PREDGOVOR SLOVENAČKOM IZDANJU

IZ 2006.

1
 Zmago Jelinč
ičPlemeniti

O knjizi i autorstvu

Knjiga Hrvati u svetlu istorijske istine, autora Psunjskog, za kojega skoro sa sigurnoš ću
mož emo tvrditi, da je to bio Veliš a Raičević, dolazi među slovenač ke č itaoce bašu
pravom trenutku, u doba približ avanja susedne Hrvatske evropskoj uniji demokratskih
država, a gde po mojem uverenju nikako ne spada. Bar ne za onoliko vreme, dokle se ne
razjasne i isprave istorijske laži i krivice kako prema srpskom, tako prema slovenač kom
narodu. Uveren sam, da ć e se s mojim stanoviš tem složiti već
ina onih, koji knjigu budu
proč itali.

Knjiga je sigurno nastajala dosta dugo, a odš tampana je bila u Beogradu marta 1944.,
neš to pre oslobođenja grada. Gestapo, tajna policija nemačkoga rajha je, izvesno zbog
izdaje, upala u š tampariju u kojoj je bila knjiga š tampana, i zaplenila skoro celokupan
tiraž. Nemci nisu ž eleli da se otkrije istina o istoriji Srba i lažljivosti Hrvata u njihovom
falsifikovanju istorije. Na kraju krajeva, Hrvatska je bila saveznica, a Srbija samo
okupirana i sa privremenom vladom. Odmah po oslobođenju preostale primerke je traž ila
i zaplenila jugoslovenska tajna policija, a š tampara Antuna Rota su krajem 1944. godine
proglasili za okupatorskog saučesnika i ubili ga na nepoznatom mestu. Za Psunjskog se
nije znalo ko je, pa je mogao da se izvuč e. Već inu primeraka knjige su pronaš li, a njihovi
vlasnici su, po obič aju, završ ili na Golom otoku. Zvanič na institucija, Narodna biblioteka
Srbije prvi primerak knjige dobila je tek 1981. godine, posle smrti Josipa Broza - Tita.
Primerak u svom arhivu ima joši Srpska pravoslavna crkva, a nekoliko primeraka imaju
nekadaš nji autorovi prijatelji, koji veš to prikrivaju svoj originalni primerak, jer knjiga
nije pisana niz dlaku ni današ nje srpske vlasti. Međutim, jedan primerak knjige je u
Sloveniji č iji prevod i objavljujemo.

Ko se skriva iza pseudonima Psunjski, nije bilo pozanato sve do kasnih 1990-tih. Bez
sumnje ga je to oč uvalo u životu, jer su štampar njegove knjige, kao i ceo niz ljudi, koji
su tu knjigu imali kod sebe, zbog nje umrli. Uprkos svemu, neki istorič ari jošdanas
zagovaraju različ ite teze. Jedna od njih je i da je knjigu napisao pesnik Milan
Dobrovoljac Žmigavac, biskup Hrvatske starokatolič ke crkve, a druga knjigu pripisuje
gospodinu Raš ajskome, službeniku zagrebač kog univerziteta, koji je ž
iveo u Beogradu i
Sarajevu i zbog toga imao pristup dokumentima o poreklu Hrvata i odnosima između
Srba i Hrvata. U prilog prve teze najviše govori podudarnost slogova u pesmi objavljenoj

2
na početku knjige, ali obara ju to, š
to se protiv knjige obratio čak hrvatski Glas koncila,
jer je po njegovom puna antikatolicizma, i zato veoma antihrvatska, tako da je njeno
predviđeno izdanje u SAD zabranio č ak tadaš nji predsednik Dž ordžBušstariji.

Određeni krugovi u Beogradu autorstvo knjige pripisivali su čak dvojici pisaca, doduš e
literarnom istoričaru i germanisti prof. dr. Peri Slijepč eviću i istorič aru prof. dr.
Radoslavu Grujić u. Čak se javlja miš ljenje, da samo dva autora ne bi bila dovoljna, i
stoga misao, da je knjigu napisala grupa istorič ara. Jošjedno ime se javlja u vezi sa ovom
knjigom, i to Bogunović , inspektor za prosvetu između dva rata, rodom iz Psunja.

Ali ipak je, po miš ljenju većine ozbiljnih istrač

ivača, pseudonim Psunjski pripadao Veliš i
Raič eviću koji je, pored pomenute knjige, pod istim pseudonimom izdao joši knjigu U
ime Hrista – svetinje u plamenu. Uprkos tome š to knjiga opisuje istorijske događaje, koji
se tiču Srba od najstarijih vremena pa sve do (skoraš njeg) kraja ustaš ke tvorevine
Nezavisne drž ave Hrvatske, pronicljiv čitalac će nać ič ak ceo niz paralela sa događajima
iz vremena kada smo sa Hrvatima imali zajednič ku istoriju. I te ga paralele mogu ispuniti
strepnjom š ta nam se sve jošmož e desiti.

Hrvati u svetlu slovenač

ke istine

Nakon raspada austrougarske monarhije, Hrvati su se na brzinu organizovali i

Međ umurje ubrzo proglasili za svoje. Štaviš e, ubrzo je određena politič
ka frakcija poč ela
da se zauzima za odcepljenje od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za povezivanje sa
Mađ arskom i za zajednički savez sa Italijom. U Kraljevini Jugoslaviji se ovo razmiš ljanje
kasnije manifestovalo ubistvom kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. u Marseju, koje su uz
pomoćItalijana organizovali hrvatski ustaš e.

U vezi sa drugim svetskim ratom, nikako se ne može prevideti č injenica, da su Hrvati

odmah nakon napada 6. aprila 1941. i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije već10. aprila
proglasili NDH, skoro odmah zatim pristupili nacifaš ističkoj koaliciji i tako sa ministrom
inostranih poslova nemač kog rajha Ribentropom (Otto von Ribbentrop) završ ili započ
etu
operaciju. Već26. avgusta 1939. su proglasili Banovinu Hrvatsku, koja je srpskim i
bosanskim teritorijama oduzela srezove Dubrovnik, Šid, Ilok, Brč ko, Gradač ac,
Derventu, Travnik i Fojnicu, priključ ila ih svojoj teritoriji i stvar dovrš ila sa nastankom
nacističke drž avne tvorevine, za koju je nekadaš nji predsednik Tuđman izjavio, da je
prethodnica današ nje Hrvatske. Odmah nakon prekrajanja slovenačke teritorije, Hrvatska
je takođe uzela svoj deo krvavoga plena, u hrvatskim logorima smrti izginuo je nemali
broj Slovenaca. U najvećem koljač kom projektu ustaš a, kako su nazvali logor Jasenovac,
usmrtili su i osamdeset sveštenika iz Štajerske.

Nakon drugog svetskog rata hrvatska vlast se na brzinu preokrenula i zaboravila, da je

bila do zadnjega dana na strani nacista i da ju je samo velika želja Josipa Broza - Tita za
velikom drž avom, koju su mu saveznici i omoguć ili, spasla od denacifikacije, koja ni do
danas nije izvršena. Odmah su nastavili akcije, započ ete na zasedanju ZAVNOH-a 1944.
godine, i pripojili si Istru, razume se, uz drugarsko odobravanje slovenač kih partijaca.
Jedan od već ih obmanjujuć ih prikaza demografskog stanja Istre onoga vremena je

3
sigurno knjiga Cadastre national del'Istrie (Nakladni zavod Hrvatske, Suš ak, 1946), u
kojoj su autori po pravilu sve Istrane, č
ije se prezime završ
avalo na -ićili ič
, proglasili za
Hrvate. Šteta š to su među odobravaocima bili i Fran Ramovši Lavo Čermelj, za neke
veliki Slovenci.

Jošjedan rač un č eka na izmirenje. To je ubistvo 37 Slovenaca u Štrigovi, koje su

hrvatske vlasti pobile odmah nakon rata, jer su tvrdili da je to slovenačka zemlja. I bili su
u pravu! Jošse manje zna o deportaciji približ no 3000 Slovenaca iz Rijeke na Goli otok,
gde, međ utim, nisu dospeli, jer nisu disali po hrvatski i znali su one koji su na brzinu
promenili uniforme. Takođe, kasnije pozivanje i prič a o nekakvim avnojskim zaključ cima
su besmisleni, jer na drugom zasedanju Avnoja u Jajcu nije bilo razgovora o granicama
unutar nove Jugoslavije. I da upozorim na jošjednu istinu: tokom drugog svetskog rata,
kao ni pre njega, Istra nije spadala u jugoslovenski okvir, a kamoli u hrvatski. Čak je ni
Hitler posle kapitulacije Italije 9. septembra 1943. nije priključ io drž avi svojega
saveznika Ante Pavelić a.

Ako se osvrnemo na našrat za samostalnost, ne mož emo prevideti činjenicu, da su u

napadu na Sloveniju upravo hrvatske vlasti dozvolile da naš a jedva rođena drž ava bude
napadnuta sa njihove teritorije, iz njihovih kasarni, sa njihovih aerodroma. Samostalnost
su proglasili istog dana kao i mi i bili su dakle prema međunarodnom vojnom pravu
agresori, iako su jedinice bile deo Jugoslovenske narodne armije. Prema međ unarodnom
pravu, agresor je i ona drž ava, koja svoju teritoriju prepusti tuđoj sili za napad na treću
državu. A to se ovde desilo. Poš to to jošnije bilo dovoljno, našim jedinicama teritorijalne
odbrane i policije namerno su poslali pogreš ne podatke o smeru napredovanja jedinica
JNA. Ljude koji su u Zagrebu hteli da spreč e izlazak tenkovskih jedinica iz kasarni,
rasterala je hrvatska vlast. Tada je naredila da se uklone sve mine, tako da su tenkovi
prema Sloveniji imali slobodan put.

Naž alost, neki naš i autonomaš i su tada bili nepaž ljivi, ali pre svega, tada je jošuvek na
našoj strani bilo previš e pristalica jugoslovenstva, koji nisu reagovali na informaciju
nemačke obaveš tajne služ be, da je general Čad u Rijeci spreman da se preda slovenač koj
vojsci. U Rijeku nisu poslali oruž ane vojne jedinice, a mene su nakon č etvrtog dana rata
za osamostaljenje uhapsili. Da tada nije bilo pristalica nekadš anjega rež ima, makar bi
moja jedinica iš la na Rijeku, pa bi onda bilo š ta bi bilo. A sigurno bi poč etna pozicija za
pogađanja, da dobijemo nazad Istru, koja nikad u istoriji nije bila hrvatska, bila suš tinski
drugač ija. A mož da je kod svih zajedno preovladavalo politič ko mišljenje o zajednič koj
konfederaciji Slovenije i Hrvatske, koje je sve do posete hrvatskog predsednika Tuđmana
Sloveniji, jošbilo ž ivo. Razume se da ljudi o tome niš ta nisu znali.

Mož da se na to nadovezala i nezaiteresovanost za održ ani referendum o pripajanju

matič noj domovini Sloveniji, koji je održ an na Žumberku, na kojem su se samo poš tar i
župnik izjasnili protiv pripajanja Sloveniji. Tako su tadaš nji predsednik drž ave Kuč an
kao i predsednik skupš tine dr. Bučar svu dokumentaciju, koju su pregledali, bacili s
objaš njenjem "a š ta ć
emo s tom sirotinjom". Hrvati su plan shvatili prokleto ozbiljno i
njegovog glavnog pobornika Drakulić a i jošdosta drugih zbog veleizdaje na duž e vreme
bacili u zatvor. I to, uprkos tome da je svima bilo poznato, da su granice unutar

4
nekadaš nje SFRJ bile samo administrativne – odredila ih je komunistička partija, a nije
bilo sklapanja nikakvih republičkih, međurepubličkih, međudrž avnih ili međunarodnih
sporazuma o razgranič enjima među republikama.

Posledica toga je činjenica da su Hrvati postavili granicu kod Seč ovlja na levom brdu
Dragonje, a zatim je č ak premestili na desno brdo, iako je međurepublič ka granica u
nekadaš avi SFRJ bila č
njoj drž ak na vrhu brež uljka, kod kamenoloma. Nakon toga se
samo dalje nastavljalo. Hrvati su krali najbolje smreke na Tomš ičevoj parceli u
snežničkim š umama, pred ljutitim Slovencima pa su ih č ak čuvali slovenač ki policajci.
Agresivno su okupirali č etiri zaseoka uz Dragonju, ukrali zemlju kod Hotize, uz Muru,
kod Ormoža… Ministar unutraš njih poslova bio je Igor Bavčar. A i istarske železnice su
u doba Lojzeta Peterlea prešle u hrvatske ruke.

Kasnije je ulogu darodavca slovanačke teritorije preuzeo sadaš nji predsednik države dr.
Janez Drnovš ek, koji je uprkos usvajanju deklaracije Drž avnoga zbora Republike
Slovenije o celovitosti piranskog zaliva njegovu, otprilike, polovinu ponudio Hrvatima.
Hvala bogu, da to nisu usvojili, makar i zbog prevelike prož drljivosti. Svemu ovome
mož emo nać i paralele u knjizi Psunjskog.

Na kraju krajeva, š ta bismo mogli oč ekivati od države, čiji politički vrhovi danas iznova
zagovaraju teze o hrvatskom narodu, koje su bile zvanič no ispravne u doba ustaš ke
vladavine? I š ta bismo mogli oč ekivati od države, koja svoju drž avnost temelji na nikad
postojeć oj nagodbi, koju ž ele prikazati kao dogovor sa Ugarskom (Mađarskom) o
preuzimanju vlasti u svoje ruke i koju nazivaju Pacta conventa, za koju laž u da je bila
napisana 1102. godine, kada je celoj svetskoj istorijskoj javnosti inač e poznato, da se radi
o falsifikatu iz 14. veka.

Mož emo jošš toš ta naučiti iz ove knjige, kao npr. o sopstvenim greš kama i o sopstvenim
izdajnicima. Zato da greš ke ne bismo ponavljali i da bismo izdajnike lakš e prepoznali.
Susede ć e nam u prilič noj meri predstaviti sama knjiga. Neka prevod ove knjige na
slovenač ki jezik bude trajni spomenik č injenici, da istinu nije moguće sakriti, i opomena
svim onima, koji previš e veruju zvanič noj politici, a Veliš i Raičeviću - Psunjskom
zahvalnica š to je oč uvao istinu i osvetlio zločine, koji ne smeju ostati u tami

Zmago Jelinč
ičPlemeniti

5
 HRVATI
U SVETLU ISTORIJSKE
ISTINE
Pij zemljo srpska

O grudo sveta,
zemljo predaka srpskih i moja!
Ti ne bi bila ni pitoma tako,
da nije naših suza, krvi i znoja.

Pij zemljo srpska,

napajaj se krvlju miliona svojih
palih na braniku velič ine davne,
ispijaj č
aš e sudbine svoje,
gorke, ali slavne!

O več na grudo !
Ti š to nikad nisi stenjala od bola,
jer si uvek bila od dž elata jač
a.
Ima li š ta drugo š to sramotu pere
sem borbe i mač a!
Psunjski

6
 POREKLO HRVATA
Jedna sluč ajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne
stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, š
to je docnije o
Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".

Donoseć i sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u
slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe
duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, većje katoličkom Rimu
poslužila kao oruđe za katolič ke nasrtaje na juž no slavenstvo kroz č
itava stoleć a. Zbog
njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u
prvom redu katolič ki sa pravoslavnima.

O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduš e, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog
urođ enog oportunizma na svojoj siromaš noj „povijesti“ ostavili š
irom otvorene kapije,
kako bi svoje poreklo mogli vezivati č as za Romane, č as za Germane, a koji put i za
Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz sluč aja sa
hrvatskom „poviješ ću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udž benik za š kolsku
1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu.
Većsledeć e š kolske 1942/43. godine, ista ona ustaš ko-hrvatska vlada, koja ga je
propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska
teorija. Da se sramota š to pre preda zaboravu, vrać en je novac svakome kupcu onoga
prvog udž benika, koji ga je makar napola poderanog povratio.

Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju proš lost usporedo sa
razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, veći narodnost ako je to bilo
potrebno. Ali, neš to u č emu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim
istorijskim baš tinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa
jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se
ovo priznanje izraž ava u reč enici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu,
zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam,
kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome
priznanju dolaze u slavensko starosedelaš tvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko,
poš to se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se
to slavensko starosedelaš tvo stolećima sukobljuje.

Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaš

tva prvi
hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja
Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz
pretpostavku, da su vladajuć i Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i
organizirala slavenske mase".

Prihvatimo li stanoviš te dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle
događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da

7
došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obelež ja sa kojima je doš lo, pa č ak i svoj
materinji jezik, a da ipak tobož e osigurava prestižsvoga nepopularnog imena, koje je
docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati
da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jač e i
kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih
poludivljih doš ljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održ e. Što ih je,
međutim, katolič ki Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katolič kog
prodiranja prema slavenstvu, i š to se bolešć u naturavanja njihovog imena odomać ilo
jedno zlo od koga ć e se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa
rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do
prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio
Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako
ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatolič kom programu kroz
vekove.

Kao š to god postoji opreč nost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer
„suvremena hrvatska povijest“ u delu š tampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr.
Lorković a, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različ iti i datumi njihovog doseljenja
unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabelež io vizantijski car Konstantin
Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan
po imenu Hrvat, te doš li u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV.
1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio
zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje
datum hrvatskog doseljenja, poš to je Porfirogent ž
iveo, odnosno vladao od 912. do 959.
godine. Hrvatski istorič ar Pavle Vitezović(1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja
unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se
nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smič iklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz
pojma nekog brdskog junaš tva, Vitezovićkaže da ime Hrvata potič e od onoga među
petoro brać e, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezović evo
pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila jošza daljnjih 100
godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neć e li se naći koji od
Starčević evih učenika koji ć e pronać i da su Hrvati doselili jošu ledeno doba. Datum
njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važ an, ali, njegovo je fiksiranje
potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezović evom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre
Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlaš ku (Slavoniju).

Slavonski istoričar Matija Katanč ić(1750. - 1825.), iako katolič ki sveštenik, ne smatra
sve stanovnike katolič ke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom
drž avom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci
iste etnič
ke strukture kao i Srbi i da se ovi etnič ki u mnogome razlikuju od pravih Hrvata,
a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada
se ovi narodi nikada nisu tako oseć ali. Govereć io č istoć
i jezika Katančićkaž e: „Ali se
bosansko-dalmatinsko i srpsko narječ je odlikuje č istoćom i elegancijom“. O
naturanju hrvatskoga imena Katanč ićpiš e. „Uvjerit ćešse, najzad, da se hrvatsko ime
u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naroč ito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu
nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred

8
očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokuš avali da nature svoje ime
bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.

Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katanč ić– koji nisu istog etničkog obeležja sa
dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezović u – u Hrvatsku
640 godina posle Hrista. Ovde su, kaž u, svojom sposobnoš ću drž avne organizacije
(kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima
Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak
uspeli tobož e naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano
susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski š ovinizam i ovde zaboravlja
priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova
kronika, pisana pre 650 godina, objavljena č ak i u poznatom zagrebač kom „Vijencu“ iz
1891. godine reč enicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska".
– smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao č eš ki istraž
ivačjošu XIII. veku i smatrao, da su
Srbi narod, a Hrvati pleme.

„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u

povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj
knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke
njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux
Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle
kao organizovana drž ava.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost
dovoljna je da upropasti č itav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj
odlomak uhvatio u laž i onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleć a ili ranije, o
nekom naturavanju hrvatskog imena, a jošmanje o „organizatorskom smislu“, jer kao š to
im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleć a niti znalo za ime Hrvata, a
jošmanje za njihovu – nazovi – drž avu.

Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj
formi samostalne organizacije (u š ta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao
titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu joši tome splitskom
nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim
zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo:
Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potč
injen Rimu.

Razmatrajuć i prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski veću VII. stoleć u razdelio
srpske zemlje na županije, banovine i knež
evine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi
se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX. veku u Zagrebu prozvana „Crvenom
Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Viš eslavljević
a, a
u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Niš ta, dakle, prirodnije nego da je
Trpimir knež evsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije
mogao dobiti.

Na drugo pitanje nije tež ak odgovor, poš to je u ono doba splitska episkopija potpadala
pod jurisdikciju carigradske patrijarš
ije, pa je Trpimir jedino mogao potvrđivati imanja
splitskom episkopu, a nikako nadbiskupu, poš to je splitska episkopija otpala od

9
carigradske tek 924. godine, odnosno 72 godine posle te takozvane „glasovite“
Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio među mrtvima. Godina
924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ š tampanog u „Hrvatskom Listu“ od
22. IV. 1939., pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste č esto puta pomerali
desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgrađivati fiktivnu hrvatsku
istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija možda i docnije otpala od
carigradske patrijaršije.

Prema „najobjektivnijim" piscima „nadopunjene hrvatske povijesti" trebalo bi da su

Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stoleća – zagospodarili srpskim
starosedelaštvom, koje je bilo u već ini, i naturili im takozvanu drž avnu organizaciju i
ratnički smisao. Tako kažu sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u
XVII. veku preko Pavla Vitezović a rekoš e, da su Srbi jošoko Hrista i pre njega naselili
zemlje, u kojima su Hrvati naš li utočiš te, te da se Srbi jošu to doba pojavljuju kao
samostalna drž avna organizacija koja, dakle, od doš ljačkih Hrvata nije morala niš ta
pozajmljivati, a najmanje organizatorske i vojnič ke vrline, poš to se za njih ni devet
vekova posle toga nije ništa znalo. A o nekakvim ratnim veš tinama ili organizatorskom
smislu ne mož e kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove
samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije.

„Avari i Slaveni, poplaviš e Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada"

(„Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.). Hrvatski se povjesničar, doduš e, stidi da umesto
Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo događalo, za druge
Slavene u ovom delu sveta nije znalo osim za Srbe. Po hrvatskoj istorijskoj prič i,
Heraklije (610. - 641.) je nalazeć i se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka i
Srbo-Avara sa zapada pronaš ao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje
organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo
carstvo. A š to je jošzamrš enije, Heraklije ih poziva negde na jugoistog Balkanskog
poluostrva! Izgleda da „brać i“ Hrvatima nije bilo dosta, š to su nam toliko zla naneli od
svoga dolaska, većbi ž elili da nam makar u maš ti priređ
uju iznenađ enja i onda kada za
njih niko, pa ni oni sami nisu niš ta znali. Uostalom, sve i kada bi to „junač ko“ hrvatsko
pleme predstavljalo neku biološ ku jedinicu u to doba, kako bi i mogli priteći Herakliju u
pomoć , kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada,
da upotrebimo hrvatski termin, Avaro-Slavenima. Kad su većmaš tali fabrikujuć i ovu
istorijsku nemoguć nost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomoć u koje su caru
Herakliju pritekli u pomoć. Da bi ovakva besmislica hrvatskog „soč injenija“ mogla
opstati, morali bi Srbi sada posle tolikih stoleć a preko svoje slavom ispisane istorije
hrvatskoj povijesnoj fikciji ostaviti koridor, da bi ovi mogli caru Herakliju priteć i u
pomoć .

Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedelaš tvo koje su Hrvati zatekli
kada su nas svojim dolaskom „usrećili“. Primivš ć
i od Srba hrišanstvo, oni su sve do
Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadlež nosti carigradske
patrijaršije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadlež nost,
jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima praktičnije. U savremenoj, š ovinizmom
inspirisanoj i pod katoličkom prizmom pisanoj „povijesti“ Hrvata, označ en je ovaj

10
administrativni prelaz iz nadležnosti Carigrada rimskoj nadlež nosti niš ta manje nego kao
drugo krš tenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stoleć a
docnije. Iz prostog razloga š to je notorno da drugo krš tenje pretstavlja prekrš tavanje
nekoga ko je većjednom krš ten u kojoj od hrišćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o
ovome drugom krš tenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spoljaš njem
sjaju proslava. Poznato je da je Zdeslav doveo Hrvate u vezu sa carigradskom
patrijaršijom, koja ih je primila u hrišćanstvo. Branimir je iz praktič nih razloga zamolio
da se administrativno potč ine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo
krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo krš tenje proslavlja na vidniji način po
hrvatskim katolič kim crkvama, poč eli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove
proslave. Međutim, svećenič ke su im prodikaonice radije zasenjivale oč i poznatim
katolič kim frazama, nego š to bi im priznali, da su nekada pripadali istoč nopravoslavnoj
veri.

Ovu katolič ku misteriju objasnio je, međutim, dr. Ferdo Šiš iću „Vjesniku hrvatskog
arheološ kog društva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu
istinu. Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvš i kneza Zdeslava obratio s
proljeća 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odružio od carigradskog patrijarha,
sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predč asnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od
jednog crkvenog poglavara drugome shvać ao u tradiciji kao krš tenje, pokazuje naroč ito,
što Konstantin Porftfogent i Zdeslavov korak prikazuje kao tobož nje treć
e krš tenje
Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne mož e biti ni govora.”

Otkriće dr. Ferde Šišića, poznatog hrvatskog naučnika, tim je dragocenije š

to je usledilo u
vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali
„protunarodni rež imi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajednič kog ž ivota od 1918.
godine uvek pož urio da protumač i ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u
skladu sa hrvatskom istorijskom naduvenoš ć
u.

Sve do rascepa crkava polovicom XI. stoleć a takozvano drugo krš tenje Hrvata, odnosno
administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imalo nikakvog naroč itog uticaja na
međusobne odnose Hrvata i Srba. Međutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i
verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u doš ljačkim Hrvatima naš lo več ito
jezuitske protivnike koji su, oslanjajući se na katolicizam svu svoju pažnju usredsredili na
to, da pomere svoj prostor na račun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima
obelež jima slepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produž en sve do aprila 1941. godine, i
posle njega.

11
 PRVA SAMOSTALNOST POD
TOMISLAVOM
Jedna teška ratna slučajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj ervopskoj vetrometini,
osokolila je Tomislava da, kao savesni ban, prigrabi celokupnu vlast svoje banovine i da
se 924. godine otrgne iz srpske zajednice. Slično sluč aju iz 1941. godine.

Kad je Zarija Pribisavljević– srpski vladar oko 924. godine – odbio da produž i priznanje
vlasti bugarskog cara Simeuna i kada većna poč etku neprijateljstava većina Zarijinih
vojskovođa zbog Simeunovog laž nog osećanja dopadoš e bugarskoga ropstva, Bugari su
osvojili veliki deo Srbije. Među onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav
Klonimirović , unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod
Mihailom Ziš evićem, srpskim velikaš em, pruž ila Simeunu otpor i najzad ga posle
trogodiš njeg rata prisilila na mir. U međuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih
vladara izabrao srpsku nesreć u da bi dovrš io svoju rešenost o nezavisnosti i u docnijem
odnarođ ivanju postao pionir rimokatolič kih aspiracija u ovom delu Evrope. Hrvati su
docnijim razvojem situacije mogli osetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je,
naime, verovao da će se propaš ću srpske drž ave ostvariti želja za prostiranje hrvatske
vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio
snagu Neretve i Mihaila Viš evića u tolikoj meri, da je Viš evićsa svojom vojskom zaratio
protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat.
Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirovićoslobodi
bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih
oblasti, među kojima Srem sa većim delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i
neretljanska bitka protivu mletač ke republike kada su mlečani potuč eni i 948. godine
sklopljenim mirom naterani da se obavež u na plać anje danka. To je stanje trajalo sve do
960. godine, kada je Časlav proterao Mađare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci
poginuo. Za sve to vreme Hrvati su leš inarskom hladnokrvnoš ću posmatrali dž inovske
borbe srpskoga naroda od koga su se poč eli odnarođivati, čekajuć i pogodno vreme da
oč erupaju lešinu, koju bi drugi mesto njih oborio.

U „suvremenoj hrvatskoj povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih pokuš aja

da prisvoji š ta je tuđe. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuje u laž nom svetlu samo
zato, da bi se iz njega mogle iskonstruisati takozvane „Bijele“ i „Crvene Hrvatske“, a
naroč ito ove poslednje, koje nikada nije ni bilo, većju je novija hrvatska“istorija naprosto
morala izmisliti, kako bi u najkritič nijim srpskim trenucima mogli podastreti svoje
„povijesno pravo" na srpske zemlje. Dosledna samoj sebi, hrvatska istorija, fabrikovana
pre nekoliko godina, kaž e da je u doba ratovanja Zarije Pribisavljević a sa bugarskim
carem Simeunom 924. godine Tomislav tobože proterao Bugare i prisilio ih na mir. A
zatim jošsmelije, da su, tobož e, „domać i vladari“ Zahumlja, Travunije i Duklje, među
kojima i knez Mihailo Viš evićpriznavali Tomislavljevu vlast. To – da je, onda, „Crvena
Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji „suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita:

12
Prema popu Dukljaninu, razdijelio je kralj Budimir Svetopelek na velikom zaboru na
Duvanjskom polju drž avu na Primorje i Zagorje. Primorje nazivlje jošHrvatskom ili
Dalmacijom, a dijeli ga na Bijelu Hrvatsku i na Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska sezala
je od Duvna do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drač a. Jedan od najpoznatijih
vladara u oblastima Crvene Hrvatske bijaš e knez Mihailo Viš ević“. („Hrvatski List“ od
18. IV. 1939.).

Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat istič e neko tobož nje stvaranje „Bijelih
i Crvenih“ Hrvatski, otkriva, međutim, ono radi č ega hrvatska istorija zasigurno ne bi
spomenula ime kralja Budimira, iako je veš to prećutala čiji je to bio vladalac, a koje
njegova država. Na jednom mestu nedaleko spomenutih „v carjeh Budimira srpskog“,
koji je oko 675. godine razdelio svoju državu na ž upanstva, banovine i knež evine. Među
tako razdeljenim srpskim pokrajinama nailazimo na Humsku i Ramsku, odnosno
bosansku Srbiju. Što tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu, ili nisu hteli, upoznati svoje
čitaoce sa ovim „Budimirom v carjev srpski“, imali su sa svoga stanoviš ta razloga za to,
jer je njegova zemlja morala biti Srbija, a u njoj Hrvati – bez ikakve ili takve Hrvatske,
koja ne bi prevazilazila onaj prostor triju docnijih hrvatskih ž upanija oko Zagreba. U
ostalom, i ova hrvatska istorijska naduvenost o stvaranju nekakvih farbanih Hrvatski
spada u red dobro smiš ljenih laž
i koje vekovima smeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore
takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, š to im je za pokrić e njihove
istorijske golotinje potrebno.

Jedan letimič an pogled preko brda hrvatskih fraza, koje se sukobljuju jedna sa drugom.
Po ovom tvrđenju, Hrvati dolaze u svoju Hrvatsku zapadno od Slavonije i Bosne
polovicom VII. stoleć a, gde zatič u Slavene, razume se, Srbe. Oni tobože odmah po
svome dolasku svojom ratničkom i organizatorskom sposobnoš ću naturaju svoje ime
tome srpskom starosedelaš tvu i osnivaju takozvanu „Bijelu Hrvatsku“, „Crvenu
Hrvatsku“ itd. Koliko je istine u prič i o velikim „drž avnič kim i organizatorskim
sposobnostima hrvatskih doš ljaka, vidi se i po tome, š to se za njih ni 200 godina docnije
za vreme održavanja franač kog sabora u Frankfurtu na Majni (825.) nije ni znalo da
postoje, dok su polapski i juž ni Srbi na tome saboru predstavljali narode. Nalazeći se u
takvoj proš losnoj oskudici, nije ni č udo š to su Hrvati morali izmiš ljati svoje „drž ave“
sviju boja. Doduš e, ove farbane Hrvatske razgolić io je rođeni Hrvat istoričar Ivan Šver,
koji svojim hrvatskim istorijskim kolegama otvoreno dobaci da „Crvena Hrvatska" u
stvari nije niš ta drugo doli Srbija. (Zagreb: „Ogledalo" II, str. 119). Drugi hrvatski
nauč nik, dr. Tomo Maretić , obračunava se sa „soč inenijima“ Smič iklasa i njegovih
pomagač a o tobož njoj Hrvatskoj kao zasebnom drž avnom pojmu i kaž e: „Eto na kako
slabom temelju stoji Velika Hrvatska! Nje nikada nije bilo, nego ju je Porfirogent
naprosto izmislio". („Slaveni u davnini" str. 69). Ni sa tako, po dr. Maretić u, navodno,
izmiš ljenom Hrvatskom, međ utim, Porfirogent nije prema istoku prekorač io reku Cetinu,
jer o istoč noj granici Hrvatske Porfirogent doslovice veli: Od reke Cetine počinje zemlja
Horvatska i stere se uz primorje sve do granica Istrije, odnosno do grada Albuna, a u
gorama i prelazi donekle temat istorijski. Kod Centine i Livna granič i sa zemljom
Srbljije". (Ib. 145-7). Porfirogent je zaista imao pravo. Hrvatska do njegovog doba (912. -
959.) nije prelazila Cetinu, a za dalje znamo. Samo, propustio je on zabelež iti, da se i
zapadno od Cetine prostirala srpska etnografska celina sve do linije, koja se sa zapadne

13
strane sreza ogulinskog spušta u more na međi srezova gospić
skog i senjskog. I Rač
ki o
granici izmeđ u Hrvatske i Srba kaž e: Hrvatska je zapremala zapadni dio rimske
Dalmacije, imajuć i za južnu granicu kod Mora rijeku Cetinu" („Rad jugoslovenske
Akademije 56", strana 140).

Nobel je mirne duš e mogao osnovati jošjednu od svojih nagrada, koja bi se dodeljivala
onom istorič aru izvan hrvatske i unutar hrvatske narodnosti koji bi ma gde i kod kojeg
ozbiljnijeg pisca pronaš ao koju od onih ofarbanih Hrvatski, pa da ta nagrada več ito
ostane u kasi. Jošmanje bi se ko naš ao, sem hrvatske istorijske naduvenosti, ko bi mogao
postaviti tvrdnju, da je jedan Mihailo Viš evićkoji, iako srpski velikaš , često puta nije
hteo priznati vlast srpskih vladara, mogao priznati vlast srpskog otpadnika kneza
Tomislava, koji tek š to je bio poš ao stazama otpadniš tva. Ta zbog Mihaila Viš evića i
njegove tvrdoglavosti je i propao srpski otpor prema bugarskom caru Semeunu. Jer, kada
se srpstvo pod Zarijom Pribisavljević em nalazilo zbog Simeunovog pritiska u teš kom
polož aju, Viš evićje ostao veran tradiciji mnogobrojnih srpskih tvrdoglavaca samo zato,
da bi se održ ao na svome kneževskom položaju, pa nije pomogao Pribisavljević u, većje
doč ekao da Simeun ugrozi granice njegove zemlje. Tek tada je on sa svojom kopnenom i
pomorskom snagom navalio na Simeuna i posle trogodiš njeg ratovanja prisilio ga na mir.
Eto, taj je mir iznudio Mihailo Viš ević, a ne Tomislav, kako to hrvatska naduvenost
(„Hrvatski List“ od 20. i 21. IV. 1939.) kontira u svoju korist samo zato, da bi izvrtanjem
istorijskih č injenica neš to od srpske istorijske baš tine ukrala i okitila svoje istorijsko
siromaš tvo. Hrvatska istorija za isti vremenski period tvrdi, da je Tomislav imao jaku
vojsku i jošjač u flotu, ciljajuć
i, razume se, na onu vojsku i flotu Mihaila Viš evića koja
godine 926. pređe Jadransko more i osvoji italijanski grad Sinopad. Na veliko hrvatsko
razoč aranje, međutim, videsmo, da je to bila srpska, a ne hrvatska snaga. Ipak, posle
Tomislavljevog gesta od 924. godine, jedan deo Hrvata je pokazivao otpor prema Rimu i
svima novinama koje su iz njega dolazile. Narod, koji je bio privrž en srpstvu i
pravoslavlju, vodio je viš e od jednog stoleć a posle toga borbu protivu rimskih pristalica
unutar svojih redova i pokazivao otpor protivu otpadanja od srpstva i carigradske
nadlež nosti pravoslavlju. Ova se borba prenosila posle Tomislava i na ostale knezove –
rimske sluge, a dostigla je vrhunac u ubistvu kralja Zvonimira.

Zvonimir je, kao i njegovi prethodnici, a kao i njegovi potomci 1941. godine, zatirao sve
ono š to bi u programu hrvatskog odnarođavanja podseć alo na doba kada su Hrvati
doš avš i među Srbe i primivš i od njih hrišćansku veru, vremenom postali srpsko pleme.
Usred narodnog revolta zbog ovakvog odnarođavanja, Zvonimir je, po nagovoru pape
Grgura VII., sakupio na Kninskom Polju sabor, koji ga je trebao ovlastiti da po Hrvatskoj
sakupi vojsku i da sa njome pođe na Svetu Goru da je „oslobodi od pravoslavnih
siledž ija“. Zvonimir je jošprerano smatrao proces hrvatskog otpadniš tva završenim, jer je
to usledilo nekoliko vekova docnije. Zato je narodni gnev na tome saboru dostigao takve
razmere, da je Zvonimir saseč en nož evima svoje vlastele i naroda. Da posle ovog
istorijskog dana na Kninskom Polju nije nastupila mađarska najezda, te se srpske zemlje
naš le pred novim problemom, mož da bi Zvonimirovom smrć u rimski uticaj isčezao i
hrvatski narod ostao veran srpskoj tradiciji. Time bi se srpstvu, a i hrvatstvu kroz tolika
stoleć a uš tedeli mnogi teš
ki dani.

14
 O STARINI SRPSKOGA IMENA
Zbog odomać enog pravila, da o srpskoj istorijskoj znanosti mogu pisati samo oni kojima
je to izvor prihoda za ž ivot, zanemaren je prilič an broj pismenih Srba, koji su, za razliku
od onih prvih, iz č istog patriotizma i ljubavi prema svome narodu posveć ivali svoj ž ivot
istraživanju srpske i slavenske proš losti, ne rukovodeći se smerom posmatranim kroz
prizmu dinara, većč istim slavenstvom i srbizmom. Međutim, svaki onaj koji po svome
zanimanju nije bio vezan za katedru istorije, označ en je ili kao neznalica, ili je u
najboljem sluč aju posmatran sa glediš ta istorijskog amaterstva. Na istorijsku se nauku,
dakle, gledalo sa staleš kog stanoviš
ta. A kako je drž ava slabo ili nikako uč estvovala u
stvaranju istorijske nauke, većje ova bila prepuš tena privatnoj inicijativi, to je staležiz
sasvim razumljivih razloga zazirao od kritike, koja bi mož da dovela u pitanje moguć nost
prodaje napisanog dela ili ugrozila egzistenciju i izvore za ž ivot. Zbog toga nisu ni
nač injena mnogobrojna polja rada koja, da su obrađena, bacila bi pravo svetlo na srpsku
istorijsku proš lost i doprinela srpskom narodnom osveženju. Koliko god je istorijski
problem posmatran kod Srba sa staleš kog stanoviš ta i time sputavan u svome progresu,
toliko je hrvatska propagandna istorija imala uticaja na srpsku istorijsku nauku, koja se u
interisu tobožnjeg bratstva uginjala i preć utno dozvoljavala i takva prisvajanja srpskog
istorijskog bogatstva, kakva se ni po koju cenu nisu smela prepustiti hrvatskoj
pohlepnosti.

Nalazeć i se iza neprijatnih iskustava i saznanja o svemu ovome, nameć

u nam se sama po
sebi pitanja:

Da li smo smeli za ljubav „suvremene hrvatske povijesti" i nekolicine nakrivo nasađenih

srpskih „učenjaka“, kojima je hrvatski uticaj ogranič
io istorijski vidik i ukoloseč
io ih u
određenom pravcu, ubrajati mnoge domaće i strane pisce u istorijske neznalice.

Međ u mnogima, treba li i cara sviju Rusa, Petra Velikog, ubrojati među nepoznavaoce š to
u manifestu (š tampanom na strani 23 - 25 Orfelinijeve istorije o Petru Velikom, izdatom
3. marta 1711. godine) sokoli Srbe da dignu ustanak protivu Turaka, pa im preporuč uje
da se ugledaju na svoje daleke pretke, međ u kojima i na Aleksandra Velikog
Makedonskog. Mož emo li opet samo zato da ne bismo pogodili hrvatsku osetljivost,
pokriti oči pred onim majestatom u č eškom državnom arhivu, kojim Aleksandar Veliki o
srpskom narodu kaž e: „Velikomoć nom, najč uvenijem, najznamenitijem i
najmnogobrojnijem narodu naš em Srpskom“. Ili, treba li pristati na pogreš an prevod
ovoga majestata, gde je č eš ki prevodilic tek negde pre kojih stotinu godina umesto
„naroda srpskog“ stavio „naroda slavenskog“, iako se za vreme Aleksandra Velikog nije
znalo ni za kakve Slavene, poš to se takvo ime pojavljuje tek u VI. ili VII. stoleć
u.

Da je hrvatski pesnik Ivan Gunduliću doba ustaš ko-hrvatske podivljalosti nekim

slučajem bio ž iv, on bi za onaj stih: „Od Lesandra Serbljanina, vrh svjeh cara, cara
slavnog“, ili platio životom, ili bi se u najsreć
nijem sluč aju našao u polož aju pitomca
beogradskog Komesarijata za izbeglice. Treba li reć i hrvatskom istoričaru Franji Rač kom
da nije govorio istinu kada je napisao: „Pod ovim imenom (Srba) poznavahu Slavene

15
Grci i Rimljani negđe od VII. vijeka prije Isusa". (Povijest Slavena" str. 6). Mož e li
se, dakle, onoj grupi ljudi srpskog istorijskog stalež a, koji su sebi prisvojili monopol
istorijske nauke i, tobož e u interesu neč ega već eg, prećutali ova dragocena vrela za
stvaranje osnovnih podataka o srpskoj proš losti izraziti zahvalnost, ili ih treba ž
ive ili
mrtve ž igosati, a njihova „soč inenija“ u srpskom i slavenskom interesu spaliti i na taj
nač in likvidirati jednu epohu, koja bi se mogla nazvati epohom istorijskih zabluda.

Prevrć ući po istorijskoj građi, naiš ao sam na ispravan sud jednog među onim č asnim
izuzecima, profesora dr. Vase Gluš ca, o mnogoj srpskoj uč enoj gospodi iz redova
istoričara. Govoreć i o zvanič noj istorijskoj nauci, koju je Austrougarska uperila na to da
dokaž e, kako bosanski muslimani nemaju ničega zajednič kog sa Srbima, jer da su Srbi
doseljenici, a muslimani da potič u od bosanskih bogumila, kako bi na taj nač in bosanske
muslimane pridobila za austro-mađarsku i hrvatsku ideju, dr. Gluš ac zamera onima koji
su se poveli za takvim istorijskim fabrikacijama i kaže: „Tu zvanič nu nauku, koju je
austrougarska uprava upotrebljavala za svoje politič ke svrhe, zastupali su u većini
slučajeva Hrvati. Piš uć i išireći takva kriva miš ljenja postigli su toliko, da danas ima
mnogo ljudi, koji u te tvrdnje veruju, jer su tako č itali u nauč nim knjigama i tako
uč ili u školi". Ovo zapažanje dr. Gluš ca sasvim je na svome mestu. Već ina srpskih
uč enih ljudi, sem č asnih izuzetaka, zadojeni su naroč ito skrojenom istorijskom naukom,
koju su Hrvati namenili „za eksport“. Predratne i posleratne prilike pogodovale su da se
ovako naduvena hrvatska istorija kroji i održava. Jer, za vreme ugarsko-hrvatskog
takozvanog kraljevstva, Hrvati su mogli da svojoj istorijskoj maš ti bez ikakve kontrole
dadu pun š ovinistički zamah. A za vreme Jugoslavije su zbog srpske pocepanosti i
hronič ne političke krize, koju su Hrvati neprestano podrž avali, mogli kako su hteli uticati
na nastavni program svih š kola u zemlji, pa tako i na održ avanju mnogih istorijskih
zabluda, koje su nas blagodareći izvesnom broju nakrivo nasađenih srpskih „uč enjaka“,
odnosno plagijatora hrvatske iskrivljenosti najzad skupo stale.

U vreme kada sam radio na prikupljanju podataka za ovu knjigu, razgovarao sam sa
jednim etnologom, profesorom univerziteta, koji je, uzgred budi reč eno, osnovna znanja
iz istorije dobio iz hrvatskog nastavnog programa. Dodirujuć i se crnogorskih Srba, ovaj
uč eni istoričar reče: „A š ta ćemo reć i naprimer za jednoga Crnogorca iz plemena Kuč a,
koji se kao predsednik carigradskih nosača priznavao Hrvatom?" Jedan drugi profesor,
koji je video rukopise za ovu knjigu pronaš ao je da na nekoliko mesta nisam stavio
zapete. Eto u kakvim su se sitnicama gubili naš i učeni ljudi. Zar nekoliko zapeta mogu
imati uticaja na sadrž inu nekoga dela. Ili, može li onaj crnogorski Kuč , koji se radije
priznavao Hrvatom nego š to bi crnogorsko čojstvo stavio u služ bu carigradskog amalstva,
ili ko zna iz kojih oportunistič kih razloga, postati merilo za ceo srpski narod u Crnoj
Gori? Pod tim uglom mož e se posmatrati rad mnogobrojnih srpskih uč enih ljudi, za koje
nije toliko važ no š ta kaž u mnogi strani istorič ari o srpskom imenu i etnološ kim
pojedinostima u srpskom istorijskom prostoru, koliko je važ na izjava jednog
carigradskog amalina.

Jednom drugom prilikom raspravljao sam sa jednim naš im univerzitetskim profesorom o

onom Herodotovom zapisu, gde se u glavi V. na strani 33 kaže: „Srbi su posle Indijaca
najveći narod na zemaljskom š aru". Profesor je slegao ramenima, razvukao

16
rezignirano lice i „struč no objasnio“, da to nije nauč no dokazano. Kao da treba neka
naroč ita stručnost, ili da se sada, posle viš e od dve hiljade godina ime Srba treba
drugač ije tumačiti nego š to u stvari jeste. Zato, dakle, š
to su se Hrvati preko svoje
istorijske propagande i njihovog uticaja na službeni Beograd potrudili, da se malo ko
upusti u nauč no ispitivanje Herodotovih i drugih zapisa iz vremena od nekoliko vekova
pre Hrista, prineš eni su ovi rukopisi kao ž rtva Bogu zaborava.

Ako je tač no, da se najranije ime Hrvata spomilje Trpimrovom poveljom iz 852. godine,
hajde da vidimo š ta je srpstvo pre ovih „sjajnih" hrvatskih istorijskih stranica od svoje
prošlosti imalo.

Kad bih ja kazao o starini srpskoga naroda i imena ovo š to dalje sleduje, srpska uč ena
gospoda iz redova istorič ara digli bi na mene paklenu galamu. Međutim, na 14. strani
„Bizantijske istorije“ vizantijski pisac Laonik Halkonaondilas kaže, da su Srbi najstariji
narod na svetu, a u Minhenskoj knjiž nici čuvaju se i sada zemljopisni zapisnici iz IX.
veka, gde se između ostaloga kaže: „Srbi su tako veliko carstvo da su iz njih proizaš li
svi slavenski narodi". I nemački pisac Cerning u knjizi „Etnografija“(1855.) tvrdi da su
Srbi matič no ime svih Slavena. Istog je miš ljenja i Fortunat Durih, koji se priklanja
Delimirovoj č eš koj kronici i zapisima Prokopija Ćesarejca o tome, da su Srbi kao narod
sa svima obeležjima državne organizacije egzistirali i u doba Hristovo. Nemač ki istoričar
Šlecer dokumentovao je 1802. godine raspravu o imenu Srba, negirajuć i Prokopijevo
iskvareno „Spori“, i najzad zaključ io, da su se Anti i Slaveni nekada zvali zajednič kim
imenom Srba.

Bilo bi intersantno intervjuisati kojega od naših istorijskih monopolaca, u kakvom odnosu

stoji ona konstatacija na strani 160 - 175 „Istorije o narodima srednje Azije", gde se
govori da je kitajski pogranič ni poglavica Hja Juj molio od svoga cara pomoćprotivu
Srba, dok su ž iveli u svojoj pradomovini Indokini i da je car obrazlaž ući Jujev predlog
pred svojim velikodostojnicima rekao: „Od kako su Huni pobegli, osiliš e se Srbi i
zavladaš e njihovim zemljama. Oni imaju preko 100.000 vojnika, daleko su č uveni
svuda sa svoje telesne sile, a napreduju i u prosveti. U njih su konji brži, a oruž je
oš trije. Srpska su plemena jošsilnija i mnogobrojnija nego š to su pre bila i većsu
dve godine, kako ne mož emo da izmislimo nač in, kojim bismo im doskoč ili“.

Ne bi bilo bez interesa č uti „struč no“ miš ljenje kojeg od onih nakrivo nasađ enih
istoričara, š
ta misli o zajednič kim reč ima, koje u svome jeziku i danas Persijanci
izgoviraju i to: zima, ž ena, misao, zora, med, noć , dva, tri, četiri itd. Jošviš
e bi nas
interesovalo stručno miš ljenje o tome, postoji li kakva uzroč na veza između imena reka i
mesta u indokineskom prostoru i srpskih zemalja kao na primer: Srb, Srbalj, Kotar,
Kotor, Gora, Drava, Timok, Morava, Srab, Dalj, Dub, Ravna Gora, Runić , Borje,
Mokran, Sivonje, Bara, Borač , Zagore, Drvar, Kop, Mlava, Serba; Mala Bara, Kovilje,
Žitomir itd. Ima li ko od naš ih istorijskih monopolaca š ta da primeti u vezi sa ovim
zajednič kim reč ima u indokineskom jeziku i mestima u tome prostoru, na predavanje
poznatog srpskog mislioca episkopa ž ič kog Nikolaja održ anog 9. marta 1941. godine na
Kolarč evom univerzitetu, kada je, dotičuć i se nedavnog boravka indijskog pesnika i pisca
Rabindranta Tagorea u Beogradu rekao:

17
Pre nekoliko godina, sa ovog istog mesta govorio je Beograđanima našrođak iz Indije,
poznati peznik i mislilac Rabindrat Tagore. Rekoh vam da nam je rođak zato, š to su naši
preci u davnoj davnini ž iveli u neposrednom susetstvu Indije, odakle su poneli mnoga
verovanja, stremljenja, poslovice i mnoge sankritske reči. Kad moderni istoričari tvrde da
smo se doselili sa Karpata, oni doduš e pravo govore ali samo utoliko, ukoliko misle na
našu poslednju polaznu stanicu. Inač e, oni greše, kao š
to greši svako ko bi rekao, da je
putnik iz Soluna doputovao u Beograd iz Topč idera".

Ove reč i jošjednom opravdavaju one prekore upuć ene mnogim srpskim istorič arima da
su se ogluš ili o dužnost istraživanja stare srpske proš losti, rekao bi čovek kao po ž elji
drugih naroda, koji su želeli i nastojali, da ta bogata prošlost ne pripadne Srbima. Ovde
spada i onaj opravdani prekor izraž en u Lazićevim odlomcima (1894.) gde se kaž e:
„Srpsko uč eno druš tvo u Beogradu ne mož e se bijediti nekim preć eranim
srboljubstvom, jer je ono, Bog da ga prosti, dosta gluposti poč inilo na š
tetu srpstva,
a u korist brać e Hrvata“.

Proučavajuć i rimskog pisca Plinija, dr. Tomo Maretićbi sigurno likovao da je naiš
ao na
ime Slavena, a pogotovo Hrvata. Međutim, on u zapaženom svome delu „Slaveni u
davnini“ rezignirano zaključ uje: „Ne znaju niš ta za slavensko ime". Međutim, taj
rimljanin Plinije, koji življaše u doba Hristovo, ispisuje nekoliko imena manje-viš e
tamnijeh, ali na našu veliku radost jedno je među njima ie samo posve jasno, nego i
očevidno slavensko, a to su Srbi ili kako ih Plinije piš
e Serbi".

Kad to ne bi bilo tako, kakvog bi interesa imao č eš ki istorik Josip Dobrovski, da u svom
delu „Jahrbuh der Lister“, XXXVII (Beč1827.) kaž e, da su se svi Slaveni u staro doba
zvali Srbima. Šta je najzad rukovodilo Maretić a, rođenog Hrvata, da u knjizi „Slaveni u
davnini" na strani 54 jošjednom potvrdi: „Mi smo većrekli, da se srpsko ime nalazi
kod starih pisaca, kao š to su Plinije i Ptolomej". Ili, ko je mogao naterati prvog
hrvatskog istoričara Pavla Vitezovića da na strani 28 svoje „Kronike aliti spomena svega
sveta vekov“ napiš e kako su Srbi, posle nesreć no vođenog rata 35 godina pre Hrista u
Makedoniji, bili pobeđeni od Rimljana i morali prebeć i preko Save i Dunava, pa se
naseliti u Vojvodinu i Slavoniju.

Kad bi Franjo Rač ki pisao svoju „Povijest Slavena“ u doba Jugoslavije i na strani 35 o
Srbima u doba Hristovo rekao, kako su imali č ak porotne sudove, Hrvati bi ga optužili da
je beogradski plaćenik. Kao š to vidimo, međ utim, onda kada se o Hrvatima nije niš ta
moglo znati, pa ni docnije skoro sedam vekova, Srbi su imali svoje sudstvo. Ni Franji
Rač kom nije niš ta poznato š ta bi Srbi od daleko docnije pridoš lih Hrvata mogli koristiti,
kad su većoko Hrista imali svoje obelež je drž avne organizacije. Obrnuto, moglo mu je
sigurno biti poznato, da su mu zemljaci i sunarodnjaci, utopljeni u srpske narodne obič aje
celokupno svoje bitisanje rukovodili nač elima srpskog druš tvenog uređenja i srpske
državne organizacije.

Nemač ko delo „Naša znanja o Zemlji“ (Alfred Kirchhoff: „Unser Wissen von der Erde“
1886., 1890.) potvrđuje sva ona tvrđenja koja kaž u da su Srbi najstariji i najbrojniji
doseljenici na Balkanskom poluostrvu i veli: „Srbi su na Balkanskom poluostrvu

18
najstariji doseljenici i brojno najmoćniji. U VI. veku Srbi prodreš e u Grčku, te su
neki tamo i ostali". I po ovoj tvrdnji, Srbi su na celih sto godina pre dolaska Hrvata bili
jaki i vojnički organizovani, da su mogli preduzimati velike vojne operacije, pa se
temeljna fikcija u hrvatskoj „povijesti“ nalazi većna prvom mestu u reč enici gde se kaže,
kako su Hrvati dolaskom u nove krajeve naturili svoje ime i drž avnu organizaciju.

Politika i Pravda ne stanuju pod istim krovom. Da je to tako, svedoč i sluč aj

austrougarskog ministra Venamijana Kalaja (Benjamin Kállay 1839. - 1903.), mađ arskog
Jevrejina, koji je pre svoga ministrovanja u svojstvu poslanika na beogradskom dvoru
pokuš ao da što objektivnije napiš e istoriju Srba. Mada iskreno priznaje da se ne mož e
oteti sam sebi, i svojoj narodnosti, koja čini da u mnogim stvarima ne mož e biti potpuno
objektivan, Kalaj je o starini srpskoga naroda nipisao: „Neka bude dovoljno reč eno, da
su se po ispitivanjima najboljih slavenskih nauč nika, svi slavenski narodi u prastaro
doba po svoj prilici nazivali Srbima". Kalaj zatim govori o srpskom kao
najmnogobrojnijem življu u Bosni i Dalmaciji do Splita. Deš ava se, međutim, da Kalaj
postane ministar za Bosnu i Hercegovinu, pa je njegovo istorijsko uverenje doš lo u
koliziju sa novim ministarskim polož ajem. Razume se da je u njemu prevladao politič ar,
pa je Kalaj politič ar pod pretnjom robije zabranio č itanje svojeručno napisane „Istorije
srpskog naroda“.

Kao neko nepisano pravilo protež e se jedna č udna nit kroz sve istorijske redove
namenjene srpskom istorijskom saznanju. Tu tajanstvenu nit predstavlja neprestano
nastojanje, da se pojam srpstva vež e za geografski oblik dela srpskih zemalja, koji se
zove Srbija. Neka nevidljiva tuđa ruka, zaklonila je mnogim naš im istorič
arima izvan
malenog kruga Srbije vidik. I ko zna, neće li se istorijski vidik ovakvih naš ih istorič
ara
klase onih koji su 1939. godine reš avali hrvatsko pitanje, sužavati usporedo sa
događajima sve dotle, dok srpstvo ne iš čezne. Takima srpstvo i može zahvaliti za svoju
neprestanu nacionalnu dekadenciju. Na razvalinima takvih umova sazidane su Hrvatske
svih boja, č ija se egzistencija zasniva na nesuzbijenoj maš ti rimokatoličke naduvenosti iz
Hrvatske. Dok se na hrvatskoj strani likovalo u izmiš ljanju kojekakvih hrvatski, dotle su
se naš e „veličine“ zadovoljavale napajanjem generacija – ne srpskom nacionalnom
velič inom – većsrpskom narodnom tragedijom na Kosovu. Tako je skoro cela naš a
istorijska hrana sastavljena ne iz doba srpskoga sjaja, većiz biranih tamnih tač aka srpske
proš losti. Tu treba traž iti uzroke š to je u srpskom narodu doš lo do nacionalne
zamorenosti i sklonosti odnarođivanju. Neš to malo građe š to je posvećeno Duš anovom
sjaju ili Nemanjić evoj slavi, ne samo š to ne predstavlja dovoljnu istorijsku registraciju
toga velikog srpskog doba, nego je i obrađena ukalupljenim profesorskim stilom, koji je
donekle nepristupač an srpskim č italačkim masama. Takva indolencija dobro je doš la
Hrvatima da š to jače istaknu svoja „tisuć godiš nja povijesna prava" na nepreporno srpski
istorijsko-etnografski prostor.

Prvi vladalac srpskih zemalja posle propasti Gota i Huna bio je Svevlad, č ija se država
prostirala većim delom Balkanskoga poluostrva, tako da je zahvatila pravac Balkanskih
planina, severne Makedonije, Stare Srbije i Albanije, zatim Dalmacije sve do Trsta. Pošto
u to doba jošnije bilo ni pomisli o nekakvim Hrvatima, ime ovoga vladara jasno ilustruje
njegovu narodnu pripadnost, a isti je slučaj i sa njegovim naslednicima, koji su se zvali

19
istim imenima, kakvima su puna srpska sela i gradovi, ma gde se Srbi nalazili. Posle
Svevladove smrti, koja pada oko 530. godine, nasledio ga je njegov sin Borivoj, koji je
uzeo za prezime ime svoga oca i prozvao se Borivoje Svevladović . Njegova je vladavina
donela uč vršćenje srpstva od Jadranskog mora pa sve do utoka Save u Dunav. Jošveć u je
vojnič ku slavu postigao Borivojev naslednik Strojilo I, koji je očistio sve srpske zemlje
od preostalih Huna i Gota. Njegova je prestonica bila u Prehvali ispod Šarplanine. Za
njegovo doba pada osnivanje grada Raguze, docnije prozvanog Dubrovnikom, od koga ć e
postati prva pretežno srpska republika dubrovačka. Strojilo je poginuo u jednoj bici sa
grko-rimljanima nedaleko Skadra, gde su se Grci i Rimljani koalizirali sa zadatkom da
likvidiraju Strojilovu snagu. Za vreme Strojilove vladavine udareni su temelji
dalmatinskim gradovima, među kojima Trogiru, Splitu, Krku, Rabu i drugima. Nasledio
ga je njegov sin Svevlad II., koji kao i njegovi prethodnici nije mogao ni znati da Hrvati
negde postoje.

Loza Svevladović a dala je više od 10 vladara, koji su vladali srpskim zemljama sve do
provale Avara u Ervopu. Mada su Avari kao narod tursko-mongolskog porekla
predstavljali za Evropu opasnost, oni nisu mogli izmeniti srpsku stvarnost Panonijeg,
Dakije i ostalih srpskih zemalja iz razloga, š to su Srbi predstavljali domorodsku snagu,
kojoj su Avari, hteli-ne-hteli, morali nuditi saradnju. Da bi to lakš e postigli, Avari su
sobom doveli ostatke kaspijskih Srba, pomoć u kojih su uspeli da ostvare jač u vezu sa
Srbima. Za vreme Avara osnovana je, pored Panonske Srbije, i Dač ka Srbija, koja se
prostirala od karpatskih Babinih Gora, pa sve do Tise, Dunava i Crnoga Mora. Tada je
uzet i naziv današnjeg Banata po imenu Bana, koje je avarskog porekla. Osnivanje Dačke
Srbije spada u avarske pokuš aje da stvori veze sa Panonskom Srbijom, kojom je vladao
srpski knez Dobreta. Najzad su Avari poslali poslanike Dobreti da se pokori bez borbe,
ali im je ovaj odgovorio: „Nema toga ko bi nas pod suncem mogao pokoriti. Naučili
smo da gospodarimo drugim narodima, a ne drugih nad nama. Dokle god bude na
svetu rata i mač a, ovo ć e biti našzavet!“ Da li strah pred ovakvom porukom ili š ta
drugo, tek Avari su se okrenuli u levi polukrug i preš li na istoč ni deo Balkanskog
poluostrva prema Vizantiji, koja je bila u to doba zauzeta ratovima sa Persijancima u
Aziji. Dač ki su Srbi iskoristili ovu vizantijsku slabost, pa su sa jakom snagom prodrli
preko Dunava i doprli sve do Soluna, gde su u zajednci sa Srbima, koji su većtamo ž iveli
oko 560. godine osnovali Solunsku Srbiju.

Dok su se na jugu događali ovoliki pokreti, u Polapskoj Srbiji je Samko dovrš

io veliko
organizatorsko delo.

Hrvatska istorijska teorija hotimično se ne zadrž ava na ovim velikim srpskim zbivanjima
bez razloga, da ne bi morala pasti u protuslovlje i na taj nač in priznati Srbima prvenstvo
na prostor, koji su Srbi davno pre dolaska Hrvata krvlju i znojem svojim zalivali, da bi ga
zatim Hrvatima na temeljima laž nog obeć anja bratske vernosti ustupili i na taj nač in
prekratili jedno poglavlje hrvatskog lutalaš tva u potrazi za domovinom. Veš to skrojena
hrvatska istorija, međ utim, spominje, da su Huni provalom u Evropu povukli sobom i
Slavene, š to bi odgovaralo vremenski i okolnosno onoj naš oj tvrdnji, da su Huni i nešto
docnije Avari, povukli sobom ostatke kaspijskih Srba. Verni svojoj vekovnoj tradiciji
neprestane negacije svega š to je srpsko i njegova proš lost, Hrvati ne kaž u da su to bili

20
Srbi, većih svrstavaju u pojam slavenskog suvlasniš tva, mada se pre VI. i VII. stoleća,
osim za Srbe, ni za kakve Slavene nije znalo. Nemajuć i, doduš
e, kuda, hrvatska istorija
onakog kova, kakva je psihološ ki pripremala događaje iza 6. aprila 1941., priznaje na
jednom mestu („Hrvatski List“ od 11. IV. 1939.), da su se pokoreni narodi podigli protivu
Huna i da su ih u takozvanoj „bitci naroda“ na reci Netadu negde u blizini Slavonije
potpuno potukli, te da su se ovi oko 450. godine morali povući preko Karpata i nestati u
južnoruskim stepama među svojim srodnicima. Povijest Hrvata ne bi bila dosledna sebi
kada bi priznala, da su to bašbili Srbi koji su digli ustanak protivu Huna i oslobodili se
njihovog jarma i saradnje. Jer, kako videsmo, propaš ću hunske vojske, dolazi do obnove
srpske drž ave i do osnutka prve srpske dinastije Svevlada i Svevladović a, a to bašoko
450. godine, kada se o Hrvatima nije moglo znati. Međutim, „suvremena hrvatska
povijest“ radije će preć utati ime tih od Huna „pokorenih naroda“ koji su digli ustanak,
nego š to bi izustila ime Srba.

Od interesa je jedna konstatacija Konstantina Porfirogenta, gde se kaž e da su se oko

vremena velikog avarsko-srpskoga previranja odvojila dva plemena Jezerci i Milinzi, koji
su za vreme tih velikih narodnih pokreta doprli do Pelopeneza u Donjoj Grč koj i tamo
osnovali Peloponesku Srbiju, sa kojom su samostalno vladali oko 200 godina, ali su se na
kraju odnarodili i pretvorili u Grke. Ovo je zanimljivo zato š to se zna, da se od Osijeka
prema Vukovaru prostiralo veliko jezero koje se za rimskog doba po gradu Mursi
(docnijem Osijeku) zvalo Mursansko jezero. Stanovnici oko toga jezera bili su Srbi, koji
su bili ratnič
ki jaki, a zvali su ih „jezercima“. Hrvati su, razume se, i na ove peloponeske
Srbe bacili „povijesni laso“ i u svojoj nezasitosti prisvajanja svega š to je tuđe postavili
teoriju o takozvanoj peloponeskoj Hrvatskoj koja, razume se, prevazilazi i fikciju o
takozvanoj „Crvenoj Hrvatskoj“. Jer ih, kako videsmo, nije ni bilo, većsu izmiš ljene.

Kao š to je slučaj sa hotimič nim zatajivanjem svega š to predstavlja isključ ivo srpsko
istorijsko samovlasniš tvo, tako hrvatska „povijest“ baca prekrivačpreko avarskog sluč aja
jer veli, da su Avari doš li u Evropu sa svega 20.000 ljudi, ali da su ovi (valjda kao
Hrvati!) vladali velikim teritorijama, pa č ak i celokupnom Panonijom. Priklješ tena,
međutim, sa svih strana „povijest“ je morala priznati, da su glavnu ratnu snagu Avara
sač injavali Slaveni (da ne bi, razume se, morali reć i Srbi) i najzad, da se ova avarska
zemlja zvala „Avarsko-slavensko kraljevstao“ (Hrvatski List“ od 13. IV. 1939). Ovo nije
moglo biti avarsko-slavensko kraljevstvo, većavarsko-srpsko, jer, u to se doba nije niš ta
znalo ni za ime Hrvata ni za njihovu fiktivnu Hrvatsku svih boja, a znamo da se prvi
istorijski dokumenat o imenu Hrvata pojavljuje tek 852. godine. Poš to se sve ovo
deš avalo za vreme dinastije Svevladović a, nije teš ko prozreti hrvatsku „povijesnu“
tendenciju, koja teži za tim, da ovo srpsko-avarsko kraljevanje, ako ga je bilo,
okarakteriš e samo zato, da bi ga sada ili mogli prisvojiti, ili, u najgorem slučaju, podeliti
sa Srbima.

Nedaleko spomenuh vladara polapske Srbije Samka (620. - 641.), koji je likvidirao
avarsku snagu i prodro do Jadranskog mora. U to doba spada i velika seoba naroda, pa
uzmemo li da su se Hrvati u to doba kao nepoznata skupina doselili u docnije nazvanoj
Hrvatskoj i ako se za njih ni za 200 godina docnije nije ništa znalo, moramo se još

21
jednom zapitati, šta su od svojih takozvanih vrlina mogli pozajmiti Srbima, kada su oni,
evo, imali svoju državu i sve š
to jedan narod čini organizovanim.

Srpski otpadnici najviš e su naneli zla svome narodu. Ime janič ara nikada neć e izumreti u
seć anju srpskoga naroda. Ovde, međutim, treba naglasiti da Srbi nisu odlazili u
otpadiš tvo samo prema istoku. Moglo bi se reć i da su mnogo bili opasniji oni koji su iš li
u otpadniš tvo prema zapadu. Jer, dok su oni zatim sa istoka uniš tavali srpsku materiju,
ovi su sa zapada vodili rat protivu srpske duhovne kulture. O tome ć emo se, međutim,
pozabaviti u posebnom poglavlju. Ipak, na završ etku ovoga dela, gde izravnavamo srpsku
i hrvatsku proš lost do prvih tragova o imenu Hrvata i njihove tobož nje države da bi videli
ko je dotle imao svoju proš lost, a ko ne, moram se dotaknuti neznatne figure Tadije
Smič iklasa, pokatolič enog Srbina, koji je iza sebe ostavio istorijsko nedonoš če „Povijest
Hrvata“, za koju i sam u predgovoru na V. strani kaž e, da ga u pisanju nisu rukovodila
nač ela istorijske istine, koliko ž elja za zadovoljenjem hrvatskih narodnih ambicija. I po
tim principima napisana „Povijest Hrvata“, međ utim, sadrž i nekoliko nehotič nih
priznanja, koja govore o Srbima kao vlasnicima zemlje na kojoj su Hrvati naš li utoč
iš te.
Tako Smič iklas na 175. strani i sam priznaje da o Hrvatima nije moglo biti ni reč i na
frankfurtskom saboru 823. godine, dok su juž ni i polapski Srbi zastupali interese svojih
zemalja i uzeli uč ešća u donoš enju odluka o sebi i o drugim narodima Evrope. Materijal o
starini srpske drž avne organizacije i srpskog narodnog imena izneo sam do doba kada se
prvi put doznaje za hrvatsko ime usporedbe radi, kako bi se jasnije ocrtale konture i
velič ina fundamenta na kojemu poč iva srpska narodna proš lost, i tama koja za isto vreme
obvija hrvatsko poreklo. Dakle, doba o kome su malo ili nikako pisali naš i profesionalni
istorijski monopolci, koji su, kao po neč ijoj narudž bini, tu veliku proš lost srpsku
precrtali, pa počeli sa srpskom istorijom negde oko IX. veka, ili oko 15 vekova iza prvih
tragova o imenu Srba.

22
 HRVATSKO „POVIJESNO PRAVO" I
GUSARENJE PO SRPSKOJ
ISTORIJSKOJ BAŠTINI
Balkan je etnografski najosetljiviji deo evropskog kontinenta, a od pravednog uređenja
etnografskih problema u Evropi, zavisić e mir za mnogo vekova. Preko Balkana su se
oduvek ukrš tali interesi istoka sa zapadom i obrnuto. Takvom Balkanu su već ina srpskih
istorič
ara ostali duž ni onu nužnu paž nju, koju on po svome geografskom položaju i sa
srpskopravoslavnog glediš ta zaslužuje. Znajući ovaj srpski nedostatak, Hrvati su pož urili
da na svetsko istorijsko trž ište iznesu kao svoj i takav istorijski materijal, koji predstavlja
najordinarniju otimač inu srpskog istorijskog bogatstva. Zahvaljujuć i takvom stanju stvari,
odomać ena je jedna istorijska zabluda, koja teš ko pogađa srpski nacionalni prestiži
njegove ž ivotne interese.

Hrvatsko „povijesno pravo“ osnovano je već im delom na fikciji i dekretima vladalaca

tipa Marije Terezije, koji su kroz prizmu slepog katolicizma posmatrali svet i probleme u
njemu, a i na nehatu srpske istorijske nauke, koja je ostavila praznine, gde su se Hrvati po
volji mogli uvlačiti i iznositi iz nje š
ta im treba. Drugi deo „tisućgodišnjeg prava“ sastoji
se iz raznih poklona srpskog etnografsko-istorijskog prostora, koje su pojedini
austrougarski vladari s vremena na vreme otkidali, da bi zadovoljili hrvatske ambicije.
Tako je srpski prostor, koji je vekovima zaduživao evropsku civilizaciju stojeć i na
braniku od istočne opasnosti, postao neka vrsta monete za potkusurivanje rimokatolič kih
računa. Ovako zamiš ljeno hrvatsko „povijesno pravo" koje se nikada nije poklapalo sa
stvarnim hrvatskim etnografskim oblikom bilo je san, koji je vekovima tinjao na
Markovom Trgu.

Svojatanje srpskog etnič kog prostora na području bivš e Austrougarske, plod je

osvedoč ene hrvatske gramzljivosti ne samo po principima istorijske objektivnosti, veći
po dokazima, koje su postavili prvi hrvatski istoričari iz onoga doba, kada se hrvatski
apetit na srpske krajeve nalazio u poč etnom stadiju. Nova š ovinizmom zadojena hrvatska
istorija nerado spominje, pa č ak i hotimič no izbegava takva hrvatska imena i nastoji ih
predati zaboravu bašzbog toga, š to su ovi imali potreban minimum objektivnosti, da u
svojim istorijskim delima ne mimoiđu srpsku stvarnost. Ona svojom sadrž inom svedoč i,
da nam ni jedan susedni narod nije prisvojio toliko srpskog samovlasniš tva kao š to je to
sluč aj sa Hrvatima. Ali, ovaj prenos srpskog istorijskog bogatstva na stranice „suvremene
hrvatske povijesti“ mož e se objasniti i time, š to je veliki broj Srba nateravan da prilazi
katolicizmu, odnosio sobom deo po deo srpske proš losti i stavljao ga kao neku vrstu
otpremnine u hrvatsku istoriju, tako da ona, ustvari, predstavlja drugi deo srpske istorije,
samo š to je na nju stavljena hrvatska firma. Jer, jošruski istorik Nikola Dorunov nije
zabadava o Hrvatima rekao: „Milioni Srba postavš i rimokatolici, pretvoriš e se u
Hrvate", („Drž ave i narodi“ str. 105), niti je jedan drugi ruski putopisac o svojoj poseti
Zagrebu bez razloga rekao: „Doš ao sam u stolicu pokatolič enog srpstva“. („Srbi u
davnini“ str. 84). Eto, to su ti milioni Hrvata, koje rimokatolič ki sveš tenik i č uvar

23
Budimpeš tanskog muzeja Matija Katanč
ićpre toliko vekova deli od Hrvata i kaž
e, da su
Srbi rimokatolič
ke vere.

Rekoh, već i deo hrvatskih istorijskih fabrikacija minulih rekoliko decenija, gde se bez
ikakvog merila istorijske pristojnosti i objektivnosti udara hrvatski pečat“ na nehrvatska
istorijska zbivanja i dokumente, sve je to plagijat srpskog istorijskog baštinstva. Joškad
uvaž imo tvrdnju jednog između retkih Hrvata proš log stoleća dr. Tome Maretića da
Hrvatske ni u doba Konstantina Porfirogenta nije bilo, većda ju je Porfirogent naprosto
izmislio (,,Slaveni u davnini“ str. 69), onda dobivamo objaš njenje za nepresuš na vrela
hrvatske š ke megalomanije i apetita na ono, š
ovinistič to se nikada nije hrvatskim
nazivalo.

Obaš njavati č istom istinom uzroke srpske nacionalne dekadencije, ili osuđivati nosioce
toga uzroka isto toliko znač i, koliko stajati na srpsko-slavenskom stražarskom mestu. Jer,
nema viš e ničega, š to bi moglo biti cena da se preć ute mnogobrojni momenti, koji su
poput nepisanog pravila sistematizirani u nastojanju, da se za ljubav hrvatstva i
jugoslavenstva ž rtvuje bogatstvo srpske istorijske tradicije ili koja od davnina srpska
teritorija.

Izgledalo bi na prvi pogled č udnovato, da prečansko srpstvo sa svoja preostala tri miliona
stoleć ima sve do 1918. godine odoleva neprestanim katolič ko-hrvatskim nasrtajima, da bi
zatim, za svega dve decenije od oslobođenja dož ivelo svoju katastrofu. Onaj, međutim,
ko poznaje istoriju preč anskih Srba i ko je pratio razvoj događaja od 1918. godine pa
dalje, neć e se i ne mož e zač uditi. Jer, odvojeni silom prilika od matič ne zemlje, Srbi pod
Austrougarskom bili su upuć eni na duhovno samoodržanje, koje su sprovodili onako,
kako su nalazili za najcelishodnije. Cenom svoga junaš tva, Srbi su u izvesnim razmacima
plaćali mnoga autonomna prava, koje drugi narodi Austrougarske, pa ni Hrvati nisu
mogli imati. Sve je to bila cena samoodrž avanja u srpstvu, pravoslavlju i svetosavskoj
tradiciji. Godine 1918. uneš en je ovaj drugi deo srpskog istorijskog kapitala u sklop opš te
srpske brige, sa duhovnim centrom u Beogradu. Nesreć a je htela, a i bio je interes tuđina,
da se iza toga istorijskog datuma legne na lovorike i da se duhovna briga (izuzimajuć i
ovde crkvu), poveri onim Srbima, koji su slabo ili nikako poznavali ne samo istoriju
preč anskih Srba, već , reklo bi se, i matič ne zemlje Srbije. Zavaravan laž nim bratstvom,
Beograd je zatim utonuo u neku vrstu materijalistič kog sna i troš io osnovni srpski
duhovni kapital, gledajuć i besprimernu harangu neprekidnog gusarenja po srpskoj
istorijsko-etnič koj baš tini, kao i bezobzirnog vređanja najveć ih srpskih svetinja.
Ravnoduš nošću jednakom nacionalnom zloč instvu, posmatrala je uspavana metropola,
sem nekoliko č asnih izuzetaka, plansku pripremu onoga š to se odigralo poč etkom 1941.
godine sa Srbima severozapadno od Save i Drine. Žrtvovani su mnogi umovi iz redova
preč anskih Srba, koji su obiljem svoga istorijskog iskustva i znanja jedini bili kadri da se
odupru invaziji hrvatske istorijske naduvenosti. Ljudima, koje su zbog njihovih
nesposobnosti Hrvati sami birali iz srpskih redova, jer da tobož e samo u njima imaju
„povjerenje" ili da sa njima mogu „surađivati“, poveravano je donoš enje i takvih
sudbonosnih odluka, kojima ni po istorijsko-etnografskoj znanosti o prečanskim Srbima,
ni po svojoj srpskoj nacianalnoj zrelosti nisu bili, dorasli. Nisu retki sluč ajevi, da su
ovakvi srpski nesposobnjaković i poput onih koji su kao „struč njaci“ reš avali „hrvatsko

24
pitanje“ u godini 1939., ministarske stolice Hrvatima plać ali delovima srpskog istorijsko-
etnografskog i životnog prostora. Na isti način, retko koja grana srpskog javnog ž ivota od
1918. godine na ovamo nije bila protkana veš to poturenim greš kama, koje su najzad naš le
primenu u hrvatskom sluč aju iz 1941. godine.

Usled posleratne izopačenosti, kada su materijalni momenti potisli srpsku nacionalnu

aktuelnost, pož urili su neki srpski uč enjaci da svoja nauč na dela inspiriš u željom za
dobiti. Među ostalim delima, desilo se to i sa Stanojević evim istorijskim atlasom, ukoliko
se odnosi na Duš anovo carstvo. S jedne strane bojazan od kritike hrvatske „povijesne“
nezasitosti, a s druge materijalni obziri, učinili su da se osakati srpski istorijski prostor i
da se hrvatskim aspiracijama prepusti i ono, š to dotle jošnije bilo izlož eno hrvatskoj
gramzljivosti. Sve to, razume se, u ž elji, da hrvatski krugovi pristanu na takav
srednjoš kolski udž benik, koji će docnije postati nauč no pravilo i predmet naš eg
odricanja, da bi nam ga hrvatska naduvenost u svako doba mogla staviti pred nos.
Usporedimo li dakle kartu Duš anovog carstva po Stanojević u sa originalnom nemač kom
kartom o istome carstvu, rađenom u Duš anovo doba, a pronađenom u Peč ujskom vojnom
arhivu i objavljenoj u 8. broju „Slavonije“ za godinu 1939. vidimo, da su po
Stanojević evom atlasu Srem sa delom Slavonije i Bosna sa dobrim delom juž ne
Dalmacije prineš eni kao žrtva Bogu matermjalizma. (Vidi nemač ku kartu „Serbien unter
Tsar Dushan“).

25
 Srbija pod carem Duš
anom

Prema nemačkoj karti pronađenoj u peč ujskom vojnom a

Nemačka karta: Srbija iz Duš
anova doba
– rekonstrukcija V. Raičević
Karta pronađena u peč
ujskom vojnom arhivu
(Bugarska je na karti označena kao tributalna drž
ava

Tako su teorija o srpsko-hrvatskom bratstvu i bojazan od kritike susednih naroda, č iji su

interesi zadirali u srpski istorijsko etnički prostor, osakatili osnovne podatke o starini
srpskoga imena i uneli stranu tendenciju koja se docnije kao nezvan gost pretvorila u
srpsko nauč no pravilo. Mož e li se č
ime drugim objasniti, da mnogi strani pisci pre i posle
Hrista spominju jake i organizovane Srbe, dok srpski pisci izbegavaju ne samo da to
istorijsko bogatstvo ma i sa rezervom citiraju, nego već ina od njih izbegava o tome ma
šta reć i. Može li se oprostiti i takav greh, da su daleko bogatiji prvi, slepilom hrvatskog

26
šovinizma jošneobuhvać eni hrvatski pisci u materijalu o starini srpskoga imena, nego je
to slučaj sa Srbima, koji su imali da dadnu smer, kojim će se istraž ivati srpska prrš lost. U
odnosu prema Hrvatima, naš a je boleć ivost iš la tako daleko, da su naš i „učenjaci“
izbegavali citate prvih hrvatskih istorič ara, koji su raspolagali č itavim bogatstvom
podataka o Srbima i njihovim zemljama u okviru bivš e Austrougarske. Radi te
boleć ivosti, koja se pre mogla nazvati slaboš ću, mogao je poznati zagrebački srbož der
„Obzor“ u svome 258. broju iz godine 1893. napisati: „Taj veliki srpski narod, č im se
raselio i doš ao u doticaj sa drugim narodima, opadao je i gubio se, dok se ne snizi na
narodićod 8,000 000. U samom sebi nosio je klicu razdora. Nije se viš e htio zvati
srpskim većjedni zamijeniš e srpsko ime ruskim, drugi s poljskim, treć i s češkim itd.
" Ostavimo li po strani š ta je „Obzor“ ovime nehotično potvrdio, da su se svi Slaveni u
davnoj proš losti zvali Srbima, on je ovime hteo š to reljefnije predstaviti srpsku
nacionalnu dekadenciju, ali je smetnuo sa uma, da ono š to vredi za ostale slavenske
narode otpale od srpstva, ne mož e imati nič ega zajednič kog sa hrvatskim iz prostog
razloga, š to ni sami ne znaju odakle su doš li: da li Iranci ili Goti, ili š
to su se u docnijem
narodnom izgrađivanju udaljili od slavenske solidarnosti, te sve da su nekada propadali
slavenskim narodnim naslagama. Oni su uticajem Rima, počev od Branimira pa na
ovamo, preš li u potpuno slavensko otpadniš tvo. Razume se, ovo se odnosi na one tri
županije stvarne hrvatske postojbine oko Zagreba, a ne mož e se odnositi na ostali deo
prisvojen od Hrvatske, poš to srpski narod ne mož e primiti njihovo otpadniš tvo kao
svrš enu stvar, većse smatra pozvanim, da svoje nasilnim putem odnarođene sinove
povrati srpskoj svetosavskoj tradiciji, a time i velikoj slavenskoj porodici.

Zahvaljujuć i preteranoj skromnosti srpskih istorijskih umova, koja je kao po nekom

nepisanom zakonu prelazila sa generacije na generaciju, hrvatskim „suvremenim“
istorič arima nije bilo teško hrvatski apetit pomeriti sa uskog kajkavskog prostora u srpsko
istorijsko i etničko područ je, koje nikada u inače siromaš noj hrvatskoj istoriji ovima nije
pripadalo. Da je to tač no, pozivam se na samog poglavnika Antu Pavelić a i njegovu radio
poruku upuć enu preko kratkotalasne radio stanice u Zemunu američ kim Hrvatima između
1. i 2. decembra 1941. godine koja pored ostaloga kaž e:

„Nezavisna Država Hrvatska veća je nego je bila ikada u povijesti i protež e se od

Mure, Drave i Dunava, pa do Jadranskoga mora" („Hrvatski List" od 3. XII. 1941.).

Mi znamo na koji je način Hrvatska, a da i ne govorimo o „Nezavisnoj drž avi Hrvatskoj“,

postala već a nego je ikada u „povijesti“ bila. Ono š
to je veće, predstavlja stopu po stopu
otete srpske zemlje i to ne viteš tvom, jer to nije hrvatska osobina, većsmiš ljenom
katolič kom akcijom dirigovanom izvan Hrvatske, a preko nje. Tako je katolič ka Evropa
vrać ala dug srpstvu za ono, š to je srpstvo vekovima stajalo na predstraž i evropske
crvilizacije od muslimanske opasnosti. Zavaravano farisejskim izjavama o tobož njem
bratstvu, srpstvo je previdelo opasnost sa zapada, pa dok je po cenu neprocenjivih ž rtava
u krvi i pregnuć ima vekovima uspelo da odbrani stopu po stopu svoga podneblja i srpske
kulture na istoč nom delu svojih zemalja, gubilo je na drugoj strani svoju najč istiju
narodnu skupinu u tolikoj meri, da su tri stare hrvatske ž upanije mogle postaviti
katolič ko-hrvatsku platformu, odakle se većdecenijama na sve strane eksportuje fikcija
o„ tisuć godišnjem povijesnom pravu“ na ono, o č emu im poglavnik pred licem celog

27
sveta nehotice reče, da nikada u istoriji nije Hrvatskoj pripadalo. Pa ipak, i posle
vekovnih progona i prisilnsg prekrš tavanja, č ija je egzekutiva voljom rimokatoličkih
vladara prepuš tavana Hrvatima, posle Terezijinog doba, kada su zbog ljubavi prema
svojoj hriš ćanskoj i svetosavskoj tradiciji nastupili toliki srpski pokreti u cilju iseljivanja,
da je Marija Terezija bila prisiljena na granicama postaviti vojne formacije radi
spreč avanja masovne seobe, ipak je još1910. godine na teritoriji današ nje „Nezavisne
Države Hrvatske" bilo 1.569.848 Srba. U isto vreme, broj Hrvata nije prevazilazio cifru
od 2.476.575. Kada se jošuzme u obzir, da ove cifre proizlaze iz zvanič ne hrvatske
statistike za godinu 1910., odnosno iz doba potenciranog hrvatskog š ovinizma na š tetu
Srba u ovim krajevima, tek se tada mož e uoč iti, kolika je bila srpska stvarnost iznad
suvoparnih cifara zvanič ne, hrvatske statistike. Šta bi se tek moglo reć i za etnički odnos
između Hrvata i Srba nesporedno pred proglaš enjem „Nesavisne Hrvatske“, kada se
srpstvo donekle i pored rež ima koji je vladao u Banovini Hrvatskoj donekle moglo
ispoljiti.

U Hrvatskoj je odomać ena poslovica, da su Hrvati dobri sluge, ali loš i gospodari. Da su
bili dobri sluge, to smo znali i pre 1918. godane, ali da su bili loš i gospodari, o tome smo
se mogli uveriti kroz svih 23 godine zajednič kog ž ivota do 1941. godine, kada je njihovo
gospodarenje triumfovalo ne toliko slomom Jugoslavije, koliko srpskim stradalaš tvom.
Kada se paž ljivo prati ž ivot hrvatskog naroda kroz vekove, dolazi se do zaključ ka da se
ceo hrvatski narodni ž ivot sastoji iz značenja one poslovice o dobrom slugi i loš em
gospodaru. Ta Hrvati su svoga nekrurisanog kralja Petra Svač ić
a ostavili posle borbe na
Gvozdu, da mu nesahranjeno mrtvo telo raznose gavranovi, samo zato da bi time š to jače
istakli podlož nost Mađ arima i mađarskoj vladalač koj lozi. To međutim ne bi ni u koliko
moglo zanimati srpstvo i srpska-istorijska zbivanja, da time nije započ eto jedno muč no
doba, koje je srpstvo s one strane Drine i Save bacilo u vekovnu, č esto puta nejednaku
borbu za oč uvanjem srpskog obelež ja, Srpske vere i tradicije.

U pomanjkanju sopstvene vojnič ke, a i kulturne proš losti, Hrvati su, naslanjajuć
i se na
katolič ki stav vladara kojima su nudili Zvonimirovu krunu, uspevali stavljati hrvatsku
firmu preko isključ ivog srpskog samovlasniš tva i ishoditi č esto puta katoličke povlastice
za odnarođivanje Srba i njihovo privođenje katolicizmu. Ali, o tome docnije. Na ovom
nas mestu interesuje, š ta je bilo sa srpstvom za vreme takozvanog hrvatskog kraljevstva
od Tomislava pa do Svač ića (954. - 1102.). Pre nego čujemo o srpstvu u tome razdoblju,
jošjednja konstatacija: Hrvati su za vreme te takozvane „samostalnosti“ zaista „polož ili“
ispit iz takozvanih „organizatorsko-ratnih veš tina“ i jedva se kao narod sa svojom tobož e
organizovanom drž avom održ ao 17 decenija.

28
 SRPSTVO ZA VREME
PRVE HRVATSKE
„SAMOSTALNOSTI" (924. - 1102.)
Zbog tvrdoglavosti i vlastoljublja onih srpskih knež eva i velikaš
a, koji ne htedoše pomoći
Zariji Pribisavljeviću da se odupre navali bugarskog cara Simeuna, Tomislav je uspeo da
pojač a proces hrvatskog otpadniš tva i iskoristi vreme da uspostavi jač e veze sa Rimom.
Međ utim, već 931. godine, odnosno 7 godina posle Tomislavljevog puč a, kao
„zahvalnosti“ srpskom gostoprimstvu, oslobađa se bugarskog ropstva Časlav
Klonimirović , koji se proglaš
uje za cara i diž e srpski ustanak, da bi zatim oslobodio veći
deo srpskih zemalja, među kojima i Srem sa već im delom Slavonije. Ono š to drugima
dotle nije uspelo, uspelo je Časlavu – da ujedini srpske pokrajine sa Neretvom, pa je tako
cela dalmatinska obala, pretež no sprskog stanovniš tva, bila u rukama Časlavljevog
carstva. Ali, dok je Časlav prionuo na unutraš njoj konsolidaciji zemlje, Mađari su 960.
godine provalili sa severa preko Slavonije i Srema u Bosnu, gde ih je Časlav dočekao,
potukao i proterao preko Save. U poteri za njima, poginuo je za vreme jedne bitke u
Sremu godine 960.

Posle Časlavljeve pogibije, srpski drž avni život došao je u težak polož aj. Grci i Bugari s
jedne, a Mađari s druge strane, otimali su po koji komad od srpskih zemanja.U tima
pothvatima Mađari su iskoristili Hrvate, koji su kroz č itavu svoju istoriju nastojali da iz
tuđe nesreć e izvuku korist za sebe. Međutim, većoko 970. godine pojavljuje se ponovo
srpski vladar Samuilo Šiš manović , koji diž
e ustanak i oslobađa Srem sa delom Slavonije
od Mađara. Za sve to vreme od Časlavljeve pogibije pa do Šiš manović a, Humska i Tre-
binjska oblast nisu ispadale iz srpskih ruku pod vladavinom Jovana Vladimira II. i strica
mu Dragomira, koji su vladali Raš kom, Zetom, Humom i Trebinjem. Ni posle nesreć no
izgubljene bitke kod Bjelasice 1015. godine i docnije, od Samuilove smrti, Trebinjska
oblast sa Zetom nisu pripale tuđinu. Isto tako, ni bezbroj raznih tuđinsko-hrvatskih
nasrtaja nisu imali uticaja na č vrstinu srpske duš e u Bosni, a jošmanje je periodična
mađarsko-hrvatska okupacija mogla izmeniti č injenično stanje u ovoj iskonsko srpskoj
zemlji. Takvo stanje zatič e i car Bodin, unuk Vojislava Dragomirovića, koji je 1034.
godine oslobodio Dračku oblast od Grka. Ovaj Bodin, koji je u Prizrenu proglaš en za cara
dopao je prilikom jedne bitke kod Paunja na Kosovu grč koga ropstva. Njegov otac
Mihailo nastavio je sa održ avanjem srpske samostalnosti, jer Grci nisu mogli njegovu
Srbiju pokoriti. A kada se Bodin godine 1077. oslobodio grč koga ropstva, otac mu se
proglasio za kralja, a Bodina uzeo za potkralja. Posle oč eve smrti, Bodin je oč istio sve
ostatke mađarsko-hrvatskih okupatora iz Bosne, pa u njoj postavio za bana Stezana, a u
Raš koj Vukana. U njegovo doba spada osvajanje Dubrovnika i uspostava srpskog
vojvodstva u njemu sa prvim srpskim vojvodom Gradić em. Posle njegove smrti, godine
1101. nastupile su nesuglasice među naslednicima, usled čega su se stvorile tri jedinice i
to: banovina Zeta, banovina Bosna i banovina Primorska.

29
Za vreme ovih previranja među naslednicima vladajuć e loze, rodio se u crnogorskom
gradić u Ribnici kao sin jednog od rođaka raš kog ž upana Stevan Nemanja, koji ć e docnije
udariti temelje srednjevekovnoj srpskoj velič ini i slavi. No, do Nemanjine vlasti, srpstvo
je proš lo mnoga iskuš enja, koja spadaju u teške stranice srpskih stradanja isto onako, kao
što će i posle njega biti izlož eno stalnim nasrtajima kako sa istoka, tako jošviš e sa
zapada, odakle su Hrvati poput leš inara neprestano vrebali da bi leš inarski kljun zaboli u
srpsko nacionalno telo, ili da bi ugrabili priliku, da kojoj od palih srpskih ž rtava na
braniku hrišćanstva i evropske civilizacije prikač e hrvatsku firmu.

30
 POHLEPA ZA SRPSKOM BOSNOM
I NJENIM VLADARIMA
Razmatra li se sadrž ina hrvatske istorije, istinska neminovnost upuć uje na jedan jedini
zaključak, da hrvatska „povijest“ predstavlja grabljivicu, koja je plen tražila isključ
ivo u
srpskim zemljama sve od onda, od kako je katolicizam Hrvate ugradio u vrhu jezuitskog
bodež a, izmenjenog „balkanskim š izmaticima“ – Srbima.

Poš to je glavni cilj hrvatskog svojatanja Herceg-Bosna i njeni srpski vladari, povratić
u se
za trenutak na doba, kada su reč i „Hrvat“ i „Hrvatska“ bile nepoznate, kako bi videli šta
je obuhvatala Bosna i ko su bili njeni stanovnici i vladari.

Po Franji Račkom, Bosna se naziva opš tim imenom Dalmacije, koja je zahvatala prostor
od mora pa do Drine i Save. (Rač ki, „Rad 56“ str. 109). Ovo se poklapa i sa franač kim
letopiscem Ajnhartom (Einhart, 770. - 840.), koji u svojim zapisima opisuje begstvo
Ljudevita, nezavisnog kneza Donje Panonije, pred franač kom vojskom iz njegove
prestonice Siska ovako: „Ostavivš i grad Sisak, Ljudevit pobež e Srbima, za koji se
narod veli, da poseduje veliki deo Dalmacije." („Povelje Matije Ninoslava“ od dr.
Vase Gluš ca, str. 47). To isto o Ljudevitovom begstvu tvrdi i prvi hrvatski istorič ar
Vitezović , koji precizira Ljudevitovo begstvo u godini 822. i na strani 63 kaže: „Ljudevit
ostavivš i varošSisak pobjegao je Srbima, gdje je docnije nevjerom ubio srpskoga
vojvodu koji ga je u svoj dom primio." Pod jednom godinom docnije (823.), Vitezović
beleži, da je Ljudevit ubijen na dvoru jednog drugog srpskog vojvode u Bosni, odnosno
Dalmaciji, kome je spremao istu sudbinu kao onom prvom.

Da je Bosna bila isto š to i Dalmacija, a Dalmacija što i Bosna, to nas je uverio hrvatski
istorič
ar Franjo Rač ki. A da su to bile jošu doba kad se za ime Hrvata niš ta nije znalo
srpske zemlje, to nam zajamč i franački letopisac Ajnhart, negde u VIII. veku i prvi
hrvatski istorič
ar Vitezoviću XVII. veku. Ali, to sve ne smeta „suvremenoj“ hrvatskoj
gramzljivosti, da o Bosni govori kao o „iskonskoj“ hrvatskoj zemlji, a o Srbima
bosanskim vladarima kao „autohtonim“ Hrvatima, kako ćemo to dalje vldeti.

Istorijski je notorno, da se kćer raškoga ž upana Uroš a I godine 1129. udala za mađ arskog
kralja Belu slepoga, kome je Koloman dao izvaditi oč i. Jelena je Beli donela u miraz
Bosnu, koja je tada prvi put osetila mađarsku vlast na celoj svojoj teritoriji. Ali, koliko
god je ovo istorijski notorno, hrvatska „povijest“ ne rumeni od stida kada tvrdi („Hrvatski
List“ od 4. V. 1939.), da je Jelena donela Beli slepom samo „neku Ramu na Dunavu“,
koja se ne može nigde na mapi pronać i. Samo, dakle, da Bosna ne bude Srpska, makar se
i Rama od Prozora u Bosni morala pomeriti niš ta manje nego do Dunava! Hrvatska
„povijest“ pravi se da ne zna ili ž eli tako vaspitati svoje č itaoce, da je ova Srpkinja zbog
muž eve oslepljenosti vladala Zvonimirovom krunom ne samo za njegova ž lvota, nego i
20 godina posle njegove smrti, koja pada 1141. godine. Jošmanje se hrvatska „povijest“
hvali Jeleninim bratom Bjeloš em, dakle opet Srbinom, kao kraljevskom ugarskom

31
namesniku, koji je istovremeno bio i ban hrvatski. Zaista, teš
ko se hrvatskoj „povijesnoj"
naduvenosti hrvati sa istinom!

Veš tom kamuflaž om razmeć e se „povjesnič ar“ vladavinom mađarskih kraljeva Bele,
Stjepana i Andrije, kojima su viš e formalno nego stvarno nasađivali Zvonimirovu krunu,
mada to ovima nije bilo potrebno da bi mogli vladati Hrvatskom. Istič e mnogo
sekundarnih momenata, samo da bi sakrio srpski znač aj onoga vremena u Sremu,
Slavoniji, Bosni i Primorju. Kao da se to tič e Hrvata, naglaš uje udaju kć eri mađarskog
kralja Stjepana za francuskog kraljevića Anž u, ali hotimič no zaboravlja da se druga
Stjepanova kć er Katarina udala za Dragutina, sina Stevana Uroš a „Velikog i straš nog“,
koji je sa Katarinom dobio u miraz Mač vu, Srem i dobar deo Slavonije. Dakle, isto
onako, kao š to je Uroš eva kć er Jelena odnela sobom Arpadović ima u miraz Bosnu, tako
su Arpadović i njemu, u zamenu za to, sa njihovom odivom (brakom Katarine i
Dragutina), vratili ove krajeve, u kojima je zakraljen Uroš ev sin Dragutin kao „Kralj
Sremski“, da bi se, zatim, 1276. godine proglasio kraljem sviju Srba. Čim se, dakle, treba
osvetliti srpski karakter Bosne i ostalih srpskih zemalja, hrvatski „povjesnič ari“ nabacuju
fraze, samo da bi ispunili prazan prostor svoje istorijske oskudice. Ali, hrvatski
„povjesnič ari“ hotimič no zaboravljaju i to, da je u prvo vreme vladavine Dragutina
Nemanjić a, kralja sremskog, juž nim srpskim zemljama vladao njegov brat Milutin, koji
se – ako „gospon povjesinč ar“ nema niš ' protiv – ož enio ć erkom mađarskog kralja
Ladislava, Jelisavetom, koja mu je u miraz povratila Bosnu. Istu onu Bosnu, koju je
njegova sestra Jelena odnela kao miraz Beli slepom. Vaspitan da ne služ i istini, hrvatski
„povjesnič ar“ vrda oko Bosne i kad se radi o tome da sakrije njen srpski karakter, on ne
spominje da ju je ć erka srpskoga vladara Uroš a odnela Beli, većbeži š to dalje od nje,
objaš njava svojoj „cijenjenoj č italačkoj publici“, da je Jelena donela u miraz neku Ramu,
koja da se nalazi na Dunavu. („Hrvatski List“ od 4. maja 1939.). Iduć i u poteru sami za
sobom, hrvatski istorič ari četiri dana docnije, („Hrvatski List“ od 8. V. 1939.) hvataju
sami sebe i objaš njavaju svojem hrvatskom narodu, da je Rama u stvari Bosna, a da naziv
Rame potič e rd reč ice Rame kao pritoke Neretve, koja teč e od Prozora do ispod Konjica.
Ona ista Bosna dakle, koja je vekovima odolevala nepozvanim nasrtajima, prolevajuć i
krv samo zato, da bi se održ ala u srpstvu i pravoslavlju.

I pored sve ozbiljnosti pred tragedijom srpskoga naroda, mogao bi se č ovek nasmejati
hrvatskoj logici, koja im služ i kao osnovica za svojatanje Bosne. Prema njihovom
shvatanju, Uroš eva kć er Jelena, odnela je mađarskom kralju u miraz Bosnu. Poš to je
mađarski kralj vladao i Hrvatskom, smatraju Hrvati, dakle, mada to sa njima nema
nikakve veze, da im iz ostvarenja krvnog srodstva između srpske i mađarske dinastije
pripada Bosna. Takvo im je merilo logike za ovaj sluč aj. Međutim, kada je Ladislavljeva
kćer Jelisaveta svojom udajom za kralja Milutina Srbiji povratila Bosnu, hrvatski
„povjesničari“ shvataju stvar drugačije i – mudro ć
ute.

„Suvremeni“ hrvatski istorič ari sa svojim sitnijim i krupnijim pomagačima, velič aju i
uzdiž u slavu hrvatskih kraljeva i po njima bi se moglo zaključiti, da je međunarodni
ugled hrvatskih kraljeva, poč ev od Tomislava pa do Petra Svač ića, (č
ije su nesahranjeno
telo razneli gavranovi), bio u najmanju ruku ravan ugledu srpskih vladara. Tako na prvi
pogled. Međ utim, „povjesnič ari“ nam se ni u jednoj prilici ne pohvališe, da se ma i jedan

32
od tih hrvatskih kraljeva mogao ož eniti princezom ma koje strane vladalač ke loze, a još
manje, da je ikada koja hrvatska princeza sela na koji strani presto. Za razliku od njih,
retki su narodi ondaš nje i docnije Evrope, na č ijem prestolu nije sedela Srpkinja, a da i ne
govorimo o princezama najmoć nijih stranih vladara, koje su bile srpske kraljice. Eto,
koliki je bio hrvatski ugled. Jošjedan dokaz viš e, kroz kakvo je merilo posmatrano
takozvano hrvatsko kraljevstvo i nazovi hrvatska drž ava, koja i što je mogla imati ugleda,
imala ga je utoliko, koliko je smatrana sastavnim delom srpskih zemalja.

Paralelno sa koračanjem za istorijskim zbivanjima od starih vremena pa do sada,

spotičemo se neprestano sa konzekventno postavljenim laž ima „suvremene hrvatske
povijesti“, pošto č itava pisana hrvatska istorija nema karakter makar minimuma nuž ne
objektivnosti većtendeciju – oteti š to je tuđe. A poš to od drugoga nisu mogli zbog slabih
etničkih i geografskih uslova niš ta otkač iti, srpstvo je bilo i ostaje prostor neprekidnih
hrvatskih priž eljkivanja. Zato se č esto sreć emo sa „povjesnič arima“, koji rado belež e
nekoje momente, kada su Hrvati prolazno uspevali da budu sa Mađarima suokupatori
kojeg dela Bosne, ali se zato nikada ne sreć emo sa njihovim priznanjem, da su te krajeve
na kraju krajeva ipak morali vrać ati. Evo jednog takvog primera:

Sa velikom „spisateljskom" pompom zabelež eno je, da je hrvatski ban Pavao Bribinski
(kao mađarski vazal) iskoristio jedan sukob između Srba i Mađara, da bi se ovima
drugima stavio na raspolož nom nasleđu bosanskoga banstva, na č
enje u nadi o konač ijem
je čelu stajao Stevan I Kotromanović .

Istina je, da je Bribinski pomoć u velike mađarske pomoć i za krać e vreme okupirao jedan
deo Bosne, gde je za bana postavio svoga sina Mladena, ali je isto tako istina, da je
Mladen imao zadovoljstvo veoma kratko vreme sedeti na nasilno postavljenoj banskoj
stolici u Bosni, poš to je njegova neč ovečna vladavina dovela do opš teg ustanka. Taj je
ustanak imao za posledicu Mladenovo begstvo iz Bosne, posle č ega je bosansko srpstvo
izabralo sa svoga bana Stevana II. Kotromanović a, sina Stevana I Kotromanović a.
Hrvatska istorija („Hrv. List“ od 10. V. 1939) uzima ulazak Pavla Šubića Bribinskog u
Bosnu kao neku vrstu kupljene svojine, te da nije ovoga drugog saznanja gde su Šubić i
najureni iz Bosne za veoma kratko vreme, stvorio bi se utisak, kao da je time pitanje
Bosne u hrvatsku korist za svagda reš eno. Na ovakve istorijske besmislice moglo bi se
hrvatskim „povjesnič arima“ reć i: Propaganda je jedno, a istina drugo. Vi se, gospodo sa
Markovog Trga, č esto puta hvatate u klopke koje ste drugima postavili, jer ipak
prebacujete Mladenu Šubić u da je bio neoprezan i nepromiš ljen, što ga je stalo propasti
(„Hrv. List“ 10. V. 1939.) i rezignirano kaž ete: „Tako je bila slomljena velika moć
knezova Bribinskih Šubić a, a mjesto njih se počela dizati moćsusjednih bosanskih
banova." Ko je slomio „moć “ hrvatskih banova i ko su bili ti „susjedni bosanski banovi“
hrvatski istorič ari taje jer sa svoga stanoviš ta imaju pravo. Mi, međutim, i cela pismena
Evropa znamo, da bi to bili Srbi i njihovi bosanski banovi – opet Srbi.

Nova hrvatska istorija se trudi da srpskom karakteru Bosne od Šubić a pa do Tvrtka

(1309. - 1391.) da hrvatsko obelež je. Ovo naroč ito dolazi do izražaja u opisu lič
nosti
Tvrtkove, koga prikazuje kao Hrvata, iako je i deci osnovnih škola poznato, da se Tvrtko
kao potomak Kotromanović a krunisao u Mileš evu (1377.) na grobu Svetoga Save i uzeo

33
naziv: „Stevan Tvrtko I kralj sviju Srba“. Tome istom Tvrtku kralju sviju Srba ponudili
su hrvatski velikaš i „najpokornije“ hrvatsku krunu da je spoji sa srpskom, poš to su po
primeru Bribinskih-Šubić a videli da se borbom ne može niš ta od srpskih zemalja otkinuti.
Da je Tvrtko mogao znati, š ta će u dalekoj budućnosti hrvatska istorijska naduvenost
izgrađivati na tome slučaju, ne bi se verovatno godinu pred svojom smrć u (1391.) na
njihovu molbu proglasio pored kralja sviju Srba i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Jer,
umesto da se stvar tumač i onako kako zdrav razum govori, hrvatski istorič ari novijega
kova smatraju, da im je Tvrtko time š to se pristao proglasiti i hrvatskim kraljem, doneo
kao poklon Bosnu i srpske zemlje; da bi ih zatim Hrvati ugradili u svoje „tisuć godišnje
povijesno pravo“. Nije nam, doduš e, poznato šta je o sebi rekao Tvrtko kada se primio da
proširi svoje srpsko kraljevstvo i na Hrvatsku, ali nam je zato ostalo zapisano o njegovom
krunisanju u Mileš evu ovo. „Ja Stefan Tvrtko v'Hrista Boga kralj Srbije, Bosne i
Primorja. Bog mi je dao da sednem na presto srpskih vladara, mojih predaka."

Ni jedan susedni narod nije toliko žurio da prikači svoju firmu kojemu od srpskih
velikaša, koji bi ko zna iz kojih političkih ili drugih računa primio katoličku veru, kao š to
su to Hrvati č inili. Analogno tome, mož da ime takozvane „Crvene Hrvatske“ treba traž iti
u okolnosti, š to je Nemanja krš ten u katolič koj veri, jer se oblik izmišljene „Crvene
Hrvatske“ donekle podudara sa geografskim oblikom Nemanjine drž ave. Na isti nač in
hrvatsko istorijsko siromaš tvo trudi se da srpskoj Bosni dadne hrvatsko obelež je i time,
što je Stevan KotromanovićSrbin i ban srpske Bosne, zbog neposluš nosti caru Duš anu
prognan iz Bosne udao svoju kć er Jelisavetu za ugarskog kralja Ljudevita (1342. - 1382.),
pa i sam primio na mađarskom dvoru rimokatolič ku veru. Dakle iz okolnosti, š to je još
jedna Srpkinja sela na ugarsko-hrvatski presto, hrvatski istorič ari smatraju, da je ova
Bosnu kao svoj miraz donela nikom drugom nego bašHrvatima. („Hrvatski List" od 11.
V. 1939.)

Kada je car Duš an 1350. godine zbog neposluš nosti i štetnosti srpskom kolektivu isterao
Kotromanovića iz Bosne bez obzira š to je ovaj bio Srbin, Kotromanovićnije pobegao
Hrvatima, niti je katoličku veru primio od hrvatskih sveš tenika, većna dvoru svoga zeta
Ljudevita u Budimpeš ti. Mada ga Mađari zbog te okolnosti ipak ne prisvojiš e, iako bi
imali viš e razloga od Hrvata, oni se pož uriše pa na njega stave hrvatski barjač ićprvo
zato, što je bio tast mađ arskog kralja koji je vladao i hrvatskim zemljama, a drugo š to je
primio katoličku veru i govorio istim onim jezikom kojega je srpstvo onoj š ačici Iranaca
ili Gota nazvanih docnije Hrvatima dao, da bi zatim na rođenom jeziku vekovima sluš alo
najfantastič nije otimač ine one srpske svojine, koja se nikada nije mogla posmatrati sa
drugog stanoviš ta sem sa srpskog. Da je, međutim, njegov boravak na mađarskom dvoru
zajedno sa sinovcem mu Tvrtkom I bilo prolazno vreme emigracije zbog internih odnosa
u srpskim vladajuć im kuć ama, vidi se i po tome, š to je Tvrtko, kad se docnije ticalo
srpske č asti i slobode, ratovao protivu istoga toga ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita.
(„Hrvatski List“ od 12. V. 1939.). Nova hrvatska „povijest“ u svojoj petljanciji dolazi
sama sa sobom u koliziju, jer ne mož e da objasni, kako to da Tvrtko, kralj Hrvata ratuje
protivu Hrvatske. Isto tako „Opis jugoslavenskog novca“, š tampan 1875. godine u
Zagrebu svojom 186. stranom dovodi „suvremene hrvatske povjesnič are“ u nezgodan
polož aj, jer za Stevana I Kontromanović a kaže: Stjepan I Kontromanović(oko 1300
godine) slijedio je istoč nu vjeru“.

34
U srpskim krajevima pod Austrougarskom ostala je od davnina priča o hrvatskom
karakteru : „Primi dva Hrvata u svoj dom, pa jednog postavi za trpezu i hrani, a drugoga
obori i stoj za to vreme na njega – budi siguran da o tebi jednako misle obojica !“ O tome
se mogla uveriti Jelisaveta kao ugarsko-hrvatska kraljica, kć er istoga onog Stevana
Kotromanovića, kome „suvremeni“ hrvatski istoričari u novije doba prikač iš
e hrvatsku
firmu. Nju su ustaš ki velikaš
i, koji su joj se dotle do zemlje klanjali, zadrž
ali za vreme
jedne njezine posete Hrvatskoj u Zadru pa je 1387. godine osudili na smrt i pogubili.
(„Hrv. List“ od 15. V. 1939.). Kao i uvek, Hrvati su želili njenu smrt samo zato, š to je
bila Srpkinja.

U lovu za velikim ljudima, čija ih oskudica več ito prati, Hrvati su čak posegli i za
Mehmed paš om Sokolović em. Da srpska i hrvatska publika lakš e proguta, hrvatski
istoričari govoreći o smrti Sultana Sulejmana II. pod Sigetom u Mađ arskoj kažu: „Veliki
vezir Mehmed paš a Sokolović , rodom Hrvat iz Bosne, zataji smrt Sultanovu“. („Hrvatski
List“ od 31. V. 1939.). Teš ko je verovati da hrvatski istorijski bezobrazluk novijega doba
nije znao, da je prvi srpski pećki patrijarh Makarije (1557. - 1573.) bio niko drugi već
rođeni brat Mehmed paš e Solović a i da su zatim dva Makarijeva i Mehmedova sinovca
Antonije i Ćerasim još30 godina sedeli na prestolu srpskih patrijarha. Da je, dakle,
Mehmed paš a bio Hrvat njegov brat Makarije nebi bio srpski patrijarh, većrimski papa.
A da se Mehmed i u Sultanovoj služ bi osećao Srbinom, vidi se iz njegovog pisma
upuć enog oktobra 1561. godine Temiš varskom komandantu Andraš u Batoriju, u kojem
mu ć irilicom piš e i ovo : „I što mi š alješpisama, sve mi š alji na srpskom jeziku“. (Dr.
Vaso Gluš ac: „Povelje Matije Ninoslava", str. 68).

Ni naslednik Stevana Ttvrtka I, kralja sviju Srba, Stevan Dabiš a nije ostao poš teđen
hrvatskog svojatanja. Uteš ljivo je, doduše, da ovo svojatanje nisu vrš ili savremenici svih
onih srpskih velikaš a pa i njegovi, većhrvatski „povjesnič ari“, počev od takozvanog
„hrvatskog preporoda“ u proš lom veku pa ovamo. Izgleda, međ utim, da hrvatske
„povjesnič are“ od toga „preporoda" i buđenja pa ovamo nije toliko oduš evljavala srpska
bliskost i hrabrost, koliko im se dopala srpska istorija i srpska teritorija, od koje bi po
neš to otkinuli i na tima č erupotinama poč eli zidati naduveno svoje „tisuć godiš nje
povijesno pravo“, kao osnovnu propagandistič ku materiju, iz koje će docnije nić i nova i
najstrašnija srpska stradanja. Poznato je, naime, da je Tvrtka I nasledio Stevan Dabiš a
Kotromanovići da su se zbog njegove slabosti osilili srpski velikaš i Pavle Rađenović ,
brać a Pavlović i, Vuk Vukč , Đurađ Radivojević
ić , Sando Hranići Hrvoje Vukč ić.
Poznato je i to, da je njegova udovica Jelena, zvana „Gruba“, izabrana posle njegove
smrti (1395.) od bosanske vlastele za bosansku kraljicu i da je posle zbač ena sa prestola,
a na njeno mesto izabran Ostoja Kotromanović , na koga su kratko vreme posle toga
udarili Mađ ari. Hrvatska propagandistički istorija objavljena 1939. godine („Hrv. List“
od 17. V. 1939.) označ uje sva ova previranja u bosanskim dinastijama kao hrvatska. Ne
mogu samo da objasne, zaš to mađ arsko-hrvatski vladari napadaju kralja Ostoju
Kotromanovića, kad je on po njihovom rač unu bio Hrvat i hrvatski vladar!

Dugačka je lista hrvatske prisvajač

ke naduvenosti. Da, dugačka je isto toliko, koliko je
dugo vreme od onda kako su nas Hrvati kao gotska skulina (po tvrđenju mnogih učenih
Hrvata) unesreć ili svojim ulaskom u našu sredinu i tobož
e nam doneli „organizatorski

35
smisao“ (Dr. Lorković : „Narodi i zemlje Hrvata“ str. 34), kojega tobož e, da dotle Srbi
nisu imali. Izgledalo bi da nabrajanje ovih svojatanja zamara. Ja, međutim, smatram za
neophodno, da se svaki takav sluč aj potpuno rasvetli i time donekle popuni praznina
srpskih istorijskih pisaca, koji su na srpsku nesreću izbegavali da se ograde od hrvatskih
nasrtaja na srpsku istorijsku baš tinu samo zato da ne bi pomutili tobož e bratske odnose,
ili da ne bi komplikovali susedske sa austrougarskom monarhijom, u č iji se sklopu
nalazilo viš e srpskih nego hrvatskih zemalja. Najzad, kada se u aprilskim događajima
1941. godane iskristalizirala sva ona zla kob, iza kojeg je stajala već ina hrvatskog naroda
i njihovog javnog mnenja, nameć e nam se neodoljiva duž nost, da se oduž imo onim
srpskim velikaš ima, koji su u naš oj slavnoj prošlosti živeli i umirali za srpstvo, da bi
njihova uspomena jedino krivicom naš e ravnoduš
nosti preš la. U album hrvatske istorijske
naduvenosti, gde bi imali da mimo svojeg uverenja za vreme ž ivota, podupru fiktivno
„tisućgodiš nje hrvatsko pravo“.

Međ u srpskom vlastelom iz doba Ostoje Kotromanovać a, hrvatska istorijska oskudica

pronalazi Hrvoja Vukića, vojvodu srpskoga i označ uje ga kao Hrvata. Da bi mu posle
tolikih stotina godina š to jače dali hrvatsko obelež je, dodali su mu odnekud tek sada iza
prezimena „Hrvatinić ", te je tako okršten u „suvremenoj hrvatskoj povijesti“ kao vojvoda
Hrvoje Vukč ić-Hrvatinić . Ona mu pripisuje da je bio „kolovođa hrvatskih ustanika“ oko
1400-te godine, kao i mnogo drugih neistina, kojima bi Hrvoje, da je ž iv, sa puno gneva
doviknuo da su obič ne laž i, koje su karika u lancu slič nih, na kojima poč iva cela
savremena hrvatska istorija. Ustvari, Hrvoje Vukč ićje jedan od onih obesnih srpskih
vlastelina u Bosni, koji bi radije video propast celokupnog srpstva, nego bi se odrekao
vlasti. Njega je Ostoja dozvolom Ladislava Napuljskog, kralja ugarskog i hrvatskog,
postavio za velikog srpskog vojvodu u Dalmaciji i gornjem Primorju zbog već ine srpskog
stanovniš tva u tima krajevima. U to doba (oko 1400. godire) sporili su se o ugarsko-
hrvatski presto Ladislav Napuljski i Sigismund nasledni ugarsko-hrvatski vladar po ž eni
kraljici Mariji, unuci Stevana Kotromanović a, a kć eri mađarskog kralja Ljudevita. Poš to
je Hrvoje u ž elji za što već om vlaš ću potajno radio kod Ladislava Napuljskog u korist
Tvrtka II., u čemu je i uspeo, to je dalo povoda Sigismundu da podigne vojsku na već
izabranoga Tvrtka II., koga je zajedno sa mnogobrojnom srpskom vlastelom u boju kod
Doboja zarobio, pa oko 130 srpskih plemić a na licu mesta pogubio, a samog Tvrtka II.
poveo sobom kao zarobljenika. Iz straha za svoje vojvodsko dostojanstvo, slavoljubiv i
na taj nač in za srpstvo negativan, Hrvoje je izdao i Tvrtka II. i pobegao Sigismundu sa
svojim viđenijim pristalicama. To je osvestilo srpski narod u Bosni, koji je ponovo
izabrao Ostoju Kotromanović a za kralja. Videći svoj fijasko, Hrvoje je u emigraciji na
ugarskom dvoru primio rimokatoličku veru. Ovaj prelaz iz pravoslavlja u katolicizam,
koji nema ničega zajedničkog sa Hrvatima i Hrvatskom, upotrebili su skoraš nji hrvatski
„povjesnič ari“ kao otkrić e, da je Hrvoje bio niš ta manje nego Hrvat. Da to bude
verovatnije, dodaš e mu onaj dodatak „Hrvatinić “. Mađari, koji su prema svemu ovome
imali viš e razloga da prisvoje Hrvoju nego Hrvati, niti su ga posle prelaza na katolicizam
smatrali Mađarem, niti su na osnovi te č injenice svojatali Bosnu. Hrvati, međutim, evo
samo zato, š to je veliki vojvoda srpski Hrvoje Vukčićpostao kum njihovog mađ arskog
gospodara smatraju, da im pripada on i njegova domovina Bosna. Zaista, jedan između
mnogih izopač enih pojmova o istorijskom moralu!

36
Hrvatski „povjesnič ari“, doduše, demantuju sami sebe jedva posle nekoliko dana (22. V.
1939.) i osvetljavaju lič nost Hrvoja Vukč ić
a drugim svetlom, ali to, razume se, za
naroč itu priliku i sa hrvatskog stanoviš ta. Tu im ne uspeva prikriti njegovu potpunu
privrž enost srpstvu – u momentu kada mu se uč inila Sigismundova zaštita nepotrebnom,
on uluč uje priliku da se ponovo doč epa slobode. Tu slobodu iskorišćuje u sebič ne svrhe,
doduš e, jer ga vidimo da pomaž e Turke u borbi protivu svoga dojučeraš njeg zaš titnika
Sigismunda, samo da bi opet, makar negativno, igrao neku ulogu. Hrvatska istorija kao
da se najedared ž ali na Hrvoja i kaže: „Kad su Turci godine 1415. uz Hrvojinu pomoć
potukli Sigismunda kod Doboja, prestao je uticaj ugarsko-hrvatskih kraljeva na
Bosnu."

Kako, međutim, mož e biti „hrvatskoj povijesti“ ž ao š to su ugarsko-hrvatski kraljevi, a

time i Hrvati izgubili uticaj na Bosnu bašzbog Hrvoja Vukč ić
a, kad je on jošmalopre bio
Hrvat! Da bi neobaveš tenima naturili, kako su bašoni, a ne Srbi, stajali na braniku
hrišćanstva i kako su tobož njim žrtvama ugradili Herceg-Bosnu u svoje umiš ljeno
„povijesno pravo“, iskoristili su hrvatski istoričari novijeg doba sluč aj poslednjeg srpsko-
bosanskog kralja Stevana Tomaš evića, koji se za odbranu od Turaka obratio papi
molbom za pomoć , priš ivši njemu i njegovom pogubljenju kod zidina hercegovač kog
grada Blagaja hrvatski znač aj, a svu onu u Aziju odvedenu raju i docnije janič are kao
pripadnike hrvatskog naroda.

Poznato nam je, da su nevino odvođena srpska deca poturč avana i vaspitavana u mrž nji
prema svemu onome š to je srpsko isto onako, kao š to u ovom momentu rade Hrvati sa
srpskom decom, koju su oteli od svojih roditelja i smestili ih po samostanima, odakle ć e
izać i kao hrvatski janič ari. Ono su bili janičari Turci, o kojima narodno predanje govori
najgore; na njih je iskaljena narodna kletva. Sad nam Hrvati dolaze sa novom teorijom:
da su turski janič ari, ustvari, bili Hrvati. Sasvim, dakle, u duhu ustaš kih načela. Kad bi to
bila istina, š
to nije sluč aj, mi bi najpripravnije skinuli nabač enu kletvu. Međutim, stvar sa
janič arima stoji onako, kako je zabelež eno u srpskoj istoriji i narodnim predanjima, a ova
nova hrvatska teorija ima trostruku tendenciju i to: da se bosanski muslimani ojač aju u
fiktivnom uverenju o hrvatskom poreklu, da se Hrvati katolič anstvu predstave kao več iti
borci protivu svega š to je srpsko i pravoslavno, i najzad, da se janičarski zulumi pribroje
ustaš kom vandalizmu XX. veka i tako upotpuni slika, koja predstavlja stvarni duhovni
odnos Hrvata prema Srbima.

37
 HRVATSKI JANIČARI
Poš to smo se upoznali sa novom hrvatskom teorijom o bosanskim janič arima, kojoj ni
sami trezveniji Hrvati ne veruju, moram najzad u ime istorijske istine reć i i ono š o su
tolike generacije pismenih Srba izbegavale kazati, samo da bi oč uvale srpsko-hrvatsko
bratstvo, koje je Hrvatima služ ilo kao tobož nja glazura, a Starč evićeva nauka stvarnost.
Iako teš ka srca, srpstvo konstatuje, da janič arenje srpskoga ž ivlja nije prestalo propaš ću
turskog gospodstva u krajevima pod Austrougarskom. Naprotiv, ono je i posle turskog
sloma nastavljeno, samo su se nosioci ove srednjovekovne tipike odjednom naš li umesto
u Carigradu, usred Zagreba, a njihovi naruč ioci i zaštitnici – u Rimu. Jer nije uzalud onaj
ruski pisac Nikola Dorunov napisao: „Milioni Srba postavš i rimokatolici, pretvoriš e se
u Hrvate" („Drž ave i narodi“ str. 105), niti je ruski general Gurko u „Varš avskom
dnevniku“ za mesec oktobar 1890. napisao o svojoj poseti Zagrebu i ovo : „Doš ao sam u
stolicu pokatolič enoga srpstva“. („Drž ave i narodi“ str. 105). Takvim blagoslovom
Rima, a protiv svoje volje, pokatolič eno srpstvo, vaspitano putem zagrebač kih jezuitskih
centara, podstrekavano smiš ljenim planom daljnjih nasrtaja na srpstvo i pravoslavlje,
daleko je prevaziš lo vandalizam turskih janič ara iz srednjega veka kako po izboru
zločinač kih sredstava, tako i po broju ž rtava. To su, dakle, hrvatski janič ari, čija nedela
neć e nikada izbledeti iz srpskog narodnog seć anja. Pohrvaćeni Hrvati najviš e su zla
naneli srpskom narodu. Jer, ona osnovna skupina Hrvata iranskog ili gotskog porekla,
koja je sač injavala zagrebač ku okolinu, postala je, kako sam na jednom mestu rekao,
oš trica ugrađ ena pre tolikih stoleć a u vrhu rimokatoličkog bodež a, namenjenog za
sistematsko prodiranje na š tetu pravoslavlja, ali, sem š to su katolič kom Rimu mož da i
nesvesno posluž ili kao most i oruđe, ne bi se mogli ubrojiti u opasnije takmace srpstvu i
pravoslavlju. Mnogobrojna iskuš enja doneli su srpskom narodu bašotpadnici janič ari,
koji su, da bi se š to viš
e dodvorili katolicizmu, stoleć ima vrš ili zločine prema onima, koji
su i dalje ostali uz svoju veru i svetosavsku tradiciju.

Tok istorijskih zbivanja i uticaj Vatikana u austrougarskim dvorovima hteo je, da broj
Hrvata-janič ara vekovima, nekoliko puta premaš i broj matič nog hrvatskog naroda. Ovi
hrvatski janičari najvećim delom i nose odgovornost za vandalizam, kako onaj duhovni u
proš losti, tako i duhovno-fizički u događajima 1941. godine i dalje. Kao š to na jednom
mestu spomenuh, ovi su Hrvati-janič ari usporedo sa svojim odnarođivanjem odnosili
srpsko istorijsko blago i svojim prilaskom katolicizmu uvrš tavali ga u hrvatsko
„istorijsko pravo“. Najnovije janič arenje vrš e Hrvati usporedo sa izgrađivanjem
„Nezavisne drž ave Hrvatske“ po istim receptima, po kakvima su to radili Turci u
srednjem veku. Mi smo to znali i pre, a ž ene izbeglice iz okoline Sanskog Mosta, koje su
najpre bile podvrgnute strahovitim torturama po mnogim hrvatskim logorima, da bi
najzad bile poč etkom meseca marta 1943. godine prebačene iz Zemuna u Beograd,
skrhane onime š to su prež
ivele ispričale su, da su ustaš i iskoristili akciju č išćenja po
Bosni, u kojoj su pokupili ž ene sa njihovom decom u strpali u koncentracione logore. U
toku premeš tanja iz logora u logor, oduzimali su im decu i smeš tali ih u katoličke
samostane. Najzad su u zemunskom logoru izdvojili zdrave devojke i žene, koje su
nekuda odveli, a bolesne i za rad nesposobne ž ene prebacili u Beograd.

38
Ako se ubuduć e rodi joškoji poš teni Hrvat, kao š to su među ostalima bili senjski biskup
Martin Brajković , Matija Katanč ić, Ivan Antunovići njima slični, oni ć e na ovaj nač in
postale Hrvate svrstati u red Srba katolika isto onako, kao š to je biskup Brajkoviću
popisu stanovniš tva 1700. godine klasificirao hrvatsko stanovniš tvo a) Srbe pravoslavne,
b) Srbe katolike i v) Hrvate. Godine 1877., kada je pravljena statistika Kraljevine
Ugarske, istorič ar Šviker se osvrće na Brajković uje Šokce i Bunjevce kao
a te i sam označ
Srbe katolike. Treba naroč ito istać i, jer to dobar deo dalmatinskih Hrvata i danas
zaslužuju, da ih je biskup Brajkovićsmatrao Srbima katolicima.

39
 U JEDNOJ RUCI KRST, A U DRUGOJ
MAČ
Rezultati aneksije Bosne i Hercegovine
(1878. godine)
Turci su mnogo viš e poštovali pravoslavlje od Hrvata. To u ostalom i sami Hrvati ne
kriju, jer se u svima napisima ž ali, kako su Turci omoguć ivali pravoslavlju normalni
život. Za to isto vreme, Hrvati su od beč kog dvora neprestano traž lli uniš tenje
pravoslavlja u ostalim srpskim zemljama pod Austrougarskom, pa je dakle jedino
bosansko pravoslavlje za to vreme bilo poš teđeno verskih progona sve do njene aneksije
(1878.). Skoro isto kao Bosna, bila je zaš tićena Vojnička Krajina, koja je apsolutnom
svojom već inom bila srpska, kako ć emo to videti iz predstavke patrijarha Rajač ića
hrvatskom saboru. Ona je č inila duboki pojas izmeđ u Hrvatske i Bosne č itavom
bosanskom periferijom od Primorja, pa do istoč nog Srema, a stajala je neposredno pod
dvorskom upravom, mada su se kroz vekove ponavljali hrvatski zahtevi da im se krajina
potč ini, kako bi se ponjoj mogli jezuiti razmileti i nastaviti ono, š to je Marija Terezija
započ ela.

Hrvatima je najzad pomoć u Mađara i mađarskog sabora 1875. godine uspelo, da im bečki
dvor dekretuje Vojnič ku Krajinu i da je potč ini hrvatskim banovima. Tako su posle skoro
200 godina neprestanog ucenjivanja u pogodnim momentima, Hrvati najzad ostvarili svoj
san i dobili novo „polje rada“ za svoj jezuitski kler, koji se odmah bacio na posao.
Međ utim, i pored priličnog uspeha, postignutog vlaš ću i silom, hrvatski jezuiti nisu uspeli
da zatru srpstvo i pravoslavlje u ovim krajevima, a ono š to su sa verskog glediš ta i uspeli,
nisu uspeli sa etnič kog, jer je taj narod i dalje po svojem obelež ju i narodnim običajima
srpski. U njemu se i danas pevaju pesme o Marku Kraljević u, Miloš u Obilić u i Starini
Novaku. Zagrebač ki „krugoval" (radio), primoran je i pored tolike mrž nje prema svemu
što je srpsko, da u svojim emisijama posle svih onih ustaš kih pokolja daje srpsku narodnu
muziku i pesmu, ne zbog pravoslavnih Srba u „Nezavisnoj drž avi Hrvatskoj“ koji su
istrebljeni, većzbog Srba katolika, kojima su iz Zagreba nizom decenija naturavali svoje
ime i ako su se oni oduvek smatrali Šokcima i pripadnicima srpske etnič ke grupe.

Za vreme dok je Vojnič ka Krajina stenjala pod katolič kim pritiskom, bosansko se
pravoslavlje diglo na ustanak (1875.) uvereno, da ć e ostvariti svoje nacionalne tež nje u
pripojenju Srbiji i Crnoj Gori. Mnogi savremenici slaž u se u miš ljenju, da se bosanski
Srbi ne bi digli na ustanak kad bi znali unapred, kakav ć e nastupiti preokret mimo njihove
volje i da ć e umesto otklanjanja jedne opasnosti, upasti u mnogo već u. Hercegovačka
buna, koja se prenela i na Bosnu, naslanja se ideološ ki i materijalno na Srbiju i Crnu
Goru, koje su 1876 godine objavile Turcima rat, koji se ubrzo završ io primirjem. Ali, kad
je sledeć e godine Rusija zaratila sa Turskom, Srbija i Crna Gora su objavile Turskoj i
drugi rat. Za sve to vreme Hrvati su mirno posmatrali sa druge strane ove pokrete kao da
ih se niš ta nisu ticali, jer se u stvari i nije radilo niti o njihovom narodu, niti njihovoj

40
teritoriji. Šta više, kao š to ćemo to docnije videti iz proglasa bosansko-hercegovač kih
begova od 24. avgusta 1894., hrvatsko se ime u Bosni i Hercegovini nije niti spomnnjalo,
a kamoli da se ko od bosansko-hercegovač kih muslimana mogao oseć ati Hrvatom. Kad
je, međutim, aktom berlinskog kongresa (1878.) bosansko-hercegovač ki ustanak dobio
než eljeni pravac, a Herceg-Bosna privremeno poverene Austrougarskoj da je „prosvijeti i
uredi dok se ne riješ i bosansko pitanje“, pred Hrvatima se pojavila nova srpska lešina, na
koju ć e pasti jato jezuitskih gavranova.

Ono š to se u pogledu bosanske pripadnosti Hrvatima većprema izjavi Ivana Talera u

Hrvatskom saboru (1. juna 1861.) č inilo nemoguć im, jer je ovaj u diskusiji (na
služ benom, nemač kom jeziku) o Bosni rekao – „Pitanje istoč no, gospodo, neć e ni
ugarski ni našsabor riješ iti. To je evropsko pitanje i ako će naš oj brać i na
jugoistoku biti od volje kome da se pridruže, ko zna, hoć e li oni više simpatija za nas
ili za Srbiju imati." (strana 325 stenogr. zap.) – to je sada Hrvatima postalo dokuč ivo. A
da bosanskom srpstvu pravoslavne i muslimanske veroispovesti ne bi moglo biti „od
volje kome da se pridruž e“, Mađari su uz pomoćHrvata okupirali Bosnu i da bi je š to
bolje „prosvjetili“, zatvorili su skoro sve srpske š kole i manastire, pa umesto njih,
nač ičkali su Bosnu i Hercegovinu jezuitskim samostanima i „sjemeniš tima“, u kojim je
otpoč elo pokatolič avanje srpskog i muslimanskog naroda. Već1894. godine, dakle posle
19 godina od aneksije, neki jezuitč ićprvi put poč inje nazivati bosanske muslimane
nazvom „Hrvati-muslimani“ u jednom dopisu „Obzoru“ iz Travnika. Na ovo reagiraju
najugledniji bosansko-hercegovački muslimani, uputivš i protesni ispravak „Obzoru“ u
kojem kaž u, da se oni nikad nisu osećali Hrvatima, pa da je takav naziv za njih isto š to i
kleveta. „Obzor" dosledan samom sebi, nije hteo objaviti njihovu Ispravku, pa su
travnički age i begovi zamolili zagrebač kog „Srbobrana“ da to uč ini, š
to je ovaj i objavio,
u svome 72. broju za 1894. godinu.

Crna mantija nije međutim mirovala, većje tvrdokorno nastavila smiš ljenim putem. Neko
vreme posle objavljenog ispravka u „Srbobranu“, javio se travnič ki jezuita zagrebačkom
„Obzoru“ ponovo sa intrigom, da su tobož e Srbi nagovorili age i begove da onu ispravku
pošalju. Kao odgovor na ovaj novi nasrtaj, osvanule su jednog letnjeg dana 1894. godine
po Travniku i mnogim bosanskim mestima velike plakate sa natpisom „Naš im din-
dušmanima“ u kojima se u biranom sadrž aju između ostaloga kaže:

Mi se ne bi osvrtali na ove laž ljive dopise, jer nam je svejedno š ta arsuzi o nama
misle i kako piš u, ali smatramo svojom duž noš ću ponovo čisto i bistro izjaviti, da
je ona potekla od nas samih i bez ikakvog nagovaranja od koje-mu-drago strane“.
„Mi mislimo da nema ni jednog muslimana u celoj Herceg Bosni a ni izvan nje,
koji će jezuitsku uvredu smatrati kao neš to malo, većkao ogromno, š to nećemo ni
kroz vjekove zaboraviti. A š to dopisnik o nama muslimanima sudi, ne č udi nas ni
malo, jer se mi od jezuite boljemu ne nadamo. Nijesmo mi „mazdumi“ kakvim
nas hoće svijetu predstaviti tobož nji ž
utokljunac i „Obzorov“ dopisnik, a uistinu
nekakav ž utokljun đ ak, koji je srkao pamet u ovdaš njoj jezuitskhoj gimnaziji.
Znamo mi dobro predviđ eti posledice toga č ina, te se ne damo ni na š to
nagovoriti“.

41
 Mi do u najnovije doba nijesmo znali ni za kakve Hrvate, a od nekog vakta poč
eše
se nekakva bezbeli naučena djeca zvati Hrvatima. Pa da je to, ni po jada, nego
hoće evo da i nas stare nazovu tim nama nepoznatim imenom.

Mi ih zato molimo, neka nas puste na miru i prođu se laži i klevetanja, jer ć
emo
inače okrenuti deblji kraj. A sada završavamo riječima pređaš nje izjave, da ne
samo š to nećemo imati sa Hrvatima i tamo njihovim jezuitima nikakve zajednice,
nego smatramo svakog onoga muslimana, koji se uhvati u njihovo kolo, izdajicom
svoga roda, vjere i plemena".

Plakat je datiran u Travniku 24. avgusta 1894. godine i nosi ove potpise
bosansko-hercegovačke vlastele:

Adem beg Hafizalić , Islam ef. Kajmaković , Šemsi beg Gluhbegovnć, Ahmed beg
Kulenović, Bećir beg Sulejmanpaš ić
, Veli beg Hasanpaš ić
, Ališefki ef.
Junusefendić, Dervišbeg Hadž ipalić , Ahmed beg Gluhbegović , Mehmed beg
Bihčević, Abdulkadir Hadž isulejmanović , Omer beg Hadialić , Šukir ef.
Arnautović, Abdula ef. Bećiragić , Sulejman ef. Kajmaković , Omer ef.
Arnautović, Mahmud ef. Arnautović , Mehmed beg Krehić .

Ovaka odluč nost bosansko-hercegovačkih muslimana nije mogla zbuniti jezuitsku

prepredenost, jer je ona i dalje nalazila načine da š to bolje iskrivi pravi smisao odluke
berlinskog kongresa i da dobijeno vreme š to bolje iskoristi u katoličke svrhe. Tako su
hrvatski jezuiti preplavili Herceg-Bosnu i, uz obilatu pomoćmađarskih okupacionih
vlasti, umesto krstom, oruž jem vršili „uzviš enu katolič ku misiju“. Nalazeći se između
mađarskih okupacionih vlasti i hrvatskih jezuita, srpsko-muslimanski ž ivalj u Bosni i
Hercegovini naš ao se izmeđ u dve vatre, pred najtežim duhovnim i fizič kim iskuš enjima.
Kulturno prosvetni zadatak austrougarske okupacije izbledeo je, a iz njega se ukazala
teška stvarnost mađarsko-hrvatske eksploatacije i duš evne hegemonije. Kao rezultat
„prosvjetne misije“, koju je berlinski kongres dekretovao Austrougarskoj, a ova
Mađ arima i Hrvatima, dolazi posle 29 godina do poznatog bosansko-hercegovač kog
vapaja u formi memoranduma, upuć enog 1907. godine međunarodnoj konferenciji mira u
Hagu, gde se detaljiš u mađ arsko-hrvatske tež nje da se pomoću vlasti Bosna i
Hercegovina š to je moguć e pre katoliziraju. Taj memorandum, u delu koji se odnosi na
versko-prosvetni pritisik Hrvato-Mađara – u svom delu od 12. do 17. tač ke glasi:

Tač
. 12.

Kako je evropska mandatorka u Bosni i Hercegovini izvrš ila prosvjetnu misiju,

vidi se najbolje iz ovih fakata: Odmah posle izvrš ene okupacije, zemaljska je
vlada zatvorila sve osnovne š kole, koje su postojale jošza vreme turske uprave.
Srbi pravoslavne vjeroispovijesti prije okupacije su imali 94 osnovne š kole i
nekoliko muš kih i ž
enskih srednjih škola. Okupaciona uprava prvih dana zatvorila
je 54 osnovne i srednje š
kole. Tako je vlada postupila i prema muslimanima.

42
Umjesto narodnih š kola, okupaciona je vlada otvorila 339 komunalnih osnovnih
škola, kao i više srednjih škola. Sve ove š kole podignute su i izdržavaju se o
zemaljskom troš ku, iako je duh njene nastave i vaspitanje č isto političko-
propagandistički. Dakle, bosansko-hercegovač ki Srbi istočno pravoslavne i
muslimanske vjeroispovjesti, koji sačinjavaju 85% cjeokupnog stanovniš tva,
prinuđeni su da izdržavaju š kole koje otvoreno djeluju na nacionalnoj i
konfesionalnoj propasti – svojoj. Naprotiv, okupacione vlasti svim moguć im
sredstvima pomažu otvaranje i uzdrž avanje osobito katoličkih manastirskih
srednjih škola, u kojima predaju nastavu jezuiti i milosrdne sestre, kojima je
okupacija u posjednute zemlje širom vrata otvorila.

Tač
. 13.

Okupaciona vlada etabilirala je katolič ku vjersku propagandu (Propaganda fide in

pantes infidelium) i njoj je na č
elu postavila č uvenog jezuitskog biskupa Štadlera,
koji nosi javnu titulu „Papski komesar za vjersku propagandu“. Dovukla je u
zemlju č itave legije jezuita, koji su iz drugih naprednijih zemalja istjerani kao
najopasniji elementi razdora i omraze među narodima jedne drž ave. Njima je
vlada poklonila goleme komplekse zemljiš ta, koje je uvijek bilo sastavni dio opš
te
narodne imovine i o troš ku zemlje im podigla bogate manastire i velikolijepne
crkve i škole.

Ne prođe dan da ove fanatič ke prozelitske propagandiste bilo obmanom ili silom
ne otmu ili ukradu koga pravoslavnog ili muhamedanskog mladić a, djevojku,
kakvo siroto dijete ili udovicu, koje poslije zatvaraju u svoje prostorije i, tu ih
najvarvarskijim sredstvima obrać aju u katolicizam. Crni srednji vdjek inkvizicije,
mogao bi u tom pogledu pozaviđati današ njem dobu u Bosni i Hercegovini.

Tač
. 14.

Kao š to je okupaciona vlada revnosna u davanju odobrenja i svake pomoć i u

novcu i zemljiš tu kad je u pitanju podizanje kakve katolič ke crkve ili manastira,
tako je bezobzirna i neumoljiva kada ima da riješ i kakvu molbu za podizanje
slič
ne pravoslavne ili muslimanske bogomolje. Opš tinama sa hiljadama
muslimanskih i pravoslavnih duš a, vlada godinama uskraćuje odobrenje za
podizanje bogomolje, dok katolič ke crkve podiž e i onđe, gđ e je u mjestu samo
jedan žandarm ili č inovnik katolik, kao š to o tome ima dosta primjera. Znajuć iš ta
u Bosni i Hercegovini za održ anje narodnosti znač i crkvena autonomija, koju su
pravoslavni u punoj mjeri už ivali za vrijeme turske uprave, okupacione su vlasti
svoju politiku na to upravili, da ovu autonomiju uniš te i da njihovu crkvu podlož e
svojim vjernim kreaturama i slijepim politič kim oruđima. Isto to radi i prema
muslimanima.

43
 Tač
. 15.

Okupacione su vlasti objavile rat istrebljenja i samom imenu srpskom u Bosni i

Hercegovini, pa su umjesto narodnog imena proglasile provincijalno ime Bosanac
i Bosanski, ili „zemaljski jezik" i ako se narod od pamtivijeka nazivao i ponosio
svojim nacionalnim srpskim imenom, š to mu za vrijeme turske uprave nikad niko
nije uskrać
ivao.

Nu okupacione se vlasti ne ogriničavaju samo na gonjenje srpskog imena, već

satiru vandalski i sve drugo š to podsjeća na srpstvo. Poznato je da su Bosna i
Hercegovina središ te srpstva ne samo geografski, veći u etnografskom pogledu,
te se nije čuditi što je kod nas srpska tradicija i srpska nacionalna svijest jaka kao
u drugoj srpskoj provinciji – Srbiji. Ovđe valja konstatovati, da je hercegovački
dijalekt na dostojanstvo srpsko-hrvatskog knjiž evnog jezika. Otuda je jasno, da se
u Bosni i Hercegovini njeguje i č uva nacionalna poezija srpstva, a osobito njen
epski dio kao i srpske narodne pripovijetke. U Bosni i Hercegovini upotrebljavaju
se – viš e nego igđe – gusle, t. j. muzič ki instrumenat za recitovanje junač kih
srpskih pjesama. Nema Bosanca i Hercegovca, koji ne bi znao i pjevao izvjestan
broj onih junač kih pjesama, a po neki na stotine njih. Iz tih pjesama znaju i svoju
istoriju, tako da u pogledu nacionalnog saznanja nema naroda na svijetu, koji je
politički svjesniji nego š to je srpski. Srbi se od nezapamć enih vremena služ e
svojim pismom, koje je u drugoj polovici IX. vijeka pronaš ao Sveti Ćiril i brat mu
Metodije, arhimanariti za Solunsku Srbiju. Čak i oni bosanski Srbi, koji su
docnije preš li u islam, do okupacije su se uvijek služ ili ćirilskim pismom, dok
okupaciona vlast nije nametnula latinicu, a narodni instrumenat gusle
konfiskovala.

Austrougarska je odmah s početka zabranila i proslavljanje patrona nacionalne

prosvjete Svetog Save, po kome je jedna naš a pokrajina Hercegovina jošu
srednjem vijeku dobila ime „Vojvodstvo (hercegstvo) Svetitelja Save“. A kad je
viđela da u tome ne mož e uspjeti, ona se u posljednje vrijeme ogranič ila na to, da
preko svojih agenata i katoličke mladeži, fanatizovane u vladinim š kolama ove
proslave ometa, na varvarski nač in napada najintimnije osjeć aje i jedan narod
vrijeđa. S tim smjerom zabranila je i držanje javnih procesija u uobič ajenom
crkvenom obredu.

Tač
. 16.

I pored najispravnijih putnih listova, osobito onih lica koja.doputuju iz susjednih

srpskih vemalja, ovima se č ine nečuvene teš koće pri putovanju, okruž ujuć i ih
cijelim jatom žbira i špijuna. Dokle okupacione vlasti u tom pogledu tjeraju, vidi
se najbolje po tome, š to su one zimus imale drskosti, da č ak i prestolonasledniku
Kraljevine Srbije, koji je inkongnito putovao, zabrane prenoćiti u Sarajevu, većje
ovome protiv izrične volje spremljen naroč iti voz, koji je na brzu ruku uklonjen iz
zemlje. Tom je prilikom vladin komesar naredio svim sarajevskim hotelijerima,
da ne smeju primiti na prenoć ište visokog putnika.

44
 Tač17.

Mladić ima koji zbog kinjenja i zbog zloupotrebljavanja okupatorskih š kolskih

vlasti polaze š kolu u susjednim srpskim zemljama, pri povratku u domovinu
okupacione vlasti ne daju u zemlji nikakve služ be, ni javne ni privatne. Obilate
svoje stipendije za viš e školovanje na strani daje vlada samo onim svojim
kreaturama, već inom sinovima svojih č inovnika, koji su veću š koli pokazali
neprijateljstvo i mrž nju prema pravoslavnima i muslimanima i u slijepoj
posluš nosti prema vlastima.“

Tako, dakle, glasi onaj deo bosansko-hercegovač kog memoranduma odnoseć i se na

versko-prosvetni pritisak hrvatskih eksponenata i neposrednih izaslanika u jezuitskom i
činovnič kom kadru, koji su imali da izvrš e vekovni san o pokatolič enju ove preostale
srpske provincije u docnijem sklopu Austrougarske. Razume se, da su posle 32 godine
„kulturne misije“ u Herceg-Bosni Hrvati jedva doč ekali, da putem statistike mogu
objaviti rezultate svojih nasilja u Bosni i Hercegovini. Godine 1910. izvrš en je popis
bosansko-hercegovačkog stanovniš tva. Na veliku radost cele Hrvatske sa njenim
biskupom Štadlerom u Sarajevu, ova statistika javlja, da je u Herceg-Bosni pronaš la
385.009 Hrvata. Mada je ovaj broj novopeč enik, Hrvati zajedno sa mađarskim, č eškim i
poljskim radnicima (zaposlenim na eksploataciji bosanskih š uma i u ogromnom
vladajućem č inovničkom aparatu), u odnosu prema celokupnom stanovniš tvu Bosne i
Hercegovine, predstavljali su jedva 19% bosasko-hercegovač kog stanovniš tva. Hrvatski
jezuitizam i službena Hrvatska su toliko likovali, da je ova nameš tena statistika dož ivela
nekoliko izdanja.

Ni posle 16 godina od onoga proglasa bosansko-hercegovač ke muslimanske vlastele (u

kome kaž u ne samo š to neće nič ega imati zajednič kog sa Hrvatima, nego čak tvrde da do
pred kraj devetnaestog veka nisu ni znali za ime Hrvata) hrvatski jezuitizam nije smeo
bosansko-hercegovačke muslimane nazvati Hrvatima, već„velikoduš no“, u drž avnoj
hrvatskoj statistici konstatuje: „Zbog toga, š to imade muslimana koji se izjavljuju i
priznaju Hrvatima, dok ih opet ima koji se priznaju Srbima, mislim da ć e biti najzgodnije
ako se muslimane pusti iz kombinacije, jer im približ no nije moguće utvrditi koliko se
njih priznaje Hrvatima a koliko Srbima.“ („Narodna statistika“ 1910. str. 21). Ipak
hrvatska statistika i pored svih jezuitskih muka kroz viš e od 30 godina, a naroč ito
nastojanja hrvatskih popisivač a da broj Srba svedu na nulu, morali su makar i netač no
(razume se u svoju korist) objaviti, da u Bosni i Hercegovini ima 825.418 Srba, prema
385.009 Hrvata i katolika svih naroanosti.

Kako muslimani kao š to videsmo u momentu popisa 1910. godine jošnisu bili podlegli
uticaju hrvatske propagande i raznih mera za prinudno pokatolič avanje, pa prema tome i
nezreli za hrvatsku stvar, ostavljeni su jošza kratko vreme bosanskim jezuitima, bilo da
ih privedu katoličanstvu, bilo da u njihovoj već ini vaspitaju besprimerne dželate, koji ć
e
svojoj brać i bosansko-hercegovačkim Srbima prirediti krvavu 1941. godinu. Srpska
ravnoduš nost, koja je ravna nocionalnom zloč instvu, pomogla je minulih dvadeset i
nekoliko godina Hrvatima i njihovom katolič kom kleru, da stari hrvatski „narodni
program“ bude ostvaren, poš to je hrvatskom jazuitskom crvu i njegovoj otrovnoj politici

45
ostavljeno, da po svojoj volji harače po srpskom etnografskom prostoru, za kojega
poznati frankovač ki „Obzor“ pre nekoliko godina mimo svoje volje reče: „Tako je
pravoslavno ž iteljstvo u to vrijeme predstavljalo 90% cjelokupnog stanovniš tva.",
ciljajući ovde na juž nodalmatinsko, bosansko-hercegovačko, lič ko i sremsko-slavonsko
stanovniš tvo, za č iju je domovinu Mato Mrazovićna 77. sednici hrvatskog sabora od 6.
septembra 1861. godine rekao: „Srbi su zemlje u kojima ž ive krvlju otkupili. Oni nisu
doš li da u miru i pokoju samo obrađeno polje posjeduju i priređeni viš ak u duć ane
spremaju i dalje sa njime trguju, nego su oni svoju zemlju iz turskih ruku svojom
miš icom oteli i poš to sačinjavaju većinu naroda, zemlja je njihova."

Da, bio je to srpski narod, koji je svoju zemuvu od Turaka oslobodio, a ne oteo kako to
Mrazovićnehotice ili tendenciozno reč e, a sač
injavao je u svojim zemljama prema
„Obzorovom“ priznanju narodnu već inu od 90 %. Ali jošviše od toga, bio je to onaj isti
narod, za koga Ivan Kukuljević6. juna 1848. godine u hrvatskom saboru javno reč e:
„Ovaj nam je narod srpski u najtež im vremenima, kad smo stenjali pod
aristokracijom, latinizmom i germanizmom, naš uč istu narodnost sač uvao.“

Da, bio je to onaj isti srpski narod, kojem Hrvati mogu zahvaliti da u njihovim š kolama i
javnom ž ivotu i danas ne sluš aju latinski jezik, kao š
to su to imali prilike da č uju sve do
1843. godine, kada im je prvi put dozvoljeno da u š kolu uvedu hrvatski kao nastavni
predmet. Bio je to onaj isti narod, od koga su Hrvati pozajmili svoj današ nji jezik, a među
zemljama toga naroda bila je ona ista Herceg-Bosna, za koju je austrougarski ministar
Venamijan Kalaj napisao: „Ali je izvan svake sumnje, da je Bosna uprkos svome
kolebanju između susednih sila, pored svoje pocepanosti, pokazala ipak u svome
razvitku izvesno jedinstvo i takav opravdan pravac koji ju je razdvajao od prave
Srbije, pa je to najposle osujetilo ujedinjenje ta dva inač e savrš eno homogena
naroda."

Što se Bosna zbog „političke pocepanosti" nije ujedinila sa pravom Srbijom, to je rezultat
austrougarske politike: „Pocepaj pa vladaj!" .U tom pravcu Venamijan Kalaj sa
austrougarskog glediš ta ima pravo. Jošviše ima pravo ovaj austrougarski ministar kad
kaž e da su to: „dva inače savršeno homogena naroda“. Nema, međutim, pravo kad smatra
da je politič ka pocepanost u potpunom smislu reč i slaba narodna strana, jer takva
pocepanost može biti samo kod slobodoumnih naroda, među kojima je srpski oduvek
stajao u prve redove. I zato, imamo mi pravo kad verujemo da ne može biti mira u ovom
delu Evrope sve dotle, dok god sve srpske zemlje, a među njima prvenstveno Herceg-
Bosna ne budu u potpunom srpskom narodnom jedinstvu.

Leš
evi

Iz ž
ila vaš ih krv je istekla…
Vaš e se telo steže i grbi;
Satanska ruka bola vas i sekla,
Zato jer ste bili Slaveni – Srbi…
Leš evi srpski, muč enič ki, sveti:
U vaš em telu ž ivota nema viš e,
Pokolenja ali u vas ć e se kleti,
Jer krv vaš a novu istoriju piše!

Psunjski

46
 DOBA OTIMANJA
KAO PRETEČA HRVATSKE
ISTORIJSKE KNJIŽEVNOSTI
Nisu viš e samo ž ivi spomenici srpske proš losti plen „suvremene hrvatske povijesti“.
Pohlepa za onim š to je u okviru bivš
e Austrougarske monarhije bilo srpsko, ne poš teđuje
ni sure zidine, svedoke srpske snage i kulture, koju hrvatski crv uz pomoćkatolič kog
Rima stoleć ima nagriza. Tako hrvatska „povijest“ u delu š tampanom 1939. godine donosi
sliku grada Ruž ice iznad Slavonske Orahovice i označ ava ga kao središ te, koje je
odigralo važnu ulogu srednjeg veka u borbi hrvatskih velikaš a sa ugarskim kraljevima.
Čudni ljudi, a č udni im običaji. Čas tvrde jedno, a č as drugo. Sve se, međutim, svodi na
jedno: falsifikovati i oteti, pa na tome zidati hrvatsko „istorijsko pravo“. Zar ugarski
kraljevi nisu bili istovremeno i hrvatski? A kojem ugarskom kralju od 1102. godine pa do
1918. nije nataknuta Zvonimirova kruna?! U kakvom bi onda odnosu stajala tvrdnja da je
grad Ruž ica posluž io hrvatskim velikaš ima za ratovanje protivu ugarskih, a time i
sopstvenih kraljeva, kad se ne zna za takova ratovanja, jošmanje za neke hrvatske baze, a
najmanje da bi to bašbio grad Ruž ica, kojega su razorili Turci prilikom ulaska u
Slavoniju.

Ovakvih svojatanja nisu poš teđene ni „Rokovač ke zidine“, koje i danas juž no od
Vinkovaca, na obali Bosuta, prkose vremenu. A takvih ima mnogo. Savremeni
povjesnič ar kad govori o Ruž ici, izgleda da hotimič no smeć e sa uma, da se u neposrednoj
blizini, samo sakriven dublje u š umu, nalazi stari srpski manastir Orahovica (u starije
doba zvan Remeta), sagrađ en negde u XII. veku. Raspolaž e se sa dosta pismenih
podataka o tome, kome je pripadao grad Ruž ica, Rokovač ke zidine, kao i svi ostali slič
ni
spomenici rastureni š irom srpskih zemalja pod Austrougarskom, ali neć emo zamarati
time, nego bi imali zapitati savremene hrvatske „povijesnič are“: Čime se objaš njava, da
se analizom veznog materijala utvrđuje potpuna vremenska povezanost u građenju kako
Ruž ice, tako i manastira Orahovice. Šta ima da primete na mnoge slič ne srpske građevine
iz toga doba i ž ive li mož da „suvremeni“ u uverenju da Srba pre dolaska Turaka, i pored
tolikih njihovih kulturnih i crkvenih središ ta, u Slavoniji bilo nije. Ako žive u takvom
uverenju, bilo bi dobro da proč itaju „Spomen-knjigu Matiji Reljković u“, koju su
poč etkom ovoga veka izdala hrvatska druš tva i naroč ito je posvetila Slavoniji i zapadnom
Sremu, gde je Reljković(Relkovich) rođen, gde je ž iveo i gde je umro. U toj eminentno
hrvatskoj knjizi na strani 7 i 8 nać ić e da su Rokovač ke zidine jošpre dolaska Turaka bile
niš ta manje, većsrpski pravoslavni manastir, o kome se doslovce kaž e: „Manastir taj
sagrađen je poslije rimske vladavine, a propao je kada su Turci ovu zemlju osvojili.
Sudeć i po slikarijama, bila je crkva hriš ć anska i to isprva grko-istoč noga, a kasnije
rimokatolič kog obreda". Ovde se, kako videsmo, neposredno priznaje da je ovaj
srpskopravoslavni manastir, kao i mnogi drugi, silom pokatolič en. Kako je to
pokatoličavanje vrš eno, i preko koga, to nam je neposredno poznato iz hrvatske
„povijesti“. Kako se srpski narod branio od toga pokatoličenja, koliko je uspeo i koliko je
puta „prolongirao“ održ avanje svoje verske i politič ke samostalnosti, videć emo iz

47
poglavlja, gde se govori o mnogobrojnim zaključ cima hrvatskog sabora kroz stotine
godina, kojima su srpstvo stavljali izvan zakona i od bečkog dvora traž
ili monopol za
obrazovanje hrvatske rimokatolič ke egzekutive, koja ć
e kvavim terorom srpstvo privesti
katolič
anstvu, ili ga istrebiti.

Kad su po narudž bi pritajenog ustaš tva novi hrvatski istoričari poč eli da naduvavaju
hrvatsku „povijest“ naš li su se pred nestaš icom materijala. Ta ih je oskudica navela na
zločin da posegnu u srpsku istorijsku proš lost, jer im se ona radi mnogih okolnosti i
njihove bezobzirnosti nalazila na domaku. Ni jedan narod bez proš losti nije lakše došao
do istorijske građe kao š to je to slučaj sa Hrvatima. Iz tih razloga, ni jedna svetlija tačka
srpske istorijske mnogostrukosti pod Austrougarskom nije ostala poš teđena hrvatske
otimač ine. Tako se u lekciji hrvatske „povijesti“ objavljene 3. VI. 1939. govori o bitci za
Sisak 1593. kao isključ ivom hrvatskom ratnom uspehu. Ako se, međutim, proč ita
stenografski zapisnik hrvatskog sabora za godinu 1861., naić i će se na strani 807 na
govor hrvatskog poslanika Lonč arević a, u kome ovaj pred saborom velič a zasluge Srba
za održ anje hrvatske sigurnosti od Turaka i tvrdi, da je zaslugom Srba tvrđava u Sisku
obranjena.

Govoreć i o ratovima koje je Ferdinand II. vodio protivu š vedskog kralja Gustava Adolfa,
hrvatska „povijest“ od 12. VI. 1939. odnekuda pronalazi, da su se 10.000 Hrvata pod
vođstvom generala Izolanija u bitci kod Nirnberga tako junački poneli, da su bašoni
doprineli Ferdinandovoj pobedi. Na isti nač in, da su se Hrvati junački borili u bitci kod
Lucena (18. XI. 1632.), u kojoj je š vedski kralj poginuo. Da su „suvremeni“ hrvatski
istoričari sluč ajno zavirili u stenografske beleš ke hrvatskog sabora iz 1861. godine,
odrekli bi se mož da ovih „sjajnih“ hrvatskih podviga na hartiji, jer bi na strani 808 naš li
da ih je poslanik Lonč arevićvećpre 80 godina unapred demantovao rekavš i, da su se u
tim ratovima borili Srbi, a me Hrvati. Evo š ta je Lonč arevićrekao: „Prije nego š to su se
oni Srbi sa Čarnojevićem naselili u donje krajeve Ugarske, ratovali su Srbi
varaž dinskog i karlovačkog generalata kod Desave pod Valenš tajnom 1626. kod
Rienfelda i Volfenbitla pod Pikolominijem, zatim kod Brgesara 1632. pod
Izolanijem, gde su š vedskog generala Vanera i Berharta Vajmarskog 1636. godine
ž ive pohvatali i najzad š vedskog generala Horna zarobili. Ova su i mnoga druga
junač ka djela u privilegijama sa zlatnim slovima od cezara i kraljeva Ugarskih
Rudolfa, Ferdinanda II., Marije Terezije, Leopolda i Matije posvjedoč ena i č uvaju
se pod tri ključ a, od kojih proto severinski jednog imade“.

Kad bi neko zapitao: Kakve veze imaju ovi Ferdinandovi ratovi sa srpstvom?, mi bi mu
odgovorili: Zato, da bi se odbranili od katolicizma i hrvatizma, Srbi su bili primorani da
za rač un Austrougarske č ine čuda od junaštva, samo da bi se istakli iznad Hrvata i time
stekli već u naklonost bečkih dvorova za odbranu svoga srpskog obelež ja od Hrvata.
Jedna od takvih usluga u krvi je i učešće Srba u austro-francuskom ratu, kada je Franjo II.
radi francuskog „konventa“ o smaknuć u Ljudevita XVI. podigao vojsku na Francusku.
Da se ovde ne radi o hrvatskom zakulisju, ne bi se ovog sluč aja doticao, jer on na prvi
pogled nema ničega zajednič kog sa srpskim narodnim zbivanjem, niti to uč ešće srpski
narod mož e zabelež iti u svetlije stranice svoje istorije iz razloga tradicionalnog
prijateljstva sa Francuskom. Hrvatska „povijest“, naime, („Hrv. List“ od 27. VI. 1939.) o

48
ovome ratu piš e ovako: „I Hrvati su slali ogromne č ete. Sama krajina dala je 100.000
vojnika. U toku 1794. i 1795. godine proljevala se hrvatska krv u Francuskoj, Belgiji i
Njemač koj.“ Ovo hrvatska „povijest“ kontira u svoj račun sa naroč itom tendencijom,
kako bi svoju proš lost okitila tuđim herojstvom, a s druge strane kako bi onih 100.000
Srba iz Krajine označ ili kao Hrvate samo zato, da se tolika srpska vojnič ka snaga u
tobož njem „hrvatskom prostoru" ne bi naš la nigde zapisana. Rekoh, ovo austro-francusko
ratovanje ne bi mogli ubelež iti u svetlije stranice srpske istorije, ali ono ipak ima
izvesnog značaja za srpsko samoodržanje u Austrougarskoj, koje su Hrvati neprestano
ugrožavali. Pa ipak, kad je to č injenica koja se više ne da izmeniti, mi se ne odričemo te
stvarnosti ali utvrđujemo, da je hrvatska tvrdnja o tobož njih 100.000 Hrvata u ovome ratu
laž, poš to Vojnič ku Krajinu nisu sačinjavali autohtoni Hrvati, nego već im delom Srbi
pravoslavni i manjim delom oni Srbi katolici, koje senjski biskup Brajkovićdeli od
Hrvata. Da li su to bili Hrvati ili Srbi, pustić emo da nam o tome neš to kažu austrijski
ratni izveš taji toga vremena. Izveš taj od 29. maja 1793. godine glasi :

Iz glavne tirolske varoš

i Insbruka (Innsbruck) 29. maja piš
u: da je ovo jutro jedna
kompanija burmskog „frajkora" onamo stigla i uputila se preko Brajzkaua
(Breiskau) dalje. Ovi su ljudi svi na turskoj granici mobilisani i zovu se
Srbijanci."

Jedan drugi izveš

taj od 9. avgusta 1793. iz Beč
a javlja međ
u ostalim o prolasku srpskog
odreda kroz Beč:

Proš le nedelje proš ao je jedan odred konjice i peš aka takozvanog austrijsko-
beč kog frajkora. Svi su bili po izboru momci Granič
ari, najviš
e Srbi iz Slavonije i
po koji Mađar. Oni su svi na turski nač in obučeni, a egzerciraju na srpskom
jeziku, jer su skoro sami Srbi. Posle prolaza uručen je od strane sremsko-
karlovač kog arhiepiskopa i mitropolita natkapetanu Aksentiju Milović u krst sa
crvenom pantljikom za zasluge, a i zato da bi u inostranstvu imao sve poč asti,
koje mu spadaju."

Ratni izveštaj od 17. avgusta 1793. godine, međutim, najbolje svedoč

i, ko su bili oni
borci iz Vojničke Krajine – Hrvati ili Srbi. Ovaj izveš
taj glasi:

Dana 17. avgusta bilo je povereno obersteru Mihailović u sa jednom divizijom

Srba iz frajkora Mihailović a i Odolenija, da udare na neprijateljske zaklone i van
š ume oko Egenada. Srpska je divizija poslana napred. Kapetan Aleksandar
Petrovići oberlajtnant Kosta Jovanovićvodili su desno, a unterlajtnant Fabarović
levo krilo. Sledeć eg dana pre zore, svi su stajali pripravni pred š umam. Oficiri su
sa krilima upravljali tako mudro i hitro, da ih neprijatelj ni na 20 koraka nije
mogao da primeti. A kad ih je primetio, povukao se panič no u svoje zakope. Srbi
su ih u stopu sledovali i tako ih muž evno pregazili, da su se u drugi red š anaca
morali povuć i, gde su imali bateriju. Srbi se osokolnš e i slepo udariš e sa sabljama
i puškama na neprijatelja, koji ne mogavš i sili odoleti, bi prisiljen odstupiti, pa se
jedva mogao sa topovima povlač iti. Ova oč evidna hrabrost i muž evstvo Srba, tako
je feldmarš alu knezu Koburgu bila ugodna, da im je osobitim javnim

49
 pohvaljenjem svoje zadovoljstvo pokazao, tražeć i imena viših i niž
ih oficira u
cilju podele odlikovanja. Jer, celi ovaj srećni ishod rata na onom delu, ima se
samo Srbima zahvaliti."

Ovi ratni izveš taji (koji su š tampani u novosadskom „Javoru“ Jove Jovanovića-Zmaja
1875. godine), najbolji su odgovor hrvatskim izvrtanjima onoga, š to je Slavoniju i
Krajinu kako onda, tako i docnije č inilo srpskom. Da li ć e hrvatski „povjesničari“ i posle
ovih argumenata pronać i, da su počinili čuda od junaš tva u ovim ratovima, iako se za njih
u njima nije ni znalo? Kao š to je god sluč aj sa ovakvim izvrtanjem č injenica, tako
najnoviji istorijski falsifikatori iz Zagreba kroz č itavu „suvremenu povijest“ izbegavaju
da ma š ta kažu o Srbima i trude se, da š to više zapostave njihovu stvarnost, kako bi svetu
prikazali, da je sve š to se na jugu Austrougarske herojskog deš avalo, rezultat isključivo
hrvatske vitalnosti. Da je to, međutim, istorijska obmana, vidi se i po tome š to je Marija
Terezija i za vreme najveć ih srpskih progona ipak morala svoje najbolje vojskovođe
pronać i među Slavonskim i Krajiš kim Srbima. Mi se tim Srbima nemamo razloga hvaliti,
ali kada se vidi tendencija da se zataš ka ili prisvoje sve srpske vrline i njihova istorija,
moramo naglasiti da su Srbi samo u razmaku od 1744. do 1810. godine Austrougarskoj
dali 15 znamenitih feldmarš ala i generala i to:

1) generala Mihaila barona Mikaš inovića fon Šlagenfelda (von Schlagenfeld),

2) generala Jeftu Ljubibratića konte de Trebinje (conte de Trebinie),
3) generala Samuila Zdelarović a,
4) generala Pavla barona Papilu,
5) generala Arsenija barona Seč ujca fon Heldenfelda (von Heldenfeld),
6) generala Pavla barona Davidović a,
7) generala Avrama Putnika,
8) generala Savu Prodanović a de Už ička Kamenica,
9) feldmarš ala barona Duku,
10) generala Maksima Radič ević a,
11) feldmarš ala Stevana Mihailović a,
12) generala Đorđa Duku,
13) feldmarš ala Andriju Stoičević a,
14) feldmarš ala barona Radivojević ai
15) generala Jovana Branković a.

Da li su Hrvati iz svoje „vitalnosti" mogli izdvojiti ma i jeanog od ovakvih ljudi, sem što
su im leš inarskom navikom priš ivali hrvatske firme ako bi koji od njih preš ao
katolič anstvu najmanje zbog Hrvata, većzbog toga š to je austrougarski zakon o
ustrojstvu vojske č esto puta uslovljavao već a vojnič ka dostojanstva rimokatolič kom
pripadnoš ću. Da su, međutim, Hrvati bili u stanju da odgoje ovakove ljude, bila bi to još
već a nesreć a za srpski narod između Drine, Drave i Jadranskoga mora, poš to bi time još
ranije uspeli kod bečkog dvora, da ovaj ukine srpske prnvilegije, te da se hrvatskom
jezuitizmu pruž i duž a vremenska moguć nost za leš inarenje po srpskom narodnom
prostoru u bivš oj Austrougarskoj.

50
 OSNOVE HRVATSKE PISMENOSTI I
KNJIŽEVNOSTI
Međ u mnogim srpskim pogreš kama u proš losti spada i sastanak Vuka Karadžić a sa
hrvatskim kljiževnicima (1850.) u Beč u. Ovo pada u doba zakulisnog „Ilirizma“, o č ijoj
ćemo se otrovnoj misiji posebno pozabaviti. Hrvati su oberuč ke primili na tome sastanku
Vukov, knjiž evni jezik za svoj. Na ovom su mestu Hrvati dobili vekovima vođenu bitku
sa srpstvom i pravoslavljem. Da toga sastanka nije bilo, Srbi bi sebi priš tedili
„zadovoljstvo“ da docnije na materinjem jeziku č itaju i čuju istorijske i književne
otimač ine. Do ovoga doba, Hrvati su bili od Srba pravoslavnih i Srba katolika odvojeni
kao ulje od vode, i životarili su u svojim uskim kajkavskim granicama onih triju ž upanija
oko Zagreba, guš eći se u latinš tini, pošto je praktično neupotrebljivi hrvatski jezik bio
neka vrsta privatne konfesije, usled čega se nije nalazio ni na listi nastavnih predmeta u
srednjim š kolama po hrvatskoj. Da je njihov jezik i za vreme beč kog sastanka bio zaista
neupotrebljiv i knjiž evno nezreo, vidi se iz ove hrvatske rodoljubive pesme od 1831.
godine, koju je objavio „Dubrovnik" u svome 23. broju od 1937. godine:

Vre i svoj jezik zabit Horvati

hote ter drugi narod postati;
vnogi vre narod sam svoj zameć e
sram ga jak stranjski: „Horvat“ reče.
Sam proti jel ne štuje
i svak slepec sam sebe truje.
Nek gaj rasteplen reć i po svetu
kad je većistom znano detetu,
da se ne pozna većHorvatica,
Mislećrođ ena da je Nemica.
Nut vse vu stranjski se nije vre gine
za svu mater nišse ne brine.

Mogao bih bez straha dozvoliti da mi se jedno uvo odseče, ako i jedan Srbin katolik ili
Srbin pravoslavne vere sa svima onim „struč njacima“ za rešavanje hrvatskog pitanja u
1939. godini na č
elu može znati, š
ta mu ova hrvatska pesma znači.

Eto, to je ta izrazita linija između vode i ulja, koja je delila „autohtone“ Hrvate od Srba
pravoslavne i katoličke vere. Tek kad je srpski knjiž evni jezik tu liniju zatupio, poč
inje
hrvatska haranga na sve ono srpsko istorijsko blago, koje do tada nije nikada bilo
preporno. Tim momentom započ inje i hrvatska hajka na mnoge srpske pesnike i
književnike, koji su zbog prijema katolicizma označ eni kao Hrvati i kao takvi u svima
hrvatskim istorijskim raspravama smatrani. Neš to docnije javlja se nepremostivi
atagonizam i prema ć irilici; istoj onoj ćirilici, koja je Hrvatima bila prvo narodno pismo i
kojom je napisan prvi hrvatski katolički molitvenik. Ona je najzad proglaš ena
neprijateljskim pismom Hrvatske!

51
Zađimo malo u hrvatsku proš lost da vidimo, koje je pismo nekada bilo
najrasprostranjenije u Hrvatskoj, pa ćemo se većna prvom koraku susresti sa odgovorom
splitskoga biskupa Sforce, kojim ovaj 28. juna 1627. odgovara rimskoj kongregaciji, da
bi bilo bolje crkvene knjige š
tampati ć to je ć
irilicom nego latinicom, poš irilica opš
tija i u
Dalmaciji se već inom upotrebljava. (Ivić -Erdeljanović).

Opisujuć i stvaranje prvog katoličkog molitvenika na naš em jeziku i ć irilicom, hrvatska

„povijest“ i sama tvrdi, da je bosanski franjevac Matija Divković(1563. – 1631.) kao prvi
hrvatski knjiž evnik u Bosni ovaj molitvenik š tampao „bosanskom ć irilicom“. („Hrvatski
List“ od 14. VI. 1939.) Da bi htvorili š to veću smutnju među pojedinim srpskim
zemljama, Hrvati su, doduš e, izmislili i u svoju zvanič nu nauku uvrstili neku
„bosanč icu“, kao različ ito pismo od ćirilice. Ovo samo zato, da ne bi morali izgovarati
rečćirilice. Šta je ta umišljena „bosanč ica“ pustićemo da nam o tome neš to kaže dr. Vasa
Gluš ac u njegovoj knjizi „Iz proš losti Bosne i Hercegovine“ (str. 30).

Pravom učenom č ovjeku, kojemu je dobro poznata naš a proš lost i naš
a kultura,
ovakve su tvrdnje smiješ ne. Bašš to se tič e „bosanč ice“, spomenuć u jednu
anegdotu iz moga studentskog ž ivota. Došavš i na univerzitet, donio sam sobom iz
gimnazije (dr. Gluš ac je rodom Bosanac) i znanje o „bosanč ici“ kao posebnom
pismu. Jednom u razgovoru sa mojim mnogouvaženim profesorom dr.-om
Milanom Reš etarom spomenuo sam mu tu „bosančicu“, na š ta se on nasmiješi, pa
me zapita: „Kakvo je to pismo?“ Ja nastojah da mu odgovorim, ali me uč eni
profesor preteč e i razjasni mi, da posebnog pisma „bosanč ice“ nema, većda ima
stara ćirilica, koja je upotrebljavana na cijelom Balkanskom poluostrvu osim
Grčke, od Crnoga do Jadranskog mora. Kasnije ulazeći u nauku, bilo mi je jasno
razlaganje moga uvaž enog profesora. Zavirio sam malo dublje u to pitanje i otkrio
njegovu političku pozadinu.“

Uzalud je od krivca traž iti priznanje. Zvanična hrvatska politika, kakva je započ eta u
mnogim predstavkama austrougarskim vladarima da proš iri hrvatski teritorijalni i
duhovni prostor na š tetu Srba, neć e nikada priznati da nije bila u pravu kada je posezala
za tuđ im, pa tako ni okolnost da su sve svetlije stranice hrvatske „povijesti“ rezultat
gusarenja po srpskoj istorijskoj proš losti. Razlikujuć
i se u osnovi od kulturnih naroda,
koji istoriju posmatraju prizmom objektivnosti, hrvatski „povjesničari“ novoga doba
izbegavaju da ma š ta kažu š to bi hrvatske mase moglo podsetiti na njihovo prvo narodno
pismo ć irilicu, kojoj jedino mogu zahvaliti za jošono malo svoje „kulture".

Priznajem da ne znam kako izgleda Zvonimirova kruna, da li uopš te postoji i, je li šta na

njoj zapisano i kakvim slovima, pa se neš to pitam – š ta bi današnji Hrvati uč inili sa tom
svojom toliko izvikanom krunom, kada bi ona poput krune Svetoga Stjepana bila ispisana
ćirilicom? Mađ arima niš ta ne smeta što je njihov č uveni kralj kršten u pravoslavnoj veri
kao Vojko, kao š to Srbima ne smeta š to je Nemanja iz posebnog rač una krš ten u
katolič koj veri. Ne smeta Mađarima š to su kruna i porfira Sv. Stjepana ispisani starom
srpskom ć irilicom, niti im smeta š to se na tzv. kesi Sv. Stjepana u Beč u rese zlatom
ispisane reč ić irilicom. („Narodni istoč nici“, letopis za 1837. god. str. 36). Jošmanje im
bode oči ć irilski natpis na grobu Sv. Stjepana, samo to smeta hrvatskim

52
„povjesničarima“, koji, uzgred budi reč eno, sve od 1102. pa sve do 1918. godine vrš
iše
podaničke duž nosti bašpod tako ćirilicom ispisanom krunom Sv. Stjepana.

Velikim ljudima proš loga veka nije smetalo srpsko poreklo da u Evropi budu veliki. Zar
bi Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) rado govorio da je potomak polapskih Srba i da
jošnjegova baba nije skoro ni reč i znala nemački, sem srpski, kad to ne bi tako bilo. Ili je
neš to smetalo nemač kom kancelaru grofu Kopriniju (Coprini) srpsko poreklo, a jošmanje
isticanje te istine od strane nemač ke štampe pred kraj proš log veka. („Srbi u davnini“ –
Zagreb 1894., str. 180). Da li je ma i za malo umanjena vrednost najveć eg nemač kog
nauč nika Lajbnica (Leibnitz), što se 1713. godine obrać a ruskom caru Petru Velikom kao
Slaven na Slavena ovim reč ima: „Naš e je poreklo isto, oba smo Slaveni“. (Rač ki:
„Povijest Slavena“ str. 84). Da li je predsednik srpske kraljevske akademije Dimitrije
Neš ićbio nepoznavalac stvari kad je 1893. godine pred skupom odličnika rekao o
Lajbnicu ovo: „Ali, on je uistinu č edo onoga junač kog srpskog naroda, č ija je jedna
polovica pre XII. stoleć a ostavila svoja pradedovska ognjiš ta i sišla u naš e pitomije
krajeve da tu sebi novu otadž binu osnuje.“ („Javor“ broj 1 od 1893. god.)

Bizmarku, Kopriniju, Lajbnicu i mnogima drugim, dakle, niš ta nije smetalo da sebe
smatraju Srbima, mada njihov ž ivot i rad nije stavljen u služ bu srpskog naroda i srpske
narodne stvari. Mi, doduš e, nismo traž ili od Nemaca da nam dadnu revers na ova tri svoja
velika čoveka, ali ni oni nisu na nas digli graju, kad smo jošproš loga veka iz sredine
Zagreba podvukli poreklo ovih velikih Nemaca, š to su i oni sami rado isticali. Kad smo,
međutim, u kojoj prilici naglasili, da je Petar PreradovićSrbin, ili da je Matija Reljković
sam sebe i svoje pretke smatrao Srbima, naš li bi se usred hrvatske galame pred slikom,
koja odgovara napola golom č oveku š to brani zadnju prnju na sebi. Zaista, Preradovići
Reljkovićsa ostalim velikim Srbima koje hrvatska „povijest“ svojata, predstavljaju jedini
prekrivačpreko hrvatske knjiž evne golotinje. Doduš e, za Preradovića hrvatska istorija
(„Hrv. List“ od 4. VII. 1939.) priznaje da se 1818. godine rodio u pravoslavnoj
graničarskoj porodici u Grabovnici, ali smatra da se prelazom katolič anstvu za vreme
vojničkih nauka u Beč u pretopio u Hrvata.

Kao da se u Beč u mož e postati Hrvatom. A biti katolik, ne znač i i biti Hrvat. Da li je i
Reljkovićbio Srbin ili Hrvat, pustić emo ga da nam on sam kaže. Kao š to je, naime,
poznato, Reljkovićje kao austrougarski oficir služ io u okolici svoga rodnog kraja oko
Vinkovaca. Napisao je poznati „Satir“. Piš uć i „Satir“, Reljkovićje svoje pretke, pa
samim tim i sebe smatrao Srbima, jer je na mnogim mestima o Srbima napisao: „Naš i
stari“. Kad je trebalo objaviti rukopis, duhovni Zagreb je većtada bilo zahvatilo jezuitsko
slepilo. Zato je, pre nego je rukopis dat štampariji,

53
 (…)
Jer Slavonac ne da svoje dice,
da se idu uč iti A, B, C,
nego ima obič aj ovaki:
kad mu rekneš , odgovori svaki:
„Ni moj otac nije znao š titi,
al je mogo malo bolje piti;
naš i stari nisu pisat znali,
al su bolje neg mi sastajali“.
O Slavonče! ti se vrlo varaš ,
kojigod mi tako odgovaraš .
Naš i stari jesu knjigu znali,
serbski š tili, a serbski pisali;
al vi sada nikako neć ete
neg za nemar svakoja meć ete.
(neč itki stihovi koji slede u originalnom
rukopisu nikada nisu š tampani)

Jedno međ u mnogim mestima falsifikovanog rukopisa „Satir“ Matije Reljković

a, gde je umesto
„Vaši stari…“ pre njegove smrti stajalo „Naši stari…“ (Slika je preneš ena iz zagrebačkog
Srbobrana za 1941. godinu.)

na njemu izvrš eno falsifikovanje. O tome se može svako uveriti. „Satir“ je, naime, pisan
ljubič astim polubledim mastilom, po svoj prilici rastvorom od mastiljave pisaljke, dok je
njegovo falsifikovanje vrš eno tamnim i evidentno je na prvi pogled, da je docnijeg
datuma. Falsifikator i pored ulož enog imitatorskog truda nije uspeo. Jedno od tako
falsifikovanih mesta u „Satiru“ fotografisano je. Na tom mestu Reljkovićodgovara
nekome, ko je kazao da Slavonci nisu bili pismeni pa kaže:

„Naši stari jesu knjigu znali,

Srpski štili, a srpski pisali."

Satanska ruka, kojoj je sve srpsko mrsko, izbrisala je napola ono početno slovo „N“ i
mesto njega stavila „V", pa je, razume se, u š
tampanom „Satiru" izvrnut smisao i stih
štampan:

„Vaši stari jesu knjigu znali,

Srpski štili, a srpski pisali."

Falsifikat je č
ak na treć
oj reprodukciji jasan i vidi se nedovrš eno rediranje slova „N",
preko koga je napisano „V". „Nije moguć e vjerovati da ne bi bili u Bosni, Zahumlju,
Diokleciji itd. većdavna prije Kulina bana poč eli pisati ćirilicom, a narodnim
jezikom srpskijem“, kaž e V. Jagiću „Historiji knjiž evnosti“ na strani 142. Kad bi ovu
rečenicu dali da nam prevede Zagreb, ispalo bi umesto onoga „srpskijem“ –
„hrvatskijem“. Takav jedan „prevod“ između mnogih drugih nailazimo u „suvremenoj“

54
hrvatskoj „povijesti“ gde se kaž e: „ U 17. i 18. vijeku javljaju se u Bosni i neki pjesnici
muslimani, koji pjevaju hrvatskim jezikom, služ eći se arapskim (turskim) pismom“.
(„Hrvatski List“ od 14. VI. 1939.). Ovo je zaista izrečano na nač in, koji je samo Hrvatima
svojstven. Zaista se u 17. i 18. veku pojavljuju bosanski muslimani kao knjiž evnici, ali
svoj jezik ne nazivaju hrvatskim, većsrpskim. Pesnik i knjiž evnik Muhamed Hevaji
Uskjufi, ostavio je poč etkom 17. veka iza sebe, između ostaloga, i ciklus pobož nih
pesama zaista pisanih arapskim pismom, ali srpskim, a ne hrvatskim jezikom, jer pisac
tim pesmama daje sam naslov „Ilahije na srpskom jeziku" i „Poziv na vjeru na
srpskom jeziku" („Ilahi be zebani srb" i „Beran daveti iman be zebani srb") (Povelje
Matije Ninoslava strana 69).

Nemajuć i svoga „osnovnog kapitala“, istorija hrvatske knjiž evnosti i „jezikoslovlja“

morala se „promuvati“ kroz komš iluk da ga sakupi. Zatim je odmah iza akta sporazuma
Cvetković -Mač ek (1939.) objavila preko hrvatske zvanič ne š tampe zahtev: „Da se iz
hrvatskih ureda izbace tuđinski izrazi i da se napokon prestane rabiti ć irilica! I
zato, imaju izostati izrazi, koji nijesu nikad bili hrvatski niti je hrvatski narod za
njih znao!" Tako je Beograd skoro dve godine pre sudbonosnog 6. aprila 1941. imao
prilike da se upozna sa pravim smislom poniž avajuć eg akta, na koji je stavljen potpis
najnegativnijeg Srbina.

Sa onim š to je otkinula od srpskog književnog bogatstva, hrvatska književnost i

„jezikoslovlje“, jedva da su mogli prož iveti dve-tri godine, pa su opet morali zavući ruku
u srpski komš iluk. Nemajuć i kuda, službena ustaš ka „prosvjetna“ politika morala je
poč etkom 1943. godine preko zagrebač kog „krugovala“ (radija) prirediti niz predavanja
iz hrvatskog jezika, za koja bi se pre moglo reći, da su predavanja iz srpskog, nego iz
hrvatskog jezika, poš to se u njima obrazlaž e „dopuš tenje“, da se i pojedini izrazi u
„ekavš tini“ mogu upotrebiti u hrvatskom jeziku. Razume se, da ovo nije uč injeno zbog
pravoslavnih Srba koji su istrebljeni, većzbog izmirenja sa srpskom stvarnoš ću, gde još
živi već ina srpskog jezič kog i običajnog obelež ja, mada je silom prilika morala primiti
katoličanstvo, ali koje ć e ga i formalno napustiti i vratiti se veri svojih predaka onda,
kada mačne bude sredstvo za terorisanje č ovekove duš e.

55
 ISTREBLJENJE SRBA KAO
PROGRAM HRVATSKOG SABORA
KROZ VEKOVE
Ostavimo li po strani pojedinač na nastojanja mnogobrojnih hrvatskih velikaš a, koji su
svaki za sebe preduzimali sve š to su mogli da se na području bivš
e Austrougarske srpsko
ime i vera stave van zakona, pa bacimo li pogled samo na zaključ ke hrvatskog sabora
donoš ene u formi zahteva hrvatskog naroda, ugledać emo tamne jezuitske verige, kojima
je prva karika iskovana u momentu Tomislavljevog otcepljenja, dok im se kraj ni posle
onoga š to smo većprež iveli ne mož e sagledati.

Šta je hrvatski sabor pre 1597. godine kod beč kog, odnosno ugarskog dvora preduzimao i
da li je kao takav ma i periodič no postojao, ne mogu o tome niš ta reći, jer do toga
vremena nemam podataka. Nesumnjivo je, međutim, da i dotadanje doba obiluje takvim
zahtevima isto tako, kao š to iza njega vidimo, da su Hrvati svoje sabore skoro samo zato i
sazivali, da bi doneli zaključ ak o podjarmljenju Srba. Takvi zaključci skoro redovito
padajuu doba krunisanja ugarsko-hrvatskih kraljeva kojima su se pož urili time predstaviti
hrvatske narodne težnje.

Pre nego se upustimo u nabrajanje takvih saborskih zaključ aka, koji stotinama godina
nisu na svojoj oš trini izgubili, smatramo za potrebno pobliž e označ iti srpske zemlje u
okviru Austrougarske, odnosno liniju koja je delila Srbe od Hrvata. Srpska etnografska
linija ide zapadnim granicama srezova Benkovac, Grač ac, Udbina, Korenica, Slunj,
Vojnić , Vrgin Most, Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska, Pakrac, Daruvar, Grubiš no
Polje i Podravska Slatina. Razume se da i zapadnije od ove linije u formi etnografskih
izboč ina ž ivi mnogo Srba (u nekim slučajevima č ak i u većini), kao š to su slučajevi sa
srezovima Gospić , Otočac, Ogulin, Gareš nica, Bjelovar, Virovitica i dr. Eto, to su srpske
zemlje, nad kojima je hrvatski sabor stotinama godina traž io neko pravo monopolizacije i
punomoć ja za uspostavu rimokatoličkog imperijalizma.

Za etnografsko pomeranje prilikom turske najezde zapadnije od ove linije, koja se

uglavnom poklapa sa Duš anovom drž avom, Hrvati prigovaraju da je to „došljaš
tvo“, koje
time ne nosi i pravo svojine. Međutim, oni u novoj istoriografiji nemaju merilo logike, jer
tumače stvari sa svoga stanoviš ta. Mi se jošdobro sećamo sluč aja sa bač kim Bunjevcima,
koji su kao srpska skupina iz Hercegovine naselili severnu Bač ku. Mada su primili
katoličku veru, oni su se smatrali Srbima, a takvim su ih smatrali i drugi narodi sem
Hrvata, koji, ne samo š to ih prisvojiše kao svoju skupinu, nego 1939. godine postaviš ei
zahtev, da se cela severna Bač ka zbog tih Bunjevaca, odnosno Srba, radi plodne bač ke
ravnice pripoji Banovini Hrvatskoj, i na taj nač in pokrije hrvatsko gospodarsko
siromaš tvo. Kad je, međ utim, u tu istu banovinu uključ en 21 srez sa srpskom većinom i
zbog toga nastupio val nezadovoljstva, mnogo je Srba š irom Banovine Hrvatske zadesila
sudbina zaplotnjač ke smrti.

56
Austrijski komandujući general Vojnič ke Krajine Johan Sig. Herberš tajn, morao je
raseljavati gusto prenaseljene Srbe iz okolice Slatine, Pakraca i Slavonske Pož ege, pa ih
preseljavati u okolicu Roviš ta kod Križevaca i Koprivnice. Ovi su Srbi predstavljali
odbranbeni bedem protivu Turaka. Ali, č im je ta opasnost minula, zagrebač ki biskup i
hrvatsko „plemstvo“, podneli su Ferdinandu II. zahtev, da se Srbima oduzmu sva prava,
da im se zabrani ispovedanje pravoslavne vere i da im se č ak oduzmu nepokretna imanja
(„Hrv. List" od 8. XI. 1939.). Dakle isto onako, kao što su to priveli u delo 1941. godine.

Radi ovoga hrvatskog zahteva sakupljen je srpski sabor bašu Roviš tu, gde su Srbi pod
vedrim nebom polož ili glasno zakletvu: „Radije ćemo izginuti, nego š to bi se potčinili
vlasti hrvatskih plemić a i sveštenika." Istovremeno su sa toga zbora Srbi uputili
Ferdinandu II. protest protivu ovakvog hrvatskog zahteva, na š ta je on izdao naredbu
kojom naređuje „Da niko ne sme dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju koga
drugog sluš ati osim njega." Tako je prvi hrvatski zahtev ove vrste za kojeg znamo
propao.

„Godine 1609. donese hrvatski sabor zaključ ak, da se u kraljevini Hrvatskoj smije
ispovijedati samo katolič ka vjera.“ („Hrv. List" od 13. VI. 1939.) Ovo je zaista tačno,
jer se hrvatski sabor drugim problemima, sem kako da pokatoliči srpstvo i nije bavio. Što
mu to ovim zaključ kom nije uspelo, lež
i krivica do samih Srba, koji su svojim brojem i
ratničkom snagom na daleko većem stepenu ugleda stajali od Hrvata. Ne mož e se, ali,
time reć i, da Hrvati pojedinač aim katoličkim akcijama nisu uspevali da svoj vekovni
program sprovode makar sitnijim uspesima u delo.

Smrć u Rudolfa II. (1612.) Hrvati su se nadali, da će biti ukinute privilegije Srbima, pa su
se pož urili da obnove svoje molbe kod Matije II. (1608. – 1619.), ali su i tu naiš li na
„zatvorena vrata“. Matija je č ak obnarodovao zakon o potpunoj samostalnosti Srba na
jugu Austrougarske, kojima treba da upravljaju srpski narodni kneževi, pod nadzorom
austrijskih generala. To je Hrvate toliko ozlojedilo, da je hrvatski ban Tomo Erdedi
podneo ostavku na banskoj vlasti („Hrv. List“ od 9. VI. 1939.). Radi ovoga gesta, koji je
bio merilo raspolož enja hrvatskog naroda i sabora po pitanju Srba, hrvatski je sabor
krajem godine 1614. Erdediju izglasao „Besmrtnu hvalu za preslavna djela, kojima nema
premca." („Hrv. List" od 9. VI. 1939.)

Posle Tome Erdedija postavljen je za hrvatskog bana 1616. godine Nikola Frankopan.
Hrvatska „povijest" hvali Frankopana kao „briž nog bana“, koji je „zbog nekih
nesuglasica“ morao podneti ostavku na banskoj č asti. „Povijest“, doduš e, ne navodi
kakve su to bile nesuglasice, ali ih mi znamo. On je nastavio ono š to, su Erdedi i hrvatski
sabor započ eli. Kad to nije mogao postić i preko carskog dvora, on je na svoju ruku počeo
sa nasiljima na srpski narod. To je bio razlog da dođe do narodnog besa i srpske tužbe,
koja je 1622. godine raspravljana u pož unskom saboru, pa je Ferdinand II. smenio
Frankopana i na njegovo mesto postavio Đuru Zrinskoga.

Kad je bana Đuru Zrinskoga zadesila smrt od otrova u Pož

unu 1626., Hrvati su ponovo
opseli dvor molbama da se Tomo Erdedi ponovo imenuje banom, š to je godinu dana
docnije učinjeno. Čim je Erdedi ponovo preuzeo bansku vlast, otpoč eo je sa starom

57
praksom. Nekoliko puta je hrvatski sabor podnosio „ž elje hrvatskog naroda“ da im se
Srbi potčine, ali im to ni za dve godine nije poš lo za rukom. Tada se Erdedi latio
lukavstva. Skovao je plan da najpre Srbe izravna u svima pravima kao i Hrvate, kako bi
Ferdinanda II. uverio u „iskrene namjere" prema Srbima. To bi po hrvatskoj zamisli
imalo za posledicu da Ferdinand potč ini Srbe hrvatskom banu, iz č ega bi se iskonstruisalo
stečeno hrvatsko pravo, po kome bi se docnije drž anje prema Srbima moglo po volji
menjati i njihova nacionalno-verska sloboda skuč ivati. U to vreme pada i pritisak
unijaćenja, kada je proti Maksimu Petrović u ponuđena biskupska č ast. „Povjesnič ari“ se
čude, što je upravitelj pravoslavne pastve Maksim Petrović , umesto da ode u Rim na
posvetu biskupskog č ina, otišao 1630. godine u Peć , gde je u tamoš njoj patrijaršiji
rukopolož en za vladiku. U svome jezuitskom slepilu oni misle, da bi Petrovićza ljubav
biskupskog praznog blješ tavila trebao napustiti svoj narod sa daleko svetlijom tradicijom
od onoga naroda koji ga vrbuje. Oprezni Ferdinand II. zadrž ao je saborske zaključ ke
skoro godinu dana i sravnjujuć i ih sa onim š to mu je javljeno od njegovih generala iz
Hrvatske, poniš tio ih je. Usporedo sa time, propisao je takozvane „Štatute za srpske
opštine između Drave i Save“, koje su srpsku Slavoniju za Sremom č inili potpuno
autonomnom i izuzetom od ma kakve vlasti hrvatskih banova. („Hrvatski. List" od 11.
VI. 1939.).

Nastupom Ferdinanda II.I Hrvati su 1637. godine uspeli da zajednič ki sabor u Pož unu
donese rešenje, kojim se srpske zemlje Slavonije i Krajine adminnstrativno stavljaju pod
nadležnost hrvatskih banova. Naređeno je sem toga nemačkim generalima, da ne smeju
prenaseljene Srbe iz Slavonije raseljivati po Hrvatskoj.

Time je Srbima i njihovoj autonomnoj samostalnosti u Austrougarskoj dat prvi udarac.

Nastala je posle ovoga borba koja je trajala sve do 1654. godine, dakle 17 godina. U to
vreme pada i hrvatska seljačka buna. Hrvatski „povjesnič ari“ nemaju razloga da se u delu
štampanom 15. VI. 1939. ž ale, kako su hrvatsku seljačku bunu 1654. godine uguš ili
„Vlasi“. Jer š
ta bi, uostalom, i mogli očekivati posle svega onoga što su dotle, a naroč
ito
za onih 17 godina priređivali Srbima.

Šta se u razdoblju od 1654. do 1670. godine deš avalo sa hrvatskom akcijom protivu Srba,
o tome nema jasnijih podataka. Mož e se po nekim znacima zaključ iti da su i za to vreme
prilike bile teš
ke. Međutim, te godine dolazi do zahteva carskog ratnog već a u Gracu,
kojim se od dvora traž i da se uprava nad srpskim krajevima Slavonije i Voj. Krajine
oduzme od Hrvata i povrati Srbima, kao š to je to bilo do 1637. godine. U obrazloženju
toga zahteva ratno veće kaž e za Hrvate: „Jer su Hrvati lakoumni, nemirni i
nepostojani" („Hrvatski List" od 18. VI. 1939.). Ratni savet je svojim zahtevom uspeo.

Kad su Turci proterani, požurili su se hrvatski „staleži“ i hrvatski sabor, da od Leopolda I

ponovo zatraž e pripojenje Slavonije i Vojnič ke Krajine Hrvatskoj, a samim time i
podjarmljenje Srba. Ratno već e u Gracu ne samo da se usprotivilo ovakom zahtevu, već
je Srbe pozvalo na pripravnost za ustanak, a hrvatskom banu i saboru je poruč ilo da Srbi
stoje pod zaš
titom ratnog već a i cara. („Hrvatski List“ od 20. VI. 1939.).

58
Time š to je i ovaj hrvatski pokuš aj propao, hrvatska vlastela nije mirovala. Ona je jedva
deset godina docnije t. j. 1703. godine iskoristila mađarsku bunu pod Rakocijem za
ponovnu ucenu. Rakoci je bio jedan od mađarskih vastelina, unuk Petra Zrinskoga po
svojoj majci, pa su Hrvati ovo srodstvo iskoristili kao materijal za ucenu time, š to bi se
pridruž ili Rakociju i time poveć ali teškoće Leopoldu I. Da to ne bude, Hrvati su postavili
Leopoldu zahtev, da ovaj prepusti slavonske i krajiš ke Srbe hrvatskoj banskoj vlasti. Ova
je ucena imala uspeha, ali svega mesec dana. Poš to je pozvao srpske poglavice da se
pokoravaju hrvatskim banovima, Leopold je za nepun mesec dana uvideo da su Srbi
brojno i organizatorski jači od Hrvata i da je hrvatski zahtev manevar u cilju obmane, pa
je opozvao ukaz o pripojenju srpskih pokrajina Hrvatskoj. Nemajuć i kuda iz „procepa“
istorijske istine, hrvatska „povijest“ o tome opozivu kaž e: „Ali većmjesec dana iza toga
morade slabi i neodluč ni kralj popustiti pritisku Štajeraca (misleć i valjda na ratni
savet u Gracu) izdavš i odluku, kojom odgađa povratak slavonske krajine pod bana“
(„Hrvatski List" od 20. VI. 1939.).

Vekovni san da Srbe potč ine svojoj vlasti i time ih verski podjarme, nije kod Hrvata
prestajao da bude narodni program ni u jednoj prilici neuspeha, pa tako ni fijasko sa
Leopoldovim opozivom nije umanjio njihovu nameru da istraju do kraja. Čim je
Leopoldov naslednik Josip I stupio na presto, poč ela je stara hrvatska jezuitska igra.
Međ utim, ni Josip I nije popustio. Za vreme borbe sa Rakocijevim pobunjenicima u
Mađ arskoj, Josipu I je bila potrebna svaka, ma i najmanja pomoć . Hrvati su verovali da
će onom neznatnom pomoći koju su mogli dati, postići veliki uspeh. Zato su iza
Rakocijeva sloma 1708. godine podneli Kralju predstavku kojom traž e, da im se za
„velike usluge" u uguš ivanju Rakocijeve bune prepuste Srbi na milost i nemilost. („Hrv.
List" od 20. VI. 1939). I pored brda njihovog hvalisanja da su svojim „velikim
zaslugama" doprineli uguš ivanju Rakocijeve bune, Josip je znao obrnuto. Jer, dok su
Hrvati poslali sa svojim banom Palfijem svega 800 ljudi, (Varadi F. – „Baranja“),
sakupljeno je samo u osiječ koj tvrđavi preko 30.000 Srba, koji su se javili komandantu
tvrđave – vojvodi Monasterliju. Za nesravnjivu razliku od Hrvata, jedan od
pobunjenič kih velikaš a Bezerdedi (Erdödy) javio je 12. decembra 1706. godine drugom
velikaš u Berč enjiju (Miklós Bercsényi, 1665.-1725.), da se u Osijeku sakupila jošjedna
množ ina Srba od 30.000 momaka. (Arh. Rak. I. V. str. 340 u dodatku br. 211). Josipu je
bilo poznato i ono pismo, kojim Rakoci juna meseca 1706. godine obaveš tava Esterhazija
(Esterházy Miklos, 1582., Galantha -1645.) o snazi Srba protivu sebe ovim reč ima:
„Blagi Bož e, da li iz zemlje nič e taj silni Rac (Srbin), ili pada iz neba kao kiš a."

O srpskoj snazi i njihovoj neophodnosti u vreme Rakocijeve (Rákóczy, Ferenc II., 1676,
Borš a - 1735, Tekirdağ ) bune naroč ito su znali austrijski generali iz ratnoga saveta u
Gracu (Graz), pa je varaž dinski general Breuner u svome raportu izneo kralju bojazan, da
bi Srbi mogli odseliti u Tursku ako bi doš lo do njihovog potč injavanja Hrvatskoj i njenim
banovima. Hrvatski stalež i i „vlastela“ uputili su na ovo predstavku kralju u kojoj kaž u:
„Generali omalovaž uju hrvatski narod, koji je kroz tolike vjekove kao predstraž a
krš ćanstva odbijao navale Turaka i njihovih subojnika Vlaha. Hrvati se ne boje da
će Vlasi pobjeć i u Tursku, jer bi im tamo bilo odvećzlo." Izgleda da su Hrvati
računali sa Josipovim nepoznavanjem istorije, jer su odbranu evropske civilizacije i
hrišćanstva ukrali od Srba i okitili svoje siromaš tvo, bacivš i istovremeno bezobzirnu

59
klevetu na Srbe kao tobož nje sauč esnike u navali na evropsku kulturu. Josip I je,
međutim, bolje poznavao istoriju nego su se Hrvati tome nadali, pa ih je bez ikakve
motivacije odbio, da bi tako ovaj hrvatski zahtev bio pribrojen mnogobrojnim propalim
zahtevima. „Hrvatski List" od 20. VI. 1939. o tome rezignirano konstatuje: „Ali ipak
nijesu Hrvati niti sada neš to postigli." Teš
i se doduše time što kaže, da bi neprestano
molbeno nasrtanje na Josipa mož da i imalo uspeha, da ovaj godine 1711. nije umro.
Međ utim, Hrvati nisu uspeli da ni kod Josipovog naslednika Karla III. sprovedu intrige
protivu Srba, te su tako srpska prava u bivš oj Austrougarskoj, na veliku žalost Hrvata,
ostala netaknuta za daljih 29 godina, svedo 1740. godine, kada je veliki rimokatolič ki
eksponent Marija Terezija sela na presto.

Stupanjem Marije Terezije na presto, ostvarene su vekovne tež nje Hrvata. Hrvatski
katolički kler je u njenom stupanju na presto naš ao ož ivotvorenje svojih snova. Poč ela je
neč uvena hajka na sve š to je srpsko i pravoslavno. Ovo naroč ito u poč etku njene
vladavine, kada su hrvatske tež nje uspele da prema Srbima posvrš avaju najglavnije
poslove. Do njezine vladavine, pravoslavni Srbi i Srbi katolici nisu se međusobno
razlikovali. Kad je, međutim, doš lo do ukidanja svih građanskih prava Srbima, doš lo je
usled nejednakog polož aja do udaljivanja jednih Srba od drugih. Time je postignuta
davnaš nja želja kajkavskih Hrvata, da im se nasilničkim metodama dekretuju
rimokatolič ki Srbi, koje ć e ovi docnije uklopiti u „iskonske pripadnike hrvatskog naroda.
Poš to je Bosna bila i dalje pod turskom vlaš ću, obezakonjenjem su bili pogođeni Srbi
pravoslavne vere najviš e u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. U ovim krajevima Srbin nije
mogao biti ni opš tinski pandur dok ne primi rimokatoličku veru. Mnogi su primili
katolicizam sa velikim antagonizmom, ali je jezuitizam ipak vremenom uspeo da u tima
pokatoličenim Srbima usadi klicu mržnje prema svome narodu od koga su verski otpali.
Ima, međ utim, mnogo sluč ajeva, gde su se pokatolič eni Srbi i dalje osećali Srbima, pa
tako vidimo da su grofovi Mihaljevići i Janković i, mada docnije katolici, sahranjivani po
poslednoj ž elji u orahovič koj pravaslavnoj crkvi. Kako je srpski narod i pored tolikih
svojih zasluga za austrougarski presto primio jezuitsku terezijanš tinu, vidi se delomič no i
iz govora narodnog poslanika Lonč arević
a održanog pred hrvatskim saborom 12.
septembra 1861. godine, gde kaž e:

Na Dreti 1740. godine izgubiš e Srbi pravo građ anstva u trojednoj kraljevini
Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, i kad su se u Slavoniji š tatuta županijska
proglasila, isključeni bijahu iz svih munisipijalnih služ ba. Niti je koji mogao
dobara blagodarnih steći, kupiti i uživati, a ako je takva imao, morao ih je pod
pustu cijenu prodati ako nije htjeo vjerozakon svoj promijeniti. Zatim, pomoriš koj
i potiskoj krajini oduzeš e se jednim mahom sva prava. Jezuiti već im dijelom
doprinesoš e pravednom razjarenju svih pravoslavnih, koji na tu misao dođoš e,
ostaviti nepravednu i nezahvalnu ovu svoju domovinu i 20.000 porodica iz Bač ke,
Banata, Slavonije, varaž dinskog i karlovačkog generalata, odoš e u Novu Srbiju
među Dnjestrom i Dnjeprom. I ostali bi se svi do jednog iselili, da nije carica
Marija Terezija na brzu ruku š est pukovnija vojnič kih na međi vlaš koj i
moldavskoj postaviti dala i seobu ovu zabranila."

60
Za ovolike usluge katolič anstvu, nije č udo š to je papa Klement XIII. godine 1758.
podelio Mariji Tereziji titulu „Apostolski kralj Ugarske“. Njena vladavina pada među
najtamnije stranice srpske istorije. Za Hrvate ovo je najsjajnije doba njihove „povijesti“.
Verni svojoj tradiciji, za ovo su vreme oni na jevtin nač in došli kako do srpske baš tine,
tako i do jednog dela svoje istorije, koju su odnarođeni Srbi kao svoju proš lost ugradili u
„hrvatsko tisućgodiš nje pravo“. I pored toga straš nog doba, nije se mogao izbrisati srpski
kult u mnogim pokatolič enim porodicama i č itavim selima ni za stotine godina docnije,
poš to su mnogobrojne katolič ke porodice po Slavoniji, koje su jošiz tih vremena
sačuvale slavne ikone, ovima palile sveć e i činile to sa kolena na koleno sve do uspostave
„Nezavisne Hrvatske".

Stupanjem na presto Josipa II., sina Marije Terezije, nije se ni u č emu olakš ao srpski
polož aj. Hrvatska se za minule opasnosti od turske navale oduž ila Srbima novim
duhovnim i telesnim progonima. Josip II. je, doduš e, pokazivao izvesnu volju da popravi
ono š to mu je majka prema Srbima uč inila, ali za to nije imao dovoljno odluč nosti.
Trebalo je da prođe punih pola veka od nastupa Marije Terezije, pa do dolaska Leopolda
II., koji će posle 50 najtež
ih srpskih godina povratiti srpskim ostacima ona prava, koja je
Marija Terezija na zahtev Hrvata ukinula. I za Leopoldovo stupanje na presto Hrvati su
vezivali nove nade, da će dovrš iti uništavanje i onoga ostatka pravoslavlja, ali je Leopold
prekinuo ovu nepravdu time, š to je 28. avgusta 1790. dozvolio sazivanje srpskog
kongresa u Temiš varu, na koji je poslao svoga izaslanika feldmarš ala Šmidfelda sa
ovakvom porukom: „Što se mene tič e, držim da je srpski narod i pre rata sa Turcima
živeo u Sremu, Slavoniji i Bač koj, a prilikom rata jednoduš no u ponovnom
osvojenju istih predela učestvovao, te i sad tamo ž ivi, pa da stoga na te zemlje i
najviš e pravo ima."

Koliko je ovo Leopoldovo priznanje srpskih teritorija muč no odjeknulo u hrvatskim

jezuitskim redovima i redovima velikaš
a, nije potrebno isticati, poš
to je ovima dignuta
zavesa ispred mračnih hrvatskih namera za prisvojenjem Srema i Slavonije. Čak se ni
„povjesničar“ dvadesetog veka ne može oteti muč nom utisku iz toga doba i u nemoć i
kaže: „U Hrvatskoj se pojavi silna mrž nja na Nijemce“. („Hrvatski List" od. 26. VI.
1939.).

Poš to je Srbima preko temiš varskog crkvenog kongresa zajamč en povratak i ostalih
srpskih zemalja kada ove budu od Turaka otete, Hrvati su pokuš ali da se posluž e novom
ucenom. Ne rumeneći ni malo od stida, oni su pararelno postavili pretenzije na ove
zemlje bašu momentu kada se Leopold imao krunisati u Pož unu. Izaslanicima koji su bili
određeni da prisustvuju krunidbenom saboru dali su ovlast, da ovi istaknu kralju hrvatske
želje za ovim krajevima, čim bi se od Turaka povratile. U ovoj novoj igri Hrvati kao i pre
nisu uspeli, a ne bi jošu mnogo č emu uspeli, da Leopolda II. nije stigla smrt od kozjač
a
posle trogediš nje vladavine. (1. marta 1792).

Leopoldov naslednik Franjo II. (1792. – 1835.) bio je uglavnom zauzet ratovima sa
Francuzima, kao i raznim dinastič kim pitanjima, te se za njegovo vreme nema š ta
zabeležiti, š
to bi se moglo bitno razlikovati od Leopoldovog drž anja prema Srbima.
Skoro bi se to moglo reći za Ferdinanda V (1835. – 1848.) koji se i sam, oseć
ajući se

61
slabim da ponese teret kraljevske krune, odrekao prestola u korist svoga sina Franje
Karla, a ovaj u korist svoga sina Franje Josipa. (1848. – 1916.).

Da nije bilo Srba u Austrougarskoj, hrvatski sabor niti bi imao rezona da postoji, niti bi se
sastajao, pošto ne bi imao šta da reš
i. Jer, njegov sav rad i sazivanje padaju u doba, kada
se imalo joškoji put izglasati rezolucija o hrvatsko-katolič koj hegemoniji nad Srbima.
Tako je bilo od pre 1597. godine, pa do Franje Josipa 1848. godine, da bi zatim ova
jezuitsko-hrvatska igra promenila samo svoju formu i pojavila se u obliku „Ilirstva".

Rezimiramo li celo ovo poglavlje, zaključ ujemo da su se Hrvati od prvih tragova svoje
tobož nje samostalnosti, u odsustvu hrabrosti za odluke na bojnom polju, hvatali
ucenjivač kog nagodbarstva. U tom poslu, kada je trebalo Srbima zabosti nožu leđa, nisu
birali ni sredstva, ni druš
tvo.

Međ utim, tome mora jednom doć i kraj, poš

to Srbi, kako to reč
e jedan patriotski list, ne
mogu dozvoliti da Hrvati svaknh 20 godina probaju svoj nagodbarsko-izdajinč ki nagon, i
ne mogu dozvoliti da nosioci „tisuć godišnje kulture“ sa svojim prijateljima svakih
dvadeset godina u ime te „kulture" pobiju milion Srba.

62
 ILIRSKO ZAKULISJE
Kada su za vreme Franje II. zbog njegove slabosti izbijale bune po Austrougarskoj,
zagrebački su aranž eri jednom veš to pripremljenom predstavom u hrvatskom saboru
otvorili novo polje rada hrvatskim aspiracijama. Poš to i pored delomič nih uspeha ipak
vekovima nisu uspeli da potisnu srpsko ime, pronaš li su novi način za razvodnjavanje
srpstva, i izmislili takozvani „ilirizam“. Ovom novom ideologijom nameravali su da
zatupe srpski patriotski oseć aj i time stvore odskoč nu dasku prema srpskom istorijsko-
etnografskom prostoru. Da ta predstava š to bolji efekat postigne, uspeli su da za jednog
od glavnih nosilaca uloga angaž uju srpskog patrijarha Josifa Rajač ića, koji na toj
predstavi ustoličava hrvatskog bana Josipa Jelač ića. Hrvati su mogli zadovoljno trljati
ruke jer su znali da ć e ovom ortač kom zajednicom postić i dva cilja, poš to će izbrisati
srpsko-hrvatsku etnografsku granicu, š to im dotle nikada nije poš lo za rukom, i moć iće
lakše ucenjivati bečki dvor. O tome “ilirskom“ zakulisju uverio se patrijarh Rajačićjedva
13 godina docnije, kako ć emo to malo dalje videti iz njegovog protestnog pisma
hrvatskom saboru.

Počev od 1848. ili koju godinu pre, Hrvati su, dakle, udarili u „ilirske" talambase samo
zato, da bi Srbe odvratili od svoje nacionalne linije. I dok su se farisejski zvuci ovih veš
to
insceniranih mahinacija razlegali „ilirstvom", hrvatski su jezuiti Srbima pod
Austrougarskom pripremali nožu leđ a. Predstavivš i beč kom dvoru kao da su Srbi sa
Hrvatima jedan narod i pozvavš i se na onu predstavu u hrvatskom saboru, jezuiti su
prodrli sa miš ljenjem, da prestaje potreba, srpske Vojvodine kao samostalne jedinice. S
tim u vezi iskrsava plod zagrebačke aranž erske veš tine. Franjo Josip poč etkom 1861.
godine ukida srpsku Vojvodinu, pa Banat i Bačku pripaja Mađarima, a Srem sa
Slavonijom Hrvatskoj. („Hrvatski List" od 5. VII. 1939.). Ovime je Hrvatska otkrila svoje
namere prema Srbima.

Kad je ovako kombinovanim akcijama hrvatskim predstavnicima i hrvatskom kleru

uspelo ukinuti srpsku Vojvodinu i rasparcelirati je međ u Hrvatima i Mađarima, ovo je,
razume se, izazvalo mučan utisak u svima srpskim pokrajinama pod Austrougarskom.
Pretila je čak opasnost da ne dođe do opš teg narodnog ustanka u tim pokrajinama. Za to
vreme Hrvati su po starom leš inarskom pravilu pož urili „utjelovljenje“ ovih krajeva
Hrvatskoj, a ista ona tobožnja „braća“ iz hrvatskog sabora, koja su sve dotle palili sveću
srpsko-hrvatskom „bratstvu“, istakli su sa službenih mesta da je sremsko-slavonsko
stanovniš tvo „od iskona“ hrvatsko. Takvima se pridruž io i onaj isti Ivan Kukuljević, koji
je do nedavno pre toga tvrdio, kako se samo Srbima mož e zahvaliti, š to se jošspominje
ime Hrvata.

Verovati neverniku i stezati svaku neiskreno pruženu ruku, to su slabe srpske strane, koje
su i krive za njegovu tragediju. To je mož da najbolnije proš loga veka osetio patrijarh
Josif Rajačićkad je video svo zakulisje hrvatske „braće“. Zajedno sa njime je to osetio i
ceo srpski narod u Austrougarskoj, odnosno na taj nač in proširene Hrvatske, jer su svi
i“ i njihovo javno mnenje sa saborom na č
hrvatski „stalež elu pozdravili drž avni akt o
ukidanju srpske Vojvodine. Pred ovakvom obmanom, patrijarh je u svome pismu

63
upuć enom hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine bolno jauknuo i bacio optuž bu na
lažno jugoslovenstvo kao masku u stvarnoj borbi protivu srbo-slovenstva i pravoslavlja.
To pismo, pisano skoro pre jednog stoleć a, jednako je aktuelno svojom sadrž inom i
danas. Patrijarh Rajač
iću njemu između ostalog dovikuje hrvatskom saboru i ovo:

Ja sam drž ao i smatrao da ć e visoki sabor ić i putem pravde i ljubavi i da ć e se

potruditi, da teški zadatak svoj reš
i na opš te zadovoljstvo sviju naroda, te da tako
narodna pravda podjednako stupi u ž ivot, a među ovim pravima prvo i najglavnije
pravo svoga imena i svoje narodnosti u domać em javnom ž ivotu. Međutim, ne
mogu preš utati, da kao partijarh i arhipastir svih Srba u celoj monarhiji ne
objavim visokoslavnom saboru moju tugu i revolt, š to iz javnih listova čujem i
vidim, da pogđekoji č lanovi visokog sabora osobitim pravcem udaraju naroč itom
svome cilju, koji je, međutim, prema naš em steč enom iskustvu providan i neveš t."

Kada č itam u javnim listovima, kako se gospodin veliki župan Kukuljevićna

sednici od 29. aprila izvoleo izraziti, da je stanovniš
tvo vojnič ke Krajine čisto
hrvatsko i vidim da to visokoslavni sabor sa odobravanjem prima, prinuđen sam
svome revoltu dati oduš ka protivu onih neprijatnih težnji, koja vire iza svakoga
tvrđenja jednoga uvaženog i poš tovanog č lana sabora i jugoslovenskog
istoriopisca.“

Dozvolić e mi se da primetim, kako u trojednoj kraljevini nije samo jedan narod i

to hrvatski. Jošje manje u Krajini." Srbi i Hrvati su najbliž a braća međusobom,
ali je opet svaki narod imao svoje posebno ime od onoga vremena, kada su u prvo
doba istorije zajedno ili u najbliž em susedstvu jedan do drugoga ž iveli sve do
danas. Srbi imaju svoju po-sebnu istoriju. Srbi granič ari imaju svoj, a Hrvati, na
primer, iz Zagorja ispod Okića, od Samobora, iz Draganić a, Turopolja itd. svoj
jezik. Srbi imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako, dakle,
Srbi i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak nisu oni jedan te isti narod i ne mož e se
reć i da je stanovništvo Krajine Hrvatsko."

Žiteljstvo Krajine bilo je u početku ovejano srpstvom, a tek od onog vremena

kada je granica na pukove razdeljena, uš lo je u nju neš to od hrvatskog naroda." I
žiteljstvo Like i Krbave, koje se onda kada su ovi predeli od Turaka oteti
svojevoljno podvrglo Leopoldu I i karlovač kom generalatu, bilo je č isto srpski
narod, kao i oni spomenuti. Ovaj srpski granič arski narod zadrž ao je svoj karakter
do današ njeg dana i pored svega toga, što je docnije pod Marijom Terezijom koji
deo od njega na silu pounijać en, kao š
to je bio slučaj sa Žumberč anima.“

Ne znam bi li bilo nuž de jošdalje razlagati da narodna imena Srba i Hrvata nisu
identič na i da ž
iteljstvo Krajine nije hrvatsko nego bašsrpsko, sa vrlo malim i
mnogo kasnije nastalim naseljenjem, nego je srpski narod čestitoš ću i svojom
ratobornoš ću Krajini temelj položio.“ Kada ovu razliku pominjem, ne č inim to
zacelo da ove narode jednoga od drugog otuđim, nego zato da ih baštime u
prijateljskom odnosu utvrdim kao brać u, koja se vrlinama svoje braće dive i
ponose i koja jedan drugome nič ega svoga ne nameć u, većime i svetinje svoje

64
 brać e kao svoje poš tuju i ljube sažaljevajući one neprilike, koje smo u poslednja
vremena opazili među Poljacima i Rutenima. Pored sve ove bratimske ljubavi i
iskrenih odnosa u tome trebaju da stoje oba ova naroda na slovenskom jugu.
Hrvatima bi sigurno bilo ž ao, kada bi im Srbi nametali svoje ime i time ih od
njihove istorije i porekla cepali. Na isti nač in, ne mogu se brać a Hrvati ni malo
čuditi što bi Srbima jako ž ao pasti moralo, kada bi videli da im Hrvati nameravaju
nametnuti svoje ime.“

Srpskom se narodu veći time č ini nepravda, š to se Srem i varaž dinska regementa
protivu svakoga prava i istorije oglašuju nametljivo za sastavni deo Hrvatske. Ova
je nepravda sujetna isto tako kao i tež nja hrvatiziranja i bila bi za Srbe istina vrlo
nemila, ali sasvim neizvodljiva. Jer, Srbi imena svoga koje ima svoju istoriju u
svetu i slovenstvu ni za č ije ime promeniti neć e. Ovo ni za ljubav „veliko-
ilirstva" ni „veliko-jugoslovenstva", ni „hrvatstva" sve da im se to silom
namerava nametnuti. Isto tako, neć e se oni odreć i svoga narodnog karaktera,
svojih narodnih obič aja, svojih istorijskih spomenika i svoje prokuš ane svesti,
koju nikada nisu zaboravili, makar da je gđekoji od njih istrgnut iz nedara
pravoslavne crkve, u koje idu i pounijać eni Srbi.“

Ja u ime celog srpskog naroda i u korist opš teg otačestva jednog i drugog naroda
sabor najuč tivije molim, da ovakvim tendecioznim izraž avanjima, kao š to je bilo
ono Kukuljević evo, ne daje prvenstvo i ne prima ih. U isto vreme se ograđujem
protivu svake nepravde hegemonič nih težnji jednog plemena nad drugim, a
osobito protivu toga, ako se srpsko stanovniš tvo Krajine namerava proglasiti
hrvatskim i takim se smatrati, jer ć e u takvom sluč aju srpski narod, koji stoji u
najčvrš ć oj svezi jedne vere, jednog jezika, jedne narodnosti, jednog običaja, jedne
istorije i jedne pismenice, pomoć u takve sposobnosti koje mu daje Bog, istorija
vekova i njegovo pravo, naći se prinuđen povući drugu ogradu od svač ijeg
nasrtanja i svač ije narodno-politič
ke hegemonije. Te ograde neć e zacelo biti kadar
probiti ni sruš iti nikakav napor ni obmana, pa mu se sa one strane Bog zna kakve
instutucije i sloboš tine obeć
avale.“

Uviđajuć i da su odgovorni hrvatski ljudi odviš e rano dali izraza svome unutraš njem
oduš evljenju, jezuiti su dali znak da se proliju laž ne suze. Naređ eno je hrvatskim
velikašima iz sabora, da se izvinu patrijarhu, a ostavljeno je vremenu i hrvatskoj vlasti da
učine svoje.

Da bi se između matičnih srpskih zemalja Srbije sa Crnom Gorom i ovih, dekretovanih

Hrvatskoj i njenom uticaju, odnosi što viš e ohladneli, i da bi time bio postignut š
to veći
rezultat srpskog narodnog razjedinjavanja, Hrvati su na lice navukli masku
jugoslovenstva. Tako hrvatski sabor u svojoj 58. sednici od te godine, na dan 10. avgusta
1861. godine proglaš uje nedavno pre toga primljeni srpski jezik za jugoslovenski i stvara
zaključ ak o potpunoj ravnopravnosti ć irilice sa latinicom u Hrvatskoj. Nikakva bratska
sentimentalnost nije rukovodila hrvatski sabor da donese ovakav zaključ ak, većse ovde
radi o neč emu drugom. Nauč eni da naturavaju svoje nepopularno ime, a prisiljeni da
prime srpski jezik za svoj, pogođen je bio time njihov tobož nji prestiž
. Da im se ne bi

65
reklo kako govore srpski, proglasili su ga jugoslovenskim. Osim toga, verovali su da će
srpski narod u onim krajevima promenom naziva imena lakš e zaboraviti na ono š
to je bio
iš to jeste. Sve to, razume se, sa zadnjim mislima, da se privedu katolicizmu. S obzirom
pak na pomoć, koja im je za katolič ku akciju u srpskim krajevima od Rima i
austrougarske vlade davana, postao je pravi hrvatski jezik zaista neupotrebljiv, kao š to se
to vidi iz one pesme, citirane u ovoj knjizi, gde se govori o osnovima hrvatske pismenosti
i književnosti.

Da li je ono bio prvi srpski protest protivu tendenciozne hrvatske propagande i pokuš aja
naturavanja svoga, kako se vidi Srbima nepopularnog imena, ili je takvih i pre patrijarha
Rajačić a bilo, ne možemo pouzdano znati. Znamo, međutim, pozitivno ovo: Da su vodeć i
Srbi bar za vreme zajednič kog ž ivota u Jugoslaviji podigli glas samo protivu izvrtanja
istorije, kojim je pritajeno ustaš tvo vaspitavalo svoje hrvatske č itaoce i spremalo ih da u
danom momentu svim svojim urođ enim krvološ tvom izvedu vekovne tež nje za
istrebljenje Srba, srpstvo bi uš tedelo mnogo krvi i suza najrasnijeg dela svoga naroda.
Ali, Beograd. je, sem izvesnih izuzetaka bio gluh i nem. A ovi časni izuzeci, poput onih
iz redova Srpskog Kulturnog Kluba, bili su „u interesu javne bezbednosti i poretka u
drž avi“, odnosno „u interesu drž ave Jugoslavije“ nemilosrdno proganjani ako bi digli glas
da je srpstvo u opasnosti. To u najviš e slučajeva bašod tih istih Hrvata, koji su svoje
stvarne oseć aje maskirali foteljama visokih državnič kih položaja.

Patrijarh Rajač ićnije mogao ž iveti viš

e nego običan smrtnik, da bi neprestano stajao na
srpskoj straž i sve do Jugoslavije i za vreme nje i neprestano odbijao hegemonističke
napade, č esto puta od onih Hrvata, koji su jeli ili ž
eleli jesti srpski hleb, a istovremeno
bili najogorč eniji neprijatelji srpstva. Na ovom mestu moram naglasiti, da je Eugen
Kvaternik, vođ a frankovaca u hrvatskom saboru, š kolovan srpskim parama, koje je
njegov otac primao kao platu nastavnika u zagrebač koj pravoslovnoj akademiji. („Hrv.
List" od 7. VIII. 1939.).

Što se tič e Ante Starčević a, mož

da on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu
Srbi usliš ili molbe. On je odmah po završ enim studijama podneo molbu zagrebač koj
pravoslovnoj akademiji da ga angaž uje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad
tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokoknež evskom popeč iteljstvu“
u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj š koli.
U toj svojoj molbi Starč evićne kaže da je Hrvat, većdoslovice veli: „…drž im dosta
napomenuti samo to, da sam rodom Lič anin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod
brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starč evićuverava srpsku vladu, da
će „riječju i č inom“ odgovoriti očekivanju visokog popeč iteljstva, pa završ
ava: „Visokog
popeč iteljstva ponizan sluga Antun Starčevićdoktor iz mudroslovlja."

Šta bi tek bilo da je Josif Rajačićneposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine
ustao iz mrtvih, pa pročitao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“?
Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naročito
od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Međ u tako skovanim lažima pala bi
mu u oč i naroč ito jedna, koja se dotič e njegovog doba. To je ona objavljena u
„Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesnič ar većpo pravilu

66
gusarenja po srpskoj proš losti opisuje bitku kod Srbobrana u Bač koj (1849.) i pripisuje je,
razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita:
„Do velike bitke dođe opet kod Sentomaš a, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove
pobjede osvoji Jelač ićBač ku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su
se najednom nać i u č udu od tolike hrvatske hrabrosti, koju „suvremeni“ najednom
odnekud izvukoš e iz bujne maš te svojih istorijskih romansijera, š to u svojoj
nevaspitanosti oteraš e tako daleko, da dopreš eč ak u Sentomaši tamo „poč inišeč uda od
junaš tva“. „Povjesnič ar“, doduš e, izbegava ne samo da doda kako je Sentomašu stvari
Srbobran, a jošmanje odakle mu to ime. Poš to se do Jugoslavije nije rodio joškoji
patrijarh Rajač ići kako se to za vreme Jugoslavije zbog propisa zakona o javnoj
bezbednosti i poretka u drž avi nije smelo reć i, govorimo to sa izvesnim zakaš njenjem i
dovikujemo: Nije istina! Nije istina isto onako, kao š to ste ispisali brda neistina, na
kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o
bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda vaš ih predaka, ne bi se ovo bač ko mesto
prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo:

Za vreme mađarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom
saboru, o kojoj smo malo pre č uli. Verujuć i da time imaju srpsku legitimaciju u dž epu,
Hrvati su se uputili u Bečda tamo iznude nove priloge svome „tisuć godiš
njem pravu“.
Izborom Josipa Jelačić a, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vođa. Ovo
se, međutim, Srba nije niš ta ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848.
godine potvrdio izbor Josifa Rajač ića za srpskog patrijarha, a Stevana Šupljikca za
srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska mađariziranja, Srbi se nisu odazvali mađarskom
pozivu za pomoću pobuni, većsu se pridruž ili carskoj vojsci. Poš
to se Mađarska nalazila
u pobuni, Franjo Josip je viš e „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jelač ića
za komandanta trupa u Mađarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici
komandovao srpskim trupama iz razloga š to su ove bile neposredno podređene svojim
narodnim srpskim vojvodama.

Bač ka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz novč anu pomoćkneza Mihajla
Obrenović a branili srpski ž ivalj. Kada su Mađ ari, međutim, počeli klati srpski ž
ivalj i
paliti srpska sela po Bač koj, poslao je knez Aleksandar Obrenović10.000 srpskih vojnika
iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Knićanina koji se sa Mađarima sukobio kod
Sentomaš a i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentomašprozove Srbobranom.
Ustaš ki „povjesnič ar“ iz 1939. godine konstruiš e novu laži smatra š to je Jelač
ićprotivu
Koš uta Lajoš a (Kossuth Lajos, Monok, 1802. – Torino, 1894.) komandovao hrvatskom
vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz
Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovođenom srpskim vojskovođama.

Pogledajmo malo, kako je posle mađarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II.
i naterali Mađare da im kod Vilagoš a 1849. polož
e oružje) u Beču ocenjena hrvatska, a
kako srpska pomoći hrabrost: „Godine 1852. zabranilo je ministarstvo hrvatsku
zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u š kolama i javnim uredima njemački
jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriš e Mađare, car Franjo Josip
godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju,
koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bačku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)

67
Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa još
devet austrougarskih ministara carski patent i o karakteru srpskih zemalja u tome
vojsvodstvu a današnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo:

„Srem, u kome gotovo isključ ivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od
preuzviš ene važ
nosti kao zemlja porekla prvih njihovih doseljenja, kao mesto
njihovih najosobitijih istorijskih opomena i svetitelja." (Carski patent od 1849. g.
Str. 20)

Ova dva drž avna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojević ima o tome,
kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod uguš
ivanja mađarske bune.

Da li je Josip Jelač ićhrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2.VII. 1939.) bašradi toga
1859. godine poludeo i umro, to se ne može znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti,
mogao je samo malo sač ekati, pa da 1861. godine vidi, kako se hrvatska ž elja ipak
ispunila i kako se beč ki dvor za ona srpska čuda od junaš tva ovima oduž io ukidanjem
njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoličkom ž rtveniku između Hrvata i Mađ ara.
To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva".

U formi laž nog bratstva, hrvatsko jezuitsko zakulisje navuklo je time uspeš nu masku.
„Može li inač e naći opravdanje ona vekovna srpska slabost u dodiru sa Hrvatima, radi
čijeg smo „bratstva“ izgubili najrasniji deo svoga naroda, a da smo od takozvanog
bratstva dalje nego smo ikada bili. Jer, oni su se „bratstvom“ služ ili samo onda, kada su
se trebali zaleteti u srpski etnografski i istorijski prostor. Kroz ovakvu prizmu treba
posmatrati i Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1815. – Đakovo 1905.), č ija je
površ ina bila veš to prekrivena blefom tobož njeg bratstva i jednakosti, dok mu je
unutraš njost sakrivala novi katolički lanac, koji je u režiji Zagreba trebao da stegne u
svoje karike ne samo ostatak pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, nego mož da i izvan nje. Ta
je č injenica hrvatskoj istoriji, izgleda, dobro poznata, pa zato vidimo u hrvatskoj
„povijesti" o Štrosmajeru ove redove: „Tragič no je za njegovu uspomenu i to, š to se
poslije njegove smrti pozivaju na njega i njegov rad razni neprijatelji hrvatskog
naroda (ovde misli na Srbe), koji svojim radom i pogledima sigurno ne bi naš li
odobrenje ni kod samog Štrosmajera." („Hrv. List" od 6. 7. 1939.)

Zagrebačkim „Služ benim Novinama“ broj 182 iz 1893. godine omaklo se priznanje, da je
Kamilo Drajfus (Camille Dreyfus i André Berthelot: ''La Grande Encyclopédie", 31 tom
1886. – 1902.) govoreć
i o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su
plemenom i jezikom Srbi.

Ovo š to je Drajfus tek tada „otkrio" znali smo mi odavno, a znali su to i Hrvati. Naroč ito
Hrvati janič ari. Mož da samo Drajfus nije znao š ta su sve dotle Hrvati preduzimali, da on
ili ko drugi ne bi mogao zapisati takvo činjenič ko stanje. Jošmanje je mogao znati, da su
Hrvati u tima naporima već inom upotrebljavali i takva sredstva, koja su ne samo
nedozvoljena, nego i sa glediš ta narodne č asti nemoralna. Ovde spadaju sve one otimačke
izjave, formulisane po svima pravilima lukavog Zagreba, u kojima se pokuš ava ne samo
opovrgnuti fakat da u srpskom narodu ima pleme koje se zove Hrvati, većse pored krađ e

68
narodnosti pribegava teritorijalnim provalama, kako to videsmo iz klasič nog primera sa
županom i č lanom hrvatskog sabora Kukuljević em. Ali, „lakoumnim, nemirnim i
nepostojanim“ Hrvatima, kako reče austrijsko ratno već e u Gracu („Hrv. List“ od 18. 6.
ko da u svojim izjavama ili odlukama č
1939.), nije bilo teš esto puta idu iz krajnosti u
krajnost. Oni su bili u stanju da za nekoliko dana ili nedelja u gledanju na srpske
probleme postignu potpunu dijametralnost većprema tome, kako im kad treba.

Posle ž uč nog protesta srpskog naroda i njegovog patrijarha protivu pokuš aja da se
ukinutoj srpskoj Vojvodini prikači hrvatska firma, hrvatski sabor kao nosilac „ilirskog“
zakulisja, spustio je niš an i uputio svoga predstavnika Slavoljuba Vrbanč ić
a na proslavu
100-godiš njice Matice Srpske. Razumljiv je interes vladao za referat, kojega je imao
podneti saboru o zapaž anjima, koja je međ u Srbima uoč io posle parcelacije Vojvodine
među Hrvate i Mađ are. Sudeć i po stenografskom zapisniku sa 77. saborske sednice od 6.
oktobra 1861. godine, sabor je oduš evljeno primio Vrbač ić ev referat. Međutim, da li je
ovde likovalo stvarno oduš evljenje ili lukavstvo Zagreba, to se iz praš njavoga zapisnika
ne mož e videti. Tek, Slavoljub Vrbanč ićje o Sremu izgovorio, a hrvatski sabor aplauzom
odobrio ovu izjavu:

Odlikovan povjerenjem visoke ove kuć e (hrvatskog sabora) da od strane sabora

prisustvujem stogodiš njici koju je priredila Matica Srpska u slavu svoga
utemeljitelja i mecene srpske literature Save Tekelija, smatram za duž nost ovu
visoku kuć u izvijestiti o duhu, kojim se je ta svetkovina obavila i koji tamo kod
naš e brać
e vlada.

Uprkos sjemena razdraž ivanja i nesporazuma, koje su ovđe nekoja gospoda

velikim trudom zasijala, da omraze jednokrvnu brać u Hrvate i Srbe, ipak sam
svuda velikim sač ustvom i mogu reć i bratimski primljen bio, a u svakoj se je
prilici pokazalo, da u braći Srbima nije utrnulo čuvstvo bratimstva i da se kod njih
sve viš e učvršćuje pomisao, da nam samo u slozi lež i spas.

Ja sam se trudio da bojazan onu, koju su nekoja gospoda radi Srijema trudila se
onđe probuditi, kao da Hrvati nastoje oteti Srbima Srijem, koji je svakome Srbinu
svetinja poš to su tamo sahranjene moš ti njihovih narodnih svetaca, kojima se
klanja Srbin sa jedne i druge strane Save. Trudio sam se rekoh, da rasprš im ovu
brigu i da ih uverim, da Hrvatima nije do drugoga stalo, nego da u teš kim ovim
vremenima brane i č uvaju Srijem od svakoga tuđ instva, a čim srpska Vojvodina
opet stupi u ž ivot, što svaki Hrvat kao i Srbin želi, da će ga kao amane č ista i
nepokvarena brać i Vojvođanima povratiti. (Gromoviti: Živio!)“

Tako Slavoljub Vrbanč ići hrvatski sabor o Sremu. Ko ne poznaje hrvatski jezuitizam i
„ilirsko“ zakulisje, našao bi u ovim izjavama mnogo č ega, što bi moglo ličiti na bratstvo.
Stvarnost je, međ utim, drugač ija. Jer dok je srpski narod kroz tolika stoleć a uspevao da
oč uva svoju i hrvatsku narodnost, kako to Kukuljevićpred hrvatskim saborom reč e, sada
se nad Sremom liju „krokodilske suze“ i Srbe teš e kako je to samo zato, da bi Hrvati
tobož e sač uvali Srem od tuđinš tine, pa kada ta opasnost mine, da ć e ga „č ista i

69
nepokvarena braći Srbima povratiti“. Kao da neko bez vlastite proš
losti može sač
uvati
tuđu budućnost!

Kako su Hrvati ispunili svečano obeć anje svoje i svoga sabora, vidi se iz teš
kih decenija,
koje je sremski narod zajedno sa ostalim srpskim narodom pod Hrvatima prež ivljavao sve
do 1918. godine. Vidi se po tome, š to su iste one srpske narodne svetitelje o kojima
govori Slavoljub Vrbančić1941.-1942. najpre opljač kali, pa ih zatim prebacili preko
Save. Osvedoč ili smo se i po tome, što su prestonicu Zmaj Despota Vuka – Slankamen,
prestonicu Đorđa II. Branković a – Kupinovo i prestonicu Jovana Brankovića –
Berkasovo podvrgli bombardovanju i strahovitom versko-duhovnom teroru. Najzad,
uverili smo se i time, š to su sedište prvih srpskih patrijarha (Zagreb 1894.: „Srbi u
davnini" str. 214) Sremsku Mitrovicu, mimo Poglavnikove izjave da nikada u „povijesti"
nije Hrvatima pripadala, ipak službeno prozvali Hrvatskom Mitrovicom.

70
 HRVATSKA STATISTIČKA
TENDENCIJA
Godine 1893. bilo je po rač unu „Obzora“ (broj 258 iz 1893.) preko 8.000.000 Srba. Kada
je ovaj srbožderski organ hrvatskih jezuita na izmaku 19. veka pronaš ao ovaj broj Srba,
mi bi imali razloga toj cifri dodati joškoji milion, jer nam je poznato, da je „Obzor“
izbegavao pohvaliti se srpskom snagom. Međ utim, interesantno bi bilo sada č uti od
njegovih ustaš kih naslednika, š ta misle o današ njem broju Srba. Mi bi ovde mogli
ponoviti onu iz narodnih pesama: „Kud se zdede car Nemanje blago?!“. Jer svega 17
godina posle ovoga „Obzorovog“ č lanka, vrš en je 1910. „popis puč anstva“, koji je mimo
volje stanovniš tva obuhvatio zemlje pod današ njom „Nezavisnom Hrvatskom". Tim je
„popisom“ nađ eno, da u tim krajevima ima svega 1.569.848 Srba. Ostalo je „Obzor“ sa
zagrebačkim jezuitima pokatolič io ili klasično utajio. U isto vreme živelo je na istoj
teritoriji 2.476.575 Hrvata, rač unajuć i u ovom broju i Srbe katolike – Šokce. Što se tič e
teritorije na kojoj su Srbi apsolutnom već inom ž iveli, srpsko-hrvatski odnos na
teritoriji docnije „Nezavisne Hrvatske" bio je 70:30 u korist Srba. U ovih 30%
hrvatskog prostora urač unati su i Šokci mada oni tamo ne spadaju. Ovih Šokaca bilo je
prema mađarskom popisu iz 1840. godine 297.747. Hrvatska statistika za 1910. godinu
priznaje, doduš e, na strani 12 da su se Šokci i Hrvati do nedavno razlikovali, ali ih
konač no i mimo njihovog pitanja, zbog toga š to su pripadnici katoličke vere svrstava u
red „autohtonih“ Hrvata. Piscu je, meć utim, poznato vlastitim posmatranjem na licu
mesta, a o tome se do nekoliko godina unazad mogao uveriti ko je hteo, da su Šokci
siromaš ne hrvatske doseljenike obično na krajevima njihovih sela stavljali pod poseban
pojam, nazivajuć i ih Hrvatima, kao da govore o treć em licu.

Bijaše dakle po „Obzoru" na izmaku XIX. veka osam miliona Srba. Po hrvatskoj statistici
iz 1910. godine, kojoj kao i mnogim hrvatskim tendecioznostima ne verujemo, ovaj broj,
ukoliko se odnosi na „hrvatske zemlje", opao je na svega 1.569.848 Srba. A većsada ih
po ustaškim načelima i po njihivom uč enju nema ni jednoga. Eto, to je rezultat srpsko-
hrvatskog bratstva i proganjanja svih onih istinskih srpsko-slavenskih rodoljuba, koji su
za vreme najž ešće hrvatshe propagande u Jugoslaviji vapili da je srpstvo u opasnosti.

Imamo razloga da ne verujemo hrvatskoj drž avnoj statistici iz 1910. godine kao i svima
onima docnije jer znamo da je stotinama godina leš inarila po srpskom istorijskom i
etnografskom prostoru. S pravom smatramo, da su Hrvati onoj cifri od 1.569.848 Srba
morali dodati mnogo i mnogo, pa da brojč anost Srba u njihovoj statistici bude realna.
Verovatno ć e se i tome pitanju posvetiti posebna pažnja i tač nom rač unicom utvrditi broj
Srba, koje nam Hrvati duguju. Zadovoljimo li se, međutim, hrvatskom statistikom, trebali
bi da po hrvatskoj rač unici vidimo, koliko su osnivanjem „Nezavisne Hrvatske“ preuzeli
srpskih duš a na „bratsko č uvanje". O prirastu srpskog stanovniš tva hrvatska statistika na
strani 12 doslovce veli: „Nije tako povoljan odnoš aj za Srbe, jer je njihov porast bio za
147.209 duš a, ili za 29.50%". Ova jadikovka o Srbima navodi nas da kaž emo koju o
naporima, koje Hrvatska decenijama č ini, da bi sprečila takozvanu „bijelu kugu“
(sprečavanje porođaja), da bi š to manje kosila po Hrvatskoj, a naroč ito u Šokadiji.

71
Matematič ari su izvodili iz računa verovatnoće vreme, za koje ć
e Šokadija izumreti, a
jedan slavonski list napisao je početkom 1939. go-dine ovo:

» „Bijeloj kugi" najš ire je polje rada baš Šokadija. Za ljubav ljepote i
dopadljivosti, kult majke i uzviš
enost koja je za to ime vezana, opadao je i opada
danomice. Rijetke su Šokice i š okačke porodice sa viš e od jednog ili najviš
e dva
djeteta. «

Jedan drugi slavonski list napisao je povodom ovoga prvoga nekoliko nedelja docnije:

»Mi priznajemo da postoji „bijela kuga" i da je ona jedno od onih zala, š

to
tavaju Šokadiju. «
uniš

Ovo je bilo potrebno da se zna, kako bi se objasnilo odakle onaj hrvatski prirast u
razmaku od 1880. do 1910. godine kad nam je poznato za toliko opadanje nataliteta i
borbu protivu „bijele kuge" u hrvatskom narodu. Za ovo treba traž iti objašnjenje u
činjenici, da ove tri decenije spadaju u ona doba istorije Srba pod Austrougarskom, kada
su na hrvatskom žrtveniku prinaš ani rimskoj crkvi. Eto, otuda je onaj prirast hrvatskog
stanovniš tva u razmaku od 1880. do 1910. U tom prirastu nalaze se i oni Srbi, koji su ko
zna iz kojih razloga spaš avanja života ili životne egzistencije, sa neopisivim gnevom u
duš i i suzama u oč ima morali napuš tati veru svojih otaca i prilaziti veri, sa kojom su se
tek njihovi daljnji potomci mogli izmiriti. To je bilo zlatno doba hrvatske statistike. Što
se, međ utim, ta naduvena statistika ne može pohvaliti ni č etvrtinom ovoga prirasta za
razdoblje 1910.—1940., ne lež i krivica do Beograda, jer on u te krajeve nije slao
beograđane da vrš e popis, nego je to rezultat vremena, kada srpski narod u ovim
krajevima prisilnim pokatolič avanjem nije bio materijal za „prirast hrvatskog pučanstva“.

Na ovome mestu moramo se dotać i predavanja nekakvog hrvatskog „novinara“ (Ivana

Ambrozić a), održ anog poč etkom marta 1943. godine preko zagrebač kog radija (hrvatski:
„krugovala") o temi: „Suzbijanje bijele kuge u Hrvatskoj". „Novinar" na kraju svoga
predavanja „konstatira" da za „bijelu kugu" niko drugi nije kriv doli „glavom" Beograd!
Najzad, ipak likuje konstatacijom, da je statistika prirasta u „Nezavisnoj Hrvatskoj"
pokazala za dve godine aktivu. Mi smo bili nauč ili da Zagreb baca krivicu na Beograd i
onda, kada ne padne kiš a na vreme ili kad odviš e pada – i to nas mnogo ne interesuje.
Ali, ovo predavanje moramo sravniti sa iskazom ž ena izbeglica od Sanskog Mosta, koje
su kratko vreme posle njegovog „predavanja“ prebač ene iz zemunskog logora u Beograd.
One kaž u da su Hrvati otpoč eli sa novim nač inom janič arenja time, š
to oduzimaju svu
malu decu od njihovih roditelja i smeš taju ih po ka-toličkim samostanima, gde u njih
ubrizgavaju otrov jezuitizma. Razume se, na taj nač in „gospon novinaru“, da vam se
mora pokazati „plus“ u priraš taju! Samo budite bar hrabri, ako većnemate poš tenja, pa
priznajte da je taj priraš
taj hrvatskog „pučanstva“ pribavljen ustaš kim nož em a srpskom
krvlju!

Upotrebimo li ipak hrvatsku računicu kao približnu, š

to nije sluč
aj, pa broju 1.569.848
Srba pribrojimo blizu 30%, onda i po njihovom rač unu duguju srpskom narodu okruglo
2.000.000 srpskih duš a. Mi iz statistike od 1931. godine, međutim, znamo da je na

72
teritoriji docnije „Nezavisne države Hrvatske“ ž ivelo preko 2.500.000 Srba, a najzad nam
je poznato, da su Hrvati zatekli na današ njoj svojoj teritoriji preko 3.000.000 Srba. Pošto
su ustaš i zatrli srpsko ime, najnovija hrvatska statistika likuje „velikim hrvatskim
priraš tajem" i po njoj bi izgledalo, kao da je svaka ona hrvatska nerotkinja iz udruž enja
„Bijele kuge“ mogla za dve godine roditi po 10 Hrvata.

Usporedbe radi, neć e biti suviš

no da pogledamo, kako su Hrvati u toj statistici iz 1910.
predstavili po srezovima broj Srba i svoj.

Srba Hrvata

1. Brinje 5.271 12.900

2. Donji Lapac 15.995 1.423

3. Gospić 16.771 17.468

4. Grač
ac 19.234 7.383

5. Korenica 16.297 5.881

6. Otoč
ac 17.079 18.038

7. Peruš
ić 3.616 17.325

8. Udbina 9.588 3.519

9. Senj 96 15.397

10. Crikvenica – 23.860

11. Čabar – 7.312

12. Delnice – 20.959

13. Ogulin 21.436 2.343

14. Slunj 24.612 21.655

15. Suš
ak 317 29.024

16. Vojnić 25.710 9.826

17. Vrbovsko 2.339 14.213

18. Grad Bakar – 1.922

73
19. Dugo selo – 21.281

20. Dvor 23.664 15.328

21. Glina 29.074 27.516

22. Jaska – 38.589

23. Karlovac 396 37.519

24. Sv. Ivan Zelina – 32.346

25. Kostajnica 18.812 10.371

26. Velika Gorica 1.381 47.577

27. Petrinja 16.456 20.549

28. Pisarovina 4.734 17.422

29. Samobor – 27.070

30. Stubica – 37.212

31. Sisak 1.002 32.026

32. Topusko 22.718 3.778

33. Zagreb 4.050 101.509

34. Ivanec 236 40.667

35. Klanjec – 28.945

36. Krapina – 32.052

37. Ludbreg 1.775 33.469

38. Novi Marof – 32.918

39. Pregrada – 33.245

40. Varaždin 241 50.918

41. Bjelovar 15.227 44.524

42. Čazma 1.911 30.351

74
43. Gareš
nica 5.977 16.346

44. Đurđevac 633 50.940

45. Grubiš
no Polje 10.818 6.572

46. Kutina 1.672 16.460

47. Koprivnica 5.088 33.813

48. Križ
evci 3.112 58.376

49. Slavonski Brod 4.510 42.686

50. Novska 7.883 16.609

51. Daruvar 10.931 4.889

52. Slavonska Pož

ega 12.002 31.753

53. Nova Gradiš

ka 12.018 37.019

54. Pakrac 19.491 9.300

55. Đakovo 4.337 27.180

56. Donji Miholjac 1.734 17.524

57. Naš
ica 6.681 22.221

58. Slatina 15.157 13.029

59. Virovitica 4.393 21.414

60. Osijek 14.356 36.026

61. Ilok 11.953 5.488

62. Irig 18.331 1.816

63. Sremska Mitrovica 27.022 4.986

64. Ruma 22.956 3.730

65. Stara Pazova 24.262 5.670

66. Šid 14.155 11.309

75
67. Vukovar 14.896 10.363

68. Vinkovci 4.219 25.494

69. Zemun 35.134 3.092

70. Županja 1.395 29.045

71. Grad Petrovaradin 753 3.226

72. Grad Sremski Karlovci 3.553 1.889

73. Sarajevo 35.081 11.875

74. Čajnič
e 6.396 300

75. Foč
a 13.589 150

76. Fojnica 554 14.522

77. Rogatica 17.287 222

78. Visoko 9.352 12.487

79. Viš
egrad 11.839 474

80. Bijeljina 40.925 40

81. Brčko 18.649 21.643

82. Grač
anica 13.079 46

83. Gradač
ac 20.491 17.689

84. Kladanj 3.480 893

85. Maglaj 15.832 1.702

86. Srebrenica 15.432 –

87. Tuzla 9.269 11.641

88. Vlasenica 19.887 –

89. Zvornik 26.169 123

90. Banja Luka 45.108 13.894

76
 91. Bosanska Dubica 21.384 1.200

92. Bosanska Gradiš

ka 30.143 2.801

93. Bosanski Novi 22.389 1.007

94. Derventa 23.170 30.091

95. Kotor Varoš 15.088 4.385

96. Prijedor 26.150 3.062

97. Prnjavor 28.202 374

98. Teš
anj 24.262 8.260

99. Bihać 10.864 3.362

100. Bosanska Krupa 28.636 81

101. Bosanski Petrovac 32.326 1.394

102. Cazin 9.323 1.531

103. Ključ 20.718 832

104. Sanski Most 23.598 4.656

105. Bugojno 15.289 15.869

106. Glamoč 15.795 1.074

107. Jajce 15.932 8.122

108. Livno 15.817 20.401

109. Prozor 35 7.735

110. Travnik 4.140 10.342

111. Kulen Vakuf 19.599 2.391

112. Zenica 5.276 5.554

113. Žepč
e 2.597 771

114. Županjac 1.122 19.179

77
 115. Bileć
e 15.978 114

116. Gacko 9.667 84

117. Konjic 3.989 8.437

118. Ljubinje 8.527 3.886

119. Ljubuš
ki 231 39.131

120. Mostar 10.443 40.591

121. Nevesinje 16.550 851

122. Stolac 9.101 5.809

123. Trebinje 16.294 788

124. Benkovac 25.433 18.512

125. Dubrovnik 1.043 36.209

126. Hvar 39 26.240

127. Imotski 1.450 40.568

128. Knin 29.572 25.081

129. Korč
ula 52 29.192

130. Kotor 24.791 7.684

131. Makarska 16 27.487

132. Sinj 9.123 47.681

133. Split 1.275 94.594

134. Brač 8 22.556

135. Šibenik 7.837 48.075

136. Zadar 4.209 66.629

137. Metković 487 14.926

Svega: 1.569.848 2.476.575

78
 Napomena:

Svega (excel): 1.569.858 2.469.545

Kod Psunjskog –10 +6.980

Zadrž imo li se na ovoj hrvatskoj statistici od pre tri decenije, kada nisu imali razloga
lukavom jadikovanju, kako su tobož nji srpski „kuferaši“ preplavili „hrvatske zemlje“ i
time „utjecali“ na drž avnu statistiku Hrvatske kao dela Jugoslavije, pa bacimo li pogled
ne toliko na krajnju cifru kako su je oni izneli, većna etnografsku kartu onoga vremena,
dolazimo do zanimljivog rezultata, koji baca pravo svetlo na srpsko-hrvatski odnos u
zemljama od kojih je sagrađena „Nezavisna drž ava Hrvatska“. Ovde ne zasenjuje neš to
već i broj Hrvata, većnaročito pada u oč i, da su Hrvati živeli i da žive na svega jednoj
č etvrtini teritorije, koja se docnije nazvala Nezavisnom Hrvatskom. Ostalo je srpsko.
Imajući to u vidu, Hrvati su jošod aneksije Bosne i Hercegovine umetnič kim marom
krojili srezove tako, da u š to već em broju srezova postignu hrvatsku već inu. U tome
poslu nailazili su na nepremostivu smetnju koju im je č inio neprekidni srpski etnički
lanac, pa su morali hteli ne hteli, dozvoliti da od ukupno 132 upravne jedinice Srbi ostanu
u već ini u 61, odnosno 46% svih nazovi hrvatskih srezova.

79
80
 ISTORIJAT UJEDINJENJA I
NJEGOVE POSLEDICE
Iako dockan, bilo je najzad vreme, da se pred srpskim narodom izađe sa č istom istinom,
jer ć e ta istina skinuti masku sa jezuitsko-hrvatskog lica i time muš ki reći, da je hrvatska
već ina tobož nje bratstvo smatrala moguć im samo tako, da se hrvatski prostor i jezuistki
uticaj pomere prema istoku. Ovo je hrvatsko pravilo kako u doba „dobrih“, tako i u
vremenima rđavih srpsko-hrvatskih odnosa. Kod Srba se, međutim, i u vreme svih tih
nasrtaja provlač i svetla nit, koja karakteriš e svaki viteš ki narod. Kad su im Hrvati posle
Tomislavljevog otcepljenja koji put po uputstvima iz Rima i rukovođeni zadnjim mislima
neiskreno pružali ruku, Srbi su je i mimo saznanja da se iza nje krije novi jezuitski
nasrtaj, ipak prihvać ali. Verni datoj reč i, Srbi se radi toga nikada prema Hrvatima nisu
naš li u polož aju napadača, većsamo u polož aju napadnutoga i u položaju pravedne nužne
odbrane svoga imena i svoga istorijsko-etnografskog prostora. Nesreć a dakle, u koju su
Srbi mnogo puta upadali na toj strani, mož e se tumač iti ne samo time, što su se trudili da
Hrvate mimo svih njihovih nedostataka smatraju narodom, veći usled boleć ivosti srpske
istorijske nauke, koja je Hrvatima u tolikoj meri koristila da su srpski istorič ari tek iza
hrvatske grmljavine počeli oseć ati griž u savesti, pa je tako profesor beogradskog
univerziteta V. Popovićna strani 382 svoje knjige „Istorija srednjeg veka" napisao: „Naš
brojno mali narod postigao je opš teistorijski znač aj, koji mu je viš e priznat u
javnom mnenju Evrope, nego u njegovoj istorijskoj nauci."

Naš e stradalaštvo ne može se pripisati isključ ivo razvoju događ aja, koji su neposredno
predhodili š estom aprilu 1941. godine. Uzalud će biti traž enje neposrednih uzroka u
blizini ovoga datuma, ako se ne posegne malo dublje u proš lost, koja dopire č ak do prvih
tragova naš eg narodnog života na prostoru, koji je sticajem docnijih prilika sve jač e bio
izlagan stalnim nasrtajima. April 1941. godine samo je završ ni akord zakulisnog
koncerta, čija je uvertira mnogo starijeg datuma nego š to je u nauci Ante Starč evića
zabelež eno, da je srpsko-hrvatsko bratstvo na bazi jednakosti nemoguć e, a pretposlednja
etapa onome š to je sledovalo iza 6. aprila 1941. godine svakako je osnivanje
„Jugoslovenskog Odbora“, kada mu je tokom rata 1914. – 1918. nesreć om srpskog
naroda na č elo stao jedan od sledbenika Starčevićeve nauke.

Suprotnosti „Jugoslovenskog Odbora“ i Nikole Paš ića u pogledima na reš enje srpskog
istorijskog i etnografskog problema posle završ enog rata, iako tobože „u interesu nečega
već eg“ veš to zataš kavane, bile su u narodu evidentne. Jer srpski narod tokom tolikih
ratova nije žrtvovao najbolju svoju decu, da bi se rezultatima tih nadč ovečanskih
pregnuć a na jevtin način omoguć ila sloboda sledbenicima Starč evićeve nauke, o kojoj su
oni, ali sa svoga stanoviš ta vekovima sanjali.

Nikola Paš ićne samo š to nije želeo da se u sklopu srpske države uklope i takvi č
inioci, sa
kojima bi saradnja, obzirom na nejednak stepen nacionalne pripreme bila nemoguć a,
nego je bio i protivnik stvaranja takvog srpskog geografskog oblika, koji bi prevazilazio
srpski istorijsko-etnič
ki prostor.

81
Trumbićje, za razliku od Paš ić
a, sve svoje napore upregao u akciji da malu Hrvatsku
uklopi u austrougarsko odpadniš tvo namenjeno srpstvu, kako bi ova usled etnič ke
bliskosti odigrala ulogu kvasca za svoje posebne interese. I zato š to je Austrougarska
suđ ena na „rasprodaju“, Trumbićje na š tetu srpstva uspeo da u Versaju (Versailles,
Versajski mirovni ugovor 1918. – kraj I. sv. rata) ne samo prikač i Srbiji kajkavsku
Hrvatsku, nego da nje radi Srbija izgubi svoje samostalno državno ime i da svoj ogromni
nacionalni kapital uloži u jednu problematič nu ortačku zajednicu, gde nametnuti ortač ić
ništa nije imao da ulož i, sem svoje vekovne zavisti i opreč nih pojmova srpskoj
nacionalnoj duš i.

Iz proš log svetskog rata (1814. – 1918.) Srbi su izaš li kao pobedioci sa bojnog polja, ali
su stvaranjem „Jugoslovenskog Odbora“ bili diplomatski tuč eni. Akcijski kapital toga
„Jugoslovenekog Odbora“, međutim, bio je onaj neznatni broj hrvatskih dobrovoljaca,
koji nije bio ni toliki da bi se mogla osnovati č eta pod imenom „Zrinski“. Docnije je ta
„šaka jada“ posluž ila hrvatskoj ucenjivačkoj politici kao materijal, da su tobož e Hrvati
uzeli uč ešća u oslobodilač koj vojni. Kao što bi Srbi, na primer, imali pravo stavljati peč
at
svojine na Afriku samo zato, š to je nekoliko Srba u stranač koj legiji ratovalo pod
francuskom zastavom.

Sledbenik Starč ević eve nauke Ante Trumbić , tumač io je time oportunizam svoga naroda,
kada je mimo volje srpske vlade osnovao u Francuskoj „Jugoslovenski Odbor“ sa ciljem,
da ovaj poremeti izgradnju srpskog narodnog patriotizma i da u momentu austrougarske
„rasprodaje“ Hrvatsku prikrpi Srbiji. Sve to, razume se, pred saznanjem, da ć e u
„pogodnom“ trenutku lakš e Hrvatsku otrgnuti iz zajednice sa Srbima, nego š to bi je
isčupali iz sklopa koje jače sile, ako bi ova versaljskim protokolom bila uklopljena u
sastav koje od jač ih država srednje Evrope. Za ovo je Trumbićimao dovoljno vremena,
jer su u to vreme srpski državnici bili zaposleni bojnim poljima i brigom za porobljenom
domovinom, pa je Trumbićsa „legitimacijom“ „Jugoslovenskog Odbora“ imao dovoljno
vremena za posećivanje raznih salona i mrš enje konaca, kako Hrvatska prilikom nove
podele ne bi ostala u bubnju. Šač ica hrvatskih emigranata dakle, uspela je da unese
Hrvatsku u zajednički srpsko-hrvatski ž ivot i da u docnijem ž ivotu unese sve negativne
osobine, koje su imale da po utvrđenom planu doprinesu srpskom raspadu. Veterani
solunskoga fronta morali su u interesu „bratstva“ pružiti ruku onima, koji su se nalazili u
protivnič koj vojsci i prema prikazu „Hrvatskog Lista“ od 13. XI. 1941. boreć i se u
sastavu austrougarske vojske (78 osječ ka regementa) „ratovali protivu Srba neprijatelja“
na Crnom Vrhu u Srbiji.

Zamisao o kolektivizaciji imena južnih Slavena rođena je, kako na jednom mestu u ovoj
knjizi videsmo – u Zagrebu, ali nije proistekla iz slavenskih pobuda većiz želje, da se
ovo ime prostre i preko srpskih zemalja, kako bi se srpska nacionalna svest razvodnila
jugoslovenstvom i time stvorili preduslovi raspada, na čijim bi se ruš evinama, bar u
jednom delu, nazidao novi deo hrvatskog „tisuć godiš njeg prava“. Rukovođeni takvim
mislima, Hrvati su stoleć ima nasrtali na srpski istorijsko-etnografski prostor, nastojeći
stalno, da u pomanjkanju sopstvene istorije firmom hrvatskog imena uprljaju
najmarkantnije stranice srpske proš
losti i srpskih pokrajina pod bivšom Austrougarskom.
Iz tih pobuda dolazi i ona Starč ević eva izjava u kojoj kaž e, da „u Srbiji ž ivi

82
najplemenitiji deo hrvatskog naroda". Retko je, međutim, ko u Srbiji mogao iz
hrvatske prošlosti izvući pouku i uvideti, da je to jedan iz serije pokuš
aja da se hrvatski
kalem presadi na srpsko podneblje. Uostalom, narod koji je zbog odsustva hrabrosti
hiljadama godina stenjao pod tuđim jarmom trebao je makar naturanjem svoga imena
činiti „pohode“ izvan svoga prostora. Ovu istinu ne kriju ni hrvatski istorič ari, koji na
neposredan nač in priznaju, da za ono malo svoje „povijesti" mogu zahvaliti jedino delu
srpskog naroda, kome su milom ili silom uspeli naturiti svoje nepopularno ime.

Sa tako različ itim nacionalnim ulozima u istoriji i shvatanjima, osnovana je ortačka

zajednica, koja se zvala Jugoslavija. Njenim osnivanjem ispunjen je deo hrvatskog
programa, jer je ova kao austrougarski odpadnik prvo neprimetno, a posle sve jače i jač e
odpoč ela identifikovati svoje teritorijalne pretenzije sa geografskim oblikom od
Austrougarske otpalih zemalja, mada su te zemlje sem uže Hrvatske većinom srpskog
etničkog sastava, kako to uostalom i sama hrvatska statistika iz 1910. godine utvrđuje, a
što ne kriju ni mnogi Hrvati proš loga veka, kao š
to je sluč aj sa Ivanom Kukuljević em,
koji na saborskoj sednici od 6. juna 1848. godine pred hrvatskim saborom, govoreć io
srpskom narodu, reče: „Ovaj nam je narod srpski u najvaž nijim vremenima, kada
smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, naš uč istu narodnost
sačuvao“. A dotle, dok su Srbi čuvali hrvatsku narodnost, evo š ta je bilo sa takozvanom
hrvatskom slavom:

„Što me pitašdruž e moj o slavi

Prošlih dana hrvatskog mog roda
Znaj da malo broji sretnih zgoda
U povijesti od kad se pojavi.

Dvanajest vjekova, š to ga taj svijet pozna

Rijetko svoj bje, često tuđi sluga,
Il u dvorah, il kod teška pluga,
Vazda lance kob mu kova grozna.

Iza groma kao munja sjajna,

Usta i on kadkad kao sjajan dijeli,
Al mu sinci nikad nisu htjeli
Da ta sjajnost bude dugotrajna.

I u sramnu tminu sve to već u

Pade Hrvat iza sjajnih č
ina,
Gospodarom izabra tuđina,
Sam slobodu da za praznu vreć u.

Ivan Kukuljević

Mi smo, doduš e, imali prilika da čujemo Kukuljevića gde pokušava da u svojstvu velikog
župana nabaci hrvatsko obelež je sremsko-slavonskom stanovništvu, ali nam je poznat i
onaj odlučni protest patrijarha Rajač ić
a hrvatskom saboru, koji ga je u tom uverenju

83
potpuno razuverio, pa ga opet posle 36 godina vidimo gde sa saborske govornice od 28.
VIII. 1884. godine odaje javno priznanje Srbima i tvrdi, da je hrvatstvo jedino
zahvaljujući njima očuvalo svoje narodno obelež je. U tom svome govoru Kukuljević
kaže:

U ono doba, kada je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je sva njezina
inteligencija isključivo latinski govorila, kada je naš a aristokracija i najviše
plemstvo slala svoje sinove u Mađarsku kao u Meku i Medinu da se nauč i
mađarskom jeziku, Srbi su to bili, koji su me naučili da ljubim svoj narod i srodna
slavenska plemena, da poš tujem i cijenim slavensku ideju."

Kukuljevićje imao pravo, jer se bez preterivanja mož e reći, da Hrvati za ono malo svoga
nacionalnoga kapitala mogu jedino zahvaliti srpskoj narodnoj misli, od č ije su se buktinje
stotinama godina grijali, kako to Franjo Rač ki u svojoj knjizi „Borba juž nih Slovena za
državnu samostalnost“ reč e ovim rečima: „Posljednji hrvatski kralj Petar mogao je na
Gvozdu uzviknuti: Finis Croatiae"…, a zatim nadodade: „To su jošjedine srpske
župe na balkanskom poluotoku č uvale sveti oganj drž avne samostalnosti.“

Mož da je jedini Nikola Paš ićod Srba poznavao osobine hrvatskog jezuitizma. Otuda i
proizlazi ono njegovo stanoviš te, da Hrvati ne vežu svoju proš lost za srpsku budućnost. U
prilog toga stanoviš ta govorile su mnogobrojne činjenice; među kojima i ona, da su se
Hrvati u sastavu austrougarske vojske sa tolikim krvološ tvom borili protivu Srba,
svakako u nadi da ć e osim tolikih srpskih zemalja i centralna Srbija sa Crnom Gorom biti
zadnje srpske zemlje, u kojima će hrvatski katolički kler nać i svoje novo polje rada.
Treba li, stoga, dati kakvog komentara opisu bitke na Crnom Vrhu, gde se sa velikom
hvalom istič e, kako je 78. hrvatska pješ ačka pukovnija 1914. godine otela „od Srba
neprijatelja“ Crni Vrh i time obogatila „hrvatsko povijesno pravo“? Ovde ne treba
isticati, niti zasluž
uje ma kakvu paž nju tvrdnja da su tobož e bašHrvati bili oni, koji su
zauzeli Crni Vrh, jer je to kao i mnogo koješ ta drugo, obič
na hrvatska „povijesna“ laž .

Poznato je, doduš e, celom srpskom narodu iz doba austrougarske okupacije, da su Hrvati
činili pozadinska č uda od junaš tva, pljački i zverstava nad obezoruž anim srpskim
narodom, ali verovatno ni austrougarskoj vrhovnoj komandi nisu poznata neka naroč ita
hrvatska junaš tva u prvim borbenim redovima. Isto tako je poznata i ona srpska cenzurna
sramota, koja je po završ enom proš lom ratu (1914. – 1918.) zabranila iznoš enje imena
hrvatskih krvoloka iz vremena okupacije srpskih zemalja i mesto njih „dozvolila" da se
izmisle imena drugih narodnosti samo zato, da bi se oč uvalo tobož nje srpsko-hrvatsko
bratstvo, koje je srpstvu donelo najviš e krvi i suza u istoriji. Tako su Srbi iza prvoga
svetskoga rata liš eni prava da čuju za hrvatska divljaš tva po srpskim zemljama bašu
vremenu, kada su se Srbi borili i za njihovu slobodu.

Sem izvesnog broja Hrvata srpskoga porekla, velika već ina hrvatskog naroda niti je 1918.
godine bila duhovno zrela za ujedinjenje sa Srbijom, niti je u docnijem zajednič kom
životu pokazala sklonosti, koje bi je odvratile od vekovnog programa hrvatsko-katoličke
ekspanzije na rač un Srba i njihovih zemalja. Što su hrvatski politič ari, sem Stjepana
Radić a i njegove partije, mimo takog duhovnog stanja naroč ito kajkavskog dela svoga

84
naroda ipak odglumili „ž elju“ za ujedinjenjem, ne mora se zato tražiti objašnjenje u
1918., koliko u aprilskim događajima iz 1941. godine. Da nosioc glavne uloge u toj
hrvatskoj glumi dr. Ante Trumbići kao predsednik famoznog „Jugoslovenskog Odbora“ i
kao prvi ministar inostranih dela Kraljevine SHS, nije ni sam bio duhovno zreo za
jedinstvo, a prema tome ni za jugoslovensku misao vidi se po tome, š to predstavnici
hrvatskog naroda za vreme njegove sahrane (1938.) u splitskoj franjevač koj crkvi, nisu
dozvolili prisustvo predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, svakako tumačeć i time
njegove prave osećaje, a mož itu poslednju ž
da i izrič elju.

Koristeći srpsku učmalost, Hrvati su u neku ruku bacili rukavicu srpskome narodu, kada
su objavili „da je nekvalifikovana već ina hrvatskog sabora i na nedozvoljen nač in
zaključila akt ujedinjenja“, jer da je sam Stjepan Radićbio protivan odlasku delegata u
Beograd „prije definitivne pogodbe". („Hrvatski List" od 18. VII. 1939.)

Iako dockan, mi bi na ovo imali primetiti, da je tač na tvrdnja hrvatske javnosti kao
tumača hrvatskog narodnog raspolož enja, kako Hrvati svojom već inom nisu želeli
ujedinjenje sa Srbijom, jer nisu bili duhovno zreli, kao š to ni u docnijem ž ivotu nisu
pokazali sklonosti za to. Što se tič e okolnosti, da su jedni hrvatski politič ari bili za
odlazak u Beograd, a drugi protiv, ovde se ne radi ni o č emu drugom, sem o dirigovanoj
politici „ljudi za sve situacije“, gde je svakome određena stanovita uloga. Poš to se u
konkretnom sluč aju radilo o opasnosti, koja je pretila Hrvatskom Primorju od primene
„Londonskog pakta“ (da se pripoji Italiji), hrvatsko je vodstvo jednu ekipu uputilo u
Beograd da spreč i primenu „Londonskog pakta“, dok je Stjepan Radiću drugoj etapi
borbe za hrvatsku samostalnost imao da Hrvatsku „vadi“ od Srbije. Poš to, međutim, nije
sve „klapalo“ po planu, dolazi do Radić eve emigracije, u kojoj je jednako kao docnije
Koš utići Pavelić, radio za posebne hrvatske interese, negirajuć i duhovno jedinstvo i
ponavljajući ono š to su pre toga mnogi viđeni Hrvati tvrdili, da ono u hrvatskom narodu
nikada nije imalo korena.

Opisujuć i hrvatsko pristupanje kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatska „povijest“

baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva „tipovima“ i
„rasicama“, jer da su to oni bili koji su „terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo“ i
naterali ga da primi ujedinjenje. („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.). Ovaj zvanični organ
Hrvatske Seljač ke Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o
dalmatinskim Hrvatima:

Dok je Narodno vijeć e pozivalo srpsku vojsku, Talijani su okupirali Rijeku,

Suš ak, Trst i druga mjesta suš
ačke okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni
tipovi, takozvane „rasice“ (ovo je podrugljivi izraz za Dalmatince), koji su uz
pomoćpolicije terorizirali rodoljubno zagrebač ko puč anstvo. Na ulicama su
demonstrirali istarski i dalmatinski emigranti, traž eći po nagovoru Svetozara
Pribićević a bezodvlačno sjedinjenje sa Srbijom.“ („Hrvatski List“ od 18. VII.
1939.)

Tako je na oč igled ogluvelog srpskog političkog vodstva za vreme pravne i stvarne

Jugoslavije pisala zvanična hrvatska štampa, optužujuć i Dalmatince da su u obliku

85
„tipova“ i „rasica“ skrivili tobožnjoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optuž ba daje razloga da se
jošmalo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u
momentu odluč ivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od
kako su jošod srednjeg veka otrgnuti od matič nih srpskih zemalja.

Dalmatinci, Srbi rimokatolič ke vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politič ki ispit
polož ili pred beč kim parlamentom druge polovice godine 1861. Tada je bečki sabor
raspravljao o hrvatskom zahtevu da im se pripoji Dalmacija. Dalmatinski predstavnik
izjavio je tom prilikom pred beč kim parlamentom, da se Dalmacija ne želi pripojiti
Hrvatskoj, pa je najzad poviš enim glasom rekao: „Dalmatinci viš e priznaju i vole
Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ublaž io je govor
prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14.
septembra 1861. godine „pozabavi“ ovom diskusijom beč kog parlamenta. Hrvatski
saborski poslanik Polit, velič ajuć i zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika
(Ljubiš e) za hrvatsku stvar, predložio je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost.
Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski
sabor je sedeo. Znači, da još1861. godine nije bilo nekih naroč itih duhovnih veza između
Hrvatske i Dalmacije. Nije prema tome nikakvo č udo, što je katolički biskup Martin
Brajaković1700.-te godine u popisu stanovniš tva odvojio Srbe pravoslavne i Srbe
katolike od Hrvata, niti je ikako č udo, š to su ti isti Srbi katolici (po „Hrvatskom Listu“
tipovi i rasice) 1918. godine traž ili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici.

Stjepan Radićje utro puteve hrvatskoj emigraciji, pa i samom Pavelić u. Sva ta emigracija
bez razlike bila je spremna da ne bira saradnju, samo da se posle uspeš nog opozivanja
„Londonskog pakta“ ostvari drugi deo hrvatskog narodnog programa i izvojuje puna
nezavisnost od srpskih zemalja. Što Radiću tome za vreme svoje emigracije nije uspeo,
treba tražiti uzroke u evropskoj zamorenosti posle prvog svetskog rata i ugledu koji je
Srbija kao matič na zemlja imala u svetu. Pošto mu oni koji su mogli nisu hteli, a oni koji
su hteli nisu mogli pomoć i, Radićse neobavljena posla vratio u drž avu, koja ga je za tu
izdajnič ku rabotu nagradila najveć im drž avničkim polož ajem i titulom vođe hrvatskog
naroda.

Da bi stigao izgubljeno vreme u inostranstvu, gde nije uspeo sa spoljnim frontom, Radić
je otvorio unutarnji front. Dok se on sam bacao blatom na sve š to je srpsko i
jugoslovensko, druga grupa hrvatskih ljudi „za sve situacije" ulazi u mnogobrojne vlade.
Po planu jezuitskog lukavstva, hrvatski narod naziva te svoje delegirane prvake u
pojedinim vladama „izdajicama", a vlade od kojih su najviš e koristi bašoni izvlač ili
„protunarodnim režimima“. Trebalo je time pocepati Srbe na mnogobrojne grupice, koje
same za sebe ne znače mnogo, ali je jošstajao na putu ugled Nikole Paš ića, kome vodeć i
Hrvati nisu mogli zaboraviti onaj stav, da Hrvatska ne uđe u sastav srpskih zemalja. Posle
koalicije, koju je sedi drž
avnik opet u interesu tobožnjeg bratstva morao prihvatiti, ovaj je
znameniti Srbin postao ž rtvom hrvatskog dela vlade, a da oseć aj bratstva kod Hrvata ni
ovako velikom ž rtvom nije pokrenut sa mrtve tačke.

Od onda pa sve do pada Jugoslavije, kome su Hrvati svesrdno doprineli, hrvatski

program na održ
avanju unutarnjeg fronta sastojao se delom u sistematskom ruš
enju

86
srpskih veličina i sprečavanju njihovog okupljanja oko neke centralne ličnosti Paš ić
evog
znač aja. To najbolje svedoči odlomak iz poverljive okružnice Hrvatske Seljač ke Stranke
kog ž
od 14. aprila 1943. godine, u kojoj se za period zajednič ivota u Jugoslaviji između
ostaloga kaž e:

U borbi za ostvarenje naš ih ideala, hrvatsko narodno vodstvo služ ilo se svima
sredstvima kojima je ondaš nje vrijeme i u ondaš njim prilikama raspolagalo.
Hrvatsko narodno vodstvo je posveć ivalo naroč itu pažnju političkoj pocijepanosti
Srba, kao dominantnog faktora u Jugoslaviji. Ruš enje autoriteta vođa političkih
protivnika bilo je sredstvo borbe, koje je dalo znatne rezultate."

Da bi se oslabila srpska homogenost, Hrvati su uspeli da populariziraju „seljač

ki pokret“ i
izvan Hrvatske. Zahvaljujući takvom zakulisju, hrvatski narodni program je, najzad, na
srpsku sramotu, postigao takav uspeh, da su 1938. u vrhuncu politič ke dezorijentacije
600.000 neobaveš tenih srpskih birača dali poverenje nasledniku Stjepana Radić a i time
najvećim delom doprineli ostvarenju „hrvatskog narodnog programa". Time su dovrš ene
poslednje pripreme kako jugoslovenskog sloma, tako i jezuitskog triumfa nad uniš tenim
pravoslavljem u svima srpskim zemljama, za koje Hrvatska smatra, da ih je ona kao
naslednica Austrougarske mogla naslediti.

Parlamentarno nezreli, lakoumni, nepostojani (kao š to ono reč e ratno već e u Gracu) i
najzad duhovno nesposobni za zajednicu sa srpskim narodom, Hrvati su ulazeć i u
zajednič ki državni ž ivot postavili sebi za zadatak da srpstvo stvaranjem mnogostrukog
partijskog ž ivota š to više razjedine. Da se to i postigne, HSS je razvila š pijunsko-
intrigatorsku služ bu među srpskim politič arima, stvarajuć i partijska disidenstva, sa
kojima bi prividno sarađ ivali samo dotle, dok bi cilj nepremostivosti meć u srpskim
politič arima bio postignut. Tada bi igra poč injala iznova. Radić , kome hrvatska „povijest“
belež i u dobro š to je bio protivnik ujedinjenja, igrao je u svojstvu ministra dvostruku
ulogu. Tu je ulogu najuspeš nije ilustrovao zagrebač ki š aljivi list „Koprive“ jednom
karikaturom od dve slike sa po dva Radićeva lika. Na prvoj slici Radićsam sebi pljuje u
lice i kaž e: „Fuj, sram te bilo š ta si govorio u Beogradu!“, a na drugoj, beogradskoj slici,
ista scena, samo obrnute reč i: „Srami se za ono š to si govorio u Zagrebu!“. Tako je Radić
u Beogradu veš to glumio „drž avotvorca“, a u Hrvatskoj ne samo vređao vodeć e srpske
politič are i njihove stranke, nego i kraljevsku vladu, u kojoj je zajedno sa svojim ljudima
sedeo. Ono š to mu emigracijom nije moglo poć i za rukom, postizao je sada. Ubijao je
ugled srpskom parlamentarizmu i njegovim srpskim nosiocima i uspevao da takvim
svojim dvostrukim drž anjem našpolitič ki ž ivot održ ava u neprestanoj krizi. To su jedine
zasluge, koje hrvatskom narodu daju razloga da ga slavi kao svoga uč itelja, poš to je HSS
produžila njegovim stopama i jugoslovensku misao drž ala u neprestanoj krizi sve do
njene kulminacije u aprilu 1941. godine, kada je najzad Mač ekovskim borbenim
formacijama „Građanske zaš tite“ prepuš teno, da kao stvarni izvrš ioci izdaje dovrš e
program Stjepana Radić a i njegovih sledbenika, pred kojima su u interesu bratstva č esto
puta za vreme zajedničkog ž ivota u Jugoslaviji uginjali ponos i čast srpskoga naroda.

Kao posledica bezobzirnog nasrtaja na ugled jednog od onih Srba, koji u odbrani svoje
časti rado svoj ž
ivot polaž
u, (sluč
aj Puniš
e Rač ića), smrt Stjepana Radić
a daje hrvatskim

87
ekstremistima novi podstrek. Isti oni hrvatski mineri, koji jedino iz neobaveš tenosti nisu
mogli shvatiti Radića i njegov odlazak u Beograd, radi č ega su mu svega nekoliko dana
pre revolverskih metaka u parlamentu preko „Hrvatskog Lista“ poruč ivali da ga zbog
odlaska u Beograd treba ubiti, naš li su se u svom elementu. Da bi bacili optuž bu na
srpsko-hrvatsku zajednicu i njene tobož nje kobne posledice, a sve u cilju postignuć aš to
jevtinijega uspeha, prolili su odjednom farisejske suze i zaridali nad grobom č oveka,
kome su nepritajeno ž eleli smrt.

Ubrzo posle Radić eve smrti pokazalo se, da bi on i pored svoje hrvatske misije duž im
boravkom u Beogradu izgubio na osloncu u hrvatskom narodu, poš to su se sve njegove
pristalice pridružile onima, koji mu ni po cenu najveć ih hrvatskih razloga nisu mogli
oprostiti odlazak u Beograd. Sa te platforme treba posmatrati sve ono š to se u hrvatskom
narodu deš avalo posle Radićeve smrti do aprila 1941. godine i dalje.

Napori one male grupe Hrvata, koja je u istinskom srpsko-hrvatskom bratstvu gledala
pravu buduć nost hrvatskog naroda, nisu niukoliko mogli izmeniti duhovnu stvarnost
već ine. Ta već ina, koja se nepritajeno oduševljavala vež banjem hrvatskih begunaca na
Janka Pusti, niš aneći na lik Kralja Aleksandra kao na metu, i koja je najzad nesakriveno
odobrila Marseljski zloč in hrvatskih ustaša time što se odmah posle tragič ne pogibije
Kralja Aleksandra odomać ila pesma: „Bog da ž ivi Pavelić a ruku, koja ubi srpskoga
hajduka!“ Nosioci ideje bratstva iz redova Hrvata bili su i za vreme Jugoslavije izlož eni
stalnom š ikanu razuzdane hrvatske ulice i njenog duhovnog vodstva oko zvanič nog
hrvatskog kursa. Ovakvim ljudima bio je onemoguć en svaki opstanak u Hrvatskoj, pa su
mnogi jošpre aprila 1941. godine morali emigrirati iz Hrvatske Banovine i potraž iti
utoč ište u Srbiji.

Posle majskih događaja iz 1928. godine, i akta od 6. januara 1929. naroč ito, hrvatski su se
redovi razdvojili u dve grupe. Hrvatska manjina ostala je na jugoslovenskoj liniji, dok je
već ina stala na stanovište da se otcepljenje od Jugoslavije – kao druga etapa hrvatskog
narodnog programa – ima bez odlaganja sprovesti u delo. Jedino se ova velika hrvatska
grupa u sebi podvojila zbog pogleda na sredstva kojima se otcepljenje od Jugoslavije ima
sprovesti. Jedni su traž ili izlaz u diplomatskim trikovima, kojima se drž ava imala na
unutraš njem i spoljašnjem politič kom životu održavati u neprestanoj krizi sve do raspada.
Druga, teroristički orijentisana grupa, smatrala je da teroristič kim delima na ličnosti i
objekte od javnog znač aja mogu neposrednije uticati u korist potpune hrvatske
samostalnosti, u koju bi bile ugrabljene srpske pokrajine Bosna, sa delom Dalmacije,
Slavonije i Sremom. Ove srpske pokrajine nisu Hrvatima bile toliko interesantne zbog
njihovog srpskog stanovniš tva, koje je docnijim ostvarenjem „Nezavisne Hrvatske"
istrebljeno, koliko zbog rudnog i ekonomskog bogatstva, koji su zbog takvih svojih
osobina predstavljali hrvatski san od Tomislava pa do danas.

88
 BANOVINA HRVATSKA
(Sporazum Cvetković
-Mač
ek)
Ni onako negativno kako jeste, ime Vuka Branković a nije zaslužilo da uđe u istoriju
Srba. Jošmanje to zaslužuje ime Dragiše Cvetković
a. Pa ipak, na sramotu srpstva, mora i
njegovo ime zauzeti mesto koje mu pripada.

Kad je 1939. godine Cvetkovićkao predsednik vlade zaključenim „sporazumom“ u

Zagrebu uprljao č ast srpskog naroda, hrvatske su se mase i pored tako visoko postignute
cene uskolebale, jer im je vodstvo Hrvatske Seljač ke Stranke, koje je zaključ ilo
„sporazum“, obeć alo potpunu likvidaciju Jugoslavije. Vodstvo HSS međutim, pož urilo je
da ne drž i svoje mase u neizvesnosti, pa je uputilo jedan poverljivi cirkular svim
organizacijama u kojem se hrvatske mase teš e, da je sporazum samo jedno od sredstava
za potpuno otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije, pa se između ostalog u raspisu kaž e, da
Hrvati imaju svoje ljude, koji su raspoređeni po svim javnim državnim ustanovama, gde
će biti jošu boljoj mogućnosti da pripremaju svojih „pet minuti“. Ove završ ne pripreme
za hrvatsko izdajstvo, ne spominjem zato da bih preskoč io čitavo razdoblje od 1918. do
1939. godine, puno najveć ih hrvatskih lukavstava, koliko da ukažem na č injenicu da
Hrvatima godine 1939. nije novina imati svoje uhode i „ljude za sve situacije".

Duhovne pripreme za masovna stradanja srpskoga naroda po Hrvatskoj, završ ene su

posle akta tobož njeg sporazuma“ od 26. avgusta 1939. i ukaza o obrazovanju Banovine
Hrvatske. Bilo bi za tolika stradanja neobjektivno baciti krivicu na jednog č oveka, makar
se tu radilo i o samom Pavelić u, kad se zna, da su one mnogobrojne ž rtve po „Nezavisnoj
Hrvatskoj“ umiruć i mučeničkom smrć u na pragovima pradedovskih domova odnosili
sobom i saznanje, da su pripreme za masovna stradanja Srba završ ene – ako bašne pod
javnim, a ono bar pod preć utnim pokroviteljstvom tadanjeg vođe hrvatskog naroda
Mač eka i prvog hrvatskog bana Šubaš ića. Jer, jošpod njihovom su upravom rasturena
Sokolska druš tva, i sve srpske i patriotske organizacije, a činovnici srpske pripadnosti
bilo najureni preko granice, bilo pobijeni, ili šikaniranjem dovedeni do takog stepena, da
su Banovinu Hrvatsku davno pre 6. aprila 1941 godine morali napustiti.

Sem neznatnih izuzetaka, praviti razliku između pojedinih hrvatskih politič ara ili
politič kih grupa, znač ilo bi protiviti se logici. Bez malo njih, svi oni predstavljaju potoke,
koji su se samo raznim putevima stakali reci, nazvanoj „Nezavisna drž ava Hrvatska“. Jer,
Radićje postavio osnove hrvatske samostalnosti, Mač ek ih je potencirao, a ustaški pokret
je u najtragič nijim srpskim trenucima sproveo u delo. Iz onoga š to nam je dalje poznato,
izgleda da je hrvatski narod željnije oč ekivao srpsko istrebljenje, nego svoju narodnu
samostalnost. Da li je to bilo delo „neodgovorne hrvatske ulice“, kako bi se sada ž elelo
predstaviti, ili sastavni deo hrvatskog narodnog programa i hrvatske drž avne politike, to
će istorija utvrditi. Onome, koji ć e tragati za materijalnom istinom, verovatno neć e
izmać i iz vida poznata okolnost, da je ustaš tvo „radilo“ ruku pod ruku sa hrvatskim
jezuitima, koji su u malom broju poklanjali živote samo onim Srbima koji su primili
katolič ku veru. I to tako neć e ostati nezapaž eno, da je poglavnik na zahtev katoličke

89
crkve propisao uredbu o visokim izvanrednim prinadlež nostima hrvatskim jezuitima, koji
su u jednoj ruci držali nož , a u drugoj jezuitski krst, kako bi u potocima krvi i suza
stvorili nove katolike, koje ć
e docnije nazvati Hrvatima.

Istorija beogradskog Komesarijata za izbeglice ne poč inje posle aprila 1941. godine.
Naprotiv, njegov osnutak pada neposredno iza 26. avgusta 1939. godine, kada su mu
kamen temeljac polož ili Maček, Cvetkovići Šubaš ić
. Tada je otpočelo emigriranje Srba i
jugoslovenski orijentisanih Hrvata iz banovine Hrvatske, gde im je bila ugrož ena lična
sigurnost i onemogućena ž ivotna egzistencija. Ko jošne zna, sem š irokih srpskih masa u
Srbiji kojima su se servirala „Potemkinova sela“ o tobože uspeš no rešenom hrvatskom
pitanju, da je u Beogradu većod druge polovice 1939. godine postojao odbor za smeš taj
izbeglica iz Hrvatske?! Prvi koji je to znao i koji se tome u potsvesti radovao bio je
glavom Vlatko Mač ek, koji sedeć i na potpredsednič kom mestu u vladi Kraljevine
Jugoslavije, nije ni jednim gestom osudio ono š to se većtada pod njime i njegovim prvim
banom Šubaš ićem događalo sa Srbima po Hrvatskoj banovini. Među prvim presudama i
piscu je većoktobra 1939. godine dostavljena putem poš te anonimna presuda hrvatske
„Građanske zaš tite“, kojom mu se saopš tava da je suđen na smrt, ako ne napusti hrvatsku
banovinu.

Mnogobrojni novinski izveš taji, koji su ipak uspeli probiti stroge cenzurne makaze
rež ima Cvetković-Mač ek, najreč itije govore o masovnom begstvu iz Hrvatske pod
Mač ekom i Šubaš ić em. U č lancima „Srpskog Glasa“, „Narodne Odbrane“, „Srpskog
Ognjiš ta“, „Slavonije“ i drugih, ukazivalo se na misteriozna zaplotnjač ka ubistva
istaknutih javnih radnika iz redova Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata po
osnovanoj banovini Hrvatskoj. Ta su ubistva postala borbeno pravilo Mač ekovih
borbenih formacija „Građ anske zaš tite“, koje su preuzele i stvarnu vlast. Njima su
tolji, kojima će docnije nad Srbima po Hrvatskoj izvrš
razdeljeni automatski piš iti nedela,
nad kojima se zgražava ceo kulturni svet.

Treba li jač eg dokaza o begstvima ispred krvave egzekutive Mač eka i Šubaš ića od one
plakate Sokolskog druš tva u Loznici povodom doč eka nove kalendarske 1940. godine. U
toj se plakati pred licem jugoslovenske vlade i Kraljevskog Namesniš tva govori o
raspodeli č iste dobiti sa zabave i doslovice kaže: „Od č istog prihoda 50% ide za
socijalni fond Sokolske ž upe Beograd u korist kuhinje za prehranu izbeglica Sokola
iz banovine Hrvatske“. Jošjedan dokaz viš e da je komesarijatu za izbeglice u Beogradu
udarila temelje trojka Mač ek-Cvetković -Šubašić! Dozidao ga je samo Pavelićsa ustaš kim
pokretom.

Neposredno posle zaključ enog „sporazuma“, zvanič na hrvatska štampa i glasila HSS
umirili su hrvatski narod koji nije hteo nikakvu zajednicu sa Srbima, sem š to su želeli
njihove teritorije, da sporazum nije niš ta drugo, osim korak bliže konač noj hrvatskoj
samostalnosti. Kao garanciju za ovo, vodstvo istič e postojanje „Građanske“ i „Seljačke
zaštite“. U međuvremenu, Mač ekova zvanič na štampa održavala je duš evnu kondiciju
svojih sledbenika i pripremala ih na š to snaž nije izvršenje zadataka u duhu ustaš kih
nač ela.

90
Jedan primer za ugled. U Sremu nema Hrvata sem Srba i Srba katoličke vere, koji su u
nesrećnim vremenima slič nim onima iz 1941. godine, morali primiti katoličku veru, ali je
i takvih malo. Mač eku i prvom hrvatskom banu Šubaš iću posle nekoliko ugrabljenih
srezova iz Srema pod hrvatsku banovinu nije to niš ta smetalo da dozvole i
subvencioniraju u središ tu sremske ž upanije izlaž
enje novina pod naslovom „Srijemski
Hrvat“, koji je stajao u službi hrvatskog imperijalizma. Taj „Srijemski Hrvat“, tumač eć i
svakako stanoviš te svojih finansijera, napisao je pored mnogih drugih uvreda na rač un
srpskog naroda 24. avgusta 1940 godine i ovakav izazivač ki odlomak:

„Hrvatski narod nije lud i u nikojem sluč aju nije luđi od srpskog narda. Hrvatski
narod dobro znade, da sadanje vrijeme i razvitak prilika u Evropi sami sobom
nameću definitivno rješ enje svih spornih pitanja među narodima. I mi kao sinovi
hrvatskog naroda otvoreno kaž emo: Ako si on ne bude znao pribaviti respekt
svojih prava, onda nije ni dostojan da ih uživa!“

Ovako su dakle Mač ek i njegova š tampa pretili Srbima razvojem prilika u Evropi na
godinu dana pre izdaje, koja je sprovedena tač no u duhu ovoga „obeć anja“, što znač i, da
vodstvo HSS ni pred sobom ni pred istorijom ne mož e odreći aktivno učeš ć e u
pripremama i izvrš enju onoga š to je sa Srbima u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ uč injeno.
Biblijska priča o ulozi Jude i ovde je naš la primenu. Ljudi sa Markovog Trga zasedavali
su na „tajnim večerama“ jugoslovenske vlade. Samo š to Dragiša Cvetkovićnije bio
vidovit da bi u svome druš tvu pronaš ao Jude. Jedva nekoliko dana posle ukaza o osnutku
Banovine Hrvatske, hrvatska služ bena š tampa objasnila je, da je osnutak Banovine
Hrvatske (države nad drž avom), samo korak bliž e konač noj samostalnosti. Tu potvrdu
vidimo i u „Srijemskom Hrvatu“ od 31. VIII. 1940. gde se kaž e:

„Osnutak Banovine Hrvatske znač i prvu stepenicu, to jest, poč

etak
ostvarenja hrvatskog narodnog programa."

Koji je to hrvatski narodni program i kako izgleda, Maček o tome Srbima pre 6. aprila
1941. godine nije hteo reć i, da ne bi izdao Judinu tajnu. Međutim, Srbi su taj „hrvatski
narodni program“ teš ko osetili iza 6. aprila. Da je „sporazum“ Cvetković-Mač ek znač io
samo poč etak „ostvarenja hrvatskog narodnog programa“ i konačne hrvatske
samostalnosti, moglo bi se na prvi korak videti iz mnogobrojnih komentara ondaš nje
hrvatske javnosti kao na primer:

Iako u tom pogledu nije sve uč injeno, većje formirana samo banovina Hrvatska,
potpisana je Uredba, koja omoguć uje da se u tom pravcu pođe dalje. Razlozi su
tome jasni – nije se htjelo dirati u Bosnu, dirati u pitanje bosansko-hercegovačkih
muslimana. To isto vrijedi i za Vojvodinu. Rješ enje tih pitanja ostavljeno je za
docnije." („Hrvatski List" od 29. avgusta 1939.)

Hrvatska neće moć i držati na svome područ ju stanoviti broj pojedinaca, (ovde
misli na Srbe) koji su se orijentisali nepovjerenjem prema hrvatskom narodu, a
neće im moć i ni plać ati mirovine (penzije) jer je nijesu zaslužili.“ („Hrvatski
Dnevnik" od 28. VIII. 1939.).

91
 Znamo i to, da se ni svi mali tiranč
ići (ovde misli na Srbe) neće moć i maknuti sa
svojih mesta u roku 24 sata, a kamo li u tako kratkom roku privesti zasluženoj
kazni, ali ne možemo prihvatiti odugovlač enje“. („Zagrebač ki List“ od 28. VIII.
1939.)

Uskrsnuć e banovine Hrvatske znač i prvi poraz laž

nog jugoslovenstva“.
(„Hrvatska Straž
a“ od 28.VIII. 1939.)

bena hrvatska š
Tako je pisala služ tampa o sporazumu, a naš lo bi se daleko poraznijih
stavova kad bih imao na raspolož enje makar manji deo hrvatske novinske literature iz
onoga doba, kada je cela hrvatska š tampa po stranačkim direktivima kao na komandu
uzviknula: „Sporazum je samo korak bliž e našoj konačnoj samostalnosti!“ Drugač ije
rečeno – „Nezavisnoj drž
avi Hrvatskoj!"

Pre nego pređemo dalje, jedno malo uspoređenje: Srbija je po završ etku prvog svetskog
rata priznala penzije Hrvatima, koji su ceo svoj ž ivot proveli u službi Austrougarske i za
vreme rata vrš ili streljanja po Srbiji, a Hrvati za vreme pravne države Jugoslavije odrič u
penzije služ benicima pravoslavne vere. Kad tako ne bi bilo, ne bi bilo u hrvatskom stilu.
Tome se ne č udimo. Ne možemo se ali nač uditi Kraljevskom Namesniš tvu, koje je moglo
zloupotrebljavati kraljevski testamenat i ovako hladnokrvno prisustvovati pogrebu
Jugoslavije.

Davno pre, a posle tragič ne pogibije Kralja Aleksandra (1934.) naroč ito, organizovan je
po upustvima partijskog vodstva HSS bojkot svega š to je srpsko. U tu svrhu osnovana su
po svim meš ovitim mestima gde Hrvati ž ive izmeš ani sa Srbima, tobože privredna
društva pod imenom „Svoj svome“. Ona su imala da bojkotuju srpski privredni i
gospodarski ž ivot. Sastancima, živom i pisanom reč ju, sprovedena je preteć a propaganda
da ni jedan hrvatski pripadnik ne sme imati nikakvih poslovnih odnosa sa srpskom
privredom i zanatstvom. Da se to u potpunosti postigne, funkcioneri udruž enja „Svoj
svome“ obrazovali su svoju egzekutivu, koju su postavljali pred srpskim radnjama, da bi
pretnjama odvrać ali potroš ač
e od ulaska u radnju. U Zagrebu se desilo nekoliko
slučajeva, da su č lanovi „Građanske zaš tite“ nasilnim putem isticali na srpskim
trgovinama natpise: „Ovo je srpka radnja“. Zbog tako stvorenog stanja, osetan broj Srba
morao je emigtrirati iz banovine Hrvatske davno pre 1941. godine. A dok se sve ovo sa
Srbima u banovini Hrvatskoj deš avalo, hrvatski ban Ivan Šubaš ići njegov vođa Vlatko
Mač ek zadovoljno su posmatrali ovu besprimernu harangu protivu Srba i hrvatski narod
podstrekavali u nadi, da hrvatski narodni program banovinom Hrvatskom nije ostvaren,
većda ć e ga hrvatski narod sam izvojevati.

Da bi se mogli potpuno osamostaliti i finansijski spremiti za događaje kojima su 1941.

godine i sami davali smer, Hrvati su odmah iza akta sporazuma od 26. VIII. 1939.
zatraž ili, da se nagodbarska kvota od 29% zlatne rezerve Narodne Banke Kraljevine
Jugoslavije, koliko tobož e otpada na Hrvate (mada ovi ni jednoga dinara nisu ulož ili),
prenese iz trezora Narodne Banke u njenu zagrebač ku filijalu. Po tome je svako mogao
znati, š ta se krije iza hrvatskih kulisa, samo to nisu mogli uoč iti politič
ari klase Dragiše
Cvetković a, koji se čak na jednoj zagrebač koj priredbi iza sporazuma pojavio u onakvoj

92
kapi članova Mač ekovih: formacija „Građanske zaš tite“, koje su izvršile prevrat u
Hrvatskoj i nad obezoružanim srpskim ž inile č
ivljem poč uda od zverstava.

Sa tom treć inom zlatne podloge, odnosno rezerve Kraljevine Jugoslavije, Hrvati su
podmirili troš kove istrebljenja Srba u „Nezavisnoj drž avi Hrvatskoj“. Evakuisan je samo
onaj beogradski ostatak, koji otpada na Srbe i procentualno na Slovence. Međutim,
hrvatski č lanovi jugoslovenske emigrantske vlade ni malo ne rumene od stida, š to na ovaj
nač in, isto kao i Ante Trumbić , o isključivom troš ku Srbije organizuju po saveznič kom
inostranstvu diplomatsku hajku protivu ž ivotnih interesa te iste zemlje Srbije, čije im
zlato služi kao izvor za borbu u duhu nač ela nauke Ante Starč evića.

Na očigled službenog Beograda, Hrvati su pož urili da posle proglašenja banovine

Hrvatske i Srbe u njoj proglase narodnom manjinom. Tako je ovlaš ćeni predstavnik
Mač ekov, narodni poslanik Tomo Baburić, govoreć
i 19. decembra 1939. na zboru HSS u
Bjelavaru rekao :

Mi smo sporazumom od 26. kolovoza samo poč eli rješ

avati hrvatsko pisanje. Kad
ćemo ga posve riješiti i kako – ovisi o nama. Ima ljudi koji misle, da će se vratiti
ono š to je proš
lo, ali ja im kao seljak i vašzastupnik poručujem: Nema viš e
natrag, većnaprijed u izgradnji slobodne Hrvatske! Pozivam Srbe i ostale
manjine narodne, da shvate situaciju onakvom kakva jeste i kakva mora biti !"

Nije Toma Baburićbio sam, niti je samo on ovako mislio i govorio. Bio je on samo jedan
pion u vojsci rušilaca, pod direktnim rukovodstvom vođstva hrvatskog narodnog pokreta
HSS, sa Mač ekom na čelu. To je mogao č ak uoč iti i kratkovidni Dragiš
a Cvetković , koji
je sa tolikim nepoznavanjem stvari „reš io" hrvatsko pitanje, pa je svome glavnom organu
„Samoupravi" u martu 1940. godine morao dozvoliti da o hrvatskoj š tampi napiš
e i ovo:

Oni smatraju, da je danas u hrvatskom delu naš e javnosti takva konjuktura, da je

njihov glavni zadatak u harangiranju masa, stvaranju nezadovoljstava, izazivanju
što već eg nesporazuma, u ruš enju svih autoriteta (naš a prmedba: kao da je
Dragiš a Cvetkovićbio nekakav autoritet), vlasti i drž ave i svega onoga š to je
solidno i na č emu treba da počiva naša državna zajednica. Oni se danas zalaž u za
uspeh Hrvatske Seljač ke Stranke i dr. Mač eka, ali sa providnom tendencijom
rušenja i ubijanja morala i vere u sve š to je zdravo nacionalno i jugoslovenski
orijentisano."

Ali, glas „Samouprave" i otrež njenog Dragiš e Cvetkovića bili su glas izgubljenoga u
pustinji. Hrvatska je ukazom o uspostavi banovine postavljena u takav polož aj, da u
svome unutarnjem ž ivotu bude neprikosnovena, a povrh toga da preko svojih č lanova u
zajednič koj vladi može Šumadiji diktirati š
ta hoće.

Da kuriozitet bude potpun, predsednik jugoslovenske vlade zavisio je na područ ju

banovine Hrvatske od volje hrvatskoga bana, koji ga je sa svoje teritorije mogao ukloniti
kao než ć
eljenog gosta, jer je ban hrvatski stajao nad direknom vlašu Krune.

93
U tako uzdignutoj hrvatskoj banovini, gde bi se pre moglo reć i da je ostali deo
Jugoslovenske teritorije postao kolonijalni posed Hrvatske, nego da je ona sama deo
jugoslovenske drž ave, privodile su se kraju pripreme za konač no „ostvarenje hrvatskog
narodnog programa“. Da bi se prema srpskom stanovniš tvu hrvatske banovine sproveo
program koji se ž eleo, preuzeti su opštinski činovnici u bansku služ bu, kako bi se na taj
nač in srpske opš tine u Banovini rastavile od svojih srpskih č inovnika, a na njihovo se
mesto postavili Hrvati ili hrvatski eksponenti. Hrvatske su se vlasti požurile da odmah
poč nu sa zatvaranjem Sokolskih domova i svih patriotskih druš tava, a njihove pripadnike
da progone. Samouprave vlasti po paroli „Svoj svome“, otpustile su Srbe sa svih
polož aja. Išlo se tako daleko, da je hrvatska opš tinska uprava u Privlaci otpustila
opš tinskog strvinara Stevu Nikolić a samo radi toga, š to je bio pravoslavac. Čak je vladin
list „Vreme“ 26. novembra 1939. doneo izveš taj iz Osijeka u kome se o otpuš tanju Srba
kaž e:

Nastavlja se odpuš tanje Srba služ benika iz gradske služ

be i gradskih preduzeć a.
Sem otpuš tenih za koje je javljeno, sada je ponovo otpušteno 7 radnika Srba, koji
su bili zaposleni kod gradskog tramvaja, tako da se broj otpuš tenih Srba popeo na
30."

Nekako u ovo doba pada i otpuš tanje velikog broja Srba iz ostalih osječkih ustanova.
Osječki „Hrvatski List“ od 1. novembra 1939. godine izvrgava ruglu naziv oslobođenja i
ujedinjenja i kaž
e:

Koliko se u Osjeku „jugoslovenovalo" u vrijeme diktature, imamo vanjski znak u

tome, š to su tri trga u naš
em gradu dobili naziv „Trg ujedinjenja“ i „Trg
oslobođenja“. Eksponentima, koji su se time htjeli dodvoriti nije bilo dosta jedan
trg sa takvim imenom. „Ujedinjavalo“ se i „oslobođavalo“ na veliko!"

Tako „Hrvatski List“ u doba postojanja pravne i stvarne drž ave Jugoslavije, za takav
pravac, dobio je blagoslov i novč
ana sredstva partijske kancelarije HSS. A zagrebač ki list
„Ekonomska politika“ od 6. decembra 1939. dobacila je preko Mač ekovih ramena
srpskom narodu:

“Razumljivo je da će Hrvati ako ne danas, ali sigurno u skoroj buduć nosti htjeti
da proš ire granice Hrvatske u onom okviru u kojem je ona nekada u dalekoj
prošlosti bila, samo da bi tako proš irena bila jač
a i sposobnija da se odupre
premoć i Srbije. U toj će se težnji ona neminovno sukobiti sa suprotnim tež njama
Srbije, te će taj sukob pretstavljati stalno vrelo nemira, iridente i nepovjerenja."

„Ekonomska politika" bila je ovde kao izraz raspolož enja Hrvatske Seljačke Stranke
preko obič aja iskrena. Ona je dve godine pre hrvatske izdaje priznala ono, što sam ja u
celoj ovoj knjizi hteo reći. Naime, Hrvatska je želela i privela u delo uniš
tenje srpskog
naroda za uspostavu svoje hegemonije nad srpskim zemljama.

ić
Kad se bude pisala istorija drugog svetskog rata, evropski jugoistok nać e svoga krivca
za rat isključ
ivo u „hrvatskom narodnom programu“, a priznanje i najtež e samooptuž be u

94
samim organima hrvatskog javnog mnenja. Islednik ć e sakupiti najtež i optužni materijal
iz kompleta partijske š tampe one iste stranke, na čijem je čelu stajao glavom dr. Vladimir
Mač ek. Dok se na ovako podmukao nač in pripremala hrvatska izdaja, preko 600.000
neobaveš tenih srpskih birač
a bili su 1938. godine uvereni da leč e drž avnu krizu, koja se
zvala „hrvatsko pitanje". U stvari, oni su mimo svoje volje posluž ili Mač eku kao sredstvo
ucene prema Kruni, kojom je postigao hrvatsku banovinu kao uvod „Nezavisnoj Drž avi
Hrvatskoj“. U međuvremenu, posluž ilo mu je to zloupotrebljeno srpsko poverenje kao
legitimna busija, iza koje mož e maskirati svoje prave namere, koje se najbolje mogu
videti iz njegove izjave date 16. januara 1940. beogradskom dopisniku italijanskog lista
„Đornale d'Italija“ (Giornale d'Italia) u kojoj potvrđuje hrvatsko-italijansko-mađarski
savez onako, kako je 1941. godine i izveden. Mač eku niš ta nije smetao polož aj
potpretsednika vlade Kraljevine Jugoslavije da izjavi ovo:

“Hoć u da vam uz ovo š to se odnosi na hrvatsku autonomiju dadem izjavu o

odnosima koji vež u Italiju, Hrvatsku i Mađ arsku. Italija i Mađarska nisu samo
naš i najbliž
i susjedi. Prema stukturi naš e se tri zemlje dopunjavaju i to č
ini, da
njihovi odnosi treba da budu najsrdač niji“

Vođa hrvatskog naroda Vladimir Mač ek imao je potpuno pravo kad je rekao, da se
Mađ ari, Hrvati i Italijani u narodnoj strukturi dopunjuju. Da su njihovi odnosi bili i
najsrdač niji; to potvrđuju događaji iz 1941. godine i posle nje. Zbog svoje
mnogostrukosti, teš ko je jednom perspektivom osvetliti sva ona lukavstva koja
predstavljaju hrvatsko istorijsko „bogatstvo". Jedno od najuspelijih je svakako ono
izvedeno od prilaska paktu trojnih sila (25. III. 1941.) do proglaš enja „Nezavisne drž ave
Hrvatske“ (10. IV. 1941.). U vladi koja je zaključ ila pristup trojnom paktu Srbi nisu bili
zastupljeni legitimnim pretstavnicima, dok Hrvati jesu. U vladi koja je pakt odbacila, bili
su opet ti isti Hrvati. Kad je trebalo deliti posledice jednog ili drugog, Mač ek je umesto
da ode u London, ostao u Zagrebu, jer je morao prisustvovati praktič nim ispitima, koje su
njegove formacije „Građanske zaš tite“ i „Seljač ke zaš tite“ u ostvarivanju „Nezavisne
drž ave Hrvatske" polagali. A morao je ostati i radi toga, da bi 10. aprila 1941. godine
izdao zajedno sa Pavelićem onaj zanosni proglas hrvatskom narodu u kome kaže, da se
najzad ostvaruje „tisuć godišnji san hrvatskog naroda“. (Valjda zato š to mu se docnije
situacija u korist Pavelić evu izmakla iz ruku, Mač ek je porekao svoje uč ešće u tome
proglasu). Da, ostao je vođ a hrvatskog naroda Mač ek u Hrvatskoj, iako se mogao
pridruž iti ostalim č lanovima vlade, jer je hteo da podeli radost sa masama koje se, kako iz
bezbroj primera videsmo, decenijama spremao za taj momenat. Ali je zato sa
jugoslovenskom vladom poslao nekoliko svojih ljudi, da bi ovi po potrebi u svemu
odigrali na š tetu srpskoga naroda istu onu ulogu, koju je Ante Trumbićza posebne
hrvatske interese u prvom svetskom ratu odigrao.

Nasuprot iznetim č injenicama, mož e se neko isprsiti sa Mačekovom „preporukom“, da se

Hrvati odazovu mobilizaciji. Mač ek je zaista dao takvu „preporuku“. Samo, to je forma.
Suština se, međutim, sastoji u neč emu drugom š to bi Srbima bilo jasno tek onda kada bi
znali, da su Mač ekovi pristalice usporedo sa njegovom „preporukom“ preko mesnih
organizacija HSS poverljivim putem obaveš teni da svakako prime mobilizacino oruž je,
koje i onako neće upotrebiti na spoljnjem, većna unutarnjem frontu, protivu Srba.

95
 „NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA"
Kad je 10. aprila 1941. godine putem zagrebač ke radio stanice proč
itan, a zatim u krać im
razmacima ponavljan zajednič ki proglas vođe hrvatskog naroda Vladimira Mač eka i vođe
hrvatskih ekstremista Ante Pavelić a, kojim se proglašuje „Nezavisna drž ava Hrvatska“,
narodne ovacije pož njeo je Maček, a ne Pavelić.

Dok je narod klicao Mač eku i „slobodnoj Hrvatskoj“, Mač ekove formacije „Građanska
zaštita“ i „Seljač ka zaštita“, stupile su kao borbene formacije sa oruž jem u ruci protivu
Srba koji su se u odredima jugoslovenske vojske, usled iznenadnog hrvatskog izdajstva, u
neredu povlač ili. Ove su formacije napadale po ulicama hrvatskih sela i gradova srpske
oficire i vojnike, koje su skidanjem oficirskih obelež ja najpre javno vređali, pa ih zatim
na oč igled razuzdane mase ubijali.

Poznate su ogorč ene borbe odstupajuć e srpske vojske na sektoru Slavonski Šamac-
Sremska Rač a sa Mač ekovim „Zaš titnicima“ gde su im č lanovi ovih borbenih formacija
Hrvatske Seljač ke Stranke (HSS) nastojali preseć i odstupnicu i potpuno ih uniš titi.
Ilustracije radi, valja napomenuti da je srez ž upanjski kroz sve vreme zajednič kog života
Hrvata i Srba spadao među najač a uporiš ta HSS. Ovde Pavelićni hiljaditog Hrvata nije
imao uza sebe, kao š to ih je ostalom malo imao u celoj Hrvatskoj. Nikada, dakle, Pavelić
ne bi mogao onom š ačicom svojih pristalica izvrš iti ma kakvu revoluciju hrvatskog
naroda u duhu ustaš kih nač ela, da nije obilato pomognut pristalicama hrvatskog seljačkog
pokreta, kome je na č elu stajao sam dr. Vlatko Mač ek.

Da je to tako, pozivam se na samu Hrvatsku i njeno javno mnenje. Pozivam se na

nepreglednu gomilu ispisanog velič anja svega š to su Hrvati kroz skoro č etvrt veka
razorno radili, da bi Jugoslaviju pokopali i Srbe iskorenili, kao š
to to neki Ante Orš aniću
„Hrvatskoj Smotri“ za septembar 1941. između ostaloga piš e:

Tako su i sada u ovome ratu svi Hrvati kao jedan, odkazali posluš nost i
neizvršivali naredbe, ometali veze, š irili paniku, netočno gađali, onesposobljavali
tenkove, automobile, avione, topove, te ostala maš inska oruđa za borbu,
razoružavali srbijanske raspuš tene i divljač ke mase. Jednom riječ ju, u svima
ratovima mož da jedini, koji su najjedinstvenije i kao po komandi sruš ili i slomili
balkansku frontu isto onako brzo iznutra, kao š to su je Nijemci jošbrž e slomili iz
vana."

Pozivam se i na hrvatsku „Sivu knjigu“, koju je Ministarstvo spoljnih poslova

„Nezavisne drž ave Hrvatske“ izdalo u providnoj nameri, da pred svetom umanji svoju
odgovornost za milionske pokolje Srba, ilustrirajući je po svoj prilici fotografijama
zverstava, koje su sami hrvatski ustaš i izvrš ili nad srpskim ž rtvama, a ne č etnici i
komunisti nad Hrvatima, a u kojoj se o Srbiji i Hrvatskoj kaže na strani 11 i 12 i ovo:

Eto, takva je bila Srbija, kada je Jugoslaviju gurnula u rat. Nasuprot toj i takvoj
Srbiji, tom i tako odgojenom i opredjeljenom stavu, nalazio se hrvatski narod,

96
 vjeran svojoj srednjevjekovnoj pripadnosti u duhovnom sklopu i u sve vrijeme
Jugoslavije, vodeći borbu protiv nje, a za svoju vlastitu drž
avu – u borbi protiv
Versalja, stojeći većprvih dana poslije nesretno završ enog rata 1918. na strani
onih snaga u Evropi, koje se, kao ni on, nisu mogle pomiriti sa stvorenim
nepodnoš ljivim i nepravednim poretkom."

Pozivam se najzad i na hrvatsku knjigu „Urota protiv Hrvatske", gde se na strani 9 nalaze
napisani i ovi redovi:

Za Njemač ku, za novu Evropu predstavlja Hrvatska sa svoje strane

nepokolebljivog vjernog saveznika, ne samo po mjeri žrtava, koje je hrvatski
narod doprinio za svoju vlastitu slobodu, kao i za slobodu Evrope do danas na
istočnom i na ovdaš njem bojištu, nego i prema č vrstoj i neslomivoj odluci
hrvatskog naroda, da ostane vjeran zakonu svoga vlastitog ž ivota i obstanka, koji
ga zakoni nerazdruž ivo vežu s Evropom i Velikim Njemač kim Rajhom – tim viš e,
što mu je njemač ki narod pomogao, uspješ no završiti stoljetnu borbu za slobodu i
drž avnu nezavisnost.“

Spontano dakle, po komandi večite netrpeljivosti, hrvatski je narod u jedinstvenoj slozi

udario Srbima nožu leđa. Mož e li se nać i ma koga od prež ivelih Srba staiovnika
„Nezavisne Hrvatske“, ko bi danas mogao tvrditi, da iza svih onih ustaš kih nedela nije
stajala apsolutna hrvatska već ina. Nema nikakvog dokaza, da se ma gde hrvatska masa
suprotstavila ustaškim zloč inima nad golorukim Srbima. To je istovremeno i najtež a
optuž ba protivu hrvatskog naroda kao celine. Odamo li duž no priznanje onoj neznatnoj
grupi Hrvata, koja se usled svoje malobrojne nemoć i morala drž ati po strani, ili čak
podeliti sudbinu srpskog mučeniš tva, može li se posle svega ovoga joškoga nać i, ko će
ćutke preć i preko miliona jošsvežih srpskih grobova i reć i, da je to delo hrvatske
manjine?!

Da bi pred kulturnim svetom sakrila do ramena umaljane ruke nevinom srpskom krvlju,
Hrvatska sada baca krivicu na ratnu politiku osovinskih sila. Kao da srpskom narodu nije
poznato da je ratna politika osovinskih sila kao konjunkturnih ratnih zbivanja pojam za
sebe, a želja da se uniš ti srpski narod – hrvatski narodni program kroz vekove. Ta
providna obrana, međutim, pada sama od sebe jednim krać im objaš njenjem. Naime, ako
je osovinska politika sa svoga stanoviš ta iš
la za tim da se srpski i hrvatski narod među
sobom istrebe, č ime onda Hrvatska objaš njava da posle 6. aprila 1941. ni jedan Hrvat u
Srbiji nije bio izvrgnut ni najmanjim neugodnostima, a jošmanje ma kojoj od onih
mnogostrukih ž ivotnih opasnosti, kojima istorija ustaš kih zločinstava obiluje. Ako je
Hrvatskoj tolika srpska krv pomutila pojmove da ne mož e postaviti odnos izmeđ u ova
dva pojma, mi im suprotstavljamo da nema te strane politike koja bi mogla srpskom
narodu ubrizgati ikakvu mrž nju prema drugoj naciji kad to sam srpski narod ne bi hteo.
Znač i da je ono š to se desilo po Hrvatskoj bila davnaš nja želja hrvatskog naroda. Zato taj
narod kao celina i nosi odgovornost pred kulturnim svetom za to.

Ako se uzme u obzir, da je ustaš ka vlada od svih oganizacija HSS po Hrvatskoj dobila
izraze privrž
enosti i gotovosti da sudeluju u „ostvarenju hrvatskog narodnog programa“,

97
da su mnogobrojne narodne manifestacije ustaš ka načela i formalno proglasile hrvatskim
narodnim programom, onda su č lanovi ustaš ke vlade imali punu legitimaciju hrvatskog
naroda kada su govorili, da ne treba birati sredstva kad je u pitanju uniš tenje srpskoga
naroda. Legitimisan tako od hrvatske već ine, ministar dr. Mile Budak rekao je na jednom
banketu u Gospić u, srezu sa srpskom već inom, ovo:

“Jedan dio Srba ć emo pobiti, drugi ć

emo raseliti, ostale ćemo prevesti u katoličku
vjeru i tako pretopiti u Hrvate. Tako će im se uskoro zatrti svaki trag, a ono š
to će
ostati, bit ć
e zlo sjeć
anje na njih."

Da vas upoznam, ako se do sada niste znali. To je onaj isti dr. Mile Budak, koji je u
istorijskoj knjiž
evnosti Hrvatske jošpre aprila 1941. godine zauzeo prvo mesto. Njegovu
teoriju da Hrvati nisu Slaveni veđGoti, odobrio je ceo hrvatski narod.

Drugi hrvatski ministar dr. Milovan Žanićgovorio je 2. juna 1941. godine na najveć em
zboru koga je Nova Gradiš ka ikada videla, š
to znači, da je apsolutna hrvatska već
ina bila
ustaška. On je između ostalog programa za uniš tenje Srba rekao i ovo:

“Ova drž ava, ova naš a domovina, mora biti hrvatska i ničija viš
e. I zato oni koji
su došli ovamo, treba i da odu. Naš a nastojanja kroz stoleća, a osobito ovih 20
godina pokazuju, da je svaki kompromis apsolutno isključ en. Ovo ima biti zemlja
Hrvata i nikoga drugog. Mi to ne tajimo. To je politika ove drž ave i kad to
izvrš
imo, izvrš ili smo ono š
to piš
e u ustaškim načelima!“

Razume se da je zbor velikim ovacijama odobrio ministrove poglede na reš

enje srpskog
pitanja u „Nezavisnoj Hrvatskoj". Tako je hrvatska vlada s punom narodnom
legitimacijom sprovodila istrebljenje Srba.

Katolič ka crkva tesno je sarađivala sa ustaš kim „nač elima“. Da je bašona duhovni stub
na guvnu srpskog muč iliš
tva i da su se oko nje okretale horde fanatizovanih katolika, to
je stvarnost, koja je evidentna i koja u ostalom nije zatajivana. „Katolič ki tjednik“, organ
sarajevske nadbiskupije ili onoga istog nadbiskupa Ivana Šarić a, koji je pod zaš titom
svoga biskupskog dostojanstva, gonjen unutarnjim nagonom jezuitske mrž nje provocirao
za vreme Jugoslavije sve š to je slavensko i srpsko, blagoslovio je, valjda u ime Hrista,
progon pravoslavno-hriš ćanske vere i u momentima teš kih srpskih stradanja svome kleru
dao ovakvo uputstvo:

“Danas je momenat da se u katolič kim redovima za uvijek i posve obrač una sa

Srbima putem katolič ke buntovnosti, koja je jedina u službi pravde, istine i
poštenja. Zato, neka se većjednom prestane sa glupima i Kristovih muč enika
nedostojnim tvrdnjama, da se protivu zla i pokvarenjaka valja boriti u
rukavicama i na fin, otmen način."

Po biskupu Šarić u, zlo i pokvarenjaštvo su Srbi i srpski narod. On, međutim, hotimič no
zaboravlja, da jedino zlu i pokvarenjaštvu može zahvaliti, što mož e biskupovati u središtu
srpske Bosne, kako to na nedvosmislen nač in videsmo u poglavlju „U jednoj ruci krst, a u

98
drugoj mač “, odnosno rezultatima aneksije Bosne i Hercegovine. Biskup Šarić , kao
Hristov tobož nji punomoć nik može zaista biti zadovoljan da se njegovi Jezuiti nisu borili
na fin i otmen nač in kako im to on prebacuje, većsu zasukali jezuitske rukave i valjda ih
u ime Hrista do ramena muljali po krvi pravoslavno-hriš ćanskih episkopa i sveštenih lica.
Nema mož da ni jednih hrvatskih novina iz doba srpske kalvarije po „Nezavisnoj drž avi
Hrvatskoj“, u kojima nije odš tampana koja od Šarić evih pesama, gde se veliča delo
poglavnikovo na istrebljenju Srba. Da li je i to u duhu Hristove nauke „preuzviš eni“
biskupe?! Ustaš ki stožernik dr. Viktor Gutićgovoreć i na zboru u Sanskom Mostu, u
čijem je srezu prema hrvatskoj statistici iz 1910. godine pored 23.598 Srba bilo jedva
4.656 Hrvata, ovako je protumač io stanoviš
te hrvatske vlade:

»Nema viš e srpske vojske! Nema viš e Srbije i gegula naš ih krvopija. Nestaje
ciganske dinastije, a i kod nas će uskoro drumovi pož eliti Srba, ali Srba biti neć e.
Izdao sam drastič ne naredbe za njihovo ekonomsko uniš tenje, a slijedit će nove,
za njihovo potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni naspram jednoga. Drž ite uvijek
na umu, da su to bili naš i grobari i uniš tavajte ih gđe god stignete. Blagoslov
Poglavnikov i moj neć e vam izmać i. Srbi neka se ne nadaju nič emu. Neka ih
nestane iz naših krajeva i naš e domovine! «

Da bi dao jačeg podstreka masovnim ubijanjima Srba, dozvao je Gutićna tribinu Hasana
Šabića i javno ga sa 2.000 dinara nagradio za to š
to je ovaj svojim rukama ubio najviše
Srba u selu Kijevu nedaleko Banja Luke. Na skupš tini u Banja Luci Gutićje produž
io sa
tumačenjem „hrvatskog narodnog programa“ i nagovestio ono š to će posle toga
preduzeti:

»Sjutra ć u pritegnuti. Pucat ć e kič me! Preporuč ite to naš im neprijateljima.

Poruč ite im: Pucat ć e kičme, nastat ć e čišćenja. Nema milosrđa! Poglavnik i
hrvatski ministri jedva čekaju da dođu u očiš ćenu Banja Luku. A to ć e biti jaka
gvozdena metla. Poruč ujem, neka mi niko ne dolazi moliti za naše duš
mane!«

Da se hrvatski narodni punomoćnik i punomoć nik hrvatske vlade dr. Viktor Gutićnije
zadržao samo na pretnjama, to nam je dobro poznato. Poznato je to i narodima Evrope i
van nje. Bilo bi prostorno nemoguć e obuhvatiti sve one zločine, koji su u ime „hrvatskog
narodnog programa" u svakom kutku Hrvatske izvrš eni. Njih ć e verovatno obuhvatiti
knjiga naroč ite namene. Naš a je, međutim, bila namera, da isključ ivo pomoć u hrvatskih
vrela razgolitimo hrvatsko zakulisje tipa Ante Starč evića, koji je u želji za hegemonijom
nad srpskim ž ivljem unutar granica bivše Austrougarske star isto toliko, koliko i boravak
Hrvata na ovome tlu, kojega su davno pre njih naselili srpski pradedovi.

Sve to, razume se, u nameri da srpski narod sazna stvarnu istinu o srpsko-hrvatskom
„bratstvu" i da se u buduć nosti č
uva onoga, što bi ga moglo stati nove krvi i suza. Jer,
Hrvatima je tobož nje srpsko-hrvatsko „bratstvo“ ležalo na srcu samo u toliko, u koliko je
trebalo njime maskirati crno jezuitsko lice. Prema prvim nepotpunim podacima,
prikupljenim za jedva nekoliko prvih meseci ustaš kog divljaštva, mogu se u jedva bledoj
slici ti zloč
ini pretstaviti ovako:

99
Međ u prvim žrtvama, koje su ponele krst srpskog muč eništva, bio je Banjalučki episkop
Platon. Brutalnoš ću koja zasenjuje normalni pojam, ustaš i su ga izveli iz episkopskog
dvora zajedno sa protojerejem Duš anom Subotić em iz Bosanske Gradiš ke. Pod
izgovorom da ga teraju u Kotor Varošradi neke istrage, ustaš i su ga noć u na tome putu
zajedno sa Subotić em muč ili, č
upajući mu bradu zajedno sa kož om i najzad ga u najtežim
mukama dotukli. Ista je sudbina snaš la i protu Subotić a. Bacili su ih zajedno u reku
Vrbanju. Kad im je voda izbacila tela, vlasti su neznajuć i da se radi o vladici Platonu
naredile obdukciju leša u prosekturi banjaluč ke bolnice. U tu svrhu sastavljena je naročita
komisija. Kad je, međ utim, usred obdukcije utvrđeno da se radi o leš u vladike Platona,
vlasti su izdale naredbu da se obustavi obdukcija i da se započ eti zapisnik obdukcije
uništi. Zatim su zemni ostaci vladike Platona i prote Duš ana Subotić a zakopani na nekom
nepoznatom mestu u blizini vojnič kog groblja kod Banja Luke, kako se ne bi znalo za
njihove grobove.

Zagrebački mitropolit Dositej, koji je u vreme ustaške razuzdanosti lež

izvučen je iz postelje i muč
oduševljavala se njegovim muč
zagrebačkim ulicama.
ao teš
ko bolestan,
en č upanjem brade i udaranjem. Zagrebačka gomila
enjem i poniž avanjem za vreme njegovog sprovođenja

Nedaleko Naš ica u jednoj š umi, završ io je retkom muč eničkom smrć u svoj ž ivot
sveštenik Đorđ e Bogićiz Naš ica. Preživeli kolonista Proka Pejinovićiz kolonije Breznika
kod Naš ica stajao je sakriven iza nekog drveća i posmatrao muč eničku smrt ovoga
sveštenika. Poš to su ga doveli u ovu š umu, ustaši su Bogić a vezali za jedno drvo, pa mu
zatim odsekli nos, uš i i jezik. Bradu su mu zajedno sa kož om oderali. Sveš tenik je stenjao
od bola, ali se i pored svega toga drž ao uspravno. Ustaš i su mu zatim iskopali oč i. Pošto
se on i dalje drž ao uz drvo vezan uspravno, rasporili su mu grudi. Tek tada se sveš tenik
nagnuo da padne. Jedan od zloč inaca rekao je tada: „Pazi, majku mu vlaš ku, jošmu srce
kuca!“ Najzad su u njega ispalili plotun, a zatim su pobili jošneke žrtve koje su doveli sa
Bogić em, pa onda napustili š umu. Pejinovićje uspeo da pobegne i da se dočepa Srbije.

U selu Buljanima sreza Slunjskog, ustaš i su naredili svešteniku Branku Dobrosavljević u,

da iskopa grob za svoga jedinca sina studenta. Kad je to posle strahovitog muč enja
učinio, doveli su mu sina i tu ga pred, njim ubili, pa mu naredili da nad njim izvrši opelo.
Za to su se vreme satanski smejali i sveš tenika udarali tako, da je sveštenik za vreme
opela tri puta padao u nesvest, dok najzad nije izdahnuo pored svoga sina. Među
mnogobrojnim divljaš tvima izvrš eno je jedno nad protojerejom Stevanom Ćurč ićem u
Ogulinu. Ustaš i su mu najpre iš čupali bradu, pa mu prebili noge i ruke. Pre nego su ga
dotukli, izvadili su mu oči.

Tamo gde drugi nisu mogli izvrš iti jezuitsku „narudž bu“, jezuiti nisu prezali da je sami
izvrše. „To se vidi iz sluč
aja sveštenika Mihaila Minića iz Bilješ eva u srezu Zenič kom.
Njega je zaklao jedan katolički pop, koji je zajedno sa ustaškom hordom upao u njegovu
kuć u.

100
Izbor oružja za mučenje srpskih žrtava nije zadavao brige ustaš
ima. Čim oružje grublje,
time sadistička naslada veća. Po tim principima ubijen je gvozdenom ćuskijom prota
Špira Starovićiz Avtovca u srezu Gackom zajedno sa drugim sveš tenikom Viš
njevcom.

Nisu retki slučajevi da su ustaše glavama porodica priređivali strahovite poslednje časove
time, što su im najpre ubijali decu, pa tek onda njih. Tako je prota Bogunovićiz Donjeg
Lapca najpre morao gledati kako su mu ubili dva sinč aiž
ić enu. Tek su onda ubili i njega.
Njihova su tela bač ena u onu zajednič ku jamu-grobnicu između Donjeg Lapca i
Bogić evca, koja je postala dolina smrti velikog broja Srba iz Donjeg Lapca, Kulen
Vakufa i drugih okolnih mesta.

Slična ceremonija ljudož derskom plesu oko bele ž rtve izvedena je u Kninskom ustaš kom
logoru, gde su ustaši doveli sveš
tenika Milana Triš aća iz sela Vrlike. Poš
to je posluž
io za
pojedinač na krvnička naslađivanja, zaklan je uz grohotan smeh podivljale gomile.

Poznato je, da su ustaš i bacajuć i veliki broj pobijenih Srba u razne reke ovima prethodno
vezivali za tela kamenje, kako bi se š to manje ž rtava pojavljivalo na površ ini vode. I
pored toga, Drina, Sava, Drava i Dunav, pronosile su bezbrojne leš eve, kojima se broja
ne zna. Među onima koje je u prvim danima ustaš kog divljaštva izbacila Drava, nalaze se
tri sveštenika, čiji se identitet nije mogao utvrditi. Sava je, kako izgleda, svedok mnogo
tež ih zločinstava, jer i posle skoro dve godine od proglaš enja „Nezavisne Hrvatske“
pronosi obezglavljene leš eve, kojima ustaš i privezuju oko tela daš č ice sa natpisom:
„Pasošza Beograd“, „Viđen za Srbiju“, „Putuje svome kralju Petru!“ i slično. Naroč ito je
veliki broj leš eva Sava pronela meseca juna 1942. godine. Početkom juna te godine
javljeno je sa Čukarice, da je Sava među mnogobrojnim leš evima pronela i jednu
kompletnu svadbu sa mladom, mladož enjom i svatovima. Svi su bili jedan za drugoga
vezani žicom. U isto vreme pronela je Sava lešjednog sveš tenika, koji je bio vezan žicom
sa svojom ž enom i ć erkom.

Poš to je klanje bilo najslađe ustaš ko ubijanje, zaklan je 19. juna 1941. godine u Krupi na
Vrbasu prota Bogdan Vranješ ević . Protu Petra Majstorović a iz Doljana u srezu
Gospić kom toliko su muč ili i ponižavali, da se u oč ekivanju ponovnih muč enja sam u
zatvoru obesio. Protu Ristu Ćatić a iz Sojković a u srezu Livno naterali su da u jednoj
obližnjoj š umi gleda muč enič ku smrt osmorice svojih parohijana i ličnih prijatelja, pa su
tek posle toga i njega ubili, a tela im bacili u jednu jamu. U Vlasenici su ž eleli da
odjednom gledaju krv viš e pravoslavnih sveš tenih lica, pa su 22. juna 1941. pobili
sveš tenike Miloš a Savić a, Branka Maksijević a, Janka Savić a, Ljubu Jakš ića i Duš ana
Bobara.

Nekoliko ustaš kih bandita upali su u kuću Osječkog sveš tenika i katihete Voje Vojnović a
i rekli mu da pođe sa njima. Umesto da ga vode na sasluš anje kako su mu rekli, odveli su
ga u pravcu pravoslavnog groblja nedaleko njegove kuć e. Prestrašenoj porodici iskrsla je
strahovita stvarnost pred očima tek onda, kada su kratko vreme posle toga č uli plotun u
groblju. Toga momenta ispuš tao je dušu jedan od retkih srpskih rodoljuba Voja Vojnović .

101
Prota Pajo Obradović, bivš i senator iz Bruvna, MilošPetrovićiz Luž ana, prota Milić
Mandiću srezu Grač ačkom, mostarski sveš tenici Vlada Gvozdenović , Ognjen Radić,
Jevta Vujevići Duš an Aleksić , sveš tenik Nikola Vuč kovićiz Drljač e, sveštenik Dane
Babićiz Svinjca, Bogdan Opač ićiz Gline, prota Damjan Štrbac iz Bosanskog Grahova,
prota Grozdanićiz Raduš e, sveš tenik Ilija Budimir iz Crnog Luga, sveš tenici Ilija Banjac
i Ratko Jelićiz Drvara, kao i mnogobrojni pravoslavni sveš tenici koji su znano ili
neznano krv svoju muč enički prolili za srpstvo i pravoslavlje, ž
rtve su zajednič ke akcije
ustaštva i hrvatskog jezuitizma, koje je preko krvi i suza privodilo nove verske
zarobljenike ne zbog njih samih koliko zbog njihovih potomaka, koje ć e katolič ka crkva
pripraviti vremenom na izmirenje i načiniti ih novim katolič kim janičarima.

Beskrajna je lista mučenja, kojima su bile izlož ene stotine hiljada pobijenih Srba, srpskih
žena i srpske nejač iširom Hrvatske. U ovoj najvećoj nesreć i svih srpskih vremena, retki
su bili oni, koji su umirali jednostavnom smrć u, a da prethodno nisu izvrgavani
neč uvenom sadizmu. Prebijanje ruku i nogu, seč a pojedinih delova tela, najč ešće polnih
organa, soljenje zasekotina po telu, vađenje oč iju i mnogobrojne izmiš ljotine muč enja
koje samo zlikovač ki mazgovi mogu zamisliti, sredstva su, kojima je srpski narod
stavljen na krst mučsniš tva samo zato, da bi se time ostvarilo „hrvatsko narodno pravo“.
Dugačka ć e biti lista zločinačke mnogostrukosti, a bez sumnje jošduž i spisak žrtava, koji
će srpskim pokolenjima kroz buduć nost služ iti kao putokaz na opasnost pred ambisom,
gde je, reklo bi se, strovaljena i svaka pomisao o obnovi srpsko-hrvatske saradnje u novoj
Evropi nezavisno od toga po č ijim će se načelima ona formirati.

Pored onoga, š to se o stradanju pravoslavnog sveš tenstva do 20. jula 1941. svakako u
jednom neznatnom delu ukupnog broja ž rtava moglo saznati, ustaš ka Hrvatska je po
utvrđenom planu započela sa srpskim istrebljenjem, č im je usled izdajstva i ratnih
događaja doš la u priliku da prigrabi vlast i oružje u svoje ruke. U nemoguć nosti da se
pribave potpuni podaci, ogranič ić
emo se samo na pojedine slučajeve iz ustaš ko-hrvatskog
terora do polovice meseca jula 1941. godine.

U velikom jasenovačkom logoru, najveć oj logorskoj grobnici srpstva, priređivana je često

naročita divljačka atrakcija. Na stotine povezanih Srba poređano je uz jedan zid. Jedan
ustaški krvolok izašao bi pred pofronć enim i vezanim Srbima i na duš ak iskapio bocu
ruma. Zatim bi na oč igled nemoć nih Srba naoš trio nož. To mu je vreme bilo potrebno da
alkohol otpoč ne sa dejstvom. A onda bi zaš ao redom sa strane i probadao duš nike
nesrećnih žrtava dok ne likvidira ceo kvantum za taj dan.

Druga logorska atrakcija bio je kavez, jedan metar visok, od bodljikave žice, do pola
metra stavljen u vodu. U njega je uguran bivš i ministar Oton Gavranč ićkoji je morao
sedeti u toj vodi jer se nije mogao ispraviti. U takvom je stanju prikazivan kao Hrvat za
„mustru“ sve dok u najtež im mukama nije izdahnuo. Ali, dozvolimo da o Jasenovač kom
„logoru smrti“, kako su ga sami Hrvati-ustaš e nazivali, govore oni jedva hiljaditi sreć
nici,
koji su se kao nekim č udom iz prič a o „Hiljadu i jedne noć i“ spasli i u Komesarijatu za
izbeglice zapisnič ki nacrtali hrvatsko-ustašku politiku potpunog istrebljenja kako Srba,
tako i onoga malog broja njihovih simpatizera.

102
Vojislav Prnjatovićsekretar Trgovač ke komore iz Sarajeva, koji se sa 13 svojih drugova
spasao iz „logora-smrti“, izjavio je 9. aprila 1942. zapisnič
ki između ostaloga i ovo:

“U č etiri blombirana teretna vagona, posle dvodnevnog putovanja bez hrane i

vode, doprać eno je 24. decembra 1942. godine na stanicu Jasenovac 62 muš karca
i 150 žena (sve Srbi) iz Sarajeva. Kako smo iz vagona izlazili, ustaš e su nas
udarali kundacima. Poš to su nas poređali, oterali su nas muš karce u ustaš ki
„tabor“ u samom mestu Jasenovac, dok su ž ene odvojene i odvedene na drugu
stranu. Kad smo stigli u „taborsko“ dvoriš te, tu smo ponovo postrojeni. Kratko
vreme iza toga stigla je jedna grupa od 19 zagrebačkih Srba, koji su većpo
spoljnjem izgledu odavali š kolovane ljude. Njih su odvojili u posebnu grupu tako,
kao š to se malo dalje nalazila jošjedna grupa od oko 140 Jevreja! Posle izvesnog
vremena, ustaš i su nas najpre površ no pretresli u dvorištu, pa je zatim jedan po
jedan vođ en u „taborsku“ kancelariju, gde nam je oduzet sav novac i stvari od
vrednosti. Pri izlasku iz kancelarije, doč ekivali su nas ustaš e kod vratiju i mlatili
nas š tapovima kao stoku. Poš to su nas tako opljačkali i pretukli, vratili su nas u
dvoriš pte, gde smo ponovo obrazovali one tri grupe. Malo posle toga izaš ao je iz
„taborske“ kancelarije komandant logora, zloglasni Miloš Ljubomir, bivš i
emigrant, nesvrš eni pravnik iz Ljubuš kog. Čim se pojavio u dvoriš tu, naredio je
da mu se donese oveć i demiž on (pletena boca) rakije. Tu pred nama otpoč ela je
ustaš ka pijanka. Poš to se napio, Milošse odjednom izdvojio iz one grupe ustaš a
sa kojima je pio i izvadivš i bodežiz korica uputio se prema onim devetnajstorici
zagrebačkih Srba. Izmoreni i oš amućeni svime onim š to se dotle sa nama
deš avalo, nismo bili svesni onoga š to ć
e nastupiti. Kad se približ io ljudima, poč eo
je da psuje i vič e, te na našuž as, počeo redom da kolje ljude. Zarinuo bi nožu
vrat sa strane i naglo trgao u stranu tako, da je u jedan mah presekao ž ile kucavice
i grkljan. Krv bi š iknula na lice i grudi čoveka-zveri. Žrtve su stajale ukočeno
prestravljene kao zamrle i, u glavnom, rezignirano sa apatijom bez glasa
doč ekivali udarac nož a. Tek po neki bi dao glas od sebe, ili instinktivno ispružio
ruku prema ubici, da trenutak posle toga padne mrtav. Bili smo užasnuti. Koliko
je to klanje trajalo, ne znam. Kao, kroz maglu, video sam kako je Milošdovrš io
posao sa tom grupom zagrepč ana, pa se krvava lica, prsiju i ruku uputio prema
naš oj grupi. Bio sam siguran da mi je doš ao už asan kraj. Iduć i prema nama,
zapelo mu je oko na jednom naš em bosanskom seljaku u gunju. Bio je to neki
seljak iz Pala kod Sarajeva, č ijega se imena ne seć am. Nesreć nik je bio drugi do
mene. Ubica mu je naglo pristupio i stao da mu zabada bodežu grudi gde stigne, a
kada je ovaj pao, priklao ga je kao i one pre toga. Hteo je da nastavi svoj už asni
posao, ali se u to pojavio na vratima zgrade ordonans i javio mu da ga zovu na
telefon. Milošje na to zatakao nožu korice, naredio da nas preostale poteraju u
logor, pa se uputio u zgradu. Toj slučajnosti mož emo ostali zahvaliti, š to smo toga
momenta ostali ž ivi. Uz grdnje i batine, prevedeni smo posle toga u logor, koji se
nalazio odatle udaljen oko 3 km na uš ć
u Lonje u Savu, gde se nalazi fabrika firme
Bač ići drug. Sutradan po naš em dolasku, dakle na sam dan katolič kog Bož ića,
doterana je jedna grupa od 56 Srba iz Pakraca. Ustaš ama niš ta nije smetao Bož ić ,
da njih 36 poubijaju u „taborskom“ dvoriš tu.

103
Masovna ubistva, sem onih u jasenovač kom „taboru“ gde se Srbi najpre pljačkaju,
vršena su obič no pred logorskom kancelarijom, koja je bila udaljena od naš e
barake oko 500 metara. O broju masovnih ubijanja dobivali smo podatke od
„grobara“, odnosno onih zatočenika koji su bili određeni da pobijene sahranjuju.
Ovi su grobari stajali pod komandom jednog sarajevskog Jevreja, po zanimanju
geometra. Ovakva su ubijanja najviš e vršena na groblju. Posle 25. decembra, pa
sve do kraja januara 1942., doterivane su pojedine grupe Srba, Jevreja i po
nekolicina Hrvata u logor. Poš to ustaš
i nisu trpeli veće brojno stanje od 1000, to
su novi pridoš lice bivali redovito „likvidirani“. Poš to bi ih pred logorskom
zgradom povezali međusobno ž icom, odvodili su ih na groblje, gde su ih
naterivali da legnu potrbuš ke u većranije iskopane jame, duge 100 do 200 metara,
a š iroke 2 metra. Dubina se nije mogla već a postići od 50 santimetara zbog
podzemne vode. Ustaš e su zatim uzimali drvene maljeve i sekire i sa njima redom
razbijali glave ležeć im žrtvama, ili ih bodež ima probadali. Zatim su „grobari“
zatrpavali pobijene.

Drugi nač in „likvidacije“ vrš en je u samom logoru kad se brojno stanje poveć a
iznad 1000, da bi se logor ispraznio. Tada bi ustaš i naredili takozvani „nastup“
(zbor). Ujutru 2. januara 1942. naređen je „nastup“, pa smo morali svi izać i pred
baraku i postrojiti se. Ustaše su prolazili pored stroja, zagledali svakoga ponaosob
i odvajali po volji. Zatim su odvojene povezali ž icom i otpremili na groblje, gde
su poubijani maljevima i sekirama. Sećam se da su u toj grupi pobijeni
Milutinovići Ruž ić, menjači iz Sarajeva, Vojo Erićtrgovac iz Sarajeva i Jovan
Beć ir pukovnik u penziji takođ er iz Sarajeva. Pored tih masovnih ubistava, ređala
su se svakodnevna pojedinač na ubistva, kao obič na logorska pojava.

Sem ovih ubistava, vrš eno je likvidiranje bolesnih zatoč enika Veliki broj
zatoč enika iako svesni š ta ih č
eka, morali su se javljati za lekarsku pomoć, pa se
tako logorska bolnica za 10-15 dana napunila. Kad se tako nakupi izvestan broj,
ustaš e obično pred več e dolaze i izbacuju bolesnike pred bolnicu, gde ih sekirama
i maljevima ubijaju, pa se zatim prenose na groblje i zakopavaju. Poč etkom
februara 1942. javljeno je ustaš koj logorskoj upravi da ć e logor posetiti jedna
međunarodna komisija, sastavljena od Srpskog Crvenog Krsta, Mađ ara, Nemaca,
Italijana i predstavnika Vatikana. Odmah su ustaš i preduzeli opsež ne radove na
izradi novih baraka i ostalih zgrada, koje bi imale prikazati komisiji
„Potemkinova sela“. Radilo se po ljutoj zimi. Uoč i samog dana dolaska komisije
dovedeni su iz varoš i oko 15 do 20 kvalifikovanih majstora, koji su obuč eni u
nova radnič ka odela, samo im je stavljen na ruke zatoč enički broj iako ovi nisu
bili zatoč enici većHrvati, pa su postavljeni za maš inama u logorskoj fabrici,
tobož e kao zatočenici. Iz bolnice su izbač eni svi bolesnici i poubijani pred njom
sekirama maljevima i nož evima, a u krevete su legali hrvatski bolnič ari, pa čak i
sami logorski lekari. Tako je komisija mogla da vidi dobro odnegovane bolesnike
i prilično ugojene radnike u radionicama, dok su stvarni zatoč enici bili uklonjeni
od dodira sa komisijom, koja se pohvalno izrazila o prilikama u logoru."

104
 Stevo Simićiz Cepeliš a kod Petrinje dao je 9. aprila 1942. godine zapisničku
izjavu o prilikama u jasenovačkom „logoru smrti“, pa je izmeđ u ostaloga rekao i
ovo:

“Koncem meseca septembra 1941., dvojica Srba zatoč enika koji su pod
stražom radili u š umi, uspeli su da pobegnu. Ustaš i su radi toga zatvorili u
naroč ito udeš eni bodljikavo-ž ičani prostor 26 istaknutih Srba, koje su tu
na otvorenom i podvodnom terenu drž ali 6 dana. Za to su vreme drž ali
stražu nad Srbima Jevreji. Posle 6 dana su ih napola mrtve izvukli,
povezali im ruke na leđa i poš to su ih pred logorskom kancelarijom svukli,
odveli su ih prema groblju. Posle nekoliko minuta č uli smo plotun. Među
tako glađ u i batinama izmuč enima, znam da su pobijeni Steva Bož ić
trgovac, Duš an Bjelanč ići Lazo Belićsvi iz Slavonskog Broda.“

Po iskazu Vukaš ina Žegarca iz Glavica, u srezu Otoč ak, u ovoj grupi od 26 muč enika
nalazili su se i dr. Pero Todorovićlekar iz Travnika, Vlado Berićtrgovac iz Sl. Broda,
Jovo Sabljić iz Sunje, Marković narodni poslanik iz Vlasenice, Risto Narandž ić
penzioner iz Bjeljine, Jovo Nikolićiz Petrinje, Duš an Čelik penzioner iz Sarajeva, Danilo
Grkovićpenzioner iz Mostara i drugi. Posle ovoga pokolja, desio se jošjedan u logoru
ciglane Bač ićradi pokuš aja begstva. Desetorica zatoč enika iz Trnove u Bosni pokuš ali su
da pobegnu iz ciglanskog podruma noć u, ali su svi poubijani. Ustaš i se time nisu
zadovoljili, većsu u jutro izveli ostale iz toga odelenja, njih oko 250 na broju, od kojih su
nož evima zaklali preko 200. Tako je od te grupe ostalo svega 48 ž ivih. Razume se, samo
do iduće prilike. Đuro Medić , trgovac iz Slavonskog Broda, rekao je u zapisniku od 11.
aprila 1942. godine pored ostaloga i ovo:

“Posle odlaska međunarodne komisije (6. II. 1942.), a za vreme moga boravka u
logoru, nove transporte Srba doč ekivali su ustaš e na ž eljeznič
koj stanici i odmah
ih odvodili u takozvani tunel kod ciglane, gde su ih klali nož evima, te ubijali
drvenim maljevima i sekirama po glavi. Njihove su leš eve ustaši palili u peć i od
ciglane. Ustaše su tako kod nekih nanovo pridoš lih transporata ubijali 50 %, a kod
nekih 100 %, odnosno č itave transporte." Na dan 22. marta 1942. u nedelju oko 9
sati pre podne, otiš ao sam u kancelariju pilane da se ogrejem, poš to su ovu
kancelariju vodili židovi, od kojih sam jednog od ranije poznavao. Kancelarija se
nalazila u onome ciglanskom tunelu, gde ustaš e vrše ubijanje novopridoš lih Srba.
Na prolazu prema kancelariji video sam pred glavnom ustaš kom kancelarijom
grupu od 47 Srba seljaka iz okoline Doboja u Bosni. Neposredno posle moga
ulaska u kancelariju, dovezena je ova grupa Srba pred kancelariju gde sam se ja
nalazio. Čuo sam kako su ih ustaš e ispitivali od kuda su, jesu li četnici i jesu li bili
u borbi. Iz odgovora ovih Srba razumeo sam, da su oni bili mirni domaćini kod
svojih kuć a dok je okolica Doboja bila u vlasti č etnika. Posle ovoga ispita, koji
sam dobro č uo kroz jednostavna drvena vrata, jer je govor bio veoma glasan,
nastalo je klanje i ubijanje drvenim maljevima. Čuo sam glasnu zapoved
zapovednika logora Miloš a Ljube ustaš kog poruč nika: „Ubijajte č etiri po č etiri, a
ubijene neka nose osmorica!“ Za vreme ubijanja koje je trajalo oko 2 sata, č uli
smo u kancelariji ustaš ka naređenja žrtvama kao: „Lezi“, „Sagni glavu“, „Digni

105
 glavu!“. Posle svake zapovedi padali su udarci drvenih maljeva. Čuli smo tada
pojedine ustaš e kako su vikali: „Da ti vidim krv!“, ili „Gde ti stoji srce!“. Posle
toga bi nastupio jauk i roptanje ž
rtve.“

Drago Hadž ičolakovićsekretar Trgovač kog udruženja u Bjeljini na zapisniku od 13.

aprila 1942. godine o ishrani u Jasenovač
kom logoru rekao je:

“Jevreji, koji su u istom logoru bili smeš teni, dobivali su ž ivotne namirnice od
svojih bogoš tovnih opš tina, pa su od toga po neš to otkidali i nama davali. U to
vreme vladala je među Srbima u logoru neopisiva glad. Srbi su svu divlju travu u
logoru pojeli do zemlje. Katkada su nam Jevreji skuvali ljuske od krompira, koje
su za sebe kuvali, a nama dali ljuske, ali je i to bilo malo i retko. Ljudi su se pri
hodanju ljuljali od velike gladi. Kao karakteristiku toga stanja navodim jedan
slučaj: Jedan seoski mladićiz zvornič kog sreza naiš ao je jednoga dana na izmet
jednog Jevreja, koji je imao proliv. U tome izmetu je bilo nesvarenih zrna pasulja,
koje je ovaj seljak pokupio i pojeo."

Milivoje Nikolić, električ

ar iz Visokog, imao je kao grobar u logoru prilike da vidi
neviđene užase, a sa njime i Relja Bilanović , kazandžija iz Čipulić a kod Bugojna. U
njihovom iskazu, koji obuhvata 15 stranica otkucanih maš inom, ima i ovo:

“Zato š to su četvorica Srba karlovč ana pokuš ali begstvo, ustaši su postrojili 140
Srba i oko 200 Jevreja, sve već inom staraca. Morali smo stajati u vodi do kolena.
Zatim su izveli dva prež ivela begunca i tu ih pred nama motkama pobili. A onda
su nam naredili da zagazimo u oko 2 metra duboku vodu, te da plivamo u naokolo
oko 200 metara dugom stazom. Bilo je to na sam dan Svetog Arhanđela Mihaila,
21. novembra 1941. godine. Plivanje je trajalo oko pola sata, a kada su nam
naredili da izađemo, utvrđeno je da nedostaje 72 č oveka. Ustaš i su nas ponovo
nateraln u vodu da ih traž imo. Tako smo morali gnjurati po vodi dok ih sve nismo
povadili. Tada su nam naredili da ih sve strpamo u većpripremljene rake i
zatrpamo. Bilo ih je mnogo ž ivih, ali se mi nismo smeli na to obazirati. Meni se
dogodilo da me je prepoznao među njima Mika Kovač evićiz jednog sela u Bosni,
koje se nalazi nedaleko Banje Koviljač e. On mi je viknuo, dok je lež ao u raki pred
zatrpavanjem i zamolio me da ga spasim. Ma da je to sobom donosilo smrt,
pokuš ao sam da ga izvuč em, rač unajuć i da me ustaš e neće primetiti. Primetio me
je, međutim, Jevrejin Bruno Dijamantš tajn zvani „Bugar“ koji je vrš io duž nost
logornika, a docnije je čak i nosio ustaš ku uniformu. On je na mene trgao nož , ali
sam ja uspeo da umaknem između neke rasturene građe u baraku, pa poš to je već
bio mrak, Dijamantš tajn me nije prepoznao, a ja sam se njega dugo vremena
klonio. Tako je nesreć ni Mika Kovač evićsa mnogima drugima ž iv sahranjen."

Strahovita je priča Relje Bilanovića o jednom slučaju u baraci, odakle je pokuš ao da

pobegne neki Rade Furtula – pećar iz okolice Sarajeva. Zatočenici su znali da ć
e za taj
pokuš aj platiti životom dve stotine i više stanovnika ove barake. Bilanovićo tome
zapisnički priča ovako:

106
 “Ustaš e su Furtulu, ovoga puta iznimno, predali nama u baraci i naredili nam da
ga mi sami do zore moramo ubiti, ako neć emo da nas sve pokolju. Bili smo
sigurni da ustaš i ne prete na prazno. Furtula je do zore morao biti mrtav. Ali, on je
bio našdrug i tež ak nas je udes zadesio. Jer, ili je on imao poginuti od naš e ruke,
ili mi svi od ustaš ke. Poš to smo se dugo savetovali, reš eno je najzad da ga
privež emo za jedan stub pored kible. Svaki od nas koji je tokom noć i imao da vrši
nuž du u kibli, imao je duž nost da ga udari motkom ili sekirom, jer niko nije hteo
da ga sam ubije. Na kiblu se mnogo iš lo zbog vodene hrane. Stisnuta srca, svaki je
od nas morao da doprinese sa svoje strane ubijanju Furtule, da bi spasio sebe i
ostale. Posle izvesnog vremena, Furtula je bio napola mrtav. U jednom trenutku
ugledao je mene i prebijenim glasom mi rekao: „Relja, udri me dobro, da š to pre
svrš im...“ Meni se zamaglilo pred oč ima, ali sam video a treba č o-veku prekratiti
muke. Sa zamagljenim oč ima od jada i bola, više nesvesno nego svesno, uzeo sam
sekiru i zapitao ga: „Rade, hoćešli mi alaliti?“ – „Hoć u Reljo..“ odgovorio je on i
nastavio: „Samo me dobro udri da odmah svrš im...“ Ja sam na to zamahnuo
uš icom sekire i udario ga po glavi, koja mu je klonula. Mislio sam da su mu muke
završ ene, ali je on na naš e zaprepaš ćenje posle pola sata opet podigao glavu i
preš avši pogledom po baraci zastao na meni. „Reljo... Hodi ovamo i udri me
jač e!“ Opet sam uzeo sekiru č vrsto re-š en da č oveku prekratim muke i tada je
zaista svrš io."

Branko Popović– konobar iz Doboja – na sasluš

anju od 14 aprila 1942. iskazao je pored
ostalih grozota:

“Jedno pre podne određen je bio da poč isti baraku za vreme dok su ostali bili na
poslu MilošIvić– 18-godiš nji zatočenik iz Doboja. U baraki se tada nalazilo
nekoliko bolesnika, koji nisu mogli ić i na rad. Dok je Ivićč istio baraku, naiš
ao je
Jevrejin zvani „Bugar“ u pratnji jednoga ustaš e. Obojica su – bez ikakvog razloga
– poč eli da mlate bolesnike š tapovima, a zatim su i Ivić a oborili sa nekoliko
udaraca. Dok je Ivićlež ao, priš ao mu je Jevrejin „Bugarin“ i zaklao ga nož em.
Ovo sam ja lič no video, jer sam baštada naiš ao nekim poslom u baraku."

Inž
. Vladimir Lonč
ar iz Pakraca opisao je u zapisniku od 8. juna 1942. godine:

“Sa 74 Srbina iz Lipika i Pakraca doteran sam na sam katolič ki Božić1941.

godine u jasenovački logor. Čim smo stigli, doč ekao nas je logorski komandir
zloglasni MilošLjubo i gestikulirajuć i uzviknuo: „Zaš to bašja moram sve Srbe
pobiti!? Ima valjda jošlogora po Hrvatskoj!“ Poš to je izvrš eno postavljanje
mitraljeza oko nas, obavljena je pljačka prtljaga. Zatim je ustaš ki poruč nik Ljubo
zapitao glasno ima li neki pravnik među nama. Javio se Vlado Ilićstareš ina
sreskog suda u Pakracu. Poruč nik je prišao bliže stroju iz koga je za dva tri koraka
istupio Ilić. On je odmah postavno Iliću pitanje: ,,Koliko si Hrvata osudio na
smrt?“ Poš to mu je Ilićodgovorio da kao sudija sreskog suda nije nikoga mogao
suditi na tako visoke kazne, poručnik mu je rekao: „Šta bi ti rekao, kada bih ja
tebe sada osudio na smrt!“ „To je vaš a stvar!“, rekao je sudija Ilići povratio se u
stroj. Posle nekog vremena prisetio se poruč nik i ponovo zapitao: „Gde je taj

107
 pravnik?“ Poš to se sudija javio, poruč
nik mu je naredio da izađe iz stroja i skine
zimski i donji kaput. Zatim ga je poveo prema jednoj gomili cigala malo podalje,
gde je od jednog ustaš e uzeo karabin i ispalio tri metka u Ilića, koji se srušio.
Posle nekoliko minuta Ilićje pokazao znake ž ivota, na što je poručnik u njega
ispalio joštri metka i za svaku ga sigurnost zaklao ustaš kim bodež om, pa ga
okrenuo licem prema zemlji, a onda ga rasporio ispod lopatice i izvadio mu srce.

Kad je sa njime svrš io, naredio je ostalima da se jave koji su rodom iz Like. Poš to
su se javili neki, njih oko 20-30, poruč nik ih je odveo do one gomile cigala i tu ih
redom zaklao. Njemu je tada priš ao ustaš ki zastavnik Matkovići zamolio ga za
dozvolu, da i on mož e jednog Srbina zaklati za Bož ić. Kad mu je to poruč nik
dozvolio, Matkovićje izabrao Jocu Divjaka zakupnika „Kur-salona“ iz Lipika
koga je odveo do one gomile poubijanih Srba, pa ga tu povalio i ž ivom mu
izvadio srce, koje nam je zatim pokazivao. No ni to mu nije bilo dosta. Zbog tek
izazvanog „apetita" zatražio je od poruč nika dozvolu da jošdesetak Srba zakolje,
što je i uč injeno. Nama je naređ eno ostalima, da ni jednim gestom ne smemo
pokazivati znake negodovanja. Ipak je neki Šakićpokazivao odvratnost, radi čega
mu je priš ao poruč nik i u njega ispalio nekoliko revolverskih metaka."

Drago Svjetličić– brijačiz Doboja – u zapisniku od 7. jula 1942. dao je jošjednu slič
icu
krvavog katoličkog Bož ića 1941 godine.

“Na sam katolički Bož ić1941. ustali su iza ruč ka poruč nik MilošLjubo sa
nekolicinom ustaš a, među kojima se nalazio i jedan postariji, koga su zvali
imenom „Tatek“, a koji se zajedno sa Pavelić em povratio iz emigracije. Trebalo je
za lično zadovoljstvo „Tatekovo“, izabrati jednoga Srbina, koga ć e ovaj
svojeručno ubiti. U tu svrhu postrojeno je pred vratima oko 20 Srba, a onda je
Milošrekao „Tateku“ da sam izabere kojega hoće. „Tatek“ ga je izabrao i poč eo
da puni puš ku, ali kako nije znao sa njome rukovati, opalila je pre vremena i
ranila dvojicu drugih Srba u stroju. Tada je ustaš
ki poručnik pristupio ranjenima i
dotukao ih, a zatim ubio i onoga, kojega je „Tatek“ izabrao. Tako su ustaš i
završ ili bož
ićnji ručak sa srpskom krvlju.

Inž. Sima Ćurkovićiz donje Trnave kod Bjeljine u zapisniku od 12. juna 1942. godine
dao je i ovaj detalj:

“U novembru ili decembru 1941., doveden je sa jednom grupom Srba u logor i

jedan vrlo lep, visok i snaž an č ovek. Dvojica ustaš a gledajući ga, poveli su
razgovor, pa jedan od njih reče drugome: „Ovaj sigurno ima dva srca!“ Drugi mu
na to odgovori, da to ne mož e biti. Razume se, da se razgovor namerno vodio
tako, da to ovaj Srbin dobro č uje. „Uverićešse da ovaj ima dva srca! – reče prvi
ustašdrugome i izvadi svoj nož , sa kojim je polako kopkao po prsima onoga
čoveka sve dotle, dok ga nožem nije povredio u srce, usled čega je ovaj pao
mrtav. Ova je ustaš ka igra bila unapred dogovorena, jer im je smetalo da vide
ovako zdravog i snažnog čoveka.
Samo unutar jasenovačkog logora, po mome sudu, pobijeno je u razmaku od

108
 avgusta 1941. do sredine maja 1942. oko 12.000 zatoč enika. Koliko je pak Srba
pobijeno izvan logora i onih brojnih transporata koji su upućivani u Jasenovac, ne
zna se.“

Dozvolimo sada Sreti Popović u kozmetič aru iz Osijeka, koji je najpre bio u Jasenovcu, a
zitim u Staroj Gradiš ki, odakle je uspeo da pobegne, da nam u zapisniku od 12. jula 1949.
godine prikaž e najjezivije atrakcije ustaško-hrvatske soldateske, kojima svakako nema
ravnih u istoriji č
oveč anstva – gladijatorske borbe.

“Dok smo se nalazili u ciglanskom tunelu, gde su nas doveli da nas najpre
opljač kaju, izdvojili su ustaši Pavla Borbaš a – apotekara iz Osijeka – i nekog
radnika iz Beliš ća, prezimenom Pekotu. Kako. su obojica bili usled duž eg
nebrijanja obrasli u brade, ustaši su im brade spalili, pa ih zatim premlatili nekim
letvama i najzad pred nama dotukli iz puš aka. Pojedine partije novih zatoč enika
odvodili su izravno u ciglanu i tamo likvidirali. Nekoje partije novodovedenih
zatoč enika pobili su u tunelu drvenim maljevima, a nekoje su ž ive spalili u
ciglarskoj peć i. Jednoga dana u mesecu septembru 1942. godine, deveden je u
logor transport Srba seljaka iz Mlake, sreza novskog. U tom je transportu bilo
mnogo ljudi, ž ena i dece. Čim je prispeo u logor, odmah je odveden u tunel
ciglane i tamo likvidiran. Niko iz ovoga transporta nije ostao živ. Video sam
jednog dana, kada je komandant logora MilošLjubo pred nama zaklao nož em
jednoga Srbina,. a posle toga olizao krvav nožgovoreći: „Oh, kako je slatka
srpska krv ! Jedino transporti Hrvata zatoč enika nisu bili likvidirani. Sa njima se i
inače bolje postupalo, a imali su i bolju hranu.

Uprava jasenovač kog logora likvidirala je Srbe na jošjedan neč uven način.
Priređivane su č eš će takozvane „Gladnjatorske borbe“ kako su ih ustaš i nazivali,
Ove „gladijatorske borbe“ priređivane su kada bi u logor stigao koji funkcioner iz
glavnog ustaš kog stana iz Zagreba. One su priređivane njima u poč ast, a č esto su
puta priređivane i bez toga, samo za razonodu jasenovač kih ustaš a. Srbi
zatoč enici su tada postrojavani u stroj naokolo mesta na kome su se vodile
„gladijatorske borbe“. Uprava logora je iz stroja Srba izabrala dvojicu, obič no dva
brata ako su bili zajedno u zatoč eniš tvu, ili inače dva Srbina. Postavili su ih na
sredinu kruga u izvesnom razmaku i dali im svakome po drveni malj. Zatim su im
objasnili, da jedan od njih mora biti mrtav, pa neka borbom odluč e ko ć e od njih
ostati u životu. Na dati znak otpoč injala je borba na ž ivot i smrt. Kada bi jedan
pao na zemlju, drugi je morao ovoga svoga mrtvog druga i dalje udarati po glavi
sve dotle, dok mu mozak ne prospe. Uprava logora bi tada pogazila obećanje, pa
bi izabrala drugoga Srbina iz stroja, koji se morao boriti sa pobednikom iz
prethodne borbe. Ove „gladijatorske borbe“ trajale su obič no po dva sata. Za to
vreme ubijeno je obič no 40 do 50 Srba. Ovim „gladijatorskim“ borbama
prisustvovali su ustaš i gosti i oni iz logora. Oni su ispred nas na sedalima sedeli i
naslađivali se gledajuć i ovu borbu, te se kao sumanuti smejali urlajuć i: – Udri
bolje!, – Viš e na levo!, –Viš e desno!“ i slič no. Kad je na onim „gladijatorskim“
borbama sudelovao i izaslanik glavnog ustaš kog stana u Zagrebu, sedeo je na
posenom poč asnom mestu i urlao zajedno sa ostalim ustaš ama od oduš evljenja."

109
Ovo je svakako jedna bleda slika, ili neznatan iseč ak iz obilja grozota, kojima su bili
izvrgnuti milioni Srba svih doba starosti. Isto je tako i sam jasenovač ki logor kao celina,
samo iseč ak iz sistema ustaško-hrvatske politike, da zatre i sećanje na Srbe. Jer, srpsko
gubiliš te nije ograničeno na jasenovački i ostale logore, većje veliki taman toliko, koliko
je velika i „Nezavisna drž ava Hrvatska".

Ako se danas, posle milionskog uniš tenja Srba po Hrvatskoj nađe jošpo neko, ko
postavlja teoriju „Neodgovorne mase“, taj je ili sam neodgovorna masa, ili je prepredeni
pripadnik politike „svrš enog č ina“ u hrvatsko-ustaškoj služ bi, poš to su logori za Srbe i
ono malo jugoslovenski orientisanih Hrvata bili zvanič ne hrvatske ustanove, uklopljene u
hrvatsku drž avnu administraciju i budžetirane iz drž avne kase, a njihovi funkcioneri
postavljani ukazima vlade š efa hrvatske države. Ostavimo li na stranu č injenicu, da li su
ove logore poseć ivale komisije međunarodnog Crvenog Krsta, za koje su se prilike
uklanjali svi tragovi mnogostrukih masovnih zloč ina i komisiji prikazivana
„Potemkinova sela“, uniš tavanje Srba zatoč enika iš
lo je po liniji državne politike, koju je
podržavala velika već ina hrvatskog naroda, uč lanjena u ustaš kim organizacijama.

Neć e biti bez interesa č uti, š

to misli o odgovornosti za masovne pokolje Srba po
Hrvatskoj dr. Paja Janjanin – advokat iz Vinkovaca – na č ijoj se kući prilikom ma kakvih
hrvatskih svetkovina u doratnom ž ivotu redovito vila hrvatska zastava, iako je on Srbin
pravoslavne vere. Evo š ta razočarani dr. Janjanin na zapisniku od 11. novembra 1943.
godine o tome kaž e:

“Posle organizovanja ustaš ke vlasti, Hrvati su se listom upisali u ustaš ku

organizaciju, a mnoge organizacije Mač ekove seljač ke stranke (HSS), listom su
prilazile ustaš ama. Gornji primer najbolje dokazuje, da je sav hrvatski narod
odobravao ustaš ki režim i njegova zlodela i da se sa njime identifikovao. Bilo je
nekolicina ljudi, koji su se po strani držali, ali niko od njih nije protestovao protiv
ovih zlodela. Uveren sam, da su oni Hrvati, koji su se drž ali po strani, u duš i se
radovali progonu Srba. Čovek normalne logike oč ekivao bi od te ustaš ke vlasti, da
će progoniti one Srbe, koji su se eksponirali za vreme raznih politič kih režima u
Jugoslaviji, kao narodne poslanike, velike ž upane, š efove policija ili sreske
nač elnike. No, hrvatski ustaš e progonili su kolektivno sav srpski narod, bez obzira
kojoj je ko političkoj partiji pripadao i kako se u druš tvu prema Hrvatima
ophodio. Njihova je tendencija bila, da se istrebi sav srpski narod, te da na toj
teritoriji ostanu homogeni i da taj teritorij zadrž e kao svoju več nu „Nezavisnu
drž avu Hrvatsku“.

Dajuć i definiciju o zverstvima po Hrvatskoj, sudija sreskoga suda u Bjelovaru Branko

Jakšiću zapisniku od 12. oktobra 1942. godine tvrdi, da je pokolj nad Srbima u Gudovcu
izvršila „Hrvatska seljač ka zaštita“, dakle Mačekova borbena formacija i na kraju
zaključ uje:

“Mož e se reć i, da se sve ovo vrš ilo i vrši konstantno i po jednom utvrđenom
planu. Miš ljenja sam radi toga, da ć e ostatak Srba koji je tamo ostao biti uniš
ten
na isti način, kako je to bilo i sa stotinama hiljada drugih Srba, koji su nevino

110
 završili svoje ž ivote u jednom istorijskom razdoblju, koje se jošjedino može
uporediti sa starovekovnim i srednjevekovnim zverstvima Džingis kana i drugih
barbarskih naroda“.

Nemoguć e je u jednom orgranič enom prostoru opisati sva masovna srpska gubiliš ta po
„Nezavisnoj Hrvatskoj“ Pa ipak, pored Jasenovca, Slavonske Pož ege i drugih, moramo se
osvrnuti i na onaj prirodni ambis u Velebitu, gde su bač ene desetine hiljada srpskih
žrtava, u najviš e slučajeva ž ivi ili ranjeni. Mnogobrojni iskazi onih Srba izbeglica iz
sabirnog logora u Gospić u, koji su č ekali na red da budu odvedeni i likvidirani u ovaj
ambis, a pukim sluč ajem spaš eni iznenadnom talijanskom okupacijom toga dela
Hrvatske, slaž u se u detaljima. Čujmo stoga Dragu Svjetlič ića – brijača iz Doboja – š ta
kaž e o Velebitskoj „dolini smrti":

“Kaznionica u Gospić u bila ja sabirna stanica za one Srbe iz Hrvatske, koji su od

mesnih vlasti određeni za Velebit. Za vreme moga boravka u ovoj kaznionici, od
kako sam 9. avgusta doveden, pa do 25. avgusta 1941. godine, formiran je
svakoga dana u kaznionič kom dvoriš tu po jedan transport za Velebit. Svaki put je
u transportu bilo 800 do 1200 ljudi. Oni su vezani dva po dva ž icom, a zatim su
spojeni jednim lancem po sredini povorke. Svaku večer vrać ali su se ustaš ki
pratioci nazad u kaznionu, noseć i sobom one spojne lance, koje su sutradan
upotrebljavali za sledeć i transport. Na ovakav nač in odvedeno je za vreme moga
boravka oko 18.000 Srba, koji su na Velebitu ubijani tvrdim predmetima po glavi,
a zatim bacani u jedan dubok ambis u stenama. Dana 24. avgusta 1941. formiran
je novi transport od 900 Srba, među kojima sam i ja bio. Poš to smo strahovito
stegnuti ž icom i svezani spojnim lancem i kada je sve bilo spremno za polazak,
stigla je iznenada naredba da transport ne kreće. Ustaš ki krvnici su bili strahovito
ozlojeđ eni na ovo naređenje, a glavni vezivačneki Ivica jadikovao je: „Zar smo se
badava muč ili dok smo ih vezivali! Neka ih sada odvezuje ko hoće!“ Najzad su
odvezali nekolicinu Srba, a ovi ostale, pa su nas sutradan sproveli vozom za
Jasenovač ki logor. Isti ovaj ustaš ki krvolok Ivica, kome ne znam prezimena,
rekao nam je za vreme putovanja u vozu: „Zahvalite Bogu š to niste otišli u
Velebit. Jer da ste tamo otiš li, sada biste bili na nebu."

To su rezultati srpsko-hrvatskog bratstva. To su rezulati več itih obzira prema „hrvatskom

delu naš ega naroda“ za vreme zajednič kog ž ivota, u državi Jugoslaviji, koja je bila
svač ija, a najmanje srpska, poš to se srpski narodni ž ivot sastojao samo u odricanju, a
hrvatski u naturanju svoje volje. Na č elu, srpskom krvlju izopijanih, ustaš kih hordi
nevidljivo se vila crna jezuitska zastava. Nju su, u komadu mesa š to se srce zove, nosili
predstavnici Svetog Oca Pape i hrvatskog nadbiskupa, katolički fratri i popovi. Čime bi
se inač e moglo tumač iti, da je veliki broj katoličkih popova i fratara – bilo rukovodilo
masovnim ubijanjima Srba, bilo i sami sa nož em u ruci igrali ulogu krvoloč nih dželata.
Evo nekoliko primera:

Fratar samostana u Kninskom Polju Vjekoslav Šimićnije dozvoljavao da u njegovom

prisustvu drugi od ustaš
a kolje Srbe, poš
to je to „pravo“ pridrž
ao za sebe i sam ih klao.
Katolički sveš tenik Eugen Pujić upao je u stan pravoslavnog sveš tenika jednog

111
hercegovač kog mesta i posle cinizma ravnog samo jezuitskoj nasladi, zaklao sveš tenika
pravoslavca, sa kojim je dotle ž iveo u prividno najsrdač nijim odnosima. Sa oltara
katoličke crkve u Livnu drž ao je fratar dr. Srećko Perić„prodiku“ vernima i rekao im, da
Srbe treba klati redom, jer da to nije nikakav greh. Štaviš e, rekao je da treba i njegovu
rođenu sestru ubiti, jer se udala za Srbina. A dr. Sreć ko Perićfratar, bio je na srpsku i
konkordatsku sramotu do nedavno pre rata katolič ki župnik u Niš u.

Neki fratar Ante, katolič ki ž

upnik u Tamuš nici sreza brč anskog, organizovao je kao
ustaški prvak hajku na Srbe, koje je hvatao po okolici, zatvarao ih u nemoguć im
prostorijama i tu ih pored mučenja glađu, strahovito mrcvario pre konačnog ubistva. U
Bosanskoj Kostajnici, na mostu koji vodi preko reke Une, tamoš nji je gvardijan
katoličkog samostana davao uputstva kako da se kolju Srbi i zaklani bacaju u vodu.

Sa velikom volovskom žilom naslađivao je svoju jezuitsku histeriju „zač asni kanonik“ i
župnik Ivan Mikan u Ogulinu, kada je svakodnevno upadao u prepuni zatvor Srba i
divljač ki se obarao na njih, dajuć i time primer ustašima š
ta treba da čine. Pošto je to
spadalo u njegovu „nadlež nost“, naredio je da se pravoslavno manastirsko bratstvo
manastira Gomirja pobije. Jezuitski kler poslao je u naš ički kraj najvernijeg tumač a
hrvatskih intencija u osobi fratra tamoš kog samostana Sidonija Šilca, koji
njeg franjevač
se istakao u teroru nad srpskim telima i dušama.

Katolički popovi Dragutin Marjanović i Franja Gunč ević iz Slavonskog Broda,

prisustvovali su kao predstavnici hrvatskog nadbiskupata mnogobrojnim muč enjima i
ubijanjima Srba u Sl. Brodu i sami davali uputstva. „Majstorima“ za ubijanje i
pokatoličavanje pokazali su se pored ostalih katolič
ki popovi Bralo iz Sarajeva, Franjo
Matica iz Nove Gradiške, Zubićiz Vukovara, Astalošiz Dalja, Violini iz Brčkog i drugi.

Kako se „eksterno“ grobarilo nad srpskim ž

ivotima izvan logora kao drž avnih ustanova
po Hrvatskoj, kroz čije smo ključaonice malo pre jedva provirili, dozvolić
emo Mariji
Bogunovićiz Livna i Ljubomiru Crnogorcu iz Čelebić a kod Livna da nam oni izlož e
jezovite detalje iz svoga kraja:

“Pod duhovnim vođstvom fratra dr. Sreć ka Perić a iz katoličkog samostana u

Gorici kraj Livna svrstali su se dr. Urmovićadvokat, Vlado Kajićbez zanimanja,
a za njima domać i Hrvati, Muslimani i Cigani. Poš to su najpre razoružali srpsko
stanovniš tvo, prevarivš i ih obeć anjem zakonitosti u „Nezavisnoj Hrvatskoj“,
ustaš i su poč etkom juna 1941. godine otpoč eli sa pokoljem. Uoč i pravoslavnih
Duhova stigli su iz Livna u susedno selo Gubin ustaš i, smešteni u jedan autobus.
Poš to su se prijateljski obratili mesnom sveš teniku, zamolili su ga da im spremi
ručak. Ne sluteć i jezuitsku prepredenost, sveš tenik ih je dobro počastio. Pri
završ etku ruč ka ustaš i su mu rekli, da pozove svoje parohijane, kojima imaju
neš to saopš titi. Tek tada sluteć i zlo, sveš tenik je pozvao jedva š est svojih
parohijana, koje su ustaš i zajedno sa sveštenikom strpali u autobus i poš li prema
Livnu, rekavš i im da ih vode na neko „sasluš anje“. Međutim, na oko 3 km pred
Livnom, autobus je skrenuo prema brdu iznad sela Suhač e, gde se nalazi velika
kamena jama, u koju seljaci bacaju pocrkalu stoku.

112
Tu su ustaš i sveštenika sa njegovim parohijanima i jošnekim seljacima koje su
usput strpali u autobus, najpre povezali ž icom, pa ih zatim na ivici jame postreljali
i strmoglavili u ambis. Jedan među ovima, Jovo Pajč in, poš
to je bio ranjen i lakš
e
povređen prilikom oburvavanja, uspeo je da se izvuče iz jame i pobegne kuć i.
Kad su seljaci hteli da leš eve sveš tenika i ostalih suseljana povade i sahrane,
ustaš i su doneli nekoliko kanti benzina, koje su sasuli u jamu i zapalili je.

Oko 2 č asa popodne 20. juna 1941. strpali su ustaš i u jedan auto dr. Duš ana
Mitrović a upravnika bolnice, dr. Krstu Zubić a sudiju i dr. Ranka Margetić a
advokata, sve iz Livna, pa ih povezli prema Bugojnu i zaklali u š umi zvanoj
„Koprivnica“. Zatim su njihovim porodicama uputili laž na pisma iz Sarajeva, kao
da ovi većmrtvi ljudi pišu svojima, kako idu na prisilan rad u Nemačku. Zajedno
sa jednim brojem Srba, odveden je u pratnji svoje ž ene i kćeri sveštenik Kosta
Stanišićiz Livna, koji je sa celom grupom naš ao smrt u selu Prologu, udaljenom
oko 20 km od Livna.

Na 13. jula 1941. zatvoreni su u zatvor sreskog nač elstva u Livnu 13 viđenih
meš tana. Njih su ustaš e zajedno sa većim brojem Srba iz okolice Livna drž ali u
zatvoru do 26. jula, pa su ih tog dana odveli u onu istu š umu Koprivnicu i tu ih
poubijali. Dva dana posle ovoga novoga pokolja u Koprivnici, ustaš i su zatvorili
sve muš karce Srbe, sem dece, u Livnu. Osim toga su sa 5 kamiona doveli oko 300
Srba iz Vrlike u srezu sinjskom. Kroz daljnih 8 dana ustaš i su ove Srbe odvodili u
partijama sa rukama pozadi vezanim ž icom u hrvatsko selo Prolog i tamo ih klali.
A kad su se pobojali dolaska talijanske vojske, pož urili su da i ostatak pokolju u
samoj osnovnoj š koli gde su bili zatvoreni. Njihove su leš eve zakopali u đubriš tu i
ispod poda u š koli. Tada je ubijeno preko 1000 ljudi i u Livnu nije ostao ni jedan
Srbin stariji od 16 godina, sem petorice staraca preko 70 godina, ali je docnije
jedan ubijen.

Policijski straž ari razišli su se 21. avgusta 1941. po Livnu, noseć i nekakav lažni
cirkular, u kome se pozivaju srpske porodice, da isti dan u 1 sat posle podne dođu
pred osnovnu š kolu, jer da će odatle poć i za Srbiju, gde im se većnalaze muš karci
– iako su ih oni pre toga poklali u š umi „Koprivnici“, š to porodice nisu mogle
znati. U cirkularu je stajalo, da svaka porodica ponese pare i stvari od vrednosti
do 50 kgr tež ine. Kad su se sve porodice iskupile, ustaš i su im izdali „propusnice“
za Srbiju, pa ih onako oraspolož ene potrpali u kamione, ali ih nisu prevezli kroz
zloglasnu „Koprivnicu“, većsu tu zaustavili kamione a srpske porodice skinuli sa
njih, pa ih poveli do sredine š ume, gde su im oduzeli sve pare i stvari od
vrednosti. Zatim su ih svukli do gola i vezali. Tada je otpoč eo strahoviti
vandalizam, gde normalna misao mora zastati. Poš to su postavili majke da
gledaju, ustaš i su silovali nedoraslu decu i devojke. Zatim su poč eli da sevaju
nož evi. Sečene su srpskim ž rtvama ruke, noge, vađ ene oč i, sečeni nosevi i
pojedini delovi tela, a ženama i devojkama dojke. Maloj su deci rezali glave pa ih
bacali njihovim majkama u krilo. Neku su bacali u vis, pa ih doč ekivali na
bajonet. Dobrila Bajilo, ž ena većubivenog trgovca Uglješ e bila je u drugom
stanju. Ustaš i su joj rasporili trbuh i izvukli dete. Poš to su sve poklali, pokupili su

113
telesa i bacili u jednu veliku kamenu jamu, odakle su docnije psi razvlač
ili ljudsko
meso.

Podatke o strahotama š ume „Koprivnice" dao je š ofer jednog kamiona kojim su

ž rtve prevož ene – Ismet Duran iz Livna. Strahovito potreš en onime š to je video,
(docnije se valjda „privikao“ jer je preš ao u istom svojstvu kod sarajevske
policije), on se malo zagrejan pić em poverio Aliji Čizmić u – učitelju iz Livna –
a, š
koji je bio prijatelj Srba, a protivnik ustaš to šofer nije mogao znati. To i ono
š to je rekao o preostalim porodicama, koje se nisu odazvale pozivu za „odlazak u
Srbiju“ da ć e biti poklane, koristilo je ostalim prež ivelima, da zatraž e zaš titu
italijanske vojske, koja se nalazila u selu Guberu. Docnije je italijanska vojska
preuzela vlast u Livnu, ali viš e srpskih glava, sem neš to preostalih žena i male
dece, nije bilo.

Selo Golinjevo, 15 km daleko od Livna naseljeno je bilo pored 50 srpskih

domova, Hrvatima i Muslimanima. Mesni Hrvati i Muslimani, uz pomoćustaš a iz
Livna, opkolili su jula 1941. selo i pohvatali sve š to je srpsko. Poš to su ih
opljač kali, odvojili su muškarce bez obzira na doba starosti, pa ih odveli na brdo
zvano „Tuš nica“, gde su ih žive pobacali u jednu jamu. Tri nedelje posle ovoga
užasa, uspuzala su se nekako dva deteta iz ove jame, posle čega ih je sreski
nač elnik smestio zbog krajnje iznemoglosti u livanjsku bolnicu. Ustaš i su za to
saznali, upali u bolnicu i zaklali ne samo ta dva deteta, veći sve ostale Srbe koji
su se kao bolesnici zatekli u bolnici.

Kroz jednu jamu na brdu Komeš nici kod istoga sela huči voda, za koju se zna da
ima veze sa rekom Cetinom. Ustaš i su sve ž ene i žensku decu iz Golinjeva
pobacali u ovu jamu, pa su im telesa izlazila u Cetini. Isti su se už asi desili i sa
Srbima iz sela Glavice, odakle se sreć nim sluč ajem spasilo svega 6 porodica. Da
ni sećanje na Srbe ne bi ostalo, pobrinuli su se Hrvati sela Lištana kod Livna, da
unište svega 4 srpske porodice, koliko je bilo u selu.

Poš to su izvrš ili pokolj u samim selima Gornji i Donji Rujani sreza livanjskog,
Hrvati-ustaš i su ostatak srpskoga ž ivlja poveli u š
umu Klanac, gde su ih najpre
strahovito muč ili, pa ih zatim bacili u duboku jamu, gde se naš lo oko 500 telesa.
Posle 38 dana saznale su za taj slučaj italijanske vlasti, pa su organizovale prilaz
ovoj jami, odakle su izvukli 13 ž ivih osoba, koje su smestili u bolnici u Livnu.
Nekoji su od spaš enih ostali ž
ivi.

U selo Čelebić , koje je izmeš ano Srbima i Hrvatima, stigli su ustaš i 29. jula 1941.
iz Livna i poverljivo saopš tili meš tanima Hrvatima, da je Poglavnik naredio
pokolj Srba i to tako, da meš tani Hrvati imaju taj posao svrš iti sa svojim Srbima.
Meš tani Hrvati su to izveli tako, š to su prevarili svoje komš ije Srbe, kako tobož e
od Glamoč a dolaze č etnici, pa je potrebno da ih oni Hrvati, sač uvaju, od ustaš ke
odmazde. Kad su Srbi bili sakupljeni, Hrvati su opkolili š kolu gde su ovi bili, pa
pošto su ih vezali bodljikavom ž icom, odveli su ih u š umu Liskovac kod jame
zvane „Bikuš a“. Tu su ih ispremlać ivali, pa ih zatim postrojili na sam rub jame u

114
 nameri da ih izreš etaju mitraljezima. Znajuć i da ova jama ima sa strane kao neke
police (bankove), jedan između Srba, Zekan Vujnovićje povikao ostalim Srbima:
„Skač ite svi zamnom u jamu!“ i pre nego su Hrvati imali vremena za plotun, svi
su Srbi – njih oko 150 – poskakali. Ustaš i su za njima bacili nekoliko bombi i
survali neko kamenje. Jedan dobar deo, međutim, nije pao u dubinu, većse
zadržao na onim policama. Đorđe Crnogorac prvi se nekako odvezao i posle
jednog dana ispuzao iz jame, pa kriomice uš ao u selo i doneo konopce, koje je
spustio u jamu, odakle se spasilo 80 Srba, ali su neki docnije usled povreda ipak
umrli. Ostali su se prebacili u Srbiju ili organizovali oružani otpor protivu ustaš
a.“

Tako glasi jeziva prič a Marije Bogunovići Ljubomira Crnogorca iz Čelebić a. Ali, nije to
sve. Ustaš i su bili „stručnjaci“ za sve. Tako je zloglasni Ivan Tolj u svojstvu ustaš kog
„kotarskog predstojnika“, obavljao i ginekološ ki poziv. On je Petriju Mitrovićiz blizine
Bjeljine ispitivao o seksualnim odnosima sa muž em i traž io da mu kaž e upravo
nemoguć e detalje. Nekoj devojci Mijojlićprilikom „sasluš anja“ je podnosio pornografske
slike, nastojeći da kod nje i pored svih už asa zatvora „ož ivi raspoloženje“. Kad ni sa
pokuš ajem grljenja nije uspeo, oš amario ju je i vratio u zatvor. Neke zatvorenice je
obavezno „pregledao" kao ginekolog.

U selu Gudovcu sreza Bjelovarskog pali su kao prve ž rtve 180 Srba, koje su ustaši pobili
nož evima i koljem. Nedaleko Vukovara, u selu Borovu, odvedeno je noć u 16 Srba do
Dunavskog rukavca, gde su izmeđ u 26. i 27. juna pobijeni, a tela im bačena u vodu.
Jedan koji je bio samo ranjen, a bačen je u plić ak, uspeo je da se spase i isprič
a jezivu
priču. Ostavimo li po strani fakat, da su 13 najuglednijih Bilećkih Srba pali među prve
žrtve, koliko li poniženja za krš nu Hercegovinu i njeno ime, da naoruž ane bande
regrutovane od najvećih kriminalnih tipova dođu u položaj ubijanja najrasnijeg dela
srpskog naroda i pljač
kanja njihove i onako oskudne imovine!

U Bosanskoj Kostajnici improvizirali su ustaši Hristovo muč enje, pa su Stojana Krnetu,

Bož u Jajčanina i Stanka Kunića razapeli na vratima njihovih domova zakivanjem ruku i
nogu na vratima. Pored velikog broja poubijanih Srba iz Bihaća, odvedeni su u
nepoznatom pravcu i verovatno pobijeni Božo Popović– direktor zemaljske banke, inž.
Mihailo Mandić , Veljko Mandić– trgovac, Jovo i Žarko Kozomarić an, dr. Matavulj –
lekar, dr. Milan Vojnović– predsednik okruž nog suda, Dimitrije Petrović– direktor
gimnazije i drugi.

Domamivš i veliki broj Srba iz sela Korita kod Gackog u sokolski dom, tobož e na
dogovor kako da se oč uva red i mir, ustaš e i muslimani su iznenada opkolili zgradu pa ih
povezali. Zatim su ih tako vezane poveli nad ambisom jame zvane „Golubnjač a“ i tu ih
najpre isprebijali, pa ih strovalili u ambis, a za njima bacili bombe. Jedan od prež ivelih
uspeo je da se popne iz provalije i da dopre do Crne Gore, gde je o ovome obavestio
tamoš nje Srbe, koji su doš li i spasili jošš est ranjenih Srba š
to su se mogli spasti. Docnije
je joštoliko bačeno ž rtava u ovu jamu, da je vazduh za okolicu postao nesnosan, pa su
italijanske okupacione vlasti morale č itav teren zajedno sa ž rtvama politi i zapaliti.
Nezavisno od ovoga zločina, međ u prvim ž rtvama Gackoga nalaze se oko 500 Srba svih
doba starosti sa Veljkom Viš njevcem – narodnim poslanikom – na č elu.

115
Pre nego je pravoslavna crkva u Glini postala kasapnicom srpskih telesa na hiljade,
pobijeno je prvih dana posle proglaš enja „Nezavisne Hrvatske" na najsvirepiji nač in 450
Srba iz glinske okolice. O pokolju u glinskoj crkvi videć emo docnije š ta kaž
e jedan od
uhvać enih uč
esnika, koji se zatim doš unjao kao ustaš ki privrženik u Beograd, da bi tu u
zgodnom trenutku ubio kojeg od pripadnika okupatorske vojske i na taj nač in u duhu
ustaš kog zaveta oterao na drugi svet joškoju stotinu neduž nih Srba. Bosansko Grahovo
dalo je na ž rtveniku srpskog muč eništva prvih dana ustaš ke soldateske 56 najboljih
srpskih građana, koji ć e se broj umnogostruč iti docnije. Sasvim u duhu jezuitskog
programa, ustaš ki stož
ernik u Dvoru na Uni bio je nekakav katolič ki pop Đurić. Od njega
se i nije moglo drugo oč ekivati, sem da izdaje naređenja za masovna ubijanja Srba. Kao
prve njegove žrtve pali su Milan Radosavljević , Jovan Oreš anin, Vaso Mrkobrada,
Mladen Durma, Milan Bodović , Stevan Dunda, Milan Kosijer i drugi.

U sediš tu druš
tva „Šipad" u Drvaru, stradanja su otpočela ubijanjem direktora „Šipada“ –
inž. Bogdana Kalabe i narodnog poslanika Jovana Kresa. Duš anu Dokmanović u iz
Karlovca vezali su noge i ruke, pa ga zatim bacili u reku Kupu. Porodicu Josifa Jurana
naterali su da gleda, kako ga kolju na pragu njegove kuć e. Čobani nedaleko Karlovca
naišli su na napola zaklane leš
eve kapetana Janjanina i dr. Vujačić a, obojice iz Karlovca.
Selo Veljun u srezu karlovač kom istrebljeno je za svega jednu noć . Ustaš i su sve
stanovnike – njih oko 300 – izveli kod obliž nje šume i tu ih poklali. Blizu 400 Srba iz
Konjič kog sreza platilo je zablude Dragiš e Cvetkovića i „struč njaka“ za reš avanje
etnografskih problema hrvatskog pitanja, profesora dr. Tasić a i dr. Konstantinović a, koji
su za 20 Judinih zlatnika mož da i nesvesno suodgovorni za ono, š to su milioni Srba već
1939. godine stavljeni na „beli hleb" hrvatskog imperijalizma i njegovog pritajenog
ustaš tva.

Ima li u istoriji č oveč anstva od prvih tragova njegovog bitisanja pa do sada, da su

zlikovci u masi sekli svojim ž rtvama noseve, a zatim ih terali da pasu travu, kao što je to
slučaj u srezu Koreničkom, gde je prema hrvatskom popisu stanovnš tva iz 1910. godine
na 16.297 Srba ž iveo 5.881 Hrvat. (Ako se u opš te može verovati hrvatskoj statistici).
Ovde su valjda po onim uputstvima ministra za „narodno prosvjeć ivanje“ i „bogoš tovlje“
dr. Mile Budaka ustaš e najpre odsekli mnogobrojnim Srbima uš i i noseve, pa ih zatim
terali da pasu travu. Eto, to je oličenje „tisuć
godišnje kulture“ hrvatskog naroda.

Duš an Vrankovićiz Krupe na Vrbasu bio je 19. juna 1941. ž rtva ustaške naslade, koji su
naš li da je za njega najhumanija smrt klanjem. Samo u jami „Lastva“ bačeno je 311
žrtava ustaš ko-hrvatske podivljalosti iz Ljubinja. Selo Ćukovac stavljeno je sasvim pod
ustaš ki nož. Muslimani ustaš i sreza Ljubuš kog najbolje su se odazvali pozivu hrvatske
vlade i doglavnika Budaka. U celom ovom srezu nije ostao ni jedan Srbin ž iv. Jedna
povorka od 200 Srba napustila je 23. juna 1941. pod jakom ustaš kom straž om Mostar.
Sudbina ovih ljudi nepoznata je.

Prvih dana ustaške soldateske zatvoreno je u Vinkovcima preko 100 vinkovač kih Srba sa
poznatim kulturnim radnikom – apotekarom Aleksandrom Jovanović em. U toj se grupi
nalazio i narodni poslanik dr. Paja Šumakovac. Da ne bi doživeo posle prvih muč enja i
druga, Aleksandar Jovanovićse otrovao u zatvoru. Zbog jake doze otrova, naduo se pre

116
nego je konač no izdahnuo. Kad su zatvoreni Srbi kroz reš etke javili da se Jovanović
otrovao, ustaši su otvorili zatvor i izvukli napola mrtvog Jovanović a pred vrata. Tada mu
je jedan od ustaša skočio na naduveni trbuh i uz psovku rekao: „Krepaj vlaš ko pseto".

Za sudbinu ostalih Srba koji su posle toga odvedeni u nepoznatom pravcu, ne zna se.
Poznato je, međutim, malo docnije preprič avanje, da je jedan Šokac iz obliž njeg sela
Ivankova javio vlastima, kako je prilikom oranja svoje njive bio zaprepaš ten otkrićem, da
je njegova njiva čitavo groblje napola zakopanih ljudi. Razume se, da je ovome seljaku
„preporuč eno“ ć utanje. Da li se ovde radi o srpskim ž rtvama iz Vinkovaca ili kojeg
drugog mesta, to se ne zna. U Gavrilovcu nedaleko Naš ica pobijeni su 16. juna 1941.
Predrag Mamuzić– profesor naš ičke građanske š kole, Rade Vukobratović– komandir
žandarmerijske stanice iz Brezika i Pero Kovačević– uč itelj.

Zločinačka izbezumljenost naroč ito je došla do izražaja u koloniji Ličko Novo Selo sreza
našičkog, gde su ustaš i smrtno pogođenim ž rtvama razbijali glave tako, da su na desetine
koraka prskali mozgovi. Međ u ovim ž rtvama nalaze se. Novak Vukobratović , Branko
Srdić, Nikola Delić , Spasoje Orlići Simo Delić. Ista sudbina snaš la je Vladu Žiž ić
a,
Rajka Novaković a, Petra Simić a, Đorđ a Ignjatovića i Lazu Simić a iz sela Sušina sreza
našičkog, a posle njih i hiljade drugih.

U zapadnom delu sreza vukovarskog nalaze se sa 90% naseljenih Mađ ara sela Laslovo i
Korog. Sve do onog vremena, kada je Mač ek u svojstvu potpretsednika vlade dao
poznatu izjavu beogradskom dopisniku italijanskog lista „Đornale d' Italia“ o hrvatsko-
italijansko-mađarskoj istovetnosti politike i strukturi stanovniš tva, meš tani ovih sela
ž iveli su u veoma dobrim odnosima sa naseljenicima velikih kolonija – Ade, Palač e i
Silaš a pored svojih sela. Od onda, međutim, pristupili su Mač ekovim borbenim
formacijama „Seljačke zaš tite“ i otpočeli se spremati za ono š to im je neprestano na rač un
Srba u tima kolonijama obeć avano. Kad je usledila zajednič ka deklaracija Mačeka i
Pavelić a o davno oč ekivanoj „Nezavisnoj Hrvatskoj“ (koje se doduš e Mač ek mož da opet
iz oportunističkih razloga odrekao), oni su se pož urili da izvedu 11 najboljih domać ina
dobrovoljaca na laslovač ki seoski paš njak, gde se nalazi ograđ eno seosko mrciniš te. Tu
su ih naterali da sami sebi iskopaju grobove. Zatim ih nisu ubili iz puš aka, nego su im
jednom po jednom aš ovima raspoluć ivali glave. Među tima ž rtvama nalazi se najugledniji
domać in kolonije Silaš
, Gligorije Berjan.

Na očigled svoje majke ubijeno je dete poreznika Niš evića iz Nevesinja. Ogromnu listu
nevinih žrtava otvorili su u prvim danima 27 Srba iz sela Udređa i oko 500 ljudi iz ovoga
sreza. Među prvim selima Novogradiš kog sreza bilo je po stradanjima Staro Petrovo
Selo, odakle su ustaši kao „akontaciju“ doterali u Novu Gradiš ku 30 Srba, a među njima i
Gavru Kovačević a.

Osječki ustaš i nisu dozvolili da zaostanu iza svojih sunarodnjaka. Njih je nekoliko godina
unazad vaspitao za taj zadatak dr. Stjepan Hefer, koji je bio veoma zapaž en u davanju
izjava na zborovima po Slavoniji, koje su bile u potpunom skladu sa onom Mač ekovom
izjavom beogradskom dopisniku italijanskog lista. Kao i mnogobrojni Mačekovi narodni
poslanici, tako je i dr. Stjepan Hefer nagrađ en za svoj partijski rad u organizaciji HSS

117
položajem ustaš kog velikog ž upana u Osijeku, i najzad ministra. Teš
ko bi se moglo reći
da su onih 170 Srba bač eni u Dravu bez njegovog znanja i odobrenja. Verovatno mu je
poznato ubijanje 17 osječ kih Srba na pravoslavnom groblju bašna pravoslavni Uskrs, a
sigurno zna i za sluč aj braće Stanković a rođenih Piroć anaca, koje su ustaš i najpre
opljačkali, pa ih zatim pobili.

Posle strahovitih muč enja osječki su ustaš i pobili 27 Srba koje su doveli iz Starog
Slatnika do sela Vrbave, pa ih tu pobili i bacili u jednu jamu, odakle su ih Nemci izvadili
i posle pojedinač nog identifikovanja pojedinačno sahranili. Vrhunac divljaš tva
predstavlja sluč aj sa 18 Srba iz Čapinskih Martinica, koje su ustaš i vezali za kamion
žičanim konopcima, pa zatim pojurili kamionom prema Osijeku. Posle vož nje od nekih
12 kilometara, zaustavili su kamion i otkač ili unakaž ene ostatke leš eva na drumu između
Čepina i Osijeka kod naseobine Livana. Pakrac, sediš te pakrač ke episkopije, bilo je
jezivo logoriš te pravoslavne pastve. Prvi je poneo krst muč eništva vrš ilac episkopske
duž nosti, koji je muč en i poniž avan na nač in, koji se pristojnim reč ima ne bi mogao
napisati. Tačan broj pobijenih u ovom mestu nije poznat.

Prve ž rtve Podravske Slatine, sreza sa srpskom već inom, bili su Đorđe Turdulija, Mile
Bukva, Dane Puvača, Ilija Bogunović, Lazar Krneta, Simo Šormaz, Ilija Miloš , Bož o
Mrtić, Đoko Bojanići Luka Čuč a. Kad su posle muč enja bačeni u zajednič ku raku i
posuti negaš enim kreč om, nekoji od njih su urlikali od bola, jer su jošbili ž ivi. U selu
Petrovcu istoga sreza, zaklali su ustaši pred decom i ž enom Miš ka Stojalović a, a u selu
Sopju blizu Drave nađen je leškoloniste Milić a Milića iz kolonije Martinci sa razbijenom
lobanjom, odseč enim ušima, nosom i jošnekim delovima tela. Na jednoj poljani kod sela
Duboč ice u srezu slavonskobrodskom, ustaš i su izveli 30 Srba i pobili ih. Zatim su im
vezali kamenje za noge i bacili ih u Savu.

Slavonska Požega predstavlja jošjednu srpsku grobnicu posle Jasenovca, gde su Srbi
sabirani, da bi u ovakvim logorima bili podvrgavani krvož ednoj mnogostrukosti ustaš a.
Pre nego je u Slavonskoj Pož egi osnovan logor, ubijeno je u obliž njem selu
Aleksandrovcu 200 Srba. Zatim su u logor doterivani Srbi sa svih strana, pa i iz Bosne.
Ustaš ka komanda logora sastavljena je od najveć ih zloč inaca, koji su mogli da kolju i da
zatim ližu nož eve. To su već inom bivš i osuđenici, kao š to je slučaj sa funkcionerom
Antunom Kalajdž ićem, bivšem opš tinskim blagajnikom iz sela Andrijaš evaca, gde je
proneverio opš tinski novac i radi toga osuđen na robiju. Prema iskazu dr. Carić a
advokata, koji se sreć nim slučajem izbavio iz ovog logora, vrš ena su skoro svake noć i
streljanja u masama. Samo jedne noć i zatvorili su ustaš i u jednoj baraci oko 500
bosanskih Srba. Na vratima su postavili mitraljeze, č iju su vatru pustili na goloruke ljude.
Zatim su zaš li po baraci i davali „humane“ udarce noževima tamo, gde mitraljesko zrno
nije bilo dovoljno. Sutradan su ostali Srbi morali sahranjivati one pobijene, pa je i sam dr.
Carić , bio među onima koji su kopali skupni grob. On opisuje, da su izbrojali č itavih 390
lobanja. Ostalo se nije moglo utvrditi, jer je predstavljalo gomilu razbijenih glava, gde se
nije moglo znati koji deo kojoj pripada.

Posle Pavelić
eve izjave da viš
e neće biti ubijanja i otimanja srpske imovine bez sudske
presude, uniš
tena su posve sela Suvaja i Srb u srezu donjolapskom i u njima pobijeno

118
preko 3.000 srpskih duš a. Kao razlog za potpuno utamanjenje srpskog stanovniš tva sela
Gabele, Čapljine, Tasović a, Barković a i Dokmanovića, posluž ila je ustašima pogibija
njihovog satnika Mije Babić a. Pored ljudi, u ovima su selima zaklane ž ene sa decom.
Trebinje je kao prvi prilog srpskom muč eništvu dalo 170 ljudi.

Kada se Mirko Radovanovićiz Male Brusnice u srezu derventskom reš io da traži zaštitu
nemačke vojske, kako bi ova spreč ila oduzimanje imanja i teranja na prelaz u
katolicizam, ustaši su ga obesili o jedno drvo usred mesta i time dali na znanje ostalim
Srbima š ta ih č
eka, ako bi se sličan sluč
aj desio. Zajedno sa onim pobijenim sveš tenicima
pobijeno je u Vlasenici u prvoj partiji 22. juna preko 40 uglednih Srba, među kojima
Branko Šterić– geometar, Jovo Mić ić– trgovac i drugi.

Polovinom godine 1942., dakle godinu dana od poč etka ustaš kog bezumlja, pojavio se
kod velikog broja osoba na Čukarici sluč aj trovanja. Kola za spasavanje nisu mogla stić i
da prevezu sve obolele u bolnicu. Tvrdilo se, da je trovanje nastupilo potroš njom kolača
iz jedne poslastičarnice, koja je upotrebila š vercovani š ećer iz Hrvatske, koji je tamo
navodno namerno zatrovan. U isto vreme preprič avao se Srbijom sluč aj sa jednim
buretom zejtina, koje je kao robna razmena između Srbije i Hrvatske uvezeno u Srbiju sa
ostalim zejtinom. To je bure dospelo za podelu stanovniš tvu. Kad je trgovac deleć i
potrošačima ulje istoč io do dna bureta, bio je užasnut onime š to mu se pred oč ima
ukazalo – bila je to odsečena glava nekog muš karca, razume se, Srbina, koja je, ako je
tačno, namerno „upakovana" u bure za koje su ustaš ki zlikovci znali da ide u Srbiju.

Prež iveli Srbi iz Osjeka i okolice, koji su uspeli da prebegnu u Srbiju, dali su strahovite
iskaze o mnogostrukim muč enjima, koja su preduzimana u osječkom ustaš kom logoru.
Nekakav kož arski radnik Matijević , koji je bio ustaš ki sudija, (kakvo ustaš ko druš tvo,
takav im i sudija) naređivao je da se srpskim zatvorenicima spremnim za streljanje
zabadaju ekseri ispod nokata. Drugi su vezivani za neke naroč ite klupe tako, da su im
noge razvlač ene radi š to strašnijih bolova. Terani su da pljuju na srpsku zastavu, da
kidaju zubima parč e po parč e i jedu. Na podu jedne prostorije prikucali su u gustim
redovima bodljikavu ž icu, pa su posle toga po naredbi Matijević a naterivali bose Srbe da
igraju bosi po bodljikavoj ž ici. Pravljeni su trnovi venci, koji su u prisustvu katoličkih
sveš tenika naticani istaknutim Srbima na glavu takvom gruboš ć u, da su šibali mlazevi
krvi. Srpske sveš tenike koji su bili zatvoreni u osječ kom ustaš kom logoru, ustaš i su
naterivali da rukama č iste klozete, bacajuć i im pri tome poslu ljudski izmet u lice.

Prema onom „programu", kojega je otkrio Mile Budak, ministar „prosvete i bogoš tovlja",
vršena su masovna deportiranja preostale nejači iz č itavih krajeva. Ova rabota po svojoj
okrutnosti predstavlja zločin svoje vrste. Ustaš i bi noć u upali u pojedina srpska sela i
naređivali srpskom stanovniš tvu da se u roku od nekoliko desetina minuta spreme za
polazak. Zatim je davan znak za sakupljanje. Svaki srpski domać in morao je na „zborno
mesto“ predati ključ eve od kuć e, gde je ostavio sve svoje pokretno i nepokretno imanje.
Na naroč itom formularu morao je potpisati „dragovoljnu izjavu“, da sve svoje imanje
ostavlja „Nezavisnoj drž avi Hrvatskoj“. Posle napuš tanja sela, deportirani su izvrgavani
pretresu. Ustaše su im oduzimali sve od vrednosti š to su mogli ovi u manjim zavež ljajima
sobom poneti.

119
Čim je srpsko stanovniš tvo isterano iz kojeg sela upadala je hrvatska rulja u njihova sela i
zaposedala domać instva sa svim ž ivim i nepokretnim inventarom. I sada se nađe po koji
hrvatski „naivčina“ koji postavlja tvrdnju, da se hrvatska već ina nije saglasila sa ustaš
kim
nač elima! U kakvom onda odnosu stoji ono juriš anje na opustelu srpsku imovinu posle
masovnih ubijanja i deportacija? Da bi se ostvario „hrvatski narodni program“ i jezuitska
želja za potpunim uniš tenjem pravoslavne crkve i vere, zatvorene su sve pravoslavne
bogomolje, od kojih su mnoge pretvorene u magazine za napljač kanu srpsku robu, koja
se zatim u crkvi prodavala kao u kakvoj bazarskoj radnji.

Poš to su retki prež iveli pravoslavni sveš tenici deportirani, ostavljeni su ostaci
pravoslavlja u Hrvatskoj na milost i nemilost hrvatskog jezuitizma. Hrvatske vlasti su se
pož urile da im se nađu „pri ruci“, pa su im stavili rok za prelaz u katolič ku veru.
Državnim č inovnicima pravoslavne vere, koji su ostali u Hrvatskoj, naređeno je da
prilikom ispunjavanja naroč itih formulara o služ benim odnosima neć e moći ostati u
drž avnoj službi niti na područ ju „Nezavisne Hrvatske“, ako u međuvremenu ne pređu na
katolič ku veru. Za to vreme razarana je imovina srpske pravoslavne crkve, a onaj Srbin
koji i pored terora nije hteo ostaviti veru svojih otaca, teran je pod kundacima da mora
prisustvovati „misama“, koje su održ avali katolič ki popovi. Ovi popovi, prać eni
naoruž anim ustaš kim hordama, razmileli su se poput grabljivica po svima mestima gde je
bilo pravoslavnih crkava, da tamo najpre opet, valjda u ime Hrista, opljač kaju sve
crkvene dragocenosti, a zatim zaplene crkvene matice i najzad da izvrš e palež e onih
crkava, koje im za pokatolič avanje ne bi bile potrebne. Tako su 12. jula 1941. upali
hrvatski katolič ki sveš tenici u pakrač ki episkopski dvor i isterali sveš tenike zajedno sa
episkopskim vrš iocem duž nosti, koje su strpali u zatvor. Pošto su opljač kali sve crkvene
dragocenosti, zapalili su pravoslavnu katedralu. Sve to u ime Hrista i zagrebač kog
nadbiskupa Stepinca koji je za to vreme služ io mise zahvalnice („te deum“) „Nezavisnoj
drž avi Hrvatskoj“, na kojima ni jednom reč ju nije osudio verski varvarizam, kakav se u
istoriji čoveč anstva ne pamti. Toga istog nadbiskupa vidimo gde sa izaslanstvom
„biskupskog zbora“ 23. novembra 1941. poglavniku referiš e o stanju katolič ke crkve i
broju na ovakav nač in pribavljenih novih katolika.

Nadbiskupov referat Poglavniku, mora da je bio veoma obiman. Sređen po srezovima u

formi bilansa hrvatsko-ustaš kog vandalizma iskaljenog na pravoslavne crkve i manastire,
on je morao obuhvatiti spaljivanje ili ruš
enje sledeć
ih srpskih bogomolja:

 Srez Petrinja: U Brđ anima sruš ena, u Starom Selu sruš ena, u Svinici sruš ena, u
Drljači sruš ena, u Četvrtkovcu sruš ena, u Petrinjcima srušena, u Velikoj Graduš i
srušena, u Trebuš njaku spaljena, u Mač kovom selu spaljena, u Kinjač ku srušena,
u Petrinji srušena, u Šuš njaru spaljena.
 Srez Vojnić : U Krstinji srušena, u Kolariću spaljena zajedno sa ljudima, u Širokoj
Reci spaljena zajedno sa ljudima, u Donjem Budač ku spaljena, u Gornjem
Budač ku spaljena, u Dunjaku sruš ena, u Vojnić u srušena, u Perjasici srušena i u
Krnjaku sruš ena.
 Srez Glina: U Vlahović u dve crkve spaljene, u Dragotini spaljena, u Glini
srušena, u Hajtić u spaljena, u Majskim Poljanama sruš ena, u Buzeti spaljena, u

120
 Velikom Šuš njaru dve spaljene, u Velikom Gradcu spaljena i u Malom Gradcu
spaljena.
 Srez Bosanska Krupa: U Bosanskoj Krupi sruš ena,. u Podgomilama spaljena, u
Dobrom Selu spaljena sa velikim brojem Srba, u Banjanima sruš ena, u Perni
spaljena, u Ljusini spaljena, u Zboriš tu spaljena sa velikim brojem srpske nejači i
u Ravnicama spaljena.
 Srez Doboj: Velika kosturnica srpskih mučenika iz prvog svetskog rata sruš ena je.
 Srez Bosanski Petrovac: U Bosanskom Petrovcu sruš ena, u Buš ević u spaljena, u
Prkosi sruš ena, u Kolunić u sruš ena, u Kulen Vakufu sruš ena, u Bukovač i srušena,
u Krnjeuš u srušena i u Janjili sruš ena.
 Srez Banja Luka: U Banja Luci sruš ena, u Slatini spaljena, u Petrič evcu sruš ena, u
Čelincu sruš ena i u Ivanjskom sruš ena.
 Srez Bosanska Gradiš ka: U Dragelji spaljena, u Bosanskoj Gradiš ki sruš ena i u
Turjaku spaljena.
 Srez Bihać : U Gati spaljena i u Bihać u sruš ena.
 Srez Bosanska Dubica: U Međuvođi parohijski dom spaljen, u Vlaš kovcima crkva
spaljena i u Međeđi demolirana.
 Srez Bosansko Grahovo: U Spasovini spaljena, u Bastasima spaljena, u
Šipovljanima spaljena i u Trubarima spaljena.
 Srez Bosanski Novi: U Bosanskoj Kostajnici dve sruš ene i u Dobrljinu spaljena.
 Srez Derventa: U Dugom Polju demolirana, u Majevcu spaljena, u Podnovlju
demolirana u Bož incima spaljena kapela.
 Srez Brč ko: U Brčkom crkva sruš ena a kapela spaljena, u Gornjoj Slatini sruš ena,
u Brezovom Polju spaljena, u Mačkovcu spaljena i u Zoviku spaljena.
 Srez Bugojno: U Čipuljić u spaljena.
 Srez Grač anica: U Grač anici spaljena, a u Bolja-nić u takođe.
 Srez Vlasenica: U Koprivni sruš ena, a u Osmacima zvonara i parohiski dom.
 Srez Maglaj: U Boč ini sruš ena, manastir Ozren sruš en, u Maglaju demolirana i
manastir Vozuća sruš en.
 Srez Jajce: U Srojici spaljena. u Jezeru spaljena, u Zlogovcu spaljeia. u Šopovu
spaljena i u Grabovici spaljena.
 Srez Kotor Varoš : Sruš ene u Kotor Varoš i i u Maslovarama.
 Srez Mostar: Manastir Žitomislićspaljen
 Srez Prijedor: Spaljene u Palančiš tu i Brezič anima.
 Srez MrkonjićGrad: Spaljene u Gracama, Podraš nici i MrkonjićGradu.
 Srez Teslić : Crkva i kapela u Pribiš iću sruš ene.
 Srez Sanski Most: U Bosanskom Milanovcu sruš ena, a u St. Majdanu demolirana.
 Srez Travnik: U Turbama sruš ena.
 Srez Sarajevo: Demolirane u Mokrom i Palama.
 Srez Cazin: Spaljene dve u Rujnici i jedna Piš talinama, a jedna sruš ena u Velikoj
Kladuš i.
 Srez Donji Lapac: Sruš ene crkve u Donjem Lapcu i Suvaji, a spaljene u Srbu,
Dobrom Selu, Doljanama i Osredcima.
 Srez Knin: Demolirana crkva u Strmici.
 Srez Korenica: U Bunić u i Korenici spaljene, a u Plitvičkom Leskovcu i
Plitvičkim Jezerima sruš ene.

121
  Srez Otoč ac: Demolirana u selu Brlogu.
 Srez Vrgin Most: Spaljene crkve u Trepč i, Peš ć anici, Čemernici, Karinu, Bović u,
Perni, Slavskom Polju, Stipanu i Topuskom, a sruš ena u Blatuš i.
 Srez Slunj: Spaljene crkve u Sadilovcu zajedno sa Srbima, zatim u Veljunu i u
Radovici, a sruš ene u Poloju, Buhač i, Primiš lju, Tobolić u i Trž
ić u.
 Srez Kostajnica: U samoj Kostajnici sruš ene dve crkve i tri kapele, a u Dubici
crkva. Spaljene su crkve u Strmenu, Šaš u, Tamarcima i Utolici.
 Srez Ogulin: Demoliran manastir Gomirje i crkva u Josidolu.
 Srez Dvor: Crkva u Šegestinu spaljena.
 Srez Irig: Patrijarš iska crkva u Sremskim Karlovcima demolirana. Manastiri
Ruvica i Rakovac sruš ena. Manastir Kruš edol demoliran. Mznastiri Beš enovo,
Mala Remeta, Jazak, Grgeteg i Hopovo spaljeni.
 Srez Vinkovci: Crkva u Vinkovcima spaljena.
 Srez Ilok: Crkva u Iloku sruš ena.
 Srez Vukovar: Crkva u Vukovaru spaljena.
 Srez Sremska Mitrovica: Spaljeni Manastiri Šiš atovac i Kuvež din.
 Srez Stara Pazova: Demolirane crkve u Bukovcu, Čortanovcima i Krč edinu.
 Srez Šid: Spaljen je manastir Privina Glava.
 Srez Zemun: Spaljena crkva u Progaru.
 Srez Ruma: U Velikim Radincima spaljena, a u Buđ anovcima demolirana.
 Srez Bjelovar: Poruš ene u Velikoj Pisanici, Sredsku, Ribljač ki, Bedenici i
Lasovcu.
 Srez Podravska Slatina: Sruš ene crkve u Podr. Slatini, Novoj Bukovici,
Medincima, Vočinu, Lisič inama, Suhoj Mlaci i Dobrović u, a demolirana u
Drenovcu.
 Srez Virovitica: Sruš ene u Terezinom Polju, Borovi, Virovitici, Klisi, Gać iš
tu,
Novo Obilić evo, Majkovcu i Paudovcu.
 Srez Valpovo: Sruš ena u Martincima.
 Srez Nova Gradiš ka: Sruš ene crkve, razume se pravoslavne kao svuda, u Novoj
Gradiš ki dve, u Cagama, u Gređanima, u Oš trom Vrhu, u Benkovcu, u Slatini, u
Čovcu, u Okuč anima, u Donjem Rajić u, u Bodegraji, u Vrbovljanima i u Donjim
Okuč anima.
 Srez Donji Miholjac: Sruš ene u Gornjem Miholjcu dve, u Orahovici i u Lič anima.
 Srez Novska: Sruš ene u Novskoj, Bogićevcu, Gradini, Smrtić u, Uptici i
Jasenovcu.
 Srez Slavonski Brod: Sruš ene u Šuš njevcima, Klokočeviku, Novom Topolju,
Trnjanima, Ješ eviku i Korduš evcima.
 Srez Slavonska Pož ega; Sruš ene u Slav Požezi, Sloboš tinama, Smoljanovcima,
Čeč avcu, vetovu, Bol, mač i i Treštanovcima.
 Srez Pakrac: U Pakracu sruš ena, a u Kusonjama spaljena zajedno sa ž ivim
Srbima.
 Srez Osijek: Sruš ene dve u Dalju i jedna u Osijeku.

Prema nepotpunim podacima, poruš eno je, popaljeno zajedno sa u njima zatvorenim
Srbima ili demolirano 288 pravoslavnih crkava i manastira na područ ju takozvane
„Nezavisne drž
ave Hrvatske“. Taj je broj svakako daleko veći, ali se hrvatski nadbiskup

122
dr. Alojzije Stepinec i sa ovim zapanjujuć im brojem ustaš ko-hrvatskih vandalizama
mogao dostojno predstaviti Poglavniku, kojeg je posle toga Sveti Otac Papa primio u
zvanič nu audijenciju i valjda zbog uspeš nog referata o istrebljenju pravoslavlja na
teritoriji Nezavisne Drž ave Hrvatske, blagoslovio ga u ime Hrista! Poš to je stož ernik
Viktor Gutićgovoreći 9. juna 1941. ispred Banjaluč kog sreskog nač elstva rekao, da ć e
ostatak Srba koji dotle nije pobijen ili proteran uniš titi ako ne prime katolič ku veru,
naredio je da se zauzmu sve pravoslavne crkve, a da se na parohijskim stanovima istaknu
natpisi „Hrvatski dom“. Većsutradan postala je Prnjavorska pravoslavna crkva ž rtvom
ovoga verskog vandalizma. Ustaš i su predvođeni katolič kim popovima doš li u Prnjavor,
isterali sveštenika iz parohijske zgrade i na njoj okač ili tablu sa natpisom „Hrvatski
dom". Posle toga su se slični pohodi svakodnevno ređali.

Da bi uniš tenje srpstva i pravoslavlja š to simbolič nije pretstavili, Hrvati su u već im

mestima naredili ruš enje ili miniranje pravoslavnih crkava, među kojima crkve u Banja
Luci, Bihać u, Novoj Gradiš ki, Bosanskom Grahovu i dr. Poš to je u „Nezavisnoj
Hrvatskoj“ jedino ruskim emigrantima bilo dozvoljeno ispovedanje pravoslavne vere, to
je dozvolom poglavnika osnovana „Hrvatska pravoslavna autokefalna crkva“ sa ruskim
emigrantom na č elu, ali ni ona nije praktično stupila u ž ivot za ostatke srpskoga življa,
poš to su preostale srpske crkve i dalje ostale zatvorene, a srpski ostaci liš
eni moguć nosti
verskih obreda prilikom krš tavanja i sahrane.

Mimo svega onoga š to su Srbi dali u životima i krvi, ustaš

ama to nije bilo dovoljno, već
su sproveli sistem ucena, kakav po svojoj obimnosti prevazilazi sve zloč ine ove vrste. Iz
bojazni da deportirani ili na smrt određeni Srbi imućnijeg stanja ne bi sakrili novac i
dragocenosti izvan ustaš kog domaš aja, ustaši su napola prebijene Srbe ucenjivali
moguć nošć u poštede ž ivota ako im predadu novac i dragocenosti. Kad su ciljeve postigli,
ili su ih ubijali ili su ih osirmaš ene prebacivali preko granice, a na njihovim kuć ama
izlepljivali službene objave hrvatske vlade „Izvlaš ćeno u korist hrvatske države“. Ovako
opustoš ena srpska imanja popunjavana su već inom kajkavskim Hrvatima iz hrvatskog
Zagorja. Dakle, pravim takozvanim „autohtonim“ Hrvatima, od kojih i potič u sve
nesreć e, koje su Srbi preživljavali od momenta, kada su ih ovi hrvatski doš ljaci unesrećili
svojim dolaskom. Tamo, gde se zbog nedostataka „kajkavaca“ nisu mogla popuniti
srpska imanja, davana su ona onim hrvatskim ili muslimanskim janič arima, koji su se
istrebljivanjem Srba pokazali dostojni takve nagrade.

Ustašama nije bilo dosta srpske krvi i njihovih imanja po „Nezavisnoj drž avi Hrvatskoj“.
Kad su svrš ili sa Srbima tamo, okrenuli su se i prema matič noj srpskoj zemlji Srbiji, u
nameri da ovde poveć aju srpski danak u krvi. To najbolje svedoči ovo uhvać eno pismo
beogradskog ustaš kog stožera broj 9, sakrivenog iza oltara katolič ke crkve „Krista
Kralja“ u Beogradu, koje glasi:

Velemož nom gospodinu stož ernome poruč

niku
Poglavnikove tjelesne bojne
Zagreb

123
 Dragi stož ernič e, hrabri ustašo!
Šaljem ti list po naš em hrabrom ustaš i Zvonku uz blagoslov katolič ke
crkve Krista Kralja u naš em buduć em katoličkom Beogradu.
Pripovjedao mi je Zvonko, da su naš i hrabri ustaš e muslimani i katolici
pobili i poklali srbijanske cigane u Mač vi i Šapcu.
Zvonko mi reč e, da je on sam svojom rukom zaklao dvadeset i pet
pravoslavaca u Mačvi, te mu zato katolič ka crkva opraš ta sve grjehove, a
sveti otac papa nagradit ć e sve hrabre hrvatske sinove, koji su stavili pod
katolič ki mačove balkanske š izmatike.
Svi katolici Hrvati i muslimani, ustaš e u Beogradu, uč lanjeni su u naš oj
tajnoj ustaš koj organizaciji i č ekaju nestrpljivo aneksiju Beograda
hrvatskog grada, domovini Hrvatskoj.
U cijeloj ciganjskoj Srbiji razapeli smo uhodarsku mrež u, koja radi punom
parom. Zaostali Hrvati i muslimani ostali su u prividnoj službi ciganjske
Srbije i imade ih prilič an broj u svakom uredu i po ministarstvima i
ostalim branž ama. Naveli smo ti i tajne š ifre za dopisivanje. Zagreb ć e
poslati upute, koje imaju delegati u ciganjskom Beogradu.
Glavni stož er radi na tome, da se uniš te pravoslavci na Balkanu, na slavu
katolič ke crkve.
Sabiramo podatke o srpskim komitama i vojvodama, jer smo doš li u
posjed njihovih spisa i naređenja. Dakle vidiš , da hrvatska stvar napreduje
preko Drine do Niš a i od Niš a do Soluna.
Podatke smo danas poslali sa spisima. Prenio ih je broj 129 u Zemun.
Informiraj se kod glavnog stož era u Zagreb da li je broj 129 uruč io sve.
Novac za Niši Kragujevac š aljemo redovno.
Za Dom spremni!
Ustaš ki stož er broj 9.

PS. Uz list se prilaž

e otisak peč kog č
ata „Toplič etničkog odreda“ sa
grbom i potpisom, odsječ enog sa jednog četnič
kog spisa.

Jedan međ u mnogobrojnim ustaš kim zlikovcima poš to se bezbroj puta okupao u nevinoj
srpskoj krvi na teritoriji „Nezavisne Hrvatske“, našao je za potrebno, da se za ono što ga
je pre toga Beograd godinama hranio, oduž i provokacijom na taj nač in, što bi u
povoljnom trenutku ubio kojega pripadnika okulatorske vojske i time poslao na drugi svet
nekoliko stotina nevinih Srba. Beogradska policija uhvatila je Himliju Berberovića iz
Bosanskog Novog, koji je pre rata bio zaposlen u Beogradu, pa je kao dobar poznavalac
prilika upuć en u Beograd da nastavi sa ustaš kim nedelima. Berberovićje po liš enju
slobode pred policijskim podnarednikom u Kolarč evoj ulici broj 1 o svojim ustaš kim
zločinima između ostaloga izjavio i ovo:

Početkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po
dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim iš li po selima. Ovo
pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je sa pretresanjem završ
eno, došli su ustaš
i
iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve
pravoslavne muš karce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vrš ili smo

124
hapš enje muš karaca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gđe smo
ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se
zatvori ne napune, a tada su ubijani.

Ubijanje je vrš eno na viš e nač ina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini.
U crkvu je moglo stati oko 1000 ljudi. Tada je komandir satnije određivao 15
ljudi koji imaju da vrš e klanje. Prije nego š to pođu na ovaj posao, davano im je
alkoholno pić e i to nekima rum a nekom ljuta rakija, pa kad se napiju, onda su ih
sa nož evima puš tali unutra. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straž a, a
ovo je č injeno radi toga š to su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim
skakali sa nje. Ja sam bio određen da vrš im klanje u tri maha. Svakom prilikom su
išli i neki oficiri, DobrićJosip i Mihajlo Cvetković , a pored njih je bilo i ustaš
kih
oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vratiju i posmatrali našrad, a mi
smo vrš ili kanje. Ubijanje je vrš eno na taj način, š to smo neke udarali pravo u
srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gđe stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio
od prvog udarca smtno pogođ en, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja
nije gorjela svjetlost u crkvi, većsu bili određeni specijalni vojnici, koji su
rukama držali baterijske električ ne lampe i time nam osvjetljavali prostor. U viš e
mahova desilo se, da je neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga
udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.

Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su:
„Živio Kralj Petar!“, „Živjela Jugoslavija!“, „Živjela Kraljica Marija!“, „Živjela
Srbija!“, „Dolje ustaš i!“, „Dolje Pavelić!“ itd. Klanje je poč injalo u 22 sata uveč e,
a trajalo je do 2 sata. Za vrijeme dok je posljednji Srbin bio ž iv ove su
manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam
uč estvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se
uniforma nije mogla oč istiti, većsmo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se
prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završ avalo, dolazili su
kamioni i nosili lješeve. Obič no su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali.
Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline gđe su ih strijeljali iz
mitraljeza. Ovo strijeljanje, vrš eno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi
postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga
i tako gađani iz mitraljeza, koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini. Lješ ine
ovih lica koja su streljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba
izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored š ume, pa su poslije
zakopani na mjestu gdje su streljani. Prikupljanje Srba vrš eno je na taj nač in, što
je u određeno selo iš lo oko 70 ustaš a i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod
komandom ustaš kih oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila
određena grupa, koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih
stražarno sprovodili u sudski zatvor. U prvo vrijeme dovodili smo samo
muš karce, a docnije i ž enska lica od 15 do 50 godina starosti. Prilikom ovog
dovođ enja vidio sam da su ustaš e, neki moji drugovi i vojnici silovali ž ene i
djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaš e kao i
vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili ž ene koje su htjeli, pa su nad njima

125
 vršili obljubu negđe na periferiji grada, pa su ih ponovo vrać ali u zatvor. Od
strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo č
inili.“

Tako se ispovedao jedan od bezbrojnih hrvatskih terorista, koji je svesrdno podelio

radosti „Nezavisne Hrvatske“ sa već inom svoga naroda i „vojnič kom vjež bom“ u
domobranskim redovima ne samo bio pomoć ni rod ustaš
kog oružja, nego i vrš io tolika
klanja u Glinskoj pravoslavnoj crkvi. Isto dakle onako, kao š to su ih vrš
ili i bezbrojni
drugi Hrvati, bez obzira imaju li ustaš
ku iskaznicu u dž
epu ili ne.

Preć utnim blagoslovom hrvatskog nadbiskupa, rukovodio je ovim zloč inom nad
zločinima u glinskoj pravoslavnoj crkvi i svima srpskim krvoprolić ima glinske okolice
glavom predstavnik rimokatolič ke crkve, gvardijan katolič kog samostana u Čuntić u
German Častimir. Ova ispovest zaista je jeziva samooptuž ba, koja sa mnogobrojnih
srpskih očiju skida veštom rukom hrvatske farizejš tine izatkanu koprenu obnevidelosti
kroz mnoge decenije, a kroz ove dve poslednje naroč ito. Ali, ona je samo neznatni deo
svega onoga š to se desilo na celom prostoru Hrvatske. Šta da se tek kaž e za ostalu
zlikovačku mnogostranost i konač an broj srpskih žrtava!

I pored svih grozota koje sadrž i ispovest Himlije Berberović a, oskudica u njegovoj
inteligenciji učinila je, da se zadrži na grubim č injenicama, kojima daje oblik prema
svome shvatanju onako, kako ih je video i prež iveo, pa ih tako i registrovao u svome
seć anju. Kao takav, Berberovići nije mogao zać i u tajne duhovnog stradalaš tva onih, koji
su umirući gledali kako se ruš e njihove nacionalne, verske, imovinske i kulturne
tekovine. Jer, da su Berberović u mogle biti dokuč ive tajne duhovnog ž ivota, ne bi bio on
među onima, koji su se najpre snaž ili alkoholom da bi zatim sa isukanim nož evima
besomučno jurili po hriš ćanskom hramu na goloruke ljude.

Prva „Poglavnikova" javna izjava bila je: „Muslimani su cvijet hrvatske narodnosti!"
Kulturno zaostaliji od Hrvata, bosanski su muslimani videli u ovoj izjavi potstrek za sve
ono, š to smo čuli od Berberovića. I zaista, jedan se deo muslimana sa Hakijom Hadž ić
em
– Mač ekovim prvakom u Bosni – potrudio da zauzme prvo mesto u „vrtu“ ustaš ko-
hrvatske izbezumljenosti. (O „cvijetu hrvatske narodnosti“ ima jedna istinita š ala.
Poznata sarajevska lenč ina Nikola Moš č inski, poreklom Poljak, koga zbog njegove
lenjosti zovu nadimkom „teš ki radnik“, zaš ao je posle Poglavnikove izjave po
sarajevskim kavanama, prilazeć i redom muslimanima njuš eći ih pozadi kao da neš to
miriše. Kad su ga zapitali š ta to radi, Moš činski je odgovovrio: „Pa zaboga, miriš
em
cvijet hrvatske narodnosti!)

Ono š to Berberovićzbog pomanjkanja inteligencije kao mnogi drugi ustaš ki zlikovci nije
mogao opisati, opisao je jedan istaknuti dalmatinsko-hrvatski prvak u pismu iz Zemuna,
upuć enom 8. februara 1942. goline hrvatskom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, koji sa
biskupske stolice u Zagrebu ni jednom javnom reč ju, a jošmanje pastirskim proglasom
nije osudio varvarstva vrš ena nad srpskim ž ivljem. Još manje spreč io duhovna
porobljavanja nasilnim prevođenjem Srba u katolič anstvo. Posle ovoga pisma, ovaj je
prvak iz razumljivih razloga napustio „Nezavisnu Hrvatsku“ i prebegao u Beograd, ali je
isto tako iz razumljivih razloga i po primeru Mač ekovog odreknuć a onoga zajednič kog

126
proglasa sa Pavelić
em i sam odrekao autorstvo onoga pisma, u kome se uzmeđ
u ostaloga
kaže:

Punih deset mjeseci kolju se po Hrvatskoj na najzvjerskiji nač in Srbi i uniš

tavaju
se milijarde njihovog imetka, a crvenilo stida i gnjeva obliva lice svakog poš tenog
Hrvata. Pokolj Srba poč eo je prvih dana jadne „Nezavisne drž ave Hrvatske“
(Gospić , Glina, Gudovac, Bosanska Krajina i dr.) i traje bez prekidanja i bez
predaha i ovih dana.

Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega od reda: staraca, ž ena
i djece. U ubijanju uz strahovito divljač ko muč enje. Te nevine Srbe nabijali su na
kolje, ložili im vatru na golim prsima, pekli ih ž ive na vatri, spaljivali ih u kuć
ama
i crkvama ž ive, polivali ih ključ anom vodom i tako poliveno mjesto derali i solili,
kopali ž ivima oč i, rezali uš i, nos, jezik, svećenicima rezali noževima brade i
brkove skupa sa kož om i mesom, odsjecali im spolovila i zaticali u usta, vezivali
ih za kamione odostraga i onda sa njima jurili, prebijali su ljudima noge i ruke,
zabijali im u glavu eksere, golemim ekserima zakivali ih za pod kroz slijepo oko,
bacali ž ive u bunare i provalije a odozgo na njih bacali bombe, razbijali im
gvozdenim ć uskijama glave, djecu su bacali u vatru i vrelu vodu, u kreč ane,
rastrzavali djecu na noge, razbijali im glave o zidove, prebijali kičme o kamenje i
klade i jošmnoga už asna muč enja izvršavali, kakova normalni ljudi ne mogu ni
zamisliti.

Hiljade i hiljade ljudskih leševa nosila je Sava, Drava i Dunav, kao i pritoke ovih
rijeka. Bila je leš ina sa natpisom: „Pravac Beograd!“, „Putuj Kralju Petru!“ i
sličnih. U jednom č amcu koji je uhvać en na Savi bila je hrpa dječ jih glava sa
jednom ž enskom glavom (mož e biti glava majke te djece) sa natpisom: „Meso za
Jovanovu pijacu u Beogradu!“ Strahovit je sluč aj Mileve Bož inićiz Stebandž e, iz
koje su na nožizvadili dijete! Pa grozni sluč aj nađenih pečenih glava u Bosni,
nađene sudove pune srpske krvi, pa sluč ajevi prisiljavanja Srba da piju vruć u krv
svoje poklane brać e. Silovane su najbrojnije ž ene, djevojke i djevojč ice, matere
pred ć erkama i ć erke pred materama, a gomile djevojaka, žena i djevojč ica
odvođ ene su u logore ustaš ima za bludnice. Čak su silovanja vrš ena u oltarima
pravoslavnih crkava. U kotaru petrinjskom natjeran je sin da siluje rođenu mater!
Pokolj 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi (naš a primedba: Ovde se prebacio
za niš ta manje od 10.000) i ubijanje na stotine Srba u oltaru crkve u Kladuš i, sve
gvozdenim č ekićima u glavu, stoji bez premca u povijesti. Za sva ova strahovita i
neč uvena nedjela postoje detaljni i vjerodostojni zapisnici.

Už as ovih nedjela zaprepastio je Nijemce i Italijane. Oni su fotografisali ogroman

broj slučajeva ovih užasnih pokolja. Nijemci govore, da su Hrvati ovo radili i za
vrijeme tridesetogodiš njeg rata i da je od toga doba u Njemačkoj ostala izreka:
„Sač uvaj me Bož e od kuge, gladi i Hrvata!“ I srijemski Nijemci preziru nas radi
toga i postupaju sa Srbima č ovječ no. Talijani su fotografisali posudu sa tri i po
kilograma srpskih oč iju, te jednog Hrvata okić enog s ogrlicom od nanizanih

127
srpskih oč ao u Dubrovnik opasan sa dva đerdana
iju, i jednoga koji je doš
odrezanih srpskih jezika.

Strahoviti logori u kojima su pobijene tisuć e Srba ili su puš teni da pomru od
zlostavljanja, gladi i zime, užasni su. Nijemci pripovjedaju o jednom logoru u
Lici, u kojem je bilo na tisuće Srba, ali kad su doš li tamo, našli su ga praznog,
natopljenog krvlju i krvavim hrpama rublja i odjeć e. Tu je, kaž u, izgubio život
jedan srpski vladika. U jasenovač kom logoru i danas se muč e i propadaju tisuć e
Srba, koji su tamo po ovoj straš noj zimi smješ teni u poderane ciglarske barake
bez dovoljno slame i pokrivač a, dobijajući za hranu dnevno po dva krumpira.

U povijesti Evrope nije bilo ovakvih sluč ajeva. Mora se poć i u Aziju u doba
Tamerlana ili Dž ingiskana, ili u Afriku, u crnač ke države i njihovih krvoloč nih
vladara, da se naiđe na slične slučajeve. Sa ovim je hrvatsko ime osramoćeno za
vjekove. Niš ta nas viš e ne mož e oprati. Ni posljednjem Ciganinu na Balkanu
nećemo viš e smjeti spomenuti naš u tisućgodišnju kulturu jer ni ti Cigani nijesu
ovakih zvjerstava radili.

U svima ovim besprimjernim divljačkim zloč inima, koji su viš e nego bezbož ni.
sudjelovala je i naša katolič ka crkva na dva nač ina. Veliki broj sveć enika, klerika,
fratara i organizirane katolič ke mladež i, sudjelovao je u svemu ovome aktivno.
Dogodila se strahota, da su katolički sveć enici postali ustaš ki logornici i tabornici,
pa su kao takvi naređ ivali i odobravali ta straš na muč enja i klanja krš tenog svijeta.
Čak je jedan katolič ki sveć enik lično zaklao jednog pravoslavnog sveć enika! Oni
to nijesu smjeli činiti bez dozvole svojih biskupa, a ako su č inili, onda su morali
izgubiti službu i doć i pred sud. Buduć i se to nije desilo, znač i da su biskupi dali
svoje dozvole.

Drugo, katolič ka crkva je upotrebila sve ovo, da pokatolič i preživjele Srbe. I dok
se zemlja puš ila od nevine krvi mučenika, dok su jecaji razdirali grudi prež ivjelih
nesretnika, sveć enici, fratri i časne sestre, nosili su im u jednoj ruci ustaški bodež ,
a u drugoj molitvenik i krunicu. Sav je Srijem preplavljen letcima biskupa
Akš amović a, tiskanih u njegovoj tiskarni u Đakovu, u kome se pozivaju Srbi da
spase ž ivot i imetke prelaž enjem u katolič ku vjeru. Naš a crkva kao da je htjela
pokazati, da zna ubijati duš e kao ustaš ka vlast tijela. A na katoličku crkvu pada
jošveć a sumnja zato, š to su u isto vrijeme sruš ene mnogobrojne pravoslavne
crkve, druge obrađene u katolič ke, oteti su svi pravoslavni samostani, razvuč ena
sva imovina i upropaš ćene velike povijesne dragocjenosti, pa čak nije ostala na
miru ni patrijarš ijska crkva u Srijemskim Karlovcima. Sva ova nasilja na savjesti i
duš i nanijela su jošveć u sramotu hrvatskom narodu. I ako se mi Hrvati neć emo
nikada moć i sasvim oprati od sramote, koju smo na sebe navukli ovakvim
zločinstvima, ipak mož emo svoju odgovornost smanjiti pred svijetom i svojom
savješ ću ako dignemo svoj glas protivu svega gore navedenoga. Posljednji je čas
da to uč inimo. Poslije sviju zloč instava u povijesti č ovječ anstva, dolazile su i
velike kazne. Što ć e biti od nas Hrvata, ako se dobije utisak, da smo bašdo kraja u
ovim zloč instvima ustrajali.

128
 U Njemač koj su veliki katolič ki biskupi imali smjelosti da diž u glas u korist
progonjenih Židova, a kod nas ni jedan biskup nije digao svoj za nevine Srbe
kršćane, koji su strašnije progonjeni nego Židovi u Njemačkoj. I zato ć e na glave
katolič ke crkve pasti najveć a odgovornost za kaznu Bož ju i ljudsku, koja mora
snać i hrvatski narod, ako se na vrijeme ne pokaje za ovaj strašni i neopisivi svoj
grijeh“.

Ovaj hrvatski prvak, kome ne poričemo dobronamernost, bojeć i se za svoj hrvatski narod,
smatra da bi posle svega onoga š to nam je poznato o istrebljenju srpskog naroda u
„Nezavisnoj Hrvatskoj“ bila dovoljna jedna naknadna Stepinč eva izjava, sastavljena po
svima pravilima lukavog zagrebač kog jezuitizma, pa da se jednim veš tačkim potezom
otkloni odgovornost sa hrvatskog naroda i katolič ke crkve u Hrvatskoj. Kao da Srbi ne
znaju, da bi to bila nova Jezuitska obmana, rukovođena politikom priznanja postojeć eg
stanja i namerom, da Srbi zaborave krv svoje goloruke nejač i, da se u jugoslovenskom
kolu uhvate za krvave ruke svojih dž elata. Poš
to je dvadeset i jedan mesec dugovao
odgovor ovome hrvatskom prvaku, hrvatski je nadbiskup 31. oktobra 1943. godine na
završ etku „pokornič ke procesije“ u Zagrebu održ ao masi propoved, rekavš i između
ostaloga i ovo:

„Jedan pisac pripovjeda, kako je neki seljak donosio dnevno jednom pekaru u
grad pet kilograma maslaca, a od pekara isto tako svaki dan odnosio pet
kilograma kruha. Jednoga dana je pekar izmjerio maslac i zač udio se kad se
uvjerio, da nema pet kilograma, većsamo četiri i pol. Zato pozove seljaka na red
radi prevare, ali mu seljak mirno odgovori: „Dragi prijatelju, ja nisam kriv za to.
Ja, doduš e, imam vagu, ali nemam tegova, pa zato uvijek meć em na jednu stranu
vage tvoj kruh, a na drugu stranu svoj maslac. Koliko je težak tvoj kruh, toliko je
težak moj maslac“.

„Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i kako bi trebalo ustali protiv zloč ina,
koji su se zbivali na pojedinim krajevima naš e domovine. Ali, mi ne mož emo
zvati na uzbunu, niti bilo koga spriječ
iti, da te vječne Bož
je zakone vrši. Jer svaki
čovjek ima slobodnu volju i svako ć e za svoje djelo odgovarati prema riječ ima
apostolovim“. „Zato prvoj grupi prigovaratelja odgovaramo: Na vama se
ispunjava priča o seljaku i pekaru!“

Iako je u daljnjem toku propovedi generalno osudio zverstva, izbegavš i vešto da ih vež
e
za ime kome pripadaju, hrvatski se nadbiskup svojim gledanjem na srpsko istrebljenje
potpuno saglasio sa ustaškim načelima. Lukavo skrojena prič a o seljaku i pekaru i suviš
e
je prozirna. Jedan Hrvatski pesnik dao je u pesmi najuspeliji odgovor hrvatskom
nadbiskupu. Zbog ograničenog prostora citiramo nekoliko odlomaka iz ove kajkavske
pesme gde se, između ostaloga, ovako odgovara dr. Stepincu :

Nadbiskup prič al prič

u je neku
O jednom muž u i jednom peku!
Mužje nemlih svakoga jutra
Peku donašal po pet kil putra.

129
Mužje – tak je pogodba bila,
Primal za putar kruha pet kila.
Jednog dana putar pek vagal,
Al mu se nekak z gvihti ni slagal.
Falilo ga je ravno prek funta.

„Muž ek me vara“, pek si pregrunta,

Pa ga pozove da ga zaš pota,
Kak prevaranta i kak falota.
Mužek mu rekel: „Gospon pek dragi,
Nisam ih Bogme varal na vagi.
Kak sam si gvihte kupit pozabil,
Ja sam kak gviht si nihov kruh rabil.
Če pet kil nihov kruhek ne važ e,
Onda se mera nikak ne slaž e.“

Ali, prečasni Metropolita,

Jel vas se nekaj slobodno pita.
Gde ste vi dragi Preč asni mili,
Tak dugo bili?
Večč etrdeset i prvo leto
Mogli ste dignut ovako Veto.
Zakaj ni bilo v dani bašvu ti
Vaš ega glasa Preč asni čuti?
Makar su v oni krvavi dani,
Srbi kak janjci neduž ni klani.
Kad ih se tuklo, klalo i peklo.
Hitalo v Savu, v logore vleklo,
Kad pravoslavni su sveč enici
Trpeli jakš e nek muč enici
I mnogi platil zvanje si glavom,
V Beograd mrtev poslan je Savom.
Znali i vidli onda ste vse to
Al niste bašvi podigli Veto!
Ah, vaš aš utnja puno je kriva
Kaj mnoga srpska glava nij ž iva,
Kaj mnoge Srbe grobek sad skriva!

Jel se prečasni Metropolita,

Slobodno još će nekaj vas pita
Kak to da Penićč rlenoga pasa
Ustaš e slavil iz sega glasa?
A Šarićse je v Bosni raspeval,
Dok Gutićsrpsku krv je proleval.

Dok isti rekel famozni Gutić

:

130
„Srbov pož elel drum bi i putić ,
Al Srbov ne bu viš e tu najti,
Vniš tili bumo sve ih mi kajti.“
Kak to da mnogi z vaš eg klera,
Ustaš ki posel na veliko tera?
Em logornik, prem to ne patri,
Vaš i su mnogi popi i fratri!
„Ljubiv“, to za njih pojem je temni,
Njihov je moto: „Za dom smo spremni
Van z Srbi, mesta ovde nij nima
Tu ž ivet more koj Papu š tima
I onaj ko se Alahu klanja,
A kaj je srpsko, vse se preganja.“
Vse ste vi ovo, Preč asni znali
Ali protesta niste vi dali!
I kad su srpski ruš eni hrami
O čem ste taki doznali sami,
Prem svaka crkva mesto je sveto,
Vi niste onda zdigli svoj Veto!
Ah, vaš aš utnja puno je kriva
Kaj mnoga srpska glava nij ž iva!

Sad ste rečrekli, to oč ivasno

Samo ste rekli sve to prekasno.
Kasno protest ste ovaj vi zdigal,
Kasno je Janko Kosovu stigal!
Jezeram ž rtvi nikaj ne hasni
Kaj ste protestiral sad ste prečasni.
Nemre protest taj da ž ivot vrne,
Srbom kaj rake skrivaju crne!

Nemre on deci da z grobne tame

Vubite vrne tate i mame!
Nemre protest taj z rake da skopa
Nit jednog mrtvog srpskoga popa!
Taj bi protest se mogel prijeti
da je on zrečen pred dvimi leti.
Tak tu vu srce nekog ne dira
Nadbiskup kasno č e protestira!
Al njegva š utnja puno je kriva,
Kaj mnoga srpska glava nij ž iva!

Alzo ste kasno s vetom se javil,

Kasno ste toč nu vagu nabavil.
Dok Srbi iš li put su svoj križ
ni,
Mislili niste da su vam bliž ni

131
 I da i oni veruju v Krista,
Sveta im Djeva Marija č ista.
A z hramov da im Sveti Križblista,
Da Svetog Križ a delaju znamen,
Sve ste to zabil Preč asni – Amen!

Hrvatski nadbiskup, pod č ijim su nadbiskupovanjem izvrš ena duhovna i fizička

staradalaš tva srpskoga naroda, kojima nema ravnih u istoriji čovečanstva, mora zajedno
sa čitavim ustaš kim sistemom znati, da su sve kulise ispred crnog zagrebač kog jezuitizma
dignute. Digli su ih pored ostaloga oni odrezani jezici i iskopane srpske oč i, sa kojima su
zakić eni ustaši-Hrvati poput stanovnika prašume izvodili divljač ke igre ulicama gradova
„Nezavisne Hrvatske". Ako međutim, jošneko u ustaš koj Hrvatskoj veruje da se
uniš tenjem materije u srpskim zemljama zapadno od Drine i severno od Save mož e zatrti
i srpski duh, taj ne zna, da su Srbi velič inom žrtava gomilali duhovni kapital. Taj i ne
sluti, da ć e Hrvatska Srbima biti drugo Kosovo, na čijem ć e se kultu uzdići hram srpskog
narodnog preporoda!

ZAKLJUČAK

I bez one poverljive Mač ekove okruž nice svojim partijskim organizacijama od 14. aprila
1943. godine, gde se kaž e, da je oživotvorenjem ovakvog geografskog oblika hrvatske
države (ustaš ke Hrvatske), ostvaren vekovni san svakoga Hrvata, te gde se odaje naroč ito
priznanje ustaš kom pokretu, š to je „... uspio uništiti sve elemente, koji su ugrožavali
hrvatsku individualnost“, gde se, dakle, na ovako nedvosmislen nač in odobrava
plansko istrebljenje Srba, mi ne sumnjamo da ć e se č itava hrvatska politič ka
mnogostrukost ujediniti u nastojanju, da oč uvaju onih 20 Judinih zlatnika, š to se zovu
imenom „Nezavisne Drž ave Hrvatske“. Oblik nazovi hrvatske drž ave, kakav je stvoren
poznatom hrvatskom izdajom, biti će i jeste zajednič ki cilj, kako one ogromne već ine
hrvatskog naroda osovinske orijentacije u doba njenog stvaranja, tako i onoga neznatnog
dela Hrvata sa predstavnicima u jugoslovenskoj emigrantskoj vladi, a i onih hrvatskih
pripadnika, koji su verni svome vekovnom oportunizmu uš li u redove „narodno-
oslobodilač kog fronta“ samo zato, da bi po Mač ekovoj preporuci kod Saveznika Srbima
izbili iz ruku legitimaciju koju oni danas po njegovom priznanju imaju. Svi ć e oni u
danom momentu zakucati na vrata, iza kojih ć e se reš avati sudbina sveta i tražiti
pristupnicu za onoliku Hrvatsku, kolika je na milionima srpskih grobova podignuta.

Nauč eni celom svojom proš lošću, da se zaleć u u tuđi prostor, a onda da ucenjuju
urođ enim nagodbarstvom, Hrvati ć e i ovoga puta ponoviti staro lukavstvo, slično onome
iz 1848. godine ili kojim od mnogih ostalih. Za tu alternativu spremili su oni ekipu prvih
srpskih grobara banovine Hrvatske, koji se sada nalaze u jugoslovenskoj egzilskoj vladi
kao „koč ničarski dužnosnici“. Jer, svi su oni samo karike u kobnom jezuitskom lancu,
koji se vekovima srpskom narodu kuje.

Uvlač enjem u partizanske redove, Hrvati misle da ć

e izbeći odgovornosti i zatupiti onu
oštrinu svoje upornosti o gotskom poreklu, i Rusima se na taj nač
in prikazati ne samo
politič
ki bliži, nego čak i krvno srodniji od Srba. Međ utim, „Rusija nikada neć e

132
podupreti osnivanje ovakve katolič ke drž ave zasebne od srpstva, jer bi to znač ilo
potvrditi greš ku istorije, koja je verom i azbukom na dvoje pocepala jedan isti
srpski narod", – kaž e ruski general Gurko u „Varš avskom Dnevniku“ oktobra 1890.
godine, ciljajući svakako na onaj deo srpskoga naroda, koga je hrvatski imperijalizam
pomognut austrougarskim vladarima tipa Marije Terezije vekovima prisiljavao da primi
katoličku veru. Uvereni smo da je stanoviš te ovoga ruskog generala jednako i danas
aktuelno. Slavenskim odricanjem i harač enjem hrvatskih dobrovoljač kih odreda (po
matič noj slavenskoj zemlji), Hrvatska je za svagda izgubila pravo pozivanja na slovensko
poreklo.

Upotrebimo li Saveznič ku terminologiju – da su Srbi bili oni, koji su prvog svetskog rata i
27. marta 1941. godine, mada svesni tež ine svoga polož aja, ipak junački podmetnuli svoj
narodni krvotok, da iz njega isteč e najbolja krv samo zato da bi doprineli svoj deo u
obrani č oveč ijih prava, koja se skrać eno zovu demokratijom – u kakvom bi onda odnosu
prema saveznič koj stvari stajao hrvatski stav kada znamo, da su se Hrvati u oba ova
slučaja nalazili u taboru savezničkih neprijatelja. Dok su Srbi krvarili i krvare za stvar
demokratije i Saveznika, Hrvati su prebrojavali i prebrojavaju plen sa saveznič kih, a
naročito srpskih zemalja, i rež eći jedan na drugoga otimaju se o onih 20 Judinih zlatnika.
To je stvarnost, koju niko od Hrvata ne mož e izmeniti, ma se on zvao imenom Mač eka,
Pavelića ili Steninca.

Od 10. aprila 1941. godine, podivljale hrvatsko-ustaš ke horde slave svoj krvavi pir po
srpskim zemljama, spremajuć i svojim glavarima poklon u obliku „narodne statistike“ sa
kojom ć e se ovi predstaviti zelenome stolu i doviknuti: „Kakvi Srbi?! Njih viš e nema!“...
Zaista, oni su po onome receptu ministra i doglavnika Budaka, jedni pobijeni, drugi
raseljeni, a treći prevedeni u katolicizam, pa je tako hrvatska statistika usled planskog
istrebljenja Srba obuhvatila hrvatskom već inom sve one srpske zemlje, za koje i sam
Poglavnik u prvoj poruci američ kim Hrvatima reč e, da „nikada u povijesti nijesu
Hrvatima pripadale". Sa tako pripremljenom hrvatskom statistikom, nije isključ eno da
će se u ulozi hrvatskog opunomoć enika pojaviti baškoji od onih hrvatskih emigrantskih
profesionalaca, koji su Jugoslaviji i pre njenog sloma iz inostranstva godinama temelje
potkopavali, da bi sada o isključ ivom troš ku Srbije (jer su Hrvati odmah iza sporazuma sa
Cvetković em pož urili da svoju nagodbarsku kvotu zlatne podloge Kraljevine Jugoslavije
ugrabe i prenesu u Zagreb gde je ostala kao depozit za porođ ajne troš
kove „Nezavisne
Države Hrvatske“), ustvari, uhodarili jugoslovensku emigrantsku vladu i razmetali se
fikcijom tobož njeg „borbenog dijela hrvatskog naroda“. Kako se međutim hrvatski narod
borio, protivu koga i za č iji račun, poznato nam je.

Srbi ne samo š to neće priznati takvu statistiku koja poč iva na planskom istrebljenju Srba,
nego ć e tražiti da se smatra ratnim zločincem svaki onaj pojedinac ili skupina, koja se
pokuš a koristiti tako krvavo ispisanom ispravom. Merilo srpske svojine ima se uzeti iz
srpskog istorijsko-etnografskog prava i statistike iz 1931. godine, uzimajuć i u obzir i
račun verovatnoć e za stanje koje bi bilo sada, da ustaš ko-hrvatski zloč ini nisu ostvarili
sadanje stanje. Najzad, na merilo srpske i hrvatske narodne jač ine, Srbi mogu pristati i na
hrvatsku statistiku iz 1910. godine, mada su je Hrvati takođe krojili „za svoj stas“. (I po
njoj, srpska etnografska celovitost dopire do Gospić a, Ogulina, Kupe i Ilove).

133
Koliko god bili svesni svoga znač aja i uloge koja ć
e im se ovom delu sveta nametnuti,
Srbi ne smiju pasti u zablude slične onima iz 1918. godine. Oni zbog iskustva iz 1941.
moraju postaviti granicu samoodricanja, preko koje (po rečima patrijarha Rajač ić
a) ni za
ljubav „velikoilirstva“, ni za ljubav „velikojugoslovenstva“ ne mogu preći.

Poš to se tvrdnjom okružnice HSS 14. aprila 1943. godine „svjetska politič ka situacija
izmijenila i izgledi za stvaranje hrvatske drž ave pod zaš titom Nijemaca potpuno propali“,
u Hrvatskoj su otpoč eli sa građenjem novih politič kih puteva prema zapadu i prema
istoku. Prvi od ovih puteva imao bi preko hrvatskog dela emigracije stvarati u
angloamerič kom svetu atmosferu posebnih hrvatskih interesa, izraž enih u jednoj drugoj
okružnici vodstva HSS (Hrvatske Seljačke Stranke) iz prve polovice 1943. godine gde se
između ostaloga kaže: „Hrvatska država bila je oduvijek konačni cilj borbe HSS i
hrvatskog naroda. To stanoviš te zastupa dr. Mač ek u domovini, a hrvatski
emigranti u inozemstvu." Da je hrvatska emigracija kao š pijunska ekipa u
jugoslovenskoj vladi izgleda opravdala poverenje svoga vodstva, moglo bi se zaključ iti iz
daljnjeg sadrž aja ove okruž nice gde se kaž e: „Uspjelo je hrvatskoj emigraciji, da u
borbi protiv velikosrpske politike nekih č lanova jugoslavenske londonske vlade pred
mjerodavnim faktorima Engleske i Amerike za hrvatski narod izvojuje onaj
polož aj, koji mu pripada“. Nije nam jošpoznato u čemu su to uspeli. Ali da ć e se
Hrvati, i mimo svega š to je o njima poznato, Saveznicima predstaviti u jagnjeć oj kož ii
pokuš ati da i na toj karti oč erupaju srpski istorijsko-etnografski i životni prostor, u to
mož emo biti sigurni.

Za moguć nost ruskog uticaja na posleratni ž ivot Balkana, grade Hrvati i onaj drugi
politički put, koji se najbolje ocrtava u istoj onoj okružnici od 14. aprila 1943., gde se o
duž nostima Hrvata između ostaloga kaž e i ovo: „Da stupaju u redove narodno
oslobodilač kog fronta, koji je hrvatski, jer je njegovo vodstvo u hrvatskim rukama.
Pod parolom demokratskih principa, mi kod Saveznika moramo Srbima izbiti iz
ruku legitimaciju koju danas imaju." Pod ovom i drugim maskama, krije se, u stvari,
politika HSS, koja diriguje svima akcijama uperenim protivu životnih interesa Srba
vođenima bilo pod kojim oblikom ili č ijom mu drago zastavom.

Da bi umanjila značaj strahovitih zverstava nad srpskim ž ivljem u Hrvatskoj, hrvatska

emigrantska propaganda smatrala je, smatra i smatraće, da ć e se hrvatska odgovornost
pred Saveznicima znatno oslabiti time, ako se Srbima mimo obrnutog č injeničkog stanja
prikač i ista ona satelitska firma, koju apsolutna već ina hrvatskog naroda nosi jošod
onda, od kako je pripremala izdaju. Na taj nač in, misli hrvatska emigrantska
propaganda, Srbima ć e biti izbijen iz ruku optuž
ni materijal protivu ustaš ke Hrvatske, š
to
znači, protivu velike većine hrvatskog naroda.

Ne podcenjujemo intrigatorske vrline hrvatske emigrantske propagande. Pa ipak,

verujemo da ć e ona imati muke dok Saveznicima objasni, da je ogromna već ina
hrvatskog naroda imala pravo, š to je u oba Svetska rata stala u tabor Saveznič kih
neprijatelja; da su Hrvati, imajuć
i sve atribute slobodne drž
ave u sklopu Osovine, bili u
pravu kada su Saveznicima i rat objavili, a da Srbi, kako oni u redovima boraca po
slobodnim srpskim planinama, tako i oni sa porobljene beogradske kaldrme nisu imali

134
pravo, š
to su č
ak i od Nemaca zahtevali služ
benu oznaku svoga polož
aja u reč
i –
OKUPACIJA.

Posle svega ovoga, radi svoga istorijskog i etnič kog prava, radi svoga velikog uloga u
krvi i imovini, Srbi za slučaj dekretovane zejednice sa Hrvatima kao neslavenskom ili
odnarođ enom slavenskom skupinom, moraju zauzeti dijametralan stav od onoga iz 1918.
godine. Zbog postojanosti posleratnog mira u svetu, moraju se poš tovati istorijski i etič
ki
principi. Po tome nač elu, moraju Srbi pre ma kakvih razgovora o zajednici bilo sa kime,
ostvariti svoju istorijsko-etnič ku celovitost, koja prema Hrvatima na predratnoj
etnografskoj karti evidentno ispisuje liniju Gospić— Otoč ac — Ogulin — Kupa — Ilova.

I pored toliko gorkog iskustva međutim, mali je broj takvih Srba, koji bi odbio ruku onih
čestitih Hrvata koji su bilo podelili sudbinu srpskog muč eništva, bilo da su duš
evno patili
u svojoj nemoć i da to spreč e. Ali sve dotle, dok svi pripadnici ustaš kog pokreta bez
obzira na njihov mož ebitni docniji preobražaj zajedno sa rimokatoličkim uticajem ne
iščeznu iz hrvatskog naroda – dakle, dok Hrvati sami ne počiste smet ispred svoje kuć e
ne može biti reč i ne samo o srpsko-hrvatskom bratstvu, većni o zajednici u bilo kojoj
formi. Tek onda, kada se iza ostvarenja srpske etnič ke celovitosti u Hrvatskoj stvore
preduslovi za pristup Srbima, mož e se pristupiti ispitivanju mogućnosti ostvarenja samo
takve zajednice sa Hrvatima, koja ne bi mogla š tetno uticati na nacionalni, verski,
politički, privredni, kulturni i socijalni ž ivot srpske jedinice. Zajednica, koja se ne bi
temeljila na ovim načelima, predstavljala bi leglo stalnih trzavica, opadanje srpskog
duhovnog potencijala i pojavu jošveć ih rimokatoličkih pega na etnografskoj karti juž nih
Slavena.

U srpskom narodu naš li su oživotvorenje viteš

tvo i demokratija. Ako bi se i pored ovih
vekovnih č injenica hrvatsko-rimokatolič ke imperijalistič
ke težnje rešile na š
tetu Srba, u
Srbima bi, do duš e, i dalje ostao viteš
ki duh, ali bi demokratija za svagda izgubila svoj
glavni oslonac na Balkanu.

KRAJ

135
 POGOVOR
Pod zaista teš kim prilikama, zahvaljujuć
i iskonskoj snazi srpske narodne duš
e,
stupila je ova knjiga u najsudbonosnijim danima naš ega naroda na tribinu
istorijske istine.

Štampana izvan domaš aja okupacione cenzure, daleko od grada i izbora tehnič kih
sredstava, ona je izvrgnuta izvesnom broju š tamparskih grešaka, za koje se č
itaoci
mole, da ih prilikom čitanja po smislu sklopa odnosne reč
enice sami isprave.

SADRŽAJ
Poglavlje Stranica originala iz 194

Predgovor slovenač
kom izdanju iz 2006. (Zmago Jelinč
ičPlemeniti)

Poreklo Hrvata

O starini srpskoga imena

Hrvatsko „povijesno pravo" i gusarenje po srpskoj istorijskoj baš

tini

Srpstvo za vreme prve hrvatske samostalnosti

Pohlepa za srpskom Bosnom i njenim vladarima

Hrvatski janič
ari

U jednoj ruci krst, a u drugoj mač

Doba otimanja kao preteč

a hrvatske istorijske književnosti

Osnove hrvatske pismenosti i književnosti

Istrebljenje Srba kao program hrvatskog sabora kroz vekove

Ilirsko zakulisje

Hrvatska statistič
ka tendencija

Istorijat ujednjenja i njegove posledice

Banovina Hrvatska

„Nezavisna Država Hrvatska"

136
 Zaključ
ak

Sadržaj

Osvrt na izdanje iz 2006.

O Veliš
i Raič
ević
u - Psunjskom

Ovo, internetsko izdanje

137
 OSVRT NA IZDANJE IZ 2006.
Knjiga Hrvati u svetlosti istorijske istine odštampana je tajno u Beogradu, marta 1944.
Tada je Gestapo zaplenio većinu primeraka, tako da su se do danas zvanič no sač uvala
samo tri. Zbog te knjige život je izgubio š tampar Antun Roth (1944.), a njeni su vlasnici
većinom završ ili na Golom otoku. Autor Psunjski ostao je ž iv samo zato što se nije znalo
ko se skriva iza tog pseudonima. Autor u ekspresivnoj besedi otkriva svoj pogled na
nastanak hrvatske države – ona je najvećim delom š okantna, i u suprotnosti sa
zvaničnom, pre svega hrvatskom istorijom.

Knjiga iz oblasti koja nikada nije razjaš njena, koja je tabuizirana, sada dokumentovano
osvetljava zločine, kojima su Hrvati prokrč ili put do nastanka svoje drž ave od godine
852., pa sve do stvaranja "Nezavisne drž ave Hrvatske", a s druge strane, naivnost kojom
su Srbi verovali u "hrvatsko bratstvo". Tada su Hrvati prisvojili teritorije, na kojima su
Srbi većuveliko živeli pre njihovog dolaska, zasluge koje pripadaju Srbima kao braniku
hrišćanstva pred turskim najezdama, svu slavu srpskih vladara… Najgnusnije zloč ine nad
Srbima koje su poč inili između 1941. i 1945. godine, kada su pokuš ali konačno ostvariti
"hrvatski narodni program". Prevod knjige nastao je kao "spomenik geslu, da se istina ne
mož e sakriti, i opomena svima onima, koji previš e veruju zvanič noj politici, a Veliši
Raičević u - Psunjskom hvala š to je oč
uvao istinu i osvetlio zloč ine, koji ne smeju ostati u
tami".

O VELIŠI RAIČEVIĆU - PSUNJSKOM

Veliša Rajič evićrodio se 5. novembra 1903. g. u Trepč i kod Andrijevice u porodici sa
četvoro dece. Veliša, jedan od trojice sinova, gimnaziju je pohađao u Kragujevcu, nakon
čega je u Pragu na tehničkom fakultetu studirao geodeziju. Godine 1924. na studijskoj
godišnjoj praksi kod mesnog geodeta u Vinkovcima upoznao je svoju buduću suprugu
Darju. Iste godine u kojoj se zakonski venčao rodio mu se sin Dragoljub (1925.-1981.) i
kći Novka (1928.-2004.).

Veliša Raič evićdiplomirao je na geodeziji, godine 1928. odsluž io je vojni rok, pa se

sledeće godine nastanio u Vinkovcima. Pored svog zvanja, veoma se zanimao za istoriju i
ubrzo poč eo, zbog hrvatskog uplitanja u jugoslovenskoj drž avi i pisanja hrvatske štampe,
intenzivno da istražuje istoriju i da sakuplja podatke i dokumente. Pre svega ga je
zanimala istorija hrvatsko-srpskih odnosa i polož aj Srba u Sremu, Slavoniji, Hrvatskoj i
Dalmaciji (tada je Hrvatska bila tek neš to šire područ je zagrebač ke okolice, sa
proglašenjem banovine se proš irila, a oblikovana je tek proglašenjem banovine Hrvatske
neposredno pred drugi svetski rat, pod pokroviteljstvom nacizma). Poč etkom tridesetih je
sarađivao sa beogradskim č asopisom Vreme i docnije sa časopisom Slavonija iz
Vinkovaca, kojeg je tada uređivao dr. Pavle Šumanovac. Kasnije je mesto urednika
preuzeo Raičević . Raičevići njegova porodica neprestano su bili pod pritiskom hrvatskih
ekstremista, koji su zagovarali faš istički ekspanzionizam na rač un Srba i većtada ih

138
ubijali. To je bio razlog, da materijale, koje je dobijao preko svojih studijskih kolega iz
raznih svetskih arhiva i biblioteka, najviše iz bečkog drž avnog arhiva, izuzev retkih, nije
pokazao supruzi, većih je sakrivao izvan svoje kuć e. Proglaš enjem Banovine Hrvatske
26. avgusta 1939. počele su mnogobrojne emigracije Srba i jugoslovenski orijentisanih
Hrvata iz Banovine, poš to su im radno mesto i egzistencija bili ugrož eni. Veću drugoj
polovini iste godine, u Beogradu je formiran odbor za smeš taj izbeglica iz Hrvatske, koji
je 1941. godine prerastao u Komesarijat za izbeglice iz Hrvatske. Krajem 1939. godine,
iz Osjeka je pobegao Antun Rot, š tampar, koji je š tampao Slavoniju, i u Ulici cara
Nikolaja II., danas Mekenzijeva ulica (u doba SFRJ – Ulica marš ala Tolbuhina) nastavio
svoj rad. Raičevićje ostao u Vinkovcima uprkos pretnjama smrć u i u listovima Srpski
glas, Narodna odbrana, Srpsko ognjiš te i Slavonija pisao o prikrivenim ubistvima
poznatih srpskih i hrvatskih jugoslovenski orijentisanih javnih radnika, koja su izvrš avale
Mač ekove jedinice. U oktobru je Raič evićprimio anonimnu pretnju smrć u "Građanske
zaštite", ako ne napusti Hrvatsku. Otiš ao je u vojnu služ bu i uč estvovao u utvrđivanju
granice sa Rumunijom, a nakon aprilskog rata 1941. je sa jedinicama otiš ao u Bosnu.
Pomoću zvornič ko-tuzlanskog episkopa se vratio u Srbiju.

Već1940. godine Raič evićje napisao nekoliko tekstova, koje je ž eleo da objavi u knjizi,
u okviru časopisa Vreme, ali poš to su hteli da predstave previš e znač ajnih i za Hrvate
optereć ujućih č injenica, knjiga nije bila odš tampana. Poš to je 11. maja 1941. u Beograd
doš la i žena sa decom, porodica je tamo ostala neko vreme, a zatim su otiš li na Umku.
Raič evićje većunapred sakupio podatke, ovaj put najviš e o zloč inima. Zajedno sa
prijateljem, š tamparom nemač kog porekla Antunom Rotom pripremili su za š tampu i
korekture vrš ili u š tampariji u Ulici cara Nikolaja II. Većtada su pripremili i odš tampali
drugu knjigu istoga autora, i u momentu kada je sve bilo spremno, u š tampariju su upali
pripadnici nemač ke policije i Gestapoa te zaplenili većinu tiraža obeju knjiga. Spaš eno je
bilo samo nekoliko primeraka, koje je Raič evićkao prve odneo iz š tamparije. Zaš to je
nemačka policija upala u š tampariju – ne znamo, verovatno je neki "prijatelj" previš e
prič ao. Patrijarš ija Srpske pravoslavne crkve je od tih prvih primeraka neposredno od
autora dobila dva, jer se bavila skupljanjem dokaznog materijala o zloč inima nad Srbima.

Po završetku drugog svetskog rata, koji se u Srbiji završ io oslobođenjem Beograda veću
oktobru 1944., organi Udbe (Uprava drž avne bezbednosti) traž ili su knjigu, i sve š
to bi
bilo povezano sa njom i opisanim zloč inima. Da je bilo nameravano da se dokumenti i
svedočenja unište u smislu uspostavljanja bratstva i prijateljstva među Srbima i Hrvatima,
dokazuju njihove povremene istrage u Patrijarš iji; samo u jednom pretresu su prof.
Stanković u odneli 68 dokumenovanih i potpisanih svedoč enja izbeglica. Razume se da su
ti dokumenti zauvek nestali.

Antuna Rota je Udbi najverovatnije izdao isti čovek, koji ga je ranije bio izdao Gestapou;
ubili su ga bez da se zna gde, kao okupatorskog saradnika. Za Psunjskog nisu niš ta
saznali i sredinom 1945. se Raič evićpreselio u Novi Sad, gde se povukao iz politič kog
života. Prvo je bio zaposlen u fabrici eksera, a 1954. je imao privatni geometarski biro.
Kroz dve godine se preselio u svoju kuć u u zapadnom Pomoravlju. Umro je 1. juna 1972.
od infarkta srca.

139
 OVO, MEĐUMREŽNO IZDANJE
Šta je izmenjeno u odnosu na izvornik iz 1944.?

Pre svega, radi se o grafič kim, pravopisnim, gramatič kim i š tamparskim momentima.
Dakle, ć irilica je zamenjena latinicom, zatim uspelo se stati u kraj već ini slovnih omaš aka
(iako ih ima još ), a pravopis je unekoliko korigovan u pogledu originalne primene
zastarelih pravila u koriš ćenju zareza – npr. obavezan zarez ispred da, a obavezno
odsustvo zareza ispred a. U pogledu gramatike, korigovali smo sufiksaciju reči kao
istoriski, austriski, policiski, vizantiski, partiski, indiski, peć ski, zatim spojeno pisanje reč i
nebi, nezna, nesme i dali, potom rastavljeno pisanje reč i ma da, za to, i ako, u opš te, za
celo, u istinu, u mnogome, u koliko, u stvari i sl., onda, š to se tiče pravila o jednač enju
konsonanata – podpada, pretsednik, pretstavlja, potseć a, isčezne, naruč bina, pretstraž i,
podkralj, rasmatrajući, ismislio, zatim neke imenič ke prideve koji menjaju smisao
kaspinski, indijanski i, na kraju, upotrebu zamenica takav i ovakav u oblicima ovaki,
ovaka, ovakom, takom i sl.

Takođe, u naslovu jedanaestog poglavlja, koji originalno glasi "Ilirski zakulizam", a

shodno modernom srpskom jeziku, izmenili smo rečzakulizam reč ju zakulisje, što mož da
i nije bila najsreć nija odluka, ali nam se u trenutku obrade teksta ovakva intervencija
uč inila primerenom. Upotrebu termina zakulizam dosledno smo zamenili i u daljnjem
tekstu. Ovo je urađeno da ovi beznač ajni detalji ne bi skretali paž nju č itaoca sa suštine
koju je Psunjski ž eleo da iskaž e. Nadamo se da ovim nismo oš tetili dokumentarnost i
autentič nost Raičević evoga dela. Osim toga, na nekim mestima smo uz imena stranih
istorijskih ličnosti dodali originalnu latiničnu transkripciju njihovih imena, (eventualno sa
godinom i mestom rođenja i smrti), kako bismo č itaocu pomogli u eventualnim daljnjim
istraž ivanjima teme.

Kao treć e, na ž
alost, ovo izdanje ne sadrži velik broj ilustracija, koje se – njih 35 – nalaze
u reprintu izdanja iz 1944., a nisu objavljene na svom mestu zbog njihovog loš eg
kvaliteta s jedne, i naš e trenutne tehnič ke ogranič enosti s druge strane. Međutim, ove
fotografije stavili smo na posebno mesto, da bi bile Vama na uvid, a mi od Vas
očekujemo pomoću vidu vaš eg javljanje sa kvalitetnijim skenovima makar nekih od njih.
Pesmi, kojom poč inje knjiga Psunjskog, naš li smo za shodno dati naslov, koji odgovara
prvom stihu druge strofe iste pesme.

140