Mate Kapovi

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Jezik i konzervativizam1

Jezik je drutvena injenica i kao takav se ne moe odvojiti od drutva i drutvenih utjecaja. Promjene u drutvu se stoga uvijek na neki nain odraavaju i u jeziku. To se jako dobro vidjelo u 1990-ima u bivim realsocijalistikima dravama, gdje je prelazak iz jednopartijskoga realsocijalistikoga sistema u kapitalistiki parlamentarizam sa sobom donio ne samo politike i ekonomske promjene nego i promjene u dominantnoj ideo logiji, kulturi itd. Promjena je bila vrlo oita i u jeziku preko noi su drugovi postali gospoda, stara je milicija postala policija, a i sama je rije radnik, ideoloki izrazito prominentna u bivem sistemu, postala pomalo sumnjiva.2 Raspad je Jugoslavije bio, meu ostalim, povezan i s rastuim nacionalizmom, a odraz je nacionalizma u jeziku vrlo oit to je na jednoj razini inzistiranje na jezinom nacionalnom jedinstvu i neovisnosti (to se kod nas pretae u izdvajanje hrvatskoga iz hrvatskosrpskoga konteksta, tj. na razlikovanje hrvatskoga od srpskoga), a na drugoj nacionalistika politika unutar jezika tj. purizam.3 Obje su ove odrednice i inzistiranje
1 2 3

Na itanju i komentarima na prvu verziju teksta zahvaljujem Anelu Stareviu, Daliborki Sari, Mii Oslonu, Mariji Kraljevi i Marku Kapoviu. Usp. Kapovi 2011a: 107111, 2011b: 5051. O obje se razine govori u recentnoj knjizi Kordi 2010. Meutim, dok je u kritici purizma autorica u potpunosti u pravu, to se kritike nacionalizma na drugoj razini tie, vezano uz raspravu hrvatski/srpski, proputa uvidjeti da je i hrvatskosrpski zapravo politiki projekt (premda ideoloki drugaije naravi) kao i separatistiki jezini projekti poput zasebnoga hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga/bonjakoga i crnogorskoga. to se tie razine standardnoga jezika knjievne/standardne tokavtine hoe li se tu govoriti o jednom pluricentrinom standardnom jeziku (kao u sluaju engleskoga) s vie varijanata ili e se govoriti o vrlo bliskim standardnim jezicima (kao u sluaju indonezijskog i malajskog), to nita sutinski na stvari ne mijenja. Rije je zapravo o politikom pitanju par excellence koje na jezinu realnost nema nikakvog utjecaja i zastupnicima je teze o razliitim standardnim jezicima potpuno jasno da odnos hrvatskoga i srpskoga standarda nije jednak odnosu npr. hrvatskoga i slovenskoga a kamoli hrvatskoga i talijanskoga. Stoga je rasprava o nazivu jezika zapravo ista politiko-terminoloka rasprava i potpuno je bespredmetna, pogotovo ima li se na umu injenica da se podjela jezik ionako i drugdje uvijek zasniva uvelike na politikim razlozima (standardiziranosti, dravnim granicama itd.). Udaljimo li se pak samo od razine standardnoga jezika i govorimo li o jeziku i na dijalekatskoj razini (a to je uvijek bila i jo uvijek jest bitna dimenzija

392

Komparativni postsocijalizam Slavenska iskustva

na posebnosti hrvatskoga jezika i jezini purizam (dakle, nacionalizam prema van i prema unutra) izrazito bitne za domau tranzicijsku jezinu politiku.4 Da je purizam u jeziku desni politiki projekt,5 to nije teko vidjeti. Stoga je purizam beziznimno nailazio na osudu onih koji su se prepoznavali kao zastupnici drugaije politike opcije (ljeviarima i liberalima), dok je meu govornicima openito s jedne strane, u ogranienom vidu, prihvaen (kako se to kae hrvatski?), a s druge strane esto i ismijavan (vuneni travopas kao tobonja novohrvatska rije za ovcu). to se tie jezinoga purizma, potpuno je jasno da ga treba lingvistiki pobijati zbog neznanstvenosti, a politiki u cijelosti odbijati kao izrazito nazadan politiki projekt. Iako se ksenofobna jezina politika uglavnom ne smatra politiki pretjerano opasnom, nije pretjerano rei da put izmeu simbolinoga jezinoga i pravoga etnikoga ienja zapravo i nije toliko dug koliko se moe initi. Osim purizma, postoji jo jedna znaajna desna politika agenda u jeziku preskriptivizam. Preskriptivizam je neznanstveni pristup jeziku u kojem se nasumino propisuje to je u jeziku pravilno, a to nije.6 Tazastupnik hrvatskosrpskoga), tu je posve jasno da hrvatskosrpski (iliti, politiki korektnije, srednjojunoslavenski kao cjelina koja se sastoji od kajkavskog, akavskog, tokavskog i torlakog) nije nita stvarnija pojava od zasebnoga hrvatskoga, srpskoga itd. I u jednom i u drugom sluaju je rije o nasuminom, povijesno i politiki uvjetovanu, odsjeku iz junoslavenskoga dijalekatskoga kontinuuma (Kapovi 2011a: 149152), pri emu hrvatskosrpski kompleks (za koji njegovi zastupnici esto gordo smatraju da je strogo znanstven) nije nita manje oblikovan nacionalnim (a ne jezinim!) granicama od posebnoga hrvatskoga, srpskoga itd., jedino to je u tom sluaju rije ne samo o jednoj nacionalnoj dravi nego o vie njih. No sama injenica da se zanemaruju dravne granice unutar hrvatskosrpskoga nimalo ne mijenja injenicu da hrvatsko-slovenska i srpsko-bugarska dravna granica nisu istodobno i dijalekatske/jezine granice te da je takvo izdvajanje dotine jezine (hrvatskosrpske/srednjojunoslavenske) cjeline jednako politiki uvjetovano i dijalektoloko-genetski neopravdano kao i bilo koje drugo.
4

Czerwiski (2012) s pravom upozorava na potrebu empirijskih istraivanja to se tie opih tvrdnji kao to su U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi, no pretjerano je govoriti o tome da nam jo uvijek nedostaje znanje o jezinoj zbilji koje bi moglo verificirati teze generalizirajueg tipa poput upravo navedene. To to je postojala tenja k jezinom purizmu, naravno, ne znai da su o tome donoeni zakonski propisi ili da se ljude doslovno, s pitoljem uz glavu, tjeralo da upotrebljavaju odreene rijei (iako proces, npr. u nekim medijima ili birokraciji, nije bio lien i svojevrsne prisile). Osim toga, rezultati njegovih empirijskih istraivanja (usp. jo i Czerwiski 2005) vie-manje potvruju neverificirane generalne tvrdnje protiv kojih se buni (ako ih se shvati na pravi nain, dakako). Tu, jasno, treba na umu imati i razliite ideoloke kodove prema jednom imamo, recimo, pokuaj izgradnje zajednikog standarda (prije 1990) i nasilno ienje jezika (nakon 1990), dok prema drugom imamo nasilan pokuaj posrbljivanja hrvatskoga (prije 1990) i vraanje hrvatskoga svojim korijenima (nakon 1990). A purizam doista nije nita drugo doli politiki projekt. U njemu nema ni ne moe biti nita znanstveno ni lingvistiko unato povremenim apologetskim relativizirajuim tvrdnjama (usp. Kapovi 2011a: 8191). Vidi Kapovi 2011a: 3754.

Jezik i konzervativizam

393

ko se npr. tvrdi da se nipoto ne moe rei mala kuica jer ve i sama rije kuica znai mala kua. Preskriptivisti koriste razliite argumente da bi objasnili zato je neto u jeziku ispravno, a neto drugo nije npr. tradiciju (nerijetko izmiljenu ili krivotvorenu), loginost (esto upitnu), ispravna krvna zrnca odreenog oblika ili rijei, etimologiju (esto pogrenu), pozivanje na opskurantistike pojmove kao to su duh jezika i sl. Jedan primjer preskriptivizma su poznate profesorske reenice iz kole poput ima kole, ali nema nastave, ne moe se pisati zadanicu nego kolsku zadau, ne znam moe li na WC, ali smije i sl., gdje mnogi profesori jezika i knjievnosti demonstriraju da ne znaju to je to metonimija (prva dva sluaja) i vieznanost (trei sluaj). isto znanstveno gledano sve rijei, oblici i strukture koje se u jeziku upotrebljavaju su pravilne. Dakle, i to i ta i kaj i a, i vidio sam sve i vidio sam svih, i idem k njoj i idem kod nje itd. Druga je stvar to su, stjecajem povijesnih okolnosti, samo neki od tih oblika (zasad) standardni (to,7 vidio sam sve, idem k njoj). Standardni jezici su, meu ostalim, posljedica percipirane potrebe u modernim nacionalnim dravama za postojanjem slubene i nadregionalne varijante jezika, no to ne znai da je sve to nije standardno nepravilno, kao to ne znai da je standardni jezik ikako imanentno vrjedniji od bilo kojeg drugog oblika jezika.8 Treba razlikovati preskripciju i preskriptivizam. Bez preskripcije, tj. normiranja, koje je uvijek vie-manje proiz voljno, nema ni standardnog jezika. U standardnom su jeziku u dananjem smislu te rijei odreene stvari propisane.9 Tako je npr. u hrvatskom
7 8 9

Proizvoljnost preskripcije se dobro vidi u tome to je u Hrvatskoj standardni oblik samo to, dok su u Srbiji standardni i to i ta, u Sloveniji kaj, a u Gradiu a. Vidi vie u Kapovi 2011a: 5574. Nunost postojanja standard se danas uglavnom uzima zdravo za gotovo, no njihovo postojanje zapravo uope nije tako samorazumljivo kako izgleda na prvi pogled. Treba rei da za nadregionalnu komunikaciju zapravo nema prave potrebe za eks plicitnim propisivanjem odreenoga idioma i njegovih struktura ljudi su oduvijek uspjeno komunicirali, po potrebi stvarali nadregionalne koinee ili su se snalazili kroz rairenu viejezinost i sl. Osim toga, u politikim zajednicama se i prije pojave modernih standardnih jezika komunikacija uglavnom nesmetano odvijala iako se katkada postojanje eksplicitne jezine norme smatra, recimo, preduvjetom za uspjeno funkcioniranje moderne dravne administracije. Nema nikakve sumnje da bi velike drutvene zajednice mogle sasvim normalno funkcionirati i bez postojanja strogo propisanih jezinih standarda kakvi postoje danas, kao i to da bi ti standardi mogli biti puno labaviji i fleksibilniji nego to su to danas. Recimo, zamislimo da se u Hrvatskoj prestanu pisati pravopisi koji e strogo propisivati kako se to pie i da se odsada nadalje piu samo isto deskriptivne gramatike i rjenici koji e jednostavno opisivati opi jezik kakav se upotrebljava na irem podruju Hrvatske u nelokalnoj komunikaciji. Pretpostavimo i to da se ne obraa pretjerana panja na to kako se to pie, nego se dopusti da se pie i ovjek i ovjek i ovijek i ovijek i da se jednostavno praksi prepusti kako e se to pisati. Je li stvarno realno misliti da se ljudi uskoro ne bi vie razumjeli samo zato to bi neki prestali razlikovati i , to bi svatko pisao zareze prema osjeaju i to bi jedni pisali paradajz a drugi pomidor ? Uostalom, nije li ve i danas u velikoj mjeri tako unato svim slubenim propisima? Postojanje je standarda i danas, pogotovo na razini fonologije i prozodije, vie fantazija nego stvarnost (osim u najosnovnijim crtama), a u stvarima kao to je leksik i sintaksa je

394

Komparativni postsocijalizam Slavenska iskustva

propisano, stjecajem povijesnih okolnosti, da se budunost izrie pomou oblik kao gledat u i ako budem gledao, a ne pomou oblik kao bum gledal i ako buden gledat. No to ne znai da su potonji naini tvorbe futura nepravilniji od prethodnoga oni jednostavno pripadaju odreenim dijalektima i stjecajem povijesnih okolnosti nisu standardni, za razliku od prvih dvaju. Preskripcija je, dakle, tu isto tehniki postupak iz praktinih razloga (da bi se propisala odreena jezina norma na kojoj e se moi pisati zakoni, nacionalni mediji i sl.), ali treba biti svjestan njezine arbitrarnosti. Kako standardni jezici nastaju ponajprije iz politikih razloga, proizvoljnost (iz lingvistike perspektive) odabira odreene jezine varijante i oblika kao standardnih ne treba uditi. Preskripcija, dakle, kao isto tehniki postupak normiranja odreenoga idioma i njegovih oblika i struktura da bi takav idiom mogao sluiti u slubene svrhe, sama po sebi nije bitno razliita od propisivanja slubene upotrebe kilometara i centimetara umjesto milj i pedalja. Budui da je rije o izabiranju odreenoga idioma i jezinih elemenata iz politikih razloga jasno je da tu nema rijei o znanstvenosti takvog postupka. S druge strane, do preskriptivizma dolazi kroz mistificiranje arbitrarnoga procesa preskripcije u kojem se propisane oblike fetiizira, smatra jedinim ispravnima, inherentno boljima od onih kojih nisu propisani itd.10 Kao to je reeno, preskriptivizam je, kao i purizam, jedan od oblik desnog politikog programa u jeziku. No postoji bitna razlika izmeu purizma i preskriptivizma. Dok je purizam politiki prilino transparentan u svojoj politikoj agendi11 i razmjerno esto je na udaru kritike, pogotovo ako je ekscesivan, te ga kritiziraju i lingvisti i intelektualci openito i obini ljudi, s preskriptivizmom je situacija drugaija. On je puno prikriveniji, puno ukorjenjeniji u javni diskurs i ideoloki puno manje transparentan. Ako se purizam moe definirati kao nacionalizam u jeziku, preskriptivizam se moe definirati kao konzervativizam u jeziku. Meutim, kao to je reeno, t je desno-konzervativna narav preskriptivizma iz vie razlog teko uoljiva. To je prilino jasno po tome to e i nelingvisti koji se smatraju ljeviarima u pravilu uvijek u potpunosti odbijati jezineko rigidno normiranje ionako besmisleno provoditi. Ideja standardnog jezika je historijski proizvod uspostave modernih nacionalnih drava koji u sebi svakako nosi vie u velikoj mjeri planski konstruirane simbolike nego prave nasune komunikacijske potrebe.
10 Mogue je, dakle, i potrebno razlikovati preskripciju i preskriptivizam. Preskripcija

je uvijek lingvistiki proizvoljna, a politiki nikad nije potpuno neutralna, ali teoretski moe postojati (recimo u vidu bezazlenih propisa za pisanje velikog i malog slova i sl.) bez preskriptivizma. No ini se da smo postojanje preskripcije u praksi uvijek sa sobom nosi i dodatni balast preskriptivizma. Preskriptivizam je posljedica preskripcije koja se pak javlja kao uvjet i posljedica formiranja nacionalne drave.

11 Premda treba rei da je i tu donekle bila uspjena normalizacija purizma u smislu

prodora ideje da se strane rijei mogu upotrebljavati samo ako za njih nemamo dobrih domaih zamjena. Takve su se ideje javljale i daleko prije 1990. recimo, ni u Jugoslaviji se nisu smatrale problematinima tvrdnje pojedinih lingvista da strane rijei treba upotrebljavati samo ako nema domaih zamjena i sl.

Jezik i konzervativizam

395

ni purizam, shvaajui barem nesvjesno da je tu rije o desnoj, nacionalistikoj, agendi u jeziku. No isti ti ljeviari u praksi gotovo nikada nee shvatiti da je i jezini preskriptivizam (tj. prihvaanje pitanja poput to je pravilno? u jeziku kao legitimnih) zapravo odraz isto toliko desne, konzervativne, politike agende. Zato moemo rei da je preskriptivizam u jeziku odraz konzervativne politike ideologije? Konzervativizam kao politika ideologija inzistira na ouvanju statusa quo, naglaava vanost stabilnosti i reda u drutvu i zagovara tradicionalne vrijednosti12. Sve se to vidi i u jeziku. Jedan od aspekata preskriptivizma u kojem se najbolje oituje njegova konzervativna narav je izrazito negativan stav prema jezinim promjenama (kvarenju jezika) i izrazito afirmativan stav prema tradiciji13, uvanju starih oblika itd. Iako je jasno da se ne moe oekivati da e se standardni jezik neprestano mijenjati, problem je to se kroz takve stavove promoviraju neznanstveni stavovi o jezinim promjenama kao kvarenju jezika14 i sl. Jezini konzervativci zagovaraju vanost standardnoga jezika i promiu, ponajvie kroz formalno obrazovanje, tzv. ideologiju standardnoga jezika.15 Standardni jezik u njihovoj viziji ima niz funkcij tit je od anarhije dijalekata, opasne jezine slobode, nepredvidljivoga govornoga jezika, slenga i svih drugih nepravilnih jezinih varijanata. Standardni jezik je, prema njima, takoer i sredstvo postizanja nacionalnog jedinstva, dok su dijalekti esto sumnjivi jer mogu biti nosioci separatistikih identiteta iako ih se s druge strane, kontradiktorno, moe i veliati kao arhaine, izvorne i sl. Standardni jezik je prije svega fiksirana norma, sa svojim eksplicitno propisanim pravilima, stabilnou, koja se jako teko mijenja i koja ini most prema prolosti jer je standardni jezik esto konzervativniji od opega govornoga jezika16 (iako to nije sluaj s pojedinim dijalektima koji mogu biti puno arhainiji od standarda). To su sve odlike standarda koje preskriptivisti cijene, mistificiraju i uzdiu na pijedestal, tvorei tako ideologiju standardnoga jezika. Sve to (tenja za ustaljenim poretkom, strogo propisanim pravilima i zakonima, stabilnou, tradicijom itd.) su kljuni elementi konzervativne ideologije u drutvu. Kada se pak takva ideologija primijeni na jezik dobivamo preskriptivizam. Kao to se konzervativci u drutvu uvijek pozivaju na autoritet npr. crkve, vojske, policije, voe i sl., tako autoritet igra veliku ulogu i u preskriptivizmu. Autoritet u donoenju odluk o jeziku i odreivanju toga to je u jeziku pravilno imaju profesionalni jezikoslovci/standardolozi,

12 Openito o konzervativizmu vidi npr. u Robin 2011. 13 Naravno, ta tradicija je, kao i drugdje (usp. Hobsbawm & Ranger 1983 za izmiljanje

tradicije) esto fabricirana.

14 Za mit o kvarenju jezika vidi Kapovi 2011a: 1536. 15 Usp. Milroy 2007. 16 Npr. hrvatski standard ima samo pune infinitive (nositi), zamjenicu to i uva neod

reenu sklonidbu pridjev (lijepa ovjeka), dok to u opem govornom jeziku (iako ne u svim dijalektima!) esto izostaje (nosit, ta, lijepog ovjeka).

396

Komparativni postsocijalizam Slavenska iskustva

akademije (npr. u Francuskoj), instituti,17 jezini zakoni,18 kod nas na nioj razini lektori itd. Autoriteti se brinu za jezik i uvaju ga od nepravilnost (tj. u naelu od bilo ega to isti ti autoriteti procijene da je iz, uglavnom potpuno proizvoljnih razloga, nepravilno), od govornog jezika i dijalekata, od promjen (preskriptivisti su, kao konzervativci, izrazito neskloni promjenama), od stranih utjecaja i rijei (kod nas od srbizama i anglizama) itd. Autoriteti su pak, prema takvom konzervativnom vienju svijeta, potrebni jer jezik, jednako kao ni drutvo, ne moe biti preputen anarhiji i ulici i potreban je netko tko e propisivati to i kako. Kao to se konzervativni glasovi diu protiv naruavanja i mijenjanja tradicionalnih vrijednosti i sl., isto se tako diu i protiv nepravilnih rijei i oblika, kvarenja jezika i sl., a kuknjava i u jednom i u drugom sluaju dosee armagedonske razmjere. Preskriptivizam je potpuno neznanstvena ali jako proirena tendencija da se jezik, umjesto opisivanja i analiziranja, propisuje, proizvoljno odreujui to bi u jeziku kako trebalo biti. Iako su osnovni nosioci preskriptivizma u naelu jezikoslovci (kod nas uglavnom kroatisti, ali ne iskljuivo), preskriptivizam nema nikakve veze s lingvistikom kao znanou niti se znanstveno ikako moe opravdati. Tu je, kako rekosmo, rije o konzervativnom politikom projektu koji se provodi na jezinom planu, a onda ga se naknadno pokuava legitimizirati tobonjim lingvistikim argumentima, kao to se npr. i konzervativna politika stajalita openito pokuavaju legitimizirati znanstvenim dokazima da su, primjerice, hijerarhija i nejednakost prirodne i potrebne i sl.19 Razlika izmeu preskriptivizma kao konzervativne ideologije koja se ispoljava u jeziku i jezine preskripcije kao takve (koja je potrebna kada se propisuje standard kao slubena jezina norma) je u tome to prvi jezino propisivanje uzima kao svojevrsni raison dtre i pokuava ga znanstveno opravdati, dok je u drugoj rije iskljuivo o tehnikoj potrebi prilikom kodificiranja slubenoga oblika jezika. Krae reeno, ako se odreena jezina varijanta propie kao slubena iz isto praktinih razloga, to nipoto ne povlai za sobom automatski i zastupanje stava da je samo takav propis mogu i ispravan. Posveene, pravilne rijei i oblici do svoga statusa dolaze na raz liite naine. Koji e idiom biti propisan kao slubeni ovisi o sloenim po17 Jedan je od takvih autoriteta kod nas bilo i Vijee za normu (usp. npr. Langston &

Peti-Stanti 2011).

18 Jezini zakoni postoje u nekim zemljama, ali ne i u Hrvatskoj iako je u vie navrat

od 1990. naovamo bilo velikih pritisaka ponajprije od (konzervativnih) dijelova struke da ga se uvede. esto je i pozivanje na jezine zakone u drugim zemljama, koje je nerijetko iskrivljeno vidi npr. Habijanec 2008 za odnos slovakog zakona o jeziku i hrvatskih prilika. slui kao znanstvena podloga desnoj politikoj ideologiji. Za jedan primjer utjecanja konzervativaca tobonjim znanstvenim dokazima za opravdanje svoje ideologije usp. Pinker 2007, koji je posebno zanimljiv utoliko to se inae u svojim drugim radovima bavio i jezikom (gdje se pak, paradoksalno, uvelike drao pogled na jezik Noama Chomskoga, inae anarhista po politikom uvjerenju).

19 U ovom se kontekstu moe spomenuti sociobiologija kao disciplina koja uglavnom

Jezik i konzervativizam

397

vijesno-drutvenim okolnostima. to e se kasnije propisivati kao standardno unutar ve odabrana slubenog idioma ovisi pak katkada o nekim objektivnim injenicama (npr. koji je oblik najproireniji), no jako esto i o posve proizvoljnim odlukama pojedinog strunjaka ili autoriteta.20 Ipak, tu treba voditi rauna i o tome da odabir, a onda i upotreba odreene jezine varijante, moe biti, a esto i jest, usko povezana i s drutvenim odnosima. Iako to nije sluaj kod nas, zbog drugaije povijesne situacije a i gotovo polustoljetnoga iskustva egalitarne ideologije u 20. st., veze jezika i klasne raslojenosti su u nekim zemljama, npr. u Velikoj Britaniji,21 izrazito jake. Standardni je jezik u takvim zemljama onda zapravo jezik vie klase te se ne moe smatrati neutralnim nadregionalnim idiomom (kako se standard katkad idealistiki interpretira), nego predstavlja simbol drutvenog statusa, esto i prepreku u socijalnoj mobilnosti itd. ak i u zemljama kao to je Hrvatska, gdje standard nije izvorno oblikovan kao jezik najviih drutvenih slojeva, standard svakako naknadno postaje sredstvo pomou kojeg se ostvaruje klasna distinkcija. To je svakako i jedan od razlog zato su preskriptivistike ideje o jeziku tako proirene. Neki obrazovani pripadnici drutva kroz poznavanja formalnih pravila jezinoga standarda (npr. pravopisa, odreenih knjievnih konstrukcija i sl.) izraavaju svoj samopercipirani klasni identitet i superiornost nad neobrazovanima koji nisu upueni u posveeni nain izraavanja i pisanja.22 No ni sama uloga formalnog obrazovanja se nikako ne moe zanemariti to se tie irenja preskriptivistikih ideja. Poduka materinjeg jezika u kolama je kod nas (ali ne samo kod nas) izrazito preskriptivistika, esto i vrlo otvoreno.23 To onda vodi do normalizacije takvoga pogleda na jezik u irim slojevima drutva, to se zatim dodatno cementira preskriptivistikom propagandom kroz medije, kroz jezine savjetnike, jezine savjete u medijima itd. Time se moe objasniti, meu ostalim, proirenost takvog konzervativnog pogleda na jezik u irokim slojevima, ak i meu onima koji inae politiki nisu konzervativni 24. Netransparentnost
20 Tu treba istai da sami preskriptivisti nipoto nisu jedinstveni te da u tzv. jezinim

savjet(nic)ima (koji su jedan od temelja preskriptivizma kod nas) esto dolazi do mnogih razlika izmeu pojedinih propisa, tj. nee svi preskriptivisti uvijek preporuivati iste stvari (iako se mnogo toga jednostavno prepisuje i nekritiki ponavlja bilo bi zanimljivo istraiti unutranju i vanjsku genealogiju jezinih savjeta). No nita se drugo ne moe ni oekivati s obzirom na potpunu proizvoljnost i znanstvenu neutemeljenost preskriptivizma kao takvog.

21 Usp. Kapovi 2011a: 106. 22 Bilo bi zanimljivo napraviti empirijsko istraivanje koliko je preskriptivistiko raz-

miljanje raireno s obzirom na obrazovanje. A priori se moe pretpostaviti da e nosioci preskriptivizma meu nejezikoslovcima biti upravo obrazovani pojedinci. pojedincima i nunu mogunost samoispunjenja i emancipacije, dok s druge strane funkcionira i kao jedno od sredstava indoktrinacije i suptilnog nametanja vladajue ideologije.

23 To je samo jedan od odraz osnovne kontradikcije obrazovanja koje istodobno prua

24 Proirenost makar nesvjesnoga preskriptivistikoga pogleda na jezik je tolika da je

mnogim ljudima, kada ih se suoi s kritikom preskriptivizma, jako teko u poetku

398

Komparativni postsocijalizam Slavenska iskustva

preskriptivizma kao konzervativnog politikog projekta moe objasniti i injenicu da preskriptivizam, iako je nakon 1990. iz razumljivih razloga doivio procvat, nije plod politikih promjena na ovim prostorima, nego je itekako postojao i prije 1990.25 Jedan od razloga to je tako teko uoiti preskriptivizam kao konzervativni politiki projekt je i to to je on praktiki opeprisutan postoji gdje god postoji i standardni jezik, koji naelno uvijek za sobom povlai i ideologiju standardnog jezika tj. preskriptivizam. Povezanost konzervativizma u jeziku i konzervativizma u politici se moe jasno vidjeti na primjeru izrazitih preskriptivista koji su istodobno i desnih politikih pogleda. Tako je, primjerice, Stjepan Babi, poznat po svojim preskriptivistikim pogledima, bio takoer i zastupnik HDZ-a u Saboru, dok Nives Opai, najeksponiranija preskriptivistica zadnjega desetljea u Hrvatskoj, esto svojim preskriptivistikim invektivama pridodaje i raznorazne konzervativne trope o drutvu openito u poznatom katastrofiarskom stilu. Jako je zgodan primjer intervjua s Radoslavom Katiiem (Vijenac, 15. 7. 2010), u kojem autor (inae, meu ostalim, i povijesni lingvist) osim negativnog stava prema jezinim promjenama i podravanja preskriptivizma istie, primjerice, i negativan stav prema 1968. kada je, po njemu, Europa (...) zapravo propala.26 Zakljuno moemo rei sljedee. Preskriptivizam je prije svega neznanstven i kao takav mora biti predmetom lingvistike kritike. Preskriptivizmu nema mjesta u lingvistici na isti nain na koji kreacionizmu nema mjesta u evolucijskoj biologiji. No osim toga ne treba zanemarivati i to da je preskriptivizam (kao i jezini purizam) desni politiki projekt te da ga se moe kritizirati i iz toga aspekta. Taktiki se je, primjerice u javnosti, mogue zadrati samo na prvoj razini kritike preskriptivizma kao neznanstvenoga, no u ozbiljnoj se kritici nipoto iz vida ne smije isputati i druga (eksplicitno politika) razina.

uope pojmiti kako je mogue da je sve to se u jeziku upotrebljava pravilno (premda nije sve i standardno).
25 Naravno, treba u obzir uzeti i konzervativnost prologa reima u odreenim pogle-

dima npr. to se tie autoritarnosti, odnosa prema homoseksualnosti i sl.

26 Moe se pretpostaviti da se izravna poveznica izmeu politike i jezine konzer-

vativnosti moe nai kod aktivnih preskriptivista (dakle preskriptivista jezikoslovaca). Recimo, kod istaknutih kroatista preskriptivista teko da bi se naao netko tko i politiki ne bi bio konzervativan. Kod nejezikoslovaca koji su samo pasivni preskriptivisti (jer su takav stav usvojili kroz obrazovanje) takve izravne veze ne mora biti iako e preskriptivistike tendencije i kod nestrunjak vjerojatno biti izraenije kod pojedinaca koji su i u politici skloni konzervativnim idejama. No, kako rekosmo, konzervativnost je u jeziku proirenija nego u drutvu openito te je nesvjesno, ne shvaajui njezinu konzervativnu narav, podravaju i oni koji se politiki nikada svjesno ne bi identificirali kao konzervativci. Openito, ne moe se rei da jezini konzervativizam ima izravno porijeklo u politikom konzervativizmu iako s njim moe biti povezan.

Jezik i konzervativizam

399

Reference
Czerwiski, Maciej: Jzyk, ideologia, nard. Polityka jzykowa w Chorwacji a jzyk mediw, Scriptum, Krakw, 2005. Czerwiski, Maciej: Uinci jezine politike na jezinu zbilju kao nezaobilazan predmet istraivanja (na primjeru hrvatskoga jezika), Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, br. 1/38, 2012, str. 3753. Habijanec, Sinia: Slovaki jezini zakon i hrvatske prilike, Rije: asopis za slavensku filologiju, br. 1/14, 2008, str. 7988. Hobsbawm, Eric i Ranger, Terrence (ur.): The Invention of Tradition, Cambridge University Press, Cambridge, 1983. Kapovi, Mate: iji je jezik?, Algoritam, Zagreb, 2011a. Kapovi, Mate: Language, Ideology and Politics in Croatia, Slavia centralis br. 2/IV, 2011b, str. 4556. Kordi, Snjeana: Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb, 2010. Langston, Keith i Peti-Stanti, Anita: A language academy by any other name(s): the case of Croatia, Language policy, br. 10, 2011, str. 343360. Milroy, James: The Ideology of the Standard Language, u: Llamas, Carmen; Mullany, Louise i Stockwell, Peter, (ur.): The Routledge Companion to Sociolinguistics, Routledge, London New York, 2007, str. 133139. Pinker, Steven: Prazna ploa: Moderno poricanje ljudske prirode, Algoritam, Zagreb, 2011. [izvornik: The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature, Penguin Books, New York, 2003] Robin, Corey: The Reactionary Mind. Conservatism from Edmund Burke to Sarah Palin, Oxford University Press, New York, 2011.

400

Komparativni postsocijalizam Slavenska iskustva

Language and Conservatism

The paper discusses the relation between language and conservative political ideology in the context of post-Yugoslav language-related developments. Linguistic prescriptivism is interpreted as conservatism in language and differences between conservatism in politics and language are discussed, as well as the relation of prescriptivism to the standard language ideology.