Sie sind auf Seite 1von 44

Boris Havel ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB

Religija, politika i povijest Svete zemlje

Biblioteka

Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o. Direktorica PETRA LJEVAK Urednik KRISTIJAN VUJII

Boris Havel

Arapsko-izraelski sukob
Religija, politika i povijest Svete zemlje

Zagreb, travanj 2013.

za hrvatsko izdanje Naklada LJEVAK d.o.o. i Boris Havel 2013.

Knjiga je objavljena uz novanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Recenzenti prof. dr. sc. VLATKO CVRTILA prof. dr. sc. MIRJANA KASAPOVI

ISBN 978-953-303-576-5 (meki uvez) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 835691 ISBN 978-953-303-577-2 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 835693

Sad r aj

Zahvale Predgovor (prof. dr. sc. Mirjana Kasapovi) 1.  UVOD U PROBLEMATIKU ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA Drava Izrael: politika koincidencija ili? 2. Metodologija i izvori Metoda primijenjena u ovom istraivanju Vanost povijesne perspektive Vanost teoloke perspektive Vremenski i prostorni okvir Pregled dosadanjih istraivanja Izvori koriteni u ovoj knjizi Napomene o nazivlju i transliteraciji Ostale napomene 3.  Uloga i vanost povijesti u idovstvu i islamu Povijesna zbivanja kao objava i odraz duhovnoga stanja u idovstvu

11 15 23 29 41 44 50 54 56 59 72 83 87 89 92

arapsko-izraelski sukob

Islamski svijet: drutvo izotrenoga historijskog osvjetenja Povijest i percepcija aktualnih bliskoistonih zbivanja 4.  Pregled povijesti Svete zemlje do islamskih osvajanja Biblijska povijest Izraela Povijest Judeje tijekom razdoblja Drugoga hrama Hasmonejska drava Pompejevo osvajanje Jeruzalema i Judeje Herodijansko razdoblje Nemiri i pobune u Judeji Vladari Arhelaj, Filip i Herod Antipa Izravna rimska vlast nad Judejom Poetci idovske sljedbe krana Rimska prokuratura u Judeji idovski ustanak i opsada Jeruzalema Pad Jeruzalema i unitenje Hrama Masada: posljednje uporite Drugi ustanak pod vodstvom Bar Kohbe Zakljuak: Promjena u idovskome mesijanizmu nakon Bar Kohbe 5. Neidovi u idovskim izvorima i tradiciji Boji savez s Abrahamom Objava: epistemoloki znaaj Izrael kao izabrani narod Zakljuak: Neidov kao nositelj politike vlasti u Erec Izraelu

102 108 111 112 145 169 177 184 189 193 197 200 208 216 224 236 248 257 267 268 269 272 288

6. Islam, idovi i Palestina od nastanka islama do 1917. 291 Muhamed: prorok i ratnik iz Hidaza 295
6

sadraj

Muhamedova polemika, sukobi i ratovi protiv idova Nasljee kanoniziranih muslimansko-idovskih sukoba idovske prilike tijekom nastajanja islamskog imperija Zlatno doba muslimansko-idovskih odnosa Vjerska radikalizacija i obnova imijskog statusa Orijent pod osmanskim imperijem Zakljuak: Dvojba iznoenja cjelovitosti muslimansko-idovskih odnosa 7. Razvoj cionistikog pokreta i religijskog cionizma Dolazak idovskih naseljenika i poetak politikog cionizma Dvojba religijskog cionizma Religijski cionizam tijekom britanskog mandata Kranski cionizam: ponovno otkriveni filosemitizam Cionizam nakon Holokausta Proglaenje i prva dva desetljea Drave estodnevni rat i njegove politiko-religijske posljedice Jom kipurski rat: neoekivan ratni preokret i nastanak pokreta Gu emunim Zakljuak: Novi cionistiki mesijanizam 8. Islamski teritorij i idovSKA politikA vlast Hadi Emin el-Huseini: vjesnik dihada i radikalizma Arapski ustanak 1936. 1939. i njegova religijska obiljeja Hadi Eminova uloga u promicanju nacizma Kraj Mandata i arapsko-izraelski rat 1947. 1949. Sukobi i ratovi do 1967.

301 334 346 354 360 362 369

381 383 389 399 404 439 442 446 461 479 489 497 509 520 530 545
7

arapsko-izraelski sukob

Borba za osloboenje Palestine u doba postpanarabizma Sporazumi s Izraelom: mape puta k miru ili etape dihada? Zakljuak: Kanonski obrasci i otporni idov 9. Zakljuak: percepcija, bit i budunost sukoba Teoloka politika ili politika teologija? Pojmovnici i kratice Popis literature Kazalo imena i nazivlja

553 558 568 579 584 591 599 619

Za Veru

Z a hva le

Knjiga Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje plod je petnaestogodinjeg izuavanja te teme, a onih koji su me tijekom godina intelektualno i duhovno zaduili i koji su na neki nain zasluni za njezin konani oblik je puno. Sve ih pobrojiti u ovoj kratkoj zahvali nemogue je. Ipak, nekoliko imena moram spomenuti. Najprije bih zahvalio mentoru, profesoru Vlatku Cvrtili s Fakulteta politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu. Zamisao da se arapsko-izraelski sukob obradi izrazito multidisciplinarno te da se bliskoistona politika previranja postave u kontekst religije i ire povijesti velikim dijelom potjee od njega. Njegovi savjeti i ohrabrenja tijekom istraivanja i pisanja znaili su mi jako puno. Zahvaljujem i predsjednici povjerenstva za ocjenjivanje doktorata, profesorici Mirjani Kasapovi: zanimljive i konstruktivne razmjene katkad suprotstavljenih miljenja te njezina knjiga Politiki sustav i politika Izraela bili su mi od velike koristi u radu. Kljuna osoba za nastanak ove studije, kao i openito za moje razumijevanje vanosti religijsko-povijesnoga aspekta u arapsko-izraelskom sukobu, jest Moshe Sharon, profesor s Hebrejskog sveuilita u Jeruzalemu. Uvid u glavninu grae za ovo istraivanje, osobito primarne izvore o ranim muslimansko-idovskim odnosima te kvalitetne sekundarne izvore, stekao sam na kolegijima profesora Sharona i mnogobrojnim razgovorima i druenjima s
11

arapsko-izraelski sukob

njim nakon to sam 2005. dovrio magistarski studij na Hebrejskom sveuilitu. Bez pretjerivanja mogu rei da bez nesebine, srdane i strune pomoi profesora Sharona, ova knjiga nikad ne bi ugledala svjetlo dana. Profesor Michael Stone s istoga sveuilita uveo me u bogatstvo literarnog opusa iz vremena Drugoga hrama te razvoj religijske i politike idovske misli u razdoblju izmeu dovretka Biblije i pisanja Talmuda. Arheologiju i povijest Jeruzalema i Svete zemlje izuavao sam na odlinom kolegiju na terenu Historical Geography of Jerusalem Through the Ages profesora Shaula Sapira. Za dio interpretacija biblijskog teksta primijenjenih u ovoj knjizi zahvaljujem profesoru Odedu Irshaiju, za uvod u poslijebiblijski mesijanizam u idovstvu Israelu Yuvalu, a za podrobno obrazloenje ranih idovsko-kranskih odnosa profesoru Davidu Satranu. Na neke izvore o muslimansko-idovskim odnosima i ijitskom islamu uputio me profesor Zeev Maghen, dok je profesor David Graham Cashin s Columbia International Universityja sa mnom podijelio korisne primarne i sekundarne izvore o odnosima muslimana i nemuslimana na Bliskom istoku. Za razumijevanje arapsko-idovskih odnosa u aktualnoj izraelskoj svakodnevnici puno dugujem razgovorima s profesorom Raphaelom Israelijem i njegovom suprugom Margalit, Mishiju i Avigail Neubach, Nadvi Salameh, Jrgenu Bhleru i Aviju Kedaru. Za razumijevanje uloge religije u oblikovanju svjetonazor, ideologija i politikih teorija openito presudnu ulogu imali su kolegiji na dodiplomskom studiju koji sam pohaao na Sveuilitu Livets Ord (podrunica amerikoga Oral Roberts Universityja) u Uppsali u vedskoj. Izdvojio bih izvanredna predavanja profesora Torbjrna Aronsona, Johna Swailsa te osobito rektora Ulfa Ekmana. Za razumijevanja uloge Holokausta u suvremenoj idovskoj misli zahvalan sam profesoru Paulu A. Levineu sa Sveuilita u Uppsali, te pokojnom profesoru Davidu Bankieru s Yad Vashema. Zahvaljujem ljubaznom osoblju Knjinice za humanistike i drutvene znanosti Hebrejskog sveuilita, Knjinice na Rothberg
12

zahvale

International School i Caspari centra u Jeruzalemu te NSK-u u Zagrebu, koji su mi pomogli u pronalaenju literature i nekih opskurnih dokumenata to bi bez njihove pomoi vjerojatno ostali neobraeni. Od ostalih sugovornika koji su na razliite naine pridonijeli pisanju doktorata (jezinim savjetima, ukazivanjem na izvore, konstruktivnom kritikom) ili nadahnuli ideje za neke dijelove ove knjige a da se nisu nuno slagali s mojim vienjem bliskoistonih zbivanja ili ja s njihovim zahvaljujem Jozi Bagariu, Tomislavu Bonjaku, Naidi Mihal Brandl, Roniju Brandlu, Jovanu ulibrku, Jasminki Doma, Dariji Gabri, Ivi Goldsteinu, Bernardici Juri, Tomislavu Kovau, Daliboru Matiu, Ivanu Paviiu, aulu Rosenzweigu, Sonji Samokovlija, Nevenu Sesardiu, Vinji Stareina, Darku Tanaskoviu, Daliboru Vrgou i Vatroslavu upaniu. Zahvaljujem direktorici Naklade Ljevak, Petri Ljevak, koja je u ovoj knjizi prepoznala djelo vrijedno objavljivanja. Najvei teret pisanja doktorata, a potom i knjige strpljivo je podnijela moja obitelj. Supruzi Veri, kojoj posveujem ovu knjigu, te sinu Natanu, keri Emmi i majci Ani zahvaljujem za potporu i razumijevanje zbog vremena koje sam proveo u istraivanju i pisanju umjesto s njima. Na koncu elim naglasiti s obzirom na kontroverznu i osjetljivu prirodu mnogih tema obraenih u ovoj knjizi da su svi zakljuci i teze iznijeti u njoj, sve eventualne pogrjeke te sva odgovornost jedino i iskljuivo moji. Boris Havel U Zagrebu, 1. prosinca 2012.

13

P r edgovor

Bliski istok drutveno je najheterogenija i politiki najkonfliktnija regija u suvremenom svijetu. Obuhvaa povijesno, privredno, politiki i kulturno zapanjujue razliite zemlje pa regionalni komparatisti nisu potpuno suglasni o tome ni kako bi regiju trebalo nazvati1 ni tko su sve njezine lanice ni koja ih zajednika obiljeja povezuju u jednu cjelinu. Ponajprije, nema jedinstvene prostorne taksonomije Bliskog istoka. U standardnim studijama koje su nastale u proteklih pola stoljea nabraja se tridesetak azijskih, afrikih i europskih zemalja, ali se samo osam nalazi u svim katalozima: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Sirija i Turska. Treba im dodati i Palestinsku samoupravu koja nije meunarodno priznata drava, ali je zemljopisno i politiki konstitutivan dio Bliskog istoka te se u regionalnim taksonomijama najee navodi pod nazivima Palestinska samouprava i Zapadna obala i Pojas Gaze. Tih devet politikih entiteta ini jezgru regije (core area) ili Bliski istok u uem smislu. Ostalo su rubne zemlje, fringe areas (Binder, 1958:416), koje ine Bliski istok u irem smislu ili Veliki Bliski istok. Jo je tee izraditi analitiku taksonomiju, to jest utvrditi obiljeja koja su zajednika svim ili veini zemalja koje ine Bliski istok. U regionalnoj politolokoj komparatistici iskristalizirali su se strukturni i dinamiki pristup odreenju regije. Strukturni pristup
1 O semantikim problemima v. Kasapovi (2010.).

15

arapsko-izraelski sukob

koji se naziva i normativnim i identitetnim pristupom nastoji utvrditi neka trajnija strukturna obiljeja koja dijele sve ili velika veina zemalja u nekoj regiji. Dinamiki pristup temelji se pak na promjenjivim konstelacijama konfliktnih ili nekonfliktnih politikih procesa i odnosa meu lanicama neke regije. Unato postojanju niza zajednikih strukturnih obiljeja bliskoistonih zemalja osmansko pravno, upravno i kulturno naslijee, poslijeosmanska politika i ekonomska kolonijalna ostavtina, oktroirani nain nastanka i dugotrajan klijentelistiki status veine drava, slaba dravnost, autokratski i teokratizirani politiki reimi, kljuna uloga vojske u unutarnjoj politici, tribalizam, patrimonijalizam i dr. regiju poglavito homogeniziraju konfliktni procesi kao temeljni oblik interakcije (Jung, 1997.; Trautner, 1997.; Perthes, 2000.; Lea, 2001.; Solingen, 2007.; i dr.). Perthes (2000:18, 29) tvrdi da Bliski istok kao regiju definiraju konfliktni obrasci interakcije njezinih lanica meu kojima sredinje mjesto ima izraelsko-arapski sukob. Pritom je bitno da regija bude odreena autohtonim sukobima, da sama proizvodi sukobe i da u osnovi bude konfliktno autonomna, to znai da sukobi imaju regionalne uzroke i da nisu rjeivi dok na to ne pristanu kljuni regionalni akteri. To, dakako, ne znai da su iz sukob iskljueni izvanregionalni akteri ili da je njihov utjecaj na regionalna zbivanja zanemariv. Solingen (2007.) definira cijelu regiju pojmom Bella Levantina, grotlom ratova, mnotvom sukoba koji se tipoloki proteu od meudravnih ratova preko vojnih intervencija i mobilizacija do invazija, demonstracija sile, graninih sukoba i nasilnih prekograninih subverzija. U tom grotlu ratova najvei utjecaj na regionalni i svjetski mir i politiku ima izraelsko-arapski sukob. To je konstitutivna konfliktna konstelacija odnosa na Bliskom istoku koja se poela stvarati jo potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljea kroz arapsko-idovske sukobe u osmanskoj i britanskoj mandatnoj Palestini da bi se nakon nastanka Izraela 1948. pretvorila u niz meudravnih ratova i drugih vrsta sukoba, ukljuujui dravni i socijalni terorizam. Nije stoga udno to je upravo arapsko-izraelski sukob desetljeima u aritu i politike i
16

predgovor

znanosti i to nema vanije regionalne teme od njega. Upravo se njome bavi Boris Havel u svojoj knjizi Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje. U njoj razmatra isprepletenost religije, politike i povijesti u dugovjenome arapsko-izraelskom sukobu na prostorno malom dijelu Bliskog istoka koji nastanjuju Arapi i idovi, a kojemu silnu dodanu vrijednost daje to to ga svi sudionici sukoba smatraju svojom Svetom zemljom. Autor polazi od postavke da su povijesni dogaaji u oblikovanju suvremenog judaizma i islama bili vaniji nego u bilo kojoj drugoj religiji. Ni judaizam ni islam teoloki se ne oslanjaju na metafizike doktrine i vjerske dogme iznimka je dogma o jednobotvu nego na povijesne dogaaje u kojima je glavni akter Bog. Bog je gospodar povijesti koji obznanjuje svoje postojanje i svoju volju kroz povijesne dogaaje te se povijest, u konanici, mora shvatiti u teo lokim pojmovima. Takva impostacija povijesti, osobito njezinih politikih i vojnih dimenzija, u oblikovanju identiteta nuno vodi k pitanju o ulozi vjere u suvremenim zbivanjima na Bliskom istoku. Ako je povijest, a napose vojno-politika ekspanzija, bila presudna za oblikovanje izvornog idovstva i islama, u pogodnome povijesnom trenutku moe se pokrenuti obratan proces da se mesijanska i eshatoloka zbivanja to ih predviaju proroanstva u objema religijama pokuaju ostvariti ovozemaljskim vojnim i politikim akcijama. Budui da su povijesni dogaaji presudni za oblikovanje idovskog identiteta, autor se iscrpno bavi povijeu Svete zemlje i idova, pri emu suvremeno idovsko vienje povijesti interpretira u religijskom kontekstu prema uzoru na glasovitu studiju Shuberta Speroa Holocaust and Return to Zion: A Study in Jewish Philoso phy of History. U sklopu sukoba koji je u aritu njegova interesa, autora zanima kako su u idovskoj povijesti i tradiciji proli neidovi. Konstatira da je odnos idova i neidova utvren u biblijskim konceptima saveza i objave. Bit je koncepta saveza ovjeka s Bogom uzajamno preuzimanje obveza: Bog se obvezuje da e idovima dati zemlju, a idovi se obvezuju da e se pokoravati njegovoj
17

arapsko-izraelski sukob

volji. Savez Boga i njegova naroda znaio je uspostavu Kraljevstva Bojeg na zemlji koju je Bog obeao svome narodu. U konceptu objave Bog preko Abrahama i idovskog naroda obznanjuje svoju volju te su upravo po tome, a ne po nekim svojim izvanrednim osobnim i kolektivnim svojstvima i vrlinama, idovi izabrani narod, a krivovjeran je svaki narod koji stjee spoznaje o Bogu drugim putevima, dakle svi neidovi. I dok Sveto pismo zabranjuje ugnjetavanje stranaca i nalae pravedno postupanje prema njima, u Talmudu i halahikim zakonima nastalima nakon razaranja Svetog hrama oit je etnocentriniji pristup koji idovima propisuje odvojenost od neidova ne samo u vjerskome nego i u drutvenom ivotu uope. Savezom je utanaeno da e Bog kazniti idove odmetnu li se od saveza s njime te je, eksplicitno i implicitno, objavljeno da e u tom sluaju njihovom zemljom zagospodariti tuinci i da e tuinska vladavina u Zemlji Izraelovoj biti izraz Boje volje. idovi su stoga dugo prihvaali tuinske vlasti, rijetko im se i kolebljivo suprotstavljali. Prekretnica je bio jedan suvremeni dogaaj, estodnevni rat 1967., u kojemu su idovi pobijedili svoje arapske neprijatelje i zaposjeli Judeju i Samariju, Golan i Gazu i, to je najvanije, Stari grad u Jeruzalemu s Brdom hrama. U tom se ratu, tvrdi Havel, nalaze zameci preobrazbe religijskog cionizma iz kozmopolitskog mesijanstva u mesijanizam proet nacionalnim militarizmom. Viziju opeg otkupljenja u kojoj svi narodi svijeta imaju blagodati od izbavljenja idova i nadolazeeg doba opeg mira zamjenjuje vizija izraelskog otkupljenja zaposjedanjem i naseljavanjem podruja biblijske pradomovine, makar to iziskivalo nasilne sukobe s neidovskim narodima. Drava Izrael ne tretira se, dodue, kao ispunjenje mesijanskog obeanja, ali postaje neto to ga ini moguim. Konkretna politika posljedica te religijske i duhovne preobrazbe bio je poetak sustavnog naseljavanja ratom osvojenih podruja, napose posvemanja materijalna hebrejizacija Jeruzalema i njegove okoline. Premda su sekularne akenaske vlasti prvotno gledale na idovsko naseljavanje osvojenih podruja iz pragmatine, a ne iz metafizike perspektive osvojenu zemlju
18

predgovor

vidjeli su kao zalog u buduim pregovorima s Arapima s vremenom je sve vie prevladavala metafizika perspektiva u kojoj su se novoosvojena podruja poimala kao dio Boje batine koja je napokon dola u ruke idova i koja se vie ne smije ispustiti iz njih. Nakon to je na izborima 1977. prvi put u povijesti Izraela na vlast dola desnica, naseljavanje nije vie opravdavano samo sigurnosnim i politikim, nego i ideolokim i duhovnim razlozima.2 Odnos muslimana prema idovima od pojave proroka Muhameda do 1917. nije bio ujednaen i dosljedan. Muhamed je izvorno bio sklon idovima, pozivao ih je da prihvate njegovo poslanje i oponaao je neke njihove bogotovne obiaje, ali je tijekom vremena taj odnos prerastao u otvoreno neprijateljstvo koje je posljedovalo porobljavanjem, protjerivanjem i ubijanjem idova. Nakon to je preao iz primarno propovjednike u primarno politiko-vojnu fazu, Muhamed je najvie vremena proveo ratujui kako bi podruja na kojima su ivjeli nemuslimani stavio pod politiku vlast islama. Do Muhamedove smrti vojni sukob muslimana i idova naelno je bio zavren: idovi su bili poraeni i podinjeni te nisu vie
2 Metafizika perspektiva oduvijek je bila svojstvena idovskoj desnici, a sublimirana je u politikom sloganu o Velikom Izraelu, dok je pragmatina perspektiva bila svojstvena izraelskoj ljevici, a sublimirana je u politikoj krilatici zemlja za mir. Te su dvije perspektive prikrivale kulturni sukob o izraelskome nacionalnom identitetu tko su Izraelci i tko bi trebali biti, kao i o identitetu Drave Izraela kakve je vrste Drava Izrael i kakva bi trebala biti (Waxman, 2008:75). Nikad nije trajno prevladalo jedno shvaanje nego su oba s vremenom izgubila vjerodostojnost: prvo zato to je nakon propasti mirovnih procesa i izbijanja druge intifade 2000. godine veina Izraelaca postala uvjerena da im Palestinci nee uzvratiti mirom za vraenu okupiranu zemlju, a drugo zato to bi se u granicama Velikog Izraela nalo vie milijuna Palestinaca koji bi ugrozili idovsku prirodu drave. Stoga se oblikovao novi centristiki konsenzus o tome da Izrael napokon treba utvrditi svoje granice povlaenjem s veine ali ne i s cijelog podruja Zapadne obale i okonati okupaciju. Trei put Waxman naziva jednostranom separacijom: jednostrano znai da e Izrael uiniti ono to smatra najboljim za sebe, neovisno o sporazumu s Palestincima, a separacija znai odvajanje od Palestinaca fizikim i mentalnim zidom (86-87). Prvi ozbiljan korak u tom pravcu bilo je jednostrano izraelsko povlaenje iz Pojasa Gaze 2005., a drugi korak izgradnja zida koji razdvaja Izraelce i Palestince sa Zapadne obale. Ako je suditi prema izvrsnoj Kaplanovoj (2005.) analizi filozofije i politike desnoga revizionistikog cionizma, trei put nije posve nov i mnogo je blii desnoj nego lijevoj opciji rjeenja izraelsko-arapskog sukoba.

19

arapsko-izraelski sukob

dizali ustanke i pokuavali zbaciti islamsku vlast. Negativni opisi idova iz izvornih Muhamedovih djela i kasnije kuranske egzegeze u meuvremenu su kanonizirani. Suvremena islamska gledanja na idove, Izrael i Palestinu odreuje uvjerenje da je idovska vlast na bilo kojemu dijelu Dar al-islama svetogre. Na stvaranje tog uvjerenja presudno je utjecao veliki jeruzalemski muftija Hadi Emin el-Huseini koji je izradio politiki islamistiki program ija je bitna sastavnica protuidovstvo. On je Palestinu i borbu protiv cionizma pretvorio u sredinju temu cijeloga islamskog svijeta. On je kanonizirano islamsko neprijateljstvo prema idovima spojio s kranskim protusemitizmom. estodnevni rat imao je ozbiljne politike i duhovne posljedice i za islamski arapski svijet, jer je poraz u njemu bio ok koji je rezultirao repozicioniranjem i jaanjem politikog islama. I nakon toga jedna od njegovih sredinjih tema ostaje Palestina koja se eli osloboditi promjenom strategije prema Izraelu: projekt trenutanoga i potpunog vojnog unitenja ustupa mjesto projektu postupnog slabljenja Izraela, to omoguuje da u arenu arapsko-izraelskog sukoba uu i brojni nedravni akteri kao to su Palestinska oslobodilaka organizacija, Muslimansko bratstvo, Hamas, Hezbolah i dr. Havel zakljuuje kako je arapsko-izraelski sukob bitno odreen religijskim, a ne sekularnim pristupom politici. Dok je u sekularnom pristupu politici sve podlono pregovorima, kompromisima i dogovorima, a suprotna se strana ne gleda kao olienje metafizikog zla nego kao nositelj oprenih interesa, ciljeva i vrijednosti, religijski je pristup iskljuiv i radikalan, zasniva se na crno-bijeloj slici svijeta, a ciljevi su sukobljenih strana nepomirljivi. Duboka religijska proetost sukoba u Svetoj zemlji oitovala se u vjerovanju u boansko pravo vlasnitva nad zemljom koje ne moe biti predmet pregovora suprotstavljenih strana to polau pravo na tu zemlju. Vjerovanje u vlastito iskljuivo pravo na zemlju pretakalo se u razne oblike politikog djelovanja, ukljuujui i ratove. Autor naposljetku konstatira da je s politolokog gledita danas kasno postavljati pitanja o tome kako religija utjee na politiku pravo
20

predgovor

je vrijeme za to pitanje bio prijelaz iz 19. u 20. stoljee jer je danas pravo pitanje kako e suvremena politika utjecati na budue oblikovanje i tumaenje teologija sukobljenih zajednica. Ima li se na umu koliko povijest utjee na teologiju, a teologija na politiku, autor se nada, parafrazirajui Amosa Oza, da znanost nee ubudue morati prouavati komparativni fanatizam. Knjiga Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje izniman je doprinos politikoj znanosti, ali i drutvenim i humanistikim znanostima u Hrvatskoj uope. Rije je, prvo, o temi kojom se dosad nitko nije bavio tako temeljito, sustavno i mjerodavno kao Havel. Teolozi su napisali mnoge vrijedne rasprave o judaizmu i islamu, ali Havelova studija nije poglavito usmjerena na samosvrhovitu egzegezu svetih spisa, nego na analizu religijskih shvaanja koja imaju neposredne ili posredne politike implikacije i konzekvencije. Samo se tako moglo utvrditi kako su dvije religije utjecale i kako jo utjeu na arapsko-izraelski sukob, ali i na arapsku i idovsku politiku na Bliskom istoku openito. Rije je, drugo, o umnogome inovativnome interpretacijskom pristupu odnosa teologije, povijesti i politike. Havel je pokazao kako se ni judaizam ni islam ne zasnivaju na metafizikim dogmama, nego na povijesnim dogaajima ili na dogaajima koje njihovi sljedbenici smatraju povijesnima, najprije pretvarajui povijest u teologiju, a potom teologiju u politiku koja, opet, kreira povijest. Samo je iz sloena odnosa u tom trokutu pojmljivo kako su i zato religije tako izravno prisutne u politikom ivotu arapske i idovske zajednice. Taj se odnos moe interpretirati i drukijim redoslijedom: suvremena politika neposredno se ili posredovano zgunjava u povijest, a potom ta povijest ulazi u teologiju i razliite teoloke interpretacije. Autor stoga smatra da bi pozornost trebalo usredotoiti na aktualnu politiku koja e ubudue utjecati na religiju, a ne na religiju koja je ve utjecala na politiku. Naposljetku, iscrpnim razmatranjem odnosa religije i politike autor je otvorio i zanemarenu perspektivu u tumaenju politikog ustrojstva i organizacije islamske i idovske zajednice koja omoguuje da se shvate korijeni i razlozi teokratizacije politikih poredaka na
21

arapsko-izraelski sukob

Bliskom istoku od teokracije iranskog tipa do ugradnje teokratskih elemenata u veinu politikih sustava u regiji, ukljuujui i izraelski a koje promie konvencionalnim politolokim interpretacijama i zapadnim konstitucionalnim dizajnerima koji ustraju na uvozu pravno-politikog pojmovlja i institucija s kranskog Zapada u nekranske i nezapadne dijelove svijeta. Ukratko, pred itateljima je iznimno vrijedna znanstvena studija koja nema premca u hrvatskim drutvenim i humanistikim znanostima. Literatura
Binder, L. (1958.). The Middle East as a Subordinate International System. World Politics. (10) 3:408-429. Jung, D. (1997.). Das Kriegsgeschehen im Nahen Osten: 43 Kriege und ein Friedensproze. Orient. (38) 2:337-351. Kaplan, E. (2005.). The Jewish Radical Right. Revisionist Zionism and Its Ideological Legacy. Madison: The University of Wisconsin Press. Kasapovi, M. (2010.). Bliski ili Srednji istok? Politike analize. (1) 4:5758. Lea, D. (ur.) (2001.). A Political Chronologie of the Middle East. London: Taylor and Francis. Perthes, V. (2000.). Vom Krieg zur Konkurrenz: Regionale Politik und die Suche nach einer neuen arabisch-nahstlichen Ordnung. Baden-Baden: Nomos. Solingen, E. (2007.). Pax Asiatica versus Bella Levantina: The Foundations of War and Peace in East Asia and the Middle East. American Political Science Review. (101) 4:757-780. Trautner, B. J. (1997.). Hegemonialmchte im Vorderen und Mittleren Orient. WeltTrends. 16:7-42. Waxman, D. (2008.). From Controversy to Consensus: Cultural Conflict and the Israeli Debate Over Territorial Withdrawal. Israel Studies. (13) 2:73-96. prof. dr. sc. Mirjana Kasapovi Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu

22

1.
U VOD U PROBLE M AT IKU A R A PSKO - IZR AELSKOG SUKOBA
snutak Drave Izrael 14. svibnja 1948. i njezin opstanak na povijesnom teritoriju drevnih idovskih kraljevstava jedan je od najneobinijih politikih fenomena iz novije svjetske povijesti. Iznenadio je mnoge vrsne politike i vojne analitiare, politiare, diplomate, vojne asnike i povjesniare, i to ne nuno zbog njihova manjkava poznavanja materije ili loeg uvida u tadanje bliskoistone prilike. Primjena politike, diplomatske i vojne logike, kakvom se s relativnom sigurnou mogao anticipirati tijek buduih zbivanja u drugim krajevima svijeta, u tome je dijelu Bliskoga istoka nerijetko rezultirala potpuno pogrjenim predvianjima. Politiki, ideoloki, nacionalni, socijalni, gospodarski, vojni, strateki i drugi imbenici kao da su se ondje u odreenim trenutcima isprepletali slijedei neke jedinstvene zakonitosti, iju bi logiku otkrivao tek osvrt unatrag. Pogled unaprijed, sredinom druge polovice devetnaestoga stoljea, neposredno prije Prve alije1 (1882. 1903.) i nastanka cionistikog pokreta, nije obeavao puno akcije i uzbuenja. Jedan od posljednjih opisa palestinskih krajolika iz toga vremena nalazi se u putopisu Marka Twaina Naivine na putovanju, prvi put objavljenom 1869. Iz dananje je perspektive gotovo komino koliko je taj inae lucidni analitiar drutvenih zbivanja pogrjeno procijenio
1 Pojmovnik nepoznatog nazivlja nalazi se na str. 591.

23

arapsko-izraelski sukob

budunost zemlje kojom je putovao dvije godine ranije. Tako je tijekom putovanja iz Galileje preko Samarije prema Jeruzalemu, Twain zabiljeio:
to smo dalje ili, to je sunce palilo sve jae, a kraj postajao sve goliji, krevitiji, odbojniji i turobniji. Ne bi moglo biti vie kamenih krhotina razbacanih i posutih po ovom dijelu svijeta da je svaka tri etvorna metra zemlje zauzimao kakav istaknuti kamenorezac stoljeima. ak su i maslina i kaktus, ti nerazdvojni prijatelji bezvrijednog tla, gotovo napustili ovaj kraj. Ne postoji kraj koji bi bio dosadniji oku od onoga koji opasuje prilaze Jeruzalemu.2

Vrijeme Twainova putovanja podudaralo se s kulminacijom ope nezainteresiranosti za te krajeve. Stoljea zapostavljanja i loe uprave poharala su Palestinu, zemlju svetu idovima, kranima i muslimanima, gotovo istom estinom kojom i mnogobrojni ratovi to su im prethodili. Nebrojene su vojske poput najezda skakavaca prohujale njome i iza sebe ostavljale samo najtvre i najbeskorisnije komade prirode. to nije bilo spaljeno u bitki, izgorjelo je na suncu. to nije bilo zdrobljeno pod kopitima konja i kotaima bojnih kola, krili su odroni, razbijale su rijetke, ali mone bujice, rastakale su nepogode i izjedala stoljea. A onda je u esnaestom stoljeu Palestina postala dijelom osmanskoga imperija, kojim je tristo pedeset godina kasnije krstario Twain. Bezvoljna, neuinkovita i korjenito korumpirana turska uprava obruila se na zemlju kao konana potvrda njezina beznadna, apokaliptina usuda. Sveta zemlja prometnula se u prokletu. Kao da Bogu izgon Njegova naroda iz njegove zemlje nije bio dovoljan; kao da je protjeravi njih elio protjerati i svako uporite nade u povratak. Kapernaum je bezoblina ruevina, lamentira Twain posljednji se put osvrui za Palestinom, nakon to je obiao i Jeruzalem te sa sjetnim olakanjem krenuo prema luci u Jafi iz koje e otploviti natrag u civiliza2 Twain, 1964:173-174.

24

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

ciju. Magdala je dom prosjakih Arapa; Betsaida i Horaizin nestali su s lica zemlje, a pustinje oko njih, gdje su nekad tisue ljudi sluale glas Spasiteljev i jele udesan kruh, spavaju u tiini osame u kojoj ive samo ptice grabljivice i plaljive lisice. Palestina je pusta i runa. A zato bi i bila drukija? Zar moe prokletstvo boanstva uljepati neku zemlju? Palestina vie ne pripada dananjem vremenu. Ona je predmet poezije i tradicije to je zemlja snova.3 U vrijeme kad je Twain putovao Palestinom, idovi su ve stoljeima bili narod bez zemlje i bez ikakve dravotvorne ambicije uobliene u politiki potentan pokret. Razasuti diljem svijeta u galutu, teko da je bilo drave u kojoj ih se nije moglo nai barem nekoliko. idovski se narod od davnina meu neidovima smatrao epitomom za nomada i apatrida, a srednjovjekovna legenda o Lutajuem idovu kao da je te dvije rijei spojila u neslomljivu sintagmu. Narodi meu kojima su se idovi nastanili razliito su gledali na njih. Jedni su ih potivali i uvaavali kao nositelje drevne civilizacije, narod koji je iznjedrio velike proroke i svijetu podario Knjigu nad knjigama. Drugi su ih smatrali subverzivnima, prepredenim spletkarima, stranim tijelom u svojoj sredini te ih kao takve prezirali, zazirali od njih, katkad i mrzili. Stavovi veinskoga naroda prema idovima u svojoj sredini nerijetko su se mijenjali, ovisno o drutvenim previranjima. idovi su kroz stoljea galuta uglavnom strpljivo podnosili usud stranca i mijene raspoloenja okoline. Sjeali su se drevne slave Davidova i Salomonova kraljevstva, Hrama u Jeruzalemu i Ciona, eznuli za njihovom obnovom ali, s iznimkom nekoliko pokuaja koji su zavrili fijaskom, bez ikakve znaajnije ambicije da je potaknu. Veina je idova, barem kao dio idovske kulture ako ne aktivne vjere, njegovala viziju da e tu obnovu donijeti maijah kad se napokon pojavi, odnosno da je povratak na Cion i obnova idovske kraljevine Boji, a ne ljudski projekt. Svake bi godine, za blagdana Pashe, jedan drugoga pozdravili s beana ha-baa bejerualajim dogodine u
3 Isto, str. 215.

25

arapsko-izraelski sukob

Jeruzalemu ali malo je tko oekivao da e doista sljedeu Pashu slaviti u Jeruzalemu, u Erec Izraelu. Kad su cionisti u Palestini u samo nekoliko desetljea izgradili idovsku nacionalnu dravu, potpomognuti okolnostima i zbivanjima od kojih se znaajan dio nije mogao ni predvidjeti, a kamoli upriliiti, ona je iznenadila i mnoge meu njima. Palestinski Arapi, pak, koji su doekali prve idovske doseljenike u Palestini, nisu gajili nikakve dravotvorne ambicije, meu njima nije postojao jai nacionalni identitet ni politiki pokret. Otkako su muslimani ta podruja zauzeli sredinom sedmoga stoljea, ondje nikad nije uspostavljena nikakva arapska drava. Palestina je bila dijelom nekoliko muslimanskih imperija, i to uglavnom marginalni dio, nevaan i zapostavljen. Rijetka i kratkotrajna pridavanja vanosti Palestini i Jeruzalemu bila su povezana s unutarmuslimanskim sukobima ili reakcijama na neke izvanjske pritiske, primjerice za vladavine kalifa Abd el-Malika ili Kriarskih ratova. Nacionalizam koji e se meu muslimanskim i dijelom kranskoga stanovnitva4 na podruju izmeu Sredozemnog mora i Arabije pojaviti poetkom dvadesetog stoljea bio je arapski; o palestinskoj naciji nije bilo ni primisli niti e se ona u smislu u kojem postoji danas pojaviti jo gotovo pola stoljea nakon sloma turske vlasti. Tijekom Prve alije, pa i neto kasnije, Arapi, isprva vrlo zbunjeni idovskim dolascima i projektima, svoje stavove o njihovu doseljavanju u Palestinu gradili su ad hoc i nerijetko mijenjali. Pozitivan stav Arapa, osobito meu aristokratskim obiteljima, u to vrijeme nije bio rijetkost; rijetkost su bili sukobi, izuzmu li se razbojniki prepadi beduinskih skupina na idove. No razbojnici su jednako napadali i druge podesne rtve. Inicijalna oekivanja mnogih cionista, kao i mnogih iz kasnije britanske Mandatne uprave, bila su da e Arapi na idovsko doseljavanje u Palestinu gledati blagonaklono, jer je bilo razvidno da e ono pridonijeti boljitku arapskih ivotnih
4 Nisu se svi krani poistovjeivali s arapskom nacijom i njezinim ciljevima. Dio libanonskih krana, primjerice, smatrao se potomcima Feniana (Morris, 2008:425), o emu e vie rijei biti kasnije.

26

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

prilika. Ta su oekivanja bila racionalna; djelomice i na temelju njih, britanski je ministar vanjskih poslova Arthur Balfour 1917. godine donio svoju poznatu Deklaraciju, najneoekivaniji potez [britanske] Drave u naoj povijesti5, kojom je djelovanje s ciljem uspostave idovskoga nacionalnog doma ozakonjeno. Nadalje, ta su oekivanja isprva dijelile i mnoge palestinske arapske zajednice, a osobito obrazovaniji i vii stale Arapa, od kojih su se neki isprva otvoreno izjanjavali u prilog idovskom doseljavanju. Tijekom prvih desetljea cionizma, bogati su Arapi, od kojih mnogi uope nisu ivjeli u Palestini, prodavali zemlju idovskim doseljenicima za izgradnju kibuca. U njima su potom Arapi bez vlastite zemlje nalazili posao, dok su i novopridoli i starosjedioci imali koristi od idovske lijenike pomoi i edukacije, esto vezane uz poljoprivredu. Ali dio arapskih seljaka koji je obraivao tuu zemlju nakon prodaje idovima morao ju je napustiti, to je stvaralo beskunike i raspirivalo nezadovoljstva. Usprkos takvim sluajevima, materijalni i zdravstveni uvjeti palestinskih Arapa u 1920-ima ve su daleko nadmaivali uvjete u kojima su ivjeli njihovi sunarodnjaci u okolnim zemljama.6 U potrazi za kvalitetnijim ivotom sve se vie Arapa doseljavalo iz okolnih krajeva u Palestinu, ali kako se evidencije o tim migracijama nisu vodile ni blizu tako podrobno kao o idovskom useljavanju, te su statistike velikim dijelom nepoznanica,7 to do danas potie polemike i kontroverzije te omoguuje njihovu zloporabu.8 Kako se idovsko useljavanje u Palestinu pojaavalo, a osobito nakon to je uspostava idovske drave postala javno proglaeni cilj cionizma, odreeni broj Arapa pod vodstvom jeruzalemskog muftije Hadi Emina el-Huseinija zauzeo je izrazito neprijateljski
5 Sykes, 1953:224. 6 Karsh, 2010:12-13. 7 Peters, 1984:242 i drugdje u knjizi. 8 U tom kontekstu nije zanemariva UNRWA-ova definicija palestinskoga izbjeglice kao osobe koja je u Palestini imala prebivalite od lipnja 1946., odnosno koja je u Palestinu uselila najkasnije dvije godine prije osnutka Drave Izrael.

27

arapsko-izraelski sukob

stav ne samo prema cionizmu nego i prema idovima openito. Pod muftijinim vodstvom Arapi su uskoro pokrenuli val nasilja nad idovima, a neto kasnije i veliku pobunu protiv Britanaca. idovi su se poeli organizirati u obrambene skupine, koje su isprva bile iskljuivo defenzivne. Najvea od tih skupina Hagana, pod djelominim i kratkotrajnim vodstvom osebujnoga britanskog asnika Ordea Wingatea koji ju je, prouivi u Bibliji strategije drevnoga izraelskog ratovanja transformirao u ofenzivnu silu, s vremenom je prerasla u Izraelsku vojsku. Njezini kasniji zapanjujui vojni uspjesi potaknuli su mnoge religiozne idove na reevaluaciju ideje cionizma i sve vee pridavanje mesijanskih atributa dravotvornosti. Arapi i idovi tako su se nali u grevitoj borbi za prevlast nad relativno malenim komadom zemlje od dvadesetak tisua etvornih kilometara.9 Vanost koju su tom komadu zemlje pridavali i idovi i Arapi do poetka Prvoga arapsko-izraelskog rata bila je golema i uglavnom posve neproporcionalna njezinim razmjerima i nekoj objektivnoj trinoj vrijednosti.10 Nakon Rata za neovisnost (koji Arapi zovu nakba katastrofa), a osobito nakon estodnevnog rata, kada je pod idovskom vlau ujedinjen Jeruzalem, ta se vanost umnogostruila. Bilo je razvidno da su neki drugi aspekti i razmatranja, osim konkretnog znaaja samih etvornih kilometara tla jo uvijek umnogome pustinjskoga u znaajnoj mjeri predstavljali dodanu vrijednost pri formiranju njezine cijene. Ta dodana vrijednost njezin povijesni, vjerski, psiholoki,11 ideoloki i mitoloki aspekt te nastanak, znaajke, snaga i utjecaj koju Sveta zemlja ima u percepciji mnogih sudionika sukoba oko vlasnitva nad njom, glavni je predmet i sredinja tema ove knjige.
09 Dananji je Izrael, ukljuujui istoni Jeruzalem i Golansku visoravan, dva i pol puta manji od Hrvatske. 10 Izmeu 1910. i 1944. cijena zemlje u Palestini porasla je i do 5.000% (Morris, 1999:38). 11 CIA-in dokument iz listopada 1947. otvara opaanjem da je Palestina mala, slaba zemlja, a njezin znaaj uz strateku vanost proizlazi iz psiholokog problema koji predstavljaju arapska i idovska nepomirljiva potraivanja hegemonije nad tom zemljom (ORE 49:1).

28

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

Drava Izrael: politika koincidencija ili? Ako je povijest ijedne suvremene zemlje satkana od vanih i nevjerojatnih dogaaja, onda je to povijest Izraela, napisala je profesorica Kasapovi u svojoj studiji novije povijesti i politike te zemlje.12 Slinu je tezu iznio i Benjamin Netanyahu u uvodu knjige A Durable Peace, zabrinut ne zbog potrebe dokazivanja udesa u povijesti idovskoga naroda, nego zbog mogunosti da je idovski narod svoj dio udesa potroio.13 I doista, spletovi povijesnih, politikih, drutvenih, ekonomskih, vojnih, meunarodnih, geostratekih i drugih okolnosti, tijekom zaivljavanja i obrane idovske drave, esto su rezultirali krajnje neoekivanim obratima i nevjerojatnijim ishodima. To je od samoga osnutka Drave Izrael poticalo matu mnogih koji su je gradili, koji su je podravali pa i mnogih koji su joj se protivili, da u njezinu nastanku trae i pronalaze neto vie od pukoga politikog fenomena. Meu takvima su uz idove, kojih se od samih poetaka cionizma moglo nai i u taboru zagovornika i u taboru protivnika idovskoga dravotvornog projekta, svakako najvaniji muslimani, ali nipoto ne treba zanemariti ni kranske aktere koji su umnogome pridonijeli odreivanju tijeka bliskoistonih zbivanja. Mnogi su od pripadnika tih triju vjerskih skupina zbivanja oko uspostave izraelske drave tumaili na razliite, esto dijametralno suprotne naine. No, razabiranje grae za tumaenje aktualnih zbivanja, koja se moe povezati s nekim drevnim ili srednjovjekovnim spisima, dogaajima, obeanjima, prorotvima, vjerovanjima i oekivanjima, sve njih ini jedinstvenim politikim akterima na sveukupnoj meunarodnoj politikoj pozornici. Nigdje drugdje na svijetu, naime, sukob oko zemlje nije proet tolikim religijskim nabojem i popraen uvjerenjem znaaj12 Kasapovi, 2010:10. 13 Netanyahu, 2000:xii-xiii.

29

arapsko-izraelski sukob

nog dijela aktera da je militarizam i nasilje teoloki legitiman nain ostvarenja duhovne misije ovladavanja njome.14 Drugi su pak nastanak izraelske drave smatrali politikom koincidencijom ili bolje reeno proizvodom mnotva koincidencija i spleta povijesnih okolnosti. Da su uestalost i priroda tih koincidencija neobini pa i zapanjujui, nerijetko se opaalo i meu njima. Povijesna injenica da se nijedan narod, koji je dvije tisue godina izbivao iz svoje zemlje, vie nije u nju vraao kao gospodar, ve je sama po sebi bila dovoljna da se na idovski projekt u Svetoj zemlji gleda s odreenim uenjem, a katkad i divljenjem.15 idovi ne samo da su se u svoju drevnu zemlju vratili nego su u njoj obnovili jezik, vjeru, kulturu, dravu i vojsku, naselili podruja koja su velikim dijelom stoljeima pokrivale pustinje, movare i divljine, izgradili gradove i naselja te sve to obranili od mnogostruko brojnijih neprijatelja. Da neobinost te politike koincidencije bude vea, velik dio opisanoga zbio se nedugo nakon to je idovski narod proao vjerojatno najveu nacionalnu tragediju sveukupne ljudske povijesti Holokaust. Holokaust ili oa, ostavio je za sobom zatrte idovske zajednice diljem Europe, poruena nebrojena naselja, spaljene kue, jeive i sinagoge, rasprene obitelji i stotine tisua raseljenih, bolesnih, izgladnjelih i osiromaenih. Oko est milijuna idova u Holokaustu je izgubilo ivot. Teko je bilo oekivati da e se narod iz takva duboko traginoga korporativnog stanja, u kakvom su europski idovi bili 1945., oporaviti u sljedea tri narataja, a kamoli da e u istome stvoriti i obraniti dravu. Velik dio idova koji su preivjeli nacistiki teror vie se nisu imali vratiti ni kamo ni kome. Odluili su novi ivot potraiti u Pa14 U svijetu postoje arita sukoba, kao to je Kosovo, koja su obiljeena religijskim antagonizmima iz kojih izbijaju erupcije nasilja. Ipak, moje je miljenje da se arapsko-izraelski sukob u svojoj religijskoj komponenti ne moe usporediti ni s jednim drugim sukobom na svijetu. Ta jedinstvenost podrobno je obraena u poglavljima koja slijede. 15 Kako je Milovan Baleti primijetio: Da jedan narod ostane vjeran svojoj zemlji i nakon dvije tisue godina otkako ju je napustio, i da dvadeset stoljea tri puta na dan moli za povratak na Sion jedinstven je sluaj u povijesti ovjeanstva (Baleti, 1982:13).

30

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

lestini, skupa sa sunarodnjacima koji su imali sreu da je se dokopaju ranije ili da se u njoj rode. Ali ak se i to putovanje za mnoge od njih pretvorilo u neoekivani novi sukob s nositeljima vlasti. Nakon ispunjenja kvote idovskih izbjeglica kojima je bio doputen ulazak u Palestinu, Velika Britanija, jo uvijek upraviteljica palestinskih podruja, nametnula je embargo na njihovo daljnje useljavanje i strogo ga provodila. Mnogi koji su preivjeli nacistike logore sad su se nali u sabirnim centrima na Cipru ili drugdje, kamo su ih odveli i ogradili donedavni saveznici i osloboditelji. idovske su izbjeglice ondje ekale na nove prigode za pokuaj da se dokopaju Obeane zemlje. Mnogima od njih taj san se ostvario tek tri godine kasnije, po proglaenju Drave Izraela. Dvije godine kasnije izraelski je Kneset donio i Zakon o povratku kojim je u Izrael doputeno useljavanje praktiki svim etnikim i vjerskim idovima, ma otkuda dolazili. U predveerje proglaenja Drave na dijelu Palestine koji je odlukom UN-a od 29. studenoga 1947. trebao postati idovskom dravom nalo se 650.000 idova. Stanje i brojnost tih pretendenata na dravu bilo je, u usporedbi s arapskim protivnicima njihova ambicioznog projekta, takvo da su ih mnogi dobronamjerno zaklinjali da odustanu od suicidalnog proglaenja Drave. I prijatelji i neprijatelji bili su uvjereni da e Arapi promptno osvojiti i zatrti idovsku dravicu.16 Ben-Gurion je pred itanje Deklaracije o nezavisnosti proivljavao ivotnu agoniju, jer je znao da e uslijediti bespotedna
16 Netanyahu, 2000:83-84; Britanska vlada i naelnik Imperijalnoga glavnog stoera najvjerojatnije su vjerovali u arapsku pobjedu poetkom rata (Morris, 2008:81). Ali bilo je iznimaka: predsjednik UNSCOP-a veanin Emil Sandstrm ve je sredinom 1947. smatrao da e, ukoliko doe do rata, jiuv pobijediti Arape i osvojiti veinu palestinskog podruja (Morris, 2008:43). Jedan od arapskih voa, iraki general Ismail Safwat, kojeg je britanski veleposlanik u Bagdadu opisao kao staromodnoga turskog asnika, iznimno hrabrog i neizrecivo glupog, opetovano je koncem 1947. upozoravao da razjedinjeni, slabo opremljeni i neobueni Arapi nee moi pobijediti idove (Morris, 2008:68-71). CIA je u izvjeu od 28. 11. 1947., dan prije glasovanja u UN-u o podjeli Palestine, predvidjela da e idovi isprva poluiti uspjehe protiv Arapa zbog superiorne organizacije i opreme, ali da bez znaajne pomoi izvana u ljudstvu i opremi nee moi izdrati dulje od dvije godine (ORE 55:1).

31

arapsko-izraelski sukob

borba na ivot i smrt.17 Pet arapskih armija, meu kojima su bile i postrojbe iz vie drugih islamskih zemalja i naroda, ukljuujui i neke bive pripadnike Handar divizije,18 ve su na rubovima najisturenijih kibuca nestrpljivo ekali zapovijed da krenu i pobacaju idove u more. Dobili su je dan nakon to je Izrael proglaen. Ali ono to je uslijedilo bilo je vrlo razliito od svega to su oekivali i prijatelji i neprijatelji pa i sami palestinski idovi, tada ve Izraelci. Kao da je neka druga, via, nevidljiva i nepobjediva sila eljela da ta nacija zaivi.19 Rabin Heschel stvaranje izraelske drave usporedio je s udom rastvaranja Crvenog mora.20 Iz Rata za neovisnost Izrael je iziao kao pobjednik, s teritorijem veim od predvienoga odlukom o podjeli Palestine. Primirje su zatraili Arapi. Za razliku od veine drugih sukoba u kojima ratni pobjednik odreuje uvjete daljnjega ustroja, nakon ega se s vremenom prilike izmeu zaraenih strana normaliziraju kao to se dogodilo u Europi nakon 1945. godine sukob izmeu Arapa i Izraelaca zavrio je samo u prvoj fazi. Mnoga naela na kojima je uspjeno graena poslijeratna Europa pokualo se primijeniti i u Izraelu. Ne, dodue, u istom opsegu i ne uvijek na isti nain, jer su bliskoistone prilike karakterizirale mnoge osebujnosti, ali tendencija oponaanja uspjenih politikih, drutvenih i gospodarskih obrazaca zapadnoga i demokratskog svijeta bila je uvijek prisutna. U Izra17 Na pitanje o najteoj ivotnoj odluci, Ben-Gurion je odgovorio da je to bilo upravo proglaenje izraelske nezavisnosti 14. svibnja 1948., jer je bilo jasno da e uslijediti invazija arapskih drava, dok su idovi u usporedbi s njihovim armijama bili nenaoruani (Ducovny, Ben-Gurion, 33). 18 Frantzman & ulibrk, 2009:189-201. 19 Dov Knohl, autor povijesti Gu Eciona, pie: Tijek izraelskoga Rata za neovisnost obiljeen je mnogim udima. Mnoga su idovska naselja i ispostave spaeni u po sljednji tren, pod neobinim okolnostima, koje religiozne osobe mogu smatrati jedino ishodom boanske intervencije (Knohl, 1958:9). Novinar Michael Greenspan, koji je po vlastitom navodu nereligiozan, prije nekoliko je godina snimio seriju dokumentarnih filmova Against all Odds: Israel Survives, u kojima je istraivao neobjanjive dogaaje vezane uz opstanak izraelske drave. Greenspan je intervjuirao sudionike tih dogaaja, meu ostalima i Avigdora Kahalanija te prikupio materijal koji gledatelja teko moe ostaviti ravnodunim. 20 Heschel, 1987:203-204.

32

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

elu je brzo zaivjela demokracija, osnovane su izvrsne obrazovne ustanove, pokrenuta industrijska i poljoprivredna proizvodnja, uvedena socijalna i zdravstvena zatita, ureena jednakost graana pred zakonom te zajamene vjerske, politike, graanske i manjinske slobode. Arapima koji su tijekom rata otili ili su protjerani iz svojih domova nije bio doputen povratak, a onima koji su ostali nametnuta su ogranienja kretanja i drugih aktivnosti koja su, uz postupna ublaavanja, trajala do 1966.21 S vremenom su izraelski Arapi stekli prava i pogodnosti ivota u demokratskom drutvu, poput mogunosti sudjelovanja u politikom ivotu22 i prava na javno kritiziranje poteza i politike Vlade. Ipak, izmeu Izraelaca i Arapa vladalo je, i jo uvijek vlada, nepovjerenje uzrokovano godinama sukoba. Arapi zbog toga nisu podlijegali vojnoj obvezi niti su se mogli zapoljavati na mjestima na kojima se posebna pozornost posveivala sigurnosnom aspektu. Arapi se, uz odreene iznimke, nisu mogli doseljavati u Izrael, dok je poticaj na idovsko doseljavanje bio okosnica ne samo izraelske politike nego samoga postojanja Drave. Izrael je definiran kao idovska drava, to je do danas ostalo predmetom ustrih neslaganja ak i unutar idovskoga nacionalnog korpusa. S druge strane, ivotne prilike Arapa, ukljuujui razinu obrazovanja, kvalitetu medicinske skrbi, zaposlenost i standard ivota, slobodu govora, vjeroispovijesti manjinskih zajednica poput krana i sljedbenika bahaizma te politikoga djelovanja, brzo su nadmaile one u veini drugih arapskih zemalja. Ekonomski i drutveni razvitak Drave Izrael pogodovao je i idovima i neidovima koji su Izrael prihvatili kao domovinu. Izrael je, osobito za onaj dio populacije koji je uz osobnu vjetinu, kreativnost i marljivost stekao i odreeni stupanj naobrazbe, brzo postajao zemlja velikih mogunosti. Srednji je stale rastao puno bre nego u bilo kojoj okolnoj arapskoj zemlji.
21 Morris, 2008:349. 22 Zanimljiv lanak o dvojbama i aktivnostima stranke Mapam po osnutku Drave glede ulanjivanja Arapa, stavljanja Arapa na parlamentarne izborne liste i arapskim reakcijama donosi Yael Yishai u Kedourie & Haim, 1982:241-256.

33

arapsko-izraelski sukob

Veliku razliku u odnosu na prilike u poslijeratnoj Europi predstavljalo je, dakako, sigurnosno pitanje. Budui da ni jedan susjed nije sa idovskom dravom uspostavio trajni mir, nego samo primirja, golema sredstva ulagala su se u sektor obrane. Izraelci su na granicama izgradili mreu vojnih i nadzornih objekata, a sigurnosno-obavjetajni sustav i vojno ustrojstvo proeli su gotovo svaki segment drutva. Usprkos tome, upadi arapskih gerilaca i terorista bili su esti, a Izraelci su nemilosrdno uzvraali prodirui u podruja drava iz kojih su dolazili, kako bi unitili teroristike baze, a ponekad i drugo to bi im se nalo na putu. Kako su razmjeri Holokausta postajali poznati i sve okantniji, kao i okolnosti pod kojima su izginule stotine tisua europskih idova kojima su Saveznici mogli pomoi, ali nisu,23 jaala je svijest idova o tome da ovise samo o sebi. Pozive na zatiranje idovskog naroda, kakve su tridesetih godina u Europi mahom zanemarivali kao prazne prijetnje poremeenih razmetljivaca, idovi su sada uzimali zaozbiljno. Pouzdanje opstanka Izraelci su stavili u snagu i opremljenost vlastite vojske, opu spremnost naroda te uinkovitost sigurnosnih slubi, to je rezultiralo visokim stupnjem militarizacije zemlje. Usprkos tome, opi ekonomski boljitak, a osobito porast ivotnog standarda i graanskih prava meu Arapima otvorili su put oekivanjima normalizacije odnosa kako s njima tako i s njihovim sunarodnjacima iz okolnih zemalja. Takva oekivanja meu izraelskim politiarima osobito su gajili idovi podrijetlom iz Europe, mahom Akenazi, koji su od osnutka Izraela dominirali izraelskom politikom. Za razliku od Mizrahi idova i donekle Sefarda, mnogi su od njih, budui da su dolazili iz istone Europe ili ponikli i obrazovani u tradiciji europskoga humanizma, bili gorljivi socijalisti i sekularisti. Njihov je materijalistiki pogled na stvarnost, koji se temelji na pretpostavci da e porast ivotnoga standarda te graanskih i politikih prava Arapa ukljuujui i one koji su deklarativno bili neprijateljski
23 Primjer je nekoliko stotina tisua maarskih idova koji su 1944. eljeznicom prevezeni u logor Auschwitz-Birkenau i ondje ubijeni.

34

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

svrstani, pripadnici teroristikih organizacija pa i sudionici u teroristikim napadima nuno dovesti i do smanjenja razine neprijateljstva, tijekom godina prerstao u slubeno oekivanje na temelju kojega se osmiljavao politiki program na razini drave. On je kulminirao Mirovnim sporazumom u Oslu, alternativno izraelskim povlaenjem iz Gaze (motivi koji stoje iza toga povlaenja jo nisu poznati javnosti24). No, umjesto oekivanih smirivanja napetosti s Arapima, nakon izraelskih ustupaka i potpisivanja mirovnog sporazuma s PLO-om pokrenuo se suprotan proces.25 Islamistike su skupine ustupke tumaile i predstavljale muslimanskoj javnosti kao dokaz idovske slabosti do koje je dovelo njihovo militantno djelovanje te kao znak da e ih Alah uskoro potpuno unititi, kao i kriare prije njih. Bila je to argumentacija pred kojom su mnogi predstavnici lijevoga sekularno-humanistikog bloka ostajali osup nuti i zbunjeni. Analitiari i aktivisti s desnoga bloka, pak, koji su predviali takav razvoj dogaaja te se protivili politikim ustupcima, osnaili su utjecaj u izraelskom drutvu. A takvi su u posljednjih nekoliko desetljea sve ee dolazili iz religijskih krugova. Gotovo sve radikalne skupine koje su meu Arapima-Palestincima nale uporite i koje su izraelske ustupke odbacile kao poticaj za uspostavu odrivog mira (mira u zapadnjakom smislu rijei26) izravno su i deklarativno povezane s religijom islama.27 One su
24 Gorenberg navodi kako su aronovi ciljevi ostali nejasni i nabraja nekoliko moguih politikih i ideolokih razloga (Gorenberg, 2006:373). S druge strane, mnogi pretpo stavljaju da je opasnost od kaznenog progona zbog korupcije stvarni razlog aronova programa povlaenja iz Gaze, jer je on njime svratio pozornost s mnogobrojnih afera za koje su bili optuivani on i njegovi sinovi te se umilio ljevici koja je dominirala izraelskim pravosuem. 25 Statistika iz druge polovice 1995. pokazuje kako je u dvije godine mira stradalo 38% svih rtava arapskog terora dotadanje izraelske povijesti (Stav, 2001:24). 26 Dio terminologije bit e potrebno kasnije definirati; islamistike skupine, poput Hamasa, ne protive se miru ukoliko je taj mir Pax Islamica pa su oni u svom vienju svijeta, moe se rei, pacifisti. 27 Odreeni dio Arapa krana, poput Georgea Antoniusa ili Edwarda Saida, pozivali su se vie na nepravdu koju je Arapima nanio cionizam i imperijalizam te se takoer mogu svrstati meu nesmiljene kritiare Izraela, ali ne i radikale u smislu u kojem su radikalni Hamas ili Muenici el-Akse. Radikalna skupina koja nije islamistika

35

arapsko-izraelski sukob

kompromise s Izraelom esto odbijale ne pozivajui se na kakva konkretna neispunjena oekivanja, nego na religijska naela, vjerski zakon i vjersku tradiciju, esto s tematikom interakcije muslimanskoga proroka Muhameda i hidaskih idova. Takva je argumentacija za sekularne Akenaze predstavljala veliku zagonetku, tovie, bizarnost kojoj se dugo nije pridavala ozbiljna pozornost. Dok su izraelski politiari toga kova nastojali kao odgovor na arapske pozive na dihad osmisliti bolji politiki program kojim bi ih dodatno odobrovoljili i uvjerili u svoju nepatvorenu predanost politici dijaloga, islamistike su skupine ostajale postojano neimpresionirane. One su u svom politikom programu Izrael definirale kao privremenu tvorevinu, poput kriarskoga kraljevstva iz 12. stoljea, proizvod cionistike, britanske i amerike protuislamske urote, kransko-idovskoga imperijalizma i spleta okolnosti, odnosno kao politiku koincidenciju. Neki su meu njima u nastanku Izraela prepoznali vie od politike koincidencije kaznu zbog vlastitoga odstupanja od Alahova puta. No u oba ta oblika Izrael se shvaao kao fenomen protivan temeljnim naelima islama. Neuveno je da Dar al-islam opet postane Dar al-harb ili da se usred Dar al-islama stvori imijska drava. Jedini legitiman muslimanski odgovor na njezino postojanje jest dihad koji privremeno moe zamijeniti hudna. Istodobno sa irenjem sekularnoga cionistikog pokreta, radikalizacijom arapskoga neprijateljstva, progonima idova tijekom Drugoga svjetskog rata, a osobito nakon vojnih uspjeha Izraela u ratovima iz 1948. i 1967. (pa i u ratu iz 1973., ali iz bitno drugih razloga), meu idovima su jaale religijske skupine kao nositelji ideje cionizma. Ve od poetka cionistikog pokreta meu akenaskim je idovima, koji su bili glavni nositelji politikog cionizma, postojao ogranak koji je bio potaknut vjerskim motivima, iako je
je Narodna fronta za osloboenje Palestine (PFLP) iji je prvi voa George Haba palestinski kranin. No ta je skupina ideoloku platformu gradila na marksizmu-lenjinizmu te je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza izgubila utjecaj i danas se ne moe smatrati vanijim politikim imbenikom meu palestinskim Arapima.

36

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

veina ortodoksnih religioznih idova prije 1940-ih bila nezainteresirana za cionizam ili mu se protivila. U prvim godinama nakon osnutka izraelske drave mnogi meu njima smatrali su je teoloki nelegitimnom politikom koincidencijom. Za mnoge od njih ona je bila proizvod vjerski nedopustivoga idovskoga politikog aktivizma, za koji idovi nemaju boanski mandat. Za stvaranje Izraelove drave i povratak idova iz galuta, smatrali su, trebalo je ekati na Boju intervenciju i dolazak Mesije. Dio je religioznih idova takvoga politikog opredjeljenja pred strahotama Holokausta promijenio miljenje i pristao uz cionizam. Meu njima je poznat rabin Teichtal koji je tijekom rata zakljuio da je uvjet za idovsko konano otkupljenje (geula lema) taj da se vrate i opet izgrade Erec Izrael.28 Ali obrat veih razmjera u percepciji cionizma religijske zajednice zbio se kasnije, nakon pobjeda iz 1967. i 1973. Kao i kod muslimana, idovski se stav prema politikim prilikama moe u mnogim aspektima povezati s drevnim svetim spisima i s tradicijom. Jedan aspekt svetih spisa i tradicije i kod idova i kod muslimana predstavlja izravnu poveznicu s dananjicom, a to je tumaenje Boje volje kroz prizmu zbivanja, kako onih iz drevne i srednjovjekovne prolosti (bila ona povijesna u znanstvenom smislu rijei, tradicionalna ili mitoloka) tako i aktualnih, onih koja se dogaaju ovdje i sad. Ako je za mnoge religiozne idove u svibnju 1948. Izrael izgledao kao proizvod politike koincidencije i umjenosti bogohulnih ambicioznih sanjara, neobine i krajnje neizgledne pobjede u estodnevnom i Jom kipurskom ratu predstavljale su, ili barem ponudile, razloge za reevaluaciju toga stava na temelju promiljanja ne samo o openitom Bojem upravljanju povijesnim zbivanjima, nego o Bojem usmjeravanju tijeka moderne bliskoistone povijesti prema konanom ispunjenju drevnih biblijskih obeanja. Neki od najutjecajnijih izraelskih rabina upravo su tako protumaili politika zbivanja te svoje religijske zajednice potak nuli na predan politiko-mesijanski aktivizam. Mnogi idovi tako
28 Schindler, 1990:7-8.

37

arapsko-izraelski sukob

konvertirani na cionizam, na bliskoistonoj politikoj pozornici vie nisu nastupali samo kao politiki pragmatici, nego i kao borci za postizanje eshatolokih ciljeva. Ta dva politika opredjeljenja idovski politiki pragmatizam i politiki mesijanizam kako emo vidjeti kasnije kroz ovu studiju, nisu nuno oprjena u praksi kao to su u teoriji, to je fenomen do sada ne osobito obraen u politolokim istraivanjima. Dodatna interakcija izmeu politike, povijesti i religije meu idovima pojavila se u fenomenu da je dio neko sekularnih idova, kako u Izraelu tako i u dijaspori, upravo zbog povijesti modernoga Izraela, postao religiozan. Tako obraen idov (hozer betuva) koji sa Zapada doseli u neko od naselja u Judeji ili Samariji, na Izrael gotovo sigurno ne gleda kao na politiku koincidenciju.29 Takvom ga ne doivljava ni veina idovskih naseljenika Judeje i Samarije, koji te krajeve smatraju boanskom batinom pa ih tako i nazivaju nahala ili hitnahalut, a sebe batinicima mitnahalim. Impulsi koji potiu i oblikuju osobno vienje Drave Izraela, kako kod idova tako i kod Arapa, kompleksni su, slojeviti, mnogobrojni, raznoliki i nerijetko solidno utemeljeni na kvalitetnim argumentima ak i kad su oni posve oprjeni. Bilo da su religijski ili sekularni, ideoloki ili pragmatini, iracionalni ili racionalni, oni su stvarni, a politiki akteri koje ti impulsi potiu, autori su bliskoistone stvarnosti u njezinu dananjem obliku i kreatori njezine budunosti. Oni meu njima koji u postojanju izraelske Drave prepoznaju imbenike koji nisu (samo) ovozemaljski, nego (i) duhovni, transcendentalni, soterioloki, mesijanski i eshatoloki, boanski ili avolski nadahnuti ili potaknuti, arapsko-izraelskom sukobu prilaze s aspekta koji je jedinstven i koji se nerijetko duboko kosi sa zapadnjakim kako svjetonazorom tako i pristupom
29 Kao student sam 2003. u Hebronu upoznao lokalnog rabina, koji je sa suprugom i etvero djece preselio iz New Yorka u Hebron, grad u kojem oko 800 idova ivi meu vie od 100.000 Arapa i jedno je od najopasnijih mjesta u Izraelu. Iz razgovora s njime zakljuio sam da upravo religiozni idovi iz zapadnih zemalja ine vaan stup tih zajednica.

38

uvod u problematiku arapsko-izraelskog sukoba

meunarodnim odnosima, voenjem politike, rjeavanjem sukoba i zastupanjem nacionalnih interesa. Brojnost takvih aktera, osobito meu Arapima muslimanima, nije zanemariva, a ishod izbora u Gazi 2006. kao i zbivanja vezana uz takozvano arapsko proljee, pokazuju da bi ona diljem Bliskog istoka mogla biti vrlo velika. Moje je miljenje da se taj aspekt treba ozbiljno sagledati, kvalitetno istraiti bez izbjegavanja konfliktnih i kontroverznih tema te sve njegove relevantne dijelove uvaiti pri traenju odrivoga bliskoistonog rjeenja.

39

2.
M E TODOLOGI JA I IZ VORI

ostojanje djelatne interakcije izmeu religije i politike u idovstvu i islamu,1 kao fenomena utemeljena na njihovim dotinim svetim pismima te vidljiva u drevnim i srednjovjekovnim povijesnim zbivanjima, stvarnima ili zamiljenima, nije upitno. U brojnim povijesnim i teolokim studijama ono je ve kvalitetno obraeno. Ali, postoji li slina interakcija i povezanost i u aktualnim bliskoistonim zbivanjima, onima o kojima ne itamo u sakralnoj i povijesnoj literaturi, nego u dnevnom tisku? Odgovor na to pitanje po miljenju mnogih promatraa takoer je potvrdan. Rijeima Davida Leeminga: Nakon pregleda bliskoistone mitologije teko je izbjei povezanost izmeu mitologije i zbivanja koja se na Bliskom istoku dogaaju danas.2 Ono to je manje jasno jest kolika je uloga te mitologije u zbivanjima; kako je prepoznati, istraiti i izmjeriti? Ve letimian pogled na bliskoistona politika zbivanja, posebice ona vezana uz Izrael, otkriva da je povijest, ponajprije sakralna (postoji li druga?), jedna od okosnica identiteta zajednice i pojedinca te odrednica mnogih saveznitava i suparnitava. idovi
Dio prostora u ovoj knjizi bit e posveen i kranstvu, budui da je uloga krana u bliskoistonim zbivanjima velika, a u nekim je razdobljima, kako emo vidjeti, bila i kljuna. No glavnina analize odnosi se na idovstvo i islam.

2 Leeming, 2004:131. Leeming je autor ili suautor vie zapaenih studija o mitovima i mitologiji.

41

arapsko-izraelski sukob

i Arapi u svojim se zahtjevima pozivaju na religijske koncepte, dijelove svetih spisa i njihova tumaenja, nerijetko kao da je njihova relevantnost za sadanjost i budunost ista, katkad ak i vea nego to je bila u prolosti. Iz bliskoistone vjerske retorike nerijetko se moe zakljuiti kako mnogi dananji religiozni i religijski akteri bliskoistonih zbivanja sebe zaozbiljno vide kao sredstvo ostvarenja davno zacrtanih boanskih nauma ili kao slijednike skupina i pojedinaca iz minulih vremena, preko kojih se zbivaju djela ija se eshatoloka i soterioloka vrijednost ispreplee s politikom.3 Pretpostavka da su svi akteri arapsko-izraelskoga sukoba koji se pozivaju na kanon nuno religijski motivirani bila bi, dakako, ishitrena. Mnogi su od njih na neki nain i u odreenom opsegu bili izloeni zapadnjakom, naelno sekularno humanistikom pogledu na vjeru i politiku, prema kojem su to dvije odvojene drutvene sfere.4 U trenutku kad se nau pred stvarnim politikim odabirom, tendencija da konzultiraju neku svetu knjigu vjerojatno nije apsolutno nadreena tendenciji da postupe u skladu s nekim drugim naelima ili interesima. Samo pozivanje na vjeru od strane politikih aktera nije nuno odraz njihovih stvarnih politiko-religijskih poriva. Vjera na koju se kao motivacijski imbenik poziva neko politiko tijelo moe biti sredstvo ili izlika za postizanje kakva ipak vie ovozemaljskoga5 cilja. Neki arapski reimi su, primjerice, u odreenim fazama arapsko-izraelskog sukoba, potvrivali pred vlastitim narodom da je unitenje idovske drave islamska vjerska
3 esto arapsko ime Abdulah znai Boji sluga ili Boji rob, kao i danas manje uestalo idovsko ime Obadija. U hrvatskom jeziku ne postoji slian ekvivalent niti mi je poznato da postoji u drugim slavenskim, romanskim i germanskim jezicima. 4 Tu pretpostavku dijele i mnogi krani, na temelju Isusovih rijei iz Evanelja po Mateju 22:21 da Caru [pripada] carevo a Bogu Boje (vidi i Mk 12:17, Lk 20:25). Ipak, u razliitim se denominacijama i ograncima kranstva razliito gleda na razinu i otrinu razdvajanja sfere vjere od drugih drutvenih sfera. Dok se amii ili neke katolike redovnike drube nastoje u potpunosti odvojiti od svjetovnih zbivanja, mnogi evaneoski krani vjerski su motivirani za politiki i drutveni aktivizam. 5 Ovozemaljsko i religijsko u idovstvu i islamu nisu razgranieni kao u kranstvu, o emu e kasnije biti vie rijei, ali ovdje se rije odnosi na motive doista nepo vezane s religijom na bilo koji nain.

42