za ono vee kad su se u Ljeskovinu doselili Slivljani. Bez umovitih brda oko sela, nezaklonjena meta za avione i za topove, uz to i pred nosom ustaa iz Osmanovia, imali su, ako ele da preive, samo dva izbora: ili da se sklone u neko komijsko selo u planini ili da bjee u Crnu Goru, kao to su mnogi uinili. Izabrali su ovo prvo, Lazar ih je pozvao. Stigli su po zalasku sunca, smrknuti i umorni. Vriskala su djeca u beici, iskopnjeli starci su jahali na mravim konjima, lajali su psi, blejala krda ovaca, mukala uplaena goveda. Na drvenim saonima mlatarali su plehani poreti, bakreni kotlii, izubijane erpe; utegnuti konopima, kao mrtvaci, izgledali su dakovi

ita, poluprazne mjeine mrsa, prekrivene izanalim ponjavama i guberima. Zatrpane negdje u sredini prtljaga, krijetale su kokoke i mjaukale make... "Hou kui, hou kui", plakala je neka slinava djevojica... "DJura, jadna, ponese li asuru?" - pitao je muki glas... "Zaboravih ikonu Svetog Nikole!", zavikala je starija ena i taman tada naiao je Lazar pored nje. Poznala ga je, prila mu ruci... odjednom je zakukala: "Ostavi nas Bog, ta smo mu zgrijeili, moj Lazare?!" "Neka to!" - odmahnuo je rukom. "Neka to!" - ponovio je ljutito. Njegov otac nije se te veeri usudio da Bogu bilo ta zamjeri. Ako ve nije nalazio razloga da mu se zahvali, nije htio ni da mu prebaci, da posumnja u njegove, daleke i nedokuive, presude. I ne samo tada, te noi, nego i ranije, ak i u mnogo teim trenucima, Lazarev bijes zbog nesree nije nikad bio okrenut nebesima. "Neka to!" - dreknuo je na enu Boriku, kad je oslijepljena stigla u Ljeskovinu i kad je poela Boga da proklinje. "Neka to!" rekao je i sinu Jovanu kad je, prije neki dan, opsovao Svevinjeg. Uporeena sa oevom vjerom, Uroeva je pusta i ogoljena. On to osjea i on to danas, zurei u drvene krstae, sebi priznaje. itao je mnoge pametne ljude, od Konfuija i Aristotela pa do openhauera i Niea. Ipak, on spas i nadu trai u Bibliji. Taj preokret u njegovoj glavi nastupio je na studijama, u Hajdelbergu, kad je, itajui Dostojevskog, doao do one stranice, do onog retka u kome Mitja kae svom bratu Aljoi Karamazovu: "Mene Bog mui, on jedino i mui!" Ili ima Boga ili nema Boga?! - za Uroa je to, u trenu, postalo jedino vano i, konano, jedino bolno zemaljsko pitanje. Ako ga ima, onda nema smrti i nae zemaljske sree i nesree samo su prividne i prolazno su predvorje vjenog trajanja. Makar daak vjetra, zrak sunca, nevidljiva nit to leluja n kosmosu... biemo makar to kad sa ovog svijeta nestanemo. Biemo, moda, i vie od toga: sebe svjesna energija, neko beztjelesno blaenstvo... ali samo pod uslovom ako Bog postoji. Otii u zemlju i postati zemlja - to je, ako Boga nema, krajnja svrha i svretak svih ljudskih napora. Pojaviti se sluajno i nestati, zauvijek, kao da nikada nijesi ni postojao! Uro nee da prihvati sebe kao grumen zemlje i nee da prizna da je na ovom svijetu sve besmisleno. To opiranje smrti i vjenom nitavilu, temelj je na kojemu njegov Bog poiva. Njegova vjera izvire iz razuma, iako zna da se tim putem do Boga ne moe i ne smije. Do njega se stie srcem, samo srcem, nikako pameu i nipoto knjigama. Sem jednom na pijesku, Hristos nije vie nigdje i nita zapisao. Nikad mu se nee pribliiti ni filosofi ni ueni, ve jedino oni koji ga - poput Lazara - primaju kao sam ivot, bez ikakve sumnje i bez ikakvih pitanja. Lazar vjeruje kao to die, kao to se umiva ili odlazi na spavanje. Um nema tu ta da trai, sem da zbunjuje. Kad bi ovjek poeo da razmilja o tome kako die i zato die - i disanje bi postalo oteano. Sve je tajna i sve zastrauje, ako ljudska pamet kidie da na svako pitanje dokui odgovor Tajna je nedokuiva i lave psa, i pelinja konica, i vjetar, i slana voda u moru... i nije tajna, nema oaja, nema nemoi, ako priznamo nemo i slegnemo ramenima. To je ono Lazarevo: "Neka to!" - kad odmahne rukom i odbije bilo koji prigovor upuen Gospodu.

Uro ne moe tako. I molitva mu je knjika, pozajmljena i preeta, ne izvire iz njega. Klekne na zemlju, zaklopi oi, a zna da je njegova molitva uplja i da je razum najee u sporu sa onim to moli i u ta bi samo elio da povjeruje. One zore kad su Ljeskovani poli u rat, jedni da zauzmu Nevesinje a drugi fojniku kasarnu, Uro je otkleao svoju molitvu protivu ubijanja, priguujui u sobi silnu volju da uzme puku i da, i sam, ubija. Ostao je u selu, sa enama, i odbio da primi oruzje. Ne ubij, ne ubij ni vuka u gori, ni pelu, ni cvijet u polju, ni svog dumanina! - vapila je misao iz njega. Ubij, ubij i brata roenog, ako je zloinac i ako na pravdi Boijoj on tebe ubija! - lupalo je uzbueno srce. Izdao je srce i okrenuo protiv sebe sve Ljeskovane. Ako su ga dotle saalijevali zbog mutavosti i zbog toga to su smatrali da je poludio, od tog jutra su ga - prezirali. Prezir je rastao kako su stizala mrtvaka nosila i na uviku, iznad sela, mnoili se grobovi. Luta Ljeskovinom, od breuljka do breuljka, kao ugav pas kojeg nee niko da primi i kojeg niko ne voli. U oima mnogih nazire i elju da ga unu s puta ili da ga munu nogom u rebra, onako u prolazu. Svakodnevno, odlazi do groblja: samo ga mrtvi razumiju. Due umara Sima i strica Andrije trepere iznad drvenih krstaa, vide ga i itaju mu misao. ime to Ljeskovina, ime Hercegovina, ime njegov narod navue na sebe ovoliko nakazanije? Zemaljska pravda i zemaljska istina ga ne zanimaju. Zna tu pravdu, vidi je: pola Hercegovine potonulo u jame, udebljali se gavranovi, teku krvave ponornice, guta plamen ognjita, razvaljene crkve, nema ene da ne nosi crninu, ruava se sa orujem, spava se sa orujem, tijesna groblja, tijesne planine za zbjegove... iji se to grijeh namiruje i kad je poinjen? Koji je grijeh Lazarev? A koji Jovanov? A Jovanova djeca... iji li to ona raun plaaju i u ijem se tefteru vode dugovi? Jovana ne naputa elja za osvetom, iako sluti da mu nee biti lake od toga. Ubio je Jura Skoroja i na Trusini don Iliju. Ali taman da smakne sve koljae u Ljubinju, ak i itavu ustaku vojsku, opet ne bi oivio djecu, ne bi povratio oi majci i ne bi iz mrtvih digao enu Radmilu. Tjei ga Lazar, tjei ga Borika, svi u Ljeskovini. Moda mu, kau, nijesu djecu pobili. Nee ni rat vjeno, ne treba gubiti nadu, i logori su za ljude... najposlije, jo je mlad i ponovo e da se oeni. "Izrodie ti, akobogda, jo desetoro!" - kae mu jue snaha Jelena. I Jovanu kao da je od tih rijei malo laknulo. Neka se eni, neka oivljava ugaenu lozu, ali nikada - razmllja Uro - ne smije laknuti Jovanu. Iz Jovanovog grla vie nikada ne smije potei pjesma, a da i uzdah ne potekne istovremeno: prvo uzdah, prvo tuga, pa tek onda radovanje. Pa i kad nestane Jovana, tako mora i njegov sin, i sin njegova sina, i praunuk, i pra-pra... Ustaki no i jame u sjeanju e, kao svoj usud,

kao svoju Golgotu, nositi vjeno i Hercegovina, i Kordun, i Bosna, i Lika, i Banija... Osveta! - najei se Uro od iznenadne studeni. Kad bi Hans znao ta ja to danas... Imao je na studijama druga, Hansa Bergera. esto se sa njim sporio. Tom ratnikim duhom proetom Prusu suprotstavljao je ljudsku pitomost, dobrotu i pratanje - ono, dakle, to je primio od Dostojevskog, to je naao u Jevanelju i emu ui pravoslavlje. Ispriao mu je, jednom prilikom, ko su uckori i ta su, svetei Ferdinandovu glavu, sve poinili po Bosni i Hercegovini, i kako je, osamnaeste, porodica jedne rtve u njegovom selu oprostila ubici Fadilu i jo se sa njim i zbratimila. "Ko tebe kamenom, ti njega pogaom! - eto tako su moji neuki seljani postupili" - nasmijao se nadmono i zadovoljno. "Gluposti! To su, zbilja, gluposti!" - pogledao ga je Prus zaueno. "Nikada dumaninu ne vraaj zlo dobrim - to vrijea, to poniava!" - pozvao se, po navici, na Niea. "Planite gnjevom, ali ne poniavajte, to je mnogo potenije! Osveta... ovjenija je osveta od prezira, od vaeg licemjernog pratanja" odjednom se Hans uzbudio. "Podijeljena nepravda, to je ve pola pravde!" zakiljio je kao da je na frontu i niani. "Ako se zlom na zlo odgovara, onda se" - mirno je uzvratio Uro - "sije sjeme nove mrnje i zlo se produava. Fadilova djeca bi, da smo ga ubili, stekla pravo na svoju osvetu... Oko za oko, zub za zub! - misli da je tu starozavjetnu zapovijest Hristos sluajno ukinuo? Ma se ne izbija maem, ve samo ljubavlju!" "Muka mi je, vjeruj, kad itam i kad sluam ta vaa, slovenska, ta ruska i srpska naklapanja o ljubavi i pratanju! Pratanje bi, moda, donekle imalo smisla, ali samo da postoji ljudsko kajanje! Ovako..." "A ti misli da nema kajanja?" "Kakvo kajanje?" - namrti se Berger "To je gospodin Dostojevski izmislio!" "Znai li to, Hans, da nita ljudsko, nita boansko i plemenito u Fadilu nije razbudilo nae pratanje?" "Uroe!" - dreknuo je odjednom Berger. "uvaj se od onih koji su ti duni, pogotovu ako su ti blinji: rodbina, sunarodnici, susjedi! Ti si njihova zla savjest, oni e se, zbog tvog oprotaja, vjeno osjeati sitnima. U prvoj zgodnoj prilici, krv bi ti rado posisali!" "A kako, ba me zanima, vi, Nijemci, mislite da stvorite natovjeka, ako tako strano prezirete ovjeka? Od ega da ga stvorite... Od ega, Hans, reci mi?"

"Stvoriemo ga tako" - pao je Berger u vatru - "to emo njegovati svoj moral i to emo dugo izraavati zahvalnost prijateljima i dugo se svetiti neprijateljima. Ja sam za proieni smisao prijateljstva, ali i za to da se stalno imaju neprijatelji. Oni su potrebni kao odvodni kanali za afekte zavisti, svadljivosti i nadmjenosti - apsolutno se slaem sa tim to je Nie govorio. Dostojan neprijatelj, to je ve pola prijatelja! Zar je potrebno da tebi, Srbinu, to govorim?" "Ne razumijem te, Hans... i nevano je jesam li Srbin ili veanin". "Vas, Srbe" - rairio je Berger ruke - "vas, Srbe, mi smo proslavili! Zahvaljujui velikom njemakom neprijatelju, cio svijet vas je upoznao. Za vas govore da ste pobijedili silnu njemaku carevinu. A ta bi, molim te, taj isti svijet priao da su Srbi potukli neke Arnaute, neke Papuance...? Ne bi se ni znalo za tu pobjedu... Francuskoj ste, to si mi priao, podigli Spomenik zahvalnosti u Beogradu. Kakvo nepotovanje, kakva nepravda! Njemakoj ste, Njemakoj ste trebali da se zahvalite!" "Neprijatelju se ne zahvaljuje" - potapao ga jo Uro po koljenu. "Njemu se samo prata, i mi smo to uinili." "Zaaliete, Uroe, jednoga dana za njemakim neprijateljem! Kad vas blinji i sitni epaju zubima... kad vam takvi, kao taj Fadil, skoe za vratove. Lako je sa dumaninom kojeg treba mrziti, teko je sa onim koga treba prezirati!" "Ja ne mrzim, nikoga ne mogu da mrzim!" - povikao je iznervirano. "Vjera moja mi nalae da volim sve ivo na ovoj zemlji, ak i svoje neprijatelje." "Vi, Sloveni, u poneemu nalikujete enama" - osmjehnuo se Berger. "Pritajeni, u vama ive i rob i tiranin. Zato toliko i priate o ljubavi. I zato, na isti nain, slavite svoje patnje, svoje poraze i svoje pobjede". "Patnja je dar Boiji. Ne moe svak na Golgotu, to je privilegija rijetkih i odabranih!" - knjiki je odgovorio Uro, ubijeen da je kazao veliku istinu... ta li bi danas rekao, kad bi se sreo sa Hansom Bergerom i kad bi mogao da govori? On i dalje hoe da vjeruje da je patnja milost neba i da je namijenjena samo najboljim. Ali onda, kad je razgovarao sa Bergerom, njegovo poznavanje zloina i ljudske nesree bilo je iskljuivo knjiko - danas vidi i mnogo povrno i neuvjerljivo. Sad, kad ga je zlo bacilo poda se i kad svuda oko sebe zlo primjeuje, uvukao mu se crv sumnje u glavu: gloe, kopa, razdire. On to nee da prizna sebi, pa i dalje, kad klei svoje molitve, pokuava da se, u mislima, ushiti muenitvom i prosi od Svevinjeg samo to da on, Bog, otvori oi i da se nadviri nad Hercegovinu! Tako se moli i goni od sebe misao da se moli uzalud.

Suvie smo sitni - priinjava se Urou - da bi nas Spasitelj vidio i da bi nae molbe i albe stigle do njega. Pomisli: moda je on, ba u ovom asu, dok lei na toploj zemlji i posmatra grobove, leima zgnjeio neku bubicu, nekog mrava... moda jedan itav svijet pod njim cvili od muke, samo to to on ne osjea i ne razumije! Kad ovjek ili vo ili kljuse preu preko mravinjaka, za mrave je to potres, kataklizma, najvea tragedija. A za ovjeka i za konja obian, nezgrapan korak: samo otresu nogom i produe. Bogu je svejedno, pojmove dobra i zla izmislili su ljudi... da li Heraklit, koji je to filosof rekao? Zemlja stenje, a nebesa ute! - to je i Njego osjetio. S kojim pravom - pitao se Uro - traimo od Boijeg oka da razlikuje nae svadbe i sabrane? Jame i itne dolove? Lelek i pjevanje? Dim iz fabrikog odaka i dim iz odaka u konc-logoru? No, kojim se ree hljeb, i no, kojim se reu vratovi? Ipak, ipak... zato uti Bog dok posmatra Hercegovinu? Njene jame, njene rane, njene zbjegove. Slivljane, koji napustie svoje selo i sklonie se u Ljeskovinu. Italijane, koji pomau ustae i te iste ustae otvoreno psuju u lecima koje, iz aviona, bacaju na srpska sela i zbjegove. - O Uroeee! - uspe se, odozdo, iz sela, glas Jelenin. Ne htjede da ustane i da joj se pokae. Ne rastaje mu se od umara Sima i strica Andrije. - O Uroeee! - ponovi ona jo snanije. - Zovu te kui, doao je ded Niifor. 3. Lelekom doekae protu Niifora. Smrt Jovanove ene i troje djece, iskopane Borikine oi, Andrijina pogibija - sve je to, pred njim, ponovo oplakivano. - Striko moj! - smotala mu se Borika oko nogu im je sjahao. - Vidi, striko, ta nas je zadesilo! - DJede! DJede! - zagrlio ga je Jovan, naslonio glavu na protino rame i, kao dijete, zajecao. - Iskopanje, iskopanje, pa to ti je! - plakala je Jelena pred protinim sinovcem Dragiom Jugoviem i unukom Bratomirom. Tek kad je lelek jenjao, prota ue u kuu i sjede za dugaki, drveni astal, izmeu Borike i Lazara. Desno i lijevo od njih, poee da se tiskaju Dragia, Bratomir, Grgur, Milovan, Obrad Topovi, Veljko Golijanin, ivko Bedevija, Dragan irevi... Soba posta tijesna: iznijee sto napolje, pod orah, u hladovinu. - Kako je tata, to on nije doao? - tek tada upita Borika za oca Stanoja.

- Dobro je, krade Bogu dane - proe prstima kroz svoju dugaku i bijelu bradu prota Niifor. - U njegovim i mojim godinama, sinko, nita nam drugo ne ostaje... Bio se spremio, htio je da doe... ja ga razbih, velim ne moemo... - A kako je majka Stana? - prekide ga Borika. - Vidi li jo, moe li na noge? - Baba je zmaj nebeski! - povika Bratomir. - Bolje se dri i od eda Stanoja i od eda Niifora. - Oko moje, oko tetkino! - prui Borika ruku prema njemu. - Ima li mi kazati jo neto, akobogda? Kako ti je Ljubica, da nije nosea? - Ne kvoi, eno! - odbrusi Lazar, pola u ali a pola ozbiljno. - Ne moe se doi do rijei od tebe... Dobro si se usudio da krene po ovom belaju, moj Niifore! - dosu proti rakije. - ta rade Osmanovii? - upita Obrad Topovi. - teta to ne spalismo ta govna! - doeka ivko Bedevija. - Bez brige, bez brige! - odmahnu rukom Borikin brat Dragia. - Ne smiju nas runo ni pogledati, dok je Miljan na Vuevu. - Koji Miljan? - upita Obrad Topovi. - Kapetan Miljan Rovovi. Stalno krstari naim krajem sa etom Pivljana. - Miljan! Miljan! - skoi Obrad i zagrli Grgura. - Na, na Miljan, pobratime! Objasnie proti gdje su sreli kapetana Rovovia i kako su se upoznali. Zametnu se pria o bici na Kobiljoj Glavi, o Miljanovom edu Mrgudu, o italijanskom vojniku Tomu Guzini, o Andrijinoj pogibiji. U sred prie, pojavi se Uro: drhtao je od plaa dok se pozdravljao sa Niiforom. Napreskok i nepovezano, priali su proti o ustanku i svojim pobjedama. O tome koliko je sela, poetkom jula, prelo u Crnu Goru, a koliko ih je ostalo u Hercegovini. O tome kako dijele tjeskobu, kako beru ljetinu i kako su zatieni zbjegovi. - U mojoj kui nas je, Bogu milom fala, dvadesetoro - ree Lazar i nazdravi Todoru Rakoviu iz Slivalja. Primio je pod svoj krov njega, majku njegovu, enu, troje djece i trojicu Todorove brae sa enama - I moe stati jo toliko, jo tri puta toliko, ne daj, Boe, nevolje! Prostru se, po podu, asure od slame, ima sijena u tali, toplo je i napolju. Na krevetima spavaju samo Lazar i Todor, sa enama. Kad svane, obani krenu za stokom u planinu. Mukarci, koji su nou drali strau, silaze u selo, na spavanje. Drugi idu da ih zamijene. Ostali kose ito, ene plaste, vare mlijeko, spravljaju pite i hljebove. Slivljanima je najtee. Pod orujem,

svakoga jutra, pjeae dva sata do svojih pustih kua, rasporede strae i daju se na skupljanje ljetine. Do podne kose, od podne vru i dakove, nou, prevoze u Ljeskovinu. Tako su pokosili aire i sadjeli sijeno. Tako e, ne vrate li se prije toga u selo, obaviti i jesenje oranje. Umorni su, neispavani, mrzovoljni. Izdaju ivci, nestaje strpljenja, sve je manje molitvi i sve vie kletvi u kojima se Bog spominje. Prije tri dana, u Ljeskovini je umro Todorev stric Petar: i njega su, na saonima, dva sata vukli do Slivalja i sahranili kraj ene Vojislave. Prve noi po njegovom ukopu, u Lazarevoj kui planu svaa izmeu Todora i njegovog mlaeg brata Radovana. Krivicu za potucanje i selidbu svaljivali su jedan na drugoga, umalo nijesu proradile i puke, istrali su napolje, poeli da prebrojavaju ovce i da se dijele. Osjeaj da su na tuem vratu ne moe da ublai panja kojom ih obasipaju Ljeskovani. ini im se da u toj brizi ima dosta iskrenosti, ali mnogo vie pretvaranja. Niko ne moe biti srean kad mu se drugi uvali u kuu, u tor, u pojatu, u livadu. Broje se, u dui, dani kad e uljez da ode, pa makar to bio i rod najroeniji. - Mudar si, zna vie od ostalih. Koliko e, tako ti Boga, ovo zlo jo da potraje? - upita Todor protu Niifora. - Taj dan e, sinko, Svevinji da odredi! - prekrsti se Niifor. - Slava mu i milost! - prekrsti se i stari Veljko Golijanin. - Ovako se dalje ne moe! - udari se Todor rukom po koljenu. - Pobjegao sam od kue, liim sebi na enetinu... na prosjaka koji obija tue pragove! - A meni lii na komunistu - nasmija se Niifor. - Gledam, sinko, tu tvoju petokraku... i Grgurovu, i Jovanovu, i ovog oe mladia - pokaza na Dragana irevia. - Gledam te vae zvijezde i razmiljam: je li to neka moda ili vas je zavrbovala Rusija? - Poznaje li, proto, popa Periu iz Gacka, iz sela Kazanaca? - upade Obrad Topovi. - Poznajem... ta je s njim? - uozbilji se Niifor. - Pop Peria ti je, proto, pored krsta priio petokraku... istu ovaku - skide Obrad kapu i pokaza na zvijezdu od crvene oje. - A kad povede svoju etu na ustae, tri prvi i galami: "Ha, junaci! Ha, ruski sokolovi!" Gledao sam ga i sluao, oe Niifore! - A to ti, sinko, toliko voli Rusiju? - dotae svojom mravom rukom Obrada. - Zato! - guvajui kapu u ruci odgovori Topovi. - A voli li Engleze? - osmjehnu se prota. - Jok, oe Niifore!

- A zato njih ne voli? - Zato! - doeka Obrad Topovi. - Ja! Ja! - huknu prota nekako potiteno. - Omaijao vas, omaijao vas Staljin, bogami! - Omaijala nas, ede, ljubav prema ruskoj brai! - zauta Grgur konim kaputom. - Partizani su... zna li da su partizani uzeli vlast u Srbiji? - Sem Podgorice i Cetinja, sva je Crna Gora u naim rukama! - isprsi se Dragan irevi. - Meni je kapetan Miljan priao da su u Srbiji glavni etnici - usprotivi se Dragia Jugovi. - Ima, kae, i partizana, ali su glavni etnici. Vodi ih neki pukovnik Mihailovi... tako kae, a ja tom ojeku vjerujem. - Prema nekim vijestima, Danilo mi je u Srbiji, Niifore! - ree Lazar. - Mitar eravica saznao odnekle. - Sigurno je sa komunistima? - namrska prota elo i podie sa gornje usne brkove. - Sa njima, moda je sa njima, s kim bi drugijem. - A ko ih vodi... zna li za ta se bore, Lazare? - Za slobodu, da oeramo dumane iz kue! - podviknu Dragan irevi. - uo sam da ih vode Turci i Hrvati - uzdahnu Niifor. - DJavo odnio slobodu, ako je to istina! - Vode ih Srbi... sve sami Srbi, to ti, ede, ja potpisujem! - lupi se Grgur ispruenim kaiprstom po sred prsiju. - Lake, lake malo, sinko! - zavrtje glavom prota Niifor. - Ima li meu vama komunista, prvo to da vidimo? - Nema, u ovome selu ih nema! - pouri Lazar sa odgovorom. - Ali ih ima, viao sam ih po drugim etanma, po drugim selima. I bie ih, moda, sjutra i oe, Niifore! - Zabranie da se molimo Bogu, ako se namnoe i ako pobijede. Boga, Boga ne vole, Lazare! - Neka to! - odmahnu rukom, izgledalo je da se naljutio. - Junaki se bore, u to sam se uvjerio... Vole Rusiju, to je istina. Ali, volimo je i mi, Rusija nije samo njijova, ona je i naa, svije nas, Niifore!

- Zatitnica, majka naa! - prekrsti se prota. - Slava Rusiji, po hiljadu joj puta slava... pogreno si me razumio, Lazare! - Ja bih, koliko je ujutru, uao u Komunistiku partiju, samo da nema Hrvata i Turaka meu njima! - ree Obrad Topovi i prui proti pare hartije. - Pogledaj ovo: zovu Turke i ustae da nam se pridrue! Prota poe da ita, podrhtavale su mu ruke i suzile oi od napora. - DJede, ja u! - uze mu Grgur papir iz ruke, kaljucnu, dade znak glavom da se umire. - Narode Hercegovine! - prolomi se njegov glas. - Krvava Pavelieva tvorevina je na umoru. Izbjeglice i pokolja ustakog oloa, itavi krajevi gdje su vrena klanja, diu se u odbranu golih ivota. Moni Sovjetski Savez i Komunistika partija Jugoslavije, pozivaju sve napredne i svjesne Hrvate i muslimane da se pridrue ustanicima u Hercegovini. ivjelo bratstvo i jedinstvo! ivjela sloboda! ivjela Rusija! - Okle ti to, Obrade? - pogleda ga Lazar sumnjiavo. - Dali mi komunisti - nasmija se on. - Dao mi porunik Stojan Bujovi. - I ti to krije, pobratime! - ljutnu se Grgur na njega. - Mogao si ovaj letak barem meni da pokae. - A to, pobro, da ti pokazujem? Taman posla da nam se Hrvati i muslimani pridrue! - odbrusi Topovi. - Pa, na te zlikovce smo i digli oruje. - Nijesmo ustali samo protiv njih! - javi se prvi put Milan Crnoglav. Rana na nozi je zarasla, ali kost jo boli, nosi taku, smijeno poskakuje pri hodanju. - Na Talijane si, biva, zaboravio? - Na moju duu, Talijani nijesu toliko loi - ree, savladavajui kaalj, Veljko Golijanin. - Ima neko doba, stalno nam, proto, iz aviona bacaju nakve papire... vele da su oni protiv ustakije pokolja i da njijov car nije na dumanin! Nastade prepirka. Teko se moglo razabrati ko, ta i kome govori. Jedni su tvrdili da Italijani lau, da su to stare "latinske kurve", da su oni doveli ustae i da im nita ne treba vjerovati. Drugi su se prisjeali prvih dana okupacije: italijanska vojska je mirno ula u varoi, nije bilo ni ubistava, ni pljake, ni silovanja. Tuinci su, ne vole nas, ali su se ponaali ljudski i snoljivo. Zlo je poelo s ustaama i sve zlo potie od ustaa. Tano je to lupale su ake po stolu - ali ti isti Italijani su, im je izbila pobuna, pritekli u pomo ustaama. Da ne bijae njih, Hercegovina bi davno bila osloboena. - Jebem ja Talijanima majku, da oprosti prota Niifor! - rumen od bijesa dreknu Obrad Topovi. - Ali bih, koliko je ujutru, sa njima uglavio sporazum. Priznao bih njijovu vlast, samo ustae da potamanimo! A onda... onda bih udario po Talijanima!

- Da zna - skoi Grgur - ta ti nije za bacanje. I ja sam za to, pobratime! - DJeco moja! - iznenada se podie prota Niifor. - Okanite se klanja i slijepe osvete, Hristom naim vas preklinjem! - Ko se ne osveti, taj se i ne posveti! - povika Jovan, suze mu ljuljnue niz obraze. - Nijesu krivi, nijesu svi oni krivi, moj Jovane! Mnogo potenije ljudi je meu njima. - Oprosti, ede, ali se ne slaem! - zakorai Jovan prema Niiforu. - Nimalo se s tobom ne slaem. Bio sam promijenio vjeru... vjeru sam, brao, bio promijenio, istina je to se po selu apue! - pade u vatru, mijenjao se u licu i mlatarao rukama. - Kriv sam, ljudi, to mi je majka bez oiju, ja sam je oslijepio! Ja sam ecu svoju, ja sam enu... - Jovane! - povika Borika. - Jovane, sine, ta to govori?! - Jeste, majko, bio sam izdao i sa pravom si me bila svrstala u pokojne!... Ovaj crni barjak - pokaza na kuu - postavljen je im si se vratila iz Ljubinja, a tada smo jo bili ivi... Duan... moj Duan, moj Mirko... Malina, Radmila... bili smo i znala si, majko, da smo ivi, ali te bilo stid da ispria Lazaru i strah da za bruku ne doznaju komije! Kao mrtvaca si me primila i kad dooh sa Trusine... Jeste, istina je, ecu sam bio dao u njihovu kolu, vjenao se po rimskom obredu... uvukao sam se bio meu ustae, bolje ih od vas poznajem... Tano je, ede, da mnogi Hrvati i Turci nijesu okrvavili ruke, ali nije tano da je mnogo potenije! - raspali akom po stolu i prevrnu bocu rakije. - Ustaama je - nastavi smirenije - priao samo olo, samo ljam, sve sami gadovi. I ti gadovi su jedino i klali, jedino oni kolju, ali to ne znai da su za zloine jedino oni odgovorni! Krivi su, itekako su krivi, i oni poteni. Oni to okreu glavu kad vode Srbe u jamu, to povraaju od muke i to kunu ustae kad se zatvore u etiri zida i kad ih niko ne vidi i ne uje. Krivi su preznojavao se Jovan - zato to je njihov otpor zapretan samo u dui, to ne ine nita da sprijee zlo i to nas, pored njih takvije, ustae mogu sve da pokolju! - Svaka ti je kao salivena! - podra ga Todor Rakovi. - Prio mi je ojek da je u selu itluku neki Hrvat Pandi, mislim da se zvao Lovro Pandi, sa svoja tri naoruana brata stao ispred ustaa i dreknuo: "Prvo se obraunajte s nama, pa onda radite od Srba ta god hoete!" I ustae su podavile rep i odustale... Onaj dobri Turin... kako mu no bijae ime... onaj, onaj endro, Meho endro, puao je u selu Hruto sve Srbe iz zatvora! U Gacku ih takije ima nekoliko. A da ih je vie, da se ovi utljivci podignu, ni pola sata se ne bi odrala hrvatska drava. - Tako je, Todore! - zagrli ga Jovan i poljubi. - Oe su mi se, evo oe su mi se -pokaza navrh glave - popele prie o potenim Hrvatima i muslimanima! U Stocu, apljini, Mostaru i Ljubinju, a tamo su... tamo su, brao, bili najei

pokolji... u tim mjestima, koliko ja znam, na prste jedne ruke mogu se nabrojati svi oni koji su skoili da brane Srbe i koji nijesu mirno posmatrali zloine! Da se nalo samo jo deset, najvie dvadeset ljudi da pomognu profesora Klaria, Hakiju Garia i Nikolu Jerkovia, Srbi u Stocu i Ljubinju, to vam ja kaem, bili bi spaeni... Veina je, ja to znam, onije koji s pravom mogu da kau: "Ja nita nijesam uinio, ja nikoga nijesam ubio!" Nijesu ubili, ali jesu krivi, svi su krivi, i ti koji jesu i ti koji nijesu nita uinili! Kriv sam i ja, to sam, to sam... - poe da drhti i da plae - kriv sam to sam... to sam promijenio ime, to sam oe, na reveru, nosio Pavelievu znaku, to sam... to sam jo Ivan i rimokatolik! Vrati me u nau vjeru, skini ini sa mene... uini to, ako moe i ako me jo priznaje za ovjeka i svog unuka, ede Niifore! 9. Doi, ogrij se! - pogledom zovnu Uro vjevericu i otrije, po ko zna koji put ve, suze sa obraza. Bio je sam, u planini, meu borovima, sklupan kraj vatre koja je tinjala. Jutros je u Ljeskovinu stigao kurir vojvode eravice i donio vijest da su jue, u zoru, za Boinom trpezom, poklani svi Jugovii! Sve kue, itavo selo, do temelja! Posjeen nesreom i jo razdraen Borikinom kuknjavom (grebala je one jame, nabrajala na sav glas i svakog u rodu, poimenino, oplakivala!), kradomice je stavio u torbu mali noi, pare hljeba i mesa, obukao se dobro i, neprimijeen, iskrao iz kue, namjeran da, pjeice, po mrazu i gazei cijelac snijeg, ode u Jugovie. Ali tek to je zamakao iza brda i zaao u planinu, skolila ga je tuga, izdale noge... svalio se u namet i zaplakao. Kleao je dugo, prisjeao se akih dana i raspusta koji je provodio u velikoj Stanojevoj i Niiforovoj kui kraj Neretve. Dragi i davni dani: miris babinih utipaka, zveckanje ujakovih gvoa za lisice, utanje utovljene vuije koe iznad kreveta na kome je spavao njegov djed Niifor... Uhvatila ga je studen, sav se tresao. Skupio je suvih iarki, nalomio granja, naloio vatru i uepao snijeg okolo. Sunce se primaklo svom sjedalu, a on jo gleda u ar i manito kolo koje igra po Hercegovini. Ono to je bilo ljetos, gotovo da je i zaboravio. Nai i ustae! tada se znalo gdje je brat a gdje dumanin. Strae su drane oko sela, sa pjesmom se odlazilo u napade. Sad je drukije... im se Ljeskovina podijelila na dva tabora - prisjea se Uro - Danilo je, iz istih stopa, sa vojvodom Mitrom otiao prema Nevesinju. Istoga dana, pred vee, Vido Stupi je odveo Grgura i Jovana. "Deco moja! Nado moja!" - grlila je Borika, pred polazak, sinove. "ta e, ako vi pobijedite, biti sa mojim Danilom?" "Zna se ta e biti sa izrodom!" - doekao je Grgur osorno.

"A ta e biti ako Danilova strana pobijedi?" "Tada e isto biti sa nama!" "Kuku ti je meni i uzoes, pa ko god pobijedi!" - prekrstila se ona i pomolila Svetom Vasiliju. Od tada, ne viaju joj se sinovi. Jo ne pucaju jedni na druge, ree i mjerkaju se preko niana. Kad Danilo navrati u selo, Jovan i Grgur se sklanjaju. A kad Grgur, u okolnim selima, agituje za upis u partizane, javno se hvalie i prijeti kako e, za primjer ostalima, smlatiti brata izroda. "Odleee mu glava i sa glavom kokarda, pa da nas je deset puta ista majka rodila!" Jovan je povueniji i smireniji. Urou se ini da bi njegov najstariji brat rado iskoraio iz kola, ali ne smije od Grgura. Nita posebno ne vee Jovana ni za petokraku ni za kokardu. Planu mu oi tek onda kad neko spomene ustae... stalno pita Stupia i Druga Brka kad e ve jednom partizani udariti na Ljubinje. Najgore od svega je to to niko pametan ne nmije da objasni zato podjela mora biti tako katilska i fatalna. Svakog jutra, neto runo i novo sknade jedni drugima. Vido Stupi pade s nogu: obigrava sela i krsti etnike kao podrepae, oviniste, petokolonae, kvislinge (tu rije s mukom i pogreno izgovara), izmeare, kukavice... najposlije i kao "plaene pijune svjetske reakcije!" Vojvoda Mitar uzvraa priama da su partizani dumani srpstva, da uruju s ustaama i da, ak, iza lea, rade protiv Rusije! Ipak, u nevesinjskom i gatakom srezu, pored svih psovki i uzajamnih olajavanja, dioba jo nije stigla dotle da, objeruke, ne prihvataju bjegunce i otpadnike, ak se za njih i otimaju. Krsto Maleti je, u roku od deset dana, etiri puta bjeao iz etnika u partizane i iz partizana u etnike. Prelivoda je mnogo, nijesu rijetki sluajevi da i itava eta, preko noi, promijeni oznake na kapama. Lazar samo hue, priogrnuo se mukom, stoji po strani, nee da se uhvati u kolo. Gosti i etnike i partizane, otvori im kuu pa nek uzimaju. I slua, raspituje se, jesu li se pokrvili i gdje su se sve pokrvili. Oko Nikia i Grahova, jo od Nikolja dne, pale jedni drugima kue, ima vijesti i da se bacaju u jame! Rue se, kolju se - misli Uro pored vatre - a ne znaju ni oko ega ni ko ih zavadi. Kao da je neka via sila, da se kre i lome meusobno, niz planinu pokrenula kamenje: istog sastava, iz iste gomile. "ivio Kralj!" "ivio Staljin!" - ne silazi im sa usana. Kad kae "revolucija", Vido Stupi misli na Rusiju. Kad kae "saveznici", i Mitar eravica misli na Rusiju... Misle... nita oni ne misle: upravljaju svojim postupcima, taman kao stijena kad je s ramena zavrljai obanin. I ona bi, kad bi imala svijesti, mislila da leti po svojoj volji!

"U sovjetskoj Rusiji, drugovi!" - uje Uro glas Vida Stupia - "proleterska revolucija stvorila je posebne ovce koje daju i meso i vunu, a da seljak ne mora da ih zakolje!" "Anatemate, avole, odbij se od mene!" - krsti se Veljko Golijanin. "ta veli, Vido, pobogu brate?" - zijeva od uda ivko Bedevija. "Velim to to ujete, drugovi! Obino za prvi maj ili neki drugi narodni praznik, toj ovci se otkine rep i od repa se dobije po pet kila mesa i dva kila vune! Do idueg praznika izraste novi rep... i moe tako po deset godina!" Krsto Maleti je, tada, po drugi put, napustio partizane. Sjutradan, u Fojnici, pedo mjesta od Ljeskovine, govorio je Mitar eravica. "Brao! Mi se borimo za srenu i veliku Jugoslaviju. Uzeemo sve do Pete, i Solun je na, i Skadar je na... Skadar pogotovu! A temelj, brao, te srene drave mora biti velika Srbija, jaa i prostranija nego je bila u doba Duanovo!..." Osvajajui Balkan i striui ovcama neunitive repove, na ustae su gotovo bili i zaboravili. A tada, ba u vrijeme eraviinih i Stupievih mitingovanja, pomamili su se Osmanovii. "Sad, sad, dok se svaaju i dijele, iva je zgoda da ih potamanimo!" - veselio se, po Skokoviem kazivanju, hoda Velija Osmanovi... Samo koji dan prije nego to e poklati Jugovie, ustae iz Osmanovia spalile su pet srpskih sela... u jednom od njih, u Bodeitima, zatekao se uleta Skokovi sa tridesetak partizana i satima odolijevao navali podivljalih komija, uludo se nadajui da e mu neka od oblinjih etnikih eta pritei u pomo! Ako je vjerovati Krstu Maletiu, Mitar eravica je uo pucnjavu, ali se nije ni pomjerio! Naklapao je, uz kafu, sa majorom Bokom Todoroviem, koji je, kao specijalni izaslanik pukovnika Mihailovia, prethodnog dana, iz Foe, stigao u Hercegovinu. "Putite priu, u Bodeitima ginu naa braa!" - kao bez glave, utrao je u kuu Krsto Maleti. "Dii se, vodi nas, gospodine vojvodo!" "Je li to nae selo?" - upitao je Mitra major Todorovi. "Nae, srpsko, a ije bi drugo bilo, gospodine majore!" "etniko, je li etniko, to pitam, gospodine vojvodo?" ~"Partizansko, ama opet srpsko!" - rekao je eravica. "Neka ih onda spaavaju Staljin i Kominterna!" "To su moje komije!" - zaudio se eravica. "To su moja braa, gospodine majore!"

"Znam, znam... smirite se, gospodine vojvodo!" "Danilo!" - okrenuo se Mitar Lazarevom sinu. "Uzmi etu momaka i trk na Bodeita... iz ovije stopa, nema ekanja!" "Sem voda koji obezbeuje tab, svi su drugi odsutni, gospodine vojvodo!" "DJe su? Kako nema nikoga?" - zagrmio je eravica. "Otili su u pomo popu Perii, gospodine vojvodo! I sami znate, napali su ga nikiki partizani..." "Jadi nai! Jadi nai!" - nije mu dao Mitar da zavri. "Vodi onda tapsko obezbjeenje... mora da im pomognemo!" "Kasno je, izgleda da je kasno, gospodine vojvodo!" - spustio je durbin major Todorovi. "Selo gori, sve kue gore... nemamo vie koga da spaavamo!" Zatim je izvukao iz depa mapu gatake povri i zovnuo Danila. "Pokaite mi" - rekao je - "najblia turska sela, gospodine porunie!" "Bahori, Mrenovii, Vratnica... malo dalje su Ravni i Dobropolje" - odgovorio je Danilo. "Jo noas, moramo da ih spalimo!" - pruio je mapu Mitru eravici. "Da osvetimo one tamo" - pokazao je na Bodeita. "Jadni Niifor!" neoekivano je uzdahnuo vojvoda. "Izvolite!" - pogledao ga je major Todorovi. "Nita, to ja onako, za sebe... Tamo, u kotlini Neretve, ima jedno nae veliko selo. Ustae su im za vratom, strah me da ih ne pokolju, gospodine majore!" "Ako je selo nae..." "Nae... avolje!" - odmahnuo je eravica. "Srpsko, srpsko... ima i partizana i etnika... dosta je i neutralnih. Poruio sam im da bjee, pisao sam, onomad, proti Niiforu." "I, ta je odgovorio?" "Nema odgovora, to je muka, gospodine majore! Nema ni mometa po kome sam pismo poslao. Ne znam je li ga prota i dobio. Moda su mog kurira uhvatile ustae... u odlasku ili pri povratku, neko mu se zlo sigurno desilo!" "A modao je pao aka i partizanima?" - klimnuo je glavom Todorovi. "Moda... moda i njima, gospodine majore! Samo ga oni, vjerujem, ne bi ubili. Bar ne ovi nai, domai... jo se nekako trpimo i podnosimo."

"Ako je naleteo na crnogorske partizane, sigurno su ga ubili!" - umijeao se Danilo. "Samo da mi je znati" - ponovo je uzdahnuo eravica - "da li je dobio pismo Niifor...? Kumio sam ga da bjei i plaio, koliko sam mogao. Rekao sam mu da ne rauna na nau zatitu, jer se bijemo sa partizanima. Izmislio sam to, samo da poslua, samo da se pokrene... A ono, ako emo poteno, bijemo se i koljemo se... one tamo ispekoe na vatri, a mi utimo, mi seirimo, gospodine majore!" - naglo je ustao od stola, priao prozoru i zagledao se u dim iznad Bodeita. "Kasno nam je javljeno... a ni oni, za nas, ne bi ni prstom mrdnuli!" doekao je Todorovi. "Nemci e otii, italijani e otii, a komunisti e ostati, gospodine vojvodo!" - priao je Mitru i s lea ga zagrlio. "Zabavie nas o jadu, ako ih sada, dok je rat, ne unitimo!". "Zato ste se, biva, i pobili u aku i Uicu i pomogli vabi da umiri Srbiju!" "Nikako nismo mogli skupa... kad-li, da-li, pukao bi ir koji se zagnojio!" "Nee nam to na dobro izai, gospodine majore!" - huknuo je eravica. Krsto Maleti je izaao iz sobe i ostavio ih u razgovoru. Klisnuo je u no i, prekjue, oko podne, stigao u Ljeskovinu. Pao je suton dok je ispriao ta je sve uo i vidio. Nikakvu poruku Lazar nije mogao da poalje u Jugovie, a uludo bi je i slao: ve je bilo kasao da se ma ta uini... Neto zauka iznad Uroa i strese mu snijeg na glavu. Na grani bora pod kojim je sjedio, opet je uala vjeverica i posmatrala ga radoznalo. On se lijeno die, nabaca jo granja na vatru, protegnu skoanjeno tijelo. Vrati se na isto mjesto, izvadi iz depa pismo koje je, jue, pred zalazak sunca, eraviin kurir donio u Ljeskovinu. "...Krlv sam najprije pred sobom, a onda pred Bogom i svima ostalim, moj Lazare! Ozgo, sa neba, neto mi je aptalo da krenem jo na Badnje vee, inae e Osmanovii da ih pokolju. Naredih, uzoes po me, bataljonu da odspava i da je pokret na Boi, im se razdani... Stigli smo u Jugovie moda samo sat ili dva iza pokolja. Jo je gorjela crkva, a neki nai paenici, koje su pobili napolju, jo su bili vrui, jo nijesu bili ukoeni... Nikada ovo sebi neu oprostiti, Lazare! Kaznie me Bog, to ga nijesam posluao!" Bog! Koji Bog? - prekri Uro lice rukama. Nema ga, nema ga! - grizao je usne, drhtao i zurio nekud uvis, kroz kronje borova. Zato ti je, ako te ima, takva rtva bila potrebna? Koju to pravdu, koju harmoniju zloinom i naom patnjom potvruje? Plamen i krv... plamen i krv: zar time nau ljubav da razgori? To nijesi ti, to ne moe biti ti! - sam, u umi, oajniki se batrgao. Ne znam, nita ne znam, ja vie nijesam kadar da trpim trpljenje! Ne mogu, i neu, sjutra u pripasati oruje! Ne prihvatam Boga-muitelja... moja Ida...

moj ed Niifor... moda su i u Jugoviima ustae kuvale djecu i nagonile majke da ih jedu! - zari lice u snijeg... rashladi ga studen i malo otrijezni. Boe, oprosti mi! - prekrsti se uplaeno. Ja ne mogu, kao moj Lazar, da ne traim smisao tvoje presude... nije da neu, ne mogu, ja to ne umijem. Shvatam tvoju blagost, samo dotle razumijem. Sve dalje je mrak, strani mrak... tvoja milost, koju izlijeva i na one koji kolju, nimalo se ne dotie zaklanih! A i njima, tim prerezanim vratovima, otac si i njima, Gospode! Tvoji su Osmanovii, ali tvoj je i ded Niifor. Tvoje su ustae, ali ni mi nijesmo na putu naeni... Svevinji, mora biti od svih pravedniji i najbolji. Ili je tako, ili ne postoji! Ustade, poe da cupka oko vatre, trljao je ruke i cvokotao od studeni. ...I vidjeh kad otvori jagnje knjigu od sedam peata... i uh glas veliki s neba gdje govori: Bog e otrijeti svaku suzu od oiju njihovijeh... - sjeti se Otkrovenja Jovanovog. Sklopi oi... potee molitva sa nijemih usana: Znam, znam, Ti si sve predvidio unaprijed! I jame, i krv nau, i nae krvopije. Tek na Sudnji dan prosue se na nas tvoja blagost, Gospode! I obrnuto, i obrnuto... u vjeni pakao, gdje se uje samo krgut zuba, poslae, kad doe taj dan, crne Jugovia polaznike... naa patnja je prolazna... njihova nikad nee da prestane. Satana upravlja prolaznou, a kljueve vjenosti dri ti... ti, Gospode! Snano otpuhnu, kao da istjera kamen iz sebe. Prodara jednom granom kroz ar, odskoie nekolike varnice... odmrska torbu, sjede da uina... vakao je polako, vraala se snaga i prisebnost. Misao se odvajala od Boga, prizemljivala njegovu patnju i u ljudskom zlu traila ljudske razloge... ivot i bol, odnos ivota prema bolu! - to mu je, sjeti se, na fakultetu bilo ispitno pitanje. ivot je Iksionov toak na kojemu se, htjeli to ili ne, od roenja vrtimo! - tako nekako poeo je svoj odgovor. I uini mu se da je stari profesor tu, u planini i u snijegu, pred njim, da sjedi s drugu stranu vatre i hue u naoare... ivot je zlo - ponavljao je u mislima ono to je nekada govorio - i bol je njegov glavni podsticaj. Jo je Aristotelo govorio da mudrac nikada ne trai sreu, ve samo rastereenje od nesree. Bol je vei time to je neki organizam razvijeniji: nikoga, dakle, kao ovjeka ne razdire... "Da, da!" - kao da klimnu glavom profesor. "Svijet je, herr Vukotich, pun i optimista: oni se posprduju kad uju takve teorije" "Ne vjerujem, gospodine profesore, da takvi postoje! Kad bi i najzatucaniji takozvani optimista proetao kroz bolnice, tamnice i elije za muenje; kad bi zavirio u mrtvanice; kad bi obiao bojna polja, sudilita i mrana stanita bijede; kad bi proivio makar dan sa gubavcima i onima koji skapavaju od gladi - kad bi sve to vidio, taj optimista bi pojmio da muilite, koje eka grenike poslije smrti i o kojemu kazuju sve religije, ne postoji ni pod

zemljom ni nad zemljom, nego je ovdje, na zemlji, meu nama i za ivota naeg, ljudski pakao!" "openhauer je" - osmjehnu se profesor - "mrzio sve, pa i sebe samoga. Savjetujem vam da se, ipak, ne saivljavate previe sa njegovom filosofijom!" "Dante, gospodine profesore, nije bio prethodno umro, da bi sakupio grau za svoj pjesniki pakao!" - usprotivi se Uro. "Svako filosofsko ili umjetniko djelo, ako ita vrijedi, prikazuje samo ljudsku tenju ka srei, ali nikada i sreu, jer ona ne postoji. I ovjekov hod je obmana: mi ne hodamo, mi se samo upinjemo da ne padnemo. Kao to ni ivot nije ivot, nego odlaganje smrti i otegnuto umiranje!" "Ljudi se, rekoste, plae bola. Zato onda" - zavrtje glavom profesor - "ljudi vole rat, kad je on kruna patnji i bolova?" "Nije rat bol, nego je ivot rat!" - prizva Uro ponovo u pomo openhauera. "Priroda je udeena tako da jai satire slabijeg i zato se, od postanja, odvija unitavajua smjena pobjeda i poraza. Taj iznurujui i vjeni rat nije samo ljudska kob i ljudska sudbina. Postoji, u Australiji, mrav-buldog koji se, ak, bori sam sa sobom. Kad ga neko ili neto presijee, glava napada rep ujedanjem, a rep se od nje brani ubadanjem: rat traje sve dok ne lipu ili dok ne naiu drugi mravi, pa ih oboje, i glavu i rep, pojedu. A na ostrvu Javi ima jedno nepregledno polje prekriveno svakojakim kostima. Na tom polju, divlji psi napadaju velike kornjae i, kad ih prodru, na pse nasru tigrovi. Sav taj jad ponavlja se iz dana u dan, hiljadama godina. Da budu psima i tigrovima hrana, te se kornjae, izgleda, samo zbog toga i raaju!" Profesor je, sjea se Uro, podigao sa stola naoari i upisao mu - odlinu ocjenu. Zatim mu je rekao: "Ne gledajte, gospodine Vukotiu, u svemu samo bol, samo zlo, samo rat i stradanje! Ne ostanite ledeni i slijepi za blagorodnost prirode to nas poji vodom i vazduhom i to, stalno, uprkos smrti, obnavlja proljea i raanja. Ljudi ne bi toliko strepili od smrti, kada bi ivot bio neto bolno i nepodnoljivo!" "Komedija" - naklonio se profesoru - "u najboljem sluaju, komedija je ivot za one koji misle, a tragedija za one koji osjeaju!" Bio je zadovoljan i pun sebe, a nije ni slutio da e, ni mjesec dana nakon tog ispita, skrenuti sasvim na drugu stranu i stresti, odbaciti pesimizam i mrzovolju openhauera. Najprije Dostojevski, a zatim ruski religijski mislioci i Biblija, raspaliii su u njemu nadu da smrt nije kraj nego stapanje sa Bogom, da je zlo Satanina kunja, a uzvieno trpljenje bola i podnoenje ivota - Boiji odgovor! Sa posebnim arom, kojim gotovo svi preobraenici pristupaju novoj vjeri, pokajanje zbog svog i tueg grijeha i pratanje svaijeg sem svog grijeha, prihvatio je kao jedini put da ovjek i svijet i sebe popravi.

Kad su Idu ubili, on je dugo, ak i poto je protjeran iz Njemake, molei za njenu duu, nagonio sebe da moli Boga da bude blag prema Idinim delatima i da im oprosti! "Da je svijet bio bolji, da sam ja bio bolji, i u njima bi bilo vie dobrote i ljubavi!" - prisiljavao je sebe da misli, ne uspijevajui, ipak, da srcem prihvati te samoprijekorne izlive blagosti i nezlopamenja. Danas, meutim, on nema elje da klei u snijegu i moli blagost za Niiforove muitelje! Srce nee, srce ne da, ono je danas jae od razuma. Dui njegovoj, ak su tmurni openhauer i ruilaki Nie, maloas, bili blii od Jevanelja. Gospode moj! - die glavu prema nebu, kad zavri uinu. Ne dovri molitvu, otkaza misao. Primiri se vjetar, pogleda niz bijeli proplanak, pa desno, iza sebe. istota i tiina. Uspravi se, provue oi izmeu stabala, odnijee ga duboko u umu... oslunu uspavljujui um u kronjama, ispuni ga ljepota, neodoljiva ljepota i unese mir u njega. I, naglo, kao da ga obori neiji malj, pouri ka zemlji, obre se na koljenima: Hvala ti na ovoj minuti, Gospode! Prenu ga oburvavanje snijega sa grana, zatim u, ili mu se utvori, psee reanje. Okrenu se na tu stranu... protrnu: krupan vujak, ili moda i vuk, oprezno je puzao prema njemu! Poleguen, isturio bi prednje ape, zario kande u snijeg, zatim povukao tijelo naprijed, odigao stomak od tla i sav se nakostrijeio i zguio. Krivio je, pri tome, glavu udesno i ulijevo, netremice ga klao svojim utim oima i stalno reao. Oduzet i zbunjen, ak i ne trepui, Uro ga je pratio nestvarno staloeno i skamenjeno. Po uvuenom stomaku, ogromnim onjacima i divljim pokretima, shvatio je da je vuk, a ne pas, ispred njega i da bi svaki nagal pokret, svaki krik ili pokuaj bjekstva bio fatalan. Spokojstvo i mir, samo ako izdri, bili su njegova jedina ansa i odbrana. Moda mu je hladno, privukla ga vatra, a moda je i gladan - pomisli Uro. I, toga trena, zaboravi na opasnost, raali mu se na kurjaka... stade toplo i prijateljski da posmatra i da pogledom zove ivotinju. Vuk mahnu repom i nauli ui, neka pitomost zasja iz oiju, reanje preraste u cvile, u molbu za pomo... Neodluno prie vatri, potkupi zadnje ape i, u ueem poloaju, poe da se oblizuje. Polako, veoma polako, da ga ne uznemiri, Uro zavue ruku u torbu, napipa komad hljeba i pare slanine... ostalo mu, sreom, od uine. Blago ih prui kurjaku... on zarea, epa dar i prodrije ga halapljivo. Onda nastupi ukoenost i iekivanje. Vuk je, i dalje, bio gladan, a Uro vie nije imao ta da mu ponudi.

ivotinja, iznenada, opet zarea, napregnu miie, uvue glavu u vrat i povi ui unazad... pripremala se za skok i hvatanje plijena! Vuije oi, meutim, zvjerahu nekud uvis... i Uroeve, mahinalno, krenue za njima. Na donjoj grani bora, radoznala i umiljata, lizala je apu vjeverica. Kao da je zavidio njenoj sigurnosti i prigovarao svojoj nemoi, vuk je reao... Urou, odjednom, cvokotnue zubi od naleta studeni. Da budu psima i tigrovima hrana, te se kornjae, izgleda, samo zbog toga i raaju! Obamrije, najei se koa i nakostrijei svaka dlaka i dlaica na tijelu. Da bi Osmanovii mogli da se zabavljaju i kolju - jesi li, Gospode, za to Jugovie stvorio?!... I jesam li ja doao na svijet, da bi ovaj vuk, danas, imao ta da pojede?! Zavlada no... Nije ni znao da mae glavnjom ispred sebe. Prskale su varnice na sve strane, mahao je sve jae i jae, sasvim ugazio u vatru... Mlatarao je glavnjom jo dugo, poto je smrt pobjegla od njega. Vuk je zamicao niz proplanak, bez pree, bez reanja: samo se zaueno i nekako uvrijeeno osvrtao iza sebe.