Lucius - Sv. 16.-17./2012.

LUCIUS Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui-Lucius
LUCIUS ______________________________________
Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui-Lucius Sv. 16.-17./2012. NAKLADNIK PUBLISHING ESTABLISHMENT Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Borongajska cesta 83d IZDAVA PUBLISHER Drutvo studenata povijesti Ivan Lui-Lucius GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA EDITOR IN CHIEF Petra Marini (pmarincic@hrstud.hr) UREDNITVO Mirka Stanivuk Igor imala (dsp.lucius@gmail.com) RECENZENTI - REVIEWERS prof. dr. sc. Tihomir Cipek dr. sc. Lovorka orali doc. dr. sc. Ljiljana Dobrovak dr. sc. Mislav Gabelica prof. dr. sc. Vesna Girardi Jurki dr. sc. Eva Katarina Glazer mag. hist. Stipica Grgi dr. sc. Ivana Juki dr. sc. Damir Karbi doc. dr. sc. Marija Karbi dr. sc. Vijoleta Herman Kauri prof. dr. sc. Mijo Korade dr. sc. Ivo Lui dr. sc. Davor Marijan prof. dr. sc. Stjepan Matkovi dr. sc. Ivica Mikulin doc. dr. sc. Ante Nazor dr. sc. Zrinka Peorda Vardi dr. sc. Maja Rupnik-Matasovi doc. dr. sc. Gordan Ravani dr. sc. Vlasta voger doc. dr. sc. Mladen Tomorad doc. dr. sc. Darko Vitek dr. sc. Vlatka Vukeli
UDK 93/94 378
ISSN 1333-6185
LUCIUS
Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui Lucius
God. XI., sv. 16.17.
ZAGREB, prosinac 2012.
SADRAJ CONTENTS
Rije urednitva Editorial foreword LANCI ARTICLES Dejan Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III. La reine Hatchepsout et Tuthmoses III. (Rsum) Dejan Pernjak, Ramezej The Ramesseum (Summary) Marijan Vodopija, Punski ratovi poetak rimske dominacije u antikom svijetu Punic Wars Outbreak of Roman Domination in Ancient World (Summary) Goran Gradiek, Rimska rustina vila u uvali Val Madona (uvala Dobrika) na Velom Brijunu (tzv. Bizantski kastrum) Roman rustic villa in the Val Madonna bay on Veli Brijun (Summary) Igor imala, Aquae Balissae i Aquae Iasae - dva termalna centra Rimskog Carstva u Panoniji Aqua Balissae and Aqua Iasae - two thermal center of The Roman Empire in Pannonia (Summary) Vanja Luki, Kontinuitet grko rimske civilizacije u islamskom svijetu Continuity of the Greco-Roman civilization in the Islamic world (Summary) Antonija Tomii, ene ranog srednjeg vijeka izmeu Rima i Carigrada Women of the Early Middle Ages between Rome and Constantinople (Summary) 13 29 31 38 9
39 63
65 93
95 121 123 159 161 181
Ivan Novak, Irska u ranom srednjem vijeku Ireland in the Early Middle Ages (Summary) Petra Marini, Pobjede vojske kralja Tomislava nad Maarima i Bugarima King Tomislavs military victories over the Hungarians and Bulgarians (Summary) Zrinko Novosel, Ivan Lui Lucius Ivan Lucic Lucius (Summary) Mario Tomas, Francusko-pruski rat The Franco-Prussian war (Summary) urica Mikulin, Gospodarska izloba u Zagrebu 1891. godine Die Fachaustellung 1891 in Zagreb (Abstrakt) Marta Husi, Pregled razvoja pravatva: od postanka do 1914. godine Overview of the development of the Croatian nationalist movement: from its inception to 1914 (Summary) Petra Marini, Zbrinjavanje gladne djece za vrijeme Prvog svjetskog rata Helping hungry children in World War I (Summary) Igor Vrani, Prva Slovaka Republika - od postanka do pada The first Republic of Slovakia: from the creation to the fall (Summary) Mirka Stanivuk, Jugoslavenska vanjska politika Milana Stojadinovia: odnosi Kraljevine Jugoslavije s Njemakim Carstvom i Kraljevinom Italijom u drugoj polovini tridesetih godina 20. stoljea Die jugoslawische Auenpolitik von Milan Stojadinovi: ber die Verhltnisse des Knigreiches Jugoslawien mit dem Deutschen Reich und Knigreich Italien in der zweiten Hlfte der 30er Jahre des 20. Jahrhunderts (Abstrakt)
183 207
209 217 219 231 233 248 249 296 297 325 327 348 349 361
363
379
Dragana Markovi, Povijesno utemeljene injenice u djelu Vitez slavonske ravni Marije Juri Zagorke Historically established facts in a work Knight of the Slavonian field Maria Juric Zagorka: importance for understanding the history of works of Osijek and its surroundings (Summary) Vladimir umanovi, ukov i Staljin: dva pogleda Zapada na Sovjetski Savez Between Stalin and Zhukov: two views of The West on The Soviet Union (Summary) Miroslav Svoboda, Maarska revolucija 1956. godine Hungarian Revolution of 1956th (Summary) Nikolina Puar, Nataa Travarevi, Odjek otmice amerikog putnikog zrakoplova Boeing 727 u domaim medijima 1976. godine The echo of the hijacking of the american passenger aircraft Boeing 727 in national media 1976th (Summary) Boris Divjak, Irako-iranski rat Iran-Iraq war (Summary) Igor Vrani, Mirovni planovi meunarodne zajednice u RH i BiH 1991.-1995. The international communitys peace plans in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1991.-1995. (Summary) Mario Tomas, Djelovanje hrvatskih snaga u oslobodilakim operacijama 1994.-1995. The liberation operations of Croatian military forces 1994.-1995. (Operation Cincar - Operation Juni potez) (Summary)
381
411
413 427 429 464
465 476 477 486
487 524
525 538
OCJENE, PRIKAZI I IZVJETAJI EVALUATIONS, REVIEWS AND REPORTS Georges Duby, Tri reda ili imaginarij feudalizma, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2007., 359 str., (Luka Petri) 541
Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2011., 400 str. (Vladimir Begovi) Biblioteka Dies Historiae - Voda i njezina uloga kroz povijest (Zrinko Novosel) Terenska nastava studenata povijesti Hrvatskih studija u Istri (7. 9. svibnja 2010. godine) (Boena Martinovi) Predstavljanje fotomonografija Hrvatski ratni plakat i To sam radio u ratu, sine, 14. sijenja 2011. (Izabela Jakari) Terenska nastava studenata povijesti Hrvatskih studija - Virovitica, Donji Miholjac, Valpovo (12. svibnja 2012.) (Igor imala)
544
547
549
550
551
INTERVJUI INTERVJU Dr. sc. Danijel Dino (Mario Tomas, Igor Vrani) Doc. dr. sc. Ante Nazor (Vladimir Begovi, Danijel Jurkovi) IN MEMORIAM Prof. dr. Hrvoje Matkovi (Marta Husi, urica Mikulin) Prof. dr. Mirjana Gross (urica Mikulin) Prof. dr. sc. Vesna Girardi Jurki (Dejan Pernjak) Upute suradnicima Directions for Contributors 569 571 573 575 557 561
Rije urednitva Editorial foreword
Dragi itatelji Zbornika radova Lucius, pred Vama je dugo oekivani 16. i 17. svezak Zbornika radova studenata povijesti, koji okuplja irok spektar tema te vjerujemo da ete u njemu moi pronai neto zanimljivo za sebe. U rubrikama lanci, Intervjui, Ocjene, prikazi, izvjetaji moi ete vidjeti to smo itali, kamo smo putovali, koga se elimo posebno prisjetiti te za koje teme studenti povijesti pokazuju veliki interes. U ovome broju skreemo Vam pozornost na dva intervjua: s doc. dr. sc. Antom Nazorom i dr. sc. Danijelom Dinom. Ovim putem elimo zahvaliti tajniku Marinku iku, Slubi za izdavaku djelatnost na elu s Brankom Ivandom, proelniku Odjela za povijest Miji Koradeu, svim profesorima i studentima Drutva studenata povijesti Ivan Lui-Lucius na podrci u realizaciji projekata DSP Lucius, poput organizacije simpozija Dies historiae, izdavanja popratne biblioteke, te organizacije terenske nastave. Nadajui se da ete radoznalo itati ovaj broj, srdano Vas pozdravljamo. Urednitvo Zbornika radova studenata povijesti Ivan Lui-Lucius
______________________________________ ______________________________________
LANCI ARTICLES
DEJAN PERNJAK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.*

1. Uvod
U ovome radu bavio sam se vladavinom kraljice Hatepsut i njezina posinka faraona Tutmozisa III, koje ima dva razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaa suregentstvo Tutmozisa III. s kraljicom Hatepsut, a drugi dio faraonovu samostalnu vladavinu. U ovom istraivanju koritena su veinom novija izdanja odnosno izdanja u proteklih deset godina, ali se moe nai i pokoje starije. U prvom dijelu ovog rada bavio sam se vladavinom kraljice Hatepsut s posebnim naglaskom na njezinu kulturnu ostavtinu. Drugi dio rada obuhvaa razdoblje vladavine Tutmozisa III. Ovaj dio rada pokriva najrelevantnije pohode koje je vodio Tutmozis III., kako one uspjene tako i one manje, a poseban naglasak daje se njegovoj kulturnoj ostavtini. Trei dio bavi se pronalaskom grobnica i mumija ovih dvoje vladara.
2. Hatepsut
Kraljica Hatepsut zasigurno je jedna od prilino kontroverznih vladarica starog Egipta i najvjerojatnije uz Kleopatru jedna od najpoznatijih egipatskih kraljica. U svakom pregledu egipatske povijesti ona je neizostavna tema. Smatraju je jednim od najuspjenijih egipatskih faraona.1 Zbog prerane smrti Amenhotepova sina Amenemhata, naslijedio ga je po pobonoj rodbinskoj liniji faraon poznat kao Tutmozis I. (1504.-1492. pr. Kr)2, koji je polagao na to pravo budui da se oenio sa Ahmes, sestrom faraona Amenhotepa I.3 Kao rezultat toga braka proizala je ker, Hatepsut, i sin Amenems, koji nije doivio nasljeivanje trona.4 Hatepsut se udala za svojeg polubrata, koji je kasnije postao poznat kao faraon Tutmozis II.
* Seminarski rad pisan je u sklopu kolegija Uvod u egiptoloke studije II povijest i kultura Starog Egipta kod doc. dr. sc. Mladena Tomorada. 1 U radu je kasnije objanjeno zato se Hatepsut smatra faraonom. 2 Ian Shaw, The Oxford history of Ancient Egypt, Oxford, 2000., str. 483. 3 Nicolas Grimal, A history of Ancient Egypt, Oxford, 1993., str. 207. 4 Isto
13
LUCIUS
Tutmozis II. je oko 13. godine5 svoje vladavine (1492.-1479. pr. Kr.)6 neoekivano umro. Budui da je sa svojom sestrom i prvom enom Hatepsut imao samo ker Neferure, vlast je prela na sina Tutmozisa III., kojega je Tutmozis II. imao sa Isis, enom iz harema.7 Kako je Tutmozis III. bio premlad da bi vladao samostalno, njegova pomajka Hatepsut je postala regentom. Prvih godina Hatepsut se ponaala kao pravi regent. U poetku je bila zadovoljna to ju se prikazivalo na reljefima iza Tutmozisa III. kao kraljicu i enu velikoga kralja Tutmozisa II.8 Meutim, moglo se naslutiti da se Hatepsut ne boji izrugati tradiciju.9 Negdje izmeu 2. i 7. godine10 regentstva, Hatepsut se okrunila za kralja s potpunom titulaturom: Maatkara, Khnemet-Amon-Hatepsut.11 Nakon to si je nadjenula kraljevsko ime i javno poela prikazivati kao kralj (slike 4, 5, 6, 7) , Hatepsut je imala samo jedan siguran raniji model koji je mogla slijediti: Sobekkara Sobeknefru12 (1777.-1773. pr. Kr.)13, enu koja je vladala na kraju XII. dinastije. Prema tome Tutmozis III. slubeno vie nije bio ko-regent. Kako bi opravdala uzurpaciju ignorirala je Tutmozisa II. izmislivi priu o ko-regentstvu sa svojim ocem, Tutmozisom I.14 Priu je inkorporirala u skup tekstova i prikaza kojima je dekorirala svoj pogrebni hram na liticama planine u Deir el-Bahriju.15 Kraljica Hatepsut imala je veliku podrku od razliitih monih linosti meu kojima se posebno istie Senenmut16, nadzornik i uitelj njezine kerke Neferure. Neki povjesniari vjeruju da je Senenmut bio ljubavnik kraljice Hatepsut. Razlog takvome miljenju je bogatstvo koje je Senenmut posjedovao: jo u Senenmutovo vrijeme postojao je zloban tra da sve bogatstvo to posjeduje duguje intimnoj vezi s kraljicom.17 Senenmut je bio sveprisutna osoba tijekom tri etvrtine vladavine kraljice Hatepsut, ali iz nepoznatih razloga pao je u njezinu nemilost. Pretpostavlja se da je nakon smrti kraljiine keri Neferure, oko 11. godine kraljiine vladavine18, Senenmut sklopio savez s Tutmozisom III. to
5 To bi bilo 1479. pr. Kr. prema Shaw, The Oxford, str. 484.; Joyce Tyldesley, Queens of Egypt,London, 2006., str. 94. 6 Shaw, The Oxford, str. 484. 7 Tyldesley, Queens, str. 94. 8 Peter A. Clayton,Chronicle of the pharaohs, New York, 1994., str. 104. 9 Tyldesley, Queens, str. 95. 10 To bi bilo izmeu 1478. pr. Kr. i 1473. pr. Kr. prema Shaw, The Oxford,str. 484.; Kathleen Kuiper, Ancient Egypt From prehistory to the islamic conquest, New York, 2010., str. 62. 11 Grimal, A history, str. 207. 12 Sobeknnfru vladala od 1777. do 1773. godine. Kraljevsko ime bilo joj je Sobekkara. Bila je zadnji vladar XII. dinastije. Bila je ki faraona Amenemhata III., a vjerojatno ena njegova brata Amenemhata IV. Za opirnije vidi u: Joyce Tyldesley, Queens, str. 74-75.; Morris L. Bierbrier (ur.), Historical dictionary of Ancient Egypt second edition s. v. Sobekneferu, Playmoutuh, 2010., str. 273. 13 Betsy M. Bryan, The 18th Dynasty before the Amarna Period (c. 1550-1352 BC) u: Ian Shaw (ur.), The Oxford history of Ancient Egypt, Oxford, 2000., str. 228. 14 Grimal, A history, str. 207. 15 Isto 16 Senemut bio je roen u skromnoj obitelji (roditelji Ramose i Hatnefer). Za vrijeme Hatepsutina vladanja bio je najmoniji i najutjecajniji inovnik. Izmeu ostaloga bio je uvar Amonova hrama i uitelj Hatepsutine jedine keri Neferure. Za opirnije vidi u: Margaret R. Bunson (ur.), Encyclopedia of Ancient Egypt, s. v. Senenmut, New York, 2002., str. 361-362. 17 Grimal, A history, str. 211. 18 Oko 1467. pr. Kr. prema Shaw, The Oxford, str. 484.
14
D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.
je pak dovelo do njegova marginaliziranja u 19. godini vladavine19, tri godine prije kraljiine smrti.20
2.1. Graditeljski pothvati kraljice Hatepsut

Hatepsut je kao vladarica zapoela graditeljske pothvate koji su nadmaili one njezinih prethodnika.21 Nadzornik veine graditeljskih pothvata bio je gore spomenuti Senenmut, ije je remek-djelo hram u Deir al-Bahriju. Hatepsut i Tutmozis III. ostavili su brojne ostatke u Nubiji: Qasr Ibrim, Sai (sjedea statua kraljice doziva one od Ahmosea i Amenhotepa I.) Semna, Faras, Quban, i posebno Buhen, gdje je kraljica dala izgraditi Horusov hram tipian za sredinu osamnaeste dinastije.22 Scene na zidovima hrama su prvotno prikazivali Hatepsut i Tutmozisa III., meutim, on je kasnije njezino ime zamijenio sa svojim i imenima svojeg oca i djeda.23 U svojim natpisima Hatepsut tvrdi da je obnovila hramove u Hebenu (sjedite nome Oryx), Hermopolu i Kuu.24 Najveu panju kraljica je posvetila Tebi. Hram u Karnaku gradio se pod njezinim nadzorom, dok su radovima rukovodili razliiti slubenici, ukljuujui Hapuseneba25, ehutija, Pujemra26 i naravno Senenmuta.27 Hatepsut je u Karnaku podigla novi juniji pilon28 , tzv. Osmi pilon29. Meutim, dokazi o Hatepsutinoj gradnji pilona su danas nevidljivi iz razloga jer je lice pilona ostrugano i redekorirano poetkom vladavine Amenhotepa II (1427.-1400. pr. Kr.)30, sina Tutmozisa III.31 Kraljica Hatepsut podignula je i etiri obeliska kod Amonova hrama u Karnaku, od kojih su dva u potpunosti nestala (slika11).32 Od ostalog para, sjeverniji jo stoji na prvotnom mjestu, dok se drugi sruio.33 Obelisk je visok 30 metara i danas je najvii stojei obelisk u Egiptu.34 Natpis na obelisku tekst je od trideset i dvije linije koje krue oko baze, a poinje sa
Oko 1461. pr. Kr. prema Shaw, The Oxford, str. 484. Grimal, A history, str. 211. 21 Betsy M. Bryan, The 18th, str. 229. 22 Isto 23 Isto 24 Isto, str. 230. 25 Hapuseneb za vrijeme vladavine kraljice Hatepsut bio je prvi prorok Amonova hrama i nadzornik svih Amonovih sveenika u Egiptu. Za opirnije vidi u: Margaret R. Bunson, (ur.), Encyclopedia of Ancient Egypt, s. v. Hapuseneb, New York, 2002., str. 157. 26 Pujemar visoko pozicionira sveenih Amonova hrama za vrijeme kraljice Hatepsut. Prihvatio ga je i Tutmozis III. pod kojim je sudjelovao u izgradnji Karnaka. Za opirnije vidi u: R. Bunson, (ur.), Encyclopedia of Ancient Egypt, s. v. Puyenre, New York, 2002., str. 319. 27 Betsy M. Bryan, The 18th, str. 230. 28 Tyldesley, Queens, str., 95. 29 Bryan, The 18th, str. 231. 30 Isto 31 Isto 32 Miriam Lichtheim, Ancient egyptian literature vol. II: The New Kingdom, London, 1976, str. 25. 33 Isto 34 Isto
19 20
15
LUCIUS
june strane.35 U natpisu kraljica naglaava odreene toke: svoju predanost svojem boanskom ocu Amonu i svojem zemaljskom ocu Tutmozisu I. Donosim nekoliko stihova iz Govora kraljice: Uinila sam ovo sa srcem punim ljubavi za moga oca Amon; Upuena u njegovu tajnu od poetka, upoznata sa njegovom blagotvornom moi, Nisam zaboravila za to me je zaredio. Moje velianstvo znade svoju boanstvenost, Djelovala sam pod njegovom zapovijedi; on je bio taj koji me vodio, i nisam planirala ita initi bez njegova odobravanja.36 Vlastito srce me vodilo da mu napravim dva obeliska od elektruma, iji e vrhovi dosezati do samih nebesa, u uzvienim dvoranama, Izmeu kraljeva dva velika prolaza, Snaan Bik, kralj Aakheperkare, Horusov trijumfant Sada moje srce kuca naprijed nazad, s mislima to e ljudi rei, oni koji e gledati moje spomenike kroz godine, koji e govoriti o mojim djelima.37 Vjerojatno najpoznatija graevina tj. ostavtina kraljice Hatepsut danas zasigurno je pogrebni hram u Deir el-Bahriju.
2.1.1. Hram u Deir el-Bahriju

Kompleks u Deir el-Bahriju (slike 8 i 9) bio je multifunkcionalan hram koji se sastoji od spoja oltara i svetita posveenih razliitim boanstvima.38 Hram je isklesan na padinama vapnenake planine u Deir el-Bahriju u niz od tri terase. Projekt hrama slijedio je poznatu formu jo od Prvog meurazdoblja, a osobito je nadahnut hramom Mentuhotepa II (2055.-2004. pr. Kr.)39 iz jedanaeste dinastije.40 Glavno svetite bilo je posveeno Hatepsutinom boanskom ocu Amonu.41 U hramu se nalaze i svetita posveena kraljevskim precima; mala pogrebna odaja ili memorijalno svetite kralji-
Isto Isto, str. 27. (vlastiti prijevod) 37 Isto (vlastiti prijevod) 38 Tyldesley, Queens, str. 104. 39 Shaw, The Oxford, str. 483. 40 Bryan, The 18th, str. 232. 41 Tyldesley, Queens, str. 104.
35 36
16
ina zemaljskog oca, Tutmozisa I., i puno vea pogrebna odaja za samu Hatepsut.42 Kada je hram zavren sadravao je scene i natpise koji su paljivo oslikavali brojne projekte i dogaaje koje je provela Hatepsut kao vladarica, primjerice, ekspedicija u Nubiju, transport obeliska za hram u Karnaku, ekspedicija u Punt iz koje su dovezena drva tamjana i afriki trgovinski proizvodi, i boansko roenje vladara.43 Pogrebni hrama je bio samo polovica Hatepsutine pogrebne pripreme.44 Njezin grob, dakle druga polovica, trebala je biti u Dolini kraljeva, sada tradicionalnom groblju egipatskih faraona.45 Stari grob u Wadi Sikkat Taka el-Zeida je bio naputen, ali Hatepsut (vjerojatno zbog pomanjkanja vremena) nije izgradila zamjenski grob, nego je poveala grob u kojem je ve bio njezin otac, tako da je taj grob postao najdublji u Dolini.46 Hatepsut se nadala da e vjeno leati pokraj svojega oca, to i jest neko vrijeme, meutim Tutmozis III. je svojeg djeda ponovo sahranio i stavio u novi lijes smjeten u novom sarkofagu u potpuno novom grobu.47
2.2. Vanjska politika

Ko-regentstvo kraljice Hatepsut i Tutmozisa III nije bilo razdoblje dugotrajnih ratova. Provedeno je nekoliko vojnih ekspedicija u Nubiju zbog uzdizanja lokalnih monika, ali nema naznaka da je vicekralj i nadzornik junih drava uzurpirao cjelokupnu administraciju.48 Hatepsutina trgovaka misija u Punt propagirana je kao uspjean diplomatski pothvat.49 Razliiti proizvodi koji su dovezeni iz Afrike, zlato i tamjan (ukljuujui i drvo tamjana), potaknuli su interes za egzotinim luksuznim dobrima. Postoji mogunost da su Egipani bili u kontaktu sa egejskom kulturom, na to upuuju slikarije u Avarisu. Meutim, nema sigurnih naznaka da su Egipani bili u kontaktu s Kretom za vrijeme prve polovice osamnaeste dinastije. Trgovina se vjerojatno obavljala preko Cipra i Levanta, odnosno preko Sirije i Palestine.50 Za vladavinu kraljice Hatepsut moemo rei je prilino prosperitetno razdoblje za Egipat. Spomenike koje je izgradila karakterizira izuzetna jednostavnost i elegancija dizajna.51 Kao to je ve spomenuto, za vrijeme njezina vladanja Egiptom nisu poduzete vee vojne operacije, nego je svoju aktivnost vie usmjerila prema umjetnosti tj. izgradnji i trgovakim ekspedicijama. Na steli podignutoj u Armantu pie da je kraljica Hatepsut umrla trinaestog dana estog mjeseca u dvadeset i drugoj godini vladavine.52
Isto Bryan, The 18th, str. 232.-233. 44 Tyldesley, Queens, str. 104 45 Isto 46 Isto 47 Isto 48 Bryan, The 18th, str. 234. 49 Isto 50 Isto, str. 234.-235. 51 Michael Rice, Whos who in ancient Egypt, London, 1999., str. 60. 52 Tyldesley, Queens, str. 106; 1458. pr. Kr. prema Shaw, The Oxford, str. 484.
42 43
17
LUCIUS
3. Samostalna vladavina Tutmozisa III.

Budui da je kraljica Hatepsut vodila pasivnu vanjsku politiku, dolaskom na prijestolje kao samostalni vladar 1458. pr. Kr.53 Tutmozis III. odmah je morao poduzeti vojni pohod protiv azijskih dravica. Poveo je ukupno esnaest54 ili sedamnaest55 pohoda u te krajeve. Upravo zbog takve miroljubive politike kraljice Hatepsut stvorila se koalicija od 33056 dravica ujedinjenih pod princom od Kadea57 i pod potporom drave Mitani.58 Tutmozis III. krenuo je sa vojskom prema Gazi, koja je jo od vremena Ahmozea bila pod egipatskom vlau59, pa potom prema gradu Yehem iz kojega je planirao napasti Megiddo, koji je bio glavna baza otpora. Najvaniji izvor za Tutmozisove pohode su tzv. Anali, koji su isklesani na zidovima dviju dvorana iza estog pilona u hramu u Karnaku.60 Kako u Analima pie Tutmozis je u Gazu stigao dvadeset i tree godine, prvog ljetnog mjeseca, etvrtog dana, dana proslave Kraljeve Krunidbe61, a u Yehem dvadeset i tree godine, prvog ljetnog mjeseca, esnaestog dana62. Nakon sedmomjesene opsade grad Megiddo je pao (slika 15). Ova Tutmozisova pobjeda je pobjeda nad tisuu gradova63 budui da su mu se svi sirijsko-palestinski gradovi pokorili. Ratni plijen nakon pada Megidda sastojao se od: 894 bojnih kola, dvije su bile od zlata, 200 oklopa od kojih su dva bila bronana koja su pripadala poglavarima Megidda i Kadea, 2000 konja i jo 25 000 drugih ivotinja.64 Nakon prvog Tutmozisova pohoda Egipatska dominacija je proirila na sjever na liniji Biblos Damask.65 Kako bi odrao mir u pokorenim gradovima, Tutmozis je dao izgraditi garnizone koji su mogli uguiti eventualnu pobunu i koji su nadzirali isplaivanje tributa. Kampanje voene od 24. do 32. godine vladanja usmjerile su faraonovu pozornost na obale Levanta, na njegove ume i luke, i na zapadne dijelove Sirije.66 U navedenom razdoblju Tutmozis se uspjeno zauzeo Djahy67 i obraunao se s Kadeom. Meutim, prije toga je u svojem petom pohodu zauzeo grad Ullazu, grad na uu rijeke Nahr
Shaw, The Oxford, str. 483. Lichtheim, Ancient, str. 29. 55 Igor Urani, Stari Egipat, kolska knjiga, Zagreb, 2002., str. 134. 56 Isto 57 Grimal, A history, str. 213. 58 Mitani kraljvstvo Hurita u sjevernoj Siriji, u egipatskim tekstovima nazvano Naharin. Mitani je bio glavni Egipatski rival u borbi za prevlast u Sriji tijekom 18. dinastije. Mitanni je kasnije stradao od uspona moi Hetita. Za opirinije vidi u: Robert G. Markot, Historical dictionary of Ancient Egyptian warfare, s. v. Mitanni, Oxford, 2003, str. 145.-146. 59 Bryan, The 18th, str. 237. 60 Lichtheim, Ancient, str. 29. 61 Isto, str. 30. 62 Isto 63 Isto, str. 31. 64 Bryan, The 18th, str. 238. 65 Kuiper (ur.), Ancient Egypt, str. 63. 66 Bryan, The 18th, str. 239. 67 Djahy teritorij u zapadnoj Aziji esto spominjano u zapisima 18. dinastije. Za opirnije vidi u: Markot, Historical, str. 80.
53 54
18
el-Barid kojega je drao princ od Tunipa68 sa svojim saveznicima iz Kadea i Mitannija.69 Nakon to su poharali pokrajinu Ardatu, unitili polja ita i vonjake, egipatske su snage zauzele Djahi.70 Tutmozis je uveo praksu da lokalni poglavice moraju slati svoju djecu u Egipat da ih se egiptizira71, tj. da nakon to lokalni vladar umre, oni preuzmu njegovo mjesto te upravljaju pokrajinom egipatskim nainom vladanja. Meutim, niti taj nain nije donio potpunu pacifikaciju Sirije i Palestine. Tutmozis je ponovo morao po drugi put krenuti protiv Ullaze, u kojoj se ponovo razvila protuegipatska koalicija. Pad Ullaze doveo je do pokoravanja Fenikih luka. Tutmozis III. ratovao je i u Nubiji, gdje je prodro do etvrtog katarakta.72 U svojoj 33. godini vladanja Tutmozis III. pokrenuo je novu fazu ratova u Aziji, koji su bili usmjereni na dravu Mitani. Kako bi doao do Mitanija, bilo je nuno nai metodu pomou koje e prijei prirodnu barijeru koja je dravu titila, rijeku Eufrat.73 Tutmozis III. je u tu svrhu dao izgraditi posebne rijene brodove koje je vojska vukla preko cijele Sirije prema rijeci.74 Kada je proao rijeku podigao je stelu, koja se nalazi pokraj one njegovog djeda. Krenuo je dalje na sjever, prema Karkemiu. Iako je zemlja oko Karkemia bila opustoena, sam grad nije bio zauzet, a Mitanijski princ je uspio pobjei.75 Unato prilino neuspjenom vojnom pohodu, psiholoki odjek kampanje u Babilonu, Asiriji i kod Hetita bio je jak.76 Naime, vladari tih drava u znak egipatske dominacije su poslali tribut. U 34. godini77 vladavine Tutmozis III. je uguio pobunu u Djahyiju i osvojio Nuges.78 Meutim, brzo se morao vratiti na sjeverozapad kako bi rijeio novu mitanijsku koaliciju oko Aleppa. U meuvremenu je ponovo morao pokoriti Nuges. Tom prilikom narod Alalakha je platio tribut, a princ od Aleppa je potisnut u svoju oblast.79 U svojoj esnaestoj kampanji zauzeo je luku Arqata blizu Tripolija, opljakao Tunip i krenuo prema Kadeu, gdje je zauzeo tri grada i unitio oveu vojsku Mitanaca.80 Potonja pobjeda donijela je pauzu od dvanaest81 godina u sukobima Egipta i drave Mitani. Posljednje godine vladavine ovog velikog faraona, ili kako ga u literaturi esto apostrofiraju Napoleona starog Egipta, protekle su puno mirnije, budui da je egipatska supremacija bila prepoznata od strane njegovih susjeda na Bliskom Istoku. Tutmozis III. umro je 1425. pr. Kr. u 54. godini vladavine.
Tunip grad-drava u Siriji. Tona pozicija nije poznata, ali se smatra da se nalazio zapadno od rijeke Oronto i sjeverozapadno od Kadea. 69 Grimal, A history, str. 214. 70 Isto 71 Bryan, The 18th, str. 238. 72 Urani, Stari, str. 134. 73 Grimal, A history, str. 214. 74 Isto, str. 215. 75 Kuiper (ur.), Ancient, str. 63. 9 Isto 77 1445. pr. Kr. prema Shaw, The Oxford, str. 484. 78 Grimal, A history, str. 216. 79 Isto 80 Isto 81 Isto
68
19
LUCIUS
3.1. Graditeljski pothvati Tutmozisa III.

Osim to je bio veliki ratnik Tutmozis III. je kao i njegova prethodnica pokrenuo razliite graditeljske projekte. Zanimljivo je napomenuti da se umjetniki stil i portreti Tutmozisa III. teko mogu razlikovati od onih iz razdoblja kraja vladavine kraljice Hatepsut.82 Samo je u svojem tjelesnom tipu Tutmozis izabrao da bude prikazan nekako drugaije, obino je na slikama prikazan irokih ramena i teeg povienijeg torza u odnosu na Hatepsut.83 U razdoblju vladavine Tutmozisa III. Karnak je i dalje bio omiljeno gradilite. Tutmozis III. je nekako na nemilosrdan nain rekonstruirao sredinje prostore hrama, maknuo svetite Amehnotepa I. izgraeno od vapnenca i zamijenio ga onim od pjeenjaka.84 Uglavnom su njegovi graditeljski pothvati vezani za kraj njegove vladavine. Tada je pokuao maknuti Hatepsutino ime sa svih njezinih spomenika, ime ju je osudio na zaborav, sudbinu koja je za Egipanina gora od smrti.85 Njezino se ime moe nai u Armantu u Menthuovom hramu, kojega je proirio Tutmozis III, i u podruju oko Beni Hasana, gdje je ona posvetila hram za boicu Pakhet.86 Tutmozis III. zavrio je dekoraciju Artemidine peine87, ali je svetite konaan izgled dobilo u vrijeme Setija I.88 Kao to vidimo Tutmozis je gradio jednakom energijom kako je i ratovao. U Nubiji je gradio u Buhenu, Saiju, Farasu, Dakkau, Argu, Kubbanu, Semni i Gebel Barkalu; u Egiptu u Tebi, Kom Ombou, Armantu, El-todu, Medmudu, Esni, Denderi, Heliopolu i na brojnim mjestima u Delti, gdje zasad nema sauvanih tragova njegove aktivnosti.89 Na aktivnosti u Delti nas upuuju spisi iz Minmose, prema kojima su faraoni osamnaeste dinastije bili aktivni na tom podruju.90
4. Grobnica kraljice Hatepsut i faraona Tutmozisa III. 4.1. Hatepsutina grobnica

Hatepsut je dala iskopati svoj grob (KV 20)91 u Dolini kraljeva. ini se da je grob KV 20 bio raniji grob u dolini, a Hatepsut ga je poveala i prilagodila za svoj sarkofag i drugi koji je inicijalno dala isklesati za sebe, ali je prilagoen za njezina oca TutmoBryan, The 18th, str. 235. Isto 84 Isto 85 Grimal, A history, str. 217. 86 Isto 87 Artemidina peina hram u planini posveen kraljici lavici Pakhet. Nalazi se tri kilometra istono od Beni Hasana. Opirnije vidi u: Ian Shaw and Paul Nicholson, The British museum dictionary of Ancient Egypt, s. v. Speos Artemidos, London, 2003., str. 276. 88 Grimal, A history, str. 216. 89 Isto 90 Bryan, The 18th, str. 236. 91 Clayton, Chronicle, str. 107.
82 83
20
zisa I.92 Najvjerojatnije su oboje jedno vrijeme leali zajedno, meutim Tutmozis III. je kasnije premjestio tijelo Tutmozisa I. u grobnicu KV 38, koja je bila izgraena u slinu svrhu.93 Kraljiina mumija pronaena je u grobnici KV 60 1903. godine, a u lipnju 2007., nakon dugotrajnih istraivanja i CT analize kutnjaka te forenzikih analiza ostataka koji su otkriveni u kanopi sa njezinim imenom, dr. Zahi Hawas obavijestio je da je rije o mumiji kraljice Hatepsut.94
4.2. Grobnica Tutmozisa III.

Tutmozis je takoer pokopan u Dolini kraljeva u grobnicu KV 3495. Grobnica KV 34 je uklesana visoko na hridi i sputa se duboku u sredite stijene.96 Zidovi pogrebne komore su obojani crveno-crnim hijeratskim prikazima podzemnog teksta: Litanije za Ra, koje zaziva ime boga-sunca da pomogne kralju u njegovim podzemnim putovanjima, i Knjiga onoga to ima u Podzemlju (amduat), koja osigurava kralju kartu podzemlja i rijei arolija koje e mu pomoi da postigne vjenu obranu.97 Grobnicu je 1898. otkrio Victor Loret, a pronaao je isklesani sarkofag te devastirane ostatke namjetaja i drvenih statua.98 Mumija (slika 12) je pronaena 17 godina kasnije u velikom kraljevskom skrovitu u Deir el-Bahriju, gdje je vjerojatno ponovo ukopana za vrijeme faraona eonka I., oko 934. pr. Kr.99
5. Zakljuak
Kao to se moglo vidjeti u ovom radu, razdoblje vladavine kraljice Hatepsut i Tutmozisa III. je prilino prosperitetno razdoblje u egipatskoj povijesti. Kraljica Hatepsut nakon to se proglasila za faraona marginalizirala je mladoga Tutmozisa III., koji je taj dio svojeg ivota, tj. svoje vladavine proveo sa vojskom, to se kasnije poprilino oituje u razdoblju njegove samostalne vladavine, gdje je pokazao izuzetne ratne vjetine. Kraljica Hatepsut vjerojatno se nije osjeala dovoljno mono da bi pokrenula vee osvajake pohode, stoga je svu svoju energiju usmjerila na graditeljstvo. Tutmozis III. je meutim pokrenuo opsene ratne operacije, dodue ne sve potpuno uspjene kao to se vidi iz priloenog. Nakon to je Tutmozis III. doao na vlast nije odmah krenuo u brisanje Hateputina imena sa spomenika, kako se esto interpretira u starijoj literaturi, nego je to uinio tek koncem svoje vladavine. Iz koritene literature teko je zakljuiti je li to rezultat nekakvog ogorenja prema
Bryan, The 18th, str. 232. Isto 94 Opirnije vidi u: Anke Sparmann, Sluaj Hatpestut, Geo, prosinac 2007., str. 114.-123. 95 Clayton, Chronicle, str. 107. 96 Bryan, The 18th, str. 237. 97 Isto 98 Clayton, Chronicle, str. 111. 99 Isto
92 93
21
LUCIUS
svojoj prethodnici ili jednostavno, kako se u nekoj literaturi spominje da je Tutmozis III. htio da se sauva to vie njegovog imena na spomenicima. Ako se uzme u obzir da je za Egipane najgora vrsta smrti brisanje njegova imena sa svih spomenika, skloniji sam prihvatiti tezu da je kod Tumozisa III. ipak prevladala gorina prema prethodnom razdoblju. Uglavnom, cjelokupna vladavina faraona Tutmozisa III. je iznimno uspjena. Poduzet je cijeli uspjean niz ratnih ekspedicija, mnogi hramovi su izgraeni i popriline sume su donirane za posjede boga Amona-Ra. Iako se centar preselio u Memfis, Teba je i dalje religijski centar. Tutmozis III. gledano sa svih aspekata jedan od najveih egipatskih, ako ne i najvei egipatski faraon.
6. Popis literature
1. Bierbrier, Morris L., Historical dictionary of Ancient Egypt second edition, Playmouth, 2010. 2. Bunson, Margaret R. (ur.), Encyclopedia of Ancient Egypt, New York, 2002. 3. Clayton, Peter A., Chronicle of the pharaohs, New York, 1994. 4. Christiansen, Wendy, Great Empires of the past: Empire of Ancient Egypt, New York, 2005. 5. Grimal, Nicolas, A history of Ancient Egypt, Oxford, 1993. 6. Harper, William R. (ur.), Ancient records of Egypt, vol. II., Chicago, 1906. 7. Kuiper, Kathleen (ur.), Ancient Egypt From prehistory to the islamic conquest, New York, 2010. 8. Lichtheim, Miriam, Ancient egyptian literature vol. II, London, 1976. 9. Manley, Bill, The Penguin Historical Atlas of Ancient Egypt, London, 1996. 10. Markot, Robert G., Historical dictionary of Ancient Egyptian warfare, Oxford, 2003. 11. Netzley, Patricia D., Ancient Egypt, New York, 2003. 12. Redford, Donald R., The wars in Syria and Palestine of Thutmose III., Leiden, 2003. 13. Rice, Michael, Who is who in Ancient Egypt, London, 1999. 14. Shaw, Ian (ur.), The Oxford history of Ancient Egypt, Oxford, 2000. 15. Shaw, Ian,Ancient Egypt: A Very Short Introduction, Oxford, 2004. 16. Shaw, Ian, Nicholson, Paul, The British museum dictionary of Ancient Egypt, London, 2003. 17. Sparmann, Anke, Sluaj Hatepsut, Geo, prosinac 2007. 18. Tyldesley, Joyce, Queens of Egypt, London, 2006. 19. Urani, Igor, Stari Egipat, Zagreb, 2002.
22
Prilozi
Izvor: Udbenik za prvi razred gimnazije
Slika 1 Karta Starog Egipta
23
LUCIUS
Slika 2 Glava Tutmozisa III.

Izvor: doc. dr. sc. Mladen Tomorad
Slika 3 Faraon Tutmozis III.

Slika 4 glava kraljice Hatepsut

Slika 5 Kraljica Hatepsut
24
Slika 6 Statua kraljice Hatepsut

Slika 7 Sfinga kraljice Hatepsut

25
LUCIUS
Slika 8 Pogrebni hram kraljice Hatepsut u Deir el-Bahriju

Slika 9 Hram u Deir el-Bahriju

26
Slika 10 Glava faraona Tutmozisa III.

Slika 11 Dva obeliska kraljice Hatepsut Izvor: doc. dr. sc. Mladen Tomorad
27
LUCIUS
Izvor: Wikipedia.org: [http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/ee/Thutmose_III_Head.jpg], 05. 04. 2011.
Slika 12 Mumificirana glava Tutmozisa III
Izvor: The Penguin Historical atlas of Ancient Egypt, 05. 04. 2011.
Slika 13 Karta osvajanja Tutmozisa III. na Levantu
28
Slika 15 Bitka kod Megidda Slika 14 Karta kraljevstva Tutmozisa Izvor: de.wikipedia.org [http://upload.wikimedia.org/ III. i podruje egipatskog utjecaja wikipedia/de/ 5/5b/Schlacht_bei_Megiddo.jpg], 05. 04. 2011.
Izvor: Patricia D. Netzley, Ancient Egypt, New York, 2003.
La reine Hatchepsout et Tuthmoses III.

Rsum
Dans cette tude, lauteur analyse le rgne de la reine Hatchepsout et de son beaufils Thoutmsis III. Aprs la mort soudaine du pharaon Thoutmsis II, le pouvoir devait naturellement revenir son fils Thoutmsis III. En raison de son jeune ge, cest finalement Hatchepsout qui est nomme rgente jusqu la majorit de Thoutmsis III. Cependant, lorsque Hatchepsout remplit les conditions ncessaires et reoit le soutien des hauts fonctionnaires, elle se proclame reine-pharaon, tenant Thoutmsis III lcart. En attendant la majorit, le jeune co-rgent rentre dans larme ; ce sjour prolong va sensiblement compter dans les magnifiques conqutes venir. Lpoque dHatchepsout est pacifique. La reine-pharaon affiche une volont claire de btir. A sa mort, le ton change avec larrive au pouvoir de Thoutmsis III. Il mne de nombreuses campagnes contre diverses alliances ennemies de lEgypte, soutenues financirement par le royaume de Mitanni et le prince de Qadesh. Au crpuscule de son rgne il dcide de se consacrer la construction. Grce ses nombreuses conqutes, il est souvent surnomm le Napolon de lEgypte antique.
29
DEJAN PERNJAK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Ramezej*
1. Uvod
U ovom radu autor se bavi posmrtnim hramom Ramzesa II. Ramezejom, kao jednim u nizu velianstvenih arhitektonskih zdanja koje nam nudi Egipat o svojoj prolosti. U istraivanju autor se koristio Diodorom Sicilskim kao primarnim izvorom, dok uz poneku iznimku veinu literature sainjava graa na engleskom jeziku. Prvi dio rada daje kratki prikaz povijesti istraivanja hramskog kompleksa, dok se drugi dio rada bavi samim elementima hramskog kompleksa (dvorita, hipostilna dvorana, skladita itd.). Na temelju dostupnih izvora i literature autor e ukratko rekonstruirati nekadanji izgled i funkciju hrama.
2. Istraivai Ramezeja
Ramezej, pogrebni hram Ramzesa II., smjeten je na zapadnoj obali Nila kod Tebe u Gornjem Egiptu, nedaleko od Deir el-Bahrija, u dananjem mjestu Sheikh Abd el-Quarna, 2 kilometra sjeverozapadno od pogrebnog hrama Setija I.1 Orijentiran u smjeru istok-zapad hramski kompleks pokriva povrinu od 37380 etvornih metara.2 Gradnju hrama Ramzes II. zapoeo je paralelno s dovravanjem hrama svog prethodnika i oca Setija I. u prvim godinama vladavine, najvjerojatnije u drugoj.3 Antiko ime Ramezeja bilo je Palaa milijuna godina ujedinjena sa Tebom.4
Seminarski rad napisan je u sklopu kolegija Uvod u egiptoloke studije kod doc. dr. sc. Mladena Tomorada. 1 Kathryn A. Bard, Encyclopedia of the Archaeology of Ancient Egypt, New York-London, 1999., str. 992.; Kathryn A. Bard, An introduction to the archaelogy of Ancient Egypt, Malden-Oxford, 2008., str. 240. 2 Bard, Encyclopedia, str. 992. 3 Houring Sourouzian, The buildings of the Nineteeth and Twentieth dynasties, u: Regine Schultz (ur.) & Mathias Seidel (ur.), Egypt the world of the Pharohs, Knigswinter, 2004., str. 192.; Richard Wilkinson, The complete temples of Ancient Egypt, New York, 2000., str. 182. 4 Nicolas Grimal, A history of Ancient Egypt, Oxford, 1994., str. 264.; Bard, Encyclopedia, str. 992. (vlastiti prijevod)
*
31
LUCIUS
Kada je Kambiz, perzijski kralj, na svojemu vojnom pohodu u Egipat prispio 525. pr. Kr. u Tebu, mogao je podnijeti sve ono golemo, zastraujue i nadljudsko to se ukazalo njegovom oku samo jedno ne, a to je bio nasmijeen gorostasan ljudski kip u Ramezeju, teak vie od 1000 tona, visok 17 metara, u ramenima irok 7 metara, kaiprsta dugog 1 metar, stopala irokog 1,40 metara5 Iako ga je dao devastirati, ipak ga smatram, prema dostupnoj literaturi, jednim od prvih koji je na neki nain izvana bio u doticaju sa hramom. Grki povjesniar Diodor Sicilski, koji je u etrdeset svezaka sastavio cjelokupnu povijest svijeta, boravio je u Egiptu u I. st. pr. Kr. Diodor nam donosi opis Ramezeja, i to vrlo pouzdan i toan opis, na temelju jednog svjedoka.6 Diodor je pogrijeio u pretpostavci kako je posmrtni hram Ramzesa II. u sebi krio i Ramzesovu grobnicu.7 U novije vrijeme hram otkriva vicarski istraiva Jean Louis Burchard tj. 1816. godine.8 Godine 1817. u Tebu dolazi talijanski avanturist Giovanni Belzoni, koji je prema naredbama britanskog glavnog konzula Henry Salta prodao Britanskom muzeju tvz. Mladog Memnona.9 Napoleonova ekspedicija hramu je dala ime Memnon.10 Naziv Ramezej hramu je dao slavni deifrator hijeroglifa J. F. Champollion.11 Godine 1844. hram je prouavao Karl Richard Lepsius; 1899. Flienders Petrie i James Quibell, o kojemu e kasnije biti malo vie rijei; od 1900. do 1908. Howard Carter i Emile Baraize.12 Prva vea iskapanja Ramezeja proveo je James E. Quibell krajem XIX. stoljea. Uz Quibella na istraivanju Ramezeja radio je i Wilhelm Spiegelberg, njemaki egiptolog, koji se bavio transkripcijom natpisa.13 Ne temelju Quibellovih iskapanja pouzdano znamo da je Ramezej djelomino izgraen na nekropoli iz vremena Srednjeg kraljevstva.14 Prilikom istraivanja takoer je otkrio i ukope koji datiraju od XXI. do XXIII. dinastije.15 Otkrio je da je dio Ramezeja graen sa materijalom drugih spomenika na to upuuju nalazi imena vladara Amenhotepa II., Hatepsut, Tutmozisa III., Tutmozisa IV. i Amenhotepa IV. Ehnatona.16
Philipp Vandenberg, Ramzes Veliki: boanski egipatski kralj, 2000., Zagreb, str. 303. Diodor u svom djelu navodi da se referira na Hekateja iz Abdere (Diod I, 46.). Hekatej je bio grki filozof i povjesniar iz 4./3. st. pr. Kr. Poslije boravka u Egiptu na dvoru Ptolemeja I. pie o egipatskoj povijesti i ustrojstvu drave. Takoer bih mogao i njega uvrstiti meu jednoga od prvih istraivaa Ramezeja jo u razdoblju Starog vijeka. Vie o Hekateju vidi u: Leksikon antikih autora. s. v. Hekatej iz Abdere. Zagreb 1996., str. 245. 7 Diod I, 47. 8 Peter Clayton, Chronicle of the Pharaohs, New York, 2001., str. 154. 9 Sourouzian, The buildings, str. 192. 10 Wilkinson, The complete, str. 183. 11 Sourouzian, The buildings, str. 192. 12 Wilkinson, The complete, str. 183.-184. 13 James E. Quibell & Wilhelm Spiegelberg, The Ramesseum, London, 1898., str. 1. 14 Isto, str. 2.-3. 15 Isto, str. 3.-5. 16 Isto, str. 5.
5 6
32
D. Pernjak, Ramezej
U svojim istraivanjima Uvo Hlscher smatra da hram Ramzesa III. u Medinet Habuu prati izgled Ramezeja.17 Kenneth Kitchen obradio je i objavio korpus natpisa iz Ramezeja. Daljnja istraivanja proveli su francuski i egipatski arheolozi 70.-ih godina XX. stoljea.
3. Hramski kompleks
Kao to sam ranije spomenuo hramski kompleks Ramezeja protee se na 37 380 etvornih metara. Veinom je izgraen od pjeenjaka u obliku paralelograma. Arhitekti koji su dizajnirali hram zvali su se Penre Koptski i Amenemon iz Abida.18 U Ramezej se ulazilo kroz pilon irok 66 metara i visok 22 metra, koji je bio ukraen prizorima iz bitke kod Kadea.19 Drugi pilon je, kao i prvi, dosta jako oteen, a ostaci junog zida su djelomino prekriveni ostacima razbijenog kolosa.20 Kroz pilone ulazilo se u dva nenatkrivena dvorita, a iza dvorita nalazi se hipostilna dvorana. Na zapadu su smjetene tri stupiaste dvorane, od kojih je najzapadnija vodila u svetite, koje je danas u ruevinama.21
3.1. Prvo dvorite

Prvo dvorite bilo je okrueno trjemovima. Na sjeveru se nalazio niz statua Ramzesa II. u prikazu boga Ozirisa.22 Danas su itave samo dvije statue. Dvoritem je dominirala velika statua sjedeeg faraona, smjetenog na zapadnoj strani. Danas raskomadana, statua je bila inspiracija Percy Bysshe Shelleyju za pjesmu Ozymandias.23 Nasuprot statui bila je smjetena statua kraljice majke Tuje i vrhovne kraljeve ene Nefertari.24
3.2. Drugo dvorite

Kao prvo i drugo dvorite bilo je okruno trjemovima, takoer s prikazima Ramzesa u obliku boga Ozirisa, ali je neto povieno u odnosu na prvo dvorite. Od drugog dvorita danas je jedino cjelovit sjeveroistoni dio. Posebno treba istaknuti da je na zidovima uklesan zapis utanaenog mirovnog ugovora sa Hetitima.25 U ovome dvoritu nalazio se kolosalni kip Ramezesa II. iji je torzo i glavu, tj. Mladog Memnona kojega sam ranije spomenuo, Giovanni Belzoni prenio i prodao Britanskom muzeju gdje se i danas nalazi.
Bard, Encyclopedia, str. 997.; Grimal, A history, str. 264. Bard, Encyclopedia, str. 997.; Wilkinson, The complete, str. 183. 19 Vandenberg, Ramzes, str. 304.; Wilkinson, The complete, str. 185. 20 Wilkinson, The complete, str. 185. 21 Bard, Encyclopedia, str. 992. 22 Isto 23 Isto; Ozimandias je grka inaica imena Ramzesa II. 24 Bard, An introduction, str. 241. 25 Vandenberg, Ramzes, str. 306.
17 18
33
LUCIUS
3.3. Hipostilna dvorana

Prednji dio hipostilne dvorane, zapadno od drugog dvorita, danas jo uvijek stoji. Sastojala se od 48 stupova s glavama u obliku papirusa, slino kao i Amunov hram u Karnaku, a danas su ouvana 32 stupa.26 Reljefi na vanjskoj strani zida prikazuju kako trijada Tebanskih bogova Amun, Mut i Khonsu daju ezlo Ramzesu II.27 Ispod toga uklesan je prikaz procesije Ramzesovih sinova i njihovih borbi odnosno napada na grad Dapur u Siriji.28
3.4. Ostali elementi

Zapadno od hipostilne dvorane locirane su tri natkrivene dvorane, a sjeverno i juno od njih dva hrama. Juniji hram posveen je najvjerojatnije Ramzesu I., a sjeverni najvjerojatnije Setiju I. i kraljici majki Tuji.29 Iz ova dva svetita se dolazilo u natkriveno dvorite koje je dalje vodilo u skladite koje je bilo smjeteno u sredini, a o kojem e biti kasnije malo vie rijei. Manja dvorana odmah zapadno od hipostilne dvorane naziva se Astronomskom sobom zbog astronomskih scena prikazanih na stropu.30 Na zidu su prikazani bog Amun i boica Seshat koji biljee duinu Ramzesove vladavine. Neki znanstvenici smatraju da se ovdje nalazila knjinica, no Kathryn Bard smatra da se knjinica nalazila u manjoj sobi.31 Ostali reljefi u dvorani prikazuju svetu barku tebanske trijade. U drugoj natkrivenoj dvorani na zidovima je uklesana lista ponuda za bogove Ptaha i Ra.32 Trea dvorana, danas unitena, vodila je u svetite barki. Na jugu hrama su se najvjerojatnije nalazila skladita za hramsku opremu, dok su sobe na sjeveru, ukljuujui i otvorenu sobu, mali hram boga Ra, sluili za pripremu hrane i raznih davanja za boanstva.33 Iza svetita sa barkama nalazilo se svetite sa prikazima boanstava. Ramezej je sa svoje tri strane okruen brojnim skladitima graenim veinom od opeke. Cjelokupni kompleks skladita pokriva povrinu od 210x178 metara, a sluila su najvjerojatnije kao skladita penice, a procjenjuje se da u punom kapacitetu iz skladita se moglo nahraniti izmeu 17000 do 20000 ljudi godinje.34 Izmeu ostalog, Ramezej je sluio u vrijeme XX. dinastije kao administrativno sredite zapadne obale.35
Bard, Encyclopedia, str. 993.; Vandenberg, Ramzes, str. 306.; Wilkinson, The complete, str. 186. Isto, str. 993. 28 Isto; Wilkinson, The complete, str. 186. 29 Bard, Encyclopedia, str. 993. 30 Sourouzian, The buildings, str. 192. 31 Bard, Encyclopedia, str. 993. 32 Isto 33 Isto 34 Isto; Bard, An introduction, str. 241. 35 Bard, Encyclopedia, str. 997.
26 27
34
D. Pernjak, Ramezej
4. Zakljuak
Ramezej kao jedan u nizu od velebnih arhitektonskih zdanja Starog Egipta potkrjepljuje tezu o multifunkcionalnosti egipatskih hramova: svetite, skladite, pa i u ovom sluaju u odreenom vremenskom periodu i administrativne funkcije. Kao takav hram imao je vanu ivotnu i religioznu funkciju za Egipane. Ramezej predstavlja izvrstan primarni izvor za prouavanje vladavine Ramzesa II., ali i njegovih prethodnika. Konkretno, hram predstavlja izvor za prouavanje ratova koje je tijekom svoje vladavine vodio Ramzes II., ali i tu imamo primjer jednog mirovnog sporazuma utanaenog izmeu dvije zaraene strane, prvi takve vrste u dosad poznatoj povijesti. Ramezej je jedan od primjera graditeljskih pothvata koji je poduzeo Ramzes II. jer toga egipatskog faraona svi percipiraju kao velikog ratnika (od raznih dokumentarnih filmova pa nadalje), dok se jako malo posveuje panje graditeljskom segmentu njegove vladavine. Iako danas dosta razruen i oteen, Ramezej sigurno mami uzdahe posjetitelja, ali je jo jedan dokaz u nizu koji potvruje veliinu i razvijenost staroegipatske civilizacije.
5. Popis literature 5.1. Izvori

1. Diodorus Siculus, Library of History
5.2. Knjige i lanci

1. Agnese, Giorgio, Re, Maurizio, Drevni Egipat umjetnost i arheologija, Zagreb, 2006. 2. Arnold, Dieter, The Encyclopedia of Ancient Egyptian Architecture, London- New York, 2003. 3. Bard, Kathryn A. (ur.), Encyclopedia of the Archaeology of Ancient Egypt, NewYork-London, 1999. 4. Bard, Kathryn A., An introduction to the archaelogy of Ancient Egypt, Malden-Oxford, 2008. 5. Beckerath, Jrgen von, Tanis und Theben, Historische Grundlagen der Ramessidenzeit in gypten, Glckstadt-Hamburg-New York, 1951. 6. Bierbrier, Morris L., Historical dictionary of Ancient Egypt second edition, Playmouth, 2008. 7. Bunson, Margaret R. (ur.), Encyclopedia of Ancient Egypt, New York, 2002. 8. Clayton, Peter, Chronicle of the Pharaohs, New York, 1994. 9. David, Rosalie, David, Anthony,Dictionary of Ancient Egypt, London, 2003. 10. Grimal, Nicolas, A history of Ancient Egypt, Oxford, 1994.
35
LUCIUS
11. Hekman, Jelena (ur.), Leksikon antikih autora, Zagreb, 1996. 12. Kuiper, Kathleen (ur.), Ancient Egypt From prehistory to the islamic conquest, New York, 2010. 13. Lloyd, Alan B. (ur.), A companion to Ancient Egypt, vol. I-II., Oxford, 2010. 14. Netzley, Patricia, Anceint Egypt, New York, 2003. 15. Quibell, James E., Spiegelberg, Wilhelm, The Ramesseum, London, 1898. 16. Shaw, Ian, Nicholson, Paul, The British museum dictionary of Ancient Egypt, London, 2003. 17. Shaw, Ian (ur.), The Oxford history of Ancient Egypt, Oxford, 2000. 18. Souruzian,Houring, The buildings of the Nineteeth and Twentieth dynasties, u: RegineSchultz (ur.) & Mathias Seidel (ur.), Egypt the world of the Pharohs, Knigswinter: 192196, 2004. 19. Vandenberg, Philipp, Ramzes Veliki: boanski egipatski kralj, Zagreb, 2000. 20. Wilkinson, Richard, The complete temples of Ancient Egypt, New York, 2000.
Prilozi
Izvor: http://en.wikipedia.org [http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/80/SFEC_ AEH_-ThebesNecropolis-2010-RamsesII-021.jpg], 09. 01. 2012.
Slika 1 Pogled na Ramezej iz zraka
Izvor: http://www.britishmuseum.org/ [http://www.britishmuseum.org/research/ search_the_collection_database/search_ object_image.aspx?objectId=117633&par tId=1&orig=%2fresearch%2fsearch_the_ collection_database.aspx&numPages=10& currentPage=1&asset_id=612374], 09. 01. 2012.
Slika 2 Mladi Memnon; Britanski muzej
36
D. Pernjak, Ramezej
Izvor: http://egyptologyscribbles.com/ [http://egyptologyscribbles.files.wordpress.com/2011/06/ramsesii.jpg], 09. 01. 2012.
Slika 3: Odvoz Mladog Memnona
Izvor: http://en.wikipedia.org [http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/bd/Luxor,_West_Bank,_Ramesseum,_column_top_ decorations,_Egypt,_Oct_2004.jpg], 09. 01. 2012.
Slika 4 ukrasi na stupovima Ramezeja sa zapadne strane
37
LUCIUS
The Ramesseum
Summary
The Ramesseum, the mortuary temple of Pharaoh Ramesses II, is situated on the western coast of the Nile near Thebes. As early as ancient times it has evoked admiration of various travellers and travel writers, as well as kings, such as Persian king Cambyses or Greek traveller and historian Diodorus Siculus. The temple was named by great J. F. Champollion, while more systematic researches on the locality were carried out by James Quibell. The temple consists of two pylons, through which one could enter two unsheltered courtyards, and a range of smaller halls which lead to the shrine. Among other things, a part of the temple was dedicated to the predecessor of Ramesses II, Seti I and queen mother Tuya. The temple had a multifunctional role, which is indicated by the existence of a storehouse in which one could store grain, which, according to estimates of some scientists, could feed between 17000 and 20000 people.
38
MARIJAN VODOPIJA Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Punski ratovi - poetak rimske dominacije u antikom svijetu

1. Uvod
Ratovi s Kartaanima dobili su ime po rimskom nazivu za Feniane Puni. Ovi ratni sukobi dviju velesila obiljeili su novi poredak sila u antikom i mediteranskom svijetu. Rim je iz ratova s Kartaanima izaao kao pobjednik te je zaslueno dobio nadimak vladar Sredozemlja. S vremenom, Rim e se sve vie kulturno i teritorijalno uzdizati i iriti kao drava, dok e Kartaga nakon Punskih ratova nestati kao drava i biti pretvorena u pepeo. Takoer, ratove e obiljeiti i ponajvie proslaviti drski, kartaki general Hanibal koji e zadati mnoge probleme Rimljanima svojom vojnom genijalnou, koja e nakon dugogodinjeg ratovanja sve manje poluiti uspjeha, a emu e doprinijeti umor i besciljnost njegove plaenike vojske te otkazivanje politike podrke iz rodne Kartage. Na sam no e ga doekati Publije Kornelije Scipion Stariji u bitci kod Zame 202. g. pr. Kr., gdje e Hanibal doivjeti prvi i posljednji poraz od Rimljana. Kasnije sukob, tj. Trei punski rat, bio je igra make i mia u kojem je bilo vie nego oito da e Rimljani trijumfirati i prisvojiti teritorij Kartage.
2. Antiki izvori o dobu Punskih ratova

Polibije (poetak 2. st. pr. Kr. c. 120. g. pr. Kr.) bio je povjesniar grkog podrijetla, koji je poslije Treeg makedonskog rata bio zarobljen te poslan kao talac u Rim. Tamo je stekao naklonost rimske aristokracije tj. Scipionova kruga te je postao pobornik rimske vlasti u Grkoj. Zajedno sa Scipionom Emilijanom bio je u Africi za vrijeme ruenja Kartage, a poslije propasti Korinta 146. g. pr. Kr. izborio je neka politika prava u korist Grka. Napisao je Opu povijest, djelo koje vremenski obuhvaa dogaaje od 264. g. pr. Kr. do 146. g. pr. Kr. Najvie ga je zanimala politika povijest te je vie-manje idealizirao rimsku dravu. Jedna od znaajnih odlika Polibija kao povjesniara bila je ta to je tvrdio da povjesniar mora pronalaziti prave uzroke pojavama, a ne ih objanjavati voljom bogova.
_________________________ * Seminarski rad pisan je u sklopu kolegija Grki utjecaj na rimsku kulturu kod dr. sc. Maje Rupnik - Matasovi.
39
LUCIUS
Njegov rad prua vjerne podatke o rimskoj povijesti s kraja 3. i prve polovice 2. st. pr. Kr., no naalost nije sauvan u cijelosti, nego postoji samo prvih pet knjiga koje govore o Punskim ratovima, zakljuno s bitkom kod Kane. Tit Livije je antiki autor koji je pisao krajem Republike i poetkom Carstva (59. g. pr. Kr. 17. g. n. e.). Najvanije njegovo djelo je Od osnutka grada ili Rimska povijest. U uvodu ovoga djela on sam sebi zadaje sljedee: Opisati ivot i obiaje starih Rimljana koji su doprinijeli stvaranju rimske veliine, izloiti kakvim su sredstvima i metodama Rimljani stvorili svoju mo1. Glavni motivi njegova pisanja bili su isticanje ljubavi prema domovini i prikazivanje rimskih vrlina koje trebaju biti uzor ostalima, to je bilo u skladu s Augustovom obnovom. Livije je pisac kojega zapravo ne zanima povijesna istina, ve opisuje dogaaje koji veliaju rimske junake i dravu te istiu prave, graanske vrline Rimljana. Takav stil pisanja proizlazi iz injenice da Livije nije bio povjesniar, iako ga mnogi pogreno klasificiraju. On nije znanstveno prouavao povijesne dogaaje, ve je bio pripovjeda, knjievnik koji iznosi svoj subjektivan stav o rodnoj zemlji. Livijevo djelo sastoji se od 142 knjige, od ega je sauvano samo njih 35. Od tog opusa, dio o punskim ratovima protee se od 21. do 30. knjige. Sauvane knjige podijeljene su u pet dijelova i to tako da prvi dio govori o vremenu do 293. g. pr. Kr., a ostali dijelovi o dogaajima iz razdoblja od 218. do 168. g. pr. Kr.2
3. Drutveno i politiko stanje u Rimu prije Punskih ratova

Rim je prema legendi osnovan 753. g. pr. Kr. Njime je vladalo sedam drevnih kraljeva. Vrlo je spekulativno za taj dio rimske povijesti rei to je stvarnost, a to mit, jer nema pravih arheolokih dokaza niti izvora, koji bi potvrdili to je istina.3 Ono to je obiljeilo razvoj Rima prije Punskih ratova jesu snana centralizacija i strukturiranje novog politikog sustava, koji prema tradiciji poinje u 509. g. pr. Kr. kada protjerivanjem kraljevske obitelji etruanskog podrijetla - Tarkvinijevaca - nastaje Rimska Republika. Takoer je bitnu ulogu u formiranju i teritorijalnom usponu Republike imala vojska i odnosi politike moi izmeu pojedinih drutvenih krugova patricija i plebejaca. Ve poetkom Republike javljaju se problemi izmeu drutvenih slojeva patricija i plebejaca zbog posjedovanja zemlje. Imuniji patricijski sloj oduzimao je zemlju
Nikolaj Aleksandrovi Makin, Historija starog Rima, Nauna knjiga, Beograd, 1982., str. 7. Makin, Historija, str. 8. 3 Isto, str. 41.; Adrian Keith Goldsworthy, The Complete Roman Army, Thames & Hudson, London, 2003., str. 20.
1 2
40
M. Vodopija, Punski ratovi - Poetak rimske dominacije u antikom svijetu
plebejcima, koji nakon toga zapoinju borbu za svoja prava.4 Prvi takav vaan dogaaj naziva se Prva secesija (lat. secessio= odlazak, politiki prevrat) i datira se u 494. g. pr. Kr. Tada je Menenije Agripa, poslanik patricija, poao k plebejcima, koji su se povukli na Sveto brdo te im je rad Republike alegorijski objasnio simbiozom rada ljudskih organa. Do promjene miljenja kod plebejaca dolo je kada im je obean politiki predstavnik u ruhu pukog tribuna. No, plebejci su i dalje bili nezadovoljni nainom upravljanja dravom i nejednakou pred zakonom jer nisu imali uvid u zakone koji su bili dostupni patricijima. To je bio povod za Drugu secesiju 451. g. pr. Kr., kada su doneseni Zakoni dvanaest ploa dostupni svima na Forumu. Borba plebejaca za svoja prava zavrava 367. g. pr. Kr. donoenjem zakona Licinija i Sekstija kojima se omoguuje plebejcima da budu izabrani za konzula. Institucije koje su imale odreenu vlast u svojim rukama poetkom Republike bile su magistratske slube, narodne skuptine (komicije) i Senat. Na elu Rimske Republike bila su dvojica konzula (najvia magistratska sluba) koji su rukovodili vojskom i imali mandat jednu godinu. Postojale su i druge magistratske slube poput: cenzora, kvestora, edila i diktatora5, koje su veinom obnaali bogatiji graani jer se te slube nisu plaale. Uz njih je postojao Senat koji je u poetku imao savjetodavnu ulogu, no s vremenom e postati bitna politika karika, jer e jedino on pri promjeni politikog sustava iz Republike u Carstvo biti institucija koja e imati trajnu koncentraciju vlasti.6 Uz konzule i Senat, vane odluke donosile su narodne skuptine centurijatske i tributske. Skuptine su sazivali magistrati, a odluke koje je donosio na njima narod potvrivao je Senat. Po ovome vidimo da je u politikome ivotu sudjelovao veinski dio naroda koji je imao politika prava, posredno ili neposredno, ak i plebejci koje je predstavljao narodni tribun u Senatu.7 Vrlo vaan segment u funkcioniranju drave bila je vojska koja je u najstarije doba ureena reformom koja se pripisuje kralju Serviju Tuliju. Prema toj reformi, narod se dijelio u pet razreda prema imovinskom cenzusu. Najvie su ovlasti, naravno, imali oni najbogatiji u prva dva razreda jer su bili brojniji od ostale vojske dok su oni siromaniji najee bili lieni sudjelovanja u donoenja bitnih, politikih odluka.8 S porastom teritorija Republike i sa sve veim problemima u vojnoj organizaciji koja nije zadovoljavala potrebe vremena, dolo je do promjena. Vojnici su se u vojne redove dijelili prema imovinskom cenzusu, ali i godinama. Osnovna vojna jedinica bila je legija koja
4 Veliki je broj plebejaca sudjelovao u vojnim pohodima protiv okolnih plemena bliskih Rimu (npr. Ekvi, Volani) i u tome sluaju nisu obraivali svoju zemlju od koje su ivjeli. Ubrzo su se poeli zaduivati kod patricija i propadati jer su im patriciji nakon velikih dugova koje nisu vraali oduzimali zemlju na temelju zakona koji nije bio dostupan plebejcima. Makin, Historija, str. 52.; Velika ilustrirana povijest svijeta V: 460 160 pr. n. e. (ur. Du Ry van Beest Holle, Gerard et al.), Otokar Kerovani, Rijeka, 1974., str. 1690. 5 Diktator u antici nema negativne konotacije kao danas. Tada je to bila dravna sluba koja se aktivirala radi obrane drave i poretka te su se tada sva vlast i vojska predavali u ruke pojedinca na 6 mjeseci. 6 Ante Romac, Rimsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1989., str. 14. 7 Makin, Historija, str. 64. 8 Vojska ovdje predstavlja centurije razrede u koje je bio podijeljen cjelokupni rimski narod prema imovinskom stanju.
41
LUCIUS
je brojala otprilike 4 200 pjeaka i 300 konjanika. Oni najbogatiji bili su u redovima konjanika podijeljenih u deset eta (lat. turmae). Ostali pjeaki dio inili su: hastati, principi, trijari i veliti. Vojnu su opremu vojnici sami nabavljali, a o njoj je ovisila regrutacija u odreeni red vojske. Svaki se red sastojao od 10 osnovnih taktikih jedinica, manipula. Svaki se manipul sastojao od 120 do 200 vojnika i dijelio na 2 centurije kojima su zapovijedala dva centuriona. Cjelokupna legija nije imala jednog zapovjednika, ve su njome upravljali vojni tribuni kojih je bilo est i koji su se mijenjali u parovima svaka dva mjeseca. Uz legije su u rat ile i trupe saveznika kao dva krila (lat. alae) koje su inili italski narodi.9 Treba napomenuti da vojska nije bila profesionalna, ve su je inili graani Rima koji su se u slobodno vrijeme bavili svojim svakodnevnim poslovima, a konzuli, vojni tribuni i centurioni bile su slube za koje nije bilo potrebno nikakvo vojno iskustvo. U tom kontekstu potrebno je gledati na vojsku kao sastav koju je bez trunice profesionalizma u ratu vodio ponos i ljubav prema Republici, ali i materijalni uitci. S reformom dravnog aparata, Republika se okrenula ratu koji joj je posluio kao sredstvo za obogaivanje resursima i teritorijalno irenje. Neprijatelji Rima bijahu Etruani, Ekvi, Volani, Gali na sjeveru i kasnije Samniani. U svim tim ratovima i vojnim sukobima s navedenim narodima, Rimljani su poveali teritorij koji su pretvorili u dravnu zemlju i nametnuli poreze koji su esto bili uzroci buna. Ovakva ekspanzivna politika bila je klju egzistencije i postojanja rimske drave, jer su novoosvojeni teritorij dodijeljivali vojnicima koji su na taj nain bili plaeni, no sluio je i osnivanju novih kolonija. Rimljanima je trebalo 200 godina kako bi podvrgnuli cijeli Apeninski polutok pod svoju vlast. Naspram Etruana i sicilskih Grka, Rimljani su bili u inferiornom kulturnom i tehnolokom pogledu, no ono to je donijelo prevagu na stranu Rimljana bilo je politiko jedinstvo naroda nakon donoenja zakona, ustroj politikog ureenja koji nije postojao ni u jednom gradu na podruju Italije i organizacija vojske.
4. Drutveno i politiko stanje Kartage

Kartaga je bila kolonija fenikog grada Tira te nalazila na sjeveru Afrike, na dijelu koji je teritorijalno bio blizak Siciliji. Njeno osnivanje historiografski se datira u 814. g. pr. Kr. U kratkom razdoblju, ve u 6. st. pr. Kr., Kartaga se gospodarski poinje razvijati i nadvisuje najrazvijeniju feniku koloniju Utiku. Svoj utjecaj i vlast iri na gradove Hispanije i Sicilije i postaje najdominantnija pomorska sila na zapadnom Sredozemlju. Ono to je dovodilo kapital u dravnu blagajnu Kartage bila je posrednika trgovina i plodno kartako tlo. Ta je zemlja bila u veinskom vlasnitvu lokalnih aristokrata koji su pretvorili autohtono stanovnitvo u zavisan, a njihove velikake posjede obraivali su robovi. Politiko ureenje u Kartagi bila je plutokracija. To znai da je najvei utjecaj na vlast dolazio od bogataa, onih koji su u posjedu imali maloprije spomenute posjede.
9
Goldsworthy, The Complete, str. 36.
42
Meutim, postojale su i druge dravne institucije. Na elu drave bila su dva slubenika sufeta koje je birala narodna skuptina, ali punina moi nalazila se u aristokratskom Vijeu tridesetorice. Postojalo je jo i Vijee sto i etvorice, koje je imalo konzervativnu ulogu uvanja starih poredaka i zakona, poput spartanskih efora.10 Spomenuta narodna skuptina nije imala nikakvu politiku mo, ona je samo izabirala politike slubenike. Kartaka vojska bila je plaenika. U njoj je bila sadrana jedna multikulturalna lepeza naroda poput: Spartanaca, Libijaca, Gala (Kelta), Italaca, Numiana, raznoraznih naroda i plemena s Iberijskog poluotoka itd. Ono to je krasilo kartaku vojsku, za razliku od rimske vojske, bila je konjica. Teko iberijsko i afriko konjanitvo, kao i lako numidsko, inili su udarnu mo Kartage, uz mornaricu naravno.11 Druga je razlika izmeu te dvije vojske bila vojna hijerarhijska piramida. Naime, na elu rimske vojske bila su 2 konzula, koji su zapravo bili politiari te su birani od strane Senata i to ponajprije prema svom osobnom bogatstvu. in konzula i upravljanja vojskom bio je cilj uspjene politike karijere. No, kod Kartaana je stvar bila drugaija. Njihovu je ratnu piramidu inilo kvalificirano i obueno ratno osoblje na elu s jednim izvrnim zapovjednikom koji je donosio konanu ratnu odluku.
5. Uzroci i poetak Prvog punskog rata

Trgovaka i politika netrpeljivost Rima i Kartage s vremenom je bivala sve jaa i jaa, to je dovelo do rata. Nagli razvoj Republike i vojna ekspanzija unijeli su nervozu u politike krugove Kartage. Osvajanjem june Italije, Rimljani su se jako pribliili Siciliji, koja je bila u veinskom posjedu Kartaana.12 Teritorijalno irenje Rima zahtijevalo je i pomorski razvoj i trgovinu, a Kartaga je dotada bila vladarica mora zbog najbolje mornarice. To rivalstvo bilo je glavni uzrok rata. Glavni povod rata bilo je stupanje Rima u savez s grkim gradovima koji su drali istoni dio Sicilije te su bili u neprijateljskim odnosima s Kartagom kojoj je pripadao njen zapadni dio. Drugi je povod bio odaziv za pomo Mamertincima13 koji su zauzeli Mesinu. Mamertinci su bili pod opsadom sirakukog tiranina Hijerona II. te je jedan dio vojnika zatraio pomo od Kartaana, a drugi od Rimljana.14 Kartaani su odmah priskoili u pomo i zauzeli Mesinu, dok su Rimljani oklijevali. Naposlijetku su zakljuili da na Siciliji treba vojno intervenirati jer bi, kad bi Mesina ostala u rukama Kartaana, vrlo lako mogla pasti i Sirakuza te bi se tako cijela Sicilija nala pod vlau Kartaana, a to nisu smjeli dopustiti.15
Makin, Historija, str. 72. Isto 12 Polibije, Histories, 1.5 1.6. 13 Kampanski plaenici koji su sebe nazivali Marsovim sinovima. 14 Polibije, Histories, 1. 8. 15 Isto, 1. 10 1. 11.
10 11
43
LUCIUS
Godine 264. pr. Kr. rimski Senat alje konzula Apija Klaudija s dvije legije na Siciliju i ubrzo po njihovom dolasku u Mesinu kartaanski vojnici se povlae.16 Hijeron je bio prisiljen sklopiti savez s Rimljanima, vratiti zarobljenike i platiti ratnu odtetu. To je poprilino olakalo posao Rimljanima, jer im je bila omoguena logistika na licu mjesta. Sljedea bitka odigrala se na zapadnoj strani otoka kod kartaanskog grada Agrigenta 262. g. pr. Kr. Opsada grada trajala je 6 mjeseci i bila je uspjena za Rimljane.17 No, Kartaga je svojom mornaricom inila diverzantske akcije po italskoj obali pa su Rimljani morali neto poduzeti glede toga.
5.1. Bitka kod Mila

S obzirom na to da su Rimljani imali slabu mornaricu, Republika je 261. g. pr. Kr. naredila izgradnju mornarice.18 Obogaeni pomorski arsenal inilo je stotinu pentera19 i dvadeset troveslarki. Inovaciju u borbi inio je corvus20. On je bio prijelazna rampa kojoj je jedan vrh visio u zraku pored jarbola, a na donjem dijelu bio je eljezni iljak koji bi se zabio u drveni trup protivnikog broda kada bi se rampa, tj. corvus, spustio. Takav nain borbe, u biti prijenos kopnenog naina ratovanja na more, zvao se abordage.21 Upravo ta tehnika prvi je put bila primijenjena u bitci kod Mila 260. g. pr. Kr. Rimsku je vojsku protiv Kartaana, i njihova zapovjednika Hanibala Giska, konzul Gaj Duilije odveo u prvi vei pomorski trijumf.22
5.2. Bitka kod rta Eknoma

Namjera Rimljana nakon pobjede kod Mila bila je da napadnu Kartagu na afrikom tlu. U tom pothvatu sprijeila ih je kartaanska mornarica koja ih je presrela na junom dijelu Sicilije kod rta Eknoma (Slika 1) 256. g. pr. Kr., gdje se odigrala jedna od najveih bitaka Prvog punskog rata.23 Rimsku mornaricu predvodili su konzuli Marko Atilije Regul i Lucije Manlije Vulson. Ona se sastojala od 330 galija, veinom pentera, no bilo je i najmanje dvije estveslarke te manjih brodova. Svaka pentera imala je posadu od 300 ljudi, i to je u konanici davalo 140 000 rimskih vojnika. S druge strane, Kartaane su predvodili zapovjednici Hamilkar i Hanon s 350 galija i ukupno 150 000 vojnika.24
Isto, 1. 12. Isto, 1. 17 1. 19. 18 Isto, 1. 20.; Goldsworthy, The Complete, str. 34. 19 Pentera je vrsta broda s pet redova veslaa (lat. quinqueremis). 20 Lat. corvus = gavran. Corvus je bila kuka kojom se rimski brod zakaio na neprijateljski te su vojnici preli na susjedni brod i nastavili borbu kao da je na kopnu. 21 Moderni francuski historiografski izraz za takav nain ratovanja. 22 Makin, Historija, str. 74. 23 Polibije, Histories, 1. 22.; Makin, Historija, str. 74. 24 Goldsworthy, The Complete, str. 36.
16 17
44
Rimska se mornarica podijelila u 4 dijela, tako da je tvorila obod ili klin na ijem vrhu su bili Regul i Vulson. Trei odjeljak mornarice uvao im je lea i inio trokut te je otraga jo bila etvrta divizija. Kartaanska vojska prostrla se u ravnu liniju s jednom izboenom, lijevom eskadrilom koja je bila blizu obale (Slika 2). Cilj Hamilkara bio je da razlomi, tj. odvoji rimske brodove u manje grupe, kako bi svojim brim i manevrirajuim brodovima poluio pobjedu. U poetku se kartaanska linija brodova malo povukla unazad te je obod rimske vojske nasrnuo na njih. Na taj se nain mornarica odvojila od konzula i ostavila otraga trei i etvrti dio mornarice. Ono lijevo, izboeno punsko brodovlje pritisnulo je treu rimsku eskadrilu uz samu sicilsku obalu, a posljednju rimsku liniju, s desne strane, napao je Hanon. U meuvremenu, vratile su se lae konzula Regula i Vulsona i pomogle opkoljenim jedinicama. Prevagu u bitci donijeli su corvi za koje Kartaani nisu imali rjeenja i posade rimske mornarice odnijele su pobjedu u gotovo svakom susretu. Gubitci za Kartaane bili su katastrofalni. Imali su 94 izgubljena, 30 potopljenih i 64 zarobljena broda. Rimljani su imali manje gubitke koji su iznosili 24 potopljena broda.25
5.3. Bitka kod Egatskih otoka

U vrijeme bitke kod rta Eknoma, oko 256. g. pr. Kr., na elu vojske Kartaana poeo se isticati Hamilkar Barka koji je unio disciplinu u vojne redove i donio optimizam u Kartagu. Bitke su se ponovno poele voditi na Siciliji.26 Konana bitka Prvog punskog rata odigrala se 241. g. pr. Kr. kod Egatskih otoka, gdje je zavrnu rije na strani Rimljana vodio novoizabrani konzul Gaj Lutacije Katul. Rimljani su, uz velika odricanja i iskoritavanje svih dravnih i privatnih potencijala, napravili novu mornaricu koju je vodio Katul.27 Namjera Kartaana bila je da prekinu pomorsku blokadu Rimljana i opsadu grada Lilibeja te su kod Egatskih otoka priekali s plovidbom dok se vrijeme ne popravi. Rimski brodovi, koji su bili u izvidnici, uoili su ih i Katul je s mornaricom krenuo iz Lilibeja na Egatske otoke. Kartaani su u bitci imali prednost jer je vjetar puhao prema Rimljanima, no to nisu znali iskoristiti te gube bitku.28 Tom bitkom zadan je zavrni udarac Hamilkaru i Kartagi, ime je zavren Prvi punski rat i ubrzo je potpisan mirovni sporazum.29 Sam je Hamilkar pred kraj rata shvatio da trenutano nema velikih izgleda za nastavak rata s Rimljanima, jer je Kartaga bila novano iscrpljena. Prvom prilikom, kada se okolnosti poprave, nastavio bi rat dok ne bi doao do dugo iekivane pobjede nad Rimljanima.30
Polibije, Histories, 1. 25 1. 27.; Goldsworthy, The Complete, str. 37. Polibije, Histories, 1. 39 1. 59. 27 Makin, Historija, str. 75. 28 Polibije, Histories, 1. 60. 29 Isto, 1. 62.; Makin, Historij, str. 75. 30 Kornelije Nepot, O istaknutim vojskovoama stranih naroda, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 170.
25 26
45
LUCIUS
6. Stanje nakon zavretka rata i irenje na Iberijski poluotok

Kartaga je izgubila rat i morala je Rimu isplatiti 3 200 talenata u roku od 10 godina, pustiti zarobljenike i prepustiti cijelu Siciliju. Rim tada postaje glavna pomorska sila. Meutim, u Kartagi dolazi do financijske krize. Dogaa se pobuna plaenike vojske 241. g. pr. Kr. jer im nije isplaen novac za njihove vojne usluge. Tek 239. g. pr. Kr. za glavnog zapovjednika izabran je Hamilkar koji poinje voditi borbu s pobunjenicima. Stvari su toliko izmakle kontroli da su Kartaani zatraili pomo i od samih Rimljana, no ta se pomo svela svega na dovoz hrane.31 Ustanku se prikljuuju Libijci i robovi, no nakon vie od tri godine (238. g. pr. Kr.) Hamilkar Barka pobjeuje pobunjenike, a za to vrijeme Rim sebi pripaja Sardiniju i Korziku.32 Hamilkar nakon guenja ustanka postaje vrlo moan i s vojskom 237. g. pr. Kr. kree na Iberijski poluotok s namjerom gospodarskog jaanja Kartage za daljnje ratovanje. Iberijski poluotok bio je nastanjen plemenima razliitih narodnosti s kojima je Hamilkar ratovao. Ubijen je u bitci protiv Vetonaca 229. g. pr. Kr.33 Na elo vojske 229. g. pr. Kr. dolazi Hamilkarov zet Hazdrubal koji je zapovijedao vojskom sve do 221. g. pr. Kr., kada biva ubijen od keltskog plaenika.34 Vane stvari koje je Hazdrubal uinio za vrijeme svog ivota jesu osnivanje grad Nove Kartage, koja je bila vana vojna utvrda i trgovaka luka te sklapanje ugovora s Rimljanima 226. g. pr. Kr.35 Prema tom ugovoru, Kartaani su se obvezali da nee prelaziti sjevernije od rijeke Ebro, a cijeli ugovor iao je na ruku Kartage jer joj je priznato pravo na vei dio Hispanije. Rimljani su na takav ugovor pristali jer nisu imali vremena za diplomaciju i prepirke zbog ratovanja s Galima na sjeveru Italije, kao i s Ilirskim kraljevstvom zbog kojeg su doli u sukob s tada najjaom zemljom na Balkanu Makedonijom. Godine 221. pr. Kr. Hazdrubal je ubijen i nasljeuje ga mladi Hanibal, Hamilkarov sin, koji je odmalena bio odgajan da mrzi Rim.36 Ocu je dao zakletvu jer je u ranoj mladosti traio da ga vodi sa sobom na vojne fronte: U isti me mah doveo do rtvenika te mi je, udaljivi ostale, zapovjedio da, drei se za nj, prisegnem kako nikada neu biti u prijateljstvu s Rimljanima. Ovu sam ja prisegu, danu svom ocu, sve do ovog vremena tako sauvao da nikomu ne treba biti dvojbeno kako u i u preostalo vrijeme biti istog miljenja. Stoga, bude li mislio togod povoljno o Rimljanima, nee nerazborito uiniti ako to zataji preda mnom; kad se bude doista spremao na rat, samog e sebe obmanuti ako me u njemu ne postavi za glavnog zapovjednika.37
Nepot, O istaknutim, str. 171. Polibije, Histories, 1.71 1. 87. 33 Vetonci su pleme koje je ivjelo u Luzitaniji. Nepot, O istaknutim, str. 172. 34 http://www.britannica.com/EBchecked/topic/256510/Hasdrubal, 02. 01. 2012. 35 Polibije, Histories, 2. 13. 36 Isto, 2. 36. 37 Nepot, O istaknutim, str. 174.
31 32
46
7. Poetak Drugog punskog rata Opsada Sagunta

Jedini grad na Iberijskom poluotoku koji je bio junije od rijeke Ebro, a nije bio pod vlau Kartaana, bio je Sagunt koji je stupio u savez s Rimom. Hanibal ispoetka nije imao razloga ni izlike za rat s Rimom pa ga je morao zasijati.38 Donio je zrno razdora i zapoeo svae izmeu svojih saveznika Turdetanaca39 i grada Sagunta. Uskoro su Sagunani zatraili pomo od Rimljana, koji su poslali legate da ispitaju situaciju.40 Poslanici su trebali upozoriti Hanibala da se dri to dalje od rimskog saveznika, no mimo svih oekivanja Hanibal napada Sagunt. U rimskom Senatu tada se pojavilo vie opcija to i kako dalje. Jedni su bili za to da se poalju konzuli i da se krene u rat s Hanibalom, a drugi su bili neto mirotvorniji i predlagali su da se ipak poalju legati i prieka njihov izvjetaj to je na kraju i bila pobjednika opcija. Legati Publije Valerije Flak i Kvint Bebije Tamfil trebali su poi u Sagunt da izvide situaciju pa ako Hanibal ne prestane s opsadom grada, onda e zatraiti predaju samog generala radi zadovoljtine to je prekren mir.41 Hanibal je poeo opsjedati Sagunt kod toke koja je pruala najbolji pogled na grad. Kanio je razarajuim kukama sruiti zidine na tom mjestu, to je i uspio, no uskoro je bio ranjen u bedro, to je unijelo nervozu u vojsku. Za to vrijeme u Kartagi Hanon, bogati zemljoposjednik, politiki protivnik Hanibala i zagovornik prijateljstva s Rimom, dri govor u kojem se protivi opsadi Sagunta, uope Hanibalu i njegovim namjerama te zahtjeva povlaenje vojske i predaju Hanibala.42 Senat u Kartagi nije se sloio s Hanonovim prijedlogom. Uzrok rata i poetak bit e, po njima, ako Rimljani stanu na stranu Sagunana, a ne Kartaana, s kojima imaju mirovni ugovor od davnina.43 U meuvremenu, Hanibal jo ustrije napada te katapultima i balistama44 kree pred zidine. Kartaani su ubrzo probili bedeme te se utvrdili unutar grada i omoguili si dublje prodiranje u grad. Mali traak nade za Sagunane bio je odlazak Hanibala s bojita. Naime, on je iao rijeiti problem s Oretancima i Karpetancima45 koji su bili ogoreni nainom novaenja svojih ljudi te su bili oteli nadlene kartaanske asnike i time nagovijestili moguu bunu, no Hanibalova brza reakcija sprijeila je moguu bunu.46 Za to je vrijeme Maharbal, jedan od generala, upravljao Kartaanima i sve dublje prodirao u grad. Hanibal se bio vratio zadovoljan napretkom poto je vei dio Sagunta bio u njegovim rukama. U pregovore za mir otili su Alkon i Alork.47 Alork je priopio uvjete mira elnicima Sagunta. Uvjeti su da stanovnici mogu zadrati svoju
Polibije, Histories, 3. 6 3. 10. Turdetanci su pleme koje je ivjelo na jugozapadu Hispanije. 40 Polibije, Histories, 3. 15. 41 Tit Livije, History of Rome, 21. 6., Perseus Digital Library (ed. W. Weissenborn) Dostupno na: http://www.perseus.tufts.edu/hopper/, 02. 01. 2012. 42 Isto, 21. 10. 43 Isto, 21. 10. 44 Katapulti i baliste su vojne sprave za izbacivanje strijela i kamenja. 45 Oretanci i Karpetanci su plemena iz Hispanije i bili su saveznici Hanibala. 46 Livije, History, 21. 11. 47 Lat. Alco i Alorcus
38 39
47
LUCIUS
zemlju, no Kartaani e odrediti gdje e si podii novi grad, zlato i srebro moraju prepustiti pobjednicima, a ene i djeca bit e nepovrijeeni ako se vojska razorua i napusti grad. Alork tvrdi da je mir neizbjean, no da je i to bolje nego da se izvri pokolj nad graanima grada.48 Kad je narod uo proglas o uvjetima, poela je opa zbrka u gradu. Na glavnom trgu ljudi su poeli bacati u vatru svoju vrijednu imovinu, a neki su se stanovnici svojevoljno bacali u plamen radije nego da potpadnu pod vlast tuinca. Hanibal je tada s vojskom uao u grad.49 Bio je nemilosrdan i naredio da se smaknu svi mukarci.50 Unato unitenju zlata, srebra, a vjerojatno i drugih dobara, Kartaani su uzeli otamo veliki plijen od kojeg je jedan dio bio poslan u Kartagu.51 Nakon viemjesene opsade grada i velikih napora Hanibalovih postrojbi, trud se isplatio i grad je bio zauzet. To je bio Hanibalov cilj, u namjeri da konano zapone rat s Rimljanima koji ve due vrijeme iekuje.
7.1. Prelazak preko Alpa

Sljedei korak Hanibala bio je prebacivanje ratovanja na protivniki teritorij, a isto tako razmiljali su i Rimljani. Kartaanska vojska odluila se uputiti na dug i mukotrpan put preko Alpa u Italiju (Slika 3).52 Konzul Kornelije Scipion trebao je presresti Kartaane na prostoru dananje Francuske i rijeiti s njima rat u jednoj odluujuoj bitci, no krenuo je prekasno.53 Vie nije mogao stii Kartaane koji su preli rijeku Druenciju u Galiji te se Kornelije Scipion vraa s brodovima u Italiju.54 Na putu je Hanibal uao u savez s Galima koji su mu bili pomogli na putu preko Alpa (Slika 4). Meutim, imao je problema s autohtonim stanovnitvom koje je nastanjivalo planinske predjele. Ti domoroci poprilino su ometali prolaz kartaanske vojske i nanosili Hanibalu sve vee gubitke.55 Tit Livije kae da je vei uspjeh za Hanibala bio to je uspio potaknuti vojsku da ne pobjegne od opasnosti terena, nego suoiti se s neprijateljem.56 Veliki problem bili su i straljivi slonovi koji su radili paniku meu vojnicima te su zajedno s njima ponirali niz strme padine. Domorodaka plemena su napadala Hanibalovu vojsku bacajui velike komade kamenja na njih dok su se provlaili kroz tjesnac.57 Kartaani su uspjeli proi, no psiha vojnika bila je na niskoj razini. Bili su vrlo utueni i obeshrabreni od svih nedaa i gubitaka koje su doivjeli na putu, ali Hanibal ih je ohrabrivao pokazivajui im njihov cilj Italiju. Tit Livije navodi da je sputanje niz planinu bilo opasnije i tee nego
Livije, History, 21. 13. Polibije, Histories, 3. 17. 50 Livije, History, 21. 14. 51 Isto, 21. 15. 52 Polibije, Histories, 3. 35. 53 Isto, 3. 41. i 3. 49. 54 Livije, History, 21. 32. 55 Polibije, Histories, 3. 50 3. 53. 56 Livije, History, 21. 33. 57 Isto, 21. 34.
48 49
48
sam uspon.58 U jednom trenutku stigli su do mjesta gdje vie nije bilo puta. Morali su krenuti okolnim putem, no oteavajua okolnost bio je snijeg koji je neprestano padao i onemoguavao kretanje.59 Probijanje vojske kroz snijeg i napredovanje bilo je vrlo teko, a na putu je jedan od zadataka na koji su Kartaani bili primorani bio da naprave put kroz stijenu jer nije bilo drugog naina za prolaz. Bili su kopali i micali snijeg, trgali i upali stabla i granje koje su potom zapalili. Stijene su potom raskrili metalnim oruem i napravili prolaz dalje. Nakon nekog vremena, napokon su doli do ravnice i naseljenog podruja gdje se cijela vojska odmorila.60 Cjelokupni prijelaz preko Alpa trajao je 15 dana, no Hanibalovoj vojsci zasigurno se inilo puno due. Broj cjelokupne vojske gotovo se prepolovio, no Hanibal je savladao jo jednu prepreku u nizu i bio je korak blie Rimu.61
7.2. Bitke kod Ticina i Trebije

Nakon prelaska Alpa i odmora, kartaanska vojska polako je krenula naprijed. Hanibal je oprezno slao izvidnice da ispitaju novi teren. Istu stvar uinio je konzul Publije Scipion poslao je u izvidnicu vojsku koja je na ovim prostorima bila ve neko vrijeme. Nakon nekog vremena, obje vojske su se susrele na ravnici izmeu Alpa i rijeke Po te su poele pripreme za boj.62 Bitka se odigrala 218. g. pr. Kr. u blizini rijeke Ticina gdje je bio tabor rimske vojske. U prvim redovima rimske vojske bili su strijelci i neto galskog konjanitva, dok je glavna okosnica rimske vojske sa saveznicima ostavljena otraga. No, Hanibal se odluio za drugaiji raspored vojnika. U vojnu formaciju stavio je najbolje vojnike, u sredini jaku konjicu i na krila Numiane. Kod Rimljana, mete u vojsci su napravili nervozni konji koji su onemoguili vojnicima kvalitetno ratovanje. Druga oteavajua i porazna okolnost za Rimljane bila je to to je konzul Publije Scipion bio ranjen, to je unijelo dodatnu pomutnju u vojsku, a od ralja smrti spasio ga je vlastiti sin koji je kasnije postao junakom Punskih ratova i dobio nadimak Afriki.63 Sama vojska bez zapovjednika nastradala je, naravno, od superiornije kartaanske konjice koja je odnijela jo jednu pobjedu, ime se zasigurno podigla samouvjerenost i moral vojnika.64 Na sljedeu bitku nije trebalo dugo ekati. Nestrpljivost rimskih konzula odigrala je svoju ulogu. Vladalo je miljenje da ne moe tuinac u njihovoj zemlji sijati strah meu njih same. Hanibal je tu brzopletost iskoristio i s bratom Magonom osmislio zasjedu. Poslao je numidsku konjicu niz rijeku da namami i navue rimske postrojbe preko rijeke.65 To im je i polo za rukom, a Rimljani su proveli neko vrijeme mariraIsto, 21. 35. Isto, 21. 36. 60 Polibije, Histories, 3. 53. 3. 56. 61 Livije, History, 21. 37. 62 Polibije, Histories, 3. 71. 3. 72. 63 Livije, History, 21. 46. 64 Polibije, Histories, 3. 73. 65 Livije, History, 21. 54.
58 59
49
LUCIUS
jui u hladnoj rijeci, to je bilo kobno za njih. Fiziki su oslabili, a glad i e takoer su bili oteavajua okolnost. S druge strane, vei se dio Hanibalove vojske bio odmarao, jeo u miru i ekao da uskoi u bitku. im su uli da je neprijatelj preao rijeku, skoili su i pripremili se za borbu. U prednji dio vojske Hanibal je stavio lagano, a iza njih teko pjeatvo. Na krilima je bila mnogobrojna konjica sa slonovima. Vojska Kartaana taktiki je vrlo lako nadmaila Rimljane koji su bili stjerani u kut, no nisu posustali. Znaajnu ulogu odigrali su njihovi strijelci koji su gaali slonove i natjerali ih u bijeg prema vojsci Kartage.66 Meutim, Hanibal je svojim vjetim zapovijedanjem i kontrolom vojske pobijedio Rimljane, koji su se u panici jednostavno raspali i bez odlunog vojnog zapovjednitva nisu vie bili sposobni pruiti kvalitetan otpor. Rimska je vojska bila potisnuta sve do rijeke Trebije, gdje su neki krenuli bjeati prema Placenciji, a neki u tabor. U konanici je konzul Scipion skupio poraenu i preplaenu vojsku i zaputio se prema Placenciji, a potom prema Kremoni.67
7.3. Bitka kod Trazimenskog jezera

Nakon ova dva poraza dolazi do politikih nesnoljivosti i ustrih rasprava u Rimu kako nastaviti rat. Za konzula je izabran Gaj Flaminije Nepot kao predstavnik demokratske struje pred kojim su bile pune ruke posla. Isto tako, na sjeveru Italije dolazi do ustanka Gala koji se pridruuju Hanibalu i brojano ga obogauju. Kako Hanibal kree dalje, dolazi do vrlo pogodnog terena za zasjedu. Naime, s lijeve strane puta nalazila se planina Kortona. Put kojim su stupali bio je vrlo uzak, ali se s vremenom irio u ravnicu pogodnu za otvorenu borbu. S desne strane nalazilo se glasovito Trazimensko jezero. Tamo gdje su se poele dizati planine Hanibal je podigao tabor i skrio svoje afrike i hispanske trupe.68 Laku pjeadiju odveo je sasvim iza planine, a konjicu je smjestio podno padine, iza laganih brdaaca.69 Flaminijeve postrojbe polagano su dolazile, a kobna greka koja je presudila bitku bila je to nije poslao vojnike u izvianje. Polagano stupajui na iri dio ravnice, Rimljani opaaju dio kartake vojske koji je dolazio njima u susret, ali ne i one na visini i iza planine.70 Oteavajua okolnost bila je i magla koja je onemoguila Flaminijevim vojnicima da spoznaju otkuda sve dolazi napad. Gaj Flaminije na sve je naine pokuao ohrabriti vojnike na borbu, no veina njih od prevelike buke koja je nastala tijekom borbe, uope nije ula njegove zapovjedi. Cjelokupna rimska vojska bila je u potpunom rasulu. Jedni su bjeali, drugi su se borili, trei se od panike skamenili. Livije kae da se za vrijeme tolikog intenziteta emocija i borbe dogodio potres koji uope nitko nije osjetio.71
Isto, 21. 56. Polibije, Histories, 3. 74. 68 Livije, History, 22. 4. 69 Polibije, Histories, 3. 82. 3. 83. 70 Livije, History, 22. 4. 71 Isto, 22. 5.
66 67
50
Konzul je bio okruen najhrabrijim vojnicima koji su ga titili, ali su ga ujedno i odali svojim poloajem. Flaminija je uoio i prepoznao jedan od pobunjenih Gala, zvan Dukarije, koji je pozvao ljudstvo da navali na ovjeka koji je zaposjeo njihova polja i doline.72 U naletu gnjeva, konjem se zajurio ravno na konzula u namjeri da ga usmrti, no trijariji su svojom portvovnou spasili svoga vou, iako ne zadugo. Vojska je, naime, poela bjeati glavom bez obzira. Mnogi su se u oaju pokuali spasiti tako da su bjeali u jezero.73 Livije navodi da se oko est tisua rimskih vojnika odvojilo i pobjeglo kroz litice planina.74 Tek s probijanjem sunevih zraka kroz maglu bio je vidljiv sramotni poraz i pokolj rimske vojske. Rimska vojska je imala oko 15 tisua mrtvih, a Kartaga samo tisuu i pol. Konzul Gaj Flaminije bio je ubijen. Bio je ovo trei uzastopni poraz rimske vojske u ogledu s Kartaanima i bilo je jasno da su pod hitno potrebne drastine promjene u rimskoj vojsci i politici.
7.4. Fabije Maksim kao diktator

Senat ovaj poraz shvaa vrlo ozbiljno te posee prema vrlo rijetkom koritenom sredstvu. Uskoro biva na vlast imenovan diktator kojeg je inae imenovao konzul, no budui da Gaj Flaminije ubijen kod Trazimenskog jezera, a drugi konzul Gnej Servilije, koji se obraunavao s Galima u sjevernoj Italiji, nije bio u mogunosti stii u Rim, centurijatske skuptine imenovale su za diktatora Kvinta Fabija Maksima.75 Fabije je tada imao 58 godina i iza sebe dva konzulata (iz 233. g. pr. Kr. i 228. g. pr. Kr.) te cenzuru iz 230. g. pr. Kr. Diktator nije imao uza se postavljenog kolegu, kao npr. konzuli, no imao je pomonika koji je nosio titulu magister equitum.76 Za tu je funkciju bio izabran Marko Minucije Ruf.77 Ono to je obiljeilo poetak Fabijeve karijere bila je vojna intervencija na sjeveru Italije protiv plemena Ligura. Pobjede protiv Ligura zasigurno su utjecale na vojno zapovjednitvo Kvinta Fabija Maksima, ija je odlika bila dobra procjena vremena kada se uplesti i zapoeti bitku. Odugovlaio bi poetak bitke ako je smatrao da nije pogodan trenutak za ulazak u nju. Zbog takve strategije i politike bio je prozvan Cunctator78. Na raspolaganju je imao izmeu 30 i 40 tisua vojnika, no tu vojsku su sainjavali veinom preivjeli vojnici bitaka kod Trebije i Ticina koji su imali tek godinu dana vojnog iskustva. Diktator je znao da takve postrojbe ne mogu pruiti kvalitetan otpor uvjebanoj i iskusnoj vojsci Hanibala te je elio odgoditi odlunu bitku koliko je god mogao. U isto vrijeme, Hanibalovi su se napadi malo smirili jer je Kartaanin
Isto 22. 6, 3. Polibije, Histories, 3. 84. 74 Livije, History, 22. 6, 8. 75 Isto, 22. 9.; Polibije, Histories, 3. 86. 3. 87. 76 Lat. magister equitum bila je titula koja je oznaavala zapovjednika konjice, ali i pomonika diktatora. Adrian Keith Goldsworthy, In the Name of Rome, London, 2004., str. 37.; Livije, History, 22. 8. 77 Polibije, Histories, 3. 87. 78 Lat. cunctator znai oklijevalac.
72 73
51
LUCIUS
odluio odmoriti vojsku koja je bila veinom umorna i bolesna. Ne zna se tono koliko je trajao taj odmor, no uskoro je Hanibal sa svojim postrojbama u blizini grada Eke u Apuliji odluio napasti rimsku vojsku koja je bila udaljena oko deset kilometara.79 Nakon to se Rimljani nisu suprostavili Hanibalu, on je sa svojom vojskom opustoio italska imanja. Rimski vojnici, koji su veinom bili zemljoposjednici, bili su frustrirani jer su upravo oni kao vlasnici tih opustoenih imanja morali mirno promatrati kako stranci unitavaju njihovu zemlju. Meutim, prema vojnoj struci koja je imala slab utjecaj u politici, Fabije Maksim je radio pravu stvar koju nisu prepoznali niti Senat niti narod. S vremenom je rimska vojska postala iskusnija i uhodanija pa su njihove trupe poele pobjeivati. Uskoro je Hanibal uao u Kampaniju, u Falernska polja koja su bila veoma plodna te su ih Kartaani opustoili.80 Kvint Fabije je odolio tenjama Marka Minucija Rufa da se suprostavi Kartaanima. ini se, meutim, da je postojao neposluan dio vojnika od otprilike 400 konjanika koje je Lucije Hostilije Mancin odveo ususret Kartaanima, koji su ih skoro sve usmrtili.81 Diktator Fabije tada odluuje postaviti dio vojske na tamonji prolaz kod grada Kazilija koji je vodio prema Rimu, tj. unutranjosti. etiri tisue hrabrih vojnika trebalo se suprotstaviti navali nemilosrdne, kartaanske vojske dok je preostala vojska s diktatorom Fabijem ekala pogodan trenutak u brdima. Upravo u ovoj situaciji vidimo svu domiljatost Hanibalova uma u vojnim podvizima. On zapovijeda da se sakupi suho drvo i privee za dvije tisue goveda. Pod okriljem noi Kartaani pale drva privezana za stoku i putaju razjarenu marvu iza koje je ilo kartaansko, lako pjeatvo. Nervozni Rimljani zamjenie stoku za vojnike te se spreme za napad, no nisu imali anse protiv mnogobrojne stoke koja je s lakoom prola kroz prolaz i omoguila Kartaanima put dalje.82 Rimljani, a i sam Fabije ovaj put, bili su potpuno smeteni jer su vojni prepadi i sukobi po noi bili vrlo rijetki i vrlo opasni. Stoga su priekali dan da vide to se zaista dogodilo i da razmisle kako dalje. Uskoro je Kvint Fabije bio pozvan u Rim radi religijskih obreda, do kojih je jako drao, pa je upravljanje vojskom preuzeo odvani Marko Minucije Ruf. U to vrijeme Hanibal sravnjuje grad Geronij sa zemljom i trai mjesto gdje bi s vojskom prezimio te niti ne pomilja na poduzimanje daljnjeg napada na Rimljane. Upravo u tom trenutku Marko Minucije Ruf ga iznenauje, napada i pobjeuje u okraju veeg broja vojnika s obje strane u blizini Geronija. Pobjeda, koja je bila svjetlo na kraju tunela za Rimljane, donijela je Rufu izjednaavanje vojnih ovlasti s Kvintom Fabijem te je nova situacija vie nalikovala da vojskom upravljaju dva konzula, a ne jedan diktator. No, ini se da je Rufova pobjeda u okraju s Kartaanima bila puka srea zbog nespremnosti kartaanskih postrojbi za obraun jer je nedugo nakon toga Ruf upao u zasjedu Kartaana te bi i poginuo da ga nije spasio Kvint Fabije sa svojim vojnicima.83 Nakon toga preostali dio godine nije bilo vojnih sukoba, a nakon to je
Goldsworthy, In the Name, str. 39. Polibije, Histories, 3. 89. 3. 91. 81 Livije, History, 22. 15. 82 Isto, 22.16.; Polibije; 3. 93. 83 Polibije, Histories, 3. 101 3. 105.; Goldsworthy, In the Name, str. 43.
79 80
52
prolo 6 mjeseci od imenovanja Kvinta Fabija Maksima diktatorom, on je sam predao svoje ovlasti nadlenim organima te se vratio mirnom ivotu u Rim. Uskoro je Senat za konzule 216. g. pr. Kr. izabrao Lucija Emilija Paula i Gaja Terencija Varona.84 Miljenja o nainu ratovanja razlikovala su se kod obojice konzula, a prevagnulo je Varonovo. Njegovi pristae su zahtjevali odlunu bitku u kojoj e se rijeiti rat. S njom rat, naravno, nije bio rijeen, no bitka kod Kane bila je najvei poraz rimske vojske u povijesti.
7.5. Bitka kod Kane

U kolovozu 216. g. pr. Kr. odigrala se bitka u koju su Rimljani uli vrlo bahato. Vojna premo Rimljana, barem u broju vojnika, bila je vie nego oigledna. Vojskom su zapovijedali konzuli Lucije Emilije Paul i Marko Terencije Varon. Osam legija zajedno sa saveznicima inilo je ukupno 80 tisua pjeake vojske sa 6 tisua konjanika, dok je kartaanska vojska bila upola manja. Hanibal je imao na raspolaganju 40 tisua pjeaka koje su sainjavali: Gali, Libijci i iberska plemena. Nadmonu konjicu od deset tisua inili su: Numiani, Gali i hispansko konjanitvo. Cijelom vojskom zapovijedao je Hanibal.85 Rimski konzuli nisu htjeli ekati, ve su pohitali u boj u elji za slavom pa napadaju Hanibala na otvorenom polju pokraj kojeg je prolazila rijeka Aufid. Snaga rimske vojske bila je bazirana na mnogobrojnoj tekoj pjeadiji koja se nalazila u sredinjici legija. Tim sredinjim dijelom zapovijedao je Gnej Servilije Gemin, dok su konzuli bili na krilima zapovijedajui konjicom, Emilije Paul desno, a Varon lijevo.86 Na suprotnoj strani sredinjim su dijelom vojske, koju je sainjavalo galsko i ibersko teko pjeatvo, zapovjedali Hanibal i njegov brat Magon, a na desnom krilu numiansku laku konjicu vodio je Maharbal. Lijevo je krilo, popunjeno panjolskim i galskim tekim konjanitvom, vodio Hazdrubal.87 I na kraju, iza svakog krila Kartaana, bila je spremna libijska pjeadija naoruana rimskim orujem ostavljenim kod Trazimenskog jezera.88 U napadu kartaanske vojske, desno krilo popunjeno lakim konjanitvom trebalo je neprekidnim napadima zaustaviti proboj rimske vojske prema naprijed, a sredinji dio vojske trebao je navui Rimljane prema naprijed kako bi se poremetila vojna formacija cjelokupne vojske. Prevagu u bitci odnijelo je lijevo krilo voeno Hazdrubalom (Slika 5), koje je probilo rimsko desno krilo, a prolaskom iza stranjih redova Rimljana doli su ak do njihova lijeva krila gdje su zajedno s Maharbalom odcijepili i napali Varonove ete, a potom i preostalu rimsku vojsku s njihove stranje strane. Sredinja rimska pjeadija u poetku je napala i pritisnula Kartaane, koji su se poeli povlaiti, a ohrabreni dobrim poetkom Rimljani su hrabro krenuli prema naprijed i napustili vojnu formaciju. Kako su pritiskali prema naprijed, izdvojili su
Polibije, Histories, 3. 106. Goldsworthy, The Complete, str. 40. 86 Livije, History, 22. 45. 87 Isto, 22. 46 - 47. 88 Polibije, Histories, 3. 112 3. 114.; Goldsworthy, The Complete, str. 40.
84 85
53
LUCIUS
se pa su ih oba boka napali Libijci.89 Rimska vojska jednostavno je bila opkoljena i preputena na nemilost Kartaana.90 Gubitci rimske vojske bili su ogromni. Pobijeno je bilo oko 46 tisua pjeaka i skoro tri tisue konjanika. I sam konzul Emilije Paul bio je ubijen, kao i Servilije Gemin, jo oko 20 tisua Rimljana bilo je zarobljeno, dok su Kartaani izgubili oko pet do osam tisua vojnika.91 Ovaj poraz bio je koban za Rimljane, jer su se od njih odcijepili italski saveznici u sjevernoj Italiji. U Rimu je zavladala opasnost od napada Hanibala na grad pa je proglaena opa mobilizacija, tj. u vojne su redove stupili svi mukarci sposobni za borbu, od 17. godine nadalje. Senat se ak odluio za jednu riskantnu odluku, da naine dvije legije od robova. Hanibal i njegova vojska bili su ipak vidljivo oslabljeni gubitcima pa su odustali od juria na Rim. tovie, Hanibal je ponudio mirovni sporazum kojeg su Rimljani glatko odbili. On je ipak ostvario dio cilja. Italski saveznici vie nisu bili nakloni Rimu, nego su se pridruili Hanibalu koji stupa u savez s makedonskim kraljem Filipom V., koji e uskoro stupiti u rat s Rimom.92 Da stvar bude jo gora, na Siciliji u Sirakuzi dolazi na vlast mladi Hijeronim koji se takoer buni protiv Rima i otkazuje im savez.93 Bilo kako bilo, Rim je bio u velikim neprilikama i bila mu je potrebna boanska pomo. Iako im sami bogovi nisu pomogli, u ruho spasitelja uskoio je mladi Kornelije Scipion koji e zbog svojih ratnih podviga u Africi biti prozvan Afriki te e tamo okonati rat s Kartagom.
7.6. Rimsko osvajanje Sicilije i borba u Hispaniji

Pokraj svih nedaa koje su ih zadesile, rimski narod upravo sada, u najteim trenucima, pokazuje zato su bili svjetska velesila u antici. Na scenu nastupa rimski patriotizam i domoljublje koji Rimljane nose k pobjedi. U pobjednike pohode vode ih Marko Klaudije Marcel i Kvint Fabije Maksim koje grki filozof Posidonije zbog razliitih, ali uspjenih naina ratovanja, naziva Ma i tit Rima.94 Na Siciliju je 213. g. pr. Kr. poslan slavni Marko Klaudije Marcel, koji se borio u Prvom punskom ratu i istaknuo u borbama s Insubrima kod gradova Acere i Klastidija.95 On poinje opsjedati Sirakuzu, meutim, stvari ne idu onako kako je naumio.96 Probijanje obrane Sirakuze bilo je oteano zbog odlinog utvrenja i obrane, pri kojoj je glavnu rije vodio glasoviti fiziar i matematiar Arhimed. Tek ujesen 211. g. pr. Kr. Rimljani osvajaju Sirakuzu koja je odmah pritom bila podvrgnuta plja-
Polibije, Histories, 3. 115.; Goldsworthy, The Complete, str. 41. Polibije, Histories, 3. 116. 3.117. 91 Goldsworthy, The Complete, str. 41. 92 Polibije, Histories, 3. 118.; Makin, Historija, str. 80. 93 Livije, History, 24. 4-7. 94 Goldsworthy, In the Name, str. 48. 95 Isto, str. 45. 96 Livije, History, 25. 23-31.
89 90
54
kanjima i ubojstvima stanovnitva. Meu njima je poginuo i Arhimed koji je prije svoje smrti rekao: Noli tangere circulos meos!97 Rimska se vojska u borbi protiv Kartaana vratila Fabijevoj taktici odgaanja i gerilskim prepadima. Ta taktika poluila je uspjeh, a Hanibal je bio stjeran na jug Apeninskog poluotoka. Isto tako vrh rimske vojske odluuje borbu prebaciti na protivniki teritorij u Hispaniju,98 iako tamo ratne operacije nisu bile prekidane od 218. g. pr. Kr. Otada je ondje ratovao Gnej Kornelije Scipion sa svojim bratom Publijem, no oni su 211. g. pr. Kr. bili ubijeni. Prostor Hispanije bio je vrlo privlaan zbog metalnih ruda koje su obogaivale blagajnu onoga tko ih posjeduje. U Hispaniju 210. g. pr. Kr. odlazi rimska vojska na elu s Publijem Kornelijem Scipionom Starijim, kojem je povjeren imperium99 i dodijeljena titula prokonzula. Ovo je bio presedan u rimskoj povijesti da Senat dodijeljuje imperium privatnoj osobi koja do sada nije obnaala niti jednu dravnu slubu. Godine 209. pr. Kr. Scipion je zauzeo kartaansku utvrdu i luku Novu Kartagu. Odmah poslije njena pada nezadovoljna su lokalna plemena pristupila Rimu. Daljnim manjim ratnim prepadima Rim je 206. g. pr. Kr. uguio otpor Kartaana u Hispaniji i zavladao cijelim Iberijskim poluotokom.
7.7. Hanibal pred vratima

Situacija na italskom tlu bila je malo drugaija nego u Hispaniji. Rimljani su poeli opsjedati gradove vjerne Hanibalu pa je tako 212. g. pr. Kr. zapoela opsada Kapue. Kapuljani su se nadali pomoi Hanibala koji je doao pred grad, no kad je vidio da rimska opsada ne prestaje, produio je za Rim. U Rimu je zavladao opi mete. uvene rijei Hannibal ante portas zapamene su do dana dananjeg. Meutim, Hanibal napadu i opsadi Rima nije pristupio ozbiljno, nego se samo zadovoljio pustoenjem polja i imanja izvan grada. Kapua nije dobila vojnu pomo i Rimljani je osvajaju 211. g. pr. Kr. To je podosta unitilo Hanibalov ugled i povjerenje meu italskim saveznicima koji su malo pomalo potpadali pod Rim, a novo osvojena Kapua bila je brutalno kanjena oduzimanjem prava graanstva te odvoenjem stanovnitva u roblje.100 Otada je ratovanje Hanibalu bilo oteano jer vie nije imao podrku iz rodne Kartage - podrku Senata i lokalnih oligarha koji su se bojali prevelike moi glavnog zapovjednika kartake vojske.
97 U prijevodu: Ne diraj moje krugove. To je izrekao Arhimed kada ga je rimski vojnik doao uhititi, a nakon to je ovo izrekao, mislei na svoje nacrte, vojnik je to shvatio kao drskost, te ga ubio. 98 Marinko Ogorec, Punski ratovi Rima i Kartage, Magazin za vojnu povijest, br. 8, Zagreb, 2011., str. 79. 99 Imperium je neograniena vlast diktatora ili konzula za djelovanje s vojskom izvan zidina Rima. 100 Makin, Historija, str. 81.
55
LUCIUS
7.8. Bitka kod Zame

Nakon uspjeha u Hispaniji, Scipionu Starijem raste ugled i autoritet i samim time dobiva potovanje saveznika Kartage, od kojih s numidskim kraljem Masinisom stupa u savez. Scipiona je Senat 205. g. pr. Kr. odabrao za konzula, a ve sljedee godine on stupa na afriko tlo s 30 tisua vojnika kako bi okonao rat s Kartagom. Kada je Hanibal uo da je veina teritorija oko Kartage okupirana rimskom vojskom, krenuo je prema Zami koja je bila 5 dana hoda udaljena od Kartage. Nije bio presretan kada je doznao od izvidnice kojom silom raspolau Rimljani, kao i da veliina Masinisine vojske iznosi est tisua pjeaka i etiri tisue konjanika.101 Prema izvorima, Hanibal se iz oitih razloga, da ne izgubi, zalagao za primirje, no u prvom ogledu s Rimljanima izgubio je 12 tisua vojnika, a 1700 vojnika je zarobljeno. Meutim, nakon ovog okraja, Scipion nije odbacio predloeno primirje te su mu u susret ili Hanibal i deset poslanika. Scipion se utvrdio u blizini grada Naragarre, a Hanibal na est i pol kilometara udaljenom brdu. U prednosti je bio Scipion jedino u tome to je u blizini imao izvore vode, dok Hanibal nije, i u sluaju bitke to bi moglo biti odluujue.102 Kada su se nali, Hanibal je bio taj koji je zapoeo pregovore u pokornikom tonu. Scipionov odgovor nije se svidio Kartaaninu te je konana odluka ipak leala u sueljavanju vojske.103 Do kljunog ogleda dviju sila dolazi 202. g. pr. Kr. kod Zame. Kod Rimljana je lijevim krilom zapovijedao Lelije, na desnom Masinisa s numidskim konjanitvom, a u sredini su bili veliti koji su se trebali povui kad bi protivniki slonovi krenuli u napad, kako bi ih izloili napadu streliara. Hanibal je imao 80 slonova u bitci, to je bilo vie nego ikad. Oni su stajali u sredini njegove vojske, a iza njih su bile pomone ete sastavljene od Ligura, Gala i Maura. Drugi red vojske su inili Kartaani sa berberskim stanovnitvom i jednom makedonskom legijom. Na kraju, u rezervi, stajala je jedna italska jedinica, sastavljena od Brundiana koji su pratili Hanibala iz Italije, s namjerom odcijepljenja od Rimljana.104 Hanibalu je bilo jako teko motivirati tako razliitu vojsku, sastavljenu od raznih naroda iji interesi nisu bili jednaki. Nekima je obeao novac, nekima italsko tlo i osloboenje od Rimljana, a onima koji su bili pod tiranijom Masinise - slobodu. Naravno, Kartaani su bili voeni ljubavlju da zatite rodnu zemlju i grad. Sve u svemu, mnogo je faktora igralo ulogu u ovoj bitci. Rimske trube, koje su oznaile poetak bitke, uplaile su slonove na lijevom krilu Hanibalove vojske te je Masinisa htio to iskoristiti, u emu je i uspio. To je bio kljuni trenutak bitke. Zatim je i lijevo rimsko krilo napalo Kartaane i natjeralo u bijeg zajedno s Masinisom oba kartaanska krila, nakon ega se Hanibalova pjeadija, bez krila, nala u opasnoj situaciji. Uplaena Hanibalova vojska, demoralizirana krikom i ranjenicima, nije mogla pruiti kvalitetan otpor samopouzadnoj Scipionovoj vojsci. tovie, pritisnula su ih rimska krila koja su se vraala iz potjere za kartaanskim.105 Hanibal, podosta nepripremljen s umornom malobrojnom vojskom i bez
Livije, History, 30. 29. Isto, 30. 29. 103 Isto, 30. 30. 31. 104 Isto, 30. 33. 105 Isto, 30. 34.
101 102
56
pomoi Senata, doivljava prvi i posljednji poraz u svome ivotu. Bitka nije bila spektakularna poput one kod Kane, ali bio je to zavrni udarac za Kartagu koja vie nije mogla pruati otpor. Na slici 6 vidimo da rimska konjica napada i tjera konjicu Kartaana na bijeg. Potom sredinje rimske legije pritiu vojsku Kartaana sastavljenu od plaenika i graanskih postrojbi. Naposljetku, rimsko konjanitvo koje je gonilo kartaanska krila vraa se i odostraga napada Hanibalove postrojbe sastavljene od veterana.
8. Sklapanje mira i posljedice rata

Do mirovnog sporazuma dolazi 201. g. pr. Kr., kad su Kartagi nametnuti teki uvjeti. Dozvoljeno joj je zadrati samo svoje posjede u Africi, trebala je platiti ratnu odtetu od 10 tisua talenata u roku od 50 godina, izgubila je itavu mornaricu osim 10 trgovakih brodova, a morala je predati ratne zarobljenike te nije smjela ratovati bez doputenja Rima. Tim mirom Kartaga je stavljena u vazalni odnos prema Rimu. Ipak, 191. g. pr. Kr. nudi Rimu otplatu ostataka ratne odtete odjednom, to je dakako zabrinulo politike krugove u Rimu.106 Hanibal je, kako bi preivio, postao zapovjednik plaenike vojske na dvoru Seleukida kod kralja Antioha III. Bio je sudionik Sirijskog rata koji se bio vodio izmeu Rima i Antioha III. zbog navala i osvajanja po Maloj Aziji, te prodiranja u Grku. Veliki Kartaanin u ovom je ratu igrao sporednu ulogu jer Antioh III. nije prihvatio Hanibalov plan kojim bi se stvorila koalicija protiv Rimljana, koja bi svojim snagama napala Rimljane na njihovu tlu. Kada je shvatio da nikako ne moe poraziti Rimljane, oduzeo si je ivot.107 Bitne razlike koje su u sukobima Rima i Kartage presudile u korist Rimljana bile su svakako neiscrpnost rimske vojske koja je ve prije Drugog punskog rata s Hanibalom brojila oko 700 tisua vojnika zajedno sa saveznicima.108 Zatim, vei dio rata Hanibal je vodio na protivnikom teritoriju s plaenikom vojskom, dok su rimsku vojsku sainjavali dobrovoljci spremni dati ivot za domovinu. To je razlika koja je donijela prevagu u usmjeravanju toka rata, a na tom primjeru jako dobro vidimo i sve nedostatke plaenike vojske. Takoer, Hanibal nije imao veliku politiku podrku iz Kartage, jer su ga jednostavno smatrali preopasnim. U takvim okolnostima Hanibal nije mogao poluiti uspjeh u ratu. to se tie italskih saveznika, oni su bili malo na jednoj, malo na drugoj strani, ali u konanici nisu bili neka pomo Hanibalu. Moemo rei da je za Rimljane Drugi punski rat bio prekretnica u vanjskoj i unutarnjoj politici. On je bio osvajaki rat kojim su Rimljani osvojili cijelu Hispaniju, Siciliju i junu Italiju, sve one vane, strateke toke Mediterana koje su bile bitne za pomorsku trgovinu. to se tie unutarnje politike, Senat je vie radio na kontroli italskih saveznika kako se u sluaju rata ne bi opet odcijepili. Isto tako, na njih poinju gledati kao na podanike kojima su u raznim situacijama bili uskraivali njihova prava, a politika i gospodarska mo Rima rasla je, to e se oitovati u nadolazeim vremenima.
Ogorec, Punski, str. 79. Makin, Historija, str. 87. 108 Goldsworthy, The Complete, str. 43.
106 107
57
LUCIUS
9. Trei punski rat - pad Kartage

Vrlo brzo nakon zavretka Drugog punskog rata Kartaga se gospodarski uzdie i time alarmira politike krugove u Rimu. Njezinu gospodarsku osnovicu inile su vinova loza i maslina na kojima se zaraivalo izvozom. U to vrijeme jaa i Numidska kraljevina na elu s Masinisom koja se takoer jako dobro razvija i kvalitetno radi na vanjskoj politici s pretenzijama na teritorijalno irenje. U Rimu dolazi do sve veih netrpeljivosti prema Kartagi, a voa takve grupacije bio je Marko Porcije Katon. On je redovito u Senatu drao govore u kojima su bile rijei mrnje prema Kartagi, a zavravao ih je uvenom reenicom: Ceterum censeo Carthaginem esse delendam!109 Situacija se zahuktala kada su Kartagi dodijali stalni napadi Masinise pa mu pruaju otpor. Kartaani su izgubili, to su Rimljani jedva doekali, protumaili ovaj potez kao krenje mirovnog sporazuma i najavili Kartagi rat. Trei punski rat traje od 149. g. pr. Kr. do 146. g. pr. Kr. Rat koji su Rimljani u poetku olako shvatili nije bio tako lako dobiven. Rimska vojska nije bila toliko uinkovita kao u prethodnom ratu pa nije uspjela juriem osvojiti Kartagu. Grad je bio osuen na dugu opsadu kojom je rukovodio Publije Kornelije Scipion Emilijan, u ijem je drutvu bio i povjesniar Polibije od 147. g. pr. Kr. Publije je uveo disciplinu u vojsku i presjekao svu logistiku Kartaanima, a najvaniji potez bio je uskraivanje dovoza hrane. Kartaanima je zapovijedao general Hazdrubal110 koji se nije istakao vojnim znanjem, a pred pad Kartage niti vrlinom. Naime, Hazdrubal je navodno poeo preklinjati Rimljane kada su uli u grad, a kada je to vidjela njegova ena, sebe i djecu je bacila u plemen, a muu je ironino poeljela da spasi svoj ivot kao kukavica.111 U proljee 146. g. pr. Kr. Scipion Emilijan kree u juri na grad. Borba na ulicama grada trajala je 6 dana, a sedmog dana Rimljani prodiru na Birsu akropolu Kartage.112 Kartaga je pala! Sam Scipion pokuao je ouvati grad, no Senat je zahtijevao ruenje. Cijeli prostor grada bio je sravnjen sa zemljom, na teritorij je baena anatema (kletva) i zabranjeno je naseljavanje na taj prostor koji je pretvoren u ager publicus113. Samo stanovnitvo Kartage bilo je odvedeno u ropstvo, a ostalom stanovnitvu koje je ivjelo na posjedima Kartage bio je nametnut porez. Nakon rata, profitirao je Masinisa ije se kraljevstvo povealo, kao i neki gradovi poput Utike i Hadrumenta koji su pruili pomo Rimu, dok je vei dio teritorija Kartage bio pretvoren u provinciju Afriku. Nakon zavretka Treeg punskog rata Rim i dalje vodi osvajake ratove koji su bili izrazito vani u funkcioniranju drave zato to u rimskoj vojsci nije postojala plaa, tj. od 396. g. pr. Kr. jest, no nije bila dovoljna za preivljavanje. Daljnjim osvajanjima Rim je plaao vojnike time to im je darivao dio osvoUostalom, smatram da Kartagu treba razoriti! Hazdrubal je dosta esto ime kod Kartaana. Jedan je vodio Kartaane prije Hanibala, drugi je bio Hanibalov brat koji je sudjelovao u bitci kod Kane, a ovaj je trei koji se spominje u Punskim ratovima te jedini koji nije bio povezan ni na koji nain s rodom Barka. 111 Makin, Historija, str. 92. 112 Isto 113 Ager publicus bila je dravna zemlja.
109 110
58
jene zemlje. Tu dobivenu zemlju Rimljani su obraivali i time si priskrbili sredstva za daljnji ivot te drava nije trebala brinuti o njima. U svakom sluaju, poslije Punskih ratova za Rimljane dolaze zlatni dani Republike, a onda i Carstva.
10. Zakljuak
Nakon 118 godina voenja rata izmeu Rima i Kartage, pokleknula je Kartaga. Ratovi koji su iskrojili kartu antikog svijeta privedeni su kraju. Rimska Republika ostvarila je cilj koji je bio uzrokom rata, a to je monopol nad trgovinom du Mediterana. Nakon ratova uslijedilo je daljnje ekspanzivno irenje koje je rimsku dravu dovelo do samog vrhunca. Kartaga se pretvorila u prah i pepeo, ali je ipak postala sinonim i uzor, bar to se tie Hanibalova doba, za voenje vojne taktike i strategije koje se i dan danas ue na prestinim vojnim akademijama. Samim time vidimo da je ona, kao i Rim, iako je propala, ostavila veliki utjecaj na modernu civilizaciju.

Kornelije Nepot (preveo i priredio Josip Mikli), O istaknutim vojskovoama stranih naroda, Matica hrvatska, Zagreb, 1999. Polibije, Histories, Perseus Digital Library (ed. Theodorus Buttner-Wobst) - http://www.perseus.tufts.edu/hopper/, 18.04.2012. Tit Livije, The History of Rome, Perseus Digital Library (ed. W. Weissenborn) - http://www. perseus.tufts.edu/hopper/, 02.01.2012.
11.2. Literatura
1. Divkovi, Mirko: Latinsko hrvatski rjenik, Dunja d.o.o., Bjelovar, 2006. 2. Goldsworthy, Adrian Keith: In the Name of Rome, Phoenix, London, 2004. 3. Goldsworthy, Adrian Keith: The Complete Roman Army, Thames & Hudson, London, 2003. 4. Makin, Nikolaj Aleksandrovi: Historija starog Rima, Nauna knjiga, Beograd, 1982. 5. Obhoa, Amir: Ratna i zapadna civilizacija, VP Magazin za vojnu povijest, Broj 9, Veernji list d.o.o., Zagreb, prosinac 2011. 6. Ogorec, Marinko: Punski ratovi Rima i Kartage, VP Magazin za vojnu povijest, Broj 8, Veernji list d.o.o., Zagreb, studeni 2011. 7. Romac, Ante: Rimsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1989. 8. Velika ilustrirana povijest svijeta V: 460 160 pr. n. e. (ur. Du Ry van Beest Holle, Gerard et al.), Otokar Kerovani, Rijeka, 1974.
59
LUCIUS
11.3. Internet
1. Encyclopaedia Britannica, dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/256510/Hasdrubal, 30.01.2012.
Prilozi
Izvor: http://www.google.hr/imgres?q=battle+of+ecnomus&hl=hr&sa=X&biw=1024&bih=623&tbm=isch&pr md=imvns&tbnid=jp40i73MNA8y1M:&imgrefurl=http://jskonrad.com/middlerepublic264to202BC.asp, 11. 01. 2012.
Slika 1. Prikaz puta plovidbe Rimljana do rta Eknoma 256. g. pr. Kr.
60
Slika 2. Pregled tijeka bitke i raspored ratnih brodova u bitci kod rta Eknoma. Squadron je oznaka za odrede vojske, u ovom sluaju mornarice. Na lijevoj strani slike je prikazan poetak bitke, a na desnoj strani tijek bitke.
Izvor: http://www.google.hr/imgres?q=battle+of+ecnomus&hl=hr&sa=X&biw=1024&bih=623&tbm=isch&pr md=imvns&tbnid=rjX192Zp0ofuLM:&imgrefurl=http://jskonrad.com/middlerepublic264to202BC, 11. 01. 2012.
Izvor: http://www.google.hr/imgres?q=hannibal+path+to+italy&hl=hr&biw=1024&bih=623&tbm=isch&tbnid =r09DTqINaDknNM:&imgrefurl=http://www.summagallicana.it/lessico/g/guerre%2520puniche.htm&docid=A pTO6n9mJdOXyM&imgurl=http://www.summagallicana.it/lessico/g/GP%252520Route%252520of%252520H annibals%252520invasion%252520of%252520Italy.JPG&w=616&h=389&ei=yZwmT4nkB4Of-QbDg8DACA &zoom=1&iact=hc&vpx=258&vpy=154&dur=1229&hovh=178&hovw=283&tx=128&ty=71&sig=108475070 722834479869&page=1&tbnh=105&tbnw=166&start=0&ndsp=15&ved=1t:429,r:1,s:0, 30. 01. 2012.
Slika 3. Prikaz Hanibalova puta od Sagunta prema Italiji i svih vanih bitaka Drugog punskog rata
61
LUCIUS
Izvor: http://www.google.hr/imgres?q=hannibal+transit+alpse&hl=hr&biw=1024&bih=623&tbm=isch&tbnid= y45rUvRpAxRWoM:&imgrefurl=http://www.pigeoncontrolresourcecentre.org/html/about-pigeons.html&docid =Isn0k63jK4NROM&imgurl=http://www.pigeoncontrolresourcecentre.org/html/assets/images_about/Hannibal %252520crossing%252520the%252520Alps%2525204.jpg&w=500&h=375&ei=S54mT-7YKois-gbuqZzSCA &zoom=1&iact=rc&dur=475&sig=108475070722834479869&page=1&tbnh=129&tbnw=172&start=0&ndsp= 15&ved=1t:429,r:7,s:0&tx=74&ty=66, 30. 01. 2012.
Slika 4. Prikaz Hanibalova prijelaza preko Alpa
Izvor: http://www.google.hr/imgres?q=battle+of+cannae&num=10&hl=hr&biw=1024&bih=623&tbm=isch&tb nid=cK0KimwhhE2TSM:&imgrefurl=http://www.emersonkent.com/m, 11. 01. 2012.
Slika 5. Prikaz tijeka bitke kod Kane 216. g. pr. Kr. S lijeve strane, izdueni pravokutnici oznaavaju Rimljana, a s desne strane manji pravokutnici oznaavaju Kartaane. Vidljiv je prolaz Hazdrubalove konjice na lijevom boku koji je bio kljuan za ovu bitku
62
Izvor: http://www.google.hr/imgres?q=battle+of+zama&hl=hr&sa=X&rlz=1G1TEUA_HRHR467&biw=1 600&bih=775&tbm=isch&prmd=imvnsb&tbnid=zBO7M6JWtedhkM:&imgrefurl=http://bg.wikipedia.org/ wiki/%25D0%25A4%25D0%25B0%25D0%25B9%25D0%25BB:Battle_of_Zama,_202_BC.gif&docid=Q XR6pmOCu7Xi5M&imgurl=http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f3/Battle_of_Zama,_202_ BC.gif&w=744&h=526&ei=EEpzT_-eFqPe4QS47e2YDw&zoom=1&iact=hc&vpx=754&vpy=151&dur=735 &hovh=189&hovw=267&tx=88&ty=109&sig=106705088572221894399&page=1&tbnh=128&tbnw=181& start=0&ndsp=28&ved=1t:429,r:3,s:0, 30. 01. 2012.
Slika 6. Bitka kod Zame 202. g. pr. Kr.
Punic Wars outbreak of Roman Domination in Ancient World

Summary
The warfare between Rome and Carthage started because of the control over the sea trade on Mediterranean. Both Rome and Carthage were forces rising in power and they were seeking new areas for spreading influence and acquisition of profit. First Punic War was signified by sea battles where Romans took the victories. The most interesting part of conflict among these two opponents was the Second Punic War. It was a mix of tactical competitions where losses of soldiers were enormous. Young Hannibal, guided with contempt for Rome, distinguished himself leading the army of Carthage. His greatest victory and Roman biggest defeat was the battle of Cannae on 2nd August 216 BC. He won the battle despite the numeric deficiency of his soldiers. Roman losses counted about 50 thousand soldiers, but patriotism and devotion to Rome that rose during the war saved the Romans. Both Carthage and Rome had their own heroes: Hannibal and Quintus Fabius Maximus who excelled with a specific way of warfare (delaying the decisive battle and interefered with Hannibals troops using small raids). After a long time spent in Italy, Hannibal remained with no support from his own country and that was the main cause of losing the war. After the defeat at the battle of Zama 202 BC, Hannibal left the leadership of Carthages army and soon died. Then the Romans took control in further warfare and led
63
LUCIUS
by Publius Cornelius Scipio in the Third Punic War in 146 BC destroyed Carthage, which never recovered after that. Triumph promoted the Romans in the leaders of Mediterranean and they soon became rulers of the ancient world. They had kept their own empire alive for over thousand years and then, of course, left their cultural heritage to the world till this very day.
64
GORAN GRADIEK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Rimska rustina vila u uvali Val Madona (uvala Dobrika) na Velom Brijunu (tzv. Bizantski kastrum)
1. Uvod
Rimskim osvajanjem Istarskoga poluotoka 177. godine pr. Kr. zapoelo je novo razdoblje u njegovu razvitku jer dolazi do ubrzanog razvoja osvojenog poluotoka.1 Vidovi romanizacije oituju se na gospodarskoj, kulturnoj i politikoj razini. Jedan od vidova romanizacije na gospodarskoj razini je i gradnja rustinih vila (o samim rustinim vilama vie e rijei biti u sljedeem odlomku), ije najouvanije ostatke nalazimo na Brijunskom otoju (Slika 1). Potrebno je izdvojiti vilu u uvali Verige, u uvali Val Madona, na lokalitetu Kolci, u luci Brijuni, u zaljevu Ribnjak, u uvali Javorika, u zaljevu sv. Nikole na Malom Brijunu te na istonoj obali otoka Vange.2 Kompleks u uvali Verige jedan je od najistraenijih lokaliteta tog karaktera na podruju Rimskog Carstva. Ono to je zajedniko svim vilama Brijunskog otoja su iroke vizure prema moru ili zelenilu breuljaka i livada, maksimalno koritene prednosti terena, blizina izvora pitke vode ili prostrane cisterne za sakupljanje kinice te mogunost izgradnje luka za transport proizvoda. Uvala Val Madona nalazi se na zapadnoj strani otoka Veli Brijun i radi se o prostranoj, irokoj i vrlo plitkoj uvali zaklonjenoj sa sjeverne i s june strane poluotocima Rankun i Peneda, sa zapadne strane malim otokom Madona (Pusti) i prema otvorenom moru, irokim potezom otoka Vange. Dobro rasporeene straarnice na brdima oko uvale i na otocima ispred nje omoguavale su i vie nego dobru kontrolu kopnenih i pomorskih puteva,3 a plitka uvala ispred obale davala je dodatnu sigur Diplomski rad napisan je u sklopu kolegija Istraivaka skupina - muzejske zbirke kao izvor za prouavanje stare povijesti kod doc. dr. sc. Mladena Tomorada. 1 Vie o Histarskim ratovima vidjeti u: Slobodan ae, Prilozi prouavanju politikog ureenja naroda sjeverozapadnog Ilirika, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 18(8), 1978./79. (1979.), str. 43.-125.; Matijai, Robert, Gospodarstvo antike Istre, Pula, 1998. 2 Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, Villae rusticae na Brijunskom otoju, Opuscula archaeologica, br. 23-24, Zagreb, 1999.-2000., str. 425.-426. 3 Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, Brijuni. Prolost, graditeljstvo, kulturna batina, Zagreb, 2006., str. 95.
65
LUCIUS
nost naselju.4 Takoer, bitan element sigurnosti daje Faanski kanal koji razdvaja Brijune od istarskoga kopna. Ovo su sve elementi koji uvalu Madonu ine jednom od kljunih toaka na jadranskoj plovnoj ruti u kasnoj antici kada ovdje nastaje bizantski vojni logor,5 a tomu svjedoi i injenica da na lokalitetu poznatijem kao Bizantski kastrum postoji kontinuitet naseljavanja od II. st. pr. Kr. do XVI. st. kada je naselje naputeno zbog epidemije kuge.6 A kada svemu dodamo i gospodarske mogunosti te prirodnu ljepotu Brijunskog otoja, vidimo zato je Brijunsko otoje, a posebno uvala Val Madona bila zanimljiva od davnina, tim vie to ju spominje i Livije7 te se pretpostavlja da se tu nalazila baza za rat protiv Histra,8 a postoji mogunost da se ovdje nalazila pomorska baza za vrijeme graanskog rata izmeu Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja Velikog.9 Drugi naziv za uvalu Val Madona je uvala Dobrika, ali u ovomu radu koristit u naziv uvala Val Madona. Istraivanja rustine vile u uvali Val Madona zapoela su poetkom XX. stoljea, tonije 1902. i zapoeo ih je Anton Gnirs koji je istraivao podruje vile, kasnije izgraene fortifikacije i uveo je lokalitet u literaturu pod nazivom Kastrum.10 Opisuje terensku situaciju i ope stanje sauvanosti. Pronaao je juni potez u najboljem stanju ouvanosti i tu je otkopao jugozapadna vrata.11 Osim srednjovjekovne utvrde, Gnirs biljei i postojanje vodospreme i zidova.12 Istraivanja s prekidima traju do 1914. godine, a nastavljaju se 1930. godine i traju do poetka Drugog svjetskog rata. U tomu razdoblju istraivanja vode talijanski arheolozi pod vodstvom Mirabelle Robertija.13 Oistio je cijelu unutranjost kompleksa i istraio je jugoistoni kut lokaliteta.14 Nakon toga, istraivanja vodi
4 Vlasta Begovi Dvorak, Fortifikacioni sklop Kastrum-Petrovac na Brijunima, Histria antiqua, 7, Pula, 2001., str. 177. 5 Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, A Late Settlement in Madona Bay, Brijuni Islands, Histria antiqua, 20, Pula, 2011., str. 375. 6 Vlasta Begovi Dvorak, Utjecaj plovidbenih ruta Jadranom na formiranje rimskih naselja i gradova, Histria antiqua, 11, Pula, 2003., str. 323. 7 Tit Livije bio je rimski povjesniar, rodom iz Patavija, ivio je od 59. godine pr. Kr. do 17. godine. Napisao je povijest grada Rima od osnutka 753. godine pr. Kr. do 9. godine pr. Kr. Djelo se naziva Ab urbe condita (Od osnutka grada), napisano je u 142 knjige, od ega je sauvano svega 35 cjelovitih i neto fragmenata odreenih knjiga. Dubravko kiljan (ur.), Leksikon antikih autora, Zagreb 1996., str. 391. 8 Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, Commercial Activities and Maritime Transport: Late Antique Settlement and Byzantine Castellum in Madona Bay, Brijuni, Histria antiqua, 17, Pula, 2009., str. 104. 9 Begovi, Schrunk, Brijuni, str. 96. 10 Begovi, Schrunk, Villae rusticae, str. 429. 11 tefan Mlakar, Fortifikacijska arhitektura na otoku Brioni. Bizantski kastrum, Histria archaeologica, 6-7, Pula, 1975.-1976., str. 10. 12 Robert Matijai, Ostatci tijesaka u dvoritu rimske vile u uvali Madona na Brijunima (tzv. Kastrum), Archaeologica adriatica, 11, Zadar, 2008., str. 289. 13 Begovi, Schrunk, Villae rusticae, str. 429. 14 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 11.
66
G. Gradiek, Rimska rustina vila u uvali Val Madona (uvala Dobrika) na Velom Brijunu (tzv. Bizantski kastrum)
tefan Mlakar 1952. godine te tefan Mlakar i Anton Vitasovi od 1976. godine do 1982. godine.15 O svim otkriima tijekom ovih istraivanja u tekstu e biti vie govora, a posebno e vie rijei biti o Mlakarovom i Vitasovievom istraivanju 1976. godine. Rad je strukturiran na sljedei nain. Na poetku se daje pregled povijesnog razvoja lokaliteta i upravne pripadnosti lokaliteta tijekom svoje viestoljetne povijesti, a zatim slijedi kratki pregled historiografske obraenosti teme. Budui da e se rad uglavnom bazirati na opisima materijalnih ostataka (ostatci rustinih vila, bedemi, vrata...), prvenstveno se radi o ostatcima rustinih vila, dat e se openiti pregled definicija i funkcija rustinih vila. Nakon toga slijedi pregled istraivanja tefana Mlakara i Antona Vitasovia iz 1976. godine, s naglaskom na prouenost bedema te ostatke arhitekture rustinih vila, one s prijelaza II./I. st. pr. Kr. te one iz I. st., sa svim dodatnim dogradnjama i nadgradnjama, s naglaskom na ostatke tijeskova. U sklopu toga bit e govora o svim segmentima pronaene i istraene arhitekture na lokalitetu te kratak osvrt na gospodarske djelatnosti koje su bile vane za prosperitet ivota na lokalitetu te na epigrafike nalaze u kojima se spominje vjerojatni vlasnik posjeda. U ovom radu cilj je komparacijom literature16 prikazati nalaze tih istraivanja, materijalne ostatke, trenutno stanje te pokazati znaaj izgradnje rustinih vila kao elementa romanizacije. Na poetku u na temelju literature pokuati definirati pojam rustinih vila, a nakon toga u opisati o emu se tono radi u uvali Val Madona i zato je to znaajno.
2. Povijesni razvoj lokaliteta i upravna pripadnost

Ve je spomenuta teorija po kojoj je lokalitet formiran kao vojna baza za vrijeme rimskog osvajanje Histrije te mogunost postojanja vojnog logora u I. st. pr. Kr. za vrijeme graanskog rata Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja Velikog. Od 177. godine pr. Kr. kada Rimljani osvajaju Istarski poluotok, podruje Brijunskoga otoja nalazi se pod rimskom vlau. U ovom poglavlju nee biti previe rijei o rustinim vilama jer e one biti detaljno obraene u kasnijim poglavljima, ali e biti spomenute ukoliko e biti potrebe zbog konteksta. Od dolaska pod rimsku vlast pa sve do druge polovice II. st., zbog Augustovog Pax Romanae, nema veih opasnosti za ovo podruje. Prva vea opasnost prijeti zbog provale Kvada i Markomana. Car Dioklecijan proveo je administrativnu reorganizaciju Rimskog Carstva te 284. godine Milano postaje zapadno sredite i tada Brijunsko otoje dolazi pod nadlenost vikara sa sjeditem u Milanu.
Matijai, Ostatci tijesaka, str. 289. Dosad su na ovu temu napisani mnogi struni lanci u brojnim strunim asopisima (izdvajam asopise Histria archaeologica, Histria antiqua te Opuscula archaeologica) te rimska rustina vila u uvali Val Madona gotovo uvijek zauzima nekoliko odlomaka u monografijama o Brijunima (Begovi, Schrunk 2006.) ili u specijaliziranim knjigama, poput djela Roberta Matijaia (Matijai 1998.). O tomu vie u posebnomu poglavlju.
15 16
67
LUCIUS
U to vrijeme, krajem III. st. i poetkom IV. st., treba smjestiti postanak kasnoantikoga naselja. U V. st., zbog provale Vizigota i Huna, poinje razdoblje intenzivne gradnje i obnavljanja fortifikacija u Istri. Padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, Brijunsko otoje je pod vlau Istonih Gota i razdoblje njihove vlasti traje do 538. godine. Iz ovog razdoblja vana su Kasiodorova pisma koja govore o izobilju proizvodnje u Istri. Istra dolazi pod vlast Bizanta 538. godine iji egzarh stoluje u Ravenni. Za vrijeme Justinijana (527. 565.), kasnoantiko naselje pretvara se u pomorsku bazu za daljnji rat protiv Istonih Gota.17 Bizantska vlast traje do 788. godine, s kratkim prekidom od 751. godine do 774. godine kada se tu nalaze Langobardi koje potjeruje Karlo Veliki na elu svoje mone Franake drave. Bizant se iz kontrole plovidbe Jadranom povlai tek 822. godine. U VIII. st. poinje naseljavanje Hrvata u Istru.18
3. Historiografska obraenost teme

Literatura o ovoj temi je brojna i postoji niz strunih lanaka koji se bave odreenim segmentom istraivanja lokaliteta. Jedna od najplodnijih autorica koja se bavi ovom problematikom svakako je Vlasta Begovi Dvorak (Vlasta Begovi) koja u samostalnim radovima ili takoer u velikoj mjeri, u suradnji s Ivanicom Schrunk donosi mnoge vane spoznaje i zakljuke o lokalitetu. Njihovi radovi objavljeni u strunim asopisima, kao to su Histria antiqua, Histria archaeologica ili Opuscula archaeologica (izdvojeni su samo neki), vrijedan su temelj od kojih poinje gotovo svako istraivanje o ovoj temi, a u sklopu toga treba spomenuti i njihovu monografiju o Brijunima Brijuni. Prolost, graditeljstvo, kulturna batina, 2006., Zagreb. Smatram da ovdje nije potrebno izdvajati naslove strunih lanaka, budui da e oni biti vidljivi u bibliografiji na kraju rada.19 Robert Matijai u svomu kapitalnomu djelu o gospodarstvu antike Istre na mnotvo mjesta donosi spomen lokaliteta Bizantski kastrum u nekoliko razliitih konteksta jer se na lokalitetu istie gospodarska aktivnost u vidu proizvodnje vina i maslinova ulja. Takoer, njegov struni lanak o ostacima tijeskova na lokalitetu daje potvrdu o vanosti lokaliteta.20
Begovi, Schrunk, Brijuni, str. 98.-104. Isto, str. 111.-112. 19 Vlasta Begovi Dvorak, Fortifikacioni sklop Kastrum-Petrovac na Brijunima, Histria antiqua, 7, Pula, 2001., 177.-190.; Vlasta Begovi Dvorak, Utjecaj plovidbenih ruta Jadranom na formiranje rimskih naselja i gradova, Histria antiqua, 11, Pula, 2003., str. 309.-328.; Vlasta Begovi Dvorak, Ivanica Schrunk, Brijuni primjer uspjenog antikog gospodarstva, Histria antiqua, 12, Pula, 2004., str. 65.-76.; Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, Villae rusticae na Brijunskom otoju, Opuscula archaeologica, br. 23-24, str. 425.-439.; Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, Brijuni. Prolost, graditeljstvo, kulturna batina, Zagreb, 2006.; Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, Commercial Activities and Maritime Transport: Late Antique Settlement and Byzantine Castellum in Madona Bay, Brijun, Histria antiqua, 17, Pula, 2009., str. 103.-112.; Vlasta Begovi, Ivanica Schrunk, A Late Settlement in Madona Bay, Brijuni Islands, Histria antiqua, 20, Pula, 2011., str. 375.-390. 20 Matijai, Gospodarstvo; Matijai, Ostatci tijesaka
17 18
68
tefan Mlakar iz prve ruke donosi opise bedema i udaljenosti pojedinih objekata i prostorija jednih od drugih.21 Iz njegovog lanka saznajemo raspored i smjetaj objekata na lokalitetu te njihovu funkciju, to je izvrsno razradio Anton Vitasovi u svojim radovima,22 s time da Anton Vitasovi donosi i informacije o gospodarskim djelatnostima te o epigrafikim spomenicima koji su pronaeni na lokalitetu, iz ega se nazire eventualni vlasnik posjeda. U svomu drugomu radu pie o proizvodnji vina i maslinova ulja, to je jo jedan dokaz o ovomu posjedu kao vrlo bitnomu za gospodarski razvoj cijeloga Istarskoga poluotoka.23
4. Definicija (rimskih) rustinih vila

Potrebno je dati definiciju rustinih vila. Iako postoje razliiti pokuaji definiranja rustinih vila, najprihvaenija je ona definciija koja kae da rustina vila predstavlja skup zgrada s okolnim zemljitem, koja je smjetena izvan i podalje od grada, ali zadovoljavaju osnovne potrebe korisnika jer obuhvaaju prostore za stanovanje i za proizvodnju odreenih dobara za vlastite potrebe i trite. To je jedan od najbolje poznatih oblika organizacije izvangradskog prostora u antikoj Istri.24 Ovdje je takoer potrebno prikazati da pojam vila ne znai uvijek ono to bismo mi definirali time. U antikim pisanim izvorima oznaava kompleks za stanovanje izvan gradskih zidina i obuhvaa zemljite i zgrade gospodarskog i rezidencijalnog karaktera. Antiki pisci, posebno Katon25, Varon26 i Kolumela27, pojam vila koriste za ono to mi suvremenim rjenikom nazivamo farmom. Danas pojam rimska vila oznaava jednu kategoriju graevina izvan grada.28 Osim pojma vila, esto se za cjelinu posjeda koristio i izraz fundus.29
Mlakar, Fortifikacijska arhitektura Anton Vitasovi, Antiki objekti u uvali Dobrika na otoku Veliki Brijun, Histria archaeologica, 36, Pula, 2005., str. 157.-210. 23 Anton Vitasovi, Antiki objekti u uvali Dobrika na otoku Veliki Brijun uzgoj i prerada groa i maslina, Histria antiqua, 15, Pula, 2007., str. 315.-326. 24 Matijai, Gospodarstvo, str. 99. 25 Marko Porcije Katon Cenzor ivio je od 234. godine pr. Kr. do 149. godine pr. Kr., bio je rimski politiar, govornik, knjievnik, zaetnik rimskog proznog izraza. Sauvani su fragmenti 81 njegovih govora. Autor je historiografskog spisa Podrijetlo gdje govori o povijesti Rima i italskih gradova. Djelo je pisano na latinskom i podijeljeno po tematskim cjelinama, u emu vidimo odmak od prakse analista. Sauvano je njegovo djelo O poljoprivredi. kiljan (ur.), Leksikon, str. 336. 26 Marko Terencije Varon ivio je od 116. godine pr. Kr. do 27.godine pr. Kr. Radi se o rimskom piscu, vjerovatno roenom u Rimu, polihistoru, autoru 75 djela u vie do 600 knjiga s podruja knjievnosti, povijesti i prirodnih znanosti. Jedino u potpunosti sauvano njegovo djelo je Seoski poslovi. kiljan (ur.), Leksikon, str. 598. 27 Lucije Junije Moderat Kolumela ivio je u I. stoljeu, bio je rodom iz Gadesa u Hispaniji i pisao je uglavnom poljoprivredna djela. Napisao je prozni prirunik O seoskim poslovima u 12 knjiga te O stablima. kiljan (ur.), Leksikon, str. 352. 28 Matijai, Gospodarstvo, str. 100. 29 Isto
21 22
69
LUCIUS
Namjene rustinih vila svode se na dvije komponente: stanovanje i poljoprivrednu proizvodnju.30 Dijelimo ih u tri skupine. Rustina vila prvenstveno moe biti zgrada za odmor vlasnika, bez ikakvih drugih sadraja i onda govorimo o palai, a prepoznajemo ju po bogatstvu arhitektonske dekoracije, kao i po rasporedu i veliini prostora za etnju, poput peristila31 i za boravak, poput triklinija32 ili atrija.33 Anton Gnirs predloio je klasifikaciju s obzirom na njihov odnos prema morskoj obali. Podijelio ih je na centripetalne, tj. one koje okruuju morski zaljev, centrifugalne, tj. one koje su smjetene na istaknutom rtu i na frontalne, tj. one koje svoju arhitektonsku koncepciju razvijaju du ravne obale mora.34 U drugu skupinu pripadaju rustine vile koje, pored stambenog, imaju i proizvodni dio i velik dio svojih potreba zadovoljavaju unutar imanja, dok treu skupinu ine rustine vile namijenjene iskljuivo poljoprivrednoj proizvodnji. Treba spomenuti da se graevine unutar kompleksa mogu izdvojiti od ostalih u zasebnu skupinu jer predstavljaju zatvorene tehnoloke cjeline koje su specijalizirane za preradu pojedinih proizvoda (npr. groe ili masline), a takve cjeline nastajale su zbog potreba trita i stvaranja dobiti te su ovisile o tome kako pojedine kulture uspijevaju na odreenom podruju, a nastaju najee u I. st. pr. Kr. kada je otkrivena profitabilnost proizvodnje vina i maslinova ulja.35 I u sklopu ovoga vano je spomenuti pojmove villa suburbana i villa maritiima.36
5. Arheoloka istraivanja tefana Mlakara i Antona Vitasovia 1976. godine

Ovdje je potrebno u nekoliko crta spomenuti istraivanja prije 1976. godine, to sam u nekoliko reenica opisao u Uvodu, no nije na odmet rei nekoliko dodatnih reenica. Anton Gnirs je poetkom XX. st. spomenuo makiju koju nadvisuje uma, to zajedno predstavlja neprohodno podruje. M. Mirabella Roberti kri makiju na povrini od 50m u jugoistonom kutu Kastruma te otkriva nekoliko niskih zidova i iskopava polukruni prostor u kutu bedema.37 U istraivanjima tefana Mlakara 1952. godine istraeni prostori proiruju se za 100 m te otkriva nekoliko zidova i nekoliko dijelova pree in situ. Anton Vitasovi 1973. godine organizira uklanjanje makije i
Isto, str. 101. Peristil je unutranje dvorite s bazenom, okrueno trijemom sa stupovima. Miroslav Krlea (ur.), Enciklopedija leksikografskog zavoda. Zagreb, 1968., str. 98. 32 Triklinij je blagavaonica s tri lealjke oko stola s polukrunim prostorom za odmor otvorenim punom irinom prema jednoj strani. Krlea (ur.), Enciklopedija, str. 456. 33 Atrij je sredinja nenatkrivena prostorija staroitalske kue s ognjitem, poznata kod Etruana, a kasnije i kod Rimljana. Svjetlo dobiva kroz otvor na krovu (compluvium), a ispod toga je bazen za skupljanje kinice (impluvium). Krlea (ur.), Enciklopedija, str.221. 34 Matijai, Gospodarstvo, str. 102. 35 Isto, str. 102.-105. 36 Vie o tomu vidjeti u: Matijai, Gospodarstvo, str. 106.-107. 37 Vitasovi, Antiki objekti, str. 199.
30 31
70
zatitu zidova i u tri navrata do 1975. godine sanira i zatiuje krunite lijevo i desno od jugoistonoga kuta bedema ukupne duine 70 m.38 Velika je vjerovatnost da su bedemi graeni u dvije faze jer donja zona pokazuje karakteristike IV. i V. st.39
5.1. Zapadni bedem

Zapadni dio obrambenog bedema ima duinu 110,30 m i orijentiran je pravilno u pravcu sjever-jug, a unutar njega nalazi se meuprostor irine 41,10 m koji pripada kompleksu rustine vile, sagraenom prije izgradnje obrambenog bedema.40 Od sjeverozapadnog kuta u pravcu juga protee se prvi potez bedema u duini od 10,15 m do sjeverozapadnih vrata. Juno od kuta bedema na 6,45 m udaljenosti na njegovo istono lice naslanja se zid debljine 0,60 m i sauvane visine 0,95 m i tee u pravcu istoka te zavrava vratima koja vode u prostoriju prema cisterni.41 Juno od sjeverozapadnog kuta na 10,15 m udaljenosti u bedemu se nalaze vrata iroka 1,45 m sa sauvanim sjevernim i junim elom, a na dnu vrata uz zapadni rub pronaen je vei odlomak kamenog praga,42 a uz istoni rub vrata, pronaena je monolitna ploa s 0,02 m visokim i s 0,10 m irokim rubom.43 Jo jedan vaan pronalazak u spomenutim vratima je ploa povrine 0,50 m*0,55 m s otvorom oblika nepravilnog kruga i promjera 0,15 m*0,20 m i s istone strane vodi u utoni lijeb, to je pokrovna ploa sifona koji je skupljao atmosfersku vodu iz prostranog dvorita i krovova u zgrada u sjeverozapadnom kutu i odvodio je kanalom ispod bedema u pravcu mora. Osim toga, na dnu vratiju pronaeno je jo nekoliko kamenih ploa za koje se pretpostavlja da je njima vratni otvor bio poploan.44 Uz istonu stranu zapadnog bedema, pronaeni su ostaci vie graevina koje su se za vrijeme izgradnje bedema ve nalazile u ruevnomu stanju, a tek su rijetke bile u funkciji te je dobar dio tih graevina inkorporniran u bedem.45 Juno od junog dijela sjeverozapadnih vrata na udaljenosti 14,50 m, u bedemu se nalazi udubina 1,20 m*0,70 m. Radi se o prilaznom platou jednokrakih stepenica koje su vodile na vrh bedema gdje su se nalazile straarske osmatranice.46 Po irini bedema zakljuujemo da se opasnost vie oekivala s kopna, nego s mora.47
Isto Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 177. 40 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 14. 41 Isto 42 Brijunska arheoloka zbirka, inventarski broj B-110. 43 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 15. 44 Isto, str. 15. 45 Isto, str. 17. 46 Isto 47 Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 183.
38 39
71
LUCIUS
5.2. Juni bedem

Juni bedem protee se od jugozapadnog kuta uz samu morsku obalu na kopno u ravnoj liniji u pravcu zapad-istok, a ukupna duina junog bedema iznosi 76,50 m, dok je najvea sauvana visina 4,80m i nalazi se na samom zapadnom poetku bedema.48 U bedemu se na udaljenosti 19,70 istono od jugozapadnog kuta nalaze uska vrata, iroka 1,27 m, visoka 1,95 m, a zavravaju rasteretnim lukom. Otkopao ih je Anton Gnirs 1908. godine49 i vjerojatno su vodila prema luci.50 Osnovu spomenutog rasteretnog luka ine monolitne kamene ploe. Glavna monolitna kamena greda dugaka je 2,20 m, debela 0,20 m i iroka 0,30 m. Izgraena je od etverokutnog kaneliranog pilastra velikih dimenzija sa otrorubnim kanelurama irokim 0,10 m. Ploa do nje iroka je 0,50 m i debela 0,20, dok je trea ploa iroka 0,60 i tanja je od prvih dviju. Rasteretni luk na vanjskoj strani bedema nije sauvan.51 Pretpostavlja se da greda iznad vrata koja nosi rasteretni luk potjee s objekta u uvali Verige.52 Na bedemu, u jugozapadnom kutu,53 pronaeni su ostaci dvaju zidova koji pripadaju objektu izduenog oblika koji je sagraen prije izgradnje bedema. Na istonom kraju zida javlja se iri meuprostor koji sa istone strane zatvara zid pravca sjever-jug. U meuprostoru izgraen je samo zid debljine 1 m poravnat s vanjskim licem bedema, dok s unutarnje strane nalazimo prostor slobodan za eventualnu izgradnju drvenih stepenica za izlazak na vrh bedema.54 Iza meuprostora, na udaljenosti 10,80 m istono nalazi se prilazni plato jednokrakih stepenica, irok 1,84 m i dubok 0,65 m. Nalazi se 1,90 m iznad aktualne razine terena. Sauvan je samo istoni krak u visini 10 sauvanih stepenica, dok zapadni krak nije utvren.55 Na jugoistonom kutu junog bedema nalazi se kontrafor irine 1,40 m i debljine 0,70 m odakle poinje istoni bedem.56 Juni krak zapadnog bedema na cijeloj njegovoj duini unitilo je more, kao i vanjski dio jugozapadnog kuta. Na tom mjestu more je unitilo i temelje drugih graevinskih objekata.57
5.3. Istoni bedem

Ukupna duina istonog bedema iznosi 124 m i protee se u pravcu sjevera u tri poteza.58 Prvi je od spomenutog kontrafora do jugoistonih vrata, drugi je od jugoistonih vrata do sjeveroistonih vrata i trei od sjeveroistonih vrata do sjeveroistonog kuta gdje se u pravcu istok-zapad poinje pruati sjeverni bedem.59
Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 19. Isto, str. 20. 50 Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 181. 51 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 20. 52 Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 181. 53 Isto 54 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 20.-21. 55 Isto, str. 22. 56 Isto, str. 23. 57 Isto, str. 31. 58 Isto, str. 23. 59 Isto
48 49
72
Bedem su u duini 4,50 m naslanja na vanjsku stranu polukrunog rizalita koji je sauvan do visine 3 m. Bedem se dalje protee u pravoj liniji i naslanja se na zid 0,56 m debljine pravca sjever-jug u duini 8,70 m. Do jugoistonih vrata dijeli ga 9,80 m. Jugoistona vrata iroka su 1,70 m, a sauvano im je samo juno elo visine 1,70 m. Nije sauvan gornji zavretak, kao ni sjeverno zidno elo.60 Ispred vratiju nalazi se ulazno dvorite etvrtastog tlocrta.61 Sjeverno od sjevernog zidnog ela jugoistonih vrata na udaljenosti 26,60 m na unutarnjoj strani bedema nalazi se prilazni plato dvokrakih stepenica duine 1,75 m i irine 0,78 m. Sauvano je 11 stepenica u junom kraku i 12 u sjevernom kraku.62 Od sjevernog ruba spomenutog prilaznog platoa u pravcu sjevera na 38,85 m udaljenosti nalazi se prilazni plato sjevernim dvokrakim stepenicama. U junom kraku konstantirani su tragovi 13 stepenica, a u sjevernom 12.63 Drugi dio bedema zavrava sjeveroistonim vratima na udaljenosti 19,20 m od sjevernog prilaznog platoa. irina sjeveroistonih vrata na unutarnjoj strani bedema je 2,90 m, na vanjskoj strani bedema vratni je otvor ui i iznosi samo 2,40 m.64 Sjeveroistona vrata su najvei ulaz na lokalitet.65 Na dnu vrata pronaen je vei odlomak kamenog praga sa lijebom i okruglim stoernim leajem u kojemu su jo sauvanu ostatci eljeznog leaja po kojemu se stoer vrata okretao. Uz sjeverno vratno elo, sauvan je monolitni kameni blok opsega 0,30 m*0,55 m, sauvan u visini 0,95 m.66 Ova vrata sa gore spomenuto duinom otvora predstavljaju najire otvore u cijelom kompleksu. Vrata su opremljena posebnim vratnim ureajem.67 Juno od junog ruba vratnog otvora na udaljenosti 3,25 m nalazi se kontrafor irine 1,70 m i debljine 1,45 m.68 Bedem se od sjeveroistonih vrata nastavlja u ne ba ravnoj liniji u duinu 12,65 m. Visina bedema kod sjeveroistonih vrata iznosi 4 m, a kod sjeveroistonog kuta 3,50 m.69
5.4. Sjeverni bedem

Ukupna duina sjevernog bedema iznosi 89,40 m, a sauvana visina iznosi od 2,90 m do 3,50 m.70 Sjeverni bedem otkriven je 1973. godine uz vilu Brionka te se izgrauje novi kolni prilaz.71 Graen je od uslojenih blokova klesanog kamena u donjoj zoni koji su na odreenoj visina izravnati slojem ploastoga kamena te umetnutim ploastim kamenom slaganim u koso poloene redove.72 Prvi potez sjevernog bedema
Isto Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 181. 62 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 23. 63 Isto, str. 24. 64 Isto, str. 24.-25. 65 Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 182. 66 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 25. 67 Vie o vratnom ureaju vidjeti u: Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 25.-26. 68 Isto, str. 27. 69 Isto 70 Isto 71 Vitasovi, Antiki objekti, str. 199. 72 Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str. 183.
60 61
73
LUCIUS
protee su u pravcu zapada u duini od 20 m, do dubokog prilaznog platoa dvokrakim stepenicama koje su 0,90 m iroke i 0,70 m duboke. Ispod prilaznog platoa te lijevo i desno od njega nalazio se sloj ruevina i kamenja te ostatci nekoliko objekata. U istonom kraku dvokrakih stepenica sauvani su ostatci i tragovi 15 stepenica, a u zapadnom 12 stepenica.73 Na udaljenosti 42,70 m zapadno od zapadnog ruba prilaznog platoa nalazi se prilazni plato zapadnim dvokrakim stepenicama. Prilazni plato je 1 m irok i 0,70 m dubok. U zapadnom kraku vidljivi su ostatci 13 stepenica, kao i u istonom kraku.74 Na udaljenosti od 2,80 m na unutarnju stranu bedema naslanje se cisterna iroka 3,70 m.75
5.5. Osobine bedema

Pretpostavka je da je prvi sloj fortifikacija na lokalitetu izgraen 406. godine nakon provale Vizigota, a najkasnije 452. godine nakon provale Huna, a iste godine obnavljaju se i zidine Pule,76 to vidimo iz karakteristika gradnje, dok se druga faza gradnje smjeta u vrijeme Justinijanove rekonkviste.77 Temelji bedema prilagoeni su konfiguraciji terena jer su jame u koje je polagano prvo kamenje temelja uglavnom ukopane u sloj primarne zemlje crvenice, dok je kamenje polagano na ivu stijenu, samo gdje je ona blie povrini, a u dno temeljnih jama ubaen je debeli sloj jakog maltera u koji je ulagano prvo kamenje. Temelji bedema graeni su od neobraenog kamena ili kamena koji je bio tek slabo obraen. Radi se o kamenu lomljencu razliite veliine.78 Zidna jezgra bedema konstruirana je od koso slaganog ploastog kamena.79 Stvarna visina bedema nije sigurna ni na jednom dijelu. Za izlazak na vrh bedema sluile su stepenice, jednokrake na junom i zapadnom potezu, dvokrake na sjevernom i istonom potezu, to je jo jedan dokaz da je vea opasnost prijetila s kopna, nego s mora.80
6. Ostaci rustine vile iz II./I. st. pr. Kr.

Rimska rustina vila u uvali Val Madona na Velom Brijunu najstarija je vila takvog tipa na otoku Veli Brijun koja je nastala, prema tefanu Mlakaru, izmeu 129. godine pr. Kr. i 79. godine pr. Kr. (Slika 2), a dimenzije joj iznose 53,10 m*21,40 m,81 a orijentirana je u smjeru sjeveroistok-jugozapad.82 Datacija u spomenuti period je
Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 27.-28. Isto, str. 28. 75 Isto, str. 29. 76 Begovi Dvorak, Fortikacioni sklop, str .177. 77 Isto, str. 183. 78 Mlakar, Fortifikacijska arhitektura, str. 32. 79 Isto, str. 34. 80 Isto, str. 35. 81 Vitasovi, Antiki objekti, str. 162. 82 Begovi, Schrunk, Villae rusticae, str. 428.; Begovi, Schrunk, Brijuni, str. 96.
73 74
74
zbog arheolokog materijala,83 iako se Matijai ne slae u potpunosti s time.84 Prema svemu sudei, prvotno izgraeni objekt u uvali Val Madona bio je pomorska baza formirana u vremenima rimskog osvajanja Histrije, a veliku ulogu igrao je i za vrijeme graanskog rata izmeu Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja Velikog,85 kada je spaljena.86 Ova vila pokazuje razvojni poetak organiziranja ivota na ovomu podruju.87 Pronaeni materijalni ostaci, ostaci arhitekture te kamena mlinska kola pokazuju da se vlasnik bavio ribarstvom i stoarstvom, a u sklopu poljodjelstva kroz uzgoj i preradu dolazi do vina i maslinovog ulja, to znai da se radi o najstarijim tragovima vinogradarstva i maslinarstva na Brijunskom otoju.88 Spomenuta rustina vila nalazi se uz samu morsku obalu, a dijelovi junog i zapadnog zida iskoriteni su kao temelji nove graevine izgraene u I. st,89 dvorite je s tri strane okrueno porticima, a s etvrte strane zatvoreno ogradnim zidom.90 Vila je imala pristanite za brodove.91 Dio prvobitne rustine vile ostao je neistraen zbog ouvanja sklopa nekoliko prea za preradu groa i maslina s prijelaza IX./X. stoljee i negativnog odnosa nivoa poda i razine mora, a zbog abrazijskog djelovanja mora i nekoliko istraenih prostorija na 1,10 m ispod razine mora, ne moemo zakljuiti konani raspored prostorija na zapadnom dijelu objekta.92 Objektne ostatke sauvane arhitekture ine kameni zidovi, nekoliko ognjita, podovi i rasteretni stupovi. Kameni zidovi su zidani zemljanom smjesom i obukani malternim mortom uz finu obradu zavrnih slojeva na oba lica, a u prostorijama B, C i D (Slika 3) malterni ulomci pronaeni su kao fragmenti odvojeni od zidnih stijena.93 Ovdje svakako treba spomenuti prostoriju koja je sluila kao kuhinja (Slika 3, prostorija E) jer se u njoj nalazio zemljani pod i pronaena su dva kamenom ograena ognjita na sredini prostorije meusobno udaljena 2 m. Kuhinja nije imala dimnjak. Kuhinja je sluila za pripremu hrane za vei broj korisnika te kao izvor topline.94 U blizini kuhinje, pored stupa atrija, nalazi se jo jedno loite i upuuje na mogunost dimovoda.95 Desno od prostorije G nalaze se prostorije A, B, C, D, E i F i opremljene su podom od nabijene zemlje na istoj visini. U prostoriji H, na kraju hodnika G, nalazimo pod od kamenih ploa i vrata irine 0,80 m koja vode u prostoriju F. Hodnik G sadri tri pravokutno zidana rasteretna stupa i najvei njegov dio pripada natkrivenoj
Begovi, Schrunk, Brijuni, str. 96. Matijai, Ostatci tijesaka, str. 289. 85 Begovi, Schrunk, Brijuni, str. 96. 86 Vitasovi, Antiki objekti, str. 165. 87 Isto, str. 315. 88 Isto 89 Isto, str. 162. 90 Begovi, Schrunk, Villae rusticae, str. 428. 91 Isto 92 Vitasovi, Antiki objekti, str. 162. 93 Isto, str. 163. 94 Isto, str. 163.-164. 95 Isto, str. 164.
83 84
75
LUCIUS
loi. Materijalni ostatci najstarije vile bile su zatrpane 3-4 m debelim slojem materijala i kasnijim nadgradnjama te su neki dijelovi istraivani sondano ispod povrine mora.96 Najvei dio prostora L, kao i dio prostora J, nije istraen zbog ouvanja sklopa dvaju postrojenja za preradu groa i jednog za preradu maslina.97 Prostor K imao je povienu podnu povrinu od drugih sadraja. U prostoriji B i ispred nje pronaeni su brojni ulomci poklopaca dolija.98
7. Ostaci rustine vile iz I. st.

U ovoj vili vlasnik se specijalizira na uzgoj vinove loze i proizvodnju vina u sredinjoj vili i pridodaje joj nekoliko objekata koji postaju prostori za proizvodnju brodova, soli i vaenja kamena.99 Kao to sam u opisu prvobitne rustine vile na lokalitetu spomenuo da ona pokazuje razvojni poetak organiziranja ivota na ovomu podruju, tako vila iz I. st. predstavlja najvee domete antikog razvoja.100 Ostatci rustine vile iz I. st. proteu se nad ostatcima gore opisane vile. Dimenzija novosagraene vile je 59,7 m*51 m. Sredinje dvorite (Slika 4, prostorija J) ima povrinu 732 m, a ono je zatvoreno s tri strane peristilnom loom koja je povezana s gospodarskim i stambenim sadrajima, dok etvrtu stranu ini niz stupova.101 Juna fasada ima uvueni i sueni glavni ulaz te etiri dugake lezenaste ante od 0,60 m koje izlaze i dekorativno zakljuuju zidno tkivo na krajevima fasade i uz glavni ulaz. Istona fasada sadri dvostruko stepenite s vratima koja vode u postrojenja za preradu groa. Najzanimljivija je zapadna fasada koju lijevo i desno do visine dvorita ini kameni rasteret koji je zakljuen kosinama krovita na dvije vode. Kada se to spoji, dobivamo niz od sedam stupova povezanih gredama i oni ine sredinji dio fasade te pokrivaju irinu dvorita.102 Glavni ulaz u vilu nalazi se na sredini june fasade i uvuen je u objekt 2 m. Vratno postrojenje sastoji se od 0,60 m dugakog, lijevog i desnog paleta koji zatvaraju 2,90 m iroki vratni graevinski otvor. Iza vratiju nalazi se 10,5 m dug te 4,10 m irok hodnik koji vee glavni ulaz i peristilnu lou.103 Iz materijalnih ostataka na terenu vidimo gospodarski dio vile koji je sluio za dopremanje groa i otpremanje vina. Zapadno od glavnog ulaza, u jugoistonom traktu,104 nalazimo gospodarski dio koji se sastoji od prostora za stoku i ljude koji se bave stokom (Slika 4, prostorija H), postrojenja za preradu groa (Slika 4, prostorija C), postrojenja za vrenje mota (Slika 4, prostorija B), velikog podrumskog
Isto Isto, str. 165. 98 Isto 99 Isto, str. 167. 100 Isto, str. 315. 101 Isto , str. 167.-168. 102 Isto, str. 168. 103 Isto 104 Isto, str. 318.
96 97
76
prostora s dolijama (Slika 4, prostorija A), spremita itarica i drugih plodova (Slika 4, prostorija D), predprostora ispred glavnog podrumskog prostora (Slika 4, prostorija F), a lijevo i desno od predprostora pomoni su prostori E i G.105
7.1. Prostor H prostor za stoku i ljude koji se bave stokom

Prostor H dijeli se u prostorije H, H1 i H2. Prostor H je staja, a to saznajemo iz ostataka nizova ukruenih rupa koje in situ prikazuju nain ukruenja nosive konstrukcije jasli.106 Povrina prostora H iznosi 169 m.107 U sjeveroistonom kutu nalaze se elementi sabirnice i odvoda fekalnih voda koji je prije svega vezan za odvod otpadnih voda iz postrojenja za preradu groa. Otpadne vode izlaze kroz obraeni kameni lijeb i natkrivenim kanalom uz istoni zid teku prema jugu. Prema ostacima elemenata jasli, u staji je moglo biti preko dvadeset grla krupne stoke.108 Prostor staje povezan je s prostorijom H1, povrine 52,7 m, i H2, povrine 44,4 m i u tim prostorijama su obitavali robovi koji se brinuli o stoci i radili na imanju.109 Prostorija H2 vratima je povezana s predprostorom glavnog ulaza, a prostorija H1 vratima na sredini junog zida indirektno povezuje staju s vanjskim prostorom, a iz elementa rasporeda prostorija, moemo zakljuiti neto o odnosu vlasnika prema stoci i vlastitoj radnoj snazi.110
7.2. Prostor C postrojenje za preradu groa i prostor B postrojenje za vrenje mota

Kao to sam ve spomenuo, proizvodna postrojenja, zajedno s procesom prerade groa, nalazi se u prostorima C i B, a o njima saznajemo iz materijalnih ostataka na terenu. Prostor B je pravokutni bazen za vrenje mota kapaciteta 11.248 l, odnosno cca 7000 l vina.111 Sistemom vodovodne mree, nakon vrenja sadraj iz bazena prelazi u recipijente koji se nalaze u podrumskog prostoru, A, pravokutnoj prostoriji smjetenoj u sjeveroistonom kutu vile. Podrumski prostor ima povrinu 188 m i dijeli se na dva polja. Podijeljen je kolonadom od est uzdignutih 1 m visokih kockastih postamenata koji zavravaju pravokutnim prizidama na sjevernom i junom zidu.112 Kompozicija kockastih i polukockastih stupova izgraena je od oblikovanog kamena zidaka i nosi stropnu konstrukciju i ona, s nizom rupa za grede u istonom zidu pokazuje da je prostor iznad podruma imao i katne sadraje.113 Materijalni ostaci
Isto, str. 168.-169. Isto, str. 169. 107 Isto 108 Isto 109 Isto 110 Isto 111 Isto 112 Isto, str. 169.-170. 113 Isto
105 106
77
LUCIUS
uz istoni zid pokazuju ostatke i leita 24+2 dolije koje stvaraju niz od dvaju redova posuda.114 Desni trakt podruma od 4 m duljine je iskljuen iz sadraja posuda koje su ukopane u zemlju. Lijevi trakt podruma sadri materijalne ostatke i leita dviju ukopanih i dviju na pod poloenih dolija s ravnim dnom.115 Radna razina prostorije C, povrine 144 m, uzdignuta je umjetno za visinu jednog kata u odnosu na druge. Pozicija i sadraji prostora A i C odgovaraju Vitruvijevim116 preporukama.117 Prostor unutar prostorije C ispunjen je s nekoliko slojeva koso postavljenih kamenih ploa, od ega su danas vidljiva etiri kamena niza.118 Nad njima vidimo temelje na koje se naslanja postament pree za preradu groa. Doprema sirovine u prostor postrojenja ila je uobiajenim pristupom (Slika 4, prostorija C2) s unutarnjim stepenitem, ali postojao je i vanjski pristup iz vrta s dvostrukim stepenitem (Slika 4, prostorija C1). Vanjske stepenice su direktan spoj vinograda i prijenosa groa iz vinograda u postrojenje, a unutarnje su stepenice sluile za dopremu groa iz udaljenih vinograda, kao i za zatitu groa od kie.119
7.3. Prostori C3, C4, D, E i G skladini prostori

Prostor C3, povrine 18,6 m, i prostor C4, povrine 37,7 m, imaju funkciju skladinog prostora, a u skladine prostore moemo ubrojiti i prostore D, E i G.120 Da se radi o skladinim prostorima, sigurno znamo zbog nie podne kote i zbog minimalnih oscilacija u temperaturi.121 U prvim desetljeima postojanja objekta prostor G, povrine 31 m, skladini je prostor kroz koji prolazi odvodni kanal tehnike vode nastale pri pranju prostora za vrenje mota. Iznad kanala nalaze se ostatci dviju pravokutnih kamenica dimenzija 1,95 m*1,25 m i zbog toga se ovaj prostor smatra prostorom za spremanje ulja.122 U prostoru D skladite se itarice i ostali prinosi. U prostoru D, povrine 80,70m, nalazimo leita nadzemnih dolija s ravnim dnom te ukopanu doliju izduenog poluloptastog oblika u sjeveroistonom kutu.123 Pored vrata nalazi se otvoreni kanal za odvod tehnolokih voda koji je izgraen od tegula i sadri prelomnicu (izdignue) od koje iskoritena voda u dva pravca iz prostora D otjee u more natkrivenim kanalima. Zbog postojanja dvaju stupova u sredini prostorije, znamo da je postojao jo jedan kat.124
Isto Isto, str. 170.-171.; Brijunska arheoloka zbirka, inventarski broj B-83. 116 Vitruvije Polion ivio je u I. st. pr. Kr., bio je rimski arhitekt i graditelj. Napisao je djelo De architectura (O graditeljstvu), jedino sauvano djelo o graditeljstvu. Djelo je napisano oko 25. godine pr. Kr. kiljan (ur.), Leksikon, str. 606. 117 Vitasovi, Antiki objekti, str. 171. 118 Isto, str. 171.-172. 119 Isto, str. 172. 120 Isto 121 Isto, str. 320. 122 Isto, str. 172. 123 Isto 124 Isto, str. 173.
114 115
78
7.4. Prostori I, N, L, L1 i M
U prostor I ugraena su etiri kamena sloja s koso poloenim kamenjem koje povezuju tamponski slojevi zemlje crvenice. Prostor I je poetkom III. st. pr. Kr. doivio prenamjenu te u njemu nisu pronaeni materijalni ostatci, stoga je nepoznata njegova funkcija u sastavu vile iz I. st.125 Prostori N, L i L1, kao i dio prostora M, nastali su uklapanjem elemenata najstarije vile u novi objekt. Djelomino ili potpuno su ukopani u zemlju. Vratna postrojenja i teren pokazuju da je eona fronta na liniji L i L1 bila izvan terena, to znai da je vila iz I. st. u osnovi visoka prizemnica koja lijevo i desno od sredinjeg dvorita ima prostore i prostorije unutar visokog prizemlja. Sredinji dio objekta ima oblik prizemnice, a zavrni prostor zavrava katom, iznad prea i podruma.126
7.5. Prostor T prilazna komunikacija

Kada gledamo arhitektonski, najvaniji i najbitniji element vile je prilazna komunikacija T koja prelazi u peristilni hodnik. Na prilaznu komunikaciju okomito se nadovezuju peristilni hodnici T1 i T2 koji s dijelom peristila uz prostor T zatvaraju veliko dvorite u kojem se nalazi cisterna za vodu R.127 Iz materijalnih ostataka vidimo da peristil T ima devet stupova u nizu. Krovna konstrukcija peristilne loe T, T1 i T2 oko dvorita nosi 25 stupova. Prozrani dio fasade prema moru irine dvorita ini niz od sedam stupova smjetenih izmeu dva polustupa. Prostor dvorita, povrine 732,8 m, okruen je s tri strane peristilom i prozranim zidom prema moru.128
7.6. Prostor R rezervorar (cisterna) za vodu

Rezervoar za vodu nalazi se uz juni peristil dvorita i ima zapremninu 93,1 m. Najvei dio rezervoara ukopan je u zemlju i ojaava kameni zid na 1,10 m visokoj stopi temelja. Zanimljivo je da rezervoar i danas dri vodu, iako je davno izgubio zavrni zatitni sloj. Voda se za pie iz rezervoara koristila do XVI. st.129
7.7. Stambeni blok

Stambeni blok smjeten je na junoj strani, po Vitruvijevu savjetu.130 Stambeni blok ine prostori O, P, K, K1, K2, K3 i K4. Prostor O, povrine 45,8 m, i prostor P, povrine 61 m, su spavaonice, to saznajemo zbog ostataka konstrukcije leita.131
Isto Isto 127 Isto, str. 174. 128 Isto 129 Isto 130 Isto, str. 320. 131 Isto, str. 174.
125 126
79
LUCIUS
Prostor K, povrine 30,3 m, je kupaonica, a u podzemnoj konstrukciji prostora nalazi se sistem i elementi centralnog grijanja, to vrijedi za sve prostore s oznakom K. Prikljuak za grijanje vode nalazi se u polukrunom bazenu, a tu se nalazi i sistem njenog isputanja poslije upotrebe.132 Prostor K1, povrine 35,6 m, i prostor K2, povrine 21 m, su kuhinjski prostori, dok su prostor K3, povrine 25,7 m, i prostor K4, povrine 9,6 m, prostori loita i popratnih sadraja vezanih uz to.133 U materijalnim ostacima nalazimo malo elemenata koji upuuju na katne konstrukcije. U ovom sluaju to su rasteretni stupovi, visina zida i graevinske rupe u koje ulaze nosive grede meukatne konstrukcije.134
7.8. Ostali objekti na lokalitetu

Potrebno je spomenuti postojanje dvaju objekata, jednog malog objekta ukomponiranog kao zasebna cjelina udaljenog 6 m od june fasade vile i vei objekt udaljen 15 m jugoistono od spomenute fasade. Ovi objekti dopunjuju sliku privrednih djelatnosti jer pokazuju to je vlasniku imanja bilo u interesu proizvoditi. Osim organizirane proizvodnje vina, proizvodi se sol, grade se brodovi te se vadi i prodaje kamen kao graevni materijal.135 Manji objekt ima oblik nepravilnog pravokutnika i ukupnu korisnu povrinu 128 m. Zanimljivost ovog objekta lei u tomu to nema ujednaene stranice te time izlazi iz rimskih normi. Struktura maltera, obrada kamena zidova i rasteret zidnog tkiva potvruje da se radi o objektu koji pripada antikoj kulturi.136 Unutranjost objekta ine veliki prostor i kupaonica.137 Vei objekt, povrine 522 m, nalazi se 18 m prema istoku od manjeg objekta. Nije sigurno emu je tono sluio ovaj objekt, ali materijalni ostaci pokazuju ostatke postrojenja za preradu groa. Postoji i teorija da se u ovom objektu boravilo za vrijeme posjeta imanju.138 Od ostalih objekata, potrebno je spomenuti dva paralelna zida u uvali Saline koji su za Gnirsa, kako prenosi Vitasovi, bili navoz za gradnju brodova.139
7.9. Objekti nastali prenamjenom i dogradnjom

Vlasnik vile je poetkom III. st. na sjevernoj strani vile uz prenamjenu prostora i dogradnju dvaju prostora smjestio i postrojenje za preradu maslina. Radni prostor s mlinovima i preama je na najvioj koti. Tijekom godina, s terena nestaju gotovo svi
Isto, str. 175. Isto 134 Isto 135 Isto 136 Isto 137 Isto, str. 176. 138 Isto, str. 176.-177. 139 Isto, str. 178.
132 133
80
elementi postrojenja i zidova, dok na terenu duboku u uti ostaju samo temeljne stope postrojenja i stariji zidovi ukomponirani u novi sadraj.140 U prostoru postrojenja nalazimo ostatke temelja triju prea i statiko rjeenje prijenosa sile preko izmjenino poloenih slojeva nabijene zemlje crvenice i koso poloenih slojeva kamenja na teren. Optereenja koja nastaju u prostorima postrojenja ispod strojeva prenose se preko postamenata na nekoliko metara irok i dug pravokutni temelj, dok optereenja na ostalim dijelovima preuzima podna konstrukcija koja je poloena na jedan red koso sloenih kamenih ploa. U ovomu sluaju bilo je potrebno izdizanje terena do razine poda prostorije, to se dobilo s etiri reda koso sloenih kamenih ploa koje povezuju slojevi crvenice.141 Zbog prenamjene prostora i smjetaja postrojenja, dograeni su i neki prostori izvan objekta. Nekadanji prostor I izgubio je sjeverni dio zida i zajedno s dograenim prostorom U postao jedna cjelina, prostor za preradu maslina. Prostor M je doivio nekoliko pregradnji, od ega su nastali prostori M, M1 i M2. Prostor M i prostor M2 ostaju podrumski prostori, a u prostoru M1 otkriven je dio konstrukcije bazena za istjecanje ulja po preanju. Dograeni prostor Z naslanja se na dograeni prostor U, dok je prostor dograen nekoliko godina kasnije. U prostoru N pronaen je deblji sloj kotica maslina, to nas upuuje da su se u tom prostoru uvali plodovi masline do prerade, to je jo jedan dokaz o postojanju postrojenja za preradu maslina.142 Uljara je smjetena u novoizgraenom prostoru U i dijelu prostora M1, to nam potvruju ostaci mlinskog kotaa i kompozicija temelja triju prea.143 Dogradnjom je takoer prekomponiran predprostor F vinskog podruma i prostor G vile iz I. st. Dograen je palet, ime je smanjena irina ulaza koji vodi iz peristila u predprostor te predprostor s novim pregradnim zidom dobiva ui zakljuni oblik. Poruen je sjeverni zid prostorije G te je time prostor G iri za 1,5 m i sastoji se od jedne ire i jedne ue prostorije koje su komunikativno vezane za predprostor F.144 Na prijelazu iz II. stoljea u III. stoljee, kao i u vili u uvali Verige, izgrauje se radionica za bojenje tkanina fulonika. To znamo iz materijalnih ostataka jer su naena loita, cisterna za vodu, ostatci preluma za istiskivanje vika tekuine iz tkanina, suenje tkanina i zavrnu obradu, to je sloen proces. Zavrna obrada i bojenje tkanina su poetkom IV. stoljea postali vaan segment dravne kontrole jer car Dioklecijan 301. godine izdaje edikt kojim to postaje visokostandardizirano, sistematizirano i organizirano pod kontrolom drave u ije ime su to obavljali visoki dravni slubenici, prokuratori, a bili su smjeteni u blizini radionica radi lake kontrole.145
Isto, str. 179. Isto, str. 179.-180. 142 Isto, str. 180. 143 Isto, str. 321. 144 Isto, str. 180. 145 Begovi, Schrunk, Brijuni, str. 98.-100.
140 141
81
LUCIUS
7.10. Podovi i podne povrine u objektima na lokalitetu

Zbog dugoga vremenskoga raspona te prenamjene prostora, vie od 80% antikih podnih povrina doivjelo je devastaciju.146 U rustinoj vili iz I. st. najbolje sauvani ostaci podnih povrina nalaze se u prostorima B, C, E i F.147 Pod u prostorima E i F zavrava tehnikom gradnje koju poznajemo kao opus signinum.148 Opus signinum je tehnika gradnje koja je konglomerat malenih fragmenata keramike i jako stuene sitne buke. Koristi se za oblaganje podova i zidova izloenih vodi i vlazi. Radi se o vapnu koje je pomijeano s razmrvljenim opekama. Opeke su sluile kao hidraulino sredstvo pri izgradnji cisterni i piscina.149 Podna konstrukcija prostora za vrenje mota zavrava opusom spicatumom.150 Opus spicatum je tehnika gradnje koja je najea. U ovoj tehnici se od malih etvrtastih opeka formiraju likovi u obliku klasa ili riblje kosti. Koritena je za prekrivanje podova otkrivenih terasa, dvorita i skladita za hranu, a kod nas je najvie primjenjivana za gradnju podova bazena, cisterna i piscina.151 Sloj tehnike opus spicatum u podnoj konstrukciji prostora za vrenje mota bio je zatien tankim, nepropusnim slojem koji ne doputa apsorbiranje i izlazak tekuine iz bazena.152 Prostor C sadri zadnji kameni sloj koji je povezan koso poloenim kamenjima koji su sloeni u sloj zemlje crvenice. Spomenuti zadnji kameni sloj povezan je malterom koji na gornjoj plohi ima sauvane negative otiska opeka opusa spicatuma, to znai da je temeljne postamente i statiki ojaan prostor prostorije pokrivao opus spicatum.153 Izgled poda zakljuuju temelji prenih postrojenja.154 Dno cisterne ima sauvanu podnu povrinu, ali joj nedostaje zavrni sloj opusa spicatuma. Takoer, sauvanu podnu povrinu ima i kupaonica, prostorija K, s poploenim kamenim podom te uvueni hodnik s mozaino poloenim kamenim ploama. Nabijena zemlja crvenica pokriva hodne povrine podrumskih prostora, podruma za vino, staje i prostore koje koriste robovi.155 Podovi su uniteni u podrumskim prostorijama, prostorima koji su sadravali centralno grijanje i ostalim prostorima koje je koristio vlasnik, s izuzetkom nekoliko u kutu otkrivenih ostataka opusa signinuma. Zbog nalaza mramornih ploa i mozaikih tesera razliitih dimenzija na prostoru itavog objekta, znamo da su postojale dvije vrste podova: mramorni podovi i mozaini podovi.156
Vitasovi, Antiki objekti, str. 183. Isto 148 Isto 149 Ana Kili-Mati, Prilog prouavanju tehnika i struktura gradnje rimskih vila rustika na obali rimske provincije Dalmacije, Opuscula archaeologica, 28, Zagreb, 2004., str. 106. 150 Vitasovi, Antiki objekti, str. 183. 151 Kili-Mati, Prilog prouavanju tehnika, str. 92. 152 Vitasovi, Antiki objekti, str. 183. 153 Isto 154 Isto 155 Isto 156 Isto, str. 183.-184.
146 147
82
Crna boja prevladava kod tesera i prevladavanje crne boje nad bijelom bojom predstavlja razliku u vrstoi materijala, a ne odnos koritenja boja. Crni mozaik izrauje se od kvalitetnog materijala, a bijeli od vapnenca koji je podloan habanju i lomljenju. Dimenzije mozaikih tesera kreu se od 7 mm*7 mm na vie, a debljina ovisi radi li se o podnoj ili zidnoj ugradnji jer su podne deblje.157 Od podnih povrina jo je potrebno spomenuti kameno poploenje ispred glavnog ulaza i predprostor s in situ sauvanim prvim slojem kamena koji je izravnan i nabijen ekiem (struni termin za takav kamen je mastiada). Mastiada pokriva prostor ispred vile i ostalih objekata, a od prostora se odvaja cesta koja izlazi iz lokaliteta koji opisujemo i skree prema uvali Verige.158 Postojanje mramornih i kamenih podova potvruju i brojne kamene i mramorne ploe dimenzija 22,2 m*22,2 m koje su pronaene u mlaim objektima.159
7.11. Ostali dijelovi arhitekture

Ovdje emo ukratko opisati dijelove i predmete arhitekture koji su otkriveni izvan antikih slojeva, a pripadaju objektima i vili u uvali Val Madona te oblike koji su donijeti s drugih objekata, a njih u najveoj mjeri ine obraeni kameni blokovi, baze i kapiteli, a najvee dimenzije imaju arhitravni kojih je otkriveno sedam, tri ispred lokaliteta i etiri unutar lokaliteta. Arhitravni izgledom, kvalitetom kamena i eonim profilacijama pokazuju pripadnost veem kultnom objektu.160 Na lokalitetu je pronaen vei ulomak baze plata stupa s kanelurama i oteeni korintski kapitel.161 U podrumu koji je postao funkcionalna ostava, sloena su 92 kamena predmeta, od ega 15 kapitela, 2 mlinska i drugi dijelovi arhitekture, od ega su najizraajniji jonski kapiteli od kojih posebno treba izdvojiti dva kutna. Pronaena su 1912. godine i postali su sastavnim dijelom lopice sakristije crkve Sv. Germana.162
7.12. Ostaci gospodarskih elemenata primjer tijeskova

Na lokalitetu nalazimo ostatke kamenih ulomaka, predmeta i postamenata gospodarskih strojeva, u emu prednjae ulomci donjeg stroja pree za tijetenje groa, pronaeno u sloju iz IX./X. st.163 Po Matijaiu, tijesci su nastali za vrijeme preobrazbe rustine vile u kasnoantiko naselje.164 Najbolje je sauvano leite koare u koju se odlagalo groe.165 U istom sloju, pronaeno je i postrojenje za preradu maslina koje je preneseno iz prostora nastalog s poetka III. st. Mlinskih kotaa
Isto Isto, str. 184. 159 Isto 160 Isto, str. 184.-186. 161 Isto, str. 186. 162 Isto, str. 186.-188. 163 Isto, str. 190. 164 Matijai, Ostatci tijesaka, str. 290. 165 Vitasovi, Antiki objekti, str. 190.
157 158
83
LUCIUS
ima podosta i svojim oblikom pokazuju pripadaju li rotacijskom ili horizontalnom postrojenju. U prvom sluaju mlinski kamen je istroen ravnomjerno, a u drugom je istroen samo onaj dio koji u kretnji dotie donji dio postrojenja.166 Prema Matijaiu, tri tijeska koja nalazimo na lokalitetu nisu istovremena, nemaju identine strukturalne elemente, ali pripadaju istom tehnolokom tipu s vitlom za sputanje grede. Vitlo je ukopano ispod razine poda prostorija. Tijesci su orijentirani pravilno u odnosu na mreu zidova vile. Dva su smjetena u istoj osi sjever-jug u dvije susjedne prostorije, a trei je smjeten u pravcu istok-zapad u treoj prostoriji,167 i njegova irina je 6,5 m, identina irini skladita.168 Prostorije su jedne pored drugih, a ispod dviju prostorija izgraeni su kanali za odvodnju otpadnih i oborinskih voda.169 Postoji nekoliko tipova tijeskova. Najjednostavniji tijeskovi su tijeskovi koji su koristili torziju, tj. izvijanje na dva kraja jednog vreastog recipijenta u koji se stavljao plod koji se tijeti. Takav postupak koristio se za malu koliinu plodova. Drugi tip je tijesak s klinovima i sastojao se od masivnog okvira kroz koji su bile provuene drvene oblice. Najei tip tijeska je onaj za pritiskanje recipijenta s motom, a osnovni dio tijeska je horizontalna greda. Posljednji tip je tijesak sa sredinjim vijkom kod kojega se pritiskala posuda okretanjem okomite grede s navojima.170 Matijai uvodi tijeskove u literaturu na nain da ih oznaava s prvih triju slova abecede, a najjuniji tijesak je prvi tijesak.171 7.12.1. Tijesak A Ovaj tijesak nalazi se u prostoriji koja je nastala s vanjske strane junog krila trijema oko dvorita rimske vile. Istoni zid prostorije je zid vodospreme s ruba dvorita. Prostorija je duga 12,5 m, a iroka 5 m. Matijai navodi mogunost da je ova prostorija inila cjelinu sa susjednom prostorijom u obliku slova L. Prostorija je imala povrinu oko 60 m. U susjednoj prostoriji nalazio se tijesak B, a povrina joj je 84 m. Sauvani su dijelovi kamenog poda od pravilnih ploa.172 Sauvani su kameni elementi tijeska te razbijeni in situ pronaeni kameni podloak mlina za masline, promjera 210 cm i imao je utor u sredini.173 Struni naziv mlina je mola olearia. Nosioci konstrukcije za tijetenje su dvije okomite drvene grede. Podloak za tijetenje je pravilni pravokutnik povrine 160 cm*160 cm. Na drugom kraju prostorije nalazio se mehanizam za sputanje grede i bio je ukopan ispod razine prostorije. Na polovici udaljenosti od posude za skupljanje tekuine je omanji kameni blok, 75 cm*75 cm, s etvrtastom rupom u sredini i, prema svemu sudei, radi se o podloku okomite drvene grede koja je sluila za namjetanje razliitih poloaja glavne grede kod sputanja.174
Isto, str. 190.-192. Matijai, Ostatci tijesaka, str. 291. 168 Matijai, Gospodarstvo, str. 173. 169 Matijai, Ostatci tijesaka, str. 291. 170 Matijai, Gospodarstvo, str. 148. Detaljnije o tijeskovima vidjeti kod citiranog autora. 171 Matijai, Ostatci tijesaka, str. 291. 172 Isto 173 Brijunska arheoloka zbirka, inventarski broj B-120 174 Matijai, Ostatci tijesaka, str. 291.-294.
166 167
84
7.12.2. Tijesak B Pokraj osi tijeska A nalazi se obzidano udubljenje vitla s dva okomita ortostrata drugog tijeska. Pored udubljenja vitla, na udaljenosti 1 m nalazi se oteeni podloak s dva mala utora, to je neuobiajeno. Pretpostavka je da se radi o gredama maloga profila, 15 cm*15 cm, koje su imale pomonu ulogu u postupku sputanja i podizanja glavne grede. Kamena posuda za skupljanje tekuine je velikih dimenzija, 160 cm*60 cm*55 cm, sa zapremninom oko 500 l, i nalazi se izvan osi cijelog tijeska. Podloak za tijetenje izraen je od dvaju kamenih blokova.175 7.12.3. Tijesak C Trei tijesak nalazi se u osi s prethodnim te sadri pojedine elemente u istomu slijedu. Udubljenje za ortostate koji su drali vitlo je pravilno obzidano, za to su upotrebljena dva kamena bloka od bijelog vapnenca slabije kvalitete. S njihove unutranje strane su po dva para etvrtastih utora u kojima je horizontalna os vitla, tj. pomoni sustav za njegovo sidrenjke tijekom procesa tijetenja. Gornji utori su veliine 30 cm*25 cm, a donji 13 cm*14 cm. U osi tijeska nalazimo kamen sa ostatkom etvrtastog utora. Pretpostavlja se da se radi o pomonom podloku mehanizma za podizanje i prilagoavanje visine glavne grede. Podloak za tijetenje napravljen je od kamenog monolitnog bloka debljine 20 cm, a dimenzije su mu 174 cm*178 cm. Podloak za okomite grede ima dimenzije 187 cm*84 cm.176
8. Gospodarske djelatnosti na lokalitetu177

Kada govorimo o gospodarskim djelatnostima na lokalitetu, treba imati na umu dvije vrlo vane injenice, koje su u najveoj mjeri openite kada govorimo o razvoju rimskog gospodarstva, posebice u vremenu prijelaza iz Republike u Carstvo. Mogunosti iskoritavanja resursa osvojenih podruja, a ponajvie se to odnosi na poljoprivredu i stoarstvo, imaju veliki znaaj. Na poetku razvoja lokaliteta u pogledu gospodarskih aktivnosti radi se o svatarskoj proizvodnji. Svatarska proizvodnja znai da su gospodarske aktivnosti vezane za ribarstvo, stoarstvo, poljodjelstvo, vaenje kamena, soli itd. Pri kraju razdoblja Rimske Republike polako se prelazi na specijaliziranu proizvodnju te se na imanjima proizvodi tono odreeni proizvod. Naravno, uvijek postoje izuzetci. Na lokalitetu se vlasnik opredijelio za proizvodnju vina te maslinova ulja.178 Prema svemu sudei, moemo izdvojiti tri kljuna razloga zato je tomu tako. Augustovom reformom Istra je postala sastavni dio Desete italske regije (Venetia et Histria), to je izazvalo niz
Isto, str. 294.-295. Isto, str. 296.-297. 177 U ovomu odlomku vie e rijei biti o proizvodnji vina, dok za ostale vrste gospodarskih djelatnosti pogledati u sljedeim djelima: Matijai, Gospodarstvo, Vitasovi, Antiki objekti 178 Vitasovi, Antiki objekti, str. 197.
175 176
85
LUCIUS
promjena u statusu gospodarskih djelatnosti, to se najbolje oituje u osloboenju od plaanja poreza na posjedima u Istri koja je sad sastavni dio Italije. Drugi vrlo bitan element je pretpostavka da su veleposjednici u Istri imali odreenu vrstu monopola na opskrbu vojske u osvajanju Norika i Panonije. I potrebno je napomenuti niz potvrenih carskih posjeda179 na podruju Desete italske regije.180 Kapacitet podruma te materijalni ostatci u vidu bavi,181 pokazuju o kakvoj se kvaliteti i ukusu vlasnika radi. Podrum je imao kapacitet 55 172 l vina, u ukopanim i pokretnim dolijama, a pretpostavke su da je imao vinograd veliine 10 jugera ili 20,2 hektara.182 Vinograd se prostirao na oko lokaliteta, kod Salina, Sarkofaga, Bosankine livade, Kokine livade te na ogromnom prostranstvu Penede.183
9. Epigrafiki nalazi184
Na Velom Brijunu otkrivena su tri rimska spomenika s natpisima posveenim rimskim boanstvima: Jupiteru, Junoni i Flori. Najvaniji epigrafski nalaz na lokalitetu je zavjetni rtvenik od kamena vapnenca posveen Jupiteru Augustu (Iuppiter Augustus) (dim.: 48,0 x 35,0 x 24,0 cm). Oteen je po svim rubovima, osim s desne strane. Tekst u natpisnomu polju je dobro sauvan. Slova su urezivana rustikalnim kurzivnim pismom. Natpis je rasporeen u pet redaka. U gornjemu retku slova su vea (4 cm), dok su u donjim manja (3,5 cm). Otkriven je prigodom istraivanja tzv. Bizantskog kastruma. uva se na Brijunima. Datacija: III.-IV. stoljee.185 Iovi Au[g(usto)] IOVI AV[G] sacrum SACRVM Aurelius AVRELIUS [I]ulianus [I]VLIANVS 5 POSVIT posuit Prijevod: Jupiteru Boanskom posveeno. Aurelije Julijan postavio. Drugi znaajan zavjetni rtvenik od kamena vapnenca, koji je s gornje strane dijelom odlomljen, a nedostaje lijevi donji ugao, posveen je Jupiteru (Iuppiter) i Junoni (Iuno). Na natpisnom polju je desna polovica teksta gotovo izbruena i neitka te je natpis u cjelini teko itljiv (dim.: 100,0 x 49,5 x 40,0 cm). Natpis je rasporeen u pet redaka, a visina slova je u pravilu oko 3,0 cm. Slova N i T imaju ligaturu. Spomenik
Vie o samim carskim posjedima u Istri vidjeti u: Alka Starac, Carski posjedi u Histriji, Opuscula archaeologica, 18, Zagreb, 1994., 133.-145. 180 Vlasta Begovi Dvorak, Ivanica Schrunk, Brijuni primjer, str. 65. 181 Vitasovi, Antiki objekti, str. 322. 182 Isto, str. 197. 183 Isto, str. 323. 184 Brijunska arheoloka zbirka, inventarski broj B-130. 185 Jurki Girardi, Duhovna kultura antike Istre, knj. I., kolska knjiga, Zagreb, 2005., str. 141.
179
86
je otkriven 1977. godine prilikom istraivanja tzv. Bizantskog kastruma kao uzidana spolija u obrambenom zidu na vrhu ulaznih vrata. Danas se uva na mjestu nalaza. Ovaj votivni zapis s Velog Brijuna jedini je poznati primjer kultne zajednice Jupitera i Junone u Istri. Claudio Zaccaria smatra da je rije o Jupiteru Princepsu (Iuppiter Princeps).186 Datacija: III. stoljee.187 IOVI IVNONI AELIVS ANT[o--EX]E[R] CITI MACED[ONICI] [-]COLONV[---] 5 [V]O[TU]M [SOLVIT] Iovi Iunoni Aelius Ant[o--ex]e[r] citi Maced[onici] [-]colonu(s)[---] [v]o[tu]m [solvit]
Prijevod: Jupiteru i Junini. Elije Ant[?] kolon iz makedonske vojske [?] zavjet ispuni Jedan od najznaajnijih epigrafiskih nalaza je ara koja je posveena boici Flori Augusti (Flora Augusta). Otkrivena je 1961. godine uz antike grobove pedesetak metara od vile, na putu prema zaljevu Verige na Velom Brijunu, na livadi uz istone zidine tzv. Bizantskog kastruma, gdje su bile ruevine antike zgrade (dim.: vis. 86,0 cm). Na zavjetnom rtveniku govori se o zavjetu Marka Aurelija Justa Flori Augusti, boici proljea i cvijea, ije su se svetkovine nazivale Cvijetnice (Florealia sacra) i slavile svake godine 27. travnja. Smatra se, da ovaj spomenik ukazuje na vlasnitvo Marka Aurelija Justa nad posjedom u uvali Madona te se s velikom sigurnou moe potvrditi da se radi o istoj osobi o kojoj govore i igovi pronaeni na amforama faanske radionice.188 Marko Aurelije Just vjerojatno je zakupio carski posjed, nakon to je smru Lekanija Basa posjed preao u carske ruke.189 Radi se o zavjetnomu rtveniku u monolitnomu bloku vapnenca. Iz viestruko trakasto profilirane baze, oteene s desne strane, uzdie se natpisno polje na kojem je djelomino oteeni tekst. Iznad trostruko profiliranoga kornia i urezanoga lijeba uzdie se sauvana uzglavnica (pulvinus). Tekst je rasporeen u est redaka, koji se smanjuju prema dolje. Slova su pravilna, u formi rimske kapitale. Datacija: I. II. stoljee.190 FLORE AVG M. AVRE IVSTUS 5 VLSV LA[---] F Flor(a)e Aug(ustae) M(arcus) Aure(lius) Iustus v(otum) l(ibens) s(olvit) v(ivus) la[etus] f(ecit)
Prijevod: Boanskoj Flori Marko Aurelije Just zavjet od srca ispunio za ivota i s veseljem uinio.
Zaccaria, Mainardis, Notiziario, str. 278. Jurki Girardi, Duhovna, str. 150. 188 Starac, Carski posjedi, str. 138. 189 Vitasovi, Antiki objekti, str. 193. 190 Jurki Girardi, Duhovna, str. 191.
186 187
87
LUCIUS
10. Zakljuak
Kada sam izabrao ovu temu kao temu istraivakoga seminara, smatrao sam da e moje istraivanje stati na najvie jedan arak. Skupljajui i iitavajui literaturu, ubrzo sam shvatio da moram odluiti: ili napraviti odreeni segment o lokalitetu ili obuhvatiti sve segmente lokaliteta. Odluio sam se za drugu opciju, jer smatram korisnim da na jednom mjestu budu obuhvaeni svi segmenti u najkraim crtama te u tomu vidim svoj doprinos istraivanju ove teme. Kada pogledam unatrag u tjedne provedene piui o ovoj temi, shvaam da literatura o ovoj problematici daje odgovor na pitanje zato je ovaj lokalitet toliko zanimljiv od davnina i zato ve vie od stotinu godina privlai pozornost mnogih istraivaa. Bogatstvo i ljepota Brijunskoga otoja, relativna zatienost otoka i lokaliteta, blizina i dostupnost potreptina i sirovina te blizina gradova i mogunost brzoga transporta, samo su dijelovi odgovora na pitanje. Vanost lokaliteta oituje se i u kontinuitetu naseljavanja koje traje od II. st. pr. Kr. do XVI. st. Moje je miljenje da je zatienost uvale jedan od kljunih elemenata zato je tomu tako, jer su se stanovnici ovdje osjeali sigurnima, a ljepota koja ih je okruivala, samo je bila dodatni poticaj za eljom da se ovdje obitava. Iz svega napisanoga zakljuujem kako je lokalitet u uvali Val Madona jedan od kljunih lokaliteta za povijest istraivanja rimske pripadnosti na Istarskom poluotoku. Romanizacija koja je zahvatila Istarski poluotok nakon to su Rimljani pokorili Histre, oituje se u gotovo svim elementima. Vidljivo je da su rimske rustine vile, koje su bile u funkciji nekoliko stoljea, bile od iznimne vanosti za razvitak gospodarstva na lokalitetu, jer su sadravale i komplekse za gospodarsku proizvodnju, ali i stambene objekte. Vanost rustinih vila kao elementa romanizacije nemjerljiva je iz razloga, jer se vide Vitruvijevi savjeti u izgradnji, a gospodarska aktivnost anticipira tekovine rimskoga gospodarstva. Bitan element u razvitku lokaliteta svakako je bilo i ukljuivanje Istarskog poluotoka do rijeke Rae u Desetu italsku regiju Venetia et Histria kada poluotok do rijeke Rae, time i Brijunsko otoje, postaju sastavnim dijelom Italije. Na kraju se usuujem rei da je lokalitet u uvali Val Madona nacionalno blago koje treba iskoristiti na najbolji mogui nain, jer imamo to pokazati svijetu. Imamo pria koje moemo ispriati svijetu i ime se trebamo ponositi. A da ga jo uklopimo u iri kontekst u kojem lokalitet dobiva na znaenju kao dio Rimskoga Carstva, kao opskrbno podruje za daljnja osvajanja, smatram da tu treba traiti priliku kojom bismo dodatno proirili Brijunsko otoje kao jednu od najveih turistikih atrakcija Republike Hrvatske.
88
11. Popis literature

1. Begovi Dvorak, Vlasta, Fortifikacioni sklop Kastrum-Petrovac na Brijunima, Histria antiqua, 7, str. 177.-190. 2. Begovi Dvorak, Vlasta, Utjecaj plovidbenih ruta Jadranom na formiranje rimskih naselja i gradova, Histria antiqua, 11, Pula, 2003., str. 309.-328. 3. Begovi Dvorak, Vlasta, Schrunk, Ivanica, Brijuni primjer uspjenog antikog gospodarstva, Histria antiqua, 12, Pula, 2004., str. 65.-76. 4. Begovi, Vlasta, Schrunk, Ivanica, Villae rusticae na Brijunskom otoju, Opuscula archaeologica, 23-24, Zagreb, 1999.-2000., str. 425.-439. 5. Begovi, Vlasta, Schrunk, Ivanica, Brijuni. Prolost, graditeljstvo, kulturna batina, Zagreb, 2006. 6. Begovi, Vlasta, Schrunk, Ivanica, Commercial Activities and Maritime Transport: Late Antique Settlement and Byzantine Castellum in Madona Bay, Brijuni, Histria antiqua, 17, Pula, 2009., str. 103.-112. 7. Begovi, Vlasta, Schrunk, Ivanica, A Late Settlement in Madona Bay, Brijuni Islands, Histria antiqua, 20, Pula, 2011., str. 375.-390. 8. Jurki Girardi, Vesna, Duhovna kultura antike Istre, knj. I., kolska knjiga, Zagreb, 2005. 9. Kili-Mati, Ana, Prilog prouavanju tehnika i struktura gradnje rimskih vila rustika na obali rimske provincije Dalmacije, Opuscula archaeologica, 28, Zagreb, 2004., str. 91.109. 10. Krlea, Miroslav (ur.), Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966. 11. Krlea, Miroslav (ur.), Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1968. 12. Matijai, Robert, Gospodarstvo antike Istre. Pula, 1998. 13. Matijai, Robert, Ostatci tijesaka u dvoritu rimske vile u uvali Madona na Brijunima (tzv. Kastrum), Archaeologica adriatica, 11, Zadar, 2008., str. 289.-300. 14. Mlakar, tefan, Fortifikacijska arhitektura na otoku Brioni. Bizantski kastrum, Histria archaeologica, 6-7, Pula, 1975.-1976., str. 5.-50. 15. Starac, Alka, Carski posjedi u Histriji, Opuscula archaeologica, 18, Zagreb, 1995., 133.145. 16. kiljan, Dubravko (ur.), Leksikon antikih autora, Zagreb, 1996. 17. Vitasovi, Anton, Antiki objekti u uvali Dobrika na otoku Veliki Brijun, Histria archaeologica, 36, Pula, 2005., str. 157.-210. 18. Vitasovi, Anton, Antiki objekti u uvali Dobrika na otoku Veliki Brijun uzgoj i prerada groa i maslina, Histria antiqua, 15, Pula, 2007., str. 315.-326. 19. Zaccaria, Claudio, Mainardis, Fulvia, Notiziario epigrafico, Aquileia Nostra, 65, 1994., str. 263.-328.
89
LUCIUS
Prilozi
Slika 1. Karta objekta na Velom Brijunu

Izvor: Vitasovi, Antiki objekti, str. 159.
90
Slika 2: Pogled na istoni trakt rimske vile iz vremena rimske Republike (izmeu 129. godine pr. Kr. i 79. godine pr. Kr.).
Legenda: E kuhinja, G hodnik, J dvorite, K prostor postrojenja, H prostorija s kamenim podom, D prostor sa sauvanom bukom Slika 3. Tlocrt rimske rustine vile iz vremena 129. godine pr. Kr. 79. godine pr. Kr.
91
LUCIUS
Legenda: A podrum, B prostorija za vrenje mota, C prostori za dopremu i preradu groa, H staja i prostor za boravak ljudi koji se bave stokom, I, M, N, L, L1 prostor u suterenu, T, T1, T2 peristil, J atrij, R rezervoar za vodu, P, O spavaonice, K kupatilo, K1, K2 kuhinja, K3, K4 prostori loita i popratnih sadraja, D skladite, E, F, G predprostor i prostori uz podrum
Slika 4. Tlocrt rimske rustine vile s poetka I. st.

92
Roman rustic villa in the Val Madonna bay on Veli Brijun

Summary
Bay of Val Madonna in antiquity, especially late antiquity, was one of the key points on the fairway Adriatic. The settlement with defensive walls built around the upgrading of the original rustic villa. In late antiquity the site was a naval base, and in the sixth. century became a Byzantine military forts and formed late antique settlement - Castell. This paper provides an overview of the research, the layout of the original rustic villa, then rustic villa built in the first century, gives an overview of objects that were created by additions, and special emphasis is placed on the remains of the winepress and the economic activity that took place on the site.
93
IGOR IMALA Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Aquae Balissae i Aquae Iasae dva termalna centra Rimskog Carstva u Panoniji
1. Uvod
Gradovi Daruvar i Varadinske Toplice naselja su s dugom urbanom povijesti. Uskoro e navriti dvije tisue godina svojeg postojanja kao gradske cjeline. Njihova urbana jezgra mijenjala se u skladu s procesima koja su nosila razliita povijesna razdoblja. Cilj ovog rada je prikazati ih kao dva vrlo vana termalna sredita Rimskog Carstva u Panoniji: Aquae Balissae i Aquae Iasae, njihov izgled i znaaj za Rimljane. U ovom radu opisat emo starosjedilake stanovnike na prostoru koji danas zauzima sjeverozapadnu Slavoniju - narod Jasa - te nain na koji su doli pod rimsku vlast. Nakon gubitka bezgranine slobode poetkom I. stoljea nove ere, Jasi su bili podvrgnuti procesu romanizacije. Radi bolje predodbe o njihovom teritoriju, dat e se kratak pregled upravne podjele teritorija naseljenog Jasima nakon to su Rimljani proirili svoju vlast i na ta podruja. Iz dva najvea naselja naroda Jasa, Rimljani su izgradili svoja dva velika termalna sredita u Panoniji. U daljnjem tekstu pokuat emo detaljnije opisati njihovu izgradnju. Na primjeru rimskog naselja na podruju dananjeg Daruvara, nastojat e se objasniti uprava grada i njegovi inovnici. Najvei dio teksta bit e posveen predstavljanju arheolokih nalaza iz antikog perioda iskopanih u Daruvaru i Varadinskim Toplicama. Poseban naglasak bit e stavljen na kupalita koja su zasluna za ovakav razvoj naselja. O ova dva termalna rimska sredita pisali su brojni autori. Tako je Aquae Balissae sistematino prouavao povjesniar Berislav Schejbal koji je objavio nekoliko radova vezanih uz rimski Daruvar. U 70-im i 80-im godinama XX. stoljea objavljene su dvije monografije o Daruvaru, kao zbirke radova vie autora. Obje u svom poetnom dijelu obrauju period rimske prevlasti nad naseljem Aquae Balissae. Nekoliko radova o ovoj temi objavio je jo u XIX. stoljeu povjesniar Gjuro Szab.
________________________ * Ovaj rad je poneto izmijenjeni tekst zavrnog rada koji je napisan u sklopu kolegija Antiki gradovi kontinentalne Hrvatske kod prof. dr. sc. Anamarije Kurili, a u mentorstvu dr. sc. Vlatke Vukeli.
95
LUCIUS
Aquae Iasae obraivali su brojni autori poput: Dore Kuan-palj, Dorice NemethEhrlich, ime Ljubia, Mirjane Sanader i drugih. Naselje je predstavljeno u knjizi Stotinu hrvatskih arheolokih nalazita Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea, a spominje ga i Nenad Cambi u svojoj knjizi Antika. Zavrni rad Aquae Balissae i Aquae Iasae dva termalna centra Rimskog Carstva u Panoniji nastao je kao usporedba nekolicine radova navedenih povjesniara koji su se bavili ovim temama.
2. Jasi
Prvi poznati stanovnici na prostoru izmeu kasnijih rimskih naselja Aquae Iasae i Aquae Balissae1 bili su plemena Jasa (Iasi), ije je ime u prijevodu znailo Topliani ili Iscjelitelji.2 O znaenju njihova imena u svom radu pie B. Schejbal, te tako navodi da izvedenice od korijena *ias-,/*iat- u starogrkom vrlo jasno pokazuju znaenje iscjeljivanja i ozdravljivanja.3 On takoer pretpostavlja da naziv izveden iz tog korijena je moda koriten ve u prapovijesti kada je oznaavao pripadnike populacije koja se specijalizirala za iscjeliteljstvo, vezanu uz ljekovite uinke termalnih izvora i ljekovitog blata panonskog prostora. Jasi su se nastanili na podruju dananje sjeverozapadne Hrvatske oko izvora termomineralne vode za koju su vjerovali da je ljekovita. Arheoloki izvori dokazuju da su pripadnici njihova plemena tovali enska i muka iscjeliteljska boanstva Veliku Boicu Majku, Silvana, Silvanu i nimfe. Neki se dananji povjesniari jo uvijek dvoume jesu li Jasi bili mjeavina pripadnika ilirskih i keltskih plemena. Dugo je prevladavala misao da su oni bili jedni od brojnih ilirskih plemena nastanjenih na podruju dananje Hrvatske. Matijai, kao najsuvremeniju postavku predstavlja i treu skupinu plemena kojima su Jasi mogli pripadati: Panonce.4 Meu njih ubraja sva nekeltska plemena u sjevernome dijelu provincije Dalmacije (Dezidijate, Ditione i Mezeje), ona sjeverno od Drave u Panoniji te ona sjeverno od rijeke Save (Breuke, Amantine, Oserijate i druge, meu kojima i Jase).
Danas se ovo podruje geografski oznaava kao rub sjeverozapadne Slavonije. Koristei podatke iz Plinijevih i Ptolomejevih djela, A. Mayer je zakljuio da ime Iassii znai Topliani, a naziv Iscjeljitelji je izveo iz starogrkog jezika. Njegove prijevode prihvatili su Berislav Schejbal (Nova razmatranja o Aquae Balissae i narodu Jaza Pejza Vode Etimologija Kultovi Mitologija, pitanja atribucije i kontinuiteta, Opvsc. archeol. 27, 2003., str. 394.), Vjenceslav Herout (Daruvar i njegov prostor kroz vjekove u Daruvar u slici i rijei, Matica Hrvatska Daruvar, Biblioteka DRAL, Svezak 1., Daruvar, 2002., str. 41.), Stevan Vueti (Res publica Iasorum Aquae Balissae Rimski Daruvar u Daruvar, zbirka radova vie autora, Zagreb, 1975., str. 14.) i drugi. Meutim, Schejbal kasnije u svom radu (Nova razmatranja, str. 397.) ispravlja ovu tvrdnju i detaljnije objanjava: ime Jazi ili Jati znailo bi Iscjeljitelji, tonije u znaenju Pleme koje ivi uz topla vrela koja lijee - iscjeljuju, a ne Topliani. Aquae Iasae znailo bi Sveta iscjeljiteljska vrela, dok bi ime Aquae Balissae imalo potpuno znaenje Vrlo jaka [iscjeliteljska] sveta vrela, a Thermae Iasorum znailo Kupelji Iscjelitelja. 3 Shejbal, Nova razmatranja, str. 394. 4 Robert Matijai, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Leykam international, d.o.o., Zagreb, 2009., str. 45.
1 2
96
I. imala, Aquae Balissae i Aquae Iasae Dva termalna centra Rimskog Carstva u Panoniji
Iliri i Panonci5 bili su toliko slini da je teko odrediti njihovo teritorijalno i etniko razgranienje. Meutim, nije toliko vano kojoj su od ove tri skupine naroda Jasi pripadali, zato to pripadnicima ovog plemena, koji su imali neki odreeni zajedniki identitet, svijest o zajednitvu s drugim slinim skupinama nije bila vana. U pisanim izvorima, pleme Jasa prvi spominju dva antika pisca. Plinije kae da rijeka Draus tee kroz podruje plemena Serretes, Serapilli, Iasi, Andizetes, dok Ptolomej naznauje da pleme Iassii stanuje u sredini Gornje Panonije prema istoku.6 U III. stoljeu prije Krista Jasi potpadaju pod vlast keltskih Tauriska7, odnosno pripadali su plemenskom savezu u kojem su Taurisci imali odluujuu rije.8 Prema J. ael, a kako prenosi Schejbal, podruje izmeu Aquae Iasae i Aquae Balissae moralo je svakako ve prije dolaska Kelta biti gusto naseljeno.
2.1. Dolazak Rimljana na podruje dananje Hrvatske

Rimljani poinju osvajati podruja koja pripada dananjoj Republici Hrvatskoj ve u III. stoljeu prije nae ere, a zavravaju poetkom I. stoljea nae ere.9 Veinu tog perioda Rimljani su proveli ratujui s plemenima naseljenim uz obalu Jadranskog mora i njenoj unutranjosti. Kako to podruje i ratni sukobi na njemu nisu imali izravnu vezu sa Jasima, u ovom radu ih neemo detaljnije opisivati. Opisivanje zauzimanja prostora naseljenog Jasima zapoet emo rimskim vojnim akcijama protiv Segeana,10 koji su bili jugozapadni susjedi Jasa. Rimske vojne ete ve su krajem II. stoljea prije Krista u pljakakim pohodima prodrli nekoliko puta do podruja naseljenog Segeanima, ali ga nisu okupirali. Oktavijan (C. Iulius Caesar Octavianus), budui prvi rimski car, vjerojatno je 35. godine prije Krista krenuo u vojni pohod protiv Japoda i Segeana. Nakon gotovo mjesec dana opsade Segeste (kasnije antike Siscije dananji Sisak) i pobjeda nad etama panonskih naroda koji su stizali u pomo svojim susjedima, glavni grad Segeana je kapitulirao. Rimljani su ga pretvorili u svoj vojni centar. Oktavijan je tu poslije zauzimanja Segeste ostavio jaku posadu od 25 kohorti, koje je inilo otprilike 12 tisua pjeaka. Rimljani osnivaju Sisciju iz koje se rimska vlast rairila, malo po malo, po dananjoj Hrvatskoj i Slavoniji izmeu Save i Drave.
5 Znaenje pojmova Ilira i Panonaca ne predstavlja jedinstvene narode nego skupine naroda koje su naknadno bile obuhvaene zajednikim imenom. 6 Schejbal, Nova razmatranja, str. 394. 7 Vlast Tauriska morala je poglavito pokrivati sjeverozapadno podruje Jasa jer u istonom dijelu jakog podruja nalazi njihove kulture nisu tako brojni (Schejbal, Nova razmatranja, str. 396). 8 Schejbal, Nova razmatranja, str. 396. 9 Vueti, Res publica, str. 14. 10 Segeani su bili panonski narod naseljen na uu rijeke Kupe u Savu. Vidi vie u Marija Buzov, Topografija antike Siscije na temelju arheoloke batine, Doktorska dizertacija, Zadar, 2000.
97
LUCIUS
Od 14. do 9. godine prije Krista trajao je rat u Panoniji u kojem su Rimljani morali smirivati pobunjena plemena. Rat je formalno zavren pobjedom Rima. Vjerojatno je tada bio okupiran i prostor naseljen Jasima. Uspostavom Rimskog Carstva 27. godine prije Krista i guenjem ovih nemira nastupilo je privremeno razdoblje mira, nazvano pax Romana. Pokorenim Jasima, kao i ostalim podinjenim panonskim narodima, bili su nametnuti prekomjerni porezi i kontribucije. Starosjedioci su morali izdravati rimsku vojsku koja se nalazila na njihovom bivem teritoriju. Na to se jo nadodala samovolja namjesnika i novaenje vojnika zbog rata protiv Germana, a sve je kulminiralo u 6. godini nakon Krista ustankom pokorenih panonskih naroda protiv Rima. Zaetnici i voe ustanka bili su Dezidijati i Breuci pod vodstvom dvojice Batona. Ustanak se proirio i meu Delmatima i drugim plemenima od Posavine do Jadrana pa se ta pobuna naziva Panonsko-dalmatinskim ustankom (ili Batonskim ustankom).11 Niti u jednom analiziranom djelu koritenom za pisanje ovog rada se ne spominje da su Jasi sudjelovali u ustanku na strani Rimljana ili da su se i oni pobunili. Dapae, nigdje se izrijekom ne spominje da su oni uope sudjelovali u ovom malom ratu. Meutim i sama injenica da su se u blizini jakog teritorija vodile vojne operacije dovoljna je da pobudi sumnju da su i Jasi morali biti nekako upleteni u te akcije. Rimljani su ustro reagirali nakon izbijanja pobune povlaenjem svojih vojnih postrojbi s drugih bojita kako bi sastavili vojsku (desetak legija s oko 50 tisua vojnika i isto toliko pripadnika pomonih postrojbi) koja e u to kraem periodu uguiti ustanak. Rimske vojne odrede u poetku je vodio Tiberije, budui nasljednik Augusta Oktavijana na carskom prijestolju. Primjenjivao je taktiku ekanja to se nije svidjelo caru, koji je za vou vojske tada poslao Tiberijeva neaka Germanika. Kako ni on nije mogao okonati ovaj rat, u 9. godini Tiberije se vratio na ratite. Rimljani su te godine uspjeno uguili ustanak zahvaljujui svojim vojnim naporima, ali i neslozi koja je vladala meu pobunjenim narodima. Koliko je bila velika opasnost za Rim u vrijeme ovog ustanka dokazuju i brojni izvori koji navode da je ovo bio najstraniji rat nakon punskih ratova. Ovo je bilo posljednje ratovanje Rimljana protiv domorodaca na podruju dananje Hrvatske. Poslije slamanja ustanka u 9. godini nakon Krista ovaj teritorij je u potpunosti pacificiran. Ve sljedee godine uspostavljene su provincije Dalmacija i Panonija, te je zapoela era izrazite romanizacije ovih prostora.
2.2. Romanizacija hrvatskih prostora

Nakon guenja ustanka dvaju Batona, Rimljani su do kraja uspostavili svoju vlast na podruju hrvatskih zemalja, te na tom podruju vie nikada nije izbio vei ustanak. Izgradnjom kvalitetnih prometnica sa stanicama za odmor putnika i izmjenu konja, osnivanjem gradskih naselja, dobro komunalno opremljenih, te podizanjem
11
Matijai, Povijest, str. 21.
98
velikih seoskih gospodarstava uz organizaciju poljoprivredne i obrtnike proizvodnje promijenio se dotadanji nain ivota autohtonog stanovnitva.12 U Panoniji su polako nicali vojni tabori kao posljedica potrebe vojske za obranu istonih granica Carstva. Postepeno su se oni pretvarali u civilna naselja. Panonija je bila Rimljanima vana iz dva razloga: zbog proizvodnje hrane i prometne povezanosti. Iako kao pokrajina nije bila itnica Carstva, proizvedene koliine hrane bile su jako vane kao opskrba za vojsku razmjetenu na Dunavu, koji je predstavljao istonu granicu Carstva. Kako se s vojnim postrojbama na Dunavskom limesu morala odravati stalna veza i opskrba, ceste i postaje na njima bile su od presudne vanosti. Zato je panonski dio hrvatskih zemalja u rimsko doba bio umreen cestama koje su povezivale brojne gradove i naselja raznih vrsta. Ne treba ovdje zaboraviti ni rijeke, kojima je takoer tekao dio prometa. U procesu romanizacije veliki je utjecaj imala vojska, ali i razliito rimsko stanovnitvo koje je dolazilo u njenoj pratnji. Oni su irili latinski jezik i kulturu. Domorodako stanovnitvo bilo je prikljuivano u rimsku vojsku, u poetku samo u pomone ete i u ratnu mornaricu. Tako unovaeni domorodci uili su latinski jezik i upoznavali osnove latinske civilizacije, a nakon otputanja iz vojske stekli su rimsko graansko pravo. I meu Jasima poinje se iriti rimska kultura koja ubrzo postaje dominantna. Ranija, izvorna kultura i obiaji Jasa se stapaju s njom, ali ipak zadravaju neka svoja posebna obiljeja. Iz Rima je bio promican gradski nain ivota zbog toga to drava nije mogla stvoriti takvu upravu koja bi iz sredita carstva obuhvatila, doslovno, svakog ovjeka. Zbog toga je bilo potrebno ustrojiti gradove kao samoupravne jedinice, a njihov mali broj na osvojenim podrujima prisilio je Rimljane i domoroce na urbanizaciju. Zato su oni na svakom okupiranom teritoriju nekog naroda osnivali gradove. Na podruju naseljenom Jasima bili su to Aquae Balissae i Aquae Iasae. Proces romanizacije, tijekom kojeg je starosjedilako stanovnitvo postupno gubilo svoj izvorni identitet i pretvaralo se u Rimljane, nije bio jednolian: najprije je, i najintenzivnije, zahvatio obalni pojas, neto manje bliu unutranjost, a najmanje unutranjost Dinarida. U Panoniji je bio intenzivan, ali je tekao stotinjak godina poslije onoga na obali. Promatrajui cjelinu naih krajeva, na zavretku procesa romanizacije, u III. stoljeu, bili su izbrisani gotovo svi najvaniji tragovi identiteta starih autohtonih naroda.13 Kada su pokoreni narodi u potpunosti prihvatili rimsku kulturu i nain rimskog ivota, nisu se vie mnogo razlikovali od pravih Rimljana, ve su se smatrali Rimljanima roenim u Panoniji.14
Stotinu hrvatskih arheolokih nalazita, 2006., Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, str. 26. Ovo djelo je monografija koju je 2006.godine, na poticaj arheolokog muzeja iz Zagreba, izdao Leksikografski zavod Miroslava Krlee. Ovo djelo prua pregled materijalne i duhovne kulture na podruju Hrvatske u razdoblju od prapovijesti do srednjega vijeka. U daljnjem tekstu navodit emo ga kraticom SHAN. 13 Matijai, Povijest, str. 46. 14 Gjuro Szab, Iz prolosti Daruvara i okolice, P.o.: Narodne starine; knjiga 11, 1934., str. 3.
12
99
LUCIUS
2.3. Upravna podjela teritorija naseljenog Jasima

Po svojoj ustaljenoj politici, osvojena podruja Rimljani su dijelili na vee oblasti provincije. Takvu praksu nastavili su i poetkom I. stoljea sa konano pacificiranim podrujem ilirskih i panonskih naroda, meu njima i onim jakim. Povoljan geografsko-prometni poloaj, vei autohtoni plemenski centar, prapovijesno kultno sredite s balneorehabilitacijskim tradicijama, odnosno ekonomski napredak, omoguili su ustrojavanje samouprave pod peregrinskim imenom Jaza (res publica Iasorum; municipium Iasorum u Aquae Balissae.15 Iz tog su razloga za vrijeme cara Hadrijana16 Aquae Balissae postale municipij sa znatnim stupnjem samostalnosti (slika 1). Res publica Iasorum, kao teritorij s odreenim posebnim privilegijama za narod Jasa, koji je tu inio veinu stanovnitva, a na kojem su se nalazile i Aquae Balissae i Aquae Iasae, pripala je provinciji Panoniji, osnovanoj 10. godine prije Krista.17 Za vrijeme vladavine cara Trajana,18 najvjerojatnije 107. godine, ova je provincija podijeljena na dva dijela: Pannonia Superior (gornja Panonija - zapadna) i Pannonia Inferior (donja Panonija - istona). Aquae Balissae i Aquae Iasae bile su smjetene u Gornjoj Panoniji. Velikom Dioklecijanovom19 reformom provincija iz 297. Godine, povezan je vei broj provincija u velike upravne cjeline, dijeceze. Dijeceza Ilirik obuhvaala je cijelu Panoniju i dio Dalmacije. Panonija je i dalje bila podijeljena na Gornju (Superior) i Donju (Inferior), ali obje su jo podijeljene na dva dijela: Gornja se sastojala od Pannonia Prima i Pannonia Savia, a Donja od Pannonia Valeria i Pannonia Secunda. Aquae Balissae i Aquae Iasae bile su smjetene u Savskoj Panoniji. Zadravajui administrativnu podjelu Carstva na dijeceze i provincije, Konstantin I. Veliki20 podijelio je poetkom IV. stoljea Carstvo na etiri prefekture: Istok, Iliriju, Italiju i Galiju. Aquae Balissae i Aquae Iasae nale su se u Italskoj prefekturi. Bila je ovo posljednja upravna reforma prije podjele Rimskog Carstva 395. godine na Zapadno i Istono.
Schejbal, Nova razmatranja, str. 396. Hadrijan, roen kao Publius Aelius Hadrianus, kao car: Imperator Caesar Traianus Hadrianus Augustus vladao je od 117. do 138. godine (Nikolaj Aleksandrovi Makin, Istorija starog Rima, Nauna knjiga, Beograd. 1982., str. 530.) 17 Makin, Istorija, str. 327. 18 Trajan, roen kao Marcus Ulpius Traianus, kao car: Imperator Caesar Nerva Traianus Augustus vladao je od 98. do 117. godine (Makin, Istorija, str. 530). 19 Dioklecijan, roen kao Diocles (Valerius Diocletianus), kao car: Imperator Caesar C. Auerlius Valerius Diocletianus Augustus vladao je od 284. do 305. godine (Makin, Istorija, str. 533). 20 Konstantin I., roen kao Flavius Valerius Constantinus, kao car: Imperator Caesar C. Flavius Auerlius Valerius Constantinus Augustus vladao je od 306. do 337. godine (Makin, Istorija, str. 534).
15 16
100
3. Aquae Balissae
Blago brdovit prostor sa umovitim obroncima kojeg karakterizira povoljna klima, a obogauju termalne vode uz vodotok Toplice, bio je zbog svojih povoljnih karakteristika nastanjen ve u prapovijesnom dobu, to dokazuju brojni arheoloki nalazi. Najstarije poznato naselje na prostoru dananje daruvarske kotline datira iz IV. stoljea prije Krista, iako arheoloki nalazi kazuju da su ovi krajevi bili nastanjeni ve u kamenom dobu. Na pojavu i razvitak naselja na ovom lokalitetu jae su utjecali prirodni faktori: izvori tople vode, rijeka Toplica s prostranom dolinom i geografski poloaj koji su omoguili da ovdje nastane, ve u antiko doba, znaajna raskrsnica putova.21 Brojni arheoloki nalazi, poput zamjetne koliine rimskog novca, portala, vaza, stupova i kipova koji su naeni uz geotermalne izvore Kupalinog ljeilita, potvruju postojanje antikog naselja na prostoru dananjeg Daruvara. Najstariji naziv za naselje koje je lealo uz rijeku Toplicu i termalne izvore nalazi se na Antoninskom opisu putova22 (Itinerarium Antonini) na kojem je ucrtan smjer: Siscia Varianis Aquis Balissis Incere Stravianis Mursa. Danas bi se radilo o dionici: Sisak Kraljeva Velika Daruvar23 okolica Poege Naice Osijek. Na rimskom nadgrobnom kamenu naenom na prostoru dananjeg Daruvara, a datiranom u II. stoljee, takoer se saznaje za ime Aquis Balissae. Ime Aquae Balissae dolazi i na jednom spomeniku iz Rima gdje se spominje Ulpius Cocceius, vojnik iz Gornje Panonije natus ad Aquas Balisas.24 Prema A. Mayeru lingvistika analiza pokazuje da bi pridjev u mjesnom imenu Aquae Balissae proizlazio od domae rijei s indoeuropskom osnovom *bal-is-i, to bi znailo bolji, jai tako da bi Aquae Balissae znailo vrlo jake vode - vrlo jaka vrela.25
Kuzle, Vueti, Herout, arga, Bosanac, Bai, Crnobrnja, Daruvar, 1987., str. 16. Rije je o zbirci radova vie autora objavljenoj pod naslovom Daruvar. Ne znamo koji je dio zbirke napisao koji autor zato to u tekstovima autori nisu potpisani, te smo ih zbog toga sve naveli. Dalje emo ovaj izvor navoditi kao: ZR (zbirka radova), Daruvar. 22 Antoninski opis putova ili Itinerarium Antonini je, uz Peutingerovu kartu (Tabula Peutingeriana), jako je vano zemljopisno vrelo iz rimskog carskog razdoblja. Oba dokumenta predstavljala su slubene prirunike i popise postaja na pojedinim cestovnim dionicama. Antoninski opis putova nastao je u III. /IV. stoljeu na temelju Agripina predloka iz Augustova doba. U njemu se spominje niz naselja na cestama koje su spajale obalu istonog Jadrana s dolinom rijeke Save, a koja su poslije naputena, pa su to jedinstveni primarni podaci. 23 Nisu svi povjesniari kroz povijest bili sasvim sigurni da se rimsko naselje Aquae Balissae nalazilo na podruju dananjeg Daruvara. Tako su Katani i Kukuljevi mislili da je to dananji Daruvar ili Lipik, dok je Klai to mjesto stavio na poziciju dananje Velike kod Poege. To je malo vjerojatno zato to tamo nisu pronaeni nikakvi rimski ostaci, dok ih je u Lipiku pronaeno jako malo. S druge strane, Ortvay je odluan da se radi o Daruvaru, a isto tako tvrdi i Mommsen u svom djelu Corpus Inscriptionum Latinarum (Szab, 1934). 24 Prijevod: roen u Aquae Balissae. Szab, Iz prolosti, str. 4. 25 Schejbal, Nova razmatranja, str. 396.
21
101
LUCIUS
3.1. Razvitak rimskog naselja Aquae Balissae

Rimsko naselje razvilo se na temeljima ranijeg ilirskog naselja. U blizini termalnih izvora, koji su se, kako povjesniar Gjuro Szabo pretpostavlja, nalazili zapadno od centra grada koji je bio na brdu, otkriveni su ostaci fortifikacijskog zida za koji se sumnja da je moda postojao i u ilirsko vrijeme. Na breuljku koji nosi ime Stari Slavik ili Rimski tabor, iznad geotermalnih izvora, nalazio se stambeni dio grada. Szab u svom radu iz 1934. godine kae da je taj dio bio opasan zidom i da su se u vrijeme pisanja njegova rada mogli nazrijeti temelji kua. Raspored rimskih lokaliteta od istonih do zapadnih granica podruja koje zauzima dananji Daruvar moe se shvatiti kao dokaz da se i antiki grad prostirao na tom istom teritoriju (slika 2). Iako plan Aquae Balissae do danas nije tono utvren, pretpostavlja se da je prostor grada bio podijeljen po istom principu kao i kod ostalih naselja rimskog tipa. Tako su sigurno postojale javne povrine za potrebe obrane (zidovi), za komunikacije, zajedniki kult kao i prostor za politike i komunalne djelatnosti.26 Gradovi su graeni po ustaljenom planu tako da se u centru nalazio forum kojega su okruivale javne zgrade i hramovi. Brojni istraivaki radovi povjesniara, koji su prouavali prometnu povezanost rimskih naselja u Panoniji, rezultirali su rekonstrukcijom rimske cestovne mree i postaja. Time je dokazano da su Aquae Balissae imale nedvojbenu upravnu, strateku i prometnu vanost u Panoniji (slika 3).
3.2. Uprava grada i njegovi inovnici

Rimske su se provincije sastojale od samoupravnih gradova i plemenskih oblasti koje su sauvale odreenu autonomiju. Municipiji su tada imali slinu upravu kao Rim i drugi italski gradovi. Arheoloki izvori potvruju da je antiki grad Aquae Balissae u vrijeme rimske vlasti imao status municipija na prostoru samoupravne zajednice Jasa. Kao dokaze tome povjesniar Gjuro Szab navodi vie latinskih tekstova na kamenim ploama gdje se ovaj grad spominje kao Municipium Iasorum ili republicum Iasorum. Grad nije bio samo administrativni, politiki, vjerski i kulturni centar ireg podruja, ve je imao i znaajnu strateku ulogu na prometnom pravcu Siscia Mursa. Zbog svog specifinog poloaja, tu su bile stacionirane jedinice rimske vojske. Bile su to pomone trupe sastavljene veinom od prisilno regrutiranih starosjedioca. Dolazili su ovamo i ranjeni vojnici koji su se oporavljali u termama, te su se tako Aquae Balissae razvile i kao zdravstveni centar. Do danas nije poznat plan grada Aquae Balissae, a isto tako nisu poznati ni precizni podaci o njegovom upravnom ureenju. Po primjerima svih ostalih zauzetih podruja, gradova ili naselja diljem Europe u kojima su Rimljani jednostavno kopirali upravu i ureenje grada po uzoru na svoje italske gradove, moemo pretpostaviti da je isti sluaj bio i s Aquae Balissae.
26
ZR, Daruvar, str. 16.
102
Szab navodi da je municipij Aquae Balissae bio upravljan od decuriona quattuorvira, neke vrste pokrajinskog senata.27 Njegovi lanovi brinuli su se o gradskoj imovini, opskrbi vodom, cestama, radnim i neradnim danima, o izboru gradskog zatitnika (patronus) i ostalim manje bitnim stvarima. Najvei ugled meu vijenicima imali su duoviri quinquennales ija je zadaa bila napraviti popis graana i imovine (census) svake pete godine, a birali su se iz redova najasnijih bivih duovira. Visoke poloaje u gradu zauzimali su i sveenici. Najviu izvrnu vlast u kolonijama i municipijima imao je kolegij sastavljen od dva vrhovna gradska dunosnika sa sudakim ovlastima, duoviri. Edili (aediles) su se brinuli za nadzor javnih slubi poput trgovine, prometa i istoe. Posebni inovnici, kvestori (quaestores), koji nisu bili prisutni u svim gradovima, bili su zadueni za nadzor nad financijama. Gradski vijenici, patronus i ostali magistrati morali su se nakon izbora, u znak priznanja za ukazanu im ast, brinuti za blagostanje stanovnika i procvat grada. U tu svrhu, vlastitim su sredstvima organizirali igre, gradili nove zgrade te pomagali sirotinji u vidu davanja obroka, namirnica ili novca.
3.3. Rimski utjecaji na starosjedioce

U pokorenim zemljama, gdje su osnovani municipiji i kolonije, postojalo je vie kategorija stanovnitva. Najvea politika i graanska prava imali su stanovnici kolonija (cives Romani). Municipiji, kakav su rang imale i Aquae Balissae, imali su samo latinsko pravo, tj. autonomno ureenje, ogranien ius conubiom (pravo sklapanja zakonitog braka) i ius comercium (pravo stjecanja i prodavanja imovine). Najvei dio stanovnitva nije imao politikih prava, niti je sudjelovao u politikom ivotu. Ove razlike ukinute su Karakalinim28 ediktom Constituco Antoniana iz 212. godine. Tada su svi slobodni stanovnici u Carstvu dobili rimsko graansko pravo, zbog ega su nestale razlike meu municipijima razliitog statusa. Rimljani su, davanjem veeg prava bogatom sloju starosjedilakog stanovnitva, osigurali njegovu podrku u uvrivanju svoje vlasti. To se u prvom redu odnosilo na stanovnitvo municipija, kakav je bio i rimski Daruvar. U jaanju svojeg utjecaja, Rimljani su poklanjali panju irenju svojih kultova, posebno kulta cara Augusta i boice Rome. Kulturni utjecaj Rimljana postupno je jaao. Usporedno s procesom romanizacije ovog podruja odvija se i provincijalizacija rimske kulture pod utjecajem kulture starosjedilakog ilirskog stanovnitva. Mnogi predmeti materijalne kulture, koji su se sauvali jo dugo u razdoblju rimske dominacije, potjeu iz vremena jo prije rimskog osvajanja.29 Tako se sauvao i niz domaih kultova iz ranijeg razdoblja.
Szab, Iz prolosti, str. 5. Karakala, roen kao Septimius Bassianus, kao car: Imperator Caesar M. Auerlius (Severus) Antoninus Augustus (Caracallus, Caracalla) vladao je od 211. do 217. godine (Makin, Istorija, str. 531). 29 Vueti, Res publica, str. 15.
27 28
103
LUCIUS
3.4. Religija i artefakti

U Aquae Balissae postojao je najizraeniji kult Silvana i Silvane, mukog i enskog boanstva uma i termalnih izvora. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, odnosno na podruju atributiranom Jazima, morala su posebice geotermalna vrela u Aquae Balissae i tlo uz izvore imati izuzetno znaenje s obzirom na tovanje prapovijesnog kulta Velike Boice Majke.30 Prema M. Gimbutas, Velika Boica Majka koja iz tame i nitavila stvara i daje ivot u kultovima stare Europe pojavljuje se kao partenogenina boica plodnosti, davateljica ivota i gospodarica ivotinja i biljaka.31 Potomci Velike Boice Majke, multiplicirani su nadnaravni likovi. Nadnaravni likovi autohtonog pejzaa Jaza u Aquae Balissae bili su uvjetovani i posveeni osobitostima prirode ispunjene ljekovitim geotermalnim vrelima: umama, poljima, panjacima, ali i kunom ambijentu i okunici. Pri tom su kriteriju spomenici rimskog doba i identificirani sa Silvanom kojeg su Rimljani izjednaili s grkim Panom, te/odnosno Silvanama Nimfama koje su enska numina u izvornom obliku identificirane kao keri gajeva, polja i voda.32 Silvan nije bio samo umsko boanstvo, ve i zatitnik plodnosti stada i polja, dok su Silvane nimfe bile uvarice i darivateljice zdravlja i personifikacija plodnosti. Kako navodi E. Thomas a prenosi ga Schejbal, u Panoniji je uz Silvana i njegovu ensku imenjakinju i pratiteljicu, najveu popularnost uivala Dijana boginja ljekovitih izvora, lova i zatitnica lovaca. U njenoj pratnji mogle su se nai nimfe uma, polja i izvora vode. U Daruvaru je pronaen kameni rtvenik Dijane Nemeze. Prije nabrajanja pronaenih ostataka iz perioda rimske prevlasti nad gradom i irom okolicom Aquae Balissae, ukratko emo predstaviti dvije kategorije u koje se svrstavaju latinski rimskodobni natpisi. Javni natpisi, poput miljokaza, natpisa na graevinama, slubenih odluka nekog upravnog tijela, bili su svi oni koji su imali odreeno znaenje za zajednicu i bili su postavljeni na javnom prostoru. S druge strane, privatni natpisi dijelili su se na nadgrobne, koji su obiljeavali grobove pokojnika, i posvetne natpise, koji su se posveivali boanstvima i tako su postajali dio vjerskog ivota.33 U Aquae Balissae pronaen je znatan broj artefakata koji se mogu svrstati u sve navedene skupine. Na prostoru rimskog naselja pronaeni su rtvenici, kameni stupovi, nadgrobne stele, dijelovi sarkofaga, ostaci carskih spomenika, kamene ploe s natpisima i razne vrste metalnih novia.34 Od inventara Silvanovog hrama otkriveni su u Daruvaru: jedan kapitel s akantusovim liem, jedan polukapitel s akantusovim liem, rtvenici, dva stupa, jedan prag s utorima za vratnice i drugi artefakti koje emo pojedinano spomenuti. U drugoj polovici XVIII. stoljea, grof Antun Jankovi poinje u Daruvaru na antikim temeljima graditi nove terme. Pri ovim radovima otkopano je nekoliko kipova,
Schejbal, Nova razmatranja, str. 402. Isto, str. 403. 32 Isto 33 Matijai, Povijest, str. 17. 34 Herout, Daruvar i njegov prostor, str. 10.
30 31
104
meu kojima se istie kip boga Silvana. Tijekom izgradnje novih toplica 1967. godine otkriveni su ostaci Silvanova hrama, te stela na kojoj je Silvan sa dvije pratiteljice (slika 4). Ova znatna koliina nalaza na prostoru rimskih termi dokaz je da je hram Silvanove kultne zajednice bio integralni dio javnog termalno-kultnog kompleksa Aquae Balissae.35 Veliki sarkofag sa znaajnim ornamentima od vinove loze i lia: na jednoj strani dva pantera meu liem loze, sprijeda dva genija pokraj plohe, odreene za (nikad neizvedeni) natpis. Pokrovac imitira po obiaju krov rimske kue;36 opis je to sarkofaga pronaenog 1842. godine u susjednim Velikim Bastajima gdje je jo, osim toga, iskopan i veliki broj cigala (slika 5 i 6). Sredinom druge polovice XIX. Stoljea, prilikom radova u dvoritu jedne obiteljske kue, pronaeni su fragmenti velikog bronanog konjanikog spomenika: komad desne noge, komad trbuha s mukim spolovilom, dva komada repa37 nadnaravne veliine. Oni se danas uvaju u Arheolokom muzeju u Zagrebu. Uz to, na istom mjestu su iskopana i tri kamena rtvenika od kojih je jedan, navodno, bio prilikom zavretka radova opet ukopan u zemlju. Ostala dva su bili vojniki zavjetni rtvenici u poast Jupitera Dolihena,38 te se takoer danas uvaju u Arheolokom muzeju u Zagrebu. Kako prenosi Szab, iz natpisa na njima saznajemo kojim su vojnim jedinicama ti vojnici pripadali, njihova imena koja su romanizirana, ali se ipak osjea barbarski prizvuk, te svrha samih rtvenika: jedan je napravljen u poast bogu, a drugi za spas careva Komoda i Septimija Severa.39 Godine 1907. naena su na Kuneevoj livadi40 dva vea kamena predmeta napravljena od pjeenjaka: ploa s natpisom u ast cara Gordijana III.41 Dimenzije spomenika su: visina 80 cm, duina 147 cm, debljina 21 cm i kamena baza figure carice Sabinije Trankviline (supruge Gordijana III.), ije su proporcije: visina 123 cm, irina 49 cm, debljina 58 cm.42 Oba artefakta danas se uvaju u Arheolokom muzeju u Zagrebu. Na poljanama, koje nose starinsko ime Kantara, pronaen je 1920. godine jedan nadgrobni kamen od vrstog vapnenca, ije su dimenzije: visina 152 cm, irina 86 cm, debljina 70 cm (Szab, 1934). Datira ga se u II. stoljee nakon Krista. Po natpisu
Schejbal, Nova razmatranja, str. 403. Szab, Iz prolosti, str. 8. Vidi vie u: Marija Buzov, The Topography and the Archaeological material of the Early Christian period in Continental Croatia, Classica et Christiana, Revista Centrului de Studii Clasice i Cretine, 5/2, 2010., 299.-334. 37 Isto, str. 6. 38 tovanje Jupitera Dolihena doneseno je s vojskom iz Sirije. Doliche je bilo starinsko mjesto u kraljevstvu Komageni (u helenistiko doba), smjeteno na jugoistoku dananje Turske. Grad je bio poznat po znamenitom velikom hramu Zeusa Dolihenskog. 39 Septimije Sever, roen kao Lucius Septimius Severus Iulianus, kao car: Imperator Caesar Lucius Septimius Severus Pertinax Augustus, vladao jeod 193. do 211. godine (Makin, Istorija, str. 530). 40 Tako Szab naziva taj lokalitet. Autoru ovog rada nije poznato na kojem bi se mjestu u dananjem Daruvaru taj lokalitet mogao nalaziti. 41 Gordijan III., roen kao Marcus Antonius Gordianus, kao car: Imperator Caesar Marcus Antonius Gordianus Augustus vladao je od 238. do 244. godine (Makin, Istorija, str. 531). 42 Szab, Iz prolosti, str. 9.
35 36
105
LUCIUS
na njemu vidljivo je da su Aquae Balissae tada bile municipium Iasorum, to jest da je pleme Jasa dobilo na tom podruju odreene povlastice steene rimskim pravom. Tijekom amaterskih iskapanja 1968. godine otkriveni su jo i ostaci kipa Jupitera, te etiri oltara posveena Silvanu, to svjedoi o velikoj snazi njegova kulta. Pronaeno je i nekoliko nadgrobnih spomenika, ali je veliki broj njih uniten jer su se koristili kao graevinski materijal za izgradnju temelja novih termi ili su uzidani u obalni zid prilikom regulacije rijeke Toplice. Jedan vei sarkofag pronaen je na mjestu dananjeg gradskog groblja. Pronaeno je i nekoliko grobova sa kovanicama sa likom Konstantina, kao i natpis (pretpostavlja se) cara Komoda iskopan na lokalitetu Ivanov dom. Szab u svom djelu navodi da je u njegovo vrijeme (oko 1930. godine) na prostoru ve spomenutog breuljka Stari Slavik bilo vidljivo puno rimskih cigala i kamenja, te da su se tamo esto mogli nai novci razliitih careva sve do Konstantina.43 Bile su to veinom kovanice iz sisake kovnice koja je radila sve do V. stoljea.44 Pojavom ranog kranstva i njegovim irenjem u Panoniji u III. stoljeu vjerojatno su i sljedbenici Krista (iscjelitelja) preuzeli u Aquae Balissae prapovijesno antiki sveti prostor i rimske objekte uz geotermalne izvore za obavljanje svojih obreda.45 Nakon pokrtavanja starog lokalnog stanovnitva kao i novih doseljenika, uz rimske terme, izgraen je svojevrstan religijski objekt koji se kontinuirano nastavio koristiti do kraja srednjeg vijeka i turskih osvajanja ovih prostora. 3.4.1. Vas diatretum Daruvarense Rimljani su u Aquae Balissae, osim iskoritavanja termalnih vrela, uivali i u sortnim vinima o emu svjedoi 1785. godine pronaen carski stakleni pehar za vino, poznat kao Vas diatretum Daruvarense (slika 7). Ovaj mreasti, krunasti, zvonoliki pehar datira se iz IV. stoljea, a vjerojatno je porijeklom iz rimskih koelnskih staklarskih radionica. Kako Schejbal sumnja, pehar je pronaen u jednoj od tri rimske grobnice otkrivene u zadnjem desetljeu XVIII. stoljea u blizini Rimskog/Julijevog izvora u Rimskoj umi u Daruvaru. To je najpoznatije i najvrednije umjetniko djelo, odnosno arheoloki nalaz, iz rimskog Daruvara. Pehar je prvo dospio u Budimpetu, a zatim u Be u Kunsthistorisches Museum gdje se i danas nalazi. U svijetu je poznato samo nekoliko primjeraka ovakve vrste pehara iz rimskog razdoblja. To su ae u koarici od staklenih kolutova, a sve je izbrueno iz jednog komada stakla kompliciranim postupkom pomou kotaia. Daruvarski vas diatretum je pokal prozirnog opalescentnog stakla, visok oko 12 cm, 9 cm irok, a pod gornjim se rubom nalazi natpis izboenim slovima: FAVENTIB.. (faventibus dis).46
Szab ne navodi tono na kojeg je Konstantina mislio. Ako se radi o Konstantinu I. Velikom, on je vladao od 309. do 337. godine te ga je odmah naslijedio Konstantin II. koji je bio car do 340. godine. Konstantin III. bio je proglaen za cara u Britaniji 407. godine, a vladao je iz Galije samo manjim dijelom Zapadnog Rimskog Carstva do 411. godine. Vea je vjerojatnost da je Szab mislio na jednog od prve dvojice spomenutih. 44 Zdenko Burkowsky, Sisak u prapovijesti antici i starohrvatskom dobu, Sisak, 1999., 49. str. 45 Schejbal, Nova razmatranja, str. 405. 46 Szab, Iz prolosti, str. 10.
43
106
Daruvarski i mnchenski primjerak sigurno su izraeni iz jednog komada stakla. Kod drugih pronaenih primjeraka u Europi mogue je da su koarice od stakla napravljene posebno, te su nakon toga prilijepljene na au. Osim u Daruvaru i Mnchenu, primjerci vas diatretum su pronaeni u Klnu, Bonnu, Milanu i Strassburgu.47
3.5. Terme i drutveni ivot

Rimljani su, nakon zauzimanja prostora naseljenog Jasima, odluili to vie iskoristiti prirodne resurse kojima je ovo podruje obilovalo. Tako su oko dananjeg Daruvara kaptirali, tj. zatvorili i uredili nekoliko podzemnih izvora termalne vode kako bi sprijeili njeno nekontrolirano istjecanje. Oko njih, a na temeljima prijanjeg naselja Jasa, osnovali su svoje naselje pod nazivom Aquae Balissae. Kako su tim radovima vrela ukroena, oko njih su rimski graditelji poeli graditi terme. Nakon zavretka izgradnje, one su dobile dodatnu svrhu. Osim to su se ovamo dolazili oputati graani i mnogi patriciji, one su bile i ljeilite gdje su se u velikim bazenima rehabilitirali rimski vojnici. Kristalno ista voda koristila se za kupke i za pie, te se vjerovalo u njenu ljekovitost. Rimljani su ljekovitu mo termalne vode pripisivali boanstvima: nimfama, Diani, Silvanu i Silvani kojima su se zavjetovali za ozdravljenje. Osim termomineralne vode, rimski lijenici koristili su i mineralno blato koje je takoer imalo ljekovita svojstva. Aquae Balissae bile su zbog ljepota prirode i termalnog ljeilita nadaleko poznate kao mjesto u kojem se mogao nai mir i spokoj.48 Do sada povjesniari i arheolozi nisu jo utvrdili kompleks zgrada antikih termi, pa se tako ne moe precizno odrediti njihov kapacitet niti naini lijeenja. Kako su na tom lokalitetu danas smjetene nove, moderne toplice sa popratnim objektima (hotel, mala sportska dvorana), daljnja otkapanja i istraivanja antikih termi su onemoguena. Drutveni ivot cvjetao je kako na forumu, tako i u termama koje su bile savreno mjesto za sastanke ili etnje prirodom koja ih je okruivala. Od III. stoljea pa do kraja rimske vladavine nad ovim podrujem, bogatiji slojevi stanovnitva vie ne ive u gradu, ve je veina naseljena u tzv. villae rusticae. Bile su to posebne kue seoskoga tipa izgraene na posjedima imunih vlasnika izvan grada. Tako su, npr. na prostoru dananjeg naselja Veliki Bastaji, nedaleko od Daruvara, pronaeni rimski ostaci koji pripadaju ovakvim imanjima.
3.6. Kraj rimske prevlasti nad Panonijom

Rimska vlast nad naseljem Aquae Balissae trajala je otprilike etiri stoljea. Njena stagnacija zapoela je ve u II. stoljeu kao posljedica unutarnjih klasnih borbi i manjih grupa ratnika sa sjevera i istoka Europe koje su nagovijetale provalu barbarskih naroda. Rimljani su politiki izgubili ovaj prostor ve u prvoj fazi seobe naroda koja je bila najjaa u razdoblju od IV. do VII. stoljea. U tom vremenskom periodu
47 48
Isto Herout, Daruvar i njegov, 41. str.
107
LUCIUS
ovim podrujem proli su brojni narodi koji su iza sebe ostavili pusto i za vie stoljea zaustavili daljnji kulturni razvoj. Na podruja koja su prije naseljavali starosjedilaki panonski narodi, sada se naseljavaju Slaveni koji u borbama potiskuju starosjedioce s plodnih ravnica u planine.
4. Aquae Iasae
Aquae Iasae je naziv za rimsko naselje na dananjem prostoru sjeveroistonog ruba Hrvatskog zagorja, na podruju suvremenog grada Varadinske Toplice, nedaleko Varadina. Bilo je smjeteno na podruju 230 m nadmorske visine na sedrenim terasama uz junu padinu Toplike gore i obodu kotline kojom vijuga rjeica Bednja. Kao dokaz postojanju naselja spomenut emo samo iskopanu kamenu plou iz vremena Konstantina I. Velikog na kojoj je natpis koji glasi: AQUAS IASAS OLIM VI IGNIS CONSVMPTAS CUM PORTICIBVS ET OMNIBVS ORNAMENTIS AS PRISTIAM FACIEM RESTITVIT Jazijskim Toplicama, neko unitenim silom ognja, s porticima i svim ukrasima povratio prvobitni izgled ().49 Arheoloka istraivanja pokazala su da je ovaj prostor bio naseljen ve u paleolitiku. Naselje je nastalo na temelju prirodnog dara izdanih izvora termalne mineralne vode koja izvire iz dubine gotovo 1800 metara, u izvoritu je temperature 58 C i traje priblino 20 tisua godina. Voda iz ovih vrela sadri sumpor, kalcij i natrij, a tu su i velike koliine ljekovitog mulja koje su zbog ljeilinih svojstava oduvijek privlaile ljude. Koritenjem termalne vode stjecala su se iskustva o njezinoj ljekovitosti koja su se prenosila i akumulirala usmenim putem. Tijekom vremena korisnici su shvatili da voda povoljno djeluje kod ortopedskih, reumatskih i neurolokih bolesti, te kod raznih ozljeda50. Termalna vrela su privukla ve prve skupine paleolitskih lovaca - skitaa, pa ovdje ljudi kontinuirano ive i lijee se kroz sve kulturne epohe. Ve u III. stoljeu prije Krista znamo za prve po imenu poznate stanovnike ovog naselja, panonske Jase. Tada ovo naselje poinje izrastati u jedno od vanih obrednih i zdravstvenih sredita na podruju koje danas obuhvaa sjeverozapadnu Hrvatsku. Sa velikom se sigurnou moe tvrditi da je ve krajem I. tisuljea, kada je ovo podruje naseljavalo pleme Jasa, postojalo iskustvo o ljekovitosti termomineralne vode iz izvora. Da su Rimljani zatekli tradiciju koritenja termalne vode govori i sam naziv rimskog naselja Aquae Iasae voda Jasa.51 Naselje Aquae Iasae zasluno je za preivljavanje narodnog imena plemena Jasi, koje se sauvalo u njegovom imenu. Potkraj IV. i poetkom III. stoljea prije Krista ovo je podruje izloeno utjecajima nove etnike zajednice ratnicima Keltima. Domae je stanovnitvo u odreenoj mjeri
Dorica Nemeth-Ehrlich, Dora Kuan palj, Rimsko naselje Aquae Iasae; Vizualizacija rimske arhitekture (katalog izlobe), 1997., str. 8. 50 Mirjana Sanader, Antiki gradovi u Hrvatskoj, kolska knjiga, Zagreb, 2004., str. 17. 51 Dora Kuan-palj, Forum rimskog naselja Aquae Iasae-njegov razvoj i znaaj tijekom stoljea, Histria Antiqua, sv. 5, Pula, 1999.
49
108
prihvatilo naslijee keltsko-latenske kulture i stila koji su obiljeili mlae eljezno doba.52 Veliki broj nalaza koji su pronaeni na prostoru Aquae Iassae mogu se datirati od poetka I. do kraja IV. stoljea, pa se moe zakljuiti da je sredinom tog perioda naselje doivjelo svoj najvei procvat. Zaslugu za njegov razvoj treba pripisati izvorima termalne vode koji su uvjetovali da Aquae Iasae postanu, u prvom redu, ljeilini centar, o emu najbolje svjedoe mnogobrojni natpisi, zahvale korisnika ljekovite vode. Osim ljeilinoga, naselje je imalo i trgovaki znaaj, to potvruje i kamena ploa s natpisom iz vremena cara Konstantina I. Velikog, na kojoj se osim obnove naselja spominje i osnutak tjednih sajmova.53 Vrhunac razvoja naselje dostie u II. i III. stoljeu, ali zatim je jako stradalo krajem III. st. u provali Gota. Toplice su obnovljene poetkom IV. stoljea po zapovijedi cara Konstantina I. Velikog. Antika epoha Aquae Iasae zavrava krajem IV. stoljea u vrijeme unutarnjih nemira u Rimskom Carstvu i poetkom velike seobe naroda.
4.1. Rimljani i ustroj teritorija

Rimljani su na podruje naselja Jasa proirili svoju vojno-politiku vlast neposredno poslije borbi protiv pobunjenih panonskih plemena od 14. do 9. godine prije Krista. Na prostoru starog, jakog naselja osnovali su svoje naselje i nadjenuli mu ime Aquae Iasae. Naselje je administrativno potpalo pod petoviansku opinu (res publica Poetoviensis dananji Ptuj u junom dijelu pokrajine tajerske u Sloveniji), koja je za vrijeme vladavine cara Trajana uzdignuta na rang kolonije. Kolonija Poetovia nalazila se na vrlo dobrom stratekom poloaju tako da je od nje profitiralo i naselje Aquae Iasae. Proces romanizacije starosjedilakog stanovnitva tekao je postupno, istodobno s urbanizacijom ovih krajeva. Spoznavi znaaj i mogunosti termomineralnih izvora, Rimljani su odluili to bolje iskoristiti ove darove koje im je priroda poklonila. Izvori ljekovite termomineralne vode odigrali su presudnu ulogu u lociranju kupalino-ljeilinih objekata kako antikih termi, sagraenih ve u I. stoljeu, tako i suvremenog ljeilita.
4.2. Izgled naselja Aquae Iasae

Na temelju dosadanjih istraivanja doznajemo da se javni, sredinji dio rimskog naselja, odnosno sredinji kultni prostor i zdravstveni sadraji, nalazio na gornjoj terasi breuljka, gdje se u dananjim Varadinskim Toplicama nalazi park i arheoloki lokalitet. Stambeni dio naselja bio je na terasama koje se sputaju prema podnoju brijega. U samom podnoju bili su smjeteni trgovaki, sajmini i obrtniki objekti kao i oni vezani uz promet, to potvruju nalazi drvenih objekata jednostavna tlocrta iz I. stoljea te vrlo slinih graevina od kamena iz III. stoljea.
52 53
SHAN, str. 20. Isto, str. 278.
109
LUCIUS
Ovakav raspored stambenih i drugih objekata nije neuobiajen. Rimljani su u filozofiji stvaranja i gradnje, kako vojnih tabora, tako i naselja, iskoritavali prirodne pogodnosti koje su im bile na raspolaganju. Gradnja naselja na povienom terenu, kao to je to bio primjer kod Aquae Iasae, bila je idealna za sluaj obrane od neprijatelja kojemu je osvajanje ovakve utvrde bilo oteano. Po dosadanjim rezultatima istraivanja, Aquae Iasae nisu u povijesti svoga postojanja pod vlau Rimskog Carstva uspjela dostii status municipija. Dokazuje to i karta54 (slika 8) na kojoj su Aquae Iasae oznaene isto kao i druga naselja koja su imala samo graansko-pravni status naselja (civitas). Meutim, poploeni forum, za antiko vrijeme, moderne terme, te kapitolij sa tri hrama, a sve to pronaeno samo u onom najviem, sredinjem dijelu naselja, dokazuju da su rimske Varadinske Toplice dostigle veliki stupanj urbanizacije.
4.3. Arheoloko naslijee

Sluajni nalazi iz rimskog doba pojavljivali su se ve u XVIII. i XIX. stoljeu, kada su u dananjem parku naene mramorne ploe s prikazima Europe na biku i Amfitrite na hipokampu.55 Sustavna arheoloka iskopavanja u Varadinskim Toplicama zapoeta su 1953. godine. Proveo ih je Antiki odjel Arheolokog muzeja u Zagrebu, pod vodstvom Marcela Gorenca. Zahvaljujui ovim i daljnjim istraivanjima iz 80-ih godina XX. stoljea, te onima koja u neto manjem opsegu traju i danas, saznali smo mnogo o ivotu na podruju Varadinskih Toplica u Rimskom Carstvu. Brojni natpisni spomenici vezani za lijeenje i ozdravljenje te mramorni reljefi i skulpture iz rimskog naselja Aquae Iasae uvaju se u Zaviajnom muzeju u Varadinskim Toplicama. Najvredniji nalaz sigurno je jako dobro ouvan kip boice Minerve s postamentom, koji je pronaen na samom ulazu u njen hram tek 1967. godine, a o kojem e vie rijei biti u daljnjem tekstu. Pronaeni su tu jo i brojni sitni artefakti poput dijelova maeva, titova, noeva, britvi i carskog novca koji se bacao u bazen za sreu, kao i krupni ostaci rimskog perioda poput podova, pragova, sustava za grijanje, kapitela, konzola, lukova stupova te zidnih slikarija. Na temelju dosadanjih istraivanja pokazao se skladan odnos pojedinih zgrada, te visoki umjetniki domet oblikovanja i ukraavanja unutarnjih i vanjskih prostorija. U sustavnim istraivanjima 50-ih godina XX. stoljea u gradskom parku, otkriven je kompleks rimske arhitekture na povrini od 6000 m2, u razliitim fazama izgradnje od I. do IV. stoljea. Otkrivena je kupalina zgrada s bazilikom, kamenom oploeni forum s trijemovima oblikovan oko termalnog izvora i kapitolij s hramovima posveenima kapitolijskoj trijadi (Jupiteru, Junoni i Minervi).56 Po tim otkriima napravljen je tlocrt sredinjeg dijela Aquae Iasae (slika 9).
Karta je bila je dio nastavnog materijala dr. sc. Anamarije Kurili 2009. godine na njenom kolegiju Stara povijest hrvatskih prostora na preddiplomskom studiju povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu. 55 SHAN, str. 278. 56 Isto
54
110
Najvei dio ouvane arhitekture datira se u vrijeme vladavine cara Konstantina I. Velikog, koji je obnovio naselje nakon to je ono stradalo u velikom poaru. Novoizgraena zdanja ine jedinstven arhitektonsko-urbanistiki sklop simetrino postavljen u odnosu na uzdunu os, tj. u smjeru sjever-jug.57 Ipak, kod arheolokih istraivanja pojavio se isti problem kao i u istraivanju rimskog Daruvara, iako u Varadinskim Toplicama u puno manjem obujmu. Naime, tijekom povijesti su na lokalitetima nekadanjih antikih zgrada i ulica i ovdje graene brojne nove zgrade pa je to razlog zbog kojeg arheolozi ipak nisu u mogunosti istraiti cijelo antiko rimsko ljeilite Aquae Iasae. U nastavku donosimo pregled rezultata i otkria dosadanjih arheolokih istraivanja rimskih Varadinskih Toplica podijeljen na etiri glavna kompleksa koja su dosad istraena: kupalite, baziliku, kapitolij i javni trg, tj. forum. 4.3.1. Kupalite Grad Varadinske Toplice ima najstarije termalne toplice u Hrvatskoj, a u sreditu grada uva se jedan od najznaajnijih kontinentalnih arheolokih kompleksa, iskopine rimskog termalnog kupalita iz doba rimskog cara Konstantina, koje je puna etiri stoljea bilo u uporabi. U ovom poglavlju pokuat emo to detaljnije opisati izgled kupalinog kompleksa Aquae Iasae. Rimljani su od malog naselja starosjedilakih Jasa odluili izgraditi kupalinu oazu na rubnim dijelovima sjeverozapadne Panonije. Glavni motiv za ovakve planove bili su, ve vie puta spomenuti, izvori termomineralne vode. Odmah nakon pacificiranja ovog podruja, rimski graditelji zapoeli su s izgradnjom kupalinog kompleksa. Ve sredinom prve polovice I. stoljea niknulo je malo kupalite. U poetku su se njime uglavnom koristili vojnici koji su ovamo dolazili lijeiti rane zadobivene u bitkama. O njihovoj prisutnosti govore brojni natpisi na kojima izlijeeni vojnici zahvaljuju za uspjeno lijeenje i ozdravljenje. Ti su votivni natpisi posveeni boanstvima Silvanu, Dijani, nimfama, Liberu, Fortuni i drugima.58 Tijekom vremena kupalite su poeli koristiti civili i visoki dravni inovnici iz razliitih dijelova Rimskog Carstva, o emu takoer svjedoe brojni epigrafski nalazi. Kupalite, povrine priblino 200 m2, nalazi se u jugozapadnom dijelu dananjeg arheolokog lokaliteta. Bilo je pravokutnog oblika s pravilnim nizanjem prostorija. Unutar njega bila su dva bazena. Tlocrt cijelog zdanja je asimetrian na uzdunu os sjever jug. Terme su imale hladne, tople i vrue kupke, te prostorije za masau i znojenje. Ovo svjedoi da se naroita panja posveivala pojaanoj transpiraciji koe, to se postizalo naizmjeninom kupeljima uz gimnastiku i masau. U junom dijelu kupalita postojale su dvije prostorije koje se sluile kao svlaionice (apodyterium). U sredinjem dijelu je bila prostorija s toplim zrakom (tepidarium), dok je u istonom bila prostorija s bazenom koji je sluio za osvjeavanje (frigidarium). U zapadnom dijelu zgrade postojale
57 58
Isto Sanader, Antiki, str. 19. i 22.
111
LUCIUS
su dvije pravokutne prostorije s polukrunim bazenom za vrue kupanje (caldarium) dok je manji prostor bio za znojenje (sudatorium). Ovaj dio termi poeo se ekstenzivno koristiti ve u drugoj polovici II. stoljea kada su nastale vee promjene u koncepciji cijelog kompleksa kupalita i kapitolija. Za vrijeme vladavine cara Hadrijana i njegova nasljednika Antonina Pia59 poduzeti su novi radovi na kupalitu. U nove dijelove kupalita uklopila se ve postojea kupalina bazilika. Promijenio se smjer rasprostiranja objekta i nastaju izmjene u rasporedu kupalinih prostorija. U III. stoljeu pojavio se novi prostorni koncept koji se najbolje vidio na sjevernoj grupi manjih bazena gdje se koristila kombinacija pravokutnih i polukrunih nadsvoenih prostora i bazena. Tada vjerojatno nastaju i zidne slikarije s motivima kaseta, sfernih trokuta i rombova. Rimsko kupalite s javnim zgradama, koje su se nalazile u njegovoj blizini, a iji se impozantni ostaci mogu vidjeti u parku dananjeg ljeilita, tijekom stoljea bilo je vie puta obnavljano i proirivano. Szab u svom djelu spominje da su Rimljani jako cijenili Aquae Iasae, a kao dokaz tome navodi iz temelja ponovnu izgradnju toplica za vrijeme vladavine cara Konstantina I. Velikog, nakon to su one stradale u poaru. Bilo je ovo posljednje, ali i najvee renoviranje koje je kupalini kompleks Aquae Iasae doivio. U to je vrijeme kupalite bitno proireno i uljepano, o emu svjedoi i u XVIII. stoljeu, pronaena natpisna ploa koja kae da je Konstantin dao obnoviti sve trijemove i ukrase.60 Upravo ovi arhitektonski najmlai objekti danas su najbolje sauvani i najvie poznati arheolozima. Iz svih ovih saznanja moemo vidjeti kako se arhitektura kupalita mijenjala i uljepavala kroz vrijeme. Po svim prije navedenim prostorijama moemo pratiti koliko je graditeljstvo kupalita ve u ono vrijeme bilo razvijeno, kada su imali posebne sustave za dovodnju i odvodnju tople i hladne vode. To nam samo pokazuje koliko je rimska antika civilizacija bila napredna i da je kao takva razvila ovo podruje u irem smislu. 4.3.2. Bazilika Pravokutna kupalina bazilika, dimenzija 23 m x 14 m predstavlja glavnu zgradu junog dijela forumskog kompleksa. Sagraena je od poluobraenog i lomljenog kamena. Njeni sauvani zidovi dostiu i vie od 2 metra visine. U vrlo dobrom stanju sauvana je u sjevernom dijelu upisana polukruna apsida i dio uruenog trijumfalnog luka graenog od kamena i opeke. Na junom monumentalnom ulazu sauvana su masivna podnoja za stupove i kamene stepenice. Prema nalazima zidnih slikarija moe se zakljuiti da su zidovi bili ukraeni sustavom ornamentnih uzoraka u nizo-
Antonin Pio, roen kao Titus Auerlius Fulvus Boionius Arrius Antoninus, kao car: Imperator Caesar Titus Aelius Hadrianus Antoninus Augustus Pius vladao je od 138. do 161. godine (Makin, Istorija, str. 530). 60 Sanader, Antika, str. 17.
59
112
vima, a svod poligonalnim kasetama i rombovima s cvjetnim ukrasom.61 Meu mnotvom slikarija istie se glava sveca s aureolom. Sa sjeverne strane imamo bone portale koji su povezivali baziliku s kupalitem, dok se s istone strane protezao jedan trijem pomou kojeg je bazilika bila spojena s forumom. U bazilici je otkriven i sustav za grijanje. Razvoj bazilike kroz stoljea i nain kako se ona mijenjala nam na indirektan nain govori o prilikama koje su se zbivale u Rimskom Carstvu. U zadnjim adaptivnim radovima na bazilici moemo pratiti prodor kranstva na podruje Carstva, a time i na podruje dananje Hrvatske. O tome nam svjedoi ve prije spomenuti prikaz glave sveca s aureolom i prenamjena bazilike za kranske potrebe. 4.3.3. Kapitolij Na breuljak, na kojem je smjeten kapitolij s antikim hramovima, dolazilo se stepenicama koje su vodile sa foruma. Tu su bili smjeteni hramovi Kapitolijske trijade koju su inili: Jupiter, Junona i Minerva. Srednji i najvei hram bio je posveen bogu Jupiteru, istoni je bio posveen Junoni, dok je onaj zapadni bio posveen Minervi. Tradiciju podizanja hramova uz izvore Rimljani su preuzeli od Grka, ali su za razliku od njih pridavali znatno vei znaaj ljekovitoj vodi i njenom koritenju. U ranijim fazama, kada je kapitolij izgraen, sastojao se od triju simetrino rasporeenih hrama koji su bili povezani prednjom fasadom, ali su imali zasebna krovita.62 Hramovi kapitolija posveeni Jupiteru, Junoni i Minervi daju podatke o razliitim fazama izgradnje.63 Za vrijeme arheolokih radova prilikom istraivanja Minervina hrama 1967. godine iskopan je gotovo potpuno sauvan mramorni kip Minerve (slika 10) i postament s natpisom iz prve polovice II. stoljea. Statua je naena u sreditu toga hrama, te je bila samo prevaljena sa svoga postolja. Minerva na glavi ima legionarski ljem, bakreno koplje i tit (koji su otpali), a umjesto kose ima zmije, to je bio simbolian znak ljekarnitva.64 Kip je nastao u II. stoljeu u Ptuju, a dao ga je izraditi gradski vijenik kao zavjetni dar za ozdravljenje. Zanimljivo je da se jo za vrijeme vladavine Konstantina I. Velikog potovala boica Minerva, ali vjerojatno kao personifikacija nekog ljekarnikog boanstva, to dokazuje ova statua koja je uspjela u savrenom izdanju preivjeti do danas, iako je u to vrijeme kranstvo postalo dravnom vjerom. Uzrok tome vjerojatno je bilo sporo irenje kranstva na naim prostorima ili su ljudi, kada je zdravlje bilo u pitanju, jednostavno bili praznovjerni. Pretpostavlja se da hramovi nisu bili poteeni prilikom napada i pljaki koje su bile popratna pojava velike seobe naroda, te da su stradali krajem IV. ili poetkom V. stoljea.
SHAN, str. 279. Isto, str. 278. 63 Isto 64 Vidi vie u Stotinu hrvatskih arheolokih nalazita, 2006., Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb
61 62
113
LUCIUS
4.3.4. Forum Forum je bio sredite rimskog javnog ivota, gdje su se odvijali najvaniji gradski poslovi. To je bio zapravo trg za okupljanje graana, a ini ga prostor okruen s tri ili ak etiri strane trijemovima te javnim zgradama.65 Oploeni forum, kao zasebna prostorna i sadrajna cjelina u Aquae Iasae, veliine 21,5 m x 24,5 m bio je okruen trijemovima irokim i do 5 metara. Njegovom sjevernom stranom protezalo se velianstveno stubite kroz koje se prilazilo hramovima. Istraivanja na njemu takoer su otkrila razliite faze izgradnje i obnove to potvruju arhitektonski fragmenti ispod trga: dodavana su krila trijemovima i dograivane su prostorije. Djelomino je ouvano kameno oploenje foruma iz razdoblja nakon obnove za vrijeme cara Konstantina. Iz tog perioda otkriveni su dijelovi uruenih stupova i kapitela, te mnogo natpisa od kojih je najvaniji onaj posveen boici Junoni. U istonom dijelu foruma otkopane su rimske izvorske instalacije, tj. konstrukcija od kamenih greda koja je sluila kao okvir prirodnog izvorita termomineralne vode. Pokraj toga pronaen je izvorini bazen graen od velikih kamenih blokova, dimenzija 8 m x 13,5 m i dubine 2,6 m, koji se nalazio u samom sreditu foruma. Voda se iz njega dovodila u kupalite sustavom kanala. Djelomino je istraena i povrina ispod oploenja, s kanalima kojima se termalna voda iz izvorita dovodila u bazene za odvod vika vode.66 Danas su jako dobro vidljivi ostaci foruma naselja Aquae Iasae. U sreditu trijemova nalazio se nimfej graevina podignuta nad izvorom vode. Nimfej, ukraen ploama s reljefima koji su prikazivali mitoloke scene (slika 11), simbole vode i njezine moi, bio je oblikovan kao pravokutna kuica u iju se unutranjost s izvorom ulazilo stubama. Upravo s tog objekta potjee i poznati reljef s prikazom triju prelijepih nimfi koje su se u to vrijeme tovale kao zatitnice i uvarice voda.67 Nasred foruma nalazi se nimfej s bogato ukraenim reljefima. Tu je pronaena velika natpisna ploa iz doba Antonina Pija i Lucija Vera,68 a u samoj blizini nalazio se kapitolij sa tri hrama posveena Kapitolijskoj trijadi. S foruma se velikim stubitem prema sjeveru dolazilo do kapitolija hrama, u kojem su tovala kapitolinska trijada: Jupiter, Junona i Minerva. Prekrasna statua boice Minerve Medice jo je sauvana u punom sjaju, a od Junone je sauvan samo postament na kojem je nekada bio smjeten njezin kip. S june strane foruma nalazilo se kupalite koje se sastojalo od nekoliko arhitektonskih cjelina, od kojih se isticala kupalina bazilika s popratnim prostorijama koje su imale i hipokaustno grijanje.69
Nenad Cambi, Antika, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002., str. 66. SHAN, str. 278. 67 Sanader, Antiki, str. 19. 68 Lucije Ver, roen kao Lucius Ceionius Comodus kao car: Imperator Caesar Lucius Aurelius Verus Augustus vladao je od 161. do 169. godine (Makin, Istorija, str. 530). 69 Sanader, Antiki, str. 19.
65 66
114
4.4. Kraj antike epohe Aquae Iasae

Naselje Aquae Iasae dosegnulo je u razdoblju rimske vlasti visoku gospodarstvenu razvijenost i zavidnu kulturnu razinu, o emu svjedoe ostaci skupocjene uvezene keramike, kao i ostaci dobro izraenih domaih kamenih, staklenih, metalnih, keramikih i kotanih predmeta. Kasnije, kada je kranstvo ve gotovo istisnulo poganska vjerovanja, suavao se prostor kupalinog dijela, a irio dio za javni i drutveni ivot.70 O zbivanjima u Aquae Iasae nakon sloma Rimskog Carstva i dogaaja koji su slijedili, tj. provale naroda koji su pljakali i palili sve to im se nalo na putu, ne znaju se detaljni podaci. Sigurno je samo da su Aquae Iasae teko stradale.71 Ostaci antikih zdanja bili su preplavljeni termalnom vodom i ostali konzervirani u slojevima sedre. Specifini uvjeti tla oko izvora termalne vode, odnosno spomenute sedrene naslage, uvjetovali su dobru sauvanost rimske arhitekture, tako da je ovaj kompleks jedan od najbolje ouvanih antikih lokaliteta u Hrvatskoj. Varadinske Toplice spominju su ponovo u spisima tek u XII. stoljeu. Tada se ivot ovdje stabilizirao, a termalna voda je i nadalje bila glavna odrednica naselja. U povelji kralja Bele III. iz 1181. godine ovo naselje se naziva Toplissa, to je latinizirani oblik hrvatskog toponima. Iz ove povelje saznajemo da su oko 1116. godine Varadinske Toplice postale posjedom zagrebakog Kaptola.
5. Zakljuak
Premda dosad jo nije obraena ni polovica cijele povrine prostora koji su zauzimala naselja Aquae Balissae i Aquae Iasae, moe se sa sigurnou zakljuiti da su naselja predstavljala dva najznaajnija termalna sredita Rimskog Carstva na ovim prostorima. Aquae Balissae, kao glavni centar domicilnog naroda Jasa, uspio je zahvaljujui svojoj prometnoj, gospodarskoj i drutvenoj vanosti stei status municipija. Aquae Iasae, iako se kroz stoljea rimske vladavine nisu uspjele uzdignuti na rang municipija, dostigle su veliki stupanj urbanizacije. Otkriem svetita Silvanove kultne zajednice uz geotermalna vrela u rimskom Daruvaru, kao i brojnih ostataka reljefa, kipova i rtvenika posveenih bogovima i nimfama u Aquae Iasae, ukazuje se na sjedinjenje nekoliko osnovnih elemenata u metaforikom i antropomorfnom razvoju ambijenta Jasa u kojemu se javljaju. To su ume i ljekovite geotermalne vode kao romanizirane verzije starih lokalnih koncepcija duhovnog ivota i poimanja okruja prirode, te simbolika koritenja kako svete vode tako i mineralnog blata kao oploujueg i iscjeliteljskog boanskog elementa koji prema prapovijesnim vjerovanjima ovdje izvire iz Velike Boice Majke. Pretpostavljam da se Rimsko Carstvo uspjelo obraniti od svih naroda koji su ga napali prilikom svoje seobe i da tada Aquae Iasae nisu doivjele teka razaranje, ubrzo bi zahvaljujui svojoj ulozi termalnog sredita ovo naselje dobilo status municipija, ba kao to je to bio primjer sa Aquae Balissae.
70 71
Isto, str. 23. Isto
115
LUCIUS
6. Popis literature 6.1. Popis knjiga i lanaka

1. Burkowsky, Zdenko, Sisak u prapovijesti antici i starohrvatskom dobu, Sisak, 1999. 2. Buzov, Marija, Topografija antike Siscije na temelju arheoloke batine, Doktorska dizertacija, Zadar, 2000. 3. Buzov, Marija, The Topography and the Archaeological material of the Early Christian period in Continental Croatia, Classica et Christiana, Revista Centrului de Studii Clasice i Cretine, 5/2, str. 299.-334., 2010. 4. Cambi, Nenad, Antika, Zagreb, 2002. 5. uri, Tomislav, Aquae Iasae: Rimske toplice: Varadinske Toplice: najvee rimsko nalazite u kontinentalnoj Hrvatskoj, Hrvatski zemljopis, Te. 4, 28. broj, str. 43.-45., 1997. 6. uri, Tomislav, Aquae Iasae: toplice rimskih careva i zagrebakih biskupa, Meridijani, god. 12., 93. broj, str. 72.-81., 2005. 7. Herout, Vjenceslav, Daruvar i njegov prostor kroz vjekove u Daruvar u slici i rijei, Svezak 1., Daruvar, 2002. 8. Kurili, Anamarija, Nastavni materijal kolegija Stara povijest hrvatskih prostora na preddiplomskom studiju povijesti, Hrvatski studiji u Zagrebu, 2009. 9. Kuan palj, Dora,Forum rimskog naselja Aquae Iasae-njegov razvoj i znaaj tijekom stoljea, Histria Antiqua, sv. 5, Pula, 1999. 10. Matijai, Robert, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, d.o.o., Zagreb, 2009. 11. Makin, Nikolaj Aleksandrovi, Istorija starog Rima, Beograd, 1982. 12. Nemeth-Ehrlich, Dorica, Kuan palj, Dora, Rimsko naselje Aquae Iasae; Vizualizacija rimske arhitekture; katalog izlobe, 1997. 13. Petri, Hrvoje, Jasi: itelji sjeverozapadnog dijela Hrvatske u osvitu povijesti, Hrvatski zemljopis, 35. broj, str. 55.-56., 1998. 14. Sanader, Mirjana, Antiki gradovi u Hrvatskoj, Zagreb, str. 17.-23., 2004. 15. Schejbal, Berislav, Nova razmatranja o Aquae Balissae i narodu Jaza Pejza Vode Etimologija Kultovi Mitologija, pitanja atribucije i kontinuiteta, Opvsc. archeol. 27, str. 393. 416., 2003. 16. Stotinu hrvatskih arheolokih nalazita, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, 2006. 17. Szab, Gjuro, Iz prolosti Daruvara i okolice, P.o.:Narodne starine; knjiga 11, str. 3.-22., 1934. 18. Vueti, Stevan, Res publica Iasorum Aquae Balissae Rimski Daruvar u Daruvar, zbirka radova vie autora, Zagreb, 1975.
116
Prilozi
Slika 1. Na karti su dva naselja Jasa: Aquae Balissae i Aquae Iassae. Sivi krug oznaava priblinu lokaciju Iasorum Republicum. Oznaene su granice provincija Noricum, Italia, Pannonia Superior, Pannonia Inferior i Dalmatia koje su bile u sastavu Rimskog Carstva za vrijeme vladavine cara Komoda72
Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/File:Iasoru_republic.png, 20. 04. 2011.
Slika 2. Prikaz lokaliteta gdje su pronaeni rimski artefakti na suvremenom planu grada Daruvara
Izvor: Zbirka autora, Daruvar u slici i rijei
72 Komod, roen kao Lucius Aelius Aurelius Commodus, kao car: Imperator Caesar Lucius Aelius Aurelius Commodus Augustus vladao je od 180. do 192. godine (Makin, Istorija, str. 530).
117
LUCIUS
Slika 3. Prometna povezanost rimskih naselja u Panoniji

Izvor: Schejbal, B., 2003., Nova razmatranja
Slika 4. Rimski kameni rtvenik s reljefom Silvana i dvije nimfe, pronaen u ljeilinom perivoju prilikom dogradnji dananjih kupalinih zgrada
Izvor: http://www.daruvar.hr/daruvar.php?kateg=13&sub=47, 21. 04. 2011.
118
Slike 5. i 6. Ranokranski sarkofag iz Velikih Bastaja
Slika 7. Vas diatretum Daruvarense
119
LUCIUS
Slika 8. Karta prikazuje vanija grka i rimska antika naselja te njihov graansko-pravni status, poetak 2. st.
Izvor: Kurili, Nastavni materijal kolegija Stara povijest hrvatskih prostora
Slika 9. Tlocrt sredinjeg dijela antikog naselja (prema I. i T. Kuanu i M. Kadiju)

Izvor: Stotinu hrvatskih arheolokih nalazita
Izvor: Stotinu hrvatskih arheolokih nalazita
Slika 10. Skulptura boice Minerve
120
Izvor: Sanader, M, Antiki gradovi u Hrvatskoj
Slika 11. Reljef sa 3 nimfe
Aqua Balissae and Aqua Iasae - two thermal center of The Roman Empire in Pannonia
Summary
Aquae Balissae and Aquae Iasae were two essential thermal centers in Pannonia during the rule of the Romans (or the Roman Empire) on this area. Here lived the nation Jasi, who were, at beginning of the 1. century B.C., subjected to a process of Romanization, after losing their freedom in the most violent way. Roman culture and way of life are most visible in the newly-built urban areas, large farms and the organization of agricultural and craft production. The oldest known settlement is Aquae Balissae, situated in the area of todays Daruvar, dating from the IV. century B.C. It was mentioned in the Itinerarium Antonini. Numerous archeological artifacts were found in that area, for example: large quantities of Roman coins, portals, vases, columns and statues, from which was the most notably the glass cup Vas Diatretum. All this artifacts are the proof that ancient settlement near Daruvar really existed. The settlement Aquae Iasae proved by its name that the nation of Jasi managed to survive. Inscription from flagstones from the time of Constantine I the Great are the main evidence of settlements existence. A large number of artifacts that have been found on this area are dated from I. - IV. century. It can be concluded that in the middle of this period the settlement was on the peak of its existence and fortune. This area has attracted people with its rich source of thermal mineral water, which secured its status of health center. In the center of the modern city are digs of a Roman thermal baths, approximately the size of 200 m2 . Baths were continuously expanded and renewed through time. The last time they were renovated during the ruling of Emperor Constantine I. the Great. The Roman settlements in this area were damaged in the first phase of migration of nations, most intensely in the period from IV. to VII. century, when the Romans lost control over this area.
121
Vanja Luki Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Kontinuitet grko rimske civilizacije u islamskom svijetu

1. Uvod
Nakon kolonijalizma i II. svjetskog rata, u dananjem, tzv. posthladnoratovskom svijetu, Zapad jo uvijek dominira vojno, gospodarski, znanstveno i tehnoloki. Njegova prevlast nad ostalim civilizacijama u brojnim poljima ljudske djelatnosti, nije dua od nekoliko stoljea, moglo bi se rei otprilike onoliko dugo koliko islamski svijet proivljava opadanje svoje politike i kulturne moi. Tijekom 19. stoljea, vrhunca islamske dekadence, islamski svijet carstava i sultanata gotovo su u potpunosti unitile europske sile. Pred njihovom su agresivnom dominacijom, koja se osjetila i u drugim dijelovima svijeta, samostalnost uspjele sauvati samo Turska i Iran, i to samo zato to su pravodobno zapoele provoditi nune reforme. Zaposjedanje muslimanskih zemalja od strane nemuslimana, koja se prije toga dogodila samo jednom, i to u 13. stoljeu provalom Mongola, dok je ranija kriarska provala bila ograniena na istono Sredozemlje, a nije bila niti osobito zapaena kod suvremenih islamskih pisaca, izazvalo je burnu reakciju islamskog drutva. Sve do danas mnogi islamski intelektualci raspravljaju o razlozima ponienja civilizacije koja je od svojih poetaka navikla da vlada nad Dar al-Islam1 i koja je nekad, kao i zapadna danas, dugi niz stoljea dominirala znanstveno, kulturno, gospodarski i tehnoloki. Optuuju se mnogi, od konzervativne uleme koja je svojim restrikcijama okovala islamski intelektualizam, do Osmanskog carstva koje je velik dio islamske snage iskoristilo za vojnu ekspanziju, zanemarujui pritom napredak islamskih uenjaka na znanstvenom polju. Sredinje mjesto u polemikama ima i Zapad iji kulturni utjecaj u dananjem globaliziranom i gospodarski meuovisnom svijetu, nikad nije bio snaniji.2 Odnosi zapadnog i islamskog svijeta imaju dugu i kompleksnu povijest. Pogled na muslimane i Islam na Zapadu se poeo formirati dolaskom Arapa na Sredozemlje. Od heretine i naopake verzije kranstva, dijaboline i nemoralne u svakom pogledu,
* Diplomski rad napisan je u sklopu kolegija Opa povijest srednjeg vijeka kod dr. sc. Damira Karbia. 1 Zemlja Islama, podruja gdje prevladavaju islamski zakoni, vie o tome proitati u A. Abel, Dar al-Islam, u: Encyclopaedia of Islam (dalje: EI), vol. II, Leiden, 1991., str. 127.-128. 2 O tome vie proitati u , urednik John Louis Esposito, ur. srpskog izdanja Zoran Hamovi, Beograd, 2002.
123
LUCIUS
predodba o Islamu, nakon inferiorne srednjovjekovne zapadne faze u kojoj je prevladavala nekakva zamiljena slika umjesto iskustvene, postaje neto zrelija, ali i dalje puna predrasuda.3 Slika o Islamu danas je neusporedivo jasnija i utemeljenija nego u prethodnim razdobljima na to je sigurno imala utjecaja i povoljnija pozicija Zapada naspram Islama. Tako primjerice moderna europska historiografija priznaje znaajan doprinos islamske civilizacije na razvoj zapadne, no ini se da se to veinom svodi na prenoenje grke filozofije i znanosti. Negativna slika o Islamu naalost jo uvijek ima odreeni utjecaj, a dananjem su stigmatiziranju, nerazumijevanju i stereotipima pridonijele tenje zapadnih drava da kroz globalizam svim sredstvima podjarme cijeli svijet to je imalo velik utjecaj na porast ekstremnog islamskog fundamentalizma. Povlaenje otrih i dubokih demarkacijskih linija izmeu zapadnog i islamskog svijeta nalazimo u razmiljanjima, zahtjevima i djelovanju kod veoma utjecajnih dijelova politikih, ekonomskih, znanstvenih i vjerskih elita koje ele zauzeti to povoljnije pozicije za geopolitiku i geostrateku dominaciju.4 U meusobnu nepriznavanju veliku su ulogu odigrali i mainstream mediji sa povrnim informacijama o islamskom svijetu i islamskoj religiji.5 Islamski svijet se predstavlja kao neto strano i dijametralno suprotno Zapadu i njegovim vrijednostima, a na jedan, najblae reeno, neprofesionalan nain, pravi se umjetna razlika izmeu slobodnog i civiliziranog zapadnog svijeta, prirodnog nastavka grko rimske civilizacije i civilizacije openito, te u sebe zatvorene i barbarske islamske civilizacije kojoj se ustvari odbija priznati bilo kakav civilizacijski kontinuitet. Zbog neutemeljenosti ovakvih i slinih miljenja koja propagiraju prirodni antagonizam Islama i Zapada, odnosno sukob civilizacija, ignorirajui pritom povijesne injenice, smatram da se treba vratiti na poetak, odnosno podsjetiti to se zapravo dogodilo na Sredozemlju u kasnoantikom i ranosrednjovjekovnom periodu, kada na ruevinama grko - rimskog svijeta nastaju nove civilizacije, islamska i zapadna. Provalom Germana sa sjevera, pa zatim Arapa sa jugoistoka, rimsko jezero prestaje biti rimsko, a otada pa sve do danas ono biva podijeljeno na kranski i arapski, odnosno islamski dio. Carstvo koje je stoljeima vrsto dralo sredozemni svijet u svojim rukama, jo od poraza kartake opozicije, zauvijek je nestalo, no grko - rimska kultura koja se razvijala pod njegovim pokroviteljstvom preivljava, te ostavlja snaan dojam na nove gospodare golemog sredozemnog prostora. Zapadnu civilizaciju, samo u pogledu vjere, prava i filozofije ona je izuzetno zaduila. No to je bilo sa Islamom? Kakav je ona utjecaj izvrila na islamsku civilizaciju koja se smjestila na istonom i junom dijelu Sredozemlja? Da li je i tamo antiki svijet izvrio presudan utjecaj na formiranje mlade civilizacije i da li je antika civilizacija preivjela u islamskom dijelu Sredozemlja na nain na koji je preivjela u zapadnom dijelu i u emu se to oituje? Da li je opravdano kada se govori o grkorimskom nasljeu spominjati gotovo iskljuivo samo zapadnu civili3 O tome vie proitati u Richard W. Southern, Western views of Islam in the Middle ages, Cambridge- Massachusetts - London, 1962. 4 Takvo gledanje zastupa primjerice knjiga - Samuel P. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Zagreb, 1998. 5 O tome vie proitati u Edward W. Said, Krivotvorenje islama: kako mediji i strunjaci odreuju nain na koji vidimo ostatak svijeta, Zagreb, 2003.
124
V. Luki, Kontinuitet grko rimske civilizacije u islamskom svijetu
zaciju, a ne i islamsku koja se razvijala na grkoj polovici Sredozemlja? Na ta i na druga pitanja pokuati u odgovoriti u ovom radu. Rad sam podijelio na etiri dijela. Antiki dodiri grko-rimske civilizacije sa Arapima i Arabijom, Arapsko osvajanje grko rimskog svijeta, Omajadi, Abasidi. U prvom u dijelu govoriti o politiko kulturnim odnosima grkorimskog istonog Sredozemlja i arapskog poluotoka u predislamskom periodu, o grko rimskoj predodbi o Arapima i Arabiji i o stvaranju prvih arapskih kraljevina pod utjecajem helenizma. U drugom je dijelu rije o kulturnim dodirima Bizanta i Arabije neposredno prije nastanka Islama, te o opsegu i uzrocima arapskog osvajakog pohoda. Trei, najvaniji dio govori o razdoblju prve islamske kalifske dinastije. Ovdje u govoriti u kolikoj je mjeri novo islamsko carstvo nastavak antikih drava koje su se razvijale na bliskoistonom prostoru i koliko su se s obzirom na upravne, pravne, drutvene, gospodarske i filozofske elemente muslimani oslanjali na grko rimsku civilizaciju. U etvrtom dijelu je rije o razdoblju nakon propasti prve kalifske dinastije i uspostave druge kalifske dinastije, prijelaza pri kojem se kalif prestaje oslanjati uglavnom na arapska plemena, a poinje se oslanjati veinom na Perzijance i u kojoj se to mjeri odrazilo na grko rimski kontinuitet.
2. Antiki dodiri grko-rimske civilizacije s Arapima i Arabijom 2.1. Arabija i Arapi

Arabija, najvei poluotok na svijetu,6 povrine 2 590 000 km,7 posebna je zemljopisna cjelina, jedinstvena po svojoj klimi i geografskom poloaju. Iako dio Azije, to jest njezin jugozapadni poluotok, Arabija je samostalno, od ostatka kontinenta odvojeno podruje sa vlastitim povijesno geografskim obiljejima.8 Ona ima osobine potkontinenta, pustinjama i morima okruenog prostora koji se smjestio izmeu Azije i Afrike. Arabiju od Afrike na zapadu dijeli Crveno more, a od Azije na istoku perzijski zaljev, juni dio okruuje Indijski ocean, a jedinu kopnenu granicu na sjeveru ine nepregledne pustinje9 i stepe koje seu sve do Sirije.10 Postoje odreeni geoloki i filoloki dokazi koji ukazuju na mogunost da je Arabija u prapovijesno doba bila bogata vodom i plodnom zemljom, ali je zbog klimatskih promjena dolo do isuivanja njezina tla i naglog irenja pustinje na itavom potkontinentu,11 tako da je Arabija danas uglavnom prekrivena pustinjama i pjeskoviPhilip Hitti, Istorija Arapa, osmo izdanje, Sarajevo, 1983., str. 30. William L. Ochsenwald, Arabia, u Encyclopdia Britannica 2009. Student and Home Edition, Chicago, 2009. (DVD izdanje) 8 Hitti, Istorija Arapa, str. 26. 9 Najvea pustinja na Arapskom poluotoku je Rub al-Hali sa povrinom od 650 000 km. 10 Ochsenwald, Arabia, u Encyclopdia Britannica 11 Bernard Lewis, Arapi u povijesti, Zagreb, 1956., str. 23.
6 7
125
LUCIUS
tim stepama.12 Zadnjih, barem pet tisua godina Arabija je jedno od najsuih podruja na svijetu. Redovne kie koje donose monsuni padaju samo na jugu, u predjelima uz Indijski ocean. Zahvaljujui dovoljnoj koliini vlage u Jemenu, kraju smjetenom na jugozapadu, na najvioj nadmorskoj visini13 razvila se je prva civilizacija na tlu poluotoka.14 Klimatski uslovi, ali i razvijena poljoprivredna i trgovaka djelatnost omoguili su ovoj regiji kontinuirani razvoj sedentarnog naina ivota nasuprot ostale, nomadsko pastoralne Arabije.15 Proi e vie od tisuu godina da se slino dogodi i na sjeveru poluotoka. Tijekom 3. stoljea prije Krista, tamo su se pod utjecajem helensko aramejske kulture formirala prva sjeverna arapska kraljevstva16 od kojih je jedno, kraljevstvo Palmire, nakratko uspjelo nametnuti svoju vlast rimskom Egipatu, i velikom dijelu rimske Male Azije.17 Gradovi Hedaza18 u kojima je nastala islamska religija razvili su se iz trgovakih postaja tek u 6. stoljeu poslije Krista i to zahvaljujui trgovini Jemena i sjevernih arapskih kraljevina, odnosno Indije i heleniziranog Sredozemlja.19 Proces urbanizacije, rezultat stranih kulturnih utjecaja, meu kojima se istie grko rimski, i meunarodne sredozemno indijske trgovine,20 mogao je dotaknuti samo uska plodna podruja planinskog dijela Arabije.21 U golemim prostranstvima pustinja i stepa, beduini neometano nastavljaju ivjeti nomadsko stoarskim nainom ivota.22 Sve do 12. stoljea kada su bili pritisnuti industrijalizacijom i irenjem poljodjelstva na tetu tradicionalnog stoarstva, oni su u Arabiji inili veinu stanovnika.23 Naziv Arapin se za razliku od danas,24 originalno odnosio upravo na njih.25 Od svih antikih naroda samo su Grci, poevi od Herodota (c. 484. pr. Kr. 430./420. pr. Kr.), a zatim i Rimljani, Arapima nazivali sve stanovnike Arapskog poluotoka bez obzira da li se radilo o nomadima ili sjediocima.26 Arape u klasinoj knjievnosti prvi puta spominje grki tragiar Eshil (525. pr. Kr. 456. pr. Kr.). U njegovoj drami Perzijanci ija je radnja smjetena u vrijeme drugog grko perzijskog rata, jedan je od Kserksovih (486. pr. Kr. 465. pr. Kr.) zapovjednika bio Arapin.27 O sudjelovanju arapskih vojnika u ovome ratu na strani
Hitti, Istorija Arapa, str. 31. Beeston, Arabia, history of, u Encyclopdia Britannica 14 Hitti, Istorija Arapa, str. 61. 15 Lewis, Arapi u povijesti, str. 21. 16 Isto, str. 26. 17 Hitti, Istorija Arapa, str. 84. 18 Hedaz je pokrajna koja se prostirala od Akabskog zaljeva na sjeveru do Asira ja jugu. 19 Lewis, Arapi u povijesti, str. 33. 20 Isto, str. 26. 21 Isto, str. 21. 22 Hitti, Istorija Arapa, str. 38. 23 Ochsenwald, Arabia, u Encyclopdia Britannica 24 Nakon drugog svjetskog rata, Arapima se nazivaju svi oni iji je materinji jezik arapski. To se odnosi na heterogeno stanovnitvo ije se matine drave nalaze na podruju sjeverne Afrike, Arapskog poluotoka, te Bliskog Istoka. 25 Arapi su u predislamsko doba bili beduini, pustinjski nomadi Arabije i okolnih regija, vie o tome proitati u Lewis, Arapi u povijesti, str. 10.-17. 26 Isto, str. 12. 27 Isto, str. 11.
12 13
126
perzijskog kralja kraljeva takoer govori i Herodot.28 Osim Perzijanaca njihovim su se vojnim uslugama koristili i drugi sjedilaki narodi Plodnog polumjeseca, pa tako i Rimljani koji dolaze sa njima u dodir najkasnije u 1. stoljeu prije Krista. U drugom graanskom ratu izmeu optimata sa Gnejom Pompejom na elu i Julija Cezara, u odluujuoj bitci kod grada Farsalosa u Tesaliji, Arapi su se borili su se na strani Pompeja.29 Kao dio rimske vojske dromedari i strijelci Palmire u ranom carskom periodu borili su se protiv Parta, a njihove ratnike moglo se nai i u Europi.30 Osim Arapa, kod Eshila se takoer prvi puta spominje i Arabija. Za njega je u njegovu kasnijem djelu Okovani Prometej, Arabija daleka zemlja odakle dolaze ratnici s kopljima otra iljka.31 Sam geografski termin Arabija prvi puta nalazimo kod grkih knjievnika,32 a prvu geografsku kartu Arabije prema priama trgovaca i putnika napravio je Ptolomej (100. 170.) u svojoj Geografiji.33 U klasinoj knjievnosti Arabija je bila podijeljena na tri dijela.34 Jezine, kulturne, vjerske, pa i etnike razlike stanovnika Arabije35 poznate narodima Plodnog polumjeseca36 i o kojima govori sama arapska tradicija37 nisu imale utjecaja na politiku podjelu kakvu su imali Grci i Rimljani. Oni su Arabiju podijelili na rimski, perzijski i nezavisni dio. Stjenovita Arabija (Arabia Petraea) na sjeverozapadu, obuhvaala je one dijelove Arabije, Sinaja i Sirije koji su pripadali Nabatejskom kraljevstvu38 sve dok poetkom 2. stoljea car Trajan nije unitio kraljevstvo i Stjenovitu Arabiju pretvorio u rimsku provinciju.39 Na sjeveroistoku, Pjeana Arabija (Arabia Deserta) je obuhvaala pustinjske predjele zapadno od Eufrata, a pripadala je partskoj, odnosno sasanidskoj interesnoj sferi.40 Trei dio Arabije kojeg su klasini pisci nazivali Sretna Arabija (Arabia Felix). bila je smjetena u dananjem Jemenu i jugozapadnoj Saudijskoj Arabiji.41 Premda se ova plodna regija uspjela oduprijeti osvajakom pohodu rimskog cara Augusta (27. pr. Kr. 14. po. Kr.),42 i zadrati nezavisnost i nakon propasti zapadnog rimskog carstva, posljednje, Himjaritsko kraljevstvo, osvojeno je 525. godine od nove
Hitti, Istorija Arapa, str. 57. Petar Lisiar, Grci i Rimljani, Zagreb, 1971., str. 369. 30 Lisiar, Grci i Rimljani, str. 480. 31 Lewis, Arapi u povijesti, str. 11. 32 Naziv je vjerojatno ispoetka obuhvaao samo dio dananje Arabije, dok grki povjesniar Herodot nije proirio naziv na cijeli poluotok, a za njim su se povodili i drugi klasini pisci koji su Arabijom nazivali ak i dio Egipta, o tome vidjeti Lewis, Arapi u povijesti, str. 12. 33 Hitti, Istorija Arapa, str. 60. 34 Isto, str. 56. 35 Isto, str. 44. 36 Lewis, Arapi u povijesti, str. 11. 37 Isto, str. 23. 38 Hitti, Istorija Arapa, str. 56. 39 Isto, str. 83. 40 Isto, str. 56. 41 Arabia Felix, u Encyclopdia Britannica 42 Hitti, Istorija Arapa, str. 58.
28 29
127
LUCIUS
sile u usponu, Etiopskog carstva sa duge strane Crvenog mora.43 Etiopljane su vrlo brzo zamijenili Sasanidi, a njih islamska drava44 sa centrom u Medini.45 O Arabiji se u klasinoj knjievnosti mnogo toga napisalo. Klasini su pisci sa divljenjem pisali o njezinu prirodnu bogatstvu, njezinim miomirisima i zlatu. Narod koji je u njoj ivio hvalili su zbog njegove iznimne ljubavi prema slobodi. Grki geograf i povjesniar Strabon rekao je u svojoj Geografiji da jedino Arapi nisu poslali delegaciju Aleksandru Velikom koji je naumio vladati svojim carstvom upravo iz Arabije.46 Najvie zanimanja kod klasinih pisaca pobudio je najplodniji i najbogatiji dio Arabije, Arabia Felix. O tamonjim gradovima sa raskonim palaama i hramovima pisali su Gaj Plinije Mlai (23. po. Kr. 79. po. Kr.), te Strabon. Strabon je zapisao da je u junoarapskom drutvu prevladavao osobiti oblik poliandrije i primogeniture, da se ondje vino proizvodilo od datulja, a ulje od sezama.47 uveni i veoma cijenjeni tamjan bio je najtraeniji proizvod june Arabije48 koji se kod antikih naroda koristio pri vjerskim obredima i u medicinske svrhe.49 Herodot, Strabon, Diodor Sikulski i Plinije su govorili da cijela Arabije ugodno mirii po tamjanu, smirni i drugim mirodijama po kojima je Arabija bila poznata. Cijeli je grko rimski svijet dugo vjerovao da tamjanovo drvo i ostali aromatici i zaini kojima su junoarapski trgovci trgovali, uspijevaju jedino u Arabiji, iako ih se u to vrijeme moglo nai u Etiopiji i Indiji. Ovo uvjerenje, kao i prie o krilatim zmijama koje su uvale tamjanovo drvo, produkt je junoarapskih trgovaca koji su na taj nain stoljeima monopolizirali trgovinu zainima i mirodijama. Arapska zlatna ruda, koncentrirana uz Crveno more, od sjevernog Hedaza do Jemena, takoer je bila osobita cijenjena roba meu Grcima i Rimljanima zbog svoje vrhunske kvalitete. Grki povjesniar Diodor Sikulski govorio je da je u Arabiji bilo rudnika tako istog zlata da ga nije trebalo taliti.50 Grko-rimsku sliku Arabije kao zemlje mirisa i sjajnog bogatstva51, zemlje koju nastanjuju slobodni i ponosni narodi, naslijedili su i Europljani, pa se tako ona zadrala u europskoj knjievnosti sve do kraja osamnaestog stoljea.52
Isto, str. 73. Isto, str. 76. 45 Isto, str. 140. 46 Isto, str. 58. 47 Isto, str. 59. 48 Isto, str. 67. 49 Frankincense, u Encyclopdia Britannica 50 Hitti, Istorija Arapa, str. 59. 51 Lewis, Arapi u povijesti, str. 25. 52 Hitti, Istorija Arapa, str. 58.
43 44
128
2.1.1. Arabija Felix

Nakon klimatskih promjena koje su zavrile najkasnije 3000. godine pr. Kr.53 najvei dio plodne zemlje na poluotoku nalazi se u Jemenu.54 Razvijena poljoprivreda ovdje pouzdano postoji ve poetkom 2. tisuljea prije Krista,55 a negdje sredinom istog tisuljea sedentarno stanovnitvo je podiglo prvu civilizaciju u Arabiji.56 Najstarije jemensko kraljevstvo koje se javlja u asirskim tekstovima57 i Bibliji58 bilo je kraljevstvo semitskih Sabejaca. Oni se u klasinoj knjievnosti prvi puta spominju u knjizi Historia plantarum, grkog peripatetikog filozofa Teofrasta (372. pr. Kr. 287. pr. Kr.).59 Sabejsko, Minejsko i druga manja jemenska kraljevstva, bila su okruena nepristupanim obalama Crvenog mora i Indijskog oceana te golemim pustinjama i stepama nastanjene beduinima, to im je omoguilo da, iako pod kulturnim utjecajem Egipta, Mezopotamije, a moda i Indije, razviju autohtonu kulturu.60 Sam smjetaj Arabije izmeu te tri najstarije civilizacije predodredio ju je da postane podruje jedinstvenog tranzitnog znaenja, preko ijeg se teritorija odvijala moda prva meunarodna trgovina.61 Unosnu trgovinu zaina i mirodija iz Indije, Kine i Punta,62 koja nije bila samo puka razmjena dobara Dalekog istoka i Zapada, nego i vana kulturna veza63 sredozemne s indijskom i kineskom civilizacijom, Sabejci su u kontrolirali vie od tisuu godina.64 Sve do 1. stoljea prije Krista preko Indijskog oceana su plovili jedino vjeti moreplovci iz june Arabije65 koji su poznavali periodinost monsuna, nepristupanu arapsku obalu, te nemirno i opasno Arapsko more.66 U helenistikom razdoblju (323. pr. Kr. 30. pr. Kr.) trgovina zainima dobila je osobit zamah. Kako je sa osvajakim pohodom Aleksandra Velikog (336. pr. Kr. 323. pr. Kr.) sredozemni svijet predvoen Grcima doao u izravan dodir sa Indijom i uvijek traenom orijentalnom robom, jaalo je zanimanje za jeftiniji i sigurniji pomorski put do Dalekog istoka preko Arabiae Felix.67 Flota Aleksandra Velikog sa Nearhom na elu istraivala je istonu obalu Arabije, ispitujui
Beeston, Arabia, history of, u Encyclopdia Britannica George S. Rentz, Basheer K. Nijim, Arabia, u Encyclopdia Britannica 55 Alfred Felix L. Beeston, Arabia, history of, u Encyclopdia Britannica 56 Brandt Miroslav, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995., str. 232. 57 Hitti, Istorija Arapa, str. 51. 58 Sheba, queen of, u Encyclopdia Britannica 59 Hitti, Istorija Arapa, str. 61. 60 Isto, str. 46. 61 Ve u drugoj polovici treeg tisuljea prije Krista Egipat je trgovao sa Sirijom i Palestinom preko Sinaja, u perzijskom zaljevu preko Dilmuna oko 2000 godine pr. Kr. trguju Sumerani i Indijci, dok se u otprilike isto vrijeme zbog potrebe Egipana za tamjanom, preko Crvenog mora poinje razvijati sve obimnija trgovina doline Nila i june Arabije, vie o tome proitati u Hitti, Istorija Arapa, str. 47. i India, u Encyclopdia Britannica 62 Hitti, Istorija Arapa, str. 61. 63 Spice trade, u Encyclopdia Britannica 64 Hitti, Istorija Arapa, str. 67. 65 Isto, str. 70. 66 Vie o ovoj trgovini proitati Hitti, Istorija Arapa, str. 61.-62., str. 70. 67 Povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, 3. knjiga, Helenizam i rimska republika, Zagreb, 2007., str. 147.
53 54
129
LUCIUS
mogunosti njezina oplovljavanja i trgovanja preko Indijskog oceana,68 a postoje i nagaanja da je makedonski kralj imao u planu osvojiti junu Arabiju i tako kontrolirati sve vaniju trgovinu Sredozemlja i Istoka69. Njegovu politiku jaanja prekooceanske trgovine nastavljaju Ptolemejevii70 ije je brodovlje zajedno sa konkurentnim abesinskim kraljevstvom oslabilo arapski monopol,71 a konani udarac zadao je dolazak rimske mornarice u Crveno more ime poinje direktna trgovina Sredozemlja i Indije, bez arapskog posrednitva. Car August (27. pr. Kr. 14. po. Kr.) ve je 24. godine prije Krista pokuao osvojiti Jemen radi njegovog stratekog znaenja i prirodnih resursa. On je iz Egipta poslao vojsku od 10 000 ljudi, no zbog iscrpljenou radi nestaice vode, bolesti72 i izdaje Nabatejaca, ona se nakon nekoliko mjeseci vratila u Egipat, nakon ega Rimljani nisu vie pokuavali prodrijeti u Arabiju junije od Arabiae Petre.73 Grki kulturni utjecaj u junoj je Arabiji vidljiv ve u 4. stoljeu prije Krista. Pronaeni himjaritski srebrni novac iz tog razdoblja imitacija je atenskog kovanog novca koji s osvajanjima Aleksandra Velikog postao meunarodna moneta, iznimno cijenjena u helenistikom svijetu. Himjaritska je kovanica na reversu imala utisnutu glavu grke boice Atene, a na aversu sovu sa maslinovom granicom i polumjesecom. Takoer na podruju Arabiae Felix pronaene su helenistike bronane figure.74 Snaan utjecaj helenske kulture pokazuje i kip jednog sabejskog kralja u grkoj odjei. Taj je kralj takoer jedini junoarapski kralj slavljen poput boanstva, to je bilo uobiajeno u helenistikim kraljevstvima nakon Aleksandra Velikog.75 Od svih antikih naroda, po svom mentalitetu i drutvenom ureenju, stanovnici june Arabije najsliniji su bili Fenianima i Grcima. Mo Sabejaca i Himjarita i drugih naroda june Arabije nije poivala na vojnoj snazi kao kod veine naroda plodnog polumjeseca.76 Kralj nije bio boanstvo niti boji zamjenik, a ni sveenstvo nije imalo vanu ulogu kakvu je ono imalo u Babilonu ili Egiptu. Trgovci su bili ona snaga o kojoj je ovisila mo arapske drave. Kao to su Grci i Feniani osnivali brojne kolonije diljem Sredozemlja tako su i trgovci june Arabije kolonizirali one dijelove istone Afrike i Arabije gdje su imali komercijalne interese. Sabejski naseljenici osnovali su Aksumsko kraljevstvo, a du zapadne obale Arabije gdje je ila glavna trgovaka arterija june Arabije i Plodnog polumjeseca od brojnih junoarapskih emporija nastali su gradovi, a donekle su i utjecali na pojavu arapskih kraljevina na sjeveru.77
Hitti, Istorija Arapa, str. 61. Povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, 3. knjiga, Helenizam, str. 148. 70 Oni su ponovo otvorili kanal koji je spajao Nil sa Crvenim morem, a kojeg je jo Sesostrid sagradio, a obnovio perzijski kralj Darije (522. pr. Kr. - 486. pr. Kr.), vie o tome proitati Hitti, Istorija Arapa, str. 70. i Darius, u Encyclopdia Britannica 71 Hitti, Istorija Arapa, str. 70. 72 Arabia Felix, u Encyclopdia Britannica 73 Hitti, Istorija Arapa, str. 58. 74 Isto, str. 69. 75 Beeston, Arabia, history of, u Encyclopdia Britannica 76 Hitti, Istorija Arapa, str. 76. 77 Lewis, Arapi u povijesti, str. 24.-25.
68 69
130
2.1.2. Sjeverna Arabija Negdje u prvoj polovici estog stoljea, nedugo nakon propasti mone Asirije, sjevernoarapski narod Nabatejaca osnovao je prvo arapsko kraljevstvo na sjeveru.78 Ono je kao i druga arapska kraljevstva koja su se razvijala na sjevernog kraju trgovine zaina, bila pod snanim helenistiko aramejskim kulturnim utjecajem.79 Premda ona nisu imala civilizacijski kontinuitet kao jemenitska kraljevstva, niti su imala snage da poduzimaju velike graditeljske projekte80 poput juga, ona su svejedno izvrila vei kulturni utjecaj na sredinju Arabiju nego Arabia Felix. To pokazuje dananje arapsko pismo, koje se kao i klasino arapsko pismo81 razvilo upravo iz nabatejskog kurzivnog, koje su oni preuzeli od Aramejaca.82 Preko helenizirane, a kasnije i kristijanizirane sjeverne Arabije, iransko semitska i grko rimska civilizacija dopirala je dakle do Hedaza, te tako imala odreeni utjecaj na regiju u kojoj u 7. stoljeu nastaje islam.83 Premda se Nabatejsko kraljevstvo nalazilo u interesnoj zoni helenistikih drava nastalih nakon raspada Aleksandrova carstva, ono se ipak vojno oduprijelo njihovim imperijalnim tenjama.84 tovie Nabatejci su svoje kraljevstvo uspjeli proiriti na sjever i istok na tetu Seleukidskog carstva.85 Prvi kontakt sa Rimljanima Nabatejci su uspostavili godine 65. pr. Kr. kada je njihov glavni grad Petru86 posjetio Gnej Pompej,87 dravnik i general koji je dokrajio ostatke Seleukidskog kraljevstva pretvorivi ih u provincije Siriju i Kilikiju.88 ini se da su ispoetka Rimljani i Nabatejci bili u dobrosusjedskim odnosima. Nabatejci su Cezaru pomogli pri osvajanju Aleksandrije, Augustu pri pokuaju osvajanja Jemena, Titu pri osvajanju Jeruzalema.89 No, za vladavine cara Trajana (98. 117.) Rimljani su ukinuli Nabatejsko kraljevstvo i napravili od njega provinciju Arabiju,90 te je ono zavrilo kako su obino nakon nekog vremena zavravali rimski saveznici.
Hitti, Istorija Arapa, str. 77. Lewis, Arapi u povijesti, str. 26. 80 Najimpresivnija je graevine bila brana Marib izgraena sredinom osmog stoljea pr Kr. Duga 550 i visoka 15 metara ona je bila jedna od najveih graevina svoga vremena. Vie od milenija navodnjavala podruje vee od 1600 hektara oko sabejske prijestolnice Marib. Poela pucati u petom stoljeu, da bi u sedmom u potpunosti pukla. Takoer je impresivna graevina himjaritska tvrava Gumdan koja navodno bila visoka oko 100 metara, te imala dvadeset katova. Iznad zadnjeg kata gdje je bio kralj sa pratnjom nalazila se prozirna kamena ploa. Na uglovima tvrave su bili smjeteni eljezni lavovi koji su zavijali kada bi vjetar puhao, vie o tome proitati u Arabia, u Encyclopdia Britannica i Htti, Istorija Arapa, str. 68. 81 Tim je pismom napisan Kuran. 82 Hitti, Istorija Arapa, str. 79. 83 Isto, str. 111. 84 Isto, str. 77. 85 Isto, str. 79. 86 Petra na grkom jeziku znai stijena. 87 Lewis, Arapi u povijesti, str. 26. 88 Seleucid kingdom, u Encyclopdia Britannica 89 Hitti, Istorija Arapa, str. 79. 90 Isto, str. 83.
78 79
131
LUCIUS
Grko rimski kulturni utjecaj potaknuo vidljiv je na nabatejskom novcu91 koji se prvi puta poinje kovati krajem helenistikog razdoblja,92 te kod Dushare, koji sa uvozom vinove loze u istom razdoblju kao bog vina preuzima neke crte od Dioniza Bakha.93 Kulturni utjecaj Grke i Rima moda se najvie vidi u glasovitoj prijestolnici Petri, vanoj postaji odakle je roba iz Jemena ila dalje u Gazu, Aleksandriju ili Tir.94 Kao to je grad spajao Orijent i Zapad, tako i njegove graevine predstavljaju jedinstvenu mjeavinu rimske i orijentalne umjetnosti.95 Trgovinska aktivnost Petre, pa tako i njezin prosperitet opada u prvom i drugom stoljeu, kako se trgovina iz Jemena pomie prema istoku, a trgovina istok zapad koja je ila preko Mezopotamije prema sjeveru. To je pogodovalo razvoju jedne druge arapske kraljevine sa centrom u Palmiri, gradu oazi u sreditu Sirijske pustinje, na pola puta od Sredozemlja do Eufrata. Zbog njezina poloaja na karavanskom putu od Kine do Sredozemlja preko june Arabije, ali i preko Mezopotamije, Palmira je u 2. i 3. stoljeu postala jedan od najbogatijih gradova Bliskog istoka.96 Njezine ruevine koje se mogu danas vidjeti u jugoistonoj Siriji, pokazuju prevladavajui korintski stil gradnje, sa neto manje utjecaja iranske i mezopotamske umjetnosti.97 O dubokoj romanizaciji ne samo grada nego i gradskog stanovnitva svjedoi dodavanje rimskih imena vlastitim poetkom 3. stoljea kada je grad uivao autonomiju pod pokroviteljstvom Rimskog carstva. Palmirani su kao i Nabatatajeci bili prije svega vjeti trgovci, ali su u 3. stoljeu postigli znaajne vojne uspjehe. U Sasanidsko rimskom ratu borili su se na strani Rima, te osim to su spasili istone rimske provincije od apura (241. 272.), sasanidskog kralja koji je zarobio rimskog cara Valerijana 260. godine, to je bio presedan u povijesti carstva, uspjeli su borei se sa Sasanidima doi do Ktesifona, sasanidske prijestolnice. Njihov je kralj Odenatus zahvaljujui iznimnim vojnim uspjesima godine 262. postao dux Orientis, te je tako Palmira, uz blagoslov Galerijana postala centrom iz kojeg se upravljalo Sirijom, sjevernom Arabijom, a mogue i Armenijom. Njegova ena Zenobija, koja ga je naslijedila poslije nerazjanjene smrti, u borbi protiv Carstva uspjela je osvojiti Egipat zajedno s Aleksandrijom, dok je Malu Aziju osvojila sve do Ankare.98 Sina, koji je od oca naslijedio samoproglaenu perzijsku titulu kralj kraljeva99 proglasila je za Cezara Augusta,100 te je ak kovala vlastiti novac. Palmira koja je dugo gravitirala izmeu Perzije i Rima, postala je sila koja je prkosila i jednom i drugom carstvu, ali ipak samo na kratko. Nakon poraza kod Himsa godine 272., arapska je kraljica odvedena u Rim,101 a grad je idue godine nakon kratke pobune dobrim dijelom uniten.102
Nabataean, u Encyclopdia Britannica Hitti, Istorija Arapa, str. 79. 93 Isto, str. 83. 94 Lisiar, Grci i Rimljani, str. 481. 95 Seton H.F. Lloyd, Art and architecture, iranian, u Encyclopdia Britannica 96 Hitti, Istorija Arapa, str. 83. 97 Palmyra, u Encyclopdia Britannica 98 Hitti, Istorija Arapa, str. 84. 99 Zenobia, u Encyclopdia Britannica 100 Lewis, Arapi u povijesti, str. 27. 101 Hitti, Istorija Arapa, str. 86. 102 Zenobia, u Encyclopdia Britannica
91 92
132
3. Arapsko osvajanje grko-rimskog svijeta 3.1. Arapsko osvajanje i njegovi uzroci

Nakon arapsko aramejskih kraljevstva Petre i Palmire, na sjeveru Arabije pojavila su se polunomadska kraljevstva Gasan i Hira. Premda su bila kulturno i vjerski bliska, kranske drave proete aramejskom i helenistikom kulturom, u bizantsko sasanidskom ratu, naslijeenom partsko rimskom ratu, one su stajale na suprotnim stranama, te su neprestano bile u meusobnom sukobu. Tako su za razliku od svojih prethodnica Petre i Palmire, Gasan i Hira bile drave vojnikog karaktera ija se uloga uglavnom svodila na zatitu svojih staratelja od beduinskih upada iz Arabije,103 dok je trgovako posrednika bila zanemariva. U tom je smislu pravi nasljednik Petre i Palmire, kao sredita trgovine izmeu Jemena i Sredozemlja tijekom 6. stoljea postala Meka, grad oaza u centru zapadne Arabije. Meka nije bila samo sjecite trgovakih putova sjever jug, Etiopija Mezopotamija,104 ona je nakon to su u sjevernoj Arabiji Gasan i Hira, produene ruke Bizanta i Sasanida uspostavili vlast, nakon to su Sasanidi osvojili Oman i istonu obalu Arapskog poluotoka105, te nakon etiopskog osvajanja Jemena, postala gospodarsko sredite nezavisnog i gospodarski najrazvijenijeg dijela Arabije. Privrednom usponu Hedaza pogodovali su prvenstveno neprestani ratovi Bizanta i Perzije,106 zbog ega je Carigrad poticao trgovinu sa Kinom i Indijom107 preko Hedaza, a ne preko nesigurne sasanidske Mezopotamije. Zbog borbi za kontrolu nad meunarodnim trgovakim putovima, stisnuta sa svih strana, od Etiopije, Bizanta i Perzije, Arabija koju nije osvojila niti jedna sila postaje ploa na kojoj tadanje velesile igraju ah.108 Zajedno sa postupnim osvajanjem njezina teritorija u sredinju su Arabiju prodirali i strani kulturni utjecaji, ponajvie vjerski. Kranstvo koje je osvojilo Bliski istok i podruja gdje se nekad prostiralo Rimsko carstvo, u Arabiju je dolazilo iz Hire, Gasana i Etiopije u monofizitskom i nestorijanskom obliku.109 Uz istonu obalu i Jemenu, ali ponajvie u Hedazu monoteizam je bio snaan u svojoj izvornoj inaici, judaizmu. Animizam koji je odavno bio iskorijenjen na Bliskom istoku, u Arabiji je do ovoga razdoblja bio osobito rairen. Pred judaizmom i kranstvom, a mnogo manjoj mjeri i zoroastrijanstvom taj je oblik religije sve vie uzmicao. Hedaz tada postaje baza animizma110, ali i razvijenijeg politeizma koji je prevladavao u tamonjim gradovima. Poganstvo je naroito bilo snano u Meki koja je uz gospodarsko bila i glavno vjersko sredite poganske Arabije.111
Hitti, Istorija Arapa, str. 86.-92. Lewis, Arapi u povijesti, str. 34. 105 The Times Atlas of World history, revisited ed , Ljubljana 1986, str. 78. 106 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 235. 107 Georgije Ostrogorski, Povijest Bizanta 324.-1453. Drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006., str. 44. 108 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 235. 109 Isto, str. 234. 110 , 2002, str. 15. 111 Hitti, Istorija Arapa, str. 107.
103 104
133
LUCIUS
Nezadovoljstvo sa mnogoboakim religijama, ali i drutvenim sistemom u kojem je sva vlast bila u rukama nekoliko porodica, u Meki je kulminiralo sa Muhamedom, prorokom nove religije koja se u glavnim crtama zasnivala na judaizmu i kranstvu. Njegovo preseljenje sa grupom sljedbenika, mahom robova, osloboenika i siromanih graana u grad Jatrib,112 sjeveroistono od Meke, zbog svoje vanosti oznaava poetak muslimanske ere. Naime, dolaskom u Medinu, Muhamed postaje dravnik, a Islam osnova na ijim se temeljima stvara novi oblik drave dotad nepoznat u Arabiji u kojoj je krvno srodstvo oduvijek bilo temelj drutvenog ivota.113 Tako za razliku od crkve na Zapadu ija se hijerarhija razvijala nezavisno od drave, to je dovodilo do stalnih sukoba crkve i drave, poevi od priznanja crkve u 4. stoljeu, pa sve do modernog doba, islamska zajednica ve je za svoga osnivaa stvorila vlastitu dravu. Prva i najvanija pobjeda islamske zajednice bila je osvajanje Meke 630. godine. Tim su dogaajem zauvijek pobijeen ostaci politeizma i animizma na Bliskom istoku, a Islam je u Meki, ali i cijeloj Arabiji dobio bazu koja za razliku od drugih velikih religija, judaizma, kranstva, budizma i hinduizma nikad nije bila ugroena utjecajem drugih religija. Iste godine kada se Muhamed vratio u Meku, te joj priznao vjersko prvenstvo ime je udario temelj politikom ujedinjenju Arabije, Heraklije je vratio Sveti kri u Jeruzalem,114 kojeg su Sasanidi kao plijen odnijeli u svoju prijestolnicu.115 Tim je inom proslavljena kranska pobjeda nakon dugog i neizvjesnog rata sasanidske Perzije i istone polovice rimskog carstva,116 dva vjeita suparnika sa vlastitom vizijom svjetskog carstva, batinika razliitih kultura i tradicija, helenizma s jedne strane, te iransko semitske civilizacije. Premda je rat bio samo epizoda u seriji ratova Bizanta i Sasanida,117 ono to ga je bitno razlikovalo od prethodnih je vjerski fanatizam koji je kulminirao paljenjem Jeruzalema, te razaranjem Zaratustrina hrama to je dodatno ojaalo ionako snani antagonizam dvije sile. Prvi vjerski rat, kakvih nije bilo u antiko doba, ali kojih je zato bilo mnogo u srednjovjekovnom razdoblju,118 ujedno je i posljednji rat grko rimskog svijeta i Perzije koji su trajali vie od tisuu godina,119 kako je dolo do velike provale barbara iz Arabije. Sve ono za to se je Bizant izborio u ratu sa Sasanidima,120 Arapi su trajno osvojili za samo devet godina.121 Egipat, najbogatija afrika provincija, vitalno vana antikom Rimu,122 kao i Bizantu,123 te Sirija, najbogatija azijska provincija,124 postali su dijelom jedne nove drave ime je svrenom sa dotadanjom Bizantskom politikom o obnovi slavnog rimskog carstva.
Kasnije poznat pod nazivom Medina. Isto, str. 115.-124. 114 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 61. 115 Isto, str. 56. 116 Isto, str. 61. 117 , str. 11. 118 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 59.-61. 119 Moglo bi se rei da oni traju od pobune Ionjana 499. godine pr. Kr. 120 Isto, str. 61. 121 Osvajanje Sirije i Palestine 633. do 640., a Egipta 639. do 642. 122 Lisiar, Grci i Rimljani, str. 389. 123 Hitti, Istorija Arapa, str. 157. 124 Lisiar, Grci i Rimljani, str. 422.
112 113
134
Iscrpljeno Sasanidsko kraljevstvo osvojeno je u potpunosti do 650. godine, u svega esnaest godina.125 Uzroke arapskog osvajakog pohoda, jedinstvenog pohoda u svjetskoj povijesti usporedivog sa pohodom Aleksandra Velikog zbog brzine kojom su Arapi porazili dvije tadanje velesile svijeta i za jedno stoljee osvojili golemi teritorij koji se prostirao od Atlantika do Kine i Indije,126 treba pripisati brojnim iniocima. Odmah treba odbaciti argument prema kojem je osvajanje bio rezultat agresivne islamske religije, rairenom stavu srednjovjekovne Europe127 i to iz vie jednostavnih razloga. Vojni zapovjednici najzasluniji za uspjeno pokoravanje Plodnog polumjeseca nisu bili religiozni.128 Muslimani su postali veina na osvojenom podruju tek u 10. stoljeu i to ne zato to su bili prisiljeni, nego iz vlastite pobude.129 I na kraju, prvu islamsku dinastiju, Omajade, karakterizirala je vie svjetovna nego religiozna vlast.130 Uzroci osvajakog pohoda dakle nisu bili religiozne prirode. Osvajanje je bilo vie arapsko, nego islamsko.131 Uzroci su prije svega bili ekonomski132 i demografski.133 Osvajanje koje poelo spontano, u obliku racije, uobiajenog pljakakih pohoda koji su nomadi prakticirali stoljeima na poluotoku,134 a sada izvan kako su bile zabranjene meusobne borbe muslimana,135 ustvari je kontinuitet ciklinih provala siromanijih naroda iz Arabije u bogate zemlje Plodnog polumjeseca koje su trajale cijeli stari vijek.136 esto se bilo deavalo da organizirana vlast domaih dinastija nije bila dovoljno snana da zatiti svoje stanovnitvo, te bi se tada nomadski narodi nametali kao vladajui sloj tako to bi svrgnuli domau dinastiju i uspostavili vlastitu.137 To se desilo i sa arapskim osvajanjima, s tom razlikom da je Arabija bila prvi puta ujedinjena, to je vjerujem utjecalo na puno vei razmjer provala koje su se do tada ograniavale na Egipat, Siriju, Palestinu i Mezopotamiju. Arabija je kao semitska pradomovina zbog prenapuenosti i klimatske uvjetovanosti sluila kao baza iz koje su kretale brojne semitske migracije poevi od sredine etvrtog tisuljea prije Krista. Hebreji, Amorejci i drugi narodi Arabije dolazili su u dodir sa domaim stanovnitvom Plodnog polumjeseca i mijeajui se sa njima, nastajali su narodi poput Egipana, Babilonaca, Asiraca ili Feniana.138 Uzroci su osvajanja bili dakle prenapuenost kao i kontinuitet provala siromanijih stepskih naroda u civilizirane zemlje plodnog tla, dok su razlozi tako lakog osvajanja dijelova Bizantskog i cijelog Sasanidskog carstva, veeg dijela tadanjeg civiliziranog
Hitti, Istorija Arapa, str. 153.-156. Roberto Lopez, Roenje Europe, Zagreb, 1978., str. 78. 127 Hitti, Istorija Arapa, str. 144. 128 Lewis, Arapi u povijesti, str. 58. 129 Hitti, Istorija Arapa, str. 144. 130 Lewis, Arapi u povijesti, str. 67. 131 Hitti, Istorija Arapa, str. 144. 132 Isto, str. 142. 133 Lewis, Arapi u povijesti, str. 58. 134 Hitti, Istorija Arapa, str. 39.-40. 135 Isto, str. 149. 136 Isto, str. 25-29. 137 , str. 16. 138 Hitti, Istorija Arapa, str. 27.-29.
125 126
135
LUCIUS
svijeta,139 bili dugotrajni i skupi meusobni ratovi koji su novano optereivali stanovnitvo Bliskog istoka koje se rasno i jezino razlikovalo od Perzije i od Bizanta. Neprijateljstvo grko pravoslavne crkve prema monofizitima i nestorijancima koji su inili veinu u Egiptu, Siriji i Palestini je takoer igralo veliku ulogu.140 Kopti npr. nisu pruali otpor Arapima pri osvajanju Egipta,141 a vjerojatno ni aramejski krani koji nisu bili u dobrim odnosima sa Sasanidima.142 Financijsko zanemarivanje Gasana, drave koja je titila Bizant od provala arapskih plemena u Siriju jednako je vaan faktor. Ne treba zaboraviti ni arapsku vojnu taktiku,143 inicijativu vojnih zapovjednika na terenu,144 snane individue,145 slinost domaeg semitskog stanovnitva sa Arapima, kao i kontinuitet arapsko sirijskog vladanja dijelovima Sirije i Jordana, te kulturne veze beduina i lokalnog stanovnitva prije islama.146 Jednako je znaajnu ulogu imao i izuzetno pokretljivi beduin, sirovinski materijal ranog Islama,147 koji je bio glavni oslonac novoosnovane drave. Da nije bilo njega kalifat se ne bi proirio na tako prostrane teritorije, niti bi Islam izaao van granica Arabije, bar ne tolikom brzinom, pa bi moda ak postao nekakvom arapskom nacionalnom vjerom.
4. OMAJADI 4.1. Kalifat

S Muhamedovom smru 632. godine,148 mlada je islamska zajednica ostala bez svoga voe i utemeljitelja. O tome tko bi i na koji nain trebao naslijediti njegov poloaj vojnog, civilnog i vjerskog poglavara, Muhamed se nije izjasnio, pa je tako ovaj sloeni problem ostavljen zajednici da ga rijei. Pitanje Muhamedova nasljednika149 odmah je podijelilo muslimane na nekoliko stranaka,150 ali usprkos njihovom nejedinstvenom stavu izabran je Abu Bekr (632. 634.) i tako uspostavljen kalifat.151 No, ve za vrijeme treeg kalifa Osmana (644. 656.), prvog pripadnika omajadskog klana izabranog na taj poloaj, dolazi do rastueg nezadovoljstva i to zbog njegove naklonoLopez, Roenje Europe, str. 17. , str. 13. 141 Hitti, Istorija Arapa, str. 161. 142 Isto, str. 153. 143 Hitti, Istorija Arapa, str. 142. 144 Lewis, Arapi u povijesti, str. 54. 145 Istorija ovjeanstva, 3. Svezak, 1. dio, str. 172. 146 Hitti, Istorija Arapa, str. 154. 147 Isto, str. 43. 148 Isto, str. 122. 149 Isto, str. 139., Pitanje Muhamedova nasljednika po svojim posljedicama moglo bi se usporediti sa posljedicama teolokog pitanja o odnosu Oca i Sina u kranstvu, vie o tome proitati u , str. 322. 150 Hitti, Istorija Arapa, str. 149. 151 Politiko-religijski oblik islamske drave kojoj je ja elu khalfat Rasul Allah to u prijevodu sa arapskog jezika znai nasljednik Alahova glasnika, vie proitati u D. Sourdel, Khalifat u: Encyclopaedia of Islam, vol. IV, Leiden 1986., str. 937.
139 140
136
sti prema mekanskoj aristokraciji, radi ega e biti i ubijen.152 Zbog njegova ubojstva 657. godine izbija graanski rat153 izmeu Osmanovog roaka Muavije i novog kalifa Alije (656. 661.).154 Odmjeravanje njihovih snaga kod ruevnog bizantskog grada Siffina, smjetenog blizu Eufrata155 ne donosi pobjednika, a sve nestabilnijem kalifatu nije pomogao niti pokuaj njihova kompromisa. tovie, taj je pokuaj izazvao ogorenje dijela muslimana koji su izlaskom iz Ume156 osnovali vlastitu hariditsku157 zajednicu, prvu islamsku politiko-religijsku sektu. Od strane jednog haridita ubijen e biti i kalif Alija,158 a njegovo ubojstvo zajedno sa okrutnim ubojstvom njegovog sina Huseina,159 Muhamedova unuka, 680. godine, dovelo je do nove podjele Ume, ali sa daleko veim posljedicama nego to je bila pojava haridizma.160 Stranka161 koja je podravala Aliju i njegovu obitelj smatrajui da samo ona ima pravo na poloaj kalifa, poinje se otada razvijati u snanu politiku i religijsku opoziciju slubenom, tj. pravovjernom, sunitskom islamu.162 Smru kalifa Alije zavrava i razdoblje tzv. pravovjernih kalifa, period u kojem je patrijarhalna vladavina prvih kalifa ustvari bila kontinuitet predislamskog arapskog eikata,163 demokratske vladavine eika koji je zaista bio samo primus inter pares, koji je u plemenu posjedovao ugled i potovanje, ali ne i stvarnu politiku mo.164 Dolaskom Muavije koji se nakon Alijinog ubojstva iste 661. godine u Jeruzalemu proglasio za kalifa,165 poinje jedno potpuno drugaije razdoblje. Naime, Muavija postaje prvi kalif koji svoga sina166 imenuje za nasljednika.167 Ovim inom on usvaja bizantski model nasljeivanja,168 a naputa dotadanji izborni sistem koji je,
Isto, str. 171.-172. Prvi muslimanski graanski rat desio se je godinu dana ranije u tzv. devinoj bitki i to izmeu kalifa Alije i Aie, Talhala i al-Zubayra koji su mu osporavali kalifov poloaj, proitati u Hitti, Istorija Arapa, str. 174. 154 Alija, mu Muhamedove kerke Fatime. Prema islamskoj tradiciji prvi ili drugi musliman uope nakon Muhamedove prve ene Hatide. Uz Huseina, njegova sina, glavni iitski svetac i muenik. Prema nekim ekstremnim iitskim uenjima vaniji od proroka Muhameda. Vie o tome proitati Hitti, Istorija Arapa, str. 177., 235. i W. Madelung, Shia, u: Encyclopaedia of Islam 9, str. 420.-424. 155 M. Lecker, Siffin, u: Encyclopaedia of Islam 9, str. 552. 156 Arapski naziv za islamsku zajednicu. 157 Od arapske rijei al-Khawaridj to u prijevodu znai oni koji idu van. 158 Hitti, Istorija Arapa, str. 176. 159 Karbala gdje je ubijen i pokopan Husein, zajedno je sa Nadafom gdje je takoer ubijen i pokopan Alija, sveti su gradovi iita, vie o tome proitati Shiite, u Encyclopdia Britannica 160 Isto, str. 184. 161 Shat Al u prijevodu sa arapskog jezika Alijina stranka, (vidjeti u Madelung, Shia, u Encyclopaedia of Islam,str. 420.-424.) 162 Madelung, Shia Encyclopaedia of Islam 9, str. 420.-424. 163 Hitti, Istorija Arapa, str. 170. 164 Isto, str. 42. 165 Isto, str. 183. 166 Jazid (680. 683.) 167 Lewis, Arapi u povijesti, str. 69. 168 Historija ovjeanstva. Kulturni i nauni razvoj, sv. 3/1. knjiga: Velike civilizacije srednjeg vijeka, ur. Vadim Jelisevej, Jean Naudou, Gaston Wiet i Phillipe Wolf, str. 17 Zagreb 1972. str. 175.
152 153
137
LUCIUS
moglo bi se rei, u sve prostranijoj dravi bio jedan od izvora nestabilnosti.169 Na taj nain Muavija utemeljuje prvu islamsku dinastiju koja je u iduih gotovo sto godina stvorila jedno od najveih carstava u povijesti.170 U tom prvom islamskom carstvu, tzv. Omajadskom kalifatu, nazvanom tako po klanu kojem su svi kalifi pripadali sve do 750. godine, jedinom kalifatu kojem je polo za rukom da odri vlast nad svim muslimanima i Arapima, kalif je po svom ponaanju i vladavini vie podsjeao na rimskog cara171 nego na arapskog eika.172 On je za razliku od tridesetogodinjeg perioda Abu Bekra,173 Omara, Osmana i Alije (632. 661.), gdje se drava zasnivala na predislamskim obiajima174 i nekoj vrsti teokracije,175 po uzoru na Bizant i Perziju udario temelj centraliziranoj176 i svjetovnoj dravi.177 Pri ureenju drave Omajadi su vie inspiraciju nalazili u osvojenim podrujima, kao npr. heleniziranoj Siriji, regiji koja je poput Egipta i Palestine bila dijelom grko rimskog svijeta jo od Aleksandra Velikog, nego u Meki i Medini.178 Da je Hedaz bio brzo zaboravljen nakon arapskog osvajakog pohoda, pokazuje i Alijina odluka da prijestolnicu Medinu zamjeni sa irakom Kufom,179 arapskim vojnim logorom koji je vrlo brzo prerastao u jedan od kulturno najvanijih gradova ranog Islama.180 Iz arapske Kufe, Muavija je svoju prijestolnicu premjestio blie Sredozemlju, u svoje nekadanje namjesnitvo Siriju,181 u Damask.182 Uostalom sam je sukob Alije i Muavije, mekanskog emigranta183 s jedne strane i mekanskog aristokrata184 s druge, osim klanskog sukoba, a moda i sukoba drutvenih razreda, bila zapravo borba helenistike Sirije i perzijskog Iraka185 za
169 Princip nasljeivanja kakva je utvrdio Muavija postaje model i veine drugih islamskih dinastija, Hitti, Istorija Arapa, str. 177. 170 Hitti, Istorija Arapa, str. 197. 171 Historija ovjeanstva, 3./1, str. 174. 172 Tradicionalna islamska historiografija prikazuje Muaviju i ostale Omajade zbog njihovog nearapskog i neislamskog ponaanja kao malike, odnosno svjetovne vladare, (vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 190.) 173 Ovaj je prvi kalif prema islamskoj tradiciji nakon prvi ili drugi musliman uope nakon Muhamedove ene Hatide, vidjeti u W. Montgomery Watt, Abu Bakr, u Encyclopaedia of Islam 1, str. 109.-111. 174 Hitti, Istorija Arapa, str. 170. 175 Lewis, Arapi u povijesti, str. 67. 176 Hitti, Istorija Arapa, str. 187. 177 Lewis, Arapi u povijesti, str. 67. 178 Isto, str. 69. 179 Hitti, Istorija Arapa, str. 174. 180 Isto, str. 229. 181 Isto, str. 163. 182 Isto, str. 183. 183 Alija spada u tzv grupu muhadira tj. emigranata iz Meke koji su pod pritiskom neznaboaca emigrirali u Medinu, vidjeti u L. Veccia Vaglieri, Ali b. Abi Talib, u Encyclopaedia of Islam 1, str. 381.-386. 184 Muavija je pripadao bogatom trgovakom klanu Omajada. Njegov otac je bio voa Mekanaca u bitci kod Uhuda 625. godine gdje su bili poraeni Medinjani, a sam je Muhamed bio ranjen, vidjeti u L. Molina, Ummayads, u Encyclopaedia of Islam 10, str. 840.-853. 185 Moglo bi se rei da je sukob Sirije i Iraka kontinuitet Bizantsko-Sasanidskih ratova u kojima su se na razliitim stranama borili sirijski i iraki Arapi.
138
prevlast u kalifatu,186 dok je Hedaz potpuno izgubio politiku vanost. Prijenos prijestolnice iz isto arapskih gradova u metropolu aramejske, grke i rimske kulture i povijesti187 poetak je kozmopolitskog Islama, Islama koji se nakon samo tri desetljea od Muhamedove smrti seli iz periferije tj. Arabije u samo sredite civiliziranog svijeta, no koji nikad nee napustiti svoje arapske korijene, tovie uvijek e insistirati na arapskom jeziku,188 ali jednog novog Islama koji se na arapskom temelju nadograuje helenistikim, kao i semitsko-iranskim naslijeem.189 Bliski istok pod Omajadima ustvari ponovo postaje, ono to je bio za vrijeme Aleksandra Velikog sredite jednog kulturno i etniki heterogenog carstva. Promjene koje su doivjeli muslimani i Islam, mogu se u opim crtama usporediti sa promjenama koje su doivjeli Grci i helenska kultura nakon osvajanja Aleksandra Velikog. Kulturni i politiki centri Meka i Medina nakon arapskog osvajakog pohoda koji se na istoku zaustavio tamo gdje i Aleksandrov, zaboravljeni su kao i Atena i Sparta u helenistikom razdoblju. Slobodarski se duh i individualizam arapskih nomada i graana Hedaza kako emo vidjeti mijenjao pod utjecajem bliskoistone autokracije kao to se mijenjala i grka demokracija.190 Pa ak je i odabir nearapskog Damaska, bio slian odabiru Aleksandra Velikog koji se za prijestolnicu odluio za negrki Babilon.191 Moglo bi se rei da je nakon gotovo pola milenija devastirajuih rimsko perzijskih ratova i podjele Bliskog istoka na perzijski i rimski dio, Bliski istok vraen na pravac zapoet pod Aleksandrom Velikim.
4.2. Uprava
Dolaskom meu civilizacijski naprednije narode, Omajadi su brzo vidjeli prednosti njihovog naina vladavine.192 Plemenska organizacija koju je Islam pokuao promijeniti u korist nadplemenske zajednice, sve je vie ustupala mjesto centralizaciji i birokratizaciji po uzoru na Bizant i Perziju. Oponaajui aha i cara, sluei se prisilom kao vanim oruem pri vladanju,193 kalif prihvaa kontinuirani obrazac ponaanja bliskoistonih vladara.194 No, potrebno je naglasiti da se omajadski kalif tako drao
Isto, str. 175. D. M. Dunlop., Dimashk, u Encyclopaedia of Islam 2, str. 277.-291. 188 Islam sve do danas insistira na neprevodivosti Kurana, najsvetije knjiga muslimana, koji je napisan na klasinom arapskom jeziku, vidjeti u Seyyed Hossein Nasr, Quran, u Encyclopdia Britannica 189 Nerkez Smailagi, Klasina kultura Islama II, Zagreb, 1976, 167.-168. 190 Atenske polise i predstavnike naroda u helenistikom periodu smjenjuju kraljevine i deificirani kraljevi, Lisiar, Grci i Rimljani, str. 203-228. Isto se dogodilo i sa rimljanima u dodiru sa istokom. Pogotovo za vrijeme dominata, a car postaje oboavan poput boanstva, Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 14.-16. 191 Henry W.F. Saggs, Babylon, u Encyclopdia Britannica 192 Hitti, Istorija Arapa, str. 174. 193 Smailagi, Klasina kultura Islama II. str. 42. 194 Tako su grke drave nastale nakon Aleksandrove smrti pod utjecajem bliskoistone autokracije postale autokratske. Boanski rimski car takoer je nastao pod utjecajem Bliskog istoka, vie o tome u Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 15.
186 187
139
LUCIUS
uglavnom spram domaeg stanovnitva195 naviknutog na apsolutistiko vladanje, dok se u odnosu prema Arapima nastavio sluiti diplomacijom.196 Privilegirani poloaj Arapa naspram nearapa bez obzira na vjeroispovijest potrajao je sve do kraja dinastije. Zadravanje ovakvog odnosa bila je vanija kalifova zadaa od islamizacije.197 Uope, njegova je vjerska funkcija bila mnogo manje vana od politike od koje je bila odvojena. Odvojenost politike i vjere prisutne kod svih Omajada, a koja kod Muhameda i pravovjernih kalifa nije postojala, takoer je nastala pod bizantskim utjecajem.198 Administracija u bizantskom dijelu kalifata u potpunosti je naslijeena od Bizantinaca,199 kao i samo inovnitvo.200 Voenjem drave ondje su se bavili oni koji su poznavali postojea prava201 i samo oni koji su znali grki jezik.202 Osim osvajanja, glavni zadaci uprave, prikupljanje poreza i dijeljenje subvencija,203 olakani su uvoenjem Divana204 koje je upravljalo financijama po uzoru na dravnu administraciju u Bizantu i Perziji. Preko ovog glavnog raunovodstvenog tijela koje uvodi jo kalif Omar (634. 644.)205 po uzoru na Perziju206 dijelile su se plae i penzije veinom Arapima koji su inili vladajuu klasu.207 Grki jezik koji je za vrijeme cara Heraklija zamijenio latinski kao slubeni jezik Bizantskog carstva,208 pod Omajadima ostaje jezik uprave sve do vladavine kalifa Abdal-Malika (685. 705.). No, provoenje njegove odredbe da arapski smjeni pahlavi i grki jezik, ovisno da li se radi o grkim ili perzijskim provincijama,209 bilo je postupno, pa se tako grki nastavlja koristiti u administraciji i nakon propasti omajadske dinastije. Znamo primjerice da su se dvojezine grko arapske isprave koje su se i ranije koristile, zadrale i nakon Malikove reforme, koja se u Egiptu poinje provoditi
Hitti, Istorija Arapa, str. 174. Kalif posredstvom ure, vijea eika koje je imalo savjetodavnu i izvrnu funkciju i vufuda delegacije plemena korespondira sa Arapima, vidjeti Lewis, Arapi u povijesti, str. 68. 197 Lewis, Arapi u povijesti, str. 71.-73. 198 , str. 381. Od svih omajadskih kalifa tradicionalna islamska historiografija naklona je samo prema Omaru II (717. 720.) zbog njegove religioznosti, vidjeti Hitti, Istorija Arapa, str. 212. 199 Tako je bilo sve do kalifa Abd-al-Malika (685. 705.) koji je svojim reformama napravio veliki korak prema arabizaciji i islamizaciji kalifata, vie o tome proitati Lewis, Arapi u povijesti, str. 78. 200 Lewis, Arapi u povijesti, str. 69. O visokim poloajima krana i njihovom ugledu na kalifovu dvoru proitati Hitti, Istorija Arapa, str. 188. U Smailagi, Klasina kultura Islama II. str. 286., smatra se da su bizantijski magistrati, zajedno s ostalim civilnim slubenicima, napustili su izgubljene provincije na poetku muslimanskog osvajanja. 201 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 304. 202 U Perziji i Iraku u upravi su bili oni koji su poznavali perzijsko pismo, vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 208. 203 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 285. 204 Od perzijske rijei diwan. 205 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 313. 206 Hitti, Istorija Arapa, str. 168. 207 Lewis, Arapi u povijesti, str. 71. 208 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 62. Snana grecizacija Istonog rimskog carstva za vrijeme Teodozija II. (408. 450.), vidjeti u Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 31. 209 Hitti, Istorija Arapa, str. 207.
195 196
140
ini se tek od 709. godine. Isto tako se na papirusu nastavlja pisati na grkom jeziku,210 premda grki kao ni latinski nije bio narodni jezik semitskih naroda na plodnom polumjesecu.211 Posljednja sauvana isprava napisana na papirusu samo na grkom jeziku datira iz 780. godine. Iako je u administraciji arapski jezik smijenio grki, grki se jezik nastavlja koristiti u diplomaciji212 kao to se stoljeima ranije koristio,213 dok se latinski jezik zadrao samo u Magrebu do 11. stoljea i to kao liturgijski jezik.214 Podjela omajadskog kalifata takoer je bila naslijeena od Bizanta i Perzije. Od devet emirata koji su inili kalifat, bizantski dio su inila tri; Sirija, Egipat i Afrika215. Kao i pod Rimljanima i Bizantincima sredinja provincija Sirija je bila podijeljena na etiri distrikta; Damask, Hims, Jordan i Palestina. Malu promjenu napraviti e Jazid I. (680. 683.), Muavijin sin, tako to e Siriji dodati peti distrikt, Kinasrin na sjeveru.216
4.3. Pravo
Slian odnos prema upravi, muslimani su imali i prema pravu. No, dok su se u upravi od vladavine Abd Malika ipak vrile odreene regulacije usmjerene prema politikoj islamizaciji ili bolje reeno unifikaciji kalifata,217 islamsko pravo tijekom prvog stoljea hidre praktiki nije niti postojalo.218 Zakonodavstvo pokorenih naroda npr. rimsko, bizantsko, kanonsko pravo istonjakih crkava, talmudsko, rabinsko i sasanidsko, nastavlja se pod Omajadima primjenjivati kao to se ono primjenjivalo i kod Bizantinaca i Sasanida.219 Omajadski stav prema pravu, kao uostalom i za vrijeme Muhameda, bio je prilino indiferentan. Ako postojee pravo nije zadiralo u moral islamske zajednice i ponaanje pojedinaca, onda se ono slobodno nastavilo koristiti.220 Na taj su nain preivjeli sudovi i ustanove razliitih vjerskih i etnikih skupina, ali to je jo vanije tako su u islamsko pravo koje nastaje tijekom drugog stoljea hidre ule razliite rimske i bizantske pravne ustanove, pravni pojmovi i maksime kasnog bizantskog i klasinog rimskog prava, kao i npr. utjecaji stoike filozofije. Postoji miljenje da je moda i sam pojam pravo uao u islamsko pravo direktno iz helenistike retorike.221
Historija ovjeanstva, 3./2., str. 121. Isto, str. 118. 212 Isto, str. 121. 213 Koine, u Encyclopdia Britannica 214 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 134. 215 Hitti, Istorija Arapa, str. 214. 216 Isto, str. 151. 217 H. A. R. Gibb, Abd-al-Malik b. Marwan, u Encyclopdia Britannica 1, str. 76.-77. 218 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 281. 219 Isto, str. 283. 220 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 304. 221 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 282.-283.
210 211
141
LUCIUS
Prve kadije222 koje su, zajedno sa emirima223 i kalifom na vrhu,224 vrile pravosudnu vlast nad islamskom zajednicom, bile su nesumnjivo pod utjecajem prava pokorenih naroda koje su kombinirali sa arapskim predislamskim obiajima i Kuranom.225 ak i kada se za vrijeme kasnih Omajada, oko 720. godine, kadije poinju regrutirati iz redova dotada nezavisnih pobonih pojedinaca koji su promiljali o idealnom islamskom pravu utemeljenom na Kuranu i suni,226 i oni su takoer bili pod utjecajem bizantskog i rimskog prava kako su se u velikoj mjeri oslanjali na Omajadsko zakonodavstvo.227 Od ovih muftija228 koji su poput rimskih prudentes229 bili uvaeni pravni savjetnici, te od njihovih pravnih miljenja to jest fetve koja takoer ima brojne slinosti sa rimskom institucijom ius respondendi,230 kasnije e nastati nezavisne vjersko pravne kole231 ija se razliita tumaenja erijata danas primjenjuju u muslimanskim dravama.232 Takoer treba spomenuti i drugi vaan kanal preko kojeg pojmovi i formule iz rimskog i bizantskog prava ulaze u islamsko pravo, a to su obrazovani nearapi sa podruja plodnog polumjeseca, obraenika na islam koji su odgajani u helenistikom duhu, koji su kao obrazovani pojedinci poznavali helenistiku retoriku, kao i osnove prava. Dakle, preko njih kao i preko omajadskih dinasta i pobonih specijalista klasino rimsko i kasno bizantsko pravo, no ne i Justinijanovo, ulazi u islamsko pravo koje kako sam ve rekao nastaje tek u drugom stoljeu nakon hidre. Mogu se nabrojati brojni primjeri utjecaja rimskog i bizantskog prava, direktno ili preko istonjakih crkava i talmuda233 na islamsko pravo. Npr. vakuf, dobrotvorna zaklada u islamskom pravu, prema nekima svoje porijeklo ima u ustanovi piae cause bizantskog prava.234 Na rimskom pravnom pojmu opinio prudentium izgraen je vaan islamski pojam idma,235 koji je prema klasinoj islamskoj teoriji bio jedan
Prema tradiciji kadije (suci) javljaju se ve za kalifa Omara (634-644), vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 215. 223 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 285.-286. 224 Isto, str. 279. 225 Isto, str. 286. 226 Doslovan prijevod sa arapskog jezika je obiajna praksa. U predislamskoj Arabiji suna je bila obiaj koji se potivao, dok je ona u ranom islamu bila praksa Muhameda i njegovih bliih prijatelja. Kasnije je suna zajedno sa Kuranom postala osnova islamskog prava, vidjeti u Sunna, u Encyclopdia Britannica 227 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 287.-288. Drugo miljenje prema kojem su se ovi poboni pojedinci razvijali bez utjecaja Omajada, tj. u opoziciji prema Omajadima, proitati u , str. 167. 228 Osobe koje daju svoje pravno miljenje. 229 Maurice Alfred Millner, Peter G. Stein, Max Rheinstein, Albert Roland Kiralfy, John N. Hazard, Mary Ann Glendon, Paolo Carozza, Roman law, u Encyclopdia Britannica 230 E.Tyan, Fatwa, u Encyclopaedia of Islam 2, str. 866. 231 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 288. 232 N. Calder, Sharia, u Encyclopaedia of Islam 9, str. 321.326. 233 Smailagi, Klasina kultura Islama II., str. 282.-283. 234 Isto, str. 282. 235 U prijevodu sa arapskog znaenje je suglasnost.
222
142
od etiri izvora erijata.236 Mogue je da su preko idme237 islamizirane brojne odredbe rimskog i bizantskog prava.238 I qiyas239 je takoer jedan od etiri izvora islamskog prava,240 nastao moda pod utjecajem Aristotelove logike koja je imala veliki utjecaj na mnoge sfere islamske kulture i znanosti.241 Smatra se da je pet kvalifikacija islamskog pravnog sistema takoer izvedena iz stoike filozofije.242
4.4. Drutvo
S obzirom na ekonomske, drutvene i pravne povlastice, omajadsko se drutvo moe podijeliti na etiri razreda. Na vrhu su stajali Arapi muslimani, uglavnom arapska plemena porijeklom iz Arabije,243 zatim nearapi muslimani, poznatiji pod nazivom mavali,244 pripadnici pokorenih naroda koji su prihvatili Islam kao vlastitu religiju, nakon njih su dolazile tzv. zimije,245 nearapi nemuslimani, pripadnici dozvoljenih religija, krani, idovi i Sabijci,246 kasnije i zoroastrijci, budisti247 i ostali, te na kraju robovi.248 Dolaskom arapskih osvajaa u dodir sa pokorenim narodima, brojne razlike izmeu graana Hedaza, brana Jemena, te nomada centralne i sjeverne Arabije polako nestaju.249 Svi se poinju jednako nazivati Arapima,250 kako bi se razlikovali od mnogo brojnijeg domaeg stanovnitva.251 Njihov broj nije bio velik, smatra se da ih je do kraja dinastije bilo samo oko 250 000252 dok neki smatraju da ih je toliko ipak bilo samo u Siriji i Palestini.253 ivjeli su odvojeno od lokalnih naroda, u gradovima koje su sami
Usul al-fiqh, u Encyclopdia Britannica Danas je u islamskom svijetu idma demokratska institucija i instrument reforme , vie o tome proitati u Ijma, u Encyclopdia Britannica 238 Ijma, u Encyclopdia Britannica. 239 Sluenje analogijom u islamskom pravu, vidjeti Qiyas, u Encyclopdia Britannica 240 Usul al-fiqh, u Encyclopdia Britannica 241 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 309. 242 Smailagi, Klasina kultura Islama II, str. 282. 243 Na vrhu su takoer mogli stajati i sirijanizirani Arapi, pa ak i Sirijci krani koji su bili glavni oslonac Omajada, vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 187. 244 Od arapske rijei Mavla (klijent) 245 Od arapskog termina Ahl al-Dhimmah znaenja narod zavjeta ili obaveze. 246 Oni se nekoliko puta spominju u Kuranu, neka vrsta krana, vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 221. 247 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 368. 248 Hitti, Istorija Arapa, str. 220-224, Uz etniku i vjersku osnovu na kojoj je poivala glavna razlika vladajueg sloja i znatno brojnijeg podreenog stanovnitva, postojala je takoer i ona materijalna, pa su tako na primjer i manje imuni Arapi bez obzira na porijeklo mogli spadati u podreenu kategoriju Mavla, vijdeti u Lewis, Arapi u povijesti, str. 74. 249 Ipak razlike izmeu sjevernih i junih plemena nikada nisu u potpunosti nestale, tovie stalne borbe tih biti e jedan od razloga propasti omajadske dinastije, vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 262.263. 250 Ve sam rekao da je izvorno Arap bio beduin. 251 Lewis, Arapi u povijesti, str. 13. 252 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 318. 253 Lewis, Arapi u povijesti, str. 72.
236 237
143
LUCIUS
podignuli na stratekim mjestima.254 U tim su Amsar gradovima, centrima provincija,255 bili okupatorska milicija koja je ivjela na teret pokorenog stanovnitva.256 Arapska plemena time naputaju svoja stara, uglavnom stoarska zanimanja, prema nekima ak i Mekanci veinom naputaju trgovinu, te postaju ratnika aristokracija.257 Usprkos tome, vladajua se dinastija Omajada sve do svoje propasti, ipak najvie oslanjala na domau vojsku stacioniranu u Siriji,258 regiji koja je sve do druge polovice 9. stoljea ostala kranska.259 Tako je sirijska vojska koja se uglavnom popunjavala iz redova Sirijaca i sirijaniziranih Arapa,260 a umjesto bizantskog gospodara sada je sluila Omajade.261 Bizantski je utjecaj na organizaciju arapske vojske bio izniman. Ve je za vrijeme Muhameda, po uzoru na Bizant, ali i Sasanide, arapska vojska bila podijeljena na centar, dva krila, prethodnicu i zatitnicu.262 Po svom je vanjskom izgledu arapski ratnik veoma nalikovao na bizantskog. Imali su potpuno isto naoruanje, a i oprema je bila veoma slina, poput primjerice ravnog i okruglog sedla arapske konjice.263 Omajadska mornarica takoer je bila imitacija bizantske.264 Brodogradilita i luke koje su neko pripadale Bizantu, u arapskim rukama nastavljaju sa radom. Tako je bez borbe osvojena Aleksandrija265 postala prvi muslimanski arsenal.266 Akra, prvo omajadsko brodogradilite u Siriji267 isto kao i pod Bizantom nastavlja graditi galije268 iju su posadu inili Grci i Sirijci.269 Kasnije e se zbog nasrtaja bizantskih brodova iz Egipta i Sirije brodogradnja proiriti po itavom junom, tj. islamskom Sredozemlju.270 Poput Rimljana i Omajadi su vodili politiku potpune prevlasti na Sredozemlju. Tri su puta opsjedali Carigrad, najveu sredozemnu luku i grad, prijestolnicu sredozemne velesile Bizanta, i to u samo pedeset godina, od 669. do 717. godine.271 No bez obzira na poetne uspjehe protiv bizantske mornarice, poput bitke jarbola 655. godine,272
Arapi su velik broj gradova podigli blizu pustinje radi lake kontrole i radi zatite koju im je ona pruala, Lewis, Arapi u povijesti, str. 57. 255 Lewis, Arapi u povijesti, str. 57. 256 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 245. 257 Lewis, Arapi u povijesti, str. 72. 258 Sve do Omara II (717-720) Sirijci su imali povlatene plae, vie o tome proitati u Lewis, Arapi u povijesti, str. 80. 259 Hitti, Istorija Arapa, str. 220. 260 Isto, str. 187. 261 Isto, str. 265.-267. 262 Isto, str, 168. 263 Isto, str. 215. 264 Isto, str. 216. 265 Tako je bilo 642. godine, no zbog pobune u Aleksandriji, grad je vojno osvojen 646. godine. 266 Arsenal od arapske rijei dar al-sinaa. 267 Ono e kasnije biti zamijenjeno sa Tirom koji e sve do propasti omajadske dinastije biti sirijsko brodogradilite, vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 187. 268 Galija sa tristo i vie ljudi bila je vojna jedinica omajadske mornarice, vidjeti Hitti, Istorija Arapa, str. 216. 269 Hitti, Istorija Arapa, str. 18., U Historiji ovjeanstva, 3./2.dio, str. 51. postoji miljenje da su brodogradilite u Akri podignuli egipatski tesari za ranih Omajada. 270 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 51. 271 Hitti, Istorija Arapa, str. 192.-195. 272 Isto, str. 192.
254
144
Omajadi nisu uspjeli ugroziti bizantsku hegemoniju na Sredozemlju.273 Arapi su to uspjeli tek u 9. stoljeu.274 Osim vojne, druga vana osobina rane islamske zajednice bila je izrazita urbanost. Islam je ustvari i nastao kao religija trgovaca275 i graana, a takav je dugo i ostao, sve do 10. stoljea. Seljaci su se islamizirati tek u iduim stoljeima,276 dok su nomadi samo nominalno prihvatili Islam zbog ega se na njih uvijek gledalo s odreenim oprezom.277 Ipak veliki je broj nomada islamska civilizacija uspjela civilizirati pruajui time relativnu sigurnost bliskoistonom prostoru koji je tisuama godina trpio od nomadskih prepada.278 Stacioniranjem nomada u vojne logore koji su uskoro postali administrativni centri kalifata279 dolo je do golemog zamaha urbanizacije koja podsjea na urbanizaciju Aleksandra Velikog i Seleukida.280 Arapski su gradovi brzo smijenili grko rimske gradove kao to su oni isto tako stoljeima ranije smijenili semitske. Aleksandrija je primjerice smijenila feniki Tir281 i egipatski Memfis282 dok se seleukidska Seleukija razvijala na tetu Babilona.283 Dolaskom muslimana nije se dakle dogodilo neto to se inae nije dogaalo kroz povijest Bliskog Istoka. Umjesto iz Irana ili sa Sredozemlja, bliskoistonim je podrujem sada zagospodarila nova sila iz Arabije, i kao i oni postavila svoje kontrolne centre koji su zamijenili stare. Tako u Iraku umjesto sasanidske prijestolnice Ktesifona administrativno sredite postaje Kufa,284 u Magrebu je Kajruan zamijenio bizantsku Kartagu,285 u Egiptu Fustat Aleksandriju,286 no prijestolnica ostaje stari Damask. Ipak arapska politika prevlast nije znaila i kulturnu. Te su gradove koji su s vremenom postali vani trgovaki i kulturni centri karakteristinog izgleda i u kojima se oblikovala islamska civilizacija,287 Arapi zajedno sa mavalima koji su ovdje doli kao obrtnici i trgovci288 nastavili graditi po uzoru na antike. Tako je primjerice i arapski grad bio podijeljen u dva velika dijela irokom ulicom koja okomito sijee drugu ulicu. Kao i kod Grka i Rimljana ulice gradova su bile specijalizirane, pa bi se tako u jednoj etvrti nalazili obrtnici samo jednog obrta, a u drugoj etvrti drugog. No umjesto foruma sada je stajala damija,
273 The Pirenne thesis: analysis, criticism, and revision, ur. Havighurst, Alfred F., Lexington, Massachusetts 1976. str. 59.-60. 274 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 180. 275 W. Montgomery Watt, The influence of Islam on medieval Europe, Edinburgh, 1972, str. 15. 276 , str. 367. 277 Hitti, Istorija Arapa, str. 40. 278 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 37. 279 Isto, str. 38. 280 Za vrijeme Aleksandra Velikog i nakon njega u Seleukidskom kraljevstvu, Grci su na podruju od Sredozemlja do Indije podigli brojne gradove. Vidjeti u Povijest, Helenizam i rimska republika, str. 322. 281 Mary Rowlatt, J. Alan Mackie, Alexandria, Encyclopdia Britannica 282 Povijest, Helenizam i rimska republika, str. 229. 283 Isto, str. 322. 284 Hitti, Istorija Arapa, str. 155. 285 , str. 52. 286 Hitti, Istorija Arapa, str. 161. 287 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 37.-39. 288 Lewis, Arapi u povijesti, str. 73.
145
LUCIUS
politiko i vjersko sredite grada, a uz nju se obavezno nalazila i trnica. Jedan od naziva za obavezna karavanska odmaralita gdje su se odmarali trgovci i deve, funduk, grkog je porijekla. U svakom gradu nalazilo se i javno kupalite, tzv. hamam. On je u potpunosti naslijeen od grko rimskog svijeta, ak je kao i kod Rimljana zadrao prvorazrednu drutvenu i zdravstvenu vanost. Kod nekih hamama kao kod npr. onih u Egiptu, koristila se je bivolja balega kao ogrjevno sredstvo kao to se ono koristilo stoljeima ranije. Kao i u antici muslimanska su kupalita zadrala razne prostorije poput svlaionice, odmaralita, kupaonice i neku vrstu kupelji. Svaki je grad naravno morao imati i pitke vode u izobilju, pa su i tu poneki arapski gradovi nastavili koristiti antike dovode vode.289 ivot na Sredozemlju djelovao je primjerice i na to da se sve vie insistira na plivanju kao vrlini.290 Bizantska sklonost raskoi takoer je promijenila arapske navike, pogotovo na kalifovu dvoru.291 Za razliku od pravovjernih kalifa, mnogi su omajadski kalifi bili skloni raznim dvorskim zabavama na kojima su voljeli piti vino.292 Neki su se meu kalifima ponaali razuzdano kao pravi rimski carevi. Al-Valid II. (743. 744.) je npr. neprestano plivao u bazenu vina, koje bi obiavao toliko gutati da bi se povrina bazena znatno spustila.293 Ve je negdje sredinom dinastije bilo normalno da kalif vie voli popiti i baviti se lovom ili glazbom i poezijom, nego Kuranom i dravnim poslovima.294 Popularne su bile i konjske utrke i kockanje.295 Zajedno sa haremom, koji je treba spomenuti bio uobiajen na predislamskom Bliskom istoku,296 uveden je u islamsku civilizaciju i eunuki sistem koji se ugledao na bizantski, a upravo su prvi eunusi bili uglavnom Grci.297 Naglo bogaenje i brojno roblje koje podsjea na ono grko rimskog svijeta, ak su i neki kalifi bili sinovi robinja, omoguili su lagodan ivot islamskoj zajednici diljem kalifata.298 I oni udaljeni dijelovi poput Hedaza su doivjeli duboke drutvene promjene. Bez obzira na svetost Meke i Medine u kojima se s neodobravanjem gledalo na islam pod vodstvom Omajada,299 i tamo su se uobiajile zabave, rasko i hedonizam svake vrste. Gradile su se brojne palae i vile, igrao se je ah, a takoer se uivalo u itanju i kockanju, svjetovnoj glazbi, ljubavnoj poeziji i plesu. Na zabavama se pilo sirijsko vino, a Mekance i Medince su zabavljale bizantske i perzijske robinje pjevaice.300
Historija ovjeanstva, 3./2., str. 38.-39. Hitti, Istorija Arapa, str. 239. 291 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 175. 292 Muavijin sin Jazid (680.-683.) jedan je od prvih kalifa pijanaca, zbog ega je prozvan al-khumur (vinopija), vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 216.-217. 293 Hitti, Istorija Arapa, str. 216.-217. 294 Isto, str. 261. 295 Isto, str. 217. 296 Harem, u Encyclopdia Britannica 297 Hitti, Istorija Arapa, str. 218. 298 Isto, str. 261. 299 Lewis, Arapi u povijesti, str. 76. 300 Hitti, Istorija Arapa, str. 224.-226.
289 290
146
Arapskim dakle provalama nije prekinut urbani ivot kojim se Bliski istok moe pohvaliti da je kontinuirano imao tisuama godina. Za razliku od Zapada gdje su germanske provale ve krajem 4. stoljea uzrokovale deurbanizaciju301 ime je dolo do odvajanja od same sri grko rimske civilizacije, u istonom se dijelu nekadanjeg rimskog carstva neometano nastavlja sa razvojem gradova. tovie, kao to su nekada Grci potaknuli nagli razvoj gradova u helenistiko doba, tako su sada Arapi sa svojim urbanim sredinama poticali razvoj trgovine, obrta i kulture.302 Kufa i Basra koji su ve nakon nekoliko desetljea nakon osnivanja imali preko stotinu tisua stanovnika,303 za Basru se govorilo da je za samo trideset godina postojanja imala tristo tisua stanovnika, 304 rasli su brzo poput Aleksandrije,305 Seleukije306 ili Antiohije.307 U tim se centrima u kojima se briljivo pazilo da se sauva klasini jezik Kurana308 to neodoljivo podsjea na brigu Grka u helenistikim gradovima da spase grki jezik Ilijade i Odiseje od kvarenja,309 raala nova islamska civilizacija koja se u omajadskom periodu najvie nadahnjivala grko-rimskom civilizacijom.
4.5. Gospodarstvo
Porez kojeg su plaali Egipani, Berberi, Sirijci, Perzijanci i drugi narodi koje su Arapi osvojili, bio je glavni izvor prihoda omajadske drave. Arapi su gotovo do kraja dinastije uglavnom plaali samo zekat,310 dok su ostali nastavili namirivati najvei dio poreznih obaveza kao i pod bizantskom i sasanidskom upravom. Porezni sistem je varirao od regije do regije, ovisno o tome da li je ona bila dijelom bizantskog ili sasanidskog carstva i da li se regija predala uz odreene uvjete ili je pruila oruani otpor.311 Takoer je postojala mogunost da se porez smanji onome tko odlui postati musliman, no osim to je to uvelo jo veu zbrku u ionako nejednaki porezni sistem, to je dovodilo i do smanjenja prihoda dravne riznice emu su se protivili Arapi312 koji su svoje povlatene plae i penzije dobivali upravo od poreznih prihoda.313 Takav se sistem uspio odrati sve do dvadesetih godina 8. stoljea kada ga je napokon zamijenio
Historija ovjeanstva, 3./1., str. 98. , str. 47. 303 Hitti, Istorija Arapa, str. 229. 304 Basru je osnovao kalif Omar 638. godine, vidjeti u Hitti, Istorija Arapa, str. 229. 305 Alexandria, u Encyclopdia Britannica. 306 Seleucia, u Encyclopdia Britannica 307 Hellenistic age, u Encyclopdia Britannica 308 Hitti, Istorija Arapa, str. 229. 309 Povijest, Helenizam i rimska republika, str. 281. 310 Hitti, Istorija Arapa, str. 209. Zekat je jedna od vjerskih dunosti muslimana, vidjeti Bousquet G. H., Ibadat, u Encyclopaedia of Islam 3, str. 647.-648. Ispoetka je zekat bio dobrovoljna milostinja, a kasnije obavezan porez, vidjeti Hitti, Istorija Arapa, str. 132. Desetina ili ur je jedna vrsta zekata koju su plaali muslimanski zemljoposjednici, vidjeti T. Sato, Ushr, u Encyclopaedia of Islam 10, str. 917.-919. 311 Cl. Cahen, Djizya, u Encyclopaedia of Islam 2, str. 559.-562. Za drugo miljenje vidjeti Hitti, Istorija Arapa, str. 166. 312 Hitti, Istorija Arapa, str. 209. 313 Isto, str. 167.-168.
301 302
147
LUCIUS
jasniji sustav koji se temeljio na harau314 i diziji,315 odnosno zemljarini i glavarini, a koji je imao dosta slinosti sa sasanidskim, a jo vie sa bizantskim poreznim sustavom.316 Jedan oblik kasnoantike anone317 koja se dijelila na iugatio318 i capitatio319 i sa kojom porezi u naturi postaju trajna obaveza, a ne kao do tada mjera prema kojoj se posezalo samo u kriznim vremenima, posredstvom Bizanta preuzeli su dakle i Arapi, no ni oni kao niti Bizantinci nisu podlegli onako izraeno naturalnoj privredi kakva je otada sve vie bila zastupljena na Zapadu.320 Na istonom dijelu Sredozemlja kojeg su Arapi dijelili sa Bizantincima novana privreda ostala je snana kao i u antiko doba bez obzira na sve vanija davanja u naturi.321 Zajedno sa oslanjanjem na naturalnu privredu u kasnoj antici, dolo je i do vezanja seljaka za zemlju. Teak ivot seljaka na ijim je leima poivalo gospodarstvo,322 nije se promijenio niti pod Omajadima.323 On je uzalud pokuavao napustiti imanje da bi kao novoobraenik sa svim privilegijama ivio u arapskom gradu. Zbog zemljine rente, najvanijeg prihoda omajadske drave, bio je prisiljen vratiti se na obraivanje zemlje i plaati porez kao i dotada.324 U Siriji i Egiptu za seljaka se ustvari promijenio samo vlasnik posjeda. Rentu koju je morao plaati bizantskoj dravi, sada je plaao Arapima,325 iji je namet nestorijansko i monofizitsko stanovnitvo ipak lake podnosilo jer nije vie bilo na vjerskoj osnovi proganjano od ortodoksnih Grka.326 Veleposjedi koji su prije arapskih osvajanja pripadali Bizantu ili Sasanidima, zajedno sa posjedima onih velikodostojnika koju su napustili osvojene zemlje, sada su postali vlasnitvo Ume. Prostrana zemljita su Omajadi po uzoru na Bizantince poeli davati u zakup arapskim odlinicima da bi osigurali obraivanje tih zemalja i ubiranje poreza sa njih.327 Zemlja se u zakup poela davati jo za kalifa Osmana,328 a naroito za kalifa Muavije. Ovaj sustav, tzv. kataija, modificirana je bizantska emfiteuza329 koja je bila utemeljena na epiboli ptolomejskog Egipta.330 Osim kasnoantikih, kataija je takoer sadravala i nove srednjovjekovne elemente jer je veleposjednik koji bi dobio
314 Arapska rije hara izvedena je od grke rijei , vidjeti Cahen, Kharadj, u Encyclopaedia of Islam 4, str. 1030. 315 Isto, str. 210. 316 Cahen, Djizya, u Encyclopaedia of Islam 2, str. 559.- 562. 317 Od Dioklecijana glavni porez Rimskog carstva u naturi i novcu, vidjeti u Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 21. 318 Kasnoantika zemljarina. 319 Kasnoantika glavarina. 320 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 22. 321 Lewis, Arapi u povijesti, str. 72. 322 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 21.-22. 323 Historija ovjeanstva, 3./1. str. 174. 324 Hitti, Istorija Arapa, str. 209. 325 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 174. 326 Lewis, Arapi u povijesti, str. 60. 327 Isto, str. 71. 328 Isto, str. 59. 329 Isto, str. 71. 330 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 22.
148
posjed u ustvari privatno vlasnitvo, bio obavezan umjesto drave od obraivaa sakupljati porez.331 Robovi nisu imali veliku ulogu na veleposjedima novonastale arapske zemljoposjednike aristokracije,332 ma da je njihov ogroman broj,333 kao i obilje radne snage kontinuitet antikih vremena.334 Oni su samo u junom Iraku i Egiptu radili na velikim posjedima, dok su ostali uglavnom radili u kuanstvu i obrtnitvu, a bili su takoer i uvari zgrada, tjelesna straa i eunusi. Ropkinje su najee popunjavale hareme i bile slukinje.335 Kao i u antiko doba trgovina robljem iz svih dijelova carstva je bila razvijena,336 a kao i onda, robovi su bili najveim dijelom ratni zarobljenici.337 U Omajadskom su kalifatu nastavili kolati novci koji su bili kolali i u Bizantskom i Sasanidskom carstvu.338 Ti su novci zajedno sa heleniziranim novcima propalog himjaritskog kraljevstva bili u optjecaju jo u predislamskoj Arabiji.339 Atenska drahma340 koja je utjecala na razvoj novca helenistikih kraljevina,341 pa ak npr. i na zlatni novac dalekog srednjeazijskog carstva Kuan342 i iji je utjecaj vie nego vidljiv na himjaritskim kovanicama o emu sam ve govorio, posredno je utjecala i na razvoj sasanidske srebrne drahme. Naziv za svoj novac Sasanidi su preuzeli od Grka,343 to na odreen nain pokazuje koliki je bio kulturni utjecaj Atene i Grke istono od Sirije,344 a koji se osjetio ak i u zapadnim pokrajinama Aokina indijskog carstva.345 Dravne kovnice novca u bizantskom dijelu kalifata zauzete od Arapa, nastavile su dakle sa radom, pa i sa istim osobljem.346 Promjene su na srebrnim i bakrenim kovanicama bile simboline, dok zlatni solid, glavnu valutu Bizanta,347 Arapi nisu dirali.348 Na dirhamu349 i falsu350 dodavale su se islamske formule na arapskom, pa i na latinskom
Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 318. Isto, str. 368. 333 Hitti, Istorija Arapa, str. 224. 334 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 92. 335 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 368. 336 Hitti, Istorija Arapa, str. 223. 337 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 368. 338 C. E. Bosworth, Sikka, u Encyclopaedia of Islam 9, str. 591.-592. 339 Hitti, Istorija Arapa, str. 208. 340 Drahma je ve u petom stoljeu pr. Kr. bila najcjenjeniji novac antike, prvi koji je imao revers i avers, a imitirali su ga brojni narodi, od Kelta do Indijaca, vidjeti u Carol Humphrey Vivian Sutherland, Coin, u Encyclopdia Britannica 341 Drachma, u Encyclopdia Britannica 342 Kushan dynasty, u Encyclopdia Britannica 343 Carol Humphrey Vivian Sutherlanddem, Coin, u Encyclopdia Britannica 344 Helenizam je na Perziju snano utjecao sve do prvog stoljea, do tzv. antihelenskog perioda za vrijeme Partske vladavine (vie o tome proitati u Ghirshman Roman, Iran, ancient, u Encyclopdia Britannica) 345 Louis Dupree, Nancy Hatch Dupree, Afganistan, u Encyclopdia Britannica 346 The Pirenne Thesis, str. 46. 347 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 22. 348 The Pirene Thesis, str. 46. 349 Srebrni novac ranog islama. Naziv dirham dolazi od drahme. 350 Bakreni novac ranog Islama. Naziv od grkog naziva za bizantski bakreni novac follis.
331 332
149
LUCIUS
jeziku, a poznate su i kovanice sa likom kalifa umjesto lika bizantskog cara.351 Muavija je bio prvi takav kalif.352 No, karakteristini figuralni izgled kovanice sa likom vladara i datumom kovanja je ostao isti.353 Do fizike promjene novca dolazi za vrijeme velikog reformatora Abd-al-Malika. U skladu sa islamskom religijom, on je maknuo sve slikovne prikaze na kovanicama354 i prvi poeo kovati dinar,355 islamski zlatni novac.356 Dotada je na Sredozemlju zlatnike, novac koji je za razliku od srebra ili bakra, namijenjen i za meunarodnu trgovinu,357 kovalo samo Bizantsko carstvo.358 Oni su pokuali sprijeiti kovanje dinara i nakon neuspjenog rata,359 no morali su se pomiriti s jo jednom uskoro meunarodno uvaenom monetom, koja e biti konkurencija bizantskom solidu, odnosno nomizmi na Sredozemlju gotovo itav srednji vijek.360 Iako su islamski epigrafski novci u potpunosti prekinuli sa tradicionalnim figuralnim kovanicama grko-rimske civilizacije, omajadski je kalifat naslijedio novanu hijerarhiju: zlato, srebro, bakar.361 Takoer u kalifatu kao i u Rimskom carstvu, kovanje novca ime su se do Abd-al-Malika bavili i privatnici,362 postaje dravni monopol.363 S vremenom e se srebrni i zlatni novac kovati samo u kalifovo ime, kao to se nekad kovao u carevo,364 a takav e carski pogled npr. pokazati i Abd al-Rahman III. u panjolskoj, kada je proglasivi se kalifom u 10. stoljeu istovremeno poeo kovati zlatnike.365 Vrlo je brzo arapski dinar bio imitiran od strane europskih zemalja. Imitiranje dinara,366 zajedno sa brojnim islamskim kovanicama pronaenim u Skandinaviji svjedoe o obimnoj trgovini Europe i islamskog svijeta367 to ne ide u prilog teoriji Henri Pirena koji je tvrdio da je dolaskom Arapa zapoelo materijalno propadanje Zapada i poetak ranog srednjeg vijeka jer Arapi nisu pokazivali zanimanje za trgovinu sa Europljanima.368 Iako je ova teza ve odavno osporena,369 treba samo ponoviti da je propadanje novanog gospodarstva i deurbanizacija Europe zapoelo moda ve u 3.
Bosworth, Sikka, u Encyclopaedia of Islam 9, str. 591.-592. Encyclopdia Britannica, str. 46. 353 Bosworth, Sikka, u Encyclopaedia of Islam 9, str. 591.-592. 354 Nefiguralni novac je pokuao kovati i kalif Alija, vidjeti u The Pirene Thesis, str. 46. 355 Izvedenica od denarius aureus, rimskog zlatnog novca, koji je zamijenjen Konstantinovim solidom. 356 The Pirene Thesis, str. 48. 357 Isto, str. 53. 358 Isto, str. 42.-43. 359 Isto, str. 48. 360 Isto, str. 51. 361 Isto, str. 48. 362 Isto, str. 46. 363 Isto, str. 48. 364 Bosworth, Sikka, u Encyclopaedia of Islam 9, str. 591.-592. 365 The Pirene Thesis, str. 50. 366 Isto, str. 51. 367 Isto, str. 61-62. 368 Proitati Henri Pirenne: Muhamed i Karlo Veliki, Zagreb, 2006. 369 Proitati The Pirene Thesis.
351 352
150
stoljeu.370 Istina je dodue da su Arapi razbili grko rimski monopol na Sredozemlju kojim su oni gospodarili vie od sedamsto godina, no politiko i kulturno jedinstvo Sredozemlja nestalo je dugo prije provale Arapa.371 Postoje ak miljenja nekih povjesniara da su Arapi kupujui drva i robove sa svojim zlatnim dinarima moda i potaknuli ekonomsko buenje Europe372 koja je kontinuirano propadala jo od kasne antike, pri emu su i Bizantinci sa svojom gospodarskom politikom373 i blokadom Omajada na Sredozemlju pripomogli.374 Kontinentalna je trgovina izmeu Sredozemlja, Indije i Kine za Omajada procvjetala kao u antiko doba.375 Tome je pridonio prestanak munih perzijsko rimskih ratova, kao i politiko ujedinjenje sredinjeg dijela tog neprekinutog lanca tadanjeg civiliziranog svijeta.376 Sam je Islam sa svojim lunarnim kalendarom, koji je mnogo vie pogodovao trgovcima nego zemljoradnicima, favorizirao razvoj trgovakih djelatnosti. Uostalom trgovci su bili najvaniji misionari Islama,377 a osobito je had poticao poduzimanje dugih putovanja i robno novanu razmjenu.378 Vaan je faktor bio i zajedniki arapski jezik prostranog podruja gdje se prostirala omajadska drava. Kao to je u helenistiko doba, grki bio lingua franca379 zamijenivi dotadanji aramejski ahamenidske Perzije,380 tako je to sada bio arapski jezik. Niti njemu nee smetati razbijeno politiko jedinstvo nakon Omajada. On e sve do negdje 10. stoljea biti jezik ne samo uprave i Kurana, nego i znanosti i kulture. Od 10. stoljea pa nadalje sve vea konkurencija postajali su perzijski i turski. Na arapsku filologiju, izniman je utjecaj imala grka filozofija.381 Trgovake rute koje je utvrdio jo Aleksandar Veliki muslimani nastavljaju koristiti i odravati.382 Kreditni sustavi, razvoj bankarstva, ekovi, razvijeno novano gospodarstvo383 kojem su temelj udarili Omajadi, a koje e se osobito razviti pod Abasidima, sve to je kontinuitet razvijene meunarodne trgovine zapoete u helenistikom razdoblju.384 U elji da poveu Sredozemlje sa Arabijom, a onda preko nje sa Indijom i Kinom, Omajadi se slue i ve dugo zaputenom pomorskom rutom. Kanal koji je povezivao Nil sa Crvenim morem, o kome sam ve govorio, vaan u antiko doba, kao to je Sueski kanal u dananje, nije bio u funkciji nakon rimskog cara Trajana (98. 117.). No kanal je emir Amr ibn-al-As oistio i njime se ponovo koriste brojni brodovi
Historija ovjeanstva, 3./1., str. 98. Lopez, Roenje Europe, str. 64.-66. 372 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 187. 373 The Pirene Thesis, str. 42.-46. 374 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 186. 375 Historija ovjeanstva, 3./1. str. 204. 376 Lopez, Roenje Europe, str. 17. 377 Watt, The influence of Islam on medieval Europe, str. 15.-16. 378 , str. 48. 379 Povijest, Helenizam i rimska republika, str. 325. 380 Povijest, Egipat i antika grka, Zagreb, 2007. 381 Historija ovjeanstva, 3./2., str. 119.-131. 382 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 206. 383 Historija ovjeanstva, 3./ 2., str. 61-62. 384 Povijest, Helenizam i rimska republika, str. 338.
370 371
151
LUCIUS
ve 644. godine.385 Aleksandrija pod Arapima ostaje vodea luka pomorske, ali i jedan od vanih sredita kontinentalne trgovine.386 Tekstilna industrija takoer se nastavlja razvijati kao i pod Sasanidima i Bizantom, a isto je bilo i sa proizvodnjom papirusa koji se nastavio koristiti na Sredozemlju sve dok ga nije u potpunosti zamijenio papir krajem desetog stoljea.387
4.6. Filozofija
Prije dolaska muslimana na Bliski istok, ovom su regijom dugo dominirala uenja koja su pokuavala izmiriti grki racionalizam i intelektualizam sa perzijskim dualizmom, bliskoistonim misticizmom i hebrejskim monoteizmom. Tako su spajanjem razliitih tradicija i kultura na ovom podruju nastale razne religijske sekte i filozofski pravci, od kojih e se najvie istaknuti neoplatonizam i kranstvo.388 Jaanjem kranstva, jedinstvenog spoja judaizma i grke tradicije, poganski je neoplatonizam, mistini izraz grkog racionalizma, sve vie uzmicao, a naroito kada je za rimskog cara Teodozija (379. 392.) nicejsko kranstvo postala jedina tolerirana religija carstva.389 Zbog nepomirljivog monoteizma poinju se zatvarati neoplatonistike obrazovne ustanove, kao npr. kola u Edesi koja se preselila u perzijski Nisibis,390 a u ovom burnom periodu izgorjeli su i ostaci aleksandrijske knjinice ije se unitenje dugo pripisivalo arapskim muslimanima.391 Konaan trijumf kranstva nad poganstvom bilo je Justinijanovo zatvaranje glasovite Atenske akademije 529. godine koja se razvijala jo od Platona. Uenjaci ovih ustanova, meu kojima je bilo najvie nestorijanaca, a ija je doktrina na Nicejskom koncilu proglaena herezom, nastavili su iriti grku filozofiju i znanost u sjevernoj Mezopotamiji koja je tada bila dijelom Perzije. Naroito je sklon helenistikim uenjima bio sasanidski ah Hozroe Anuirvan (531. 579.) koji je za njih osnovao nastavnu ustanovu u Dundiapuru koje je uskoro postalo glavno medicinsko sredite Bliskog istoka. Ondje su razliiti uenjaci mogli neometano nastaviti raditi na grkoj kulturnoj batini. Lijenici kolovani u Dundiapuru zbog svoje su strunosti bili iznimno traeni, a to se nije promijenilo ni nakon arapskog zaposjedanja Mezopotamije. Tolerantan perzijski odnos prema nestorijanskim uenjacima koji su nastavili sa prouavanjem raznih grana grke znanosti, naslijedio je i Islam pod Omajadima. Dodir Arapa i njihovog jednostavnog religijskog sistema u usporedbi sa sloenom kranskom teologijom u bizantskim provincijama i dualizmom mazdaizma i manihejstva u sasanidskim provincijama, dovelo je i do razvoja islamske filozofije i teologije u Islamu.392
Hitti, Istorija Arapa, str. 161.-162. Isto, str. 315. 387 Historija ovjeanstva, 3./ 2., str. 55. 388 Smailagi, Klasina kultura Islama I., str. 75.-86, takoer vidjeti , str. 279.-280. 389 Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 30. 390 Nisibis, school of, u Encyclopdia Britannica 391 Hitti, Istorija Arapa, str. 162. 392 Vie o tome proitati, , str. 173.-316.
385 386
152
Jedna od najranijih filozofsko religijskih kola koja se javlja u omajadskom periodu bili su kadariti393 koji su svoje uenje temelji na postavci da svaki pojedinac ima slobodnu volju. Uenje je nastalo pod utjecajem grke filozofije i kranske teologije Sirijca Ivana Damaanina Zlatojezinog (675. 749.), najveeg teolokog pisca svog vremena koji je na izuzetno vanom poloaju financijskog upravitelja Omajada u Damasku, naslijedio svog djeda i oca.394 Uenjem o slobodnoj volji pojedinca, kadariti su bili snana opozicija kako zagovarateljima strogog determinizma i predestinacije, dabaritima,395 tako i hariditima i iitima, a najvie kalifima koji su svaki svoj in ma koliko bio nemoralan tumaili kao boju volju. Zbog toga su esto bili proganjani, a neki istaknuti lanovi kadarita zbog svog su stajalita bili pogubljeni. Svejedno je njihov utjecaj bio dovoljno jak da su se i dva omajadska kalifa osjeali kadaritima. Na temelju njihova uenja u ovom razdoblju nastala je i jedna od najsnanijih islamskih teolokih kola, mutazilitska, koja je jo vie nego kadaritska svoja razmiljanja dugovala grkom racionalizmu.396 Zlatno doba mutazilitske teologije spada u abasidsko razdoblje, pa u o njoj govoriti u iduem poglavlju.
5. ABASIDI 5.1. Novi smjer kalifata

Arapska institucionalizirana nadmo, koja nije bila u skladu sa njihovom kulturnom inferiornou, sa njihovom znatno manjom brojnou naspram Perzijanaca, Kopta, Sirijaca, Berbera i drugih naroda, otvoreno porezno iskoritavanje podlonih naroda, dovelo je do pobuna irokih razmjera, naroito meu Irancima, jo uvijek ponosnima na svoju slavnu prolost i carstvo koje nije mogao savladati niti moni Rim. U internacionalnoj pobuni, sudjelovali su i nezadovoljni Arapi, naroito iiti, koji su svojim idejama privukli veliki broj Iranaca,397 naroito onih mazdaista i ostalih dualista koji su bili tretirani kao nevjernici u sasanidskom reimu. Inae, hereza je na Istoku gotovo uvijek bila vezana uz neslaganje uz reim koji je uvijek stajao uz pravovjerje.398 Takvu politiku je vodio i Bizant, u kojem su progoni neortodoksnih krana, ini se, bili najokrutniji zbog ega su mnogi od njih zduno pomagali Arape pri osvajakom pohodu.399 Pobuni protiv Omajada dali su svoj doprinos i konzervativne snage muslimana, koje su, u najmanju ruku, sa nelagodom, gledali na sekularni reim Omajada. Tako je uz pomo Horasanaca i iita, voa pomno isplaniranog dravnog udara, Abu al-Abas (749. 754.), u odluujuoj bitci pobijedio Sirijce i sebi osigurao kalifski prijestol.
Od arapske rijei qadar snaga. Hitti, Istorija Arapa, str. 223. 395 Od arapske rijei jabr prisiljavanje. 396 Vie o tome proitati, , str. 279.- 316. 397 Hitti, Istorija Arapa, str. 264.-267. 398 Lewis, Arapi u povijesti , str. 75. 399 Isto, str. 60.
393 394
153
LUCIUS
Obraun sa pobijeenom dinastijom bio je naroito okrutan, ak i za to vrijeme.400 Jednom od rijetkih preivjelih lanova Omajada koji je pukom sreom izbjegao pokolju, doao je u panjolsku i tamo ve 755. godine osnovao nezavisni kordobski emirat.401 Tijekom 9. stoljea povodei se za tim emiratom odcijepila se itava sjeverna berbersko arapska Afrika zajedno sa Egiptom.402 Jedan od razloga ovog odvajanja bio je prekid sa sredozemnom politikom kakvu su vodili Omajadi. Naime dolaskom nove dinastije centar islamskog svijeta premjeta se na istok, tonije u Mezopotamiju. Smjetanjem prijestolnice u nekadanju perzijsku provinciju, islamski svijet pod vodstvom Abasida se okree prema Perziji, a udaljava od helenizirane Sirije i Sredozemlja. Dolazi do prekida grko rimskog kontinuiteta, islamska drava ne nalikuje vie na kasnoantiku i tek se sada poinje razvijati klasina islamska civilizacija.403 Perzijski utjecaj vie je nego vidljiv. U upravi se javlja perzijska sluba vezira, glavnog izvrioca kalifove volje i njegov savjetnik. Ova mona sluba, koja je ponekad kontrolirala i samog kalifa, naroito se istaknula za perzijske obitelji Barmakida koji su za sebe prisvojili ovu ast. Iranci sada postaju kalifovi inovnici, dvorjani, savjetnici. Poput perzijskih ahova kalif postaje boja sjenka, nepogreiv, njegova vlast je apsolutna. Pravo se takoer sve vie islamizira.404 Kalifat pod Abasidima prestaje biti sljedbenica bizantske drave, a postaje perzijska despotovina.405 Bizant tako ostaje osamljen. Od novonastalih kulturnih krugova Sredozemnog bazena, oko kojeg se nekada razvijala grko-rimska civilizacija, samo je on i dalje ostao, okrenut Sredozemlju. Na zapadu se nova europska civilizacija okree prema sjeveru, dok se na istoku Islam okree prema Perziji. Ipak na podruju znanosti i filozofije Islam nastavlja tamo gdje je stao grkorimski svijet. Perzijanci na ovom polju nisu imali mnogo za ponuditi. Pod Bizantom grka znanost je pala toliko nisko, da su je mnogi teolozi smatrali bezvrijednom, a upadaju u oi pokuaji dokazivanja nekih bizantinaca da je zemlja ravna ploa samo da bi se opovrgnuli poganski znanstvenici.406 Za razliku od Bizanta, Islam nije vidio u znanosti i filozofiji teoloki problem, tovie grka znanost i filozofija u islamskom svijetu doivjeli su preporod kao u helenistikom razdoblju. Jedan od razloga zato se tek pod Abasidima nastavlja prouavati grka batina na podruju znanosti i filozofije je premjetaj kalifova prijestolja u srce Mezopotamije, gdje se, kako sam ve rekao, odrala antika nastava pod pokroviteljstvom Sasanida. Nestorijanci su zajedno sa Perzijancima, bilo islamiziranim bilo manihejcima ili mazdaistima i iraniziranim Arapima, drali vane poloaje na Bagdadskom dvoru kao to su to u Damasku drali pravovjerni krani neskloni znanosti i filozofiji, koji su je smatrali zastarjelom, otkud i omajadaska nezainteresiranost za grku batinu. Tolerantna klima abasidskog kalifata, za razliku od vjerskog fanatizma u Bizantu u kojom su se teoloki sporovi nastavili nesmanjenom estinom, pogodovala je proHitti, Istorija Arapa, str. 264.-267. Isto, str. 457.-458. 402 Brandt, Srednjovjekovno doba, str. 291.-296. 403 Historija ovjeanstva, 3./1., str. 177. 404 Vie o tome proitati Hitti, Istorija Arapa, str. 276.-306. 405 Lewis, Arapi u povijesti, str. 86. 406 Smailagi, Klasina kultura Islama I. str. 506.-507.
400 401
154
uavanju grke filozofske i znanstvene ostavtine. Ono to je posebno potaknulo buenje znanosti i filozofije bilo je prevoenje grkih knjiga sa sirijskog na arapski jezik. Kasnije e se razvojem znanosti u islamskom svijetu javiti potreba za sistematskim prevoenjem i to direktno sa grkog jezika. Prevoenje je trajalo dva i pol stoljea i u tom je periodu prevedena golema koliina grko rimskih djela koja su nastajala tijekom gotovo jednog milenija. Gotovo sva djela grkih autora danas su dostupna zahvaljujui ovom jedinstvenom prevodilakom pokretu. Kompleksan prevodilaki poduhvat koji je poeo jo pod Sasanidima, a koji je tada imao religiozan predznak poto su oni smatrali da su Grci pod vodstvom Aleksandra Velikog ukrali znanost iz Aveste te unitili rukopise na perzijskom, nastavili su kalifi. Da bi se prikazali kao legitimni vladari jo uvijek brojnim mazdaistima i manihejcima oni nastavljaju sa prevoenjem iz istih razloga, ali i iz vlastitih pobuda. No nisu samo kalifi bili pokrovitelji prevoenja jer ono ne bi onda potrajalo sve do kraja desetog stoljea kada je kalif imao samo simbolinu mo. Pokrovitelji su takoer bili i drugi lanovi abasidske obitelji, dvorjani, vojna i civilna lica, uenjaci i znanstvenici. Prevoditi grka djela bila je stvar drutvenog prestia.407 Grka misao na taj nain duboko ulazi u islamsku svijest. Muslimanski e uenjaci uvijek izmeu grkih, indijskih i kineskih znanstvenika izabirati Grke. Vrhunac trijumfa grke misli bio je za kalifa Mamuna (813. - 833.) za kojeg se govorilo da mu se Aristotel ukazao u snu i rekao da vlada po razumu, a ne po vjeri. Za Mamuna, ali i za tri njegova nasljednika slubeni Islam imao je oblik mutazilitske teologije koja je bila pod snanim utjecajem grkog racionalizma. Mutazilska teoloka kola, jedna je od najvanijih teolokih kola u Islamu, imala je alegorian i racionalistiki pristup Kuranu i hadisima. Pod pokroviteljstvom drave oni su proganjali tradicionaliste, a kadije su prisiljavali da se dre slubenog stajalita da je Kuran stvoren, a ne vjean kako to danas smatra sunizam i iizam. Mutaziliti su bili provoditelji tzv. mihne, jedine inkvizicije koja se pojavila u islamskom svijetu. Njihov agresivan nastup izazvao je reakciju tradicionalista i mutaziliti su ubrzo izgubili svoj povlateni poloaj slubene ideologije, a sa njihovim porazom grka misao gubi znatan utjecaj na razvoj islamske duhovnosti. Kasniji islamski filozofi, sljedbenici Aristotela kojeg su nazivali prvi uitelj, i neoplatonizma, uporno su pokuavali pomiriti islamsku tradiciju sa grkom filozofijom. No, oni nisu imali utjecaj na muslimanske mase. Svejedno i njima su konzervativni islamski teolozi zadali teak udarac pod vodstvom Al-Gazalija (1058. - 1111.) optuujui ih za herezu, od ega se nisu oporavili bez obzira na reakciju islamskog filozofa ibn Ruda (1126. - 1198.) u uvenom djelu Nesuvislost nesuvislosti.408 Smatra se da je Al-Gazali, jedan od najveih islamskih mislilaca, nenamjerno, bio tetan i po razvoj znanosti, jer je zagovarao misticizam i vjeru u boja uda kako to nalae Kuran, odbacujui time prividnu vezu izmeu uzroka i posljedice u fizikom svijetu. Iako nije bio protivnik znanosti, ta je njegova teza utjecala na mnoge islamske umove da zapostave znanost.409 Stagnaciju islamske znanosti koja je mnoge grke postavke ispravila ili nadogradila,
Dmitri Gutas, Greek thought, arabic culture, str. 1.-69, str. 120.-150. , str. 279.- 316. 409 Smailagi, Klasina kultura Islama I. str. 415.-458.
407 408
155
LUCIUS
koja se pokazala sistematinijom i grkoj dala znanstveniji oblik i koju je prevladala tek moderna znanost, izazvala je i sve vanija uloga medresa, islamskih uilita gdje je temelj obrazovanja bilo islamsko pravo. Time je i teologija koja se i sama koristila grkom dijalektikom izgubila na znaaju i prestala biti relevantna, kako se islamska misao okrenula pravnom formalizmu i sufijskom misticizmu.410
6. Zakljuak
U predislamskom razdoblju, Arabija je usprkos svojoj geografskoj izoliranosti bila dijelom antikog civiliziranog svijeta. Ona je ve u treem tisuljeu prije Krista bila jedinstveno tranzitno podruje preko kojega je ila jedna od najstarijih meukontinentalnih trgovakih ruta. Na jugozapadnom, najplodnijem dijelu Arabije nastala je prva civilizacija na poluotoku, a pod utjecajem helensko-aramejske kulture tijekom treeg stoljea prije Krista urbanizira se i sjeverni dio Arabije, uz Siriju. U klasinoj knjievnosti mnogo je toga napisano o Arapima i Arabiji, o njihovoj ljubavi prema slobodi, njihovu bogatstvu i opojnim miomirisima. Grko - rimskom svijetu takoer je bio poznat strateki znaaj Jemena koji se nalazio u sreditu pomorske trgovine izmeu istonog Sredozemlja i Indije. Helenizirane arapske kraljevine Petra i Palmira postale su dijelom Rimskog carstva tijekom drugog i treeg stoljea, a raniji pokuaj inkorporiranja Jemena u carstvo, u kojem je takoer bio vidljiv helenistiki utjecaj, nije bio uspjean. Tijekom bizantsko-sasanidskih ratova, sjeverna je Arabija, zajedno sa ostatkom Bliskog istoka bila podijeljena izmeu dvije sile. One su kao i ranija kraljevstva bila pod politikim i kulturnim utjecajem grko-rimskog svijeta, a sada su kao i grko-rimski svijet bile kristijanizirane. Kranstvo je zajedno sa judaizmom sve do nastanka Islama, bilo raireno po cijeloj Arabiji, a bliskoistoni animizam i politeizam se povlaio u Hedaz koji je poetkom sedmog stoljea bio gospodarsko i vjersko sredite poganstva. Kranstvo je bilo kanal kojim se irio grko - rimski utjecaj. Nastankom Islama, iskorijenjen je politeizam i animizam u Arabiji, a vrlo brzo su muslimani zaposjeli i podruja zbog kojih su Sasanidi i Bizantinci ratovali. Muslimani se nisu tu zaustavili nego su trajno pokorili cijelu Sasanidsku Perziju i osvojili najbogatije bizantske provincije. Brzina kojom su ta podruja Arapi pod islamskom zastavom osvojili podsjea na osvajanje Aleksandra Velikog u etvrtom stoljeu prije Krista. Cijelo to podruje pod Arapima je prvi put nakon Aleksandra Velikog politiki ujedinjeno sa sreditem na Bliskom istoku. Nakon unutranjeg politikog sukoba oko Muhamedova nasljednika, sredinom sedmog stoljea nastaje omajadska dinastija. Nastajanjem ove dinastije, prekida se sa tradicijom arapskog eikata, a islamska drava postaje sljedbenica bizantskog politikog sistema. Kalif svoga sina proglaava za nasljednika, to nije bio arapski obiaj, ali je zato bio bizantski. Razdvaja se vjera od politike, kalif postaje politika figura a manje vjerska, kao i bizantski car. Administracija je bila imitacija bizantske administracije. Sredite kalifata postaje Damask,
410 O tome proitati Smailagi, Klasina kultura Islama I. str. 90.-100., , str. 279.- 316.
156
grad aramejske, grke i rimske kulture i povijesti. Jezik uprave je iskljuivo bio grki prvih pola stoljea omajadske vladavine, da bi ga sve vie istiskivao arapski. No, grki e se u upravi koristiti i nakon omajadske propasti. Islamsko pravo tijekom gotovo cijelog omajadskog perioda nije postojalo, a kada se poelo razvijati ono se veliki dijelom oslanjalo na omajadsko zakonodavstvo koje je ustvari bilo zakonodavstvo pokorenih naroda, meu kojima je bilo kasnobizantsko i klasino rimsko. Vojska i mornarica takoer su bili imitacija bizantske. Urbanizacija u ranom Islamu podsjea na helenistiko razdoblje. Grade se gradovi po uzoru na antike, a veliku drutvenu vanost, kao i u rimsko doba imaju javne kupaonice koji su bile imitacije rimskih. Porezi iugatio i capitatio kasne antike osnova je na kojoj se razvija hara i dizija. Kuje se novac u kalifovo ime kao nekad u carevo, a nakon nekog vremena kada izgled kovanica zadobiva originalniji islamski izgled, drava postaje jedini vlasnik kovnica po uzoru na Bizant. Nastavljaju se koristiti i odravati trgovake rute koje je utvrdio jo Aleksandar Veliki. Do diskontinuiteta sa grko-rimskom tradicijom dolazi dolaskom abasidske dinastije na vlast. Otada se kalifat sve vie iranizira. Uvedene su mnoge perzijske slube, Perzijanci igraju sve veu ulogu u novoj prijestolnici Bagdadu smjetenoj u Mezopotamiji. Islam se pod vodstvom Abasida okree Perziji, a prekida se sa sredozemnom politikom. Ipak sa sistematskim prevoenjem grkih djela na arapski i prouavanjem grke filozofije i znanosti grka misao izvrava velik utjecaj na islamsku duhovnost. Ona e se najvie oitovati za vrijeme kalifa Mamuna i mutazilitske inkvizicije da bi poetkom 10. stoljea bila odbaena od veine islamskih teologa. Ipak ona se odrala kod islamskih filozofa. No tijekom trinaestog stoljea i teologija i filozofija gube bitku za islamsku misao pred sufijskim misticizmom i pravnim formalizmom. Na kraju bi se moglo zakljuiti da je grko-rimska civilizacija izvrila uistinu golem utjecaj na formiranje islamske civilizacije. Islam koji je u religijskom smislu kontinuitet kranstva i judaizma, u civilizacijskom je smislu kontinuitet grko-rimske, ali i perzijske civilizacije, pri emu je ona druga i sama dugo bila izloena snanom helenistikom utjecaju. Islamska civilizacija nije, dakle, samo religijski srodna zapadnoj - vjera u jednoga boga, raj i pakao samo su neka od temeljnih istina i kranstva i Islama obje su civilizacije srodne i po svom grko-rimskom kulturnom nasljeu s time da se Zapad vie oslanjao na latinsku tradiciju zapadne polovice rimskog carstva, a islamska civilizacija zajedno sa Bizantom, nastavljala se na tradiciju istonog Sredozemlja, tj. heleniziranog Istoka. Neispravno je stoga govoriti o antagonizmu islamskog i zapadnog svijeta koji ne postoji niti na religijskom niti na kulturnom polju. Premda odnosi Islama i Zapada nisu bili idealni, dovoljno je prisjetiti se samo panjolske rekonkviste, kriarskih i osmanskih osvajakih ratova, ipak su ti sukobi kakvih je bilo mnogo i unutar islamskog ili zapadnog svijeta sporedni naspram neraskidive kulturne i ekonomske razmjene sredozemnog, odnosno, europskog i bliskoistonog prostora koji je trajao mnogo prije dolaska barbara, najkasnije od Grka i Babilonaca. Kulturne i ekonomske veze Istoka i Zapada nisu mogle biti prekinute niti pojavom monoteistikih civilizacija. Jedan od najvanijih kulturnih pokreta na Zapadu, renesansa, buenje iz mrtvila kojeg je donio Srednji vijek, dogodio se upravo na snaan poticaj islamskog svijeta. Danas su te veze jo vre, kao nikada dosad i to
157
LUCIUS
zahvaljujui internetizaciji i globaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Globalni problemi danas jednako optereuju i Islam i Zapad, a njihovo rjeavanje zahtjeva suradnju na svim nivoima. Medijsko iskrivljavanje stvarnosti u kojoj se ekstremne grupe prikazuju rairenijima nego to doista jesu, a ak ih se i poistovjeuje i sa samim drutvom, bilo islamskim ili zapadnim, odvraanje je pozornosti od brojnih pravih globalnih problema, poput, primjerice siromatva, gladi i bolesti ijem iskorjenjivanju oduvijek tee i islamsko i zapadno drutvo.
7. Popis literature
1. Brandt, Miroslav, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995. 2. Gutas, Dmitri, Greek thought, arabic culture: the Graeco-Arabic translation movement in Baghdad and early Abbasid, London, 1998. 3. Havighurst, Alfred F. (ur), The Pirenne thesis: analysis, criticism, and revision, Lexington Massachusetts, 1976. 4. Historija ovjeanstva. Kulturni i nauni razvoj, sv. 3/1-2: Velike civilizacije srednjeg vijeka, ur. Vadim Jelisevej, Jean Naudou, Gaston Wiet i Phillipe Wolf, Zagreb, 1972. 5. Hitti, Philip K., Istorija Arapa, Sarajevo, 1983. 6. Huntington, Samuel P., Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka Huntington, Zagreb, 1998. 7. Lewis, Bernard, Arapi u povijesti, Zagreb, 1956. 8. Lisiar, Petar, Grci i Rimljani, Zagreb, 1971. 9. Lopez, Roberto, Roenje Europe, Zagreb, 1978. 10. , urednik John Louis Esposito, ur. srpskog izdanja Zoran Hamovi, Beograd, 2002. 11. Ostrogorski, Georgije, Povijest Bizanta 324.-1453., Zagreb, 2006. 12. Pirenne, Henri, Muhamed i Karlo Veliki, Zagreb, 2006. 13. Povijest. Biblioteka Jutarnjeg lista, ur. Enrico Cravetto, ur. hrv. izd. Ivo Goldstein, sv. 2: Egipat i antika grka, Zagreb 2007; sv. 3: Helenizam i rimska republika, Zagreb, 2007. 14. Said, Edward W., Krivotvorenje islama: kako mediji i strunjaci odreuju nain na koji vidimo ostatak svijeta, Zagreb, 2003. 15. Smailagi, Nerkez, Klasina kultura Islama I. i II., Zagreb, 1976. 16. Southern, Richard W., Western views of Islam in the Middle ages, Cambridge, Massachusetts, London, 1962. 17. The Times Atlas of World history, ur. jugoslavenskog izdanja Slavko Goldestein, Ljubljana, 1986. 18. Watt, Montgomery W., The influence of Islam on medieval Europe, Edinburgh, 1972.
7.1. Ope i specijalistike enciklopedije

1. Encyclopdia Britannica 2009 Student and Home Edition. Chicago: Encyclopdia Britannica (DVD ROM izdanje) 2. Encyclopaedia of Islam, vol.1-13., Leiden, 1986.
158
Continuity of the Greco-Roman civilization in the Islamic world

Summary
With the fall of Roman Empire, political unity of the Greco-Roman civilization disappeared. Numerous historians of Late Antiquity and the Early Middle Ages have questioned how long and to what extent Greco-Roman culture sustained itself after the arrival of the barbarian people in the Mediterranean region. While much has been written about the extent to which the Greco-Roman culture continued in the European part of the former Empire, its existence in the Islamic part has been neglected. This article attempts to explain the continuity of the Greco-Roman civilization in the Islamic world in a more systematic and accurate way. It asserts that the Greco-Roman culture continued in the Islamic parts of the Mediterranean even after the Arab conquests of the seventh century. Until the mideighth century, during the reign of the first Islamic dynasty Umayyad (661-750), an Islamic state, in legal, administrative, social, economic, and philosophical terms, was a follower of the late antique Greco-Roman state. The article explains and demonstrates the claim that only the arrival of new Abbasid dynasty to power, when the caliphate abandoned the Mediterranean, and directed toward the East, respectively Persia, was in fact the beginning of classical Islamic civilization, and the disappearance of the Greco-Roman civilization, that would remain permanent inspiration to many Islamic thinkers.
159
ANTONIJA TOMII Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
ene ranog srednjeg vijeka izmeu Rima i Carigrada

1. Uvod
Gledajui poloaj ena kroz povijest, sa sigurnou moemo rei da ih drutvo nije previe mazilo. Ve u samom svitanju demokracije u antikoj Grkoj ena nije imala graanskih prava, a u starom Rimu bila je pod strogom vlau staratelja, oca ili supruga. Kroz rani srednji vijek, poloaj ene nije se puno promijenio, nastavila je ivjeti pod strogim okriljem oca, brata ili supruga koji su joj dogovarali brakove i odluivali o sudbini njezina ivota. Takoer, treba imati na umu da su djevojice, kasnije ene, u brak sa sobom trebale donijeti miraz, odnosno vee svote novca ne bi li si osigurale brani ivot i supruga. Kroz ovaj rad u u najkraim crtama, opisati povijesna dogaanja ranog srednjeg vijeka, veliku seobu naroda i stvaranje prvih germanskih drava na temeljima starog Rima. Takoer, usporedno u opisati dogaaje u jo uvijek ivuem Istonom Rimskom Carstvu, Bizantu. Bit e rijei o drutvenom i politikom poloaju ena u Rimu, kod Germana, pa i u Bizantu te o velikim promjenama koje su nastupile za enu kada je car Justinijan prvi put dozvolio eni da samostalno raspolae imetkom bez staratelja i nadzornika. Doarat u rani kranski ivot i ulogu ena u prvim zajednicama te kasnije njihovu ulogu u samostanima i manastirima na Istoku. U najvanijem dijelu rada predstavit u nekoliko utjecajnih ena ranog srednjeg vijeka ija su imena zapamena kao utjecajnija, a osobno bih istaknula carice Teodoru i Irenu. Za kraj rada, rei u neto o legendi o papisi Ivani, koja je navodno u vremenu izmeu pape Lava IV. (847.) i Benedikta III. (855.) sjedila na Svetoj stolici otprilike dvije i pol godine. Na kraju u se osvrnuti i na supruge, keri i majku Karla Velikoga, ovjeka koji je mijenjao povijest Europe i koji je radio na ujedinjenju svih europskih naroda u franaku zajednicu.
__________________________ * Zavrni rad napisan je u sklopu kolegija Opa povijest srednjeg vijeka kod doc. dr. sc. Zrinke Peorde Vardi
161
LUCIUS
2. Drutveni poloaj ena ranog srednjeg vijeka

Zapisi o enskoj svjetovnoj i vjerskoj povijesti vrlo su ogranieni kada je rije o ranijim razdobljima srednjega vijeka, pogotovo o estom i sedmom stoljeu. Za razliku od njih, karolinko doba prua vie izvora jer je pismo ulo u veu uporabu. Veina povjesniara se za ta ranija razdoblja opseno oslanja na sekularne i crkvene zakonske izvore te na pripovjedna vrela poput poema, povijesnih anala i pisama. Brojniji zakonski spisi karolinkog razdoblja ireg su dometa, a posebno literarni izvori koji su znatno bogatiji. Vaan izvor enske povijesti ranog srednjeg vijeka takoer su samostanski kartulari, kronike i hagiografije, odnosno ivotopisi svetaca te njihovi spisi.1
2.1. Rimsko pravo i germanski obiaji ranijih stoljea

Tokom 5. stoljea germanska plemena naseljavaju podruja unutar Zapadnog Rimskog Carstva. Ulaskom u Carstvo koje ih je toliko dugo fasciniralo, eljeli su se inkorporirati u rimski pravni sustav to je bio veliki problem veini Germana budui da nisu razumjeli osnovne principe na kojima je utemeljeno Zapadno Carstvo. Oigledno su im nedostajali zakoni, disciplina, religija, ekonomski sustav te uniformirani sistem administracije kojeg su Rimljani jako dobro poznavali. Germanska plemena pratila su princip zakona ugledne osobe, odnosno svaki pojedinac, bez obzira na spol, morao je ivjeti pod vlau svoga oca, a u sluaju udane ene pod vlau svoga supruga. Kako su se stanovnici biveg carstva meusobno vjenavali i selili iz svojih rodnih mjesta, dolo je do mijeanja obiaja te su nastajale nove zakonske pretpostavke, posebice u branim dogovorima i imovinskim jamstvima. Ti novi koncepti, definirali su prve ene kao keri, supruge i udovice za nadolazea stoljea.2 Najbolji opis ranih germanskih plemena nalazi se u Tacitovoj Germaniji gdje saznajemo da su ene bile vrlo cijenjene jer su osiguravale mreu rodbinskih veza kao supruge i majke te da su inspirirale kao njegovateljice i pobornice svojih supruga. Brinule su za vojnike na bojitu, nosile hranu i ohrabrivale i njegovale ranjene. Glavi zadaci ena bili su kultivacija polja, kuni poslovi i briga za djecu. Takoer, bile su odgovorne za tkanje tekstilne robe te kunih predmeta.3 Veina povjesniara, ukljuujui Tacita, smatra da su vjenani dogovori kod Germana pratili tri brana uzorka: brak po kupnji (njem. Kaufehe), brak po otimanju (njem. Raubehe) za koji nije bilo vana surauje li djevojka ili ne, te brak uzajamnog pristanka (njem. Friedelehe). to se tie mladenkine cijene, Tacit to poprilino nejasno objanjava te povjesniari dvoje izmeu dvije vrste plaanja za suprugu. Postoji tzv. morgengabe koji se isplauje supruzi nakon konzumacije braka te dos koji se dogovara prije zaruka. Zanimljiva je injenica da, ukoliko je mladoenja bio kralj ili poglavica, odnosno vieg socijalnog statusa, nije morao plaati za suprugu, njezina
Suzanne Fonay Wemple, Women from the Fifth to the Tenth Century, u: A history of women in the West: silences of the Middle Ages - Harvard Univesity Press, 1993., str. 170. 2 Fonay Wemple, Women, str. 170. 3 Publije Kornelije Tacit, Germanija - O porijeklu i obiajima Germana, Split, 1993., str. 208.
1
162
A. Tomii, ene ranog srednjeg vijeka izmeu Rima i Carigrada
obitelj bi ju doslovno poklonila. Zakljuno, kod Germana je supruga bila pomonica, a ki pokretna imovina ija je sudbina ovisila o njezinom najbliem mukom roaku. Takoer, treba spomenuti da se ednost zahtijevala od germanskih ena te da se preljub strogo kanjavao, preljubnica bi bila bievana ili iva zakopana.4 Iako prvotni rimski zakoni nisu bili nita blai od germanskih, naime prema Zakoniku 12 ploa, otac obitelji pater familias5 sve dok je iv, imao je vlast nad sinovima i kerima, bez obzira na njihovu ivotnu dob, kao i nad svojom suprugom i suprugama sinova i unuka. Ta je vlast podrazumijevala pravo na prodaju, progon, fiziku kaznu i ubojstvo, a to nije bilo ukinuto sve do usvajanja Justinijanovog Kodeksa po kojem ovlasti oca ne prelaze kazneno-odgojne mjere.6 Takoer, otac obitelji bi enio sinove i udavao keri bez obzira na njihovu volju te bi veina udatih keri prelazila pod vlast supruga, sve dok se poloaj ena nije znatno popravio, nakon to je ve spomenuti car Justinijan (527.-565.) u Digestu (dio Zakonika) objavio mogunost sklapanja braka sine manu, odnosno u kojem ena ostaje u vlasti svoje obitelji, vlast nad njom ne preuzima suprug.7 U kasnijem se razdoblju ena u Bizantu, putem odreenih pravnih doskoica, uspjela osloboditi zakonskih stega tako da proda samu sebe staratelju kojeg ona izabere. Ta je prodaja podrazumijevala dogovor dvije strane po kojem novi staratelj oslobaa enu stege ranijeg staratelja. Na sveanosti vjenanja supruga je potpisivala ugovor poznat kao Ugovor vlasti, po kojem vlast nad suprugom od tada ima njen mu. To je predstavljalo veliki korak ka emancipaciji ena, obzirom na Zakonik 12 ploa i Teodozijev zakonik.8
2.2. ena u ranom kranstvu

Iako kranstvo nije ukinulo seksualnu diskriminaciju u kasnom Rimskom Carstvu, ipak je ponudilo enama priliku da se smatraju neovisnim pojedincima prije nego neijim kerima, suprugama ili majkama. Prema novozavjetnim Djelima apostolskim, eni je omogueno da razvije samopotovanje kao duhovno bie koje posjeduje isti potencijal za moralnu savrenost kao i mukarci. No, bez obzira, apostoli nisu bili slobodni predrasuda u pogledu na enski spol. enama je branjeno govoriti, poduavati i prakticirati bilo kakav oblik autoriteta u kongregacijama. Meutim, ranokranskim enama nije bilo zanijekano pravo da djeluju kao jednaki partneri mukarcima kada je bila rije o suoavanju s divljim ivotinjama i krvnicima u arenama. Crkveni oevi bili su skloni gledati enu kao bie s dva ekstrema, ili kao Evinu ki ili istu djevicu oponaajui Mariju.
Tacit, Germanija, str. 208. Pater familias otac obitelji ija je vlast nad linou ene i djece bila neograniena. On je nad njima imao pravo ivota i smrti (ius vitae ac necis). Sve osobe koje su se nalazile pod oevom vlau zvale su se agnati, a meu njih nisu spadali samo oni koji su stajali u krvnoj vezi s ocem obitelji nego i posinci, kao i ene koje su se udale za djecu i unuke oca obitelji. 6 Fonay Wemple, Women, 172. 7 Isto 8 Isto
4 5
163
LUCIUS
Dvojica crkvenih otaca ustali su u obranu ena ranog srednjeg borei se protiv dvostrukih standarda seksualnosti koji su bili svakodnevnica onoga vremena. Cezarije Arleki (470/471.-543.), biskup francuskog grada Arlesa, u svojim je propovijedima razotkrivao licemjerje mukaraca koji zahtijevaju seksualnu istou od enskih lanova obitelji dok oni sami smiju seksualno eksploatirati, ak se time i hvaliti, a papa Grgur I. Veliki je u 6. stoljeu govorio u korist enskih samostana i borio se za pravo ena da se prieuju i kada imaju mjesenicu ili kada su trudne, to se smatralo neistim.9
2.3. Merovinko doba

Tokom 6. stoljea, germanski narodi su poprimili kranstvo i veinu rimskih obiaja, na emu su vrlo esto inzistirale upravo ene, pogotovo one vieg drutvenog statusa. Dobar primjer je Klotilda (c. 474.-544.), burgundska princeza koja se udala za franakog kralja Klodviga te ga, prema predaji, uvjerila da spozna jednoga Boga, preobrati se na katolianstvo i odustane od tovanja idola. Takoer, slian primjer je i Ethelberga od Northumbrije (u. c. 647.) koja je mnogo utjecala na preobraenje svoga mua, kralja Edwina od Northumbrije. Kraljice su takoer esto osnivale samostane i crkve na svojim zemljama, samostalno od svojih mueva te su esto postavljale i biskupe svog izbora. Veina germanskih plemena, poput Alamana i Franaka, titili su svojim zakonima, Alamanskim kodeksom i Salijskim zakonom, ene od nasilja, lanog optuivanja za vraanje ili trovanje pa i diranje iznad laktova. Otre kazne su se provodile za svakoga tko bi zlostavljao enu to pokazuje koliko vanost ima ena zbog svoje mogunosti raanja djece te vrijednost kao pomagaica ili proroica. Zanimljiv je burgundski zakon u kojem se silovanje ili otmica smatraju najozbiljnijim prekrajima protiv ene te se takoer otro kanjavaju. No bez obzira na zakone koji su ih toliko titili, ena je nakon svega morala biti i ostati posluna supruga svome muu.10 Po pitanju braka, Vizigoti i Burgundi nisu priznali Justinijanov sine manu obiaj. Upravo suprotno, ulaskom na podruja biveg carstva, uvrstio se autoritet supruga nad suprugom dok bi neudate ene, kao i u Bizantu, bile pod oevom zatitom. To je znailo da ju suprug predstavlja na sudu i upravlja njezinom imovinom, to je bio i obiaj u starom Rimu. Djevojke bi se vrlo rano udavale, obino bi se zaruile do 12. godine te bi se vjenale do 15. godine. Brak je obuhvaao tri koraka: zaruke (desponsatio), vjenanje (nuptiae), dok bi trei korak bio zakletva prosca da se zapeati dogovor (arrha). Jednom kada se izrekla zakletva, brak nije mogao biti razvrgnut jednostrano. Treba naglasiti da su se brakovi otimanjem i dalje provodili, a s njima su se takoer provodili i slobodni brakovi, koji bi veinom koristili samo kraljevima kada su htjeli oeniti djevojku inferiornog poloaja.11 Zanimljiv je podatak Grgura iz Toursa koji u svome djelu Povijest Franaka tvrdi da su etvorica merovinkih kraljeva provodila mnogoenstvo - Klotar I., Haribert I., Hilderik I. i Dragobert I. Klotar je imao dvije ene, Ingund i Aregund koje su se udale za
Isto Isto, str. 173. 11 Isto, str. 174.
9 10
164
njega u isto vrijeme. Haribert je panju dijelio dvjema sestrama Merofled i Marcoveifa te dodatnoj supruzi, Teudegildi. Hiderik je prakticirao poligamiju prije nego to se oenio Galswinthom, dok je Dragobert oenio poeljnu Nanthildu i jo dvije ene.12 Zakoni o razvodu sadravali su oite dvostruke spolne standarde. Razrjeenje uz uzajaman pristanak doputali su i rimski i germanski zakon, s time da je potonji uvelike olakavao mukarcu da se razvede od supruge. Prema rimskom zakonu, mukarac je mogao razrijeiti brak jedino ako je njegova ena poinila preljub ili vraala, dok je prema germanskom zakonu mukarac mogao odbaciti enu zbog njezine nemogunosti raanja ili nekog ozbiljnijeg zloina. Supruga je morala ostati vjerna suprugu iako on bio pijanica, kockar, preljubnik ili zlostavlja. Spomenula bih podatak da se prema najjednostavnijem germanskom zakonu, burgundskom, enu moglo ubiti, odnosno uguiti u blatu, zatrai li razvod od supruga. Ponekad, jedini nain da ena pobjegne iz nesretnog braka bio je ubojstvo supruga. Time, bilo pod germanskim ili rimskim zakonom, udovica bi obavezno postala glava kuanstva te bi dobila kontrolu nad imovinom i postala bi skrbnik svoje maloljetne djece. No, gledajui germanska plemena, sa sigurnou se moe rei da su upravo vizigotske ene imale najvie prava jer su imale prava na imovinu te su tu imovinu mogle ostaviti kome god su htjele ako su bile bez djece, imale su pravo braniti se na sudu i, najvanije, neke su same sklapale brakove ako su imale vie od dvadeset godina.13
2.4. Karolinki period

U ranim karolinkim vremenima slab poloaj nove dinastije uinio je pitanje nerazrjeivosti braka vanim problemom kralja Pipina Malog (714.-768.). Ubrzo, franaki sveenici pomogli su novom kralju odrediti znaenje braka i ograniiti enidbu istokrvne rodbine i srodstva ne bi li se tako sprijeilo stvaranje aristokracije koja bi mogla svojom moi poljuljati novu dinastiju Karolinga. Pipin je time takoer zabranio veze izmeu kumova i kuma, urjakinje i urjaka, punaca i svekrva i slino. Njegov nasljednik, Karlo Veliki (742.-814.) jo je ee provodio politiku svoga oca u strahu od gubitka prijestolja. Pipin je velikoduno doputao uzajaman razvod, nazvavi ga kompromisom izmeu lokalnih obiaja i stava crkvenih otaca. Karlov je poloaj bio tei, budui da mu je donekle nametnut ugled kranskog cara. Godine 789. Karlo je zabranio ponovni brak svih ve razvedenih mukaraca ili ena. Kako bi pokuao odrati to vie kranskih brakova, 796. godine proglasio je da preljub vie nije razlog da se brana veza razrijei. Preljub se esto koristio kao razlog za ponitenje braka, to pokazuje i primjer Judite Bavarske (805.-843.), druge supruge Ludovika Pobonog (778.-840.) koju su neprijatelji optuili da ljubuje s carevim vjernim savjetnikom Bernardom Septimskim. Razlog njezine optube navodno se stvorio meu carevim podanicima jer je Judita nagovarala Ludovika da njihov sin Karlo elavi dobije teritorije koji bi inae pripali
12 13
http://www.fordham.edu/halsall/basis/gregory-hist.html, 30. 06. 2011. Fonay Wemple, Women, str. 176.
165
LUCIUS
Ludovikovim sinovima iz prvog braka. Neprijatelji je nisu uspjeli zatvoriti u samostan iz kojeg ju je Ludovik osobno oslobodio.14 Da su i kraljevi optuivali kraljice za preljub da bi se izvukli iz brakova, pokazuje nam primjer kralja Lotara II. (c. 835.-869.), kralja Lotaringije koji se uz pomo biskupa Hincmara od Reimsa elio rijeiti svoje supruge Teutberge. Nakon to s njom nije dobio dijete, a s konkubinom Waldradom jest, odluio se vjenati konkubinom ne bi li ozakonio sina. Kraljicu je optuio za incest s njezinim bratom, no ona se pred Bojim sudom, odnosno nakon to je proivjela teko iskuenje vrelom vodom, dokazala nevinom. Ubrzo ju je zatvorio u nadi da e kraljica pristati otii u samostan. Konano, Teutberga kojoj su vjerojatno prijetili muenjem, priznala je incest, no biskupi i dalje nisu bili zadovoljni priznanjem te su odgodili razvod. U meuvremenu, Teutberga se alila papi iji su legati posjetili kralja. Nakon to ih je kralj potkupio i dobio svoj razvod, oenio se i okrunio Waldradu. Papa Nikola I. (c. 800.-867.) sazvao je sinod u Lateranu te prisilio Lotara da se vrati bivoj supruzi. Iako je kralj svim silama htio prisiliti Teutbergu da ode u samostan, papa Nikola mu je odgovorio da e brak i dalje biti valjan bez obzira zavjetuje li se Teutberga. Napokon, Nikolin nasljednik papa Hadrijan (c.792.-872.) dao je razrjeenje kralju 869. godine u Rimu, no na putu doma Lotar II. umire.15 Lotarov sluaj postao je poznat po cijeloj zapadnoj Europi. Ni jedan od razloga, ni preljub, ni jalovost, ak ni odlazak u samostan jednog od partnera, nije uspio dovesti do crkvenog razvoda. Crkva je bila nepopustljiva u svojim stajalitima o razvodu, to e se kroz stoljea jo nekoliko puta pokazati istinitim. Brakovi izmeu drutveno jednakih partnera u karolinko vrijeme doputali su enama odreenu sigurnost, no tako su im se takoer poveavale dunosti. Supruge, posebno one karolinke kraljevske obitelji, odabrali su oevi supruga. Karolinka kraljica nadzirala je palau i kraljevske posjede i bila je suprugova predstavnica u njegovoj odsutnosti. Taj poloaj je zadobila kada je pomazana i okrunjena te je njezino ime pripojeno laudama koje su pjevane u ast njezina supruga. Raanje i odgajanje takoer je uvelike okupiralo ivot karolinkih ena. Morale su se pobrinuti da njihova djeca dobiju odgovarajui religijsku obuku u samostanima koji su djecu primali od este ili sedme godine. Djevojice su ostajale doma do udaje, odnosno do dvanaeste ili trinaeste godine. Zanimljivo je i to da su se djevojke udavale tako mlade jer je njihov prosjeni ivotni vijek iznosio oko 36 godina. Oito, takvo rano umiranje ena posljedica je bioloke funkcije enskog tijela, neodgovarajue zdravstvene brige te nedostatka minerala i vitamina u prehrani karolinkog doba, pootrene menstruacijom, ginekolokim problemima i raanjem.16
14
Isto, str. 180. Isto 16 Isto, str. 182.

15
166
2.5. ene i religija samostani

Samo ene koje su otile ivjeti u samostane, obitavajui tamo u djevianstvu i udovitvu, te one koje bi ostale u svojim domovima kao Boje svete ene, bile su slobodne branih briga. Udovice merovinkog, lombardskog i anglo-saksonskog kralja rado su se povlaile u vjerske institucije. Primjerice, kraljica Klotilda koja je nakon smrti kralja Klodviga, provela ostatak ivota u Bazilici svetog Martina te lombardska kraljica Ansa koja se pridruila svojoj keri u samostanu svetog Salvatora u Bresciji nakon to je njezinog mua detronizirao Karlo Veliki. Tokom devetog i desetog stoljea pojavio se trei tip posveenih ena koje su predstavljale poslune keri vrlo pobonih roditelja koje bi izrekle zavjet ednosti na zahtjev svojih roditelja. U estom stoljeu, kada su samostani postojali u vrlo malom broju, trebala je junaka vrstoa sluiti Bogu u vjerskom ivotu. Tokom sedmog i osmog stoljea enske institucije su graene posvuda te su ene mogle nai religiozne mukarce da se zalau za njih. U devetom stoljeu, kada su se potencijalne asne sestre ustro sazivale u samostane, roditelji su gurali svoje keri da se pridrue samostanima.17 Uostalom, samostan je bio jedan od rijetkih mjesta gdje je ena, obdarena intelektualnim sposobnostima, mogla nastaviti uiti. Bilo je, naravno, i prisilnih vokacija. Roditelji, ne nuno jako poboni, slali su u samostan suvine keri koje nisu mogli opskrbiti mirazom, pa stoga niti udati. Obitelji su znale kako slomiti otpor jogunastih djevojaka. Zauzvrat, Crkva je slavila svete keri, tvrdei da su odabrale ono najbolje.18 Dvostruki spolni standardi kojim su ene bile podvrgnute, strah od raanja, a u odreenim sluajevima i surovost supruga bili su razlozi koji su ponukali ene da izbjegavaju brak i ponovnu udaju.
3. Utjecajne ene ranog srednjeg vijeka

Kako se ve moe zakljuiti, ene srednjeg vijeka nisu se previe isticale u drutvenom ili politikom ivotu. Prevlast jaeg spola pobrinula se da su ene ostale u domainstvu, raajui i odgajajui djecu, brinui se za izgled doma i okunice, a kod onih bogatijih za robove i slukinje. Rijetke su se ene uspjele izboriti za malo moi, bilo politike ili drutvene. Istaknuti se u mnotvu tihih supruga i dama bio je iznimno teak posao, a naalost, ostao je rezerviran za bogatije, odnosno ene plemike ili kraljevske krvi. Mnoge su enidbom postajale kraljice, no nisu vladale, vlast je imao samo kralj, dok je kraljica, kao i bilo koja siromanija ena, sluila za davanje sinova i nasljednika te tako irila utjecaj svoje nove dinastije. Naravno, enina se plodnost u plemikim krugovima iznimno cijenila, dok su se one nesretnije koje bi umrle pri porodu brzo zaboravljale, jer, ipak, izgubiti ivot raajui bila je svakodnevnica toga vremena.
17 18
Isto, str. 186. Yvonne Knibiehler, Seksualnost kroz povijest, Zagreb, 2004., str. 61.
167
LUCIUS
Treba spomenuti i one koje su pobjegle surovoj stvarnosti tadanjeg svijeta te mir i relativno lagodan ivot pronale u samostanima, jedino mjesto gdje su mogle biti jednake mukarcima, bar u pogledu obrazovanja i sluenja Bogu. Crkva je u poecima kranstva doputala enama status akonica pa i supruga sveenika, to e kroz rani srednji vijek oito postati problem crkvenim oevima koji su se kroz Epaonski koncil 517. godine te kroz Orleanki koncil 533. godine izjasnili da takve titule ne mogu biti smatrane klerikalnim statusom. Jedino je sigurno, akonice su postojale do 6. stoljea, a jedna od njih je Helaria, ki Remya, svetog biskupa Reimsa i svete Radegund. U karolinko doba, postepeno se vraa status akonice, no ona se sada naziva opaticom, a bilo joj je doputeno i krtenje vjernika.19 Dakle, uzorak utjecajnih, monih ena ranog srednjeg vijeka je jasan, to su uglavnom bile ene plemike krvi ili pak one koje su postajale plemkinje udajom za vieg aristokrata te one koje su u tiini samostana molile i radile te tako dobivale svojevrsne nazive svetica i pobonih ena ije se ime istie od ostalih lanica samostana.
3.1. ene Rima i Bizanta

3.1.1. Augusta Elija Pulherija Elija Pulherija (Slika 1) roena je 399. godine kao druga kerka i drugo dijete istonorimskog cara Arkadija i njegove supruge Elije Eudoksije, kerke rimskog vojskovoe franakog porijekla Bautona. Pulherija je ve imala stariju sestru Flacilu (roenu 397.), a kasnije je dobila i sestre Arkadiju (400.) i Marinu (403.) te brata Teodozija (401.) koji e postati budui car. Carica Eudoksija preminula je od posljedica pobaaja 404. godine, a briga o njezinom i Arkadijevom potomstvu povjerena je eunuhu Antiohu. On se pobrinuo za osnovno obrazovanje careve djece koje je obuhvaalo satove grkog i latinskog jezika te knjievnosti koje su sestre i brat jednako sluali. Nakon to je car preminuo 408. godine, mladi Teodozije naslijedio je oevo prijestolje kao car Teodozije II. Ubrzo, preminula je i najstarija sestra Flacila, a Pulherija je postala carev zatitnik te je od 414. pa sve do svoje smrti 453. godine nosila titulu auguste.20 Desetljeima je Pulherija bila jedna od najutjecajnijih osoba na carigradskom dvoru. Naroito je bila uporna u podrci pravoslavlju, naime bila je izuzetno pobona i zavjetovala se na istou, te je inicirala sabore u Efezu 431. i Halkedonu 451. godine. Zbog toga se danas potuje kao svetica i u Pravoslavnoj i u Rimokatolikoj crkvi. Uz to, nakon bratove smrti 450. udala se za generala Marcijana kojeg je sama okrunila iste godine, budui da njezin brat nije imao nasljednika. Pulherija je tim inom istaknula da e sudjelovati u vlasti, dok je Marcijan zauzvrat prisegnuo da e potovati njeno djevianstvo i braniti vjeru.21 Brak iste politike prirode kakvog si mnoge ene toga vremena nisu mogle priutiti.
Fonay Wemple, Women, str. 194. Augusta - predstavljala enski oblik titule augustus, davala se suprugama, roakinjama rimskih i bizantskih careva. Titula je donosila veliki presti, a augustae su mogle izdavati vlastiti novac, nositi carske simbole i imati paralelni dvor. 21 Rosalind Miles, Tko je skuhao posljednju veeru? enska povijest svijeta, Zagreb, 2009. str. 107.
19 20
168
3.1.2. Augusta Gala Placidija Elija Gala Placidija (Slika 2) roena je oko 390., a umrla je 450. godine. Bila je kerka rimskog cara Teodozija I. i njegove druge supruge Gale, kerke Valentinijana I. Gala Placidija se udavala dva puta, prvi put za vizigotskog kralja Ataulfa, drugi put za zapadnorimskog vojskovou Flavija Konstancija, budueg cara Konstancija III., kojem je rodila dvoje djece, kerku Honoriju i sina Valentinijana III. U razdoblju izmeu 425. i 433. godine, Placidija je bila neformalni, ali efikasni regent Zapadnog Rimskog Carstva u ime svog maloljetnog sina, sve dok vrhovnu vlast nije morala prepustiti vojskovoi Aeciju. Kao djevojku Placidiju su zarobili Alarikovi Vizigoti prilikom pljake Rima 410. godine i zatim su je odveli sa sobom kao taoca. Suprotno volji zapadnorimskog cara Honorija, Placidijinog polubrata, Alarikov nasljednik Ataulf oenio je rimsku princezu 414. godine. Ubrzo, Placidija je rodila sina Teodozija. Meutim, djeak je umro u prvoj godini, u ljeto iste godine ubijen je i njegov otac od strane osobnih neprijatelja. Honorijev vojskovoa Flavije Konstancije je 415. blokirao junu Galiju u kojoj su Vizigoti boravili i novi kralj Valija je poetkom 416. pristao da razmjeni Placidiju za veliku isporuku itarica. Po povratku u Ravenu, tadanju carsku rezidenciju, Placidija je udata za vojskovou Konstancija 417. godine. Konstanciju je rodila dvoje djece, kerku Justu Gratu Honoriju i sina Placidija Valentinijana. Honorije je 421. godine Konstancija proglasio za svog suvladara i dao mu titulu augusta, dok je Placidija dobila titulu auguste. Uzdizanje Konstancija III. prolo je bez dogovora s bizantskim dvorom te je car Teodozije II. odbio priznati njezinog mua za zapadnog suvladara. Konstancije je preminuo 421. godine ime je dalje zaotravanje odnosa izmeu Carigrada i Ravene izbjegnuto. Nakon Konstancijeve smrti njegova udovica uivala je najvei utjecaj u politici. Honorije nije imao djece i Placidija se izborila da osigura prijestolje svom maloljetnom sinu Valentinijanu. Kako je Honorije umro 423., Valentinijan III. je za augusta izabran 425. godine nakon veih borbi Placidije u savezu s neakom Teodozijem II. protiv politikih suparnika. Otprilike u isto vrijeme je i Honorija, Placidijina ki, proglaena za augustu. Budui da je Valentinijan jo uvijek bio maloljetan, Gala Placidija je preuzela ulogu regenta. U tome joj je pomagao vojskovoa i saveznika Aecije koji e se kasnije okrenuti protiv carice i primorati ju da mu prepusti vrhovnu komandu nad rimskom vojskom Zapadnog Rimskog Carstva. Time je praktino Placidijina uloga u visokoj politici carstva okonana, a Aecije je preuzeo najvei dio u realnoj vlasti ipak ostavivi Valentinijana kao simbolikog vladara. Placidija je preminula 450. godine u Rimu, a njezino je tijelo preneseno u ve pripremljeni mauzolej u Raveni.22
22 http://womenshistory.about.com/gi/o.htm?zi=1/XJ&zTi=1&sdn=wo mens histo ry&cdn= edu ca tion&tm=69&f=00&t=14&bt=0&bts=0&st=31&zu=http%3A//www.guide2womenleaders.com/ womeninpower/Womeninpower01.htm, 01. 07. 2011.
169
LUCIUS
3.1.3. Carica Teodora Teodora (Slika 3) je roena oko 497., a umrla je 548. godine. Bila je supruga bizantskog cara Justinijana I. (483.-565.), njegov najblii savjetnik i suradnik vie od dvadeset godina. Ipak, zahvaljujui Prokopijevoj Tajnoj historiji, Teodora je najprije ostala upamena kao kurtizana koja se uzdigla do carskog trona. O Teodorinoj godini roenja i porijeklu malo se zna. Smatra se da je bila petnaestak godina mlaa od supruga Justinijana I, dakle roena je oko 497. godine. Razliiti izvori biljee kao Teodorin zaviaj vie podruja: Aleksandriju, maloazijsku oblast Paflagoniju te Kretu. Najvei broj podataka o Teodorinoj mladosti prua ve spomenuta Prokopijeva Tajna historija. Po Prokopiju, Teodora je poticala iz najnieg stalea, stalea koji su inili cirkuski zabavljai, uliarke i osloboeni robovi, a kasnije je postala kurtizana. Po Teodozijevom zakoniku iji su zakoni jo uvijek bili na snazi poetkom 6. stoljea, takvi ljudi bili su trajno obiljeeni niskim porijeklom te im je uskraivan pristup crkvama i sve do samrti sveti sakramenti krtenja i priesti.23 U mladosti je postala ljubavnica Hekebola, namjesnika Pentapolja u dananjoj Libiji, ali se s njim burno rastala. Nakon toga odlazi u Aleksandriju, gdje nastavlja ivjeti kao kurtizana, ali je u egipatskoj metropoli vjerojatno upoznala monofizitsko uenje i njegove propovjednike. U Aleksandriji je tako ostavila stari ivot iza sebe, a u Antiohiji u Siriji upoznala je plesaicu u slubi Plavih, Makedoniju, koja je u isto vrijeme bila i dostavlja u slubi carske tajne policije. Makedonija ju je u Carigradu upoznala s velikim pokroviteljem deme Plavih - svojevrsne politike stranke koja se bavila raznim politikim i socijalnim pitanjima bizantskog drutva - Justinijanom, neakom cara Justina I. U vrijeme kada je upoznala Justinijana, Teodora je u vodila astan i siromaan ivot krojaice. Justinijan je zavolio Teodoru, ali je stari zakon Konstantina I. onemoguavao osobama iz senatorskog stalea da stupe u brak s bivim glumicama i robinjama koje su zakonski bile definirane kao ene bez asti. Meutim, Konstantinov zakon je ukinut ve 525. godine, a Teodora se ubrzo zatim udala za Justinijana s kojim je ve ivjela u carigradskoj palai. Kada se Justinijanovo zdravlje pogoralo, stari car je 527. godine okrunio Justinijana i Teodoru te su Justinijan i Teodora postali novi august i augusta.24 Justinijan kao veliki zakonodavac, donio je nekoliko zakona u cilju zatite ena, koji su upravo bili inspirirani od strane njegove supruge. Glumice koje su napustile scenu nisu mogle biti silom zadravane, ene su dobile pravo da posjeduju i nasljeuju imovinu, a budui muevi morali su osigurati svojim nevjestama dar u vrijednosti njihovih miraza. Zakon iz 535. zabranio je prostituciju u Carigradu, trgovinu enama, protjerao je podvodae iz grada i naloio zatvaranje javnih kua. Teodora je, navodno, sazvala trgovce robljem, otkupila sve ene i podijelila im sitne darove u odjei i novcu. Sama carica je podigla na azijskoj obali Bospora manastir nazvan Pokajanje u kome su bive prostitutke ivjele kao monahinje.
23 24
http://www.roman-emperors.org/dora.htm, 01. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/od/medbyzantempress/a/theodora.htm, 01. 07. 2011.
170
Cariin poloaj na dvoru se uvrstio nakon ustanka Nika 532. u Carigradu. Budui da su udruene deme Zelenih i Plavih zauzele kljune poloaje u Carigradu i budui da su pobunjenici traili novog cara, Justinijan je u prisustvu svojih najbliih savjetnika naredio da se dvor evakuira u Herakleju, od ega ih je Teodora odgovorila te supruga povela u guenje ustanka. Nakon masakra nad 30.000 pobunjenika na hipodromu, Justinijanov tron je bio siguran, a Teodora se pokazala kao izvrstan prijatelj i savjetnik te opasni neprijatelj.25 Kada je ostrogotska kraljica Amalasvinta poetkom 534. godine dogovorila s Justinijanom da se skloni u Dra i odatle zatrai da carska vojska pomogne obnovu njene vlasti u Italiji nakon to ju je suvladar Teodat zbacio i zatoio, Teodora je navodno poludjela od ljubomore. Amalasvinta je bila poznata kao obrazovana i armantna ljepotica, a uz sve to i plemenitog porijekla. Meutim, po Prokopiju, s diplomatima je stigla i Teodorina poruka Teodatu da slobodno ukloni Amalasvintu i da Justinijan u tom sluaju nita nee poduzeti. Ubrzo je Amalasvinta pogubljena, a dugi Gotski rat (532.-552.), koji je nastupio, neizmjerno je kotao Carstvo. Teodorina smrt dogodila se kada je carigradski dvor bio u veoma tekom trenutku budui da su Totila i njegovi Ostrogoti preuzeli inicijativu u Italiji, a teoloki sukobi u istonim provincijama su se i dalje rasplamsavali. Justinijan se ipak pribrao i poslije nekog vremena nastavio borbu za jedinstvo i veliinu Carstva sve do svoje smrti 565. godine. Teodora je sahranjena u grobnici koju je njen suprug podigao za njih dvoje, a koja se nalazila u blizini crkve sv. Apostola u Carigradu. Kada je 559. godine car slavio trijumf nad Hunima, itava povorka je zastala nedaleko od cariine grobnice koju je Justinijan pjeice obiao kako bi upalio svijeu i pomolio se na njenom grobu.26 3.1.4. Carica Irena Atenska Irena Atenska (Slika 4) roena je oko 752., a umrla je 803. godine. Bila je bizantska carica od 797. do 802. godine, dok je prije toga od 775. do 780. bila supruga cara Lava IV. i carica-majka te regentkinja svome maloljetnom sinu Konstantinu VI. od 780. do 797. godine. Nazivala se caricom, odnosno basilissom, enskom verzijom titule basileus to znai car. Roena je kao grka plemkinja obitelji Sarantapekos koju je ujak Konstantin, strateg teme Helas, udao za prijestolonasljednika Lava IV. 769. godine. Godine 771. rodila je sina, budueg Konstantina VI. a etiri godine nakon toga Lav je zasjeo na bizantsko prijestolje. Lav se borio protiv tovanja ikona te se njegova politika protiv ikonopoklonika zaotrila 780. godine kada su meu Ireninim stvarima naene ikone, te je odbio s njom dijeliti brani krevet. Iste godine, Lav umire, a Irena postaje regent svome devetogodinjem sinu Konstantinu. Ve 781. godine Irena se borila s vie politikih protivnika koji su htjeli zauzeti prijestolje mladom caru. Da se zatiti od moguih uzurpatora, traila je monog saveznika kojeg je vidjela u karolinkoj dinastiji i papi. Ugovorila je brak izmeu svoga sina i Karlove keri Rotrude, no zaruke su propale 787. kada je Karlo oteo Istru i
25 26
Isto Isto
171
LUCIUS
Veneciju Bizantu to je dovelo do rata s Francima koji e biti rijeen tek 812. godine Aachenskim mirom. Prije no to je oduzela sinu prijestolje, na Nicejskom saboru 787. godine, vratila je tovanje ikona u bizantsko pravoslavlje to je poboljalo odnose s papom. Irenina autokratska vladavina i Konstantinovo sazrijevanje, te neuspjeli pokuaj da se oslobodi majine vlasti dovelo je do pobune protiv Irene koju je vodila vojska s Armencima na elu i koja je 790. godine Konstantina VI. proglasila jedinim vladarom. Irena to sinu nikada nije oprostila jer se izmeu njih godinama moglo osjetiti povrno i prividno prijateljstvo, bez obzira to ju je 792. godine prihvatio kao caricu. No, neprijateljstvo je ostalo te je Irena vjetim intrigama osigurala podrku biskupa i dvorjana pa je organizirala monu zavjeru ne bi li se vratila na prijestolje. Konstantinu nije ostalo nita drugo nego da pobjegne po pomo u provincije, no, i tamo je bio opkoljen sudionicima zavjere. Nakon to je uhvaen na azijskoj obali Bospora, odveden je u palau u Konstantinopol gdje su mu iskopane oi te je poslije nekoliko dana preminuo od pritom zadobivenih ozljeda. Vladala je svega pet godina, od 797. do 802. godine, no njezinu vladavinu su na drugoj strani Europi iskoristili Karlo Veliki i papa Lav III. koji su Karlovom krunidbom proglasili Sveto Rimsko Carstvo nasljednikom Zapadnog Rimskog Carstva, a Karla su po poloaju proglasili jednakim Ireni. Karlov je izgovor bio da jednostavno tada nije bilo cara, jer je na bizantskom prijestolju sjedila ena. No, Irena je pokuala ugovoriti savez s Karlom, nudei mu svoju ruku to je ubrzo propalo, jer su patriciji svrgnuli Irenu 802. godine a na prijestolje je zasjeo Nikefor I. Irena je tada protjerana na otok Lezbos, gdje je umrla sljedee godine.27
3.2. Germanske kraljice

3.2.1. Kraljica Amalasvinta Amalasvinta (Slika 5) je roena oko 498., a umrla je 535. godine. Bila je kerka ostrogotskog kralja Italije Teodorika Velikog i kasnije, u razdoblju od 523. do 534. godine, kraljica Ostrogota. Bila je dobro obrazovana i govorila je teno latinski, grki i gotski, a o njezinom ivotu najvie saznajemo od povjesniara Jordana koji je u 6. stoljeu bio notar ostrogotskog dvora te je zabiljeio povijest Ostrogota u nizu od 12 knjiga O podrijetlu i djelima Gota. Prvo se tajno udala za roba, koga je njezina majka dala ubiti. Zatim se 515. godine udala za ostrogotskog plemia Eutarika, koji je prethodno ivio u vizigotskoj Iberiji. Eutarik je rano umro i ostavio je iza sebe dvoje djece, Atalarika i Matasuentu. Kad joj je umro otac Teodorik Veliki 526. godine, maloljetni sin Atalarik ga je nasljedio, a Amalasvinta je vladala kao regent svog maloljetnog sina. Majka je pokuala osigurati Atalariku obrazovanje u duhu rimske tradicije, ali gotsko plemstvo se tome
27 http://womenshistory.about.com/gi/o.htm?zi=1/XJ&zTi=1&sdn=womenshistory&cdn =educati on &tm=69&f=00&tt=14&bt=0&bts=0&st=31&zu=http%3A//www.guide2womenleaders.com/ womeninpower/Womeninpower01.htm, 01. 07. 2011.
172
opiralo i zahtijevalo je da oni takoer imaju utjecaj na naobrazbu mladog djeaka. Zahtijevali su da kralj bude ratniki obuen to je na kraju i odvelo mladog Atalarika rano u grob 534. godine kada Amalasvinta postaje kraljica Gota. Nakon svega, bila je dosta nepopularna meu gotskim plemstvom. Njezin roak Teodat bio joj je partner u vladavini, no kasnije ju je izdao. Plemstvo se pobunilo protiv nje i zatvorilo je na otok Martana unutar toskanskog jezera Bolsena, gdje je ubijena 535. godine dok se kupala u kadi. Teodat tada postaje novi kralj. Bizantski car Justinijan I. je upravo kao povod za rat protiv Gota uzeo ubojstvo Amalasvinte 535. godine. Amalasvinta je bila sklopila pakt sa Justinijanom koji je omoguavao carskoj vojsci da iskoristi Siciliju kao bazu za pohod protiv Vandala u Africi. Teodat je ubijen na poetku Gotskog rata 536. godine.28 3.2.2. Rat kraljica - Brunhilda od Austrazije i Fredegunda od Neustrije Brunhilda od Austrazije bila je kraljica franake Austrazije i vizigotska princeza. Roena je u Toledu 543., a umrla u Renevu 613. godine. Bila je kerka vizigotskog kralja Atanagilda i njegove ene Gosvinte. Udala se za franakog kralja Austrazije, Zigoberta I., sina franakog kralja, Klotara I. iako je na poetku svoje vladavine bila poznata kao liberalna vladarka i veliki politiar, Brunhilda je kasnije postala sinonim surovosti i krtosti. Kao odgovor na Zigobertovu enidbu princezom, njegov brat Hilperik, neustrijski kralj, osigurao je ponitenje braka sa svojom prvom enom, Audoverom, poslao izaslanike na vizigotski dvor i zaprosio Brunhildinu sestru, Galsvintu. Galsvinta je, meutim, zahtijevala od svog mua da ukloni s dvora sve svoje prostitutke i ljubavnice, to je Hilperik odbio uiniti, te su on i njegova omiljena ljubavnica, Fredegunda, skovali zavjeru i ubili Galsvintu. Navodno ju je Fredegunda osobno uguila, u roku od godinu dana, nakon ega se Hilperik oenio Fredegundom. Brunhilda je onda natjerala svog mua da trai od Hilperika povrat teritorija koje mu je Galsvinta donijela u miraz kao nadoknadu za sestrinu smrt. Hilperik je teka srca pristao vratiti gradove, a Brunhilda nije zaboravila na ubojstvo svoje sestre. Uskoro je sklopljen kratkotrajni mir posredovanjem Germana, parikog biskupa, koji je prethodio ratu koji e trajati preko 40 godina. Izmeu 567. i 570. godine, Brunhilda je Zigobertu rodila troje djece, dvije kerke, Ingundu i Klodosindu, i jednog sina, Hildeberta.29 Primirje je prekrio Hilperik 575. godine, kada je izvrio invaziju na Zigobertove teritorije u nastojanju da povrati izgubljene gradove. Zigobert je pobijedio Hilperika koji je pobjegao u Tournai samo da bi Zigobert krenuo u opsadu Tournaija. Fredegunda je, vidjevi svog mua u opasnosti, unajmila dvojicu plaenika koji su ubili Zigoberta, a Brunhilda je zarobljena i zatvorena u Rouanu. Hilperik je tada zatraio pravo na austrazijsko prijestolje, no Brunhilda je uspjela osigurati bijeg svoga sina, Hildeberta II., te je tako traila prijestolje za svog sina, a regentstvo za sebe. Plem28 29
http://womenshistory.about.com/cs/medrenqueens/p/amalasuntha.htm, 02. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/library/bio/blbio_fredegund.htm, 02. 07. 2011.
173
LUCIUS
stvo Austrazije je priznalo Hildeberta kao kralja, meutim odbilo je dati regentstvo Brunhildi. Umjesto nje, regent maloljetnog Hildeberta postao je Zigobertov i Hilperikov brat, kralj Burgundije, Guntram. Vrativi se u Austraziju, Brunhilda je preuzela vlast i vladala kao regentkinja. Njenu prvobitnu vladavinu karakteriziraju administrativne reforme koje je vrila u duhu svog vizigotskog obrazovanja. Meutim, bila je stalno u sukobu s austrazijskim plemstvom koje je smatralo da su im ugroene povlastice zbog jake vladarice kao to je bila Brunhilda, koja nije proputala u nametanju kraljevskog autoriteta gdje god je to smatrala neophodnim. U nastojanjima da ojaa svoju poziciju, presti i mo monarhije, uvjerila je Guntrama koji nije imao nasljednika, da posvoji Hildeberta i naini ga svojim nasljednikom, to je ovaj i uinio 577. godine. Brunhilda je vladala Austrazijom do 583. godine, kada je Hildebert napunio 13. godina, dob koja se po merovinkoj tradiciji smatrala punoljetnom. Guntram je umro 592. godine, a Hildebert je naslijedio burgundski tron i odmah objavio rat Klotaru II. od Neustrije, sinu Hiperika, koji je umro 584. godine i Fredegunde. Nakon Hildebertove smrti, Brunhilda je vladala u ime svojih unuka, Hildebertovih sinova. Kada je traila regentstvo nad svojim praunukom Zigobertom II., plemstvo Austrazije je to odbilo to je primoralo Brunhildu da sklopi savez s Klotarom II. od Neustrije, Fredegundinim sinom koja je umrla 597. godine. Brunhilda se, ostavi bez vojne podrke, obratila za pomo germanskim plemenima koja su ivjela na obalama Rajne, ali je bila uhvaena u Orbeu. Izvedena je pred sud u Renevu, gdje je bila optuena za smrt mnogih. Prema kronikama, stavljena je na muke tri dana, zatim ju je Klotarova vojska izvrgla ruglu da bi na kraju bila vezana za konja koji ju je vukao po zemlji do smrti (Slika 6). Drugi izvori navode da je bila raetvorena izmeu etiri konja.30
4. Sve ene Karla Velikog

Na kraju, prikazat u ivote supruga, keri i konkubina najveeg vladara ranog srednjeg vijeka, Karla Velikoga. Karlo je na majin poticaj 770. godine oenio langobardsku princezu, ker kralja Deziderija. Brak nije potrajao ni godinu dana iz istih politikih razloga. Naime, Karlo je po uzoru na djeda Karla Martela nastavio politiku saveznitva s Langobardima, no da se odmakne od politike brata Karlomana, koji je mu je bio suparnik za prijestolje i koji je suraivao s Langobardima, Karlo je okrenuo lea saveznicima i poeo suraivati s papom Stjepanom III.31 Iste godine, Karlo je oenio Hildegardu, djevojku njemakog plemikog podrijetla. Karlo je tom enidbom krenuo vlastitim putem samostalnih politikih koncepcija budui da je Hildegardin rod imao ogromne posjede u Alamaniji i ija e vojska sudjelovati u njegovim pohodima. S njom je imao etiri sina i pet keri: Karla Mlaeg,
30 31
http://womenshistory.about.com/library/bio/blbio_brunhilde.htm, 02. 07. 2011. Einhard, ivot Karla Velikog, Zagreb, 1992., str. 118.
174
Pipina, obojica su umrla prije Karla u 811. godini, Ludovika i njegova blizanca Lotara koji je umro u ranom djetinjstvu te keri Adelaidu koja takoer umire kao dijete, Rotrudu, Bertu, Giselu i Hildegardu koji isto umiru u najranijoj dobi. Hildegarda ga je gotovo uvijek pratila, a umrla je vrlo mlada, s nepunih 26 godina, 783. godine. Pokopana je u Metzu.32 Rotruda je ve spominjana ranije, naime ona je trebala biti bizantska carica jer ju je Irena isprosila za svog sina Konstantina VI. jo kada je bila dijete. Kako Karlo na kraju nije dopustio Rotrudi da ode, Irena je protiv sinove volje razvrgnula zaruke. Rotruda je imala sina Ludovika s grofom Rorikom, a umrla je 810. godine. Inae, poznato je da Karlo nije davao svojih kerima da se udaju, vjerojatno iz sentimentalnih razloga. Berta je bila zaljubljena u pjesnika Angliberta ija je ljubav prela u priu, naime kako Karlo nije dao Berti da se oeni, pjesnik ju je tajno posjeivao, a na kraju im je Karlo ipak dopusti da se vjenaju. Gisela, najmlaa od Karlovih keri, postala je redovnica samostana Chelles kraj Pariza, naslijedivi svoju tetku istoga imena.33 Trea Karlova supruga bila je Fastrada, inae germansko-franakog podrijetla, ker austrazijskog grofa Radolfa. Karlo joj je bio vrlo privren, ak je i sauvano njegovo pismo koje joj alje s bojita. Prema miljenju naroda, imala je negativan utjecaj na Karla, a umrla je 794. u Frankfurtu. S njom i s jo jednom prilenicom imao je tri keri Teoderatu, Hiltrudu i Rotaidu koje je Ludovik, postavi car otpremio u samostane. etvrta i posljednja Karlova supruga bila je Alamanka, Liutgarda s kojom nije imao djece. Karlo ju je oenio 794. godine, a Liutgarda je zapamena kao boleljiva, ali dobra i pobona kraljica. Umrla je nakon samo est godina braka, u lipnju 800. godine. Tako je Karlo za Boi iste godine za cara okrunjen sam, bez svoje kraljice. Poslije Liutgardine smrti, Karlo je imao etiri prilenice. Treba imati na umu da Crkva jo tada nije nametnula sakrament braka, tako da je to bila sasvim razumljiva stvar. Djeca roena u takvim vezama uglavnom imaju ista prava kao i zakonita djeca. Takvo ponaanje e potrajati do 11., 12. stoljea kada e brak postati uestala drutvena norma. Madelgarda mu je rodila ker Rotildu, Gersvinda, ena saskog roda dala mu je ker Adaltrud, Regina je rodila Drogona i Huga, a Adalinda Teoderika.34 Karlova majka, Bertrada, starila je uz njega u velikoj asti, a Karlo se prema njoj odnosio s najveim potovanjem. Umrla je 873. godine, a sahranjena je uz mua Pipina u Parizu. Njezino ime ulo je u legendu te je ostalo zapameno u legendama karolinke poezije. Karlo je imao samo jednu sestru, Giselu, koja se u mladosti posvetila redovnikom ivotu. Njoj je, takoer, iskazivao veliku ljubav.35 Keri je silno ljubio i nijednu od njih nije htio dati za enu niti kome od svojih niti strancu te ih je drao uz sebe u svojoj kui, govorei da bez njih ne bi mogao ivjeti.
Isto, str. 135. Isto, str. 136. 34 Isto, str. 81. 35 Isto
32 33
175
LUCIUS
5. Papisa Ivana fikcija ili stvarnost

Stotinama godina nijee se njezino postojanje - papisa Ivana (Slika 7), ena koja se preodjenula u mukarca i napredovala do vrhovnog kranskog poglavara. Bez obzira bila ona fikcija ili stvarnost, smatram da zasluuje kratki osvrt u ovom radu. Po svim znanstvenim spoznajama ona je upravo fikcija, pa stoga ne moemo tvrditi da se uspjeno borila protiv tadanjih drutvenih ogranienja. No, nije se loe osvrnuti na nju, da itatelji imaju i tu informaciju. Ivana je, po jednoj od verzija, roena oko 814. godine u Ingelheimu na Rajni te se bistroj i darovitoj Ivani pruila rijetka prilika da zajedno s bratom pohaa crkvenu kolu. Nakon to je njezin stariji brat poginuo u napadu Vikinga, briljantna mlada Ivana preuzima njegov identitet i odlazi u benediktinski samostan gdje se, pod imenom Ivan Engleski (Johannes Anglicus), obrazuje kao sveenik i lijenik. Napustivi samostan, otputi se u Rim, gdje ubrzo ulazi u visoke crkvene redove te biva izabrana za Petrova nasljednika pod mukim imenom Johannes Anglicus, odnosno papa Ivan VIII., nakon smrti pape Lea IV. (847.), a prije pape Benedikta III. (855.).36 Zanimljivo je da se i poznati zagrebaki kanonik iz 16. stoljea, doktor filozofije Antun Vramec osvrnuo na tu priu u svom djelu Kratka kronika ponovo sastavljena slovenskim jezikom iz 1578. godine. U nacionalnoj knjinici u Zagrebu uva se jedini primjerak prvog izdanja ove knjige i u njemu uz 858. godinu pie: Ivan tog imena osmi iz Engleske posta u Rimu papom, a budui da je bio ena postavljen je pogreno za papu, a zbog velike mudrosti i znanja. I zatrudnjela je sa svojim akom te porodila nasred trga dijete. Od tog doba i vremena svakom papi kada ga postavljaju ogledaju da li je mukog spola.37 U tim legendarnim verzijama ubijena je nakon to je otkriven njezin stvarni identitet, a prema nekim verzija ubojstvo se odigralo tako to je bila privezana za konja, vuena izvan grada i kamenovana do smrti. Nad njezinim grobom je stavljen natpis: Parce pater patrum papissae edere partum. Istinitost prie o Ivani vrlo je dvojbena. Mnogi su kroniari i povjesniari istraivali ba njezin sluaj ne bi li utvrdili stvarnost Ivanina postojanja. Ta neobina pria potekla je iz Rima sredinom 13. stoljea i rairila se tijekom 13. i 14. stoljea. ak se i papa Ivan XX. (1276.) titulirao kao Ivan XXI., a zanimljivo je da je poetkom 15. stoljea u Sienni kip te navodne ene - papise bio postavljen uz kipove ostalih pape. Meutim, sva se utemeljena moderna znanstvena istraivanja, kako protestantskih crkvenih povjesniara tako i katolikih, slau da se radi o istoj fikciji. Pria o toj navodnoj papisi se prvi put spominje tek sredinom 13. stoljea, dakle 400 godina nakon to se navodno zbila. Na nju se nisu pozivali niti grki crkvenjaci polemiari u jeku ustrih borbi istone i zapadne crkve tijekom 9. i 10. stoljea, a oni zasigurno ne bi izbjegli tu temu. U slubenim dokuhttp://womenshistory.about.com/gi/o.htm?zi=1/XJ&zTi=1&sdn=womenshistory&cdn= educa ti o n&tm=69&f=00&tt=14&bt=0&bts=0&st=31&zu=http%3A//www.guide2womenleaders.com/womeninpower/Womeninpower01.htm, 30. 06. 2012. 37 Isto
36
176
mentima nigdje se ne spominje vremenski jaz izmeu smrti pape Lava IV. i Benedikta III., koji je kanonski izabran svega tri dana nakon Lavove smrti. Nekoliko je stoga objanjenja zbog ega je taj mit o enskom papi uope stvoren. Mogue je da se radilo o alegoriji ili satiri na izrazito lo enski vladajui utjecaj (Teodora i Marocija) koji je obiljeio pontifikate papa Sergeja III., Ivana X., XI. i XII. u 10. stoljeu. Postoji takoer jo nekoliko tumaenja nastanka te prie, a zajedniki im je nazivnik da se radilo ili o nekim satirikim alegorijama raznih uzroka ili o nekim potencijalnim izvan celibatskim vezama nekih papa.38
6. Zakljuak
Integracijom germanskih i rimskih obiaja i zakona u ranom srednjem vijeku ne poboljava se poloaj ena koji je i dalje ostao nepovoljan kao i u antici. Meutim, kako sam nastojala prikazati i u tekstu, neka su germanska plemena doputala odreenu samostalnost ena. Vizigoti su, primjerice, doputali imovinu na enino ime te samostalno biranje supruga, nakon napunjenih dvadeset godina. Ipak, i vizigotska prava ena smanjena su kada se meu njihov zakon infiltrirao stari rimski zakonik. Ve sam spomenula da su najveu samostalnost imale one ene koje bi se posvetile Bogu, u samostanima i manastirima gdje su se obrazovale i nisu morale raati. Pomisao na porod je, vjerujem, moglo izazivati ponekad i nelagodne osjeaje, pa i strah meu brojnim enama tog doba, jer izgubiti ivot raajui bila je esta pojava tog vremena. Naravno, bilo je i ena koja su se uspjele probiti na vrlo visoke pozicije, pogotovo u Bizantu koji pamti dosta carica i snanih ena, bez obzira bilo one regentkinje ili doslovno carice. Mnogo ena iz carske obitelji je krasila titula auguste, to je praktiki znailo jednake caru. Zakljuno, biti ena onog vremena nije bilo lako, no ako bi bila inteligentna, privlana i sposobna, mogla je dobro ivjeti. A uz malo sree, lukavosti i plemikog porijekla, mogla se uspeti do najviih poloaja. Naravno, jo jednom napominjem, nisu sve ene bile te sree, ali ipak, imamo primjere slukinja i robinja koje su uspjele zavesti careve, gdje se pogotovo istie primjer srednjovjekovne Pepeljuge, Teodore koja se od najnieg drutvenog poloaja popela do najvieg te postala carica koja je osigurala vladavinu svoga supruga, a usto bila i vjerna druica, prijateljica i saveznica.
7. Popis literature
1. 2. 3. 4. 5. Einhard, ivot Karla Velikog, Zagreb, 1992. Knibiehler, Yvonne, Seksualnost kroz povijest, Zagreb, 2004. Miles, Rosalind, Tko je skuhao posljednju veeru? enska povijest svijeta, Zagreb, 2004. Schaff, Phillip, History of the Christian Church, Volume IV: Medieval Christianity Tacit, Publije Kornelije, Germanija - O porijeklu i obiajima Germana, Split, 1993.
38 Phillip Schaff, History of the Christian Church, Volume IV: Medieval Christianity, A.. 590-1073, 59. - dostupno na: http://www.ccel.org/ccel/schaff/hcc4.i.iv.xii.html#fnf_i.iv.xii-p12.1, 30. 06. 2011.
177
LUCIUS
6. Wemple, Suzanne Fonay, Women from the Fifth to the Tenth Century, u: A history of women in the West: silences of the Middle Ages - Harvard Univesity Press, 1993.
7.1. Izvori dostupni na mrenim stranicama:

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. http://www.ccel.org/ccel/schaff/hcc4.i.iv.xii.html#fnf_i.iv.xii-p12.1, 30. 06. 2011. http://www.fordham.edu/halsall/basis/gregory-hist.html, 30. 06. 2011. http://www.roman-emperors.org/dora.htm, 01. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/cs/medrenqueens/p/amalasuntha.htm, 02. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/library/bio/blbio_brunhilde.htm, 02. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/library/bio/blbio_fredegund.htm, 02. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/od/medbyzantempress/a/theodora.htm, 01. 07. 2011. http://womenshistory.about.com/gi/o.htm?zi=1/XJ&zTi=1&sdn=womenshistory&cdn=edu cation&tm=69&f=00&tt=14&bt=0&bts=0&st=31&zu=http%3A//www.guide2womenleaders.com/womeninpower/Womeninpower01.htm, 30. 06. 2011.
Prilozi
Izvor: http://www.womenleaders.com/ womeninpower/Womeninpower.htm, 05. 07. 2011.
Slika 1. Elija Pulherija
Slika 2. S lijeva nadesno: Valentinijan III., Justa Grata Honoria i Gala Placidija - slikovna minijatura kao dio Deziderijeva kria, muzej u Bresciji
Izvor: http://www.geometriefluide.com/pagina. asp?cat=artebiz&prod=gallaplacidia-ra, 05. 07. 2011.
178
Slika 3. Carica Teodora i njezina svita mozaik crkve San Vitale u Raveni, 547. godine
Izvor: http://www.pouke.org/agape/galerija/mozaici/Ravena/slides/Sv.caricaTeodora.html, 05. 07. 2011.
Izvor:http://www.sacred-destinations.com/italy/venice-san-marco-photos/slides/pala-doro-empress-irene-wp-pd, 05. 07. 2011.
Slika 4. Carica Irena, crte iz Pala d Oro, Venecija, 10. stoljee
179
LUCIUS
Izvor: http://www.polyvore.com/amalasuntha/set?id=46442553, 05. 07. 2011.
Slika 5. Amalasvinta crte iz Nurnberke kronike, 5. stoljee
Izvor: http://www.egopendium.co.uk/ brunhilda.html, 05. 07. 2011.
Slika 6. Brunhildina egzekucija gravura iz 1883. godine
Izvor: http://www.reformation.org/pope-joan.html, 05. 07. 2011.
Slika 7. Berninijev kip papise Ivane u Rimu
180
Women of the Early Middle Ages between Rome and Constantinople

Summary
The author of the article studies basic social position of women throughout history since they were stripped of their civil and social rights at the dawning of democracy in ancient Greece. Such rough social position women kept during the Roman area, all throughout the Early Middle Ages. In those times, women were under strict authority of their fathers, husbands and brothers who often decided of their fates, arranging those marriages and controlling their dowry. The author also mentions main historical events of the Early Middle Ages, focusing on the making of first German societies on ancient Roman grounds and focusing on still very much living East Roman Empire. To that end, author compares lives of women and their social and civil position in German tribes and in Rome and in Byzantine Empire. Also, author gives a better inside look of women lives in early Christian monasteries and communities, finishing the article with few influential women of Early Middle Ages whose names are deeply carved into known history.
181
IVAN NOVAK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Irska u ranom srednjem vijeku

1. Uvod
Rad pod nazivom Irska u ranom srednjem vijeku obuhvaa irsku povijest od najranijih dana, pa sve do anglonormanske invazije. Samo odreivanje vremenskih granica pojedinih epoha irske povijesti vrlo je nezahvalno. No, uz pomo nekih vanijih dogaaja, povjesniari poetak irskog ranog srednjeg vijeka pripisuju dolasku kranstva u 5. stoljeu i paralelnom razvitku pismenosti. Kraj ranosrednjovjekovlja na tom prostoru stavlja se u godinu 1171., jer je te godine engleski kralj Henrik II. stupio na irsko tlo te je uveo novi tip drutvenih odnosa u ovaj do tada slobodni otok.
2. Rano irsko drutvo

Ve i prije poetka kranske ere, Irska je bila keltska zemlja. Smatra se da su se gojdelski Kelti1 oko 600. god. pr. Kr. odvojili od kontinentalnih Kelta i preli na irski otok. U iduim stoljeima Irska nosi naziv Hibernia po jednom od gojdelskih plemena koje je ivjelo na jugu otoka.2 Prema mitsko-legendarnoj predaji iz irske Knjige o najezdama, sastavljene u ranokranskoj Irskoj, ali na temelju starije grae iz eljeznog doba, Kelti su prvi put ugledali Irsku s Breoganskog tornja u sjevernoj Iberiji. Potom je slijedilo tradicionalnih est seoba. Prve dvije seobe stigle su iz Iberije, u treoj su doplovili divovski Fomori, etvrtu su zajedno izveli narodi Fir Bolga, Fir Galioin i Fir Domnann, u petoj su dola Plemena boice Danu (na irskom: Tuatha De Danann), a u estoj sinovi Mila Espanea.3 Eventualna povijesna jezgra u predaji pretrpjela je zasigurno krupne promjene i preinake do konane redakcije Knjige o najezdama. Tako je vrlo izvjesno da je
Zavrni rad napisan je u sklopu kolegija Opa povijest srednjeg vijeka kod doc. dr. sc. Zrinke Peorde Vardi. 1 Zapadnokeltska etnolingvistika skupina; Godeleg prvi put koriten kao kolektivni izraz za narode Irske; smatra se da je izraz doao iz velkog Gwyddel (starovelki Godel), to znai divljak. Vie u: Emil Herak, Drevne seobe, Zagreb, 2005., str. 135, 246. -248. 2 Hibernia je latinska izvedenica od rijei ria, to na staroirskom oznaava njihovu zemlju. Vie u: Herak, Drevne seobe, str. 244. 3 Herak, Drevne seobe, str. 247.
*
183
LUCIUS
posljednja seoba, dolazak Mila Espaneovih sinova, naknadna konstrukcija sa svrhom da se odvoje preci kranskih Iraca od poganskih Plemena boice Danu. Prema istoj staroj tradiciji Irska je bila podijeljena u pet kraljevstva (irska pentrarhija).4 Jedno je od kraljevstava imalo hegemoniju5. Jedna staroirska pjesma imenom Ard Ruide najljepe poetski opisuje znaajke tih pet kraljevstva: Connacht na zapadu je kraljevstvo uenja, sjedite najveih i najmudrijih druida i arobnjaka; Ljudi Connachta su poznati zbog njihove rjeitosti, njihove ljepote i sposobnosti donijeti pravu odluku. Ulster na sjeveru je sjedite hrabrosti i odvanosti u borbi, bahatosti, razdora, sukoba i hvalisanja; ljudi Ulstera su najbri ratnici cijele Irske, kraljice i boice Ulstera su povezane s bitkom i smru. Leinster, Istono kraljevstvo, sjedite plodnosti, gostoprimstva, uvoza stranih sirovina kao svila ili vino; ljudi Leinstera su plemeniti u govoru i ene Leinstera su prelijepe. Munster na jugu je kraljevstvo glazbe i umjetnosti, sviraa harfi i vjetih konjanika. Potenje ljudi Munstera je najvee u cijeloj Irskoj. Zadnje kraljevstvo, Meath, je kraljevstvo kraljevanja, upravljanja i vladanja; u Meathu se nalazi i gorje Tara, tradicionalno sjedite Irskih kraljeva.6 Ranije neindoeuropsko stanovnitvo Irske ostalo je ivjeti pod keltskom vlau, najee kao saveznici, a ne kao robovi, to je bila esta sudbina drugih pokorenih naroda. Ovo neindoeuropsko, starosjedilako stanovnitvo Irske u povijest je ulo pod nazivom Pikti, od latinske rijei za oslikane ljude. Pikti s vremenom poprimaju obiljeja, jezik i kulturu Kelta te ih s krajem herojskog doba (poetkom 5. stoljea) gotovo vie i ne prepoznajemo kao zaseban narod.7 Kelti, mistini osvajai, koji se prvi puta pojavljuju na zelenom otoku krajem irskog bronanog doba,8 dugo su dominirali sredinjom i zapadnom Europom. Isti ti Kelti opljakali su Rim 390. god. pr. Kr., a stoljee kasnije razorili su Delfe. Svi ti dogaaji stvorili su neopisiv strah kod nekeltskog stanovnitva koje ih je esto prikazivalo kao nehumane i krvoedne barbare. Ipak, veina onoga to znamo o drevnim keltskim obiajima i drutvu potjee od onovremenih pisaca s klasinog Sredozemlja, koji su ljude zvane Galatae, Keltoi ili Celtae9 drali za ivopisne i oaravajue ljude ratnike. Arheoloka otkria aristokratskog nakita prikazuju svu rasko keltskog naroda. Bogate grobnice pune nakita i ukraenih rukotvorina, zlatni i posrebreni predmeti poput pehara i kotlova, odraavaju napredak jednog naroda koji je gotovo u potpunosti isezao s europskog kontinenta u doba propasti Rimskog Carstva, koje nikada nije uspostavilo dominaciju nad irskim otokom. Gotovo istodobna propast
Prema mitu Lebor Gabla renn do podijele je dolo tijekom etvrte invazije na Irsku pod vodstvom naroda Fir Bolg. Vidi: Sen Duffy (ur.), Medieval Ireland, New York i London, 2005., str. 234. 5 Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995., str. 150. 6 http://hr.wikipedia.org/wiki/Irske_provincije, 22. 05. 2011. 7 Charles Squire, Mitologija Kelta, Zagreb, 2005., str. 20. 8 Theodore William Moody, Francis Xavier Martin, Povijest Irske, Zagreb, 2003., str. 25. 9 Juliette Wood, Kelti, Zagreb, 2008., str. 8.
4
184
I. Novak, Irska u ranom srednjem vijeku
ovih dvaju svjetova nije bacila sjenu zaborava na njihovu umjetnost. Ali, dok je rimska umjetnost vrsto vezana uz etruanski ili grki utjecaj, keltska umjetnost odlikuje se posebnou zavojitih, spiralnih i krivudavih dekoracija, te motiva iz prirode poput lia, ptica i konja.10 Keltska kultura kasnog eljeznog doba, poznatija i kao latenska kultura, stigla je u Irsku u 2. st. pr. Kr. te je za sobom ostavila poznate ornamente keltskih ratnika ratnike trube i ukraene korice maa, pronaene u Ulsteru i Connachtu.11
2.1. Herojsko doba irske povijesti i njegov svretak

Herojsko doba irske povijesti, kako se jo ponegdje naziva u literaturi, moemo definirati kao doba mitologije i zbilje u kojem je teko razluiti jedno od drugoga. Mit se esto mijea sa zbiljom i stvarnim dogaajima te oni tako oblikuju svijet koji povezuje ratniku hrabrost i svemone bogove. Taj irski svijet heroja i bogova moemo povezati sa onim mnogo poznatijim grkim herojskim dobom. Prva paralela izmeu ova dva razdoblja moe biti knjiga. U grkom sluaju to je svakako Ilijada i Odiseja, djela koja najbolje povezuju herojstvo, romantiku, srdbu, bogove i ljude. Za irsko herojsko razdoblje postoje mnoge knjige, tj. sage koje govore o razdoblju mitolokih kraljeva i njihovim borbama. No jedna knjiga odskae od drugih, a to je djelo Tin B Cailnge. Ovo djelo je zapravo izvor koji nas i dalje moe povezivati s grkim herojskim dobom, npr. u C Chulainnu, heroju koji ima sve odlike antikog junaka, moemo vidjeti Ahileja. Tu su jo i mnoga nadnaravna bia, heroji, bogovi koji se mijeaju u ljudske sudbine te gradovi poput Emain Mache, glavnog grada Ulstera, koji je ovdje pandan monoj Troji.12 Kao i u grkom sluaju i ovdje je mnogo toga metaforiki izreeno. Ovo razdoblje obiljeava dolazak kranstva i sukob s druidskom kastom te premjetanje otokog sredita iz Ulstera u Connacht. U 4. st. irski su Kelti esto vodili ratne kampanje usmjerene protiv rimske Britanije i Kaledonije. Ti pohodi voeni iz Irske, prethodnica su kasnijeg masovnog naseljavanja Britanije, to je za posljedicu imalo teritorijalno razmjetanje i mijeanje domicilnog stanovnitva i pridolica. Upravo ti dogaaji oznaili su svretak herojskog razdoblja Irske. Dogaaji vezani uz invaziju na Britanski otok oznaili su svretak herojskog doba i novo razdoblje u irskoj povijesti. Klan Connachta unitio je veliko ulstersko kraljevstvo Emain Mache vjerojatno oko 450. godine.13 Connacht, zapadna pokrajina Irske, nosi naziv po jednom od mitolokih kraljeva Conn Ctchathachu (Conn od tisuu bitaka).14 Od njega samoga, podrijetlo vuku i slavna braa Niall, Brion i Fiachr, od kojih su potekle velike vladajue obitelji Connachta i cijele Irske. Niall od devet Talaca bio je najslavniji od njih, zahvaljujui ponajprije svojim uspjenim
Isto, str. 14. Moody, Martin, Povijest Irske, str. 25. 12 Isto 13 Neki tu smjenu klanova datiraju u 331. godinu. Vidi: Moody, Martin, Povijest Irske, str. 27. 14 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 103.
10 11
185
LUCIUS
pohodima na Britaniju.15 Svoj nadimak devet Talaca dobio je kada se oko Emain Mache, biveg sjedita otoka u vrijeme dominacije Ulstera, stanovnitvo pobunilo protiv vlast klana Ulaid te se stavilo pod njegovu zatitu. To stanovnitvo stvorilo je konfederaciju devet kneevina pod nazivom Airgialla (dobrovoljni taoci) pod vrhovnitvom Neilla, sada prozvanog Noigiallach.16 Neill od devet Talaca, sin Eochaid Mugmedna i Cairenne, doivio je prema jednoj sagi nesretan kraj oko 450. godine kada ga je u kotskoj ubio Eochu mac nnai Cheinnselaig, sin vladara Leinstera.17 Ipak, iza njega je ostalo ak etrnaestero djece koja su nastavila oevo djelo nosei dinastiki naziv Ui Neill, razgranat na nekoliko porodica. Ovo razdoblje irske povijesti posebno je znaajno radi pojave prvih klanova koji su imali politike ambicije da postanu vrhovni kraljevi Irske (ard-ri). Jedan od tih kraljeva je svakako Neill i njegov klan Ui Neill, koji je svoju vlast iz Connachta proirio i na Ulster. Potvrda Neillove dominacije je i naslov koji je nosio kralj Tare, stari naslov kojeg su nosili mitoloki vladari u znak vrhovne vlasti nad Irskom. Tara je prapovijesno sveto mjesto u provinciji Meath koje je u ranosrednjovjekovnoj tradiciji oznaavalo suverenitet i centralno sjedite vrhovnih kraljeva.18 Neillovi nasljednici i dalje su uspjeno vladali sjevernim provincijama. Prvi od njegovih sinova, Legaire mac Nill, nosio je naslov kralja Tare, a pamti se i kao praotac dinastike grupe Cenel Loeguiri, izrazito snane u 6. i 7. stoljeu diljem Irske.19 Njegov brat Egan mac Nill, bio je osniva kraljevstva Ailech, i vrlo blizak prijatelj Svetom Patriku. Treba naglasiti da se dinastija Ui Neilla cijelo ovo vrijeme borila s dinastijama Leinstera koje je konano svladala u bitci kod Druim Dergea 516. godine.20 Nakon toga Ui Neill dinastija preuzima dominaciju nad otokom sve do dolaska Briana Borume. Usporedno s dinastijom Ui Neill, na jugu u Munsteru raala se nova jaka dinastija pod nazivom Eganachta.21 Ne zna se sa sigurnou tko je nositelj ove dinastije, no pretpostavlja se da su osnivai prebjezi iz Britanije, prvenstveno radi latinskog imena njihovog glavnog grada Cashel (od lat. castellum), ali i radi brzog prelaska na kranstvo.22 Dinastija Eoganachta igrala je vanu ulogu u Munsteru, a njihovi predstavnici poput Cathal mac Finguinea i Fedelmid mac Crimthainna jedni su od najslavnijih ratnika (8. i 9. st.) u borbi s vladarima Ui Neilla, kraljeva Tare.23 Dinastija Eoganachta smijenjena je tek dolaskom dinastije Dal Cais u 10. stoljeu.
Moody, Martin, Povijest Irske, str. 28. Isto 17 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 354. 18 Isto, str. 445. 19 Isto, str. 281. 20 http://en.wikipedia.org/wiki/6th_century_in_Ireland, 12. 06. 2011. 21 Vjerojatno znai ljudi tise. Vidi: Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 155. 22 engus mac Nad Froch, bio je prvi kralj Munstera pomazan od samog sv. Patrika 23 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 155.
15 16
186
2.2. Teritorijalne jedinice i irsko drutvo

Iako izraz kralj Tare u herojsko doba oznaava rasko i sjaj vladara, u vrijeme ranog srednjeg vijeka, kada poinje raunanje prave irske povijesti (sredina 5. st.) ne moemo povezati rijei sjaj i rasko s vladarima toga doba. Razlog tome je to Irska u ranom srednjem vijeku postaje poljoprivredna zemlja podijeljena uglavnom na male kneevine (tuathe) kojih je bilo oko 150 na cijelom otoku, unato tome to Irska nije brojila vie od pola milijuna stanovnika.24 Ponovni procvat plemstva, dogodio se tek za vrijeme anglonormanske kolonizacije25 kada se oblikuje kasta ratnika s izvjesnim administrativnim zadaama. Te zadae su vezane uz stvarno upravljanje zemljom, jer je kralj gotovo stalno boravio izvan Irske.26 U tom kasnom razdoblju javljaju se po prvi puta i plemii s nasljednim titulama earli. Tuath je u ranom irskom drutvu oznaavao osnovnu teritorijalno-politiku jedinicu kojoj je svaki pojedinac pripadao. Provincije su bile sastavljene od nekoliko takvih tuatha, svaka s vlastitim kraljem. Unato injenici da je tuath poprilino mala jedinica, to je centar gotovo svih drutvenih, politikih i vjerskih interakcija za sve lanove plemena.27 Svaki tuath je imao svoje sveto mjesto gdje je njegov kralj bio krunjen. Takva mjesta su se esto oznaavala svetim kamenim ploama (lecc) ili ponekad i svetim drvetom (bile). Premjetanje ili unitavanje tih znamenja bio je in najtee povrede koje bi mogle zadesiti tath.28 Velikih kraljeva koji su dominirali u svojim bojnim kolima i utvrdama na breuljcima vie nije bilo. No, sjeanje na hrabre ratnike iz pretpovijesnog herojskog doba nije nestalo, nego su se dapae u ranom srednjem vijeku zapisivale sage o njihovim dugim i krvavim bitkama. U tom ruralnom drutvu nije postojalo ni gradova ni sela. Jedino to je nalikovalo na gradove bili su vei samostani. Ljudi su ivjeli na osamljenim posjedima, a bolje od njih jedino su bile tvrave okruene zemljanim nasipom i ogradom. Kneeva kua, prema lokalnom zakonu, morala je imati dvostruki nasip iji su vanjski prsten gradili kneevi nii vazali ceili giallnai. Najvanija dunost kralja u ovom novom razdoblju bila je predvoenje svojih podanika u ratovima, te predsjedanje oenachom.29 To je bila skuptina koja se redovito sastajala, gdje su stanovnici tuatha raspravljali o opim problemima. Takoer su odravane igre i utrke konja bio je to ostatak poganskih pogrebnih igara, a oenach se obino odravao na drevnim plemenskim grobljima.30 Zahvaljujui pisaru djela Book of Leinster iz 12. stoljea, danas znamo kako je izgledala kraljeva sveana dvorana i tko je sve bio prisutan. Tako znamo da su uz kralja najee stajala etiri plaenika, tjelohranitelja. Pored njih, na dvoru su boravili
Moody, Martin, Povijest Irske, str. 28. Pohod Engleskog kralja Henrika II. 1171. godine urodio je pripajanjem Irske Engleskoj kruni. Vidi: Edmund Curtis, A history of Ireland from earliest times to 1922., New York i London, 2005., str. 45. 26 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 436. 27 Isto, str. 455.
24 25
28
29
Moody, Martin, Povijest Irske, str. 29. 30 Isto
Isto
187
LUCIUS
pjesnici i glazbenici. Irsko pravo razlikuje poloaje ovih dviju skupina. Irski bardovi i pjesnici esto su bili dio obrazovane aristokracije, dok su samo harfisti od svih glazbenika imali status slobodnih ljudi. U prostoriji su se nalazili i vitezovi koji bi uvali red te plemenitai koji bi se brinuli za kralja. Pored njih sjedio bi pravnik, a tik do kralja nalazila se kraljica. Posljednja i najnie rangirana skupina u dvorani bili bi taoci u lancima. Sama predaja talaca i zaloga imala je vanu ulogu u javnom i privatnom ivotu Iraca.31 Kralj nije bio sudac, niti je mogao donositi zakone, osim u izvanrednim situacijama. Pravnici su najbolje poznavali sloene tradicionalne zakone koje su esto tumaili u skladu s arhainim poganskim obiajima, naravno uz odreene primjese tek pristiglog kranstva. Kralj je bio vrhovni plemi svog tuatha, dodue veina njih bili su podloni viim kraljevima, kreatorima prave politike na otoku.32 Kao voa ljudi tuatha, kralj je bio domain godinje skuptine (enacha), on je takoer imao vijee (airecht; kasnije oireacht) sastavljeno od lanova svjetovne i crkvene elite. Kralj je u svoja vijea pozivao i razgovarao s drugim kraljevima na otoku, a takva vijea nazivala su se dal.33 Kada bi vrhovnik tuatha umro, na tronu bi ga naslijedio najstariji sin. Zemlja oeva bila bi podijeljena na jednake dijelove izmeu sinova, dok bi najstariji (budui kralj) dobio dodatni dio.34 Vanost krvnih odnosa za priznanje kralja ovisilo je i o povezanosti s vrhovnim kraljem provincije. Sve vladajue dinastije uzimaju ime od legendarnih i povijesnih predaka, od kojih niti jedna nije trajno uspostavila vlast nad cijelim otokom. Dvije najvanije institucije u irskom ivotu bile su fine odnosno zajednika obitelj, koja je predstavljala drutvenu jedinicu, te tuath odnosno kneevina politika jedinica.35 Prevoenje rijei fine kao klan nije sasvim ispravno. Fine je prvenstveno obiteljska skupina koja je ukljuivala sve roake po mukoj liniji unutar pet generacija. Jednoj takvoj zajednici bilo je dodijeljeno obiteljsko zemljite, fintia. Irci su razvili jednostavno agrarno gospodarstvo te nisu koristili kovani novac, nego je osnovna jedinica vrijednosti bio st mlada junica. Vea jedinica nazivala se cumal ropkinja, a vrijedila je est sta.36 Irski pravnici razvili su vrlo sloen sustav stupnjevanja odnosa. Geilfhine ili deirbfhine bila je uobiajena obiteljska skupina, u osnovi odnos mukarca i njegove brae, ali se irila na pet generacija. Idua skupina, taebfhine, ukljuivala je bratie kroz etiri generacije, dok su pripadnici iarfine bili dalji roaci.37 Fine je bila odgovorna za sve greke svojih pripadnika te je snosila obvezu krvne osvete u sluaju ubojstva nekog od svojih lanova. No, u praksi je esto prihvaan eraic naplata novane odtete od ubojice.
Isto, str. 31. Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 252. 33 Isto 34 Isto 35 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 32. 36 Isto, str. 33. 37 Isto, str. 32.
31 32
188
U kraljevskim obiteljima, svaki pripadnik kraljeve deirbfhine teoretski je bio rigdamnae potencijalni kandidat za kralja. Niti u irskoj povijesti pitanje nasljedstva prijestolja nije prolazilo mirno i bez prolivene krvi. Upravo je najgori zloin u irskom pravu fingal znaio ubiti svog roaka, a da bi se to izbjeglo najee se odreivao prijestolonasljednik (tnaise rig), u pravilu osoba s najvie vazala.38 Galska Irska bila je podijeljena na niz drutvenih slojeva. Svaka klasa se temeljila na kvalifikacijama u smislu vlasnitva, obrazovanja, ili vjetina. lanovi ovih klasa su podijeljeni u razliite razrede, svaki s vlastitim pravnim atributom.39 Prva od klasa je plemenita ili povlatena. Prema tekstu zakona Bretha Nemed tosech to su bili pjesnici, sveenstvo, ljudi crkvenog obrazovanja i lordovi. Svaki lan ovih drutvenih kategorija (razreda) morao se pridravati zakona u pogledu odnosa s viim ili niim razredom.40 Ono to je vano jest to da je svaki razred imao svoju cijenu asti. Cijena asti bila je izraena u vrijednosti koju je oteenik dobio za povredu svoga prava ili u nekim drugim povlasticama (via cijena asti znaila je vii stupanj samostalnosti).41 Slobodne osobe bile su podijeljene u dvije glavne grupe: plemii slobodnjaci (grad flatha) i obini slobodnjaci (grad fne). lanovi obje klase u vlasnitvu su imali svoju zemlju.42 Glavna razlika izmeu njih je u tome to su obini slobodnjaci bili u slubi plemstva te su im morali pruati usluge u radu i hrani. Oni su se nazivali biatach (eng. food-provider) i nisu istovjetni kasnijim servilima.43 Na dnu ljestvice slobodnih ljudi bili su fer midboth, tj. ljudi koji su u tijeku osnivanja vlastitog doma, potom su slijedili slobodnjaci koji posjeduju farme, a nakon njih dolazili su najnii plemenitai aire dsa. Aire tuse su sljedea kategorija plemenitaa koja je najee upravljala jednim rodom. Nakon njih slijedile su kategorije aire ard i aire forgaill koje su imale veliki ugled u politikom i drutvenom ivotu cijelog kraljevstva. Na vrhu ljestvice slobodnih ljudi nalazio se kralj (r).44 U ranoirskom drutvu dakle nisu postojali zavisni servili bezemljai, jedina neslobodna klasa bili su robovi koji nisu imali nikakva prava. Obrazovane osobe takoer su uivale visok ugled u irskom drutvu te je glavni pravnik (Ollam) imao poloaj jednak biskupu ili knezu. Ali, ono to je aristokrate doista razlikovalo od ostalih bio je dis pravo na podanike i vazale te vlast i utjecaj koje je to pravo nosilo sa sobom.45 Piui o drutvenom ustroju Irske u ranom srednjem vijeku, svakako treba naglasiti razliku izmeu vazala u Irskoj i drugim feudalnim sustavima, prvenstveno u pogledu obveza i nainu zavisnosti irskih vazala. Feudalni sustav kakav poznajemo razvio se tek nakon anglonormanske invazije, kada je novo plemstvo podinilo do tada slobodne ljude s vlastitom zemljom u servile koji su potom sluili vojsku i davali dobra plemiima.46
Isto, str. 33. Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 438. 40 Isto 41 Isto 42 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 439. 43 Isto 44 Isto 45 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 33. 46 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 438.
38 39
189
LUCIUS
Irsko je pravo priznavalo tri vrste vladara: ri tuaithe, knez jednog tuatha, ruire ili kralj vie tuatha, te na vrhu ri ruirech, kralj provincije. Odnosi izmeu tuatha bili su ustvari odnosi izmeu pojedinih kraljeva, tj. veina tuatha plaala je danak najsnanijem kralju, osim ako vladar tuatha nije bio iz iste dinastije kao i vrhovni kralj, tada bi on u pravilu bio osloboen nameta.47 Pravni tekstovi jo niti u 8. st. ne spominju vrhovnog kralja, ipak za pretpostaviti je da su kraljevi dinastije Ui Neill imali izvjesnu vrhovnost, jer su nosili naziv kraljevi Tare, a poznato je i to da su im vladari Leinstera plaali danak.48 O poljoprivredi Irske u ranosrednjovjekovnom dobu najvie podataka imamo u irskim zakonicima, ljetopisima, ali i u priama o ivotima svetaca. Arheoloki dokazi ukazuju na to da su itarice rasle u Irskoj jo od neolitskih vremena.49 Dolaskom kranstva u 5.st. poslije Krista, a potom i s naknadnim osnivanjem samostana, unaprijeene su razne tehnike i inovacije (npr. koritenje vodenog mlina) u proizvodnji ita u Irskoj. Jedan zbornik irskih zakona iz 8. st. Bretha Din Chcht donosi popis sedam najvanijih itarica. Oekivano, prva itarica po vrijednosti je penica za kruh (cruithnecht), druga na popisu je ra (secal), potom slijedi suillech ili prapenica, dok ibdach vjerojatno oznaava dvoredni jeam, inae vrlo bitan sastojak za proizvodnju piva. Sljedea itarica na popisu je radn, penica crvenkaste boje, potom ornae ili vieredni jeam, dok je na posljednjem mjestu corcae, tj. zob.50 U tom se djelu takoer navodi i na kojoj vrsti tla uspijeva pojedina itarica te kako zemlju treba obraivati i kada. Ovaj zakonik takoer predvia vrlo visoke kazne za kradljivce stoke ili usjeva, kao i za one ija stoka uniti tue usjeve. Sve to vrlo jasno svjedoi to su bile dominantne i vane gospodarske grane i poljoprivredne kulture. Od stoke, domaa goveda zauzimaju najvanije mjesto u ranoirskom drutvu, to je vidljivo iz zakonika, jer je veina kazni i isplata propisana u terminu goveda i mlijeka.51 Goveda su cijenjena u prvom redu za mlijeko i za proizvode kao to su maslac i sir, a tek onda za konzumaciju. Ekstenzivno stoarstvo bilo je primarno, budui da je irski krajolik prepun panjaka i breuljka, to izrazito pogoduje takvom uzgoju. Od ostale stoke vane za ivot bile su i ovce, pogotovo za dobivanje vune, mlijeka i mesa. Stari irski zakon Crth Gablach navodi da je dobro da farmer posjeduje konja za jahanje, ali i za rad.52 Nadalje, o izgledu samih farmi i kua doznajemo takoer iz zakonika, ali i iz arheolokih nalaza. Tako znamo da je seoska kua bila okrugla i izraena od prua i mnotva izolacijskih materijala. Kuu je okruivala oranica, staja i mali vrt, a u njoj je ivjela porodica koja najee obavlja sve poslove sama.53
Moody, Martin, Povijest Irske, str. 36. Isto, str. 37. 49 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 7. 50 Isto 51 Isto, str. 8. 52 Isto 53 Isto, str. 9.
47 48
190
3. Rano kranstvo u Irskoj

Sveti Patrik, ovjek s kojim istinski zapoinje irska povijest i njeno kranstvo, roen je u rimskoj Britaniji u selu Bannavem Taberniae. Jo kao mladia oteli su ga irski pljakai i odveli na otok koji e mu zauvijek promijeniti sudbinu. U zatoenitvu Patrik se okree vjeri i Bogu te konano uspijeva pobjei na slobodu i vratiti se u Britaniju.54 U svom djelu Ispovijest, Sveti Patrik potanko objanjava svoje snove u kojima je vidio lica Iraca koji su ga dozivali da ih doe pokrstiti. Zahvaljujui tim ukazanjima, odluuje se zarediti i poi u irsku misiju. Patrikova misija zapoela je otprilike u drugoj etvrtini 5. st.i trajala je iduih trideset godina. Doavi u Irsku, Patrik cijelog sebe daje za pokravanje pogana. Tako se navodi da je pokrstio na tisue ljudi, a posvuda je zareivao sveenike, ali je i ivio u svakodnevnoj opasnosti od pljake i ubojstva.55 No, nije samo znak kria ono to obiljeava prisutnost Sv. Patrika u Irskoj. Dapae, pouzdano se zna da je odreeni postotak Iraca ve upoznao kranstvo. Ono po emu moemo Sv. Patrika jo vie cijeniti je donoenje pisma u Irsku. Prvi su tekstovi napisani na tlu Irske oni latinski tekstovi Sv. Patrika. Irci do tada nisu poznavali pisma, jedini sustav znakova koji su poznavali bilo je ogamsko pismo, pogodno jedino za natpise na nadgrobnim spomenicima.56 Kao i svi narodi prije prelaska na kranstvo i Kelti su imali svoju mitologiju i religiju. Njihova religija sastojala se od mnotva boanstava, kojima su se klanjali i prinosili im rtve uglavnom duboko u umama. Sveenici Kelta poznati su nam pod nazivom duidi,57 Ovi magini ljudi bili su u isti tren i lijenici, arobnjaci, proroci, teolozi i povjesniari svoga plemena.58 Druidi su posjedovali izrazitu duhovnu mo i sve ljudsko znanje, a po rangu su bili odmah iza kraljeva i voa. Iako je poganstvo prualo estok otpor kranstvu, Irska je bila jedina zemlja zapadne Europe bez ijednog ostavljenog muenika iza sebe. Sustav crkvene vlasti koji je Patrik donio u Irsku bio je episkopalne prirode, gdje je svaki biskup imao stalno sjedite u jednom od gradova te jurisdikciju nad vlastitom biskupijom.59 Glavna crkvena naselja u ranosrednjovjekovnoj Irskoj bila su poznata kao civitates i sainjavala su se od vie redovnika monaha. Najvei od tih civitatesa poeli su se razvijati u gusto naseljena sredita koja su se potom razvila u gradove pod upravom biskupa koji je sada imao cjelokupnu upravu nad tim podrujem.60 Patrik je u Irsku unio i samostanski ivot koji se izvrsno uklopio u sklonost irskog temperamenta prema asketskom nainu ivota. Posebnost samostanskog redovnitva je u tome to su irskim najvanijim crkvenim sreditima vladali upravo redovnici, od kojih mnogi i nisu bili biskupi.61 Osim Patrika, anali spominju kao prvog biskupa
Isto, str. 369. Moody, Martin, Povijest Irske, str. 43. 56 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 54. 57 Rije izvedena iz korijena DR to u arijskim jezicima oznaava drvo, hrast. 58 Squire, Mitologija Kelta, str. 33. 59 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 45. 60 Takvi vladari biskupi nazivali su se Erenagh, vidi: Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 143. 61 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 45.
54 55
191
LUCIUS
Irske izvjesnog Palladiusa, kojeg je papa Celestin I. uputio 431. godine irskom narodu u slubu.62 O najranijim biskupskim zadaama govori nam i zbornik kanonskog prava iz kasnog 5. st. Synod of the Bishops. Ovaj zbornik opisuje biskupa kao osobu koja upravlja zajednicom, kako svjetovnom (tuathom), tako i sveenikom (parohijom).63 Sredinom 6. st. osnovana su mnoga velika vjerska sredita, poput onih u Bangoru, Clonardu, Clonmacnoiseu i Ioni. Od najznaajnijih irskih crkvenih samostana najvaniji je onaj u Armaghu za kojeg anali tvrde da ga je osnovao upravo Sv. Patrik 444. godine.64 Sljedei samostan po vanosti bio bi onaj sv. Ende na Aranskom otoku, gdje je mnotvo irskih opata steklo svoje prvotno obrazovanje. Ipak, njegov samostan zasjenila je slava samostana sv. Finniana u Clonardu, iji je nauk dodatno obrazovao irsko monatvo, do te mjere da je veinu irskih muenika poduavao upravo sam sv. Finnian iz svoje poznate knjige pokajnitva (eng. penitentials).65 Njegovih dvanaest uenika povezano je sa slikovitim nazivom dvanaest apostola Irske, budui da su oni postali utemeljitelji vanih samostana Colum Cill u Durrowu, Derryju i Ioni, Ciaran u Clonmacnoiseu, Brendan u Clonfertu, Molaisse u Devenishu, Cainneach u Aghaboeu, te Mobhi u Glasnevinu.66 Oni samostani koje je osnovao isti osniva najee su bili meusobno blisko povezani, ali ne samo to, nego je osnivaeva obitelj stoljeima imala pravo nasljeivanja pozicije vrhovnih opata. Irski samostani u 6. st. nisu nalikovali na one velike kontinentalne samostane, ve su svojim izgledom odavali dojam nekog manjeg redovnikog naselja. Prikladan pokazatelj takvog stanja je i rije monasterium koja oznaava zajednicu, a ne zgradu.67 Tako znamo da redovnici nisu ivjeli u zajednikoj zgradi, nego u elijama izgraenim od prua ili kamena u vrstoj stezi. Samostan se jo sastojao od crkve (nainjene od hrasta), kamenog oltara i svetog posua, relikvija, zvona, blagovaonice, radionice te panjaka koji se nalazio izvan ograde.68 Ve u 7. i 8. st. ranije osnovani samostani stjeu bogatstvo i mo. Rast moi crkava, kao onih u Armaghu, Clonmacnoiseu ili Kildareu, odvijao se na tetu plemenitakih utvrda koje su propadale.69 Jedna od prednosti ivota samostana bila je i ta to su izgraeni na glavnim cestama s mnotvom putnika, kojima je samostan istodobno bio utoite, kola ili vjersko sredite. Monaki ivot bio je dosta uobiajen, neki su radili fizike poslove u polju, dok su neki prouavali i prepisivali Sveto Pismo ili neko drugo djelo, ivote svetaca i sl. Prepisivanje rukopisa predstavljalo je vrlo vaan dio samostanskih aktivnosti. Najistaknutiji samostanski uenjaci bili su zapravo pisari ije su iluminativne temelje u Irskoj poloili opati Colum Cille, poznatiji pod latinskim imenom Sv. Kolumban i Baithin.70 Utjecaj Svetog Kolumbana na razvoj manuskripta najljepe se oslikava u
Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 143. Isto 64 Isto, str. 28. 65 Isto, str. 215. 66 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 46. 67 Isto, str. 47. 68 Isto, str. 48. 69 Isto, str. 59. 70 Isto, str. 49.
62 63
192
djelima Cathach, Book of Durrov i Book of Kells.71 Sva tri djela odiu ureenim zlatnim ornamentima, inicijalima i minijaturama, kao i pomno odabranim bojama obruba i oblika poetnih slova. Ova strast ka manuskriptima pridonijela je razmjeni tekstova irskih pisaca i pisaca s kontinenta. Tako znamo da su neke knjige napisane u panjolskoj jo u 7. st. stizale u Irsku, dok su Irci svoje knjige nosili na kontinent. Sveti Kolumban otiao je jo i dalje te je uz razmjenu manuskripta, osnovao i samostane na kontinentu. Bili su to samostani u Luxeuilu (Burgundija) i u Bobbiju (sjeverna Italija), koji su zahvaljujui Kolumbanu dobili vane knjinice.72 I drugi su otili iz Irske, ali kao hodoasnici u namjeri da propovijedaju evanelje. Peregrinatio pro Christo naziv je za ove putnike s posebnim statusom, jer obavljaju svet in propovijedanja, ali i pridonose svom spasenju.73 Osim toga, mnogi su se na hodoae uputili radi pokore, ispunjenja zavjeta ili radi izljeenja. Najpoznatiji irski hodoasnici bili su Sv. Fursey i Sv. Cellach koji su svoje misionarstvo ograniili samo u Europi, no vjerojatno je da su neki doli ak i do Jeruzalema. Meu poznatije irske sveenike misionare moemo ubrojiti i one koji su evangelizirali poganska plemena u Njemakoj. I u kasnijim stoljeima, posebice u 11. stoljeu, irski samostani u Njemakoj (Schottenklsteri), prepuni su misionara sa zelenog otoka, poput Ivana iz Irske, Marianusa Scottusa, Marianusa iz Ratisbona i drugih koji su propovijedali kranski nauk diljem Europe.74
4. Umjetnost, obrazovanje i knjievnost

Crkveno obrazovanje poprima svoju vanost u irskom drutvu od samih poetaka kranstva na ovom otoku. Stariji su samostanski uitelji svakodnevno radili s mladim redovnicima, ali i s laicima na usvajanju latinskog pisma kao pisma na kojem e nastati najljepa djela europske knjievnosti.75 Meutim, u Irskoj su postojale i druge kole, kole za pjesnike i pravnike, koje su mnogo vremena bile odvojene od crkvenog obrazovanja. U tim su svjetovnim kolama ljudi stjecali znanja te ih primjenjivali u rukovoenju svojom zajednicom (tuathom). Vano je napomenuti da crkvene kole nisu bile prve kole na irskom otoku, dapae i prije dolaska kranstva postojale su kole pod upravom filida, tutora iz rimskog doba. U tim kolama poduavala se povijest, pravo, filozofija i pjesnitvo.76 Uz pjesnitvo vanost je imala i glazba, tj. sviranje tradicionalnih instrumenata. Izuavanje sviranja bilo je dio razonode i svakodnevice, ali i korisna vjetina koja je otvarala vrata dvorova. Tako iz kronika Giraldusa Cambrensissa znamo da su najcjenjeniji instrumenti srednjovjekovne Irske bili harfa, rog i gajde, ali i mnoga druga autohtona glazbala.77
Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 317. Isto, str. 100. 73 Isto, str. 372. 74 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 88. 75 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 151. 76 Isto 77 Isto, str. 347.
71 72
193
LUCIUS
Jo je Julije Cezar tvrdio da su obrazovanje pjesnika u Irskoj organizirali druidi u 1. st. pr. Krista, no o tom podatku imamo jako malo dokaza.78 U 8. st. irski bardovi usavravaju svoje znanje tako to pomou latinskih tekstova i gramatike, razvijaju svoj staroirski jezik. Oni vie ne ue napamet svoje pjesme o genealogiji rodova i drevnim bitkama od drugih bardova, nego pomou latinskog pisma i sveenstva zapisuju svoje pjesme i tako glorificiraju njihov stil.79 Iako se pjesme bardova najee dotiu poganske tematike, crkveni redovnici rado su sluali te pjesme koje slave drevne kraljeve i herojske bitke. Irski i latinski jezik, potom uenja svjetovnih pripovjedaa i Crkve, sve se vie zbliavaju. Tako moemo uoiti da kranski umjetnici koriste znanja staroirskih majstora, a pored kranskih simbola (kria) nerijetko stoje stari irski simboli (heroj Finn).80 Uz tradicionalne crkveno-samostanske kole razvija se i mrea raznih svjetovnih kola. Pravnici u ranosrednjovjekovnom drutvu Irske igrali su vanu ulogu jer su batinili znanja o starim obiajima na temelju kojih se i dalje sudilo. No, biskupi u 6. st. razvijaju svoje crkveno pravo te svojim preobraenicima zabranjuju obraanje svjetovnim sucima, koji su jo uvelike sudili po starim poganskim pravima. Meutim u 7. i 8. st. dolazi do sinergije izmeu ova dva pravna sistema, pravnici se preobrauju, a biskupi potom koriste njihova znanja u sastavljanju novih zakona koji su ipak bili pod odreenim utjecajem staroirskog prava.81 Od najpoznatijih pravnika toga doba svakako treba izdvojiti obitelj Mac educin, ijih je ak etrdeset pripadnika nosilo titulu ollam, tj. majstora pravnih znanosti. Njihove kole daleko su najpoznatije pravne kole toga doba, poput one u North Tipperaryju i Dn Daigreu. Druge manje poznate kole prava bile su one obitelji Ua Deoradin (ODoran) iz Leinstera, Ua Breislin (OBreslin) iz Fermanagha i Mac Birrthagra (MacBerkery) iz Eastern Ulstera.82
4.1. Irska umjetnost iluminiranja i graditeljstvo

Stapanje se irske i latinske kulture moe najjasnije vidjeti u irskoj umjetnosti 7. i 8. st. U pretkranskoj Irskoj, pokrovitelji umjetnosti bili su pripadnici ratnike aristokracije. Upravo su za njih kovai izraivali ornamente, oruje i konjsku opremu po uzoru na kasnorimske ukrase.83 Njihovu ulogu od dolaska kranstva preuzimaju samostani, iji su oltari sjali od naslovnica svetih knjiga, relikvijara i kalea. Ti ornamenti raeni su od pozlaene bronce, ukraavani zlatnim filigramima i dragim kamenjem.84 Kako je ve ranije reeno, keltska se umjetnost sastojala od spiralnih ukrasa, koji ni kod kranskih umjetnika nisu bili odbaeni, nego su ukomponirani u nove motive, poput kria ili korica knjiga.
Isto, str. 35. Isto 80 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 58. 81 Isto, str. 56. 82 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 37. 83 Isto, str. 140. 84 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 62.
78 79
194
Upravo ukraavanje knjiga bilo je neto to je irsko redovnitvo vrlo vjeto radilo i to je donijelo slavu njihovim samostanima. Tako su nam iz najranijeg razdoblja poznati manuskripti Cathach i Codex Usserianus Primus.85 Cathach je zapravo psaltir koji se pripisuje radu Colum Cillea (Svetog Kolumbana) iz 7. st., isto kao i Codex Usserianus Primus, tj. Evanelje po Ivanu, Marku, Luki i Mateju pisano starolatinskim pismom. U Cathachu pisar biljei natpise s nizom ukraenih inicijala koji se veliinom smanjuju sve dok se ne izjednae s ostatkom teksta. Isti stil koristi se u jo jednom manuskriptu Evanelja iz 7. st. The Book of Durrow.86 Nije posve jasno gdje je ovaj iluminirani rukopis nastao, ali je sigurno da je napisan pod vodstvom ovjeka s irskim obrazovanjem. Kao posljednje veliko djelo iz 7. st. spominje se Book of Lindisfarne, Evanelje iz Northumbrije, koje povezuje anglosaksonsku i keltsku umjetnost u tzv. Hiberno-saksonsku ili Insularnu umjetnost.87 Evanelje iz Lindisfarnea povezuje sve elemente irskih rukopisa, ukljuujui prepletanje, rezbarenje te ukraene margine knjiga. Zanimljivost vjetine pisara iz ovog samostana je u tome to namjerno rade sitne greke u rukopisima, kako bi izbjegli apsolutnu savrenost koju posjeduje samo Bog.88 Prijelaz iz 8. u 9. st. razdoblje je nastanka najljepeg irskog manuskripta tzv. Book of Kells koje predstavlja iluminirano evanelje na latinskom jeziku. Ukrasi u Book of Kells primjer su umjetnike kvalitete svih otokih tekstova; najmanje trojica zapisniara i pet ilustratora radili su na tom rukopisu. Opsene uvode u evanelja slijede portreti samih evanelista, dok su brojne stranice ukraene ilustracijama iz Kristova ivota.89 arobne zvijeri, beskrajni zavojiti uzorci i slikoviti prikazi prirode dominiraju keltskim evaneljima, a tu su jo i ljudski portreti ponekad i preko cijele stranice. Book od Kells sadri sedam skupina ljudi naslikanih iz profila koji kao da promatraju dogaaje opisane u tekstu. Osim portreta ljudi, djelo sadri i etiri velianstvene slike Isusa preko itavih stranica.90 Za savrenstvo djela bili su potrebni najfiniji materijali, poput poludragog kamena (lapis lazuli)91 iz kojeg se dobivala plava boja, potom zlato, srebro i dragulji koji su bili umetani u korice knjige. U ranom 9. st. nastaje i The Book of Armagh, izuzetna po svome elegantnom pismu i crteima. Posebna je i po tome to donosi neke tekstove koji se odnose na ivot Svetog Patrika. Osim toga, jedna je od rijetkih cjelokupno sauvanih primjeraka Novog Zavjeta.92 The Book of Leinster (ir. Lebor Laignech) jedno je od najpoznatijih iluminiranih djela irske knjievnosti. Ovo kapitalno djelo sastavio je ed Ua Crimthainn, opat iz Terryglass u 12. st. The Book of Leinster sadri vano rodoslovlje (An Leabhar
Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 140. Isto, str. 141. 87 Otoni stil, najvie poznat po svojim vrlo gustim, zamrenim i matovitim dekoracijama, koji uzima elemente iz nekoliko ranijih stilova. Vidi: Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 141. 88 Wood, Kelti, str. 74. 89 Isto, str. 80. 90 Isto 91 Lapis lazuli se u to doba mogao nabaviti iz samo jednog rudnika i to u Afganistanu. Vidi: Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 246. 92 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 142.
85 86
195
LUCIUS
Gabhla), preko tisuu pria prvenstveno iz herojskog doba (Tin B Cailnge, Scla Muicce meic Dath, Aided Cheltchair, Aided Chonchobair, Aided Meidbe), specifine sage Leinstera, pjesme, prijevode, tzv. mudre tekstove te popise irskih biskupa i svetaca.93 Svaki od tih primjeraka Biblije, evanelja, psaltira ili obinih djela morali su biti prikladno pohranjeni. Tako je svaki samostan posjedovao skriptorij, gdje su se razna djela kopirala i arhivirala. Copistima nije bilo dovoljno samo znati itati, potrebne su bile i vjetine slikarstva, ali i tzv. zanat pisanja.94 No, ni sve to umijee ponekad nije bilo dovoljno, jer je pergament, na kojem su tada pisane knjige, bio izuzetno skup te su ga redovnici na sve naine tedjeli. Na taj je nain nastao i poseban stil irske iluminacije koji obiluje zapisima na marginama i koritenju palimpsesta, tj. ve prije uporabljenog pergamenta.95 U ranosrednjovjekovnu umjetnost Irske ubrajajamo i ono najreprezentativnije to je do danas preivjelo od arhitekture, a to su svakako crkve. Prve crkve izgraene na tlu Irske bile su razmjerno male, ponekad i napravljene od drveta, bez raskonih skulptura i stupova.96 Pored takvih crkvica graene su i okrugle visoke kule ili cloigtheachi, koje su sluile kao zamjena za dananje crkvene tornjeve sa zvonom. U drugoj polovici 11. st. u zapadnoj Europi pojavila se romanika arhitektura, sloeni stilski pokret s eksplicitnim formalnim i ikonografskim referencama na raniju rimsku arhitekturu.97 Graditelji crkava u Irskoj bili su svjesni tih kretanja, pa usvajaju neke od karakteristinih elemenata romanike, poput okruglih lukova. Crkve su naalost jedini ostaci ovog graditeljskog stila u Irskoj.
4.2. Knjievnost irske u ranom srednjem vijeku

Irska ranosrednjovjekovna knjievnost pod stanovitim je utjecajem kranstva te se nastojalo pisati u duhu nove religije. No, pod pritiskom starih utjecaja, prie o mitolokim vladarima i bitkama postaju zanimljive i redovnicima. Usmena predaja o mitolokom razdoblju sada se nastoji zapisati i ouvati kao uspomena na stare korijene. Naravno, vano je napomenuti da se u tim ciklusima nastoji to manje prizivati sjeanje na prola vremena. Tako se pored pria o mitolokim vremenima, javljaju i zapisi o ivotima svetaca, ali i neka nova knjievna ostvarenja. U srednjovjekovnoj irskoj knjievnoj terminologiji o tipovima pripovijedanja, rije aided odnosi se na priu u prozi o nasilnoj smrti heroja, kralja ili pjesnika. Aideda je karakteristina za Ulsterski ciklus, ali to je samo jedna od vrsta pria. Tu je jo i comperta, koja govori o roenju heroja, od kojih su najpoznatije Comperta Con Culainn, Comperta Conchobuir i Comperta Mongin.98 Echtrae je tip prie koji govori o putovanju heroja na drugi svijet, a najpoznatija je ona Echtrae Chonnlai (Connlaes Expedition) vjerojatno
Isto, str. 274. Isto, str. 423. 95 Isto 96 Isto, str. 27. 97 Isto 98 Isto, str. 103.
93 94
196
iz 8. st. Posljednja vrsta prie jest immrama koja govori o putovanjima i egzilu. Sve ove vrste karakteristine su za svaki od ciklusa irske mitologije. Prikaz irske knjievnosti trebalo bi zapoeti s ciklusima koji opisuju herojska razdoblja i dotiu se doseljavanja Iraca. U tu svrhu krenut emo s Ulsterskim ciklusom.99 Ovaj ciklus sastoji se od mnotva pria i pjesama koji se dotiu najstarije povijesti otoka, tj. jedne njezine pokrajine Ulstera. Najljepa saga ciklusa Tin B Cailnge prati ivot Ulsterskog kralja iz Emain Mache, Conchobor mac Nessa i njegovih najhrabrijih vojnika Fergus mac Richa, Conall Cernacha i C Chulainna. Djelo prati ratna zbivanja s poetka milenija, izmeu ulsterskog kralja i kralja Connachta, Ailill mac Mta i njegove kraljice Medb. Smatra se da je ovo djelo nastalo u 7. st., ali se ne zna pouzdano gdje i od koga. Drugi poznati ciklus je tzv. Ciklus Kraljeva100 koji sadri mnotvo pria posveenih drevnim kraljevima, od kojih su veina malo vjerojatne (poput Cath Almaine ili Fled Din na nGd), dok su neke propagatorske (Cogad Gedel re Gallaib) u svrhu obrane od invazije. Trei ciklus Fenian Cycle odnosi se na prie usredotoene na lik legendarnog Finn Mac Cumailla i njegove fane (ratne druine). Cult Finna ratnika posebno je oivljen u 12. st. tokom normanske invazije na Irsku, kada je to djelo i nastalo.101 Posljednji je od velikih ciklusa Mitoloki ciklus koji govori o dolasku naroda boice Dannu u Irsku te o njihovoj borbi s domicilnim stanovnitvom. Pojam dolaska naroda boice Dannu prvi se put pojavio na prijelazu iz 11. st. u pjesmama povezanim s Lebor Gabla renn, djelom o invaziji na Irski otok (eng. The Book of the Taking of Ireland).102 Pored ovih ciklusa vano je istaknuti i zapise o irskim svecima i muenicima, poznate jo i kao hagiografski zapisi. Najei zapisi o ivotima irskih svetaca su oni o Sv. Patriku, Sv. Brigiti i Colom Cilleu (Sv. Kolumban). Ova su tri sveca proglaena i zatitnicima Irske te se i u kasnijim stoljeima pisalo veinom o njihovim ivotima, s odreenim dodacima.103 Korpus rane irske poezije sadri mali izbor pjesama, uglavnom anonimnih pjesnika ili nepotvrenih autora. U ranoj knjievnosti Irske nema velikih epskih pjesama, pjesme koje nalazimo najee su povezane s prozom u sagu. Osim u sagama, pjesme se pojavljuju i na marginama rukopisa, tako nam je ostala poznata pjesma Deus,meus Mael-Isu Ua Brolchaina.104 Te najranije pjesme najee su takozvanog rosc stila, odnosno bez rime, ritma, pa ak i strofa. Najraniji primjer rosca je hvalospjev Colum Cilleu, sastavljen od Eochaid Dalln Forgailla oko 600. godine.105 Tijekom vremena, vjerojatno pod utjecajem nove latinske poezije, razvio se novi, silabiki, lirski stil koji je opstao sve do 18. st. On sadri strofe, aliteraciju, harmoniju i rimu koje su nemogue za prevoenje. 106 Prosimetrum (lat. prosimetrum) je knjievna forma u kojoj se smjenjuju poezija i proza . Iako je to rijetka knjievna vrsta, neobino je esta u ranoj irskoj sagi. Najpoznatiji proIsto, str. 494. Isto, str. 221. 101 Isto, str. 166. 102 Isto, str. 348. 103 Isto, str. 207. 104 Isto, str. 283. 105 Isto 106 Isto, str. 284.
99 100
197
LUCIUS
simetrum je svakako onaj ljubavni, The meeting of Ladain and Cuirithir. Pored ljubavne tematike, ranoirsko pjesnitvo najee govori o ljepoti prirode i ivotinjskog svijeta.107 Tu su jo i pjesme o muenitvima (Flire engusso), humoristine (The Cattle Raid of Cooley) te tzv. Dinnsenchus traktati, koji na legendarnoj etimolokoj bazi objanjavaju imena brda, humaka, pilja, ravnica, jezera, rijeka, otoka itd.
5. Razdoblje vikinkih ratova

Nakon zlatnog razdoblja irske povijesti (7. i 8. st.), ije je bogatstvo bilo opjevano u mnogim pjesmama, nastupilo je teko razdoblje krajem 8. st. i poetkom 9. st. To je razdoblje kada se po prvi puta pred irskom obalom pojavljuju dugi, niski brodovi oslikanih jedara s ratnicima, naoruanim tekim maevima i sjekirama. Ti pljakai samostanskih naselja, kako su ih najee prikazivali, zvali su se Vikinzi. Dolazili su iz Skandinavije, najee iz Norveke,108 odakle su plovili na zapad do Shetlanda, zatim na jug do Orkneya, du atlantske obale kotske, pa prema Irskoj.109 U domovini, ti su ljudi bili poljodjelci i pomorci vjeti u brojnim zanatima. Njihov se nain ivota nije mogao razlikovati od ivota Iraca tog vremena, osim to su jo uvijek bili pogani. Prije nego to su zapoeli s napadima, naselili su otone skupine Shetland i Orkney, odakle je 795. godine uslijedio prvi napad na irsko tlo.110 Tada su napadnuti maleni otoci Iona i Lambay iz kojih su pokradene sve dragocjenosti. Cilj ovih napadaa bio je doi do materijalnog plijena i robova, no nekoliko godina kasnije Vikinzi odluuju kolonizirati Irsku.111 Putovanja radi pljake i trgovine poela su se ozbiljnije organizirati 837. godine kada su cijele flote zaplovile prema Irskoj. Te godine na uu rijeke Boyne nalo se ezdeset brodova, te jo ezdeset na rijeci Liffey. Vikinzi u tom razdoblju pokuavaju osigurati trajna uporita u Irskoj. Prvo od njih uspostavljeno je na uu rijeke Liffey, pa su od tamo organizirane velike masovne ekspedicije duboko u unutranjost zemlje.112 Ta uporita nazivala su se longphoirt, a inile su je utvrde na rijekama, tj. na pritocima gdje su mogli biti usidreni brodovi spremni za brze manevre.113 Prvi od tih utoita kampova osnovani su i u Arklowu (836. godine), Lough Neaghu (839. godine), Dublinu i Annagassanu (841. godine).114 Iz toga ranijeg razdoblja vikinke prisutnosti svakako treba spomenuti Mela Sechnailla I. (862. godina), prvog kralja Iraca koji je to i s pravom bio, jer su mu se pokoravali svi pokrajinski kraljevi. Taj kralj poznat i kao Malachy I. koji je prvi okusio pravu bitku i pobjedu nad Vikinzima kada je 845. godine pobijedio Turgesiusa, vou doljaka iz Skandinavije.115 Bila je to samo jedna u nizu bitaka koje e uslijediti.
Isto Bijeli pogani irski je naziv za Norveane. Vidi: Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 151. 109 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 69. 110 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 502. 111 Isto, str. 503. 112 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 70. 113 Anne-Christine Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, Roskilde, 2001, str. 19. 114 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 503. 115 Isto, str. 309.
107 108
198
5.1. Politika situacija Irske za vrijeme vikinke invazije

U 9. st. na irskom otoku nije postojala osoba zaduena za obranu cjelokupnog kraljevstva. Postojala su mnogobrojna mala kraljevstva, a otok je bio podijeljen na dvije vee cjeline: Leth Cuinn, kojim je dominirala dinastija Ui Neill iz Tare, i Leth Moga, pod dominacijom dinastije Eoganachta iz Cashela (glavni grad Munstera). Tu je jo bilo i Leinster kao djelomino nezavisan teritorij.116 Unato vikinkoj invaziji, neprijateljstva izmeu irskih provincija bile su na vrhuncu, pa su ponekad i Vikinzi posluili kao saveznici pojedinim kraljevstvima.117 A da su se Vikinzi sve vie vezivali i uplitali u irske prilike, govori i vikinki voa lfr Sigtryggsson (poznatiji kao Amlab Cuarn) koji je osnovao malo kraljevstvo Dublin sa snanim prekomorskim vezama. Amlaib je uzeo Irkinju za enu, nauio je irski jezik te preao na kranstvo. Ovakav slijed karakterizirao je novu vrstu stanovnitva (posebice Dublina) tzv. Hiberno-Norse populacija.118 U drugoj polovici 9. stoljea, kraljevstvo Dublin postalo je daleko najmonije vikinko sredite te je pokualo dominirati svim vikinkim aktivnostima u Irskoj.119 Kako se 9. st. pribliavalo kraju, smanjivala se i vikinka aktivnost u Irskoj, dok je sukob sjevera i juga bio na vrhuncu. Konano, u velikoj bitci kod Belach Mughne u Leinsteru 908. godine, Flann Sinna, kralj Tare, porazio je Cormaca mac Cuilennaina, kralja-biskupa Cashela. Ubijeni su Cormac i mnoge druge voe Eoganachta te se njihova mo vie nikada nije u potpunosti oporavila.120 Ovu veliku pobjedu Flann Sinn ostvario je zahvaljujui pomoi Cerballa, kralja Leinstera i Cathala, kralja Connachta. U 10. st. zapoeli su novi snani napadi Vikinga, ovaj puta iz Danske.121 Godine 914. velika je flota uplovila u luku Waterford te tamo uspostavila uporite. Nekoliko godina kasnije osnovano je novo vikinko naselje na vrhu rijeke Shannon bio je to poetak povijesti grada Limericka.122 Ipak, najvanije od svih naselja i dalje je bio Dublin. Ovo munstersko trgovite u desetom stoljeu izgraeno je na novim temeljima, okruenim zidinama i isprepletenim mnotvom ulica u kojima je cvala manufaktura, obrtnitvo i trgovina.123 Prilikom ovog drugog vala invazije na Irsku, Vikinzi su naili na mnogo vri otpor i zajednitvo otoana. Tako se u drugoj polovici 10. st. u Munsteru pojavila nova sila i to sa irenjem dotad male kneevine Dal Cais, iji je voa Mathgamain 964. godine od Eoganachta preoteo Cashel i iste godine opljakao vikinki grad Limerick.124 Godine 972. Mathgamain i voe Munstera donijeli su tri rezolucije: da
Moody, Martin, Povijest Irske, str. 72. Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 503. 118 Isto, str. 135. 119 Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 21. 120 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 72. 121 Crni pogani bio je nadimak ovih osvajaa. Vidi: Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 151. 122 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 74. 123 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 136. 124 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 77.
116 117
199
LUCIUS
se protjeraju svi vikinki plaenici, da se izbace Vikinzi iz Limerick te da ga se spali. No, Mathgamaina su rivali rivala 976. godine, pa ga je naslijedio njegov brat Brian Boru.125 Brianov prvi in bio je izrazito nemilosrdan: ubio je mara, kralja Limericka i njegova dva sina u crkvi Scattery gdje su traili utoite, a potom je 978. godine nanio vrlo vaan i teak poraz Vikinzima iz Limericka.126 U meuvremenu su i Vikinzi iz Dublina u bitci za Taru doivjeli teak poraz, a pobjednik je bio Mael Sechnaill II., kralj Tare. Mel-Sechnaill II., poznatiji kao Malachy II. bio je sin Domnall Donna i posljednji veliki kralj svoje dinastije, klana Cholmin od Meatha, koji je bio mona sila u irskoj politici od sredine 8. st.127 Malachy II. nanio je teak poraz (ljetopisac ga naziva crveno klanje) nad vikinzima iz Dublina u bitci za Taru 980. godine. Maela Sechnailla slijedila je velika vojska prema Dublinu, kojeg su opsjedali ak tri dana i tri noi. Amlab Cuarn (lfr Sigtryggsson) zapovijedao je postrojbama u Dublinu, no uvidjevi skori poraz nagodio se s Malachyjem.128 Uvjeti su bili: oslobaanje svih irskih talaca, ukljuujui i kralja Leinstera, predaju blaga i dragocjenosti te oslobaanje od danka svih zemalja klana Ui Neill od Shannona do mora. Mael je Sechnaill potom proglasio slobodu i povratak svih irskih robova na podruju pod kontrolom vikinga. Amlab Cuarn otiao je na Ionu kao pokajnik gdje je i umro 981. godine kao lan samostana. Dublin je tada doao pod neizravnu vladavinu Mael Sechnailla i ostao tako sve do Sitric Silkenbearda, sina Amlab Cuarna koji je uspio 989. godine obnoviti neovisnost.129 Vikinzi su od tada svedeni na sporednu ulogu u obnovljenoj borbi za prevlast izmeu vladara sjeverne i june polovice Irske. Iako je Mael Sechnaill, koji je predstavljao drevnu sjevernu dinastiju Ui Neill, u toj borbi pokazao poprilinu energiju, Brian, koji je predstavljao agresivnu junu dinastiju Dal Cais, istaknuo se kao sposobniji.130 Presudni dogaaj u toj borbi bila je bitka kod Glenn Mme 999. godine, kada je Brian porazio kralja Leinstera i vikinge iz Dublina, nakon ega je i opljakao grad. Sitric Silkenbeard, voa vikinga, pobjegao je u Ulster, ali nije mogao nai utoita, sve dok ga Brian Boruma nije pomilovao i vratio u Dublin. Brian je sada imao jaku vojsku i flotu te velik porez Dublina, to mu je u konanici i omoguilo da postane Car Iraca.131 Tri godine kasnije Malachy mu je bez borbe predao Taru, ime je uinio Briana i praktinim vladarom cijele Irske. U iduih se dvanaest godina Brian morao boriti s odmetnutim kraljem Leinstera, Mael Mordom te dublinskim vikinzima, koji su u pomo pozvali i prekomorske saveznike kako bi se pripremili za zavrni okraj kod Clontarfa, ime zavravaju vikinki ratovi.132 S Brianom, poloaj vrhovnog irskog kralja postao je stvarnost. Kako je ve naglaeno, Brian Boruma, poznat jo i kao Boru, postao je 1002. godine ard- ri cijele
Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 46. Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 24. 127 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 310. 128 Isto, str. 311. 129 Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 24. 130 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 78. 131 Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 25. 132 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 78.
125 126
200
Irske. Slijedei ekspanzionistike planove svoga oca Cennetiga i brata Mathgamaina, Brian je prvo postao kralj Munstera, da bi nekoliko godina kasnije Maelu Sechnaillu preuzeo naslov vrhovnog kralja, kojeg je ovaj nosio od 980. godine.133 Brian je 1002. i 1005. godine poduzeo pohode na sjever kako bi iz tih krajeva uzeo taoce te na taj nain potvrdio svoje vrhovnitvo nad cijelom Irskom. Tijekom drugog pohoda, Brian je posjetio i Armagh u kojem je crkvi udijelio 20 unci zlata i potvrdu o crkvenoj vlasti nad cijelom Irskom.134 Ipak, Brian je imao svojih neprijatelja, prvenstveno u Leinsteru i vikinkim naseljima, to je rezultiralo velikom bitkom 23. travnja 1014. godine na Veliki Petak, na polju Clontarf, istono od vikinkog Dublina.135 Bitci je prethodila neposlunost kralja Leinstera Melmrda mac Murchada kojemu su se u pobuni pridruili Sitriuc Silkenbeard od Dublina i Sigurd Hlodvisson od Orkneysa. Njih trojica suprotstavili su se Brianu koji je za saveznika imao samo nevjernog Mael Sechnailla, koji ga je i napustio na dan bitke.136 Trupe ve ostarjelog Briana vodio je njegov sin Murchad, a njihovim plaenicima koji su se borili u jednoj cjelini, zapovjedao je mrmer (hrv. veliki predvodnik) iz kotske po imenu Domnall mac Eimhin.137 Bitka je zavrena pobjedom Briana, iako je ratna srea jedno vrijeme vie bila naklonjena urotnicima, ali nakon sloma dublinske kohorte pobjeda Iraca bila je izvjesna. Kada su Vikinzi saznali za smrt svojih voa (Melmrda mac Murchada i Sigurd Hlodvissona) dali su se u bijeg, no ipak su uspjeli smrtno raniti velikog kralja Briana, dok je njegov sin Murchad jo ranije podlijegao ranama.138 Donnchad, drugi Brianov sin, vodio je munsterske vojnike natrag kui neobavljena posla, jer nije imao dovoljno vojnika za konanu pobjedu. On je takoer nosio i tijela Briana i Murchada, koji su uz veliku sveanost pokopani u Armaghu, da bi nakon toga kao heroji bili spominjani diljem Europe.139 Niti jedan od preostale dvojice Brianovih sinova, Tadg i Donnchad, nije bio dovoljno moan da zamijeni svojeg oca na mjestu irskog kralja, pa je bivi kralj Mael Sechnaill ponovno ovladao cijelom zemljom, sada kao neosporni suveren, sve do svoje smrti 1022. godine.140 Tek nakon smrti Malachya II. 1022. godine moemo rei da je dolo do prave politike evolucije u Irskoj. Evolucija se sastojala u zamrenoj mrei politikih saveza sklopljenih izmeu provincijskih kraljeva, koji su esto bili vrlo iznenaujui. Ta stalna nestabilnost iznjedrila je i nove titule poput - ri co fresabra (kralj s oporbom) to se odnosilo na provincijske kraljeve s namjerom da postanu vrhovni kraljevi, ali koje nije podravala druga regija. Slika koju nam pruaju izvori od vremena smrti Malachyja II. pa do dolaska Normana, puna je nasilja, kaosa i previranja.141
Isto, str. 85. Isto 135 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 92. 136 Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 25. 137 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 92. 138 Isto, str. 93. 139 Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 148 140 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 86. 141 Isto, str. 87.
133 134
201
LUCIUS
Ipak, uz pomo nekih knjievnih djela, poput Book of Leinster, moemo utvrditi vrhovne kraljeve Irske u razdoblju od 1022. do 1169. godine od kojih veina nije imala potpunu vlast. Prvih su stotinu godina potomci Briana uspjeno odravali svoje pravo na vlast. Potom iz Connachta, na vlast pretendiraju lanovi dinastije OConnor, iji je lan Toirdelbach Ua Conchobair jedan od najuspjenijih kraljeva od smrti Briana Borume.142 Kada je njegov sin Ruaidri, 1166. godine preuzeo titulu vrhovnog kralja inilo se da bi OConnori mogli uvrstiti svoj nasljedni poloaj do te mjere da bi ih se moglo usporediti s drugim europskim kraljevskim dinastijama, no taj je san uniten potezima kralja Leinstera, Diarmaita Mac Murchade.143
5.2. Ostavtina vikinke prisutnosti u Irskoj

Nisu samo pale, pljake i ubojstva ono to je ostalo iza Vikinga u Irskoj. Dodue, ono to je prvo ulo u irsku uporabu, a vikinkog je podrijetla, ima veze s negativnim predznacima. Tako je pokretljivost brodova u bitci, kao i konjanika, postala karakteristina za irski nain ratovanja. Superiorno vikinko oruje teki maevi, eljezna koplja, kacige i oklop sada su koristili i Irci.144 Skandinavski jezik takoer je naao svoje mjesto meu Ircima, tako su brojne rijei ule u uporabu poput onih za brodove, trgovinu, ali i za oznaku mjesta (Wicklow, Waterford, Limerick).145 to se tie gospodarstva, Vikinzi su zahvaljujui svojim gradovima na moru i trgovini odmaknuli Irsku od ruralnosti i usmjerili je prema vanjskom svijetu. No, nisu Skandinavci samo donosili novine, oni su takoer i usvajali neke od obiaja Iraca. Tako su tijekom nekoliko godina mnogi Vikinzi bili pokrteni, a poneki i odnaroeni.146 Dogodile su se i odreene promjene u umjetnosti vikinga, koji su izraivali srebrne broeve i druge predmete u irskom stilu s vlastitim tradicionalnim ukrasima, a koje su kasnije preuzeli i Irci. Sva ta sinergija najbolje se ocrtava u kasnijim drutvenim pojavama, gdje su se meusobno enili pripadnici aristokracije jednog i drugog naroda, kao npr. ker ed Finnlatha, kralja Sjevernog Ui Neilla i vikinki kralj Dublina.147
6. Normani: dolazak i osvajanje

Diarmait Mac Murchada, zasigurno je jedan od najzlokobnijih povijesnih linosti u onome to se ponekad naziva irska nacionalna memorija. Najee ga se tretira kao izdajnika Irske, koji je odgovoran za ugnjetavanje svoje nacije i za odlaganje nastanka nacionalne drave Irske za ak osam stoljea.148
Isto, str. 93. Isto 144 Isto, str. 78. 145 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 418. 146 Larsen (ur.), The Vikings in Ireland, str. 148. 147 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 419. 148 Isto, str. 299.
142 143
202
Sukob izmeu Ruaidrija (eng. Rory OConnor) i Diarmaita (eng. Dermot MacMurrough), nastao je onoga trenutka kada je preminuo Toirdelbach Ua Conchobair (1156. godine), vrhovni kralj Irske. Njegov sin Ruaidri naslijedio ga je na toj poziciji, koju je takoer poeo prisvajati i kralj Leinstera Diarmait, osnaen svojim pobjedama nad plemenskim protivnicima. Sukob se dakle odvijao od 1156. do 1166. godine diljem irskog otoka, koji se u tom razdoblju pretvorio u drhtavu jadnicu, kako je to zapisao jedan ljetopisac.149 Ruaidri OConnor izvojevao je pobjedu nad Diarmaitom te mu je uzeo taoce i sveo ga na malo kraljevstvo oko Fernsa u Wexfordu. Iako je Ruaidri pobijedio u sukobu, strah od ponovnog uspona Diarmaita stalno je visio u zraku. No, nije samo strah ono to je titilo Ruaidri OConnora, naime 1152. godine dogodila se romansa izmeu Ruaidrieve ene Dervorgille i Diarmaita Mac Murchada.150 Iako je OConnor tu epizodu opisivao kao otmicu, cijela je Irska znala da je sama Dervorgilla organizirala svoj bijeg. Ponesen zaviu i ljubomorom, Ruaidri je vratio enu te odluio zauvijek unititi Mac Murchada, pogotovo saznavi da mu je glavni saveznik Mac Lochlainn iz Ailecha bio mrtav.151 Kada je Diarmait Mac Murchada konano u potpunosti svladan 1166. godine, odluio je u tajnosti posjetiti engleskog kralja Henrika II., koji je u to doba boravio u Francuskoj, kako bi mu ovaj pomogao pri ponovnom ustolienju u Irskoj. Engleski kralj objeruke je prihvatio Diarmaitovu ponudu vjernosti, obasipavi ga darovima i obeavi mu pomo.152 Kralj Henrik vrlo se lukavo posluio i darovnicom pape Hadrijana IV. Laudabiliter, datiranom jo u 1155. godinu, kojom mu je dozvoljena invazija na Irsku s ciljem provoenja crkvene reforme.153 Ipak, u to vrijeme Henrik je bio zaokupljen drugim stvarima, no 1166. godine bio je spreman na invaziju uz pomo Normana iz Walesa. Ti su Normani bili Francuzi po jeziku i podrijetlu, nemirni predstavnici najboljih europskih ratnika. Mnogi su enidbom postali lanovi velkih plemia, ali njihova djeca nisu osjeala odanost ni Engleskoj, ni Francuskoj, ni Walesu. Bili su bezobzirni i lukavi, vjeti mornari i konjanici, graditelji dvoraca i crkava, ljudi s instinktom za stegu i red. Bili su snani, inteligentni i gladni zemlje. Irska, ve slavna u velkim priama i legendama, privlaila ih je s druge strane obale.154 Ohrabren Henrikovom pomoi, Diarmait je zatraio razgovor s velikim normanskim voom u Walesu, Richardom FitzGilbertom de Clareom, grofom od Strigoila, poznatijim pod imenom Strongbow koji pristaje na veliku ekspediciju tek kada mu je Diarmait obeao nove zemlje i bogatstva, a i nasljedno pravo na Leinster.155 Invazija je zapoela 1169. godine, prvo prethodnicama predvoenim Robertom FitzStephenom, Herveyem de Montmorencyjem i Mauriceom de Prendergastom, dok je sam Strongbow sa svojim
Moody, Martin, Povijest Irske, str. 96. Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 122. 151 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 96. 152 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 301. 153 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 97. 154 Isto, str. 98. 155 Brendan Smith (ur.) Britain and Ireland 900-1300: Insular Responses to Medieval European Change, Cambridge, 2004, str. 56.
149 150
203
LUCIUS
vitezovima stigao 1170. godine. Prethodnica je vrlo lako osvojila Wexford, za razliku od Strongbowa, koji je tek u krvavoj bitci uspio osvojiti vaan grad Waterford, ime je otvorio put prema Dublinu.156 Bitka za Dublin odigrala se u rujnu 1170. godine, a sukobile su se normanske i mijeane irsko-vikinke snage. I u ovoj bitci ratna je srea bila na strani Normana i Diarmaita, dok se Ruaidri (Rory OConnor) ponovno suoio s porazom. Ipak, osvajanje Dublina nije znaio kraj borbi za vrhovnitvo, a niti sigurnost Normana u novoosvojenim zemljama. Ve 1171. umire Diarmait, a Strongbow postaje kralj Leinstera.157 Protiv normanske prevlasti pobunila su se leinsterska plemena te su iste godine podigla pobunu, dok su vikinzi ponovnim napadom pokuali vratiti Dublin, to im nije uspjelo. Vea opasnost od vikinke, prijetila je Normanima od ujedinjenih Iraca pod vodstvom Roryja OConnora. Cilj osvajanja ponovno je bio utvreni Dublin, kojeg Irci nisu mogli osvojiti na juri, nego su primijenili tehniku izglaivanja. Normani, ve pri kraju svojih zaliha, odlunom protuofenzivom napadaju Irske kampove i svladavaju ih.158 Svladavanjem i zadnjeg otpora Iraca, bilo je vrijeme da se i sam Henrik II. pojavi u Irskoj. U listopadu 1175. godine sklopio je Windsorski sporazum s Roryjem, koji je Henrika priznao za vrhovnog gospodara i pristao na plaanje poreza, dok mu je ovaj priznao naslov ard ri neosvojenih podruja.159 Unato sporazumu, Henrik II. ga je sustavno krio dijelei zemlju svojim barunima, a ostavljajui sebi najbogatije dijelove, time sustavno zatirui samostalnost irskog naroda. Prisutnost anglonormanske gospode u Irskoj ostavilo je snane i neizbrisive tragove na lokalno stanovnitvo. Sve nade u oslobaanje otoka, padale su u vodu osnivanjem monih kamenih dvoraca, koji su predstavljali neosvojive barijere za slabo naoruano irsko stanovnitvo. Upravo osnivanjem golemih dvoraca, po prvi puta je u Irskoj organizirana sredinja uprava, to je u sutini zasluga kralja Ivana Bez Zemlje (1167. 1216.)160 koji je osnovao dublinski dvorac u kojemu je ustoliena uinkovita vlada.161 Ta vlada uvodi i kovani novac, kao i sudbeni sustav s porotom. Unutar irskog otoka, dolaskom Normana 1169. godine, razvija se i engleski jezik koji se kolokvijalno naziva Hiberno-English ili Irish English.162 Nosioci novog jezika bili su normanski vojnici koji su govorili francusko-engleski, a bili su smjeteni na istoku i jugoistoku Irske, posebno u okrugu Pale, koji je bio pod izravnom kontrolom Londona.163 Ipak, ono to uvodi Irsku u novo razdoblje nije ni kovani novac, ni nove fortifikacije, nego uvoenje novog sustava drutvenih odnosa, najee nazvanog feudalnim. Upravo je Engleska bila jedna od najzagriljivijih zagovornica feudalne drutvene piramide. Na vrhu piramide je dakle bio kralj; zatitnik, sudac i ratni voa plemstvu. Titula gospodara Irske (Lord of Ireland) bila je nasljedna titula engleskih kraljeva,
Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 442. Isto 158 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 103. 159 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 211. 160 Najmlai sin Henrika II, vladao je Irskom od 1199. do 1216. Vidi: Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 240. 161 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 108. 162 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 213. 163 Isto, str. 359.
156 157
204
kojom se samo prividno eljela naglasiti irska posebnost, a prvi Lord bio je Ivan Bez Zemlje.164 Odmah ispod gospodara, dolazilo je plemstvo, ratnika kasta, koja je u Irskoj igrala i vanu administrativnu funkciju, jer je kralj gotovo uvijek bio izvan zemlje. U ranom anglonormanskom razdoblju bilo je vrlo malo nasljednih plemikih titula. Kako je ranije reeno, earli plemii s nasljednim titulama, postojali su samo u Ulsteru i nigdje drugdje sve do 1316. godine. Earldom Ulster stvoren je ukazom Ivana Bez Zemlje 1205. godine za Hugha de Lacya II.165 Nakon ovog vieg plemstva, slijedi ono nie plemstvo koje svoju ast moe zahvaliti pustolovini u koju su se upustili osvajajui Irsku. To plemstvo uope nije imalo plavu krv, nego je spletom okolnosti svoju familiju uinilo plemenitom. to se tie parlamentarizma u Irskoj, ono poinje jaati tek poetkom 14. stoljea usporedno s engleskom stvarnou,166 no ta epizoda ve je daleko izvan okvira ovog rada. U to nie plemstvo moemo ubrojiti i vlastelu, koja je sluila viem plemstvu kao pratnja i kao upravitelji posjeda. Veina kolonista naravno nije bila plemenita. Ti zakupci zemlje na velikim gospodarstvima, zajedno s neslobodnim radnicima, uspostavili su feudalni sustav Irske. Poznato je nekoliko razreda zakupnika. Prvi, slobodni zakupci, posjedovali su zemlju doivotno ili su sklopili feudalni zakup sa vlastelinom kojemu su dugovali vojnu slubu ili dogovorenu rentu. Farmeri (poljoprivrednici) su takoer iznajmljivali zemlju na nekoliko godina, te bi svoju obvezu ispunjavali radom, a ne rentom.167 Obini slobodnjaci, poznati i kao biatach (eng. food-provider) u predfeudalnom sistemu bili su u slubi plemstva te su im morali pruati usluge u radu i hrani, ali su bili potpuno slobodni ljudi. U vrijeme anglonormanskog doba oni postaju kmetovi, obiljeeni fizikim radom, vlastelinskim sudom i osobnom neslobodom. Graani, jedna od novih klasa, dobili su slobodu na temelju Zakona iz Breteuile, koji im je omoguavao pravo na vlastiti sud, pravo na prodaju zemlje i pravo na slobodan brak.168 Normanska je invazija takoer dovela do novog vala vjerskih aktivnosti potaknutih pojavom normanske vojske. Novi crkveni redovi (dominikanci, franjevci, augustinci, karmeliani), kao i stari, posebice su imali koristi od normanskog prodora. Sveenici su uvijek u masovnom broju pratili normansku vojsku, te bi na osvojenom teritoriju osnivali monumentalne samostane i crkve. Primjeri za to su velianstvene cistercitske opatije Dunbrody i Tintern, golemi samostani za redovnike sv. Augustina u Kellsu, te benediktinska opatija kod Ardsa.169 Tijekom normanske invazije, Crkva u Irskoj doivjela je znatne reforme. Potreba za vjerskom obnovom bila je nuna, posebice radi pada morala i nasilja koje je tada zahvatilo irsko otoje. Sakramenti su bili zanemarivani, desetine su se neredovito plaale, nasilje nad sveenstvom je bilo u porastu, a nisu se potivala niti crkvena pravila o sklapanju brakova. Sve to upuivalo je na potrebu za duhovnom obnovom, ali i na
Isto, str. 436. Isto 166 Isto, str. 437. 167 Isto, str. 438. 168 Isto 169 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 110.
164 165
205
LUCIUS
samu reformu Crkve.170 Problem u upravljanju je bio taj to se crkvena uprava u Irskoj svodila na samostane, a ne na dijeceze. Razlog nepostojanja dijeceza171 je svakako u tome to Irska nikada nije bila dio Rimskog Carstva, pa je tako nedostajala stara administrativna struktura na kojoj bi se temeljila uprava Katolike Crkve.172 Druga osobina irske crkve bilo je pravo nasljeivanja nekih unosnih poloaja, koje su u pravilu trebali drati laici. Meu prvim reformistima irske crkve bili su Mael Isa Ua hAinmire, kojeg je za biskupa Waterforda 1096. godine posvetio sv. Anselmo iz Canterburyja i Gilbert, biskup Limericka i papinski legat. Gilbert je pripremio plan za biskupijsku i upnu organizaciju, te za jedinstvenu liturgiju, to je i provedeno u djelo 1111. godine na nacionalnom crkvenom saboru u Cashelu.173 Ipak potpuna reforma provedena je tek djelovanjem sv. Malahije, koji je na svojem misijskom putovanju u Rimu boravio i u Clairvauxu kod sv. Bernarda gdje je iznio svoju zabrinutost stanjem u Irskoj. Sv. Malahija ipak nije doivio konanu reformu koja je provedena 1152. na saboru u Kellsu, etiri godine nakon njegove smrti.174 Sabor u Kellsu oznaava vrlo vanu etapu u Irskoj crkvenoj reformi dvanaestog stoljea, jer je novi administrativni ustroj napokon dobio papinsko odobrenje. Irski otok podijeljen je na trideset i est biskupija s etiri nadbiskupije (Armagh, Cashel, Dublin i Tuama).175 Prigodom odravanja sinoda, koji je okupio ak 3000 redovnika, i papa je poslao svoga legata kardinala Papara, koji je nadbiskupima podijelio palije, simbol odobrenja i zavretka reforme.176
7. Zakljuak
Irski narod svoje korijene vue od keltskih plemena koji na otok dolaze oko 600. god. pr. Kr. s europskog kontinenta. Njihov dolazak poremetio je ivot domicilnog stanovnitva, Pikta ili Scotta, koji postaju keltski podanici, a s vremenom se stapaju s njima u jedan narod. Sama seoba i ivot Iraca u prvim stoljeima novog tisuljea najbolje je opisan u velikim knjievnim ciklusima u kojima se na legendarnoj bazi oznaavaju pojedine etape, poput dolaska Iraca, dolaska kranstva ili smjena dinastija. Dolaskom kranstva, tj. Svetog Patrika, otpoinje ranosrednjovjekovna irska povijest koja je ostavila neizbrisiv trag u europskoj povijest. Irski misionari i monasi zasluni su za razvoj najljepih manuskripta i skriptorija na Zapadu, kao i za osnivanje samostana i evangeliziranje pogana diljem Europe. Ipak, idilu crkvenog, drutvenog i materijalnog bogatstva neprestano razbijaju neslona plemena cijelog otoka, koji su u vjenoj potrazi za vrhovnom vlau. Mnogo vei problem poinju im predstavljati i vikinzi, koji neprestano pljakaju, a potom i
Isto, str. 89. Dijeceza = Crkveni okrug pod upravom biskupa 172 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 83. 173 Moody, Martin, Povijest Irske, str. 90. 174 Isto, str. 92. 175 Duffy (ur.), Medieval Ireland, str. 247. 176 Isto, str. 248.
170 171
206
naseljavaju otok ve od 9. stoljea. Najvei otpor vikinkoj prisutnosti pruaju dinastije Ui Neilla, kraljevi Malachy I. i Malachy II., te herojska linost irske povijesti Brian Boruma iz Munstera. Ovaj pobjednik velike bitke kod Clontarfa, koja je donijela samo velika pustoenja i smrt, a nikako konanu pobjedu jedne ili druge strane, uspio si je priskrbiti naslov Car Iraca, koji je ubrzo nakon njegove smrti postao obina floskula. Sve do djelominog osvajanja Anglonormana 1170. godine, Irska je bila pretvorena u ratite pokrajinskih vladara, koji su radi svoje zlobe i ljubomore na kraju i izgubili velik dio zemlje koju im je oduzela novopridola vlastela. Tih poteza irskih plemia nerado se prisjea dananja Irska, koja je zahvaljujui unutarnjim razdorima ak 750 godina trpjela engleske vladare, poevi sa Henrikom II.
8. Popis literature
1. Brandt, Miroslav, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995. 2. Curtis, Edmund, A history of Ireland from earliest times to 1922., New York i London, 2005. 3. Duffy, Sen (ur.), Medieval Ireland, New York i London, 2005. 4. Frame, Robin, Ireland and Britain 1170 - 1450, London, 1998. 5. Herak, Emil, Drevne seobe, Zagreb, 2005. 6. Larsen, Anne-Christine, (ur.), The Vikings in Ireland, Roskilde, 2001. 7. Moody, Theodore William, Martin, Francis Xavier, Povijest Irske, Zagreb, 2003. 8. Smith, Brendan, (ur.), Britain and Ireland 900-1300: Insular Responses to Medieval European Change, Cambridge, 2004. 9. Squire, Charles, Mitologija Kelta, Zagreb, 2005. 10. Wood, Juliette, Kelti, Zagreb, 2008.
8.1. Izvori dostupni na mrenim stranicama:

1. http://hr.wikipedia.org/wiki/Irske_provincije, 22. 05. 2011. 2. http://en.wikipedia.org/wiki/6th_century_in_Ireland, 12. 06. 2011. 3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Irska, 14. 06. 2011.
Ireland in the Early Middle Ages

Summary
The Irish nation draws its roots from the Celtic tribes, who came to the island around 600 years B.C. from the European continent. Their arrival disrupted the life of indigenous peoples, Picts or Scotts, who became the subjects of Celtic, and slowly they merge into one nation. The migration and life of Irish in the first centuries of the new millennium, is best described by the great literary cycles that are mostly based on the legendary mark.
207
LUCIUS
With the arrival of Christianity, i.e. St. Patricks, begins early medieval Irish history which has left an indelible mark on European history. The Irish missionaries and monks are responsible for developments of finest manuscripts and scriptorium in West, for the establishment of monasteries and evangelization of pagans throughout Europe. However, the idyll of the church, social and material wealth is constantly broken by discordant tribes around the islands, which are in the eternal quest for supremacy. Much bigger problem starting them represents the Vikings, who repeatedly sacked, and already inhabit the island from 9th century. The greatest resistance to the presence of Vikings provides Ui Neill dynasty, kings Malachy I. and Malachy II., and the heroic figure of Irish history - Brian Boruma of Munster. This great winner of the Battle of Clontarf, which brought only devastation and death, was able to afford the title Irish Emperor, which was shortly after his death became a common phrase. Until to partial conquest of the Anglonormans in 1170, Ireland has been transformed into a theater of the provincial rulers. At the end, because of its malice and jealousy, they have lost a large portion of lands which where confiscated by newcomers nobility from England and Wales. These moves by the Irish noblemans have cost Ireland 750 years of English domination and rulers, starting with Henry II.
208
PETRA MARINI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Pobjede vojske kralja Tomislava nad Maarima i Bugarima

1. Uvod
Povijesna vrela svjedoe da se od samog dolaska u novu domovinu, Hrvati bore s okolnim narodima za opstanak. Hrvatska ratna i vojna povijest, prema tome, stara je koliko i sama hrvatska povijest, hrvatski narod i drava.1 Ratna povijest Hrvata dijeli se u dva glavna razdoblja: jedno doba je doba potpune nezavisnosti za vrijeme narodnih vladara, a drugo razdoblje personalne unije s ugarskom dinastijom nakon sklopljene nagodbe iz 1102. godine. U tom prvom razdoblju, Hrvati su vodili stalnu ili privremenu borbu za narodni opstanak s okolnim narodima, Bizantincima, Bugarima, Francima, Maarima, Mleanima itd.2
2. Tomislavov sukob s Maarima i Bugarima

Slabljenjem franake i bizantske aktivnosti tijekom 9. i poetkom 10. stoljea, pojavile su se nove sile, Bugari i Maari. S obzirom na to da su Franako i Bizantsko Carstvo ulagali u gospodarski i kulturni polet hrvatskog drutva, njihov utjecaj bio je donekle i pozitivan. Pojavom novih osvajakih sila, Maara i Bugara, hrvatska drava na elu s knezom Tomislavom od 910. godine, nala se u znatno drukijoj situaciji.
2.1. Tomislav protiv Maara

Nakon kneza Mutimira, na vlast dolazi, vjerojatno, njegov sin Tomislav (910-928), a prvi se put spominje sa splitskim nadbiskupom Ivanom 914. kao knez. Tomislav je od prethodnog vladara Mutimira preuzeo ureenu dravu, a tijekom svoje vladavine
Seminarski rad pisan je u sklopu kolegija Rat u europskoj povijesti - Domovinski rat kod doc. dr. sc. Ante Nazora. 1 Tomislav Aralica, Vieslav Aralica, Hrvatski ratovi kroz stoljea, Zagreb, 1996., str. 5. 2 Isto
*
209
LUCIUS
posebnu pozornost trebao je usmjeravati prema sjeveru zbog doseljenja Maara u srednje Podunavlje i Potisje izmeu 896. i 900. godine.3 Knez Tomislav susreo se s Maarima koji su u 8./9. stoljeu bili etniki jedinstveni nomadski narod. Kako su ih u prvoj polovici 9. stoljea u zemlji izmeu Dona i Dnjepra pritiskivali divlji turski Peenezi, Maari su se naselili izmeu donjeg Dnjepra i dunavskog ua. Naseljavanjem Maara po Ugarskoj u vie skupina s razliitim plemenskim starjeinama na elu, zapoele su i njihove provale u Njemaku, Italiju, Bugarsku i u Bizantsko Carstvo. Raspadom obrambenog sustava u Panoniji koji su podigli Nijemci, Maari su zaprijetili hrvatskim zemljama. Nakon to je posljednji sisaki knez Braslav, pod ijom se vlau nalo podruje sjeverno i juno od Drave, poginuo u borbi protiv Maara oko 898. godine, s njime je propala njegova kneevina. Tako je maarskoj konjici otvoren put prema Hrvatskoj, a situacija se dodatno pogorala nakon maarske pobjede kod Bratislave 907. godine.4 No, knez Tomislav odbio je maarske pljakake pohode te svoju vlast proirio po najveem dijelu nekadanje Panonske Hrvatske sve do savsko-dravskog meurjeja. Uspomena na Tomislavove borbe s Maarima sauvala se u narodnim predajama zapisanima u djelu nepoznatog barskog sveenika (Ljetopis popa Dukljanina ili Kraljevstvo Slavena) i u kronici mletakog kroniara Andrije Dandola. On spominje dvije maarske provale u Hrvatsku u Tomislavovo doba ili u vrijeme njegovih nasljednika.5
2.2. Tomislav protiv Bugara

Tomislav se na istoku drave susreo s novim politikim prilikama. Bugarski vladar Simeon odluio je osvojiti cijeli Balkan i Bizant. Budui da se Bizant nije mogao sam boriti protiv Bugara, naao je saveznika u Srbima koji su neposredno graniili s Bugarima. Bizantinci i Bugari nastojali su u Srbiju dovesti svog vladara, a u cijeli sukob se ukljuio Tomislav koji je podrao bizantske snage.6 N. Budak i T. Raukar takoer istiu da je razdoblje Tomislavove vladavine bilo obiljeeno estokim sukobima s Maarima na sjeveru i Bugarima na istoku drave.7 Hrvatsko upletanje u bizantsko-bugarski spor oko Srbije navelo je bugarskog cara Simeona da poalje vojsku na Hrvate. Tako se Tomislav sukobio s vojskovoom Alogoboturom, vjerojatno u Imotskoj upaniji, gdje je vojskovoa doivio teak poraz, nakon kojega Bugari vie nisu prodirali u Hrvatsku.8 Nakon Tomislavove pobjede nad Bugarima, bizantski car priznao mu je titulu konzula, upravljanje Dalmacijom i bogatim dalmatinskim gradovima. Papa Ivan X. je u
3 Ferdo ii, Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., Split, 2004., str. 127. 4 Hrvoje Kekez, Bitke prekretnice hrvatske povijesti, Zagreb, 2010., str. 13. 5 Isto 6 Isto, str. 15. 7 Neven Budak, Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Zagreb, 2006., str. 120. 8 Kekez, Bitke, str. 15.
210
P. Marini, Pobjede vojske kralja Tomislava nad Maarima i Bugarima
pismu, o nainu rjeavanja pitanja slavenske hereze u zemljama u kojima je vladao, Tomislavu potvrdio kraljevsku titulu (rex Croatorum, 925. godine).9
3. Ustroj hrvatske vojske u srednjem vijeku

Problemu hrvatske vojne povijesti u ranome srednjem vijeku, a napose pitanju mogueg ustroja hrvatske vojske u tome razdoblju, u historiografiji je posveena relativno slaba panja, pa se moe primijetiti da je taj dio hrvatske povijesti prilino nepoznat. Dri se da su glavni razlog tomu vjerojatno malobrojni i podacima o vojnoj povijesti oskudni izvori iz tog razdoblja te zaokupljenost historiografije suvremenijim dogaajima.10 Vojna povijest rijetko je razmatrana izvan ope nacionalne povijesti, a kada je to bio sluaj, vrlo esto je povrno obraena. Zahvaljujui brojnim radovima nekoliko generacija hrvaskih arheologa, najranija hrvatska vojna prolost s arheolokog gledita dosta dobro je obraena. Uz arheologe, ovom temom bavili su se etnolozi, povjesniari umjetnosti, hrvatski muzealci, od kojih se istiu radovi Marije ercer, dugogodinje voditeljice Zbirke povijesnog oruja Hrvatskog povijesnog muzeja.11 U pogledu obrade hrvatskog oruja, odore i opreme, jedina knjiga koja je do sada koliko-toliko sustavno obraivala ovu grau jest Oruje starih Hrvata Milana Praunspergera, tiskana 1943. godine. Ta knjiga danas je zastarjela i vrvi veoma krupnim pogrekama.12 Pojam vojska tada se odnosio na svaku naoruanu formaciju koja je bila pripremljena i organizirana za voenje oruane borbe u interesu drave ili plemena ili stanovnika odreena podruja ili pojedinog gospodara. Hrvatsku vojsku inile su naoruane formacije koje su bile pod zapovjednitvom hrvatskog vladara ili koje su nastale na dijelu hrvatskog etnikog prostora i organizirano djelovale u interesu stanovnika tog prostora.13 Djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.-959.) De administrando imperio (O upravljanju Carstvom, 30 i 31. poglavlje) uporite je i polazite za raspravu o vojnoj povijesti Hrvatske u ranom srednjem vijeku. U svom djelu izravno spominje da su Hrvati doli u domovinu na poziv cara Heraklija pod vodstvom petero brae i dvije sestre, a Car Konstantin Porfirogenet istie da krteni Hrvati, kako ih oni naziva, ne vole ratovati s narodima i da nikada nee poi ratovati izvan domovine. Ako ih narodi napadnu, obratit e se za pomo sv. Petru apostolu da pobijede one koji s njima ele ratovati.14 Tomislav Aralica dri da su od tada do kraja 8. stoljea od zasebnih plemena i upa nastaju prve dravne tvorevine: Bijela (Pomorska) i Posavska
Isto, str. 16. Ante Nazor, O ustroju hrvatske vojske u ranom srednjem vijeku, Raukarov zbornik, Zagreb, 2005., str. 83. 11 Aralica, Hrvatski, str. 55. 12 Isto 13 Nazor, O ustroju, str. 83. 14 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, Zagreb, 1994., str. 85.
9 10
211
LUCIUS
Hrvatska.15 U istom djelu, najstarijem izvoru o najstarijem poznatom razdoblju hrvatske povijesti, bizantski car pie: Krtena Hrvatska postavlja konjanitva do 60 000, a pjeatva do 100 000 i sagena (velika laa) do 80 i kondura (manja laa) do 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi.16 Iako su brojke koje spominje bizantski car preuveliane, injenica je da je hrvatska vojska u ranom srednjem vijeku, najkasnije u 9. stoljeu, imala kopnenu vojsku i ratnu mornaricu. Kopnena vojska imala je u svom sastavu konjanitvo i pjeatvo. O ostalim znaajkama ustroja (o novaenju, veliini i organizaciji jedinica) teko je pronai jedinstven zakljuak. Raukar izdvaja da su podaci o golemoj vojnoj snazi kroniarski veoma pretjerani te je nuno staviti ih u realnije okvire, no dalje navodi da su se ti podaci poklopili s vojnim uspjesima vojske kralja Tomislava nad Bugarima i Maarima.17 U hrvatskom ranosrednjovjekovnom drutvu zapoeo je proces raslojavanja koji je dalje utjecao na ustroj hrvatske vojske (kao i u Franakom i Bizantskom Carstvu) pa se tako naelo ope vojne obveze sve manje primjenjivalo. Vojna dunost ograniena je na manji (bogatiji) dio ljudi u drutvu, a ako se radilo o veim i izvanrednim okolnostima, u obranu bi se ukljuio vei broj stanovnitva. Veliina vojske ili pojedinih postrojbi koje su se okupljale na svaki vladarov poziv ovisila je o broju stanovnika nekog podruja, o broju vladarevih vazala, o materijalnim mogunostima (opremanje vojske, plaanje najamnika) te o trenutnim potrebama.18 Ustroj hrvatske vojske temeljio se na snanoj banskoj vojsci i upanijskim (teritorijalnim) postrojbama operativna vojska, odnosno one postrojbe na koje je vladar mogao raunati u vojnim pohodima i koje se mogu nazvati profesionalna vojska. Uz operativnu vojsku, postojala je priuvna vojska, sastavljena od odreenog broja vojno sposobnih mukaraca s ugroenog podruja koji nisu bili vojnici po zanimanju. U odreivanju vojno-zapovjedne hijerarhije, vladar (knez, kralj) je bio vrhovni zapovjednik vojske, a njegova je mo ovisila o veliini njegove vojske (ratne druine) te o broju i veliini druina koje je mogao okupiti i povesti u rat. Vladaru je bio podreen ban pod ijem se zapovjednitvom nalazio vei broj (pretpostavlja se 7) satnika. Dakle, banska vojska bila je iznimno snana i ustrojena od vie postrojbi satnija. upani su takoer imali znaajan utjecaj u zapovjednoj hijerarhiji, kao civilni, sudski i vojni upravitelji posebnih administrativno-teritorijalnih jedinica hrvatske drave upanija. Njihova vojska bila je sastavljena od upanove stalne pratnje (operativna vojska) i satnija pojedinih distrikata (rodova, oblasti) unutar upanije (priuve). Unutar upanije djelovali su i satnici koji su obnaali niu zapovjednu dunost i imali civilne, sudske i vojne ovlasti, a postrojba kojom je satnik zapovijedao (satnija) vjerojatno je bila osnovna taktika jedinica hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku.19
Aralica, Hrvatski, str. 7. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju, str. 87. 17 Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., str. 38. 18 Nazor, O ustroju, str. 105. 19 Isto, str. 105. 106.
15 16
212
4. Kritiki osvrt na navode bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta o hrvatskoj vojsci
Iako brojke o snanoj i masovnoj vojsci u Tomislavovo doba mogu odueviti sve koji itaju navod cara Konstantina VII. Porfirogeneta, ipak je potrebno uloiti vei kritiki napor u razmatranju takvih vijesti i istraiti pouzdanost takvih navoda. Zastupljeno je miljenje da su brojani podaci u antikim i srednjovjekovnim izvorima, zbog nedostatka smisla za tonost i nepotivanje brojeva kod kroniara u tom razdoblju, uglavnom besmisleni brojevi, odnosno knjievna uveanja kroniara koja svjedoe o nepostojanju osjetljivosti prema statistikoj vjerodostojnosti u drutvu.20 U historiografiji je carevom zapisu o broju hrvatskih vojnika posveena velika panja, a danas gotovo da i nema sinteze hrvatskog ranog srednjeg vijeka u kojoj car nije citiran. Iako se velik broj hrvatskih vojnika pripisuje razdoblju hrvatskog vladara Tomislava, vano je napomenuti kako car ne navodi tono u vrijeme kojeg hrvatskog vladara je Hrvatska mogla imati takvu vojsku, nego da je bila snana do sredine 10. stoljea.21 Kada bi se pretpostavilo da Porfirogenetov podatak o 165 000 hrvatskih vojnika znai da je tada ak svaki 4. stanovnik Hrvatske bio vojni obveznik (vojno sposoban i naoruan), dobio bi se broj od 650 000 stanovnika. Meutim, taj najmanji mogui broj stanovnika Hrvatske koji se moe dobiti procjenom temeljenom na Porfirogenetovom podatku o broju hrvatskih vojnika, ini se premalen da bi se mogao prihvatiti kao toan, jer je teko povjerovati da su takvi idealni uvjeti postojali u Hrvatskoj u prvoj polovici 10. stoljea.22 Pretpostavka da je prosjena gustoa naseljenosti na hrvatskom prostoru u ranom srednjem vijeku bila rijetka, oko 5 stanovnika na km2 (svakako manje od 10 stanovnika na km2), ne govori u prilog carevom navodu o toliko velikom broju hrvatskih vojnika. Ako bi se ak prihvatila krajnost da se za potrebe hrvatske vojske trebalo regrutirati samo 5 posto stanovnitva, onda je prema carevim navodima (165 000 vojnika) u 10. stoljeu trebalo ivjeti preko 3 milijuna ljudi na (upitnoj) povrini od 110 000 km2. Dalje, velik broj vojnika mogao bi se prihvatiti kao toan da se odnosi samo na vojno sposobno stanovnitvo Hrvatske, a ne na hrvatske vojnike. Meutim, car Konstantin VII. Porfirogenet jasno razlikuje kopnenu vojsku i ratnu mornaricu, odnosno rodove hrvatske vojske: konjanitvo i pjeatvo.23 Pitanje velikog broja vojnika, a samim time i hrvatskog stanovnitva, ostaje sporno kada se uzme u obzir da je obradivih povrina bilo malo, da su prinosi bili nii te da uvjeti za zemljoradnju u Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku nisu pogodovali prehrani veeg broja stanovnitva. Prehrambene potrebe stanovnitva uglavnom je zadovoljavalo stoarstvo i njegovi proizvodi, meso, sir i mlijeko.24
20 Ante Nazor, Hrvatska vojska u ranom srednjem vijeku, Polemos sv. 3, broj 2(6), Zagreb, 2000., str. 94. 21 Isto, str. 96. 22 Nazor, O ustroju, str. 109. 23 Isto, str. 111. 24 Isto, str. 104.
213
LUCIUS
U pogledu opreme hrvatskih vojnika, oni su mogli biti jednostavno opremljeni (no, koplje, luk i strijela), dok su skupocjenu i kvalitetnu vojnu opremu (ostaci pronaeni u starohrvatskim grobovima, ostruge, koplja s krilcima i maevi franakog podrijetla) nosili bogatiji pojedinci-konjanici i njihova vojna pratnja. U vrijeme irenja hrvatske drave za vrijeme Tomislavove vladavine datira se susedgradski nalaz iz kojeg moemo iitati kako je postojao pojedinaan ukop ratnika. U grobu je pronaena ma spata K tipa s dva remena jezika, preicama i okovima. U pogledu maeva, u 10. stoljeu bili su zastupljeni europski maevi (Petersonov tip K) ije je najizraenije tipoloko obiljeje glavica drka jednostavnog polukrunog oblika koja nalikuje izvrnutoj alici za aj.25 Iako je u Maarskoj takav tip srednjovjekovnih maeva bio najbrojniji, u Hrvatskoj su pronaena tri primjerka. Pronaeni maevi iz Hrvatske potjeu iz ratnikog groba u Koljanima pokraj Vrlike, u Dabru kraj Otoca te u srednjovjekovnoj nekropoli u Brodskom Drenovcu. Korica ovih maeva bile su drvene i obloene koom dok su na donjem kraju imale polukruni metalni okov.26 Osim maa, dobro opremljen vojnik imao je koplje, no, sjekiru i razliite vrste sjekira, mlatove i topuze. Iako su nalazi kaciga veoma rijetki, nama najblia poznata kaciga nalazi se u Pragu i datira u 10. stoljee. Kaciga, iji primjerak je pronaen u starom koritu rijeke Drave i sauvan u Muzeju grada Koprivnice, iskovana je iz jednog komada eljeza s karakteristinim titnikom za nos, poznatoj pod nazivom Nasalhelm. Ratnik je oko vrata imao bronani pozlaeni krii na ijem se krakovima nalaze stilizirani ljudski likovi. Takav primjerak pronaen je u djejem grobu u starohrvatskoj nekropoli drijac u Ninu.27 Vrijednost konja u srednjem vijeku bila je vrlo velika, posebice u primorskom dijelu Hrvatske. Ipak, uz veliku vrijednost konja i opreme konjanika, neosporno je da su hrvatski vojnici bili konjanici. O tome svjedoe ostruge pronaene u grobovima starohrvatskih ratnika, a o konjanitvu kao rodu hrvatske vojske svjedoi pisani izvori i reljef konjanika s kopljem i titom u crkvi sv. Martina u Pridrazi (10./11. stoljee).28 Sve spomenuto potvruje postojanje konjanika u hrvatskoj srednjovjekovnoj vojsci, no ne u takvom broju o kojem govori bizantski car. Carevi navodi moraju se kritiki promatrati, stoga to je takva masovna vojska mogla je funkcionirati u centraliziranoj i velikoj dravi s jedinstvenim sreditem, to Hrvatska nije bila u 10. stoljeu. Samim time, iskljuuje se mogunost da je hrvatsko drutvo bilo sposobno financirati i opremati velik broj vojnika. Uostalom, i procjena da Franako i Bizantsko Carstvo u 9. i 10. stoljeu nisu imali vojsku od 10 000 vojnika (uglavnom konjanika), ne govori u rilog tome da je hrvatska drava mogla imati nekoliko puta veu vojsku, jer je i povrinom Hrvatska bila znatno manja od spomenutih drava.29
Aralica, Hrvatski, str. 66. Isto 27 Isto, str. 68. 28 Nazor, Hrvatska, str. 121. 29 Isto, str. 138.
25 26
214
5. Posljedice Tomislavovih vojnih pobjeda

Tomislav je prvi hrvatski vladar kojeg papina kancelarija asti titulom kralja, to autori Neven Budak i Tomislav Raukar smatraju nastavkom podizanja ugleda hrvatskih vladara. Dri se da je Tomislavova titula posljedica njegovih uspjenih brobi protiv Bugara i Maara, ali i novog odnosa prema dalmatinskim gradovima. Autori takoer istiu da su se Tomislavovi nasljednici nazivali kraljevima, a sama struktura vlasti odgovarala je tom stupnju drutvenoga ureenja.30 T. Raukar istie da su u oskudnoj skupini vrela o kralju Tomislavu znaajni spisi o splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine koji su sauvani u rukopisu Historia salonitana maior Tome Arhiakona. U navedenom djelu spominje se da je za vrijeme pape Ivana, u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije vladao kralj Tomislav, a u svojim krajevima knez Mihajlo. Njima je papa Ivan X. uputio pisma prije odravanja crkvenoga sabora u Splitu 925. godine.31 Ivan Majnari tvrdi da danas sauvana svjedoanstva ukazuju da jedna od dvije odrane sinode u prvoj polovici 10. stoljea ukazuju na povezanost izmeu Tomislava i pape. Preduvjeti za kontakt izmeu vladara i pape bili su postojanje drutvenog ureenja, ureena i strukturirana vlast vladara koji nosi naslov dux ili rex, vizija pape kao vrhovnog pastira te njihovo zajedniko nastojanje oko ispravnoga tovanja i spasa vjernika. Postojanje preduvjeta oznaavalo je pripadnost hrvatskih vladara tadanjem kulturnom okruju.32 Majnari dalje navodi da je Tomislav bio odgovoran za spas svojih podanika te je teio uspostavljanju kontakta s papom. Pretpostavka je da je hrvaski vladar Tomislav, zbog svoje istaknute uloge u zajednici, vodio sinode. Uz Tomislava je na sinodama sudjelovala crkvena i svjetovna elita, papinski poslanici te ostale ugledne osobe iz tadanjeg hrvatskog i dalmatinskog drutvno-upravnog ivota.33 Politiko zajednitvo Hrvatske i Dalmacije otvorilo je mogunost ostvarenja crkvenog jedinstva. Tako se u prvoj polovici 10. stoljea sazivaju crkveni sabori na kojima se raspravljalo o takvim pitanjima. Papa Ivan X. suoio se s nekoliko problema: s obnovom jedinstvene crkvene pokrajina i s tzv. Metodovom doktrinom kojom se irila glagoljica, slavensko bogosluje i bizantski utjecaj. N. Budak i T. Raukar pretpostavljaju da je papa bio u nemogunosti da otkrije sadraj pisanih obrednih knjiga i drugih vjerskih spisa te nije mogao uvidjeti krije li se u time spisima neko krivo uenje tzv. Metodova doktrina. Papa je teio suzbijanju tog krivovjerja kako ono ne bi ometalo papinu jurisdikciju u stvaranju jedinstvene pokrajine.34 Na prvom crkvenom saboru u Splitu 925. godine, odlueno je da e splitski nadbiskup Ivan postati metropolit cijele crkvene pokrajine. Njegovi protukandidati bili su ninski biskup Grgur i zadarski biskup Formin. Nezadovoljan odlukama prvog
Budak, Raukar, Hrvatska, str. 122. Raukar, Hrvatsko, str. 37. 32 Ivan Majnari, Papa i svjetovni vladar na izmaku karolinkog doba primjer splitskih sinoda dvadesetih godina 10. stoljea, Zbornik Odsjeka povijesnih znanosti Zavoda povijesnih drutvenih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2010., str. 12. 33 Isto, str. 13. 34 Budak, Raukar, Hrvatska, str. 123.
30 31
215
LUCIUS
crkvenog sabora, ninski biskup Grgur, kao biskup najvee Ninske biskupije, alio se na takvu odluku. Sazvan je drugi sabor 928. godine na kojem je odlueno da se Ninska biskupija ukida, a biskupu Grguru ponuene su tri ispranjene biskupske stolice, sisaka, skradinska i delmintanska. Papa je na kraju odluio da biskup Grgur smije preuzeti skradinski biskupiju.35 Majnari potvuje da je glavnu rije na drugoj sinodi imao Tomislav ili njegov nasljednik te da je papa kao vrhovni pastir potvrdio ishod prijepora ninskog biskupa Grgura s dalmatinskim episkopatom.36 Kralj Tomislav koji je sudjelovao na crkvenim saborima nije se alio na takve odluke jer se njega osobno nisu doticale kao hrvatskog vladara i bizantskog dostojanstvenika koji je dobio titulu konzula i upravu nad Dalmacijom. Odlukama crkvenih sabora splitska i zadarska dijaceza proirile su se na hrvatsko dravno podruje, ime je znatno ojaan proces integracije hrvatskih zemalja.37 S druge strane, Majnari smatra da je na sinodama glavnu inicijativu pokazao hrvatski vladar, dok je papa imao pasivnu ulogu te je na sinodi uglavnom razmatrao i potvrivao zakljuke. Djelovanje pape i hrvatskoga vladara na sinodama te raspravljanje o mnogim pitanjima pokazuju da je postojala crkvena organizacija na istonojadranskoj obali koja je reorganizirana uz papinu jurisdikciju, ime je potvren proces kroatizacije dalmatinskih gradova.38 N. Budak i T. Raukar smatraju da je Tomislavova politika uvelike utjecala na irenje splitske i zadarske dijeceze to je pridonijelo jaanju procesa integracije hrvatskih zemalja.39 Raukar navodi kako su pobjede vojske kralja Tomislava nad Maarima u Bugarima utjecale na znatnije irenje Hrvatske prema panonskoj ravnici i istonojadranskim gradovima te je Tomislav, uz Trpimira i Branimira, trei vladar koji se ukljuio u integracijske procese ranosrednjovjekovne Hrvatske.40
6. Zakljuak
Bez obzira na veliinu hrvatske vojske i navode cara Konstantina VII. Porfirogeneta, injenica je da je hrvatska vojska u ranom srednjem vijeku bila snana i uinkovita. Pobjede vojske kralja Tomislava nad Maarima i Bugarima mogu se uzeti kao rezultat dobro odabrane taktike, a ne masovnosti vojske. Mogue je da je car naveo velik broj vojnika kako bi u tom vremenu naglasio snagu hrvatske vojske. S obzirom da je carevo djelo najstariji pisani izvor za vojnu povijest ranog srednjeg vijeka, sadrajno mu trebamo kritiki pristupiti. Rije je o preuvelianim brojevima vojnika u Tomislavovo doba pa samim time, navedeni brojevi ne smiju posluiti kao uporite za stvaranje mita o Tomislavu kao najsnanijem i najveem hrvatskom kralju. Kralj Tomislav istaknuo se svojim pobjedama nad Maarima i Bugarima te politikom i pokuaju crkvenog jedinstva hrvatske drave u 10. stoIsto Majnari, Papa, str. 14. 37 Budak, Raukar, Hrvatska, str. 124. 38 Majnari, Papa, str. 15. 39 Budak, Raukar, Hrvatska, str. 124. 40 Raukar, Hrvatsko, str. 39.
35 36
216
ljeu. Tomislavovo doba nastavak je jednog uspjenog razdoblja hrvatske vojne i politike povijesti u ranom srednjem vijeku.
7. Popis literature
1. 2. 3. 4. Aralica, Tomislav i Aralica, Vieslav, Hrvatski ratovi kroz stoljea, Zagreb, 1996. Budak, Neven i Raukar, Tomislav, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Zagreb, 2006. Kekez, Hrvoje, Bitke prekretnice hrvatske povijesti, Zagreb, 2010. Majnari, Ivan, Papa i svjetovni vladar na izmaku karolinkog doba primjer splitskih sinoda dvadesetih godina 10. stoljea, Zbornik Odsjeka povijesnih znanosti Zavoda povijesnih drutvenih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2010., str. 5-16 Nazor, Ante, Hrvatska vojska u ranom srednjem vijeku, Polemos sv. 3, broj 2(6), Zagreb, 2000. Nazor, Ante,, O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku, Raukarov zbornik, Zagreb, 2005. Porfirogenet, Konstantin, O upravljanju Carstvom, Zagreb, 1994. Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997. ii, Ferdo, Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., Split, 2004
5. 6. 7. 8. 9.
King Tomislavs military victories over the Hungarians and Bulgarians

Summary
This paper focuses on King Tomislav who had accomplished military victories over the armies of the Hungarians and Bulgarians. With allegations of possible circumstances and victories, this paper offers critical approach to numerical data of the massiveness of Tomislavs army. The paper aims to show the real situation of the Croatian state as it was in the 10th century when she could have neither population nor the number of troops which is written down in Constantines work Administrando Empire. With a critical approach to Constantine allegations, the military structure of the 9th and 10th century and features of Tomislavs reign in the 10th century are described as well.
217
ZRINKO NOVOSEL Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Ivan Lui Lucius

1. Uvod
Ivana Luia Luciusa, trogirskog plemia i uenjaka, danas mnogi smatraju utemeljiteljem znanstvenog historiografskog pristupa u Hrvatskoj. Karakter njegovih djela i metodologija kojom se sluio pri prouavanju prolosti Luiu je priskrbio poneto laskavu titulu oca hrvatske historiografije. Opsena literatura o Ivanu Luiu Luciusu koja je nastala od 19. stoljea do danas, ukazuje na utjecaj koji je ostavio na generacije povjesniara te koliko se njegov rad smatra prijelomnim trenutkom u naoj historiografiji. Njegovo najpoznatije djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex (Amsterdam 1666., Frankfurt 1667., Amsterdam 1668., O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u est knjiga) predstavlja prvu kritiki pisanu hrvatsku povijest. Uz to, Lui je pridonio i na polju kartografije u Hrvatskoj objavom prve zemljopisno-politike karte Illyricum hodiernum (Dananji Ilirik). U svojem djelu Memorie istoriche di Tragurio ora detto Tra opirno pie o povijesti grada Trogira. Takoer mu pripada i zasluga za prvo kritiki izdano hagiografsko djelo pod naslovom Vita B. Ioannis confessoris Episcopis Traguriensis. Luiev rad na trogirskom Statutu posthumno objavljen pod nazivom Statuta et reformationes civitatis Tragurii, rad na prikupljanju natpisa koji je urodio izdavanjem Inscriptiones Dalmaticae zajedno s gore ve navedenim naslovima te nizom manjih znanstvenih priloga, ine opsean znanstveni materijal koji i danas u tom pogledu ima vrijednost. Korespondencija koju je Lui uspostavio sa znanstvenim krugovima svoga vremena i priznanja koja je dobio u svom ivotu, govore o snanom utjecaju njegove ostavtine ne samo na hrvatsku historiografiju i znanost nego i ire.Ovaj rad najveim dijelom temeljim na literaturi 20. stoljea, koju bismo mogli nazvati sekundarnom te mi je cilj dati pregled Luievog ivotnog puta i djelovanja, a njegova sam djela koristio u prijevodu na hrvatski jezik.
_________________
* Zavrni rad napisan je u sklopu kolegija Hrvatska politika misao 19. i 20. stoljea kod prof. dr. sc. Mije Koradea.
219
LUCIUS
2. Luiev ivotni put 2.1. Obitelj Lucius

Proetost hrvatskog etnosa na istonoj obali Jadrana kulturnim utjecajem s Apeninskog poluotoka, rezultirala je posebnom vrstom romansko-hrvatske simbioze, tako ukorijenjene i izraene u dalmatinskim komunama. To ispreplitanje, prvenstveno jezinih utjecaja, moe se zatei i u obitelji Lui. Tako se u rodoslovlju koje je sastavio Ivan Lui uz latinska imena lanova porodice pojavljuju i hrvatska (Luka, Dea, Stana, Ive, Dive, Ivana...),1 a o tome svjedoe i mnogobrojni oblici imena Lui (latinski- de Luca, Luxae, Lucius, Lutius; hrvatski- Lucij, Lucich; talijanski- Lucio, Lutio).2 Trogirska patricijska obitelj Lucius, jedna je od najstarijih obitelji u tom gradu i njeno se ime spominje ve na kraju 12. stoljea. ini se da je ugled obitelji Lucius u trogirskoj komuni bio visok od same pojave tog imena, pa se ve poetkom 13. stoljea spominje Dessa Lucius, koji je podigao prvu crkvu i franjevaki samostan.3 Od tada se na gradskim funkcijama nalaze jo neki lanovi te obitelji vrei slube suca, sindika, prokuratora, a u 16. stoljeu ak i ibenski biskup dolazi iz te obitelji.4 Obiteljski ugled pratilo je i dobro imovinsko stanje, to e kasnije omoguiti Ivanu kvalitetno obrazovanje te putovanja. Iz njegove oporuke koju je sam sastavio 1654. godine, saznajemo da u tom trenutku posjeduje pet kua u Trogiru, imanje te zemlju koja se prostirala cijelom trogirskom opinom.5 Primjer koji dobro ukazuje na visok ugled koji je uivala obitelj Lui je Ivanova rodna kua. Ona se danas ne moe vidjeti u izvornom obliku zbog kasnijih pregradnji, ali zbog njenog osjetljivog poloaja na gradskim bedemima6 moemo zakljuiti da su Luii dugo vremena uivali povjerenje opine.7 Obiteljski grb porodice Lui uklesan je na svim obiteljskim zgradama, a sastoji se od etiri polja (lijevo gornje i desno donje je crveno, a ostala dva su zlatna).8 Godine 1597. Ivanov otac Petar oenio se Klarom Divnievom (Difnico) iz ugledne ibenske patricijske obitelji koja je dala nekoliko knjievnika.9 Petar Lui Lucij (1550.-1614.) takoer je bio knjievnik te je pisao pjesme na hrvatskom i latinskom jeziku. Znaajno je pridonio hrvatskoj kulturi sastavljanjem dvaju knjievnik kodeksa. Kodeks na hrvatskom, Vartal, sadri pjesme Marka Marulia te onodobnih dalmatinskih pjesnika, pa je u njega svrstao i svoje vlastite. Kodeks latinskih pjesama i sastavaka, Codex Lucianus, sadri radove gotovo istih autora, a znaajan
Miroslav Kurelac, Ivan Lui Lucius otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994., str. 11. Isto 3 Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918., Zagreb, 1992., str. 124. 4 Isto 5 Kurelac, Ivan, str. 12. 6 Ivan Strohal, Statut i reformacije grada Trogira, Zagreb, 1915., tabla IV. 7 Cvito Fiskovi, Luieva rodna kua, Zbornik historijskog instituta JAZU, br. 6, Zagreb, 1969, str. 46. 8 Kurelac, Ivan, str. 12. 9 Stjepan Antoljak, Hrvatska, str. 124.
1 2
220
Z. Novosel, Ivan Lui Lucius
je i po tome to se u njemu nalazi nekoliko povijesnih i autografskih zapisa Ivana Luia.10
2.2. Lui u mladosti

U takvom obiteljskom okruenju rodio se, vjerojatno prije mjeseca rujna 1604. godine, Ivan Lui. Obiteljsko naslijee, kako materijalno, tako i kulturno, zasigurno su utjecali na njegov odgoj i najranije obrazovanje. Ivan jo nije bio navrio ni desetu godinu, a ve je izgubio oba roditelja. Skrbnitvo nad njim i njegovim bratom Jerolimom tada su preuzeli tetka Jakobina i ujak Nikola Divni. Teko je rei kojim su se prvim jezikom plemika djeca upoznavala i sluila u onodobnom Trogiru, ali je izvjesno da su u bilingvalnoj sredini ubrzo nauila i talijanski i hrvatski. Takoer ne moemo sa sigurnou utvrditi kako je izgledalo temeljno obrazovanje koje su braa Ivan i Jerolim primila u roditeljskom domu. Ivan se nakon toga kolovao u gradskoj koli u Trogiru, koja je od sredine 15. stoljea uivala velik ugled zahvaljujui humanistima poput Koriolana ipika ipkovia. Uz dobivenu podrku ujaka i tetke, Lui nastavlja svoje kolovanje u inozemstvu. U Rim dolazi 1618. godine te na Seminarium Romanum dobiva daljnju humanistiku poduku. Nakon zavrenog seminara u Rimu, odlazi u Padovu gdje je nastavio studij crkvenog i svjetovnog prava. Tijekom studija Lui je navraao u domovinu posjetivi Trogir i Split, a godine 1624. bio je nazoan i bratovom vjenanju. Godine 1628. polae doktorski ispit iz obaju prava (svjetovnog i crkvenog), a 21. lipnja 1630. je na uglednom padovanskom sveuilitu sveano promoviran primivi lovorov doktorski vijenac s jo nenavrenih dvadeset i est godina. Po povratku u Trogir Lui poinje obavljati niz gradskih slubi; postaje lanom opinskog vijea, obavlja slubu gradskog suca, a povjerena mu je i briga o fontiku grada. Uz te poslove, zapoinje s prikupljanjem povijesne grae te prouava stare spise, pa je iz arhiva obitelji Cindro iz Splita prepisao Historia Salonitanorum pontificu atque Spalatensium Tome Arhiakona.11 Koliku je prednost Lui davao povijesnom istraivanju pred obavljanjem gradskih dunosti vidi se po tome to se ve 1633. godine odluio vratiti u Rim, znajui da je za znanstveni napredak bilo nuno ostvariti doticaj s eruditima onoga doba. Tamo se upoznao s cijenjenim uenjacima svog vremena: Lukom Holstenijem, Ferdinandom Ughelijem i Giovannijem Ciampinijem. Komunikaciju sa sunarodnjacima bilo je mogue uspostaviti u Zboru sv. Jeronima, pa se tako susretao s Valerijem Ponteom (kojeg je poznavao jo iz seminara), Karlom Vraniem, imom Ljubavcem, Bartolom Kaiem i drugima.12 Ovim putem Lui se mogao upoznati sa znanstvenim i kulturnim kretanjima u Europi, to je utjecalo na njegovo znanstveno usmjerenje i pristup prouavanju prolosti.
Kurelac, Ivan, str. 12. Isto, str. 14. 12 Isto

10 11
221
LUCIUS
2.3. Djelovanje u Trogiru

Ivan Lui ponovo se vratio u rodni grad 1635. godine zbog smrti brata Jerolima, gdje prvo preuzima brigu o svojim maloljetnim neakinjama Klari, Katarini, Ivani, Jakobini i Jerolimi. Ponovo se ukljuio u javni gradski ivot, pa postaje lanom gradskog vijea te ponovo vri slubu gradskog suca. Godine 1639. spominje se u slubi operarija13 crkve sv. Lovrijenca (trogirske katedrale), a takvu su ast uglavnom dobivali samo najistaknutiji lanovi uglednih obitelji. U sklopu toga i dalje se bavio povijesnim istraivanjem, pa je tako prouavao isprave kojima se dokazuju privilegiji katedrale, sastavio Katalog svih operarija te prepisao vie povijesnih natpisa i isprava iz trogirskih kodeksa i crkava.14 U to je vrijeme prikupio i opsenu grau o ivotu biskupa sv. Ivana Trogirskog,15 zatitnika grada, a pomae i pri ureenju njegove kapele unutar katedrale zajedno s arhiprezbiterom Antunom Sborovazzom. Kandijski ili Tursko-mletaki rat (1645.-1669.) predstavljao je pravu opasnost za Trogir, ali i druge gradove istonog Jadrana, budui da se dobar dio ratnih operacija odvijao na granici s Osmanskim Carstvom, ne tako duboko u dalmatinskom zaleu. Unato ratnim zbivanjima, Lui je nastojao ne zanemariti svoj znanstveni rad. Nastavio je s prouavanjem i prikupljanjem povijesne grae iz privatnih i javnih knjinica, gradskih kancelarija i arhiva. Pomo su mu pruili mnogi prijatelji koje je stekao na studiju u Rimu i Padovi, ali i prijatelji i roaci u domovini. Godine 1645. Lui je izveo neke promjene u unutranjosti svoje rodne kue na junim bedemima grada, a pregradnje koje je tada izvrio mogu nam vrlo dobro ukazati kakav je odnos povjesniar imao prema svojem radu. Naime, u elji da se u miru posveti svome istraivanju, Lui je svoju radnu sobu na drugom katu palae spojio vratima sa susjednom dvoranom, ali je uz to napravio skroviti prilaz u donje sobe, vjerojatno da ne prolazi kroz dvoranu u kojoj su mogli biti ostali ukuani i rodbina.16 Gradsko vijee Trogira povjerilo je Luiu 1646. godine posebnu misiju u kojoj je, zajedno s Marinom Statiliem, trebao od generalnog providura u Veneciji ishoditi pomo za svoj rodni grad. Dvije godine kasnije povjerena mu je i posebno odgovorna dunost brige o gradskim utvrdama, ime Luieva aktivnost u osiguravanju relativno normalnog ivota za vrijeme rata ne prestaje. Njegov angaman vidljiv je i iz popisa trogirskih obitelji koje su pomogle mjetane hranom za vrijeme oskudice, pri emu se prezime Lui navodi odmah iza Dominika Andreisa, koji se smatrao najzaslunijim.17 Mogunost gubitka Kandije u ratu s Turcima predstavljala je za mletaku vladu posebnu opasnost, jer bi time navodno, budui da je Kreta bila regnum, Venecija izgubila pravo na poasti koja se dodjeljuju kraljevima.18 Godine 1651. Lui je generalnom providuru Foscariniju i vojnom zapovjedniku kontu Scottu za vrijeme njihovog
Svjetovni skrbnik. Miroslav Kurelac, ivot i djelo Ivana Luia-Luciusa, u: Ivan Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, priredila i prevela Bruna Kunti-Makvi, Zagreb, 1986., str. 11. 15 Ivan Ursini. 16 Fiskovi, Luieva, str. 47. 17 Kurelac, Ivan, str. 14. 18 Antoljak, Hrvatska, str. 126.
13 14
222
boravka u Trogiru iznio tezu da e se Venecija u sluaju gubitka Kandije moi koristiti kraljevskom titulom Dalmacije koja je na to, prema dokumentaciji koju je Lui izloio, imala pravo od davnina. Teko je odrediti pravi karakter sukoba s mletakim vlastima u koji se Lui tada upustio, no, neke odgovore mogu nam ponuditi putopisci Jacob Spon19 i njegov suputnik George Wheler. Putujui Dalmacijom u vrijeme kada je Lui ve dugo boravio u Rimu, oni su u Trogiru naili na njegovu palau koja je bila prazna i naputena. Od graana su saznali za postupke generalnog providura Dalmacije, koji je prilikom posjete Trogiru 1651. godine, ostao nezadovoljan smjetajem koji mu je Lui ponudio u svojoj palai, pa je pobacao njegov namjetaj na ulicu. Sam Lui se kasnije nije specifino izjasnio o ovom dogaaju, iako ovaj tekst, kako su ga zapisali Spon i Wheler, nije ismijao niti opovrgnuo.20 Moda je razlog Luievog preuivanja bilo kakvog incidenta (ne spominje ga ni u oporuci koju je sastavio prije odlaska u Rim) bila neugodnost samog dogaaja, jer neke verzije spominju ak i to da je generalni providur u jednom trenutku Luia bacio u okove na galiji.21 Ipak, ini se da je pravi razlog sukoba s mletakim autoritetom bila injenica da su Foscarini i Scott nastojali privoliti Luia da napie prigodnu raspravu kojom bi se dokazalo pravo Dalmacije, a time i Mletake Republike, na kraljevski naslov. Lui je 3. studenog 1651. godine zapoeo pisati svoje glavno djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, ali ono oito trebalo posluiti kao dio mletake propagande, pa je svoj rad na njemu obavljao u tajnosti. Nedostatak grae i redovitih konzultacija s kolegama, natjerao je Luia da ve u svojim pismima 1650. i 1652. godine izrazi elju da otputuje u Rim. Rat, opa bijeda i siromatvo te mletaka prisutnost zasigurno su pridonijeli takvim Luievim tenjama. U ve spomenutoj oporuci koju je sastavio 8. rujna 1654. Lui je navodei razloge svog odlaska iz domovine, naglasio rad na povijesnom istraivanju i pisanju djela, za to mu je Rim pruao neusporedivo vee mogunosti od provincijske sredine kakva je u to vrijeme trogirska komuna i bila. U jesen 1654. godine zaputio se u Rim u nadi da e dovrenjem svojih povijesnih djela ostaviti testimonium amoris Patriae.22
2.4. Lui u Rimu

Na putu iz Trogira u Rim Lui se zaustavio u Veneciji u potrazi za najstarijim mletakim kronikama te ostalim izvorima. U gradu na lagunama takoer se susreo s nekim prijateljima i poznanicima, a najvaniji susret bio je onaj s knezom Petrom Zrinskim. Zrinski je u to vrijeme dosta vremena provodio u Veneciji obavljajui diplomatske pregovore i usklaujui vojne akcije s Mleanima u sklopu Kandijskog rata. Upravo je u to vrijeme i proveo pomorsku akciju od Bakra do Dubrovnika i Perasta, koja je snano odjeknula te ga je puanstvo na tim podrujima uglavnom doekivalo u pozitivnom ozraju. Mogue je da su se Zrinski i Lui poznavali i prije dolaska potonjeg
Jacoba Spona Lui je upoznao ranije u Rimu. Fiskovi, Luieva, str. 48. 21 Kurelac, Ivan, str. 17. 22 Isto, 19.
19 20
223
LUCIUS
u Veneciju, ali je tom prilikom dolo do prijateljskog razgovora u kojem je povjesniar na temelju dokumenata koje je istraio, upozorio Zrinkog na slavno porijeklo njegove porodice koja je vukla korijene od starih hrvatskih plemia ubia Bribirskih. Takoer je opovrgnuo Petrove historiografe koji su tvrdili da Zrinski potjeu od stare rimske patricijske obitelji Sulpicija. Od tada je Lui preko Petrovog sina Ivana i tajnika Zrinskih, augustinca Marka Forstalla, sve ee komunicirao sa Zrinskima u akovcu.23 Doavi u Rim 1655. godine, Lui se s Dubrovaninom Stjepanom Gradiem nastanio u samom sreditu Rima, u Via della Scrofa, u blizini Piazze Navona i Pantheona te nedaleko hospicija i crkve sv. Jeronima, kraj Porta della Ripetta.24 Iste godine u Rim je stigla kraljica Kristina vedska, a njezino je preobraenje na katolianstvo (to je za nju znailo odricanje od prijestolja) bio in o kojem je govorila cijela Europa. U njezinoj je pratnji stigao takoer konvertit i kraljiin osobni knjiniar Luka Holstenius,25 kojeg je Lui poznavao i uio od njega jo od putovanja u Rim 1633. godine. Kraljicu je sveano doekao papa Aleksandar VII, a pozdravni govor odrao je sam Stjepan Gradi. Luiu su se u Rimu napokon otvorile mogunosti koje je prieljkivao dok se u Trogiru nastojao baviti znanstvenim radom. Preko Luke Holsteniusa doao je u doticaj s najuglednijim znanstvenicima onoga vremena, koji su bili okupljeni na Akademiji kraljice Kristine, na ijim je sastancima i sam nerijetko sudjelovao. Jo vanije, dobio je pristup kraljiinoj glasovitoj biblioteci i doputenje da se koristi njezinim rukopisima. Uz to, koristio se graom poznatih rimskih knjinica: Biblioteca Apostolica Vaticana, Biblioteca Barberini, Biblioteca Corsiniana, Casanatense, Valliceliana, Biblioteca Angelica i druge.26 Uspostavio je suradnju s mnogim znanstvenicima i eruditima koji su u to vrijeme boravili u Rimu: Leom Alatijem, Ferdinandom Ughellijem, Giovannijem Ciampinijem, Alfonsom Borellijem, Fabrettijem, Bellorijem. U rad su ga ukljuile Academia degli Arcadi te Akademija za fiziku i matematiku. Iako je na prvo mjesto uvijek stavljao interes za povijesno istraivanje, Lui se bavio arheologijom i geografijom te prouavanjem starokranskih spomenika, rimskih mozaika i natpisa, pa je uivao ugled vrsnog poznavaoca rimskih starina. Godine 1670. preselio se u novu kuu na Piazzi della Rotonda, gdje je imao pogled na Pantheon kojemu se uvijek iznova divio. Bavio se matematikim, astronomskim i fizikalnim istraivanjem te graditeljstvom, pri emu je pokazao poseban interes za fortifikacije to se moe povezati s neugodnim iskustvom rata u rodnom kraju i eljom da prui sigurnost sunarodnjacima u domovini. Posjedovao je i razne sprave kao na primjer dalekozor, koje je, uz ostale izvjetaje o kulturnim i znanstvenim kretanjima u Rimu, redovito slao u domovinu svojim prijateljima i roacima: Valeriju Ponteu, Franji i Danijelu Divniu, Karlu Vraniu, imi Ljubavcu, Ivanu Kupariu, Hektoru Hektoroviu, Nikoli paniu, Marku Forstallu, Franji de Dominisu. Luieva kores-
Vidi: Miroslav Kurelac: Prilog Ivana Luciusa-Luia o povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim, Zbornik historijskog instituta JAZU, br. 8, Zagreb, 1977., str. 101.-132. 24 Kurelac, Ivan, str. 20. 25 Luka Holstenij. 26 Kurelac, Ivan, str. 22.
23
224
pondencija nastala za vrijeme boravka u Rimu vana je za razumijevanje njegovih stavova i razmiljanja. Luievi sunarodnjaci koji su ili prolazili kroz Rim ili bili stalno naseljeni u gradu, okupljali su se u gostinjcu i Zboru sv. Jeronima (Congregatio S. Hieronymi Illyricorum in Urbe). S njima je Lui stvorio vrste veze, a u Zboru je bio lan upravnog odbora te je 1663. godine postao i predsjednikom.27 Meu osnivaima prvog znanstvenog asopisa u Rimu, Giornale de letterati, bio je i Ivan Lui. Takoer je suraivao na djelima drugih autora, pa je napisao Notae ad Thesaurum Geograficum Abrahami Ortelii, djelo koje je M. Baudrand priredio u Parizu, a Ferdinandu Ughelliju je pomogao u pisanju Italia Sacra.28 Posebno je zanimljiv i Luiev rad na trogirskom kodeksu antikih autora s odlomkom Satyricona poznatog autora Petronija Arbitra. To je djelo, s fragmentom opisa Trimalchionove gozbe, uz predgovor Stjepana Gradia i Ivana Luia, izalo u Amsterdamu 1670. godine. Time su, zbog vrstih argumenata dvojice znanstvenika, utiani mnogi koji su sumnjali u autentinost teksta. Sam je Lui uloio mnogo napora i riskirao svoj znanstveni ugled kako bi dokazao svoje postavke oko datacije i porijekla tog vrijednog trogirskog kodeksa. Sve ove aktivnosti ukazuju na iroki spektar interesa koje je Lui pokazao za razna znanstvena podruja, to je, uostalom, i bila karakteristika veine erudita u 17. stoljeu. Meutim, ini se da je uza sav rad koji nije bio strogo vezan uz historiografiju ili nije uope pripadao toj domeni, Lui najvie vremena posvetio upravo povijesnom istraivanju i pisanju djela historiografskog karaktera. Ta su djela obiljeila njegov znanstveni rad i zbog njih je stekao ugled velikog uenjaka svojeg doba, a o njima e biti vie rijei u sljedeem poglavlju. Lui je, shrvan boleu, umro 11. sijenja 1679. godine. Prema vlastitoj elji sahranjen je skromno u crkvi sv. Jeronima degli Illyrici u Rimu. Prevedeni tekst na nadgrobnoj ploi Luieva posljednjeg poivalita glasi: Predsjednicima ilirskoga naroda u gradu Rimu Ivanu Luiu, trogirskom plemiu, koji je napisao i objasnio povijest Dalmacije, Hrvatske i rodnoga grada.29
3. Historiografski rad i korespondencija 3.1. ivot sv. Ivana Trogirskog

Godine 1657. Lui je u Rimu objavio svoje prvo djelo Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis - Ioannis Lucii Notae historicae ad vitam B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis.30 S linou biskupa Ivana Trogirskog Lui se susretao cijeli ivot. U ve spomenutom zborniku Vartalu, Petar Lui je na prvo mjesto stavio tekst pod nazivom Xiuot Suetoga Iuana Biscupa Troghirscoga, a prve dvije stranice je napiIsto, str. 22. Kurelac, ivot, str. 19. 29 Kurelac, Ivan, str. 30. 30 Kurelac, ivot, str. 16.
27 28
225
LUCIUS
sao njegov sin, Ivan.31 Lui je odrastao i ivio u okruenju u kojem je bio tovan kult sv. Ivana te se susretao s mnogobrojnom literaturom, uglavnom liturgijskog i nabonog karaktera te usmenom predajom o tom svecu. Svoje djelo, meutim, zamislio je kao metodoloki i kritiki razraenu hagiografiju, kakve su u to vrijeme poeli pisati bolandisti.32 Tako je tekstu ivotopisa sv. Ivana Trogirskog dodao svoje biljeke ili Notae. Svaka od njegovih biljeki odnosi se na dio teksta za koji je Lui smatrao da ga treba pojasniti ili analizirati. Opseg biljeaka varira, pa su one nekada prava analiza s citatom iz izvora, a nekada kraa objanjenja. Lui je grau za navedeno djelo sabrao u rukopisnom kodeksu, koji se uva u Nacionalnoj i sveuilinoj biblioteci u Zagrebu.33 Moda su najkompetentniju ocjenu mogli donijeti sami bolandisti koji su u to vrijeme boravili u Rimu, a meu njima i Godfrid Henschen, koji je cijenio Luia i njegov rad. Ovo djelo predstavlja prekretnicu u hrvatskoj historiografiji34 ne samo zbog koritenja izvora u pisanju biljeki i napomena, nego zbog kritikog pristupa dokumentima kojima se Lui sluio.
3.2. O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske

Najvanije Luievo djelo, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex ili O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u est knjiga, pisano latinskim jezikom, nastajalo je jedanaest godina i doivjelo mnoge autorove izmjene prije i poslije prvog izdanja u Amsterdamu 1666. godine. Jo kada ga je zapoeo pisati u Trogiru 1651. godine, mogue da je i sam pretpostavljao koliko e truda i rada biti potrebno da bi napisao kvalitetno historiografsko djelo, po visokim znanstvenim kriterijima koje je do tada usvojio. Ogranieni pristup dokumentima i ispravama koje su bile potrebne za tako opseno djelo, koje je morao napisati bez prethodnika (odbacio je Orbiniev Il Regno degli Slavi i Ljetopis Popa Dukljanina koji je na latinski preveo Maruli), doveo je do toga da je Lui doavi u Rim svoje djelo uvelike izmijenio i reorganizirao. Bolji uvjeti za rad, koji su ga doekali u Rimu, omoguili su Luiu da rad na De Regno privede kraju do 1662. godine. etiri godine kasnije djelo je tiskao njegov prijatelj Joannes Blaeu u Amsterdamu. Iako zadovoljan to je De Regno konano doivjelo svoje prvo izdanje, iz dodataka i popravaka koje je Lui na vlastitom primjerku izvrio, moemo vidjeti da nije bio u potpunosti zadovoljan i da je neprestano teio usavravanju svog rada. Godine 1667. i 1668. objavljena su dva nova izdanja, od kojih je potonje bilo onakvo kakvog ga je autor zamislio.35
Kurelac, Ivan, str. 31. Prema Jean Bollandu (1596-1665). Skupina znanstvenika i uenjaka. Od ranog 17. stoljea prouavaju hagiografije i kultove svetaca u kranstvu. 33 Miroslav Kurelac, Bibliografija o Ivanu Luciusu-Luiu i njegovu djelu, Zbornik historijskog instituta JAZU, br. 6, Zagreb, 1969., str. 169. 34 Kurelac, Ivan, str. 59. 35 Isto, str. 24.
31 32
226
Djelo se sastoji od est knjiga, koje su podijeljene na poglavlja. Prva i druga knjiga svaka sadri po esnaest poglavlja. U prvoj iznosi pitanja o povijesti Ilirika i rimske Dalmacije te pie o provalama Avara i Slavena, doseljenju Hrvata i Srba, pokrtavanju te o franakoj i bizantskoj vlasti. U drugoj knjizi Lui pie o vladavini hrvatskih knezova i kraljeva, analizirajui ulogu Venecije. Daljnja poglavlja posveuje pitanju granica Hrvatske i Dalmacije, salonitanskoj i splitskoj nadbiskupiji te obiajima Dalmatinaca i Hrvata. Trea knjiga se sastoji od etrnaest poglavlja u kojima se bavi pojavom ugarske vlasti u Dalmaciji, usponom Bizanta za vrijeme Emanuela Komnena, zadarskom nadbiskupijom, hvarskom biskupijom i ustanovama u Hrvatskoj. Kroz sedamnaest poglavlja etvrte knjige Lui prouava ugarsko-mletake sukobe, jaanje knezova Bribirskih i njihovu veliku mo te, naposljetku, mletaka osvajanja u Dalmaciji. U petoj knjizi, koja ima pet poglavlja, opisuje vladavinu Ludovika Anuvinca, politika zbivanja na prijelazu 14. u 15. stoljee, pojavu Ladislava Napuljskog, a zavrava s potpadanjem Hercegovine pod Turke te Krka pod Veneciju 1480. godine. U posljednjih pet poglavlja este knjige, Lui pie o unutarnjim prilikama i privatnom ivotu u Hrvatskoj i Dalmaciji te o njihovim granicama nakon 1100. godine.36 Izdanje iz 1668. godine sadri i pozdravni uvod Joannesa Blaeua Ivanu Luiu, Luiev uvod u djelo te svojevrstan predgovor pod naslovom itaocu Dalmatincu, ljubitelju istine!. Lui je priloio i pet rodoslovlja na dva folija te est historijskogeografskih karata. Posljednja, esta karta nosi naslov Illyricum hodiernum i bila je posveena banu Petru Zrinskom, s kojim je Lui odravao ive veze nakon njihovog susreta u Veneciji 1654. godine. Luievo De Regno Dalmatiae et Croatiae rezultat je povjesniarovog dugotrajnog rada na istraivanju i prikupljanju izvora te usvajanja novovjekovnih historiografskih postavki. Motiv koji je Luia naveo da napie ovo djelo mogao bi se objasniti eljom da se Dalmaciji dokae status kraljevine zbog mletakih interesa, koje sam ve ranije spomenuo. Meutim, Luiev znanstveni karakter, ali i osobni odnos prema mletakim vlastima, daju naslutiti da su njegovi motivi i ciljevi bili mnogo dublji. U predgovoru itaocu Dalmatincu, ljubitelju istine!, Lui iznosi svoje vlastita razmiljanja o svom objavljenom djelu: Dobro znam da stvaram nesavreno djelo, no ljubav prema domovini i elja da razotkrijem istinu nagnae me pisati s nakanom da prikupljajui to je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoe i pokazujem zablude. (...) Zamjeri li to sam objavio mnogo toga to se moglo preutjeti, i to sam domovinske slabosti uinio jasnijim ralanjujui ih, znaj da sam to htio napisati u tenji da iznesem istinu (ak i ako je neugodna), jer mi je nakana iznijeti golu istinu, nepokrivenu nikakvom prijetvornom koprenom, neokaljanu nikakvom mrljom zatajivanja i nezatamnjenu sjenom nejasnoe. (...)37
36 37
Isto, str. 77. Ivan Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb, 1986., str. 359.
227
LUCIUS
3.3. Povijesna svjedoanstva o Trogiru

Godine 1673. objavljeno je na talijanskom jeziku jo jedno opseno Luievo djelo: Memorie istoriche di Tragurio ora detto Tra Di Giovanni Lucio.38 Grau za pisanje ovog djela Lui je skupljao paralelno piui De Regno, a pisanje samog teksta zapoeo je 1666. godine. Ovo je prva cjelovita povijest jednog naeg grada od antike do poetka 15. stoljea, iako Lui u ovom djelu pie i o drugim hrvatskim gradovima. Zbog obilja grae koju je koristio piui Memorie, Lui je obuhvatio daleko vee podruje od trogirske opine i iri drutveno-povijesni kontekst. Tako se u ovom djelu nalaze opisi politikih zbivanja, dravnopravnih odnosa, vojnih sukoba, meunarodne politike, razvitka komunalne uprave, trgovakih i drutvenih kretanja na Jadranu. Posebnu panju posveuje odnosu hrvatske vlastele prema Trogiru i drugim dalmatinskim gradovima.39 Godine 1674. djelo ponovo izlazi u Veneciji s izmijenjenim naslovom Historia di Dalmatia, et in particolare delle Citt di Tra, Spalatro e Sebenico. Ovo je djelo, isto kao i De Regno, podijeljeno na est knjiga. Uz tekst je Lui priloio tri karte i rodoslovlje hrvatsko-ugarskih kraljeva pod naslovom REGES VNGARIE, od Gejze (986.) do Maksimilijana (1573.). Lui je i u ovom djelu istaknuo svoje istraivake kvalitete i nadopunio svoju opsenu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske cjelovitim prikazom povijesti Trogira u irem kontekstu, to je dugo ostala i jedina potpuna povijest nekog grada u Hrvatskoj.
3.4. Statut i reformacije grada Trogira

Mogli bismo rei da se Luievo djelo Statuta et reformationes civ. Tragurii nadopunjuje na De Regno i Memorie. Prema pismima Valeriju Ponteu, vidi se da je Lui ve 1674. godine djelo imao spremno za tisak, ali ga mletaka cenzura ili inkvizicija, kako ju je sam nazvao, nije dozvolila tiskati.40 Djelo je izalo posthumno 1708. godine, a njegovo objavljivanje omoguio je Jerolim ipiko na temelju Luievog autografa.41 Luiev rad na trogirskim statutima je opsean i vaan, ne samo za Trogir nego i za ostale gradove istonog Jadrana, jer razvoj komune promatra u irem kontekstu sa susjednim komunalnim opinama, a posebno su dragocjeni podaci koje nam donosi o slavenskim (hrvatskim) pravnim elementima i ustanovama.42 Lui je pripremio tri knjige statuta prema redakciji iz 1322. godine i dodao reformacije. Kodifikacija iz te godine bila mu je posebno zanimljiva zbog regulacije gradske autonomije, pa nije teko objasniti postupke mletake cenzure. Ako u tom svjetlu promatramo cijeli Luiev rad,
38 Djelo je preveo na hrvatski jezik Jakov Stipii; Ivan Lui, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, Split 1979. 39 Kurelac, Ivan, str. 86. 40 Strohal, Statut i reformacije, XXVIII. 41 Kurelac, Ivan, str. 93. 42 Isto
228
onda ne moemo govoriti o pisanju u slubi mletakih politikih interesa, a njegove rijei upuene itaocu Dalmatincu, ljubitelju istine dobivaju na vjerodostojnosti.
3.5. Korespondencija
Neizbjean nain komunikacije meu ljudima u Luievo vrijeme bila je meusobna izmjena pisanih poruka, pri emu su uenjaci onoga doba stvarali opsene korespondencije. Pisma koja je razmjenjivao s poznanicima, prijateljima i rodbinom, predstavljaju vrlo vrijedan i gotovo neizbjean izvor za poznavanje osobe Ivana Luia Luciusa, njegovih razmiljanja i sumnji, nadanja i strahova te mnogih drugih stvari koje nisu bile namijenjene objavljivanju. Stvorivi mreu suradnika, uglavnom s vrnjacima na studiju u Rimu izmeu 1620. i 1640. godine,43 Lui je dobio podrku iz raznih krajeva domovine, Italije i Europe, to mu je uvelike olakalo prikupljanje grae i izvora za njegov rad i, jo vanije, omoguilo razmjenu ideja s ljudima o kojim je imao visoko miljenje. Izvjetavao je o dogaajima u tadanjoj europskoj kulturnoj i znanstvenoj metropoli, iznosio miljenja i, kako moemo razabrati iz mnogih pisama, oekivao odgovore na poslana.44 Lui se dopisivao s Valerijem Ponteom i imunom Ljubavcom u Zadar, Franjom i Danijelom Divniem te Karlom Vraniem u ibenik, Franjom Dragazzom, Marinom Statileom i Nikolom ipikom u Trogiru, Jerolimom Papaliem, Franjom Lukareviem i Jeronimom Cindrom u Split, s Hektorom Hektoroviem u Hvaru, Nikolom Spaniem u Koruli, u Dubrovnik sa Stjepanom Gradiem te mnogim drugim suvremenicima.45 Naravno, korespondenciju je odravao i s prijateljima i znancima iz drugih zemalja, pa treba izdvojiti onu s Joannesom Blaeuom. Ovim putem ostvario je znanstvenu suradnju i s Markom Forstallom, tajnikom Zrinskih u akovcu. Njihova korespondencija uglavnom je za temu imala pitanja oko porijekla Zrinskih, pa se razmjena miljenja veim dijelom vrti oko te problematike.46 Najznaajniji dio korespondencije Lui je uspostavio s dvojicom bliskih prijatelja, Valerijem Ponteom, koji je u domovini ostvario crkvenu karijeru, i Stjepanom Gradiem, velikim eruditom i poznatim uenjakom u europskim znanstvenim krugovima 17. stoljea. S Ponteom se Lui upoznao jo u Rimu kada su zajedno pohaali Seminarum Romanum, ali mu on, nakon Luievog odlaska u Rim, postaje gotovo jedini oslonac u skupljanju povijesne grae u domovini. Pisma upuena Ponteu, njih ukupno 142, moda su najintimnija razmiljanja koja je zapisao i time imaju veliku vrijednost pri poznavanju osobe Ivana Luia. Gradia je Lui upoznao neto kasnije, ali je ostvario jednako snanu suradnju kao s Ponteom. Ukljuio ga je u rad na svojim djelima, posebno na De Regno, koristivi vrstan Gradiev prijevod Appijanove povi43 Miroslav Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Luia, Zbornik historijskog instituta JAZU, br. 6, Zagreb, 1969., str. 133. 44 Kurelac, Ivan, str. 115. 45 Kurelac, Suvremenici, str. 133. 46 Miroslav Kurelac, Illyricum hodiernum Ivana Luia i ban Petar Zrinjski, Zbornik historijskog instituta JAZU, br. 6, Zagreb, 1969., str. 147.
229
LUCIUS
jesti ilirskih ratova.47 Lui je zasigurno imao i mnogo laki pristup fondu vatikanske biblioteke iji je kustos, a kasnije i prefekt bio Gradi. Njih trojicu vezali su slini interesi, ideali i razmiljanja, pa je njihova meusobna korespondencija vrlo zanimljiva i vana za razumijevanje njihovih znanstvenih usmjerenja i shvaanja. Pisma koja je Lui slao svojim suradnicima i prijateljima su po obilju znanstvenih podataka tipian primjer naune epistolografije tog vremena, pa ih uvjetno moemo nazvati preteom znanstvenih asopisa u kojima se izvjetava o relevantnim pitanjima, problemima, knjigama i linostima.48
4. Zakljuak
Ovim radom nastojao sam predstaviti lik i djelo Ivana Luia Luciusa, temeljei veim dijelom svoja zapaanja na sekundarnoj literaturi i prenosei razmiljanja i teze hrvatskih historiografa 20. stoljea. Ispravnu valorizaciju Luia i njegovog djelovanja u cjelini (uz kasniju historiografsku literaturu) potrebno je donijeti prouavajui ga u kontekstu znanstvenih kretanja 17. stoljea, opsene korespondencije koju je ostavio, tumaenjem njegovih djela kroz prizmu metodolokih postavka onoga vremena, ali i politikih zbivanja te Luievih osobnih orijentacija. Poetak bavljenja Luiem kao osobom koja je u mnogoemu zaduila hrvatsku historiografiju moemo pripisati Franji Rakom, pa je stoga zanimljivo kako Stjepan Antoljak u svojoj knjizi Hrvatska historiografija do 1918. zapoinje poglavlje o Ivanu Luiu: Jedan od najvanijih i najveih hrvatskih historiografa uope i to ispred Rakoga jest Ivan Lucius (...)49 Od tada zanimanje za Luiev lik i djelo predstavlja jedan od toposa u naoj historiografiji i zbog te je injenice do danas objavljen opsean opus djela na tu temu. Pridavanje poneto laskavog naziva Oca hrvatske historiografije mogli bismo objasniti injenicom da se Lucius prvi koristio historiografskom metodom koja je imala neke kvalitete moderne povijesne znanosti. Svojevrsna praznina u povjesniarskoj djelatnosti u Hrvatskoj od Luciusa do 19. stoljea vjerojatno je pridonijela stvaranju tog naziva. S druge strane, pejorativni epiteti poput buroaskog historiografa50 ili slini, takoer se teko mogu primijeniti pri nastojanju da se ispravno valorizira Luciusovo djelo. Njegov pristup historiografskom radu imao je kvalitete europske znanstvene misli 17. stoljea, koja je u to vrijeme dobivala sve jasnije okvire, pa se Luia u tom pogledu moe nazvati prvim hrvatskim modernim historiografom.
Kurelac, Suvremenici, str. 140. Isto, str. 136. 49 Antoljak, Hrvatska, 124. 50 Marko Kostreni, Ivan Lui-Luciuspovodom 300-godinjice djela De Regno Dalmatiae et Croatiae, 1666.-1966., Zbornik historijskog instituta JAZU, br. 6, Zagreb, 1969., 5-9.
47 48
230
5. Popis literature
1. Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija do 1918., Zagreb, 1992. 2. Fiskovi, Cvito, Luieva rodna kua, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6 (1969), 45-60. 3. Lui, Ivan, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb, 1986. 4. Lui, Ivan, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, Split, 1979. 5. Kostreni, Marko, Ivan Lucius-Lui povodom 300-godinjice djela De Regno Dalmatiae et Croatiae, 1666-1966., Zbornik historijskog instituta JAZU, 6 (1969), 5-9. 6. Miroslav Kurelac, Bibliografija o Ivanu Luciusu-Luiu i njegovu djelu, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6 (1969), 169-180. 7. Miroslav Kurelac, Illyricum hodiernum Ivana Luia i ban Petar Zrinjski, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6 (1969), 143-154. 8. Miroslav Kurelac, Ivan Lui Lucius otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994. 9. Miroslav Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Luia, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6 (1969), 133-142. 10. Strohal, Ivan, Statut i reformacije grada Trogira, Zagreb, 1915.
Ivan Lucic Lucius

Summary
In this article the author examines the person of Ivan Lucic Lucius. Thought by many to be the first modern Croatian historiographer, Lucic is the author of the first significant historical work in Croatia: De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Alongside working on the Statute of his home town, Trogir, Lucic was recognized by his contemporaries as a notable intellectual. While living in Rome he became one of the founders of the first Roman scientific journal Giornale de letterati and helped Ferdinand Ughelli to write his Italia Sacra. His correspondence with many European men of letters and with probably most influential Croatian family of the time, the Zrinski, meant that Lucic was well known among the intellectuals and politicians of the time. His other works,Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis - Ioannis Lucii Notae historicae ad vitam B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis and Memorie istoriche di Tragurio ora detto Tra Di Giovanni Lucio, including the following notes, show his elaborate style and critical approach to historical research.
231
MARIO TOMAS Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Francusko-pruski rat
1. Uvod
Voenje oruanih sukoba proces je koji prati ovjeanstvo od samih poetaka, ali moderni rat predstavlja neto sasvim drugaije. Njegova prostorna karakteristika je koncentracija vojne dominacije na Zapadu. Naime, u razdoblju izmeu esnaestog i osamnaestog stoljea europske velesile toliko su osnaile svoje vojne kapacitete da su time okonale ranjivost europskog kontinenta na upade iz Azije. Daljnji razvoj ratovanja u devetnaestom stoljeu ostavio je duboki trag u formiranju Europe i u velikoj mjeri doprinio njenoj dominantnoj poziciji u svjetskim razmjerima. Uznapredovali industrijski razvoj u spomenutom stoljeu neizostavno je doveo do velikih promjena u planiranju i provedbi ratova koje su vodile moderne drave-nacije. Nove tehnologije stvorile su razornije naoruanje, nakon ega je uslijedila korjenita promjena u primjeni taktike jer su neki rodovi vojske izgubili, a drugi dobili na znaaju. Osim industrijskog aspekta, koji je utjecao na transformiranje moderne vojske, bitna promjena se dogodila i u njihovom sastavu. Jo od Francuske revolucije pojavljuje se poveznica izmeu graanskih prava i vojnih obveza. U zamjenu za svoje dravljanstvo i sva prava koja uz to dolaze, svaki vojno sposobni graanin ima obvezu boriti se, pa ako je potrebno i poginuti u obrani svoje nacije. Ovakav koncept i razdoblje oruanog ustroja u vojnoj povijesti ima nekoliko istoznanih naziva: nacije u oruju, naoruane nacije ili ratovi nacija, a njegova glavna znaajka je uloga vojske kao sredinjeg simbola unutar nacionalne zajednice. On nakon Napoleonovog poraza doivljava svoje privremeno obustavljanje, ali njegovu neophodnost i ponovno oivljavanje u europskim okvirima donijet e francusko-pruski rat iz 1870.-1871., iji e rezultat transformirati europski kontinent.1 Gotovo pola stoljea nakon Bekog kongresa iz 1815., Pruska je izbjegavajui sukobe stajala izvan kruga europskih velesila koje su krojile politiku kartu starog kontinenta. Nastojala je zaobilaziti antagonizme sa svojim monim susjedima, te je bila jedina od europskih sila (makar i drugorazredna) koja je ostala neutralna tijekom Krimskog rata (1853.-1856.), inei tako pasivnu lanicu europskog koncerta. Drava
Seminarski rad pisan je u sklopu kolegija Rat u europskoj povijesti povijesti Domovinski rat kod doc. dr. sc. Ante Nazora. 1 David French, The Nation in Arms II, u The Oxford history of modern war, Oxford, 1997., str. 74. 78.
*
233
LUCIUS
neobinog i nepravilnog oblika koja je obuhvaala matino podruje kneevine Brandenburg, istonu Prusku i dijelove zapadne Njemake u rajnskom podruju, s relativno velikim stanovnitvom i s brojnom, dobro ustrojenom vojskom kao jedinom prednou, nije se inila ozbiljnim takmacem Habsburkoj Monarhiji s kojom je bila sastavni dio njemakog dualizma od 1815. Ipak, pod vodstvom svog novog kancelara Otta von Bismarcka, Pruska ulazi u red prvorazrednih velesila, porazivi Dansku i Habsburku Monarhiju, stvorila je temelje za ujedinjenje Njemake te na taj nain izazvala dominaciju Francuske u kontinentalnoj Europi. S druge strane stajalo je Drugo Francusko Carstvo Napoleona III. koje je imenom podsjealo na tradiciju daleko slavnijeg Prvog Carstva te na taj nain izazivalo neprestano nepovjerenje od strane ostalih lanica europskog koncerta, koje su u francuskom caru vidjele uzurpatora sustava uspostavljenog Bekim kongresom. Ratovima na Krimu (1853.-1856.) i u Italiji (1859.) Francuska jaa svoj poloaj i presti, ali pojavljivanje nove velike sile na njenim granicama dovest e do neizbjenog vojnog sukoba koji e dokinuti europsku ravnoteu snaga.
2. Uzroci francusko-njemakog sukoba

Bez obzira na to to je ovaj rad prvenstveno usredotoen na vojnu dimenziju francusko-pruskog rata, u najkraim crtama prezentirat emo i politiki aspekt koji je do njega doveo. Iako se u historiografiji ovaj sukob najee naziva francusko-pruskim ratom, pod tim pojmom se krije prvi sukob francuske i njemake nacije jer su osim Pruske u njemu sudjelovale i ostale lanice Sjevernonjemake Konfederacije utemeljene 1866. te Bavarska i Wrtemberg. Ovim ratom, otvara se krizno arite na europskom kontinentu koje e biti poprite antagonizama slijedeih osam desetljea. Prilikom traenja odgovornosti za izbijanje rata, nije nimalo jednostavno doi do konanog zakljuka. injenica je da je Francuska bila poetni agresor jer je Pruskoj objavila rat, ali provokacija zbog koje je dolo do navedene objave Bismarckova je zasluga. Razlozi koji su doveli do sukoba, gomilaju se jo od pruske pobjede nad Habsburkom Monarhijom 1866., kad je formirana Sjevernonjemaka Konfederacija, to je dovelo do promjene u europskoj ravnotei snaga. Takva situacija Napoleonu III. bila je prihvatljiva samo uz eventualne teritorijalne kompenzacije od strane Pruske (lijeva obala Rajne) to je Bismarck odluno odbio s opravdanjem da nije mogao popustiti zahtjevima koji bi izgledali kao posljedica izgubljenog rata.2 Zbog toga su se nakon 1866., Francuzi nali u najopasnijem od svih raspoloenja, onom velike sile koja gleda sebe kako pada u drugi red. U svim segmentima francuskog drutva rat s Pruskom smatran je neizbjenim, nije potrebna velika pronicavost da se vidi kako je francuska vanjska politika bazirana na prestiu, bila nekompaktibilna s onim bujajuim snagama njemakog nacionalizma koje je Bismarck vjeto zapregnuo pod hohenzollernovsku monarhiju. S druge strane, to je vie koncesija Napoleon inio
2
Edgar Feuchtwanger, Bismarck, Routledge, Wolverhampton, 2002., str. 146.
234
M. Tomas, Francusko-pruski rat
liberalnom osjeaju u domaoj politici to je sve ogoreniji postajao glas njegovih pristalica koji su traili teritorijalnu ekspanziju.3 Gledano iz ovog kuta hohenzollernovska kandidatura na panjolsko prijestolje, koja se inae uzima kao uzrok rata, predstavlja tek njegov povod, a nikako ne uzrok. Na temelju navedenog moe se ustvrditi kako je kombinacija francuske frustracije zbog gubljenja nekadanjeg poloaja, situacija s kojom se car suoavao u unutranjoj politici i pojavljivanje snane, nove sile na francuskim granicama dovela do rata. Na taj nain vidljivo je da se krivnja za rat ne moe jednostavno pripisati jednoj strani ve je ona posljedica razliitih procesa, ija je sveukupnost dovela do sukoba.
3. U predveerje rata 3.1. Usporedba vojski

Prilikom usporedbe oruanih snaga jedne i druge strane, prije svega je potrebno analizirati regrutacijske sustave zbog kojih se mobilizacija odvijala na razliit nain. Prusi su se oslanjali na sveopi sustav regrutacije. Prema njemu, svaki vojno sposobni dvadesetogodinji mukarac sluio je vojni rok u trajanju od tri godine, nakon otpusta iz vojske boravio bi dodatne etiri godine u priuvi i unutar Landwehra jo pet.4 Spomenuti sustav Landwehra predstavljao je teritorijalnu vojsku sastavljenu od mukaraca izmeu trideset i etrdeset godina, koja je bila ustrojena izvan regularne pruske vojske.5 Nasuprot tome Francuzi su primjenjivali dugorono sluenje u profesionalnoj vojsci, bez koritenja priuva i regrutirajui ogranien broj ljudi ali, na rok od sedam godina s bonusima za ponovno uvrtenje. Prema tome, sustavi regrutacije bili su bitno razliiti, to je u konanici bitno utjecalo na brojnost snaga koje su angairane u sukobu. Velika prednost pruske vojske bila je izuzetna fleksibilnost koja se oitovala u transformaciji iz mirnodopske u ratnu oruanu silu. U vrijeme mira njezina brojnost bila je oko 300 000, s tim da je u vrlo kratkom roku mobiliziranjem 400 000 priuva i 500 000 pripadnika Landwehra dosegla brojnost od 1 200 000 ljudi. Ovakva masovnost premaivala je dvostruko i Napoleonovu veliku armiju iz 1812. te je bila najvea sila dotad okupljena u povijesti europskog ratovanja. S druge strane ovoj nepreglednoj bujici Francuska je mogla suprotstaviti 400 000 profesionalnih vojnika. Ovakav deficit u brojnosti nije zabrinjavao francusko vodstvo, veina generala smatrala je kvalitetu svojih postrojbi znatno veom od one u pruskoj vojsci, te su uporite za takvo miljenje traili u iskustvu francuskih vojnika. Oni su bili veterani ratova na Krimu, Italiji i Meksiku to svakako ide u prilog iskustvu, ali nikako ne i borbenoj
Michael Howard, The Franco-Prussian war, Routledge, London, 1961., str. 32. Geoffrey Wawro, The Franco-Prussian war, Cambridge university press, Cambridge, 2003., str. 41. 5 Innocenzo Cervelli, Bismarck i njemako ujedinjenje, u Povijest 14., Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848-1871), Jutarnji list, Zagreb, 2008., str. 228. 6 Wawro, The Franco, str. 41.
3 4
235
LUCIUS
spremi. A po tom pitanju realnost je bila sasvim drugaija, i upravo e ignoriranje stvarnog stanja svojih snaga Francusku stajati potpunog poraza. Jedan od rijetkih asnika koji je upozorio na mane vlastitog vojnog sustava bio je general Louis Trochu, koji je u svom djelu L Armee Francaise en 1867 razotkrio brojne nedostatke.6 est je bio sluaj da se vojnici koji su odsluili turnus od sedam godina opetovano uvrtavaju, na taj je nain akumuliran velik broj vojnika u svojim pedesetim godinama koji zbog svoje dobi nisu bili adekvatni zahtjevnim vojnim zadacima. iroko rasprostranjeni alkoholizam, nedisciplina i izostanak psiholoke snage su takoer problemi koje je naveo Trochu te pokazuju da je stanje unutar francuske vojske bilo daleko od idealnog. U tom kontekstu treba gledati i posljednji pokuaj da se rijee neki od problema. Francuski ministar rata maral Adolphe Niel predloio je novi vojni zakon, koji bi vojnu slubu produio sa sedam na devet godina i predvidio sredstva za osnivanje Garde mobile (istovjetne pruskom Landewehru) koja bi brojala 400 000 pripadnika dok bi se profesionalna vojska poveala na 800 000 vojnika do 1875. godine.7 Ovim sustavom Francuska bi kopirala pruski model, no liberalna opozicija u parlamentu nije odobrila potrebna sredstva, pa je Gard mobile uoi rata dosegla brojku od tek 90 000 ljudi.8 Na taj je nain Francuska propustila posljednju ansu da barem priblino dosegne snagu pruske vojske, koja je borbeno bila daleko spremnija i obuenija. Nasuprot Francuskoj, unato kraem trogodinjem vojnom roku, Prusi su bili izuzetno dobro uvjebani i organizirani, tako da je onih etiri ili pet godinjih poziva u priuve bilo dovoljno da obnove svoje vjetine nakon odsluenja vojnog roka. Od trenutka uvrtenja u vojsku Prusi su uvjebavali praktine metode borbe s malim jedinicama, gdje su veterani obuavali mlade novake. Disciplina, poslunost i red bila su glavna naela tijekom obuke, a osnovni zadatak koji je svaki pripadnik oruanih snaga upamtio bio je: Vojnik mora braniti domovinu protiv vanjskih neprijatelja i odravati unutranji poredak.9 Ova vrsta indoktrinacije stvarala je gorljivu disciplinu koja je postala jedna od glavnih znaajki pruskih postrojbi. Potrebno je naglasiti da pod utjecajem reformi koje od 1859. provode naelnik glavnog stoera Helmuth von Moltke i ministar rata Albrecht von Roon, ime je Landwehr stavljen pod potpunu kontrolu glavnog stoera10, pruska vojska postaje daleko kompaktnija, to e glavnom stoeru bitno olakati zapovijedanje tijekom ratnih operacija.
3.2. Ratni planovi

Nitko s pruske strane nije prieljkivao rat s Francuskom vie od samog Moltkea, za njega je ona bila prirodni neprijatelj kojeg se trebalo poraziti kako bi se jamila sigurnost pruske drave. Zbog takvog razmiljanja, od trenutka preuzimanja dunoIsto, str. 42. French, The Nation, str. 80. 8 Wawro, The Franco, str. 46. 9 Stephen Badsey, The Franco-Prussian war 1870-1871, Osprey, Oxford, 2003. str. 19. 10 Wawro, The Franco, str. 48.
6 7
236
sti naelnika glavnog stoera planira pruski Aufmarsch na zapad.11 Pritom je veliki utjecaj na Moltkea imalo djelo Vom kriege (O ratu) Carla von Clausewitza, ije e zamisli Moltke prvi provesti u djelo i predstaviti ih u Europi na velika vrata kroz ratove za njemako ujedinjenje.12 U poetnoj fazi planiranja, taktika koju je Moltke namjeravao primjeniti bila je iskljuivo obrambena, smatrajui da je Francuska ta koja e izvesti invaziju na Njemaku. Prema njegovoj procjeni, Pruskoj bi trebala trideset i tri dana da mobilizira snage koje bi mogle pruiti bilo kakav otpor Fracuzima, a gotovo sedam tjedana dok se ne akumuliraju postrojbe koje bi uspostavile ravnoteu snaga, pritom bi se morala rtvovati lijeva obala Rajne jer bi njen poloaj bio neobranjiv. Ovakav plan je rezultat toga to reforme u pruskoj vojsci jo nisu bile provedene, no od trenutka kad su one zapoele Moltke je postajao sve uvjereniji u sposobnosti svojih postrojbi, a velika pobjeda iz 1866. nad Habsburkom Monarhijom do kraja e izmijeniti njegove planove. Poveana efektivnost u borbi i nagli porast brojnosti pruskih snaga, omoguit e mu da potpuno napusti defenzivnu strategiju. Veliku ulogu u tome imat e i razvoj eljeznice ime je omoguena znatno bra mobilizacija, tako da je Pruska ve 1867. bila spremna u roku od samo etiri tjedna okupiti 430 000 vojnika za napad na Francusku i jo 110 000 za uvanje granice s Austrijom, kojoj bi trebalo osam tjedana da provede mobilizaciju ako bi se njezino vodstvo odluilo na rat. Do 1869. pruski glavni stoer imao je konanu verziju ratnog plana, koji je bio jo povoljniji od prethodnog, razlog za to lei u injenici da je u kratkom razdoblju u Sjevernonjemakoj Konfederaciji izgraeno dodatnih est eljeznikih pruga, ime je mobilizacija dodatno ubrzana. U samo tri tjedna Pruska bi zajedno sa svojim njemakim saveznicama okupila snage ija bi brojnost dosegla 484 000, sukladno tome strategija bi bila vrlo jednostavna, masovni napad preko francuske granice gdje bi se traio sukob s francuskim snagama, te se izvojevala odluujua pobjeda.13 Dvije kljune injenice ovog plana bile su brzina mobilizacije velikog broja postrojbi to bi iznenadilo Francuze te vanost toga da se prvi napadne i neprijatelja porazi na njegovom podruju. Moltke je znao da u rukama ima jednu od najspremnijih vojski koje su dotad okupljene u europskoj povijesti te je prieljkivao da ju to prije upotrijebi na bojnom polju, a uoi rata je javno izjavio da e Pruska sigurno izvojevati pobijedu.14 S druge strane, ako analiziramo pripreme francuske strane za rat, one nisu bile ni iz bliza temeljite kao one na pruskoj strani, ustvari nije izraen niti jedan konkretni operativni plan za sukob s Pruskom. Veina onih koji su u francuskoj vojsci razraivali planove za eventualni sraz to su inili iz osobnih pobuda, bez ikakve direktive iz vie vojne hijerarhije. Kao najoitiji primjer za takvu praksu moe nam posluiti zapovjednik este francuske divizije general Auguste Ducrot. Budui da
Howard, The Franco, str. 32. Hew Strachan, European armies and the conduct of war, Taylor & Francis e-Library, 2005., str. 96. 13 Isto, str. 33. 34. 14 Erich Eyck, Bismarck and the German Empire, W.W. Norton & Company, New York, 1964. str. 167.
11 12
237
LUCIUS
je imao stoer u Strasbourgu, esto je odlazio u Njemaku i promatrao pruski vojni sustav. Bio je potpuno impresioniran stanjem budueg neprijatelja te je zateen snagom pruske vojske koja je sve vie rasla predlagao to skoriji napad kao jedinu alternativu. Prema Ducrotovu prijedlogu Francuska je snanim napadom mogla iznenaditi Pruse, a svojim ulaskom u junu Njemaku pridobiti tamonje drave (Wrtemberg i Bavarsku koje su bile u nametnutom savezu s Pruskom), te se kod Wrzburga spojiti s austro-ugarskim snagama i zajedniki krenuti na Berlin. Dvije bitne znaajke Ducrotovog plana, prezentiranog 1868. bile su: to skoriji rat, jer e se u nekoliko godina jug Njemake potpuno integrirati u prusku vojnu organizaciju, a onda e biti prekasno, i sklapanje saveza s Austro-Ugarskom Monarhijom. Netom poraena Austrija nesumnjivo se namjeravala revanirati Pruskoj, o emu svjedoi i uspjeno provedena vojna reforma iz 1868. kojom je Austro-Ugarska opremila novu vojsku od 600 000 pripadnika i koju je u roku od est tjedana mogla poslati na bojinicu15. Iako je Nadvojvoda Albert Austrijski predlagao zajedniko djelovanje Francuske, Italije i Austro-Ugarske, pregovori su propali zbog protivljenja generala Frossarda koji je smatrao da Francuska ne moe ekati est do osam tjedana koliko je bilo potrebno potencijalnim saveznicima da izvre mobilizaciju. Napoleon III. je prihvativii njegov savjet propustio posljednju veliku priliku da bitno povea svoje izglede za pobjedu koja mu je toliko trebala da ojaa svoj politiki poloaj. Postalo je jasno da e Francusko Carstvo potpuno samo krenuti u bitku koja e odluivati o njegovom opstanku.
4. Pruski rat s Carstvom 4.1. Mobilizacija

Izbijanje rata u srpnju 1870. doekano je u obje zemlje s velikim oduevljenjem. Javnom mijenju inilo se da se ne radi samo o nacionalnom ve i pravednom ratu te su i jedni i drugi bili spremni boriti se za svoju stvar. U Njemakoj je tokom osamnaest dana 1 183 000 ljudi prolo kroz vojne barake i bilo inkorporirano u ratnu vojsku, od njih je 462 000 prebaeno na granicu s Francuskom da otvore kampanju. Snage su rasporeene u tri armije, na elu prve bio je general Von Steinmetz, dok su zapovjednitvo nad drugom i treom armijom dobili prijestolonasljednik princ Friedrich i kraljev neak Friedrich Carl jer je to bilo pitanje dinastijske asti Hohenzollerna.16 S druge strane, francuske snage su takoer podijeljene u tri armije kojima su zapovijedali iskusni asnici iz prethodnih kampanja. Armijom od Alsacea zapovijedao je maral proslavljen u Krimskom ratu Patrice Mac Mahon, armiju od Metza preuzeo je bivi glavni zapovjednik francuskih snaga koje su zauzele Meksiko 1862., maral Francois Achille Bazaine, dok je najmalobrojniju armiju od Chalonsa pod zapovjednitvo dobio maral Francois Canrobert, veteran ratova na Krimu i u Italiji. Vojska
15 16
Howard, The Franco, str. 36. Isto, str. 47. 48.
238
je na ovaj nain ve bila rasporeena kad se Napoleon III. odluio na reorganizaciju, stvorio je samo jednu veliku armiju od osam korpusa pod svojim zapovjednitvom, a svaki od marala je kao svojevrsnu kompenzaciju dobio po jedan korpus pod svoje zapovjednitvo.17 Ovakvo iznenadno prekrajanje ve formirane vojske bilo je uobiajeno za Napoleonovu nepredvidljivu narav. Naime, car je u gotovo svim segmentima svoje politike odluke donosio na temelju svojih emocija i ideolokih postavki, bez obzira to bi time mogao natetiti interesima vlastite drave. Jo vie udi to je takvo postupanje dolazilo od strane koja je objavila rat pa bi prema toj logici morala biti spremnija i efikasnija, no upravo su te karakteristike predstavljale najveu manu francuskog vodstva koje nije bilo doraslo teini situacije.
4.2. Poetne bitke

Poetkom kolovoza 1870. dolo je do niza manjih i veih okraja na granici s jedne i druge strane, ishod tih bitaka odredio je u konanici stranu koja e preuzeti inicijativu u cjelokupnom ratu. Francuski car bio je pod velikim pritiskom da prvi otpone s ofenzivnim djelovanjem, razlozi za to leali su u injenici da je dranje ostalih zemalja koje bi se mogle okoristiti pruskim porazom (Danska i Austro-Ugarska) i tako pomoi Francuskoj, bilo povezano s njezinim eventualnim poetnim uspjehom. No, jedina realna pretpostavka koja je mogla opravdati takav razvoj dogaaja bila je bra mobilizacija malobrojnije profesionalne francuske vojske u odnosu na golemu regrutiranu prusku vojsku. No Moltke je sa svojim snagama sruio takvu presumpciju, izvrivi mobilizaciju regularne vojske, priuva i Landwehra ranije nego je Francuska mobilizirala svoje snage, odbio je neprijateljski napad prema Saaru i pokrenuo napad na francuske obrambene poloaje kod Wissembourga.18 Podjelivi svoje snage na dva krila, (desno na kojem su rasporeena prva i druga armija te lijevo, 80 km udaljeno na kojem je bila trea armija zajedno sa bavarskim jedinicama), namjeravao je okruiti i unititi francuske postrojbe. Neposlunost generala Von Steinmetza koji se kretao na jug umjesto na zapad kako mu je Moltke zapovijedio, odvest e pruske snage u frontalni napad na francuske poloaje koji e dodue rezultirati nenadanim uspjehom u bitci kod Spricherena 6. kolovoza, to je natjeralo Francuze na povlaenje uz teke gubitke.19 Nakon ovog poraza, Napoleonove snage rasporedile su se u obrambene poloaje u istonoj Francuskoj ekajui pruski napad, napustivi tako ofenzivnu taktiku. U meuvremenu, junije se nalazila ve spomenuta trea pruska armija pod zapovjednitvom prijestolonasljednika Friedricha koja nije bila angairana kod Spicherena. U skladu s Moltkeovim zapovijedima, ona je prela francusku granicu 4. kolovoza i ula u pokrajinu Alsace gdje se nalazio francuski korpus kojim je zapovijedao maral Mac Mahon, s kojim se pruska armija sukobila u dvije bitke kod Wissemburga i Froeschwillera. Rezultat su bile dvije pobjede Prusa gdje
Isto, str. 49. 52. Wawro, The Franco, str. 85. 86. 19 Howard, The Franco, str. 65. 78.
17 18
239
LUCIUS
je do izraaja dola njihova nadmonija artiljerija, oajniki napadi MacMahonove konjice samo su omoguili njegovim snagama vrijeme potrebno za povlaenje prema Chalonsu.20 U samo tjedan dana Francuzi su bili u potpunom povlaenju, prepustivi tako Prusima velike dijelove istone Francuske i u potpunoj se panici pripremali za predstojee odluujue okraje. Vanost inovativnih tehnologija u naoruanju ve se u tim prvim graninim bitkama pokazala odluujuom. Prednost Francuske bila je u lakom pjeakom naoruanju. Prusi su bili naoruani Dreyesovim pukama s udarnom iglom koje su u prethodom ratu doslovno pomele austrijsko pjeatvo u nizu bitaka, ali Francuzi naoruani boljim chassepot pukama i ranim tipom strojnice mitrailleuse, nanosili su im velike gubitke, pogotovo u situacijama kad je prusko pjeatvo frontalno napadalo na njihove poloaje.21 Prednost Pruske bila je u topnitvu, novi elini topovi punjeni s traga, koje je usavrio Friedrich Krupp dominirali su na bojinici 1870. godine.22 Veliki gubitci obiju strana u juriima na neprijateljske poloaje pokazali su potrebe za revolucionarnim promjenama u taktici, koje su postale nune prilikom napadnih operacija. Pjeatvo koje frontalno napada dobro branjeni poloaj imalo je minimalne anse za uspjeh, to se pokazalo tonim ve u Amerikom graanskom ratu, gdje su vojske doslovno iskrvarile dok su dole do neprijateljskih linija. Branitelji dobro utvrenog poloaja, naoruani topnitvom kratkog i dugog dometa te modernim pukama koje su ispaljivale po nekoliko metaka u minuti mogli su desetkovati redove napadaa, no Europa nee nauiti tu lekciju jo dugo vremena, to e pogotovo doi do izraaja u Prvom svjetskom ratu. (Vidi kartu 1. u Prilozi)
4.3 Carstvo pred slomom: prema Sedanu

Porazi koje su francuske snage pretrpjele poetkom kolovoza nisu bili odluujui za ishod cjelokupnog sukoba. Iako je s njima naputena ideja o napadu na Njemaku, veina snaga se izvukla bez veih gubitaka i jo je bila u stanju pruiti otpor u obrambenim bitkama. Beznae koje je zahvatilo francusko vodstvo onemoguilo je ikakav efikasan otpor. Napoleon koji je zbog svoje bolesti bio u sve teem fizikom stanju, a poetni porazi su ga i psihiki shrvali, prepustio je vodstvo vojske maralu Bazainu koji je i sam bio iznenaen takvom odlukom te je bio nepripremljen za iznenadni zadatak. Bazaine je morao odrediti raspored vojske koji e se suprotstaviti Prusima nakon to oni pregrupiraju snage za invaziju na Francusku. Njegov plan je bio povlaenje prema Langresu, gdje bi se bilo koji pruski napad mogao ugroziti s boka i to na terenu kojeg bi Francuzi odabrali kao najpodobniji za bitku, ali car se ponovno umijeao i iz politikih razloga odbio Bazainov prijedlog s obrazloenjem da bi to znailo naputanje Pariza, a ouvanje Pariza je jo od Richellieua bila dua francuske vojne misli.23 Pritom u obzir nije uzeo da je Pariz bio izvrsno utvren te da njegova obrana nije
Badsey, The Franco, str. 37. Christopher Clark, Iron Kingdom, the rise and downfall of Prussia 1600-1947, Penguin Books, London, 2007., str. 551. 22 Michael Howard, Rat u europskoj povijesti, Zagreb, 2002. 23 Howard, The Franco, str. 97.
20 21
240
ovisila o nijednoj vojsci trenutano suprostavljenoj Prusima na bojitu. Otezanje oko daljne primjene strategije potrajalo je tjedan dana, da bi na kraju Napoleon ignoriravi Bazainovo mjesto u lancu zapovijedanja, naredio postavljanje obrambene linije kod grada Metza i njegove okolice, okupivi 180 000 ljudi koji e pruiti otpor, dok je car otiao junije u Chalons.24 S druge strane, Moltke je svoje snage pokrenuo naprijed ve 9. kolovoza, samo tri dana nakon pograninih bitaka, stigavi do francuskih obrambenih poloaja kod Metza bez otpora, krenuo je u okruivanje neprijateljskih korpusa u Mosselskom depu (nazvanom prema rijeci koja tee uz Metz). Jedini izlaz koji je Bazainu preostao bio je izvui te snage na zapad prema Verdunu i pokuati se spojiti sa MacMahonom koji je bio smjeten junije, no on je odluio ostati u Metzu. Ovakva odluka je u konanici omoguila Molteku da premjetanjem druge armije prema sjeveru i zapadu i blokiranjem ceste Metz-Verdun potpuno odsjee francuske postrojbe.25 U tom kontekstu treba promatrati sljedee dvije bitke koje su praktino odluile ishod rata. Prva od njih bitka kod Mars-la-Toura bila je ona koju su Francuzi s obzirom na objektivne okolnosti mogli dobiti. General Ludolf von Alvensleben s jednim korpusom krenuo je u bitku 16. kolovoza bez Molteovih direktiva s jako malobrojnom podrkom. Dvije divizije trebale su mu pomoi u napadu, ali su krivo koordinirane zalutale na jug. Bazaine je imao etiri savreno pozicionirana korpusa koja su mogla unititi Alvenslebenove postrojbe s boka.26 No maral je odluio uvrstiti ionako dobro branjene poloaje istono od Metza, na taj su nain Prusi tokom dana doveli nove postrojbe i izveli juri koji je natjerao Francuze da se povuku istonije i utvrde novu liniju kod sela St. Privat. Daljnje Moltkeovo forsiranje napredovanja dovelo je dva dana kasnije, 18. kolovoza, do druge bitke u Mosselskom depu, kod Gravelot-St. Privata dolo je do prvog okraja dviju armija u punoj snazi. Napadi pruskog pjeatva na St. Privat doveli su do velikih gubitaka, ak ni disciplina njihovih postrojbi nije mogla anulirati prednost neprijateljskih puaka i strojnica pa su na kraju morali pribjei svom nadmonom topnitvu. Oko 200 pruskih topova razbilo je francusku obrambenu liniju pa je do kraja dana St. Privat zauzet, a Francuzi su se povukli u krug utvrda oko Metza. Ova bitka bila je najkrvavija u cijelom ratu, Prusi su zbog forsiranih frontalnih juria imali gubitke od 20 000 ljudi, Francuzi s druge strane 12 00027. Moltkeov cilj je postignut, najkvalitetnija francuska armija bila je zarobljena i okruena u utvrdama Metza, a od postrojbi koje nisu okruivale Metz stvorio je novu etvrtu armiju pod zapovjednitvom princa Saske Alberta. Napoleonu je jedino preostala vojska smjetena kod Chalonsa ija je brojnost dosegla 120 000 ljudi i 500 topova.28 Car je u tom trenutku imao dva izbora, s preostalom vojskom mogao se povui prema Parizu i formirati novu obrambenu liniju ili pokuati izvesti proboj prema Metzu i spojiti se s okruenom Bazainovom armijom. Prva bi opcija bila sigurnija, ali bi znaila priznanje poraza u istonoj Francuskoj i mogla bi nesigurnu politiku klimu u Parizu pretvoriti u
Isto, str. 99. 104. Wawro, The Franco, str. 143. 144. 26 Isto, str. 152. 27 Badsey, The Franco, str. 45. 47. 28 Isto
24 25
241
LUCIUS
pobunu, zbog toga je odluka pala na probijanje pruskog obrua kod Metza. MacMahon je zajedno s carem poveo svoju armiju zaobilaznim putem uz granicu s Belgijom, no dvostruko brojnije snage pruske tree i etvrte armije krenule su za njom u potjeru koja je trajala tjedan dana i okruile ju kod Sedana. Francuski protunapad je upao u zamku. Postavljena obrambena trokutasta linija francuskih postrojbi nije imala promjer vei od 25 km, takvo relativno malo podruje Prusi su lako mogli demolirati sa svojih 700 topova pa nisu forsirali napade pjeatva ve su poeli bombardirati francuske poloaje.29 Tada se odigrao jedan od najnevjerojatnijih dogaaja u cijelom ratu. U potpunom oaju francuska konjica je izvela niz juria na pruske pjeake linije, u nadi da e oistiti put za proboj ostalih snaga, svaki put bi pretrpjeli velike gubitke, ali bi se regrupirali i krenuli ponovno. ak je i kralj Wilhelm I., rekao: Ah! Ti hrabri ljudi.30 Na kraju je nekoliko posljednjih preivjelih krenulo u jo jedan napad, a Prusi oduevljeni takvom hrabrou, pljeskali su im i rastvorili svoje linije, pustivi ih tako da prou. Ova situacija je pokazala da su tragovi vitekog ratovanja preivjeli sve do tada. Nekoliko sati poslije prestao je otpor. Napoleon je zatraio prekid vatre i predao se 2. rujna kralju Wilhelmu nakon jednog razgovora s Bismarckom, svjestan da e u sljedeim danima njegovo carstvo i dinastija prestati postojati. Carska vojska koja je puna dva desetljea poveavala presti i mo Francuske diljem svijeta, u nepunih mjesec dana borbe prestala je postojati. Za Sedan moemo rei da je bio konani uspjeh Moltkeove taktike i njezine primjene na operativnoj razini, savren primjer pobjede izvojevane topnitvom dugog dometa koje je doslovno kosilo neprijateljske redove bez potrebe izlaganja vlastitog ljudstva pogibelji. Potrebno je naglasiti kako je velik doprinos Moltkeovom uspjehu dala i francuska strana svojim pogrekama, prije svega u neadekvatnoj pripremi za rat i doputanju Moltkeu da podijeli njihovu vojsku na nekoliko manjih skupina koje je u odvojenim okrajima porazio.
5. Pruski rat s Republikom

Kad je vijest o predaji Napoleona III. stigla do Pariza, okupljeno mnotvo 4. rujna svrgnulo je Carsko vijee kojim je predsjedala njegova supruga carica Eugenija, proglaena je Trea Francuska Republika i stvorena Vlada nacionalne obrane iji je predsjednik postao general Louis Trochu. Napoleon je naglasio Bismarcku da je njegova predaja bila strogo osobni in, nikako ne akt u ime Francuske, zbog toga je nova vlada 6. rujna izdala proglas prema kojemu se zalagala za mir, ali je odbila prepustiti bilo koji dio francuskog teritorija Pruskoj.31 Budui da je Bismarck (uvelike zbog pritisaka javnog mnijenja i vojnog vrha) zahtijevao predaju Metza i Strasbourga te prisvajanje pokrajina Alsace i Lorraine, postalo je jasno da e se rat nastaviti. Pruski zahtjevi bili su prije svega preventivne prirode, prikljuenje spomenutih gradova i njihovih utvrda znailo bi dobru poziciju u
Wawro, The Franco, str. 212. Badsey, The Franco, str. 51. 31 Isto, str. 52.
29 30
242
eventualnom buduem sukobu s Francuskom, a u obzir su se uzeli i zahtjevi njemakih liberala, da se Nijemci u Alsaceu i Lorrainu prikljue buduem carstvu. U pregovorima s pruskim predstavnicima Vlada nacionalne obrane pristala je samo na plaanje odtete jer je Francuska objavila rat, ali je u potpunosti odbila bilo kakav teritorijalni ustup.32 Nakon spoznaje da e se sukob nastaviti, Moltke izdaje zapovijed treoj i etvrtoj armiji da krenu prema Parizu, gdje one i stiu 17. rujna, a ve dva dana poslije dovravaju okruenje grada linijom od stotinjak kilometara koju su nazvali eljeznim prstenom33. Sline opsade su podignute i oko ostalih gradova koji su se odluili na otpor, primjerice Strasbourga. Kao odgovor na pruske napade, ministar unutarnjih poslova u Vladi nacionalne obrane Leon Gambeta osmislio je kampanju nacionalnog otpora u kojoj je obrana glavnog grada bila samo jedan dio. Moltekovim snagama namjeravao je pruiti gerilski otpor na cijelom teritoriju Francuske jer takav nain borbe nije se mogao suzbiti operacijskim manevrima i odluujuim bitkama, budui su Prusi gerilski nain borbe smatrali orujem slabih, njihov odgovor je bio teror.34 Svaki naoruani ovjek bez uniforme bio je odmah objeen ili strijeljan esto bez vojnog suda. Razlog za takve postupke lei u tome to je prusko vodstvo francusko ponaanje u drugoj fazi rata smatralo odreenom vrstom hereze, openarodni rat bio je upravo pojava koju su organizirane vojske morale sprijeiti da se ne dogode izmeu civiliziranih europskih drava. Postalo je jasno da je druga faza rata premaila konvecionalne dimenzije borbe i poprimila ideoloke elemente. Talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi doao je zajedno sa svojim dobrovoljcima iz Italije boriti se za republiku, a mnogi njegovi borci imali su oznake internacionale35 (meunarodne radnike organizacije, osnovane u Londonu 1864.), to potvruje ideoloku dimenziju druge faze sukoba. Teza o drugaijem karakteru druge faze sukoba dobiva dodatno na teini kad se uzme u obzir sljedea izjava: Primjerena strategija sastoji se u zadavanju to je vie mogue udaraca neprijateljskoj vojsci, a nakon toga u prouzrokovanju toliko patnje stanovnicima da oni sami zatrae mir, te prisile svoju vladu da odustane od pruanja otpora.36 Njezin autor je ameriki general Philip Sheridan koji ju je izrekao kao svojevrsni savjet Bismarcku, a osobno je provodio slinu strategiju u Amerikom graanskom ratu. Postalo je sasvim jasno da je nastupilo novo razdoblje u povijesti modernog ratovanja u kojem se nisu birala sredstva kako bi se dolo do pobjede, no vratimo se ukratko temeljnom narativu. Glavna briga za novu vladu bila je sauvati Pariz jer bi njegov pad znaio i neizbjeno priznanje poraza. Unutar grada general Trochu imao je na raspolaganju 1 300 topova i mobilizirao oko 400 000 vojnika, od ega je samo jedna petina imala prijanje iskustvo sluenja u regularnoj vojsci. Nasuprot njima Moltke je za opsadu grada mogao
Wawro, The Franco, str. 230. 235. Isto, str. 236. 34 Hew Strachan, Military Modernization 1789-1918, u The Oxford history of modern Europe, Oxford University Press, Oxford, 2000. str. 93 35 Badsey, The Franco, str. 60. 36 Hew Strachan, On Total War and Modern War, u The International History Review, Vol. 22, No. 2 (Jun., 2000.), str. 341.
32 33
243
LUCIUS
rasporediti samo 240 000 vojnika jer je veinu postrojbi morao ostaviti da nadziru ve zauzeta podruja i ostale opsjednute gradove (primjerice samo opsada Strasbourga je za sebe vezala 40 000 ljudi).37 Kvaliteta postrojbi s obzirom na obuenost i opremljenost nesumnivo je bila na strani Prusa, ali njihova malobrojnost ih je sprjeavala da izvre osvajanje tako velikog grada, zbog toga se Moltke odluio na dugoronu opsadu koja e sa ve dokazanim pruskim topnitvom i izgladnjivanjem uiniti svoje. Dodatni zamah Moltkeovim naporima predstavljala je predaja Metza, koju je izvrio maral Bazaine 27. listopada, oslobodivi tako dodatne pruske snage za druge operacije. U takvoj tekoj situaciji za Pariz, ministar unutarnjih poslova Gambeta otiao je u balonu iz grada u Tours, gdje je zapoeo sa stvaranjem nove vojske koja bi s vremenom trebala pomoi glavnom gradu. Doneseni su propisi o regrutaciji svih vojno sposobnih mukaraca u dobi od 21 do 40 godina, ime se trebala okupiti vojska od 700 000 ljudi. No, surova realnost ila je do kraja u prilog Prusima, u borbama od 28. studenog do 3. prosinca zauzet je grad Orleans juno od Pariza, a napredovanje je nastavljeno jugozapadno pa se Gambeta povukao u Bordeaux. Nova pruska pobjeda ostvarena je u bitci kod Le Mansa od 7.do 12. sijenja 1871. ime su zavrene sve borbe juno od Pariza. Sjeverno od glavnog grada formirana je manja francuska vojska koja je pokuala probiti pruski opsadni obru, no njen poraz 19. sijenja kod St. Quentina, doveo je do kraja borbi. Pariz je ostao bez zaliha hrane, a svi pokuaji proboja obrua iznutra zavrili su neuspjehom, konano je potpredsjednik vlade Jules Favre 27. sijenja 1871. pristao na Bismarckove uvjete to je dovelo do primirja.38 Francusko-pruski rat je zavrio. Stradavanja civila u opsjednutim bombardiranim gradovima pokazala su svu okrutnost (ako ga tako moemo nazvati, totalnog rata), i predstavljaju suprotnost prvoj fazi sukoba gdje su se sukobljavale profesionalne vojske bez veeg dodira s civilnim stanovnitvom. Kvaliteta postrojbi u ovoj fazi rata bila je daleko na strani Prusa, ije su profesionalne postrojbe u nizu bitaka nadmaile netom mobilizirane Francuze, koji bez adekvatnog asnikog kadra (gotovo svi francuski visoki asnici bili su u pruskom zarobljenitvu) nisu imali velike izglede za uspjeh. Kao rezultat rata uslijedio je mirovni ugovor potpisan u Frankfurtu 10. svibnja 1871. Prema njemu novo Njemako Carstvo dobilo je pokrajine Alsace i Lorraine, a Francuska je platila odtetu u iznosu od 5 milijardi franaka.39 Takvi teki mirovni uvjeti zaotrit e njemako-francuske odnose.
6. Zakljuak
Analiza francusko-pruskog rata upuuje na zakljuak kako Moltkeov uspjeh uglavnom nije ostvaren zahvaljujui njegovom vojnom geniju. Malo je inovativnog bilo u njegovim manevrima i taktici u okrajima s vojskama Francuskog Carstva i Republike. Slijedivi uobiajene standarde, postigao je veliku pobjedu uglavnom zahvaljujui pogrekama i nepripremljenosti protivnika to je omoguilo Prusima da se pred EuroWawro, The Franco, str. 236. 237. Badsey, The Franco, str. 67. 76. 39 Wawro, The Franco, str. 304.
37 38
244
pom predstave boljima nego to su u tom trenutku stvarno bili. Prednosti nije bilo ni u tehnologiji, chassepot puke s francuske i Kruppovi topovi s pruske strane izjednaavaju snage na toj razini, ono to bismo mogli oznaiti kao prijelomnu prusku prednost koja je donijela pobjedu, bio je njihov vojni sustav. Disciplina, napredniji vojniki odgoj, nadmo u brojnosti snaga bili su elementi koji su predstavljali znaajnu prednost. Male profesionalne vojske nakon ovog rata vie nisu u Europi bile dovoljne za voenje buduih sukoba. Svaka drava koja je namjeravala izbjei sudbinu Drugog Francuskog Carstva morala je krenuti u reforme koje e pratiti pruski vojni model s profesionalnom vojskom, potpomognutom velikom uvjebanom priuvom i kontroliranu obrazovanom asnikom elitom, to e u konanici stvoriti naoruanu naciju. Opa vojna obveza uskoro je uvedena u gotovo sve vee europske drave, Francuska je to uinila ve u zadnjoj fazi rata s Pruskom, Rusija 1877., Austro-Ugarska 1878., Italija poetkom 1870-ih, jedino je Velika Britanija odbila uvesti neizbjenu novinu do 1916.g.40 Drugi bitan aspekt koji je obiljeio sukob je nesrazmjer izmeu tradicionalne taktike i modernog naoruanja. Veliki gubitci u ljudstvu pokazali su sve nedostatke u primjeni taktike koja se zasniva na juriima pjeatva prema dobro utvrenim obrambenim linijama, naoruanih novom generacijom vatrenog oruja. Europski generali nisu apsolvirali ovu lekciju pa traume zapadnog bojita u razdoblju 1914.-1918. nisu izbjegnute. No revolucija koja je zahvatila Europu i stvorila naoruane nacije prelazila je vojnu dimenziju, ona e transformirati i gospodarstva drava koje e krenuti u veliku utrku u naoruanju i pretvoriti europski kontinent u veliki vojni poligon. Sve je te implikacije u odreenoj je mjeri pokrenuo francusko-pruski rat, koji je bio najvei europski sukob u stogodinjem razdoblju nakon Napoleonskih ratova, ali i najava skoranjeg sukoba koji e biti prvi totalni rat u svjetskim razmjerima. Pritom je vano naglasiti da mnogi Europljani nisu francusko-njemaki sukob shvatili kao svojevrsnu opomenu, iako su iz njegove perspektive projicirali budui veliki europski rat, to su inili samo djelomino. Njihova sjeanja odnosila su se na njegovo kratko trajanje, stvorivi od njega mit o malom kabinetskom ratu potpuno zanemarivi injenicu o sukobu nacija kao pretei totalnog rata.41 U svjetlu navedenoga moemo zakljuiti kako posljednja etapa ratova za njemako ujedinjenje predstavlja preteu buduih svjetskih totalnih sukoba koji su uslijedili na europskom kontinentu te su u historiografiji potpuno zasjenili rat Francuske i Pruske, ali zbog promjena koje je pokrenuo, on sasvim sigurno zasluuje svoje mjesto u modernoj europskoj povijesti.
French, The Nation, str. 81. - 82. Berghahn Volker, , Europe in the Era of Two World Wars, Princeton University Press, Princeton, 2008., str. 28.
40 41
245
LUCIUS
7. Popis literature
1. Badsey, Stephen, The Franco-Prussian war 1870-1871, Osprey, Oxford University Press, Oxford, 2003. 2. Volker, Berghahn, Europe in the Era of Two World Wars, Princeton University Press, Princeton, 2008. 3. Cervelli, Innocenzo, Bismarck i njemako ujedinjenje, u Povijest 14., Industrijalizacija i nacionalne revolucije (18481871), Jutarnji list, Zagreb, 2008. 4. Clark, Christopher, Iron Kingdom, the rise and downfall of Prussia 1600-1947, Penguin Books, London, 2007. 5. Eyck, Erich, Bismarck and the German Empire, W.W. Norton & Company, New York, 1964. 6. French, David, The Nation in Arms II, u :The Oxford history of modern war, Oxford 1997. 7. Feuchtwanger, Edgar, Bismarck, Routledge, Wolverhampton, 2002. 8. Howard, Michael, Rat u europskoj povijesti, Zagreb, 2002. 9. Howard, Michael, The Franco-Prussian war, Routledge, London, 1961., 10. Strachan, Hew, European armies and the conduct of war, Taylor & Francis e-Library, 2005. 11. Strachan, Hew, Military Modernization 1789-1918, u The Oxford history of modern Europe, Oxford University Press, Oxford, 2000. 12. Strachan, Hew, On Total War and Modern War, u The International History Review, Vol. 22, No. 2 (Jun.,2000), str. 341-370. 13. Wawro, Geoffrey, The Franco-Prussian war, Cambridge university press, Cambridge 2003. 14. Wawro, Geoffrey, Warfare and Society in Europe 1792-1914, Routledge, London, 2000.
246
Prilog
Karta 1. Prikaz kretanja vojnih trupa42

42 Preuzeto iz Geoffrey Wawro, Warfare and Society in Europe 1792-1914, Routledge, London, 2000. str. 112.
247
LUCIUS
The Franco-Prussian war

Summary
The Franco-Prussian War of 18701871 violently changed the course of European history. Alarmed by Bismarcks territorial ambitions and the Prussian armys crushing defeats of Denmark in 1864 and Austria in 1866, French Emperor Napoleon III vowed to bring Prussia to heel. Consulting a wide literature the author describes the war that followed in thrilling detail. While the armies mobilized in July 1870, the conflict appeared too close to call. Prussia and its German allies had twice as many troops as the French. But Marshal Achille Bazaines grognards were the stuff of legend, the most resourceful, battle-hardened, sharp-shooting troops in Europe, and they carried the Chassepot, one of the worlds best rifles. From the political intrigues that began and ended the war to the bloody battles at Gravelotte and Sedan and the last murderous fights on the Loire and in Paris, this is a colorful, authoritative history of the Franco-Prussian War that tries to explain the beginning of a military revolution which occurred after it.
248
URICA MIKULIN Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Gospodarska izloba u Zagrebu 1891. godine

1.Uvod
Krajem 19. stoljea Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske monarhije, a novoizabrani ban, Kroly Khuen-Hdervry nije bio iz Hrvatske. Iznad Hrvatske stajala je i Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. kojom je ureen poloaj tadanje Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Kraljevinom Ugarskom. Sve su ove injenice Hrvatima oteavale borbu za bilo kakvu autonomiju, ali i za ujedinjenje kraljevine. Uza sve te nedae gospodarstvo ovog dijela Monarhije temeljilo se na poljoprivredi koja je kao takva bila izrazito zaostala. Zagreb je bio sredite Banske Hrvatske, ali bez obzira na titulu glavnog grada, za ostatak Monarhije on je bio samo provincijski gradi na kraju Carstva. No skupina je ljudi nala nain kako da se, barem na kratko, Zagreb i hrvatske zemlje ukljue u zapadne trendove. Doli su na ideju pripremanja gospodarske izlobe u Zagrebu 1891. godine povodom jubilarne obljetnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva. Upravo je ta Jubilarna gospodarsko-umarska izloba bila prekretnica u gospodarstvu Hrvatske. Nakon te izlobe osnovane su mnoge tvornice koje postoje i danas. Samim se time Zagreb poeo pretvarati u modernu europsku metropolu. Osim gospodarskog, Jubilarna je izloba dala i veliki urbanistiki peat Zagrebu. Upravo je za tu prigodu otvoren Botaniki vrt, poelo je ureenje dananjeg Trga marala Tita te je i prvi tramvaj krenuo. Teko bi se moglo zamisliti kako bi danas izgledao Zagreb da se nije tada odrao ovakav dogaaj. Samim time je i zasluio malo vie panje dananjih generacija.
_________________
* Diplomski rad napisan je u sklopu kolegija Povijest Hrvatske u 19. stoljeu kod prof. dr. sc. Stjepana Matkovia.
249
LUCIUS
2. Gospodarstvo u Banskoj Hrvatskoj krajem 19. stoljea 2.1. Khuenova gospodarska politika
Ukidanjem komesarijata kralj je postavio za hrvatskog bana Dragutina (Karola) Khuen-Hdervryja, poznatog predstavnika dualistike politike, na prijedlog ugarske vlade. Hdervry je bio uvjeren da se jedinstvena maarska drava moe izgraditi samo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Takvo mu uvjerenje donijelo veliko kraljevo povjerenje.1 Stoga je razumljiv kraljev izbor. Ugarska je vlada dolaskom Khuena na hrvatsku bansku stolicu dobila jakog ovjeka koji je mogao svojim djelovanjem pretvoriti Hrvatsku u dravu podreenu Ugarskoj, koja bi dobila izlaz na more te Bosnu i Hercegovinu. Ugarski politiki krugovi vjerovali su da e Hdervry nai neko sredstvo represije kojim e unititi jedinstveni otpor maarskoj hegemoniji. im je sjeo na bansku stolicu u Zagrebu, poeo je s provoenjem svoje politike. Prvo je uveo novi izborni red u Saboru, a nakon toga pokuao je oslabiti opoziciju, tonije one politiare koji su bili protiv dualistike politike i koji su se zalagali za povratak Dalmacije i Rijeke pod hrvatsku vlast. Nije dao da se takvo stanje mijenja jer je to odgovaralo odravanju dualistike Monarhije ukljuujui i ravnoteu izmeu Austrije i Ugarske. Kako bi lake provodio svoje namjere morao je stvoriti sebi odanu stranku, to je i uspio jer je Narodna stranka ve 1873. godine nosila unionistika obiljeja. U svoju je Narodnu stranku uspio privui i neke istaknute srpske politiare koji su mu uvelike pomogli u njegovoj politici prema Dalmaciji i Bosni. Kao ban uporno je zapostavljao shvaanje zasebnosti hrvatske drave u dravnoj zajednici s Ugarskom, pa je Nagodba zapravo bila provizorij koji zahtijeva konano rjeenje.2 Naime, hrvatski unionisti nisu znali iskoristiti mogunost zasebnog poloaja drave to joj je djelomino omoguavala Nagodba, kao to su to uspjeli Maari koji su uspjeli ishoditi prilinu gospodarsku neovisnost od Austrije.3 Kako bi smirio javnost esto saziva kraljevske odbore koji su imali zadau rjeavanja svih nesuglasica u tumaenju Nagodbe, ponajprije dijelove koji se odnose na financijsku problematiku, ali pregovori su uglavnom zavravali neuspjehom. Khuen je na pitanja opozicije glede brzog rjeavanja dravnih institucija, odgovarao kako Hrvatska mora vlastitim sredstvima stati na vlastite noge, a tek onda e se moi usmjeravati vea sredstva za autonomne poslove, posebno u podruju kulture i kolstva.4 Od ukupne svote ubiranih izravnih i neizravnih poreza u Hrvatskoj za njene autonomne poslove odreeno je 45%, a kasnije je taj postotak obnovom financijske Nagodbe iz 1889. godine smanjen na 44%.5 No, glavni je problem bio u tome to se onaj vei dio od 56%, koji je bio namijenjen za zajednike poslove, uglavnom troio za investicije u Maarskoj i razvoj tamonjeg gospodarstva, a samo se neznatni dio izdvajao za HrvatMirko Valenti (ur.), Povijest Hrvata, 2. knjiga, Zagreb, 2005., str. 530. Isto, str. 531. 3 Dinko okevi, Hrvati u oima Maara, Maari u oima Hrvata, Zagreb, 2005., str. 172. 4 Valenti (ur.), Povijest, str. 531. 5 Isto, str. 462.
1 2
250
. Mikulin, Gospodarska izloba u Zagrebu 1891. godine
sku6, jer su Maari imali pravo prvenstva u odluivanju kamo e usmjeriti zajednika sredstva.7 Hrvatska se nikako nije mogla zadovoljiti s tih 44%, jer svota nije mogla pokriti ni najosnovnije trokove odravanja autonomne uprave, a kamoli potaknuti gospodarski razvoj. Takvo stanje hrvatske blagajne bio je kao stvoreno za maarski tisak koji je odmah proirio vijesti o hrvatskom deficitu i o tome kao se Hrvatska ne moe brinuti sama o sebi pa joj treba pomo ugarske vlade. Na takve novinske natpise i na takav oblik financijske Nagodbe najvie je reagirala hrvatska opozicija koja je ukazivala kako se vei dio hrvatskih prihoda protupravno oduzima Hrvatskoj, i uporno je zahtijevala ostvarenje financijske samostalnosti ali nisu imali uspjeha. U takvim je okolnostima hegemonistika politika ugarske vlade izravno utjecala i na vrlo usporen razvoj novanih i uope kreditnih zavoda u zemlji, i dosljedno tome i na usporen razvoj hrvatske industrije i sve tei ivot na selu emu svjedoi masovni odlazak puanstva na rad u Ameriku, koji nakon nekog vremena postaje stalni boravak.8 Prema slubenim statistikama, u doba Khuenove vladavine, samo je 1890. u Americi na privremenom radu bilo vie od 20000 Hrvata, preteno mladih ljudi, a smatra se da u narednim godinama sve do Prvog svjetskog rata svake godine odlazi jednak broj ljudi, to je ukupno brojalo vie od pola milijuna ljudi. Takvo iseljavanje je bio veliki radni i financijski gubitak za Hrvatsku. Imanja koja seljaci naputaju prelaze u ruke njemakog i maarskog kapitala.9 Preostali dio puanstva koji nije otiao uglavnom se posvetio trgovakim i obrtnikim poslovima, sa samo jednim ili dva pomona radnika, a manji dio se bavio industrijskim poduzetnitvom s veim brojem zaposlenika. Kakvo je bilo stanje hrvatskog gospodarstva u Khuenovo doba dobro pokazuju statistiki podaci koje je njegova vlada u Zagrebu redovito izdavala svakih deset godina. Ti podaci pokazuju kako je 1890. u Hrvatskoj i Slavoniji samo 7,39% aktivnog stanovnitva bilo zaposleno u razliitim granama obrtnike i industrijske djelatnosti, 1,38% aktivnog stanovnitva je bilo zaposleno u trgovakim i novarskim poslovima, a 1,42% aktivnog je stanovnitva bilo zaposleno u javnim slubama i slobodnim zanimanjima poput inovnika, lijenika, odvjetnika i uitelja.10 Deset godina poslije podaci su porazniji i pokazuju pad zaposlenosti. Pad je zabiljeen u svim kategorijama, tako je u obrtu i industriji zaposleno 6,85% aktivnog stanovnitva, u trgovakim i novarskim poslovima 1,22% aktivnog stanovnitva, a u javnim slubama i slobodnim zanimanjima 1,20% aktivnog stanovnitva. Jedini porast zaposlenosti tada biljei promet, tonije eljeznice, koje biljee rast s 0,70% na 0,84%.11 Postupno se smanjenje zaposlenosti uoava i u grani kojom su se Hrvati najvie bavili poljoprivredi. Godine 1890. poljoprivredom se bavilo 84,63%, a 1900. deset godine poslije 84,20% aktivnog stanovnitva.12 Zadruni se ivot raspao, pa su se seljaci zapoljavali na veleposjedima ili u gradovima kao
Isto, str. 532. Isto, str. 546. 8 Isto, str. 532. 9 Isto 10 Isto 11 Isto, str. 533. 12 Isto
6 7
251
LUCIUS
kune sluge. Dok je zaposlenicima naelno zajamena neka vrsta prava, kao to su otkazni rokovi, nain plaanja, zatita u sluaju bolesti, sluge su bile u potpunosti preputene vlasti gospodara koji se smio mijeati i u njihov privatni ivot.13 Khuenova je vlada uvela slobodu industrijskog i obrtnikog poslovanja. Meusobni odnosi radnika i poslodavca regulirani su obrtnim zakonom iz 1884. ve na poetku Khuenove vladavine. Njime je opirno regulirano cjelokupno industrijsko i obrtniko poslovanje, ukljuujui i pravo radnika na dnevni i tjedni odmor, ali i pravo na zapoljavanje djece mlae od etrnaest godina u tvornicama. Regulirao je i obaveze plaanja radnika, uvjete njihova otputanja zajedno s otkaznim rokovima, kao i sankcije za vlasnike radionice ili tvornica koji ne bi potivali uvjete propisane zakonom. U drugom desetljeu svoje vladavine Khuen je inicirao otvaranje Hipotekarne banke, ali je ona poslovala u korist njemu naklonjenog veleposjeda. Povean je broj novanih zavoda koji su nastali zakanjelim osnivanjem seoskih kreditnih zadruga krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Njihov kapital nije rastao u skladu s brojem kreditnih zadruga. Taj nain poslovanja omoguio je neto bolji poloaj kolstva, kulture i graditeljstva uope to je izravna zasluga ministra prosvjete i bogotovlja Izidora Krnjavoga.
2.2. Razlozi zaostalosti hrvatskog gospodarstva

Od Nagodbe Zagreb postaje sredite zemaljske vlade za cijelu Hrvatsku i Slavoniju, i kao takav se razvija te postaje prava zapadnoeuropska metropola. No, industrijalizacija nije pratila taj trend. Naime, tvornice se otvaraju vrlo rijetko, a i te koje su otvorene, poput tvornica duhana u Zagrebu i u Senju, otvorene su radi zapoljavanja nezaposlenih i socijalno ugroenih ena.14 Za razliku od Hrvatskog gospodarstava, ugarsko je u prva dva desetljea od Nagodbe potpuno promijenilo svoju sliku, i to uglavnom uz pomo inozemnih fondova.15 Gubitkom ekonomske i financijske samostalnosti Nagodbom, Hrvatska je osjeala veliki nedostatak akumulacije domaeg kapitala, a time i povoljnog kredita u zemlji. Sve to se osobito nepovoljno odrazilo na sve grane obrtnike i industrijske proizvodnje te na podruju agrara, posebno u drugom desetljeu Khuenove vladavine. Posljedica europske agrarne krize je bila u tome to je uvjetovala nagli pad cijena itarica ime je teko pogoeno seljatvo. Smanjena je kupovna mo, porezni su tereti rasli, a ovrhe su bile sve ee i nepodnoljivije. Osim toga nain obrade zemlje je bilo na vrlo niskoj razini.16 Zbog posljedica iste agrarne krize hrvatski se posjed postupno preusmjeravao na sve unosniju eksploataciju uma, zato je njihovo iskoritavanje i sve vea potranja drvne grae kroz izvoz duica na europsko trite omoguavalo razvoj drvne industrije.17 Za takvo poslovanje bio je potreban razvoj modernih pilana koje su zapoljavale vei broj radnika te izgradnju modernih
Isto Isto, str. 546. 15 okevi, Hrvati u oima Maara,str. 172. 16 Valenti (ur.), Povijest, str. 533. 17 Isto
13 14
252
industrijskih eljeznica, a sve je to zahtijevalo kapital koji Hrvatska nije imala.18 Zato te gospodarske grane, u doba uspona Khuenove vladavine, postupno prelaze u ruke stranog kapitala u emu su prednjaili poduzetnici iz Maarske, a dijelom i austrijsko-njemaki poduzetnici.19 S obzirom na takvo iskoritavanje uma javila se i potreba za poumljavanjem i uzgojem mlade ume koju je provodilo umarsko drutvo. Takoer, i Khuenova je vlada, elei gospodarski dislocirati Slavoniju od ostatka Hrvatske, financijski potpomagala drvnu i prehrambenu industriju koju obiljeava razvoj parnih strojeva.20 Otvorenjem novog parobrodskog puta Dunavom do Crnog mora, uoava se jo vea zaostalost hrvatskog gospodarstva za ostatkom Monarhije.21 Osim toga, ugarska je vlada uspjela eljeznikim prugama u potpunosti iskljuiti Osijek kao tranzitno mjesto za Bosnu, Srijem i Srbiju, a nakon to se sruio most na Dravi 1882., grad gubi vezu s Baranjom to mu nosi veliku tetu.22 Krajem 19. stoljea poelo se primjeivati da bi takva izoliranost Slavonije od Zagreba mogla biti pogubna za Slavoniju.23 No, meusobni odnosi poslodavca i zaposlenika bili su toliko loi da poslodavac ili majstor, zbog jake vanjske konkurencije, svome radniku nije mogao dati dobar posao niti dobru plau, pa su izbijali brojni trajkovi, pogotovo u veim gradovima. Obrt je u krizi. Obrtnim zakonom iz 1872. ukinuti su cehovi, ali sada otvaranje obrtnike radnje vie nije ovisilo o osposobljavanju nego i o kapitalu koji je bilo nemogue dobiti.24 Ulagani su veliki napori kako bi se sauvao i razvio kuni obrt, a bilo je konkretnih prijedloga poduzetnika kojima je bio cilj ouvanje izvorne narodne umjetnosti za osiromaeno puanstvo, sve je to ostalo bez ikakvih rezultata. Glavni uzroci tome su nedostaci izdanijih glavnica jer su radnicima bili potrebni predujmovi na dulje rokove, a kupcima povoljniji zajmovi.25 eljeznikom politikom ugarske vlade onemoguen je razvoj domaeg kapitala. Godine 1873. zavrena je pruga Budimpeta Rijeka, ime je Rijeka postala sredinja luka za potrebe maarskog gospodarstva u Hrvatskoj. To je dovelo do toga da Hrvatska nije dobivala potrebnu financijsku potporu za izgradnju tradicionalne cestovne i eljeznike pruge Zemun Rijeka, koja je bila ivotno potrebna cijelom gospodarstvu zemlje. Maarska je vlada uvela gotovo nerazumne razlike u naplati eljeznikih pristojba, tako da je primjerice prijevoz brana od budimpetanskih mlinova do Rijeke bio jeftiniji nego od Zagreba do Karlovca. Tarifna politika na eljeznicama je bila vrlo iscrpljujua za razvoj hrvatskog poduzetnitva te je tako dovela do apsurdne situacije kojom je dolo do toga da je roba iz istone Hrvatske i Slavonije jeftinije putovala do Rijeke preko maarskog podruja nego izravnim posavskim putem, do Siska pa prema moru. Nadalje, provoena je i nasilna maariIsto Isto, str. 532. 20 Isto 21 Isto, str. 547. 22 Isto 23 Isto 24 Isto 25 Isto, str. 533.
18 19
253
LUCIUS
zacija na eljeznicama. Protivno Nagodbi nasilno se kao poslovni nametao maarski jezik, a u cijeloj su se zemlji namjerno gradile maarske kole.26 Dalmacija i Istra razvijaju se potpuno nezavisno o Banskoj Hrvatskoj. U to se doba, oko 1870., poinje u Splitu iskoritavati lapor za proizvodnju cementa, to je sa sobom povuklo otvaranje jo nekoliko takvih tvornica na tom podruju.27 Tradicionalno se u Dalmaciji i Istri ljudi bave brodogradnjom, a brodogradilita je puno vie bilo u doba jedrenjaka, nego kad je poela proizvodnja parobroda.28 Uz brodogradnju Dalmatinci su se bavili i vinarstvom oko ega su vodili velike borbe protiv klauzule trgovakog ugovora Austro-Ugarske i Italije, iz 1891. godine, koja je dozvoljavala Italiji da svoja vina uz nisku carinu moe izvoziti u Monarhiju uivajui pritom i posebne povlastice u ribarenju i ulasku u luke austro-ugarskog dijela Jadrana.29 U meuvremenu se Rijeka razvijala kao maarski posjed koji postaje veliki urbani i trgovako-industrijski centar koji radnu snagu crpi iz okolnih mjesta.30 O Istri i Dalmaciji Be ne razmilja kao o podruju pogodnom za razvoj turizma, nego iskljuivo o podruju geostrateke vanosti. Tako je bilo do pojave grofa Ivana Horracha, na iju je inicijativu u Dubrovniku sagraen prvi moderni hotel te osnovano Drutvo za unapreenje Dalmacije. Uz grofa Horracha bio je i Mihovil Pavlinovi koji je naglaavao potrebu gospodarske veze Dalmacije s Banskom Hrvatskom, to se i dogodilo, nakon gospodarske izlobe u Zagrebu, 1891. godine. Uz to, Pavlinovi se zalagao i za napredak poljoprivrede u Dalmaciji.31 Loa prometna povezanost i razjedinjenost teritorija pri emu je Hrvatska odvojena od Dalmacije i Istre nikako nije ila u prilog stvaranju jedinstvenog trita i provoenja jedinstvene gospodarske politike.32 Bez obzira na cijelu ovakvu situaciju neki su se veleposjednici pokuali ukljuiti u industrijalizaciju, barem za preradu vlastitih sirovina i samim time forsirali izvoz koji je za te prilike bio prilino velik.33 Ni u poljoprivredi nije bilo nita lake, jer su hrvatskim proizvodima konkurirali Baka i Banat, a u stoarstvu izvoz iz Srbije i Bosne, dok Baranja svojim dobrom Belje izravno opskrbljuje carski dvor.34 Raspadanjem kunih zadruga dolazi do proletarizacije sela, a zabrana podjele kunih zadruga stvorila je sitne seljake bez kreditne moi.35 Oko 1884. stvarane su mnoge nove tedionice na lokalnoj razini, ali s malim kapitalom. Najjaa novarska kua ostaje Prva hrvatska tedionica, a najvei krediti mogli su se dobiti tek nakon to je osnovana, maarskim i austrijskim kapitalom, Hrvatsko-slavonska hipotekarna banka koja je imala privilegiran status u
Isto Isto, str. 551. 28 Isto 29 Isto 30 Isto 31 Isto, str. 546. 32 Isto, str. 550. 33 Isto 34 Isto 35 Isto
26 27
254
odnosu prema domaim bankama jer su se u nju mogli ulijevati svi fondovi autonomnih tijela zemaljske vlade i zemaljskih posjeda.36 Maari su spreavali bri razvoj tvornica u Hrvatskoj, ali to nije sprijeilo idovske poduzetnike u ulaganju znatnog kapitala u razvoj industrije u Hrvatskoj. Naime, oni su vidjeli potencijal jeftinih sirovina, prilino mnogobrojno trite i odgovarajuu pravnu zatitu, a gospodarska izloba 1891. godine im je dala jo dodatni poticaj.37
2.3. Sudjelovanje Hrvatske na meunarodnim gospodarskim izlobama

Godine 1873. odrana je velika svjetska izloba u Beu. Tom je izlobom Be dobio status metropole, a na njoj su izmeu ostalih, vrlo uspjeno sudjelovali i izlagai iz Hrvatske. Od 500 hrvatskih izlagaa nagraeno je 176 izlagaa. Vanost sudjelovanja na ovoj izlobi nisu uvidjeli samo gospodarstvenici nego i zemaljska vlada koja je za tu prigodu naruila od geografa i statistiara Petra Matkovia izradu monografije o gospodarskom i demografskom razvoju Hrvatske i Slavonije. Upravo je ta izloba postala mjestom susreta i razmjene informacija, prezentacija ivotnog stila, kulturnih i civilizacijskih dosega u najirem smislu. Vrlo je vana jer je tom izlobom pokrenut trend paviljonske arhitekture koja je postala zajednikim obiljejem svih buduih srednjoeuropskih izlobenih dogaanja u drugoj polovini 19. stoljea te time postala obrazac kojim su se sluili organizatori izlobenih manifestacija, pa je tako 1891. posluila i zagrebakoj izlobenoj manifestaciji.38 Nova prilika za izlaganje i skupljanje iskustava je bila izloba u Trstu iz 1882., koja je bila posebna po tome to su se organizatori ograniili na samo na izlagae iz Monarhije.39 Ovdje je Hrvatska sudjelovala samostalno, a drveni paviljon po uzoru na posavsku kuu sagraen je prema nacrtima zagrebakog arhitekta Hermana Bolla. Tijekom tri i pol mjeseca trajanja izlobe hrvatski paviljon posjetilo je preko 200 000 ljudi meu kojima i sam car i kralj Franjo Josip I. s obitelji. Iako je gospodarstvo Hrvatske i Slavonije uvelike zaostajalo za austrijskim i maarskim, hrvatski su izlagai u Trstu osvojili 180 priznanja.40 Iste godine 1891., kada je odrana i zagrebaka izloba odrana je sveopa zemaljska izloba ekog kraljevstva u Pragu, koja je bila dobar uzor organizatorima Jubilarne izlobe u Zagrebu. Moe se rei da je zagrebaka izloba bila na neki nain umanjena kopija ove prake. Naalost, hrvatski gospodarstvenici nisu mogli na ovoj izlobi znatnije sudjelovati zbog priprema za zagrebaku, ali je ipak njen odjek bio koristan za stjecanje iskustva. Ova izloba je imala izrazito nacionalni karakter, a bojkot od strane ekstremistikih ekih Nijemaca i zabrana sveanog doeka hrvatskog
Isto Isto, str. 551. 38 Goran Arabi, Korak do novog stoljea, Gospodarska izloba u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 14. 39 Isto, str. 16. 40 Isto, str. 17.
36 37
255
LUCIUS
izlobenog vlaka ukazuje na nerijeen problem nacionalnih odnosa u Austro-Ugarskoj Monarhiji.41 Pet godina nakon Zagrebake izlobe odrala se Milenijska izloba u Budimpeti, na kojoj su bez obzira na politike probleme, sudjelovali i hrvatski izlagai.42 Naime, za ovu izlobu postavilo se pitanje ii ili ne ii u Budimpetu? koje je na kraju ostalo samo u novinama razliitih gledita.43 Gospodarstvenici nisu ba previe marili za politiku, nego su traili i najmanju priliku kako bi eksploatirali svoje proizvode. Na Milenijskoj izlobi hrvatski su izlagai, njih 8 000, izlagali svoje proizvode u etiri paviljona to je bilo najmasovnije i najuspjenije predstavljanje hrvatskog gospodarstva izvan Hrvatske.44 Vanost sudjelovanja hrvatskih gospodarstvenika na izlobama u Beu, Trstu, Pragu i Budimpeti je u tome to su na njima Hrvati skupljali mnoge gospodarske kontakte s inozemstvom pruajui im mogunost objektivnog vrednovanja vlastitih proizvoda. Uz to, time im je pruena mogunost za poslovne kontakte i suradnju. Te izlobe su bile dobra prilika za skupljanje iskustva kojim su mogli bolje i kvalitetnije organizirati izlobe u domovini.
3. Pripreme za veliki dogaaj

Prva meunarodna gospodarska izloba je odrana 1851. u Londonu. Londonsku su izlobu slijedile mnoge sline manifestacije u svjetskim i europskim metropolama. Vrlo brzo su nailazile gospodarski okvir, pa ve u drugoj polovini 19. stoljea postaju prvorazredni drutveni dogaaj, mjesto susreta i razmjene informacija, ali i pitanje prestia pojedine drave. Tako su i zagrebaki gospodarstvenici, koji su se okupljali oko Trgovako obrtnike komore, doli na ideju da svoja iskustva steena na izlobama diljem Europe iskoriste i organiziraju prvu dalmatinsko-hrvatsko-slavonsku gospodarsku izlobu u Zagrebu 1864. godine. Zbog nepovoljnih financijskih i politikih prilika takve se manifestacije od tada ne organiziraju gotovo trideset godina.45 Zagrebaka trgovaka komora i Hrvatsko-slavonsko gospodarsko drutvo zajedno su predloili prireivanje ope gospodarsko-obrtne izlobe, to je hrvatski sabor 1884. godine odbio uz obrazloenje da nema dovoljno financijskih sredstava kojima bi se takav projekt podupro, to je dovelo do odgaanja ove ideje za naredno desetljee. Godine 1889. odrana je regionalna gospodarska izloba u Osijeku koja je naila na potporu vlasti, jer je odgovarala aktualnim politikim prilikama.46 Ponovna ideja o odravanju gospodarske izlobe javlja se s pribliavanjem 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva, koje je osnovano u preporodno vrijeme s ciljem unapreenja i modernizacije poljoprivrede. Drutvo se pozivalo na
Isto, str. 18. Isto, str. 19. 43 okevi, Hrvati u oima Maara, str. 176. 44 Arabi, Korak, str. 19. 45 Isto, str. 11. 46 Isto, str. 27.
41 42
256
polustoljetnu tradiciju svog rada koja bi se trebala dostojno obiljeiti, a pravi nain bi bilo organiziranje jedne velike izlobe. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko drutvo je djelovalo na podruju cijele Hrvatske, Slavonije i nekadanje Vojne krajine, imalo je 8 500 lanova u 52 podrunice.47 Drutvo je imalo svoje slubeno glasilo, Gospodarski list, koji je bio najstariji specijalizirani list za unapreenje poljoprivrede na hrvatskom jeziku, imalo je visoku nakladu i razvijenu mreu pa ga se moglo koristiti u promidbene svrhe. Uprava drutva bila je sigurna da nee dobiti dozvolu za takav projekt od drave, pa su blagoslov za svoju ideju traili od zemaljske vlade koji bi bio i zakonski preduvjet.48 lanovi upravnog odbora gospodarskog drutva ponovno su iznijeli svoj prijedlog u studenom 1889. za odravanje izlobe koja bi bila ograniena samo na poljoprivredu i umarstvo Hrvatske i Slavonije, jer te gospodarske grane nisu nadilazile nadlenost Drutva, a trokovi organizacije bi bili puno manji od uobiajenih. Svi ti argumenti nisu davali vladi priliku za odbijanje prijedloga. Tako je vladino odobrenje dolo jo iste godine, a s pripremama se poelo poetkom 1890. odabirom lanova sredinjeg i izvrnog izlobenog odbora.49 Traili su od zemaljske vlade 10 000 forinti subvencije, to su i dobili, a kasnije jo 5 000 forinti. Uz sve to mnoge su opine s glavnim gradovima dale neto novaca, tako se uspjelo skupiti dovoljno za poetak organizacije.50 Na glavnoj skuptini drutva 30. sijenja 1890., na prijedlog glavnog tajnika Drutva Franje Kuralta, izabrani su lanovi za Centralni izlobeni odbor koji je trebao izabrati Izvrni odbor.51 Centralni je odbor bio sastavljen od lanova uprave Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva, povjerenika svih podrunica, predstavnika Trgovako-obrtnike komore u Zagrebu, zastupnika kraljevske Zemaljske vlade, izabranih lanova gradskog zastupstva Zagreba, zastupnika Hrvatsko-slavonskog umarskog drutva, predstavnika Drutva za obrt i industriju, lanova Drutva inenjera i arhitekata, zastupnika hrvatskog pedagoko-knjievnog zbora i predstavnika gospodarsko-umarskog uilita u Krievcima.52 Predsjednikom Centralnog odbora proglaen je predsjednik gospodarskog drutva Gjuro grof Jelai, za potpredsjednike izabrani su biskup Franjo Gapri i Andrija Jakin, mjesto tajnika dodijeljeno je Franji Kuraltu, a zemaljska vlada imenovala je svojim povjerenikom za izlobu vladinog savjetnika Josipa Eugena Tomia.53 lanovi Centralnog odbora trebali su izabrati izvrni odbor kojem je zadaa bila urediti izlobu to ljepe i funkcionalnije. Funkciju predsjednika izvrnog odbora obnaao je Ljudevit Vukotinovi, potpredsjednika grof Miroslav Kulmer, tajnika Franjo Kuralt, a blagajnika Hinko Holjac.54 Struktura lanstva odbora pokazuje da su pokretai i realizatori ideje Jubilarne gospodarskoumarske izlobe bili pripadnici velikakih ili plemikih obitelji Hrvatske i Slavonije
Gospodarski list (39) 1891., br.16, str. 125. Arabi, Korak, str. 29. 49 Isto 50 Gospodarski list (39) 1891., br.16., str. 125. 51 Isto 52 Igor Gostl, Najsjajnija zagrebaka predstava, Zagreb, 1996., str. 30. 53 Gospodarski list (39) 1891., br.16., str. 125. 54 Isto
47 48
257
LUCIUS
te poduzetnikog graanstva veinom iz Zagreba. Uz to projekt su podrali i visokoobrazovani strunjaci i inovnici zaposleni u dravnim slubama i razliitim strukovnim udrugama.55 Kako bi rad izvrnog odbora bio sustavniji i bolji, odbor se razdijelio na vie odsjeka kojima su naknadno dodani odbori za novinarstvo i za vatrogastvo. Predsjednici su tih odsjeka razaslali u srpnju 1890. u sve slojeve hrvatskog naroda Poziv k sudjelovanju kod jubilarne gospodarsko-umarske izlobe godine 1891. u Zagrebu.56 Zajedno s pozivom razaslan je i opiran program izlobe, a da bi narod bio to bolje upoznat s cjelokupnim projektom, tajnik Kuralt obiao je skoro sve podrunice Drutva. Odaziv na poziv bio je neoekivano velik, a za takvu situaciju pobrinule su se kraljevske i upanijske oblasti, gospodarske podrunice, puki uitelji i mnogi veliki zemljoposjednici. U poetku su prijave za sudjelovanje na izlobi dolazile sporije, ali to se vie bliio datum poetka dolazilo ih je sve vie.57 Pokazalo se da e izvrni odbor imati ozbiljnih problema kako i u koje razrede smjestiti tolike izloke. Na kraju se, zamiljena mala, Jubilarna izloba pretvorila u zemaljsku izlobu na kojoj su sudjelovali osim Dalmacije i bosanske zemaljske vlade i mnogi inozemni izlagai sa svojim gospodarsko-industrijskim proizvodima, a i neki domai industrijalci je nisu mogli odbiti, makar im proizvodi samo izdaleka bili u vezi s gospodarstvom.58 Uza sve to najvie je potekoa imao izvrni odbor s financiranjem projekta, jer onih 15 000 forinti nije bilo ni priblino dovoljno za cjelokupnu organizaciju. Primjerice, samo ureenje Sveuilinog trga, na kojem se do ljeta 1890. nalazilo stono sajmite, kotalo jr vie od 19 500 forinti, a gradnja jo popratnih objekata, ne raunajui glavne paviljone, stajala je gotovo jo toliko. Sveukupni trokovi odravanja takve manifestacije iznosili su 101 428 forinti, a ostvareni prihodi 112 384 forinte.59 Zanimljivo je da su sve mjerodavne institucije dale projektu veliku potporu, ali ni jedna nije dala dovoljnu materijalnu osnovicu za njeno ostvarenje. Takav stav je imao i ban Hdervry, koji je pristupio Hrvatsko-slavonskom gospodarskom drutvu kao lan-utemeljitelj i nudio svoje pokroviteljstvo i zatitu takvom projektu kao to je izloba, da bi par dana kasnije primio izaslanstvo izvrnog odbora i jasno mu dao do znanja da ne moe raunati na daljnju novanu potporu drave.60 Tom prilikom je cinino izjavio kako je potrebno tediti jer je uviek bolje, da se s malimi sredstvi neto veliko izvede, nego obratno, a njegov savjet da se na Sveuilinom trgu ne grade nikakvi trajni izlobeni objekti, jer bi mogli produljiti odluku o izgradnji novog zemaljskog kazalita, graniio je s ucjenom.61 Za razliku od bana, zagrebaki naelnik Milan Amru uvelike je pomogao u realizaciji projekta ustupanjem i djelominim ureenjem izlobenog prostora te otkupom jednog paviljona, ali nije bio u mogunosti pomoi izravnom
Arabi, Korak, str. 32. Gostl, Najsjajnija, str. 31. 57 Isto, str. 32. 58 Gostl, Najsjajnija, str. 33. 59 Arabi, Korak, str. 33. 60 Isto 61 Isto, str. 34.
55 56
258
subvencijom.62 Izvrnom odboru nije preostalo mnogo izbora nego pokuati samostalno prikupiti novana sredstva. Na kraju su glavna sredstva osigurana prihodima od ulaznica i zaradom od sajmine lutrije, ali i znaajnim donacijama pojedinih lanova podrunica, a sve to je u konanici dovelo do uspjenog zavretka poslovanja.63 Izvrni odbor Jubilarne izlobe prieljkivao je sudjelovanje veeg broja izlagaa i posjetitelja iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine, ali je istodobno strahovao od reakcije vlasti zbog te inicijative. Naime, takva bojazan bila je opravdana jer je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko drutvo ishodilo od Vlade dozvolu za strukovno ogranienu zemaljsku izlobu. Tako da bi sudjelovanje Dalmacije, koja je bila dijelom Cislajtanije, i Bosne i Hercegovine, koja je nakon okupacije imala status protektorata, graniila s krenjem ovlasti. No rizik je preuzeo Dalmatinski sredinji odbor za zagrebaku izlobu u ijem sastavu su bili istaknuti politiari i gospodarstvenici iz Splita. Odborom je predsjedao narodni zastupnik Tartaglia, a vrlo vanu ulogu u ovom projektu je imao i splitski naelnik Gajo Bulat koji se novinama Narod posluio kao glasilom Dalmatinskog odbora, potiui dalmatinske gospodarstvenike na odlazak na Jubilarnu gospodarsko-umarsku izlobu u Zagrebu. Promidba je bila vrlo uspjena to je rezultiralo sudjelovanjem 448 izlagaa iz Dalmacije koji su i financirali gradnju Dalmatinskog paviljona. Zagrebaki sredinji odbor Jubilarne izlobe je u ovom dijelu organizacije ostao po strani zbog nedostatka novaca, ali i zbog eventualnih politikih problema koje je ovaj in mogao izazvati.64 Sami su uvjeti, na mjestu gdje se trebala odrati izloba, bili daleko od idealnih. Naime, trebalo je prostor stonog sajmita u potpunosti preurediti i prilagoditi izlobenom, a to je zahtijevalo puno novaca i mnogo vremena.65 Izvrni je odbor izloio u kakvom je stanju trg. Predlagali su odstranjivanje zdenca i kopanja za napajanje blaga, premoenje kanala koji ide preko trga, postavljanje plinovoda uz plot Plinare te poljunavanje cijele povrine.66 U listopadu 1890. skuptina je odluila ukloniti zdenac i kopanju, a sljedee godine cijeli se trg temeljito ureuje.67 Nadsvoen je potok Tukanec, odstranjena je gradska vaga u Marovskoj ulici, a rue se i stare gospodarske zgrade na poetku Prilaza.68 Oko trga su bile ve postojee zgrade koje su posluile izlobi kao izlobena mjesta. Najstarija od tih zgrada nalazi se na sjevernom dijelu trga. Bila je to dvokatna graevina sagraena 1850-ih godina prvotno namijenjena za bolnicu to nikada nije postala, od 1868. do 1882. zgrada je koritena za tvornicu duhana, a od 1882. godine do danas slui Sveuilitu kao Pravni fakultet te Rektorat Zagrebakog sveuilita.69 Istoni dio trga poeo se formirati izmeu 1876. i 1878. kada je sagraena dvokatna palaa Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva.70 Povodom dvadesete obljetnice
Isto Isto 64 Isto, str. 61. 65 Isto 66 Snjeka Kneevi, Zagrebaka zelena potkova, Zagreb, 1996., str. 169. 67 Isto 68 Isto, str. 170. 69 Gostl, Najsjajnija, str. 33. 70 Isto
62 63
259
LUCIUS
pjevakog drutva Kolo, 1882. poinje se formirati juni dio trga, kada e svoje prostorije, u sredinjem i istonom dijelu zgrade, dobiti pjevako drutvo Kolo i gimnastiko drutvo Hrvatski sokol, dok je zapadni dio zgrade naknadno sagraen po Lenucijevim nacrtima za potrebe spremita Hrvatskog narodnog kazalita.71 Danas su tamo prostorije hrvatskog nacionalnog folklornog ansambla Lado, spremite Hrvatskog narodnog kazalita, dvorana Sokol i Dramska akademija. Na zapadnom je dijelu trga 1887. i 1891. podignuta zgrada kraljevske i zemaljske obrtnike kole i muzeja gdje se danas nalazi Muzej za umjetnost i obrt te kola primijenjene umjetnosti.72 Na jugoistonom uglu je 1889. sagraen uiteljski dom, a kompletan e izgled trg poprimiti u godini odravanja izlobe kada je dovrena nova palaa Narodnih novina, na sjeverozapadnom uglu Sveuilinog trga, s dominirajuom kupolom, dananja zgrada Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslava Krlee.73 Sajmite je ureenjem za izlobu u potpunosti nestalo, a taj prostor se za izlobu zadnji put upotrebljavao u sajmine svrhe. Zagreb se uurbano pripremao za ovaj dogaaj, trebalo se svaki kutak grada uljepati, a mislilo se i na dolazak mnogobrojnih stranaca pred kojima se graani glavnog grada Hrvatske ele pokazati u to boljem svjetlu, kako bi im sam grad ostao u lijepom sjeanju. Dananji je Glavni kolodvor bio jo u gradnji, pa su svi stranci dolazili na Juni kolodvor, dananji Zapadni. Od Junog su kolodvora koijama dolazili Kolodvorskom ulicom, dananjom Ulicom Republike Austrije, do Rudolfove vojarne, a onda desno Prilazom, dananjim Prilazom Gjure Deelia, izravno do Sveuilinog trga.74 Taj je put trebalo urediti, jer je Prilaz tada bio glavna gradska aleja, pa se uurbano grade nova stambena zdanja. Gradski naelnik Milan Amru rekao je da Prilaz treba urediti do poetka izlobe u atraktivnu, sjenovitu promenadu i odmorite graanima i putnicima. Tadanje su novine obavjetavale da su kuevlasnici Prilaza prikupili novce za 12 klupa koje su bile smjetene u drvoredu kestena.75 Prilaz je poploen za vrijeme trajanja same izlobe, a materijal za polaganje kamenih plonika je donesen iz tvornice Zagorka u Bedekovini.76 Uz Prilaz djelomino se uredila i Marovska ulica, dananja Masarykova, te je taracan plonik na zapadnoj strani trga.77 Premda Zagreb nije oskudijevao parkovima i perivojima, gradsko se zastupstvo zalagalo da se do izlobe uredi jo jedan perivoj Botaniki vrt. Taj perivoj je unaprijed bio proglaavan najljepim zagrebakim perivojem. Samo pet mjeseci prije izlobe poeli su radovi u vrtu, kojima su rukovodili vrtlar Durchnek i prof. dr. Heiz.78 Mjesec dana prije izlobe zavreni su zidarski radovi za budue staklenike, eljezna konstrukcija nalik na Palmenhaus u Schnbrunu je od istog proizvoaa, a staklenik e biti gotov do izlobe jer je sam tvorniar elio da ti staklenici budu njegov izloak na gosIsto Isto, str. 34. 73 Isto 74 Isto, str. 37. 75 Isto 76 Isto, str. 40. 77 Kneevi, Zagrebaka, str. 170. 78 Isto
71 72
260
podarsko-umarskoj izlobi.79 U vrtu su osim staklenika bili sagraeni i ostali objekti: peine, ribnjak, vodoskok, putovi, bazen. Botaniki vrt je sudjelovao na izlobi s vrlo bogatom zbirkom bilja, a sveuilini nadvrtlar Durchnek je dao svoj veliki doprinos ukraavanju izlobenog prostora.80 Ovaj veliki e dogaaj pratiti i umjetnika izloba u kraljevskoj zemaljskoj obrtnikoj koli, koju je priredilo Drutvo za umjetnost i obrt uz pomo potpredsjednika drutva prof. dr. Izidora Krnjavog i umjetnika prof. Nikole Maia.81 Na umjetnikoj je izlobi bilo izloeno 350 djela svih anrova, a izlobenom je odboru prvostolni Kaptol dao na raspolaganje cijelu svoju materijalnu i umjetniki vrijednu riznicu.82 Izvrni je odbor zamolio poznatog zagrebakog rezbara Josipa Radkovia da izradi dvije vrste kolajni koje bi bile uspomena na jubilarnu izlobu. Tako je Radkovi izradio jednu u obliku male kude i drugu u obliku srebrne dvoforintae, izraene od srebra i pozlaene bronce. Na jednoj je strani izrezbario reljef s prikazom grba Trojedne kraljevine s krunom sv. Stjepana i natpisom Jubilarna gospodarsko umarska izloba u Zagrebu 1891., s druge strane su reljefno bili prikazani osnovni simboli gospodarstva: stablo, vinova loza, konj, krava, janje i seljak s plugom i kosom, a ukrug je bilo napisano Uspomena na sto godinjicu Hrv. Sla., gospod. drutva 1891.83 U veljai 1891. godine skupili su se svi izlagai koji su eljeli graditi paviljone kako bi se mogla planirati gradnja i smjetaj pojedinih paviljona na izlobenom prostoru.84 Dnevni tisak je redovito izvjetavao o radovima na izlobenom prostoru. Tako doznajemo koji su sve paviljoni izgraeni. umarski paviljon je zauzeo 1 000 m2, a iza je bio ureen umski vrt. Jo su bili sagraeni i paviljon Dalmacije, paviljon knjiarske tvrtke Kugli i Deuch, paviljon viteza Gustava Pongratza koji je stajao preko 6 000 forinti, Kallinin, paviljon baruna Dumreichera, paviljon A. Gneze, paviljon Kutjevakog vlastelinstva.85 Osobitu panju tisak pridaje paviljonu zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, koji je po jednoglasnom miljenju proglaen za najljepi i najukusniji objekt izlobe.86 Na jugu izloita je podignuta posavska kua.87 U blizini posavske kue je bio kiosk uprave nadbiskupskih dobara. Tu je jo sagraen i paviljon zemaljskih kaznionica, paviljon F. Walsera, Pfisterova alpska kuica, a cijelim je prostorom dominirao glazbeni paviljon, vodoskok okruen s nekoliko stotina stolaca te veliki cvjetnjak vrtlara Peklara, Kalline, Bltschea, baruna Vranyczanyja i Botanikog vrta.88 Veliku senzaciju u medijima je izazvala beka tvrtka Friedlnder, koja je tjedan dana prije izlobe podigla veliku eljeznu vjetrenjau od 26 metara kojom su na izlobi demonstrirali u to se sve mogu upotrijebiti jednostavne prirodne sile.89
Gostl, Najsjajnija, str. 41. Isto, str. 42. 81 Isto 82 Isto 83 Isto 84 Gospodarski list (39) 1891., br.3, str. 22. 85 Gostl, Najsjajnija, str. 44. 86 Isto 87 Isto, str. 45. 88 Isto 89 Isto, str. 46.
79 80
261
LUCIUS
Prostor su tlocrtno osmislili Milan Lenuci i Janko Grahor ml., koji su bili lanovi gradjevno-dekorativnog odbora izlobe koji je osim njih okupio svu kreativnu i intelektualnu elitu Zagreba kao aktiviste-volontere.90 Na sredini povrine od 36 000 m2 je bio bazen s vodoskokom, a oko njega nasadi, a uokolo podignuto 22 paviljona, 11 kioska, 4 velike sue i pelinjak i to uglavnom sredstvima samih izlagaa, dok su jedini vrsti objekti izlobe bile palae i zgrade institucija smjetene oko trga.91 Tako su drutva Kolo i Sokol morali preseliti iz svojih prostorija, dok su izlobi posluile i zgrada hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva, kao i zgrada Sveuilita dok je u kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj koli prireena umjetnika izloba. Uz sve to bilo je zasaeno i nekoliko uzornih vrtova. Da bi cijela izloba bila ovjekovjeena slikom i rijeima, pobrinuli su se Janko Ibler koji je napisao spomen-knjigu, i fotografi Ivan Standl i Hinko Krapek koji je po zavretku izlobe izradio veliki album fotografija.92 Za tu prigodu Ivan Marhul je sastavio Putokaz kroz Zagreb, okolicu i izlobu koji se dijelio posjetiteljima besplatno uz ulaznicu.93 Svim posjetiteljima izlobe bio je na raspolaganju i Izlobeni katalog kojeg je uredio Stjepan Ugarkovi.94 Organizatori su uloili velike napore kako bi ovako veliki dogaaj ostao zapamen, to dokazuje, osim pripremnih stvari, i raznovrstan i bogat program dogaanja na izlobi.
4. Tijek jubilarne gospodarsko-umarske izlobe u Zagrebu 4.1. Otvorenje jubilarne gospodarsko-umarske izlobe
Iako je jubilarna izloba slubeno otvorena u subotu 15. kolovoza 1891., dogaanja vezana uz nju poela su dan ranije naveer sveanom izvedbom opere Nikola ubi Zrinjski u Narodnom kazalitu na Markovom trgu koju je za tu prigodu pripremio ravnatelj operne scene Ivan pl. Hreljanovi.95 Na predstavi je prisustvovao i ban Hdervry u pratnji banice, a na ulazu ih je sveano doekao sam ravnatelj. Kazalina dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a svakog gledatelja je doekalo malo iznenaenje na sjedalu, lijepa lepeza privrena buketiem cvijea. Na jednoj strani lepeze je bio otisnut program veeri, a na drugoj su bile slike izlobenih paviljona. Bio je to hvale vrijedan znak panje. Nakon prigodnog prologa bila je izvedena Lijepa naa za vrijeme koje se digao zastor. Cijela scenografija je bila postavljena tako da se mogla vidjeti povezanost predstave s Jubilarnom izlobom.96 Dan Velike Gospe, 15. kolovoza 1891. u Zagrebu je zapoeo vrlo uurbano, vozili su se putnici s kolodvora, svi u sveanim odijelima odlaze na svoja izlobena
Kneevi, Zagrebaka, str. 170. Isto i Arabi, Korak, str. 35. 92 Gostl, Najsjajnija, str. 48. 93 Gospodarski list (39) 1891., br.1, str. 6.; Gospodarski list (39) 1891., br.3, str. 22. 94 Gostl, Najsjajnija, str. 50. 95 Isto, str. 61. 96 Isto, str. 62.
90 91
262
mjesta. Ve u 9 sati ujutro cijeli prostor oko izlobe bio je okruen tisuama ljudi. Vojna glazba domae pukovnije nadvojvode Leopolda, poela je svirati u glazbenom paviljonu.97 Mnoge kue su se okitile zastavama dan ranije kako bi hrvatska trobojnica pozdravila mnogobrojne goste i domaine.98 Pred izlobenim su ulazom, u Frankopanskoj ulici, stajali pojedini lanovi izvrnog odbora primajui uvaene goste.99 Ministra trgovine Gabriela pl. Barossa i hrvatskog ministra Imbra pl. Josipovia na Junom kolodvoru doekali su lanovi izlobenog odbora na elu s grofom Miroslavom Kulmerom, lanovi trgovako-obrtnike komore s predsjednikom Jankom Grahorom, a prvi im se obratio vrhovni gradski naelnik Sieber, a zatim i naelnik dr. Milan Amru.100 Sveuilini vrt je bio rezerviran samo za uzvanike koji su bili poredani u polukrug oko lijepo ukraene tribine koja je bila natkrivena baldahinom od svile s narodnim vezom. Njezina stranja strana je bila prekrivena modrim i crvenim suknom, a uokolo obrubljena sagovima.101 Meu uzvanicima je bio ban grof Dragutin Khuen-Hdervry s banicom groficom Margaritom KhuenHdervry, ministri Gabriel pl. Baross i Imbro pl. Josipovi, lanovi kraljevske zemaljske vlade, odjelni predstojnici, predstavnici Stola sedmorice, Banskog stola i sudova, predstavnici aristokracije, lanovi Sabora, predstavnici vieg sveenstva, naelnik Milan Amru, podnaelnik Milan Stankovi, cjelokupno gradsko zastupstvo i gradski vijenici, predstavnici trgovake komore, sveuilini profesori i drugi bitni ljudi toga vremena.102 Ceremonija otvorenja je poela tono u 10 sati.103 Meu pridolim uzvanicima nije bilo predsjednika Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva grofa Gjure Jelaia koji je bio sprijeen boleu, pa je bana oslovio potpredsjednik drutva Andrija Jakin te mu se ujedno zahvalio na moralnoj i materijalnoj potpori visoke kraljevske i zemaljske vlade i zamolio lanove izvrnog odbora da ast otvaranja izlobe daju banu.104 Nakon Jakina, kratki govor je odrao i predsjednik izvrnog odbora, Ljudevit pl. Vukotinovi, koji se u par reenica osvrnuo na povijest Gospodarskog drutva. Izmeu ostalog je rekao da se ova izloba ne smije mjeriti i prosuivati kao to se to radi sa drugim izlobama jer je ova izloba ureena u skromnim granicama gospodarstva i samo u njegovu svrhu, kako bi narod mogao vidjeti svoju snagu i kako bi upoznao sam sebe to bi mu znatno pridonijelo pribliavanju krugu kulturnih naroda. Naglasio je sudjelovanje Dalmacije i Bosne i Hercegovine te nekih velikih tvrtki gospodarskih i vatrogasnih strojeva ime je izloba postala i edukativna, a ne samo lijepa. Ujedno se i zahvalio svim izlagaima.105 Svoj govor Vukotinovi je zavrio zamolbom bana da proglasi izlobu otvorenom, to je ban i uinio nakon kraeg govora ovim rijeima:
Isto, str. 55. Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. 99 Gospodarski list (39) 1891., br.17, str. 133. 100 Isto 101 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. 102 Isto 103 Isto 104 Gospodarski list (39) 1891., br.17, str. 133. 105 Isto
97 98
263
LUCIUS
...mole se svemoguemu Bogu, koji svojom milou i dobrotom prati na narod, neka uzme i ovaj podhvat u svoju zatitu, ovim asom proglaujem Jubilarnu izlobu gospodarskoga drutva otvorenom.106 Nakon govora banu su predstavljeni lanovi izvrnog odbora, a u podlozi su pjevaka drutva Kolo, Merkur, Sloga i Sloboda otpjevali pjesme Lijepa naa domovina i ivila Hrvatska.107 Potom je ban uz pratnju uvaenih gostiju obiao izlobu krenuvi od sveuiline zgrade, a zatim je nastavio obilazak paviljona gdje su ga doekivali uglavnom vlasnici ili predsjednici izlobenih odbora koji su ga pozdravili i tumaili izlobu.108 Tako je goste u bosanskom paviljonu doekivao dr. Zuruni, u dalmatinskom conte Tartaglia, u diorami Krapinskih toplica Vlasnik I. Badl, u odjelu za rudarstvo sveuilini profesor dr. Pilar, u Pongraevu paviljonu ravnatelj tvornice parketa Heinrich, a na izlobi cvijea mu se obratio lan izlobenog odbora Fran Folnegovi rijeima: Opozicija ima zadau u politikom ivotu, Vaoj preuzvienosti bacati trnje pod noge, no ovdje Vas danas pozrdavlja cvieem, na to je ban smijeei odgovorio da na ovom mjestu prestaje svaka politika opreka.109 Kada je ban sa svitom obiao paviljone uputio se prema kraljevskoj obrtnoj koli gdje ih je doekao grof Theodor Pejaevi, veliki virovitiki upan, koji je zamolio bana da otvori i meunarodnu izlobu umjetnina. Nakon kraeg govora ban je i ovu izlobu otvorio a zatim ju i razgledao uz osobne tumae - dr. prof. Izidora Krnjavog i dr. Bojniia.110 Nakon dva sata razgledavanje je bilo zavreno, te su ban, banica, i ostali visoki gosti i dostojanstvenici napustili izlobeni prostor potpuno ugodno iznenaeni, ime je izloba bila otvorena i ostalim posjetiteljima.111 Povodom otvorenja ovako velikog dogaaja organizacijskom odboru je stiglo mnogo brzojava iz Hrvatske i ostalih dijelova monarhije iz Osijeka, Splita, Ogulina, Daruvara, Zemuna, Gospia, Senja, Poege, Metkovia, Maribora, meu kojima je stigao i brzojav iz Zapreia, Novih Dvora, od bolesnog predsjednika gospodarskog drutva grofa Gjure Jelaia, koji je estitao na uspjenom otvorenju.112
4.2. Posjet dalmatinskih Hrvata

S obzirom na to da nije postojala nikakva izravna eljeznika veza izmeu Splita i Zagreba, dalmatinski gosti su bili prisiljeni doi posebnim parobrodom do Rijeke odakle su izlobenim vlakom doli do Zagreba.113 U utorak 25. kolovoza 1891. oko 12 sati i 45 minuta na zagrebaki Juni kolodvor doao je vlak iz Rijeke s dalmatinskim gostima, gdje je bio organiziran sveani doek na koji su pozivale Narodne novine od
Narodne novine, LVII., 15. VIII. 1891, br. 186. Gospodarski list (39) 1891., br.17, str. 133. 108 Gostl, Najsjajnija, str. 57. 109 Gospodarski list (39) 1891., br.17, str. 134 i Narodne novine, LVII., 15. VIII. 1891, br. 186. 110 Gospodarski list (39) 1891., br.17, str. 134. 111 Isto 112 Isto, i str. 135. 113 Arabi, Korak, str. 62.
106 107
264
14. kolovoza.114 Smjetaj i boravak dalmatinskih gostiju financirani su sredstvima iz gradskog prorauna to je osobno podrao naelnik Milan Amru koji je bio domain manifestacije.115 Posjet dalmatinskih Hrvata je trajao sveukupno tri dana. Nakon to su doli na kolodvor i bili pozdravljeni prigodnim govorima gradskog naelnika Milana Amrua, i dr. Arnolda, u povorci su se uputili Prilazom, Frankopanskom ulicom, Ilicom, Dugom ulicom, Pivarskom ulicom, preko Markova trga kroz Mesniku ulicu do Graanske streljane.116 Uz put su stajali graani koji su ih oduevljeno pozdravljali, a sve je bio okieno zastavama i cvijeem. U streljani je bio organiziran daljnji doek gdje je goste na samom ulazu doekao veliki natpis dobrodolice: Dobro doli gosti Mili, Bog daj, uviek sloni bili, uz nezaobilazne prigodne govore dr. Kulmera i dr. Brestyenszkyja.117 Tamo su se svi rasporedili po mjestima boravka u Zagrebu, od kuda su koijama krenuli u svoje stanove. Gosti su se ponovno okupili u 16 sati pred Narodnom kavanom na Trgu bana Josipa Jelaia odakle su zajedno Nikolievom ulicom krenuli na izlobu gdje ih je doekao i sam predsjednik izvrnog odbora Ljudevit Vukotinovi.118 Nakon Vukotinovievog govora, koji je bio esto prekidan glasnim klicanjem, Dalmatinci su se prvo zaputili u dalmatinski paviljon a potom i na ostatak izlobe. Cijeli izlobeni prostor bio je ispunjen posebnom ivou. Meu dalmatinskim gostima bilo je i odlinika: splitski naelnik dr. Bulat, dr. Mihaljevi, dr. Arneri, Ljubi, Simi, Deskovi, Biankini i drugi.119 Oko 18 sati i 30 minuta veina gostiju je napustila izlobeni prostor jer je u Narodnom kazalitu bila, njima u ast, pripremljena predstava Zrinjskog.120 Kazalite je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, a na parteru je bilo i vie ljudi nego to je ono moglo podnijeti, pa je vladala nesnosna vruina. U gradskoj loi bio je splitski naelnik dr. Bulat, a u loi odmah do njegove i sarajevski vladin savjetnik Mehmed beg Kapetanovi. Poslije predstave oduevljeni gosti su se vratili na izlobu gdje je do ponoi bilo jako ivo. 121 Vrhunac posjeta dalmatinskih Hrvata dogodio se 26. kolovoza kada je, kao dio slubenog programa Jubilarne izlobe, sveano otkriven spomenik hrvatskom prosvjetiteljskom piscu iz 18. stoljea, franjevcu Andriji Kaiu Mioiu. Replika Kaieva spomenika je bila otkrivena u Zagrebu, na uglu Ilice i Mesnike, tono na prvu godinjicu otkria istovjetnog spomenika kipara Ivana Rendia u Makarskoj, a to je postalo metaforom ujedinjenja kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.122 Ceremonija otkrivanja spomenika, na visokom granitnom podnoju s natpisom O. Andriji Kaiu, glavni grad Zagreb, zapoela je tono u podne prema predvienom protokolu.123
Narodne novine, LVII., 14. VIII. 1891., br. 185.; Narodne novine, LVII., 26. VIII. 1891., br. 194. 115 Arabi, Korak, str. 62. 116 Gostl, Najsjajnija, str. 110. 117 Narodne novine, LVII., 26. VIII. 1891., br. 194. 118 Isto; Gostl, Najsjajnija, str. 111. 119 Narodne novine, LVII., 26. VIII. 1891., br. 194. 120 Isto; Gostl, Najsjajnija, str. 112. 121 Narodne novine, LVII., 26. VIII. 1891., br. 194 122 Arabi, Korak, str. 62. 123 Gostl, Najsjajnija, str. 117.
114
265
LUCIUS
Posebnost ovog otkrivanja je bila u tome to je ban Hdervry odrao govor koji je bio proet domoljubljem s mnogim lijepim rijeima o Kaievu znaaju, ime su mnogi bili zateeni.124 Otkrie spomenika je bio vrlo emocionalan trenutak za sve prisutne, a posebno za prisutnog tvorca spomenika, Ivana Rendia. Do vrhunca slavlja je dolo u trenutku kada je dalmatinski fratar poloio vijenac sa hrvatskom trobojnicom uz spomenik. Uz taj vijenac bila su poloena jo dva srebrna vijenca makarske i splitske opine, a zatim su sve pjevaka drutva otpjevali Zajevu sveanu pjesmu na stihove Augusta enoe ivila Hrvatska.125 Sveanost otkrivanja spomenika bila je gotova u 12 sati i 45 minuta nakon ega je gostima bio pripremljen sveani ruak u dvorani Hrvatskog doma.126 Naveer u 18 sati bila je igrana sveana predstava Dubravke, za koju su svi gosti imali besplatan ulaz, a poslije je na izlobi bio veliki koncert Kola, ostalih zagrebakih pjevakih drutava i vojnikog orkestra uz posebno rasvjetljenje izlobenog prostora.127 Trei dan boravka dalmatinskih Hrvata bilo je organizirano jo jedno druenje u Hrvatskom domu, vokalni koncert u Glazbenom zavodu, te sveana zabava Odbora za podignue spomenika u Hrvatskom domu uz sudjelovanje tamburakog sastava drutva Merkur.128 To je bio zadnji dan njihovog slubenog boravka u Zagrebu, nakon ega su se vratili svojim domovima. Gradonaelniku Amruu je 29. kolovoza doao brzojav zahvale. Prije nego otplovismo Jadranskim morem, iz hrvatske Rieke, utimo svojom dunou, da ponovno izrazimo Vama i Zagrebu srdanu zahvalu za velianstveni doek i bratsku ljubav i susretljivost, kojima ste nas za uvijek zaduili. Molimo, budite tumaem ovih uvstavah kod slavnog viea i cieloga gradjanstva.129 Cijeli posjet i sudjelovanje na Jubilarnoj izlobi dalmatinskih i istarskih Hrvata poprimio je znaenje politikog ina to je izazvalo mnogobrojne reakcije u maarskom tisku.130 No moe se rei da je u ta tri dana naziv trojedne kraljevine nije bio samo fiktivan naziv nego zbilja.
4.3. Zagreb dobiva konjski tramvaj

Dan 5. rujan 1891. bit e posebno zabiljeen u povijesti zagrebakog gradskog prometa. Toga dana je prvi put u promet puten tramvaj na konjski pogon. Pripreme za uvoenje konjskog tramvaja u Zagrebu zapoele su jo 1885., ali je tek u lipnju 1887. francuski inenjer Raul Pierre Alexandre Gauttier predloio gradskom poglavarstvu ugovor o gradnji. U oujku 1889. godine Gauttier dobiva dozvolu da smije upotrijebiti tlo gradskih cesta za tramvaj, a u lipnju s njime potpisuju i ugovor. U oujku 1891.
Isto Isto, str. 118. 126 Gostl, Najsjajnija, str. 114.; Narodne novine, LVIII., 26. VII. 1891., br. 194. 127 Isto, str. 114. 128 Narodne novine, LVII., 24. VIII. 1891., br. 192. 129 Narodne novine, LVII., 29. VIII. 1891., br. 197. 130 Arabi, Korak, str. 62.
124 125
266
Gauttier dobiva koncesiju od Ministarstva trgovine, no za mjesec i pol je sva svoja prava prepustio za 4 500 forinti novoosnovanom graanskom Zagrebakom tramvajskom drutvu (Zagrebako tramway drutvo). Poetkom svibnja 1891. poela je gradnja konjskog tramvaja, drutvo je gradnju povjerilo poduzetnitvu Gfrrer, Muskovi i Jambriak. Za vjetaka drutvo je angairalo direktora transkog konjskog tramvaja Charlesa Vignyja dok je nadzor nad gradnjom vodio inenjer Schnstein, kasniji direktor zagrebake plinare. Prvim direktorom Zagrebakog tramvajskog drutva, 25. srpnja 1891., imenovan je Ludwig Payerle. Tranice su napravljene u Engleskoj, vagoni u Grazu, a vua je bila domaa.131 Glavna pruga je vodila od perivoja Maksimir preko mitnice u Vlakoj ulici (dananjeg Kvaternikovog trga), kroz Juriievu, Trga bana Josipa Jelaia, do Vodovodne ulice s odvojkom od Kolodvorske ulice (dananje Republike Austrije) do Junog (dananjeg Zapadnog) kolodvora. Drugi odvojak je vodio od krianja Frankopanske ulice i Ilice do Savskog mosta. Ukupna duina pruga je bila 8 kilometara.132 Dana 4. rujna 1891. obavljena je povjerenstvena obhodnja tramwaya. U Ilici, pod Bregovitom (dananjom Tomievom ulicom) ekala su troja kola: dva otvorena i jedna zatvorena. Tono u 8 sati i 25 minuta krenulo se prema Maksimiru. Za tadanji mali grad Zagreb to je bila velika novost i senzacija. Mnogobrojno puanstvo je stajalo u Ilici, Trgu bana Josipa Jelaia, Vlakoj ulici i gledalo ovaj prvi, dugo eljeni i napokon doekani tramvaj. Povjerenstvo je na svim okretitima, skretnicama i ponekim stanicama zastajalo i razgledavalo lokalne objekte i prugu. Pruga se zavravala neposredno ispred gostionice u Maksimiru. Sama vonja u gradu je tekla bez zapreka, dok je malo tee bilo na Maksimirskoj cesti jer ine nisu bile dovoljno iste, a to e biti nakon vie vonji. Potom je povjerenstvo krenulo prugom koja ide do Mandalice i kolodvora do Savskog mosta, gdje je vonja bila gotovo savrena bez ijedne zapreke jer je ovdje pruga ve bila izvoena.133 Konjski tramvaj puten je u promet 5. rujna 1891. u 13 sati, a zainteresiranost za vonju novim prijevoznim sredstvom bila je vrlo velika tako da se dobar dio potencijalnih putnika pretvorilo u promatrae. Razglaeno je kako e se veliko otvorenje tramvaja proslaviti na jubilarnoj izlobi tako da e se svaki posjetitelj s dnevnom kartom imati pravo toga dana provozati tramvajem. Prema nekim pokazateljima zagrebakim konjskim tramvajem se 6. rujna provozalo oko 20 000 putnika, to je bila polovica graana Zagreba.134 Cijene tramvaja od 6 novia bez obzira na daljinu i od 10 novia do kolodvora, Save i Maksimira, bile su pristupane veini graana.135 Ve druge godine Zagrebako tramvajsko drutvo je davalo nove pogodnosti putnicima, kao to su vozne karte koje bi vrijedile cijelu godinu i kotale bi 50 forinti, te one koje bi vrijedile za jedan mjesec za cijenu od 5 forinti.136
Gostl, Najsjajnija,str. 121. Isto, str. 123. 133 Isto, str. 125. 134 Isto, str. 126. 135 Isto, str. 129. 136 Isto, str. 130.
131 132
267
LUCIUS
Brzina konjskog pogona nije bila velika, oko 7,5 km na sat, a jednostruki kolosijeci su dodatno usporavali promet.137 Zagrebaka konjska eljeznica je vrlo brzo dobila nadimak filoksera zbog sporosti i estih zastoja uzrokovanih jednostrukim kolosijecima. Pisma putnika koja su izala u Narodnim novinama svjedoe o takvoj sporosti da se bre dolo pjeice od Maksimira do Frankopanske ulice nego tramvajem.138 No, iako vonja nije bila brza bila je udobnija od pjeaenja. Zagreb je dobio konjski tramvaj u vrijeme kada su se na Zapadu naveliko gradili elektrini tramvaji, izumljeni jo 1879. godine. Nakon samo godine dana prometovanja konjskog tramvaja, 1892. godine, dioniko drutvo je pokrenulo inicijativu za uvoenje tramvaja na elektrini pogon pomou akumulatora. Konjka je Zagrepanima sluila jo narednih 19, skoro 20 godina, kada je 18. kolovoza 1911. krenuo elektrini tramvaj. Za tu prigodu pruga je dobila dvostruki kolosijek od Junog kolodvora do Drakovieve ulice te je produljena u Ilici do rnomerca. Zanimljivo je to da kroz cijelo vrijeme priprema za elektrini tramvaj, Konjka nije prestala voziti.139
4.4. Mjesec rujan na jubilarnoj izlobi

Mjesec rujan na jubilarnoj izlobi bio je vrlo iv. Poeo je putanjem u promet tramvaja, a nastavio se posjetom Slovenskih, Rijekih i Istarskih posjetitelja, 6. rujna. Rijeki i istarski Hrvati su doli posebnim izlobenim vlakom na Juni kolodvor oko 5 sati ujutro gdje ih je unato vrlo loem i kinom vremenu doekala nekolicina ljudi glasnim klicanjem, a prigodnim govorom ih je pozdravio predstojnik gradskog zastupstva, na emu su mu zahvalili, u ime rijekih i primorskih Hrvata, gospodin Bari, a u ime istarskih, gospodin Spini. Potom je Kolo otpjevalo dvije pjesme te su svi poli fijakerima u grad. Zbog kie je izostao doek pri ulasku u grad onakav kakav je mogao biti. Tokom dana su gosti skupno posjetili izlobu gdje ih je sveano doekao izlobeni odbor.140 Istoga dana, 6. rujna, malo kasnije oko 11 sati doao je jo jedan poseban izlobeni vlak, ali ovaj puta sa slovenskim gostima. Na kolodvoru ih je pozdravio zagrebaki naelnik dr. Milan Amru, a na dobrodolici je u ime Slovenaca zahvalio gospodin Hribar iz Ljubljane. Potom su otili do grada, a najveim dijelom ravno na izlobu gdje su ih pozdravili sokolai i lanovi ostalih drutava te su zajedno poli u pjevaki hram. Tadanje novine su napisale da su slovenski gosti u cijelom gradu pobuivali vrlo simpatinu pozornost.141 Istog dana 6. rujna, zapoela je i sveanost Hrvatskog pjevakog saveza koja je trajala tri dana i na kojoj su sudjelovali najprestiniji zborovi iz Hrvatske te gosti iz Slovenije. Drugog dana trajanja sveanosti, 7. rujna, dio drutava se skupilo u donjogradskoj djeakoj koli ukljuujui i ona koja su ve dola iz Istre i Rijeke i od tamo su svi zajedeno krenuli na Juni kolodvor gdje su doekali zborove Javor iz
Isto, str. 126. Narodne novine, LVII., 18. IX. 1891., br. 213. 139 Gostl, Najsjajnija, str. 132. 140 Narodne novine, LVII., 7. IX. 1891., br. 204. 141 Isto
137 138
268
Jastrebarskog, Slavec iz Ljubljane, i Jeku iz Samobora. Tamo im je svima dobrodolicu poelio predsjednik hrvatskog pjevakog saveza Franjo Arnold, a nakon njega i zagrebaki naelnik dr. Amru te predsjednik sveanog odbora g. Kulmer.142 Nakon pozdrava krenula je cijela povorka od 1200 ljudi, predvoena vatrogasnom glazbom i hrvatskim i slovenskim sokolaima, u grad. Ispred svakog pojedinog drutva je bila njihova zastava sa nazivom drutva, koje su gospoice okitile vijencima domaeg cvijea pri dolasku u nadbiskupski vrt od kuda su poli do jaione u Juriievoj ulici koja je za tu prigodu prenamijenjena u pjevaki hram.143 Tog se dana sveanost odrala u Maksimiru, no ne ba uspjeno jer su vremenske neprilike i sporost tramvaja utjecale na slab odaziv gledatelja.144 Bez obzira na to to nije bilo puno gledatelja, dobro raspoloenje meu zborovima nije bilo narueno nego je dapae bilo vrlo veselo do 17 sati kada poela jae padati kia. Iste veeri je bila prireena zabava u pjevakom hramu nakon ega su svi zajedno otili na izloite gdje se nastavilo dobro raspoloenje do ponoi.145 Dana 8. rujna u pjevakom hramu bio je odran sveani koncert 600 pjevaa u pratnji vojnikog orkestra 53. pjeake pukovnije praen pozornim promatranjem 5 000 gledatelja.146 Tom prigodom su odsvirane i otpjevane skladbe hrvatskih autora koje su uvelike budile nacionalnu svijest: uvertira opere Porin Vatroslava Lisinskog, Hrvatsku himnu na rijei Huge Badalia, Kolo Franje Kuhaa, nakon ega je tamburaki orkestar izveo izvan programa Lijepu nau domovinu, potom je izvedena Bura skladba Gjure Eisenhunta, sve je bilo zakljueno skladbom More Ivana pl. Zajca koja je bila poaena tolikim aplauzom da se i sam skladatelj Zajc morao ustati sa tribine i zahvaliti. Ni ta zahvala nije bila dovoljna oduevljenim gledateljima koji su glasnim klicanjem traili da se ponovi Runjaninova Lijepa naa domovina s tekstom Antuna Mihanovia.147 Tu zadnju skladbu pjevake matineje svi su prisutni sluali s posebnim potovanjem, to je rezultiralo zadovoljstvom i oduevljenjem.148 Svim sudionicima koncerta bio je prireen sveani ruak u pjevakom hramu u 14 sati. Tada su lanovi slovenskog pjevakog drutva Slavec sveano doekali Zajca. Cijelo druenje je zavreno oko 18 sati kada su svi sudionici zajedno u povorci poli do izlobe gdje je su, na oduevljenje svih prisutnih, ponovno otpjevali Lijepu nau, zatim Zajevu ivila Hrvatska, a sve je bilo zaokrueno Zajevom koranicom U boj, u boj.149 Zanimljivost sveanosti Hrvatskog pjevakog saveza je bila u tome to je u ta tri dana, od 6. do 8. rujna, Lijepa naa neslubeno proglaena hrvatskom nacionalnom himnom.150 Jubilarna izloba je bila odluna etapa u transformaciji jedne sveane pjesme u glazbeni simbol Hrvatske.151
Gostl, Najsjajnija, str. 136. Isto, str. 137. 144 Narodne novine, LVII., 7. IX. 1891., br. 204. 145 Gostl, Najsjajnija, str. 138. 146 Isto 147 Isto, str. 139. 148 Narodne novine, LVII., 9. IX. 1891., br. 205. 149 Gostl, Najsjajnija, str. 140. 150 Lijepa naa je slubeno proglaena hrvatskom himnom 1972. godine. 151 Gostl, Najsjajnija, str. 140.
142 143
269
LUCIUS
U rujnu se odrao i veliki vatrogasni teaj koji je zavrio ispitom na kojem su polaznici vrlo dobro proli, stoga su organizatori zakljuili da nije uzalud potroeno vrijeme ni novac.152 Izmeu ostalog u rujnu su se odrale i brojne tempirane izlobe poput izlobe konja, izlobe svinja, pasa i peradi, izlobe mlijenih proizvoda, izlobe voa, groa i vrtlarskih plodova. Uz tempirane izlobe bila su organizirana i razna natjecanja u potkivanju konja, u oranju, natjecanje krava muzara u kvantiteti i kvaliteti mlijeka. Odrana je velika puka tombola, sveano je obiljeena dvadeseta obljetnica zagrebakog vatrogasnog drutva, sastanak hrvatskih i slavonskih inenjera i arhitekata. Kako je ranije bilo najavljeno, Osjeani su doli krajem rujna.153 Na kolodvoru su ih doekali zagrebaki naelnik dr. Amru, podnaelnik Stankovi, gradski vijenik Deeli, nekoliko gradskih zastupnika, te hrvatsko pjevako drutvo Kolo. Prigodnim govorom ih je pozdravio naelnika dr. Amru, a odgovorio je osjeki naelnik gospodin Broan.154 Drugi dan su doli i virovitiki gosti. A maarski gosti su doli 26. rujna, u 7 sati i 30 minuta ujutro, to je bilo pola sata ranije od predvienog vremena, tako da oni koji su ih eljeli doekati na kolodvoru doli su kada je pozdrav bio gotov.155 Kao i kod svakog dolaska gostiju tako i kod dolaska maara je bio veliki odbor za doek predvoen naelnikom dr. Amruem, podnaelnikom Stankoviem, predsjednikom trgovake komore Jankom Grahorom, tajnikom gospodarskog drutva Kuraltom. Goste je naravno pozdravio naelnik Amru, a odgovorio je u ime Maara grof Zichy najprije na maarskom, a onda i na hrvatskom jeziku.156
4.5. Jubilarna izloba blii se kraju

Ni mjesec listopad na jubilarnoj izlobi nije bio nita manje dinamian od rujna. Ve su krajem rujna dnevne novine najavile veliki spektakl koji e se odrati na poetku listopada na jubilarnoj izlobi.157 Tako je 6. rujna zrakoplovac Merighi oduevio sve posjetitelje izlobe i graane Zagreba svojim prvim polijetanjem balonom, za vrijeme trajanja izlobe.158 Poletio je u 15 sati i 15 minuta u svom novom parikom balonu, a zbog prekasnog pogleda nije se elio spustiti dok se nije poelo smraivati. Spustio se oko 17 sati i 45 minuta u Velikom Ravnom kraj Krievaca od kuda se, zajedno sa svojim suputnikom Tessarijem, vratio vlakom u Zagreb.159 Prema nekim razmiljanjima balon je doao na visinu od 3 300 metara, a sa te visine se moglo vidjeti sve do Julijskih Alpa.160 Drugi Merighijev pokuaj, 11. listopada, nije bio tako uspjean kao prvi jer je na visini od 1 000 metara balon bio zahvaen
Narodne novine, LVII., 10. IX. 1891., br. 206. Narodne novine, LVII., 12. IX. 1891., br. 208. 154 Narodne novine, LVII., 24. IX. 1891., br. 218. 155 Narodne novine, LVII., 26. IX. 1891., br. 220. 156 Isto 157 Gospodarski list (39) 1891., br.24, str. 192.; Narodne novine, LVII., 30. IX. 1891., br. 223. 158 Gostl, Najsjajnija, str. 144. 159 Isto, str. 145. 160 Narodne novine, LVII., 7. X. 1891., br. 229.
152 153
270
strujom koja ga je okrenula prema tajerskoj, tako da je nakon dvosatnog letenja sletio na hrvatsko-tajerskoj granici.161 Tree uzlijetanje, predzadnjeg dana izlobe, 14. listopada, je bilo u potpunosti uspjeno. Balon je uzletio u 11 sati i 50 minuta s izlobenog prostora, a odletio je u pravcu prema sjeveroistoku tako da se spustio izmeu Virja i Molva oko 16 sati.162 Od tamo su se brzim vlakom iz Koprivnice vratili na izlobu oko 23 sata gdje su bili oduevljeno doekani.163 Ovaj put ga je pratio sanitetski porunik Krtek pl. Orlafeldski koji je dopisnicima Narodnih novina ispriao svoje doivljaje u visinama.164 Organizatori izlobe su se pobrinuli da svakog dana iznova odueve posjetitelje pa su tako potpisali ugovor sa tvrtkom Siemens & Halske iz Bea koja se obvezala uljepati izlobu elektrinom rasvjetom. Rasvjeta od 30 krunih svjetiljki i 60 arulja bila je pokretana dvama generatorima.165 Osim toga kod dalmatinskog paviljona je bio postavljen slap koji je takoer bio svaku veer osvijetljen u modroj, zelenoj, crvenoj, bijeloj i drugim bojama koje su se dobile uz pomo raznobojnih ploica.166 Ova velika novost na izlobi je putena u uporabu povodom kraljevog imendana u subotu naveer, 4. listopada.167 Dan po dan i jubilarna izloba hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva je dola do kraja. Dan 15. listopada je poeo, kao i svaki dan trajanja izlobe, vrlo ivo na izlobenom prostoru. Sveanost zatvaranja je predviena za 16 sati.168 Izlobu je zbog izostanka bana, slubenim govorom zatvorio, predsjednik izvrnog odbora, Ljudevit pl. Vukotinovi. Na licima prisutnih se mogla oitati tuga, jer je bila gotova manifestacija koja je puna dva mjeseca bila prijateljica, ponos i dika svakog pojedinca i cijelog naroda.169 Prigodne su govore jo odrali i grof Kulmer, biskup Franjo Gapari i naelnik Amru, nakon eka je bio odran sveani domjenak kojeg su odboru priredili glavni izlagai u hotelu Caru austrijskome.170 Nakon slubenog dijela zatvaranja, u glazbenom je paviljonu glazba trebala zabavljati posjetitelje sve do ponoi kada se izloba trebala zatvoriti, ali to nije bilo mogue jer se jo mnogo ljudi zabavljalo u kuaonicama, etalo puteljcima, oko vodoskoka i oko glazbenog paviljona. Elektrina rasvjeta na izlobenom prostoru se poela gasiti tek oko 2 sata iza ponoi, a zadnji posjetitelj je napustio izlobu tek oko 3 sata. Moe se rei da su vrata jubilarne hrvatsko-slavonske gospodarske izlobe posljednji put zatvorena za posjetitelje 16. listopada rano ujutro. Od tada narednih nekoliko dana su na izlobenom prostor mogli pristupiti samo zaposlenici i naravno lanovi odbora.171
Gostl, Najsjajnija, str. 146. Isto, str. 147. 163 Narodne novine, LVII., 14. X. 1891., br. 235. 164 Narodne novine, LVII., 15. X. 1891., br. 236. 165 Gostl, Najsjajnija, str. 46. 166 Gospodarski list (39) 1891., br.16, str. 127. 167 Narodne novine, LVII., 30. IX. 1891., br. 223. 168 Gostl, Najsjajnija, str. 153. 169 Isto 170 Isto, str. 155. 171 Isto
161 162
271
LUCIUS
Zagrepani su se teka srca odvojili od izlobe koja im je puna dva mjeseca bila omiljeno mjesto zabave. Ova je izloba ostvarila ono to je malo tko mogao vjerovati, veliku posjeenost. Naime izlobu je posjetilo deset puta vie posjetitelja nego to je Zagreb tada imao stanovnika, to puno govori o njenom uspjehu.172 Tjedan dana nakon zatvaranja izlobe paviljoni i sveuilina zgrada su ve bili ispranjeni, a cijeli izlobeni prostor je pruao tunu sliku jer je budio sjeanje na prijanje dane. Izlobu su nadivjeli neki paviljoni od kojih i dan danas dva odolijevaju vremenu jer su iskoriteni u javne svrhe.173
5. etnja izlobom
Izlobeni prostor dijelio se na tri dijela. Prvi je inila sveuilina zgrada sa sveuilinim vrtom, drugi zgrada hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva, a trei Sveuilini trg s paviljonima, kioscima, raznim nasadima, vodoskocima i kipovima.174
5.1. Sveuilina zgrada

Kada se prolo kroz veliki okien slavoluk na krianju Frankopanske ulice i Prilaza, ulazilo se na izlobeni prostor. S lijeve strane je sveuilina zgrada s vrtom gdje je na samom ulazu bio postavljena skulptura etelice, a meu nasadima je bio smjeten kiosk Zabukoeka koji je toio sodu. Pred samim stubitem stajao je jednostavan kiosk tvrtke D. Mondecar gdje se toio ampanjac kneza Schaumburg-Lippea kojim je dominirala 2 metra visoka boca ampanjca na vrhu. Ispred toga kioska bila je postavljena tribina na kojoj se odvijala sveanost otvaranja izlobe. Malo dalje u sveuilinom vrtu je bio postavljen kiosk tvrtke Berger Volk et comp gdje se toio originalni cognac, dok je u zasebnom dvoritu od sveuiline zgrade ureen pelinjak i pelarski vrt.175 Ulaskom u sveuilinu zgradu posjetitelj se naao u vestibulu, koji je uredio dvorski dobavlja Daniel Herman. U sredini vestibula se sa svoda sputaju zavjese s narodnim motivima. Uz to ima i tikvica raznih oblika s originalnim rezbarijama, zvijezda od rubaca sa vezivom iz Posavine, stotinu rukom vezenih pregaa, uturica, teglica te umjetniki ukraenih ilima. Desno od ulaza je budoar u narodnom tonu: postelja, ormari i divan; sve izraeno u radionici zagrebakog stolara Kontaka. Lijevo od ulaza je puionica takoer ureena u narodnom slogu s ilimima.176 U prizemlju zgrade u prvoj dvorani su bili izloci milosrdnih sestara u Zagrebu. U drugoj dvorani bili su izloci gospoe Flore estak svi redom rune izrade: sagovi, vezeni kanapei, zavjese, klecala s vezivom, ipke, zidni prostirai. U dvorani tri su bili izloci zavoda za gluhonijeme. U dvorani broj 7 nalazila se kolektivna izloba LikoIsto, str. 156. Isto, str. 160. 174 Stjepan Ugarkovi, Katalog gospodarsko umarske jubilarne izlobe u Zagrebu, Zagreb, 1891., str. 342. 175 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. 176 Gostl, Najsjajnija, str. 69.
172 173
272
krbavske upanije, dok su u dvorani 8 bili postavljeni izloci kunog obrta Bjelovarske, Modruko-Rijeke, Varadinske i Zagrebake upanije razni sagovi, runici, pregae, poculice, vezene koulje te suknje te najatraktivniji izloak sapunara Reissa iz Siska koji je izloio veliki sapun u obliku grkog hrama. U profesorskoj itaonici bili su izloeni drvorezbarski i koaraki radovi kola iz Zemuna, Krievaca, Marije Bistrice, Ogulina, Gospia, Petrovaradina, Osijeka i Jasenovca. U dvorani ake itaonice je bio predstavljen kuni obrt slavonskih upanija meu kojima je posebnu panju plijenio izloak kipa Hrvatske od sapuna Josipa Weissa iz Karlovca. U hodniku pored dvorane sveuiline knjinice bili su postavljeni izloci od koe, remenje i gunjevi, dok su na drugoj strani bili postavljeni razni tokarski proizvodi Stanka Rubina iz Zagreba i razno kuno i poljsko orue te raznovrsni modeli gospodarskih sprava. Na kraju hodnika izmeu dvorana 1, 2 i 7 svojim drvenim, koarakim i slamopletarskim izlocima su se predstavili Mijo Arka iz Zagreba i M. Paki iz Ljubljane.177 Na stubitu do prvog kata bili su postavljeni izloci zagrebakog paromlina, nakon ega posjetiteljevu panju privlai velika ribarska mrea koja je uvodila u odjel ribarstva gdje je bilo par akvarija sa rijenim i potonim ribama, a bilo je i suenih riba. Na hodniku ispred dvorane broj 4, u kojoj su bili izloci iz primorskih dijelova Hrvatske, bio je veliki kostur uljeure ulovljene pored Trogira. Nasuprot stubita, u dvorani broj 8, bili su postavljeni izloci vlastelinstva grofa Josipa Drakovia u Bisagu, Luikog vlastelinstva baruna dr. Gejze Raucha gdje je izloen model vlastelinstva, razni nacrti i proizvodi, Fr. Maixner iz Brna je izloio razne vrtne sprave. Od stubita na desnu stranu u dvorani broj 7 nalazila se kolektivna izloba kraljevskog gospodarskog umarskog uilita iz Krievaca. U dvorani do, broj 6 nalazili su se izloci biskupskog vlastelinstva Josipa Jurja Strossmayera te vlastelinstva dr. Reinera iz Brestovca. Stubitu s lijeve strane, u dvorani broj 9, smjeteni su proizvodi sa dobara kneza Alberta Thun-Taxisa, dok je u dvorani broj 10 bila izloba sljepakih uila i radnja koju je uredio uitelj Vinko Bek.178 Sljepaki odjel je bio velika novost za ovdanje ljude, mogli su vidjeti koliko je zapravo cijeli rad sa slijepima napredovao. Sam Vinko Bek je napisao poseban katalog sljepakog odjela kojim su ljudi informirani o izloenim predmetima, ali i o samoj sljepoi te o uilima za slijepe.179 I evo nas napokon na drugom katu sveuiline zgrade. Na stubitu je svoje proizvode predstavila zagrebaka koarnica, a cijeli hodnik drugog kata je bio vrlo lijepo araniran itaricama i ostalim ratarskim proizvodima svih upanija osim Liko-krbavske, koja je svoje proizvode predstavila kolektivnom izlobom u prizemlju. Osim toga na drugom katu je izloen i veliki pregled podrunica gospodarskog drutva. Od stubita na desnoj strani u dvorani broj 6 su bili ratarski proizvodi zagrebake gospodarske podrunice, te zbirke sjemenja zagrebakih vrtlara i prodavaa sjemenja Peklara, Kalline i Popovia. U dvorani broj 5 je zemaljska potkivaka kola pripremila vrlo edukativnu izlobu, a uz kolu u ovoj dvorani je izlagala i tvrtka Kwizda iz Klosterneuburga svoje konjogojske proizvode, a pridruio im se i Tomay sa raznim gnojivima i kemikalijama koje se upotrebljavaju u gospodarstvu te ljekarnik Mittelbach. Aula
Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186.; Ugarkovi, Katalog, str. 341. Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. ; Ugarkovi, Katalog, str. 342. 179 Gospodarski list (39) 1891., br.16, str. 126.
177 178
273
LUCIUS
drugog kata sveuiline zgrade bila je rezervirana za pelarske proizvode, za izlobu brana paromlinske tvrtke Tassovac i Markovi iz Broda, za razne voarske proizvode od kojih je najveu panju privlailo ukuhano voe gospoe pl. Siklosy, za proizvode industrije mesa te za proizvode mljekarske i sirne industrije. S lijeve strane od stubita u dvorani broj 8 su bili izloci djevojakih pukih kola i enske obrtne kole iz Zagreba, a dvoranu broj 9 su napunili radovi djeakih pukih kola.180
5.2. Zgrada Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva

Zgrada Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva je bila podijeljena na dva paviljona. U desnom paviljonu je bila izloba rudarstva, dok je u lijevom paviljonu bila izloba graditeljstva i tehnike.181
5.3. Sveuilini trg

Na sjevernoj strani trga prvi vei paviljon je onaj gospodina Badla koji je bio atraktivan po lijepoj diorami Krapinskih Toplica. Gospodin Badl je elio to bolje prikazati jedan od najljepih dijelova Hrvatske i zato je unajmio slikara dvorskog kazalita u Beu gospodina Kautskija, koji je svojim umijeem uspio vrlo plastino doarati Krapinske Toplice. Osim ove velike slike s njene desne strane je bila i slika velike plesne dvorane u Krapinskim Toplicama, a s lijeve strane je bila slika skupnih Jakovljevih kupelji. Svaki posjetitelj je iz ovog paviljona izaao ugodno iznenaen.182 Odmah pokraj paviljona gospodina Badla, je bio paviljon knjiare Lavoslava Hartmana (Kugli i Deutsch) koji je bio vrlo lijepo ureen iako nije bio velik, a izloena su razna moderna uila za puke i srednje kole, fizikalne sprave i mnogo knjiga meu kojima je bila dosta zastupljena hrvatska literatura.183 Uz paviljon knjiare Lavoslava Hartmana gradski vrtlar Josip Peklar je uredio svoj kiosk raznim cvijeem meu kojim je dosta bilo zastupljeno i biljaka penjaica, tako da je liio na jedan veliki miriljavi buket cvijea.184 Iza paviljona Lavoslava Hartmana nalazio se paviljon Gustava pl. Pongratza, sagraen od nepiljenog i netesanog drva, a oblikom je liio na umarsku ili lovaku kuu. Gospodin Pongratz je u unutranjosti reklamirao proizvode svoje tvornice parketa. Gradnja i ureenje ovog paviljona je stajalo 6 000 forinti to ga ini jednim od najskupljih paviljona na izlobi.185 Nakon to se posjetitelj na kratko zaustavio kod kioska tvrtke Littke iz Peuha, kako bi popio au njihovog poznatog ampanjca, svoje razgledavanje nastavlja u paviljonu Josipa Kaline iz Zagreba. Taj paviljon bio je obloen raznobojnom glaziranom opekom, a krov mu je napravljen u obliku kupole koja je obrubljena grbovima grada Zagreba. Unutar paviljona gospodin je Kalina izloio
Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186.; Ugarkovi, Katalog, str. 342. Ugarkovi, Katalog, str. 343. 182 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. 183 Isto 184 Isto; Gostl, Najsjajnija, str. 73. 185 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891., br. 186 ; Gospodarski list (39) 1891., br.25, str. 196.
180 181
274
lijepe moderne keramike pei iz svoje tvornice, te ukrasne predmete od terakote i majolike kakve se jo nisu izraivali u Hrvatskoj.186 Na sjevernoj strani Sveuilinog trga bio je smjeten i mali paviljon baruna Teodora Dumreichera iz Ladua. Nije bio olien bojom nego samo premazan uljem ime je sauvana prirodna boja drveta. U otvorenom paviljonu Dumreicher je izloio u piramidi kolekciju svojih gospodarskih i industrijskih proizvoda.187 Na istonom dijelu Sveuilinog trga smjeten je paviljon Antuna Gneze iz Zagreba u kojem je izloio mnoge staklarske proizvode. Po stijenama je bio sputeno crveno sukno, a strop prekriven bijelim atlasom.188 Rasvjetu je pruao luster sa est arulja. Posebnu panju u ovom paviljonu plijenio je veliko mletako ovalno ogledalo, pred kojim je svaka ena ili djevojka stala duboko u sebi prieljkujui njegovo posjedovanje.189 Na stranju stranu Gnezina paviljona bio je naslonjen paviljon kneza Livija Odescalchija. Ovaj vrlo jednostavan drveni pravokutni paviljon od 60 m2 imao je vrlo ukusni portal od rezanog drveta u narodnom stilu, a uprava kneevih dobara u Iloku unutra je izloila najbolja iloka vina koja su jako traena u Rimu, Londonu i Beu.190 Malo junije, ali jo uvijek na istonom dijelu trga je bio paviljon kutjevakog vlastelinstva s kupolom od umjetnog kriljevca gdje je gospodin Dragutin pl. Turkovi izloio razne ratarske i umarske proizvode kutjevakog kraja.191 Nasuprot kutjevakom bio je sazidan najljepi objekt izlobe, paviljon zemaljske vlade Bosne i Hercegovine. Zidovi su mu obojeni ivim utim i ruiastim bojama, a krov zavrava lijepim obrubom. Deset stepenica sa drvenom ogradom su vodile do paviljona. Gradio ga je ing. Panek iz Sarajeva po nacrtima graevnog ureda bosanske vlade. Stolarske i drvorezarske radove je radio zagrebaki stolar Budicki. Unutranjost je obloena sagovima i ilimima. Posebno se istie veliki salonski ilim od zelene vune, vezen narodnim motivima. U staklenom ormariu izloeni su razni mali predmeti od zlata i srebra, te filigramski proizvodi. Upravo su ti izloci ostavljali posjetitelje bez daha, jer je svaki izloak bio pravo malo umjetniko djelo. Najzanimljiviji izloak su bile korice za album od baruna obrubljene filigramskim radom. Zanimljivo je bilo vidjeti i narodne nonje, koje su bile izloene na lutkama, iz svih krajeva Bosne i Hercegovine od kojih je najveu panju plijenila ona bosanskog age iz Sarajeva. Uz sve te atraktivne izloke nisu zaostajale svojom posebnou i ljepotom lepeze, pogotovo one tri od crnog nojevog perja, izloene u staklenoj kutiji.192 Na izlasku iz bosanskog paviljona sa desne strane se mogao primijetiti model bosanskog bunara. Krenuvi dalje jugoistono, dolazilo se do posavske kue. Bio je to jedini primjer seoske kue na Jubilarnoj izlobi. Na katu u prvoj sobi su bili izloeni predmeti od narodnog veza, pletiva i kunog obrta. Na velikom stolu je bila izloena maketa kue. U drugoj sobi je bio postavljen tkalaki stan na kojem je seljak tkao platno. U zadnjoj
Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891., br. 186. Isto 188 Atlas = vrsta sjajne svile. 189 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891., br. 186. 190 Isto; Gospodarski list (39) 1891., br.23, str. 181. 191 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. ; Gospodarski list (39) 1891., br.21, str. 163. 192 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. ; Gospodarski list (39) 1891., br.24, str. 190.
186 187
275
LUCIUS
sobi su bili zastori, pregae, jastuci, rupci, stolnjaci i plahte. Za cjelokupno ureenje posavske kue bili su zasluni velikogoriki predstojnik Dragutin Jagi i supruga Filipina. U prizemlju kue je bila posavska gostiona koju je drao, zagrebaki gostioniar iz Streljane, gospodin Walfarth.193 Nakon to je posjetitelj proao uz ribnjak koji je bio smjeten ispred posavske kue doao je do staklenog kioska uprave nadbiskupskih dobara iz Zagreba. Tu je nadbiskupski vrtlar Alfons Valda izloio egzotino ukrasno bilje, ponajvie palme. Iza kioska je bio minijaturni Eiffelov toranj napravljen od sitnog bilja to je bila svojevrsna atrakcija. U neposrednoj blizini kioska nadbiskupskih dobara nalazio se paviljon Ljudevita Gerersdorfera, koji je bio specifian po tome to su svi otvori na paviljonu bili prekriveni drvenim i eljeznim roletama i raznovrsnim aluzinama, a unutra je zagrebaki tvorniar izloio proizvode od kartona, jedine u Hrvatskoj.194 Nakon to se posjetitelj okrijepio u Hlzovoj slastiarnici ispred uiteljskog doma, dolazi do june strane izlobenog prostora. Prvo se mogao zamijetiti paviljon zemaljskih kaznionica, odnosno zemaljske kraljevske vlade, u kojem je odjel za pravosue zemaljske vlade izloio predmete izraene u kaznionicama u Hrvatskoj i Slavoniji. Paviljon je otkupljen od Kraljevine Italije koja je u njemu izlagala 1890. godine u Beu, a odlikuje se lijepim graevnim oblicima te zranim i lijepo ureenim prostorijama. Izloili su ratarske proizvode kaznionica, kuhinju sa cjelokupnim namjetajem, kefarske proizvode te tri eljezna kreveta. Na junom dijelu paviljona bili su smjeteni opanarski, postolarski i bravarski izloci. Lijevo od ulaza su bili razni izloci tkalake robe lepoglavske kaznionice. U sredini paviljona je bila smjetena bista Njegova Velianstva Franje Josipa I. Tu su jo bile i vrtne garniture od jasenovine, bukovine i hrastovine. Desno od ulaza je bila uarska roba, a do nje plugovi, sjekire, vile, take, dok su troja kola, zbog manjka prostora u paviljonu, bila izloena u posebnoj sui. Ispred ovog paviljona su bile postavljene vrtne klupe, stolovi i stolci.195 Krenuvi zapadno od ovog paviljona posjetitelj je naiao na duhovitu Peklarovu statuu koja je prikazivala malog djeaka koji vozi uzbrdo takice s cvijeem. Preko puta je bio vrlo atraktivan paviljon. Mala Pfisterova alpinska kuica, sagraena od neobraenih oblica, a krov joj je bio prekrit kamenjem i cvijeem, po uzoru na alpske kuice u Tirolu. U kuici je gospodin Pfister izloio par svojih izuma.196 U blizini Pfisterove kuice, zadnji na junoj strani, bio je smjeten paviljon Pejanovia i druga. Bio je to jedan od veih paviljona na izlobi, sagraen na kat, od drva obloen hrastovom korom. Unutra u prizemlju bili su izloeni drvorezbarski proizvodi, a na katu razno graevno drvo.197 Najvei paviljon izlobe, onaj Hrvatsko-Slavonskog umarskog drutva, je bio smjeten na zapadnoj strani Sveuilinog trga. Imao je ak 1 000 m2 , a bio je napravljen u Puli gdje sluio kao restoran. U njemu je bilo puno svjetla jer je vei dio stijena bio staklen. Cijela unutranjost je bila podijeljena u vie dvorana u kojima su bili izloNarodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. Isto 195 Isto 196 Isto 197 Isto; Gospodarski list (39) 1891., br.25, str. 196.
193 194
276
eni proizvodi umarstva i lova. Tu je gospodin Milan Kipach izloio i svoju zbirku ivotinja, a tvrtka Schoeller i drug iz Hirschwartza iz donje Austrije kolekciju posua izraenu od preane drvene tvari. Do paviljona, na povrini od 800 m2 nalazili su se izloci obraena i neobraena drva i umski nasadi.198 U blizini velikog umarskog paviljona bio je paviljon Dalmacije. Ova jednokatna vila bila je sazidana po nacrtima Antolca i Lenucija. Ispred paviljona je bio veliki kamenjar koji je simbolizirao krki dio te mogunost njegova poumljavanja. Na vrhu stubita je bio veliki vodopad koji se preko kamenja rui u dragu, a kojeg je kada je pao mrak osvjetljavala vrlo lijepa raznobojna elektrina rasvjeta. U prizemlju paviljona je bio ureen dalmatinski podrum, gdje su se posjetitelji mogli okrijepiti, a na katu je bila kolektivna izloba, dok je na kraju dvorane, u polukrugu, bila jo jedna diorama s prikazom Dubrovnika sa balkona neke vile.199 U blizini, nasuprot Badlovog paviljona je bio paviljon vinara u kojem su na policama bila izloena razna estoka pia, piva, vina najprestinijih vinara Hrvatske. Pred vinarom je bio veliki tand sisake pivovare, kavana Eisenstndter, te prodavaonica voa. Posjetitelj je doao i do junog dijela Sveuilinog trga gdje su izlobeni objekti bili vezani za Sokolsku zgradu i iza nje. Uz zapadno krilo Sokolske zgrade je bio paviljon gospodina Walsera koji je izloio razne vatrogasne sprave iz svoje velike zbirke. U blizini ovog paviljona su bile skele gdje je zagrebaki ljevalac zvona Matija Mayer izloio svoja zvona. S ponosom je govorio kako se svakog dana, odnosno noi, njegovim zvonima davao znak zatvaranja izlobenog prostora. Posjetitelj je proao pokraj 26 metara visoke Friedlnderove vjetrenjae i dolazi do strojarnice u kojoj su strani tvorniari izloili raznovrsne gospodarske strojeve i savrene vatrogasne aparate. U zapadnom dijelu strojarnice hrvatsko-slavonsko drutvo crvenog kria se predstavilo svojom sanitarnom zbirkom sa svim pomagalima za odvoz i njegu ranjenih vojnika.200 Na prostoru iza zgrade Kola i Sokola Zemaljsko filokserno povjerenstvo je podiglo posebni lonjak amerike i cijepljene loze, a u sredini nasada je bio paviljon s velikim nacrtom svih vinograda zaraenih filokserom u Hrvatskoj i Slavoniji. Uz nasade filoksernog drutva bio je zasaen i uzorni kolski vrt kojeg je uredilo Uiteljsko drutvo za Zagreb i okolicu. Tu je bilo svega voa, povra, cvijea, raznog bilja, drvea i grmlja. Svrha kolskog vrta je bila prije svega edukativna, kako bi ljudi vie nauili o voarstvu i vrtlarstvu. U blizini kolskog vrta nalazio se visoki paviljon tvrtke Wnsch i drug iz Zagreba koja se predstavila sa svojim proizvodima od betona i graevinskim materijalom. Iza svih ovih objekata bile su dvije duge sue. Jedna od njih je bila namijenjena izlobi konja, a u drugoj je bila ureena izloba cvijea koju su uredili zajednikim snagama svi zagrebaki vrtlari.201 Sredinjim dijelom trga dominirao je veliki vodoskok okruen stotinama stolaca gdje su posjetitelji mogli sjesti i sluati glazbu koja je svirala u oblinjem glazbenom
Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186.; Gospodarski list (39) 1891., br.19, str. 146. Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186.; Gospodarski list (39) 1891., br.24, str. 189. 200 Narodne novine, (LVII.), 15. VIII. 1891.,br. 186. 201 Isto
198 199
277
LUCIUS
paviljonu. Bez vrtlara ova izloba ne bi bila ovako lijepa, svaki od njih je dao svoj doprinos tome da cijeli izlobeni prostor bude lijepo okien. Za posjetitelje je bio zanimljiv nasad amaterskog vrtlara baruna Luje Vranyczanyja. Nasad, veliinom i oblikom slian Vranyczanyjevom, zasadio je trgovaki i umjetniki zagrebaki vrtlar Bltche. Josip Peklar i Josip Kallina su puno doprinijeli svojim nasadima izmeu pojedinih paviljona, dok se sveuilini nadvrtlar istaknuo svojim nasadom oko skulpture Hrvatske ispred zgrade Kola i Sokola. Najvie je ipak bio hvaljen nasad Botanikog vrta, kojeg je kroniar toga vremena, gospodin Janko Ibler, nazvao remek-djelom modernog vrtlarstva.202
5.4. Umjetnika izloba

Paralelno s Jubilarnom izlobom bila je organizirana, kao pratea manifestacija, i meunarodna umjetnika izloba u kraljevskoj zemaljskoj Obrtnikoj koli. Najveu zaslugu za organizaciju ove izlobe je imao potpredsjednik Drutva za umjetnost i umjetniki obrt, predsjednik Odjela za bogotovlje i nastavu, dr. Izidor Krnjavi uz veliku pomo i podrku prof. Nikole Maia i dr. Ivana pl. Bojniia.203 Na toj izlobi su bili zastupljeni gotovo svi znaajni hrvatski umjetnici toga vremena: Aron, Bauer, Crni, Ettinger, Ivekovi, Mai, Medovi, Morak, Mose, Murat, Pavai, Quiquerez, Rendi, Rubelli, Sunko i Vanca.204 Od stranih umjetnika najvie je bilo onih iz Maarske i Njemake, a bilo je neto i Talijana, Francuza i Rusa.205 Prvobitan strah od neuspjeha ove izlobe je potpuno otklonjen jer je ova izloba bila vrlo uspjena. Posjetilo ju je oko 25 000 ljudi to je bilo za tadanje prilike posjeta umjetnikim izlobama u drugim gradovima vrlo veliki broj.206
6. Izloba i grad
Ovako velika manifestacija kao to je bila Jubilarna gospodarsko-umarska izloba je morala donijeti nekakve promjene u Zagrebu. Najvea promjena je bila ureenje nekadanjeg sajmita, Sveuilinog trga. Inicijativom Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva ovaj prostor je potpuno oien od nehigijenskih sadraja, a tom prigodom je opremljen nunom infrastrukturom. Jubilarna izloba je promijenila Sveuilini trg do neprepoznatljivosti, a sama izloba je bila zadnji sajam na tom prostoru. Samo ureenje Trga je bio veliki korak pri konanom oblikovanju zapadnog kraka zagrebake Zelene potkove, gdje e za samo etiri godine biti otvorena zgrada Hrvatskog zemaljskog kazalita.207
Gostl, Najsjajnija, str. 94 i 95.; Gospodarski list (39) 1891., br.18, str. 141. Gostl, Najsjajnija, str. 100. 204 Isto 205 Narodne novine, (LVII.), 7. X. 1891.,br. 229. 206 Gostl, Najsjajnija, str. 104. 207 Arabi, Korak, str. 70.
202 203
278
Osim izravnog, urbanistikog znaenja, Jubilarna gospodarsko umarska izloba je i neizravno utjecala na modernizaciju ivota u Zagrebu. Za vrijeme izlobe je puten u promet konjski tramvaj, to je bila evolucija u javnom gradskom prometu jer su dotada bile koritene samo koije. Iako je iste godine u Pragu, za vrijeme Sveope zemaljske izlobe ekog kraljevstva, puten u promet elektrini tramvaj, a samo pet godina kasnije je u Budimpeti provozila prva podzemna eljeznica, za ovako mali, provincijski grad kao to je bio Zagreb konjski tramvaj je bila velika novost. Zagreb je uveo elektrini tramvaj dva desetljea poslije kada je sagraena elektrina centrala.208 Druga velika novost je bila elektrina rasvjeta, koja se tada prvi puta upotrebljavala na javnom dogaaju u veoj mjeri. Upravo je koritenje elektrine rasvjete na Jubilarnoj izlobi bilo pretea potpunog ukidanja plinske rasvjete u Zagrebu, 1907. godine.209 S obzirom na to da su organizatori raunali da e prigodom Jubilarne izlobe doi mnogo stranaca u Zagreb, dali su potporu senatoru Hudovskom za pripremu broure pod nazivom Zagreb i okolica. Kaiput za urodjenike i strance, to je zapravo prvi turistiki vodi kroz Zagreb.210 Najvanija posljedica za Zagreb, ali i cijelu Hrvatsku koju je donijela Jubilarna gospodarsko-umarska izloba, je bilo otvaranje novih tvornica to je uvelike pridonijelo razvoju, i tako zaostalog, gospodarstva u Hrvatskoj. Uglavnom su te tvornice osnivane stranim kapitalom. Ve druge godine od odravanja Jubilarne izlobe, 1892. godine, su osnovane tvornice: cikorije, Zagrebaka pivovara, tvornica slada, tvornica octa, tvornica kandida i pjenice i tvornica papira. Godine 1893. osnovana je ciglana, dok je 1894. godine otvorena tvornica sapuna. etiri godine poslije otvorena je i tvornica ampanjca u Zagrebu kao i tvornica mesnate robe i masti u Sesvetama. Zadnja tvornica koja je otvorena na kraju 19. stoljea, 1899. godine, u Zagrebu je bila tvornica pokustva. Upravo je taj veliki broj novoosnovanih tvornica zahtijevao i veliki broj radnika to uzrokovalo poveanjem broja stanovnika Zagreba. Tako je mali provincijski Zagreb u kratkom roku prerastao u pravo sredite Hrvatske i Slavonije.211
7. Zakljuak
U usporedbi s velikim svjetskom izlobama u Beu ili Pragu, ova zagrebaka Jubilarna izloba je djelovala kao pokuaj stvaranja neega iz niega. Mora se uzeti u obzir i to da je odravanje takve izlobe bilo posve opravdano u jednoj zemlji gdje se veina stanovnika bavila poljoprivredom, a najzastupljenija industrijska grana bila je prerada drva. Jubilarna gospodarsko-umarska izloba je uvelike utjecala na urbanistiki razvoj Zagreba iz provincijskog gradia u moderni velegrad. Iako je izloba sama po sebi bila gospodarskog karaktera imala je i politiki odjek jer je odisala svehrvatskim raspoloenjem i velikom eljom za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja. Izmeu ostalog bila
Isto, str. 71. i http://www.zet.hr/tramvaj/povijest.aspx, 06. 03. 2010. Arabi, Korak, str. 71. 210 Gjuro Szabo, Stari Zagreb, Zagreb, 1971., str. 151. 211 Franjo Buntak, Povijest Zagreba, Zagreb, 1996., str. 775. i 776.
208 209
279
LUCIUS
je i veliki drutveni dogaaj to nam potvruju podaci posjeenosti koji govore da je u ta tri mjeseca Sveuilinim trgom proetalo oko 450 000 posjetitelja.212 Za tu je prigodu otvoren jedan od najljepih parkova u Zagrebu, Botaniki vrt, dok je Sveuilini trg ureen do neprepoznatljivosti, ime je zapoelo konano ureenje zapadnog ruba Donjeg grada koji je zavren gradnjom Hrvatskog zemaljskog kazalita. Uz Botaniki vrt sljedeim generacijama su ostala i dva paviljona, zemaljskih kaznionica u Botanikom vrtu i glazbeni paviljon u Nazorovoj ulici, kao ivi svjedoci tih minulih vremena. Ideja Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drutva je naila na veliku potporu graanstva. Odaziv izlagaa je bio motiviran ne samo gospodarskim nego i politikim razlozima, zato su na izlobi sudjelovali gospodarstvenici iz svih hrvatskih upanija, pa je u poetku skroman projekt prerastao zadane okvire. Sama izloba nam je odlian pokazatelj stanja tadanjeg hrvatskog gospodarstva. Davala je odline smjernice snanijem ekonomskom rastu, to je rezultiralo otvaranjem mnogih tvornica u Zagrebu. Nove tvornice su davale puno radnih mjesta, pa je u Zagrebu poeo rasti broj stanovnika, a samim time mu se i povrina irila. Gledajui iz dananje perspektive Jubilarna izloba je mnogo bitnija nego to je bila tada kada se odravala jer je potencirala neke procese i zbivanja koja su dijelom ili u cijelosti realizirani u narednim desetljeima, a uvelike su utjecali na promjenu Grada.
8. Popis literature i izvora

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Arabi, Goran, Korak do novog stoljea - Gospodarska izloba u Zagrebu, Zagreb, 2007. Buntak, Franjo, Povijest Zagreba, Zagreb, 1996. Gostl, Igor, Najsjajnija zagrebaka predstava, Zagreb, 1996. Gostl, Igor, Zagrebaki perivoji i promenade, Zagreb, 1994. Horvat, Rudolf, Prolost grada Zagreba, Zagreb, 1992. Karaman, Igor, Industrijalizacija graanske Hrvatske 1800.-1914., Zagreb, 1991. Kneevi, Snjeka, Zagrebaka zelena potkova, Zagreb, 1996. Szabo, Gjuro, Stari Zagreb, Zagreb, 1971. idak, Jaroslav, Gross, Mirjana, Karaman, Igor, epi, Dragovan, Povijest Hrvatskog naroda 1860.-1914., Zagreb, 1968. 10. obota, Vladimir (ur.), ZET-105, Posebno izdanje u povodu 105. obljetnice zagrebakog elektrinog tramvaja, Zagreb, 1996. 11. okevi, Dinko, Hrvati u oima Maara, Maari u oima Hrvata, Zagreb, 2005. 12. Valenti, Mirko (ur.), Povijest Hrvata, Druga knjiga, Zagreb, 2005.
212
nika
Brojka od 450 000 posjetitelja je bila vrlo velika jer je Zagreb tada imao oko 40 000 stanov-
280
8.1. Popis internetskih izvora

1. http://www.zet.hr/tramvaj/povijest.aspx, 06. 03. 2010.
8.2. Popis izvora

1. Gospodarski list, 1891., Zagreb 2. Narodne novine, 1891., Zagreb 3. Ugarkovi, Stjepan, 1891., Katalog gospodarsko umarske jubilarne izlobe u Zagrebu, Zagreb
Prilozi
Slika 1. Khuen Hdrvary

Izvor: Arabi, 2007.
281
LUCIUS
Slika 1. Hrvatski paviljon na transkoj izlobi 1882. godine

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 2. Pogled na izlobeni prostor prve dalmatinsko-hrvatske-slavonske gospodarske izlobe u Zagrebu, 1864. godine
Izvor: Gostl, 1996.
282
Slika 4. lanovi centralnog izlobenog odborA

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 3. Sajmite na Sveuilinom trgu oko 1890. godine

Izvor: Arabi, 2007.
283
LUCIUS
Slika 4. Palaa Narodnih novina na uglu Frankopanske i Prilaza

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 5. Ulica Prilaz kojom su putnici dolazili do izlobenog prostora 1891. godine
Izvor: Gostl, 1996.
Slika 8. Kolajne Josipa Radkovia, uspomena na izlobu

Izvor: Gostl, 1996.
284
Slika 6. Tlocrt izlobenog prostora

Izvor: Arabi, 2007.
285
LUCIUS
Slika 7. Grof Gjuro Jelai

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 8. Dolazak dalmatinskih Hrvata u Zagreb, polazak povorke od Junog kolodvora prema Gradu
Izvor: Gostl, 1996.
286
Slika 9. Zajednika fotografija dalmatinskih Hrvata na Jubilarnoj izlobi ispred zgrade sveuilita
Izvor: Arabi, 2007.
Slika 10. Spomenik ocu Andriji Kaiu na uglu Mesnike ulice i Ilice
Izvor: Arabi, 2007.
287
LUCIUS
Slika 11. Tramvaj na konjski pogon, 1891. godine

Izvor: Arabi, 2007.
Slika 12. Zagrebaka konjka pred hotelom Caru austrijskom u Ilici oko 1900. godine
Izvor: Gostl, 1996.
288
Slika 13. Mnogo ljudi ispratilo je polijetanje balona na Mauranievom trgu, 2. travnja 1905.
Izvor: Gostl, 1996.
Slika 14. Pelinjak i pelarski vrt u dvoritu Sveuiline zgrade

Izvor: Arabi, 2007.
289
LUCIUS
Slika 15. Izloci luikog vlastelinstva baruna Raucha na 1. katu sveuiline zgrade
Izvor: Gostl, 1996.
Slika 16. Kiosk vrtlara Peklara

Izvor: Gostl, 1996.
290
Slika 17. Paviljon baruna Teodora Dumreichera iz Ladua

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 18. Paviljon kutjevakog vlastelinstva Turkovi

Izvor: Gostl, 1996.
291
LUCIUS
Slika 19. Paviljon zemaljske vlade Bosne i Hercegovine

Izvor: Arabi, 2007.
Slika 20. Posavska kua

Izvor: Arabi, 2007.
292
Slika 21. Paviljon Hrvatsko-slavonskog umarskog drutva

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 22. Paviljon kraljevine Dalmacije

Izvor: Arabi, 2007
293
LUCIUS
Slika 23. Vatrogasni toranj na jugozapadnom dijelu izlobenog prostora

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 24. Vodoskok u sredini izlobenog prostora

Izvor: Gostl, 1996.
294
Slika 25. Nasad Luje Vranyczanyja

Izvor: Gostl, 1996.
Slika 26. Glazbeni paviljon sa Jubilarne izlobe, danas smjeten na Tukancu
295
LUCIUS
Slika 30. Obnova nekadanjeg paviljona Zemaljskih kaznionica, u Botanikom vrtu 2007. godine
Izvor: Arabi, 2007.
Die Fachaustellung 1891 in Zagreb

Abstrakt
Auch wenn Zagreb Ende des 19. Jahrhunderts als Zentrum der Banschaft Kroatien galt, war diese Stadt fr den Rest der Monarchie sterreich-Ungarn nicht mehr als eine Provinzstadt am Rande des Reiches. Nichtsdestotrotz hat eine Gruppe von Enthusiasten sich einfallen lassen, wie sie Zagreb und die anderen Lnder Kroatiens, wenn auch nur fr kurze Zeit, den westlichen Trends anzuschlieen knnen. Die Idee war eine Wirtschaftsmesse in Zagreb 1891 vorzubereiten. Diese Wirtschaftsmesse stellte eine einzigartige Wende in der kroatischen Wirtschaft dar. Nach der Messe wurden mehrere Betriebe, die auch noch heute in Zagreb aufzufinden sind, gegrndet und Zagreb entwickelte sich zum modernen Zentrum Europas. Neben diesen Ereignissen fanden auch verschiedene stdtebauliche Vernderungen statt, ohne die heutzutage, das Durchqueren der Stadt undenkbar wre.
296
MARTA HUSI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Pregled razvoja pravatva: od postanka do 1914. godine

1. Uvod
Stranka prava osniva se upravo u vrijeme krize Monarhije: austrijski neoapsolutizam doivio je slom, a nacionalni pokreti doivjeli su uzlet. Kriza uzrokovana problemima na ratnom i financijskom planu dovela je do sazivanja Pojaanog Carevinskog vijea u Beu. Donoenjem Listopadske diplome (20. listopada 1860.), Veljakog patenta (26. veljae 1861.), a kasnije i odluke kojom car imenuje bana Josipa okevia za mandatara za saziv Sabora na kojem e se donijeti prijedlog za ureivanje odnosa Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj. Nakon to je ban okevi sazvao Bansku konferenciju, donesen je zakljuak koji sadrava ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske te prikljuenje Hrvatskoj tri istona kotara u Istri (Volosko, Labin, Novigrad) zajedno s Kvarnerskim otocima, osnivanje hrvatske Dvorske kancelarije1, te proglaenje odluke o upanijama i imenovanju velikih upana.2 U jednoj od odluka cara i kralja Josipa bilo je i sazivanje hrvatskog Sabora koji nije bio sazivan od 1848. godine. Dugo iekivano okupljanje Sabora dogodilo se 15. travnja 1861. kraljevim pismom. Na Saboru je zapravo trebalo biti odlueno o slanju zastupnika na krunidbu cara. Sabor su inili virilisti (banski pozvanici, katoliki i pravoslavni velikodostojnici, veliki upani, visoki dunosnici te aristokracija), te zastupnici izabrani u kotarevima pojedinih upanija, slobodnih kraljevskih gradova i povlaenim trgovitima, a samo zasjedanje Sabora zapoelo je simbolinim inom sveanom i tradicionalnom instalacijom bana.3
* Diplomski rad napisan je u sklopu kolegija Hrvatska politika misao 19. i 20. stoljea kod prof. dr. sc. Stjepana Matkovia. 1 Tada najvia upravna vlast u Banskoj Hrvatskoj, neovisna od Ugarske. 2 Jaroslav idak, Mirjana Gross, Igor Karaman, Dragovan epi, Povijest hrvatskog naroda 1860 1914, Zagreb, 1968., str. 16. 3 Agneza Szabo, Mirjana Gross; Prema hrvatskom graanskom drutvu; Zagreb, 1992., str. 129. - 130.
297
LUCIUS
2. Sabor 1861. i njegovi dugotrajni uinci

Prve moderne politike stranke u Hrvatskoj nastale su 1840.ih godina, a njihov je postanak vezan uz politiku, socijalnu i gospodarsku problematiku te hrvatski Sabor.4 Dok je u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji jaala politizacija javnih rasprava, u Dalmaciji i Istri taj je razvoj bio sporiji, bez organiziranih stranakih grupacija.5 S obnovom ustavnosti 1861. dolo je do modernizacije politikog ivota u Monarhiji, posebice u Hrvatskoj kada se obnavljaju ili osnivaju nove, dominantne stranke Narodno-liberalna stranka (narodnjaci), Narodno-ustavna stranka (unionisti) te posve nova stranka, Stranka prava. U Dalmaciji se stvaraju dvije oprene stranke: Narodna stranka (narodnjaci) koja je podravala ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske i sluenje hrvatskim jezikom te Autonomaka stranka (autonomai) koja je zagovarala prevlast talijanskog jezika i dalmatinsku autonomiju. Zajednika karakteristika stranaka i Hrvatske i Dalmacije jest izdavanje stranakih glasila u kojima promiu svoje zasebne politike ideologije. Prvi zadatak Sabora bio je vezan uz teritorijalnu cjelovitost Kraljevine. Vladar je odredio da pokrajinski Dalmatinski sabor izabere svoje predstavnike koji e zajedno s izaslanicima Hrvatskog sabora odluiti o pitanju sjedinjenja, no autonomaka veina odbila je taj prijedlog, dok u Vojnoj krajini izbori nisu bili provedeni.6 Tako je donijeta je odluka kako sve zemlje pripadaju podruju Trojedne kraljevine na temelju prijedloga osrednjeg odbora, tj. Narodne stranke, nazvanom lanak 42., jedinim potvrenim od kralja koji istie autonomiju Trojedne kraljevine prema naelima zakona iz 1848. godine.7 Prijedlog koji je izradio Maurani za polazite ima tvrdnju kako je godine 1848. svaka druga ma kakvi budi zakonotvorna, budi srodstvena sveza izmeu Trojedne Kraljevine i Ugarske pravno posve prestala dok se istodobno izraava spremnost Trojedne Kraljevine da prema koristi i potreboi zajednikoj stupi s Ugarskom u jo blinji dravno pravni savez im ona bezuvjetno i u svoj valjanoj pravnoj formi prizna nedovisnost i samostalnost i realni i virtualni teritorijalni opseg.8 Upravo na tom Saboru nastaju tri razliite stranke, koje e obiljeiti politiki i drutveni ivot Hrvatske. Jedna od njih, Narodna stranka (narodnjaci) smatra kako autonomiju treba postii realnom unijom Hrvatske i Ugarske, nakon priznanja samostalnosti i neovisnosti Hrvatske i teritorijalne cjelokupnosti (od strane Ugarske), dok unionisti trae autonomiju iskljuivo u savezu s Ugarskom. Trea stranka, Stranka prava, svoje korijene vue iz poetnih ideja Ante Starevia i Eugena Kvaternika iz 1850-ih godina koje e dovesti do stvaranja stranke, veinu vremena nepoudne vlastima. Poetna ideja Stranke prava bila je politika usmjerena prema samostalnoj hrvatskoj dravi, dok bi jedina veza izmeu Hrvatske i Ugarske bila zajedniki vladar.9 Surad4 Tihomir Cipek, Stjepan Matkovi; Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842. 1914., Zagreb, 2006., str. 53. 54. 5 Isto, str. 54. 6 Mirjana Gross, Povijest pravake ideologije, Zagreb, 1973., str. 75. 7 Szabo, Gross; Prema, str. 133. 8 idak, Gross, Karaman, epi; Povijest , str. 20. 9 Szabo, Gross; Prema, str. 132.
298
M. Husi, Pregled razvoja pravatva: od postanka do 1914. godine
nja dvojice prvaka stranke zapoinje kroz korespondenciju kojom razmjenjuju ideje o odnosima izmeu Hrvatske i Ugarske. U svojim lancima u Pozoru Starevi govori o odnosima velikih sila u duhu Francuske revolucije (definira dravu kao sveobuhvatnost osoba i stvari pod jednom vlau) i o pripadnosti Rijeke Hrvatskoj.10 Kvaternikov cilj bio je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i njihova neovisnost. Savez Hrvatske i Ugarske smatra potrebnim radi odravanja socijalne i politike slobode protiv svakog neprijatelja.11 Austriju smatra nezakonitom tvorevinom koju e podrati jedino u sluaju njezine reforme, dok e Hrvati dinastiji osigurati uvrenje Monarhiji ako dinastija pomogne ujedinjenju Hrvata.12 Starevi, u vrijeme svog slubovanja na mjestu biljenika Rijeke upanije zastupa tezu o personalnoj uniji s Austrijom i Ugarskom to je vidljivo iz prve predstavke Rijeke upanije iz veljae (19. veljae 1861.) u kojoj je zapravo objavio temeljni program budue Stranke prava: Narod hervatski ima deranstva samo naprama o sebi svoga zakonitog kralja... Ni prema Ugarskoj nije ona imala druga zakonita odoenja nego li naprama bilo kojoj dravi pod sunce. Prema tome priznane historikog temelja, sadrano u Listopadskoj diplomi trebalo bi da uradi kraljevim krunisanjem za kralja Hervatom u Zagrebu, ujedinjenjem hrvatskih zemalja, a u njima bi se s privoljenjem stanovnitva pridruile i slavenske zemlje.13 Na Saboru 1861., Ante Starevi prvi put nastupa kao zastupnik te u svom govoru odranom na tom zasjedanju, daje kritiku odnosu austrijske vlade prema Hrvatskoj te tvrdi kako je politiki cilj Hrvata neovisnost koja se temelji na dravnom pravu.14 Kvaternik je branio ast i pravo suverenog hrvatskog naroda, izjasnio se protiv Adrese lojalnosti kralju, odbacuje poziv u Reichsrat (sredinji parlament) ali ne protivi se slanju izaslanstva koje bi kralju predstavilo zahtjev za ujedinjenje hrvatskih zemalja.15 Kako se Sabor ipak nije izjasnio za sredinji parlament, kralj ga je raspustio te Sabor nije sazivan pune etiri godine stoga u Hrvatskoj dolazi do djelovanja stranaka preko tiska to postaje jednim od najvanijih sredstava djelovanja politikih grupacija.
3. Osnutak Stranke prava

Starevieve ideje bile su formirane ve u ranim radovima 1850. godine. Na oba vodea pravaa (Starevi i Kvaternik) utjecao je ilirizam koji je zahtijevao sjedinjenje hrvatskih zemalja, te revolucija 1848. godine, jer je Hrvatska sve od izbijanja rata s Maarima do kraja Bachovog apsolutizma bila nezavisna od Ugarske.16 Starevieve politike ideje moemo pratiti u publicistikim radovima (Narodne novine, Neven,
Gross, Povijest, str. 59. idak, Gross, Karaman, epi; Povijest, str. 18. 12 Gross, Povijest, str. 57. 13 idak, Gross, Karaman, epi; Povijest, str. 18. 14 Cipek, Matkovi; Programatski, str. 136. 15 Isto, str. 76. 77. 16 Gross, Povijest, str. 15.- 19.
10 11
299
LUCIUS
Novine). Otvoreno izraava svoje nezadovoljstvo postojeim reimom. Kritizira Jelaia, smatrajui kako je ban bio samo orue u spaavanju Austrije. 1852. godine iznosi politiki stav u lanku u Narodnim novinama istaknuvi vrijednost i povijesnost hrvatske nacije i negiravi srpstvo.17 Nadalje je tvrdio kako su Hrvati ti koji su nakon doseljenja bili gospodari te osigurali svoju dravu dok su Srbi bili tek prosjaki puk no ne i narod. Iznosei takve tvrdnje usporedno s tvrdnjom kako je pismenost Hrvata najstarija meu Slavenima, a da su tokavsko narjeje stvorili Hrvati, Starevi zapravo po prvi puta iznosi tezu o hrvatskom integralnom nacionalizmu.18 Za razliku od Starevia koji je od poetka iznosio svoje ideje u novinama i listovima, Kvaternik je politiki djelovao drugaije. Osnivao je narodnu gardu 1848. godine, bio je inovnik Banskog vijea do 1850., a 1858. odlazi u Petrograd zbog oduevljenosti prema Rusiji; u emigraciji djeluje u korist Hrvatske i Rusiju i Francusku upoznaje sa svojom zemljom kako bi Hrvatska mogla ostvariti svoje povijesno pravo.19 Iako je Kvaternik svoje ideje temeljio na idejama Starevia iz 1852., njegova glavna teza bilo doseljenje Hrvata (6. i 7. stoljee), tj. povijesno pravo koje se temelji prirodnom, pravednom i neospornom steevinom.20 Smatra kako Hrvati imaju pravo da proglase jedinstvo svojih teritorija i svoje narodnosti kao i svi drugi narodi konstituirani u graanska drutva, dok je pacta conventa jedino ugovor izmeu Hrvatske i Ugarske, koje vee samo personalna unija.21 Kvaternik u svojim spisima (La Croatie et la confdration italienne i Politika razmatranja na raskriju hrvatskog naroda) iznosi teze kako Hrvatska ne smije zanemariti svoje povijesno pravo na temelju kojeg ima pravo prvenstva u kontekstu prikljuenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, a Srbe karakterizira kao suanjski narod premda ne odbacuje slavenstvo.22 Premda su se obojica poznavala od rane mladosti, politiki su poeli suraivati tek 1859. kad su poeli razmjenjivati misli o politikoj situaciji.23 Na saborskoj raspravi 1861. godine obojica iznose ideje koje e ih pratiti kroz cijelu politiku karijeru, ne odustajui od tvrdnji kako je Hrvatska nezavisna, samostalna i ravnopravna dravama Monarhije, zahtijevajui sjedinjenje svih dijelova Hrvatske. Iako su se na raspravi 1861. godine obojica izjanjavali za samostalnu Hrvatsku, Kvaternik je ipak bio spreman odustati od podpunog suvereniteta (u dogovoru s kraljem).24 U svom prijedlogu fundamentalnog drave nae zakona Kvaternik naglaava etiri temeljna naela budue Stranke prava: 1. Hrvatska je nezavisna drava na temelju svog legitimiteta, historije i naravnih prava s kojom se nezakonito postupa kada se Hrvatsku stavlja u kontekst Monarhije jer s ostalim dravama dijeli samo jednu zajedniku osobinu vladara; 2. zbog takvog stava Hrvatska i njezin narod moe pregovarati samo sa svojim izabranim kraljem uz nesudjelovanje Austrije i Ugarske i
Isto, str. 18. 29. Isto, str. 33. 19 Isto, str. 35. 37. 20 Isto, str. 42. - 45. 21 Isto, str. 46. 47. 22 Isto, str. 137. 138. 23 Mira Kolar Dimitrijevi, Jedan pogled na gospodarsku aktivnost pravakih voa od 1861. do 1914. godine, Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007., str. 97. 123. 24 Mirjana Gross, Izvorno pravatvo: Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb, 2000., str. 119.
17 18
300
temeljem toga moe eventualno prihvatiti neke zajednike poslove Austrije i Ugarske (op. aut., Starevi ne prihvaa taj stav); 3. cilj jest sjedinjenje hrvatskih zemalja u samostalnoj dravi koja se temelji na klasinim postulatima parlamentarizma prema kojima su vladar i Sabor odgovorni narodu; 4. provedivost tih odluka ovisi o odnosima koji se odvijaju meu velikim silama.25 Kvaternik je bio spreman priznati zajednike poslove s Ugarskom i ostalim habsburkim zemljama, smatrajui kako se time hrvatska kao drava ne podinjava austrijskoj dravi nego vladaru daje odreen dio vlasti. Ipak, smatra kako bi Hrvatska trebala slijediti Ugarski primjer ukoliko bi Ugarska postigla autonomiju u poslovima vanjske politike, rata, financije i trgovine.26 Iako se s Kvaternikovim prijedlozima o odnosima Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj nije u potpunosti slagao, Starevi je odrao govor 26. lipnja 1861. u kojem je istaknuo kako je Austria herpa bekih licomeracah i ulagah, koji zavadjaju naeg kralja s njegovimi narodi, koji su naega kralja i narode Austrie u strano dananje stanje doveli, koji budu, ako stvari drugaie neokrenu, uiniti da kralj na povea broj onih ertvah, koji su slini zlikovci naveli, da na raun boje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same duom i telo u paklu ute.27
3.1. Ante Starevi i Eugen Kvaternik: biografski podaci

Ante Starevi roen je u itniku kod Gospia 23. svibnja 1823. godine u obitelji s etvero djece, u vrijeme postojanja Vojne Krajine i austrijske uprave.28 Ubrzo je poslan na odgoj stricu, don imi Stareviu koji mu pomae u uenju, a nakon zavrene gimnazije odlazi u Zagreb i upisuje Kraljevsku akademiju znanosti gdje upoznaje Eugena Kvaternika i postaje ilirac.29 Doktorat iz filozofije stjee 1848. godine kada potaknut represivnim postupcima austrijskih namjetenika30 poinje iznositi svoje stavove u Gajevoj Danici i Zori dalmatinskoj 1845. i 1846. godine, a banu Jelaiu pie pjesmu Odziv od Velebita.31 Nakon sloma ilirizma Starevi se 1851./52. poinje ozbiljnije suprotstavljati germanizaciji i politikoj ideologiji Vuka Karadia (nakon izdanja spisa Srbi svi i svuda) tezom o velikohrvatstvu kojom ne priznaje Gajeve knjievne reforme.32 Uspostavom Bachovog apsolutizma njegovo politiko djelovanje bilo je onemogueno te se bavi knjievnim radom sve do 1861. godine kada postaje biljenik Rijeke upanije i pie etiri predstavke u kojima iznosi svoje stavove, svoj budui pravaki
Isto, str. 122. Isto, str. 125. 27 Isto, str. 129. 28 Marjan Dikli, Dr. Ante Starevi: u povodu 110. obljetnice smrti (1823. 1896.), Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007., str. 17. 27., 17. 29 Dikli , Dr. Ante, str. 17. 18. 30 Prema nekim izvorima, Filipu Barieviu odsjeene su obje ruke nakon to se alio na postupke austrijskih asnika; Dikli, Dr. Ante ,str. 19. 31 Dikli, Dr. Ante, str. 19. 20. 32 Isto, str. 19. 20.
25 26
301
LUCIUS
program.33 Osniva Stranku prava i politiki djeluje sve do Rakovike bune 1871. nakon koje prisilno naputa politiku u koju se vraa 1878. izdavanjem lista Sloboda i velikim uspjehom na izborima 1881. godine.34 Nakon velikog uspjeha i zlatnog doba Stranke, dolaskom Khuena Hedervarya i promjenom cjelokupne politike klime, Stranka pokazuje slabe rezultate, a Starevi je zbog svoje starosti i bolesti u nemogunosti voditi Stranku koju potresaju unutarnji sukobi i razilaenja stranakih prvaka pa je stoga raskol u Stranci postao neizbjean.35 Nedugo nakon raspada stranke (1895.), Starevi umire u Zagrebu 28. veljae 1896., a po svojoj elji pokopan je na groblju u estinama.36 Eugen Kvaternik, jedan je najtraginijih likova borbe za hrvatsku neovisnost. Cijeli njegov ivot bio je ispunjen idejom slobodne i nezavisne Hrvatske, u kojoj je otiao predaleko organizirajui bunu 1871. godine. Do danas se ne znaju sve pojedinosti tog dogaa niti razlozi takve odluke, iako su poeci radikalnih ideja o oruanom ustanku vidljivi u njegovim spisima koji su nastali tijekom rada u emigraciji (Francuska i Italija). Roen je 31. listopada 1825. godine u obitelji profesora, stjee zvanje odvjetnika i polae uiteljski ispit. Ve za vrijeme Bachovog apsolutizma dolazi u sukob s inovnitvom i odlazi u Rusiju gdje pie spise, a nakon dobivenog dravljanstva odlazi u Petu i kasnije na Zapad, Pariz i Torino. U inozemstvu pie spise u kojima iznosi svoje ideje, a nakon pregovora s Beom tek se 1860. vraa u Hrvatsku. Djeluje kao saborski zastupnik i 1861. zajedno sa Stareviem osniva Stranku prava nakon ega nastavlja s aktivnim politikim radom. Obojica dijele iste politike ideje, premda Kvaternik odlazi u krajnost u inozemstvu se zanosi radikalnim idejama utemeljenim na revolucijama u Francuskoj i Italiji. Nakon povratka u Hrvatskoj neuspjeno se kandidira za Sabor. Nakon razvojaenja Vojne Krajine i uvianja situacije u kakvoj se naa Hrvatska, te potaknut kultom Zrinskog i Frankopana, pokree bunu 1871. godine u Rakovici gdje nakon neuspjene akcije pogiba.37
3.2. Politiki program i rad stranke

Kljuni elementi pravakog programa izneseni su u predstavkama Rijeke upanije, u kojima Starevi osuuje Monarhiju i dinastiju Habsburg, dok Austriju smatra glavnim krivcem za probleme u kojima se nala Hrvatska.38 Sredinom 80 ih godina 19. stoljea tvrdi kako su Hrvati samostalni, neovisni o bilo kojem narodu Monarhije, jedina zajednika crta Ugarske i Hrvatske jest zajedniki vladar, a njegove tvrdnje moemo svrstati u est pravakih naela: Hrvatska je samostalna po povijesnom i prirodnom dravnom pravu.
Isto, str. 20. 21. Isto, str. 20. 25. 35 Isto, str. 24. 25. 36 Isto, str. 17. 27. 37 Dijelovi biografije preuzeti su iz Kvaternikovog djela Politiki spisi, Zagreb, 1971./ priredila Ljerka Kunti, str. 7 - 57. 38 Dikli, Dr. Ante, str. 17. 27.
33 34
302
Hrvatska s Austrijom i Ugarskom moe imati samo zajednikog vladara. Po svom dravnom pravu Hrvatska ne pripada Monarhiji. Poloaj Hrvatske u Ugarskoj jest nasilje. Hrvatsko ugarska nagodba jest nezakonita. Hrvatski narod je svoj gospodar te ne smije biti niiji podanik.39 Glavna inspiracija za pravaku ideologiju bila je plemika tradicija i Hrvatska iz 17. stoljea, kult Zrinskog i Frankopana, domoljublje hrvatskog plemstva, povjesniari (Ivan Lui) i pisci krajem 18. st. i poetkom 19. (Josip Keresturi, Ivan Kukuljevi, Josip Kuevi).40 Prvo glasilo Stranke je Zvekan, humoristino satirini list (1867.) koji je izlazio dva puta mjeseno, a ureuje ga sam Starevi sve do gaenja lista godinu dana kasnije kada Zvekana zamjenjuje list Hrvatska.41 U mjeseniku Hervat, koji poinje izlaziti neposredno nakon donoenja Hrvatsko ugarske nagodbe (prosinac 1867.), iznesen je program u kojem se Starevi poziva na dugu prolost Hrvatske i navodi glavni zadatak svoje stranke - otkrivanje svih koji su ponizili Hrvatsku a svojim tvrdnjama eli pouiti hrvatski narod da ima svoja prava.42 List Hervat zamjenjuje list Hervatska 1871. godine pod urednitvom Vjekoslava Bacha koji analizira gospodarsko stanje Hrvatske nakon sklopljene Nagodbe to je vidljivo i u lanku Tergovina hervatska to je zapravo gospodarski program Stranke prava, autora Eugena Kvaternika.43 Starevi nikada nije priznavao zajednike interese ve samo jednu zajedniku osobu, kralja, uvijek je naglaavao kako je Hrvatska sklapala sporazum (znak ravnopravnosti Hrvatske, Austrije i Maarske), dok je temeljna misao bila vraanje cjelokupnog teritorija Hrvatskoj i njezina samostalnost.44 U odnosu prema drugim narodima na prostoru Hrvatske Starevi nije priznavao nijedan drugi narod osim Hrvata; Slovenci su bili planinski Hrvati, a Srbi su u kontekstu naroda bili negirani.45 Bosanske Musliman smatrao je hrvatskom braom; za vrijeme bosansko hercegovakog ustanka (1875. 1878.) drao je kako je najbolje da Bosna ostane pod turskom vlau, dok Hrvatska ne postane samostalna, a u spisu Pasmina Slavoserbska po Hrvatskoj izjednauje Slavosrbe i Srbe u Hrvatskoj.46 Stranka djeluje prema svojim naelima u radu Sabora gdje preko Adresa iznosi svoja stajalita. Zastupnici se protive Nagodbi i prosvjeduju za interese Hrvatske. Nakon prestanka izlaenja Hrvatske u veljai 1870. Godine, Starevi i Kvaternik ostali su bez mogunosti irenja svojih ideja te stoga pokreu izlaenje Hrvatske u obliku politikog tjednika u ijem prvom broju objavljuju Otvoreno pismo (25. studenog 1870.), program Stranke pod nazivom Bog i Hrvati!.
Isto Gross, Povijest, str. 38. 41. 41 Isto, str. 127. 42 Isto, str. 141. 142. 43 Kolar Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 105. 44 ivko Strii, Jelai i raskol Stranke prava, Zagreb, 1998., str. 15. 16. 45 Dikli, Dr. Ante, str. 22. 46 Isto, str. 22. 24.
39 40
303
LUCIUS
U tom programu iznose tvrdnje kako e Hrvatska paziti na razvoj dogaaja u Europi te sukladno njima prilagoditi svoju unutarnju i vanjsku politiku i raditi na ujedinjenju hrvatskog plemena u jedno dravno politiko tijelo.47 Ipak, najvaniji Stareviev spis jest Naputak Stranke prava, usmjeren na podruje morala, odnosa voa i naroda te eljom za homogenizacijom hrvatskog naroda u 30 toaka, objavljen na inzistiranje pravakih sljedbenika, ali ne i kao slubeni program.48 Prvi odjeci pravake ideologije u Istri javljaju se preko istarske mladei koji na sebe preuzimaju stvaranje pogodnog ozraja za irenje nacionalizma, iako se Starevieve ideje nisu prenosile u cijelosti zbog njegove negacije Slovenaca i podupiranja samostalne Hrvatske jer je Istri bila potrebna suradnja Slovenaca kako bi se zajednikim snagama oduprli Talijanima.49 U doticaj s pravakim idejama mladi Istrani dolaze nakon izlaska Starevievog djela Razvoda istarskog, ubrzo izlazi i Istran, drugi svezak kalendara (1870.) izdan od strane mladih pravaa, a 1874. godine izlazi Naa sloga, proglas koji su potpisali Eugen Kumii, Vjekoslav Spini i Matko Laginja prosvjedujui protiv talijanske gimnazije u Pazinu.50 Iako se pravatvo u Istri javilo ranije, u Dalmaciji nastanak pravatva pratimo kroz tri faze: 51 do 1889. kada su stvoreni uvjeti za akciju pravaa; 1890. otkrie spomenika Kaiu Mioiu u Makarskoj kada pravatvo postaje nova politika snaga; do 1892. godine kada okupljanje postaje mogue te poinje suradnja pravaa Dalmacije, Istre i Hrvatske. Uvjeti za stvaranje pravake struje u Dalmaciji bili su pobjeda narodnjaka na izborima u splitskoj opini 1882. (pravatvo je posljedica nemogunosti djelovanja Narodne stranke) i uenje Mihovila Pavlinovia zastupanje nacionalnih ideja uz odbacivanje dotadanjeg oblika jugoslavizma.52 Tako nastaje poetna ideologija pravatva u Dalmaciji, fuzija Starevievog nauka i Pavlinovieve ideologije. Pavlinovi svoje ideje formira u spisu Hrvatska misao u sklopu djela Hrvatski razgovori objavljenim 1877. to izaziva veliki odjek u Dalmaciji i Hrvatskoj zbog ideje o sjedinjenju (jedan jezik, jedan nauk, jedna misa) koje nije definirano u smislu provedbe sjedinjenja.53 Pravai Banske Hrvatske neometano rade sve do ustanka u Rakovici. Starevi se nakon neuspjelog pua povlai iz aktivne politike. Vodea mjesta u Stranci preputa Frani Folnegoviu i Erazmu Bariu (djeluju u Saboru) dok studentska mlade osniva drutvo Hrvatski dom u kojem se istiu pojedinci Ante Kovai i Jakov Radoevi.54
Gross, Izvorno, str. 283. 286. Isto, str. 290. 292. 49 Gross, Povijest, str. 200. 50 Isto, str. 200. 201. 51 Gross, Izvorno, str. 658. 52 Isto, str. 658. 660. 53 Isto, str. 661. 662. 54 Gross, Povijest, str. 197. 198.
47 48
304
4. Politike prilike nakon rasputanja Sabora 1961.

Kralj je ubrzo raspustio Sabor jer se isti nije izjasnio o ulasku Hrvatske u Carevinsko vijee te se Sabor nije sastao pune etiri godine.55 Djelovanje stranaka se prenosi na glasila i na debate izvan Sabornice. U isto vrijeme Ivan Maurani nastoji okupiti istomiljenike jer je shvatio kako Be nastoji oslabiti Petu (time bi Hrvatska imala mogunost suradnje s Beom gdje bi hrvatski interesi bili sigurni) te osniva stranku Samostalna narodna stranka. Politika Samostalne stranke dovela je do rtvovanja dijela zemaljskih upravnih ingerencija, a zauzvrat je traeno sjedinjenje hrvatskih zemalja, posebice Dalmacije i Vojne Krajine.56 Samostalci svoje ideje izlau u listu Domobran, tj. u brouri Uvjetno ili bezuvjetno 1863. Zalau se za sudjelovanje Hrvatske u Carevinskom vijeu gdje bi Hrvatska svojim radom mogla utjecati na vanjsku politiku te tako djelovati i na svoje interese dok bi se autonomija sauvala u uniji s Austrijom.57 Do kraja 1865. samostalci su imali odluujuu ulogu u vlasti u ijem su provoenju gasili glasila opozicije (Pozor), a sam Starevi je smatrao kako se ta stranka bori za slube i plae to ga je smjestilo u zatvor.58 Drugaiju politiku zagovarali su pravai i narodnjaci suradnjom s Austrijom u Vijeu, Hrvatska bi se utopila u njemakom moru, no skorim padom politike ministra Schmerlinga, politika suradnje Austrije i Hrvatske vie nije bila mogua.59 Ban okevi saziva Bansku konferenciju 1865. kako bi se izradio novi Izborni red za Sabor - poziv na konferenciju opozicija (Strossmayer, Mrazovi, Jankovi) je odbila ime je dala priliku samostalcima da izrade Izborni red u svoju korist. Iako su imali mogunost uspjeha na skoranjim izborima to se nije dogodilo jer su 2/3 mandata osvojili narodnjaci, 1/3 samostalci, a pravai est mandata.60 Tim neuspjehom dolazi do pada Samostalne stranke. Loa financijska politika rezultirala je krizom u Austriji, povlaenjem veljakog patenta i proglaenjem rujanskog proglasa kojim obustavlja rad Carevinskog vijea jer budui da se velik dio Carevine ustee od zajednikog zakonodavnog rada car je odluio sam stupiti na stazu sporazuma sa zakonitim predstavnicima istonih zemalja Carevine, tj. s Ugarskom i Hrvatskom.61 Iako je sazivanje Sabora najavljeno pa nekoliko puta odgoeno, zastupnici su se sastali 12. studenog 1865., a glavno pitanje saziva Sabora bilo je rjeavanje dravnopravnih pitanja izjava o zajednikim poslovima Monarhije, odluka o slanju izaslanika na kraljevu krunidbu u Ugarski sabor te rad na Izbornom redu i ureenju Sabora.62
Zastupnici su morali odluiti o ulasku Hrvatske u Carevinsko vijee temeljem veljakog patenta, no dolo je do sukoba nakon prvotne odluke o neulasku u Vijee, na ponovljenoj sjednici veinu glasova imao je zakljuak o nevijeanju o pitanju Carevinskog vijea; Povijest Hrvata 2, Zagreb, 2005., Valenti Mirko (ur), orali Lovorka (ur), str. 426 56 Cipek, Matkovi; Programatski, str. 59. 57 Povijest Hrvata 2, str. 430. 58 Cipek, Matkovi; Programatski, str. 59. 59 Povijest Hrvata 2, str. 430. 60 Isto, str. 432. 61 Isto 62 Isto, str. 432. 433.
55
305
LUCIUS
O dravnopravnim odnosima Sabor je raspravljao na temelju lanka 42. koji se razliito tumaio prema interesima pojedinih stranaka i njihovim uvjerenjima pa je tako dolo do intenzivnih rasprava i sukoba stranaka. Prekid odnosa s Ugarskom priznavale su obje stranke, Narodno liberalna i Narodno ustavna stranka. Iako su imala oprena stajalita, obje su priznavale realnu uniju s Ugarskom to je bilo u suprotnosti sa stavom bivih voa Samostalne stranke koji su tvrdili kako Hrvatska ima pravo na izbor na temelju prekida odnosa Hrvatske i Ugarske.63 Ban okevi dobio je kraljevo pismo kojim se trai stvaranje prilike za glasanje o komisiji koja e zajedno s Ugarskom komisijom raspraviti konane dravnopravne odnose dviju drava. Pismo je zapravo bio kraljev pokuaj da se stvori sporazum koji bi u konanici doveo do stvaranja dualistike Monarhije.64 Nakon mnogih rasprava zastupnika donesena je Adresa 1866. godine. U njoj se nije odustajalo od teritorijalnog jedinstva Trojedne Kraljevine koje bi se postiglo vraanjem Vojne Krajine i Dalmacije pod ingerenciju hrvatskog bana i Sabora. Ujedno se trailo ureenje odnosa s Ugarskom na temelju sporazuma izmeu dva ravnopravna Sabora. Zahtjevima Adrese kralj nije udovoljio u potpunosti. Rasprava o Dalmaciji je odgoena dok se ne rijei pitanje odnosa Hrvatske prema Ugarskoj i Monarhiji. Premda je kralj potvrdio kako je Vojna Krajina sastavni dio Hrvatske, izjavio je kako se ukidanju Vojne Krajine jo se ne moe pristupiti jer to ne doputaju obziri na obrambenu snagu cjelokupne monarhije.65 Iako je Ugarska donijela Adresu potpuno suprotnoj Hrvatskoj Adresi, a odgovor kralja je u veini zahtjeva bio negativan, Hrvatski sabor je odluio poslati odbor u Petu koji bi pregovarao s ugarskim predstavnicima o meudravnom odnosu u trajanju od dva mjeseca (16. travnja do 16. lipnja 1866.), ali bez rezultata.66 Sabor se ponovno sastao u studenom. Njegova glavna zadaa i dalje je bila rjeavanje odnosa Hrvatske i Ugarske zbog ega su bila izraena tri prijedloga koji bi bili osnova rasprave, a Mirko uhaj, predsjednik Sabora, stavio je sva tri prijedloga na glasanje.67 Prvi prijedlog (za kojeg su glasali svi zastupnici osim Aurela Kuevia) sadravao je pitanje hoe li Sabor izjaviti da lanak 42./1861. ostaje temelj odnosa Trojedne Kraljevine i Ugarske; drugi prijedlog odnosio se na ulazak Trojedne Kraljevine u Ugarski sabor sazvan u Peti za koji stranke nisu bile ujedinjene. Narodna stranka glasala protiv ulaska u ugarski Sabor, unionisti za ulazak u Sabor dok je Ante Starevi ostao suzdran.68 Treim prijedlogom eljelo se u dogovoru s kraljem rijeiti pitanje odnosa Hrvatske i Austrije, koji je ubrzo i usvojen bez potpore unionista. 19. studenog Adresa je poslana kralju nakon usvajanja, a sadravala je najvaniju odluku - pitanje dravnopravnog odnosa rjeava se u dogovoru s kraljem.69
Isto, str. 433. Isto 65 Isto, str. 433. 434. 66 Isto, str. 434. 67 Isto 68 Isto 69 Isto, str. 434. 435.
63 64
306
Upravo u to vrijeme, pripreme za Austro ugarsku nagodbu pokrenute su u tajnosti i u vrijeme kada se car ve odluio za sustav dualizma, stoga Adresa nije bila prihvaena te je novim kraljevim pismom sazvan hrvatski Sabor 1867.70 Iako je zadaa novog saziva Sabora bila briga da Hrvatska i Slavonija budu nazone na kraljevoj krunidbi u Ugarskom saboru te da se doe do sporazuma s Ugarskom, usvojena je nova Adresa koja se ponovo temeljila na lanku 42/1861. S obzirom na to kako nisu rijeeni odnosi dviju drava, poslanici Hrvatske i Slavonije ne mogu sudjelovati na u radu Ugarskog sabora, niti prisustvovati krunidbi kralja, pa dolazi do rasputanja Sabora.71 Ban okevi traio je otpust, a novi ban Levin Rauch poslan je u Hrvatsku kako bi proveo Hrvatskougarsku nagodbu.
4.1. Stavovi oko nagodbe

Dolaskom Levina Raucha na mjesto bana s ciljem provedbe Hrvatsko-ugarske nagodbe dolo je do represije, a Sabor je sazvan oktroiranim Izbornim redom (8. sijenja 1868.) to je unionistikoj struji osiguralo veinu u Saboru. U pregovorima oko Hrvatsko-ugarske nagodbe hrvatska strana odrekla se financijske neovisnosti i priznala ovisnost o Ugarskoj, dok je ostali dio prihvaen po ugarskoj deputaciji. Donoenjem Austro-ugarske nagodbe 1867. i Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ureeni su odnosi unutar Monarhije po dualistikom principu koji je potvrdio teritorijalnu dezintegraciju hrvatskih zemalja.72 Iako je utvrena autonomija zakonodavstva i uprave svih unutranjih poslova (bogotovlje, nastava i pravosue) ope raspoloenje je bilo negativno, posebice u Hrvatskoj. Dualizam je shvaen kao dominacija Austrije i Maarske nad ostalim narodima Monarhiije. Tome usprkos, Hrvatska je priznata kao politiki narod koji ima svoj teritorij, slubeni jezik je hrvatski na kojem e se sastavljati spisi i prijedlozi i izdavati zakoni, a sluben je i za sve poslove u zakonodavstvu, upravi i za tijela zajednike uprave. Do sukoba dolazi zbog pitanja grada Rijeke. Kako se suprotstavljene strane nisu mogle dogovoriti, dogovoreno je kako e o pripadnosti Rijeke odluiti kralj. Gradu je zajamena teritorijalna cjelokupnost to je i prihvaeno u hrvatskom originalu Nagodbe koju je i sam kralj sankcionirao. Ipak, Maari nisu htjeli priznati Hrvatskoj pravo na Rijeku. U maarskom originalu Nagodbe navedeno je kako Rijeka ne pripada Hrvatskoj jer ini posebno s ugarskom spojeno tijelo.73 Kako bi se obje Nagodbe usuglasile, na lanak 66. hrvatske Nagodbe nalijepljena je ceduljica Rijeka krpica na kojoj je bio posve novi tekst usklaen s tekstom ugarskog originala Nagodbe. Nagodba, kao takva, prihvaena je u nadi kako e se prijepori oko pripadnosti grada Rijeke usuglasiti. Nakon prihvaanja Nagodbe, stranke su se dijelile na one koje priznaju legitimitet Nagodbe i one koje tu Nagodbu poriu.74 Oni koji su Nagodbu priznavali, umjerenjaci,
Isto, str. 435. Isto 72 Cipek, Matkovi, Programatski, str. 59. 73 Povijest Hrvata 2, str. 430. 74 Cipek, Matkovi, Programatski, str. 59. 60.
70 71
307
LUCIUS
smatrali su kako je Nagodba imbenik preobrazbe zemlje u graansko drutvo, dok su kritiari Nagodbu smatrali konicom u ostvarivanju hrvatskih interesa.75 Posebnim lankom 14. Sabor je svako protivljenje Nagodbi proglasio zloinom smetanja javnog mira i veleizdajnikim inom, to nije sprjeavalo svako daljnje protivljenje Nagodbi.76 Najenerginiji kritiari Nagodbe bili su pravai pod vodstvom Eugena Kvaternika. Njihovi stavovi doveli su do radikalnog poteza, Rakovike bune 1871., ije su posljedice za Stranku bile su katastrofalne. Starevi je, za razliku od Kvaternika, smatrao kako dualizam koji je predviala Nagodba nije mogu jer e se Austrija ubrzo raspasti te je njezino pristajanje na dualizam samo prividno.77 Protiv Nagodbe djeluju i narodnjaci (u Rujanskom manifestu objavljuju kako je Nagodba nevaea jer je sklopljena bez sudjelovanja hrvatske veine), ali ipak stupaju u pregovore s unionistima to rezultira osnivanjem delegacije i odobrenjem revizije Nagodbe 1873.78 Osnovano Kraljevinsko vijee (12 lanova) pokualo je pregovarati sa istolanim ugarskim vijeem u pokuaju rjeenja meudravnog pitanja.79 Postignuta je tek beznaajna revizija Nagodbe iz 1873. Njome hrvatska strana ponovo nije dobila mogunost uvida u financijske poslove. Ipak, odlukom kako se Hrvatski sabor ako bude rasputen imade (...) za tri mjeseca sazvati raunajui od raspusta njegova, Hrvatskoj je zajamen ustav.80 Nakon revizije Nagodbe i prihvaanja iste od stane Narodnjaka, banom je proglaen Ivan Maurani u ije vrijeme dolazi do modernizacije drutva.
4.2. Rakovika buna

Potaknuti idejama Eugena Kvaternika marginalci Stranke prava organiziraju se i djeluju protiv Nagodbe Rakovikom bunom. Plan o pobuni zaokupljao je mladog Kvaternika ve u emigraciji u Rusiji, uvjeren kako e Hrvati ustati protiv Maara zbog sjeanja na Zrinskog i Frankopana.81 Na njega je konani utjecaj imalo razvojaenje Vojne krajine s ciljem prikljuenja Ugarskoj (to se i dogodilo 8. lipnja 1871.). Nakon provedenog sporazuma Kvaternik odlazi u Rakovicu, to neki povjesniari smatraju uzrokom pada ustanka jer je sam ustanak sproveden nakon to je sporazum o razvojaenju postignut, a narod se pomirio s novonastalom situacijom.82 Organiziravi sastanak Kvaternika i nekoliko krajinika odlueno je o njegovom poetku (10. listopada) i planu Vjekoslav Bach uzima novce iz pote to daje Kvaterniku priliku za odlazak u Karlovac pod izgovorom o istrazi tog incidenta i odobrenjem Starevia.83 Prema njegovom planu, nakon proglaenja privremene hrvatske vlade i
Isto Povijest Hrvata 2, str. 430. 77 Gross, Povijest, str. 125. 127. 78 Cipek, Matkovi; Programatski, str. 60. 79 Isto, str. 59. 80 Povijest Hrvata 2, str. 430. 81 Gross, Izvorno, str. 309. 82 Isto, str. 316. 317. 83 Isto, str. 317.
75 76
308
prikljuenja krajinika (pripadnici slunjske, ogulinske i otoke regimente) pristigao bi u Zagreb i obratio se europskim silama kako bi dobio zatitu i priznanje Hrvatskoj.84 Privremena vlada proglaena je 7. listopada, a sljedei dan Kvaternik i Bach krenuli su u Rakovicu gdje je trebalo biti sjedite vlade nakon ega je uslijedilo odbijanje nekih sela na ustanak (Drenik, Plaki) i Kvaternikova objava proglasa hrvatske narodne vlade o osloboenju ispod vabsko madarskog gospodstva.85 Iako se skupilo 1700 vojnika spremno na ustanak, veina je pobjegla nakon vijesti o dolasku ogulinske regimente. Ve 11. listopada pokrenut je prijeki sud, dok su Kvaternik, Bach i Rakija ubijeni u zasjedi od strane svojih pristaa i zakopani uz cestu koja se protezala izmeu Rakovice i Drenika.86 Uslijedila je istraga kako bi se nali organizatori, a njome su David i Antun Starevi odvedeni u pritvor, dok je urednik posljednjeg broja Hrvatske, Matasi, osuen na zatvor.87 Premda je odmazda za ustanak bila strana neki sudionici su osueni na smrt, a neki na duge zatvorske kazne stvarni organizatori ustanka i ustaniki planovi nikada nisu naeni. Upravo zbog toga javilo se uvjerenje kako iza Kvaternika stoje drugi organizatori te da treba doi do pomilovanja sudionika bune osuenih88 na zatvor. Kvaternikova buna zapravo je bio pokuaj stvaranja samostalne Hrvatske premda nije jasno zbog ega je do nje dolo zbog odanosti Stareviu ili tadanjeg stanja Hrvatske u kojoj je napredak bio onemoguen.89
4.3. Posljedice bune

Bitan razlog pada Starevieve stranke bila je Rakovika buna koju je predvodio Eugen Kvaternik. Uhienjem Starevia i njegovih najbliih suradnika dolo je do njihove proskribiranosti. Starevi se vraa u politiku pokretanjem lista Sloboda 1878. godine sam Starevi ga ureuje te se u njemu bavi problemom slavenstva.90 Iako novi program Stranke nije objavljen, izraeno je negiranje tadanjih dravnopravnih odnosa.91 Objavljena je Izjava kluba stranke prava 1880. koja definira politiki program te se navodi kako (...) samosvjesnost Kraljevina Hrvatske i Ungarije te velike kneevine erdelja bijae u tom, da se one same sa svojimi zakonitimi vladari mogle rijeavati i kad su htjele, zbilja rijeavale sve svoje dravne poslove i odnoaje...ta je samosvojnost ovih zemalja rtvovana tako zvanimi nagodbami, ter ove nijedne kraljevine ni one kneevine, kao meunarodne osebe, inom ne ima, dok se u njihove posle upliu osim vladara
Isto Isto, str. 317. 318. 86 Isto, str. 318. 87 Isto 88 Isto, str. 318. 320. 89 Kolar, Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 106. 107. 90 Strii, Jelai, str. 13. 14. 91 idak, Gross, Karaman, epi; Povijest, str. 100.
84 85
309
LUCIUS
jo i stranjski narodi...dok to stanje traje mi ne vidimo nain, kojim bi se dalo zazbilja pomoi narodu hrvatskomu.92 Starevi nije priznavao zajednike interese ve samo jednu zajedniku osobu kralja, a temeljna misao bila je vraanje cjelokupnog teritorija Hrvatskoj i samostalnost, naglaavajui kako je Hrvatska sklapala sporazume, to je bio znak jednakosti Hrvatske s Austrijom i Ugarskom, a posljedica takve politike bila je njezino proglaavanje radikalnom.93 S promjenom politike situacije Starevieve ideje se mijenjaju, ali ipak ostaju iste u svojoj osnovnoj tezi Hrvatska je drava koja nema zajednikih poslova ni s Austrijom ni s Ugarskom s takvim stavom, suprotnim tekstu Nagodbe, Stranka postaje veleizdajnika i radikalna jer ne priznaje Nagodbu.94
5. Uspon stranke
Pokrenuto glasilo Sloboda95 izlazilo je tri puta tjedno te je postalo glasilo Stranke prava no zapravo je ukazalo na nedostatak programa i razliitih miljenja u vrhu Stranke.96 Iste godine (1878.) nakon osnutka lista, dolazi do izbora na kojima je Stranka ostvarila uspjeh pet zastupnika ulazi u hrvatski Sabor (Bratner, Folnegovi, Rukavina, Valunik, Starevi i Dunerovi) i poinje njezino organiziranje u modernu stranku brojnim agitacijama.97 Premda se Starevi povukao iz politike, u nju se vraa radom u Stranci i izdavanjem novog glasila. Osim Slobode, u Bakru je izdavan Vragoljan (1. srpnja 1881.g.) dva puta mjeseno u nakladi vlasnika i urednika Rudolfa Desselbrunnera, a izlazi sve do 1886. godine.98 Starevi se vraa u politiku kao govornik u Saboru, a ne kao politiki voa.99U prvom broju Slobode, izlazi lanak pod naslovom to hoemo? U kojem se tvrdi kako slobodu hrvatskog naroda i koliko se igda moe veu neovisnost njegovu od stranih upliva, jer narod ne moe samostalno i neodvisno odluivati o svojoj sudbini, takav narod ne ima opstanka, on konano mora postati rtvom sebinih tenja, koje vrebaju na duevni mu i materijalni imetak, na sam njegov opstanak pri emu se misli na banke, ministarstvo trgovine, prometa i financija.100 Ve u prvom broju Slobode jasno je kako postoji sukob izmeu Starevia i pokretaa lista (najzasluniji su bili za taj poduhvat Fran Folnegovi i Erazmo
Strii, Jelai, str. 14. 15. Isto, str. 15 16. 94 idak, Gross, Karaman, epi; Povijest, str. 103. 95 List se 1884. godine poinje tiskati u Zagrebu, a dvije godine kasnije (1886.) izlazi iz tiska pod nazivom Hrvatska; Matkovi Stjepan, Novinstvo iste stranke prava. Prilog poznavanju pravakog tiska, asopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb, 2000., str. 488. 96 idak, Gross, Karaman, epi; Povijest, str. 101. 97 Strii, Jelai, str. 20. 23. 98 Turkalj Jasna, Pravaki humoristko satiriki listovi 80-ih godina 19. stoljea, asopis za suvremenu povijest, br. 3., Zagreb, 2000., str. 465. 99 Kolar, Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 109. 100 Isto
92 93
310
Bari), a u poetku izlaenja list se okomio na Strossmayera i Rakoga, dok je protudinastika politika prikrivena sve dok nisu prihvaene proruske ideje i iznesene protumonarhijske tvrdnje.101 U prvoj godini izlaenja list se borio protiv srpskog imena i naroda smatrajui kako je srpska narodnost austrijska izmiljotina pa se tome sukladno odbacuje i irilica.102 Uskoro dolazi do zaokreta to je vidljivo iz lanka Fiat lux, objavljenog u studenom 1879., autora Hinka Hinkovia, koji njime poziva Srbe i Hrvate na suradnju, da svi budu sviestni dravljani hrvatski, to je zapravo odstupanje od Starevievog nauka kako je pojam naroda vezan uz dravu te uvjerenja o krivici Slavosrba.103 Stranka jaa jer nije bila staleka svatko se mogao pridruiti Stranci, a Starevievo uenje koje se temeljilo na ravnopravnosti Hrvatske i Maarske bilo je jednostavno i razumljivo irokim masama.104 Stranka poinje djelovati organizirano, na emu osobito rade mlai lanovi Stranke (Folnegovi, Rukavina, Hinkovi). Postaju najjaa oporbena stranka koja zastupa hrvatske interese to na kraju navodi Maare na slanje Khuena Hdrvaryja kako bi sprijeili sjedinjenje hrvatskih zemalja. Dolaskom Khuena Hdrvarya na mjesto bana dolo je do pojaane represije. Ban nastoji izravno djelovati na politiku klimu u Hrvatskoj te usko surauje sa Srbima i Narodnom strankom kako bi djelovao na izborne rezultate. Obje stranke vezao je uz sebe inovnikim poloajima i potporom njihovih ekonomskih podviga, a ve u jesen 1884. godine Khuen je Srpski klub ukljuio u Narodnu stranku obeavi ispunjenje svih srpskih zahtjeva od kojih se istiu donoenje zakonske osnove o potpomaganju pravoslavnih ustanova te izjednaavanje irilice i latinice.105 Te iste godine raspisani su novi izbori za Hrvatski sabor na kojima su pravai dobili 24 mandata, to nije smetalo Khuenu da veinom u Saboru utjee na novi izborni zakon kojim samo 2% stanovnitva ima pravo glasa.106 Uvidjevi kako su pravai najopasniji protivnici, Khuen provodi razliite oblike represije. Tako u razdoblju od 1884. do 1887. uz pomo saborske veine donosi zakone koji su trebali suzbiti snagu Stranke prava: Zakon o reorganizaciji sudstva i uprave te Zakon o ukidanju porote za tamparske delikte.107 Zapljene, novane kazne i sudski progoni urednika novina postaju dio svakodnevice. U vrijeme uspona Stranka prava je pokazala obiljeje nacionalnog pokreta dok je Narodna stranka postala grupa pojedinaca vezana uz Khuena prijanjim dodjeljivanjem inovnikih poloaja.108 Popularnost u narodu pravaima je donijela pobjedu i na izborima 1884., a sve do 1887. Stranka doivljava veliko doba i potporu svih drutvenih slojeva.109 Otvoreno iskazuju svoje nezadovoljstvo i antidinastiko raspoloenje, dok u Adresi kralju izjavljuju kako je Nagodba nezakonita te zahtijevaju
Gross, Izvorno, str. 355. 362. Isto, str. 373. 374. 103 Isto, str. 374. 376. 104 Strii, Jelai, str. 15. 20. 105 Povijest Hrvata 2, str. 430. 106 Strii, Jelai, str. 27. 28. 107 Turkalj, Pravaki, str. 464. 108 idak, Gross, Karaman, epi, Povijest, str. 102. 121. 109 Isto, str. 133.
101 102
311
LUCIUS
sjedinjenje hrvatskih zemalja to je Khuenu temelj za unitenje Stranke prava uz kraljevu privolu.110
Pregled profesionalne i boravine strukture zastupnika Stranke prava izabranih na izborima 1881. godine
Ime i prezime Ante Starevi Fran Folnegovi Erazmo Bari Andrija Valunik David Starevi Gjuro bar. Rukavina Dragutin pl. Pisai Mijo Tkali Pavao Brantner Boravite Suak (Rijeka up.) Zagreb Rijeka Rijeka Jastrebarsko (Zagrebaka up.) Belec (Varadinska up.) idovnjak (Varadinska up.) Zagreb Hercegovac (Bjelovarska up.) Zanimanje Knjievnik Mjesni sudac Odvjetnik Umir. sudbeni inovnik Odvjetnik Veleposjednik Veleposjednik Odvjetnik Sveenik / upnik
Tablica 1., izvor: Turkalj Jasna, Prilog istraivanju pravakog pokreta 1880 - ih, Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007., str. 40. - 41.
Iz popisa je vidljivo kako se veina pravaa profesionalno bavila odvjetnitvom, zatim veleposjednitvom (dvojica pravaa) te je po jedan prava obavljao dunost mjesnog sudca, knjievnika, umirovljenog sudbenog inovnika te upnika. Ujedno tablica pokazuje kako je veina pravaa izabranih na izborima 1881. godine prebivala na podruju Hrvatske i Banske Hrvatske (est), a trojica izvan podruja Krajine. Na izborima 1884. bilo je kandidirano 42 lana Stranke iz 52 kotara od kojih je 18 lanova bilo na krajikom teritoriju, a prema boravitu najzastupljeniji su bili kandidati sa prostora Zagrebake upanije i Zagreba (14), zatim iz Varadinske upanije (est), a iz Rijeke i Liko krbavske etiri kandidata.111 Ve tri godine kasnije, 1887., pravai doivljavaju neuspjeh na izborima nakon sklapanja sporazuma s ostalim oporbenim strankama (Neovisna narodna stranka, Centrum i snage oko Srbobrana) i zapoinju s procesom evolucije svoje ideologije.112
Isto, str. 133. 135. Turkalj, Prilog istraivanju, str. 45. 112 idak, Gross, Karaman, epi, Povijest, str. 136.
110 111
312
6. Josip Frank
Odvjetnik, idovskog podrijetla113, rodom iz Osijeka, svoje prve politike stavove izraava u Agramer Zeitungu, pod pseudonimom Dr.F. smatrajui kako revizija Nagodbe ne smije biti radikalna preobrazba postojeeg stanja, a krajem 1877. godine u Agramer Postu (kasnije Kroaticshe Post) pie protiv Maurania.114 Nakon to je doktorirao na pravnom fakultetu u Beu (1. kolovoza 1868.) vraa se u Hrvatsku, gdje je 1872. godine stupio u slubu Banskog prislunika.115 Uvidjevi kako su novine jedno od najboljih metoda propagande, Frank je pokrenuo Agramer Post koji je od poetka izlaenja javno kritizirao bana. Urednici Max Kohn i Heinrich Wachsler osueni su na plaanje globe po nekoliko puta, a Frank svoje znanje pravnika koristi kako bi ostvario reviziju sudskih kazni.116 Prvi put se kandidira na izborima za Hrvatski sabor 1872. godine. 1878. kandidira se na izborima u 2. zagrebakom kotaru, ali gubi od kandidata Narodne stranke to kasnije nadoknauje pobjedom za zagrebakom gradskom vijeu 1880.117 U Sabor 1884. ulazi pobjedom u Popovai kao nezavisan kandidat, a podruje Moslavine postaje njegovo stalno mjesto izbornih pojeda.118 Od svog ulaska u Sabor, Frank zastupa umjerenu politiku kako bi se pribliio reimu. Kao nezavisan kandidat procjenjuje kako Stranka prava ima budunosti ako napusti Stareviev program. Stranci daje potporu dok se u raspravama ne eli zamjeriti reimu iako kritizira financijski aspekt Nagodbe prihvaajui nagodbeni sustav.119 Istodobno s ulaskom Franka u Stranku prava (1890.) dolazi do modernizacije Stranke. Osnovana je tiskara, sagraen je i Stareviev dom i osnovano dioniko drutvo kojim su osigurane slubene prostorije za Stranku. Sve je to napravljeno kako bi se stabiliziralo Stranku i organiziralo u smislu izrade kodificiranog programa, pravilnika, financija, dnevnih novina te mree klubova i udruga.120 Frankovu odluku o pristupu Stranci utvrdio je posjet Dalmaciji jer je uvidio kako su stvoreni uvjeti za irenje pravatva, pa sukladno tome u Saboru dri govor kojim podrava Antu Starevia i najavljuje svoj pristup Stranci jer smatra kako program Stranke treba omoguiti ustavnom borbom.121 S druge strane, pravaima je u tom trenutku odgovarao ulazak u Stranku iskusne osobe koja bi pomogla u oporavku Stranke. U Klub Stranke primljen je 9. prosinca 1890. kada su ga potvrdili svi prisutni, a odmah nakon toga dobiva i nadzor nad urednitvom lista Hrvatska koji uskoro objavljuje
113 Roen je 10. travnja 1844. u obitelji Emanuela i Helene Frank, po roenju idov to je vrlo esto bilo iskoritavano u negativnom kontekstu od strane politikih protivnika; Stjepan Matkovi, ista stranka prava, Zagreb, 2001., str. 23. 114 Gross, Izvorno, str. 476. 477. 115 Matkovi, ista, str. 24. 116 Isto, str. 28. 29. 117 Gross, Izvorno,str. 478. 118 Kolar, Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 110. 119 Gross, Izvorno, str. 478. 485. 120 Stjepan Matkovi, Izmeu starog i modernog pravatva, Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007., str. 38. 121 Gross, Izvorno, str. 704. 705.
313
LUCIUS
program proet idejama Ante Starevia kako bi se zapravo prikrila ambiciozna elja Josipa Franka preobraziti Stranku i preuzeti vodstvo uz Stareviev pristanak i podrku.122 Usporedno sa njegovim ulaskom u Stranku dolazi do njezine modernizacije, ali i do promjene u stavovima Stranke. Jedan od prvih stavova koji se mijenjaju jest odnos prema Srbima. Jedini razlog za takav zaokret jest elja za prestankom etiketiranja stranke kao radikalne i veleizdajnike. Krivnju za veleizdaju usmjeruje na Srbe, zadravi potporu Starevia za novi smjer politike, naglasivi kako je odnos Srba i Austro Ugarske Monarhije uvjetovan Berlinskim ugovorom (1878.), ali istie uvjerenje o granici Hrvatske na Drini to Srbiju stavlja u kontekst neprijateljske zemlje.123 Usprkos poetnim sukobima i nepovjerenjem Stranke prema Franku (u prilog tome govori tvrdnja Frana Supila da nove pristae Stranke ne zaborave da su oni pristupili stranci, a ne stranka k njima) njegova politika, volja i angairanost te odbijanje politike ekanja osigurala je pozitivan stav kod njegovih protivnika, Baria i dalmatinskih pravaa obzoraa.124 Frank svoj uspon duguje Anti Stareviu. Nakon to je zadobio njegovo povjerenje, mogao je krenuti u osvajanje vrha Stranke. Ve 1892. postaje predsjednikom Kluba Stranke prava, a na istu funkciju postavljen je i 1895. Godine. Upravo te godine Starevi ga je predloio za predsjednika Kluba Stranke prava dok je Fran Folnegovi, dotadanji predsjednik otiao s te funkcije.125 Oba prvaka Stranke, i Frank i Folnegovi, imali su ambiciju preobrazbe Stranke, no jedan od njih, Frank, bio je u prednosti jer je financirao Hrvatsku (dobio time besplatnu promidbu) i imao Starevievu potporu dobivi je nakon sukoba ideja Folnegovia i Straevia.126 Izgubivi mjesto predsjednika Kluba stranke prava, Folnegovi gubi svoju prijanju poziciju i odlazi iz stranke. Njihovo sukobljavanje i Frankova pobjeda predstavljaju poetak stvaranja iste stranke prava koju e Frank voditi do svoje smrti 1911. godine.
7. Sukobi u stranci
Sukobi u stranci zapoinju ve 80-ih godina 19. stoljea kada se ideje i razmiljanja stranakih prvaka i pojedinaca poinju mijenjati. S obzirom da je na poetku svog djelovanja Stranka okupljala srednje i sitno graanstvo koje je bilo, zahvaljujui gospodarskim neprilikama, prinueno pristati uz jedinu stranku koja je za svoj program imala stavove kako se unutar Monarhije nita ne moe postii, tako se sada promjenom ideja unutar Stranke mijenjaju i njihove pristae.127 Prvaci stranke distanciraju se od seljatva te se priklanjaju iskljuivo potrebama srednjeg graanstva. Upravo je srednje graanstvo omoguilo proboj Josipa Franka u politici jer je kao odvjetnik za svoje
Isto, str 706. 714. Isto, str. 718. 719. 124 Isto, str. 721. 722. 125 Kolar, Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 115. 126 Gross, Izvorno, str. 728. 127 Mirjana Gross, Geneza Frankove stranke, Historijski zbornik, god. XVII 1964., Zagreb, str. 8. 9.
122 123
314
klijente imao mnoge trgovce i obrtnike.128 Prvi sukobi nastaju izmeu Frana Folnegovia129 i Starevia ve 1875. kada Folnegovi odrava vezu sa Strossmayerom i namjerava pokrenuti list u suradnji s prvacima Narodne stranke (to se nije ostvarilo), a vidljivi su u lancima Slobode koji postaju sve odvaniji i ei.130 Folnegovi poinje zastupati ideju o promjeni Stranke prava iz radikalne i veleizdajnike u umjerenu stranku te pokuava Starevievom uenju suprotstaviti ideju kako zajedniki interesi Hrvatske i AustroUgarske zahtijevaju razrjeenje hrvatskog pitanja zbog ega potrebna suradnja dviju zemalja.131 Razliita miljenja razmjenjuju se i nakon uspjeha na izborima 1884. godine. Fran Folnegovi i Erazmo Bari imali su posve drugaije miljenje od Starevia. Starevi je napadao trijalizam, dok su Folnegovi i Bari bili spremni na suradnju sa zagovarateljima trijalizma (Neovisna narodna stranka). Priznavali su jedino zakonitost Sabora, izabran opim pravom glasa, a politiku ekanja koju je Starevi zagovarao kao jedinu mogunost nisu priznavali smatrajui kako je jedina opcija djelovanja zajednika suradnja opozicije dok je jedini kamen spoticanja bilo pitanje ostanka Hrvatske u Monarhiji ili izvan nje.132 Svoja razmatranja prvaci stranke iznosili su u listovima Sloboda (Folnegovi i Starevi) i Kvarner (Bari) zastupajui tvrdnju kako svaki pojedinac u stranci ima pravo na svoje miljenje koje se ne mora slagati s miljenjima ostalih.133 Gospodarska izloba otvorena 15. kolovoza 1891. s ciljem prikaza napretka Hrvatske, pokazala je stav Dalmatinaca i Istrana koji dolaze u Zagreb i sastaju se sa Stareviem. Staju na stranu Starevia, drei ga jedinim koji moe omoguiti sjedinjenje Hrvatske, Dalmacije i Istre, a kako bi se to ostvarilo dogovorena je suradnja svih pravakih skupina.134 Neposredno prije sastanka svih stranaka, donesena je vinska klauzula (odredba koja omoguava uvoz talijanskog vina u Austro Ugarsku uz minimalni carski namet ime se dalmatinskom vinu oduzima trite), a sastanak je odran u Barievoj kui u Rijeci, 27. 28. travnja 1892. gdje se raspravilo o izborima ije su zakljuke objavili listovi Obzor i Kvarner.135 Sastanku su prisustvovali svi najvaniji predstavnici Stranke Banske Hrvatske te tri pravaa Dalmacije Supilo, Prodan i Trumbi bez Spinia i Starevia koji nisu mogli utjecati na antidualistiki zakljuak iz Rijeke, preduvjet za stvaranje zajednike organizacije Stranke prava.136 U to vrijeme Frank radi na Adresi suprotnoj tekstu rijekog zakljuka jer se svojim idejama pribliio Stareviu, a tu istu iznosi u Saboru 1892. protiv koje ustaju Erazmo Bari, dr. Ivan Banjavi i Fran Folnegovi, ali i Starevi (iako je istu potpisao).137
Isto, str. 8. 10. Fran Folnegovi (1848. 1903.), odvjetnik i politiar, prvak Stranke prava i predvodnik modernizacije Stranke; Matkovi, ista, str. 19. 21. 130 Gross Mirjana, Povijest, str. 207. 209. 131 Gross, Geneza, str. 16. 17. 132 Gross, Povijest, str. 225. 133 Isto, str. 225. 226. 134 Gross, Izvorno, str. 726. 730. 135 Isto, str. 743. 745. 136 Isto, str. 746. 137 Isto, str. 746. 754.
128 129
315
LUCIUS
7.1. Sporazum s obzoraima

Adresa 1892., koju je iznio Frank u Saboru, bila je temelj za poetak suradnje pravaa i obzoraa iji pregovori zapoinju 18.12. 1892. predvoeni Frankom, Folnegoviem i Kumiiem s pravake strane, dok su obzorae predstavljali Raki, Mazzura, Amru i Smiiklas.138 U to vrijeme oporba banu Hedervaryu bila je slaba i razjedinjena, financijski loe potkovana, te u manjini nasuprot reimu. Iako je nekoliko puta pokuana suradnja, do pravog saveza dviju kljunih stranaka, Stranke prava i Neodvisne narodne stranke dolazi tek 1892. Nakon potpisanog sporazuma dviju stranaka u javnosti je pokuano prikazati jedinstvo oporbe. Do nesuglasica dolazi prilikom proslave 400 godinjice Obodske tiskare, kada pojedinci Stranke prava odbijaju doi u Cetinje. Takav sukob pokazao je kako postoje jasne netrpeljivosti i nesuglasice u Stranci prava. Pregovori su nastavljeni. Nakon brojinih pregovora, 1893. godine usuglaena su naela dviju stranaka, te je dolo do saziva prve zajednike skuptine kada je objavljen Sporazumak, sadravajui temeljne odrednice budueg rada oporbe.139 Zakljueni tekst sporazuma potvruje suradnju opozicije kako bi bilo ostvareno dravno i prirodno pravo hrvatskog naroda u Habsburkoj Monarhiji, sjedinjenje hrvatskih zemalja, ostvarenje liberalnih i parlamentarnih odredbi te uporaba hrvatskog jezika dok je suradnja i istupanje pojedinaca strogo odreena.140 Tim sporazumom Stranka prava dobiva novi politiki program, iji je autor Josip Frank. Kao najvaniji zahtjev navedeno je sjedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Meimurja, Bosne i Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruke i tajerske u okviru Monarhije te rjeavanje zajednikih poslova ravnopravno s Ugarskom.141 Konaan program stranke prihvaen je na sjednici pododbora 14. travnja 1894. godine kojim se usvaja okvir Monarhije i rjeenje hrvatskog pitanja u kontekstu izmeu dualizma i trijalizma, a program kao takav bio je prihvaen premda je odstupao Starevievih naela, to je jasan pokazatelj njegove nemoi i Frankovog utjecaja u Stranci.142 Do sukoba je dolo i u Neovisnoj narodnoj stranci. Prihvaajui zajedniki program takoer odstupa od svojih naela, poevi zastupati sjedinjenju Trojednu kraljevinu kao jedinu mogunost, a te razliitosti kulminiraju nakon organiziranih prosvjeda Frankovih pristaa protiv Neovisne narodne stranke i odbacivanja imena Stranke prava na sastanku Kluba Neovisne narodne stranke.143 Nakon raskida suradnje s obzoraima, u Stranci prava kulminiraju sukobi bazirani na osobnoj razini. Mnogi pravai predbacuju Franku i proglaavaju ga krivim za razbijanje pregovora s opozicijom, a nezadovoljstvo Frankom u Stranci raste nakon njegove izjave kako su pravi neprijatelji Srbi, a Hrvati maaroni potajni ljubitelji hrvatskog naroda i Stranke prava.144
Gross, Izvorno, str. 760. 762. Matkovi, ista, str. 40. 140 Sjedinjenje opozicije objavljeno je u Obzoru i Hrvatskoj dok je sam tekst sporazuma objavljen tek 1893. godine; Gross, Izvorno, str. 762. 141 Isto, str. 779. 142 Isto, str. 780. 783. 143 Gross, Izvorno, str. 780. 783. 144 Isto, str. 787. 792.
138 139
316
7.2. Raskol Stranke prava

Presudni sukobi u stranci nastaju 1895. godine. Prvi sukob izbija nakon skuptine stranke u srpnju kada u sredinji odbor nisu izabrani Frank i Mile Starevi jer se dio pravaa nije slagao s Frankovim utjecajem u stranci.145 To je zapravo bila uvertira u daljnje sukobe koji su slijedili. Uskoro dolazi do odluujueg momenta u neslaganjima pojedinaca. Taj se odluujui korak zbio u okviru studentskih demonstracija koji su rezultirali dogaajem koji e zaprepastiti hrvatsku, ali i svjetsku javnost. Prilikom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu, gdje je boravio tri dana, studenti su pokrenuli akciju. U to vrijeme, kada je na vlasti bio Khuen Hedervary, a situacija u Hrvatskoj, u gospodarskom, politikom i kulturnom smislu loa s negativnim posljedicama za razvoj Hrvatske, studenti su krenuli u borbu s reimom vlasti. Treeg dana vladareva boravka u Zagrebu, pod vodstvom Vladimira Vidria i Stjepana Radia, studenti Stjepan Balako, Lav Vodvarka, Milan Kren, Gedeon Kneevi i Josip ikuti, krenuli su u borbu nosei maarsku zastavu i zapalivi je uzvikujui ivio kralj hrvatski!, Slava Jelaiu!.146 Ve istog dana, 16. listopada, zapoela su uhienja i ispitivanja studenata kojima su se pridruili mnogi drugi tvrdei kako su sudjelovali u tome, elei poduprijeti uhiene studente koji su tvrdili kako je cijela demonstracija krenula spontano iako su, ujutro, par sati prije, odrali organizirani sastanak.147 Procesi protiv Vladimira Vidria i drugova zapoinju 11. studenog, gdje kao tuitelji djeluju dr. Aleksandar Rakodzay (predsjednik Senata), afari i Aranitzky (prisjednici) i zastupnik optube dr. Tomo plemeniti Kraljevi, dok su optuene zastupali dr. Marijan Derenin, dr. August Harambai, dr. Kornitzer, dr. ime Mazzura, dr. M. Petrai, dr. Franjo Potonjak, dr. Ivan Rui i dr. Mile Starevi.148 Osude su donesene mjesec dana kasnije, 16. prosinca kojima su najstroe osueni Stjepan Radi na est mjeseci zatvora, uro Balako na pet mjeseci zatvora, Drwald, Hodi, ikutri, Vedri, Vidri, Ivo i Vladimir Frank na etiri mjeseca zatvora dok je preostalih 27 studenata osueno na tri mjeseca, 13 studenata na dva mjeseca zatvora dok su etiri studenta osloboena.149 Nakon tih osuda i njihovog provoenja u bjelovarski zatvor, reakcije su bile razliite. Narod je taj dogaaj pozdravljao no miljenja u strankama bila su razliita. Nakon to je Folnegovi osudio taj postupak prilikom rasprave na izvarednoj skuptini grada Zagreba o paljenju zastave i doao u sukob s Frankom, pojedinci pod vodstvom Starevia istupili su iz Stranke osnovavi novu stranku, istu stranku prava, objavivi potom svoje objanjenje o istupu iz Stranke prava s potpisom etvorice osnivaa, A. Starevi, J. Frank, E. Kumii i M. Starevi.150 Ujedno s Frankovim odcjepljenjem i proglaenjem programa iste stranke prava koji potvruje Stranke u sprezi s bekim krugovima, nastaje i stranka predvoena Franom FolMatkovi, Izmeu, str. 136. Josip Horvat, Politika povijest Hrvatske, Zagreb, 1990., str. 222. 223. 147 Isto, str. 222. 233. 148 Isto, str. 234. 149 Isto, str. 234. 235. 150 Ivan Strii, Pero ili ma, hrvatski politiki eseji, Zagreb, 2001., str. 489. 490.
145 146
317
LUCIUS
negoviem, Bogoslovom Mauraniem, Grgom Tukanom i Davidom Stareviem, Hrvatska stranka prava - domovinai.151 Folnegovi je bio svjestan kako je cijeli sukob nakon njegova govora u gradskom zastupstvu u kojem osuuje nerazuman in paljenja zastave, uvjeren u to kako demonstracija omladine ugroava njegovu nadu da bi Stranka prava uz krajnju umjerenost i dualistiku politiku mogla doi na vlast, reiran od strane Franka, a usprkos njihovom sukobu Folnegovi je zadrao uz sebe potporu veine lanova Stranke prava.152 To pokazuje i podatak da je Frankova stranka na izborima 1897. osvojila samo dva mandata Frank (Kri) i B. Maurani (Selci), a isti rezultat ostvaren je i 1901. godine kada mandate osvajaju Frank (Kri) i M. Starevi (Sv. Ivan Zelina).153 Odnos Folnegovia i Franka je kompleksan. On se temelji na borbi za vlast u Stranci prava i zbog toga dolaze u sukob, iako su u poetku obojica suraivali. Idealan nain bio je podijeliti pravae, to Frank i pokuava od dolaska u Stranku i napredovanje uz pomo Starevia. Meu dvojicom pravaa nije bilo velike razlike u uvjerenjima. Ipak, njihov sukob temelji se na borbi za vodstvo Stranke. Frank je uvjeren kako su promijene neizbjene te se priklanja odstupanju od dualizma, a Folnegovi ostaje pri dualistikom sustavu jer je vjerovao u suradnju s Maarima.154 Upravo zbog takvog uvjerenja Folnegovi nije podravao paljenje zastave, svjestan kako je taj in ugrozio napore pribliavanja Maarima. Njegov govor, kojeg je prenio i maarski tisak, lanovi Stranke prava nisu prihvatili s oduevljenjem. Osnivai iste stranke prava u pismu objanjavaju razloge istupanja iz Stranke jer se: u poslednje doba bivaju u stranci prava stvari, koje ne odobravasmo, niti odobravati moemo, koje smatrasmo za kodljive svetoj stvari za koj radismo i raditi hoemo (...) i kao to je predsjednik kluba stranke prava u Zagrebu, g. F. Folnegoviu posledmoj skuptini zagrebakog gradskog zastupstva u ime stranke prava odsudio delo zagrebakih sveuilinih gradjanah na Jelaievom trgu, makar oni nisu nita uradili proti posveenoj osobi vladara, dinastii ili monarkii, i pridruiv se u tome protivnoj politikoj stranki, koja radi proti neodvisnosti i cjelokupnosti Hrvatske to mi podpisani ovime istupamo iz kluba stranke prava u Zagrebu te izjavljujemo da se ujedno ustrojavamo kao posebni klub iste stranke prava.155 Nakon objave pisma i obrazloenja zato su etvorica najistaknutijih prvaka istupila iz Stranke, sastao se odbor kluba Stranke prava, 24. listopada, i objavio kako je Frank zadao udarac Stranci prava pretvarajui se kako prosvjeduje protiv Folnegovia, a zapravo je zlorabio bolest skroz obnemogloga prvaka koji ostaje prvakom kao i do sada (Starevi) te se ujedno pozivaju pristae Stranke da ne nasjedaju Franku i njegovim prijevarama na to Frank reagira pokrenuvi list Hrvatsko
Kolar Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 115. Strii, Pero, str. 489. 491. 153 Kolar Dimitrijevi, Jedan pogled , str. 115. 154 Gross, Povijest, str. 306. 155 Horvat, Politika, str. 489. 490.
151 152
318
pravo (2. studenog).156 Zanimljiva je navodna izjava Starevia nekoliko dana nakon raskola Stranke koja karakterizira odnosa Franka i Starog: Ja sam vogja stranke prava. Tko se meni nepokorava taj nespada u stranku, a jer sam ja slab i bolestan sada to ima voditi onaj u koga jo imam povjerenja, a to je Dr. Frank. Tko se njemu ne pokorava nespada u stranku.157 Frankovi pravai jaaju pod utjecajem njegovog traenja ekonomskih i gospodarskih rjeenja za Hrvatsku, to postaje temelj njegove politike, vidljiv u Adresi kralju iz 1901. godine.158 Upravo ta Adresa, koja je zahtijevala ne samo autonomiju Hrvatske na podruju uprave, bogotovlja, nastave i pravosua i finacijalnu samostalnost sa k njoj spadajuimi poslovi trgovine, obrta i poljodjelstva postala je temelj Frankove budue politike i preokret u samoj istoj stranci prava jer nakon Adrese Stranka postaje organizirana i podrana od naroda.159
7.3. Posljedice raspada Stranke

Povratak studenata iz Praga i Bea, koji su onamo protjerani nakon paljenja zastave, pokrenuo je novu atmosferu u politikom ivotu. Raspisivanjem izbora za 1897. godinu zaslugom Obzora u kojem djeluju ti studenti dolo je do koalicije Neovisne narodne stranke i pravaa domovinaa koji osvajaju 25 mandata, a njihov trijumf traje sve do 1901. godine kada Khuen pobjeuje koaliciju.160 Mladi pokreu asopis Hrvatska misao i uskoro dolazi do pokreta 1903. godine, ali i do spajanja Neovisne narodne stranke i Stranke prava u zajedniku stranku Hrvatska opozicija ije djelovanje zapoinje 1903. godine kada je odrana formalna skuptina obiju stranaka i prihvaena rezolucija kojom se utvruje nova stranka Hrvatska stranka prava, koncentracija svih opozicijskih stranka (ista stranka prava, biva Stranka prava i Hrvatska radnika zajednica).161 Dvije godine kasnije, 1905., dolazi do stvaranja novih stranaka i sukoba. ista stranka prava na sveanosti otkrivanja spomenika dr. Anti Stareviu priredila je svoju zasebnu politiku skuptinu kojoj daje svoje politiko obiljeje te uzima natrag politiku individualnost istupajui iz fuzije dok u isto vrijeme postoji 12 razliitih stranaka.162 Osim tih sukoba, dolazi i do potpisivanja Rijeke rezolucije na sastanku predstavnika svih opozicijskih stranaka osim Narodne stranke i Frankove iste stranke prava, 4. 5. listopada u Rijeci nakon to su uspostavljene veze s ugarskom opozicijom.163 Podrana je borba ugarske opozicije u borbi protiv Bea no uvjet za tu suradnju bilo je sjedinjenje Banske Hrvatske i Dalmacije te uvoenje ustavnih sloboda, a toj
Gross, Povijest, str. 307. Isto, str. 304. 158 Kolar Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 115. 116. 159 Isto, str. 115. 117. 160 Horvat, Politika, str. 241. 161 Isto, str. 242. 248. 162 Isto, str. 262. 263. 163 Isto, str. 272. 275.
156 157
319
LUCIUS
borbi pridruili su se i srpski zastupnici potpisavi Zadarsku rezoluciju obvezavi se na provoenje sjedinjenja Banske Hrvatske i Dalmacije ako hrvatske stranke priznaju ravnopravnost srpskog i hrvatskog naroda.164 Dio pripadnika Hrvatske stranke prava potpisao je Rijeku rezoluciju iji istup Frank osuuje kao opasnost za Hrvatsku, no taj sukob nije donio nita negativno jer je stranka ojaala traei samostalnu Hrvatsku pa stoga ne udi rezultat na izborima 1906. godine kada dobivaju 18 mandata i to najvie na podruju hrvatskog primorja i sjeverozapada Hrvatske.165 U vrijeme potpisivanja rezolucije, Frank izdaje u Hrvatskom pravu (glasilo frankovaca) niz lanaka po nazivom Argus u kojima tvrdi kako oni koji grade i potpisuju rezoluciju to ine jer su izdajnici i plaenici srpske vlade iji je cilj Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju zajedno s Bosnom spojiti sa Srbijom u istu dravu.166 Posljedica zbliavanja hrvatske i srpske politke bila je Hrvatsko srpska koalicija u banskoj Hrvatskoj u Banskoj Hrvatskoj 1905. godine. Hrvatsko srpska koalicija (ine je Hrvatsko puka napredna stranka, Hrvatska stranka prava, Srpska samostalna stranka, Srpska radikalna stranka i pojedinani lanovi) stvorena Rijekom rezolucijom dobila je mogunost djelovanja izdajui svoj manifest 12. prosinca 1905. pokuavajui ostvariti reforme svih vidova ivota, veu demokratizaciju i parlamentarizam. Koalicija je zahtjevala ope pravo glasa, ali i veu samostalnost Hrvatske u gospodarskom kontesktu zbog ega su voeni pregovori o reviziji Hrvatsko ugarske Nagodbe koji nisu postigli znaajnije promjene. Dobivi na izborima 1906. godine veinu u Saboru, Koalicija je nastojala utjecati na politike promjene. Ope pravo glasa nije ostvareno, a zbog eljeznike pragmatike167 dolazi do prekida suradnje Koalicije i ugarske vlade, tj. do sloma politike suradnje Hrvatsko-srpske koalicije s koalicijom maarskih stranaka, koje su imale vlast u Ugarskoj. Prvi koji je javno podrao velikoaustrijski krug bio je Izidor Krnjavi izjavivi da se Velika Hrvatska moe stvoriti u Velikoj Austriji, uskliknuvi ivjela habsburka premo na Balkanu!.168 Upravo zbog te izjave Frank je neko vrijeme priekao s primanjem Krnjavog u stranku. Josip Frank se u velikoastrijskim krugovima uspinje nakon to je upoznao Moritza Auffenberga, zapovjednika 36. zagrebake infanterijske divizije. S njim zapoinje suradnju 1906. godine ime je Franku bio osiguran kontakt s austrijskim vrhom dok je nekoliko mjeseci prije toga Izidor Krnjavi ve bio primljen u Stranku.169 Ve tada zapoinje sukob u njegovoj stranci premda je nezadovoljstvo vidljivo i prije, nakon Frankova pokuaja ocrnjivanja Supila u novinama kao plaenika Beograda, ali je posebice vidljivo u Saboru kada mu se suprotstavljaju Dr. Mile Starevi i Dr. Ante Paveli (zubar) nakon javljanja proauGross, Povijest., str. 335. Kolar Dimitrijevi, Jedan pogled, str. 118. 119. 166 Horvat, Politika, str. 282. 167 eljeznika pragmatika jest zakon koji je trebao utvrditi radne odnose na eljeznicama prema kojemu je svaki zaposlenik eljeznice trebao biti ugarski dravljanin i znati maarski jezik a u Hrvatskoj se sluiti i hrvatskim jezikom, to se kosilo sa lankom Hrvatsko ugarske Nagodbe koji kae kako je slubeni jezik u Hrvatskoj hrvatski; Povijest Hrvata 2, str. 558. 168 Gross, Povijest, str. 341. 169 Isto, str. 343.
164 165
320
strijskog smjera u Frankovim stavovima to rezultira inzistiranjem M. Starevia za povlaenjem Franka iz Stranke.170 Frank djeluje sukladno svojim ambicijama. Organizira rad u Saboru djelujui protiv imena srpskog naroda u Koaliciji, onemoguujui ustavni rad i reforme. Zapravo je podilazio maarskom krugu koji nije elio ire pravo glasa u Hrvatskoj, a sukladno time poduzimane su sve mjere kako bi se uspostavila vojna diktatura u Hrvatskoj, to zamjeuje i Stjepan Radi prosvjedujui protiv djelovanja frankovaca u prilog reimu.171 Velikoaustrijski i dualistiki krugovi nastojali su iskoristiti Frankove politike ambicije upravo prije aneksije Bosne i Hercegovine elei dobiti potporu Franka i stranke u protusrpskom djelovanju kako bi samo pitanje aneksije bilo opravdano.172 S obzirom kako drugi istaknuti lanovi stranke (Mile Starevi, Ante Paveli i Ivan Peri) nisu eljeli sudjelovati u takvoj politikoj zamisli, Frank je pregovore zapoeo sam. Upravo zbog takvog neusuglaenog stava, Frank je u poetku tajio svoj kontakt s Rauchom koji se predstavljao kao spasitelj hrvatstva i Monarhije od velikosrpske opasnosti, a takva se politika ubrzo pokazala loom jer se na izborima 1908. godine dogodilo (usprkos pozivu glasaima da glasaju za frankovce) da je koalicija osvojila 2/3 mandata dok su frankovci pretrpjeli teki poraz kao i rauchovci, to dovodi do ponitavanja izbora.173 Nakon poraza Frank je ostao izgubljen. Svjestan svog tekog poloaja odluio se na riskantan potez kako bi ponovo vratio povjerenje. Potaknut loim rezultatima i neslaganjima u Stranci daje ostavku na mjesto predsjednika uvjerivi vojne krugove kako tim potezom zadrava vodstvo u Stranci tjerajui protivnike da istupe iz Stranke, no njegovim povlaenjem iz Stranke, u glasilu Hrvatsko pravo dolaze do izraaja ideje M. Starevia i A. Pavelia (zubar).174
7.4. Djelovanje pravakih stranaka do 1914. godine

Do formalnog raskola Stranke dolazi na sjednici 23. travnja 1908. godine kada su podnesene dvije rezolucije iz kojih se iskristalizirala ideja povratku idejama Ante Starevia u obliku nove stranke starevianci ili milinovci, nazvani po Mili Stareviu.175 Stav starevianaca bio je drugaiji od prijanjeg. Mile Starevi zastupao je stav o rjeenju hrvatskog pitanja u okviru Monarhije, no ako se to ne bi ostvarilo, prihvatio bi i rijeenje izvan Monarhije to je zapravo bio povratak Starevievim idejama. Ogradili su se od ideja frankovaca i njihove pomoi austro ugarskom pritisku na Hrvatsku. Nisu pristali na suradnju s Monarhijom i sudjelovanje u protusrpskoj kampanji, a
Isto, str. 343. 345. Isto, str. 345. 172 Isto, str. 348. 173 Isto, str. 350. 351. 174 Isto, str. 351. 175 Isto, str. 352. 353.
170 171
321
LUCIUS
u svom proglasu u istaknuli kako se razilaze s izopaiteljima nauka Ante Starevia te su osudil nastojanje da se sprijei suradnja s Koalicijom.176 Sukladno tome, frankovci optuuju milinovce kako ele suradnju s Koalicijom. Ipak, prije tog razdvajanja dogodilo se jaanje studentske organizacije. Organizacija Mlada Hrvatska, nastala je odvajanjem studenata od Frankovih ideja i utjecaja. Organizirala se kroz studentsko drutvo list Mlada Hrvatska, bez studentskog programa, ali s kulturnim i politikim pitanjima dok su urednici i autori lista bili Kreimir Kovai i Tin Ujevi.177 Godinu dana nakon odvajanja, vodstvo starevianaca eljelo se ograditi i programom od frankovaca, no kako je bilo nemogue objaviti novi program, zadrali su program Stranke prava iz 1894. godine.178 Njime se ne odriu rjeavanja hrvatskog pitanja u okviru Monarhije, ali doputaju mogunost rjeenja tog pitanja izvan tog okvira, iako zapravo vode probeku politiku.179 Nova promjena pravakih stranaka dogodila se ubrzo, ve 1910. godine kada dolazi do fuzije Frankove stranke i grupe oko lista Hrvatstvo u novu stranku Kransko socijalnu stranku prava, proklamirajui trijalizam, tvrdei kako se dri Starevievih naela, iako su njegova stvarna naela suprotna velikoaustrijskim koncepcijama.180 Na sastanku u ibeniku Stranka iznosi zahtjev da se svi katolici ujedine pod jednom zastavom i navijeste rat svima koji se sveenstvu odupiru, a taj sastanak rezultira pojavom novih listova.181 Ubrzo nakon te fuzije dolazi do jo jedne kojom nastaje jedinstvena Stranka prava koju ine frankovci kranski socijali i starevianci. Predsjednikom postaje Mile Starevi uvjerenja kako e utjecaj frankovaca biti minimalan iako su neki eljeli obnoviti Rauchov reim.182 Njihov prvi ujedinjeni nastup 1912. uzrokuje nezadovoljstvo austrijsko maarskih krugova jer sastavljaju memorandum kojim zahtijevaju saziv Hrvatskog sabora u Zagrebu sa zastupnicima svih hrvatskih zemalja i Bosne i Hercegovine kako bi zajedno s kraljem odluili o stavu Hrvatske prema Monarhiji.183 Kako bi se suzbilo djelovanje opozicije, uvodi se komesarijat za vrijeme bana Cuvaja to gui politiki ivot u Banskoj Hrvatskoj, dok se u Dalmaciji javlja ideja za voenjem politike koja odgovara svim hrvatskim zemljama no za taj dogaaj potrebne jedinstvenosti nema.184 U vrijeme Prvoga balkanskog rata javlja se hrvatsko slovenska pravaka organizacija. Na konferenciji 20. listopada 1912. u Ljubljani, na kojoj je trebala biti formalno osnovana zajednika hrvatsko slovenska pravaka organizacija, a zapravo je bila manifestacija protiv balkanskih saveznika donesena je rezolucija u kojoj su
Isto Isto, str. 355. 178 Isto, str. 377. 179 idak, Gross, Karaman, epi, Povijest, str. 244. 180 Isto, str. 274. 181 Isto, str. 274. 275. 182 Isto, str. 275. 276. 183 Isto, str. 276. 184 Isto, str. 278.
176 177
322
bili definirani odnosi Hrvata i Slovenaca prema Monarhiji.185 Premda je Stranka prava trebala pomagati dinastiju i njezine interese, zakljuci su bili nepogodni Monarhiji, jer se njime predviala pobjeda balkanskih saveznika kao poticaj Hrvatskoj i Sloveniji da pojaaju borbu za hrvatsko dravno pravo, no pri tome pravai omladini predbacuju naputanje Starevievog programa iz 1894. godine.186 Sljedee godine dolazi do daljnjeg raspada pravakih grupa Banske Hrvatske, Dalmacije i Bosne zbog sukoba oko hrvatskog pitanja. Predstavnici ibenske struje pravatva sukobljavaju s klerikalcima u Dalmaciji, ali i dalmatinskom Strankom prava i stareviancima. Ne priznaju stav bezuvjetnog rjeavanja hrvatskog pitanja u Monarhiji, u interesu dinastije, a ne ele se izjasniti o rijeenju hrvatskog pitanja izvan Monarhije.187 U Zagrebu, pak, tzv. franko klerikalci dolaze u sukob sa stareviancima, preuzimaju glasilo Hrvatska te ih optuuju kako predstavljaju opasnost za hrvatske interese.188 Sukob rezultira odlukom Velikog vijea Stranke prava u Trstu da Mile Starevi i dalje ostane predsjednik Stranke te da se sporazum s Koalicijom odri, a ta je odluka usvojena i potkraj 1913. godine ime su tzv. frankovci klerikalci bili formalno iskljueni iz svepravake organizacije.189
8. Zakljuak
Razvitak modernih stranaka u Hrvatskoj je zapoeo relativno kasno. Tek su 1861. formirane tri stranake struje koje e dominirati u hrvatskoj politici. Najradikalnija struja, Stranka prava, zapoela je svoju borbu tvrdnjama o presudnim vrijednostima hrvatskog dravnog prava koje se moraju bezuvjetno braniti i kao takva ostala je karakterizirana i u dananja vremena. Gledajui unatrag, Stranka prava dala je mnogo hrabrih i intelektualnih ljudi, ali i rtve (Kvaternik, Bach) u borbi za samostalnu Hrvatsku. Djelovala je u burnim vremenima i nosila se s kompleksnim politikim situacijama. Svoju modernizaciju Stranka je doivjela ponajvie djelovanjem Josipa Franka koji je doao u Stranku potaknut ambicioznim eljama. Njegova ambicija dovela je do uspjeha i preuzimanja Stranke, ali i do njegovog pada. Uzrokovao je dobre izborne rezultate, ali i katastrofalne posljedice po stranku nakon djelovanja uz bok banu Rauchu i pojedincima iz vrha dualistike Monarhije. Svi njegovi sukobi rezultat su elje za prevlau. Ipak, ni nakon to je zadobio Starevievo povjerenje, preuzeo Stranku prava i kasnije pokrenuo istu stranku prava, nije uspio postii rezultat kakav je ostvario Starevi imati povjerenje velikog dijela naroda i neprestano tovanje, koje je, prema Stareviu, osjeao Folnegovi usprkos politikom neslaganju.
Isto, str. 287. Isto, str. 288. 187 Isto 188 Isto 189 Isto
185 186
323
LUCIUS
Stranka prava kakva je postojala u godinama djelovanja Starevia i Kvaternika nije se ponovila, dijelom zbog cjelokupnog naina razvoja Hrvatske, a dijelom zbog ideja koje vie nisu bile u skladu s postojeom situacijom.
9. Popis literature
1. Cipek, Tihomir, Matkovi, Stjepan; Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842. 1914., Zagreb, 2006. 2. Dikli, Marjan, dr. Ante Starevi: u povodu 110. obljetnice smrti (1823. 1896.), Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007. 3. Gross, Mirjana, Izvorno pravatvo: Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb, 2000. 4. Gross, Mirjana, Povijest pravake ideologije, Zagreb, 1973. 5. Gross, Mirjana, Geneza Frankove stranke, Historijski zbornik, god. XVII, br. 1 4, Zagreb 1964. 6. Horvat, Josip, Politika povijest Hrvatske, Zagreb, 1990. (drugo izdanje) 7. Kvaternik, Mira Eugen, Politiki spisi, Zagreb, 1971./ priredila Ljerka Kunti 8. Kolar Dimitrijevi, Mira, Jedan pogled na gospodarsku aktivnost pravakih voa od 1861. do 1914. godine, Pravaka misao i politika; Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007. 9. Matkovi, Stjepan, Novinstvo iste stranke prava. Prilog poznavanju pravakog pokreta, Zagreb, asopis za suvremenu povijest, 32, 2001. 10. Matkovi, Stjepan, Izmeu starog i modernog pravatva, Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007. 11. Matkovi, Stjepan, ista stranka prava, Zagreb, 2001. 12. Strii, Ivan, Pero ili ma, hrvatski politiki eseji, Zagreb, 2001. 13. Strii, ivko, Jelai i raskol Stranke prava, Zagreb, 1998. 14. Szabo, Agneza, Gross, Mirjana, Prema hrvatskom graanskom drutvu; Zagreb, 1992. 15. idak, Jaroslav, Gross, Mirjana, Karaman, Igor, epi, Dragovan, Povijest hrvatskog naroda 1860 1914, Zagreb, 1968. 16. Turkalj, Jasna, Pravaki humorno satiriki listovi kao prenositelji politikih poruka 80 ih godina 19. st., Zagreb, asopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2001. 17. Turkalj, Jasna, Prilog istraivanju pravakog pokreta 1880 - ih, Pravaka misao i politika, Hrvatski institut za povijest; Zagreb, 2007. 18. Povijest Hrvata 2, Zagreb, 2005., ur. Valenti Mirko, orali Lovorka
324
Overview of the development of the Croatian nationalist movement: from its inception to 1914
Summary
Along with Josip Franks joining of the Nationalist Party comes the modernization of the Croatian nationalist movement, but new forms of political adaptation to the settlement system of the Monarchy also arise. Franks affirmation as well as the creation of a number of new parties influenced the political scene, on which new forms of political alliances and compromises appear. The Nationalist Party no longer follows the ideals of its earlier period, the times of Starevi and Kvaternik.
325
PETRA MARINI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Zbrinjavanje gladne djece za vrijeme Prvog svjetskog rata

1. Uvod
Tema ovog rada je zbrinjavanje djece za vrijeme Prvog svjetskog rata na prostoru Hrvatske i Slavonije. Iako se Prvi svjetski rat (1914. 1918.) uglavnom spominje kao sukob golemih razmjera izmeu svjetskih sila, rijetko se govori o plemenitim akcijama koje su obiljeile ivot stanovnitva. Rije je o akcijama spaavanja i zbrinjavanja gladne djece s podruja Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Slovenskog primorja. Tekoe na koje su razliite osobe iz graanskog i javnog ivota nailazile tijekom akcije bile su administrativne, politike i vjerske prirode. Rad je podijeljen u nekoliko poglavlja, a cilj je istraiti kako su nositelji akcija mogli zbrinuti gladnu djecu s obzirom da poetkom 20. stoljea nisu postojale profesionalne organizacije koje su se bavile socijalnim radom. Tada su postojali samo dobri ljudi: uiteljice i uitelji, sestre pomonice, crkveni redovi i ostali graani iz kulturnog i javnog ivota koji su svoje socijalno djelovanje temeljili na dobroinstvu i suosjeanju s patnjama naroda. Prema Vanji Branici, skrb za djecu mora biti visoko human i dobrotvoran in, ujedno organiziran i zakonski definiran od strane strunjaka.1 Iako se roditeljima bilo teko odvojiti od djeteta, bijeda i ratno stanje prisilili su ih da poalju svoju djecu u sigurnije i bogatije krajeve. Drava je pomou organiziranih odbora i humanitarnih ustanova intervenirala i udaljila djecu iz rizinog okruenja kako bi im omoguila sigurnost i razvoj.2 Prvi svjetski rat je zasigurno donio nemirno okruenje za ivot cjelokupnog stanovnitva, pa tako i onih najmlaih. Drava se materijalno brinula za djecu (skupljanjem sredstava), naturalnom pomoi (podjelom hrane, odjee i obue), a intervenirala bi prilikom smjetaja djece u domove ili obitelji. Razdoblje od 1900. do 1940. prepuno je politikih previranja u hrvatskom drutvu. Hrvatsku su dravu, koja se borila na tri bojinice na strani Austro-Ugarske MonarSeminarski rad pisan je u sklopu kolegija Hrvatska u Prvom svjetskom ratu kod dr. sc. Vijolete Herman Kauri. 1 Vanja Branica, Razvoj drutvene skrbi za djecu u prvoj polovini 20. stoljea, u: Ljetopis socijalnog rada, god. 13., br.1. 2006., str. 48. 2 Branica, Razvoj, str. 48.
*
327
LUCIUS
hije u Prvom svjetskom ratu, obiljeili politiki sukobi, rascjepkan teritorij, razliita zakonska ureenja, veinsko poljoprivredno stanovnitvo, slaba industrijalizacija, akumulacija kapitala i infrastrukturna razvijenost. Okolnosti koje su uzrokovale akciju spaavanja i zbrinjavanje gladne djece bile su velika sua i glad pred kraj rata.3 Situaciju su oteavale borbe na razliitim frontovima tijekom Prvog svjetskog rata. Promet je bio otean, a mogunost opskrbe hranom bila je ograniena. Glad, bolesti i masovna smrtnost bili su sveprisutni pa je velike napore trebalo uloiti u poboljanje ivotnih uvjeta, osobito onih najmlaih, o emu e biti vie rijei u samom radu.
2. Razdioba, motivi i ciljevi akcije zbrinjavanja gladne djece za vrijeme Prvog svjetskog rata
Motiv akcije tijekom Prvog svjetskog rata bio je Spasiti djecu.4 Cilj akcije bio je upozoriti da ivot treba biti iznad smrti, a suradnja oko spaavanja djece iznad mrnje. Akcija oko brige i spaavanje ratom ugroene djece moe se podijeliti u pet razdoblja. Prvo razdoblje koje je trajalo od 1913. do 1917. obiljeila je pojaana briga za obitelji i djecu vojnika na frontovima. U drugom razdoblju koje traje tijekom 1917., Liga za zatitu djece ujedinila se sa Sredinjim odborom radi zbrinjavanja ugroene djece. Krajem 1917. zapoelo je tree razdoblje, a sve do sredine listopada 1918. akcija zbrinjavanja gladne djece zahvatila je itavu Bosnu i Hercegovinu te velik dio Dalmacije. U etvrtom razdoblju (od kraja listopada 1918. do polovice sijenja 1919.) akcija dolaska djece potpuno se zaustavila i zapoeo je proces u obrnutom smjeru, odnosno vraanjem djece na spomenuta podruje, osim Istre. Dravne vlasti obavjetavale su da je opasno slati djecu natrag u Istru s obzirom na talijansku okupaciju. Nakon 1919. zapoelo je peto razdoblje kada se sva briga za djecu odvijala pod Narodnom zatitom kao savezom dobrovoljnih humanitarnih drutava.5 Cilj akcije bio je spasiti katoliku, pravoslavnu i muslimansku djecu. U provoenju akcije sudjelovale su ustanove, gradovi, sela, uitelji, sveenici, inovnici, seljaci i ostali. Akcija je nastojala ujediniti razliite pojedince zbog istog, ali izuzetnog cilja spasiti gladnu djecu. Zbog djece su izbrisane sve administrativne granice i omoguen je njihov prijelaz iz jednog podruja na drugo. Djeca su trebala biti spaena bez obzira na vjeru i nacionalnost.6
Isto, str. 52. Mira Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, Slavonski Brod, 2008., str. 14. 5 Isto 6 Kolar, Zbrinjavanje, str. 12.
3 4
328
P. Marini, Zbrinjavanje gladne djece za vrijeme Prvog svjetskog rata
3. Osnivanje organizacija koje su vodile brigu o djeci 3.1. Djelatnost organizacija do Prvog svjetskog rata
U sjeverozapadnoj se Hrvatskoj rano stvorila potreba za brigom o djeci. U Zagrebu su razliita humanitarna drutva omoguavala brigu za siromanu djecu. Socijalnim problemima bavila su se sljedea drutva: Dobrotvorni Stolek brinuo se da sva siromana djecu mogu dobiti besplatan obrok i odjeu, a tajnik je bio uitelj Stjepan irola; Drutvo ovjenosti7, koje je djelovalo od 1846., osnovalo je puku kuhinju u kojoj su se mogli hraniti siromani studenti; drutvo Prehrana andora A. Alexandera8 za vrijeme Prvog svjetskog rata brinulo se o prehrani sirotinje. Uz humanitarna drutva, brigu o djeci vodili su franjevci i salezijanci. U Zagrebu i Poegi brinuli su se za kolovanje siromane djece, a franjevci su organizirali puku kuhinju. Drutvo Srpski privrednik, potpomognuto Srpskom bankom u Zagrebu i kapitalom bogatih Srba u Slavoniji i Srijemu, brinulo se o kolovanju srpske djece te ih poduavalo o obrtu i trgovini. Tako je povean broj srpskih obrtnika i trgovaca u Zagrebu. Drutvo za pomaganje i kolovanje siromane djece u obrtima osnovano je 1903., a od 1908. naglaavalo je humanitarne i socijalne ciljeve. Prema literaturi navodi se da je iza rada drutva stajao kapital Srpske banke, osnovane 1895., u iznosu od 4,5 milijuna kruna. Smjetaj Srpske banke i Srpskog privrednog drutva Privrednik utjecao je na premjetanje sredinjeg drutveno-gospodarskog ivota Srba u AustroUgarskoj Monarhiji iz Novog Sada u Zagreb.9 Drutvo mijenja naziv u Hrvatski privrednik 1913., a 1917. u Hrvatski radia.10
7 Drutvo ovjenosti u ratnim godinama brinulo se o prehranjivanju gladnih. Na elu humanitarnog drutva 1914. bio je Guido Stern, jedan od suvlasnika Zagrebake tvornice koa u Novoj Vesi. Njegovi pokloni bile su obino velike svote, a besplatno je dana hrana 41 ueniku. Prema literaturi ne moe se odrediti toan broj korisnika kao ni tona visina cijene obroka za one koji hranu nisu primili besplatno. (Mira Kolar Dimitrijevi, Drutvo ovjenosti 1846. 1946., Zagreb, 1998., str. 41. 42.) 8 andor A. Alexander, humanitarac, trgovac i veleindustrijalac. Bavio se itarskom strukom, a od 1905. do 1920. godine bio je gradski zastupnik Zagreba. Takoer, . A. Alexander je bio dioniar Zagrebake tvornice ulja, Pivovare i drugih tvornica koje su omoguavale opskrbu ivenim namirnicama humanitarnog drutva Prehrana. (Mira Kolar Dimitrijevi, Drutvo ovjenosti 1846. 1946., Zagreb, 1998., str. 42. 9 Mira Kolar, Hrvatski Radia 1903.-1945. (2003.), Zagreb, 2004., str. 40. 10 Kolar, Zbrinjavanje, str. 28.
329
LUCIUS
3.2. Liga za zatitu djece 1912. u Hrvatskoj

3.2.1. Osnivanje organizacije Ideja o pomaganju siromanoj djeci stvorila se rano, ve 1910., kada je uitelj Stjepan irola odrao predavanje o zaputenoj djeci te potaknuo okupljene na stvaranje saveza svih drutava za pomaganje siromanoj djeci. Ideju je 1911. podrala i ravnateljica enskog liceja u Zagrebu Marija Jambriak. Na poticaj predsjednika skuptine Drutva za prehranu siromane kolske mladei u Zagrebu, andora A. Alexandera, skuptinari su zakljuili da se osnivanje tog drutva povjeri dr. Josipu iloviu, profesoru kriminalnog prava na Pravoslovnom fakultetu u Zagrebu. Dr. ilovi je istaknuo da u Hrvatskoj ne postoji dovoljan broj domova u koje bi se siromana djeca mogla smjestiti. Suraivao je i s dr. urom Basariekom, a zajedno su se preventivnim radom brinuli o socijalno ugroenoj djeci i socijalno ugroenom dijelu stanovnitva borbom protiv drutvenih devijacija i alkoholizma. Ideju o osnivanju novog drutva dr. Josip ilovi razradio je na predavanju u dvorani Kola. Osnivanje su potvrdila mnoga humanitarna drutva, a preuzeo ga je poseban odbor na ijem je elu bila Malvina Holjac, supruga gradskog naelnika Janka Holjca. Na sjednici odbora 20. travnja 1911. prihvaena su pravila Lige za zatitu djece u Hrvatskoj i Slavoniji, a Zemaljska ih je vlada odobrila 20. srpnja 1912. godine. Zbog politikih prilika, skuptina se nije sazivala vie od jedne godine te je 11. sijenja 1914. Malvina Holjac imenovana predsjednicom Lige. U poetku je Liga djelovala samo na podruju Zagreba, a okupljala je osobe iz javnog i kulturnog ivota. 3.2.2. Liga za zatitu djece i njen rad S obzirom na svoj dugogodinji rad, Liga se brzo prilagoavala ratnoj situaciji i proizalim potrebama. Brigu za djecu od 6 do 14 godina uskoro proiruje na brigu za svu potrebitu djecu bez obzira na godine, to se razlikovalo od poetnih pravila i ciljeva Lige. Djelovala je zahvaljujui prikupljenim donacijama imunih pojedinaca te je skupila priloge za djelatnost u prvim godinama rata. Iako je poetkom rata 1914. obustavljen rad svih humanitarnih drutava, Liga je nastavila raditi 3. kolovoza 1914., a s vremenom je razvila posebne odsjeke: Liga za zatitu obitelji mobiliziranih vojnika i Pripomono drutvo za pomaganje stradalih obitelji uz savjete za financije i pravne probleme. Na Dan ratne siroadi, 23. travnja, organizirane su akcije skupljanja razliitih oblika pomoi ugroenima i stradalima.
3.3. Sredinji odbor za zatitu mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika

Sredinji zemaljski odbor za zatitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevina Hrvatske i Slavonije osnovan je u sijenju 1916., a naziv Lige preimenovan je u Ligu za zatitu obitelji mobiliziranih vojnika iz sjeverne Hrvatske. Tijekom ratnih godina bilo je sve vie stradalih i poginulih osoba, ljudski gubici bili su veliki tako da se vijesti o poginulima vie nisu objavljivale. Osim stradavanja na
330
bojitima, ljudi su umirali od gladi i neimatine. Zadae Sredinjeg odbora obavljao je njegov potpredsjednik dr. Josip ilovi jer se radei u Ligi za zatitu djece upoznao sa socijalnim problemima u Zagrebu. Upravo je Sredinji odbor zapoeo veliku humanitarnu akciju zbrinjavanja djece iz Istre na sjever Hrvatske, a zatim i djece iz ostalih krajeva koju su privremeno udomili s dovoljno hrane i odjee. Banovanje Antuna Mihalovia (izabran 29. lipnja 1917.) unijelo je promjene u politiki ivot. Ratnu propagandu zamijenila je poveana briga za ranjene i siroad stradalih vojnika. Dr. Josip ilovi smatrao je potrebnim ukljuiti sve upravne institucije i sve socijalno zainteresirane ljude kako bi se rad Sredinjeg odbora proirio te je tako stvorena ideja o ujedinjavanju rada Sredinjeg odbora i Lige. U radu Odbora sudjelovao je dr. uro Basariek11 koji je smatrao potrebnim osnovati socijalni arhiv. Sredinji odbor djelovao je preko upanijskih odbora i povjerenika, a 19. rujna 1917. objavljen je Naputak o osnivanju upanijskih odbora i povjerenika. Osim Sredinjeg odbora u Zagrebu, radilo je 1918. jo osam upanijskih odbora (za svaku upaniju po jedan), ali s razliitim brojem povjerenika u njima. Primjerice, Zagrebaka upanija imala je 2 014, a Varadinska upanija 796 povjerenika. Aktivno je radilo 1 488 odbora, a broj od 9 463 povjerenika, prema literaturi, pokazuje kako je rad Odbora bio uspjeno organiziran jer je prosjeno na svaka dva i pol djeteta dolazio po jedan povjerenik, to je izuzetno dobro u nepovoljnim uvjetima kao to su ratno stanje i oteana komunikacija popraena glau, bijedom i suom.12 Sredinji odbor za zatitu obitelji mobiliziranih i u ratu stradalih vojnika borio se svim sredstvima da se akcija zbrinjavanja gladne djece uspjeno provede. Najvanije osobe u radu Odbora bili su pravnik uro Basariek i uitelj Zvonimir Puar, kojima je pomagalo nekoliko uiteljica volonterki. Tijekom 1917. i 1918. najvie je djece primila Srijemska upanija, slijedi Bjelovarsko-krievaka koja prima brojnu djecu i 1919., a Zagrebaka upanija primila je 2 580 djece 1917., 4 109 djece 1918., a 732 djeteta 1919. godine.13
3.4. Srijemska upanija

Srijemska upanija primila je 1917. na prehranu 5 506 osoba, a do kraja 1918. unato prometnim potekoama i udaljenosti djece od rodnog kraja jo 4 513 osoba. Iako je podruje bilo etniki vrlo raznoliko, upanija je na jednak nain zbrinjavala katoliku, pravoslavnu i muslimansku djecu. Zbrinjavanje muslimanske djece zahtijevalo je potivanje vjerskih propisa te su zagrebake vlasti obeale da nee razdvajati djecu te e im osigurati sve to je njihova vjera traila.14 Kontrola udomljene djece u
11 Pisao je o brizi za materinstvo te o skrbi za dojenad. Veliku ulogu odigrao je u smjetanju gladne djece iz pasivnih i ratom ugroenih krajeva na sjeveru zemlje, a 1917. zalagao se za stvaranje ferijalnih kolonija kako bi se slabo hranjena, hrvatska djeca oporavila tijekom ljeta (Kolar, Zbrinjavanje, str. 45.) 12 Kolar, Zbrinjavanje, str. 45. 13 Isto, str. 114. 14 Isto, str. 129.
331
LUCIUS
Srijemskoj upaniji nije se esto provodila zbog nedostatka novca za dnevnice, slabih prometnih veza i osjetljivog podruja nastanjenog hrvatskim, njemakim, srpskim i djelomino maarskim stanovnitvom.15
3.5. Bjelovarsko-krievaka upanija

Bjelovarsko-krievaka upanija primila je najvie djece 1918., a sauvan je popis prezimena 2 673 obitelji koje su primile djecu.16 Iako podruje nije bilo oteeno ratom, stanovnitvo je svoje rodoljublje nastojalo pokazati zbrinjavanjem gladne i ratom ugroene djece. U ovu su upaniju stizala djeca bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Najvie djece, njih 900, bilo je smjeteno u bjelovarskom kotaru. upanijski odbor sam se brinuo za nabavu potrebnih stvari pa je tijekom 1918. i 1919. saiveno 289 kaputa, 287 pari hlaa, 421 gae, 424 koulje za djeake i 307 koulja za djevojice, za to su utroili 136 365 kruna, a 1920. potroili su 13 234 krune na ratnu siroad, 3 464 krune za povratak djece i 1 000 kruna za izbjeglice iz Istre.17
3.6. Zagrebaka upanija

Zagrebaku su upaniju za vrijeme i neposredno nakon Prvog svjetskog rata inili gradovi Zagreb (sredite upanije), Petrinja te pet kotara: dugoselski, karlovaki, sisaki, stubiki i zelinski (Sv. Ivan Zelina). Zagreb je bio raskre za razmjetanje djece prema Varadinskoj i Bjelovarsko-krievakoj upaniji, a tamo se nalazilo i sjedite Sredinjeg odbora odakle su koordinirane sve akcije. Tijekom akcije zbrinuto je u hrvatskim upanijama 745 djece koja su uzeta u obrte preko Narodne zatite. Cilj je bio stvoriti domai obrtniki kadar i smanjiti udio stranaca meu trgovcima i obrtnicima, a Zagreb se tijekom rata potvrdio kao vodei centar obrazovanja radne snage.18 Grad Zagreb 1918. osnovao je ferijalno djeje oporavilite u Crikvenici. Nakon jedne godine rada kolonije, gradska uprava odluila je kupiti nekretninu i preurediti ju za trajne dolaske djece. Kupljena je kua u Selcu gdje je u ljeto 1920. otvoreno djeje oporavilite. Zimi je u poetku moglo odjednom boraviti 40, a u ljetnom periodu 60 djece.19 Drugo oporavilite osnovano je 1921. na Lokrumu, otoiu ispred Dubrovnika. Oporavilite je primalo djecu slabijeg zdravlja, aneminu djecu i djecu koja su bila podlona tuberkulozi. Djeca su tamo boravila najmanje tri mjeseca, a najvei ih je broj boravio ljeti. Grad Petrinja primio je mnogo ugroene djece na prehranu. Upravo je ovdje osnovan prvi mjesni odbor za zbrinjavanje djece u Hrvatskoj, a na elu mu je bio petrinjski naelnik Nikola Juri. Sisaki kotar prihvatio je na prehranu 178 djece, to je iznimno
Isto, str. 130. Isto, str. 121. 17 Isto, str. 125. 18 Isto, str. 115. 19 Branica, Razvoj, str. 60.
15 16
332
mnogo s obzirom da ovaj kraj nije bio bogat. U Sisku su organizirane razne priredbe za djecu kojima se popunjavao fond za zbrinjavanje brojne djece smjetene na turopoljskom podruju.
4. Akcija zbrinjavanja gladne djece tijekom Prvog svjetskog rata 4.1. Istarska djeca
Nakon to je dr. Josip ilovi odrao predavanje u dvorani Kola 27. lipnja 1917. o namjeri Odbora da se pomogne gladnoj djeci i nakon to je Be osnovao posebno Ministarstvo za narodno zdravlje i socijalnu skrb, Sredinji odbor za zatitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika na podruju Hrvatske i Slavonije uputio je pismo tajniku irilo-metodskog drutva Viktoru Caru Eminu u Volosko o mogunostima prihvata na prehranu u Hrvatskoj djece od 7 do 12 godina. Prva skupina istarske djece dola je u Zagreb 28. srpnja 1917. iz Kastavtine, Opatije i Lovrana. Istarska su djeca dolazila u manjim grupama, pod vodstvom uitelja, primjerice Ive Jardasa, Ivana Verea ili Crvenog kria. Djeca su se prilikom udomljavanja kod obitelji javljala svojim roditeljima koji su bili oduevljeni slogom istarskih i ostalih Hrvata, to je iskazano u jednom dijelu pjesme Djeci s mora: Htjedoe bijedom slomit nam krila Ali su tek sjedinili nas, Kranjsku od Istre, Bosnu od Srijema Ne dijele uma, voda ni a; Granice doma naega nema Mea je nama tek jezik na. 20 Vano je i djelovanje irilo-metodskog drutva koje se zalagalo za osnivanje i uzdravanje hrvatskih kola u Istri te je poticalo daljnji tijek akcije. Istarska su djeca smjetena iskljuivo u Hrvatsku, najee na podruju Bjelovarsko-bilogorske upanije, pri emu su najveu ulogu imali sveenici i kotarski predsjednici. Prema statistici Sredinjeg odbora iz 1921. na prehranu u Hrvatsku i Slavoniju (vidi tablicu 1) smjeteno je tijekom rata ukupno 2 202 djece21, od kojih se 474 djeteta i 1921. nalazilo u Hrvatskoj jer se nisu imala gdje vratiti ili se nisu htjela vratiti zbog talijanske okupacije Istre.22 Nakon zavretka rata, krajem 1920., sklopljen je Rapallski ugovor kojim je itava Istra, osim Kastva, pripala Italiji.
Kolar, Zbrinjavanje, str. 72. Isto, str. 75. 22 Isto, str. 81.
20 21
333
LUCIUS
KOTAREVI Kopar Krk Loinj Pazin Pore Pula Volosko UKUPNO:
DOLO 272 228 555 273 222 173 479 2 202
OTILO 228 182 436 182 140 412 1 735
OSTALO 44 46 119 91 89 18 67 474
Tablica 1: Brojnost istarske djece smjetene na prehranu u Hrvatsku i Slavoniju 1917. 1921.23
4.2. Primorska i dalmatinska djeca

Prema Jurju Biankiniju nijedna zemlja nije u ratu vie pretrpjela od Dalmacije, koja je sa strane mora bila uvijek vie ili manje blokirana, a sa strane kopna nije imala eljeznikih veza, niti je mogla inae da prima redovito dovoljno hrane. Osim toga, u nijednoj zemlji nisu ni vladini ni vojniki uredi za ratne rekvizije i za javnu bezbjednost vie muili narod nego u Dalmaciji.24 Za potrebe rata, rekviriralo se sve to je imalo kakvu prehrambenu vrijednost te se u treoj godini rata u Dalmaciji vrlo teko ivjelo. Razliite studije pokazuju kako se u Dalmaciji broj poroda za vrijeme ratnih godina od 1915. do 1917. smanjio za 50 posto, a broj smrti poveao se za 40 posto. U nekim krajevima, na primjer na Olibu se broj poroda smanjio za 70 posto, u Triblju iznad Velebita za 77 posto, a broj se pomora poveao za 200 posto.25 Prvi transport djece iz Dalmacije stigao je u Zagreb 18. kolovoza 1917., a potom su upuena u akovaki kotar. Dana 7. rujna iz Zagreba krenulo je 114 dalmatinske djece u Srijem, a 5. lipnja dolo je u Bjelovar 150 djece sa splitskog i ibenskog podruja. Djeca su razmjetena po selima i gradovima razliitih upanija: Zagrebaka (Petrinja, Sisak, Dugo Selo), Bjelovarsko-krievaka (Bjelovar, Koprivnica), Varadinska (Ludbreg, Varadin) te Poeka upanija (Novska). Razasutost djece kod udomitelja donosila je mnogo brige pri kontroli koju su obavljali povjerenici, a onda i u prikupljanju djece kada ih je trebao vratiti u njihov rodni kraj. Sljedea tablica prikazuje stanje doseljenja i iseljenja djece iz nekoliko dalmatinskih gradova uz ukupan broj doseljene i iseljene djece.
Isto Isto, str. 83. 25 Isto, str. 84.

23 24
334
KOTAR Zadar ibenik Knin Split Sinj Benkovac Makarska Imotsko Hvar Metkovi Dubrovnik Korula Trogir UKUPNO
DOLO 543 362 203 417 142 205 119 148 131 109 123 89 116 3 050
OTILO 383 283 195 389 138 203 113 132 125 104 112 80 110 2 655
OSTALO 160 79 8 28 4 2 6 16 6 5 11 9 6 395
Tablica 2: Iskaz dalmatinske djece smjetene na prehranu u Hrvatsku i Slavoniju 1917. 1921.26
4.3. Hercegovaka djeca

4.3.1 Teki uvjeti za ivot u Bosni i Hercegovini Hercegovaka obitelj ivjela je u vrlo tekim uvjetima, prinosi s malih posjeda nisu bili dovoljni kako bi obitelj preivjela. Velike potekoe poljoprivrednoj proizvodnji predstavljali su prirodni uvjeti, velike sue ljeti smanjivale su ili unitavale usjeve, kao i poplave od jeseni do proljea koje su bile uobiajena pojava. Hercegovako stanovnitvo ivjelo je od malo itarica, posebice kukuruza te od krumpira i vinove loze. Nedostatak ita prisiljavao je seljaku obitelj na robno-novanu razmjenu i traganje za vanjskom zaradom. Prvi i najvaniji uzrok gladi u Hercegovini bila je sua na cijelom podruju 1916. i 1917. godine. Drugi su razlozi leali u pomanjkanju radne snage koja je bila posljedica mobilizacije i ratnim rekvizicijama, poput prisilnog otkupa stoke za ratne potrebe po veoma niskim cijenama. Posljednji, etvrti razlog bio je prekid iseljavanja u prekomorske zemlje, tj. nemogunosti stjecanja zarade, od koje su znatne svote, u prijanjim razdobljima, slane rodbini u rodni kraj.27
Isto, str. 90. Vlado Puljiz, Prilike u Hercegovini i spaavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu (Osvrt na socijalne i gospodarske prilike, uzroke gladi i ulogu hrvatskih humanitarnih organizacija u spaavanju djece), u Stipe Tadi, Marinko akota (ur.), Fra Didak Bunti ovjek i djelo, Mostar, 2009., str. 195.
26 27
335
LUCIUS
etva je 1917. zbog sue bila loija od prethodne. Vruine su bile velike, a kie u Hercegovini nije bilo od oujka, zbog ega su prinosi bili vrlo slabi. itava vegetacija bila je sprena. Stanovnitvo je masovno vadilo putne listove i odlazilo u Bosnu i Slavoniju gdje su radili, prosili i/ili kupovali hranu po lihvarskim cijenama da bi je kao putnu prtljagu krijumarili kuama.28 Nakon atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, AustroUgarska je napala Kraljevinu Srbiju iz Bosne, koja je postala ratno podruje s izgorjelim selima i naputenim domovima. Privredne prilike u Bosni nisu bile dobre ni uoi Prvog svjetskog rata, poetkom ratnih godina dodatno su se pogorale. etva je u Bosni i Hercegovini 1914. dala 5 655 333 kg itarica, u 1916. dobiveno je 2 799 760 kg, 1917. samo 1 554 290 kg itarica. Prema statistikim podacima, 1917. umrlo je 15 132 stanovnika vie negoli ih se rodilo iste godine. Za potrebne vojske konfiscirano je 150 000 goveda, 120 000 grla sitne stoke, 5 860 teladi. Jedina aktiva u izvoznoj bilanci bile su ljive kojih je 1917. u Austriju izvezeno 200 vagona. Zauzvrat je trebalo u Bosnu stii 415 vagona krumpira iz Galicije i 200 iz Ugarske, no dola su samo 292 vagona iz Galicije i 94 iz Ugarske.29 Najugroenija su bila djeca na tromei Bosne, Hercegovine i Dalmacije te je njima najvie trebala pomo. O stanju u Hercegovini izvjetavali su franjevci koji su traili pomo za narod, a imali su i poseban odbor za kontroliranje odlazaka hercegovake djece u Hrvatsku. Zemaljska vlada u Sarajevu je 1918. potpisala sporazum sa Zemaljskom vladom u Zagrebu. Za provedbu posla bili su zadueni vladin tajnik Eugen Sladovi i dr. uro Basariek. 4.3.2. Dolazak hercegovake djece u Hrvatsku Prvi konvoj od 364 hercegovake djece krenuo je 10. rujna 1917. iz Mostara, a 13. rujna stigao je u Brod na Savi. Zbog loih prometnih prilika bili su zaustavljeni dolasci djece iz Istre i Dalmacije to je pogodovalo dolascima djece iz Hercegovine. Najvie djece smjeteno je u Slavoniju, posebno u okolici Nove Gradike i u Srijem. Sljedei konvoji formirani su vrlo brzo, uz pratnju domaih uitelja, a pod kontrolom fra Didaka Buntia. Konvoj koji je doao u Brod imao je 540 djece, a bila su smjetena u brodskom, vukovarskom i ilokom kotaru te gradovima Petrovaradinu i Srijemskim Karlovcima. U rujnu 1917. stiglo je jo 400 djece iz Hercegovine u Srijem. Skupina od 209 katolike djece krenula je u Slavoniju 25. rujna iz Mostara pod vodstvom Eugena Sladovia. Kasnije je 21. studenoga iz Mostara krenuo transport od 122 muslimanske, 269 pravoslavne i jednog djeteta katolike vjere. Kroz Sarajevo je 12. prosinca proputovao osmi transport hercegovake djece pod vodstvom Eugena Sladovia. Do studenoga 1917. dopremljeno je na prehranu 2 820 djece, a od njih je bilo 1 284 katolike, 417 pravoslavne i 120 muslimanske vjeroispovijesti.30
Hrvoje Mali i Mislav Gabelica, Spaavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata, u Stipe Tadi, Marinko akota (ur.), Fra Didak Bunti ovjek i djelo, Mostar, 2009., str. 237. 29 Kolar, Zbrinjavanje, str. 92. 30 Isto, str. 64.
28
336
4.3.3. Uloga franjevaca u zbrinjavanju djece Franjevci su bili prvi koji su se trudili zbrinuti ugroenu katoliku hercegovaku djecu, no djeca su nala smjetaj samo uz podrku mnogih uitelja i pomo upravnih vlasti u Sarajevu i Zagrebu. Hercegovaki provincijal fra David Nevisti brinuo se 1916. za nabavku i dijeljenje ivenih namirnica kako bi ublaio posljedice rata i pomogao sirotinji.31 Franjevci, meu kojima se posebno istie fra Didak Bunti, traili su vagone hrane kako bi zbrinuli i prehranili mnogobrojnu djecu i ostalo stanovnitvo. Fra Didak Bunti bio je uporan borac za poboljanje ivotnih uvjeta hercegovakog stanovnitva, traio je pomo bosansko-hercegovake vlade i suraivao s Miroslavom Krleom jer ih je obojicu povezivalo suosjeanje s patnjom djece. Pregovarao je s dr. Basariekom, dr. iloviem i dr. Roguljom, a nakon transporta istarske djece u Hrvatsku, pokrenuta je ideja o transportu hercegovake djece. Rad na spaavanju hercegovake sirotinje bila je samo jedna od ostvarenih akcija fra Didaka. U akciju je utkao cijelo svoje bie, utroio sve svoje snage, vrijeme i usmjerio sve svoje sposobnosti, zainteresirao sve franjevce da bi pomagao svima. Akcija je bila jedinstveni pothvat i razrada u kojoj su traili suradnike za ostvarenje plana fra Didaka Buntia. Nesebinu suradnju pruili su mnogi, a posebno njegova subraa.32 4.3.4. Fra Didak Bunti Prof. Radoslav Dodig napisao je ivotopis o fra Didaku Buntiu na etiri jezika gdje kae kako fra Didak Bunti pripada krugu najistaknutijih hercegovakih franjevaca s poetka dvadesetog stoljea. Roen je u 1871. u Paoi kod itluka, kolovao se u irokom Brijegu i Innsbrucku, gdje je kao izvrstan student zavrio studij filozofije i teologije. Nakon toga vraa se u Hercegovinu meu svoj narod. Vratio se u iroki Brijeg, u duhovno sredite svoje Provincije. Godina 1895. prijelomna je u njegovu ivotu i radu, jer otada poinje njegov profesorsko-pedagoki, pastoralni i dobrotvorni rad meu narodom. irokobrijeku franjevaku gimnaziju uzdigao je na zavidnu razinu, izborio je za nju pravo da moe upisivati i svjetovne ake, a za mnoge nadarene siromahe pribavio je stipendije za studij u europskim zemljama. Za njegova djelovanja udareni su temelji znamenitoj crkvi u irokom Brijegu. Fra Didak Bunti suosjeao je sa svojim narodom pa je dravnim vlastima esto upravljao zahtjeve za pomo. Ipak, njegov je najznamenitiji, za mnoge teko zamisliv podvig, kada je u danima velike gladi potkraj Prvog svjetskog rata i prvih poratnih godina organizirao da se 17.000 hercegovake djece smjesti u obitelji u Slavoniji, Srijemu i Bakoj. Umro je 1922. godine.33 Sredinja figura koja je utjecala na ukupna zbivanja i ivot ljudi bio je fra Didak Bunti. Kao ravnatelj franjevake gimnazije u irokom Brijegu vodio je veliku
Andrija Niki, Fra Didak Bunti: hrvatski i crkveni velikani, Mostar, 2004., str. 424. Isto, str. 493. 33 Isto, str. 745 .
31 32
337
LUCIUS
akciju opismenjavanja hercegovakog stanovnitva. Smatrao je kako ene moraju biti obrazovane jer je naobrazba ena mjerilo naobrazbe svakog naroda. Organizirao je unapreivanje poljoprivrede, borio se za vie otkupne cijene duhana, pokretao je razne aktivnosti za otklanjanje ili ublaavanje gladi u Hercegovini poput prve kuhinje za siromahe u irokom Brijegu34 te je poticao gradnju poljoprivrednih, kulturnih, komunikacijskih i vjerskih objekata. Fra Didak Bunti bio je predvodnik civilizacijskog i kulturnog progresa Hercegovine poetkom 20. stoljea.35 Akcija preseljenja hercegovake djece pripremana je i provoena prema svim pravilima i etikim naelima socijalnog rada, uz potivanje dostojanstva i uvaavanje ljudskih prava djece, njihovih obitelji i obitelji koje su ih udomile. Obuhvaala je velik broj sudionika, izravnih korisnika i organizatora.36 Za ovog franjevca spaavanje djece kao najugroenijeg i najvanijeg dijela populacije za odravanje vitalnosti naroda postalo je primaran cilj. Svojim zalaganjem postao je jedno od najsvjetlijih imena hrvatske socijalno-crkvene povijesti.37 Pohodio je cara Karla u Be i govorio mu o bijednom stanju u Hercegovini te do skrajnosti izmuenom i napaenom narodu, dopremao je iz Slavonije u Hercegovinu suho voe (kruke, ljive i jabuke) te ga dijelio sirotinji, organizirao je zbrinjavanje djece u prekosavskim pokrajinama, obilazio ih i mnogima davao savjete usmeno i pismeno.38 Uporno je slao pisma poglavarima Zemaljske vlade u Sarajevu i mostarskom okrunom predsjedniku. Po povratku iz Bea, fra Bunti je proao kroz Zagreb i upoznao se s dr. Josipom iloviem, predsjednikom Sredinjeg zemaljskog odbora za zatitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika. Dvojica dobrotvora tada su izmijenili iskustva o tekom stanju sirotinje u Hercegovini i o planu spaavanja njihovih ivota.39
4.4. Gladna srpska djeca iz Bosne i Hercegovine dolaze u Hrvatsku

Iako je Zemaljski odbor za zatitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika u Zagrebu predloio mogunost o prihvatu djece, srpska populacija dugo nije prihvaala takvu ideju. Poeci akcije spaavanja istarske i hercegovake djece, utjecali su na promjenu miljenja i stvaranje suradnje izmeu Zagreba i Sarajeva. U 1917. godini srpski inovnici srpske narodnosti i uitelji bili su zasluni za stvaranje prijateljstva sa Zagrebom preko Stjepana Basarieka i Davorina Trstenjaka. Dr. Josip ilovi uputio je pismo sarajevskom mitropolitu Eugeniju Letici da potakne stanovnitvo na zbrinjavanje pravoslavne djece na podruje Slavonije, o emu svjedoi i proglas objavljen u Novostima 8. studenog 1917. godine. Osnovan je i Odbor slovenskih, hrvatskih i srpskih ena za siroad na ijem je elu bila Zlata Kovaevi34 Marinka Bakula Aneli i Draen Kovaevi, ivi smo!, u Stipe Tadi, Marinko akota (ur.), Fra Didak Bunti ovjek i djelo, Mostar, 2009., str. 210. 35 Puljiz, Prilike, str. 192. 36 Bakula Aneli, Kovaevi, ivi, str. 207. 37 Kolar, Zbrinjavanje, str. 11. 38 Niki, Fra, str. 437. 39 Isto, str. 441.
338
Lopai. Nakon uspostavljanja srpske mree za okupljanje i zbrinjavanje djece, prvi transport od 145 djece iz Nevesinja u pratnji kolskog nadzornika i pravoslavnih sveenika krenuo je iz Mostara 14. studenog. Uz Sredinji odbor u organizaciju prebacivanja djece ukljuilo se i Srpsko gospojinsko drutvo iz Zagreba. Velik broj iseljene pravoslavne djece iz Bosne i Hercegovine, Mali i Gabelica objanjavaju najveim udjelom pravoslavnog stanovnitva u ukupnom stanovnitvu Bosne i Hercegovine, odnosno najveim udjelom pravoslavnog stanovnitva bihakog okruga. Zbog gladi, sue, perifernog poloaja u Monarhiji, blizine bojinice i ratnih pustoenja te tekog gospodarskog stanja, djeca su esto odlazila na zbrinjavanje u Hrvatsku.40
4.5. Srpska i bonjaka djeca iz Bosne i Hercegovine dolaze u Hrvatsku 1917. i 1918.
Nakon obeanja Sredinjeg zemaljskog odbora u Zagrebu da e se brinuti za muslimansku djecu, fra Bunti je uspio dogovoriti da se za muslimansku djecu otvori internat u Vinkovcima, gdje su se djeca mogla hraniti i kolovati prema svojim vjerskim propisima.41 Konvoji muslimanske djece krenuli su u studenom 1917. godine. U Brod na Savi djeca su doputovala 23. studenog 1917., a potom su smjetena u Vinkovce. Posebno je zanimljiva akcija spaavanja 540 djece koja su dola u Brod 1917. godine. Iako Brod nije bio spreman prihvatiti toliko malene i slabe djece, predstojnik Broda uspio je rasporediti djecu po drugim upanijama. U svakom gradu velik broj djece preuzeo je neki uitelj i zbrinuo ih. Tako je na primjer, uitelj timac preuzeo 57 djece te ih odveo do Lovasa, Ceria i Sotina. Tijekom 1917. ulo je u Hrvatsku i Slavoniju najmanje osam vlakova s djecom iz Bosne i Hercegovine. U tablici 3 prikazani su podaci iz nekoliko gradova bosansko-hercegovakih okruja uz ukupan broj djece koja su otila, ostala ili se vratila u rodni kraj. Manji broj iseljene muslimanske djece autori objanjavaju boljim socijalnim poloajem muslimanskog gradskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini, nepostojanjem muslimanskog stanovnitva u Austro-Ugarskoj Monarhiji izvan Bosne i Hercegovine koje bi prihvatilo bosansko-hercegovaku muslimansku djecu nepostojanjem vjerske i obrazovne infrastrukture izvan Bosne i Hercegovine koja bi muslimanskoj djeci primjereno zadovoljila vjerske i obrazovne potrebe.42 Intenzivnije zbrinjavanje katolike od muslimanske djece autori objanjavaju ranijim poetkom akcije meu bosansko-hercegovakim katolicima, naravi akcije koja je inicijalno imala hrvatski karakter, najveim udjelom katolikog stanovnitva u suom i glau pogoenom mostarskom okrugu te nepovjerenjem bosansko-hercegovakog pravoslavnog stanovnitva prema akciji, koja se u Bosni i Hercegovini provodila pomou bosansko-hercegovakih pokrajinskih vlasti. U Bansku Hrvatsku
Mali, Gabelica, Spaavanje, str. 267. Bakula Aneli, Kovaevi, ivi, str. 213. 42 Mali, Gabelica, Spaavanje, str. 270.
40 41
339
LUCIUS
su dolazila i djeca iz posavskih kotareva te veinski katolikih Dervente i Brkoga, koji su bili bogati vodom, gdje su bosansko-hercegovake vlasti planirale kolonizirati obitelji iz glau pogoenih krajeva Bosne i Hercegovine te gdje su kolonizirana njemaka djeca iz austrijskog dijela Monarhije.43
OKRUJA I KOTAREVI OKRUJE BIHA Biha Krupa Cazin Klju OKRUJE BANJA-LUKA Banja Luka Derventa Prijedor OKRUJE SARAJEVO Sarajevo Foa OKRUJE TRAVNIK Bugojno Livno Jajce Brko OKRUJE MOSTAR Mostar Ljubuki Nevesinje Posuje UKUPNO: 415 426 547 209 12 270 267 292 402 125 9 451 148 134 145 84 2 819 311 368 278 333 255 273 242 269 56 95 36 64 229 292 212 244 17 48 374 194 205 316 169 167 58 25 38 362 310 327 361 279 254 292 319 85 56 35 42 DOLO OTILO OSTALO
Tablica 3: Iskaz bosansko-hercegovake djece smjetene na prehranu u Hrvatskoj i Slavoniji, Bakoj i Banatu 1917. 1921.44
43 44
Isto, str. 268. Kolar, Zbrinjavanje, str.108. 109.
340
4.6. Djeca iz Slovenskog primorja i Trsta dolaze u Hrvatsku

Djeca Slovenskog primorja bila su ugroena zbog blizine ratnih operacija. itavo podruje Gorike pokrajine i Trsta oskudijevalo je u prehrani, a u Hrvatskoj je smjeteno 282 djece iz Slovenskog primorja. Bila su smjetena u Podravini i zapadnoj Slavoniji, i to uglavnom na veleposjedima elekovec (25), Ivanec kod Varadina (15), Kutjevo (5), Poega, Velika (21), Veliki Bukovac (2) i drugima. Mjesta udomljavanja vjerojatno su se zasnivala na ranijim trgovako-industrijskim ili sveenikim vezama.45
5. Briga za djecu i povratak rodnim krajevima 5.1. Briga za djecu tijekom posljednje ratne godine
Tijekom 1918. uvjeti u zemlji su se oigledno promijenili. Izraena nestaica hrane, odjee i obue primorala je roditelje da premjeste svoju djecu u sjevernije krajeve. Prosjeno je u Hrvatsku dnevno dolazilo oko stotinu djece, a popisi obitelji koje su bile voljne uzeti djecu inili su se jo i u jesen 1918. godine. Tada je popisano da jo ima 2 278 raspoloivih mjesta, i to 1 416 za rimokatoliku i 862 za pravoslavnu djecu. Krajem rata, prehranjivano je 20 000 djece razmjetene u Zagrebakoj, Bjelovarsko-krievakoj, Virovitikoj i Srijemskoj upaniji. Prema podacima Mire Kolar na sjever su 1918. dola 762 djeteta: 174 djeteta iz Istre, 229 slovenske djece iz okolice Trsta, 76 djece iz Bosne i Hercegovine te 183 djeteta iz Dalmacije. Od pridole djece, vratilo se samo 31 dijete u Istru, 54 djeteta u Dalmaciju, 82 djeteta u Bosnu i 11 djece u Slovensko primorje.46 Aktiviranjem solunske bojinice i zaustavljanjem eljeznikog prometa, roditelji su se sve tee odvajali od djece. Vlakovi gotovo i nisu vozili za potrebe civila, javila se panjolska gripa koja je odnosila sve vie ivota te je bilo potrebno intenzivnije smjetati djecu u domove na zbrinjavanje. Prema statistikim podacima Zemaljske vlade u Zagrebu, u Hrvatskoj se 1917. prehranjivalo 16 568 djece, a 1918. 20 648 djece.47 U akciju spaavanja djece ukljuili su se knjievnici koji su uputili apel slovenskim, hrvatskim i srpskim knjievnicima o potrebi utemeljenja odbora sa sjeditem u Zagrebu. Odbor je namjeravao urediti jedan almanah kojim e skupiti to vie prihoda za spaavanje djece i poticati knjievnike na pisanje kvalitetnijih radova kojima e ohrabrivati narod.48 Apel su potpisali Ivo Vojnovi, Ljubo Babi Gjalski, Vladimir Maurani, Dragutin Domjani i Ljubo Wiesner. Meu knjievnicima nalazio se i Miroslav Krlea koji nije potpisao apel, ali se osobno ukljuio u akciju molei novane priloge za zbrinjavanje djece. U svom Dnevniku biljeio je mortalitet djece i suosjeao s njihovom patnjom. On je jo u svibnju 1916. pokuao izbjei povratak na front nakon
Isto, str. 112. Isto, str. 55. 47 Isto, str. 56. 48 Isto
45 46
341
LUCIUS
svih strahota koje je doivio i vidio na bojitu u Galiciji. Uspio je ostati u Zagrebu gdje je pisao o stanju na ratitima, ali su ga vie zanimali socijalni problemi. Napisao je vie lanaka prilikom prvih dolazaka istarske i bosansko-hercegovake djece u Zagreb, no oni su esto bili cenzurirani.49 Tijekom rata objavljivani su razliiti brojani podaci o broju djece iz pojedinih krajeva, na osnovu kojih proizlazi da je tijekom 1918. na prehrani u Hrvatskoj bilo 8 758 katolike djece, 7 359 pravoslavne djece i 131 muslimansko dijete. Popisi su se redovito obavljali dva ili vie puta mjeseno ovisno o potrebi, no mogue je da su izvjetaji bili nepotpuni zbog naglog odlaska povjerenika u vojsku, zbog bolesti ili neisporuke izvjetaja.50
5.2. Pravila za djecu tijekom boravka na prehrani u Slavoniji

Pravila i dunosti onih koji su preuzeli brigu o djeci bila su ustrojena dokumentima pravne zatite interesa i integriteta djece. Udomitelji su bili duni brinuti se o njima kao o vlastitoj djeci i ne praviti razlike izmeu njih, biti strpljivi u procesu prilagodbe, paziti na prehranu i osobnu higijenu, primjereno ih odijevati te davati im poslove koji odgovaraju njihovom tjelesnom i duevnom razvoju. Posebno su upozoreni da djecu ne podsjeaju na trenutno ratno stanje u njihovim rodnim krajevima. Udomitelji su bili duni brinuti se o djeci dok od Sredinjeg zemaljskog odbora ne dobiju sporazum za povratak djece njihovim kuama.51 Ipak, bitno je napomenuti kako nisu sve obitelji udomljavale djecu iz plemenitih razloga. U Bjelovarsko-krievakoj upaniji jedno je istarsko dijete radilo itavu godinu kao sluga i pastir. Zbog takvih su sluajeva upanijski odbori morali kvalitetnije obavljati svoj posao i brinuti se za siroad. Spomenica izdana 1921. u povodu obiljeavanja akcije, tajila je i mijenjala imena i prezimena pravih udomitelja ako su bili idovskog ili njemakog podrijetla ili je umnaala broj srpskih obitelji koje su primale djecu na prehranu. Franjevci su si takoer pripisivali velike zasluge, dok su u zaborav pali ostali, istinski dobrotvori poput dr. ure Basarieka, dr. Petra Rogulje, dr. Eugena Sladovia, dr. Josipa ilovia i ostalih.
5.3. Povratak djece rodnim krajevima

Tijekom Prvog svjetskog rata u sjevernoj Hrvatskoj zbrinuto je 2 327 djece iz Istre, 2 203 djeteta iz Dalmacije i 282 slovenska djeteta iz Slovenskog primorja.52 Iako postoje odreeni brojani podaci (vidi: Tablica 4), autori razliitih knjiga svjesni su kako se toan broj zbrinute djece nee moi utvrditi. Ukupno je od 18. prosinca 1917. do 12. sijenja 1918. dolo na sjever 1 272 djeteta, od 13. sijenja do 18. veljae 1 063 djeteta, a od 19. veljae do 5. oujka 1918. 2 302 djeteta. Od 30.
Isto, str. 40. Isto, str. 57. 51 Bakula Aneli, Kovaevi, ivi, str. 211. 212. 52 Kolar, Zbrinjavanje, str. 113.
49 50
342
svibnja do 26. lipnja prelo je Savu 1 303 djeteta, a od 27. lipnja do 26. srpnja 758 djece. Od 27. srpnja do 28. kolovoza dolo je 287 djece, a od 29. kolovoza do 10. rujna 1918. 121 dijete. Ukupan broj za 1918. do jeseni je 7 106. pridole djece.53
FOND U KRUNAMA Gradski odbori Zagreb Osijek Varadin Zemun Karlovac upanijski odbori Gospi Ogulin Zagreb Varadin Bjelovar Poega Osijek Vukovar UKUPNO: 500 000 152 000 76 000 41 000 35 000 19 640 34 344 230 000 125 000 134 000 96 120 128 000 199 500 1 770 928 BROJ POVJERENIKA 131 51 37 38 22 912 1 608 2 766 1 102 2 133 2 217 1 912 2 221 15 150 BROJ DJECE NA BRIZI 1 428 649 384 292 204 10 106 16 122 27 918 10 864 19 864 20 311 18 357 21 406 157 996
Tablica 4: Statistike upanijskih, gradskih i mjesnih odbora za zatitu porodica mobilizranih i u ratu poginulih vojnika tijekom 1918.54
KRAJ ODAKLE DOLAZE Istra Dalmacija Bosna i Hercegovina Slovenija UKUPNO
DJECA PREMA VJERSKOJ PRIPADNOSTI RIMOKATOLICI 2 081 1 507 4 891 482 8 961 PRAVOSLAVCI 0 133 7 388 9 7 500 MUSLIMANI 0 0 157 0 157
UKUPNO
2 081 1 641 12 406 491 16 618
Tablica 5: Ukupan iskaz djece koju je na prehranu smjestio Sredinji zemaljski odbor krajem 1918.55
Isto, str. 64. Isto, str. 65. 55 Isto, str. 66.
53 54
343
LUCIUS
6. Briga o djeci 1919. i povratak u rodni kraj

Nakon zavretka Prvog svjetskog rata i osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nastaje potpuna centralizacija u kojoj se sve odluke donose u Beogradu. U Beogradu je osnovano Dravno odjeljenje za zatitu djece s predsjednikom Antonom Koroecom, a cilj je bio preuzeti kompletnu brigu o djeci i preseliti ih na matino podruje. Od 1920. Zagreb vie nije bio centar akcije zbrinjavanja djece te je osnovana nova institucija, Ured za zatitu djece na elu s dr. Milanom Popoviem u Splitu, koji je krajem 1920. traio premjetaj splitske djece s podruja sjeverne Hrvatske.56 Povratak djece nije bio toliko organiziran kao njihov dolazak. Roditelji su sami dolazili po svoje dijete, a mnogi iz financijskih razloga nisu mogli brinuti za svoju djecu pa se djeca selektivno vraaju u svoje rodne krajeve. Kontrolu povratka djece obavljaju srpski demokrati i radikali, koji zajedniki dijele vlast u Hrvatskoj i koji se razliito odnose prema djeci s obzirom na nacionalnu pripadnost i vjeroispovijest. Vlasti su ve poetkom 1919. iskljuile svaku mogunost novog pridolaska hercegovake katolike djece u Slavoniju, iako su prilike u Hercegovini jo uvijek bile vrlo teke za ivot djece, posebice ako su ostala bez jednog ili oba roditelja. Vlasti ak inzistiraju na ubrzanom vraanju hercegovake djece koja su se jo nalazila u Srijemu i navode ih poimenino ukoliko su ih imali u evidenciji. Ta politika izmjene demografske strukture u korist pravoslavnih bila je pogubna za socijalne odnose meu ljudima razliitih vjera i otvorene sukobe sprjeavali su samo silom.57 upanijski su odbori nakon rata prestali s radom te su njihov rad nastavile novoosnovane organizacije. Dravno odjeljenje za zatitu djece pod vodstvom Antona Koroca osnovalo je Oblasne odbore u sklopu Ministarstva socijalne politike koji se kasnije pretvaraju u odjele pokrajinskih uprava. Jedina organizacija koja se uspjela odrati u Zagrebu, s obzirom da su sva sjedita bila premjetena u Beograd, bila je Narodna zatita koja je djelovala prema humanitarnim i socijalnim ciljevima usmjerivi se na borbu protiv alkoholizma, nepismenosti i ostalih socijalno-drutvenih problema. Narodna zatita djelovala je kao savez humanitarnih drutava, a izdavala je i asopis za socijalne probleme Narodnu zatitu. Tajnik drutva bio je dr. uro Basariek. Uvjeti u kojima je narod elio vratiti djecu bili su vrlo teki, veze su izmeu Zagreba i ostalih gradova bile strogo kontrolirane kao i prije 1914. godine. eljezniki promet bio je prekinut, a nije postojala eljeznica izmeu Zagreba i Splita sve do 1925. godine. Vraanje dalmatinske djece bilo je izuzetno teko zbog talijanske okupacije Rijeke i dijela Hrvatskog primorja, to je oteavao promet, jer je Rijeka postala zatvoren izlaz na more za ostatak Hrvatske. Iako su dr. Basariek i dr. ilovi eljeli ponovno pokrenuti akciju kojom e zbrinuti svu zdravu djecu od 10 do 14 godina, prednost bi ipak imala siroad bez roditelja, a zatim ostali. Akcija je sprijeena unato vrijednom cilju. Dobrotvorna zadruga Srpkinja u Zagrebu hitno je u jesen 1920. organizirala jedan transport srpske djece koja su 5. rujna vraena
56 57
Isto, str. 142. Isto
344
u zapadnu Bosnu u pratnji predsjednice Zadruge Marte Popovi i Jelene uk iz Zagreba. Najbre su se u Bosnu vratila muslimanska djeca iz Vinkovaca.58
6.1. Narodna zatita i njen rad nakon Prvog svjetskog rata

Narodna zatita bila je krovna organizacija svih hrvatskih humanitarnih drutva, Materinstvo, Patronaa za zatitu mladih djevojaka, Hrvatski radia, Prehrana i dr. poslije Prvog svjetskog rata. Na elu je bio dr. Josip ilovi koji je pokuavao organizaciju ukljuiti u socijalnu politiku hrvatske drave u novoorganizirani sustav. Nakon 1920. briga novoosnovane drave za djecu s podruja Hrvatske nije bila dovoljna zbog neureene upravne, sudske i prosvjetne organizacije ivota u ratom razorenoj zemlji. Nastalo raspoloenje u dravi upropastilo je mnoge humanitarne organizacije i drutva, a prikupljanje pomoi nije vie bilo jednostavno. Neki krajevi su imali bolju, a neki slabiju socijalnu zatitu i zatitnu politiku djece. Ministarstvo prosvjete Kraljevstva SHS dalo je Bjelovarsko-krievakom upanijskom odboru za zatitu djece u veljai 1920. pohvalu za njegov rad.59 Ipak, 29. studenog 1925. Narodna zatita proslavila je desetogodinjicu rada, a te je godine djelovala kao savez 290 humanitarnih drutava i 620 povjerenstava.60 Narodna zatita je u tekim poslijeratnim prilikama imala iroko podruje djelovanja. Iako je mijenjala svoje ciljeve, uvijek je nastojala pomoi onima kojima je to bilo potrebno siroadi hrvatskih iseljenika u Americi, Australiji i ostalim zemljama, majkama bez zarade i svim ostalim naputenim osobama. S vremenom se specijalizirala za iseljenitvo te je imala etiri odsjeka za iseljenike: 1. Odsjek za pravnu zatitu; 2. Odsjek za materijalnu pomo; 3. Odsjek za zatitu siroadi i 4. Odsjek za razna posredovanja. Organizacija je izdavala asopis Narodna zatita od 1. lipnja 1916. godine. Zadaa lista bila je humanitarna, a urednici su nastojali informirati narod o akcijama tijekom rata i upozoravati na socijalne probleme nakon rata. Josip ilovi je smatrao da zatita ureena zakonom i predana na ruke drave imade prednost pred karitativnom zatitom, jer ima dovoljno sredstava, jer je potpuno objektivna i jer kod pomaganja ne odluuju nikakvi drugi obziri nego potreba djeteta.61 Skrb za djecu organizirana na dravnoj razini omoguavala je pomo veem broju djece. Dr. ilovi je sudjelovao na razliitim kongresima ija je tema bila adekvatna skrb za djecu. Potaknut razmiljanjima s kongresa, objavio je 1922. knjiicu Zatita djece: sadanje stanje i pogled u budunost. U njoj je detaljno izvijestio o svim dogaanjima na Kongresu, odranim 1921. u Belgiji, iznio statut Meunarodne udruge za zatitu djece i prikazao izlaganje predstavnika kulturnih zemalja Belgije, Francuske, Kanade, Italije, eke i dr.62
Isto, str. 145. Isto, str. 149 . 60 Isto, str. 151. 61 Branica, Razvoj, str. 52. 62 Isto, str. 53.
58 59
345
LUCIUS
ilovi je bio urednik asopisa Narodna zatita koji se bavio temama socijalne zatite, skrbi za djecu i maloljetne delikvencije. Pravnik, ban i sveuilini profesor svojim je aktivnim pisanjem nastojao pobuditi svijest o ugroenom razvoju djece. Miroslav Krlea je o Josipu iloviu u svojim memoarima napisao: Josip ilovi bio je doktor prava i univerzitetski profesor, ne naroito interesantan, koji je bio predsjednikom mnogih humanitarnih organizacija, a u vrijeme prvog rata drutva za pomo i spaavanje ratnika i porodica postradalih. Masu srpske djece je spasio iz Bosne. Meni je uinio neizrecivo veliku uslugu, i to bi trebalo da se zapie i ne zaboravi: da sam koristei usluge svoga prijatelja Vlade Doria kod ilovia isposlovao da me iz vojske premjeste u Ured za pomo postradalima u ratu. ak je antidatirao i falsificirao dokument o mom postavljenju i nainjen je tako kao da sam ja kod njega radio ve 1913. pa me na osnovi toga povukao iz komande i spasio od gnjavae sa sporom oko imanja Galdovo kraj Siska o kojem sam dokumente prevodio na madarski.63 Krlea, koji je sve do kraja Prvog svjetskog rata bio iloviev stipendist, pie: Suraivao sam sa socijaldemokratima i pisao lanke, pa je tako ilovi mene moda i od smrti spasio.64 Nakon zavretka rata, ilovi je bio u Odboru za pomo gladnima u Rusiji gdje je Krlea bio glavni truba.
7. Zakljuak
Organizirana skrb za djecu tijekom Prvog svjetskog rata bila je od opeg interesa za drutvo i dravu te neophodna bez obzira na politike, ekonomske i kulturne razliitosti meu njima. Iako je autorima koji su pisali o ovoj problematici teko brojano utvrditi koliko je djece zbrinuto, injenica jest da je akcija okupila brojne kole, humanitarna drutva, crkvene redove i razliite istaknute pojedince koji su svoje humano i profesionalno djelovanje ostvarili na socijalnom polju uz dravnu intervenciju do kraja Prvog svjetskog rata. Svojim djelovanjem doprinijeli su donoenju formalnih zakona i uredbi kojim se uredilo polje socijalne skrbi. Akcija zbrinjavanja istarske, primorske, dalmatinske i bosansko-hercegovake djece pokazala je nacionalnu solidarnost to je pogodovalo uvrenju svijesti o jedinstvu hrvatskog naroda. Privremena djeja kolonizacija otvorila je put unutarhrvatskim migracijama, osobito iz Dalmacije i Hercegovine u bogatu Slavoniju. Time je usporen hrvatski demografski gubitak i uvren hrvatski karakter Slavonije.65 O opsegu akcije koja je organizirana svjedoi podatak da je utemeljen 1 491 terenski odbor u svim sjevernim hrvatskim upanijama. U tim su odborima djelovali naelnici, uitelji, trgovci, veleposjednici, sveenici. Osim Sredinjeg odbora osnovano je osam upanijskih odbora s brojnim povjerenicima, koji su obavljali rad na terenu. Djeca su
Enes engi, Truba u pustinji duha, u S Krleom iz dana u dan (1975-1977), Globus/Zagreb, 1985., str. 159. 160. 64 Isto, str. 160. 65 Mali, Gabelica, Spaavanje, str. 270.
63
346
uglavnom bila smjetena u imunije obitelji u sjevernim krajevima. Uz smjetaj i brigu o djeci, povjerenici su prikupljali pomo u hrani, odjei i novcu. Kljuna suradnja bila je ona izmeu Sredinjeg odbora i hercegovakih franjevca na elu s fra Didakom Buntiem. Prije akcije trebalo je prevladati teritorijalne zapreke koju je inila administrativna granica Bosne i Hercegovine, koja je unutar Austro-Ugarske inila dravni corpus separatum. Koliko je djece spaeno, teko je utvrditi jer su evidencije voene u ratnim okolnostima spaljene ili su nestale, no broj 17 000 spaene hercegovake djece najee je spominjani podatak.66 Tijekom Prvog svjetskog rata cjelokupno stanovnitvo bilo je zamoreno dugotrajnim besmislenim ratom i podjelama ljudi prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Bijeda je zahvaala sve slojeve drutva, a slabije je funkcionirao promet, kolstvo i zdravstvo. Bolnice su bile pune ranjenika, a liste su biljeile poginule vojnike na ratitima te one koji su umirali u bolnicama od posljedica ranjavanja i panjolske gripe.67 U takvim uvjetima stanovnitvo je zbrinulo velik broj siromane i gladne djece koja su strpljivo ekala svoj dom i podnosila glad, e, bolesti, suu i ostale elementarne nepogode. Istaknuti pojedinci i organizacije dokazale su da briga za najmlae, tj. djecu, i borba za njihovo dostojanstvo nikada, ali ba nikada ne smije posustati pa ak ni u ratnom, nepovoljnom stanju.
8. Popis literature
1. Bakula Aneli, Marinka i Kovaevi, Draen, ivi smo! u: Stipe Tadi, Marinko akota (ur.), Fra Didak Bunti ovjek i djelo, Mostar, 2009., 207.-228. 2. Branica, Vanja Razvoj drutvene skrbi za djecu u prvoj polovini 20. stoljea u: Ljetopis socijalnog rada, god 13., br.1. 2006., 47.-62., 1. prosinca 2010. 3. engi, Enes, Truba u pustinji duha, u: S Krleom iz dana u dan (1975-1977), Globus, 1985. 4. Kolar Dimitrijevi, Mira, Drutvo ovjenosti 1846. 1946., Zagreb, 1998. 5. Kolar, Mira, Hrvatski Radia 1903.-1945. (2003.), Zagreb, 2004. 6. Kolar, Mira, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, Slavonski Brod, 2008. 7. Mali, Hrvoje i Gabelica, Mislav, Spaavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata, u: Stipe Tadi, Marinko akota (ur.), Fra Didak Bunti ovjek i djelo, Mostar, 2009., 229.-272. 8. Niki, Andrija, Fra Didak Bunti: hrvatski i crkveni velikani, Mostar, 2004. 9. Puljiz, Vlado, Prilike u Hercegovini i spaavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu (Osvrt na socijalne i gospodarske prilike, uzroke gladi i ulogu hrvatskih humanitarnih organizacija u spaavanju djece, u: Stipe Tadi, Marinko akota (ur.), Fra Didak Bunti ovjek i djelo, Mostar, 2009., 183.-205.
66 67
Puljiz, Prilike u Hercegovini, str. 201. Kolar, Zbrinjavanje, str. 117.
347
LUCIUS
Helping hungry children in World War I

Summary
When the First World War (1914-1918) is discussed, it is the world powers, battles and weapons that are in the foreground whereas the charity campaigns that have marked the life of the local population remain unresearched. The objective of these campaigns was providing foster care for the hungered children of Istria, Dalmatia, Bosnia and Herzegovina and the Slovenian Littoral. Care for children during the First World War was of common interest to the Croatian society and the state and was needed regardless of political, economic or cultural differences among the youth in need. This humanitarian action for children brought together numerous schools, philanthropic organizations, religious orders and various prominent individuals. Their work aided by state intervention contributed to the adoption of laws and regulations related to the area of social welfare.
348
IGOR VRANI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Prva Slovaka Republika: od postanka do pada

1. Uvod
Cilj ovoga rada bio je prikazati povijest prve Slovake Republike te razbiti mit o njoj kao o klasinoj njemakoj satelitskoj dravi te o njenom predsjedniku Jozefu Tisu kao Hitlerovom posluniku koji je bespogovorno izvravao naredbe. Naprotiv, pokazalo se da je stvarnost bila drukija te da je loa slika prve Slovake Republike veinom nastala u toku komunizma koji joj je bio izraziti protivnik. U radu se obrauju politike elite, gospodarstvo i ekonomija, odnos drave prema idovskoj zajednici te nacionalni ustanak i okupacija zemlje od strane Crvene armije.
2. Ope karakteristike meuratnog razdoblja

Prostor dananje Slovake bio je u sklopu Austro-Ugarske Monarhije do njezinog raspada 1918. godine. Pripadala je ugarskom dijelu Monarhije te je bila izloena prislinoj maarizaciji to je ostavilo duboke tragove u narodu i nesimpatije prema susjednom neslavenskom narodu. Sveenstvo je u Slovakoj imalo vanu ulogu zato to je sauvalo i poticalo nacionalni identitet. uvali su kulturu i borili su se za Slovaku autonomiju od Maarske. U meuratnom razdoblju sveenik Andrej Hlinka dominirao je i vodio svoju Narodnu stranku kasnije nazvanu Hlinkova Slovenska ludova strana HSLS. Glavni cilj stranke bila je autonomija Slovake. Vodei ljudi stranke bili su sveenici, ali tokom 1930-ih u stranku ulazi nova struja mlade inteligencije okupljena oko novina Nastup. Nastupovcima je nacionalizam bio vaniji od vjere pa su vidjeli uzore u rastuim totalitarnim sustavima u Europi.1 Uglavnom su imali veliku ulogu meu seljatvom i sitnim graanstvom. Jozef Tiso je kao katoliki sveenik imao velik ugled meu sveenstvom i vjernicima. Srednja klasa vie je naginjala liberalnom agnosticizmu s puno manje
Seminarski rad napisan je u sklopu kolegija Diktature u Srednjoj Europi kod prof. dr. sc. Tihomira Cipeka. 1 Yeshayahu Jelinek, Clergy and Fascism: The Hlinka Party in Slovakia and the Croatian Ustaha Movement u Bernt Hagvet and Jan P. Myklebust (ured.) Who Were the Fascists? Social Roots of European Fascists (Bergen, Olso, Tromso: Universitetsforlaget, 1980), str. 367.
*
349
LUCIUS
utjecaja Crkve na kolstvo i javni ivot. Industrijski radnici veinom su naginjali ateizmu i marksizmu.2 U novoj ehoslovakoj dravi esi su bili prezastupljeni i smatrali su se nadmonijima i naprednijima. Takoer su smatrali da bi se Slovaci trebali osloboditi svog tradicionalnog katolikog svjetonazora i uklopiti u novu ehoslovaku naciju. No, kao i u prvoj Jugoslaviji, proces formiranja nacija bio je pred samim zavretkom pa je Slovake bilo teko uvjeriti da su sada ehoslovaci. Sredinom tridesetih godina 20. stoljea esi su pokuali pregovarati sa Slovacima kako bi konsolidirali dravu, ali u samome poetku pregovora dolo je do problema zbog pitanja slovake nacionalnosti i autonomije, koje je tada postalo sve ee spominjano pitanje. Tada se pojavljuju i prve prijetnje da e se moda drava i morati raspasti ako se ne zadovolje slovaki zahtjevi.3 HSLS je imao i potporu protestantskih Slovaka predvoenih Martinom Razusom. Tako je Tiso 1932. izrekao poznatu reenicu: U pitanju nacionalne politike slovaki protestant blii nam je nego eki katolik.4
3. Sudetski Nijemci i posljedice Mnchenskog sporazuma

Nakon Prvog svjetskog rata podruje Sudeta pripalo je novoformiranoj ehoslovakoj dravi, iako je bilo veinom naseljeno Nijemcima samo kako bi ih se odvojilo od poraenih Nijemaca i Austrijanaca. Kako esi nisu u novoj dravi uspjeli asimilirati Slovake, Maare i Rutene, tako je bilo i sa sudetskim Nijemcima. Na izborima 1935. godine u Sudetima, stranka nacistiki orijentiranog Konrada Heinleina dobila je 62% glasova, to je pokazalo da tamonji Nijemci ne podravaju ehoslovaku dravu.5 Nakon to su Nijemci uklopili Sudete pod svoju vlast sklopili su dogovor 6. oujka 1939. kojim je dogovoreno da e ehoslovaka nacionalna banka povui krunsku valutu iz Sudeta (oko 466 milijuna kruna, tj. 40 milijuna njemakih maraka), a vicarskoj nacionalnoj banci u svibnju je reeno iz Praga da uplati zlato u vrijednosti 50 milijuna vicarskih franaka na raun Reichsbanke. Time je eka izgubila veinu svojih zlatnih rezervi, a Njemaka je pokrila deficit u robnoj razmjeni za 5-6 mjeseci.6 Nakon Mnchenskog sporazuma Poljaci i Maari krenuli su zahtijevati dijelove Slovake. Kako sile Antante nisu pokazivale nikakvo zanimanje za taj problem, mnogi Slovaci jedini spas vidjeli su u Njemakoj. Nekoliko sati nakon Mnchenskog sporazuma Tiso je sazvao elnike osam stranaka na sastanak u ilini. Na tomu sastanku stranke su proglasile slovaku autonomiju. Jozef Tiso proglaen je slovakim premijerom sa svim ovlastima, osim za vanjske poslove, financije i obranu. Dan ranije
Dennis Barton, Fr.Tiso, Slovakia and Hitler, 2007. (bez mjesta izdanja), str. 8. Isto, str. 12. 4 Isto, str. 13. 5 Isto, str. 11. 6 Jozef Han, Czehs and Slovaks since Munich, Foreign Affairs, Vol.18, no.1 (Oct, 1939.), str. 110. 111.
2 3
350
I. Vrani, Prva Slovaka Republika - od postanka do pada
predsjednik Bene dao je ostavku, a nova vlada je prihvatila situaciju u Slovakoj. Slovaka i njemaka delegacija sastale su se 19. listopada 1939. kako bi raspravile o budunosti prostora ehoslovake. Hitler je zahtijevao suradnju eha i Slovaka. Nakon sastanka dio Slovaka zahtijevao je nezavisnost, ali Tiso je rekao kako je ostanak u ehoslovakoj najbolje rjeenje.7 Prvom bekom arbitraom dijelovi Slovake pripali su Poljskoj i Maarskoj. Njemaki utjecaj sprijeio je sve vee zahtijeve Maara. Maarima su pripale Koice, slovaki drugi glavni grad podruja s oko 272 000 Slovaka. Do Beke arbitrae dolo je zbog protesta Maarske koja je zahtijevala da joj se vrati to je izgubila Tiranonskim mirovnim ugovorom.8 Zbog pripojenja dijelova teritorija Slovake dolo je do napetih odnosa izmeu Slovaka i Maara. Kao glavnu opasnost Slovaci su smatrali Maare, a ne Nijemce i Sovjetski Savez Socijalistikih Republika. Naprotiv, Njemaka je vratila Slovakoj dijelove oko Trenina, Oravei i Zipsa koji su bili pod vlau Poljske.9 Gubitci podruja od Poljaka, Maara i Nijemaca uinili su Slovaku jedinstvenom u politikom smislu. Osam stranaka koje su izglasale autonomiju formirale su Stranku nacionalnog jedinstva.10 Poetkom 1939. ehoslovaka je preustrojena u trodijelnu federaciju u kojoj su Slovaka i Rutenija imale autonomiju.11
4. Prema nezavisnosti
U proljee 1939. esi su se stabilizirali i eljeli su stei ponovnu financijsku prevlast. Slovaki ekstremisti predvoeni Vojtechom Tukom eljeli su uspostaviti nezavisnot. Nakon Hitlerove odluke da Slovaka postane nezavisna, Tuki je stavljena na raspolaganje beka radio stanica. esi su postali zabrinuti Tukinom aktivnou pa je 10. oujka 1939. predsjednik Emil Hacha poslao eke trupe u slovake gradove da razoruaju slovake paravojne Gardiste. Tiso je nakon toga otputen, a Karol Sidor imenovan je premijerom. Od 200 do 300 slovakih politiara bilo je uhieno.12 Njemaka je nakon tih dogaaja oekivala kako e Slovaci pruiti oruani otpor i pozvati ih u pomo. Tiso i Sidor su suprotno njemakim oekivanjima odbili njihovu pomo i poeli pregovarati o sastavljanju nove vlade. Skupina Nijemaca posjetila je Sidora i prijetila da e maarske trupe ui u Slovaku ako ne proglase nezavisnost. Nijemci su nakon toga shvatili da je narod vie priklonjen Tisi. Hitler ga je pozvao na sastanak u Berlin i prijetio da e Slovaka biti podijeljena izmeu Njemake i Maarske, ali da je spreman priznati nezavisnost Slovake i obuzdati Maare. Nakon toga je Tiso telefonski kontaktirao Karola Sidora koji je trebao osigurati saziv parlamenta.
Barton, Fr.Tiso, str. 13. Maarska je Tiranonskim mirovnim ugovorom ostala bez dvije treine svoga teritorija izgubivi pritom hrvatsko Meimurje, Transilvaniju, dijelove Slovake i Vojvodinu. 9 J. R., Czehoslovakia during the War:III.-Slovakia and Ruthenia, Bulletin of International News, Vol. 21, no. 25 (Dec., 9., 1944.), str. 1047. 10 Barton, Fr.Tiso, str. 14. 11 Isto, str. 15. 12 Isto
7 8
351
LUCIUS
Idueg jutra parlament je sazvan i objanjena je trenutana situacija. Nezavisnost je javno izglasalo 57 prisutnih predstavnika. Nakon toga je Tiso morao potpisati telegram zahvale Hitleru to ga je spasio od maarske i njemake invazije.13 Predsjednik Hacha otiao je 14. oujka 1939. na sastanak s Hitlerom. Na tomu sastanku Hitler je prijetio da e bombardirati Prag ako eka ne postane protektorat Njemake. Iako su Hacha i Tiso uli u savez s Nijemcima u skoro istim okolnostima, Tiso je kasnije smatran izdajnikom i faistom, a Hacha demokratom i antinacistom. Nakon proglaenja slovake nezavisnosti, Rutenija je ostala odsjeena od eke. Nedugo nakon proglasili su nezavisnost koja je trajala oko 24 sata kada su ule maarske trupe i vratile ju pod svoju vlast uz potporu Nijemaca.14 Tako su Ruteni opet vraeni pod maarsku vlast od koje su traili od Masaryka osloboenje tijekom Prvog svjetskog rata.15
5. Proglaenje nezavisnosti i dravno ureenje

Novi ustav Slovake ratificiran je 21. srpnja 1939. godine. Tiso je, kao najpopularnija politika linost, bio najizgledniji izbor za predsjednika, ali on sam je oklijevao u pristanku. Papa Pio XII. savjetovao ga je da ne bi bilo mudro da sveenik dri tako visoku politiku funkciju. Crkva je tek poslije rata donijela odluku da sveenici ne mogu drati visoke politike dunosti. Nadbiskup Kmetko je podupirao Tisu da prihvati predsjedniko mjesto zato to bi tada mogao zatititi narod i crkvu od nacizma.16 Nijemci su tijekom rata vie zastupali suradnju s konzervativcima srednjoistonoj Europi nego s nacistiki orijentiranim radikalima.17 Ministri su veinom bili katolici u politikom smislu, uz izuzetke pronacistiki orijentiranih Vojtecha Tuke i Sane Macha te ministra rata generala atloa koji je bio protestant.18 Gotovo sve vanije zemlje priznale su slovaku nezavisnost osim SAD-a. Od 28 zemalja koje su priznale Slovaku samo 10 njih bilo je na strani Nijemaca.19 Njemaka je izabrala Slovaku kako bi pokazala ostatku Europe da svaka drava koja se svojevoljno prikljui novom poretku ima politiku autonomiju.20 Slovaki ustav bio je u potpunosti demokratski. Osnovne karakteristike HSLS-a bile su: nacionalizam, vjera, korporativna socioekonomska doktrina i autoritarizam.21 Zanimljivo je da industrija nije bila iskljuivo kapitalistika, nego je trebala sluiti dobrobiti cijele nacije. Industrija se sama trebala razvijati, a vlada bi se umijeala
Isto, str. 16. M. B., Administration of Countries under German control: III.Czehoslovakia, Denmark, Norway, Low Countries and Rumania, Bulletin of International News, Vol. 18. no. 2 (Jan., 25., 1941.), str. 59. 15 Han, Czehs, str. 105. 16 Barton, Fr.Tiso, str. 18. 17 Yeshayahu Jelinek, Slovakias Internal Policy and the Third Reich, August 1940-February 1941, Central European History, Vol.4, no.3 (Sep. 1971.), str. 243. 18 J.R., Czehoslovakia, str. 1047. - 1048. 19 Barton, Fr.Tiso, str. 18. 20 J.R., Czehoslovakia, str. 1047. 21 Jelinek, Slovakias, str. 258.
13 14
352
jedino ako bi uvidjela nepravilnosti. Nacionalne manjine imale su kulturnu slobodu i zastupljenost u parlamentu.22 Pitanje je kako bi taj sustav funkcionirao u mirovnim uvjetima. Unato tomu, poljoprivreda se uspjela modernizirati, a broj studenata je porastao vie nego duplo u razdoblju od 1938. do 1942. godine s 2000 na 5500.23
6. Unutarnje nesuglasice i gospodarstvo

Odmah po proglaenju republike dolo je do nesuglasica izmeu struje oko Jozefa Tise s jedne strane i pronacistki orijentiranih Sane Macha i Vojtecha Tuke s druge strane. Maaron Vojtech Tuka proveo je 9 godina u zatvoru zbog izdavanja vojnih tajni i planiranja odcjepljenja Slovake od eke.24 Tuka je u jesen 1939. izjavio u parlamentu kako je nacionalsocijalizam mogue uvesti samo u bogatim zemljama. No, ubrzo se predomislio pa je dolaskom na viu poziciju u ljeto 1940. prihvatio nacionalsocijalizam u potpunosti. Krajem 1939. postao je premijer na inzistiranje Nijemaca, ali Tiso i ostali ministri nisu mu previe vjerovali. U slovakim novinama moe se nai mnotvo kritika i pritubi na raun drave to dokazuje da reim u Slovakoj nije bio strog kao u ostalim autoritarnim zemljama. Slovaka je bila u izrazito loem ekonomskom stanju. Samo 17% ehoslovake industrije nalazilo se u Slovakoj, a zaduivala se u Berlinu i Pragu kako bi mogla funkcionirati. Glavni izvozni proizvod bilo je graevno drvo koje joj je koristilo za razmjenu proizvoda ponajvie sa Njemakom. Slovaka je imala vaan geostrateki poloaj za napad na Poljsku. Nakon podjele Poljske slovaki poloaj izgubio je na znaenju sve dok se Hiler nije odluio umijeati u politiku na Balkanu. Znaajan potez slovake vlade bio je zavretak gradnje autoceste Bratislava Michalovce 1940. godine. Autocesta je bila vrlo korisna i Nijemcima uz eljezniku prugu Odeberg Koice zato to su vrlo brzo mogli proi kroz Slovaku prema SSSR-u ili Balkanu.25
7. Sastanak u Salzburgu i novonastala situacija

Povijest prve Slovake republike mogla bi se podijeliti u tri faze. Prva faza bila bi od nastanka do sastanku u Salzburgu gdje su Nijemci jasno dali do znanja da ele nekoga tko e ih sluati te postavili svoje ljude. Druga faza bila bi od sastanka u Salzburgu do okupacije zemlje od strane Nijemaca 1944. godine, a trea faza bila bi od njemake okupacije do sovjetskog osloboenja. Poetkom 1940. Tiso je dobio upozorenje da ministar unutarnjih poslova Duransky mora prestati izraavati svoj protunjemaki stav. Duransky je prije suraivao s Nijemcima kako bi se odupro esima, ali nije elio da Nijemci u potpunosti kontroliraju Slovaku. Njegovim stavovima pridruio se Tiso u ljeto 1940. izjavom kako SloBarton, Fr.Tiso, str. 19. Isto, str. 20. 24 J. R., Czehoslovakia, str. 1047. 1048. 25 Isto, str. 1049.
22 23
353
LUCIUS
vacima nikakva strana ideologija ne moe zamijeniti katolicizam. Ni Tiso ni Duransky nisu bili po volji Nijemcima26 pa je Tuka iskoristio priliku i zatraio od Hitlera da se Slovaka uklopi u Njemaku, a on da postane predsjednik. Nekoliko tjedana nakon, Hitler je pozvao Tisu i njegove ministre na sastanak u Salzburgu. Vrijeme odravanja sastanka bilo je jedno od rijetkih tiih perioda u Drugom svjetskom ratu. Francuska je bila poraena, a Velika Britanija nije bila znaajna prijetnja. Berlin je elio rijeiti problem jedne male drave prije nego to izmakne kontroli. Lokalna politika elita do 1940. podijelila se unutar HSLS-a na Hlinkinu strau, kleriki centar i mlau generaciju oko Nastupa. Hlinkina straa bila je najradikalnija grupa koja je bezuvjetno eljela prihvatiti njemaku dominaciju. Njihovi glavni ljudi bili su Sano Mach i Vojtech Tuka. Nastupovci su veinom bili mlaa nacionalistika inteligencija koja se razlikovala od klerikalnog centra, veinom samo u pitanju utjecaja vjere na javni ivot. Iako su mnogi od njih bili vjernici, radije su eljeli sekularnu dravu. Smatrali su da Slovaka treba imati slobodnije ruke u vanjskim poslovima i manje ovisiti o Nijemcima. Najpoznatiji su bili Ferdinand Duransky i Jozef Kirschbaum. Iako su njih dvojica prije rata proveli vrijeme u Njemakoj i koristili njemaku pomou, sada su se eljeli odmaknuti. Klerikalni centar inili su stariji lanovi i lanovi rasputenih stranaka. Oni su smatrali da treba sauvati tradicionalne vrijednosti, a suradnju s Reichom vidjeli su kao nuno zlo. Sam sastanak sazvan je kako bi se rijeio problem oko nastupovaca koji su sve glasnije izraavali da Slovaka treba sama odluivati o svojoj politici.27 Na sastanku je Duransky smijenjen, Tuka je postao ministar vanjskih poslova i premijer, a Sano Mach ministar unutarnjih poslova. Nijemci su poslali i novog predstavnika Manfreda von Killingera u Slovaku kako bi se borio protiv politikog katolicizma, idova, panslavena...28 Iza svega toga stajao je puno konkretniji cilj. Killinger je trebao osigurati potpunu eksploataciju Slovake, to je i sam priznao.29 Duranskom se nije moglo oprostiti to je pokuavao odravati prijateljske odnose sa zapadom i SSSRom.30 Kako bi sprijeio Macha u progonu idova, Tiso je stavio Hlinkinu strau pod svoju kontrolu.31 Jedan od prvih Machovih postupaka nakon dolaska na poloaj bio je zabranjivanje tiskanja Nastupa. Cilj sastanka bio je zamijeniti nepouzdane nastupovce s pouzdanijim lanovima Hlinkine strae. No, Nijemci su ubrzo vidjeli da su pripadnici Hlinkine strae puno nesposobniji pa su morali paziti da ih previe ne doe na utjecajna mjesta. Na povratku iz Salzburga svi su bili razoarani osim Sane Macha. Tuka je bio vidno potresen iako je na prvi pogled trebao biti sretan, ali nikako nije mogao sakriti svoje razoaranje zato to nije postao predsjednik.32 Na povratku iz Salzburga, Tuka je odrao govor u kojemu je izjavio da je Slovaka sigurna pod Njemakom i da pripadnici starog reima i Sovjeti nemaju nikakve anse da dou na vlast. Sastanak u
Tiso zbog neprogona idova o emu e vie rijei biti kasnije. Jelinek, Slovakias, str. 243. 245. 28 Barton, Fr.Tiso, str. 21. 29 Jelinek, Slovakias, str. 249. 30 Isto, str. 246. 31 Barton, Fr.Tiso, str. 40. 32 Jelinek, Slovakias, str. 247.
26 27
354
Salzburgu je izrazito vaan zato to je nakon njega zaotrena politka i vie se okree nacizmu.33 Tuka je elio uvesti nacionalsocijalizam po njemakom uzoru, ali nije imao potporu u narodu i meu ministrima. Popularnost u narodu vjerojatno je glavni razlog zbog kojega je Tiso ostao predsjednik.34 Udarac za Tuku i Macha bilo je premjetanje Killingera u Rumunjsku koji im je bio glavna potpora i kontakt sa Berlinom. Premjetanje Killingera oito je znailo da nije uspio rijeiti probleme zato to je Rumunjska bila u slinoj situaciji ili ak stepenicu nie po diplomatskoj dunosti.35 Tiso je smatrao da se Nijemci nee mijeati u slovaku politiku ako se bude pravedno odnosio prema njemakoj nacionalnoj manjini, ako ogranii idovsku mo i suzbije komuniste. Promicao je kranske vrijednosti u javnom i privatnom ivotu tako da rasizam i nacizam nisu naili na plodno tlo. To pokazuje vrlo mala popularnost Vojtecha Tuke u narodu.36 U Slovakoj je ivjelo oko 150 000 Nijemaca koji su imali povlaten status. Maarima je zemlja oduzimana i imali su podjednak status kao esi i idovi. Zanimljiva je Machova izjava da uza sve to Maari u Slovakoj imaju puno bolji poloaj nego Slovaci u Maarskoj. idovi su bili optuivani za komunizam i tvrdilo se da je 60% drvne razmjene u njihovim rukama. Nakon smjena u vladi 1941. Tuka je u sijenju objavio 14 toaka Hlinkine strae koje su trebale pokrenuti socijalnu revoluciju. U njima se govori o reformi parlamenta, zatiti obitelji, seljaka, radnika, vjerskih sloboda i rjeenje idovskog pitanja. U programu je vidljiv kompromis Tise i nacistiki orjentiranih Tuke i Macha. ak su i Nijemci priznali da je u Slovakoj bilo teko uvesti nacionalsocijalizam zato to su veina voa HSLS-a bili iz redova sveenstva. Tako su u Berlinu shvatili da bi bolje bilo ostaviti politiki katolicizam zbog mira u zemlji nego mijenjati cijeli sustav to bi izazvalo pobune. Tuka je pokuao Tisu postaviti za biskupa Trnave kako bi odstupio sa dunosti, ali unato Tisinom zanimanju njegov nadreeni biskup Kmetko savjetovao ga je da ostane na poloaju.37 U studenome 1940. Slovaka se prikljuila Trojnom paktu. Tuka je bio potpisnik to mu je trebalo dignuti ugled u narodu, ali iako je potpisivanje bilo toplo pozdravljeno, Tuka nije dobio na popularnosti. Nijemci su tada vidjeli da Tuka nema kapacitete koje su zahtijevali. Hitler nije slao Slovake na zapadni front kako bi ih potedio nepotrebnog rata. No, kada je napao SSSR, slovaki vojnici bili su poslani ratovati u Poljsku. Ubrzo je dolo do problema zato to je dio vojnika dezertirao, neki su preli na poljsku stranu, a neki su odbili sluati zapovijedi. U sijenju 1943. slovaka vojska bila je u toliko loem stanju da su je Nijemci odluili reorganizirati. Njemaki oficiri slani su u zapovjednitvo motoriziranih divizija, a njemaka nacionalna manjina, koja je imala svoje trupe unutar slovake vojske, razmjetena je meu slovakim trupama.38
J.R., Czehoslovakia, str. 1050. Barton, Fr.Tiso, str. 22. 35 Jelinek, Slovakias, str. 263. 36 Barton, Fr.Tiso, str. 22. 37 Jelinek, Slovakias, str. 254. 255. 38 J.R., Czehoslovakia, str. 1050. 1052.
33 34
355
LUCIUS
Razmirice izmeu Tuke i Tise vide se i u vanjskoj politici. Za vrijeme njemakog napada na SSSR Tuka je u rat poslao dvije vojne divizije bez prethodne konzultacije s Tisom. Nakon toga je objavio rat Velikoj Britaniji i SAD, ali Tiso je nedugo nakon toga izjavio da Tuka nije kompetentni organ tako da je Slovaka teoretski bila u miru sa saveznicima.39 Tuka je elio postavljati i smjenjivati ministre uz mnoge druge ovlasti, ali uvijek mu je nedostajalo glasova ili su pravnici oko klerikalnog centra mijenjali zakone prema potrebi.40 Tiso je bio omiljeniji u narodu, ne toliko zbog svojih zasluga nego zbog mrnje naroda prema Tuki.41 Znaajno je napomenuti da je Slovaka pruila utoite mnogim Amerikancima i Francuzima koji su pobjegli iz njemakih logora unato njemakim prosvjedima te isto tako talijanskim i rumunjskim diplomatima koji su napustili vlade.42 Dio politiara iz Nezavisne Drave Hrvatske je isto pronaao utoite u Slovakoj, poput Eugena Dide Kvaternika.
8. idovska zajednica i antisemitizam

U ehoslovakoj je 30-40% kapitala bilo u idovskim rukama to je bilo u golemom nesrazmjeru s njihovim udjelom u broju stanovnika. Slovaka je imala 90 000 idova to je bilo 3,35% populacije, ali su idovi u svojim rukama imali nesrazmjerno kapitala u odnosu na populaciju i mnoge ugledne funkcije.43 Posjedovali su 12 000 industrijskih postrojenja i 90% tekstilne industrije. Zanimljivo je da su idovi ponajvie bili optuivani meu katolicima za irenje alkoholizma, javnih kua i pornografije. Kao vlasnike tvornica optuivalo ih se za niske plae.44 Uz idove dio tvornica bio je u vlasnitvu eha i Maara tako da su Slovaci imali vrlo nisku zastupljenost u industrijskom vlasnitvu. Mnogi Slovaci stoga su smatrali da su sluge u vlastitoj zemlji. Stoga su Slovaci na antisemitizam gledali kao na oblik samoobrane. Veina Slovaka pod antisemitizmom vidjela je elju da smanji idovsku mo i da se naciji omogui da kontrolira svojim gospodarstvom. Mnogi katolici smatrali su da bi vlada trebala ograniiti idovsku mo, ali legalnim putem i potujui ljudska prava. To je bio stav suprotan eugenikim teorijama nacista.45 Prema zakonu donesenom 26. listopada 1939. Slovaci su trebali imati 51% udjela u idovskim tvrtkama. Udjeli se nisu stjecali konfiskacijom nego je vlasnik odluivao kome e prodati dionice. idovski vlasnik je i dalje ostajao glavni upravitelj. Postotak idova (i ostalih nacionalnih manjina) trebao je biti smanjen u skladu s njihovim brojem. Tiso je podrao i lokalnu skupinu cionista koji su eljeli otii u Palestinu.46
Barton, Fr.Tiso, str. 23. Jelinek, Slovakias, str. 253. 41 Isto, str. 264. 42 Barton, Fr. Tiso, str. 24. 43 Npr. 72% odvjetnika i 64% doktora bili su idovi. 44 Barton, Fr.Tiso, str. 25. 45 Isto 46 Isto, str. 26.
39 40
356
Unato zavlaenju Tise u progonu idova, Tuka je uspio nametnuti idovski kod 198 slian Nrnberkim zakonima 10. rujna 1941. Tiso je odbio potpisati Kod.47 Kako je Tiso odugovlaio rjeavanje idovskog pitanja, Nijemci su odluili to uiniti sami. idovima je reeno 7. oujka 1942. da ostanu u svojim domovima, a 10. oujka poela je deportacija u Poljsku. Do travnja se proulo da se deportirani idovi ubijaju pa je Tiso traio od Treeg Reicha da poalje inspekciju. Kada su Nijemci to odbili, Tisini pobornici su izglasali ustavni zakon koji je ograniavao Tukinu mo u parlamentu. Tim zakonom predsjedniku je dano vie ovlasti. Oko 35 000 idova koje nije bili deportirani, zadrano je u kampovima u Slovakoj. Tiso je u kolovozu slubeno zabranio deportacije u Poljsku. Nekoliko tisua idova uspjelo je nakon toga pobjei u Maarsku.48 U svibnju 1944. Nijemci su okupirali zemlju i idovi su bili u velikoj opasnosti. Predsjednikov neak tefan Tiso postao je premijer 5. veljae 1944. nakon to je Tuka odstupio. On je povukao sve Tukine zakone i oslobodio idove iz kampova. Nijemci su zahtijevali 16. studenoga 1944. nove zakone kojima bi se idovi vratili u kampove, ali slovaka vlast upozorila je idove pa su se uspjeli skriti. Zanimljivo je da je nenacistiki njemaki ministar u Slovakoj Hans Elard Ludin savjetovao Tisu da javno govori protiv idova kako bi omeo informacije koje su njemaki agenti slali u Berlin.49
9. Ustanak i okupacija
Ratna situacija u kolovozu 1944. igrala je glavnu ulogu u pokretanju slovakog nacionalnog ustanka. Pretpostavljalo se da e Saveznici uspjeti poraziti Nijemce na svim frontovima. SSSR je imao znatne uspjehe protiv Njemake na istoku. Sovjetska protuofenziva bila je pokrenuta 22. lipnja 1944. i uspjela je razbiti njemake redove tako da su se Sovjeti pribliili slovakoj granici. Uz Slovake, dogaaje iz 1944. godine pratili su pozorno Francuzi i Poljaci. Poljska narodna vojska uspjela je 1. kolovoza 1944. osvojiti centar Varave te se nadala da e uspjeti izdrati do dolaska Sovjeta. Izdrala je dva mjeseca, ali su ih Nijemci svladali i ubili oko 200 000 stanovnika kao kaznu. Pariani su podigli ustanak u isto vrijeme kada su se Saveznici pribliavali gradu 18. kolovoza 1944. godine. Saveznici su pomogli pobunjenicima i Pariz je osloboen 25. kolovoza 1944. godine. Napredak saveznika i primjeri Varave i Pariza bili su ohrabrenje Slovacima za ustanak. Slovaci jedino nisu mogli predvidjeti tragian zavretak poljskog ustanka. Iako je Slovaki ustanak izgledao jedinstven vanjskim promatraima u biti su to bila dva ustanka - slovaki nacionalni, predvoen Demokratskom strankom Jozefa Lettricha, i manjim dijelom komunistiki predvoen Komunistikom partijom Slovake (KPS). Obje grupacije poele su suraivati 1943. godine te su Boinim dogovorom iste godine stvorili tzv. Slovako nacionalno vijee sa po 50% lanstva od obje grupacije. Dogovoreno je
Isto, str. 26. 27. Isto, str. 28. 29. 49 Isto, str. 31.
47 48
357
LUCIUS
ponovno stvaranje ehoslovake s veom slovakom autonomijom, demokratskom politikom i slobodnom vjeroispovijeu u sekularnoj dravi. Istovremeno, skupina vojnih disidenata koji su ukljuivali pukovnika Jana Goliana, Mikulaa Ferjencika, Mirka Vesela i Dezidera Ki-Kalina prepoznala je priliku pa je u veljai 1944. kontaktirala Beneovu izbjegliku vladu nadajui se da e dobiti potporu za podizanje ustanka. U travnju 1944. Slovako nacionalno vijee imenovalo je Goliana voom ustanike vojske. Okida za ustanak nije bilo djelovanje Slovakog nacionalnog vijea nego partizani koje su Sovjeti ubacili. Nakon toga Nijemci su 25. kolovoza 1944. odluili okupirati Slovaku. Tu su ve poeli problemi pa su Slovako nacionalno vijee i Golian pokuali neuspjeno kontaktirati Moskvu preko izbjeglike vlade u Londonu. Nakon toga Golian je uinio jedini preostali mogui potez i poeo ustanak 29. kolovoza pozvavi na mobilizaciju rezerviste iz klase 1938./1939. Nekordinirani poetak ustanka zbog partizanskih aktivnosti rezultirao je zbunjenou koja je omoguila Nijemcima da razoruaju dvije istone divizije slovake vojske koje su trebale uvati prolazak Sovjetima na istoku. Znaajan rezultat bilo je gubitak logistike potpore oruja u Kvetnici. Unato svim neprilikama i jaem neprijatelju, pobunjenici su uspjeli zauzeti sredinji dio Slovake u Hronskoj dolini. Nadali su se da e se moi oduprijeti Nijemcima u trokutu Brezno Banska Bystrica Zvolen s Banskom Bystricom kao glavnim gradom. To je bilo planinsko podruje koje je bilo izloeno specifinim uvjetima borbe. Glavna strategija pobunjenika bila je drati prolaze rijenih dolina zato to tu ne bi dolazila do izraaja brojana nadmo protivnika. Tako su planirali ekati dolazak Saveznika ili Sovjeta. Unato borbama, uvjeti na pobunjenikom teritoriju bili su normalni: vlakovi su vozili na vrijeme, pet glavnih novina nastavilo je izlaziti, a pobunjenika vlada skupljala je poreze. Nada za uspjeh bila je u Saveznicima. Problem zapovjednika ustanika bio je i to nisu mogli kontrolirati sovjetske partizane koji su naredbe primali iz Kijeva u Ukrajini. Nijemci su pak imali odline obavjetajce u slovakoj vojsci i saznali da se neto sprema. Nakon poraza Rumunjske 24. kolovoza 1944. Nijemci su planirali operacijom Krumpirova etva razoruati istonoslovake divizije. Ciljevi njemake intervencije bili su stabilizacija industrije i podupiranje Tisine vlade sa 10-15 tisua ljudi u jednome tjednu. Gore navedeno dokazuje da su mislili da e ustanak vrlo lako uguiti. Nakon poetnih neuspjeha Himmler je u Slovaku poslao vou Schutzstaffela Gottloba Bergera. Berger je mislio da e u policijskoj akciji uspjeti uguiti pobunu za etiri dana. Zbog preuranjenog pokretanja akcije od strane partizana, Nijemci su razoruali dvije najbolje slovake divizije na istoku, oduzevi pobunjenicima 24 000 njihovih najboljih vojnika. Nijemci su nakon toga nastavili pobjeivati ustanike koji su bili brojano nadmoniji, ali slabije naoruani. Pobuna se i dalje nije smirivala pa je Himmler odluio poslati svjeeg zapovjednika SS-a Hermana Hofflea u rujnu, poveavi broj divizija na sedam. Sovjetski partizani tijekom pobune inili su odmazdu nad njemakim civilnim stanovnitvom. Nakon to su Nijemci uspjeli smiriti situaciju, a sovjetski partizani otili, Nijemci su krenuli u kanjavanje nedunih Slovaka. Sovjeti su, kao i Nijemci, od svojih agenata prije pobune saznali da se neto dogaa. Slovaci su poslali izaslanike da se dogovore s Crvenom armijom oko podizanja ustanka i predloe plan
358
gdje bi im osigurali prolazak kroz Karpate. Sovjeti su to primili na znanje, ali nisu ozbiljno raunali na tu ideju. Vie su se nadali uspjehu ustanka koji su trebali dii partizani. Jo jedan od razloga zato nisu eljeli ozbiljnije pomoi bio je i taj to su smatrali da se treba podii i socijalna revolucija, a ne samo oruana koja bi najvie pomogla izbjeglikoj vladi. Priprema sovjetskih partizana krenula je 20. srpnja kada je padobranom izbaena skupina od 11 ljudi predvoena P. A.Velikim u podruje Ruomberoka. Maral Ivan Koniev trebao je pomoi ustanicima sa ehoslovakim odredima koje su trenirali Sovjeti tako da bi im se prikljuio iz Karpata. No, zbog nedostatka komunikacije nisu saznali da su dvije slovake divizije na istoku bile razoruane. Slovaci su u listopadu imali 36 000 vojnika od kojih 9 000 nije imalo opreme nasuprot 48 000 dobro naoruanih Nijemaca. Glavni njemaki napad zapoeo je 17. listopada s juga. Njemaka vojska brojila je oko 35 000 ljudi, a bila je potpomognuta Maarima. Nakon 10 dana ustanak je uguen, a glavni grad Banska Bystrica pao je u njemake ruke. General Rudolf Viest, koji je bio voa ustanka imenovan od Goliana, 28. listopada rekao je ustanicima da se povuku u planine i nastave borbu. Tako je nakon dva mjeseca ustanak bio uguen. Nijemcima je bilo vano uguiti ustanak kako bi sprijeili napredovanje Crvene armije prema sredinjoj Europi. Slovake rtve procjenjuju se na oko 2 500-3 000 ubijenih i oko dvostruko vie ranjenih. Njemake rtve brojile su oko 3 000 ubijenih, ranjenih i nestalih. Posebnu odmazdu od Nijemaca i Hlinkine strae nakon zavretka ustanka doivjeli su komunisti. SAD i Velika Britanija pokuali su pomoi ustanicima pomou tajnih agenata. Njih 17 otkriveno je i ubijeno. Zapadni Saveznici kasnije su pokuali opravdati nesudjelovanje u ustanku objanjavajui da je Slovaka bila odreena sovjetskom interesnom zonom. Mnoga su razliita vienja ustanka. Oni koji su bili protiv, tvrdili su da ih je ustanak vratio ekoj vlasti. Oni koji su ga podravali, tvrdili su da se zbog separatistikih tenji raspala ehoslovaka. Takoer su tvrdili da je u to vrijeme nastalo mnotvo slinih pokreta koji su se eljeli oduprijeti Nijemcima. Zanimljivo je da se na 62. obljetnicu ustanka dogodio incident. Slovaka zajednica, koja slijedi Tisovu politiku, organizirala je protestni skup nazivajui sam dogaaj festival izdajnika.50 Staljin je manevrom ubacivanja partizana osigurao da Nijemci okupiraju zemlju pa je Slovacima jedino preostalo ekati Crvenu armiju da ih oslobodi.51
10. Kraj rata i osuda reima

U proljee 1945. Crvena armija ula je u zemlju i protjerala Nijemce. Tisi je ponueno da postane predsjednik Slovake Sovjetske Republike, ali ponudu je odbio i otiao u Njemaku, nadajui se pomoi nadbiskupa Faulhabera.52 Amerikanci su ga uhitili i predali ehoslovakoj vladi. Na suenju su vodeu ulogu imali komunisti (predsjednik suda i dva od tri suca tuitelja bili su komunisti) koji su zahtijevali smrtnu
Judge, Sean M., Slovakia 1944: The forgotten uprising, Alabama, 2007.,str. 2. 27. Barton, Fr.Tiso, str. 32. 52 Isto, str. 33.
50 51
359
LUCIUS
kaznu. U Slovakoj su izbile demonstracije koje su morali smirivati tenkovi. Jozef Tiso osuen je za 97 zloina i objeen je 18. travnja 1947. godine.53 Za pomaganje okupatoru osueno je 8 000 Slovaka.54
11. Zakljuak
Slovaci su uli u ehoslovaku s velikim nadama i vremenom su se sve vie postojali razoarani. esi su bili dominantni u politikom, vojnom i kulturnom smislu. Slovacima se nametao novi jezik te se trailo odstupanje od svoje tradicije i uklapanje u novu ehoslovaku kulturu. HSLS je kao najmonija stranka okupljao mnotvo Slovaka i borio se za autonomiju u sklopu zajednike drave. Nakon Hitlerovih ideja o podjeli Slovake izmeu Maarske i Njemake, Slovaci su proglasili nezavisnost. Centar Slovake politike prakticirao je katolicizam u politikom smislu u novostvorenoj dravi. Kao protutea njima, javljaju se pronacistiki orijentirani ljudi oko Vojtecha Tuke legalnim putem, a komunistika partija ilegalnim. Slovaka je teko funkcionirala u ratnim uvjetima zbog gospodarskog iskoritavanja Njemake. Kako je Slovaka Teheranskom konferencijom potpala pod sovjetsku interesnu sferu, tako ju je u proljee 1945. osvojila Crvena armija. Na vlast je dola politiki arolika koalicija zastupljena u veoj mjeri komunistima. Pripadnici starog reima otro su osueni i smatrani suradnicima okupatora od strane nove vlasti.

1. Barton, Dennis, Fr.Tiso, Slovakia and Hitler, 2007. 2. Han, Jozef, Czehs and Slovaks since Munich, Foreign Affairs, sv. 18, broj 1, 1939. 3. J.R., Czehoslovakia durnig the War:III.-Slovakia and Ruthenia, Bulletin of International News, sv. 21, broj 25, 1944. 4. Jelinek, Yeshayahu, Clergy and Fascism: The Hlinka Party in Slovakia and the Croatian Ustaha Movement u Bernt Hagvet and Jan P. Myklebust (ured.) Who Were the Fascists? Social Roots of European Fascists (Bergen, Olso, Tromso: Universitetsforlaget, 1980) 5. Jelinek, Yeshayahu, Slovakias Internal Policy and the Third Reich, August 1940-February 1941, Central European History, sv. 4, broj 3, 1971. 6. Judge, Sean M., Slovakia 1944: The forgotten uprising, Alabama, 2007. 7. M.B., Administration of Countries under German control: III.Czehoslovakia, Denmark, Norway, Low Countries and Rumania, Bulletin of International News, sv. 18, broj 2, 1941.
53 54
Isto Judge, Slovakia, str. 26.
360
The first Republic of Slovakia: from the creation to the fall

Summary
The author starts from Slovakian role before the independence discusing the dissolution of Czehoslovakia and role that Germany played, giving a special part to Munich agreement. After independence the author discuses the state polity, disagreements and economy. Furthermore, the author discuses the Salzburg meeting as turning point in Slovakian politics and jewish question which was percived mostly wrong because of communist historiography. In the end, author describes Slovakian uprising and finishes with occupation of Slovakia by Red Army leading to divison of society.
361
MIRKA STANIVUK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Jugoslavenska vanjska politika Milana Stojadinovia: odnosi Kraljevine Jugoslavije s Njemakim Carstvom i Kraljevinom Italijom u drugoj polovini tridesetih godina 20. stoljea
1. Uvod
Naa politika, to je politika za Jugoslaviju, moj ideal, to je Jugoslavija. Ja nikakvu drugu spoljnu politiku ne znam niti hou da znam.1 Dr. Milan Stojadinovi Godine 1935. na mjesto predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije dolazi linost koja se na toj dunosti zadrala mnogo dulje nego njegovi prethodnici, intrigantna politika osoba koja se ili prihvaa ili ne. Rije je o dr. Milanu Stojadinoviu. Kao bitan dio njegove politike karijere izdvajaju se njegova nastojanja na polju vanjske politike tijekom spomenutoga razdoblja. Naime, preuzevi vladu, postaje ministar vanjskih poslova ija e politika biti predstavljena. Uz to, u ovom radu nastojat u prikazati odnose Kraljevine Jugoslavije s dravama koje su bile od presudnoga znaaja za dogaaje koji su obiljeili povijest Jugoslavije u prvoj polovini 20. stoljea Njemakom i Italijom. Takoer, nastojat u prikazivanjem vanjske politike u razdoblju od 1937. do 1939. istaknuti zaokret koji je uinjen na istom polju dolaskom vlade Milana Stojadinovia. Upravo tim zaokretom uinjenim po direktivi kneza Pavla kao prvog namjesnika, Kraljevina se Jugoslavija okrenula ka Italiji i Njemakoj pred Drugi svjetski rat veui istovremeno privredu za te iste drave. Pitanje je koliko je ta vanjska politika doista bila utjecaj kneza Pavla, a koliko stvarni stav Milana Stojadinovia? Bez obzira na odgovor, ne treba umanjivati njegovu vanost u tadanjoj diplomaciji i politici Europe, a razloge za to nastojat u dati u radu.
Zavrni rad pisan je u sklopu kolegija Memoarska graa kao izvor za poznavanje hrvatskog meuratnog razdoblja (1918.-1941.) kod mag. hist. Stipice Grgia. 1 Tri godine vlade Dr. Milana Stojadinovia, Dravna tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1938., str. 16.
*
363
LUCIUS
Rad je pisan gotovo iskljuivo na relevantnoj objavljenoj literaturi. Kao glavnu literaturu koristila sam djelo Vanjska politika jugoslavenske drave 1918. 1941. Bogdana Krizmana koje predstavlja izvrstan pregled tadanje vanjskopolitike situacije, ali i prikaz meudravnih ugovora sklopljenih u spomenutom razdoblju. Koristila sam detaljno djelo Jugoslavija u krizi 1934 1941 Jacoba B. Hoptnera koja daje irok prikaz onodobne europske politike koja je utjecala i na Jugoslaviju. Pogled na jugoslavensku vanjsku politiku u sluaju Mnchenskog sporazuma daje opseno djelo Vladimira Konstantinovia Volkova pod naslovom Minhenski sporazum i balkanske zemlje koje je u velikoj mjeri temeljeno na izvornim dokumentima i izvjetajima toga razdoblja. Nezaobilazno djelo predstavljaju memoari Milana Stojadinovia Ni rat ni pakt, ali djelo sam zbog autorove este subjektivnosti koristila s rezervom. Nain pisanja ocrtava Stojadinovievu egocentrinost i ambicioznost, te svaku akciju koja je zavrila uspjehom pripisuje sebi. to se tie literature za ovo razdoblje, ona je oskudna. U veini knjiga koje se i bave razdobljem od 1918. do 1941., daje se samo kratak pregled, usputni osvrt na vanjsku politiku Milana Stojadinovia.
2. Vanjskopolitike smjernice Kraljevine Jugoslavije do 1935.

Nakon Prvoga svjetskoga rata kao mlada, multinacionalna drava Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS), kasnije Kraljevina Jugoslavija, nala se u nezavidnoj poziciji koju je naslijedila raspadom Austro-Ugarske Monarhije i loe provedenim procesom ujedinjenja 1918. godine.2 Prije svega, potresena je unutranjom nestabilnou uslijed gubitaka tijekom rata, gospodarske nerazvijenosti i nesloge meu narodima koji su se sada nalazili pod istim krovom. Godine 1929. kralj Aleksandar uvodi diktaturu kojom nastoji rijeiti unutranje, ali i vanjske probleme. Naime, Jugoslavija je bila okruena susjedima koji su imali ekspanzionistike tenje prema njenom teritoriju. Bilo je potrebno osigurati mir na granici, ali postavilo se pitanje na koji nain? Dravi je bio potreban jak saveznik, saveznik koji bi Kraljevini dao odreenu vanost i integritet. Takvoga je saveznika Jugoslavija vidjela u Francuskoj. Njoj se divila kao jednoj od pobjednica u Prvom svjetskom ratu, kao dravi koja je imala snanu vojsku i koja joj je tijekom rata pomogla u najteim trenucima. Meutim, Francuska je to povjerenje i taj poziv za zatitu nastojala to vie iskoristiti. Naime, pod njenim pokroviteljstvom stvara se Mala antanta. Bio je to savez izmeu Kraljevine SHS, Rumunjske i ehoslovake temeljen na meusobnim bilateralnim sporazumima kojima se trebala ouvati granica prema Maarskoj i sprijeiti restauracija Habsburga u Maarskoj.3 Francuskoj nije bilo u interesu, osim jaanja njemake drave, ni restauracija Habsburgovaca, a to je razlog njenih nastojanja da pobolja odnos s Italijom. U njoj je gledala saveznika koji bi joj bio od koristi u borbi protiv Njemake. S druge pak strane, Jugoslavija je imala izrazito loe odnose s Italijom zbog dalmatinske
2 Austro-ugarsko nasljee podrazumijeva ujedinjenje raznonarodnih teritorija, politike, gospodarske i ekonomske probleme koji su su javljali jo prije Prvoga svjetskoga rata. 3 Jacob Hoptner, Jugoslavija u krizi 1934 1941, Rijeka, 1972., str. 58.
364
M. Stanivuk, Jugoslavenska vanjska politika Milana Stojadinovia: odnosi Kraljevine Jugoslavije s Njemakim...
obale na koju je Italija pretendirala. Pomagala je maarski i bugarski revizionizam te je irila svoj utjecaj u Albaniji, a sve u cilju osvajanja cjelokupne jadranske obale.4 Francuska je nastojala otkloniti jugoslavensko-talijansko neprijateljstvo, ali bez uspjeha. Iz toga razloga, sporazum izmeu Francuske i Jugoslavije sklopljen je tek u studenom 1927., a bio je to ugovor o prijateljstvu5, bez rijei o vojnoj podrci. to se tie bugarskoga revizionizma, Kraljevina je Jugoslavija to rijeila 1934. Balkanskim paktom. lanice su bile Kraljevina Jugoslavija, Grka, Turska i Rumunjska, a svima je bila dunost ouvanje granica, te za Kraljevinu Jugoslaviju, obrana od tendencija Bugarske. Premda je i Bugarska bila pozvana za lanicu Balkanskoga sporazuma pa joj je kralj Aleksandar nudio i gradove Caribrod i Bosiljgrad u pograninom podruju, ona je ipak odbila nadajui se reviziji ugovora u Neuillyju6 ime bi dobila znatno vie.7 S druge strane, Grka je bila jedna od potpisnica, ali ni njeni odnosi s Jugoslavijom nisu bili dobri. Razlog je leao u injenici da su se obje drave sporile oko solunske luke, ali i u prijateljstvu Italije i Grke.8 to se tie odnosa Jugoslavije i Italije, on se promijenio od neprijateljskoga do moguega saveznika. Naime, nakon Prvog svjetskoga rata, na Mirovnoj konfereciji u Parizu one se ne uspjevaju dogovoriti oko granice. Pregovori su nastavljeni nakon konferencije, ali tek u studenome 1920. sklopljen je ugovor u Rapallu o razgranienju kojem jedna od spornih toaka grad Rijeka, postaje slobodan grad/drava. Ve 1922. faisti iz Italije izvode pu i zauzimaju Rijeku, a 1924. Italija je anektirala Rijeku na to je Kraljevina SHS pristala te je iste godine u Rimu potpisan Ugovor o prijateljstvu izmeu Italije i Kraljevine SHS nakon ega e uslijediti niz konvencija i ugovora o meudravnoj trgovini, plovidbi, prometu i eljeznicama.9 Nakon toga uslijedile su Nettunske konvencije koje su predstavljale sporazume izmeu obje drave glede raznoraznih meudravnih pitanja. Sreivanje odnosa izmeu Jugoslavije i Italije poticala je Francuska jer je u Italiji gledala mogueg saveznika u sluaju jaanja i irenja Njemake. Stanje je nekoliko godina bilo promijenjivo, sve do uspostave diktature kralja Aleksandra kada i drava mjenja ime u Kraljevina Jugoslavija. U razdoblju od 1929. do 1934. kralj je nastojao na sve mogue naine uspostaviti dobre odnose s Italijom.10 Meutim, sve je to zavravalo neuspjehom i pukim trgovakim sporazumima te upornim odbijanjem politikoga vezivanja od strane Italije. Ona se nije mogla odrei svojih aspiracija na dalmatinsku obalu, pa je podravala i moguu obnovu monarhije, ali i tenje Maarske koja je takoer eljela dio Jugoslavenskoga teritorija. S druge strane, imala je velikog utjecaja na Albaniju koja se graniila s Jugoslavijom. Nakon ubojstva kralja Aleksandra 1934. pregovori su prekinuti dok 1937. sama Italija nije prva prila i dala inicijativu za izgradnju bliskih i boljih odnosa.
Isto, str. 59. Bogdan Krizman, Vanjska politika jugoslavenske drave 1918 1941, Zagreb 1975., str. 177. 6 Na Mirovnoj konferenciji 1919. Bugarska je ovim ugovorom Rumunjskoj predala junu Dobrudu, a Jugoslaviji Bosiljgrad, Caribrod i Strumicu. Grkoj je ustupila primorje u Trakiji. 7 Hoptner, Jugoslavija, str. 62. 8 Vie vidjeti u Hoptner, Jugoslavija, str. 63.64. 9 Krizman, Vanjska politika, str. 174.175. 10 Hoptner, Jugoslavija, str. 64.65.
4 5
365
LUCIUS
Glede odnosa Njemake i Kraljevine Jugoslavije, kralj je Aleksandar zadovoljno gledao 1933. na dolazak Adolfa Hitlera na mjesto kancelara.11 Smatrao je da bi mu Njemaka bila bolji susjed nego Italija, podravao je tenje Njemake za teritorijalnim proirenjem na istok. Htio se i privredno vezati za ovu dravu koja je kao i kralj bila protiv komunizma. ivojin Balugdi, jugoslavenski poslanik u Berlinu, izrazio je 1934. u razgovoru s Hitlerom jugoslavensku elju da se oslobodi francuskih veza te da pone raditi na poboljanju i uvrivanju jugoslavensko-njemakih odnosa.12 Njemaka je ovaj prijedlog, koji je iao uz bok njenim vanjskopolitikim planovima, objeruke prihvatila. Ve iste godine sklopljen je trgovinski sporazum s Jugoslavijom. Prema ugovoru Njemaka je na sebe preuzela obvezu kupovanja poljoprivrednih proizvoda po cijeni vioj od one na svjetskom tritu, ali nije plaala u devizama nego putem kliringa, izvozom industrijske robe.13 Na ovaj nain Njemaka je privukla Jugoslaviju, osobito nakon 1935., to je dovelo do jugoslavenskoga udaljavanja od Male atante i Francuske.
3. Dolazak Milana Stojadinovia na mjesto predsjednika vlade. Stavovi o vanjskoj politici

U listopadu 1934. kralj Aleksandar krenuo je na put u Francusku. Ipak, po dolasku brodom u Marseille ubijen je zajedno s francuskim ministrom vanjskih poslova Jean-Louis Barthouom od strane makedonskog nacionalista Velika Kerina koji je bio potpomognut od strane ustaa. Nakon Aleksandrove smrti, njegov najstariji sin Petar bio je jo uvijek maloljetan, pa prema kraljevoj oporuci vlast preuzima trolano namjesnitvo knez Pavle Karaorevi, kraljev brati, Radenko Stankovi i Ivo Perovi. Glavnu rije vodio je knez Pavle pa je i vlast pripadala njemu. Stankovi i Perovi zadovoljili su se svojim podreenim ulogama te se tijekom razdoblja namjesnitva nisu isticali. Po dolasku na vlast knez je Pavle zatekao vladu Nikole Uzunovia koju je poetkom 1934. postavio kralj Aleksandar. Nedugo nakon toga knez Pavle je uredio da Uzunovi podnese ostavku. Naime, tijekom svoga namjesnitva kad god je elio smijeniti vladu posluio se uvijek istim trikom, isto kao i kralj Aleksandar. Nakon to je Uzunovia uvjerio da nee mijenjati vladu, uspio je u dogovoru s Bogoljubom Jevtiem i Dragutinom Kojiem, ministrima unutar vlade, postii da njih dvojica podnesu ostavku.14 Uzunovi je pomislio da e ih moi zamijeniti, ali knez Pavle tada prihvaa ostavku cijele vlade. Novu je vladu formirao jedan od zavjernika Bogoljub Jevti. Na izborima iz 1935. dobio je potvrdu i od naroda. Milan Stojadinovi tada postaje njegov ministar financija. Vanjsku politiku Jevti je usmjerio prema Francuskoj, a takva politika zahtjevala je da se Jugoslavija prepusti volji Francuske. Meutim, Francuska nije bila onako jaka saveznica kao nekada. Iz straha od Njemake pod svaku je cijenu nastojala privui
Krizman, Vanjska politika, str. 79. Isto 13 Isto, str. 81. 14 Milan Stojadinovi, Ni rat, ni pakt: Jugoslavija izmeu dva rata, Rijeka 1970., str. 294.
11 12
366
Italiju na svoju stranu te pomiriti Jugoslaviju i Italiju. U takvoj politici Jevti se nije najbolje snalazio, a nita bolji nije bio ni na unutranjem planu. Knez Pavle odluio ga je smijeniti. S Milanom Stojadinoviem dogovorio je da se izazove kriza vlade na nain da Stojadinovi s jo 2-3 ministra podnese ostavku, pa bi knez Pavle, kao i od Uzunovia, traio ostavku cijele vlade.15 Tako se i dogodilo te je nova vlada formirana na elu sa Stojadinoviem. Dio radikala sa Stojadinoviem te Slovenska ljudska stranka i Jugoslavenska muslimanska organizacija formirale su novu vladinu stranku Jugoslavensku radikalnu zajednicu16 (JRZ Jereza). Stojadinovi tada preuzima osim predsjednitva i mjesto ministra vanjskih poslova. U dogovoru s knezom Pavlom otpoelo je razdoblje koje predstavlja odreeni zaokret od dotadanje slubene vanjske politike. Kralj Aleksandar nije sprezao od povezivanja s Njemakom, a s Italijom jednostavno nije bilo pravo vrijeme za ostvarivanje bliskih odnosa. Dolaskom Stojadinovia na mjesto premijera, osobito nakon 1937. vanjskopolitiki plan se znatno promijenio. Prije svega, Stojadinovi nije bio ni frankofil, ni anglofil, ni germanofil, ni italijanofil, ve jedino jugoslovenofil17 pa ga nikakvi interesi velikih sila nisu zanimali i uvijek je teio ostati u okvirima Balkana. Godine 1935. Italija je napala Abesiniju (Etiopiju) i nakon toga svima je bilo jasno da velikim silama nije u interesu tititi male drave, a toj skupini Jugoslavija je osjeala da pripada. To je doekalo Stojadinovia po dolasku na vlast, a on je u svojim memoarima zapisao da je bio svjestan toga da se ne moemo ni u koga pouzdati, do u same sebe, kadgod se nai interesi ne budu poklapali sa interesima velikih sila.18 Po dolasku na vlast Stojadinovi je nastavio odravati vezu s lanicama Male antante. Ve u kolovozu 1935. sastao se s predstavnicima ehoslovake (Eduardom Beneom) i Rumunjske (Nikolom Titulescuom)19 na Bledu, ali je ve tada uvidio da Jugoslavija nema isti smjer u vanjskoj politici s preostale dvije drave. Dok su s jedne strane one traile podrku Sovjetskog Saveza i bile uperene protiv Njemake, s druge strane Jugoslavija je odbijala priznati tu komunistiku dravu, a kamoli s njom suraivati. to se tie odnosa prema Njemakoj, o tome e kasnije biti vie rijei, ali ni tu Jugoslavija nije htjela stati uz ove dvije drave. Do bliske suradnje nije dolo ni s potpisnicama Balkanskog pakta: Grkom, Rumunjskom i Turskom. Kontakti i posjete su odravani, ali sve vee razilaenje u vanjskoj politici slabilo je saveznike odnose. Sve je vie bilo oito da je novo usmjerenje vanjske politike obojeno neutralnou. Nastojalo se ne ulaziti u vre saveze, ostaviti sve opcije do posljednjeg trena otvorenima, ne ugroavati odnose ni s jednom dravom i izbjegavati sukobe. Knez Pavle ovakav je smjer nazivao politika odreenih ruku.20 Tako je Jugoslavija odravala vezu s Malom antantom, lanicama Balkanskog sporazuma, Francuskom i Velikom BritaIsto, str. 304. Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 2008, Zagreb, 2008., str. 17. 17 Branko Nadoveza, Milan Stojadinovi: politika, privredna i pravna misao, Beograd 2007., str. 42. 18 Stojadinovi, Ni rat, str. 327. 19 Isto, str. 328. 20 Sran Mii, Kraljevina Jugoslavija i anlus Austrije 1938., Beograd 2010., str. 121.
15 16
367
LUCIUS
nijom, ali je istovremeno radila na sreivanju odnosa s Italijom i Njemakom. Pred Stojadinovia kao ministra vanjskih poslova, postavljen je zadatak da pobolja odnose Jugoslavije s Njemakom i Italijom, ali i da bilateralnim sporazumima uredi stanje na granicama drave. U to vrijeme Jugoslavija je bila opkoljena neprijateljima, pa se i ustalio izraz da je opkoljena BRIGAMA Bugarska, Rumunjska, Italija, Grka, Austrija, Maarska i Albanija.21 U daljnjem tekstu bit e prikazano sreivanje odnosa s Italijom koja je pretendirala na dio hrvatskoga teritorija. Osim toga, nastojalo se uvrstiti odnose s Njemakom, ne suprotstavljati joj se te e i taj dio vanjske politike biti prikazan. Premijer je takoer u vanjskoj politici gledao vie na ekonomsku korist koju bi Jugoslavija mogla izvui, nego na raspoloenje i stav jugoslavenskoga naroda u pogledu neke drave. U svojim memoarima na nekoliko mjesta istie da mu nije bila bitna osobna popularnost u dravi, ali u meunarodnim je krugovima itekako privukao pozornost.
4. Odnosi s Italijom
Poslije Prvog svjetskoga rata Italija se osjeala prevarenom. Premda je iz rata izala kao jedna od pobjednica, nije dobila ono to su joj sile Antante obeale u Londonskom ugovoru iz 1915., a to je dio hrvatskoga teritorija budui da je slovenski dio dobila. Obeanje je dano u svrhu talijanskoga sudjelovanja u ratu, ali nije odrano jer se na kraju rata tajni ugovori, a takav je bio i ovaj, nisu priznavali. Italija je eljela destabilizirano Podunavlje, osobito jadransku obalu jer je ona bila njena interesna sfera. Napeti odnosi izmeu Kraljevine Jugoslavije, kao neeljene tvorevine, i Italije trajali su itav niz godina usprkos nastojanjima i Nikole Paia i kasnije kralja Aleksandra da stanje urede. Dolaskom kneza Pavla na mjesto namjesnika i Milana Stojadinovia na mjesto predsjednika vlade situacija se poela odvijati u pozitivnom smjeru, a jedan od kljunih imbenika bila je Njemaka. Kao to je ve reeno, poslije talijanskog napada na Abesiniju velike sile nisu stale u obranu malih drava, u ovom sluaju Abesinije. Jugoslavija je bila jedna od malih drava koja je postala svjesna toga da je upravo ona vrlo lako mogla doi na mjesto Abesinije. Naime, Italija je zahvaljujui svojemu utjecaju uspjela opkoliti Jugoslaviju. Imala je velikoga utjecaja u Austriji i Maarskoj koja je pretendirala na dio jugoslavenskoga teritorija, a neko vrijeme prijetila je i opasnost od restauracije Habsburga. S druge strane, postojala je Albanija koja je premda neovisna ipak bila marioneta Italije i prodor kroz jugoslavensko-albansku granicu bio je itekako realan. Preko Albanije je poticala i separatistike snage na Kosovu to je takoer ugroavalo unutranju stabilnost Jugoslavije. Na zapadnoj granici, Jugoslavija je graniila i sa Italijom. Nakon osvajanja Abesinije Drutvo naroda uvodi u listopadu 1935. ekonomske sankcije protiv Talijana.22 Kako je u tom prvom razdoblju jugoslavenska vanjska politika jo uvijek bila usko povezana s Engleskom i Francuskom te je bila odana lanica Drutva naroda, tako i ona uvodi sankcije protiv Italije te prekida svaku ekonomsku povezanost s ovom
21 22
Nadoveza, Milan Stojadinovi, str. 42. Krizman, Vanjska politika, str. 85.
368
faistikom dravom. Nakon to je Abesinija pala 1936., Drutvo naroda povlai svoje sankcije i miri se sa situacijom. Sankcije povlai i Jugoslavija, ali se od tada okree samostalnom i neutralnom voenju vanjske politike. Francuska je bila previe slaba da bi mogla pomoi Jugoslaviji u sluaju talijanskoga napada, a u staha od njemake ekspanzije i sama se okrenula Italiji. Insistrirala je i da Jugoslavija uradi neto povodom sreivanja odnosa s Italijom. S druge strane, na Italiju je od 1935. veliki pritisak vrila Njemaka u pogledu zbliavanja Rima i Beograda. Njemaka je ve tada imala dobre odnose s Jugoslavijom pa je htjela da to i Rim uspostavi, a iz toga razloga i Hitler savjetuje talijanskom ministru vanjskih poslova Galeazzu Cianu da iredentizam Maarske u potpunosti usmjeri protiv ehoslovake, a ne Jugoslavije.23 Takoer, Jugoslavija se htjela otrgnuti od francuskoga utjecaja. Krajem rujna 1936. sklopljen je trgovinski ugovor, a Mussolini je ve u studenom iste godine u govoru u Milanu izrazio elju za prijateljskim odnosima s Jugoslavijom. Ovaj je govor naiao na odobravanje od strane Stojadinovia koji nedugo nakon toga alje svim jugoslavenskim poslanstvima u inozemstvu uputu. U njoj poruuje da Jugoslavija nema nita protiv Italije sve dok ona potuje jugoslavenske granice, te da bi pribliavanje Italiji bilo od velikog ekonomskog znaaja za dravu pa im stoga nalae sljedee: Prvom zgodnom prilikom molim kaite Vaem tamonjem italijanskom kolegi da je utisak Mussolinijevog govora ovde bio vrlo dobar.24 Nedugo nakon ovoga Italija je prva dala inicijativu za sreivanje odnosa. Naime, Ciano je preko jugoslavenskog poslanika u Rimu, Jovana Duia, uinio prvi korak i ponudio da se izradi i potpie sporazum izmeu Italije i Jugoslavije. U tu svrhu u Rim su otila dva jugoslavenska delegata koja su trebala pregovarati: Milivoje Pilja, zaduen za gospodarska pitanja, i dr. Ivan Suboti, diplomat i jugoslavenski predstavnik u Drutvu naroda zaduen za politika pitanja.25 Obojica su radila po direktivi Stojadinovia koji ih je uputio u kojemu smjeru treba voditi razgovore. Talijanski delegati bili su Gino Buti i grof Leonardo Vitetti, obojica iz ministarstva vanjskih poslova.26 Tijekom svoga boravka u Rimu, Suboti se sastao i s Cianom te s njim govorio o kljunim problemima koje je trebalo razrijeiti kako bi sporazum bio sklopljen. to se tie talijanskih zahtjeva, oni su htjeli da to bude isto bilateralni sporazum te da se unese i vojna odredba. Nadalje, Talijani su teili da se Jugoslavija odvoji od Francuske na nain da se obvee da nee ui ni u kakve sporazume s treim dravama, koji bi mogli biti upereni protiv sigurnosti jedne od njih.27 Ipak, taj je prijedlog odbijen. Sporan je bio i lan koji se odnosio na meunarodne ugovore sklopljene s drugim dravama. To se prije svega odnosilo na Jugoslaviju i Drutvo naroda jer Italija nije bila u dobrim odnosima s istim. Naime, novi sporazum ne bi trebao sadravati nita to bi bilo u suprotnosti s dotadanjim meunarodnim obvezama drava.28
Isto, str. 93. Stojadinovi, Ni rat, str. 411. 25 Hoptner, Jugoslavija, str. 99. 26 Isto 27 Isto, str. 104. 28 Isto, str. 105.
23 24
369
LUCIUS
Nadalje, postojala su za Stojadinovia etiri glavna pitanja koja su se trebala rijeiti ovim sporazumom. Jedno od njih je bio meudravni sporazum, a preostala tri ticala su se Albanije, ustaa i manjina. to se tie Albanije, kao to je ve napomenuto, ona je bila satelit Italije i konstantna prijetnja i vojna opasnost Jugoslaviji. Iz toga razloga Stojadinovi se zalagao za njenu nezavisnost te je htio da i Italija pokae na djelu da se i ona slae s takvim stavom, jer bi u suprotnom moglo doi do novih nesporazuma. Suboti je u Rimu traio da se Italija odrekne svih povlastica u Albaniji te da prestanu graditi i financirati nova utvrenja bez da o tome obavijeste Jugoslaviju.29 Svi zahtjevi su redom odbaeni s talijanske strane. Konani tekst napisali su u tri verzije Talijani, a prema onoj koja je prihvaena obje drave obvezale su se da nee imati nikakve posebne povlastice u Albaniji (odrekle su se samo onih koje bi mogle ugroziti nezavisnost Albanije) te da e zajedniki i dogovorno rijeiti sve mogue probleme koji bi mogli nastati glede naruavanja nezavisnosti spomenute drave. to se tie ustaa, problem je postojao i prije ubojstva kralja Aleksandra, a nakon atentata Jugoslavija je prije Stojadinovieva dolaska nastojala optuiti Italiju za potpomaganje ovog zloina.30 Ustae predvoene Antom Paveliem djelovali su u Italiji i Maarskoj gdje su planirali ruenje jugoslavenske drave i uspostavu nezavisne Hrvatske. Jugoslavenske vlasti smatrale su ih teroristima te je potpomaganje Italije ovim odredima naruavalo meudravne odnose. Tijekom razgovora u Rimu Ciano je naglaavao da se Italija bori protiv njih te da im je zabranjeno djelovanje. Nakon niza razgovora, Suboti je nekoliko dana prije potpisivanja sporazuma od Butija i Vitettija primio notu odnosno tekst u kojemu je Ciano izloio nain rjeavanja problema ustaa. Tom notom obeano je s talijanske strane da e teroristi biti strogo kontrolirani te se odobrava da jedan predstavnik jugoslavenske policije doe u Italiju i bude u vezi s talijanskom policijom glede ovoga problema.31 to se tie manjina, nakon potpisivanja Rapallskog sporazuma 1920. veliki broj Hrvata i Slovenaca naao se unutar talijanske drave. Ubrzo je zapoeo i proces njihova potalijanenja to je izazivalo nezadovoljstvo u Jugoslaviji. Stojadinovi je u tom pogledu zahtjevao da se tim manjinama omogue osnovna prava i da im treba dati minimalne uvjete vlastitog kulturnog razvoja.32 Nakon uvjeravanja s jugoslavenske strane da su ti zahtjevi samo u cilju jaanja prijateljskih odnosa izmeu obje drave, Ciano je dao obeanje Stojadinoviu da e vlasti nastojati u odreenim okvirima dati prava ovoj manjini. Sporazum izmeu Kraljevine Jugoslavije i Italije najzad je sklopljen 25. oujka 1937., a potpisan je u Beogradu tijekom Cianova posjeta.33 Uz politiki sporazum potpisan je i dopunski koji se odnosio na trgovinu. Politikim su se ugovorom obje drave obvezale da e potivati meusobno granice te da ukoliko doe do napada neke
Isto, str. 111. Od toga se odustalo na inzistiranje Francuske koja je smatrala da bi se Italija time samo jo vie izazvala te da bi onda moglo doi i do oruanoga sukoba. Kako je tada uz Francusku bila vezana Jugoslavija kao saveznica, Francuska nije htjela odbiti od sebe Italiju kojoj se htjela pribliiti iz straha od sve jae Njemake. Za vie vidjeti u Hoptner, Jugoslavija, str. 71.72., te Stojadinovi, Ni rat, str. 323.327. 31 Hoptner, Jugoslavija, str. 107. 32 Isto, str. 108. 33 Puni tekst sporazuma vidjeti u: Krizman, Vanjska politika, str. 154.156.
29 30
370
druge drave na jednu od potpisnica, druga potpisnica nee reagirati u korist napadaa (l. 1.). Prema dopunskom sporazumu nastojat e se pojaati meudravna trgovina zasnovana na kliringu.34 Ovim ugovorom Jugoslavija je napokon ostvarila mirne i stabilne odnose s Italijom. Sporazum je sklopljen zbog vlastitih interesa oba dvije drave, pa iz tog razloga ni jedna od drava nije inzistirala previe na zahtjevima koji bi mogli ugroziti zakljuivanje ugovora. Jugoslavija je uspjela ne ui u vojni savez s Italijom, a istovremeno je osigurala svoje granice. Ovo postignue treba se pripisati Stojadinoviu koji je tako uspio ostvariti moto svoje vanjske politike, tj. ostati neutralan, a opet uspio je ostvariti prijateljske odnose s Italijom, do tada neprijateljskom dravom. Ve u prosincu iste godine Stojadinovi odlazi u Rim kako bi upoznao Mussolinija te se tijekom te posjete upoznao i s talijanskim kraljem Viktorom Emanuelom III., a otiao je i u Vatikan u posjet papi Piu XI.35 Tijekom ovoga posjeta premda nije potpisan nikakav ugovor, on je ipak pripomogao jaanju i poboljavanju odnosa ove dvije drave. Nakon ukidanja ekonomskih sankcija i poslije potpisivanja ugovora 1937. glede trgovine, ponovno su uspostavljeni ekonomski odnosi izmeu Jugoslavije i Italije. Sankcije su u velikoj mjeri natetile jugoslavenskoj privredi jer saveznice, tj. Engleska i Francuska nisu odrale obeanje da e Jugoslaviji ekonomski pomoi.36 Meutim, uvoz i izvoz izmeu Italije i Jugoslavije ostao je na istom nivou kao prije 1935., usprkos talijanskim nastojanjima da se trgovina povea. Godine 1939., poslije njemakog zauzimanja Austrije, Italija je nastojala ukinuti nezavisnot Albanije i pretvoriti je u talijanski teritorij. Kako ju je s Jugoslavijom vezivao ugovor iz 1937. i tada dano obeanje Jugoslaviji glede Albanije, Ciano je u sijenju 1939. doao u posjet Jugoslaviji na posjed u Belju. Glavni razlog njegova dolaska bila je Albanija. U razgovoru sa Stojadinoviem razmatrao je Ciano kakve koristi bi Jugoslavija imala od te talijanske okupacije: demilitarizaciju albanske granice, ispravku sjevernog graninog podruja, vojni savez s Italijom i ponudu Soluna kad god ga Jugoslavija zaeli.37 Stojadinovi nije meutim dobio odgovor kako bi se Albanija podjelila, nego samo da bi se granice korigirale. Nita konkretno nije bilo odlueno, ali je Stojadinovi Ciana uputio knezu Pavlu. Namjesnik je smatrao da unutar Jugoslavije ima ionako previe Albanaca te da ne bi htio iriti jugoslavenski teritorij na to podruje to je talijanskim pretenzijama itekako ilo u korist.38 Upravo u ovim razliitim stavovima Stojadinovia i kneza Pavla glede Albanije, vidi se koliko je Stojadinovi ipak u nekim pitanjima vanjske politike samostalno djelovao. Osim toga, uvia se njegova egocentrinost i velika ambicija zbog elje da upravo on bude jedan od zaslunih politiara zahvaljujui kojemu se Jugoslavija teritorijalno proirila.
34 Kliring (clearing) je zbirno voenje rauna u okviru bilateralnih sporazuma. Drave ne plaaju slobodnim devizama nego uplauju u svojoj nacionalnoj valuti ili robom u korist klirinkog rauna, a vjerovnici naplauju u svojoj zemlji i u svojoj nacionalnoj valuti. limun.hr/main.aspx?id=10074 Page=2 (22. travnja 2012.) 35 Ovi posjeti opisani su u: Stojadinovi, Ni rat, str. 436.449. Prema Stojadinovievom opisu, on i njegova supruga doekani su s velikom srdanou te se prua dojam da su faistike vlasti doista imale povjerenja u Jugoslaviju i da su htjele sauvati i uvrstiti postojee veze s Jugoslavijom. 36 Hoptner, Jugoslavija, str. 127. 37 Isto, str. 148. 38 Isto
371
LUCIUS
Meutim, uslijed izbijanja Drugoga svjetskoga rata iste godine, a i odstupanja Stojadinovia s mjesta predsjednika vlade, plan o zauzimanju Albanije od kojega bi koristi imala i Jugoslavija, nikad nije ostvaren. Tijekom razdoblja u kojemu je Stojadinovi bio na elu Vlade, a osobito od 1937., Jugoslavija se znatno pribliila Italiji. Zanimljivo je da je u brem sklapanju sporazuma osim nagovora Njemake, veliku ulogu odigrao i strah od te iste Njemake. I Jugoslavija i Italija bile su svjesne jo prije 1938. da e do anschlussa Austrije vjerojatno doi i da e Njemaka postati direktan susjed obje drave. Obje su drave bile i u strahu od njemakog irenja po Europi. To je bio jedan od glavnih razloga zato Ciano i Stojadinovi nisu bili uporni to se tie nekih spornih meudravnih problema i to su u tako kratkom razdoblju uspjeli postii kompromis i stabilizirati stanje. Strah od Njemake pomogao je i da se obje drave priblie toj istoj dravi, a Jugoslavija e i u velikoj mjeri gospodarski biti povezana s njom. to se tie faizma u Italiji ono je izvrilo veliki utjecaj i na samoga Stojadinovia koji je postajao sve skloniji nekim elementima faizma.
5. Odnosi s Njemakom
O odnosima Njemake i Kraljevine Jugoslavije prije 1935. ve je bilo rijei, ali treba podsjetiti na trgovinski ugovor iz 1934. kojim se Njemaka obvezala na kupovanje poljoprivrednih proizvoda iz Jugoslavije. Istina, u trgovinskom smislu ugovor za Njemaku nije imao vee vanosti, ali jest u politikom. Zahvaljujui ovom ugovoru nastojala je vezati Jugoslaviju i ojaati svoj poloaj u tom djelu Europe jer je njen krajnji cilj bio udaljavanje Francuske iz srednje Europe i razbijanje Male antante kao saveza nastalog pod francuskim utjecajem.39 Talijanski napad na Abesiniju 1935. dobro je doao Njemakoj. Ona je to, naime, iskoristila da zauzme talijansko mjesto u vanjskoj trgovini Jugoslavije. Na taj nain, preko ekonomskih veza, Njemaka prodire na jugoslavenski teritorij. Dolaskom Stojadinovia na mjesto predsjednika vlade stanje se nije promijenilo niti je Njemaka imala zbog ega strahovati. Razlog lei u tome to je Stojadinovi naginjao zbliavanju s Njemakom na ekonomskom planu jo dok je bio ministar financija u Jevtievoj vladi.40 Povoljne odnose navjestio je ve Aleksandar Cincar-Markovi koji je 1935. postao novi jugoslavenski poslanik u Berlinu. Stigavi u Njemaku, on Hitleru potvruje da Jugoslavija nee donositi nikakve odluke koje bi mogle natetiti Njemakoj.41 Meutim, i knez se Pavle ubrzo sastaje s Hitlerom u Berchtesgardenu te potvruje takav smjer u vanjskoj politici. Od godine 1936. moe se govoriti o vrstim vezama Jugoslavije i Njemake glede vanjske trgovine. Naime, Njemaka preuzima prvo mjesto u izvozu i uvozu Jugosla-
Krizman, Vanjska politika, str. 80. Isto, str. 84. 41 Isto

39 40
372
vije u odnosu na druge zemlje.42 Velika Britanija i Francuska znatno su zaostajale. Njemaka je isto tako najvie investirala i potpomagala jugoslavensku industriju. Povezivanje na ekonomskom planu bilo je popraeno i politikim zbliavanjem. Od 1936. Njemaka vri utjecaj na Italiju da uredi odnose s Jugoslavijom, to je ostvareno 1937. godine. Ipak, Jugoslavija je itekako bila svjesna da se politiki utjecaj iri s ekonomskim, pa je iz toga razloga 1937. obnovila trgovinske veze s Italijom i nastojala ih ojaati, to je Italiji ilo u korist. S druge strane, knez Pavle apelira i u Velikoj Britaniji da povea trgovinu s Jugoslavijom, a poslije njega 1939. i dr. Ivan Suboti u enevi ini isto.43 Jugoslavenski apeli Britancima bili su bezuspjeni. Milan Stojadinovi 1938. odlazi u posjet Hitleru. S njim se sastao 17. sijenja 1938., a na sastanku su bili nazoni i Hermann Goering, Konstantin von Neurath i Emanuel von Heeren s njemake strane te Cincar-Markovi koji je doao sa Stojadinoviem.44 Tijekom razgovora koji je izloen u Stojadinovievim memoarima45 Hitler je istaknuo da ne trai od Jugoslavije politiki pakt. Odaje se dojam da mu je jedino bilo vano povezati se s Jugoslavijom na ekonomskom planu, a to se tie jugoslavenske politike nije se elio u nju uplitati sve dok je ona neutralna odnosno dok ne ugroava interese Njemake. Hitler je takoer izjavio da nee dirati u jugoslavenske granice kada doe do Anschlussa (ono je planirano jo od 1937). Istaknuto je i da e Njemaka nastaviti ve dobre odnose s Jugoslavijom glede vanjske trgovine. Tijekom posjeta, Stojadinovi je imao priliku upoznati se s vojnom opremom i tvornicama Njemake to ga nije ostavilo ranodunim.
5.1. Jugoslavenski stav prema Anschlussu

Pripajanje Austrije Njemakoj bila je neminovano i nije se moglo izbjei. Anschluss je predstavljao dugogodinji Hitlerov plan i jedino to se moglo bilo je ili to prihvatiti ili suprotstaviti se Njemakoj i ui s njom u sukob. Izgleda za izbjegavanje ovoga ina nije bilo. Italija i Jugoslavija bile su svjesne toga. Osim toga, poznavale su vojnu mo Njemake stoga zasigurno nisu htjele ui u oruani sukob s njom. To je bio jedan od razloga pribliavanja ovih dviju drava Njemakoj. Moemo rei da su knez Pavle i Stojadinovi u ovom pogledu gledali dugorono pa su prije pripajanja ostvarili dobre odnose s Njemakom. Hitler je 13. oujka 1938. uspio Austriju pripojiti Njemakoj. Stav kneza Pavla o ovome nije sigurno poznat. Prema von Heerenu, on je elio neovisnu Austriju, ali ako je to nemogue, onda bi ju radio vidio u sklopu Njemake nego da doe do restauracije Habsburga.46
42 Jugoslavenski uvoz iz Njemake 1936. iznosio je 26, 68% ukupnoga uvoza, a Jugoslavija je najvie i izvozila u Njemaku, ak 23, 74% ukupnoga izvoza. Vie vidjeti u: ivko Avramovski, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji 1931 1938, str. 498.499. 43 Knez Pavle, kao anglofil, bio je sklon Velikoj Britaniji pa se zato nikad od nje nije previe udaljio te je esto slijedio i njihove savjete glede vanjske politike. Meutim, Velika je Britanija pomagala Jugoslaviji samo kada je to joj je to bilo u koristi i u mjeri u kojoj je htjela. Vie o pokuaju otimanja Jugoslavije iz prevrstog njemakog zagrljaja vidjeti u: Hoptner, Jugoslavija, str. 13.134. 44 Stojadinovi, Ni rat, str. 453. 45 Isto, str. 453.457. 46 Mii, Kraljevina Jugoslavija, str. 124.
373
LUCIUS
to se tie stava Milana Stojadinovia, on je bio poznat. Jo u sijenju 1938., u razgovoru s Hitlerom izjavio je da nije zadatak Jugoslavije da brine o poloaju Austrije. Smatrao je da Austrija nije bila sposobna za samostalan ekonomski ivot te napominje da e biti voljna da se ujedini sa Velikim Nemakim Reichom, iji je kancelar, uostalom, i sam poreklom Austrijanac. On e ve i iz tog razloga, voditi rauna da se Austrija u Nemakoj osea srenija i zadovoljnija, izlazei iz dotadanjeg poloaja drave sa stalno ispruenom rukom za tuu milost.47 Njegov stav prema Ansclussu ocrtava i izjava upuena engleskom piscu i diplomatu Robertu Bruceu Lockhartu: Da li mislite da mi elimo da se to dogodi? Ne elimo. Ali, zar oekujete da mi stavimo glavu u usta adaje, kada vi ne elite ni da je uhvatite za njen rep? U ivotu se mora delovati shodno realnosti.48 Iz izjava se zakljuuje da Stojadinovi nije elio pruiti priliku Njemakoj da s Jugoslavijom uradi slino to je i s Austrijom, nije elio ni reagirati prije no velike sile to uine. Kako one nisu uradile nita konkretno, tako je i Jugoslavija ostala na starim pozicijama. Stojadinovi je u svemu tome naao i dobru stvar. Pripajanje Austrije ocjenio je pozitivnim za unutranju politiku Jugoslavije. Naime, trebale su od tada biti unitene sve ustake, komunistike i prohabsburke organizacije koje su redom prijetile egzistenciji Jugoslavije.49 Nakon Anschlussa, Stojadinovi se okrenuo uvrivanju odnosa s Italijom. Kako je Njemaka postala susjed i jednoj i drugoj dravi, bojale su se ekspanzije Njemake dalje na jug. U sluaju rata, ako Jugoslavija ne bi bila u mogunosti ostati neutralna, definitivno je htjela biti uz Rim. U travnju 1938. sastali su se Hitler i Mussolini te je poela kruiti informacija da su se dogovorile o podjeli dijela jugoslavenskoga teritorija odnosno da bi Slovenija pripala Njemakoj, a Hrvatska Italiji. Stojadinovi je pak smatrao da do ove podjele nee doi zbog sve bliskijih odnosa s Italijom.50 Kada je Anschluss sproveden, Jugoslavija je traila garanciju od Njemake da nee dirati u meusobnu granicu. Nedugo potom i dobila ju je to ocrtava i Hitlerova izjava: Mi smo sretni to tu imamo takvu granicu za koju ne moramo misliti kako ju braniti. Ipak, s vremenom je njemaki pritisak na Jugoslaviju u svakom pogledu rastao, a osobito u vojnom.
5.2. Jugoslavenski stav prema Mnchenskom sporazumu

Dogaaj koji je znatno vie utjecao na Kraljevinu Jugoslaviju od Anschlussa jest tzv. ehoslovaka kriza i potpisivanje Mnchenskog sporazuma. Stav Jugoslavije ide jo vie u prilog tezi da je zauzimala neutralan vanjskopolitiki stav. Nakon Austrije, sljedea rtva Hitlera bila je ehoslovaka odnosno pripajanje oblasti Sudet Njemakoj. ehoslovaka je kao to je ve napomenuto, s Jugoslavijom i Rumunjskom inila savez Malu antantu, ali ove dvije su drave prije svega gledale na vlastitu korist, a tek onda na potpisani sporazum. Zapadne drave vodile su politiku poputanja smatrajui da e podilazei Hitleru, uspjeti zasititi njegove pretenzije na europski teriStojadinovi, Ni rat, str. 456. Mii, Kraljevina Jugoslavija, str. 135. 49 Isto, str. 137. 50 Isto, str. 138.
47 48
374
torij. Jedino rjeenje za male i srednje europske zemlje kakve su bile Jugoslavija i Rumunjska, bilo je ostati neutralan i potez povui tek kad to urade velesile. Upravo zato na zasjedanju Stalnog savjeta Male Antante u Sinaju u Rumunjskoj 4. i 5. svibnja 1938. godine i Jugoslavija i Rumunjska peru ruke od sudetsko-njemakog problema oznaivi ga problemom unutranje politike ehoslovake.51 Jugoslavija je u sklopu Male Antante imala obvezu pruiti ehoslovakoj pomo u sluaju napada od strane Maarske (koja je mogla napasti kao dio pomoi Hitleru), no ona to nije namjeravala ostvariti. Sve vea kriza natjerala je Jugoslaviju da se konkretnije izjanjava. Stojadinovi je tako u rujnu tijekom razgovora s njemakim poslanikom izjavio da bi trebalo dati njemakom narodu u Sudetu pravo na samoopredjeljenje.52 ehoslovaka meutim nije dobila konkretan odgovor ni od jedne saveznice to e poduzeti u sluaju maarskog napada kao vojne pomoi Hitleru. Jugoslavenska vlada izbjegavala je dati odgovor, a vjerojatno ni sama nije znala to e konkretno poduzetu. Njen stav ovisio je i o podrci Francuske i Engleske po tom pitanju te je nastojala dobiti na vremenu. Ubrzo je ehoslovaka od Engleske i Francuske dobila zahtjev da ustupi Njemakoj zemlje s veinskim njemakim stanovnitvom, a Stojadinovi je postavio pitanje: postoji li onda jo uvijek Mala Antanta?53 Opravdavao se s tim da ehoslovaka u obliku koji bi dobila nakon predaje Sudeta, ne bi bila vie ona ista drava koja se stupila u savez, pa prema tome ne bi vie ni Jugoslavija imala obveze prema njoj. Istog miljenja bila je i Rumunjska.54 Bila je to karta jugoslavenske vlade za izlazak iz neugodne situacije. Tvrdei da savez ne postoji, ona nije morala ni reagirati odnosno ni dati ehoslovakoj konkretan odgovor. Svim silama se trudila izbjei bilo kakvu akciju, a 24. rujna Italiji je izjavila da e ostati neutralna ma ta god da se dogodilo.55 Cijelu tu situaciju Jugoslaviji je olakavala Rumunjska koja je vodila slinu politiku nemjeanja. ehoslovaka je na taj nain ostala izdana, jer joj saveznice nisu pruile podrku, a 29. rujna 1938. ostala je bez Sudeta. Tada je potpisan u Mnchenu ugovor izmeu Francuske, Velike Britanije, Italije i Njemake o predaji Sudeta Njemakoj. Okupacija je trebala zapoeti 1. listopada ime je zapoeto razbijanje ehoslovake koje e na kraju dovesti do njemakog zauzimanja eke. Zapadne sile pokazale su svojim nepromiljenim inom svoj strah pred ratom, ali i Njemakom koja je postajala sve monijom. Rumunjska se ubrzo nakon sporazuma okrenula pribliavanju Njemakoj, a Jugoslaviju je to uvjerilo da vodi dobru politiku.56 *** Kraljevina Jugoslavija uspjela je uspostaviti s Njemakom stabilne odnose. Oni su se zasnivali, prije svega, na ekonomiji i vanjskoj trgovini, a o politikom savezu nije
51 Vladimir Konstantinovi Volkov, Minhenski sporazum i balkanske zemlje, Beograd, 1987., str. 15. 52 Isto, str. 29. 53 Isto, str. 34. 54 Isto, str. 35. 55 Isto, str. 38. 56 Isto, str. 45. i 250.
375
LUCIUS
bilo rijei. Njemaka je htjela jugoslavensku neutralnost i kasnije eventualnog saveznika, a Jugoslavija se htjela sauvati od njemakoga napada. I jedna i druga strana na kratko su dobile ono to su i traile. Zbog gledanja svojih interesa i vodei brigu iskljuivo o sebi, jugoslavenska vlada uskratila je podrku ehoslovakoj u sluaju Sudeta. Malim i srednjim europskim dravama, kakva je bila i Jugoslavija, postalo je jasno nakon Mnchenskog sporazuma da ih zapadne sile nee zatiti i da e ih vrlo lako prepustiti faistikim silama na milost i nemilost. Upravo zato Stojadinovi se nastoji ne zamjeriti Njemakoj.
6. Stojadinoviev pad
Nakon Mnchenskog sporazuma unutar Jugoslavije dolazi do promjena. Stojadinovi u egoistonoj elji da mu se potvrde zasluge za voenje uspjene vanjske politike, odluuje traiti doputenje kneza Pavla za raspisivanje novih izbora. Knez mu to odobrava i izbori za Narodnu skuptinu zakazani su za 11. studenoga 1938. godine. U ovom dijelu je Njemaka imala svoju ulogu. Naime, traila je od njemake nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji da bez obzira na svoja politika uvjerenja, glasuju na izborima za listu Milana Stojadinovia. Na izborima je lista Stojadinovia odnijela 54% glasova, a oporba predvoena Vlatkom Maekom 44,9% glasova. Faktiki je Stojadinovi pobjedio, ali je gledajui po broju glasova izgubio. Maekova lista dobila je vie glasova nego 1935., a Stojadinoviev broj glasaa se smanjio. U veljai 1939. Milan Stojadinovi otiao je s vlasti na isti nain kao i njegova dva prethodnika. Naime, knez Pavle imao je istu metodu kad god je trebao smijeniti predsjednika vlade. Prvo bi izazvao krizu vlade na nain da nekoliko ministara da ostavku. Potom bi predsjednik vlade doao knezu da ga o tome obavijesti, a knez bi traio ostavku cijele vlade. Upravo tako dogodilo se s Uzunoviem, Jevtiem, a doao je red i na Stojadinovia. Ostavku je u Stojadinovievoj vladi podnijelo 5 ministara: Mehmed Spaho, Miha Krek, Dafer Kulenovi, Franc Snoj i Dragia Cvetkovi. Nakon to je obavijeten o tome, Stojadinovi odlazi knezu Pavlu i nudi ostavku cijele vlade (prema Volkovu je to uinio jer se nadao da e mu knez iskazati povjerenje i dopustiti mu da sam formira novu vladu57) koju namjesnik prihvaa, ali vladu formira Cvetkovi. U svojim memoarima Stojadinovi tvrdi da ne zna pravi razlog zato ga je knez smijenio. Meutim, istie da je knez svakome davao uvijek drugaiji razlog. Tako je Talijanima rekao da je Stojadinovi gomilao bogatstvo u inozemstvu, a Nijemcima je rekao da je to stvar unutranje politike, te da nema veze s vanjskom politikom.58 Francuzima i patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, Gavrilu rekao je da je Stojadinovi htio zavesti faizam. Ovaj razlog navodi se i inae u literaturi kao jedan od razloga smjene Stojadinovia. Naime, nakon razgovora kneza Pavla i Ciana 1939. o talijanskom zauzimanju Albanije, knezu se nije svidjelo to Stojadinovi podrava tu ideju. Ve od prije sumnjao je u Stojadinovieve namjere. Naime, poela se primjeivati sve vie njegova sklonost faizmu. Njegovi istomiljenici i sljedbenici poeli su ga nazivati voa, a navodilo
57 58
Isto, str. 275. Stojadinovi, Ni rat, str. 532.
376
se da se u JRZ-u slui faistikim pozdravima.59 Isto tako, formirani su odredi ije je obiljeje bila zelena koulja, pandan faistikim crnim kouljama. Stojadinovi je u predizbornoj kampanji sve vie isticao da je on zasluan za dostignua jugoslavenske vanjske politike naglaavajui da je to jedini mogui i jedini ispravni put.60 Navodno se knez i bojao da bi Stojadinovi mogao zavesti diktaturu te funkciju kralja svesti na istu simboliku, kakav je bio i poloaj kralja u Italiji. O ovom strahu svjedoi i razlog koji je knez Pavle dao francuskom ministru u Beogradu, Raymondu Brugereu: Doklegod sam ja na ovome mestu, neu dozvoliti da se kua Karaorevia sroza na nivo Savojske...61 Stojadinovievo sve vee osamostaljivanje u voenju vanjske politike nikako nije odgovaralo knezu Pavlu. Vano je istaknuti da ovdje nije bilo krivo Stojadinovievo usmjeravanje politike, jer je u slinom smjeru (ali u blaem obliku) tim putom iao i knez Pavle; kriv je dakle intenzitet i nain na koji je Stojadinovi vodio vanjsku politiku, osobito poslije Anschlussa. Kako nije vodio tradicionalnu politiku, nije imao ni dovoljnu podrku naroda da ostane na vlasti. Nakon to ga je smijenio Dragiom Cvetkoviem, ovjekom bez dovoljno jake volje, knez je Pavle vanjskopolitiku inicijativu preuzeo sam. Nastavio je izgraivati odnose s Italijom i Njemakom uvjeravajui ih da se stav Jugoslavije ne mijenja prema njima, ali je s druge strane nastojao pomou Engleske smanjiti njemaki utjecaj u jugoslavenskom gospodarstvu.
7. Zakljuak
Kako ocijeniti vanjsku politiku Kraljevine Jugoslavije u drugoj polovici tridesetih godina 20. st.? Je li ona bila ispravna? I je li u takvoj situaciji koja je vladala na politikoj sceni Europe, bilo mogue voditi drugaiju politiku? Prije svega to je bila neutralna politika, politika manevriranja koja je omoguavala fleksibilnost u svakoj situaciji. Jugoslavija je uvijek djelovala tek kada bi vidjela reakciju neke druge drave. Zahvaljujui vjetom voenju meunarodnih odnosa, drava je uspjela ostati sa svima u dobrim odnosima u razdoblju vlade Milana Stojadinovia. Ostala je relativno odana svim svojim savezima, premda su drave s kojima je suraivala esto znale biti na suprotnim stranama. Nastojala je vjetim diplomatskim potezima izbjei svaku obvezu koja se suprotstavljala njenom poloaju neutralne drave. Za vrijeme Stojadinovia Jugoslavija nije htjela biti igraka u rukama velikih sila koje e ju koristiti samo kad im to bude u interesu. Nije htjela, ali je postajala sve vie pritisnuta od strane faistikih drava. Stojadinovi je imao dovoljno hrabrosti povesti politiku koja se razlikovala od dotadanje, tradicionalne politike u kojoj se oslanjala na Francusku. Predsjednik vlade uoio je slabost te nekad jake saveznice, jedne od pobjednica Prvoga svjetskoga rata, ali i njenu namjeru da u to veoj mjeri iskoristi Jugoslaviju za svoje ciljeve. Jugoslavija se okree Italiji i Njemakoj, dravama koje su je kasnije bez oklijevanja
Hoptner, Jugoslavija, str. 145. Volkov, Minhenski sporazum, str. 262. 61 Stojadinovi, Ni rat, str. 532.
59 60
377
LUCIUS
napale i okupirale. Ipak, tada su joj bile itekako potrebne saveznice, i to ne samo politiki, nego i ekonomski. to se tie samostalnosti Stojadinovieve politike, ne moe se s preciznou rei u kojoj je mjeri bila pod utjecajem kneza Pavla. U svakom sluaju, Stojadinovieva i namjesnikova shvaanja nisu se razlikovala, barem ne u poetku. Stojadinovi nije radio po direktivi kneza Pavla, nego je radio zajedno s njim. Od 1937. Stojadinovi se sve vie vee uz Italiju i Njemaku to se odrazilo i na njegovo voenje unutranje politike. U dravi, meutim, nisu mogla postojati dva ravnopravna vladara te je jedan morao otii. Otiao je Stojadinovi. Naslov njegovih memoara nosi naziv Ni rat, ni pakt, a taj naslov moe posluiti i kao moto njegove vanjske politike. Sam je Stojadinovi smatrao da je njegovu politiku najbolje opisao engleski pisac i diplomat Robert Bruce Lockhart u djelu Guns or butter rijeima: Stojadinovi se izmirio sa Nemakom i Italijom. To ne znai da namerava da se udalji od Francuske ili Engleske, pa ak ni od Male antante. To samo znai da on eli da iskoristi oba tabora. On je stari igra pokera u politici sa dovoljno uspeha da mu se mnoge sile udvaraju i da mu njegovi balkanski susedi zavide i da ga imitiraju.62 Ba kao i svaki igra pokera, jednom je morao izgubiti.
8. Literatura
1. Avramovski, ivko, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji 1931 1938, knj. 2., Arhiv Jugoslavije/Beograd, Globus/Zagreb, 1986. 2. Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918 2008, Zagreb, 2008. 3. Hoptner, Jacob, Jugoslavija u krizi 1934 1941, Rijeka, 1972. 4. Konstantinovi Volkov, Vladimir, Minhenski sporazum i balkanske zemlje, Beograd, 1987. 5. Krizman, Bogdan, Vanjska politika jugoslavenske drave 1918 1941, Zagreb, 1975. 6. Mii, Sran, Kraljevina Jugoslavija i anlus Austrije 1938., Slubeni glasnik, Beograd, 2010. 7. Nadoveza, Branko, Milan Stojadinovi: Politika, privredna i pravna misao, Beograd, 2007. 8. Stojadinovi, Milan, Ni rat, ni pakt: Jugoslavija izmeu dva rata, Rijeka, 1970. 9. Tri godine vlade Dr. Milana Stojadinovia, Dravna tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1938.
62
Stojadinovi, Ni rat, str.433.435
378
Die jugoslawische Auenpolitik von Milan Stojadinovi: ber die Verhltnisse des Knigreiches Jugoslawien mit dem Deutschen Reich und Knigreich Italien in der zweiten Hlfte der 30er Jahre des 20. Jahrhunderts
Abstrakt
Der Artikel thematisiert die Auenpolitik des Knigreiches Jugoslawien zur Zeit des Ministerprsidenten und Auenministers Milan Stojadinovi in der zweiten Hlfte des 20. Jahrhunderts. Besonders vorgehoben werden die Beziehungen zwischen dem Knigreich Jugoslawien mit Italien und dem Deutschen Reich. In diesem Zeitraum nmlich kommt es in der Auenpolitik des Knigreiches zu groen Schwenkungen, da es sich Italien und dem Deutschen Reich wendet und die Beziehungen mit den nahen Verbndeten- der Tschechoslowakei, Frankreich, Grobritannien, usw. vernachlssigt. Die diplomatischen Beziehungen werden mit keinem dieser Staaten jedoch abgebrochen und gerade dies ist die Charakteristik der Politik von Stojadinovi, was auch im Artikel betont wird. In der Zeit vor dem Zweiten Weltkrieg fhrt das Knigreich Jugoslawien eine neutrale Politik. In dem Artikel wird diese neutrale Politik durch die Haltung Knigreichs Jugoslawien gegenber dem Anschluss sterreichs und dem Mnchner Abkommen aufgezeigt.
379
DRAGANA MARKOVI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Povijesno utemeljene injenice u djelu Vitez slavonske ravni Marije Juri Zagorke: znaaj djela za poznavanje povijesti Osijeka i okolice
1. Uvod
Marija Juri Zagorka (u daljnjem tekstu Zagorka) bez sumnje je jedna od najistaknutijih i najkontroverznijih ena u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljea, ali i svjetskoj povijesti jer je bila prva novinarka u jugoistonoj Europi. Bez obzira na zakinutost u srednjokolskom i visokokolskom obrazovanju, uspjela je dokazati, ne samo hrvatskoj javnosti, nego i ire, koliko se moe postii trudom, radom i samoobrazovanjem. Usprkos estoj izloenosti loim kritikama za svoja djela i novinarski rad, bez sumnje je bila, i danas je, jedna od najitanijih hrvatskih knjievnica uope. Godine 1937. Marija Juri Zagorka dobila je narudbu za izradu djela na temu slavonske povijesti. Rad je naruio osjeki Hrvatski list. Nakon opsenog istraivanja u zagrebakoj Sveuilinoj biblioteci i konzultacija s poznatim hrvatskim povjesniarima, Zagorka pie roman Vitez slavonske ravni (u daljnjem tekstu Vitez) koji izlazi u nastavcima u Hrvatskom listu od kraja 1937. pa kroz gotovo cijelu 1938. godinu. U radu e se obraivati povijesno utemeljene injenice koje su bile podloga spomenutog romana, a koje uvelike doprinose poznavanju povijesti Osijeka i njegove okolice u 18. i 19. stoljeu. Za dananje poznavanje povijesti Osijeka meu najzaslunije znanstvenike moemo ubrojiti Stjepana Srana i Ivu Maurana. Ova dva povjesniara objavila su nekoliko desetaka knjiga o Osijeku i okolici koji su bili koriteni pri izradi ovog rada. U Zagorkino doba jedan od najznaajnijih povjesniara koji se bavio tom temom bio je Josip Bsendorfer. Njegove knjige bile su podloga pri izradi Viteza, a koritene su i u ovom radu pri utvrivanju stvarnih povijesnih dogaaja i osoba.
____________________ * Zavrni rad pisan je u sklopu kolegija Zaviajna povijest kod doc. dr. sc. Ljiljane Dobrovak.
381
LUCIUS
2. Marija Juri Zagorka pseudopovjesniarka?

Marija Juri Zagorka roena je 2. oujka 1873. na plemikom imanju Negovec kraj Vrbovca, a preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine. Njena politika i novinarska aktivnost protiv maarskih vlasti, nastupi i izjave za obranu ena i enskih prava, kao i pravo gorljivo domoljublje i danas su tema mnogih rasprava. Zagorka je djetinjstvo provela na imanju Golubovec pokraj Krapine iji je vlasnik bio barun Geza Rauch, u ijem je dvorcu primala privatnu poduku. Nakon toga odlazi u Varadin na daljnje kolovanje, a potom u Zagreb u Viu djevojaku kolu sestara milosrdnica gdje pokree svoje prve novine, Samostanske novine, koje je sama distribuirala i ureivala. Godine 1889. vraa se u roditeljski dom i u njemu ostaje sve do kraja 1891., kada se protiv svoje volje udaje za maarskog eljeznikog asnika. Potom odlazi u Maarsku, odakle nakon samo tri godine, slomljena u dramatinoj branoj vezi, bjei prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Godine 1886. Zagorka objavljuje svoju prvu crticu Pod sljemenom u asopisu Brljan, a ve 1887. domoljubnu dramu u stihovima Katarina Zrinska.1 Svoj prvi zapaeni rad s povijesnom temom Zagorka objavljuje ve u dobi od 18 godina, tonije 1891. godine, kada je sa svojim bratiem pokrenula kolski list Zagorsko proljee u kojem je kao urednica s mukim imenom (M. Jurica Zagorski njezin prvi pseudonim) objavila uvodnik o nacionalnom junaku Hrvatskoga Zagorja i voi seljakog ustanka iz 1573. godine, Matiji Gupcu, iji duh, vraajui se u 19. stoljee, optuuje Hrvate to su jo uvijek pod stranim hegemonom.2 Zbog toga teksta list je bio zabranjen, a njoj je savjetovano da se prestane baviti pisanjem jer javni, odnosno politiki rad nije za ene: one moraju biti poslune i baviti se kuanskim poslovima.3 Najvaniji i najitaniji dio svog spisateljskog rada Zagorka poinje pisati 1910. godine na poticaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera, njezina velikog prijatelja i pokrovitelja uz iju je pomo 1896. godine ula u redakciju asopisa Obzor. Od tada se u njenom knjievnom opusu pojavljuju njena najpoznatija djela, povijesni romani Grika vjetica, Gordana, Jadranka, Ki Lotraka, Kneginja iz Petrinjske ulice i mnoga druga. Pisanje povijesnih romana za nju je predstavljao veliki izazov, ali i veliku strast. Bora orevi u svom djelu pie: Prije nego bi se odluila da pie, pripremila bi se savjesno i vrlo briljivo. Prouavala bi historijsku grau i druge materijale, pravila biljeke i tek kada bi taj dio posla dovrila a on je bio najdulji i za nju najvaniji poinjala bi pisati.4 Godine 1937. Zagorka poinje prikupljati grau za svoj novi roman Vitez slavonske ravni. Poevi svoje istraivanje u zagrebakoj Sveuilinoj knjinici, za pomo
Kreimir Nemec, Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000., str. 316.-317. Marija Juri Zagorka, Duh Matije Gupca optuuje - to kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i jo danas robuju, Zagorsko proljee, br.1, 1890. 3 Evo, danas, tu na stolu lei corpus delicti: prvi broj omladinskog lista Zagorsko proljee (...) Zabranio sam ga, a ti sluaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luake muke glave, a eni je odreen ivot pokornosti i njenosti., ulomak iz Zagorkina autobiografskog djela Mala revolucionarka, dio teksta objavljen u: Bora orevi, Zagorka, kroniar starog Zagreba, Zagreb, 1979., str. 18. 4 orevi, Zagorka, str. 9.
1 2
382
D. Markovi, Povijesno utemeljene injenice u djelu Vitez slavonske ravni Marije Juri Zagorke
se obratila povjesniaru Rudolfu Horvatu. Nakon toga odlazi u Osijek gdje stupa u kontakt s poznatim povjesniarom, doktorom Josipom Bsendorferom i gdje je, kako je sama izjavila, sakupila sve to je itko napisao o gradu Osijeku i uope o Slavoniji. Iz mnotva prikupljenih podataka o povijesti Osijeka Zagorka izdvaja 18. stoljee, i to etrdesete godine, kada su velikim dijelom Slavonije harale razbojnike ete.5 Podatke o razbojnicima, jatacima, a posebno o jednom od glavnih likova, Stojanu Varnici, Zagorka je pronala u knjizi Josipa Bsendorfera Crtice iz slavonske povijesti. Prijenos stvarnog lika u djelomino fikcionalno ozraje za Zagorku je bio teak zadatak, kako sama kae: Kad studiram historijske linosti za svoje romane, uvijek me hvata neki nemir. Javlja se savjest i vazda me pita: Nisam li moda ovu ili onu linost shvatila crnje, nego to je uistinu bila. I onda nastaju sumnje i ponovna istraivanja, ispitivanja i prouavanja, da vidim, nisam li se prevarila.6 Po zavretku istraivanja Zagorka pie 1938. godine roman u nastavcima za osjeki Hrvatski list. Roman je bio dobro prihvaen kod ireg kruga itatelja, ne samo zbog svoje literarne vrijednosti nego i zbog samih povijesnih injenica koji se u njemu iznose. Roman je ponovno objavljivan u Hrvatskom listu 1942. i 1943. godine pod nazivom Njegov zavjet u Novoj Hrvatskoj. Koncept Zagorkinih romana najbolje je opisao Milivoj Solar: Zagorkini romani uglavnom se temelje na tipinim shemama trivijalne knjievnosti, obiluju zapletima, neobinim dogaajima, strastvenim ljubavima i romantinim opisima prolosti. Redovito su objavljivani u nastavcima, raeni su prema naelu ulananog siea, to znai da se poglavlja prekidaju na mjestima najvee napetosti, a pripovijedanje tee u stalnom oekivanju zapleta i raspleta.7 Takva je situacija i s romanom Vitez slavonske ravni.
2.1. O romanu
Vrijeme u koje je smjetena radnja ovog romana nije spomenuto u djelu, ali iz odreenih dogaanja i opisa jasno je da je to 18. stoljee. Mjesto radnje je Osijek (koji je tada jo uvijek razjedinjen, a sastoji se od Donje varoi, Gornje varoi i Tvre) i okolica (Retfala, Valpovo, epin i Bijelo Brdo). S obzirom da se radi o popularnoj povijesnoj romansi, radnja ovog djela, kao i svih Zagorkinih djela, realizira se kroz nekoliko narativnih faza koje su u svome radu Slavonska razglednica by Marija Juri Zagorka ustanovile suautorice Biljana Oklopi i Mirna Jaki, a to su : 1. korumpirano drutvo koje e povijesna romansa pokuati popraviti 2. susret junaka i junakinje
Marija Juri Zagorka, Kako je nastao Vitez slavonske ravni? Historijski podaci za novi roman Hrvatskog lista, Hrvatski list, 349, Osijek, 1937, (13), str. 13. 6 Marija Juri Zagorka, Moji osjeki dojmovi, Hrvatski list, 348, Osijek, 1937., (8) str. 8. 7 Milivoj Solar, Knjievni leksikon, Zagreb, 2010., str. 230.
5
383
LUCIUS
3. opis razvoja ljubavne veze junaka i junakinje 4. prepreke izmeu zaljubljenih 5. nemogunost realizacije veze zbog smrti, zavjeta, intriga i sl. 6. otklanjanje prepreka 7. objava ljubavi izmeu junaka i junakinje 8. brak8
2.2. Sadraj djela

U romanu Vitez slavonske ravni prva scena radnje dogaa se u dvorcu Retfala, neposredno nakon napada razbojnike ete koja neprestano budi strah u stanovnicima Osijeka i okolice. itatelj se odmah upoznaje, po opisima, s glavnim protagonistom, Vitezom Hrabrenim, ali takoer i stjee dojam o neorganiziranosti drutva i lokalne uprave (1. faza). U toj opsadi Retfale nestaje retfalaki provizor Zorislav Morovi koji se i sam dao u potjeru za razbojnicima. Magda Pejaevi, ker vlasnika dvorca Retfala, grofa Pejaevia, potajno je zaljubljena u provizora pa alje svoju najodaniju sluavku, Mariju Anu Krasanku, da se raspita o Zorislavovoj pogibelji. Tada dolazi do prvog susreta glavnog junaka i junakinje ovoga romana, Krasanke i Dragomira Orlovia, zamaskiranoga Viteza Hrabrena (2. faza). Zorislav Morovi je, naime, uhvaen od strane razbojnika i prisiljen postati im jatak. Istodobno u Slavoniju dolazi carski savjetnik Weber, ne bi li pokuao smanjiti zloinstva koja ine razbojnici, ali i sam biva rtvom njihova zloina. Stojan Varnica, glavni razbojnik, zatoio ga je i ukrao mu identitet kako bi se novano okoristio boravkom u visokim krugovima. On se, pun samopouzdanja, uputa u avanturu boravka u dvorcu zapovjednika Keglevia u osjekoj Tvravi, gdje, pritisnut strahom od razotkrivanja, ubija vlastitu majku. U meuvremenu se glavni junak i junakinja nalaze kod vraa na obali Drave, kod Vodenih vrata i u krmi Zlatni vol dogovarajui se oko otkupnine Zorislava Morovia, a gdje se pravi ljubavni osjeaji izmeu njih raaju i razvijaju (3. faza). Varniin mudri plan pljakanja vlastele prekida drugi poznati razbojniki voa, Jemenica, koji, takoer preruen, boravi u dvorcu zapovjednika Keglevia. Iznenadna pojava Jemenice tjera Varnicu natrag u Bijelo Brdo, svoje razbojniko gnijezdo. On puta Zorislava Morovia iz zatoenitva zbog otkupnine koju je preko Krasanke poslala Magda Pejaevi, nakon ega psihiki slomljeni provizor pokuava samoubojstvo. Nasreu, spaava ga Hrabren i odvodi ga u franjevaki samostan gdje zapoinje novi dio zapleta u kojem Zorislav zajedno s Hrabrenim i njegovim prijateljem Stanislavom Rajnerom kuje plan o hvatanju Varnice. U meuvremenu Varnica, ponesen draguljima i dragocjenostima plemike klase, planira pljaku dvorca u Valpovu u kojem e se ponovno pojaviti preruen u savjetnika Webera. Meutim, zahvaljujui dobroj organiziranosti Krasanke, Hrabrena i Stanislava njegov plan propada i zamalo biva otkriven i uhvaen. Za krau, koja nije uspjela, biva optuena Krasanka, upravo ona koja je sprijeila zloin. Dragomir Orlovi i Stanislav Rajner tada otkrivaju svoj identitet velikaima, grofu Pejae8 Biljana Oklopi, Mirna Jaki, Slavonska razglednica by Marija Juri Zagorka, Mala revolucionarka: Zagorka, feminizam i popularna kultura, Zagreb, 2008., (119-137), str. 125.
384
viu i barunu Prandauu, nakon ega se oituju etvrta i peta faza povijesnog romana, a to su prepreke izmeu zaljubljenih, Krasankino uvianje svoga drutvenog poloaja u odnosu na Hrabrenov, te njegov zavjet koji prijei realizaciju te ljubavi, kao i konana nemogunost realizacije zbog intriga baronese Hele, neakinje dvorske dame Gabrijele Plffy i tienice valpovakog baruna Prandaua, koja, saznavi Hrabrenov identitet, laira pismo svoje tetke Gabrijele i objavljuje svoje i Hrabrenove zaruke (koje je on prije dogovorio u Beu s Helinom tetkom i kraljicom Marijom Terezijom). Nesretne okolnosti po Krasanku se nastavljaju kada Varniini ljudi, nezadovoljni zbog propalog plijena, zaustavljaju i pljakaju Magdinu i Helinu koiju i kradu Krasanku. U pozadini glavne ljubavne prie nalazi se i ljubavna pria Zorislava Morovia i Magde Pejaevi koja, isto kao i kod glavnih protagonista, biva sprijeena raznim intrigama, razliitim drutvenim statusom i na koncu zarukama Magde s grofom Ervinom Pallfyjem. Zadnji dio knjige prepun je brzih dogaaja. Krasanka obmanjuje Varnicu svojom ljepotom, odvodi ga kod vraa nakon ega on biva uhvaen. Ona, tjelesno slomljena, lei u groznici u franjevakom samostanu gdje joj Hrabren oituje svoju ljubav. Istovremeno, ne znajui da im je nadreeni uhvaen, Varniini ljudi kuju urotu protiv njega za koju doznaju Stanislav i Hrabren od Morovia i organiziraju akciju hvatanja razbojnika. Dragomir Orlovi, nakon ispunjenja svog zavjeta (da e uhvatiti razbojnike i osloboditi Slavoniju straha) odlazi u Be kod same Marije Terezije ne bi li se rijeio nametnutih zaruka i priskrbio mogunost ostvarenja ljubavi s Krasankom (6. faza). Istovremeno pribavlja Moroviu davno izgubljenu plemiku ast kako bi se mogao vjenati Magdom i poasnu plaketu za pandura Jacka Fickulina koji je pomagao u akcijama hvatanja Varnice. Na samom kraju djela Dragomir se vraa u Slavoniju i objavljuje ljubav Krasanki (7. faza) rijeima: Krasanko! Carica me osudila na doivotni zatvor u tvravu braka s onom kojoj sam svake veeri slao svoje poruke po zvijezdama. Hoe li mi ona dati svoju ljubav?9, ime Zagorka ukazuje, iako neizravno, na sljedeu fazu (8.), a to je brak.
3. Politika pozadina romana 3.1. Razbojnitvo

Problem razbojnitva, kao oblika individualnog ili masovnog bunta puanstva radi osobnog obogaivanja, nije dovoljno istraen. Tek je nekoliko povjesniara obradilo ovaj problem, veina iz Bosne, Srbije ili Makedonije. U Hrvatskoj su se ovim problemom bavili Vasilije Kresti10, Dragutin Pavlievi11 i Mirjana Gross12. Slavko Gavrilovi, srbijanski povjesniar, napisao je 1984., a izdao 1986. rad pod naslovom
Marija Juri Zagorka, Vitez slavonske ravni, Zagreb, 1977., str. 338. Vasilije Kresti, Seljaki nemiri u Hrvatskoj i Slavoniji ezdesetih godina XIX vijeka, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Vol. 5. (387-438), Zagreb, 1963. 11 Dragutin Pavlievi, Hajduija u Hrvatskoj 60. godina 19. stoljea, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, sv. 20, Zagreb, 1987. (134-144), str. 134. 12 Mirjana Gross, Poeci moderne Hrvatske, Zagreb, 1985.
9 10
385
LUCIUS
Hajduija u Sremu i XVIII i poetkom XIX veka. U tom je radu autor iscrpno obradio razdoblje od 1687. do 1815. godine. Iako se autor bazira prvenstveno na dio Srijema koji je u novijoj povijesti na srbijanskom teritoriju, iz njegova rada mogue je sagledati sliku razbojnitva tadanje Baranje. Znaajna stvar koju nalazimo kod ovoga autora je pitanje amnestije razbojnika. Gavrilovi navodi kako je veliku ulogu u amnestiji imao tadanji patrijarh Arsenije IV. akabenta koji je 1744. godine primio i preko sveenika objavio odluku Dvorskog ratnog vijea o amnestiji razbojnika koji se prijave u vojsku. Prvotna zamisao Dvorskog ratnog vijea odnosila se na to da se razbojnici pridrue Trenkovim pandurima, a kako je odaziv bio doista slab, patrijarh je traio bezuslovnu amnestiju za sve koji se vrate pristojnom ivotu, na to Be nikako nije htio pristati.13 Nakon nekoliko mjeseci patrijarh se ponovo obratio Ratnom vijeu. U odgovoru je stajalo da, s obzirom da u zemlji nema dovoljno vojske da se obrauna s razbojnicima, spremni su im svima dati amnestiju. Ipak, to nije bila bezuslovna amnestija, nego se o svakom sluaju moralo odluivati posebno, a da bi se to provelo, bilo je potrebno o svakom razbojniku poslati podatke (kakva je osoba, koliko je vremena proveo u razbojnikoj druini, kakve je prijestupe inio i slino). Oni koji su bili pomilovani ipak su se morali javiti u Trenkov ili neki drugi odred radi priprema za vojsku.14 Najznaajniji podatak za ovo istraivanje miljenje je autora da je razbojnitvo poslije 1745. godine najveim dijelom potjecalo od dezertera iz Trenkovih pandura, to zapravo i sama Zagorka spominje u svome djelu.15 Situacija u okolici Osijeka u to doba bila je gotovo identina. Godine 1745. razbojnike hajduke ete slobodno su harale Virovitikom upanijom. U akovtini nije bilo sela u kojem ne bi tko bio ubijen od hajduka. Pojedinim selima hajduci su nametali pravi hara, koji se morao plaati u odreeno vrijeme, a ako se ne bi platio, podmetnuli bi poar i zapalili itavo selo. Hajduke ete imale su od 10 do 60 ljudi. Jedna takva eta doekala je 1745. upanijske pandure u Sarvau u kneevoj kui, obraunala se s njima i jednog od njih ubila. Prisutan je bio poznati razbojnik Mato Kozloderi. Druge harambae bili su Todor Stojanovi, Petar teti, Perica, ura, Atanacko, Luka Sarvaki, Jurat Kostadinovi, Lemear, Mihajlo Gazeti i mnogi drugi.16 Hajduka gnijezda bila su u Sarvau, Tenju, Bijelom Brdu, epinu, Dopsinu, Ladimirevcima i drugdje.17 Uspostavom upanije odmah se pokualo rijeiti taj problem pa je u upanijske statute ulo sljedee: 18. travnja 1746. Glede onih koji daju zatitu pljakaima, razbojnicima i slinim zloincima odreeno je i propisano, da svaka gradska i seoska opina budno bdije i motri u svojoj sredini, te ako primijete da netko prua gostoprimstvo, sklonite, pokroviteljstvo, hranu ili pie onome koji vri razbojstvo ili pljakaima, takvoga odmah neka uhvate i predaju u ruke
Slavko Gavrilovi, Hajduija u Sremu u XVIII i poetkom XIX veka, Beograd, 1986., str. 83. Isto, str. 86. 15 Isto, str. 91. 16 Bsendorfer, Prvi dani, str. 155. 17 Isto, str. 156.
13 14
386
poglavarstvenicima. U suprotnom sluaju sudac e s prisenicima izrei jatacima propisanu zakonsku kaznu vjeanja. A to e upanijski suci ne samo okolo oglasiti, ve i obdravati.18 5. srpnja 1746. Nadalje, sve stvari koje pronau u vrijeme hvatanja kod pljakaa i njihovih zatitnika ili drugih zloinaca duna je i vjerna obveza gospode upanijskih slubenika, namjesnika, zapovjednika strae, vojnika i redarstvenika otkriti i tamo odloiti kamo spadaju.19 upanijski zatvori popunili su se kojekakvih okrivljenika tako da je skuptina od 23. rujna 1746. naloila podupanu da zloince kvalificira; krivce neka zadri, a nedune pusti. Koncem 1746. godine Virovitika upanija imala je 111 parnica u kojima se radi o tekim zloincima, godine 1747. imala ih 152, godine 1748. 137, a 1749. 164 takve parnice.20
3.2. Ujedinjenje Osijeka

Ovaj spis je upravljen osjekoj tvravi. Spoitava opini to ne nastoji da se sve tri varoi ujedine u jednu opinu. Udarivi u koljena, Varnica vikne: Skinuli bi sunce s neba da mogu zapaliti ardak Varnici. Dakle, hoe da se ujedine. To je samo radi mene ne bi li me zajedniki unitili. Ujediniti tri varoi, tri opine to hoe carica. Samo u enskoj glavi mogla je niknuti tako luda misao. Dalje? Carica predlae da se svi zajedno sastanu i dogovore kako da se spoje tri varoi.21 Kad je Zagorka pisala ovaj roman nije izostavila niti najvaniji dio osjeke povijesti u 18. stoljeu: ujedinjenje Osijeka. Naime, kad je 1745. osnovana nova Virovitika upanija, u njen su sastav ula vlastelinstva Virovitica, Bukovica, Voin, Orahovica, Naice, Valpovo, akovo, Retfala, Dalj, Aljma, Erdut i tri komorska grada Osijeka. Iako je naziv nove upanije bio Virovitika zbog povijesnih razloga, ipak je najvei grad u Slavoniji i Srijemu bio Osijek. Stoga su ga Marija Terezija i Engelshofen htjeli uiniti sreditem upanije. Meutim, Osijek je bio razdvojen na tri komorske opine pa ga je trebalo najprije ujediniti u jednu gradsku upravu.22 Kraljica Marija Terezija zatraila je 25. kolovoza 174623 prijedlog o ujedinjenju triju opina Osijeka u jednu, preko Komore kao svog predstavnika. Prvi je odgovorio Gornji grad 15. rujna 1746. godine da je zbog udaljenosti od Tvrave ve 1702. proStjepan Sran, Statuti Virovitike upanije: 1745.-1792., Osijek, 2008., str. 17. Isto, str. 19. 20 Bsendorfer, Prvi dani, str. 157. 21 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 57. 22 Stjepan Sran, Slobodni i kraljevski grad Osijek 1809.,Osijek, 2009., str.14. 23 Ive Mauran, Komorska opina Osijek Gornji grad 1702.-1786., u: Tri stoljea kapucina u Osijeku 1703.-2003. i opina Gornji grad do ujedinjenja 1702.-1786., Zagreb-Osijek, 2004., (296-311), str. 296.
18 19
387
LUCIUS
glaen samostalnom opinom i da im je samostalni sudac i uprava neophodno potrebna.24 Tvrava je odgovorila iste godine, da e radije i dalje ivjeti odvojeno u miru, nego se mijeati s toliko nacija. Donji grad je odgovorio da eli imati svog sudca.25 Oni su eljeli da im ostane samostalna opina s vlastitom upravom. Tako su sve tri opine 1746. otklonile ujedinjenje. Komora je opinska miljenja uz svoju popratnicu poslala upaniji i nije preporuila ujedinjenje.26 Savjetovala je samo da se etiri godinja sajma predaju Tvravi, a podgrau ostave samo tjedni sajmovi. upanija je itav spis dostavila Kraljevskom ugarskom namjesnikom vijeu, koji ga je otklonilo i naredilo novi postupak. Do ujedinjenja je dolo tek 1786., a grad je dobio status slobodnog i kraljevskog grada tek 1809. godine.27
3.3. Antagonizam izmeu tri osjeke opine

Prilike izmeu stanovnika u Osijeku, jo i prije pokuaja ujedinjenja, bile su napete. Zagorka to detaljno opisuje: Boe sauvaj! Kako bih ja mogao biti iz Donje varoi! Tamo ljudi, oni repanci, nosom pasu travu kad im razbojnik Varnica zapovijeda. A niti sam tukar iz Gornje! Gospodski sam pandur iz tvrave! Jest. Ba iz tvrave ponosno e on.28 U knjizi Stjepana Srana nalazimo objanjenje. Naime, Tvravci su sebe smatrali nekom viom klasom, govorili su odreda njemakim jezikom, te se najvie vezali uz vojsku. Zato su ih ostala dva grada posprdno nazivali gospoda. Gornjograani su sebe smatrali najstarijim stanovnitvom grada, koje je od davnine tu ivjelo, jedino to su bili preseljeni kad se gradila Tvrava. Zato su dobili nadimak tukarci. Donji grad je nastao kasnije i zato su ih nazivali repom, pa su dobili nadimak repanci. Ovakav antagonizam trajao je desetljeima i nakon ujedinjenja grada.29
3.4. Krasanka kao simbol poloaja ene u Zagorkino doba

Glavna protagonistica ovog djela, Marija Ana - Krasanka, zapravo je izmiljeni lik stvoren za potrebe razvoja ljubavne prie kakvu u svim svojim romanima opisuje Marija Juri Zagorka. U romanu je Krasanka ker nekadanje maloplemike obitelji30 koja je, nakon to je sve izgubila, najprije postala slukinja u obitelji Pejaevi, a kasnije i u obitelji Prandau. Snalaljiva je mlada ena koja je svojom upornou i eljom za opim dobrom sama uspjela dovesti glavnog razbojnika Varnicu u ruke
Sran, Slobodni i kraljevski grad, str. 15. Opina Donji grad alje komorskoj nadupravi dopis u kojem iznose razloge zato bi svaka opina trebala ostati odvojena. (Sran, Podnesci, str. 225.; 7. 9.1746.) 26 Sran, Povijest Osijeka, str. 55. 27 Sran, Slobodni i kraljevski grad, str. 29. 28 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 16. 29 Sran, Povijest Osijeka, str. 57. 30 Napokon, ki si maloplemia koji je upravljao naim imanjima. Moj ga je otac uvijek zvao u drutvo., Zagorka, Vitez slavonske ravni, str.10.
24 25
388
pandurima. No njena uloga u ovom romanu daleko prelazi granice onoga naoko uoljivoga. Lik ove fatalne ene obiljeio je ovaj roman, ena je postala glavni junak u vrijeme kad su se ene tek borile za svoja prava. Zagorka pie ovaj roman neposredno prije Drugoga svjetskoga rata. I sama suoena s tekim poloajem ene i bezizlaznim situacijama u kojima se nala odluuje u ovom romanu svojim itateljicama pokazati kako ena umije i moe, tjelesno i psihiki, postii neto veliko za ope dobro. Naime, poloaj ena u prvoj polovici 20. stoljea nije bio definiran. Razvojem novih znanosti stvarale su se zablude o nadreenosti mukaraca, primjerice kraniologije, anatomske znanosti o ljudskoj lubanji, njenoj veliini i teini, po kojoj su mukarci bili superiorniji jer je njihov mozak vei nego mozak ene (posebice u prednjim sljepoonim i zatiljnim renjevima gdje je smjetena inteligencija).31 ene nisu bile ravnopravne mukarcima, nego su smatrane graanima drugog reda pa su tako iskljuene iz javnog ivota i upravljanja drutvom. U isto su se vrijeme u gotovo svim dravama svijeta pojavili pokreti za emancipaciju koji su se borili za ravnopravnost ena i mukaraca. Posebice su se razvile kompanije za pravo glasa, naroito u Sjevernoj Europi, i ene su u tim podrujima dobile pravo glasa ranije nego na jugu Europe. Usporedbe radi, u Jugoslaviji su ene dobile pravo glasa tek 1945. godine, u Rumunjskoj 1946., Grkoj 1952., Cipru 1960., dok su u Finskoj dobile pravo glasa ve 1906., Danskoj 1915., te Njemakoj 1918. godine. Dobivanje prava glasa, meutim, nije znailo da su ene imale jednaka graanska prava kao i mukarci. Primjerice, udane su ene bile iskljuene iz politikog i javnog ivota i bile podreene mukarcima u privatnom ivotu. U junoeuropskim su dravama mukarci, kao pater familias, mogli birati enama radno mjesto, dati svoje doputenje za njega, upravljati njenom imovinom i slino.32 U Hrvatskoj se za pitanje ena na poetku 20. stoljea najvie istakla slovenska spisateljica i socijalistkinja, Zofka Kveder Demetrovi, koja je poela djelovati ve 1917., pokrenuvi u Zagrebu asopis enski svijet. Prvi broj njena asopisa iznio je program: raditi za ensko pravo glasa, za jugoslavensko ujedinjenje, socijalnu i gospodarsku ravnopravnost ena. U tom istom broju asopisa Marija Juri Zagorka se zalae za prava ene, obrazlaui svoj zahtjev politikim sudjelovanjem ena u borbi protiv Khuenova reima 1903. godine. Zastupnici HSS-a na elu sa Stjepanom Radiem i socijaldemokrati podrali su te zahtjeve, no enama je pravo glasa ipak uskraeno, te e biti ispunjeno, kako je ve spomenuto, tek krajem Drugog svjetskog rata. Sama Marija Juri Zagorka pokrenula je asopise za ene, najprije enski list koji je izlazio od 1925. do 1938., a kasnije i Hrvaticu koja izlazi za vrijeme Banovine Hrvatske, od 1939. do 1940. godine. Ovim asopisima Zagorka je bila i pokretaicom i urednicom te je u njima, osim mnotva enskih tema, izraavala svoje elje i tegobe u vezi poloaja ene.33 Iz konteksta moemo izvui kako je Zagorka svoju borbu za enska prava unijela i u svoja djela, naroito u ovo djelo, gdje je Krasanka, kao centralni enski lik, simbol tjelesne i intelektualne ravnopravnosti mukarcima (iako u potpuno pogrenom vremenskom okviru).
Rosalind Miles, enska povijest svijeta, Zagreb, 2009., str. 302. Ruth Tudor, Pouavanje enske povijesti 20. stoljea, Zagreb, 2005., str. 72. 33 Andrea Feldman, Proriui gladnu godinu: ene i ideologija jugoslavenstva (1918.-1939.), ene u Hrvatskoj, Zagreb, 2004. (235-246), str. 239.
31 32
389
LUCIUS
4. Mjesta
U ovom djelu posebna pozornost posveena je izboru mjesta na kojima se dogaaju odreene scene iz romana. Izbor mjesta nije ni u kojem sluaju sluajan, naprotiv, ukomponiran je u povijesnu zbilju koja je prikazana kroz fikcionalnu ljubavnu priu. Mjesta koja se najvie istiu su Osijek, Valpovo, Retfala, epin, Bijelo Brdo i Ladimirevci. Druga mjesta, kao to su Dopsin i Sarva, samo su spomenuta pa ih se nee detaljnije analizirati.
4.1. Osijek
U 18. stoljeu Osijek je jo uvijek bio razjedinjen grad. Sastojao se od Tvre, Donjeg grada (ili Donje varoi) i Gornjeg grada (ili Gornje varoi). Takav razjedinjen Osijek, o kojem e vie rijei biti na kraju rada, opisuje Zagorka u Vitezu.34 Tvra, nazvana jo i Nutarnji grad Osijek, zapravo je srednjovjekovna lokacija Osijeka koja se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1196. godine kao forum (trgovite) Osijek. Meutim, srednjovjekovni je Osijek poruen za vrijeme osmanlijskih osvajanja, a ostatci su nestali prilikom pripreme terena za gradnju nove tvrave krajem 17. i poetkom 18. stoljea. Nova je Tvra bila opasana debelim zidinama, ispred kojih su se nalazili duboki kanali, a uz zidne kule i bastioni, dok su se unutar zidina nalazili vojni i graanski objekti, izgraeni u baroknom stilu i poredani oko sredinjeg kvadratnog trga. Ve sredinom 18. stoljea, dakle u vrijeme u koje Zagorka smjeta svoju radnju, Tvra je imala gradski vodovod, poploene ulice i nogostupe, javnu rasvjetu i kanalizaciju, gimnaziju, filozofski i teoloki fakultet, isusovaku rezidenciju i franjevaki samostan gdje se nalazila prva tiskara u Slavoniji.35 Gornji grad nastao je krajem 17. i poetkom 18. stoljea kao Gornja varo, i to od dijela stanovnitva koje je ispod tvrave (podgraa) preseljeno oko dva kilometra na zapad zbog gradnje vojnog utvrenja. To je bila nova gradska etvrt koje nije bilo u srednjem vijeku, ni u vrijeme osmanlijskih osvajanja.36 Donji grad nastao je na samom prijelazu iz 17. u 18. stoljee, oko dva kilometra istono od Tvre uz rijeku Dravu. Njegovo sredite zapravo se nalazi na mjestu same antike Murse. Brzo se irio uz rijeku Dravu i juno od nje pa je tako u 18. stoljeu brojem stanovnitva prednjaio ispred ostalih osjekih gradskih dijelova (Gornjeg grada i Tvre).37 Zagorka radnju ovog romana svjesnosmjeta u sredinu 18. stoljea, opisuje osjeke sastavnice i ljude u njemu ne samo onako kako bi to doivio jedan knjievnik nego kako je to stvarno bilo u povijesnom smislu, dotiui se ak i lokalnog antagonizma
Ovaj spis je upravljen osjekoj tvravi. Spoitava opini to ne nastoji da se sve tri varoi ujedine u jednu opinu. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 57. 35 Sran, Ulice i trgovi str. 78.-79. 36 Isto, str. 35.-36. 37 Isto, str. 31.
34
390
izmeu stanovnika triju opina38 o kojem e vie rijei biti na kraju ovog rada. Na samom kraju knjige Zagorka ubacuje poznati stih: kripi erma, tko je na bunaru?... Na bunaru zlato materino!39 Taj stih dio je narodne pjesme koju su u Slavoniju donijele Osmanlije prilikom svojih osvajanja, a koja se i danas spominje i izvodi kao dio etnolokog blaga Slavonije i Baranje. Teko bi bilo za povjerovati da je Zagorka nasumino izabrala ba ovaj stih, s obzirom da je Osijek toliko stoljea bio pod osmanlijskom vlau.
4.2. Valpovo
Dvorac Valpovo, kakav je spominjan u Vitezu, izgraen je na ostacima srednjovjekovnog grada. Valpovaki posjed bio je u posjedu Osmanlija do 1687. godine. Nakon osloboenja Valpovo dolazi pod upravu dvorske komore. Kralj Karlo VI. dao je valpovaki posjed 31. prosinca 1721. godine Petru Antunu barunu Hilleprandu von Prandau (1676.-1767.). Od 1721. do 1790. godine vlasnik ne ivi u Valpovu, nego njime upravlja preko upravitelja (provizora). Tek 1790. godine Josip Ignac barun Hilleprand von Prandau seli se iz Bea u Valpovo.40 Dvorac danas ima oblik nepravilnog iljastog trokuta, gdje tri strane zatvaraju ogromno dvorite. Tlocrtni se ustroj temelji na uskim dugakim vezama (hodnik u zapadnom i balkon-galerija u istonom krilu), kojima se dolazi do pojedinih nanizanih prostorija, te na golemom stubinom prostoru u junom (glavnom) dijelu dvorca. Stubitem se prilazi hodniku i balkon-galeriji i iz njega ulazi u salone dvorca, okrenute na juno proelje.41 Zagorka detaljno opisuje unutranjost dvorca42, ali grijei u nekoliko stvari. Prva od njih je spominjanje junog proelja dvorca koji nije mogao postojati u vrijeme kada ona smjeta radnju ovog romana, s obzirom da je izgraen tek 1790. godine, po dolasku baruna Josipa Ignaca Hillepranda von Prandaua. Druga, bitnija stvar, smjetanje je obitelji Prandau u valpovaki dvorac sredinom 18. stoljea (ako e hvatanje razbojnika Varnice biti precizna odrednica, onda se radi o 1746. godini), to nije mogue jer se ta obitelj, kako je ve spomenuto, doseljava u Valpovo tek 1790. godine. Vrlo je vjerojatno da je Zagorka odluila ne drati se vremenskog okvira radi boljeg doivljaja djela, ali je svakako potpomogla i proirila ope znanje svojih itatelja samim povezivanjem obitelji Prandau s valpovakim posjedom i dvorcem.
38 Boe sauvaj! Kako bih ja mogao biti iz Donje varoi! Tamo ljudi, oni repanci, nosom pasu travu kad im razbojnik Varnica zapovijeda. A niti sam tukar iz Gornje! Gospodski sam pandur iz tvrave! Jest, ba iz tvrave ponosno e on. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 16. 39 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 341. 40 Ive Mauran, Valpovo, sedam stoljea znakovite prolosti, Valpovo, 2004., str. 71. 41 Mauran, Valpovo, str. 74. 42 Digne se, progura izmeu ovjeenih kaputa k prozoru, otvori ga i spusti se niz oniski zid u dvorite. Strah je trese, ali misao je budna. Potri prema nekim malim vratima i uspinje se uskim stepenicama za sluinad. Ve je na prvom katu. Potri hodnikom i stigne do stepenica koje vode do irokog stubita. Ovo vodi u proelje dvorca gdje su u velikoj dvorani gosti. Stoji nasuprot dvojici mukaraca to se uspinju iz vee. I ba tamo gdje se stepenice prekidaju i zaokreu gore, u veliku dvoranu, ona je gotovo naletjela na njih. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 187.
391
LUCIUS
4.3. Retfala
Strah ledeni trepti salonom dvora Retfale. S visokog se stropa sputa luster. Na zlatnim krilima niu se stakalca. U njih se slijevaju zrake od stotina svijea i odsijevaju prostranom dvoranom.43 Hitro se spusti stepenicama u prizemlje. Dolje u predvorju stoje sluge pred velikim hrastovim vratima. Nitko se ne ogleda na djevojku. Svatko zna da je u slubi neakinje gospodara i ne brinu se kamo je vodi posao. Ona prelazi preko prizemnog predvorja i skrene nadesno, ide hodnikom sve do okruglih vrata. Tu stane, otvori ih i ue u kapelicu. Gusti je mrak, samo pred oltarom tinja kandilo. U tmini napipa vrata sakristije i kroz nju sie u perivoj. Samonekih dvadeset koraaja daleko stoji gospodarska zgrada. Prozori su rasvijetljeni i vrata irom otvorena. Ue u kuu i malo odkrine vrata velike sobe za blagovanje.44 Ovako Zagorka opisuje retfalaki dvorac u svom djelu. Opet, kao i za Valpovo, pravi nekoliko pogrjeaka. Kraljica Marija Terezija potvrdila je darovnicom 23. sijenja 1750. godine Marku III. barunu Pejaeviu posjedovanje vlastelinstva Retfala, koja je zajedno s Viroviticom zamijenjena za vlastelinstvo Mitrovicu (Rumu), jer je ono dospjelo u Vojnu krajinu. Nakon smrti Marka III., 1762. godine, Retfalu nasljeuje njegov brati Josip II. barun Pejaevi koji e deset godina kasnije priskrbiti grofovsku ast i koji je stekao i posjedovao najvie imanja od svih Pejaevia. Retfalu je, zajedno s vlastelinstvima Podgora i Ruma, naslijedio Sigismund I. (1741.-1806.), najstariji sin Josipa II. On je izgradio dvorac u Retfali i utemeljitelj je rumsko-retfalske loze grofova Pejaevi.45 Zagorka ve na poetku Viteza spominje dvorac u Retfali koji je izgraen tek 1801.,46 dok je gradnja zapoela vjerojatno 1796.,47 dakle puno poslije njene vremenske odrednice u romanu (1746.), a vlasnika dvorca naziva grofom (naslov stekli tek 1772.). Dvorac je izgraen u obliku slova U pri emu je srednje krilo okrenuto prema jugu, a bona krila i glavni ulaz prema sjeveru i ulici odakle se prilazi dvorcu. Sjeverno od dvorca, izmeu njega i glavne ulice, nastalo je dvorite koje je na istoku i zapadu bilo omeeno gospodarskim zgradama (danas je sauvana samo jedna).48 Unutranjost dvorca dobila je sliku koju opisuje Zagorka tek krajem 19. stoljea, kada su zidne slike prebukane i zidovi obojeni, te kada je preureena glavna dvorana koja je dobila stropne urese sa stiliziranim biljnim motivima i klasicistikim zavrnim vijencem.49
Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 7. Isto, str. 25. 45 Mladen Obad itaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 1998., str. 268. 46 Stjepan Sran u svom djelu spominje godinu 1802. kao godinu izgradnje, Sran, Ulice i trgovi, str. 65. 47 itaroci, Dvorci i perivoji, str. 270. 48 Isto 49 Isto, str. 271.
43 44
392
Isto tako, kapela, koja se spominje u tekstu, nije postojala sve do 1891. godine,50 a izgraena je na zapadnoj strani perivoja, ne u sklopu dvorca, ali je gospodarska zgrada stajala na istoj, zapadnoj strani i imala je otvoreni arkadni trijem prema dvoritu.51
4.4. epin
Ime naselja epin (Kendchapa) javlja se u povijesnim izvorima dolaskomMongola u nae krajeve. Zabiljeili su ga maarski dvorski pisari kao Kendchapa ili krae Chapa. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. darovao je Kendchapu plemiima Korogh 6. kolovoza 1258. godine.52 Obitelj Korogh bila je gospodar srednjovjekovnog Osijeka i epina od 1258. do 1472. godine. Vlasnici epina mijenjaju se sve do 1526. godine kada ga osvajaju Osmanlije. Nakon osloboenja od Osmanlija epin je bio vojniko dobro do 1765. godine kada ga je, 17. sijenja, kraljica Marija Terezija darovala Ivanu Kapistranu I. Adamovichu kao nagradu za zasluge i vjernost. Carski savjetnik na Dvoru u Beu epinski vlastelin Ivan Kapistran I. Adamovich dao je izgraditi u epinu obiteljsku kapelicu koja je trebala imati ulogu obiteljske grobnice. Graena je od 1761. do 1769. godine u baroknom stilu. Barokna upna crkva svetog Trojstva graena je od 1769. do 1771. godine. Jednokatni klasicistiki dvorac Adamovia epinskih izgraen je oko 1800. godine.53 Kroz cijelo djelo Zagorka provlai slavonske plemike obitelji, pa bi bilo neumjesno da je izostavila Adamovie. Ona ih spominje kao epinske vlasteline,54 ali i kao ravnopravne ostalim slavonskim plemikim obiteljima u to doba.55 S obzirom da je radnja romana smjetena u etrdesete godine 18. stoljea, Zagorka je radi sadraja djela koristila u nekoliko navrata podatke iz neto kasnijih desetljea pa se na taj nain nije drala vremenskoga okvira, ali je svakako koristila povijesno utemeljene injenice i ukomponirala ih u djelo.
4.5. Bijelo Brdo

Mjesto Bijelo Brdo opisano je u putopisu i popisu mjesta s kraja 17. i poetkom 18. stoljea koji je objavio Stjepan Sran ovako: Mjesto ima lijep poloaj na obali Drave, pola sata iznad utoka Drave u Dunav. Udaljeno je od osjeke Tvre, koja je prema zapadu, dva sata
50 Vie o tome u Kanonskim vizitacijama Stjepana Srana, u izvjeu iz uprave Retfala iz 1768.: Budui da su se u to mjesto poeli naseljavati stanovnici unazad nekoliko godina ali jo nije zavreno, to jo ne postoji nikakva crkva niti ikakav pribor za bogosluje, jedino postoji usred mjesta jedno malo zvono objeeno na jednom stupu, koje potie vjernike u odreena vremena na pobonost. Stjepan Sran, Kanonske vizitacije, Osijek, 2003., str. 71. 51 itaroci, Dvorci i perivoji, str. 273. 52 Ive Mauran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek, 1994., str. 52. 53 Boidar Feldbauer (ur.), Leksikon naselja Hrvatske, Zagreb, 2004., str. 122.-123. 54 Stanislav opazi da je Helin pogled nekoliko puta zalutao k njima, ali se brzo opet povratio k pristalom plesau, epinskom vlastelinu Adamoviu. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 198. 55 Visoka gospoda imaju uvijek znanaca i veza. Moda u vlastelinstvima Valpovo ili Retfali, epinskiAdamovi? No? Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 55.
393
LUCIUS
hoda. Nemaju nikakvih uma i zato za svoje potrebe dovoze ogrijevno i graevno dravo iz drugih mjesta. Ribare u Dunavu, Dravi i nekom jezeru (puki zvanom Hallaschiza).56 U svom djelu upravo ga tako opisuje i Marija Juri Zagorka.57 Mjesto Bijelo Brdo zanimljivo je zbog centralnog negativca u ovom djelu, razbojnika Stojana Varnice. Naime, kad Josip Bsendorfer 1915. godine pie o Virovitikoj upaniji i spominje hajduke i njihova, kako on to kae, gnijezda, kao jedno od veih i vanijih spominje upravo Bijelo Brdo, a navodi jo i Sarva, Tenje, epin, Dopsin i Ladimirevce.58 Ni Zagorka ne zaostaje za njim pa kao jednu od sredinjih reenica u djelu stavlja upravo onu glavnog lika Dragomira: Mi nemamo toliko momadi koliko bi trebalo za uspjenoratovanje s razbojnikom. Uz njega su sela epin, Bijelo Brdo,Tenje, Vladimirovci i Sarva.59 S obzirom da se u djelu spominje i mjesto Dopsin60, Zagoka u potpunosti prati Bsendoferov popis, premda u nazivu sela Ladimirevci koristi ime mjesta u drugom obliku, Vladimirovci. Iako je Bsendorferov prvi rad vezan uz tu temu, Crtice iz slavonske prolosti, izaao 1910. godine, a drugi, Prvi dani u ivotu Virovitike upanije nakon reinkorporacije (1745.-1749.) s puno identinih informacija, ali sada kao rad JAZU, 1915. godine, do danas nitko nije ozbiljnije obraivao temu osjekog hajdutva i njihovih centara.
4.6. Ladimirevci
Ladimirevci kao naselje nastaju negdje neposredno prije osmanlijskih osvajanja ovih prostora. Za vrijeme Osmanlija tamo ivi 16 katolikih obitelji u 8 kua. Prvi pokuaj oslobaanja izveli su 1685. godine varadinski general Jakov Leslie i hrvatski ban Nikola Erddy, meutim, nisu zabiljeili neki vei vojni uspjeh. Tek su 30. rujna 1687. godine, u sklopu Velikog Bekog rata protiv Osmanlija, ovi krajevi osloboeni. Osloboenje je znailo prekretnicu u ivotu stanovnitva jer su muslimani otili zajedno s vojskom, a na njihovo mjesto se poslije 144 godine vraa i nanovo doseljava katoliko stanovnitvo. Od 1688. godine pa sve do 1721. Ladimirevci su pod upravom Carske dvorske komore. To je vrijeme nesreenih feudalnih odnosa i ope nesigurnosti jer se carski generali nisu pokazali puno boljim gospodarima od Turaka. Takvo ponaanje izazvalo je otpore seljaka pa se javila hajduija koja je cvala i u vrijeme osmanlijskih vlasti. Novi vlasnik ovih krajeva postao je 31. prosinca 1721. godine
56 Stjepan Sran, Naselja u istonoj Slavoniji krajem 17. i poetkom 18. stoljea, Osijek, 2000., str. 55. 57 S jedne strane nadaleko i iroko uma, ravnica, movara, sve sama pusto as ove strane selo Bijelo Brdo glavno stjecite razbojnika Varnice. Ni ptica ne moe preletjeti nad otokom da je ne spazi razbojnika straa. i Ni danju nitko ne moe u movaru. Razbojnici su tamosebi podigli neke tajne puteve i splavi, a movara je kao desetorostruka Drava. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 136. 58 Josip Bsendorfer , Prvi dani u ivotu Virovitike upanije nakon reinkorporacije (1745.-1749.), Rad JAZU, 206, Zagreb, 1915., (148-167), str. 156. 59 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 229. 60 Na jatak u Dopsinu eka nas sa itavim selom. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 45.
394
Petar Hilleprand von Prandau. U to vrijeme Ladimirevci imaju etrdesetak kua. Novi gospodar zatekao je nesreene feudalne i vjerske odnose i rairenu hajduiju koja je osobito cvala uz rijeke, a vrhunac hajduije zabiljeen je 1745. godine. Tada su u okolici Osijeka postojala i takozvana Hajdukendorf ili vojna sela iz kojih su se novaili hajduije.61 Jedno od takvih sela su i Ladimirevci to opisuje i Zagorka: Mi nemamo toliko momadi koliko bi trebalo za uspjeno ratovanje s razbojnikom. Uz njega su sela epin, Bijelo Brdo, Tenje, Vladimirovci i Sarva. Ako ova sela zdrui, ima svojih ljudi na stotine.62 Petar Hilleprand von Prandau je 1745. godine na veleposjedu Valpovo prihvatio prve njemake doseljenike koje dovodi kako bi unaprijedio obrt i gospodarstvo. Od tada se, pa do danas, selo kontinuirano iri i gospodarski razvija.63
5. Graevine
Marija Juri Zagorka nije se samo doticala graevina javne namjene i vlastelinskih imanja, nego je, kao i u svakom svom povijesnom romanu, unijela i vjersku nit. Tako ona spominje isusovaku upnu crkvu svetog Mihajla64 i franjevce i njihov osjeki samostan. Takoer se dotie i pitanja Vodenih vrata, jedinih do danas u cjelosti sauvanih vrata osjeke tvrave. Zagorka i ovdje koristi povijesno utemeljene injenice i unosi ih u svoje djelo, iako i ovdje ponegdje grijei oko vremenskog okvira (prolaz kod franjevakog samostana i unutranjost Vodenih vrata).
5.1. Crkva svetog Mihaela

Isusovci su u Osijek doli s oslobodilakom vojskom nakon 1699. godine. Ve 1719. podigli su svoju rezidenciju,65 a upnu crkvu svetog Mihaela (Mihajla) poeli su graditi 1725. godine i dovrili je 1733. godine.66 Jednim dijelom crkva je graena na mjestu Kasim-paine damije koja je iste 1725. godine poruena. S obzirom da je uklonjena i Kasim-paina grobnica, isusovaki samostan, upna crkva i okolne kue do zgrade Glavne strae inile su vrlo skladan mali trokutasti trg na kojem se narod esto skupljao kako bi vijeao67 ili trgovao.68
Darko Grgi, Ladimirevci drevno slavonsko selo, Valpovo Ladimirevci, 1994., str. 18.-19. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 229. 63 Grgi, Ladimirevci, str. 19. 64 Znam i to da grofica s obitelji ide mnogo u upnu crkvu svetog Mihajla. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 28. 65 Stjepan Sran, Povijest Osijeka, str. 49. 66 Branka Ban navodi godinu 1732. kao godinu zavretka izgradnje. Branka Ban, Osijek i okolica, Osijek, 1998., str. 98. 67 Ni ovdje Zagorka ne zaostaje: U sumrak svijet nagrnuo pred crkvu i vijea. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 328. 68 Ive Mauran, Grad i tvrava Osijek, Osijek, 2000., str. 97.
61 62
395
LUCIUS
5.2. Franjevaki samostan i prolaz

Uli su u franjevaki prolaz. Nad njima se pruio svod hodnika to poput mosta spaja dvije zgrade. Pod njim mrane sjene araju crnu mutnu sliku.69 Kako je zabiljeeno u franjevakom ljetopisu, nastojanjem i trudom oca Pavla od Rame, dobili su franjevci zemljite za gradnju crkve i samostana, ija je gradnja zapoela 1699. godine70 od vanjskih, odnosno bonih zidova. Do 1705. godine bila je zavrena gradnja franjevakog samostana, a 1708.71 poela se graditi i franjevaka crkva. Podizanjem tih graevina dobilo je osjeko gradsko tkivo na vrijednosti, kako u arhitektonskom, tako i u kulturnom smislu. Oporuno ostavljenu kuu komorskog ravnatelja Alexandra von Kallanecka franjevci su zamijenili za staru zgradu Generalata i od 1731. do 1733. podigli novo krilo samostana. Proirenjem samostana osnovana je 1735. franjevaka tiskara, prva i jedina dotada u Slavoniji.72 Do 1753. franjevci su stalno nadograivali svoj samostan da bi iste godine poruili juno krilo starog samostana. Novi samostan gradili su od 1757. do 1767. na mjestu staroga Generalata, povezavi ga sa starim s dva hodnika od prvog kata preko kora crkve i dijela starog samostana.73
5.3. Vodena vrata

Glavna junakinja ovog djela, Krasanka, nekoliko puta tijekom radnje prolazi kroz Vodena vrata osjeke tvrave. Zagorka ih indirektno djelomino opisuje: Neto je zazebe kad je ulazila u veu pod valoviti svod. Izala je ispod Vodenih vrata. Pred njom duboka Drava u irokom koritu.()74 iStigavi do vrata, osjeti elju da se jo jednom ogleda. Odluno se usprotivi svojoj elji i ostaje postojana u odluci da se ne obazre. I proe izmeu golemih zidina Vodenih vrata.75 Vodena vrata graena su od 1710. do 1711. godine. Izgraena su na mjestu dotadanjih starijih, srednjovjekovnih gradskih vrata i danas su jedina sauvana vrata osjeke tvrave. Brigu o gradnji Tvrave Osijek preuzeo je 1710. godine osobno princ Eugen Savojski, poslavi u Osijek novog zapovjednika Stephana von Beckersa i projektanta ing. Jeana Petis de la Croixa. Isti je bio zaduen za prvu fazu gradnje vrata. Dvadesetak godina kasnije, kada je princ Eugen Savojski za zapovjednika u Osijeku postavio generala Josepha ODwyera, a potom nakratko i Ivana Trenka (oca baruna Franje Trenka), prema projektu Nicolasa Doxata de Demoreta, nadravnatelja gradnje svih carskih tvrava, proiren je veliki bastion svetog Eugena. Potom je ispred Vodenih
Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 110. Stjepan Sran, Osjeki ljetopisi 1686. 1945., Osijek, 1993., str. 25. 71 Ive Mauran spominje 1709. godinu kao godinu zapoinjanja gradnje. Mauran, Grad i tvrava Osijek, str. 95. 72 Isto, str. 96. 73 Isto, str. 99. 74 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 62. 75 Isto, str. 69.
69 70
396
vrata izvedena i lineta s odvodnim kanalom uz bedem. Dananje proelje Vodenih vrata podignuto je 1757. godine u obliku slavoluka pobjede u ast slavonskih graniara iz Brodske i Gradike regimente koji su odigrali kljunu ulogu u velikoj pobjedi vojske Marije Terezije nad pruskim kraljem Fridrikom Velikim, 18. lipnja iste godine, kod grada Kolina u ekoj. U unutranjost vrata postavljena je kopija spomen-ploe generalu Beckersu, slavnom generalu koji je 1712. godine poloio kamen temeljac za novu osjeku tvravu. 76
5.4. Zgrada vojnog zapovjednitva

Smatra se da je inenjer Heisse poeo graditi 1724. godine na tvravskom trgu veliku i reprezentativnu zgradu vojnog zapovjednitva, zgradu vojnog generalata,77 ija je gradnja bila zavrena do kraja 1726. godine.78 Podaci o nadogradnji ove zgrade se razlikuju. Dok Stjepan Sran u svojoj Povijesti Osijeka navodi godinu 1736. kao godinu nadogradnje,79 Ive Mauran navodi tek 1765. godinu i opisuje taj pothvat kao revolucionaran jer je ta zgrada tako postala najvea i najreprezentativnija graevina unutar gradskog tkiva.80 U svakom sluaju, Zagorka ne spominje drugi kat te graevine nego samo prvi81 pa ni po njenim podatcima ne moemo zakljuiti koja je prava istina. Toni podaci se vjerojatno kriju u nacrtima Osijeka iz toga doba.
5.5. Kua Pejaevi u Osijeku

U Vitezu Zagorka spominje nekoliko plemikih obitelji: Prandau, Keglevi, Jankovi, Adamovi-epinski, ali kao glavne nositelje radnje ipak stavlja obitelj Pejaevi. Taj izbor nikako nije bio sluajan, s obzirom da su Pejaevii bili cijenjena osjeka obitelj tijekom gotovo cijelog 18. stoljea. Iako se u nekim nedavno objavljenim radovima na slinu temu82, kua obitelji Pejaevi u Osijeku smatra fikcionalnim dijelom Zagorkina romana, istraivanjem se pokazalo suprotno. Ive Mauran u svom djelu navodi: Kuu u Osijeku imao je barun Marko Pejaevi, sagraenu svakako prije nego to je 1713. bio primljen za graanina Osijeka. Kad su baruni Ignacije i Josip Pejaevi 1734. kupili vlastelinstvo Naice, zadrao je barun Josip kuu u Osijeku, dok se barun Marko navodi u popisu iz
Josip Bili (ur.), Hrvatska turistiki vodi, Zagreb, 1998., str. 498. Mauran, Grad i tvrava Osijek, str. 92. 78 Sran, Povijest Osijeka, str. 41. 79 Isto, str. 46. 80 Mauran, Grad i tvrava Osijek, str. 101. 81 Polagano koraca u palau. Uspinje se stepenicama. Kad je stigao u prvi kat, primijeti da hodnikom hiti gospodin to kopa svoj smei haljetak za primanje koji je netom obrisao. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 74. 82 Biljana Oklopi, Mirna Jaki, Slavonska razglednica by Marija Juri Zagorka, Mala revolucionarka: Zagorka, feminizam i popularna kultura, Zagreb, 2008., (119-137), str. 132.
76 77
397
LUCIUS
1737. samo kao vlasnik zemljita. Kua je ostala u vlasnitvu Pejaevia do 1785. godine.83 I u Zemljinoj knjizi grada Osijeka (Tvra) 1687.-1821. navodi se sljedee: Kuu posjeduje obitelj baruna Pejaevia. Kada je tvrava bila zauzeta, Pejaevii su izgradili ovu kuu. Barun Josip i Ignac Pejevi su izgradili ovu kuu. Josip Bittner kupio ju je 1785 za 2900 forinti.84 Naalost, ne navodi se godina izgradnje kue, ali za ovaj rad svakako je bitnija injenica da je kua postojala i bila u vlasnitvu obitelji Pejaevi etrdesetih godina 18. stoljea, u koje vrijeme je i smjetena radnja Viteza.
5.6. K jelenu i Zlatni vol

Potaknuta bogatom osjekom drutvenom prolou i srdanou njegovih stanovnika, Zagorka spominje i mjesta drutvene koncentracije u to doba. Nije to bio samo trg ispred upne crkve, bile su to i krme i prenoita kojima je Osijek u to doba doslovno obilovao. Jedno od takvih mjesta je i gostionica K jelenu85 koja se, kao vjerodostojna, spominje u Sranovoj knjizi o povijesti Osijeka.86 Druga takva krma (gostionica) je krma Zlatni vol.87 O njoj, naime, ne znamo je li doista postojala iako se slian naziv krme (K volu) pojavljuje u literaturi na vie mjesta. Tako u popisima osjekih ulica nailazimo na podatak da se sadanja Franjevaka ulica, koja je nastala samom izgradnjom tvrave poetkom 18. stoljea, prvotno nazivala K volu po gostionici Ad bovem.88 Drugi oprean podatak, u istoj literaturi, navodi kako se dananja Fakultetska ulica ranije zvala po gostionici K volu. Radi li se o istoj gostionici, a krivim ulicama ili o dvama gostionicama istog imena u dvije razliite ulice, nije mi poznato. Sama injenica da je gostionica s slinim imenom postojala, iako se razlikuje od Zagorkina naziva, govori koliko detaljno je ova knjievnica prouavala Osijek i njegovu povijest 18. stoljea.
6. Osobe
Glavne i sporedne likove Zagorka je birala po njihovoj vanosti za povijest Osijeka. Osim plemstva, povijesno istinito je obradila i razbojnike, a i neke osjeke slubenike. U ovom dijelu rada panja je usmjerena veinom na stvarne likove, dok su oni fikcionalni (Jacko Ficulin, Krasanka, vra, Stanislav Rajner, Jamenica i mnogi drugi) samo spomenuti.
Mauran, Grad i tvrava Osijek, str. 63. Stjepan Sran, Zemljina knjiga grada Osijeka (Tvra) 1687.-1821., Osijek, 1995., str. 44. 85 Mi, naime, znamo da on zalazi sa svojim ortacima u gostionicu K jelenu u Donjoj varoi pripovijeda grof. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 87. 86 Sran, Povijest Osijeka, Osijek, 1996., str. 45. 87 Znam u tvravi krmu u koju zalaze samo estiti graani. Ime joj je Zlatni vol. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 67. 88 Sran, Ulice i trgovi, str. 34.
83 84
398
6.1. Slubenici
6.1.1. Dragomir Orlovi Dragomir Orlovi, Karlo Hochstein ili Vitez hrabren, tri su imena glavnog protagonista ovog djela. Dragomir je izmiljen lik, no njegovo zanimanje nikako nije. Iz njegovog opisa u djelu malo bi tko iz struke mogao zakljuiti o emu je rije: Na glavi mu crni toranj a oko njega crna krila i sve neto vrcaju iskre i svjetlosti.89 Konj mu ima krila kao dva crna oblaka.90 Dragomir je, naime, husar. Krila koja su opisana u djelu nisu nipoto plod mate knjievnice. Iz knjige o poljskoj vojsci saznajemo da nijedan drugi element husarske opreme nije tako nejasan ili ispunjen legendama kao njihova krila. Smatra se da prva vijest o njima datira iz 1553. god. kada su se tri jahaa sa srebrnim krilima pojavila na vjenanju kralja igmunda II. u Krakovu. Radilo se o pogrenom prijevodu djela Stanislawa Orcechowskog; zapravo su tri jahaa bila ukraena ptijim perima (exclesis alitum pennis ornati). Tek 1574. javljaju se pouzdani podatci o krilima, u opisu krunidbe Henrika Valoisa u Krakovu. Primjerice, Gelee de Villemontee pie da su husari imali obiaj ukraavati sebe i svoje konje s velikim perjanicama, ne od nojevih pera, nego krilima orlova, ukraenim zlatom, koja su bila toliko velika i gusta da su bila namijenjena samo za makare ili za zastraivanje ljude. Drugi opisi krunidbe navode cijele skupine vojnika koji su nosili krila privrena za svoje titove ili grive svojih konja.91 Do 1575. jasno je da su neki ta krila nosili na leima, ali opeprihvaeno je da su sva ta krila istog naturalistikog tipa koji su koristili srpski i bosanski graniari. Kada je Batory standardizirao husare 1576., on je uklonio titove i tako uklonio jedno od najeih mjesta gdje su krila bila postavljena. Meutim, uporaba pernatih odjevnih predmeta je bila nunost prilikom njegovih novaenja. Jedna od mogunosti je da su titovi kratkotrajno bili zamijenjeni drvenim imitacijama krila koja su se nosila na jahaevoj ruci. Do 1590-ih novo mjesto za krila bilo je stranji dio sedla, na lijevoj strani, gdje ne bi smetalo koplju. Ta rana krila bila su napravljena od jednostavnog reda pera umetnutih u ravnu dasku. Takav tip krila nosio se barem do 1650-ih. Tijekom krize 1650-ih i 1660-ih ini se da krila vie nisu bila u uporabi. Lubomirskijev talijanski sekretar Cefali (1665.) pie da su husari imali obiaj privrstiti golema leinarska krila na lea, koja su u galopu stvarala utajui zvuk; ali sada ih gotovo nitko ne koristi. Za vrijeme vladavine Sobieskog zabiljeena je revitalizacija husara, a krila su oito ponovno dola u modu. Detaljne opise klasinih prednjih zaobljenih krila donosi tek u 18. stoljeu Kitowicz: husarske trupe su zaarafljivale na stranji dio svojeg oklopa drvo koje se protezalo od pojasa do visoko iznad glave,
Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 19. Isto, str. 37. 91 Richard Brzezinski, Velimir Vuki, Polish winged hussar: 1576 1775, Oxford Osprey, 2006., str. 19.
89 90
399
LUCIUS
presavijajui se preko glave. Redovi pera raznih boja, koja su izgledala kao lovor i granica palme, to je stvaralo lijepi prizor, bili su umetnuti u to drvo.92 Iz knjige Ferde iia saznajemo da je upanija kao regionalna upravna jedinica imala svoje redarstvenike, konjanike (husare) i pjeake (pandure) za odravanje javnog reda i mira te za izvravanje dravnih i svojih propisa.93 Je li Zagorkin izbor ovakvog tipa husara bio sluajan za glavni lik, nije poznato. U svakom sluaju govori o tome koliko je ona poznavala regionalnu vojnu povijest, ako je ba te karakteristike unijela u ovo svoje djelo. 6.1.2. Sudac Valenti Postojanje sudca s takvim prezimenom nije potvreno. Ni u jednom poznatom popisu stanovnitva Osijeka u 18. stoljeu ne spominje se ovakvo prezime. Samo u jednom popisu, i to Passardijevom popisu spominje se Valentinus (to bi u hrvatskom mogao biti Valenti), ali kao voza (auriga), a ne kao sudac.94 Meutim, vanost sudaca u sva tri dijela Osijeka bila je velika. Svaki od tih dijelova, prilikom pokuaja ujedinjenja, htjet e svog samostalnog suca. Meutim, u Gornjoj varoi je u to doba sudac bio Martin Ivanii (1744.-1748.)95, u Donjoj varoi Joseph Heinrich Kessler (1744.-1746.)96, a u Tvri Johann Wenzel Weber (1743.-1746.) (vremenska odrednica po kojoj se trailo preklapanje je godina hvatanja Stojana Varnice, 1746. godina).97 6.1.3. Zapovjednik tvrave grof Keglevi Postojanje zapovjednika osjeke tvrave grofa Keglevia nije utvreno. Zagorka u djelu ne navodi njegovo ime, pa je teko povezati o kome se radi. Meutim, sigurno je da u to vrijeme, etrdesetih godina 18. stoljea, u Osijeku nije postojao zapovjednik s tim imenom niti asti. lanovi obitelji Keglevi bili su ugledni zagorski velikai na razliitim javnim i vojnikim slubama. Keglevii potjeu iz staroga hrvatskog plemikog roda Prkalja (Perkala), koji se 1322. godine spominju u dolini Zrmanje kraj Obrovca. Petar Keglevi bio je najznaajniji predstavnik obitelji u 17. stoljeu koji je naslijedio Lobor, Bistru i dio krapinskog vlastelinstva, a njegovi nasljednici ine hrvatsku lozu Keglevia koji su dobili grofovsku titulu 1687. godine. U 18. i 19. stoljeu Keglevii su se isticali u vojnikim i javnim slubama. Sredinom 18. stoljea posjedovali su vlastelinstva Lobor, Krapinu, Veliki Kalnik, Sveti Kri Zaretje, Topolovac i vie manjih posjeda s oko 1400 kmetova. S obzirom na njenu upuenost u osjeku povijest, teko bi bilo pretpostaviti da je Zagorka namjerno smjestila lana jedne ugledne zagorske obitelji u Osijek i na taj nain svjesno napravila pogrjeku.
Isto, str. 20.-21. Ferdo ii, upanija virovitika u prolosti, Osijek, 1896, str. 16. 94 Ivan Herceg, Passardijev popis stanovnitva i njegovih obaveza u Osijeku, Acta historico-economico Iugoslaviae, vol.8, Zagreb, 1891, (109-166), str. 116. 95 Ive Mauran, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996., str. 35. 96 Isto, str. 36. 97 Isto, str. 37.
92 93
400
6.2. Plemstvo
6.2.1. Zorislav Morovi Zorislav Morovi je imenom fikcionalan lik, no ne i prezimenom. Naime, obitelj Morovi bila je u 15. stoljeu najmonija slavonska obitelj. Obitelj je bila vlasnik Valpova koje im je kralj Sigismund darovao 1397. godine. Daroprimac je bio mavanski ban Ivan Morovi koji je sagradio tvravu i dvor, u sklopu kojega je podignuo kapelu svetog Ladislava Kralja. Morovii su jo posjedovali i veliki dio slavonske Podravine i zemlju u Baranjskoj upaniji. Kada je rod Morovia izumro, kralj Matija Korvin darovao je Valpovo 1481. godine Petru i Matiji Gereb de Wyngarth.98 I Zagorka navodi Morovievo plemiko porijeklo: Zar vi ne osjeate kako je taj Morovi, graanin, uzvien nad svima nama? ini se, zaboravili ste da mu je obitelj nekad bila ugledna i mona, potena, a njemu je ostalo samo blistavo potenje.99 Izbor upravo ovog prezimena nije bio sluajan. Zagorka indirektno itatelju sugerira kako su Morovii bili ugledna slavonska plemika obitelj. 6.2.2. Dvorska gospoa Plffy Grofovi Plffy jedni su od naistaknutijih maarskih obitelji. Za razliku od drugih maarskih obitelji, vie su bili orijentirani zapadnom dijelu carstva i uvijek su podravali habsburko prijestolje. Najstariji povijesno dokazani predak bio je Paul Konth (1383.) i njegov sin istoga imena. Prezime Pllfy nastalo je od latinskoga Pauli filius Pavlov sin.100 Prapredak dananje obitelji Plffy je Nikola Plffy (1546.-1600.), koji se proslavio u turskim ratovima. Zajedno s nizozemskim generalom Karlom Mannsfeldom uspio je osloboditi Ostrogon, za to je od cara Rudolfa dobio status plemia i u posjed dvorac Prepursk (u dananjoj Bratislavi). Imao je dva sina, Stjepana (?-1646.), koji se poput oca borio protiv Turaka, i Pavla (?-1655.), koji je proirio obiteljsko bogatstvo i donio rodu titulu grofovi Prepursky. Ostali lanovi obitelji obnaali su u 17. stoljeu u razne dravne i crkvene dunosti, od kojih se najvie istie Toma Plffy (?-1679.) koji je bio biskup Nitre. U to doba rod se razdijelio u tri glavne grane koje su osnovali sinovi Leopolda Plffyja (1681.-1720.). 101 Osim navedenih grana obitelji ivjela je do poetka 20. stoljea sporedna mlada grana obitelji, obitelj Ivana Plffyja (1663.-1751.). Ivan Plffy bio je odvani zapovjednik vojske, a zahvaljujui svojim vojnim uspjesima postao je hrvatskim banom i sudjelovao u mnogim vanim ratnim sukobima. Za vladavine cara Karla VI. uspio je poraziti pobune u Ugarskoj i izvojevati nekoliko pobjeda protiv turske vojske, prije svega u Temivaru u Beogradu. Posljedni potomak tog sporednog ogranka obitelji bio
itaroci, Dvorci i perivoji, str. 308. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 332. 100 Petr Maek, Modr krev, Prag, 1992., str. 145. 101 Isto
98 99
401
LUCIUS
je Jano Plffy (1829.-1908.), bratislavski upan i strastveni kolekcionar antikviteta. Godine 1900. osnovao je Zakladu Plffy iz koje su financirani siromani studenti u Uhrachu.102 Osniva prve glavne obiteljske grane bio je Nikola Plffy (1710.-1773.). Njegov sin Karlo (1735.-1816.), sposobni politiar, bio je 1807. godine uzdignut na rang kneza. Ta je grana obitelji izumrla do polovice 20. stoljea. Drugu granu obitelji osnovao je njegov brat Leopold (1716.-1773.). Njegov sin Leopold (1739.-1799.) oenio se groficom Marijom Terezijom Daun (1745.-1777.) i naslijedio njene posjede. Nakon izumiranja starije grane grofova Pallfy i lordova Daun dolo je do spajanja grbova Daun i Pallfy. Spajanje posjeda potvreno je tek Leopoldovu unuku Ferdinandu (1807.-1900.) koji je od 1853. godine nosio titulu grof Plffy-Daun Erddy, princ Teana, markiz Rivolija, panjolski velianstvenik prvog razdreda, grof prepurski. Titulu napuljskog kneza kasnije mu je potvrdio austrijski car. Iz ove grane najznaajniji su predstavnici Ferdinand Plffy (1774.-1840.), ljubitelj i pokrovitelj znanosti i umjetnosti i ravnatelj bekog kazalita, i njegov brat Filip Nerius (1775.-1794.), austrijski guverner, koji je umro u bitci s francuskom vojskom. Ova grana izumrla je sa Josefom Vilemom (1892.-1963.) koji je umro u paragvajskom Asuncinu.103 Osnivaem tree grane bio je Rudolf (1719.-1768.), visoki dostojnik austrijske vojske. U austrijskoj vojsci sluilo je i mnogo drugih pripadnika ove grane obitelji. Unato svome ugarskome podrijetlu, Plffyjevi su ostali vjerni carskome tronu ak i u doba ugarskoga ustanka 1848. godine. Rudolfov unuk Alojz (1801.-1876.) obnaao je od 1848. godine dunost austrijskog civilnog guvernera u Veneciji. Zbog svoje otre politike i nepotrebnih sporova koje je vodio na austrijskom dvoru, bio je nazivan suuesnikom gubitka Venecije. Imao je sina Karla Eduarda (1836.-1915.) koji je od 1889. do 1901. bio poslanik na ekome dvoru, a od 1885. do 1907. poslanik u Carevinskom vijeu. Njegov brat Josip Plffy bio je od 1911. do 1915. austrougarski poslanik u Vatikanu. Sin Karla Eduarda, Ivan Nepomuk, (1872.-?), objavio je knjigu o svom lovu u tropama. Najistaknutiji lan ove grane obitelji ipak je bio Karlo Pallfy (1900.-?), inenjer zemljoradnje, znameniti hipolog i zagovornik konjskih utrka. Kad su njemu i ostalim lanovima obitelji, kao Maarima, konfiscirali dvorac Merklin u Breicama, on i njegova grofovska obitelj se odselila u inozemstvo.104 U opsenoj literaturi o Mariji Tereziji samo se na jednom mjestu spominje obitelj Plffy, ugledna maarska obitelj, i to u knjizi Ann Tizie Leitich u kojoj ona pie da su Plffyjevi, usprkos svom neospornom ponosu na pripadnost maarskoj naciji, bili jako odani Habsburgovcima i kako su posjedovali reprezentativnu palau u Beu. Takoer spominje neku mladu groficu Plffy (nepoznato ime) kao ljubavnicu Franje Stjepana, mua Marije Terezije.105 U Zagorkinu djelu grofica Gabrijela Plffy je Mariji Tereziji dvorska dama, njoj strano odana i privrena. Zagorka se dakle i ovdje dri povijesnih injenica kada smjeta Gabrijelu Plffy na dvor Marije Terezije.
Isto, str. 146. Isto, str. 147. 104 Isto 105 Ann Tizia Leitich, Marija Terezija Augustissima, Beograd, 1968., str. 102.-104.
102 103
402
6.2.3. Obitelj Adamovi-epinski Postojanje ove obitelji ve je prije spomenuto u ovom radu. Zagorka, kako je prije spomenuto, ne prati vremensku odrednicu smjetanja ove obitelji u epin. Iako Zagorka ne spominje imena lanova obitelji Adamoviepinski u svom romanu, to bi uvelike olakalo istraivanje, te malo grijei s vremenskom odrednicom, ipak su njene injenice povijesno utemeljene. Plemenita obitelj Adamovich de Csepin u Slavoniju dola je iz Peuha poetkom 18. stoljea. Prvi lan obitelji koji je imao veze s epinom, bio je Ivan Kapistran I. pl. Adamovich de Csepin koji je od kraljice Marije Terezije 1765. godine za zasluge dobio posjed epin uz naknadu od 20 000 forinti106, a 1770. godine i pridjevak de Csepin (epinski). Krajem 18. stoljea podigao je epin na zavidnu razinu otvorenjem tvornice konoplje koja je izvozila proizvode ak i u Nizozemsku. Ve 1752. godine, u dobi od 26 godina, bio je u slubi tek uspostavljene Virovitike upanije. Tu je 1754. godine postao veliki biljenik. Veliku ulogu imao je pri donoenju velikog terezijanskog urbara 1756. godine, a s obzirom da je kao notar izvrio diobu kmetskih selita, time je zapravo u samoj praksi dovrio i proveo urbar 1762. godine. Za te svoje zasluge imenovan je 28. lipnja 1762. godine kraljevskim savjetnikom. Ivan Kapistran izdao je svoj poznati Regulamentum Dominale, Gospodarski pravilnik, po kojemu su svi kasniji upravitelji upravljali ovim imanjem. U dobi od 30 godina oenio se Juditom Sai de Pernice, kerkom krievakog podupana, kojoj je otac u miraz dao feudalne posjede Sveta Helena, Majkovec, Imbrijovec, Djelekovec i Kania aliter Lug. Iz ova braka rodila su se tri sina: Pavao (1760.-1801.), Antun (1762.1829.) i Roko Kornelije (1764.-1809.), te dvije keri.107 lanovi obitelji Adamovich slabo su poznati. Istie se Bela pl. Adamovich de Csepin koji je skladao prvi hrvatski balet Jela, praizveden 15. sijenja 1898. u Zagrebu. U njegovo vrijeme obitelj je snala gadna financijska kriza i gotovo sva njihova imanja bila su rasprodana.108 U Zagrebu i danas ivi jedan od posljednjih predstavnika ove obitelji, Nikola barun Adamovich, direktor hrvatskog predstavnitva druge po veliini njemake banke Commerzbank. 6.2.4. Obitelj Jankovi Eto, ovaj gospodin potjee iz obitelji Jankovi, a onaj drugi iz obitelji Mudrini, a vi znate kako su to asna imena.109 Zagorka spominje obitelj Jankovi u samo nekoliko navrata, ali ne stavlja ih u sredite radnje svoga djela. Ipak, bitno je spomenuti da je povijest Slavonije u drugoj polovici 18. stoljea pa sve do sedamdesetih godina 19. stoljea, usko vezana s grofovskom obitelji Jankovi. Njihovo sjedite bilo je u Poekoj upaniji gdje su posjedovali imanja. Postojanje ove obitelji je dakle povijesno utemeljeno.
106 Ivan Erceg navodi 26000 forinti. Ivan Erceg, Ivan Kapistran Adamovi javni djelatnik, veleposjednik i ekonomist, Osijek, 1996., str.10. 107 Isto, str. 9-12 108 Hrvoje Pavi, epinski upnici, a petrijevaki kapelani, Petrijevaki ljetopis (1333-3429), 13, Petrijevci, 2011.,(10-17), str. 12.-15. 109 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 227.
403
LUCIUS
Plemiki status obitelji Jankovi potvrena je ve 1588. godine od strane kralja Rudolfa II., i to Mihajlu Jankoviu i njegovim nasljednicima. O starijim lanovima obitelji zna se malo, prvi koji je spominjan u povijesnoj literaturi je Antun Jankovi. Antun Jankovi, sin Nikole Jankovia, rodio se 5. svibnja 1729. godine u Peuhu. Imao je samo tri godine kada je izgubio oca, koji je preminuo 31. listopada 1732. godine u dobi od 37 godina. Antun Jankovi izuio je filozofske i pravne nauke u Ugarskoj gdje je privrijedio glavno imanje epreg. Godine 1753. akovaki biskup Josip Antun alni namijenio je Antunu poasnu slubu upanskog biljenika, a 1757. Antun postaje podupan. Kao podupan poslan je u Be zastupati Poeku upaniju na vjenanju nadvojvode Josipa s Izabelom od Parme te im u ime upanije predaje dar od tisuu forinti. Od 1770. do 1785. godine obnaao je dunost velikog upana poekog. Godine 1772. Marija Terezija mu dodjeljuje grofovsku ast. Do 1789. godine, kada je i umro, vrio je slube tajnog savjetnika, tavernika i komandera reda svetog Stjepana te predsjednika Stola sedmorice u Budimu. Umro je bez nasljednika, a njegova velika imanja naslijedio je njegov brat Ivan. Ivan Jankovi rodio se u Peuhu 1731. godine. Obnaao je slubu kraljevskog savjetnika do 1794. godine kada mu je dodijeljeno mjesto dvorskog savjetnika, a naslijedio je i bratovo mjesto podupana poekog. Istaknuo se i kao vojnik u Sedmogodinjem ratu. Umro je 1798. godine, a njegovo je tijelo sahranjeno u Straemanu. Njegova imanja naslijedio je njegov sin Izidor. Izidor Jankovi rodio se u Straemanu 1789. godine. Ve 1815. bio je imenovan komornikom, a 1825. zastupnikom poeke upanije na pounskom saboru. Umro je 1857. godine, a njegova imanja razdijeljena su meu njegove tri keri i glavnim batinikom, sinom Julijem. Svakako najznaajniji pripadnik ove obitelji bio je upravo Julije Jankovi, roen 1820. u Pakracu. Ve 1845. godine postao je podupan poeki, a 1861. i veliki upan poeki. Bio je politiki aktivan, a najzapameniji je zbog svojih dobroinstava. Naime, bio je osniva mnogih zaklada, darovatelj zemljita za crkve i kole, osniva kola u Bosni i Daruvaru, pomagao je novano zagrebaki Narodni muzej, Narodno kazalite, Dobrotvornu zakladu bana Jelaia i mnoge druge. Umro je 1904. godine u Beu. Posljednja lanica obitelji Jankovi, Ana Jelisava, napisala je dnevnik koji je 1933. godine s njemakog preveo Julije Kempf, a koji predstavlja vaan imbenik praenja razvoja i povijesni ove ugledne slavonske obitelji.110 6.2.5. Obitelj Pejaevi Obitelj Pejaevi ve je spomenuta u ovom radu kao jedan od glavnih nosilaca radnje romana. Zagorka naalost ne navodi imena svih lanova obitelji, spominje samo Magdu Pejaevi ije postojanje u 18. stoljeu nije potvreno (s obzirom da je tada djelovao Marko III. Pejaevi koji nije imao svojih potomaka). enska linija Pejaevia spominje se tek poetkom 19. stoljea. S obzirom da Zagorka Pejaeviev naslov grofa, koji su dobili 1772. godine, spominje u radnji, dakle u etrdesetima, i ovdje izlazi iz vremenskog okvira radi prilagoavanja povijesnih injenica sadraju djela.
110 Julije Kempf, O grofovskoj porodici Jankovia-Daruvarskih, Vrela, 3-4/5, Daruvar, 1994., (22-23), str. 22.-23.
404
Ipak, te injenice, kako god da ih je Zagorka ukomponirala, i dalje ostaju povijesno utemeljene. Poetkom tridesetih godina 18. stoljea ova obitelj je znaajno ojaala i uvrstila svoj poloaj, te kupuje posjede u Orahovici i Feriancima (1730.), nakon toga u Naicama i Podgorau (1734.), a zatim veliko mitroviko vlastelinstvo (1745). Marko III. Aleksandar postao je 1745. godine administrator novoosnovane Srijemske upanije, a 1751. proglaen je u Iloku velikim upanom srijemskim. Budui da je u meuvremenu (1747. godine) dio mitrovikog imanja potpao pod Vojnu krajinu, Marku III. u zamjenu je dano pravo na posjed virovitikog i retfalakog vlastelinstva. Preostali dio onog mitrovikog dobio je novo sjedite - Rumu. Dana 29. kolovoza 1749. godine kraljica Marija Terezija dodijelila je virovitiko imanje Marku III. Aleksandru barunu Pejaeviu, te je ono postalo u drugoj polovici 18. stoljea najznaajniji obiteljski posjed, a Markovi su ga nasljednici imali u vlasnitvu sljedee 92 godine, sve do 1841. U vrijeme Marka III. obitelj Pejaevi ostvarila je najvee teritorijalno irenje i postala jedna od najveih veleposjednikih loza u Slavoniji, pa i ire, a sam barun Marko je, premda suoen s povremenim bunama svojih kmetova, zasluan za gospodarski i kulturni razvoj podruja kojima je upravljao. Umrijevi 1762. godine bez vlastitih potomaka, Marko Pejaevi ostavio je svoje posjede roacima Leopoldu i Josipu II. (Naikom). Zaetnikom virovitikog ogranka Pejaevia jo se zapravo moe smatrati Josipa II., koji je, nakon to su izumrli njegovi roaci, vlasnici virovitikog vlastelinstva, preuzeo to imanje 1769. godine. Isplatio je sve ranije nastale dugove, koje su njegovi roaci napravili, te uloio znatna sredstva (oko 125.000 forinti) u unaprjeenje gospodarstva. Dobio je veliko priznanje 22. srpnja 1772. godine, kada mu kraljica Marija Terezija dodjeljuje nasljednu titulu grofa. Od tada cijela obitelj nosi naslov Pejaevii od Virovitice, a Josip mijenja svoj potpis, pa se, kako to navodi prof. Luevnjak, od tada potpisuje kao virovitiki, a ne vie naiki. U svojoj oporuci datiranoj 15. rujna 1780. godine grof Josip II. Pejaevi ostavio je svom najstarijem sinu igmundu (1741.-1806.) rumsko i retfalako imanje, ime je utemeljen istoimeni ogranak obitelji. igmund je imao samo jednog sina, Ivana Nepomuka (1765.-1821.), ali devet unuka, pa se njegov ogranak u prvoj polovici 19. stoljea znatno razgranao. Ipak, njegovi unuci i praunuci ili nisu uope imali djece, ili su dobili samo ensko potomstvo, pa se rumsko-retfalaka loza po mukoj liniji ugasila poetkom 20. stoljea.111 Najznaajniji predstavnik ove grane bio je Petar grof Pejaevi (1804.-1887.), najstariji sin Ivana Nepomuka. Obnaao je mnoge dunosti, meu kojima velikog upana Krievake upanije, zatim velikog upana Virovitike, pa velikog upana Srijemske upanije, zastupnika u Hrvatskom saboru, ministra za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju u ugarskoj Vladi, te carskog i kraljevskog komornika. U vrijeme burnih dogaaja koji su uslijedili nakon revolucionarne 1848. godine, dolazio je, kao izrazito maaronski orijentiran, u sukobe s Hrvatskim saborom.112
111 Silvija Luevnjak, Obitelj Pejaevi i Virovitica, u: Zbornik radova s meunarodnog simpozija 725 godina franjevaca u Virovitici, Virovitica, 2006., (119-137), str. 119.-121. 112 Luevnjak, Obitelj Pejaevi i Virovitica, str. 134.
405
LUCIUS
6.2.6. Obitelj Hilleprand von Prandau Valpovo? To je mjesto i tamo je dvorac baruna Prandaua.113 Obitelji Hillerprand, podrijetlom iz Tiroa, dodijeljeno je plemstvo 1579. godineu doba cara Rudolfa, a viteko plemstvo 1674., kada im je car Leopold I. proirio grb i dodao pridjevak de Prandau. Barunski naslov Svetog Rimskog Carstva obitelj nosi od 3. sijenja 1704. kada je on dodijeljen Petru Antunu. Ugarski indigenat Petar Antun dobio je 1723. godine. Vlastelinstvo Valpovo dodijeljeno je Petru Antunu 1721. godine. Budui da Petar Antun tada jo nije imao sina, njegove su keri 18. oujka 1726. bile izjednaene u pravima s mukim nasljednicima.114 Vlastelinstvo Valpovo bilo je pod upravom provizora (upravitelja) od 1721. do 1790. godine kada se u Valpovo doseljava Josip Ignac barun Hillerprand von Prandau. U djelu Vitez slavonske ravni Zagorka ne spominje muka imena obitelji Hilleprand von Prandau. Naime, u djelu se spominje Dora Prandau, ki baruna Prandaua. S obzirom da se u literaturi ne spominju imena keri Petra Antuna Hilleprand von Prandau, a da je isti 1726. godine izjednaio svoje keri u pravima s mukim nasljednicima (koje tada nije imao), moemo pretpostaviti da bi upravo Dora, koju Zagorka navodi, mogla biti jedna od Petrovih nasljednica. Ipak, taj podatak i dalje ostaje samo pretpostavka. Kao to je ve spomenuto, Zagorka pravi pogrjeku pri smjetanju obitelji Hillerprand von Prandau u Valpovo etrdesetih godina, ali i dalje koristi povijesno utemeljene injenice.
6.3. Razbojnici
Zagorka u svome djelu opisuje razbojnike koji su doista postojali u prolosti. Kao izvore je koristila radove Josipa Bsendorfera, osjeki arhiv i Dravni arhiv u Zagrebu. Povijesno utemeljeni likovi u djelu Vitez slavonske ravni su Stojan Varnica, Todor Mihatovi i Mate Kozloderi, dok su ostali razbojnici i jataci izmiljeni za potrebe sadraja djela. 6.3.1. Stojan Varnica Eto, Varnica je gospodario gradovima, selima, gospodskim dvorcima, svi ga se boje u Osijeku, u tvravi, u Gornjoj varoi! U Donjoj sjedim poput gospodara, nitko ne smije da mi se ne pokloni kad doem tamo. Vladam itavom akovtinom i valpovakim i naikim spahilukom. Sve dre preda mnom kao trstika na vjetru. Vinkovakom cestom ne moe proi nitko kome ja to milostivo ne dopustim. Ni laa ne moe pod Dravom kojoj ja ne bih zavirio u utrobu. Bog je zasadio u Andrijevcima guste ume da mi dadu zaklonite. U Iloku, Brodu, u Vrbanji dokle moe okom dosei svuda je moje carstvo.115
Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 141. itaroci, Dvorci i perivoji, str. 310. 115 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 37.-38.
113 114
406
Marija Juri Zagorka odabrala je Stojana Varnicu za sredinjeg negativnog lika u svom romanu. Do podataka o njemu dola je istraujui osjeki arhiv i itajui knjige Josipa Bsendorfera. O Varniinu ivotu prije vojske ne znamo nita. On se, naime, 1743. godine pridruio etama Baruna Trenka.116 Samo dvije godine poslije, Varnica je 2. lipnja 1745. dezertirao.117 Nedugo nakon toga uhvaen je i pritvoren. Zagorka zorno prati te dogaaje u svom djelu.118 Varnica zatim bjei iz zatvora i vraa se u Slavoniju gdje zapoinje opasno harati Osijekom i okolicom sa svojim razbojnikim etama. Josip Bsendorfer u svojim Crticama spominje Varnicu kao etovou prilikom pljake Savaa iste godine. upanijski spisi zvali su ga plurimorum hujus patriae incolarum pestis et interitus to znai mnogim stanovnicima ove zemlje smrt i razaranje. ak je i uhvaeni hajduk Todor Stojanovi izjavio pred sudom da bi se Slavonija umirila im bi Varnica doao na pardon.119 Krasankin junaki in hvatanja Varnice izmiljen je, ali nije i injenica da su ga vojnici odveli u pritvor.120 Naime, u franjevakom ljetopisu, kao i u Crticama navodi se kako je 18. prosinca 1745. u devet sati nou doao u franjevaki samostan vojnik generala Engellshofena s molbom da se Varnica zatvori u samostanski zatvor. Tri dana kasnije objeen je na osjekom stratitu izvan Tvre, tamo gdje je danas kapela Kamenog kria.121 6.3.2. Todor Mihatovi Za Zagorku je Todor Mihatovi samo sporedni lik. Spominje ga tek u nekoliko navrata. Meutim, u literaturi o tom razdoblju esto se pojavljuje ime toga razbojnika, Varniina jataka. S obzirom da je o njemu u ovom radu ve napisano nekoliko reenica, moda je vano izdvojiti onu koju niti Zagorka nije ukljuila u svoje djelo, kada i zato je uhvaen Todor Mihatovi? Naime, u podnescima opine Donji grad nailazimo na toan podatak o tome dogaaju. Todor Mihatovi uhvaen je 8. lipnja 1744. godine zbog krae slanine i drugih stvari. Navodi se i da je bio povezan s razbojnicima. Njegov ivot zavrio je kao i ivot njegovog nadreenog, Varnice, vjeanjem.122
Stjepan Sran, Podnesci opine Donji grad Osijek 1742.-1759., Osijek, 2011., str. 90. Isto, str. 190.-191. 118 Svojedobno sam pobjegao iz Trenkove ete i odluio da radije pljakam vojnike lae. Sve je ilo dobro, samo nisam znao njemaki. Neki narednik spazi me na palubi i neto upita njemaki, a ja ne umijem da odgovorim. Posumnjao je i zatvorio me. Tako sam dospio pred vojniki sud. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 54. 119 Josip Bsendorfer, Crtice iz slavonske prolosti, Vinkovci, 1994., str. 365. 120 U djelu: Mi smo ga zadrali u kolibi do veeri, a onda svezanog, zajedno s njegovim drugom, na nosiljci, zavezanih usta i pokrivene gunjevima, ponijeli od Vodenih vrata do samostana. Nije bilo nigdje ive due. Tu smo obojicu smjestili medu debele zidine. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 317. 121 Bsendorfer, Crtice, str. 366. 122 Sran, Podnesci, str. 131.
116 117
407
LUCIUS
6.3.3. Mate Kozloderi U djelu se Mate Kozloderi spominje kao Varniin kapetan.123 Posjedovao je kuu u Donjoj varoi koju je s vremenom, zbog sve eih svojih nedjela, napustio. Bsendorfer pie kako je 5. svibnja 1742. popodne izmeu 3 i 4 sata dola u Osijek donji velika razbojnika eta na 9 kola, koje je predvodio Mate Kozloderi. Isti se spominje i u ve spomenutom okraju sa upanijskim pandurima iz 1745. Ne zna se kako je zavrio nakon velikog hvatanja razbojnika.124 6.3.4. Jataci U Vitezu znaajno mjesto zauzimaju jataci. Neki od spomenutih su stvarni (Todor Mihatovi, ribari, seoske jataci), dok su neki fikcionalni (Gao, umar, Zorislav). U svakom sluaju, jataci su bili hajduki pomagai. U Bsendorfeovu djelu opisuje se sluaj ve spomenutog Todora Mihatovia koji je bio hajduki jatak u Osijeku unutarnjem (u Tvri), koga je sudac dao i pritvoriti. Kada su to uli, hajduci su poruili sudcu da ga pusti jer e zapaliti grad na etiri strane. Ipak su mu 1746. odrubili glavu. Drugog jataka, ivana iljaka iz Dalja, stigla je ista sudbina. Razbojnici su imali jatake u vodeniarima, ribarima i itavim selima. Sav Aljma bio je u hajdukoj slubi.125 Donji Osijek bio je pravo hajduko gnijezdo jer je u svakoj eti bio barem jedan donjovaroanin.126 to se tie njihovih zaduenja, Zagorka ih u djelu opisuje ovako: Jatak mora dobavljati mojoj drubi hranu, oruje, ito, brano, ubirati hara u naim selima koja su otkupilasvoj ivot. Jatak mora za mene i moju drubu spremati konak kad negdje najavim svoj dolazak i odgovarati za nae glave. Nikad mi ne idemo svi zajedno, podijelimo se u dvadesetak ljudi, a druba itava broji stotinu i dvadeset glava.127 I Bsendorfer u svojim Crticama pie isto: Ti jataci kupovali su hajducima oruje, barut, olovo i kremen, te im dojavljivali masnu lovinu ili ih obavijestili o prijeteoj pogibelji.128 Kao to je ve spomenuto, Virovitika upanija je uspostavom odmah donijela propise protiv ovakvih kritelja zakona pa ih je veina do poetka 1750-ih zatvorena ili pogubljena.
123 Pitajte, ako, druge, eno naih kapetana, Kozloderia, Stojanovia i Atanacka, neka kau je li bilo tako. Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 37. 124 Bsendorfer, Prvi dani, str. 155. 125 Isto, str. 156. 126 Bsendorfer, Crtice, str. 367. 127 Zagorka, Vitez slavonske ravni, str. 40. 128 Bsendorfer, Crtice, str. 366.
408
7. Zakljuak
Od poetka svog javnopolitikog djelovanja Marija Juri Zagorka izazvala je brojne kontroverze ne samo zbog toga to je javno djelovala kao ena, u doba kad se ene nisu jo potpuno ukljuile u drutvene odnose, nego i zbog svojih nerijetko izraenih nacionalnih osjeaja. S obzirom da su njena najbolja i najitanija djela, njeni povijesni romani, nastali na poticaj njenog prijatelja i pokrovitelja Josipa Jurja Strossmayera, teko je ne zakljuiti da je ona taj svoj snani osjeaj prezentirala kroz novu povijesnu dimenziju. Kad je Zagorka 1937. godine prihvatila ponudu osjekog Hrvatskog lista, nije se obvezala napisati samo literarno dobro djelo, nego i povijesno dobro utemeljeno. Svrha ovog romana, kao i svih njenih povijesnih romana prije i poslije napisanih, bila je ne samo inspirirati i odueviti svoje itatelje, nego i ojaati njihovu nacionalnu svijest i proiriti njihovo ope znanje u povijesnom smislu. Bez obzira na poneki propust ili namjerno prilagoavanje stvarnih dogaaja, zdanja ili ljudi sadraju romana, podatci koje je Zagorka prezentirala u ovom romanu, kao temelji na koje se samo nadograuje fikcionalna ljubav izmeu Dragomira i Krasanke, Zorislava i Magde, scene iz dvoraca i slino, povijesno su utemeljeni i oslikavaju osjeku svakidanjicu u osamnaestom stoljeu. injenica da je do tih podataka dola samostalnim radom i istraivanjem daju toj kontroverznoj knjievnici jo jedan znaajan dio u naslovu njena zvanja pseudopovjesniarka. S obzirom na koliinu i kvalitetu podataka koje je koristila kao temelj za izradu Viteza, u koje je ukljuila sve sfere drutvenog postojanja, od povijesnih dogaaja, preko osoba, mjesta i zdanja, pa do drutvenih odnosa, bez sumnje se moe rei da je, nesvjesno, napisala dosta dobru monografiju Osijeka u 18. stoljeu.
8. POPIS LITERATURE: 8.1. Knjige:

Ban, Branka, Osijek i okolica, Osijek, 1998. Bili, Josip (ur.), Hrvatska turistiki vodi, Zagreb, 1998. Bsendorfer, Josip , Crtice iz slavonske prolosti, Vinkovci, 1994. Brzezinski, Richard, Velimir Vuki, Polish winged hussar: 1576 1775, Oxford Osprey, 2006. 5. orevi, Bora, Zagorka, kroniar starog Zagreba, 1979. 6. Erceg, Ivan, Ivan Kapistran Adamovi javni djelatnik, veleposjednik i ekonomist, Osijek, 1996. 7. Feldbauer, Boidar (ur.), Leksikon naselja Hrvatske, Zagreb, 2004-2005. 8. Gavrilovi, Slavko, Hajduija u Sremu u XVIII i poetkom XIX veka, Beograd, 1986. 9. Grgi, Darko, Ladimirevci drevno slavonsko selo, Valpovo Ladimirevci, 1994. 10. Gross, Mirjana, Poeci moderne Hrvatske, Zagreb, 1985. 11. Leitich, Ann Tizia, Marija Terezija Augustissima, Beograd, 1968. 12. Maek, Petr, Modr krev, Prag, 1992. 1. 2. 3. 4.
409
LUCIUS
13. Mauran, Ive, Grad i tvrava Osijek, Osijek, 2000. 14. Mauran, Ive, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996. 15. Mauran, Ive, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek, 1994. 16. Mauran, Ive, Valpovo: sedam stoljea znakovite prolosti, Valpovo, 2004. 17. Miles, Rosalind, enska povijest svijeta, Zagreb, 2009. 18. Nemec, Kreimir, Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000. 19. Solar, Milivoj, Knjievni leksikon, Zagreb, 2010. 20. Sran, Stjepan, Kanonske vizitacije, Osijek, 2003. 21. Sran, Stjepan, Naselja u istonoj Hrvatskoj krajem 17. i poetkom 18. stoljea, Osijek, 2000. 22. Sran, Stjepan, Osjeki ljetopisi 1686.-1945., Osijek, 1993. 23. Sran, Stjepan, Podnesci opine Donji grad Osijek 1742.-1759., Osijek, 2011. 24. Sran, Stjepan, Povijest Osijeka: saeti pregled, Osijek, 1996. 25. Sran, Stjepan, Slobodni i kraljevski grad Osijek 1809., Osijek, 2009. 26. Sran, Stjepan, Statuti Virovitike upanije: 1745.-1792., Osijek, 2008. 27. Sran, Stjepan, Ulice i trgovi grada Osijeka: povijesni pregled, Osijek, 2001. 28. Sran, Stjepan, Zemljina knjiga grada Osijeka (Tvra) 1687.-1821., Osijek, 1995. 29. itaroci Mladen Obad, Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 1998. 30. ii, Ferdo, upanija virovitika u prolosti, Osijek, 1896. 31. Tudor, Ruth, Pouavanje enske povijesti 20. stoljea, Zagreb, 2005. 32. Zagorka, Marija Juri, Vitez slavonske ravni, Zagreb, 1977.
8.2. lanci:
1. Bsendorfer, Josip, Prvi dani u ivotu Virovitike upanije nakon reinkorporacije (1745.1749.), Rad JAZU, 206, Zagreb, 1915., (148.-167.) 2. Feldman, Andrea, Proriui gladnu godinu: ene i ideologija jugoslavenstva (1918.-1939.), ene u Hrvatskoj, Zagreb, 2004. (235.-246.) 3. Erceg, Ivan, Passardijev popis stanovnitva i njegovih obaveza u Osijeku, Acta historicoeconomico Iugoslaviae, vol.8, Zagreb, 1891, (109.-166.) 4. Kempf, Julije, O grofovskoj porodici Jankovia-Daruvarskih, Vrela, 3-4/5, Daruvar, 1994., (22.-23.) 5. Kresti, Vasilije, Seljaki nemiri u Hrvatskoj i Slavoniji ezdesetih godina XIX vijeka, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 5., Zagreb, 1963. (387.-438.) 6. Luevnjak, Silvija, Obitelj Pejaevi i Virovitica, Zbornik radova s meunarodnog simpozija 725 godina franjevaca u Virovitici, Virovitica, 2006. (119.-137.) 7. Mauran, Ive, Komorska opina Osijek Gornji grad 1702.-1786., Tri stoljea kapucina u Osijeku 1703.-2003. i opina Gornji grad do ujedinjenja 1702.-1786., Zagreb-Osijek, 2004., (296.-311.)
410
8. Oklopi, Biljana, Mirna Jaki, Slavonska razglednica by Marija Juri Zagorka, Mala revolucionarka: Zagorka, feminizam i popularna kultura, Zagreb, 2008., (119.-137.) 9. Pavi, Hrvoje, epinski upnici, a petrijevaki kapelani, Petrijevaki ljetopis (1333-3429), 13, Petrijevci, 2011.,(10.-17.) 10. Pavlievi, Dragutin, Hajduija u Hrvatskoj 60. godina 19. stoljea, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, sv. 20, Zagreb, 1987. (134.-144.) 11. Zagorka, Marija Juri, Duh Matije Gupca optuuje - to kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i jo danas robuju, Zagorsko proljee, br.1, 1890. 12. Zagorka, Marija Juri, Kako je nastao Vitez slavonske ravni? Historijski podaci za novi roman Hrvatskog lista, Hrvatski list, 349, Osijek, 1937., (13) 13. Zagorka, Marija Juri, Moji osjeki dojmovi, Hrvatski list, 348, Osijek, 1937., (8)
Historically established facts in a work Knight of the Slavonian field Maria Juric Zagorka: importance for understanding the history of works of Osijek and its surroundings
Summary
One of the most popular and most controverse female writers of the 20th century was undoubtedly Marija Juri Zagorka. She was the first female journalist in south-eastern Europe. This mostly self-educated journalist has made a large contribution to the recognition of female work in Croatia. Despite the political and social restriction of woman in the beginning of the 20th century, she wrote dozen novels and achieved great reputation among the female public. In 1937. she was assigned by the Osijek journal Hrvatski list to write a novel about Osijek history. After the long and thorough research in the University library of Zagreband Osijek archive she wrote a novel called Vitez slavonske ravni. The main plot of the novel involves the love story between Krasanka and Dragomir (who is in fact the knight of the slavonian field). The author, Marija Juric Zagorka, used historical documents during the writing of this novel. The paper analyses historically proved facts in the refered novel and the value of this work for better understandig of the history of Osijek and its surroundings.
411
VLADIMIR UMANOVI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Izmeu Staljina i ukova: dva pogleda Zapada na Sovjetski Savez

1. Uvod
Analiza dogaaja koji su obiljeili odreene etape pojedinih drutvenih zajednica u moderno se vrijeme najee vee uz istraivanje politike povijesti, odnosno uz istraivanje, opisivanje i rekonstruiranje drutvene aktivnosti pojedinih linosti. Rije je o osobama koje su svojim djelovanjem utjecale na temeljnu orijentaciju drut(a)va putem (najee naknadno konstruirane) simbolike povezanosti s trenutcima koji su smatrani kljunima, odnosno osnovnim elementima periodizacije. Premda je pitanje periodizacije odreenog drutvenog procesa nuno vezano uz njegovo pojednostavljivanje koje se gotovo uvijek odvija naknadno (nakon to se smatra da je dotini proces zavrio), stanoviti dogaaji nesumnjivo se mogu okarakterizirati faktorima na osnovu kojih se neka periodizacija i konstruira. Dogaaji koji se iz kasnije perspektive uvjetovane naknadnim spoznajama ili novim vrijednosnim sustavom, mogu initi izuzetno vanima, u trenutcima kada su bili realnost, mogli su hipotetski proi nezapaeno. No, jednako tako, bilo je i onih dogaaja koji su u vrijeme kada su se manifestirali, tj. u trenutku kada su bili aktivna stvarnost ve shvaeni kao kljuni. Dvadeseto stoljee, stoljee obiljeeno brojnim dogaajima politike naravi koji su oznaeni osnovnim faktorima njegove periodizacije, upameno je ne samo na razini historiografije ve i ostalih drutvenih, a u nekim uvjetima i prirodnih znanosti po dvama ratovima koji su zbog svoje doslovno globalne naravi prozvani svjetskima. Osim po povrini svog utjecaja, oba su svjetska rata upamena prvenstveno po svojim ishodima koji su rezultirali gotovo posve novim politikim ureenjem unutar onih drutvenih zajednica koje su u tadanjem odnosu snaga (neovisno o tome slubeno ili ne) definirane kao poraene. Promjena te vrste bila je usko povezana s pitanjem globalnosti samog sukoba s obzirom na to da se manifestirala na, povrinski promatrano, veem dijelu podruja unutar kojeg su se odvijale ratne operacije. Iz tog razloga, kljuni uesnici rata, dravnici zaraenih zemalja postali su predmet ireg drutvenog interesa te je gotovo svaki element njihove osobnosti, esto iz posve jasnih politikih razloga, temeljito opisivan. Opisi te vrste, esto uvjetovani
___________________ * Seminarski rad napisan je u sklopu kolegija Totalitarni reimi (I): Staljinizam; Faizam kod prof. dr. sc. Livie Kardum.
413
LUCIUS
nedovoljnim stupnjem spoznaje, neposrednim politikim ciljevima ili kombinacijom navedena dva elementa, ostajali su nedoreenima ili gotovo posve netonima te je preciznije (i tonije) opisivanje zahtijevalo novu interpretaciju, u idealnim uvjetima lienu neposrednih posljedica samog rata. Drugi problem, isto historiografske naravi, prisutan pri pokuaju razumijevanja i to tonijeg opisivanja dotinih linosti oitovao se u pitanju naina na koji su dotine opisivane osobe razumijevale ili pokuale razumjeti stvarnost koja ih je okruivala i koju su samim svojim poloajem, u odreenoj mjeri, kreirali. Premda shvaanje naina na koji funkcionira odreeni ljudski um, ak i ako se radilo o linosti koja je shvaena kao izuzetno vana za drutvene promjene, nikad ne moe biti potpuno, cjelovito i apsolutno. No, u konkretnoj situaciji, kada se pokuava razumjeti motiv djelovanja stanovitog politikog aktivista, a ujedno, u navedenom sluaju i dravnika, od pomoi mogu biti (pitanje je, dakako, u kojoj mjeri) zapisi one drutvene skupine kojoj je sam pripadao/predvodio. Na taj nain, premda se to na odreenoj razini historiografije moe initi gotovo paradoksalnim, politiki leci, injenino upitni pamfleti i ideoloki motivirane broure mogu biti za objanjavanje osnovne motivacije konkretne povijesne linosti u stanovitoj mjeri toniji od kasnije napisane historiografske literature (neovisno o tome to stupanj njezine znanstvenosti moe biti formalno utvren potivanjem svih metodolokih pravila).
2. Potencijalna ogranienja povijesne spoznaje

Pitanje spoznaje odreenih dogaaja, poglavito onih koji su na globalnoj razini, kao to je situacija s dvama svjetskim ratovima, oznaeni elementima na kojima se temelji periodizacija (te time nuno i osnovna interpretacija ) dvadesetog stoljea, u sluaju Drugog svjetskog rata obiljeena je pokuajem razumijevanja svake pojedine drave pobjednike koalicije. Ako se zanemare manje drave-lanice, pobjednika koalicija faktino se odnosila na vojnu suradnju tri drave svjetskog utjecaja: Veliku Britaniju, Sovjetski Savez i Sjedinjene Amerike Drave. Prouavanjem njihovih politikih interesa, historiografija je pokuala utvrditi i (po mogunosti na to toniji nain) prezentirati razloge, tijek i posljedice njihove suradnje. Osim politikih ciljeva koji su i doveli do njihove meusobne suradnje, detaljno je prouavan i analiziran sustav vrijednosti unutar tri kljune drave-pobjednice Drugog svjetskog rata. Drutveno ustrojstvo britanske i amerike dravne zajednice, unato stanovitim razlikama, oznaeno je zajednikim pojmom Zapad kojim se eljelo naglasiti njihova temeljna razlika u odnosu na treu kljunu pobjednicu Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez. Sukladno tome, vodei intelektualci Zapada usuglasili su se oko temeljne odrednice sovjetskog sustava oznaivi je pojmom totalitarizma. Vanost spomenutog pojma oitovao se u injenici to je on u interpretaciji dotinih autora osim drava stvorenih po sovjetskom uzoru, ukljuivao i drutveni model lanica vojno-politikog saveza poraenog u Drugom svjetskom ratu. Iz tog razloga, pojam totalitarizam je u odreenom smislu revidirao povijesnu stvarnost Drugog svjetskog
414
V. umanovi, ukov i Staljin: Dva pogleda Zapada na Sovjetski Savez
rata izjednaivi dravnika jedne od tri kljune lanice vojno-politike koalicije poraene u Drugom svjetskom ratu, Adolfa Hitlera, s linou koja je participirala (zajedno sa predstavnicima Sjedinjenih Amerikih Drava i Velike Britanije te, u manjoj mjeri, Francuske) u stvaranju poslijeratnog svijeta, sovjetskim dravnikom Josifom Visarionoviem Dugaivilijem Staljinom. Revalorizacija onodobnih dogaaja najjasnije je dola do izraaja u radovima britanskog povjesniara Simona Sebaga Montefiorea koji je u svoje dvije izuzetno utjecajne knjige vrlo zvunih naslova 101 svjetski junak: Veliki ljudi za sva vremena i udovita: Zlo i zloinci u svjetskoj povijesti naglasio otru distinkciju izmeu predstavnika pobjednike koalicije Drugog svjetskog rata, u tadanjim (ratnim) uvjetima popularno nazivanim Velikom trojicom. Montefiore je na jednu stranu meu junake svrstao amerikog predsjednika Franklina Delana Roosevelta i britanskog premijera Winstona Churchilla, dok je na drugu stranu, meu udovita, zajedno sa Adolfom Hitlerom i nizom drugih istaknutih linosti njegove ratne koalicije, uvrstio Staljina.1 Slino Montefioreu drugi britanski povjesniar, Vivian Green, u jednom od svojih radova pod zvunim nazivom Ludilo kraljeva, opisuje one povijesne linosti koje iz bilo kojeg razloga smatra negativcima. U svojoj spomenutoj knjizi naveo je i Staljina izriito ga nazivajui psihopatom2. Podjela istaknutih linosti Drugog svjetskog rata na junake i udovita u zapadnoj je historiografiji bila prisutna relativno dugo te se rjenikom vrlo slinim Montefioreovom i Greenovom interpretirala i tijekom Drugog svjetskog rata. Jedina razlika u odnosu na Montefioreovu i Greenovu naknadnu podjelu oitovala se u tome to je u prvotnoj zapadnjakoj interpretaciji Drugog svjetskog rata, nastaloj tijekom samog rata, meu junake uvrten i Staljin. Tu injenicu jasno istie britanski publicist i doivotni predsjednik britanskog PEN-a od 1985. godine, Jasper Ridley: Danas se govori i pie o Hitleru i Staljinu, ali tijekom Drugog svjetskog rata gotovo nitko nije povezivao Hitlera i Staljina. U to vrijeme govorilo se Hitler i Mussolini i Churchill, Roosevelt i Staljin3. Ridleyjevim naglaavanjem dviju potpuno oprenih interpretacija Staljinovog lika i djela na Zapadu, razumljiva je opa logika prevrednovanja prolih dogaaja unutar same povijesne znanosti. Vaan faktor pri toj (re)interpretaciji morao je uzeti u obzir okolnost na koju je ukazao britanski povjesniar Eric Hobsbawm da: jedino je privremen i bizaran savez liberalne demokracije i komunizma, u samoobrani od izazivaa, spasio demokraciju, jer je pobjeda
Simon Sebag Montefiore, udovita: Zlo i zloinci u svjetskoj povijesti, Zagreb, 2009., str. 206. Vivian H. H. Green, Ludilo kraljeva, Zagreb, 2006., 323. Kao motiv za nastanak svoje knjige Green je naveo jasan dnevno-politiki interes ime je makar neizravno, ukazao i na ciljanu skupinu kojoj je njegova knjiga namijenjena: U vrijeme lane snoljivosti, nastavljaju se progoni manjina, koji se gotovo uvijek zasnivaju na nerazumljivim postavkama, bez obzira progone li se ljudi druge rase, homoseksualci, idovi ili tkogod drugi to odstupa od navodne norme. Ljudi jo govore suludim ratobornim jezikom i zaboravljaju da je prolost mnogo puta pokazala besmisao ljudske rtve u ratovanju. (V. Green, Ludilo kraljeva, 331.) Kao to se na temelju citiranog navoda moe zakljuiti, knjige poput Greenove nemaju svrhu istraivanja prolosti ve njezinog konstruiranja sukladno njihovim (partikularnim) ciljevima kojima pokuavaju dati opi, univerzalistiki karakter. 3 Jasper Ridley, Tito: Biografija, Zagreb, 2000., 283. Ridley navodi kako je tijekom Drugog svjetskog rata u britanskim medijima Staljin bio prikazivan kao simpatini ujak Joe. (Isto, str. 218.)
1 2
415
LUCIUS
nad Hitlerovom Njemakom u sutini dobivena, i jedino je mogla biti dobivena, uz pomo Crvene armije.4 Uzimajui u obzir okolnost koju je naveo Hobsbawm, Montefioreovo uvrtavanje sovjetskog marala tijekom Drugog svjetskog rata Georgija Konstantinovia ukova meu junake uklapa se u proces (re)interpretacije Drugog svjetskog rata o kojem je pisao Ridley. Sam Montefiore je ubrajanje ukova meu junake objasnio upravo Hobsbawmovim rijeima da je to bio: odluan i nesmiljen politiar i vojskovoa koji je ponekad inio skupe pogreke. Vjerovao je u staljinistike metode i arogantno bio uvjeren u vlastite mogunosti. Ipak, u pobjedi nad nacizmom odigrao je vaniju ulogu nego ijedan drugi savezniki zapovjednik.5 Dakle, Montefioreovo uvrtavanje ukova meu junake objanjeno je time to je ukov bio simbol sovjetske vojske koja je shvaena kao jedino sredstvo nuno za poraz Hitlera. Svrstavanjem ukova meu junake, a Staljina meu udovita eljelo se naglasiti kako je ukov bio sredstvo (djelomine) provedbe pravednih (zapadnjakih) ciljeva, premda mu je nadreeni (Staljin) bio onaj koji se tim pravednim (zapadnjakim) ciljevima suprotstavljao. Odnosno, preciznije reeno, svrstavanjem ukova meu junake, impliciralo se, kao to je to uinio Hobsbawm, da se u ratnim okolnostima demokracija slui nedemokratskim metodama kako bi se zatitila.
3. Znaenje pojma totalitarizma

Montefioreovo uvratavanje ukova meu junake razumljivo je ukoliko se uzme u obzir prevladavajue drutvene vrijednosti sredine u kojoj je Monterfiore objavio svoj rad. Drugim rijeima, Montefioreova vrijednosna ocjena linosti koje je on opisao u svojim navedenim dvjema knjigama, premda ne objanjava njihov stvaran karakter (niti mu je to, to se moe zakljuiti iz naslova obje njegove knjige, bio cilj), omoguava prilino jasno shvaanje na koji nain Montefioreova drutvena sredina vrednuje dotine povijesne linosti. Na taj nain, iz Montefioreovih djela razumljiva je dominantna ideoloka struktura drutva kojeg je Hobsbawm definirao kao: drutvo individualistikog kapitalizma. Od nestanka SSSR-a politiko je pravovjerje i konvencionalna mudrost da drutvo individualistikog kapitalizma nema alternative, a politiki sistemi liberalne demokracije, koji su, vjeruje se, organski povezani s njim, gotovo su svugdje postali standardni oblik vladavine.6 Dakle, s obzirom na okolnost da drutvo individualistikog kapitalizma funkcionira u duhu krilatice nema alternative, uvrtavanje ukova meu junake razumljiva je iz perspektive jednog od kljunih pojmova tog drutva, pojma totalitarizma. Naime, uzimajui u obzir povijesnu perspektivu i stavove kljunih linosti Zapada u periodu Drugog svjetskog rata, moe se prihvatiti tonim da je Montefiore pri vrednovanju
Eric Hobsbawm, Doba ekstrema: Kratko dvadeseto stoljee 1914.-1991., Zagreb, 2009., str. 18. Simon Sebag Montefiore, 101 svjetski junak, str. 273. 6 Eric Hobsbawm, Zanimljiva vremena: ivot kroz dvadeseto stoljee, Zagreb, 2009., str. 336.
4 5
416
ukovljeve linosti upotrijebio logiku amerikog generala, politiara i dravnika Dwighta Eisenhowera koji je (nedugo nakon zavretka Drugog svjetskog rata) zakljuio kako e ukov naslijediti Staljina te kako nakon toga Sjedinjene Drave nee imati krupnijih tekoa u odnosima sa Sovjetskim Savezom.7 Dakako, premda se retrospektivno promatrano, Eisnehowerova procjena ini sutinski netonom, nain na koji je Eisenhower percipirao Sovjetski Savez bila je ve krajem Drugog svjetskog rata iroko rasprostranjena unutar zapadnog drutva te su na slian nain razmiljali i istaknuti intelektualci Zapada, primjerice ameriki diplomat George Kennan i francuski politolog Raymond Aron. Nain na koji su Kennan i Aron te Eisenhower percipirali Sovjetski Savez kritizirao je britanski povjesniar i u meuratnom periodu utjecajni poljski marksist Isaac Deutscher uz obrazloenje da je njihova percepcija uvjetovanja njihovim predrasudama prema boljevizmu u svim njegovim etapama.8 Svoj stav Deutscher je tezom da sovjetski sustav ne ovisi o volji jedne, pa ak ni najmonije osobe te je naglasio kako bi ak i u sluaju da odreena sovjetska vojna linost postane Staljinov nasljednik, njegove mogunosti bile, neovisno o njegovim eljama, u velikoj mjeri ograniene. Ruski general ili maral moe se ustoliiti u Kremlju, likvidirati terorizam partije i imati najmiroljubivije namjere prema vanjskom svijetu. No njegove namjere mogu imati malo vanosti u usporedbi s okolnostima u kojima on ostvaruje vlast. On e naslijediti najee zategnutosti i optereenja iz staljinistikog ili poststaljinistikog reima.9 Svojevrsni odgovor na navedenu Deutscherovu tezu dao je Aron, zakljuivi kako se predstavnici zapadnjakog i sovjetskog drutva nikada ne mogu meusobno u potpunosti razumijeti. Istie da: u oima komunista, faizam i parlamentarizam bili su tek dva oblika kapitalizma. U oima zapadnjaka, komunizam i faizam inili su dvije verzije totalitarizma. U oima faista, parlamentarizam i komunizam, izrazi demokratske i racionalistike misli, oznaavali su dvije etape degenerecije, degeneracije plutokracije i degeneracije despotskog izjednaavanja.10 Navedena Aronova analiza meusobne percepcije tri spomenute ideoloke skupine predstavljala je neizravno potvrdu Deutscherove teze o stvarnom funkcioniranju sovjetskog drutva kojeg jedan parlamentarist (kao niti faist) nikada ne moe u potpunosti razumjeti. Usprkos takvoj analizi, Aron od popularizacije pojma totalitarizma, unato njegovim nedostatcima kojih je i sam bio svjestan, nije odustao te je u svojim drugim radovima naglaavao njegovu osnovu karakteristiku totalitarna je drava ponajprije drava koju je totalno zaposjela jedna partija.11 Oit nedostatak pojma totalitarnog kojeg je Aron, to se moe zakljuiti iz njegove spomenute analize bio svjestan, ali ga je unato tome zanemario, doao je do izraaja u radovima onih autora
W. A. Harriman, E. Abel, Specijalni poslanik kod Churchilla i Staljina, Zagreb, 1978., str. 453. Isaac Deutscher, Heretici i renegati (i drugi eseji), Zagreb, 1990., str. 253. 9 Isto, str. 251. 10 Raymond Aron, Mir i rat meu narodima, Zagreb, 2001., str. 171. 11 Raymond Aron, Demokracija i totalitarizam, Zagreb, 1996., str. 29.
7 8
417
LUCIUS
koji su pojam totalitaran koristili pri donoenju zakljuaka o odreenim povijesnim dogaajima. Jedan od tih autora, ameriki politolog Richard Pipes, definirao je pojam totalitaran slino Aronu12 te je putem njega pokuao dokazati jednu od svojih krajnje neuvjerljivih historiografskih konstrukcija. Pipes tvrdi da: slinost izmeu totalitarnih reima, bilo da su oni ispovijedali internacionalizam i komunizam ili rasizam i nacionalizam, odraava se u divljenju to su ga njihovi lideri osjeali jedan prema drugomu. Dok su njemaki i sovjetski vojnici bili zaglibili u rat, Hitler je u privatnim krugovima govorio o Staljinovom geniju i glasno razmiljao da li s njim udruiti snage kako bi zajedno unitili zapadnu demokraciju.13 U konkretnom sluaju moe se zakljuiti kako je osnovni nedostatak Pipesove tvrdnje njegovo uvjerenje da je nain na koji on promatra Hitlerov i Staljinov model vlasti ujedno i nain na koji su ga doivljavali i Hitler i Staljin. Dotini Pipesov navod kompariran s Aronovom analizom tri kljune politike skupine dodatno potvruje tezu Arona kako je predstavnicima jednog od dotina tri politika sustava znatno oteano, analiziranje ostala dva. Unato tome, Pipesova tvrdnja ima i drugo znaenje koje je razumljivo ako se uzme u obzir drutvo kojeg Pipes predstavlja. Pipesov blizak suradnik, koji se poput njega koristio pojmom totalitarizma, Zbigniew Brzezinski, ovom je pojmu dao dublje znaenje smjestivi ga u sferu geopolitike. Naime, Brzezinski je pri analizi politikog ustrojstva totalitarnih drava vrlo jasno naveo kako su one, u kljunim fazama svog postojanja, samim svojim poloajem nadzirale kljuni teritorij na karti svijeta, prostor tzv. Euroazije.14 Iz tog razloga, moe se zakljuiti da je Brzezinski pojam totalitarizma interpretirao u kontekstu prekomorskih amerikih vojnih intervencija. Moglo bi se rei da je dvadeseto stoljee posljednje stoljee u kojem su globalne odnose uglavnom oblikovali europski interesi i kojima su prevladavali dogaaji zapoeti u Europi. Tako se i najcrnji totalitaristiki zloini mogu shvatiti nuspojavama europske povijesti i njezine iznimne sklonosti ovinizmu, doktrinarnom fanatizmu i zaokupljenosti utopijskim i manihejskim politikim rjeenjima.15 Iz tog kuta gledanja i Pipesova tvrdnja o Hitlerovom navodnom tajnom planu o moguoj suradnji sa Staljinom protiv Zapada poprima karakter naina na koji su ameriki autori doivljavali Euroaziju bez njihovog, amerikog utjecaja.
Pojam totalitaran Pipes je definirao ovim rijeima: Totalitaristika drava tei izbrisati sve razlike izmeu sebe i svojih graana prodiranjem u svaki dio organiziranog ivota i njegovim nadziranjem. Postie to pomou vladajue stranke koja ima politiki monopol i provodi vlast uz pomo policijskih snaga koje imaju neograniene ovlasti. U takvoj dravi zakon nije sredstvo zatite pojedinca, nego mehanizam vladavine. (Richard Pipes, Komunizam: Povijest intelektualnog i politikog pokreta, Zagreb, 2006., str. 136.-137.) 13 Isto, str. 140.-141. 14 Vanost Euroazije Brzezinski je definirao ovim rijeima: Potpuna dominacija Euroazijom znaila bi globalnu premo. (Zbigniew Brzezinski, Ameriki izbor: Globalna dominacija ili globalno vodstvo, Zagreb, 2004., str. 37.) 15 Zbigniew Brzezinski, Izvan kontrole, Zagreb, 1994., str. 44.
12
418
3.1 ukov, Staljin i Coca-Cola

Smjetajui pojam totalitarnog u iri semantiki spektar politikih aktivista koji su svoju poziciju definirali ne samo konkretnim ideolokim (parlamentarizam), ve i vrlo preciznim geopolitikim pojmom (Zapad), (re)interpretacija Drugog svjetskog rata od strane Montefiorea, Pipesa ili Brzezinskog poprima znaenje tek jedne od tri najvjerojatnije perspektive onodobnih dogaaja. Prema (re)interpretaciji te vrste, naknadna potreba da se ukovljeva ratna uloga odijeli od Staljinove linosti sutinski predstavlja jasan politiki cilj. Naime, slijedivi parlamentaristiku logiku protutotalitarnog aktivizma koju je definirao Aron, a na konkretnim primjerima vizualizirao Montefiore, jedna od naknadnih interpretacija Drugog svjetskog rata opisala je ukova kao jednog od najpoznatijih konzumerista amerikog bezalkoholnog pia Coca-Cole i prvog antisovjetskog borca Hladnog rata. Prema ovoj interpretaciji: ukov je bio jedna od rijetkih osoba koje su imale hrabrosti suprotstaviti se okrutnome sovjetskom voi Josifu Staljinu, koji nije mogao likvidirati ukova zbog njegove popularnosti i statusa junaka. Tijekom poslijeratnih pregovora o podjeli Njemake, ukova je s Coca-Colom upoznao Eisenhower. ukov je odmah zavolio pie, ali nije mogao javno uivati u neemu to je bilo tako usko povezano s amerikim vrijednostima, posebno u vrijeme kad se suparnitvo izmeu dvije supersile pojaavalo.16 Navedeni dio prie o ukovu, Staljinu i Coca-Coli moda najjasnije ukazuje na koji nain ideologizirani pogled i unaprijed doneseni zakljuak uvjetovan konkretnim politikim interesom onemoguava razumijevanje drutvene stvarnosti te dovodi u pitanje i sami smisao historiogafije. Drugim rijeima, opisujui sloeno povijesno razdoblje pristupom slinom Montefioreovom podjelom kljunih povijesnih linosti na junake i udovita epilog i ne moe biti drugaiji od zakljuka kako junaci, dok se suprotstavljaju udovitima, piju Coca-Colu.17 S druge pak strane, izabrani model opisa (kratkog) razdoblja tijekom kojeg su Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez od ratnih saveznika postali hladnoratovski neprijatelji moe pomoi pri razumijevanju na koji su nain amerika, britanska i francuska javnost doivljavali unutranje sovjetske sukobe uzrokovane Staljinovom smru. Ako se zapis o Staljinu, ukovu i CocaColi promotri na taj nain, svaki zapis, ak i onaj posve oite netonosti (poput prie o Staljinu, ukovu i Coca-Coli), ima vanost autentinog dokumenta jednog vremena te, sukladno tome, predstavlja povijesni izvor koji bi mogao pomoi u razumijevanju naina na koji su se uzajamno percipirali antagonizirani drutveni sustavi. Tom logikom i poslijeratne odnose Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza mogue je spoznati putem identifikacije odreenih linosti sa stanovitim frazama i/ili simbolima. Pojam totalitarizma orijentacijska je osnova onih koji svoj svjetonazor smatraju
Tom Standage, Povijest svijeta u est aa, Zagreb, 2006., str. 195. Dovoenje ukova u vezu s Coca-Colom ima dodatnu vanost ako se uzme u obzir da je Standage naveo kako je jo 1938. godine ameriki novinar William Allen White Coca-Colu definirao idealiziranom biti svega to Amerika predstavlja, istinski kvalitetnim proizvodom koji se iroko distribuira i s vremenom svjesno unapreuje. (Standage, Povijest svijeta u est aa, str. 189.)
16 17
419
LUCIUS
istovjetnim s pojmovima Zapada, parlamentarizma i liberalne demokracije. Orijentacijska osnova Sovjetskog Saveza, odnosno njegovih istaknutih linosti poput Staljina ili ukova, istovjetna je totalitarnim ili demokratskim pojmovima. Na taj nain dotini pojmovi, ukoliko se precizno utvrdi ideoloka pozicija strane koja ih je plasirala, omoguavaju uvid u trenutne odnose izmeu dvije dominantne politiko-ideoloke skupine koje je Aron definirao kao parlamentariste i komuniste.
4. Znaenje pojma demokracija

Stvaranjem vojnog saveza Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Amerikih Drava tijekom Drugog svjetskog rata, ratna je strategija, kako je to naglasio ameriki general George Marshall, nalagala koordinaciju operacija nad cijelim ratitem u zraku, na kopnu i na moru.18 U praktinom smislu, s obzirom da se radilo o ratu svjetskih razmjera u kojem se pojam ratite odnosio na podruje u Zapadnoj Europi jednako kao i na Dalekom istoku, nametnula se potreba za jedinstvenim stoerom u kojem bi se zamiljale, usklaivale i vodile vojne operacije na nekoliko fronti. U tu svrhu ameriki predsjednik Roosevelt institucionalizirao je stoer putem dokumenta kojem je dao naziv Deklaracija Udruenih sila. Jedan od Rooseveltovih najbliih suradnika, poznati ameriki industrijalac i diplomat, W. A. Harriman, u svojoj slubenoj biografiji naveo je kako je Roosevelt kasnije precrtao rijei Udruenih sila i napisao Ujedinjenih naroda.19 Premda je jo tijekom konferencije u Casablanci Roosevelt naglasio kako e Ujedinjeni narodi nastaviti dalje, sve dok ne dou do Berlina i da e njihovi jedini uvjeti biti bezuvjetna kapitulacija,20 tek se na konferenciji u Teheranu ameriko, britansko i sovjetsko vodstvo usuglasilo o karakteru vojnog saveza nazvanog Ujedinjeni narodi (UN). Prema zapisima Harrimana koji je prisustvovao svim kljunim sastancima ratne koalicije, u Teheranu se Staljin sloio s Rooseveltom da ta organizacija treba biti svjetskih, a ne regionalnih razmjera.21 Na konferenciji u Jalti tri su se dravnika, kako navodi Harriman, sporazumjela oko modela po kojem e drave koje do tada nisu bile primane postati lanice: u Jalti smo se sporazumjeli da se u Ujedinjene narode mogu primiti samo one zemlje koje su Osovini objavile rat do 1. oujka [1945].22 Harrimanov zapis oko kriterija lanstva odreene drave u Organizaciji Ujedinjenih naroda ukazao je na okolnost kako su osim vojnih operacija, britansko-ameriki i sovjetski stoer nuno morali uskladiti i ratnu terminologiju, jedinstvenu za cijelo ratite. Na taj nain, naziv ujedinjeni narodi postao je istoznaan terminu porodica demokratskih nacija.23
Harriman, Abel, Specijalni poslanik, str. 125. Isto, str. 124. 20 Isto, str. 188. 21 Isto, str. 264. 22 Isto, str. 412. Druga vana tema na kojoj se raspravljalo na konferenciji u Jalti u Harrimanovoj je biografiji opisana pomalo neodreeno: U Jalti je mnogo sati utroeno na raspravu o tome kako postupiti s narodom poraene Njemake, o emu se raspravljalo i u Teheranu, ali bez ikakve odluke. Isto, str. 365. 23 Isto, str. 267.
18 19
420
Prema tome, ameriki i britanski mediji promijenili su pogled na Sovjetski Savez opisujui ga onako kako su izvjetavali o prilikama u vlastitoj zemlji. Jednako tako, navodi Deutscher, nakon sklapanja saveznitva s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Dravama, sovjetski propagandisti vie nisu dijelili svijet na kapitaliste i proletere, na imperijaliste i njihove kolonijalne rtve, nego na faiste i demokrate.24 Takvim nainom izvjetavanja, smatra Deutscher, Staljin je pomno njegovao privid jedinstvenog antifaistikog interesa i jedinstvene demokratske ideologije dviju parola koje su bile zajednike svim lanicama koalicije. Tom prividu rtvovao je i Kominternu kad je u svibnju 1943. odluio da je jednostavno raspusti.25 in rasputanja Kominterne popraen je potpisivanjem dokumenta od strane tajnika komunistiki partija Europe: Klement Gottwald iz KP ehoslovake, Georgi Dimitrov iz KP Bugarske, Wilhelm Pick iz KP Njemake, Maurice Thorez iz KP Francuske, Palmiro Togliatti iz KP Italije, Ana Pauker iz KP Rumunjske i Matyas Rakosi iz KP Maarske. U dokumentu je dosljedno duhu ideologije Ujedinjenih naroda, naglaena jedinstvena antifaistika i demokratska linija. Dok je u zemljama Osovine vano da se radnika klasa bori za zbacivanje vlada, u zemljama lanicama Ujedinjenih naroda, naprotiv, dunost je radnike klase da podupre ratne napore vlada.26 Jednako tako, cjelokupna sovjetska ratna propaganda reinterpretirana je u duhu Ujedinjenih naroda, pa nije spominjala dotadanje uobiajene marksistike termine (buroazija, besklasno drutvo, diktatura proletarijata), nego je govorila o nunosti obrane demokracije: ak ni [sovjetska] propaganda, koja je bila namijenjena Njemakoj, Italiji i balkanskim zemljama, nije pozivala na ruenje kapitalizma; ona je pozivala narode tih zemalja da se bore protiv svojih faistikih vlastodraca, ali u ime demokracije, a ne u ime diktature proletarijata.27 Najznaajniji primjer nove (UN-ovske) sovjetske propagande bio je osnivanje Komiteta Slobodne Njemake od strane onih njemakih asnika koji su zarobljeni u bitci za Staljingrad. Na elu tog komiteta koji se nakon rata vie nije spominjao nalazio se donedavni zapovjednik njemakih postrojbi kod Staljingrada Friedrich von Paulus, a kao simbol istaknuta je njemaka dravna zastava iz Prvog svjetskog rata.28 Jednaka propaganda namijenjena je i sovjetskom stanovnitvu. Stoga je slubeni list sovjetske partijske organizacije, Pravda, naglaavao iskljuivo domoljublje kao osnovnu motivaciju svakog vojnika u sovjetskoj vojsci: Pravda je otvoreno napisala da vojnik nema nikakve posebne socijalistike obveze nego je njegova dunost da jednostavno slui domovini onako kao to su to inili njegovi preci.29 U tom ozraju, u ljeto 1944. godine Staljinu su legitimirana dva naela, oba veoma maglovito formulirana, koja e upravljati politikim ivotom zemalja u ruskoj zoni utjecaja.30 Formalno gledano, oba naela polazila su od terminologije Ujedinjenih naroda te su ih kasniji sovjetski elnici u poslijeratnom razdoblju primjenjivali. Prvo naelo bilo je da e Rusija moi
Deutscher, Staljin, str. 412. Isto, str. 410. 26 Harriman, Abel, Specijalni poslanik, str. 288. 27 Deutscher, Staljin, str. 410. 28 Isto, str. 464. 29 Isto, str. 421. 30 Isto, str. 448.
24 25
421
LUCIUS
slobodno intervenirati protiv svih pronacistikih i profaistikih stranaka i grupa, i da e imati pravo i dunost dovesti na vlast demokratske reime u svim zemljama susjedima Rusije. Drugi je princip bio da vlade tih zemalja moraju biti prijateljske prema Rusiji.31 Prije spomenutog diplomatskog dogaaja vanog za poslijeratno razdoblje Sovjetskog Saveza, Istone Europe te svjetske politike u cjelini, sovjetski politiki sustav doivio je jednu veliku politiku promjenu koja je naglaavala njegovu slinost s britanskim i amerikim politikim sustavom. Naime, kako je Deutscher zapisao da je Staljin: jo u veljai 1944. proveo u Sovjetskom Savezu ustavnu reformu koja je ukinula, barem nominalno, na papiru, glavni princip njegova vlastitog ustava iz 1924. Novi ustav zamijenio je, naime, uniju sovjetskih republika nekom vrstom federacije u kojoj je svaka od tih republika imala, na papiru, vlastito ministarstvo vanjskih poslova i vlastitu vojsku.32 Sukladno tome, na osnivakoj skuptini Ujedinjenih naroda, odranoj u San Franciscu 29. listopada 1944. godine, kao drave-osnivai te organizacije,33 navedene su sovjetske republike Bjelorusija i Ukrajina koje su imale svoje mjesto u Organizaciji Ujedinjenih naroda, formalno neovisno o Sovjetskom Savezu.34 Na taj nain, Staljinov ustav iz veljae 1944. godine priznat je i na meunarodnom planu, od strane predstavnike Velike Britanije i Sjedinjenih Drava, kao pravni akt kojim su Bjelorusija i Ukrajina formalno samostalne drave s vlastitim lanstvom u Organizaciji Ujedinjenih naroda.35 Osim Ukrajine i Bjelorusije, i druge drave unutar sovjetske zone utjecaja nalazile su se u posljednjim mjesecima rata pod Staljinovim nadzorom. Njihov je politiki ustroj u prvim poratnim godinama bio koncipiran po uzoru na britanski i ameriki politiki sustav. U svim zemljma unutar ruske sfere bijahu formirane vlade koje su bile nominalno, na papiru, viestranake koalicije, pa su zato u njima bili predstavnici komunista, socijalista, raznih seljakih stranaka, klerikalaca i ak kvazifaiIsto Isto, str. 453. 33 Problem tone kronologije Organizacije Ujedinjenih naroda bio je u odreenoj mjeri nejasan iz razloga to je slubeno ta organizacija nastala tijekom rata ali je njezina osnivaka skuptina odrana tek nakon rata: Organizacija UN nastala je za vrijeme Drugog svjetskog rata, na osnovu Atlantske povelje od 14. 8. 1941. i Deklaracije Ujedinjenih naroda od 1. 1. 1942. Povelja Ujedinjenih naroda stupila je na snagu 24. 10. 1945. (Milan Bosanac, Oleg Mandi, Stanko Petkovi, Rjenik sociologije i socijalne psihologije, Zagreb, 1977., str. 672.) 34 http://www.un.org/en/members/; Miroslav Krlea (ur.), Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1969., knj. 6., str. 513. 35 Vezano uz prijem Ukrajine i Bjelorusije u Organizaciju Ujedinjenih naroda vrijedi navesti da ostale sovjetske republike, po ustavu iz veljae 1944. godine takoer formalno neovisne drave, nisu primljene samostalno u UN, nego ih je predstavljao slubeni sovjetski predstavnik. Meu sovjetskim republikama koje, za razliku od Bjelorusije i Ukrajine, nisu imale vlastito lanstvo u Organizaciji Ujedinjenih naroda nalazile su se i tri baltike drave (Litva, Latvija i Estonija) koje je Sovjetski Savez anektirao u ljeto 1940. godine.
31 32
422
sta.36 tovie, u tim su istonoeuropskim vladama komunisti imali u pravilu manjinu predstavnika te su u svim sluajevima nadzirali samo dva ministarstva: ministarstvo unutarnjih poslova i ministarstvo obrane.37 Sovjetizacija tih vlada uslijedit e tek sredinom 1947. godine. Do tada su te vlade, formalno gledano, bile tipine koalicijske vlade u uobiajenom parlamentarnom smislu. Takoer, i sama sovjetizacija je na formalnoj razini provedena u skladu sa zakonom: za ukidanje viestranakog je sustava prema slubenim podacima glasalo ak 99 posto biraa. Jednostranaki sustav po sovjetskom uzoru imao je prema tome deklarativnu podrku apsolutne veine birakog tijela unutar sovjetske zone utjecaja.38 Dapae, unato jednostranakom modelu kao svom kljunom, Sovjetski je Savez slubeno nazivan, dosljedno svom lanstvu u Ujedinjenim narodima, demokratskom dravom. Oita razlika izmeu sovjetskog politikog modela s jedne strane i britanskog i amerikog s druge strane, objanjena je frazom o dvije vrste demokracije: zapadnom i istonom,39 ime je implicirano da se jednostranaki sustav i vlast naroda meusobno ne iskljuuju. Dosljedno takvom shvaanju, svoju je vanjsku politiku Staljin vodio naglaavajui svoju odanost demokraciji. Konkretno znaenje navedenih termina faizma, demokracije i prijateljstva prema Rusiji u Staljinovoj interpretaciji, amerikom je diplomatu Harrimanu postalo sasvim jasno i neupitno pri razgovoru o temi u kojoj su se mogli nazrijeti krupne promjene u meunarodnim odnosima koje e uskoro uslijediti. Na svom zadnjem susretu sa Staljinom, 23. sijenja 1946. godine, Harriman je analizirajui ameriko-sovjetske nesuglasice glede zadnjih dogaaja na Dalekom istoku, otvorio pitanje Kine. Staljinov na to odgovorio da glavna razlika lei u tome to komunisti ele im prije uvesti u Kinu punu demokraciju. ang Kaj-ek eli pak uvesti nepotpuniju demokraciju, i ne uri mu se da to uini.40
5. Dvije teorije stvarnosti

Pokuavajui precizno utvrditi trenutak u kojem je uzajamni ameriko-sovjetski odnos doao u stanje da ga se definiralo hladni rat, Harrimanov biograf Elie Abel zakljuio je kako je promjena nastupila nakon zbunjujueg ruskog ponaanja u Iranu, Manduriji i Ujedinjenim narodima, a osnaena je Forrestalovom oduevljenom podrkom.41 James Forrestal, tadanji ameriki ministar mornarice, nakon to mu je Harriman 26. veljae 1946. godine poslao kopiju jednog lanka Georgea Kennana, poznatog kao Dugi brzojav, svim lanovima tadanje amerike vlade kopirao je navedeni lanak naglaavajui njegovu vanost. U Dugom brzojavu Kennan
Deutscher, Staljin, str. 458. Isto 38 Isto, str. 460. Namjetanje izbora u istonoeuropskim dravama provedeno je po istom modelu kao to su anektirane Litva, Latvija i Estonija u ljeto 1940. godine. I tada se, formalno gledano, veina glasaa u spomenutim baltikim dravama izjasnilo u prilog pripajanja njihovih drava Sovjetskom Savezu. (Isto, str. 386.) 39 Isto, str. 410. 40 Harriman, Abel, Specijalni poslanik, str. 479. 41 Isto, str. 492.
36 37
423
LUCIUS
navodi svoje teze koje je zastupao jo u periodu Drugog svjetskog rata, naglaavajui da je iz sovjetske perspektive svijet podijeljen u dva nepomirljiva bloka, izmeu kojih nema mogunosti miroljubive koegzistencije.42 Od trenutka kada su Kennanovi stavovi prihvaeni unutar cjelokupnog amerikog vodstva, smatra Abel, na institucionalnoj razini amerikog politikog ivota zapoeo je Hladni rat, kojeg e prema Deutscheru ameriki predsjednik Harry Truman i slubeno objaviti gotovo tono godinu dana kasnije, u svom govoru od 12. oujka 1947. godine. Truman je: proklamirao da e njegova vlada ubudue pomoi svakoj naciji koja se suprotstavi komunizmu, i rekao da je dunost gotovo svake nacije da mu se odupire. Tako je zapravo vlada Sjedinjenih Drava preuzela obvezu da e intervenirati protiv svake komunistike revolucije ma gdje se u svijetu pojavila, a ujedno je unaprijed optuila sovjetsku vladu kao podstrekaa svake takve revolucije.43 Takoer, analizirajui dogaaje koji su doveli do zaotravanja odnosa meu ratnim saveznicima, Deutscher je naglasio vanost govora biveg britanskog premijera Winstona Churchilla odranog 5. oujka 1946. godine u Fultonu. U tom govoru Churchill upozorava da zbog sve veeg izazova i opasnosti za civilizaciju koji prijete od komunistikih petih kolona, postoji opasnost da doe do vraanja u doba mraka, u kameno doba. Nitko ne zna, prema Churchillovim rijeima, to Sovjetska Rusija i organizacije njezine Komunistike internacionale namjeravaju uraditi u budunosti, i gdje su granice, ako granica ima, njihovim ekspanzivnim i prozelitskim tendencijama.44 Koincidencija da je Churchill govor otvoreno antisovjetskog karaktera odrao na amerikom teritoriju nepunih dva tjedna nakon to je Forrestal podijelio tekst Kennanovog lanka pripadnicima vlade, nije mogla biti sluajna. Premda je Churchillov govor imao neslubeni karakter, iz razloga to Churchill u tom trenutku vie nije bio britanski premijer i to nije zauzimao bilo kakvu slubenu poziciju u britanskoj vladi, on je izuzetno utjecao na nain na koji je amerika javnost percipirala Sovjetski Savez. Druga vanost Churchillovog govora oitovala se u injenici to je Churchill izraavao stavove formulirane u svom govoru iz Fultona jo u vrijeme dok je bio britanski premijer. Dne 12. svibnja 1945. godine Churchill je amerikom predsjedniku Harryju Trumanu, nasljedniku amerikog predsjednika Roosevelta, uputio pismo u kojem je, meu ostalim, zapisao: Kakav e biti poloaj za godinu ili dvije kada se britanske i amerike vojske stanje, a francuska se jo nije ni formirala u nekom znatnijem razmjeru, kada budemo raspolagali akom divizija, najveim dijelom francuskih, a kada Rusija moda odlui da ih dri dvije ili tri stotine u aktivnoj slubi? Preko njihova fronta spustila se gvozdena zavjesa. Ne znamo to se zbiva iza nje.45
Isto Deutscher, Staljin, str. 500. 44 Isto, str. 499. 45 Harriman, Abel, Specijalni poslanik, str. 432.
42 43
424
Osim Trumanu, Churchill je svoja upozorenja upuivao i drugim amerikim dunosnicima koji za razliku od Trumana nisu prihvaali njegove argumente. Jedan od njih, bivi ameriki veleposlanik u Sovjetskom Savezu, Joseph Davies, ak je usporedio Churchillova upozorenja s njemakom propagandom: Davies je rekao Churchillu da ga njegova, Churchillova, najnovija upozorenja protiv irenja komunizma u Evropi i protiv opasnosti od sovjetskog gospodstva, stavljaju u isti tabor s Hitlerom i Goebbelsom.46 Churchillove teze koje su u amerikim vodeim krugovima odbaene (ponekad, kao u sluaju Daviesa, ak i s gnuanjem) u svibnju i lipnju 1945. godine, odnosno u trenutku dok se jo vodio rat s Japanom, prihvaene su u veljai 1946. godine, nakon Kennanovog izvjetaja. Churchill mjesec dana nakon toga odrao svoj poznati govor koji je i stilski i argumentacijski slian pismu kojeg je uputio Trumanu, upozoravao je na sovjetski potencijalni napad na zapadni dio europskog kontinenta. Nakon popularizacije Churchillovog govora odranog u Fultonu, u zapadnom je svijetu dominantnim postao strah od crvene opasnosti koju je slikovito opisao Deutscher: Mati Europljana i Amerikanaca nudila se kao na pladnju strana slika crvenih horda, koje samo to nisu jurnule na slobodne narode Zapada.47 U novoj interpretaciji Sovjetskog Saveza koju su prihvatili ameriki, a zatim i britanski i francuski mediji, njen glavni element postao je upravo onaj faktor koji e u naknadnoj interpretaciji biti oznaen jedinim netotalitarnim dijelom sovjetskog drutva: sovjetska vojska.
6. Zakljuak
Naknadna interpetacija kljunih dogaaja Drugog svjetskog rata prezentirana od skupine koju je francuski politolog Raymond Aron definirao zapadnom ili parlamentaristikom, fokusirana je na pojam totalitarizam, poistovjeen s jednostranakim modelom drutvenog ureenja. Problem takvog pristupa oitovao se u injenici to se u Drugom svjetskom ratu nisu sukobile parlamentaristike (viestranake) drave s totalitarnim dravama, nego je jedna od drava koja je u naknadnoj parlamentaristikoj interpretaciji oznaena totalitarnom (Sovjetski Savez) bila ratni saveznik parlamentaristikih drava (Velike Britanije i Sjedinjenih Amerikih Drava). Iz tog je razloga, dosljedno ratnoj propagandi britansko-amerike koalicije, Sovjetski Savez nazivan demokratskim. Tek u trenutku kada su se britansko-ameriki interesi sukobili sa sovjetskim, sovjetski politiki sustav je oznaen totalitarnim, te je izjednaen s politikim sustavom poraene koalicije iz Drugog svjetskog rata u ijem porazu je i sam participirao. U novoj (naknadno konstruiranoj) interpretaciji sovjetskog sustava, predstavnici parlamentaristikog sustava pokuali su legitimirati svoje ratno saveznitvo s dravom koju su nazvali totalitarnom, putem konstruiranja teze prema kojoj je unutar te drave bilo pojedinaca na kljunim pozicijama koji nisu bili (u potpunosti) totalitarni. Najilustrativniji primjer te teze je konstrukcija (britanskog povjesniara Simona Sebaga
46 47
Isto, str. 418. Isto, str. 499.
425
LUCIUS
Montefiorea) o udovitu Staljinu i junaku ukovu. tovie, u jednom od primjera te teze navodio se i injenino posve ne-provjerljiv navod o ukovu kao oboavatelju poznatog amerikog pia Coca-Cole. Teorija o protutotalitarnom ukovu koji je razliit ako ne i suprotan u odnosu na Staljina, premda polazi od potpuno pogrenih premisa te navodi podatke koji su posve neprovjerljivi (primjerice o ukovu i CocaColi), vrlo je vana za spoznaju razlike izmeu konkretnog povijesnog dogaaja, kojeg moda nikada u potpunosti nije mogue spoznati, i interpretacije tog dogaaja pri emu je tek od sekundarne vanosti je li ona trenutna ili naknadna. Razlika izmeu stvarnog povijesnog dogaaja i njegove interpretacije ostaje, kao to se analizom navedenih teorija i primjera moe zakljuiti, bitno razliita i ponekad ak i suprotstavljena. Naime, jednako kako su predstavnici britansko-amerike koalicije imali jasan interes legitimirati svoju suradnju sa sovjetskom stranom u trenutku kada je to odgovaralo njihovim interesima, oni su i kada su njihovi interesi uslijed promijenjenih okolnosti postali drugaiji, pokuali drugaije interpretirati svoje postupke. U tom vidu, interpretacija sovjetskog politikog sustava, neovisno radi li se o onoj koja ga prikazuje afirmativno (kao demokratsku dravu) ili negativno (kao totalitarnu dravu), zapravo je prvorazredan izvor za pokuaj spoznavanja kakvi su bili meusobni odnosi izmeu Sovjetskog Saveza i onih drava u kojima su te interpretacije dobivale znatnu medijsku pozornost. Ta injenica poticaj je historiografiji da znanstveno obradi jednu temu (razdoblje Drugog svjetskog rata) koja ni nakon nekoliko desetljea tijekom kojih su u prvi plan doli novi dogaaji najrazliitije vrste nije izgubila na svojoj aktualnosti.
7. Popis literature
1. Aron, Raymond, Demokracija i totalitarizam, Zagreb, 1996. 2. Aron, Raymond, Mir i rat meu narodima, Zagreb, 2001. 3. Bosanac, Milan, Mandi, Oleg, Petkovi, Stanko, Rjenik sociologije i socijalne psihologije, Zagreb, 1977. 4. Brzezinski, Zbigniew, Ameriki izbor: Globalna dominacija ili globalno vodstvo, Zagreb, 2004. 5. Brzezinski, Zbigniew, Izvan kontrole: Globalna previranja uoi 21. stoljea, Zagreb, 1994. 6. Deutscher, Isaac, Heretici i renegati (i drugi eseji), Zagreb, 1990. 7. Deutscher, Isaac, Staljin-politika biografija, Zagreb, 1977. 8. Green, Vivian, Ludilo kraljeva, Zagreb, 2006. 9. Harriman, W. A., Elie, A., Specijalni poslanik kod Churchilla i Staljina 1941.-1946., Zagreb, 1978. 10. Hobsbawm, Eric, Doba ekstrema: Kratko dvadeseto stoljee 1914.-1991., Zagreb, 2009. 11. Hobsbawm, Eric, Zanimljiva vremena: ivot kroz dvadeseto stoljee, Zagreb, 2009. 12. Krlea, Miroslav, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1969., knj. 6.
426
13. Montefiore, Simon Sebag, udovita: Zlo i zloinci u svjetskoj povijesti, Zagreb, 2009. 14. Montefiore, Simon Sebag, Junaci: Veliki ljudi za sva vremena, Zagreb, 2009. 15. Pipes, Richard, Komunizam: Povijest intelektualnog i politikog pokreta, Zagreb, 2006. 16. Ridley, Jasper, Tito: Biografija, Zagreb, 2000. 17. Standage, Tom, Povijest svijeta u est aa, Zagreb, 2006.
Between Stalin and Zhukov: two views of The West on The Soviet Union
Summary
This work problematizes the question of the relations between The Soviet Union and what is colloquially called The West. It consists of a detailed description of how The West has not only a geopolitical but also an ideological determination which is, in the retrospective view of its representatives, clearly contrary to the Soviet Unions system of values. Nevertheless, both in The Soviet Union and on The West, despite their structural and ideological differences, the term democracy occupied the central legitimizing place. That fact was publicly formalized and mutually confirmed with the instituting of The Organization of the United Nations, which was officially labeled as the family of democratic nations. The term totalitarism, which was used on The West to pejoratevely describe the political systems of The Soviet Union and The Third Reich, was created after the instituting of The Organization of the United Nations, when The West and The Soviet Union were in a state of latent conflict, also known as The Cold War. Totalitarism was supposed to legitimize The Wests new policy towards The Soviet Union which was to match it with (their common enemy) The Third Reich. Despite that, The West continued, in spite of the afirmatization of the term totalitarism, to mark the victory over The Third Reich and was for that reason the assertion of the good Zhukov and the evil Stalin popularized in The West.
427
MIROSLAV SVOBODA Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Maarska revolucija 1956. godine

1. Uvod
Zavretkom II. svjetskoga rata Europa je podijeljena meu pobjednikim saveznicama na interesne zone. Dok je Zapad (Sjedinjene Amerike Drave, Velika Britanija, Francuska) preuzeo nadzor i vrio utjecaj nad Njemakom i Italijom, kontrolnu ulogu u Istonoj Europi preuzeo je Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR). Jedna od drava koje su dole pod utjecaj SSSR-a bila je i Maarska, drava izrazito zapadnjake orijentacije i protuturskih osjeaja.1 U porau komunisti u Maarskoj, na elu s najboljim Staljinovim uenikom Matyasom Rkosijem, potpuno preuzimaju vlast u svoje ruke. Rkosi je za vrijeme svog vladanja Maarskom, sukladno svom nadimku, provodio najkruu staljinistiku diktaturu. Proganjanje neistomiljenika, montirani procesi, nasilje, oduzimanje osnovnih ljudskih sloboda, uvoenje kulta linosti nisu mu bili strani. Nezadovoljstvo Maara takvom vlau, pomijeano sa siromaenjem naroda zbog provoenja loe gospodarske politike, kulminiralo je 23. listopada 1956. kada studentski prosvjed u znak potpore Poljskoj prerasta u opi ustanak protiv reima. Ovim radom cilj mi je prikazati tijek revolucije u Maarskoj 1956., od njenih poetaka pa sve do sloma dvanaest dana poslije. Kako je revolucija bila rezultat viegodinjih represija i opeg siromatva stanovnitva, osvrnut u se, takoer, i na komunistiko preuzimanje vlasti u Maarskoj i Rkosijev reim do 1956. Posebnu panju posvetit u meunarodnim prilikama i odlukama velikih sila koje su znatno doprinijele razvoju dogaaja u Maarskoj. Pri tome u se malo vie osvrnuti na ulogu SAD-a, tada najeeg borca protiv komunizma koji je godinama propagirao osloboenje Istone Europe od komunizma, a kada je napokon mogao neto poduzeti, ustuknuo je.
Diplomski rad napisan je pod mentorstvom dr. sc. Ivane Juki Kroz cijelu povijest od 1848. pa sve do dananjih dana, u svijesti maarskog naroda ivi uspomena na revoluciju 1848. i rusko slamanje iste. Revolucija 1848. imala je obiljeje maarske borbe za samostalnost i nezavisnu dravu, a ukljuivanje ruske carske vojske na stranu Habsburke monarhije oznaila je kraj revolucionara. U bitci kod Temivara 9. kolovoza 1849. revolucionarna je vojska doivjela potpuni poraz. Revolucionari su se predali Rusima 13. kolovoza 1849. kod sela Vilgosa. Iako im je bila obeana amnestija, revolucionarni voe kao i obini vojnici su strijeljani i uhiivani. Osim tog dogaaja, Maari nikada nisu pripadali slavenskom kulturno-civilizacijskom krugu iji je predvodnik bila Rusija.
* 1
429
LUCIUS
U posljednjem poglavlju ovog rada posebnu pozornost posvetit u ulozi koju je Radio Slobodna Europa (RSE) imao prije i za vrijeme revolucije u Maarskoj. S obzirom na optube SSSR-a i Kadarove Maarske kako je RSE poticao i usmjeravao revoluciju, smatram da je potrebno neto vie rei i o njegovu djelovanju u to vrijeme. U nastanku ovog rada sluio sam se raznim djelima autora koji se bave dogaajima u Maarskoj tijekom 1956. (poput Davida Irvinga, Victora Sebestyena, Joanne Granville, Paula Lendvaija, Csabe Bksa itd.), dok sam odreene radove naao na internetskim stranicama. Veinu podataka/informacija pronaao sam u zbirci dokumenata The 1956. Hungarian revolution: a history in documents, kao i u izvjetaju UN-a (United Nations Report of the special comittee on the problem of Hungary) koji je 1956. sastavljen.
2. Situacija u Maarskoj do 1956. 2.1. Komunistiko preuzimanje vlasti

Poslije II. svjetskoga rata u studenom 1945. u Maarskoj su pod pokroviteljstvom saveznikih snaga odrani opi parlamentarni izbori na kojima je sudjelovalo est stranaka kojima su saveznici dopustili politiko djelovanje. Ulazak u parlament izborilo je pet stranaka te su etiri najzastupljenije stranke stvorile koalicijsku vladu. U novostvorenu vladu ule su Stranka malih posjednika, Socijaldemokratska stranka, komunisti i Narodna seljaka stranka.2 Unato preuvelianim procjenama nekih komunistikih elnika u nadmonu pobjedu, komunisti su na izborima osvojili tek tree mjesto sa 17% glasova.3 Bez obzira na izborni neuspjeh, komunisti su obnaali funkciju ministra unutranjih poslova, a dobili su potpredsjedniko mjesto u vladi kao i mjesta ministra transporta i socijalne skrbi.4 Kontrolirajui MUP komunisti su se sve vie nametali u politikom i drutvenom ivotu Maarske. Demokracija i parlamentarizam u maarskom politikom ivotu nisu bili dugog vijeka. Odmah po formiranju koalicijske vlade, komunisti polako poinju s provoenjem taktike rezanja salame, kako ju je nazvao Rkosi, tj. s postupnim uklanjanjem neistomiljenika s politike pozornice.5 Prvi cilj komunista bila je Stranka malih posjednika i njezin voa Bla Kovcs. Kovcs i neki lanovi stranke optueni su za urotu. Nakon medijskih kampanja i pritisaka provedenih na najvie dravne slubenike, Kovcs je 25. veljae 1947. ispitan u sjeditu Uprave dravne sigurnosti (llamvdelmi Hatsg VH). Nakon ispitivanja puten je kui kako bi ga istog dana ponovno uhitili. Od tada pa sve do 1956. njegova sudbina ostala je nepoznata.6
2 UNITED NATIONS Report of the special comittee on the problem of Hungary, New York, 1957., str. 18. 3 Laszlo Kontler, Povijest Maarske: tisuu godina u Srednjoj Europi, Zagreb, 2007., str. 401. 4 Kontler, Povijest, str. 401. 5 Isto, str. 403. 6 Laszlo Bohri, Hungary in the cold war 1945 1956: between the United States and the Soviet Union, New York, 2004., str. 112.114.
430
M. Svoboda, Maarska revolucija 1956. godine
Kovcsevo ispitivanje i priznanje o kovanju urote, komunistima je posluilo da se rijee premijera Ferenca Nagya. Tijekom boravka u vicarskoj dobio je obavijest od Rkosija da su otkriveni dokazi da je i on sudjelovao u toj tobonjoj uroti. Zbog toga, i uz Rkosijevo obeanje da mu se obitelj moe pridruiti u vicarskoj, F. Nagy podnosi ostavku. Na mjestu premijera zamjenjuje ga maloposjednik sklon komunistima, Lajos Dinnys.7 Ubrzo nakon F. Nagya, zemlju je napustio i predsjednik parlamenta Bla Varga. Posljednji cilj komunista bio je predsjednik Zoltn Tildy. On je prisiljen na ostavku u srpnju 1948. kad su protiv njegova zeta objavljene optube za korupciju i pijunau. Tildy je takoer zavrio u zatvoru.8 Do sredine 1948. Rkosi i komunistika partija potpuno su preuzeli vlast u svoje ruke, a sve politike grupacije koje se nisu slagale s njihovim modelom vlasti uklonili su s politike scene. Nakon toga, uhienja i javna suenja postala su nepotrebna, a zastraivanje politikih neistomiljenika bila je dostatna taktika za ostvarenje komunistikih ciljeva.9 Jedini koji su izbjegli politike istke bila je nekolicina socijaldemokrata koji su se sloili s komunistima i udruili s njima u novu Maarsku radniku stranku. Socijaldemokratski protivnici udruivanja s komunistima, poput Krolyja Peyera10 ili Anne Kthly11, emigrirali su i izbaeni iz stranke.12 Taj savez oznaio je konani nestanak Socijaldemokratske stranke s maarske politike scene.
2.2. Rkosijeva vlast do 1953.

Rkosi dolaskom na vlast Maarsku ureuje prema sovjetskom modelu; ograniava slobode govora, progoni i zatvara politike neistomiljenike. Reim je provodio politiku terora uz pomo VH-a, a vrhunac je bilo vjeanje tadanjeg ministra unutarnjih poslova Lszla Rajka pod optubom za veleizdaju.13 Osim politike terora kao sredstva uvrivanja vlasti, Rkosi je provodio i gospodarsku reformu u stilu sovjetskog modela. Tako je provodio nasilnu kolektivizaciju zemlje, stvarao zadruge i poticao razvoj teke industrije. Uzimajui u obzir beznaajnost maarskih mineralnih resursa, inzistiranje na razvoju teke industrije na utrb poljoprivrede pokazalo se nerazumnim potezom vlastodraca. Naime, usprkos znatno
Kontler, Povijest, str. 404. Isto, str. 408. 9 Isto, str. 407. 10 Karoly Peyer (1881. 1956.) lan socijaldemokratske stranke, 1947. izbaen. Emigrirao u SAD. (http://en.wikipedia.org/wiki/K%C3%A1roly_Peyer) 11 Anna Kethly (1889. 1976.) lanica socijaldemokratske stranke, poslije rata voa stranke. Zbog protivljenja spajanju s komunistima, izbaena 1948., 1950. uhiena, a 1954. pod optubom pijunae osuena na doivotni zatvor. Zbog pritisaka Zapada, pomilovana i putena. Za vrijeme revolucije iznova pokree socijaldemokratsku stranku a bila je i kandidat za lana Nagyeve vlade. U vrijeme druge invazije sovjetske vojske nalazila se u Austriji to je i jedan od razloga zato i ona nije uhiena. Preminula 1976. u Belgiji. (http://en.wikipedia.org/wiki/Anna_K%C3%A9thly) 12 Kontler, Povijest, str. 408. 13 UNITED, 1957. str. 18.
7 8
431
LUCIUS
manjim ulaganjima, udio poljoprivrede u nacionalnom dohotku bio je jednak udjelu teke industrije.14 Nasilna kolektivizacija uzrokovala je najvee probleme ionako osiromaenom seljatvu. Do 1948. samo je 13 000 seljaka prelo u zadruge. Zbog slabog odaziva dobrovoljnoj kolektivizaciji zemlje, od 1949. vlasti su se koristile drugim metodama u odvajanju seljaka od njihove zemlje. Najee se radilo o oporezivanju, komasaciji i obveznom otkupu dobara. Koliko je teak bio poloaj seljaka najjasnije govori podatak da je izmeu 1949. i 1953. porez na zemlju utrostruen. Uspjenost reima u kolektivizaciji pokazala se 1953. kada je broj zadruga premaio brojku od 5 000 s ak 380 000 lanova.15 Staljinova smrt 1953. i dolazak liberalnijeg Nikite Hrueva16 na mjesto generalnog sekretara Sovjetske partije probudila je nadu kod maarskoga naroda u lake i bolje sutra.
2.3. Politika novog smjera i Nagyeva vlada

Smrt Staljina i pobjeda liberalne struje u vodstvu Sovjetskog saveza dovela je do promjena i u satelitskim zemljama pa tako i u Maarskoj. U lipnju 1953. Rkosi je pozvan u Moskvu na konzultacije. Na tom je sastanku novo sovjetsko vodstvo iskritiziralo njegovu politiku terora i gospodarskih reformi i naloeno mu je da izvri ritual samokritike i podnese ostavku na mjesto premijera, to je Rkosi i uinio na sjednici Centralnog komiteta (CK) Maarske radnike stranke, koja je zasjedala od 27. do 28. srpnja. Po nalogu Kremlja, zamijenio ga je Imre Nagy. Iako vie nije bio premijer, Rkosi je i dalje ostao generalni sekretar Partije.17 Politika koju je vodio Nagy bila je suta suprotnost Rkosijevoj. U vrijeme mandata nove vlade provedene su mnoge vane reforme usmjerene poboljanju ivotnoga standarda te je razliitost od prethodnika i pozitivan odjek Nagyjevih reformi uvjetovala nadimak njegove politike kao politike novog smjera.18 Te nove mjere ukazale su na razloge Nagyeve popularnosti u prvim danima revolucije 1956. godine. Na gospodarskom planu, investicije su preusmjerene s teke industrije na proizvodnju robe iroke potronje, cijene su sniene do 40%, a plae su poveane. to se tie privredne reforme, naputena je prisilna kolektivizacija, a seljacima je dano na izbor hoe li ostati u zadrugama ili ne.19
Kontler, Povijest, str. 411. Isto, str. 424. 16 Nikita Hruev (1894. 1971.) generalni sekretar komunistike partije SSSR-a od 1953. do 1964., pokrenuo destaljinizaciju SSSR-a. Godine 1964. smijenjen s mjesta generalnog sekretara u uroti od strane Suslova i Brenjeva. Vodstvo partije je zasmetalo Hruevljevo voenje politike te je optuen za politike greke koje su ukljuivale Kubansku krizu, kult linosti i dezorganizaciju ekonomije. Nakon smjene 1964., dvije godine poslije izbaen je i iz Centralnog komiteta. ( http://www.biografije. org/hruscov.htm) 17 Kontler, Povijest, str. 426. 18 Isto 19 Isto, str. 427.
14 15
432
Najvei uspjeh Nagyeve vlade ipak je bilo ublaavanje terora: ukinuti su internacijski logori, rad tajne policije je ogranien, a uslijedile su amnestije i revizije reiranih politikih procesa. Iako je biljeio uspjehe u svom mandatu, Nagyevi protivnici na to nisu mirno gledali. Rkosi je uporno kritizirao Nagyevo vodstvo, pogotovo gospodarske promjene. Priliku za uzvrat Rkosi je dobio padom Nagyeva zatitnika u Moskvi, Maljenkova,20 kada i Nagyjev poloaj postaje teko odriv. Prvo je u sijenju 1955. Hruev ukorio Nagya zbog radikalizma reformi, a 18. travnja Rkosi ga je optuio za desna skretanja i nacionalistike tendencije to je dovelo do Nagyeve smijene.21
2.4. Mtys Rkosi drugi mandat i put prema revoluciji

Poslije Nagyeve smjene u travnju 1955., Rkosi ponovno postaje neupitni vladar maarske Partije. Kako bi sebi osigurao takav status, Rkosijeva je taktika bila da na visoke pozicije postavlja mlade i neiskusne ljude, a jedan od njih bio je i Andrs Hegeds kojeg je postavio za premijera.22 U sljedeih petnaestak mjeseci koliko je ostao na vlasti, Rkosi je pokuao vratiti stanje u Maarskoj kakvo je bilo prije 1953. godine. Ponovno je provedena nasilna kolektivizacija, a porastao je i broj politikih zatvorenika.23 Ipak koliko god se trudio, Maarska je poslije Nagyevih reformi bila druga zemlja. U vrijeme najkrueg staljinizma, Rkosi bi se s lakoom obraunao s Nagyem, ali to vie nije bilo mogue. Iako se bavio milju da ga ak i uhiti i procesuira, zbog domaih i stranih pritisaka morao se zadovoljiti samo s Nagyevim virtualnim kunim pritvorom koji je opravdavao njegovom boleu. Nagyevo izbacivanje iz stranke dogodilo se tek osam mjeseci poslije njegova odlaska s mjesta premijera.24 Ipak, ubrzo je doao i Rkosijev pad na to su utjecale kako odluke iz Sovjetskog Saveza, tako i dogaaji u zemlji. Prvi predznak Rkosijeve nesigurne pozicije doao je u svibnju 1955. kada je Nikita Hruev posjetio Beograd i ispriao se Titu za sve to se dogodilo nakon njegova sukoba sa Staljinom 1948. godine.25 Tim je posjetom Hruev izrazio elju za normalizacijom odnosa s Jugoslavijom, a isto je oekivao i od ostalih zemalja satelitskog bloka, ukljuujui i Maarsku. Na tom
Georgij je Maljenkov (8. 1. 1902. 14. 1. 1988.) bio premijer SSSR od 1953. do 1955. Hruev ga je smijenio zbog sporih reformi i prijateljstva s Lavrentijem Beriom koji je osuen i pogubljen zbog izdaje 1953. Iako je smijenjen s pozicije premijera, do njegove potpune marginalizacije dolazi 1957. kada je izbaen iz Politbiroa. Izbaen je zbog pokuaja da zajedno s Vyacheslavom Molotovm i Nikolajem Bulganinom izglasa nepovjerenje Hruevu. Godine 1961. izbaen je iz partije SSSR-a i od tada gubi svaku politiku mo. (http://www.britannica.com/EBchecked/topic/360012/Georgy-Maksimilianovich-Malenkov) 21 Kontler, Povijest, str. 428.429. 22 ore Zelmanovi, Maarska jesen 1956., Zaprei, 2006., str. 32. Andrs Hegeds (1922. 1999.) maarski premijer od 18. 4. 1955. do 24. 10. 1956. Za vrijeme revolucije prebjegao u Moskvu iz koje se vratio tek 1958. (David Irving, Uprising!, London, 1981.) 23 Zelmanovi, Maarska, str. 32. 24 The 1956 Hungarian revolution: a history in documents, Budimpeta, 2002., str. 9. 25 Zelmanovi, Maarska, str. 5.
20
433
LUCIUS
putu pomirenja Jugoslavije s Maarskom glavna je zapreka bio sam Mtjs Rkosi. On je bio glavni i najei Staljinov pristaa nakon razlaza s Jugoslavijom 1948., a bila je poznata i Titova netrpeljivost prema njemu. O tome najbolje govori to da je Tito prilikom posjeta Moskvi u lipnju 1956. putovao duim putem samo da ne prolazi kroz Maarsku. Drugi dokaz tome bio je taj kad je Tito otvoreno govorio Hruevu da Jugoslavija ...ne moe ui u normalizaciju odnosa sa zemljom i partijom kojoj je na elu Rkosi.26 Drugi i trei predznak Rkosijeva pada, mogao bih rei, usko su povezani. U veljai 1956. odran je 20. kongres Komunistike Partije Sovjetskog Saveza (KPSS) na kojem je Hruev, u svom tajnom referatu, osudio Staljina, njegovu politiku kao i kult linosti. Rkosi je oito smatrao da se to ne odnosi ni na njega ni na maarsku Partiju jer je nakon povratka s kongresa tvrdio da su tamo, na tom kongresu zapravo potvrene smjernice politike maarske Partije...27 Ipak, maarski se komunisti nisu dali zavarati te je tako 20. kongres KPSS-a doveo do otvorene podjele izmeu konzervativaca i reformatora unutar maarske Partije.28 Javnost je bila upoznata s Hruevljevom tajnim referatom i njegovim ciljevima preko Radija Slobodna Europa. Vjerojatno su ta saznanja ohrabrila narod koji je polako poeo pokazivati nezadovoljstvo postojeim reimom. O stanju u zemlji najustrije se raspravljalo na tribinama Kluba Petfi, intelektualnog debatnog kluba osnovanog na inicijativu Saveza radne omladine. Na tim su susretima slobodno raspravljali o svim drutvenim i politikim temama, a privlaio je poprilian broj osoba.29 Moglo bi se rei da je djelovanje Kluba Petfi dovelo do ivosti na maarskoj politikoj sceni te je bio svojevrsna opozicija Rkosijevoj politikoj eliti. Vrhunac kritike prema Rkosijevu reimu dogodio se 27. lipnja 1956. kada je u Petfievu krugu otro kritizirana politika reima, a traila se sloboda tiska kao i osuda Rkosijeve uloge u staljinistikim progonima.30 Dana 30. lipnja 1956. Rkosi zabranjuje klub oznaavajui lanove kao faiste, imperijaliste i amerike agente.31 Do konanog pada Mtjsa Rkosija dolo je 17. srpnja kada se na plenumu CK Partije zahtijevalo uhienje 400 osoba koje su se isticale u radu Kluba Petfi. Tom zahtjevu usprotivio se ak i Anastas Mikojan32 argumentirajui da se kandidati za hapenje ne suprotstavljaju Partiji nego njezinu vodstvu.33
Isto, str. 33. Isto 28 Bohri, Hungary, str. 238. 29 Zelmanovi, Maarska, str. 30. 30 Mark Kramer, New evidence on soviet decision-making and the 1956 Polish and Hungarian Crises, str. 363. 31 Irving, Uprising, str. 193. 32 Anastas Mikojan (1895. 1978.) lan komunistike partije od samih poetaka. Poslije Staljinove smrti, ministar trgovine u Maljenkovoj vladi, a u vrijeme Hrueva zamjenik premijera. Poslije Hruevljeva pada, predsjednik prezidija Vrhovnog Sovjeta. (http://www.britannica.com/EBchecked/ topic/382033/Anastas-Ivanovich-Mikoyan) 33 Zelmanovi, Maarska, str. 35.
26 27
434
Umjesto uhienja 400 osoba, Rkosi je taj dan bio prisiljen dati ostavku. Razlozi ostavke opravdani su u komunistikim partijama popularnim izgovorom: zdravstvenim stanjem. Za Rkosijeva nasljednika imenovan je Ern Ger. Smjena je bila jedina promjena, iako se moe rei, beznaajna. Ger je bio Rkosijeva desna ruka koji je u oima naroda percipiran jednako kao i Rkosi. Da stanje u Maarskoj nije ni priblino smireno Rkosijevom smjenom, pokazalo se 6. listopada prilikom ponovnog pokopa Lszla Rajka, ministra unutarnjih poslova koji je stradao tijekom staljinistikih istki. Taj se pokop, u kojem je sudjelovalo 100 000 ljudi, pretvorio u tihi prosvjed protiv zloina staljinizma.34 ak je i sam Ger shvatio da je Rajkov sprovod donio vie tete nego koristi priznavajui Andropovu kako je pokapanje Rajkovih ostataka zadao snaan udarac partijskom vodstvu te da e sada i opozicija otvoreno traiti povratak Nagya u Politbiro.35 Iako je situacija u Maarskoj postala krajnje napeta, Ger je otiao u posjet Jugoslaviji. U to su vrijeme po maarskim sveuilitima odravani skupovi i sastavljani popisi zahtjeva, a osnovana je i studentska organizacija MEFESZ, koja je bila neovisna o partijskom sustavu. Ovaj se studentski pokret poeo brzo iriti zemljom. Vrhunac nezadovoljstva dogodio se 23. listopada kad se prosvjed u znak solidarnosti s Poljskom, pretvorio u otvorenu pobunu protiv reima i sovjetske nadmoi. Taj je dan proitan proglas koji su sastavili studenti budimpetanskog Politehnikog fakulteta.
3. Poetak revolucije i njeni prvi dani 3.1. 23. listopada 1956. poetak nemira
Dan prije najavljenog prosvjeda studenti Tehnolokog fakulteta izradili su proglas u 16 toaka koji su namjeravali proitati na prosvjedu sljedeeg dana 24. listopada. Ti zahtjevi ukljuivali su razmatranje postojeih maarsko-sovjetskih odnosa, povlaenje sovjetske vojske iz Maarske, novu vladu s Nagyem na elu kao i slobodne viestranake izbore. Nadalje, zahtijevali su slobodu govora i suenje starim predvodnicima partije (tonije Rkosiju, Farkasu itd.), prilagodbu gospodarstva maarskim resursima, a i vraanje starih nacionalnih simbola.36 Prosvjedi studenata zapoeli su u popodnevnim satima 23. listopada 1956., a podijelili su se u dvije grupe. Prva se grupa okupila kod spomenika Sndora Petfija, dok je druga bila kod spomenika poljskog generala Josefa Bema. Kod spomenika generala Bema proitan je manifest Udruge knjievnika, a nakon toga i 16 toaka studenskih zahtjeva. Nakon okupljanja veina prosvjednika prela je Dunav i krenula prema
Kontler, Povijest, str. 430. Kramer, New, str. 365. 36 Kontler, Povijest, str. 431.
34 35
435
LUCIUS
zgradi Parlamenta gdje se oko 18 sati ve okupilo izmeu dvije i tri stotine tisua prosvjednika.37 Ispred Parlamenta masa je skandirala Nagyevo ime sa zahtjevom za njegovim vraanjem na mjesto premijera. Isprva je vlada pokuala gaenjem javne rasvjete rastjerati prosvjednike, no to nije uspjelo oni su i dalje stajali na svojim mjestima. Naposljetku se okupljenoj masi obratio, iako nevoljko, i sam Imre Nagy. Premda su ga ljudi doekali s odobravanjem, njegov je govor bio poprilino razoaravajui. Nagy se okupljenima obratio s poznatim partijskim uvodom drugovi to je jo vie uznemirilo masu koja ga je zautkala s povicima nismo vie drugovi.38 Daljnji tijek govora, takoer, nije previe odobrovoljio prosvjednike. Nagy je prosvjednicima poruio kako namjerava provesti svoj program iz 1953., no nije shvatio kako je za te mjere ipak prekasno. Da je ta reforma ponuena i provedena nekoliko dana prije moda su se mogli i izbjei nemiri, ali oekivanja su taj dan bila puno via nego to ih je novi smjer nudio.39 Maarski narod ovim je inom pokazao svoje neslaganje s komunistikim ureenjem i svoju pripadnost zemljama kulturno-civilizacijskog kruga zapadne Europe kojem su pripadali vei dio svoje prolosti. Osim prosvjednika ispred Parlamenta, ljudi su se okupljali i u drugim dijelovima Budimpete. Jedna se skupina okupila oko velike Staljinove statue s namjerom da je srui, dok je druga krenula prema budimpetanskoj radio postaji s ciljem da se emitiraju njihovi zahtjevi.40 Upravo je incident kod radio postaje, gdje se poelo pucati po prosvjednicima, doveo do konane eskalacije nasilja i nagnao prosvjednike na oruani otpor prema vladajuem reimu. Cijela je 1956. godina bila obiljeena napetostima u Maarskoj. Hruevljev tajni govor, smjena Rkosija, pokop Rajka, rasprave u klubu Petfi, itd. Stoga je 23. listopad predstavljao samo posljednju kap u ai prepunoj opega nezadovoljstva vladajuim sustavom.
3.2. Prve rtve

Nasilju koje je uskoro izbilo ispred radio postaje prethodilo je Gervo radijsko obraanje javnosti u 20 sati. Prosvjede je okarakterizirao nacionalistikim, a prosvjednicima zaprijetio odmazdom.41 Nakon to su uli Gerv govor, bijesni prosvjednici ispred radio postaje zahtijevali su da im se omogui itanje njihovih zahtjeva, kao i mogunost opovrgavanja Gervih tvrdnji. Nakon to su njihovi zahtjevi odbijeni, prosvjednici su uspjeli razvaliti vrata radio postaje na to su pripadnici VH-a zapucali po njima.42 Tada su pale prve ljudske rtve ime je dosegnuta toka vrenja i poeo je oruani ustanak. Postupci VH-a pokazali su stvarno raspoloenje svakog pojeUNITED, 1957., str. 19. Michael Korda, Journey to a revolution: A personal memoir and history of the Hungarian Revolution of 1956, New York 2006., str. 94.95. 39 The 1956. Hungarian, str. 193. 40 Korda, Journey, str. 93. 41 Kontler, Povijest, str. 431. 42 Korda, Journey, str. 95.
37 38
436
dinog Maara bez obzira na njihovo politiko uvjerenje ili drutveni status. Umjesto da prui podrku pripadnicima VH-a i osigura red, vojska, smjetena na trgu ispred radio postaje, u potpunosti je stala na stranu naroda. Sami su poeli davati oruje prosvjednicima kako bi se mogli obraniti od napada VH-a.43 uvi preko telefona o dogaajima ispred radio postaje, radnici su se poeli naoruavati tako to dobili oruje od prijateljski raspoloene policije i vojske ili su ga uzimali iz vojarni i tvornica koje su im bile na putu prema mjestu sukoba.44 U to vrijeme partijsko vodstvo vie nije znalo to im je initi. Bili su zbunjeni i uplaeni nastalom situacijom. Da je Gerv govor kriv za takvo stanje, pokazuju ak i kritike tvrdolinijaa u Partiji koji su ga ocijenili nepromiljenim i zapaljivim.45 Vidjevi da se osim na VH u suzbijanju demonstracija ne mogu osloniti ni na vojsku ni redovnu policiju, Ger se odluio na in kojim je pokazao kako vie ne vlada situacijom u zemlji. Odluio je pozvati u pomo sovjetsku vojsku kako bi uveo red. Sutradan ujutro Imre Nagy doao je na mjesto predsjednika vlade.46 Ovim postupkom donesene su dvije poprilino proturjene odluke. S jedne strane, pozvana je strana vojska da orujem ugui pobunjenike, s druge strane, na najviu funkciju u dravi dola je osoba koja je jo, koliko-toliko, uivala povjerenje tih istih pobunjenika.
3.3. Prva sovjetska intervencija 24. listopada 1956.

Kada je Ger zatraio sovjetskog vojnog ataea za intervenciju, njegov je zahtjev proslijeen sovjetskom veleposlaniku u Maarskoj Yuriju Andropovu.47 Andropov je zahtjev pak proslijedio zapovjedniku sovjetskih snaga u Maarskoj, generalu Laenku. General Laenko isprva odbija zahtjev za intervencijom pravdajui se potrebom dobivanja ovlatenja od politikog rukovodstva. Stoga se Andropov morao obratiti izravno Moskvi i Hruevu. Hruev je nakon toga nazvao Gera i zatraio od njega da poalje pismeni zahtjev sovjetskom Prezidijumu za pomo sovjetske vojske. Iako je Hruev tim pismenim zahtjevom elio dobiti legalno opravdanje za intervenciju, ubrzo je shvatio kako nema previe vremena za ekanje da pismeni zahtjev stigne. Stoga je odluio da na ve predvienom sastanku Prezidija postavi pitanje rjeavanja maarskog problema.48 Na sastanku Prezidija sovjetske partije odlueno je da se vojska smjesta poalje u Maarsku. Svi su lanovi Prezidija podrali Hruevljev prijedlog za intervencijom osim Anastasa Mikoyana. Mikoyan je zagovarao prvo politiku intervenciju, a tek ako
Isto, str. 96. UNITED, 1957., str. 20. 45 Korda, Journey, str. 96. 46 Kontler, Povijest, str. 431. 47 Yuri Andropov (1914. 1984.) za vrijeme revolucije, veleposlanik SSSR-a u Maarskoj. Od 1967. do 1982. ef KGB-a. Godine 1982. izabran na mjesto generalnog sekretara partije SSSR-a. Na toj poziciji i umire 1984. (http://www.britannica.com/EBchecked/topic/24180/Yury-VladimirovichAndropov) 48 Kramer, New, str. 366.
43 44
437
LUCIUS
to ne bi uspjelo, poslao bi vojsku.49 Osim vojske, u politiku su misiju, da se uvjere u stvarno stanje u Maarskoj, poslani Anastas Mikoyan i Mikhail Suslov. Pismeni zahtjev od strane maarske Vlade ipak je stigao, ali ne onog trenutka kada je donesena odluka o napadu ve pet dana kasnije. Naime, u Moskvu je 28. listopada 1956. stigao zahtjev za vojnom intervencijom koju je potpisao Andrs Hegeds, a na kojoj je stavljen nadnevak 24. listopada. Sovjetima je zahtjev u tom trenutku bio vaan jer je postojala mogunost da ih na predstojeem sastanku Vijee sigurnosti UN-a proglasi agresorima. Taj je zakanjeli zahtjev napokon legalizirao sovjetske intervencije u Maarskoj.50 Sovjetska vojska ula je u Budimpetu 24. listopada u 2 sata ujutro. Meutim, javnost je o dolasku sovjetske vojske saznala tek u 9 sati ujutro. Borba izmeu Sovjeta i maarskih pobunjenika vodila se je na ulicama Budimpete. Pobunjenici su se veinom borili u malim skupinama, naoruani najee molotovljevim koktelima koji su u uskim budimpetanskim ulicama nanosili teke gubitke sovjetskim tenkovima. Nedostatak je sovjetske vojske bio, takoer, i taj to zajedno s tenkovima nisu razmjetene i pjeadijske snage.51 U sovjetskim je redovima dolo i do odreene nediscipline i neposluha jer nekim vojnicima zadatak i nije bio po volji. Naime, u brojnim sluajevima dolazilo je do bratimljenja sovjetskih vojnika i pobunjenika.52 Pomo Sovjetima trebala je pruiti maarska vojska i policija, no i ona se pokazala nesposobnom za pruanje podrke, a i veliki je broj vojske otvoreno preao na stranu pobunjenika.53 Veina sovjetskih trupa koja je ula u Maarsku, upuena je u Budimpetu. U ostalim djelovima zemlje nisu se dogaali znaajniji oruani sukobi, ve su se osnivali razni revolucionarni i radniki odbori kojima su slubeni dravni organi prepustili svu vlast.54 Zanimljiv je izvjetaj koji su Suslov i Mikoyan poslali u Moskvu 24. listopada. U izvjetaju je stanje u Budimpeti opisano kao preuveliano te naglaavaju kako je veina pobunjenika unitena to nije bilo istinito.55 Prva sovjetska intervencija nije donijela nikakav uspjeh, ve je dodatno uzburkala strasti te tako samo potakla maarski narod na borbu za nacionalno osloboenje. Da je pozivanje Sovjeta bio teak promaaj, priznao je i Erno Ger u telefonskom razgovoru s Moskvom kada je priznao da je dolazak sovjetske vojske u grad imao negativan utjecaj na stanovnitvo.56
The 1956. Hungarian, str. 217. Isto, str. 272. 51 UNITED, 1957., str. 20.21. 52 Isto, str. 21. 53 Kramer, New, str. 367. 54 UNITED, 1957., str. 21. 55 The 1956. Hungarian, str. 220. 56 Kramer, New, str. 367.
49 50
438
3.4. Gerva smjena

Vijest da je Imre Nagy ponovno postavljen na mjesto premijera objavljena je tek 24. listopada u 8 sati i 30 minuta ujutro. Novi premijer odmah je proglasio opsadno stanje i policijski sat te zabranu javnog okupljanja.57 Premda je Nagy ponovno postao premijerom, a neki su liberalniji komunisti uli u vladu, stanje u Partiji nije se previe promijenilo. Ern Ger i dalje ostao generalnim sekretarom, a Hegeds je ostao u vladi kao zamjenik premijera.58 Nagy se u 12 sati istoga dana preko radija obratio narodu. U svom obraanju javnosti Nagy je pozvao na mir i opet najavio provedbu novog smjera. Nadalje, zatraio je polaganje oruja i obeao amnestiju za sve koji tako uine. Rok za predaju oruja bio je do 14, ali je zatim produen do 18 sati. Ipak nitko nije poloio oruje ve su se borbe nastavile.59 Borbe su se nastavile tijekom cijelog dana, a kad se situacija mogla barem nakratko primiriti, 25. listopada dolo je do nove tragedije koja je nepovratno unitila svaku mogunost mirnog rjeenja krize. Tog dana prije podne, tisue su se Maara uputile na prosvjed ispred Parlamenta, a zahtijevali su Gervu smjenu. Na zapovijed efa KGB-a Ivana Serova60, sovjetski su vojnici otvorili vatru s namjerom da raiste trg. Poginulo je 75 prosvjednika, a 282 su ranjena. Zajedno s pripadnicima sovjetske vojske u masakru ispred Parlamenta sudjelovale su i jedinice VH-a.61 Druga verzija o tome tko je kriv za krvoprolie ispred Parlamenta govori da je pucanje zapoelo od strane VH-a iji su pripadnici bili smjeteni na krovovima okolnih zgrada.62 Krvava epizoda ispred parlamenta konano je zakljuila Gervu poziciju. On je na zahtjev sovjetskog vodstva podnio ostavku na mjesto generalnog sekretara Partije. Zamjenio ga je Jnos Kdr63 koji je slovio kao osoba koja nije aktivni reformator, ali nije ni protivnik reformi.64 injenica koja je ila u Kdrov prilog bila je ta da je bio muen i zatvoren u vrijeme Rkosijevih progona protiv neistomiljenika. U svrhu smirivanja napetosti, javnosti su se preko radija obratili novi generalni sekretar partije J. Kdr i Imre Nagy. Nagy je u svom govoru, na neugodno iznenaenje Suslova i Mikoyana, izjavio kako su zapoeli pregovori o sovjetskom povlaenju iz Maarske koji e uslijediti uspostavom mira i reda, to nije bila istina.65 Suslov i
The 1956. Hungarian, str. 194. Isto, str. 225. 59 Irving, Uprising, str. 314 315 60 Ivana Serov (1905. 1990.) ef KGB-a od 1954. do 1958; godine 1965. izbaen iz partije. 61 Jeno Gyorkei, Miklos Horvath, Soviet Military Intervention in Hungary 1956., Budimpeta, 1999., str. 38.40. 62 The 1956. Hungarian, str. 197. 63 Jnos Kdr (1912. 1989.) godine 1949. postavljen za ministra unutranjih poslova Maarske. Ubrzo dolazi u sukob sa staljinistma te je 1950. uhien i osuen na doivotan zatvor. Pomilovan 1954. te postaje voa partije za grad Budimpetu. Za vrijeme revolucije imenovan generalnim sekretarom partije. Naputa Nagya i njegovu vladu te uz pomo sovjetske vojske slama revoluciju. Od tada pa sve do 1988. ostaje na elu maarske Partije. U njegovo vrijeme Maarska postaje najliberalnija zemlja iza eljezne zavjese. (http://www.britannica.com/EBchecked/topic/309432/Janos-Kadar) 64 The 1956. Hungarian, str. 197. 65 Gyorkei, Horvath, Soviet, str. 42.
57 58
439
LUCIUS
Mikoyan su se otro usprotivili govoru naglaavajui kako povlaenje sovjetske vojske ne dolazi u obzir. Kao razloge njihova protivljenja, naveli su strah da e u sluaju sovjetskog povlaenja, neizbjeno doi do ulaska amerike vojske.66 Ern Ger i Andrs Hegeds nakon svojih smjena prebjegli su u Sovjetski Savez. U Maarsku su se vratili tek 1958. odnosno 1960. godine.
3.5. Imre Nagy kao voa revolucije

Odmah po odlasku Gera, Nagy je zapoeo s rekonstrukcijom vlade. U novu vladu najavljeni su i ukljueni neki predstavnici nekomunistikih stranaka poput Zoltna Tildya, Ble Kovcsa i Ferenca Erdeia. Meutim, oni u vladi nisu predstavljali stranke, nego su uli kao nestranaki lanovi. Jedno mjesto u vladi rezervirano je i za lana socijaldemokrata.67 Mikoyan i Suslov novu su vladu ocijenili kao pouzdaniju, a u drutvenom smislu i autoritativniju.68 U noi s 27. na 28. listopada Nagyeva se vlada opet odluila za mirno rjeavanje krize. Vlada je zapoeli pregovore s ustanicima obeavajui ispunjenje njihovih zahtjeva. Pomirljiv ton Nagyeva govora iao je u prilog vladinu podilaenju prosvjednicima. Po prvi je put oznaio dogaanja u zemlji kao nacionalni demokratski pokret te osudio one koji ga jo uvijek nazivaju kontrarevolucijom. U svom je govoru otiao jo dalje obeavajui rasputanje VH-a, potpuno povlaenje sovjetske vojske, opu amnestiju, vraanje starih nacionalnih simbola, poveanje radnikih plaa itd.69 Ovim ustupcima Nagy je u biti ispunio veinu zahtjeva koji su postavljeni u 16 toaka, a da se i Sovjetski Savez moe usuglasiti s njima. Tada jedino nije bilo govora o vraanju viestranakog sustava. Novu maarsku Vladu 28. listopada podrao je i Sovjetski savez, odluivi izabrati mirno rjeenje za normalizaciju stanja u Maarskoj.70 Da su ustanici prihvatili ovu ponudu, miljenja sam da bi vjerojatno dolo do kompromisa i mogue je da bi kriza zavrila poput one u Poljskoj. To bi rezultiralo smanjenjem represivnih mjera i poboljanjem ivota obinog graana. Svojim zahtjevima za viestranajem i daljnjim nemirima na ulicama, ustanici su, u jednu ruku, i sami doprinijeli dogaajima koji e uslijediti sljedeih dana, tj. krvavom guenju nemira. Vidjevi da je vlada spremna na ustupke, pobunjenici su odluili krenuti prema maksimalnom ispunjenju svih svojih zahtjeva povratku viestranaja. Sukobi su prestali tek 30. listopada kada su ispunjeni svi njihovi zahtjevi.
The 1956. Hungarian, str. 239. UNITED, 1957., str. 22. 68 The 1956. Hungarian, str. 251. 69 Gyorkei, Horvath, Soviet, str. 68. 70 Johanna Granville, In the line of fire: The Soviet Crackdown of Hungary 1956-58, Pittsburgh, 1998., str. 3.
66 67
440
3.6. Nova Vlada i najava viestranaja

Dana 30. listopada 1956. sovjetska se vojska uistinu poela povlaiti iz Budimpete, a Nagy ustanicima daje ulogu u dravi stvorivi od njihovih skupina Nacionalnu gardu. Promjene su zahvatile i Partiju koja je promijenila ime u Maarsku socijalistiku radniku stranku na elu s Nagyem, Kdrom, Lukcsem kao i drugim istaknutim reformistikim komunistima.71 Taj dan donijet e i drugu vanu odluku Imre Nagya koja e nepovratno prizvati sovjetsku intervenciju. Obraajui se javnosti, Nagy je naposljetku prihvatio i posljednji zahtjev pobunjenika proglasivi kraj jednopartijskog sustava te proglasivi novu koalicijsku vladu. Nova vlada sastojat e se od lanova stranaka koje su sudjelovale na izborima 1946.72 Uspostava nove vlade i politika ispunjavanja zahtjeva dovela je do stabilizacije i normalizacije stanja niti tjedan dana nakon izbijanja nemira. Tvornice su ponovno poele proizvodnju, trgovine su se ponovno otvorile, a ivot u gradu se polako poeo vraati na predrevolucionarno stanje. Slubena proklamacija doputenog viestranaja dovela je do neminovnog oivljavanja starih stranaka: Stranke malih posjednika na elu s Blom Kovcsem, Seljake nacionalne stranke i Socijaldemokratske stranke na elu s Annom Kthly.73
4. Moskva odluuje o sudbini Maarske 4.1. Deklaracija o naelima razvoja i daljnjeg jaanja prijateljstva i suradnje izmeu SSSR-a i ostalih socijalistikih zemalja
U vrijeme kada je Nagy proglaavao ukidanje jednopartijskog sustava i sazivao novu vladu, u Moskvi je odran sastanak Prezidija na kojem je odlueno da e se novoj maarskoj vladi dati prilika da sama pokua uvesti red u dravi. S tom je namjerom 30. listopada partija SSSR-a izdala Deklaraciju o naelima razvoja i daljnjeg jaanja prijateljstva i suradnje izmeu SSSR-a i ostalih socijalistikih zemalja. Sadraj deklaracije poivao je na naelima mirne koegzistencije, prijateljstva i suradnje izmeu svih socijalistikih drava potujui jednakost, teritorijalni integritet, suverenost i nezavisnost kao i nemijeanje u meusobne unutranje poslove izmeu svih socijalistikih drava.74 Promjenu svojih pravednih stajalita prema Maarskoj prikazali su tako da je deklaracijom odlueno da e se sovjetska vojska povui iz Budimpete im to od njih zatrai maarska vlada.75
Kontler, Povijest, str. 432. The 1956. Hungarian, str. 284. 73 Isto, str. 206. 74 Isto, str. 300. 75 Isto, str. 301.302.
71 72
441
LUCIUS
Makar je deklaracija naila na uglavnom pozitivne odjeke irom svijeta, jedini koji je tono ocijenio njeno donoenje bio je veleposlanik Jugoslavije u SSSR-u, Veljko Miunovi. On je smatrao kako je deklaracija zakasnila, a da je sovjetska praksa potpuno suprotna njenim naelima.76
4.2. Odluka o vojnoj intervenciji

Odluci o sovjetskoj vojnoj intervenciji prethodili su upravo dogaaji 30. listopada u Budimpeti. Ve su i Mikoyan i Suslov naglasili kako je stanje u Maarskoj gore nego ikada te da bi trebalo razmisliti o vojnoj intervenciji u svrhu uspostavljanja reda i mira. Zato su i predloili slanje marala Konjeva u Budimpetu.77 im se sovjetska vojska poela povlaiti iz Budimpete, poeo je svojevrsni osvetniki pohod na partijske objekte i dunosnike. Krvoprolie se dogodilo prilikom oruanog napada na stoer maarske partije kada su pobunjenici hvatali preostale pripadnike VH-a i kasnije ih ubijali i linovali. U tom sukobu poginule su 23 osobe, a cijeli je dogaaj snimljen kamerom i kasnije prikazivan u vijestima. Snimke sukoba dole su i do SSSR-a to je nedvojbeno nagnalo Hrueva i partiju na promjenu svoje odluke. Konana odluka o vojnom guenju revolucije u Maarskoj donesena je na sastanku Prezidija 31. listopada. Kao glavne razloge intervencije Hruev navodi obranu sovjetskog ugleda i moi. Naime, smatrao je da e sovjetsko povlaenje iz Maarske samo ohrabriti zapadne sile (SAD, Francusku, Veliku Britaniju) koje e to shvatiti kao slabost Sovjetskog saveza.78 Drugi razlog Hruevljeve nagle promjene odluke moda je bio i osobne naravi. Odlaskom Maarske iz socijalistikog bloka, zasigurno bi i njegova pozicija bila dovedena u pitanje. U tome bi sluaju vjerojatno tvrdolinijai postavili pitanje njegove sposobnosti voenja tako snane drave, a i on nije htio biti osoba koja je izgubila Maarsku.79 Jedini protivnik intervencije bio je Anastas Mikoyan. On je predlagao da se podupre Nagyeva Vlada te da se prieka 10 do 15 dana s vojnom odlukom dajui tako Maarima vremena da sami pokuaju smiriti situaciju. Mikoyanov je prijedlog odbijen.80 Prije nego to su krenuli u akciju, sovjetsko vodstvo spremilo se na put po zemljama socijalistikog bloka s ciljem informiranja istih o intervenciji. Razgovore su obavili s Poljacima, Kinezima, Rumunjima i ehoslovacima. Zadnja destinacija ove mini-turneje bila je Jugoslavija koja se, na ope iznenaenje sovjetskog vodstva, sloila s predstojeom intervencijom.81
Veljko Miunovi, Moskovske godine: 1956 1958, Zagreb, 1977., str. 154. The 1956. Hungarian, str. 292.293. 78 Isto, str. 307. 79 Victor Sebestyen, Twelve days: the story of the 1956 Hungarian Revolution, New York, 2007., str. 215. 80 Gyorkei, Horvath, Soviet, str. 76. 81 Zelmanovi, Maarska, str. 13.
76 77
442
Za zapovjednika intervencije u Maarskoj izabran je maral Konjev82, zapovjednik snaga Varavskog pakta, koji predvia slamanje otpora u roku 3 dana.83
4.3. Proglaenje neutralnosti i izlazak iz Varavskog pakta

Unato najavljenom povlaenju, Nagy 1. studenoga dobiva pouzdane informacije o novim ulascima sovjetskih jedinica u Maarsku. Od sovjetskog veleposlanika Andropova Nagy je odmah zatraio objanjenje i trenutno povlaenje vojske. Kako Sovjeti nisu dali zadovoljavajui odgovor na svoje postupke, a vojska je i dalje nastavila s prodorom u Maarsku, Nagy je najavio povlaenje iz Varavskog pakta i proglasio neutralnost.84 Istog dana Nagy je poslao telegram diplomatskim predstavnitvima u Budimpeti kao i generalnom sekretaru UN-a, Dagu Hammarskjldu. U telegramu je objavio povlaenje iz Varavskog pakta i istovremeno proglasio neutralnost, traei od UN-a da Generalna skuptina postavi pitanje Maarske neutralnosti na sljedeem zasjedanju. Isto tako, zatraio je zatitu neutralnosti od etiri velesile:85 SAD-a, Francuske i Velike Britanije.86 Proglaenjem neutralnosti i izlaskom iz Varavskog pakta, maarska je Vlada smatrala da su Sovjeti ostali bez legitimnog prava da dre svoju vojsku u Maarskoj, a isto tako i da su se osigurali od njihove mogue intervencije.87 Ta su sa nadanja, na kraju, ipak pokazala netonima.
4.4. Kdr naputa vladu

Generalni sekretar maarske partije Jnos Kdr, podrao je vladinu politiku 1. studenoga 1956. radijskim obraanjem javnosti: Na narod dokazao je svojom krvlju da vrsto podupire vladine zahtjeve za potpunim povlaenjem sovjetske vojske. Ne elimo vie zavisnost. Ne elimo da naa domovina postane teatar rata. Ustanimo zajedno za maarsku slobodu, za pobjedu maarske slobode.88 Te rijei ne bi bile nimalo udne da u vrijeme njihova oglaavanja Kdr nije bio na putu za Moskvu. Neto prije ove objave Kdr je napustio vladu i zajedno se s Feren82 Ivan Konjev (1897. 1973.) maral SSSR-a od 1944. Poslije II. svjetskog rata zapovjednik okupacijskih snaga SSSR-a u Istonoj Njemakoj kao i vrhovni komesar saveznika za Austriju. Godine 1956. postavljen za zapovjednika vojnih snaga Varavskog pakta. Na tom mjestu se zadrao do svojeg umirovljenja 1960. Godinu dana poslije pozvan iz mirovine da preuzme mjesto glavnog zapovjednika snaga SSSR-a u Istonoj Njemakoj. Na toj poziciji ostao je samo godinu dana. (http://www.britannica. com/EBchecked/topic/321708/Ivan-Stepanovich-Konev) 83 Irving, Uprising, str. 496. 84 Gyorkei, Horvath, Soviet, str. 78. 85 The 1956. Hungarian, str. 332.333. 86 Iako dokument spominje etri velesile, poziv se vjerojatno odnosi samo na spomenute tri drave jer je Maarska tada bila u sukobu sa Sovjetskim Savezom. 87 Zelmanovi, Maarska, str. 112. 88 Gyorkei, Horvath, Soviet, str. 79.
443
LUCIUS
com Mnnichem89 zaputio prema sovjetskoj ambasadi. Doavi u Moskvu, Kdr je zatraio sovjetsku vojnu pomo u svrhu suzbijanja kontrarevolucije te osnivao Revolucionarnu radniko-seljaku Vladu kao svojevrsnu alternativu Nagyevoj. Kao razloge naputanja Nagyeve vlade naveo je njezinu nesposobnost u borbi protiv kontrarevolucionarne opasnosti. Isto tako nije objasnio razloge nagle promjene svoga miljenja, s obzirom da se zna da je radijskim govorom 1. studenoga podupro Nagya.90 Osnivanjem nove konkurentne vlade omoguena je legalna akcija sovjetskih snaga u Maarskoj.
5. Kraj revolucije i njene posljedice 5.1. Druga sovjetska intervencija

Premda je odluka o okupaciji Maarske bila ve odavno doneena, Sovjeti su i dalje zavaravali maarske vlasti sa svojom tobonjom namjerom za pregovorima. Dana 3. studenog 1956., dan prije invazije, maarska delegacija pozvana je u Sovjetsko vojno zapovjednitvo kod Tkla kako bi zakljuili pregovore o povlaenju. Maarsku delegaciju predvodili su novi ministar obrane Pl Malter91, zamjenik premijera Ferenc Erdei, naelnik stoera vojske Istvn Kovcs i pukovnik Suzucs. Delegacija je prekinuta u pregovorima 2 sata nakon poetka jer je nenadano doao ef KGB-a Ivan Serov i naredio njihovo uhienje.92 Iz reakcija sovjetskih pregovaraa vidjelo se iznenaenje upadom Ivana Serova i KGB-a, to znai da ni oni sami nisu znali da su pregovori samo klopka da se obezglavi Nagyeva vlada.93 Imre je Nagy cijelu no dobivao obavijesti kako sovjetska vojska napreduje prema Budimpeti. U noi s 3. na 4. studenoga jo nita nije sumnjao jer je na obavijesti o kretanjima Sovjeta striktno naredio da se ne puca na njih. Naime, Nagy je jo uvijek oekivao pozitivan ishod pregovora sa Sovjetima ni ne znajui to se dogodilo. Nagy je promijenio miljenje i odluio se na otpor tek kad je uo da je Kdr oformio novu vladu.94 Sovjetska vojska ula je u Budimpetu 4. studenoga rano ujutro, a prvi sukobi poeli su u 4 sata i 25 minuta.95 Ova intervencija bila je u svakom pogledu organizi89 Ferenc Mnnich (1886. 1967.) drao razne pozicije poslije II. svjetskog rata; za vrijeme revolucije lan Nagyeve vlade i ministar unutarnjih poslova. Zajedno s Kdrom naputa vladu i prelazi Sovjetima. Poslije revolucije bio i ministar obrane i unutarnjih poslova; od 1958. do 1961. maarski premijer. (http://en.wikipedia.org/wiki/Ferenc_M%C3%BCnnich) 90 UNITED, 1957., str. 26. 91 Pl Malter (1917. 1958.) pukovnik u maarskoj vojsci. Za vrijeme revolucije pridruio se ustanicima. U nekoliko dana promaknut je u generala i imenovan ministrom obrane. Uhien 3. studenoga 1956., osuen i smaknut 1958. (http://www.rev.hu/history_of_56/szerviz/kislex/biograf/ maleter.htm) 92 UNITED, 1957., str. 25. 93 Isto, str. 88. 94 Isto, str. 26. 95 Isto, str. 60.
444
ranija od prve, a samim time i ea. Jedini cilj ove operacije bio je poraziti i okupirati zemlju. Ovaj put uz tenkovske jedinice, koritena je i adekvatna pjeadijska potpora kao i zrakoplovstvo. Sovjeti su napad na Budimpetu predvodili s 4 000 tenkova kao i 200 000 vojnika.96 Ubrzo nakon poetka napada preko radija oglasio se i Kdr koji je obznanio osnivanje prosovjetske vlade i potvrdio zahtjev za sovjetskom intervencijom. Razlog pozivanja Sovjeta, prema Kdrovim rijeima, bio je pretvaranje pokreta od 23. listopada u faistiki ustanak.97 Nakon Kdrove objave, prije nego to je zatraio azil u jugoslavenskoj ambasadi, po posljednji put maarskom narodu obratio se i Imre Nagy. U borbama koje su se vodile od 4. studenoga poginulo je oko 5 500 ljudi, od ega u Budimpeti 2 500, a u ostatku zemlje 3 000.98 Nakon sovjetske okupacije Budimpete, borbe su se veinom vodile do 6. studenoga, a neki dijelovi grada izdrali su i do 8. odnosno 11. studenoga.99
5.2. Azil u jugoslavenskom veleposlanstvu

Rano ujutro 4. studenoga Imre Nagy, lanovi njegove vlade i njihove obitelji uli su u azil u jugoslavensko veleposlanstvo. Odmah po ulasku Maara u veleposlanstvo, Sovjeti su opkolili zgradu i provjeravali svakoga tko je ulazio ili izlazio iz nje.100 Prihvaanje Maara u azil nije bilo najsretnije rjeenje ni za Jugoslaviju. Naime, Sovjeti su optuivali Jugoslaviju kao zatitnicu kontrarevolucije. Miunovi navodi: da se na Jugoslaviju bacaju blatom kao na organizatora kontrarevolucije u Maarskoj ako im ne izruimo I. Nagya i ostale. A ako bi ih izruili, onda e nas prikazivati kao zemlju koja ne dri do svoje rijei i na koju se niko ne treba oslanjati.101 Tako se Jugoslavija nala u naizgled bezizlaznoj situaciji. Rjeenje problema jugoslavenska je diplomacija vidjela u Nagyevom svojevoljnom naputanju veleposlanstva. U tu svrhu poeli su pregovori izmeu Jnosa Kdra i vlade Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Jugoslavenski prijedlog bio je da Kdr omogui Nagyu i grupi ili slobodan povratak svojim kuama, ili odlazak u Jugoslaviju gdje bi dobili politiki azil.102 U dopisu jugoslavenskoj Vladi od 21. studenoga, Kdr pristaje na jugoslavenske uvjete i daje pismenu garanciju da se Nagy i ostali azilanti slobodno mogu vratiti svojim domovima bez straha od ikakvih progona.103 Kdr nikada nije namjeravao potivati garanciju danu jugoslavenskim pregovaraima. Na nju je pristao samo zato kako bi Nagy svojevoljno napustio veleposlanstvo.
Tvrtko Jakovina, Socijalizam na amerikoj penici, Zagreb, 2002., str. 105. The 1956. Hungarian, str. 216. 98 Kontler, Povijest, str. 433. 99 UNITED, 1957., str. 27. 100 Miunovi, Moskovske, str. 167.168. 101 Isto, str. 169. 102 UNITED, 1957., str. 195. 103 Isto, str. 196.
96 97
445
LUCIUS
Naime, 18. studenoga na sastanku izmeu sovjetskih poslanika Malenkova, Suslova i Aristova dogovoreno je da se Nagy uhiti odmah po izlasku iz veleposlanstva i internira u Rumunjsku. S njihovim prijedlogom sloio se i Jnos Kdr.104 Imre Nagy pristao je na uvjet sigurnog odlaska kui. Dana 22. studenoga u 18 sati i 30 minuta pred jugoslavensko veleposlanstvo stigao je autobus koji je trebao razvesti azilante kuama. Kako bi sve prolo prema dogovoru, azilante su ispratila dvojica jugoslavenskih slubenika. Meutim, autobus se odvezao prema sjeditu sovjetskog vojnog zapovjednitva gdje su jugoslavenski diplomati napustili vozilo koje je nastavilo put u nepoznatom smjeru.105 Na vijest da su Nagy i njegova grupa prebaeni u Rumunjsku, jugoslavenska vlada je izdala diplomatsku notu kojom je osudila krenje sporazuma i predviaju pogoranje maarsko-jugoslavenskih odnosa.106 Meutim, Kdr je kasnije izjavio da je Jugoslavija bila obavijetena o njihovim namjerama te da je pismena garancija trebala posluiti samo kao paravan Jugoslaviji da u oima svjetske javnosti ne izgubi ugled i vjerodostojnost. Odgovor je li Jugoslavija upuena u Kdrove planove ukazuje primjer veleposlanika Soldatia. Naime, Soldati je i sam sudjelovao u pregovorima, a kada je doao trenutak za Nagyevo naputanje veleposlanstva, sumnjajui da je rije o prijevari, u vie ga je navrata nagovarao i molio da se on i ostali azilanti vrate u veleposlanstvo uvjeravajui ih da im po meunarodnom pravu ne moe uskratiti ve dobiveni azil. Ove tvrdnje potvruju i intervjui sudionika tih dogaaja koji su kasnije na taj nain opisivali Soldatieve postupke netom prije Nagyeva naputanja veleposlanstva. Isto tako bi bilo nezamislivo da je Soldati postupao na svoju ruku molei Maare da se vrate u veleposlanstvo, a da je to bilo u suprotnosti s odlukama njegove vlade.107
5.3. Sudbina Imrea Nagya

to se tie I. Nagya i njegove skupine, oni su internirani u Rumunjsku gdje su bili smjeteni u luksuznim vilama i odmaralitima. Na taj ih se nain, vjerojatno, pokualo pridobiti na suradnju s novim maarskim vlastima te tako potediti Vladu munog suenja osobama koje su jo uvijek uivale povjerenje javnosti. Kako su i Nagy i njegovi suradnici ostali pri svojim stavovima, 14. travnja 1957. ponovno su uhieni i odvedeni u Maarsku gdje se ve pripremalo njihovo suenje. Suenje je zapoelo 6. veljae 1958., a Nagy i ostali optueni su za organiziranje urote i pokuaj svrgavanja narodnog demokratskog reima kao i za preuzimanje vlasti. Osim toga, Nagy je optuen i za veleizdaju, a Kopcsi i Malter za organiziranje pobune.108 Suenje je zavreno 15. lipnja 1958. kada su Nagy, Malter i Gimes osueni su na smrt. Kazna je izvrena sljedeeg dana. Ostali sudionici poput Kopcsija (osuen na
The 1956. Hungarian, str. 436. UNITED, 1957., str. 196. 106 Isto 107 Zelmanovi, Maarska, str. 160.162. 108 Isto, str. 171.
104 105
446
doivotnu robiju), Dontha, Jnosija, Tildya i Vsrhelyija osueni na zatvorske kazne u rasponu trajanja od 5 do 12 godina.109
5.4. Maarska poslije revolucije

Nakon to je sovjetska vojska uguila maarsku revoluciju, situacija u Maarskoj se u tom trenutku nije inila nimalo povoljnom. Stekao se dojam da je dolo vrijeme rkosijevskog naina vladanja. Opet je proglaeno izvanredno stanje u zemlji te su uslijedila masovna uhienja i suenja. Tek poslije 4. studenoga poeli su i radniki savjeti sa svojim aktivnostima organizirajui se na razini cijele zemlje.110 Njihove su aktivnosti trajale do 5. sijenja 1957. kada je maarska Vlada izdala odobrenje za smrtnu kaznu svakome tko odbije vratiti se na posao, doskoivi na taj nain mnogim potencijalnim trajkovima i radnikim neposlusima. Kao rezultat te mjere, radniki su se savjeti raspustili.111 Prema maarskom asopisu Beke es socializmus (Mir i socijalizam), u prvim postrevolucionarnim mjesecima osueno je ukupno 28 601 osoba. 70 osoba osueno je na smrtnu kaznu, dok je 5 913 osoba osueno na zatvorsku kaznu. Ostali su bili osueni na uvjetne i novane kazne kao i na odgojno-popravni rad.112 Nakon to je maarska revolucija uguena, mnogo je maarskih dravljana prebjeglo preko Austrije ili Jugoslavije dalje u zapadnu Europu ili Sjevernu Ameriku. Poslije konsolidacije vlasti i usprkos prvotnim progonima, Kdrovo je provoenje vlasti polako poelo poputati. U svojoj daljnjoj politici Kdr je u biti nastavio s Nagyevim novim smjerom i programom partijske oporbe iz 1956. Umjesto Rkosijeve paranoine doktrine Tko nije uz nas, protiv nas je!, Kdar je poeo 1962. provoditi svoju doktrinu koju je parafrazirao rijeima Tko nije protiv nas, s nama je.113 Tim rijeima, po mojemu miljenju, kao da je prihvatio mogunost da u drutvu postoji odreeni dio nezadovoljnih, ali da sve dok se Partija i postojei drutveni poredak ne dovode u pitanje nema razloga za represijom i terorom. U sljedeih 30-ak godina, maarsko drutvo zapalo je u potpunu politiku pasivnost omoguivi Kdru da mirno ostane na vlasti do svoje smrti. Jedini javni oponenti Kdru bili su politiki emigranti na Zapadu koji bi ionako napadali komunistiko ureenje drave, bio Kdar na vlasti ili ne.
Zelmanovi, Maarska, str. 179. Kontler, Povijest, str. 435. 111 The 1956. Hungarian, str. 367. 112 Zelmanovi, Maarska, str. 181. 113 Kontler, Povijest, str. 437.
109 110
447
LUCIUS
6. Meunarodne reakcije 6.1. Reakcija SAD-a

Vijesti o maarskom ustanku protiv reima iznenadile su Zapad, posebice SAD i njegove NATO saveznike. Koliko je SAD bio slabo upoznat sa situacijom u Istonoj Europi dokazuje to da su samo deset mjeseci prije izbijanja pobune, amerike obavjetajne slube procijenile kako Sovjetski Savez potpuno kontrolira satelitske reime te da e tu kontrolu i dalje zadrati.114 Takoer, predvidjele su mogunost povlaenja sovjetske vojske iz Maarske i Rumunjske jer su procijenili da SSSR smatra kako vojna prisutnost u tim zemljama nije vie toliko bitna.115 SAD je ovom procjenom oigledno smatrao kako se komunistiki reim u Maarskoj toliko uvrstio da je mogunost otvorene pobune gotovo pa nemogua. Mada su smatrali kako se u Maarskoj u sljedeim mjesecima nee nita drastino dogoditi, navodi se postojanje pasivnog otpora koji je raireniji vie nego igdje.116 Pogrene procjene obavjetajnih slubi mogu se navesti kao najbitniji razlog amerike nepripremljenosti na dogaaje koji su poeli 23. listopada 1956. u Maarskoj. Drugi faktor, koji se isto tako ne bi trebao smetnuti s uma, je vjerojatno zaokupljenost Eisenhowerove administracije predstojeim predsjednikim izborima. U skladu sa svim tim okolnostima, reakcija SAD-a na prvu sovjetsku intervenciju bila je poprilino mlaka. Iz razgovora izmeu poslanika SAD-a pri UN-u Henrya Cabbota Lodgea i dravnog tajnika Dullesa nazire se da se amerika zabrinutost odnosila vie na ouvanje amerikog ugleda, koji bi njenom neaktivnou mogao biti naruen, nego na situaciju u Maarskoj. Naime, Dullesova je glavna preokupacija bila da se ne govori kako SAD nije nita napravio kada je doao pravi trenutak. Tu je Dulles vjerojatno aludirao na politiku SAD-a koji je uvijek poticao otpor prema komunistikim reimima kao i oslobaanje satelitskih zemalja. U tu svrhu, Dulles je predloio Lodgeu da iznese pitanje sovjetske intervencije u Maarskoj pred Vijee sigurnosti UN-a.117 Izbijanjem maarske krize Eisenhowerova je administracija jednostavno pokazala kako je suoena s ogranienom mogunou intervencije protiv SSSR-a. Da se revolucija sluajno dogodila na poetku Eisenhowerova mandata kada je pobijedio na predsjednikim izborima propagirajui politiku osloboenja satelita od sovjetske dominacije, nema sumnje da bi tada njegova reakcija bila kudikamo energinija. Ipak, do 1956. politika odnosa SAD-a prema SSSR uvelike se promijenila i nikakva intervencija osim diplomatske akcije u UN-u nije dolazila u obzir. U biti, revolucija u Maarskoj nije uope bila u interesu SAD-a te je dola u najgore mogue vrijeme budui da se tada polako poeo nazirati proces barem prividnog smirivanja odnosa izmeu dvije velike sile. tovie, tijekom listopada i studenoga, osim postavljanja maarskog pitanja pred UN-om, amerika vlada nije uinila nikakav konkretni
The 1956. Hungarian, str. 69. Isto, str. 74. 116 Isto, str. 88. 117 Isto, str. 228.
114 115
448
korak kojim bi Sovjetima dala do znanja da je njihov nain djelovanja u Maarskoj neprihvatljiv. Priliku da vojno pomognu maarskim ustanicima, a da slubeno ostanu izvan sukoba, Amerikanci su takoer odbili. Naime, Otto von Habsburg zatraio je panjolskog diktatora generala Franca da poalje pomo Maarima, to je ovaj objeruke prihvatio. Odluivi da u Maarsku poalju dobrovoljnu jedinicu, Franco je zatraio od SAD-a dva zrakoplova za transport oruja i municije, to je SAD, naravno, odbio. tovie, Amerikanci su se drali svog stava da ne mogu ponuditi nikakvu podrku bilo kakvoj vojnoj intervenciji u Maarskoj.118 Ovakav stav SAD-a, prije svega, razoarao je Maare koji su cijelo vrijeme, potaknuti amerikom vanjskopolitikom retorikom tijekom prijanjih godina, vjerovali kako e ih SAD zatititi. Naime, Eisenhower i njegov prvi savjetnik John Foster Dulles su tijekom predizborne kampanje stalno ponavljali fraze o osloboenju zarobljenih ljudi iza eljezne zavjese ili pak o Eisenhowerovoj oslobodilakoj politici koja e biti aktivistika i ukljuivati mjere od strane CIA-e koja e opskrbljivati i koordinirati domoljubnim pokretima otpora u sovjetskim satelitima u Istonoj Europi119 na temelju kojih su i osvojili predsjednike izbore 1952. Nakon Eisenhowerove pobjede na izborima J. F. Dulles je iao i jo dalje najavljujui eksplozivniju i dinaminiju politiku osloboenja.120 Zbog takve politike i propagande, Maari su se poslije guenja revolucije zasigurno osjetili naputenim od Zapada i preputenim na milost Sovjeta. Zato bi se trebalo postaviti pitanje koji su sve bili razlozi amerike (ne)aktivnosti i, moglo bi se rei, preutnog toleriranja sovjetskog nasilja u Maarskoj. Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je uzeti u obzir opi odnos SAD-a i SSSR-a, kao i praktino-tehnike razloge zato nisu bili u stanju vojno pomoi maarskim ustanicima. Prvi razlog ogranienosti mogunosti amerike intervencije bili su isto tehnike prirode. Da je SAD i namjeravao pokrenuti vojne operacije, ona je bila tehniki nemogua zbog geografskog i politikog poloaja Maarske. Naime, Maarska nije bila susjed s niti jednom dravom koja je bila ameriki saveznik. Na zapadu je graniila s neutralnom Austrijom, na sjeveru sa satelitskom ehoslovakom, a na jugu s Jugoslavijom. Te nemogunosti bio je svjestan i sam Eisenhower koji je pisao u svojim memoarima da bi ih slanje amerike vojske u Maarsku, kroz neprijateljski ili neutralni teritorij upleo (...) u opi rat.121 Izmeu ostaloga, glavna vojna sila u Europi u to vrijeme bio je SSSR, a NATO i SAD jednostavno nisu imali dovoljno snaga kojim bi se mogli oduprijeti Sovjetima.122
118 Paul Lendvai, One day that shook the communist world: the 1956 Hungarian uprising and its legacy, Princetone, 2008., str. 191. 119 Sebestyen, Twelve, str. 56. 120 Bohri, Hungary, str. 287. 121 David Holloway i Victor McFarland, The Hungarian revolution of 1956 in the context of the cold war military confrontation, str. 32., (http//epa.oszk.hu/01400/01462/0035/pdf/031-049.pdf) 122 Isto, str. 39.
449
LUCIUS
Drugi razlog neintervencije proizlazi iz ovog prvog, a taj je ve spomenuti strah od opeg rata. Da su Amerikanci sluajno i izveli napad na Maasku kroz neutralnu Austriju, tim bi inom povrijedili njenu neutralnost i Sovjeti bi se zasigurno osjetili pozvanima zatititi je protiv amerikog imperijalizma te bi sigurno dolo do sukoba. A da su kojim sluajem napali preko ehoslovake, to bi trenutno oznaio poetak novog velikog rata. Naime, tim bi inom SAD napao neovisnu dravu, jo k tome sovjetsku saveznicu i tako bi dao opravdani razlog Sovjetima za pretvaranje hladnog rata u vrui. Trei, a moda i najloginiji i glavni razlog bio je da ni jedna ni druga strana nije htjela otvoreni rat, a ponajprije ne radi Maarske. I Amerikanci i Sovjeti bili su sigurni da e se u bilo kojem sljedeem ratu zasigurno koristiti nuklearno naoruanje koje e dovesti do katastrofalnih posljedica, a oni su odbacivali svaku mogunost njegova koritenja. O strahu zbog mogunosti koritenja nuklearnog naoruanja govorio je jo 1954. Malenkov rekavi da novi svjetski rat (...) s modernim orujem, znai kraj svjetske civilizacije.123 Iz svega navedenoga ini se da je glavni razlog amerike neaktivnosti bio upravo opravdani strah od opeg rata koji bi mogao dovesti do potpunog nestanka civilizacije. Zbog toga smatram da su optube nekih maarskih politiara i povjesniara kako ih je SAD ostavio na cjedilu, kako je vojnom intervencijom mogao spasiti Maarsku barem s jedne strane neutemeljene. Istina je da je Amerika svojom propagandom neizravno potaknula revoluciju i da je barem zbog moralne obveze trebala pomoi i zatititi Maare. No, s druge strane, i sa stajalita svjetske politike postupci SAD-a su potpuno prihvatljivi i razumljivi. Moglo bi se rei da je SAD svjesno rtvovao Maarsku radi sigurnosti ostatka svijeta, ne dajui tako nikakvog povoda za pokretanje velikog rata do kojeg bi zbog eventualne amerike intervencije sigurno i dolo. Svojim postupcima tijekom maarske revolucije SAD je u biti priznao dosadanje stanje podjele interesnih sfera u Europi, s Istonom Europom vrsto u stisci SSSR-a.
6.2. Neuinkovitost UN-a prije druge sovjetske intervencije

Dana 27. listopada 1956. Sjedinjene Amerike Drave su zajedno sa svojim saveznicima, Francuskom i Velikom Britanijom, odluile da se maarsko pitanje postavi pred Vijee sigurnosti UN-a. Francuska i Velika Britanija nisu bile previe zainteresirane za tu temu, no pod pritiskom SAD-a ipak su popustili. Razlog francuske i britanske neodlunosti na pokretanje rasprave o Maarskoj u Vijeu sigurnosti bio je njihov, ve dogovoreni napad na Egipat. Naime, njihov strah leao je u tome da se takva slina rasprava ne povede i protiv njih.124 Najava sjednice Vijea sigurnosti potaknula je i Sovjete na djelovanje. U svrhu priprema svoje obrane, oni su gotovo odmah poslali naputke sovjetskom veleposlaniku u Maarskoj Adropovu, kao i predstavniku pri UN-u Arkadyju Alexandrevichu Sobolevu. U naputku koji su poslali Andropovu naloili su mu da zajedno s maar123 124
Isto, str. 33. Csaba Bekes, The 1956 Hungarian Revolution and World Politics, str. 18.19.
450
skom vladom dogovori njihov istup koji e olakati Sovjetsku poziciju pred Vijeem sigurnosti. Tako su maarskoj vladi preporuili da odmah izda slubenu izjavu kojom naglaava da su dogaanja unutranja stvar Maarske te da je intervencija sovjetskih snaga rezultat maarskog poziva u pomo. Za kraj, Sovjeti su zahtijevali i da vlada Maarske poalje slubeni protest UN-u kojim se protive postavljanju maarskog pitanja pri Vijeu sigurnosti.125 Hitna sjednica koja je odrana dan poslije nije donijela nikakve spektakularne odluke. tovie, kako je napisao budui ameriki ministar vanjskih poslava Henry Kissinger ...to je obraanje bilo tako nesuvislo i nedovoljno pripremljeno da je rezolucija Vijea sigurnosti donijeta tek etvrtoga studenoga126, a tada je ve za sve bilo prekasno. SAD-u je to obraanje u biti posluilo samo da jo jednom uvjeri Sovjete kako im ne prijeti nikakva opasnost od mogueg osamostaljenja satelitskih drava. Naime, Henry Cabott Lodge, tijekom sjednice Vijea sigurnosti, citirao je dio govora J. F. Dullesa iz Dallasa u kojemu navodi kako SAD ne gleda na satelitske zemlje kao na potencijalne vojne saveznike.127 Takvo razmiljanje ponovljeno je izravno i Sovjetima preko amerikog veleposlanika u Moskvi. Takoer, i predsjednik Eisenhower u televizijskom obraanju javnosti 31. listopada ponovio je isti citat.128 Ameriko miljenje dijelili su i Britanci i Francuzi, pa su i oni poslali Sovjetima sline signale priznajui tako njihove interese u Istonoj Europi.129 U Moskvi su takve amerike izjave shvatili kako Amerikanci nemaju namjeru vojno intervenirati te da su dali Sovjetima potpunu slobodu u rjeavanju situacije u Maarskoj. To nam moe potvrditi i razgovor izmeu Nikite Hrueva i njegova sina, kada je Hruev zakljuio kako se Amerikanci ne smiju uzimati za rije, oni potuju samo silu, ali neslubeno su nam rekli da se nee mijeati u maarske poslove s oruanim snagama ili izravnim slanjem oruja. Smatraju da je Maarska u naoj interesnoj sferi.130 Poslije sastanka Vijea sigurnosti pa sve do druge sovjetske intervencije, SAD se sve manje i manje zamarao krizom u Maarskoj. Svjetla pozornice sada su bila usmjerena prema Suezu i britansko-francusko-izraelskom napadu na Egipat koji se dogodio 29. listopada. Jedina stvar u vezi Maarske koja je u to vrijeme predloena bio je prijedlog da se Sovjetima u zamjenu za povlaenje iz Maarske ponudi proporcionalno povlaenje amerike vojske iz Zapadne Europe. Zbog ve spomenute sueske krize, predsjednik Eisenhower je odluio da se bilo kakve rasprave o Maarskoj i Istonoj Europi odgaaju za neke daljnje datume.131
The 1956. Hungarian, str. 270.271. Henry Kissinger, Diplomacija, Zagreb, 2002., str. 508. 127 Bekes, The 1956, str. 116. 128 Isto, str. 116. 129 Isto, str. 117. 130 Holloway i McFarland, The Hungarian, str. 32. 131 Bekes, The 1956, 16 17
125 126
451
LUCIUS
6.3. Uslijed druge sovjetske intervencije

Ni izlaskom iz Varavskog pakta ni proglaenjem neutralnosti, Maarska nije uspjela zainteresirati UN da se ozbiljnije posveti rjeavanju maarske krize. Tek je druga sovjetska intervencija prisilila UN da svoju panju usmjeri opet na Maarsku. Dana 4. studenoga 1956. kada je ve poeo novi napad Sovjeta na Maarsku, na prijedlog H. Cabotta Lodgea sazvana je hitna sjednica Vijea sigurnosti. Zbog nesuglasnosti stalnih lanica u vezi rjeavanja situacije u Maarskoj (SSSR je glasao protiv), Vijee sigurnosti je sazvalo hitnu sjednicu Generalne skuptine UN-a kako bi ona rijeila maarsko pitanje.132 Sovjetski poslanik pri UN-u, A. Soboljev, usprotivio se sazivanju Generalne skuptine s argumentom da su demokratski imbenici u Maarskoj traili smjenu Nagyeve vlade te da su zato odluili formirati novu vladu. Navodi da je ta nova, legitimna maarska Vlada na temelju Varavskog ugovora odluila pozvati Sovjete da im pomognu u suzbijanju kontrarevolucije.133 Slina reakcija dola je i od Jnosa Kdra. Kdr u pismu Generalnom sekretaru UN-a navodi kako Nagyev zahtjev nije legitiman te kako se ne moe smatrati slubenim zahtjevom Maarske.134 U ovome primjeru vidi se kako su i Sovjeti i Kdrova vlada svim silama pokuavali opravdati sovjetsku intervenciju, pozivajui se na tobonji legitimitet nove Vlade. Odgovor na pitanje koju od ovih dviju Vlada (Kdrovu ili Nagyevu) narod podrava, najbolje iskazuje zajedniki apel maarskog vojnog zapovjednitva, Udruenja knjievnika i studenata. Na pitanje tko predstavlja volju naroda odgovor je bio: Mi vjerujemo Imre Nagyu. Mi podupiremo lanove centralnog vodstva Maarske radnike partije, koji zastupaju interese naroda.135 Generalna skuptina usvojila je 4. studenoga rezoluciju kojom su osudili sovjetsku intervenciju i, izmeu ostaloga, podsjetili kako je uivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda garantirano mirovnim ugovorom izmeu Maarske i Saveznikih i udruenih snaga.136 Premda je rezolucija osudila SSSR, ona ipak nije pala na plodno tlo. Kako su Sovjeti nastavili s vojnim operacijama, UN je 9. studenoga ponovno usvojio rezoluciju kojom poziva SSSR na povlaenje snaga iz Maarske kao i odravanje slobodnih izbora koji bi se trebali odrati pod pokroviteljstvom UN-a im red i zakon budu ponovno uspostavljeni.137 SSSR se ponovno ogluio na apele, te tako opet dokazao svoj status mone sile i pokazao na nemo UN-a kada su u pitanju postupci najveih svjetskih monika. Iako je UN bio svjestan svoje nemoi, i dalje su se odravale sjednice Generalne skuptine u cilju rjeavanja maarskog pitanja. Najvanija odluka pri UN-u donesena je 10. sijenja 1957. kada je oformljen odbor iji je cilj bio prikupiti i predstaviti UN-u
132 http://daccess-dds-ny.un.org/doc/RESOLUTION/GEN/NR0/109/54/IMG/NR010954pdf? Open Element 133 Gyorkei, Horvath, Soviet, str. 161. 134 Isto, str. 164.165. 135 Isto, str. 167. 136 http://www.un.org/arabic/documents/GADocs/A_3355english.pdf. 137 Isto, str. 3.
452
informacije koje se tiu situacije u Maarskoj. Odbor se sastojao od predstavnika Urugvaja, Cejlona, Danske, Australije i Tunisa.138 Izvjetaj koji je odbor podnio Generalna skuptina UN-a prihvaa 14. rujna 1957. i od tada pa sve do 1962. godinje su odravane sjednice u vezi maarskog pitanja.139 Meutim, sjednice nisu donosile pomak. Naime, veina afrikih i azijskih zemalja nije pokazivala pretjerani interes za Maarsku, a k tome su i zauzele prosovjetsko stajalite. Ono to je veina tih zemalja mislila najizravnije i najiskrenije prenio je predsjednik Sirije svojom izjavom da situacija u Maarskoj nije na interes, i ba me briga da li e pedeset Budimpetanaca biti uniteno.140 U zamjenu za opu amnestiju koju je Kdr najavio za oujak 1963., UN je maarsko pitanje skinuo s dnevnog reda u jesen 1962. godine.141
6.4. Utjecaj sueske krize na Maarsku

Iako se zbog skoro istovjetnog odvijanja dogaaja vrlo esto povezuju, revolucija u Maarskoj i sueska kriza nisu nikako povezani. Makar su neki smatrali kako je izbijanje revolucije ubrzalo napad na Egipat, takve pretpostavke nisu tone. Datum napada na Egipat dogovoren je jo 22. listopada na sastanku u Severesu (sastanak je trajao od 22. do 24. listopada) izmeu britanskih, francuskih i izraelskih predstavnika. O tome da urotnici nisu bili obavijeteni o revoluciji u Maarskoj te da ona nije imala nikakve utjecaje u njihovom dogovoru, najbolje govori zapis iz dnevnika izraelskog premijera koji navodi kako je o dogaajima u Maarskoj saznao tek po povratku u Izrael.142 Ipak, sueska je kriza, barem neizravno, utjecala na dogaaje u Maarskoj. Maarska vie nije bila glavna vijest u svijetu. Poevi od medija koji su sve vie panje posveivali Suezu pa sve do UN-a i SAD-a kojima je postao glavna politika preokupacija. Napad na Egipat izazvao je napetosti poglavito meu zapadnim saveznicima. Naime, u to je vrijeme SAD pokuavao uspostaviti dobre odnose s Arapima i proiriti svoj utjecaj na Bliski Istok, a njegovi su se saveznici izravno upleli u ometanje amerikih interesa. Tada se po prvi put dogodilo da je SAD zajedniki istupio sa SSSR-om u osudi svojih saveznika.143 Cjelokupnom ovom situacijom najvie se okoristio SSSR. Ne samo da su Francuzi i Britanci nehotice skrenuli pozornost s njihove intervencije u Maarskoj, nego su im dali priliku da se jo vie priblie arapskom svijetu. Solidarizirajui se s Egiptom, Sovjeti su ak i priprijetili francusko-britansko-izraelskoj koaliciji pokazujui tako da se ne libe ui u sukob kad je u pitanju nezavisnost i suverenitet neutralnih drava.144 Iako su te prijetnje vjerojatno bile sovjetski pucanj u prazno (prijetnje su upuene 5.
UNITED, 1957., str. 10. Lendvai, One, str. 193. 140 Isto 141 Isto, str. 194. 142 Isto, str. 18. 143 Bekes, The 1956, str. 19. 144 Isto, str. 23.
138 139
453
LUCIUS
studenog kada se ve znalo da e kriza biti ubrzo rijeena), one su nedvojbeno podigle presti Sovjetskog Saveza u oima arapskih i bliskoistonih zemalja.145 Sueska kriza je jo vie suzila prostor za diplomatsko djelovanje SAD-a u vezi povoljnog rjeavanja maarskog pitanja. Potpredsjednik SAD-a, Richard Nixon tada je izjavio: Ne moemo se s jedne strane aliti na Sovjetsko interveniranje u Maarskoj, a s druge strane odobriti Britancima i Francuzima biranje upravo tog vremena za intervenciju protiv Nassera.146 Ovom Nixonovom izjavom, stjee se dojam da je ve samim izbijanjem krize na Suezu, SAD digao ruke od Maarske i odluio je prepustiti sudbini na volju. A to se upravo i dogodilo. Tada je SAD sve svoje napore uloio u smirivanje situacije na Bliskom istoku.
6.5. Pozitivan primjer Austrije

Za razliku od svih velikih boraca protiv komunizma i simpatizera Maarske, Austrija je jedina drava koja je iskreno pomogla i olakala patnje Maarima. Kao neutralna drava, Austrija je prihvaala sve izbjeglice koje su u njoj traile sklonite bez ikakvih formalnosti te ni u jednom trenutku nije ni pomiljala na zatvaranja granice pred Maarima.147 Kako bi spasili to vie nedunih ljudi, Austrijanci su ak i cijelu svoju granicu s Maarskom obiljeili svojim zastavama kako bi oznaili Maarima gdje mogu pronai utoite.148 Osim drave koja je inila sve u svojoj moi da pomogne, obini su graani Austrije najvie iskazali svoju solidarnost i humanost prema susjedima. kole i hoteli prenamjenjeni su u prihvatilita za izbjeglice, skupljan je novac, odjea i hrana, donirani su lijekovi (austrijski ljekarnici su donirali ak 600 milijuna jedinica penicilina), itd.149 Do oujka 1957. Austrija je prihvatila 180 432 maarskih izbjeglica. Ipak, ona je za izbjegle Maare bila tek prolazna postaja prema konanom odreditu, a najvie ih je htjelo emigrirati u SAD ili Kanadu. Koliko su Austrijanci suosjeali s Maarima dokazao je i primjer austrijskog veleposlanika u Budimpeti Walthera Peinsippa. On je vrijeme revolucije provodio obilazei bolnice i poprita sukoba podijelivi hrane i lijekova u vrijednosti od oko pola milijuna dananjih eura. Osim toga organizirao je i odlazak 650 osoba u Austriju pod diplomatskom zatitom.150
Isto, str. 23. http://en.wikipedia.org/wiki/Hungarian_Revolution_of_1956, As Vice President Richard Nixon later explained: We couldnt on one hand, complain about the Soviets intervening in Hungary and, on the other hand, approve of the British and the French picking that particular time to intervene against [Gamel Abdel] Nasser 147 Lendvai, One, str. 204. 148 Isto, str. 206. 149 Isto, str. 207. 150 Isto, str. 209.
145 146
454
Ali ipak postavlja se pitanje zato je Austrija tako nesebino pomogla. Odgovor na to pitanje moda je najbolje dao austrijski politolog Norbert Leser koji smatra kako je ustanak za Austriju i Austrijance bio praktini test humanosti kao i prilika da se Maari okoriste od zahvalnosti to je Austrija prola mnogo bolje nego Maarska.151
6.6. Posljedice Maarske revolucije na svjetski komunizam

Slamanjem revolucije u Maarskoj SSSR se inio kao pobjednik ove situacije. Uspio je zadrati Maarsku u Varavskom paktu, u isto vrijeme poslao je poruku svim svojim satelitima kako nee tolerirati neposluhe i tako ih jo vre vezao uz sebe te dobio priznanje svoje interesne sfere u Europi. Uz sve to, ni meunarodna zajednica, osim verbalne osude, nije previe uinila kako bi sankcionirala SSSR. Tada se vjerojatno inilo kako je SSSR izaao iz ove krize moniji nego ikad. No, premda su zadrali svoj ugled u svjetskoj politici, utjecaj koji je vojna intervencija u Maarskoj imala na komunistike partije u Europi bila je potpuno suprotna. Najzorniji primjeri bile su Francuska i Italija. U tim je dravama partija bila tako jaka da su i na potenim izborima mogli pobijediti. Poslije dogaaja u Maarskoj, situacija se promijenila. Partijsko je lanstvo u Francuskoj prepolovljeno, a talijanska je partija prekinula svoje veze sa Sovjetima.152 Uz sve to u Italiji su izgubili 10% svojih lanova. vicarska je partija, takoer, izgubila polovicu svojih lanova, a danska je partija praktiki prestala i postojati.153 Kakav je utjecaj sovjetska intervencija imala u Europi najtonije je ocijenio francuski filozof Jean-Paul Sartre koji je napisao: Prije Maarske oni (Rusi) su pobjeivali... Izgledalo je kao da e izai iz hladnog rata kao pobjednici. Mirili su se s Titom i vraali jedinstvo u socijalistiki kamp. Proirivali su svoj utjecaj sve do Indije i Bliskog Istoka... Budimpetanski masakr unitio je godine napora u postizanju detanta, koegzistencije, mira. Nikad se na Zapadu komunisti nisu osjeali tako izoliranima.154 S tih nekoliko reenica Sartre je u biti odgovorio koliko je samo tete SSSR nanio internacionalnom komunizmu. Drugu opasku koju bih izdvojio, a tie se osude sovjetske intervencije u Maarskoj, bila je izjava francuske glumice Simone Singnoret kad se prilikom proslave Nove godine u Moskvi svojim domainima obratila rijeima kako su sovjetski vojnici u jednom kratkom tjednu prestali biti heroji 1917. i pobjednici kod Staljingrada... nego su se transformirali u imperijalistike trupe koje vre invaziju na koloniju.155 Ovim rijeima ocijenila je Sovjetski savez kao imperijalistiku silu, nita bolju od onih (SAD, Velika Britanija itd.) protiv kojih se bori. Te rijei zasigurno su morale
Isto, str. 206. Sebestyen, Twelve, str. 299. 153 Lendvai, One, str. 196. 154 Sebestyen, Twelve, str. 300. 155 Lendvai, One, str. 195.196.
151 152
455
LUCIUS
zaboljeti sovjetske monike koji su se uvijek smatrali tobonjim predvodnicima u borbi za pravedan, slobodan i ravnopravan svijet.
7. Uloga Radija Slobodna Europa u Maarskoj revoluciji 7.1. Osnivanje Radija Slobodna Europa (RSE)
Svojim postupcima prema Maarskoj 1956. SAD je cijelom svijetu pokazao kako nema vie namjere voditi oruani sukob sa Sovjetima i tako pomoi istonim satelitskim zemljama. Ipak, to nije znailo obustavu sukoba izmeu dviju velesila. Bolje bi bilo rei kako je SAD tada, umjesto oruanog rata, izabrao propagandni. Glavno oruje SAD-a u tom propagandnom ratu bio je Radio Slobodna Europa. Radio Slobodna Europa (dalje u tekstu: RSE) osnovan je 1949. kao privatna radio postaja u svrhu antikomunistikog propagandnog djelovanja na podruju 6 sovjetskih satelitskih drava.156 On je djelovao kao jedan od ogranaka Nacionalnog odbora za slobodnu Europu (NCFE) iji su osnivai bili meu najutjecajnijim graanima SAD-a onog vremena poput Allana Dullesa, budueg predsjednika D. Eisenhowera, diplomata J. Grewa, bankara F. Antschulta itd.157 Iako nezavisna, organizacija je u biti primala naputke i potpomagala ju je vlada SAD-a.158 Postavlja se pitanje, ako je organizacija (a time i RSE) bila nezavisna, zato je financirana od Vlade? Glavni razlog osnivanja odbora bio je taj da se u borbi protiv komunizma i SSSR-a uini ono to vlada SAD-a slubeno nije mogla. Cilj im je bio pomoi istaknutim politikim emigrantima iz satelitskih zemalja te ih poduprijeti u njihovu nastojanju za osloboenjem i demokratizacijom njihovih drava. Istovremeno takvo je djelovanje oslobodilo vladu SAD-a svake sumnje da slubeno surauje s njima. Ipak je SAD priznao komunistike reime satelitskih drava.159 Jedan od naina da im pomogne bilo je i pokretanje RSE-a. Radio Slobodna Europa je omoguio emigrantima da se javljaju u svoje zemlje, propagirajui demokraciju i slobodu, te tako stvore alternativu kontroliranim, partijski dominantnim domaim medijima.160 Iako je stvoren utisak da je RSE privatna radio postaja, financirana iskljuivo od donacija, kasnije se saznalo da je ak 2/3 njenog budeta dolazilo od strane CIA-e.161 To i ne treba toliko uditi ako se zna da je jedan od lanova NCFE pod ijom se paskom nalazio RSE, bio i Allan Dulles, od 1953. ravnatelj CIA-e. Koliko je CIA bila zadovoljna radom i uspjesima RSE-a najbolje govori tajni izvjetaj CIA-e iz 1969.
Robert Holt, Radio Free Europe, Minneapolis, 1958., str. 3. Arch Puddington, Broadcasting freedom: The Cold War triumph of Radio Free Europe and Radio Liberty, Kentucky, 2000., str. 12. 158 Richard H. Cummings, Cold War Radio: The dangerous history of American broadcasting in Europe, 1950-1989, Jefferson North Carolina, 2009., str. 7. 159 Cummings, Cold, str. 9. 160 Isto 161 Johanna Cushing Granville, The first domino: international decision making during the Hungarian crisis of 1956, College Station, 2004., str. 165.
156 157
456
U njemu se Radio Slobodna Europa i Radio Sloboda opisuju kao najstarije, najvee, najskuplje, a vjerojatno i najuspjenije tajne operacije uperene na Sovjetski Savez i istonu Europu.162
7.2. Djelovanje Radija Slobodna Europa u Maarskoj prije 1956.

Prvo emitiranje RSE-a u Maarskoj poinje 4. kolovoza 1951. javljanjem biveg predsjednika Parlamenta, monsignora Ble Varge.163 U poetku program za Maarsku emitiran je u trajanju od 60-ak sati tjedno, a vrijeme emitiranja bilo je podijeljeno na vijesti, politike komentare, kulturne i obrazovne programe, zabavu i glazbu, vjerske teme itd.164 Poslije 1953. poelo je devetosatno emitiranje dnevno.165 Najistaknutiji suradnik maarskog urednitva RSE-a bio je Ladislas Farago166, maarski pisac zasluan za stvaranje vanih likova i programa RSE-a poput pukovnika Bella i Bode Balinta167, kao i mnogih drugih programa koji su se prije i za vrijeme revolucije 1956. pokazali poprilino utjecajnima.168 Iako maarska komunistika Vlada u poetku nije obraala pretjeranu panju na njeno emitiranje, irenje utjecaja stranih radio postaja, pa tako i RSE-a bio je brz. Tako je primjerice ve 1951. uhien izvjesni Gyz Flossman pod optubom za organiziranje grupe ija je namjera bila zbacivanje komunistikog sustava. Tijekom ispitivanja policije priznao je da je redovito sluao zapadne radio postaje, a posebice one ameriko-maarske i Glas slobodne Europe (vjerojatno je mislio na RSE). Programski sadraj ga je uvjerio da e doi do rata i amerike okupacije zemlje. Takvog slinog miljenja bili su i drugi Maari.169 Osim redovitog radijskog programa, RSE je i na druge naine pokuavao isprovocirati reakciju maarskih komunista. Tako je primjerice zanimljiva epizoda kada su
Cummings, Cold, str. 5. Isto, str. 47. 164 Holt, Radio, str. 79. 165 Lendvai, One, str. 186. 166 Ladislas Farago (1906. 1980.) maarski pisac, scenarist i novinar. Pisao je veinom povijesne i pijunske knjige, a tijekom II. svjetskog rata radio je za amerike obavjetajne slube. Tijekom prvih godina RSE-a, kao njihov zaposlenik, stvorio je navedene likove Pukovnika Bella i Bode Balinta (Cummings, Cold, str. 48.) 167 Pukovnik Bell i Boda Balint su fiktivni likovi koje je za potrebe svojih emisija na RSE-u stvorio Ladislas Farago. Lik pukovnika Bella stvoren je 1951., a radilo se o bivem asniku koji je vodio emisije vojnih tema. Ispoetka nije bio ukljuen samo u emisije na maarskom jeziku ve i na svim ostalima. Ipak, njegova vanost dolazi do izraaja tijekom Maarske revolucije 1956. kada se pojavljuje u radio-emisijama koje daju savjete kako organizirati gerilsko ratovanje i efektivan otpor prema jaoj vojnoj sili. Te su emisije posluile SSSR-u u optuivanju RSE-a da je potaknuo revoluciju u Maarskoj. Boda Balint je bio lik koji je tajno putovao Maarskom i kasnije preko RSE-a izvjetavao to je tamo sve vidio. U svojim je emisijama otro kritizirao komuniste i komunistiko ureenje, a pogotovo komunistike dounike koje je esto napadao zbog izdaje svoje domovine. Kolika je bila popularnost tog lika najbolje govori podatak da su se tijekom emitiranja emisija u Maarskoj esto pojavljivali grafiti ili plakati s natpisima poput Doi Boda Balint, Boda Balint dolazi, Strahujte i drhtite, Boda Balint dolazi ili B.B. e se pobrinuti za komuniste. (Cummings, Cold, str. 48.) 168 Isto 169 Bohri, Hungary, str. 232.
162 163
457
LUCIUS
u organizaciji RSE-a u toaletima vlakova koji su prometovali iz Bea prema maarskim gradovima postavljani toalet papiri s likom Mtysa Rkosija.170 Veu pozornost prema djelovanju RSE-a, maarska Vlada je usmjerila tek 1955. Tada RSE (u suradnji s Free Europe Press) na podruju Maarske pokree propagandnu kampanju u vidu raspaavanja letaka pomou balona. Ta se kampanja nazivala Operacija Focus.
7.3. Operacija Focus

Radio Slobodna Europa u suradnji s Free Europe Press poela je provoditi operaciju Focus 1. listopada 1954., mjesec dana prije lokalnih izbora u Maarskoj. U vrijeme trajanja kampanje, balonima je poslano vie od 16 milijuna letaka koji su sadravali Manifest i 12 zahtjeva opozicije.171 Cilj ove kampanje bio je da ohrabri Maare u zahtjevima za promjenama, a da u isto vrijeme umanji Nagyevu popularnost steenu mjerama svoje politike. Nagy je zbog operacije Focus i raspaavanja letaka, kao premijer NR Maarske otro prosvjedovao kod amerike Vlade, to je kasnije i utjecalo na njihov suzdran stav prema njemu. Te su prosvjedne note utjecale, takoer, i na negativan stav RSE-a prema njemu za vrijeme revolucije.172 Iako je kampanja zavrila prije nego to su oekivali, ona je ipak postigla svoj cilj. Maarske su vlasti poslije sve vie obraale panju na emitiranja RSE-a. Primjerice, od poetka emitiranja, RSE je zaprimio samo 19 pritubi iz Maarske, dok je samo prvi tjedan nakon poetka kampanje zaprimio 20 pritubi. Operacija Focus je ostavila utisak i na obian narod. ak 21% anketiranih izbjeglica iz 1956. izjavilo je kako je informacije crpilo veinom iz letaka raspaavanih balonima. Paradoks vezan za samu kampanju bio je taj da je pokrenuta u vrijeme kada su stvari u Maarskoj kretale na bolje, a zavrena je u vrijeme kad je novi smjer politike naputen, tj. kad je Nagy smijenjen, a vraen Mtjas Rkosi.173 Naime, zbog Nagyevih prosvjeda vladi SAD-a, RSE je obustavio operaciju Focus, a nedugo nakon obustave kampanje, Nagy je smijenjen.174
7.4. Reakcija Radija Slobodna Europa na revoluciju

Revoluciju u Maarskoj i RSE doekao je s iznenaenjem. No, ubrzo je vodstvo RSE-a pohvatalo sve konce i kroz svoje izvjetaje i emisije pokazalo na koju je stranu stalo. tovie, preko svojih su mikrofona esto bili jo radikalniji od ljudi koji su se tada nalazili na ulicama Budimpete i ostalih gradova. Svojim esto neobjektivnim i neprofesionalnim emisijama u velikoj su mjeri doprinijeli agoniji svih onih koji su se
Granville, Caught with jam on our fingers: Radio Free Europe and the Hungarian revolution of 1956, Diplomatic History vol. 29, no. 5, 2005., str. 815. (http://www.scribd.com/doc/13866301/RFEand-the-Hungarian-Revolt-of-1956-by-Johanna-Granville) 171 Cummings, Cold, str. 47. 172 Granville, Caught, str. 819. 173 Isto 174 Kako ne bi bilo zabune, operacija Focus nije utjecala na Nagyevu smijenu, ve je puka sluajnost da je obustava kampanje koincidirala s njegovom smjenom.
170
458
u Maarskoj borili za svoju slobodu.175 Upravo zbog toga, takvo djelovanje RSE-a tijekom revolucije priskrbilo mu je nepovjerenje publike, koje nije uspio vratiti tijekom sljedeih nekoliko godina. Glavna zamjerka RSE-u bila je poticanje Maara na pobunu kao i davanje lanih nada u pomo Zapada.176 Ipak, veina krivnje ne bi se trebala odnositi na samu radio postaju ve samo na maarsko urednitvo. Odmah po izbijanju revolucije, maarsko urednitvo RSE-a uvidjelo je svoju priliku da potakne narod i nahukaju ih na otpor reimu. Jedna od glavnih zanimacija RSE-a bilo je svakako kritiziranje i diskreditiranje Imrea Nagya, osobe koju je sam narod prieljkivao za premijera. Tako ve 24. listopada RSE komentira Nagyevu vladu kako umjesto pravih reformi, (Nagyev) reim pokuava rijeiti svaki problem uvoenjem polu-reformi. Ignoriraju volju naroda.177 Takoer, u prilog Nagyu nisu ile ni optube RSE-a kako je upravo on pristao na invaziju sovjetskih snaga.178 Takvi, kao i drugi razni komentari ne bi bili nimalo udni jer dolaze od protivnika reima, ali ipak tim su izjavama samo dolijevali ulje na vatru i oteavali Nagyevu poziciju. A Imre Nagy je bio jedini politiar koji je u ono vrijeme, koliko-toliko, mogao konsolidirati vlast i smiriti situaciju u zemlji.
7.5. Poticanje pobune, otpora i davanje lane nade

Druge, mnogo tee i ozbiljnije optube na raun RSE-a bile su svakako one za poticanje pobune, otpora i davanje lane nade za pomo Zapada. Optuba za poticanje pobune u Maarskoj nikako ne stoji. Naime, tijekom cijele 1956. glavno urednitvo RSE-a izdavalo je smjernice kako se ponaati s obzirom da se u komunistikom svijetu dogaaju promjene. Nijedna od tih smjernica nije sadravala pozive narodu na pobunu. Na temelju tih smjernica, politiki savjetnik Griffith izjavio je da je zadaa RSE-a da pomae, produljuje i proiruje zatopljenje kao i promoviranje liberalizacije ak i pod daljnjom komunistikom vladavinom.179 Podaci da se i maarsko urednitvo RSE-a dralo tih smjernica, dokazuju da ni ono nije krivo za izbijanje revolucije.180 Ipak, smjernice su se djelomino krile tijekom revolucije. Tako su se esto mogli uti pozivi borcima za slobodu da ne odbace svoja oruja, kao i obavijesti da se u Clevelandu prijavljuju mnogi Maari i Amerikanci za put u Maarsku kako bi se borili protiv Sovjeta.181 Mnogi su izvjetaji ukljuivali i komentare poput mi, mali narod u
Primjerice, tijekom revolucije, RSE je u svojim emisijama esto ohrabrivala borce za slobodu, davala vojne savjete kao i nadu kako pomo sa Zapada sigurno dolazi Isto tako, protivno novinarskoj etici, nisu objektivno izvjetavali o dogaajima ve su koristili svaku priliku kako bi borcima davali za pravo, a kritizirali dravu i njene strukture. 176 Granville, The first, str. 171. 177 Isto, str. 174. 178 Isto 179 Ross Johnson, Setting the record straight: Role of Radio Free Europe in The Hungarian Revolution of 1956 (http://www.wilsoncenter.org/topics/pubs/happ.OP-3.pdf), str. 8. 180 Johnson, Setting str. 9. 181 Granville, Caught, str. 826.
175
459
LUCIUS
brojkama ali velika nacija, borimo se protiv despotizma Moskovita (...) borba maarskog naroda jo nije zavrila te (...) borba se nastavlja,182 itd. Takvi izvjetaji sigurno su bili poticajni i ohrabrujui za borce za slobodu, makar su svi ve znali kako je njihova borba uzaludna. Najvea obmana Maara od strane RSE-a, ako se uope moe tako i nazvati, bila su obeanja o pomoi Zapada. Primjerice izvjetaj o aktivnosti Vijea sigurnosti UN-a koji su prenijeli Maarima bio je toan. Pompozno su naglaavali kako je 9 od 10 lanova Vijea sigurnosti glasovalo za to da se raspravlja o situaciji u Maarskoj (protiv je bio samo predstavnik SSSR). No, naravno, nisu naglasili da je u donoenju takvih odluka potrebna jednoglasnost svih lanica Vijea sigurnosti, a ta jednoglasnost u potpori Maarskoj nije postojala.183 Najizravnija obeanja zapadne pomoi bila su javljanja 4. studenoga kada su se osvrnuli na lanak objavljen u londonskom Observeru istog datuma. U tom lanku naglaava se neizbjenost amerike vojne pomoi ukoliko Sovjeti napadnu Maarsku i ako Maari izdre 3 4 dana. Naravno, lanak pie i o jednoglasnoj potpori i simpatiji svijeta prema Maarskoj.184 Objavljivanje teksta tog lanka na RSE-u postao je glavni faktor u optuivanju radio postaje za maarsko krvoprolie. Pomalo se ini nepravednim to je RSE morao ispatati za neto to nije njegovo miljenje. No, je li to tako? U ovom sluaju, dio krivnje ipak lei i na RSE-u. Njegova je pogreka u tome to su uope i objavljivali taj tekst. S obzirom na trenutnu situaciju, a i ugled koji je RSE imao u Maarskoj, mogli su pretpostaviti da e narod prihvatiti ovu informaciju kao gotovu i sigurnu stvar. Tada nije bilo bitno tko je dao kakvu informaciju, ve je bilo bitno kako e je narod prihvatiti. U tom trenutku, u toj bezizlaznoj situaciji za svoju slobodu, Maari su uli ono to su htjeli. A to je bilo da je pomo Zapada sigurna i samo to nije dola. RSE i Observer potaknuli su Maare na otpor, ali zasigurno nisu ni bili svjesni posljedica koje su njihove obavijesti imale za maarski narod.
7.6. Krivnja Radija Slobodna Europa

Krivnja za revoluciju i krvoprolie nikako se ne moe svaliti na lea RSE-a, makar su mnogi htjeli to tako prikazati. Slubeno vienje revolucije u Sovjetskim i Kdrovim oima iznosi se u Bijeloj knjizi. Ona optuuje RSE da je imao glavnu ulogu u pripremama i usmjeravanjima kontrarevolucije, u provociranju oruane borbe, nepotivanju primirja kao i u poticanju masovne histerije koja je dovela do linovanja nedunih ljudi (vjerojatno se mislilo na linovanja pripadnika VH-a) itd.185 Istina je da je RSE pridonio ovim dogaajima za koje ih se optuuje, ali ipak ne u tolikoj mjeri kako Bijela knjiga prikazuje. Krivnju, ako je o tome uope rije, u najveoj mjeri treba podnijeti maarsko urednitvo RSE-a. Kako je to pokazala interna istraga,186 pogreka RSE kao
Isto Granville, The first, str. 175. 184 The 1956 Hungarian, str. 389. 185 UNITED, 1957., str. 36. 186 The 1956 Hungarian, str. 464.484.
182 183
460
organizacije bila je jedino ta da nije pomno pregledavala kratke saetke emisija koje su se trebale emitirati. Naime, saetci emisija koji su se davali na pregled prije emitiranja razlikovali od onoga to se doista emitiralo.187 Bez obzira na koji nain da je RSE izvjetavao za vrijeme revolucije u Maarskoj, ona bi ionako buknula. Zato se ne moe rei da je RSE potaknuo revoluciju jer je Maarska cijele 1956. bila na rubu nemira, a oni su samo kulumnirali 23. listopada. Radio Slobodna Europa se svojim izvjetajima u revoluciju ukljuio tek nakon to je ona poela. Ipak, kako je revolucija zavrila velikom tragedijom, trebao se pronai i krivac za nju. U oima Amerikanaca, Sovjeta, Maara, kao i ostalog svijeta, RSE je u tom trenutku bio idealan kandidat. Zbog nekolicine neprofesionalnih i zapaljujuih izvjetaja, koji nisu ni inili veinu programa, RSE je nepravedno optuen kao jedan od glavnih krivaca za revoluciju. Dugih 36 godina RSE je trebao ekati na rehabilitaciju svoje uloge u Maarskoj tijekom revolucije. Maarski premijer Jzsef Antall je 1990. napisao u svojoj poruci RSE-u: Radio Sloboda Europa () dala nam je dar istine o naoj zemlji i svijetu u cijelini, a inio je to u vrijeme kada je govoriti istinu bilo raunato kao zloin protiv drave.188 Deset godina poslije Antallove poruke, maarska Vlada odlikovala je maarske djelatnike RSE-a za njihove zasluge prema naciji, priznavi tako i slubeno pozitivnu ulogu RSE-a u promicanju demokracije za vrijeme komunizma u Maarskoj.
8. Zakljuak
Revolucija u Maarskoj 1956. jedan je od kljunih dogaaja 20. stoljea, napose Hladnog rata. Maari je pak doivljavaju kao jedan od najsvjetlijih trenutaka svoje povijesti ravan revolucionarnoj 1848. godini. Ostavljeni od slobodnog svijeta na milost i nemilost viestruko monijem neprijatelju, Maari su se u ta dva tjedna pokazali kao hrabra i domoljubna nacija, koja kad je u pitanju sloboda i opstanak domovine djeluje kao jedno. Svojom borbom dokazali su da im nije bilo vano politiko ili ma koje drugo opredjeljenje ve da je svima njima bila na umu dobrobit Maarske. Zato smatram da su ondanje komunistike optube kako je rije o kapitalistikoj uroti i horthyevskoj kontrarevoluciji, ne samo netone ve i krajnje nepravedne. Naime, kad je cijela nacija praktiki jednoglasna u svojim eljama i istupima onda sigurno nije rije o kontrarevoluciji, ve o legitimnom zahtjevu nacije za promjenama u zemlji. to se tie posljedica na svjetsku politiku, moglo bi se rei da je revolucija na neki nain promijenila tijek Hladnoga rata. To je bila jedinstvena prilika da meusobne prijetnje izmeu Zapada i Istoka eskaliraju u otvoreni sukob. Ipak, velike su sile, a tu poglavito mislim na SAD, svojom neintervencijom i nezainteresiranou svjesno prepustile, ne samo Maarsku, ve i ostale istonoeuroposke drave komunistikom utjecaju i nadzoru SSSR-a. SAD je konano priznao SSSR kao sebi ravnu silu kao i
Isto, str. 464. Ross Johnson, Setting the record straight: Role of Radio Free Europe in The Hungarian Revolution of 1956, str. 2.
187 188
461
LUCIUS
poslijeratni status quo u Europi. Maarska je revolucija 1956. bila posljednji dokaz kako do novog rata u Europi sigurno nee vie nikada doi. Velike su sile jedna drugoj preutno dale do znanja kako nita vie ne moe stati na put njihovim interesima i cilju u sprjeavanja otvorenoga rata. Maarska je revolucija, takoer, imala i izvjesne posljedice na sam komunistiki pokret. Iako nije bila ni prva, a ni posljednja pobuna protiv komunistikog reima i sovjetskog nadzora, svakako je ostavila najsnaniji utisak od svih na svjetsku javnost. Takoer, uzrokovala je pad popularnosti komunistikih stranaka u Zapadnoj Europi kao i njihovo distanciranje od sovjetske partije i utjecaja. Poznato je i da se SSSR uvijek svim silama trudio kontrolirati i utjecati na sve komunistike partije svijeta. Maarska je revolucija ukazala na svu krhkost komunistikih reima. Premda je do pada komunizma u Europi trebalo proi jo 30-ak godina, slobodno mogu rei da je Maarska zabila prvi avao na komunistiki lijes. Bilo je potrebno samo desetak godina od sovjetskog uspostavljanja kontrole nad Istonom Europom da se komunizam i SSSR suoe s najveim izazovom u svojoj povijesti i mogunosti gubitka nadzora nad svojim carstvom. Zato su Sovjeti morali nasilno sprijeiti Maare u njihovim namjerama. Da su im dopustili izlazak iz Varavskog pakta i naputanje komunizma, to bi sljedeih godina vjerojatno dovelo do slinih zahtjeva i u ostalim satelitskim dravama, to bi znailo nestanak komunizma u Europi. Ipak, revolucija je jasno iskazala elju maarskog naroda za demokracijom i osobnim slobodama. Maari su na promjene ipak trebali ekati jo 30 godina. Ve 1987. poeli su zahtjevi unutar Partije za promjenama. 1988. Jnos Kdr je smijenjen s poloaja glavnog sekreta Partije, a zamijenio ga je Imre Pozsgay koji je godinu dana poslije uveo prve promjene. Tako je 1989. doputeno osnivanje sindikata kao i sloboda tiska, okupljanja i udruivanja a donesen je i novi izborni zakon. Iste godine, potpisan je i sporazum s SSSR-om kojim je sovjetska vojska trebala napustiti Maarsku do lipnja 1991. Mjesec dana prije Kdrove smrti u srpnju 1989., Imre Nagy je posmrtno rehabilitiran i sveano pokopan na 31. godinjicu svojeg smaknua. Ubrzo nakon toga, u oujku 1990. provedeni su prvi slobodni i demokratski izbori u Maarskoj nakon 1945. godine. Tako su na miran nain, nakon etrdesetak godina komunistike vladavine Maari napokon doli do demokracije i slobode.

1. The 1956 Hungarian revolution: a history in documents, Budimpeta, 2002. 2. UNITED NATIONS, Resolutions adopted by the General Assembly during its SECOND EMERGENCY SPECIAL SESSION from 4 to 10 November 1956, (http://www.un.org/arabic/documents/GADocs/A_3355english.pdf)
462
3. UNITED NATIONS SECURITY COUNCIL, 120 (1956). Resolution of 4th November, (http://daccess-dds-ny.un.org/doc/RESOLUTION/GEN/NR0/109/54/IMG/NR010954. pdf?OpenElement) 4. UNITED NATIONS, Report of the special comittee on the problem of Hungary, New York, 1957., (mek.oszk.hu/01200/01274/01274.pdf)
9.2. Elektroniki izvori

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. http://en.wikipedia.org/wiki/Hungarian_Revolution_of_1956 http://www.biografije.org/hruscov.htm http://www.britannica.com/EBchecked/topic/24180/Yury-Vladimirovich-Andropov http://www.britannica.com/EBchecked/topic/309432/Janos-Kadar http://www.britannica.com/EBchecked/topic/321708/Ivan-Stepanovich-Konev http://www.britannica.com/EBchecked/topic/360012/Georgy-Maksimilianovich-Malenkov http://www.britannica.com/EBchecked/topic/382033/Anastas-Ivanovich-Mikoyan
9.3. Knjige i lanci

1. Bekes, Csaba, The 1956 Hungarian Revolution and World Politics, (http://www.wilsoncenter.org/topics/pubs/ACFB4E.pdf) 2. Bohri, Laszlo, Hungary in the cold war 1945-1956: between the United States and the Soviet Union, New York, 2004. 3. Cummings, Richard, Cold War Radio: The dangerous history of American broadcasting in Europe, 1950-1989, Jefferson North Carolina, 2009. 4. Gyorkei, Jeno i Horvath, Miklos, Soviet Military Intervention in Hungary 1956., Budimpeta, 1999. 5. Granville, Johanna, Caught with jam on our fingers: Radio Free Europe and the Hungarian revolution of 1956, Diplomatic History vol. 29, no. 5, 2005., (http://www.scribd.com/ doc/13866301/RFE-and-the-Hungarian-Revolt-of-1956-by-Johanna-Granville) 6. Granville, Johanna, In the line of fire: The Soviet Crackdown of Hungary 1956-1958, Pittsburgh, 1998. 7. Granville, Johanna, The first domino : international decision making during the Hungarian crisis of 1956, College Station, 2004. 8. Holloway, David i Mcfarland, Victor, The Hungarian revolution of 1956 in the context of the cold war military confrontation, (http//epa.oszk.hu/01400/01462/0035/pdf/031-049.pdf) 9. Holt, Robert, Radio Free Europe, Minneapolis, 1958. 10. Irving, David, Uprising!, London, 1981. 11. Jakovina, Tvrtko, Socijalizam na amerikoj penici, Zagreb, 2002. 12. Johnson, Ross, Setting the record straight: Role of Radio Free Europe in The Hungarian Revolution of 1956, (http://www.wilsoncenter.org/topics/pubs/happ.OP-3.pdf), 13. Kissinger, Henry, Diplomacija, Zagreb, 2002. 14. Kontler, Laszlo, Povijest Maarske: tisuu godina u Srednjoj Europi, Zagreb, 2007.
463
LUCIUS
15. Korda, Michael, Journey to a revolution: A personal memoir and history of the Hungarian Revolution of 1956, New York, 2006. 16. Kramer, Mark, New evidence on soviet decision-making and the 1956 Polish and Hungarian Crisis, (http//www.wilsoncenter.org/topics/pubs/ACF19B.pdf) 17. Lendvai, Paul, One day that shook the communist world : the 1956 Hungarian uprising and its legacy, Princetone, 2008. 18. Miunovi, Veljko, Moskovske godine: 1956-1958, Zagreb, 1977 19. Puddington, Arch, Broadcasting freedom: The Cold War triumph of Radio Free Europe and Radio Liberty, Kentucky, 2000. 20. Sebestyen, Victor, Twelve days: the story of the 1956 Hungarian Revolution, New York, 2007. 21. Zelmanovi, ore, Maarska jesen 1956., Zaprei, 2006.
Hungarian Revolution of 1956th

Summary
This paper presents a review of the Hungarian Revolution of October 1956th as a sort of reaction to the longtime Communist repression. Except during the Revolution and the role of Imre Nagyia, and other politicians, the author commented on the international background. Specifically, the revolution was seen as a possible trigger between the United States and the Soviet Union. Also, a parallel is drawn between the Suez crisis and revolution in Hungary as both erupted almost simultaneously, and the Suez crisis has had some impact on the revolution in Hungary. In paper, a chapter is devoted to the impact of the revolution in world communism in general, and is considered, as an example of Austria, which was estimated as positive. Talking about revolution, the author commented on the role and impact of Radio Free Europe, not only the revolution, but also on its participants.
464
NIKOLINA PUAR, NATAA TRAVAREVI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Odjek otmice amerikog putnikog zrakoplova Boeing 727 u domaim medijima 1976. godine
1. Uvod
Dana 10. rujna 1976. godine skupina hrvatskih politikih aktivista otela je putniki zrakoplov Boeing 727 agencije Trans World Airlines (TWA) na letu od New Yorka do Chicaga sa 92 putnika.1 Rije je o dogaaju koji na prvi pogled, i bez dubljeg ulaenja u problematiku, djeluje iznimno spektakularno te izaziva zanimanje. Meutim, danas je u Hrvatskoj, gotovo 35 godina od spomenutog dogaaja, uoljiv izostanak ak publicistike, a onda u mnogo veoj mjeri historiografske ili bilo kakve druge strune literature. Cilj ovog rada je pokuati otkriti razloge tome. Prikazom pisanja domaeg tiska pokazat emo obrazac politike propagande u SFRJ prema emigraciji. Takoer emo nastojati ukazati na koji je nain meunarodna i jugoslavenska politika ocjenjivala taj dogaaj.
2. Okolnosti uoi otmice

Na poetku je potrebno objasniti okolnosti uslijed kojih je dolo do otmice amerikog putnikog zrakoplova. Godina 1976. bila je velika obljetnica za Sjedinjene Amerike Drave, koje su upravo te godine slavile dvjestotu godinjicu revolucije, odnosno postizanja svoje nezavisnosti. Povodom toga izlazila su brojna historiografska i ostala djela, sva s temom revolucije. Htjelo se objasniti fenomen revolucije koja se dogodila, slavilo se ameriku borbu za slobodu kao i preivjele tekovine revolucije koje su dovele SAD u red prvih svjetskih drava. Svi ti tekstovi bili su proeti zajednikom pretpostavkom slobode, koja omoguava razvoj napredne misli i bavljenje revolucijom. Tamo gdje nema slobode informacija i gdje nisu mogue legalne pro-
Seminarski rad pisan je u sklopu istraivake skupine Novine kao povijesni izvor kod mag. hist. Stipice Grgia. 1 Otet ameriki putniki avion Boeing 727 u New Yorku, Vjesnik, Zagreb, 12.IX.1976., str. 2.
*
465
LUCIUS
mjene reima, revolucionarni se proces pospjeuje gerilskim akcijama, kae autor J. F. Revel u knjizi Without Marx or Jesus.2 Veliko ameriko slavljenje slobode potaknulo je na akciju brojne hrvatske emigrante privremeno nastanjene u toj zemlji, koje je sve to paradoksalno podsjealo na neslobodu u njihovoj domovini. Tako je asopis Hrvatska borba iz Washingtona za srpanj/kolovoz objavio uvodnik na engleskom jeziku koji je tiskan i kao letak, a zatim iren na mnogim javnim okupljanjima, utakmicama i slinim prigodama za vrijeme proslave nezavisnosti. U letku je stajalo kako hrvatski narod trpi u Jugoslaviji te tei osamostaljenju, a izmeu ostalog i ovo: Zato amerika Vlada jo uvijek udahnjuje ivot u faistiku Jugoslaviju? Navjeuju li Sjedinjene Drave jo uvijek slobodu i nezavisnost za sve narode? Ako je tako, zato se potiskuje hrvatsko pravo na slobodu i samoodreenje? U ovoj dvjestotoj obljetnici uzviknimo zajedno: WAKE UP AMERICA! Simbolu jednakopravnosti i slobode svih naroda...3 Svoj protest javnosti uputio je i predsjednik HSS-a dr. Juraj Krnjevi, takoer politiki emigrant. On 17. srpnja 1976. iz Ontarija upuuje poziv pod naslovom: Smiju li ameriki Hrvati dopustiti da se bez njihovog protesta ovoga ljeta i ove jeseni epire po Americi Titovi velikosrpski predstavnici hrvatskoga naroda u Domovini?4 U navedenom pozivu dr. Krnjevi upozorava Hrvate izvan domovine na injenicu da e se beogradska klika, tj. jugoslavenska vlada na elu s Titom, ukljuiti u proslavu amerike nezavisnosti. Pritom e pokuati na svaki nain diskreditirati i oslabiti poloaj hrvatske emigracije i meunarodni poloaj hrvatskog naroda. Smatra da je uope sramotno i licemjerno da jedna komunistika totalitaristika drava, koja se tekom represijom rjeava protivnika, slavi slobodu. Navodi: Mogu li ameriki Hrvati utjeti? Ne mogu, ne smiju i nee. (...) sigurno nee propustiti niti jednu priliku, koja e im se pruiti ovoga ljeta, da pred Amerikom pokau stotinama pojedinanih akcija to misle o Titu i o velikosrpskoj i protuhrvatskoj Jugoslaviji.5 Vrhunac svim tim nastojanjima svakako je bila otmica putnikog zrakoplova koja se dogodila uveer 10. rujna. Otmicu je izvrilo petero hrvatskih politikih aktivista: Zvonko i Julienne Bui, Petar Matani, Frane Peut i Slobodan Vlai. Njihova namjera bila je nad Londonom i Parizom izbaciti letke u kojima se objanjava hrvatski sluaj u tadanjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom Poziv na borbu protiv srpske hegemonije. Takoer su eljeli izbaciti letke u jugoslavenskom zranom prostoru, no taj dio plana nisu uspjeli ostvariti. Otmiari sa sobom u avionu nisu imali oruje te prema svjedoenju putnika nije bilo nikakvog maltretiranja.6 Prilikom predaje
2 J. F. Revel, Without Marx or Jesus, preuzeto iz: Rudolf Arapovi, Bruno Bui, HB PRESS, Washington, 2003., str. 21. 3 Rudolf Arapovi, Bruno Bui, HB PRESS, Washington, 2003., str. 23. 4 Isto, str. 28. 5 Isto 6 Zvonko & Julienne Bui The Official Website, <http://www.zvonkobusic.com/dokumenti/ t19a.pdf >, prosinac 2010.
466
N. Puar, N. Travarevi, Odjek otmice amerikog putnikog zrakoplova Boeing 727 u domaim medijima 1976. ...
pilot zrakoplova je protestirao protiv svake uporabe sile od strane francuske policije, a neki putnici posjeivali su Buie u zatvoru godinama nakon otmice. Otmiari su oko svojih tijela imali omotan materijal koji je predstavljao lani ekspoloziv, dok su pravu bombu i promidbeni materijal ostavili u pretincu na postaji newyorke podzemne eljeznice. Za vrijeme zadravanja na aerodromu Gender u Newfounlandu radi uzimanja goriva, otmiari su pustili 35 putnika, dajui prednost djeci i onima koji su tvrdili da su bolesni ili da imaju neodgodiv posao. Nakon to su promidbeni letci hrvatskih aktivista objavljeni u New York Times-u, Washington Post-u, Chicago Tribune-u, Los Angeles Times-u i International Herald Tribune-u, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmiari predali. Promidbeni materijal ponovno je upozoravao na stanje u Jugoslaviji te skretao panju svijeta na ubojstva, zatvaranja neistomiljenika i povrede ljudskih prava Hrvata i ostalih ljudi nepoudnih reimu. Istodobno je apelirao na SAD kao tvravu svjetske slobode i pravde da prestane podravati taj i takav sistem navodei: Tako, Sjedinjene Drave pomau kolonijalno ropstvo ne-srpskih naroda u Jugoslaviji. Nastaje ruan paradoks kad shvatimo kako su teoretska i praktina strana amerike potpore samoodreenju u izravnoj proturjenosti jedno prema drugomu.7 Prilikom pokuaja deaktiviranja bombe ostavljene u New Yorku poginuo je ameriki policajac Brian Murray, a ranjena jo trojica policajaca. Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadlenih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Buia, a njezinog supruga prikau kao rtvu terorista. Zvonko i Julienne Bui osueni su zbog otmice i djela koje je uzrokovalo smrt druge osobe na doivotne kazne zatvora s mogunou pomilovanja nakon 10 godina, a ostali iz skupine na kazne zatvora od 30 godina. Svi Buievi suoptuenici osloboeni su 1989. godine, samo je Zvonko ostao u zatvoru gotovo 32 godine. Puten je u srpnju 2009. U veeri otmice radio je svaki trenutak javljao informacije o otmiarima i njihovim zahtjevima.8 Na sjednicu Hrvatskog narodnog vijea u hotelu Sheraton Motor Inn na Manhattanu sjatili su se novinari i televizijske postaje i svi su traili izjave i informacije o otmiarima. Nekoliko je dana u medijima i novinarstvu sve poinjalo i zavravalo zranom odisejom koja je zapoela u New Yorku, a zavrila u Parizu i trajala 30 sati. Objavljivane su slike zrakoplova, izjave putnika i pilota. Dogaaj je izazvao veliko zanimanje svjetske javnosti i ostavio velik trag u inozemnim medijima. Situacija u Jugoslaviji, premda se radilo o stvari koja se nje izravno ticala, bila je dijametralno suprotna.
7 Zvonko & Julienne Bui The Official Website, <http://www.zvonkobusic.com/b2.asp >, prosinac 2010. 8 Arapovi, Bruno, str. 23.
467
LUCIUS
3. Napisi domaih tiskovina o otmici

Rad koji je pred nama nastao je prvenstveno na temelju kritikog promatranja napisa koje u rujnu 1976. godine donose etiri lista na podruju Jugoslavije: Veernji list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik te beogradska Borba. Vano je napomenuti kako se napisi sva etiri lista u velikoj mjeri temelje na informacijama koje donosi Tanjug Telegrafska agencija nove Jugoslavije, to ipak nikako ne umanjuje vanost istih za promatranje predmeta koji smo ukratko iznijeli u uvodu. Zanimljiva je injenica da se u Glasu Koncila, glasilu katolike Crkve u Hrvatskoj, sama otmica uope ne spominje, premda list prati sline inozemne sluajeve vezane za hrvatsku emigraciju.9 Zvonko Bui i ostali sudionici otmice amerikog putnikog zrakoplova, koji su se deklarirali kao Borci za osloboenje Hrvatske10, bili su pripadnici hrvatske politike emigracije koja je u Europi i svijetu uivala reputaciju ekstremista, ustaa i terorista. Nedvojbeno je da se u emigraciji tada nalaze brojni protivnici komunistikog reima, pa tako i pristae ustakog pokreta. Isto tako, poznato je da je meu njima bilo ekstremista koji se nisu libili niti teroristikih prepada kako bi svijetu ukazali na stanje u Jugoslaviji. No, njihovu reputaciju u inozemnim krugovima uvelike je krojila i jugoslavenska diplomacija. U tom svjetlu, sluaj otmice amerikog putnikog zrakoplova posluio je kako bi se uvrijeena slika jugoslavenske emigracije, tonije, hrvatskoga dijela iste, potvrdila i uvrstila u svjetskoj javnosti. Jugoslavenski tisak donosi, uz svoje vlastite, i reakcije iz stranog tiska. Tako u brojnim stranim medijima na vidjelo izlaze dugo stvarane predrasude i stereotipi o Hrvatima kao ustaama i zloincima. Tako, primjerice, francuski tisak ne proputa priliku da grupu okupljenu oko Zvonka Buia nazove ustakom, objanjavajui pri tome itaocima njezinu faistiku genezu i sadanju kontinuiranu teroristiku aktivnost.11 Francuski mediji istiu i njihove poslijeratne zloine u inozemstvu, tj. stvaranje ustake teroristike mree u inozemstvu nakon 1945. godine.12 U amerikim tiskovinama navodi se i brojka od oko osam stotina tisua idova, Srba i Cigana, zajedno sa Hrvatima i drugim protivnicima reima13 ubijenih od ustaa tijekom Drugog svjetskog rata, pri emu je jasno vidljiva manipulacija podatcima o broju rtava. Vano je stoga napomenuti kako su Hrvati, kako u domaim, tako i u stranim medijima, nuno poistovjeeni s pojmom ustaa pa je tako i biti simpatizer Hrvata nuno povlailo negativan prizvuk.14 Imajui, dakle, u vidu sve gore navedeno, ne ude napisi koji
9 Pri tome je vano imati u vidu kako Jugoslavija nakon dugih pregovora 1966. godine potpisuje Protokol, a 1970. i ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom. Meu ostalim, njima je Katolika crkva izjavila osudu politikoga nasilja i politikog terorizma (Prema: Katarina Spehnjak, Tumaenja Protokola o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 1966. u politikoj javnosti Hrvatske. < www.cpi.hr/download/links/hr/6988.pdf >, preuzeto 27. travnja 2011., str. 473.) pa ne zauuje da njezino glasilo izbjegava komentirati ovu temu ne elei ugroziti dugogodinje pregovore i ostvarene diplomatske odnose izmeu Jugoslavije i Vatikana. 10 Davor oi, Otmiari protjerani iz Pariza u SAD, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976. str. 4. 11 Isto 12 Dobro orkestrirana antijugoslavenska operacija, Vjesnik, Zagreb, 14.IX.1976., str. 1. 13 Gradonaelnik New Yorka: To su umobolnici, luaci!, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 14 Draen Vukov-Coli, Trampa, Vjesnik , Zagreb, 13.IX.1976., str. 4.
468
grupu oko Zvonka Buia opisuju kao ustake teroriste (Veernji list), drske faistike zloince, hladne profesionalce, kriminalce (Vjesnik), zlikovce (Borba), te osione faistike zloince (Slobodna Dalmacija). Otmica amerikog zrakoplova Boeing 727 izazvala je razliite reakcije, kako u Jugoslaviji, tako i u svijetu. Jugoslavija je to shvatila kao izravan napad na jugoslavensko-amerike odnose. Jugoslavenski otpravnik poslova u Washingtonu po nalogu Saveznog sekretarijata za vanjske poslove reagirao je prosvjednom notom upuenom amerikom State Departmentu. Prije svega, istie se kako je SAD predugo tolerirao ekstremnu faistiku emigraciju ignorirajui sva jugoslavenska upozorenja. Jugoslavija takoer prosvjeduje protiv postupka FBI-a, koji je pamflet antijugoslavenskog sadraja predao predstavnicima tiska. Posebnu pozornost irokih krugova javnosti izazvalo je postupanje amerikog veleposlanika u Parizu Kennetha Rusha. Amerika praksa nepregovaranja s teroristima stavljena je u ovom sluaju u pitanje. Otmiari su, naime, zatraili razgovor s amerikim predsjednikom Fordom, amerikim veleposlanikom u Parizu Rushom ili dravnim tajnikom Kissingerom. List Vjesnik navodi 13. rujna 1976. kako francuske vlasti inzistiraju na putanju talaca prije ikakvih pregovora, ime zapravo potvruju mogunost pregovora. Nadalje, kako francuski radio informira da ameriko veleposlanstvo od 4 ujutro pregovara s teroristima. Isti broj Vjesnika, u lanku Trampa, tvrdi kako je tampa ispunila svoj dio pogodbe, to sve navodi na zakljuak da je bilo pregovaranja. Isto tako, komentira se taktika to duljeg pregovaranja s teroristima kako bi se spasilo to vie rtava, a to je opet u potpunoj suprotnosti s lankom Rije ima Vlada SAD na istoj stranici Vjesnika, gdje se izraava uenje pregovaranju amerike vlade s otmiarima, to je, kako navode, suprotno njenom uobiajenom stavu. Takoer se spominje kako su koncesije kidnaperima ile na tetu druge zemlje, tj. Jugoslavije, to potvruje da su teroristima ispunjeni zahtjevi, a to bi bio izravan rezultat pregovora i dokaz o njihovom provoenju. List Borba u svom beogradskom izdanju 14. rujna 1976. navodi kako se oigledno odustalo od ranijih stavova SAD-a o (ne)pregovaranju s otmiarima zrakoplova te u nastavku pie: Ne samo to se udovoljilo zahtevu otmiara da se tampaju njihovi pamfleti i bacaju iz aviona i helikoptera po Njujorku i ikagu, ve je u pregovore s njima, iako se oni zvanino tumae samo kao razgovori, stupio lino ameriki ambasador u Parizu. Te injenice, ma koliko suprotne dosadanjoj amerikoj praksi, nisu nale ni pominjanje ni objanjenje u amerikim listovima.15 Sljedeega dana Borba donosi lanak u kojemu navodi izjave glasnogovornika State Departmenta u kojima ovaj tvrdi kako nije dolo do promjene u stavovima amerike Vlade, kako je komunikacija s otmiarima voena samo radi dobrobiti i bezbednosti taoca te da se stoga ne radi o pregovorima nego o razgovorima. Isto tako, glasnogovornik State Departmenta odbio je dati paralelu s ranijim sluajevima u kojima su ameriki veleposlanici bili smijenjeni s dunosti kada su, takoer iz humanitarnih razloga, uspostavili kontakt s otmiarima. Posljednji lanak Borbe koji tih dana pie
15
Reagovanje u SAD, Borba, Beograd, 14.IX.1976., str. 4.
469
LUCIUS
o ovome pitanju donosi novu izjavu glasnogovornika State Departmenta u kojoj kae kako su ameriki veleposlanici ovlateni razgovarati o dobrom tretmanu i sigurnom putanju talaca, ali ne i o davanju koncesija bilo kakve vrste te kako je Ambasador SAD Ra u Parizu radio u punom skladu sa ovom politikom i ni na koji nain nije povredio njene standardne instrukcije.16 Kao to smo gore ve naveli, otmiari su traili da razgovaraju s nekim iz amerike administracije to su mediji uveliko iskoristili pri pretpostavkama o mogunosti orkestriranja ove gusarske operete17 iz nekih svjetskih diplomatskih krugova. Iz krugova Ujedinjenih naroda ire se sline zamisli. Tako tajnik UN-a Kurt Waldheim izjavljuje kako je operacija otmice aviona oevidno dobro smiljena i reirana od nekih monih reakcionarnih snaga u SAD...18 Nai mediji, prenosei vijesti iz inozemstva, objavljuju teoriju iz Rima koja kae kako je ovaj pothvat financiran od ustaa iz inozemstva te kako se radi o akciji koja je uperena protiv Jugoslavije prije svega zbog njenog demokratskog sistema i razvoja, navodei pritom kako je Jugoslavija slika realne i efikasne federacije naroda.19 Postoje jo i brojni navodi kako je otmica zrakoplova koju je izveo Bui sa suradnicima bila osmiljena uz pomo monih zatitnika kojima je cilj iskoristiti ih kao pasivne krivce kako bi se ostvario krajnji cilj ugroavanja poloaja socijalistike Jugoslavije i vrednosti za koje se ona zalae20, odnosno kao pritisak nad njome provoen upravo od SAD-a koji se osjea najugroenijim jaanjem politike nesvrstanih.21 Autor lanka objavljenog u Vjesniku 13. rujna kae: U zabludi su svi oni u Americi koji misle da normalni ameriko-jugoslavenski odnosi mogu tei paralelno s toleriranjem antijugoslavenske teroristike aktivnosti.22 Optube usmjerene protiv stranih diplomacija, koje prema ovim navodima ne samo da su tolerirale teroristiku aktivnost jugoslavenske emigracije, nego su ju tajno i podupirale, naile su i na odgovor, odnosno protuosudu Jugoslavije iz inozemnih krugova.23 Ipak, postavlja se pitanje kako su otmiari uspjeli provesti svoj plan u djelo, ukoliko nisu imali vanjskih suradnika. Prije svega, stvaranje ovakvoga plana otmice i njeNovo saopenje Stejt Departmenta, Borba, Beograd, 16.IX.1976., str. 4. Otmiari protjerani iz Pariza u SAD, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 18 Waldheim poziva na meunarodnu akciju protiv terora, Vjesnik, Zagreb, 14.IX.1976., str. 15. 19 Otra osuda faistike akcije, Vjesnik, 15.IX.1976., str. 1. 20 Zloinaka sprega, Borba, Beograd, 12.IX.1976., str. 4. 21 Draen Vukov-Coli, Trampa, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 22 Rije ima Vlada SAD, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 23 Vjesnik (Zagreb, 18.IX.1976.) objavljuje lanak Pria o Carlosu u kojemu se spominje mogunost da se u Jugoslaviji skriva poznati terorist Ilich Ramrez Snchez, u javnosti poznatiji kao Carlos the Jackal. Iako jugoslavenski dravni vrh demantira njegov boravak u Jugoslaviji te tvrdi kako je to nain da se kompromitira jugoslavenska politika i smanji odgovornost za toleriranje ekstremistikih emigrantskih grupica, a autor lanka pridodaje da se tako htjelo Jugoslaviji porei pravo da upozorava na tuu odgovornost za terorizam jer ga navodno sama tolerira, teorija o Carlosovom boravku u Jugoslaviji, pa ak i suradnji s jugoslavenskim vlastima, pokazala se s vremenom istinitom, to doista dovodi u pitanje pravo Jugoslavije da osuuje stranu antiteroristiku (ne)aktivnost. Iste podatke potvruje i sam Ilich Ramrez Snchez u svojim memoarima. (Prema: Patrick Bellamy. Carlos the Jackal: Trail of Terror. <www.trutv.com/library/crime/terrorists_spies/terrorists/jackal/13.html, preuzeto 10. prosinca 2010.)
16 17
470
gova izvedba zahtjevala je posjedovanje odreenog kapitala, a grupa izvritelja otmice sastojala se, kako je kasnije potvreno, mahom od nezaposlenih ljudi.24 Daljnjom analizom otmice mediji navode da je nepoznato kako su otmiari u zrakoplov unijeli navodni eksploziv kojim su prijetili putnicima i posadi. Navode se tvrdnje kako je Julienne Bui ranije bila stjuardesa amerike kompanije TWA, avioprijevoznika u otmici ijeg je zrakoplova sudjelovala, te je stoga mogla ranije ui u isti s propusnicom kojoj je istekla vanost. Takve tvrdnje ipak nisu potvrene jer su ih djelatnici FBI-a i kompanije TWA odbijali komentirati.25 Stoga i dalje postoji otvorena mogunost koordinacije otmiara s vanjskim suradnicima. Napominje se kako nikako nije rije o amaterima, to se pojanjava njihovim odmjerenim zahtjevima i promiljenim ponaanjem prema putnicima, koji se, kako navode novine, kasnije protumaio kao ljubaznost otmiara.26 Mediji su ak posumnjali u umijeanost pilota, gospodina Careya, ija je izjava nakon putanja iz zrakoplova upuivala na to da je znao kako su otmiari posjedovali lano oruje, pri emu se postavlja pitanje zbog ega je onda posluao njihove zahtjeve te nije li on moda pijun u igri terorista.27 Kako kasniji navodi ne potvruju nikakvu umijeanost Careya u otmicu zrakoplova, ovakve se insinuacije pripisuju pogrenoj interpretaciji njegove prve izjave, nastale oigledno u stanju prvotnog oka. Bilo kako bilo, u danima nakon otmice zrakoplova dolo je do ozbiljnijeg preispitivanja sigurnosti na aerodromu La Guardia u New Yorku, ali i diljem Amerike kako vie ne bi bilo slinih propusta.28 Otmica zrakoplova koju je poinila Buieva grupa izazvala je reakcije i u irim diplomatskim krugovima. Tako je Hans-Dietrich Genscher, vicekancelar i ministar vanjskih poslova SR Njemake, predloio Generalnoj skuptini OUN-a da usvoji rezoluciju o borbi protiv posebnog oblika meunarodnog terorizma, posebno protiv uzimanja talaca. Tako Veernji list donosi slijedeu vijest: U povodu najnovijeg zloina ustakih faistikih terorista, ministar Genscher je ponovio potrebu hitnog donoenja rezolucije protiv zranih gusara.29 U jednom od osvrta koji je sljedeih dana objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, autor ironizira situaciju navodei kako je postupak donoenja ovakvog meunarodnog akta lijeenje posljedice, a ne uzroka te kako se radi o tek prividnom djelovanju meunarodnih institucija, koje imaju za cilj prikazati njihovu dobru volju, a ne stvarno djelovati na rjeavanje pravog problema. On kae: A ovakvi prijedlozi upravo su postupak spreavanja posljedica ostavljajui njihove izvore netaknutima. (...) Ne moe se govoriti o tome da se sprijei zrano gusarenje, a te gusare ostaviti na zemlji i da djeluju bombama, pitoljima ili po svojem dobro uhodanom i desetljeima poznatom sistemu noevima. Podmetanje mina u diplomatskim predstavnitvima, turistikim biroima, bankama i slino jasno govori
Draen Vukov-Coli, Kriminalci snuju opasne snove, Vjesnik, Zagreb, 15.IX.1976., str. 3. Ni rijei osude, Slobodna Dalmacija, Split, 14.IX.1976., str. 2. 26 Draen Vukov-Coli, Propusti, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 27 Davor oi, Igra pilota Mr. Careya, Vjesnik, Zagreb, 16.IX.1976., str. 1. 28 Draen Vukov-Coli, Propusti, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 29 Zajedniki protiv zranih gusara, Veernji list, Zagreb, 15.IX.1976., str. 32.
24 25
471
LUCIUS
da teroristi ne nastaju u avionskim visinama, ve da dobro pripremljeni i raznim brojnim akcijama na zemlji uvjebani provjere jo jedan od svojih postupaka. Odvajati ga od ostalih samo zato to se razlikuje od njih po mjestu izvoenja i nadmorskoj visini nije samo politiko sljepilo, ve paravan koji treba pokazati dobru volju, pod pretpostavkom da su svi ostali slijepi.30
4. Analiza novinskih napisa o otmici

Domae novine poinju pratiti otmicu amerikog zrakoplova tek dva do tri dana nakon to se ona dogodila, ali unato tome jo uvijek ne donose provjerene i sigurne podatke. Tako smo, analizirajui napise u navedenim listovima naili na brojne netone podatke. Primjerice, u prvim lancima sva etiri lista navode kako je u otmici sudjelovalo est terorista, a tek je nekoliko dana kasnije, kada je dolo do konane potvrde identiteta poinitelja dolo do navoenja imena pet otmiara, pri emu se niti ne napominje da je raniji podatak netoan. Kada piu o problemu pregovaranja s otmiarima u nekoliko navrata u istom broju, pa ak i na istoj stranici, objavljuju se potpuno opreni zakljuci i komentari. To su, naravno, samo neki od primjera kojima elimo skrenuti pozornost na postojanje odreenih nedosljednosti u izvjetavanju. Kao dobar primjer teatralnosti i senzacionalizma kojima je u medijima popraena otmica zrakoplova i reakcija na istu, a iz kojih proizlaze brojne neloginosti, mogu posluiti opisi otmiara koji su opasani ogrlicama dinamita31, postavili monstruoznu napravu32 te se nadali pohvalama za tu no terora.33 Slinim je stilom opisano i okonanje otmice kada su, kako navodi Borba: mnogi osloboeni taoci, mahom mladi, presreni to su izbjegli kanama smrti, usput aplaudirali snagama bezbednosti izraavajui na taj nain svoj gnev protiv vazdunih pirata.34 Sam stil pisanja vijesti o ovim dogaajima nije moda toliko vaan kao to je istinitost sadraja koji se u njima iznose. Ipak, u ovom sluaju imamo razloga prokomentirati i sam sadraj lanaka u kojemu, kako smo spomenuli, nalazimo na brojne nedosljednosti. Pri tome ne elimo umanjiti znaenje otmice ili rei kako ona nije teroristiki in i samim time zasluuje osudu, ali primjeri koje navodimo u ovome radu ipak prelaze okvire novinarske profesionalnosti i objektivnosti. Ovakav novinarski pristup moemo, u najmanju ruku, opisati kao senzacionalizam, estu pojavu u novinarskim krugovima, koja ukljuuje pretjerivanje u senzacionalnim injenicama. Ipak, imamo li u vidu definiciju propagande kao organiziranog irenja usmenim ili pismenim putem (politikih, privrednih, vjerskih, poslovnih, umjetnikih itd.) ideja radi oblikovanja javnog miljenja i ostvarenja planiranih ciljeva35, mogli
Duko Mandi, Podzemlje u avionima, Slobodna Dalmacija, Split, 15.IX.1976., str. 2. Draen Vukov-Coli, Propusti, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 32 Krvavi uvod, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 33 Gradonaelnik New Yorka: To su umobolnici, luaci!, Vjesnik, Zagreb, 13.IX.1976., str. 4. 34 Teroristi se predali, Borba, Beograd, 13.IX.1976., str. 4. 35 Hrvatski jezini portal, <http://hjp.srce.hr/index.php?show=search>, preuzeto 27. travnja 2011.
30 31
472
bismo ii i korak dalje te ranije analizirane novinske napise o otmici okarakterizirati kao propagandu usmjeravanu jugoslavenskom dravnom politikom, a usmjerenom protiv hrvatske emigracije.
5. Optunica i najava suenja

Ono to vie od same otmice zrakoplova zanima domae medije je optunica i suenje teroristima, to potvruje sve njihove ranije napore u prikazivanju istih kao faista i opakih zloinaca. Naime, za slubenu Jugoslaviju bila je nedopustiva bilo kakva borba za samostalnost, koja je kao kontrarevolucionarna automatski bila izjednaavana s ustatvom. No ak usprkos tome, vijesti o spomenutom sluaju su i dalje vrlo oskudne. Domae novine donose svega nekoliko lanaka u rubrikama koje govore o dogaajima iz svijeta, a lanci su i dalje gotovo identini u svim listovima. Ve u prvim napisima o samoj otmici teina se nastoji prenijeti na kaznu za otmiare. Slobodna Dalmacija drugoga dana svog izvjetavanja o otmici objavljuje naslov: Ustaki otmiari zadrani u zatvoru na aerodromu Kennedy s podnaslovom Najtea kazna za ubojstvo policajca? u kojem navodi da e FBI predati teroriste Okrunom sudu u Brooklynu te da e javni tuitelj zatraiti da im se sudi za ubojstvo s predumiljajem.36 Odmah se daje do znanja javnosti kako se radi o ljudima koje treba brzo procesuirati te kako u njihovom inu nema nikakvog vieg cilja od samog zloina. Domai tisak donosi izvjea o tome da je podignuta optunica protiv petero ustakih terorista koji e odgovarati za ubojstvo newyorkog policajca na osnovu optube koju je protiv njih podigao javni tuitelj Robert Morgenthau.37 Ubrzo se iri nova optuba, naime petero hrvatskih aktivista amerika policija ispitivala je i o eksploziji podmetnute bombe na aerodromu La Guardia 1975. godine prilikom ega je poginulo 11, a ozlijeeno 75 osoba. Ta je bomba bila podmetnuta na isti nain kao i ona na centralnoj eljeznikoj stanici koju su ostavili Zvonko Bui i njegova ekipa, to je kod amerikih istranih organa izazvalo odreene sumnje.38 Prilikom podizanja same optunice i suenja spomenuta eksplozija ni u jednoj stavci nije bila sluaj rasprave, budui da je hrvatska emigrantska skupina osloboena svih sumnji u vezi tog dogaaja. Meutim, mediji u domovini ne donose demantij svojih napisa. Za podizanje optunice vrlo je vano bilo pretraivanje stana u kojem su ivjeli Zvonko Bui i njegova supruga Julienne. Povod za pretres bila je izjava u domaim medijima anonimnog agenta iz New Yorka koji je navodno mjesec dana prije teroristikog ina saznao neto o imenu voe faistike grupe u jugoslavenskoj emigraciji i o namjeri terorista da otmu zrakoplov, ali je o tome obavijestio federalnog javnog tuitelja tek nakon to je zrakoplov otet.39 U stanu je pronaena oprema za pravljenje bombi, to je nesumnjivo potvrdilo njihovu odgovornost.
36 Ustaki otmiari zadrani u zatvoru na aerodromu Kennedy, Slobodna Dalmacija, Split, 14.IX.1976., str. 1. 37 Isto 38 Vjesnik, Veernji list, Slobodna Dalmacija, 16.IX.1976. 39 Nakon otmice Boeinga 727; Ustaki teroristi podmetnuli bombu i na La Guardiji?, Vjesnik, Zagreb, 16.IX.1976., str. 3.
473
LUCIUS
U prvim danima nakon optube, dok se jo nije znalo hoe li se hrvatskim aktivistima suditi za ubojstvo s predumiljajem ili e formulacija biti blaa, Vjesnik je revno obavjetavao svoje itatelje da su za oba nedjela predviene dugogodinje zatvorske kazne40, a mogua je ak i smrtna. Na poslijetku je tzv. velika porota prihvatila optunicu na prijedlog Thomasa Patisona po kojoj se hrvatsku grupu tereti za trostruki zloin; otmicu zrakoplova, zavjeru za otmicu zrakoplova i ubojstvo policajca.41 Suenje se ima odrati u istonom Brooklynu budui da se nalazi u istom okrugu kao i aerodrom La Guardia. Vjesnik izvjeuje da se petero tuitelja borilo da dobije ovaj sluaj. To je samo jedan od navoda koji upuuju itatelja na pomisao kako je ipak, ak i SAD kojemu se u poetku puno prigovaralo zbog odnosa prema otmiarima, shvatio o kakvoj se klasi zloinaca i terorista radi. Zbog toga im je sud i onemoguio da se brane sa slobode odredivi visoku jamevinu od milijun dolara po osobi. Zakazivanje suenja oekuje se u roku od dva mjeseca, to je prema Vjesniku veoma brzo za amerike prilike. Ipak, odluka o poetku suenja je odgoena kako bi petero terorista iz redova neprijateljske emigracije moglo osigurati odvjetnike.42 Optueni su izjavili da se ne osjeaju krivi, a domai tisak je ocijenio da je to, kao i djelovanje branitelja prvooptuenog Buia, Mladena Ozera, tek oajniki pokuaj da se zanijee oevidno. 43 Otmiari pokuavaju izbjei odgovornost i dobiti sve vie publiciteta, zakljuuje Vjesnik, uz napomenu da je to u amerikim novinama ve biva senzacija. Na taj nain Vjesnik takoer pokuava lagano zatvoriti spomenutu temu, s time da je to jedina tiskovina koja uope jo pie o tom sluaju.44 Otmiari su zatvoreni, bit e procesuirani, protiv njih je itava svjetska, kao i amerika javnost na koju je skupina u prvom redu htjela utjecati, to potvruje izjava amerikog putujueg ambasadora Averella koji je u svom posjetu Jugoslaviji tih dana potvrdio ono to se eljelo uti; da je amerika javnost prema otmiarima osjetila samo prezir,45 u zemlji su okarakterizirani kao narodni neprijatelji, opaki ustaoidni faistiki zloinci kojima je cilj natetiti Jugoslaviji koja je pravedna zemlja u kojoj se potuju i provode sve ljudske slobode i prava. Previe detalja o tom sluaju ili iznoenje nepodobnih injenica moe biti samo opasno. Tiina je rjeenje.
Isto Draen Vukov-Coli, Teroristima e se suditi zbog trostrukog zloina, Vjesnik, Zagreb, 25.IX.1976., str. 3. 42 Odgoena odluka o poetku suenja, Vjesnik, Zagreb, 28.IX.1976., str. 4. 43 Isto 44 Isto 45 Amerika javnost prema otmiarima osjetila samo prezir, Vjesnik, Zagreb, 28.IX.1976., str. 4
40 41
474
6. Zakljuak
Autorice su u radu obrazloile poetnu tezu naglaenu u uvodu, sluei se pritom obilnim citatima iz domaeg tiska. Smatraju da je uoljiva neprofesionalnost domaeg tiska, budui da se u svim lancima vezanim uz otmicu zrakoplova i tretman otmiara provlai reimu podobna selekcija informacija. Protivnici sustava ocrtavaju se najcrnjim moguim bojama kako bi postali primjer to nikako ne initi ukoliko niste spremni na teke posljedice. Oigledno je da o slobodi tiska nema ni govora. S dananje pozicije demokratskog drutva i slobode govora nevjerojatnom izgleda injenica da niti jedna tiskovina nije prenijela letak koji je bio povod cijele otmice, kao da se radi o nevanoj stvari. Takoer mnogo govori kvantitativni izostanak sadraja o spomenutom dogaaju. Sve novine donose opsegom malene lanke, koji se i sadrajno uglavnom poklapaju, ponekad doslovnim citiranjem. Zanimljiva je i injenica da se u Glasu Koncila, tjedniku katolike Crkve u Hrvatskoj, sama otmica uope ne spominje, premda list prati sline inozemne sluajeve vezane za hrvatsku emigraciju. Valja naglasiti nonalantno baratanje vrlo tekim izrazima zbog kojih se dobiva dojam kako se spomenuta situacija nastoji iskoristiti da bi se u domaoj javnosti potpirio strah prema emigraciji i igosalo istu kao zloinaki nastrojenu te vrlo opasnu. Uglavnom, osuda prema otmici zrakoplova i hrvatskim politikim aktivistima koji su je sproveli u djelo svakako je oigledna u domaem tisku, dok inozemni tisak snano osuuje terorizam kao sredstvo, no uvia politike razloge koji su Buievu skupinu naveli na takav postupak. Jugoslavenska politika postigla je svoj cilj, no vrlo kratkorono. Naime, ugled hrvatske emigracije u domovini nije dovoljno oteen te je ona odigrala neprocjenjivu ulogu u osamostaljenju Hrvatske petnaest godina nakon otmice o kojoj smo ovdje govorili.
7. Popis literature i izvora: 7.1. Popis izvora

1. 2. 3. 4. Borba, rujan 1976., Beograd Slobodna Dalmacija, rujan 1976., Split Veernji list, rujan 1976., Zagreb Vjesnik, rujan 1976., Zagreb
7.2. Popis literature

1. Arapovi, Rudolf. Bruno Bui, Meteorski bljesak na hrvatskom obzorju, HB PRESS, Washington, 2003., 2. Bellamy, Patrick. Carlos the Jackal: Trail of Terror, www.trutv.com, prosinac 2010.
475
LUCIUS
3. Spehnjak, Katarina, Tumaenja Protokola o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 1966. u politikoj javnosti Hrvatske, www.cpi.hr, travanj 2011.
7.3. Popis internetskih izvora

1. Hrvatski jezini portal, www.hjp.srce.hr, travanj 2011. 2. Zvonko & Julienne Bui The Official Website, www.zvonkobusic.hr, prosinac 2010.
The echo of the hijacking of the american passenger aircraft Boeing 727 in national media 1976th
Summary
This article deals with the hijacking of the American aircraft Boeing 727 conducted by a group of five Croatian political exiles led by Zvonko Busic in September 1976. The aim of the hijackers was to warn the world public about the circumstances of subjection and oppression of non-Serbian peoples in communist Yugoslavia. For this purpose, they planned to let the leaflets out over London and Paris in which they explained the Croatian case in the former Yugoslavia and call for its independence. They sought to publish the same content in prominent American newspapers. The group surrendered to the police after landing the plane in Paris. While deactivating a bomb left in New York, an American police officer Brian Murray was killed. That was followed by the indictment and trial. The article gives a brief overview of the circumstances that preceded the hijacking, and the focus is on the repercussion of the same subject in the local media. Consult sources were mainly from the Socialist Republic of Croatia, but the centre of state government, which was held in Belgrade, was not ignored either. Conclusions are richly explained with quotations from publications.
476
BORIS DIVJAK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Irako-iranski rat
1. Uvod
Tema ovog rada je Irako-iranski rat koji je trajao od 1980. do 1988. godine. Taj je sukob privukao panju svijeta i obiljeio suvremenu povijest Srednjega istoka, a sukob je specifian zbog metoda i vojnih jedinica koritenih u ratu. Takoer je zanimljiv i po umijeanosti stranih sila u sukob, posebice dviju tadanjih velesila, koje su na indirektan nain pomagale zaraenim zemljama. U ovome radu pokuat u ukratko prikazati ne samo sukob ve i razloge njegova izbijanja, kao i posljedice koje je ostavio. Ovaj specifini rat nije bio detaljno prouavan u hrvatskoj historiografiji, pa sam koristio stranu literaturu kako bih dobio eljene informacije. O njemu su pisali uglavnom novinari-reporteri koji su kao djelatnici tadanjih jugoslavenskih medija izvjetavali s irako-iranskog fronta. Meu njima bih posebice izdvojio Hidu Bievia i Branka Savia. Na poetku rada osvrnut u se na situaciju u Iraku i Iranu prije samoga sukoba, njihov meusobni odnos te razloge izbijanja rata. U nastavku u pisati o manama i prednostima irake i iranske vojske, njihovoj opremljenosti te spremnosti na rat. Nakon toga u prikazati iraki plan rata u teoriji i njegovo izvoenje u praksi. U sljedeem poglavlju bit e rijei o iranskom protunapadu. Spomenut u i umijeanost stranih sila u sukob, a bit e rijei i o Ratu gradova i Tankerskom ratu. U zadnjem dijelu rada pisat u o kraju sukoba i njegovim posljedicama.
2. Irak i Iran do sukoba

Njegova titula bila je Shahin-shah. S paunova prijestolja vrstom je rukom vladao zemljom velikom 1 648 195 km u kojoj je ivjelo oko 34 milijuna stanovnika.1 Uz pomo svoga najveeg saveznika Sjedinjenih Amerikih Drava (SAD) i velikih prihoda od izvoza nafte uinio je svoju zemlju najmonijom vojnom silom Srednjega istoka. Njegovo puno ime bilo je Mohamed Reza Pahlavi, a od 1941. na elu je Irana. Uz pomo petrol-dolara, ah Reza Pahlavi namjeravao je provesti tzv. Bijelu
Seminarski rad napisan je u sklopu kolegija Vojna povijest kod doc. dr. sc. Ante Nazora. Podaci preuzeti sa stranice: https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ ir.html
* 1
477
LUCIUS
revoluciju, tj. modernizaciju svoje drave. Gradio je ceste i kole, isuivao movare, podizao brane te pokuao ojaati industriju. Ukratko, nastojao je Iran pribliiti slici zapadnog svijeta te se nametnuti kao regionalni lider. Za odreene slojeve iranskog drutva ta je modernizacija ila presporo, dok je za druge opet ila prebrzo. Narod je negodovao, no on ih je drao pod kontrolom izgradivi veliki represivni aparat koji se sastojao od tajne slube SAVAK2 i vojske. Izgradio je impresivnu vojnu strukturu na kojoj su mu zavidjeli, ali i koje su se bojali svi njegovi susjedi. Kao mladi, ah se kolovao u SAD-u pa je po uzoru na amerike vojne snage pokuao opremiti i svoju vojnu strukturu. Podigao je impresivnu kopnenu vojsku i najjau mornariku flotu u regiji, no najvie je uloio u razvoj zranih snaga. Zrakoplovstvo je bilo ahov omiljeni rod vojske i tu zaista nije tedio novac. Kupovao je samo najnovije generacije amerikih univerzalnih lovaca i kupovao ih je mnogo. Tijekom sedamdesetih godina prologa stoljea na oruje je potroio 9,9 milijardi amerikih dolara, dok je zapadni susjed Irak u istome periodu potroio 1,6 milijardi amerikih dolara.3 Poetkom sedamdesetih godina u Iraku na vlast dolazi stranka Baat, a s njome i Saddam Hussein koji pokree modernizaciju i razvoj drave uz pomo poveanog izvoza nafte.4 Takoer dolazi do osjetnog poveanja vojne moi, no s osloncem na Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika. Irak je arapska zemlja, ali zemlja zapravo duboko podijeljena iznutra zbog svoje populacijske strukture. Naime, vlast je u rukama sunita koji predstavljaju manjinu od dvadesetak posto. Osim njih, tu su i Kurdi koji ine dvadesetak posto stanovnitva, te veina - iiti koji ine ezdesetak posto sveukupne populacije. Irak se nalazi izmeu est susjeda od kojih se oduvijek osjeao ugroeno. Stalna su neprijateljstva s dva puno vea i jaa susjeda, Turskom i Iranom, ali i sa Sirijom s kojom je Irak imao i nekoliko manjih sukoba tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea. Irak je suosniva Arapske lige u kojoj nastoji preuzeti elnitvo od Egipta, to mu djelomino i uspijeva nakon mira u Camp Davidu, kada Egipat biva osuen od ostatka lanica. S Iranom se Irak spori oko kontrole nad Shat el Arabom, rijekom koja nastaje spajanjem Tigrisa i Eufrata. Ugovor dviju zemalja o regulaciji Shat el Araba iz 1937. daje Iraku nadzor nad rijekom. Za Irak je to strateki vrlo vana rijeka, jer omoguuje njihovoj najveoj luci Basri izlaz na otvoreno more i kontrolu nad ostatkom irake obale. Za Iran, koji se 50-ih i 60-ih uzdie kao vodea sila u regiji, to je stvar kontroliranja susjeda, pa tako ah uspijeva nametnuti svoju volju te isposlovati Alirski ugovor 1975. koji kontrolu nad rijekom stavlja u iranske ruke. Irak se osjea zakinutim, no ne moe puno uiniti protiv nadmonijeg susjeda.
2 Sazeman-e Ettelaat va Amniyat-e Keshvar ili Nacionalna obavjetajna i sigurnosna agencija (vlastiti prijevod) 3 Fran Vinar, Irako-iranski rat, Emisija Povijest etvrtkom, HRT, Zagreb, 2009. 4 Irak je u to vrijeme bio zasluan za 15 posto proizvodnje nafte u Perzijskom zaljevu, pulsirao je ritmom iznenadnog golemog bogatstva (Sandra Mackey, Povijest Iraka: i budunost poslije Sadama Huseina, Zagreb 2003., str. 195.)
478
B. Divjak, Irako-iranski rat
3. Islamska revolucija
iri slojevi iranskog drutva 70-ih godina 20. stoljea diu se na noge i prosvjeduju nezadovoljni ahovim reformama i politikom. Prosvjedi se intenziviraju 1978. kada i amerikim saveznicima postaje jasno da Pahlavi ne kontrolira situacijom. Kulminaciju prosvjedi doseu u prvim mjesecima 1979. kada ah bjei iz drave, a nedugo zatim se vraa izbjegli vjerski voa ajatolah Khomeini. Ruhollah Khomeini protjeran je jo 1963. iz drave jer se suprotstavljao ahovu reimu. Najprije je izbjegao u Irak, da bi nakon ahova pritiska na Saddama Husseina morao izbjei u Pariz. Prilikom povratka u Teheran 1. veljae 1979. doekuju ga milijuni ljudi u zranoj luci. Nakon nekoliko mjeseci uspostavljena je Iranska Islamska Republika, a ajatolah postaje vrhovni vladar. Ve pri stupanju na vlast, Khomeini otkriva svoje ciljeve i otvoreno govori o svetom ratu protiv nevjernika, izvozu islamske revolucije i osveti svima koji su tlaili iranski narod.5 Ovo je prvenstveno znailo unitavanje i smjenjivanje svega to je imalo veze sa ahovim reimom. Prvi su se na udaru nali SAVAK i vojska koji su u potpunosti prestrojeni. SAVAK je izmijenio svoju strukturu i ljudstvo te promijenio ime u SAVAMA6, a vojska je ocijenjena kao potpuno nepouzdana te je gotovo u potpunosti razorena. Nemilosrdno su ubijani asnici i vojni vrh, mnotvo vojnika je dezertiralo ili je zarobljeno, a oruje i tehnika su masovno unitavani. Naime, Khomeinija je zgrozilo suvremeno naoruanje i smatrao ga je ostavtinom ahova reima, pa je naredio njegovo unitenje, neselektivno i bezobzirno. Ustrojene su nove vojne jedinice pazardani Iranska revolucionarna garda, koja se sastojala veinom od dragovoljaca i bila je u potpunosti odana novom voi. Najavljeni izvoz revolucije poeo je nedugo nakon uvrivanja novoga reima, a u samo par mjeseci poticane su pobune iita u Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Kuvajtu i Iraku. Irak je odreen kao glavna meta zbog tamonje veinske populacije iita, jer su prvi susjedi, kao i zbog starog neprijateljstva koje see jo iz srednjega vijeka. Ajatolah je zagovarao svrgavanje Saddama Husseina i uspostavljanje Islamske Republike Irak.7 Naravno, kod irakog voe to nije nailo na odobravanje, stoga je poeo razmiljati o intervenciji i smirivanju iranskih mula.8 Iran je zbog takvog stava u oima dviju velesila shvaen kao nepoeljan element nestabilnosti u regiji te su i one preutno podrale iraku intervenciju, a napose SAD, koji je svrgavanjem aha i otmicom talaca pri teheranskom veleposlanstvu izgubio kljunog saveznika na Srednjem istoku.
Hido Bievi, U ime Alaha, Zagreb, 1987., str. 178. Sazman-e Ettelaat va Amniat-e Melli-e Iran ili Ministarstvo obavjetajnih agencija i nacionalne sigurnosti (vlastiti prijevod) 7 Vidi vie u Edward Willet, The Iran-Iraq war. New York, 2004., str. 17.19. 8 Mula je muslimanski sveenik, teolog, uenjak, doktor, sudac. U Iranu su nakon revolucije oni imali glavnu rije u upravljanju drutvom i dravom.
5 6
479
LUCIUS
4. Odnos snaga
Ve nakon Prvog svjetskog rata Iran preuzima superiornost nad srednjoistonom regijom. U gotovo svim kvalitativnim indeksima moi Iran je 1979. bio snaniji od Iraka. Povrinom i populacijom Iran je tri puta vei od Iraka9, a njegova 2 000 kilometara duga obala je ak pedeset puta vea od irake. Iran ima sreene odnose sa susjedima i spori se jedino s Irakom, dok Irak, s druge strane, ima probleme na nekoliko granica. Jo jedna bitna stavka je da se irake naftom bogate provincije Mosul i Kirkuk nalaze tik uz granicu s Iranom i Turskom, a Bagdad i Basra, dva strateki najvanija grada, nalaze se svega 120 odnosno 30 km od granice s Iranom, dok su najvaniji iranski gradovi u dubini i do 700 km. Pri procjenjivanju snaga treba uzeti u obzir i veliinu vojske dviju zemalja, njihovu opremljenost i uvjebanost. ah je svoju ogromnu vojsku sagradio i naoruavao uz pomo zapadnih saveznika i njihovog najnaprednijeg oruja. Do 1978. podignuo je kopnenu vojsku od 285 000 profesionalnih vojnika, podranu s 1 800 tenkova i 1 000 artiljerijskih cijevi veinom amerike proizvodnje. S druge strane, Saddam raspolae sa 185 000 vojnika, 1 735 tenkova i 800 cijevi tekog topnitva gotovo u potpunosti sovjetskog podrijetla. Iranska morska nadmo bila je jo izraenija flotom od 30 brodova naspram 12 irakih. No, najvea premo Irana bila je u zrakoplovstvu, ahovu najdraem rodu vojske. Na modernim vojnim zrakoplovima Reza Pahlavi nije tedio, kupovao je najbolje to su Amerikanci nudili, pa je tako opremio flotu s 66 F14 Tomcata,10 200 F4 Phantoma II i 160 jurinih F5 Tigera II, sveukupno sakupivi 447 borbenih zrakoplova. No, ah nije samo kupovao avione ve je i slao pilote u SAD na izuavanje i uvjebavanje kako bi mogli letjeti tim zaista tehniki zahtjevnim zrakoplovima. Iraka flota sastojala se od 339 vojnih letjelica slabijih generacija sovjetske proizvodnje, uglavnom MiG-ova 21, MiG-ova 23 i Su-20. Ova iranska nadmo bila je znatno naruena izbijanjem islamske revolucije. Smatrana dijelom ahova represivnog aparata, vojska je bila sistematski iena. Svi su vii asnici smaknuti ili uhieni pa je tako do 1980. ak 12 000 asnika nestalo iz vojske, pri emu samo iz zranih snaga preko dvadeset posto. Zavladao je opi kaos u vojsci, mnotvo je dezertiralo prestraeno najavljenom osvetom, a oprema je nepromiljeno unitavana. Zrane snage koje su brojale 100 000 pripadnika smanjene su na 70 000, dok je kopnena vojska s nekadanjih 285 000 pala na 150 000 vojnika. Iraani su tu vidjeli svoju priliku te su jo ojaali svoje snage s novim sovjetskim tenkovima i artiljerijom na 2 750, odnosno 2 500 komada, a poveali su i broj vojnika na 200 000.11
1 648 195 km naspram 438 317 km2, tj. 39 milijuna naspram 13 milijuna stanovnika. Tada zasigurno najboljih univerzalnih lovaca na tritu. 11 Efraim Karsh, Iran-Iraq War 1980 1988., Oxford, 2002., str. 17.19.
9 10
480
5. Iraka ofenziva
U ljeto 1980. Saddam optuuje Iran za krenje Alirskog ugovora i naruavanje irakog suvereniteta plovidbom Shat el Arabom mimo propisa. Pod izlikom osiguravanja svojih granica i vraanja irako-arapskog identiteta rijeci koji je ona kroz povijest imala,12 Irak 22. kolovoza 1980. kree u invaziju Irana.13 Saddamov plan bio je iskoristiti trenutni kaos u iranskoj vojsci za brz, munjevit i odluan rat. Tim ratom, uz pomo nadmonog tekog naoruanja i elementa iznenaenja, htio je osvojiti iransku naftom bogatu provinciju Kuzistan, koja je imala 3,5 milijuna stanovnika (od kojih su 35 40 posto bili Arapi)14 i primorati mule na mir, tj. odustajanje od izvoza revolucije.15 Ujedno je namjeravao pokazati zapadnim silama tko je novi lider u regiji i uvjeriti ih da nije samo Izrael sposoban za munjevite operacije. Tako je, po uzoru na izraelski zrani udar u estodnevnom ratu, i Saddam zapovjedio da se u jednom danu bombardiraju sve iranske zrane luke kako bi se unitilo njihovo zrakoplovstvo. Ve taj prvi plan nije uspio, jer je ah, uloivi puno sredstava u izgradnju flote, predvidio sline scenarije i sagradio podzemne silose u kojima je ona ostala sauvana. Tom prilikom nije uniten niti jedan Tomcat ni Phantom II. Na kopnu su irake snage krenule prema linijama Khorramshahr-AhvazSusengard-Musian gdje su naile na grevit otpor malobrojnih iranskih postrojbi. Najee bitke voene su oko Khorramshahra, koji je poslije prozvan Khunistan, to u prijevodu znai grad krvi. Do 24. listopada, kada je pao u irake ruke, u bitkama je poginulo oko 7 000 ljudi16. Do prosinca je osvojeno jo nekoliko gradova i prodrlo se 50 km unutar Irana, na bojinici dugoj 600 km. U tom se trenutku planirani munjeviti rat pretvara u statini, jer se previe ratuje oko nevanih poloaja: Iranci se bore do zadnjeg ovjeka i juriaju na tenkove s bajunetama. Do oujka 1981. traje status quo u kojemu se obje sile pripremaju za daljnje ratovanje.17 Dok se Iraani ukopavaju, Iranci se pod utjecajem revolucionarno-vjerskog zanosa, ali i domoljublja mobiliziraju u velikom broju. Iranci osnivaju nove postrojbe pod zapovjednitvom pazardana koje se nazivaju basii. Basii su dobrovoljne mladenake postrojbe18 koje su bile uvjebavane tjedan do mjesec dana i slabo opremljene slane na front. Najee su se borili u prvim redovima i napredovali prema irakim pozicijama bez potpore topnitva ili zranih snaga. Ili su preko minskih polja bez ikakve zatite i s namjerom da proiste teren za pazardane i vojsku koja je ila iza njih. Svaki od njih imao je plastini klju oko vrata kojeg je dobio od Khomeinija kao simbol sigurnog ulaska u raj. Juriali su na irake poloaje
Isto, str. 23. Irak smatra da je rat poeo 4. kolovoza, kada su granini incidenti dosegli najveu estinu, a Iran 22. kolovoza 1980. godine, kada je iraka vojska prodrla na iranski teritorij (Branko Savi, Zato ratuju Irak i Iran, Novi Sad, 1987., str. 36.) 14 Saddam se nadao da e mu ti Arapi pomoi, te se pobuniti protiv Teherana, no oni se ipak veinom svrstavaju u Iranski kamp. 15 Dilip Hiro, The longest war: the Iran-Iraq military conflict, New York, 1991., str. 41. 16 Do kraja te prve godine rata poginulo je 38 000 Iranaca i 22 000 Iraana. 17 Hiro, The longest, str. 54. 18 Raspon godina kretao se od 12 do 18.
12 13
481
LUCIUS
nimalo ne marei za vlastite ivote, predvoeni elementom muenitva koji je bio proeo sve pore iranskog drutva. Jedan od najboljih opisa koji bi nam mogao doarati njihovo shvaanje muenitva je govor starice citiran u knjizi Hide Bievia: Moja dva sina roena su u bogatoj obitelji. Borili su se protiv aha. Muio ih je SAVAK, kasnije su djelovali na sveuilitu. Nakon revolucije ukljuili su se u Dihad-e-Sazandegi.19 Ubrzo su uli u rukovodstvo. Radili su bez plae. Stariji je uvijek govorio: Ne treba nam plaa. Vrijednost naeg rada ocjenjuje Alah. Nikada nisu koristili slubeni automobil. Jedno vrijeme su bili uvari ispred Khomeinijeve kue u Damaranu. Materijalne stvari njih nisu zanimale. Uvijek su me pitali zato oni jo nisu dosegli put muenika i kada e doi njihovo vrijeme. udjeli su da dostignu tu ast. Znali su da je rtvovanje injekcija u tkivo drutva. Znali su da to ojaava nau revoluciju. Obojica su, napokon, uspjeli otii na front. Postali su muenici. Nisam plakala. Znam da je to najbolje nain naputanja ovog svijeta. Mi smo sretna obitelj jer smo dali dvojicu muenika. Druga dva sina ekaju svoj trenutak.20
6. Iranski odgovor
Iranci do proljea 1981. uspijevaju posloiti svoje redove, tonije, okupiti masu koja udara na irake poloaje. Veinom su to bili basii i pazardani koji su u masovnim ljudskim valovima juriali prema Iraanima bez potpore artiljerije ili zrakoplovstva. U prvim mjesecima rtve su bile strane, no nakon nekog vremena iranski vrh uvia da mora ukljuiti vojsku u operacije. Do rujna uspijevaju probiti iraku opsadu Abadana i osloboditi taj strateki vaan grad. U studenome pokreu operaciju Jeruzalemski put kojom, uz pomo sedam brigada pazardana i tri regularne brigade, oslobaaju grad Bostan kojeg je branila itava iraka divizija. Uznemiren stranim porazima, Saddam u veljai 1982. trai mir. Voljan je napustiti Iran u zamjenu za mirovne pregovore oko Shat el Araba. Iranski odgovor ubrzo je uslijedio u seriji velikih ofenziva koje su za cilj imale istjerati Iraane iz Irana. U dvije velike operacije, Neporeciva pobjeda i Jeruzalem, sudjeluje oko 200 000 iranskih vojnika koji do svibnja 1982. uspijevaju osvojiti podruje Dezfula te ranije spomenuti grad Khorramshahr. Irake trupe bjeale su glavom bez obzira pred naletom ovako velike sile i Saddam konano nareuje povlaenje. Do kolovoza 1982. svi vojnici i oprema su povueni kako bi branili granicu, jer su iranske mule najavile nastavak rata do ruenja reima Saddama Husseina i sve dok se iranski vojnici ne pomole u Kerbali, ijitskom svetom gradu koji se nalazi u dubini Iraka, 70 km od Bagdada. Sukladno tomu, ofenzive nazivaju Kerbala 1, Kerbala 2, Kerbala 3, sve do Kerbale 10.
19 Kriari obnove, dobrovoljake jedinice koje pomau u obnovi poljoprivrede, opismenjavanja, itd. 20 Hido Bievi, Krv na vodi, Zagreb, 1987., str. 36.
482
U ljeto 1982. Iranci pokreu pet napada na Basru u kojima sudjeluje po 100 000 ljudi, no ne uspijevaju probiti irake linije. Iraani su se za obranu pripremali od jeseni 1981., kada je poela izgradnja bunkera, utvrda, cesta i minskih polja. Tom prilikom poveane su i vojne snage na 500 000 ljudi (23 divizije i 9 brigada). Organizirana su etiri korpusa: prvi korpus, koji se sastojao od dvije divizije, branio je sjever drave; drugi korpus sastavljen od deset divizija branio je centralni front i put prema Bagdadu; trei korpus s osam divizija, osiguravao je jug Iraka; etvrti je korpus bio koriten kao strateka rezerva. Jo jedna stavka kojom su Iraani pospjeili svoju obranu bila je upotreba kemijskog oruja, ispoetka samo putem plikavaca i zaguljivaca, no kasnije i iperitom te nervnim plinovima. Sve ove mjere uspjele su zaustaviti opetovane masovne ljudske valove s iranske strane do proljea 1984. godine. Tada je Iran pripremio najveu dotadanju ofenzivu u ratu 500 000 ljudi sukobilo se s dvije zaraene strane na bojnome polju od 250 km. Iran je napadao u tri smjera i tako maksimalno razvukao iraku crtu obrane te je probio na nekoliko mjesta, no uspio je zauzeti samo manji komad Manjunskog otoka. Zbog propasti ofenzive, ali i velikih rtava, Iran 1985. naputa taktiku napadanja u masovnim ljudskim valovima pazardana i basie te prebacuje oslonac na regularnu vojsku i konvencionalno ratovanje.21 Nakon pomno isplanirane operacije, u veljai 1986. dio iranskih snaga udara na Basru i biva lako odbijen. No, to je bila diverzija za pravi napad koji je uslijedio odmah nakon toga, a koji je bio usmjeren na juni dio granice i poluotok Fao. Iraka zauzetost branjenjem Basre vjeto je iskoritena i Fao je pao u iranske ruke nakon samo 24 sata borbe. Iraani odmah kreu u protunapad kako bi vratili izgubljeni teritorij, no bezuspjeno. Za njih je to bio veliki poraz koji je strano uzdrmao pozicije vojnih, ali i politikih elnika drave. U iduim ratnim godinama vraanje poluotoka Fao bit e glavna iraka preokupacija.
7. Uloga meunarodne zajednice u sukobu

Iraka strana jo od 1982. trpi teke poraze i trai primirje, no Iranci to beskompromisno odbijaju. Kako bi priveli rat kraju, koriste se raznim taktikama iscrpljivanja protivnikove snage. Koritene metode imale su kao dodatni cilj privlaenje panje svijeta na zbivanja u ratu ne bi li meunarodna zajednica prisilila Iran na odlaganje oruja. Poetkom 1984. pokrenut je tzv. Tankerski rat, kako bi se dodatno naruila neprijateljeva ekonomska situacija. Ciljevi bombardiranja bili su naftna postrojenja i brodovi, najee tankeri s naftom. Takva razaranja imala su poraavajui efekt na ekonomiju zaraenih drava, koje su ionako grcale u dugovima i ija su trita bila spremna za potpuni krah. Jo jedan od kurioziteta Irako-iranskog rata bio je tzv. Rat gradova, pokrenut od irake strane 1984. kako bi se prestrailo stanovnitvo Irana, smanjio dobrovoljaki mobilizacijski polet i privukla panja svijeta na sukob. Naime, Iraani su velike probleme imali s iranskom nadmoi u ljudstvu pa su Rat gradova prvenstveno vidjeli
21
Karsh, Iran, str. 39.42.
483
LUCIUS
kao nain smanjivanja priljeva novih snaga u rat koje su do tada neprestano stizale potaknute i nadahnute islamsko-revolucionarnim arom. Osim meusobnog bombardiranja zranim snagama, Irak na iranske gradove ispaljuje i sovjetske rakete tipa Scud koje su mogle nositi bojnu glavu teku i do jednu tonu. U jednome takvom okraju, Iraani su ispalili 17 Scudova na Teheran u samo 24 sata. Prestraeni stanovnici, pa ak i dravni dunosnici, bjeali su en masse iz Teherana, reim je bio paraliziran, a nacionalni ponos naruen do sri.22 Scudove su Iraani kupovali od SSSR-a, a neke su ak i sami preraivali kako bi poveali doseg djelovanja raketa. Najvie je vojne tehnike Iraku isporuio SSSR. Do kraja rata robno-novana razmjena u ratnoj opremi izmeu tih dviju zemalja dosegla je gotovo 20 milijardi amerikih dolara. Dopremani su tenkovi (T-55, T-62, T-72,), avioni (MiG-21, MiG-23, MiG-25, pa ak i najmoderniji MiG-29 opremljen s najsuvremenijim radarskim sustavima), rakete zemlja-zemlja (Scud B i SS-21) te rezervni dijelovi za postojee sustave. Drugi veliki opskrbljiva oruja Iraku bila je Francuska koja do kraja rata isporuuje ratnu opremu u vrijednosti od 5,5 milijardi amerikih dolara, a na irakoj listi dobavljaa oruja nali su se i Kina, Brazil, Egipat, Jugoslavija, SAD i Velika Britanija. Zbog njihova radikalnog stava o izvozu islamske revolucije, malo je zemalja htjelo poslovati s Iranom, no ipak su se i ste strane nale velesile poput Sjeverne Koreje, Libije, Sirije, pa ak i Izraela. Iran je najvie kupovao rezervne dijelove za svoju ratnu opremu amerikog podrijetla, no i tenkove sovjetske proizvodnje (T-55 i T-62), protuzrano i protutenkovsko oruje.23
8. Zavrne operacije
Gubitkom poluotoka Fao, Irak dosee najniu toku u ratu. Odgovorio je pojaavanjem bombardiranja iranskih gradova i naftnih postrojenja, ali i veom upotrebom kemijskog oruja. Iranske mule u travnju 1986. najavljuju kraj rata do kraja iranske Nove godine24 te pokreu niz novih ofenziva kako bi dospjeli do Basre, tj. Bagdada. Operacija Kerbala 4 pokrenuta u prosincu 1986. imala je za cilj osvajanje Basre, a bazirala se na iranskoj premoi u ljudstvu. Iraani odgovaraju znatno veom vatrenom moi te u samo tri dana borbe ubijaju oko 10 000 Iranaca. Predvoeni ajatolahovom eljom za zavretkom rata, Iranci pokreu novu ofenzivu, Kerbala 5, u sijenju 1987. godine. No, niti tom operacijom ne uspijevaju probiti irake linije pa dolazi do osjetnog pada morala u njihovom taboru. Saddamovi generali uviaju neprijateljevu potresenost i odluuju organizirati protunapad. Operaciju povratka irakog teritorija samostalno organizira iraki vojni vrh.25 U travnju 1988., nakon gotovo est godina obrambenog stava, Irak kree u napad. U samo 48 sati vraen je poluotok Fao, a krajem svibnja vraen je i Manjunski otok te prostor istono od Basre. Poetkom lipnja Irak je zaprijetio invazijom na juni Iran,
Isto, str. 57. Isto, str. 42.47. 24 Po iranskom kalendaru 21. oujka. 25 Za razliku od dotadanjeg Saddamova uplitanja u donoenje odluka.
22 23
484
ako se Iran ne povue iz Kurdistana. Iako je Iran javno pristao na taj ultimatum, irake su snage ipak dan poslije osvojile komad iranskog tla, vjerojatno kako bi stekle bolju poziciju u mirovnim pregovorima. U srpnju poinju pregovori oko primirja koje je nastupilo 20. kolovoza 1988. godine. etiri dana poslije poinju i slubeni pregovori o prekidu rata, no oni traju u beskraj zbog nemogunosti dogovora oko kontrole nad Shat el Arabom. Obje su drave primirje smatrale samo privremenim rjeenjem te su nastavile pripreme za daljnje ratovanje. Na sreu, do toga nije dolo zbog ekonomske iscrpljenosti zemalja i preskupe cijene koju su platile ljudskim rtvama u dotadanjoj borbi. Cijena je doista bila visoka: irake su vlasti morale priznati da na frontu svaki mjesec gube oko 1 200 vojnika, dok su Iranci krili i manipulirali brojem poginulih sa svoje strane te je teko izvui toan podatak, no procjenjuje se da su samo na bojinici izgubili preko pola milijuna ljudi. Na ratovanje je Iran potroio vie od 200 milijardi amerikih dolara, a privreda je pretrpjela tetu od otprilike 500 milijardi amerikih dolara. Irak je iz rata izaao s oko 88 milijardi amerikih dolara javnog duga i tetom u privredi od oko 200 milijardi amerikih dolara. Saddam ta sredstva nije mogao tako lako nadomjestiti, pa ih je odluio potraiti u susjedstvu, a to je rezultiralo invazijom na Kuvajt.26
9. Zakljuak
Ovaj rat je specifian po svom vjersko-revolucionarnom i teritorijalno-politikom principu ratovanja. Taktike ljudskih valova, motiv muenitva, iroka upotreba kemijskog oruja, velika stradavanja civilnog stanovnitva te tzv. Rat gradova i Tankerski rat ine ovaj rat nekonvencionalnim. Iraani su planirali munjeviti rat s Iranom koji bi zavrio zauzeem Khunistana nakon samo par tjedana sukoba. No, rat je promijenio planirane putanje te se oduio na osam godina, prvenstveno zahvaljujui Irancima koji nakon to su uspjeli u svojoj prvotnoj namjeri protjerivanja neprijatelja sa svog teritorija, nastavili napredovati u Irak. Iranski vrh postavio si je za novi cilj ruenje reima Saddama Husseina i uspostavljanje Islamske Republike Irak. No, do 1986. ne uspijevaju znaajnije probiti dobro organiziranu iraku obrambenu liniju. Iraani uz pomo nadmone artiljerije i kemijskog oruja zaustavljaju masovne neprijateljske napade sve do veljae 1986. kada gube poluotok Fao. Zauzee Faoa predstavlja prekretnicu u ratu, kada Iraani prelaze iz obrambene taktike u protunapadnu, ne bi li vratili izgubljeni teritorij. Da bi se Iraani u potpunosti pokrenuli za tu operaciju, od politikog pa do vojnog vrha, trebalo im je dvije godine. Konano, u ljeto 1988. uspijevaju povratiti izgubljene teritorije i prisiliti Iran na primirje. Zavretkom sukoba, stvari oko kojih su se sukobili nisu se promijenile: granica je ostala neizmijenjena, retorika je ostala ista, isti ljudi ostali su na elnim pozicijama, ali je zato rat ostavio vie od milijun mrtvih, ogromnu nezaposlenost, veliki javni dug i grozna sjeanja. Irako-iranski rat je najkrvaviji, najrazorniji, najbespotedniji
26
Mackey, Povijest, str. 231.
485
LUCIUS
i svakako najbesmisleniji rat druge polovice 20. stoljea, a zapadni svijet ga je mirno promatrao osam godina.27

Bievi, Hido, Krv na vodi, Alfa, Zagreb 1987. Bievi, Hido, U ime Alaha, Naprijed, Zagreb 1987. Hiro, Dilip, The longest war: the Iran-Iraq military conflict, Routledge, New York 1991. Karsh, Efraim, Iran-Iraq War 1980-1988, Osprey publishing, Oxford 2002. Mackey, Sandra, Povijest Iraka: i budunost poslije Sadama Huseina, Grapa, Zagreb 2003. 6. Savi, Branko, Zato ratuju Irak i Iran, Dnevnik, Novi Sad 1987. 7. Vinar, Fran, intervjuirao Dario peli. Povijest etvrtkom: Iransko-Iraki rat. Prvi program hrvatskog radija, (2009). 8. Willet, Edward, The Iran-Iraq War, The Rosen Publishing Group, New York 2004. 9. Shalom, R. Stephen, Iran Chamber Society. The United States and Iran-Iraq War 1980 1988 http://www.iranchamber.com/history/articles/united_states_iran_iraq_war1.php (pristup 20. svibanj 2010.) 10. The World Factbook (2010), Central Inteligence Agency, https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ir.html, (pristup 2. rujna 2010.) 1. 2. 3. 4. 5.
Iran-Iraq war
In this article author tries to present causes, events andconsequences of Iran-Iraq war that was fought during the 1980s. This war is specific for the methods and military units used in it, such as Human waves, War of the cities, Tanker war and wide use of chemical weapons. Viewed from a historical perspective, the outbreak of hostilities in 1980 was, in part, just another phase of the ancient Persian-Arab conflict that had been fueled by twentieth-century border disputes. Saddam Hussein invaded Iran right after the Islamic revolution, when it seamed that its military power is weakened, which was partly true. Both sides had impressive military equipment, but the practical use of it ended up being something completely different. The article also explains the gradual involment of USA and USSR in the war. Iran-Iraq war is one of the bloodiest, most devastating and certainlymost pointless war in the second half of 20th, and the whole world just stood by and watch as they kill among them selves.
Summary
27 Dodue mora se priznati da su drutva naroda poput Nesvrstanih zemalja, zatim Konferencije islamskih drava, Arapske lige i Vijea sigurnosti UN-a pokuavala izmiriti protivnike, no sve je ostalo bez rezultata (Savi, Zato, str. 36.).
486
IGOR VRANI Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Mirovni planovi meunarodne zajednice u RH i BiH 1991.-1995.

1. Uvod
O ratu u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini (iako se potonja skoro uvijek zaboravlja) napisano je mnotvo radova od znanstvenih, i onih koji se tako predstavljaju, do memoarskih i publicistikih. Teme iz 90-ih esto su predmet dnevno-politikih rasprava. Od mnotva napisanih radova vrlo je malo onih koji odgovaraju zahtjevima moderne povijesne znanosti, a puno je vie onih koji pod krinkom znanstvenosti pokuavaju ostvariti svoje dnevno-politike ciljeve. Osim toga, akteri dogaaja pokuavaju svojim literarnim djelima prikazati sebe u boljem svjetlu ili objasniti kako su oni bili u pravu ali ih se nije poslualo, to je dovelo do dananjih rezultata koji su loiji od oekivanoga. Posebnu skupinu autora ine one osobe koje dolaze izvan prostora bive Jugoslavije, a u pravilu vrlo malo poznaju temu kojom se bave te se ne slue jezikom podruja kojega prouavaju. U pravilu su proveli odreeno vrijeme u Beogradu ili Sarajevu te tamo stekli poznanike, npr. David Gibbs, Robert Donia, John Fine itd. Kao izuzeci istiu se James Gow i Michael Mann, iako je zamjetno da im nedostaje dio lokalnog znanja.1 Zanimljivo je uoiti kako je narastao broj publikacija o Srbima neposredno prije i nakon NATO-ve intervencije 1999. godine to je oito trebalo posluiti kao dio legitimacije. Iste godine po prvi puta je na engleski preveden Memorandum SANU. U ovome u radu pokuati prikazati vlastito vienje rata koji je voen na teritoriju RH i BiH s njegovim kljunim dogaajima, te u posebnu pozornost posvetiti mirovnim planovima koji su voeni pod okriljem meunarodne zajednice. Uzimajui u obzir mirovne planove pokuat u prikazati kakve je to promjene donosilo na terenu te to je pojedini plan nudio kojoj strani, ali i zato su planovi veinom bili neuspjeni. No, treba imati u vidu kako je ocrtana slika prije svega donesena na temelju sadanje razine znanja koja e se u budunosti moda bitno promijeniti kada se otvore slubeni arhivi svih involviranih strana.
Diplomski rad napisan je u sklopu kolegija Moderna i suvremena povijest Bosne i Hercegovine kod dr. sc. Ive Luia. 1 Za vie o lokalnom znanju vidi istoimeni esej u knjizi Clifford Geertz, Lokalno znanje: Eseji iz interpretativne antropologije, Zagreb, 2010.
*
487
LUCIUS
2. Globalne promjene i uloga Jugoslavije

Krajem 80-ih godina 20. stoljea zbile su se znaajne promjene uzrokovane slabljenjem, a potom i padom komunistikih sustava. No, znaajne promjene dogodile su se u Europskoj zajednici, koja e ubrzo prerasti u Europsku uniju. Vodee lanice poele su uspostavljati tjenju suradnju te se sve ee govorilo o mogunosti proirenja. Kao glavna potencijalna lanica spominjala se upravo Jugoslavija kojoj je preduvjet bila provedba politike i kulturne demokratizacije, te prelazak na sustav trine ekonomije.2 Osim toga, demokratski su izbori bili preduvjet nastavka dobivanja zajmova koje je Jugoslavija primala od poetka 80-ih.3 Na prvim demokratskim izborima odranima u Jugoslaviji 1990. na vlast su dole veinom demokratske nacionalne stranke, osim u Srbiji gdje na vlasti ostaju komunisti predvoeni Slobodanom Miloeviem. ini se da su vodee zemlje Europske Zajednice, a pogotovo Velika Britanija, previe nade polagale u reformirane komuniste predvoene Antom Markoviem i Demokratsku alternativu predvoenu Adilom Zulfikarpaiem, Desimirom Toiem i Vaneom Ivanoviem od kojih se oekivalo da mogu reformirati Jugoslaviju u oblik prihvatljiv Europskoj zajednici.4 Za navedeno razdoblje znaajan je zaokret u amerikoj politici koja je nakon Hladnoga rata eljela smanjiti vojne obveze u Europi, ali zadrati utjecaj. To je znailo da se nee mijeati u pitanja europske sigurnosti osim ako nema direktnoga interesa u tome, to e biti vidljivo prilikom opstrukcije Vance-Owenovog mirovnog plana. Jugoslavija je zavretkom Hladnoga rata izgubila svoj znaajan strateki poloaj tampon-zone izmeu Istoka i Zapada te postala pokusni zamorac, tj. teren za diplomatske eksperimente SAD-a.5
3. Uzroci i karakter rata u RH i BiH 3.1. Formiranje nacija, politika iskustva i stvaranje Jugoslavija
Prema Michaelu Mannu, amerikom profesoru historijske sociologije, mo ima etiri drutvena izvora: ideoloki, ekonomski, vojni i politiki. Ideoloki je izvor moi onaj koji se odnosi na mobilizaciju vrijednosti, normi i rituala u ljudskim drutvima. Vojna je mo drutveno organizirano, koncentrirano, smrtonosno nasilje. Politika je mo centralizirana, teritorijalna regulacija drutvenog ivota te je u samoj biti autoIvica Mikulin, Sladoled i sunce Promatraka misija Europske Zajednice i Hrvatska, 1991.1995., asopis za suvremenu povijest (dalje: SP), br. 2, Zagreb, 2010., str. 299.-301. 3 Andrea Beki, London i Bonn dva pola politike Europske Zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine, SP, br. 2, Zagreb, 2010., str. 340. 4 Dejan Djokic, Obituary: Vane Ivanovic, Independent, 9. April, 1999. (http://www.independent. co.uk/arts-entertainment/obituary-vane-ivanovic-1085990.html), 10. 09. 2012. 5 James Gow, Triumph of the Lack of Will: International Diplomacy and the Yugoslav War, Hurst & Company, London, 1997., str. 29.-30.
2
488
I. Vrani, Mirovni planovi meunarodne zajednice u RH i BiH 1991.-1995.
ritarna i monopolistika.6 Do prvih demokratskih izbora u Jugoslaviji sva etiri izvora moi bila su vie ili manje u rukama komunistike Partije ili pod njezinom kontrolom, tj. monopolom. Nakon toga poinje njihova preraspodjela i osipanje. Bit rata, na prostoru bive Jugoslavije, bio je sukob izmeu srpskoga projekta svi Srbi u jednoj dravi i njegovih protivnika, ponajprije Hrvata u RH i BiH, Bonjaka i Albanaca s Kosova. Prilikom razmatranja propasti Jugoslavije namee se pitanje to su zapravo drave i emu slue? Predmoderne su drave bile vie statike, te ih je mogue bilo odravati silom, dok moderne drave vie tee dobrovoljnom pristanku podanika nego prisili. Obje su Jugoslavije (prva vie, druga neto manje) sluile ponajprije srpskim politikim elitama, ali i ostalima u manjoj mjeri, za provedbu svojih ekonomskih i politikih interesa. Prva je Jugoslavija nastala od skoro formiranih naroda koje su imala razliitu politiku kulturu i iskustva. Narodi koje su se nalazili pod Austro-Ugarskom Monarhijom bili su naueni dolaziti do svojih politikih ciljeva pregovaranjem ili pogaanjem s Beom i Budimpetom. Nasuprot njih, Srbi su do svojih politikih ciljeva nauili dolaziti iskljuivo silom koja je rezultirala njihovom nezavisnou od Osmanskog Carstva. Od naroda su u Jugoslavijama najglasniji u svojim politikim zahtjevima, koji su se razlikovali od vladajuih, bili Hrvati i Slovenci. Miljenje je centralne politike prve Jugoslavije bilo kako je mogue asimilirati narode u novu jugoslavensku naciju. Stvaranje nove nacije trebalo se odvijati kroz kolstvo, ali i represiju ako bude potrebno. Takvih je primjera bilo u 19. stoljeu, ali u 20. stoljeu ta vrsta asimilacije postaje nemogua jer proces formiranja nacija ulazi u svoju zavrnu fazu. Nasuprot tomu, u drugoj je Jugoslaviji, prema komunistikom nauku, smatrano kako e nacije postupno odumrijeti. Kao primjer ostatka takvoga miljenja dovoljno je prolistati djelo Dejana Jovia7 kojemu i dalje nije jasno kako nacije nisu odumrle. Obje su politike zanemarile vanost nacionalne pripadnosti. Narodi e uiniti sve kako bi osigurali preivljavanje i kulturnu reprodukciju. Individue kroz nacionalnost spoznaju svoje moralne obveze i dunosti, te vjeruju da kao pripadnici zajednice imaju pravo na zajedniku solidarnost. Narodi nee unutar sebe traiti secesiju. Nemogunost je stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije ostavila i produbila meunacionalne podjele.8
3.2. Jesu li Jugoslavije bile odrive?

Uz gore navedeno, vidljivo je da su izgledi za ouvanje Jugoslavija bili gotovo pa nikakvi. Narodi se nisu eljeli solidarizirati s drugim narodima oko preraspodjele ionako malenih resursa. To je postalo vidljivo prilikom napada na Kraljevinu Jugoslaviju kada je dio njezina puanstva odbio sudjelovati u obrani i prikljuio se nadolazeim njemakim snagama. imbenik koji je znatno pridonio raspadu socijalistike
6 Michael Mann, The Dark Side of Democracy; Explaining Ethnic Cleansing, Cambridge University Press, 2005, str. 30.-32. 7 Dejan Jovi, Jugoslavija drava koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974.-1990.), Zagreb, 2003. 8 George Schpflin, Nations, identity, power The New Politics of Europe, Hurst & company, London, 2000., str. 324.-343.
489
LUCIUS
Jugoslavije bila je smjena kadrova koju je Josip Broz napravio u 70-im godinama. Od kraja Drugoga svjetskoga rata pa do 70-ih godina Josip je Broz uklonio sa politikih dunosti veinu svojih najbliih suradnika, bojei se vjerojatno za vlastitu poziciju, i na njihova mjesta postavio nove manje sposobne ljude, tj. proveo je negativnu selekciju. Ta je ista nomenklatura nakon Brozove smrti nastavila vladati Jugoslavijom te nije imala potrebna znanja i vjetine, kao sam Broz, odrati sloenu multinacionalnu dravu na okupu. Jedini je mogui nain ouvanja Jugoslavije bio, iako ne nuno uspjean, da je Broz naao svoga nasljednika koji bi vladao kao on sam.9 Dio te nesposobne nomenklature odrao se u vlasti nakon osamostaljenja sve do danas. Srbi su od 60-ih godina doivjeli demografski pad, najvie na Kosovu, to je bio preduvjet za sukob zbog srpskih imperijalnih namjera. Ekonomska je kriza 80-ih dovela do grevite borbe za ionako nedovoljne ekonomske resurse. Kontrola je ekonomskih resursa bila mogua jedino pod uvjetom kontrole drave to je vodilo kontroli republike i lokalnih razina. Kontrola drave je omoguavala proizvoljnu preraspodjelu te smjetaj politiki podobnih kadrova na kljuna mjesta. Zbog nedovoljnih sredstava jedna je, a najee i vie grupa moralo biti na gubitku. Srbi su upravo iz tih razloga bili protiv decentralizacije za koju su se zalagale Slovenija i Hrvatska. Nacionalne su stranke izbore dobile zato to su isticale kako bogatstvo pripada narodu, tj. kako je preraspodjela, za koju se oni zalau, pravednija od postojee. Srbima je, kao idealan rasplet, odgovarala snana centralizirana federacija u kojoj bi oni bili glavni kontrolori i preraspodjeljitelji svih republikih resursa. Kao rezervni plan imali su stvaranje Velike Srbije s, u poetku odanim, rukovodstvima u RH i BiH.10 Zanimljivo je izdvojiti vrlo lo lanak Nine Caspersen o odnosu Beograda prema Kninu i Palama u kojemu je autorica kao jedan od glavnih izvora koristila vlastite intervjue sa Srbima zaetnicima pobuna u RH i BiH koje je provela tokom 2003. godine. Najzanimljivija linost svakako je Goran Hadi.11 U praksi je pokazano da je dravu teko odrati na ivotu i uz snaan meunarodni pritisak, ako joj nedostaje domaa legitimacija i ako nema dobrovoljnog pristanka podanika.12 O navedenome najbolje svjedoi politika situacija u dananjoj BiH koja je nastala/ostala i odrava se zahvaljujui meunarodnom pritisku.
3.3. Opi karakter rata

Poetak rata u RH i BiH imao je sline znaajke. Prvo bi srpski pobunjenici zauzeli neko mjesto te bi nakon toga dola JNA razdvojiti sukobljene strane, to je u praksi znailo potvrdu srpskoga osvajanja, stvarajui tzv. tampon zone. Ako Srbi ne bi uspjeli osvojiti odreeno mjesto, to su u pravilu bili vei gradovi, tada bi JNA dovela gradove u okruenje i gaala ih s ciljem zastraivanja i protjerivanja stanovnitva. Takvim se demonstrativnim nasiljem eljelo natjerati stanovnitvo na odlazak
Isto, str. 337. Mann, The Dark, str. 363.-367. 11 Nina Caspersen, Belgrade, Pale, Knin: Kin-state control over rebellious puppets?, Europe-Asia Studies, Vol. 59, No. 4, Jun., 2007. 12 Schpflin, Nations, str. 342.
9 10
490
bez borbe jer JNA nije imala ljudstva za uline borbe, ve samo za artiljeriju, koje je nuno bilo potrebno za osvajanje veih gradova. Druga je prednost protjerivanja stanovnitva bila nemogunost kasnijeg gerilskog rata iznutra.13 Bojazan JNA od gerilskoga rata bila je vidljiva krajem 1991. godine kada su zaustavili napredovanja te angairali snage na ienju preostalih depova u RH. Gradove je pod opsadom bilo lake braniti ako su bili razrueniji, a osvajanje se tih gradova plaalo velikim brojem mrtvih i ranjenih zato su uline borbe ostavljane srpskim dobrovoljakim paravojskama.14 Javno je prikazivanje egzekucija, silovanja, ruenja kulturnih ustanova poput crkava, sluilo kako sredstvo zastraivanja stanovnitva u drugim mjestima koja su bila pod opsadom ili mjesta koja su tek trebala biti napadnuta. Svrha je voenja takvoga ogranienog rata bila prisiljavanje suprotne strane na povlaenje, a ne proirenje sukoba.15 Nespremnost zaraenih strana na sukob s veim brojem rtava dovela je do stvaranja sukoba prisilnih strategija. To je znailo izbjegavanje direktne borbe kad god je to bilo mogue. Cilj je prisile bio utjecati na ponaanje druge strane izriui prijetnju za promjenom dotadanjeg ponaanja. U sluaju nepotivanja prijetnje, sukobljena e strana biti izloena kazni koju je bolje izbjei. No, kazna mora biti odmjerena tako da prisilitelje zadovolji, a ne da im prui neugodu.16 Otvorenim ostaje pitanje bi li JNA uspjela ispresijecati Hrvatsku kao to je planirala da nije primjenjivala gore navedenu strategiju, nego da je vea mjesta ostavljala u okruenju te napredovala dalje?
4. VANCEOV PLAN I MEUNARODNO PRIZNANJE RH 4.1. Od agresije do meunarodnog priznanja

Prvi se trag provoenju srpskog projekta moe vidjeti, iako se vrlo malo zna o samome dogaaju, u planu proglaenja federalne jedinice Srpske Krajine u Kninu 1989. godine prilikom proslave Kosovske bitke, planiranog od Inicijalnog odbora Srba sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije i Baranje, koji je sprijeen gaenjem razglasa.17 Dogaaji koji su obiljeili poetak napetosti u svibnju 1990. bili su: razoruanje Teritorijalne obrane, donoenje novih amandmana na hrvatski Ustav, inscenirani atentat na Miroslava Mlinara, istupanje kninske opine iz Zajednice opina Dalmacije te sukob na nogometnoj utakmici izmeu zagrebakog Dinama i Crvene zvezde. Kao najvei problem kod novodonesenih amandmana isticana je srpska konstitutivnost i
Gow, Triumph, str. 41. James Gow, The Serbian Project and its Adversaries A Strategy of War Crimes, Hurst & Company, London, 2003., str. 161. 15 Davor Marijan, Sudionici i osnovne znaajke rata u Hrvatskoj 1990.-1991., SP, br. 1, Zagreb, 2008; Gow, The Serbian, str. 300. 16 Gow, Triumph, str. 39. 17 Nikica Bari, Srpska pobuna u Hrvatskoj : 1990.-1995., Zagreb, 2005., str. 50.
13 14
491
LUCIUS
hrvatski grb. Za hrvatski se grb tvrdilo da je ustaki, iako je i prije bio u uporabi samo sa crvenom zvijezdom. Problem se lokalnog znanja, ranije napomenut, kod Jamesa Gowa i Micheala Manna oituje u injenici da obojica istiu kako je jedan od glavnih uzroka srpske pobune u Hrvatskoj bilo dijeljenje otkaza milicionerima srpske nacionalnosti. Pripadnici Stanice javne sigurnosti Knin uputili su 3. srpnja 1990. pismo sekretaru saveznog SUP-a Petru Graaninu u kojemu istiu kako hrvatska vlast smjenjuje milicionere srpske nacionalnosti, te da ne ele nove odore niti da se milicija preimenuje u redarstvo zato to to podsjea na NDH. Redarstvo nikada nije slubeno proglaeno, a nove uniforme poele su se koristiti tek krajem 1991. godine. Hrvatska je vlast eljela samo uspostaviti kontrolu nad vlastitim teritorijem. Dva dana kasnije ministar Boljkovac se sastao s potpisnicima protestnog pisma u Kninu koji su traili da se osnuje opinski SUP, to bi u praksi znailo vlastitu miliciju nad kojom sredinja vlast ne bi imala kontrolu.18 Poetkom 1991. osnovan je SUP SAO Krajine. Iz Zagreba se trai potpisivanje izjave lojalnosti Republici Hrvatskoj. Odbijanje je znailo prestanak radnoga odnosa, to je srpsko vodstvo tumailo kao provokaciju. U promijenjenim je okolnostima trebao novi represivni sustav koji bi ispunjavao volju vlasti. Vlast je na kljuna mjesta postavljala ljude od povjerenja to je legitimno, a promjene koje su se dogodile najvie su pogodile Srbe zato to ih je najvie bilo u represivnom aparatu.19 S obzirom na gore navedeno, proizlazi da otkazi osobama srpske nacionalnosti nisu bili zaetak oruane pobune, nego neprihvaanje svih onih milicionera, bez obzira na nacionalnost, da se stave u slubu sredinjoj vlasti. Kljuan je problem bio to su osobe srpske nacionalnosti, koje su bile prezastupljene u miliciji s obzirom na udio u stanovnitvu20, osjetile da im izmie privilegij kontrole i upravljanja represivnim aparatom to su imale tokom postojanja socijalistike Jugoslavije. Osim toga, jo krajem lipnja Borisav Jovi i Slobodan Miloevi planiraju uz pomo JNA natjerati Hrvate i Slovence na odcjepljenje s time da Srbi u Hrvatskoj odre referendum da bi se utvrdila linija razgranienja. Slina se ideja javila u Kraljevini Jugoslaviji od strane dvora nakon zaotravanja krize zbog atentata na hrvatske zastupnike. Srbi odravaju 25. srpnja Srpski sabor u Srbu na kojemu je proglaena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda u kojoj se istie kako pravo na otcijepljenje imaju narodi, a ne republike.21 Teza o izbacivanju Srba iz novoga hrvatskoga Ustava pokazuje i da su Srbi bili izbaeni (to nisu), to ne bi igralo nikakvu ulogu zato to Srbi nisu niti planirali sudjelovati u radu hrvatskih dravnih tijela iako su bili pozivani. Prema Ustavu SRH Hrvatska je bila nacionalna drava hrvatskoga naroda, drava srpskoga naroda u Hrvatskoj i drava drugih naroda i narodnosti koje u njoj ive22. Iako je sasvim jasno da je znaaj komunistikih ustava simbolian i namjerno dvosmisleno napisan kako bi se moglo
Bari, Srpska, str. 68. Isto, str. 126.-127. 20 U SR Hrvatskoj Srba je bilo oko 12%, a inili su oko 60% sastava milicije. 21 Bari, Srpska, str. 72 22 Ustav SRFJ iz 1974. godine, str. 242.
18 19
492
njima manipulirati te da se bitno razlikuje od demokratskih ustava, ak ni prema tome ustavu Srbima se nigdje ne izrie konstitutivnost. Srbi bi bili konstitutivni da je pisalo kako je Hrvatska nacionalna drava srpskoga naroda u Hrvatskoj. Prema tome, ako je novim hrvatskim Ustavom oduzeta konstitutivnost Srbima, takoer je oduzeta i drugim narodima i narodnostima zato to su isto definirani. Ovakvom se formulacijom Ustava eljelo samo naglasiti poseban poloaj srpskog naroda unutar Hrvatske koji je bio brojano vei od klasine manjine. Nedugo nakon toga, 17. je kolovoza 1990. zadarska policija oduzela benkovakoj policijskoj stanici 70 puaka od priuvnog sastava te je isti dan u Obrovcu i Kninu oruje rezervnog sastava policije podijeljeno srpskim pobunjenicima. Hrvatska je policija iz Zagreba upuena da rijei situaciju helikopterima i transporterima. JNA je zaustavila helikoptere, a srpsko stanovnitvo u Titovoj Korenici transportere. Da je pobuna ranije planirana te da je raunato s uplitanjem JNA najbolje svjedoi podatak kako je dva mjeseca ranije 221. motoriziranoj brigadi Kninskog korpusa klasifikacija dignuta na B razinu (15-60% popunjenosti) te je ojaana s 2 bataljona A klasifikacije (60-100% popunjenosti).23 Srpsko se izjanjavanje o autonomiji provodilo od 19. kolovoza do 2. rujna, a 30. je rujna u Srbu proglaena autonomija za koju se izjasnilo 99.96% puanstva. Uzimajui u obzir da glasanje nije bilo 100% regularno te medijski rat koji je voen protiv hrvatskih vlasti, ostaje ipak jasno izraena volja srpskoga naroda da ne eli ivjeti u nikakvoj Hrvatskoj dravi, to e biti vidljivo i prilikom njihova odlaska nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja. O tome je pitanju znakovita izjava Milana Babia koju je izrekao 1991. godine: Uvjeravam vas da emo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego to emo pristati na bilo kakav ivot u bilo kojoj dravi Hrvatskoj.24 Na ovome mjestu takoer valja napomenuti kako RH nije tokom Bljeska i Oluje provela etniko ienje nego je masovni odlazak bio planiran od srpskoga dravnoga vrha s jo uvijek nejasnim ciljem. Kao najizglednije opcije nameu se ruenje ugleda RH u meunarodnoj zajednici te preseljenje izbjegloga stanovnitva na Kosovo kako bi se popravio prirodni prirast. Poetkom oujka 1991. godine izbija oruana pobuna u Pakracu u kojoj intervenira JNA razdvajajui srpske pobunjenike i hrvatsku policiju, tj. omoguava srpskim pobunjenicima povlaenje. U Pakracu se prvi puta JNA pojavljuje kao tamponzona. Sprijeivi hrvatsku policiju od ulaska na teritorij pod pobunom, oruano i zatvaranjem prometnica, JNA je osigurala bolju organizaciju pobunjenika te ih je praktiki titila.25 Tjedan dana nakon toga izbijaju demonstracije u Beogradu protiv Miloevia i vladajuih struktura. Oporba je zamjerala Miloeviu da se premalo
Bari, Srpska, str. 78.-80. Ante Nazor, Za Oluju je odgovorno srpsko vodstvo i velikosrpska politika, Dnevno.hr, http:// www.dnevno.hr/kolumne/ante_nazor/za_oluju_je_odgovorno_srpsko_vodstvo_i_velikosrpska_politika/915979.html, 30. 08. 2012. 25 Marijan, Sudionici, str. 57.-58.
23 24
493
LUCIUS
brine o Srbima izvan SR Srbije.26 Na Uskrs 31. oujka srpski pobunjenici zauzimaju upravu nacionalnog parka Plitvika jezera. Hrvatska policija dolazi intervenirati, ali JNA opet dolazi kao tampon-zona. Na Plitvicama dolazi do prve rtve na hrvatskoj strani policajca Josipa Jovia. Tokom svibnja napadnuto je hrvatsko selo Kijevo te je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu od strane pobunjenika.
4.2. Od proglaenja samostalnosti do prihvaanja Vanceova plana kao preduvjeta meunarodnog priznanja
Hrvatski je sabor 25. lipnja proglasio suverenost i samostalnost Republike Hrvatske. Posredovanjem meunarodne zajednice, tj. Europske trojke za proturatna djelovanja,27 na Brijunima je 8. srpnja proglaen tromjeseni moratorij na donesenu odluku, tj. odgaanje daljnjih postupaka i akata. U praksi je to omoguilo JNA i srpskim pobunjenicima da nastave planirana osvajanja, odnosno zadnji pokuaj za spaavanje Jugoslavije. Hrvatske su vlasti eljele hitno slanje meunarodnih promatraa emu su se protivila savezne vlasti. Misija je stigla poetkom srpnja u Hrvatsku, ali je isticala kako joj je u nadlenosti samo Slovenija. Takvo e se stajalite promijeniti tek krajem srpnja kada je u djelokrug ukljuena i Hrvatska. Problem su kod slanja promatraa stvarale savezne vlasti koje su otezale to je vie mogue. Nakon nekoliko neuspjenih inicijativa, dan je ultimatum svim stranama da moraju pristati na uvjete do 1. rujna. Misija je poela djelovati s civilnim karakterom na terenu iako su hrvatske vlasti traile i vojni karakter.28 Promatrai su osim slubenoga posla inili dio obavjetajnoga posla za matine zemlje. Posljednji je pokuaj zaustavljanja hrvatske nezavisnosti bilo raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991., nakon isteka tromjesenog moratorija, od strane JNA. Franjo Tuman, Stjepan Mesi i Ante Markovi nekoliko su minuta ranije izali te su tako izbjegli atentat. Do danas nije razjanjeno otkuda JNA tone informacije o sastanku koji je odravan neposredno prije raketiranja. Idui je dan Hrvatski sabor proglasio nezavisnost. Hrvatska je vlast eljela to prije izboriti meunarodno priznanje i osigurati dolazak mirovnih snaga UN-a. U Parizu su 11. listopada predstavnici EZ-a nudili Babiu autonomiju Srba u Hrvatskoj te isticali kako e Hrvatska uskoro biti meunarodno priznata to je Babi odmah odbio.29 Srbijansko vodstvo i JNA eljeli su osvojiti planirana podruja i tek onda osigurati dolazak mirovnih snaga UN-a. Hrvatska je vlast, meutim, pokrenula niz uspjenih akcija (Otkos 10, Orkan 91 i Strijela) kojima su vraeni dijelovi Bilogore i zapadne Slavonije. U Genevi je 23. studenoga
Ivica Lui, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do meunarodnog priznanja, SP, br.1, Zagreb, 2008, str. 120 27 Trojku su sainjavali ministri vanjskih poslova drave predsjedateljice EZ te bive i budue predsjedateljice. U poetku Trojku su sainjavali: Italija, Nizozemska i Luxemburg. Italiju je kasnije zamijenio Portugal. 28 Vie o promatrakoj misiji u MIKULIN, Sladoled i sunce 29 Nikica Bari, Djelovanje Vlade Srpske autonomne oblasti Krajine tijekom 1991., SP, br.1, Zagreb, 2008., str. 68.
26
494
potpisan prekid vatre i deblokada vojarni izmeu krnjeg Predsjednitva Jugoslavije, Hrvatske i JNA ime je trebao biti omoguen odlazak JNA kao jedan od preduvjeta za slanje mirovnih snaga. Glavno je neslaganje, od poetka sukoba na prostoru bive Jugoslavije, proizalo iz pitanja tko ima pravo na otcjepljenje, narodi ili republike? Hrvatskoj je glavni problem stvarala nemogunost prakticiranja suvereniteta na cjelokupnome teritoriju. U normalnim okolnostima vlada moe opravdati skoro svaku akciju prakticiranja suverenih prava. Suveren je ultimativni autoritet onaj koji ne moe biti preglasan ili odbijen.30 Suverenitet se mora postii oruanom silom, ali takoer i odravati u sluaju djelovanja pojedinih odmetnikih grupacija.31 Prema navedenomu, hrvatska vlast nije imala puni, nego ogranieni suverenitet zbog toga to nije bila u mogunosti kontrolirati dio vlastita teritorija niti suzbiti pobunu pregovorima ili oruano. Zbog neslaganja glavnih imbenika Vijee je ministara EZ odluilo oformiti Arbitranu komisiju koja e istraiti taj problem, popularno nazivanu Badinterovom komisijom po njenome predsjedniku Robertu Badinteru koji je obnaao dunost predsjednika Ustavnog suda Francuske. Iako se Komisija sastojala od 5 ustavnih sudaca (Italija, Njemaka, Francuska, panjolska i Belgija) glavni su se pregovori vodili izmeu Njemake i Francuske, tj. izmeu kancelara Helmuta Kohla i ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera s jedne strane, te predsjednika Francoisa Mitteranda i ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa. Njemaka se zalagala za priznavanje novonastalih republika Hrvatske i Slovenije kako bi se sprijeio daljnji rat, dok su Francuska i Velika Britanija tvrdili da e preuranjeno priznanje potaknuti jo vei sukob. U isto se vrijeme pod utjecajem Velike Britanije saziva Mirovna konferencija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona, vrlo cijenjenoga diplomata koji je obnaao mnoge istaknute dunosti poput britanskog ministra obrane i vanjskih poslova, glavnog tajnika NATO-a i predsjednika u rjeavanju problema na jugu Afrike osobito u Rodeziji, tj. njezinom pretvaranju u Zimbabwe. Taktika je Mirovne konferencije bila, kako je sam Peter Carrington istaknuo, oblikovati ponaanje zaraenih strana ucjenjujui ih putem meunarodnog priznanja prema sistemu kazne i nagrade. Osim toga, osnovali su nekoliko radnih grupa koje su bile nedjelotvorne. Bitnu je ulogu odigrala Njemaka koja je lobirala za Hrvatsku te tako pomutila planove Mirovnoj konferenciji. Konferencija je nakon priznanja Hrvatske krivila Njemaku za nastavak rata zbog preuranjenog priznanja. Njemaki je sluaj unilateralnog priznanja Hrvatske jedan od izuzetaka u meunarodnim odnosima. U praksi se inae priznaju drave koje imaju vlast nad cijelim teritorijem, te nakon to veina zemalja u meunarodnoj zajednici na to pristane. Jedan je od uzroka takvoga ponaanja Njemake zasigurno elja da se pokae meunarodni ugled, tj. neustraivost donoenja unilateralnih odluka bez bojazni od moguih sankGow, Triumph, str. 68.-69. James GOW, Serbian Nationalism and the Hissssing Ssssnake in the international order: Whose soveregnity? Which nation?,The Slavonic and East European Review, Vol. 72, No.3 Jul, 1994., str. 476.
30 31
495
LUCIUS
cija ili izolacije.32 Bitnu je ulogu igrala njemaka bojazan od vala izbjeglica koji je bio potencijalna prijetnja za zemlju. Bitno je istaknuti kako je u mirovnom posredovanju glavni cilj zadovoljiti interese onoga koji posreduje, a tek onda zaraenih strana.33 Interesi su meunarodne zajednice bili razliiti, s jedne strane Njemake i Austrije, te s druge Francuske i Velike Britanije. No, dobri meusobni odnosi bili su im vaniji od stava prema Jugoslaviji. Krnje je Predsjednitvo zato ostalo zateeno nakon promjene stavova Francuske. Francuska je u zamjenu za jaanje odnosa s ujedinjenom Njemakom odluila rtvovati svoju podrku ouvanju Jugoslavije. Njemaka je savjetovala Hrvatskoj da bude maksimalno kooperativna prema meunarodnoj zajednici u sluaju da vlastitom krivnjom propadne Mirovna konferencija, trebalo je uslijediti priznanje Hrvatske.34 Osim toga, Hrvatskoj je reeno da prihvati mirovne postrojbe UN-a, tj. Vanceov plan kao uvjet meunarodnog priznanja, ali i mogueg lanstva u UN-u. Vanceov je plan predstavljen svim stranama 11. prosinca, a Vijee sigurnosti ga je usvojilo Rezolucijom 724 14. prosinca 1991. godine. Dogovoreno je slanje mirovnih snaga, ukljuujui i vojnu komponentu, ali tek nakon to se ustvrdi da sve strane potuju prekid vatre i embargo na uvoz oruja. Nakon Vanceova boravka u Beogradu, gdje je ishodio pristajanje srbijanskog vodstva na mirovni plan i prekid vatre 31. prosinca 1991., na Novu 1992. godinu sastao se s predsjednikom Tumanom koji je prihvatio plan. Idui je dan potpisano Sarajevsko primirje kojim je zaustavljen rat u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se javilo miljenje, iz dijela vojnih struktura (Anton Tus, Petar Stipeti, Martin pegelj i dr.), kako je bilo mogue osloboditi cijeli teritorij zapadne Slavonije, a moda i vie. Imajui u vidu tadanju cjelokupnu situaciju takav pothvat bio je nemogu. Hrvatska je vojska uz velike rtve izvela operacije na Bilogori i zapadnoj Slavoniji, te je velik broj vojnika bio van stroja. Isto tako u obzir treba uzeti zimske uvjete, ali i obranu teritoriju u sigurnom sluaju protuudara. Nemogunost je branjenja prevelikoga osvojenoga teritorija jasno pokazao Peti korpus Armije BiH 1994.-1995. godine. Osim toga, pokazalo se da je HV osvajao podruja koja su bila slabije branjena, tj. branjena od TO pobunjenih Srba, dok vre linije koje je branila JNA nisu uspijevali probiti.35 Prema Vanceovu se planu misija trebala sastojati od 10 pjeakih bataljuna, 100 vojnih promatraa i 500 civilnih policajaca te pomonog vojnog i civilnog osoblja, ukupno oko 10000 ljudstva.36 To je bio do tada najskuplji UN-ov projekt koji su poduzeli, a o vrijednosti svjedoi da ga sami nisu mogli financirati nego su dio troka snosile zaraene strane. UN-ov je karakter razdvajanja zaraenih strana bio odreen ponajprije neuspjehom koji su doivjeli u Kongu 1960-ih od kada prestaju izvoditi
32 Beverly Crawford, Explaining Defection from International Cooperation: Germanys unilateral Recognition of Croatia, World Politics, Vol. 48, No.4, Jul, 1996. 33 Vladimir Filipovi, Kontroverze Vanceova plana, Polemos, br. 11, 2008., str. 92. 34 Mario Nobilo, Hrvatski feniks: diplomatski procesi iza zatvorenih vrata : 1990. - 1997., Zagreb, 2000., str. 160. 35 Marijan, Sudionici, str. 61. 36 Bari, Srpska, str. 149.
496
napadajne akcije.37 Podruje je pod mandatom UN-a podijeljeno na tri UNPA (United Nations Protected Areas)38 zone, tj. etiri sektora koja se nalaze u zonama.39 Meunarodne su snage i promatrai trebali biti rasporeeni u navedena podruja koja su trebala biti demilitarizirana, a oruane snage rasputene ili povuene. JNA se povukla, a TO pobunjenih Srba reformirana je u lokalnu miliciju. Naoruanje pobunjenika stavljeno je pod dupli klju od kojih je jedan bio kod meunarodnog predstavnika, a drugi kod lokalnog. Takav se sistem duplog kljua pokazao krajem rata neuspjenim kada su Srbi ipak uspjeli uzeti naoruanje. Prema planu se, takoer, trebao omoguiti povratak prognanicima (to se nije dogodilo do okonanja sukoba) i uvati zateeno stanje do politikog rjeenja sukobljenih strana.40 Dio se javnosti protivio dolasku mirovnih snaga zato to su smatrali kako treba nastaviti vojna djelovanja, dok su drugi isticali skori zavretak rata i kako e se UNPAe brzo vratiti u ustavno-pravni poredak RH zahvaljujui meunarodnim snagama.41 Vremenom se pokazalo da je UN u nemogunosti obaviti predvienu zadau te da je srpska strana nespremna na dogovore i kompromis to je rezultiralo vojnim oslobaanjem okupiranih teritorija (iskljuujui istonu Slavoniju, Baranju i dio Srijema koje je vraeno mirnom reintegracijom). Vojna je misija UN-a 14. sijenja 1992. stigla na krizno podruje i ustvrdila da postoje uvjeti za misiju. Idui je dan RH meunarodno priznalo 12 lanica EZ-a to je potaklo ostale drave koje su veinom priznale RH do kraja sijenja. Predsjednik RSK Milan Babi protivio se poetku misije zato to je smatrao kako se prejudicira rjeenje u korist RH, te je traio meunarodno priznanje RSK.42 Babi je takoer isticao da mirovne snage trebaju stati na crtu sukoba i zatititi Srbe od RH. Protivio se povlaenju JNA, te je elio osobno pregovarati s Cyrsom Vanceom i generalnim sekretarom UN-a Boutros Boutros Ghalijem.43 Meunarodni faktori su ignorirali Babia dajui mu do znanja da ga ne smatraju meunarodnim subjektom. Kako bi sprijeio ciprizaciju RH, to su srpski pobunjenici prieljkivali, predsjednik Tuman je na sastanku s pomonikom glavnog sekretara UN-a Marrackom Gouldingom odbio pristati na neodreeni mandat mirovnih snaga, nakon ega je Goulding ljutit otiao sa sastanka.44 Vijee sigurnosti je 21. veljae donijelo rezoluciju 743 kojom je ustvrdilo da su ostvareni uvjeti za slanje mirovnih snaga nakon pristajanja srbijanskih i hrvatskih vlasti. Osnovan je UNPROFOR ( United Nation Protection Forces) na poetni mandat od 12 mjeseci koji je bilo mogue produiti.45
Mihajlo Niota, Trkai olovnih nogu, Danas, 10/1992, br. 517, str. 7.-9. Istona Slavonija, zapadna Slavonija i Krajina. 39 Istok (podruje istone Slavonije), Zapad (podruje zapadne Slavonije), Sjever i Jug (podruje Krajine) 40 Filipovi, Kontroverze, str. 99. 41 Ante Barii, Male ofenzive velikog dosega, Danas, 11/1992, br. 516; Mihajlo Niota, Pri kraju puta intrevju s Mariom Nobilom, Danas, 11/1992, br. 516 42 Filipovi, Kontroverze, str. 103. 43 Bari, Srpska, str. 151. 44 Filipovi, Kontroverze, str. 103. 45 Isto, str. 106.
37 38
497
LUCIUS
4.3. Razilaenja u srbijanskom vodstvu zbog prihvaanja Vanceova plana

Proirena sjednica Predsjednitva SFRJ na kojoj su sudjelovali Srbi iz BiH i RH odrana je od 31. sijenja do 2. veljae. Glavni je cilj sjednice bilo uvjeravanje predsjednika RSK Babia da prihvati mirovni plan i slanje mirovnih snaga. Jedino je Babi prilikom glasanja bio protiv plana te je nedugo nakon toga napustio sjednicu. Prema Ustavu RSK predsjednika je u odsutnosti mogao zamijeniti predsjednik Skuptine. Kao predsjednik Skuptine Mile Paspalj je prihvatio plan, ali je istaknuo kako ga treba prihvatiti Skuptina RSK.46 U Glini je 9. veljae 1992. odrana izvanredna sjednica Skuptine RSK pod predsjedanjem Paspalja na kojoj su gostovali Branko Kosti, Blagoje Adi te mnogi drugi dunosnici vojnih i civilnih vlasti iz SFRJ i Srbije, a jedina je tema bilo prihvaanje Vanceova plana. Odmah po odravanju sjednice, Babi je obavijestio Boutros Boutros Ghalija kako je sjednica nelegalna, ali i dalje je ignoriran od strane meunarodne zajednice. Idui je dan Babi sazvao izvanrednu sjednicu u Kninu na kojoj je istaknuto kako je pravo naroda da sam odlui, te je traio odravanje referenduma. Kninska je sjednica proglaena 16. veljae u Glini nitavnom, a Babi je opozvan s dunosti predsjednika te je poniten referendum. Babievo protivljenje nije igralo znaajnu ulogu zato to je Beograd imao pod kontrolom JNA i lokalnu Martievu policiju. Tako je cjelokupno kninsko rukovodstvo bilo primorano prihvatiti plan ako je eljelo nastaviti primati pomo iz Beograda.47
4.4. Pitanje ruiastih zona

Ruiaste zone su ona mjesta koja se prema Vanceovu planu nalaze pod vlau RH, ali su privremeno okupirana te trebaju biti vraena pod hrvatsku vlast. No, ubrzo se ispostavilo kako srpski pobunjenici nisu spremni vratiti navedena podruja na to je hrvatska vlast upozoravala meunarodne predstavnike. Ruiaste zone predstavljale su ogroman komunikacijski i gospodarski problem za RH, a osim toga iz njih su bila gaana oblinja hrvatska mjesta. Nakon neuspjenih pregovora, odlueno je da se vojno zauzmu navedena podruja. Prva se takva operacija zbila od 21. do 22. lipnja 1992. kada je zauzet Miljevaki plato povrine oko 40km.48 U sijenju je 1993. poduzeta, s istom svrhom, vojna operacija Gusar, iroj javnosti poznata pod nazivom Maslenica, kojom su osigurani strateki vaan Masleniki most, hidroelektrana Perua i zrana luka Zemunik. Time je povezan sjever Hrvatske s jugom te je bio rijeen energetski problem.
Bari, Srpska, str. 154. Isto, str. 158.-162. 48 Isto, str. 178.-179.
46 47
498
5. CUTILLEROVA MISIJA I MEUNARODNO PRIZNANJE BIH 5.1. Dogovor u Karaorevu i drugi politiki mitovi
Sastanak izmeu srpskoga predsjednika Slobodana Miloevia i hrvatskoga dr. Franje Tumana u Karaorevu, 25. oujka 1991. je esta tema dnevno-politikih rasprava, a zagovornicima podjele Bosne (i Hercegovine) slui kao glavni dokaz o namjeri dvojice predsjednika.49 No, valja istaknuti kako njihov sastanak u to vrijeme nije izazvao veu medijsku pozornost te da se prvi puta pojavljuje u irim javnim raspravama 1993. nakon nesuglasica u HDZ-u nakon kojih iz stranke istupaju Stjepan Mesi i Josip Manoli te njihovi pristae. Prvo medijsko lansiranje podjele zbilo se u lipnju 1991. kada je Muhamed Filipovi u intervjuu srpskome Vremenu plasirao takve teze s jasnim praktinim ciljem unoenje nepovjerenja Muslimana prema Hrvatima te opravdanje za muslimanske pregovore koje su vodili Filipovi i Adil Zulfikarpai s Karadiem i Miloeviem.50 Sam razgovor izmeu dvojice predsjednika nitko nije uo, iako neki tvrde da posjeduju snimke. Ako su predsjednici dogovorili podjelu BiH, ratna zbivanja, koja su se dogodila nedugo nakon toga u RH i BiH, jasno pokazuju da je dogovor propao. Dovoljno je samo rei da je treina teritorija RH bila okupirana nedugo nakon dogovora kao i 70% BiH. Naprotiv, imajui u vidu da je tokom agresije 1991. godine na RH, BiH sluila kao logistika baza te da je banjoluki korpus u zapadnoj Slavoniji dobivao novce od BiH moe se govoriti o agresiji BiH na RH.51 Takoer se moe zapitati to je BiH, ako nije imala ingerencije na vlastitom teritoriju i vlastitim institucijama? Sastanak u Karaorevu treba prije svega promatrati kao politiki mit koji ima praktinu primjenu u sadanjosti diskvalifikacije politikih, ideolokih ili znanstvenih protivnika. Politiki su mitovi takoer dio medijskog rata kojima je svrha utjecati na ponaanje ljudi. Tako je pad Vukovara od srbijanskih obavjetajnih slubi bio prikazivan kao prodaja kako bi se obeshrabrilo hrvatsko puanstvo u Slavoniji te ih natjeralo u bijeg s jedne strane, te diskvalificiralo politiko vodstvo s druge strane. Od strane je Vukovaraca pad grada doivljavan kao prodaja ponajprije zato to je bilo lake poraz opravdati izdajom iznutra, nego priznati neprijateljsku nadmo. Isto se moe vidjeti kod krajinskih Srba koji okrivljuju Beograd za pad Republike Srpske Krajine.52 U nedavno objavljenoj knjizi bosansko-hercegovaki Srbin Novica Simi izravno govori o tome kako je izdaja Posavine namjerno lansirana u medije da bi se oslabile hrvatske snage i lake osvojio Koridor koji je bio od ivotne vanosti bosanskim Srbima. Poetne su uspjehe hrvatske snage mogle zahvaliti ponajprije slabosti protivZa detaljni prikaz nastanka karaorevakoga mita vidi Ivica Lui, Karaorevo: politiki mit ili dogovor?, SP, god. 35, br.1, Zagreb, 2003. 50 Isto, n.dj., 18 51 Davor Marijan, Vjetaki nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, SP, br. 2, god. 36, Zagreb, 2004., str. 215 52 Za vie o nastanku politikih mitova i njezinoj drutvenoj ulozi vidi Izmeu kolektivnog pamenja i povijesne znanosti u Mladen Ani, to svi znaju i to je svima jasno Historiografija i nacionalizam, Zagreb, 2008.
49
499
LUCIUS
nika zbog transformacije JNA u Vojsku Republike Srpske. Nakon uspjene transformacije hrvatske se snage nisu imale mogunosti oduprijeti brojano i vojno nadmonijem neprijatelju. Osim prodaje Posavine, Novica Simi navodi i kako je iz komande Prvoga krajikog korpusa putena dezinformacija o sporazumu izmeu Mate Bobana i Radovana Karadia u Grazu. Komanda 1. KK je preko sredstava informisanja planski plasirala dezinformacije o svojim namjerama. Vjeto su korieni svi nesporazumi, nesuglasice i razliiti interesi koje su imali Herceg Bosna i muslimansko rukovodstvo u Sarajevu. Stalno je ponavljana informacija o sporazumu izmeu Bobana i Karadia, koji je potpisan u Gracu, po kome se Srbima mora obezbijediti koridor kroz Posavinu. Plasiranje dezinformacije kako su civilne vlasti Osijeka odrale sastanak sa predstavnicima Srba iz Posavine i Semberije, uz prisustvo generala JNA Praevia, jo vie su kod Hrvata i Muslimana izazvali podozrenje da se neto kuva i potvrivalo sumnje u mutne rabote oko Bos. Posavine... Bio je to zadatak dostojan svake rtve.53
5.2. to je BiH i pitanje njezina suvereniteta

U javnome se i znanstvenome govoru esto raspravlja o Bosni bez da se jasno naznai to je uope dananja ili bilo koja prijanja Bosna, dok se pri tome najee Hercegovina izostavlja. S obzirom da je naziv drave Bosna i Hercegovina trebalo bi ga se koristiti u punome obliku, osim kada se ne koristi iskljuivo za geografski pojam Bosne ili Hercegovine. Pri takvome se govoru, najee iz kruga bonjakih intelektualaca i/ili u socijalizmu poluobrazovanih pseudointeligenata54 koji shvaaju avnojevsku BiH kao prirodnu datost, govori o tisuljetnoj Bosni i njezinoj dravnosti i multikulturalnosti. Pri tomu se zanemaruje injenica kako se svaka bosanska posebnost gubi prilikom osvajanja od strane Osmanskoga Carstva 1463. godine uvodei poseban dravni sistem u kojemu Bosna nije imala nikakvu dravno-pravnu posebnost, nego je bila obina provincija koja se nije ni po kakvoj dravno-pravnoj posebnosti razlikovala od ostalih provincija Osmanskoga Carstva. Isto kao i dravnost, nakon osvajanja od strane Osmanskoga Carstva, prestaje bilo kakav oblik multikulturalnosti. Jedina su iznimka bili franjevci kao drutvena institucija koja je zadrala svoje trajanje kroz cijeli period osmanske vladavine, te su predstavljali jedine uvare uspomene na srednjovjekovnu bosansku dravu koja je s vremenom sve vie blijedila.55 Multikulturalnost se danas koristi, ponajprije iz kruga bonjakih intelektualaca, kao jedna vrsta dogme kojoj se ne smije proturjeiti. Ostaje nejasno zato bi neto multikulturalno automatski podrazumijevalo da je to neto (apsolutno) dobro, pogotovo ako se zna da svaka drava koristi silu u svojemu funkcioniranju.
Novica Simi, Operacija Koridor 92, COMPEX, Banja Luka, 2011., str. 59.-60. Izraz preuzet iz Mladen Ani, Tko je pogrijeio u Bosni: na razdjelnici izmeu povijesti i politike, Osijek Zagreb Split, 1999., str. 113. 55 Isto, str. 116.
53 54
500
Bosna i Hercegovina prvi je puta objedinjena tek u 19. stoljeu okupacijom od strane Austro-Ugarske Monarhije. Svrha je njezina nastanka bila stvaranje nove jedinstvene (katolike) nacije koja bi sprijeila ujedinjenje izmeu Hrvatske i Srbije, tj. sluila bi kao klin u razdvajanju. Takav je projekt propao zato to centralna vlast nije bila u mogunosti uvjeriti katoliko i pravoslavno stanovnitvo da su Bonjaci, a ne Hrvati i Srbi. Sam je karakter BiH bitno odreen injenicom da je od samih poetaka u 19. stoljeu pa do dananjih dana stvorena i odravana iskljuivo vanjskim pritiskom. Imajui u vidu stanje na terenu prilikom meunarodnog priznanja BiH u travnju 1992. sasvim je jasno da BiH nije imala suverenitet. Organizirana se politika vlast raspala krajem 1991. izdvajanjem dijelova teritorija od strane Srba te osnivanjem Hrvatske Zajednice Herceg Bosne. Bitno je napomenuti kako se HZ HB nije izdvojila, nego je priznavala dravnu vlast sve dok postoji dravna neovisnost u odnosu na bilo kakvu Jugoslaviju,56 ali je pristupila drukijem drutvenom ureenju kako bi se sama zatitila od srpskih osvajanja zbog nemogunosti i nedostatka volje zatite puanstva od centralnih vlasti iz Sarajeva. Osim navedenoga, sredinje vlasti nisu bile u stanju kontrolirati dravne organe prisile (policiju, vojsku i TO) na vie od pola teritorija na koje su polagali pravo.57 Jo valja dodati kako je najmanje treina stanovnitva jasno pokazala da ne priznaje vlast BiH s njezinim sredinjim institucijama te se odbila izjasniti na referendumu o samostalnosti. Sama je sredinja vlast, kao organ prisile, imala, po svim definicijama, paravojnu muslimansku formaciju Patriotsku ligu koja e kasnije prerasti u slubenu vojsku (sredinjih vlasti) Armiju BiH. Poetkom 1992. godine Patriotska liga je, iako jo nije bilo veih sukoba izmeu Hrvata i Bonjaka, kao osnovni zadatak istakla zatitu muslimanskog naroda, a meu neprijatelje ubrojila ekstremne snage HDZ-a (jaine jedna do dvije brigade).58
5.3. Glavne politike stranke i njihovi ciljevi

U ljeto su 1990. osnovane tri nacionalne stranke koje su na prvim slobodnim izborima postigle znaajnu potporu te e igrati kljune uloge tijekom rata, a i do danas. Za predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) izabran je Alija Izetbegovi, a stranka se definirala kao stranka graana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskome kulturno-povijesnome krugu. Za predsjednika Srpske demokratske stranke izabran je dr. Radovan Karadi, a stranka se izjasnila kao svesrpski nacionalni pokret. Za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) izabran je dr. Davor Perinovi, koji je ve u rujnu smijenjen i na ije mjesto, kao vritelj dunosti, dolazi sportski novinar Stjepan Kljui. HDZ se izjanjavao kao pokret svih Hrvata na svijetu.59 Niti jedna stranka stoga nije bila bazirana iskljuivo na BiH. Bitno je istaknuti kako
Miroslav Tuman, Istina o Bosni i Hercegovini: [dokumenti 1991.-1995.], Slovo M, Zagreb, 2005., str. 99.-100. 57 Ani, to svi znaju, str. 167. 58 Ani, Tko je pogrijeio, str. 35.-36. 59 Lui, Bosna, str. 109.-110.
56
501
LUCIUS
je od tri nacionalne stranke HDZ imao najneobrazovanije lanstvo to je uzrokovalo nesposobnost u srednjoronom i dugoronom stratekom razmiljanju.60 Prvi demokratski izbori odrani su 18. studenoga 1990., a pobjedu je odnijela koalicija nacionalnih stranaka koja je osvojila 84% mandata u skuptini SR BiH. Izbori su odraavali nacionalnu strukturu to je ostala praksa do danas. Od poetka je bilo jasno kako e u takvoj koaliciji teko doi do usuglaenog zajednikoga istupanja sva tri elementa. Kljuno je pitanje bilo ostanak ili izlazak BiH iz Jugoslavije koje je uslijedilo prilikom prihvaanja Deklaracije o suverenosti BiH. Sve tri strane imale su razliito vienje unutranjeg ureenja BiH to e ostati vidljivo tijekom cijeloga rata (a i kasnije). Muslimani su eljeli to vei dio teritorija bez obzira na realni nedostatak vojne sile kojom bi taj teritorij osigurali ili obranili. Pri tomu su se koristili strategijom slabih, tj. javno su se predstavljali kao rtve ime su htjeli osigurati naklonost javnog mnijenja. Naravno, to to su bili najslabija strana, i tako se prikazivali, nije znailo da oni ne ine isto ono na to su se alili, npr. pokolji hrvatskih civila u Doljanima i Krianevu Selu. Srpski je plan bio osigurati teritorij za federalnu jedinicu u Jugoslaviji. Kada se to ispostavilo nemoguim, zbog meunarodnih faktora, eljeli su osigurati ujedinjenje svih srpskih teritorija ili imati to labaviji, tj. skoro samostalan status unutar BiH. Hrvati su eljeli bilo kakav dravno-pravni oblik koji nee biti u sklopu Jugoslavije i koji e im osiguravati ravnopravnost. Takvo stajalite vidljivo je tokom cijeloga rata u kojemu su Hrvati u BiH prihvaali sve mirovne planove.
5.4. Referendum o nezavisnosti i meunarodno priznanje

Odluka o raspisivanju referenduma za ustvrivanje statusa BiH donesena je 24. i 25. sijenja 1992. na Skuptini SR BiH u odsutnosti srpskih zastupnika. Srpski su predstavnici u listopadu osnovali Skuptinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Za navedeno razdoblje bitno je istaknuti izvrstan detalj koji je uoio Pehar.61 Rije je o 50. sjednici Predsjednitva SR BiH odranoj 10. sijenja pod predsjedanjem Alije Izetbegovia s jedinom tokom dnevnoga reda Odlukom srpske skuptine o proglaenju Republike srpskog naroda BiH. Na sjednici su prisustvovali predstavnici SR BiH iz srpskih redova, Biljana Plavi i Nikola Koljevi. Sjednica je bilo potencijalno mjesto na kojemu su mogli biti vreni pregovori, ali dogaa se suprotno. Izetbegovi se obraa srpskim predstavnicima nadmonim tonom govorei im kako bi u svakoj normalnoj dravi bili uhieni to automatski implicira kako je sa Srbima nemogue pregovaranje i kako ih doivljava kao kriminalce te osobe protiv kojih treba upotrijebiti dravnu prisilu. Svojim istupom Izetbegovi jasno pokazuje kako dravu, iako je bio politiki zatvorenik, promatra iskljuivo iz marksistikog shvaanja kao instrument moi kojom jedna skupina ljudi djeluje na drugu. Osim toga, Izetbegovi smatra kako on sam zna to je najbolje za Srbe u BiH te kako imaju dovoljno prava. Umjesto pokuaja pregovaranja Izetbegovi prijeti ratom te usporeuje Srbe s nacistima. Sumirajui takav govor jasno se moe zakljuiti kako Izetbegovi smatra da
60 Ivica Lui, Evolution and Condition of the Elites in Bosnia-Herzegovina A Personal View, National Security and the Future 3-4 (6)(dalje: NSF), 2005., str. 161. 61 Draen Pehar, Alija Izetbegovi i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2011.
502
iskljuivo cjelovita BiH mora biti naredbodavac ije unutranje ureenje mora biti iskljuivo prema njegovoj zamisli, a sve se ostalo smatra nacistikim irenjem. Jasno je iskazao kako je zbog pitanja unutranjega ureenja spreman povesti rat. Srpski predstavnici pokuavaju polemizirati s Izetbegoviem traei kompromisno rjeenje na to se Izetbegovi u potpunosti ogluuje. Nikola Koljevi je priznao kako je Odluka protuustavna te da treba o njoj raspravljati zato to predstavlja realitet na terenu. Na sve to Izetbegovi reagira tako da srpskim predstavnicima odrie legitimitet traei da narod svoju volju oituje referendumom o nezavisnosti.62 Nije teko zakljuiti da takav princip jedan ovjek - jedan glas dovodi do preglasavanja manjinske skupine. Po javno izreenome principu graanska republika ili graanski rat63, bilo je jasno kako odricanje privilegija Muslimanima nastupanja u ime sviju neminovno znai rat. Dio mentalnog sklopa muslimanske elite zrcali izjava Hade Efendia kako oni nemaju drugu domovinu64 ije znaenje je lako zakljuiti Hrvati i Srbi, ako vam se ne sviaju nai politiki zahtjevi idite u matine drave te tamo ostvarujte vlastite. Kao argument protiv pregovora Izetbegovi istie razliitost pregovarakih strana i kao jedino mogue rjeenje smatra referendum. Odbivi tako razgovore sa Srbima, jedini mu partneri za referendum ostaju Hrvati. Na hrvatskoj je strani zbog izostanka javne reakcije na srpsku agresiju na hrvatska podruja Stjepan Kljui sve vie gubio kredibilitet te je poetkom veljae podnio ostavku na sjednici HDZ-a u irokom Brijegu pod predsjedanjem Stjepana Mesia. Sredinji odbor HDZ-a nije bio zadovoljan formulacijom referendumskog pitanja te je elio da se postavi zahtjev za nacionalnim kantonima. S obzirom da je sjednica odrana u Livnu, pitanje je nacionalnih kantona u iroj javnosti poznato kao Livanjsko pitanje. Skuptina SR BiH odbila je Livanjsko pitanje, ali je pozvala Hrvate da izau i glasuju za nezavisnost. Meunarodna je zajednica prihvatila hrvatske zahtjeve koji su uvrteni u Cutillerov plan prema kojemu je BiH trebala biti drava sastavljena od tri jedinice na temelju nacionalnih, ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija. Prvi je krug razgovora obavljen 13. i 14. veljae, prvi dan s tri vodee stranke, a drugi je dan ukljuena opozicija. Dogovor nije postignut, a nastavak je najavljen za 21. i 22. veljae u Lisabonu.65 Nakon povratka s pregovora iz Lisabona, na proirenoj sjednici SDA, Alija Izetbegovi je izjavio kako referendum ovisi o hrvatskim glasovima te da im je zato obeao nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije66. Bitno je istaknuti kako je Karadi odmah po slijetanju iz Lisabona odgovorio da treba postii sporazum o novom referendumskom pitanju ako ima vremena.67 Referendum je odran 29. veljae i 1. oujka, a za samostalnost se izjasnilo 62.68% stanovnitva, preteito Muslimana i Hrvata. Istovremeno se situacija pogorava te blizu Travnika dolazi do smrti dvojice Srba koji su se pokuali probiti kroz srpske cestovne
Isto, str. 30.-37. Lui, Bosna, str. 111. 64 Isto, n.dj., str. 116. 65 Kasim I. Begi, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Bosanska knjiga, 1997., str. 84.-85. 66 Lui, Bosna, str. 136.-137. 67 Tuman, Istina, str. 137.
62 63
503
LUCIUS
barikade. U Sarajevu su napadnuti srpski svatovi od strane nekolicine Muslimana u kojima je poginula jedna osoba, a druga je ranjena. SDS je blokirala sva vanija raskrija u gradu i isticala kako je to napad na cijeli srpski narod.68 Pregovori su se i dalje usuglaavali te je 9. oujka u Bruxellesu donesena Izjava o naelima za novo ustavno ustrojstvo Bosne i Hercegovine69 koja je odraavala dotadanje pregovore o ureenju BiH kao drave podijeljene na tri sastavne jedinice s nacionalnim predznakom. Lokalne vlasti imale bi iroke ovlasti, a drava bi bila decentralizirana sa sredinjom vlasti kao uvarem opstojnosti i kljunih stratekih interesa. Nakon to su pregovori skoro privedeni kraju, Izetbegovi je izjavio kako ne eli nacionalne regije koje su inile osnovu novog prijedloga ustavnoga ureenja. Skuptina srpskog naroda je 11. oujka odbila briselski ustavni aranman istiui kako je minimum, ispod kojega Srbi u BiH ne mogu ii, ili ostanak u Jugoslaviji ili konfederalna BiH od tri nacionalne drave.70 Skupina graana je 6. travnja upala u zgradu Skuptine BiH i proglasila Svenarodni parlament graana Bosne i Hercegovine. Isti ju je dan priznao savjet ministara EZ, a 7. travnja SAD, Austrija i RH.71 Muslimansko je odbijanje samog temelja oko novoga ustavnoga ureenja vjerojatno dolo na mig amerike diplomacije. Srbi, iako su odbili plan, bili su spremni na daljnje pregovore. Ostaje pitanje jesu li time samo eljeli kupiti vrijeme za daljnja osvajanja ili su bili spremni na, kao to su sami isticali, federalnu jedinicu BiH unutar Jugoslavije ili konfederalnu BiH od tri nacionalne drave? Nakon Izetbegovievog povlaenja, izostao je meunarodni pritisak da se prihvati plan tako da su i dalje voeni pregovori tokom travnja i svibnja u Sarajevu i Lisabonu bez izgleda za prihvaanje. Nemogunost realne prijetnje u sluaju neprihvaanja plana od strane meunarodne zajednice pokazala je njenu slabost, tj. nemogunost prisile kopnenim trupama to je jedna od osnovnih zadaa u meunarodnom posredovanju. Jedan od uzroka nevoljkosti meunarodne zajednice za slanjem kopnenih borbenih trupa koje treba imati u vidu, kao to je Boutros Boutros Ghali istaknuo, su nepovoljne prirodno-geografske postavke BiH to je izazivalo bojazan s obzirom na ameriko iskustvo iz Vijetnama.72 Meunarodna je slabost bila poticaj, prije svega, srpskoj i muslimanskoj strani za odugovlaenje i izigravanje pregovora. Takva taktika pregovaranja, fige u depu, sastojala se od naelnoga pristanka te ako ostali prihvate iznenadnog odustanka, ostat e karakteristina za muslimansku diplomaciju tokom cijeloga rata. Muslimanski je cilj bio cijela BiH iskljuivo pod njihovom vlau, a ako to nije mogue onda to vei dio BiH. Cutillerov je plan Muslimanima nudio 44% teritorija, koji je odgovarao njihovoj zastupljenosti, te je ukljuivao gradska podruja s brojnim rudnim, industrijskim i infrastrukturnim resursima u BiH. Time je muslimanska strana dobivala najvie od tri naroda. Srbima je takoer nueno 44% teritorija to je bilo vie s obzirom na udio u stanovnitvu. No, predviena podruja bila su slabije razvijena i nisu omoguavala
Lui, Bosna, str. 138. Tuman, Istina, str. 146.-150. 70 Begi, Bosna, str. 88.-91. 71 Lui, Bosna, str. 139. 72 Gow, Triumph, str. 97.
68 69
504
potpunu povezanost s okupiranim podrujima u RH. Hrvati bi dobili manje teritorija s obzirom na udio u stanovnitvu, ali su naelno pristali.73 Prema Cutillerovu planu parlament je trebao biti dvodoman. Jedan dom bio bi direktno izabran, dok bi drugi imao jednak broj predstavnika iz svake zajednice kako bi se onemoguilo preglasavanje. Sredinja vlast bila bi zaduena za obranu i vanjsku politiku, ekonomiju i financije, infrastrukturu i osnovne potrebe stanovnitva. Svaka je zajednica imala iroke regionalne ovlasti te mogunost veta u parlamentu na sve to je moglo tetiti njihovim interesima. Osim toga, svaka je zajednica imala mogunost odluivati sama o sebi sve dok to nije dovodilo u pitanje neovisnost i teritorijalnu cjelovitost BiH.74 Ruenje Cutillerova plana od strane Muslimana bilo je popraeno trima dokumentima izdanima od strane Predsjednitva i Vlade BiH Platforma za djelovanje predsjednitva BiH u ratnim uvjetima, Stavovi o administrativno-teritorijalnom ureenju BiH i Ustavni principi unutranjeg ureenja RBiH. Svim je dokumentima zajedniko negativno odreenje prema kantonizaciji, tj. ureenju temeljenom na etnikom (iako ne iskljuivo) principu. Tako su Muslimani, s kontrolom 21% teritorija, odluili u ime svih graana, iako je Cutillerov plan bio uvjetom meunarodnog priznanja. Prema navedenim je dokumentima predlagano ureenje slino Cutillerovom planu, ali se razlikovalo po tome to se odricala suverenost regijama. Cutillerovim su planom regije bile izvor suverenosti BiH, tj. konstitutivne jedinice pa su skladno tomu narodne veine mogle oblikovati vlastitu samoupravu. Zato su se Bonjaci toliko opirali etnikom kriteriju. Regije su prema bonjakim planovima trebale biti uspostavljene od RBiH, a veina ne bi mogla politiki odluivati, nego samo gospodarski i kulturno. Sredinja bi vlast bila sainjena tako da osigurava dominaciju veine bez mogunosti ugroze, tj. kontrolnog mehanizma.75 Ovo je bila bonjaka zamisao nekakve suverenosti, nekakvih nacionalnih prava i nekakvih regija. Predsjednici Tuman i Izetbegovi potpisali su 21. srpnja Sporazum o prijateljstvu i suradnji, a predsjednik Izetbegovi je odbio potpisati vojni sporazum kazavi kako bi to srpski narod sigurno shvatio kao prijetnju i da bi bilo bolje ostaviti jo malo prostora za djelovanje meunarodnih faktora.76 Cutillerova je misija slubeno propala 26. kolovoza 1992. godine na Londonskoj konferenciji kada Cutillero i lord Carrington odstupaju, a zamjenjuju ih Cyrus Vance i lord David Owen.77 Zanimljiva je informacija, iako bi je trebalo jo detaljnije istraiti, kako je tokom prvih 6 mjeseci rata u BiH broj poginulih bio oko 4/5 ukupnog broja poginulih tokom cijeloga rata u BiH te je veina zloina poinjena od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi.78
Nobilo, Hrvatski feniks, str. 548.-549. Gow, Triumph, str. 85.-86. 75 Saa Mrdulja, Prvi meunarodni pokuaj unitarizacije Bosne i Hercegovine: Vance Owenov plan (2.sijenja 1993.), NSF 2 (10), 2009., str. 126.-128. 76 Marijan, Vjetaki, str. 229 77 Begi, Bosna, str. 101 78 Gow, Serbian, str. 268
73 74
505
LUCIUS
6. VANCEOWENOV PLAN
Uzimajui gore navedene, ponaprije muslimanske primjedbe, novoizabrani Vance i Owen pristupili su izradi novoga plana uzimajui u obzir da djelomino ispune zahtjeve sviju strana. Novi je plan predviao podjelu na deset regija tri za svaku naciju i neutralno Sarajevo. Prema planu BiH bi postala unitarna decentralizirana drava ime bi Hrvati i Srbi izgubili suverenost pod krinkom multietnicizma, dok bi jedini suvereni u punom kapacitetu ostali najbrojniji narod, tj. Muslimani. Hrvati i Srbi imali bi samo nacionalno-kulturni identitet bez posebnih lokalnih i dravnih politikih prava. Bonjaka je strategija bila isprovocirati vojnu intervenciju protiv Srba ili diplomatski natjerati meunarodnu zajednicu da prisili ostale dvije strane na njihove uvjete.79 Vance-Owenov plan podupirali su EZ i Rusija, a kljunu ulogu u odbijanju odigrale su SAD. Busheva se administracija drala po strani od samih poetaka, vjerojatno zbog ekonomskih veza nekih visokih dunosnika poput Brenta Scowcrofta i Lawrenca Eagleburgera sa Srbijom. Isto tako, podruje Jugoslavije izgubilo je svoj geostrateki znaaj pa je SAD zbog nezanimljivosti krize prepustio voenje EZ-u.80 Nakon to je Vance-Owenov plan predstavljen, Muslimani su bili vidno zadovoljni predloenim. Plan se sastojao od tri dijela: vojnog, politikog i karte razgranienja. Vojni je dio obuhvaao razdvajanje zaraenih strana, demilitarizaciju Sarajeva te stavljanje pod kontrolu tekog naoruanja. Prema politikom dijelu plana svaka je jedinica trebala biti administrativno i gospodarsko sredite, ali bez politike autonomije. Dvodomni se parlament trebao sastojati od direktno izabranoga Donjega doma te Gornjega doma u kojemu bi se nalazili lanovi pokrajinskih vlada. Donji dom bi se birao po naelu proporcionalne zastupljenosti to bi omoguavalo najbrojnijem narodu dominaciju po principu jedan ovjek jedan glas. ini se da je ovo bilo kompromisno rjeenje graanske republike ili graanskog rata. Da bi se dominacija potpuno ostvarila, bilo je predvieno da u sluaju neslaganja izmeu dvaju domova prednost ima Donji.81 Situacija se bitno promijenila kada je predsjedniki kandidat Bill Clinton u svojoj kampanji poeo spominjati vojnu intervenciju protiv Srba u BiH. Muslimanska je strana tada poela otezati s pregovorima. U sluaju vojne intervencije protiv Srba mogli su uspostaviti vlast nad skoro cijelom BiH. Srbi su takav unitarni plan odbili te su osvojili preteno muslimanske krajeve u istonoj Bosni osim enklava Srebrenica, Gorade i epa.82 Razlog srpskoga odbijanja mogue je traiti u treoj jedinici koja bi razbila ujedinjenje svih krajeva pod srpskom vlau to bi stvorilo problem opskrbe u zapadnoj Bosni i okupiranim dijelovima u RH.83 Vance-Owenov plan doveo je do otvorenoga muslimansko-hrvatskoga rata u podrujima pod dvovlaem. Imajui u vidu kako je hrvatska strana bila zainteresirana za prihvaanje plana, a srpska je strana ak donijela 17. prosinca Deklaraciju o zavretku
Mrdulja, Prvi, str. 129. Gow, Triumph, str. 205. 81 Tuman, Istina, str. 178.-179. 82 Mrdulja, Prvi, str. 139.-140. 83 Gow, Triumph, str. 240.
79 80
506
rata, ostaje nam zakljuiti kako su Muslimani najvie bili nezadovoljni planom iako su javno proklamirali kako ga naelno prihvaaju. Uslijedili su muslimanski napadi na Hrvate u Srednjoj Bosni u kojoj su bili viestruko brojano nadmoniji.84 Kao jedan od dokaza zasigurno moe posluiti izjava Rasima Delia u veljai 1994. godine kako je HVO eliminisan s podruja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znai, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centralom u Travniku.85 Zbog neprihvaanja svih strana Vance-Owenovog plana, Meunarodna je konferencija o bivoj Jugoslaviji odluila plan prenijeti iz Geneve u New York kako bi Vijee sigurnosti donijelo rezoluciju o implementaciji. Glasovanjem stalne petorke implementacija je odbijena zbog amerikog protivljenja. Nakon neuspjenih pregovora sa svojim bivim zamjenikom u State Depertmentu Warrenom Christopherom, Cyrus Vance se povlai. Na njegovo mjesto 1. svibnja dolazi bivi norveki ministar obrane te aktualni ministar vanjskih poslova Thorvlad Stoltenberg. Kako bi smirile svoje europske saveznike SAD izdaju 10. veljae 1993. godine est toaka amerike politike prema BiH: svi dogovori moraju biti postignuti, a ne nametnuti; sankcije i pritisak na Srbiju trebaju se poveati; vojno zaprijetiti u sluaju srpskoga angamana na Kosovu; zaustaviti ubojstva i razaranje; biti spreman zakljuene pregovore sprovesti na terenu te se konzultirati sa saveznicima.86 Ameriko odbijanje plana treba traiti, osim javno proklamiranom nespremnou slanja kopnenih trupa, u elji zbliavanja s islamskim svijetom i muslimanskom lobiju u SAD koji je zasigurno imao velik utjecaj na ljude koji su tamo proveli jedan dio ivota poput Ejupa Gania ili Muhameda airbeja. Vijee je sigurnosti donijelo 17. travnja rezoluciju 820 kojom se trai srpsko potpisivanje Vance-Owenovog plana u roku 9 dana pod pritiskom poveanja sankcija. Lord Owen boravio je od 21. do 26. travnja u Beogradu nagovarajui Miloevia i Dobricu osia da izvre pritisak na Srbe u BiH da prihvate plan. Meutim, 25. i 26. travnja, Srbi su iz BiH odluili raspisati referendum oko prihvaanja plana. Svrha je raspisivanja referenduma bila najvjerojatnije dobivanje na vremenu i pokuaj izbjegavanja sankcija. Takav se plan pokazao pogrenim te je rezolucijom VS 821 Jugoslavija iskljuena iz ECOSOC-a (UN economic and social comittee). Posljednji je pokuaj spaavanja Vance-Owenova plana bio poetkom svibnja u Ateni kada su Miloevi i osi s grkim premijerom Mitsotakisom pokuavali nagovoriti Karadia da potpie plan. Karadi je plan potpisao, ali je odmah istaknuo kako njegov potpis mora ratificirati Skuptina. Kao svojevrsni pritisak na to zasjedanje doli su Miloevi, osi i Mitsotakis te crnogorski predsjednik Momir Bulatovi. Za referendum se odluilo 96% zastupnika ponajprije radi mape.87 Iako je Miloevi bio razoaran, valja primjetiti kako su uzrok toga bile sankcije protiv Jugoslavije. Miloevi je, ako ne i prije, u tome trenutku sigurno odustao od ujedinjenja Srba iz BiH i Hrvatske sa Srbijom, tj. Jugoslavijom. U tome trenutku problem su poela stvarati lokalna rukovodstva koja su
Marijan, Vjetaki, str. 222. Isto, str. 227. 86 Gow, Triumph, str. 242.-244. 87 Isto, str. 245.-247.
84 85
507
LUCIUS
bila nespremna na kompromise te su oekivali prethodno obeano ujedinjenje ili federalni status unutar Jugoslavije. Miloevi je situaciju pokuao ublaiti dovoenjem Borislava Mikelia na mjesto premijera RSK-a 1994. godine. Neuspjeh se ponajprije oitovao u odbijanju drugih krajinskih politikih aktera u bilo kakvom obliku suradnje s hrvatskim vlastima. Srbi u BiH imali su plan B koji su izloili u Deklaraciji o nastavku mirovnog procesa88 19. svibnja u vidu srpske republike unutar BiH o kojoj su bili spremni pregovarati nakon referendumskog odbijanja Vance-Owenovog plana.
6.1. Progresivna implementacija i Zajedniki akcioni plan

Na ruski je poticaj 16. svibnja dolo do susreta predstavnika meunarodne zajednice i Rusije u Moskvi. Tema rasprave je bila progresivna implementacija Vance-Owenovog plana. Dogovor je naelno postignut, no problem je predstavljalo slanje vojnih trupa i promatraa. Stajalite SAD-a bilo je kako ne ele slati kopnene trupe nego samo zrane snage. Lord Owen sazvao je sastanak izmeu hrvatske i muslimanske strane 18. svibnja u Meugorju na kojemu je prihvaena progresivna implementacija, tj. provoenje Vance-Owenovog plana na teritorijima pod hrvatskom i muslimanskom kontrolom. U sljedea je dva dana, lord Owen produio do NATO-ve june komande u Napulj, Minsk i Kijev u svrhu prikupljanja vojnih trupa i promatraa za misiju. Iako su Bjelorusi i Ukrajinci pristali na slanje trupa, ini se da su za neuspjeh progresivne implementacije ponajvie odgovorne velike sile koje nisu eljele riskirati kopnene trupe zbog moguih neuspjeha koje bi bilo teko opravdati pred domaom javnou.89 Velike su sile donijele 22. svibnja Zajedniku izjavu o BiH90 poznatiju pod nazivom Zajedniki akcioni plan. Plan su sklopile drave koje su davale najvie trupa: SAD, Rusija, panjolska, Francuska i Velika Britanija. Takav je plan znaio zavretak Vance-Owenovog plana. Novim je planom predvien nastavak slanja humanitarne pomoi, postroenje sankcija protiv Srbije i Crne Gore sve do potpunog povlaenja sa silom okupiranih teritorija, zatvaranje granica BiH ponajprije sa Srbijom, utemeljenje zatienih zona, nastavak zabrane letova iznad BiH, osnivanje suda za ratne zloine, uspostavljanje trajnoga mira, ogranienje sukoba s ciljem spreavanja proirenja na susjedne zemlje. Posebno treba istaknuti toku osam koju je zasigurno predloila amerika strana na bonjako inzistiranje: Srednja Bosna i Hercegovina. Duboko smo zabrinuti zbog sukoba izmeu bosanskih Hrvata i snaga bosanske vlade te etnikog ienja s time u svezi; stoga se zalaemo da se Hrvatskoj uputi upozorenje da, bude li pomagala snage bosanskih Hrvata u tom sukobu, moe biti kanjena uvoenjem sankcija meunarodne zajednice.91 Ovakva formulacija mogua je samo iz muslimanskih krugova to se oituje ponajprije u besmislenome frazemu Srednja Bosna i Hercegovina. Postoji geografska
Tuman, Istina, str. 384.-385. Bertrand de Rossanet, War and peace in the former Yugoslavia, The Hauge, London, Boston, Kluwer Law International, 1997, str. 26.-32. 90 Tuman, Istina, str. 388.-390. 91 Isto, str. 389.
88 89
508
oznaka regije srednje ili sredinje Bosne, no ostaje nejasno to u toj prii radi Hercegovina te koje je tono podruje Srednje Bosne i Hercegovine. Drugo, formulacija snage bosanske vlade ima za cilj prikriti kako se pod tim imenom kriju muslimanske snage te im se eli pridati dravni legitimitet. Zanimljivo je kako u sukobu izmeu bosanskih Hrvata i snaga bosanske vlade nema nigdje spomena o Hercegovini koja je spomenuta reenicu prije. Tragikomina situacija oko uvoenja sankcija meunarodne zajednice RH zbog pomoi bosanskim Hrvatima oituje se ponaprije u dokumentima toga vremena iz kojih je vidljivo kako muslimanska strana tokom cijeloga navedenog perioda zahtjeva od RH (i dobiva), naoruanje i vojnu opremu.92 RH je riskirala meunarodne sankcije tako to je u humanitarnim konvojima slala muslimanskoj strani oruje zapakirano u hranu.93 Zanimljiva je i naredba iz zenikog Treega korpusa o obaranju helikoptera Hrvatske vojske iako je let prethodno najavljen.94 Ovo dovodi u pomalo paradoksalnu situaciju u kojoj muslimanska strana od RH zahtijeva obustavu slanja pomoi vlastitome narodu dok tu istu pomo trai za sebe iako protiv tih istih Hrvata vode napadajne operacije. Nedostatak Zajednikog akcionog plana bio je to nigdje nije jasno izreeno to e se dogoditi, osim sankcija, ako Srbi iz BiH nastave napade niti koliko je vremena predvieno za srpsko povlaenje s okupiranih teritorija. Zajedniki je sastanak trebao biti odran 3. i 4. lipnja, ali je propao zato to je pucano na helikopter Mate Bobana. U dogovoru oko sastanka s predstavnicima meunarodne zajednice Izetbegovi je traio kako srpska mjesta, legitmno izabranog SDSa, u predsjednitvu treba zamijeniti Srbima iz drugih stranaka uzimajui sebi za pravo odluivati tko bi trebao nastupati u ime Srba. Kako je zajedniki sastanak propao, pregovori su voeni sa svakom stranom posebno. Karadi je elio slanje promatraa te isticao muslimanske napade na svim frontovima.95 Problem je izbio oko napada na Gorade koji je muslimanska strana vjeto koristila kao pritisak na meunarodnu javnost u skladu sa svojom strategijom slabih iako je Gorade bilo legitimni vojni cilj s obzirom da se u njemu nalazila tvornica municije Pobjeda koja je imala podzemni pogon za ratne uvjete.96 Nakon to je pucano na autobuse u Novom Travniku, odlueno je kako e pregovori biti nastavljeni u Genevi 13. i 14. lipnja.97 Iako je muslimanska strana javno isticala elju za prestankom rata, zbog neostvarenoga ratnoga cilja to veega dijela unitarne BiH (po mogunosti cijele) i amerike podrke, u izglednoj situaciji za prestanak ratnih djelovanja Alija Izetbegovi i Ejup Gani odbijajaju u Genevi sjesti za isti stol s Kardiem jasno dajui do znanja kako o pregovorima, kakvi god oni bili, nema govora. Takav je mentalni sklop naslijeen iz komunistikog sustava bio vidljiv, osim
Slobodan Praljak, Pomo Republike Hrvatske Muslimansko Bonjakom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine tijekom 1991. 1995. godine, Zagreb, 2007.(prve etiri stranice su numerirane, a broj stranica dokumenata je nastavak iste numeracije), 41, 52, 68, 69 i dr. 93 Isto, 70,71, 72, 73 i dr. 94 Isto, 63 95 Rossanet, War, str. 39.-40. 96 Gow, Serbian, str. 186. 97 De Rossanet, War, str. 42.
92
509
LUCIUS
kod muslimanske strane, prilikom pregovora o planu Z-4 kada je Milan Babi odbio dotaknuti sam papir sporazuma i prilikom pregovora u Rambouilletu kada je Slobodan Miloevi sjedio prekrienih ruku i nije elio uzeti olovku za prepravljanje onoga to je smatrao pogrenim. Prema donesenome sporazumu trebalo se pristupiti osnivanju provincija i lokalnih uprava (vlada), osnivanju funkcije pravobranitelja, suda za ljudska prava potivajui meunarodno humanitarno pravo, suradnju s meunarodnom humanitarnom misijom. Rezultati glasanja bili su tri za, tri protiv i tri suzdrana te je sporazum proslijeen Predsjednitvu na glasanje.98 Izetbegovi je kategoriki odbio sporazum ponajprije zbog toga to nije bio unitarnog karaktera nego je omoguavao nacionalnim zajednicama provincije i lokalne vlade.
7. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN
Nakon srpskoga odbijanja Vance-Owenova plana i kratkotrajne neuspjene epizode s progresivnom implementacijom i Zajednikim akcionim planom koji je propao zbog muslimanskoga odbijanja, meunarodna zajednica pokuala je pronai rjeenje novim Owen-Stoltenbergovim mirovnim planom koji je po mnogoemu bio slian s Cutillerovim kojega su Srbi naelno prihvatili. Owen i Stoltenberg organizirali su pregovore 15. i 16. lipnja u Genthodu u vicarskoj na kojima su sudjelovali predsjednici Miloevi, Bulatovi, Tuman i Izetbegovi te Radovan Karadi i Mate Boban. Predsjednici Tuman i Miloevi predloili su ideju Federalne Republike BiH sastavljene od tri konstitutivne republike bez meunarodnog subjektiviteta, osiguranje muslimanskog teritorija s ukljuenim izlaskom na more, pravo povratka prognanicima te potovanje ljudskih prava. Nakon to se inilo kako je sve dogovoreno, 23. je lipnja predsjednik Izetbegovi obeao kako e raspraviti s Predsjednitvom predloeni model, ali je odmah po izlasku sa sastanka rekao okupljenim novinarima kako je odustao.99 U izjavi za RT BIH 8. srpnja Izetbegovi je o mirovnoj inicijativi izjavio: To je vrlo runa opcija, to je sve to vam u ovome trenutku mogu rei.100 Dan poslije, Ured predsjednika BiH, izdao je demant o tome kako se pristaje na konfederalizaciju BiH u kome pie kako konfederalizacija, tj. etnika podjela: (...) moe biti nametnuta samo kao rjeenje pod uvjetom da nema nikakvog drugog izbora, odnosno ako se postavi izbor ili to ili ulazak u bezizlazan rat, koji bi nas doveo dotle da ponemo ivjeti u peinama.101 Rizik od ivota u peinama oito muslimanskoj strani nije teko padao s obzirom da su i dalje nastavili odbijati sporazum iako nisu bili u mogunosti zauzeti i sauvati niti jedno vee mjesto. Jedini su napadajni uspjesi Armije BiH bili protiv viestruko malobrojnijih Hrvata u sredinjoj Bosni.
Isto, str. 43. Isto, str. 45.-46. 100 Tuman, Istina, str. 404. 101 Isto, str. 405.
98 99
510
Predsjednitvo BiH izdalo je 17. srpnja 1993. godine Polazite Predsjednitva BiH za pregovore u enevi.102 U Polazitu je iznova istaknuto kako bi parlamentarna vlast trebala biti dvodomna pri emu bi Donji dom bio zastupljen proporcionalno stanovnitvu to je omoguavalo polaznu prednost najbrojnijem narodu, tj. Muslimanima i omoguavalo unitarizaciju BiH. Na kraju dokumenta se istie da je Predsjednitvo u sluaju odbijanja ovog prijedloga spremno predloiti Vijeu sigurnosti uspostavljanje meunarodnog protektorata nad BiH. U Genevi je 30. srpnja zakljuen Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine koji je trebao stupiti na snagu kada se postigne suglasnost oko zemljovida i humanitarnih prava. Svaka republika imala bi pravo veta, a Parlament bi se sastojao od 120 mjesta po principu pariteta, tj. jednake zastupljenosti iz svake lanice Unije. Predsjednitvo bi sainjavali predsjednici triju republika koji bi se izmjenjivali svaka etiri mjeseca, a odluivali bi konsenzusom. Kao kompetencije Unije navode se vanjski poslovi, vanjska trgovina i funkcioniranje zajednikih institucija, dok bi sve druge ovlasti imale republike. Niti jedna konstitutivna republika nee moi izai iz Unije bez pristanka svih republika.103 Idueg je dana Alija Izetbegovi povukao svoj potpis na savjet svoga pravnog savjetnika profesora Francisa Boylea zato to se dovodi u pitanje lanstvo BiH u Ujedinjenim narodima. Iako je Izetbegoviu bilo obeano da se status Unije u UN-u nee mijenjati, muslimanska je strana traila odmah jamstva Vijea sigurnosti i generalne skuptine.104 Alija Izetbegovi uputio je 4. kolovoza pismo predsjedniku Tumanu u kojemu predlae ujedinjenje teritorija Muslimanske i Hrvatske Republike te na nastavak borbe protiv Srba. Takoer se trai i nudi ostavka ljudi koji su doveli do takvoga stanja na obje strane.105 Ovakav potez jo jednom pokazuje nespremnost na prestanak sukoba nego za nastavkom rata protiv Srba, tj. eljom za postizanjem to veeg unitarnog teritorija pokuavajui namamiti Hrvate na svoju stranu nudei im udio vlasti koja bi praksi znaila majorizaciju Srba. Kao maksimum poputanja muslimanska je strana bila spremna na kulturnu autonomiju dok o politikoj nije bilo govora. Zanimljivo je uoiti kako je izravnim slanjem pisma predsjedniku RH Alija Izetbegovi izostavio legitimne hrvatske predstavnike u BiH. Odgovor predsjednika Tumana je uslijedio 10. kolovoza u kojemu se istie kako je RH spremna na suradnju izmeu dvije konstitutivne jedinice, ali kako taj dogovor trebaju postii legitimni predstavnici tih republika te kako se trebaju zaustaviti muslimanske napadajne operacije na hrvatska podruja.106 Vojni su efovi sve tri strane potpisali na sarajevskom aeorodromu 11. kolovoza primirje. O spornim je teritorijima Brko, Posavina, istona Bosna, Bihaki dep, istona Hercegovina, sredinja Bosna i Sarajevo bilo dogovoreno kako e se naknadno raspraviti. U skladu s idejom o uniji triju republika hrvatska je strana proglasila u Grudama Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28. kolovoza 1993. godine. Iako se HR HB najIsto, str. 410.-412. Isto, str. 414.-415. 104 Isto, str. 416. 105 Isto, str. 418. 106 Isto, str. 419.
102 103
511
LUCIUS
ee proglaava stvaranjem Velike Hrvatske i unilateralnim inom, zanemaruje se da je poticaj za takvim inom doao iz krugova meunarodne zajednice. Osim toga, u odluci o osnivanju istie se kako Hrvati kao konstitutivni narod s drugim narodima kao nosiocima suvereniteta utemeljuju dravnu zajednicu. Meutim, nigdje se ne spominje pravo na secesiju niti elju za pripajanjem RH.107 Naprotiv, zastupniki dom HR HB izdao je Deklaraciju za neovisnu BiH kao uniju jednakopravnih republika u kojoj istie da se zauzimamo za neovisnost Bosne i Hercegovine u meunarodno priznatim granicama, kao drave triju jednakopravnih dravotvornih naroda i osnivanje drave Bosne i Hercegovine, kao neovisne i meunarodno priznate drave, jedino je mogue uz privolu svakoga od triju jednakopravnih dravotvornih naroda i svih zajedno, kroz Uniju Republika Bosne i Hercegovine.108 Na britanskome ratnome brodu HMS Invincible voeni su pregovori 20. rujna izmeu predstavnika meunarodne zajednice i predsjednika Tumana, Izetbegovia, Miloevia i Bulatovia te Radovana Karadia i Mate Bobana. inilo se kako su svi pristali na ponuene ustavne aranmane i teritorijalna rjeenja, ali je muslimanska strana odbila sporazum. Sporazumom je bilo predvieno 30% teritorija Muslimanskoj Republici s pristupom luci u Brkom te plovnoj luci na Neretvi koja bi bila spojena s Jadranskim morem kod luke Ploe kroz koncesiju od 99 godina koju bi dala RH. Sarajevo bi bilo pod administracijom UN-a, a Mostar pod administracijom EU-a.109 Nakon jo jednog odbijanja izmijenjene verzije Owen-Stoltenbergova plana poznatog pod nazivom Mirovni paket o Bosni i Hercegovini krajem rujna, Alija Izetbegovi je 20. listopada donio odluku o opozivu hrvatskih lanova Predsjednitva Franje Borasa i Mire Lasia, a na njihova mjesta postavio sebi naklonjene Ivu Komia i Stjepana Kljuia.110
7.1. Akcioni plan Europske unije

Lord Owen je nakon bonjakog odbijanja plana s HMS Invinciblea pokrenuo inicijativu za irim smirivanjem u regiji ukljuujui Kosovo, Krajinu i BiH. U sluaju rjeenja pitanja Krajine, Jugoslaviji bi se trebale ukinuti sankcije. Takav je plan propao kada je predsjednik Tuman nakon razgovora u Norvekoj poetkom studenoga izjavio kako je najvie spreman Srbima u Hrvatskoj priznati lokalnu i kulturnu autonomiju.111 Predsjednik Tuman je u svojoj mirovnoj inicijativi od 2. studenoga zahtijevao od meunarodne zajednice da prisili sve sukobljene strane na potpisivanje Unije u roku od 14 dana pod prijetnjom sankcija.112 Nakon toga, meunarodna je zajednica pokrenula mirovnu inicijativu poznatu pod nazivom Akcioni plan Europske Unije koji je za
Isto, str. 421.-424. Isto, str. 519.-520. 109 Gow, Triumph, str. 255.-256. 110 Tuman, Istina, str. 483.-484. 111 Steven L. Burg, Paul S. Shoup, The War in Bosnia Herzegovina Ethnic Conflict and International Intervention, M.E. Sharpe, Armonk, New York, London, England 1998., str. 282. 112 Tuman, Istina, str. 495.
107 108
512
glavni cilj imao nagovoriti muslimansku stranu na prihvaanje Unije, a pokrenule su ga Francuska i Njemaka. Muslimanskoj je strani ponueno da neznatno proiri teritorij u dogovoru s Hrvatima prema kojemu bi Bonjacima pripalo 33.56%, a Hrvatima 17.5%. Polazna je toka za pregovore bio paket s HMS Invinciblea, a muslimanskoj je strani savjetovano da se bolje usuglasi s ostalim stranama pod prijetnjom smanjivanja meunarodne podrke. Izetbegovi je zahtijevao otvaranje tuzlanskog aerodroma, na to nisu htjeli pristati Srbi zato to su se opravdano bojali kako e se koristiti u vojne svrhe, te pomalo nebulozan zahtjev o slanju mirovnih trupa samo na muslimanske teritorije na rok od 5 godina koji bi trebao zatititi muslimansku stranu dok ne razvije oruane kapacitete za samoobranu. Miloevi je traio ukidanje sankcija zato to je ispunio sve uvjete, a neprihvaanje plana ovisilo je o muslimanskoj strani. U meuvremenu je tokom studenoga muslimanska strana protjerala Hrvate iz Varea, a u prosincu dovela Vitez u opsadu.113 Na sastanku u Bruxellesu 22. i 23. prosinca izmeu tri BiH strane i ministara vanjskih poslova europske Dvanaestorice Izetbegovi je odbio ponueno rjeenje, a nakon toga Karadi ne pristaje vie na UN-ovu administraciju u Sarajevu.114 Kao odgovor muslimanska je strana napala srpsko predgrae Sarajeva Grbavicu u prvim tjednima sijenja. Na inicijativu predsjednika Tumana, Miloevia i Bulatovia odran je sastanak 18. i 19. sijenja u Genevi s Izetbegoviem, Karadiem i Milom Akmadiem. Muslimanska je strana ostala nepopustljiva i zahtijevala je 40% teritorija, pristup Neumu, spajanje istonih enklava i pristup rijeci Savi.115 Owen-Stoltenbergov plan i Akcioni plan Europske unije propali su iskljuivo zbog neslaganja muslimanske strane uz ameriku potporu. Takvi planovi nisu zadovoljavali muslimanske apetite za to veom, ako ne i cijelom BiH, a ameriko odbijanje sastojalo se ponajprije u nespremnosti slanja velikog broja kopnenih trupa. Prema proraunima mirovna je misija okvirno trebala iznositi 60.000 ljudstva od ega su treinu trebale osigurati SAD.
8. WASHINGTONSKI SPORAZUMI
Na sastanku su 18. sijenja 1994. predsjednici Izetbegovi i Tuman te Haris Silajdi i Kreimir Zubak potpisali prijedlog ustava Federacije BiH te preliminarni sporazum o buduoj ekonomskoj i vojnoj suradnji Federacije BiH i RH. Prema sporazumu bi zastupljenost u Parlamentu bila paritetna, a u budunosti bila bi mogua kantonizacija. Silajdi je bio za dogovor, a Izetbegovi je bio protiv. Nova je inicijativa oznaila aktivno ameriko uplitanje u razrjeavanje krize koja se do tada drala po strani i bila glavnim krivcem za neuspjeh prethodnih mirovnih planova. U meuvremenu je Mate Boban smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Kreimir Zubak. Premijeri Silajdi i Grani pozvani su na novi krug pregovora u State Department od 27. veljae do 2. oujka. Oba su premijera ostala zateena radikalnim
Burg, Shoup, The War, str. 282-283. Gow, Triumph, str. 257. 115 Burg, Shoup, The War, str. 284.
113 114
513
LUCIUS
zaokretom u pregovorima.116 Naime, vie nije bilo mogue, kao do tada, voditi dugake pregovore i mijenjati kljune toke sporazuma. Ostalo im je samo da se usuglase oko sitnica. Bio je to princip uzmi ili ostavi koji e SAD od tada promovirati, a opcija ostavi podrazumijevala je pootrene sankcije i zrane napade. To je ponajbolje bilo vidljivo prilikom Daytonskog mirovnog sporazuma u kojemu su pregovarai bili u poluzatvorskim uvjetima smjeteni u vojnu bazu Wright Patterson. Osim nemogunosti otezanja, takvi uvjeti nisu omoguavali stranama da pomou izjava za ponajprije domae medije vre pritisak na meunarodnu javnost. Prema proirenome bi sporazumu sredinja vlast u svojoj domeni imala vanjske poslove, dravljanstvo, nacionalnu valutu, monetarnu i fiskalnu politiku, financiranje, telekomunikacije, energetiku i infrastrukturu. Podijeljena bi nadlenost izmeu sredinje i lokalne vlasti bila u ljudskim pravima, zdravstvu, okoliu, socijalnoj politici, imigraciji i azilu, turizmu, infrastrukturi i uporabi prirodnih resursa. U nadlenosti bi se kantona nalazila policija, obrazovanje, kultura, javne slube, radio itd. Osim navedenoga, Federacija BiH trebala bi initi konfederaciju s RH te s njome stupiti u carinsku i monetarnu uniju. Washingtonski su sporazumi potpisani 18. oujka,117 a njihovo je potpisivanje oznailo poetak unitarizacije BiH s obzirom da nigdje nije utvreno da su kantoni nosioci suvereniteta. Iako je sporazum bio potpisan, na hrvatskim je podrujima nastavila raditi vlada HR HB, a na muslimanskima vlada BiH.118 Jedna je od osnovnih zadaa amerikog ambasadora u RH Petera Galbraitha, prema vlastitom svjedoenju, bila uvjeriti predsjednika Tumana da prestane davati podrku BiH Hrvatima pod prijetnjom sankcija u sluaju nastavka podrke. Odustanak je od HR HB bio uvjetovan osloboenjem okupiranih dijelova RH te obeanoj pomoi SAD-a u uspostavi boljih dravnih veza sa Zapadom. ini se da je kljunu ulogu u nagovoru na pristanak predsjednika Tumana odigrao Mate Grani.119 Sam je sporazum zapravo bio modifikacija Akcionog plana Europske unije zato to je federacija praktino sastavljena iz hrvatskih i muslimanskih podruja koja su planom predviena. Ni jedna strana nije posebno bila zadovoljna sporazumom, ali vie nije bilo mogunosti izbora osim sitnih detalja.
Nobilo, Hrvatski, str. 606.-607. Isto, str. 609.-611. 118 Gordana Ili, Hrvati u BIH 1991.-1995. godine: Nacionalni sukobi i uloga Meunarodne Zajednice u mirovnim procesima, NSF3 (9), 2008., str. 110. 119 Peter Galbraith, Decisions in making peace in Bosnia-Herzegovina and Croatia, Islamand Bosnia: conflict resolution and foreign policy in multi-ethnic states, (gl. ur. Maya Shatzmiller), Montreal, 2002., str. 138.-141.
116 117
514
9. PLANOVI KONTAKTNE SKUPINE ZA RH (Z4) I BIH 9.1. Plan Z-4

Nakon to je 30. oujka potpisan Zagrebaki sporazum o prekidu vatre izmeu krajinskih i hrvatskih vlasti poela je nova runda pregovora u kojoj su sudjelovali SAD, Rusija, UN i EU pa su stoga pregovori nazvani Z-4 (Zagreb four talks). Prema sporazumu linija razgranienja je iznosila 2 km, a sam sporazum krajinski su Srbi shvatili kao vrijeme za stabilizaciju RSK. Nakon potpisivanja produen je mandat UN-a to je Srbima pruilo dodatni osjeaj sigurnosti. Srbi su u pregovorima zahtijevali, iako nisu priznavali hrvatsku vlast, isplatu mirovina na to je RH djelomino pristala. Pregovarano je bilo i o gospodarskim odnosima, ali je premijer Mikeli rekao kako treba potvrdu krajinske Skuptine to je u praksi znailo neuspjeh. Gospodarski je dio bio potpisan tek krajem prosinca na izravnu telefonsku intervenciju Slobodana Miloevia.120 Kontaktna je skupina oformljena u travnju 1994., a tvorili su je Rusija, SAD te kao predstavnici EU, UN-a i Meunarodne konferencije o bivoj Jugoslaviji Njemaka, Francuska i Velika Britanija. Prema planu za Hrvatsku, nazvanom Z-4, Srbi su trebali dobiti iroku autonomiju s vlastitim simbolima, posebnim zakonodavnim tijelima, predsjednikom i ministarskim kabinetom (vladom), posebnu valutu i policijske snage. Na zahtjev je amerikog ambasadora Galbraitha dolo do sastanka s predsjednikom Tumanom 12. rujna 1994. na kojemu je ameriki ambasador predloio da dva veinska srpska kotara Glina i Knin, povezani preko Slunja, imaju odreene elemente dravnosti, a ostatak okupiranih teritorija u Slavoniji da se reintegrira u sastav RH. Idui je sastanak odran 10. listopada na kojemu je Galbraith iznio proirenu verziju plana. Prema proirenoj verziji, osim gore navedenoga, predloeno je da se podruje srpske autonomije zove Krajina te da ima predsjednika, parlament i sudove. Izmeu Krajine i RH ne bi postojala granica, a imali bi autonomnost nad kolstvom, kulturom, energijom, turizmom, trgovinom, porezom i policijom. Mogli bi sklapati dravne ugovore u dogovoru sa Zagrebom, a u podruju autonomnosti mogli bi sklapati ugovore s drugim srpskim dravama. Moneta bi bila pod kontrolom Narodne banke Hrvatske, ali bi Krajina po elji mogla imati vlastite banknote. Osnovao bi se posebni ustavni sud koji bi sainjavali dva suca iz Krajine, dva iz RH i tri predstavnika meunarodne zajednice. Krajina bi imala pravo na vlastitu zastavu i grb. Preduvjet stjecanja krajinskog graanstva bilo je graanstvo RH. Dravne bi granice s BiH kontrolirala sredinja vlast, a Krajina bi se demilitarizirala u roku od pet godina. Predsjednik Tuman se usprotivio takvom prijedlogu i rekao da moe pristati na kulturnu autonomiju Srba u RH i na teritorijalnu u kotarevima Glina i Knin, ali bez elemenata dravnosti. Na sastanku je 30. sijenja 1995. predsjednik Tuman izjavio kako e razmotriti plan koji moe biti polazna toka, ali se ne smije odudarati od ustavnih odredbi RH. Krajinski su Srbi odbili plan te tvrdili kako je plan raen u
120
Bari, Srpska, str. 261.-265.
515
LUCIUS
dogovoru s Hrvatima na tetu Srba, a isti su dan odbili primiti meunarodnu delegaciju. Glavno je protivljenje RH bila mogunost sklapanja meunarodnih sporazuma Krajine ime bi ona stekla subjektivitet te bi se u budunosti mogla odvojiti od RH. Odbijanje je samoga plana bio meu posljednjim inovima koji su pokazali kako pregovori nisu mogui te da e se okupirane teritorije morati vratiti vojnom akcijom u ustavno-pravni poredak RH. Beskompromisna ih je politika krajinskih Srba dovela u situaciju u kojoj vie nije bilo mogue govoriti o ikakvom dogovoru niti suivotu s RH iako je zasigurno bilo ljudi u rukovodstvu koje je shvaalo da je to najvie to mogu dobiti. Premijer Mikeli je takoer odbio plan to je, uzimajui u obzir njegovu lojalnost prema Miloeviu, znailo da takav plan ne odgovara Beogradu. To se pokazalo tonim nakon to su meunarodni predstavnici, nakon odbijanja sastanka sa krajinskim vlastima, idui dan bili odbijeni u Beogradu. Takvo se ponaanje moe tumaiti ponajprije Miloevievim odustankom od maksimalnih srpskih zahtjeva Velike Srbije sa zapadnim granicama Virovitica Karlovac Karlobag te uvrenju vlasti u istonoj Bosni. Osim toga, postajalo je sve jasnije kako zbog meunarodnih faktora Krajina nee biti meunarodno priznata. Miloevi nije mogao javno izrei kako ne prihvaa plan zato to bi vjerojatno bio optuen za izdaju nacionalnih interesa. Ovako je naredio Kninu da odbije plan i time se distancirao od daljnjih krajinskih politikih poteza.121 Krajina je Miloeviu sluila kao sredstvo kojim je mogao ucijenjivati RH u pregovorima oko BiH.122
9.2. Plan Kontaktne skupine za BiH

Prema planu je Kontaktne skupine za BiH bilo predvieno dvoentitetsko ureenje od Federacije BiH i Republike Srpske te Sarajevo pod upravom UN-a. Od 1994. poinje hrvatsko-bonjaka suradnja u osvajanju teritorija pod srpskom vlau. U sluaju srpskoga odbijanja plana prijetilo se dizanjem embarga na naoruanje i jaim sankcijama te povlaenjem UNPROFOR-a. Miloevi se tada po prvi puta javno distancirao od politike BiH Srba. Kontaktna se skupina nije slubeno povukla nakon neuspjeha niti je uspjela poduzeti neku akciju kojom bi bitnije promijenila stvari na terenu.123 Skupina je u srpnju predstavila kartu prema kojoj bi odnos Federacije BiH i Republike Srpske iznosio 51:49%. Muslimanska je strana smatrala kako Federacija treba dobiti 58%, ali naelno su pristali javno govorei kako su uvjereni da Srbi nee pristati, to se ubrzo obistinilo. Prema predloenim ustavnim naelima predsjednitvo bi se sastojalo od lana svakog konstitutivnog naroda koje bi se izmjenjivalo svaka etiri mjeseca. Parlament bi donosio odluke na dvotreinskoj bazi koja je morala ukljuivati natpolovinu veinu svakog naroda. Ameriki zahtjevi za dizanjem embarga na naoruanje naili su na otre kritike ostalih lanica Skupine
Isto, str. 474.-480. Albert Bing, Put do Erduta Poloaj Hrvatske u meunarodnoj zajednici 1994. - 1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja, Scrinia Slavonica 7, 2007., str. 391. 123 Gow, Triumph, str. 261.-264.
121 122
516
koji su strahovali za svoje kopnene trupe te su prijetili njihovim povlaenjem. Kao protuprijedlog iznijeli su postroenje sankcija.124 Razliiti su se interesi lanica Skupine pokazali prevelikim problemom u trenutku kada je trebalo odluiti kako djelovati nakon srpskoga odbijanja plana, tj. podii li embargo (SAD), ekati srpski pristanak (Rusija) ili postroiti sankcije (Njemaka, Francuska i Velika Britanija).
10. DAYTONSKI SPORAZUMI 10.1. Vojno politika situacija

U jesen 1994. muslimanska strana zapoinje niz operacija u podruju Bihaa, najvjerojatnije na ameriki poticaj, kako bi senzibilizirali svjetsku javnost i potaknuli akcije protiv Srba to se uskoro dogodilo. Jesenski su napadi pokazali slabost muslimanske vojske koja je osvajala teritorije, ali ih nije bila u stanju zadrati te su ih Srbi ponovno osvajali.125 Hrvatska strana poduzela je uspjene akcije u kasnu jesen 1994. na podruju Livna i Kupresa. Hrvatsko je djelovanje, izmeu ostaloga, bilo potaknuto zato to je dio vojno-obavjetajnih struktura iz Pentagona zagovarao prestanak sukoba na temelju dotadanje situacije na terenu u RH i BiH.126 Suprotno oekivanome, meunarodni napadi nisu obeshrabrili Srbe koji su zaustavili kretanje UN-a i zarobili promatrae. Prema nekim su miljenjima Srbi namjerno isprovocirali intervenciju kako bi dobili opravdanje i ubrzali nastavak operacija. SAD je zahtijevala da NATO nastavi svoje napade protiv ega su bile sve lanice koje su imale svoje trupe u BiH. Bivi ameriki predsjednik Jimmy Carter dogovorio je s BiH Srbima etveromjeseno primirje koje je na snagu stupilo 1. sijenja 1995. godine. Predsjednik Tuman je prijetio da nee produiti mandat UNPROFORU, koji je isticao 31. oujka 1995., ako se situacija ne popravi. UN-ova je misija preimenovana 31. oujka u UN Peace Force, a bila je podijeljena na UNCRO za RH, UNPROFOR za BiH i UNPREDEP za Makedoniju. Isticanjem su se primirja sve strane pripremale za nastavak borbi koje su trebale uslijediti poetkom travnja. Srbi 22. svibnja osvajaju skladite municije blizu Sarajeva unato zabrani tekoga naoruanja od 20km. Nakon neispunjenoga ultimatuma od 48 sati da vrate osvojeno, uslijedili su NATO-vi zrani napadi. Kao odmazdu Srbi gaaju Tuzlu i ubijaju 67 civila i uzimaju promatrae kao taoce. General Rupert Smith trai nastavak zranih napada, ali je naredba odbijena. U lipnju se osniva Rapid Reaction Force na prijedlog Francuske kako bi se osigurao UNPROFOR.127 RRF je predvien kao lako pokretna vojna formacija koja je spremna izvesti napadajne operacije. Do danas nije sasvim razjanjena njihova uloga u potpunosti, ali postoje jasne naznake kako
Burg, Shoup, The War, str. 303.-304. Ivo H. Daadler, Getting to Dayton: the making of Americas Bosnia policy, Washington: Brookings Institution Press, 2000., str. 31-33. 126 Bing, Put, str. 390. 127 Daadler, Getting, str. 37.-44.
124 125
517
LUCIUS
su RRF formacije trebale sluiti kao klinovi za zaustavljanje daljnjih hrvatskih i muslimanskih napada na Srbe, tj. osiguravanje interesa Francuske, Velike Britanije i Nizozemske koje su jedine davale vojnike u RRF. Zdruene su hrvatsko-muslimanske snage uspjele osvojiti, od lipnja do listopada, znatan dio teritorija ukljuujui Bosansko Grahovo, Glamo, Drvar, Jajce, Mrkonji Grad te su zaustavljeni u okolici Banja Luke kako se ne bi naruila ravnotea snaga, tj. kako bi se sprijeio potpuni srpski poraz. Srpskim bi porazom nastala potpuno nova situacija, a meunarodna je elja bila to skorije okonanje sukoba. Gubitak je teritorija natjerao dotada nepopustljivog Karadia da trai pomo od Miloevia i da prihvati da Miloevi meunarodno zastupa Srbe iz BiH.128 10.1.1. Oplan 40104 Boutros Boutros Ghali zatraio je u veljai 1995. od NATO-a da razradi mogui plan izvlaenja UNPROFOR-a iz BiH. Plan izvlaenja nazvan je Oplan 40104, a o njegovoj ozbiljnosti svjedoi kako se sastojao od 1300 stranica teksta i 24 aneksa. Prema planu je u izvlaenje UNPROFOR-a trebalo biti ukljueno 82 000 NATO-vih trupa od ega bi ameriki udio iznosio 25.000. Imajui ameriki udio u vidu postaje jasno zato su se odluili na rjeavanje sukoba u BiH ekspresnom brzinom. Trajanje operacije bi iznosilo do 22 tjedna, a cijena samo za Ameriku bi iznosila preko 700 milijuna amerikih dolara. Znatan je problem u akciji predstavljao preteno planinski teren u BiH s loim cestama koje su bile minirane. Izvlaenje je UNPROFOR-a otvaralo, takoer, problem humanitarne naravi. Civilno bi stanovnitvo ostalo bez zatite, a riskiran je velik izbjegliki val u Europu.129 Uzimajui u obzir mnoge rizine situacije, SAD su prisilile zaraene strane na dogovor kako ne bi morali riskirati angaman velikog broja kopnenih trupa i novanih izdataka koje je trebalo pravdati pred domaom javnou.
10.2. Ope odredbe i znaaj

Pregovori o uspostavljanju trajnog mira poeli su 1. studenoga u amerikoj vojnoj bazi Wright Patterson, Dayton, Ohio po emu je sporazum dobio ime. Pregovori su trajali tri tjedna, a jedan je od preduvjeta bilo meunarodno priznanje BiH od strane Srbije. Delegacije su bili fiziki odvojene, a sastajale su se samo na bilateralnim sastancima. Nije bilo press niti radijskih konferencija kako ne bi odmah dolazilo do razliitih interpretacija i pritiska javnosti, iako je pokoja informacija uspjela procuriti. Za RH bilo je dogovoreno kako reintegracija traje godinu dana s mogunou produenja jo jedne godine ako se ne stigne na vrijeme sve obaviti. Muslimanska je strana uspjela osigurati cijelo Sarajevo i koridor do Gorada oko kojega su se vodile brojne rasprave. Miloevi je elio ui koridor, ali je odustao nakon to mu je pokazano na raunalu da je to najui mogui. Nakon postignutih je dogovora nastao problem zato to su Srbi
128 129
Gow, Triumph, str. 279 Daadler, Getting, str. 48.-49.
518
imali 45% teritorija, a ne 49% kao to je bilo predvieno. To je rijeeno tako to su Srbi dobili Mrkonji Gad, a muslimanska strana arbitrau za Brko.130 Daytonski je mirovni sporazum potpisan 14. prosinca u Parizu, a sastojao se od 10 toaka, 11 aneksa i 102 mape. Prema aneksu 1a131 predvien je aranman i vrijeme za odvajanje zaraenih strana i razmjetaj IFORA (Implemenatiton Force) koji je bio zaduen za implementaciju mira. Osnovna mu je zadaa bila uvati crtu razgranienja, a brojio je oko 60 000 ljudstva. Osim navedenoga, trebali su sluiti kao podsjetnik zaraenim stranama kako su mogui sukobi u budunosti iskljueni. Linija razgranienja koju je drao IFOR bila je irine 4km.132 Ovako velik broj ljudstva zasigurno bi bio mnogo vei da je prihvaena progresivna implementacija ranije to bi otvorilo problem financiranja. Slubeni naziv drave prestaje biti Republika Bosna i Hercegovina, a novi naziv glasi Bosna i Hercegovina. Prema Ustavu BiH (aneks 4)133 lanku III, toki 1, sredinje institucije imaju nadlenost u vanjskoj politici, vanjskotrgovinskoj politici, carinskoj politici, monetarnoj politici (koja je ograniena s obzirom da je guverner sredinje banke imenovan od Meunarodnog monetarnog fonda), financiranju ustanova te meunarodnih obveza BiH, politici u svezi useljavanja, izbjeglica i azila, meunarodnoj provedbi krivinog prava te provedbi prava izmeu entiteta, u upravljanju zajednikim sredstvima, reguliranju prometa izmeu entiteta i u kontroli zranog prometa. U nadlenosti je entitetapitanje funkcioniranja ljudskih prava, sklapanje sporazuma s dravama i meunarodnim organizacijama uz privolu Parlamentarne skuptine. Prema lanku VI Parlamentarna skuptina ima dva doma: Dom naroda i Zastupniki dom. Dom naroda ima petnaest izaslanika, pet od svake nacije. Za kvorum potrebno je devet lanova, minimalno tri od svake nacije. Zastupniki dom sastoji se od 42 zastupnika od kojih su dvije treine s podruja Federacije, a jedna treina s podruja Republike Srpske. Za kvorum je potreba veina od ukupnog broja zastupnika. Za donoenje svih zakona potrebna je suglasnost oba doma. Svaki narod ima pravo na veto u sluaju da su mu ugroeni vitalni interesi. U tome sluaju predsjednik Doma naroda odmah saziva zajedniko povjerenstvo od tri izaslanika koje treba razrijeiti problem u roku od pet dana. U sluaju neuspjeha problem se proslijeuje ustavnom sudu. Ministri i njihovi zamjenici ne smiju biti iste nacije kako bi se osigurala kontrola. Koordinacija je civilne implementacije dana Visokom predstavniku kojega imenuje Vijee sigurnosti. Od stranih tijela, u obnaanju vlasti, sudjeluju jo i pravobranitelj za ljudska prava kojega imenuje OSCE (Organisation for Security and Co-operation in Europe), guverner sredinje banke kojega imenuje Meunarodni monetarni fond na est godina i tri od devet lanova Ustavnoga suda koje imenuje Predsjednik Europskog suda za ljudska prava.
Gow, Triumph, str. 279.-285. Tuman, Istina, str. 652.-669. 132 Gow, Triumph, str. 287. 133 Tuman, Istina, str. 669.-682.
130 131
519
LUCIUS
10.3. Jamac sigurnosti ili uzork nestabilnosti?

Daytonskim je sporazumom ustanovljena paradoksalna formulacija dva entiteta tri naroda. Srpski narod ima svoj entitet na kojemu ostvaruju svoja suverena prava te imaju priliku u budunosti konzumirati svoje legitimno pravo na samoopredjeljenje o emu se ve i do sada moglo uti. Federacija je od muslimanskih elita shvaena ponajprije kao njihova nacionalna jedinica u kojoj nadmo ostvaruju zbog brojnosti uklapajui u sustav pokojega Hrvata bez legitimnosti, poput Ive Komia, kako bi se stekao privid legalnosti. Etnika podjela protiv koje se najvie protivilo muslimansko rukovodstvo i dalje je ostala vidljiva te se produbila. Zavoenje je ovakvoga reda sluilo SAD kao jamac izbjegavanja slanja velikog broja kopnenih trupa i financijskih izdataka u sluaju produljenja ratnog sukoba. Uloga je Hrvata i Srba u BiH sprijeiti razvijanje radikalnog islama u Europi kojega se Zapad pribojava. Hrvati pri tome kontroliraju entitetsku razinu, a Srbi dravnu. Ovakva je BiH bila (i ostala) odriva jedino zahvaljujui meunarodnom protektoratu i financiranju. BiH je u nemogunosti samostalno funkcionirati to je vidljivo i u funkciji Viskog predstavnika kao suverena koji moe stopirati bilo koju odluku iz ega proizlazi kako je BiH drava ogranienog suvereniteta.134 Elite u BiH ele sauvati ekonomsku i drutvenu mo u svojim rukama to postiu ouvanjem trenutnoga stanja podjele i izolacije drave.135 Predratno rtvovanje mira za suverenu Bosnu nije u uspjelo te je na kraju ipak suverena Bosna rtvovana za mir predajui kljuni dio suvereniteta Visokom predstavniku. Bonjake elite ostale su djelomino zadovoljene rtvujui suverenitet (u zamjenu za dominaciju Federaciji) prema meunarodnoj zajednici. Ostaje otvorenim pitanje hoe li se BiH uspjeti transformirati u funkcionirajui dravu te koliko e dugo meunarodni faktori biti financijski spremni odravati ovakvo stanje?
11. ERDUTSKI SPORAZUM

Nakon povratka u ustavno-pravni poredak RH teritorija Krajine i zapadne Slavonije, ameriki je predsjednik Clinton izjavio kako se u sklopu pronalaenja mira u BiH treba rijeiti problem okupiranih teritorija istone Slavonije. Zadatak obnavljanja kontakata sa Srbima u Podunavlju povjeren je amerikom veleposlaniku Galbraithu i UN-ovu veleposlaniku Stoltenbergu. Sastanci izmeu predstavnika meunarodne zajednice i srpskog vodstva odravani su tokom rujna i listopada 1995. u utoj vili u Erdutu. Kao polazite za rjeenje trebao je posluiti plan Z-4, ali se situacija znaajno promijenila kada je u pitanje dola politika autonomija Srba u podrujima u kojima su prije rata tvorili veinu stanovnitva. Hrvatska je delegacija odgovorila meunarodnim pregovaraima kako Srbi nisu niti u jednoj opini prema predratnom popisu stanovnitva tvorili veinu i kako vojna akcija nije iskljuena. Poetkom listopada hrvat134 Za uvid o funkcioniranju BiH nakon zavretka rata vidi David Chandler, Bosnia Faking democracy after Dayton, Pluto Press, London Sterling, Virgina, 2000. 135 Lui, Evolution, str. 171.
520
ska i srpska delegacija usuglasile su se u Erdutu oko prihvaanja jedanaest lanaka sporazuma za rjeenje sukoba. Pitanje hrvatskog Podunavlja eljelo se rijeiti prije poetka daytonskih pregovora, ali Miloevi je to odbio kako bi se mogao pogaati u sluaju da pregovori krenu suprotno od oekivanoga. Jedan od razloga za to bre rjeenje situacije bili su topniki napadi na hrvatska mjesta sa teritorija BiH Srba.136 U detaljnom razmatranju oko provoenja vojne akcije predvien je bio velik broj vojnih rtava te mogue uplitanje Vojske Jugoslavije i granatiranje hrvatskih gradova tako da se od akcije odustalo. U Daytonu je na zahtjev hrvatske delegacije 2. studenoga pokrenuto pitanje reintegracije hrvatskoga Podunavlja, a obje strane usuglasile su se 11. studenoga. Do razilaenja je u miljenjima dolazilo zbog pitanja trajanja mandata UN-a u prijelaznom razdoblju. Na kraju je usuglaeno kako mandat UN-a iznosi godinu dana s mogunou produljenja za jo jednu godinu u sluaju da to zatrai jedna od strana. Nakon postizanja sporazuma Galbraith i Stoltenberg otputovali su na potpisivanje sporazuma u Erdut koji se zbio iduega dana. U ime Hrvatske vlade potpisao je Hrvoje arini, a u ime Srba Milan Milanovi. Prema sporazumu teritorij bi se nalazio pod UN-ovom administracijom izmeu jedne i dvije godine. Osnovna je zadaa UN-a bila ustrojiti vienacionalnu policiju, organizirati lokalne izbore i provesti demilitarizaciju. Sporazum je u potpunosti proveden poetkom 1998. godine ime je uspostavljen potpuni teritorijalni suverenitet RH.137
12. Zakljuak
Raspisivanje prvih demokratskih izbora u Jugoslaviji na poticaj meunarodne zajednice, posebice europskog dijela, sa svrhom demokratizacije i prelaska na trino gospodarstvo doveo je do, iz oiju meunarodne zajednice, neoekivanog raspada Jugoslavije. Meunarodno posredovanje tokom rata, na podruju bive Jugoslavije, promatrano detaljnije kroz predloene mirovne planove, pokazalo je nedostatak konsenzusa izmeu glavnih lanica u kljunim pitanjima spreavanja, a kasnije i okonanja rata. Osim toga, pokazalo je slabost europskog dijela meunarodne zajednice da prisilom nametne vlastita rjeenja zbog nedovoljnih vojnih kapaciteta. SAD je kao velesila imala mo kontrolirati tijek rata odbijajui dati kopnene trupe koje su zahtijevale Europa i UN za implementaciju mira. Uspostavljanjem Vanceova plana je u RH pokazana slabost meunarodnog mirovnog posredovanja putem UNPA zona koja su bila u nemogunosti osigurati svoju osnovnu zadau demilitarizaciju, uspostavu civilnog ivota i povratak prognanika. Rat je okonan u relativno kratkom periodu od aktivnog ukljuivanja SAD-a poetkom 1994. godine. Amerika se diplomacija svodila na jednostavan princip prisile pod fizikom prijetnjom vojnih udara u kojemu su zaraenim stranama ostavljeni za pregovore samo manji detalji.
136 137
Bing, Put, str. 397.-401. Isto, str. 401.-403.
521
LUCIUS
Zanimljivo je za uoiti dva potpuno razliiti principa okonanja sukoba koji bi se mogli tumaiti ponajprije kao diplomatski eksperimenti SAD-a. Iako su po svojoj strukturi BiH i RH potpuno razliite drave, u RH je rat okonan mirnom reintegracijom, a u BiH zamrzavanjem stanja na terenu. Pojednostavljeno reeno, u BiH su priznata srpska teritorijalna osvajanja dok u RH nisu. Za pretpostaviti je kako su SAD to namjerno uinile da bi uvidjele u praksi prednosti i nedostatke oba principa u potencijalnim buduim razrjeenjima sukoba.
13. Popis literature 13.1. Knjige

1. Ani, Mladen, Tko je pogrijeio u Bosni: na razdjelnici izmeu povijesti i politike, Osijek Zagreb Split, 1999. 2. Ani, Mladen, to svi znaju i to je svima jasno Historiografija i nacionalizam, Zagreb, 2008. 3. Bari, Nikica, Srpska pobuna u Hrvatskoj : 1990.-1995., Zagreb, 2005. Begi, Kasim I., Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Bosanska knjiga, 1997. 4. Burg, Steven L., Shoup, Paul S., The War in Bosnia Herzegovina Ethnic Conflict and International Intervention, M.E. Sharpe, Armonk, New York, London, England 1998. 5. Chandler, David, Bosnia Faking democracy after Dayton, Pluto Press, London Sterling, Virgina, 2000. 6. Daadler, Ivo H., Getting to Dayton: the making of Americas Bosnia policy, Washington: Brookings Institution Press, 2000. 7. De Rossanet, Bertrand, War and peace in the former Yugoslavia, The Hauge, London, Boston, Kluwer Law International, 1997. 8. Geertz, Clifford, Lokalno znanje: Eseji iz interpretativne antropologije, Zagreb, 2010. 9. Gow, James, Triumph of the Lack of Will: International Diplomacy and the Yugoslav War, Hurst & Company, London, 1997. 10. Gow, James, The Serbian Project and its Adversaries A Strategy of War Crimes, Hurst & Company, London, 2003. 11. Jovi, Dejan, Jugoslavija drava koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974.-1990.), Zagreb, 2003. 12. Libal, Michael, Njemaka politika i jugoslavenska kriza 1991.-1992., Zagreb, 2004. 13. Mann, Michael, The Dark Side of Democracy; Explaining Ethnic Cleansing, Cambridge University Press, 2005. 14. Nobilo, Mario, Hrvatski feniks : diplomatski procesi iza zatvorenih vrata : 1990. - 1997., Zagreb, 2000. 15. Owen, David, Balkanska odiseja, Zagreb, 1998. 16. Pehar, Draen, Alija Izetbegovi i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2011. 17. Praljak, Slobodan, Pomo Republike Hrvatske Muslimansko Bonjakom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine tijekom 1991. 1995. godine, Zagreb, 2007.
522
18. Schpflin, George, Nations, identity, power The New Politics of Europe, Hurst & company, London, 2000. 19. Tuman, Miroslav, Istina o Bosni i Hercegovini : [dokumenti 1991.-1995.], Zagreb, 2005. 20. Shatzmiller, Maya (ur.), Islam and Bosnia: conflict resolution and foreign policy in multiethnic states, Montreal, McGill-Queens Press, 2002. 21. Simi, Novica, Operacija Koridor 92, Banja Luka, 2011. 22. Stareina, Vinja, Vjebe u laboratoriju Balkan, Zagreb, 2004.
13.2. lanci:
1. Ani, Mladen, to je Bosna bez Hercegovine?, National Security and the Future 3-4 (6), 2005. 2. Bari, Nikica, Djelovanje Vlade Srpske autonomne oblasti Krajine tijekom 1991., asopis za suvremenu povijest, br.1, Zagreb, 2008. 3. Barii, Ante, Male ofenzive velikog dosega, Danas, 11/1992, br. 516. 4. Beki, Andrea, London i Bonn dva pola politike Europske Zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine, asopis za suvremenu povijest, br.2, Zagreb, 2010. 5. Bing, Albert, Put do Erduta Poloaj Hrvatske u meunarodnoj zajednici 1994. - 1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja, Scrinia Slavonica 7, 2007. 6. Caspersen, Nina, Belgrade, Pale, Knin: Kin-state control over rebellious puppets?, EuropeAsia Studies, Vol.59, No.4, Jun.,2007 7. Crawford, Beverly, Explaining Defection from International Cooperation: Germanys unilateral Recognition of Croatia, World Politics, Vol. 48, No.4, Jul, 1996. 8. Djokic, Dejan, Obituary: Vane Ivanovic, Independent, 9. Aprl, 1999. http://www.independent.co.uk/arts-entertainment/obituary-vane-ivanovic-1085990.html, pristup ostvaren 10. rujna 2012. 9. Filipovi, Vladimir, Kontroverze Vanceova plana, Polemos 11, 2008. 10. Gow, James, Serbian Nationalism and the Hissssing Ssssnake in the international order: Whose soveregnity? Which nation?; The Slavonic and East European Review, Vol. 72, No.3 Jul, 1994. 11. Ili, Gordana, Hrvati u BIH 1991.-1995. godine: Nacionalni sukobi i uloga Meunarodne Zajednice u mirovnim procesima, National Security and the Future 3 (9), 2008. 12. Lui, Ivica, Karaorevo: politiki mit ili dogovor?, asopis za suvremenu povijest, god. 35, br.1, Zagreb, 2003. 13. Lui, Ivica, Evolution and Condition of the Elites in Bosnia-Herzegovina A Personal View, National Security and the Future 3-4 (6), 2005. 14. Lui, Ivica, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do meunarodnog priznanja, asopis za suvremenu povijest, br.1, Zagreb, 2008. 15. Luki, Reneo, Vanjska politika Clintonove administracije prema ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1993.-1995.), asopis za suvremenu povijest, god. 38, br.1, Zagreb, 2006. 16. Marijan, Davor, Vjetaki nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, asopis za suvremenu povijest, br. 2, god. 36, Zagreb, 2004.
523
LUCIUS
17. Marijan, Davor, Sudionici i osnovne znaajke rata u Hrvatskoj 1990.-1991., asopis za suvremenu povijest, br.1, Zagreb, 2008. 18. Mikulin, Ivica, Sladoled i sunce Promatraka misija Europske Zajednice i Hrvatska, 1991.-1995., asopis za suvremenu povijest, br.2, Zagreb, 2010. 19. Mrdulja, Saa, Prvi meunarodni pokuaj unitarizacije Bosne i Hercegovine: Vance-Owenov plan (2.sijenja 1993.), National Security and the Future 2 (10), 2009. 20. Nazor, Ante, Za Oluju je odgovorno srpsko vodstvo i velikosrpska politika, Dnevno.hr, http://www.dnevno.hr/kolumne/ante_nazor/za_oluju_je_odgovorno_srpsko_vodstvo_i_ velikosrpska_politika/915979.html, pristup ostvaren 30.kolovoza 2012. 21. Mihajlo NIOTA, Pri kraju puta intervju s Mariom Nobilom, Danas, 11/1992, br. 516 22. Niota, Mihajlo, Trkai olovnih nogu, Danas, 10/1992a, br. 517 23. Weller, Marc, The International Response to the Dissolution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, The American Journal of International Law, Vol.86, No.3, Jul, 1992. 24. epi, Boo, Prijedlozi i planovi Meunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, National Security and the Future 3-4 (6), 2005.
The international communitys peace plans in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1991.-1995.
Summary
In the article author gives review of Yugoslav war of dissolution with special reference on international community peace plans. The main goal is to examine purpose and efficiency of international diplomacy and the role of Republic of Croatia and Bosnia Herzegovina in new geopolitical relations caused by fall of communism. Appart from specified, there are given answers on what caused the war, could war have been avoided and war goals of belligerent sides.
524
MARIO TOMAS Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Djelovanje hrvatskih snaga u oslobodilakim operacijama 1994.-1995. (od operacije Cincar do operacije Juni potez)
1. Uvod
Prouavanje Domovinskog rata kao novijeg dogaaja iz hrvatske povijesti, izaziva veliko zanimanje upravo zbog svoje recentnosti i velikog broja samih ratnih aktera prisutnih u drutvenom ivotu. Polazei od takve pretpostavke sasvim je razumljivo da je o njemu napisano mnotvo knjiga i lanaka, raznih vrsta, publicistikih, memoarskih i onih stvarno znanstvenih. Teme koje u njima uglavnom dominiraju su politika zbivanja i borbena djelovanja na podruju Republike Hrvatske, uz neznatno spominjanje onih u Bosni i Hercegovini, koja su strateki gledano za Hrvatsku bila od jednakog pa u nekim trenutcima zbog potrebne operativne dubine i vanijeg znaaja. Zbog toga e pozornost u ovom radu prije svega biti usmjerena na suradnju i zajedniko djelovanje Hrvatske vojske (dalje HV) i vojske Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijea obrane (dalje HVO), u zavrnim operacijama Domovinskog rata, od studenog 1994. do listopada 1995. godine. Upravo tih 11 mjeseci predstavlja razdoblje u kojem su se odvijale operacije irokih razmjera (u Republici Hrvatskoj na podruju od Jasenovca do Knina te u Bosni i Hercegovini od planine Dinare do rijeke Vrbas na istoku, te do rijeke Sane na sjeveru) na ukupnoj povrini od preko 20.000 kilometara kvadratnih koje su dovele do kraja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te omoguile potpisivanje konanog mirovnog sporazuma. Cilj rada je na temelju dostupnih izvora ponuditi prikaz vojnih operacija hrvatskih snaga u spomenutom razdoblju, tj. onih u javnosti manje poznatih koje je Zborno podruje Split HV-a (dalje ZP Split) vodilo u suradnji s HVO-om na livanjsko-dinarskoj bojinici.
________________
* Seminarski rad pisan je u sklopu kolegija Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat kod doc. dr. sc. Ante Nazora.
525
LUCIUS
2. Sudionici 2.1. Hrvatska vojska

Hrvatska Vojska korijene svog nastanka ima u postrojbama MUP-a RH, Zbora narodne garde i Teritorijalne obrane Republike Hrvatske 1991. godine. Od osnivanja u rujnu 1991. do poetka 1992. trajala je prva faza ustroja HV-a, u kojoj je glavno obiljeje bilo masovno osnivanje brigada i samostalnih bojni. Svoju konanu fizionomiju HV dobiva poetkom 1993. kada je ukinut Zbor narodne garde a etiri profesionalne brigade su preimenovane u gardijske brigade. Na njih e se odnositi najvee promjene do kraja rata a ukupno e ih biti 7. Priuvni dio HV-a tj. priuvne brigade preimenovane su u domobranske pukovnije, te ih je krajem 1994. bilo 38 od kojih je 14 planirano za napadna djelovanja.1 Glavno zapovjedno tijelo HV-a bio je Glavni stoer Hrvatske vojske. Pod svojim zapovjednitvom je imao est zbornih podruja i jedno bojite. U prosincu 1994. HV je imala u svom sastavu 96.000 ljudi, od ega je kopnena vojska imala 89.000.2
2.2. Hrvatsko vijee obrane (HVO)

Organiziranje i naoruavanje Hrvata u Bosni i Hercegovini poinje 1991., tada uglavnom pjeakim naoruanjem dobivenim iz Republike Hrvatske ili kupljenim na ilegalnom tritu.3 Formalno osnivanje Hrvatskog vijea obrane kao vojnog i vrhovnog tijela hrvatske obrane u Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni (dalje HZHB) dogodilo se 8. travnja 1992. radi koordinacije djelovanja mjesnih vojnih snaga bosansko-hercegovakih Hrvata. Civilna sastavnica HVO-a bila je zamiljena kao najvia izvrna i administrativna vlast na teritoriju HZHB, kao privremena dok vlada Republike Bosne i Hercegovine ne preuzme odgovornost za zatitu svih graana nove drave.4 Na stratekoj razini HVO-om je zapovijedao Glavni stoer, dok su na nioj operativnoj razini to inili opinski stoeri HVO-a, koji od svibnja 1992. preputaju mjesto brigadama HVO-a koje se ustrojavaju po teritorijalnim znaajkama (veinom prema opinama). Do kraja 1992. HVO se organizirao u etiri operativne zone: Srednja Bosna, Jugoistona Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina i Bosanska Posavina, a tadanje brojano stanje je iznosilo oko 45.000 priuvnika i 846 profesionalnih vojnika. Operativne zone su u listopadu 1993. preimenovane u zborna podruja, a krajem iste godine zapoelo je ustrojavanje gardijskih brigada, po jedna za svako zborno podruje, dok su priuvne brigade preimenovane u domobranske pukovnije, jednako kao kod HV-a.5 Znaajka vojnog krila HVO-a je bila milicijska organizacija, ustrojena po opinama, nepokretna
1 Davor Marijan, Hrvatsko ratite 1990-1995. u: Stvaranje hrvatske drave i Domovinski rat, Zagreb, 2006. str. 98-101. 2 Davor Marijan, Oluja, Zagreb, 2009. str. 37. 3 Davor Marijan, Bosna i Hercegovina 1991.-1995.- u godinama nesvrenog rata, Status, br. 3, Mostar, 2004., str. 100. 4 Charles Schrader, Muslimansko-hrvatski graanski rat u Srednjoj Bosni, Zagreb, 2004. str. 55. 5 Marijan, Bosna i Hercegovina, str. 100.
526
M. Tomas, Djelovanje hrvatskih snaga u oslobodilakim operacijama 1994.-1995.
s naglaenom defanzivnom znaajkom. Pokretnije su profesionalne postrojbe koje su bile malobrojne i koje su kvalitativan pomak doivjele u 1994. grupiranjem u gardijske brigade i nekoliko podstoernih postrojbi razine pjeake bojne.6
2.3. Snage hrvatskih i bosansko-hercegovakih Srba

Srpska vojska Krajine (dalje SVK) svoj uzor za vojnu organizaciju duguje strukturi Teritorijalne Obrane. Naime, ljudstvo koje je popunjavalo njezin sastav pozivano je po strukturi TO-a od 11. srpnja 1991. kada je nareena prva mobilizacija na teritoriju Srpske Autonomne oblasti Krajine. Od tada se osnivaju opinski i regionalni tabovi TO-a, a u kolovozu iste godine su osnovane i tri operativne zone. Promjene u 1992. dale su konaan oblik vojsci pobunjenih Srba koji e ostati do njezine dezintegracije. Najprije je Jugoslovenska narodna armija (dalje JNA) do svibnja ustrojila est operativnih zona, a u studenom je TO zajedno sa posebnim postrojbama milicije preustrojena u Srpsku vojsku krajine. Prema ratnom ustroju SVK je imala oko 66 000 ljudi,7 ali taj kapacitet ratne formacije nikada nije bio do kraja ostvaren. Tako je primjerice uoi operacije Zima 94 u listopadu 1994. njezino brojno stanje bilo od 20 do 25 tisua boraca.8 Vojska Republike Srpske (dalje VRS) s druge strane korijene svog nastanka ima u postrojbama JNA koje su bile rasporeene na teritoriju Bosne i Hercegovine. U proljee 1992. 2. vojna oblast JNA krenula je u ubrzano naoruavanje srpskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini, posebno u podrujima sa srpskom veinom. U travnju je u Beogradu dogovorena transformacija 2. vojne oblasti JNA u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a u svibnju su korpusi JNA preimenovani u korpuse VRS. Banjaluki korpus postao je 1. krajiki, Bihaki i dio Kninskog korpusa postali su 2. krajiki, Sarajevski je postao Sarajevsko-romanijski, Tuzlanski postaje Istonobosanski, a Bileki je postao Hercegovaki. U proljee 1993. osnovan je i esti Drinski korpus.9 Prema podacima s kojima je raspolagala promatraka misija Europske zajednice, VRS je imala oko 70 do 80 tisua ljudi s 300 tenkova i 600 komada artiljerijskog orua.10
3. Operacije 3.1. Operacija Cincar 94

Cincar 94 je naziv napadne operacije s poetka studenog 1994. kojom je HVO u suradnji s Armijom Bosne i Hercegovine (dalje ABiH) oslobodio grad i opinu Kupres te vei dio kupreke visoravni. Podruje Kupresa je bilo okupirano od travnja 1992. kada su ga zauzele snage 30. partizanske divizije iz sastava 5. Banjalukog korpusa
6 Davor Marijan, Vjetaki nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, asopis za suvremenu povijest , God. 36, br.2, Zagreb, 2004., str. 226. 7 Marijan, Hrvatsko ratite 1990-1995., str. 104-106. 8 Marijan, Oluja, str. 38. 9 Marijan, Bosna i Hercegovina, str. 100. 10 Schrader, Muslimansko-hrvatski, str. 50.
527
LUCIUS
JNA. Prvenstveni razlog poraza je leao je u premoi u ratnoj tehnici (posebno u oklopnitvu) kod postrojbi JNA kojoj hrvatske snage tada nisu mogle parirati.11 Potreba oslobaanja podruja Kupresa bila je za hrvatske snage od velikog znaaja. Strateki prijevoji Malovan i Kupreka vrata bili su u posjedu VRS, pa je za HVO bilo bitno vratiti nadzor nad kuprekom visoravni kako podruja Tomislavgrada i Livna ne bi mogla biti ugroena s tih pozicija. S druge strane ABiH je pozitivnim ishodom akcije mogla dobiti bolje opskrbne pravce, prije svega zbog nadzora nad cestom Bugojno - Livno. Snanim napadom pjeatva uz potporu topnitva, snage HVO-a su ovladale sljedeim pozicijama: planinom Ravanicom, Ravanjskim vratima, Ravanjskim poljem, Brdom, Jemom, Stjenitim vrhom, D. Ravnom, Gornjim Ravnom, Muiem, G. Muiem, Vukovskim poljem, Donjim Malovanom. U borbama su unitena dva srpska tenka i dva oklopna transportera, dok je jedan tenk zarobljen. Koliko je ovaj poraz znaio ozbiljan udarc VRS ilustrira i posjet voe bosansko-hercegovakih Srba Radovana Karadia oblinjem ipovu kako bi podigao moral vlastitih postrojbi uzdrmanih ovim porazom. Politika uprava Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne izdala je izvanredno priopenje u kojem je istakla da su: nakon 30 mjeseci srpske okupacije hrvatskog Kupresa, u etvrtak 3. listopada, u 13 i 20 sati, postrojbe HVO-a iz vie smjerova ule u Kupres i oslobodile cjelokupnu kupreku opinu povrine vee od 600 etvornih kilometara. Postrojbe HVO-a spojile su se kod sela Rastieva s postrojbama Armije BiH, koje su nadirale iz smjera Bugojna. U priopenju se istie da su poginula tri, a ranjeno est pripadnika HVO-a, te da je zarobljena velika koliina srpskog oruja, streljiva i ratne tehnike.12 O tadanjoj motivaciji hrvatske strane za izvoenje napadajnih operacija govori izjava generalabojnika HVO-a Tihomira Blakia: Mislim da e se golema veina srpskih vojnika morati pomiriti s ovim porazom. Oni u svojoj svijesti napokon moraju imati injenicu da smo mi ili i ii emo na oslobaanje svojih prostora, koje su oni okupirali 1992. godine. Moral je njihovog prosjenog vojnika u tom smislu naglo oslabio. Zato mislim da e njihova politika, kroz usta vojnika i zapovjednika, govoriti njihovoj javnosti ne o porazu, nego o izvoenju nekakve njihove elastine obrane. To e biti njihovo opravdanje vlastitoj javnosti za vlastite poraze.13 Uspjeh HVO-a bio je potpun. Uz strateko iznenaenje postignuta je pobjeda uz minimalne gubitke ime je okonana okupacija Kuprekog podruja te stvoren preduvjet za kasnije napadne operacije prema poloajima koje je drala VRS.
Davor Marijan, Smrt oklopne brigade, Zagreb, 2002. str 100-115. Kronologija rata, Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, 1989.-1998., 1998. str. 423. 13 Isto, str. 435.
11 12
528
3.2. Operacija Zima 94

Zima 94 bila je prva napadna operacija ZP Split na podruju Dinare i Livanjskog polja, a odvijala se u suradnji s HVO-om od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine. Vaan dogaaj koji je potaknuo snage HV iz ZP Split na intervenciju bila je Bihaka kriza. Snage hrvatskih i bosansko-hercegovakih Srba su potkraj studenog 1994. pokrenule veliku ofenzivu protiv 5. korpusa ABiH i snaga HVO-a u Bihau14, s ciljem da zauzmu bihaku enklavu i spoje teritoriji Republike Srpske Krajine (dalje RSK) i Republike Srpske (dalje RS). Eventualni uspjeh srpskih snaga bio bi strateki izuzetno nepovoljan po Republiku Hrvatsku (dalje RH) jer bi time nestao teritoriji koji je za sebe vezao dvije srpske vojske a i logistika opskrba RSK bi dobila na intenzitetu to bi dodatno otealo hrvatskim snagama oslobaanje okupiranih krajeva. Kako bi se rasteretile snage 5. korpusa ABiH, snage ZP Split intervenirale su na podruju livanjske bojinice i Dinare pokrenuvi operaciju Zima 94 koja je za glavne ciljeve imala slabljenje i zaustavljanje neprijateljske ofenzive na Biha, stvaranje pogodnog djeladbeno stratekog prostora za oslobaanje dijelova RH i BiH pod nadzorom pobunjenih Srba, te otklanjanje potencijalne opasnosti po netom osloboeni Kupres.15 Potrebno je naglasiti kako je angairanje HV-a na teritoriju Bosne i Hercegovine, tj. Hrvatske Republike Herceg-Bosne (dalje HR HB) bilo u to vrijeme jo nelegalno jer nije postojao meudravni sporazum koji bi to uredio, pa je zbog toga nazonost HV-a na tom podruju bila pod najviim stupnjem tajnosti. to se tie samih ciljeva na taktikoj razini, zapovjednik ZP Split general Ante Gotovina saeo ih je na slijedei nain: -- na podruju Dinare pod nadzorom HVO-a s crte D. Rujani- Maglaj razbiti i odbaciti neprijateljske snage smjerom: Povirue-Troglav i otkloniti opasnost od mogueg bonog udara neprijatelja smjerom Rujani-Sinj. -- istono od Livanjskog polja smjerom elebi-Radanovci-Bogdai potiskivati neprijateljske snage s istonog ruba Livanjskog polja i ograniavati im slobodu manevriranja -- dubokim klinovima uzdu temeljnih komunikacijskih smjerova istono i zapadno od Livanjskog polja postupno napad iriti i razvijati bono, ime e se osigurati sloboda pokreta naih snaga kroz Livanjsko polje, a neprijateljske snage izmeu Dinare i Staretine razdvojiti.16 Hrvatske snage odreene za napad bile su 126. domobranska pukovnija, jedna satnija iz 114. brigade HV, 1. hrvatski gardijski zdrug (dalje 1. HGZ) i Specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova HR HB (dalje SP MUP HR HB), dok su u priuvi bile 4. gardijska brigada, 5. gardijska brigada te snage iz 6., 80. i 126. domobranske pukovnije. S ovim snagama hrvatska strana je ostvarila premo nad neprijateljem u omjeru: ljudstvo 2,2:1, oklopnitvo 1,3:1 i topnitvo 1,5:1.
14
25.
Ante Gotovina, Napadajni bojevi i operacije HV i HVO, Zborno podruje Knin, Knin, 1996., str. Isto, str. 25. Isto, str. 27.
15 16
529
LUCIUS
U pripremama za poetak napada od pripadnika Zapovjednitva ZP Split ustrojeno je Zapovjednitvo Operativna grupa Livno, koje je zapoelo s pripremama za poetak djelovanja na dinarskom smjeru.17 to se tie same provedbe, operacija je na taktikoj razini izvedena istodobnim frontalnim i bonim napadima na neprijateljske poloaje s dodatnim djelovanjem u neprijateljskoj pozadini gdje su se ubacivale borbene skupine ime je postignuta pozicijska prednost nad srpskim snagama. Ove pjeake napade je pratila i snana topniko-raketna potpora. Rezultat ovih djelovanja je bio potpuno razbijanje neprijateljskih poloaja i njegovo odbacivanje s dominantnih uzvienja. Angamanom 4. (od 24. studenog) i 7. gardijske brigade (od 6. prosinca) hrvatske snage dobivaju osvjeenje snaga, a od ukljuivanja 5. gardijske brigade u napade na istonom djelu Livanjskog polja18 HV u Zimi 94 djeluje s 3 profesionalne djelatne brigade. Rezultati koje su hrvatske snage ostvarile ovom operacijom bili su izuzetno povoljni. Osloboeno je podruje irine 10 km, a dubine 20 km (200 km kvadratnih), ime je pod nadzorom HV-a i HVO-a bio vei dio Livanjskog polja. Operacijom je otklonjena opasnost da neprijatelj izvri boni napad na Sinj19, ali je isturenost hrvatskih snaga stvorila opasnost da se ostvareni uspjeh ugrozi eventualnim bonim udarima s istoka i zapada. Zbog toga je postojala potreba da se s napadnim akcijama nastavi.
3.3. Operacije Skok 1 i Skok 2

Tijekom zime poetkom 1995. na planinama Dinari i Staretini hrvatske snage izvodile su djelatnu obranu i planirane zamjene ljudstva na bojinici iz postrojbi ZP Split i HVO-a.20 Uz manje taktike pomake na bojinici, veih napada na neprijateljske poloaje nije bilo sve do poetka travnja kada je zbog sigurnosti hrvatskih postrojbi na Dinari i Staretini (koja bi prolaskom zime postala upitna) provedena taktika operacija Skok 1. Pribliavanjem proljea postojala je mogunost da srpske snage ugroze netom dosegnute hrvatske poloaje na Dinari. Posebno osjetljiv bio je lijevi bok hrvatskih snaga na Dinari jer je postojala velika vjerojatnost neprijateljskog napada iz smjera Kijevo-Unita. Zbog toga je ZP Split provedbom operacije Skok 1 namjeravalo potisnuti srpske snage s dominantnih uzvienja Dinare i staviti SVK u dolini Cetine pod vatreni nadzor.21 Temeljna zamisao napada bila je istodobnim djelovanjima na iroj bojinici razvui neprijateljske snage, nanijeti im gubitke u ljudstvu i tehnici, te prisiliti na uzmak i naputanje taktikih poloaja za obranu. Na taj nain proiriti i osigurati ve spomenuti ugroeni lijevi bok, a s ostalim snagama u Livanjskom polju osigurati slobodu manevra. Bojna zadaa se trebala obaviti za jedan do maksimalno dva
Isto, str. 28. Isto, str. 28.-31. 19 Isto, str. 32. 20 Isto, str. 37. 21 Isto, str. 38., Marijan, Oluja, str. 47.
17 18
530
dana, a hrvatske snage bile su spremne za napad 6. travnja 1995. od kada su ekale posebnu zapovijed.22 Zadaa za provedbu operacije povjerena je 7. gardijskoj brigadi, koja je u to vrijeme izvodila djelatnu obranu na Dinari, i 126. domobranskoj pukovniji kao postrojbi za potporu, ime je ostvaren pogodan omjer snaga u ljudstvu 1,6 : 1. Napad je izveden 7. travnja i njime je za hrvatske snage ostvaren povoljan ishod. Iznenaene neprijateljske snage su poraene a osloboeno je podruje irine 15 km i dubine 5 km (75 km2). 23 Vanost rezultata operacije bila je prije svega u bonom irenju hrvatskih poloaja ime je njihova sigurnost na Dinari postala stabilnija, a posebno sigurnost Livanjskog polja jer su hrvatske snage poveale operativnu dubinu podruja s kojeg su napadno djelovale. Dva mjeseca nakon uspjenog provoenja operacije Skok 1 pojavila se potreba kod hrvatskih snaga da provedu na livanjsko-dinarskoj bojinici operaciju veih razmjera po kriteriju prostora i angairanosti broja postrojbi. Zbog kontinuiteta i slinosti samih ciljeva s prethodnom operacijom (Skok 1) operacija je nazvana Skok 2.24 Cilj operacije je bio stabilizirati obranu istono od Livanjskog polja i onemoguiti neprijatelju da izvede bilo kakav znaajniji protunapad na Dinari. Hrvatske snage su trebale napredovati istonom i zapadnom stranom te se spojiti na sjevernoj strani Livanjskog polja. Na taj bi se nain formirao raspored hrvatskih postrojbi od Dinare preko ator planine i Staretine sve do Kuprekih vrata, ime bi se gradovi Bosansko Grahovo i Glamo stavili pod vatreni nadzor a Livanjsko polje u cjelosti osiguralo kao manevarski prostor.25 Hrvatske snage su u operaciji Skok 2 djelovale s 4. gardijskom brigadom, satnijom 126. domobranskom pukovnijom, 1. HGZ, 3. gardijskom brigadom HVO-a i SP MUP HR HB. Angamanom ovih snaga ponovno je ostvarena prednost u omjeru snaga, u ljudstvu 1,3 : 1, u oklopnitvu 2 : 1 i u topnitvu 1,2 : 1.26 Prednost nije bila izuzetno velika ali je mobilnost HV i HVO-a u samoj operaciji bila na visokoj razini koja i takvu prednost dovela do izraaja. Napad na srpske poloaje je zapoela 4. gardijska brigada 4. lipnja u ranim jutarnjim satima i ve do 11.00 sati napravila znaajne pomake te u borbu uvela oklopnitvo. Sa zapadne strane Livanjskog polja zajednike napade su izvele postrojbe 3. gardijske brigade HVO-a i 1. HGZ, te se potkraj prvog dana operacije spojile sa 4. gardijskom brigadom na sjevernom rubu Livanjskog polja. Istovremeno je 2. gardijska brigada HVO-a izvodila djelatnu obranu i skretala pozornost neprijatelja na mogui napad u smjeru Glamoa. Nakon dosegnutih pomaka na bojinici hrvatske su snage iduih dana poele s utvrivanjem poloaja te oekivale reakciju neprijatelja koji je uzvraao napadima zrakoplovstva i raketama velikog dometa, ali izgu-
Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 39. Isto, str. 40. 24 Isto, str. 45. 25 Isto 26 Isto, str. 47.
22 23
531
LUCIUS
bljene poloaje nije uspio povratiti. Uspjenom obranom hrvatske snage zavravaju napadni boj Skok 2 dana 11. lipnja.27 Taktiki pomaci u operaciji Skok 2 doveli su HV i HVO u vrlo povoljan poloaj na bojinici prema snagama VRS. Osloboeno je podruje od 450 km kvadratnih28, a Livanjsko polje je u cijelosti stavljeno pod nadzor hrvatskih snaga te je njihov proboj ugrozio gradove Bosansko Grahovo i Glamo to e do izraaja doi u sljedeim operacijama.
3.4. Operacija Ljeto 95

Vojnim uspjesima s kraja 1994. i poetka 1995. hrvatske snage su stavljanjem pod nadzor podruja na Dinari i Livanjskom polju ugrozile podruje Knina. Nakon operacije Skok 2 izoliranost zapadnih dijelova RSK dola je do jo veeg izraaja, zbog toga je za srpske snage bilo od velike vanosti zauzeti dijelove zapadne Bosne koje je kontrolirao 5. korpus AbiH ime bi se oslobodile snage 2. krajikog korpusa VRS za napade prema netom steenim poloajima ZP Split i HVO-a. Slina situacija bila je i sa snagama SVK koja bi eventualnima padom Bihaa oslobodila za djelovanje Liki, Kordunaki i Banijski korpus.29 Budui da je interes Republike Hrvatske bio to due vezati spomenute srpske snage za podruje Bihaa, postalo je jasno da se na drugu bihaku krizu moralo reagirati. Kriza je otpoela napadom SVK i VRS na poloaje 5. korpusa ABiH 19. srpnja 1995.g. Korpus je ve do 21. srpnja pretrpio velike gubitke, a bihakom podruju je prijetilo odsijecanje na dva dijela, ime bi njegov pad bio vrlo izvjestan.30 Na samom vrhuncu krize 22. srpnja predsjednici Franjo Tuman i Alija Izetbegovi su potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona. Ovim sporazumom dogovorena je vojna suradnja RH i BIH, pa su hrvatske snage krenule s djelovanjem prema Glamou i Bosanskom Grahovu kako bi se rasteretio okrueni Biha i stvorili preduvjeti za oslobaanje podruja RH pod nadzorom pobunjenih Srba.31 Pod tim okolnostima je pokrenuta operacija Ljeto 95. Ciljevi operacije za ZP Split bili su razbiti neprijateljske snage istono i sjeveroistono od Livanjskog polja i prisiliti dalekometno topnitvo na premjetanje po dubini neprijateljskog podruja kako bi se poveala sigurnost Livna i Kupresa te zaustaviti neprijateljske napade na Biha zaposjedanjem gradova Bosanskog Grahova i Glamoa, ime bi bili stvoreni preduvjeti za oslobaanje Knina. Temeljna zamisao operacije bila je energinim napadom na iroj bojinici vezati i razvui neprijateljske snage, te uz snanu topniko raketnu potporu rasporediti snage za napad koje bi zauzele gradove
Isto, str. 47.-50. Isto, str. 50. 29 Marijan, Oluja, str. 51. 30 Isto, str. 53. 31 Isto. str. 54.
27 28
532
Bosansko Grahovo i Glamo, a nakon toga uspostavile crtu obrane na istonom rubu Glamokog polja.32 Sudionici operacije iz redova hrvatskih snaga bili su: 4. i 7. gardijska brigada, 81. gardijska bojna, dijelovi 1. i 9. gardijske te 114. brigade, dalje 1. HGZ, Izvidnikodiverzantska satnija Glavnog stoera Hrvatske Vojske, antiteroristika satnija vojne policije, SP MUP HR HB, 2. i 3. gardijska brigada HVO-a, 60. gardijsko desantna bojna HVO-a (dalje 60. gbr HVO) i 22. diverzantski odred.33 Angamanom ovih postrojbi ostvaren je pozitivan omjer po hrvatske snage: u ljudstvu 1,7:1, u oklopnitvo 2,1:1 i u topnitvu 1,5:1.34 25. srpnja u 5.00 sati zapoela je operacija Ljeto 95 snanim topniko-raketnim djelovanjem po neprijateljskim poloajima. Hrvatske snage su izvele napad u dva smjera, od Crnog Luga prema Bosanskom Grahovu te sa ator planine prema Glamou. U poetku operacije neprijatelj je pruio snaan otpor na svim obrambenim poloajima, to je bio rezultat detaljnog ureenja sustava obrane, osobito na smjeru prema Bosanskom Grahovu. Primjenom obuhvatnih manevara kod uzvienja Nos i Talijanovog vrha, hrvatske su snage dole iza lea neprijatelju te ga stavile u poluokruenje, nakon ega je odlueno da se pojaa napad prema Bosanskom Grahovu i to uvoenjem 4. gardijske brigade u borbu. 28. srpnja 4. i 7. gardijska brigada su ule u Bosansko Grahovo te uspostavile crtu obrane sjeverno i zapadno od grada. Istodobno snage VRS su jai otpor pruale jo kod Glamoa, ali je grad do kraja dana izbijanjem 1. HGZ i SP Mup-a HRHB na Talijanov vrh, stavljen u poluokruenje, a 29. srpnja se naao pod kontrolom hrvatskih snaga, ime je zavreno bojno djelovanje u operaciji Ljeto 95.35 Okonanjem borbenih djelovanja ostvareni su svi planom zadani ciljevi. Poraene su postrojbe 2. krajikog korpusa VRS, presjeena je prometnica Knin-Drvar, ime su snage SVK u sjevernoj Dalmaciji dovedene u poluokruenje, te je podruje od 1600 km2 stavljeno pod nadzor HV-a i HVO-a.36 Pozitivan ishod Ljeta 95 dao je veliku strateku prednost hrvatskim snagama nad SVK, to e doi do izraaja u operaciji Oluja.
3.5. Operacija Oluja

Kao najvea oslobodilaka operacija hrvatskih snaga, Oluja je dobila mnogo veu pozornost u javnosti u odnosu na ostale operacije spomenute u ovom radu. Ipak Oluju treba shvaati kao kontinuitet oslobodilakih operacija hrvatskih snaga koje se vode od kraja 1994. s kojima zajedno ini jednu operacijsku cjelinu. U ovom e poglavlju biti rijei o zadaama koje su u Oluji obavili ZP Split i HVO.
Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 58. Marijan, Hrvatsko ratite 1990.-1995., str. 176. 33 Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 59. 34 Isto, str. 59.-63. 35 Isto, str. 63.-64. 36 Isto
32 33
533
LUCIUS
ZP Split provelo je operaciju pod imenom Kozjak-95, a ne Oluja. Nije poznat razlog zbog ega su se nazivi razlikovali, ali je takva praksa drugaijih naziva operacija izmeu Glavnog stoera HV-a i lokalnih operativnih grupa ve postojala kod operacije Maslenica.37 Druga karakteristika ZP Split u Oluji bila je podjela na etiri operativne grupe (Zadar, ibenik, Sinj i Sjever) koje su nosile nazive prema pravcima iz kojih su izvrile napad. Glavni pravci napada ZP Split bili su: Bosansko Grahovo Knin, Jasenice Mikovci i Uniki Doci Unite Kijevo. Operativna grupa Sjever sa 4. i 7. gardijskom brigadom HV-a je bila glavna snaga ZP Split u operaciji.38 Glavni cilj operacije za ZP Split bio je grad Knin, politiko i vojno sredite RSK. Zbog toga je planirano energinim udarom glavnih snaga (4. i 7. gardijska brigada) smjerom Bosansko Grahovo Knin razbiti neprijateljske snage na prvoj crti obrane, presjei komunikaciju Knin Graac, te nakon toga osloboditi Knin.39 Snage s kojima je ZP Split raspolagalo uoi Oluje brojale su ukupno 32.000 ljudi rasporeenih u dvije gardijske brigade (4. i 7.), dvije gardijske bojne (2. bojna 9.gardijska brigada i 81. gardijska bojna), dvije priuvne brigade (112. i 144. brigada), jednu ronu brigadu (113.), jednu brigadu PZO (204.), est domobranskih pukovnija (7., 15., 134., 142., 6., i 126.), dva topnika divizijuna (14. i 20.), jedan protuoklopni divizijun (11.) i sve postrojbe HVO-a rasporeene od Grahova do Kuprekih vrata. Omjer snaga po hrvatsku stranu je bio najpovoljniji u odnosu na prethodne operacije. Tako je u ljudstvu omjer bio 2,1:1, u oklopnitvu 1,1:1 i u topnitvu 1,3:1.40 S druge strane neprijatelj ZP Split bio je Sjevernodalmatinski korpus SVK sa sjeditem u Kninu. Korpus (koji je to bio samo po imenu) je u svom sastavu imao dvije motorizirane brigade, dvije lake brigade, dvije pjeake brigade te topniko-raketne postrojbe.41 Provedbu operacije ZP Split je zapoeo 4. kolovoza u ranim jutarnjim satima. Poetni napadi su probili crtu obrane Kninskog korpusa na svim planiranim pravcima a vei dio njegovih postrojbi se brzo i bez borbe povukao.42 Dinamika kojom su hrvatske snage izvodile operaciju bila je takva da neprijatelj nije mogao uspostaviti znatniji otpor po dubini nakon to mu je prva crta probijena, pa se otpor srpskih snaga pretvorio u niz nepovezanih i slabo usklaenih obrambenih akcija. Tokom 4. kolovoza napravljeni su taktiki pomaci na bojinici s kojima su stvoreni uvjeti da se sljedeeg dana provede napad na Knin. Drugog dana operacije tu su zadau dobile 4. i 7. gardijska brigada kao izdvojenu operaciju. Oslobaanje Knina je zapoelo ujutro u 05.00 sati i zavrilo do 11.00 sati, ime je ostvaren temeljni cilj operacije nakon kojeg je neprijateljski otpor postajao sve slabiji pa se u toku dana pokretanjem postrojbi prelo u gonjenje razbijenih snaga SVK.43 Budui da je 5. kolovoza ZP Split provelo veinu svojih zadaa, sljedea dva dana intenzitet borbenih djelovaMarijan, Oluja, str. 67. Marijan, Hrvatsko ratite 1990-1995., str. 183. 39 Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 70. 40 Isto, str. 71.-72. 41 Marijan, Oluja, str. 69. 42 Marijan, Hrvatsko ratite 1990-1995., str. 184. 43 Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 73.-74.
37 38
534
nja bio je slabiji, a pobunjeni Srbi su se preko Otria povukli u BiH. 8. kolovoza hrvatske snage su izbile na dravnu granicu ime je ZP Split u cjelosti ostvarilo postavljene zadae u operaciji Oluja.44 U etiri dana napadne operacije postrojbe ZP Split oslobodile su Knin, Benkovac, Obrovac, Drni i Vrliku. Kninski korpus SVK je potpuno poraen i osloboeno je podruje od oko 4000 km2. Od kljunog znaaja za uspjeh operacije bilo je ovladavanje istaknutim objektima oko Knina i primjena obuhvatnog manevra pri samom napadu na grad ime su hrvatske snage u Knin ule sa sjeverne strane preko Dinare iza lea snagama pobunjenih Srba.45 to se tie HVO-a, njegova se uloga u Oluji najee ne spominje. Razlog za to je najvjerojatnije u usmjeravanju pozornosti na snage koje sudjeluju u napadnom djelovanju dok se snage u djelatnoj obrani, iji je znaaj takoer vrlo bitan, vrlo esto zanemaruju. U vrijeme izvoenja operacije, dvije gardijske brigade HVO-a angairane su za obranu Livanjskog polja i Glamoa, a snage Zbornog podruja Tomislavgrad nastojale su iskoristiti uspjeh operacije za zaposjedanje povoljnijih poloaja na kuprekom dijelu bojita. Cilj je bio ovladati dominantnim kotama, staviti pod vatreni nadzor podruje Kupres ipovo i stvoriti uvjete za daljnje napredovanje prema ipovu i Jajcu. 2. i 3. gardijska brigada HVO-a su 4. kolovoza zapoele s napadom, a sljedeih nekoliko dana su napravile manje pomake te na taj nain vezale za sebe snage 2. krajikog korpusa VRS, ime je sprijeena mogunost njegove pomoi SVK.46 Ocjena uloge snaga HR HB od strane samog zapovjednika ZP Split, generala-bojnika Ante Gotovine, vjerovatno je najadekvatnija za vrednovanje njihovog doprinosa: Istono od Bosanskog Grahova, du crte bojita nalazile su se ostale djeladbeno podreene snage 1., 2. i 3. gbr HVO, SP MUP-a HR Herceg Bosne i ostale domobranske postrojbe koje su takoer uspjeno u djelatnoj obrani obavile svoj dio zadae i ni jednog trenutka nisu dovele u pitanje stabilnost dostignute crte u prethodnoj operaciji Ljeto 95.47 Ako se ovome doda vanost kontinuiteta djelovanja hrvatskih snaga od kraja 1994. u operacijama koje su omoguile izvedbu Oluje, znaaj hrvatskih snaga iz HercegBosne se moe okarakterizirati kao kljuan za poduzimanje oslobodilakih operacija i njihov pozitivan ishod.
3.6. Zavrne operacije Maestral i Juni potez

Pobjede hrvatskih snaga postignute u Oluji nisu dovele do kraja rata na podruju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dravna granica RH prema BiH bila je osjetljiva uz teritorij koji je kontrolirala VRS. Ostaci u Oluji poraene SVK su se smjestili u pograninom podruju pod zatitu VRS te su predstavljali potencijalnu opasnost za netom osloboen teritorij.48 Da bi se izbjegao eventualni neprijateljski protunapad,
Marijan, Hrvatsko ratite 1990-1995., str. 184. Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 75.-77. 46 Marijan, Oluja, str. 125.-126. 47 Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 77. 48 Isto, str. 80.
44 45
535
LUCIUS
bojna djelovanja su morala biti nastavljena na teritoriju BiH koji su kontrolirale srpske snage. Prva operacija hrvatskih snaga izvedena nakon Oluje bila je Maestral. Operacija je planirana u Kninu, a temeljila se na odredbama Splitske deklaracije i izvedena je u suradnji s ABiH u cilju oslobaanja to veeg podruja u jugozapadnoj BiH. Tonije, cilj je bio u suradnji sa 5. i 7. korpusom ABiH stvoriti uvjete za napredovanje prema rijeci Sani i dolinom rijeke Ugar, na podruju izmeu rijeka Ugar i Une preuzeti i zadrati djeladbeno-strategijsku i taktiku inicijativu, a neprijatelja dovesti u defenzivan poloaj te preuzeti nadzor nad to veim teritorijem koji je do tad drala VRS.49 Snage koje je hrvatska strana rasporedila za napad bile su: 4. i 7. gardijska brigada, 1. HGZ, 1., 2. i 3. gardijska brigada HVO-a, SP MUP HR HB, 22. diverzantski odred HVO-a, 60.gdb HVO, 264. izvidniko-diverzantska satnija HV-a, 72. bojna Vojne policije, Satnija taktikih snajpera, 112., 113. i 141. brigada HV-a, 6., 7., 15., 126., 134. i 142. domobranska pukovnija HV-a, 10. topniko-raketni puk HVO-a, 14. i 20. topniki divizijun HV-a.50 Za zapovijedanje postrojbama ustrojene su tri operativne grupe (OG Sjever, OG Jug, OG Zapad). Upotrebom ovih snaga ostvaren je pozitivan omjer po hrvatsku stranu, u ljudstvu 2,1 : 1, u oklopnitvu 2,8 : 1 i u topnitvu 1,5 : 1.51 Izvoenje napadne operacije zapoelo je 8. rujna uz manje potekoe usmjeravanja topnikog napada. Nakon vatrene paljbe 4. i 7. gardijska brigada su probile prvu crtu neprijateljske obrane te omoguile boni napad SP MUP-a HR HB, 1. HGZ i 60. gdb HVO-a na neprijateljske snage razmjetene u podruju Kuprekog polja. Potonje postrojbe su slijedeeg dana stavile pod nadzor vei dio planine Vitorog s najviim uzvienjima, nakon ega su preostale postrojbe odreene za operaciju uvedene u borbu. Intenzivni napadi hrvatskih snaga u slijedeim danima prisilili su na izvlaenje kvalitetnije srpske postrojbe (snage Centra sigurnosti iz Banja Luke i 75. motoriziranu brigadu VRS) i stvorili uvjete za napad na ipovo i Jajce. Snani topniko-raketni napadi i upotreba borbenih helikoptera Mi-24V oslabili su obranu ipova, pa je 12. rujna grad doao u ruke hrvatskih snaga. Napadima 13. rujna osloboeno je i Jajce pa je teite operacije premjeteno prema Drvaru koji je zaposjednut slijedei dan primjenom obuhvatnog manevra. 15. rujna prestala su borbena djelovanja pa je operacija Maestral uspjeno okonana zaposjedanjem oko 2500 km2 teritorija.52 Uspjesi hrvatskih snaga u operaciji Maestral dovele su snage bosansko-hercegovakih Srba pred konani poraz u ratu. irina fronte koje su HV i HVO imali prema neprijatelju iznosila je oko 40 km2, tj. najmanja od poetka rata. Za konani poraz neprijatelja isplanirana je operacija Juni potez koje je za cilj imala okruiti i unititi srpske snage u irem podruju Mrkonji Grada, ovladati prometnicama koje vode prema Banjoj Luci i rasteretiti 5. i 7. korpus ABIH od pritiska VRS. 53
Isto, str. 85.-86. Marijan, Hrvatsko ratite 1990-1995., str. 190. 51 Gotovina, Napadajni bojevi i operacije, str. 87. 52 Isto, str. 88.-98. 53 Isto, str. 103.-104.
49 50
536
Snage rasporeene za napad bile su: 4. i 7. gardijska brigada, 1. HGZ, 1., 2. i 3. gardijska brigada HVO-a, SP MUP HR HB, 22. diverzantski odred HVO-a, 60. gdb HVO-a, te izvidniko-diverzantska satnija Glavnog stoera HV-a. Ponovno je ostvaren pozitivan omjer snaga u ljudstvu 2,1 : 1, u oklopnitvu 2,3 : 1 i u topnitvu 1,6 : 1.54 Operacija je trajala od 8. do 11. listopada i hrvatske su snage nakon poetnog, snanog otpora, uspjele poraziti neprijateljske snage na svim smjerovima napada. Zaposjednuto podruje iznosilo je oko 800 km2 ukljuujui i Mrkonji Grad, a stvoreni su uvjeti za napad na Banju Luku ali zbog planova meunarodne zajednice do njega nije dolo.55
4. Zakljuak
Napad, koji je najsnaniji oblik ratovanja afirmira moral i jedini moe dovesti do pobjede. Obrana je slabiji oblik jer rasprava resurse, potkopava inicijativu prema neprijatelju i prema tome je jedino prihvatljiva kao preduvjet za protunapad.56 Ovaj princip ratovanja koji je kategorizirala vojna povijest moe se adekvatno primjeniti na angaman Hrvatskih snaga u Domovinskom ratu. U prvoj fazi rata hrvatska je zadaa prije svega bila obrambena dok se ne stvore uvjeti za protuudar. Operacije koje su opisane u ovom radu predstavljaju drugu fazu gdje su HV i HVO osigurali pobjedu nizom uspjeno zavrenih napada. Dinamika veine napada se sastojala od frontalnih i bonih udara koji su se odvijali istovremeno, snane topniko-raketne, a nekad i zrane potpore te ubacivanja dijela snaga u neprijateljsku pozadinu. Primjenom ovakve taktike se vrlo esto postizao element iznenaenja nad neprijateljem te su prve crte njegove obrane probijane prema planovima. Za ZP Split moemo rei da je s obzirom na dugotrajnost svojih borbenih zadaa od poetka Domovinskog rata imalo najvie iskustva u odnosu na ostala Zborna podruja. Sa dvije vrlo kvalitetne gardijske brigade kao glavnom snagom i izuzetno osposobljenim zapovjednikom ono je imalo kapacitete za izvravanje zavrnih operacija koje su dovele do kraja rata. to se tie Hrvatskog vijea obrane, ono je takoer kao i ZP Split uspjeno ostvarilo zadane ciljeve. Nakon okonanja vrlo tekog sukoba s Armijom BiH 1994. HVO je takoer raspolagao iskusnim borbenim kadrom rasporeenim u tri gardijske brigade. S obzirom da iza sebe nije imalo logistiku jednaku HV-u doprinos HVO-a dobiva dodatnu vrijednost. Zavrne oslobodilake operacije Hrvatskih snaga, zbog svoje mobilnosti i suvremene taktike koja je u njima primjenjivana, predstavljaju za vojnu povijest dogaaj vrijedan prouavanja koji e s vremenskim odmakom i veom dostupnou grae dobiti dodatni prostor u hrvatskoj, a moda i iroj historiografiji.
Isto, str. 105. Isto, str. 106.-110. 56 Hew Strachan, European Armies and the Conduct of War, Routledge, London, 2005., str. 2.
54 55
537
LUCIUS
5. Popis literature
1. Gotovina, Ante, Napadajni bojevi i operacije HV i HVO, Zborno podruje Knin, Knin, 1996. 2. Kronologija rata, Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, 1989.-1998., Zagreb, 1998. 3. Marijan, Davor, Smrt oklopne brigade, Zagreb, 2002. 4. Marijan, Davor, Bosna i Hercegovina 1991.-1995.- u godinama nesvrenog rata, Status, br. 3, Mostar, 2004. 5. Marijan, Davor, Hrvatsko ratite 1990-1995. u: Stvaranje hrvatske drave i Domovinski rat, Zagreb, 2006. 6. Marijan, Davor, Oluja, Zagreb, 2009. 7. Marijan, Davor, Vjetaki nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.1995.), asopis za suvremenu povijest, God. 36, br. 1., Zagreb, 2004., str. 226. 8. Schrader, Charles, Muslimansko-hrvatski graanski rat u Srednjoj Bosni, Zagreb, 2004. 9. Strachan, Hew, European Armies and the Conduct of War, Routledge, London, 2005.
The liberation operations of Croatian military forces 1994.-1995. (Operation Cincar - Operation Juni potez)
Summary
On the basis of available documents, literature and scholary publications, the author analyzes the course of waging war on theLivno Valley and Dinara front in 1994-1995. During that period some of the largest battles of the entire Homeland war- engaging few tens of thousands troops on both sides, occured in the most strategic area of western Bosnia and Herzegovina region. The deployment of Croatias Guards Brigades and the victories they began to rack up have been the decisive turn of events that would come in 1995. That year was destined to bethel as tact of the Homeland war, closing not only in Croatia but also in neighboring Bosnia and Herzegovina. Indeed, the two wars were to become so interlinked during the course of tehy earth at by war end they had essentially become a single conflict. In the last few months of the war, the Croatian Army along with the Croatian Defense Council would bring the Krajina Serb Army and the Bosnian Serb Army to theverge of collapse. Operation Oluja and the final offensives in western Bosnia and Herzegovina were the most important of the severmilitary actions that broughtanend to the Homeland war.These events are viewed within the contex to combination of all the elements effecting the battlifield.
538
______________________________________________________________
OCJENE, PRIKAZI I IZVJETAJI EVALUATIONS, REVIEWS AND REPORTS _________________________________________________
OCJENE, PRIKAZI I IZVJETAJI
Georges Duby, Tri reda ili imaginarij feudalizma, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2007., 359 str.
Georges Duby (7. listopad 1919., Pariz - 3. prosinac 1996., blizu Aix-en-Provence) bio je francuski povjesniar specijaliziran za socijalnu i ekonomsku povijest srednjeg vijeka i jedan od najutjecajnijih medievista dvadesetog stoljea, kao i poznatijih kritiara drutva. Roen je u obitelji obrtnika u Parizu gdje i zavrava osnovnu i srednju kolu. Studira u Lyonu gdje je i diplomirao 1952. godine. Predavao je u Besanonu, a zatim 1970. godine prelazi na odjel koji se bavi prouavanjem povijesti srednjovjekovnog drutva na College de France. Ostao je povezan s tim odjelom sve do umirovljenja 1991. godine. Georges Duby je 1987. godine izabran je za lana Francuske akademije. Knjiga Tri reda ili imaginarij feudalizma jedna je od triju knjiga Georgesa Dubya (Vrijeme katedrala i Ratnici i seljaci). Prvi put izlazi 1978. godine u Francuskoj (Les trois orders ou limaginaire du feodalisme). U Hrvatskoj izlazi krajem 2007. godine u nakladnitvu izdavake kue Golden marketing Tehnika knjiga. Urednica ove knjige je Nataa Polgar, recenzenti su dr. sc. Stanko Andri i prof. dr. sc Nenad Ivi, a struni redaktor knjige je dr. sc. Stanko Andri. Knjiga ima pet poglavlja i bavi se razmiljanjima i idejama vodeih ljudi (biskupa i sveenika) u srednjem vijeku o tadanjem drutvu i njegovoj strukturi. U uvodu knjige opisano je podruje istraivanja, a ono se odnosi na ureenje drutva i njegovu trojnu podjelu kako bi se jasnije prikazala klasna razlika. Autor daje i opis reda koji je u to vrijeme bio u crkvenim krugovima. Za primjer toga drutva djelo sadri opis drutvenog poretka u Francuskoj za vrijeme XI. i XII. stoljea. On nam ne predouje samo razloge nastanka tog drutva, nego i vrijeme i mjesto. Uzroci nastanka i funkcija tog drutva razraena je na temelju djela i ideje dvojice biskupa: Gerarda Kambrejskog i Adalberona Laonskog, te nekih drugih utjecajnih crkvenjaka u to vrijeme. U prvom poglavlju autor nam daje opis biskupskog poloaja i vlasti u XI. stoljeu. Biskup, osim to je bio tuma rijei Boje koja je bila zapisana na latinskom, takoer je bio zaduen za promicanje klasine kulture koja se prouavala u prostorijama uz katedralu. U tim se prostorijama takoer odvijalo i prepisivanje tekstova. Biskup je u ono vrijeme morao biti plemike krvi, a bio je krunjen pomazanjem ili posebnim obredom. Kako su u XI. stoljeu biskupski govori bili politizirani, slika srednjovjekovnog drutva je ona koja je prikazivala biskupa kao vou naroda. Kralj je isto bio posveen, ali je biskup morao biti voa naroda zbog estog kraljevog izbivanja i sudjelovanja u ratovima. Gesta episcoporum cameracensium (Djela kambrejskih biskupa) jedno je od veih djela kojim se autor sluio kod pisanja ove knjige, a u njoj se nalaze biografije poznatih biskupa iz srednjeg vijeka. U toj je knjizi opisao ivot i djelo biskupa Gerarda Kambrejskog koji je bio jedan od zaetnika ideje o trodijelnoj podjeli drutva, a ije nam djelovanje donosi i autor ove knjige. Takoer nam opisuje i veliku ulogu Adalberona Laonskog, kraljevog biskupa. On je napisao Charmes, pjesmu posveenu Robertu Pobonom. Pjesma je u obliku dijaloga izmeu biskupa
541
LUCIUS
i kralja, a dijalog zavrava prikazom trodiobe drutva: oni koji se mole, oni koji ratuju, i oni koji rade (oratores, bellatores, laboratores). Spomenuta drutvena struktura ima za primjer crkvenu, budui da je ona bila Boja institucija na zemlji i smatrana je savrenim modelom funkcioniranja drutva. Drugo poglavlje donosi detaljnu analizu drutvenog poretka. Djela koja su napisali Gerard Kambrejski i Adalberon Laonski upuuju na njihove pretke koji su takoer imali neku svoju viziju u prema kojoj bi Crkva igrala vodeu ulogu u drutvenom poretku. To su bili Sveti Augustin, Dionizije Aeropagit i Grgur Veliki. Trodiobu srednjovjekovnog francuskog drutva autor objanjava kroz dijela drugih crkvenjaka onog vremena. To su bili Dudon iz Saint Quentina (po njemu bi drutvena klasifikacija trebala biti u samo dvije funkcije i to funkcije vladara i biskupa), Abon iz Fleurya i Wulfstan (po njima crkveni red ima tri stupnja savrenstva: laici, sveenici, redovnici). Podjela francuskog drutva i faktori koji su doveli do toga detaljnije opisani su u treem poglavlju. Vjerojatno najgori faktor bila je politika kriza koja se u XI. stoljeu javila u Lotaringiji. Lotaringija je u to vrijeme pripadala Germaniji. U takvim tekim okolnostima Gerard Kambrejski objavljuje postulat o trofunkcionalnosti. Takoer dolazi i do stvaranja novih samostanskih redova, ali i do hereze. Heretici ne priznaju tradicionalna uenja Crkve i smatraju da bi sve trebalo poivati na mudroj Bojoj rijei, pa tako i drutveni odnosi. Sukladno s tim ni biskupi nisu potrebni. Ova hereza bila je najrairenija meu ondanjim monicima. U to je doba jo vie naglaena trodijelna podjela drutva, a tome je najvie pridonio benediktinski samostan u Clunyu svojom tenjom ka takvoj podjeli. etvrto poglavlje naslovljeno je Pomrina i tu se naglaava uloga samostana kao mjesta kulturnog razvoja XI. i XII. stoljea, a posebno onih u Fleuryu i Clunyu. Djela o podjeli drutva u srednjem vijeku nastala su upravo u tim samostanima. U XI. stoljeu dolazi do gospodarskih promjena, a samim time i do drugaijeg shvaanja ureenja drutva. Siromatvo poprima nova znaenja. Gilbert iz Nogenta, Suger iz Saint-Denisa i Bernard iz Clairvuxa odigrali su znaajnu ulogu kad je u pitanju utjecaj redovnitva na izgradnju moralne slike drutva, to je posebice naglaeno u XII. stoljeu, kad sveenici uz to potiu i razvoj pismenosti te katedralnu arhitekturu. To su bili laonski biskupi Anselmo i Rudolf, Honorius Augustodunensis i Hugo iz SaintDenisa. Galbert iz Brugesa i Ivan iz Salisburya u svojim su djelima istaknuli da je odanost biskupa vladaru u padu i da ona uvelike ovisi o njihovim sve veim materijalnim prohtjevima. Posljednje, peto poglavlje obrauje temu vitetva. Vitetvo je trebalo biti ureeno kao institucija, uklapati se u drutvo te biti nie od vladara, kao njegova osobna straa. U XII. i XIII. stoljeu piu se brojni tzv. viteki romani. Mnogi istaknuti ljudi pokuavaju dati predodbe drutva, ali najea je ona o drutvu koje je strukturirano poput ovjekovog tijela. Daje se i nova koncepcija grijeha. Ovdje dolazi i do propasti vitetva, a glavni je uzrok bio novac. Puk je prikazan kao podlonika protuskupina, dok pojam reda sada vrijedi samo za redovnike. Knjiga ne sadri nikakve ilustracije ili slike. U knjizi se nalazi nekoliko latinskih naziva koji su veinom prevedeni. Opremljena je jednim rodoslovnim stablom, koji
542
nam objanjava plemiko podrijetlo i srodnost dvojice biskupa Gerarda Kambrejskog i Adalberona Laonskog. Djelo je zanimljivo te itljivo napisano, a moe biti korisno medievistima, svim ljubiteljima povijesti srednjovjekovnog drutva te ljudima koje zanima povijest i razvitak Crkve kao institucije zbog izuzetno dobrih opisa i objanjenja djelovanja i funkcije Crkve u srednjem vijeku.
Luka Petri
543
LUCIUS
Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2011., 400 str.
Dvojezina knjiga Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih autora doc. dr. sc. Ante Nazora izala je u prosincu 2011. u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Autor u knjizi daje kronoloki pregled povijesnih procesa koji su doveli do uspostave neovisne i suverene hrvatske drave, uzroke i tijek velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku te obranu njezine teritorijalne cjelovitosti. Osim poglavlja koja donose kronoloki pregled vojnih i politikih dogaaja u procesu stvaranje suvremene hrvatske drave, knjiga sadri i Priloge koji se tiu pojedinih osoba i dogaaja. U njima moemo pronai poglavlje o predsjedniku Franji Tumanu u kojemu autor upozorava na zanemarivanje konteksta vremena u kojemu je Tuman bio predsjednik (teke politike i vojne okolnosti) i rezultate koje je postigao (stvaranje suvremene hrvatske drave, meunarodno priznanje, obrana teritorijalne cjelovitosti). Takoer u Prilogu knjige nalazi se i poglavlje o ratu u Bosni i Hercegovini u kojemu autor, iznosei podatke, navodi zato je pogreno nazivati Hrvatsku agresorom na Bosnu i Hercegovinu. Isto tako, u Prilogu knjige autor se osvre na presudu Haakog suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markau. Knjiga je obogaena brojnim fotografijama i plakatima te zemljovidima vojnih operacija hrvatskih snaga. Vei dio zemljovida vojnih operacija hrvatskih snaga preuzet je iz knjige Rajka Rakia i Branka Dubravice Kratak pregled vojnih djelovanja u Domovinskom ratu 1991.-1995. (Zagreb, 2009.), dok je vei dio plakata s tekstom koji ih opisuje preuzet iz fotomonografije Marija Reljanovia Hrvatski ratni plakat (Zagreb, 2010.) Kronoloki pregled vojnih i politikih dogaaja koji su doveli do stvaranje suvremene hrvatske drave zapoinje prikazom drutvenih promjena u Europi tijekom druge polovice 1980-ih, a koje su zapoele ruenjem Berlinskog zida. Demokratski procesi koji se javljaju u tom razdoblju zahvaaju i Hrvatsku koja se tada nalazila u sklopu Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Autor u ovome poglavlju posebno istie obnovu velikosrpske politike u drugoj polovici 1980-ih koja se suprotstavila procesu demokratizacije u Hrvatskoj, a koja je na koncu i dovela do raspada SFRJ. U iduem poglavlju prikazani su dogaaji iz 1990., a koji su obiljeeni viestranakim izborima i slomom komunizma u Hrvatskoj. Nastojanja srbijanskog vodstva, da sazivanjem 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije nametnu svoje prijedloge centralizirane i unitarne drave, doivjela su neuspjeh. Slovenska i hrvatska delegacija s tim prijedlozima se nisu slagale te su napustile kongres, to je dovelo do raspada Saveza komunista Jugoslavije. Usporedno s tim dogaajima, zapoele su i pripreme za odravanje viestranakih izbora u jugoslavenskim republikama. Viestranaki izbori u Hrvatskoj provedeni su u travnju i svibnju na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica na elu s Franjom Tumanom. Konstitu-
544
irajua sjednica novog, demokratski izabranoga Sabora odrana je 30. svibnja 1990. godine. Nedugo nakon zasjedanja, zapoelo je protuustavno djelovanje i oruana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj. Krajem 1990. u okolnostima politikog i teroristikog djelovanja srpskih ekstremista, Sabor RH je 22. prosinca 1990. proglasio novi Ustav (Boini Ustav) po kojemu je Republika Hrvatska odreena kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna drava. Sljedee poglavlje donosi pregled dogaaja iz 1991., a koji su obiljeeni prijetnjama uvoenja izvanrednog stanja od strane komunistike Jugoslavenske narodne armije (JNA) prvim oruanim sukobima, te proglaenjem neovisnosti Republike Hrvatske. Nakon to politikim putem nisu uspjeli nametnuti svoju volju, vodstvo Srbije i JNA nastojali su sruiti demokratski izabranu vlast u Hrvatskoj agresivnim pristupom i prijetnjama uvoenja izvanrednog stanja. Nastavljeno je i protuustavno djelovanje pobunjenih Srba u Hrvatskoj s ciljem komadanja hrvatskog teritorija. Zbog odbijanja Srbije da se Jugoslavija preustroji u konfederalnu dravu, hrvatsko vodstvo je zapoelo s procesom osamostaljenja. U skladu s tim, proveden je referendum o samostalnosti i ostanku Hrvatske u Jugoslaviji iji su rezultati potvrdili elju hrvatskih graana za stvaranjem neovisne hrvatske drave. Nakon provedenog referenduma Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Odmah nakon donoenja odluke o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske zapoela je otvorena agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na Republiku Hrvatsku koja je kulminirala krajem rujna i poetkom listopada. Sabor Republike Hrvatske je u jeku napada na hrvatske gradove i naselje 8. listopada donio odluku o prekidu svih dravnopravnih veza sa SFRJ. Unato estokim napadima JNA i srpskih postrojbi, Hrvatska nije poraena 1991.te je uspjela sauvati svoju neovisnost. Tema idueg poglavlja jest pregled najvanijih dogaaja u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Navedeno razdoblje obiljeeno je meunarodnim priznanjem Hrvatske, poetkom rata u Bosni i Hercegovini te postupnim oslobaanjem okupiranih dijelova hrvatske drave. Potpisivanjem Sarajevskog sporazuma 3. sijenja 1992., u veoj mjeri okonani su ratni sukobi na podruju Hrvatske. arite sukoba tada se prenijelo na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je nakon proglaenja neovisnosti zapoela diplomatsku bitku za meunarodno priznanje koje je uslijedilo 15. sijenja 1992. godine kada su drave Europske Zajednice priznale Republiku Hrvatsku kao neovisnu i suverenu dravu. Vrhunac meunarodne afirmacije dogodio se 22. svibnja 1992. kada je Republika Hrvatska primljena u Organizaciju Ujedinjenih naroda. Hrvatska je nakon meunarodnog priznanja nastojala mirnim putem reintegrirati okupirane dijelove svoga teritorija, no vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj odbijalo je svaki prijedlog koji je predviao povratak okupiranog teritorija u hrvatski dravnopravni poredak. Stoga je Hrvatska kako bi povratila okupirane dijelove svoga teritorija zapoela s vojnim akcijama iji je cilj bio postupno osloboenje okupiranih dijelova hrvatske drave. U iduem poglavlju autor donosi kronoloki pregled dogaaja iz 1995. godine koji su doveli do konanog osloboenja okupiranih podruja Republike Hrvatske i okonanja rata. Nakon to su propali pokuaji da se diplomatskim putem rijei pitanje
545
LUCIUS
okupiranoga teritorija, Hrvatska je zapoela s oslobodilakim vojno-redarstvenim operacijama. Najprije je vojno-redarstvenom operacijom Bljesak poetkom svibnja osloboeno okupirano podruje zapadne Slavonije, da bi nakon toga zavrnom vojno-redarstvenom operacijom Oluja Hrvatska osigurala teritorijalnu cjelovitost i opstanak u meunarodno priznatim granicama. Uz oslobaanje vlastitog teritorija, Hrvatska je doprinijela i oslobaanju teritorija u Bosni i Hercegovini. Vojni uspjesi koje je hrvatska strana uspjela postii omoguili su postizanje mirovnog sporazuma ime je rat koji je zapoeo u ljeto 1991. agresijom na Hrvatsku i slubeno okonan. U zavrnom poglavlju autor zakljuuje kako je obrana Republike Hrvatske od srpske agresije i oslobaanje okupiranih podruja najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti te kako je Domovinski rat bio legitiman, obrambeni i oslobodilaki u kojemu je Hrvatska zahvaljujui hrabrosti, umijeu, solidarnosti i zajednitvu hrvatskog naroda u tom ratu pobijedila. S obzirom na brojne predrasude i kontroverzna tumaenja dogaaja iz Domovinskog rata, knjiga doc. dr. sc. Ante Nazora vrijedan je doprinos razumijevanju uzroka, tijeka i posljedica velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Vladimir Begovi
546
Biblioteka Dies Historiae: Voda i njezina uloga kroz povijest, Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2011., 203 str.
etvrto po redu izdanje Biblioteke Dies historiae, koje je 2011. godine izdalo Drutvo studenata povijesti Ivan Lui-Lucius u suradnji s Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu, predstavlja zbornik radova profesora-predavaa sa znanstvenog kolokvija Dies historiae odranog u Zagrebu 10. prosinca 2008. godine. Tema znanstvenog kolokvija Voda i njezina uloga kroz povijest razraena je u lancima i svaki joj autor pristupa na razliiti nain. Autor prvog od sedam radova objavljenih u ovom zborniku je Damir Karbi, a nosi naslov Voda u srednjem vijeku. Neka razmiljanja i mogunosti istraivanja. U radu autor razmatra znaenje vode s religijskog aspekta u judeo-kranskoj i islamskoj tradiciji srednjega vijeka. Navodi da je njezina vanost u tom pogledu velika, potkrepljujui to injenicom da se voda spominje u Bibliji i Kuranu nekoliko stotina puta te da se u svakoj od tri religije prakticiraju obredi u kojima ulogu igra voda. Nadalje, kako autor navodi, srednjovjekovni svijet ima zajedniku znanstvenu tradiciju koja je uglavnom nasljedstvo grkih mislilaca, prvenstveno Empedokla, koji je, uz zemlju, zrak i vatru, kao jedan od osnovnih elemenata naveo i vodu. Voda je zastupljena u knjievnim djelima i likovnoj umjetnosti. Njezina prisutnost prua gospodarske predispozicije za razvoj drutva (voda za pie, navodnjavanje, mlinovi, ribarstvo, prometnice...) Kako se vidi iz rada, ali i kako sam autor napominje, voda je kao tema u hrvatskoj historiografiji tek uspostavljena. Idui rad pod naslovom Prilog poznavanju uloge vode u svakodnevnom ivotu srednjovjekovne Hrvatske autorice Sabine Florence-Fabijanec podijeljen je na pet cjelina. U prvoj se razmatra pogonska voda, odnosno kako je voda utjecala da se velik dio manualnog rada izmeu 11. i 13. stoljea zamijeni hidraulikom energijom, to se najee manifestiralo gradnjom mlinova u kojima se uglavnom prerauje ito ili pokree tekstilna proizvodnja. U drugoj cjelini nazvanoj Seoska voda autorica razmatra uporabu vode u ratarskim i stoarskim aktivnostima ruralne zajednice srednjeg vijeka. Trei dio, Gradska voda, posveen je ulozi vode u urbanim cjelinama, pri emu se istie njezina vanost u obrani, opskrbi i istoi grada. Obiteljska voda naslov je etvrte cjeline u kojoj se razmatra uporaba vode u domainstvu kao higijensko sredstvo ili kao tekuina za pie. U zadnjoj, petoj cjelini ovog rada, Zdrava voda, posveena je pozornost osobnoj higijeni srednjovjekovnih ljudi, pri emu je, kao i prije, voda igrala i socijalnu ulogu (javna kupalita). Trei rad nosi naslov Trag povijesti: rijeke i doline na podruju porjeja rijeke Seine od 8. do 18. stoljea i djelo je autorice Josphine Rouillard. Ovdje je u centru panje vrijeme u kojem ljudi ureuju rijeni okoli te ga iskoritavaju, stvarajui tako od njega sredite ruralnog i urbanog ivota. Autorica razmatra utjecaj ljudskih zahvata poput gradnje mlinova, ribnjaka, nasipa, kanala ili vodopada na ivot ljudi uz rijeke, promjenu rijenog krajolika i vegetacije. Urbani razvoj u porjeju Seine u srednjem vijeku uvelike je ovisio o rijeci; gradskom stanovnitvu voda je bila potrebna za industrijski pogon, pie, gaenje poara, ienje ulica itd. U novovje-
547
LUCIUS
kovlju Seina i njezini pritoci postaju vane i kao prometnice, prvenstveno za prijevoz drvne grae, potrebne za sve bri razvoj Pariza. Autorica zakljuuje da je voda jedan od najvanijih faktora koji su utjecali na promjene koje su zahvatile prostor porjeja Seine izmeu 8. i 18. stoljea. etvrti rad Prilozi povijesti okolia rijeke Drave do sredine 19. stoljea nastao je suradnjom doktorandice Marije Brener i mentora Hrvoja Petria. U ovom radu promatra se dravski okoli i karakteristike same rijeke te kako su ti elementi utjecali na ivot ljudi uz Dravu. Novovjekovni opisi pomau u rekonstrukciji izgleda Drave i njenog okolia prije veih ljudskih zahvata poetkom 19. stoljea i daju uvid u nain ivota koji se mogao odvijati u takvom okoliu. Autori donose niz ljudskih aktivnosti (uglavnom iz novovjekovnih primjera) kao to su promet, gradnja mlinova, umarstvo ili zlatarstvo. Kao velika i relativno brza rijeka sa strmim obalama i mnogim rukavcima, Drava je kroz povijest ipak predstavljala barijeru izmeu ljudi sa suprotnih obala i utjecala na njihove ivote i identitete. eljka Matulina autorica je petog po redu rada pod naslovom Pojam vode u hrvatskoj i njemakoj frazeolokoj batini. U ovom radu iznesen je niz frazema i izreka iz hrvatskog i njemakog jezika povezanih s rijeju voda. Usporeujui ih, autorica nastoji ustanoviti postoje li slinosti i/ili razlike meu njima. Prema semantikom znaenju vode u frazemima, autorica ih dijeli po poglavljima gdje usporeuje one iz hrvatskog s onima iz njemakog jezika. U ovim jezicima postoje isti, slini i razliiti (odnosno oni koji nemaju ekvivalent u drugom jeziku) frazemi. Na kraju rada je vidljivo da hrvatski i njemaki jezik imaju odreene podudarnosti u semantikom znaenju dok se vee razlike javljaju u stintaksi i morfologiji frazema s pojmom voda. Voda u vjerovanjima, obiajima i ritualima: analiza primjera iz hrvatske etnografske kulture autorice Jadranke Grbi Jakopovi bavi se vjerovanjima povezanim uz vodu, a zapisana su u hrvatskoj etnografskoj grai do prve polovice 20. stoljea. Kako je vidljivo iz ovog rada, rituali, vjerovanja i obiaji povezani s vodom kroz prolost igrali su bitnu ulogu i bili vrlo zastupljeni. Ukazujui na uestalost motiva vode u religijsko-ritualnoj praksi, koja je inila dio svakodnevice, autorica naglaava sveprisutnost vode u ljudskom ivotu. eljko Heimer autor je posljednjeg rada koji nosi naslov Odraz vode u hrvatskoj municipalnoj heraldici. Grbovi od kriarskih ratova postaju sve uestaliji meu vitezovima, a kasnije se njima koriste i neratnika udruenja, sveenstvo, ene i gradovi. Upravo su grbovi gradova u Hrvatskoj predmet analize ovog rada. Autor promatra hrvatske municipalne grbove fokusirajui se na one s motivom vode. Kako se vidi iz rada, voda predstavlja bitan element u heraldici hrvatskih opina i gradova. Ovaj zbornik radova, kako i sam autor jednog od lanaka, Damir Karbi, kae, doprinosi uspostavljanju vode kao teme u hrvatskoj historiografiji. Voda je u ovom zborniku obraena i analizirana iz vie razliitih (iako srodnih) diskursa, pa je sam zbornik vrijedan ne samo u pogledu razvoja historiografije, nego i po tome to otvara neka druga pitanja i mogunosti za daljnje istraivanje ove teme. Zrinko Novosel
548
Izvjetaj s terenske nastave u Istri (7. 9. svibnja 2010. godine)

Kako bismo proirili vidike, terenska nastava koju je organiziralo Drutvo studenata povijesti Ivan Lui-Lucius u svibnju 2010. obuhvatila je istarsko podruje. Tako smo 7. svibnja u ranim jutarnjim satima krenuli u trodnevnu pustolovinu. Prvoga dana imali smo dogovorena tri odredita, Pulu, Nezakcij i Medulin. Vano je odmah napomenuti da smo sva tri dana imali strune vodie koji su nas upoznavali s povijesnim i kulturolokim ostatcima. U Puli smo razgledali amfiteatar, pulsku Arenu koja je izgraena u 1. stoljeu, u vrijeme careva Vespazijana i Tita, a sluila je za borbe gladijatora. Uz Aenu i Arheoloki muzej Istre, vidjeli smo dvojna Rimska vrata koja su sagraena u 2./3. stoljeu i dio su bedema, Herkulova vrata koja su nastala vjerojatno izmeu 47. i 44. godine pr. Kr. i povezana su sa samim nastankom grada. Meu zadnjim spomenicima su bili slavoluk Sergijevaca koji je podignut izmeu 29. i 27. godine prije Krista u ast trojice pripadnika te porodice koja je obnaala visoke inovnike dunosti u Puli, kapelu sv. Marije Formoze sagraene u 6. stoljeu kao dio velike benediktinske opatije te Augustov hram na Forumu koji je sagraen izmeu 2. godine prije Krista i 14. godine poslije Krista kada je August umro, a bio je posveen boici Romi i caru Augustu. Put nas je potom odveo do Nezakcija. Danas predstavlja arheoloki park s konzerviranim arhitektonskim ostatcima antikog i kasnoantikog doba i okruen je s 800 m istraenih bedema. Zatim smo otili do Medulina gdje smo naili na sjajno ouvane ostatke rimskih rustinih vila tik do mora. Nakon toga smo se vratili do Pule gdje smo odsjeli u Omladinskom hostelu Pula. Unato kii koja nas je doekala sljedee jutro, nastavili smo dalje s obilaskom istarskih gradova. Najprije smo posjetili mjestace Svetvinenat gdje smo pogledali stari katel Grimani-Morosini koji potjee iz 13. stoljea te upnu crkvu Navjetenja Marijina s poetka 16. stoljea i crkvu sv. Vincenta iz 12. stoljea. Dalje nas je put vodio u Dvigrad, srednjovjekovni porueni grad. Nakon toga posjetili smo Pazin i razgledali pazinski katel, najbolje ouvanu i najveu utvrdu srednjeg vijeka u cijeloj Istri. U Beramu smo vidjeli crkvicu sv. Marije koja je poznata po svojim freskama, osobito Plesu smrti koji je naslikao Vincent od Kastava 1474. godine. U Motovunu, koji je graen od tri prstena koji potjeu iz razliitih stoljea, 13. i 14. te 15. i 17. stoljea, razgledali smo staru jezgru grada. U rano jutro treeg dana krenuli smo brodom iz Faane prema Brijunima. Tamo smo posjetili ostatke dviju rimskih rustinih vila, one u uvali Val Madona (Dobrika), tzv. bizantski castrum te najistraeniju rimsku rustinu vilu, onu u uvali Verige (Val Catena) na Velom Brijunu. Toga dana stigli smo i u Pore, a pogledali smo Eufrazijevu baziliku i staru gradsku jegru. Posljednja stanica terenske nastave bio je Novigrad u kojem smo posjetili muzej i crkvu. Terenska nastava bila je pouno iskustvo svima koji su u njoj sudjelovali. Vidjeli smo mnotvo lokaliteta i spojili ugodno s korisnim jer smo jako puno novoga nauili, a ujedno se i zabavili. Odmah po povratku, okrenuli smo se novim projekcijama i razmiljanjima za budue terenske pothvate. Boena Martinovi
549
LUCIUS
Predstavljanje fotomonografija Hrvatski ratni plakat i To sam radio u ratu, sine, 14. sijenja 2011.
U prostorijama Dravnog arhiva u Zagrebu, 14. sijenja 2011. godine predstavljene su dvije fotomonografije. Predstavljanju su nazoili posebni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske (RH) za branitelje Predrag Mati Fred, saborski zastupnici, dravni tajnici Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) i Ministarstva obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti (MOBMS) eljko Gori i Zoran Komar, umirovljeni generali te brojni drugi uzvanici. Uvodnu rije dao je ravnatelj Memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata (MDCDR) Ante Nazor koji nas je u samom poetku svog izlaganja podsjetio na donoenje prvog Ustava RH 22. prosinca 1990. godine te na meunarodno priznanje Republike Hrvatske 15. sijenja 1992. godine, nakon ega je uslijedila minuta utnje za poginule branitelje. Domain predstavljanja knjige bio je Stjepan osi, ravnatelj Dravnog arhiva u Zagrebu, koji se obratio prisutnima te je ukratko predstavio fotomonografiju Hrvatski ratni plakat od 1991.-1995. Fotomonografija je trojezina (hrvatski, njemaki i engleski). Sadri sveukupno 131 ratni plakat te je kako navodi ravnatelj osi, jako opsena i kvalitetna.1 Knjiga ima teorijski, muzeoloki i povijesni aspekt. Autor u uvodnoj studiji govori o nastanku i sadraju plakata. Navodi da se hrvatski ratni plakati izdvajaju po tome to nisu bili smiljeni, ve su bili uradak pojedinaca i skupina, oni odgovaraju na nasilje i bili su istinitog sadraja. Poruke na plakatima nisu bile agresivne, ve su traile prestanak rata. Autor Mario Reljanovi navodi da su plakati nastali u Hrvatskoj u ratnom razdoblju te su sada dio zbirke Vojnog muzeja. Druga predstavljena fotomonografija bila je To sam radio u ratu, sine autora Tonija Hnojika, koji je po zanimanju ratni fotograf. Hnojik je posebno naglasio da je to podsjetnik za njegova sina, kada smo vjerovali i ivjeli budunost. Ante Nazor naveo je da su fotografije autentini podsjetnik na dogaaje koji su se zbili. Monografija donosi fotografije zapadne Slavonije, a na njima se moe vidjeti neizvjesnost, zabrinutost, bol i spaavanje suboraca. Na samom kraju dravni tajnik eljko Gori u ime MORH-a pozdravio je izlazak knjiga, koje su nastale kao plod suradnje MDCDR i Vojnog muzeja MORHA-a. Naglasio je da je knjiga podsjetnik na ono to smo proli, vrijeme koje ne smijemo zaboraviti, duh pokretakog vremena. Izabela Jakari
1 Ratni plakati su bili izrazito vani tokom Domovinskog rata jer su poticali ne samo hrvatsku ve i svjetsku javnost na akciju i pomo.
550
Izvjetaj s terenske nastave studenata povijesti: Virovitica, Donji Miholjac, Valpovo (12. svibnja 2012.)
Studenti diplomskog studija povijesti Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu odrali su, pod vodstvom i u organizaciji doc. dr. sc. Darka Viteka, u subotu 12. svibnja 2012. godine jednodnevnu terensku nastavu tijekom koje su posjetili Viroviticu, Donji Miholjac i Valpovo. U Viroviticu, naem prvom odreditu, uputili smo se prema Gradskom muzeju u dvorcu Pejaevi koji je smjeten u Gradskom parku. Uz struno vodstvo pogledali smo izloene primjerke likovne, etnografske, kulturno-povijesne i arheoloke zbirke. Tako smo imali priliku vidjeti arheoloke nalaze koji potjeu s nalazita iz Virovitice i njene okolice u vremenskom rasponu od prapovijesti (najstariji nalazi su iz neolitika) do kasnog srednjeg vijeka. Isticali su se primjerci keramike koji pripadaju starevakoj, sopotskoj, lasinjskoj kulturi te kulturi arnih polja. Osim keramike, u stalnoj postavi muzeja nalaze se ostaci keltskih maeva, maketa bogatake rimske kue te rimski novii i nakit pronaeni u Orecu, gdje se nekad nalazio rimski Bolentio, naselje uz magistralnu cestu Poetovio-Mursa (Ptuj-Osijek) zabiljeeno na Peutingerovoj karti. U zavrnom dijelu kulturno-povijesne zbirke predstavljena je srednjovjekovna virovitika utvrda. Nju su izgradili u 15. stoljeu braa Marczaly. U narednom stoljeu zaposjele su je Osmanlije te im je sluila kao granina utvrda izmeu njihovog carstva i Habsburke Monarhije. Moramo svakako pohvaliti opsean posao koji je do sada obavilo cijelo struno osoblje muzeja oko ureivanja stalne postave. Takoer, ne moemo a da ne primijetimo, kako su nam rekli sami zaposlenici muzeja: zbog nedostatka financijskih sredstava, veliki neiskoriteni potencijal koji se nalazi u samom dvorcu Pejaevi koji je tek u posljednjim godinama postao glavni objekt istraivanja. Mislimo ovdje prvenstveno na prazne prostorije u dvorcu koje se mogu iskoristiti kao prostori za nove postave izlobi, ali i na samu uu okolicu dvorca koja se tek krenula istraivati. Nakon obilaska Gradskog muzeja i kratkog neformalnog razgledavanje grada, uputili smo se prema sljedeem odreditu, Donjem Miholjcu. Putovanje kroz nepregledne slavonske ravnice potrajalo je due od oekivanog. Bili smo rtve radova na cestama i loe obiljeene privremene regulacije prometa i alternativnog pravca prema Donjem Miholjcu. Ipak na kraju okolni put se pokazao najboljim te smo stigli pred jo jedan dvorac, Mailath u Donjem Miholjcu. Ulaskom u park ispred nas su se pojavile dvije graevine. Ona starija sagraena je 1818. godine za vlastelinsku obitelj Prandau. Zgrada je graena u kasno-baroknom stilu, a bila je prva na okolnom podruju Donjeg Miholjca koja je u cijelosti pokrivena crijepom. Meutim, ulazak u taj objekt nam nije bio doputen zato to on jo nije ureen za posjetitelje. Gradnja drugog dvorca, koji smo razgledavali uz struno vodstvo, poinje 1903. godine nakon posjeta cara Franje Josipa Donjem Miholjcu. Upravitelj miholjakog imanja grof Ladislav Mailath gradi ga u engleskom Tudor stilu, koji obiluje brojnim
551
LUCIUS
kulama, mansardnim prozorima, te prostranim terasama i balkonima. U parku oko dvorca sagraen je i staklenik za tropsko i zimsko bilje. Godine 1930. godine grof Mailath prodaje dvorac i imanja obitelji Schlesinger, koji mu ostaju vlasnici do 1941. godine. Danas je dvorac sjedite donjomiholjake gradske uprave. Dvorac ostavlja duboki dojam na posjetitelje svojom ureenom unutranjou. Brojne prostorije oslikane religioznim motivima i motivima lova oduzimaju dah. Fascinirala nas je i ouvanost te detaljizirana ukraenost hrastovih obloga kojima su obloenesve prostorije, kao i sustav centralnog grijanje koji se sastojiod kombinacije kaljevih pei i otvorenih kamina. Vrijeme je polako prolazio, a naa vesela druina se, jo uvijek prepuna dojmova koje je na nas ostavila ljepota dvorca Mailath, uputila prema Valpovu, posljednjem odreditu terenske nastave. Nakon kratkog putovanja (Donji Miholjac i Valpovo udaljeni su otprilike 25 kilometara jedan od drugog) stigli smo u Valpovo. Ispred nas je stajalo veliko zdanje, kompleks srednjovjekovne utvrde i barokni dvorac Prandau-Normann, jedan od najbolje ouvanih primjera velikih slavonskih vlastelinskih sredita. Izrazito slikovit i stilski slojevit kompleks dvorca Prandau-Normann ine srednjovjekovna kula s dijelom bedema nekadanje tvrave, dvorska kapela, bona dvorina krila, unutranje dvorite i barokno-klasicistika proelna palaa, a sve to jo okruuju obrambeni opkopi i perivoj. Na prvi pogled, oduevio nas je prekrasan perivoj, koji se toga dana istaknuo kao mladencima omiljeno mjesto za slikanje. U to smo se sami uvjerili jer su se, za 2 i pol sata koliko smo se zadrali u Valpovu, tu izmijenila 3 netom vjenana para. Dananji je dvorac u Valpovu nastao tijekom prve polovice 18. stoljea pregradnjom i dogradnjom srednjovjekovne utvrde od koje su ouvani dijelovi vanjskih bedema, temelji i zidovi kasnogotike kapele te okrugla obrambena kula, izgraeni poetkom 15. stoljea. Valpovaka feudalna gospotija krajem 14. stoljea dolazi u posjed velikake obitelji mavanskog bana Ivana Morovia koji na samom poetku 15. stoljea na mjestu dananjeg dvorca gradi utvrdu okruenu dubokim obrambenim opkopima, ispunjenim vodom iz oblinje rijeke Karaice, tzv. nizinski Wasserburg. Srednjovjekovni dokumenti prvi puta spominju ovu utvrdu 1438. godine, nazivajui je oppidum i castrumWalpo. Tijekom prve polovice 18. stoljea baruni Prandau, novi vlasnici vlastelinstva, daju obnoviti oteenu utvrdu, a na ostacima junog krila grade monumentalnu baroknu proelnu palau s centralno isturenim tornjem, visokim 37 metara. Na ostacima zidova kasnogotike kapele Sv. Ladislava podignuta je barokna kapela Sv. Trojstva. Dvorac je 1885. godine enidbenim vezama preao u vlasnitvo grofovske obitelji Normann od Ehrenfelsa. U prostorijama dvorca svoj dom pronaao je Muzej Valpovtine koji smo razgledali uz strunu pratnju. Kustosica nam je ovdje ispriala jednu od nekoliko legendi koje se veu uz ovaj dvorac, onu o valpovakoj bijeloj gospi. Osim kuanskog namjetaja, brojnih lovakih trofeja meu kojima se isticao preparirani jelen, veinu studenata je najvie oduevila zadnja prostorija muzeja u kojoj je izloeno pjeako oruje iz Drugog svjetskog rata, ali i ono iz suvremenijeg razdoblja.
552
Ipak, mnogima je vrhunac dana bilo penjanje na prije spomenuti toranj iz 15. stoljea. Uske, zavojite i oteene stepenice bile su pravi izazov za najsmjelije. Do sredine kule popela se veina studenata, ali na sam vrh su, na vlastitu odgovornost, dospjeli samo oni najhrabriji. Nakon kratkotrajnog uivanja u pogledu na panoramu Valpova, dobili smo slobodno vrijeme za etnju gradom. Nakon posjeta naim odreditima, uputili smo se prema Zagrebu, a prepriavanje dojmova, dobro raspoloenje i pokoja pjesma pratili su nas cijelim putem. Igor imala
553
______________________
INTERVJUI THE INTERVIEWS ____________________________________
INTERVJUI
DANIJEL DINO
danijel.dzino@mq.edu.au
Danijel Dino (Sarajevo, 1971.) postdoktorand je na Fakultetu humanistikih znanosti na Odjelu za staru povijest koji djeluje u sklopu Sveuilita u Macquarieu u Sydneyu. Dodiplomski i postdiplomski studij zavrio je na Sveuilitu u Adelaideu, gdje je i doktorirao 2005. na Odjelu klasine filologije i antike povijesti s doktorskom disertacijom na temu rimskog osvajanja Ilirika. Od 2006. do 2009. radio je kao gostujui znanstveni suradnik na Sveuilitu u Adelaideu, a nakon 2009. zapoinje raditi kao postdoktorand na Sveuilitu u Macquarieu. Svoje istraivake interese usmjerava prema starom i srednjovjekovnom Iliriku, osobito prema identitetu predromanskog autohtonog stanovnitva (Ilira), transformaciji identiteta u rimskom i post-rimskom razdoblju kao i modernoj percepciji tih identiteta i njihove uloge u konstrukciji etnikih identiteta na podruju zemalja koje su inile Jugoslaviju (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Srbija). Dino je veliki dio svog opusa posvetio upravo ovim istraivakim interesima.1 Povremeno predaje na Centru hrvatskih studija koji se nalazi na Sveuilitu u Macquarieu. Ukljuen je u razliite projekte s hrvatskim znanstvenicima, a odrao je nekoliko predavanja na kolegiju Pitanje doseljenja Hrvata u suradnji s nositeljem kolegija prof. dr. sc. Mladenom Aniem na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu.
1 http://www.mq.edu.au/about_us/faculties_and_departments/faculty_of_arts/department_of_ancient_history/staff/dr_danijel_dzino/, 26. 12. 2012.
557
LUCIUS
Intervju
Danijel Dino*
Potovani profesore Dino, s obzirom da Vam djela nisu prevedena na hrvatski zasigurno niste poznati dijelu studentske i akademske zajednice. Moete li se poblie predstaviti, tj. opisati ivotni put i kako ste se odluili na bavljenje antikom/ranosrednjovjekovnom povijeu? Hm, sintagma ivotni put, to mi zvui kao da sam negdje pri samom kraju puta, a ne, uvjetno reeno, na njegovoj sredini. No, dobro, roen sam u oujku 1971. u Sarajevu, gdje sam ivio do 1995. godine. Nakon toga, uz malo sree i krau stanku u Hrvatskoj, dolazim ivjeti s obitelji u grad Adelaide u Junoj Australiji. Tamo, na University of Adelaide, zavravam dodiplomske i postdiplomske studije, doktoriravi 2005. na Odjelu klasine filologije i antike povijesti (Classics, kako bi rekli na engleskom) s disertacijom na temu rimskog osvajanja Ilirika. Nakon toga sam uglavnom bez stalnog, da ne kaem ikakvog, posla povremeno predajui na Adelaidskom sveuilitu. Napokon 2009. osvajam etverogodinji postdoktoralni grant koji dodjeljuje Australian Research Council, a kao institucija-domain mi je Sveuilite Macquarie u Sydneyu. Ovdje sam smjeten na Fakultetu humanistikih znanosti (Faculty of Arts) i to na Odjelu antike povijesti koji je, bez pretjerivanja, jedan od dva najjaa u australsko-pacifikom regionu (kolokvijalni termin za Australiju i Novi Zeland). Takoer sam povezan i povremeno predajem na Centru hrvatskih studija, koji se ve tri desetljea nalazi na istom fakultetu. Moj trenutani postdoktoralni grant, koji se bavi transformacijom identiteta u prostoru Ilirika od eljeznog doba do kasne antike, prvi je grant dodijeljen od strane Australian Research Councila, najvie znanstvene institucije u Australiji, koji ima Hrvatsku za dravu kolaboranta. Financijska potpora grantu zavrava poetkom 2014., a to e nakon toga biti vidjet emo. Kako ono kae replika iz jednog od mojih omiljenih filmova: The futures not set. Theres no fate, but what we make for ourselves (Budunost nije predodreena. Ne postoji sudbina, ve samo ono to sami uinimo za sebe). Zato se bavim antikom i ranim srednjim vijekom? A tko e mu ga znati, ovjek se mora neim baviti. Poeo sam se baviti povijeu jer me je oduvijek interesiralo doznati to se dogaalo u prolosti, to je bilo prije ili poslije nekog dogaaja? A bavljenje povijeu je takvo, to vie znate, sve ste svjesniji kako malo znate i ta ovisnost o znanju vas vue sve dublje i dublje. Tek u neko doba shvatite kako je bavljenje povijeu va ivot, a va ivot bavljenje povijeu. Tada vie nema povratka. Moemo li uskoro oekivati prijevod vaih djela na hrvatski jezik?
___________________ * Dr. sc. Danijel Dino bio je gost predava na kolegiju Pitanje doseljenja Hrvata nositelja prof. dr. sc. Mladena Ania.
Eh, to bi bilo lijepo. Problem je uglavnom financijske prirode, jer moji nakladnici trae dosta novaca za otkup prava, a nakladnici u Hrvatskoj nemaju previe novaca za izdavanje znanstvenih publikacija koje ne donose pretjeranu zaradu. Knjiga koju sam
558
INTERVJUI
napisao u suradnji s kolegicom Alkom Domi-Kuni eka u kolskoj knjizi ve dvije godine, i ve je treba dobro preraditi ako bude ikada izila. Vjerujem da znanstveni rad mora imati otvorenost pristupa, a ne da je dostupan samo privilegiranim institucijama u imunim dravama koje mogu platiti skupe znanstvene knjige i asopise, odnosno pristup internetskim databazama. U skladu s tim nastojim, koliko je to mogue, staviti sve svoje radove (od kojih je nekoliko pisano i na hrvatskom) na svoj profil na internetskom portalu academia.edu. Knjige naalost ne mogu staviti tamo zbog ugovora s nakladnicima, ali siguran sam kako nije teko doi do njih online na legalan nain. S obzirom da ste bili gostujui predava na Hrvatskim studijima, moete li rei koliko se i po emu razlikuje studiranje u Hrvatskoj i Australiji? Studiranje na svakoj instituciji je drugaije. Kad sam predavao na Hrvatskim studijma, odrao sam predavanje i na Odjelu povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa slinom tematikom moram priznati kako su reakcije studenata tamo bile potpuno drugaije. No, da se vratim na vae pitanje temeljna razlika u studiranju je neformalniji odnos izmeu predavaa i studenta ovdje. Takoer, razlika je kako ovdje u dodiplomskim studijima mi zapravo i ne nastojimo studente nauiti materiju koja se studira, ve radije obuiti ih kako napraviti istraivanje i kako artikulirati to istraivanje u pisanom formatu usmenih ispita ve dulje vrijeme nema. Tek se postdiplomski studij bavi vie specifinim tematikama u dubinu. Kad pogledate prirodu dostupnosti znanja takav pristup zbilja ima logiku. Danas se uz par kljocaja na internetu moe dosei svaka informacija memoriranje podataka samo za sebe postaje besmisleno. No, mora se dobro nauiti u gotovo nepreglednom izboru informacija, koja je informacija relevantna i kako doi do nje. Moete li usporediti trendove i funkcioniranje suvremene povijesne znanosti s hrvatskim prilikama? Hrvatska historiografija je za svoje prilike u prosjeku prilino dobro razvijena, ali dakako razvijenost bez dvojbe varira s obzirom na podruje i period studija. Najvei problem hrvatske povijesne znanosti dakako govorei vrlo uopeno i s dosta izuzetaka slijepo je oslanjanje na starije autoritete, i samim time repliciranje mentalnih sklopova izuavanja prolosti iz 19. i 20. stoljea. Mada mi povjesniari jo od Tukidida naovamo neumorno tvrdimo na sav glas kako elimo biti nepristrani i objektivni u naem radu pokazalo se kako u veoj ili manjoj mjeri obmanjujemo prvenstveno sami sebe. Povjesniar je osoba koja ivi u odreenom vremenu i djeluje unutar odreenog mentalnog sklopa koji replicira na ovaj ili onaj nain u svojem djelu. Vijek trajanja znanstvenog rada iz podruja povijesti danas je tridesetak godina, ako ne i manje. Ako elimo znati vie o prolosti, prvo to moramo uiniti je preispitati kako znamo ono to znamo, i vidjeti koliko su na to znanje utjecali mentalni sklopovi u kojima su operirali nai autoriteti, koliko su to utkana njihova osobna iskustva i ideoloko-politiki nazori. Povijest nije puko prepriavanje dogaaja ili katalogiziranje
559
LUCIUS
predmeta, pisanje povijesti je neksus izmeu povjesniarove sadanjosti, odreenog aspekta prolosti koji se izuava, i postojeeg znanja o toj prolosti. Kako komentirate vrlo neprofesionalni napad na Vas od strane Vladimira Sokola u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest? A to rei o njegovom nesretnom uratku? Redakcija Radova mi je ljubazno omoguila objaviti odgovor tako da e ga itatelji uskoro moi i proitati. Problem s njegovim napadom nije Sokolovo neslaganje s mojim pisanjem (ja se esto ne slaem sam sa sobom nakon nekog vremena), ve neartikuliranost iskaza koji je nerazumljiv i esto skree u vrijeanje neprimjereno znanstvenom dijalogu. Sokol intelektualno funkcionira unutar paradigme koja je danas ve prolost i, kako sam napisao u tom odgovoru, on ne komunicira niti sa mnom niti sa suvremenim hrvatskim znanstvenicima, ve radije s generacijama hrvatskih znanstvenika koji ve davno nisu na ovom svijetu. Najgore je za autora kada njegov/njezin rad ne doivi nikakvu reakciju kolega, ili kada se knjiga samo ukratko prepria u prikazu. Krajnje pozitivan ili krajnje negativan prikaz neijeg rada su takoer kontraproduktivni, no na drugaiji nain. Oni pokazuju problem autora takvog prikaza da razumije kontekst prikazanog rada i/ili se odvoji od vlastitog, subjektivnog gledanja na odreeni problem kao jedine istine, odnosno, u sluaju krajnje pozitivnog prikaza, autorov problem da razmilja kritiki. Kritiki, ali konstruktivan pristup argumentu, i razumijevanje konteksta neijeg rada, danas su tako rijetki da ih se mora svijeom traiti. Moja prva knjiga o rimskom osvajanju Ilirika objavljena za Cambridge University Press doivjela je, izmeu ostalih, i dva krajnje negativna prikaza na engleskom jeziku od strane hrvatskog i amerikog kolege. Oba odaju kristalno jasno, kroz naglaeno povieni ton i nekonstruktivnu kritiku, zapravo vlastite probleme ogranienosti spoznaja i perspektiva svojih autora greke i pogreno citiranje nie potpisanog izvan konteksta neu niti spominjati. To ne znai da knjiga nema greaka i propusta koji se trebaju kritizirati no zaudno niti jedan od ovih negativnih prikaza nije doao niti blizu toga da upita prava pitanja. Ako bude sree pa ova knjiga na hrvatskom to sam je ranije spomenuo izie jednog dana, bit e mi jako drago estoko iskritizirati samog sebe. Postoji li neto to biste poruili buduim povjesniarima? Zapitajte se dobro to elite u ivotu. U ovom poslu nema novaca, nema slave, nema brzog uspjeha niti zagarantirane drutvene pozicije. Trebate dati sve, a oekivati gotovo nita. Proporcija izmeu uloenog truda i priznanja je nerazmjerna, i mnogo se vie isplati zijevati po Facebooku i ispijati kavice u dravnoj slubi manje ete raditi i bit ete bolje plaeni. No, ako je bavljenje prolou zbilja neto ime se elite baviti zadovoljstvo posla kojim ete se baviti nee vam se niim moi platiti. I jo jedna stvar ako se ve bavite povijeu, razmiljajte svojom glavom, nemojte slijepo slijediti autoritete. Mario Tomas, Igor Vrani
560
INTERVJUI
ANTE NAZOR
ante.nazor@centardomovinskograta.hr
Ante Nazor (Zagreb, 15. oujak 1968.) hrvatski povjesniar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1993. godine. Na istom fakultetu 13. srpnja 1991. obranio je magistarski rad na temu Split i Poljica u XIV. i XV. stoljeu: politiki odnosi i pitanje meusobnog razgranienja i stekao titulu magistra. Doktorski rad na temu Split i Poljica u XIV. i XV. stoljeu: gospodarski, etniki i crkveni odnosi obranio je 16. veljae 2007. i stekao titulu doktora znanosti. U zvanje znanstvenog suradnika u znanstvenom podruju humanistikih znanosti polje povijest, izabran je 10. prosinca 2008., a poetkom 2009. postao je docent. Radio je kao nastavnik u Doasnikoj koli HV-a Ante Starevi u Jastrebarskom, a potom je bio zaposlen na Katedri za vojnu povijest Hrvatskoga vojnoga uilita Petar Zrinski u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je izborni kolegij Pregled povijesti ratovanja u srednjem i ranom novom vijeku. Na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu na diplomskom studiju dri predavanja iz kolegija Rat u europskoj povijestiDomovinski rat te Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat. Od 2005. ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata. Napisao je vie znanstvenih radova koji su objavljeni u strunim asopisima i zbornicima te objavio nekoliko knjiga.2 Sudjelovao je kao suradnik u brojnim domaim i meunarodnim znanstvenim projektima te strunim skupovima. Organizirao je niz strunih predavanja i okruglih stolova s tematikom Domovinskog rata. Autor je izlobe Poetci suvremene hrvatske drave (kronologija dogaaja od Memoranduma SANU 1986. do konanog proglaenja neovisnosti 8. listopada 1991.). Iz autorovog opusa izdvajamo njegovu posljednju knjigu Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih objavljenu u Zagrebu u prosincu 2011. u izdanju Hrvatsko memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Zagreb.
http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=207035, 26. 12. 2012.
561
LUCIUS
Intervju
Ante Nazor
Potovani profesore Nazor, recite nam kada i kako je utemeljen Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje: Centar) i koje su njegove aktivnosti, primarna zadaa? Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata utemeljen je kao javna znanstvena ustanova - specijalizirani arhiv, sa zadaom prikupljanja, sreivanja, uvanja te strunoga i znanstvenoga istraivanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata. Centar je osnovan 24. prosinca 2004. na zahtjev Sabora Republike Hrvatske (Zakon o Hrvatsko memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata, NN br.178/04), a s radom je poeo 2. oujka 2005. godine. Osniva Centra je Republika Hrvatska, a prava i dunosti osnivaa obavlja Ministarstvo kulture RH, u okviru ovlasti Vlade RH. Smjeten je u zgradi Hrvatskog dravnog arhiva na Marulievom trgu 21 u Zagrebu. Zapoljavanjem je u veljai 2006. godine, nakon provedenoga javnog natjeaja, zavren glavni dio ustrojavanja Centra, gdje se od tada intenzivno prikuplja i sreuje gradivo iz Domovinskoga rata, te provode programske aktivnosti u cilju znanstvenog prikaza dogaaja iz Domovinskog rata. Centar ima 19 zaposlenih na neodreeno vrijeme. Dakako, potrebe su puno vee, no s obzirom na situaciju u dravi, teko je oekivati novo zapoljavanje. Prilikom ustrojavanja Centra, a uzimajui u obzir strategiju njegova razvoja, uz postojee odjele i slube neophodne za arhivsku djelatnost, planiran je i znanstvenoistraivaki odjel. Namjera osnivanja takvoga odjela pokazuje da se prilikom odreivanja strategije razvoja Centra razmiljalo o tome da se Centar razvija i kao arhivska ustanova (specijalizirani arhiv), ali i kao znanstveno-istraivaka ustanova, iji e zaposlenici, uz prikupljanje i sreivanje arhivskog gradiva iz Domovinskog rata, raditi i na njegovoj interpretaciji. Prirodno je da se znanstveni kadar za spomenuti Odjel osigura iz redova zaposlenika Centra, s obzirom na to da su najvei dio zaposlenika Centra mlae osobe, koje od poetka svoje struno-znanstvene karijere rade na izvorima, a da u sluaju zapoljavanja novih osoba one dou na njihova mjesta u Odjel za arhivsko gradivo. Zapoljavanjem mladih povjesniara eljelo se osigurati uvjete za razvoj zaposlenika u znanstvenike koji e od poetka svoje karijere i znanstvenoga rada raditi na problematici Domovinskoga rata. Prilikom planiranja takve strategije razvoja Centra uzeto je u obzir da se s tom problematikom, s obzirom na suvremenost dogaaja, u vrijeme osnivanja Centra u Hrvatskoj ozbiljno bavilo tek nekoliko znanstvenika. Vano je istaknuti da su, uz sreenost arhivskog gradiva, upravo objektivni znanstvenici koji su svoj istraivaki rad spremni na due vrijeme posvetiti problematici Domovinskog rata, preduvjet za objektivno i znanstveno iznoenje injenica te
__________________ * Doc. dr. sc. Ante Nazor na Hrvatskim studijima izvodi kolegije Rat u europskoj povijesti Domovinski rat te Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat.
562
INTERVJUI
cjeloviti prikaz toga razdoblja hrvatske povijesti. Stoga, da bi uz prikupljanje i sreivanje gradiva stvorio i znanstvenike koji e o Domovinskom ratu govoriti struno i argumentirano, Centar trenutno pokriva trokove doktorskog studija za osam svojih zaposlenika i stvara vlastitu knjinicu o Domovinskom ratu, jer su rad na povijesnim izvorima i uvid u bogatu strunu literaturu preduvjeti tome. Radi potpore istraivakoj djelatnosti, Centar e nastaviti s prikupljanjem knjiga, asopisa i drugih tiskovina i publikacija koje su tematski vezane uz Domovinski rat. Kakve mogunosti Centar nudi studentima povijesti? Hoe li u budunosti muzej primati povjesniare na stairanje? Centar e u obavljanju svoje djelatnosti i dalje biti otvoren prema svima koji svojim projektima mogu doprinijeti strunoj ili znanstvenoj prezentaciji dogaaja iz Domovinskoga rata. Posebno e biti otvoren svim studentima koje zanima problematika Domovinskog rata, te svoje radove ele pisati na temelju gradiva koje se uva u Centru ili na temelju literature koja je prikupljena u knjinici Centra. Ve u ovoj godini primili smo dvoje povjesniara na stairanje, vie ne moemo zbog ogranienog prostora. Va pogled na Domovinski rat? Koliko je on razliit od ostalih pogleda znanstvenika koji istrauju tu temu? Domovinski rat je najsjajnije razdoblje, ili barem jedno od najsjajnijih razdoblja hrvatske povijesti, kad se uzme u obzir da je, u onako tekim politikim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je potom uspjela izboriti meunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija, te da, zato i to ne spomenuti, nakon dugo vremena Hrvati nisu meusobno ratovali. Takav pogled na Domovinski rat ne razlikuje se znaajno od pogleda ostalih znanstvenika koji se ozbiljno bave istraivanjem toga razdoblja. Naglasak je na ozbiljno i znanstvenike, jer zanimljivo je da drugaije razmiljanje o tom razdoblju imaju uglavnom razni publicisti i pojedine kolege povjesniari koji tim razdobljem nisu previe zaokupljeni, pa svoje zakljuke i iznesene podatke ne temelje na relevantnim povijesnim izvorima. Neki od njih kao izvor navode izjave u novinama, ak i one od kolumnista koji su u stanju izmisliti intervjue s pojedinim dunosnicima, pa se i na temelju toga moe zakljuiti kolika je njihova znanstvena vrijednost. Zbog takvih novinara, ovdje ne mislim na onu veinu koja svoj svakodnevni novinarski posao obavlja profesionalno i odgovorno, nego na odreene kolumniste. Medijski prostor u Hrvatskoj zatrovan je brojnim dezinformacijama, zbog ega je i slika o Domovinskom ratu u javnosti prilino zamagljena. Prologodinji prilog u sredinjem Dnevniku HTV-a prilikom obiljeavanja Dana sjeanja na okupaciju i rtve Vukovara, primjer je neprofesionalnog i neodgovornog rada pojedinih novinara. injenica je da u medijskom prostoru u Hrvatskoj, kad je rije o Domovinskom ratu, ali i o nekim ranijim razdobljima hrvatske povijesti, danas prevladavaju lanci i podaci koji nisu znanstveno utemeljeni.
563
LUCIUS
Nedavno ste objavili knjigu Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih. to Vas je motiviralo za to i zato ste odabrali ba takav naslov? Glavni motiv za pisanje spomenute knjige je potreba da se u to kraem obimu napie tekst koji e strancima omoguiti uvid u dogaaje u Hrvatskoj, a dijelom i u BiH (u onom dijelu koji se odnosi na Hrvate i Hrvatsku), poetkom 1990-ih. Drugi dio knjige, koji prvobitno nije bio predvien, posljedica je presude Hakog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markau od 15. travnja 2011., a odgovor je na neistine koje su zadnjih 10-ak godina plasirane u medijima u Hrvatskoj, primjerice o predsjedniku Franji Tumanu, o oslobodilakoj operaciji Oluja, o sudjelovanju i ulozi Hrvata i Hrvatske u oruanom sukobu u BiH, itd. Dakako, u tom drugom dijelu knjige je i odgovor na pojedine dijelove spomenute presude Hakog suda. Posebno vanim drim poglavlje o ratu u BiH, zato to hrvatska javnost nije dovoljno upoznata s ulogom Hrvata i Hrvatske na tom podruju. O tome najbolje svjedoe izjave poput one da je Hrvatska izvrila agresiju na BiH, a zapravo je pravo pitanje to bi bilo s BiH da nije bilo Hrvata i Hrvatske. U samoj knjizi, u poglavlju o ratu u BiH, posebno je istaknuto 10-ak injenica koje svaki znanstvenik, ali i politiar, mora uzeti u obzir ako eli objektivno govoriti o dogaajima u BiH tijekom 1990-ih. Naalost, u tom poglavlju (str. 321) potkrala mi se jedna greka u broju Hrvata koji su 1991. ivjeli na podruju BiH koje je pripalo Republici Srpskoj, tako da navedeni broj od 391.000 stanovnika, treba zamijeniti brojem od 152.856 koliko ih je zaista ivjelo na tom podruju 1991. godine (od toga broja na spomenutom podruju 1996. ostalo ih je samo 11.900). Naslov Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih odabran je zato to obuhvaa razdoblje priprema za agresiju i njezin tijek, ali i pojedine dogaaje nakon zavretka oruanih sukoba, te zato to pojam velikosrpska obuhvaa ideologiju odgovornu za rat, ali i sve drave (Jugoslaviju, odnosno Srbija, Crna Gora i dijelovi BiH) i oruane postrojbe (JNA, Teritorijalne obrane Srbije, Crne Gore i dijelova BiH, proetnikih formacija, postrojbi Srba iz Hrvatske) koje su od 1991. sudjelovale u agresiji i pokuaju provedbe ciljeva takve politike, odnosno ideologije. esto u javnosti moemo uti teze o dogovorenom, graanskom ratu - kakav je Va stav pri tome? Teze o dogovorenom ili graanskom ratu upravo su dio pokuaja zamagljivanja istine o kojem sam govorio, one su jednostavno u suprotnosti s injenicama. Moete li povjerovati da je rat bio dogovoren, a pritom se misli na dogovor izmeu Hrvata i Srba, odnosno predsjednika Tumana i Miloevia o podjeli BiH u Karaorevu u oujku 1991., kad se u obzir uzme injenica da su nakon toga srpske snage do kraja te godine pobile i ranile na tisue Hrvata, prognale nekoliko stotina tisua Hrvata, okupirale gotovo treinu Hrvatske i razruile oko 150.000 stambenih jedinica u Hrvatskoj, kad se u obzir uzme injenica da su se hrvatske snage 1992. suprotstavile srpskoj agresiji na BiH i u travnju te godine zaustavile srpske snage na nekoliko strateki vanih smjerova napredovanja, kad se u obzir uzme injenica da najelitnije
564
INTERVJUI
hrvatske postrojbe 1992. ratuju sa srpskim snagama u BiH, a ne razmjetaju se po BiH kako bi je podijelile sa Srbima, kad se u obzir uzme injenica da je Hrvatska (dakle, i predsjednik Tuman) odmah priznala neovisnost i cjelovitost BiH (a Srbija nije do kraja rata), kad se u obzir uzme injenica da su hrvatske snage 1995. oslobodile vie od 5000 km2 BiH od okupacije srpskih snaga, itd., itd. Koliko je to bio dogovoren rat, jasno pokazuje govor predsjednika Tumana na 48. zasjedanju Ope skuptine u New Yorku 28. rujna 1993., u kojem je naveo udne standarde meunarodne zajednice, koja prvo trai od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optuuje. Istodobno, sa aljenjem je ustvrdio da agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, a zatim BiH, nije energinije suzbijena, i zatraio da sankcije protiv Jugoslavije dakle Srbije i Crne Gore moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom, te podsjetio da je Hrvatska meu prvima priznala BiH i da je za izbjeglice iz BiH uinila vie nego itav svijet zajedno, a da to ini i tijekom meusobnog sukoba muslimana i Hrvata u BiH. Umjesto svakog daljnjeg komentara o tezi o dogovorenom ratu citirat u tadanjeg savjetnika predsjednika Tumana, koji je, moda malo brutalno, ali upeatljivo ocijenio vrijednost te teze: Kad bi se o tome razgovaralo logino, do takvog zakljuka (o dogovorenom ratu, op. a.) bi mogao doi samo retardirani ovjek. Kakvog bi smisla imao dogovor u Karaorevu i da poslije toga cijela Hrvatska bude poruena. (...) To su racionalizacije koje za svakog pametnog ovjeka nemaju nikakvog smisla. Cilj je teze graanskom ratu zanemariti odgovornost Srbije za rat u Hrvatskoj. Izmeu ostaloga, i to je razlog zato je knjiga o kojoj ste me pitali nazvana velikosrpska agresija, jer je rije o agresiji Srbije, a ne graanskom ratu. Uz tu, pokuava se nametnuti i teza da nitko nije nevin, kako bi se umanjila odgovornost Srbije za rat, koja je nesumnjiva. Dakako da je i takva teza prilino rastezljiva. Naime, kad pone rat zaista je teko ostati sasvim nevin, i upravo zato vrlo je vano rei tko je zakotrljao spiralu zla, tko je zapoeo agresiju. Stoga drim da bi primjerenija bila izjava jednog biveg hrvatskog ministra da nitko nije aneo, ali da se zna tko je vrag! A to brojni samozvani pravednici i pojedine nevladine organizacije koje nas navodno suoavaju s prolou uporno izbjegavaju naglasiti, iako je to presudno upravo za objektivno suoavanje s prolou, koje ne smije zanemariti uzroke i kronologiju dogaaja. Zbog toga to se dogaaji iz Domovinskog rata u medijima uglavnom prikazuju povrno i tendenciozno, s ciljem pokuaja rasporeivanja krivnje za poetak rata na sve njegove sudionike, treba istaknuti injenicu da krvavi rat na podruju bive Jugoslavije nije uzrokovao konglomerat loih politika, nego kontinuitet velikosrpske politike. Tvrdnja da je 1991. bio graanski rat nije tona, a i danas je namee slubena srbijanska politika. Povijesni izvori i kronologija dogaaja pokazuju da je za ratove na prostoru bive Jugoslavije odgovorno tadanje srpsko vodstvo i politika da svi Srbi moraju ivjeti u jednoj dravi. Takva je politika uzrokovala stradanje i tragediju stanovnitva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a sve ostalo su posljedice te politike. Na Hrvatsku je 1991. izvrena agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpskocrnogorskih snaga. To su injenice koje ne mogu promijeniti ni meunarodni kazneni sudovi, ni izjave pojedinih politiara.
565
LUCIUS
Upravo zbog negativno intoniranih lanaka, zapisa i izjava o Domovinskom ratu kojima svjedoimo, na kraju u s osobitim zadovoljstvom ponoviti da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti. To ne smijemo prestati ponavljati sve dok se u dijelu medija ne prestane zanemarivati proces, ne prestanu zamjenjivati uzroke i posljedice; zapravo, sve dok se ne prestane dezinformirati javnost.
Vladimir Begovi, Danijel Jurkovi
566
____________________________
IN MEMORIAM ____________________________
IN MEMORIAM
(ibenik, 12. listopada 1923. Zagreb, 26. kolovoza 2010.)

Dana 26. kolovoza 2010. godine preminuo je u 87. godini ivota u Zagrebu prof. dr. Hrvoje Matkovi, povjesniar i sveuilini profesor u mirovini. Roen je 12. listopada 1923. godine u ibeniku, gdje je zavrio osnovnu kolu i gimnaziju. Studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1947. godine. Nakon zavrenog studija radio je kao profesor u Uiteljskoj koli u Petrinji i kasnije u XIII. gimnaziji u Zagrebu. Od 1956. godine radio je u Povijesnom muzeju Hrvatske te je bio savjetnik za nastavu povijesti u Zavodu za prosvjetno pedagoku slubu SR Hrvatske. Doktorsku disertaciju Svetozar Pribievi i Samostalna demokratska stranka do estojanuarske diktature obranio je 1971. godine na Filozofskom fakultetu sveuilita u Zagrebu. Od idue godine do umirovljenja 1990. godine, predavao je na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu. Nakon umirovljenja predavao je na Fakultetu kriminalistikih znanosti i od 1995. do 2008. godine na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu. Njegov prvi znanstveno-struni tekst Iz povijesti Petrinje izdan je u Spomenici uiteljske kole u Petrinji 1862. 1952. (Petrinja, 1952.), a svoj znanstveni put nastavlja objavljivanjem knjiga koje su mnogim generacijama bile udbenik ne samo u osnovnim i srednjim kolama nego i u daljnjem akademskom obrazovanju fakultetu. Tako Hrvoje Matkovi objavljuje svoje biljeke u nastavi povijesti kroz Nastavnike biljeke na satu historije u Historijskom pregledu 1954. godine. Svoju disertaciju Svetozar Pribievi i Samostalna demokratska stranka do diktature (Zagreb, 1971.) objavljuje kao knjigu ve sljedee godine u nizu znanstvenih monografija Instituta za hrvatsku povijest, a dugi niz godina bila je uvrtena u ispitnu literaturu u sklopu kolegija Povijest Jugoslavije odnosno Hrvatska povijest 20. stoljea. Autor je knjige Suvremena politika povijest Hrvatske, prve knjige o suvremenoj hrvatskoj politikoj povijesti u 20. stoljeu koja je izala nakon osamostaljenja Hrvatske, a zapravo je zbirka biljeki s predavanja na Fakultetu kriminalistikih znanosti. O kvaliteti knjige i njegovih predavanja dovoljno govori podatak kako je knjiga objavljena ak u tri izdanja 1993., 1995. i 1999. godine. Osim znanstvenog rada, Hrvoje Matkovi bio je jedan od pokretaa i aktivnih suradnika asopisa Nastava u povijesti, autor mnogih udbenika i prirunika te aktivni suradnik u prosvjetno-pedagokoj slubi. Za svoj predani rad u obrazovanju uenika i studenata dobitnik je nagrade Davorin Trstenjak. Nakon odlaska u mirovinu nastavio se baviti znanstvenim radom objavivi nekoliko knjiga pregledno-sintetskog karaktera od kojih smo neke koristili tijekom studija: Povijest Nezavisne drave Hrvatske (Naklada Pavii, Zagreb, 1994., 2000., 2002.), Povijest Jugoslavije 1918. 1991. hrvatski pogled (Naklada Pavii, Zagreb, 1998., 2003.), Povijest Hrvatske seljake stranke (Naklada Pavii, Zagreb 1999.), knjiga tekstova Studije iz novije hrvatske povijesti (Golden marketing Tehnika knjiga,
Prof. dr. Hrvoje Matkovi
569
LUCIUS
Zagreb, 2004.) te Na vrelima hrvatske povijesti (Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006.) Opus prof. dr. Hrvoja Matkovia iznimno je bogat. Napisao je veliki broj knjiga, rasprava i lanaka, ocjena, prikaza i kritika te sudjelovao i u enciklopedijskim izdanjima. Uz znanstveno istraivaki rad bavio se i metodoloko-pedagokim radom za koji je i dobio spomenutu nagradu. Historiografsko e djelo prof. dr. Matkovia ostati zapameno zbog njegovog pristupa temi. Inzistirao je na objektivnosti, to je posebno naglaavao u svojim predavanjima, a pisana djela su udbenikog tipa ime je svakog itatelja zainteresirao za temu. Kao zadnja generacija njegovih studenata uvjerili smo se u znanstveni, metodoloki i nastavniki rad i sa aljenjem moramo rei da je smru Dede, kako smo ga mi studenti od milja zvali, hrvatska historiografija ostala bez izvrsnog znanstvenika, metodiara, uitelja, a prije svega ovjeka koji je odgojio mnoge generacije profesora, metodiara i znanstvenika.
Marta Husi, urica Mikulin
570
IN MEMORIAM
(Zagreb 22. svibnja 1922. Zagreb 23. srpnja 2012.)

Dana 23. srpnja 2012. godine u Zagrebu je u devedeset i prvoj godini ivota preminula prof. dr. Mirjana Gross, istaknuta hrvatska povjesniarka i sveuilina profesorica. Roena je u Zagrebu 22. svibnja 1922., u uglednoj zagrebakoj idovskoj obitelji. Kao mladu ju je djevojku, za prvih godina Drugog svjetskog rata, obitelj Topol, iz Brdovekog Drenja, neko vrijeme skrivala, ali je ipak 1943. bila odvedena u koncentracijske logore Buchenwald i Ravensbrck. O tom dijelu svog ivota nije puno govorila, ali je njeno narueno zdravlje bilo posljedica istih. Iako je poela studirati medicinu, naposljetku se odluila za povijest. Kao profesorica povijesti ostvarila veliku znanstvenu karijeru, a nakon to je doktorirala na temu Uloga socijalne demokracije u politikom ivotu Hrvatske 1890. 1905., svoj znanstveni rad usmjerava prema hrvatskoj povijesti 19. stoljea i metodologiji povijesti. Upravo na njen poticaj nastaje knjiga Povijest hrvatskog naroda g. 1860. 1914. skupine autora (idak, Gross, Karaman, epi) izdana 1960. godine. Njen tekst u ovom djelu prua sustavni pregled politikog razvoja od 1883. do 1914. godine, to je zanimljivo jer je do danas to jedini napisan takav pregled. Prouavajui politike procese, uoila je znaenje pravakog pokreta, a prvi rad o tome objavljuje ve 1962. godine. Od poetka 70-ih godina prologa stoljea profesorica je Gross ostvarila nekoliko osobnih projekata, koji su rezultirali knjigama koje spadaju u kapitalna djela suvremene hrvatske historiografije. Prvi je bio istraivanje Stranke prava, koje je rezultiralo s nekoliko lanaka i knjigom Povijest pravake ideologije. Koristila se vrlo suvremenim metodama istraivanja to je pokazala svojim dvjema knjigama o povijesti sjeverne Hrvatske: Poeci moderne Hrvatske u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji (1985.) i Prema hrvatskome graanskome drutvu (1992.) zajedno s dr. Agnezom Szabo. Prouavala je i Narodnu stranku, ali nije izdala knjigu nego samo manje priloge. Uz to je bila urednica zbornika Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), tiskanog 1981. godine. Unato odlasku u mirovinu 1989. godine, Mirjana Gross nije prestala istraivati, pa izlaze djela poput Izvorno pravatvo: ideologija, agitacija, pokret tiskano 2000. godine te Vijek i djelovanje Franje Rakog, tiskano 2004. godine, kao i niz lanaka. Historiografiji je prilazila na moderan i temeljit nain o emu je, takoer, pisala. Knjige Suvremena historiografija: korijeni, postignua, traganja i Historijska znanost: razvoj, oblik, smjerovi nezaobilazna su literatura svakom tko se eli baviti povijesnom znanou. Za svoj je rad bila viestruko nagraivana, a nagrada Josip Juraj Strossmayer jedna je od najvanijih nagrada koju je dobila 2001. godine za najuspjenija znanstvena djela i izdavaki pothvat objavljen na hrvatskom jeziku u Republici Hrvatskoj u kategoriji Drutvene znanosti za djelo Izvorno pravatvo. Kao veliko priznanje od
Prof. dr. Mirjana Gross
571
LUCIUS
Zavoda za hrvatsku povijest zagrebakog Filozofskog fakulteta dobila je reprezentativan zbornik, koji je sainjavao trideset i est izvornih znanstvenih lanaka domaih i inozemnih povjesniara, povodom sedamdeset i pet godina ivota i etrdeset i pet godina znanstvenog rada. Sveuilite u Zagrebu dodjeljuje joj poasni naslov professor emeritus za nastavu i znanstvenu djelatnost u hrvatskoj historiografiji. Iako nije predavala na Hrvatskom studijima, njena istraivanja i djela ostavila su duboki trag na svim profesorima, i svim prolim, sadanjim, a moemo slobodno rei, i buduim studentima povijesti. Sa aljenjem moram zakljuiti da odlaskom dr. Mirjane Gross, hrvatska je historiografija izgubila vrsnu znanstvenicu, profesoricu, metodiarku, a prije svega enu vrijednu svakog divljenja.
urica Mikulin
572
IN MEMORIAM
(Zagreb, 15. sijenja 1944. - Pula, 25. kolovoza 2012.) U kolovozu nas je napustila naa dugogodinja profesorica Vesna Girardi Jurki. Profesorica Girardi bila je predavaica na Odjelima za hrvatski latinitet i kroatologiju. Pamtit emo je kao jako vedru, energinu, entuzijastinu, neumornu osobu koja je uinila iznimno mnogo za promociju Hrvatske i openito na podruju znanstvene djelatnosti. Bila je izniman strunjak za antiku, dugogodinja ravnateljica Arheolokog muzeja Istre, ministrica prosvjete, kulture i porta od 1992. do 1994., te stalna predstavnica Republike Hrvatske pri UNESCO-u. U tom je svojstvu znatno pridonijela to suEufrazijeva bazilikauPoreu, te urbana cjelina gradaTrogirauvrteni 1997., a Stolna crkva sv. Jakova u ibeniku sa ibenskom gradskom jezgrom 2000. u UNESCOV popissvjetske kulturne batine. Dobitnica je sedam najviih dravnih odlikovanja, poasna je graanka nekoliko gradova. Autorica je vie od 400 znanstvenih radova iz arheologije i muzeologije. Organizirala je oko 120 izlobi. Izmeu ostalog,radila je na arheolokom parku Nezakcij, koji je postao prvi arheoloki park na otvorenome u Hrvatskoj. Ovo je samo dio bogate biografije profesorice Girardi, koja je unato svemu uvijek imala vremena za nas studente i obogaivala nas svojim golemim znanjem. Hvala Vam profesorice za sve kritike, primjedbe i prijedloge. Hvala Vam to ste nas puno nauili i zaduili da nastavimo raditi na promociji znanosti u Hrvatskoj. Nama koji smo Vas poznavali i s Vama suraivali iznimno ete nedostajati. Dejan Pernjak
prof. dr. sc. Vesna Girardi Jurki
573
Upute suradnicima Directions for Contributors
Upute suradnicima Directions for Contributors Zbornik Lucius objavljuje sljedee radove: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. baccalauratske radove diplomske radove seminarske radove radove izraene u sklopu radnih grupa prijevode lanaka i dijelova knjiga stranih autora ocjene i prikaze izvjetaje
Seminarski i diplomski radovi te radovi izraeni u sklopu radnih grupa moraju imati krai saetak (pola kartice teksta) na jednom od stranih jezika. Ovi radovi moraju imati dvije pozitivne recenzije (ukoliko je jedna negativna, odluku o objavljivanju donosi uredniki odbor Luciusa). Svi radovi se predaju na e-mail adresu jednom od lanova urednikog odbora, ili na CD- ROMU. Tehnike upute za pisanje radova: Svi radovi moraju biti napisani na raunalu, u nekoj od inaica MS Word-a. Obavezno je koritenje fonta Times New Roman, veliina slova je 12, a prored je dvostruk (2,0). U biljekama veliina slova je 10, a prored jednostruk (1,0). Molimo autore da svi radovi ne prelaze 2 arka (32 kartice). Uredniki odbor zadrava pravo naruivanja veliine odreenog rada. Tekstovi koji nisu napisani u skladu s ovim uputama bit e vraeni autoru na ispravak. Upute za navoenje u biljekama: Ime i prezime autora obinim slovima Naslov lanka obina slova Naslov knjige kurziv (udesno nagnuta slova) Naslov asopisa ili zbornika kurziv Nain citiranja: Kada se lanak u radu prvi put navodi: Ivana Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija, Povijesni prilozi, br. 30, Zagreb, 2006., str.__ Kada se isti lanak kasnije navodi: Juki, Vladavina ena, str.__ Kada se lanak u zborniku radova prvi put navodi: Karl Schmid, The Structure of the nobility in the earlier middle ages, u: Timothy Reuter (ur.), The medieval nobility, AmsterdamNew YorkOxford, 1978., str.__ Kada se isti lanak kasnije navodi: Schmid, The Structure, str.__ Kada se prvi puta navodi djelo: Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1991., str.__ Kada se isto djelo kasnije navodi: Huizinga, Jesen, str.__
575
LUCIUS ______________________________________ Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui-Lucius Sv. 16.-17./2012. Zbornik je objavljen uz financijsku potporu Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu
NAKLADNIK PUBLISHING ESTABLISHMENT Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Borongajska cesta 83d ZA NAKLADNIKA Josip Talanga IZDAVA PUBLISHER Drutvo studenata povijesti Ivan Lui-Lucius LEKTURA I KOREKTURA Petra Marini Igor imala PRIJELOM TEKSTA Mario Toth TISAK Zrinski d.d. akovec

Lucius - Sv. 16.-17./2012.

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Lucius - Sv. 16.-17./2012.

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

LUCIUS Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui-Lucius

UDK 93/94 378

ZAGREB, prosinac 2012.

95 121 123 159 161 181

413 427 429 464

465 476 477 486

Rije urednitva Editorial foreword

DEJAN PERNJAK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji

Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.*

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

2.1. Graditeljski pothvati kraljice Hatepsut

2.1.1. Hram u Deir el-Bahriju

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

2.2. Vanjska politika

3. Samostalna vladavina Tutmozisa III.

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

3.1. Graditeljski pothvati Tutmozisa III.

4. Grobnica kraljice Hatepsut i faraona Tutmozisa III. 4.1. Hatepsutina grobnica

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

4.2. Grobnica Tutmozisa III.

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

Izvor: Udbenik za prvi razred gimnazije

Slika 1 Karta Starog Egipta

Slika 2 Glava Tutmozisa III.

Slika 3 Faraon Tutmozis III.

Slika 4 glava kraljice Hatepsut

Izvor: doc. dr. sc. Mladen Tomorad

Slika 5 Kraljica Hatepsut

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

Slika 6 Statua kraljice Hatepsut

Slika 7 Sfinga kraljice Hatepsut

Slika 8 Pogrebni hram kraljice Hatepsut u Deir el-Bahriju

Slika 9 Hram u Deir el-Bahriju

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

Slika 10 Glava faraona Tutmozisa III.

Izvor: Wikipedia.org: [http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/ee/Thutmose_III_Head.jpg], 05. 04. 2011.

Slika 12 Mumificirana glava Tutmozisa III

Slika 13 Karta osvajanja Tutmozisa III. na Levantu

D. Pernjak, Kraljica Hatepsut i Tutmozis III.

La reine Hatchepsout et Tuthmoses III.

DEJAN PERNJAK Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji

3.1. Prvo dvorite

3.2. Drugo dvorite

3.3. Hipostilna dvorana

3.4. Ostali elementi

5. Popis literature 5.1. Izvori

5.2. Knjige i lanci

Izvor: http://en.wikipedia.org [http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/80/SFEC_ AEH_-ThebesNecropolis-2010-RamsesII-021.jpg], 09. 01. 2012.

Slika 1 Pogled na Ramezej iz zraka

Slika 2 Mladi Memnon; Britanski muzej

Izvor: http://egyptologyscribbles.com/ [http://egyptologyscribbles.files.wordpress.com/2011/06/ramsesii.jpg], 09. 01. 2012.

Slika 3: Odvoz Mladog Memnona

Izvor: http://en.wikipedia.org [http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/bd/Luxor,_West_Bank,_Ramesseum,_column_top_ decorations,_Egypt,_Oct_2004.jpg], 09. 01. 2012.

Slika 4 ukrasi na stupovima Ramezeja sa zapadne strane

MARIJAN VODOPIJA Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji

Punski ratovi - poetak rimske dominacije u antikom svijetu

2. Antiki izvori o dobu Punskih ratova

3. Drutveno i politiko stanje u Rimu prije Punskih ratova

M. Vodopija, Punski ratovi - Poetak rimske dominacije u antikom svijetu

4. Drutveno i politiko stanje Kartage

Goldsworthy, The Complete, str. 36.

M. Vodopija, Punski ratovi - Poetak rimske dominacije u antikom svijetu

5. Uzroci i poetak Prvog punskog rata