Sie sind auf Seite 1von 6

srpskaanalit ika.co m http://www.srpskaanalitika.

co m/2009/09/09/milo rad-vukasino vic-geo po liticka-sizo frenija-u-srba-suko b-dva-principa/

Milorad Vukainovi: GEOPOLITIKA IZOFRENIJA U SRBA SUKOB DVA PRINCIPA


esto se zapitamo zato nam se, kao naciji i dravi, deava to to nam se dogaalo kroz ceo tragini 20. vek. Nauna misao nekako uspeva da solidno opie istorijska i drutvena deavanja, ali postaje slaba i neuverljiva kada treba da objasni sutinu i smisao istorijskih preokreta. Stoga se pored klasine istorijske i drutvene analize moraju ukljuiti i neki novi i drugaiji pristupi u razreavanju istorijskih enigmi i sivih zona. Jedan od teorijskih modela koji obeava u objanjavanju dublje logike istorijskog procesa je geopolitika teorija o velikom sukobu kontinenata. Re je o dinaminom sueljavanju dva geopolitika naela: pomorskog i kopnenog, koji ima planetarnu dimenziju i svetskoistorijski znaaj. Prema ovom modelu, svesno simplif ikovanom radi jasnoe i operativne ef ikasnosti, narode sveta moemo grubo podeliti na pomorske i kontinentalne, u zavisnosti od toga da li osvajanju prostora pristupaju suvozemnim ili morskim putem. Ovde nije re samo o razliitim nainima komunikacije i transporta, ve i o dva razliita pogleda na svet, dva tipa civilizacije, koji na osoben nain odreuju unutranju i spoljnu politiku drava i naroda, neretko i nezavisno od trenutnog konteksta dogaaja. Da ponemo od morskog principa. Najoptija karakteristika pomorskog tipa civilizacije je primat ekonomskog nad politikim f aktorom, iz kojeg kao da zakonomerno nastaje liberalni trini model i njemu prilagoena parlamentarna demokratija u kojoj novac dominira nad drutvom. Tipian predstavnik ovakvog geopolitikog opredeljenja u novovekovnoj istoriji (u antici bi to bili talasokratija Atina i Rim) jeste biva kraljica mora Engleska, ija su kolonijalna osvajanja bila u f unkciji irenja pomenutog civilizacijskog modela i stvaranja globalne pomorske imperije. Skoro identina misija pripada danas Sjedinjenim Amerikim Dravama, koje su geopolitiki naslednik i sledbenik Velike Britanije, gde je atlantizam poprimio najradikalnije karakteristike u ekonomskoj, socijalnoj, politikoj i duhovnoj sf eri. Anglosaksonci su kroz Makindera i Mahana def inisali, a kroz Kisindera i Beinskog i skoro sproveli, svoj vievekovni vodeni princip dominacija na morima, koja je put ka uspenoj kontroli Hartlanda (srca Z emlje), koje se u velikoj meri poklapa sa evroazijskim prostranstvima Rusije. Da bi to ostvarili, moraju onemoguiti koaliciju kontinentalista ili, recimo to malo politiki aktuelnije, na evropskom prostoru spregu Pariz-Berlin-Moskva. Nasuprot ovom, postoji i drugi kontinentalni geopolitiki princip, ija je osnova u primatu politikog nad ekonomskim f aktorom, gde je interes zajednice u vanim istorijskim momentima bio iznad pojedinanih utilitarnih interesa. Njegova karakteristika je relativno vrsta hijerarhija, ekonomija sa naglaenom etatistikom i socijalnom dimenzijom, kao i duhovnost koja, nasuprot zapadnoj racionalistikoj religioznosti, ima jaku crtu mistinog. Uproeno reeno, naspram liberalnog individualistikog Ja stoji kolektivistiko Mi. Takav model civilizacije nastao je u pravoslavnoj Rusiji i kulturama Bliskog i Dalekog istoka. Hantington govori, a mnogo zapadnjaka to misli, da je granica liberalnog i individualistikog Z apada u Evropi tamo gde poinje autoritarno i kolektivistiko pravoslavlje. Dakako da i meu kontinentalnim drutvima postoje ogromne civilizacijske razlike, ali ih radi uoptavanja ovde neemo posebno analizirati, osim to moemo razlikovati zapadnoevropski kontinentalizam (nemaki i f rancuski), zatim ruski i na kraju azijske tipove kontinentalizma. Moemo rei da se ispod povrine haotinih istorijskih dogaaja odvija drama u kojoj se neprestano sueljavaju ova dva drutvena modela i naina miljenja, kako na planetarnom, tako i na unutranjem politikom nivou pojedinih drutava.

Ispod pokorice ideologije ini se da hladnoratovske i posthladnoratovske podele i sukobe ne mogu analitiki savladati ni klasini ideoloki modeli (dualizam kapitalizam komunizam), ali ni Fukujamin progresistiki kraj istorije, pa ni Hantingtnonov sukob civilizacija. Sukob SAD SSSR, razaranje Istonog bloka, iscrtavanje nove karte Evrope u posthladnoratovskoj epohi dogaaji su koji se mogu razumeti samo ako se ovi teoretski modeli primenjuju u geopolitikom kljuu. Naime, ispod povrine prolaznog ideolokog sukoba krile su se dublje struje geopolitikih procesa dugog trajanja, u kojima je ideologija bila malo vie od maske koja je varala povrne posmatrae. Ako se, recimo, ovako analizira sovjetska i amerika politika u Avganistanu, onda je jasno da je ona samo nova runda u sukobu ruskog kontinentalnog bloka sa anglosaksonskim, koja se na slian nain za isti prostor vodila i u 19. veku. Celokupna strategija obuzdavanja komunistike zle imperije (o kojoj je govorio Regan) zapravo je geopolitiko okruivanje SSSR-a lancem saveznika od zapadne Evrope, preko Bliskog istoka i Azije do Japana, pa tako predstavlja samo ponavljanje strategije Velike Britanije prema Rusiji, ali i prema bilo kome ko iz Hartlanda moe da bude pretnja njihovoj hegemoniji. Posthladnoratovska epoha geopolitikom sueljavanju dva geopolitika naela mora i kopna dala je dodatni impuls, nove f orme, koje prevashodno proistiu iz nove tehnoloke revolucije, koja prouzrokuje pojavu novih geopolitikih igraa na evroazijskoj ahovskoj tabli (Kina, pre svega). Tehnoloki razvoj i nova geopolitika realnost amerike globalne hegemonije menjaju nain ivota, ali i nain odreenja onoga to zovemo dravom, nacijom, teritorijom Teko je danas govoriti o razlici izmeu unutranje i spoljne politike, o otroj granici izmeu rata i mira (primer Kosmeta). Tako su atlantizam i kontinentalizam postali ne toliko geograf ski, koliko ideoloki i kulturoloki pojmovi. Geopolitiki pristup analizi poloaja Srbije u svetu za nau politiku klasu je, ini se, neto egzotino, ako ne i glupo. Nasuprot toj domaoj naivnosti i gluposti, mi vidimo da ovako shvaena spoljna politika predstavlja osnov na kome se gradi svaka iole ozbiljna strategija. Naroito u tome prednjae vodei ameriki geostratezi koji, poput Hantingtona, istiu da strateka pobeda u hladnom ratu nije i civilizacijska. Suprotno naivnom optimizmu mondijalista, oni naglaavaju da je trijumf zapadne ideologije u tuim civilizacijama i kulturama povran i verovatno privremen. Z bog toga je jedna od njihovih preporuka ne toliko direktno nametanje sopstvenog modela civilizacije nezapadnim narodima, koliko usmeravanje tueg kulturnog i civilizacijskog obrasca u odreenom pravcu stvaranjem brojnih centara uticaja u ideolokoj, medijskoj, ekonomskoj i politikoj sf eri, koji kod nezapadnih naroda odravaju stanje u korist njihovih interesa. Dakle, mehanizmi direktne vesternizacije (koja je i proces i projekat) nadograuju se ili zamenjuju nastojanjem da se pragmatino iskoriste lokalne tradicije zarad sopstvenih stratekih i ekonomskih ciljeva.

Slavizam i atlantizam Da bismo razumeli o emu govorimo, ponimo od analize ideje jugoslovenstva koja predstavlja balkanski odjek starijih panslavistikih tenji, koje su u Rusiji bile razvijene posebno u drugoj polovini 19. veka. Podsetimo, re je o pokretu koji je u Rusiji teio objedinjavanju svih Slovena (pravoslavnih i katolika) tako to bi ruski nacionalizam vremenom prerastao u panslovenski, iako za ostvarenje takvih tenji nije bilo realnog raspoloenja kod Slovena katolika. Naprotiv, ruski panslavizam kao projekat rusif ikacije neruskih Slovena samo je jaao otpore i antiruska i antipravoslavna oseanja, pretvarajui ove narode u puki instrument britanske, ali i nemake (geo)politike. Osim tog ruskog panslavizma postojao je i katoliki panslavizam, naroito kod eha, koji je eleo da iskoristi rusku vojnu mo kako bi ih oslobodio germanske dominacije. Na opasnost prerastanja ruskog u panslovenski nacionalizam posebno je upozoravao veliki diplomata i f ilozof Leontjev, izrekavi u jednoj polemici sa slovenof ilima uvenu reenicu da slovenstvo postoji, ali slavizma nema. On je oseao da je ovakva ideoloka konstrukcija (kopija pangermanizma) tetna kako za sve Slovene, tako i za same Ruse i shvatao da slovenstvo nema dubok istorijski sadraj i smisao, dok, nasuprot tome, to vizantinstvo, kao temelj ruske kulturne matrice, i te kako ima. Z ato je on tretirao slovenof ilski romantizam kao ideoloko kukavije jaje koje stvara samo nove zabune, a i nevolje.

Da to nisu bile samo intelektualne konstrukcije, pokazae istorija. Tragini dogaaji iz Prvog svetskog rata, ogromna nepotrebna stradanja ruskih vojnika na istonom f rontu pod pritiskom zapadnih saveznika doveli su do ljuljanja istone imperije i revolucionarnog talasa. Pokazalo se i da je panslavistika ideologija mrtvo slovo na papiru jer su Sloveni ratovali protiv Slovena, i to, ini se, oni pod komandom Bea sa velikim arom protiv svoje brae Srba i Rusa. Rusija, kao iznutra podeljeno drutvo (Hantington kae izof reno) na zapadnjaku elitu i na evroazijsku narodnu masu, nije mogla da podnese takva iskuenja. Drava je propala, a vakuum moi iskoristila je najorganizovanija i najf anatinija sekta boljevici da se doepaju vlasti. Uz to, treba dodati da su nemaki generaltab i ameriki bankari pomagali i f inansirali Lenjina i njegov revolucionarni eksperiment iz stratekih, geopolitikih i ekonomskih razloga. Na taj nain su i Nemci i Anglosaksonci hteli da izbace iz igre jedinog ozbiljnog konkurenta na ogromnim prostorima Evroazije. No, na kraju se to i Nemcima vratilo kao bumerang, pa su za neko vreme van igre bili i Berlin i Moskva. Dakle, potpuni trijumf atlantistike strategije zavadi pa vladaj. Posle prve f aze svetske revolucije u kojoj je, po reima Trockog, Rusija trebalo da poslui samo kao ibica koja bi zapalila svetski poar, nastupila je stabilizacija komunistikog poretka i stvaranje komunistike imperije pod vlau Staljina. Tako se kroz jednu radikalno modernistiku i zapadnjaku ideologiju f ormirala nova evroazijska imperija na kolektivistikim principima. Sa jedne strane, agresivna i brutalna sekularizacija i vesternizacija ruskog drutva, a sa druge obnova nekakvog ruskog imperijalizma, dodue, sada sa petokrakom. Staljin postaje boljeviki samodrac. Tokom Drugog svetskog rata Staljin, ugroen od nacistike Nemake, f orsira i panslavizam kao nain da mobilie slovenske mase protiv germanskog okupatora. To je bio pokuaj, dodue ne preterano uspean, da se panslavizam iskoristi u strateke svrhe. No, na kraju krajeva, sa propau komunizma i Varavskog (vie-manje panslovenskog) saveza ostao je samo animozitet Poljaka i eha prema Rusima. To su, naravno, iskoristile zapadne zemlje da, pod platom oslobaanja od Rusa i komunizma, ova drutva pretvore u vazalna. Dakle, od tog i takvog panslavizma imali su tete gotovo svi Sloveni. Na slian nain panslovenstvo je (zlo)upotrebljeno i na balkanskim prostorima. Ruski panslavizam je delovao sa pozicija ruskih aspiracija na Balkanu, dok je onaj zapadni austroslavizam imao za f unkciju da vee Srbe za Hrvate i Slovence kako bi ih odvojio od ruskog uticaja, ali i pretenzija da stvore samostalnu dravu i vode nezavisnu spoljnu politiku. Iz tog tazloga bilo je neophodno na kraju Prvog svetskog rata spreiti trijumf Srba na Balkanu, koji bi, po britanskom istoriaru Sitonu Votsonu, predstavljao veliku nesreu za evropsku kulturu i civilizaciju. Ovo se moglo postii stvaranjem multikulturalne jugoslovenske zajednice u kojoj bi Srbi i srpski nacionalizam bili neutralisani i kontrolisani. Preko jugoslovenske ideologije Srbija se pretopila u Jugoslaviju, koja je bila geopolitiki tampon prema germanskim i ruskim aspiracijama na balkanski region. Po sadraju je taj tip jugoslovenstva bio mnogo blii austroslavizmu (pa i ilirstvu), te je znaio odvajanje od drugih neslovenskih i pravoslavnih naroda, dok je, s druge strane, bio suprotstavljen germanskom f aktoru. Sve ovo odgovaralo je Francuskoj i Anglosaksoncima. Iako je jugoslovenstvo bilo proizvod i domaeg idejnog toka srpske i hrvatske politiko-intelektualne scene, ono je i posluilo konkretnim geopolitikim interesima pojedinih zemalja. Rezultat ovakve udne dravne i ideoloke tvorevine su neprekidni unutranji sukobi i konf uzna spoljna politika. U toj i takvoj dravi Srbija i Srbi gubili su svoj identitet i integritet, a pri tome su bili neprekidno optuivani od drugih da dominiraju tom rogobatnom dravom sa pozicija velikosrpske hegemonije. Ovakvo mutno jugoslovenstvo samo je jo vie pojaavalo istorijske nesporazume i animozitete, naroito Hrvata prema Srbima. Epilog ovakvog multi-kulti eksperimenta je krah drave 1941, graanski rat, etniki sukobi, genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Pritom, moramo se podsetiti britanske uloge u podstrekavanju Srba da Hitleru kau ne i tako zaponu sopstvenu golgotu. Dakle, posledica panslavizma u jugoslovenskoj redakciji slina je onoj koju je imao ruski jo jai animozitet Slovena prema Slovenima. Onde Poljaka prema Rusima, ovde Hrvata prema Srbima. Te 1941. godine Anglosaksoncima je bilo potrebno da se otvori jo jedan f ront na Balkanu, a moda kao i 1914. da se na taj nain u svetski rat uvue i Rusija (dodue, sada kao SSSR). Oni su zato podravali pokrete otpora etnike i partizane, da bi vezivali to vie nemakih divizija na ovom prostoru. Istovremeno, nisu mnogo marili za genocid nad Srbima u Hrvatskoj jer im je Z agreb gotovo uvek bio simpatiniji od Beograda (uostalom, samo su drugi bombardovali 1944).

Da bi se razumela britansko-anglosaksonska politika na Balkanu u Drugom svetskom ratu, u geopolitikom kljuu dovoljno je pogledati kakav su odnos imali prema Titu i Drai. U prvo vreme bili su vie naklonjeni etnikom pokretu kao jugoslovenskom i demokratskom, koji bi restaurisao predratnu jugoslovensku dravu, na elu sa dinastijom Karaorevi, koja je bila pod njihovim tutorstvom. No, kako je genocid nad Srbima u Hrvatskoj izazvao pomeranja unutar etnikog pokreta od jugoslovenskog ka srpskom nacionalizmu, to je on bio sve manje pozitivno ocenjivan u Londonu. Sam eril rekao je da Anglosaksonci ne mogu podrati etniki pokret jer je postao srpski i nacionalistiki i da im je stoga blii Titov austroslavizam koji e obnoviti jugoslovensku dravu. Bez obzira na to to je re o boljevikom revolucionaru geopolitiki princip ih je vodio ka tome da rusof ila Drau odbace, a katolikog ateistu Tita podre. Tito je bio boljevik, ali i ovek okrenut Z apadu. Njegov katoliki i austrougarski kulturni bekgraund imao je velik uticaj na njegovu politiku orijentaciju. Z ato je esto bio sumnjiv evroazijskom Staljinu, koji ga je 1948. optuio da je ovek Z apada u redovima komunista. Do sada se nisu ozbiljno uzimale u obzir te Staljinove optube, a naroito se nisu sagledavale u geopolitikom kljuu sukoba atlantista i kontinentalista. Mi, naravno, ne tvrdimo da je to jedina dimenzija sukoba, ve samo da je veoma znaajna. Da te staljinistike optube nisu bez osnova, pokazuje i politika istorija Josipa Broza Tita posle 1948. On je, naime, ne samo u vreme sukoba sa SSSR-om ve i posle toga bio ovek od izuzetnog poverenja Anglosaksonaca. Treba samo podsetiti na to kako je preko Pokreta nesvrstanih pacif ikovao i od SSSR-a odvojio mlade tek dekolonizovane drave Af rike i Azije. Iz tog razloga ne zauuje to je prema njemu animozitet gajio De Gol, koji je klasini predstavnik zapadnoevropske kontinentalne ideje, a to su ga ameriki f inansijski centri zasipali milijardama donacija i kredita. Isto tako je mogue i sukob Tita i Rankovia na Brionskom plenumu tumaiti, izmeu ostalog, i kao Josipov konani obraun sa kontinentalnim opredeljenjem u partiji i sa ozbiljnim dravnim centralizmom koji je predstavljao ovaj drugi. Problem kralja Aleksandra i Aleksandra Leke bio je (ma koliko oni bili razliiti) isti oni su jako ozbiljno shvatali jugoslovenstvo i jugoslovensku dravu koju su hteli da ouvaju. Moe se, u tom kontekstu, tumaiti i to to je na nedavnom skupu OEBS-a u Varavi britanski ambasador Krof ord pominjao tobonje Rankovievo nasilje na Kosovu kao jedan od vanih argumenata u prilog nezavisnom Kosovu.

Jugoslovenstvo protiv atlantizma Anglosaksonska geostrategija devedesetih godina prolog veka pravi prividan zaokret odbacivanjem ideje jugoslovenstva. Re je o manevru koji najee zbunjuje tzv. istraivae povrnih injenica, koji zanemaruju dublje istorijske i geopolitike tokove. Jugoslavija je imala svoju f unkciju i, ini se, rok trajanja. Posle ishoda Osme sednice Saveza komunista Srbije, a i nakon ozloglaenog memoranduma, jasno je da je u Srbiji ideja naivnog jugoslovenstva evoluirala u ideju racionalnog jugoslovenstva. Nestala je, ili se izgubila postepeno, ona srpska zaljubljenost u Jugoslaviju radi koje je Beograd bio spreman da rtvuje nacionalne interese. Pored toga, sa raspadom SSSR-a nestalo je potrebe da Jugoslavija bude tampon prema istonoj imperiji. Upravo te okolnosti uticale su na planere anglosaksonske geostrategije, potpuno svesne toga da nestajanje granica izmeu nove interpretacije jugoslovenstva i zatite srpskih nacionalnih interesa nosi potencijal geopolitikog kontinentalizma. Ali, ipak nisu bili tako radikalno protiv opstanka Jugoslavije, kao to je to bila Nemaka podravajui Z agreb i Ljubljanu, pod uslovom ako bi je restaurirao jo jedan Hrvat, ovaj put Ante Markovi. Z bog toga je otpor takvom modelu opstanka ili raspada SFRJ-a dravnog rukovodstva Srbije, na elu sa Miloeviem, pa i otpor srpskog naroda rastakanju njegovih istorijskih i etnikih prostora bio toliko medijski demonizovan. Sa stanovita Z apada predvoenog Anglosaksoncima, Srbi su poinili neoprostiv greh jer su bili prepreka njihovom prodoru na Istok, ali i zato jer su se navodno opirali globalizmu-atlantizmu kao ideji, o emu je nedavno pisao nekadanji zamenik dravnog sekretara SAD Stroub Talbot.

Linija podela u Srbiji

Treba napomenuti da osnovni cilj atlantskih agenata uticaja nije toliko borba protiv srpskog nacionalizma, koliko borba protiv njegove interpretacije u kontinentalnom geopolitikom kljuu. Postoji itav spektar politikih pokreta i stranaka koje su od devedesetih godina bile pod posrednim i neposrednim uticajem morskog principa. Ako izuzmemo leviarske nevladine grupacije, koje su otvoreno f inansirale zapadne vlade i njihove specijalistike slube, veoma je zanimljivo da znaajan broj srpskih atlantista deluje pod maskom nacionalne desnice. Istina, lanovi njihovih organizacija esto su bili iskrene patriote, koji ni do danas ne shvataju da su izmanipulisani. Sva ta servilnost se racionalizovala srpskoj naivi kroz f loskule, poput one da smo Amerikancima dali baze, sada bismo imali sve to hoemo, ili danas: ako bismo bili kooperativniji, dobili bismo moda pola Kosova. Tipian primer takvog delovanja bio je proameriki Srpski pokret obnove, iji je lider Vuk Drakovi kolski primer nacionaliste atlantiste. Emil Vlajki pisao je o tome da je Amerika promovisala etnitvo i antikomunizam na ovim prostorima radi ostvarivanja svojih stratekih interesa. Setimo se samo Drakovieve retorike o odsecanju ruku svima onima koji u Srbiji nose neku drugu zastavu osim srpske. Takva demagogija mogla je samo da produbi postojee nacionalne antagonizme na tlu nekadanje Jugoslavije. Posledica tog i takvog delovanja je smanjenje anse da se realizuje kontinentalna ideja racionalnog jugoslovenstva u korist angloamerikih interesa kontrole srpskog istorijskog i etnikog prostora, pod izgovorom borbe protiv izmiljenog bauka Velike Srbije. Posle poetka ratnih dogaanja SPO je evoluirao u pacif istiku i graansku partiju koja je takvim ponaanjem izgubila kredibilitet u iroj javnosti, ali je zato uvek bila na liniji politike korektnosti. Sasvim suprotan evolutivni put imala je ideja Velike Srbije, u interpretaciji Srpske radikalne stranke i njenog predsednika eelja. Naime, za razliku od atlantiste Drakovia, lider radikala preao je devedesetih put od nacionaliste atlantiste, koji je pokazivao razumevanje za ameriku agresiju na Irak, u nacionalistu kontinentalistu ije je konkretno politiko delovanje u osnovi bilo blisko Miloevievom racionalnom jugoslovenstvu, to je obojici obezbedilo mone neprijatelje i haku tamnicu. Vrhunac takvog otpora anglosaksonskom geopolitikom prodoru na Balkan iskazan je prilikom f ormiranja vlade koja je doekala kosovske sukobe i NAT O bombe. Upravo zbog suprotstavljanja atlantistikoj strategiji i nekakvog govora mrnje, lider radikala zatoenik je Tribunala u Hagu, koji je neskriveno sredstvo geopolitike prekompozicije Balkana i reinterpretacije njegove novije istorije. Geopolitiki dualizam posebno je bio zanimljiv u politici pokojnog premijera dr Z orana inia. Njegova geopolitika orijentacija dugo je bila neodreena i konf uzna. Kao predsednik Demokratske stranke, ini je bio ovek posveen modernizaciji i evropeizaciji Srbije. Meutim, on nije bio po volji Anglosaksonaca koji su ga doivljavali kao bliskog nemakom f aktoru (i tom bloku u EU). Z ato su ga tretirali kao potencijalnog kontinentalistu, kojem nikada nisu mogli verovati. Atlantistima je posebno smetala inieva samostalnost i napor da se Srbija priblii najjaoj evropskoj dravi. ak se i pokuaj svrgavanja od strane Vuksanovia 2000. moe tumaiti u tom kljuu, jer se tu angaovao i ameriki izaslanik Gelbard. Da je u iniu postojao kontinentalni potencijal, govori i njegova poslednja f aza kada se, verujemo iskreno, angaovao oko internacionalizacije kosovskog pitanja. Njegova tragina smrt, ija je politika pozadina jo uvek misteriozna, prekinula je evoluciju ka kontinentalnom patriotskom politiaru, kako ga je i Dobrica osi prepoznao. Po insajderskim izjavama Bebe Popovia, ameriki f aktor je ruio inieve ljude u vladi. Nesporno je da se nakon toga politika Srbije i DS ubrzano preusmerila u pravcu otvorenog atlantizma. Umesto pronemakog inia, dobili smo Tadia, koji je sasvim okrenut Anglosaksoncima.

Srbija okrenuta protiv sebe Srbija se posle ref erenduma u Crnoj Gori nala na geopolitikoj i istorijskoj raskrsnici. Raspad dravne zajednice predstavlja zavrni udarac atlantske geostrategije ideji racionalnog jugoslovenstva, koja je svoj kontinentalni potencijal pokuala da odri ak i u jednom pravnom provizorijumu, kakva je bila konf ederacija Srbije i Crne Gore. Jasno je da bez otvorene podrke Evropske unije i SAD, Crna Gora nikada ne bi postala nezavisna drava. Istovremeno je nezavisnoj Srbiji porueno da je trenutak da se okrene sama sebi. Re je o geopolitikom izboru, koji, ukoliko bi bio ostvaren, sadri perspektivu zatvaranja u samu sebe i dalje

slabljenje. To bi otvorilo i pitanja novih oblika f ragmentiranja po regionalnom principu. Na dravnom planu, takva Srbija bila bi potpuno indif erentna prema sudbini svojih sunarodnika na postjugoslovenskim prostorima i praktino bi vodila potpuno anacionalnu unutranju i spoljnju politiku. Ovakva srbijanska orijentacija znai potpuni krah srpske nacionalne ideje koju je u novom veku poeo da ostvaruje Karaore i njegovi ustanici. Ovakav klaustrof obini izolacionizam odgovara minornoj ulozi Srbije na Balkanu kakvu joj daju atlantisti. Nosioci ovakvih politikih ideja u Srbiji danas su partizani 5. oktobra , pre svega i iznad svega Demokratska stranka, G 17 plus, Srpski pokret obnove. Neoliberalni koncept otvorenog trita (itaj: ekonomske kapitulacije), koji u Srbiji od 5. oktobra sprovodi G17, predstavlja ist izraz atlantistikog ekonomizma. U ekstremnijem i istijem obliku ove ideje zagovara edin LDP, kao i itav spektar malih regionalnih stranaka i predstavnika tzv. NGO sektora. Re je zapravo o svojevrsnoj reciklai ideje naivnog jugoslovenstva pod drugaijim ideolokim sloganima poput multikulturalizma i regionalizma. Pored te neojugoslovenske opcije, koja se ogleda i kroz jugonostalgiju, verovatna je opcija manipulisanja srpskim nacionalizmom. On bi spolja imao obeleja povratka tradicionalnim vrednostima, naciji i porodici, dok bi sutinski to bila simulacija bez sadraja. Jedan takav narodnjaki pokuaj je i Bogoljubov PSS. Pored nacionalista Srbijanaca, u stvaranju politiki korektnog patriotizma odreenu ulogu imaju i neki konzervativni crkveni krugovi sa kojima se odavno manipulie preko ideolokog monarhizma i f ormalnog tradicionalizma. Ovakva orijentacija karakteristina je za delovanje jednog krila Demokratske stranke Srbije, koji je na jedan gotovo neobjanjiv nain bio amnestiran od bilo kakve medijske kritike aktuelne vlade, poput ministara ekonomista Bubala i Parivodia. Ovde je re o ljudima koji oigledno odgovaraju interesima demokratskog bloka i stranim f inansijskim centrima moi. Drugo krilo, oito iznutra podeljene Demokratske stranke Srbije, nosi u sebi kontinentalni geopolitiki potencijal. Njegovi predstavnici su, kako izgleda, ministar pravde Stojkovi i ef BIA Rade Bulatovi, koji su poslednjim akcijama, posebno pokuajima suzbijanja korupcije, pokazali ako nita drugo a ono barem dravotvorne namere u vremenu sveopteg rastakanja drave i nacije. Tu treba dodati i Sandu Rakovi-Ivi i Velju Ilia. Izmeu ova dva krila je premijer Kotunica, mada njegova retorika i delovanje oko Kosmeta odaju linost intimno bliu kontinentalistima. No, on je izgleda u manjini u vrhu svoje stranke i ovakve vlade. ini se da velik kontinentalni potencijal sadri Srpska radikalna stranka. Koliko je bitna geopolitika orijentacija, moe da ilustruje kakav bi pozitivan preokret percepcije SRS-a u svetskim i domaim atlantistikim medijima imalo njeno okretanje atlantskim integracijama. Od runog paeta postali bi divan demokratski labud. Ali, problem radikala nije samo to to su na atlantistikom indeksu zabranjenih partija ve i njihova koncepcija Velike Srbije, koja u sadanjem istorijskom trenutku deluje potpuno nerealno, a neretko i kontraproduktivno. To je okolnost koja zakonomerno vodi atlantizaciji radikala ili barem njihovom iskoriavanju u atlantistikoj strategiji podele Srbije na dva politika tabora. Povratak stare radikalske retorike suava im politiki manevarski prostor. teta od snane retorike zasnovane na nacionalnim emocijama je viestruka, ne samo za radikale ve i za ceo kontinentalni blok u Srbiji. Na unutranjem planu ona direktno vodi homogenizaciji svih atlantista, dok na spoljanjem dovodi u pitanje i kontinentalnu (a u okviru toga naroito prorusku) orijentaciju kojoj tei ova stranka. Naime, putinovska geopolitika Rusije, zasnovana na naelu umerenog stratekog pragmatizma, sigurno da nije spremna da odnose sa Srbijom gradi na atlantistikoj sveslovenskoj pravoslavnoj solidarnosti, ve na konkretnim kontinentalnim strategijskim povezivanjima, pre svega u ekonomskoj sf eri. Ova analiza domaeg politikog spektra pokazuje da je naa elita nezrela i geopolitiki nepismena. A ono to je jo gore od toga jeste da pokazuje opasne simptome geopolitike izof renije, jer se neprekidno lomi izmeu servilnosti atlantistikoj strategiji s jedne, i neartikulisane kontinentalne orijentacije s druge strane, koja esto svojom neumerenou samo predstavlja rad u korist sopstvene tete.

Das könnte Ihnen auch gefallen