Zil Vern-Podzemni Grad

Deufalt@crostuff.
net
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net
Podzemni Grad
Jules Verne
DVA PROTUSLOVNA PISMA

"Gosp. J. R. Starr, inenjer 30.Canongate. Edinburgh. Ako bi gospodin James Starr bio tako dobar, pa se sutra zaputio u aberfouleske ugljenokope, rudnik Dochart, okno Yarrow, tamo e doznati neto, to e ga vrlo zanimati. Gospodina Jamesa Starra ekat e tijekom dana na cal-landerskom kolodvoru Harru Ford, sin bivega predrad-nika Simona Forda. Moli se, da stvar ostane tajnom!" Tako je glasilo pismo, to gaje na 3. prosinca 18.. rano ujutro primio James Starr, s potanskim igom: grofovija Aberfoyle, Stirling, kotska. Pismo je u njemu probudilo veliku znatielju. Nije ni pomiljao na kakvu obmanu. Ve dugo je poznavao Simona Forda, jednog od starih predradnika u aberfovleskim rudokopima, kojima je kao tehniki ravnatelj ili "viewer", kako Englezi znaju rei, punih dvadeset godina rukovodio. James Starr bio je ovjek jakog i snanog ustrojstva, pa si unato njegovih pedeset pet ljeta mogao drati da mu ima tek etrdeset. Potjecao je iz stare i ugledne edinburke obitelji. Njegov rad sluio je na ast slavnoj udruzi inenjera, koji su crpili bogate ugljenokope Sjedinjenog kraljevstva u Cardiffu, Newcastlu i u donjim kotskim grofovijama. U dubinama tajnovitih aberfovleskih ugljenokopa, koji granie s allojskim rudnicima, a zauzimaju jedan dio grofovije Stirling, stekao je James Starr ugled i potovanje i tamo proveo velik dio svojeg ivota. Osim toga, bio je predsjednik "kotskog starinarskog drutva" i jedan od najdjelatnijih lanova "Royal Institutiona", a dosta esto objavljivao je vrlo uvaene priloge u edinburkom "Reviewu". Jednom rijeju, spadao je medu one praktine znanstvenike, kojima Engleska zahvaljuje svoj procvat, svoje bogatstvo, a u staroj prijestolnici kotske, koja nedvojbeno i u materijalnom i u duevnom pogledu zasluuje naziv "Sjeverne Atene", zauzimao je ugledan poloaj. Poznato je da su Englezi za svoja prostrana rudarska podruja izmislili vrlo zvuno ime. Oni ih zovu "Crna Indija" i zacijelo je ta Indija pridonijela mnogo vie zavidnom bogatstvu Velike Britanije nego Istona Indija. Iz dana u dan tamo itav narod rudara izvlai iz dubina Britanije ugljen, te crne dijamante, to vano gorivo, koje je za privredu postalo upravo ivotnom potrebom. U ono doba bio je jo vrlo daleko onaj rok, to su ga strunjaci izraunali, kad e ponestati kamenog ugljena i nitko nije ni mislio da bi ga moglo ponestati, dok su ugljene zalihe dvaju svjetova ekale da ih se izrabi. Raznovrsnim tvornicama, lokomotivama, strojevima, parobrodima, plinarama itd. nije prijetilo pomanjkanje goriva. Istina, potronja je u posljednje vrijeme tako narasla, da su se pojedini kopovi do kraja iscrpili. Ova naputena okna, koja su prorovala i podrovala prije tako izdano zemljite, sad su bila posve beskorisna. Upravo takve su bile prilike u aberfovleskim rudnicima.
Jules Verne
Prije deset godina zadnja su kolica iznijela posljednju tonu ugljena iz tog ugljenokopa na svijetlo dana. Cjelokupni "materijal dubine", strojevi za mehaniko izvaanje na Inenjer James Starrrovovskim tranicama, kolica podzemne eljeznice, krinje i koare, sprave za provjetravanje - ukratko sve, stoje sluilo rudarskoj djelatnosti u utrobi zemlje, bilo je izneseno van i sloeno izvan rudnika. Iscrpljeni ugljenokop izgledao je poput trupla ogromnog mastodonta, kojem su oduzeli sve za ivot vane organe, a ostavili samo kostur. Od sveg materijala preostalo je samo nekoliko drvenih ljestvi, pomou kojih se moglo u rudnik kroz okno Yarrow. Jedino kroz njega se sada, nakon obustave rada, moglo ui u rovove Dochartskog kopa. Izvana su zgrade, neko podignute za zatitu vanjskog rada, jo uvijek oznaavale mjesto na kojem se nalaze okna spomenutog rudnika, sada potpuno pustog i isto tako zaputenog kao i susjedni rudnici, koji su zajedno sainjavali aberfovleske ugljenokope. Tuan je bio dan, kad su rudari posljednji put napustili rovove u kojima su toliko godina ivjeli i radili. Inenjer James Starr okupio je oko sebe tisue radnika, radino i odvano rudarsko puanstvo. Kopai, traseri, rudari, punjai, tesari, popravljai putova, upravljai, prebi-rai, kovai, bravari, mukarci, ene i starci, povrinski radnici odozdo i oni iz okana, svi se okupie u velikom dvoritu dochartskog rudnika, koje je prije bilo prepuno zaliha ugljena. Ovi estiti ljudi, koje je potraga za kruhom imala raspriti na sve strane, radnici iji su preci generacijama ivjeli u starom Aberfovleu, ekali su sada, prije no to e napustiti to mjesto, na jo nekoliko oprotajnih rijei svojeg inenjera. Udruga im je za nagradu poklonila sve prihode tekueg ljeta. Zapravo nije to bilo mnogo, jer su izdaci gotovo dosegli prihod, ali im je ipak omoguilo da se kako-tako pomognu, dok ne nau neki drugi posao, bilo u susjednim rudnicima, bilo u poljodjelstvu ili u zanatskim radionicama grofovije. James Starr stajao je pred vratima prostrane sue, pod kojom su toliko godina radile ogromne sprave za vaenje ugljena. Simon Ford, predradnik rudnika Dochart, kojem je tada bilo pedeset pet godina, i jo nekoliko drugih poslovoa, postavie se u polukrugu oko njega. James Starr je otkrio glavu, a rudari su, s kapama u ruci, utjeli kao kamen. Ovaj oprotaj bio je u neku ruku dirljiv, a ipak velianstven. "Prijatelji moji", poeo je inenjer, "doao nam je as rastanka. Aberfovleski rudnici, koji su nas toliko godina udruivali u zajednikom radu, iscrpljeni su. Uz najpom-nija istraivanja nije se pronala ni najmanja nova ugljena ila i posljednji komadi ugljena ve je iznesen iz rudnika Dochart!" Kako bi objasnio svoje rijei, James Starr pokae rudarima grumen ugljena, to je zaostao u jednim kolicima. "Ovaj komad ugljena, prijatelji moji", nastavi inenjer, "nalik je posljednjoj kapi krvi, to je neko tekla u ilama Aberfovlea. Sauvat emo ga, kao to smo sauvali prvi komad ugljena to je pred stotinu pedeset godina izvaen iz ovih ugljenokopa. Izmeu ova dva komada ugljena izmijenilo se mnogo radnikih generacija u naim kopovima! Sad je svemu kraj! Posljednje rijei, to vam ih upuujem, rijei su oprotaja. Ovaj rudnik, koji vas je hranio, iscrpile su vae ruke. Istina, rad je bio teak, ali ne i beskoristan. Naa velika obitelj mora se razii i jedva je vjerojatno da e se njezini ratrkani lanovi ikad vie sastati kao danas. Ali zato nikad ne zaboravite da smo toliko godina zajedno ivjeli i daje asna dunost aberfovleskih rudara da se meusobno potpomau. I vai bivi pretpostavljeni uvijek e se sjeati ove dunosti. Oni koji su zajedno radili, ne mogu se nikad jedan od drugoga posve otuiti. Mi emo i nadalje misliti na vas i gdjegod se kao poteni ljudi obratili u potrazi za poslom, pratit e vas nae preporuke. Zbogom, dakle, prijatelji moji. Bog s vama!" Jules Verne Rekavi to, zagrli James Starr najstarijeg radnika, kojemu se oi oblie suzama. Na to prioe predradnici pojedinih kopova, da inenjeru jo jednom stisnu ruku, dok su ostali
Jules Verne
rudari mahali kapama i svojim osjeajima dali oduka povicima: "Zbogom, Jamese Starr, rukovoditelju i prijatelju na." Ovaj oprotaj duboko se usjekao u srca tih estitih ljudi. Tek malo pomalo, kao da se nerado pokoravaju prijekoj sili, naputali su prostrano dvorite. Oko Jamesa Starra bivalo je sve tie i tie. Crni put prema rudokopu Dochart odjeknu jo jedanput pod koracima rudara, a zatim duboka tiina zamijeni buni ivot, koji je prije vladao u aberfov-leskim ugljenokopima. Jedan jedini ovjek ostao je uz Jamesa Starra. Bijae to predradnik Simon Ford. Kraj njega je stajao djeak od petnaest godina, njegov sin Harry, koji je ve nekoliko godina radio u rudniku. James Starr i Simon Ford bili su stari poznanici i meusobno su se duboko potovali. "Zbogom Simone," ree inenjer. "Zbogom, gospodine James," odvrati predradnik, "ili je moda bolje rei: Do vienja!" "Da, da, Simone", prihvati James Starr. "Vi znate da e me uvijek veseliti, ako vas susretnem i proavrljam s vama o lijepim starim aberfovleskim vremenima." "Znam ja to gospodine." "Moja kua u Edinburghu uvijek vam je otvorena." "Ah, Edinburgh je daleko!" odvrati predradnik, odmah-nuvi glavom. "Da, vrlo daleko od kopova Docharta!" "Daleko, Simone. Ali, gdje se vi namjeravate nastaniti?" "Ovdje, na ovom mjestu, gospodine James; mi ne elimo napustiti rudnik, naeg hranitelja, iako je iscrpljen. Moja ena, sin i ja znat emo si udesiti, da mu ostanemo vjerni." "Pa, zbogom vam, Simone", odvrati inenjer, koji je jedva svladavao uzbuenje. "Ne, velim vam jo jedanput, ne zbogom, ve do vienja, gospodine James. Simon Ford vam daje rije da emo se opet nai u Aberfovleu!" Inenjer ne htjede razbiti tu posljednju predradnikovu nadu. Zagrli mladoga Harrva, koji ga je gledao velikim i uzbuenim oima. Posljednji put stisnu ruku Simonu For-du i izae iz dvorita rudnika. To to smo ovdje ispripovijedali zbilo se prije deset godina. Ali unato predradnikovoj elji da ga opet vidi, James Starr nikad vie nije o njemu nita uo. A sad je, nakon dugog vremena, od Simona Forda dobio pismo, u kojem gaje pozivao da se bez oklijevanja zaputi u stare aberfovleske ugljenokope. "Vrlo zanimljive novosti? ega bi se to moglo ticati?" Rudnik Dochart, okno Yarrow! Kakve lije to uspomene probudilo u njegovoj dui! Oh, bijahu to lijepa vremena, vremena rada i borbe, najljepa vremena u njegovom ivotu kao inenjera! James Starr itao je pismo ponovno i ponovno. Zamjerao je Simonu Fordu to nije dodao jo barem koji redak; skoro se naljutio na njega zbog te lakonske kratkoe. Zar je ipak bilo mogue, da je stari predradnik otkrio novi sloj ugljena? Ne, zacijelo ne! James Starr se sjeao kako su pomno pretraeni svi aberfovleski kopovi, prije nego je rad konano obustavljen. On sam rukovodio je posljednjim buenjima, i znao je da nije pronaen nikakav novi sloj u zemljitu koje je intenzivnim iskoritavanjem postalo bezvrijedno. Pokuavalo se, dapae, probiti one slojeve stijena, to ih obino nalazimo pod kamenim ugljenom, kao stoje devonski pjeenjak, ali Jules Verne sve je bilo uzaludno. James Starr je napustio ugljenokop vrsto osvjedoen da u njemu nema vie ni komadia ugljena. "Ne, ne," ponavljao je u sebi! "Kako bi mogao Simon Ford neto pronai, to je tada izbjeglo mojem najpomnijem istraivanju? Ali stari predradnik mora znati da bi me samo to moglo zanimati, a sad jo taj tajnoviti poziv da doem u rudnik Dochart!" Misli Jamesa Starra opet su se vraale na isto.
Jules Verne
S druge strane, inenjer je poznavao Simona Forda kao spretnog rudara, kojem se nije mogao porei stanoviti poslovni instinkt. Otkad je napustio aberfovleski rudnik, nije ga vie vidio niti uo to se sa starim predradnikom dogodilo. Ne bi bio mogao rei, ime se ovaj bavi ili gdje ivi sa svojom enom i sinom. Sve to je znao, ograniilo se na poziv u okno Yarrow i na obavijest da e ga Harry, sin Simona Forda, tijekom sutranjeg dana ekati na callander-skom kolodvoru. Jamano se radilo o posjetu rudniku Dochart. "Idem, idem!" ree James Starr, osjeajui kako postaje sve uzrujaniji. estiti inenjer je bio od one vrste strastvenih ljudi, u ijem je mozgu neprestano kuhalo, kao u kotlu. Ima glava u kojima ideje neprestano kljuaju, a opet ima takvih u kojima tek polagano kuhaju. James Starr je nedvojbeno spadao meu one prve. No, tada se dogodilo neto neoekivano. Bilo je nalik hladnom pljusku, koji je uas ohladio njegov uzavreli mozak. Oko est sati uveer preda mu sluga neko drugo pismo. Ovo je pismo bilo u grubom i zguvanom omotu, a po rukopisu se vidjelo da potjee od ruke ne ba osobito vine pisanju. Harry Ford Jules Verne James Starr raskinu omot. U njemu se nalazio poutjeli papir, koji mora daje bio istrgnut iz neke stare biljenice. Na papiru je bilo napisano samo ovo: "Nema potrebe da se Inenjer Starr uzalud trudi dolaziti u Yarrow, jer je pismo Simona Forda u meuvremenu postalo bespredmetnim." Potpisa nije bilo.
NA PUTU
Ovo drugo, prvomu protuslovno pismo, potpuno je zbunilo Jamesa Starra. "to sve ovo znai?" pitao se. Ponovno dohvati napola razderani omot na kojem je, kao i na onom prvom, bio ig aberfovleske pote; pismo je, dakle, svakako dolo iz istog kraja grofovije Stirling. Bilo je jasno da ga nije pisao stari rudar. Pa ipak, poiljatelj ovog drugog pisma znao je za predradnikovu tajnu, postoje izriito povlaio poziv inenjeru da hitno doe u okno Yarrow. Zar je uistinu ona prva obavijest postala bespredmetnom? Ili je netko htio sprijeiti da se James Starr onamo zaputi? Je li postojala neka zla urota da se namjere Simona Forda osujete? Ovakve misli zaokupie Jamesa Starra, kad je o svemu tome bolje razmislio. Ali protuslovlje izmeu ovih pisama samo ga je jo vie potaklo da se zaputi u rudnik Dochart. Sve da je onaj poziv i bila neka obmana, bit e bolje ako se u to sam uvjeri. Osim toga, bio je skloniji povjerovati prvom pismu, nego potonjem - tj. pozivu ovjeka kakav je bio Simon Ford, a ne otkazu njegovog nepoznatog protivnika. "Upravo zato jer se hoe utjecati na moju odluku," govorio je u sebi, "obavijest Simona Forda mora biti od posebnog interesa! Stoga u se sutra u pravo vrijeme nai na utvrenom mjestu." Jules Verne Predveer se James Starr poeo spremati za put. Poto se njegovo odsustvo lako moglo produiti i na nekoliko dana, pismeno je obavijestio Sir W. Elphistona, predsjednika Ro-yal Institutiona, da nee biti u mogunosti prisustvovati narednoj sjednici Drutva. Osim toga, odgodio je jo dva ili tri druga posla, to su ga tog tjedna ekali. Poto je napokon svojem slugi naloio da mu spremi putnu torbu, legne, iako jo uvijek uzbuen, na poinak. Sutradan je ve u pet sati bio na nogama. Obue se toplo, jer je padala hladna kia, izie iz kue u Canongateu i zaputi se prema Granton Pieru, gdje se trebao ukrcati na parobrod koji e ga za tri sata dovesti do Stirlinga. 5
Jules Verne
Kad je James Starr prolazio Canongateom, zacijelo se danas prvi put nije osvrnuo na Holvrood, palau bivih kotskih kraljeva. Nije opazio ni straare to su pred njezinim ulazom stajali odjeveni u staru kotsku odoru: kratki zeleni kaput, kockasti kilt i kozji kouh duge dlake, to je visio preko stegna. Premda je bio osobiti tovalac Walthera Scotta, kao svaki pravi Kaledonac, danas nije ni pogledom svrnuo na gostionicu u kojoj je odsjeo Waverley i kamo mu je kroja donio ono glasovito ratniko odijelo, kojemu se udovica Flock tako naivno divila. Nije pozdravio ni onaj mali trg na kojem su kotski gortaci, poslije pobjede nad pretendentom ispalili svoje puke, iako su tom prilikom mogli ubiti Floru Maclvor. Na tornju uz cestu svoje je tuno nalije pokazivala stara ura; on se ogleda na nju samo da bi se uvjerio kako nee zakasniti na polazak broda. Niti u Nelher Bowu ne svrnu pogled na kuu velikoga reformatora Johna Knoxa, jedinog mukarca kojeg nije zaveo smijeak Mary Stuart. Kroz High Street, tu nadaleko uvenu ulicu, koja je tono opisana u Abbeovom romanu, zaputi se prema gigantskom mostu Bridge Streeta, ulice koja spaja tri edinburka breuljka. Nakon kratkog vremena stigao je na kolodvor "General railway", a pola sata kasnije dospio je vlakom u Newhaven, lijepo ribarsko seoce, udaljeno jednu milju od edinburke luke Leith. Rastua plima prekrila je crnkasto kamenito alo. Valovi su zapljuskivali luki nasip, podignut na stupovima i utvren jakim lancima. S lijeve strane ovog nasipa leao je, vezan uz Granton Pier, jedan od brodova to prometuju Forthom izmeu Edinburgha i Stirlinga. U taj as sukne iz dimnjaka parobroda "Prince of Gal-les" crn dim, a kotao sikui ispusti suvinu paru. Na glas zvona, koje je nekoliko puta glasno zazvonilo, pourie posljednji putnici prema brodu. Tu se uurbalo mnotvo trgovaca, prekupaca i brojne sluge, koji su se poznavali po kratkim hlaama i dugim kaputima sa uskom bijelom trakom oko vrata. James Starr nije bio posljednji koji se ukrcao. Ne urei, uspeo se na palubu "Prince of Gallesa". Iako je silno plju-talo, nijedan od putnika nije ni pomiljao potraiti zaklon u zaguljivom brodskom salonu. Svi ostadoe vani, nepomino sjedei, umotani u putne pokrivae i ogrtae; neki od njih krijepili su se s vremena na vrijeme gutljajem iz ploke gina ili whiskya ili, kako tamo vele, "obukli su se iznutra". Zvono zazvoni posljednji put, konopi bijahu odrijeeni, a "Prince of Galles" se otisnu iz malene luke. "Firth of Forth" je ime zaljeva to se prostire izmeu grofovija Fife na sjeveru, te Linlithgow, Edinburgh i Haddin-gton na jugu. On zapravo predstavlja ue nevelike rjeice Forth koja, vrlo duboka poput Temze ili Merseva, izvire na zapadnim obroncima Ben Lomonda i ulijeva se u kincar-dinsko more. Od Granton Piera do drugog kraja zaljeva bio bi samo kratak put, da nije bilo mnotva pristajanja, sad uz jednu sad uz drugu obalu. Iz bujnog raslinja na obale Fortha posvuda proviruju gradovi, sela i pojedini zaselci plodne grofovije. James Starr sklonio se pod kapetanski most, to se pruao izmeu pogonskih kotaa. Nije se osvrtao na okoli, koji je i onako bio napola zastrt gustom kiom. Jules Verne Vie je pazio na to da na sebe ne svrati panju suputnika. Moda se na brodu nalazio i pisac onog drugog pisma, iako inenjer nije primijetio nita sumnjivog. Ostavivi za sobom Granton Pier, "Prince of Galles" krene prema uskom prolazu izmeu rtova South i North Que-ensferrva, iza kojih Forth tvori neku vrst jezera, po kojem jo mogu ploviti brodovi i od stotinu tona. U pozadini su se kroz maglu na obzoru vidjeli snjeni vrhunci gorja Gram-pian. Doskora parobrod za sobom ostavi selo Aberdom, kao i razvaline samostana iz dvanaestog stoljea, to se nalaze na vrhu otoka Colm, ostatke dvorca Barnbougle, zatim Donibrisle, gdje je neko umoren zet regenta Murrava, te utvreni otok Garvin. Proao je tjesnacem pored Queen-sferrva, ostavljajui na lijevo dvorac Rosvth, u kojem je neko stolovala jedna grana Stuartovih, kojoj je pripadala i Crormvellova majka. Proao je i mimo Blackness Castlea, koji
Jules Verne
je na osnovi jednog lanka ustava uvijek bio pod vojnom prismotrom, te se taknuo kejova malene luke Charle-ston, u kojoj se krcao vapnenac iz kamenoloma lorda Elgi-na. Napokon, zvono "Prince of Gallesa" oglasi postaju Crom-bie Point. Vrijeme bilo je vrlo runo. Kia, ibana jakim vjetrom, rasplinula se u mokre, amo-tamo vitlane oblake. James Starr se malo uznemiri. Hoe li ga sin Simona Forda ekati, kako je obeao? Iz iskustva je znao da se rudari, navikli na jednolini mir u dubokim ugljenokopima, manje rado izlau atmosferskim nepogodama od povrinskih radnika i seljaka. Od Callandera do rudnika Dochart i okna Yarrow bile su dobre etiri milje. Moda je sin starog predradnika zbog nepogode ostao kod kue ili je zakasnio. K tome mu padne na pamet da je ono drugo pismo ponitavalo prvi poziv, i to ga jo vie uznemiri. Ipak vrsto odlui, ako Harrya Forda i ne bude na kolodvoru kad stigne u Callander, da e sam poi do rudnika Dochart i, ako bude potrebno, ak i do Aberfovlea. Tamo se nadao neto doznati o Simonu Fordu i o njegovom sadanjem prebivalitu. U meuvremenu je "Prince of Galles" svojim kotaima uporno sjekao vodu, uzdiui velike valove. Sad se od onih oblaka vie nita nije vidjelo, niti selo Crombie, niti Torry-bour ili Torrvhouse, Newmills i Carridenhouse, Nisu se vidjeli ni Kirkvrange i Salt Pans, maleno pristanite to lei na uu kanala Clyde. Sve se to gubilo u vlanoj magli. Od neprestane kie nije se vidio Cubross, stara gradina i razvaline njegove opatije, Citeaux. U sivilu se ve izgubio Kircar-dine sa svojim navozima, gdje je parobrod maloprije bio pristao, Ayrth Castle sa svojom etverokutnom kulom iz trinaestoga stoljea, te Clarkman s dvorcem sagraenim za ivota Roberta Bouea. "Prince of Galles" pristane u Allou da bi iskrcao nekoliko putnika. Jamesa Starra je neto stisnulo oko srca kad je poslije punih deset godina opet ugledao ovaj mali gradi, koji je kao sredite vane rudarske industrije jo i danas hranio brojno mnotvo radnika. U mati ponovno odluta dolje pod zemlju, gdje rudari jo uvijek uspjeno vade podzemno blago. Ovi alloaki rudnici, u neposrednom susjedstvu aberfoyleskih, jo uvijek su obogaivali grofoviju, dok su potonji ve bili potpuno iscrpljeni i u njima nije bilo ni jednog radnika. Kad je parobrod krenuo iz Alloa, morao se muno izvijati kroz mnoge zavoje to ih Forth ini u svojem toku dugom devetnaest milja. Za jedan sat ukazae se, preko neke istine, razvaline Cambuskennethske opatije, koje potjeu iz dvanaestog stoljea. Na to parobrod dospije do dvorca Stir-ling i kraljevskog zamka istog imena. Odavde, premoena s dva mosta, rjeica Forth vie nije bila plovna za brodove s katarkama. Tek to je "Prince of Galles" pristao, inenjer iskoi na obalu. Uas je stigao na stirlinki kolodvor, a sat kasnije Jules Verne izae iz vlaka u Callanderu, velikom selu na lijevoj obali Leitha. Pred kolodvorom je ekao mladi ovjek, koji mu smjesta prie. Bio to Harry, sin Simona Forda.
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net PODZEMLJE SJEDINJENOG KRALJEVSTVA
Da se uzmogne razumjeti ono to e doi, dobro e biti ako ukratko predoimo povijest nastanka kamenog ugljena. U vrijeme geoloke epohe, dok je Zemlja jo bila u nastajanju, okruivala ju je gusta atmosfera, u kojoj je osim obilnih vodenih para bila i velika koliina ugljine kiseline. Pomalo je ta para pretvarala u diluvijalnu kiu, koja je padala na zemlju tolikom silinom, kao da je nahrupila iz tisua milijuna boca mineralne vode. Svakako, taje tekuina bila prepuna ugljine kiseline to se prolila na nepostojanu zemlju, jo uvijek izvrgnutu as brim as sporijim promjenama, pod vanjskim utjecajem suneve topline i vlastitom unutarnjom vatrom. Unutranja toplina nije se u ono doba jo bila povukla u samo sredite zemlje, ve je izbijala kroz mekanu koru, ime se objanjava i ona divovska i bujna vegetacija, kakva danas jo moda postoji na Veneri i Merkuru, uslijed njihove malene udaljenosti od Sunca. U ono vrijeme jo neoblikovani kontinenti bili su prekriveni golemim umama. Ugljine kiseline, tako nune biljne hrane, bilo je napretek. Svo je raslinje bio poput drvea, zeljastih i vlatiastih biljki nije jo bilo. Svuda su se vidjele one prilino jednoline divovske biljke bez cvijeta i ploda, koje jo ne bi mogle posluiti kao hrana ivim stvorovima: Zemlja je morala postati jo zrelijom, da omogui razvoj ivotinja. Jules Verne U antediluvijalnim umama prevladala je vrsta cjevastih kriptogama. Kalamite, podvrsta drvu slinih vretenaca, le-pidodendroni, divovske, dvadeset pet do trideset metara visoke, a u korijenu po metar debele lvkopodije, paprati, sigilarije zaudne veliine, od kojih je nekoliko primjeraka pronaeno u rudnicima St. Etiennea - same divovske biljke, ije srodne potomke danas nalazimo tek meu najniim vrstama biljka nae napuene zemlje - to bijahu, po broju vrsta dodue malobrojni, ali po rastu golemi predstavnici biljnog carstva, koji su iskljuivo tvorili praume onog vremena. Ovo drvee izraslo je iz neke vrste beskrajne lagune, mjeavine slatke i slane vode. Poudno je usisavalo ugljinu kiselinu iz atmosfere, za disanje jo nepodesne, tako da moemo rei da je to drvee bilo odreeno onu ugljinu kiselinu uiniti nekodljivom i pohraniti je u zemaljskoj utrobi, u obliku kamenog ugljena. U to su vrijeme Zemljom harali silni zemljotresi, kao posljedica unutranjih previranja, koji su brzo mijenjali jo neodreeno oblije Zemljine povrine. Na jednom bi se mjestu tlo uzvisilo i od njega postale planine, a drugdje su se otvarale provalije, ponori i udubine, korita kasnijih mora i oceana. Pri tom su se u podzemlje uruavale itave ume, dok ne bi naile na ve otvrdnutu granitu podlogu i dok se nagomilavanjem ne bi zgusnule u manje pominu cjelinu. Naime, unutranjost Zemlje je geoloki sloena ovako: najdonja je paleozoika ili primarna formacija (sa ruljom, granitom itd.), a u njezinim gornjim slojevima, pod tzv. crvenom pjeinom, naslagan je kameni ugljen. Za njom dolazi mezozoika ili sekundarna formacija (sa arenom pjeinom, ljuturnim vapnom itd.), iznad ove je kainozoika ili tercijarna formacija i napokon kvaternarna, podruje starijih i novijih aluvija (naplavina). U ono, nazovimo ga djetinjsko doba, Zemljom je jurila u korita jo nesputana i uslijed obilnog isparivanja posvuda S sigilarije zaudne veliine Jules Verne prisutna voda, nosei sobom s tek nastalih klisura otpla-vljeni kriljevac, pjeinu i vapnenac. Ovo kamenje taloilo se iznad tresetita uma i tako stvorilo elemente to su prekrili slojeve kamenog ugljena. S vremenom - razumije se, ovdje se radi o milijunima godina - ovi slojevi
Jules Verne
otvrdnue i poklopie svu onu gomilu uruenih uma vrstim oklopom oblutka, kriljevca, vrste odnosno prhke pjeine, pijeska i ljunka. A to se dogaalo u toj golemoj stupi, u ijim se razliitim dubinama naslagao vegetabilni materijal? Dogodio se pravi kemijski proces, neka vrst destilacije. Sav ugljik iz onih nakupina biljaka skupio se ondje i malo-pomalo od toga posta kameni ugljen, pod dvostrukim djelovanjem silnog pritiska i vrlo visoke temperature, koja je potjecala od u to vrijeme jo bliske vatre iz unutranjosti zemlje. Uslijed ove polagane i nezaustavljive reakcije, jedno carstvo je ustupilo mjesto drugome. Biljke se pretvorie u rudu. Sve, stoje prvih dana svoj vegetativni ivot imalo zahvaliti obilju hrane, sad se okamenilo. Razliiti predmeti, to su bili dospjeli meu one silne, jo nepotpuno promijenjene biljne gomile, ostavie svoj otisak na drugim, bre stvrdnutim predmetima, koji su ih poput hidraulinog tijeska sti-snuli neizmjerno jakim pritiskom. U isto doba nastadoe na jo mekem kamenom ugljenu oni njeni, upravo fino crtani otisci koljki, zoophvta, morskih zvijezda, polypa, spirifora, dapae i otisci riba i gutera, to ih je voda napla-vila1. Kod stvaranja ugljenih naslaga veliku je ulogu morao igrati pritisak. Po svoj prilici, jakost pritiska je utjecala na tvorbu razliitih vrsta kamenog ugljena, to ih sada rabiOvdje valja primijetiti da danas ove biljke, ije otiske nalazimo, rastu samo u ekvatorijalnim krajevima. Otud zakljuujemo, daje u to vrijeme na itavoj povrini Zemlje vladala jednaka temperatura, bilo daje ta toplina potjecala od toplih vodenih struja, ili prodirala kroz porazniju zemaljsku koru. Tako se tumai nastanak slojeva kamenog ugljena irom Zemljine kugle. Tako u najdubljim slojevima zemlje nalazimo antracit, bez gotovo ikakvih primjesa, ali zato pun ugljika. U viim slojevima nalazimo lignit i fosilno drvo, u kojima ima mnogo manje ugljika. Izmeu ovih krajnih slojeva nalazimo, ve prema jakosti pritiska na one taloine, grafit, masni i suhi kameni ugljen. Tomu to se treset nije dalje preobrazio, razlogom moe biti samo izostanak potrebnog pritiska. Kameni ugljen, dakle, gdje god ga u zemlji pronali, nastao je po prilici ovako: prostrane ume geoloke epohe uruile su se u zemlju, a njihova biljna supstancija pretvorila se pod utjecajem pritiska i topline i djelovanjem ugljine kiseline u rudu. Inae dareljiva priroda nije dozvolila da propadnu tolike ume, osiguravajui trajne zalihe goriva u obliku ugljena. Kamenog e ugljena jednog dana nestati, o tome nema dvojbe. Strojevi cijelog svijeta morat e zastati u radu, ako se ugljen ne uspije nadomjestiti drugim gorivim materijalom. U vie ili manje daleko doba, nestat e ugljenih naslaga, osim onih koje moda na Gronlandu ili u blizini Baffinovog mora prekriva vjeni led, zbog ega se na njihovo iskoritavanje ne moe ni pomiljati. To je neumitna sudbina! Sad jo tako bogate amerike naslage ugljena oko velikog Slanog jezera, u Oregonu i Kaliforniji, jednog e se dana potpuno iscrpiti. To isto dogodit e se i sa naslagama Cap Bretona, St. Laurenta, Alleghanva, Pennsvlvanije, Vir-ginije, Illinoisa, Indiane i Missouria. Iako je Amerika deset puta bogatija ugljenom nego svi ostali dijelovi svijeta, ipak nee proi mnogo stoljea, a stoglava neman industrija pro-gutat e i posljednji komadiak kamenog ugljena. Nestaica kamenog ugljena najprije e se osjetiti u starome svijetu. Istina, u Abesiniji, Natalu, oko Zambezija, u Mozambiqueu, na Madagaskaru, ima jo bogatih zaliha toga mineralnoga goriva, ali njihovo je iskoritavanje vrlo oteano. Zalihe Kine, Indokine, Indonezije, Japana i Srednje Azije, bit e dosta brzo iscrpljene. Engleska e zacijelo tako bogate australske ile kamenog ugljena potpuno izrabiti prije nego Sjedinjenom kraljevstvu ponestati goriva. Ali u to e vrijeme ve odavno biti naputeni svi, do posljednje ilice potpuno iscrpljeni, europski ugljenokopi. Veliinu zemaljskih naslaga ugljena prikazat e nam sljedee brojke. Najbogatija ugljenom nedvojbeno je Sjeverna Amerika sa 30.000.000 hektara ugljenokopa; za njom slijede Engleska sa 1.570.000 hektara, Francuska sa 350.000, Pruska i Saska sa 300.000, te Belgija,
Jules Verne
panjolska i Austrija1 , svaka sa po 150.000.1 Rusija, Kina i Japan bogati su ugljenom. Godinja proizvodnja u posljednjih deset godina iznosila je, prosjeno: u Engleskoj 104.791.415 tona, u Pruskoj 22.731.532 tone, u Francuskoj 12.904.100 tona, u Belgiji 12.755.822 tone, u Austrougarskoj 6.081.736 tona, u Saskoj2 2.871.553 tone; u cijeloj Evropi 167.243.000 tona. K tome je Amerika godinje proizvodila po prilici 26.000.000, Australija 788.000, Azija 558.000 tona, u ukupnoj vrijednosti od neto preko jedne milijarde kruna. U Europi je nedvojbeno Velika Britanija najbogatija ugljenom. Izuzevi Irsku, u kojoj gotovo da i nema mineralnog goriva, ona posjeduje ogromne, ali zato ipak iscrpive naslage ugljena. Najbogatija od pojedinih kotlina, dolina Newcastlea, koja se nalazi u grofoviji North Umberland, proizvodi na godinu po prilici 30.000.000 tona, tj. skoro treinu engleske potronje, a dva i pol puta toliko, koliko proizvodi cijela Francuska. Gallska kotlina, koja je u Car-diffu, Swansea i Newportu okupila itav narod rudara, proizvodi na godinu 10.000.000 tona toliko traenog galle-skog kamenog ugljena. Pored toga, iz Zemljine se unutranjosti ugljen crpi u kotlinama grofovija York, Lancaster, Derby i Stafford, ije su zalihe dodue manje izdane, ali 1 Misli se na Austrougarsku. 2 Danas dio Njemake. Ipak vrlo znatne. Napokon, izmeu Glasgowa i Edinbur-gha, tj. u onom dijelu kotske u koji su se tako duboko usjekla oba mora, prostire se jedna od najprostranijih ugljenih kotlina. Sva ova podruja bogata ugljenom obuhvaaju, kako smo napomenuli, prostor od skoro esnaest stotina tisua hektara i proizvode na godinu ogromnu koliinu od skoro sto i pet milijuna tona tog crnog goriva. Unato svega toga, potrebe trgovine i industrije rastu tako silno, da e i ti bogati izvori morati jednom presahnuti. Jo nee zapoeti tree tisuljee, raunajui od Kristova poroda, a rudareva e ruka u Evropi ve isprazniti ova skladita, u kojima je - da se posluimo omiljenom uzreicom - nagomilana sunana toplina prvih zemaljskih dana1. Upravo u vrijeme, u kojem se zbiva naa pripovijest, prekomjernim se iskapanjem iscrpilo jedno od najveih nalazita u kotskoj. Dogodilo se to na deset do dvanaest milja irokom podruju izmeu Edinburgha i Glasgowa, a ticalo se aberfovleskih rudnika, koji su, kako znamo, tako dugo bili pod tehnikom upravom Jamesa Starra. Ve je deset godina u tim rovovima i oknima mirovao svaki rad. Nisu se pronale nove ile, unato pokusima i buenju u dubinu od petnaest stotina, pae i do dvije tisue stopa. Kad je James Starr odustao od daljnjih pokuaja, uinio je to vrsto uvjeren da je i najmanja ugljena ila iscrpljena do svojih zadnjih izdanaka. U takvim je prilikama jasno da bi pronalazak novoga ugljenoga sloja u Engleskoj bio dogaaj prvoga reda. Jesu Uzevi u obzir rastuu potronju kamenog ugljena, rauna se da e mineralnog goriva u Europi ponestati: u Francuskoj za 1140 godina, u Engleskoj za 800 godina, u Belgiji za 750 godina, u Njemakoj za 300 godina. U svakom sluaju, Amerika bi ga, kod proizvodnje od 500.000.000 tona, mogla imati dovoljno za 6000 godina. Zalihe Kine, Indokine, Indonezije, Japana i Srednje Azije, bit e dosta brzo iscrpljene. Engleska e zacijelo tako bogate australske ile kamenog ugljena potpuno izrabiti prije nego Sjedinjenom kraljevstvu ponestati goriva. Ali u to e vrijeme ve odavno biti naputeni svi, do posljednje ilice potpuno iscrpljeni, europski ugljenokopi. Veliinu zemaljskih naslaga ugljena prikazat e nam sljedee brojke. Najbogatija ugljenom nedvojbeno je Sjeverna Amerika sa 30.000.000 hektara ugljenokopa; za njom slijede Engleska sa 1.570.000 hektara, Francuska sa 350.000, Pruska i Saska sa 300.000, te Belgija, panjolska i Austrija1 , svaka sa po 150.000.1 Rusija, Kina i Japan bogati su ugljenom.
10
Jules Verne
Godinja proizvodnja u posljednjih deset godina iznosila je, prosjeno: u Engleskoj 104.791.415 tona, u Pruskoj 22.731.532 tone, u Francuskoj 12.904.100 tona, u Belgiji 12.755.822 tone, u Austrougarskoj 6.081.736 tona, u Saskoj2 2.871.553 tone; u cijeloj Evropi 167.243.000 tona. K tome je Amerika godinje proizvodila po prilici 26.000.000, Australija 788.000, Azija 558.000 tona, u ukupnoj vrijednosti od neto preko jedne milijarde kruna. U Europi je nedvojbeno Velika Britanija najbogatija ugljenom. Izuzevi Irsku, u kojoj gotovo da i nema mineralnog goriva, ona posjeduje ogromne, ali zato ipak iscrpive naslage ugljena. Najbogatija od pojedinih kotlina, dolina Newcastlea, koja se nalazi u grofoviji North Umberland, proizvodi na godinu po prilici 30.000.000 tona, tj. skoro treinu engleske potronje, a dva i pol puta toliko, koliko proizvodi cijela Francuska. Gallska kotlina, koja je u Car-diffu, Swansea i Newportu okupila itav narod rudara, proizvodi na godinu 10.000.000 tona toliko traenog galle-skog kamenog ugljena. Pored toga, iz Zemljine se unutranjosti ugljen crpi u kotlinama grofovija York, Lancaster, Derby i Stafford, ije su zalihe dodue manje izdane, ali 1 Misli se na Austrougarsku. 2 Danas dio Njemake. ipak vrlo znatne. Napokon, izmeu Glasgowa i Edinbur-gha, tj. u onom dijelu kotske u koji su se tako duboko usjekla oba mora, prostire se jedna od najprostranijih ugljenih kotlina. Sva ova podruja bogata ugljenom obuhvaaju, kako smo napomenuli, prostor od skoro esnaest stotina tisua hektara i proizvode na godinu ogromnu koliinu od skoro sto i pet milijuna tona tog crnog goriva. Unato svega toga, potrebe trgovine i industrije rastu tako silno, da e i ti bogati izvori morati jednom presahnuti. Jo nee zapoeti tree tisuljee, raunajui od Kristova poroda, a rudareva e ruka u Evropi ve isprazniti ova skladita, u kojima je - da se posluimo omiljenom uzreicom - nagomilana sunana toplina prvih zemaljskih dana'. Upravo u vrijeme, u kojem se zbiva naa pripovijest, prekomjernim se iskapanjem iscrpilo jedno od najveih nalazita u kotskoj. Dogodilo se to na deset do dvanaest milja irokom podruju izmeu Edinburgha i Glasgowa, a ticalo se aberfovleskih rudnika, koji su, kako znamo, tako dugo bili pod tehnikom upravom Jamesa Starra. Ve je deset godina u tim rovovima i oknima mirovao svaki rad. Nisu se pronale nove ile, unato pokusima i buenju u dubinu od petnaest stotina, pae i do dvije tisue stopa. Kad je James Starr odustao od daljnjih pokuaja, uinio je to vrsto uvjeren da je i najmanja ugljena ila iscrpljena do svojih zadnjih izdanaka. U takvim je prilikama jasno da bi pronalazak novoga ugljenoga sloja u Engleskoj bio dogaaj prvoga reda. Jesu 1 Uzevi u obzir rastuu potronju kamenog ugljena, rauna se da e mineralnog goriva u Europi ponestati: u Francuskoj za 1140 godina, u Engleskoj za 800 godina, u Belgiji za 750 godina, u Njemakoj za 300 godina. U svakom sluaju, Amerika bi ga, kod proizvodnje od 500.000.000 tona, mogla imati dovoljno za 6000 godina. li se novosti, to mu ih je obeao Simon Ford, odnosile na takav pronalazak? James Starr je sebi postavio to pitanje s potajnom eljom da odgovor bude povoljan. Ukratko, zar su ga zvali u drugi kraj one bogate crne Indije na ponovni rad? Od sveg se srca tome nadao. Dodue, ono drugo pismo mu je svrnulo misli iz prvobitne koloteine, ali sad je na njega polagao mnogo manje vanosti. Sin staroga predradnika bio je tu i ekao ga na dogovorenom mjestu. Dakle, ono anonimno pismo nije trebalo uzeti ozbiljno. im je inenjer stao nogom na zemlju, mladi mu prie. "Jesi li ti Harry Ford?" ivahno ga zapita James Starr, bez svakog drugog uvoda.
11
Jules Verne
"Da, gospodine Starr." "Jedva bih te prepoznao, sinko! U kakvog li se mukarca u ovih deset godina pretvorio onaj djeak!" "Ja sam vas odmah prepoznao," odvrati mladi rudar. "Niste se nimalo promijenili. Vi ste, gospodine Starr, jo uvijek onaj isti koji me na rastanku kod rudnika Dochart zagrlio. Oh, takvo to se ne zaboravlja tako lako." "Prije svega, pokrij glavu, Harry," opomene ga inenjer, "kia pada kao iz kabla, pa ne mora iz iste pristojnosti zaraditi kakvu prehladu." "Hoete li da se negdje sklonimo dok kia ne prestane, gospodine Starr?" zapita Harry Ford. "Ne, Harry. Vrijeme je dragocjeno. Po svemu e cijeli dan kiiti, a meni je urba. Dakle, poimo." "Kako vi elite," odvrati mladi. "Reci mi, Harry, je li ti otac dobrog zdravlja?" "Posve zdrav, gospodine Starr!" "A majka?" "I majka takoer." "Tvoj mi je otac pisao da emo se nai kod okna Yar-row?" "Ne, pismo sam ja pisao." "Ali Simon Ford mi je tada pisao drugo pismo, kojim otkazuje ovaj sastanak?" "On, ne, zacijelo nije," odvrati mladi rudar. "Dobro, dakle!" zavri James Starr, ne spomenuvi vie nita o onom drugom anonimnom pismu. Nakon nekog vremena ponovno nastavi: "Moe li mi kazati to mi to dobri, stari Simon ima priopiti?" "Moj otac vam to eli sam rei." "Ali ti zna o emu se radi?" "Znam." "Dobro, Harry, neu te vie ispitivati. Hajdemo, dakle. Ba gorim od elje da popriam sa Simonom Fordom. Da, sad sam se sjetio - gdje sad ivi?" "U rudniku." "Kako? U rudniku Dochart?" "Da, gospodine Starr," potvrdi Harry Ford. "Dakle, tvoja obitelj nije naputala ugljenokop, kad je u njemu prestao rad?" "Niti za jedan dan, gospodine Starr. Pa, vi poznajete oca. Tamo gdje je ugledao svjetlo dana, tamo eli i umrijeti!" "Razumijem, Harry... da, da, znam to! Rudnik je njegovo rodno mjesto i nije ga htio napustiti. Je li vam tamo dobro?" Jules Verne "Zacijelo, gospodine Starr. Mi se volimo od srca, a potrebe su nam malene." "Lijepo, Harry," ree inenjer. "Krenimo, dakle!" Praen mladiem, James Starr je pourio callanderskim ulicama. Deset minuta kasnije, grad im je ve bio za leima.
12
Jules Verne
RUDNIK DOCHART
Harry Ford bio je visok, vrst i stasiti mladi od dvadeset pet godina. Ve se od najranije mladosti isticao meu vrnjacima svojom ozbiljnou i promiljenou. Pravilne crte lica, velike, blage oi, bujna, vie smea nego plava kosa, pristao lik, sve ga je to inilo najsavrenijim tipom Lovvlandera, najljepeg soja nizinskih kota. Ovrsnut tekim radom u rudniku jo od djetinjstva, bio je ne samo vjeran prijatelj, ve i vrst i neiskvaren ovjek. Dijelom po oevom naputku, a dijelom sam od sebe, oduvijek je marljivo radio i stekao takva znanja da je u dobi, dok je jo trebao biti uenik, mogao poduavati druge, stoje mnogo znailo u zemlji koja je, uslijed visoko razvijenog kolstva, imala samo malo neznalica. Iako mu prvih godina lopata nije izlazila iz ruku, Harry Ford si je znao pribaviti nunu izobrazbu, koja mu je omoguila pristup u rukovodstvo ugljenokopa i nedvojbeno bi bio naslijedio oca na mjestu predradnika u rudniku Dochart, da nije dolo do njegovog zatvaranja. James Starr je bio dobar pjeak, pa ipak je svojeg voditelja mogao slijediti tek kad je ovaj usporio korak. Kia je malo popustila. Velike kaplje rasprile su se prije nego su pale na zemlju. Sad je to bila jo samo vlana izmaglica, koju je svjei vjetar rastjerivao nad tlom. Harry Ford i James Starr - mladi je nosio inenjerovu laganu prtljagu - ili su tako jednu milju uz lijevu obalu Jules Verne rijeke, pratei sve njezine zavoje i lukove, a onda krenue dolinom, cestom koja je vodila ispod velikog, kiom namoenog drvea. S obje strane ceste prostirale su se bujne livade i panjaci okolnih imanja. Ratrkana stada pasla su sonu travu. Veinom su to bile krave bez rogova ili malene, svilenorune ovce, nalik djejim igrakama. Uz njih nije bilo pastira, valjda su se negdje sklonili pred nepogodom, ali su zato oko povjerenog im stada trkarali "Collvji", psi nadaleko uvene i po budnosti poznate pasmine. Okno Yarrow bilo je po prilici etiri milje udaljeno od Callandera. Dok je ustro koraao naprijed, u dui Jamesa Starra budili su se vrlo udni osjeaji. Nije bio ovdje jo od onog dana kad su posljednje tone kamenog ugljena iz aber-fovleskog rudnika ukrcane u vagone za Glasgow. Buniju i djelatniju industriju sad je odmijenilo poljodjelstvo. Kontrast se opaao posebno zimi, kad je svaki poljski rad mirovao. Prije su rudnici ovaj kraj oivljavali u svako doba godine, kako nad zemljom, tako i u njezinoj utrobi. Dan i no tropotali su teki rudarski vagoneti. Sad zatrpane tranice na sagnjilim su pragovima kripile pod njihovim teretom. Tamo gdje su prije vozili tramvaji iz rudnika, sad su bile samo kamenite ili zemljane ceste. Jamesu Starru priini se kao da prolazi pustinjom. Inenjer se turobno osvrne uokolo. Zastao je da predahne. Oslukivao je, ali zrak vie nije podrhtavao od dalekog piska i hukanja parnih strojeva. Na obzoru se nigdje od industrijalaca tako rado vien crni dim nije mijeao s gustim atmosferskim oblacima. Nijedan visoki, obli ili uglati dimnjak nije izbacivao svoj dim uz pogon iz kojeg je sam crpio hranu, niti jedna ispuna cijev nije glasno isputala izrabljenu paru. Zemlja, prije sva crna od ugljene praine, sad je izgledala istija, na to se oi Jamesa Starra nikako nisu mogle priviknuti. Kad je inenjer zastao, zastane i Harry Ford. Mladi rudar je ekao, ne prozborivi ni rijei. Dobro je shvaao to se zbiva u inenjerovoj dui, jer je i sam osjeao isto - on, dijete rudnika, koji je cijelu svoju mladost proveo u dubini zemlje. "Da, Harry," zapoe James Starr, "ovdje se sve promijenilo. Pa ipak, moralo je tako biti, jer je ponestalo ugljena. ali li za onim danima?" "Oh da, zacijelo gospodine Starr," odvrati Harry Ford. "Posao je bio teak, ali zanimljiv, poput borbe."
13
Jules Verne
"Tako je, sinko moj! Bila je to neprestana borba, borba s opasnou uruavanja, poara, poplave, praskavog plina, to poput munje ubire svoje rtve! Bilo je potrebno mnogo sranosti! Pravo veli, bijae to borba, ivot pun napetosti!" "Alloaki rudari bili su bolje sree od onih u Aberfovleu, gospodine Starr." "Svakako, Harry," odvrati inenjer. "Oh, doista, vjeita je teta," ivahno nastavi mladi, "to se cijela zemlja ne sastoji od kamenog ugljena! To bi bile zalihe za nekoliko milijuna godina!" "Zacijelo, Harry, ali mora se priznati da je priroda vrlo mudro uinila kad je na planet sazdala poglavito od pjei-ne, vapnenca i granita, od nezapaljivih tvari." "Ne mislite valjda rei, gospodine Starr, da bi ljudi naposljetku sagorjeli cijelu Zemlju!" "Zacijelo, sinko moj," odvrati inenjer. "Do zadnjeg komadia Zemlje nestalo bi u parnim kotlovima lokomotiva, lokomobila, parobroda i plinara i bila bi to propast cijelog svijeta." "Toga se vie ne trebamo bojati, gospodine Starr. Pa ipak, kamenog e ugljena nestati, i to moda bre nego su izraunali statistiari." "Bez dvojbe, Harry. Stoga, po mojem miljenju, Engleska krivo ini kad kameni ugljen prodaje za zlato drugim narodima." "To je istina," potvrdi Harry. "Znam vrlo dobro," nastavi inenjer, "da hidraulika i elektricitet jo nisu rekli svoju posljednju i da e se te dvije sile jednom dobro iskoristiti. Ali bilo kako mu drago, kameni se ugljen dade tako zgodno upotrijebiti i udovoljava tolikim potrebama industrije. Naalost, ljudi ga ne mogu sami opet proizvoditi. Ako se ume na Zemlji neprestano obnavljaju pomou topline i vode, to se ne dogaa i sa naslagama u Zemljinoj utrobi. Na planet sigurno vie nikad nee moi stvoriti one preduvjete koji su nuni za nastanak kamenog ugljena." avrljajui ovako, James Starr i njegov pratilac ponovno su ustro krenuli naprijed. Jedan sat nakon to su krenuli iz Callandera, stigoe do rudnika Dochart. Tuni izgled naputenog postrojenja neugodno bi se bio dojmio i onoga kojeg se to nije ticalo. Izgledalo je kao kostur nekad ivog tijela. Unutar prostranog, s nekoliko krljavih stabala omeenog etverokuta, zemlja je jo uvijek bila prekrivena ugljenom prainom, ali nigdje vie nije bilo ni troske, niti komadia kamenog ugljena. Sve je bilo odneseno i odavno potroeno. Na jednom niskom breuljku jo uvijek je stajala golema, viekatna skela, nagrizena suncem i kiom. Nad njom se vidjelo ogromno eljezno kolo, a pod njim veliki valjci, oko kojih je bilo namotano elino ue, stoje podizalo krinje s ugljenom. U dnu skele su se nalazile sada razvaljene prostorije za strojeve, iji su elini i bakreni dijelovi neko tako blistali sjajem. Tu i tamo su na zemlji leali ostaci zidina, izmeu polomljenih i mahovinom obraslih greda. Raspucala i oneiena punila, zupanici bez zubaca, izvrnuti vagoneti, pojedinane preke podupiraa, to su strile kao trnoviti nastavci na hrptu kakvog ihtiosaurusa, tranice preko napola poruenog vijadukta, pridravane od Izgledalo je kao kostur nekad ivog tijela. Jules Verne samo dva ili tri ruevna stupa, koje bi jedva izdrale i prazan vagonet - eto, takav je tuan izgled danas pruao rudnik Dochart. Obzidani rub ulaza u okno, kojemu se kamenje rasklimalo, nestajao je pod nabujalim korovom. Tu su se jo raspoznavali tragovi lifta za vaenje ugljena, a tamo mjesto na kojem su ga neko istovarivali da ga razvrstaju po kakvoi i veliini. Sa strane su leale polomljene bave, a na njima komadii lanaca, komadi ogromnih balvana, limene ploe raspuknutoga kotla, svijene motke sisaljki, vjetrom uzdrmani nogostupi, uski klimavi mostii, raspucani zidovi, napola propali limeni krovovi, to su prije natkrivali ciglarske pei koje svojim obijeljenim dnom slie modernim topovima, dok im je stranji dio optoen elinim obruima. Sve to odavalo je utisak zaputenosti, bijede, alosti - ega se u tolikoj mjeri ne moe nai niti kod ruevina kojeg starog dvorca ili ostataka neke porobljene utvrde.
14
Jules Verne
"Uasne li pustoi!" ree James Starr, pogledavi mladia, ali ovaj nije nita odgovorio. Obojica pooe pod krovite nad otvorom okna Yarrow. Otuda su jo vodile ljestve do najdubljih hodnika rudnika. Inenjer se nadnese nad otvor. Tu, gdje se prije uo fijuk zraka to su ga usisavali golemi ventilatori, sad je zijevao tek tihi ponor. James Starr i Harry Ford stupie na prve ljestve. U vrijeme dok se ovdje jo radilo, rad aberfovleskih rudnika opsluivali su mnogi mudro konstruirani strojevi: liftovi za vaenje ugljena, to su neko klizili po drvenim ljebo-vima, pokretne ljestve, nazvane "man-engines", koje su jednostavnim pomicanjem gore i dolje omoguivale rudarima bezopasno sputanje i lako dizanje. Naravno, sve su bolje naprave bile uklonjene kad je prestao rad. U oknu Yarrow ostao je tek dugi niz ljestava, koje su na svakih pedeset stopa bile odijeljene nekom vrsti podnica. Po trideset tako jedna pod drugom poredanih ljestava silazilo se do dna najdonje galerije, u dubinu od tisuu petsto stopa. Bio je to jedini izlaz iz rudnika Dochart na povrinu. Zrak u oknu Yarrow se obnavljao tako stoje nekoliko galerija bilo povezano s jednim drugim, vie poloenim otvorom. Kroz otvor u koji su uli izlazio je topliji zrak, a svjeije ulazio kroz onaj nii. "Ja u za tobom, sinko," ree inenjer, davi mladiu znak da prvi pode dolje. "Kako elite, gospodine Starr." "Ima li svjetiljku?" "Dakako. Ah, kad bi to jo bila sigurnosna svjetiljka, kojom smo se neko morali sluiti!" "Da," odvrati James Starr, "praskavog se plina vie ne trebamo bojati." Harry izvadi jednostavnu uljnu svjetiljku i zapali iak. Sad kad u rudniku vie nije bilo ugljena, nije se mogao razvijati ni ugljikovodik. Eksplozije se nije trebalo bojati, pa nije trebalo zatiti plamen ianom mreom koja inae slui da bi sprijeila zapaljenje ugljenih plinova izvan svjetiljke. U to vrijeme ve tako poboljana Davvjeva sigurnosna svjetiljka ovdje vie nije bila u uporabi. Opasnosti vie nije bilo, jer je nestalo uzronika te opasnosti, goriva koje je nekad predstavljalo bogatstvo rudnika Dochart. Harry se pone sputati niz preke prvih ljestava. James Starr ga je pratio. Doskora se obojica naoe u gustom mraku, koji je plamiak svjetiljke jedva probijao. Mladi je podigao svjetiljku iznad glave, osvjetljujui put svojem pratiocu. Sporim rudarskim korakom su se ve spustili niz deset ljestava. Jules Verne James Starr je, koliko je to dozvoljavalo sumorno svjetlo, razgledao stijene okna, ija se drvena oplata jo bila ouvala, premda tu i tamo ve sagnjila. Na petnaestoj podnici, na polovici puta, na trenutak za-stadoe. "Naalost, ja vie nemam tvoje noge, sinko," ree inenjer, duboko uzdahnuvi. "Meutim, ipak jo uvijek ide." "Zdravlje vas jo slui, gospodine Starr," odvrati Harry. "Kod mene to nije udno, jer sam tako dugo ivio u rudniku." "Dobro govori Harry. Kad je i meni bilo dvadesetak godina, s lakoom sam se, gotovo bez odmora, sputao do dna. No, poimo dalje." Ali upravo u asu kad su htjeli stupiti na sljedee ljestve, iz dubine do njih dopre nekakav glas. Dolazio je do njih poput polagano narastajueg vala i bio sve glasniji. "No, tko to dolazi?" zapita inenjer, zadravi Harrvja. "Ne znam," odvrati mladi rudar. "To nije glas tvojeg oca." "Ne, zacijelo ne, gospodine Starr." "Moda kojeg susjeda...?"
15
Jules Verne
"Mi nemamo susjeda dolje u rudniku. Mi smo tamo sami, posve sami." "Dobro, pustimo dakle tog uljeza da prvi proe," ree James Starr. "Po rudarskom obiaju, oni to silaze trebaju propustiti onoga to izlazi." Obojica poekae. Glas se sad razlijegao posve glasno i jasno, kao da dopire iz vrlo akustinog prostora. Doskora mladievo uho prepozna poneku rije neke dobro poznate kotske pjesme. "To je pjesma o jezerima!" kliknu Harry. "Smio bih se okladiti daje to Jack Ryan." "Tko je taj Jack Ryan to tako krasno pjeva?" zapita James Starr. "Moj stari drug iz rudnika," odvrati Harry i nadnese se nad ljestve. "Hej, Jack," zazva u dubinu. "Jesi li to ti, Harry?" odjeknu odozdo. "Poeka], evo me, stiem." Ponovno se zaula pjesma. Nakon nekoliko minuta u svjetlu svjetiljke se ukae mladi od kojih dvadeset pet godina, vedra lica, veselog pogleda, nasmijanih usta i svijetloplave kose. Uas se naao na podnici petnaeste ljestve. Odmah prihvati Harrvjevu ruku i srdano mu je stisne na pozdrav. "Oh, ba mi je drago to sam te sreo!" kliknu on. Tako mi svetog Munga, da sam znao da e danas izai gore, pritedio bih si silazak u Yarrow." "Ovo je gospodin James Starr," ree Harry, okrenuvi svjetiljku prema inenjeru, koji je stajao u polutami. "Gospodin Starr," kliknu Jack Ryan. "Na gospodin inenjer! Vie vas ne bih prepoznao. Otkako vie nisam u rudniku, oi su mi se odviknule prepoznavati u polutami." "A ja se sad sjeam veselog momka, koji je uvijek rado pjevao. Od tog je vremena prolo ve deset godina, sinko moj! Ali taj veseljak si bio ti, zar ne?" "Ja glavom, gospodine Starr. Ako sam i promijenio zanimanje, ipak mi je ostala vesela ud. Eh, bolje je pjevati i smijati se, nego kukati i plakati!" Jules Verne "Zacijelo, Jack Ryan. A ime se bavi otkako je ovdje prekinut rad?" "Radim na imanju u Melroseu, u blizini Irvinea, u grofoviji Renfeew, nekih etrdeset milja odavde. U aberfovleskim rudnicima mi je svakako bilo bolje. Lake sam baratao kukom nego motikom. Osim toga, u rudniku je bilo toliko akustinih prostorija, gdje su pjesme bolje odjekivale nego tamo gore!... Sigurno elite posjetiti staro okno, gospodine Starr?" "Da, Jack," potvrdi inenjer. "Tad vas neu zadravati..." "Ali reci mi Jack," zapita Harry, "to te danas vodilo dolje, do nae kolibe?" "Htio sam te posjetiti," odvrati Jack Ryan, "i pozvati te na puku sveanost u Irvine. Ti zna da sam ja seoski pi-per1! Bit e pjesme i plesa!" "Hvala ti, Jack, ali neu moi doi." "Nee moi?" "Da, posjet gospodina Starra mogao bi se oduiti, a ja moram gospodina inenjera otpratiti i natrag u Callander." "Ali Harry, sajam u Irvineu je tek za osam dana. Mislim da posjet gospodina Starra nee toliko potrajati, a tad te vie nita nee zadravati u vaoj kolibi." "Obeaj, Harry," uskoi inenjer, "da e prihvatiti Jackov poziv." "Dobro dakle Jack, doi u," ree Harry. "Za osam dana emo se vidjeti na sveanosti u Irvineu." "Dakle, za osam dana, ali nemoj zaboraviti," odvrati Jack Ryan. "A sada, ostaj mi zdravo, Harry. Zbogom, gospodine Gajda, svira na gajdama. Starr! Ba mije milo to sam vas opet vidio. Izvijestit u sve prijatelje. Nitko vas jo nije zaboravio, gospodine inenjeru."
16
Jules Verne
"I ja se uvijek rado svih sjeam," ree James Starr. "Hvala vam za to, u ime svih njih," odvrati Jack Ryan. "Zbogom, Jack," ree Harry, stisnuvi ponovno ruku svojem prijatelju. Jack Ryan uskoro ieznu, dok mu je pjesma opet odzvanjala oknom. etvrt sata kasnije spustie se James Starr i Harry sretno niz posljednje ljestve i naoe se na dnu najnieg rudnikog kata. Iz malene krune prostorije na dnu okna na sve su strane izlazili hodnici, posljednje izdane ile rudnika. Prodirali su kroz krjljevac i pjeinu i bili djelomino poduprti ogromnim balvanima, a djelomino, gdje je zemlja bila ru-evna, podzidani. Neke su opet ispunili kamenjem izvuenim iz drugih rovova. Tu i tamo ogromni kameni stupovi su podupirali svod na kojem su poivale tercijalne i kvaternal-ne zemljane naslage. U tim hodnicima, koje su neko osvjetljivale svjetiljke rudara, odnosno elektrino svjetlo koje su pred zatvaranje rudnika bili uveli, sad je vladala gusta tama. Ali tamnim hodnicima vie nije odjekivala kripa rudarskih kolica po tranicama, niti glasovi vozaa kolica, njiska konja ili maz-gi, niti udarci kopaa ili prasak potpaljenih mina. "elite li malo predahnuti, gospodine Starr?" zapita mladi. "Ne, sinko moj," odvrati inenjer, "rado bih to prije bio u kolibi staroga Simona." "Tad poite za mnom, gospodine Starr, vodit u vas, iako znam da bi i sami jo pogodili put u ovom tamnom labirintu." "Zacijelo, jer mije cijeli plan starog rudokopa jo uvijek pred oima." Harry pode naprijed, podigavi svjetiljku uvis da posvijetli ininjeru. Visoki hodnik bio je gotovo nalik na pokrajnju lau ogromne crkve. Noga prolaznika spoticala se o pragove tranica, koje su zaostale iz vremena dok se ovdje jo radilo. Jedva su prevalili pedeset koraka, kad je pred Jamesa Starra pao ogroman kamen. "uvajte se, gospodine Starr," kliknu Harry, prihvativi inenjera za ruku. "To se samo odvalio kamen, Harry. Ovi stari slojevi nad nama nisu ba osobito vrsti, pa..." "Gospodine Starr," odvrati Harry, "meni se uinilo daje taj kamen bio baen... da gaje bacila ljudska ruka!..." "Daje baen?" zapita James Starr. "to eli time rei?" "Nita, nita... gospodine Starr," odvrati Harry, izbjegavajui odgovor, ali je oi usmjerio u stijenu kao da e je probiti pogledom. "Poimo dalje. Dajte mi ruku, pa se ne trebate bojati da ete posrnuti." "Evo me, Harry!" Obojica pooe dalje, ali se Harry cijelo vrijeme ogledavao i svojom svjetiljkom osvjetljavao mraan hodnik. "Hoemo li uskoro stii?" zapita inenjer. "Najdulje za deset minuta." "Dobro." "Ipak je udnovato," mrmljao je Harry, "to je prvi put da se takvo to dogodilo. Taj je kamen morao pasti ba kad smo mi tuda prolazili." "Bio je to tek puki sluaj, Harry." Jules Verne "Sluaj..." ponovi mladi, odmahnuvi glavom. "Da... sluaj." Odjednom, Harry zastane i pone oslukivati. "to ti je, Harry?" zapita inenjer. "Uinilo mi se da iza nas ujem korake," odvrati mladi i jo vie napregne sluh. "Nakon nekog vremena ree: "Ne, bit e da sam se ipak prevario. Oslonite se o moje rame, gospodine Starr." "Imam se na to i osloniti," upadne mu James Starr u rije. "Ti si valjan momak!" Obojica utke nastavie dugim tamnim hodnikom. Harry se vie puta osvrtao, ne bi li uo kakav udaljeni tropot ili primijetio traak kakvog svjetla.
17
Jules Verne
Ali pred njim i iza njega sve je bilo tamno i tiho.
OBITELJ FORD
Deset minuta kasnije napokon su napustili glavni hodnik. Mladi rudar i njegov pratilac stigli su na istinu, ako se tim imenom smije okrstiti prostrana, tamna pilja, osvijetljena vrlo slabim trakom danjega svijetla, stoje pro-diralo kroz otvor okna koje je prosijecalo sve gornje naslage. Pomou ovog okna obnavljao se zrak u rudniku Dochart time, to je topliji zrak iz unutranjosti izlazio kroz ovaj visoki oduak. Malo zraka i svjetla dopiralo je, dakle, i ispod debele naslage kriljevca sve do one istine. Na mjestu gdje su prije radili ogromni strojevi, to su bili dio pogona rudnika Dochart, ve deset godina stanovao je Simon Ford sa svojom obitelji, u tom podzemnom, u kri-ljevcu usjeenom stanu, to ga je stari predradnik volio nazivati svojom "kuicom". Kako je svojim dugotrajnim, marljivim radom stekao dobru uteevinu, mogao je Simon Ford stanovati i pod suncem bojim, meu zelenim drveem, u bilo kojem gradu zemlje. Ali on i njegovi nisu htjeli ostaviti rudnik, u kojemu su se, jednakih misli i nazora, osjeali tako sretni. Njihova "kuica", to je bila petnaest stotina stopa pod povrinom kotske, bila im je osobito mila. Pored mnogih drugih prednosti, ovdje se nisu trebali bojati posjeta poreznika, "stentmatersa", koji utjeruju dosadnu glavarinu. Jules Verne U ono vrijeme bio je Simon Ford, bivi predradnik rudnika Dochart, usprkos svojih ezdeset godina, jo krepak ovjek. Visok, jak i dobro graen, mogao je vaiti kao jedan od najboljih "sawneysa" kotara koji je regimentama gortaka ve dao mnotvo novaka. Simon Ford potjecao je iz stare rudarske porodice, kojoj je rodoslovlje sezalo u ona vremena, kad se u kotskoj zapoelo kopati ugljen. Ne uputajui se u arheoloko dokazivanje jesu li ve Grci i Rimljani poznavali kameni ugljen, jesu li Kinezi jo prije Kristova roenja vadili ugljen iz svojih ugljenokopa, ne razbijajui si glavu, je li mineralno gorivo dobilo svoje francusko ime (houille) po nekom kovau Houillosu, koji je u dvanaestom stoljeu ivio u Belgiji - moemo posve sigurno ustvrditi, da se kameni ugljen poeo uredno vaditi najprije iz kotskih ugljenih kotlina. Ve u jedanaestom stoljeu podijelio je Vilim Osvojitelj dohotke newcastleskih rudnika svojem plemstvu. Iz trinaestoga stoljea nadalje potjee jedna dozvola za kopanje "morskoga ugljena", koju je izrao Henrik III. Koncem istoga stoljea, spominju se ve i kotska ugljena polja, kao i ona iz gallekoga okruja. U ono vrijeme sili su preci Simona Forda prvi puta u utrobu kaledonske zemlje, daje od koljena do koljena, od oca na sina vie nikad ne napuste. Svi bijahu tek obini radnici i skoro kao robijai prisiljeni na vaenje ugljena. Neki dre, dapae, da su rudari u ugljenokopima, kao i kopai soli onoga doba, bili uistinu pravi robovi. Jo u osamnaestom stoljeu bio je taj nazor u kotskoj tako jak, da su se za vrijeme rata izmeu pretendenata na prijestolje bojali, da bi se onih dvadeset tisua rudara u Newcastleu moglo pobuniti, da izbore slobodu za koju su sami drali daje nemaju. No, bilo kako mu drago, Simon Ford ponosio se da je kotski rudar. Vlastitom je rukom radio ba ondje, gdje su mu preci radili kukom, klijetima i sjekirom. Kad mu je bilo trideset godina ve je postao predradnikom u rudniku Dochart, tom najznamenitijem rudniku Aberfovlea i
18
Jules Verne
mnogo godina obavljao tu svoju slubu neumorno i zduno. Muilo ga je samo to je ugljena bivalo sve manje i to se nasluivalo da e ga potpuno nestati. Neumorno se dao na traenje novih ila po svim aber-fovleskim rudnicima, koji su bili meusobno povezani podzemnim tunelima i srea ga je posluila, te je tekom posljednjih godina poslovanja nekoliko takovih i pronaao. Pri tom mu je mnogo pomogao njegov rudarski instinkt, pa ga je inenjer James Starr zato vrlo cijenio. Moglo bi se rei, daje skoro proricao gdje su ugljene ile u zemlji, ba kao to hidroskop pokazuje gdje su podzemna vrela. Ali, kako rekosmo, dolo je vrijeme, kad su se zalihe ugljena primicale kraju. Sva istraivanja ostadoe bez uspjeha. Sve ile bile su posvema iscrpljene. Poslovanje je prestalo, a rudara nestade. To je za veinu rudara bio teak udarac. Tko zna da ovjek, ako je priviknuo na to, ljubi brigu i bijedu, taj se tome nee mnogo uditi. Simona Forda je to najjae pogodilo. Bio je rudar duom i tijelom, a mnotvo veza ga je vezivalo s njegovim rudnikom. U njemu se rodio, u njemu je proveo svoj vijek, pa ga zato nije htio ostaviti niti kad je rad u njemu bio obustavljen. Dakle, ostao je u njemu. Njegov sin Harry pribavljao je sve potrebno podzemnom kuanstvu, a on sam je u ovih deset godina jedva deset puta izaao na sunce. "Da idem onamo gore? Pa to u ja tamo gore?" obiavao je govoriti i moe se rei da gotovo nikad nije izlazio iz svojeg mranog doma. U toj, uostalom posve zdravoj okolini, gdje je vladala uvijek jednakomjerna toplina, stari predradnik nije utio niti suneve ege niti zimskog mraza. I njegovi su se ovdje dobro osjeali. Pa to bi jo mogao poeljeti? Jules Verne Pa ipak je bio vrlo tuan. Prieljkivao je prijanji ivot i rad, koji je neko ovdje bio tako iv. Pri tom ga je uvijek progonila fiksna ideja. "Ne, ne", opetovano i uporno bi znao tvrditi, "rudnik jo nije iscrpljen!" Zacijelo zlo bi bio proao svatko koji bi se pred Simonom Fordom usudio dvojiti o tom da e stari Aberfovle ipak jo jednom uskrsnuti od mrtvih. Nikad ga nije ostavila nada da e otkriti nove naslage ugljena, to e rudniku vratiti njegov prijanji znaaj. O, kad bi ustrebalo, rado bi bio i sam opet prihvatio kuku i eki i svoje starake, a ipak jo krepke ruke okuao na tvrdim peinama. Pa iako je lutao, bilo sam, bilo sa svojim sinom, po dalekim galerijama i hodnicima, traio i istraivao, dan za danom vraao se posve umoran natrag u svoju "kuicu", ali nikad nije oajavao. Njegova vrijedna druica bila je snana Madge, "the good wife" - "dobra ena", kako to koti vele. Kao i njen suprug, ni ona nije htjela ostaviti rudnik. U svakom pogledu dijelila je njegove nade i njegove brige. Ona gaje hrabrila, bodrila i to uvijek tolikom ozbiljnou, da su joj rijei grijale srce starog predradnika. "Aberfovle je samo zaspao, Simone", govorila bi ona. "Zacijelo pravo veli. To je samo mirovanje, to nije smrt!" Madge takoer nije nita vuklo na povrinu. Njih troje nije poznavalo druge sree, do tihog svojeg ivota u tamnoj kuici. Eto, ovamo se zaputio James Starr, prema pozivu to ga je dobio. Simon Ford ekao je gosta pred vratima, a kad mu je Harrvjeva svjetiljka objavila njegov dolazak, poe ususret prijanjemu vieweru". "Dobro nam doli, gospodine James!" kliknu on tako glasno, daje odjeknulo od okolnih zidova. "Dobro nam doli u kuicu staroga predradnika. Ako i lei petnaest stotina stopa pod zemljom, kua obitelji Ford zato nije manje gostoljubiva." "Kako ste, vrijedni moj Simone," zapita James Starr, stisnuvi ruku svojem domainu. "Posve dobro, gospodine Starr. Kako bi drukije bilo ovdje, gdje smo zatieni od svake nepogode? Vae dame tamo gore, to odlaze u Newhaven ili Portobello, da ljeti uhvate neto
19
Jules Verne
zraka, bolje bi uradile da nekoliko mjeseci provedu u aberfovleskim rudnicima. Ovdje ne bi dobile prehladu kao u vlanim ulicama glavnog grada." "Zacjelo vam u tome neu protusloviti," odvrati James Starr, radostan stoje staroga rudara zatekao jo ila i zdrava. "Uistinu, skoro bih se i sam zapitao, zato nisam svoju kuu u Canongateu zamijenio jednom kolibom blizu vae." "Na slubu, gospodine Starr. Poznajem jednoga od vaih bivih rudara, koji bi bio sretan, kad bi znao, da ga od vas dijeli tek tanka pregrada." "A kako je Madge?" zapita inenjer. "Mojoj eni je dobro, ako je to uope mogue, jo bolje nego meni!" objasni Simon Ford. "Vrlo e se obradovati, bude li vas vidjela za svojim stolom. Sama e sebe nadvisiti, samo da vas ugosti kako treba." "No, no, vidjet emo, Simone," ree inenjer, kojem je poslije dugog puta dobar zajutrak dolazio u pravi as. "Jeste li gladni, gospodine Starr?" "Zacijelo, putovanje mije podjarilo tek. Imao sam gadno vrijeme." "Ah tako, zacijelo gore pada kia!" primijeti Simon Ford i saaljivo se nasmijei. "Da, Simone. I valovi Firtha jednako su nemirni kao i oni morski." "No, eto, gospodine James, ovdje kod mene nikad ne kii. Vama ne trebam isticati ovdanje prednosti. Ali gle, prispjeli smo ve do kue. Jo jednom dobro nam doli." Simon Ford, za kojim je iao Harry, pusti Jamesa Starra da ue u njihov stan. Sastojao se iz prostrane sobe, koju je osvjetljavalo nekoliko svjetiljki, od kojih je jedna visjela o olienom stropu. Nasred prostorije istim stolnjakom pokriveni stol kao daje samo ekao na goste, za koje su bile spremljene etiri kone stolice. "Dobar dan, Madge" ree inenjer. "Dobar dan, gospodine James", odvrati vrijedna kotkinja, ustavi da pozdravi gosta. "Ba mije milo, to vas opet vidim, Madge." "Uvijek je lijepo, gospodine James, opet vidjeti ljude, s kojima smo bili uvijek dobri i dobrohotni." "Juha ve eka, eno" upadne joj Simon Ford u rije. "Ne smijemo pustiti da eka na nas, pogotovo ne gospodina Jamesa. On je zdravo rudarski ogladnio, pa neka se osvjedoi, da nas na sin ne puta da u bilo na emu oskudijevamo. "Da, sada mi pade na pamet, Harry", primijeti stari predradnik, okrenuvi se prema sinu, "Jack Ryan je bio ovdje da te posjeti." "Znadem oe, sreli smo se u oknu Yarrow." "On je dobar, veseo prijatelj," ree stari Simon. "Ali ini se da mu se tamo gore svia. U njegovim ilama ne kola prava rudarska krv. A sad hajdemo k stolu, gospodine James, da obilno zaloimo, jer emo se moda vrlo kasno vratiti na veeru." Kad je inenjer sa ostalima htio ve posjedati, prihvati jo jednom rije. "Samo trenutak, Simone," poe on. "Prije svega elim biti naisto oko neega. Stoga bih vas upitao dvije stvari." "Molim, pitajte gospodine James." "Vae pismo obeava mi interesantnu novost?" "Zacijelo e biti." "A za vas?" "I za vas i za mene, gospodine James, ali htio bih vam je priopiti istom poslije jela, na licu mjesta."
20
Jules Verne
"Simone," nastavi inenjer, "pogledajte me... tako... ravno u oi. Interesantnu novost velite?... Da!... Dobro! Zasad neu dalje pitati," ree, kao daje eljeni odgovor ve proitao iz oiju starog predradnika. "A drugo?" "Znate li vi moda, Simone, tko mi je ovo ovdje mogao pisati?" odgovori inenjer, pokazavi mu ono anonimno pismo. Simon Ford uzme pismo i pozorno ga proita. Zatim ga pokae svojem sinu. "Poznaje li taj rukopis?" zapita on. "Ne, oe," odvrati Harry. "Ovo je pismo takoer imalo ig aberfovleske pote?" pitao je Simon Ford dalje. "Upravo kao i vae", potvrdi James Starr. "to dri o tome Harry?" ree Simon Ford, a elo mu se lako namrti. "Ja drim oe," odvrati Harry, "daje nekome bilo stalo do toga, da osujeti ovaj posjet gospodina Jamesa." "Ali tko bi to mogao biti?" kliknu stari rudar. "Tko je to ve nanjuio moje misli?..." Jules Verne Simon Ford se duboko zamisli, dok ga iz tih misli opet ne trgnu enin glas. "Molim, izvolite sjesti, gospodine Starr", ree ona, "juha e se ohladiti. Zasad si neemo razbijati glave radi toga pisma." Na njen poziv posjedae svi oko stola, James Starr Mad-gi suelice, a otac i sin njoj s desna i s lijeva. Bio je to izvrstan kotski ruak. Najprije jelo sa "hotchpotch", to jest juha s mesom. Po Simonovom sudu, nitko nije znao zgotoviti "hotchpotch" bolje od njegove supruge. Isto je bilo i sa "Cockyleeky", nekom vrsti ragouta od kokoi. Bio je prireen s bijelim lukom, a zasluivao je svaku hvalu. Sve to zalijevali su najboljim edinburkim pivom. Ali glavno jelo je bilo "Haggis", narodni puding od mesa i jemenog brana. Ovo izvrsno jelo, koje je u svoje vrijeme Bumsa tako oduevilo, da mu je ispjevao jednu od najljepih oda, dijelilo je sudbinu svega to je lijepo na zemlji: nestalo ga je poput sna. Madge je ubrala najiskreniju pohvalu svojeg gosta. Zajutrak se zavrio desertom od sira i "cakesa"; to su vrlo fino prireeni kolaii od zobenoga brana, uz koje su iz malih aica srkali "Usquebaugh", dobru rakiju iz rai, dvadeset pet godina staru - dakle ba toliko, koliko je sada bilo Har-ryju. Zajutrak je potrajao itav sat. James Starr i Simon Ford ne samo to su dobrano zalagali, ve su i razgovarali, a najvie o prolosti aberfovleskih rudnika. Harry je vie utio. U dva maha ustao je od stola i izaao iz kue. Sigurno gaje, nakon onoga dogoaja s kamenom, muio neki nemir, pa je htio imati na oku okolinu kuice. Uznemirivalo ga je i ono anonimno pismo. Kad se prvi puta udaljio, ree inenjer Simonu Fordu i Madgi: "Imate ba valjanoga sina, prijatelji moji." "Da, gospodine James, on je dobro i zahvalno dijete", potvrdi stari predradnik. "Svia li mu se ovdje u vaoj kuici?" "On nas ne bi ostavio." "Jeste li ve pomiljali na to, da ga jednom oenite?" "Harry da se oeni!" kliknu Simon Ford. "A koga e uzeti? Zar djevojku odozgo, koja luduje za zabavama i plesovima i koja e voljeti ostati uz svoj rodni klan, nego doi u nau pilju? To Harry ne bi htio!" "Ali ni ti nee zahtijevati," oglasi se Madge, "da nam se Harry nikad ne oeni..." "Ja neu posve nita zahtijevati," upadne stari predradnik u rije, "ali ipak, stvar nije ba tako hitna! Tko zna, ne e li se nai koja i za njega..."
21
Jules Verne
Harry je opet uao, a Simon Ford prekinu svoj govor. Kad je Madge ustala od stola, poveli se i drugi za njom i posjedae zamalo pred vrata kuice. "Dakle, Simone," zapoe inenjer, "evo me, sav sam uho". "Gospodine James," odvrati ovaj, "meni trebaju vie vae noge, nego vae ui. Jeste li se okrijepili?" "Potpuno, Simone. Ja sam spreman poi s vama, bilo kuda." "Harry", ree Simon Fond svome sinu, "zapali nam sigurno snu svjetiljku". "Vi se sluite sigurnosnim svjetiljkama!" kliknu James Starr sav u udu, "premda se ne trebate bojati praskavoga plina, sada kad u rudniku vie nema ugljena?" "Da, gospodine James, opreza radi!" "Ne bi li me vi to opet obukli u rudarsko odijelo, vrijedni moj Simone?" "Jo ne, gospodine James, jo ne", odvrati stari predradnik, a oi mu udno zasjae. Harry, koji se vratio u kuu, upravo izie s tri sigurnosne svjetiljke u ruci. Jednu urui inenjeru, drugu svojem ocu, a treu zadri u lijevoj ruci, dok je desnicom dohvatio dugaak tap. "Naprijed dakle," opomenu Simon Ford i naorua se vrstom kukom, to je leala pokraj vratiju kuice. "Naprijed", ponovi inenjer. "Do vienja Madge!" "Bog s vama!" ree stara kotkinja. "Spremi neto za veeru, eno uje li," doviknu joj Simon Ford u polasku. "Bit emo gladni kad se vratimo, pa emo tvome jelu iskazati svaku poast." "Do vienja, Madge!"
NEKE ZAGONETNE POJAVE

Poznato je da jo i danas u kotskoj ima mnogo praznovjerja, kako u brdskim predjelima, tako i u ravnici. U nekim klanovima poglavari i seljaci se vole uveer sastati i zabavljati se priama iz hiperborejske mitologije. Iako se u toj zemlji vrlo izdano i mnogo brinu za izobrazbu puka, ona ipak jo nije uspjela te legende svesti na ono to uistinu jesu, tj. obine bajke - tako su vrsto one u kotskoj uhvatile korijene. Tu jo uvijek postoji carstvo duhova i prikaza, patuljaka i vila. Zli se dusi pojavljuju u razliitim oblicima: tu je planinski Sear, koji u drugom licu navijeta predstojeu smrt; tu je May Moullach, koji se pojavljuje u liku mlade djevojke s kosmatim rukama i upozorava obitelji kojima prijeti nesrea; tu je vila Branachie, takoer vjesnica neobinih dogaaja; tu su Bravraics, koji se smatraju zatitnicima kunih potreptina, zatim Urisk, koji se pojavljuje poglavito u divlje romantinim gudurama Katrinskoga jezera i jo mnogi drugi. Razumijeva se samo po sebi, da su i radnici kotskih ugljenokopa pridonijeli nastajanju velikog dijela tih legenda i pria. Jer ako su dobra i zla bia iz mate oivljavala brda i visoravni, u tamnim ugljenokopima, do njihovih najveih dubina, moralo ih je biti kudikamo vie. Tko bi inae za burnih noi potresao zemljane naslage, tko navodio kuku do jo neotkrivenih ila, tko stvarao praskavi plin i uzrokovao one snane eksplozije - ako ne koji gorski duh? Vei dio rudara radije je za potpuno prirodne pojave vjerovao da su ih prouzroili dusi, i bio je uzaludan sav trud da ih se u tome razuvjeri. Pa i gdje bi se praznovjerje moglo bolje razviti nego u tihim dubinama ovih ponora?
22
Jules Verne
Samo se po sebi razumije da su se takovi nadnaravni dogaaji morali, u mnogo veoj mjeri nego drugdje, odigravati u aberfovleskim rudnicima, koji su leali upravo posred ovih, priama punih krajeva. Uistinu, tu su se kroz drugi niz godina zbivale razliite dosad neobjanjene pojave, koje su jo vie poveavale lakovjernost irokih masa. Najpraznovjerni)i od sviju u rudniku Dochart bio je Jack Ryan, Harrvjev prijatelj. Osim toga, on je znao iskoristiti te nadnaravne pojave. Na osnovi fantastinih pria stvarao je pjesme kojima je za dugih zimskih veeri ubirao buno priznanje svojih sluatelja. Ali nije samo Jack Ryan bio tako praznovjeran. Svi su njegovi prijatelji tvrdili da u abeufoyleskim rudnicima nije ba sve u redu, i da se ovdje, kao i na visoravnima, esto pojavljuju sablasna bia. Tko bi uo ove ljude tako pripovijedati, gotovo bi i sam povjerovao njihovim priama. Jer za patuljke, gorske duhove i sablasti svake vrsti nema zgodnijeg mjesta od tamnih, tihih dubina ugljenokopa. Ta pozornica kao daje bila ureena posebno za njih, pa zato ta nadnaravna bia na njoj ne bi odigrala svoje uloge? Tako su barem mislili Jack Ryan i njegovi drugovi u aber-foyleskim rudnicima. Kako smo ve spomenuli, svi su ugljenokopi bili meusobno spojeni dugim podzemnim hodnicima. Veliko podzemlje grofovije Stirling ispresijecano rovovima, i izbueno oknima, tvorilo je neku vrst hypogae-ona, podzemnog labirinta, nalik mravinjaku. Rudari iz raznih okana susretali bi se esto kad su polazili na rad ili kad su se vraali s rada. Mogli su, dakle, posve lako prepriavati svoje doivljaje, pa su tako prie kopaa prelazile iz rudnika u rudnik i irile se neobino brzo, a pri tom su, kako to obino biva, idui od usta do usta, rasle. Samo su dva ovjeka, zahvaljujui svojoj velikoj izobrazbi i trijeznoj naravi, bili asna iznimka i nisu se dali zavesti vjerovanjima u postojanje i djela gorskih duhova patuljaka ili vila. Bili su to Simon Ford i sin mu Harry. To su posvjedoili jo i time to su, i nakon to je rad u rudniku Dochart prestao, ostali stanovati u toj samotnoj spilji. Moda je samo dobra Madge, kao i sve kotske gortakinje, naginjala praznovjerju. Ali sve pripovijesti o pojavama duhova i tome slino, ponavljala je sama u sebi. inila je to vrlo savjesno, da stare predaje ne prepusti zaboravu. No sve kad bi Simon Ford i sin mu Harry i bili jednako praznovjerni kao veina drugih, ni onda jo ne bi bili rudnik prepustili duhovima i vilama. U nadi, da e naii na novu ugljenu ilu, uhvatili bi se u kotac sa cijelom fantastinom drubom patuljaka. Njihovo vjerovanje koncentriralo se samo na jedno: nisu mogli povjerovati da su aberfoyleske ugljene naslage ve potpuno iscrpljene. S punim pravom moglo se rei, da su Simon Ford i sin mu Harry u tom pogledu bili doslovce uzevi "prave rudarske vjere", vjere u Boga, koju nita nije moglo pokolebati. Kroz deset punih godina, bez dana odmora, uzimali bi otac i sin, nepoljuljanog uvjerenja, kuku, tap i svjetiljku, i u potrazi za novim blagom, kuckali po svim zidovima rudnika, oslukujui nee li od sebe dati uplji ili puni ton. Poto prijanja buenja jo nisu bila doprla do granita primarnih formacija, drali su Simon i Harry Ford da e ono, to im nije uspjelo danas, uspjeti sutra i da valja neumorno iznova pokuavati. Cijeli svoj ivot posvetili su pokuajima da aberfoyleskim ugljenokopima povrate prijaJules Verne nji cvat. Daje otac pri tom podlegao, ne poluivi uspjeh, sin bi sam nastavio daljnje istraivanje. Istodobno su oba ta vjerna straara pazili da u rudniku bude neprestano sve u redu. Pregledavali su rudnik, ne prijeti li mu gdjegod uruavanje, ne treba li ovaj ili onaj dio rudnika pustiti da propadne. Istraivali su nije li gdjegod prodrla voda s povrine, iskapali su
23
Jules Verne
odvodne jarke i odvodili je u bunare. Jednom rijei bili su dobrovoljni uvari i odravatelji tog neproduktivnog rudnika, koji je neko dao tako veliko, sada u dimu nestalo bogatstvo. Za nekih od ovih ekskurzija osobito je Harry zamijetio neke udne pojave, koje si nije mogao protumaiti. Vie puta, kad je prolazio ovim ili onim uzanom hodnikom, priinilo mu se, kao da uje neku buku, kao da netko vrsto kukom udara o stijenu jednoga hodnika. Kako ga nita nije moglo zastraiti, bilo to prirodno ili neprirodno, Harry nije alio truda da toj tajanstvenoj pojavi ue u trag. Hodnik je bio naputen. Mladi je osvjetljavao stijene svojom svjetiljkom, ali nigdje nije naao novijih tragova od udaraca sjekirom ili kukom. Pomisli, dakle, da ga je prevarila neka zvuna iluzija, neka udna fantastina jeka. Drugi puta, kad je iznenada osvijetlio koju sumnjivu upljinu, uinilo mu se daje nekakva sjena brzo promakla izvan njegovog pogleda. Skoio je za njom, ali nije pronaao nita, pae ni rupe kroz koju bi ivo bie moglo umai njegovom progonu. U jednom mjesecu dva puta je Harry, u zapadnom dijelu rudnika, uo udaljene detonacije, kao da netko potpaljuje dinamitni naboj. Kad je drugi puta uo detonaciju, pronaao je nakon vrlo pomne potrage dinamitom oboren stup, za koji je dobro znao, daje prije bio itav. Jules Verne Pomou svoje svjetiljke pomno je istraio razorene stijene. Sastojale su se od kriljevca, koji je inae prevladavao na toj dubini rudnika. Je li onaj, koji je potpalio eksploziv, moda traio novu ugljenu ilu ili je namjeravao zasuti taj dio rudnika? Ta su mu se pitanja nametala; ali niti otac, kojemu je priopio taj dogaaj, a niti on sam nisu mogli pronai povoljna odgovora. "To je udnovato", govorio bi Harry. "Teko se moe povjerovati da osim nas jo kakovo nepoznato bie ivi u rudniku, a ipak je to izvan svake dvojbe. eli li to jo netko osim nas istraiti moe li se pronai jo koji iskapanja vrijedni sloj, ili mu je samo namjera da do kraja uniti sve, stoje od aberfovleskih rudnika jo preostalo? Ali zato? Moram to saznati, pa stajalo me to i glave!" etrnaest dana prije nego je Harry Ford poveo inenjera zakuastim hodnicima rudnika Dochart, bio je ve pomislio da e mu potraga biti okrunjena uspjehom. S bakljom u ruci lutao je jugozapadnim dijelom rudnika. Iznenada mu se priini, kao daje tek nekoliko stotina koraka pred njim naglo ugaeno svjetlo i to ba na samom ulazu u neko koso okno, to je vodilo prema povrini. On potri za tim sumnjivim svjetlom... Uzalud. Ali Harry nije obiavao u prirodnim pojavama traiti nadnaravne uzroke, pa je tako doao do zakljuka da se tu mora raditi o nekom nepoznatom ivom biu. Ali unato tome to je najpomnije pretraio i najmanje izboi-ne i udubine hodnika, trud mu je bio uzaludan naao nije nita. Harry, dakle, prepusti sluaju razotkrivanje ove tajne. Tu i tamo viao je jo koji puta svjetlucanje svjetla koje je, slino svjetlu sv. Ilije, preskakalo od jednoga mjesta na drugo, ali bi samo na kratko bljesnulo i nestalo, tako da mu nije mogao istraiti uzrok. Da su ove fantastine plamenove spazili Jack Ryan ili drugi praznovjerni rudniki radnici, ti bi ih bez oklijevanja pripisali kojemu nadnaravnomu uplivu. Naravno, Harry takvo to nije ni pomiljao, ba kao ni stari Simon. Ali, obojica su esto su razgovarali o tim pojavama, za koje je ipak morao postojati neki prirodni uzrok. "Strpimo se, sinko." govorio bi predradnik. "Sve e to jednom doi na vidjelo!" Moramo ustvrditi da dotad ni Harry niti njegov otac nisu bili objektom kakvog brutalnog napadaja. Ako je onaj kamen, to je pao tik pred inenjera, bacila zloinaka ruka, bio je to prvi zloinaki napadaj otkako su pamtili. Kad su zapitali Jamesa Starra to misli o tome, on odgovori da se kamen morao sam od sebe odlomiti od stropa tunela. Ali Harry nije htio pristati na tako jednostavno rjeenje toga pitanja.
24
Jules Verne
Uporno je tvrdio da je kamen bio baen. Ako se u padu nije od neeg odbio, nikad ne bi mogao opisati onakav luk, osim ako ga je bacila neka nepoznata sila. tovie, Harry je u tome vidio izravni napad na sebe ili na svojega oca, ako ne i na samoga inenjera. Mora se priznati daje za to imao povoda.
PRONALAZAK SIMONA FORDA

Stari drveni zidni sat pokazivao je podne, kad su James Starr i njegova dva pratioca ostavili kolibu. Danje svjetlo, stoje prodiralo kroz oduno okno, donekle je rasvjetljivalo spilju oko nje. Harrvjeva svjetiljka inila se ovdje dodue suvinom, ali se imala doskora pokazati potrebnom, jer je stari predradnik namjeravao inenjera povesti do zadnjih izdanaka rudnika Dochart. Kad su ta tri istraivaa - u daljnjem toku pripovijesti vidjet e se, da se tu doista radilo o istraivanju - prevalili nekih dvije milje du glavne galerije, dooe do ulaza u uski hodnik, koji je poput pokrajnje crkvene lae poivao na mahovinom obraslim potpornjima. Hodnik se pruao u istom pravcu kao i rijeka Forth, samo to je njezino korito lealo petnaest stotina stopa vie. Pretpostavljajui da se James Starr vie ne snalazi kao neko u tolikim hodnicima rudnika Dochart, Simon Ford gaje podsjeao na glavne obrise plana rudokopa, upozoravajui ga na oblik i poloaj povrja to se nad njim prualo. Razgovarajui tako, ili su James Starr i stari rudar zajedno dalje. Harry je iao pred njima, i osvjetljavao im put. Ali i sada je pazio, osvjetljujui svaki tamni kuti, ne bi li otkrio kakovu sumnjivu sjenu. Jules Verne "Imamo li jo daleko ii, Simone?" zapita inenjer. "Jo pola milje, gospodine James. Prije bismo, pomou parnih kolica, taj put bre prevalili ali ta su vremena davno prola!" "Mi dakle idemo do kraja sloja, koji se posljednji otkopavao?" zapita James Starr. "Da! Kako vidim, jo vam je cijeli rudnik dobro u pameti." "Ali, Simone, drim da e biti teko poi dalje." "To je istina, gospodine James. Tamo su nai kapai iskopali posljednji komadi ugljena. Sjeam se toga, kao daje danas bilo! Ja sam sam tada udario posljednji udarac, koji je u mojoj dui jae odjeknuo nego li o onom mrtvom kamenju. Svuda oko nas nije bilo vidjeti nieg drugoga do li same pjeine i kriljevca, pa kad su se posljednja kola otkotrljala do izvoznog okna, poao sam za njima teka srca, kao za sprovodom siromaha. inilo mi se, kao da je s tim kolima iz rudnika izala njegova dua!" Tuga koja je izvirala iz rijei starog predradnika, ovladala je i inenjerom, koji se utio isto kao i on. Bila su to uvstva mornara, koji ostavlja svoj brod, kojemu su se skr-ili jarboli, siromaka koji gleda kako mu se rui pradjedovska kua. James Starr uhvati Simona Forda za ruku i stisnu mu je srdano. Ali i ovaj traio je ruku inenjerovu te, uzvraajui stisak, ree: "Pa ipak smo se onoga dana svi prevarili! Ne, stari rudnik, nije bio mrtav. Nije to bila leina, koju su onda rudari ostavili, i ja drim da mogu dokazati kako njegovo srce jo i danas kuca." "Oh, govorite Simone. Vi ste naili na novu naslagu?" kliknu inenjer, sav izvan sebe. "Znao sam ja to, vae pismo moglo je samo to znaiti! Novost za me, pa jo u rudniku Dochart! Kakovo bi me drugo otkrie, osim otkria nove ugljene ile, moglo osobito zanimati...?" "Nisam htio" primjeti Simon Ford, "da itko prije vas dozna za to."
25
Jules Verne
"Pravo ste uradili, Simone. Ali recite mi, kako ste to otkrili?" "Sluajte dakle, gospodine James," odvrati Simon Ford. "Ugljene naslage jo nisam pronaao..." "A to onda?" "Samo oevidni dokaz da takova naslaga jo postoji." "A taj dokaz bi bio...?" "Moete li zamisliti da se iz zemlje u kojoj nema ugljena razvija praskavi plin?" "Ne, zacijelo ne. Bez ugljena nema praskavog plina. Nema posljedica bez uzronika!" "Kao ni dima bez vatre!" "I vi ste se ponovno osvjedoili, da u rudniku ima ugljikovodika?" "Stari se rudar u tome ne moe prevariti," odvrati Simon Ford, "Previe dobro poznajem naeg neprijatelja: praskavi plin!" "Ali ako je to bio kakav drugi plin?" nabaci James Starr. "Praskavi plin je skoro bez mirisa i bez boje. Tek se po eksploziji zna da ga negdje ima." "Hoete li mi dopustiti, gospodine James", odvrati Simon Ford, "da vam ispriam kako sam postupio... onako po svoju... i oprostiti ako moda malo zastranim?" James Starr poznavao je starog predradnika. Znao je da e biti najbolje ako ga ne prekida. Jules Verne "Gospodine James," nastavi ovaj, "u ovih deset godina nije bilo dana, da se Harry i ja ne bi trudili rudnik opet privesti ivotu - zacijelo, ni jednog dana. Ako ima jo koja naslaga ugljena, mi vrsto odluismo pronai je. Kojim sredstvima smo se mogli pri tom posluiti? Zar buenjem? To je bilo nemogue, ali u nas je bilo rudarskoga instinkta, a katkada dolazimo bre do cilja ako posluamo taj instinkt, nego li savjet razuma. Barem ja tako mislim..." "Neu vam prigovoriti na tome," ree inenjer. "Lutajui zapadnim dijelom rudnika, Harry je nekoliko puta opazio kako bi na samom kraju pokrajnjih hodnika katkada zaplamsali mali plamici. Kako su se zapalili? To ne znam jo ni danas. Ali, ti plamici dokazivali su da tu ima praskavog plina ili, to je za mene isto, da tu jo ima kamenog ugljena." "Nisu li ti plamici ponekad prouzroili eksplozije?" ivahno zapita inenjer. "Zacijelo, male, ograniene eksplozije", potvrdi Simon Ford; "upravo onakve, kakve sam i ja pokuao proizvesti, kad je trebalo utvrditi ima li praskavog plina. Vi ete se valjda jo sjeati kako se postupalo, ako se htjelo sprijeiti eksplozije u rudnicima, prije nego je na dobri genij Hum-phry Davy izumio svjetiljku." "Da, da," odvrati James Starr, "vi govorite o 'pokajniku'. Naalost, ja ih nikad nisam vidio na djelu." "Naravno, gospodine James. Za to ste, unato vaih pedeset pet ljeta, premladi. Ja, koji sam deset godina stariji od vas, uspio sam posljednjeg rudnikog pokajnika vidjeti na djelu. Zvali su ih tako, jer su nosili iroku, grubu redovniku mantiju. Pravo ime im je bilo "Firemen". U ono vrijeme nije bilo drugog sredstva da se praskavi plin uini nekodljivim, ve su ga unitavali malim, namjernim eksplozijama, prije nego bi se u veoj mjeri nakupio u hodnicima. U tu svrhu puzao bi pokajnik, zastrvi lice obraziPri tom je visoko nad glavom drao dugu, goruu baklju. Jules Verne mnom i zamotavi vrsto glavu u kukuljicu, a tijelo u svoju grubu vunenu mantiju, podom prema mjestu gdje je bilo praskavog plina, jer je na podu bio isti zrak, pa je mogao lake disati. Pri tom je visoko nad glavom drao dugu, goruu baklju. Ako je bilo praskavog plina u gornjim slojevima zraka, nastala bi veinom bezopasna eksplozija, pa ako bi se to vie puta opetovalo, uspjelo bi se rudnik sauvati od veih nesrea. Naravno, ponekad bi pokajnik nastradao i ostao na mjestu mrtav, zahvaen praskavim plinom. Tada bi ga zamijenio drugi. Tako je bivalo u svim rudnicima, dok nisu uveli Davvjevu sigurnosnu svjetiljku. Ali menije onaj prvi postupak bio poznat. Pomou njega sam utvrdio da praskavog
26
Jules Verne
plina ima i osvjedoio se da u rudniku Dochart jo ima ugljena." Prianje starog predradnika o 'pokajniku' zbilja je istinito. Na taj se nain postupalo u prijanje vrijeme, da bi se oistio zrak u ugljenokopima. Praskavi plin, zvan takoer vodikov monokarbonat ili movarni plin, bezbojan je, skoro bez mirisa. Zapaljen slabo gori i zaguljiv je. Rudari ne bi mogli opstati u tom otrovnom plinu, ba kao ni u plinom napunjenom gazometru. Isto tako, kao i ovaj potonji, zapravo vodikov bikarbonat postaje praskavom smjesom im mu se primijea pet do osam postotaka zraka. Kad se ta smjesa na bilo koji nain zapali, nastaje eksplozija, koja esto prouzrokuje najvee katastrofe. Tu opasnost otklanja Davvjeva sprava, izolirajui plamen svjetiljke finim tkivom od ice, u kojem plin moe izgorjeti bez opasnosti za okolinu. Ova svjetiljka barem je dvadeset puta dotjerivana. im se razbije, ona se sama od sebe utrne, isto kao i onda, ako je rudar, unato stroge zabrane, pokua otvoriti. Pa kako to, da se ipak jo dogaaju eksplozije? Jer ni uz najvei oprez nije mogue zaprijeiti da neki nerazumni rudar pod svaku cijenu ne zapali lulu ili da kod razbijanja kamenja ne iskoi koja iskra. Praskavoga plina nema podjednako u svim rudnicima. Gdje ga uope nema, dozvoljena je uporaba obine svjetiljke, na primjer u rudniku Thiers, u anzinskim ugljenokopima. Ako je iskopani ugljen masniji, tad u njemu postoji vea koliina plinovitih tvari, iz kojih se esto u obilnoj mjeri moe razviti praskavi plin. Sigurnosna svjetiljka ureena je tako da sprjeava eksplozije, koje su to opasnije, jer se od ugljine kiseline, koja se razvija kod izgaranja i koja hodnike nadaleko napaja zaguljivim plinovima, lako mogu uguiti i oni rudari koji se ne zateknu blizu mjesta same eksplozije. Idui dalje, tumaio je Simon Ford inenjeru to je sve poduzeo da bi poluio svoj cilj, kako se osvjedoio da praskavi plin izlazi na kraju najdonjeg hodnika; kako mu je na njegovoj sjevernoj strani uspjelo na izdancima kriljevca proizvesti lokalne eksplozije ili bolje rei zapaljenje plinova, to vie nije doputalo dvojbe o naravi tih plinova i dokazivalo da se oni, dodue u neznatnoj koliini, ali neprestano razvijaju. Za jedan sat, otkako su ostavili kolibu, prevalili su James Starr i njegova dva pratioca put od etiri milje. Tjeran svojim eljama i nadama, inenjer nije pazio na duljinu puta. Razmiljao je o svemu to mu je stari predradnik govorio i brino uvaavao sve argumente, koji su mu govorili u prilog. I on je drao da takovo neprestano razvijanje vodikova monokarbonata moe potjecati samo od kakove ugljene ile. Da se u kriljevcu nalazila samo kakova plinom napunjena spilja, kako se to esto dogaa, tad bi se ova bila najedanput ispraznila, i one pojave ne bi se mogle opetovati. Prema kazivanju Simona Forda, plin se neprestano razvijao. Dakle, negdje u blizini morala je biti neka ugljena ila. Bogatstvo rudnika Dochart prema tome nije jo moglo biti potpunoma iscrpljeno. Pitao se samo radi li se tu o kakovoj veoj naslazi, vrijednoj iskapanja. Harry, koji je iao ispred oca i inenjera, zastane. "Evo nas, na mjestu smo!" kliknu stari rudar. "Hvala Bogu, gospodine James, sad ste vi ovdje i moi emo doznati..." Jules Verne Inae tako sigurni glas staroga predradnika zadrhta lako. "Vrijedni moj Simone," ree inenjer, "smirite se. Ja sam zacijelo isto tako uzrujan kao i vi, ali sada nemamo vremena za gubljenje." Na mjestu gdje su se nalazili hodnik se irio u neku vrstu tamne pilje. Nikakvo okno nije prodiralo kroz kamenje, tako daje nedaleko iskopani hodnik ostao bez svake izravne sveze sa povrjem grofovije Stirling. James Starr promatrao je s najveim zanimanjem mjesto, gdje su bili. Na stijeni te spilje vidjeli su se jo tragovi posljednjih udaraca kukom, pae nekoliko ostataka rupa za eksploziv, koje su pred kraj poslovanja izdubili da raspr-snu kamenje. Kako je ta peina od kriljevca
27
Jules Verne
bila vrlo vrstog sastava, njezinu posljednju izdubinu nije trebalo podupirati ili opet ispuniti. Ovdje je izmeu kriljevca i pjeenjaka tercijarne formacije tekla posljednja ugljena ila, tu su izvadili i posljednji komadi ugljena iz rudnika Dochart. "Na ovom mjestu, gospodine James," ree Simon Ford, podignuvi kuku, "morat emo razgrnuti kamenje, jer iza ove stijene, na veoj ili manjoj dubini, mora se nalaziti traena ugljena ila." "I vi ste utvrdili", pitao je James Starr, "da ba na povrini ove peine izbija praskavi plin?" "Zacijelo, gospodine James," odvrati Simon Ford, "mogao sam ga zapaliti pukim dodirom moje svjetiljke. Harrvju je to takoer opetovano polo za rukom." "A u kojoj visini?" pitae James Starr. "Po prilici deset stopa od dna hodnika," odvrati Harry. James Starr sjedne na jedan kamen. Postoje ispitao atmosferu spilje, inilo se kao da vrlo malo vjeruje u ovo naoko uvjerljivo pripovijedanje obojice rudara. Vodikov monokarbonat, naime, nije ba posve bez mirisa i inenjer se udio, kako da ga njegov izvjebani i otri njuh ne moe osjetiti. Ako se taj praskavi plin mijeao sa zrakom u hodniku, moralo gaje biti tek vrlo malo. Eksplozije se nije trebalo bojati, pa se sigurnosnu svjetiljku moglo bez opasnosti otvoriti i ponoviti pokus to gaje stari rudar ve prije bio nainio. Inenjera nije uznemirivalo da bi u zraku moglo biti previe plina, ve nasuprot, drao je da ga ima premalo, ako ga uope ima. "Nisu li se moda prevarili?" mrmljao je on za sebe. "Ali ne, ti se ljudi razumiju u svoj posao. Pa ipak..." ekao je, dakle, nestrpljivo na pojave, o kojima mu je govorio Simon Ford. Ali sad i Harrvju, ba kao malo prije njemu samomu, padne u oi potpuno pomanjkanje mirisa po plinu. "Oe," ree on, "meni se ini da je plin prestao prodirati iz skrili evake peine!" "to? Prestao je?" kliknu stari predradnik, sav prestravljen. Simon Ford vrsto zatvori usta i nekoliko puta duboko kroz nos uvue zrak u sebe. Iznenada skoi i klikne: "Daj mi tvoju svjetiljku, Harry!" Simon Ford drhtavom rukom prihvati svjetiljku, odstrani pletivo od ice koje ju je okruivalo, tako da je plamen doao u dodir sa zrakom. Kako se moglo predvidjeti, eksplozije nije bilo ali, to je bilo jo udnije, plamen se nije ni najmanje smanjio, to bi inae odavalo da ima bar malo praskavoga plina. Simon Ford dohvati Harrvjev tap, privrsti mu svjetiljku na vrh i podignu je u vie zrane slojeve, u kojima bi se plin uslijed svoje manje specifine teine inae morao nakupiti, ako je i u najmanjoj koliini prodirao. Uspravno gorei, svijetli plamen uvjerio ih je da nema ni traga vodikovu monokarbonatu. Jules Verne "Drite svjetiljku blie stijeni!" ree inenjer. "Evo!" odvrati Simon Ford, prinijevi svjetiljku onim mjestima u stijeni, gdje su on i njegov sin jo juer zamijetili prodiranje plina. Ruka staroga rudara drhtala je kad je podigao plamen do onih pukotina u kriljevcu. "Odmijeni me, Harry," ree on. Harry prihvati tap i prinese svjetiljku redom do svih pukotina u kriljevcu... Ali odmahne glavom, jer mu uho nije moglo zamijetiti onog tihog praskanja i siktanja, koje se uje kod prodiranja plina. Eksplozije nije bilo. Bilo je jasno da iz stijene ne prodire ni molekula plina. "Nita!" kliknu Simon Ford, a pest mu se zgri vie od srdbe nego od klonua duhom. Uto se Harrvju otme krik iz usta. "to je?" zapita James Starr. "Netko je zaepio pukotine u kriljevcu." "Govori li istinu?" ree stari predradnik.
28
Jules Verne
"Pogledajte sami, oe!" Harry se nije prevario. Na svjetlu se jasno razabiralo kako su pukotine tek nedavno bile zabrtvljene vapnom i povrno posute ugljenim prahom, da se ne pozna. "To je on!" kliknu Harry, "to moe biti samo njegovo djelo!" "Tko je taj on?" zapita James Starr. "No, to je onaj neznanac," odvrati Harry Ford, "koji ovdje tjera svoje nepodoptine; to je on, kojeg sam ve stotinu puta vrebao, a da ga nisam mogao uvrebati; to je onaj isti, o tom nema dvojbe, koji vam je pisao- ono drugo pismo, gospodine Starr, da vas odvrati od dolaska ovamo, i koji se vrstim je udarcima razbijao kamenje. Jules Verne u hodniku iz okna Yarrow na nas nabacio kamenom! O, tu vie nema nikakve dvojbe! U svemu ovome posrijedi moe biti samo ovjeja ruka!" Harry je govorio s tako odlunom sigurnou, da je i sam inenjer nehotice poeo dijeliti njegovo uvjerenje. Bilo je nesporno da su pukotine u kriljevcu, kroz koje je jo juer prodirao plin, bile zabrtvljene. "Uzmi svoju kuku, Harry" klikne Simon Ford. "Uspni mi se na ramena, sinko! Jo sam dosta jak da te mogu drati." Harry gaje razumio. Otac mu se postavi tik do stijene, a on mu se popne na ramena, tako da je mogao dosegnuti zabrtvljene pukotine. Smjesta je poeo snanim udarcima razbijati okolno kamenje. Doskora se zau otro pitanje, kao kad ampanjac tjera ugljinu kiselinu kroz slabi ep. To pitanje u engleskim rudnicima zovu onomatopejskim imenom "Puff". Harry dohvati svjetiljku i prinese je pukotini. Nastade slaba detonacija, a du stijene liznu malen, crvenkast, na rubovima modar plamen. Harry skoi dolje, a stari predradnik, izvan sebe od veselja, uhvati inenjera za ruke i ree: "Hura! Hura! Hura! Gospodine James, praskavi plin gori, evo ugljena!"
DINAMITNA EKSPLOZIJA
Po starom predradniku navijeteni pokuaj uspio je. Kako je poznato, razvija se vodikov monokarbonat samo u onim slojevima, gdje ima ugljena. Sad ve nije bilo dvojbe da ima jo koja ila tog dragocjenog goriva. Kolika je i kako je bogata, to se imalo tek kasnije ustanoviti. Te zakljuke izveo je inenjer iz pojava to ih je netom sam zamijetio. Uostalom, ti zakljuci potpuno su se podudarali sa onima Simona Forda. "Zacijelo," zakljuio je James Starr, "iza ove stijene ima jo naslaga ugljena, do kojih buenjem nismo doprli. teta je samo to je kroz ovo deset godina sav poslovni ustroj propao, pa ga valja iznova obnoviti. Ali, neka! ilu, za koju smo drali daje ve iscrpljena, opet smo pronali. Sad emo ju uistinu do kraja iscrpsti." "No, gospodine James", pitao je Simon Fard, "to drite o naem otkriu? Jesam li krivo uradio, to sam vas pozvao ovamo? Je li vam ao toga posljednjega posjeta rudniku Dochart?" "O ne, ne, stari moj prijatelju!" odvrati Starr. "To vrijeme nije bilo uludo utroeno, ali bilo bi, kad se ne bi odmah vratili u kolibu. Sutra emo opet ovamo i rasprsnut emo ovu stijenu dinamitnim nabojem. Naidemo li na ugljenu naslagu, ponovnim emo buenjem utvrditi kako daleko se prostire i koliko je ima, a ako bude odgovarala naem oekivanju, osnovat u zacijelo na zadovoljstvo starih dioniara - drutvo Novog Aberfovlea. I prije nego prou tri mjeseca, iz nove naslage ve bi se trebali izvaditi prvi tovari ugljena."
29
Jules Verne
"Tako je pravo, gospodine James!" kliknu Simon Ford, radosno uzbuen. "Stari e se rudnik pomladiti, kao udovica, kad se ponovo uda. ivost prijanjih dana procvasti e nanovo pod udarcima kuke, grmljavinom eksploziva, tropotom kolica, rzanjem konja i dahtanjem strojeva! Oh, a ja u to sve jo doivjeti! Nadam se, gospodine James, da me neete drati prestarim, da opet nastupim svoje mjesto kao predradnik?" "Ne, vrijedni moj Simone, zacijelo ne! Ta vi ste ostali mlai nego ja, stari drue." "A vi, svetoga mi Munga, opet ete biti na "viewer"! Neka nova iskapanja to due potraju, a nebo neka mi udijeli tu milost, da oi svoje zatvorim prije, nego li im ugledaju kraj." Stari je rudar glasno kliktao od radosti. James Starr i sam je dijelio tu radost, ali je rado pustio da stari Simon klike za obojicu. Samo je Harry jo uvijek bio zamiljen. Pred oima su mu se vrtjeli svi oni udnovati, neobjanjeni dogaaji to su se zbili prije nego su pronali novu naslagu, budei u njemu brigu za budunost. Sat kasnije stigli su James Starr i oba njegova pratioca opet u kolibu. Inenjer je veerao s najboljim tekom. Pristajao je rado na sve planove krnoga predradnika i, da ga nije uzrujala iva elja da to prije svane sutranji dan, nigdje na svijetu ne bi slae poinuo nego u toj tihoj i mirnoj kolibi. Sutradan rano, nakon obilnog zajutarka, zaputie se James Starr, Simon Ford, Harry, pae i Madge, jueranjim putem. Osim raznog nunog orua, sobom su ponijeli i nekoliko dinamitnih naboja, da rasprsnu kamenitu pregradu. Harry je osim ogromne baklje ponio i oveu sigurnosnu svjetiljku, koja je mogla svijetliti kojih dvanaest sati. To je bilo dostatno za put tamo i natrag i za nuni boravak na licu mjesta, ako bi ustrebalo poduzimati daljnja istraivanja. "Na posao!" silio je Simon, kad je sa svojim pratiocima prispio na kraj hodnika. Dohvativi teku eljeznu polugu, zatjera je krepko u stijenu. "Stanite asak," ree inenjer. "Najprije trebamo vidjeti je li ovdje sve kako je bilo i prodire li praskavi plin jo uvijek kroz pukotine." "Imate posve pravo, gospodine Starr," potvrdi Harry; "to smo juer nali daje zabrtvljeno, moglo bi i danas biti!" Sjedei najednom odlomljenom kamenu, Madge je pomno promatrala spilju i stijenu, koju je trebalo rasprsnuti. Utvrdilo se daje sve bilo u redu. Pukotine u kriljevcu nisu pokazivale nikakve promjene. Vodikov monokarbonat prodirao je jo uvijek kroz njih, iako u manjoj koliini, vjerojatno stoga to je od juer posve nesmetano izlazio. Sada je to prodiranje bilo neznatno, te nije bilo straha da se stvorila kakova eksplozivna zrana mjeavina. James Starr i njegovi pratioci mogli su se, dakle, bez brige dati na posao. Uostalom moralo se predmnijevati i to, da se zrak i sam od sebe istio, rasprostranivi se prema viim oknima i galerijama rudnika Dochart, i da praskavi plin, razrijeen u toj velikoj koliini zraka, nije mogao dati povoda eksploziji. "Na posao, dakle!" opetova Simon Ford. Doskora su pod njegovim snanim udarcima naokolo vrcali odlomljeni komadi stijene. Pregrada se uglavnom sastojala pjeine i kriljevca, izmeu kojih je bilo oblutka, kakav se esto nalaze kraj izdanaka ugljenih naslaga. Jules Verne James Starr dohvati nekoliko odlomaka kamenja i razgleda ih pomno, ne bi li naao sigurniji dokaz da tu ima ugljena. Prvi posao trajao je po prilici jedan sat, jer je u stijeni trebalo izbuiti prilino duboku izdubinu. James Starr oznai zatim pojedina mjesta gdje su se trebale nainiti rupe za mine, a Harrvjeva spretna ih ruka doskora dovri dlijetom i maljem. Na to metnue u te rupe dinamitne naboje. Svaki naboj imao je katranom premazani fitilj sa sigurnosnim ikom unutar samoga naboja. Kad zapalie fitilje, James Starr i njegovi pratioci sklonie se na sigurnu udaljenost.
30
Jules Verne
"Oh, gospodine James," ree Simon Ford, koji nije mogao svladati uzbuenje, "nikad moje starako srce nije ivlje kucalo od iekivanja. Ve gorim od elje, da nanem ugljenu ilu." "Strpite se, Simone," opomenu ga inenjer. "Valjda ne mislite, da ete iza ove stijene pronai ve gotov rudokop?" "Oprostite, gospodine James," odvrati stari predradnik. "Ja pretpostavljam sve, togod je mogue. Kad je Harrvja i mene srea tako izvanredno posluila, te smo otkrili novu naslagu, zato nas ne bi do kraja pratila?" U to prasnu dinamit. Poput grmljavine rasprostre se prasak po razgranjenim podzemnim hodnicima. James Starr, Madge, Harry i Simon Ford pohitae do stijene. "Gospodine James, gospodine James," kliknu stari predradnik, "pogledajte, vrata su razvaljena..." Ovu primjedbu Simona Forda opravdavala je pojava nove izdubine, kojoj se jo nije mogla prosuditi veliina. Harry ve htjede ui kroz otvor... Inenjer, kojeg je ova upljina zaudila, zadra ga. "Priekaj, dok se zrak raisti", ree on. Bez oklijevanja provue se Harry.. Jules Verne "Da, uvaj se mofetta1!" doviknu mu Simon Ford. etvrt sata proe u tjeskobnom iekivanju. Na to gur-nue baklju, privezanu na vrh tapa, duboko u netom otkrivenu spilju, te se osvjedoie da ona u njoj nepromijenjeno dalje gori. "Sad moe ui, Harry," ree James Starr. "Mi emo za tobom." Dinamitom razvaljena rupa bila je dovoljno velika da se ovjek provue kroz nju. Bez oklijevanja provue se Harry s bakljom u ruci i doskora ga nestade u mraku. James Starr, Simon Ford i Madge zastali su i ekali. Proe jedna minuta - kako li im se oduljila! Harrvja nema natrag, niti ih zove. Kad se James Starr pribliio razvaljenom otvoru, ne vidje ni traak svijetla, koje bi inae moralo barem donekle osvijetliti mranu spilju. Da Harry nije iznenada izgubio tlo pod nogama i moda propao u neki bezdan, pak mu glas vie ne dopire do njegovih pratilaca? Ne uputajui se u razglabanje ovakvih mogunosti, stari je predradnik upravo htio ui u nepoznatu spilju, kad zasja najprije slabo, a onda sve jae svjetlo - i odjeknu Harrvjev glas. "Doite, gospodine Starr! Ovamo, oe!" kliknu on. "Put u Novi Aberfovle je otvoren!" 1 Tako zovu otrovno isparavanje u rudnicima.
NOVI ABERFOVLE
Daje bilo mogue nekom nadljudskom silom, u jednom komadu i u debljini od kojih tisuu stopa, oguliti cijelu zemaljsku koru, sa svim jezerima, rijekama i zatonima grofovija Stirling, Dumbarton i Renfrew - pronala bi se pod tim ogromnim pokrovom ogromna upljina, s kojom se na itavoj Zemlji mogla usporediti jo samo jedna - glasovita Mamutska spilja u Kentuckvju. Ta upljina sastojala se od vie stotina stanica svakoga oblika i veliine sa raznim, po volji naslaganim etaama. Bila je uvelike nalik konici, ali konici ogromnih razmjera, u koju su umjesto pela, mogli posve dobro stati ihtiosau-rusi, megaterija i pterodaktili iz geolokih pravremena.
31
Jules Verne
Ove meusobno spojene spilje bile su pravi labirint galerija; jedne su bile vie od najviih crkvenih svodova, druge uzane i zavojite; neke su se pruile vodoravno, druge pak koso prema gore i dolje. Stupovi koji su nosili svodove, u obliku svih graevnih stilova, debeli zidovi izmeu galerija, kao i sporedni hodnici u ovim sekundarnim naslagama, bijahu svi sazdani iz pjeine i kriljevca. Izmeu tih bezvrijednih naslaga vidjeli se prekrasni vrsto stisnuti slojevi ugljena, nalik na crnu krv koja kao da je u prastaro doba tekla ovim nerazmrsivim mreama. Ove naslage protezale su se prema sjeveru i jugu u duljini od etrdeset milja i vukle se dalje, Jules Verne ak i pod dno sjevernoga kanala. Naravno, bogatstvo ove kotline moglo se u potpunosti utvrditi tek mnogostrukim sondiranjem, ali njezine ukupne naslage bez dvojbe su nadmaivale ugljene zalihe Cardiffa, Newcastlea. Tome treba dodati da bi iskoritavanje tog ugljenokopa moralo biti vrlo udobno, jer je ve sama priroda, udnovatom formacijom ovog sekundarnog kamenja, neobjanjivim uzmakom mineralnih tvari u geolokoj epohi, kad je ta silna masa otvrdnula, u Novom Aberfoyleu stvorila mnotvo galerija i pokrajnjih hodnika. Da, priroda, sama! Na, prvi pogled ovjek bi povjerovao, daje naiao na ugljenokop naputen prije mnogo stoljea -ali nije bilo tako. Ovakvo se bogatstvo nikad ne naputa. Ljudski termiti jo nisu prerovati ovaj dio kotskoga podzemlja. Sve to bilo je djelo same prirode. Ali kako rekosmo, nijedan egipatski hipogeon, nijedne katakombe rimskoga doba, ne bi se mogle usporediti s tim spiljama - jedino moda one glasovite mamutske spilje koje, u duljinu od dvadeset milja, kriju u sebi dvjesto dvadesetest cesta, jedanaest jezera, sedam rijeka, osam vodopada, tridesetdvlje bezdane provalije i pedesetsedam ogromnih svodova, od kojih su neki visoki preko etiri stotine stopa. Isto tako i ove aberfovleske spilje ne bijahu tvorevina ljudskih ruku, ve djelo Stvoritelja svih stvari. Za pronalazak ovog podruja, sa svim onim neprocjenjivim bogatstvom ugljena, bez dvojbe je glavne zasluga imao stari predradnik. Desetgodinji boravak u starom rudniku, rijetka istraivaka upornost, nepokolebiva odlunost, i uz to izvrstan rudarski nagon, sve se to moralo sliti u jedno, da mu osigura uspjeh ondje, gdje su se drugima izjalovili svi pokuaji. Ali, zato su prigodom buenja, poduzetoga pod upravom Jamesa Starra, tijekom zadnjih godina poslovanja, prestali sa radom upravo ovdje, na dohvatu ovog novog rudnika? To se moe pripisati samo sluaju, koji kod svih istraivanja ove vrsti igra tako veliku ulogu. No kako bilo, ovdje u podzemlju kotske leala je sakrivena itava grofovija, kojoj, da je napui, ne bi nita manjkalo osim suneve svjetlosti, koja bije osvjetljivala. Voda se tu nakupila u raznim udubinama i nainila bare, dapae jezera, vea od katrinskoga, koje je nad njima lealo. Ali voda u tim jezerima bila je mirna, bez struja i valova. U njima se nije odraavala slika nekog gotskog dvorca, niti su se nad njih nadnosile vrbe i hrastovi, ili im na povrinu padale duge sjene susjednih bregova. Suneve zrake nikad nisu zatreperile u njima, niti se mjesec ikad uzdigao nad njihov obzor. Pa ipak, ova duboka jezera, nikad namreka-na povjetarcem, ne bi bila bez ara, da ih je osvjetljivao sjaj elektrinog svjetla, kako bi se prikazali oni mnogi raz-granjeni kanali, koji su upotpunjavali geografiju ovog udesnog podruja. Iako je spilja bila nepodesna za kakovu biljnu vegetaciju, ipak bi mogla posluiti kao stan brojnom mnotvu ljudi. I tko zna nee li u ovoj, uvijek jednakoj temperaturi na dnu aberfovleskih rudnika, kao i onih u Newcastleu, Allou i Cardiffu - kad im sve naslage budu iscrpljene - tko zna, nee li jednom siromanije puanstvo Sjedinjene kraljevine u njima potraiti zaklon?
32
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net TAMO I NATRAG
Na Harrvjev povik, James Starr, Madge i Simon Ford provukli su se kroz rupu, koja je spajala rudnik Dochart s novom spiljom. Nali su se na poetku prostrane galerije. ovjek bi pomislio da ju je stvorila ljudska ruka, da su je sjekira i kuka izduble u svrhu iskoritenja nekog bogatog sloja. Uavi unutra, u prvi mah pomislie da su uli u kakav stari rudnik za koji ni najstariji rudari grofovije niti su vie znali niti slutili da postoji. Ne! Geoloki su slojevi sami izdubli ove galerije u ono doba, kad su se stvarale sekundarne naslage. Moda je u pradavno vrijeme ovuda tekla silna rijeka, jo dok su se gornje vode mijeale s biljem to su ga bezdani progutali. Sada se to bilje inilo tako suho, kao da si ga nekoliko tisua stopa dublje protjerao kroz granitno kamenje pra-gorja. Uostalom, izgledalo je da se zrak u tim galerijama lako obnavljao, iz ega se dade naslutiti da su pomou prirodnih zranih okana morale biti u vezi s vanjskom atmosferom. Ovo inenjerovo opaanje svi su potvrdili. to se tie praskavog plina, koji je prije prodirao kroz pukotine u stijenama, inilo se ipak da se on bio nakupio samo u jednoj od tzv. "torba", koja se sad ispraznila. Uvjerili su se da mu u zraku u galerijama vie nije bilo ni najmanjega traga. Opreza radi, Harry je ipak sobom uzeo samo sigurnosnu svjetiljku, koja je mogla gorjeti punih dvanaest sati. James Starr i njegovi pratioci s radou su se uvjerili da su im elje preko svakog oekivanja ispunjene. Kud pogleda, sve sam ugljen. Od uzbuenja su ostali bez rijei. Pae i Simon Ford se svladao i svoj je ushit izraavao tek kratkim usklicima divljenja. Moda nije bilo pametno, to su se odvaili tako duboko u ovu kriptu. Ali, sada nitko od njih nije ni pomiljao na povratak. Galerija bila je prohodna i prostirala se prilino ravno. Nikakva im pukotina nije prijeila put, nikakav "puff nije izdisao kodljivim isparenjima. Dakle, nije bilo povoda za zastanak, pa su tako James Starr, Madge, Harry i Simon Ford hodali dalje cijeli jedan sat, a da nisu nali ni najmanjeg znaka po kojem bi se mogla tono utvrditi formacija toga nepoznatoga prokopa. Zacijelo bili bi jo dalje ili, da nisu doli na kraj puta kojim su spoetka bili poli. Galerija se ovdje irila u neku ogromnu spilju. U kojoj li se udaljenosti uzdizao njezin suprotni zid? Mrak ih je prijeio da se u to osvjedoe. Ali uz svijetlo svjetiljke istraivai su mogli razabrati da se nevidljivi svod nadnosio nad golemu, tihu vodenu povrinu - baru ili jezero - ije su se slikovite, visokim stijenama obrubljene obale, gubile u mraku. "Stanite!" klikne Simon Ford, naglo zastavi. "Jo samo korak, i lako se moemo sunovratiti u kakav ponor." "Odmorimo se malo, prijatelji moji," ree inenjer. "Trebamo misliti i na povratak u kolibu." "Svjetiljka e nam dostajati jo za deset sati, gospodine Starr," ree Harry. "Dobro, dakle, ali svakako emo malo predahnuti," ponovi James Starr; "moram priznati, moje noge to zahtijevaju! A vi, Madge, ne utite li tegobe od tako dalekoga puta?" "Ne previe, gospodine James," odvrati krepka kotkinja. "Mi smo obiavali po cijeli dan prolaziti starim aberfovle-skim rudnikom." "Ha," pridoda Simon Ford, "Madge bi, daje potrebno, taj put prevalila i deset puta. Alija ostajem kod toga, gospodine James, daje moj poziv ipak bio vrijedan truda, koji vam je prouzroio. Moete li rei ne, gospodine James, moete li to rei?" "Ej, stari moj prijatelju, takovog veselja ve odavna nisam doivio!" odvrati inenjer. "Ono malo to smo dosad vidjeli od ovog arobnog rudnika, daje nam nasluivati da je njegova veliina, bar to se duljine tie, vrlo velika."
33
Jules Verne
"Ni irina ni dubina ne e mu biti manje, gospodine James!" upotpuni Simon Ford. "U to emo se jo morati uvjeriti." "Jamim vam za to! Oslonite se na moj instinkt, na instinkt staroga rudara. Nikad me jo nije prevario." "Rado u u to povjerovati, Simone," ree inenjer, smijeei se. "Koliko po ovom povrnom i kratkom pregledu mogu suditi, bit e tu posla za nekoliko stoljea!" "Nekoliko stoljea!" kliknu Simon Ford, "sigurno je tako, gospodine James, a moda e proi i tisuu godina, dok se iznese posljednji komadi ugljena iz naeg novog rudnika." "Dao Bog," odvrati James Starr. "to se pak kakvoe ugljena tie..." "Izvrsna je, gospodine James, velim vam, izvrsna," upadne mu Simon Ford u rije. "Pogledajte sami!" Rekavi to, odvali kukom komad crnog kamena. "Pogledajte! Pogledajte!" kliknu on, primaknuvi svoju svjetiljku, "kako se ugljen na prijelomu svijetli! Ovo je masni ugljen, pun bituminoznih sastojaka, koji se skoro bez praine i odlomaka raspada u manje komade. Oh, gospodine James, Jules Verne ovo je sloj koji e otro konkurirati Swansea i Cardiffu. Potroai e se za njega otimati, a kako e se vaditi uz neznatne trokove, moi e se i jeftinije prodavati." "Doista," ree Madge, podigavi komadi ugljena i rao-trei ga strunjakim pogledom, "doista, ovo je dobro gorivo! Simone, ponesi taj komadi sa sobom u kolibu. Htjela bih prvi proizvod novog rudnika vidjeti kako gori na naem ognjitu!" "Ima pravo, eno," odvrati stari predradnik, "i vidjet e da se nisam prevario." "Gospodine Starr," zapita Harry, "znate li po prilici, u kojem se pravcu prua ova duga galerija kojom smo netom proli?" "Ne, sinko moj," odvrati inenjer. "Dodue, pomou kompasa mogao bih otprilike ustanoviti njezin pravac, ali bez njega osjeam se kao mornar na otvorenom moru, koji usred magle, ne vidjevi sunca, ne moe ustanoviti gdje se nalazi." "To je istina, gospodine James," upade Simon Ford, "ali, molim vas, ne usporeujte na poloaj sa onim mornara, koji uvijek i posvuda ima pod nogama samo ponor. Mi ovdje stojimo na vrstom tlu i ne trebamo se bojati da emo ikad propasti." "Nisam vas htio naljutiti, stari Simone," umiri ga ininir. "Nije mi ni na kraj pameti novi aberfovleski rudnik poniziti nekom nepravednom usporedbom. Samo sam htio rei da u ovom asu ne znamo gdje se nalazimo." "Mi smo ispod grofovije Stirling, gospodine James," odvrati Simon Ford, "i ja to tvrdim s takvom sigurnou, kao da..." "Sluajte!" kliknu Harry, prekinuvi starog predradnika. Svi su stali i oslukivali, ba kao i mladi rudar. Njegovo izvjebano uho zamijetilo je neki um, nalik na daleko mrmljanje. James Starr, Simon i Madge takoer ga ue. Od gornjih slojeva se ulo neko kotrljanje. Iako je bilo prigueno, moglo se razlikovati njegovo pojaavanje i stiavanje. Nekoliko je minuta svih etvero bez rijei oslukivalo. Najednom Simon Ford krikne: "Ah, svetog mi Munga, zar se ve kolica kotrljaju po tranicama Novog Aberlovlea?" "Oe," odvrati Harry, "meni se ini da taj um potjee od neke vode, koja se razlijeva preko obale." "Valjda nismo pod morem!" ree stari predradnik. "To ba ne," objasni mu inenjer, "ali nije nemogue da smo pod katrinskim jezerom." "Tad mora da su zemljani slojevi nad nama dosta tanki, kad se tako jasno razabire um vode." "To je lako mogue", odvrati James Starr, "stoga to je ova spilja sama vrlo visoka." "Mogli biste imati pravo, gospodine Starr," ree Harry. "Uostalom, vani je vrlo runo vrijeme," nastavi James Starr, "pa su se valovi jezera isto tako uzburkali kao i oni u zaljevu Forth."
34
Jules Verne
"Neka, neka samo," upadne Simon Ford. "Naslage kamenog ugljena nee radi toga to lee pod jezerom biti loije. Ne e biti prvi ni zadnji puta, da se za ugljenom ide ak i podno oceana! Pa kad bi prorovali i sve dubine Sjevernog mora, bi li u tome bilo to zla?" "Bravo, Simone," ree inenjer, i slatko se nasmije oduevljenju staroga predradnika. "Prokopat emo naa okna sve do ispod mora. Probuit emo korito Atlantskoga oceana poput sita! Probit emo se ispod oceana sve do naih prijatelja u Sjedinjenim dravama. Prorovat emo sve do srca Zemlje, da joj otmemo i posljednji komadi ugljena." Jules Verne "Rugate li se vi to meni, gospodine James?" zapita Simon Ford posve ozbiljno. "Nipoto, stari Simone, nipoto! Ali vae vas je oduevljenje odvelo previe daleko, ak u nemogue! Drimo se zbilje, ona nam obeava dosta toga. A sad bi mogli nae orue mirne due ostaviti ovdje i vratiti se u kolibu." U tom asu uistinu nisu mogli poduzeti nita vie. Inenjer je namjeravao u to kraem roku s cijelom vojskom potpuno opremljenih rudara zapoeti s iskoritavanjem Novog Aberfovlea. Ali sad je bilo uputno da se vrate u rudnik Dochart. Put do njega lako e pronai. Galerija je tekla je do razvaljenog otvora gotovo ravnim pravcem, pa nisu mogli zalutati. Ali kad se James Starr ve spremio za polazak, Simon Ford ga jo jednom zaustavi. "Gospodine James," zapone on, "pogledajte ovu ogromnu spilju, ovo podzemno jezero to ga ona prekriva, obalu, koju oplakuju vode do naih nogu! Eto, ovamo u se preseliti, pa ako se jo nekoliko vrijednih prijatelja povede za mnom, bit e za godinu dana duboko pod zemljom stare Engleske jedno naselje vie!" James Stare je, smijeei se, odobravao namjere staroga Simona i stisnuo mu ruku. Zatim svi krenue, s Madge na elu, natrag u galeriju, a odatle u rudnik Dochart. Ve su prevalili jednu milju puta i nita se osobitoga nije dogodilo. Harry je slijedio glavnu galeriju, drei se podalje od uskih prolaza, koji su se nalazili s lijeva i desna. inilo se dakle, da e im i povratak biti tako lagan, da se nije dogodila neugodna upadica, koja ih je iznenada dovela u vrlo ozbiljan poloaj. Upravo kad je Harry htio podii svoju svjetiljku neto vie, zrak se estoko zakovitla, kao od leta nevidljivih krila. Postrance zahvaena, svjetiljka ispadne Harrvju iz ruku i razbi se na kamenom tlu galerije. James Starr i njegovi pratioci iznenada se naoe u gustom mraku. Svoje svjetiljke, u kojima je ponestalo ulja, nisu vie mogli upotrijebiti. "No, Harry, zar hoe da polomimo vratove prije nego stignemo u kolibu?" Harry ne odvrati nita. Misli mu sapele rijei u grlu. Je li i u ovome svoje prste imalo ono zagonetno bie? Zar se u ovim dubinama krije kakav neprijatelj, iji e im neoekivani otpor kasnije moda prouzroiti jo ozbiljnije neprilike? Kome je bilo u interesu sprijeiti iskoritavanje novih ugljenih naslaga? Bilo je to besmisleno, ali injenice su dokazivale protivno i tako se mnoile, da su se puke sumnje potvrivale u neobjanjivim dogaajima. Poloaj naih putnika bio je vrlo neugodan. U gustom su mraku morali kroz galeriju prevaliti jo pet milja do rudnika Dochart. A odatle je bilo jo cijeli sat hoda do kolibe. "Ne zadravajmo se," pourivao ih je Simon Ford, "ne smijemo gubiti vrijeme. Poimo naprijed, makar pipajui kao slijepci. Ne moemo zalutati. Hodnici koji se ukrtaju s naim putom, nisu drugo ve ulazi u krtinjak. Ako slijedimo glavnu galeriju, moramo bezuvjetno naii na otvor, kroz koji smo ovamo uli. Kad jednom doemo do starog ugljenokopa, lako emo dalje, jer smo ga ne jednom proli u najguem mraku. Tamo emo pronai i svjetiljke to smo ih ondje ostavili. Dakle, naprijed! Harry, ti poi prvi. Gospodine James, vi ete odmah za njim, za vama Madge a ja u biti posljednji. Samo se drite jedan drugoga, idite jedan za drugim!"
35
Jules Verne
Hoe-nee, uputama starog predradnika valjalo se pokoriti. Tapkajui uz stijenu, teko su mogli promaiti pravi put. Ruke su morale zamijeniti oi. Morali su se pouzdati u instinkt, koji je u Simona Forda i njegovog sina bio vrlo razvijen, pae im postao estim ulom. James Starr i njegovi prijatelji krenue, dakle, u vrsti kroz mranu galeriju. Nisu progovorili ni rijei, ali zato su Jules Verne bili ivlje zaokupljeni mislima. Bilo je nedvojbeno da su imali posla s nekim lukavim lupeom. Ali tko je to bio i kako se obraniti od njegovih tako tajanstveno pripremljenih napadaja? Iako su im takve misli zadavale briga, nije bilo vrijeme da klonu duhom. Harry je rairenih ruku stupao sigurno naprijed i proslijedio put kroz galeriju od stijene do stijene. Ako bi se isprijeila kakva izboina ili pokrajnji otvor, osvjedoio bi se lakim dodirom ruke, pokazuje li im pravi put, nije li izboina malena a otvor uzak. Tako su uvijek ili pravim putem. U mraku na koji se oko nije moglo priviknuti, jer je bio potpun, potrajao je taj tegobni put oko dva sata. Uzevi u obzir utroeno vrijeme kao i to da su mogli samo sporo napredovati, James Starr je izraunao da e skoro stii do izlaza. I doista, Harry skoro istodobno zastane. "Jesmo li stigli na kraj galerije?" zapita Simon Ford. "Da," odgovori mladi rudar. "Dakle, pronaao si otvor koji spaja Novi Aberfovle sa rudnikom Dochart." "Ne, ne mogu ga pronai", odvrati Harry, tapkajui naokolo. Ali uzalud - svuda uokolo bila je sama stijena. Stari predradnik pode nekoliko koraka naprijed, da sam pretrai stijenu. Ali, uskoro mu se otme krik. Ili su na povratku ipak zalutali ili je netko ponovno zatvorio jedini, malo prije dinamitom otvoreni izlaz. Kako bilo, James Starr i njegovi pratioci nali su se zatvoreni u Novom Aberfovleu.
OGNJENE VJETICE
Osam dana nakon njegovog nestanka, prijatelji Jamesa Starra ve su bili uvelike zabrinuti. Inenjera je nestalo, a nitko tomu nije znao razloga. Propitkujui se, saznali su od sluge da se na Granton Pieru ukrcao, a od kapetana parobroda "Prince of Galles", da se u Stirlingu iskrcao s broda. Ali dalje je Jamesu Starru nestao svaki trag. Simon Ford preporuio mu je da njegov posjet ostane tajnom, pa on tako nikome nije povjerio kamo putuje. U Edinbughu se posvuda proulo o neobjanjivom nestanku Jamesa Starra. Sir W. Elphiston, predsjednik "Ro-yal Institutiona", priopi svojim kolegama pismo, to mu gaje malo prije odlaska James Starr napisao, i u kojem se ispriava to nee moi prisustvovati narednoj sjednici Drutva. I neki drugi njegovi poznanici predoili su slina pisma. Dodue, ona su dokazivala daje James Starr otiao iz Edinburgha - to je i onako ve bilo poznato - ali nisu davala razjanjenja kamo je dospio. Odsutnost takova ovjeka kakav je bio James Starr, i to potpuno protivno njegovom obiaju, moralo je upasti u oi, a to se vie oduilo i zabrinuti. Nijedan od inenjerovih prijatelja ne bi se bio dosjetio, da se on mogao zaputiti u aberfovleske rudnike. Svi su znali kako mu je bilo mrsko opet otii na poprite svojeg prijanjega djelovanja. Od onoga asa, kad su izvadili posljednja kola ugljena, nije tamo nogom kroio. Ali, kako se iskrcao na pristanitu u Stirlingu, ipak ga odredie tamo potraiti. Meutim, potraga je ostala bez uspjeha. Nitko nije mogao potvrditi daje inenjera vidio u cijeloj grofoviji. Samo je Jack Ryan, koji gaje zajedno s Harrvjem susreo na podnici ljestava u oknu Yarrow, mogao dati traeno razjanjenje. Ali taj je mladi, kao to znamo, radio na 36
Jules Verne
imanju u Melro-seu, etrdeset milja jugozapadno, u grofoviji Renfrew, a njemu nije bilo ni na kraj pameti da bi se tko mogao zabrinuti radi nestanka Jamesa Starra. Osam dana iza posjeta kolibi u rudniku, bio bi Jack Ryan zacijelo isto kao prije pjevao svoje najobljubljenije pjesme irvinkim klanovima, da i njega nije neto uznemirivalo, o emu e odmah biti rijei. James Starr bijae, ne samo u glavnome gradu, ve i po cijeloj kotskoj odvie poznat i tovan, da bi ita to se njega ticalo moglo ostati nezapaeno. Lordmayor7, cijelo edinbur-ko gradsko vijee, inovnitvo i vijenici, veinom sami inenjerovi prisni prijatelji, pokrenue za njim pomniju potragu. Izaslae u tu svrhu posebne agente po cijeloj zemlji - ali ni to nije bilo od pomoi. Nije preostalo drugo, ve da se u svim novinama Sjedinjene kraljevine, koje su se najvie itale, objelodani proglas s osobnim opisom Jamesa Starra i naznakom dana njegova odlaska iz Edinburgha - pa da se onda prieka kakav e biti uspjeh. Uzrujanost i nemir rasli su iz dana u dan. Ueni engleski svijet ve se sprijateljio s milju da je jednoga od njegovih najvienijih lanova zauvijek nestalo. Dok se javnost tako uznemirivala radi Jamesa Starra, Harry je isto tako bio predmetom velike zabrinutosti. Samo, njegov je nestanak, umjesto da pobudi opu zabrinutost, zabrinuo samo njegova prijatelja Jacka Ryana. Gradonaelnik. italac e se sjetiti kako gaje Jack Ryan, susrevi Har-rya u oknu Yarrow, pozvao za osam dana na puku sveanost irvinkih klanova. Harry je prihvatio poziv i obeao da e zasigurno doi. Jack Ryan je vrlo dobro znao daje njegov prijatelj ovjek od rijei. Stoje obeao bilo je kao daje ve izvreno. Na irvinkoj proslavi ne bi mu niega manjkalo, niti pjesme, niti plesa i zabave svake vrste ali - Harry Ford tamo nije dospio. Jack Ryan se ve htio naljutiti na njega, jer mu je izostanak prijatelja iz mladih dana pomutio dobro raspoloenje. tovie, zbog toga gaje usred neke pjesme izdalo pamenje i on, koji je naviknuo pobirati najburnije odobravanje, sad je prvi put u ivotu doivio glasne zviduke. Proglas u novinama, koji se ticao Jamesa Starra, nije mu dopao ruku. Vrijedni momak dugo je zbog Harrvjeva nedolaska razbijao glavu, ali konano se uvjeri da su ga samo vane okolnosti morale sprijeiti da ne odri svoje obeanje. Dakle, Jack Ryan odlui da e se sutradan glasgowskom eljeznicom odvesti do rudnika Dochart i bio bi taj svoj naum i izveo, da se nije dogodilo neto, to ga je gotovo stajalo glave. Ovdje emo ispriati to se zbilo u noi dvanaestoga prosinca. Svakako, bila je to voda na mlin svih pristaa praznovjerja, a takvih je na imanju u Melroseu bilo podosta. Irvine je maleni primorski gradi u grofoviji Renfrew i broji po prilici sedam tisua dua, a lei blizu ua clydskoga zatona, na otroj okuci kotske obale. Luka je dobro zatiena od morskih vjetrova, a oznauje je golem svjetionik, tako da se iskusan mornar ovdje uvijek lako snalazi. Brodolomi su na ovoj obali prava rijetkost, a obalne lae i vei brodovi, ulazili oni u clydski zaton da dodu do Glasgowa ili da se usidre u irvinkom zaljevu, mogli su tu i za najtamnije noi bez opasnosti manevrirati. Jules Verne Ima li koji grad neku povijesnu vrijednost, kako god ona bila neznatna, jo ako se u njemu nalazio dvorac koji je nekada pripadao Robertu Stuartu - tad zacijelo u njemu ima starih ruevina. Ba u kotskoj sve su ruevine pune duhova, tako barem misle praznovjerni gortaci i ravnia-ri. Najstarije, ali podjednako najozloglaenije ruevine uz ovu obalu, bile su one starog dvorca Dundonald Castle. U vrijeme nae pripovijesti, stajao je taj dvorac ve mnogo, mnogo stoljea posve prazan i sluio je samo kao zaklo-nite lutajuim duhovima. Nitko ga nije posjeivao tamo na visokoj stijeni to stri iz mora, dvije milje udaljenoj od grada. Pojedini stranci, ako su htjeli ove stare
37
Jules Verne
povijesne ostatke pogledati iz bliega, morali su si sami nai put do tamo. Nijedan stanovnik Irvinga ne bi ih ni za to na svijetu onamo vodio. Tomu su poglavito krive prie o "ognjenim vjeticama", koje su dvorac inile nesigurnim. Najpraznovjerni]i su tvrdili da su tamo roenim oima vidjeli razna fantastina bia. Jack Ryan spadao je, naravno, meu ove potonje. U stvari, istina je bilo da su se od vremena do vremena, as nad nekim napola uruenim zidom, as na vrku kule to je nadvisivala razvaline Dundonald Castlea, pokazivali dugaki plameni. Jesu li ti plameni uistinu bili nalik ljudskom obliju, kako se to openito tvrdilo? Jesu li zasluili ime "ognjene vjetice", to su im ga nadjenuli? Oevidno, tu se radilo samo o obmani, koju je trebalo pripisati velikoj lakovjernosti, dok bi se cijela ta pojava, kad bi je trijezno razmotrili, dala lako svesti na jednostavan fizikalni uzrok. Bilo kako mu drago, za te se ognjene vjetice u cijelome kraju znalo da esto zalaze u razvaline staroga dvorca, i da tamo, naroito za tamnih noi, izvode svoje divlje plesove i zabave. Jack Ryan, kakogod je bio odvaan momak, ipak se ne bi bio usudio pratiti ih pritom na svojim gajdama. Lako je, dakle, povjerovati da su te udne pojave bile obilno gradivo za prepriavanja prigodom veernjih sijela. Jack Ryan je znao itav niz legenda o "ognjenim vjeticama" i nikad se nije naao u neprilici, kad bi se o njima povela rije. Prigodom posljednjeg veernjeg sastanka na irvinkoj proslavi, na kojoj su obilno tekli brandy i whisky, Jack Ryan nije propustio dirnuti u omiljele mu ice, na veliko veselje ali i na potajni uas svojih slualaca. Ovaj sastanak odrao se u velikoj sui melroseskog imanja, u blizini obale zatona. Na sredini je, na eljeznom tronocu, plamsala velika vatra. Vani je bjesnilo uasno nevrijeme. Gusta se magla vitlala nad valovima a ovi, tjerani otrim jugozapadnjakom, hrlili su prema obali. No je bila tamna kao u rogu. Bilo bi zaludu potraiti koje svjetlije mjesto na nebeskom svodu. Sve se stopilo u mraku, i zemlja i nebo i more, pa je stoga pristajanje uz irvinku obalu bilo jako oteano. Teko bi se koji brod usudio ui u zaljev uz onaj silni vjetar, koji je zanosio prema obali. U malenu irvinku luku ne ulazi mnogo brodova, barem ne oni vei. Vei parobrodi i jedrenjaci kreu prema obali neto sjevernije, ako hoe ui u clydski zaton. Ali one veeri neki na obali zaostali ribar na svoje veliko uenje spazi brod kako plovi prema obali. Da se iznenada razdanilo razabrao bi, ne na svoje udo ve na pravi uas, da laa plovi prema obali, pod vjetrom i s razvijenim jedrima. Ako promai ulaz u zaton, nema joj spasa na golemim hridima obale. Ako ta nesmotrena laa doe jo blie, teko e se moi spasiti. Zabava se ba imala zavriti, poslije jedne Jack Rvanove pjesme. Sluatelji, zanijeti u svijet svakodnevnih nevolja, bili su ba u pravom raspoloenju da postupe prema svojem praznovjerju. Vani se iznenada zau glasno i tjeskobno zapomaganje. Jack Ryan prekinu svoju pjesmu i svi jurnue van. No je bila tamna. Hladni mlazovi kie ibali su obalu. Nekoliko ribara, oslonjenih o hrid da bi lake odoljeli vjetru, vikalo je iz svega grla. Ta vika nije bila namijenjena onima to su se bili zabavljali, ve mornarima koji su, ne znajui, hrlili u propast. Neto se crnilo nekoliko stotina hvati od obale. Bio je to neki jedrenjak, to se poznalo po razmjetaju svjetiljki: na desnom boku lae bilo je zeleno, a na lijevom crveno svjetlo. Parobrod bi morao imati jo i bijelo svijetlo na vrku prednje katarke. Laa je, dakle, svojim prednjim dijelom bila okrenuta prema obali i nema dvojbe daje prema njoj jurila svom brzinom. "Zar je ova laa u opasnosti?" zapita Jack Ryan. "Da," odvratie ribari, "i sve kad bi sad htjela okrenuti natrag, ne bi joj to vie uspjelo."
38
Jules Verne
"Znak, dajte joj znak!" kliknu jedan od kota. "Ali kakav?" primijeti jedan od ribara. "Na ovoj se buri baklja ne moe razgorjeti!" Dok su oni razgovarali, drugi su neprestano dovikivali onima u lai. Ali tko ih je mogao uti po tom nevremenu? Brod vie nije imao nikakve mogunosti da se spasi od brodoloma. "Zato su krenuli ba ovim pravcem?" zapita jedan mornar. "Zar hotimice srljaju u svoju propast?" primijeti drugi. "Tad kapetan zacijelo ne zna za irvinki svjetionik?" glasno je razmiljao Jack Ryan. "ovjek bi gotovo mogao u to povjerovati," odvrati jedan od ribara, "osim ako se nije dao zavarati..." Ribar jo nije ni dorekao, kad Jack Ryan kriknu uasnim krikom. Jesu li ga oni jadnici uli? Sad je svakako ve bilo prekasno da izvedu lau iz onih bijesnih, zapjenjenih valova. Ali onaj krik nije bio posljednja opomena onima na brodu, kako su to neki isprva pomislili. Jack Ryan je stajao leima okrenut prema moru. Njegovi se prijatelji takoer okrenue i uprijee svoje poglede na toku udaljenu oko pola milje od obale. Tamo se uzdizao dundonalski dvorac. Na vrhu stare kule plamsao je na vjetru golem plamen. "Ognjena vjetica!" kliknue kao iz jednog grla praznovjerni koti. Dakako da je trebalo mnogo mate da se u toj pojavi razabere ovjeji lik. Vijorei, poput vjetrom noenog ognjenog stijega, inilo se kao da e odletjeti s vrka kule, kao da e utrnuti, a ipak bi se odmah zatim opet za njega priljubila svojim donjim, plavetnim dijelom. "Ognjena vjetica! Ognjena vjetica!" vikali su ribari i prestravljeni seljaci. Sad se sve razjasnilo. Zacijelo se brod u onoj magli prevario, drei onaj buktei plamen nad dundonaldskim dvorcem za irvinki svjetionik. Drao je da se nalazi pred ulazom u zaton, to lei dvije milje sjevernije, pa je sada jedrio ravno prema obali, gdje ga je ekala propast. to se moglo uiniti za njegov spas, ako je za to uope jo bilo vremena? Moda je trebalo pohrliti do razvalina i po mogunosti uguiti onaj plamen i tako onemoguiti kobnu zamjenu sa svjetionikom? Ali, makar bi to bilo jedino uspjeno sredstvo, koji je od kota smio i pomisliti, a kamoli se usuditi prkositi "ognjenoj vjetici"? Moda Jack Ryan, jer on je bio odvaan, a praznovjerje, koliko god ono bilo jako, nije moglo u njemu posve uguiti plemenitije porive. No bilo je prekasno... Uasna lomljava zaas je nadglasala bjesnilo prirode. Laa je hrptom udarila o dno. Svjetiljke se utrnue. Blijeda crta uzburkanih valova bila je naas prekinuta. Laa, koja se nagnula na stranu i vrsto zasjela meu hridi, zadrala ih je. U isti as, kao nekim udom, nestade i onog drugog plamena, kao da ga je otpuhnuo estoki vjetar. Neprozirna tama opet je zastrla more, nebo i obalu. "Ognjena vjetica!" povikao je Jack Ryan po posljednji puta, kad je ove nadnaravne pojave iznenada nestalo ispred njihovih oiju. Ako su ti praznovjerni koti i strepili as prije od neke umiljene opasnosti, doskora se opet osmjelie, kad se radilo o spaavanju ljudskih ivota iz prave opasnosti. Raspojasane prirodne sile nisu ih plaile. Povezavi se, sigurnosti radi, konopcima, bacie se sada, jednako odvani kao prije praznovjerni, u more da brodolomcima priskoe u pomo. Vratolomno im nastojanje uspije, ali mnogi od njih -meu njima i Jack Ryan - zadobie na obalnim klisurama ozbiljne ozljede. Ali, kapetana i njegovih osam mornara iznijeli su zdrave i itave na kopno. Taj brod, norveki brigg "Motala", bio je natovaren drvom i imao je poi do Glasgowa. Kako se nagaalo, tako se i zbilo. Zavaran svjetlom iznad dundonaldske kule, kapetan je namjerio ravno prema obali, mislei da ulazi u clydski zaton. Od "Motale" su doskora naokolo plovili samo jo pojedini komadi, a i ove su valovi posve razbili na obalnim klisurama.
39
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net JACK RYANOVA ISTRAIVANJA
Jacka Ryana i jo trojicu njegovih ranjenih drugova smjestili su u jednu sobu na imanju, gdje su ih najbrinije njegovali. Jack Ryan dobio je u onoj pustolovini najgore ozljede, jer ga, kad se s konopom oko pojasa bacio u more, smjesta zahvatie bijesni valovi i zavitlae njime preko klisura. Malo je nedostajalo da ga mrtva izvuku na kopno. Vrijedi momak bio je, dakle, nekoliko dana prikovan za postelju, to mu je bilo vrlo neprilino. Ali, kako mu nitko nije branio da pjeva koliko ga volja, strpljivo je podnosio svoje boli, a imanje u Melroseu odjekivalo je u svako doba od njegovih veselih pjesmica. Ali, od one zgode, u Jack Ryana je jo vie porastao strah od sablasnih i zlih duhova, kojima ini veselje muiti svijet - pa je tako samo njima pripisivao propast "Motale". Zlo bi bio proao svatko, tko bi tvrdio, da uope nema ognjenih vjetica, i da se onaj plamen, koji je nenadano liznuo iz ruevina, ima svesti na posve jednostavnu prirodnu pojavu. Jacka Ryana nikakvo pojanjavanje ne bi u tom razuvjerilo. Njegovi prijatelji bili su jo praznovjerniji od njega. Prema njihovoj izjavi, ba takova je ognjena vjetica zlonamjerno namamila "Motalu" na obalu. Pokuati ih kazniti bilo bi isto kao da orkanu nametne novanu globu. Vlasti su mogle mirne due odrediti sve za njihov progon. Jules Verne Plamen se ne baca u tamnicu, netjelesno bie ne vezuje se lancima. Najpomnija istraivanja nisu mogla - barem ne sa sigurnou - opovri ovo praznovjerno tumaenje. Poto je mjesno poglavarstvo imalo u vezi s propasti "Motale" povesti istragu, presluani su razni oevici one katastrofe. Svi su se iskazi slagali u tom, da je brodolom skrivila samo nadnaravna pojava ognjenih vjetica na razvalinama dundonaldskoga dvorca. Naravno da se vlasti nisu mogle zadovoljiti takvim rijeenjem toga pitanja. Poglavarstvo je htjelo i moralo ustanoviti je li po srijedi bio sluaj ili zlobna namjera. Ne treba se uditi to se pomiljalo na zlobnu namjeru. Nije trebalo daleko natrag posezati u britansku povijest, da se nadu primjeri za to. Mnogim lije obalnim gusarima bilo zanatom da namame lae na obalu, pa zatim medu sobom podijele zaostali plijen. Jednom bi u tu svrhu podmetnuli poar smolastog drvea i namamili lau u vode u kojima je morala propasti. Drugi put bi, opet, svjetlo baklje, koju bi privezali o rogove vola, a ovoga onda pustili da ide kud ga volja, zavaravala mornare oko pravca kojeg im se valjalo drati. Ovakve lopovtine nerijetko su zavravale brodolomom, kojim bi se ti lupei onda okoristili. Trebalo je uvesti opsene mjere i najstroe kazne, dok se iskorijenio taj barbarski obiaj. Nije li se, dakle, moglo pomisliti da se u ovom sluaju neki nesavjesni zlikovac ponovno posluio tim omiljenim sredstvom gusara? Takvo je bilo razmiljanje policijskih inovnika, unato svih iskaza Jacka Ryana i njegovih drugova. Kad su ovi uli, da e se pokrenuti istraga, podijelie se u dva tabora. Jedni su samo slegnuli ramenima, dok su drugi, bojaljiviji, proricali da e to ona nadnaravna bia samo razdraiti i prouzroiti nove nesree. Usprkos svemu, istraga je provedena. Policijski inovnici zaputili su se do dvorca Dundonald i tamo sve najpomnije pretraili. Ponajprije su nastojali ustanoviti, nema li na zemlji moda otisaka stopala, koji bi poticali od drugih nogu, a ne onih duhova; ali zaludu, ne naoe ni najmanji, bilo skoranji bilo stari trag, iako bi od jueranje kie jo pro-moeno tlo sauvalo i najslabiji otisak. "Traili su stope duhova!" kliknuo je Jack Ryan, kad je uo za neuspjeh istrage. "Tako su mogli traiti i trag lutaj ueg svjetla u movari".
40
Jules Verne
Prva je potraga, dakle, ostala bez uspjeha. Jedva je bilo predmnijevati, da e daljnje potrage biti okrunjene boljim uspjehom. Sada se radilo poglavito o tome da se ustanovi na koji nain je vatra na vrhu stare kule bila upaljena, kakvo je gorivo upotrijebljeno i jesu li od njega preostali kakvi tragovi. to se prvoga tie, ne naoe nita - niti igice, niti ostataka izgorjeloga papira. Isto se dogodilo i s drugim. Nigdje nije bilo suhe trave, komadia drva ili drugoga materijala kojim se prole noi vatra mogla podjariti. Pa i za tree nije se nalo razjanjenja. Nigdje nije bilo ni trunka pepela ili ostataka kakvog goriva, pa se tako nije moglo ustanoviti ni mjesto na kojem je vatra gorjela. Nigdje ne naoe opaljena mjesta, ni na podu, ni na kamenju. Zar je ovdje neki zlikovac samo u ruci drao veliku baklju? To ipak nije bilo vjerojatno, jer je plamen po izjavama svih svjedoka bio ogroman, tako da su ga mornari "Motale", unato magli, mogli zamijetiti ve na nekoliko milja s otvorenog mora. "Upravo prekrasno!" ree Jack Ryan, "ognjenoj vjetici ba trebaju igice! Ona puhne, a svuda oko nje se zapali zrak, koji ne ostavlja pepela!" Konani uspjeh svih nastojanja vlasti bio je samo taj da je nastala nova legenda - legenda, koja e ovjekovjeiti uspomenu na propast "Motale" i utvrditi nesumnjivu pojavu ognjenih vjetica. Tako valjan momak kakav je bio Jack Ryan nije, pored svojeg snanoga tjelesnoga ustroja mogao dugo ostati vezan uz krevet. Nekoliko ogrebotina i iaenja nije ga moglo prinuditi na dulje mirovanje, nego stoje bilo prijeko nuno. Nije imao vremena biti bolestan. Ako pak nema vremena, nema ni bolesti, osobito ne u zdravim predjelima Lowlan-da. Jack Ryan oporavio se, dakle, vrlo brzo. im je ustao iz kreveta, htio je, prije nego zapone s radom na imanju, izvesti svoj naum, naime posjetiti svojeg prijatelja Harryja, kako bi doznao zato nije doao na irvinku sveanost. Nije si mogao objasniti zato Harry - koji nije obeavao nita to ne bi mogao ispuniti - nije odrao svoju rije. Po svoj prilici, sin starog predradnika nije uo za nezgodu "Motale", iako su o tome opirno izvijestile sve novine. U protivnom, morao je doznati kolika je bila zasluga Jacka Ryana oko spaavanja i to gaje pri tom zadesilo. Daje za to znao, a nije doao obii bolesnoga prijatelja, bilo bi to neto to se od njega nikako nije dalo oekivati. Dakle, Harry nije doao jer mu to zacijelo nije bilo mogue. Jack Ryan bi prije dopustio da nema ognjenih vjetica, nego daje Harry tako beutan. Dva dana poslije brodoloma Jack Ryan veselo i dobre volje napusti imanje, kao da i ne uti svojih rana. Zapjevao je punim grlom veselu pjesmicu daje sve orilo po obalnim hridinama i zaputi se do eljeznice to vodi preko Glasgowa u Stirling i Callander. Dok je na postaji ekao vlak, upade mu u oi na vie mjesta prilijepljeni plakat. Sadravao je sljedei oglas: "4. prosinca inenjer James Starr napustio je Edinbur-gh, ukrcao se na Granton Pieru u brod "Prince of Galles" i istoga se dana iskrcao u Stirlingu. Od toga asa nita se o njemu nije ulo. Znade li tko togod o njemu, moli se da o tome smjesta obavijesti predsjednika "Rogal Institutiona" u Edinburghu." Jack Ryan se zaustavi se pred jednim od tih oglasa i proita ga - sav u udu - dva puta. "Gospodin Starr!" kliknu on. "Pa upravo 4. prosinca sreo sam njega i Harrva na ljestvama u oknu Yarrow! Od tog doba prolo je deset dana, a tako dugo ga ve nema natrag? U tom, dakle, grmu lei zec. Zato moj prijatelj Harry nije doao u Irvine!" Ne ekajui ni trena i ne obavijestivi prije pismeno predsjednika Royal Institiona o tome to je znao o Jamesu Starru, skoi dobri momak u vlak i najprije se sam zaputi u okno Yarrow. Tamo e, bude li potrebno, sii sve do dna rudnika Dochart, kako bi potraio Harryja i inenjera Jamesa Starra. Tri sata kasnije izie u Callanderu iz vlaka i pouri to su ga noge nosile do okna Yarrow.
41
Jules Verne
"Jesu li oni opet izali van?" pitao se. "Ili moda nisu? Da ih nije to sprijeilo? Zar su na dnu rudnika zabavljeni kakvim vanim poslom? Moram to doznati." Nije proao niti puni sat i Jack Ryan stie do ulaza u okno. Izvana nije bilo vidjeti nikakve promjene, ista tiina u dubini, ni ive due u toj samoi. Jack Ryan ude u napola razruenu kuu, to se nadno-sila nad otvor okna. Pogleda dolje u bezdan... nije opazio nita. Sluao je napeto... ali ne u nita. "A moja svjetiljka", ree on, "je li jo na svojem mjestu?" Svjetiljka kojom se Jack Ryan sluio kad je dolazio u pohode rudniku obino je stajala u jednom kutu blizu podnice prvih ljestava. Svjetiljke je nestalo. "To bi dakle bila prva udna okolnost", ree Jack Ryan, sad ve poneto uznemiren. Iako je bio praznovjeran, doda: Jules Verne "Ipak u sii dolje, pa da je u rudniku mranije nego u samom paklu!" Smjesta se spremi za sputanje niz dugi niz ljestava, to su vodile u mrano okno. Jack Ryan se mogao odvaiti na to, jer mu je rudnik Dochart jo otprije bio dosta dobro poznat. Sputao se vrlo oprezno, pipajui najprije nogom svaku preku i provjeravajui je li jo dosta jaka. Da promai koju, stajalo bi ga to glave. Jack Ryan brojao je pojedine ljestve po kojima se sputao, da doe do nieg kata. Znao je da do dna okna ima trideset takvih ljestava. Kad sie dolje, lako e nai kolibu koja je bila izgraena na kraju jedne od galerija. Nakon dueg sputanja, stigao je do dvadeset este podnice. Do dna okna bilo bi dakle jo nekih dvjesto stopa. Traio je nogom preke dvadeset sedme ljestve - ali uzalud, ne nae uporita. Klekne na podnici, mislei da e rukom lake dohvatiti ljestve... nije mu uspjelo. Bilo je oito da dvadeset sedme ljestve nije bilo na njezinom mjestu. Netko ju je, znai, morao ukloniti. Prekrstivi ruke, stajao je u tom gustom mraku i razmiljao to mu je initi. Uto se dosjeti: ako on ne moe sii dolje, ne mogu ni stanovnici rudnika doi gore. Izmeu povrja grofovije i podnoja ugljenokopa vie nije bilo veze. Ako su donje ljestve okna Yarrow uklonjene kratko vrijeme iza njegovog zadnjeg posjeta, to li se onda moralo dogoditi sa Simonom Fordom, njegovom enom, njihovim sinom i s inenjerom? Duga odsutnost Jamesa Starra dokazivala je da on - od zadnjeg susreta u oknu Yarrow - jo nije izaao iz rudnika. Pa, kako su se oni u kolibi opskrbljivali nunom hranom? Je lije ponestalo onim jadnicima to su bili zarobljeni petnaest stotina stopa pod zemljom? Takve misli rojile su se Jackovom glavom. Uvidi da e mu samome biti nemogue doprijeti do kolibe. Da ljestve nisu zlonamjerno uklonjene? O tome je jedva jo dvojio. Jack Ryan nagnu se nad bezdan i viknu.. Svakako je smatrao svojom dunou da stvar smjesta prljavi nadlenim vlastima. Jo jednom nagnu se Jack Ryan nad bezdan. "Harry, Harry!" viknu to ga grlo nosilo. Ime opetavano odjeknu, dok mu se jeka ne izgubi u dubinama okna Yarrow. Jack Ryan uspne se opet po gornjim ljestvama i sretno izae na povrinu. to je mogao bre, pouri do stanice u Callanderu, ne gubei ni trena. Sreom, trebao je ekati samo nekoliko asaka na odlazak edinburkoga brzog vlaka, tako daje onamo stigao ve u tri sata po podne i mogao se predstaviti gradskome lordmavoru. Ovdje sastavie s njime zapisnik. Pojedinosti, koje je priopio nisu doputale dvojbi o istinitosti onoga stoje rekao. Sir W. Elphiston, predsjednik Royal Institutiana, koji je bio ne samo kolega, ve i prisni prijatelj Jamesa Starra, odmah je obavijeten i on si ishodi dozvolu da rukovodi potragom, to e se bez oklijevanja poduzeti u rudniku Dochart. Pridruie mu, dakle, nekoliko inovnika opremljenih svjetiljkama, sjekirama, dugim ljestvama od konopca, raznom hranom i lijekovima. Predvoeni Jackom Ryanom, zaputie se na to svi, to su bre mogli, put abarfoyleskih ugljenokopa.
42
Jules Verne
Jo iste veeri stjgoe Sir W. Elphiston, Jack Ryan i inovnici do okna Yarrow i spustie se ljestvama do dvadeset este podnice, odakle se Jack tek prije nekoliko sati morao vratiti natrag. Najprije na dugim konopcima spustie svjetiljke u dubinu i osvjedoie se da, dapae, nedostaju sve etiri zadnje ljestve. Bez svake dvojbe, netko je zlonamjerno prekinuo svaki spoj izmeu povrja i podzemlja. "to oklijevamo, gospodine?" zapita Jack Ryan nestrpljivo. "Samo emo svjetiljke opet izvui gore, sinko", odvrati Sir W. Elphiston. "Onda emo sii dolje, do dna posljednje galerije, a ti e nas odvesti..." "Do kolibe," upadne mu Jack Ryan u rije, "a ako ustreba, i do zadnjih izdanaka rudnika." Kad su izvukli svjetiljke, privrstie inovnici ljestve od konopa o podnicu, pa ih spustie u okno. Donje podnice bile su jo tu. Mogli su se dakle sputati od jedne do druge. Svejedno, nije to ilo tako lako. Jack Ryan spusti se prvi po tim ljestvama, pa se tako prije svih nade na dnu ugljenika. Sir W. Elphiston i inovnici sioe uskoro za njim. Okruglo dno okna Yarrow inilo se posve prazno, ali Sir W.Elphiston se vrlo zaudi, kad je Jack Ryan kliknuo: "Ovdje lee ostaci ljestava, ali su napola izgorjeli!" "Izgorjeli?" opetova Sir W. Elphiston. "Uistinu, evo tu ima jo i pepela." "Drite li, gospodine", zapita Jack Ryan, "daje inenjer James Starr imao kakva razloga spaliti ove ljestve i prekinuti vezu s povrjem?" "Ne," odvrati Sir W. Elphiston, zamislivi se. "Naprijed, sinko, do kolibe! Tamo emo saznati, stoje na stvari." Jack Ryan slegnu ramenima, kao da o tom dvoji. Meutim, dohvati svjetiljku jednoga od inovnika i pouri naprijed glavnom galerijom rudnika Dochart, a svi ostali za njim. Za etvrt sata stigli su Sir W. Elphiston i njegovi pratioci do upljine u ijoj je pozadini Simon Ford bio podigao svoju kolibu. Ni traak svjetla nije osvjetljivao prozore. Jules Verne Jack Ryan jurnu na vrata i naglo ih otvori. Koliba je bila prazna. Pretraili su sve prostorije mrane nastambe. Unutra nije bilo traga bilo kakvom nasilju. Sve je bilo uredno, kao daje stara Madge jo tu. Hrane je bilo dovoljno i dostajala bi obitelji Ford jo za nekoliko dana. Odsutnost stanovnika kolibe bilo je, dakle, nepojmljivo. Je li se barem moglo odrediti kad su je napustili? To je bilo lako, jer ovdje, gdje se nisu izmjenjivali dan i no, Madge je obiavala svaki novi dan oznaiti kriem. Kalendar je visio na zidu u sobi. Posljednji je kri oznaen kod 6. prosinca, dakle drugoga dana od inenjerova dolaska - koji je uostalom i Jack Ryan mogao potvrditi. Od 6. prosinca prolo je dakle ve deset dana, nakon to su Simon Ford, sin i ena mu zajedno sa svojim gostom ostavili kolibu. Ako je inenjer htio poduzeti kakvo novo istraivanje rudnika, je li za to trebalo toliko vremena? Ne, zacijelo nije. Tako je barem sudio Sir W. Elphiston. Kad su najpom-nije pretraili kolibu, bio je u velikoj neprilici to poduzeti. Svugdje uokolo bio je gusti mrak. Osvjetljivalo gaje samo svjetlo svjetiljaka u rukama inovnika. Iznenada Jack kliknu: "Gledajte!" Prstom je pokazao na neku svjetlost, koja se u tamnoj pozadini galerije pomicala amo-tamo. "Pohitajmo za tom svjetlosti, prijatelji moji!" pourivao je Sir W. Elphiston. "To je sablasno svjetlo!" primijeti Jack Ryan. "to e nam ono koristiti, kad ga i onako nikad neemo uspjeti sustii!" Predsjednik Royal Institutiona i inovnici nisu bili nimalo praznovjerni, pa se stoga ne dadoe odgovoriti od toga da pou za tim svijetlom. Iako se isprva opirao, prikljui im se i Jack Ryan - i to ne ba posljednji.
43
Jules Verne
Tako dugo su progonili tu svjetlost, da su se ve i umorili. Svjetiljku kao daje nosilo maleno, ali vrlo okretno stvorenje. Svaki as nestalo bi te pojave iza koje izboine u peini, da se opet nenadano pojavi u kojem poprjenom hodniku. Skaui sad na ovu sad na onu stranu, znalo se uvijek oteti oima progonitelja. Ve su drali da gaje posve nestalo, kad bi iznenada zasjalo jo jasnije nego prije. Progonei tu svjetlost ve skoro jedan sat, uli su Sir W. Elphiston i njegovi pratioci duboko u sjeverozapadni dio rudnika Dochart. Sad su i oni ve pomiljali da imaju posla s nekom neprirodnom pojavom. Napokon im se ipak priini kao da se udaljenost izmeu njih i svjetlosti smanjila. Zar se bie koje je pred njima bjealo umorilo, ili ih je htjelo zavesti tamo, kamo je zavelo i stanovnike kolibe? Na to pitanje bilo bi teko odgovoriti. Ohrabreni da e ipak poluiti uspjeh, progonitelji su podvostruili svoja nastojana. Svjetlost koja se inae viala nekih dvjesto koraka pred njima, pribliila im se sada po prilici na pedesetak koraka i bivala je sve jasnija. Ve su mogli pomalo razaznavati i onoga to je nosio svjetlo. Katkada bi okrenuo glavu unatrag i pri tom bi se razabrali neodreeni obrisi ljudskoga lica. Jedino ako koji gorski duh nije uzeo ovjeje oblije, morao je i Jack Ryan, htio ne htio, priznati da tu nema govora o kakvom nadnaravnom biu. On sam potra bre naprijed, nastojei i druge pouriti. "Bre bre!" vikao je. "Doskora emo stii tu pojavu. ini se, kao da se umorila, pa ako znade jednako dobro govoriti, kako nam se do sada znala izmaknuti, moi e nam tota priopiti!" Ali progon je postajao sve tei. Blizu posljednjih izdanaka rudnika kriali su se uski putovi kao u kakovom labirintu. Ova okolnost znatno je olakavala bijeg nosiocu svjetlosti. Trebao je samo utrnuti svijetlo i skriti se u kojem mranom hodniku. "Ako nam kani utei," pomisli Sir W. Elphiston, "zato to nije davno prije uinio?" U gotovo isti gotovo kad je Sir W. Elphistonu ona misao prola glavom, svjetlosti nestade, a inovnici, koji su jurili sve dalje naprijed, naoe se na kraju jednog hodnika, pred nekim otvorom u kriljevcu. Brzo pregledae svjetiljke i Sir W. Elphiston, Jack Ryan i njihovi pratioci provukoe se odvano kroz taj otvor. Jedva to su prodrli nekih stotinu koraka u nekakvu prostranu i visoku galeriju, kad odjednom svi zastadoe. Tik uz stijenu lealo je na zemlji etvero ljudi - moda etiri leine. "James Starr!" ree Sir W. Elphiston. "Harry, Harry!" kliknu Jack Ryan. Uistinu, ovdje su nepomino leali inenjer, Madge, Simon i Harry Ford. Meutim, doskora se jedno tijelo pomakne i zau se slabi glas stare Madge. "Vi, vi ste to! Napokon!" Sir W. Elphiston, Jack Ryan i inovnici nastojahu inenjera i ostale povratiti u ivot, ulivi im nekoliko kapljica okrijepe. Doskora su postigli svoj cilj. Nesretnici, to su vie od deset dana bili zatvoreni u Novom Aberfoyleu, umalo nisu poumirali od gladi. Ako za to vrijeme jo nisu bili nastradali, imali su zahvaliti - kako je inenjer priao Sir W. Elphistonu - jedino tome, to su u tri maha nali u svojoj blizini po hljeb i vr vode. Zacijelo ono bie, kojemu imaju zahvaliti svoj ivot, za njih nije moglo uiniti vie...! Sir W. Elphiston zapitao se nije to bilo ono isto nedostino svjetlo koje je i njih dovelo do mjesta gdje su leali oni nesretnici. Tik uz stijenu lealo je na zemlji etvero ljudi. Jules Verne Kako bilo, inenjer, Madge, Simon i Harry Ford bili su spaeni. Kroz onaj uski otvor, do kojega je nosilac svjetlosti htio dovesti Sir W. Elphistona, vratie se sada svi natrag u kolibu. Uzrok tome to James Starr i njegovi pratioci nisu mogli pronai onaj dinamitom razvaljeni izlaz, bio je taj, to gaje neko zatvorio, nagomilavi onamo komade stijena, koje u mraku nisu mogli od straniti.
44
Jules Verne
Dok su oni dakle istraivali prostranu spilju, dotle je netko zlonamjerno prekinuo svaku svezu izmeu staroga i Novoga Aberfovlea.
COAL CITY
Tri godine nakon ispripovijedanih dogaaja, preporuivali su turistiki vodii Joannea Murrava brojnim turistima grofovije Stirling kao "osobitu znamenitost" posjet ugljenokopima Novog Aberfovlea. Toga to se moe vidjeti u ovom rudniku, nema ni u jednom rudniku staroga ili novoga svijeta. Uostalom sve je bilo tako udeeno da su se posjetnici mogli bez opasnosti ili napora spustiti do na dno rudnika, petnaest stotina stopa pod zemljom. Sedam milja od rudnika, jugozapadno od Callandera, izlazio je kosi, na svojem ulazu tornjevima, krunitima i drugim ukrasima monumentalno ureeni prokop. Dovoljno irok, postupno se sputajui, vodio je ravno u tu udnovatu, ispod povrja kotske izdubenu kriptu. Po dvostrukim tranicama ulazila su i silazila, sat za satom, kola na hidraulini pogon. Ta su kola odravala vezu izmeu vanjskog svijeta i sela to je nastalo u podzemlju grofovije i prozvalo se, moda odvie zvunim imenom "Coal City", odnosno Ugljen-grad. Siavi u Coal City, posjetitelj bi se naao u podruju, u kojem je elektricitet igrao veliku ulogu kao rasvjetno i ogrjevno sredstvo. Mnogobrojna okomita oduna okna ne bi bila dostatna da u dovoljnoj mjeri rastjeraju gusti mrak u Novom Aberfovleu. Pa ipak, sve je blijetilo od svjetlosti, jer su brojne elektrine svjetiljke nadomjetale sunano svjetlo. Po-razmjetene pod samim svodom ili na uspravnim stupovima, snabdjevene jakom elektrinom strujom koju su proizvodili elektromagnetski strojevi, osvjetljivale su ogromne prostorije. Kad bi rad prestao, bilo je dovoljno jednostavno prekinuti strujni tijek, pa da u dubokim bezdanima rudnika nastupi no. arulje tih svjetiljaka nalazile su se u zrakopraznom prostoru, unutar staklenih zvona, i niti sjedne strane nisu dolazile u dodir s okolnom atmosferom. Stoga, da se atmosfera ispunila ak i velikim koliinama praskavoga plina, ipak nije moglo doi do eksplozije. Elektricitet je sluio bez iznimke i svim potrebama industrije i kuanstva, jednako u kuama Coal Citvja, kao i u hodnicima Novog Aberfov-lea, Ovdje moramo spomenuti da se James Starr nije ni u emu prevario, kad je raunao na veliki dobitak od iskapanja u novom rudniku. Bogatstvo tih ugljenih ila bilo je gotovo neprocjenjivo. Ugljen su poeli vaditi najprije na zapadnom kraju one velike upljine, etvrt milje od Coal Citvja. Dakle, radniki dakle nije se nalazio neposredno na mjestu gdje se poslovalo. Prije nego su otpoeli s radovima, popravljena su oduna i izvlana okna, to su meusobno spajala razne katove rudnika. Veliki prokop sa svojom uspinjaom, to ju je tjerala vodena snaga, sluio je samo za prijevoz stanovnika i posjetitelja Coal Citvja. itaoci e se zacijelo jo sjeati udne formacije one ogromne spilje, do koje su stari predradnik i njegovi pratioci bili doprli kod svojeg prvog pohoda. Nad njima se uzdizala neka vrst hrama sa rebrastim lukovima. Njegovi potporni stupovi gubili su se u kriljevcu tri stotine stopa visoko -to je visina, gotovo jednaka onoj mamutske spilje u Ken-tuckvju. Poznato je da u ovu ogromnu spilju, najveu pod cijelim amerikim kontinentom, posve udobno stane 5000 osoba. Spomenuti dio Novog Aberfovlea bio joj je, to se veliine i izgleda tie, posve slian. Jedino su se ovdje, umjesto prekrasnih stalaktita one znamenite spilje, vidjele bogate ugljene ile, koje kao da su pod silnim pritiskom nad njima naslaganog kamenja izvirale gotovo posvuda, pri emu su glatke ploe odlomljenog smolastog ugljena titrale u sjaju elektrinog svjetla.
45
Jules Verne
Pod ovim ogromnim hramom prostiralo se jezero, veliko kao "mrtvo more" Mammouth Cavesa - duboko, bistro jezero, koje je vrvjelo ribama bez oiju i koje je inenjer nazvao Malcolmovim jezerom. Ovdje, u toj ogromnoj prirodnoj spilji, sagradio je Simon Ford svoju novu kolibu, i ne bije dao ni za najljepu palau na Prince Streetu u Edinburghu. Kuica je stajala na obali jezera, a s njenih pet prozora pruao se pogled na tamnu, nepreglednu povrinu. Dva mjeseca kasnije podie se blizu nje nova kua - bila je vlasnitvo Jamesa Starra. Inenjer se duom i tijelom posvetio Novom Aberfovleu. Tamo je poelio i stanovati i samo neto vrlo vano moglo ga je natjerati da izae na povrinu. Ovdje je ivio u svome svijetu, meu svojim radnicima. Kad su se otkrile nove naslage ugljena, svi bivi rudari ostavie plug i prihvatie se opet kuke i malja. Sigurni da ovdje ne e nikad ponestati zarade, kao i primamljeni visokom nadnicom, koja se zbog unosnog poslovanja redovito plaala, rado su zamijenili gornji svijet sa podzemnim i nastanili se za stalno u rudniku, koji im je ve po svojoj prirodi pruao zgodno utoite. Od cigli izgraene rudarske kuice slikovito su se poredale naokolo. Jedne na obali Malcolmovog jezera, druge po lukovima uz stijene koje su bile kao stvorene da na sebi ponesu zemljanih masa to su se nad njima naslagale. Kopai, koji rade sjekirom i kukom, vozai kolica za odvoz ugljena, nadglednici, tesari koji obavljaju tesarske radnje u hodnicima i oknima, popravljai putova, zasipai koji mrtvim kamenom zasipavaju iscrpljene rovove, uope svi radnici, to su bili zaposleni radom u dubini, nastanili su se u Novom Aberfovleu i pomalo osnovali Coal City, ba pod istonim dijelom Katrinskog jezera, a na sjeveru grofovije Stirling. Kad su sjajne zrake elektrinog svijetla osvijetlile cijelo to mjesto - negdje sa silnih stupova, a drugdje opet sa lukova pokrajnjih lada, oku se pruao upravo fantastian i jedinstven pogled, koji je opravdavao preporuke u putnim prirunicima Joanea ili Murava. Zato su i posjeti stranaca bili esti i brojni. Samo se po sebi razumije, da su stanovnici Coal Citvja bili vrlo ponosni na svoju naseobinu. Samo vrlo rijetko ostavljali bi svoj radniki grad, ugledavi se u tome u Simona Forda, koji gotovo nikada nije izlazio na povrinu. Stari je predradnik uporno tvrdio da tamo "gore" uvijek kii - pa ako se ove njegove rijei primijene na klimatske prilike u Sjedinjenoj kraljevini - moda nije ni imao tako krivo. Pojedine obitelji u Novom Aberfovleu lijepo su napredovale. U roku od tri godine dovinule su se stanovitog blagostanja, koje bi na povrju grofovije jedva kada poluile. Lijepi broj male djece, to su se rodila otkako je opet zapoeo rad, nikad se jo nije nadisao zraka vanjskog svijeta. Jack Ryan obiavao je stoga u ali rei: "Evo, ve je prolo osamnaest mjeseci, to su ih odbili od materinje sise, a jo nisu ugledala svjetlo dana!" Uostalom, Jack Ryan je bio jedan od prvih, koji su se svojedobno odazvali inenjerovu pozivu. Veseli momak smatrao je svojom dunou da se opet posveti svome prvotnome zvanju. Imanje u Melroseu izgubilo je s njime svojeg pjevaa i gajdaa. Ali time ne elimo rei da Jack Ryan vie Od cigli izgraene rudarske kuice. nije zapjevao. Ba protivno: stijene Novog Aberfovlea cijeli su dan odjekivale njegovom pjesmom. Jack Ryan stanovao je u novoj kuici Simona Forda. Ponudili su mu malenu sobicu, a on kao jednostavan, pro-stoduan ovjek, prihvatio je ponudu bez okolianja. Stara Madge voljela gaje radi njegove estitosti i vesele udi. Ona je u dui, kao i on, vjerovala u ona fantastina bia to navodno prebivaju u ugljenokopu, pa kad bi se njih dvoje nalo nasamo, rado su prepriavali jezovite prie iz bogate hiperborejske mitologije.
46
Jules Verne
Jack Ryan razveseljavao je cijelu kuicu. Bio je dobriina i pouzdan radnik. est mjeseci otkako je opet zapoeo rad u rudniku, povjerie mu vodstvo jedne radnike ete. "Vi ste uistinu stekli velike zasluge, gospodine Ford," zapoe on nekoliko dana nakon svojeg doseljenja. "Vi ste otkrili novu ugljenu ilu, pa ako ste i skoro zaglavili, moda ipak ta cijena nije bila previsoka" "Dakako da nije, Jack, bio je to dapae vrlo dobar posao to smo ga pri tome nainili!" odvrati stari predradnik. "Ali niti gospodin Starr, niti ja, neemo nikada zaboraviti, da tebi zahvaljujemo to smo jo ivi". "Ne, ne," odvrati Jack. "Tome je kriv sin va, Harry, jer je odluio prihvatiti moj poziv na sajam u Irvingu." "Pa onda tamo ne doi, zar ne?" upadne mu Harry u rije i stisnu desnicu svojem prijatelju. "Ne, hvala tebi, Jack, koji nisi mario za svoje rane, koji nisi oklijevao nijednog dana, nijednog sata. Tebi zahvaljujemo da su nas jo ive pronali u rudniku." "Ne, nipoto!" branio se tvrdoglavi momak. "Neka se nita ne ree to nije istina! Ja nisam oklijevao da doznam, to se s tobom dogodilo, to je sve. Ali da bude svakomu svoje, moram primijetiti, da bez onog nedokuivog gorskog duha..." "Aha, tu ga imamo!" kliknu Simon Ford! "Gorski duh!" "Da, gorski duh, patuljak, vilinsko dijete," opetova Jack, "moda i unui ognjene vjetice, togod vam drago. Jedno stoji: bez njega ne bi nikada pronali onu galeriju u kojoj ste bili zatvoreni". "Zacijelo, Jack", potvrdi mu Harry. "Samo, pitam se je li ono bie doista natprirodnog podrijetla kako ti to predmnijeva." "Dakako daje natprirodno!" kliknu Jack Ryan. "Bilo je isto tako natprirodno, kao lutajue svjetlo, koje vidi kako se pred tobom odmie s bakljom u ruci, koje uzalud nastoji dostii, koje ti izmakne kao vilenjak i iezne kao sjena. ekaj samo, Harry, ono e se ve jo jednom pojaviti". "Dobro dakle, Jack," primijeti Simon Ford, "pustimo to. Bilo to lutajue svjetlo ili ne, mi emo ga nastojati opet pronai, a ti e nam pri tome pomagati". "To bi vam moglo prisjesti, gospodine Ford," odvrati Jack Ryan. "Ah, to emo tek vidjeti, Jack". italac e lako e pojmiti, da su se svi lanovi obitelji Ford, a poglavito Harry, brzo upoznali sa cijelim podrujem Novog Aberfoylea. On je proao sve hodnike i zakutke i doskora je mogao tono odrediti kojoj toki na povrini odgovara ovo ili ono mjesto u rudokopu. Kako li je samo zavolio taj Novi Aberfovle! Koliko li se puta odvaio sa svjetiljkom na kacigi u njegove najudaljenije galerije. Jezera je istraivao pomou svojeg amca, kojim je vrlo vjeto upravljao. Katkada je dapae lovio, jer su tim spiljama vrvjela itava jata ptica, koje su se hranile ribom, to je plivala u onim tamnim vodama. inilo se kao da su Harrvjeve oi stvorene za ovu tamu, kao oi mornara za gledanje u daljinu. Ali dok je ovako tumarao, jednako se nadao da e opet sresti ono tajanstveno bie kojem su on i svi njegovi, vie nego ikomu drugomu, imali zahvaliti za svoj spas. Hoe li mu se ta nada ostvariti? Ako e povjerovati slutnjama svojim, zacijelo, ali ako promisli kako su sva njegova dosadanja nastojanja bila uzaludna - teko da e od toga to biti. Slini napadaji na obitelj Ford, kao oni prije pronalaska Novog Aberfovlea, nisu se vie ponovili. Takvi su odnosi vladali u ovom osebujnom podruju. Ali ne treba misliti da je u tom podzemnom svijetu manjkalo zabave i da je ivot bio moda odvie jednolian, nipoto, pae ni onda, kad se Coal City tek osnivao. Tamonje stanovnitvo, jednakih interesa, jednakog ukusa i skoro jednakoga blagostanja, kao daje inilo samo jednu obitelj. Znali su se medu sobom, uvijek su si bili blizi, pa bi tako bi se vrlo rijetko u njima rodila elja za zabavama vanjskoga svijeta.
47
Jules Verne
Svake nedjelje organizirale bi se etnje po rudniku i izleti po jezerima, koji su ih znali podjednako ugodno zabaviti. esto bi se na obalama Malcolmovog jezera oglasile i gajde. Na glas svoga narodnoga glazbala koti bi se brzo okupili. Zaas bi se poelo plesati, a u takve dane Jack Ryan je, odjeven u slikovito odijelo gortaka, bio glavna osoba zabave. Po svemu ovome mogao se Coal City, kako je to Simon Ford rado tvrdio, natjecati ve i s glavnim gradom kotske, gradom koji je izvrgnut zimskoj studeni, ljetnoj vruini i svakojakim drugim nepogodama vremenskim i koji je, zbog zraka stoje bio okuen dimom iz tolikih dimnjaka, s punim pravom dobio nadimak "Old Reesky" - stari dimnjak!
O JEDNOJ NITI
Sada, kad su se ispunile njihove najvee elje, utili su se Fordovi uistinu sretnima. Jedino na Harrvju, koji je ve po prirodi bio utljiv, moglo se opaziti, daje sve vie "povlaio duu u se", kako je obiavala govoriti Madge. Pae ni Jacku Ryanu, unato tome stoje njegova vesela ud na sve druge djelovala, nije uspjelo promijeniti mu raspoloenje. Jedne nedjelje mjeseca lipnja, etahu oba prijatelja oba-. lom Malcolmovog jezera. U Coal Cityu se nije se radilo. Vani bjesnilo je nevrijeme. Uslijed silnih kia iz zemlje se ispari-vao topli, zaguljivi zadah. Suprotno tome, u Coal Citvju je vladao tihi mir, najugodnija temperatura, a nije bilo ni kie ni vjetrova. Ovdje nita odavalo divljanje prirodnih sila na povrju. Iz Stirlinga i okolice ljudi su ovamo dolazili u etnju, da se nauivaju ugodne svjeine to je vladala u rudniku. Elektrine svjetiljke sve su obasjavale bljetavom svjetlou, kojoj bi pozavidjeti i maglom zastrto britansko sunce. Jack Ryan upozorio je svojeg prijatelja Harryja na neobino veliko mnotva posjetitelja, ali ovaj gaje tek napola sluao. "Pogledaj, Harry," poe on, "kako sve vrvi od posjetitelja! Hajde, prijatelju! Ostavi se tmurnih misli. Gledajui tebe, ovi e ljudi pomisliti da im zavidimo." "Dragi moj Jack!" odvrati Harry, "ne brini se ti za mene! Ti si veseo za obojicu, a to je posve dovoljno." Jules Verne "Odnio me vrag!" primijeti Jack, "tvoja e se melankolija jo i mene dohvatiti! Moje oi postaju mutnije, usne mi se stiu, smijeh mi zapinje u grlu, a pjesma mi blijedi iz pamenja. Reci, Harry, to ti je?" "Ti to dobro zna, Jack." "Zar jo uvijek misli na to..." "Jo uvijek." "Ubogi moj Harry," odvrati Jack, slegnuvi ramenima. "Kad bi ti, kao ja, vjerovao da ima duhova, bio bi kudikamo mirniji." "Ti dobro znade, Jack, da ti patuljci i vile postoje samo u tvojoj glavi i da se nijedno od njih nije vie pokazalo u Novom Aberfovleu, otkako smo opet otpoeli s radom." "Doputam, Harry! No ako se vie ne pojavljuju gorski dusi, to se, kako mi se ini, jo manje pojavljuju ona bia kojima ti sve to pripisuje." "Znat u ja njih pronai, Jack." "O, Harry! Harry! Duhovi Novoga Aberfoylea ne daju se tako lako uhvatiti." "Nai u ja ve te tvoje duhove!" uvjereno odvrati Harry. "Ti ih dakle kani kazniti?..."
48
Jules Verne
"Kazniti i nagraditi, Jack. Jer, ako nas je netko zatvorio u onoj galeriji, ne zaboravljam da nam je netko drugi pritekao u pomo! Ne, ne, to neu nikad zaboraviti." "A jesi li ti," odvrati mu Jack Ryan, "siguran, da to nije bilo jedno te isto bie?" "Zato, Jack? Kako dolazi na tu pomisao?" "Tja, do vraga... Ti zna... Harry! Bia to prebivaju u ovim bezdanima, nisu stvorovi kao mi!" "Ali oni, koje ja mislim, sasvim su onakvi kao mi, Jack!" "Ne, Harry, ne... uostalom ne bi li bilo mogue daje sve to djelo kakvog luaka?..." "Luaka?" odvrati Harry. "Luak ne moe biti tako dosljedan svojim idejama. Onaj zlikovac, koji je onda razorio ljestve u oknu Yarrow i neprestano nam gledao nakoditi?!" "No on to sad vie ne ini. Ima tomu ve tri godine, da niti protiv tebe, niti protiv tvojih, nije poduzeta nikakva nova pakost." "To ne dokazuje nita, Jack," odvrati Harry. "Ja slutim i bojim se, da se taj zloduh, bio on tko mu drago, jo nije odrekao svojih pogubnih nakana. Otkuda mi ta slutnja, to ti ne bih znao rei. Pa ve i zbog samog naeg rudnika htio bih znati tko je i otkuda je." "Radi naeg rudnika?..." zapita Jack zaueno. "Zacijelo, Jack," odvrati Harry, "jer sudei po svim njegovim djelima, njegovi interesi su suprotni naima. Ja sam o tome mnogo razmiljao i drim, da se nisam prevario. Sjeti se samo cijelog niza zagonetnih dogaaja koji su slijedili jedan za drugim posve loginim redom. Ono anonimno pismo, koje protuslovi pismu mojeg oca, dokazuje prije svega, daje netko znao to smjeramo i daje nastojao to osujetiti. Gospodin Starr doao je u rudnik Dochart da nas posjeti. Jedva sam s njime prevalio komadi puta, a netko se nabacio na nas velikim kamenom i, razorivi ljestve na oknu Yarrow, prekinuo svaku svezu sa vanjskim svijetom. Poeli smo s naim istraivanjima. Pokus pomou kojega smo se htjeli osvjedoiti ima li jo koja naslaga ugljena, osujeen je time to su pukotine u kriljevcu bile zabrtvljene. Unato tome, pokus nam je ipak uspio, nali smo traenu naslagu. Kad smo se vraali natrag, zrak se silno zatalasao. Naa se svjetiljka razbila. Oko nas je nastao mrak. Ipak nam je uspjelo nai pravi put... ali izlaza vie ne naosmo, otvor bio je zagraen - a mi zatvoreni! No, Jack, reci mi iskreno, nije li sve to bilo zlonamjerno? Nedvojbeno je da se u rudniku krije bie, koje ja do sada jo nisam uspio pronai, koje nipoto nije tako natprirodno, kako li to misli. Iz nama nepoznatih razloga nastojalo je sprijeiti nae daljnje prodiranje. Bilo je, dakle, ve prije ovdje!... Pa i sada, sve mi neto govori da ga nije nestalo i da vjerojatno opet neto strano snuje. Ali neka, Jack, Makar me to stajalo glave, ja mu moram doi na kraj!" Harry je govorio tako odluno i uvjerljivo, da je uspio pokolebati gledite svojeg prijatelja. Jack Ryan je uviao da je Harry u pravu, bar to se prolosti tie. No, bio tim izvanrednim dogaajima uzrok prirodan ili natprirodan, zbili su se, a to je bilo jasno. Unato tomu, estiti momak tumaio je i nadalje sve te dogaaje na svoj nain. Ali kako je znao da Harry nikad ne bi priznao djelovanje kakvog zagonetnog bia, spomenuo je samo onaj jedan dogaaj, koji je bio nespojiv sa zlobnom nakanom protiv obitelji Ford. "Pa dobro, Harry", poe on, "ako ti u mnogom i moram dati za pravo, u jednom e se ipak sloiti sa mnom. Neki vam je dobri duh spasio ivot, donosei vam kruha i vode, i..." "Jack," prekinu ga Harry, "onaj estiti stvor, koji je po tvojim nazorima nekakav duh, nedvojbeno postoji, kao i onaj zlikovac. A ja ti ponovno tvrdim da u ih obojicu traiti do zadnjih izdanaka rudnika." "Jesi li ve naiao na kakav trag koji e te dovesti na pravi put?" zapita Jack Ryan. "Moda," odvrati Harry. "Sluaj me pozorno. Pet milja od Aberfoylea u naslagama, to nose jezero Lomond, postoji okno, to se okomito sputa u dubinu. Ve prije nekih osam dana, pokuao sam ga izmjeriti. Ali kad sam se nagnuo nad gornji otvor da spustim svoju sondu, uinilo mi se kao da se u oknu uskovitlao zrak pod jakim udarcima krila."
49
Jules Verne
"Bit e da je neka ptica zalutala u donje galerije rudnika," primijeti Jack. "To jo nije sve," nastavi Harry. "Istog dana vratio sam se jo jednom do onog okna i tad mi se priini, kao da na dnu ujem neko tiho stenjanje." "Stenjanje?" kliknu Jack. "Mora biti da si se prevario, Harry. Bit e da je samo zrak hujao... ili je moda kakav gorski duh..." "Sutra u doznati stoje na stvari, Jack." "Sutra?" zapita Jack i razrogai oi. "Zacijelo! Sutra u se spustiti u onaj ponor." "Harry, to znai Boga iskuavati!" "Ne, prijatelju moj, ja u mu se pomoliti da mi pomogne pri tom poslu. Sutra emo nas obojica s jo nekoliko drugova do onog okna. Vezat u oko tijela dugi konop, kojim ete me vi spustiti dolje, a kad vam dadem znak, opet izvui van. Smijem li raunati na tebe, Jack?" "Harry," odvrati Jack vrlo ozbiljno, "ja u uiniti sve to od mene zatrai, pa ipak ti ponovno kaem: Ne ini pravo!" "Bolje je ako uini neto to nije pravo, nego da se poslije prekorava da si neto propustio," odvrati Harry odluno. "Dakle, sutra rano, u est sati i - nikomu ni rijei o svemu tome! Vidimo se, Jack!" Harry se rastane od svojeg prijatelja i vrati se prema kolibi, da ne bi morao nastaviti razgovor u kojem bi ga Jack Ryan zacijelo pokuao odvratiti od njegove zamisli. Mora se priznati da Jackova bojazan nije bila pretjerana. Ako je Harry imao tajanstvenog neprijatelja, a ovaj se skrio u oknu to gaje mladi rudar naumio pretraiti, time se izlagao oitoj opasnosti. Zato tako ne bi bilo? Osim toga, govorio sije Jack, zato srljati u pogibelj, da bi se razjasnili Jules Verne neki dogaaji, koji bi se, ako dopustimo posredovanje natprirodnih bia, sami po sebi razjasnili? Usprkos toga, naoe se sutradan Jack Ryan i jo tri druga rudara zajedno s Harrvjem na ulazu u ono sumnjivo okno. Harry je svoj naum zatajio i Jamesu Starru i staromu predradniku. Pa i Jack Ryan nije nikome nita govorio. Kad su ih opazili ostali rudari, drali su da se tu radi o kakvom istraivanju novih naslaga ugljena na nekom drugom mjestu. Harry je sobom ponio dvjesto stopa dug konopac, ne odvie debeo, ali zato osobito vrst. Poto se pomou ruku i ramena nije mogao ni spustiti ni uspeti, trebalo mu ue koje e izdrati teinu njegovog tijela. Prilino iroko okno moglo je imati u promjeru dvanaest stopa. Poprijeko preko otvora poloili su gredu most, preko koje su prebacili konop, tako da je uvijek visio po sredini okna, kako bi se Harry kod sputanja u nepoznate dubine sauvao od udara o stijene. Harry bio je spreman. "Dakle, ostaje kod toga da pretrai ovu guduru?" zapita ga Jack Ryan ozbiljno. "Da, Jack," odvrati Harry. Konop privrstie najprije Harryu oko pojasa, a onda ispod ramena, tako da mu je tijelo o njemu ravno i sigurno visjelo. Time su mu obje ruke ostale slobodne. Za pojas je privrstio sigurnosnu svjetiljku, a o bedro iroki kotski no u konatoj nonici. Harry stane nasred grede, preko koje se konop imao spustiti. Njegovi pratioci popustie konop i njega polagano nesta: ne u dubini. Poto se konop kod sputanja polagano okretao, svjetlo svjetiljke padalo je malo pomalo posvuda naokolo po stijeni, tako da ju je Harry pri tom mogao vrlo tono razgledati. Ove stijene bile su od samog kriljevca i tako strme i glatke, da se po njima ne bi bilo mogue uspeti.
50
Jules Verne
Harry je izraunao da se sputa umjerenom brzinom od po prilici jednu stopu u sekundi. Prema tome, mogao je sve udobno razgledati i biti pripreman za svaki sluaj. Prole su dvije minute i on se spustio po prilici za sto dvadeset stopa - bez svake neprilike. U stijeni se nigdje nije odvajala nijedna pokrajnja galerija, a samo okno bivalo je pomalo neto ire, kao bava. Sad Harry osjeti kako odozdo dopire hladniji zrak, a otuda je zakljuio da okno mora biti u vezi s nekim drugim odunim oknom rudnika. Konopac se sputao sve dublje. Naokolo je bio gusti mrak i potpuna tiina. Ako je koje ivo bie u toj tajanstvenoj i dubokoj guduri potrailo zaklonite, to ga sada ili vie nije bilo ovdje ili se tako pritajilo da ga nije bilo uti. to se Harry dublje sputao, to je postajao sve oprezniji. Stoga izvue no iz nonice i uzme ga u desnicu, da mu bude na obranu, ako ustreba. Kad se spustio sto osamdeset stopa duboko, outi tlo pod nogama i napetost konopa popusti. Oni gore ga vie nisu sputali. Harry naas predahne. Bojazan koje se nije mogao otresti, da e mu netko prerezati ue nad glavom, na sreu se nije ispunila. Uostalom, u stijenama okna nije opazio nikakvu udubinu u kojoj bi se moglo skriti neko ivo bie. Najdonji dio okna opet se dobrano suzio. Harry odrijei svoju svjetiljku i posvijetli njome naokolo. Nije se bio prevario. Kroz duboki sloj ugljena protisnuo se uski cjevasti hodnik, tako da si se morao sagnuti, ako si htio u njega ui, pa onda etveronoke dalje puzati. Harry se htio osvjedoiti kamo vodi taj hodnik, utjee li opet u kakvu prostraniju spilju. Prui se dakle po podu i stade puzati, kad mu najedanput neto zakri put. Kad je opipao predmet koji je skoro sasvim zatvorio hodnik, osjeti daje to ovjeje tijelo. Pun uasa, Harry isprva uzmakne natrag, ali napokon stane opet puzati dalje. Nije se bio prevario. Ono to mu se isprijeilo na putu bilo je uistinu ovjeje tijelo. Opipavi ga, osvjedoi se, premda su mu udovi ve bili ledeni, da tijelo jo nije posve hladno. Privui ga k sebi, odnijeti na dno okna i tamo osvijetliti, sve to je Harry izveo bre nego li se to ovdje pripovijeda. "Dijete!" klikne on u udu. Dijete, to gaje pronaao u tom ponoru, jo je ivjelo, ali je tako slabo disalo, da se Harry pobojao da e svaki as izdahnuti. Valjalo mu je, dakle, tog ubogog stvora to bre iznijeti iz okna, prenijeti ga u kolibu i predati majci da ga njeguje. Harry je zaboravio na sve drugo. Svezavi konop oko pojasa i privrstivi o njega svjetiljku, obujmi dijete ljevicom i privinu ga k sebi, tako da mu je naoruana desnica ostala slobodna. Zatim dade ugovoreni znak da ga izvuku napolje. Ue se opet nategne i uspon zapoe. Harry je podvostruenom pozornou promatrao sve oko sebe. Sad opasnost nije prijetila samo njemu. U poetku uspona ilo je sve kako treba i kao da im nije prijetila pogibelj, kad odjednom osjeti kako se zrak odozdo jae uskomeao. Pogleda ispod sebe i doskora u polumraku opazi neto to se malo pomalo uzdizao, i lebdei ga dostizalo. "Dijete!", klikne Harru u udu. Bila je to golema ptiurina, to je poletjela uvis, ali nije mogao raspoznati koje je vrste. Taj strani pernati stvor zastade i ostade lebdjeti neko vrijeme iznad Harrvja, da se malo zatim bijesno oborila na njega. Harry se mogao braniti samo desnicom, kako bi odbio snani kljun ove ivotinje. Branio se kako je mogao i znao, da bi to bolje zatitio dijete. Ali napadi ptice nisu ni bili djetetu namijenjeni, ve njemu samomu. Kako se konop neprestano okretao, nikako mu nije uspijevalo smrtno pogoditi ptiurinu. Borba se oduila. Harryje vikao je to ga grlo nosilo, ne bi li ga oni gore uli. To se i dogodilo i oni ga poee bre uzdizati. Jo je imao prevaliti kojih osamdeset stopa. Uto ptiurina prestade sa izravnim napadima na njega. Ali sad mu je prijetila mnogo strasnija opasnost, jer je ptiurina svojim kandama
51
Jules Verne
zahvatila konop povrh Harrvjeve glave, tako visoko da je rukom nije mogao dohvatiti, i stala ga kljucati svojim stranim kljunom, ne bi li ga prkinula. Harryju se najeila se kosa. Jedna struna ve je bila pukla. Ue se poe otezati vie od stotinu stopa nad dnom ponora. Harry kriknu uasnim krikom. Druga struna popusti pod dvostrukom teinom, koju je napola prekinuti konopac sada imao nositi. Harry odbaci no i nadljudskim naporom uspije desnicom zahvatiti konop - koji samo to se nije prekinio - nad mjestom to ga je ptiurina svojim kljunom prokljuala. Iako gaje stisnuo kao klijetima.utio je kako mu polagano izmie kroz prste. Daje rtvovao dijete, to gaje obujmio ljevicom, mogao bi konop prihvatiti objema rukama... Ne, ne, na to nije htio ni pomisliti. U meuvremenu su ga Jack Ryan i ona druga dva rudara, koji su uli njegovo zdvojno zapomaganje, sve bre izvlaili. Ptiurina je svojim kandama zahvatila konop.. Harry nije vjerovao da e mu dostajati snage da dode do gore. Krv mu udari u lice. Na as zatvori oi, oekujui sa stravom kad e se sruiti u dubinu. Zatim ih opet otvori... Ptiurine, koja mora da se neega preplaila, nestalo je. Upravo u tenu kad se konopac htio izmaknuti iz Harrvjeve ruke, jer gaje ve drao za sami kraj, drugovi ga dohvatie i poloie njega i dijete na tle. Ali reakcija nije mogla izostati - Harry se onesvijestio u rukama svojih pomagaa.
NELL U NOVOM DOMU
Dva sata kasnije prispjee Harry, koji zadugo nije mogao doi sebi, kao i ono vrlo slabano dijete, uz pomo Jacka Ryana i njegovih drugova, u kolibu. Ispripovijedae staromu predradniku to se zbilo, a Madge ubogome djetetu, to joj ga je sin bio spasio, posveti najpomniju njegu. Harry je drao da je iz ponora iznio dijete... ali bila je to djevojka od kojih esnaest godina. Njezin nemirni, zaueni pogled, njezini upali obrazi, na kojima su se opaali tragovi strahovitih patnja, blijeda koa, koju jo nije dotaknulo danje svjetlo, njezin njeni krhki stas -sve to inilo ju jednako osebujnom kao i draesnom. Jack Ryan usporedio ju je - donekle s pravom - s patuljkom natprirodnog izgleda. Je li to bila posljedica udnih okolnosti, neobine okoline u kojoj je djevojka dosad ivjela, daje naoko samo napola liila ljudskomu biu? Izraz njezinog lica morao je svakoga zatei. Zaueno, a ipak straljivo gledale su joj oi - kojima je smetalo svjetlo elektrikih svjetiljka u kolibi - naokolo, kao da joj je stoje vidjela posve novo. Madge je ovom osebujnom biu, koje su polegli na njezin krevet i koje je opet oivjelo kao da se probudilo iz dugog sna, uputila nekoliko prijaznih rijei. "Kako ti je ime, dijete moje?" zapitaju. "Nell," odvrati djevojka. "Boli li te to, Nell?" pitala je Madge dalje. "Gladna sam," odvrati Nell. Oh, nita nisam okusila od... od..." Ve po to malo rijei vidjelo se da Nell nije bila vina govoriti. Govorila je starogaelskim narjejem, kojim su se sluili i Simon Ford i njegova obitelj. Madge donese djevojci neto jela. Nell je skoro umrla od gladi. Kako dugo je bila na dnu onog okna? To nije nitko znao. "Koliko godina bila si tamo dolje, keri moja?" pitala je Madge. Nell ne odgovori. inilo se kao da ne shvaa smisao tih rijei. "Koliko dana?..." opet e Madge. "Dana?..." ponovi Nell, za koju ta rije kao da nije imala znaenja. 52
Jules Verne
Zatim potrese malo glavom, kao netko tko ne razumije pitanja, to mu se postavljaju. Madge prihvati Nell za ruku i pogladi ju, ne bi stekla njezino povjerenje. "Koliko si stara, dijete moje?" pitala je dalje i gledala joj prijazno u oi. Nell opet potrese glavom kao i prije. "Ja te pitam, koliko ti je godina?" protumai joj Madge svoje pitanje. "Godina?..." ponovi Nell zaueno. "Kao za rije "dan" tako djevojka nije znala ni za rije "godina". Simon Ford, Harry, Jack Ryan i ostali promatrali su je s podvojenim osjeajem samilosti i simpatije. Stanje ubogog, u grube haljine odjevenog stvorenja, duboko ih je potreslo. Vie od svih drugih, posebno je Harrvja privlaila njezina osebujnost. On joj se zagleda otvoreno u oi i ree: "Nell... tamo dolje... u rudniku... jesi li bila sama?" "Sama, posve sama!" kliknu djevojka, uspravivi se. Na njezinom licu pojavi se strah. Njezine dotad tako blage oi, sijevale su sada gotovo neugodnom vatrom. "Ubogo dijete, jo je preslabo da ga ispitujemo," primijeti Madge, nakon to se djevojka opet spustila na krevet. "Nekoliko sati poinka, pa neto jela i pila, opet e je ojaati. Hodite, Simone, i ti Harry, i vi ostali. Pustimo je da mirno spava!" Po Magdinom savjetu, ostavie Nell nasamo i domalo su se mogli uvjeriti daje vrsto zaspala. Cijeli taj dogaaj pobudio je najveu pozornost u cijelom rudniku, zatim u grofoviji Stirling, a napokon i po cijelom Sjedinjenom kraljevstvu. O Nell su se pronijele najudnije prie. Da su mladu djevojku pronali u samom kriljevcu, kao to se esto pronae koja pretpotopna ivotinja koju bati i rudarsko dlijeto iznose na svjetlo iz tisuljetnog kamenog groba, ne bi ova pozornost mogla biti vea. Ne znajui ni sama kako, Nell je dola, kako se zna rei, "u modu". Praznovjerni ljudi nali su novog gradiva za svoje legende. vrsto su vjerovali daje Nell dobra vila Novog Aber-foylea, kako je to Jack Ryan bio rekao svojem prijatelju Harrvju. "Pa neka bude," odvrati Harry, ne elei se oko toga prepirati, "neka bude na tvoju, Jack. Ali svakako je samo ona dobra vila. Ona je bila ta, koja nam je pritekla u pomo i donosila nam kruha i vode, kad smo bili zatvoreni u rudniku. To je samo ona mogla biti. Ali ako je onaj drugi zloduh jo u rudniku, jednog dana emo i njega pronai." Razumije se samo po sebi, da je inenjer James Starr bio smjesta obavijeten o svemu to se dogodilo. Poto se djevojka ve sutradan po svojem dolasku u kolibu posve oporavila, inenjer ju je poeo ispitivati o svemu i svaemu. Mnoge stvari kao da su joj bile posve nepoznate. Pa ipak je pokazivala natprosjenu inteligenciju, samo to su joj pojedini pojmovi, meu kojima oni o vremenu, bili posve nepoznati. Vidjelo se da nije bila vina dijeliti vrijeme u sate ili dane. Dapae, uope nije poznavala ove rijei. Njezine na neprestani mrak nauene oi teko su podnosile sjaj elektrikih arulja. Ali u mraku joj je vid bio neobino otar. Rairene zjenice doputale su joj da vidi i onda kad je bio najgui mrak. O vanjskom svijetu kao da uope nema pojma. U svojem ivotu nije nikada nita drugo vidjela, do mranog rudnika. Od ljudi je zacijelo poznavala samo jedno ili barem jako malo bia, a i to samo ona to su ivjela u ovoj zemaljskoj upljini. Je li to ubogo dijete uope znalo da ima sunca, zvijezda, gradova i zemalja, da ima svemira, po kojem krue nebrojeni svjetovi. O tome se moralo dvojiti sve dotle, dok ona ne shvati znaenje mnogih, sada joj jo posve stranih rijei. Ali pitanje je li Nell u dubinama Novog Aberfovlea ivjela sama, moralo je ostati nerijeeno. Kad bi joj netko o tome samo neto i spomenuo, odmah bi se sva prestravila. Nell ili nije htjela ili nije mogla na to odgovoriti. Svakako je trebalo jo i tu tajnu razotkriti. "Hoe li ostati ovdje kod nas ili se eli vratiti onamo gdje si bila prije?" zapita je inenjer.
53
Jules Verne
Na prvu polovicu pitanja odgovorila je brzo i radosno: "Ah, da!" Ali, na drugu je polovicu odgovorila samo ustra-enim vriskom. Pored tako uporne utnje, podilazile su Jamesa Starra, Simona Forda i Harrva opet njihove stare slutnje. Nisu mogli zaboraviti one zagonetne dogaaje prigodom otkria novog rudnika. Mada su ve prole tri godine i u to se vrijeme nije dogodilo nita loe, ipak su svakim danom iekivali ponovni napad svojeg nevidljivoga neprijatelja. Odluie, dakle, poblie pretraiti ono tajanstveno okno. Taj svoj naum izveli su dobro oboruani i u poveoj pratnji. Ali ne naoe nikakav sumnjivi trag. Okno je bilo u vezi s donjim katovima spilja, koje su se razgranale po itavom, ogromnom rudniku. James Starr, Simon i Harry ponovno su pokuavali rijeiti ovu zagonetku. Ako se u rudniku skrio jedan ili vie zlikovaca i otud spremao kakvu psinu, o tome bi im Nell moda mogla togod rei. Ali ona je i dalje uporno utjela. im bi se spomenula samo rije o njezinoj prolosti, tako bi se silno uzrujala, da su smatrali uputnim za sada od toga odustati. S vremenom, moda, odat e ona i nehotice svoju tajnu. Ve nakon etrnaest dana otkad je dola u kolibu, Nell se pokazala kao vrlo inteligentna i revna Madgina poma-gaica. Nije ni pomiljala da napusti kuu u kojoj su je tako svesrdno primili. Bila je uvjerena da drugdje vie ne bi ni mogla ivjeti. Njoj je potpunoma dostajala obitelj Ford, a samo se po sebi razumije, da su i oni nju, otkako je dola u kolibu, smatrali kao svoju pokerku. Nell je uistinu bila draesno dijete. Novi ivot jo ju je vie uljepao. Sad su joj zacijelo cvale prve rue u ivotu. Uivala je i od srca bila zahvalna onima, kojima duguje taj uitak. Madge je pazila na nju kao na roeno dijete, a stari se predradnik gotovo zaljubio u nju. Svi su tu djevojku voljeli. Jack Ryan alio se, to je on sam nije spasio. Zalazio bi esto u kolibu. Pri tom znao bi i zapjevati. Nell, koja jo nikada nije ula pjevanja, to se vrlo svialo. Ali svatko je mogao lako zamijetiti da vie voli ozbiljne razgovore s Har-ryjem od pjesama Jacka Ryana, jer je iz tih razgovora malo pomalo uila ono to o vanjskom svijetu dotad nije znala. Moramo priznati da Jack Ryan, otkako mu se Nell prikazala u svojoj ljudskoj osobi, nije vie toliko vjerovao u gorske duhove. Dva mjeseca kasnije njegovom je sujevjerju zadan posljednji udarac. Harry je, naime, posve nenadano otkrio neto, to je donekle objanjavalo pojavu ognjenih vjetica na ruevinama dundonaldskog dvorca kod Irvina. Prigodom istraivanja junoga dijela rudnika - i to najudaljenijih izdanaka toga podzemnoga labirinta - stoje trajalo nekoliko dana, Harry se uspeo nekim uskim hodnikom, to se probijao kroz kriljevac i vodio koso prema gore. Kako li se zaudio, kad se odjednom naao na svjeem zraku. Hodnik je zavravao na povrju, ba kod ruevina Dundonald Castlea. Postojala je, dakle, dosad nepoznata veza izmeu Novog Aberfoylea i breuljka na kojem je bio dvorac. Gornji otvor toga prokopa bilo je teko pronai, tako je bio zatrpan kamenjem i obrastao ikarom. Stoga ga onda nije uspjela pronai ni policija, iako su pretraili cijelu okolicu dvorca. Nekoliko dana kasnije razgleda i James Starr, kojega je Harry ovamo doveo, poblie prirodni poredak kamenih naslaga i ugljenog sloja. "No", ree on, "evo nam sredstva, kako emo bolje poduiti sujevjerne. Zbogom, vi sablasti, patuljci i ognjene vjetice!" "Ja vrlo dvojim", primijeti Harry, "da se tome moemo radovati! Njihovi zamjenici zacijelo nisu bolji od njih a mogli bi biti i gori." "Moda ima pravo, Harry", odvrati inenjer, "ali to da inimo. Po svoj prilici ovim se prokopom slue zlikovci, koji u rudniku obavljaju svoj prljavi posao, kao vezom sa spoljanjim svijetom. Bez sumnje su oni za one burne noi s bakljama u ruci namamili "Motalu", te se nasukala, i bili bi zacijelo prisvojili njezine ostatke, ba kao i nekadanji gusari, da ih u tome nisu sprijeili Jack Ryan i njegovi drugovi. Ali ovim je svakako sve razjanjeno. Ovdje je ulaz u razbojniko leglo, pa se sada samo treba zapitati, nalaze li se prijanji stanari jo i danas u njemu."
54
Jules Verne
"Zacijelo, jer Nell svaki put uzdre, kad se to spomene", odvrati Harry uvjerljivo. "Zacijelo, jer se Nell ne usuuje o tome ikada to progovoriti." Harry je mogao je imati pravo. Ako su ti zagonetni stanovnici napustili rudnik ili moda i pomrli, zato bi onda djevojka tako uporno utjela? James Starr je drao nunim da otkrije tu tajnu. Slutio je da bi o tome mogla ovisiti sva budunost velikoga rudnika. Stoga su ponovno poduzete najstroe mjere opreza. Obavijetene su i vlasti. Nekoliko inovnika potajno je za-posjelo ruevine Dundonald Castlea. Harry se sam skrivao nekoliko noi u grmlju to je pokrivalo breuljak. Ali trud je bio uzaludan! Ne otkrie nita. Ni iva dua nije izila iz prokopa van. Napokon se malo pomalo ustalilo uvjerenje da su zlikovci konano napustili Novi Aberfovle, drei daje ostavljena Nell zaglavila u dubinama onoga uskoga okna. Prije no to su radovi otpoeli, mogao im je rudnik pruati sigurno zaklo-nite, poto im nije prijetila nikakva potraga. Ali sad su se prilike posve promijenile. Njihov zaklon teko bi se dalje mogao zatajiti. Prema tome, moglo se razlono predmnijevati da se ubudue ne treba vie niega bojati. Pa ipak, James Starr se nije mogao posve primiriti. I Harry je bio je istog miljenja i esto je to spominjao. "Nell mora znati za tu tajnu," govorio bi on. "Ako se nema niega bojati, zato dalje uti? Nema sumnje da se uti sretnom medu nama i da nas sve voli. Ona potuje moju majku. Ako uti o svojoj prolosti i o onom to bi nas moglo umiriti glede budunosti, mora da joj je na dui teka tajna, koju joj savjest brani otkriti. A moda misli, da joj valja utjeti vie radi naeg, nego radi njezinog vlastitog dobra". Slijedom slinih razmatranja, svi se dogovorie da e u razgovoru mimoii sve to bi djevojku moglo podsjetiti na njenu prolost. Ali jednoga se dana dogodilo da joj je Harry Jules Verne spomenuo kako James Starr, otac mu i mati, pa i on sam dre, da samo njezinoj nesebinoj pomoi imaju zahvaliti za svoj spas. Ba je bio praznik. Kako na povrju grofovije, radnike ruke su tog dana mirovale i u ovom podzemnom svijetu. Svi su se poli malo provesti. Na dvadeset razliitih mjesta odjekivale su vesele pjesme pod golemim svodovima Novog Aberfovlea. Harry i Nell izali su iz kolibe i zaputili se laganim korakom lijevom obalom Malcolmovog jezera. Tamo zrake elektrinoga svjetla nisu bile tako jake i lomile su se o nekoliko slikovitih stijena, to su nosile onaj golemi hram. Ova polutama godila je Nellinim oima, koje su se teko privikavale na svjetlo. Nakon sat hoda zaustavie se Harry i njegova pratiteljica pred crkvicom svetoga Gillesa, na prirodnoj terasi s koje se pruao pogled na povrinu jezera. "Nell, tvoje se oi jo nisu priuile na dnevno svjetlo", ree Harry, "pa jedva da bi podnijele svijetli sjaj Sunca." "Zacijelo ne, Harry", odvrati djevojka, "osobito ako je sunce onakvo, kako si mi ga ti opisao". "Ah, Nell," nastavi Harry, "rijei su preslabe, da ti stvorim pravu predodbu o njegovom sjaju i o krasotama svijeta, koji tvoje oi jo nisu vidjele. Ali reci mi, zar je mogue, da nikada otkako si se rodila nisi iz mranog rudnika izala na povrje zemlje?" "Nikada, Harry, i ne vjerujem da su me otac ili mati, pae ni onda dok sam jo bila posve malena, ikada onamo iznosili. Inae bi mi ostalo barem kakovo takovo, makar tamno sjeanje na vanjski svijet". "To ti vjerujem," odvrati Harry. "U ono doba ni mnogi drugi nisu nikada izlazili iz rudnika. Veza s vanjskim svijetom bila je odvie tegobna. Poznavao sam mnogo mlaVeza s vanjskim svijetom bila je odvie tegobna. dih momaka i djevojaka tvojih godina, koji poput tebe nita nisu znali, to se tamo gore zbiva. Ali sad nas velikim prokopom eljeznica za nekoliko asaka odvozi na povrje grofovije. Oh
55
Jules Verne
Nell, kako eljno oekujem as, kad e mi rei: doi, Harry, moje oi podnose svjetlo dana, hou vidjeti sunce! Hou vidjeti Boji svijet i diviti mu se!" "Nadam se, Harry," odvrati djevojka, "da taj as vie nije tako daleko. Ja u se diviti vanjskom svijetu, a ipak..." "to si htjela rei, Nell?" ivahno zapita Harry. "Da ti nije moda ao to si napustila onaj mrani bezdan, u kojem si provela djetinjstvo i iz kojega smo te mi napola mrtvu izvukli?" "O ne, Harry", odvrati Nell, "samo sam pomislila kako i mrane dubine imaju svojih ljepota. Kad bi ti znao to sve ove na mrak nauene oi tu raspoznaju! esto puta pro-maknu mimo tebe sjene, za kojima bi tako rado poletio. Drugi puta pruaju ti se pred oima udnovati predjeli, u kojima toliko rado boravi. Duboko na dnu rudnika ima mranih gudura, kroz koje katkada zatitra neodreeni trak svijetla. uje se i neki um, kao kad netko govori. Eto vidi, mora ivjeti tamo dolje, da uzmogne razumjeti ono, to ti rijeima ne mogu opisati." "A tebe nikada nije bilo strah, Nell, kad si tamo bila tako sama?" "Kad sam bila sama, Harry," odvrati djevojka, posebno to naglasivi, "nikada se nisam bojala!" Harryje to zamijetio. Htio je ugrabiti zgodnu priliku da moda dozna neto vie. "Ali u tim dugim hodnicima moglo se lako zalutati, Nell. Nisi li se toga nekad bojala?" "Ne, Harry, ja sam odavno vrlo tono poznavala sve hodnike i okna u novom rudniku." "Jesi li ikad izlazila otuda?" "Da... nekoliko puta..." odvrati djevojka, oteui, "dolazila bih i do starog aberfovleskog rudnika." "Prema tome, poznavala si i staru kolibu?" "Kolibu da... ali njezine stanare, tako rei, nikako." "Njezini stanari," objasni joj Harry, "bili smo moj otac, mati i ja. Nismo htjeli napustiti na stari dom, koji smo toliko zavoljeli". "Moda bi to za vas ipak bilo bolje!..." promrsi djevojka. "Zbog ega, Nell? Nije li pronalazak novog ugljenog blaga posljedica toga to smo ovdje vjerno izdrali? Nije li taj pronalazak bio od najkorisnijih posljedica za itav jedan narod, koji je svojim radom udario temelje novome blagostanju. Pa i za tebe Nell, koja si, opet vraena ivotu, nala srca koja za tebe kucaju?" "Za mene!" odvrati Nell ivahno... "da, pa to bilo! Za ostale?... Tko bi to znao?..." "to hoe time rei?" "Nita... nita! Ali prvi ulazak u novo otkriveni rudnik bio je skopan s opasnou, dapae, velikom opasnou. Jednom, Harry, uli su neki nesmotreni ljudi u ove nepoznate hodnike, odvaili su se predaleko u unutranjost -pa su napokon zalutali." "Zalutali?" prekinu je Harry i pogleda je otrije. "Da... zalutali..." ponovi Nell, a glas joj je drhtao. "Svjetiljka im se utrnula, pa nisu mogli pronai puta natrag." "I ostadoe tamo zatvoreni osam dana," nastavi Harry njezine rijei. "Pri tom bili bi skoro nastradali, da im Bog nije upomo poslao bie, moda anela, koji im je na tajanstveni nain donosio neto hrane, koji im je kasnije donio slobodu. Bez toga bia ne bi nikada izali iz onoga golemoga groba". "Otkuda ti to sve znade?" zapita djevojka. "Jer oni ljudi, Nell, bili smo James Starr, moji roditelji i ja-" Nell podignu glavu, uhvati mladia za ruku i zagleda mu se tako duboko u oi, daje ovoga zazeblo srce. "Ti?" ponovi djevojka. "Da", potvrdi Harry nakon kratke stanke, "a ona kojoj zahvaljujemo to smo jo ivi bila si ti, Nell. To nije mogao biti nitko drugi, nego samo ti!"
56
Jules Verne
Nell pokri lice rukama i ne odgovori nita. Jo nikada je Harry nije vidio tako duboko potresenu. "Oni, koji su tebe spasili, Nell," nadoveza on ganuto, "ve su otprije tebi dugovali svoj ivot i, vjeruj mi, to ne mogu i ne u nikada zaboraviti!"
NA POMINIM LJESTVAMA
U meuvremenu se iskoritavanje Novog Aberfovlea nastavilo s najboljim uspjehom. Razumije se samo po sebi, da je na Jamesa Starra i Simona Forda, koji su bili otkrili te ugljene naslage, otpao veliki dio istoga dobitka. I Harry je prma tome postao prilino imuan. Ali on nije ni pomiljao na to da napusti kolibu. Preuzeo je slubu svojeg oca kao predradnik i brino bdio nad svojim rudarskim narodom. Jack Ryan je podjednako bio ponosan i radostan zbog prijateljevog uspjeha. Pa i on sam proao je pri tom vrlo dobro. Njih su se dvojica vrlo esto sastajali, bilo u kolibi, bilo na radu u rudniku. Jack Ryan ve je zamijetio kako se Harry osjea prema Nell. Ovaj to dodue nije htio priznati, ali Jack se samo lukavo smijeio, uvijek kad bi Harry na takva podbadanja odgovarao odmahivanjem glave. Velika elja Jacka Ryana bila je da pratiti Nell, kad ova prvi puta izie na povrje grofovije. Htio je vidjeti kako e se uditi i diviti dotad joj posve nepoznatim prirodnim kra-sotama. Stoga se nadao da e ga Harry tom prilikom povesti sa sobom, ali ovaj mu dotad nita takvoga nije predloio - a to ga je donekle uznemirivalo. Jednoga dana Jack se upravo sputao odunim oknom, koje je donje hodnike rudnika spajalo sa povrjem. Pri tom se posluio ljestvama koje su svojim istodobnim pomicanjem prema gore i prema dolje omoguivale laki uspon odnosno silazak. Ta sprava se pomaknula nekih dvadeset puta i on se ve bio spustio nekih sto pedeset stopa, kad ga na uzanim ljestvama, na koje je upravo bio stupio, susretne Har-ry koji je krenuo van, da tamo pregleda rad. "Jesi li ti to?" zapita Jack, pogledavi otro svojeg prijatelja. "Svakako, Jack," odvrati Harry, "i radujem se to sam te susreo. Htio sam ti neto predloiti..." "Ne elim nita uti, dok mi ne kae to radi Nell!" kliknu Jack Ryan. "Dobro joj je, Jack, dapae tako dobro, da u je za mjesec dana ili est tjedana..." "Oeniti, je li, Harry?" "Ne zna to govori, Jack." "Mogue, Harry, ali znam to bih ja uradio." "A to to?" "Ja bih je oenio, ako je ti nee", odvrati Jack, glasno se nasmijavi. "Svetoga mi Munga! Svia mi se ta draesna Nell. Mlado i dobroudno bie, koje jo nikada nije izalo iz rudnika, to bi bila ena kakva treba rudaru. Siroe je, kao i ja, a u sluaju, ako ti uistinu ne pomilja na nju, htio bih da ona zavoli tvojeg prijatelja". Harry ga ozbiljno pogleda. Pustio ga je da brblja, ne davi mu nikakva odgovora. "Da nisi ljubomoran na me, to sam to rekao, Harry?" zapita Jack ozbiljnim tonom. "Ne, dragi Jack," mirno odvrati Harry. "No, ako ne kani Nell uzeti za enu, tad nema ni prava zahtijevati da ostane stara udavaa."
57
Jules Verne
"Ja si ne prisvajam nikakvih prava", odvrati Harry. Trebali su samo pomaknuti ljestve, da bi se rastali i jedan izaao, a drugi se spustio u okno. Ali nijedan od njih jo i ne pomisli na to. "Dri li, Harry," nastavi Jack, "daje ono to sam ti govorio u vezi Nell bilo posvema ozbiljno?" "Ne, Jack, to bi jedva vjerovao." "No, tad u sada govoriti ozbiljnije." "Ti, pa da ozbiljno govori?" "Dragi moj Harry," zapoe Jack, "ja bih mogao svojeg prijatelja i dobro savjetovati." "Pa daj, Jack." "Sluaj dakle! Ti ljubi Nell onako od srca, kako to ona i zasluuje, Harry. Tvoj otac, stari Simon, i stara Madge, tvoja mati, takoer je ljube kao roeno dijete. Ne bi trebalo mnogo, pa da uistinu postane njihovom kerkom. Zato se ne oeni njome?" "Znade li ti moda kako Nell o tome misli, kad tako govori?" "O tome je svatko na istu, pa i ti sam Harry. Upravo zato nisi ljubomoran ni na mene ni na koga drugoga. Ali dosta o tome, ljestve e se odmah poeti pomicati prema dolje, pa..." "Poekaj jo, Jack", molio je Harry, zaustavljajui svojeg druga, koji je ba htio sa vrste ljestve stupiti na pominu. "Vrlo lijepo, ini se kao da hoe da me ovdje raetvo-re." "Sluaj me pozorno, Jack", odvrati Harry, "jer to to u ti rei, mislim ozbiljno." "Evo, sluam te... to jest, dok se ljestve opet stanu pomicati, dulje nikako." "Jack," nastavi Harry, "ne trebam pred tobom tajiti kako ljubim Nell i kako bih je rado uzeo za enu..." "Pa, to je lijepo..." "Ali u njezinom sadanjem stanju, grizla bi me savjest kad bih od nje traio da se zauvijek vee." "to hoe time rei, Harry?" "Eto vidi, Jack. Nell jo nikada nije izila iz dubina rudnika u kojem se rodila. Ona ne poznaje nita od vanjskoga svijeta. Njezine oi, a moda i srce, imaju jo mnogo toga nauiti. Tko zna kako e osjeati kad joj se prikau druge ivotne prilike! Sada na njoj nema, tako rei, jo nita zemnoga, pa mi se ini da bi znailo prevariti je - sve dok se ona sama, zrelo sve rasudivi - ne odlui hoe li ostati ovdje u rudniku ili ne. Razumije li me sada, Jack?" "Da... onako po prilici... Pogotovo ve vidim da e me toliko zadrati, da e mi ljestve opet pobjei ispred nosa." "Jack", odvrati mu Harry vrlo ozbiljno, "makar se te sprave vie nikada ne pomakle, neka bi ih i nestalo ispod naih nogu, mora uti to sam ti naumio rei." "Ej, Harry, kako te rado ujem govoriti. Mi emo dakle odluiti, da e Nell, prije no to postane tvojom enom, poslati u koji internat u 'Starom dimnjaku'." "Ne to, Jack", odvrati Harry. "Ja u i sam znati odgojiti moju buduu enu." "To e svakako biti najbolje, Harry." "Ali, kao to sam ti ve rekao, prije svega elim da Nell sama vidi i upozna vanjski svijet. Evo primjera, Jack. Recimo da ljubi mladu, slijepu djevojku i da ti kau kako e za mjesec progledati. Ne bi li i ti priekao sa vjenanjem, dok se to ne zbije?" "Zacijelo bi," odvrati Jack. "Eto dakle, Jack! I Nell je jo slijepa i prije nego je uzmem za enu, hou da se sama, upoznavi prije druge, odlui za mene i moje ivotne prilike. Jednom rijei, njene oi moraju ugledaju svjetlo dana!" "Lijepo Harry, vrlo lijepo", kliknu Jack Ryan. "Sad te posve razumijem. A kada priprema tu operaciju?..."
58
Jules Verne
"Za mjesec dana, Jack. Nelline oi priuavaju se pomalo na svjetlo naih arulja. To je priprema. Nadam se da e za mjesec dana vidjeti zemlju i njezina uda, nebo i njegov sjaj! Znati e daje priroda ljudskom oku dala iri vidokrug od tamnog rudnika. Vidjet e da svemir nema vidljivih granica!" Dok se Harry posve predao svojoj fantaziji, Jack je siao s ljestava i preao na pominu spravu. "Hej, Jack", kliknu Harry, "gdje si nestao?" "Evo me ispod tebe," smijui se odvrati veseli momak. "Dok se ti uzdie u visine, ja se sputam u bezdan." "Ostaj mi zdravo, Jack", viknu Harry za njim i stane na spravu to je vodila gore. "Molim te da nikome ne govori o ovome to sam ti povjerio". "Neu nikome!" uvjeravao ga Jack Ryan. "Ali pod jednim uvjetom..." "A taj bi bio?" "Da vas smijem pratiti, kad prvi puta povede Nell na gornji svijet". "Zacijelo Jack, to ti obeavam," pristane Harry. Ponovni pokret pominih ljestava jo je vie udaljio prijatelje jednoga od drugoga - jedva su se vie uli. Pa ipak je Harry jo mogao uti kako mu Jack dovik-nuje: "A kad Nell ugleda sunce, mjesec i zvijezde, znade li, koga e jo radije gledati?" "Ne znam, Jack." "Ta tebe, prijane moj, uvijek i svagda samo tebe!" Jackov glas izgubi se pomalo u srdanom "Hurra!" Harry je cijelo svoje slobodno vrijeme posvetio Nellinom odgoju. Uio ju je itati i pisati - u emu je djevojka upravo zaudno napredovalo. inilo se da mnogo toga znade ve po svojem instinktu. On jo nikad nije vidio da netko bre svladava prijanje potpuno neznanje. I svatko tko bi pratio taj brzi napredak, bio bi time zauen. Simon i Madge svakim su danom vie voljeli svoju po-kerku, samo im je njezina prolost zadavala briga zbog budunosti. Ubrzo su shvatili kakva uvstva Harry goji prema Nell i od srca su se tome radovali. italac e se sjetiti kako je stari predradnik govorio prigodom prvoga inenjerova posjeta staroj kolibi. Zato bi mu se sin enio? Koja bi ena iz vanjskog svijeta pristala uz mlada ovjeka kojemu je sueno cijeli svoj ivot provesti u dubinama rudnika? Nije li sada izgledalo kao daje sama Providnost poslala jedinu druicu, koja bi pristala uz njegovoga sina? Nije li se u tome morala nazrijeti milost neba? Stari predradnik sam se sebi zarekao da e, onoga dana kad se taj brak ostvari, u Coal Cityu upriliiti takvo slavlje, da e svi aberfoyleski radnici samo stati i gledati. Jo je neko od srca prieljkivao da se Harry i Nell oene. Bio je to inenjer James Starr. Svakako, prije svega je pred oima imao sreu ovo dvoje mladih ljudi. Ali pri tom je na umu imao jo neto od openitije vanosti. Kako je poznato, Jamesa Starra jo su uvijek proganjale stanovite slutnje, iako ih dosad nita nije opravdavalo. Nell je po svoj prilici jedina znala za tajne rudnika, koje su jo uvijek bile prekriZato se pribilo uz prozore kolibe? vene gustim velom. Ako je aberfovleskim rudarima u budunosti prijetila jo kakva opasnost, kako bi se od nje mogli obraniti, kad se nije znalo otkud dolazi i od koga dolazi. Nell dosad nije htjela da govori, mudrovao je inenjer. Ali to to je svakome drugome zatajila, nee moi zadugo tajiti svojem muu. Prijeti li nam kakva opasnost, ona nee biti manja ni za Harrva. Dakle, enidba koja udara temelje muevoj srei, a sigurnosti njegovih prijatelja, samo se moe odobriti i vie od svega zasluuje da joj se pogoduje.
59
Jules Verne
Tako je umovao James Starr i to posve logino. Te svoje misli priopio je on i Simonu Fordu, koji je te elje i nade potpunoma dijelio. inilo se da nita ne stoji na putu da Harry uzme Nell za enu. Pa tko bi se tome i protivio? Harry i Nell su se ljubili. Ostarjeli roditelji nisu eljeli druge snahe. Harrvjevi drugovi radovali su se njegovoj srei, koju je on po njihovom miljenju i zasluio. A to se tie djevojke, ona je bila posvema samostalna i trebala je samo posluati svoje srce. Ali ako je i izgledalo da se tom braku nitko ne protivi, zato li je, kad bi se pogasile elektrine arulje i no se spustila nad taj radniki gradi, iz najzabitnijega kuta aber-fovleskog rudnika izlazio tajanstveni stvor, uljajui se neujno kroz mrak? Koji je instinkt vodio tu sjenu kroz uske galerije, koje bi ovjek drao gotovo neprohodnima? Zato li se to zagonetno bie uvijek povlailo obalama Malcolmo-vog jezera? Zato je tako postojano dralo na oku stan Simona Forda, toliko lukavo da ga dosad jo nitko nije zatekao? Zato se pribilo uz prozore kolibe i nastojalo da kroz kapke nauje pojedine odlomke razgovora? Pa kad bi pojedine rijei do njega doprle, zato mu se grila aka, zato lije prijetio ovom potenom domu? Zato su mu tada od bijesa nacerena usta neprestano siktala: "Ona i on? - Nikada!"
SUNCE SE RAA
Mjesec dana kasnije - bilo je to 20. kolovoza uveer -ispratie Simon Ford i Madge, s najsrdanijim eljama, etvoricu putnika koji su se spremali napustiti kolibu. James Starr, Harry i Jack Ryan vodili su Nell na povrinu zemlje, na koju joj noga jo dotad nije bila stupila, u svjetlom obasjani gornji svijet, iji sjaj joj oi jo nisu vidjele. Taj izlet imao je trajati dva dana. James Starr dogovorio se s Harryjem da e djevojci u tih etrdeset osam sati boravka na povrju pokazati sve ega u rudniku nikad ne bi mogla vidjeti. Pokazat e joj najrazlinije slike zemlje, tako da e se pred njenim oima poput pomine panorame redati gradovi, krajobrazi, gore, rijeke, jezera, zatoni i mora. Ba u ovome dijelu kotske, izmeu Edinburgha i Gla-sgowa, kao daje priroda htjela nagomilati sva ova zemaljska uda. Nebo je i ovdje isto kao i drugdje, sa svojim promjenjivim oblacima, as blagim as tmurnim mjesecom, sjajnim suncem i bezbrojem bljetavih zvijezda. Izlet su udesili tako da bi Nell to vie toga vidjeti mogla. I Simon Ford pa i Madge rado bi bili poli s Nell, ali kako znamo, oni su vrlo nerado naputali svoj dom, pa tako konano odluie da se od svoje podzemne kuice nee udaljiti ni na jedan dan. James Starr je s njome poao u jednu ruku kao promatra, kao filozof koji sa psiholokoga gledita promatra utiske, to e ih na Nell proizvesti vanjski svijet, a u drugu ruku nadao se da e tom prilikom moda tota tajnovitoga doznati iz njezinog djetinjstva. Harry se pitao, ne bez neke bojazni, ne e li se djevojka, koju je ljubio, sasvim promijeniti kad ugleda gornji svijet. Jack Ryan bio je veseo kao zeba, to se die u osvit zore. Nadao se da e se njegovo veselje prenijeti i na druge. Nell kao da je utonula u duboke misli. James Starr punim je pravom zahtijevao da na put krenu uveer - jer e za djevojku nedvojbeno biti bolje da postupnim prijelazom iz mraka u svjetlo po prvi puta ugleda bijeli dan. To se moglo postii polaskom uveer, pri emu su se oi od ponoi do podneva mogle priuiti na dnevnu svjetlost. Ba kad su htjeli napustiti kolibu, prihvati Nell Harrva za ruku i ree: 60
Jules Verne
"Harry, zar je uistinu prijeko nuno da napustim rudnik, pa bilo to samo na nekoliko dana?" "Jest, Nell," odvrati mladi, "tako mora biti. I radi tebe i radi mene." "Pa ipak", produi Nell, "od dana kad si me spasio, utim se tako sretnom, kako to ovjek samo biti moe. Pa ti si me poduavao! Zar to nije dosta? to u ja tamo gore?" Harry je utke pogleda. Misli to ih je Nell izrekla, bile su gotovo jednake njegovima. "Keri moja," upadne James Starr, "ja dobro razumijem tvoje ustezanje. Pa ipak je dobro to ide s nama. Oni koji te ljube idu s tobom i oni e te dovesti natrag. Na volju ti je da zatim odabere hoe li i dalje boraviti u rudniku kao stari Simon, kao Madge i Harry! Ja o tome ne dvojim, dapae od srca bih pozdravio takvu tvoju odluku. Ali tada e barem moi prosuditi ega se odrie, a u to se uputa. Poi, dakle!" "Poi, draga Nell!" molio ju je i Harry. "Evo me, Harry, spremna sam poi s tobom", odvrati djevojka. Oko devet sati posljednji je vlak izveo Nell i njezine pratioce kroz prokop na povrje grofovije. Dvadeset minuta kasnije, izadoe na postaji u koju staje specijalno za Novi Aberfovle izgraena sporedna pruga eljeznice to vodi od Dumbartona do Stirlinga. Ve je pao gusti mrak. Od obzora prema zenitu visoko su se uzdizale lagane pare, to ih je svje povjetarac sa sjeverozapada onamo zanio. Prispjevi u Dumbarton, Nell i njezini pratioci smjesta napustie postaju. Pred njima pruila, izmeu velikoga drvea, pruala duga cesta to je vodila do obale Fortha. Prvi fiziki utisak to gaje Nell osjetila bio je isti zrak, koji je eljno udisala. "Udii, Nell", ree James Starr, "to dublje moe. Upij taj zrak sa svim ovim oivljujuim mirisima." "Kakav je to dim, to promie iznad nas?" zapita Nell. "To su oblaci," protumai joj Harry, "napola zgusnute pare, to ih vjetar tjera pred sobom." "Oh," kliknu Nell, "kako bih rado i ja poletjela s njima. Ali kakve su to svijetle toke koje svijetle kroz oblake?" "To su zvijezde o kojima sam ti pripovijedao, Nell. To su i sunca i svjetovi, koji su po svoj prilici nalik naoj Zemlji." Sad su se na tamnomodrom nebu, koje je noni vjetar proistio, zvijezde jae isticale. Nell je promatrala te nebrojene zvijezde, to su se krijesile nad njom."Ali," ree ona, "ako su to sunca, kako to da moje oi podnose njihov sjaj?" "Dijete moje", primijeti James Starr, "to su uistinu sunca, ali su neizmjerno daleko od nas. Najblia od ovih zvijezda, ije zrake do nas dopiru, zove se Vega, u zvijeu Lire, to se vidi skoro na zenitu - pa ipak je ona pedeset tisua milijarda liga daleko od nas. Njen sjaj te, dakle, ne moe za-blijetiti. Ali nae e sunce sutra rano izai trideset osam milijuna liga daleko od nas i nijedno ljudsko oko ne moe se u njega zagledati, jer sjaj mu je jai od talionikog ara. Nego, hajdemo sada, Nell, hajdemo!" Krenue onom cestom. James Starr je vodio djevojku za ruku. Harry je iao pored nje s druge strane. Jack Ryan trkarao je amo tamo, kao mlado pseto, kad mu gazda ide previe sporo. Na cesti nije bilo ni ive due. Nell sa strane opazi sjene velikoga drvea, koje je vjetar lako gibao. Mislila je da su to divovi, to mau svojim stotinama ruku. um vjetra u visokom granju, duboki mir kad se ovaj stiao, daleke linije obzora kad je cesta presjekla ravnicu, sve ju je ispunjalo novim uvstvima i duboko joj se utisnulo u duu. Dok je isprva neprestano zapitkivala, sad je zautjela, a njezini pratioci, kao da su se dogovorili, nisu prekidali tu utnju. Nisu htjeli svojim rijeima utjecati na djevojku, ve su je ostavili da sama o svemu razmilja. Oko pola dvanaest stigoe na sjevernu obalu zatona Fortha. Tamo ih je ekala barka to ju je bio James Starr ve prije unajmio, i koja je imala maleno drutvo za nekoliko sati prevesti do edinburke luke. Nell se zagleda u drhtavu i uz obalu od valova lako zapjenjenu vodu, koja kao da je bila posuta bljetavim zvijezdama.
61
Jules Verne
"Je li to kakvo jezero?" zapita ona. "Ne," odgovori joj Harry, "to je zaton sa tekuom vodom, to je ue rijeke, skoro bi rekli morski rukavac. Zagrabi malo rukom ove vode, pa e vidjeti da je posve drugog okusa nego ona u Malcolmovom jezeru." Djevojka se nagne, zamoi ruku u vodu i prinese je ustima. "Ta voda je slana", ree ona. "Da" potvrdi joj Harry, "sad je vrijeme plime, kad morska voda dopire sve dovde. Skoro tri etvrtine cijelog zemaljskog povrja, prekriva takva slana voda, od koje si nekoliko kapi netom okusila". "Ako je rijena voda ista voda kao i ona morska, a potie iz oblaka, kako to daje slatka?" zapita Nella. "Zato, jer voda kad se isparava gubi svoje slane sastojke", tumaio joj James Starr. Isparivanjem nastaju oblaci, a oni natapaju zemlju istom vodom iz mora, u obliku kie." "Harry, Harry," kliknu djevojka iznenada, "kakovo je to rumenilo na obzoru? Gori li tamo kakva uma?" Nell je pokazivala na jednu toku istonog neba, gdje su se oblaci stali rumeniti. "Ne, draga Nell", odgovori joj Harry. "Tamo e uskoro izai mjesec." "Da, da, mjesec," upadne Jack Ryan, "to ti je divna srebrena zdjela, koju nebeski gospodari putaju da klizi fir-mamentom i u koju stane itava hrpa zvijezda." "Uistinu, Jack," primijeti inenjer, "dosad nisam znao da voli tako smione usporedbe." "No, gospodine Starr, ja drim da je moja usporedba dobra. Vi vidite, to se mjesec vie pomalja, to zvijezde vie nestaju. Ja uzimam, dakle, da one padaju u mjesec!" "Recimo radije, Jack", odvrati inenjer, "da mjeseev sjaj potamnjuje svjetlo zvijezda este veliine, pa ove zato iezavaju dok je on na nebu." "Oh, kako je sve to krasno", klicalaje Nell, koja je gledala uivajui. "Ali ja sam drala da je mjesec posve okru-gao?" "Okrugao izgleda kad je pun mjesec", odgovori James Starr, "to jest, dok se nalazi potpuno nasuprot suncu. Danas je u zadnjoj etvrti i jedan se dio njegove ploe gotovo ne vidi, pa se tako srebrna zdjela naeg prijatelja Ryana smanjila u - brijaku zdjelicu." "Oh, gospodine Starr," usprotivi se Jack Ryan, "kakva je to nedostojna usporedba! Upravo sam htio osmisliti pjesmu u poast mjesecu: 'Zvijee nono, na tvom putu tako ljupko...' no vaa mi je brijaka zdjelica pokvarila svu volju za pjesmu." U meuvremenu se mjesec polagano sve uzdizao, a ispred njegovih zraka ieznue i zadnji oblaii. Na zenitu i na zapadu jo su na tamnoj pozadini sjale zvijezde, no i one e doskora izblijedjeti od srebrenog mjeseevog sjaja. Nell se utke udila tim arobnim prizorima, jer su joj oi dobro podnosile blago svjetlo prijatelja noi, ali ruka joj je lako drhtala u Harrvjevoj i govorila jasnije no ona sama. "Posjedajte u barku, prijatelji," opomene ih inenjer, "jer prije no to se sunce rodi, moramo biti na obronku Arthur Seata." Barka to ju je uvao laar, bila je privezana za pristan. Nell i njezini pratioci uoe u nju. Jedro bi razmotano i uskoro ih ponese lagani sjeverozapadnjak. I opet neto nova za djevojku. Ona se, dodue, katkad vozila po jezerima Novog Aberfoylea. Koliko je god Harry pri tom sporo veslao, ipak se vidjelo da ga to umara. Sad je Nell prvi puta lagano plovila, rekli bi lebdjela poput zrakoplova u zraku. Povrina zatona bila je glatka kao u kakvog jezera. Napola naslonjena, Nell je uivala u njenom ljulju kariju barke. Ovdje-ondje prodro je koji trak mjeseca na iroku povrinu Fortha, pa se tada inilo kao da laica presijeca srebrnu povrinu, to se krijesila milijunima iskara. Du obale su njeni valii mrmljali svoju jednolinu pjesmu. Bilo je upravo prekrasno. Nelline se oi nehotice zaklopile. Savladao ju je umor. Glava joj klonu na Harrvjeve grudi i ona slatko usnu.
62
Jules Verne
Harrvju je htio probuditi, da ne propusti nijednu kraso-tu ove noi. "Pusti je, sinko, neka spava," usprotivi se inenjer. "Sat, dva poinka osvjeit e je i bit e sposobna da izdri utiske dana." Oko dva sata ujutro barka doplovi do Granton Piera. Kad je udarila o obalu, Nell se probudi. "Zar sam spavala?" zapita ona. "Ne, dijete moje," odvrati James Starr. "Tebi se samo usnulo da spava, nita vie." No je sada bila vrlo jasna. Mjesec je odskoio visoko na nebu i rasuo svoje zrake na sve strane. U malenoj granton-skoj luci bilo je tek nekoliko ribarskih laica, koje su se ljuljukale na otegnutim valovima zatona. Prema jutru se vjetar stiao. Zrak bio je posve ist i navjetao je krasan dan kakvih znade biti u kolovozu, osobito kad ih blizina mora uljepava. Na obzoru se jo slegla laka maglica, ali tako njena i prozirna, da e je prvi sunani zraci smjesta rastjerati. Djevojka je sada po prvi put vidjela more, kojemu su se krajnje granice sljubile sa nebeskim svodom. Vidokrug joj se proirio, ali jo nije outjela ono neopisivo uvstvo, koje obuhvati svakoga kad prvi puta ugleda ocean, u kojemu se u nedogled odraava svjetlo dana. Harry uze Nell za ruku i oboje pooe za Jamesom Star-rom i Jackom Rvanom kroz jo posve prazne ulice. Ovo predgrae kotske metropole priini se Nell samo kao skup mranih kua, to ju je podsjealo na Coal City - s tom razlikom stoje ovdje svod bio mnogo vii i pun svjetlucavih toaka. Nell je kroila tako lagano, da Harry nije trebao usporavati svoj korak, kako je to inae obiavao initi daje ne izmori. "Jesi li umorna, Nell?" zapita je nakon pola sata hoda. "O, ne," odgovori ona. "Noge kao da mi se i ne dotiu poda. Nebo nad nama tako je visoko, da bih samo jo krila poeljela, pa da se vinem gore." "Dri je!" kliknu Jack. "Moramo dobro paziti i uvati nau dobru Nell. Meni se uostalom dogodi isto, ako dulje vremena ne izlazim iz rudnika." "To je otuda," primijeti James Starr, "to nas ovdje ne pritiu one silne stijene, to su natkrile Coal City. Uslijed toga nam se nebeski svod ini kao dubok ponor, u koji bi se baciti htjeli. Nema li, Nell, slian osjeaj?" "Zacijelo, gospodine Starr," potvrdi djevojka. "Kao da me hvata vrtoglavica." "Priuit e se ti ve na to, Nell", ree Harry. "Priuit e se na neizmjernost ovoga svijeta, a mrani na rudnik moda posve zaboraviti." "Nikad, Harry!" uvjeravala ga Nella. Pri tom je rukom prekrila oi, kao da se htjela prisjetiti svega to je ostavila. James Starr i njegovi pratioci prolazili su izmeu snenih kua grada kroz Heith Walk. Obili su Calton Hill, na kojem se uzdie zvjezdarnica i spomenik Nelsonu. Na to pooe Regent Streetom, preoe jedan od mostova i doskora se naoe na kraju Canongatea. Cijeli grad jo je leao u dubokom snu. Na gotskom tornju canongatske crkve izbilo je dva sata. Nella nenadano zastane. "A to se to ondje crni?" zapita ona i pokaza pri tom na jednu osamljenu zgradu na kraju malenog trga. "To ti je Holvrood, Nell," odgovori joj James Starr, palaa nekadanjih kotskih vladara, u kojoj su se dogodile tolike strahote. Poznavalac povijesti mogao bi nam iz nje doarati itavi niz kraljevskih sjena, poevi od nesretne Mary Stuart, pa do Karla X., nekadanjega francuskoga kralja. Pa ipak, uza sve te tune uspomene, ova ti prijestolnica obdan nee izgledati tako strana. Sa svoje etiri kule izgleda Holvrood kao kakav raskoni dvorac, kojem je samo udljivost njegova posjednika sauvala nekadanji feudalni karakter. Ali poimo dalje. Tamo u okolici stare Holvroodske opatije diu se prekrasne Salisburv stijene, na kojima se koi Arthur Seat. Sa toga mjesta, Nello, tvoje e oi gledati sunce kako se die iz mora." Uoe u kraljevski vrt i stadoe se.polagano uspinjati uzbrdo, preavi Viktorijin drvored, prekrasan kruni kolnik, to ga Walter Scott u jednome od svojih romana tako oduevljeno opisuje.
63
Jules Verne
Arthur Seat zapravo je breuljak od kojih 750 stopa, ali ipak nadvisuje sve susjedne visove. Putem od mnogobrojnih zavoja, to je znaajno olakavalo uspon, prispjeli su James Starr i njegovi pratioci za pola sata do "lavlje grive", na koju je Arthur Seat, gledan od zapada, upravo napadno sliio. Tamo sve etvero posjedae, a James Starr, koji je za svaku priliku znao po koji citat iz djela velikoga kotskoga romanopisca, otpoe: "Walter Scott je u osmom poglavlju svojeg romana "Edinburka tamnica" napisao sljedee: 'Kad bih mogao birati mjesto, sa kojega se najljepe vidi izlaz i zapad sunca, izabrao bih ovo mjesto!' Pazi, dakle, Nell. Sunce se mora doskora ukazati i ti e se po prvi puta diviti njegovom punom sjaju." Nelline oi nepomino su gledale prema istoku. Harry je sjeo pored nje i promatrao je nekom bojaljivom napeto-u. Nee li prve zrake sunca odvie jako djelovati na nju? Svi su zautjeli, pa i Jack Ryan nije nita govorio. Na obzoru se ukae blijedo, ruiasto rumenilo, kojim se osulo ono malo ratrkanih oblaia na zenitu. U podnoju Arthur Seata nejasno se isticalo more edinburkih kua. Nona tiina jo je obavijala ljudske nastambe. Tek tu i tamo viale su se u toj tami pojedine svijetle toke. To su bile neka vrst jutarnjih zvijezda, to su ih ugali ljudi u starom gradu. Na drugoj strani, na zapadu, vidjeli su se na obzoru vrhunci strmijih brda, a i njih je zora ve pozlatila. Za to su se vrijeme prema istoku sve jae poeli isticati obrisi mora. Malo pomalo izredae se sve dugine boje, kao u sunanom spektru. Crvenilo donjih slojeva, to su bili puni para, prelazilo je prema zenitu postupno u ljubiastu boju. Od asa do asa postajale su boje sve to ivlje, ruiasta se prometnu u rumenilo, a od rumenila posta iva vatra. Na istoku, gdje je sunani luk sjekao krajnju toku mora, raao se dan. Upravo u taj as, svrnu Nell pogled sa podnoja breuljka prema gradu, gdje su se ve pojedine kue jasnije raspoznavale. Visoki spomenici, iljci tornjeva, stali se jasnije isticati od svoje okoline. Cijelom atmosferom drhtao je neki sumrak. Napokon dopre do Nellina oka prvi sunani trak. Bila je to ona zelena zraka to se, kad je nebo isto, jutrom i veerom najprije odnosno najkasnije odvaja iz mora. Pola minute kasnije Nell se okrene i pokae rukom prema nekom mjestu to je nadvisivalo kue novoga grada. "Eno, vatre!" kliknu ona prestraeno. "Oh, ne,.Nell," umiri je Harry, "nije to vatra. To ti je samo prolazna pozlata, kojom jutarnje sunce pozlauje vrak spomenika Walteru Scottu." I doista, najvii vrak, oko dvije stotine stopa visokog gotskog baldekina nad spomenikom slavnoga kota, zasja kao najjai svjetionik. Razdanilo se. Sunce odskoilo je od obzora. Povrina mu je jo, rekli bi, bila vlana, kao daje uistinu izilo iz mora. Isprva je izgledalo mnogo ire, uslijed lomljenja zraka i prividno udaljenije pozadine, no malo pomalo se skupilo i poprimilo svoj uobiajeni okrugli oblik. Doskora mu se sjaj vie nije mogao podnijeti i sliio je otvoru visoke pei, to se rastvorila na nebeskom svodu. Nell je smjesta morala zatvoriti oi, a svoje tanke vjede jo zakriti vrsto stisnutim prstima. Harry joj svjetova, da se okrene na suprotnu stranu. "Ne, Harry!" odvrati ona. "Moje oi moraju se priuiti gledati ono, to tvoje ve umiju gledati." Kroz prste je zamjeivala crvenkasto svijetlo, koje je bivalo to jae, to se sunce vie uzdizalo nad obzor. Pomalo joj se oi priuie na to. Tada podigne vjede i zagleda se prvi puta u danje svijetlo. Pobono dijete pade na koljena od uda. "Oh, Boe," kliknu ona, "kako lije krasan tvoj svijet!"
64
Jules Verne
Zatim obori oi i zagleda se na sve strane. Duboko dolje rasprostro se Edinburgh: moderne, pravokutne etvrti novoga grada, nagomilane zgrade i zamrena ulina mrea Old Reckva. Dvije toke nadvisivale su sve: dvorac sagraen na bazaltnoj stijeni i Calton HM, na kojem su se nalazile ruevine nekog grkog spomenika. Krasni drvoredi vodili su na sve strane izvan grada. Na sjeveru se morski rukavac, zaton Forth, usjekao duboko u kopno, na mjestu gdje se nalazila luka Leith. Cesta, ravna ba kao ona to vodi u Pirej, spajala je i ovu sjevernu Atenu s morem. Prema zapadu otegle su se lijepe obale Newhavena i Porto Bel-la, a njihov pijesak uto je obojao zadnje izdanke valova. Daleko vani zaton je oivljavalo nekoliko brodica, a dva ili tri parobroda vitlala su spram neba guste pramenove dima. Na drugoj strani gotovo se smijei vjeno zelena krajina, a po ravnici uzdigli se tu i tamo niski breuljci. Sunane zrake odbijale su se na sjeveru od Lamond Hilla, a na zapadu od Ben Lomonda i Ben Ledi, kao daje vjeiti snijeg na njihovim vrhuncima. Nell nije mogla govoriti. Mrmljala je tek nerazumljive rijei. U glavi joj se vrtjelo. Sile su je ostavile. utila je jo, kako je na tom svjeem zraku, pred tim velianstvenim prirodnim prizorom klonula, a na to se srui bez svijesti Harrvju u naruaj. Djevojka, koja je dosad sav svoj vijek proivjela u mranim dubinama zemlje, vidjela je sada prvi puta ono to sainjava svemir i to su vjeni Stvoritelj i ovjek od zemlje nainili. Polazei od grada i okolice mu, omjerio joj je pogled po prvi puta beskrajnost mora i nebeskog prostora.
OD LOMONDA DO KATRINSKOG JEZERA
Harry je opet, nosei Nell u naruju, siao niz obronke Arthur Seata. James Starr i Jach Ryan ili su za njim. Nakon nekoliko sati odmora i dobrog zajutarka u Lambret Hotelu, odluie se provesti zemljom jezera i tako upotpuniti svoj izlet. Nell se opet oporavila. Sad su joj oi ve mogle bez opasnosti gledati svijetlo, a plua duboko udisati osvjeujui, zdravi zrak. Sva blaena i ushiena, uivala je u zelenilu drvea, u arolikoj krasoti cvijea, aurnom nebu i svim drugim arenim bojama. Na General railway stationu posjedae u vlak i njime se odvezu do Glasgowa. Tamo su se, sa zadnjeg mosta izgraenog preko Clyda, jo mogli diviti napadnom, moru slinom gibanju rijeke. Prenoili su u Comrie's Royal Hotelu. Sutradan se odvezoe ekspresnim vlakom "Edinburgh and Glasgow railwaya" preko Dumbartona i Ballocha do junog kraja jezera Lomond. "To je zemlja Rob Roya i Fergusa MacGregora!" ree James Starr. "Ovaj predjel opisao je Walter Scott upravo pjesniki. Je li ti je poznat ovaj kraj, Jack?" "Samo iz pjesama, gospodine Starr," odvrati Jack Ryan, "ali kad se o jednoj zemlji toliko pjeva, tad mora biti lijepa." "Zacijelo jest," uvjeravao ga inenjer, "a draga naa Nell ponijet e odavde kui najugodnije uspomene." "Od takvog vodia, kao vi to ste gospodine Starr," primijeti Harry, "imamo dvostruku korist, jer dok emo mi promatrati predjele, vi ete nam priati njihovu povijest." "Rado, Harry," obea inenjer. "Ukoliko se jo svega sjeam, ali pod uvjetom da mi veseli Jack priskoi u pomo. Umorim li se pripovijedanjem, on e morati pjevati."
65
Jules Verne
"To mi ne trebate dvaput rei," odvrati Jack i zaori tako veselo, kao da je htio iz grla izbaciti trostruko podvueno 'A'. Od Glasgowa do Ballocha, dakle od glavnog trgovakog grada zemlje, pa do junoga kraja Lomond jezera, nema eljeznicom vie od dvadeset milja. Vlak je proao je mimo Dumbartona, kraljevske "tvrde" i glavnoga mjesta grofovije. Prema jednom lanku Unije, dvorac je morao biti neprekidno utvren, a izgraen je na vrku dvaju ogromnih bazaltnih stijena. Pogled na njega vrlo je slikovit. Dumbarton lei na uu Clyda i Levena. Ovdje ih James Starr podsjeti na razne zgode iz pustolovne povijesti Mary Stuart. Iz ovog je zamka otputovala, da bi se udala za Franju II. i postala francuskom kraljicom. Ovdje je engleski premijer 1815. godine namjeravao zatoiti Napoleona, ali napokon u tu svrhu odabrae otok sv. Helenu, pa je tako uveni engleski zatoenik, unato svojoj legendarnoj povijesti, umro na tom usamljenom kru atlantskoga oceana. Doskora vlak stie u Balloch i zaustavi se blizu kolnika, stoje vodio do samog jezera. Tu je parobrod "Sinclair" ekao na putnike to dolaze u posjet ovim lijepim jezerima. Nell i njezini pratioci takoer se ukrcae, uzevi karte do Inver-snaida, to lei na sjevernom kraju jezera Lomond. Svanuo je lijep, sunan dan i sunce je izborilo pobjedu nad britanskom maglom, koja ga tako esto skriva. Ni najmanji dio ljepote pokrajine, koja se otkriva za vonje od trideset milja, nije mogla izbjei oku putnika na "Sinclai-ru". Nell je sa Jamesom Starrom i Harryjem sjela na krmu i uivala u arima, kojima je tako raskono obdaren ovaj kraj kotske. Jack Ryan se ushodao po palubi "Sinclaira" i neprestano ispitivao brodskog strojara, a ovaj mu je - to su se vie pribliavali zemlji Rob Rova - stao, kao njezin oduevljeni oboavatelj, opisivati. U Lomond jezeru ima sva sila otoia i otoka, kao da su po njemu posijani. "Sinclair" se gotovo doticao njihovih strmih obala koje su, jedna drugoj nasuprot, tvorile as samotnu dolinu, a katkada divlju guduru, obrubljenu otrim hridima. "Pogledaj, Nell," otpoe inenjer, "o svakom ovom otoku postoji legenda, a moda i narodna pjesma, a isto tako i o brdima to su se nagomilala uz jezero. Bez pretjerivanja bih mogao ustvrditi da je povijest ovih predjela pisana gigantskim slovima - sve samim otocima i bregovima." "Znate li, gospodine Starr," ree Harry, "na to me podsjea ovaj dio jezera Lomond?" "No, na to, Harry?" "Na onih tisuu otoka na jezeru Ontario, to ih Cooper tako krasno opisuje. Pa i ti, mila Nell, mora ba kao i ja osjetiti tu slinost, jer smo tek pred kratko vremena zajedno itali onaj roman, koji se s punim pravom moe nazvati remek djelom amerikog pisca." "Uistinu, Harry," odvrati djevojka, "ova slika posve je jednaka, a "Sinclair" se provlai izmeu ovih ostrva ba kao i brodi Jaspera Freshvvatera na jezeru Ontario." "To dokazuje," primijeti ininir, "da su oba ta jezera zasluila da ih dva pjesnika na jednaki nain opjevaju. Ja ne poznajem onih tisuu otoka na jezeru Ontario, ali dvojim da je pogled na njih tako promjenljive drai, kao na ovo Lomondsko otoje! Pogledajte samo ovaj kraj! Ovdje lei otok Murray, sa prastarim dvorcem Lenox, gdje je boravila stara carica Albany poslije smrti svojeg mua i obaju sinova, koje su smakli po nalogu Jackoba I. Tu se uzdiu otoci Clar, Cro i Tarr i mnogi drugi, jedni kreviti i divlji, bez jedne jedine travke, drugi opet okieni najdivnijim zelenilom. Ovdje tamno divovsko drvee i bijele breze, tamo ukaste, napola osuene resulje. Uistinu, vrlo dvojim da otoci jezera Ontario pruaju toliko promjene." "Kako se zove ona mala luka?" zapita Nell, okrenuvi se prema istonoj obali jezera. "Balmaha," odgovori inenjer. "Onuda se izlazi u High-land. Tamo poinju gorski predjeli kotske. One razvaline to se tamo vide, bile su neko enski samostan, a oni rasuti grobovi
66
Jules Verne
kriju mnoge lanove porodice MacGregora, kojima se ime jo i danas spominje u ovom kraju". "Da, radi silne one krvi, to ju je ta porodica prolila ili dala proliti," primijeti Harry. "Ima pravo", odvrati James Starr. "Naalost, mora se priznati daje slava, steena dobivenim bitkama, jo uvijek najdugotrajnija. Takve prie o bojevima prenose se s koljena na koljeno." "A narod stvara od njih pjesme!" pridoda Jack Ryan. Da potkrijepi svoje rijei, zapjeva prvu kiticu neke stare bojne pjesme, koja je veliala junaka djela Alexsandera MacGregora iz Sraea u borbi sa Sir Humphry Colquhourom iz Lus-sa. Nell je sluala, ali ove pjesme o razmiricama prijanjih vremena samo su je rastuile. Zato li se prolijevala tolika ljudska krv na ovim poljanama, koje su se mladoj djevojci inile tako velikima, daje na njima bilo mjesta za svakoga? Obale jezera, koje su prosjeno tri do Cetini milje udaljene jedna od druge, poele su se blizu malene luke Lussa suivati. Nell je kratko mogla promatrati grad i staru kulu na zamku. Na to "Sinclair" skrene prema sjeveru, a pred oima putnika ukaza se Ben Lomond, koji se uzdie do tri tisue stopa nad razinom jezera. "Divne li planine," kliknu Nell. "Kako krasan mora biti vidik s njezinog vrha!" "Zacijelo, Nell", ree James Starr. "Gledaj samo kako joj se vrh ponosno uzdigao, kao iz koare pune hrastova, breza i aria, to joj obavija podnoje. S njega se vide dvije treine stare nae Caledonije. MacGregor je obiavao stanovati ovdje, na istonoj strani jezera. Nedaleko odavde vodile su se ogorene borbe izmeu Jakobita i Hanovera-naca i mnogi je borac ostavio svoje kosti u onim pustim gudurama. Na onoj strani izlazi za lijepih noi mjesec, u starim priama nazivaju ga "Svjetiljkom MacFarlanea". Ben Lomond, posljednji vrhunac Grampian gorja, svakako zasluuje to ga je veliki kotski romanopisac opjevao. Ima dodue, kako je to inenjer primijetio, mnogo viih planina, kojima su vrhunci pokriveni vjenim snijegom; ali poetinijega teko da ima jo gdje na svijetu. "Pa kad jo pomislim," nadoda on, "da je taj Ben Lomond vlasnitvo vojvode Montrosea! Njegova milost posjeduje cijelu planinu, ba kao obini stanovnik Londona posjeduje malu tratinicu iza svoje kue". U meuvremenu je "Sinclair" pristao kod selaTarbet, uz suprotnu obalu jezera, gdje je iskrcao putnike koji su se zaputili u Inverarv. Odavde se Ben Lomond vidio u svoj svojoj krasoti. Njegovi, od mnogih gorskih bujica ispresijecani bokovi, sjajili su se kao rastopljeno srebro. Stoje "Sinclair" dalje omicao uz planinu, to je kraj bivao romantiniji. Samo ponegdje se jo vidjela po koja od onih vrba, o ije su najtanje grane nekad vjeali prostije ljude. "Da utede konoplju", primijeti James Starr. Prema sjeveru se jezero jo vie suzilo - pritisnuli su ga bregovi. Parobrod je proao mimo jo nekih otoia i otoka, kao Inveruglas i Eiladwhou, na kojem se jo vide ostaci nekadanje utvrde MacFarlanea. Napokon se obje obale stopie, a "Sincair" pristane na stanici Inverslaid. Dok se spremao zajutrak, Nell i njezini pratioci poli su vidjeti neku gorsku rijeku, koja se u blizini stanice s velike visine ruila u jezero. inilo se kao daje ovamo svedena na osobiti uitak putnicima. Preko nje je vodio drhtavi, izmaglicom napola zastrt most. Odatle se pruao pogled na veliki dio jezera Lomond, na kojem se "Sinclair", koji je u meuvremenu otplovio natrag, isticao kao crna toka. Poslije zajutarka, odluie poi na Katrinsko jezero. Nekoliko kola s grbom porodice Breadalbane - porodice, to se esto spominje u povijesti Rob Roya - stajalo je putnicima na usluzi i prualo im svaku udobnost, po kojoj su kotski prijevoznici uope na glasu. Harry za Nell osigura, kako je tamo bio obiaj, mjesto na glavnom sjedalu, a on i njegovi pratioci posjedae do nje. Ponosni koija u crvenoj livreji skupi uzde svojeg etvero-prega u lijevu ruku, i kola krenue uzbrdo, slijedei pri tom zavojiti tok prije spomenute rijeke. Cesta se uzdizala vrlo strmo, pa se inilo da se oblici okolnih bregova svaki as mijenjaju. Gotovo bi rekao da gorske kose na suprotnoj obali jezera i vrhunci Arroquha-ra, koji
67
Jules Verne
nadvisuje dolinu Inveruglasa, uistinu rastu. Nalijevo se Ben Lomond uzdizao nebu pod oblake, pokazujui vrletne strmine na svojoj sjevernoj strani. Kraj izmeu lomondskog i katrinskog jezera izrazito je divljeg karaktera. Dolina kojom su se vozili poela je uskim gudurama, koje su se protegnule do aberfovleskoga Glena. Ovo ime podsjetilo je djevojku na duboke ponore, pune strave i straila, u kojima je provela svoju mladost. Zato je James Starr i nastojao raznim pripovijestima njene misli svrnuti drugamo. A ovaj je kraj tako obilovao priama! Na obalama malenog Ardskog jezera odigravali su se glavni dogaaji u ivotu Rob Rova. Tu su se uzdizale tmurne, sa oblutkom izmijeane vapnenaste stijene, od kojih su vrijeme i atmosfera stvorili vrsti sloj. Bijedne, spiljama sline kolibice, takozvani "bourrochi", bile su posijane tu i tamo izmeu razruenih obora. Po njihovoj vanjtini ne bi se moglo odrediti jesu li sluile kao stan ljudima ili divljoj zvjeradi. Nekoliko udno odjevenih ljudi, sive, od surove klime izblijedjele kose, zaueno se u prolazeu koiju. "Ovo se kraj," ree James Starr, "zapravo moe nazvati zemljom Rob Roya. Ovdje su vojnici grofa Lenoxa uhvatili poznatoga namjesnika Nichola Jarviea, vrijednoga sina svojeg oca, i objesili ga o vlastite hlae koje su, sva srea, bile od vrstog kotskog sukna, a ne od laganog francuskog camelota. Nedaleko od izvora Fortha, koji vodom opskrbljuju Ben Lomondske potoke, jo i danas znaju za prijelaz kojim je taj junak proao, kako bi umaknuo vojnicima montroseskog vojvode. Eh, da je poznavao mrane zakutke naeg rudnika, bio bi lako izbjegao svim potraga-ma. Kako vidite prijatelji moji, ovjek se ne moe u ovoj divnoj zemlji nikamo okrenuti, a da ne zagazi na uspomene iz prolosti, koje su oduevljavale Waltera Scotta, kad je divnim stihovima otpjevao poziv MacGregorovih klanova na oruje." Kad su kola prela strminu pored rijeke, uoe u suhu, rijetkim raslinjem obraslu dolinu, bez ijednog drva. Na pojedinim mjestima viali su se osamljeni, piramidama slini kupovi kamenja. "To su cairni" ree James Starr. " U prijanje doba svaki je prolaznik onamo morao staviti po kamen, da oda potu junaku koji je poivao u grobu, to se nalazio pod gomilom. Otuda potjee i stara engleska poslovica: "Hulja, tko proe mimo cairna, a ne stavi onamo kamena za zadnji pozdrav". Da su se potomci drali tog obiaja svojih predaka, ovi bi kupovi kamenja sada bili itavi breuljci. U ovom kraju ima doista svega, to uroenu poetiku brana moe jo vie uzvisiti. Tako je u svim gorovitim zemljama, koje svojim arima djeluju na ljudsku matu, pa zato Grci, da su nastavali ravnicu, nikad ne bi stvorili mitove staroga vijeka". Uz ovakve i sline razgovore odmicala su kola dalje uzanom dolinom, koja je bila kao stvorena da bude stjecite sablasti i vilenjaka. Ostavivi maleno Arkletsko jezero nalijevo, zaoe na cestu to se prilino strmo sputala, a svravala je kod Stronachlacarske gostionice na Katrinskom jezeru. Tamo se ljuljao maleni parobrod, privezan uz drveno pristanite. Razumije se, ime mu je bilo "Rob Roy". Putnici se odmah ukrcae, jer je upravo trebao krenuti. Katrinsko jezero dugo je samo deset milja, a nigdje nije ire od dvije milje. I breuljci oko ovog jezera imaju svojih ari. "Evo, dakle, pred nama jezera," otpoe James Starr, "koje su s punim pravom usporedili s dugom jeguljom. Vele, da se nikad ne zamrzava. O tome ne znam nita poblie, ali ne treba zaboraviti da je ovo jezero bilo pozornica djelovanja vodene kraljice. Ja sam vrsto uvjeren da bi na prijatelj Jack, ako su u njega dosta otre oi, morao vidjeti kako laka sjena Helen Douglas lebdi nad povrinom jezera." "Zacijelo, gospodine James," upadne mu Jack Ryan u rije. "Zato to ne bi vidio? Zbog ega se ona lijepa gospoa ne bi pojavila nad valovima Katrinskoga jezera upravo tako jasno, kao to se patuljci iz rudnika katkad pojavljuju nad mirnom povrinom Malcolmova jezera?"
68
Jules Verne
Iznenada se s krme "Rob Roya" oglasie jasni zvui gaj da. Neki gortak, u slikovitom narodnom odijelu, svirao je svoju "bagpipe" sa tri piska, od kojih je najvei isputao ton G, srednji H, a trei oktavu prvoga. Svirala s osam otvora svira skalu od velikoga G do njegove oktave. Gortak je svirao neku jednostavnu narodnu pjesmicu. Ove melodije kao da i nije nitko skladao, ve su nastale oponaanjem uma vjetra, ubora vode i utanja lia. Refren pjesme, to se u odreenim razmacima ponavlja, bio je nekako udan. Sastojao se iz tri dijela. Nasuprot pjesmama starog doba, bio je u duru. To je bila voda na Jackov mlin. Znao je on tu pjesmu o kotskim jezerima i uz pratnju gortakovih gajda, zapjeva on zvonkim grlom hvalospjev poetinih legenda stare Cale-donije: "Vi tiha kotska jezera Boanski prirade dar, O, ne dajte da stanu prie Oko vas to spleo se ar! Na alu vam trag se jo vidi Junaka mnogih ba, to najiim zvucima lire Opjevao Walter ih na. Gdje Fingala blijeda jo sjena Kroz treset se vije uz huk, Tu arobne gozbe je svoje Vjetica drao puk Kadgod nas, o arna jezera Sudbina baci od vas, Izbrisati ne moe sliku to tako oarala nas." Bilo je tri sata popodne. Istona, jednolinija obala, jasnije se isticala prema zaleu gdje su se vidjeli Ben An i Ben Venue. Pola milje dalje ljeskao se maleni bazen, gdje e "Rob Roy" iskrcati putnike to idu preko Callandera u Stirling. Nell se osjeala izmuenom od silnih utisaka. "Boe moj! Boe moj!" To su bile jedine rijei, to su joj dolazile na usta, kad bi spazila neto novo, to je pobudilo njeno divljenje. Bezuvjetno joj je trebalo nekoliko sati poinka, toliko da joj se sve ono to je dosad vidjela ustali u pameti. Harry je sada uzme za ruku i zagleda joj se duboko uzbuen u oi. "Nell, draga moja Nell," poe on, "jo malo i mi emo se vratiti u na mrani rudnik. Nee li ti tamo nedostajati sve ovo, to si za svojeg kratkog boravka na povrju vidjela i upoznala?" "Ne, Harry," odvrati djevojka. "Sjeat u se svega, ali to je sve! Sretna i zadovoljna vraam se s tobom u na ljubljeni rudnik." "Nell," pitao je Harry dalje, uzalud nastojei da mu glas ne oda nutarnje uzbuenje, "bi li htjela, da nas svee ua, svetija veza, pred Bogom i pred ljudima? Bi li mi htjela biti enom?" "Hou, Harry, hou." odvrati Nell i pogleda ga svojim jasnim i otvorenim pogledom. "Vrlo rado, ako dri da bih ti mogla ivot..." Nell jo nije dorekla ono o emu je ovisila sva Harrvjeva ivotna srea, kad se dogodi neto neobjanjivo. Iako je "Rob Roy" bio jo pola milje daleko od obale, iznenada ga neto jako protrese. Laa zapara o dno i uza sav napor stroj je vie nije mogao pokrenuti s mjesta. Uzrok tome bio je to se istoni dio Katrinskoga jezera iznenada ispraznio, kao da mu se na dnu otvorila ogromna pukotina. Za nekoliko sekunda ostao je taj dio jezera na suhom kao ravna obala u vrijeme najvee ekvinocijalne oseke. itav njegov sadraj ieznuo je u utrobi zemlje. "Prijatelji moji," kliknu James Starr, kao da mu je iznenada pala mrena s oiju, te je dokuio uzrok toj nenadanoj pojavi, "Boe spasi i sauvaj Novi Aberfoyle!"
69
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net POSLJEDNJA PRIJETNJA
U Novom Aberfovleu radilo se kao obino. Izdaleka se ula tutnjava mina, to su razbijale ugljene naslage. Na jednom su mjestu kuka i malj kidali mineralno gorivo, drugdje su kripala svrdla, to su buila rupe u pjeenjaku i kriljevcu. Sa svih strana uli su se udni uplji zvui. Silni strojevi dahtali su, tjerajui zrak kroz oduke, ija su drvena vrata buno lupala. U donjim su se hodnicima brzinom od petnaest milja na sat kotrljala strojno tjerana kolica, a automatska zvonca upozoravala su radnike da se sklone u za to odreene udubine u stijeni. Dizala su se bez prestanka uspinjala i sputala na konopcima velikih kotaa, to su bili na povrini. Elektrino svjetlo obasjavalo je svojim sjajem cijeli Coal City. Iskapanje se obavljalo velikim marom. Ugljeno blago obilno je teklo u mala kolica, koja su ga na stotine prosipala u dizala na dnu izvlanih okna. Dok je jedan dio radnika poslije nonog rada poivao, radili su danji radnici, samo da se ne izgubi nijedan sat. Simon Ford i Madge sjedili su poslije ruka u dvoritu svoje kolibe. Stari predradnik odmarao se kao obino, pu-ei lulu napunjenu izvrsnim francuskim duhanom. Starci su bezbrino avrljali. Razgovarali su o Nell, o svojem sinu i Jamesu Starru, kao i o izletu to su ga ovi poduzeli na povrinu. "Gdje li su sada? to li rade? Kako su mogli tako dugo izostati, a da ne poele to bri povratak u rudnik?" U taj se as iznenada zau silan um. Izgledalo je kao da se straan vodopad obruio u rudnik. Simon Ford i Madge urno skoie na noge. Skoro istodobno se uzburkalo i Malcolmovo jezero. Veliki val jurnu prema obali i razbi se o zidove kolibe. Simon Ford zgrabi Madge za ruku i povede je urno na gornji kat stana. Sa svih strana Coal Citvja, kojem je prijetila iznenadna poplava, ulo se prestravljeno zapomaganje. Stanovnici su posvuda traili zaklon, pae i na visokim hridima oko jezera. Zavladala je prava strava. Nekoliko rudarskih obitelji ve je kao bez glave pohrlilo prema prokopu, kako bi se sklonili na veoj visini. Drali su da je more provalilo u rudnik, jer su mu galerije dopirale sve do pod sjeverni kanal. U tom bi se sluaju cijela upljina, koliko god bila prostrana, morala napuniti vodom i nijedan stanovnik Novog Aberfovlea ne bi bio izbjegao smrti. Ali, kad su prvi bjegunci doprli do donjeg otvora prokopa, put im zaprijei Simon Ford, koji je takoer brzo ostavio svoju kuicu. "Stanite, stanite, prijatelji!" doviknu im stari predradnik. "Ako je sueno da na gradi potopi voda, poplavit e ga tako brzo, da tome nitko iv nee moi pobjei. Ali evo, voda vie ne raste. ini se da je svaka opasnost minula." "A stoje s naim drugovima koji rade u dubini?" kliknue neki od rudara. "Ne bojte se za njih," odgovori Simon Ford, "oni sada rade u hodniku to lei iznad korita jezera." Doskora se pokazalo daje stari predradnik imao pravo. Dodue, voda je provalila iznenada i estoko, ali kako se izlila u najdublje upljine rudnika, nije bilo drugih posljedica, osim to se povrina Malcolmova jezera uzdigla za nekoliko stopa. Coal Citvju, dakle, nije prijetila opasnost, i bilo je nade da e se poplava, bez ijedne rtve, razliti po jo neistraenim dijelovima rudnika. Ni Simon Ford ni ostali nisu mogli dokuiti je li ta poplava nastala od vode to se nakupila u samom kamenju, pa je iznenada prodrla, ili je ovamo prokrila put s povrja zemlje. Ali nitko nije dvojio o tome da se radilo o nesretnom sluaju, kakvi se tu i tamo u rudnicima zbivaju. Jo iste veeri doznalo se o emu se radi. Sve su novine donijele su vijesti o neuvenom dogaaju koji je zadesio Katrinsko jezero. Nell, Harry, James Starr i Jack Ryan, koji su se vratili u kolibu to su bre mogli, potvrdili su te vijesti i na svoje veliko zadovoljstvo doznali da, osim nekih manjih teta, Novi Aberfovle nije zadesila nikakva vea nesrea. 70
Jules Verne
Dakle, Katrinskom se jezeru iznenada provalilo dno. Kroz iroku pukotinu njegova se voda izlila u rudnik. Od jezera koje je opjevao poznati kotski romanopisac nije preostalo - barem u njegovom junom dijelu - niti toliko da smoi prste na nogama vodene kraljice. Pretvorilo se u baru od nekoliko jutara povrine, a ono stoje preostalo, bilo je uzvisinom tla odijeljeno od isuenoga dijela. Samo po sebi se razumije daje taj dogaaj na sebe svratio najveu panju. Bio je to moda prvi sluaj da se jedno tako veliko jezero za svega nekoliko minuta izlilo u utrobu zemlje. Nije bilo druge, valjalo ga je izbrisati iz zemljovida Sjedinjenog kraljevstva, barem dotle dok se pukotina ne zabrtvi i korito opet ne napuni vodom. Da je Walter Scott jo bio iv, zacijelo bi sada od tuge umro. Kako bilo, sam dogaaj dao se lako protumaiti. Izmeu velikog rudnika i dna jezera sekundarni su slojevi, uslijed osobitog geolokog poretka kamenih masa, bili vrlo tanki. Meutim, iako je veina drala da je uzrok toj provali posve prirodan, James Starr, Simon i Harry Ford ipak su se pitali nije li tu moda po srijedi kakva zloba. I nehotice, njih su trojica posumnjali, ne pokuava li onaj zloduh opet onemoguiti izdano iskapanje ugljena? Nekoliko dana kasnije, James Starr je u kolibi o tome razgovarao sa starim predradnikom. "Simone," ree on, "iako se onaj dogaaj dade sam po sebi razjasniti, ipak slutim da spada meu one kojima smo sve do danas uzaludno traili uzroke." "Posve se slaem s vama, gospodine James," odvrati Simon Ford, "ali drim da e biti najbolje ako zasad o tome pred nikim ne govorimo, ve da se sami nastojimo uvjeriti to je na stvari." "Oh," kliknu inenjer, "ja ve unaprijed znam kakav e biti rezultat." "A kakav mislite da e biti?" "Eto, pronai emo dokaze o poinjenom zlodjelu, ali zlikovca ne emo nai." "Pa ipak, on mora postojati," odvrati Simon Ford. "Gdje se, do vraga, skriva? Moe li netko uope doi na tako paklenu zamisao da probije dno jezera? Uistinu, skoro bih kao Jack Ryan povjerovao da tu svoje prste ima kakav rudniki duh, koji nam hoe pokazati svoj gnjev, zbog toga to smo zadrli u njegovo carstvo. Samo se po sebi razumije da su Nell pokuali potedjeli od takvih nagaanja. Ona im je i sama u tome ila na ruku. Ali na njoj se vidjelo da dijeli bojazan svojeg pooima. Tuno lice odavalo joj je unutarnje borbe. Zakljueno je da se James Starr, Simon i Harry Ford zapute do one rupe na dnu jezera, kako bi istraili njezin nastanak. O svojem naumu nikomu ne rekoe ni rijei. Onome tko nije poput njih bio upuen u sve prijanje dogaaje, njihova bi nagaanja morala izgledati posve besmisleno. Nekoliko dana kasnije uoe sva trojica u laganu barku i istraie prirodne stupove kamenog svoda, nad kojim se Jules Verne na povrju nalazilo Katrinsko jezero. Uvjerili su se da im je sumnja bila opravdana. Pokazalo se da su stupovi uzdrmani minama, kojima su se jo vidjeli crni tragovi. Po svemu se dalo zakljuiti da je tu svoje prste imao ovjek koji je, zrelo promislivi sve okolnosti, izveo to djelo. "Tu prestaje svaka sumnja," ree James Starr. "to bi bilo, da se kod ovoga, umjesto malog jezera, u rudnik izlilo more?" "Dabome," kliknu stari predradnik gotovo ponosno, "tek bi itavo more bilo dostatno da na Aberfovle zalije vodom! Ali do bijesa, kome ide u raun da sprjeava ili posve osujeti rad u rudniku?" "Da, to je upravo nepojmljivo," odvrati James Starr. "Ovdje se oevidno ne radi o bandi zlikovaca, koja provaljuje iz svojeg skrovita, da bi krala i pljakala. Takvim lupetina-ma ve bi se u ove tri godine ulo u trag. Ne moe biti govora niti o falsifikatorima novca ili
71
Jules Verne
krijumarima, na koje sam katkada pomiljao. Oni su mogli u kojem zabitnom kutu ovog labirinta skrivati svoje orue ili prokrijumarenu robu, ali novci se ne falsificiraju, a roba se ne krijumari, da bi se ovdje samo pohranili, jer to ne bi imalo nikakve svrhe. Pa ipak, neki nepoznati neprijatelj jasno je Novom Aberfovleu zaprijetio propau. Bog bi ga znao, to li ga nagoni da na nama iskali svoj gnjev, nita ne proputajui. Oevidno se uti preslabim da se s nama javno ogleda. Stoga svoje paklene planove kuje u potaji, ali njegova inteligencija, to je pri tom pokazuje, ini ga vrlo opasnim protivnikom. Uza to, prijatelji moji, on poznaje sva skrovita u naem rudniku bolje od nas, jer inae ne bi bio mogao tako dugo izbjegavati naoj potrazi. To vam je, Simone, ovjek koji se razumije u svoj posao, a k tome je vrlo prepreden i pametan. Na to jasno ukazuje sve stoje dosad poduzeo protiv nas, kako bi postigao svoj cilj. Razmislite malo! Jeste li neko stekli osobnog neprijatelja na kojeg bi mogli posumnjati? Dobro razmislite, jer u mrnji ima ludila koje ni godine ne mogu izlijeiti. Osvrnite se koliko samo moete dalje na va proli ivot. Sve to se ovdje dogaa, djelo je beutnoga ali strpljivog ludila i moglo bi biti posljedica kakvog dogaaja iz vae najranije mladosti." Simon Ford ne odgovori odmah. Vidjelo se da je estiti predradnik u mislima proao svu svoju prolost, prije nego li e se izjasniti. Napokon opet podigne glavu. "Ne, Bog mije svjedok," ree on, "nija niti Madge nikad nikome nismo neto na ao uinili. Ne mislim da bi ijedno od nas moglo imati neprijatelja." "Ah," kliknu inenjer, "kad bi Nell ve jednom htjela progovoriti!" "Gospodine Starr," odvrati Harry, "a i vi oe, usrdno vas molim da zasad jo drite tajnima naa istraivanja i razgovore. Nemojte jo nita pitati moju siromanu Nell. Znam da je i bez toga sva preplaena i uzbuena i da joj je na srcu teka neka tajna. Ako uti, ili nema to rei ili dri da to ne smije otkriti. Nemamo razloga dvojiti o njezinoj ljubavi za nas, za sve nas! Ako mi ikad otkrije ono to sada u sebi krije, obeavam da u vas smjesta o tome obavijestiti." "Neka bude tako, Harry," odvrati inenjer. "Pa ipak, taje utnja, ako Nell uope neto zna, vrlo udnovata." Harry htjede jo neto primijetiti. "Budi bez brige," umiri ga inenjer. "Neemo joj spomenuti ni rijei, dok ti ne bude mislio da je povoljan trenutak. Pa ona e ti uskoro postati enom." "Bilo bi to u najkrae vrijeme, kad bi se moj otac sloio." "Sinko moj," progovori Simon Ford, "obeavam ti da e vjenanje biti tono za mjesec dana! Gospodine James, jeste li voljni u tome zastupati Nell umjesto njezina oca?" "Drage volje, Simone," odvrati inenjer. James Starr i njegova dva pratioca vratie se u kolibu. O nalazima svojeg istraivanja ne rekoe nikome nita. Tako su svi u rudniku drali daje ono uruenje bio samo nesretni sluaj. Nell se pomalo opet prihvatila svojeg uobiajenog posla. Ali dojmovi iz vanjskog svijeta duboko su joj se usjekli u duu, a to je Harry umio iskoristiti za njezinu daljnju naobrazbu. No, ona ni najmanje nije alila za tim vanjskim ivotom. Kao prije, tako je i sada ljubila tamno podzemlje, gdje je naumila nastaviti ivjeti kao ena, kako je ve ivjela kao dijete i mlada djevojka. Harrvjevo i Nellino vjenanje uzbudilo je duhove u Novom Aberfovleu. Svi su upravo hrlili u kolibu, da bi estitali zarunicima. Jack Ryan sigurno nije bio posljednji meu njima. Neki su, dapae, tvrdili da u potaji vjeba i ponavlja svoje najljepe pjesme za proslavu na kojoj e zacijelo prisustvovati cjelokupno puanstvo Coal Citya. Ali u tih mjesec dana pred svatove, Novi Aberfoyle su zadesile brojne nesree, kao nikada prije. inilo se kao da predstojee vjenanje izaziva katastrofu za katastrofom. Najvie se nesrea dogaalo u donjim odjeljcima, ali pravi uzrok tome nije se mogao pronai. Poar je unitio drenu gradu u jednoj od donjih galerija. Na mjestu poara pronaena je svjetiljka koja je nepoznatom poinitelju vjerojatno posluila u izvrenju tog zlodjela.
72
Jules Verne
Stavljajui ivot na kocku, Harryju i njegovim drugovima tek je krajnjim naporima uspjelo ugasiti poar koji je prijetio zahvatiti cijelu naslagu ugljena. Drugom zgodom uruili su se potpornji jednog okna, a James Starr je mogao dokazati da ih je neki zlikovac napola prepilio. Odron je zatrpao Harryja, koji je nadzirao rad na tom mjestu, i samo se udom spasio. Nekoliko dana kasnije, vlak kojim se Harry upravo vozio, naletio je na neku zapreku, iskoio iz tranica i prevrnuo se. Kasnije su otkrili daje preko tranica bila poloena greda. Jednom rijei, takvi su dogaaji tako uestali da je rudare zahvatila panika. Na poslu ih je zadravala jo samo odvanost njihovih rukovoditelja. "Mora biti da se itava banda zlikovaca urotila protiv nas," mudrovao je Simon Ford, "a mi ne moemo nijednoga uloviti!" Potraga je poela iznova. Okruna policija je po cijeli dan bila na nogama, ali nije nita pronala. James Starr je Har-ryju, kojeg su zlikovci osobito uzeli na oko, zabranio da se sam zadrava podalje na mjestima gdje nema drugih radnika. Jednako su nastojali utjecati i na Nell, kojoj su na Har-rvjevu molbu zatajili sve te zloinake pokuaje, koji bi je mogli podsjetiti na njezinu prolost. Simon Ford i Madge su danju i nou strogo, ili bolje rei s bojaljivom zabrinutou, pazili na nju. Uboga dijete dobro je sve to vidjela, ali niti je to prigovarala niti se potuila. Je li uvidjela daje sve to samo za njezino dobro? Po svoj prilici. No i ona je bdjela nad drugima i umirila bi se tek onda kad je znala da su svi njezini mili i dragi okupljeni u kolibi. Uveer, kad bi se Harry vratio kui, nije mogla zatajiti gotovo obijesnu radost. To je jo vie udaralo u oi, jer je po naravi bila vie suzdrljiva nego li povjerljiva. Ujutro bi redovito ustajala prije svih drugih, a im bi otpoeo rad u dubinama, redovito ju je obuzimao neki strah i nemir. Radi njezinog mira, Harry je poelio da je njihovo vjenanje ve gotova stvar. Drao je, da e onaj zlobnik tom gotovom injenicom biti razoruan, a da e se Nell kao njegova ena osjeati sigurnijom. James Starr, a isto tako i Simon Ford i Madge, bili su jednako nestrpljivi kao i on. Svako od njih brojao je dane do vjenanja. Uistinu, svih su proganjale najcrnje slutnje. Morali su priznati, da se onaj nepoznati neprijatelj, kojeg nisu mogli ni uhvatiti niti mu se oduprijeti, ivo zanima za sve to se tie Nell. Sveano vjenanje Harrvja i mlade djevojke lako mu je moglo dati prilike da svoju mrnju jo jednom privede djelu. Jednoga jutra, osam dana prije vjenanja, tjerana nekom nejasnom slutnjom, Nell je uranila prije svih i krenula osmotriti okolicu kolibe. im je stala na prag, nehotice joj se ote glasni krik. Naravno da su na taj krik svi ukuani izletjeli i ve za nekoliko asaka okupili se oko nje. Nell bila je na smrt blijeda. Lice joj je bilo iznakaeno, a u oima joj se odraavao uas. Nije mogla govoriti, samo je pogled ustremila u vrata kolibe, koja je upravo bila otvorila. Rukom je pokazivala na ispisane retke, to ih je netko nou tamo napisao i na iji se pogled sva skamenila. Pisalo je: "Simone Ford! Ukrao si mi posljednji sloj mojeg rudnika! Harry, tvoj sin, oteo mi je Nell! Propast vama! Propast svima! Teko cijelom Novom Aberfoyleu! SUfax!" "Silfax!" uglas kliknue Simon Ford i Madge. "Tko je taj ovjek?" zapita Harry, pogledavajui oca, pa zatim mladu djevojku. "Silfax!" ponavljala je Nell, sva zdvojna, "Silfax!" Sva je drhtala dok je izgovarala to ime, dok je Madge nije brino obujmila i skoro silom povukla u sobu. Uto je pristigao i James Starr. Ponovno je proitao onu prijetnju.
73
Jules Verne
"Ruka koja je ovo pisala," ree napokon, "ista je to je pisala ono pismo koje je bilo protivno vaem, Simone! Tome ovjeku je, dakle, ime Silfax! Po vaoj uzrujanosti vidim da ga poznajete. Govorite, dakle, tko je taj Silfax?" Rukom je pokazivala na ispisane retke..
POKAJNIK
To ime zvualo je staromu predradniku kao objava. Bilo je to ime posljednjeg "pokajnika" u rudniku Dochart. Simon Ford poznavao je tog divljeg ovjeka koji je, prije nego je izumljena sigurnosna svjetiljka, iz dana u dan, izlaui pogibelji vlastiti ivot, uzrokovao malene eksplozije praskavog plina. Neko je Simon esto viao tog udnog ovjeka kako pue po tlu hodnika. Pratila ga golema sova, koja mu je pomagala u njegovom opasnom poslu, tako stoje gorui fitilj odnosila onamo kamo Silfaxova ruka nije mogla dosegnuti. Jednoga dana starac je nestao, a s njime i maleno siroe, to se rodilo u rudniku i nije imalo drugih roaka osim njega, svojeg djeda. Punih petnaest godina ivjelo je njih dvoje u mranim ponorima, sve do onog dana, kad je Harry uspio Nell iz njih izbaviti. Uzbuen od samilosti i gnjeva, ispripovijeda stari predradnik inenjeru i svojem sinu kakve je uspomene u njemu pobudilo to ime. Sad im je napokon sve bilo jasno. Silfax je bio ono tajanstveno bie, koje su uzaludno traili po dubinama Novog Aberfovlea. "Vi ste ga, dakle, poznavali?" pitao je inenjer. "Kako ne bih," odvrati predradnik. "ovjeka sa sovom! Vie nije bio mlad; moglo mu je biti petnaest do dvadeset godina vie nego meni. Bio je divlje udi i zazirao od ljudi. Nije se ni s kim slagao, ali nije se bojao ni vode ni vatre. Rijetki su se prihvaali posla pokajnika, ali on ga je odabrao jer je u njemu uivao. Od neprestanog ivota u opasnosti pomutila mu se pamet. Drali su ga i pakosnim, iako je moda samo bio lud. Uz to je bio neobino jak, a rudnik je poznavao je kao malo tko - barem tako dobro kao i ja sam. Vjere mi, ja sam drao da je ve odavno mrtav." "to hoe rei onim: Ti si mi ukrao posljednju ilu u naem starom rudniku?" dalje se raspitivao James Starr. "Silfax, kojemu u glavi kako rekoh nije bilo sve u redu, odavno je tvrdio da polae neko pravo na Stari Aberfovle. to se rudnik Dochart - njegov rudnik - vie iscrpljivao, to je on bivao nemirniji i divlji. inilo se kao da mu udarci kopaa kidaju vlastitu utrobu iz tijela. Ti se sjea toga, Madge?" "Vrlo dobro, Simone," potvrdi mu stara kotkinja. "Sve mije to jo ivo pred oima," dometne Simon Ford, "otkako sam ugledao Silfaxovo ime na ovim vratima. Ali, kako rekoh, ja sam ga drao ve odavno mrtvim i nikad ne bih ni u snu pomislio daje onaj zlikovac kojeg smo traili prijanji pokajnik rudnika Dochart." "Sad je sve jasno," primijeti James Starr. "Silfaxje sluajno naiao na novi sloj ugljena. U svojoj ludoj zaslijepljenosti sam se imenovao njegovim uvarom. Kako je ivio u rudniku i dan i no po njemu lutao, mogao je doznati i za vau tajnu, Simone, kao i za vau namjeru da me pozovete u rudnik. Time se objanjava tko je poslao ono pismo, protuslovno vaem. Sad znamo tko se nabacio na Harrva i mene kamenom i razorio ljestve u oknu Yarrow. Jasno je i tko je zabrtvio pukotine u stijeni to je zatvarala ulaz do novih naslaga, a nas zatvorio. Napokon, to objanjava i nae osloboenje koje zacijelo, mimo znanja i volje staroga Silfa-xa, zahvaljujemo dobroudnoj Nell."
74
Jules Verne
"Vae vienje injenica," primijeti Simon Ford, "zacijelo je ispravno, gospodine James. Stari pokajnik sada mora biti ve posve lud." "To je prava srea," doda Madge. "Ne znam trebam li se s vama sloiti," odvrati James Starr, odmahnuvi glavom, "jer njegovo ludilo mora biti uasno. Oh, tek sada shvaam zato je Nell sa strahom i uasom pomiljala na njega, a pojmim i to da nije htjela izdati svojeg vlastitoga djeda. Kolike alosne dane je morala proivjeti s tim starcem!" "Zacijelo vrlo alosne!" potvrdi Simon Ford. "Jo uz onu divlju i stranu sovurinu. Po svoj je prilici i ta ptica jo iva, jer samo nam je ona onda mogla utrnuti svjetiljku i kasnije iskljucati konop o kojem su visjeli Harry i Nell..." "Ja sam uvjerena," ree Madge, "da je vijest o predstojeem vjenanju njegove unuke s naim sinom, za koje je tko zna kako doznao, staroga Silfaxa osobito rasrdila, udvostruivi njegov gnjev." "Nellino vjenanje sa sinom onoga kojeg okrivljuje da mu je ukrao zadnje aberfovlesko blago svakako ga je do krajnosti uzbudilo!" potvrdi i Simon Ford. "Ali nee mu ostati drugo, ve da se s tom injenicom pomiri," ree Harry. "Kako god se on otuio od ljudskog roda, napokon e morati uvidjeti da su Nelline sadanje ivotne prilike zacijelo povoljnije, nego su bile u onom dubokom ponoru. Gospodine Starr, ja sam vrsto uvjeren da emo ga napokon ipak dozvati pameti, samo ako nam uspije doepati ga se." "S luakom nema pregovora, jadni moj Harry!" odvrati inenjer. "Ali svakako je bolje kad barem znade tko ti je neprijatelj, iako to nama ba nije mnogo pomoglo. Moramo i nadalje biti na oprezu, prijatelji moji, a sada neka i Harry pokua ispitati Nell. On to mora uiniti, a i ona e uvidjeti da joj sada vie ne vrijedi utjeti. Ba radi samog njenog djeda, treba progovoriti. I za njega, ba kao i za nas, jednako je vano, da se uzmognu osujetiti njegove pakosne namjere." "Ja ne dvojim, gospodine Starr," odvrati Harry, "da e Nell sama predusresti vaa pitanja. Sada znamo da je dosad utjela iz obzira prema svojem jedinom roaku. Stoga sada zacijlo vie nee oklijevati da govori. Majka je dobro uradila, to ju je odvela u sobu. Zacijelo joj je bilo potrebno da se sabere, ali sada je idem dovesti..." "To nije nuno, Harry," odazva se sigurni i jasni glas djevojke koja se upravo vratila u sobu. Nell bila je blijeda. Na oima joj se vidjelo da je plakala. Ali vidjelo se i da je odluila pokoriti se sili prilika. "Nell!" krikne Harry i pohita do nje. "Dragi moj Harry," odvrati Nella i zadri ga rukama. "Ti, tvoj otac i mati, napokon morate sve doznati. Pa i gospodin Starr treba biti naisto glede djeteta koje je prigrlio a da ga nije poznavao. Djeteta koje je Harry, na svoju nesreu, izveo iz onog ponora." "Nell!" klikne Harry jo jednom. "Pusti je sada, neka govori," ree James Starr, opome-nuvi Harrya da uti. "Ja sam unuka staroga Silfaxa," nastavi Nell. "Majku nisam nikad poznavala, do onog dana kad sam ovamo dola," dometne ona, svrnuvi pri tom pogled na Madge. "Blagoslovljen bio taj dan, keri moja!" odvrati stara kotkinja. "Nikad nisam poznavala oca, sve do onog dana kad sam ugledala Simona Forda," nastavi Nell, "nikada prijatelja, dok Harrvjeva ruka nije dotaknula moju. Petnaest dugih godina ivjela sam sama s djedom u najzabitnijim gudurama ovog rudnika - sama s njime, a to mnogo govori. Njega sam rijetko viala. Kad je nestao iz starog Aberfovlea, zavukao se u one dubine za koje nitko osim njega nije znao. Prema meni je na svoj nain bio dobar, iako sam ga se bojala. Hranio me onim to bi odozgo donosio. Ali kao kroz san se sjeam da me je u prvo doba mojeg djetinjstva hranila koza i da sam bila jako alosna kad je uginula. Kad je moj djed to primijetio, nadomjesti ju je drugom ivotinjom, psetom, kako je rekao. Naalost, to je pseto bilo odvie ivahno. Katkad je znalo zalajati. Moj djed nije trpio veselost. Plaio se svakog
75
Jules Verne
unja. Mene je nauio utjeti, ali kod pseta mu to nije uspjelo. Jednoga dana jadne ivotinje nestade. Moj je djed imao golemu, uasnu pticu, sovu, koje sam se isprva silno bojala. Iako mi je ta ptica dugo bila odvratna, sprijateljile smo se, tako da sam je najposlije gotovo zavoljela. Mene je sluala radije nego svojeg gospodara, i to me plailo. Djed je bio jako ljubomoran. Sova i ja znali bi se gdjegod skriti da budemo nasamo. Znali smo oboje, da je tako najbolje... Ali gle, ja previe brbljam o sebi, a trebala bih govoriti o vama..." "Ne, keri moja," prekine je James Starr, "samo nam priaj sve to si upamtila." "Moj djed je zazirao od vaeg susjedstva u rudniku, iako smo bili daleko, daleko od vas. On je uvijek traio samo najudaljenije zakutke. Nije mu bilo pravo ni to to ste uope u rudniku. Kad bih ga zapitala to o ljudima tamo gore, jo bi se vie namrtio. Ne bi mi odgovorio i zadugo ne bi progovorio ni rijei. Ali, kad bi opazio da se vie ne zadovoljavate sa starim podrujem, ve da namjeravate i u njegovo prodrijeti, gotovo je podivljao. Zakleo se svim to mu je milo i drago, da e vas unititi ako vam uspije ui u novi, dotad samo njemu poznat rudnik. Iako je ve star, ipak je vrlo snaan. Stoga, kad bi stao prijetiti, jednako sam se bojala i za vas i za njega." "Nastavi samo, Nell," ree Simon Ford dobrostivo mladoj djevojci, koja je za as zastala da se malo sabere. "Kad ste prigodom vaeg prvog posjeta," nastavi Nell dalje, "dublje prodrli u prvu galeriju Novog Aberfovlea, moj je djed zatvorio onaj netom probijeni otvor, hotei vas tako zauvijek zatvoriti. Ja sam vas poznavala tek kao neodreene sjenke, koje sam ponekad viala kako hodaju rudnikom, ali pomisao da bi krtene due u tom rudniku trebale umrijeti od gladi, bila mije odvie strana. Zato sam vam -iako me djed mogao pri tom zatei - vie puta donosila neto kruha i vode! Htjela sam vas i izbaviti ali djed je na me odvie budno pazio, bilo ga je teko prevariti. Bili ste ve na putu groba! Uto doe Jack Ryan s nekoliko drugih ljudi... Bog je htio da sam ih ba taj dan susrela i navela na vas. Djed me zatekao kad sam se vraala. Bio je posve poludio. Mislila sam da e me ubiti! Od tada mi je ivot bio upravo nesnosan. Djedu se sve vie i vie mijealo u glavi. Govorio je da je kralj sjene i vatre. Kad je uo kako vam orue udara po ugljenoj ili, koju je on smatrao svojim vlasnitvom, pobjesnio je i nemilosrdno me tukao. Htjela sam pobjei, ali nisam uspjela! Odvie je budno pazio na mene. Napokon, prije tri mjeseca, kad gaje opet zahvatilo ludilo, odvukao me u onaj duboki ponor, u kojem ste me pronali, i netragom nestao. Njegova sova, iako ju je dozivao, ostala je vjerno uz mene. Kako dugo sam ondje leala? Toga ja ne znam. Sjeam se samo da sam mislila da u umrijeti, kad je moj Harry doao da me spasi. Harry, sada vidi da ti unuka starog Silfaxa ne moe biti enom, jer to bi tebe, to bi sve vas stajalo glave!" "Nell!" kliknu Harry zaprepateno. "Ne, ne, pusti me," odvrati djevojka. "Moram se rtvovati. Samo jedno moe otkloniti propast koja vam prijeti: ja moram natrag k svojem djedu. Pa, on prijeti cijelom Novom Aberfoyleu!... Oh, on je nepomirljiv i nitko ne zna na to ga zloduh osvete jo moe navesti. Ja znam to mi valja initi i bila bih najgore stvorenje ovoga svijeta, kad bih oklijevala uiniti ono to mi savjest nalae. Ostajte s Bogom... i hvala vam! Vi ste mi pokazali to je srea na ovome svijetu. to god se dogodilo, znajte da sam srcem i duom uvijek uz vas!" Simon Ford, Madge i Harry na te rijei uplaeno skoie na noge. "Za Boga, Nell!" kliknue zdvojno, "ti nas eli ostaviti?" James Starr odgurne sve troje u stranu, poe ravno do Nell i prihvati je za ruke. "Dobro je, dijete moje," nagovori je on, "ti si nam rekla to bi trebala uiniti, ali sada uj, to emo mi na to rei. Mi te odavde ne putamo, pa morali te i silom zadrati. Zar nas dri tako jadnima da bi mogli od tebe prihvatiti tu rtvu? Silfax nam ozbiljno prijeti, pa dobro. Ali napokon, ovjek je ovjek, i mi emo se znati od njega obraniti. Ali moe li nas, ve poradi samoga staroga Silfaxa, uputiti u njegove navike ili nam priopiti gdje se krije? Mi elimo samo jedno: da mu onemoguimo da nam nakodi, a moda ga jo uspijemo dozvati pameti."
76
Jules Verne
"Tu vam je svaki trud uzaludan," odvrati Nell. "Moj djed je svugdje, a opet nigdje. Ni sama nisam znala za njegova skrovita. Pa ni spavati ga nisam nikada vidjela. Kad sam stvorila svoju odluku, gospodine Starr, znala sam vrlo dobro, vjerujte mi, sve to bi mi vi mogli odgovoriti. Pa ipak, samo jedno moe razoruati mojeg djeda, a to je da se opet vratim k njemu. Njega se, dodue, ne moe vidjeti, ali on sam, on vidi sve. Pitajte se samo, kako je i na koji je nain uvijek saznao i za najskrovitije namjere, za ono na vas, gospodine Starr, upravljeno pismo, pa i za moje vjenanje s Harrvjem, kad ne bi imao to neobjanjeno svojstvo da ba sve dozna. Po mojem sudu, moj djed je pored sve svoje ludosti vrlo darovit ovjek. Neko mije znao o svaemu govoriti. Uio me poznavati Boga i samo me je u tome prevario, to mi je, da mi usadi mrnju prema cijelom ovjeanstvu, prikazivao sve ljude kao nevaljalce i nevjernike. Kad me Harry doveo u kolibu, svi ste me isprva drali neznalicom. Oh, mnogo vie! Bila sam sva zastraena, drala sam -oprostite mi sumnju prvih dana - da sam u vlasti zlih ljudi i htjela sam vam pobjei. Vi, Madge, ulili ste mi druge misli, ne toliko vaim rijeima, koliko cijelim vaim ivotom i onim potovanjem i ljubavlju, koja postoji izmeu vas i vaeg mua i sina. Kasnije, kad sam vidjela kako zadovoljni radnici potuju gospodina Starra, a ja sam ih drala njegovim robovima, kad sam vidjela kako je svekoliko radnitvo Novog Aberfovlea hrlilo u kapelu, da se kleei pomoli Bogu i da mu zahvali za beskrajnu ljubav i dobrotu, tad si rekoh: Djed te je prevario! Sada pak, kad sam od vas toliko nauila i iskusila, sad sam uvjerena, da je jadnik sama sebe prevario! Pustite me, dakle, da opet potraim one tajne staze i prolaze, kuda sam ga neko pratila. Ja u ga zvati... on e me uti, pa tko zna ne e li mi, uslijed dobrovoljnog povratka, uspjeti izlijeiti ga od njegove zaslijepljenosti." Pustili su djevojku da se izgovori. Svako od njih utio je kako joj je potrebno cijelo svoje srce iskaliti pred prijateljima, sada kad je u svojoj plemenitoj samoobmani drala da ih mora zauvijek ostaviti. Ali kad je iznemogla i sa groznim suzama u oima zautjela, Harry se obrati Magdi i ree: "Reci mi majko, to bi ti drala o ovjeku, koji bi bio u stanju napustiti i ostaviti tako plemenitu i valjanu ker kakvu si ti uvijek prieljkivala?" "Takav bi ovjek u mojim oima bio nitkov," odvrati Madge, "pa bio on i moj roeni sin, odrekla bih ga se, proklela bih ga!" "ula si, Nell, to nam je majka rekla," nastavi Harry. "Kuda god poe, ja u s tobom. Ako si ba vrsto odluila otii, pa dobro, poi emo zajedno..." "Harry, Harry!" zajeca mlada djevojka. Ali uzbuenje je svlada. Usnice joj problijedjee i ona se onesvijetena srui Madgi u naruje. Ova zamoli inenjera, Simona i Harrva da je ostave nasamo sa siroticom.
NELLINO VJENANJE
Rastadoe se, ali odluie da e biti jo oprezniji i da e jo bolje pripaziti. Prijetnja staroga Silfaxa bila je odve jasna da o njoj ne bi vodili rauna. Jedino je pitanje bilo ima li bivi pokajnik kakvo strano sredstvo, kojim bi mogao unititi cijeli Aberfovle. Na raznim izlazima iz rudnika postavie naoruane strae, koje su tamo pazile dan i no. Svakoga stranca imali su predvesti pred Jamesa Starra, da se ustanovi tko je i stoje. Sad ve nisu otezali da i stanovnike Coal Citvja obavijeste o opasnostima koje prijete podzemnoj koloniji. Izdaje se nije trebalo bojati, jer Silfax nije mogao ni s kime biti u tajnom sporazumu. I Nell rekoe kakve sigurnosne mjere su poduzeli i to ju je, iako ne posve, ipak donekle
77
Jules Verne
smirilo. Kad joj je Harry vrsto obeao da e je svugdje pratiti, dala mu je rije da nee kuati pobjei. Posljednji tjedan pred Nellino i Harrvjevo vjenanje, u Novom se Aberfovleu nije dogodilo nita neoekivano. I rudari su se, iako se i nadalje na sve budno i strogo pazilo, pomalo oporavili od straha, koji je ugroavao sav posao u rudniku. Ali James Starr nije propustio uhoditi staroga Silfaxa. Kako je osvetoljubivi starac izjavio da Nell nikad nee postati Harrvjevom enom, moralo se predmnijevati da se nee ustruavati niega kako bi onemoguio ovu vezu. Inenjer je procijenio da bi bilo najbolje nekako ga se domoi, uvajui mu pri tom ivot. Stoga su najpomnije pretraili sve hodnike do gornjih katova, to blizu Irvinea izlaze kod ruevina Dundonald Castlea. Drali su, i to punim pravom, da Silfax kroz ovaj srueni dvorac izlazi na povrinu da si kupnjom ili prosjaenjem namakne nune namirnice. to se tie "ognjenih vjetica", James Starr je bio uvjeren daje stari Silfax s vremena na vrijeme palio praskavi plin, koji se razvijao u onom dijelu rudnika i tako prouzroio onu pojavu, to se esto opaala. I nije se u tome prevario. Meutim, cijela potraga ostade bezuspjena. Iako je to pomno prikrivao, Jamesa Starra vrlo je ozlojedila neprestana borba protiv tog naoko neuhvatljivog bia. Ali to vjenanje vie pribliavalo, to je njegova zabrinutost rasla, pa se napokon odlui izjadati starom predradniku. I ovoga su morile teke brige. Napokon osvane dugo oekivani dan, a od Silfaxa nije bilo ni traga ni glasa. Od ranoga jutra cijeli je Coal City bio na nogama. Rad u Novom Aberfovleu je bio privremeno obustavljen. Penjai, poslovoe i rudari pod svaku su cijenu htjeli staromu predradniku i njegovom sinu pokazati svoju odanost i potovanje. Time su samo plaali dug, to su ga dugovali ovoj dvojici, ijoj se ustrajnosti imao zahvaliti ponovni procvat Novog Aberfovlea. U jedanaest sati trebala.je zapoeti sveanost u kapeli sv. Gillesa na Malcolmovom jezeru. U odreeno vrijeme iz kolibe izae Harry, koji je vodio svoju majku, te Simon Ford s Nell pod rukom. Za njim je iao, naoko miran, ali budno pazei na svaku sitnicu, inenjer James Starr, pa onda Jack Ryan, koji je u svojoj sveanoj odori "pipera" izgledao vrlo pristalo. Njima se prikljuilo ostalo tehniko osoblje rudnika, otmjenije obitelji Coal Citvja, penjai i drugi prijatelji staroga predradnika - kao i svi ostali lanovi ove velike rudarske obitelji, koja je zapravo inila puanstvo Novog Aberfovlea. Vani na povrini bila je silna ega koja, osobito u sjevernim zemljama, u kolovozu znade tako dodijavati. Zaguljivi zrak dopirao je ak i u dubine rudnika tako da je i ovdje temperatura silno porasla. Zrak se zasitio vlagom kroz odu-na okna i veliki Malcolmov prokop. U Coal Citvju se danas moglo opaziti - to se inae neobino rijetko zbivalo - kako je tlakomjer pao izvanredno nisko. ovjek bi se gotovo zapitao, ne e li se pod onim svodom od kriljevca, tim nebeskim svodom ove goleme spilje, prolomiti oluja. Ali nitko se nije uzrujavao radi prijeteega atmosferskoga komeanja na povrju. Razumije se, svatko je obukao svoje najbolje odijelo. Madge je obukla haljinu koja ju je ivo sjeala na mladost. Kose joj resio "toy", kojeg starije ene vole nositi, a niz leda joj je padao "rokelav", neka vrst etvrtastog ogrtaa, kojim se kotkinje znaju vrlo graciozno zaogrnuti. Simon Ford je obukao odijelo kojega se ne bi postidio ni vrijedni namjesnik Nicol Jarvie. Nell se zarekla da e zatomiti svoje unutarnje uzbuenje. Zaprijetila je srcu da ne kuca jako, tjeskobi svojoj daje ne oda, pa je tako hrabrome djetetu uspjelo da izgleda mirna i spokojna. Bila je odjevena vrlo jednostavno, ali ba joj je ta jednostavnost davala osobiti ar. Od svega nakita samo je na glavi imala "snood", arenu vrpcu kojom se mlade Kale-donke rado kite. Cijelo to brojno drutvo uputilo se do krasno iskiene kapele sv. Gillesa. Na nebu Coal Citya poput sunca su sjajile elektrine arulje. itavo se more svjetla izlilo nad Novim Aberfoyleom. I sama je kapela bila raskono osvijetljena i od te svjetlosti areni su prozori blistali kao plameni kaleidoskopi.
78
Jules Verne
Vjenanje je imao obaviti asni upnik William Hobson, koji je pred vratima kapele ekao je na mladence. Povorka se sveanim korakom pribliavala kapeli, idui uz obalu Malcolmovog jezera. U tom trenutku zasvirae orgulje, a oba para uputie se, predvoeni asnim Hobso-nom, do velikog oltara kapele sv. Gillesa. Sveenik najprije izmoli blagoslov Boji za cijeli skup, a zatim Harry i Nell ostadoe sami pred slugom Bojim, koji je u ruci drao sveto pismo. "Harry Ford," otpoe sveenik, "uzima li Nell za svoju enu i kune li se da e je uvijek ljubiti?" "Kunem se Bogom svemoguim," odgovori mladi vrstim glasom." "A ti, Nell," nastavi duobrinik, "hoe li i ti Harrva Forda za mua i..." Iznenada se, bez svake eksplozije, odlomila golema stijena to se bila nadvila nad jezero nekih stotinu koraka od kapele, kao daje ve sve bilo pripremljeno za njezin pad. Ispod te stijene pojuri voda u duboki ponor, za koji dotad nitko nije znao. Odmah zatim pojavi se medu stijenama amac kojim je upravljala vrsta ruka. U amcu se uspravio starac u tamnoj redovnikoj odori, razbaruene kose i duge sijede brade, to mu je pala po prsima. U ruci je drao Davvjevu svjetiljku, u kojoj je gorio plamen izoliran icanim pletivom. Starac odjednom uzvikne jakim glasom: "Praskavi plin! Praskavi plin! Smrt svima i propast!" U zraku se ve mogao osjetiti udni miris ugljikovog monokarbonata. Odronom one stijene iscurila je van ogrom voda pojuri u duboki ponor na koliina plina, to se bio nakupio u takozvanim "vjetrenicama". Prije ga je ono kamenje hermetiki zatvaralo, ali sada je taj pogibeljni plin, pod pritiskom od etiri do pet atmosfera, kuljao prema svodu spilje. Starac je znao za one vjetrenice pa ih je iznenada otvorio, da zrak u kripti pretvori u praskavu plinsku mjeavinu. James Starr s jo nekoliko prisutnih izae iz kapele i pohita do obale. "Bjeite iz rudnika! Bjeite, ako Boga znate!" viknuo je inenjer na vratima kapela, im je shvatio kakva im opasnost prijeti. "Praskavi plin! Praskavi plin!" ponavljao je starac, tjerajui svoj amac dalje preko jezera. Harry izgura svoju zarunicu, svojeg oca i majku iz crkvice. "Bjeite iz rudnika! Bre, bre!" ponovno je opominjao inenjer. Ali za bijeg je ve bilo prekasno! Stari Silfax bio je tu, spreman izvriti svoju posljednju prijetnju i sprijeiti vezu Nell i Harrvja time to e stanovnike Coal Citvja pokopati pod ruevinama rudnika. Nad glavom mu je lebdjela njegova golema sova, bijelka-stog, crnopjegavog perja. Uto se netko baci u jezero i zapliva otro prema amcu. Bio je to Jack Ryan. Pokuao se doepati luaka, prije nego ovaj izvede svoj pakleni naum. Silfax ga vidje kako mu se sve vie pribliava, pa zato razbi staklo na svjetiljci, izvadi iz nje gorui fitilj i podignu ga u vis. Grobna tiina zavlada u prestravljenom skupu. James Starr ve se predao sudbini, ali se ubrzo zaudio to razorna eksplozija jo nije uslijedila. Izoblieno lice Silfaxovo odavalo je bijes koji gaje obuzeo vidjevi kako se odvie lagani plin, umjesto da se rairi po donjim slojevima, povukao gore, prema svodu. Na Silfaxov znak, njegova sova dohvati kandom smrtonosni fitilj i vinu se, kako je to prije obiavala u rudniku Dochart, uvis, kamo joj je starac rukom pokazivao. Jo nekoliko sekunda i Novi Aberfovle bit e uniten. Sad se Nell otme iz Harrvjevih ruku. Mirna i svjesna svojeg nauma, pohita do obale, tik do vode. "Sovo! Sovo!" kliknu ona jasnim grlom. "Ovamo. Dodi, doi k meni!" Zauena, vjerna je ptica asak oklijevala. Ali iznenada, im je opet prepoznala Nellin glas, pusti gorui fitilj u jezero, zaokrui zrakom kao da nekoga trai, a zatim sleti i pade djevojci do nogu.
79
Jules Verne
Nije bila dospjela do viih, eksplozivnih slojeva, u kojima se praskavi plin primijeao sa zrakom! Sad cijelim prostorom zaori uasan krik. Bio je to posljednji glas iz Silfaxova grla. Upravo kad je Ryan rukom zahvatio amac starac, koji je vidio da mu osveta nije uspjela, baci se u jezero. "Spasite ga! Spasite ga!" klikne Nell moleivim glasom. Harryje uo njezinu molbu. Baci se u jezero, brzo dopli-va do Jacka Ryana i zaroni nekoliko puta. Uzalud! Malcolmovo jezero nije isputalo svoju rtvu. Zauvijek se zaklopilo nad starim Silfaxom.
LEGENDA O STAROM SILFAXU
est mjeseci poslije toga dogaaja, obavilo se u kapeli sv. Gillesa vjenanje Nell i Harrva Forda. Poto ih je asni upnik Hobson blagoslovio, vratie se mladenci, koji su jo nosili alobno ruho, u svoju kolibu. James Starr i Simon Ford - sada bez brige - rukovodili su svatovskim veseljem, koje je potrajalo do drugoga dana. Jack Ryan, koji je opet obukao svoje pipersko odijelo, dobio je priliku svirati, pjevati i igrati, na veliko zadovoljstvo svih prisutnih. Drugog se dana pod ravnanjem inenjera Jamesa Starra, nastavio uobiajeni rad u rudniku. Suvino je posebno isticati, kako su Harry i Nell bili sretni. Ta dva, tolikim kunjama oeliena srca, posve su do-stajala jedno drugomu. Simon Ford, poasni predradnik Novog Aberfovlea, izrazio je nadu da e sa svojom Madge slaviti i zlatni pir, to je bila i njezina jedina elja. "A zato ne bi slavili jo i drugi zlatni pir?" ree Jack Ryan. "Dvaput pedeset godina ne bi za vas bilo previe, gospodine Ford." "Pravo kae, sinko," mirno je odvratio stari predradnik. "Pa zar bi bilo udo kad bi netko doivio i dvije stotine godina u ovoj nenadmanoj klimi Novog Aberfovlea, koja ne poznaje vanjske nepogode?" Hoe li stanovnici Coal Citvja doista doivjeti rijetku slavu brane stogodinjice? To e pokazati budunost. Ali svakako se pokazalo daje jedna ptica, Silfaxova sova, doivjela ovdje neobinu starost. Neprestano je letjela tim mranim podrujem. Pobjegla je nekoliko dana nakon stareve smrti, iako ju je Nell nastojala zadrati. inilo se da ni njoj, kao ni njenom prijanjem gospodaru, ne prija ljudsko drutvo. Osim toga, bila je vjeito kivna na Har-ryja, kao daje u svojoj ljubomori u njemu jo uvijek gledala Nellinog otmiara, kojem ju je prigodom izlaska iz onog ponora uzalud pokuala oteti. Kasnije ju je Nell tek povremeno viala kako tiho krui nad Malcolmovim jezerom. Je li poeljela vidjeti svoju nekadanju prijateljicu? Ili joj je otri pogled nastojao prodrijeti u neizmjerne dubine, u kojima je nestao stari Silfax. Oba su ova predvianja nala svoje pristalice, jer je sova jo dugo bila predmet prepriavanja i Jacku Ryanu dala gradiva za jo poneku tajanstvenosti prepunu pjesmu. Zahvaljujui tome veselome momku, jo se i danas po kotskim dolinama ori pjesma o ptici staroga Silfaxa, bivega pokajnika aberfovleskih rudnika.
KRAJ
80
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net BILJEKA O PISCU:

O Julesu VERNEU (1828-1905.) toliko je toga napisano i izgovoreno, a u posljednjih stotinu pedeset godina malo je onih koji nisu proitali barem jednu od niza njegovih blistavih knjiga. Njegove uzbudljive avanture poput "Carevog glasnika", "Djece kapetana Granta" ili "Puta oko svijeta za 80 dana", fantastine vizije poput "Puta na Mjesec" ili "Hectora Servadaca", znanstveno populistika djela poput "20.000 milja pod morem" ili "Tajanstvenog otoka", uzburkala su matu generacijama italaca. Ono to je posebno fascinantno u njegovim djelima jest da ona ne stare, ne postaju manje aktualnima, unato nevjerojatnom tehnolokom i duhovnom napretku koji obiljeava XX. stoljee, kojeg je on jedva iskusio, ali gaje tako genijalno projicirao u svojoj mati. Knjiga koju drite u ruci, nastala je 1877. godine i kasnije je razliito nazivana i prevoena kao: "Crna Indija", "Podzemni grad" ili "Dijete spilje". Poput "Puta oko svijeta u 80 dana", najprije je objavljena kao feljton u poznatim parikim novinama "Le Temps". Ipak, nju nije pratio uspjeh ovog drugog djela. Neki od prvih kritiara ak su je pogreno oznaili kao poetak pada autorove moi da pobudi interes itateljstva. Pa ipak, tek su trebala biti objavljena neka od njegovih najpoznatijih djela. Osim toga, ako govorimo o zahtjevima mate, tajanstvenosti i neizvjesnosti, svakako je "Podzemni grad", sa svojim spiljama, svojim tajnama, neuhvatljivim i nepredvidljivim neprijateljem i njegovom zlom pticom, sa svojim "ognjenim vjeticama" iz sruenog dvorca, zanimljivo i napeto tivo, u pravoj maniri svojeg autora. Ali za razliku od veine njegovih djela, posebice "Puta u sredite zemlje", koji nas takoer vodi u neistraene dubine naeg planeta, glavna zadaa "Podzemnog grada" nije bila da fascinira nevjerojatnim zbivanjima, velianstvenim prizorima ili uskrsnuem pradavnih bia, skrivenih u tajanstvenim dubinama. Opisi rudnika i rudara, njihova hrabrost i opasnosti koje im prijete, njihovi ivoti i nade, paljivo su prostudirani. Isto kao i emotivni pogled na dubine podzemlja, tamu, vjene putnike-lutalice, tiinu i strahopotovanje. Stoga je ova knjiga moda jedan od najvrijednijih Verneovih pokuaja razjanjenja najvee tajne, koja se ogleda u svijetu koji nas okruuje, ali se prije svega krije duboko u nama samima, tajne ovjeka i njegovog bia.
81
Jules Verne
Deufalt@crostuff.net SADRAJ:
1. Dva protuslovna pisma..................................................... 2 2. Na putu.............................................................................. 5 3. Podzemlje Sjedinjenog kraljevstva................................... 8 4. Rudnik Dorchart............................................................... 13 5. Obitelj Ford...................................................................... 18 6. Neke zagonetne pojave.................................................... 22 7. Pronalazak Simona Forda................................................ 25 8. Dinamitna eksplozija....................................................... 29 9. Novi Aberfovle ......................................................... 31 10. Tamo i natrag................................................................. 33 11. Ognjene vjetice............................................................. 36 12. Jack Rvanova istraivanja............................................. 40 13. Coal City...................................................................... 45 14. O jednoj niti .................................................................. 48 15. Nell u novom domu...................................................... 52 16. Na pominim ljestvama................................................ 57 17. Sunce se raa............................................................... 60 18. Od jezera Lomond do Katrinskog jezera..................... 65 19. Posljednja prijetnja....................................................... 70 20. Pokajnik....................................................................... 74 21. Nellino vjenanje ........................................................ 77 22. Legenda o starom Silfaxu............................................ 80 23. Biljeka o piscu............................................................ 81
Visit Us Ebook Ebook section Crostuff.net
82
Jules Verne

Zil Vern-Podzemni Grad

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Zil Vern-Podzemni Grad

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Deufalt@crostuff.

DVA PROTUSLOVNA PISMA

Deufalt@crostuff.net PODZEMLJE SJEDINJENOG KRALJEVSTVA

NEKE ZAGONETNE POJAVE

PRONALAZAK SIMONA FORDA

Deufalt@crostuff.net TAMO I NATRAG

Deufalt@crostuff.net JACK RYANOVA ISTRAIVANJA

NELL U NOVOM DOMU

OD LOMONDA DO KATRINSKOG JEZERA

Deufalt@crostuff.net POSLJEDNJA PRIJETNJA

LEGENDA O STAROM SILFAXU

Deufalt@crostuff.net BILJEKA O PISCU:

Visit Us Ebook Ebook section Crostuff.net

Das könnte Ihnen auch gefallen