HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Ilirsko doba

Podruje dananje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovnitvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajedniki indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na podruju dananje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala rije Dalmacija, su ivjeli irom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati. Liburni su vjerovatno historijski najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su ivjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su uveni pljakai. Ardani su ivjeli juno od Liburna, a Antiarisu ivjeli jo dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u etvrtom i treem vijeku prije nae ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivih teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se mijeali, kao to su Skordisci, mjeovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistone Bosne. Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije nae ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Varea i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je estokom akcijom Rimljana uguen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konano prelaze pod rimsku upravu. U primorju i uz donji tok rijeke Neretve ivjeli su Ardijejci, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitikih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vrili presretanje tuih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaivanja putarine i vodarine kao vida privreivanja. [1] Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju dananje regije Bosne, koju tako vodei istraivai Ilira danas nazivaju uom Ilirijom[2]. Rimsko doba Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamonje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u podruju to je danas Bosna i Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagraen na temeljima Rimskog grada Bona. Kranstvo je ve bilo prisutno krajem 1. vijeka. Dogaaji od 337. do 395. godine su doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su ukljuene u Zapadno rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti doivljavaju poraz od strane Istonoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna e biti dugo vremena u sastavu Bizanta. 2

Upadi Slavena Od 6. vijeka zapoinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz este pokolje lokalnog stanovnitva poput pokolja preko 7000 ena i djece za samo dva dana 548. godine u Drau. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovnitvo bilo prinueno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da potede ivote stanovnitva. Rimski historiar Procopius u zapisima iz 550. godine, oznaio je Slavene kao neviene divljake i najveu opasnost po civilizaciju, dajui precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Traana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 miliona ljudi ili veina tadanjeg stanovnitva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. U 10. vijeku bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istonim izvorima bio i historiar, na podruju Hercegovine biljei tri ranosrednjovjekovne kneevine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vievi (910 - 950). Kasnije Zahumlje navodno potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Kreimira.

Srednjovjekovna Bosna Bosanska banovina Sa uticajem vanjskih politikih situacija (najee Bizantije), i u Bosni se poelo raspadati rodovsko-plemensko drutvo. Tako je do kraja 9. vijekatadanja Bosna postala drava sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od poetka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starjeina. Prema ekonomskoj moi, vladajui stale se dijeli na: velmoe, vlastelu i vlastelie. Oni su uivali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vre vojnu slubu. elei poslovnu saradnju sa susjedima, kako i meusobno pripomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovakom republikom na elu sa knezom Krvaem, sklapa trgovaki ugovor. Vrijeme Kulina oznailo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka poinju optube da Kulin titi heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je elio unititi Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na kriarski pohod. Uviajui kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata uenje Crkve kakvo propovijeda Rim. Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni prikljuio Livno, upu Neretvu, te Ustiprau. Dinastija Kotromania

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moan hrvatski feudalac Pavle ubi, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proirio i na vei dio Bosne. Sin Pavla ubia, Mladen, naslijedio je oeve titule i teritorije, te se starao i o buduem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniu. 1322. godine Stjepan II naputa staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemia. Uz njihovu pomo protjerao je porodicu ubia, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najvei uspon Bosna je doivjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 - 1391). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog,1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi. Bosansko kraljevstvo Dvovlae u Bosni izmeu bana Stjepana Kotromana i plemike porodice ubi se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromani. ubii ak pokuavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprjeava i ve 1322. godine izbacuje plemiku porodicu ubi iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Teritorijalno irenje Bosne Uskoro ban Stjepan II. Kotromani pridodaje Bosni podruje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromani takoer pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja takoer i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromani podrava Crkvu Bosansku, to ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da d veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam slubeno prelazi na katolianstvo u aprilu 1347. godine, kada alje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da povea broj obuenih katolikih sveenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevaki vikarijat ije e sjedite od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo iri i ukljuuje u sebi mnogo veu teritoriju od bosanske drave, pruajui se sve do Rumunske, tako da ve 1385. godine Bosanski franjevaki vikarijat ukljuuje u sebi 35 franjevakih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromania pribliio svijetu vie evropske politike. Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromani je umro, a sahranjen je u franjevakom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromani koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sreivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na elu s kraljem Ludovikom I pokuava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon to je zahvaljujui uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, ukljuujui podruje dananjeg Sandaka, zatim Zetu i junu Dalmaciju, ukljuujui jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Tvrtko I Kotromani, prvi bosanski kralj U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se krunie kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (dananji Arnautovii), to je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na podrujima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i alje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, ibenik, te ostrva Bra, Korulu i Hvar. U zadnjem desetljeu svoje vladavine, kralj Tvrtko je suoen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto1388. godine kod Bilee, kada Bonjani na elu s knezom Vlatkom Vukoviem pobjeuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bonjani se vraaju bez dramatinih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine ponovo nastupa nestabilna politika klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavaa bosansko plemstvo. Ovo rezultira estom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska takoer pokuava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Politika nestabilnost i napadi Osmanlija Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov roak Stjepan Dabia. 1394. godine, nakon to u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburki, te bosanski kralj Stjepan Dabia gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustolieni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II., inae izvanbranog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburki povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408.pobije skoro cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica meu kojima sve generale i admirale. Bivem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomo da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. 1414. godine na geopolitikoj sceni pojavljuje se Osmansko carstvo. Ono podrava probizantsko bosansko plemstvo i proglaava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagai bivaju poraeni u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako odrava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostoji postaje kraljem Bosne, da bi konano 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Propast bosanske drave Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jaanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaa. Najmoniji bosanski plemi na teritoriji Huma, Stjepan Vuki Kosaa, odbija u poetku priznati Stjepana Tomaa za novog kralja Bosne, to je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okonava 1446. godine uvrivanjem pozicije kralja Tomaa, mada 5

bosanski plemi Stjepan Vuki Kosaa nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na podruju Huma. Ovo se oslikava u injenici da 1448. godine daje sebi titulu "Hercog" i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". 1461. godine, Stjepan Tomaevi, sin kralja Tomaa, postaje novi kralj Bosne. On se suoava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajaa i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upuuje svoj apel za pomo u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obeava pomo Bosni 1462. godine, poslije ega kralj Stjepan Tomaevi odbija platiti danak Osmanskom carstvu, ime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajaa napada Bosnu. Bosanska kraljevska tvrava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463. godine, nakon ega kralj Stjepan Tomaevi prelazi u tvravu uKljuu. Opkoljen osmanskim snagama odluuje da se preda, nakon ega biva pogubljen. Poslije toga Bonjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju kljueve od jo 20 tvrava irom Bosne. Osmanlijsko doba Osmanlijsko carstvo je bilo u svojoj sutini vojna organizacija koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provoen, prvenstveno kroz porezne registre stanovnitva iz kojih se mogu vidjeti, to se Bosne tie, dvije stvari: proces prelaenja Bonjaka na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bonjake po vjeroispovjesti, a takoer se iz njih moe vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi znaajno promjenilo etniku sliku Bonjaka. Bosanski ejalet Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580 prerasta u Paaluk Bosna. Unutar Osmanlijskog carstva, paaluk je bio najvea drutveno politika jedinica, koja se sastojala iz vie sandaka, u sluaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a ukljuivao je u sebi okupirane dijelove dananje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove dananjih Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na vie ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadrava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedite Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Na vojnom planu u ovom periodu Bonjaci slue kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju regrutirani i uestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije ega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Maarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, to je prouzroilo veliku migraciju Bonjaka iz Maarske u Bosnu. Takoer, Venecija je izvrila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se,1697. godine, 6

dogaa jedna od najteih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u junoj Maarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatie potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedite Bosanskog ejaleta sa preko 120 damija. Austrijska vojska se povlai, a sam rat sa Austrijancima se zavrava tako to dolazi do sklapanja "Karlovakog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Maarska i Transilvanija bivaju preputeni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva doekalo" prvu priliku da ponovo zapone rat sa Venecijom, to se i dogodi 1714. godine, poslije krenja odreenih odredaba "Karlovakog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te biljee veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspjeno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Poarevcu 1718. godine, poslije ega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja dananja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bonjacima, te se dogaaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedea veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija kri primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poraena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja dananja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka Bonjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se dogaaju 1745. i 1747. godine, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. godine, sultan alje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmedpai, koje je sadravalo samo jednu reenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmedpaa se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podruje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paa bio prisiljen da alje veliku vojsku naMostar 1768. godine. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te oni ubrzo nareuju napad na Bosnu. Na poetku rata obeavaju da e potivati slobodu vjeroispovijesti svim Bonjacima muslimanima, ukoliko poloe oruje i predaju se, a takoer su se nadali i velikoj potpori Bonjaka katolika i Bonjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bonjaka pristupa austrijskoj vojsci, ali velika veina Bonjaka svih vjera prua estok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne doputajui njihov daljni prodor. Bonjacima je ila na ruku injenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloeni velikom diplomatskom pritisku, te konano odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanini status "zatitnika krana" koji ive unutar Osmanlijskog carstva. U vrijeme sklapanja "Karlovakog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajui praktino cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj sutini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, to se tie lokalne uprave, dok se jo uvijek morao plaati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu vie stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, to je predstavljalo znaajan pomak ka nezavisnosti Bosne i inilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokuava da umanji ovu nezavisnost, te alje u Bosnu Siliktar Ali-pau, koji je imao zadatak da zapone proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro alje veliku vojsku, sainjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a takoer 1820. godine izvreni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. 7

Veliki ustanak i borba za autonomiju Godine 1831. die se veliki ustanak Bonjaka na elu sa Husein-kapetanom Gradaeviem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaeviem na elu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno poniava, tjerajui ga da skine novu "reformsku" odjeu i obue tradicionalnu nonju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi znaajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanino proglaava autonomiju Bosne. To je praktino znailo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski porueno sultanu da e se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu meu Bonjake meu kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovia i Smail-age engia. alje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doivljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaevi se povlai u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva uguen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaa die ustanak koji je krvavo uguena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedei ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugaen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pau Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlau kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovaka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapaene rezultate. Aneksija Bosne od strane Austrougarske Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglaava rat Osmanlijskom carstvu i ve poetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije ega dolazi do primirja, gdje su Rusibili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, ili puno vie njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proiri i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po lanku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju troiti iskljuivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bonjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, to je u meunarodnim krugovima navodno shvaeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiran u julu 1878. godine u Berlinu, na uvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlueno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj okupacijom, bude administrirana od strane Austro-Ugarske. Austro-ugarsko razdoblje , Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznaajni procesi koji su oblikovali drutvo bili su: ponovno ukljuivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politiki prostor Europe (od 1878. BiH i njeni narodi su dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitikim planovima) i konana kristalizacija bosanskohercegovakih Hrvata i Srba od 8

etniko-vjerskih u moderne politike subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. Bosanskohercegovaki Muslimani, koji su teko primili odvajanje od Osmanskog Carstva, i prvi puta se nali pod vlau stranog, kranskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako: jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku, a drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokuali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na odranju zateenog stanja (veinamuslimanskog plemstva), bilo modernizacijom u zapadnom stilu. Okupacijom 1878.god. BiH je faktiki ula u sastav Austrougarske monarhije, iako je do aneksije 1908. formalno pravno ostala pod sultanovim suverenitetom. Osnovni meunarodni akti koji su odreivali taj poloaj bili su lan XXV Berlinskog kongresa i tzv. Novopazarska konvencija, poznata i kao Carigradska konvencija. Austor-Ugarska je u biti zadrala: 1) zateenu osmansku administrativnu organizaciju u BiH;( Preuzimanjem zateene upravne strukture, Bosanski Vilajet je potao Reichsland, sandaci ili live postali su okruzi, kaze(srezovi) postali su kotari, a nahije kotarske ispostave. Valija je postao zemaljski poglavar, upravnici sandaka su postali okruni predstojnici. U cjelosti su je zadrana osmansko administrativno-teritorijalna podjela na est okruga (Sarajevo, Travnik, Mostar, Tuzla, Banja Luka i Biha) i 54 kotara sa 23 kotarske ispostave) 2) pravni poredak;( Prvostepeno su bili kotarski sudovi, Apelacionu vlast vrilo je est okrunih sudova, u Sarajevu je od 7. juna 1879. poeo djelovati Vrhovni zemaljski sud. Pored ovih sudova, djelovao je i erijatski sud za porodine i nasljednopravne poslove Muslimana ) 3) poreski sistem; 4) postojee stanje agrarnih odnosa; 4. novembra 1881. god. Donesen je vojni zakon, koji propisuje vojnu obavezu zemaljskih pripadnika i odruje se formiranje bosanskohercegovakih jedinica u sklopu austougarske minarhije. Smatrajui ovaj zakon kao naruavanje sultanovog suvereniteta, stanovnitvo je izrazilo nezadovoljstvo koje se manifestovalo ustankom u Hercegovini 1882. i iseljavanjem Muslimana iz Bosne u Tursku. Kmetovi nisu bili zadovoljni svojim stanjem, i stavom vlasti da zadri prijanje stanje, a posebno je seljatvo bilo pogoeno pretvaranjem desetine , kao poreza iz naturalnog u novani oblik 1879. Muslimani su reagovali slanjem brojnih peticija sultanu, i zahtjevima za iseljenjem u Tursku. U noi 10. na 11. januar 1882. poeo je ustanak u Hercegovini i to napadom na andermerijsku stanicu u Ulogu, a njegov kraj uslijedio je poetkom novembra kada se posljednja grupa ustanika na elu sa Salkom Fortom prebacila u Crnu Goru. Od 1882. godine, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, maarski povjesniar Benjamin Kallay, pokuavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bonjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike Bosne i Hercegovine, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bonjake nacije. U praksi se to oitovalo u financiranju pro-bonjakih publikacija i udruga, aktivnom promidbom u kolstvu. Godine 1906. i 1907. su osnovane nacionalne stranke bosanskohercegovakih Muslimana,

Srba i Hrvata. Izbori 1910. godine, koji su se pretvorili u "upisivanje" ljudi u svoje nacionalne stranke. , U Bosni i Hercegovini je 1881. godine uspostavljena redovna crkvena organizacija. Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovaki, kao i misijski oblici djelovanja, umjesto kojih su uspostavljene tri biskupije: Vrhbosanska nadbiskupija sa sjeditem u Sarajevu, te Banjaluka i Mostarska biskupija. Stadlerovim dolaskom za nadbiskupa pokrenute su novine "Vrhbosna" i "Hrvatski dnevnik". Nadbiskup je podupirao rad brojnih dobrotvornih institucija, meu kojima i sirotita, te izgradio biskupijski dvor i katedralu u Sarajevu. ,Valja posebno istaknuti znaenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine to ih je pokrenuo i ureivao Franjo Milievi sa svojim suradnicima, a to su: "Hercegovaki bosiljak" (1883.), "Novi hercegovaki bosiljak" (1884.), "Glas Hercegovca" (1885.). Krajem devedesetih godina XIX. stoljea franjevci su u Mostaru pokrenuli novi list - "Osvit", u kojem su zastupljene politike ideje pravaa Josipa Franka. Kao temeljnu odrednicu svoga programa, list je uzeo prirodno, povijesno i narodno pravo Hrvata u Bosni i Hercegovini na sjedinjenje sa Banskom Hrvatskom i ostalim hrvatskim zemljama. Potkraj devedestih godina XIX. stoljea Hrvati u Bosni i Hercegovini osnivaju narodne itaonice i kulturna i pjevaka drutva, dok se poetkom XX. stoljea javlja sloj hrvatske inteligencije koji e odigrati znaajnu ulogu u politikome i kulturnom ivotu Hrvata. Od 1902. godine s radom zapoinje Hrvatsko kulturno drutvo Napredak koje e odigrati znaajnu ulogu u buenju hrvatske nacionalne svijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Meutim, Hrvatima jo uvijek nije doputeno osnivanje politikih stranaka pod hrvatskim imenom. Tek je 1907. godine osnovana Hrvatska narodna zajednica (HNZ), koja je dobila doputenje djelovanja samo na gospodarskome i prosvjetnom planu. U danima pred aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. godine Hrvatska narodna zajednica preuzima politiku ulogu. Na njezinu se elu u to vrijeme nalazio ugledni hrvatski politiar i gospodarstvenik Nikola Mandi, koji je unato aneksiji odbacio ideju sjedinjenja Bosne i Hercegovine s AustroUgarskom. Politiki program Hrvatske narodne zajednice uvelike se podudarao s politikom Hrvatsko-srpske koalicije u Banskoj Hrvatskoj. Nadbiskup Stadler i njegovi istomiljenici s takvom se politikom nisu slagali, pa su 1908. godine osnovali Hrvatsku katoliku udrugu, kojoj je pristupio i dio lanstva Hrvatske narodne zajednice. Nova je stranka, za razliku od Hrvatske narodne zajednice, smatrala da sva politika udruenja u BiH trebaju odravati vjersku i nacionalnu podjelu stanovnitva. Prema toj su ideji lanovi organizacija bosanskohercegovakih Hrvata mogli biti samo katoliki Hrvati. Odnosi izmeu dvije stranke bili su vrlo zaotreni. Dok je redovno sveenstvo podravalo Stadlerovu stranku, franjevci su bili skloniji Hrvatskoj narodnoj zajednici. Godine 1911. poseban papinski izaslanik posredovao je u sporu izmeu dvije stranke i uspio ih izmiriti. Hrvatska narodna zajednica je imala povjerenje velike veine hrvatskog naroda tako da Stadlerov pokuaj da preko Hrvatske katolike udruge preuzme vodstvo nije uspio. , Austro-ugarsko razdoblje je doba umjerene modernizacije Bosne i Hercegovine (poetci industrijalizacije, reforme u kolstvu i drutvenim odnosima), koja je imala za cilj zadrati BiH kao posebnu, samo-odrivu upravnu jedinicu u okviru AustroUgarske Monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnoteu odnosa 10

u Habsburkom Carstvu. Opa zaostalost (manje od 15% gradskog stanovnistva, socijalnonacionalni antagonizmi, od priblino 85.000 kmetovskih obitelji, srpskih je bilo oko 60.000, a hrvatskih 25.000. Broj bosanskohercegovakih Muslimana kmetova bio je zanemariv) koila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburka Monarhija se nije usudila izvriti agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom, koristei pragmatizam i oportunizam bekoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske Monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti. U Bosnu i Hercegovinu se do 1914. godine doselilo oko 180 do 200 tisua Hrvata, Slovenaca, eha,Nijemaca i drugih. Godine 1895. Bosna i Hercegovina je imala 1.336.091 stanovnika, sljedeeg nacionalnog sastava[1]:

1 2

grki pravoslavci1 - 571.250 ili 42.76 % muslimani - 492.710 ili 36.88 % rimokatolici - 265.788 ili 19.89 % idovi - 5.805 ili 0.43 % ostali - 538 ili 0.04 % Do popisa 1905. godine pravoslavci su popisivani kao grki pravoslavci. Do 1901. godine slubeno ime Muhammedaner (njemaki) - muhamedanci.

Godine 1908. dolazi do Aneksijske krize. Kad je u Osmanskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da e morati vratiti BiH pa je 1908. godine odluila te pokrajine anektirati izravno u svoj dravni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i otre istupe drava Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdei da je BiH nacionalno srpska zemlja. Naime, srpski politiari prema velikosrpskoj teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore tokavskim narjejem pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. godine primirila Rusija, kao njihov zatitnik, s tvrdnjom kako jo nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH rijeena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konani obraun ipak nastavljene. U Beogradu je osnovana teroristika organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "Crna ruka"). Jaanje srpske drave, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912.-1913.), kao drave-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog i pro-srbijanskog tajnog udruenja "Mlada Bosna" i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog rata i raspada AustroUgarske Monarhije. BOSANSKOHERCEGOVAKI USTAV I SABOR Zemaljski ustav za BiH sveano je proglaen u velikoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu, 20. februara 1910. Ustavni poredak u BiH reguliran je 1910. sa est zakona koji predstavljaju cjelinu: 1) Zemaljski ustav; 2) Izborni red; 3) Saborski poslovni red; 4) Zakon o drutvima za BiH; 11

5) Zakon o sakupljanju za BiH; 6) Zakon o kotarskim vjeima. Mada je u Ustavu BiH definirana kao jedno jedinstveno zasebno upravno podruje, vrhovna upravna vlast ostala je u nadlenosti zajednikog ministarstva finansija u Beu i inovnike Zemaljske vlade u Sarajevu kao njihove agencije. Bez obzira na sva ogranienja u pogledu zakonodavstva i uprave koja je nametnuta bh. Autonomiji, Ustav i njegovi pratei zakoni uveli su u politiki ivot zemlje tri nove institucije: sabor, zemaljski savjet i kotarsko vijee. Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna ljudska prava. Po Ustavu BiH je ostala jedinstveno podruje sa jedinstvenim graanskim pripadnitvom i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu, podruje zajednike uprave dviju drava Monarhije. ,Godine 1914. u Sarajevu je 28. lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom Sofijom. Budui da je atentat organizirala prosrpska organizacija "Mlada Bosna" (atentator Gavrilo Princip bio je uvjebavan u teroristikim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavjetajnom slubom, kojom je zapovijedao pukovnik Apis Dimitrijevi), to je ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburka Monarhija, a to je dovelo Prvog svjetskog rata. Odmah na poetku u rat je ulo devet drava, da on kasnije poprimio svjetske razmjere i obuhvatio 28 drava s preko 1,5 milijardom stanovnika. Vojske suprostavljenih drava u Evropi sukobile su se na tri, a od 1915. ulaskom Italije u rat na strani Antante, na etri fronta, od kojih su dva u cjelini ili djelimino bila na Junoslavenskoj teritoriji. Junoslavenski narodi nali su se u sreditu ratnih zbivanja i podijeljenih u okviru zaraenih strana. U znatnom broju oni su uestvovali u borbama na tri evropska ratita. U BiH po zakonu o ratnim obavezama prbavljani su konji, volovi za vuu i razna stoka, otkupljivane su sve vrste hljebnog ita i druge hrane, formirane su komore, to je podrazumjevalo nabavku raznovrsne opreme. Bosna i Hercegovina je bila frontalno podruje i tek osvajanjem Srbije i kapitulacijom Crne Gore ona je postala ratno zalee. Rat je posebno pogodio siromane slojeve stanovnitva. Usljed masovne mobilizacije i odlaska hiljada mladih ljudi na frontove, zemlja je privredno propala. Narod je morao izdvajati ito za vojsku, a glad je harala. Zemaljska vlada je pokuavala da sprijei divljanje cijena ita. Od 1914. do 1915. godine Srbija je, uz velike gubitke, izdrala i odbila ofenzive austrijske vojske pod zapovjednitvom generala Potioreka na podruju preko rijeke Drine. U kasno ljeto srpska je vojska poraena od ujedinjenih austro-ugarskih i njemakih armija, te se povukla preko planina na sjeveru Albanije do saveznikih vojnih snaga u Grkoj. Tijekom samoga rata, po nekim procjenama, demografski gubitak stanovnitva Bosne i Hercegovine, ukljuujui ratne gubitke i iseljavanja, iznosi oko 300.000 ljudi. Srbi su u Bosni i Hercegovini bili podvrgnuti progonima i zlostavljanjima. Budunost same BiH i njenih naroda je odluena kolapsom Austro-Ugarske, sovjetskom komunistikom revolucijom koja je Srbiji oduzela glavnog zatitnika velikosrpskih projekata. Glavni akteri rjeavanja jugoslavenskog pitanja bili su vlada Kraljevine Srbije i Jugoslavenski odbor kao politiko predstavnitvo junoslavenskih zemalja Austro-Ugarske. U jednom za Srbiju kritinom vojno-politikom trenutku, u vrijeme, kolubarske bitke, srbijanska 12

Narodna skuptina je na zasjedanju u Niu 7.12.1914. usvojila deklaraciju u kojoj se istie da se Srbija u ovom ratu ne bori samo za ouvanje svoje nezavisnosti nego istovremeno za oslobaanje sve neosloboene brae Srba, Hrvata i Slovenaca. Istaknuti hrvatski i slovenaki politiari, koji su se sa poetkom rata nali u emigraciji, stupaju u vezu sa srpskom vladom uz iju podrku formiraju jedan odbor sa ciljem da radi na upoznavanju javnosti saveznikih zemalja sa jugoslovenskim pitanjem. Takvo tjelo je formalno konstituirano 1. maja 1915. u Parizu pod nazivom Jugoslovenski odbor. Za predsjednika Odbora izabran je dr. Ante Trumbi, istaknuti hrvatski politiar iz Dalmacije. Stalno sjedite Odbora bilo je u Londonu. Bosnu i Hercegovinu su u Odboru predstavljala trojica srpskih bosanskih politiara, dr. Nikola Stojanovi, Duan Vasiljevi i dr. Milan Srki. Na Krfu u ljeto 1917., srpska vlada i Jugoslovenski odbor objavili su 20. jula 1917. zajedniku deklaraciju u kojoj izjavljuju da e po okonanju rata obrazovati slobodnu, nacionalnu i nezavisnu dravu, Srba, Hrvata i Slovenaca. Ova deklaracija polazi od dva osnovna naela: naela nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog troimenog i troplemenog naroda, te naela samoopredjeljenja naroda. Na osnovu ovih naela postavljaju zahtjev za stvaranje zajednike drave. Prema deklaraciji, ta zajednika drava e biti ustavno parlamentarna monarhija na elu sa dinastijom Karaorevia. Krfsku deklaraciju usvojio je 27. avgusta 1917. Crnogorski odbor osnovan poetkom 1917. u Parizu sa zadatkom da meu Crnogorcima iri ideju ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i ostalim jugoslovenskim zemljama. Majska deklaracija ( 30. maj 1917. ) je oznaila poetak pokreta koji je postepeno doveo do ujedinjenja junoslovenskih zemalja koje su bile pod hasburkom vlau, stvaranjem Drave Slovenaca, Hrvata i Srba 29. oktobra 1918. Povodom Majske i Krfske deklaracije javno su se oglasili hrvatski i muslimanski politiari u BiH koji u ope nisu bili predstavljeni u Jugoslovenskom odboru. Od muslimanskih politiara prvi je istupio erif Arnautovi, tada jedan od najutjecajnijih voa Ujedinjene mslimanske organizacije. On je 17. avgusta 1917. predao memorandum sa prijedlogom da se dravnopravni poloaj BiH rijei njenim prikljuenjem Ugarskoj sa osiguranom autonomijom. Posljednji austrougarski zemaljski poglavar BiH, general Stjepan Sarkoti predao je 1. novembra 1918. uz prisustvo visokih vojnih funkcionera, upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijea SHS za Bosnu i Hercegovinu. Treeg novembra 1918. imenovana je prva bosanskohercegovaka Narodna vlada za BiH. Tako su ve 6. novembra 1918. prve srpske jedinice ule u Sarajevo a zatim postepeno i u druga mjesta. Pod velikim pritiskom delegacija je u ime Narodnog vijea podnijela 1. decembra 1918. jednu adresu regentu Aleksandru Karaoreviu kojom ga poziva da u ime kralja Petra preuzme vlast u itavoj dravi. Regent je na to proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne drave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je i BiH kao sastavni dio Drave Slovenaca, Hrvata i Srba ula u sastav nove jugoslovenske drave. .

13

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Od 1918. do 1941. godine Bosna i Hercegovina se nalazi u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvane Kraljevina Jugoslavija. Osnovno obiljeje toga razdoblja je nastojanje Srba da se, koristei se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom brojnou (oko 38-40 % ukupnog stanovnitva BiH), nametnu kao dominantan imbenik u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U reimu ogranienog parlamentarizma i drastinih izbornih manipulacija, kasnije i monarhofaistike diktature, dravne pljake provedene putem novane unifikacije preko obezvrijeenog novca iz zemalja izvan Srbije, te politikih ubojstava (Milan ufflay, Ivo Pilar) i korupcije (sve energije u zemlji su se troile na zaotrene politike borbe, te su, zbog unutranje rastoenosti zemlje, dovele do brzoga kolapsa Kraljevine Jugoslavije u ratu s nacistikom Njemakom). U prosincu 1918. godine proglaeno je osnivanje jugoslavenske drave, koja je dobila ime: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pod vladavinom dinastije Karaorevia. Godine 28.11.1920. na izborima za Ustavotvornu skuptinu Hrvatska puka seljaka stranka Stjepana Radia dobila je pedeset zastupnikih mjesta, to je bilo vie od svih hrvatskih politikih stranaka zajedno. Zajedno, blok stranaka s programom velikosrpskog centralizma dobio je 44% glasova, anticentralistike hrvatske stranke 23%, dok je ostatak pripao slovenskim, muslimanskim i ostalim strankama s generalno anticentralistikim tendencijama, no poznatim po korupcionakom i nagodbenjakom stavu. Veinu glasova Bosanskih Muslimana dobija stranka Mehmeda Spahe, Jugoslavenska muslimanska organizacija, dok Srbi Bosne i Hercegovine glasuju uglavnom za srpske stranke, Radikalnu i Demokratsku. Godine 28.06.1921. proglaen je tzv. "Vidovdanski ustav", kojim su ukinute povijesne granice zemalja koje su tvorile Kraljevinu SHS, te je sa svrhom srpske majorizacije i centralizacije drava podijeljena u 33 oblasti. Ovim ustavom ozakonjeni su: 1) nacionalni unitarizam, 2) dravni centralizam, 3) monarhijski oblik vladavine, 4) parlamentarizam, 5) privatni-vlasniki poredak. Veina zastupnika u Parlamentu (HSS, republikanci, socijaldemokrati) napustila je Skuptinu, pa je ustav izglasan "kupovinom" glasova veinom muslimanskih stranaka iz BiH, Kosova i Makedonije, bez kojih Parlament ne bi imao 50% saziva. JMO je odluila glasati za ustav da bi sauvao teritorijalnu cjelovitost BiH. Posebno je traeno od vlade da se isplate naknade za oduzetu zemlju muslimanskim zemljoposjednicima i u ustav je unijet lan 135. Nazvan turski paragraf po kojem je odreeno da BiH ostaje u svojim granicama. Srpski radikalni poslanik Punia Rai je 1928. godine u beogradskoj Skuptini pucao u skupinu poslanika Hrvatske seljake stranke. Ubio je Pavla Radia i uru Basarieka, a teko ranio Stjepana Radia. Stjepan Radi je podlegao od zadobivenih rana 8. kolovoza 1928. godine. Ubojstvom politikog voe hrvatskog naroda stvoren je nezacjeljivi raskol izmedu Hrvata i Kraljevine Jugoslavije. Nakon atentata skupina hrvatskih nacionalista na elu s parlamentarnim zastupnikom Hrvatske stranke prava u saveznoj skuptini Antom Paveliem naputa zemlju i osniva ekstremni nacionalistiki pokret Ustae. Sljedee godine kralj Aleksandar I. ukida Vidovdanski ustav i uvodi 06.01.1929 osobnu diktaturu, poznatiju kao estojanuarska diktatura. Pojaan je reim represije (ubojstva istaknutijih Hrvata, progoni Makedonaca i Albanaca, srpska kolonizacija u nesrpskim krajevima, teror politike policije). 14

Proglasom ove diktature, prestao je vaiti ustav kraljevine SHS od 1921., suspendovan je zakon i rasputena narodna skuptina. Proglaena je nasljedna monarhija, a monarh je bio nosilac cjelokupne vlasti u zemlji, zapovjednik vojske, nosilac zakonodavne vlasti. ( srbi, hrvati, slovenci) postali su jedinstven narod, jugoslovenski narod, a 03.10.1929. kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Kraljevina Jugoslavija podijeljena je, umjesto na plemenskim ili nacionalnim kriterijumima prema prirodnim i saobraajnim vezama, na devet banovina (Drinska, Vrbaska, Zetska, Primorska, Dunavska, Moravska, Vardarska, Savska, Dravska ). BiH je ula u sastav etiri banovine: Drinske sa sjeditem u Sarajevu, Vrbaske sa sjeditem u Banja Luci, u Primorsku i Zetsku banovinu, ija su sredita bila izvan BiH. Rad svih vjerskih zajednica stavljen je pod kontrolu ministarstva pravde, ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA je eljela da sauva svoju autonomiju koju je stekla 1909., ali ju je ukinuo A. Karaorevi tako to donosi zakon o ISLAMSKOJ VJERSKOJ ZAJEDNICI Kraljevine Jugoslavije, tj. Da e on birati vjerskog poglavara. Ove nove administrativno-teritorijalne jedinice bile su podreene centralnoj vlasti. Kralj je svojim dekretom postavljao banove na prijedlog ministra unutranjih poslova. Ban je predstavljao vladu u banovini i bio nosilac najvie politike, odnosno upravne vlasti u njoj. Simbol neke vrste samoupravnih organa bila su banska vjea ustanovljena Zakonom o banskoj upravi (7.XI.1929). Sastajala su se jednom godinje, a i tada su njegovi lanovi mogli da govore ako im je bilo doputeno. Kraljevskim banskim upravama pripadala je izvrna vlast koja je izvrna preko odjeljenja, odsjeka i referenata ( u oblasti uprave, poljoprivrede, socijalne politike, narodnog zdravlja, finansija i optih poslova). U upravnom pogledu banovine su se djelile na srezove(kotare) u kojima su djelovala sreska i optinska naelstva. 3.9.1931, doneen je Oktroisani ili Septembarski ustav. Jedina novina u ovom ustavu jeste, da se uz dotadanju Narodnu skuptinu koja je birana na optim izborima, osnovan je i Senat. Sve ostalo bilo je po starom. Kraljevina Jugoslavija bila je i ostala centralistiki ureena drava. Dotad vaei parlamentarizam ( bar formalno postojei) Oktroiranim ustavom bio je ukint. Kralj je sauvao sve dotadanje ingerencije (rasputanje Narodne skuptine, potvrda i proglaavanje zakona, objava rata i zakljuenje mira). Institucija Senata razotkrivala je sutinu vlasti. Imajui pravo da neposredno utie na imenovanje senatora koji se posredno biraju, mogao je osobno da sprjeava izglasavanje mjera i zakona koji su usvojeni u Narodnoj skuptini, a nisu mu odgovarali. Otvorena diktatura bila je zamjenjena ustavnom, i samo je potencirala stepen zatite kraljeve volje. Ovaj ustav mu je omuguavao i da u nekim situacijama postupa mimo ustavnih naela. Bilo koju odluku koja kralju nije odgovarala, Senat je mogao ukinuti. Ustavna diktatura nije dozvoljavala obnovu predestojanuarskih stranaka, pa se i dalje nije moglo govoriti o nekom normalnom politikom ivotu. Po popisu stanovnitva iz 1931. godine, Bosna i Hercegovina imala je 2.323.787, sljedeeg nacionalnog sastava[2]:

Srbi 44,25 % Muslimani 30,90 % Hrvati 23,58 % Ostali 1,02 %

15

U Marseillesu, 1934. godine ubijen je kralj Aleksandar I., kao "osveta" za suurotnitvo u atentatu na Stjepana Radia. Organizatori atenatata bili su ustaki pokret i makedonski revolucionari, a atentator je bio Veliko Kerin. Ubijenoga kralja je naslijedio sin Petar II., umjesto kojega vlada regentsko vijee. No, poslije godina diktature, ubojstva, korupcionakih skandala i nasilja, 1939. godine, suoeni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajui krugovi pristaju na kompromis. 26.08.1939. Dolazi do sporazuma izmeu voe Hrvatske seljake stranke Vladka Maeka i predsjednika vlade Dragie Cvetkovia. Tim je sporazumom osnovana Banovina Hrvatska, koja je osim Savske i Primorske banovine obuhvaala i kotareDubrovnik, id, Ilok, Brko, Gradaac, Derventa, Travnik i Fojnica. Time u Banovinu Hrvatsku ulazi oko 30% podruja dananje Bosne i Hercegovine. Radikalni hrvatski nacionalisti su se protivili sporazumu, smatrajui da su bosanskohercegovaki Muslimani, koje su oni smatrali integralnim dijelom hrvatskog naroda, ostavljeni na cjedilu. U nadlenost Banovine preneseni su poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike i jo neki drugi. Hrvatski ban postao je Ivan ubai. Rjeenje hrvatskog pitanja i formiranje hrvatske banovine (neki srbi su traili i srpsku banovinu) naputena je estojanuarski koncept dravnog ureenja. Preureenje drave trebalo se ostvariti na tetu Bosne i Hercegovine, jer je po tim planovima negirana kao dravna cjelina. Potpisivanje sporazuma izazvalo je nezadovoljstvo u BiH. Na protesnim skupovima traila se autonomija , a u Sarajevu je bio skup u kojem je konstituiran pokret za autonomiju i izabran izvrni odbor. U ime JMO dr. Dafer Kulenovi vidio je Bosnu i Hercegovinu kao etvrtu jedinicu.
Atentat na kralja Aleksandra 1934. godine u Marseju u Francuskoj i imenovanje trolanog Namjesnitva s knezom Pavlom Karaoreviem na elu podstakli su izbore 5. maja 1935. godine s dva izborna bloka: Zemaljska lista s Bogoljubom Jeftiem i lista Udruene opozicije s Vlatkom Maekom na elu. U Udruenu opoziciju ukljuile su se programski opozicione stranke:Seljakodemokratska koalicija, Jugoslovenska muslimanska organizacija, Davidovievo krilo Demokratske stranke i dijelom Zemljoradnika stranka. U linosti Vlatka Maeka odmah je prepoznata namjera otvaranja "hrvatskog pitanja" u Kraljevini. Izbore je dobila Lista Bogoljuba Jeftia sa 60,6% i 303 mandata, a Lista Udruene opozicije 37,4% glasova i 67 poslanikih mandata. Slavljena je pobjeda vladine liste, ali je to bio i nastavak terora protiv neistomiljenika, u prvom redu komunista i federalista. I nakon ovih izbora javili su se zahtjevi za autonomijom Bosne i Hercegovine. Osim spomenutih politikih stranaka svoj stav indirektno je iskazala i Komunistika partija Jugoslavije koja je djelovala u ilegali. Potaknuta tim idejama bosanskohercegovaka omladina, koja je studirala u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu, objavila je tri pisma: u decembru 1937., martu 1938. i 1. decembra 1939. godine, u kojima su naglaavali posebnost Bosne i Hercegovine kao politike, privredne, kulturne i historijske cjeline. Meutim, ti zahtjevi ostali su bez rezultata. Namjesnitvo s knezom Pavlom na elu raspustilo je Skuptinu i raspisalo nove izbore za 11. decembar 1938. godine, a to su bili i posljednji izbori za Narodnu skuptinu u Kraljevini Jugoslaviji. Izborni zakon je ve unaprijed proteirao vladinu listu, a razliitim mahinacijama to je u potpunosti i ostvareno. Kraljevski namjesnik knez Pavle povjerio je Vladu Dragii Cvetkoviu poetkom februara

16

1939. godine, uz ovlatenja za postizanje sporazuma s Vlatkom Maekom, voom Hrvatske seljake stranke. Nakon decembarskih izbora nastali su neizvjesni dani zaotrenih odnosa u Jugoslaviji, ali i na meunarodnoj politikoj sceni. Parlamentarna kriza nije se mogla prevazii, skuptinski rad je uguen, a sva zakonodavna i izvrna vlast prela je na kraljevsko namjesnitvo, odnosno na kneza Pavla i Vladu. Pitanje dravnopolitikog ureenja Kraljevine Jugoslavije pokualo se rijeiti Sporazumom CvetkoviMaek, sklopljenim 26. augusta 1939. godine, odnosno srpsko-hrvatskim dogovorom, kojim su se dijelovi Bosne i Hercegovine nali u novoformiranoj Banovini Hrvatskoj, kojoj su od bosanskohercegovake teritorije pripale u Posavini opine i kotari: Brko, Gradaac, Bosanski amac, Bosanski Brod i Derventa, a u jugozapadnoj Bosni i u Hercegovini: Stolac, apljina, Ljubuki, Mostar, Konjic, Prozor, Fojnica, Travnik, Bugojno, Tomislavgrad i Livno. Preostali dio Bosne i Hercegovine, prema Sporazumu, trebalo je da ue u sastav projektirane zajednice "Srpske zemlje". Meutim, Sporazumom niko nije bio zadovoljan jer nije mogao dovesti do konsolidiranja politike situacije optereene socijalnim i nacionalnim problemima. U spomenutoj situaciji Jugoslavenska muslimanska organizacija istaknula je zahtjeve za formiranjem Bosne i Hercegovine u historijskim granicama sa Sarajevom kao centrom. Nakon smrti dr. Mehmeda Spahe 1939. godine, stranku je preuzeo dr. Dafer Kulenovi i predlagao osnivanje etvrte "Bosanske banovine". Pokret za autonomiju osnovan je 30. decembra 1939. godine, iji se Izvrni odbor cirkularnim pismom obratio svim muslimanskim organizacijama i drutvima na teritoriji Bosne i Hercegovine radi osnivanja mjesnih odbora s ciljem stvaranja autonomne Bosne i Hercegovine, to je prekinuo poetak Drugog svjetskog rata. Od uvoenja estojanuarskog reima do marta 1941. godine ukupno je bilo 14 vlada u Kraljevini Jugoslaviji u kojima su uestvovali i ministri iz Bosne i Hercegovine, koji su zastupali razliita miljenja, poglede i rjeenja u zavisnosti od nacionalnog i politikog opredjeljenja stranaka kojima su pripadali. Identino su se ponaali i poslanici na malobrojnim, neefikasnim i konfliktnim skuptinskim zasjedanjima.

25.03.1941. godine Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu. Vlada CvetkoviMaek potpisuje protokol o pridruivanju Trojnom paktu nadajui se da ce na taj nain izbjei rat. A 27. 03.1941. godine na politiku inicijativu i uz potporu vlade Velike Britanije skupina srpskih oficira na elu s generalom Duanom Simoviem sruila je vladu Cvetkovi-Maek. Kralj Petar II. proglaen je punoljetnim, a regentsko vijee je odstranjeno. To je razbjesnilo Hitlera, koji je obeao potpuno unitenje jugoslavenske drave, koja je napadnuta 06.04.1941. godine. BiH u okviru NDH i Drugi svjetski rat NDH i aprilski rat

17

Na dan 10. aprila 1941, jos prije nego sto je zavrsio njihov Blitzkrieg, Nijemci su proglasili novu "Nezavisnu Drzavu Hrvatsku" (poznatu po svojim inicijalima kao NDH), u koju je usla citava Bosna i Hercegovina. Dakako da nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije zone vojne okupacije, njemacku i talijansku, a crta razdvajanja presijecala je dijagonalno Bosnu i Hercegovinu od sjeverozapada do jugoistoka. Nijemci su, na Mussolinijev prijedlog, pozvali Antu Pavelica da vlada u NDH kao "Poglavnik" ili Fhrer. Njegova ustaska organizacija nije bila do tada pravi masovni pokret (nije imala vise od 12.000 clanova u cijeloj Hrvatskoj), ali kad je preuzela vlast, uskoro je to postala. Nakon dva desetljeca pruzanja politickog otpora unitarizmu u Beogradu, velika vecina Hrvata drzala je da treba pozdraviti osnivanje "Nezavisne Drzave Hrvatske", kakve god bile okolnosti njena nastanka i koliko god lazna bila njena "nezavisnost". Medjutim, odgovorni politicari iz medjuratnog razdoblja, na primjer Vlatko Macek, ostali su pasivni i inertni dok su vlast preuzimali fanatici i pretvarali drzavu u instrument terora i Ubrzo nakon to su nacistike snage osvojile Jugoslaviju, itava Bosna i Hercegovina je stavljena pod kontrolu profaistike Nezavisne drave Hrvatske. Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijala Jevrejsko i Srpsko stanovnitvo. To je ponukalo mnoge Srbe da se pridrue etnikom pokretu, koji je osim poetne borbe protiv okupatora, poeo da vri zloine nad Bonjacima, veinom u istonoj Bosni. Reakcija srpskih seljaka - pogotovo u Hercegovini, sredistu seljackog oruzanog otpora 1875. i 1882. godine - bila je onakva kakva se mogla i ocekivati: u kraju oko Nevesinja digli su se u junu 1941. na ustanak, istjerali ustase i uspostavili privremeni "oslobodjeni teritorij", spojen sa slicnim podrucjem organizovanog otpora u susjednoj Crnoj Gori. Zatim su se obrusili na svoje susjede, hrvatske i muslimanske seljake, ciju su pasivnost pod vladavinom NDH smatrali kolaboracijom. Tako su pobili vise od 600 muslimana u Bileci i okolici, juznom kraju Hercegovine, a u julu i avgustu likvidirali su oko 500 muslimana u okolici Visegrada.8 Oko sredine avgusta jedan komunisticki organizator ustanka pisao je iz Sarajeva da su u mostarskom kraju "ustanici poharali muslimanska sela i time okrenuli svo muslimansko stanovnistvo protiv sebe". Poetkom 1941. Jugoslovenski komunisti, sa Josipom Brozom na elu, su organizovali multietnini pokret otpora jednostavno nazvani Partizani. Osim borbe protiv nacistikih snaga, partizani su bili protivnici etnicima. 25. novembra 1943. Antifaistiko vijee Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale jo iz Osmanlijskog doba. Od 1943. godine i Saveznici poinju podravati partizane, a etnici od tada gube svaku vanjsku podrku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspjenija protiv-gerilska grupa koja e do kraja rata osloboditi itavu Jugoslaviju. Zavretkom rata, ve 1946. se usvaja novi ustav koji slubeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslovenskoj dravi.

BIH U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941 - 1945) KOB BOSANSKE PAMETI Sevke Kadria,

18

iz knjige Bonjastvo na vjetrometini, II izdanje, januar 2000 ***** Drugi svjetski rat U drugom svjetskom ratu 1941-45. godine Hitler i Musolini kao svoje satalite u Zagrebu i Beogradu dovode na vlast faistike reime im su otpor naroda prema novom faistikom okupatoru nastojali amortizovati ali su ostavljali odrijeene ruke u genocidu nad ne dominantnim socijalnim grupama. Tako je krenuo progon ili genocid nad Jevrejima i Romima kao "zajednikim neprijateljem" faistikih gospodara a onda Srbima u NDH u koju je ukljuena i Bosna (tzv. Nezavisna Drava Hrvatsaka tzv. zato to se ne moe govoriti ni o kakvoj nezavisnosti u okupiranoj zemlji). Srpski faistiki reim je poeo genocid nad nesrbima a posebno muslimanima. ***** U Drugom svjetskom ratu je pobijeno i poklano oko 100 000 ljudi, u najveem civila, koji su figurirali pod imenom za odstrijel "muslimani". Egzekutori su bili srpski nacionalisti, realizatori ideje velike Srbije, organizovani oko etnickog pokreta ali uz naklonost dijela srpske elite i kralja u izbjeglitvu. Bonjaci "muslimani" su tim rtvama bili narod koji je pretrpio najvee gubitke u II svjetskom ratu na prosotru bive Jugoslavije. ***** TITOVA JUGOSLAVIJA ***** Josip Broz Josip Broz Tito Kumrovec, 7.5.1892, Ljubljana, 4.5.1980 by BosonaCom U Titovoj Jugoslaviji, kad su u pitanju Bosna i Bosanci, odvijala su se dva paralelna procesa. Prvi je da je Bosna prostorno rtvovana u izgradnji zemlje. U grb Bosne su stavljeni dimnjaci koji za sav normalni svijet imaju samo jedno znaenje, znaenje cijevi za odvod smea, otrova i sl. Ogromna teka industrija za cijelu Jugoslaviju je podignuta u Bosni i Hercegovini i to po pravilu u gradovima (Zenica, Tuzla, Modria, Maglaj, Doboj, Mostar,...) Drugi dio tog procesa jeste podsticanje Bosanaca "muslimana" na iseljavanje prema Turskoj tu kampanju simbolizuje Aleksandar Rankovi, dravni funkcioner kasnije smijenjen ali po nezvaninim podacima milion pa i milion i pola ljudi koji se iselio u Tursku nije vraen kui. Trei dio istog procesa jeste nastavak pljaka bosanske zemlje i promjena titulara vlasnika putem "Agrarne reforme". Tad 1946. godine je Bosancima "muslimanima" oduzeto 640 000 hektara zemlje. Podsjetimo da je slinom reformom 1920 kralj Aleksandar istom dijelu stanovnitva Bosne oduzeo cijelih 860 000 hektara plodne zemlje i podjelio "solunaima" srpskim vojnicima na Solunskom frontu. ***** Drugi proces, pozitivan, kad je u pitanju bosanska pamet, ide u pravcu priznavanje Bosne i Hercegovine kao ravnopravnog dijela drave Jugoslavije (ZAVNO BiH 1943 godine), drugi je ravnopravno ukljuivanje Bosanaca u sve svere dravnog ivota po principu kljua (dravni, partijski i armijski aparat), razvoj sistema kolstva je omoguio Bosni da dobije snanu kolovanu kadrovsku osnovu gdje se obaveznost kole popela na nivo srednje strune spreme i za mukarce i ene. Podsjetimo da je u Bosni 1939. godine bilo ukupno 3000 pismenih ena. Tako su Bosanci dobili svoje generale, akademike, profesore, svjetski poznate umjetnike, nobelovce. Dio tog pozitivnog procesa bilo je snano ekonomsko jaanje Bosne koje je uvrstilo u red srednje razvijenih dijelova Evrope to je bio naprosto nevjerovatan ekonomski uspjeh ostvaren u 40-50 godina. Sve je nagovjetavalo da bi za Bosnu i Bosance trebali dolaziti sretniji dani, ali.

Racuna se da je oko 175.000 muslimana izgubilo zivote u ratu, sto iznosi 8,1 posto ukupnog naroda. To je veci postotak od postotka Srba koji su stradali u ratu (7,3 posto) i svih drugih naroda osim Zidova i Roma.61

19

Muslimani su se borili za sve strane - ustase, Nijemce, cetnike, partizane - i bili su zrtve svih zaracenih strana. Mnogi su od njih bili u hrvatskim i njemackim logorima smrti, recimo u Jasenovcu, Buchenwaldu, Dachauu i u Auschwitzu.62 Oni nisu izazvali taj rat, najvise su se borili da se odbrane.

ZAVNOBIH Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a poelo je u Mrkonji Gradu 25. studenog 1943. u 19 sati. Zavreno je iste noi (26. studenog) u 4 sata ujutro. Ovoj osnivakoj skuptini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituiran kao optepolitiko predstavnitvo Narodnooslobodilakog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najvii organ vlasti. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se istie da ubudue BiH i njene narode, i u zemlji i inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima istovremeno je izraena odlunost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj e biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Na zasjedanju je izabrana delegacija od 58 lanova koja e predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (29. studenog 1943.) Istovremeno je konstituirano Predsjednitvo ZAVNOBiH-a, sastavljeno od 31 lana, sa dr Vojislavom Kecmanoviem, lijenikom iz Bijeljine, kao predsjednikom. U Mrkonji Gradu se nalazi spomen-muzej prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao i dom ZAVNOBiH-a, koji predstavlja centar kulturnog i drutvenog ivota grada, a koji je otvoren 27. studenog 1973. u okviru proslave 30-godinjice prvog zasjedanja.

Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a

Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a odrano je od 30. lipnja do 2. srpnja 1944. u Sanskom Mostu na kojem je 1. srpnja 1944. godine donesena deklaracija o pravima graana u BiH u kojoj stoji: U plamenu pravednog oslobodilakog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u povijesti Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodnooslobodilakom pokretu, stupili su na isti put, poeli izgraivati svoj zajedniki dom, u ije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u povijesti oni su postali kovai svoje sudbine, vrsto odluni da jednom zauvijek sahrane 20

vjekovnu mranu i teku prolost i da izgrade dravnu zajednicu u kojoj e ivjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju." Oliena u narodnooslobodilakim odborima i ZAVNOBiH-u zajamuje: Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednika i nedjeljiva domovina; Slobodu vjeroispovjesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovjesti; Slobodu zbora i dogovora, udruivanja i tiska; Osobnu i imovinsku sigurnost graana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom ivotu; Ravnopravnost ena s mukarcima, kako u politikom ivotu zemlje tako i u svim oblastima drutvene djelatnosti; Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birai e vriti tajnim glasanjem na osnovu opteg, jednakog i neposrednog prava glasa; Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki graanin i graanka koji su navrili 18 godina ivota, a nisu toga prava lieni na osnovu zakona; Borci narodnooslobodilake vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti; Svakom graaninu zajameno je pravo albe na rjeenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritube svim organima dravne vlasti; Nitko ne moe biti osuen bez predhodnog sudskog postupka. Prvo zasedanje AVNOJ-a

Prvo zasedanje Antifaistikog vea narodnog osloboenja Jugoslavije odrano je u Bihau od 26. do 27. novembra 1942. godine. Na ovom zasedanju je ujedno i osnovano Antifaistiko vee narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ). Na Prvom zasedanju skuptina delegata, kojoj je od 78 delegiranih predstavnika prisustvovalo samo 54 delegata zbog tekih ratnih prilika, donela je Rezoluciju o osnivanju AVNOJ-a i Rezoluciju o organizaciji AVNOJ-a. Novoosnovano telo je oznaeno kao optenacionalno i optepartijsko politiko predstavnitvo Narodnooslobodilake borbe u Jugoslaviji, koja se oslanja na narodnooslobodilake odbore i masovne antifaistike organizacije, partijske i vanpartijske . Ono nije bilo konstituisano kao vrhovni organ dravne vlasti, ali su njegova organizacija i delatnost pokazivali da ono ima odlike predstavnikog organa sa oznakama najvieg organa vlasti. Kao glavno telo AVNOJ-a utemeljen je Izvrni odbor, u koji su izabrani: za predsednika dr. Ivan Ribar, za potpredsednike dr. Pavle Savi, Nurija Pozderac i Edvard Kardelj, a naknadno je kooptiran i Edvard Kocbek, a za lanove Mile Perunii, Ivan Milutinovi, dr. Sima Miloevi, pop Vlada Zeevi, Mladen Ivekovi i Veselin Maslea. Izvrni odbor AVNOJ-a imao je predsednika, etiri potpredsednika i est lanova. Izvrni odbor AVNOJ-a (koji je imao odsek za privredno finansijske, prosvetne, unutranje poslove, zdravstveni, socijalni, propagandni i verski odsek) koordinirao je

21

rad Narodnooslobodilakih odbora (NOO), razgraniavao rad vojnopozadinskih i civilnih organa vlasti, brinuo se o snabdevanju vojske i stanovnitva, radio na obnovi i oivljavanju privrede, osnivao kole i narodne univerzitete, borio se protiv nepismenosti, regulisao pitanje naputene zemlje, reavao pitanja zdravlja i socijalnog staranja, raspisovao zajam itd. AVNOJ je dao inicijativu za stvaranje zemaljskih antifaistikih vea i oblasnih Narodnooslobodilakih odbora, ime je znaajno doprineo povezivanju Narodnooslobodilakih odbora u jedinstven sistem vlasti. Drugo zasedanje AVNOJ-a - istorija AVNOJ je bilo optenacionalno i optepartijsko politiko predstavnitvo narodnooslobodilake borbe u Jugoslaviji konstituisano na skuptini u Bihau 26. i 27.novembra 1942. u prisustvu 54 delegata iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. U periodu od Prvog zasedanja AVNOJ-a do kraja novembra 1943. u Jugoslaviji su se odigrali odluujui dogaaji. Na tlu Slovenije, Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sandaka voene su operacije znaajne za dalji razvitak Narodnooslobodilake borbe. Tada su izvojevane velike pobede koje su omoguile donoenje istorijskih odluka u Jajcu 1943. i dalje uspeno voenje Narodnooslobodilakog rata. U toku dve i po godine neprekidne narodno-oslobodilake borbe protivu okupatora i njegovih pomagaa, narodi Jugoslavije postigli su krupne i odluujue uspehe, kako u unutranjoj, tako i u spoljnoj politici. U celoj Jugoslaviji stvara se sve vei broj brigada, jedinica Narodnooslobodilake vojske Jugoslavije (NOVJ) i partizanskih odreda. NOV je imala 8 korpusa, u ijem je sastavu bilo 26 divizija, vie od 10 samostalnih brigada, 108 partizanskih odreda i niz drugih manjih jedinica. Jedinice NOV-a su postizale veoma znaajne uspehe. Narodna vlast je uspeno organizovala ivot na slobodnoj teritoriji (snabdevanje vojske, organizovanje privrede, staranje o narodnom zdravlju, rukovoenje kulturno-prosvetnim ivotom). Jedinstvena slobodna teritorija u vreme Drugog zasedanja AVNOJ-a obuhvatala je oko 130.000 km2. Ve u drugoj polovini 1943. godine veina svih naroda Jugoslavije bila je na strani Narodnooslobodilakog pokreta. Svetska demokratska javnost sve je vie davala podrku oslobodilakom pokretu jugoslovenskih naroda. Prema Quadrant konferenciji u Kvebeku 24. 8. 1943. anglo - ameriki savezniki tab reio je da snabdeva partizane orujem i opremom i da pomae akcijama komandosa i bombardovanjem stratekih objekata. Uskoro dolazi do sve eeg kontakta izmeu zapadnih saveznika i Vrhovnog taba u vezi s ratnim pitanjima, te Vrhovni tab dolazi u mogunost da zahteva da se vrate ratni i trgovaki brodovi koje je Italija zaplenila, da se krene sa isporukama savremenog naoruanja (tenkova, artiljerije, avijacije) itd. Iako su priznavali uspehe NOV i slali joj pomo, zapadni saveznici nisu hteli promeniti svoju politiku prema izbeglikoj monarhistikoj vladi, oni su je i dalje smatrali legitimnim predstavnikom Jugoslavije. U takvoj situaciji bili su ve sasvim sazreli uslovi da se tekovine trogodinje borbe naroda Jugoslavije za nacionalno osloboenje i za novo dravno ureenje najzad ozakone od strane narodnih predstavnika. Trebalo je stvoriti organe koji e biti u

22

stanju da savladaju predstojee tekoe i da dostojno zastupaju narode Jugoslavije i u zemlji i u inostranstvu. Taj istorijski in izvren je 29. 11. 1943. u bosanskom gradu Jajcu na Drugom zasedanju AVNOJ-a. Zbog opasnosti od eventualnog vazdunog napada, odlueno je da zasedanje traje samo jednu no, a odrano je u zgradi biveg drutva "Sokola". Po osvajanju grada, partizani su unitili ovu dvoranu koja je bila nemaka vojna kasarna, da bi je za nepune tri nedelje obnovili i pripremili za zasedanje. Novom objektu su dali naziv "Dom Kulture". Samo manji broj delegata iz raznih krajeva nalazio se u gradu. Veina delegata je zadravana po okolnim selima zbog mogunosti vazdunog napada na grad. Iz Slovenije su stigli dr Ivan Ribar (predsednik AVNOJ-a), Boris Kidri i dr Josip Vidmar. Najvie tekoa su imali delegati iz Crne Gore koji su pod orujem i stalnom opasnou morali peaiti 300 km. Delegaciju iz Hrvatske je vodio dr Vladimir Bakari, a u stopu ju je pratila manja jedinica iz sastava 13. Proleterske brigade. Meu delegatima osim KPJ, bilo je i delegata HSS (Hrvatske Seljake Strankemaekovci i radievci), srpske zemljoradnike stranke, stranka samostalnih demokrata, muslimanske zajednice (spahinovci), Jugoslovenskog odbora, stranka hrianskih socijalista, nekolicina radikala, i drugih graanskih partija. Ukupno je 142 od 268 izabranih delegata iz svih krajeva Jugoslavije bilo prisutno u Domu Kulture na drugom zasedanju AVNOJ-a. Drugo zasedanje Antifaistikog Vea Narodnog Osloboenja Jugoslavije poelo je tano u 19 asova. Vrata Doma Kulture su bila irom otvorena za sve radoznale graane, s tim to su svi osim delegata na ulazu temeljno pretresani zbog mogunosti izvoenja diverzije. Nedaleko od grada su postavljeni teki protivavionski mitraljezi u sluaju vazdunih napada. Grad je zamraen tano u 19.15 posle ega su se vrata Doma kulture zatvorila. Rad delegata zapoet je himnom "Hej Sloveni" u izvoenju pozorinog hora narodnog osloboenja oko 19.20, da bi se zavrio u 5 sati ujutru kozarakim kolom. Radnim delom zasedanja rukovodilo je Predsednitvo u sastavu: dr Vojislav Kecmanovi, dr Ivan Milutinovi, dr Sreten ujovi, dr Josip Vidmar, dr Pavle Gregori, dr Zlatan Sremec, dr Sulejman Filipovi i pravoslavni svetenik iz Krupnja Vlada Zeevi. Predsednik AVNOJ-a izabran na prolom zasedanju u Bihau 1942. dr Ivan Ribar je otvorio zasedanje svojim uvodnim referatom "O radu AVNOJ-a izmeu dva zasedanja". Nakon pauze od pola sata, oko 21 as, za govornicu je stao Josip Broz Tito. Svoj referat poeo je reima: "Stvaranje Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije jeste jedna od najveih tekovina nae narodnooslobodilake borbe do tog vremena. Poloeni su temelji na kojima se gradi jedno novo, pravednije ureenje u zemljama Jugoslavije, poloeni su temelji jedne prave istinski demokratske, narodne vladavine.... Nakon Titovog jednoasovnog referata, poela je diskusija za vreme pauze, a zatim je govorio Boris Kidri, Pero Krstaji, sudija Marko Vujai, knjievnik i dr Sulejman Filipovi, venik iz Bosne Novak Mastilovi, hercegovaki prvoborac Luka Stevi, Rodoljub olakovi kao sekretar AVNOJ-a i mnogi drugi. Ukupno je 44 delegata govorilo. Oko pola 12 dolo je do krae pauze, da bi tano u 23.45 dr Ivan Ribar pred venicima proitao odluke sa drugog

23

zasedanja AVNOJ-a. Bili su to poslednji minuti 29. novembra, ali poto se sa itanjem poelo pre ponoi za datum istorijskih odluka uzet je 29. novembar 1943. Na ovom zasedanju odlueno je:

1. Da se Antifaistiko vee narodnog osloboenja Jugoslavije konstituie u vrhovno zakonodavno i izvrno predstavniko telo Jugoslavije, kao vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i drave Jugoslavije kao celine, i da se uspostavi Nacionalni komitet osloboenja Jugoslavije kao organ, sa svim obelejima narodne vlade, preko kojega e AVNOJ ostvarivati svoju izvrnu funkciju; 2. Da se izdajnikoj jugoslovenskoj izbeglikoj *vladi* oduzmu sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a pogotovo da predstavlja narode Jugoslavije ma gde i ma pred kim; 3. Da se pregledaju svi meunarodni ugovori i obaveze koje su u inostranstvu u ime Jugoslavije sklopile izbeglike vlade, u cilju njihovog ponitenja ili ponovnog sklapanja, odnosno odobrenja i da se ne priznaju meunarodni ugovori i obaveze koje bi Doba socijalistike BiH u okviru Jugoslavije
Kao sredinja jugoslovenska drava BiH je bila tokom najveeg dijela rata centar NOB-e. Ustav FNRJ izglasan je 31.01.1946. godine. U njemu se Bonjaci ne spominju kao nacija. Sedamdesetih godina konano je dolo do nacionalnog priznavanja Bonjaka pod imenom Muslimani. Poslije Titove smrti 1980. godine se otvoreno trai ukidanje Ustava iz 1974. godine kojim je omoguena vea samostalnost republika. Tokom 1989. godine dolazi do krize presjednitva SFRJ uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruanih snaga SFRJ s ovlaenjima samostalnog donoenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvren prikriveni dravni udar. Nakon osamostaljenja Slavenije i Hrvatske na referendumu odranog februara 1992. godine i graani BiH izjasnili su se za samostalnu, neovisnu i suverenu dravu. To je posluilo kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju 06.04.1992. godine. Evropska zajednica priznala je novo stanje u BiH, koja je 21.05.1992. godine primljena u UN. Krvavom i tunom istinom i mi smo "prvaci" te istorije na kraju 20. stoljea!! Sudbinu punu neizvjesnosti svi, ama ba svi, nosimo na svojim pleima. Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina

Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina je bila federalna jedinica Socijalistike Federativne Republike Juoslavije. Utemeljena je 25.11.1943. godine na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonji Gradu. Iako su u njoj godine 1990. provedene reforme kojima je uspostavljeno viestranaje i naputen dotadanji socijalistiki poredak, izraz "socijalistika" je ostao u vrijeme raspada SFRJ, te je promijenjen u Republika Bosna i Hercegovina tek nakon izbijanja rata u proljee 1992. Glavni grad SR Bosne i Hercegovine je bio Sarajevo. Konstitutivni narodi bili su kao i danas Muslimani (zvanino esta jugoslovenska nacija, od1971. godine, to je ozakonjeno Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Danas

24

je ime nacije Bonjaci), Srbi i Hrvati. Od autohtonih nacionalnih zajednica najbrojniji su bili Ukrajinci, ali nisu imali status zvanine narodnosti. Spadala je meu srednje razvijene jugoslovenske republike. Po privrednom razvoju iza nje je bila samo SR Makedonija. Bila je trea po veliini poslije SR Srbije i SR Hrvatske.

Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bonjaka (tada muslimanska) zajednika teritorija, nedjeljiva po principima historijskih injenica postojanja bosanske drave definisana je drava Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalistike Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina , a kasnije Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina . Priznata je kao najrazliitija republika u okviru bive Jugoslavije. Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje graane. Josip Broz Tito je esto naglaavao da je "Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska". Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina je jedinstven dio bosanskohercegovake historije. Jugoslavenski komunistiki slogan "bratstvo i jedinstvo" uistinu je ujedinio multietniku Bosnu i Hercegovinu i u njoj stvorio jedinstven sustav kulturne, socijalne, etnike i vjerske tolerancije. Zbog svoje centralne geografske pozicije u sklopu Jugoslavenske federacije, poslijeratna Bosna i Hercegovina je oznaena kao baza za razvijanje vojne obrane. To je znailo veliku koncentraciju Jugoslovenske narodne armije i razvoj vojne industrije. Nekoliko godina nakon zavretka Drugog svjetskog rata kree se sa obnovom i izgradnjom razorene zemlje, grade se nove eljeznike pruge, ceste, tvornice i hidroelektrane. Dolazi do ubrzanog razvoja industrije, posebice tekstilne, metalurke i vojne te industrije lijekova. itav taj ubrzani privredni i prometni razvoj znai irenje postojeih gradova te nastanak novih, kao i porast broja stanovnika. Vanost SR Bosne i Hercegovine u SFRJ i svijetu potvrena je izboromSarajeva za domaina Zimske Olimpijade 1984. Potkraj 1988. godine, poinje se ruiti socijalistiki poredak u Jugoslaviji. U novembru 1990. na prvim viestranakim izborima pobijedile su tri najvee nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. U oktobru 1991. godineBosna i Hercegovina izglasava suverenost, da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. godine. Nakon proglaenja nezavisnosti i meunarodnog priznanja BiH u aprilu 1992. godine je izbio rat. Politika Bosna i Hercegovina je u peridou od 1945. do 1992. godine po svojm ustrojstvu bila socijalistika republika te je bila federalna jedinicaSocijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Utemeljena je 25.11. 1943. godine na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Predsjednitvo Bosne i Hercegovine u tadanjem socijalistikom sistemu je brojalo 9 lanova, da bi, nakon prvih viestranakih izbora u decembru 1990. godine, imalo sedam lanova; po dva lana

25

izbonjakog, srpskog i hrvatskog naroda, te jednog lana iz reda ostalih. Jedan lan Presjednitva je bio Predsjednik Predsjednitva. Skuptina Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine je bilo zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine koje je donosilo odluke i zakone o unutranjoj i vanjskoj politici SRBiH, koja se morala slagati sa politikom i zakonima SFRJ. Vlada SR Bosne i Hercegovine je bila organ izvrne vlasti Bosne i Hercegovine koji vri svoja prava i dunosti u skladu sa Ustavom SFRJ i Ustavom SRBiH, zakonima i drugim propisima SFRJ i SRBiH

Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bonjaka (tada muslimanska) zajednika teritorija, nedjeljiva po principima historijskih injnica postojanja bosanske drave definisana je drava Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalistike Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistika Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao dananju Bosnu i Hercegovinu u okvirima dananji granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazliitija republika u okviru Jugoslavije. Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje graane. Josip Broz je esto naglaavao da je "Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska". Na tim principima Bosna i Hercegovina postoji i danas i svi njeni patrioti se bore za nedjeljivu jedinstvenu BiH gdje je mogu suivot njenih naroda kao Bosanaca i Hercegovaca. Svoj najvei industrijski procvat je doivjela ba u ovom periodu. Zbog tog su se i na njenom grbu nalazili fabriki dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskomrazvoju. Iako je ovo bio teak period za BiH kao dravu s dalekosenom bosanskom tradicijom, to su uivale ponajvie Srbija i Hrvatska, ipak je ovo bilo veoma pozitivno vrijeme za BiH jer se nikad nije razmiljalo o njenoj podjeli, pa makar unutar SFRJ, nije imala komplikovanu administrativnu podjelu, jednostavno je bila podjeljena na opine kao i ostale jugoslavenske republike.

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i odbrambeno-oslobodilaki rat

Mnogobrojni osvajai, koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu, tokom njene duge historije, od Rimljana, Bizantinaca, Maara, Hrvata, Srba,Turaka, Austrijanaca, pa do Papinskih pohoda odnosno krstakih ratova u cilju istrebljenja bosanskih krstjana nisu birali sredstva ni naine da prisvojeBosnu i Hercegovinu. Od svih zemalja agresora na Bosnu, najvie izmiljotina na raun Bosne su proizveli Hrvatska i Srbija, izmiljajui "historijsko pravo" na Bosnu. Od velikih osvajaa Bosne, mora se spomenuti zbog dugotrajne okupacije, a i po svom vojnom, osvajakom karakteru Osmansko Carstvo. Vladavina Osmanlija, koja je trajala etiri vijeka, potpuno je promjenila granice drava na Balkanu, te demografsku sliku ne samo podruja Bosne i Hercegovine, nego veeg dijela Srednje Evrope, pogotovo Hrvatske i u tom dijelu se moe povui paralela sa srpskim osvajanjem iz 1992. godine. Sigurno, najagresivniju politiku modernog doba prema Bosni i Hercegovini vodila je Srbija.

26

Nakon odranog referenduma, dana 29. februara 1992. godine, koga bosanski Srbi bojkotuju, Bosna i Hercegovina proglaava nezavisnost, nako ega Srbija preko JNA i paravojnih trupa uz svesrdnu pomo bosanskih Srba kree u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Neto ranije JNA je totalno unitila selo Ravno u trebinjskoj opini. Kao zvanian datum agresije uzima se 5. aprila 1992. godine, kad je ubijenaSuada Dilberovi od strane srpskih snajperista na Vrbanja mostu zajedno sa Olgom Sui, za vrijeme mirnih protesta na ulicama Sarajeva, iako je faktiki agresija mnogo ranije zapoela. Ve u junu 1992. Republika Hrvatska se ukljuuje u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ubija i zlostavlja Bonjake a i Srbe, o emu nedvosmisleno svjedoe stenogrami Franje Tumana o podjeli Bosne i Hercegovine, koji su dokazni materijal Hakog tuilatva. Jugoslovenska Narodna Armija, zajedno sa bosansko-srpskim paravojnim vlastima, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i dri ga u opsadi preko 1300 dana, to je najdua opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanski gradovi su okupiranu na samom poetku agresije:Foa, Viegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bonjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do terora hrvatskih snaga nad Bonjacima, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu,Ljubukom, apljini, Gornjem Vakufu. U jesen 1993. godine Fikret Abdi vri secesiju prostora opine Velika Kladua, uspostavlja autonomiju i vri teror nad neistomiljenicima. Ipak pred kraj rata bosanska vojska uspijeva nadmaiti autonomake snage i vratiti teritorij zauzetih podruja kladuke autonomije. Pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpska vojska je uz direktnu pomo Beograda i specijalne jedinice MUP-a Srbije pod nazivom "korpioni", kao i drugih formacija DB-a Srbije, uSrebrenici poinila genocid nad nevinim civilnim bonjakim stanovnitvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konaan danas broji 8.106 imena. Rat je okonan 21. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Savremena Bosna i Hercegovina

Danas je Bosna i Hercegovina sve samo ne ono za to su se borili njeni patrioti. Ustav je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena drava sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. Sve navedeno u Ustavu je pisani dokument, ali jo niti jedna vrijednost nije dola do izraaja iz tog razloga to se Bosna i Hercegovina nalazi pod meunarodnim protektoratom gdje vlast dri kancelarija OHR-a. Najvei problem dananje Bosne i Hercegovine je taj to ima administrativnu regionalnu podjelu koja se uopte ne temelji na historijskim, ekonomskim niti prirodnim injenicama. Tako je BiH podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bonjako-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine(51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu opinu koja ne pripada niti jednom od entiteta - Brko Distrikt. Brko Distrikt je vorite dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istoni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etniki segregacijski jer su titili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokuavaju da se kompenzuju koliko toliko sa dravnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba

27

entiteta i Brko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja jo nema teksta. Najvei koraci u de fakto ujedinjenju drave su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna Marka (KM) kao plateno sredstvo u cijeloj dravi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve vie dravnih ministarstava a vremenom se gase entitetska. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oruane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske. Iako ima progresa, on je i dalje veoma slab, posebno zato to Rebulika Srpska osporava mogue postojanje Bosne i Hercegovine bez entitetske podjele. Trenutno Republika Srpska usporava reformu entitetskih MUP-ova u dravni MUP, kao i reformu policije u dravnu policiju podjeljenu na regionalne sektore koji nee pratiti entitetske granice. Ovako ustrojena drava zasigurno ne moe dalje ka evroatlantskim integracijama to je i zakljuak Evropskog parlamenta na jednoj od sjednica odranih u junu 2006. godine gdje je doneen zakljuak da BiH mora donijeti potpuno novi ustav do 2010. godine ako eli postati i politiko-ekonomski dio Evrope Genocidi nad muslimanima u Bosni i Hercegovini
PRVI GENOCID Nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada ivoti muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili sloeni posebno muslimani Sandaka i istone Hercegovine. Tako je u selu ahovii, u Bjeljopoljskom srezu u Sandaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno poinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastraivanja uticali su na izmjenu etnike slike istone Hercegovine na tetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca. DRUGI GENOCID nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadanjim istraivanjima Kocovia, Zerjavica, Dedijera i Miletia, sve nemuslimana, Drugi svetski rat je odnio 103.000 muslimanskih ivota ili 8,1% ukupne tadanje muslimanske populacije. Najvie je muslimana u tom ratu nastradalo od etnickog, komijskog, noa to ih je stigao na kunom pragu, u avliji i na njivi. U prvih deset genocida muslimani se nikako nisu oruijem suprostavili svojim koljaima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo oekivali da koljai i zlikovci kau mi emo vam oprostiti to vas koljemo i u budue emo vam se smilovati. To se nije nikada dogodilo i to je bila naa najvea iluzija, zabluda i samoobmana. I konano, TREI GENOCID, najokrutniji i najvei genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo emu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je suroviji, iri i dublji po razmjerama od svih dosadanjih. On je najavljen od pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na oigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod tafetnom palicom Evropske zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki nain, uestvuje Srbja, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajedniki inile genocid nad muslimanima. Meutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom, genocid, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i dravu svim sredstvima bore i suprostavljaju etnicima i ustasama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvaavaju.

28