Krizmanić - Tkanje Života

scan i obrada by krista
Mirjana Krizmani
Tkanje ivota
Putovi i staze do ivotnoga zadovoljstva i sree
PROFIL 2009
Sadraj
Uvod Osnovna popudbina O bolnim dogaajima O vanjskome izgledu O roditeljima Raskrija O zanimanju i radu O odabiru ivotnog partnera O pogrenoj upotrebi rijei O proroanstvu koje samo sebe ispunjava O braku O pokusnom braku O vraanju u prolost Prolost, sadanjost, budunost O ovdje i sada O meuljudskim odnosima O razlikama meu partnerima O prijateljstvu O sluanju samih sebe O primanju i pruanju pomoi Razlike meu ljudima u srei i ivotnom zadovoljstvu O negativnim i pozitivnim emocijama Primjeri aktivnoga suprotstavljanja negativnim emocijama O tekim ivotnim dogaajima O smrti blinjih O bolesti O religioznosti A zato ba ja? O bolesti blinjih Srea, ivotno zadovoljstvo i kakvoa ivljenja

Ciljevi i oekivanja O razoaranjima O osobnim oekivanjima O sanjarenju O doivljaju kontrole O stresu To se meni ne moe dogoditi O suoavanju sa stresom O frustraciji O agresiji O neuspjesima O suoavanju s neuspjehom O suoavanju s uspjehom Oaravajua obuzetost Jo o ciljevima Usporeivanje s drugim ljudima O oponaanju A to bi na to rekli ljudi? O vodoravnom usporeivanju O okomitom usporeivanju O ogovaranju O osuivanju drugih O zavisti O stereotipima i predrasudama O toleranciji O smislu za humor Jo o usporeivanju s drugima O starenju i mirovini O zahvalnosti Koritena i preporuena literatura
Uvod
Unato tome to ne idemo svi ba istim putem, moemo si uzajamno pomagati otvarajui jedni drugima vrata.

Svi mi elimo biti sretni i zadovoljni i svi imamo pravo na to, iako uvijek ba tono ne znamo kako bismo ga mogli ostvariti, tj. kako doi do sree, kako ju sauvati ili uvijek ponovno pronai. Dodatni je problem to se najee ne slaemo u tome to je srea jer svatko od nas ima neku svoju zamisao o tome to bi srea trebala biti i kako bi trebala izgledati. Tkanje ivota nije knjiga naputaka koja bi svima u svakome trenutku i na svakome mjestu mogla omoguiti postizanje zadovoljstva i sree jedanput i zauvijek. To nije knjiga uputa koje bi mogle omoguiti jednostavno privremeno postizanje sree, a nije ni knjiga recepata, pa ak ni konkretnih preporuka, jer to zapravo i nije mogue sroiti. Svaki je ovjek jedinstven pa je takav i njegov ivot. Osobine i iskustva svakoga pojedinca isprepleu se s osobinama i iskustvima drugih ljudi, kao i s okolnostima u kojima ive. Stoga u ovoj knjizi nema podrobnih savjeta o tome kako se nositi s nevoljama na koje nailazimo ili s velikim gubitcima koji nas pogaaju u ivotu. Svatko od nas na svoj nain se suoava ili ne suoava s onime to mu se dogaa, iako nam se svima na putu kroz ivot dogaaju sline stvari. Upravo zbog te slinosti ivota ljudi koji ive u istomu podneblju i istoj dravi, nai se ivoti manje ili vie odvijaju prema odreenome nacrtu Tako svi u odreenoj ivotnoj dobi kreemo u kolu, pa u odreenoj dobi poinjemo raditi ili se ta dob neto odgaa zbog dodatna kolovanja. U odreenome ivotnom razdoblju veina mladih ljudi ulazi u brak, raaju djecu, da bi na kraju svoga radnog vijeka otili u mirovinu. Iako je vjena elja svih ljudi imati neki jednostavni popis naputaka koji bi nam svima olakao put do sree, davanje takvih konkretnih uputa s jedne strane nije mogue zbog razliitosti ljudi, a s druge strane zbog razliitosti situacija s kojima se svi mi suoavamo tijekom ivota. Razlike koje postoje meu ljudima uvjetuju i njihove razliite odgovore na ivotna dogaanja, pa tako ak na isti dogaaj na isti nain nee reagirati ni dvoje, a kamoli vie ljudi. I tako, iako je dakako mogue napisati neke jednostavne upute poput: Poite kui i mislite pozitivno, takve nam upute ne mogu uistinu pomoi u tekim ivotnim situacijama. Unato tome to svi ne idemo ba istim putem, a kad i idemo, to nije uvijek u isto doba, ipak moemo uzajamno si pomagati, ne pomou gotovih recepata, ve otvarajui jedni drugima vrata, koja moda nismo ni primijetili ili koja su za nekoga meu nama bila preteka da ih otvori sam. Ako pogledamo oko sebe, gdje god ivjeli, vidjet emo tisue i tisue ljudi koji samostalno uspijevaju voditi svoje ivote i uivati u njima, inei to s manje ili vie uspjeha, manje ili vie hrabrosti i manje ili vie strpljenja. Ali svakome od nas tijekom ivota dogaaju se situacije s kojima se ne moemo nositi, u kojima nas je zatekla ili prevladala neka nesrea pa nam zatreba ljudska potpora ili pomo. Takva nam pomo moe dobro doi i kad nismo u nekoj nevolji, ali nam se ivot ne ini dostatno dobrim ili uspjenim, zanimljivim ili sretnim.

U knjizi je rije o svakodnevnim ivotnim situacijama u koje su uvrtene osnovne etape ivotnoga puta veine ljudi, ali i o mnogim drugim pojavama u vezi s naim traenjem ivotnoga zadovoljstva i sree. Tako se govori o osnovnoj popudbini s kojom kreemo u ivot, o raskrijima koja nas ekaju, a na kojima odabiremo zanimanje ili ivotne partnere; O radu i branim vezama, o naemu vraanju u prolost i gledanju u budunost; o razlikama koje postoje meu nama u suoavanju s neuspjesima i uspjesima, te o mnogim drugim pojavama oko nas i u nama. U sadraj knjige nisu uklopljena samo osnovna ivotna podruja, ve I bolni dogaaji s kojima e se tijekom ivota sresti veina ljudi, kao to su smrt ili bolest bliskih osoba, vlastite bolesti, neostvareni ciljevi ili neispunjena oekivanja, raspad bliskih odnosa i niz drugih, kao i nae mogue poeljne i nepoeljne reakcije na te dogaaje. Navedeni primjeri ponaanja ljudi pogoenih tim dogaajima slue samo kao ilustracija moguih naina reagiranja, meu kojima tako svaki itatelj moe za sebe potraiti najprikladniji izlaz ili rjeenje. Cilj je, dakle, ove knjige pokazati mogue izlaze iz nekih tekih ivotnih situacija te neke naine sprjeavanja nastanka problema ili njihova rjeavanja. Ova knjiga jednako tako pokuava i otvoriti vrata do boljega razumijevanja onoga to nas ini sretnima i zadovoljnima, to nam uljepava ivot i ini ga vrijednim ivljenja. Jedan od ciljeva ove knjige jest i upozoriti itatelje na neke putove do veega, boljega, raznovrsnijega zadovoljstva ivotom ili bolje i trajnije kakvoe ivljenja. Putovi i staze koji se ovdje nude namijenjeni su mladima i starima, enama i mukarcima, obrazovanima i manje obrazovanima, jednom rijeju svima onima koji ele svoj ivot provesti s vie radosti i manje bola ili, drugim rijeima, koji ele aktivno oblikovati ivot koji ive. Knjiga o traenju i pronalaenju zadovoljstva u svakodnevnim ivotnim situacijama i odnosima s kojima se tijekom ivota susree veina ljudi ne moe biti struni udbenik ili znanstvena monografija, ve samo specifina primjena strunih spoznaja i znanja pretopljenih kroz ivotno iskustvo. Na nekim mjestima u knjizi naii ete na kratke tekstove u okviru gdje su podrobnije objanjeni neki pojmovi ili pojave. Moete ih proitati ako elite saznati neto vie o pojmu na koji se odnose, ali ih i preskoiti, jer ne ine sastavni dio samoga teksta. Na slian nain u tekst su utkane i neke ivotne prie, koje ilustriraju neke pojmove ili opise.
Osnovna popudbina
O BOLNIM DOGAAJIMA O VANJSKOM IZGLEDU O RODITELJIMA

Prije nego to krenemo traiti put do zadovoljstva, moramo razmotriti prtljagu s kojom svi mi kreemo na taj put. U toj popudbini na prvome mjestu je sve ono sa ime smo se ve rodili, to smo nasndili od bliih i daljnjih predaka. Najoitiji u tomu naslijeu su temperament ili ud, tjelesni izgled i druga naslijeena tjelesna svojstva, koja emo kasnije trudom i vlastitim nastojanjem preobraziti u sposobnosti. Tu su i nai roditelji, koje nitko ne moe odabrati sam i veina djece voli ih takve kakvi oni jesu, iako bi moda eljeli da su drugaiji, na primjer, poput roditelja nekog kolskoga prijatelja ili prijateljice. U poetne datosti ulazi i vrijednosni sustav sredine u kojoj smo odrasli, a koji smo stekli ponajprije upravo od naih roditelja. Taj vrijednosni sustav nije nepromjenjiv, ali odricanje od vrijednosti koje smo stekli u roditeljskoj kui najee nas ne vodi putem do ivotnoga zadovoljstva, ve na neku od brojnih stranputica. Bog ne moe biti na svakom mjestu, pa je stoga stvorio majke. idovska poslovica U naoj poetnoj popudbini jest i mjesto u kojemu smo roeni, tj. zemlja koju e veina roenih u njoj nazvati domovinom, s njezinim prirodnim ljepotama i osobitostima, prirodnim bogatstvom ili siromatvom i, dakako, svojim politikim sustavom. U vrijeme naega roenja i ranoga djetinjstva taj politiki sustav djeluje na nas samo posredno, ponajvie kroz ivotni standard obitelji. Ali ve u kolskoj dobi mogui su i razliiti neposredni negativni utjecaji ako se, primjerice, djecu ne upoznaje s prirodnim zakonima i znanstveno utvrenim injenicama, ve ih se "puni" razliitim rasnim, etnikim, vjerskim i drugim predrasudama. Nema, meutim, sumnje kako politiko ureenje neke drave u naelu nije neto trajno i nepromjenjivo, iako nam u svakoj ivotnoj dobi moe oteavati ili olakavati put do kvalitetnoga ivljenja. Vrijednosni sustav koji smo u manjoj ili veoj mjeri usvojili od roditelja, a u koji najee ulazi i pripadanje odreenoj religiji, dio je osnovice tkanja koji e mnogima potrajati cijeli ivot, dok e ga drugi mijenjati na razliite naine. Posljedice mijenjanja vrijednosnoga sustava ovise o brojnim utjecajima i okolnostima, meu kojima su posebno vani poetni vrijednosni sustav u koji se unose promjene, ivotna dob u kojoj dolazi do tih promjena i motivi koji su potaknuli te promjene. Pojednostavnjeno reeno: osoba koja se potpuno odrie tradicionalnoga vrijednosnog sustava izgraenoga, na primjer, na etikim normama ili Deset zapovijedi Bojih i zamjenjuje ga sustavom u kojemu su vana samo materijalna dobra neovisno o nainu na koji su steena, na neki nain izrezala je dio svoje poetne tkanice, promijenila svoj svjetonazor pa je, vjerojatno, ak iskrivila, izbrisala ili nadogradila vlastita sjeanja kako bi stvorila prostor za nove i sasvim drugaije vrijednosti. Ako je taj novi vrijednosni sustav posljedica vlastita odabira i ne ugroava druge ljude, a promjena nije potaknuta

imitiranjem drugih ili eljom da im se ugodi, mogue je da i taj put vodi do ivotnoga zadovoljstva.
Vrijednosti Skup opih uvjerenja, miljenja i stavova o tome to je ispravno, dobro ili poeljno, koji se oblikuje tijekom procesa socijalizacije. Postoje individualne vrijednosti, koje se u odreenoj mjeri mogu razlikovati od osobe do osobe, ali i ope, koje su zajednike svim ljudima u nekoj zajednici. Takve su ope vrijednosti, na primjer, pravda, sloboda, jednakost svih pred zakonom. Vrijednosti ne moemo neposredno opaati, ve o njima zakljuujemo na temelju ciljeva koje pojedinac nastoji ostvariti ili koje smatra vanima u svome ivotu.
Na alost, velike promjene poetne osnovice naega ivotnog tkanja mogu u njemu ostavljati praznine koje se ne mogu popuniti provlaenjem novih niti, ve ih treba ostaviti da zjape ili ih prekriti zakrpama. O takvomu primjeru govori i prva pria iz ivota. PRIA IZ IVOTA
Moji su znanci, dvoje visokoobrazovnih ljudi, poput veine osoba u njihovoj sredini ivjeli svoj ivot u skladu s usvojenim vrijednosnim sustavom, prema kojemu su se ravnali i njihovi roditelji. Oboje su na vrijeme zavrili kolovanje, dobili stalna radna mjesta gdje su uredno obavljali svoj posao. Nakon nekoliko godina braka dobili su i sina kojega su zajedniki odgajali, uglavnom primjenjujui odgojne metode kojima su se koristili njihovi roditelji. Zaboravljajui da su se u meuvremenu promijenile ne samo mnoge drutvene norme, ve i cijela okolina u kojoj je njihov sin odrastao, nisu kontrolirali njegove izvankolske aktivnosti, vjerujui da odlazi na satove engleskoga ili tenisa ili da ui kod nekoga svojega prijatelja. Djeak je, osim toga, provodio iznimno mnogo vremena za raunalom, koje je za oba roditelja bilo potpuna nepoznanica. Pri kraju srednje kole razrednica je pozvala roditelje hitno na razgovor, tom prigodom su saznali kako njihov sin rijetko svraa u kolu, da ima niz nedovoljnih ocjena, kako se drogira i drogu prodaje ostaloj djeci u koli. Dok su njegovi roditelji provodili ivot radei na vie strana kako bi svome sinu omoguili to bolje kolovanje, djeak je - sada ve i mladi od vrnjaka s kojima se druio usvojio sasvim drugi sustav vrijednosti. Nije zavrio ni srednju kolu, kasnije je proveo neko vrijeme i u zatvoru, a o svojim roditeljima govori kao o nekim zanesenim, maloumnim osobama koje ne shvaaju svijet u kojemu ive.
Sasvim je drugaija pria ako se mijenjamo jer uviamo kako smo u neemu grijeili, ako prepoznajemo kako ponavljamo postupke koji unesreuju nas ili nae blinje, pa postupno poinjemo izvlaiti pogrene niti iz nae tkanice i zamjenjujemo ih novima koje e cijelo tkanje uiniti boljim i ljepim. Ali svaka

promjena barem e djelomice ovisiti o tome to mi sami smatramo sreom ili ivotnim zadovoljstvom. Tako, malo pojednostavnjeno, izgleda ono to smo dobili na poetku svoga puta. Uz ove datosti koje vrijede za sve ljude, gdje god se oni rodili i ivjeli, postoji jo niz pojava koje e nas, vjerojatno, pogoditi tijekom ivota, kao to su bolesti, nevolje, bol, patnja i na kraju - koja nam je opet svima zajednika - smrt. O bolnim dogaajima Neugodni i bolni dogaaji koje emo proivjeti tijekom ivota esto ne ovise o nama, ali ipak mnogo puta i ovise, jer smo ih sami izazvali svojim nainom ivota. Kad nam se ini, a svakome od nas to se esto uini, da su razliite ivotne nevolje i patnje nepravedno ili neravnomjerno rasporeene pa se nekome dogaaju ee, a nekoga zaobiu, trebali bismo se uvijek sjetiti kako su na isti nain rasporeene i pozitivne pojave ili ono to mnogi nazivaju sreom. Bitna je razlika samo u tome to svatko smatra kako je sreu zasluio, a nesreu nije. Slino tome, esto ukazujemo prstom na one kojima sve ide lako od ruke, alei se to se to ne dogaa i nama, ali rijetko se rastuimo nad tuom nevoljom, smatrajui je nepravdom. Takvo suosjeanje ljudi katkad osjete nad patnjom djece koju vide na televiziji kako se hrabro bore protiv tekih bolesti, ali mnogi se ni tada ne usude izustiti neku vrstu prigovora protiv te pojave, strepei da ne ureknu sebe ili svoju djecu. Kao da nas tua patnja titi jer se, eto, sruila na nekoga drugoga pa je nee biti dovoljno i za nas! injenica kako smo, moda, dobili manje od drugih, da smo naslijedili izgled koji mnogi nee smatrati privlanim, kako je naa ud nagla i neugodna, a drava u kojoj smo se rodili siromana i zaostala u odnosu na razvijene drave ovoga svijeta, jo ne znai da za nas nema puta do kvalitetnoga ivota. Kao to ni posebna obdarenost ljepotom, talentima ili bogatstvom ili roenje u bogatoj i sreenoj zemlji koja ne pamti ratove jo ne znai kako nam je put do sree unaprijed zajamen, a osobito ne znai kako nam je zajamen vie nego ostalima. Sve ono to smo dobili na poetku, kao i okolina u kojoj smo se rodili, moe nam tetiti ili koristiti, ovisno o tome to emo mi sami uiniti s tim. Te datosti koje su zajednike svima nama moemo slikovito zamisliti kao osnovicu tkanja na kojoj emo sami tkati tkanje svoga ivota. Moda su neke poetne niti malo tanke, moda nam se ne svia boja nekih drugih, ali to tkanje uvelike je u naim rukama, samo to to moramo najprije prepoznati, a zatim nauiti tkati to ljepu i bogatiju tkanicu. To je posao na kojemu moemo raditi do kraja ivota, mijenjajui boje i uzorak tkanja, uivajui u skladu koji gradimo izmeu sebe i drugih ljudi, prirode i svijeta. O vanjskome izgledu Dakako, ne smijemo smetnuti s uma kako se u dananje vrijeme mnogi dijelovi te nae poetne prtljage mogu i promijeniti. Eto, na primjer, izgled. Danas moemo, ako za to imamo dostatno novca, produljiti ili smanjiti nos, priljubiti ui uz glavu, popuniti usnice, a i druge dijelove tijela, ukloniti bore, osloboditi se masnih stanica pomou kirurgije i medicinske tehnike. Dananje vrijeme

slavi mladost i zdravlje, ali ne tako da ljude ui kako e ostati mladi duhom ili kako e sauvati svoje zdravlje zdravim nainom ivota, to zahtijeva sustavni napor i nastojanje, ve se za sve nude trenutana rjeenja. I tako naim gradovima sve vie hodaju ene i mukarci napetih, glatkih, ukoenih lica iza kojih kao da nema nikoga, kao da nitko tamo unutra nije ivio, smijao se, mrtio i plakao. Moda nekima postaje preteko ako se jasno vidi kako ve dugo tamo stanuju, pa to na neki nain ele prikriti, kao to se na oronulim kuama bojaju proelja, a stubita i dalje vonjaju po plijesni.. Oni koji nemaju dostatnu koliinu novca ili imaju drugaiju motivaciju, nee se baviti toliko svojim izgledom, ve e ga nastojati malo dotjerati odjeom ili, to je jo bolje, radom na izgraivanju nekih svojih ljudskih osobina, kao to su dobrota, portvovnost, suosjeanje s drugim ljudima i niz drugih humanih osobina. Takav unutarnji rad od lica koja su krenula u ivot bez naslijeene ljepote ili privlanosti s vremenom ini zanimljiva iva lica ljudi s kojima bi se svatko rado druio. Nije, dakako, sve tako jednostavno crno-bijelo, pa tako ni svi oni koji su nezadovoljni svojim izgledom ne mogu to nezadovoljstvo preinaiti u prihvaanje, niti su svi oni koji su prema sudu veine lijepi i privlani, time zadovoljni. Upravo zbog sloenosti ljudskih bia i njihova doivljavanja, nema pravila koje bi moglo vrijediti za sve, ali ima spoznaja koje bi ljudima mogle pomoi da u veini sluajeva prihvate svoj izgled bez primjene drastinih mjera poput operacije. Neke su od tih spoznaja kako se svi mi vrlo brzo navikavamo na neprivlanost i na privlanost, da nam neprivlana, ali dobra ili armantna osoba postaje privlanom, a privlana, ali umiljena i prazna - neprivlanom. Tamo, meutim, gdje to nije mogue, gdje je osobna nevolja zbog zamiljenoga ili stvarno neprivlanoga izgleda prevelika i neprolazna, treba potraiti tuu pomo. Ta pomo moe biti kirurka, ali bolje bi bilo da tome prethodi psiholoka, to bi osobi moglo pomoi sagledati istinske motive vlastitoga nezadovoljstva i elje za promjenom izgleda. Ako je, na primjer, osnovni motiv, ugoditi partneru koji voli pune usnice, bolje bi bilo promijeniti partnera, nego ispuniti usnice silikonom. Naime, partner, koji ljudsko bie svodi na dio tijela i oekuje da se taj dio prilagoava njegovu ukusu; pa bilo to i odlaskom pod no; vjerojatno nikome nee biti partner za cijeli ivot ni dugotrajni suputnik. U tom sluaju bolje bi bilo mijenjati partnera, a ne svoje usnice, nos ili neki drugi dio tijela. Kad je, meutim, rije o osobnomu nezadovoljstvu, kad nam teko pada hodati sunanom stranom ulice i vidjeti sjenu svoga nosa koji nam poput peraje morskoga psa kri put, tada je moda bolje potraiti dobroga kirurga.
Psiholoka pomo moe pojedincu olakati prepoznavanje vlastitih motiva, nuenjem alternativnih rjeenja moe ukloniti nezadovoljstvo i olakati prihvaanje vlastita izgleda. Psiholoko savjetovanje moe pridonijeti sprjeavanju operacija ili zahvata koje osoba eli uiniti samo zbog imitiranja drugih ili praenja posljednje mode. Kad gledamo slike velikih majstora koji su u prolim stoljeima slikali lijepe ene svojega doba, moemo jasno vidjeti kako se pojam tjelesne ljepote mijenjao, pa su u nekim povijesnim razdobljima cijenili punane ene, u drugima mravice,

koje izgledaju kao da su izgladnjivane mjesecima. U nekim razdobljima lijepa enska usta morala su biti majuna, u drugima golema i napadna. Ali moda dolazi i prolazi, pa se stoga na bilo kakve zahvate treba odluiti samo ako to inimo kako bismo bolje ivjeli sami sa sobom, a to ne moemo postii na neki drugi nain. Drugim rijeima, ako je tjelesni izgled toliko visoko u naemu poretku vrijednosti da e nam tek njegova promjena omoguiti da budemo zadovoljni sami sa sobom, tek tada treba krenuti tim putem.
O roditeljima Meu poetnom prtljagom naveli smo i roditelje, koje nitko od nas nije mogao odabrati sam, na to se mnogi, osobito mladi ljudi, esto ale. Zanimljivo je kako se nitko ili gotovo nitko ne upita jesu li njegovi ili njezini roditelji sretni onime to su dobili, jer ni oni nisu mogli odabrati dijete koje e roditi. Dakako, djeca su tu u neto teemu poloaju jer dolaze na svijet tuom odlukom, eljom i nastojanjem, dok bi odgovorni roditelji trebali unaprijed voljeti dijete koje e se roditi neovisno o njegovu spolu, izgledu, osobinama i sposobnostima. To mnogi roditelji i ine, ali budui da su motivi za raanjem djece razliiti, dogaa se da roditelji unaprijed zamiljaju kakvo e biti njihovo dijete, pa zbog neispunjenih oekivanja dijete koje su dobili esto ne uspijevaju ni dovoljno voljeti ni primjereno voditi do odrasle dobi.
Roditeljski motivi mogu biti nagon za odranjem vrste, elja za irenjem vlastitih gena, udovoljavanje onome to "se oekuje" u odreenoj dobi, elja za zadravanjem partnera ili ak osvajanjem partnera, igranje odreene roditeljske uloge, ostvarivanje vlastitih neispunjenih elja pomou djeteta, primjerice poput odabira odreenoga zanimanja i niz drugih. Dijete od kojega se oekuje da ostvari ono to su roditelji ili jedan od njih propustili uiniti u svome ivotu, esto vrlo mukotrpno uspijeva odabrati svoj vlastiti put. Zanimljivo je kako navedeni motivi ne ovise o podrijetlu, obrazovanju i dobi roditelja, kao to ni o njihovu podrijetlu, dobi i obrazovanju ne ovisi elja da svoju meusobnu naklonost i privrenost ostvare u zajednikome djetetu koje e od asa roenja i nadalje biti svjetlost i radost njihova ivota. Takvi roditelji prihvaaju podjednako bezuvjetno i djecu koja su roena s nekim oblikom invaliditeta, kojoj nastoje omoguiti da iskoriste sve svoje potencijale. Roditelji koji bezuvjetno vole svoju djecu, ne ale se na svoju sudbinu ako djeci neto nedostaje, kao to se ne hvale djecom koja su na razliite naine nadarena. Oni jednostavno vole svoju djecu takvu kakva jesu i takva roditeljska ljubav moe ponititi mnoge loe utjecaje mjesta ili zemlje roenja, privlanijega ili manje privlanoga izgleda, voditi ili manjih sposobnosti.
Sukobi izmeu djece i roditelja esto oteavaju djeji razvoj, osobito ako su prouzroeni trajnim nezadovoljstvom razoaranih roditelja djetetom koje su dobili. Dijete koje se uz sve tegobe odrastanja mora nositi i s pomanjkanjem roditeljske ljubavi, vrlo esto previdi mogunosti ostvarivanja sebe i svojih motiva pa zastane na nekoj ivotnoj stranputici. Ovisno o naslijeenim osobinama i

dispozicijama, sreom, mnoga djeca izbore se za svoje mjesto pod suncem pa unato svemu, odrastu u zadovoljne i uspjene ljude. Iako je na prvi pogled tuna spoznaja kako su za to morali uloiti mnogo vie truda i napora nego da su ih tijekom odrastanja pratili brini i njima nakloni roditelji, ne smijemo smetnuti s uma kako su mnogi od njih na tome putu ojaali i iskoristili svoje dispozicije koje bi, moda, ostale nerealizirane. To, dakako, vrijedi za djecu s boljim nasljednim osobinama, koja e nekako preivjeti i bez prave roditeljske potpore, ali upravo kod onih ije naslijee nije tako dobro, prava roditeljska potpora od odluujue je vanosti. Uz roditelje koji svoje dijete bezuvjetno vole i u potpunosti podravaju, djeca ija je poetna popudbina bila siromanija, uspjet e do maksimuma ostvariti svoje potencijalne mogunosti. Bez te potpore, ona u tome ne bi uspjela. To, dakako, ne znai kako je poeljno imati roditelje koji svoje dijete doivljavaju kao neeljena stranca, koji uope ne slii na ono koje su oekivali. Pouka koju iz takvih primjera moemo izvui jest kako je osnovica naega ivotnog tkanja, koju smo dobili roenjem, dodue zadana, ali kako ono to emo uiniti s njom, uvelike ovisi o nama samima.
Raskrija
O ZANIMANJU I RADU O IZBORU IVOTNOG PARTNERA O PROROANSTVU KOJE SAMO SEBE ISPUNJAVA O BRAKU

ivotni put na koji svi mi kreemo roenjem u prvim godinama naega ivota odreuju roditelji ili skrbnici, kako bi ga ve polaskom u kolu znatno obiljeili omiljeni ili neomiljeni uitelji i uiteljice, prijatelji i prijateljice. Uitelj koji individualno pristupa djeci koju pouava i u svakome od njih vidi ljudsko bie koje mu je povjereno da mu na poetku njegova ivotnoga puta otkrije sve radosti uenja i otkrivanja nepoznatih svjetova, moe trajno obiljeiti i obogatiti ivot djece s kojom radi. Zaista je iznenaujue kako drutvo u kojemu ivimo uporno ne prepoznaje tu veliku vanost uitelja i uiteljica, ali i teta i strieka u vrtiu, koji djeci otvaraju prva vrata u svijet znanja i svijet druenja. Ali nakon vrtia i kole, mladi ljudi dolaze do raskrija na kojima moraju sami odluiti kojim e putem krenuti dalje. Kljune odluke u ivotu djevojaka i mladia odabir su zanimanja i ivotnoga partnera. O zanimanju i radu O odabiru zanimanja u odreenoj mjeri govori se u koli, postoje i zavodi za profesionalnu orijentaciju gdje mladi ljudi mogu utvrditi za to su sposobni ili to bi mogli raditi ili studirati. Ono to je vanije jest to da mlada osoba sama pokua otkriti na kojemu bi podruju ljudskoga djelovanja eljela provesti velik dio svoga ivota (8 sati na dan puta 5 dana u tjednu puta 40 godina). Ljudski rad, naime, moe biti izvorom velikoga zadovoljstva, kao i velikoga nezadovoljstva, a nije neka srea ni kad nam je potpuno ravnoduan. Rad ne bi trebao ni smio biti bijeg iz svakodnevice, neto to obavljamo jer moramo, tek toliko kako bismo zaradili svoju plau. Svaki posao, pa i onaj najjednostavniji ili najmanje zahtjevan, moe biti izvorom zadovoljstva ako ga obavljamo kako treba. Rad nam moe pomoi u odravanju ili poveavanju samopotovanja, dati nam osjeaj postignua pa i ponosa to savjesno i dobro obavljamo svoj posao. U svakomu zanimanju mogu se nai ljudi koji svoj posao smatraju tekom tlakom, kao i oni koji u njemu zamjeuju mogunost ostvarivanja svojih sposobnosti, sklonosti ili zanimanja. Nije istina kako u radu mogu uivati samo oni iji je posao kreativan ili istraivaki, iznimno dobro plaen ili vezan uz veliki ugled. Svoj posao s radou mogu obavljati svi oni koji svaki posao smatraju dostojnim potovanja neovisno o tome je li rije o ienju prostora ili stvaranju novih proizvoda. PRIA IZ IVOTA
Na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu etrdeset godina radio je gospodin Franjo. Gospodin Franjo bio je, kako se to tada zvalo, podvornik. Sjedio je u maloj sobici pokraj glavnoga ureda Odsjeka, svakodnevice je odlazio u dekanat po potu, dijelio nastavnicima studentske prijavnice za ispite, odnosio njihove dopise i pisma u dekanat ili ured, obavjetavao studente o tome tko je od nastavnika na Odsjeku, a za neke profesore je znao i kakve su volje toga dana. U vrijeme odravanja ispita gospodin Franjo ne samo to je znao tko je i kako proao na ispitu, ve bi one koji su ekali na red i plaili se ispita, smireno i blago, uz mali, topli smijeak, smirivao i uvjeravao kako e proi, da znaju ispitnu grau,

kako e sve biti u redu. I sve to tako svakoga dana, katkad i do kasno uveer, uvijek s istim mirom, blagou i uljudnou, s razumijevanjem studentskih strahova i bojazni, ali i povremenih bahatosti neuljudnih mladia ili djevojaka i ponekoga profesora. Treba rei kako je gospodin Franjo imao obitelj i dvoje djece, koju je portvovno kolovao, kako ne biste pomislili da je svoj posao obavljao tako zduno i portvovno jer je bio sam na svijetu. Ne, nikako. Gospodin Franjo svoj posao je obavljao s dostojanstvom odrasle odgovorne osobe koja svoj posao nastoji obaviti to je mogue bolje, s humanou i razumijevanjem mladih ljudi s kojima je svakoga dana dolazio u dodir, na emu bi mu mogli pozavidjeti mnogi diplomirani psiholozi. Naega gospodina Franju uvijek smo zvali "gospodin Franjo", ak i u dugim desetljeima "drugova" Upotreba toga naziva bila je posljedica potovanja istinske finoe naega dragog i nezaboravnoga gospodina Franje kojega su poznavali, voljeli i potovali mnogi narataji studenata psihologije. Kad biste danas upitali psihologe koji su tada studirali tko im je s Odsjeka za psihologiju ostao u najljepoj uspomeni, mnogi meu njima sjetili bi se samo gospodina Franje.
Mi ne moemo uvijek odabrati posao koji emo raditi ni okolinu u kojoj emo obavljati taj posao, ali uvijek moemo odrediti svoj stav prema onome to radimo, stav koji e nam omoguiti da sa zadovoljstvom odlazimo na posao i zadovoljni to smo ga obavili kako treba, smireni odlazimo kui. Moda uzorak koji emo istkati na poslu nije tako kompliciran kao neki drugi, ali njegove boje na su odabir, koji moe biti skladan i srcu ugodan. O odabiru ivotnoga partnera Odabir ivotnoga partnera na mnogo naina kompliciraniji je od odabira zanimanja ili posla. Osnovni problem jest u injenici kako ima mnogo ljudi s kojima nikako ne bismo eljeli zajedno ivjeti, kao to ima mnogo onih (iako se svakome od nas to ini manje vjerojatnim), koji nikako ne bi eljeli ivjeti s nama. Ima, dakako, i odreeni broj ljudi s kojima bismo eljeli zajedno provesti ivot, ali ih s jedne strane, ne moemo uvijek sresti, a s druge strane, ak kad ih i upoznamo, moda mi ba nismo njihov prvi izbor. To, drugim rijeima reeno, znai kako je odabir partnera esto pitanje trenutka u kojemu smo se nali na odreenome mjestu, raspoloenja u kojemu smo toga asa bili, okolnosti u kojima smo se nalazili, a moda i same injenice kako je netko odabrao nas, a ne ba mi njega. Zaljubljenost se, kao to je ope poznato, dogaa iz nama nepoznatih razloga, koje dodue kasnije nastojimo pronai, objaviti sebi i drugima, uvjeriti se kako su to ba oni pravi. Banalna je istina kako nas ljubav ini slijepima, esto i nerazumnima, a u svakomu sluaju nesposobnima za pravu procjenu kakvoe naega partnera. Privlanost, kemija, strast, to god to bilo, u stanju zaljubljenosti nismo sposobni za neke racionalne procjene. Ali prije nego to se odluimo za trajnu vezu ili brak, trebali bismo sami sebi ipak postaviti nekoliko pitanja: to mi se kod njega/nje najvie svia ? A to najmanje?

Koje su njegove/njezine dobre osobine, a koje one manje dobre? Kakvi su njegovi/njezini interesi? A svjetonazor? Razlikuju li se nai sustavi vrijednosti ? eli li on/ona djecu ili ne? Ima li nekih osobina koje bih elio/eljela da naslijede naa djeca ? Ima li nekih osobina koje nikako ne bih elio /eljela vidjeti kod nae djece? Hoe li s vremenom sve vie sliiti na svoju majku/oca? Bi li bilo lijepo ostarjeti s njim/njom? Postavljanje takvih i slinih pitanja iznimno je vano jer bi mladi ljudi (pa i oni stariji koji to jo nisu nauili), trebali znati kako je jedna od iluzija u koju svi vjerujemo u stanju zaljubljenosti da emo svojom ljubavlju, odanou, vjernou, strpljenjem ili moda prigovorima, kritikama, upozoravanjima kod voljene osobe promijeniti ono to nam se ne svia ili to nam smeta. Ali to se, u pravilu, ne dogaa. Dogaa se, dodue, da se u skladnome odnosu partneri dalje razvijaju u istome smjeru ili da se pribliavaju podrujima na kojima su na poetku bili razliiti (na primjer, razvijaju zajednike interese, slian svjetonazor), ali ee to se ne dogaa, ve se razlike koje su se u poetku, primjerice u sustavu vrijednosti ili svjetonazoru, inile malima s vremenom poveavaju pa se partnerima ini kako se sve vie razlikuju. Pokuaji mijenjanja, osobito na bilo koji nain nasilnoga, izazivaju otpor, to drugim rijeima znai kako biste pri donoenju odluke da s nekim uete u brak trebali zanemariti zamisli poput: Ve u ja to srediti ili promijeniti. To posebice vrijedi za osobine linosti koje su do dobi u kojoj moemo ui u brak ve mahom sazrele. Tako, primjerice, neuredna osoba nee postati urednom, tedljiva se nee preobraziti u rastronu, osoba koja uvijek kasni, kasnit e i nadalje i tako redom. Drugim rijeima: udajte se/oenite ako vam odgovara veina onoga to vidite jer e to tako i ostati, te ako ono to vam smeta moete zanemariti, jer se vama ne ini jako vanim za zajedniki ivot. O djeci biste, takoer, trebali razgovarati unaprijed jer ima vie ljudi - nego to biste mogli pretpostaviti - koji uistinu ne ele djecu. Tono je, dodue, kako e neki popustiti ako ih njihov partner na to jako nagovara, pa tako moete uti ene koje kau: Rodila sam mu dvoje djece, ili mueve koji kau: Ona je htjela djecu, pa neka sada za njih skrbi. Pri tome najgore od svega jest to to takvi, na neki nain prinudno proizvedeni, roditelji esto uistinu i ne ostvare dobar kontakt s djecom, niti ih bezuvjetno vole. Odabir zanimanja i branog partnera dva su izbora u kojima gotovo redovito nastoji sudjelovati cijela obitelj na elu s roditeljima, U oba sluaja mladi ljudi trebali bi odluiti sami neovisno o raznim pritiscima kojima su izvrgnuti. Iako roditelji redovito smatraju kako bolje od svoga ve odrasloga djeteta znaju to je za njega dobro, trebali bi znati kako je vrijeme da njihovo dijete samo donosi

odluke i za te odluke samo snosi posljedice. Pri tome bi roditelji trebali biti i izvor informacija o prednostima i nedostacima razliitih zanimanja, uzimajui u obzir sposobnosti i interese svoga djeteta. Umjesto toga, pritisak roditelja mlade ljude esto sprjeava u odabiru zanimanja koje najbolje odgovara njihovim sposobnostima ili/i interesima, samo zato to ga roditelji ne smatraju dovoljno prestinim. Takvi pritisci ili dovode do udaljavanja djece i roditelja ili do nesretnih ljudi koji cijeli ivot provedu u poslu koji ih ne zanima, koji im nita ne znai i obavljaju ga kao oblik tlake kojoj nema kraja. PRIA IZ IVOTA
Moji su vrlo dragi prijatelji iz Njemake, koji su uistinu u skladnome braku, izrodili etvero djece i osigurali im mogunost kolovanja, trajno izgubili svoga najstarijeg sina jer su se ogoreno suprotstavili njegovoj elji da postane - kuhar. Djeaka je kuhanje zanimalo od malih nogu pa je u svakoj prigodi nastojao "kuhati" zajedno sa svojom majkom, izrezivati recepte iz novina i nadopunjavati ih svojim zamislima. Roditelji su u poetku njegov interes smatrali prolaznom razbibrigom djeaka koji e kad odraste odabrati neko "razumno" zanimanje, tj. neko zanimanje primjerenije djetetu visokokolovanih roditelja. Djeak se, meutim, i dalje drao vlastitih interesa, matajui o tome da jednoga dana postane glavni kuhar u nekome uglednom hotelu ili na nekome prekooceanskom brodu, lako je sve manje govorio o svojim nakanama, momi se pravodobno raspitao o mogunostima kolovanja za kuhara, odabrao kolu i odluio kako e "biti tako i nikako drugaije". Kad je konano doao dan odluke, i kad se momak trebao odluiti za daljnji smjer kolovanja, roditelji su uporno ustrajavali u tome da mu zabrane njegov "besmisleni izbor" sve do izjave kako u tomu sluaju oni nee financirati njegovo kolovanje. Momak je otiao od kue, kolovao se radei poslove do kojih je mogao doi i plaajui svoje kolovanje. Pokazalo se kako je iznimno nadaren kuhar koji je, u skladu sa svojim djejim snovima, uspio postati glavni kuhar u uglednome hotelu. On i njegovi roditelji vie nikada nisu razgovarali pa je on samo zbog toga to je slijedio vlastite interese izgubio roditelje, a oni su - kruto nastojei provesti svoje zamisli - izgubili ne samo svoje najstarije dijete, ve i sreu upoznati njegovu djecu, svoje prve unuke.
Kad je rije o odabiru zanimanja, situacija je danas bitno drugaija od one u kojoj su odrastali roditelji ili djedovi i bake dananjih mladih ljudi. Dananja mlade treba biti fleksibilna, otvorena prema novim iskustvima, spremna na cjeloivotno uenje i odgovorna prema sebi. Otvorenost prema novim iskustvima omoguava otkrivanje novih interesa i prigoda, fleksibilnost olakava brzu i uspjenu prilagodbu, odgovornost prema sebi zahtijeva zanemarivanje tuih - pa bile to i roditeljske elje - a cjeloivotno uenje omoguava, ako je to poeljno ili nuno, da se i u odrasloj dobi mijenja zanimanje i posao.

Pritisak roditelja esto uz odabir zanimanja ukljuuje i imperativni ulazak u brak, osobito za djevojke kojima se od malih nogu (danas opet kao u doba naih djedova i baka), objanjava kako je primarni cilj osnivanje obitelji. I tako se dogaa da se zbog roditeljskoga, ali i drutvenoga pritiska mladi ljudi odluuju za brak jer im je za to vrijeme, jer Sc to od njih oekuje, jer to svi rade, a ne zbog osvijetene elje da s odreenom osobom provedu ivot. Zbog pritiska okoline ne ispitujemo kakvou potencijalnih partnera, posebice ako je ponuda mala, a sezona na izmaku. Takvo drutveno ozraje esto dovodi do grevita traenja branoga partnera pa i do odabira na temelju nekoga svojstva koje se ba i ne moe smatrati vanim za zajedniki ivot (npr. dobro plee). U onih koji u tome najvanijem ivotnom zadatku nisu uspjeli, s vremenom dolazi do frustracije i osjeaja manje vrijednosti. Drutveni ili specifino roditeljski pritisci, koji dovode do toga da mlada osoba sklapanje braka smatra svojim prvim, osnovnim i gotovo jedinim ciljem koji treba ostvariti, uzrokuju itav niz promjena doivljavanja i ponaanja, koje s lakoom moemo prepoznati kao zapreke na putu do sree i ivotnoga zadovoljstva. Mladi ljudi esto ne razlikuju zaljubljenost od ljubavi, neovisno o tome jesu li pod pritiskom da uu u brak ili nisu, kao to ne znaju mnogo o ivotu udvoje i obvezama koje donosi takav ivot. Zapravo nije udno to ne znaju jer ih, u pravilu, nitko o tome ne pouava pa im je gotovo jedina kola za brak uenje po modelu, tj. preslikavanje odnosa kakve su imali njihovi roditelji. ak i kad su ti odnosi bili skladni i dugotrajni, njihova je vrijednost za dananje uvjete ivota takoer promijenjena. To ne znai kako neka svojstva partnera, kao to su privrenost, uzajamno potovanje, vjernost, portvovnog, odanost i niz drugih i danas nemaju svoju vrijednost, ali znai kako Sc ivot u dvoje odvija po drugaijim pravilima od onih koja su vladala prije dvadeset i vie godina. Ako su roditeljski odnosi bili loi ili na granici podnoljivoga, tada je model po kojemu su mladi ljudi oblikovali svoja oekivanja od ivota u dvoje, svakako, daleko od poeljnoga. O pogrenoj upotrebi rijei Dodatna tekoa jest to mnogi mladi ljudi o braku i roditeljstvu ue iz raznih senzacionalistikih medija ili zaudno nestvarnih sapunica. Sve to esto dovodi do pogrene upotrebe rijei koje po svaku cijenu, neovisno o tome to stoji iza njih, moraju biti snane i velike. Pa se tako svaka poetna simpatija ili naklonost u nastajanju pretvara u ljubav mog ivota, svaka tuga u depresiju, svaka nenaklonost u mrnju. Pogrenom upotrebom snanih rijei esto sami sebe uvodimo u stanja koja nemaju pravoga temelja pa zbog najmanje tekoe ili ivotnoga problema nestaju poput pjene na vrku vala. O proroanstvu koje samo sebe ispunjava Kad u opisu naih osjeaja, stanja ili elja koristimo rijei neprimjerene po intenzitetu ili sadraju koji pokrivaju, trebali bismo biti svjesni pojave poznate pod nazivom proroanstvo koje samo sebe ispunjava Kad, primjerice,

jadikujemo kako smo ba u svemu neuspjeni ili kako nam nita ne polazi za rukom, mi zapravo dajemo pogrenu, pretjeranu, iskrivljenu definiciju stanja u kojemu se nalazimo. Tom definicijom sami u sebi potiemo odreena ponaanja koja su tipina za neuspjene osobe i pridonose ostvarivanju te poetne, pogrene tvrdnje. Kad, dakle, iznosimo tvrdnje koje su pretjerane ili veim dijelom pogrene, te tvrdnje postaju dio situacije na koju se odnose i poinju djelovati na njezin daljnji razvoj pa tako mi sami, posredno ili neposredno, pridonosimo ak i ostvarivanju predvianja koja nas plae. Drugim rijeima, ako primjerice unaprijed tvrdimo kako e neka osoba ili neki ljudi biti protiv nas, to proroanstvo e se ispuniti, ponajvie stoga Sto emo tome sami pridonijeti svojim odbojnim ponaanjem koje je prilagoeno onome ili onima koji su protiv nas. Kad sebi i drugima govorimo o tome kako bez nekoga ne moemo ivjeti, neovisno o tome kako s nama postupa, sami sebe dovodimo u situaciju iz koje vie ne moemo i ne elimo izii, vjerujui kako nam bez njega ili nje nema ivota. Nae se sumnje uvijek naplauju, jer pronalazimo ono to smo i pretpostavljali da emo nai. Henry David Thoreau Na nau sreu ta psiholoka pojava vrijedi i u suprotnome smjeru pa ako kaemo kako emo u neemu uspjeti, nae anse time se poveavaju; ako kaemo kako "nitko nije nezamjenjiv", ostavljamo sami sebi slobodu izlaska iz loih odnosa, poslova ili situacija. U svakome sluaju, trebali bismo voditi brigu o znaenju rijei koje koristimo kako sami sebe ne bismo uvjerili u neto to je zapravo netono. injenica je, dodue, kako takvo pomno koritenje rijei zahtijeva odreeno promiljanje i poznavanje vlastitih reakcija i stanja, ali napor koji u takvo upoznavanje samoga sebe treba uloiti, isplatit e nam se viestruko. Osim to nau zaljubljenost esto prebrzo proglaavamo ljubavlju, katkad se zaljubljujemo u ljude koji nam se ak i ne sviaju (kao to su to npr. bahate, povrne, neodgovorne osobe), vjerujui kako emo sve to ve promijeniti. Kad ne bismo odmah sami sebe uvjeravali kako je to ba onaj pravi ili ona prava, kad bismo pustili da se nai odnosi s potencijalnim partnerom ili partnericom razvijaju u vremenu, dali bismo sami sebi ansu da tonije prepoznamo svoje i njihove osjeaje, eventualne zajednike interese te vrijednosti, ciljeve i planove. O braku Ljudi koji su uli u brak smatrajui to svojom dunou ili spasom od pritiska okoline, odlaskom iz obiteljske kue ili nainom zadobivanja ugleda ili zbog bilo kojega motiva koji brak ini sredstvom, a ne ciljem, skloni su u tome braku ustrajati i kad se zbog bilo kojega razloga ili niza razloga pokae tekim, loim ili neodrivim. Na alost, katkad se i dobri brakovi potroe, a uzajamni osjeaji nestanu poput vode u pijesku. Kad zavri dugogodinji dobar brak, u

kojemu su djeca ve odrasla i otila od kue, nema smisla hotimice se sjeati samo runih ili bolnih stvari, traiti po prolosti znakove poetka kraja, vagati tko je vie pridonio ili odmogao u daljnjemu odravanju braka ili veze. Mnogi ljudi na taj nain pokuavaju ublaiti bol zbog prekida braka ili dugogodinje veze, umanjujui u sjeanju sve ono to ih je nekada radovalo i obogaivalo. Takvim postupkom samo unitavamo neto to je svojedobno bilo lijepo i dobro, kao da izrezujemo lijepe dijelove tkanja, na kojima smo godinama radili, zato to se sada sve promijenilo. Neovisno o uzrocima te promjene, emu smo moda pridonijeli i sami, sama promjena ne znai kako tada nije bilo dobro. Bolje je i zdravije da nas boli ako je doao kraj, jer e ta bol proi, nego da unatrag unitavamo lijepe uspomene, tvrdei samima sebi kako je sve bio privid. Mogli smo se jednom najiskrenije voljeti pa da jednoga dana ipak sve pode po krivomu. A deset, dvadeset ili dvadeset pet lijepo proivljenih godina mnogo su za svaki ivot pa ih stoga treba takvima i sauvati. Kad proe akutna bol ili razoaranje, kad se oporavi povrijeeni ponos ili nestane inat, ostat emo ruku punih lijepih trenutaka i dana, mjeseci i godina, koje nam nitko i nita ne moe oduzeti i unititi - osim nas samih. O "pokusnom braku" Posljednjih godina sve vei broj mladih ljudi, esto i uz blagoslov roditelja, odluuje se na zajedniki ivot, ali bez ozakonjenja toga odnosa. Razlozi su razliiti: od elje da se ivei zajedno prije ulaska u brak bolje upoznaju, do zamisli kako bi upravo ulazak u brak na neki nain tetio njihovoj vezi, jer bi tada morali biti zajedno, a ovako su to po svome slobodnom izboru. Iako postoje neka istraivanja u pogledu utjecaja takvih pokusnih brakova poslije na brani ivot (ako do braka uope doe), rezultati tih istraivanja nisu dostatno jednoznani da bi se mogli koristiti kao preporuka za takvu odluku. Neke od tih veza u tome pokusnom braku se potroe, zaljubljenost ne preraste u ljubav i par se razilazi. Neke veze funkcioniraju godinama dobro a ulaskom u brak pokau se ipak loima. Neki parovi ostaju zajedno iz puke navike pa kad i uu u brak, nita se ne promijeni u tome odnosu. Ima i onih koji u tome razdoblju boljega upoznavanja rastu i sazrijevaju zajedno pa ulaze u kategoriju onih koji su zajedno ivjeli sretno, sve dok ih smrt nije rastavila. S obzirom na velike razlike koje postoje meu parovima koji na taj nain iskuavaju brak, moe se rei kako je takav nain ivota stvar mladih ljudi koji su se za to odluili, tako dugo dok ne dou djeca ili dok djeca dostatno ne odrastu da se mogu upitati zato njihovi roditelji nisu u braku. U naelu, djeca teko podnose da se njihovi roditelji na neki neobian nain razlikuju od drugih jer, zapravo, ele se hvaliti i ponositi svojim roditeljima. Da bi to mogla, djeca moraju razumjeti roditeljsko ponaanje, a kad njihovi roditelji samo stanuju zajedno, a ne nose isto prezime, djeca ne razumiju zato je tome tako. Postoji, dakako, mogunost da im se ta situacija briljivo protumai, ali za djecu jo ostaje nerijeeno pitanje kako to protumaiti svojim prijateljima i prijateljicama ili, to je jo tee, njihovim roditeljima. Bilo bi stoga dobro da mladi ljudi koji ele ivjeti na nain koji se u odreenoj mjeri razlikuje od uobiajene drutvene norme, ine to dok su bez djece ili dok su im djeca toliko mala da jo ne shvaaju na koji nain Sc

njihovi roditelji razlikuju od roditelja ostale djece. Zadovoljstvo koje bilo tko od nas pronalazi u odreenome nainu ivota ne bi smjelo pogaati druge ljude, osobito ne one koji su naom odlukom doli na ovaj svijet. O vraanju u prolost U odrasloj dobi i kasnije ne bismo se openito trebali vraati u prolost kako bismo s kajanjem ili ogorenjem gledali na neto to smo uinili ili propustili uiniti. To se vie ne moe promijeniti pa nema nikakva smisla nagaati to bi bilo kad bi bilo. Vraanje u vlastitu prolost korisno je ako iz nje elimo izvui neku pouku, kako ne bismo ponavljali iste pogreke. Kao to znamo, ljudi to openito rijetko ine pa tako svi mi kao pojedinci i kao skupine ljudi, pa ak i cijeli narodi, esto uporno ponavljamo iste pogreke. Ali vraanje u prolost moe imati i svoju vrlo pozitivnu stranu. Ako se okreemo prolosti poput svjetionika koji osvjetljava samo ono to je u toj prolosti bilo lijepo, zanimljivo, uzbudljivo i vrijedno; ako se sjeamo lijepih mjesta na kojima smo bili, toplih ljudskih odnosa koje smo imali, stvari koje smo s radou radili, tada su takva povremena vraanja dobra i ugodna. Psiholozi i neurolozi tvrde kako je sve to smo ikada doivjeli pohranjeno u naemu mozgu, ali mnogo toga, posebice doivljaja iz ranoga djetinjstva, vie se ne moemo sjetiti, kao da smo izgubili klju prostorije u kojoj se to nalazi. Taj klju esto mogu biti neki mirisi, zvukovi, stvari, koje odjednom otvaraju vrata nekih sjeanja za koja smo vjerovali kako smo ih izgubili zauvijek. PRIA IZ IVOTA
U ulici u kojoj stanujem krasan je duan sa slikarskim potreptinama, pokraj kojega prolazim kad god idem prema sreditu grada. Kad vidim da su u izlogu vodene bojice, pa stanem i zagledam se u njih, odjednom imam samo tri, etiri godine, sjedim za stolom i "slikam" bratovim vodenim bojama. Sve mirie na te boje, pod rukom osjeam hrapavost papira na koji nanosim boju, iz kuhinje dopire miris kolaa koji je moja mama upravo izvadila iz penice i u trenu me preplavljuju osjeaji sree, zadovoljstva i sigurnosti, i onda tako krenem dalje u grad. Ili kad sluajno kod kue naiem na malenu koljku koju mi je nedavno darovala prijateljica kad je stigla s mora, u trenu se vraam na pjeanu plau na kojoj sam s roditeljima provodila ljeto poetkom Drugoga svjetskog rata. Osjeam pijesak pod bosim nogama, vidim svoja stopala kako upadaju u taj pijesak, hodam rubom plae koji zapljuskuju mali valovi i kad stanem na neto tvrdo, otkrivam kako sam stala na malu koljku poput ove koju drim u ruci. Kad zastanem u toj uspomeni, osjeam i vjetri u kosi, ujem glasove svojih roditelja i njihovih prijatelja kako o neemu raspravljaju, sjedam na pijesak i rukama gradim malu kulu izvan dohvata mora. I osjeam se ispunjenom i sretnom.

Do duboko zakopanih sjeanja mogu nas odvesti i naa raspoloenja. Poznato je kako se u dobrome raspoloenju vie sjeamo lijepih i ugodnih trenutaka i dogaaja iz svoga ivota, a u loemu ili tunomu raspoloenju vie tegobnih i alosnih. Ali to u odreenoj mjeri vrijedi i u obrnutome smjeru, pa kad se namjerno prisjeamo nekih lijepih uspomena, postajemo vedri, smireni i zadovoljni. Raspoloenje uvstvo slaba intenziteta, ali duljega trajanja koje ako je ugodno, nazivamo "dobrim raspoloenjem" a ako je neugodno, govorimo o neraspoloenju ili "looj volji" (na primjer: "Pusti ga na miru, loe je volje.").
Prolost, sadanjost, budunost
O OVDJE I SADA O RAZLIKAMA MEU PARTNERIMA O SLUANJU SAMIH SEBE O PRIMANJU I PRUANJU POMOI

Prolost, sadanjost i budunost u svakome su ivotnom razdoblju u drugaijemu odnosu. Kad smo mali, naa se prolost broji u danima i mjesecima, a sadanjost je jo spojena s onim to je bilo i to e biti. U odrasloj dobi ini nam se kako nam je prolost nekako podjednako velika kao i budunost, dok se starenjem taj odnos sve vie mijenja pa je prolost sve vea, a budunost sve manja. Svi mi openito mnogo vremena provodimo u prolosti ili u brigama oko budunosti, umjesto da svjesno ivimo trenutak u kojemu se nalazimo. Na stvarni ivot koji ivimo dah po dah i otkucaj srca po otkucaj srca, uvijek je samo sadanji trenutak. Zamiljanja ili pokuaji predvianja blie budunosti nuni su, dodue, zbog planiranja naih aktivnosti ili obveza. O budunosti moemo razmiljati i kako bismo izbjegli neke neugodne dogaaje, sprijeili nepoeljne susrete ili se unaprijed pripremili na njih. O budunosti moemo razmiljati i anticipirajui neke radosne trenutke, lijepa putovanja, dane odmora: Takva razmiljanja i zamiljanja budunosti openito pridonose naoj boljoj prilagodbi jer nas ili potiu da na vrijeme obavimo sve to je potrebno kako bismo izbjegli neugode koje se mogu izbjei ili se ve unaprijed neemu veselimo. Nai posjeti prolosti najee su oblik bijega iz sadanjosti. Takvi bjegovi, takoer, mogu biti korisni ako u prolosti traimo rjeenje nekoga problema s kojim smo sada suoeni, ili ako prola iskustva koristimo za neko poboljanje sadanjosti. Ali bjegovi u prolost nisu korisni ako se samo uporno vraamo na neke proivljene neugodne dogaaje, ako sami sebi predbacujemo ono to smo uinili ili propustili uiniti. Takva sjeanja mogu nas samo opteretiti ili ponovno boljeti. Ali vraanje u prolost moe biti izvor radosti i utoite u kojemu emo uvijek ponovno nalaziti neka posebna sjeanja. Svaki od nas u tu svrhu trebao bi nainiti svoju zbirku uspomena. Na primjer, jednostavno pohraniti lijepe i uzbudljive uspomene u sobu s blagom, a bolne i teke u sobu strave i uasa U tim sobama tada moemo organizirati nekoliko zbirki raznih sadraja kako bismo ciljano mogli pronai one najdrae ili najljepe uspomene. Najljepe uspomene mogle bi biti u zbirci dragulji ili biseri. Ja u draguljima primjerice, imam, od uspomena o kojima se moe javno govoriti, uspomene na ljetovanja na moru, na plivanje prema suncu koje zalazi, pa se boje mora svakim zamahom ruke mijenjaju, i ini mi se kako su nebo i more samo splet boja. U biserima su sjeanja na neke razgovore s prijateljima ili sluajne susrete s ljudima u vlaku ili na brodu za kojih nam se odjednom uinilo kako se poznajemo cijeli ivot, da se potpuno razumijemo iako se, vjerojatno, vie nikada neemo sresti, kako svaka rije koju koristimo ima isto znaenje, da pokret, glas, pogled moe zamijeniti cijele reenice, jednom rijeju: zaokrueni, lijepi, biserni doivljaj razumijevanja s drugim ljudskim biem. Imam i zbirku baloni u kojoj su posebne uspomene iz djetinjstva, primjerice, kako se s petoricom djeaka utrkujem do svoje kue, trei kroz grad, meu ljudima; ujem udaranje svojih nogu po asfaltu, plaim se kako mi se jedna sandala otkopala pa e mi pasti, ali trim dalje, stiem prije svih njih, a onda se svi zajedno smijemo do suza sjeajui

se prolaznika koji su nas gledali, djece koja su pristojno hodala s roditeljima i zavidjela nam na naemu divljemu tranju gradskim ulicama. Postoje, dakako, i zbirke s tekim, bolnim sjeanjima, crne rupe, u kojima su uspomene na neke bezizlazne situacije ili zbirka mlinsko kamenje u koju sam pohranila sve mukotrpne odnose s pretpostavljenima ili neka posebno teka iskustva koja se nisu mogla izbjei, ve je trebalo izdrati ih. Takve organizirane zbirke uspomena pomau mi da se s radou sjeam nekih prolih vremena, ljudi ili doivljaja i da im se ciljano vraam kao prijateljima po potporu. Nimalo manja nije vrijednost onih drugih sjeanja jer iz njih jo mogu neto nauiti, otkrivajui u svakoj ivotnoj dobi neke nove pouke. I crna rupa katkad je dobra injekcija za neke ivotne gnjavae ili tegobe. Kad nam se ivot uini tekim ili bolnim, kad nam se ini kako muke - kojima smo tijekom ivota svi manje ili vie izvrgnuti ine ivot besmislenim, treba se ciljano vratiti u lijepe trenutke iz nae prolosti i u njima pronai utjehu za sadanji teki trenutak. Takva utjeha bolja je i zdravija od alkohola, droga i lijekova, a osim toga - ona je samo i jedino naa, jedinstvena i neponovljiva - kao to je to i ivot svakoga od nas. Pri tome je uvijek vano zadrati u umu kako u sobu s blagom odlazimo kako bismo sami sebe razveselili, raznjeili, smirili, a u sobu strave i uasa po neku usporedbu ili pouku koja e nam olakati neku trenutano teku situaciju. U preivjelim nevoljama moemo otkriti svoje jake i slabe strane. Ali ni na jednome od tih mjesta ne bismo trebali boraviti, jer nam je mjesto u sadanjosti, kako to psiholozi vole rei, ovdje i sada. O ovdje i sada Svi mi trebali bismo ponovno nauiti ivjeti u sadanjosti, kao to smo to znali dok smo bili djeca. Treba ivjeti ovdje i sada, u trenutku koji tee, to najee znai osvijestiti ono to vidimo, ujemo, osjeamo i radimo. Ljudi koje vole prirodu, a ive u gradu esto sa enjom govore o tome kako im nedostaje dodir s prirodom, kao da u gradu nema prirode. S jedne strane, dio prirode su i ljudi koji nas okruuju, a dakako i ivotinje, tko ih ima u blizini. Ali dio prirode i prelijepi su gradski parkovi, drvoredi u gradskim ulicama, drvee u naim dvoritima, cvijee koje uzgajamo na balkonima ili prozorima, etnja poznatim gradskim ulicama s drvoredom ukazat e nam svakoga proljea na razlike meu drveem, jer svakoga proljea ista stabla prva prolistaju neovisno o koliini sunca koje dobivaju. U ulici u blizini moga stana svakoga proljea prvi se zazeleni jedan mali, krljavi kesten, dok neki od. niza kestenova tek propupaju, kad su drugi ve okieni cvjetovima. I takve etnje dodir su s prirodom. Kad smo uronjeni u sadanjost, na svakome koraku moemo skupljati mrvice sree koje e sve zajedno poveati nae ivotno zadovoljstvo. Takve mrvice sree moemo nai u itanju, druenju, sluanju glazbe, svemu onome to nas zaokuplja i to nam priinjava ugodu ili radost. Moda je za takvo uivanje u sadanjemu trenutku potrebno kod sebe ouvati sposobnost manjega navikavanja na ono to nas raduje i usreuje, a

veega i brega navikavanja na ono to nas rastuuje, a to ne moemo promijeniti, ukloniti ili ublaiti. Nekako se ini kako su ljudi skloni upravo obrnutim reakcijama pa se ne mogu osloboditi neugodnih emocija, dok izvore radosti i veselja gotovo odmah poinju smatrati razumljivim samima po sebi, ime ovi ubrzo presahnu. PRIA IZ IVOTA
Ne znam je ii rije o tome kako se sva radost ne potroi u jednome dahu, ve kako se umjerenom radou istoj pojavi, osobi ili dogaaju moemo stalno iznova veseliti, o infantilnosti koja nam omoguava da ono to nam se svia svakoga dana ponovno otkrivamo ili samo o loemu pamenju, ali, eto, ja se onome to me veseli radujem svakoga dana gotovo kao prvi put. Kad ujutro otvorim oi i zagledam se u zelene oi moje mace koja me pozorno gleda, ekajui da joj se obratim, svakoga ml dana ini kako me radost doslovno preplavljuje. I onda, dakako, poinjem izjavama koje su poznate svakome vlasniku kunoga ljubimca, poput: "A tko je to tu? Je ii to moja radost i veselje, moja mala maca, abica, ljubica, ribica?" Pa kad maca uzvrati glasnim predenjem, meni se uvijek iznova ini kako smo obje na pragu prekrasnoga, sunanoga dana, iako vani pada kia ili se nebo smrailo.
O meuljudskim odnosima U ovdje i sada spadaju, dakako, i odnosi s ljudima koji nas okruuju, s kojima se susreemo, druimo: roditeljima ako su ivi, partnerom ako postoji, djecom ako ih imamo, prijateljima ako smo ih stekli, suradnicima ako radimo, susjedima s kojima se pozdravljamo i razgovaramo. Svi ti odnosi u odreenoj mjeri razlikuju se ne samo po svome sadraju, ve i po statusu u kojemu se mi nalazimo u tim odnosima koji se, takoer, s vremenom mijenja. Tako smo u poetku u odnosu na nae roditelje u zavisnome i podreenome poloaju jer se moramo ponaati onako kako se to od nas zahtijeva i oekuje. S vremenom ti se odnosi mijenjaju pa ondje gdje su uspjeni, postaju ravnopravni, prijateljski da bi se starenjem i nas i roditelja uloge, ali u obrnutome smislu, vratile na poetak, pa mi skrbimo za ostarjele roditelje, kao to su to oni inili za nas kad smo mi bili slabi i nejaki. Kakvoa svih tih odnosa znatno pridonosi naemu zadovoljstvu ivotom, pa i srei, ako u te odnose dostatno ulaemo, i ako ih uistinu njegujemo. ini se, meutim, kako to vrlo esto uope ne inimo, smatrajui roditelje, djecu, partnere, prijatelje i sve ostale odnose nekim datostima koje su same po sebi razumljive, koje e opstati zahvaljujui ustaljenim obrascima ponaanja koji se oekuju u tim odnosima, neovisno o tome koliko im posveivali vremena, brige, razumijevanja i empatije. Sto je jo gore, mnogi smatraju kako ljude s kojima smo u bliskim odnosima moemo zanemarivati, ne posveivati im nikakvu pozornost, da se prema njima mogu koristiti svi mogui oblici netolerancije i agresije, oekujui i dalje - u najmanju ruku - njihovu odanost i privrenost. Uzmemo li u obzir injenicu kako nam je najee do svih tih ljudi s kojima smo manje ili vie bliski uistinu stalo, iznenaujua je injenica kako s njima

najee nismo ak ni uljudni. Ubrojimo li, naime, u uljudno ponaanje, ak u minimalno uljudno ponaanje, pomno sluanje sugovornika, oito je kako u neposrednim kontaktima najee ne sluamo sugovornika ili to barem ne inimo aktivno.
pozdrav: "Dobar dan" i automatski odgovaram: "Dobar dan".
Sluanje: percepcija onoga to druga osoba govori. Na primjer, ujem
Aktivno sluanje: sluanje onoga to govori druga osoba s ciljem to boljega razumijevanja i upamivanja onoga to smo uli. Aktivno sluanje ukljuuje nekoliko skupina vjetina. I. Usredotoenu panju, koja se oituje u gledanju sugovornika u oi, poloaju tijela okrenutome prema osobi koja govori, povremenome potvrdnom kimanju glavom. II. Vjetine slijeenja; poticanje osobe da nam nastavi priati ono o emu je poela, na primjer rijeima: "Nastavi, to je bilo dalje?" lli:"Ba me zanima to se tada dogodilo." "Shvaam" ili paljiva utnja kojom pokazujemo kako smo usredotoeni na sugovornika, III. Vjetine reflektiranja, koje se oituju u prepriavanju onoga to nam je sugovornica upravo ispriala, poput: "Znai, misli da to nisi trebala rei", ili odraavanju njezinih uvstava: "Oigledno si se ba razljutila", ili znaenje onoga o emu govori: "Smatra da nee odrati obeanje." Aktivno sluanje, dakako, ukljuuje i sve ostale oblike uljudnoga ponaanja, to znai kako se dok razgovaramo s prijateljem, neemo baviti neim drugim (ukapati televizor, mijenjati kanale, istiti nokte), da mu neemo upadati u rije, nametati novu temu dok jo nije zavrena ona o kojoj smo poeli razgovarati. Na sugovornik zakljuit e kako ga ne sluamo, ak i u sluaju da mu kaemo neto ugodno, poput: Danas ba dobro izgleda, ili Ovo odijelo dobro ti stoji, jer te primjedbe pokazuju kako smo bili usredotoeni na izgled sugovornika, a ne na ono to nam je on govorio. O razlikama meu partnerima U svakome odnosu izmeu dviju osoba moe doi i dolazi do povremenih nesporazuma, neslaganja, trzavica pa i svaa. Meutim, u dijadnim odnosima u kojima se sudionici (brani partneri, prijatelji, suradnici), veoma razlikuju po emocionalnosti, inteligenciji, obrazovanju, svjetonazoru, sustavu vrijednosti ili navikama i ukusu, to se na prvi pogled ini manje vanim, vrlo je teko ostvariti istinski, ravnopravni odnos. U takvome odnosu sudionici se zaista ne mogu razumjeti u svojim razliitim ulogama (npr. u ulozi zaposlene osobe, strunjaka, roditelja, supruga/supruge, prijatelja). Dijada: dvije osobe meu kojima postoji intenzivnija i trajnija interakcija.
Odnos lanova dijade moe biti uzajamno pozitivan, uzajamno negativan i mjeovit.
Kad se spominju razlike u emocionalnosti, veina ljudi misli na razlike u osjeajima koje partneri (prijatelji, roaci), gaje jedni prema drugima ili ih upuuju jedni drugima. Takve razlike postoje u gotovo svim dijadnim odnosima, uvijek netko voli malo vie, a onaj drugi malo manje, ili u nekim razdobljima jedan partner voli vie, a drugi manje, da bi se u nekome drugom razdoblju to

promijenilo, pa sada onaj koji je volio vie voli manje. Dogaa se, dakako, da se partneri podjednako i vole. Ali razlike u emocionalnosti ne odnose se na ove individualne varijacije intenziteta emocija u odnosima dviju osoba, ve na openitu razinu emocija neke osobe. Postoje ljudi ije su emocije, na primjer, preteno snane i burne ili snane i duboke, kao i oni koji se po intenzitetu svojih emocija ne razlikuju od veine drugih ljudi. Ali postoje i ljudi ije su emocije uvijek niskoga intenziteta, nikada vrue, uvijek mlake. Velike razlike u emocionalnosti partnera, koje nisu uvjetovane time koliko jedan partner voli drugoga, ve time koliko je tko od to dvoje ljudi uope u stanju voljeti, mogu biti trajni i nepremostivi izvor nerazumijevanja, nesuglasica i patnje. Onaj koji voli svim srcem, uz osobu ija su uvstva mnogo uega raspona, osjea se trajno zakinutim. Osoba pak koja voli koliko moe, ali, eto, ima rekli bismo plitki gaz, ne moe dati vie nego to ima, pa se osjea trajno napadnutom, okrivljavanom, doslovno bez krivnje krivom. Razlike postoje i u nainima izraavanja emocija, pa dok jedan partner rado opseno govori o svojim emocijama, onaj drugi to smatra neprimjerenim. Takve razlike, kad ih jedanput prepoznamo, mogu se lake prevladati ako osoba koja voli izraavati svoja uvstva rijeima, shvati kako ih njezin partner eli izraavati samo djelima. Znatne razlike u inteligenciji mogu uvjetovati i razlike u miljenju, izraavanju, bogatstvu ideja, interesima, pa se stoga to dvoje ljudi doslovno ne moe razumjeti u potpunosti. Manje inteligentna osoba ne moe shvatiti neke ideje, misli ili stavove one inteligentnije jer ih ne razumije na kognitivnoj razini, a ona vie inteligentna ne razumije zato je ova druga osoba ne shvaa pa to pripisuje negativnome stavu prema sebi, nedostatku privrenosti, namjernu iskazivanju nerazumijevanja, dakle nekome obliku agresije, to dovodi do sve teih nesporazuma, sve dok sama sebi ne prizna kako je rije o velikoj razlici u mogunosti razumijevanja. Do istih problema dovode i velike razlike u obrazovanju (npr. na jednoj strani osnovna kola, a na drugoj doktorat znanosti), svjetonazoru, politikim sklonostima i religijskoj pripadnosti. Tako, primjerice, konzervativne osobe ne shvaaju stavove liberalnih i obrnuto; pristae Darwinove teorije evolucije ne prihvaaju teoriju kreativne inteligencije; religiozne osobe ne prihvaaju neke postupke (npr. kontracepciju), koje nereligiozne osobe smatraju normalnima i tako se to dogaa na svim podrujima ivota na kojima postoje velike razlike. ak i razlike u ukusu ili navikama s vremenom poinju biti uzrokom nesporazuma (Ja uvijek za tobom pospremam. Ne sri juhu kao zadnji primitivac. Ova slika meni nee visjeti u stanu). Razlike u inteligenciji, obrazovanju i ukusu mogu onemoguiti i uivanje u istim knjigama, to inae moe biti dobra osnovica za zbliavanje. Ali ak i pri itanju beletristike, svatko iz knjige moe uzeti samo ono to prepoznaje i razumije. Vrijednosti koje su nama strane ili neprihvatljive najee emo previdjeti, nijanse meuljudskih odnosa koje ne smatramo vanima ili ih ne

primjeujemo u stvarnome ivotu, neemo primijetiti ni shvatiti niti u knjigama. U takvome sluaju pokuaji jednoga partnera da onoga drugoga zainteresira za literaturu koja njega oduevljava, najee postaju samo novi izvor nesporazuma; jer ono to, primjerice, supruga smatra iznimnom literaturom, suprug smatra dosadnom gnjavaom, a ono to je njemu napeto i zanimljivo, ona smatra banalnim i loe napisanim. U sluaju da smo ve na poetku veze, prijateljstva, odnosa uoili neke takve razlike, esto se nadamo kako je dostatno nekoga jako voljeti pa emo se zasigurno uspjeti uti i razumjeti. Ali ovdje uope nije rije o tome jesmo li mi voljni i spremni razumjeti tu drugu osobu, nego o tome da svatko od nas moe prihvatiti i razumjeti bilo to samo u sklopu zadanoga okvira svojih mogunosti (sposobnosti, obrazovanja, svjetonazora itd.). Kad na poetku nekoga odnosa i uoimo da se jako razlikujemo, na primjer po obrazovanju i interesima, po ukusu i navikama, mi esto nastojimo te razlike zanemariti ili ih ne smatramo bitnima za ljubav, prijateljstvo i suradnju. Meutim, te razlike prije ili kasnije poet e se pojavljivati u sve veemu broju situacija, osobito u kritinim trenucima koje donosi, primjerice, bolest djeteta ili jednoga od partnera, novani problemi. Te razlike manifestirat e se na sve ne-ugodnije naine jer emo s vremenom poeti uviati da su nepremostive, kako od one druge osobe ne moemo oekivati da nam daruje ono ega nema, niti joj moemo dati neto to nemamo mi sami. Te razlike ne mogu se ukloniti ni dobrom voljom, ni odanou, ni bilo kakvim nastojanjem jer za odreeno razumijevanje ne postoji temelj, bilo da je rije o ukusu, interesu, inteligenciji ili nekoj osobini linosti. Kad jednom shvatimo kako postojee nerazumijevanje nije namjerno niti upravljeno protiv nas, ve je posljedica postojeih razlika u nekim vanim osobinama i karakteristikama naega partnera ije smo postojanje previdjeli ili zanemarili, dakako, postoji i mogunost da se tome prilagodimo pa da nam, primjerice, vie ne smeta to se sa svojim partnerom ne moemo aliti jer nema smisla za humor; to ne moemo ii na koncerte klasine glazbe jer ju ne uje; to ne moemo govoriti o sloenim problemima u svome poslu jer ih ne razumije, pa ga ve i zbog toga ne zanimaju. Meutim, u ovome, kao i u svakome drugome sluaju gdje meu partnerima (prijateljima, suradnicima), dolazi do nekoga nerazumijevanja, trebali bismo se okrenuti i sebi pa to je mogue iskrenije razmotriti vlastite osobine ili ponaanja. Nitko od nas nije savren, svi mi imamo nekih manjih ili veih nedostataka pa stoga ne bismo ni od drugih trebali oekivati, a jo manje traiti savrenstvo. Ali svaki je meuljudski odnos tkanica za sebe, pa ako nam se boja nekih niti nikako ne svia, ako se ne moemo dogovoriti o zajednikome uzorku jer je njegovo izvoenje za jednoga partnera nemogue ili jednostavno preteko, zasigurno postoji neki jednostavniji uzorak koji nee, bude li izveden u skladnim bojama, zaostajati za sloenijim kojemu smo teili. Neija dobrota moe vrijediti vie od pameti i obrazovanja, iskrenost i portvovnost vaniji su od sofisticiranih uivanja u umjetnosti, ljubav i odanost ne mogu se nadomjestiti zajednikim

interesima pa tako, ako uistinu elimo sauvati neku vezu, moemo za to pronai i primjerene naine. To, dakako, vrijedi samo u sluaju ako su oba partnera spremna uloiti taj trud, i prepoznati razlike koje ih uporno razdvajaju. Kad se, meutim, neki odnos tijekom duljega vremena odvijao na razliitim razinama, slikovito reeno, kad su se partneri dovikivali sa svojih udaljenih otoka, a vjetar i kia odnosili su ak i te izreene poruke, tada esto s obiju strana dolazi do intenzivnoga nezadovoljstva i nesnoljivosti pa tada takav odnos vie ne pridonosi ivotnome zadovoljstvu nijednoga partnera. O prijateljstvu Prijateljstvo bi kao i svaki drugi odnos meu ljudima trebalo njegovati, a istinsko njegovanje zahtijeva i razmiljanje o toj drugoj osobi. Primjerice, ako se netko neprestano ali i jadikuje, a prema naemu sudu za to nema razloga, trebali bismo pokuati shvatiti zato to ini. eli li moda vie pozornosti ili se plai zavisti ako kae kako je zapravo dobro? Moda nam se prijateljica ali na neto to je nama besmisleno ili nije vrijedno spomena, samo zato kako se ne bi alila zbog neega to je uistinu mui, a o emu ne eli ili ne moe govoriti? Moda joj zaista teko pada i ono to je drugim ljudima sitnica. Ako je tome tako, tu nita ne moemo postii svojim prigovaranjem, kao to ovjeku koji kae kako ga neto boli, ne moemo rei: Ne, ne boli te, to si ti samo umilja, ili nekome tko se ali kako mu je vrue u prostoriji koju vi smatrate hladnom, ne moete rei: Ne moe ti biti vrue, ovdje je hladno Rijei treba vagati, a ne brojiti. Poljska poslovica Mi ne ivimo u koi te druge osobe i rijetko kad dostatno o njoj znamo i dostatno o njoj razmiljamo da bismo ju mogli potpuno razumjeti. To je i osnovni razlog zbog kojega bismo trebali voljeti i potovati svoje prijatelje - takve kakvi jesu, zajedno s njihovim vrlinama i manama - jer svaki na svoj nain pridonosi naemu zadovoljstvu ivotom. Trebali bismo si katkad postaviti i pokoje pitanje o sebi. Iako smo svi skloni precjenjivati svoje vrline ili svoj nain ivota ili svoje osobine linosti ili svoja iskustva, i tako u nedogled, bilo bi razumno upitati se ne idemo li i mi drugima "na ivce", ali nam to ne pokazuju? Ako smo, primjerice, vrlo marljivi, moda to nai prijatelji smatraju pretjerivanjem? Moda nam i ne vjeruju kako nas rad veseli, ali nam to ipak ne kau. Njegovati prijateljstvo znai da prijatelje treba uzeti i kao partnere, takve kakvi jesu; bez pokuaja mijenjanja ili ispravljanja onoga to nam se ne svia. Razmislite ako vam kod nekoga prijatelja ili prijateljice neto smeta, smeta li vam to vie nego to vam godi biti s tom osobom, jer se inae dobro razumijete, smijete

se istim alama, mnogo toga proli ste zajedno. Cesto nam u dugogodinjim prijateljstvima upravo mnogo znae zajedniki doivljaji, mnogo toga to smo zajedno "pregrmjeli", pa ipak ako se nai prijatelji promijene, ako primjerice postanu zavidni, kritini, "sveznalice" pa nam stalno sole pamet svojim savjetima, tada je moda s istinskim prijateljstvom ve gotovo. Nikad ne vjeruj osobi koja ti pria samo o svojim tekoama i nevoljama, ali te uvijek dri podalje od svojih radosti. idovska poslovica Nemojte ni vi prijateljima kvariti veselje, primjerice, ako je vaa prijateljica odjednom uredila svoj stan u minimalistikome stilu, a vama se to ne svia ili vam se ini hladnim, zato biste joj to rekli? Koja korist od vaega javnog iznoenja negativnoga suda o njezinom novom ureenju? Zar vi tamo ivite? Vama bi trebalo biti drago to to veseli nju. Osim toga, trebali bismo odvagnuti i odgovor na pitanje je li iskrenost uvijek poeljna i je li uvijek vrlina? Biste li, na primjer, osobi kojoj nema spasa i koja nita vie ne moe uiniti da bi se izlijeila rekli kako je na smrt bolesna? Biste li i sami ba uvijek eljeli znati istinu ili bi vam neka "bijela la" bila draa? Mi bismo, zapravo, uvijek trebali nastojati procijeniti to elimo postii nekim iskrenim izjavama. Ako je cilj pomoi nekome da bolje i uspjenije ivi, jer smo ga upozorili na neto u ponaanju to moe promijeniti, onda su te izjave bile korisne. Ako smo prijatelja ili neku blisku osobu upozorili na neto nad im nema utjecaja ni kontrole, ako smo mu priopili neku istinu koja ga pogaa, a nita s tim u vezi ne moe uiniti, zato smo mu to onda uope rekli? O sluanju samih sebe Kao to esto ne sluamo ili barem ne dovoljno usredotoeno to nam govore drugi ljudi, tako esto uope ne sluamo ni sami sebe, tj. ono to govorimo drugima i to kad smo sami, govorimo samima sebi. Kad, primjerice, prigovaramo drugima ili im po svome sudu samo kaemo ono to nam se kod njih ne svia, esto zaboravimo navesti ono to nam se svia, ime bismo ve ublaili nau kritiku. Mnogo puta uope ne obraamo dostatnu pozornost na ton kojim iznosimo svoje sudove, a koji moe djelovati drsko, hladno i pretjerano kritiki. Jednako tako esto uope ne primjeujemo kako nam naa prijateljica ne uzvraa istom mjerom pa nas ne kritizira ili ne dovodi u pitanje nae navike, sklonosti ili ukus. To ne znai nuno kako se s nama u svemu slae, niti da dijeli na ukus, ve da njeguje nae prijateljstvo i kako nas eli potedjeti svoje kritike. Svi smo skloni takvo ponaanje naih blinjih smatrati samim po sebi razumljivim; jer to bi se, zaboga, uope na nama i moglo kritizirati; umjesto da to smatramo znakom istinsko-ga prijateljstva i potovanja. Naa manja ili vea nepanja prema prijateljima i drugim bliskim osobama esto je posljedica neobraanja pozornosti na ono to sami sebi u mislima govorimo o njima ili prije susreta s njima. Mi esto sebe unaprijed pripremimo kako nam se kod osobe X neto nee svidjeti ili da e nam osoba Y zasigurno ii

na ivce, jer e nam opet priati o ne-kome svom problemu ili interesu. Kad se to doista i dogodi, mi smjesta ispaljujemo neku kritiku ili razgovaramo iritiranim tonom, pokazujemo zlovolju izrazom lica ili naglo prelazimo na drugu temu. Pri tome najee ne obraamo dostatnu pozornost na sadraje razgovora koje mi nameemo ili interese o kojima mi elimo razgovarati. Onaj tko govori to mu se svia, ut e ono to mu se nee sviati. Engleska poslovica Kad je rije o nama, smatramo normalnim govoriti o svojim problemima i brigama, interesima i radostima, jer smatramo samim po sebi razumljivim kako e to nae prijatelje zanimati i da e oni to sluati pomno, aktivno i s empatijom. Empatija Uivljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje
njezina stanja (npr. ugroenosti, patnje), na temelju uvida u postojeu ili zamiljenu situaciju u kojoj se nalazi ta osoba.
Kada je rije o drugima, tada nam ponavljanje razgovora o istome problemu ide na ivce, onda se primjetno dosaujemo ili dajemo neke kratke, nedostatno promiljene ili neprimjenjive savjete. Ukratko reeno: svi oekujemo da nai prijatelji, partneri, roaci i suradnici, pa ak i znanci, suosjeaju s nama ako nas snae neka nevolja, pa ak i ako nam se ivot samo na trenutak uini besmislenim, ali sami rijetko svim tim ljudima uzvraamo istom mjerom. Mi sebi tovie esto uzimamo pravo nijekati tue osjeaje, drugima drati propovijedi o tome kako se osjeaju ili to bi trebali initi. Savjeti koje dajemo drugim ljudima O tome to bi oni trebali initi sa svojim ivotom ili kako bi se trebali ponaati u odreenim situacijama, imaju smisla samo ako su od nas takve savjete izriito traili. Ali ak ni tada nema smisla oekivati kako e ih i slijediti. Uvijek moramo imati na umu injenicu kako svatko ima pravo ivjeti svoj ivot kako zna i umije i kako to njemu ili njoj najbolje odgovara. Mnogi ljudi dostatno ne poznaju ni vlastite motive, elje, potrebe i ponaanje, a ipak su skloni suditi o tuim potrebama i ponaanju. Kad bismo o tome vie razmiljali, mogli bismo znatno obogatiti svoje odnose s drugim ljudima. O primanju i pruanju pomoi U prijateljskim, kao i u drugim meuljudskim odnosima vano je znati primiti i pruiti pomo. Ljudi koji rado i esto pomau drugima, esto se razoaraju ako su nekome uinili neto dobro, priskoili u pomo djelom ili savjetom, a taj ih drugi, umjesto zahvalnosti, nakon toga poinje izbjegavati. To se, na alost, dogaa prilino esto. Ako vam se ve dogodilo da ste nekome pomogli, uinili neto dobro za druge, a oni vam nisu bili zahvalni, vjerojatno ste time bili pogoeni i razoarani. Najbolji lijek za to razoaranje jest upitati se zato ste nekome nastojali pomoi.

Ako ste eljeli uiniti neto dobro - to ste i uinili - pa imate razloga za zadovoljstvo. Ako ste to uinili samo zato kako bi vam drugi bili zahvalni - va je motiv bio pogrean. Kad nekome pomognete u nekoj za njega tekoj ivotnoj situaciji, nemojte nakon toga oekivati zahvalnost. Ljudi kojima smo pomogli, posebice u delikatnim problemima ili situacijama, najradije e poslije okrenuti glavu od nas. To je tako jer se s jedne strane ne ele osjeati obveznima, a s druge strane smeta im to smo ih vidjeli u trenutku slabosti. Ako dobro promislite, moda se ve i vama dogodilo da najradije nekoga tko vam je pruio rame za plakanje i priskoio u pomo kad vam je bilo teko, vie ne biste eljeli sresti. Emocionalno zrele osobe znaju primiti pomo sa zahvalnou, svjesne kako smo svi u ivotu upueni jedni na druge i da nam je svima katkad potrebna prijateljska, ljudska pomo. Takve zrele osobe spremne su i pruiti nesebinu pomo ili se negdje angairati za ope dobro. Tate, nesigurne osobe, one koje sebe precjenjuju, u naelu ne znaju primiti pomo; ako ju i prime, kasnije to same sebi predbacuju, kao da je primanje pomoi neto ega se treba sramiti. Takve osobe, dakako, najee nisu sklone pomoi drugima, to nam pokazuje kako bismo i na podruju pruanja i primanja pomoi od drugih ljudi trebali poraditi na sebi. Svi mi openito bismo trebali osvijestiti injenicu kako bi prijateljstvo, kao i svaki drugi meuljudski odnos trebalo biti dvosmjerna cesta s istim znakovima zabrane na obje njezine strane, s odmoritima podjednako ukraenima drveem i restoranima. Takvi, naime, meuljudski odnosi obogauju ivot svih ukljuenih, poveavaju njihovo ivotno zadovoljstvo i mogu biti izvor sree.
Razlike meu ljudima u srei i ivotnom zadovoljstvu
O TEKIM IVOTNIM DOGAAJIMA O RELIGIOZNOSTI A ZATO BA JA?" SREA, IVOTNO ZADOVOLJSTVO I KVALITETA IVLJENJA OARAVAJUA OBUZETOST

O negativnim i pozitivnim emocijama Ljudi openito nastoje biti sretni i zadovoljni, a to vjerojatno vrijedi i za sva ostala iva bia. Unato tom opemu nastojanju za ostvarivanjem sree i zadovoljstva, znanstvenici i laici slau se s tvrdnjom kako negativne emocije mnogo snanije vladaju naim ivotima od pozitivnih. Kad se pojavi bilo koja neugodna emocija, kao to su tjeskoba, strah, zabrinutost, srdba, krivnja ili sram, ona toliko djeluje na nae miljenje da smo skloni odmah donositi potpuno neopravdane, ali zato sveobuhvatne zakljuke poput: Meni to sigurno nee uspjeti, Meni nita ne polazi za rukom, Sve se urotilo protiv mene, i tomu slino. Drugim rijeima, neugodne emocije generaliziraju se na na cjelokupni psihiki ivot pa ako smo zbog neega anksiozni, odjednom postajemo anksiozni i zbog drugih stvari, ako se sramimo zbog nekoga svog propusta ili pogreke, poinjemo sami sebe uvjeravati kako nas nitko vie ne potuje i nikada nee. Anksioznost je sloeno neugodno uvstvo tjeskobe, bojazni, napetosti i
nesigurnosti. To uvstvo najee je izazvano nepoznatim neprepoznatljivim uzrocima, ali i stvarnim i predvidivim opasnostima. ili
Zanimljivo je kako se isti proces ne dogaa s pozitivnim emocijama, primjerice ako smo radosni zbog nekoga uspjeha, neemo samima sebi rei: Moj ivot ista je radost, ili Nikome nije tako dobro kao meni. Kod pozitivnih doivljaja nema takve generalizacije na sva podruja ivota, ve se doivljena radost nakon nekoga vremena potroi. Ima, dodue, ljudi koji e svoj uspjeh na nekome podruju generalizirati pa e sami sebi rei: Eto, tako je to sa mnom, mogu sve to hou, ili Sigurno mi se sada svi dive Ali ta pojava mnogo je rjea, i vie Sc odnosi na kognitivni sud nego na pozitivne emocije. Osim toga, najee Sc dogaa osobama koje precjenjuju svoje sposobnosti i uspjehe. Evolucijska psihologija, jo jedno relativno novije podruje psihologije, smatra kako su te razlike u naim reakcijama na negativna i pozitivna uvstva posljedica evolucije tijekom koje su negativne emocije morale postati mnogo vanije od pozitivnih jer je o njima doslovno ovisio na ivot. Strah nas je tjerao u bijeg pred neprijateljem, tjeskoba nas je pripremala na mogue opasnosti, srdba nas je aktivirala da krenemo u borbu s neprijateljem, dok su emocije poput krivnje i srama pridonosile ouvanju skupine. U davnim vremenima ivjeli smo, naime, u malim skupinama ija je veliina vjerojatno bila odreena veliinom pilje u kojoj smo obitavali ili pilja koje smo zaposjeli. Za takve skupine bilo je od iznimne vanosti odrati dobre meusobne odnose i vrstu suradnju jer je o tome ovisio ivot svih lanova u skupini pa su u tome emocije poput krivnje ili srama mogle imati i te kako vanu ulogu.

Pozitivne emocije poput radosti i veselja, zadovoljstva i sree imale su, evolucijski gledano, samo funkciju poticanja ili odravanja onoga to je pojedinca veselilo ili u emu je uivao. One su pojedinca mogle initi i privlanijim pripadnicima ili pripadnicama suprotnoga stola pa time poveavati njegovu ansu da nae partnera, ali o njima nije neposredno ovisio ivot i dobrobit pojedinca i skupine. U dananjemu svijetu ne proganjaju nas grabeljivci (osim ljudskih), pa bi negativne emocije mogle biti i manje snane i kraega trajanja nego to jesu, ali za takve promjene treba mnogo vie vremena od onoga koje je ljudska vrsta do sada provela na ovomu planetu. To drugim rijeima znai kako ne moemo pasivno ekati da negativne emocije ponu manje snano djelovati na na cjelokupni psihiki ivot, ve se i sami trebamo aktivno boriti protiv njih. Primjeri aktivnoga suprotstavljanja negativnim emocijama Svaku doivljenu negativnu emociju treba smatrati popratnom pojavom nekoga dogaaja, a ne nekoga naeg opega obiljeja. Ne treba se stalno baviti nevoljom koja nas je snala ili neim neugodnim to nam se dogodilo, ve treba razmiljati o moguim izlazima iz situacije. Nije dobro ni stalno se nekome (npr. prijateljima), aliti zbog uvrede koju smo doivjeli, runih rijei koje nam je netko rekao, postupka koji smo doivjeli kao izdaju, jer na taj nain samo jo vie uranjamo u negativne emocije koje je taj dogaaj u nama izazvao i produljujemo njihovo trajanje. Treba se sjetiti i samome sebi jasno rei kako je ta negativna emocija koju doivljavamo (npr. tuga, sram, krivnja, ljutnja), ograniena na jedno podruje naega ivota (primjerice, posao, studij, partnerstvo, prijateljstvo), ali ne i na druga, na kojima doivljavamo niz ugodnih i pozitivnih emocija. Ta prevlast negativnih nad pozitivnim emocijama zajednika je svima nama, iako ne na istome stupnju niti istoga trajanja. Meu nama, naime, postoje velike individualne razlike ne samo u nainu doivljavanja i ponaanja, ve i sasvim specifino: u naim mogunostima doivljavanja sree i zadovoljstva, kao i nesree i nezadovoljstva. Individualne razlike su relativno stabilne razliitosti ili varijacije u tjelesnim
i psihikim osobinama koje postoje meu pripadnicima iste vrste. Primjer takvih individualnih razlika u tjelesnim osobinama su visina i teina, a u psihikima to mogu biti, na primjer, razlike u kognitivnim funkcijama (inteligenciji, pamenju, panji i ostalim), ili emocionalnosti. Zapravo je svaki ovjek jedinstveni sklop tjelesnih, psihikih i duhovnih svojstava.
Svi mi meu svojim roacima, znancima, prijateljima ili kolegama poznajemo ljude koji su gotovo uvijek dobre volje, radosni i zadovoljni, uz malo ili nimalo pritubi na svoj ivot ili druge ljude. Psiholozi i drugi strunjaci pretpostavljaju kako ljudi imaju odreenu dispoziciju za sreu, pa e biti sretni i u nepovoljnim okolnostima. Ali svatko od nas poznaje i one koji su gotovo uvijek

zlovoljni i nezadovoljni, koji se stalno na neto ili na nekoga ale, iako se od onih radosnih ne razlikuju ni po emu bitnome. Podjednaka su socijalnoga i ekonomskoga statusa, nemaju nekih znatnih zdravstvenih tegoba, ne ive sami ili to ine prema vlastitu odabiru pa ipak, kao da su stalno nesretni, zabrinuti i pesimistini. Reklo bi se kako se jedni i drugi, i oni preteno vedri i ovi preteno tuni, ponaaju gotovo neovisno o okolnim dogaanjima i promjenama. Takve razlike meu ljudima postoje i one su stvarne. Zanimljivo je kako su i odgovori koje ljudi daju na pitanje o vlastitoj srei ili nesrei, zadovoljstvu ili nezadovoljstvu ivotom relativno stabilni u vremenu pa ih ivotna dogaanja vrlo malo mijenjaju. ini se da naa srea uistinu vie ovisi o tome kako doivljavamo, proivljavamo i preivljavamo ono to nam se dogodilo nego o tome to nam se zaista dogodilo. U prilog tome govore i opaanja kako su ljudi koji su sretni na poslu, najee sretni i u nainima na koje provode svoje slobodno vrijeme, kao i u svojim odnosima s drugim ljudima. Najzanimljiviji je podatak kako je razina sree identinih blizanaca koji ive odvojeni toliko slina da ako znamo koliko je primjerice sretna Darija, moemo rei koliko je sretna Marija, ili ako znamo koliko je nesretan Marko, znamo i kako se osjea Branko. Na temelju takvih podataka moemo pretpostaviti kako postoje neki naslijeeni initelji koji nam omoguavaju postizanje odreene razine ivotnoga zadovoljstva, gotovo neovisno o okolini u kojoj ivimo. Prema svemu onome to o tome znamo do sada, to su neke osobine linosti koje nam olakavaju ili oteavaju postizanje sree i ivotnoga zadovoljstva. Takav podatak mogao bi nas zabrinuti jer zvui kao da smo ve roenjem osueni da budemo preteno sretni ili nesretni i da se tu ne moe uiniti nita. Meutim, tome ipak nije tako jer mi moemo svjesno djelovati na svoje emocije, moemo ublaiti neka negativna uvstva ili ih svjesnim naporom ak i sprijeiti, kao to moemo i svjesno traiti izvore sree i ivotnoga zadovoljstva, pa je tako na kraju ipak mogue djelovati na vlastite doivljaje sree i/ili ivotnoga zadovoljstva. Pri svemu tome treba imati na umu i injenicu da nam nikada nitko nije obeao kako emo cijeloga ivota biti urnebesno sretni, pa da su takve elje i tenje same po sebi izvan ovoga svijeta. O tekim ivotnim dogaajima Ljudi se razlikuju i po tome koliko ih i na koji nain pogaaju negativni ili bolni dogaaji poput gubitka bliske osobe, neprihvaenosti u drutvu, bolesti, gubitka posla, neuspjeha, neuzvraene ljubavi, razoaranja u prijateljima, kolegama itd. Ima mnogo negativnih ili bolnih dogaaja koji se prije ili kasnije dogaaju svima nama; svima nama umiru roditelji i prijatelji, sve nas pogaaju lake ili tee bolesti, svi smo doivjeli neuspjeh i niz drugih, manjih ili veih nevolja. Pa ipak, iako nam se dogaaju iste ili sline stvari, razlikujemo se po intenzitetu boli ili tuge, po njezinu trajanju i nainu iskazivanja. Neki tuguju javno i glasno, drugi se povuku u svoja etiri zida ili u sebe same kako nitko ne bi vidio njihovu bol.

Oigledno je kako su te razlike u naim reakcijama uvjetovane nekim, vjerojatno, naslijeenim osobinama linosti (na primjer, to moe biti poveani neuroticizam, poveana osjetljivost), ali i nekim svojstvima koja smo sami kod sebe razvili i odnjegovali. Ve je reeno kako na doivljaj zadovoljstva ivotom i sree vie ovisi o tome kako se nosimo s onim to nam se u ivotu dogaa nego o tome to nam se dogodilo. Neuroticizam (nestabilnost-stabilnost), dimenzija je emocionalnosti na
ijemu su jednomu kraju mrzovoljne, anksiozne i neprilagoene osobe, a na drugomu smirene i dobro prilagoene.
Poveana osjetljivost oituje se u burnim ili snanim uvstvenim reakcijama na podraaje koje u veine ljudi ne izazivaju uvstvenu reakciju ili je ona sasvim slaba intenziteta. Osjetljiviji ljudi ee se i lake emocionalno uzbuuju, nego oni manje osjetljivi. Kad nas pogode neke nesree ili veliki gubici, u akutnoj fazi tuge trebali bismo sami sebi dopustiti i suze i oaj, biti strpljivi sami sa sobom i vlastitim bolom te prihvatiti pomo blinjih i prijatelja. Ta potpora moe nam pomoi da ne ostanemo u tomu akutnom bolu i postupno se vratimo svome uobiajenom nainu ivota. Srea moe proizai i iz prihvaanja injenice da postoje neke stvari koje se ne mogu promijeniti. David Baird Na nain suoavanja s tekoama, nevoljama pa i tragedijama moe nam omoguiti da iz njih neto i nauimo, da postanemo vri, bolji prema drugim ljudima i sebi samima. Treba posebno naglasiti "bolji prema drugima jer ljudi koji su mnogo propatili esto tue doivljavanje i ponaanje poinju mjeriti vlastitim mjerilima. Takvi su ljudi tada, na primjer, skloni drugima rei: "Ako sam ja to izdrala, moe i ti", ili "Proao sam ja kroz mnogo gore situacije, pa moe i ti kroz svoju", kao da se uope moe usporeivati koliina proivljene patnje ili snage koja je za to potrebna. "Bolji" prema drugima trebalo bi znaiti kako emo na temelju vlastitih iskustava s nevoljama, bolje razumjeti tuu bol i biti skloniji pruiti drugima potporu u njihovoj nevolji. Veina ljudi kroz nevolje koje preivi stekne neke manje ili vie prilagoene mehanizme suoavanja s buduim nevoljama. Ima, dakako, i onih koji postanu ogoreni i nesposobni nositi se s nevoljom koja ih je snala. Onima koji se ne mogu nositi s nekim velikim gubitkom, potrebna je katkad i struna pomo kako bi mogli dalje ivjeti unato gubitku koji su doivjeli. O smrti blinjih Postoje i razlike u brzini oporavka nakon gubitaka ili nevolje koju smo doivjeli. Iako taj oporavak, dakako, uvijek ovisi o veliini gubit-ka, i tada kada je ta veliina slina, kao na primjer kod ljudi koji su izgubili dijete, i tu postoje

individualne razlike u brzini oporavka ili bolje reeno u brzini i kakvoi prilagodbe na ono to vie ne moemo promijeniti. Netko e se tako stalno s tugom vraati na injenicu kako vie nikada nee vidjeti svoje dijete, da ga nee gledati kako raste, niti doivjeti njegovu djecu, tj. svoje unuke, dok e se drugi sa sjetom, ali i radou vraati na sretne dane kad su gledali prve korake svoga djeteta, uli prvu rije, pratili ga i bdjeli nad njim u godinama koje su proveli zajedno. Patnja i bol normalne su reakcije na veliku nevolju (npr. smrt ili teka bolest
bliske osobe), pa ih takvima treba i smatrati. U suvremenome svijetu, osobito u medijima, uvrijeilo se, meutim, pogreno stajalite kako je svaka duevna boi nenormalna, a svaka velika patnja "bolest koja trai ne samo strunu pomo u obliku razgovora, ve po mogunosti i uzimanje lijekova" iako nam u tekim ivotnim trenucima moe pomoi razgovor s bliskom osobom na ijemu emo se ramenu moi isplakati i kojoj emo moi povjeriti svoju muku, to nikako ne znai da nam je, osim u iznimnim sluajevima, potrebna i struna pomo.
Doivljena srea ne bi smjela biti izbrisana ni ponitena naknadnim traginim gubitkom, ve bi ju trebali zatvoriti poput muice u jantaru i sauvati za cijeli ivot. Postojala je, bila je velika, lijepa i beskonano vrijedna. Bolno je to nije mogla potrajati, ali i iz toga bola moe izrasti neto dobro za druge ljude koji su se nali u istoj ili slinoj situaciji. To moe biti vee razumijevanje i elja da im se pomogne, da im se kae: I meni se to dogodilo, ja znam kako ti je, nasloni se na mene pa emo zajedno proi i kroz tvoju bol. A tada kada ta bol malo popusti, zajedno emo dijeliti sjeanja na nau izgubljenu djecu. I spoznat emo koliko smo bili sretni to smo ih uope imali i bit emo zajedno zahvalni za tu proivljenu sreu. Nema sumnje kako je gubitak djeteta jedan od najteih gubitaka koji nam se moe dogoditi u ivotu. Ali bolna je i smrt roditelja. Kad nam umru roditelji, nestaju oni koji su o nama znali to nitko drugi vie ne zna: na prvi smijeak, prvu rije, prvi korak. Cesto nam se ini kako izmeu nas i smrti stoje nai roditelji, jer ako se stvari odvijaju prirodnim redom, onda mi dolazimo na red tek kad oni odu. Kad ih vie nema, ini nam se kako smo ostali sami na vjetrometini, nezatieni sa svih strana. Osobito nam teko pada smrt bliske osobe s kojom nismo ostvarili harmonini ili dovreni, zaokrueni odnos (premda i lo). U takvom nedoreenom odnosu ljudi nisu razgovarali o bitnim stvarima: to si uzajamno zamjeraju, zato su se udaljili, to su jedno drugome uinili naao, to su propustili uiniti, a trebali su. Sve se samo svodilo na uobiajene prigovore poput: Ti mene uope ne slua. Misli samo na sebe. Uope ne vodi rauna o mojim eljama. Stalno kritizira moje prijateljice/prijatelje. Misli da sam glup, ili ak tovie nije bilo ni prigovora, ve samo rjeita utnja. Odnosi koje je smrt prekinula na toj razini i te kako oteavaju proces tugovanja jer je neizreeno ostalo toliko toga, a sada se vie nita ne moe promijeniti, poboljati, dovriti.

Takvi nedoreeni, najee loi odnosi, dogaaju se izmeu roditelja i djece (ee izmeu majke i keri te oca i sina), ali i izmeu ljudi koji su desetljea proveli u braku. Posebice je teko prihvatiti smrt osobe za iju smo se naklonost godinama borili uzalud. Takva nas smrt esto ostavlja oajnima jer je neto emu smo teili godinama, sada postalo zauvijek nedostino. Kad izgubimo osobu s kojom smo godinama ivjeli ak i u loim odnosima, ali s nadom kako e se ti odnosi jednoga dana poboljati, da e, primjerice, svae prestati i biti zamijenjene nekim oblikom razumijevanja ili zbliavanja, ostajemo razoarani i oajni, esto i ogoreni, kao da su nam ivot ili sudbina krivi to smo uzalud ustrajavali u odnosu koji nije mogao biti drugaiji nego to je bio. Pri tome se esto uope ne pitamo koliko smo i sami tome pridonijeli, koliki je bio na udio u tome neskladu koji je trajao desetljeima. Neovisno o tome koliko je dosadna ili podla ili mudra neka osoba, ona osjea da je srea njezino neotuivo pravo. Helen Keller Takvi odnosi esto su posljedica stava kako ih treba odrati po svaku cijenu, ponajvie zbog vremena i truda koji smo uloili u njih. esto se, na primjer, odravaju brakovi u kojima ne samo to vie nema ljubavi i potovanja, prijateljstva i odanosti, ve prevladava izrazita nesnoljivost, uzajamna mrnja pa i zlostavljanje. Pa ipak partneri ostaju u takvome braku jer su, eto, ve u njemu deset, petnaest, dvadeset godina, ne mislei pri tome kako u neto to se ne poboljava i ne napreduje, ve postaje sve gore i tee, nema smisla uloiti ne samo daljnje godine, nego ni dane ni sate ostatka ivota. A tada kada jedan od partnera umre, onaj drugi ne moe preboljeti taj gubitak. Ljudi se esto ude kako ene/muevi koji su proveli desetljea u loemu braku silno pate kad im smrt oduzme tog neeljenoga i nevoljenoga partnera. Mnogima koji su u takvome odnosu izgubili svoga ivotnog partnera nekako je vrijeme pobjeglo kroz prste, poput ake pijeska kojim su se kao djeca igrali na plai. Svatko se nekako nadao "da e se neto dogoditi", kako e onaj drugi neto uiniti i da e se odjednom moda opet nai na poetku, kako e se u njima opet neto probuditi. Ali od razliitih nada, nije moglo biti nita jer se nitko meu njima nije potrudio neto uiniti kako bi se ostvarile te nade. Preivjeli partner ostaje s osjeajima krivnje, sam sebi predbacuje, bilo da nije neto uinio da popravi taj odnos, bilo to je u njemu ostao. I tako tuga, pomijeana s razliitim drugim negativnim osjeajima (od kojih su neki upueni i preminulome partneru), obavija preivjelu osobu poput hobotnice koja ju je omotala svojim krakovima. Slina je i patnja djece koja su, premda ve i u odrasloj dobi, ili ak ve i na pragu starosti, izgubila roditelja iju naklonost nisu uspjela zadobiti ili prepoznati ju. Smrt nakon harmoninoga, zaokruenog, zajedniki proivljenoga odnosa nije tako bolna jer nakon prvih tekih dana i mjeseci izranjaju lijepe i trajne uspomene koje s vremenom donose mir i smirenost. Neke uspomene su zajednike

pa se tek zajedniki i mogu potpuno rekonstruirati, to znai kako smru bliske osobe nestaju zauvijek, to je takoer dio tuge koju osjeamo kad umre netko s kime smo bili bliski. Mi obini svakodnevni ljudi ne moemo se zaista pripremiti na smrt, ni na vlastitu ni na smrt onih koji su nam bliski, ali ako smrt uspijemo prihvatiti kao sastavni i neizbjeni dio ivota, tada emo, moda, barem tu i tamo vie voditi brigu o kakvoi naih odnosa s drugim ljudima kako nas njihova smrt ne bi zatekla i ostavila nas ne samo beznadno tunima, ve i ispunjene samo-predbacivanjima i osjeajem krivnje. Ima jo neto to nas katkad sprjeava da izaemo iz nae tuge. Svi mi nekako osjeamo kad smo u dubokoj tuzi kako bi svaka vedra ili optimistina pomisao na neki nain bila nijekanje naega bola ili duboke tuge, neto poput izdaje osobe koju smo izgubili. Pri tome ne mislimo na to kako bi nas osoba koje vie nema, kad bi to bilo mogue, najradije vidjela sretne i radosne. Tako to, naime, istinska ljubav uvijek eli. Postoji i podatak, koji su pokazala istraivanja psihologa, a koji nam moe pomoi u prilagodbi na velike i teke nevolje koje su nas snale. Psiholozi su, naime, utvrdili kako negativne ili bolne emocije mogu postojati usporedno ili istodobno uz pozitivne ili radosne. To znai kako istodobno moemo duboko aliti to netko vie nije uz nas, a da smo istodobno sretni zbog posla koji smo uspjeno obavili, prijatelja kojega smo sreli nakon duga vremena ili proljetnih kapi kie na svome licu. O bolesti Dakako, smrt nije jedina nevolja koja nam se nuno dogaa tijekom ivota. Smrt je, svakako, najvei mogui gubitak, ali i gubitak zdravlja ugroava nau dobrobit i ivotno zadovoljstvo. Ovisno o teini i iz-ljeivosti bolesti, svaka bolest zahtijeva posebnu prilagodbu, ne samo zbog bolnih ili neugodnih simptoma bolesti, straha od nekih nunih zahvata ili konana ishoda, ve i zbog ograniavanja naih aktivnosti i odricanja od nekih poslova ili uobiajenoga naina ivota. Meutim, suprotno uvrijeenu miljenju, ak nas ni najtee bolesti ne ine trajno nesretnima ili oajnima. Istraivanja su pokazala kako su osobe oboljele od raka jedva neto manje sretne od drugih ljudi. Veina se uzda u znanja lijenika i mogunosti izljeenja, vlastite snage i napore, pomo blinjih ili milost Boju. Veina ljudi prilagoava se bolesti, kao i drugim tekim ivotnim situacijama, pa ak ve i tijekom lijeenja pronalazi neka svakodnevna ivotna zadovoljstva. O religioznosti Nema sumnje kako u tekim ivotnim situacijama, poput smrti ili bolesti blinjih osoba, religiozni ljudi lake pronalaze nadu i snagu za suoavanje s nevoljom koja ih je snala. Ovisno o vjeri kojoj pripadaju, neki e se tjeiti kako e se na drugome svijetu ponovno sresti s osobama koje im je otela smrt, dok e se drugi nadati kako e njihova sljedea reinkarnacija biti bolja od ove u kojoj su sada. Vjernik se, osim toga, moe obratiti Bogu, moe ga moliti za snagu da podnese svoj gubitak, moe svoju nesreu prihvatiti kao Boju volju, moe se

osjeati manje osamljenim i preputenim samome sebi. Ali i ta utjeha koju vjernik nalazi u Bogu ovisit e o kakvoi njegove vjere, o njegovoj prosudbi sebe kao vjernika, pa e tako neki nesreu koja ih je pogodila shvatiti kao Boju kaznu za neto to su uinili ili propustili uiniti. Situacija je neto sloenija kad je rije o vlastitoj bolesti. Neki e vjernici kad se razbole initi sve to mogu da ozdrave, drei se one poznate izreke: Pomozi si sam pa e ti i Bog pomoi. Mnogim vjernicima njihova vjera izvor je nade i utjehe jer mogu moliti za pomo koja je iznad ljudske pomoi lijenika. Ali ima i vjernika koji e se potpuno prepustiti u Boje ruke, i nee sami initi nita kako bi ozdravili. Vjernici koji ive svoju vjeru smatraju kako su dio neega to je vee od njih samih te da njihova patnja u cjelokupnome redu stvari ima smisao koji moda u trenutku obolijevanja ili neke druge nevolje jo i ne vide, ali ipak tu patnju lake prihvaaju i drugaije osmiljavaju nego nereligiozne osobe. Vjernici koji aktivno sudjeluju u vjerskome ivotu dobivaju i veu socijalnu potporu jer lanovi vjerske zajednice uzajamno si pomau i podravaju se. Ali zasigurno postoje i reakcije koje vjernicima mogu oteati njihovu bolest. Neke religiozne osobe svoju bolest e shvatiti kao kaznu pa e uz samu bolest, imati i osjeaj krivnje ili ak dojam kako su zasluili biti bolesni. Nekim vjernicima dogaa se pak da se zbog teke bolesti udalje od Boga, smatrajui kako svojim ivotom nisu zasluili biti tako pogoeni. Postoji zasigurno mnogo individualnih naina na koje vjera, kao poseban dar koji svima nije dan ni dostupan, manje ili vie pomae vjernicima u vrijeme nevolje. Pri tome ne smijemo zaboraviti kako ni religioznost nije ili-ili fenomen te da se ljudi ne dijele samo na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. Izmeu istinskih vjernika i onih koji to nisu postoji niz raznih stupnjeva i oblika religioznosti, meu kojima je i tzv. prigodna religioznost koja se budi samo kad se osoba nae u nekoj nevolji. Bilo bi, meutim, pogreno zakljuiti kako su nereligiozni ljudi u pravilu u ivotu nesretniji od religioznih. Mnogi meu njima trude se pomoi blinjima, ne zbog straha od Boje kazne, niti nadajui se Bojoj pomoi, ve zbog uvjerenja kako trebamo pomoi svakome kome je pomo potrebna, a mi mu je moemo pruiti. Mnogi nereligiozni ljudi, koji su sigurni kako je njihov ivot koji ive jedini, barem na ovoj Zemlji, nastoje od toga ivota uiniti ako ne bajku, a onda ipak to bolju priu. Pri tome je bitno da svojim nastojanjima ne oteuju i ne ugroavaju ivotne prie drugih ljude, a koliko istraivanja pokazuju, u tome nema razlika izmeu religioznih i nereligioznih osoba. "A zato ba ja?" Smrt, bolest, ali i druge nevolje, posebice one koje pogaaju ba nas, esto nas navode na pitanje: A zato ba ja? ili Zato ba moje dijete, moj suprug ili supruga, moja majka ili otac? Zauuje kako se nitko od nas kad postavlja to pitanje, istodobno ne upita: A zato ne ja? Zato netko drugi? Ako smo vrsto

uvjereni u to kako svi ljudi imaju jednako pravo na sreu, ne znai li to da imaju jednako pravo i na nesreu? Iako na pitanje: Zato se to dogaa ba meni? ili Zato ba ja? nema odgovora koji bi se odnosio ba na nas, ve je mogua samo tvrdnja kako u svijetu u kojemu ivimo postoje bolesti i nesree, katastrofe i prirodne nepogode, smrt i razaranja, ratovi i pustoenja, glad i epidemije, zloini i zlostavljanja te da se sve to dogaa pojedincima, skupinama ljudi ili cijelim narodima. Oigledno je kako bi svatko od nas volio da ga sve to mimoie, ali priroda ne odabire ciljano svoje potencijalne rtve, kojih u potresima ili poplavama odjednom moe biti nekoliko tisua. O ratovima odluuju monici ovoga svijeta, katkad ak oni u ijemu smo dolasku na vlast i sami sudjelovali, pa ipak ni rat nije uperen ciljano na nas kako bi ba nama zagorao ili oduzeo ivot, ve smo se, ako smo u njemu stradali, zatekli na krivome mjestu u krivo vrijeme. Na pitanje: Zato ba ja? ne moe se odgovoriti ni upuivanjem na neke uzronike bolesti poput bakterija i virusa jer ni oni ne kreu u potragu za odreenim mukarcem, enom ili djetetom, ve traei ono to je za njih najbolje, nalaze u nama mjesto za razmnoavanje, rekli bismo mi ljudi - svoj dom. Taj svoj dom unitit e razmnaajui se, kao to mi uporno unitavamo planet na kojemu ivimo, zajedno sa ivim biima koja nam se nau na putu, a koja bi s nama trebala dijeliti pravo na ivot. Ima, dakako, bolesti i razliitih bolesnih stanja koja smo sami izazvali nezdravim nainom ivota, pogrenim suoavanjem sa stresom, neoprezom, nebrigom za zdravlje, ustrajavanjem u odnosima koji nas truju i razaraju. Ali ak i tada mnogi meu nama postavljaju to besmisleno pitanje, ne elei se suoiti s vlastitom odgovornou ili vlastitim odabirom koji ih je zadrao u tome stanju. PRIA IZ IVOTA
Jedna moja poznanica osobito je sklona isticati nevolje koje joj se dogaaju pa tako gotovo svaki dogaaj, u kojemu su sudjelovali i mnogi drugi ljudi, prepriava kao ono to se ba njoj dogodilo. Najbolji primjer njezina naina razmiljanja prikaz je dugotrajna stajanja u koloni na autocesti za nedjeljnoga vraanja nakon vikenda. Svaki put telefonski se javlja iz kolone na autocesti, alei se na to to joj se opet dogodilo, jer je "bila neka prometna nesrea" "jer ba nije mogla ranije krenuti", "jer nije mogla prestati uivati u kupanju" itd. Pri tome potpuno zanemaruje injenicu kako su uz nju u toj situaciji i stotine drugih ljudi, pa se to dakle dogodilo i njima kao i jo vaniju injenicu kako je boljim organiziranjem svoga vremena, sve to mogla izbjei. Ili, to je takoer jedna mogunost, ne aliti se zbog situacije u kojoj se nala vlastitim odabirom.
O bolesti blinjih esto je tee od vlastite bolesti podnijeti bolest blinjih, osobito vlastite djece, roditelja ili partnera. Kad je rije o bolesnoj djeci ili djeci koja su roena s nekim tjelesnim ili psihikim nedostatkom, roditelji se esto preputaju upornu traenju odgovora na pitanje tko je kriv to se njihovo dijete razboljelo ili ve

rodilo s nekom boleu ili nedostatkom. Traenje krivca esta je ljudska reakcija na razne nesree pa se tako optuuje sudbina (Mene prati zla sudba), ivot (ivot je nepravedan), Bog (Zato me Bog kanjava?), susjedi, uroci i niz drugih manje ili vie vjerojatnih imbenika. Zanimljivo je kako mnoge odrasle osobe (ene i mukarci podjednako), uope ne primjeuju kako za bolest zajednikoga djeteta, branoga partnera ili nekoga od roditelja uporno pitaju: Zato me Bog, sudbina, ivot... tako kanjava? Naglasak je, dakako, na ovo mene iako je bolestan netko drugi, pa toga drugoga boli, taj drugi se plai i mui, taj e morati nositi se s moguim trajnim posljedicama bolesti ili, ako je rije o kroninoj bolesti, s trajno promijenjenim nainom ivota. Iako nema sumnje da nas pogaa bolest naih blinjih, to ipak ne opravdava upotrebu te line zamjenice. Takve izjave, naime, jasno pokazuju kako osoba kojoj se netko blinji razbolio, ne misli ponajprije o tome kako se osjea ta oboljela osoba, ve u svemu vidi samo sebe i svoje naruene planove. U pravilu, u takvome sluaju uvijek je rije o vrlo egoistinim osobama, koje smatraju kako se to njima jednostavno nije smjelo dogoditi. Pri tome i ne primjeuju kako, alei se na svoju teku sudbinu, i ne spominju supruga ili suprugu, dijete ili roditelja koji se nosi s boleu. Kad je rije o bolesti djeteta ili o nekome uroenom nedostatku, roditelji se esto, u ve spomenutome traenju krivca, okomljuju jedan na drugoga, krivei za djeju bolest partnera ili njegove pretke unatrag do sedmoga koljena (Dobro ja znam kakav je ivot vodio tvoj otac, ili Nemoj misliti da ja ne znam kakva je bila tvoja sestra/majka/baka, itd.). Spomenuta egoistina reakcija pogoduje takvome okrivljavanju, koje esto dovodi i do raspada braka. Primjerena, dakako, bila bi reakcija da se majka i otac zajedno usredotoe na pronalaenje naina kojim e djetetu olakati suoavanje s boleu i cjelokupnim procesom lijeenja, da se uzajamno tjee u svojim strahovima i brigama za dijete, da zajedniki skrbe za dijete i uzajamno se pri tome osnauju. Umjesto pitanja: Zato ba ja? trebali bismo se upitati to iz toga moemo nauiti, kako nas to moe uiniti boljima, humanijima, strpljivijima, opreznijima, moda ak i mudrijima. Kad je rije o tekim nevoljama koje smo preivjeli, one nam mogu posluiti za pobuivanje osjeaja snage i samopouzdanja. Na primjer, neka osoba trebala bi rei: Eto, kad sam preivjela tu teku bolest (ili neku drugu nevolju), mogu i ovo to me sada mui, a ne da to to je preivjela koristi kao temelj za jadikovanje. Sto je najalosnije, takvim jadikovkama esto se pozivaju na uobiajene ivotne tegobe ili prolazne probleme s kojima se tijekom ivota suoava svatko. Moj ivot bio je jako teak, ili Ja sam mnogo u ivotu propatila, a kad ujete o emu je bila rije, zamjeujete kako su to bile uobiajene ivotne tegobe: mnogo posla, pokoja djeja bolest, neka vlastita zdravstvena tegoba, sve to pogaa veinu ljudi. Ljudi katkad kao da uivaju u nabrajanju uasa koje su proivjeli. Bezbroj puta sam ula ene kako se jedna drugoj uz kavu silnim arom ale: Koliko sam se ja namuila! Kad su djeca bila mala, te neprospavane noi, pa sve mogue djeje bolesti, pa kad se sjetim kako su me

boljela lea kad su poeli hodati, pa ih je stalno trebalo drati za ruku. A tek ja, a tek ja, ne moe zamisliti kako je Jelica bila teko dijete. Nije htjela jesti pa je svako hranjenje trajalo beskonano dugo, i tako bez kraja i konca. Umjesto uspomena na radost i uzbuenja koja donosi malo dijete, koje otkriva svijet i sebe u njemu, umjesto sjeanja na prvo gugutanje, na ruice koje istrauju svijet i sve stavljaju u usta, na miris tek okupane bebe, te mlade mame sjeale su se samo patnje i meusobno se nadmetale u tome ija je muka bila vea. Gotovo kao da je najvei uspjeh u ivotu moi ustvrditi kako nam je ivot bio teak. Smrt blinjih ili ljudi koje smo voljeli, naa vlastita bolest, bolest nama bliskih ljudi, kao i niz drugih nevolja daju nam u ruke konce drugaijih boja od onih koje smo oekivali za nau tkanicu. Ali to ne znai kako je njihova kakvoa slabija, niti da je time tkanje naega ivot trajno prekinuto. Moda e u nekome dijelu toga tkanja prevladati tamnije boje, a moda emo - upravo zahvaljujui njima - za svoje tkanje pronai bogatiji ili originalniji uzorak. Srea, ivotno zadovoljstvo i kakvoa ivljenja Filozofi i mudri ljudi diljem svijeta pokuavaju od pamtivijeka nai neku sveobuhvatnu definiciju sree koja bi zadovoljavala pojedince, drutvenu zajednicu i religijske voe. Drugim rijeima, ta definicija morala bi tumaiti pojam sree kako ga doivljavaju pojedinci, skupine ljudi, cjelokupna drutva i religijske zajednice. U takvim definicijama bitno je da zadovoljavaju dva suprotstavljena stajalita o ljudskoj srei, jedno koje vodi brigu o individualnim potrebama pojedinca i drugo koje vodi brigu i o potrebama drugih ljudi. Ono to je zajedniko brojnim definicijama sree, moda je u jednoj od svojih definicija najbolje saeo Aristotel, rekavi: Srea ovisi o nama. To, dakako, moe znaiti kako ju moemo traiti i u zadovoljavanju vlastitih potreba, tenja i elja, kao i dajui svoj doprinos tome da sve to mogu postii i drugi ljudi. Svi narodi, neovisno o svojim filozofima i mudracima, imaju izreka poput nae: Svatko je kova svoje sree, ili Pomozi si sam, pa e ti i Bog pomoi, koje pokazuju kako su ljudi odavno bili svjesni te injenice, ali su ju nekako, ini se, zaboravili i poeli je traiti izvan sebe. Svaka osoba, a moda ak i svako ivo bie, ima neki svoj posebni pojam sree koji se katkad temelji na ve doivljenoj srei, a katkad tek na zamiljanju onoga to bi trebala biti srea. Srea je pojam iji se sadraj toliko razlikuje od osobe do osobe, pa i kod iste osobe u raznim ivotnim razdobljima, da bismo ga gotovo mogli izjednaiti s pojmom ljepote koja je, kao to znamo, u oima promatraa. To nam pokazuje kako se srea moe ostvariti na mnogo naina, u brojnim situacijama i u raznim oblicima, pa ak i pod raznim nazivima koji se u odreenoj mjeri prekrivaju, kao to su to zadovoljstvo ivotom, kakvoa ivljenja ili psiholoka dobrobit. Veliko zadovoljstvo ivotom ili iznimno dobra kakvoa ivota zapravo su trajniji, ali manje intenzivni oblici sree, koja je u pravilu jaega intenziteta, a kraega trajanja od zadovoljstva ivotom ili kakvoe ivljenja. To vrijedi i za psiholoku dobrobit. Osim toga, zadovoljstvo ivotom, kao i kakvou ivota procjenjujemo gledajui unatrag na dulja ivotna razdoblja ili ak na

cjelokupni do sada proivljeni ivot. U tu procjenu uvrtavamo i zadovoljstvo na raznim podrujima ivota, dok je doivljaj sree vie odreen stanjem u kojemu se nalazimo kad nas netko upita o tome. Opa kvaliteta ivljenja je zapravo sloen, ali cjelovit doivljaj zadovoljstva
ivotom, koji nastaje svojevrsnim trajnim procjenjivanjem kakvoe ivljenja pojedinca na raznim podrujima ivota, kao to su posao, drutvene aktivnosti, meuljudski odnosi, fizika okolina. Ta kakvoa ivota pojedinca ne proizlazi automatski samo iz zadovoljavanja nekih osnovnih potreba ili odreene razine ivotnoga standarda, ve iz kompletne psiholoke strukture pojedinca u interakciji s fizikom i socijalnom okolinom u kojoj ivi.
Putovi do sree esto su vrlo razliiti i stoga to se na njihovu poetku nalaze razliite pretpostavke. Netko vjeruje kako e ga usreiti materijalna dobra, dok drugi kreu u potragu za sreom na temelju razliitih sustava vjerovanja. Kad su ta vjerovanja pogrena, kad nas umjesto zadovoljstvom, na kraju ispunjavaju ogorenjem, esto je rije o tome kako mijenjanjem vanjskih initelja (npr. kupovanjem odjee, mijenjanjem vlastita izgleda), nastojimo zadovoljiti neka svoja uvjerenja ili vjerovanja koja se ne mogu zadovoljiti na taj nain. Drugim rijeima, esto bismo trebali promijeniti neko pogreno vjerovanje, a ne vanjski izgled! Primjeri pogrenih uvjerenja i vjerovanja:
Mene moraju svi voljeti. Lijepa sam i zasluujem vie od ivota. Meni uvijek mora biti dobro u ivotu. Bila bih sretna da imam mnogo novca. Svi e mi se diviti kad postanem slavan. Svi slavni ljudi su sretni.
Svatko od nas ima pokoje pogreno vjerovanje od kojega katkad i sam odustane kad se uvjeri u njegovu netonost. Nevolje nastaju kad takva pogrena vjerovanja uporno smatramo apsolutnim istinama, pa se uporno udimo zato nas svi ne vole, zato nam se svi ne dive ili zato nas novac nije usreio. Zanimljivo je kako se ljudi koji uporno oekuju da ih svi vole, rijetko kad sjete injenice kako oni sami ne vole sve ljude s kojima dolaze u dodir. Nekako im se, valjda, ini da su oni sami toliko nepogreivi i neodoljivi te kako se samo po sebi razumije da njih svi moraju voljeti. Kao to je samo po sebi razumljivo i da oni ne mogu voljeti one koji str od njih, na primjer, manje pametni, manje obrazovani ili manje lijepi. Ali ak i kad takva vjerovanja tajimo pred drugim ljudima, kad ih povjeravamo samo sebi pred ogledalom u kupaonici, trebali bismo se upitati - kad bi sve ono to vjerujemo o sebi i bilo tono - gdje je tu naa zasluga? Ako smo lijepi, naslijedili smo to od nekoga od naih bliih ili daljnjih predaka, a ljude koji nas okruuju ta ljepota nee ba initi sretnima jer se na

vanjsku ljepotu, kao i na vanjsku runou, brzo navikavamo. Ako smo pametni i tu smo pamet velikim dijelom naslijedili, ali ak ako smo to naslijee i obogatili znanjima, zato bi ljudi oko nas zbog toga trebali padati u nesvijest od oduevljenja? Pa veina ljudi ionako svoju inteligenciju i svoje obrazovanje najvie koristi samo za vlastitu dobrobit. Treba, meutim, odmah dodati - kada bismo sve ime smo obdareni redovito koristili radei neto za ope dobro, ak nas ni tada ne bi voljeli svi ljudi jer bismo, primjerice, nekima moda bili antipatini na prvi pogled zato to ih podsjeamo na nekoga koga ne trpe ili koji im je nanio neko zlo. Nekima se ne bismo sviali zbog toga to svaki rad za ope dobro smatraju glupim ili besmislenim, nekima bi smetalo to e oni manje zaraditi ako postoje ljudi koji su voljni besplatno darovati svoje vrijeme. Osim toga, u svakome drutvu ima ljudi s kojima se ni mi ne bismo rado druili, pa se stoga trebamo upitati bi li nas zaista usreilo da nas vole i oni koje smatramo lopovima ili karijeristima, nepotenima i laljivima, nasilnicima i budalama? I tako bismo se trebali suoiti sa injenicom kako nema i ne moe biti ljudskoga bia kojega svi vole, kao to nema ni onoga kojega nitko ne voli. Takvo suoavanje moglo bi nas navesti da se odreknemo nekih pogrenih vjerovanja, ali i da svoja oekivanja svedemo na pravu mjeru. A moda bismo mogli pomisliti kako ivot (ili sudbina), nije tako nepravedan kako nam se ini jer ipak svakome prua poneku prigodu za sreu i zadovoljstvo. Potraga za sreom dio je nae osobne konstitucije kao ivoga bia. Evolucijska psihologija smatra kako smo tijekom evolucije razvili odreene naine miljenja i ponaanja koji nas vode prema onome to vjerujemo da e nas usreiti ili na ivot uiniti boljim. Drugim rijeima, tijekom evolucije nismo programirani da materijalna dobra, ugled ili prijateljstvo smatramo izvorima sree, ve smo od naih predaka naslijedili samo tenju za sreom i traenje naina da ju postignemo. Ti naini uvijek se prilagoavaju povijesnome razdoblju i okolini u kojoj ivimo, naim osobinama linosti i naoj ivotnoj dobi, ljudima koji nas okruuju i drugim okolnostima, ali tenja je univerzalna i uvijek je ista. Svako ljudsko bie ima pravo nastojati biti sretno i svaka osoba moe za sebe pronai neke izvore sree. Na alost, svaka osoba moe za sebe pronai i brojne izvore nesree jer i nesrea, kao i srea, esto ovisi o nama. Kad se zatvore jedna vrata prema srei, druga se otvore. Ali mi esto toliko dugo gledamo u zatvorena vrata, da ne vidimo ona koja su nam se otvorila. Helen Keller Kao i veina emocija, ni srea ne moe trajati dugo (sreom, ni nesrea), jer se ne moemo ni trajno veseliti ni trajno uivati, pa stoga kad govorimo o srei, esto mislimo na ope zadovoljstvo ivotom uzetim u cjelini. To ope

zadovoljstvo ivotom uvelike odreuje i ono to nazivamo kakvoom ivljenja, pa bismo tako mogli rei kako oni koji su openito zadovoljni na raznim podrujima ivljenja (ljubav, prijateljstvo, posao, slobodno vrijeme), imaju veu kakvou ivota pa su samim time i sretniji ljudi. Pri tome ne smijemo smetnuti s uma injenicu kako zadovoljstvo ivotom ili kakvoa ivljenja, pa dakle i srea, ne ovisi iskljuivo o povoljnim uvjetima u kojima ivimo jer esto i teki bolesnici ili osobe s raznim oblicima invaliditeta smatraju svoj ivot kvalitetnim, a sebe sretnima. Oigledno u svakome ovjeku ui neki mali filozof kojemu je intuitivno poznata istina, koju su pouavali grki filozofi, da nas sretnima ili nesretnima ne ine dogaaji, ve kako se mi s tim dogaajima nosimo ili kako ih doivljavamo. U prilog tome govore i podaci koje su psiholozi prikupili ispitivanjem pozitivnih i negativnih promjena koje su tijekom Domovinskoga rata doivjeli ratni stradalnici. Meu ratnim stradalnicima bile su majke koje su izgubile sinove i mueve, ljudi koji su izgubili svu imovinu, prognanici, izbjeglice i ranjenici, ali i stanovnici gradova koji nisu bili znatno izvrgnuti ratnim stradanjima. Svi sudionici bili su ispitani primjenom posebnoga upitnika u kojemu je bio popis pozitivnih i negativnih promjena koje su rat i ratna stradanja izazvali kod ljudi. Evo nekoliko primjera iz toga popisa. Primjeri negativnih promjena:
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 4. Vie nikomu ne vjerujem. Sada vie nita ne oekujem od budunosti. Vie ne vjerujem da se dobro nagrauje, a zlo kanjava. Zbog rata i nevolja koje nas okruuju, moj ivot izgubio je svaki smisao. Vie mi nije stalo do drugih ljudi. Mislim da je usprkos svemu, vano ostati dobar ovjek. Danas me raduju i sitnice koje prije nisam primjeivala. Sada vjerujem da se uz pomo blinjih, sve moe preivjeti.
Primjeri pozitivnih promjena:
3. Smatram kako djecu treba i nadalje uiti da vjeruju u ljudsku dobrotu. 5. Tek sada uviam kako mnogo toga to mi je prije smetalo ili me je uzrujavalo, uope nije vano.
Jedan od ciljeva toga upitnika bio je kod samih ratnih stradalnika potaknuti prepoznavanje pozitivnih promjena koje su doivjeli tijekom rata. Na veliko iznenaenje istraivaa pokazalo se kako su svi ratni stradalnici kod sebe prepoznali vie pozitivnih nego negativnih promjena, i to znatno vie od kontrolne skupine ljudi koji uope nisu bili izvrgnuti ratu. Drugim rijeima, ratni stradalnici

imali su statistiki znatno vie pozitivnih promjena nego osobe koje rat uope nije dotaknuo. Rezultati toga istraivanja jasno pokazuju kako se ljudi i u velikoj nevolji kao to je rat mogu tome prilagoditi i mijenjati se u pozitivnome smjeru, tj. rasti i razvijati se. Sudionici ispitivanja nisu bili pitani O srei i zadovoljstvu ivotom jer bi se postavljanje takvih pitanja u ratno vrijeme stradalnicima moglo initi potpuno neprimjerenim, ali se iz njihovih izjava moglo zakljuiti kako ih u tim tekim okolnostima raduju i usreuju odnosi s blinjima, partnerima i djecom, prijateljima i roacima te da ih nevolja nije pokolebala u vjerovanju u ljudsku dobrotu. Iako je, dakako, mogue ponuditi neku opu definiciju sree, ono to nas najvie zanima, to su razliiti putovi do nje i prepreke koje na tome putu postavljamo samima sebi. Srea je jedno od osnovnih ljudskih uvstava, koje ljudi trajno nastoje postii na razne naine. Suprotno vjerovanju veine ljudi, srea ne ovisi o idealnim ivotnim okolnostima ili materijalnome bogatstvu, inteligenciji ili fizikoj privlanosti, dobi ili roditeljstvu, iako postoje okolnosti koje mogu poveati osjeaj sree. Te su okolnosti: dobra mrea socijalnih odnosa, ivot u braku, zadovoljstvo poslom i snano religiozno vjerovanje. Osim toga, srea ovisi i o tome to ljudi oekuju od ivota i kako sebe doivljavaju u usporedbi s onima koji pripadaju istoj drutvenoj skupini. Pozitivne emocije koje ulaze u doivljaj sree mogu biti vezane uz prolost, sadanjost ili budunost. U pozitivne emocije vezane uz prolost spadaju zadovoljstvo, ponos i smirenost, u one vezane uz budunost optimizam, nada i povjerenje, a emocije koje prate doivljaj sree u sadanjosti su uitak i zadovoljstvo. Ciljevi i oekivanja Na putu do ivotnoga zadovoljstva i sree sami sebi postavljamo odreene ciljeve za koje vjerujemo kako e nas uiniti sretnima. Naa vjerovanja, kao i naa uvjerenja esto su nauena od ljudi oko nas ili jednostavno preuzeta imitacijom; pa ako svi vjeruju kako e nas materijalna dobra uiniti sretnima, onda emo i mi teiti da ih to bre steknemo. Ako vjerujemo kako nam je za postizanje sree najvaniji vanjski izgled, uinit emo sve to je u naoj moi ili moi raznih strunjaka da ga uinimo to ljepim. Ljudi koji vjeruju kako su im za njihovu sreu i ivotno zadovoljstvo potrebne bliske veze s drugim ljudima, trudit e se ostvariti i odrati takve odnose, dok e oni koji vjeruju kako je srea u pomaganju drugima, vjerojatno, ak odabrati neko zanimanje kao pomaga. Oigledno i naa vjerovanja, kao i nai ciljevi barem djelomice proizlaze iz naega vrijednosnog sustava, a djelomice iz naega ili tuega iskustva, koje nam moe biti preneseno neposredno ili putem medija, knjiga ili interneta. Ljudi sami sebi postavljaju ciljeve na svakome podruju ivota. Ciljevi koje elimo ostvariti mogu biti dostini ili nedostini, dostini uz malo ili mnogo napora, drutveno prihvatljivi ili neprihvatljivi, poeljni ili nepoeljni, to

umnogome ovisi o naim ambicijama, kao i o spremnosti da u njihovo postizanje uloimo manje ili vie napora. Ta spremnost bit e u odreenoj mjeri vezana uz nae vjerovanje u njihovu dostinost i vrijednost, a uz ta vjerovanja uvijek se veu i odreena oekivanja koja se mogu odnositi na pozitivne ili negativne dogaaje koji nas oekuju u budunosti, na nae reakcije na te dogaaje, na reakcije drugih ljudi prema nama, kao i naih prema njima. Ali i manje dostini ili manje realistini ciljevi mogu nas poticati da dajemo sve od sebe u pokuaju da ih ostvarimo. Ostvarivi su najee oni ciljevi ije ostvarivanje preteno ovisi o sposobnostima, znanjima i ustrajnosti pojedinca, a manje ostvarivi su oni koji ovise o okolnostima ili drugim ljudima. Ciljevi koji ovise o drugim ljudima, poput skladnih odnosa s roditeljima, prijateljima, partnerom, kolegama, ne mogu se uvijek ostvariti samo zato to smo ih stavili na svoj popis ciljeva. Neka mlada djevojka ili ena, na primjer, moe silno eljeti brak i obitelj, ali ne uspijeva nai odgovarajuega partnera, pa e tako taj cilj moda za nju biti nedostian. Postizanje nekih ciljeva ovisi i o ivotnoj dobi pa ako ih ne uspijevamo ostvariti u pravo vrijeme, trebali bismo odustati od njih. Raanje djece danas je mogue i u vrlo visokoj ivotnoj dobi majke pa su u svijetu ve rodile ene starije od ezdeset godina. Iako elje nemaju gornju granicu ivotne dobi, pa tako i u visokoj ivotnoj dobi moemo imati mladenakih elja, njihovo ostvarivanje pitanje je odgovornosti. Ovaj primjer dovodi nas i do pitanja etinosti ostvarivanja nekih ciljeva koji su nama, usprkos svemu, u dananje vrijeme postali dostini. Iako obino vjerujemo kako u pogledu morala postoje jasne i vrsto odreene norme, napredak medicine i tehnologije, kao i brojne drutvene promjene, doveli su do novih situacija za koje takve norme ili jo ne postoje ili ih je teko uiniti opeprihvatljivima. Borba za enska prava, meu kojima i pravo na pobaaj, uvela je na podruje morala i pravo navlastiti izbor. Iako mnogi protivnici pobaaja smatraju kako u sluaju pobaaja nije rije samo o vlastitu odabiru, dakle o odluci koja se odnosi samo na potencijalnu majku, ve i o odabiru koji ona donosi za jo neroeno dijete, oigledno je kako se odluka ene o raanju djeteta u dobi koja je primjerena ulozi bake, takoer, donosi i u ime toga djeteta. Takva odluka, naime, osuuje to dijete na odrastanje bez roditelja jer e ga oni zbog biolokih razloga, vjerojatno, napustiti prije nego to stigne odrasti. To, zapravo, znai kako je potencijalna majka zbog silne elje za majinstvom odluila roditi svjesna da nee stii to dijete postaviti na noge, kako mu nee moi biti pri ruci u donoenju vanih ivotnih odluka, dakle, da ga je rodila kako bi zadovoljila svoju elju za djetetom neovisno o posljedicama koje e to imati za ivot toga djeteta. Budui da ne moemo sprijeiti pojavljivanje takvih dobi neprimjerenih elja, svako odgovorno drutvo trebalo bi postaviti dobna ogranienja za takve medicinske zahvate, kao to ih, uostalom, postavlja i za doputenu dob usvojitelja.

Svi strunjaci koji sudjeluju u takvim zahvatima, zapravo, trebali bi se upitati to je te osobe sprijeilo da u primjerenoj ivotnoj dobi pokuaju ostvariti svoju elju za roditeljstvom? I to se odjednom dogodilo da se ta elja pokuava ostvariti u tako kasnoj ivotnoj dobi? Trebali bi se upitati i zato ta elja nije bila realizirana odabirom zanimanja u kojemu bi te osobe provele svoj radni vijek u radu s djecom? Cijeli taj splet problema, zapravo, nastaje ponajvie zbog elje samih strunjaka da sebi i drugima dokau kako neto mogu uiniti, ne vodei brigu o djetetu koje e u nejakoj dobi ostati bez roditelja. Vjerovanje je prihvaanje nekoga suda, miljenja ili tvrdnje kao tonoga ili
istinitoga bez potpunoga osobnog znanja ili ak bez ikakva znanja o sadraju u koji vjerujemo. biti realistino.
Oekivanje je vjerovanje usmjereno na budunost koje moe, ali ne mora,
Naa pozitivna oekivanja, zapravo, esto su konkretno formulirana nada pa tako, na primjer, kaemo: Oekujem da u biti unaprijeena, jer nam se to ini nekako konkretnijim od: Nadam se da u biti unaprijeena. Ali oekivanja mogu biti i negativna, pa se tada odnose na odreene strepnje, bojazni i strahove, koje sami sebi ili drugima opisujemo kao ono to e nam se dogoditi zasigurno. Uz oekivanja koja smo samo za sebe ili za nekoga drugoga uobliili u rijei, obino se vee i odreeni stupanj uvjerenja u njihovu ostvarivost pa ljudi esto kau: Potpuno sam siguran da u u tome uspjeti, ili Gotovo sam siguran da e svi biti protiv mene. To drugim rijeima znai kako naa oekivanja mogu biti prevelika ili premala, pogrena ili tona, racionalna ili iracionalna, optimistina ili pesimistina. Za na doivljaj sree esto su vanija naa oekivanja od stvarnoga postizanja odreenih ciljeva. Ako smo, primjerice, oekivali kako emo ostvarenjem nekoga cilja postati iznimno sretni, a onda se postizanje toga cilja preobrazi gotovo u svakodnevni, ne posebice vrijedan dogaaj, tada emo umjesto velike sree, doivjeti razoaranje. Do razoaranja najlake dolazi kad izvore sree traimo u materijalnim dobrima, pa oekujemo da nas neka modna torbica ili najnoviji model automobila uini sretnima. Tada kada ih dobijemo, oni jednostavno postaju dio nae svakodnevice u kojoj smo opet jednom sreu traili na krivi nain. O razoaranjima Treba, meutim, rei kako neispunjena oekivanja ne treba uvijek doivjeti kao razoaranje ili ak izvor nesree. Kad se, primjerice, dugo unaprijed radujemo nekome putovanju ili godinjemu odmoru, oekujui kako e nas to putovanje ili taj odmor preporoditi, da emo svakodnevice uivati, upoznati zanimljive ljude itd., a onda se to ne dogodi, veina ljudi s razoaranjem e govoriti o svojim iznevjerenim oekivanjima. A zar ta radost na kredit nije bila istinska radost? Ako smo se mjesecima ili tjednima radovali neemu to se na kraju pokazalo manje dobrim ili se uope nije dogodilo, zato se zbog toga treba aliti? Pa ta

radost je postojala, bili smo vedri i veseli, i to bi u naemu sjeanju tako trebalo i ostati. Osim toga, kad su naa oekivanja prevelika, nikakva stvarnost ne moe im udovoljiti pa ih stoga najee na kraju doeka razoaranje. Kao da smo u tim prevelikim oekivanjima ve potroili dio radosti koju nam je trebao donijeti neki dogaaj. ivot je tako konstruiran da bilo koji dogaaj nee i ne moe zadovoljiti naa oekivanja. Charlotte Bronte Obrnuta situacija je s negativnim oekivanjima. Kad su negativna oekivanja pretjerana, pa kad oekujemo "sve najgore," mi na neki nain ve proivljavamo posljedice toga "najgorega" to e nam se dogoditi. Ako se zaista i dogodi, bol ili muka koju nam donosi ve je na neki nain pomalo "potroena" ili manje otra. Svrha je negativnih oekivanja i da se na neki nain pripremimo za neku nevolju ili nesreu, pronaemo neke mehanizme pomou kojih emo se lake nositi s njom pa se to - ako se oekivana nevolja dogodi - zaista tako i odvija. Situacije su kompliciranije i imaju dugotrajnije posljedice kad se naa oekivanja veu uz druge ljude, tj. kad od njih oekujemo da se ponaaju na odreeni nain, dakako, prema nama. Ako ta oekivanja iskaemo javno, onda ona na druge mogu djelovati poput zahtjeva ili naloga pa stoga pobuditi i otpor, umjesto oekivana ponaanja. Ako ih ne iskaemo, ve samo ekamo da nam drugi ljudi neto uine, ili u neemu pomognu, esto se moemo veoma razoarati jer oni moda nisu znali da se neto od njih oekuje ili su naa oekivanja bila pretjerana ili neopravdana. Iz takvih, nekada i pogrenih, oekivanja katkad nastaju pukotine u dugotrajnim prijateljstvima/bliskim odnosima, koje smo mogli izbjei da smo bili racionalniji u svojim oekivanjima. Pogrena, pretjerana, nerealistina oekivanja osobito su pogibeljna u braku ili u drugim partnerskim vezama te u odnosima roditelja i djece. ena koja je ula u brak oekujui kako e ju mu svakodnevice "nositi preko praga" ili da e uvijek i u svako doba prepoznati njezine neizreene elje i potrebe, tim oekivanjima ugroava svoj brak, kao to to ini i mu sa slinim oekivanjima. Brani partneri trebali bi, ako ne prije, onda barem u braku razgovarati o svojim ciljevima, eljama, potrebama i motivima, kao i o nainima njihova ostvarivanja, ne oslanjajui se na iracionalna oekivanja kako e sve samo doi na svoje mjesto. Dugotrajna neispunjena oekivanja stvaraju nezadovoljstvo i gorinu, koja poput solne kiseline nagriza meuljudske odnose. Jo tea situacija je s oekivanjima koja roditelji imaju u odnosu na svoju djecu. Veina roditelja oekuje da njihova djeca budu lijepa, pametna, zdrava, nadarena i tako redom. Neki ak oekuju odreenu boju kose ili oiju, odreeni stas ili glas, pa kasnije odabir odreenoga zanimanja koje su za njih odabrali oni, umjesto da svoju djecu podravaju u ostvarivanju potencijala i elja koje imaju ta djeca.

O osobnim oekivanjima Oekivanja, dakako, ne odnose se samo na dogaaje ili reakcije drugih ljudi prema nama, ve mi poneto oekujemo i od samih sebe. Ono to oekujemo od sebe, moe biti preslika onoga to su od nas oekivali nai roditelji, partneri ili prijatelji, ali to mogu biti i neka oekivanja koja su zaista samo naa, koja se ne naslanjaju na oekivanja drugih, niti o njima govorimo drugim ljudima. Ima tako ljudi koji od sebe oekuju da tijekom ivota napreduju u dobroti, da stalno ispravljaju svoje pogreke ili propuste, kao to ima i onih koji od sebe oekuju herojska djela ili stvaranje golemoga osobnog bogatstva. Neki od sebe oekuju hrabrost i dosljednost, drugi oekuju kako e postati popularni ili ostati to neprimjetniji. Ovakva i slina osobna oekivanja najee proizlaze iz vrijednosnoga sustava pojedinca i usko su vezana uz ciljeve koje nastoji postii. I ta oekivanja, kao i ona koja imamo prema drugim ljudima, ivotu, sudbini i slinim pojavama, mogu biti realistina i nerealistina. Nerealistina oekivanja najee su ona koja ne uzimaju o obzir sposobnosti koje imamo i osobine linosti, barem one za koje znamo. Vrlo pojednostavnjeno reeno, ne moemo oekivati kako emo postii iznimne sportske rezultate ako nemamo talenta za sport, ali ne moemo ih oekivati ni onda ako nam nedostaje upornosti, samodiscipline i odgovornosti. To znai kako bismo pri odreivanju vlastitih ciljeva i oekivanja koja se veu uz njih, trebali sami za sebe pokuati nainiti to toniji inventar vlastitih potencijala i sposobnosti, kao i osobina linosti koje e pogodovati postizanju onoga to oekujemo ili koje e to moda i sprijeiti. Budui da neostvarena oekivanja dovode do razoaranja, katkad i tuge i oaja, odustajanja i mnogih drugih negativnih uvstava, trebali bismo nastojati osvijestiti svoja oekivanja, procijeniti njihovu opravdanost ili neopravdanost, odluiti treba li ih i javno izrei i na koji nain te ih svesti na pravu mjeru. Nesreu je najbolje definirati kao razliku izmeu naih talenata i naih oekivanja. Edward de Bono Kad je rije o oekivanjima koja povezujemo uz druge ljude, ako od njih oekujemo da se prema nama ponaaju na odreeni nain, da ispune neke nae neizgovorene elje ili potrebe, nikako ne moemo oekivati od drugih da prepoznaju neto to moda ni sami sebi nismo jasno formulirali. To bi svima nama lake polo za rukom ako bismo drugima povjerili to od njih oekujemo, kao i kad bismo na vrijeme nauili razlikovati sanjarenja od oekivanja. O sanjarenju Psiholozi smatraju kako je sanjarenje kao nain ostvarivanja nada, elja ili potreba u mati zdravo u svakoj ivotnoj dobi, dakle, podjednako za djecu, kao i za mlade, odrasle i starije osobe, za mukarce i ene, obrazovane i neobrazovane. Sanjarenje se, dapae, preporuuje kao oblik privremena, ugodna bijega iz

stvarnosti u kojemu moemo ostvariti neke elje, proivjeti neke situacije i iskuati neke vjetine. Naglasak je, dakako, na tome kako bi to trebalo biti privremeno i povremeno, to znai da se sanjarenje ne bi smjelo preobraziti u istinski bijeg iz stvarnosti, ve samo u povremene, kratkotrajne izlete, koji nam mogu olakati rjeavanje nekih problema, omoguiti bolje suoavanje sa stresom ili nekim tekim ivotnim dogaajima, vraanje u neka sretnija vremena iz prolosti pa i prekrajanje nekih sjeanja ili dovravanje nedovrenih dogaaja ili susreta. Tako, na primjer, u zamiljenoj, izmatanoj situaciji moemo uvjebati neki susret, razgovor, raspravu, objanjenje, oitovanje, zapravo cijeli niz meuljudskih razmjena i interakcija. Pri tome je, dakako, vano imati na umu injenicu kako sanjarenja nisu isto, to i oekivanja pa dok sanjarenja mogu biti iracionalna i nerealna, oekivanja bi trebala biti to blie realitetu. Takva bi, dakako, trebala biti i oekivanja koja drugi ljudi imaju prema nama, to znai da bismo ih - kad uoimo kako su njihova oekivanja prevelika ili premala - trebali upozoriti na to. O doivljaju kontrole Reakcije ljudi na neispunjena oekivanja vrlo su razliite i ponajvie ovise o njihovim osobinama linosti. Tako e osobe koje smatraju kako su same odgovorne za neostvarene ciljeve ili neispunjena oekivanja, ne samo bre preboljeti neuspjeh i razoaranje, ve e i veom motivacijom i snanijim zalaganjem nastojati ostvariti neki novi cilj. Iako se to na prvi pogled ini neloginim, mnogo se lake suoavamo s neuspjesima ili bolnim dogaajima za koje sami sebe smatramo odgovornima, nego s onima za koje moemo kriviti druge ljude, okolnosti, ili neku apstraktnu silu poput sudbine ili ivota. Kad krivnju za vlastiti neuspjeh ili neostvareni cilj pripisujemo drugima, mi sami sebi priznajemo kako nad tim to nam se dogodilo nismo imali kontrolu, to znai da nam se to moe dogoditi ponovno. Ako smo sami krivi za neki neuspjeh, neostvareni cilj ili nesreu koja nam se dogodila, tada znamo - koliko god nam u tom trenutku teko bilo - kako nam se to vie nee dogoditi jer emo sljedeega puta na to obratiti veu pozornost, drugaije postupati, bolje se pripremiti, drugim rijeima - uspjenije kontrolirati ono to nam se dogaa. Osjeaj kontrole nad vlastitim ivotom iznimno je vaan ne samo za nae zadovoljstvo ivotom i nau uspjenu prilagodbu, ve i za suoavanje sa stresom i stanjima stresa. O stresu Posljednjih godina u svakodnevnu govoru postalo je uobiajeno svaku tekou, gnjavau, neugodu ili ivotni problem nazivati stresom; slino depresiji koja je neopravdano zamijenila tugu ili alost; pa su ljudi stalno u stresu ili pod stresom. Stres je, zapravo, sastavni dio ivota svakoga ljudskog bia jer se najee vee uz velike promjene ivotne situacije, a ivot svakoga ovjeka ispunjen je promjenama. Neke promjene donosi vrijeme, odnosno rast i razvoj

pojedinca, a druge poticaji i pritisci iz okoline te zajednice u kojoj ivi. Promjene koje se dogaaju tijekom ivota moemo doivjeti kao izazov ili prijetnju vlastitoj dobrobiti. Zahtjeve koje nam postavlja okolina moemo smatrati primjerenima vlastitim mogunostima ili neprimjerenima, dakle, takvima da im nikako ne moemo udovoljiti. Uvijek kad se od nas zahtijeva vie nego to moemo uiniti ili pruiti, kao i ako smo izvrgnuti nekoj prijetnji po vlastitu fiziku ili psihiku dobrobit, nalazimo se u stanju stresa. Stresor Svaki dogaaj koji ugroava dobrobit pojedinca i od njega zahtijeva novi oblik prilagodbe. Stresori mogu biti akutni, kao na primjer sukob s pretpostavljenima ili kronini, poput loega braka. Stresori se razlikuju i po intenzitetu (slabi, umjereni, snani), kao i po reakcijama koje izazivaju (fizioloki, psiholoki, socioloki). Stres je stanje u kojemu se nalazi osoba koja je procijenila kako joj prijeti
neka opasnost koju ne moe izbjei ili da je izvrgnuta zahtjevima kojima ne moe udovoljiti. Budui da je rije o procjeni, isti dogaaj ne mora kod svih ljudi djelovati kao stresor, a ni kod istoga ovjeka u raznim okolnostima ili razdobljima ivota. bi odrala ili ponovno uspostavila stanje ravnotee.
Reakcije na stres ovise o mehanizmima prilagodbe koje osoba koristi kako

U svakodnevnim ivotnim okolnostima reakcije ljudi, pojednostavnjeno reeno, mogu biti: 1. podnoenje djelovanja stresora, 2. kontroliranje, tj. djelovanje na stresor i/ili simptome stresa, 3. odustajanje od pokuaja da se prevlada i da se nose sa ivotnim tekoama na razliite naine, ali u veini sluajeva uspijevaju sami ili uz pomo blinjih udovoljiti zahtjevima koje im postavljaju, izbjei opasnostima koje im prijete i rijeiti svakodnevne ivotne probleme. To drugim rijeima znai kako veina onoga to nam se dogaa u svakodnevnu ivotu nije niti opasno za nau dobrobit niti nas toliko ugroava da bismo to mogli nazvati stresom. To mogu biti gnjavae i tekoe, kao to su preoptereenost poslom, zabrinutost zbog vlastita zdravlja ili zdravlja nekoga do koga nam je stalo, financijski problemi ili bilo koja vrsta tekoa koje moemo rijeiti ako uloimo dovoljno truda. Upotreba naziva "stres" ili, to se takoer esto ini, naziva "trauma" za ivotne tekoe ili probleme koji ni na koji nain nisu izvan nae mogunosti rjeavanja ili nae mogunosti prilagodbe, esto postaje "proroanstvo koje samo sebe ispunjava" (pogledajte str. 30).
Trauma Naziv dolazi od grke rijei za ranu, a u psihologiji traumom se

smatra svaki bolni doivljaj ili emocionalno iskustvo koje izaziva neke trajnije posljedice.
Traumatski dogaaji su oni izvan uobiajenih ivotnih iskustava (npr. zatoenitvo u ratu), nepredvidivi dogaaji (npr. neija iznenadna smrt, potres), ili velike promjene u ivotnim okolnostima.

"To se meni ne moe dogoditi" Svi ljudi imaju neke pretpostavke o svijetu u kojemu ive, ljudima koji ih okruuju i o sebi samima. Pretpostavke o svijetu, ljudima i pojavama oko nas ine i sadraj naega svjetonazora. Veina ljudi, suoena s nesreama ili katastrofama koje pogaaju neku drugu zemlju ili neke druge ljude (npr. ratovi, potresi, poplave), smatra kako se to ne moe dogoditi njima. Taj doivljaj vlastite neranjivosti ili zatienosti proizlazi iz triju osnovnih pretpostavki: 1. svijet je dobrohotan, 2. dogaaji i promjene imaju neki smisao i 3. ja sam dobra i vrijedna osoba. Iz tih osnovnih pretpostavki, koje su zajednike veini ljudi, proizlaze i odreena oekivanja. U dobrohotnome svijetu ive uglavnom dobri ljudi, a dogaaji se mogu predvidjeti jer slijede neke drutvene i prirodne zakonitosti. Nama samima, zato to smo i sami dobri, ne moe se dogoditi nita strano jer to ne zasluujemo i tako, dok to doputaju okolni uvjeti, svi ivimo u dobrome i smislenome svijetu. A onda nam neki pijani voza pregazi neku blisku osobu, ili nae dijete postane ovisnik o drogama ili nam se netko blinji smrtno razboli. Kad smo tako traumatizirani i suoeni sa zahtjevima koji prelaze nae mogunosti prilagodbe, esto se uruava na svjetonazor o dobromu i sigurnomu svijetu. I umjesto uvjerenja: To se meni (ili nama) ne moe dogoditi, odjednom smo suoeni sa injenicom kako nam se to dogodilo i da se moramo nositi s tim. Jedan od esto neoekivanih stresora moe biti partner kojega je vae, sada ve odraslo, dijete odabralo za svoga ivotnog suputnika. Iako vaa djeca mogu biti najljepi i najbogatiji dio tkanja vaega ivota ona sama smiju i trebaju tkati svoju ivotnu tkanicu. To ne vrijedi samo za odabir zanimanja, ve ponajvie za odabir partnera. Roditeljima je esto teko shvatiti kako je njihovo dijete odraslo i da se unato svojoj trajnoj brizi za njegovu dobrobit, ne smiju mijeati u njegov odabir partnera. Roditelji esto misle kako su njihove djevojice za mua odabrale nekoga grubijana ili primitivca, enskara ili mlakonju, dok su njihovi sinovi naili na neku ensku koja je ve svata prola ili neku lijenu ljepoticu, glupu plavuu i tako redom, pa kad se nabroje svi roditeljski prigovori, oigledno je kako mnogima nitko ne bi mogao biti dostatno dobar za njihovu kerku ili sina. Situacije postaju, posebice, teke kad se roditelji odjednom moraju suoiti kako je partner njihova sina mukarac ili da njihova ki ivi sa enom, tj. kako njihovo dijete ima homoseksualnu spolnu orijentaciju. Iznenaujue je kako ak i visokoobrazovani roditelji, koji bi morali znati da u tim sluajevima nije rije o bolesti, vlastitu odabiru ili ak grijehu, ve -raunalnim jezikom reeno - o drugaijemu programu na koji njihova djeca svakako imaju pravo. Nema sumnje kako je ivot svakoga pojedinca koji se razlikuje od veine ljudi neto sloeniji pa i tei od ivota onih koji su uronjeni u maticu te se ni po emu znatno ne razlikuju od veine. Ali cilj svakoga roditelja trebala bi biti srea i zadovoljstvo njegova djeteta, naravno, ako se ta srea i zadovoljstvo ne ostvaruje na nain koji je tetan za neku drugu osobu. To vrijedi i za one ija je spolna orijentacija heteroseksualna. Ima, dakako, mnogo roditelja koji bezuvjetno vole

svoju djecu i ako su na bilo koji nain drugaija od veine, pa ih i podravaju u svemu onome to ele ostvariti u svome ivotu. Ali ima i mnogo roditelja koji se odriu svoje homoseksualne djece, koji se srame njihove razliitosti i potiu ih da ju skrivaju i taje, kao da je rije o neemu sramotnom ili grijenom. Roditelji koje tako snano pogaa razliitost njihove djece trebali bi ili potraiti strunu pomo, koja bi im mogla olakati prihvaanje onoga to ne mogu promijeniti ili to nikako ne mogu sami prihvatiti. Mogli bi se, primjerice, upitati bi li radije da im je dijete oboljelo od neke neizljeive bolesti ili da ga uope nisu imali? Trebali bi se upitati zato im uope smeta odabir njihova sina ili keri? Zato svome djetetu ne odobravaju da ivi svojim ivotom u suglasnosti sa svojim eljama i motivima? Zato odjednom zanemaruju sve kakvoe svoga djeteta koje su ranije, dok nisu znali za njegovu drugaiju spolnu orijentaciju, prepoznavali, ak se i ponosili njima? Je li miljenje drugih ljudi, a o tome je najee rije, uistinu vanije od sree njihova djeteta? Jesu li spremni zbog neprihvaanja odabira partnera svoga sina ili keri prekinuti svaki kontakt sa svojim djetetom? Zauvijek? Privremeno? PRIA IZ IVOTA
Moji znanci s mnogo ljubavi i ponosa odgajali su svoga talentiranoga i zgodnoga sina. Roditelji, oboje visokoobrazovani, s velikom radou su pratili njegovo uspjeno obrazovanje, iako ih njegov odabir djevojaka ba i nije usreivao. Momak je rano i uspjeno diplomirao, zaposlio se, promijenio nekoliko djevojaka i onda su njegovi napori u tome pravcu potpuno prestali. Taj talentirani mladi ovjek odjednom se sasvim promijenio, izdvojio iz drutva, prestao izlaziti s djevojkama, zatvarajui se sve vie u sebe, alei se na besmislenost ivota i hodajui trajno rubom prave depresije. Ni roditelji ni njihov sin nikada nisu zatraili strunu pomo, iako se inila opravdanom pretpostavka kako je bila rije o latentnoj homoseksualnoj orijentaciji, to se taj mladi ovjek nije usudio priznati ni roditeljima, a vjerojatno ni samome sebi. Gledano sa strane, inilo se kako ta cijela obitelj daje prednost osamljenosti svoga sina i opoj tuzi u obitelji, a ne suoavanju sa sklonou koja se ne moe dogoditi u "naoj obitelji".
O suoavanju sa stresom Psiholoke reakcije na stresne dogaaje najee su negativne emocije (anksioznost, ljutnja i agresija, apatija i depresija), te oslabljeno kognitivno funkcioniranje, posebice tekoe s koncentracijom i logikim miljenjem. U fizioloke reakcije na stresne situacije ili dogaaje spadaju promjene metabolizma, ubrzani rad srca, povieni krvni tlak, ubrzano disanje i izluivanje niza stresnih hormona. Upravo zbog promjena koje izaziva, dugotrajni ili kronini stres moe tetiti naemu tjelesnom i psihikomu zdravlju pa je stoga vano znati nositi se sa stresnim i traumatinim dogaajima.

Suoavanje Promjene u doivljavanju i ponaanju pomou kojih se
nastojimo nositi sa stresnim zahtjevima, ublaiti ili ukloniti ih. Dva osnovna oblika suoavanja su: a) suoavanje usmjereno na problem, tj. na stresnu situaciju ili dogaaj koji djeluje kao stresor pomou kojega nastojimo promijeniti tu situaciju ili ubudue izbjei ju, b) i suoavanje usmjereno na sebe, tj. svoje emocije i misli. Veina ljudi suoava se sa stresnim situacijama koristei oba oblika suoavanja.
Suoavanje usmjereno na problem ovisi o naim mogunostima djelovanja na samu situaciju ili stresor zbog kojega se nalazimo u stanju stresa. Pretpostavimo da smo u stanju stresa jer nas pretpostavljeni uporno mui ili zlostavlja svojom kritikom naega rada. Budui da nije vjerojatno da na pretpostavljenoga moemo djelovati neposredno, oigledno je kako e suoavanje s problemom morati biti usmjereno na ispravljanje pogreaka zbog kojih nam prigovara pretpostavljeni. Ako se njegovo kritiziranje nastavlja unato naim naporima da poboljamo svoja radna postignua, trebamo se raspitati kod drugih zaposlenika kako se odnosi prema njima i jesu li i oni podvrgnuti istom nainu prigovaranja. Ako jesu, onda se pretpostavljeni nije okomio samo na nas, ve je vjerojatno rije o nekim njegovim osobinama linosti koje ne moemo promijeniti pa nam stoga preostaje: a) dalje raditi to bolje moemo i b) usmjeriti se na sebe, tj. svoje emocije i misli. To znai kako moramo uvjeriti sebe da nam, kako bismo izili iz stanja stresa, ne preostaje nita drugo nego to bolje nositi se s negativnim emocijama, poput ljutnje ili potitenosti, jer se nalazimo u prividno bezizlaznoj situaciji. Dakako, kad bi postojala mogunost nalaenja novog radnoga mjesta, to bi prividno bilo najbolje rjeenje samoga problema, ali kako te mogunosti najee nema, a i ne znamo kakav nas pretpostavljeni oekuje na drugome poslu, bolje je okrenuti se sebi. Vlastite negativne emocije, osobito uzrujavanje koje uzrokuje svaka kritika naega pretpostavljenog ili osjeaj bespomonosti zbog toga to to kritiziranje nikako ne prestaje, moe ublaiti tzv. restrukturiranje situacije. U ovom sluaju to bi znailo kako emo sami sebi rei: Ne mogu mu udovoljiti pa je najbolje da se na to uope ne obzirem. Ako kritike i mrzovolju svoga nadreenog shvatimo kao datost koja pogaa sve njegove podreene, dakle ako na neki nain promijenimo kut gledanja na situaciju u kojoj se nalazimo, mi emo se lake i nositi s njom. To, dodue, znai kako e nae zadovoljstvo radom u odreenoj mjeri biti smanjeno, ali to ne znai da mora nestati, jer emo i dalje svoj posao obavljati to bolje znamo i umijemo. Moemo pokuati pronai razloge zbog takvoga ponaanja naega pretpostavljenog: moda ima problema u obitelji, moda je sam zbog neega ugroen pa se ponaa neprilagoeno i iskaljuje svoju nemo na nama ili drugim namjetenicima. Ako utvrdimo da se njegovi prigovori zapravo ne odnose na nas, ve su posljedica njegovih problema, situacija e prestati biti tako stresna i mi emo moi mnogo lake zanemariti te prigovore.

U suoavanju sa situacijama koje ne moemo promijeniti od velike je pomoi emocionalna potpora prijatelja ili suradnika. Kako bismo doli do te potpore, moramo im se povjeriti, a takva povjeravanja uvijek su viestruko korisna. Povjeravanje pomae zato to: Kad elimo nekome povjeriti svoju muku ili bol, problem ili tekou, moramo na neki nain sroiti ono to nas mui kako bismo to uope mogli ispriati nekome. Kad o traumatskim ili stresnim dogaajima govorimo u vie navrata, cijelo nam iskustvo postaje jasnije, a onoga asa kad ga ponemo bolje razumijevati, moemo se nekako s doivljenim i saivjeti, tj. prihvatiti ono to nam se dogaa. Ponovljeno povjeravanje omoguava navikavanje na doivljena uvstva, ime slabi njihov intenzitet. Povjeravanjem traumatskih dogaaja moemo otkriti i neki smisao u onome to smo proivjeli ili proivljavamo, a pronalaenje smisla olakava podnoenje nevolje. Povjeravanje nas pribliava onima kojima se povjeravamo, ime se u pravilu poveava socijalna i emocionalna potpora koju dobivamo od tih osoba. Povjeravanjem saznajemo neto i o doivljajima i ponaanjima drugih ljudi u slinim situacijama, to nam takoer pomae. Osim povjeravanja, u suoavanju sa situacijama koje ne moemo promijeniti ili problemima koje ne moemo rijeiti, moe nam pomoi i udruivanje s drugima koji su suoeni sa slinim problemima. Tako se udruuju ljudi oboljeli od neizljeivih bolesti ili roditelji djece s odreenim kroninim ili vrlo rijetkim bolestima pa u tzv. skupinama samopomoi ue od drugih, pomaui istodobno jedni drugima. U suoavanje sa stresom moe spadati i rjeavanje nekih svakodnevnih trzavica ili neslaganja, koja tek svojim zbrajanjem izazivaju stanje stresa. To mogu biti svakodnevni dogaaji koji nas uzrujavaju, odnosi koji su na rubu svae ili prekida prijateljstva koja su se potroila i tomu slino. PRIA IZ IVOTA
Dvije moje vrnjakinje, to znai gospoe u tzv. zlatnoj dobi, prekinule su sa svojim dugogodinjim prijateljstvom zbog zanemariva razilaenja u vrednovanju neke banalne ivotne situacije. Svaka je za taj prekid imala svoje razloge, koji su se prilino razlikovali. Drugim rijeima, obje su ve dulje vrijeme prije konana prekida prijateljstva bile nezadovoljne tim odnosom, a obje strane to su oitovale raznim manjim ili veim prigovorima i kritikama, ime se, dakako, nezadovoljstvo samo pojaavalo. Neovisno o tome koja je od njih bila u pravu (ili su to moda bile obje), iz razvoja cijele situacije bilo je sasvim oigledno kako su obje tijekom dugih godina

poznavanja i prijateljevanja promijenile svoj sustav vrijednosti ili su moda obje, radi prijateljstva, godinama pokuavale prilagoditi svoje razliite svjetonazore i sustave vrijednosti. Ali starenje donosi i neke promjene u spremnosti na prilagodbu, jer se starijoj osobi ini kako takva prilagodba vie nema smisla, budui da za nju zapravo vie i nema dovoljno vremena, ve kako se treba druiti s onima uz koje se osjeamo dobro, ne mijenjajui svoje vrijednosti i svjetonazore. Drugim rijeima, razlike meu njima postale su odjednom primjetne, velike i nepremostive, pa je kraj toga prijateljstva zapravo bilo najbolje mogue rjeenje.
Ljudi se katkad plae prekinuti s nekim vezama koje su odavno promijenile svoju narav ili iji se doprinos zadovoljstvu ivotom ne samo smanjio, ve i potpuno nestao. Jedan od estih razloga takva oklijevanja jest to mnogi strepe kako u odrasloj, kasnoj odrasloj ili ak starijoj dobi vie ne mogu nai nove prijatelje pa se po svaku cijenu trebaju drati onih koje jo imaju. Nije, meutim, tono kako su jedina istinska prijateljstva ona koja traju cijeloga ivota ili koja su nastala u djetinjstvu ili mladosti. I u odrasloj, pa ak i treoj ivotnoj dobi mogu se stvarati nova prijateljstva ako, na primjer, naiemo na nekoga s kim dijelimo slina iskustva, ili na osobu koja se u mladosti oduevljavala istim piscima ili je voljela i jo voli istu vrstu glazbe. Katkad se i odrasli ljudi koji potjeu iz sasvim drugaije okoline (iz nekoga drugog naroda ili drave, koji govore drugim jezikom), prepoznaju kao da su odrasli u istoj ulici ili kao da potjeu iz istog sela. Takve slinosti posljedica su injenice kako i knjige koje su nas dotakle ulaze u tkanje naega ivota, kao to ulazi i glazba u kojoj smo uivali, znanja koja smo stekli, svjetonazor koji smo stvorili. Zbog svega toga ne samo da je mogue, ve je i vjerojatno da se neka dugogodinja prijateljstva raspadnu jer su se s vremenom promijenili nekada zajedniki interesi, sustav vrijednosti ili svjetonazor. Osim toga, svi moramo nauiti kako se protokom vremena moramo neega i odrei. Nije, primjerice, prikladno da se u zreloj dobi odijevamo kao u prvoj mladosti, pa ni da se ponaamo na isti nain. Odustajanje od nekih aktivnosti ili naina ponaanja moe biti ak i pravo olakanje, kao to je to lijepo rekao psiholog William James: Kakav ugodan dan kad smo odustali od nastojanja da budemo mladi i vitki. Dakako, suoavanje sa stresom, traumom ili bilo kojom nevoljom i tekoom u ivotu moe biti uspjeno i/ili prilagoeno i neuspjeno i/ili neprilagoeno. Izmeu uspjenoga i prilagoenoga, kao i izmeu neuspjenoga i neprilagoenoga ne moemo (uvijek) staviti znak jednakosti jer ljudi katkad uspjeno rjeavaju svoje probleme, ali na tui raun, to ne moemo smatrati prilagoenim ponaanjem. U navedenu primjeru s pretpostavljenim koji stalno kritizira netko bi mogao svoj problem rijeiti tako da svaku kritiku usmjeri na nekoga drugoga, pripisujui mu krivnju za pogreku ili nedostatno radno postignue, ime je svoj problem rijeio, ali na neprilagoen nain. I izmeu neuspjenoga i neprilagoenoga ponaanja ne moemo uvijek staviti znak jednakosti jer netko, primjerice, ne uspijeva u poslu stoga to ima teko bolesnoga lana obitelji pa je, dakle, neuspjean na poslu, iako se u danim okolnostima

ponaa prilagoeno, svjestan svoje smanjene uspjenosti prouzroene privatnim brigama. Meu neprilagoene oblike ponaanja na stres ubrajamo, dakako, alkoholizam i druge ovisnosti, ime pojedinac nita ne rjeava, ve samo pogorava svoje probleme i probleme svoje obitelji. Ali osim stresa i traume, u ivotu nailazimo i na prepreke ili barijere u ostvarivanju naih ciljeva koje nas dovode u posebno stanje neugode, nemira, strepnje ili srdbe koje nazivamo frustracijom. O frustraciji Frustracija je uvijek posljedica neke stvarne ili umiljene barijere koja nas onemoguava u postizanju cilja. Koliko e nas neka prepreka frustrirati ovisi o tome koliko nam je stalo da doemo do odreenoga cilja, kao i o tome ima li naina da neku barijeru zaobiemo ili uklonimo. Najlake se nosimo s fizikim preprekama, koje se najee na neki nain mogu zaobii ili ukloniti, neto tee s drutvenima, a najtee s osobnim barijerama koje mogu biti i nepremostive. Tako, na primjer, za studij glazbe nepremostiva barijera je nedostatak sluha ili za uspjeh u tenisu motorika nespretnost. Ali nepremostive barijere mogu biti i one koje stvarno i ne postoje, ali mi snano vjerujemo u njihovo postojanje. Ako, primjerice, netko sam sebe uporno uvjerava kako neto ne moe uiniti ili u neemu uspjeti, tada gotovo i nema naina da u tome uspije, jer zapravo nita i ne pokuava. Svi mi katkad smo, skloni, kad se veoma plaimo da u neemu neemo uspjeti, sami sebe unaprijed uvjeriti kako za to nemamo dostatne sposobnosti ili da e netko biti protiv nas, pa tako ne pokuavamo provjeriti postoji li uope barijera koju smatramo nepremostivom.
cilja. Te barijere mogu biti 1. fizike (npr. u urbi uete automobilom u slijepu ulicu i ne moete dalje), 2. drutvene (npr. zakoni, propisi, obiaji ili drugi ljudi), i 3. osobne (npr. nedostatak sposobnosti ili neke osobine linosti potrebne za postizanje eljena cilja).
Barijere Prepreke koje ometaju iii onemoguavaju postizanje odreenoga
Frustracija Stanje u koje dolazimo kad nastojimo doi do cilja koji veoma
elimo ostvariti, a neto nas ili netko u tome sprjeava.
Tolerancija na frustraciju Sposobnost ustrajavanja u nastojanju
ostvarivanja odreena cilja (npr. nagrade, pohvale), unato barijerama ili sposobnosti zadravanja kontrole nad vlastitim ponaanjem, usprkos onemoguenu postizanju eljena cilja.
Frustracija je neugodno stanje koje ve kod male djece, koja ne mogu odmah dobiti ono to ele, dovodi do napadaja bijesa ili plaa. Od odraslih osoba oekuje se da u procesu odrastanja, a zahvaljujui odgojnim postupcima roditelja, postignu odreenu toleranciju na frustraciju. Tolerancija na frustraciju moe znaiti kako emo ustrajati u naporima da doemo do odreena cilja, iako e to od nas traiti ulaganje dodatnih napora ili mnogo strpljenja, a da pri tome neemo pokazivati neke oblike neprilagoena ponaanja. Takvo neprilagoeno ponaanje moe biti

ljutnja i agresija na izvor frustracije, pla ili bilo koji oblik ponaanja koje ne odgovara uzrastu i statusu frustrirane osobe.
Mnogi ljudi frustrirani nekim osobnim nedostacima na koje ne mogu djelovati manje ili vie podnose tu frustraciju pa se ponaaju prilagoeno i uljudno prema sebi ravnima ili osobama koje smatraju sebi nadreenima. Ali onoga asa kad neka takva osoba doe do neke moi (politike, statusne i tomu slino), sve to se uruava i na svjetlo dana izlaze neprilagoeni oblici ponaanja u obliku verbalne agresije (najee vrijeanje i podcjenjivanje), prema podreenim osobama. U mnogim obrazovnim ustanovama, od osnovne kole do fakulteta, postoje nastavnici koji su frustrirani nekim osobnim nedostacima ili objektivnim tekoama, materijalnim i statusnim poloajem, pa se zbog slabe tolerancije na frustraciju neprimjereno ponaaju prema svojim acima ili studentima. Banalni su i opepoznati primjeri neprivlanih ili ostarjelih nastavnica koje ne podnose mlade i lijepe djevojke pa im onemoguavaju uspjeno polaganje ispita to dulje mogu, nastavnika koji smatraju kako je djevojkama mjesto u kui, a ne na fakultetu pa ih na ispitima i za najmanje oklijevanje u odgovaranju na pitanje etiketiraju nazivima iz ivotinjskoga carstva, poput "kokoi", "ovce" i tomu slino. Najgori nastavnici oni su skromnih sposobnosti, koji ne podnose uenike i studente pametnije od sebe pa im se u svakoj prigodi javno izruguju pitanjima poput: "Misli da je pamet dovoljna? Znam ja takve neradnike, lijenine, neznalice i tomu slino."
Reakcije na frustraciju razlikuju se od osobe do osobe, a niti ista osoba u svim ivotnim razdobljima, niti u svim ivotnim situacijama na frustraciju nee reagirati na isti nain. Prilagoenim ponaanjem smatra se svako nastojanje uklanjanja barijera, npr. zaobilaenje fizikih barijera, ulaganje vie napora u prevladavanje drutvenih ili osobnih barijera ili - ako se neka barijera pokae nepremostivom - odustajanje od poetnoga cilja i zamjena toga cilja nekim drugim. Tako, na primjer, ena koja je frustrirana jer nikako ne moe imati djece, svoju frustraciju moe smanjiti odabirom zanimanja (npr. odgojiteljica, logoped, pedagog, psiholog itd.), gdje e se baviti djecom ili moe usvojiti neko siroe bez roditelja. O agresiji Od mnogobrojnih moguih neprimjerenih reakcija na frustraciju, najee se spominje agresija. Agresija, meutim, ne mora uvijek biti posljedica frustracije, kao to to ne mora biti ni ljutnja koja prethodi agresiji. Agresija je esta kod frustrirane djece, koja e poeti udarati i majku koja im neto zabranjuje ili nije voljna neto im dati. Agresiju kao posljedicu frustracije moemo esto uoiti u prometnim guvama kad vozai otvaraju prozore i meusobno se aste uvredljivim izrazima zbog eventualna pokuaja prestizanja usporene kolone ili, jo ee, zauzimanja mjesta za parkiranje. Odrasli, socijalizirani ljudi ne obraunavaju se fiziki s osobama koje smatraju izvorom svoje frustracije, ali to mogu initi verbalnom agresijom.

Verbalna agresija u obliku ismijavanja, izrugivanja i vrijeanja esta je i u situacijama u kojima ljudi nisu neposredno frustrirani zbog nekog onemoguenoga cilja, ve cjelokupnom situacijom u kojoj ive, na primjer u braku ili na poslu. U takvim situacijama koje traju, iz kojih bi najradije izili, ali ne znaju kako, vrlo esti su oblici verbalne i neverbalne agresije Kad su takvi oblici agresije uestali, moemo ak govoriti i o psiholokome zlostavljanju u kojemu jedan ili oba partnera stalno jedno drugomu prigovaraju, umanjuju postignua onoga drugoga, izruguju se svemu to se svia partneru, a posebice njegovim njezinim prijateljima i prijateljicama. Agresivno ponaanje moe biti i mnogo izraenije, poput razbijanja stvari po kui ili omiljenih predmeta partnera, jer cilj agresije uvijek je pogoditi, povrijediti, rastuiti osobu prema kojoj se ponaamo agresivno. Iako mnogi ljudi fiziko zlostavljanje smatraju najgorim oblikom zlostavljanja, psiholoko zlostavljanje nije nita manje zloudno. Uvrede potkopavaju samopotovanje i samopouzdanje pogoene osobe pa zlostavljane osobe esto poinju o sebi misliti upravo ono to oni koji ih zlostavljaju govore o njima. Nimalo manji nisu ni uinci neverbalne agresije koja se oituje u podrugljivim pogledima ili izrazima lica, posprdnu smijeku ili toboe zauenu dizanju obrva, ime kao da se sugovorniku/partneru kae: Pa zar opet? ili Nije li to glupo ponaanje? Moda je najgori oblik neverbalne agresije utnja kojom mnogi muevi koji bi rado otili iz braka, ali za to nemaju snage, kanjavaju svoje supruge (suprugama, u pravilu, ne uspijeva dugotrajna utnja). utnja je poseban oblik agresije jer, zapravo, znai potpuni prekid komunikacije, a time i ukidanje bilo kakve mogunosti mirenja ili rjeavanja problema. Postoje brakovi u kojima partneri razgovaraju samo pred djecom ili gostima i u takvim odnosima provode desetljea. Osnovna motivacija za ostajanje u takvome odnosu usmjerenost je na reakcije drugih ljudi pa se onda svaki partner ponaosob pri samoj pomisli na prekid braka upita: A to bi na to rekli ljudi ? To, dakako, ne samo to nije dobar, nego uope nije nikakav razlog za ostajanje u bilo kojemu odnosu jer nitko meu nama svoj ivot ne bi trebao ivjeti za druge ljude ni njihove komentare. To to bi rekli drugi ljudi, ne smije nam biti vano, ak ni kad je rije o nemoralnim akcijama, jer to zapravo znai kako bismo ih proveli ako bismo bili sigurni da emo ih uspjeti zatajiti pred drugima. utnja posebice pogaa osobu u paru koja bi eljela spasiti odnos, koja u njega jo ulae neke emocije (naklonost, odanost, ljubav), a nema mogunosti nita od toga izrei ni pokazati jer uvijek nailazi na ledeni zid utnje. Svatko tko se nae u takvoj situaciji, koja naravno nije kratkotrajna, ve traje tjednima i mjesecima, trebao bi se suoiti sa injenicom kako ga ta druga osoba koja uporno uti, ne voli, ne cijeni, ne eli ni uti, ni razumjeti, da joj nije stalo do poboljanja odnosa, pa kako zbog svega toga situaciju treba na neki nain aktivno promijeniti. Aktivna promjena situacije ne mora uvijek znaiti njezino naputanje. Budui da je cilj agresije pogoditi, povrijediti drugu osobu, a to inimo i utnjom, tada svaka reakcija koja pokazuje kako cilj nije ostvaren, poput dobroga raspoloenja, normalnoga kretanja te obavljanja kuanskih i ostalih poslova, kao da utnje nema, izbjegavanje svakoga oblika komunikacije, pa i pisanja poruka,

izlaenje iz kue bez objanjenja itd., moe dovesti do prestanka agresije i ponovna komuniciranja, a time moda i do poboljanja odnosa. Ljudi se razlikuju po svojoj sklonosti agresivnome ponaanju, koje je ee kod mukaraca, nego kod ena jer se nekako smatra drutveno prihvatljivijim. Treba, meutim, rei kako su ene takoer esto agresivne, ali ee verbalno nego fiziki, pa se tako njihova agresija esto i manje primjeuje iako je i te kako prisutna. Na primjer, majke koje su prikriveno agresivne prema svojoj djeci, esto ih kritiziraju, uporno ih usporeuju s drugom djecom koja su u svemu bolja, uspjenija, ljepa i pametnija i tako im onemoguavaju da razviju samopouzdanje i samopotovanje. Takve ene na slian nain mogu se ponaati i prema svojim muevima kojima stalno prigovaraju kako zarauju manje od mueva njihovih prijateljica ili susjeda ili kolega na poslu, to je takoer oblik agresivna ponaanja. Iako postoje oni koji bre i lake postaju agresivni, koje e i manji povodi navesti na agresivno ponaanje, i kod tih ljudi pokazivanje agresije ovisi o tome kome bi ta agresija trebala biti upuena. I najvei agresivci procjenjuju prema kome mogu, a prema kome ne mogu biti agresivni, to znai kako i oni mogu, ako to smatraju uputnim, kontrolirati svoju agresiju pa su isprike poput: A to ja tu mogu kad sam takav, ili Nije on kriv, ne moe si pomoi, samo oblik zavaravanja drugih (Nisam se mogao svladati. Pao mi je mrak na oi. Imao sam utu minutu), ili oblik samozavaravanja (Znam ja njega, ne bi on ni mrava zgazio. Takav mu je temperament). esto se dogaa da osoba koja je procijenila kako bi njezina agresija usmjerena na nekoga nadreenoga ili jaega od nje mogla biti loe primljena, reagira agresivno prema svome podreenom ili nekome od svojih ukuana. Tako nastaje poznati primjer lanane reakcije kad direktor ukori podreenoga, ovaj doe kui i napadne enu, ena se izvie na dijete, dijete ode i udari maku. Takva agresija naziva se pomaknutom ili premjetenom agresijom jer je dolo do zamjene pravoga cilja agresije nekim drugim manje opasnim ciljem ili ciljem kojega se agresivna osoba ne plai. Iako nema sumnje kako je agresivno ponaanje u veini sluajeva neprilagoeno ponaanje i drutveno nepoeljni oblik ponaanja, ima situacija u kojima je ono jedino to nam preostaje kako bismo sauvali vlastito samopotovanje, pa se tako dogaa da s vremenom rtve agresije i same postaju agresivne Postoji, dakako, i agresija kao drutveno prihvatljiv oblik ponaanja ako je, na primjer, rije o zatiti zlostavljena djeteta, ene ili starca koji se ne mogu sami obraniti od nekog agresivnoga ponaanja, a osoba koja ih zlostavlja razumije samo jezik sile. Ipak, nema sumnje kako je agresija - ak i kad je drutveno opravdana - nepoeljni oblik ponaanja jer uvijek u agresivnim razmjenama netko ne samo to strada, ve i ui agresiju kao oblik ponaanja. O neuspjesima Posebnu prilagodbu zahtijevaju i neuspjesi s kojima se tijekom ivota svi mi moramo nositi na raznim podrujima ivota. Neuspjeh u poslu, ljubavi ili nekim

meuljudskim odnosima, u pravilu, nas ivotno ne ugroava pa ga ne bismo trebali smatrati stresom, unato modi kako se danas sve to nam smeta svrstava pod taj naziv. Moda stres zvui bolje nego neuspjeh, ali za nau prilagodbu na ono to nam se dogodilo, najbolje je koristiti to toniji naziv. Ali kako god ih nazvali, neuspjesi su neizbjeni dio ivota. ovjek moe mnogo puta ne uspjeti ostvariti to je naumio, ali neuspjenom osobom postaje tek kad za to poinje kriviti nekog drugog. John Burroughs Neuspjeni, kao i uspjeni moemo biti na raznim podrujima ivota, kao to su kolovanje, posao, odnosi s drugim ljudima, zarada i tomu slino. Ljude najvie pogaa neuspjeh u onome do ega im je najvie stalo, a kao to znamo, ti prioriteti se mijenjaju ovisno o ivotnoj dobi u kojoj se nalazimo. Ovisno o ivotnoj dobi, ali i o naim motivima i vrijednostima, mijenjamo i ivotne ciljeve uz koje se uvijek veu i oekivanja o mogunosti njihova ostvarivanja. Upravo o tim oekivanjima ovisi na doivljaj uspjeha ili neuspjeha. Ako smo neto i postigli, ali to je znatno nie od onoga to smo oekivali, osjeat emo se neuspjenima, dok e se istodobno netko drugi objektivno slinoga postignua, moda osjeati iznimno uspjenim jer su njegova oekivanja bila znatno manja. To drugim rijeima znai kako je neuspjeh, kao i uspjeh esto relativan jer se mjeri oekivanjima koja smo imali, a koja su mogla biti previsoka. Treba, meutim, odmah napomenuti kako preniska oekivanja, koja s lakoom i uspjeno ostvarujemo, ne dovode do doivljaja uspjeha, barem ne tolikoga kao velika oekivanja koja smo uspjeli ostvariti. Oigledno postoje dvije strane medalje i u uspjehu i u neuspjehu pa tako imamo vei doivljaj uspjeha kad smo neto postigli teko, u to smo morali uloiti mnogo truda i znanja, nego ako nam je neto "samo palo u krilo," gotovo bez nae zasluge. To, zapravo, znai kako nae zadovoljstvo, pa i srea, uvelike ovisi o trudu koji ulaemo da bismo ju postigli. Ali, kao i svaka tvrdnja koja bi trebala vrijediti za sve ljude, i ova vrijedi za neke manje, a za druge vie. Mnogi ljudi, naime - moda bi bilo bolje rei, veina ljudi - imaju sklonost uspjehe pripisivati sebi, a neuspjehe okolnostima, srei, sudbini, drugim ljudima. Svi mi znamo studente koji kad padnu na ispitu, za taj pad krive loe raspoloenje profesora, nepovoljne vremenske uvjete, umor, prehladu, galamu s hodnika koja im je remetila koncentraciju, sve drugo i sve druge - osim sebe. Jednako tako svi znamo ljude koji su nekim udnim putovima doli do poloaja ili moi, ali to pred sobom i pred drugima pripisuju svojim iznimnim sposobnostima i/ili znanjima. Takve su reakcije kratkorono zapravo zatitni mehanizmi koji nam omoguavaju da se ne suoimo bilo s vlastitim neradom (student), bilo s injenicom da smo "vezama" ili novcem doli do poloaja (politiar). Dugorono nam takvi "manevri" koje provodimo sami sa sobom onemoguavaju dobru prilagodbu koja bi s jedne strane znaila pretvaranje

neuspjeha u uspjeh, a s druge skromnost u nezasluenu uivanju u uspjehu i rad na tome da ga i zasluimo svojim djelovanjem. Kad je rije o tkanici koju izraujemo, to bi znailo kako emo uz veu cijenu dobiti konac ljepih boja ili upravo one nijanse koje su nam potrebne za uzorak koji izraujemo, dok emo za manju cijenu dobiti konac s kojim emo dodue moi tkati, ali to tkanje nee biti tako lijepo i tako trajno. Kad je rije o nastojanju da se ne suoimo s pravim uzrocima neuspjeha i uspjeha, takva e nastojanja u tkanju naega ivota dovesti do neprikladna arenila ili neusklaena uzorka, koji nam se jednoga dana ba i nee sviati. O suoavanju s neuspjehom U nainu na koji emo se nositi s neuspjehom, takoer, meu ljudima postoje velike razlike. Taj nain s jedne strane ovisi o tome na kojemu smo podruju ivota doivjeli neuspjeh, a s druge strane o naim dosadanjim nainima suoavanja s neuspjehom, naim sposobnostima i osobinama linosti, ali svakako i o okolnostima te okruenju u kojemu ivimo. Okruenje u kojemu ivimo odreuje kulturalne norme koje odreuju prihvatljive i neprihvatljive naine ponaanja. Ako smo, na primjer, doivjeli neuspjeh u ljubavi, pa nas je ostavio partner s kojim smo proveli odreeno vrijeme i nadali se kako bi ta veza mogla biti zauvijek, tada e nae suoavanje s tim neuspjehom ovisiti i o naemu spolu. Mukarci, naime, imaju, iako su se mnoge norme i uobiajeni naini ponaanja promijenili, jo uvijek veu slobodu u traenju i odabiru nove partnerice, dok ene uglavnom moraju pasivno ekati da ih netko odabere. Bolje prilagoene osobe, neovisno o spolu, shvatit e taj neuspjeh kao pojedinani dogaaj koji pokazuje kako taj odnos koji se raspao nije mogao opstati, to ne znai da neki budui odnos nee biti bolji, uspjeniji, trajniji, ljepi itd. Pri tome, umjesto da za sve krive partnera koji ih je napustio ili partnericu koja je otila, nastojat e razmiljanjem doi do vlastitih pogreaka koje su poinile u toj vezi kako bi ih mogle izbjei ubudue. Padni sedam puta, ustani osam. Japanska poslovica Manje prilagoene osobe protumait e taj neuspjeh kao znak njihove manje vrijednosti, nesposobnosti da odre odnos, nagovjetaj kako im to nikada u ivotu nee uspjeti i tomu slino. Neprilagoene osobe najee za neuspjeh veze krive iskljuivo partnera pa su tako osuene da u svakoj novoj vezi ponavljaju iste pogreke, ne uviajui kako su i same pridonijele neodrivosti odnosa koji se raspao. Neprilagoeno ponaanje zajedniki naziv za oblike ponaanja koji
proizlaze iz nesposobnosti pojedinca da na primjereni nain udovolji

zahtjevima fizike, profesionalne ili socijalne okoline u kojoj ivi. To mogu biti i oblici doivljavanja i ponaanja koji u pojedincu i/ili njegovoj okolini izazivaju toliko neugode da zahtijevaju strunu pomo Neprilagoeno ponaanje, zapravo, jedan je kraj kontinuuma na ijemu se drugomu kraju nalazi prilagoeno ponaanje, tj. ponaanje koje odgovara dobi, spolu i statusu osobe te situaciji u kojoj se pojavljuje.
Osim o prilagodljivosti, suoavanje s neuspjehom ovisi i o osobinama linosti, kao to su emocionalna stabilnost, emocionalna zrelost i optimizam, ali i o nizu drugih koje u raznim kombinacijama openito pogoduju boljoj sposobnosti prilagoavanja. U naelu, lake se nosimo s neuspjehom na poslu ili u kolovanju, dakle, u aktivnostima koje su vie u naim rukama ili, drugaije reeno, koje manje ovise o nastojanjima i reakcijama drugih ljudi, a gotovo iskljuivo o naoj motivaciji za posao, sposobnostima, znanju i uloenome trudu. Na tim podrujima ivota jednostavnije je neuspjeh pretvoriti u uspjeh pa je stoga i prilagodba na te neuspjehe jednostavnija. Osim toga, ako ustanovimo kako nam za neko zanimanje ili za neki posao nedostaju sposobnosti, dodatnim obrazovanjem moemo se osposobiti za neko drugo zanimanje ili neki drugi posao. U suoavanju s neuspjehom koji smo doivjeli mnogo nam moe pomoi potpora drugih ljudi ako smo, dakako, spremni priznati im svoj neuspjeh, i potraiti pomo. O suoavanju s uspjehom U naelu, svima se ini samim po sebi razumljivim da treba znati nekako se nositi s neuspjehom ili s tim doivljajem na neki nain izii na kraj, ali mnogo manji broj ljudi uvida kako treba znati nositi se i s uspjehom. S tom injenicom moemo se sresti gotovo na svakomu koraku; mlade djevojke koje su odjednom postale zvijezde esto se poinju ponaati potpuno neprilagoeno pa postaju umiljene, pune sebe i svoga nenadanoga uspjeha. Slino se dogaa i mnogim ljudima koji s nekoga uobiajenog, mahom skromnoga posla, odjednom zabljesnu na politikome nebu. Neosposobljeni za posao koji bi trebali obavljati, nepripremljeni za javne nastupe i javne izjave, vrlo brzo mogu se nai u alama koje se prepriavaju u kafiima. U oba primjera rije je o uspjehu koji je na neki nain pao s neba pa osobe kojima se to dogodilo nisu za to bile primjereno pripremljene. Najbolji primjer kako i uspjeh zahtijeva posebnu prilagodbu daju nam ljudi koji su osvojili glavni zgoditak na lutriji ili u nekoj igri na sreu. Veina u potpunosti se izgubi, promijeni ponaanje, udalji se od dotadanjih prijatelja i znanaca, napusti posao, na brzinu potroi novac s nekim novim prijateljima i ubrzo su financijski tamo gdje su i bili, samo bez ljudi kojima su bili okrueni nekada. To se, primjerice, ne dogaa ljudima koji su svojim radom ostvarili odgovarajui uspjeh. Oni zbog toga ne gube glavu i u pravilu ostaju kakvi su i bili - predani svome radu i stvaranju.

Oaravajua obuzetost O ljudskoj srei govorili su mnogi filozofi, a u novije vrijeme i psiholozi, koji se sve vie bave ispitivanjem ljudi zadovoljnih svojim ivotom i koji sami sebe smatraju sretnima, da otkriju kako to ine ti ljudi ili na emu se temelji taj doivljaj psiholoke dobrobiti ili zadovoljstva ivotom. U tim ispitivanjima psiholozi su usmjereni na izvore zadovoljstva, na primjer, na pozitivna iskustva i pozitivne emocije, individualne razlike u ljudskim snagama i vrlinama, kao i svemu onome to za razne ljude ivot ini vrijednim ivljenja. Sve to ispituje se na razini pojedinca, na razini skupina (npr. obitelji), te na razini zajednice, dakle drutva u cjelini. Ispitivanja zadovoljnih pojedinaca pokazala su kako njihova psiholoka dobrobit, to je jo jedan naziv za zadovoljstvo ivotom, ima est sastavnica. Te sastavnice ili komponente su: 1. 2. 3. 4. 5. 6. samoprihvaanje pozitivni odnosi s drugim ljudima osobni rast i razvoj postojanje ivotnoga smisla kompetentnost autonomija
1. Samoprihvaanje znai, kao to smo to ve spomenuli na vie mjesta, prihvaanje samoga sebe i mogunost da se sami sa sobom dobro osjeamo, iako smo svjesni svojih ogranienja. To znai da od sebe neemo oekivati savrenstvo, kako emo sebi oprostiti povremene pogreke ili propuste, da emo sami sa sobom biti strpljivi i prema sebi snoljivi. 2. Pozitivni odnosi s drugim ljudima Ljudi openito tee uspostavljanju i odravanju toplih i skladnih meuljudskih odnosa, iako i tu postoje velike individualne razlike. Tako su nekima u njihovoj osobnoj hijerarhiji najvaniji upravo meuljudski odnosi pa e takve osobe u njihovo odravanje uloiti mnogo truda, mnogo razmiljanja i mnogo emocija. U dobre meuljudske odnose pripadaju naklonost, razumijevanje i povjerenje, a kako bismo sve to mogli nekome pokazati, moramo se s tom osobom viati, uti, razgovarati, tj. njegovati postojei odnos. Ljudi esto oekuju od drugih da im se jave, pitaju ih kako su, to im se u ivotu dogaa, kako se osjeaju itd., ali sami rijetko kad nalaze vremena za takvo ponaanje prema svojim blinjima, prijateljima ili suradnicima. Idi esto u kuu svog prijatelja, jer korov brzo prekrije put koji se ne koristi. Ralph Waldo Emerson

Bez uzajamnosti i najtopliji odnosi polagano se hlade i postaju sve hladniji. Ima, dodue, mnogo samozatajnih i strpljivih osoba koje dugo podnose zanemarivanje i sebinost pa ustraju u nezadovoljavajuemu odnosu, dok same sebe jednoga dana ne iznenade eljom da iziu iz toga odnosa. Ako nam je stalo do odravanja nekoga odnosa, ne bismo ga nikada smjeli smatrati samim po sebi razumljivim, tj. vjerovati kako e opstati bez ikakva naega truda i panje. 3. Osobni rast i razvoj znai bavljenje sobom, rad na sebi i svojim manama, nedostacima i ogranienjima, ali i na jakim stranama i vrlinama, jer i njih treba odravati i zalijevati. Danas se od ljudi svih struka oekuje da zbog brzoga razvoja tehnologije i velikih promjena koje taj razvoj donosi, svatko u svojoj struci doivotno ui. Ali cjeloivotno uenje o kojemu se danas tako mnogo govori, nije neki novi pojam. Ne postoji narod koji nema poslovice poput nae: ovjek ui dok je iv. Ljudi su oduvijek znali kako im prikupljanje i koritenje ivotnih iskustava omoguava bolje i uspjenije preivljavanje, kao to im to omoguava i trajno stjecanje znanja iz to vie podruja ljudskoga djelovanja. Nemojte se bojati sporog rasta, bojte se samo stajanja na mjestu. Kineska poslovica U osobni rast i razvoj mogu se uvrstiti i stjecanja raznih vjetina i znanja (npr. kuhanje, pletenje, ivanje, popravljanje kuanskih ureaja, uenje stranih jezika, pjevanje u zboru itd.), koji mogu postati hobiji ili nam samo olakati svakodnevni ivot. Openito se pokazalo kako su sretniji i zadovoljniji oni koji imaju vei broj uloga u ivotu pa nisu samo, na primjer, pravnici ili psiholozi, vozai ili poljodjelci, ve i roditelji, supruzi, braa ili sestre, roaci, prijatelji, znanci, susjedi itd. Sto pojedinac ima vie uloga, to je vea vjerojatnost da ga neuspjeh u jednoj od njih (obiteljskoj ili strunoj), nee baciti u crni oaj ili kod njega izazvati osjeaj bespomonosti jer ima drugih uloga (aktivnosti, zanimanja), u kojima je uspjean ili ih moe obavljati. 4. Pronalaenje ivotnoga smisla koje nam preporuuju i filozofi i psiholozi nije za svakoga tako jednostavno, kao to se to na prvi pogled ini. Ljudi koji ive svoj ivot na nain na koji su to inili njihovi roditelji, najee i samo pitanje o smislu ivota smatraju besmislenim. Oni, naime, implicite vjeruju kako je smisao ivota ivjeti normalno, a to normalno znai baviti se onime ime su se bavili roditelji - osnovati obitelj, obavljati svoj posao, odgajati djecu. To ukljuuje, ako je mogue, doekati i unuke, pa smireno otii na onaj svijet. Milijuni ljudi pri tome ne govore o smislu ivota i ne razmiljaju o tome, ve samozatajno, esto uz veliki trud i muku, uredno ive svoje ivote. Ne moe se rei da postoji univerzalni smisao ivota koji bi svima znaio isto, osim ako kaemo kako je svima smisao ivota ivjeti ga to bolje znamo i umijemo. Nekima je smisao ivota ostvariti sve svoje potencijale, kako bi to rekli

psiholozi, da se samoaktualiziraju, drugima je smisao ivota da sve svoje potencijale ostvare njihova djeca. Pronalaenja smisla u ivotu osamljeniki je posao koji svatko mora obaviti sam za sebe. U tom traenju smisla uputno je ne pronalaziti ga u vanjskim stvarima ili drugim ljudima, primjerice, smisao ivota nai u prikupljanju materijalnih dobara, koje nam svaka vea prirodna katastrofa moe odnijeti, ili u osobi bez koje ne moemo ivjeti. To ne znai da nam netko uz koga smo na razne naine emocionalno vezani, ne moe znatno uljepati i obogatiti ivot pa i pridonositi njegovoj smislenosti, ali ako netko ili neto izvan nas postaje na cjelokupni smisao ivota, postoji opasnost da kad-tad ostanemo bez toga smisla. 5. Kompetentnost Ljudi u naelu nastoje oblikovati okolinu u kojoj ive kako bi u njoj mogli ispuniti vlastite elje i potrebe. Takvo djelovanje na okolinu omoguava im kompetentnost u onome to rade i ime se bave pa tako ivotnome zadovoljstvu pridonosi stjecanje znanja i vjetina na raznim podrujima ljudskoga ivota. 6. Autonomija Svi mi, unato potrebi za drugim ljudima i bliskim odnosima, elimo sauvati odreenu autonomiju pri donoenju odluka i voenju ivota. Svatko, ak i kad se savjetuje s blinjima, eli sam donositi odluke o svome ivotu i imati osjeaj kako to ini bez ikakva pritiska ili prinude. Treba odmah dodati kako na to svatko od nas ima pravo ako je istodobno spreman snositi posljedice svojih autonomnih odluka. To je samo jedan od oblika koji tumai utjecaj raznih initelja na nae zadovoljstvo ivotom, to nikako ne znai kako svatko od nas ne moe imati svoj vlastiti model u kojemu su vani neki drugi initelji. Tako, na primjer, postoje ljudi koji svoj ivot ele posvetiti Bogu pa odlaze u sveenike ili asne sestre, kao i oni posveeni stvaranju u umjetnosti ili znanosti. Njihovi ivotni ciljevi razlikuju se od ivotnih ciljeva veine ljudi, a razlikuje se i poredak imbenika koji djeluju na njihovo zadovoljstvo ivotom. Jo o ciljevima Istraivai ljudskoga ponaanja uvijek se ponovno iznenade kad utvrde koliko malo ljudi openito razmiljaju o svojim ciljevima te ih esto postavljaju previsoko ili prenisko, to u oba sluaja onemoguava doivljaj uspjeha pa i sree i zadovoljstva. Iako se na prvi pogled ini neloginim da nas lako postignuti cilj ne ini sretnima, tome je ipak tako. Vrijednost postignutoga cilja, u naelu, to je vea to smo uloili vie truda, muke, ustrajnosti i dovitljivosti kako bismo ga postigli. Na taj nain ostvareni ciljevi daju nam ak osjeaj kako smo se u neemu istaknuli, da to svatko ne bi mogao, to nije sluaj s prilino lako ostvarivim ciljevima. Trebali bismo odabirati ciljeve s kojima se moemo identificirati. Uvijek kad pokuavamo ostvariti neto to nam je nametnuto izvana, a za to nemamo istinsku unutarnju motivaciju, teko emo ustrajati u dugotrajnim naporima koji su potrebni za ostvarivanje ciljeva.

Mi esto odabiremo ciljeve koje odabiru drugi ljudi ili ono to se nosi, pa se tako usmjeravamo na materijalne stvari, mladenaki izgled, izlaske na odreena mjesta, to su ciljevi koji moda dovode do kratkotrajna zadovoljstva, ali nikako do trajnije psiholoke dobrobiti. ivot treba ivjeti u vlastitu vrijednosnom sustavu, a ne onomu koji je trenutano u modi, jer nas tek ostvarivanje ciljeva koji su u suglasnosti s naim vrijednostima dovodi do istinskoga zadovoljstva ivotom. Ja nisam na ovom svijetu zato da udovoljim oekivanjima drugih ljudi, niti smatram da svijet treba udovoljiti mojim oekivanjima. Fritz Pearls Brojna istraivanja zadovoljstva ivotom, kakvoe ivljenja i sree pokazala su kako u odabiru ciljeva nije dobro polaziti samo od vlastitih potreba, elja i vrijednosti jer zadovoljavanje takvih ciljeva ne dovodi do trajnoga ili barem dugotrajnoga zadovoljstva ivotom i doivljaja sree. Trajniji osjeaj zadovoljstva moemo postii ostvarivanjem ciljeva kojima vodimo brigu o potrebama, eljama i vrijednostima drugih ljudi te zajednice u kojoj ivimo. Takvi opi ciljevi, primjerice, mogu biti rad na poboljanju ivota neke socijalne skupine ili zalaganje za zatitu okolia, zatitu ivotinja, poboljanje kakvoe ivljenja u gradu, volonterski rad s djecom s posebnim potrebama, aktivni rad na razvoju civilnoga drutva i niz drugih. U takve ope ciljeve, ije bi postizanje trebalo pridonijeti dobrobiti svih ljudi u nekome drutvu, ulaze, dakako, politiki ciljevi i politike aktivnosti. Rad na takvim opim ciljevima udruuje ljude slinih interesa, sklonosti i motiva, to u pravilu dovodi do iznimno skladnih meuljudskih odnosa i uistinu velikoga zadovoljstva zbog takvog zajednikoga rada. inimo ve dosta zla samim time to ne inimo nita dobrog. Njemaka poslovica Istraivai i autori koji se bave ispitivanjem sree i zadovoljstva ivotom naglaavaju kako srea nikako nije neto to nam se dogaa, da se srea ne pojavljuje kao posljedica sluajnih ili sretnih okolnosti, ne kupuje se novcem, ne osvaja pomou moi. Srea je stanje koje svaki pojedinac treba pripremiti, njegovati i odravati vlastitim trudom. Meutim, svjesni kako u ivotu svakoga od nas ima mnogo toga na to ne moemo djelovati, skloni smo vjerovati da nau sudbinu prije svega odreuju vanjske okolnosti. Pa ipak, svi smo ve doivjeli situacije u kojima smo imali osjeaj kako smo gospodari vlastite sudbine, da je sve pod naim nadzorom. U takvim trenucima osjeali smo se oduevljeno i doivljavali uitak koji smo upamtili gotovo zauvijek. Takve trenutke Mihaly Csikszentmihaly, jedno od slavnih imena u pozitivnoj psihologiji, naziva optimalnim iskustvima. Takav doivljaj ima umjetnik koji stvara svoje djelo,

roditelj kad mu dijete prvi put uzvrati smijeak, kuhar koji priprema neko iznimno jelo. Pri tome je vano istaknuti kako se takvi trenuci ne dogaaju samo u povoljnim, ve i u iznimno nepovoljnim okolnostima, o emu su govorili i nai ratni stradalnici. Najbolji trenuci naih ivota nisu pasivni ili oputajui, iako i ta iskustva mogu stvoriti ugodu. Najljepe i najuzbudljivije trenutke doivljavamo kad svoje tijelo ili um dovedemo do krajnjih granica, pokuavajui postii neto teko, ali vrijedno. Drugim rijeima, optimalno iskustvo neto je to stvaramo sami i zato optimalna iskustva omoguavaju doivljaj kontrole ili doivljaj sudjelovanja u izgradnji sadraja vlastita ivota. Csikszentmihaly je razvio i teoriju optimalnoga iskustva koja se temelji na pojmu oaravajue obuzetosti, koju podjednako doivljavaju mukarci i ene, mladi i stari, kao i ljudi iz sasvim razliitih kultura, kao to su oni odrasli u Japanu, Sjevernoj Americi, Indiji ili Italiji. Oaravajua obuzetost je stanje potpune uronjenosti u odreenu aktivnost,
uz potpuno zanemarivanje svega drugoga i uivanje u onome to na taj nain radimo ili ostvarujemo,. Oaravajuu obuzetost moemo doivjeti na svakome podruju ljudskoga djelovanja, u radu, kao i u aktivnostima slobodnoga vremena, u obitelji, kao i s prijateljima, u samoi i u mnotvu ljudi.
Oaravajuu obuzetost moemo doivjeti u svakoj vrsti posla, u bavljenju najrazliitijim hobijima, od planinarenja do kuhanja, pletenja, izrade djejih igraaka ili kuhinjskoga pokustva. Doivljaj oaravajue obuzetosti nastaje kad zahvaljujui svojim sposobnostima, znanjima i vjetinama vladamo situacijom u kojoj smo prema vlastitu odabiru i s odreenim ciljem. Ali oaravajua obuzetost ne nastaje samo kad neto radimo ili stvaramo, otkrivamo ili uimo. Odnosi s drugim ljudima mogu biti izvorom zadovoljstva i sree, ali i nezadovoljstva i patnje. Odnosi s drugim ljudima u kojima uspijevamo doivjeti oaravajuu obuzetost jako poveavaju nau kakvou ivljenja i nau psiholoku dobrobit. To su, u pravilu, odnosi u kojima postoji odreena emocionalna privrenost, potovanje, povjerenje, razumijevanje i odanost. Takve odnose moemo imati sa lanovima obitelji, prijateljima, suradnicima, ali ako smo otvoreni prema novim iskustvima, tada su takvi doivljaji mogui i s ljudima koje upoznajemo u radu na nekom zajednikome opem cilju. Doivljaj optimalnoga iskustva koji nas potpuno oara i obuzme moemo doivjeti i u prirodi koja ne mora uvijek biti neko spektakularno mjesto, ve livada s prvim proljetnim cvijeem, koju emo jasno doivjeti u svoj njezinoj ljepoti, mirisima, zvukovima ili bojama. Oaravajuu obuzetost moemo doivjeti i u bavljenju naim kunim ljubimcima, koji su kao i mi dio prirode. Komunikacija s psom ili makom, a mnogi tvrde kako to vrijedi i za komunikaciju s jeom i zecom, papigom i kanarincem te mnogim drugim kunim ljubimcima, zaista nas s lakoom dovodi u stanje oaravajue obuzetosti. Prepoznavanje izraza lica vaega kunog ljubimca, igra sa ivotinjom koja vam je potpuno i bezuvjetno odana, za neke ljude jedan je od najkraih putova do oaravajue obuzetosti. Za druge to moe biti

glazba u koju toliko uranjaju da uope ne primjeuju to se oko njih dogaa, knjiga nekoga pisca kojega doivljavaju kao srodnu duu, kuhanje savrene veere za prijatelje. Oaravajuu obuzetost moe postii svatko ako se predano i usredotoeno posveti neemu to ga zanima ili raduje. Sto vie optimalnih iskustava doivljavamo, to e biti vea cjelokupna kakvoa naega ivota i tako emo tim ivotom biti zadovoljniji. Pri tome je bitno da na naemu putu do ivotnoga zadovoljstva moramo sami za sebe pronai i naine uivanja i smisao ivota koji nee ovisiti o vanjskim uvjetima. Taj cilj je laki i tei nego to se to ini na prvi pogled. Laki je jer svatko od nas tu mogunost osamostaljivanja ima u svojim rukama, a tei je jer zahtijeva disciplinu i ustrajnost. Postoje dvije osnovne strategije koje nam mogu pomoi u poboljanju kakvoe ivljenja. Cilj prve pokuaj je mijenjanja vanjskih okolnosti, tako da to vie odgovaraju naim ciljevima, a cilj druge strategije mijenjanje je naina na koji doivljavamo vanjske okolnosti, to e nam omoguiti da ih prilagodimo naim ciljevima. Pretpostavimo da radimo posao koji nam se svia i zanima nas, za koji smo osposobljeni i moemo ga uspjeno obavljati, ali imamo pretpostavljenoga koji sve to nije; nema odgovarajue kvalifikacije za upravljanje, ve je na to mjesto doao po politikoj liniji, nema prikladne osobine linosti pa ne zna postupati s ljudima itd. To su okolnosti koje ne moemo promijeniti, ali moemo se usmjeriti na ono to ovisi o nama, a to je posao koji nam moe biti izvor zadovoljstva. Pri tome neemo se uzrujavati zbog tog pretpostavljenoga, neemo ga ogovarati s drugim djelatnicima, neemo jadikovati zbog svoje loe sudbine, ve emo nastojati zanemariti ga. Ili, ako to ne moemo, pokuat emo nai drugi posao, ali emo prije svega morati to jasnije odrediti svoje prioritete, tj. to nam je vano i to nam poveava zadovoljstvo ivotom. U naemu nastojanju da ivimo to zadovoljnije, trebali bismo ve od rane mladosti traiti svoje izvore zadovoljstva koji e nam trajati cijeloga ivota. Iako ti izvori zadovoljstva i sree mogu, a najee i jesu, biti vezani uz druge ljude, dobro je pronai i izvore sree koji ne ovise o drugim ljudima. Drugi ljudi, naime, na razliite naine postupno odlaze iz naega ivota. Neki odu u druge drave ili na druge kontinente, odaberu zanimanja koja su toliko razliita od naega da se vie uope ne sreemo; neki tijekom razvoja krenu u drugome smjeru pa se vie ne razumijemo, imamo razliite svjetonazore i/ili sustave vrijednosti; neki dou na vlast pa im ta vlast udari u glavu i vie se ne sjeaju ranijih prijatelja. I tako, ma koliko nam znaili drugi ljudi, treba imati izvore ivotnoga zadovoljstva do kojih moemo doi sami ili udruivanjem s ljudima koje do odreenoga trenutka nismo uope poznavali, kao to je to sluaj u akcijama civilnoga drutva, u nekim volonterskim akcijama, pruanju pomoi i tomu slino. Tijekom cijeloga ivota trebali bismo aktivno raditi na svojoj tkanici: odabirati boje niti kojima emo tkati, mijenjati uzorke i prilagoavati ih koncima s kojima raspolaemo u danome trenutku. Najljepi dijelovi tkanja bit e oni koje smo istkali u stanjima oaravajue obuzetosti, a ako smo to jo uspjeli postii

udruujui se s drugim ljudima u nekome obliku rada za ope dobro ili borbe za ljudska prava, onda smo zasigurno pronali neke trajne izvore ivotnoga zadovoljstva i sree.
Usporeivanje s drugim ljudima
"A TO BI LJUDI NA TO REKLI?" O OSUIVANJU DRUGIH LJUDI O ZAVISTI O TOLERANCIJI O SMISLU ZA HUMOR O ZAHVALNOSTI

O oponaanju Svi ljudi socijalna su bia i stoga su manje ili vie ovisna ne samo o nazonosti drugih ljudi, ve i o njihovu razumijevanju, naklonosti, ljubavi, potpori, odobravanju. Ta potreba za odobravanjem esto nas navodi na slijepo oponaanje drugih, u to ne spada samo vanjsko ponaanje - npr. prilagoavanje njihovu nainu odijevanja - ve i usvajanje njihovih obrazaca miljenja, donoenja sudova o drugim ljudima pa postupno i usvajanje cjelokupnoga sustava vrijednosti koji je, moda, sasvim drugaiji od naega. Oponaanje drugih ljudi, koje proizlazi iz nae elje da im se svidimo, pribliimo, postanemo dio njihove skupine ili drutva, uvijek je u biti voenje vlastita ivota prema tuim mjerilima ili tkanje nae ivotne tkanice prema tuemu ukusu. Kad bi takvo oponaanje bilo potaknuto time to smo u tuemu ponaanju odjednom prepoznali neto to nam odgovara, to nam je primjerenije od naega dosadanjeg ponaanja ili kad bi naa elja za oponaanjem drugih bila posljedica naega boljeg upoznavanja samih sebe, tada bi takvo oponaanje bilo dobro i korisno. Ali najee tome nije tako, ve se, osobito u ranoj mladosti, priklanjamo onome to se nosi, to rade drugi, to se drugima svia, to drugi cijene, ne razmiljajui mnogo o tome svia li nam se to uistinu ili se samo na taj nain elimo prikljuiti nekoj skupini ljudi. Kad se ta naa ciljna skupina ponaa u skladu s opeprihvaenim drutvenim normama, tada takvo imitiranje, osobito ako je samo prolazna faza u razvoju mlade osobe, nije neto strano. Ako se, meutim, ta ciljna skupina udaljava od opeprihvaenih naina ponaanja pa se, primjerice, bavi mutnim poslovima, varanjem na ispitima, uzimanjem droga ili prekomjernim opijanjem, onda nas takvo imitiranje moe i trajno otetiti. "A to bi na to rekli ljudi?" esto ljudi i u odrasloj dobi slijepo slijede ponaanje drugih, postavljajui pri svakoj pomisli na neku promjenu svoga ponaanja uvijek isto pitanje: A to bi na to rekli ljudi? ili to e na to rei drugi ljudi? Drugim rijeima, takve osobe ne pitaju se bi li odreena odluka bila za njihovo dobro ili za dobro nekoga drugoga, ima li neko ponaanje smisla jer ih veseli, a nikome ne teti, hoe li im neki korak donijeti radost ili olakanje zbog nekih muka, ve je mjerilo svih mjerila odgovor na pitanje: A to e na to rei ljudi? to e rei ljudi, ne bi dakako trebalo biti odluujue za nae ponaanje, ve bismo trebali uiniti ono to elimo, baviti se onime to nas zanima ili veseli, odjenuti ono to nam se svia i tako redom. Meutim, ako nam je najvanije da ljudi o nama govore dobro, da im se svidimo ili da nas ne primjeuju, jer se niim ne istiemo - i to je u redu. Svaki je izvor sree i/ili zadovoljstva dobar ako ne smeta ili ne teti drugima, naravno, ako dugorono ne teti ni nama samima. Ugaanje veini i oponaanje veine nekome moe znaiti duevni mir ili iznimno ivotno zadovoljstvo. Ima mnogo ljudi koji se niega toliko ne plae kao onoga to e rei ljudi ili to bi ljudi mogli misliti o njima. To moe biti posljedica

onoga to su nauili gledajui i sluajui svoje roditelje, ali i elje da se ne razmilja o svojim postupcima ili odlukama, ve se ti postupci u svakoj situaciji odmjeravaju prema tome to bi rekli ljudi. Takvo ivotno stajalite pojednostavnjuje ivot i zahtijeva od pojedinca manje napora i promiljanja, ali ga i optereuje strahom od svakoga neuobiajenoga ili manje uobiajenoga koraka. Ta jednostavnost ivljenja plaa se mnogim zatvorenim vratima koja neemo otvoriti jer se to ne radi, jer bi Sc drugi udili, zgraavali, osuivali ili pitali to to s nama nije u redu. Od svakih deset ljudi koji govore o vama, devet e rei neto loe, a deseti e rei neto dobro na lo nain. Antoine Rivarol Kad je nekome najvanije od svega to bi rekli ljudi, tada ta osoba dodue katkad i trpi, ali je ipak zadovoljna - jer ljudi, eto, nemaju to rei. Kad, meutim, trpi i pati i eli izii iz neke situacije, ali strepi od reakcija drugih ljudi, tada bi trebala znati kako ljudi o bilo kome govore najvie dva, tri dana, uz kavu, pri sluajnim susretima na ulici, ali da se iskreno i s nekim posebnim interesom uope ne bave drugim ljudima i njihovim ivotom. Ta briga o tome to bi svijet rekao, samo je obmana ljudi koji ive ili ele ivjeti po mjerilima svoje okoline, osloboeni donoenja odluka i razmiljanja o svojim postupcima. Kao mlada djevojka upoznala sam brani par visokokolovanih ljudi koji nisu imali djece i prividno su ivjeli posveeni svome poslu. Stjecajem okolnosti zbliili smo se pa sam imala prigode uti kako se vrlo uljudno vrijeaju, kritiziraju, podcjenjuju i poniavaju. Njihove razmirice katkad bi poprimile takve razmjere da su susjedi, s druge strane bloka u kojemu su ivjeli, mogli sa zanimanjem ili zgraavanjem pratiti njihove sve ee svae ili ih susretati kako ojaenih lica utei hodaju gradom. Onda se jednoga dana proulo kako gospodin X ima "prijateljicu" koju redovito posjeuje, s njom odlazi na putovanja, izlete, etnje gradom. U svojoj mladenakoj naivnosti vjerovala sam kako je to kraj tog munoga braka, punoga ogorenja i negativnih emocija, u kojemu nije postojala financijska ovisnost pa je svatko mogao krenuti svojim putem. Situacija se, meutim, nije mijenjala dulje od desetljea. Mladi ljudi openito su skloni vjerovati kako su stvari crno-bijele te da ih tako treba rjeavati, pa ni ja u tome nisam bila iznimka. Mnogo sam razmiljala o ponaanju tih dvoje ljudi, ne shvaajui to ih dri zajedno i zato svatko ne krene na svoju stranu. A onda sam jedanput, susrevi gospou X, u sasvim usputnu razgovoru na cesti to saznala. Gospoa X, naime, znajui da znam za "prijateljicu" njezina supruga, ponosno mi je rekla: Ta to bi ljudi rekli da sam ga ostavila zbog tamo neke enske! Kako je da je, ja u ii za njegovim lijesom"

ivot koji je, kao u navedenu primjeru, protekao u natjecanju tko e kome ii za lijesom, to je na kraju to troje ljudi uinilo ogorenima, razoaranima, srditim osobama, mogao je protei skladnije, zadovoljnije i ljepe. Usput reeno, gospoa X uistinu je ila za lijesom gospodina X, ali ljudi su se odavno prestali baviti njima, pa je tako njihova pria zanimala druge ljude samo u njihovoj uobrazilji. Svi bismo trebali biti u stanju uvidjeti kako uope nema smisla ivjeti na odreeni nain, samo strahujui od onoga to bi rekli ljudi, jer oni najee ne bi rekli nita ili bi to malo prokomentirali, neki sa zaviu, neki uz osudu, a neki s odobravanjem. Ali kad ljudi o nekome govore i pohvalno, ine to podjednako usput, kao i kad o nekome govore loe; podjednako kratko i sa zanemarivim zanimanjem. Stoga bismo pitanje: A to bi rekli ljudi? trebali postavljati samo tada kada nam to slui kao preac do onoga u to i sami vjerujemo, i to sami mislimo. Najbolja zatita od slijepoga oponaanja drugih ljudi jest prihvaanje samoga sebe, zajedno sa svojom poetnom popudbinom, postojeim sposobnostima, osobinama linosti i sustavom vrijednosti. To, dakako, ne znai kako emo zbog toga to sebe prihvaamo takvima kakvi jesmo, odustati od daljnjega rada na sebi, stjecanja znanja ili slijeenja svojih zanimanja i motiva. Osoba koja smatra kako je podjednako vrijedna, kao i drugi ljudi te da ima pravo biti takva kakva jest, nee imati potrebe oponaati druge ljude ni eznuti da ju prihvate oni od kojih se znatno ili ak bitno razlikuje. Dakako, u svim ivotnim razdobljima postoje trenuci kad ba nismo zadovoljni sami sobom, kad bismo eljeli biti ljepi, pametniji, duhovitiji ili armantniji, ali tako dugo dok su to samo prolazna nezadovoljstva, ona nas mogu samo potaknuti da poradimo na sebi i svome ponaanju kako bismo, na primjer, svojim uljudnim ophoenjem, simpatinom linou ili znanjem osvojili druge ljude. Uvijek kad nas uhvati prevelika samokritinost, trebali bismo se sjetiti injenice kako nema onoga tko je svima lijep, da nema onoga koga svi smatraju armantnim, duhovitim, pametnim ili dobrim, kao to nema onoga koga barem netko ne smatra lijepim i pametnim. Osim toga, sve osobine koje privlae druge ljude samo na prvi pogled mogu se nadomjestiti dobrotom, susretljivou, ugodnim i uljudnim ophoenjem, pouzdanou i nizom drugih trajnih ljudskih vrlina, pa tako nakon ranoga djetinjstva nema mnogo razloga koji bi opravdavali oponaanje drugih ljudi, osim ako je rije o uenju nekih vjetina. O vodoravnom usporeivanju Kao socijalnim biima, meutim, nuna nam je usporedba s drugima kako bismo odredili gdje pripadamo i kakvi smo: bolji, gori ili podjednako uspjeni poput drugih ljudi. Te vodoravne usporedbe s onima na koje sliimo po podrijetlu, dobi, obrazovanju ili zanimanju, branome statusu i drugim svojstvima, olakavaju nam odreivanje svoga mjesta u naemu svijetu. To znai da se usporeujemo sa sebi slinima kako bismo odredili jesmo li uspjeni u svome

zvanju, zaraujemo li dovoljno, imamo li dostatno onoga to ima veina ljudi u ije redove ubrajamo i sebe. Na tom nainu odreivanja vlastite vrijednosti zarauju ne samo modne kue, nego i proizvoai svih novih tehnolokih igraaka, jer ako moji (tko god oni bili), imaju odreenu vrstu mobitela kojim se, na primjer, moe fotografirati, itati svoju elektronsku potu, slati SMS poruke, pretraivati internet, igrati igrice, sluati glazbu i gledati filmove, onda to moram imati i ja iako mi je mobitel, zapravo, potreban samo za telefoniranje. U vodoravno usporeivanje s drugima pripada i usporeivanje po broju i vrsti prijatelja i usporeivanje djece, ako ih imamo, po pameti, znanju, ponaanju, eventualnim talentima, izgledu, slobodnim aktivnostima. To esto dovodi do toga da djeca moraju uiti svirati neki instrument, iako ih to ne zanima, igrati tenis, iako bi radije itala, druiti se s djecom koju ne bi odabrala sama itd. Ljudi esto odreuju stupanj svoga ivotnog zadovoljstva pa i sree na temelju usporedbe s drugima, to je u redu tako dugo dok ih to ne ini nesretnijima nego to bi trebali biti. Drugim rijeima, kad svoju sreu elimo odrediti na temelju usporedbe s vidljivim znakovima tue sree, oslanjamo se preteno na materijalna dobra koja imaju drugi (Nije moj automobil nimalo loiji od njihovoga. I mi stanujemo sasvim pristojno), na usporedbu po osobnom obrazovanju (Nisu oni nimalo obrazovaniji od mene) ili obrazovanju roditelja (npr. I moji roditelji su bili kolovani ljudi) ili (Imam i ja roditelje na selu) nainima provoenja slobodnoga vremena, odgoju djece itd., a sve to polazei od pretpostavke kako je naa srea podjednaka njihovoj ako smo slini po nekima od spomenutih kriterija usporedbe. Za ljude koji svoje ivotno zadovoljstvo i/ili sreu odreuju na takvim i slinim usporedbama te su usporedbe korisne i dobre ako su za njih odabrali odgovarajuu ciljnu skupinu: to jest ljude slina podrijetla, obrazovanja, socioekonomskoga i branoga statusa. Takve usporedbe bit e korisne ako ciljnu skupinu ine oni koji posjeduju ili znaju neto vie ili su u drutvu neto ugledniji od osobe koja se s njima usporeuje, jer time e ju potaknuti na ulaganje veih napora kako bi im se pribliila. Takvo usporeivanje, meutim, bit e manje korisno ako kod osobe koja se usporeuje s drugima izaziva zavist. O okomitom usporeivanju Uz vodoravno usporeivanje s drugima, dakle s onima kojima pripadamo po vlastitu sudu ili odabiru, postoji i okomito usporeivanje s onima koji su po svome poloaju, slavi, po tome koliko su poznati, uspjesima ili imovini daleko iznad nas. Takvo okomito usporeivanje najee se odnosi na usporedbu s elitom (npr. intelektualnom ili stvaralakom), ili s elitom koju ine politiari, bogatai, pripadnici estrade, televizijske zvijezde i tomu slino. Pojedinac od takvoga okomitog usporeivanja moe imati viestruke koristi ako se, primjerice, usporeuje s nekim uzorom ili idealom kojemu tei. Takva usporedba potie na ulaganje dodatnih napora u obrazovanje ili stjecanje nekih vjetina kako bi se to vie pribliio odabranu uzoru. Usporedba s onima koji su mnogo imuniji od nas ili su u nekome drutvu osobito slavni ili po neemu

poznati, moe nam biti od koristi ako uspijemo spoznati kako svi ti ljudi u biti imaju iste probleme, kao i sav ostali svijet. I oni obolijevaju, nesretno se zaljubljuju, ostaju bez svojih blinjih, imaju problema s djecom pa ih, jednom rijeju, bogatstvo i slava ne mogu zatititi od nesrea. Zanimljivo je kako se ljudi da bi odredili stupanj svoje sree ili nesree vie usporeuju s drugima kojima je dobro ili bolje nego njima nego s onima kojima je loije ili tee u ivotu. To vrijedi za vodoravno i za okomito usporeivanje, a oigledno proizlazi iz izreenoga ili neizreenoga stava svakoga od nas kako mi zasluujemo biti sretni ili sretniji od drugih. Taj stav ili neizreeni dojam na neki nain je povezan s pitanjem koje mnogi postavljaju kad ih zadesi neka nesrea: A zato ba ja? U okomito usporeivanje, meutim, trebalo bi uvrstiti i one kojima je gore nego nama, koji ive u neimatini i nose se s tim, ija su djeca teko bolesna, a oni to hrabro i portvovno podnose, one koji su sami teko bolesni ili ive s raznim oblicima invaliditeta, koji njeguju svoje ostarjele ili bolesne lanove obitelji. Posvuda oko nas ima mnogo ljudi koji se ustrajno i samozatajno nose s tekim nevoljama koje su pogodile njih osobno ili njihove blinje. Kada bismo se usporeivali s tim herojima svakidanjega ivota, tada bismo mnogo bolje bili u stanju odrediti pravo mjesto naih problema. PRIA IZ IVOTA
Jedna moja poznanica, koja radi kao profesor u koli, smatra kako je pod golemim stresom i da ima razloga biti silno nesretna jer ima odreenih tekoa na poslu: preoptereena je poslom, prigovara joj ravnatelj kole, jer dobrovoljno ne ostaje prekovremeno raditi s uenicima koji imaju problema u koli. Njezini uenici vole ju i potuju, ali ona je toliko zaokupljena navedenim tekoama, da to nekako stavlja u drugi plan. Pri svemu tome, potpuno je smetnula s uma kako je danas za svakoga srea imati posao, imati vlastiti stan, zdravu, dobru i uspjenu djecu, da je i sama dobroga zdravlja, premda je samohrana majka, djeca imaju oca koji redovito plaa alimentaciju, a ona uz sve to, ima i nekoliko istinskih prijatelja i prijateljica. Kad bi samo svakoga dana pobrojila sve ono to ima dobroga u ivotu (ili kad bi to - struno reeno - osvijestila), trebala bi zapravo biti iznimno sretna. Ovome moram dodati kako je ovdje sasvim sluajno navedena pria profesorice, iako poznajem i lijenike, psihologe, informatiarke i pripadnike drugih profesija koji se ale na identian nain.
Osnovni problem u stajalitu mnogih ljudi jest kako nevolje, nesree i tragedije postoje samo za druge ljude te da se njima nita od toga ne smije i ne moe dogoditi, a kad bi se dogodilo, to bi bila katastrofa i nepravda. Pri tome uope ni trenutak ne pomisle kako se ljudima oko njih dogaaju nepravde i tragedije, koje takoer nisu zasluili niim. Kad bismo svi mi uspjeli shvatiti kako se nesree i nevolje mogu dogoditi svakome od nas, nai brojni problemi izgubili bi na veliini i teini. Time nikako ne elim rei kako bismo svoje zadovoljstvo

ivotom trebali crpiti iz tue nesree, ve kako bismo - shvaajui da nam se svima u svakome trenutku moe dogoditi neto lijepo, ali neto i runo, neto dobro, ali neto i loe - trebali osvijestiti kako mnogi pate mnogo vie nego mi, pa bismo takvim razmiljanjem uspjeli svoje probleme svesti na pravu mjeru. Svatko od nas poznaje nekoga kome su njegovi problemi, na primjer s majstorima koji su loe ili krivo postavili keramike ploice, vea tragedija od bilo kakve velike patnje drugih ljudi. Budui da loe postavljene keramike ploice zapravo uope nisu problem, nego obina, svakodnevna ivotna gnjavaa, svoenje onoga to nam se svakodnevice dogaa na pravu mjeru, uklanja velik broj izvora stresa i nezadovoljstva te pridonosi uspjenijemu rjeavanju svih tih svakodnevnih poslova. Zapravo je alosno kako mnogi ljudi moraju uistinu doivjeti neku teku nesreu ili teku bolest da bi u svome ivotu mogli uspostaviti zdravu hijerarhiju problema i zdrav nain odabiranja ciljeva. Okomito usporeivanje s drugim ljudima na cijelome rasponu ljudskih sudbina, od tragedija do vrhunske uspjenosti, moglo bi nam u tome znatno pomoi. Na alost, mnogobrojni ljudi ne samo to takvu mogunost usporedbe smatraju za sebe neprimjerenom, nego odbijaju svaku mogunost upoznati se s postojanjem tuih nevolja i nesrea. PRIA IZ IVOTA
Kao to je starijim naratajima dobro poznato, u Drugome svjetskom ratu diljem Europe postojali su koncentracijski logori u kojima su bili mueni i ubijani milijuni ljudi zbog toga to su bili druge vjere, nacionalnosti ili drugaijega uvjerenja od onih koji su bili na vlasti. Prema podacima iz nedavno otvorenih arhiva njemake Nacionalno socijalistike partije, takvih rtava bilo je oko 17 000.000, meu kojima i 6 000.000 Zidova. Kad sam jo kao mlada djevojka poela itati o tim zloinima, inila sam to optereena sjeanjima na moje prijatelje iz osnovne kole kojima su u takvim logorima bili ubijeni roditelji ili djedovi i bake, a nekima ak i desetci lanova obitelji. inilo mi se neshvatljivim kako je u vrijeme dok sam se ja kao dijete bezbrino igrala i krenula u kolu, u Europi bilo mogue sustavno ubijati ljude samo zbog njihove razliitosti, da se to dogaalo i u logorima nedaleko od Zagreba i kako se o tome, barem u to vrijeme, zapravo uope nije govorilo. S vremenom su se poele pojavljivati strane slike spaenih logoraa, velikih gomila mrtvih ljudskih tijela, i meni se inilo kako bismo svi trebali o tome razgovarati, itati sve to je o tome napisano, u svakoj prigodi i na svakome mjestu osuivati te strahote i svim snagama pokuati shvatiti kako je to uope bilo mogue, a sve s ciljem da se to vie nikada ne ponovi. Meutim, uporno sam u tim svojim nastojanjima nailazila na ljude koji o tome nisu htjeli znati nita, nikada razgovarati, koji ni za to ne bi pogledali film takvoga sadraja, "jer ih to uzrujava, pa gase televizor", i koji bi na moj pokua, da ih uvjerim kako je naa dunost o tome itati, govoriti i raspravljati; ako su milijuni ljudi morali to proivjeti ili na taj nain umrijeti, onda najmanje to mi moemo uiniti jest da o tome govorimo, piemo,

pouavamo djecu i na svaki mogui nain pokuavamo sprijeiti da se to ikada vie ponovi. Tada sam u naoj nedavnoj prolosti opet vidjela sline slike iz logora koje su osnivali svi sudionici ratova na ovim prostorima. I opet sam ula ljude koji govore: "Ja to ne gledam" "Mene to uzrujava" "Neu o tome sluati", ili ak: "Pitanje je je li to ba bilo tako", i shvatila sam zato je tako teko izbjei ponavljanje nekih uasa iz povijesti ljudskoga roda. Mnogi, naime, ne ele ni znati za njihovo postojanje, smatrajui, osjeajui ili vjerujui kako je to namijenjeno samo "onima drugima".
Sva ljudska bia imaju manju ili veu sposobnost zamiljanja pa bismo to svi trebali to ee koristiti, smatrajui pri tome same sebe jednakovrijednima s ostalim ljudima, pa tako i jednako ranjivima na mogue nevolje i nesree. Takvo razumijevanje naega poloaja u svijetu osposobilo bi nas za realistinije sagledavanje vlastitih tekoa ili problema, a time nam i otvorilo jo jedan novi put do ivotnoga zadovoljstva i sree. O ogovaranju U usporedbe s drugima esto spada i jedan od nepoeljnih oblika bavljenja drugim ljudima, a to je zavirivanje u njihov ivot kako bismo ih u razgovoru sa svojim prijateljima ili znancima mogli ogovarati. Pri tome zaboravljamo poznatu injenicu kako e oni s kojima ogovaramo druge, odmah nakon to se rastanemo, ogovarati nas. Ogovaranje je, meu ostalim, takoer oblik usporedbe s drugima jer se nekako podrazumijeva da se ono to drugima zamjeram i zbog ega ih ogovaram, ne odnosi na mene. U ogovaranju esto postoji potreba umanjiti druge kako bi uzdigli sebe, a esto sadraj ogovaranja upuuje na ono na emu nekome zavidimo. Tako su, na primjer, ljudi koji i sami ive u nekom ljubavnome trokutu ili bi to rado uinili, ali se ne usude, silno skloni osuivati druge zbog takvoga ponaanja. To esto ide tako daleko da su spremni upozoriti suprugu ili supruga na branu nevjeru partnera, a sve u obliku neke velike moralnosti. O osuivanju drugih Prije nego to sami sebi uzmemo pravo osuivati neiji nain ivota ili odluke koje netko donosi u svom privatnome ivotu, trebali bismo sebi postaviti neka pitanja, primjerice: Odakle meni to pravo osuivati kako netko ivi ? Svatko vodi svoj ivot kako zna i umije i nije u redu o tome donositi sudove, a ponajmanje razmjenjivati ih s drugim ljudima. Osim toga, svatko ima pravo ivjeti onako kako eli ako time ne teti nekome drugome. Kad je rije o privatnome ivotu dvoje ljudi, ta teta, ako uope postoji, njihov je privatni problem kojim se ne bi trebali baviti drugi ljudi. Ima mnogo brakova koji postoje i opstoje samo zato to u njima jo netko ivi i sudjeluje ili koji zbog toga sudjelovanja nisu ni gori ni bolji nego to bi bili inae.

Ne smeta li me u tome ponaanju koje osuujem upravo injenica kako bih se i sama rado tako ponaala, ali nemam hrabrosti ili mogunosti? Mnogi u svojim ogovaranjima i osuivanjima drugih ljudi bave se upravo onim to njima u ivotu nedostaje: nekom tajnom vezom, nevjerom, naputanjem partnera pa ponovnim vraanjem. Cesto, na primjer, dobre prijateljice savjetuju enu ili supruga, iji brak one procjenjuju nedovoljno dobrim, da izie iz te situacije ili su ak spremne upoznati prevarenu osobu s time to se dogaa u njezinu braku. Takvo bavljenje drugim ljudima nikada nije dobronamjerno, zapravo, zloudno je i uvijek tetno kako za one o kojima je rije, tako i za osobu koja to ini. Ljude treba pustiti da svoje ivote ive u miru, a treba im pomoi samo ako to trae od nas i ako smo sigurni da emo, pruajui im pomo, nastojati to uiniti u skladu s njihovim, a ne naim vrijednostima. To drugim rijeima znai kako ne bismo trebali pokuati voditi niiji ivot, ve prijatelju ili prijateljici kojoj je teko pomoi svojom nazonou i odanou. Imaju li drugi ljudi pravo na drugaiji nain ivota od onoga kojim ja ivim ili koji ja odobravam? Svakako da imaju i nitko od nas nema pravo nametati drugima svoj nain ivota ni svoje moralne vrijednosti. U svakome drutvu postoje neka moralna pravila i norme koje vrijede za sve, a postoje i ona koja se preutno smatraju doputenima ako se odnose samo na ljude koji su ukljueni (npr. brana nevjera). U drutvu u kojemu je opi sustav vrijednosti uruen pa se dogaa mnogo toga to bi se nekada (opravdano), nazvalo pljakom, kraom, pronevjerom, postupno sve postaje doputeno. Ljudi se vie ne srame ako ih uhvate u nekoj takvoj radnji, niti se njihova okolina nad time zgraa, pa ipak i nadalje postoje oni koji se bave tuim privatnim ivotom i nalaze vremena osuivati ponaanja svojih blinjih. To, svakako, nije jedan od putova do ivotnoga zadovoljstva i sree i tim putem zasigurno ne idu ljudi koji s radou ive vlastiti ivot. Kad osuujete druge ljude, vi ne donosite sud o njima, ve o sebi. Wayne Dyer Na alost, na mnogim putovima koji nas mogu voditi do razliitih izvora zadovoljstva nalaze se barijere koje smo u obliku pogrenih vjerovanja i uvjerenja tamo postavili sami. Meu njima su uz razliite negativne emocije i stajalita poput zavisti i netolerancije, predrasude i stereotipi na temelju kojih, meu ostalim, svrstavamo ljude u skupine koje neto "zasluuju" ili "ne zasluuju". O zavisti Zavist spada u neugodna uvstva koja su uvijek potaknuta naim usporeivanjem samih sebe s nekim drugim, kojega obino smatramo sretnijim, uspjenijim, ljepim, bogatijim ili obdarenijim neim to bismo rado imali sami. Zavidan ovjek esto se satima i danima bavi drugim ljudima, uvjeren kako je

uasno nepravedno to su oni u neemu bolji od njega ili imaju neto to bi elio imati on. Zavist Neugodan osjeaj kako netko ima neto to bismo trebali imati mi ili
neto to po naemu sudu nije zasluio. Zavist je sloeno uvstvo u kojemu kognitivnu komponentu uglavnom ini usporeivanje s drugima i pronalaenje razloga zato nije u redu da oni imaju neto to nedostaje nama. uvstvena komponenta slina anksioznosti po tome to izaziva (ovisno o intenzitetu), nelagodu, nemir, ogorenje, nesnoljivost, potom i sve popratne pojave neugodnih uvstava.
Zavist je esta pojava koja s jedne strane proizlazi iz precjenjivanja ili podcjenjivanja osobe koja ju doivljava, a s druge strane vjerojatno je dobrim dijelom i nauena. Osobe koje se precjenjuju, smatraju kako svi drugi u svemu i u svakome pogledu zasluuju manje od njih. S obzirom na to da su manje vrijedni, ostali ljudi trebali bi biti manje cijenjeni i voljeni, manje sretni i zadovoljni, manje uspjeni i imuni od zavidnika. ak i kad nisu akutno zavidni, ti ljudi esto se i pred drugima pitaju kako je mogue da tamo neka bezvezna osoba ivi tako sretno i zadovoljno. Osobe koje se podcjenjuju, esto su zavidne zbog osjeaja nesigurnosti i straha kako nikada ni u emu nee biti uspjene, a eto, tamo neki, koji ba i nisu toliko bolji od njih, ive tako sretno. Zavist se esto ui ve u ranome djetinjstvu i to prije svega od roditelja koji pred djecom esto jadikuju zbog tue sree ili nepravde koja vlada svijetom. Primjedbe poput: Kakva je to nepravda da ti ljudi imaju toliko novca, a uope ne znaju to bi s njima poeli, ili Ona mala, od ovih preko puta, djeluje kao da je zaostala unato svemu u to su je odjenuli, pokazuju djeci kako je sasvim u redu runo govoriti o drugim ljudima jer imaju neto to nije dostupno nama. Zavist je prividno potpuno beskorisno uvstvo, osim ako ju shvatimo kao negativni poticaj koji pojedinca motivira da neto uini i postigne, samo kako bi se izjednaio s drugima ili bio bolji od njih. To zasigurno nije najbolja mogua motivacija, ali i takva moe dovesti do odreenoga uspjeha. Problem nastaje tek kad osoba koja se zbog zavisti namuila da neto postigne, shvati kako opet postoji mnogo onih koji su u neemu bolji ili imaju neega vie od nje. Zavidni ljudi svojom zaviu truju odnose s drugim ljudima i optereuju svoje psiholoko pa i tjelesno funkcioniranje. Svaki zavidnik usmjeren je na briljivo praenje onih kojima zavidi, na pronalaenje razloga zbog kojih oni ne zasluuju ono to imaju. Zavidne osobe ne mogu se suzdrati u pokazivanju svoje zavisti ak ni u odnosima s prijateljima, pa tako prije ili kasnije ostaju i bez prijatelja, ime sami sebe osiromauju za jedan od vanih izvora sree i ivotnoga zadovoljstva. Budui da je zavist sloena emocija, koja ima svoje poznate i upravo opisane izvore, svaka zavidna osoba moe se i sama boriti protiv te emocije. Jedan od putova jest da se manje bavi onime to drugi imaju ili nemaju, u emu su bolji ili

gori od nje, a vie onime to zanima nju samu, veseli ju ili ini sretnom. Drugi put racionalno je postavljanje bitnih pitanja, primjerice: to je u mome ivotu loije, tee ili mukotrpnije, samo zato to je netko drugi sretniji od mene ? Bi li moji konkretni problemi ili nevolje bili manji ako bi ih imala i odreena osoba, kojoj ba zavidim? Bi li meni bilo ita bolje u ivotu ako bi nekoj odreenoj osobi, kojoj na neemu zavidim, krenulo loe? Ne bih li i ja ivjela u boljemu svijetu ako bi me, umjesto to me mui, veselila tua srea ? Svatko bi samome sebi trebao pokuati osvijestiti injenicu kako je na ivot na mnogo naina povezan sa ivotom drugih ljudi, da svi zajedno inimo univerzalno tkanje ivota na ovome planetu, ali kako pojedinana srea ili nesrea, injenica na primjer da je netko u braku, a mi nismo, nije uvjetovana time to je osoba XY, zbog koje se izjedamo od zavisti, nala svog ivotnoga suputnika pa upravo zbog toga to nije uspjelo nama. Zavist nam ni na koji nain ne moe pomoi da zadovoljnije i sretnije ivimo, ali izostanak zavisti, moe nas uiniti ne samo boljim ljudima, ve i onima koji e biti zadovoljniji sami sobom i drugim ljudima. Stoga nemojte biti zavidni drugima. Mnogi trenuci sree na kojoj ste zavidni vrlo skupo su plaeni, moda skuplje nego to biste to bili spremni platiti vi. Iako se na prvi pogled ini kako bi nam u tome mogla pomoi i vea snoljivost; jer tolerantni ljudi nisu zavidni ili obrnuto, kako su zavidni ujedno i netolerantni; istraivanja psihologa su pokazala kako izmeu zavisti i tolerancije ne postoji povezanost. ini se kako je tu rije o pojavama koje mogu postojati usporedno pa tako tolerantna osoba moe podnositi postojanje onih kojima je zavidna, kao to netolerantna osoba, koja ne prihvaa injenicu kako bi svi ljudi trebali imati ista temeljna ljudska prava, nee tolerirati neke ljude, iako im uope ne zavidi. O stereotipima i predrasudama Postojanju zavisti, meutim, mogu pogodovati predrasude - ako smatramo kako, primjerice, manje obrazovani ljudi ne bi smjeli ivjeti bolje od vie obrazovanih, ili da osobe ispodprosjene inteligencije ne bi smjele, ma koliko radile, zaraivati vie od iznadprosjenih osoba, onda e nas u susretu s takvim pojedincima zasigurno poeti muiti i zavist.
situacijama, osobama, skupinama ljudi ili idejama. To je, zapravo, poopavanje kojim se zanemaruju razlike meu ljudima. U nas su, primjerice, esti stereotipi o ljudima iz pojedinih dijelova Hrvatske pa se tako Zagorci uvijek neto meusobno sude ("mejai"), mladi su Dalmatinci svi "galebovi", Slavonci misle samo o dobrome jelu itd.
Stereotipi Rigidna, pristrana miljenja, stavovi ili uvjerenja o nekim

Stereotipi i predrasude dio su inventara svakoga od nas neovisno o tome koliko smo uvjereni u to kako to ne vrijedi za nas. Stereotipi koje smo, kao i predrasude nauili to od roditelja, to od vrnjaka i sredine u kojoj smo odrasli, pomau nam u brzome svrstavanju ljudi koje smo tek sreli i o kojima nita ne znamo. esto ve na osnovi nekoga naglaska u govoru zakljuujemo odakle osoba dolazi i time aktiviramo stereotip koji imamo o ljudima iz toga dijela nae zemlje. Ako ujemo da je netko profesor, skloni smo pomisliti kako je sklon dranju predavanja i u privatnome ivotu, da je vjerojatno dosadan i umiljen, iako sve to uope ne mora vrijediti za osobu koju smo upravo upoznali. Budui da smo stereotipe, kao i predrasude najee stekli ve rano u ivotu, najee se njima koristimo bez mnogo razmiljanja, automatski, pa tako esto sami sebi oduzimamo mogunost upoznati zanimljive ljudi koji bi nam, moda, uistinu mogli uljepati dan ako ne i ivot. Mnogo je loija situacija s predrasudama koje su esto, zaista, zloudne i pogibeljne za one prema kojima ih gajimo. Upravo su predrasude izvor i temelj diskriminiranja ljudi samo zato to pripadaju odreenoj skupini ili imaju neka obiljeja po kojima se razlikuju od veine. Predrasude Unaprijed stvoreni sudovi ili neutemeljena i neopravdana
uvjerenja o nekome ili neemu, koja imamo o svim pripadnicima neke skupine ili kategorije ljudi (npr. pripadnicima nekoga naroda ili vjere, enama ili invalidima). Predrasude imaju snano izraenu emocionalnu komponentu, koju ine negativna uvstva odbojnosti i nesnoljivost Na razini ponaanja predrasude su povezane s izbjegavanjem, agresijom i diskriminacijom.
Zbog snanih negativnih emocija predrasude se uporno odravaju ak i ako ljudi osobno imaju mogunost uvjeriti se u njihovu netonost. Negativne emocije potiu nas na izbjegavanje ljudi prema kojima imamo predrasuda, a upravo zbog toga izbjegavanja ne moemo ih bolje upoznati i uvjeriti se u netonost predrasuda. Odravanju predrasuda pridonosi i nain obrade socijalnih informacija. Mi lake prepoznajemo i bolje upamtimo ponaanja koja su u skladu s naim predrasudama pa kad ih uoimo, najee sami sebi kaemo: Pa znala sam ja da su oni svi takvi. Istodobno najee uope i ne primjeujemo ponaanja koja nisu u skladu s naim stereotipima i predrasudama. Predrasude silno tede vrijeme, one vam omoguavaju stvaranje miljenja bez muke oko prikupljanja injenica. Ambrose Bierce Predrasude se tako teko mijenjaju te e mnogi pojedinci koji, primjerice, imaju odreenih predrasuda prema osobama s invaliditetom ili Romima ili bilo kojoj drugoj skupini ljudi, ak i ako su imali mogunosti poblie upoznati neku osobu iz takve skupine i osobno se uvjeriti kako se ne ponaa u skladu s uvrijeenom predrasudom, sve to odbaciti jednostavnom tvrdnjom kako je rije o iznimci. Iza toga uvijek slijedi neka varijanta opega suda o toj skupini ljudi,

primjerice: "Ali svi su oni teki i komplicirani", ili "Ni na koga od njih ne moe se osloniti". Iako svi imamo neke predrasude, te predrasude nisu sve podjednako zloudne i tetne za ljude s kojima dolazimo u dodir. Primjerice, predrasuda kako se starije osobe ne bi smjele zaljubljivati ili zabavljati plesom, nije posebice opasna ako se onaj koji ima takvu predrasudu aktivno ne bori protiv takvoga ponaanja starijih osoba, ve ga samo, manje-vie u sebi, smatra neprikladnim. Ali predrasuda kako mladi ljudi razliite narodnosti ne bi smjeli ulaziti u brak ili predrasuda da ljudi homoseksualne spolne orijentacije ne bi smjeli biti uitelji ili nastavnici, mogu biti pogubne za ivot tih ljudi. Moe se, dakako, ivjeti i s takvim predrasudama, kao to to mnogi sasvim uspjeno i ine, iako su esto primorani druiti se samo s istomiljenicima. Budui da veini to odgovara, nema razloga da se sami bore protiv svojih predrasuda, niti da to ini drutvo u kojemu ive, tako dugo dok time nikoga ne ugroavaju i ne diskriminiraju. ini se, naime kako se neki ljudi vrsto dre svojih predrasuda i izbjegavaju svaki kontakt s onima prema kojima ih imaju i iz straha da bi se u suprotnome morali s njima druiti ili komunicirati, a to nikako ne ele. Ljudi, naime, esto ne znaju kako bi se trebali ponaati prema osobi s invaliditetom, osobi koja je priznala svoju homoseksualnu orijentaciju, osobi neke druge vjere i tomu slino. S jedne strane plae se kako bi otvoreno mogli pokazati svoje negativne emocije ili da ih ne bi mogli dovoljno prikriti, a s druge strane ini im se kako se uope ne bi mogli snai u svijetu u kojemu ljudi ne bi vrsto i trajno bili svrstani u skupine koje ine nas i one koje ine njih. Postoje, meutim, ljudi koje njihove predrasude ne usreuju i koji bi ih se rado rijeili, ali ni sami ne znaju tono kako. Tolerancija je odgovor na to pitanje i to aktivna tolerancija. O toleranciji Tolerancija openito ukljuuje podnoenje ljudi koje zbog neega smatramo nepoeljnima, kao i doputanje vjerovanja, uvjerenja i akcija za koje bi onaj kojih ih tolerira elio da ne postoje. Aktivna tolerancija nije puko podnoenje nekoga ili neega koji nam smeta ili nam se ne svia, ve opi stav ivi i pusti drugoga da ivi. Takva tolerancija temelji se na spoznaji, uvjerenju i vjerovanju kako svi ljudi imaju ista temeljna ljudska prava. Iz te injenice tada proizlazi aktivna snoljivost njihove razliitosti po izgledu, rasi, vjeri, obrazovanju, dobi, spolu, idejama, interesima itd. To drugim rijeima znai kako nam ti ljudi, koji se po nekoj svojoj osobini ili svojstvu razlikuju od nas ili od veine, ne moraju biti ni simpatini, ni dragi, ni zanimljivi, ali da emo se aktivno zaloiti u zatiti svih prava koja im pripadaju. Tolerancija prema razliitostima ne oituje se, meutim, samo u snoljivosti prema nekim krupnim, uoljivim nedostacima ili razliitostima u stajalitima ili ponaanju. Tolerancija prema razliitostima ukljuuje i snoljivost prema razliitim sklonostima ili zanimanjima drugih ljudi bilo da je rije o odabiru partnera ili ureenju stana. esto upravo zbog pomanjkanja te vrste tolerancije

dolazi do sukoba u meuljudskim, posebice u obiteljskim odnosima. Mlai lanovi u obitelji esto su netolerantni prema stavovima, uvjerenjima i vrijednostima starijih, stariji se s nerazumijevanjem i neprihvaanjem odnose prema stajalitima, navikama i ponaanjima mlaih i, eto, plodnoga tla za sukobe. U svakodnevnu ivotu u svakoj prigodi, prostoru ili vremenu u kojemu uz nas ive i drugi ljudi pokazuje se i naa snoljivost i nesnoljivost. To znai kako se i tolerancija i netolerancija izraavaju u obitelji, na poslu, u kafiu ili prodavaonici, za upravljaem automobila ili hodajui ulicom. PRIA IZ IVOTA
ekaonica ispred lijenike ambulante jedno je od mjesta na kojemu se lako gase predrasude prema ljudima koji dolaze iz druge sredine, koji su razliite dobi i/ili obrazovanja, s kojima na prvi pogled nemamo ba nita zajednikoga. Ali strah ili zabrinutost koju osjeamo zbog narue1 na zdravstvenoga stanja, ini nas odjednom otvorenima prema iskustvu drugih ljudi, prema tome kako oni doivljavaju svoju bolest, to su do sada uinili, kako su se lijeili, tko ih kod kue eka ili ne eka, kakav je lijenik ili lijenica pred ijim smo vratima. Ako samo dostatno dugo ekamo pred vratima lijenika, ubrzo emo s tim ljudima prestati razgovarati samo o naim brigama i tegobama, ve emo, ovisno o dobi, prijei na djecu ili unuke, brane partnere ili stare roditelje. I odjednom emo shvatiti koliko smo slini i koliko moemo biti bliski s vrlo razliitim Ijudima. alosno je to nam se to najee dogaa samo kad smo u strahu i nevolji. Bilo bi lijepo da to moemo vidjeti i u radosti i srei.
Kao to trebamo biti tolerantni prema navikama, ponaanju ili stajalitima drugih ljudi, tako trebamo biti tolerantni i prema sebi. Svi mi katkad donosimo neke odluke kojih se onda ne pridravamo, sami sebi obeamo kako emo se u neemu promijeniti pa onda na tome ne radimo, ali sve to nisu razlozi za ope nezadovoljstvo sa sobom, ve samo za vie strpljenja i rada na sebi. Ako nismo u neemu uspjeli od prve, pokuat emo ponovno. Treba katkad i sa sobom biti strpljiv, blag i pun razumijevanja. Katkad je dobro rei samome sebi: Ako ja neu imati razumijevanja za svoje povremene slabosti, a tko e ga onda imati? Kad govorimo o toleranciji, ini se samim po sebi razumljivim kako ona mora imati i svoje vrsto odreene granice te se ne moe odnositi na bilo koji oblik diskriminacije (npr. etnike, vjerske, obrazovne, dobne itd.), na nasilje i druge potencijalno i neposredno tetne pojave. U naelu, dakle, ne treba tolerirati ljudska obiljeja i ponaanja koja ugroavaju druge ljude ili im na bilo koji nain tete, a nad kojima pojedinac ima kontrolu. Tako, primjerice, ne treba tolerirati nasilje jer je ono najee svjesni odabir pojedinca. Kad to nije sluaj jer je rije o nekoj duevnoj bolesti, ni to ne treba tolerirati, ve lijeiti, pa tako za snoljivost prema onima koji ugnjetavaju i zlostavljaju druge ljude ili umanjuju njihovu kvalitetu ivljenja, nema opravdanja. Situacija je manje jasna kad je rije o toleriranju tuega privatnog ivota, pa nam se ini kako zbog potovanja tue privatnosti ne moemo reagirati na

zlostavljanje djece, ena ili staraca koje ujemo ili vidimo u svojoj blizini. Pasivnost u takvim sluajevima ne moemo opravdavati tolerancijom jer takve pojave treba aktivno sprjeavati i uklanjati, a ne tolerirati. Uvijek me ponovno iznenadi kako se ljudi ne ele upletati u tui ivot kad je rije o zlostavljanju, ali to vrlo rado ine kad je rije, po njihovu sudu, o nekom nedoputenu uitku. Jo manje je jasna situacija u tzv. vlastita etiri zida. Trebamo li, na primjer, snoljivo trpjeti nametanje odreenoga naina ivota ili politikih stajalita vlastitih roditelja? Ili treba li roditelj biti tolerantan prema nerazumnim oblicima ponaanja vlastite djece, poput uzimanja droga, ili se tome suprotstaviti? Dakako, treba se suprotstaviti, jer zaista svatko ima pravo na svoje granice tolerancije. Poznato je da tolerancija i netolerancija mogu imati pozitivnih i negativnih posljedica za drutvo, osobito ako se tolerira ono to ne bi trebalo, a ne tolerira ono to bi trebalo, na primjer zatita prava na razliitost. Ali treba rei kako to vrijedi i za svakoga pojedinca. Netolerantna stajalita, naime, mogu biti tetna i za samu netolerantnu osobu. Netolerantan ovjek usmjeren je na objekt svoje netolerancije na kojemu mu sve smeta i iritira ga. ovjek koji ne podnosi svoga susjeda jer je druge vjere ili nacionalnosti, star ili mlad, stalno je usmjeren na pronalaenje opravdanja za svoju netoleranciju. Njega uzrujava uspjeh osobe koju ne podnosi, smeta mu to diu isti zrak, gledaju istu televiziju, kupuju u istomu duanu. Ta netolerancija, poput zavisti i drugih negativnih emocija, izaziva poveanu napetost i zapravo tu netolerantnu osobu dovodi u stanje stresa, sa svim moguim posljedicama koje donosi dugotrajni stres. Tolerantan ovjek nema takvih problema iako i on podnosi neto to mu zapravo smeta. Ali ako sam sebi osmisli zato bi zapravo trebao biti prema neemu snoljiv, on ne ugroava svoje zdravlje, ve ga titi. I tako se opet vraamo na to kako bismo se trebali odrei naih predrasuda koje nas ine nesnoljivima. Moda najjednostavniji nain ublaavanja vlastitih predrasuda jest uvianje injenice kako smo svi kao ljudi slini u svojim nastojanjima da budemo sretni, da i one kojima nismo skloni ili ih ak i ne podnosimo, pogaaju iste nesree kao i druge ljude, da i oni doivljavaju bol i patnju, da ih mue iste brige, kao i nas. Svaki iskreni pokuaj razumijevanja drugoga ovjeka ili drugih ljudi, osim toga, umanjuje mogunost sukoba i time pridonosi naemu opemu ivotnomu zadovoljstvu. O smislu za humor Uz toleranciju, naemu opem ivotnomu zadovoljstvu moe znatno pridonijeti i smisao za humor, koji se openito smatra vrlo cijenjenom osobinom linosti. Mnogi ljudi spremno priznaju kako nemaju sluha za glazbu, da ne razumiju suvremenu umjetnost, ili kako ih vie zanimaju sportske od intelektualnih aktivnosti, ali gotovo nema osobe koja e za sebe ustvrditi kako nema smisla za humor. I stara izreka koja kae kako je ivot komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjeaju, izraava rasprostranjeno vjerovanje o vanosti humora. Smisao za humor u ivotu pojedinca, osim izazivanja veselja i ugode, ima i odreenu prilagodbenu vrijednost. Ta osobina linosti esto se koristi

kao obrambeni mehanizam koji pojedincu omoguava poveanje tolerancije na frustraciju (na primjer, crni humor). U razvijenosti smisla za humor meu ljudima postoje velike razlike. Svatko od nas poznaje ljude s iznimnim smislom za humor, kao i one koji ga, prema naemu sudu, ne posjeduju. Pri takvom laikom utvrivanju individualnih razlika u smislu za humor, svatko kao mjerilo najee koristi vlastite reakcije pa za one koji se smiju istim alama ili situacijama kao i on, zakljuuje kako imaju smisla za humor, dok za one koji prednost daju nekoj drugoj vrsti ala, zakljuuje kako ga nemaju. Zapravo, svatko u odreenoj mjeri ima razvijenu sposobnost razumijevanja ala, iako ne mora i sam biti duhovit i producirati ale. Meu nama, meutim, postoje velike razlike u vrsti ala koje nam se sviaju (npr. politike, seksualne, besmislene, igre rijei itd.). Te razlike u sklonostima ili doivljaju smijenoga djelomice su pod utjecajem onoga na to smo navikli, emu su se smijali nai roditelji, kakve su ale bile uobiajene u sredini u kojoj smo odrasli. Ako se ne moemo uvijek smijati istim alama kojima se smiju ljudi s kojima se druimo ili s kojima ivimo, trebali bismo kod sebe odnjegovati spremnost smijanja na vlastiti raun. Svatko od nas katkad je ne-kome smijean, a katkad i samome sebi, pa bi bilo dobro to prepoznati i prihvatiti s veseljem. Takvo prihvaanje ala na vlastiti raun moglo bi nas uiniti tolerantnijima na ale drugih ljudi i pomoi nam da sami sebe ne vidimo kao sredite svijeta. Svi mi esto smo skloni preuveliavati vlastitu vanost ili utjecaj neke nae pogreke ili neke nespretno izreene misli na sudove koje e drugi ljudi imati o nama. Pronalaenje smijene strane u takvim situacijama umanjit e pretjeranu vanost koju smo skloni pridavati im. Smisao za smijeno pomae nam da probleme i napetosti u meuljudskim odnosima svedemo na pravu mjeru, pa tako i olakamo njihovo rjeavanje. Ali, dakako, smijanje na vlastiti raun ukljuuje prihvaanje samoga sebe zajedno s manama i vrlinama koje imamo ili mislimo da ih imamo. Ne bojte se ale. Ako vas netko pospe solju, to vas nee zapei, ako ve nemate nekih ozlijeenih mjesta. Latinska poslovica Jo o usporeivanju s drugima To prihvaanje sebe i usporeivanje s drugim ljudima ne razlikuje se samo od osobe do osobe, ve i kod iste osobe u razliitim ivotnim razdobljima. Kad smo mali, usporeujemo se s drugom djecom, ponajvie u stilu Guinnessove knjige rekorda, pa stalno gledamo tko od nas najbre tri, tko radi najljepe kolae od pijeska, tko se najhrabrije penje na drvee, ija je mama najljepa, a tata najjai. S vremenom mijenja se sadraj tih usporedbi pa se u pubertetu odmjeravamo u nekim detaljima izgleda, ispitujui se meusobno tko ima najljepe oi, a tko najljepi nos, tko najljepe noge, a tko najsjajniju kosu. Onda se poinju

pojavljivati usporedbe u odnosu na suprotni spol pa se pitamo na koju djevojicu deki najee bacaju grude snijega, a koju odabiru u svoju ekipu za igranje graniara, ili kojemu se djeaku djevojice najee smijee ili ga mole da im ponese kolsku torbu. To odreivanje nekih aspekata vlastite vrijednosti na temelju usporedbe s vrnjacima ili na temelju onoga to smo od roditelja nauili da ;e u odreenoj dobi oekuje od djevojica i djeaka, mladia i djevojaka, ne prestaje ni u mladenakoj ni u odrasloj dobi, samo to se mijenjaju sadraji na temelju kojih se usporeujemo. Te usporedbe, osim toga, pripremaju nas na odreeno razdoblje ivota i ono to se od nas u tomu razdoblju oekuje, pa tako mladi ljudi ve vrlo rano poinju pratiti tko ima stalnu ili ozbiljnu vezu, tko se zaposlio, tko ima stan, automobil, tko je ve uao u brak, tko ima djecu. Ono po emu se usporeujemo sa svojim vrnjacima jest ono to za sebe u odreenoj dobi oekujemo pa to moe biti stvaranje obitelji ili uspjeh na poslu, daljnje kolovanje ili upoznavanje drugih zemalja i dijelova svijeta. I u tim usporedbama postoji opasnost zbog elje za oponaanjem drugih, koja dovodi do toga da sami od sebe oekujemo ponaanja ili postupke za koje i uistinu nismo zainteresirani. Tako e se neka mlada djevojka ili mladi odluiti na brak jer je pravi trenutak za takvu odluku, jer su mnogi vrnjaci ve u braku i tomu slino, iako bez te usporedbe, ne bismo smatrali da je tome tako. Neki bi se radije jo dalje obrazovali, drugi bi eljeli najprije uspjeti u poslu pa ih to prividno zaostajanje za drugima ini nezadovoljnima i spremnima na donoenje nedostatno promiljenih odluka. U svakoj ivotnoj dobi trebali bismo misliti na to kako svatko ima svoj osobni ritam sazrijevanja i kretanja kroz ivot, da svatko izrauje svoju tkanicu na svoj nain, svojim redoslijedom i svojom brzinom, te da je to, dakako, potpuno u redu ikako upravo tako treba i biti. O starenju i mirovini Sve to, dakako, vrijedi i za proces starenja i ulaska u stariju ivotnu dob. Svi bismo, zapravo, cijeli ivot trebali ivjeti u sadanjemu trenutku s jednim okom prema ivotnim razdobljima koja su pred nama. Tako bismo ve na poetku svoga radnog razdoblja trebali misliti na mirovinu, iako takav prijedlog gotovo svakome zvui pomalo apsurdno. Mladi ljudi, gledajui svoje roditelje i djedove i bake, esto misle kako oni zapravo nikada nee biti tako uasno stari, kako e u toj starakoj dobi, vjerojatno, provoditi dane bavei se aktivnostima koje e odgovarati toj ivotnoj dobi (npr. baka servis), ili neim za to sada nemaju vremena, pa e tako - kad odu u mirovinu - putovati ili povremeno odlaziti u posjet ljudima s kojima su proveli svoj radni vijek. Ali rijetko iji ivot trajno se odvija prema unaprijed odreenome redoslijedu, pa tako ima ljudi koji nikada nisu bili u braku ili nisu imali djece pa ne mogu postati djedovi i bake, ili su njihova djeca otila ivjeti na drugi kraj zemaljske kugle pa ih uope rijetko viaju ili su zbog nekih razloga umirovljeni u dobi kad bi jo mogli i eljeli raditi pa odlazak u mirovinu doivljavaju kao kraj svoga ivota.

Prava priprema za smisleni i produktivni ivot je trajni rad na sebi koji, uz prihvaanje sebe i vlastitih potreba, elja, motiva i interesa, svakako ulazi i cjeloivotno uenje i stjecanje znanja iz razliitih podruja ljudske djelatnosti. Ljudi koji tijekom ivota imaju razliite hobije, koji vole uiti pa ue strane jezike, ili vole itati pa se raduju svakoj knjizi koja im doe u ruke, ili nastoje stei vjetine poput crtanja, ivanja, pletenja, koji pjevaju u zboru ili planinare, moi e u svakome ivotnom razdoblju imati neke izvore zadovoljstva koji nee presahnuti ulaskom u neku drugu ivotnu dob. Ti e ljudi odlazak u mirovinu shvatiti kao dolazak vremena u kojemu e se moi posvetiti svojim interesima. Oni e znati da mirovina ne mora znaiti da smo se umirili, ve kako e nas drugi pustiti da u miru radimo ono to nas veseli i zanima, to znamo i moemo. Dakako, kako bi to bilo mogue, cijeloga ivota treba njegovati svoje interese i stjecati znanja koja e to poticati i odrati na ivotu, ali da bismo to inili, trebao bi nas netko na to upozoriti na vrijeme. Meutim, svatko od nas je zasigurno meu prvim uputama koje je dobio od svojih roditelja, baka i djedova, teta i ujaka uo reenicu: To e ti trebati u ivotu, koja je neizbjeno uslijedila nakon nekoga savjeta ili naloga: Mora uiti strane jezike, to e ti trebati u ivotu. Naui uljudno jesti, to e ti trebati u ivotu, ili Zapamti, nije ti svatko prijatelj, to e ti dobro doi u ivotu I tako se to govori maloj djeci gotovo od asa kad prvi put pokuaju prepoznati lica ljudi koja ih okruuju. To uju kod kue, u vrtiu, u koli, na studiju, na poslu, na sportskome terenu, gotovo na svakome mjestu gdje ljudi razgovaraju ili jedan drugoga neto pouavaju. I tako djeca sasvim pogreno zakljuuju kako je ivot neka cjelovita i jedinstvena pojava poput kazaline predstave koja e im se jednoga dana dogoditi pa se za nju treba pripremati cijelo djetinjstvo i mladost. Tom dojmu pridonose i opisi ivota kao trenutka koji bljesne i proe Sve je to tako brzo prolo, kau stariji, a djeca se u sebi pitaju kako je to tako brzo prolo kad se tako dugo moralo ekati na to? I ekaju i ekaju da ivot pone, pamtei esto nepotrebne podatke, ponaanja i vjetine koje e im dobro doi u ivotu. Bilo bi, dakako, bolje kad bi roditelji uz te upute pouavali djecu i kako uivati u ivotu koji ive toga trenutka: u kolaima od pijeska, tranju po travi, hranjenju lutke ili u slaganju kocaka. Sve to bilo bi jo vie u redu kad bi roditelji, i odrasli openito, pouavali djecu i o nekim pojavama koje ih zasigurno nee zaobii, a za koje se zaista treba pripremiti. Prolaznost je jedna od tih pojava, kao i rastanci do kojih dovodi. Ti rastanci su neizbjeni na kraju pojedinih ivotnih razdoblja pa se tako odlaskom u kolu opratamo od vrtia, teta i djece s kojima smo se tamo druili, zavretkom osnovne kole od uiteljica i uenika s kojima smo ju pohaali i tako redom tijekom cijeloga ivota. Zanimljivo je kako pri tome rijetko tko u kolskoj dobi poeli navratiti u svoj vrti, znajui da su sad tamo neka druga djeca, ili u vrijeme pohaanja srednje kole posjetiti osnovnu kolu. Ali odlaskom u mirovinu, kao da veina zaboravlja to je znala jo u osnovnoj koli, a to je kako je opet zavrilo jedno razdoblje ivota i da treba znati za sobom zatvoriti i ta vrata.

Umirovljenici koji od vremena do vremena posjeuju svoja biva radna mjesta ili navraaju na domjenke koje organiziraju njihovi bivi suradnici, grijee kao to bi grijeili da su kao osnovnokolci navraali u svoj vrti. Oni koji rade gdje smo mi nekada radili, imaju sada drugaije radne i ivotne probleme i svaki ih umirovljenik svojim posjetom ometa u njihovu redovnom poslu. Umirovljenici vie ne dijele iste probleme koje oni koji rade imaju s pretpostavljenima ili propisima, zakonima ili godinjim odmorima, branim partnerima ili djecom, a o kojima su nekada razgovarali svi zajedno. Netko drugi sada obavlja posao koji su oni radili moda nekoliko desetljea i ini to s punim pravom na svoj nain, o emu ni sa kim od njih uope ne eli razgovarati. Posjeta umirovljenika u radno vrijeme svakoga samo ometa u poslu, a prividno uljudni osmjesi trebali bi mu pokazati kako su takvi posjeti zapravo neumjesni. Slino vrijedi i za domjenke na koje se poziva umirovljenike. Ako se odazovu takvim pozivima, ponovno e se nai na nepoznatu terenu i s nepoznatim ljudima s kojima vie nemaju o emu razgovarati. Za mirovinu je potrebno pripremati se unaprijed, odabrati hobije, interese, nauiti mijenjati drutvo u kojemu se kreete, ve i zato to prijatelji tijekom ivota nestaju na razliite naine. Jedna od teih strana starenja jest gubitak bliskih ljudi i prijatelja. Neke gubimo tijekom ivota jer smo odjednom utvrdili kako imamo razliite svjetonazore, od nekih nas razdvoji politika ili pretjerane ambicije, od drugih zavist, neki nestanu iz naega ivota jer su promijenili mjesto stanovanja ili otili u neku drugu zemlju, a ako poivimo dovoljno dugo, veina prije nas odlazi na drugi svijet. I odjednom vam se ini kako imate vie prijatelja na grobljima nego u gradu u kojemu ivite. Zbog toga je vano tijekom cijeloga ivota zadrati odreenu otvorenost prema novim poznanstvima i sposobnost sklapanja novih prijateljstava. Umirovljena osoba koja ima svoje interese, moe se aktivno neim baviti ili u neemu aktivno uivati, negdje moe iskoristiti znanja i iskustva koja je stekla, mora pokuati pronai vrijeme i mjesto gdje e to moi initi, a to zasigurno nije tamo gdje je radila neko. Ta vrata treba zatvoriti i otvoriti nova koja vode u novo razdoblje ivota, koje moe biti podjednako sretno i ispunjeno kao i ona prijanja. Dakako, kao to na ivot uvelike ovisi o povijesnome trenutku neke zemlje u kojemu smo roeni, tako i na ivot u mirovini ovisi o dravi u kojoj ivimo, njezinu drutvenom ureenju i ivotnome standardu njezinih graana. Sasvim je mogue da ovjek cijeloga ivota marljivo i portvovno radi i u trenu zbog promjene politikoga sustava, rata ili druge vrste katastrofe, ostane bez svoje zasluene mirovine. Nita u ivotu nije trajno zajameno, ali svatko bi se trebao, koliko god je to mogue, pripremati za svako nadolazee ivotno razdoblje pa tako i za mirovinu. U vezi sa starenjem postoji jo jedna priprema o kojoj se rijetko govori, a koju nikako ne biste smjeli propustiti. Sjetite se kako su nam se u djejoj dobi nai roditelji inili starima, iako smo uviali kako su neto mlai od djedova i baka. Kad smo krenuli u kolu, nai uitelji i uiteljice takoer su nam se inili starim, iako su neki bili u ranim dvadesetim. Postupno se, meutim, ta granica starosti

poela pomicati prema trideset ili etrdeset godina. Kad smo i sami preli tridesetu, to znaju svi oni koji su se ve dohvatili te dobi, inilo nam se kako smo ve na pragu srednje ivotne dobi, a onda se odjednom sve poelo mijenjati. Umjesto da se dalje osjeamo sve starijima, neki su zastali i poeli se osjeati trajno mladima. Iako i u tom doivljaju unutarnjeg starenja (starenja due ili emocionalnosti), postoje velike individualne razlike pa su neki uistinu stari sa etrdeset godina, drugi se i u pedesetima osjeaju jo mladima jer se sada ve usporeuju s onima koji imaju ezdeset ili sedamdeset godina. Ovo jo mladi kod tih ljudi vrijedi na svim podrujima ivota. Ako su voljeli svoj posao, oni ga i dalje vole, ako su se voljeli druiti s drugima, i dalje se s radou drue, traei pri tome, ako je mogue, mlae drutvo koje e odgovarati njihovoj unutarnjoj ili prikrivenoj dobi. I tako, prije nego to su se uspjeli saivjeti s tim osjeajem mladosti u sebi i starenjem koje se sve vie primjeuje na licu i tijelu, odjednom su u dubokoj starosti. Paradoksalan je doivljaj kad se osoba od sedamdeset godina iskreno zgraa nad starou svojih vrnjaka, jer za nju taj broj godina znak je starosti koju, meutim, kod sebe ne prepoznaje. ena koja kae koliko ima godina je ili premlada da bi time neto mogla izgubiti ili prestara da bi jo neto mogla dobiti. Kineska poslovica U svakome od tih staraca sve je na doivljajnoj razini svjee, kao to je i bilo. Tu su jo sva uzbuenja i radosti, tuge i razoaranja, nade i matanja. Sve je to samo postavljeno u drugi vremenski okvir. Tako se vie ni u sebi ne govori o "godinama", ve o sutra ili drugome tjednu, ali inae u mnogim tim starcima jo uvijek su djeje radosti i mladenaka uzbuenja, sposobnost oduevljavanja i padanja u depresiju zbog neostvarenih oekivanja. Sve to, dakako, zvui apsurdno jer ti "mladii" i "djevojke" ive iza oronulih i krhkih fasada koje se svakoga asa mogu uruiti. Treba se pripremiti za ivot s tim kontrastom izmeu pojavnoga lika, na kojemu se zamjeuju tragovi vremena i unutarnjega doivljaja koji esto ostaje mladenaki svje. Treba dopustiti opstanak toj apsurdnoj podvojenosti pa po "staraki" uivati u svojim "mladenakim" oduevljenjima. I treba se unaprijed pomiriti sa injenicom kako se staraka pojavnost nikakvim naporima strunjaka i tehnologije ne moe vratiti u stanje u kojemu je bila nekada, ali da ti uporni "fasadni radovi" mogu nepovratno unititi mladost koja ivi iza te fasade. Starije osobe koje se tako osjeaju i u visokim godinama, ne mogu ba o tome priati s onima koji to ne doivljavaju i sami, posebice ne s onima koji su ve sa etrdeset godina bili starci. Zbog toga se taj doivljaj neusklaenosti izmeu kronoloke dobi i doivljaja dobi samo tu i tamo spomene pa kad netko u

"zlatnoj dobi" pokua usput rei kako se osjea kao kad mu je bilo osamnaest godina, obino je jedini odgovor saaljivi smijeak ili zabrinuto podizanje obrva. Pouka je, dakle, kako o tome ne treba govoriti onima koji to sami ne doivljavaju, pa stoga i ne razumiju, te da se treba pripremiti na prikrivanje radosnoga i uzbudljivoga ivota kojim uspjeno ive mnoge kronoloki stare osobe. Priprema za razliita ivotna razdoblja uvijek bi trebala ukljuiti pripremu za ulazak u novo razdoblje (npr. polazak u kolu), i pripremu za izlazak (rastanak s djecom iz osnovne kole, s uiteljicama). Pri tome su pripreme za svako nadolazee razdoblje sve sloenije jer i ta razdoblja naega ivota postaju sve sloenija, U osnovnokolskoj dobi treba se pripremiti za kolu, za uenje, za uspostavljanje prijateljstava, ali sve to vrti se oko kole, kao to je i kraj toga razdoblja obiljeen zavretkom kole. Kasnija ivotna razdoblja nisu odreena samo naim radom, ve i naim privatnim ivotom, naim interesima, nainom provoenja slobodnoga vremena, razliitim meuljudskim odnosima, svim onime to se dogaa u naoj uoj i iroj okolini, pa svaka priprema za ulazak i za izlazak iz nekoga ivotnog razdoblja postaje sloenija. Vea sloenost nuno zahtijeva i temeljitiju pripremu jer se, zapravo, treba pripremiti za svako podruje na kojemu smo u nekome ivotnom razdoblju bili aktivni. Ne moemo se, dakako, uvijek unaprijed pripremiti za sve ono to e nam se u nekome ivotnom razdoblju dogoditi, u to emo se sami prema vlastitu odabiru upustiti, to e nam drugi ili okolnosti nametnuti, ali moemo se pripremiti za izlazak ili prestanak nekoga odnosa, neke aktivnosti, ivljenja na odreeni nain ili na odreenome mjestu. Takva priprema uvijek e nam na neki nain olakati ulazak u novo ivotno razdoblje, a time omoguiti i vee ivotno zadovoljstvo. O zahvalnosti Unato razliitostima u svemu onome to nam se dogaa u pojedinim ivotnim razdobljima, sva razdoblja naega ivota imaju i neke zajednike elemente na koje se moemo pripremiti svi. To je, svakako, odricanje od zamisli kako e sve u naemu ivotu biti savreno, da emo na svim podrujima ivota biti uspjeni i sretni, i tako do smrti. Na svim podrujima ivota i u svakomu njegovom razdoblju doivjet emo poneku bol i patnju, nevolju ili nesreu, ali e uvijek ovisiti o nama kako emo to preivjeti i to emo s tim uiniti. Moda e nas tijekom ivota razoarati mnogo toga to smo eljno oekivali, moda emo tijekom ivota izgubiti mnogo dragih ljudi; djeca e (ako smo ih imali), odrasti, zdravlje e nas napustiti, prijatelji e nestati, mnogo toga to smo eljno oekivali nee se dogoditi, mnogo toga e se i dogoditi, ali ne tako kako smo oekivali, pa ipak, u svakome razdoblju ivota i u svakome svjesno proivljenom danu moemo i trebamo biti zahvalni za ono to imamo. Svakoga dana u ivotu, neovisno o problemima koji nas tite i brigama koje nas more, trebali bismo se zahvaliti za zdravlje (ako je koliko-toliko dobro), krov nad glavom, hranu koju jedemo, posao kojim se bavimo i tako redom: za svaki izvor veselja, za svaku radost, za svaku ljubaznost, jer nam nita od toga ne bi smjelo biti samo po sebi razumljivim. Nita, naime, od toga nije neto to nam je

zauvijek dano ili to nam bezuvjetno pripada i zato tu zahvalnost treba uputiti, prema vlastitu odabiru, ivotu, Sudbini, Bogu, Svemiru ili jednostavno sa zahvalnou osvijestiti sve to u tome trenutku imamo u ivotu. I to je jedan od putova koji vodi do sree i zadovoljstva. Trebamo biti zahvalni i za tkanicu koju smo do toga trenutka istkali, za konce koje smo dobili i one za koje smo se sami izborili, za uzorke koje smo preslikali, a jo vie za one koje smo sami izmislili i stvorili. A ponajvie od svega za mogunost da uope moemo tkati tkanje svoga ivota.

Koritena i preporuena literatura Csikszentmihalyi, M. (2006.) FLOW Oaravajua obuzetost, psihologija optimalnog iskustva, Naklada Slap, Jastrebarsko Krizmani, M. i Kolesari, V. (1996.) A salutogenic model of psychosocial help. Review of Psychology, 3,1-2,69-75 Krizmani, M. i Kolesari, V. (2003.) Tolerancija u svakidanjem ivotu, Psihologija tolerancije, Naklada Slap, Jastrebarsko Nettle, D. (2005.) Happiness, The science behind your smile, Oxford, University Press, Psihologijski rjenik, (2005.) Naklada Slap, Jastrebarsko Ricard, M. (2003.) Happiness, A guide to developing life's most important skill, Atlantic Books, London Reiss, S. (2008.) The normal personality, A new way of thinking about people, Cambridge, University Press Tatarkjevi, V. (2003.) 0 srei. JP Slubeni list SCG, Beograd i CID, Podgorica

Biografija Prof. dr. Mirjana Krizmani roena je i kolovana u Zagrebu, gdje je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta 30 godina vodila Katedru za kliniku psihologiju na kojoj je do umirovljenja predavala i kolegije Zdravstvena psihologija, Psihologija ometenih u razvoju i Psihologijsko savjetovanje. Do poetka Domovinskog rata u znanstveno-istraivakom radu bavi se ispitivanjem smisla za humor i istraivanjima kvalitete ivljenja te konstrukcijom i razvojem mjernih instrumenata. Od poetka rata protiv Republike Hrvatske njezin struni i znanstveni interes usmjeren je na pruanje i organiziranje psihosocijalne potpore i pomoi ratnim stradalnicima, te istraivanja psiholokih posljedica rata kod posebno ugroenih skupina - invalida i prognanika. Jedan je od osnivaa nevladine humanitarne udruge Dobrobit koja se bavila edukacijom i pruanjem psihosocijalne pomoi ratnim stradalnicima. lan je Hrvatskog psiholokog drutva a do poetka rata u Hrvatskoj bila je i lanica Njujorke akademije znanosti. I dalje je drutveno angairana nastupima u elektronikim i tiskanim medijima.

Krizmanić - Tkanje Života

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Krizmanić - Tkanje Života

Hochgeladen von

Copyright:

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

O BOLNIM DOGAAJIMA O VANJSKOM IZGLEDU O RODITELJIMA

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

Prolost, sadanjost, budunost

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

Sluanje: percepcija onoga to druga osoba govori. Na primjer, ujem

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

Razlike meu ljudima u srei i ivotnom zadovoljstvu

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

Primjeri pozitivnih promjena:

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

Oekivanje je vjerovanje usmjereno na budunost koje moe, ali ne mora,

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

scan i obrada by krista

Reakcije na stres ovise o mehanizmima prilagodbe koje osoba koristi kako

Trauma Naziv dolazi od grke rijei za ranu, a u psihologiji traumom se

scan i obrada by krista