Juzna Panonija U Kasnoj Antici I Ranom Srednjovjekovlju

Hrvoje Graanin JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU (od konca 4. do konca 11.
stoljea)
juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 1
5. 4. 2011. 14:45:13
Biblioteka NOVA PLEJADA
Nakladnik Plejada d.o.o. Zagreb, VIII. juna obala 17
Za nakladnika Igor Rani
Urednik Ilija Rani
Recenzenti Neven Budak Rajko Brato
Autor zemljovida Hrvoje Graanin
Copyright 2011., Plejada, Zagreb ISBN 978-953-7782-02-3
5. 4. 2011. 14:45:14
Hrvoje Graanin
JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

(od konca 4. do konca 11. stoljea)
Plejada
Zagreb, 2011.
5. 4. 2011. 14:45:14
Dragim roditeljima Ruici i Branku
5. 4. 2011. 14:45:14
Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7 9
I. poglavlje: Zemljopisne i prometne znaajke prostora . . . . . . . . . 23 II. poglavlje: Juna Panonija na prekretnici . . . . . . . . . . . . . . 49 III. poglavlje: Doba hunske prevlasti . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 IV. poglavlje: Doba germanske prevlasti . . . . . . . . . . . . . . . 77 V. poglavlje: Doba Avara i Slavena . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 VI. poglavlje: Doba franake prevlasti . . . . . . . . . . . . . . . . 147 VII. poglavlje: Ranosrednjovjekovni obrati . . . . . . . . . . . . . . 169 VIII. poglavlje: Kretanja naroda i etnike promjene u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 IX. poglavlje: Naseljenost i naselja u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 X. poglavlje: Crkva i kranstvo u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Zakljuak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Katalog arheoloke grae . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 Popis zemljovida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 446 Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 447 O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 455
5
5. 4. 2011. 14:45:14
5. 4. 2011. 14:45:14
Predgovor
Knjiga koja je u ovim vremenima za hrvatsko nakladnitvo naroito bremenitim potekoama imala tu sreu da je ugledala svjetlo dana, plod je viegodinjih studija pretoenih u disertaciju Povijest savsko-dravsko-dunavskog meurjeja u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku. Izraena pod mentorstvom prof. dr. sc. Nevena Budaka, dovrena u listopadu 2007. godine i obranjena na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu u sijenju 2008. godine pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Borislav Grgin, prof. dr. sc. Neven Budak i akademik, prof. dr. sc. Rajko Brato s Filozofskog fakulteta Sveuilita u Ljubljani, svoj je zaetak imala u poticaju prof. dr. sc. Ive Gold steina da se temeljitom analizom svih dostupnih vrela i historiografske produkcije zahvati u kasnoantiku i ranosrednjovjekovnu povijest dotada istraivaki veinom zanemarenog prostora to ga obrubljuju vodotokovi Save, Drave i Dunava. Prionuvi uz obradu problematike, isprva pomalo i sumnjiav hoe li konaan ishod pregnua opsegom dostajati za doktorski rad, uskoro sam otkrio koliko se toga zapravo moe rei o tim davno prohujalim stoljeima, koliko obilje interpretativnih mogunosti nudi taj, kako se to pjesniki lijepo izrazio jedan kolega povjesniar, potonuli svijet. Ovo djelo poiva na vrstim temeljima disertacije, obogaene pronicavim savjetima i sugestijama mentora i lanova povjerenstva za obranu, koji su dosljedno ugraeni u njezin zavrni oblik. Na tomu im najsrdanije zahvaljujem. Nita manju zahvalnost zasluuju i brojni kolege koji su me zaduili svojom susretljivou u pribavljanju neophodne literature. Njih je toliko da bi nabrajanje imena oduzelo previe prostora, a i u tom bi popisu moda netko neopravdano bio izostavljen, pa neu niti pokuavati biti iscrpan. Meu tim zaslunicima istie se dr. sc. Domagoj Akrap koji mi je nadasve ljubazno slao potrebnu literaturu iz austrijske prijestolnice na Dunavu. U Beu sam se i sm obreo u jednoj fazi istraivanja, proboravivi neko vrijeme i u Grazu, Ljubljani i Budimpeti. Od velike su mi pomoi bili i dr. sc. Ivan Mirnik, zamjenik ravnatelja Arheolokog muzeja u Zagrebu i g. Sreko krinjari iz muzejske knjinice, stavivi mi bez ikakva ogranienja na raspolaganje resurse knjinog fonda svoje ustanove u kojoj sam proveo vie od mjesec dana gotovo svakodnevno po vie sati, prolazei poglavito arheoloku i numizmatiku literaturu. Vrlo susretljivi bili su i djelatnici sredinje knjinice HAZU kao i dr. sc. Ivica Zvonar, voditelj knjinice akademijina Odsjeka za povijesne znanosti. Naroito bih istaknuo mr. sc. Silviju Pisk, voditeljicu knjinine Zbirke Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, koja mi je takoer uvijek spremno izlazila u susret u naruivanju knjiga i lanaka.
7
5. 4. 2011. 14:45:14
Knjiga je u odnosu na disertaciju doivjela dakako stanovite preinake i proirenja, to je i potpuno razumljivo. Vremenski odmak omoguava da se materija, bivajui nanovo promotrena, cjelovitije i dublje sagleda. Daljnjim su istraivanjem iznikla nova pitanja, potaknuvi potrebu i za novom argumentacijom. U konanici se mogla uobliiti dosta opsena sintetska studija koja polae i vie nego valjane temelje za nove istraivake zahvate i prosudbe. Moebitne omake i propusti koje je zaista nemogue izbjei u pripremi knjige iskljuivo su moji. Ipak, vrsta sam uvjerenja da se nee negativno odraziti na ukupne rezultate koji se ovdje iznose. Na koncu, izrazio bih svoju veliku zahvalnost g. Iliji Raniu koji se u ime nakladnika Plejade d.o.o. prihvatio objave ovoga djela. Izuzetno mi je drago da je u njemu prepoznao vrijedan doprinos znanstvenoj produkciji u Hrvatskoj. Nadam se da e djelo naii na odjek u naoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, ali i ire. Knjigu posveujem svojim dragim roditeljima. U Zagrebu 18. studenog 2010. godine
Napomena
Kako bi se rasteretile biljeke u dnu temeljnog teksta, literaturne referencije u vezi s arheolokim nalazitima odnosno vrstom, obiljejima i datacijom arheoloke grae uglavnom nisu posebno navedene nego se sve pojedinosti mogu pronai u Katalogu arheoloke grae na kraju knjige, ve prema tomu radi li se o grobnim, naseobinskim ili sluajnim nalazima, numizmatikim nalazima ili kamenim spomenicima i drugoj grai. Kad se pak referencije navode, ini se to radi usporedbe, poblieg odreenja grae ili rasprave oko pojedinih zakljuaka u arheolokoj literaturi.
5. 4. 2011. 14:45:15
Uvod
Istraivaki okvir i stanje istraenosti

U hrvatskoj historiografiji ve se dulje vrijeme namee potreba za sintetskim prikazom povijesnoga razvoja savsko-dravsko-dunavskoga meurjeja u prijelomnom i formativnom kasnoantikom i ranosrednjovjekovnom razdoblju. Razmjerno nedavna pojava radova koji su svojim analitiko-sintetskim pristupom postavili temelje za novo znanstveno vrednovanje povijesti sjeverne Hrvatske u zadanom kronolokom okviru svjedoanstvo je trajnoga zanimanja istraivaa za spomenuti prostor. Meutim, neophodna su sustavnija, podrobnija istraivanja koja e izbrisati prividnu granicu izmeu kasne antike i ranoga srednjeg vijeka na hrvatskom povijesnom prostoru i pruiti to cjelovitiju povijesnu sliku u duljemu vremenskom rasponu. Samo takav istraivaki diskurs, kojim se na tragu ideje o dugom povijesnom trajanju sagledavaju u svoj punini povijesni procesi protegnuti na niz stoljea, moe dati svrhovit i slojevit odgovor na pitanje o tome koje su se dalekosene promjene odvijale u vremenu kada su se stare strukture odumirui preobraavale u novo tkivo.
Istraivako-metodoloke postavke
Pristupajui ovoj temi, u oi odmah upada nerazmjer i razlika u dostupnim izvorima za junopanonski prostor, izmeu onih koji pokrivaju kasnu antiku i onih koji pokrivaju rani srednji vijek. Dok razmjerno brojni kasnoantiki pisani izvori, iako esto fragmentarnog karaktera, upotpunjeni paljivo vrednovanim arheolokim nalazima, omoguavaju da se poneto sigurnije i jasnije prati tijek povijesnoga razvoja u ovome razdoblju, mnogo rjei, u pravilu oskudni i nerijetko nepouzdani ranosrednjovjekovni, pa i kasniji srednjovjekovni pisani izvori koji donose svrsishodne podatke pruaju gradivo za stvaranje tek openitih predodaba. Time se otvara mnogo vie pitanja, nego to se naizgled u prvi mah moe dati odgovora. Otuda se mrana stoljea ranoga srednjovjekovlja na hrvatskom povijesnom prostoru doimaju jo tajanstvenijima. No, ovaj se nedostatak ipak moe prevladati. Ponajprije, dosljednim i pomnim ralanjivanjem postojeih pisanih vrela, jednako kao i povijesnom analizom predmetnih ostataka, ija je glavna svrha uklapanje arheolokih spoznaja u opi tijek povijesnih gibanja, mogue je proniknuti u mrak prolosti i ponuditi koherentnu sliku
9
5. 4. 2011. 14:45:15
kasnoantike i ranosrednjovjekovne povijesti junopanonskog prostora u svoj mnogostrukosti i vieznanosti njezinih razvojnih faza, od sloma i preobrazbe kasnorimskoga sustava preko doseobe novih populacija i raanja novih identiteta do prodora i uvrenja maarskog utjecaja na tlu suvremene sjeverne Hrvatske. Pritom je uistinu nezaobilazan interdisciplinaran pristup, danas, gotovo da je to nepotrebno isticati, conditio sine qua non svake studije koja tei temeljitosti i multiperspektivnosti, to se prvenstveno ogleda u oslanjanju na zakljuke arheologije, filologije, povijesti umjetnosti i antropologije. S tim pak u vezi nuno je apsolvirati i rezultate inozemne, poglavito maarske i slovenske povijesne i arheoloke znanosti, ijim se komparativnim vrednovanjem mogu znatno upotpuniti saznanja u vezi s hrvatskim povijesnim prostorom. O nunosti povezivanja istraivakih rezultata srodnih znanstvenih disciplina upravo za rano srednjovjekovlje hrvatskog povijesnog prostora, kako bi se na tim osnovama izgradila to utemeljenija povijesna interpretacija, bilo je progovoreno jo prije vie od pola stoljea, a ista je potreba istaknuta i razmjerno nedavno.1 I doista, samo takvo metodoloko naelo, uz analitiko-sintetski pristup materiji, jami postizanje toliko eljene sveobuhvatnosti u ocrtavanju povijesnog tijeka. Dakako, jedva da se mora posebno naglaavati kako je nuno kloniti se prenagljenih zakljuaka, dalekosenih postavki ili uvrijeenih istina koje su proizvod percepcija, a ne temelje se na povijesnim realnostima. U obradi i ralambi pisane izvorne grae izbjegava se postmodernistika hiperkritinost koja vodi u sutinsku dekonstrukciju sadraja i u odbacivanje njegove valjanosti, pretvarajui literarna vrela u metanarative ili puke pripovijesti, a da ne nadoknauje nastalu prazninu.2 Ovo ne podrazumijeva da se u potrazi za tragovima koji nude kakvo-takvo polazite za suvislo ozbiljenje prole stvarnosti gubi iz vida kako su pisani izvori konstrukti koji komuniciraju vlastite istine oblikovane prema spoznajama i nakanama autora te oekivanjima i predodbama publike. Meutim, ne potire se njihova korisnost i uporabljivost za povijesna istraivanja, uz preduvjet da se prethodno pokua odrediti i ralaniti vieslojnost njihovih narativnih struktura. Jo o neem valja voditi rauna. Kritiko sagledavanje prolosti ne ovisi samo o diskursu narativnog vrela koje se uzima za mjerodavno povijesno svjedoanstvo nego i o diskursu suvremenog istraivaa koji gradi vlastiti narativ o proloj stvarnosti. To ne znai da se oba narativa postavljaju ili smiju postaviti na istu ravan, ali je neophodna svijest o tomu da se interpretacija povijesnih procesa i zbivanja neizbjeno napaja motritem, stavovima i ciljevima koje slijedi i izraava i suvremeni autor. Stoga predmetna studija ne aspirira ponuditi gotova i nepromjenljiva rjeenja nego samo upotpuniti fragmentarnu, mozainu sliku koja moe, ali i ne mora odgovarati nekadanjoj stvarnosti. Kako je ve bilo naznaeno, predmet istraivanja je povijest savsko-dravsko-dunavskog meurjeja, to jest prvenstveno dviju rimskih pokrajina, Panonije Savije ili Savske Panonije i Druge ili Sirmijske Panonije, uz proirenje na juni i jugozapadni dio Prve Panonije, odnosno najveim dijelom prostor za koji se u ranome srednjemu vijeku koristio naziv Donja Panonija, a koji je u kasnijim srednjovjekovnim razdobljima
1 2
Karaman 1952, Goldstein 1993. Za saet pregled osnovnih teza postmodernistike i poststrukturalistike teorije usp. Dino 2009, 34-36. Podrobnije o ovim problemima suvremene historiografije vidi Berkhofer 1997.
10
5. 4. 2011. 14:45:15
Uvod
postao uglavnom poznat kao Slavonija (dodue, glavnina dananje Slavonije i cijeli Srijem nisu u upravnopolitikom smislu bili dijelom srednjovjekovne ugarske Kraljevine Slavonije). U suvremenom geografsko-politikom smislu to znai da su istraivanjem obuhvaeni i hrvatsko Meimurje (Prva Panonija) i Baranja (Druga Panonija), dijelovi dananjeg slovenskog ozemlja odnosno istoni rub Dolenjske s gorjem Gorjanci, to jest slovenskim dijelom umberakoga gorja (Panonija Savija), potom juna Posavina (Panonija Savija) koja pripada Bosni i Hercegovini i, naposljetku, sredinji i istoni Srijem (Druga Panonija), danas u sastavu Srbije. Sredinji dio navedenog prostora, zbog omeenosti trima velikim vodotokovima, Savom, Dravom i Dunavom, ve se uvrijeeno naziva Meurjejem. Kronoloki je pak okvirno obuhvaeno vrijeme od uobiajenoga poetka tzv. velike seobe naroda (375. godine) do dolaska Arpadovia na vlast u Hrvatskom Kraljevstvu (1102. godine). U izlaganju i postavljanju teza odabrano je naelo kronolokog slijeda zbog jednostavnije kontrole teksta. To znai da se pojedini historiografski problemi obrauju ovisno o vremenskom horizontu s kojim se povezani. Istraivanje je provedeno na etiri osnovne razine pa se prikazuju politiko-upravne promjene od rasapa kasnoantikog, rimskog sustava do nastanka ranosrednjovjekovnih oblika vlasti, zatim premjetanja raznih naroda i etnike promjene od hunskog i germanskog do avarskog, slavenskog i maarskog razdoblja, kao i sudbina domicilnog, romaniziranog stanovnitva (koje se pod utjecajem opih prilika u kasnoj rimskoj dravi barbariziralo) i ranosrednjovjekovni etnogenetiki i akulturacijski procesi te izrastanje novih etnikih identiteta,3 potom odumiranje odnosno preobrazba starih i nastanak novih naselja s osobitim obzirom na trajnost i pomake u naseljavanju pojedinih podruja, te temeljna obiljeja kasnoantikog kranstva i crkvenog ustroja u junoj Panoniji i rekristijanizacije u ranom srednjem vijeku. U vezi sa svime navedenim posebna se pozornost posveuje pitanju kontinuiteta i diskontinuiteta iz kasne antike u rano srednjovjekovlje. Zbog manjka izvorne grae za junopanonski prostor nije mogue provesti istraivanje koje bi osvijetlilo mnoge vane aspekte kasnoantike i ranosrednjovjekovne povijesti, ponajprije drutvene promjene. Meutim, valja pretpostaviti da su ovdje kao i u veem dijelu nekadanje rimske Europe, ali i ire bili na snazi karakteristini procesi, samo to ih nije mogue ilustrirati u pojedinostima koje bi dostatno utemeljile zaokruen pogled.4 Od ue problematike relevantne napose za hrvatsku medievistiku posebno se pretresaju pitanja o nazonosti hrvatskog etnika te o predmnijevanom irenju i razgranienju hrvatskog i maarskog utjecaja u ranosrednjovjekovnom Meurjeju. S druge strane, iz temeljnog je teksta izostavljena rasprava o smjetaju Moravske kneevine uz jugoistoni obod Franakog Carstva, jedna od najintenzivnijih u medievistici u posljednje vrijeme, budui da bi temeljita analiza dokaznog gradiva oduzela previe prostora, a ne bi promijenila osnovne postavke.5
Za problematiku slavenske etnogeneze usp. Curta 2001, 6-35. Svjedoanstva za junu Panoniju odvie su krta pa se ti procesi mogu pratiti samo u naznakama. 4 Za potanku komparativnu studiju o tim promjenama u zapadnoj Europi i Sredozemlju usp. Wickham 2006. Naalost, njome nisu obuhvaene dananje slavenske zemlje u jugoistonoj, sredinjoj i istonoj Europi zbog, kako je autor istaknuo, jezine barijere (Wickham 2006, 5). Shodno tome, jedva da ita kae o Panoniji. 5 Kratak pregled problematike donosi se u Dodatku, str. 283-284.
3
11
5. 4. 2011. 14:45:15
Istraivako razlaganje ovakve vrste nuno je povezano s nizom interpretacijskih potekoa, meu kojima je u posljednje vrijeme naroito izraen problem etnike kvalifikacije arheolokih nalaza.6 Openito uzevi, pripisivanje ostataka materijalne kulture tono odreenom etniku iskljuivo na temelju analize predmetnih karakteristika, tehnolokih obiljeja i funkcionalnih, spoznajnih i kulturnih initelja koji se smatraju specifinima za pojedine narodnosne skupine nije pouzdan postupak. Etnicitet ili, bolje reeno, etniki identitet je u predmoderno doba, u antici i srednjem vijeku, drutveno, ideoloki i kulturoloki uvjetovana kategorija koja proizlazi iz osobitih, promjenljivih okolnosti i odraava specifine potrebe, ciljeve i vrijednosti neke drutvene grupe.7 Upravo stoga u ovoj se studiji ne povlai znak jednakosti izmeu arheoloke kulture i etnikog identiteta. Arheoloka je graa komparirana i valorizirana prema povijesnim izvorima ili, gdje oni manjkaju, prema pretpostavljenoj povijesnoj situaciji, premda ni tada zakljuci nisu konkluzivni ve se dobrim dijelom kreu u domeni hipoteze. Smisao niti nije odreivanje tzv. etnike pripadnosti nalaza (to ionako nije svrhovito) nego uoavanje njihove brojnosti i rasporeda lokaliteta da bi se za junu Panoniju to vjernije, mutatis mutandis, ocrtala rasprostranjenost utjecaja ili mogu doseg vlasti kasnoantikih i ranosrednjovjekovnih dravnih tvorbi. Istovjetan oprez vrijedi i za numizmatike nalaze. Pogotovo je kasnorimski / ranobizantski novac mogao biti u uporabi kod raznih etnikih skupina koje su nastavale spomenuti prostor, ali iz toga nisu izuzete niti monete ostrogotskih i gepidskih vladara. Jo vei je problem znai li nalaz novca na nekom lokalitetu, osobito ako nije osnaen drugim arheolokim ostacima istoga kronolokog horizonta, da je dotino podruje bilo naseobinska toka ili je u pitanju tek svjedoanstvo o trgovakim i prometnim vezama.8 Shodno tome se i ponuena rjeenja u ovom radu razlikuju od sluaja do sluaja. I uporaba antropolokih rezultata moe navesti na pogrean put budui da ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri evidentirane populacije, jedna ili vie njih, stvarno odgovaraju nekom etniku, primjerice, koje narodnosne skupine u koje vrijeme zapravo tvore Avare ili to specifino razlikuje Hrvate od ostalih slavenskih populacija. Meutim, jo bi vea pogreka bila ne posegnuti za njima, no pravilno ih se moe vrednovati tek uklapanjem u koliko-toliko utvrdive povijesne okolnosti. Naposljetku moe se rei da ova historiografska analiza sintetskog predznaka ima za poglaviti cilj popuniti svojevrsnu znanstvenoistraivaku prazninu u prouavanju i razmatranju kasnoantike i ranosrednjovjekovne povijesti junopanonskoga prostora (sjeverozapadna Hrvatska s Meimurjem i Varadinskom Podravinom, karlovako Pokuplje s Banovinom, Posavina, Slavonija, Srijem, Baranja) kako u hrvatskoj tako i u svjetskoj historiografiji. Njezini nalazi i zakljuci trebali bi dati daljnji poticaj strunom bavljenju spomenutim prostorom u predmetnom kronolokom okviru. Samo na taj nain mnogobrojna nerijeena pitanja mogu s vremenom,
Podrobnije o tome za gepidske, langobardske, avarske i slavenske nalaze u Karpatskoj kotlini u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku usp. Curta 2001, 190-310. 7 Saeto o tomu usp. Ani 2008, 16-19. Preglednu metodoloku studiju o oblikovanju identiteta u ranom srednjem vijeku nudi Pohl 2008, 13-26. Takoer i Heather 2008, 17-35. 8 Usp. McCormick 2005, 343-384 za karolinko doba. Slino se moe pretpostaviti i za dio kasnoantike i kasnije srednjovjekovne numizmatike grae.
6
12
5. 4. 2011. 14:45:15
Uvod
novim pomnim razgrtanjem slojeva prolosti, dobiti zadovoljavajue odgovore. Ili, ako ve nita drugo, daljnja propitivanja mogla bi tim gotovo istinskim zagonetkama junopanonskoga ranoga srednjovjekovlja donijeti odgovarajue postavljene probleme.
Stanje istraenosti
Prvi pokuaji znanstvene obrade povijesti junopanonskog prostora u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku stari su koliko i tradicija hrvatske kritike historiografije. Na njezinu poetku stoji veliko ime Ivana Luia (1604.1679.) s djelom O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De Regno Dalmatiae et Croatiae) u est knjiga, objavljenom prvi put 1666. godine u Amsterdamu (poboljano je izdanje izalo dvije godine kasnije takoer u Amsterdamu).9 Lui se pojedinim temama relevantnima za kasnoantiku i ranosrednjovjekovnu povijest dananje sjeverne Hrvatske pozabavio u nekoliko poglavlja prve i druge knjige svoje kapitalne povjesnice. Vano je naglasiti da su, unato objektivnim interpretacijskim slabostima, neki njegovi zakljuci i problemska vienja zadrali i danas stanovitu vrijednost.10 Zanimanje za prolost june Panonije novi je uzlet doivjelo u 18. stoljeu. Meu prvima valja istaknuti talijanskoga polihistora i austrijskoga carskoga generala Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658.1730.), koji je u svom opsenom estosveanom djelu pod naslovom Panonsko-mezijski Dunav, provien zemljopisnim, zvjezdoslovnim, vodopisnim, povijesnim i prirodopisnim opaanjima (Danubius Pannonico-Mysicus, observationibus geographicis, astronomicis, hydrographicis, historicis, physicis perlustratus, Den Haag Amsterdam, 1726.) zabiljeio mnotvo raznovrsnih podataka o podunavskim oblastima.11 Za hrvatsku povijesnu i arheoloku znanost od vanosti je odlomak iz drugog sveska koji se bavi rimskim vojnim starinama s obje obale Dunava, dakle i u nizinskoj Hrvatskoj, osobito u pojedinim naseljima u Srijemu i Slavoniji (Slankamen, Petrovac, Srijemska Mitrovica, Mikanovci, Vinkovci, Despotovac, Sisak, Osijek).12 Koristan je i spis Svojine sirmijske ili opis Sirmija s njegovom biskupijom (Vindiciae Sirmienses seu Descriptio Sirmii cum suo episcopatu, drugo izdanje, Budim, 1746.) maarskog klerika Lszla Szrnyija de Kis-Szrnyi (1670.1752.),13 u kojem se razmatra povijest grada Sirmija i Sirmijske biskupije odnosno cijeloga Srijema. Djelo je naroito bitno zbog maarskih pogleda na ustrojavanje crkvene organizacije u Slavoniji,
Za hrvatski prijevod prve knjige Luieva djela usp. Kunti-Makvi 1986, 66-357. Ukratko o ivotu i radu Ivana Luia usp. Kurelac 1986, 7-54. 10 Usp. Kunti-Makvi 1985, 131-166 u vezi s prikazom doseobe Slavena u Luievu djelu. Za antike izvore kojima se u pisanju posluio Lui usp. Kunti-Makvi 1991, 15-72. 11 O Marsigliju i njegovu djelu usp. Stoye 1994. 12 Za zapaanjima i skicama toga marnoga skupljaa svakojake znanstvene grae i danas redovito poseu strunjaci, napose u topografsko-arheolokim studijama (usp. primjerice Pinterovi 1956, 56-57 za Mursu i Brizzi 1981, 33-52 za Sisciju). 13 Za hrvatski prijevod toga djela usp. Sran 1989. Usp. Jarak 1991, 111 za prosudbu korisnosti Szrnyijeva spisa za kasnoantiku povijest kranstva u junoj Panoniji.
9
13
5. 4. 2011. 14:45:15
poblie reeno, u vezi s pitanjem jesu li se slavonske biskupije osnivale na podruju koje je pripadalo Maarima ili Hrvatima.14 Voluminozno djelo talijanskog povjesniara Danielea Farlatija (1690.1773.) jo je nezaobilazno u prouavanju crkvene povijesti hrvatskoga povijesnog prostora u antici i srednjem vijeku.15 Opsena edicija naslovljena Sveti Ilirik (Illyricum sacrum), od koje je pet svezaka on sam uredio i sastavio (Venecija, 1751.1775.), dok je posljednja tri sveska objavio Farlatijev suradnik Jacopo Coleti (Venecija, 1800.1819.), obiluje vrlo vrijednom povijesnom graom. Sadraje bitne za crkvenu povijest june Panonije u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku donose prve tri knjige koje obrauju povijest salonitansko-splitske nadbiskupije, potom napose peti svezak u kojemu je prikazana povijest Sisake i Zagrebake biskupije,16 te sedmi svezak u kojemu je rije o Sirmijskoj (nad)biskupiji. Zagrebaki kanonik Baltazar Adam Kreli (1715.1778.) sastavio je opiran spis Prethodne biljeke o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb, 1770.), koji je prema njegovim vlastitim rijeima trebao posluiti kao osnova za pisanje sustavne povjesnice. Autor razglaba o mnogim pojedinostima iz kasnoantike i ranosrednjovjekovne povijesti june Panonije u prva tri poglavlja svoje knjige.17 Dodue, zbog tendencioznosti spis nema znanstvenu vrijednost niti je Kreliu bio cilj napisati pravo povijesno djelo. Zagrebaki kanonik i isusovac Andrija Blakovi (1727.1796.) pozabavio se u svojoj nedovrenoj trosveanoj zbirci rasprava Povijesti svega Ilirika od najstarijega vremena naroda i imena (Historiae universalis Illyrici ab ultima gentis et nominis memoria, Zagreb, 1794.) rimskodobnom povijeu itarjeva (Andautonija) i istonog dijela Meurjeja (Savska Panonija).18 Djelo je vrijedno ponajprije kao daljnji korak u uenom zanimanju za daleku prolost sjeverne Hrvatske. Svega godinu dana kasnije svjetlo dana ugledala je knjiga svestranog uenjaka franjevca Matije Petra Katania (1750.1825.) naslovljena Ogled o jezikoslovlju i zemljopisu Panonaca u kojem se raspravlja o podrijetlu, jeziku i pismu Hrvata kao i o nekada slavnim gradovima Panonije, Sisciji, Andautoniji, Neviodunu i Petovionu, te o poloaju postaja na vojnoj cesti (Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae Andautonii Nevioduni Poetovionis urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur,
Uz Szrnyija, povijeu kranske crkve u Panoniji pozabavio se i maarski sveenik Istvn Szalgyi (1738.1796.) u djelu O stanju panonske crkve (De statu ecclesiae Pannonicae, Peuh, 1777.), nastojei rekonstruirati crkveno-povijesna zbivanja u kasnoj antici (o njegovu djelu u okviru povijesti kranstva na hrvatskom prostoru usp. Jarak 1991, 113). 15 O Farlatiju i njegovu djelovanju usp. Lui 1973, 119-241. Usp. Jarak 1991, 111-113 za ocjenu vrijednosti Farlatijeva djela za kasnoantiku povijest kranstva u junoj Panoniji. 16 Za prijevod odlomka o povijesti Siscijske biskupije usp. Molnar Razum 2003, 9-45. 17 Usp. na primjer Kunti-Makvi 1993, 263-267 za analizu Krelievih podataka o Sisciji. 18 Za vanost Blakovieva spisa u razvitku arheolokih prouavanja u hrvatskoj znanosti usp. Tomii Koutar 2006, 31-39.
14
14
5. 4. 2011. 14:45:15
Uvod
Zagreb, 1795.).19 U njoj je Katani donio vrijedne podatke o rimskim starinama u etirima gradovima u zapadnom dijelu june Panonije.20 Poetkom 19. stoljea izala je povjesnica tada ve pokojnoga zagrebakoga gimnazijskog profesora i potom knjiniara u Pravoslovnoj akademiji Josipa Mikoczija (1734.1800.) Spokojna Hrvatska (Otiorum Croatiae liber unus, Budim, 1806.). U njoj se priziva historiografska tradicija kojoj je rodonaelnikom bio Ivan Lui. Mikoczy u djelu raspravlja o oblastima koje su zauzeli Hrvati nakon doseljenja, o franakom razdoblju i o dolasku Arpadovia na hrvatsko prijestolje.21 Trebalo je protei vie desetljea dok se nisu ponovno stvorili povoljni uvjeti za to da se upali lu djelatnog znanstvenog zanimanja za povijest hrvatskoga prostora.22 Prvo ime koje s tim u vezi valja navesti jest Franjo Raki (1828.1894.). Pitanjima bitnima i za povijest Hrvatske i Slavonije uhvatio se u kotac ve 1864. godine u raspravi koja je izlazila u nastavcima u asopisu Knjievnik, a u kojoj je kritiki razmatrao izvore za hrvatsku i srpsku povijest.23 Na tragu postojanoga bavljenja povijesnom znanou objavio je 1877. u Zagrebu i zbirku izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest Spisi koji oslikavaju staro doba hrvatske povijesti (Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia), prvi takav prirunik u hrvatskoj historiografiji, u kojem je sabrao tekstove isprava, papinskih pisama i sinodalnih zakljuaka te izvatke iz djela starih povjesnika i kroniara. Instruktivni su u pojedinim segmentima i njegovi radovi Borba junih Slavena za dravnu neodvisnost u XI. vieku (Zagreb, 1875.), Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini obseg i narod (Zagreb, 1881.) i Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljea (Zagreb, 1894.).24 Hrvatsku historiografiju tada je naroito zaokupljalo pitanje rane pripadnosti Slavonije, to je bila posljedica prijepora s maarskim povjesniarima sa snanim politikim peatom. Istaknutu ulogu u tome imao je Vjekoslav Klai (1849.1928.) raspravom Da li je nekadanja Slavonija bila izprvice hrvatska ili ugarska zemlja?,
O Kataniu i njegovu djelu usp. Sran 1996, 39-54, osobito 44-48 za znanstvene radove. Za Katanieve podatke o Sisciji usp. Kunti-Makvi egvi 1992, 165-181, o njegovom istraivanju Murse usp. Pinterovi 1979, 95-106, a o bavljenju Andautonijom usp. Knezovi 2008, 11-47. 21 O Mikoczyju usp. ii 1914a, 82-83, 1925, 32-33, Klai 1975, 55, Strecha 2005, 103. 22 U Zagrebu je 1839.1842. godine tiskano etverosveano djelo Ogledalo Iliriuma seoskog upnika Ivana veara (1775.1839.), ija vrijednost lei samo u tome to je prva povjesnica na hrvatskom jeziku (usp. ii 1914a, 91, 1925, 33-34, Klai 1975, 55, Strecha 2005, 105). 23 Knjievnik 1 (1864), 35-77, 199-227, 358-388, 544-562; Knjievnik 2 (1865), 36-52, 218241, 380-398. Rasprava je 1865. godine u Zagrebu tiskana kao knjiga (Raki 1865). Iste godine kad je objavljena Rakijeva rasprava (1864), u Rijeci je izaao Pregled hrvatske poviesti ime Ljubia (1822.1896.), ali to djelo zbog sumarnosti jedva da se dotie pitanja bitnih za ovu temu (o Ljubiu kao historiografu usp. ii 1914a, 95-96, Klai 1975, 55, Strecha 2005, 107). S druge strane, mnogo je korisnija njegova rasprava o Posavskoj Hrvatskoj (usp. Ljubi 1878). 24 Sve su spomenute studije izale u Radovima JAZU, prva od 1873. do 1875. godine u svescima broj 25, 26, 28, 30 i 31 (Raki 1931a), druga 1881. godine u svescima broj 56 i 57 (Raki 1881ab), a trea izmeu 1884. i 1893. godine u svescima broj 70, 79, 91, 99, 105, 115 i 116 (Raki 1894, 2008).
19 20
15
5. 4. 2011. 14:45:15
tiskanom u Viencu 1882. godine.25 Temeljne razlike u tumaenju politikih tijekova u slavonskom ranom srednjovjekovlju izmeu hrvatske i maarske historiografije ouvale su se dobrim dijelom do dananjice. Istovremeno s izlaskom Klaieve rasprave pojavila se i prva prava hrvatska povjesnica s kritikim i znanstvenim tendencijama, djelo Tadije Smiiklasa (1843.1914.). U prvom svesku ove sinteze, podnaslovljenom Od najstarijih vremena do godine 1526.,26 autor je ukratko obradio i politiku dogaajnicu u Meurjeju od avarskog osvajanja Sirmija. Pregled hrvatske povijesti napisao je i Vjekoslav Klai, izloivi takoer u prvom svesku svoj pogled na najvanije momente u povijesnopolitikom razvoju istoga prostora od prodora Franaka u Panoniju.27 Meutim, tek je objavljivanjem kapitalnog historiografskog djela Ferde iia (1869.1940.) Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb, 1925.) hrvatsko rano srednjovjekovlje dobilo zasluenu znanstvenoistraivaku pozornost.28 Osobita odlika iieve knjige jest u tome to je povijest hrvatskoga prostora sagledavao u kontinuitetu od prapovijesnoga doba pa je shodno tome detaljnije obradio kako ranosrednjovjekovnu tako i kasnoantiku povijest june Panonije. Upravo stoga njegov povijesni prikaz nije na svojoj korisnosti izgubio niti danas. Novi pomak u historiografskoj obradi ranosrednjovjekovne povijesti sjeverne Hrvatske oznaile su sinteze Nade Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb, 1 1971., 21975.) i Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb, 1976.). Autorica je sustavnom i podrobnom analizom izvorne grae i plodotvornim interpretacijskim stavovima stvorila sveobuhvatnu sliku drutvene i politike povijesti srednjovjekovne Hrvatske, dotaknuvi se na odgovarajuim mjestima i povijesnog razvoja u Meurjeju.29 Korak dalje otiao je Neven Budak u Prvim stoljeima Hrvatske (Zagreb, 1994.), gdje je osobita pozornost posveena junopanonskom prostoru u ranom srednjem vijeku, naroito njegovom zapadnom dijelu sa sreditem u Sisku.30 Na iievu tragu zahvatio je Ivo Goldstein u knjizi Hrvatski rani srednji vijek (Zagreb, 1995.) i u kasnorimsko razdoblje. Jo je izrazitiji Goldsteinov doprinos u vezi s ranosrednjovjekovnom povijeu june Panonije u lanku Slika politikog i etnikog stanja u panonskom dijelu Hrvatske (Slavonije) 7.- 12. stoljea, objavljenom 1996. godine.31 Rije je o prvom radu sa sintetikim predznakom u kojem se obrauje povijest Meurjeja u ranom srednjem vijeku. Naalost, u sintezi Tomislava Raukara Hrvatsko srednjovjekovlje (Zagreb, 1997.), koja bogatstvom sadraja i interpretacijskih razina nesumnjivo
Vienac 14 (1882), 560-562, 576-578, 596-599, 609-612, 628-630, 637-640, 655-658, 675-678. Rasprava je jo iste godine izala i kao knjiga (usp. Klai 1882). O Klaievom doprinosu u prijeporima izmeu hrvatske i maarske historiografije usp. Andri 2001a, 37-66. 26 Smiiklas 1882. 27 Klai 1899. 28 O iiu i njegovoj knjizi usp. Budak 1990, 741-749. 29 Nada Klai je ukratko prikazala svoje stavove o razvitku srednjovjekovne Slavonije u jednom kasnijem preglednom lanku (Klai 1978), a pozabavila se i podrujem Pokuplja u srednjem vijeku (Klai 1986). Njezina posljednja sinteza Povijest Hrvata u srednjem vijeku, objavljena posmrtno (Zagreb, 1990.), ne unosi nove elemente u obradu povijesti june Panonije 30 Osnovne teze ponovljene su i u Budak 2003a, 2003b, Budak Raukar 2006. 31 Goldstein 1996.
25
16
5. 4. 2011. 14:45:16
Uvod
tvori novinu u hrvatskom povjesnitvu, povijest nizinske i sjeverozapadne Hrvatske u ranom srednjem vijeku nije dobila veu panju. Od hrvatskih istraivaa koji su uznastojali nanovo protumaiti pojedine trenutke iz povijesti ranosrednjovjekovne Slavonije valja istaknuti i Luju Margetia, osobito njegovu raspravu Pitanja iz najstarije povijesti Zagrebake biskupije i Slavonije (Zagreb, 1994.),32 te Mladena Ania, koji se u pregledu U osvit novog doba. Karolinko carstvo i njegov jugoistoni obod (Split, 2000.) pozabavio i prilikama u sjevernoj Hrvatskoj u karolinko vrijeme.33 Nakon ranonovovjekovnih autora prvi se u hrvatskoj historiografiji povijeu june Panonije u rimsko doba pozabavio Ivan Kukuljevi Sakcinski (1816.1889.) u opsenom lanku Panonija rimska (Zagreb, 1873.).34 Slinih pokuaja zapravo nije bilo sve donedavno. Kratke ocrtaje povijesnih prilika u Panoniji u rimsko vrijeme do kasne antike odnosno do 6. stoljea dala je Bruna Kunti-Makvi u dvama prilozima.35 Mnogo podrobniji su pregledi eljka Tomiia i Stanka Andria.36 U oba rada oslikano je stanje u junoj Panoniji u kasnoj antici odnosno u doba tzv. velike seobe naroda, s time da je Tomii svoj prikaz doveo do franakog vremena i poetka 9. stoljea, dok je Andri zavrio odlaskom Langobarda iz Panonije u drugoj polovini 6. stoljea, ali je zato veu pozornost obratio antikoj podlozi junopanonskoga prostora. U najnovije vrijeme je i autor ovih redaka priredio nekoliko znanstvenih radova koji podrobno obrauju prilike u kasnoantikoj i ranosrednjovjekovnoj junoj Panoniji.37 Na ovome mjestu valja spomenuti i ope preglede srednjovjekovne povijesti to ih je iznjedrila hrvatska historiografija, a koji jednim dijelom svoga sadraja zahvaaju i u povijesne dogaaje u junoj Panoniji. Na poetku kratkog niza hrvatskih povjesniara koji su se odvaili na taj pothvat stoji Natko Nodilo (1834.1912.). Od sveobuhvatne srednjovjekovne povjesnice Historija srednjega vijeka koja je zapoinjala rasulom Zapadnog Rimskog Carstva i trebala zavriti slomom Bizantskog Carstva Nodilo je uspio dovriti tri sveska (Zagreb, 1898.1905.), dovevi svoje izlaganje do doba cara Heraklija (610.641.). Zadugo je ovaj pokuaj ostao usamljen, sve do pojave prvog, a
Margeti 2000a, 33-83. Rasprava je izvorno objavljena u asopisu Croatica Christiana Periodica XVIII/34 (1994), 1-50. 33 Ani 2000a. 34 Kukuljevi Sakcinski 1873, 86-157. O Kukuljeviu Sakcinskom kao epigrafiaru usp. Matijevi-Sokol 1996, 85-90. 35 Kunti-Makvi 1997, 2003. eljko Rapani u pregledu napisanom za katalog izlobe Hrvati i Karolinzi (Split, 2000.) Od grkih kolonista do franakih misionara. Povijesno-kulturna slika hrvatskoga prostora (Rapani 2000) tek se usputno i krajnje saeto dotie june Panonije, bavei se ponajvie hrvatskim priobaljem i neposrednom unutranjou. Odreenu vrijednost za opis politikih prilika u junoj Panoniji u kasnoj antici ima i monografija Veliki Ilirik (284-395) i njegova konana dioba (396-437) Roka Bogiia (Zagreb, 1962.). Meutim, na interpretacijskim razinama i u zakljucima ve je dobrim dijelom bila nadiena i u trenutku objavljivanja. 36 Usp. Tomii 2000a, Andri 2002. Slavonskim prostorom u rimsko doba i u ranom srednjem vijeku pozabavio se i Mirko Markovi u monografiji o povijesti naselja i stanovnitvu Slavonije (Markovi 2002), no njegov je prikaz dobrim dijelom nepouzdan jer se oslanjao na zastarjelu literaturu. Od istih slabosti pati i krajnje saeti pregled u knjizi o istonoj Slavoniji istoga autora (Markovi 2003a). Mnogo kvalitetniji od Markovieva, iako vrlo sumaran jest pregled antike i srednjovjekovne povijesti Slavonije Emila Spajia iz 1965. godine (Spaji 1965a, 1965b). 37 Graanin 2005a, 2006a, 2006b, 2007, 2008a, 2008b, 2008c, 2009a, 2009b.
32
17
5. 4. 2011. 14:45:16
naalost i jedinog sveska monografije Miroslava Brandta naslovljene Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (Zagreb, 1980.). Brandt je sumarno obradio i dogaaje u kasnoj antici odnosno u vrijeme velike seobe naroda i u ranom srednjem vijeku koji se izravno tiu june Panonije. Nedavno izala sinteza Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku Ive Goldsteina i Borislava Grgina (Zagreb, 2006.), prva knjiga iz pera hrvatskih povjesniara koja je na tragu suvremenih historiografskih stremljenja obradila cijelu povijest srednjega vijeka, nije s obzirom na karakter i opseg mogla podrobnije razmotriti povijesne prilike u kasnoantikoj i ranosrednjovjekovnoj junoj Panoniji. Hrvatska arheoloka znanost takoer je proizvela radove koji tee sintetiziranju istraivakih rezultata u vezi s povijeu Meurjeja, naroito u posljednje vrijeme. Prvo ime koje valja spomenuti svakako je Zdenko Vinski. Osim to je objavio niz rasprava u kojima meritorno uklapa arheoloke spoznaje u opu povijesnu sliku irega hrvatskog povijesnog prostora u kasnoj antici i u ranom srednjem vijeku, napisao je i sintetski pregled Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine (Zagreb, 1971.), u kojem se bavi i junopanonskim prostorom.38 Uz ve spomenuti rad o junoj Panoniji od kasne antike do karolinkog doba, eljko Tomii posvetio je u posebnom prilogu iskljuivu pozornost Meurjeju od druge polovine 6. do poetka 9. stoljea,39 temeljei svoju interpretaciju prvenstveno na arheolokim nalazima.40 Vano je istaknuti i Tomiievu disertaciju iz 1989. godine koja pokuava donijeti integralnu sliku povijesti sjeverne Hrvatske na temelju materijalnih ostataka tzv. bjelobrdskoga kulturnoga kompleksa.41 Arheoloku i povijesnu znanost u Hrvatskoj obogatile su odnedavno jo dvije disertacije koje se bave junopanonskim prostorom u ranom i razvijenom srednjem vijeku. Jedna je djelo Tajane Sekelj Ivanan, a druga Kreimira Filipeca.42 U obje se ove studije nastoji uglavnom na temelju arheolokih nalaza dati slika naselja i naseljenosti u Meurjeju u ranom srednjovjekovlju sve do 13. stoljea. Pregledom vjerskih prilika i crkvene povijesti u junoj Panoniji u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku pozabavilo se nekoliko hrvatskih strunjaka. Mirja Jarak prikazala je povijest starokranskih zajednica u sjevernoj Hrvatskoj do 6. stoljea,43 a Branka Migotti sabrala je i analizirala arheoloka svjedoanstva o razvitku kranstva u kontinentalnoj Hrvatskoj u kasnoj antici.44 Elementima ranog kranstva u sjevernoj Hrvatskoj bila se jo 1978. godine pozabavila Branka Viki-Belani.45 Vri Vinski 1971a. Rad je u neto izmijenjenom obliku objavljen i na francuskom jeziku (Vinski 1971b). 39 Tomii 2000b. 40 Vrijedi evidentirati jo etiri pregledna rada u kojima se na temelju arheolokih nalaza nastoji oblikovati povijesna slika prostora sjeverozapadne Hrvatske u kasnoj antici (Sokol 1986, 1996a) i u srednjem vijeku (Tomii 1986a, 1996). 41 Tomii 1989a. Usp. i Tomii 1992, 113-130 za novije rezultate. 42 Sekelj Ivanan 1998, Filipec 2002a. Sekelj Ivanan je svoj doktorski rad kasnije u preraenom obliku objavila i u prijevodu na engleski jezik (Sekelj Ivanan 2001a). 43 Jarak 1994. Takoer usp. Jarak 1988, 1991 u vezi s postignuima i glavnim smjernicama u istraivanju povijesti ranog kranstva u junoj Panoniji. 44 Migotti 1994, 1997. 45 Viki-Belani 1978, 588-606.
38
18
5. 4. 2011. 14:45:16
Uvod
jedan je i pregledan rad Branimira Gabrievia o kranstvu u Iliriku do dolaska Slavena.46 Povijesni razvoj kranstva na hrvatskom prostoru u srednjem vijeku oslikao je Franjo anjek, usputno se dotaknuvi i june Panonije u ranom srednjovjekovlju.47 U novije vrijeme jedino je jo Juraj Kolari pokuao prikazati kontinuirani razvitak kranstva na hrvatskom povijesnom prostoru od antike do srednjega vijeka.48 Najnovije je i Hrvoje Graanin dao pregled povijesnih kretanja u vezi s kranstvom i crkvom od 6. do 11. stoljea.49 U razmatranju povijesti june Panonije u kasnoantikom i ranosrednjovjekovnom dobu neophodno je posegnuti i za rezultatima inozemnih historiografija, u prvom redu onih u neposrednom susjedstvu, ve i zbog preklapanja geografsko-politikih datosti. Slovensko je povjesnitvo u osobama Ljudmila Hauptmanna50 i Boge Grafenauera51 stvorilo vrlo vrijedne, pionirske radove koji upotrebljivost zadravaju i danas. Nadasve su korisne sinteze slovenske povijesti koje obrauju srednjovjekovno razdoblje.52 U novije vrijeme arheolog Slavko Cigleneki objavio je radove koji itekako mogu posluiti u rasvjetljavanju opih prilika u kasnoantikoj junoj Panoniji.53 Naposljetku, Rajko Brato je svojim radovima umnogome pridonio jasnijem sagledavanju crkvenih prilika na zapadnoilirikom prostoru od kasne antike do ranog srednjeg vijeka.54 Od bosanskohercegovakih istraivaa koji su sintetizirali spoznaje o povijesti prostora Bosne i Hercegovine u kasnoj antici odnosno u ranom srednjem vijeku valja prvenstveno navesti uru Baslera55 i Nadu Mileti.56 Antikim razdobljem intenzivno su se bavili Esad Paali57 i Ivo Bojanovski.58 uro Basler je ujedno i autor monografije o povijesti kranstva u kasnoj antici.59 U Srbiji se meu povjesniarima i arheolozima ija je djelatnost neposredno vezana i za povijest june Panonije istie ime Vladislava Popovia, koji je svoj znanstvenoistraivaki mar bio usmjerio naroito u prouavanje antikog Sirmija. 60 Od pojedinanih priloga sintetskog karaktera valja navesti njegov rad o junodunavskim pokrajinama u kasnoj antici od kraja 4. do sredine 5. stoljea61 te studiju o
48 49 50 51 52
46 47
55 56 57 58 59 60 61
53 54
Gabrievi 1987a. anjek 1988, 2003a, 2003b. Kolari 2004. Graanin 2008d. Hauptmann 1915, 1920, 1923, 1928. Grafenauer 1951, 1966, 1969, 1971. Kos 1955, Grafenauer 1964, 1965, tih Simoniti 2004. Izvorno je povjesnica Petra tiha i Vaska Simonitija objavljena u Ljubljani 1995. godine. Hrvatsko izdanje iz 2004. je dopunjeno. Cigleneki 1987a, uz 2008, 1992. Brato 1986, 1987, 1990a, 1990b, 1993, 1994, 1996a, 1998a. Basler 1972 (njemako izdanje, 1993), 1984. Mileti 1984. Paali 1960. Bojanovski 1988. Basler 1986. Usp. Popovi 2003. za sabrane radove o arheologiji i povijesti Sirmija. Popovi 1987.
19
5. 4. 2011. 14:45:16
urbanim prilikama u Istonom Iliriku od 5. do 7. stoljea. 62 Vrlo je korisna i studija monografskih obiljeja Miroslave Mirkovi o povijesti Sirmija do pada grada pod Avare,63 te dvije godine stariji rad Boidara Ferjania o Sirmiju u bizantsko doba.64 Razdoblje tzv. seobe naroda su s arheolokog stanovita obradili Jovan Kovaevi i Danica Dimitrijevi.65 Svakako najplodotvornija je maarska historiografija. Meu brojnim maarskim istraivaima treba najprije spomenuti Andrsa Alfldija, uglednog strunjaka za kasnu antiku i rani srednji vijek u srednjem Podunavlju, ija je dvosveana monografija o propasti rimske vlasti u Panoniji i danas neizostavno pomagalo.66 Njemu uz bok stoji Andrs Mcsy sa svojom studijom o antikoj Panoniji i sintezom o povijesti srednjega Podunavlja u doba Rimskog Carstva.67 Jen Fitz posebno se bavi upravom Panonije u rimsko vrijeme, a od naroite su vanosti za ovu temu njegovi radovi o kasnoantikom administrativnom ustroju panonskih pokrajina.68 Neophodno je istaknuti i djelo Lszla Vradyja o kasnoantikoj Panoniji,69 te Sndora Sopronija o posljednjim desetljeima panonskoga limesa.70 Za razdoblje velike seobe naroda s arheolokog aspekta bitni su prilozi i monografije Dezse Csallnyja,71 Istvna Bne72 i Attile Kissa.73 Sinteze o povijesti kranstva u kasnoj antici djelo su Tibora Nagya74 i Dorottye Gspr,75 a treba izdvojiti i studiju Endra Ttha o kranstvu u Panoniji do 7. stoljea.76 Od maarskih medievista koji su istraivaki prilinu pozornost posvetili i prostoru sjeverne Hrvatske najistaknutije mjesto pripada Gyrgyju Gyrffyju, s raspravama o Slavoniji i Srijemu u ranom i razvijenom srednjem vijeku.77 Sinteze o maarskoj srednjovjekovnoj povijesti takoer donose mnogoto korisnog o hrvatskom ranom srednjovjekovlju,78 unato interpretacijskim razlikama u odnosu na hrvatsku historiografiju. Izuzetno vrijedne su i monografije posveene pojedinim
64 65
62 63
68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78
66 67
Popovi 1982. Mirkovi 1971. Ferjani 1969. Kovaevi 1960, Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, Dimitrijevi 1967. Duan Mrkobrad je u monografiji o arheolokim nalazima seobe naroda u ondanjoj Jugoslaviji (Mrkobrad 1984) nastojao sabrati i sintetizirati dotadanje rezultate arheologije, ali njegov rad pati od ozbiljnih nedostataka (nepotpun katalog arheoloke grae, manjkavo i nedosljedno navoenje strune literature, pogreno ili netono preuzimanje arheolokih interpretacija, neprecizno svrstavanje nalaza po kronolokom i etnikom kljuu). Alfldi 1924, 1926. Mcsy 1962, 1974. Fitz 1983, 1994. Vrady 1969. Soproni 1985. Csallny 1956, 1961. Bna 1971a, 1976, 1982, 1987, 1991. Kiss 1991. Nagy 1939. Gspr 2002. Tth 1994. Gyrffy 1959, 1970, 1971, 1995. Hman 1940, Krist 1993, Engel 2001.
20
5. 4. 2011. 14:45:16
Uvod
stoljeima: gnes Cs. Ss o slavenskom stanovnitvu u zapadnoj Ugarskoj u 9. stoljeu i Csanda Blinta o junoj Ugarskoj u 10. stoljeu.79 Junopanonskim prostorom u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku pozabavili su se i strunjaci iz germanofonih, anglofonih i frankofonih historiografija. Nadasve su vrijedni radovi Waltera Pohla o Gepidima i Avarima, 80 te Herwiga Wolframa o Gotima i srednjem Podunavlju u ranom srednjem vijeku,81 a osobito knjiga Friedricha Lottera o kretanjima naroda u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku na prostoru srednjeg Podunavlja i istonih Alpa.82 Njima valja pridruiti Jochena Gieslera sa sintezom o ranosrednjovjekovnoj povijesti i arheologiji srednjeg Podunavlja i istonoalpskog prostora.83 Ne smije se izostaviti i Martina Eggersa koji je unato interpretacijskim slabostima i neodrivosti mnogih njegovih zakljuaka sabrao dojmljivu koliinu izvorne grae relevantne i za junopanonsko ranosrednjovjekovlje.84 Za ranu povijest kranstva i Crkve u ovom dijelu srednje Europe koristan je i pregled Petera F. Bartona koji see do 788. godine,85 dok je Lothar Waldmller razmatrao povijest crkvenih koncila u Dalmaciji, Hrvatskoj i Ugarskoj do 1311. godine.86 Od anglofonih autora neophodno je istaknuti Charlesa R. Bowlusa s monografijom o srednjem Podunavlju u ranom srednjem vijeku izmeu Franaka, Moravljana i Maara87 i napose Huwa A. M. Evansa koji je analizirao ranosrednjovjekovnu arheologiju Hrvatske.88 Nedavno je na Srednjoeuropskom sveuilitu (Central European University) u Budimpeti obranjen i magistarski rad Jeremyja Mikecza o prostoru Slavonije u 10. i 11. stoljeu u kojem se nanovo interpretiraju postojei arheoloki nalazi. 89 Nemalu vrijednost ima pregledna studija Neila Christieja o opstanku rimskih naselja u Panoniji od 4. do 10. stoljea.90 U vezi s kasnoantikom povijeu treba navesti rad Johna W. Eadieja o sirmijskoj oblasti u doba kasnoga Rimskog Carstva.91 to se tie ranosrednjovjekovne povijesti, vrlo je vrijedna nova sinteza Florina Curte.92
Ss 1973, Blint 1991. Pohl 1980, 2002. 81 Wolfram 1987, 1990, 1995. Za povijest karolinkodobne Panonije u 9. stoljeu valjanost je zadrala i disertacija Geralda Hubera (Huber 1972), prvenstveno kao pregled starijih miljenja i navoda iz vrela. 82 Lotter 2003. 83 Giesler 1997, naroito 16-22, 136-155, 273-302. 84 Eggers 1995. 85 Barton 1975. 86 Waldmller 1987. Waldmller je i autor monografije o prvim dodirima Slavena s kranstvom i kristijaniziranim narodima od 6. do 8. stoljea (Waldmller 1976), koja sadri podatke vane i za povijest junopanonskog prostora. 87 Bowlus 1995. 88 Evans 1989. 89 Mikecz 2009. 90 Christie 1992, 1994. Dodue, studija se iskljuivo bavi sjevernim, maarskim dijelom Panonije (tzv. maarskom Transdanubijom). 91 Eadie 1982. 92 Curta 2006. Kao svojevrstan kuriozum vrijedi spomenuti i Stanka Guldescua s njegovom povijeu srednjovjekovne Hrvatske (Guldescu 1964). Za pojedina pitanja odreenu vrijednost ima i sinteza Johna V. A. Finea Mlaeg o povijesti ranosrednjovjekovnog Balkana (Fine 1983),
79 80
21
5. 4. 2011. 14:45:16
Napokon, u prouavanju povijesti Crkve u kasnoantikoj Panoniji niti danas se nikako ne smije zanemariti djelo francuskog povjesniara Jacquesa Zeillera o poecima kranstva u podunavskim pokrajinama.93 Navedeni istraivai postavili su opsene temelje i odredili glavne smjernice: sada valja nadgradnju iznijeti na novu razinu i ponuditi obuhvatnu sliku jednoga prostora u duljem vremenskom trajanju. Otuda su u ovom radu kasna antika i rani srednji vijek spojeni u kontinuirani vremenski slijed kako bi povijesna gibanja i procesi postali to zorniji.
ponajprije zbog rijetkih pokuaja istraivaa poniklih iz tzv. velikih historiografija da se pozabave hrvatskom povijeu u srednjem vijeku. Manje je iskoristiva Fineova najnovija monografija (Fine 2006), uz to to pati i od brojnih faktografskih i interpretativnih slabosti (za recenziju vidi Budak 2009, 487-495). 93 Zeiller 1918.
22
5. 4. 2011. 14:45:16
I. poglavlje
Zemljopisne i prometne znaajke prostora
Cjelovito razumijevanje povijesnih procesa nesumnjivo ovisi i o dobrom poznavanju prirodnih osobitosti prostora na kojem se oni odvijaju.1 Izravan utjecaj okolia na ivot ljudi i drutva bio je razliit u razliitim povijesnim trenucima, to je odraz mogunosti i uspjenosti zajednice da prirodno okruenje prilagodi vlastitim potrebama. Pritom na umu valja imati jednako fizike karakteristike tla kao i klimatska svojstva jer i jedno i drugo bitno odreuje ivotne uvjete i razmjetaj naselja na nekom podruju. U predmoderno vrijeme ovjekovi zahvati u prirodni okoli bili su neznatni u usporedbi s kasnijim razdobljima, a najvidljiviji tragovi takvog djelovanja bila su naselja i prometna infrastruktura.
Geografska obiljeja
Prostor omeen Sutlom i umberakim gorjem na zapadu, rijekama Murom i Dravom na sjeveru, Dunavom na istoku te Savom i Kupom na jugu geografski pripada krajnjem jugozapadnom dijelu prostrane Panonske nizine. Prema reljefnim osobinama, ovo je podruje slika raznolikosti. Dananje Hrvatsko zagorje, Varadinska Podravina i Meimurje tvore prijelaz prema Alpama, dok su Karlovako Pokuplje i Posavina dodirni predjeli s peripanonskim prostorom odnosno Dinaridima. U zapadnom dijelu izdiu se gorske jezgre Ivanice i Medvednice koja svojim sjeveroistonim obroncima dodiruje Kalnik, a jugozapadnim rubom gleda u istone ogranke umberakoga i Samoborskoga gorja, odvojena od njih niskim zemljitem uz Savu. Duga i ne ba istaknuta uzvisina Bilogore, povezana na sjeverozapadu s Kalnikom, a na jugoistoku s Papukom, tvori razdjelnicu izmeu dravskih i savskih pritoka. Bez vidljive veze s ostalim gorjem, usred zavale koju svojim tokom omeuju rijeke Lonja i Ilova, prua se poput kakva otoka onia Moslavaka gora. Sredinji dio cijeloga podruja obiljeen je pak gorskim krajem to ga ine grebeni Psunja, Poeke gore i Dilja na jugu te Papuka i Krndije na sjeveru, suavajui na uske pojaseve prisavsku i pridravsku nizinu. Odatle se dalje na istok iri velika ravan koja se izravno nadovezuje na prostranstva Panonske zavale. Jednolinost nizinskog podruja jo jedino razbija frukogorska uzvisina u Srijemu, na sjeveru obrubljena nedalekim Dunavom.
1
S tim u vezi je od velike vanosti povijesna geografija, o emu usp. Lui 1977, 61-76.
23
5. 4. 2011. 14:45:17
U reljefu se naroito istiu prostrane rijene ravnice Drave, Save i Kupe te brojne doline njihovih pritoka. Upravo je okolnost to Drava i Sava na sjeveru i jugu, a Dunav na istoku svojim monim vodotokovima ograuju ovo podruje pridonijela nastanku esto koritenog naziva Meurjeje. Naplavni pojasevi koji se pruaju u irinu du Save, Drave i Dunava pretvarali su rijeke u imbenike razdvajanja, emu su se jednakim uinkom pridruile i neko povrinom znatne umsko-movarne oblasti u zaleu glavnih tekuica. Openito, ni vii gorski predjeli niti poplavne rijene doline s movaritima priljubljenima uz njih nisu pruali naroito pogodne uvjete za naseljavanje. Mnogo povoljniji su bili prigorski krajevi i praporna uzvienja, gdje su se vrlo rano poela raati naselja, ujedno i na sjecitima rijenih prijelaza s prometnim vezama du povienog zemljita. Ukupno uzevi, reljefne, vodne i pedoloke znaajke Meurjeja ipak prilino pogoduju sjedilakom nainu ivota i djelovale su shodno tome na razvitak naseljenosti i napredak mjesnih gospodarskih djelatnosti tijekom povijesti.2 O prirodnim uvjetima ivota na ovom prostoru svjedoe i pojedina literarna vrela. Antiki pisci u prvim stoljeima rimske prisutnosti kude hladno i maglovito podneblje, lou kakvou tla te nedostatak sredozemnih poljoprivrednih kultura (maslina i vinove loze),3 a s udivljenjem, gotovo strahopotovanjem istiu silnu poumljenost panonskih krajeva.4 Jo jedno prevladavajue obiljeje panonskog tla izraeno u djelima starovjekovnih autora natopljenost je vodom, zamovarenost. Za Meurjeje
Za geomorfoloke i hidrografske karakteristike Meurjeja usp. Bsendorfer 1952, 143-151, Si 1975, 5-17, Rogli egota Rianovi 1974, 44-92, 1975, 17-45, Feletar 1986, 4, Rogli 1988, 167, Rianovi 1988, 173-179. 3 Strabon, 7.5.10, Dion Kasije, 49.36.2-4, Herodijan, 1.6.1. Strabon, 7.5.10, 13-14 zove podruje koje naseljavaju Panonci visoravnima (), Jordan, Getica 264 govori o prostranoj ravnici Panonije (in longo ... planitiae), a Statije, Svatice 5.2, 135, zbori o visovima Panonije (iuga Pannoniae). Flor, 1.39.3-4 kae da su sjedita Skordiska, negdanjih gospodara istonog dijela Meurjeja, a naposljetku stijenjenih u oblast uz ue Save u Dunav na razmeu Panonije i Mezije, umska i planinska (silvarum et montium situs). Tacit, Germania 5.1 posredno biljei da je Panonija vjetrovita, a Plinije Mlai, Hvalospjev Trajanu 12.3 spominje da zimi Dunav ledom spaja obale (Danubius ripas gelu iungit) i da je smrznut sposoban izdrati teinu ratnog transporta. Slino ima i Herodijan, 6.7.6-7 (za Rajnu i Dunav). Daleki odjek toga su i stihovi Klaudija Klaudijana s kraja 4. stoljea, Protiv Rufina 2.26-28 o tome da su barbarski napadai kolima nasrnuli preko zaleene povrine Dunava, odnosno s poetka 5. stoljea, Gotski rat 337-338, gdje se za Dunav i Rajnu kae da su rasjeeni ledom. O otroj zimi u Podunavlju piu i Galen, O uzrocima bolesti 1.3 (7, 11, 5-6) i Amijan Marcelin, 30.5.14. Usp. i Graf 1936, 14-15, Bsendorfer 1952, 157, Mcsy 1962, 522, Domi Kuni 2003, 161, 165, 2006, 60. 4 Apijan, Illyrica 4.22 (63, 1-2), Aurelije Viktor, 40.9. Usp. i Flor, 1.39.4, te 1.39.6, gdje se kae da je konzul iz 76. g. pr. Kr. Gaj Skribonije Kurion dopro do Dakije odnosno do dunavske granice, ali je odustao od daljnjeg napredovanja prepavi se mranih uma (tenebrae saltuum). Plinije Stariji, 3.147 govori o ironosnim krajevima Panonije (glandifera Pannoniae), to podrazumijeva obilje hrastove ume. Ovo potvruje i mjernik Higin u spisu Utvrivanje mea, 168, 13, spomenom ironosnih uma (silvae glandiferae). I Herodijan, 8.1.1-2 istie guste ume u posavskoj ravnici. Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.191-207 govori 399. godine o Panoncu uz Savu koji sjee ume i lozom sadi mrani Dunav. Usp. i Graf 1936, 13, Bsendorfer 1952, 157, Mcsy 1962, 522, Domi Kuni 2003, 161-162, 2006, 61, Graanin 2005a, 19, bilj. 29.
2
24
5. 4. 2011. 14:45:17
napose je bitan spomen barutina u jugoistonoj Panoniji. Najpoznatija je Volcejska movara ( )5 odnosno movara Hiulka (palus Hiulca)6 koju je napajala rijeka Vuka. Prostirala se u trokutu izmeu Vinkovaca, Osijeka i Vukovara,7 a njezin ostatak ouvao se pod imenom Palaa.8 Zapadno od Vinkovaca i danas se nalazi movara Blato, uz lijevu obalu Bosuta, koja je takoer moda nala svoje mjesto u antikim djelima.9 Istono od Osijeka stere se pak Kopaki rit koji natopljen nabujalim vodama Drave i Dunava postaje neprekinuta vodena povrina. Moda se zapravo na njega odnosi naziv Mursijsko jezero (lacus Mursianus) odnosno Morsijska bara (stagnus Morsianus), koji navodi jedan kasnoantiki povjesnik, iako su i samo tradirano ime i ubikacija upitni.10 I dalje na jugoistoku, oko Sirmija uz Savu, postojale su movare, spomen na koje se sauvao u Velikoj majurskoj bari.11 Starovjekovne spisatelje naroito su se dojmile mone rijeke Dunav, Drava i Sava, izazivajui pozornost vodenom silinom koja je strujala njihovim koritima. To su slavne i velike rijeke,12 koje su se svojim promatraima predstavljale katkada silovite i brze, a katkada mirne i spokojne.13 Voda je nasuna potreba, bez nje je ivot nemogu, a
Dion Kasije, 55.32.3. Izvadak o cezarima, 41.5. 7 O njoj posredno svjedoi i Enodije, 7.28 (= Lakatos 1973, 61), opisujui kako Vuka (Ulca) opkoljuje ovu oblast inei je nedostupnom. 8 Usp. Brunmid 1900, 21, 1902, 125-126 i bilj. 1, 1924a, 673, 1924b, 4-5, ii 1925, 100, 168, Graf 1936, 54, Bsendorfer 1952, 146, 149, 157, Mcsy 1962, 526, Pinterovi 1978, 100, Soproni 1980a, 61, Domi Kuni 2003, 164; 2006, 61-62, Vuli 1913, 2128 pogreno identificira Hiulku kao movarnu dolinu rijeke Bosut. 9 Moda nju na umu ima Zosim, 2.18.2, kad objanjava da je do Cibala vodio put okruen prostranom barom irine pet stadija, dakle neto manje od jednog kilometra (Brunmid 1900, 21, 1902, 126, bilj. 1, 6; takoer i Bsendorfer 1952, 157, koji u njoj vidi bi-bosutsku depresiju; drukije Mayer 1935a, 5, koji poistovjeuje Volcejsku i Zosimovu movaru, a tako i Domi Kuni 2003, 162, 164, no vuansko je movarite bilo mnogo prostranije). 10 Jordan, Getica 30, 35. Usp. Hauptmann 1928, 141 u vezi s problemom razliite rukopisne tradicije naziva, pri emu je on bio miljenja da se radi o movaritu u donjem toku rijeke Siret, to se ne ini nevjerojatnim. ii 1925, 187, bilj. 21 takoer je drao da je rije o movari na uu Dunava (vidi i Mayer 1935a, 5-6). Obino se spomenuti hidronim povezuje s Volcejskom movarom odnosno barama Vuke (Fluss 1933, 678-679, Mcsy 1962, 526, Pinterovi 1978, 100, Soproni 1980a, 61, Bulat 1989, 36, 1993, 173). Za raspravu u vezi s ubikacijom Mursijskog jezera / Morsijske bare vidi nie str. 127-128. 11 Usp. Premk Jeremi 1996, 300; Blint 1991, 199, takoer navodi da je Sava plavila velik dio Srijema. S ovim movarnim podrujem povezan je melioracijski pothvat cara Proba (276. 282.) potkraj njegove vladavine (usp. Bsendorfer 1952, 150-151, Domi Kuni 2003, 163). 12 Plinije Stariji, 3.147 Dravu i Savu naziva slavnim rijekama, a Savu jo i najveom (3.148), dok Herodijan, 6.7.6 kae da je Dunav, uz Rajnu, najvea rijeka i da granii s Panonijom. 13 Plinije Stariji, 3.147 biljei da Drava tee silovitije iz Norika, a Sava mirnije iz Karnskih Alpa. dok Flor, 2.24 pie da dvije brze rijeke, Drava i Sava, tite Panonce (Pannonii duobus acribus fluviis, Dravo Savoque vallantur). Ovo mnogo kasnije ponavlja i Izidor Seviljski, Etimologije 14.4.16, s time to je on Dravu i Savu pretvorio zapravo u granice Panonije (Pannonia... duobus satis acribus fluviis, Dravo Savoque, vallata, Panonija... opasana dvjema prilino brzim rijekama, Savom i Dravom). Jo neke rijeke, prema Pliniju Starijem (3.148), valja spomenuti: Kupu (Colapis) i Bosut (Ba<s>untius). O glavnim rijekama antike Panonije usp. Mcsy 1962, 522-525, Soproni 1980a, 60-61. Takoer i Domi Kuni 2003, 165.
5 6
25
5. 4. 2011. 14:45:17
zahvaljujui njoj buja, no ona je ujedno i prepreka, njezina stihijska snaga neprestana je prijetnja, ona moe otimati plodno, obradivo tlo i svojom ustajalou stvoriti nezdravo podneblje i pospjeiti bolesti, pa ju je neophodno ukrotiti, zauzdati. Vodenost Panonije zaokupljala je i ranosrednjovjekovne kroniare nakon to je panonski prostor iznova postao arite dogaanja.14 Ti ljetopisi iz ranoga srednjega vijeka biljee i lou stranu vode: ona se isprjeuje i pogoduje bolesti.15 Ustaljenjem rimske vlasti u panonskim krajevima poraslo je i zanimanje za njihovo gospodarsko iskoritavanje, u emu su Rimljani bili osobito vjeti. Najprije je trebalo tlo privesti obradi, to se postizalo krenjem uma i isuivanjem movara. Bili su to dugotrajni i naporni radovi, ali oni sasvim jasno svjedoe o nastojanju ovjeka da prirodni okoli podredi svojim potrebama. To je uostalom i odlika ureenih drutava. Plodovi toga truda mogli su se vrlo brzo vidjeti: do 2. stoljea Panonija se preobrazila u jednu od najplodnijih rimskih pokrajina s obiljem raznovrsne, iskoristive zemlje.16 Rimljani nisu stali na tome nego su pristupili i sadnji novih poljoprivrednih kultura. Uz ve uvrijeene itarice, poznato je da su u drugoj polovini 3. stoljea prostrane povrine u jugoistonoj Panoniji zasaene vinovom lozom.17 No, ini se da je u Me U Godinjacima Franakog Kraljevstva (ARF) nekoliko se puta spominju rijeke Drava, Sava i Kupa u vezi s pobunom donjopanonskog kneza Ljudevita (a. 819, 820 = Raki 1877, 322, 324, 325, Kos 1906, 52, 56) i s prodorom Bugara u Panoniju (a. 827 = Raki 1877, 333, Kos 1906, 77). Osim toga, akvilejski patrijarh Paulin u stihovima posveenima furlanskom markgrofu Eriku spominje zbir panonskih rijeka, od kojih se june Panonije tiu Sava, Kupa, Drava, Mura i Dunav (Paulin Akvilejski, Pjesma o vojvodi Eriku, 1, 6 = Raki 1877, 301, Kos 1902, 362, 363). I u Regensburkom nastavku Fuldskih godinjaka (AFCR) navode se pod godinama 884. i 892. rijeke Drava, Sava, Kupa, pa ak i Odra (a. 884, 892 = Raki 1877, 379, 380, Kos 1906, 204-205, 231). U spisu Obraenje Bavaraca i Karantanaca (CBC) spomen su pak nali Dunav, Drava i Sava (CBC 7, 8, 10 = Raki 1877, 298-299, 336-337, Kos 1902, 336, 357, 1906, 102). ak i jedan kasniji kroniar, anonimni notar ugarskog kralja Bele III. (1172.1196.), u djelu Povijest Ugra (GHung, c. 43) spominje prelaske preko Kupe (Culpe), Save (Zova) i Dunava (Danuvius), to jasno pokazuje svijest o vanosti ovih vodotokova, ali svjedoi i o potrebi da se oni svladaju. Usp. i Goldstein 1995, 43. 15 Tako sastavlja Godinjaka Franakog Kraljevstva istie da je Drava, uz dugi put, radila smetnju napredovanju jedne franake vojske, ve samim time to je rijeku trebalo prijei (ARF, a. 820 = Raki 1877, 324, Kos 1906, 56: alter [sc. exercitus] et longitudine itineris et Dravo flumine, quod traiciendum erat, impediebatur), a da su franaki vojnici prigodom prelaska rijeke oboljeli poradi nezdrava kraja i vode (ARF, a. 820 = Raki 877, 325, Kos 1906, 56). Usp. i Goldstein 1995, 43. Za kakvou zraka u slavonskom Meurjeju vidi Taube 1777, 8. 16 Ve spomenuti mjernik Higin, Utvrivanje mea, 168, 13-15 to pokazuje (postojanje njiva prvog i drugog reda, livada, ironosnih uma, obinih uma, panjaka). Usp. i Domi Kuni 2003, 166, 2006, 62. 17 Izvori izvjeuju (Aurelije Viktor, 37.3, Eutropije, 9.17.2, SHA, Probus, 18.8, Izvadci o cezarima, 37.3) da je car Prob dozvolio Panoncima uzgoj vinove loze i sam je zaposlio svoje vojnike da sade vinograde na Frukoj gori (Alma mons), a mogue i na prostoru Banske kose (Baranjske grede), uzvisini koja se prua od Batine do Belog Manastira, a koja je u rimsko vrijeme moda bila poznata kao Zlatogora (Aureus mons), jer antiki itinerariji ondje spominju mjesto toga imena. Dakako, ako je doputeno pretpostaviti da podatak izvora o sadnji vinograda i kod naselja Mons Aureus u Gornjoj Meziji (Eutropije, 9.17.2, Izvadci o cezarima, 37.3) pokriva ujedno i junopanonski lokalitet zbog istovjetnosti naziva. U prilog iznesenoj hipotezi svjedoio bi i rtvenik iz 4. stoljea, pronaen u sjeverozapadnom dijelu Druge Panonije, dakle na prostoru
14
26
5. 4. 2011. 14:45:17
urjeju u ranom srednjem vijeku vinogradarstvo uvelike zamrlo budui da se uzgoj vinove loze i proizvodnja vina u vrelima spominju tek ponovno poetkom 13. stoljea, i to u zapadnom dijelu ovog prostora, a ne vie u istonom.18 Veliku brigu rimska je uprava pokazivala za ureenje voda. Ve na samom poetku carskoga razdoblja, u prvoj polovini 1. stoljea, bio je nainjen prokop kojim se usmjerila Kupa.19 Takvi su radovi nastavljeni i u kasnijim vremenima. U drugoj polovini 3. stoljea je u okolici Sirmija iskopan odvodni kanal koji je vodio u rijeku Savu kako bi se isuilo oblinje vlano zemljite.20 Jo opseniji je regulacijsko-melioracijski zahvat bio nainjen na rijeci Vuki da bi ona postala plovna, a zemljite u Povuju iskoristivo za zemljoradnju.21 Komplementarni ovim zahvatima su i zamani melioracijski
dananje hrvatske Baranje, koji su otac Aurelije Konstancije i sin Venancije posvetili Ocu Liberu prigodom sadnje vinograda (Mcsy 1974, 298). Na kontinuitet u vinogradarstvu u Baranji mogao bi openito ukazivati i toponim Kneevi Vinogradi. Za vinograde na Frukoj gori usp. Tomaschek 1894, 1588, Graf 1936, 13, bilj. 1, Mcsy 1962, 526, Soproni 1980a, 60, Domi Kuni 2003, 167, a za zlatogorsko vinogorje usp. Tomaschek 1896, 2547, Graf 1936, 13, bilj. 1, 112, Bsendorfer 1952, 157, Mcsy 1962, 526, Pinterovi 1978, 24-25, Soproni 1980a, 60 (koji pomalo neprecizno odreuje Zlatogoru kao brdoviti predio sjeverno od Kneevih Vinograda), Bulat 1993, 173. U povelji ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. iz 1209. godine kojom je Varadin stekao povlasticu slobodnoga kraljevskoga grada (CD III, 89). Usp. i Goldstein 1995, 46. Zagrebaki biskup je pak 1232. godine prepustio azmanskom kaptolu dio vinske desetine s posjeda Moslavina (CD III, 373, uz Pisk 2005, 30). Dion Kasije, 49.37.3, Plinije Stariji, 3.148. Kanal je nainjen po nalogu cara Tiberija (14.37.). Kupa je sada obrubljivala Sisciju i nadomak grada svojim dvostrukim koritom stvorila otok nazvan segestiki (insula Segestica). Usp. i Mcsy 1962, 524, Soproni 1980a, 62. Sava je pak u donjem toku plavljenjem oblikovala otok Metubarb (insula Metubarbis, u slobodnom prijevodu Meublae; usp. Mayer 1935a, 7), o kojem takoer svjedoi Plinije Stariji (3.148). Moda se radi o poplavnom zemljitu izmeu Save i Bosuta (Fluss 1932, 1503, Mayer 1935a, 7, Bsendorfer 1952, 157, Mcsy 1962, 524, s time da on ne osobito precizno kae da se Bosut ulijeva u Savu kod Sirmija, Soproni 1980a, 62). Bulat 1993, 173 vidi u Metubarbu Spavu istono od upanje, dok ga Miloevi 1987, 20 trai oko ua Drine u Savu (tomu se priklanja i Domi Kuni 2003, 164 koja spominje okolicu Sirmija). Radove je zapovijedio car Prob jer je Sirmij zbog movarnog tla stradavao od kia osobito zimi, a pritom se eljela dobiti i obradiva povrina (Aurelije Viktor, 37.4, SHA, Probus, 21.2). Probov kanal vidljiv je i danas. To je potok Jarina, koji tee od sela Jarka preko Petrovaca do Kupinova (usp. Bsendorfer 1952, 150-151, Mcsy 1962, 668, 1974, 272, 298). Po kanalu je prozvana i rimska postaja Fossae, to doslovce znai jarkovi. Danas je to lokalitet Drajpic ili Kudole livade kod sela ainovaca, etrnaestak kilometara istono od Srijemske Mitrovice (za ubikaciju usp. Popovi 1980a, 103, Miloevi 1988, 117-119). O melioracijskim radovima u okolici Sirmija usp. i Miloevi 1969, 23, Premk Jeremi 1996, 300-303, Jeremi 2006, 139. Osim nekadanjih terenskih ostataka, o ovim vodograevnim mjerama svjedoi i naziv rimske postoje Ad Labores Pontis Ulcae, to u prijevodu znai Kod Iskopa (= kanala) Mosta Na Ulki (= Vuki), na mjestu dananje Bobote (identifikacija prema krivani 1974a, 40, Bojanovski 1993, 64, Buzov 2005, 133). Usp. Bsendorfer 1952, 148-149, Mcsy 1962, 668. Postojala je jo jedna postaja imenom Ad Labores, na cesti koja je vodila od Dalja na dunavskoj granici, locirana kod Nemetina, blizu prijelaza preko Drave (Pinterovi 1961, 43-44, 1968a, 59, 1970, 95, 1978, 110, Bojanovski 1993, 64), to je dodatan pokazatelj rimskodobnih melioracijskih zahvata u dananjoj istonoj Slavoniji.
27
18
19
20
21
5. 4. 2011. 14:45:18
radovi u Pobosuu.22 I u doba kasnoga Rimskoga Carstva drava je poklanjala pozornost pretvaranju dotad nedostupnih i neiskoristivih podruja u obradive povrine isuivanjem voda i krenjem uma.23 Ova je blagotvorna ustrajnost poluila dobre rezultate, budui da se u 4. stoljeu, kada rimski svijet odsijava posljednjim zlaanim sjajem nekadanjih vrhunaca svoje moi, spominje bogatstvo Panonije u poljoprivrednim plodovima, robi i stoci.24 No, ovakvom stanju nije bilo sueno potrajati. Slabljenjem i konanim slomom rimske vlasti na ovim prostorima ieznuli su naposljetku i preduvjeti za odravanje postojeih hidrotehnikih sustava.25 Postupno su voda i uma natrag uzeli ono to im je bilo oteto, a prilike su se od tog vremena bitnije promijenile tek u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljea.26 ini se da takvi uvjeti nisu pretjerano smetali slavenskim novopridolicama u ranom srednjem vijeku jer su se Slaveni voljeli naseljavati upravo u teko pristupanim podrujima s obiljem vode, uz movare i ume.27 Koliko se moe prosuditi po krtim navodima iz izvora, u ranom srednjovjekovlju ni klima u Panoniji vie nije bila tako otra kao u prethodnim vremenima. Prema jednom franakom vrelu iz prve polovine 9. stoljea, donjopanonski je knez Ljudevit u mjesecu prosincu, dakle u zimsko vrijeme, provalio u oblast kneza Borne u Liburniji i Dalmaciji, to bi navodilo na zakljuak da je moralo biti prilino toplo kada su putovi iz Posavine prema jugu bili i zimi tako prohodni, jer se u vojne pohode u pravilu kretalo u proljee.28 Ipak, oporavak je bio dugotrajan
Usp. Bojanovski 1993, 64-65. Radovi su jamano bili povezani s iskoritavanjem i prijevozom drvne grae iz oblinjih uma. 23 Tako je car Galerije (305.311.) naredio da se u Panoniji posjeku ume i smanji povrina jezera Balaton (lacus Pelso) gradnjom kanala kojim je voda umjetno otjecala u Dunav (Aurelije Viktor, 40.9). Usp. i Mcsy 1962, 525-526, 668, 1974, 272, 298, Soproni 1980a, 62. 24 Opis svega svijeta i naroda, 57: Deinde Pannonia regio, terra dives in omnibus, fructibus, quoque et iumentis et negotiis, ex parte et mancipiis, Potom je oblast Panonija, zemlja bogata svime, plodovima kao i stokom i robom, a dijelom i robovima. Mediolanski biskup Ambrozije takoer svjedoi o tom bogatstvu u pismu koje je 384. godine uputio caru Valentinijanu II. (375.392.) (Epistola 18.21): u Panoniji se proizvodi ita dovoljno i za potrebe pokrajine i za daljnju prodaju, osobito u zamjenu za vino. Uspomenu na ovo blagostanje sauvao je poetkom 7. stoljea, kad stvarne prilike teko da su opravdavale takvu sliku, Izidor Seviljski, Etimologije 14.4.16, nazvavi Panoniju sretnom zbog tla (solo laeta). Usp. i Mcsy 1974, 299, 342, Domi Kuni 2003, 166, 2006, 62. 25 Usp. Bsendorfer 1952, 149, Goldstein 1995, 35. 26 Usp. ivakovi-Kere 2004, 83-90 u vezi s hidromelioracijskim i regulacijskim radovima u porjeju Vuke. ume su donedavno bile osnovna znaajka istone Hrvatske (usp. Taube 1777, 6, 13, Rogli egota Rianovi 1975, 34). 27 O slavenskim naseobinskim navikama izvjeuje Pseudo-Maurikijev Strategikon, 11.4.7, 38 (= VIINJ I, 132, 139), gdje se kae da naselja Slavena lee u umama, na rijekama, u movarama i na jezerima, u neprohodnim zamovarenim i gusto poumljenim krajevima. 28 ARF, a. 819 (= Raki 1877, 322, Kos 1906, 53). Usp. i Goldstein 1995, 39. Jo u drugoj polovini 18. stoljea proljee je u slavonskoj ravnici i u Srijemu poinjalo ve u veljai, ljeto je bilo nepodnoljivo vrue, jesen je obino trajala do poetka studenog, a zima je vrhunac dosezala krajem prosinca i poetkom sijenja (usp. Taube 1777, 8). Vrlo sline klimatske prilike u istim krajevima potkraj 5. stoljea opisuje i Enodije, 7.27, 28, 29 (= Lakatos 1973, 61), u vezi s dolaskom Ostrogota pod Teoderikom Amalcem u junu Panoniju potkraj 488. godine i estokim bojem izmeu Ostrogota i Gepida u vuanskim movarama poetkom 489. godine (usp. Graanin 2006a, 105, bilj. 124, 106-107, bilj. 133).
22
28
5. 4. 2011. 14:45:18
i ostvaren je tek u razvijenom srednjem vijeku. Potkraj 11. stoljea je juna Panonija, tonije reeno Srijem, ponovno obilovala itom, a i raznovrsnom stokom (ovcama, govedima, svinjama i konjima), ako je suditi po prikazu jednoga kroniara iz prve polovine 12. stoljea.29
Prometne veze i prometnice

Tek to su postojanije zakoraili na junopanonski prostor, Rimljani su poeli ureivati prometne pravce. Mnogo vaniji od rijenog prometa koji se ponajprije odvijao velikim rijekama, Dunavom, Savom i Dravom, a o emu postoje svjedoanstva i za ranosrednjovjekovlje,30 bio je kopneni promet razraenom cestovnom mreom, zaeci ije izgradnje pripadaju dobu ranoga Rimskoga Carstva. U Meurjeju su od najveeg znaenja bile dvije prometne okosnice koje su se pruale du Drave odnosno Save. Zapadno ishodite svih putova za Panoniju, ali i za Dalmaciju, bila je Akvileja (Aquileia, Acquileia, hrv. Oglej), grad na sjeveru Italije, a ulogu nezaobilaznog prometnog kriita za panonske cestovne pravce koji su smjerali u istone carske pokrajine imao je Sirmij (Sirmium, Srijemska Mitrovica). Vana vorita bile su i Mursa (Mursa, Osijek), Cibale (Cibalae, Vinkovci) i Siscija (Siscia, Sisak). Uzdu spomenutih komunikacijskih osi najranije su poeli nicati rimski gradovi, a cestovni su pravci bili ujedno posuti i putnim postajama za izmjenu konja odnosno zaprega (mutationes) i odmoritima (mansiones), podignutima na pogodnim mjestima. Najvanija literarna vrela za rimske cestovne pravce u Meurijeju su Antoninov itinerarij (Itinerarium Antonini Augusti) iz 3. stoljea, Burdigalski ili Jeruzalemski itinerarij (Itinerarium Burdigalense sive Hierosolymitanum) iz prve polovine 4. stoljea (333./334. godine) i Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana) iz 4./5. stoljea, a stanovitu potkrijepu prua Kozmografija Anonima Ravenjanina (Ravennatis Anonymi Cosmographia) vjerojatno iz ranog 9. stoljea.31 Dakako, spoznaje o pruanju rimskih cestovnih trasa na terenu nemogue su bez temeljitih arheolokih istraivanja. Prvi se u nas cjelovitom identifikacijom rimskih putnih postaja u junoj Panoniji pozabavio jo poetkom 19. stoljea Matija Petar Katani, a pedesetak godina poslije pothvatio se toga Ivan Kukuljevi Sakcinski, oslanjajui se uglavnom na tumaenja starijih autora, meu njima i Katania, ali ih i nadopunjujui. U novije je vrijeme saeti pregled za junu Panoniju, zasnovan poglavito na Andrsu Grafu, dao Stanko Andri, a
Albert iz Aachena, Povijest jeruzalemskog pohoda 1.7. O rijenom prometu u rimsko vrijeme najizravnije svjedoanstvo prua Strabon, 7.5.2, 27-34. Usp. i Mcsy 1962, 654-655. Za rani srednji vijek zna se da su se Bugari u prodoru u Panoniju 827. godine posluili rijekom Dravom (ARF, a. 827 = Raki 1877, 333, Kos 1906, 77) i da su poslanici kralja Arnulfa putujui Bugarima 892. godine brodili Savom (AF, a. 892 = Raki 1877, 380, Kos 1906, 231), to jasno govori o njihovoj plovnosti. Plovan je zasigurno bio i Dunav. 31 Za povijesno-geografsku analizu navedenih izvora u vezi s hrvatskim i susjednim krajevima usp. krivani 1974a, 33-58, Markovi 1978, 90-93, Lisiar 1980, 9-19, Medini 1980, 69-83, Kozlii 1990, 311-323, ae 1995. Takoer i Miller 1916, naroito 434-437, 443-446, 457462 za junu Panoniju. O vrednovanju kartografskih vrela uope usp. Markovi 1975.
29 30
29
5. 4. 2011. 14:45:18
najnovije je Hrvoje Graanin donio dva prikaza rimskih prometnih pravaca u junoj Panoniji, jedan saeti i drugi podrobniji.32 Najbra prometna veza izmeu Italije i donjodunavskih pokrajina vodila je kroz Posavinu. Polazei od Akvileje, cesta se ravala u Emoni (Emona, Ljubljana), odakle je produavala na istok uz desnu obalu Save, isprva podalje od rijeke.33 Na jug se sputala do mjesta Krucij (Crucium, vjerojatno Gorenja Gomila sjeveroistono od Novog Mesta i juno od kocjana).34 Savi se opet pribliavala u Neviodunu (Neviodunum, Drnovo jugozapadno od Krkog),35 poslije Emone prvome veemu naselju na toj cesti, koje se u kasnoantiko vrijeme nalazilo u pograniju izmeu Italije, Unutranjeg Norika i Panonije Savije. Iz Nevioduna, kako to prikazuju sauvani antiki itinerariji, a pod pretpostavkom da su postaje izmeu Nevioduna i Siscije leale na istom pravcu, cesta se zapravo zaobilaznim putem usmjeravala na jug do razmea dananjeg Korduna i Banovine. Prva postaja na tom smjeru zabiljeena u sauvanim vrelima bila je Romula (Romula, moda Dubovac kod Karlovca),36 a nakon nje slijedila je Kvadrata (Quadrata, vjerojatno Topusko),37 odakle se jedan
Katani 1824-1825, Kukuljevi 1873, 103-132, Andri 2002, 120-122, Graanin 2008b, 6870, 2010. Pregled cestovnih pravaca i putnih postaja koji slijedi oslanja se upravo na studiju u Graanin 2010. Dosada najcjelovitiji prikaz o panonskoj cestovnoj mrei nudi Graf 1936, 42128 (za junopanonsko podruje odnosno prostor dananje sjeverozapadne i istone Hrvatske vidi 45-69, 110-117). Sumarno su se rimskim prometnicama u Panoniji pozabavila jo dvojica maarskih povjesniara, Andreas Mcsy (Mcsy 1962, 658-667) i Sndor Soproni (Soproni 1980b, 207-217). Sasvim openito o rimskim cestama na tlu dananje Hrvatske piu Klemeni Vujasinovi 2000, 6-10, Deluka Dragevi Rukavina 2003, 733-742. Oprezno valja pristupati podacima koje nudi Mirko Markovi (Markovi 2002, 40-44, 2004, 169-183) jer se prigodice oslonio na zastarjela razrjeenja, ponajprije Kukuljevia, iji su zakljuci dijelom naputeni zahvaljujui suvremenim arheolokim istraivanjima. 33 Soproni 1980b, 211, Andri 2002, 121. 34 Pirkovi 1968, 58-62. krivani 1974a, 42 locira Krucij u samom Novom Mestu, ael 1975, 91 u Groblje, a Andri 2002, 121 u Makovec pri kocjanu sjeveroistono od Novog Mesta, u emu slijedi Grafa 1936, 46. Vrijedi istaknuti da lokalitet Cruppi iz Anonima Ravenjanina (4.20) prema arheolokim istraivanjima valja smjestiti u mjesto Groblje sjeveroistono od entjerneja (usp. Pirkovi 1968, 62-66). 35 Graf 1936, 47, Knez Petru kaler 1961, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 23, Petru Petru 1978, Gregl 1984, 9, Andri 2002, 121, Lovenjak 2003, 93-105. krivani 1974a, 42 ubicira Neviodun u Ozalj (tako i Markovi 2002, 51). Miller 1916, 458 smjeta Neviodun u Drnovo, ali biljei i Noviodun kao Ozalj, drei kako je rije o dva zasebna mjesta, jednom evidentiranom u Antoninovu itinerariju, a drugom u Peutingerovoj karti. Da su postojala dva mjesta, Neviodun i Noviodun, smatrao je jo Katani (usp. Kukuljevi 1873, 130; vidi i Markovi 2004, 169; takoer i karta kod Burkowski 1999, 31). No, to je malo vjerojatno, a razlike u navedenim razdaljinama prije valja traiti u rukopisnim koruptelama ili netonostima spisa. Ozalj je tek u kasnom dobu Carstva postao stalno naseljena toka, ureena rimska utvrda, jer je veina arheolokih nalaza iz 6. stoljea (usp. ukovi 1994, 191, 2006, 204). 36 krivani 1974a, 126, 127, Burkowsky 1999, 30, Markovi 2002, 51, 2004, 169. Identifikaciju Romule s Dubovcem bio je izvrio jo Matija Petar Katani (usp. Klemenc 1938, 113). Prema novijem miljenju, valjalo bi je smjestiti u Ribnicu kod Jesenica na Dolenjskem (usp. Pirkovi 1968, 70, Petru 1969, 20, ael 1975, 94, Gregl 1987, 70). 37 Durman 1992, 126, 127, egvi 2006, 270.
32
30
5. 4. 2011. 14:45:18
krak ceste po svoj prilici upravljao prema Seniji (Senia, Senj),38 dok je drugi preko postaje Kod Granice (Ad Fines, vjerojatno Mali Gradac)39 zavravao u Sisciji (Siscia, Sisak).40 Od Siscije dalje na istok pruale su se dvije prometnice. Jedna je isprva produavala desnom obalom Save, zastajui u postajama Kod Pretorija (Ad Praetorium, Gornji Bain na lijevoj obali Une, zapadno od Hrvatske Dubice),41 Servicij (Servitium, Bosanska Gradika)42 i Urbati (Urbas, Srbac istono od utoka Vrbasa u Savu).43 Potom je vjerojatno nadomak Prica prelazila na lijevu obalu Save44 i, prolazei junim padinama Dilja, stizala do Marsonije (Marsonia, Slavonski Brod).45 Odatle je cesta sjevernom Posavinom nastavljala prema postajama Kod Basanta (Ad Ba<s>santem, vjerojatno rudina Vragorilo kod rijeke Bosut u blizini upanje)46 i Salda (Saldae,
Prema Antoninovu itinerariju, 272, 8 274, 7, cesta Akvileja Siscija spajala bi se na magistralu Emona Siscija kod Romule, to slijede Miller 1916, 458-459, Graf 1936, 47-48 i Mcsy 1962, 662 (tako i Burkowsky 1999, 30). No, udaljenost izmeu Senije i Siscije navedena u Antoninovu itinerariju premala je za stvarnu relaciju pa je oito rije o korupteli. Ovo istie Bojanovski 1984, 229-230, koji je zakljuio da ni Romula ni Kvadrata ni Kod Granice nisu pripadali cesti Siscija Senija. Ipak, Kvadrata se kao postaja spominje u svima trima varijantama cesta prema Sisciji u Antoninovu itinerariju i Peutingerovoj karti, pa bi bilo opravdano zakljuiti da se cesta od Akvileje preko Senije na posavsku magistralu prikljuivala kod Kvadrate (slino zapravo i Bojanovski 1984, 230), odakle se pruao i vicinalni cestovni pravac prema jugoistoku do doline Une (usp. Paali 1960, 15, Bojanovski 1984, 230). Ovo ne iskljuuje mogunost da je i iz Romule vodila vicinalna cesta prema Seniji, koja je dobila na vanosti u srednjem vijeku usponom Zagreba. 39 Durman 1992, 125-126, 127. 40 Za pregled starijih miljenja o pravcu ceste od Nevioduna do Siscije usp. Klemenc 1938, 113115. Na starija tumaenja oslanjaju se i krivani 1974a, 42, Burkowsky 1999, 30 i Markovi 2004, 169, kojima je Kod Granice u Glini, a Kvadrata u Vojniu. Andri 2002, 123 stavlja Kod Granice u Degoj kod Topuskog. Durman 1975, 31, 1992, 124 vidi u Moenici juno od Siska, lokalitetu preko kojega je ve Brunmid 1898, 195-199 vodio pravac ceste od Senije do Siscije, spoj gdje se prometnica Senija Siscija prikljuivala na magistralu Siscija Sirmij. Vukovi 1994, 150, nabrajajui pet vanih magistralnih pravaca na irem prostoru Siscije, smjeta Kvadratu na cestu za Neviodun (br. 1), a Kod Granice i Romulu na cestu za Seniju (br. 5), te domee kako je Siscija s Akvilejom mogla biti povezana i pravcem Kod Granice na Emonu (isto, 151). Pritom je oito da je pomijeao postaje du dvije prometnice: Emona Neviodun Siscija i Siscija Senija. 41 Miller 1916, 461, krivani 1974a, 42, 48, Bojanovski 1984, 165, 1993, 63. Mjesto Pretorij (Praetorium) bilo je smjeteno na Crkvini u Suvaji. 42 Paali 1960, 27, krivani 1974a, 42, Bojanovski 1984, 173, 1993, 63, Andri 2002, 121. Neki istraivai Servicij lociraju u okolicu Stare Gradike (usp. Dai 1989, sine pagina) odnosno u selo Pivare kraj Nove Gradike (usp. Mikiv 2006, 48). 43 Graf 1936, 51, krivani 1974a, 42, Bojanovski 1977, 152-153, 1984, 174, 1993, 63. Dai 1989, sine pagina smatra da se postaja Urbata nalazila blizu dananjeg mjesta Davora, na utoku Vrbasa u Savu. 44 Bojanovski 1984, 181. U kasnijem radu prijelaz smjeta istonije, kod Slavonskog Kobaa (Bojanovski 1993, 63; tako i Iskra-Janoi 2001, 43, Mikiv 2004, 20). 45 Miller 1916, 462, Graf 1936, 51, krivani 1974a, 42, Bojanovski 1984, 184-185, 1993, 63. 46 Bojanovski 1984, 187-188, 195-199. Usp. i krivani 1974a, 43. Kod Basanta Bojanovski kasnije smjeta u samu upanju (1993, 63; tako i Iskra-Janoi 1999, 57).
38
31
5. 4. 2011. 14:45:18
vjerojatno Posavski Podgajci).47 Poslije toga je iznova prelazila preko Save, moda na potezu izmeu Gradca u Trnjacima istono od Brkog i Rainovaca,48 te dolazila u postaju Rijeka Drina (Drinum Flumen, moda Prekaje u Donjem Brodcu).49 Smjerajui dalje prema Sirmiju, cesta je morala jo dvaput svladati rijene prijelaze: najprije na Drini, vjerojatno kod sela Balatun uz samu rijeku, ulazei u kasnoj antici u pokrajinu Prvu Meziju, a onda ponovno na Savi, kod Mavanske Mitrovice, vraajui se u Drugu Panoniju, u samo pokrajinsko sredite kao svoj cilj.50 Tu se nadovezivala na prometnu okosnicu koja je vodila dalje na istok odnosno jugoistok, nadovezujui se s jedne strane na donjodunavki prometni krak, a s druge strane na magistralni pravac prema istonoj carskoj prijestolnici, Konstantinopolu. Druga cesta koja je od Siscije kretala na istok prolazila je cijelim putem krajevima sjeverno od Save. To je tzv. unutranja prometnica (via mediterranea). Prva postaja bila je Varijana (Varianae, moda Kutina),51 nakon koje se cesta ravala u dva pravca, moda doista kod Banove Jaruge.52 Sjeverni je smjer nastavljao prema Akvama Balisama (Aquae Balissae, hrv. Balike Toplice, vjerojatno Daruvar),53 dok je juni prolazio po svemu sudei du junih padina Psunja do Menejane (Menneianae,
Bojanovski 1984, 211, 1993, 63. O cesti K Basantu Salda usp. Bojanovski 1984, 200-211. Bojanovski 1984, 212, 216. Kasnije Bojanovski prijelaz preko Save locira u Rainovce (1993, 63; tako i Iskra-Janoi 2001, 43). 49 Bojanovski 1984, 217-218. U kasnijem radu Bojanovski navodi samo selo Brodac (1993, 63). 50 Za rijene prijelaze usp. Bojanovski 1984, 218, 221-225. O dionici ceste od postaje Rijeka Drina do Sirmija usp. Bojanovski 1984, 211-227. 51 Varijanu s veom ili manjom sigurnou u Kutinu ubiciraju Miller 1916, 460, Pinterovi 1975, 124, Dai 1989, sine pagina, Bobovec 2001, 170, 2002, 73-74, 2005a, 98-103, Andri 2002, 122, Markovi 2002, 52 (oko Kutine), 2004, 180, Schejbal 2003, 107 (oko Kutine), Pisk 2005, 30-31. Graf 1936, 50 navodi kao mogunost i Kataniev zakljuak da se radi o Osekovu, no to je miljenje danas naputeno, jer su na lokalitetu Ciglenice otkriveni ostaci rimske vile (usp. Bobovec 1998, 60-62, 1999, 62-67, 2005b, 111-117, 2006a, 88-92, 2006b, 194-195). Ta je vila jamano leala upravo uz ovu cestu. Kukuljevi 1873, 126 je smatrao da je Varijana bila u Kraljevoj Velikoj jugoistono od Kutine. 52 Do Banove Jaruge su u srednjem vijeku dopirala dva puta koji su se onamo usmjeravali od Koprivnice preko Bjelovara i Gojla te od Virovitice preko Velike Peratovice, Malih i Velikih Zdenaca, Hercegovca, Garenice i Gojla (Lovrenevi 1979, 237-238, 1980, 196-198). Dodue, Lovrenevi ih je proglasio rimskim cestama, to za dijelove trasa nije iskljueno (usp. Markovi 1985, 37, Jakovljevi 1990, 118, 120), ali to ne potkrepljuje dosljedno rimskodobnim nalazitima. Stoga rimske pravce koje on zacrtava valja uzimati s dosta opreza. 53 Ovu identifikaciju prihvaa veina istraivaa (usp. Pinterovi 1970, 94, 1975, 124, Vueti 1975, 16, Soka-timac 1978, 37, Feletar 1989, 28, Markovi 1994, 111, Tomii 1997, 28, Bobovec 2001, 170, Buzov 2005, 135). Miller 1916, 460 je drao da su Akve Balise mjesto Dragovi sjeveroistono od Pakraca, a raireno je i miljenje kako je rije o Lipiku (usp. Herman Kauri 2004, 25-26 koja se i sama priklanja tomu). To je miljenje zastupao i Graf 1936, 50. Bio je iznesen prigovor da bi ova cesta inila neobian otklon produavajui sve do dananjeg Daruvara (Herman Kauri 2004, 24), a da onda ne nastavi prema Podravlju (Andri 2002, 122, bilj. 6). No, Akve Balise-Daruvar jamano su bile spojene na prometnu transverzalu koja je povezivala Posavinu i Podravlje. Arheoloki ostaci jasno svjedoe o tome da je na prostoru Daruvara u rimsko doba postojalo znatno naselje i ne treba sumnjati u to da je bilo prikljueno na jedan od magistralnih pravaca odnosno da je tvorilo vaniju postaju u prometnom sustavu rimske june Panonije (usp. i Schejbal 2003, 104-106, uz kartu na strani 97).
47 48
32
5. 4. 2011. 14:45:18
moda Baindol sjeveroistono od Nove Gradike),54 a ponovno su se spajali u Inceru (Incerum, moda u okolici Tekia sjeverno od Slavonske Poege).55 Odatle je cesta jednim smjerom presjekla Poeku kotlinu i preko prijevoja Krndije stizala u Stravijanu (Stravianae, moda Gradac Naiki)56 i zavrila u Mursi (Mursa, Osijek). Drugim je pak smjerom, pratei sjeverne padine Dilja, vodila kroz Picentin (Picentinum, moda Ruevo istono od Slavonske Poege)57 i Leukon (Leuconum, moda Levanjska Varo),58 pa potom preko Certis(ij)e (Certiss<i>a, vjerojatno trbinci u Budrovcima kod akova), koja je bila istaknuto raskrije putova (caput viarum),59 dospjela u Cibale (Cibalae, Vinkovci), gdje se prikljuivala na podravsku magistralu.60 Kako su se Mursa i Cibale nalazile na vanim prometnim voritima, ondje se otvarala lepeza daljnjih cesta. Iz Certis(ij)e je odvojak ceste vodio u Marsoniju (Peutingerova karta),61 ime su Cibale bile spojene s junom posavskom prometnicom. Iz Cibala je izlazila i vicinalna prometnica koja se nadovezivala izravno na podunavsku (limesku) cestu.62
Tako Dai 1989, sine pagina. Rukopisna inaica naziva postaje glasi Manneanae (Antoninov itinerarij, 260, 4). Bobovec 2001, 170 i Schejbal 2003, 102-103 tu postaju smjetaju u Pakrac, no jo je Soka-timac 1978, 37 isticala da ondje nema konkretnijih arheolokih nalaza koji bi potvrivali nazonost Rimljana. Prema Kukuljeviu 1873, 126 postaja se nalazila u Banovim Jarugama, to prihvaaju Lovrenevi 1979, 243 i Jakovljevi 1990, 118. Vejvoda timac 1977, 90 lociraju je u predgrae Poege, Graf 1936, 50 u Podgorje sjeveroistono od Poege (tako i Pinterovi, 1975, 24), a Miller 1916, 461 ak u Daruvar. ini se da je najblie istini pretpostavka kako se postaja nalazila u junom podnoju Psunja (usp. Andri 2002, 122). 55 Soka-timac Bulat 1974, 136, Soka-timac 1975, 25, Potrebica 2006, 45. Bulat 1977, 8283, Vejvoda timac 1977, 89-91, Minichreiter 1989, 187, Herman Kauri 2004, 24 lociraju Incero u Tretanovce (Tretanovaku gradinu) zapadno od Tekia. Kukuljevi 1873, 126, Graf 1936, 50, Spaji 1965a, 13, Pinterovi 1970, 94, Kosanovi 1979, 157, Dai 1989, sine pagina, Andri 2002, 122 i Markovi 1978, 93, 2002, 50, 2004, 182 navode smu Slavonsku Poegu, dok Pinterovi 1975, 124 ima kod Poege. Schejbal 2003, 103, 105 se odluio za Veliku. 56 Kukuljevi 1873, 126, Spaji 1965a, 13, Pinterovi 1970, 94, 1978, 35, Bulat 1983, 269, bilj. 16, Herman Kauri 2004, 24. Miller 1916, 462 i Buzov 2005, 133 lociraju Stravijanu u Naice, Graf 1936, 67 u Naice ili Levanjsku Varo, a Vejvoda timac 1977, 90 kod Naica. 57 Andri 2002, 122. Pinterovi 1975, 124 spominje Latinovac ili Ruevo, to preuzimaju Vejvoda timac 1977, 90. Latinovac ima Kukuljevi 1873, 127, a Miller 1916, 461 Grabarje. 58 Miller 1916, 461, Markovi 1978, 93, 2002, 50, 2004, 182, Andri 2002, 122. Kukuljevi 1873, 127 locira Leukon u Selc odnosno u Pikorevce, Pinterovi 1975, 124 kod Selaca ili kod Andrijevaca (no usp. Pinterovi 1970, 95), a Iskra-Janoi 2005, 20 u Donje Andrijevce. 59 Pinterovi 1970, 92, 1975, 124, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, Minichreiter 1989, 183, Migotti 1998, 77-78, 2001, 77-95, 2006, 268, Andri 2002, 122, Buzov 2005, 129. Neki lociraju Certis<ij>u u samo akovo (usp. Graf 1936, 53, Spaji 1965a, 13, Markovi 1978, 93). 60 Kod Starih Mikanovaca su otkriveni ostaci rimske ceste i ondje se moda nalazila postaja za izmjenu konjskih zaprega (mutatio) ili odmorite (mansio) (usp. Iskra-Janoi 2001, 45, 2006a, 261). 61 Miller 1916, 462, Graf 1936, Mcsy 1962, 663, krivani 1974a, 42, Bojanovski 1993, 63, Iskra-Janoi 2001, 45. Antoninov itinerarij, 268, 5-7 navodi i pravac Certis(ij)a-Urbata-Servicij koji je slijedio posavsku magistralu moda do Oriovca i zatim skretao na jug do Slavonskog Kobaa, ondje preao Savu i produio do Urbate (usp. Bojanovski 1984, 188, 1993, 63 za Oriovac i prijelaz kod Slavonskog Kobaa). 62 Iskra-Janoi 2001, 20.
54
33
5. 4. 2011. 14:45:19
34
5. 4. 2011. 14:45:23
U kasnoj antici vanou je posavski prometni pravac nadmaivala cesta kroz Podravlje.63 Njezino ishodite bio je Petovion (Poetovio, Ptuj), koji je najprije bio dio Gornje Panonije, a u kasno rimsko doba pripojen je Unutranjem Noriku. Ta je uzduna komunikacijska os slijedila poljoprivredno najprivlanije podruje izmeu nizine Drave i pobra Kalnika i Bilogore prema istoku. Kao prva postaja na tom putu spominje se Ramista (Ramista, vjerojatno Formin izmeu Ptuja i Ormoa),64 smjetena na vanom prijelazu preko Drave, uz utok rjeice Pesnice. Preavi Dravu, cesta je stizala u Akvu Vivu (Aqua Viva, hrv. iva Voda, Petrijanec kod Varadina),65 odakle se jedan njezin krak ravao na jug. Ova je poprena spojna cesta, povezujui podravsku i posavsku magistralu, prolazila kroz postaju Pir (Pyrri, vjerojatno Komin zapadno od Krievaca)66 i grad Andautoniju (Andautonia, itarjevo)67 te zavravala u Sisciji. Podravska je pak cesta poslije Akve Vive vodila u postaju Popul (Populi, vjerojatno kod Bartolovca na desnoj obali Plitvice),68 a nakon toga redom prolazila kroz Joviju Botivo (Iovia Botivum, Ludbreg),69 Sunistu (Sunista, vjerojatno Kunovec Breg sjeverozapadno od Koprivnice),70 Piretu (Piretae, vjerojatno Draganovec juno od Koprivnice),71 Lentolu (Lentolae, moda Virje sjeverozapadno od urevca),72 Kardon (Cardonum,
O izuzetnoj vanosti ove prometnice usp. Graf 1936, 59, Lwe 1961, 7, Mcsy 1962, 661. Pahi 1965, 315, Fulir 1969, 369, 371, 1970, 7, krivani 1974a, 40, Petri 1994, 34. Inaica naziva postaje glasi Remista (Peutingerova karta). Za starija miljenja o ubikaciji Ramiste vidi Klemenc Saria 1936, 90, koji je smjetaju u Zavre (isto, 89). 65 Miller 1916, 444, Pahi 1965, 315, Viki Gorenc 1968a, 4, 6, Fulir 1969, 371, 1970, 8, krivani 1974a, 40, ari 1977, 49-50, 1978, 177, Markovi 1978, 92, 1983, 28, 2002, 49, 2004, 175, Markovi 2003c, 23, Gorenc Viki 1984, 60, Feletar 1989, 28, Petri 1994, 33, 34, Andri 2002, 123, Puzak 2003, 29. Klemenc 1953, 86 Akvu Vivu smjeta u Vinicu kraj Varadina (vidi i Klemenc Saria 1936, 90). 66 Kukuljevi 1873, 128, Klemenc 1953, 84, Fulir 1969, 388, 1970, 10-11, Gorenc NemethEhrlich 1983, 103, 1984, 299-301, Feletar 1989, 28, Petri 1994, 33, Andri 2002, 123, Struki 2003, 214, Markovi 2004, 175. Miller 1916, 444 locira postaju Pir u okolicu Komina. 67 U Antoninovu itinerariju (266, 2) spominje se inae nepoznata Dautonija (Dautonia), to bi prema nekima bila postaja nasuprot Andautonije (usp. Graf 1936, 62-63, Andri 2002, 123). 68 Fulir 1969, 408-409, 1970, 11-12, krivani 1974a, 40. Markovi 2004, 175 navodi kao mogunost Bartolovec, ali i Sv. Jurja Ludbrekog (druga lokacija zacijelo prema Graf 1936, 63). Viki Gorenc 1968a, 4 spominju Crkvite. Kukuljevi 1873, 108 je Popul smjestio u Ludbreg. 69 Tomii 1966, 119, Viki Gorenc 1968b, 129, Fulir 1970, 13-14. Kukuljevi 1873, 108 je Joviju Botivo stavio u Bukovec odnosno Sv. Petar Botovo. 70 Fulir 1967, 183, 1969, 419, 1970, 14, krivani 1974a, 40, Demo 1981a, 73, Feletar 1989, 30, Markovi 1990, 131, 2003c, 23, Petri 1994, 34, Markovi 2002, 52. Inaica naziva postaje glasi Sonista (Peutingerova karta, Anonim Ravenjanin). I Markovi 2004, 176 kao mogui lokalitet za Sunistu navodi Kunovec Breg, ali je u nizu putnih postaja stavlja poslije Lentole i Kukone, to je potpuno pogreno. Kukuljevi 1873, 108 je Sunistu smatrao koruptelom za hic sinistra (ovdje lijevo). 71 Demo 1981a, 73-75, Begovi 1986, 147, Markovi 1994, 111, 2003c, 23, 24. Feletar 1989, 30 navodi Farkai kod Draganovca (usp. i Markovi 1994, 111, Petri 1994, 34), a Markovi 2002, 51 Vlaislav. Kukuljevi 1873, 108 je Piretu locirao u Lunjkovec kod Koprivnice. 72 Lovrenevi 1979, 234, Begovi 1985, 18, 1986, 147, Feletar 1989, 36, Markovi 2003c, 23. Inaice naziva postaje glase Lentulae (Anonim Ravenjanin) i Luntulae (Peutingerova karta). Kukuljevi 1873, 108 navodi Gradie kod Virja (usp. i Lovrenevi 1979, 236, Petri 1994, 35),
63 64
35
5. 4. 2011. 14:45:24
moda kod Prugovca juno od Klotara Podravskog),73 vjerojatno jo jednu postaju imenom Jovija (Iovia, moda Turnaica juno od Pitomae),74 Kokonu (Cocconae, moda kod pii Bukovice sjeverozapadno od Virovitice),75 Serotu (Serota, moda juno od toponima Taborite kod Virovitice),76 Bolencij (Bolentium, moda Oreac istono od Suhopolja),77 Marinijanu (Marinianae, vjerojatno Donji Miholjac),78 Sere73
74
75
76
77
78
a krivani 1974, 40 urevac. Markovi 2004, 176 potpuno neutemeljeno locira Lentul u Legrad. Tako Begovi 1985, 18-19, 1986, 148, 150 (usp. i Miller 1916, 445 koji Kardon smjeta 3-4 km zapadno od Pitomae). Za trasu ceste Lentola-Kardon usp. Begovi 1986, 144. Begovi 1985, 19 poblie odreuje Karodun potezom izmeu sela Mala renjevica i Grabovnica. Ostaci rimske ceste vidljivi su u predjelu eina jama kod Prugovca i na Vargievu brijegu izmeu Kozarevca i sela Grabovnice (Jakovljevi 1990, 117). Neki istraivai identificiraju Kardun s mjestom Car<r>odunum koje spominje Klaudije Ptolemej u svojoj Geografiji (usp. Begovi 1985, 17, 1986, 149). No, ini se da Ptolemejev lokalitet valja traiti na uu Mure u Dravu (Graf 1936, 65; takoer i Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, gdje se dodue spominje i mogunost da se radi o naselju na mjestu dananje Pitomae; vidi i Mayer 1935, 77, uz Graf 1936, 70 za identifikaciju rijeke). Ovdje valja naglasiti da postaja Louta ili Lonia koju neki istraivai zasebno navode (Begovi 1985, 17, Feletar 1989, 36, 1990, 12; usp. i Bulat 1983, 263, 266, 267) ne postoji nego je rije o rukopisnoj korupteli na Peutingerovoj karti za Joviju (Miller 1916, 445, bilj. 1). Za lokalitet usp. Lovrenevi 1979, 234, 236, Jakovljevi 1990, 118. Begovi 1985, 16, bilj. 10, 19, 20, 1986, 148 Joviju locira u Otrovanec, dok je Miller 1916, 445 i krivani 1974a, 40 stavljaju u Klotar Podravski. Prema Schejbal 2003, 106, Jovija Kardon bi bila jedinstvena postaja za dva rimska naselja, smjetena u podruju izmeu Otrovanca, Sedlarice i Prugovca. to se tie poistovjeivanja Kardona s Jovijom, Kardon je bio prva mutatio nakon Lentole ( Jeruzalemski itinerarij, 562, 3), a Jovija je po svemu sudei zasebna postaja koja se moe identificirati kao pagus Iovista s jednog natpisa iz Rima (usp. Miller 1916, 445, Mayer 1935, 73, 75, Begovi 1985, 17, 1986, 148, Schejbal 2004, 102). Jovista bi znailo jovijski (vidi Mayer 1935, 75). Jovija je morala leati blie Kokonu jer se i na Peutingerovoj karti i u Jeruzalemskom itinerariju poklapa udaljenost od Jovije odnosno od Kokone do sljedee postaje Serote. Kukuljevi 1873, 108, ii 1896, 3, Lovrenevi 1979, 234, 237, Begovi 1985, 16, bilj. 10, 20, 1986, 148. Inaica naziva postaje glasi Cucconae. Cvetkovi 1971, 6-7 Kukonu smjeta na lokalitet Bukovika Gradina breuljak Zidine kod pii-Bukovice, a Schejbal 2003, 106 na lokalitet Berek kod pii-Bukovice, uz najistoniji rub toponima/lokaliteta Gradina-Zidina. Prema Milleru 1916, 445 Kukona je Turanovac, a prema Grafu 1936, 65 Sopje. Schejbal 2003, 106. Usp. i Begovi 1985, 16, bilj. 10, 20, 1986, 147. Inaica naziva postaje glasi Sirotae (Peutingerova karta; vidi i Anonim Ravenjanin, 4.19: Sirote). Kukuljevi 1873, 108 i Lovrenevi 1979, 236, 237 lociraju Serotu u Gradinu kod Virovitice, Miller 1916, 445 i krivani 1974a, 40 kod sela Oreca i Gaita, a Graf 1936, 65 oko Noskovaca. Kukuljevi 1873, 108, Pinterovi 1970, 92, 93, Minichreiter 1986, 87, Schejbal 2003, 106, Salaji 2003, 87, 2006, 120 (Dvorina, Svetina, Luka). Inaica naziva postaje glasi Bolent<i>a ( Jeruzalemski itinerarij). Miller 1916, 445, krivani 1974a, 40 i Markovi 2002, 49, 2003b, 23 smjetaju Bolencij kod Sopja, a Graf 1936, 65 u Moslavinu Podravsku (usp. i Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17). S obzirom na poloaj mjesta, Nemeth-Ehrlich 1986a, 106 smatra vrlo vjerojatnim da je upravo kroz Oreac prolazila podravska magistrala odnosno da se ondje nalazio antiki Bolencij. Graf 1936, 65, krivani 1974a, 40, Soproni 1980a, 58, Andri 2002, 124, Markovi 2002, 50, Herman Kauri 2004, 21. Miller 1916, 445 locira Marinijanu zapadno od Moslavine Podravske, a Kukuljevi 1873, 108 ak u Slatinu, to preuzimaju i Spaji 1965, 13, Pelikan 1997, 15-16 i Tomii 1999a, 180 i d.
36
5. 4. 2011. 14:45:24
nu (Serena, valjda Sveti ura sjeveroistono od Valpova),79 Berebu (Berebae, zacijelo Podgajci Podravski jugoistono od Donjeg Miholjca),80 Jovaliju ( Jovalia, moda Valpovo sjeverozapadno od Osijeka)81 i Murselu (Mursella, vjerojatno Petrijevci sjeverozapadno od Osijeka),82 stiui nakon toga u Mursu. U Mursi su se otvarali daljnji prometni smjerovi, prema sjeveru, jugu i istoku. Glavni nastavak podravske magistrale se upravljao na jug, prema Sirmiju. Iz Petoviona je prema sjeveroistoku izlazila cesta koja je jednim svojim dijelom prolazila i dananjim hrvatskim prostorom. Rije je o ogranku poznatoga Jantarskoga puta koji je od davnina spajao Italiju i Sredozemlje s Baltikom. Od postaje Kurta (Curta, Ormo)83 ova je prometnica prela na podruje dananje Hrvatske preko potoka Trnava i potom kroz zapadno Meimurje dospjela u postaju Halikan (Halicanum, vjerojatno Sv. Martin na Muri).84 Nakon toga se prebacila preko rijeke Mure u blizini Muraka i ula u dananje Prekomurje. Odatle se iznova prikljuila na Jantarski put kod postaje Rijeka Arabon / Kod Arabona (Arrabo Flumen / Ad Arrabonem, Katafa jugoistono od Krmenda uz srednji tok rijeke Rabe),85 nastavljajui
Graf 1936, 66, Andri 2002, 124. Inaica naziva postaje glasi Seronae (Peutingerova karta). Obino se Serena smjeta u Viljevo jugozapadno od Donjeg Miholjca (usp. Miller 1916, 445, krivani 1974a, 40, Pinterovi 1978, 34, Soproni 1980, 58, Markovi 1986, 42, 2002, 51-52, 2004, 177, Buzov 2005, 133), no u tom bi sluaju cesta inila neobian otklon. U Svetom urau utvreni su brojni rimskodobni povrinski nalazi (Bulat 1969, 47). 80 Kukuljevi 1873, 108, Miller 1916, 445, Graf 1936, 66, Pinterovi 1968, 63, 1970, 93, 1978, 34, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, krivani 1974a, 40, Markovi 1986, 42, 2004, 177, Markovi 2002, 49, Buzov 2005, 129, 133. Inaice naziva postaje glase Vereae ( Jeruzalemski itinerarij) i Berevae (Anonim Ravenjanin). Spaji 1965, 13 i Pelikan 1997, 16 Berebu vide u Donjem Miholjcu. Na obali Drave, na poloaju Selite sjeverno od Podgajevaca Podravskog otkriveni su rimskodobni ostaci koji ukazuju na neku graevinu, moda postaju (Bulat 1969, 47). 81 Miller 1916, 445, Graf 1936, 66, Spaji 1965, 13, krivani 1974a, 40, Pinterovi 1978, 34, Pelikan 1997, 16, Markovi 1986, 42, 2004, 177, Buzov 2005, 129, 133. Inaica naziva postaje glasi Iovallium (Peutingerova karta). 82 Kukuljevi 1873, 117, Miller 1916, 445-446, Graf 1936, 66, Spaji 1965, 13, Pinterovi 1970, 93, 1978, 34-35, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, krivani 1974a, 40, Bulat 1969, 47-48, 1977, 79, Pelikan 1997, 16, Markovi 2002, 51 (selo Surduk kraj Petrijevaca), 2004, 179, Buzov 2005, 129. Inaica naziva postaje glasi Mursa Minor (Mala Mursa; Peutingerova karta), znaenjem isto to i Mursela (Mursica). Na poloaju erine istono od Petrijevaca otkriveni su brojni ostaci rimskoga graevnoga materijala, to bi moglo upuivati na postojanje nekog naselja ili postaje (Bulat 1969, 47-48, Minichreiter 1989, 187). 83 Kukuljevi 1873, 107, Klemenc Saria 1936, 88, Pahi 1961, 113, 1965, 294, 314, Fulir 1969, 427, 1970, 17, Red 1998, 13. Neki istraivai smjetaju Kurtu u Sredie ob Dravi (usp. Horvat 1956, 17, Feletar 1989, 28, Petri 1994, 33, Puzak 2003, 29). 84 Fulir 1969, 427, 1970, 15, Soproni 1979, 94, Tomii 1986b, 6, 8, 1986c, 186-187, 205-209, 1997a, 30, Feletar 1989, 28, Petri 1994, 33, Puzak 2003, 29-30, Vidovi 2003, sine pagina. O smjeru ove ceste usp. Fulir 1969, 391-400. Markovi 2003b, 14 donosi odbaeno miljenje da je Halikan Mursko Sredie (usp. i Kukuljevi 1873, 106, 107, Graf 1936, 69). Neko se Halikan stavljao u Dolnju Lendavu (usp. Miller 1916, 456, Klemenc Saria 1936, 88, Horvat 1956, 17, Mcsy 1962, 660, Szke 1996, 65; takoer i Soproni 1979, 93-94 s bilj. 12), dok bi ga prema nekim istraivaima trebalo traiti u Dolgoj vasi (usp. Pahi 1961, 113, Soproni 1979, 94 s bilj. 13). 85 Miller 1916, 456, Red 1998, 5, 13. U Antoninovu itinerariju pobrkano je mjesto Arabona (Gyr) s postajom Rijeka Arabon (usp. Graf 1936, 69-70).
79
37
5. 4. 2011. 14:45:24
prema sjeveru do iznimno vanog sjecita putova Savarije (Savaria, Szombathely, hrv. Subotite). ini se da je postojao jo jedan pravac ove ceste koji je iz Halikana vodio u istonije poloenu Salu (Salla, Zalalv na gornjem toku rijeke Zale) i zatim u Savariju.86 Doavi u Mursu koja je bila prvorazredno prometno vorite, podravska je cesta produavala na jug stremei prema Sirmiju. Prva postaja na tom pravcu poznata je pod nazivom Kod Iskopa Mosta Na Vuki (Ad Labores Pontis Ulcae, Bobota).87 Poslije nje cesta je stizala u Cibale, odakle se prema zapadu odvajao krak za Certis(ij)u. Glavni je smjer iao prema jugoistoku, nailazei nakon to napusti Cibale na postaju Kansilenu (Cansilena, vjerojatno Orolik juno od Vukovara).88 Potom su slijedile postaje Ulmo (Ulmus, vjerojatno Oraje izmeu Tovarnika i ida),89 Spaneta (Spaneta, vjerojatno Kukujevci jugoistono od ida)90 i Budalija (Budalia, vjerojatno Martinci jugoistono od Kukujevaca),91 nakon ega je cesta dola u Sirmij. Od Sirmija izravno prema istoku cesta je produavala u Singidun (Singidunum, Beograd), gdje se nadovezivala na glavnu podunavsku prometnicu.92 Na tom je putu najblia Sirmiju bila postaja Fosa
ael 1975, 94, Red 1998, passim. Antoninov itinerarij donosi dva pravca: Petovion Kurta Halikan Rijeka Arabon Savarija (261, 7 262, 2) i Petovion Halikan Sala Savarija (262, 3-6). 87 Graf 1936, 67, krivani 1974a, 40, Pinterovi 1978, 35, Bojanovski 1993, 64, Markovi 2002, 50, 2003a, 17, Buzov 2005, 133. Postaja Leutuoano (nominativ bi glasio Leutuoanum) iz Jeruzalemskog itinerariju (563, 1) prema milijaciji navedenoj u vrelu potpuno odgovara postaji Kod Iskopa Mosta Na Vuki pa ih nesumnjivo treba poistovjetiti (usp. Graf 1936, 67, Markovi 2002, 50, 2004, 179), a ne traiti jo jednu lokaciju (Miller 1916, 446 ovu postaju smjeta u Veru sjeveroistono od Bobote). 88 Miller 1916, 446, Graf 1936, 54, aranovi-Svetek 1967, 111 (Rajterovo brdo), Pinterovi 1970, 95, krivani 1974a, 40, Minichreiter 1989, 188, Markovi 2002, 49. Inaica naziva postaje glasi C<a>elena ( Jeruzalemski itinerarij, 563, 3). Jo je Kukuljevi 1873, 119 predmnijevao eletovce ili Orolik. 89 krivani 1974a, 41, Popovi Vasiljevi 1970, 193-194, Popovi 1980, 101, Markovi 2002, 52, Sremac 2008, 324. Usp. i Minichreiter 1989, 188. Inaica naziva postaje mogla bi glasiti i Ulmi (Antoninov itinerarij). Miller 1916, 446 i Graf 1936, 54 smjetaju postaju u Tovarnik, a Kukuljevi 1873, 119, 120, 123 i Spaji 1965, 13 u Tovarnik ili Ilince. 90 Graf 1936, 54, Mirkovi 1971, 19, krivani 1974a, 41, Popovi 1980, 102 (Crkvine), Markovi 2002, 50, Sremac 2008, 323-324 (Crkvine). Rukopisna inaica naziva postaje glasi Hispaneta (Antoninov itinerarij), to je vjerojatno ueno domiljanje nekog prepisivaa. Jo je Kukuljevi 1873, 119, 120, 123 pretpostavljao da bi Spaneta mogla biti i Kukujevci (ili Nijemci). Miller 1916, 446 je locira u Baince. 91 Graf 1936, 54, Mirkovi 1971, 18, Popovi 1980, 102 (Kamarite). Inaica naziva postaje glasi Vedulia (Jeruzalemski itinerarij). Markovi 2002, 49 potpuno neosnovano Budaliju smjeta u id. Kukuljevi 1873, 119 je u njoj vidio Manelos, nasljedujui Katania (usp. Graf 1936, 54, bilj. 3). Kod ida bi se prema Grafu 1936, 54 nalazila postaja Prista (Prista) koju kao dravnu vilu (publica villa) spominje Amijan Marcelin, 29.6.7. Usp. i Mcsy 1962, 662, Mirkovi 1971, 19. 92 O toj prometnici usp. krivani 1977, 126-129. Izuzetno vaan ogranak tog komunikacijskog pravca odvajao se u Viminaciju (Viminacium, Stari Kostolac), usmjeravao prema jugu i preko Serdike (Serdica, Sofija) zavravao u Konstantinopolu-Carigradu (usp. krivani 1977, 120122). O ovoj cesti od Singiduna do Konstantinopola usp. i detaljnu studiju Konstantina Jireeka (1959a, 71-190).
86
38
5. 4. 2011. 14:45:24
(Fossae, hrv. Jarkovi, kod sela ainovaca istono od Srijemske Mitrovice).93 Iz Fose se stizalo u Basijanu (Bassianae, Donji Petrovci istono od Srijemske Mitrovice).94 Napustivi Basijanu, cesta se po svoj prilici razdvajala u dva pravca jer se Antoninov itinerarij, Jeruzalemski itinerarij i Peutingerova karta ne podudaraju u nizanju postaja.95 Sjeverni se cestovni krak (glavni) usmjeravao preko Idiminija (Idiminium, moda poloaj Brestove mee kod Ugrinovaca),96 Taurun (Taurunum, Zemun) i Konfluent (Confluentes, hrv. Utok, na uu Save u Dunav kod Beograda),97 dok je juni (sporedni) prolazio kroz postaje Novicijanu (Novicianae, moda kod Karlovia)98 i Altinu (Altina, moda Surin),99 spajajui se naposljetku u Singidunu. Trea vana prometnica u junoj Panoniji bila je podunavska cesta uz limes. Od Tauruna je, pratei tok Dunava, prolazila pokraj niza utvrenih mjesta s vojnom
Popovi 1980a, 103, Miloevi 1988, 117-119. Postaja se obino locira u selo Jarak (usp. Kukuljevi 1873, 121, Miller 1916, 447, Graf 1936, 57, Mirkovi 1971, 17, Bojanovski 1993, 65, uz Brunmid 1905, 167-168). 94 Kukuljevi 1873, 121, Miller 1916, 447-448, Graf 1936, 57, Jankulov 1952, 16, Mirkovi 1971, 17, krivani 1974a, 41, Popovi 1980a, 104 (Gradine). U dobrinakoj gradini na poloaju Solnok Popovi vidi caput Basensis iz Not. Dign. Occ. 32 (isto, 104). 95 Usp. Graf 1936, 58, Mcsy 1962, 662, krivani 1974a, 41. Odbacuje Milin 2004, 257. ini se da Antoninov itinerarij i Peutingerova karta biljee jedan pravac koji bi od Basijane do Singiduna vodio preko Tauruna, s time da se u Peutingerovoj karti spominje jo i postaja Idiminij koje nema u Antoninovu itinerariju (131, 5 132, 1). U Jeruzalemskom itinerariju donosi se pravac od Basijane do Singiduna koji je zaobilazio Taurun, jer se to mjesto ne navodi, ali su zato uvrtene postaje Novicijana i Altina (563, 11-14). Dimitrijevi 1961a, 97 je Idiminij locirala na poloaju Klisina u Batajnici kod Zemuna (vidi takoer Crnobrnja eleketi 1998, 233). 96 O lokalitetu usp. Dimitrijevi 1965, 153, 1969a, 84. Ona dodue ondje ubicira Novicijanu, istiui da bi prema drugim rjeenjima cesta opisivala vei luk na sjever odnosno na jug, to joj se ne ini logino (1961a, 98). Pritom niim ne pokazuje da je svjesna mogunosti o postojanju dva cestovna pravca od Basijane do Singiduna. Miller 1916, 448 i krivani 1974a, 41 lociraju Idiminij u same Ugrinovce. Prema Grafu 1936, 58, postaja je bila u imanovcima (tu se nalazila ladanjska vila, villa rustica; Dimitrijevi 1969a, 82), a prema Kukuljeviu 1873, 121 u Vojki. Ostaci rimske ceste utvreni su kod dananjega istonosrijemskoga sela Batajnice (usp. Dimitrijevi 1961a, 97, 1969a, 98), gdje je prolazila prometnica uz podunavski limes preko Burgene do Tauruna. Moda se smije pretpostaviti kako je dionica ceste koja je iz Basijane preko Idiminija vodila u Taurun bila usmjerena upravo do podruja Batajnice i s njezine se istone strane, na lokalitetu Crkvite, prikljuivala na glavnu cestu koja je pratila dunavsku granicu. To bi znailo da je na prostoru Batajnice postojalo raskrije (dvopue, bivium). 97 Postaja je sluila kao mostobran izmeu Tauruna i Singiduna (usp. krivani 1974a, 41). Rije je o manjem utvrenju koje je titilo luku u Taurunu, a inaica njegova naziva glasi Confluvium, Konfluvij (usp. Dimitrijevi 1961a, 96). 98 Graf 1936, 58. Kukuljevi 1873, 121 je Novicijanu smjestio u Krnjeevce, to se i Dimitrijevi 1961a, 98 ini najprihvatljivije jer je ona stavlja na lokalitet Brestove mee (usp. i Popovi 1980a, 105, Miloevi 1998, 18, Milin 2004, 257). Miller 1916, 448 ju je pak locirao u Staru Pazovu, a Saria 1936, 1189 u Staru Pazovu ili imanovce. 99 Graf 1936, 58. Dimitrijevi 1965, 155, 1969a, 84 je Altinu smjestila u Zemun Polje kod Zemuna, gdje se nalazilo znatnije rimsko naselje neposredno uz glavnu cestu (juno od autoputa Zagreb-Beograd). Ovo preuzima Graanin 2008, 70, ali u tom bi se sluaju juni krak pribliavao produetku sjevernog kraka odnosno zavrnom odsjeku limeske ceste, to nije osobito vjerojatno. Kukuljevi 1873, 121 je Altinu locirao u Josipovo kod Zemuna, Miller 1916, 448 u Batajnicu sjeverozapadno od Zemuna, a Graf 1936, 58 u Surin jugozapadno od Zemuna.
93
39
5. 4. 2011. 14:45:24
posadom, Burgenu (Burgenae, Novi Banovci),100 Ritij (Rittium, Surduk),101 Akumink (Acumincum, Stari Slankamen),102 Kuz (Cusum, Petrovaradin),103 BononijuMalatu (Bononia-Malata, Banotor),104 koja je vicinalnom cestom preko hrpta Fruke gore i dolinom potoka Aljmaa izravno bila povezana s pokrajinskim sreditem Sirmijem,105 Kukcij (Cuccium, Ilok),106 Kornak (Cornacum, Sotin)107 i Teutoburgij (Teutoburgium, Dalj).108 Izaavi iz Teutoburgija, cesta je privremeno prestala slijediti tok Dunava i uinila odmak prema sjeverozapadu kako bi zaobila iroki movarni pojas dananjeg Kopakog rita. Prolazei juno od Daljske planine stizala je u postaju Kod Iskopa (Ad Labores, Nemetin).109 Dodue, vrlo vjerojatno je postojao i odvojak puta koji je preko Erduta i Aljmaa nastavio slijediti dunavski tok, povezujui tamonja manja vojna uporita.110 Prebacivi se preko Drave kod dananjeg Nemetina, gdje se na poloaju Suvatovo nalazio stari prijelaz preko rijeke koji su, sudei po nazivu postaje Kod Iskopa, Rimljani radovima dodatno unaprijedili, cesta je napredovala prema sjeverozapadu, nakon ega se postupno iznova pribliavala Dunavu. Sljedea postaja na toj dionici bila je Donacijana (Donatianae, moda Lug sjeveroistono od
Graf 1936, 116, Jankulov 1952, 16, Dimitrijevi 1961a, 93-95, Klemenc 1961, 22, 1963, 66-67, Pileti Rai 1961, 87, Popovi 1969, 251 (Gradina), krivani 1974a, 44, Soproni 1985, 83, 84, Pileti 1986, 137, 139-140, Visy 1988, 130, Andri 2002, 128. Kukuljevi 1873, 115, 125 i Miller 1916, 435 ubiciraju Burgenu u Stare Banovce. 101 Kukuljevi 1873, 115, 125, Miller 1916, 436, Graf 1936, 116, Jankulov 1952, 16, Dimitrijevi 1961a, 95, Klemenc 1961, 21-22, 1963, 65-66, Pileti Rai 1961, 88, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, krivani 1974a, 43, Pileti 1986, 137, Andri 2002, 128, Buzov 2005, 128. 102 Kukuljevi 1873, 115, 125, Miller 1916, 435-436, Graf 1936, 115, Klemenc 1961, 21, 1963, 65, Pileti Rai 1961, 88-92, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, krivani 1974a, 43, Soproni 1985, 83, Pileti 1986, 137-138, Visy 1988, 129, Andri 2002, 128, Buzov 2005, 128. 103 Miller 1916, 435, Graf 1936, 114-115, Klemenc 1961, 21, 1963, 65, krivani 1974a, 43, Pileti 1986, 137, Andri 2002, 128. 104 Miller 1916, 435, Graf 1936, 114, Klemenc 1961, 20-21, 1963, 64-65, krivani 1974a, 43, Visy 1988, 128, Andri 2002, 127, 128. 105 O pravcu ove ceste usp. Miloevi 1988, 119-123. O cesti svjedoi i Amijan Marcelin, 21.9.6. 106 Jankulov 1952, 16, Klemenc 1961, 20, 1963, 63, Korda 1961, 61, Pinterovi 1968b, 58, 60, 70, 1969, 56, 1970, 92, 95, 1978, 110, Mirkovi 1971, 20, krivani 1974a, 43, Bulat 1977, 78, Markovi 1978, 92, 2002, 50, 2004, 180, Kosanovi 1979, 157, Batorovi 1987, 166, 1994, 11, Visy 1988, 128, Andri 2002, 128. 107 Jankulov 1952, 16, Klemenc 1961, 20, 1963, 63, Korda 1961, 60-61, Pinterovi 1968b, 58, 60, 70, 1969, 56, 1970, 92, 95, 1978, 110, Mirkovi 1971, 20-21, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, krivani 1974a, 43, Bulat 1977, 80-81, Kosanovi 1979, 157, Andri 2002, 128, Markovi 2002, 50, 2004, 180, Ilki 2003, Buzov 2005, 128. 108 Miller 1916, 434, Graf 1936, 113, Klemenc 1961, 19-20, 1963, 62, Pinterovi 1968b, 58, 60, 67, 1969, 55, 1970, 92, 95, 1978, 110, Cermanovi-Kuzmanovi 1974, 17, krivani 1974a, 43, Bulat 1977, 77-78, Kosanovi 1979, 157, Soproni 1985, 84, Visy 1988, 127, Minichreiter 1989, 184, Andri 2002, 128, Markovi 2002, 52, 2004, 180, Buzov 2005, 128, 133. 109 Pinterovi 1961, 43-44, 1968a, 59, 1970, 95, 1978, 34, 110, Bulat 1969, 42, Minichreiter 1989, 184-185 (ranije, 1987, 93, smjestila je postaju u Kopaevo), Bojanovski 1993, 64, Andri 2002, 128. Na poloaju Moari s june strane Nemetina otkriveni su rimskodobni ostaci koji ukazuju da je taj prostor bio naseljen jo u ranom 4. stoljeu (Bulat 1969, 42, Pinterovi 1969, 59). 110 Pinterovi 1978, 110.
100
40
5. 4. 2011. 14:45:24
Osijeka).111 Od Nemetina se jedan prometni krak upravljao na desnoj obali Drave u Mursu, gdje se nalazio kameni most koji je takoer omoguavao svladavanje rijeke.112 Ovaj alternativni pravac koristio se kad bi uslijed nabujalih dravskih voda nemetinski prijelaz postao nesiguran ili neprolazan. Preavi Dravu, ova se cesta usmjeravala na sjeverozapad preko okolice Bilja i potom prolazila kroz eminac.113 Odatle je cesta moda ila do poloaja Dragojlov brijeg u Kneevim Vinogradima, gdje su otkriveni brojni rimski ostaci koji bi ukazivali na postojanje naselja.114 Prema Antoninovu itinerariju, prva postaja na ovom pravcu bi bio dvostruki lokalitet Kod Nove (Ad Novas) i Brdo Aurej (Mons Aureus), to bi dalo naslutiti da su se ova dva mjesta nalazila blizu jedan drugom. Openito je miljenje da Ad Novas treba locirati u Zmajevac (Vrsmart).115 No, jednako tako bi odgovarao i poloaj Dragojlov brijeg. Potekoa je to bi Ad Novas, kako se misli, bio utvrda na limeskoj cesti, a na spomenutom poloaju Dragojlov brijeg dosada nisu otkriveni nalazi koji bi govorili u prilog vojnog karaktera mjesta. Ipak, sm naziv lokaliteta Ad Novas mogao bi upuivati na to da je u njegovoj relativnoj blizini bilo mjesto Nove (Novae).116 Budui da su obje inae poznate Novae funkcionirale kao vojna uporita na Dunavu,117 a vrela u Drugoj Panoniji navode Novas kao sjedite equites Dalmatae (dalmatinskog konjanitva) i auxilia Novensia (novanskih pomonih eta),118 mogue je da su uistinu postojala dva lokaliteta: vojna utvrda Nova i postaja Kod Nove. Utvrda bi se nalazila u Zmajevcu, a postaja moda u Kneevim Vinogradima, u ijoj je okolici morao biti smjeten i drugi lokalitet, Brdo Aurej, moda dananji Kamenac (K), gdje su utvreni ostaci rimskodobnog naselja i
Minichreiter 1987, 93, 1989, 182 (Gradina). Kukuljevi 1873, 115 i Miller 1916, 434 navode Kozarac (Keskend), Graf 1936, 113 oko Luga (Lask) ili Vardarca (Darcz), Pinterovi 1978, 110 Vardarac, a Andri 2002, 128 Kopaevo. Jugoistono od Luga otkriveni su vjerojatno ostaci limeske ceste (Bulat 1969, 41), a ostaci rimske ceste utvreni su i sjeverno od dananje prometnice Osijek-Bilje (Bulat 1969, 45-46, Minichreiter 1987, 109). Neki istraivai lociraju u Lug utvrdu Alban (Albanum) iz Not. Dign. Occ. 32 (usp. Jankulov 1952, 14, 15, Klemenc 1961, 17, Pinterovi 1968b, 59 [moda i Kopaevo], 1970, 95, 1978, 110, Bulat 1977, 79, Kosanovi 1979, 157, Andri 2002, 128). 112 Pinterovi 1968, 61, 1978, 116. 113 U emincu su otkriveni ostaci rimske ceste (Minichreiter 1987, 112). 114 Usp. Minichreiter 1987, 91, 120-121, 1989, 182. 115 Miller 1916, 434, Jankulov 1952, 14, Klemenc 1961, 17, Pinterovi 1968b, 59, 60, 1969, 58, 1970, 95, 1978, 34, 110, Bulat 1977, 83, Kosanovi 1979, 157, Soproni 1985, 83, Minichreiter 1987, 90 (Gradac), Visy 1988, 126, Andri 2002, 128, Buzov 2005, 133, Graanin 2008, 70. 116 Ime nije rijetkost: poznate su Ad Novas u Africi (Antoninov itinerarij, 24, 3), u Makedoniji (Antoninov itinerarij, 329, 6), u Hispaniji (Antoninov itinerarij, 452, 3), dvije u Italiji ( Jeruzalemski itinerarij, 610, 13: mutatio Novas, Peutingerova karta, 6.4; Peutingerova karta, 4.4, Anonim Ravenjanin, IV, 36) i u Dalmaciji (Peutingerova karta 6.4, Anonim Ravenjanina, IV, 16 [dvaput]: Novas). U Anonimu Ravenjaninu (IV, 32, 36, V, 2) spominje se jo jedan Ad Novas, ali na Peutingerovoj karti (4.4-5) ime mjesta glasi Ad Nonas. 117 Jedna je bila u Gornjoj (Prvoj) Meziji (Antoninov itinerarij, 218, 1, Peutingerova karta, 7.3: Ad Novas, Not. Dign. Or. 41), a druga u Donjoj (Drugoj) Meziji (Peutingerova karta, 8.1: Ad Novas, Not. Dign. Or. 40, Anonim Ravenjanin, IV, 7). Ona u Prvoj Meziji je zapravo Castrum Novae, danas lokalitet ezava u Srbiji na uu istoimene rijeke u Dunav (usp. Vasi 1983, 91-122), dok je Nova u Drugoj Meziji danas lokalitet Steklen kod Svitova u Bugarskoj. 118 Not. Dign. Occ. 32.
111
41
5. 4. 2011. 14:45:25
42
5. 4. 2011. 14:45:27
nekropole.119 Ipak, s obzirom na smo ime, moda bi se moglo pomiljati i na Kotlinu (Sepse) koja je poloena na obroncima Banske kose, iako je ondje zasada otkriven tek rimski novac datiran u vrijeme od 2. do 4. stoljea.120 Pod pretpostavkom o ovakvom rasporedu antikih postaja cesta bi od Kneevih Vinograda prolazila po svoj prilici kroz Kamenac,121 svladala Bansku kosu i stizala u Popovac (Baranyabn), gdje se po svoj prilici nalazila Ancijana (Antianae).122 Mogue je da su se oba pravca rimske ceste, jedan od Nemetina i drugi od Osijeka, spajali kod Kneevih Vinograda i potom istom trasom stizali u Popovac.123 Jamano se kod Kneevih Vinograda odvajao prema sjeverozapadni cestovni odvjetak koji je tekao du junih obronaka Banske kose i povezivao utvrde Novu (kako bi moglo glasiti njezino ime) na prostoru Zmajevca i Kod Militara (Ad Militare) na mjestu dananje Batine Skele-Batine (Kiskszeg).124 Iz Ancijane je cesta pak jednim krakom nastavljala do Altina (Altinum, Klked)125 koji se nalazio u Panoniji Valeriji i potom dalje na sjever, vraajui se na Dunav kod Lugiona (Lugio, Dunaszeksc)126 i pratei tok rijeke do Akvinka (Aquincum, buda, Budimpeta). Drugi se krak prema Antoninovu itinerariju izravno usmjeravao prema Sopijani (Sopianae, Pcs, hrv. Peuh), moda vodei preko Branjina Vrha i Belog Manastira pa onda popreno do Pcsa.127
Minichreiter 1987, 91, 118-119, 1989, 182. Za ubikaciju Brda Aurej u Kamenac usp. Jankulov 1952, 14, 15, Bulat 1977, 79, Kosanovi 1979, 157, Minichreiter 1987, 91. 120 Za lokalitet usp. Minichreiter 1987, 125. Pinterovi 1968, 60-61, 1978, 110 je bila miljenja da se radi o mjestu kod Zmajevca na Banskoj kosi. 121 Antoninov itinerarij, kako se ini, Ad Novas i Mons Aureus sagledava kao jedinstvenu prometnu toku, pa nije nuno glavni smjer voditi preko Kotline (ako je ona Brdo Aurej). 122 Pinterovi 1968b, 59, 1969, 57-58, 1970, 96, 1978, 35, Bulat 1977, 79-80, Kosanovi 1979, 157, Buzov 2005, 133. Najnovije je bila izraena sumnja da je popovaki lokalitet Ancijana zbog njegova pretpostavljenog vojnog karaktera (Ilki 2008, 202-203). Naime, pregledom satelitskih snimaka otkriven je na poloaju Tuneli u Popovcu mogui lokalitet rimskodobnog utvrenja. U kasnoj antici ne bi bilo neobino da se uz ve utvreno naselje nalazi jo i vojna utvrda (quadriburgium), kao to pokazuje primjer lokaliteta Koula (moda Castra Martis) u Bugarskoj (Dinev 2007, 505), pa otuda vojni karakter popovakog lokaliteta ne bi bio prepreka da se ondje ubicira Ancijana. U vezi s ovim valja istaknuti da Minichreiter 1987, 94 1989, 182183 smatra zbog nalaza opeke sa igom na kojem pie Quadriburgium da se Popovac nazivao Kvadriburgij. No, nalazi takvih opeka brojni su u maarskom dijelu podunavskog limesa (Ilki 2008, 202). Jedna, datirana u drugu polovinu 4. stoljea, otkrivena je u oblinjem Klkedu, mjestu rimske utvrde Altinum (usp. Graf 1936, 111, Soproni 1985, 76), a jedna je poznata i iz Sirmija (Miloevi 1971, 107, br. 50, aranovi-Svetek 1990, 55, 64). Vjerojatnije je stoga da se Kvadriburgij nalazio u Panoniji Valeriji (usp. Saria 1963, 680). 123 U Graanin 2008, 70 navodi se da se pravac iz Murse spajao sa smjerom Kod Iskopa-Donacijana-Ancijana tek u Ancijani, to je pogreka. 124 Jankulov 1952, 14, Klemenc 1961, 17, Bulat 1969, 40-41, 1977, 76-77, Pinterovi 1968b, 60, 1969, 56, 1970, 92, 95, 1978, 34, 110, Kosanovi 1979, 157, Minichreiter 1987, 88, 1989, 182 (Gradac), Andri 2002, 125, 128, Buzov 2005, 133. Utvrda Ad Militare se ne spominje u itinerarijima nego u Not. Dign. Occ. 33 kao garnizon equites Flavianenses. 125 Fitz 1962, 7, Pinterovi 1969, 56, 67, Soproni 1980, 59, 1985, 76, Visy 1988, 125-126, Andri 2002, 125. 126 Pinterovi 1969, 56, Soproni 1985, 75-76, Visy 1988, 122-124. 127 Na podruju Branjinog Vrha (Minichreiter 1987, 111-112, Dizdar Lonjak Dizdar 2008, 99) i Belog Manastira (Bulat 1969, 45, Minichreiter 1987, 107-108, Dizdar Lonjak Dizdar
119
43
5. 4. 2011. 14:45:27
Osim magistralnim pravcima, juna je Panonija u rimsko vrijeme bila proarana i mjesnim, vicinalnim cestama od lokalnoga i regionalnoga znaenja. One su spajale uvuenija znatnija mjesta, manje naseobine i gospodarski privlane lokacije poput kamenoloma, rudnika i pristanita bilo s prometnim arterijama bilo s veim naseljima ili meusobno, pri emu su mogle nuditi i najbru vezu izmeu veleprometnica. Najvanija vicinalna cesta bila je prethodno spomenuta unutranja prometnica koja je prolazila sredinjim prostorima june Panonije, usmjeravajui se od Siscije jednim krakom prema Mursi, a drugim prema Cibalama. Ne manje vana je bila i takoer ve navedena cesta koja je preko Pira i Andautonije spajala podravsku i posavsku magistralu odnosno cesta izmeu Bononije i Sirmija koja je povezivala podunavsku i posavsku magistralu i u kasnoj antici se esto koristila.128 Jo jedna vana prometna poveznica, a ne biljee je antiki itinerariji i karte, bio je alternativni, brzi prometni krak koji je izravnije spajao Neviodun sa Siscijom. On se moda kod Bregane odvajao od magistralnog pravca i usmjeravao kroz Samoborsko polje do Kerestinca i odatle uz obronke Vukomerikih gorica u Turopolje te potom produavao preko Donje Lomnice, Petrovine Turopoljske i Buevca do Siska.129 Jedna je vicinalna cesta spajala Andautoniju s dananjom Velikom Goricom i Petrovinom Turopoljskom, gdje se nadovezivala na spomenuti odvojak magistrale Emona Siscija. Ovom su uzdunicom posavska i podravska veleprometnica bile dodatno povezane. Buevec je bio vano prometno vorite na koje je stizala i cesta Akva VivaPir-Andautonija-Siscija. Prijelaz na Savi nalazio se kod Ivanje Reke, gdje se prikljuivala najvanija cesta na dananjem zagrebakom podruju koje je inae bilo dobro prometno povezano gustom mreom lokalnih putova. Ta je cesta ila sjeverno od Save, od sela Drenje i Ladu uz rijeku Sutlu do Stenjevca, gdje je takoer postojalo naselje.130 Odatle se ravala u dva smjera, jedan koji je pratio obronke Medvednice i drugi koji se pribliavao Savi, a ponovno su se zdruivali kod Bratovtine uz dananju Vukomeraku cestu u istonom dijelu Zagreba. Potom je, kao to je ve istaknuto, preko Ivanje Reke, itarjeva i Bapa dolazila do Buevca, prikljuujui se na komunikacijsku okosnicu Neviodun-Siscija.131 Iz Buevca se odvajao i cestovni pravac prema Kupi preko Kravarskog i Gornjeg Hruevca zacijelo do Pokupskog i Kvadrate na mjestu dananjeg Topuskog, postaje na magistrali Emona-Siscija.132 Kako se ini, dolinom Kravarice prema Gladovcu Kravarskom, gdje je presijecao gore spomenuti put, pruao se do Palanjeka Pokupskog i dalje do Duice takoer jedan vicinalni pravac.133
2008, 98-99) utvreno je vie rimskodobnih lokaliteta koji upuuju na prilinu naseljenost ovog prostora. Amijan Marcelin svjedoi da su se tim pravcem posluili carevi Julijan II. (21.9.6) i Gracijan (31.11.6). Klemenc 1938, 109, 112-113, Gregl 1984, 10, 1991, 40-41. Nemeth-Ehrlich Kuan palj 2003, 107, 110 misle da je odsjeak preko Donje Lomnice bio glavni dio ceste Neviodun-Siscija i da je Buevec bio postaja Kod Granice. Miljenje da je Buevec Kod Granice iznio je jo Bojanovski 1984, 229, bilj. 10. Usp. Gregl 1982, 272-273, 1983, 23-24, 1987, 61-73, 1989. O antikim cestovnim pravcima na podruju Zagreba usp. Gregl 1984, 10-12, 1991, 42. Usp. Klemenc 1938, 109, Gregl 1984, 12, Knezovi Pintari 2006, 158. Usp. Knezovi Pintari 2006, 158.
44
128
129
132 133
130 131
5. 4. 2011. 14:45:27
Vicinalnim prometnicama je vrlo bogato bilo dananje bilogorsko-podravsko podruje. Uz podravsku magistralu, utvreno je nekoliko prometnih pravaca.134 Prema dosadanjem stanju istraenosti, mogue je odrediti cestu koja se odvajala kod Koprivnice i usmjeravala prema Bjelovaru. Od Bjelovara je nastavljala na jugoistok do Dautana i Starog Sela u Severinu.135 Mogue je da se cesta od Dautana produavala sve do Banove Jaruge, gdje bi se moda nadovezivala na vorite od kojeg bi jedan prometni smjer vodio prema Akvama Jazama (Aquae Iasae, Varadinske Toplice), a drugi prema Seroti.136 Do Bjelovara je jamano stizala i cesta locirana na potezu Sv. Ivan abno-Cirkvena-Rovie. Vjerojatno se na zapad usmjeravala do ceste Akva Viva-Pir-Andautonija ili je u Lonjskom polju skretala na jug, stremei prema prometnom odsjeku Siscija-Varijana.137 Manja prometnica, odvjetak podravske magistrale, vodila je po svemu sudei od Novigrada Podravskog dolinom potoka Komarnice preko sela Sredice Gornje moda do Krievaca.138 Vjerojatno jo jedna cesta koja se odvajala od podravske magistrale prolazila je preko emovaca i Letiana jamano do Bjelovara. Ogranak te ceste upravljao se dalje na jug preko Velikog Korenova i rijeke esme kod Narte, gdje mu se gubi trag.139 Usporedno s podravskom magistralom tekao je cestovni odvojak koji se udaljavao od Drave i slijedio obronke zagorskih bregova i breuljaka, vidljiv na potezima izmeu Vinice kod Varadina i Opeke pa potom od Nedeljanca na Jalkovec, Kelemen, Jalabet i Martijanec, gdje se vraao na podravsku magistralu. U Jalabetu uz samu rijeku Plitvicu otkrivena je utvrena ladanjska vila.140 Na ovu su longitudinalnu prometnu sponu bile preko Tonimira, Vrtlinovca i Kelemena prikljuene Akve Jaze. Istovremeno su preko Tuhovca dolinom Bednje bile izravno spojene na Joviju Botivo, a od Kelemena se prema sjeveru odvajao jo jedan krak prema podravskoj magistrali koji je jamano povezivao i Zbelavu, gdje su pronaeni graevinski ostaci koji su vjerojatno pripadali ladanjskom dobru, slinom onom u Jalabetu.141 I sjeverno od magistrale,
Jakovljevi 1990, 116 utvruje sedam glavnih trasa rimskih cesta, a Lovrenevi 1979, 234 ak jedanaest. 135 Za trasu ceste usp. Jakovljevi 1990, 118. Lovrenevi 1979, 237-243 slijedi srednjovjekovni pravac. 136 Vidi gore bilj. 52 i osnovni tekst. 137 Istraivai misle da se ovaj prometni pravac usmjeravao sve do podruja dananjeg Zagreba (Bedenko 1975, 2, Demo 1982, 76, Jakovljevi 1990, 120), temeljei pretpostavku na prometnoj situaciji u srednjem vijeku kad je zagrebako podruje steklo naroitu prometnu vanost. 138 Bedenko 1975, 2 biljei da je rimska cesta preko Krievaca ila na sjever prema Glogovnici i preko Vratna i Kozjeg hrpta u Kalnikom gorju stizala u Akve Jaze, a i navodi da je u blizini Krievaca kod Ravna rimska cesta koja je ila prema Dubravi. Usp. i Demo 1982, 76 koji smatra da je kod sela Bogaeva ili Sv. Petra Orehovca postojalo sjecite putova od kojeg je cesta vodila do prometnice Akva Viva-Pir-Andautonija. 139 Za trase usp. Jakovljevi 1990, 119-121, uz Lovrenevi 1979, 243-245 (Novigrad-Dragolovica-Srdinac-Donji Mosti-Kavnik/Sredice Gornje-Gornji Kri-Ladislav Sokolovaki-BliznaKrievci/Kalnik), 245-248 (emovci-Rakitnica-uma Ljutica, Kupinovac-Letiani-MarkovacLug-Bjelovar-Novoseljani), 1980, 198-199 (Bjelovar-Veliko Korenovo-Narta-Blatnica-Staro tefanje/Laminac-azma), 203-204 (Rovie-abno), Demo 1982, 2 (abno). 140 Usp. Viki Gorenc 1968a, 8-10, Viki-Belani 1968, 75-102, imek 1998, 467-468. 141 Usp. Viki Gorenc 1968a, 7.
134
45
5. 4. 2011. 14:45:27
kod emovca, otkrivene su dvije ladanjske vile koje su tvorile gospodarsku cjelinu s jalabetskom vilom, a jamano i sa zbelavskom, pa su i one bile prometno povezane.142 Junim pak obroncima Toplike gore, uz tok Bednje, vodio je daljnji cestovni krak kojim su Akve Jaze preko okolice Novog Marofa bile povezane s poprenom prometnicom Akva Viva-Pir-Andautonija.143 Napokon, preko Vinice, Opeke, Ladanja i Bele pa preko Belskog dola i Podrute sputala se prometna okomica koja je nalijegala na cestu Akva Viva-Pir-Andautonija.144 Zoran primjer prometnoga povezivanja rimskodobnih zaseoka prua cesta izmeu dviju ladanjskih vila otkrivenih sjeverno od Okuana, jedne u Benkovcu, a druge u Cagama.145 Zaselak ili imanje iji su ostaci otkriveni u Sladojevcima kod Slatine zacijelo je bio prikljuen na oblinju podravsku magistralu.146 Trasa rimske lokalne ceste izmeu Belog Manastira i Petlovca locirana je na poloaju Sarkanj i jamano je spajala naselja i imanja u belomanastirskoj okolici, meusobno i s glavnim prometnim pravcima.147 Antika je u srednjovjekovlje stupila ponajprije trasama svojih cesta.148 U doba kad je antiki svijet odumirao, ceste su jo pruale nepobitno svjedoanstvo o nekadanjoj moi rimske drave. Dodue, nestankom ureene vlasti prometnice su se nale izloene postupnom, ali neumitnom propadanju, budui da su presuile snage potrebne za brigu o njihovom ouvanju.149 Ovo prvenstveno vrijedi za podruja, gdje je nepovoljan utjecaj prirodnih imbenika bio mnogo izraeniji kao u naplavnim rijenim dolinama i u zamovarenim krajevima. Gaenje ili preusmjeravanje pojedinih prometnih pravaca u ranosrednjovjekovlju bila je i izravna posljedica promijenjenih komunikacijskih potreba. Valja imati na umu kako odravanje cesta nije ovisilo iskljuivo o mogunostima i razvojnom stupnju mjesnog puanstva nego i o prodornoj moi drava i naroda u susjedstvu.150 Tako su se Franci za prodor u Panoniju bez sumnje znali posluiti mreom putova koji su zadrali svoju funkciju, premda su pritom nailazili na potekoe.151 Moda je i donjopanonski knez Ljudevit, bjeei pred franakom navalom 822. godine, hitao odsjekom stare rimske ceste od Siscije prema postajama Kod Granice i Kvadrati, odakle je na jug do doline Une vodila nekadanja vicinalna
Usp. imek 1998, 468-469. Te su ladanjske vile otkrivene na poloajima Kupinje i Lug. Novija arheoloka istraivanja utvrdila su na ovom prometnom pravcu ostatke rimske ceste na poloaju Gromae kod Varadinskih Toplica (Beki 2006, 5-8, 12-14). 144 Za navedene pravce usp. Viki Gorenc 1968a, 4-5, 14-15, Fulir 1969, 389-391 (dionica Kelemen-Varadinske Toplice), Viki-Belani 1977a, 42-43. 145 Usp. Gorenc Damevski Dai 1985, sine pagina. Schejbal 2003, 102-103 pak na tu trasu spaja zamiljeni pravac od Menejane do Servicija preko Stare Gradike i Okuana. 146 Usp. Bulat 1969, 47. 147 Usp. Minichreiter 1987, 95, Dizdar Lonjak Dizdar 2008, 98-99. 148 Openito o izvorima i literaturi za povijest srednjovjekovnih putova u hrvatskim zemljama usp. orali 1991, 23-40, 1997, 15-50, Petri 1993, 17-20. 149 Mogue je pretpostaviti da su rimske ceste do kraja 11. stoljea ve uvelike propale i odavno prestale biti kolne, to je bila glavna odlika rimskih prometnica (usp. Goldstein 1994, 27, 1995, 37, Klemeni Vujasinovi 2000, 12). 150 Usp. Budak 1994a, 46. 151 Vidi str. 26, bilj. 15. Usp. i Goldstein 1992, 159, 1995, 167, 1996, 222-223.
142 143
46
5. 4. 2011. 14:45:28
rimska prometnica, ako se kao mogunost prihvati da su mu krajnje odredite u prvi mah bila bizantska uporita u Dalmaciji.152 Prije Franaka glavnim su se prometnim pravcima u svom nadiranju koristili i Slaveni i Avari, a poslije njih i Maari. Upravo su Maari kasnije snano utjecali na prometne prilike u Meurjeju, smjerajui politikim i gospodarskim djelovanjem prema jugu. Tako je vana srednjovjekovna komunikacijska os koja je povezivala sjevernu Panoniju s dananjom sredinjom Hrvatskom nosila naziv cesta kralja Kolomana (via regis Colomani), a bila je poznata i kao vojna cesta (via exercitualis).153 Polazei od Stolnog Biograda (Alba Regia, Szkesfehrvr) i egeda (Segesd), prelazila je Dravu kod Vake i potom slijedila smjer rimske magistrale Petovion-Mursa preko Virovitice, Koprivnice, Ludbrega do Varadina. Iz Koprivnice se jedan krak ravao prema sjeveru do elekovca i odatle na Zkany, gdje se prebacio preko Drave, dok je drugi iao na jug preko Jagnjedovca, Zrinskog Topolovca i Rovia. Cesta je dalje vodila prema Predavcu i Bjelovaru, stremei preko Nove Rae u Gojlo i Banovu Jarugu. Od srednjovjekovnih putova koji su se granali iz Varadina napose su bila vana dva: jedan preko Turina prema Varadinskim Toplicama pa preko Kalnika u Krievce, a drugi brdovitim krajem du Bednje do Komina, pratei pravac rimskog puta Akva Viva-Andautonija, te dalje desnom obalom Lonje sve do Sv. Ivana Zeline, Popovca i Zagreba. Iz Krievaca je prema Zagrebu iao odvojak ceste kralja Kolomana preko Ravna, Lovreke Varoi i Rakovca. Vojnika cesta nastavljala se od Zagreba preko Ivanje Reke i Siska prema donjem toku Gline do Topuskog.154 Odavde je put smjerao prema jugu starom antikom cestom, dok je pravac prema Senju izgubio znaenje u korist prometnice od Zagreba.155 Srednjovjekovna posavska cesta vodila je na istok od Zagreba preko Ivani Grada, Kutine, Daruvara, Pakraca, Poege i Slavonskog Broda dalje do Srijemske Mitrovice i Beograda, dok je srednjovjekovna podravska cesta nastavljala od Virovitice na Donji Miholjac i odatle prema Osijeku, Dalju i Iloku,
Usp. Goldstein 1994, 28, 1995, 171, 1996, 226. U ARF, a. 822 (= Raki 1877, 327, Kos 1906, 63) navodi se da je Ljudevit napustio grad Sisak i zaputio se Sorabima, narodu o kojem se kae da dri velik dio Dalmacije (ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur). U dijelu se historiografije smatra da se ti Sorabi odnose na srednjovjekovnu upaniju i plemiku opinu Srb odnosno na utvrdu (castrum) Srb nedaleko od vrela Une (Klai 1975, 211 i bilj. 115, Goldstein 1984, 243-244, 1995, 168), premda to nije opravdano s obzirom na etimologiju toponima (Katii 1990, 67). Po svemu sudei Ljudevit se naposljetku sklonio kod Srba (barem po identitetu elite), moda u sjeveroistonoj Bosni (usp. ii 1925, 315, bilj. 29, irkovi 1964, 39, 351, bilj. 1, Budak 1994b, 18, 104). 153 Vrela navode nekoliko kraljevskih cesta i vojnih cesta u sredinjoj Hrvatskoj, katkada oznaenih i kao via regis ili via regia odnosno via exercitus ili via militum, no ini se da su sve one bile dio jednog razgranatog prometnog pravca (usp. Gajer 1978, 13). Srednjovjekovni izvori inae esto spominju sintagme via ili strata antiqua, antiquissima, vetera ili magna, koje obino oznaavaju antike ceste, sada u funkciji srednjovjekovnih prometnica (usp. Ilijani 1964, 23, Demo 1982, 75, Gregl 1984, 8). 154 O srednjovjekovnim prometnim pravcima u sredinjoj Hrvatskoj usp. Bedenko 1975, 3-5, Gajer 1978, 10-13, Lovrenevi 1979, 1980, Demo 1982, 75-76, 1984a, 337, Blaekovi 1985, 315-317, Petri 1992, 41-46, 1993, 21-23, Budak 1994a, 40-42, Pavle 2001, 95-96, 242-243. 155 To je srednjovjekovni trgovaki put koji je od Zagreba preko Stupnika, Jaske, Dubovca kraj Karlovca, Zveaja, Tounja, Hreljina, Modrua, Velike Kapele i Vratnika vodio u Senj (usp. Szavitz Nossan 1970, 129).
152
47
5. 4. 2011. 14:45:28
slijedei tok Dunava.156 Podravskim je putem prolazio u ljeto 1096. godine i dio kriarske vojske predvoen donjolotarinkim vojvodom Gotfridom Bujonskim.157 Dravu su iz Maarske preli vjerojatno kod Vake i produili nekadanjom rimskom cestom do Osijeka, prikljuivi se kod Vinkovaca na posavski pravac.158 Potom su slijedili staru rimsku prometnicu uz lijevu obalu Bosuta i Save, proavi kroz Manelos do Zemuna. Manje je vjerojatno da je kriarska vojska putovala cestom uz Dunav jer bi u tom sluaju, ako nije htjela skrenuti s izravnog smjera prema Zemunu, morala zaobii Manelos koji se nalazi sjeverno od Srijemske Mitrovice.159 Zastali su u Manelosu zbog blizine Srijemske Mitrovice, ali im nije bilo doputeno proi kroz samu Srijemsku Mitrovicu kao sredite oblasti (da su kojim sluajem proli, izvor bi to zacijelo bio naveo), budui da su izazivali sumnju ugarskog kralja Kolomana u svoje prave nakane. Kod Zemuna su se prebacili preko Save i spustili do Beograda. Na temelju upravo ocrtanih smjerova srednjovjekovnih putova u Posavini i Podravlju zorno je kako se radi o prometnim pravcima naslijeenima iz antikog doba. Teko je nedvojbeno utvrditi koji su se sve antiki prometni pravci nastavili neposredno koristiti u ranom srednjem vijeku, koji su ponovno otkriveni tek u kasnijem vremenu, a koji su se novi smjerovi bili oblikovali ve u ranosrednjovjekovlju. Kako god bilo, prostor Meurjeja se tijekom srednjovjekovlja polako ponovno umreavao u jednu prometnu cjelinu, nesumnjivo znatnim dijelom zasnivajui svoje cestovne pravce na antikim temeljima.
Usp. Klemeni Vujasinovi 2000, 12. O prolasku kriara svjedoe kroniari Albert iz Aachena, Povijest jeruzalemskog pohoda 2.6 i Vilim Tirski, Povijest dogaaja u prekomorskim krajevima 1.18 (= Raki 1877, 469, 471), no Albertov je prikaz podrobniji: kriari su preli Dravu (Drowa) drvenim splavima, a potom su se usmjerili sve do Frankavile (Francavilla, Manelos), gdje su proboravili tri dana upotpunjujui zalihe. Odatle su dospjeli do Malevile (Malevilla, Zemun), zadravi se pet dana na obali Save (Sowa) prije nego to su preli u Belegravu (Belegrava, Beograd). Usp. i orali 1997, 95. 158 Mauran 1962, 34-35 je bio miljenja da su kriari Dravu svladali kod Vake, no da su se od podravske prometnice odvojili odmah i zaputili prema Vinkovcima preko Naica i akova zapravo dananjim prometnim pravcem, objanjavajui svoju pretpostavku kriarskom eljom da zaobiu vuanske movare. Upitno je je li u ovo vrijeme ve postojala prometnica koja je akovo povezivala s podravskom cestom preko Naica, jer taj pravac nije zabiljeen u antikim itinerarijima. Stoga se ipak ini uputnijim zakljuiti da su putovali cestom uz Dravu do Osijeka, okrenuli na jug prema Vinkovcima i odatle nastavili slijediti stari rimski put do Zemuna. 159 Raki 1881a, 128 je smatrao da su kriari Dravu preli kod Osijeka i da su onda pratili nekadanju rimsku cestu uz Dunav. Ovu je rekonstrukciju u jednom kasnijem radu prihvatio Mauran 1994, 50.
156 157
48
5. 4. 2011. 14:45:28
II. poglavlje
Juna Panonija na prekretnici
U suton antike junopanonski je prostor poput uostalom cijele Panonije bio, ako je suditi po katkad dramatinim, gotovo tubalaki nastrojenim zapisima suvremenika, poglavito Jeronima Stridonjanina, uvuen u pravi kovitlac zbivanja koja su ugrozila i na koncu izbrisala ivot na rimski nain. Nema dvojbe da je to bilo doba velikih promjena, no preobrazba je zapoela ranije, pripremljena opim slabljenjem stvarnih i imaginarnih spona koje su Rimsko Carstvo drale na okupu. Preobrazba nije bila ni strelovita niti toliko burna, ali zato nita manje upeatljiva. Dok su snage Carstva sve vie kopnile, sve je manje bilo volje i spremnosti da se ono unato svemu odrava. To nezaustavljivo opadanje dugostoljetne rimske moi otvorilo je put novim silama u prekrajanju sudbine rimstva i pojavnosti njegove uljudbe. Pod pritiskom brojnih naroda popustile su brane na granicama i mnoge su carske pokrajine, naroito one pogranine i tranzitne poput upravo Panonije, osjetile svu nedau novonastalih neprilika. Zapoelo je vrijeme novih povijesnih okolnosti koje su se u historiografiji uvrijeile vjeto pokrivati pojmom velike seobe naroda. Doba Dioklecijana i Konstantina I. jo je prualo privid jakosti, ali je tu sliku doskora nadjaala stvarnost. Prvo veliko razdoblje krize nastupilo je nakon rimskog poraza kod Hadrijanopola 378. godine, a na izravnom udaru se nala i juna Panonija. Naseljavanje dojueranjih protivnika kao saveznikih vojnika, federata, trebalo je donijeti toliko eljenu stabilnost, ali se oporavak pokazao krhkim i prolaznim. Rim se postupno i nevoljko, no neumitno povlaio iz Panonije. Pretvorbene struje koje su odavno razlile rimskim svijetom vie se nisu dale zaustaviti.
Granice kasnorimskih pokrajina u junoj Panoniji

Upravnim preuredbama pod carevima Dioklecijanom (284.305.) i Konstantinom I. (306.337.) povuene su konane unutranje granice i uoblien je zavran raspored panonskih pokrajina u kasnome Rimskome Carstvu.1 Podruje june Panonije bilo je obuhvaeno dvjema pokrajinama, Panonijom Savijom (Pannonia Savia) sa sreditem u Sisciji i Drugom Panonijom (Pannonia Secunda) sa sreditem u Sirmiju, dok je sjeverna Panonija bila razdijeljena u pokrajine Prvu Panoniju (Pannonia Prima) sa sreditem u
1
O spomenutim preuredbama u Panoniji usp. ii 1925, 106, Mcsy 1962, 588, Barkczi 1980, 109, Fitz 1983, 11-19, 1994, 1175-1183, Kunti-Makvi 1997, 81-82 i bilj. 28, 2003, 1921, Andri 2002, 124-126.
49
5. 4. 2011. 14:45:28
Savariji (Savaria, Szombathely, hrv. Subotite) i Panoniju Valeriju (Pannonia Valeria) sa sreditem u Sopijani (Sopianae, Pcs, hrv. Peuh).2 Nazivi novostvorenih pokrajina nisu se odmah ustalili. U tzv. Veronskom popisu (Laterculus Veronensis), koji je sastavljen izmeu 314. i 324. godine,3 navode se pokrajine Savska (Savensis) i Valerija (Valeria), ali i dalje Donja Panonija (Pannonia Inferior) umjesto Druge Panonije i Gornja Panonija (Pannonia Superior) umjesto Prve Panonije.4 I u Jeruzalemskom (Burdigalskom) itinerariju iz 333./334. godine zabiljeene su jo Donja i Gornja Panonija.5 Kako se ini, ove su dvije panonske pokrajine primile nova imena do otprilike sredine 4. stoljea.6 Rimski pisac Fest u Kratkom pregledu povijesti rimskoga naroda (De breviario rerum gestarum populi Romani), nastalom vjerojatno 370. godine, spominje zasebno Saviju, Drugu Panoniju (tonije, njezine stanovnike, Druge Panonce) i Valeriju, dok je Prva Panonija, zajedno s Drugom Panonijom, skrivena u sintagmi dvije Panonije prigodom nabrajanja pokrajina u sastavu Ilirika. Na vioj su upravnoj razini sve etiri panonske pokrajine bile uklopljenje u Panonsku dijecezu (dioecesis Pannoniarum), kasnije poznatu i kao Zapadni Ilirik (Illyricum occidentale), koja je pripadala Prefekturi Ilirika, Italije i Afrike (praefectura praetorio Illyrici Italiae et Africae). Promjene su doivjele i unutranje i vanjske granice rimske Panonije. Tako je pod Dioklecijanovom vladavinom podruje Petoviona bilo izuzeto iz Gornje Panonije i prikljueno Unutranjem Noriku. Navedena promjena neposredno se ticala zapadne granice pokrajine Savije koja je konano bila oblikovana pod Konstantinom I. U sjeverozapadnom kutu pokrajine granica se oslanjala na rijeku Dravu kao oitu prirodnu razdjelnicu,7 odakle se moda sputala do obronaka Maceljskog gorja,8 a Sutlu bi dosegnula zacijelo u okolici dananjeg Rogateca.9 Ostaje otvoreno pitanje je li Sutlu pratila sve do njezina utoka u Savu ili se od nje odvajala izmeu Sv. Petra pod Gorami i Bizeljskog.10 Koliko se moe pretpostaviti, granica je dalje na jug tekla istonim rubom slovenske pokrajine Dolenjsko i dolinom Krke, te uz zapadne padine umberakog
Pitanje upravnog sredita Valerije nije u historiografiji potpuno rijeeno, premda se uglavnom prihvaa da se nalazilo u Sopijani (usp. Mcsy 1962, 611, 1974, 273). U obzir dolaze i Akvink (Aquincum, buda, hrv. Stari Budim) i Gorzij-Herkulija (Gorsium-Herculia, Tc), o emu usp. Fitz 1983, 16-17, 1994, 1180-1181. 3 Usp. Jones 1954, 22. 4 Veronski popis, 6.2-3, 5-6. 5 Jeruzalemski itinerarij, 561, 5-6, 562, 8. Dodue, pisac itinerarija je pobrkao njihov poredak pa idui od zapada prema istoku najprije navodi Donju, a ne Gornju Panoniju (vidi i nie u tekstu, str. 53, bilj. 26). 6 Usp. Fitz 1983, 19, 1994, 1183. Fest, 7.5, 8.3 (regio Saviensis, Savia), 7.5 (secundi Pannonii), 8.1, 8.3 (Valeria), 8.3 (Pannoniarum duae). Za analizu Festova djela kao izvora za staru povijest hrvatskoga povijesnoga prostora usp. Graanin 2006c, 29-57. 7 Usp. Klemenc Saria 1936, 92, Mcsy 1962, 586. 8 U Klemenc Saria 1939, 79 istie se da je povlaenje granice u brdovitom podruju juno od Drave potpuno nesigurno. Ovdje predloeno pruanje granice poiva na pretpostavci da se ona u gornjem dijelu manje-vie podudarala s dananjom granicom izmeu Slovenije i Hrvatske (usp. Andri 2002, 121). 9 Usp. Klemenc Saria 1939, 79. 10 Ovu drugu mogunost Klemenc Saria 1939, 79 smatraju vjerojatnijom.
2
50
5. 4. 2011. 14:45:28
51
5. 4. 2011. 14:45:30
gorja / Gorjanaca do slovenske oblasti Bela Krajina i doline Kupe.11 Ovo je takoer predstavljalo skraenje u odnosu na prethodno razdoblje kada je Panonija neposredno graniila s Italijom dodirujui emonsku oblast. Navedenu je preinaku mogue zakljuiti temeljem onog to kae Jeronim Stridonjanin: da je njegov rodni Stridon neko bio na granici izmeu Panonije i Dalmacije.12 Budui da se, kako novija istraivanja pokazuju, Stridon moe s razmjernom sigurnou smjestiti u zalee dananje Rijeke,13 otuda bi proizlazilo da panonski prostor u 4. stoljeu vie nije u upravnom smislu zahvaao tako duboko u suvremeno slovensko ozemlje jer bi se u protivnom ovaj sjeverozapadni rub Dalmacije i dalje priljubljivao uz Panoniju, a nema razloga ne vjerovati Jeronimovom iskazu. ini se da je ovo izravnavanje panonske granice bila posljedica nakane da se ona povue du prirodnih mea, rijeka i uzvienja. Napokon, i u kasnijim razdobljima, u srednjem i novom vijeku granica izmeu dananjih hrvatskih i slovenskih zemalja je leala na potezu Sutla dolina donje Krke umberak / Gorjanci.14 Od Bele krajine i doline Kupe granina se crta nadovezivala na junu meanu os koja je zapoinjala u podnoju Velike Kapele i kroz Kordun i Banovinu stizala do Posavine.15 Posljednja postaja u Saviji prije prelaska u Dalmaciju vjerojatno je bila Kod Granice koju po svemu sudei treba traiti u dananjemu Malom Gradcu uz sjeverni rub Zrinske gore.16 ini se da je Saviji pripadalo i podruje dananje Velike
Usp. Andri 2002, 123. Jeronim, O znamenitim muevima, 125. 13 Usp. Sui 1986; takoer i Brato 1990a, 20-25, 1990b, 533-536. Dodue, anjek 2005, 146-151 pitanje ostavlja i dalje otvorenim. O tradiciji da je upravo ondje bio smjeten Stridon svjedoi Toma Arhiakon u Povijesti salonitanskih i splitskih prvosveenika, navodei da se on nalazi u unutranjosti Kvarnerskog zaljeva (1: Nunc vero Dalmatia est regio maritima, incipiens ab Epyro, ubi est Dirachium et protenditur usque ad sinum Quarnarium, in cuius interioribus est oppidum Stridonis, quod Dalmatie Pannonieque confinium fuit. Hec fuit patria tellus beati Hieronymi, egregii doctoris, No sada je Dalmacija primorska oblast, zapoinje od Epira gdje je Dirahij i protee se sve do Kvarnerskog zaljeva, u ijim je unutranjim predjelima grad Stridon koji je bio granica Dalmacije i Panonije. Bila je to rodna gruda svetoga Jeronima, dinoga nauitelja) odnosno da tvori granicu izmeu Dalmacije i Istre (13: Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit civitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus Capuanus episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea, ab occidente Carinthia versus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatie et Ystrie, ab aquilone vero a ripa Danubii usque ad mare Dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu, Granice njihova [hrvatskih vladara] kraljevstva bijahu ove: na istoku Delmina, gdje je bio grad Delmo u kojem je neka crkva to ju je posvetio sveti German, biskup kapuanski, kao to se moe proitati u njoj; na zapadu Karintija prema moru sve do grada Stridona koji je danas granica Dalmacije i Istre; na sjeveru pak od obale Dunava do Dalmatinskog mora zajedno s itavom Maronijom i kneevinom Humom). 14 Za rani srednji vijek vidi Grafenauer 1965, 148. 15 Usp. Andri 2002, 123. Takoer i Graf 1936, 7-8. Jakovljevi 1990, 115 omeuje jugozapadnu granicu Risnjakom te Velikom i Malom Kapelom, to se ini predaleko (takoer i ii 1925, 104). Usp. i ael 1989, 60, koji poetak june granice smjeta na potezu od Jelana do Delnica. 16 Usp. Durman 1992, 123. Neki smatraju da je toponim Ad Fines oznaavao granicu siscijskoga gradskoga podruja (Klemenc 1938, 120, Mcsy 1959, 21-24) ili ak da je inio granicu izmeu Savije i Italije (za miljenja usp. Graf 1936, 48, bilj. 4). No, mnogo je vjerojatnije da se radi o granici izmeu Panonije (u ovom sluaju Savije) i Dalmacije (Graf 1936, 11, Soproni 1980, 58).
11 12
52
5. 4. 2011. 14:45:30
Kladue juno od Petrove gore.17 Od otprilike Zrinske gore granica se pruala do obronaka Kozare prema jo jednoj postaji imenom Kod Granice (Ad Fines) smjetenoj na magistralnoj cesti od Servicija do Salone, koja je inila osnovnu prometnu vezu izmeu Panonije i Dalmacije.18 Ta se postaja stavlja u Laktae sjeverno od Banja Luke19 odnosno u Mahovljane sjeverno od Laktaa.20 Od Vrbasa granica je nastavila slijediti june rubove savske doline i sjeverne padine bosanskoga gorskog podruja sve do gornje Drine,21 prelazei iz june granice Savije u junu granicu Druge Panonije. Potom je pratila Drinu do ua u Savu, nakon toga Savu do utoka u Dunav i naposljetku uzvodno Dunav koji je tvorio istonu granicu Druge Panonije. Sjeverna granica Druge Panonije prelazila je tok Drave i, kako se ini, bila povuena izmeu dviju utvrda na limesu, Kod Militara koji je pripadao vojnom zapovjednitvu Valerije i Kod Nove koja je pripadala u nadlenost vojnoga zapovjednika Druge Panonije.22 Moda je granica poivala na uzvisini Baranjske grede odnosno Banske kose ili pak jednim dijelom na baranjskoj Karaici. Odatle se sputala do dananjeg Donjeg Miholjca, mjesta antike Marinijane, u kojoj se nalazila postrojba podvrgnuta vojnom zapovjedniku Valerije.23 To bi znailo da granica izmeu Valerije i Druge Panonije nije bila na samoj Dravi nego neto junije.24 Nije nedvojbeno sigurno da se granica izmeu Prve Panonije i Savije oslanjala na Dravu, kao to se obino dri.25 Postoje indicije da je tekla juno od podravske magistrale, dakle da je cesta prolazila junim rubom Prve Panonije, iako se ipak ini da granicu treba postaviti na rijeku kao na loginu prirodnu razdjelnicu.26 Zahvaljujui razdvajanju nekadanje Gornje Panonije
Usp. Bojanovski 1977, 147, 1988, 327, ael 1989, 60. O toj cesti usp. Bojanovski 1974, 41-129, 1984, 239. Prema Bojanovskom 1988, 330, postaja Ad Fines bila je granica izmeu starosjedilakih podruja naroda Oserijata i Mezeja. 19 Usp. Bojanovski 1974, 97-99, Durman 1992, 123, Andri 2002, 123. 20 Usp. Paali 1960, 28. 21 Usp. Andri 2002, 122. Pojedini istraivai granicu Panonije prema Dalmaciji povlae dosta junije, obuhvaajui i dananju Banja Luku, Doboj i Tuzlu (tako Bojanovski 1977, 147, 1988, 325-330; usp. i ael 1989, 60). Bojanovski 1988, 176 smatra da je i cijelo zemljite sjeverno od Drinjae, pritoka Drine, pripadalo Panoniji. 22 Usp. Mcsy 1962, 588, Fitz 1983, 15, 1994, 1179. Andri 2002, 125 smjeta granicu izmeu Kod Militara i Altine, istiui da se vrlo tono poklapala s dananjom granicom izmeu Maarske i Hrvatske. Doista, neko je vrijeme i utvrda Kod Militara bila dio Druge Panonije, dok se ondje nalazila legio VI Herculia, no kasnije je pridijeljena Valeriji kad ju je ta postrojba napustila, o emu svjedoi Not. Dign. Occ. 32, 33. Usp. Fitz 1983, 15-16, 1994, 1179-1180. Ova bi se promjena dogodila pod Konstantinom I. (usp. Nagy 1964, 279-280). 23 Za poistovjeivanje Marinanae iz Not. Dign. Occ. 33, Marinianae iz Antoninova itinerarija, 130, 5 i Peutingerove karte. te Maurianae iz Jeruzalemskog itinerarija, 562, 7 usp. Miller 1916, 445, Graf 1936, 39, 41, 65-66. 24 Usp. Fitz 1983, 15, 1994, 1179. Mcsy 1962, 586-587 takoer biljei da je Marinijana pripadala Valeriji. 25 Usp. Mcsy 1962, 588, Andri 2002, 125 26 Glavni argument za ovu hipotezu injenica je to se u Jeruzalemskom itinerariju ne navodi Savija kao pokrajina kojom prolazi podravska cesta (561, 4-7: civitas <civitate> P<o>etovione: transis pontem, intras Pannoniam Inferiorem <Superiorem>), pa neki zakljuuju da bi prometnica Petovion Mursa pripadala Prvoj Panoniji (usp. Fitz 1983, 19, 1994, 1183). S druge strane, Jeruzalemski itinerarij nije potpuno pouzdan jer brka Donju i Gornju Panoniju (561, 5-6, 562, 8),
17 18
53
5. 4. 2011. 14:45:30
na Dravi, podruje dananjeg Meimurja pripalo je Prvoj Panoniji.27 Utvrivanje kuda je tekla unutranja granica izmeu Savije i Druge Panonije zaseban je problem. Ona je vrlo vjerojatno pratila razgranienje naslijeeno iz prethodnog doba, odnosno granicu izmeu Gornje i Donje Panonije. Koliko se moe zakljuiti, sjeverna granina toka zapoinjala je na potezu izmeu postaja Marinijane i Serene odnosno dananjeg Donjeg Miholjca i Svetog ura,28 a odatle je granica moda prolazila uz istoni rub sredinjeg slavonskog gorja, tonije padinama planina Krndije i Dilja, pa do Poekoga gorja i onda do ua Vrbasa u Savu.29 Potom je jednostavno mogla pratiti Vrbas do granice s Dalmacijom.
Panonski federati
U historiografiji se 375. godinu uobiajilo smatrati poetkom tzv. Velike seobe naroda, barem u njezinom uem smislu.30 Meutim, i samu seobu bilo bi mnogo tonije oznaiti kao zavrno razmjetanje brojnih razliitih naroda, kojim je bio zahvaen prednjoto moe znaiti da njegovu sastavljau nije bila dobro poznata pokrajinska podjela u Panoniji ili da je rije o previdu. Mnogo je znakovitije to to uopava nazive pokrajina. Tako spominje granicu izmeu Italije i Norika (560, 6) te Panonije i Mezije (564, 1), iako su u vrijeme nastanka spisa (333. godine) to bile granice izmeu Venetije i Histrije i Unutranjeg Norika odnosno izmeu Donje Panonije i Gornje Mezije. Otuda bi se prije dalo zakljuiti da su i Gornja i Donja Panonija navedene u openitom smislu, a ne da je rije o pokrajinama proizalima iz Dioklecijanove i Konstantinove upravne preuredbe. S ovim u vezi mogue je postaviti pitanje zato Rimljani nisu dosljedno uzeli Dravu kao granicu izmeu sjevernih i junih panonskih pokrajina nego je Druga Panonija obuhvaala i dio Prekodravlja. ini se da je u ovom sluaju vanu ulogu odigralo ire gradsko podruje Murse, ija se cjelovitost moda eljela potovati i u krajevima sjeverno od Drave, jer je naselje bilo smjeteno na samoj rijeci (usp. Andri 2002, 125). Za istim su se naelom rimske vlasti po svemu sudei povodile i u odreivanju granice izmeu Panonije i Dalmacije, pazei na upravnoprostornu zaokruenost gradskih podruja u Posavini. Tako i Tomii 1986c, 217. Jeruzalemski itinerarij, 562, 7-9. Usp. Graf 1936, 65-66, Mcsy 1962, 586-587, Soproni 1980, 58. Usp. Graf 1936, 12, Andri 2002, 124 (s time da on puta da granica tee istonim rubom Krndije i nakon toga vodotokovima Londe i Orljave do Save). Mcsy 1962, 587 smatra da je najjugozapadnija postaja Donje Panonije bio Servicij, dananja Bosanska Gradika. ii 1925, 105-106 je povukao granicu otprilike od Moslavine Podravske do nadomak istone obale ua Vrbasa u Savu, dok je Fitz 1983, 6 ucrtao na karti granicu od Marinijane preko Stravijane na Marsoniju i potom do rijeke Bosne. Prema Soproniju 1980, 58 granica je dosezala Savu izmeu Marsonije i Servicija. Na karti (1980, 69) oznaio ju je istono od ua Vrbasa u Savu, otprilike kod utoka Orljave. Mcsy 1974, 93 na karti prikazuje ravni tok granice od sjecita s Dravom do sjecita sa Savom, u liniji od otprilike Donjeg Miholjca do otprilike Slavonskog Broda. Usp., na primjer, lanak G. Wirtha u Lexikon des Mittelalters 8 (Mnchen Zrich 1998.), 1822.1824. Sam pojam seobe naroda potjee iz sredine 16. stoljea. Prvi ga je uporabio njemaki humanist Wolfgang Lazius u djelu naslovljenu Dvanaest knjiga o seobama, stalnim sjeditima i ostacima nekoliko naroda te zaecima jezika, pretvorbama i narjejima (De gentium aliquot migrationibus, sedibus fixis, reliquiis, linguarumque initiis ac immutationibus ac dialectis libri XII, Basel 1557.).
54
27
28
29
30
5. 4. 2011. 14:45:30
azijski, europski i afriki prostor. Naime, pojam je jednako tako primjenjiv i na ranije pokrete ponajprije germanskih naroda, a i godina 375. tek uvjetno zadovoljava kao trenutak kada bi zapoeo novi selidbeni proces: Huni su tada u nezadrivom naletu sruili gotska kraljevstva u sjevernom Pricrnomorju, no njihov je prodor u tom asu ve bio trajao neko vrijeme, unosei svojom silovitou pomutnju meu skupine naseljene u prostranim junoruskim stepama. Ti su nomadski konjanici ratnici mongolskog podrijetla dali nesumnjivo najsnaniji poticaj novim pomicanjima naroda. Pregazivi sredinom 4. stoljea iranske Alane u podruju rijeke Dona, u sedamdesetim godinama nasrnuli su najprije na greutunke Ostrogote i potom na tervinke Vizigote. Alani i Ostrogoti su dijelom pokoreni, a dijelom prisiljeni na uzmak, dok su Vizigoti natjerani u povlaenje.31 Ovime je prouzroen slijed dogaaja koji su se pokazali sudbonosnima za Rimsko Carstvo, a posljedice toga trajno je osjeala i Panonija. Bjeei pred Hunima, dio Gota spas je potraio na rimskom tlu: tervinko-vizigotska skupina pod Alavivovim i Fritigernovim vodstvom, greutunko-ostrogotska skupina s dijelovima Alana i Huna pod Alatejevim i Safraksovim zapovjednitvom i gotsko-taifalska skupina koju je predvodio Farnobije moda su ve u kasno proljee 376. prele donji Dunav.32 Ubrzo su izmeu doljaka smjetenih u Trakoj dijecezi i carskih vlasti izbili sporovi koji su prerasli u otvoreni ustanak. U pokuaju da skre pobunu rimske su postrojbe predvoene osobno carem Valentom (364.378.) doivjele u kolovozu 378. teak poraz u bitki sjeveroistono od Hadrijanopola (Hadrianopolis, Edirne, Turska), u emu su presudnu ulogu odigrali konjaniki odredi Alatejeve i Safraksove ostrogotskoalansko-hunske skupine. Nakon toga, napadai su se krajem 378. i poetkom 379. prebacili u Iliriku prefekturu i nato razmiljeli svim balkanskim pokrajinama, pljakajui i pustoei sve do Julijskih Alpa, dakle i u panonskim oblastima, pri emu je osobito istaknuta Panonija Valerija.33 Ovo dakako znai da su ustanici nuno proli Drugom Panonijom. I u daljnjim navalama, koje su sezale sve do praga Italije, sluili su se kljunom rimskom cestovnom mreom u savsko-dravsko-dunavskom meurjeju, pa se upravo stoga cijeli ovaj prostor naao pod osobitim pritiskom.34 Uvodne napade na Panoniju prolazno je suzbio vojni zapovjednik tada i Zapadnog i Istonog Ilirika Majorijan, koji je ratne operacije vodio iz Akvinka (Aquincum, -Buda) u Valeriji.35 No, kad se zimi 379./380. godine opasno razbolio novi car na Istoku
O ovim dogaajima usp. Schmidt 1934, 249-258, 400-401, Thompson 1948, 22-24, Altheim 1951, 79-80, Maenchen-Helfen 1973, 18-26, 1978, 15-20, Brandt 1980, 43, Wolfram 1990, 7981, 250-251, Bna 1991, 9-17, Demandt 2007, 150. U povjesnitvu se ustalilo datirati konani ostrogotski slom 375., a vizigotski 376. godinom (usp. Vrady 1969, 29, Maenchen-Helfen 1973, 26, 1978, 20, Wolfram 1990, 250, Bna 1982, 180, 1991, 9, 18), no ini se da bi kronologiju, barem u vizigotskom sluaju, valjalo pomaknuti godinu dana unatrag (Krautschick 1999, 65-66). Usp. i Heather 1994, 123, koji kae da su se gotska kraljevstva uruila jedno na drugo oko 375. godine. 32 Usp. Krautschick 1999, 23, Graanin 2005a, 10, 2006b, 30. 33 Ambrozije, O vjeri II, 139 i d., Amijan Marcelin, 31.16.7, Auzonije, Molitva konzula, 28-35, Temistije, Govor 14 (261 A, 4- B, 9). Usp. Nagy 1971, 316-318, Graanin 2005a, 10-11, bilj. 9-10, 2006b, 30-31, bilj. 9-10. 34 Usp. Graanin 2005a, 11, 2006b, 31. 35 Sidonije Apolinar, Hvalospjev izreen augustu Majorijanu (= Carmina 5.107-115). Usp. Alfldi 1926, 60, Enlin 1928a, 589-590, 1931, 137, Demandt 1970, 602, 716, PLRE I, s. v. Maiorianus, 537, Mcsy 1974, 340, Fitz 1994, 1251-1252.
31
55
5. 4. 2011. 14:45:30
Teodozije I. (379.395.), iji je zadatak bio uhvatiti se u kotac s gotskom prijetnjom, stanje na bojitu iznova se pogoralo.36 Fritigernovi su Goti zacijelo u proljee 380. obnovili napade u Ilirikoj prefekturi, a Alatejevi i Safraksovi odredi opet su upali u Panoniju.37 Kako je zapadnoiliriki vojskovoa Vitalijan doivio poraz u nastojanju da ih izbaci, Alateju i Safraksu na putu vie nije stajala nikakva prepreka. Novim je pustoenjem mogla biti zahvaena cijela Panonija, ali ini se da je otrica napada bila uperena ponajprije protiv junopanonskih pokrajina i rubnih dijelova susjednih oblasti, budui da su se zavojevai za prodor do Italije morali koristiti rimskim cestama u Meurjeju. Na temelju pojedinih podataka u izvorima smatra se da su tom prigodom razaranja pretrpjeli Mursa u Drugoj Panoniji,38 Stridon na tromei izmeu Panonije Savije, Dalmacije i Histrije,39 a izgleda da je podlegao i Petovion u Unutranjem Noriku, tik uz granicu s Panonijom Savijom.40 Mogue je da su istodobno stradali i drugi gradovi i mjesta,41 jer vrela svjedoe o sveopim nepovoljnim prilikama u Panoniji.42 U hrvatskoj historiografiji se meu opustoenim gradovima obino navode jo i Cibale.43 Vano je istaknuti da napad na Panoniju nije bio djelo Vizigota kako se esto zna pogreno tvrditi,44 pored toga to je za ovo vrijeme ionako prerano
Williams Friell 2005, 17. Amijan Marcelin, 25.10.9, Jordan, Getica 140, Zosim, 4.34.1. Usp. Alfldi 1926, 60, Schmidt 1934, 259, Stein 1959, 193, Nagy 1971, 318-319, Mcsy 1974, 341, Fitz 1994, 1252, Heather 1994, 152-153, Giustechi Conti 1994, 140, Wolfram 1990, 138-139, 1994, 284, Graanin 2005a, 12-13, 2006a, 84, 2006b, 32, Demandt 2007, 155-156. Neki misle da su se ti napadi odigrali jo 379. godine (Mcsy 1962, 577-578, Maenchen-Helfen 1973, 34-35, 1978, 26-27, Vardy 1969, 37, Barkczi 1980, 117). 38 Na razaranje Murse aludira se u Pismu uzurpatora Magna Maksima augustu Valentinijanu Mlaemu (Collectio Avellana, 39.4). Usp. ii 1925, 158, Alfldi 1926, 60, bilj. 9, Schmidt 1934, 259, Bsendorfer 1952, 160, Mcsy 1962, 578, Vardy 1969, 37, Pinterovi 1978, 98, Dimitrijevi 1979, 188, Barkczi 1980, 117, Wolfram 1991, 251, Bulat 1989, 36, 1994, 35, Boji 1994, 39, imi 1998, 19, Sran 1998, 21, Iskra-Janoi 2001, 150, Andri 2002, 130, Graanin 2005a, 13, 2006a, 84, 2006b, 33, s time da su ii, Vardy, Dimitrijevi, Barkczi, Bulat 1989, Iskra-Janoi, imi i Sran dogaaj pogreno datirali. Sumnju u provalu Alatejevih i Safraksovih napadaa u Drugu Panoniju zbog nedostatne upuenosti u tadanje prilike izrazio je Mauran 1962, 18-19, koji ne smatra da bi Mursa tada stradala (ipak govori o propasti grada). 39 O stradanju Stridona svjedoanstvo prua nekadanji mjetanin Jeronim Stridonjanin, O znamenitim muevima, 125. Usp. ii 1925, 158, Alfldi 1926, 60, bilj. 9, Schmidt 1934, 259, Bsendorfer 1952, 160, Mcsy 1962, 578, Vardy 1969, 37, Barkczi 1980, 117, Wolfram 1991, 251, Andri 2002, 130, Lotter 2003, 73, bilj. 260, Graanin 2005a, 13, 2006a, 84, 2006b, 33. Dogaaj je pogreno datiran kod iia, Mcsyja, Vardyja i Barkczija. 40 Za mogui pad Petoviona usp. Ambrozije, Pisma 2 (Maur. 10), 10. Gotsko osvajanje Petoviona odbacuju Egger 1915, 252-266, Schmidt 1934, 259, bilj. 4 i Vardy 1969, 418-419, no usp. Lotter 2003, 73, bilj. 260, Brato 2002, 74. Pad Petoviona prihvaaju Klemenc 1950, 61 i Pinterovi 1978, 98. Neto opreznije Graanin 2005a, 13, 2006a, 84, 2006b, 33. 41 Tako Mcsy 1962, 578, Barkczi 1980, 117, Wolfram 1991, 251. 42 Panegiriar Pakat u Hvalospjevu izreenu Teodoziju, 11.4 istie da je rimska drava izgubila Panonije te da su Goti, Huni i Alani sve popljakali. 43 Virc 1988, 11 (netono datirano), Bulat 1994, 35, Iskra-Janoi 1997a, 284, 1999a, 63, 2001, 150, 2004, 171, 2005, 39 (dosljedno netono datirano), Dizdar 1999, 65 (netono datirano). 44 Tako na primjer Dimitrijevi 1979, 188, ael 1979, 125-126, Virc 1988, 11, Iskra-Janoi 1997a, 284, 2002, 78, Dizdar 1999, 65, Tomii 2000a, 263-264. Vidi i str. 62-63, bilj. 87.
36 37
56
5. 4. 2011. 14:45:30
govoriti u vrstim etnikim okvirima jer etnogenetiki procesi nisu ni priblino bili dovreni. Valja pritom naznaiti i to da su razaranja vjerojatno prvenstveno podrazumijevala pljaku imovine, otimainu uroda i stoke te odvoenje zatoenika radi otkupa, a ne ruenje naselja.45 Opasnost je bila tolika da je car na Zapadu Gracijan (375.383.) osobno doao u Panoniju, gdje je boravio u kolovozu i rujnu 380.46 Iako su zahvaljujui pojaanjima to ih je Gracijan bio uputio Teodoziju I. ujedinjene zapadnorimske i istonorimske snage uspjele suzbiti Fritigerna, zbog ega su u Konstantinopolu potkraj studenog 380. objavljene pobjede u ime oba cara,47 ini se da se stanje u Panoniji nije moglo razrijeiti na bojnom polju. Ponukan time, Gracijan je jamano u kasno ljeto, dakle tijekom svog boravka u Panoniji, sklopio s tamonjim zavojevaima (separatni) mir, dozvolivi Ostrogotima, Alanima i Hunima naseljavanje na carskom podruju u svojstvu federata, ime su oni na sebe primili obvezu da za godinju novanu potporu i redovite isporuke namirnica tite granicu i prema potrebi stave carskoj vlasti na raspolaganje ete na odreeno vrijeme.48 Potpuno tono odreivanje prostora koji je bio doznaen novim federatima nije mogue, no ini se da su bili smjeteni poglavito u sjevernim panonskim pokrajinama, u Valeriji i Prvoj Panoniji, a vjerojatno i u uskom pograninom odsjeku Druge Panonije sjeverno od Drave, dok su zbog iznimne strateke vanosti vitalni prometni pravci u Meurjeju bili iz toga izuzeti.49 U historiografiji vladaju razliita miljenja u vezi s podrujem koje su federati naselili. Mnogi se tako odluuju bilo za Drugu Panoniju i Panoniju Saviju50 bilo samo za
Tako Brato 2002, 74-75, Graanin 2006a, 85. Usp. Seeck 1919, 254-255. Kulikowski 2007, 151 pripovijeda da je Gracijana dozvao neuspio gotski napad na Panoniju. 47 Cons. Const. a. 380.1-2. Usp. Schmidt 1934, 259-260, 416-418, Stein 1959, 193, Wolfram 1990, 139, Graanin 2005a, 13-14, 2006b 33, Demandt 2007, 156. 48 Jordan, Getica 141-142. Takoer i Zosim, 4.34.2. Usp. Alfldi 1926, 60, Schmidt 1934, 260, Stein 1959, 193, Nagy 1971, 319, Mcsy 1974, 341, Salamon Ss 1980, 397, Bna 1982, 180, Wolfram 1990, 251, 1997, 88, Tomka 1996a, 67, Ivanievi 1999, 96, Wirth 1999, 28, Lotter 2003, 73, Graanin 2005a, 14, 2006a, 85, 2006b, 34, Williams Friell 2005, 17. Pogreno datirano kod Vardy 1969, 36, Kovaevi 1978, 14-15, ael 1979, 125, Barkczi 1980, 117, Popovi 1982, 547, Tomii 2000a, 263, Andri 2002, 130. Nasuprot prevladavajuem stavu u historiografiji, Heather 1994, 153, 334-340, 1997, 135 sumnja u postojanje zasebnog sporazuma, ostavljajui otvorenom mogunost da su i Alatej i Safraks bili poraeni. Oni koji polaze od pretpostavke da je ugovor bio sklopljen ve 377. ili 379. godine piu o ustanku federata koji je za posljedicu imao pustoenja gradova u Panoniji i u njezinom pograninom susjedstvu (Vardy 1969, 36-37, ael 1979, 125-126, Barkczi 1980, 117, Tomii 2000a, 263-264). 49 Soproni 1985, 86-93, Lotter 2003, 72-74, Graanin 2005a, 15, 2006a, 85, 2006b, 34. Nagy 1971, 320-321 dri da su federati boravili u dananjoj Baranji i Tolnu, odnosno u sjevernom dijelu Druge Panonije i junom dijelu Valerije, u svakom sluaju sjeverno od Drave, to se ini prihvatljivom hipotezom u vezi s federatskim naseljavanjem Druge Panonije. Nije vjerojatno da su se federati naselili na prostoru Tekia kod Slavonske Poege kao to pretpostavljaju Soka-timac Bulat 1974, 136-137. 50 Vardy 1969, 36, ael 1979, 125-126, Barkczi 1980, 117, Bna 1982, 180, Ivanievi 1999, 96, Tomii 2000a, 263-264.
45 46
57
5. 4. 2011. 14:45:31
Saviju,51 odnosno za Drugu Panoniju, Saviju i Valeriju52 ili Drugu Panoniju i Valeriju.53 Unato metodolokoj spornosti takvih pokuaja, pojedini su istraivai uznastojali poblie odrediti gdje se koja etnika sastavnica Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine smjestila, pa su Hune zajedno s Alanima vidjeli u Drugoj Panoniji odnosno Gote u Saviji,54 dok su drugi u potpunosti odbacili mogunost da bi Huni bili naseljeni u Panoniji kao federati.55 Meutim, novije interpretacije arheolokih nalaza kao i kasnije upoljavanje panonskih federata, pri emu se u izvorima izrijekom navode i Huni, snano govore u prilog pretpostavci da je Alatejeva i Safraksova skupina boravila u panonskim oblastima sjeverno od Drave i da su u njoj svoje mjesto imali i Huni.56 to se tie hrvatskog povijesnog prostora, prema sadanjem stanju arheolokih spoznaja nalazi koji bi se mogli pripisati ostrogotsko-alansko-hunskim federatima pronaeni su u Batini, Kneevim Vinogradima i Zmajevcu.57 Ovo se odlino uklapa u ponuenu sliku o smjetaju panonskih federata u prekodravskim podrujima, dakle i u dijelu Druge Panonije izmeu Dunava i Drave.58 Neposredno potom, a najkasnije 381. godine zapoelo je po nalogu carskih vlasti misionarenje meu barbarskim doljacima, ija je provedba bila povjerena Amanciju kao biskupu Jovije (Iovia, Alshetnypuszta, Maarska), a pod ravnanjem akvilejskog metropolita, tada Valerijana.59 Oito se irenjem kranstva federate eljelo to prije uklopiti u tijekove rimskog drutva, no to nije poluilo trajniji uspjeh. Dodue, federati su bili izloeni snanoj akulturaciji, ali ona nije od njih stvorila pouzdane podanike Carstva, iako su umnogome poprimili znaajke ivota rimskih pokrajinaca.60 U vezi s biskupom Amancijem svakako najzanimljiviji za hrvatsku historiografiju
53 54 55 56
51 52
57
58
59
60
Mcsy 1974, 341-342 (dolina Drave), Kovaevi 1978, 15, Eadie 1982, 27. Wolfram 1990, 139. Nagy 1971, 320-321, Wolfram 1990, 251. Vardy 1969, 522, ael 1979, 125-126, Tomii 2000a, 263-264. Egger 1924, 327-328, Alfldi 1926, 67-68, Schmidt 1934, 260. Usp. Soproni 1985, 91-93, osobito 88, bilj. 18 za prethodna miljenja koja odbacuju smjetaj panonskih federata u savsko-dravskom meurjeju. O arheologiji ostrogotsko-alansko-hunske skupine usp. Mller Straub 2002, osobito Mller 2002a, 7-8. Takoer i Salamon Barkczi 1982, 159, 162. No, nuan je oprez u vezi s pripisivanjem nalaza iskljuivo ostrogotsko-alansko-hunskim federatima (usp. Tejral 1988a, 252-253). Pronaene su dvije srebrne fibule i glinena posuda. Za srebrnu fibulu iz Batine Vinski 1957a, 32 istie slinost s fibulama iz groblja Sntana de Mure (ma. Maros-Szent-Anna) u Transilvaniji, koje dri vjerojatno vizigotskima. No, nalazi pripadaju tzv. poslijeernjahovskoj arheolokoj kulturi koja se datira u vrijeme od oko 380. do oko 400. godine i ne mogu se pripisati uniformnom vizigotskom horizontu nego moda Gotima razliitih skupina izbjeglima pred Hunima (usp. Tejral 1988b, 20, Heather 1997, 102-103, vidi i Kulikowski 2007, 62-63, 67-68, 98-99), pa se ne mogu uzeti kao potkrijepa za hipotezu da su gotsku sastavnicu u Alatejevoj i Safraksovoj skupini inili Vizigoti (Soka-timac Bulat 1974, 136-137, Boji 1984, 214 i Markovi 1994, 111, 2003c, 25 takoer govore o Vizigotima). Sekelj Ivanan 1995a, 227, br. 726, 230, br. 748 nalaze iz Kneevih Vinograda i Zmajevaca neopravdano pripisuje iskljuivo hunskoj materijalnoj kulturi. Potpuno je dodue bespredmetno nastojati odrediti gdje se koja etnika skupina naselila jer niti izvori niti arheoloki nalazi to ne omoguuju (Graanin 2005a, 15, bilj. 18, 2006b, 35). Wolfram 1990, 257, Lotter 2003, 73-74, Graanin 2005a, 15, 2006b, 36. Usp. Tejral 1988a, 291.
58
5. 4. 2011. 14:45:31
problem je ubikacije njegova biskupskog sjedita. Neki istraivai zastupaju miljenje prema kojem Amancijevu Joviju valja poistovjetiti s Jovijom Botivom, dananjim Ludbregom.61 Nasuprot tome, u maarskom se povjesnitvu proirilo stanovite da Amancijevo sijelo treba traiti u dananjoj Alshetnypuszti, gdje je u kasnoantiko doba postojala utvrda sa znatnim civilnim naseljem.62 Dakako, ima i strunjaka koji pitanje jo smatraju otvorenim.63 Ostavljajui zasada po strani podrobnu ralambu literarnog i arheolokog dokaznog gradiva, odluujui argument koji potkrepljuje lociranje Jovijske biskupije u Panoniju Valeriju odnosno u Alshetnypusztu injenica je o Amancijevoj misionarskoj djelatnosti meu federatima. Vea uinkovitost njegove zadae ovisila je o veoj blizini doseljenicima koje je trebalo kristijanizirati. Otuda je svakako mnogo vjerojatnije da se i njegovo sjedite nalazilo nadomak podruja gdje su oni bili veinom naseljeni, dakle uz dunavsku granicu, poglavito u Valeriji, kao to svjedoe arheoloki nalazi. Nejasnoe u vezi s ubikacijom sijela Jovijske biskupije navele su istraivae da pogreno smjeste federate u Panoniju Saviju odnosno da Joviju Botivo uklope u pokrajinu Valeriju.64 Prisutnost federata bila je stalnim izvorom nestabilnosti u panonskim oblastima jer su tvorili potencijalnu prijetnju miru. Juna Panonija nije bila neposredno ugroena, ali je i njezina sigurnost ovisila o tome koliko postojano federati izvravaju svoje vojnike, graniarske dunosti. Unato moguoj pogibelji, prisutnost federatskih eta na granici Panoniji ipak je pruila kratkotrajan predah od izvanjskih opasnosti, na to upuuju pojedini podaci iz literarnih izvora, oslikavajui prilike u osamdesetim godinama 4. stoljea.65 Konjaniki odredi panonskih federata, osobito Huna, viekratno su se spremno odazvali na pozive carskih vlasti i njezinih predstavnika, a njihova vojna pomo pokazala se dragocjenom osobito u graanskim sukobima, ali i u suzbijanju barbarskih provala. Tako se zapadnorimski vojskovoa Bauton poetkom 384. posluio hunskim i alanskim konjanicima protiv upada alamanskih Jutunga u
Prvi ga je iznio R. Egger (1924, 309-344). Usp. Barton 1975, 101, Kovaevi 1978, 15, VikiBelani 1978, 588, 593, 1998, 488, Jarak 1994, 35, Wiewegh 2004, 305-306. Tomu se priklonio i Mcsy 1974, 329, 341, 347-348. 62 Thomas 1982, 263 (u ranijem radu, 1980a, 196, nabrajajui biskupije u Panoniji, autorica izostavlja Joviju), Tth 1988, 52-60 (u kasnijoj studiji, 1994, 250-251, opet smatra pitanje nerijeenim). Prvi su Hetnypusztu s valerijskom Jovijom identificirali T. Nagy (1971, 320) i S. Soproni (1974, 181-186). 63 Brato 1986, 372, 1987, 156, 174-175, bilj. 53, 1990b, 542, 1996b, 329, 2000a, 103, bilj. 5, 2003, 481, Migotti 1994, 51, 1997, 23 (ovdje s veom izraenom vjerojatnou da je biskupija Jovija bila u dananjem Ludbregu), 2002, 55-56, Gspr 2002, 50. 64 Za federate u Saviji vidi ranije u tekstu. U vezi s Valerijom usp., na primjer kartu, u Fitz 1983, 6. 65 Usp. Mcsy 1974, 342, Wolfram 1987, 32, Tomka 1996b, 90, Lotter 2003, 80, 82, Graanin 2005a, 15, 2006b, 36. Mediolanski biskup Ambrozije, Pismo 18.21, svjedoi o bogatoj etvi 383. godine u Panoniji, zbog ega se viak ita mogao u Italiji prodavati za vino. Osim toga, Valerije Dalmacije, nekadanji namjesnik ( praeses) u pokrajini Trea Lugdunska u Galiji, mogao se mirno povui na svoje imanje u junoj Valeriji nakon to mu je potkraj osamdesetih godina istekla sluba (usp. Alfldi 1926, 61, Thomas 1964, 395, 1980b, 318, Vrady 1969, 321, uz ispravak datuma prema Mcsy 1971, 357, PLRE I, 241 s. v. Valerius Dalmatius 8, Fitz 1994, 1310). Bronana natpisna ploa pronaena je na pustari Idi kod lokaliteta Henja u blizini sela irine zapadno od Belog Manastira (usp. Bulat 1972, 7).
61
59
5. 4. 2011. 14:45:31
Reciju, a izgleda da je upoljavanjem hunskih federata pokuao i zastraiti tadanjeg uzurpatora na Zapadu Magna Maksima (383.388.), ali je zbog nepovoljnog odnosa snaga morao odustati od prikaza sile i zlatom ponukati Hune na povratak.66 Kad su pak potkraj 384. godine preko Dunava u Panoniju provalili Sarmati, vjerojatno su bili odbijeni i uz djelatnu pomo panonskih federata.67 Osjetljiva se ravnotea u odnosima izmeu carskih vlasti i federata uskoro naruila, jer su 387. godine neimenovani barbari ugroavali panonske stanovnike, to je protucar Magno Maksim iskoristio da se domogne pristupa Italiji.68 Ovo moe znaiti da federati nisu ispunili graniarsku dunost ili ak da su sami bili izvorom nevolja, to svakako podrazumijeva naraslu napetost izmeu njih i carskog dvora u Mediolanu. Panonski federati nisu pruili podrku Magnu Maksimu kao novom gospodaru Italije, gajei prema njemu otvoreno neprijateljstvo, ve su se radije pridruili Teodoziju kad je poetkom ljeta 388. kretao Meurjejem protiv carskog suparnika.69 U bitki kod Siscije vjerojatno u srpnju 388. hunski i alanski konjanici imali su presudnu ulogu u pobjedi nad uzurpatorovim snagama, dok je u bitki kod Petoviona koja je uslijedila odmah zatim njihov udio u pobjedi bio naizgled neto manji.70 Tijekom pohoda borbe su se vodile i za utvrdu (castrum) na dananjemu brijegu Kuzelin kraj Zagreba, sjeverno od sesvetskog sela Donje Glavnice, gdje je Magno Maksim zacijelo pokuao usporiti Teodozijevo napredovanje. Pritom je razaranja pretrpjela i sama utvrda.71 Pustoenju su bile izloene i Akve Jaze, uhvaene u kovitalac ratnoga sukoba. Njihov poloaj pokazuje kako je Teodozije prije odluujueg sraza s Magnom Maksimom kod Petoviona htio osigurati zalee.72 ini se da je Teodozije I. ubrzo poslije pobjede
Ambrozije, Pisma 30 (Maur. 24), 8 i d. Usp. Stein 1959, 202, Vardy 1969, 42-43, MaenchenHelfen 1973, 42-44, 1978, 31, Barkczi 1980, 117, Wolfram 1987, 32, 1990, 251, Lotter 2003, 82-83, Graanin 2005a, 15-16, 2006b, 36-37, Demandt 2007, 160. 67 Aurelije Simah, Podnesci vladarima 2.47. Usp. Seeck 1913, 208 (datirano 385.), Alfldi 1926, 63 (datirano 385.), Stein 1959, 204, Vardy 1969, 39-40, Maenchen-Helfen 1973, 40, 1978, 30 (datirano 384., ali prije intervencije protiv Jutunga), Barkczi 1980, 117 (datirano 385.), Wolfram 1990, 251 (datirano 385.), Graanin 2005a, 16, 2006b, 37, Demandt 2007, 162. 68 Zosim, 4.42.5. Usp. Vardy 1969, 44-45, Lotter 2003, 83, Graanin 2005a, 16, 2006b, 37. Neki istraivai smatraju da su ti barbari doli preko Dunava (usp. Alfldi 1926, 63, Stein 1959, 204-205, Maenchen-Helfen 1973, 44, 1978, 32, Demandt 2007, 162). 69 Pakat, Hvalospjev izreen Teodoziju, 32.3-4. Usp. Stein 1959, 207, Vardy 1969, 47-58, Barkczi 1980, 118, Lotter 2003, 83-84, Graanin 2005a, 16-17, 2006b, 37-38, Demandt 2007, 163. Alfldi 1926, 68 i Schmidt 1934, 261 te s njima Maenchen-Helfen 1973, 45, bilj. 134, 1978, 33, 358, bilj. 134 odbacuju mogunost da su panonski federati sudjelovali u Teodozijevu pohodu i dre da je rije o barbarima unovaenima onkraj Dunava. 70 Vardy 1969, 58-61, Brato 2003a, 503, Lotter 2003, 84-85, Graanin 2005a, 17, 2006b, 38. O tijeku i smjeru Teodozijeva pohodu od Siscije do Petoviona usp. Klemenc 1953, 78-88. Moda est vraka eljeznih strjelica, izjaruenih iz Kupe, prua arheoloko svjedoanstvo o bitki kod Siscije, jer su nalazi, kako se misli, hunski ili germanski, iako su datirani u 5. stoljee (Simoni 1989, 118, 125, br. 65-70). 71 Usp. Sokol 1998, 15. Na tom su lokalitetu, meu ostalim orujem (sulice, koplja, bojni noevi i sjekire, kamene kugle), pronaena i tri vrka hunskih strjelica, koji se, kako se ini, prilino precizno mogu datirati u ovo vrijeme (usp. Sokol 2004, 109-110, 2006a, 155). 72 O stradanju Akva Jaza usp. Gorenc Viki 1980, 22, Viki-Belani 1996, 30. Osim gornjih slojeva punih paljevine i nagorenih predmeta, pronaeni su i kameni projektili i bacai. Grob
66
60
5. 4. 2011. 14:45:31
nad uzurpatorom poslao sve federatske postrojbe natrag u njihova boravita, meu njima i panonske federate, jer je htio u Italiju ui samo s rimskim etama.73 Usamljen navod iz vrela naveo je istraivae i da pretpostave kako se poetkom 392. dogodila nova barbarska provala u Panoniju koja je sezala do praga Italije ili ak napad panonskih federata, ali to nije vjerojatno.74 Panonski su federati jamano sudjelovali i u pohodu protiv novog zapadnog uzurpatora Eugenija (392.394.), presudno poraenog poetkom rujna 394. u bitki na rijeci Frigid (Frigidus, Vipava u Sloveniji), budui da je cara put opet vodio Meurjejem, iako u izvorima nisu poimence navedeni.75 Kad su poslije Teodozijeve smrti u sijenju 395. ustali vizigotski federati naseljeni u Obalnoj Dakiji i Drugoj Meziji u Trakoj dijecezi,76 nezadovoljni postupcima rimskih vlasti tijekom i nakon pohoda, mogue je da su se tada digli i panonski federati jer navalu Markomana, Kvada, Vandala i Sarmata preko srednjeg Dunava, to se zbilo vjerojatno 395. godine, nitko nije osujetio, iako bi obrana granice bila jedna od glavnih federatskih zadaa.77 Junopanonske su pokrajine bile poteene pustoenja.78
ratnika iz Ludbrega, smatra se Germana, datiran u svretak 4. i poetak 5. stoljea, zacijelo kakvog uglednika jer je pokojnik, pokopan na rimski nain, imao i masivan zlatni prsten, moda bi trebalo pripisati ovom sukobu ili provalama pod Alarikom, radije negoli pomiljati na stalnu prisutnost federatskih posadnika u Joviji Botivu (usp. Simoni 1984, 73, Tomii 1997a, 34). Ambrozije, Epistolae 74 (Maur. 40), 22. Usp. Vardy 1969, 62-63, Lotter 2003, 85, Graanin 2005a, 15, 2006b, 38. Brato 2003a, 487 misli da su panonski federati sudjelovali u napadu na Akvileju u koju se bio sklonio Magno Maksim, ali mogui dokazni materijal nije konkluzivan nasuprot izriitom Ambrozijevom svjedoanstvu. Usp. Alfldi 1926, 63, Mcsy 1960, 578, 1974, 344. Mediolanski biskup Ambrozije, Utjeha zbog Valentinijanove smrti 2.4.22, navodi da je nedugo prije smrti Valentinijana II. (umro je u svibnju 392.) barbarski neprijatelj (hostis barbarus) ugroavao Italske Alpe (Alpes Italiae), ali da se na carev dolazak povukao, predavi zarobljenike. Vrady 1969, 76-78 povezao je dogaaj s ratovanjem vojskovoe Stilihona protiv Alarika 392. godine u Trakiji (usp. Schmidt 1934, 424, Wolfram 1990, 143, Lotter 2003, 85), zakljuivi da je jedna od barbarskih skupina koje su stajale pod Alarikovim zapovjednitvom prodrla od Obalne Dakije ili Prve Mezije do sjeverne Dalmacije, a da je uzmakla jer joj je s lea prijetila opasnost od panonskih federata. Meutim, nema nikakvih dokaza kojima bi se napadae moglo povezati s Panonijom odnosno panonskim federatima, a i pretpostavka o tako dalekosenoj provali barbara iz Trakije, gdje je bilo sredite borbi, do Dalmacije u ovo vrijeme vie nije vjerojatna. Stoga prije valja pomiljati na prodor poblie nepoznate, no po svemu sudei manje barbarske skupine (alamanske?) preko gornjeg Dunava kroz Reciju ili Norik do Italije. Vardy 1969, 78-87, Lotter 2003, 85-86, Graanin 2005a, 17, 2006b, 38-39. Izvori spominju alanskog vou Saula koji je vjerojatno zapovijedao alanskim konjanicima panonskih federata, moda i kao Safraksov nasljednik (Zosim, 4.57.2, Ivan Antiohijac, fr. 187, gentis praefectus Alanae kod Klaudija Klaudijana, Gotski rat 583; usp. takoer i PLRE I, 809, s. v. Saul). O tome usp. Seeck 1913, 273-275, Schmidt 1934, 425-432, Bury 1958, 109-110, Stein 1959, 231, Wolfram 1990, 145-150, Heather 1994, 199-206, Demandt 2007, 172-173. Glavni izvor je zapravo dosta neodreen Jeronimov navod u pismu iz 396. godine (Pisma 60), u kojem stoji da Goti, Sarmati, Kvadi, Alani, Huni, Vandali i Markomani ve dvadeset godina pustoe i ubijaju po pokrajinama Zapadnog i Istonog Ilirika. Usp. Lotter 2003, 87, 100, Graanin 2005a, 17-18, bilj. 27, 2006b, 39-41. O provali u Panoniju usp. Alfldi 1926, 63, Schmidt 1934, 428, 1938, 184, Bury 1958a, 110, bilj. 2, Stein 1959, 228. Nagy 1971, 328-329 sumnja u istodobni ustanak panonskih federata, dok Vardy 1969, 87-94 govori o takvoj pobuni, ali nastoji i dokazati kako provale barbara u Panoniju 395. godine nije bilo (1969, 115-127). Sigurnije stanje u junoj Panoniji oslikava i injenica to je Jeronim mogao 397. godine nai kupca za oinsko imanje u Stridonu (Pisma 66; usp. Alfldi 1924, 4, Vrady 1969, 91, 124,
61
73
74
75
76
77
78
5. 4. 2011. 14:45:31
Zapadnorimskom vojskovoi Stilihonu uspjelo je tek 399. godine srediti prilike u Podunavlju i uvesti ureenije stanje.79 Prema nekim istraivaima, Stilihon bi ovom prigodom bio sklopio s ostrogotsko-alansko-hunskim federatima pojedinane saveznike ugovore i preselio ih u nova boravita,80 no to je neutemeljena pretpostavka.81 Stilihonov uspjeh pokazao se prolaznim jer federati ponovno nisu obavili svoju dunost kada je 401. godine nova barbarska provala Vandala i Alana snala Panoniju i susjedne zapadne pokrajine, Obalni Norik i Reciju.82 Prema smjeru prodora moe se zakljuiti da su napadu bile izloene samo sjeverne panonske oblasti. No, Meurjeje je jo iste godine postalo popritem prevratnih zbivanja. Nemir koji je vjerojatno zahvatio panonske federate omoguio je Alariku (395.410.) i njegovim Vizigotima da u kasnu jesen 401. potpuno nesmetano prou junom Panonijom do Julijskih Alpa i provale u Italiju.83 Nije potpuno jasno jesu li se od Sirmija do Akvileje kretali podravskom prometnicom preko Murse na Petovion ili posavskom cestom preko Siscije na Emonu.84 U svakom im je sluaju pomoglo iskustvo koje su stekli sudjelujui u Teodozijevim vojnim pohodima protiv zapadnih uzurpatora. Vizigotski prolazak potaknuo je daljnje razdvajanje meu panonskim federatima: Ostrogoti i Huni su uglavnom pruili podrku Alariku, dok su Alani stali na Stilihonovu stranu.85 Veze izmeu ostrogotsko-alanskohunske skupine i vizigotskih federata potjecale su vjerojatno iz vremena kad su zajedno ratovali na strani cara Teodozija I. protiv Magna Maksima i Eugenija. Kako se ini, polarizacija odnosa meu federatima prouzroila je i meusobne estoke razraune.86 Alarikov pohod u Italiji doivio je u ljeto 402. godine konaan neuspjeh i Vizigoti su se morali povui istim putem kojim su i doli.87 ini se da su se tada smjestili u
Mcsy 1974, 344, Kovaevi 1978, 16, Wolfram 1987, 32, Tomka 1996b, 90, Graanin 2006b, 41, bilj. 49). O Stilihonovu djelovanju u srednjemu Podunavlju svjedoi Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.191-207 (iz 399. godine), 3.12-13 (iz 400. godine). Usp. Vardy 1969, 127-144, 160-170, Lotter 2003, 87, Graanin 2005a, 18-19, 2006b, 41, Brato 2007, 253-254. Vardy 1969, 162-178. Prema njemu, Ostrogoti su preseljeni u Italiju i Prvu Panoniju, Alani u Valeriju, a dijelom zajedno s Hunima u Italiju, dok bi Huni veinom ostali u Drugoj Panoniji. Ovo gotovo doslovno slijedi i Barkczi 1980, 118, koji tvrdi da su Alani smjeteni u Valeriju, Goti u Prvu Panoniju, a da su Huni ostali izmeu dvaju rijeka, pri emu oito misli na Dravu i Savu, dakle u Drugoj Panoniji. Usp. Nagy 1971, 330-335, Graanin 2006a, 86, 2006b, 41. O toj provali usp. Schmidt 1934, 107-108, Stein 1959, 248, Mcsy 1974, 347, Lotter 2003, 88, 101, Demandt 2007, 174. O Alarikovu napadu na Italiju usp. Seeck 1913, 328-334, Schmidt 1934, 437-441, Bury 1958a, 160-162, Stein 1959, 247-249, Wolfram 1990, 158-160, Heather 1994, 208-209, 1997, 146, Liebeschuetz 1998, 59-63, Demandt 2007, 174-175. O njihovu prolasku svjedoi Jordan, Getica 147, koji istie da su ili Panonijom preko Sirmija ([Alaricus] per Pannonias... et per Sirmium dextroque latere... intravit Italiam). Obino se dri kako su odabrali posavski prometni pravac (usp. Schmidt 1934, 437, Mcsy 1960, 580, Duani 1967, 73, Brandt 1980, 49, Graanin 2006a, 87 i bilj. 19). Vrady 1969, 210-213, Lotter 2003, 89, Graanin 2005a, 19-20, 2006a, 87, 2006b, 41-42. O tome svjedoi Pavao Orozije, 7.37.3. Neko se pogreno smatralo da je tijekom ovoga pohoda Alarik dvaput upao u Italiju, 401. i 403. godine (usp. Schmidt 1934, 439-440, Bury 1958a, 162, Brandt 1980, 50). Na temelju toga
62
79
80
81
82
83
84
87
85 86
5. 4. 2011. 14:45:31
pograninom podruju izmeu Dalmacije i Panonije.88 U historiografiji nije rijeeno pitanje gdje su se tono zaustavili Alarikovi Vizigoti. Neki govore openito o Iliriku ili Panoniji,89 drugi misle kako se Alarik vratio u Istoni Ilirik, u Drugu Makedoniju i Unutranju Dakiju, odakle bi i bio krenuo u pohod u Italiju,90 dok trei dre da je svojim boravitem uinio Panoniju Saviju,91 kraj uz rijeku Savu i to prema federatskom sporazumu,92 odnosno Panoniju Saviju i / ili Drugu Panoniju.93 Budui da su Vizigoti tada bili u neprijateljstvu s obje polovice Carstva, morali su se skloniti u oblasti koje nisu bile lako dostupne, dakle u brdovite predjele. U obzir u prvom redu dolaze istonodalmatinske planine, nadomak krajnjeg junog ruba Druge Panonije, jer se iz Dalmacije preko Prevalitane moglo prodrijeti i u Epir, gdje su se potom nali.94 Alarik se u svom brdovitom skrovitu pritajio, obnavljajui snage, a da Stilihon, koji je imao planove s Vizigotima, nije izgubio vezu s njim. Napokon, vjerojatno 405. godine isposlovao je Alariku vojno zapovjednitvo nad Zapadnim Ilirikom, pripremajui pothvat kojim je kanio istonoilirike pokrajine vratiti pod vrhovnitvo Zapada. U daljnim potezima sprijeio ga je dotad najvei prodor barbara koji je snaao Podunavlje. Barbarsko mnotvo predvoeno svojim ratnikim kraljem Radagaizom i sastavljeno najveim dijelom od Gota probilo je u jesen 405. godine granicu na srednjem
je bila iznesena hipoteza kako se Alarik prije novog napada povukao u Histriju i / ili Dalmaciju (Schmidt 1934, 440, Brandt 1980, 50), prema emu je Margeti 1990, 29-31 pomiljao na to da su se Vizigoti sklonili u okolicu Tarsatike. Usp. i Posavec 1997, 11, bilj. 21. S vizigotskim nadiranjem 401./402. godine povezuje se i navod iz Jeronimova pisma (Pisma 118.2), sastavljenog 406. godine, o tomu da je cijelu pokrajinu pregazio barbarski neprijatelj (barbarus hostis), pri emu je stradalo imanje Jeronimova znanca Julijana (usp. Sui 1986, 242, Posavec 2007, 73). Spomen cijele pokrajine, jamano Dalmacije, treba shvatiti u openitom smislu jer navala Vizigota nije niti bila usmjerena protiv nje (obino se pomilja da je stradalo sjeverozapadno pogranije Dalmacije). U glasovitom pismu prijatelju Heliodoru iz 396. godine (Pismo 60.16, 2-3) Jeronim nabraja vie ilirikih i trakih pokrajina, meu njima i Dalmaciju i sve Panonije, koje da su pogodila barbarska pustoenja, to je pretjerano. Napokon, nije sigurno niti da su Vizigoti nuno taj barbarus hostis jer su od jeseni 405. u Panoniju poeli prodirati Radagaizovi Goti koji su se usmjeravali prema Italiji, ali su mogli zahvatiti i susjedne oblasti (vidi nie u tekstu). Jedini izvor je Sozomen, 9.4.4, koji kae da je Alarik, nakon sporazuma sa Stilihonom, krenuo u Epir iz barbarskog kraja uz Dalmaciju i Panoniju. Demandt 2007, 174 pie da je Alarik bio potisnut u Ilirik, dok Mcy 1974, 347 i Posavec 1997, 11 govore openito o Panoniji. Bury 1958, 1962 i Wolfram 1990, 160 zadovoljili su se navodom iz Sozomena (dodue, na drugom mjestu, 1994, 286, Wolfram pogreno citira izvor i pie da su Vizigoti napustili Italiju i smjestili se u zemlji barbara blizu Norika (!) i Panonije). Jones 1986, 184 jednostavno kae da Alarikovo obitavalite nije zabiljeeno. Heather 1994, 210. Posavec 1997, 11, bilj. 21 pogreno je shvatio Heatherovo miljenje. Schmidt 1934, 441, Brandt 1980, 50. I ael 1979, 127 govori o Panoniji Saviji kao Alarikovoj politikoj sferi, to ponavlja i Tomii 2000, 264. Stein 1959, 249. Sporazum izmeu Stilihona i Alarika odnosio se na nesmetano vizigotsko povlaenje iz Italije, a nije bio federatski ugovor (usp. Cameron 1970, 185-186, Matthews 1990, 274). Vardy 1969, 180, 188, Liebeschuetz 1998, 64, koji vjerojatnijim smatra da se radilo o Drugoj Panoniji zbog njezine vee blizine Epiru. Slino i Lotter 2003, 89, bilj. 309, koji kae da se moda radilo o neurbaniziranom i neromaniziranom brdskom podruju gdje su na polubarbarski nain ivjela ilirska plemena.
63
88
89
90 91
92
93
94
5. 4. 2011. 14:45:32
Dunavu i, pregazivi sjevernu Panoniju, nasrnulo na Italiju i Reciju.95 Pritom je pred sobom valjalo i druge narode koji su posljednjega dana 406. godine provalili preko srednje Rajne u Galiju (prvenstveno Vandali, Alani i Svevi, za kojima su se natisnuli i drugi).96 Bio je to novi seobeni poticaj koji su dali Huni, bliei se srednjem Dunavu.97 Jednim smjerom prodora napadai su se zacijelo kretali Unutranjim Norikom, uz samu granicu s Panonijom Savijom. Preostaci panonskih federata u Prvoj Panoniji i Valeriji po svemu sudei nisu pruali nikakav otpor. Alani su se moda pridruili zavojevaima, jer se nakon 405./406. godine vie ni ne spominju u Panoniji, dok se veina ostrogotsko-hunskih federata zacijelo drala po strani98 odnosno naputala pred oitom opasnou obrambene poloaje na granici.99 Ova je kriza pruila prigodu tzv. Velikim Hunima100 da se prvi put umijeaju u prilike u Zapadom Rimskom Carstvu. Naime, Stilihon je u pomo protiv Radagaiza pozvao hunskoga vladara Uldina (o. 400.o. 412.) koji je sa svojim odredima bez sumnje proao Meurjejem.101 Uldin i gotski voa Sar, koji je zapovijedao ostrogotskim i vjerojatno hunskim plaenicima otprije u Stilihonovoj slubi,102 izvojevali su u Italiji pobjedu nad Radagaizom u kolovozu 406. Zapadnorimsko upoljavanje Uldina pokazuje kako je utjecaj Huna
O Radagaizovoj provali usp. Seeck 1913, 375-377, Schmidt 1934, 265-267, Stein 1959, 249250, Bury 1958a, 167-168, Heather 1997, 107, 146-147, Graanin 2005a, 20-21, 2006b, 42, Brato 2007, 255, Demandt 2007, 175. Obino se smatra kako je rije o Ostrogotima, no vjerojatno je bilo i Vizigota. Uglavnom, to su skupine koje su dotada boravile u Transilvaniji kamo su se sklonile nakon prvih navala Huna (usp. Maenchen-Helfen 1973, 61, 1978, 45, Lotter 2003, 92-93). 96 O tome svjedoi Jeronim u pismu napisanu 409. godine (Pisma 123.16). Usp. Lotter 2003, 32, 90, Graanin 2005a, 20, 2006b, 42. 97 Thomson 1948, 28, Altheim 1951, 82, Mcsy 1974, 349, Heather 1994, 228, Wirth 1999, 32-33, Lotter 2003, 90, Graanin 2005a, 20, 2006b, 42. Drukije Vardy 1969, 194, 189-190, Maenchen-Helfen 1973, 60-61, 1978, 44. 98 Lotter 2003, 90-91, 93-94, Graanin 2005a, 21, 2006b, 43. Vrady 1969, 194 govori da je Radagaizov prodor omoguila izdaja ostrogotskih federata u Prvoj Panoniji, dok Barkczi 1980, 119 misli da se napad nije mogao dogoditi bez privole hunskih federata. Vrady u hostes Pannonii, neprijateljima Panoncima, koje Jeronim (Pisma 123.16) opisuje kao sudionike u napadima barbara, vidi panonske federate (1969, 218-223; tako i Tth 1976, 114; usp. i Bury 1958a, 167 koji pod njima podrazumijeva unutranje barbare). No, to ne moe biti tono jer se federati, iako su se akulturirali, nikada nisu i asimilirali pa ih Jeronim ne bi drao carskim podanicima Panoncima. Vrlo vjerojatno je rije o pokrajinskom stanovnitvu koje je pod barbarskim pritiskom smo stavljeno u pokret, pridruivi se pustoiteljima (Seeck 1913, 377, Alfldi 1924, 4, bilj. 19, 1926, 70, bilj. 2, Stein 1959, 250, Mcsy 1974, 347, Wolfram 1987, 34, Lotter 2003, 32, bilj. 190, 161, Graanin 2005a, bilj. 35, 2006b, bilj. 57, Demandt 2007, 175). 99 Carski ukaz od 24. oujka 406. svjedoi o naputanju obrambenih poloaja na granici (Teodozijev zakonik, 7.18.15). I ukazi iz veljae, srpnja i listopada 403. takoer ukazuju na to da je naputanje vojnih poloaja uzimalo maha u trenucima krize na granici (Teodozijev zakonik, 7.18.11.2, 12, 13, 14, 14.2). 100 Historiografski pojam koji oznaava matine Hune kako bi se razlikovali od ranije odvojenih hunskih skupina. 101 Thompson 1948, 33, Maenchen-Helfen 1973, 59-60, 1978, 44, Bna 1991, 20, Wirth 1999, 34, Graanin 2005a, 21, 2006b, 43. Vrady 1969, 201-207 sumnja u Uldinovu intervenciju u zapadnorimskoj slubi. 102 Usp. Lotter 2003, 93-94, Graanin 2005a, 21 i bilj. 40, 2006b, 43 i bilj. 62.
95
64
5. 4. 2011. 14:45:32
ve tada dosezao razmjerno blizu srednjem Dunavu, iako je sredite njihove drave jo lealo uz donjodunavsko podruje. Za to je vrijeme Alarik ekao u Epiru na Stilihonov nalog za vojnu akciju, koji nikako nije stizao.103 Napokon, u proljee 408. vizigotski je kralj opet pokrenuo svoje ete.104 Nesmetan od istonorimskih vlasti koje su zacijelo bile dobro obavijetene o njegovom kretanju, moda je od Epira do Panonije odabrao isti put kojim je proao kad je 401. godine napao Italiju, odnosno od Druge Makedonije preko Unutranje Dakije ili Dardanije i Prve Mezije. ini se da se za prodor junopanonskim meurjejem iznova posluio junom cestom koja je izravno vodila na Emonu (jasno, ne preko postaja Kod Granice, Kvadrate i Romule nego kraom, vicinalnom cestom) jer izvori izvjeuju da je najprije ondje smjestio svoj tabor.105 Nakon toga je zaposjeo planinske prijevoje u Julijskim Alpama te uputio Stilihonu poslanstvo sa svojim zahtjevima.106 No, pregovori su naprasno prekinuti kad je u kolovozu 408. Stilihon ubijen. Uvidjevi da mirnim putem nee ostvariti eljeno, Alarik se pripremio izboriti to orujem. Kad je pokretao odrede za prodor u Italiju, pozvao je kao pojaanje urjaka Ataulfa koji je vjerojatno zapovijedao Gotima i Hunima u Panoniji.107 Premda se to u izvorima ne navodi eksplicitno, namee se pretpostavka da se radi o panonskim federatima.108 Dodue, neki povjesniari odbacuju ovu hipotezu i smatraju da je Ataulf doao s gotskim etama u Panoniju kako bi Alariku titio zalaznicu, odnosno da su njegove snage bile sastavni dio Alarikovih.109 Alariku su se pridruili i Goti izbjegli iz Italije, zacijelo oni koje je poslije Radagaizova poraza Stilihon bio unovaio u rimske ete.110 Zahvaljujui ovom dotoku snaga, uz onu vojsku koja mu je otprije stajale na raspolaganju, Alarik je mogao prodrijeti u Italiju, a da nije priekao Ataulfov dolazak. Ti nekadanji Radagaizovi Goti svakako nisu tada naseljeni u Panoniji Saviji kako neki autori smatraju,111 a niti neposredno poslije sloma Radagaizove
Nakon to je svladan Radagaiz, Stilihonovu su panju dodatno zaokupile carske uzurpacije u Britaniji i Galiji 406. i 407. godine, pa se dogovoreni pothvat s Alarikom opet morao odgoditi (usp. Matthews 1990, 275, Graanin 2006a, 88). 104 Mogao je postupati i po Stilihonovoj zapovijedi (usp. Liebeschuetz 1998, 66). 105 Zosim, 5.29.1. Usp. Graanin 2006a, 88-89. Dodue, treba ostaviti otvorenom mogunost da je Alarik odabrao podravski pravac preko Cibala, Murse i Petoviona, moda da bi mu se lake prikljuili Ataulfovi Goti iz sjeverne Panonije. 106 O Alarikovom kretanju usp. Seeck 1913, 381, Schmidt 1934, 441, Bury 1958a, 169-170, Stein 1959, 252-253, Matthews 1990, 275, Wolfram 1990, 161, Heather 1994, 213, Grassl 1996, 179-184. Seeck 1913, 592 netono navodi da je Alarik pregovore sa Stilihonom vodio iz Italije. 107 O tome svjedoi Zosim, 5.37.1. Usp. Graanin 2006a, 89. 108 Usp. Vrady 1969, 241-247, Lotter 2003, 94-98, Graanin 2005a, 22, 2006b, 44. Wolfram 1990, 161-162 Ataulfa dri dodue zapovjednikom Gota i Huna u Panoniji, ali misli da ga je onamo Alarik bio poslao da sa sobom dovede Gote. 109 Heather 1994, 215, 343-344. Usp. i Alfldi 1926, 67, bilj. 7. Wolfram 1990, 171 ustvrdio je da Ataulf nije mogao biti na elu panonskih ostrogotsko-hunskih federata jer su oni toboe bili naseljeni u Donjoj Panoniji, dok su se Ataulfove postrojbe nalazile u Gornjoj (Prvoj) Panoniji. 110 Usp. Schmidt 1934, 266-267, Wolfram 1990, 161, 176, Heather 1994, 214, Graanin 2006a, 89. 111 Tomii 2000, 264, poziva se za ovu tezu na aela (1979, 127), gdje, meutim, stoji samo da su preivjeli napadai rasporeeni u garnizone u Italiji i Panoniji.
103
65
5. 4. 2011. 14:45:32
navale.112 Ataulf je sa sobom poveo prvenstveno Ostrogote, dok je veina hunskih federata ostala u Panoniji.113 Nakon ovih promjena konano je prestala postojati neko jedinstvena tronarodna skupina panonskih federata. Suvremenici su na to gledali kao na svretak razdoblja prepunih nedaa za Panoniju.114 Zapadnorimski je car Honorije (395.423.) u ljeto 409. protiv Alarika pozvao u pomo Hune koji su na putu za Italiju morali proi cestovnom mreom u Meurjeju, a dolazili su iz prekodunavskih krajeva.115 Ne zna se to je dalje bilo s njima, no ini se da svoju zadau nisu sasvim ispunili, budui da je Alarik u kolovozu 410. mogao osvojiti Rim.116 Mogue je da su u to vrijeme nastale i sreenije prilike u Panoniji, Noriku i Reciji, gdje su bili naseljeni federati, meu njima i Huni, to bi bila zasluga vojskovoe Generida, koji je 409. godine postavljen za zapovjednika cijelog Zapadnog Ilirika.117 Prekodunavski su Huni bili vrbovani i za vladavine Honorijeva nasljednika Ivana (423.425.) protiv kojega je istonorimski car Teodozije II. (408.450.) pokre ael 1979, 127, s osloncem na Vardyja (1969, 199). Vardyjev zakljuak da je Stilihon htio ovim Gotima nadomjestiti manjak nastao povlaenjem ostrogotskih federata iz Prve Panonije nakon njihove izdaje (1969, 195) nije uvjerljiv, jer bi ovakvim postupkom ionako nepouzdani federati bili samo ojaani. Usp. Graanin 2006a, 90, bilj. 41. 113 Graanin 2005a, 22, 2006a, 90, 2006b, 44. Heather 2007, 174 uzima da se podatak iz Teofana, A.M. 5931 (94, 19-23) o tomu kako su Goti isprva zaposjeli Panoniju, a u devetnaestoj se godini vladavine Teodozija II. naselili uz njegovu dozvolu u Trakiju moe povezati s vijeu komesa Marcelina o rimskoj vojnoj akciji u Panoniji (Heather govori o istonorimskoj intervenciji) kojom bi navodno znatan dio Gota bio vjerojatno 421. godine izuzet hunskom nadzoru i preseljen u Trakiju. No, Heather je ovdje pomijeao Marcelinov podatak o preotimanju Panonije od Huna 427. godine u kojem se Goti uope ni ne spominju (inae je ve Alfldi 1926, 95 smatrao da se Teofanov navod odnosi na tu Marcelinovu vijest), a k tome je i postulirao da su Panonijom ve u dvadesetim godinama 5. stoljea vladali Huni. ini se da Teofanov spomen gotskog osvajanja Panonija po svemu sudei treba protumaiti u kontekstu navala i naseobe Alatejeve i Safraksove skupine u Panoniji i da izmeu njega i podatka o naseljavanju Gota u Trakiji nema nikakve izravno-posljedine veze (za smjetanje Gota u Trakiju 421. godine usp. Croke 1977, 360-364). 114 Usp. Jeronim, Pisma 123.17 (pismo je sastavljeno 409. godine), koji govori kako je ratno stanje trajalo trideset godina i da su gotovo svi stanovnici bili roeni u suanjstvu i pod opsadom. 115 Usp. Seeck 1913, 402, Thompson 1948, 34, Bury 1958a, 179, Stein 1959, 257, Graanin 2005a, 22, 2006b, 44, Demandt 2007, 177. Ove Hune Vrady 1969, 254-257 pogreno dri panonskim hunskim federatima (usp. Nagy 1971, 342). Mnogo je vjerojatnije da su prispjeli uz privolu svoga vrhovnog kralja Uldina, kako predlae Wirth 1999, 34, nego da je rije o hunskoj skupini koja je otpala od njegove vlasti nakon ratnoga neuspjeha u Trakoj dijecezi (408.409. godine), kao to tvrdi Maenchen-Helfen 1973, 69, 1978, 50. 116 Graanin 2005a, 22-23, 2006b, 44-45. 117 Usp. Mcsy 1971, 360, 1974, 352, Soproni 1980, 105, Graanin 2005a, 23, 2006b, 45. O Generidovu zapovjednom poloaju u Zapadnom Iliriku usp. PLRE II, s. v. Generidus, 500501, Demandt 1970, 646-647, Fitz 1994, 1392. Zosim, 5.46.5, biljei da je Generid oblinjim barbarima ( ) zadavao strah i da je pokrajinama nad kojima je bdio donio potpunu sigurnost ( ). Maenchen-Helfen 1973, 71, 1978, 51 smatra da su ti oblinji barbari zapravo Huni, no moda se radilo o federatima (usp. Graanin 2005a, 23, bilj. 44, 2006b, 45, bilj. 67). Slina situacija dogodila se i 387. godine (vidi ranije u tekstu, str. 60). Za reorganizaciju obrane Zapadnog Ilirika pod Generidom usp. Soproni 1985, 104-105.
112
66
5. 4. 2011. 14:45:32
nuo pohod, titei interese svoje tete Gale Placidije i njezina sina Valentinijana III. (425.455.). Kako bi se mogao suprotstaviti istonorimskoj vojsci, Ivan je poetkom 425. godine poslao Aecija, buduega glavnog zapadnog vojskovou, da novcem kupi hunsku pomo. Hitajui preko june Panonije, Aecije se uskoro pojavio u Italiji na elu velike hunske vojske, ali je svejedno stigao prekasno jer je tri dana prije Ivan bio smaknut u Akvileji (poetkom lipnja). Aecije se isprva sukobio s istonorimskom vojskom, ali je odmah potom postigao sporazum s novom zapadnom carskom vlasti, dok su se Huni preko june Panonije vratili u svoje oblasti nakon to su primili novanu nagradu, predali taoce i uzeli prisege.118 Dogovor s tzv. Velikim Hunima povoljno je djelovao na prilike u sjevernom dijelu Zapadnog Ilirika, dakle u Panoniji. Kako se ini, Zapadni su Rimljani 427. godine nakratko uspjeli ponovno stei nadzor nad panonskim oblastima koje su bile preotete preostalim hunskim federatima, to se u oima suvremenika doimalo kao osloboenje Panonije od gotovo pedesetogodinje tuinske vlasti.119 Povijesne okolnosti i smisao podataka iz vrela razliito su se u vezi s ovim dogaajem tumaili u historiografiji. Tako su neki istraivai bili miljenja da se radilo o zapadnorimskoj odnosno o istonorimskoj vojnoj akciji kojom su Huni potisnuti iz Panonije nakon to su prethodno provalili u nju.120 Drugi su pretpostavljali da su Huni bili prisiljeni vratiti panonske oblasti koje su im bile prije odstupljene.121 Budui da izvori nisu jednoznani nego openito govore o Panoniji, nije vladalo niti jednoduje o tome na koje bi se tono pokrajine mogao odnositi spomenuti preokret. Shodno tome neki su popritem smatrali Drugu Panoniju122 odnosno Saviju123 ili Valeriju,124 a drugi pak zajedno Drugu Panoniju i Saviju.125 Dugo je bio prisutan i stav da su otjerani Huni iskljuivo tzv. Veliki Huni, to se kosilo i s tvrdnjom vrela kako su Huni
Seeck 1920, 93-95, Thompson 1948, 35, Bury 1958a, 222-224, Stein 1959, 283-284, Maenchen-Helfen 1973, 77, 1978., 56-57, Bna 1991, 47-50, Wirth 1999, 41-43, Stickler 2002, 3233, 38-40, 88, Graanin 2005a, 23-24, 2006b, 45-47, Demandt 2007, 184. Valja istaknuti da je istonorimska vojska u pohod protiv Ivana kretala preko Salone u Dalmaciji, odakle je jedan dio iao dalje kopnenim putem preko Julijskih Alpa na Akvileju, a drugi morem prema Raveni. Ovo pokazuje da je istonorimska vlast smatrala junu Panoniju nedovoljno sigurnom za prolazak svojih postrojba zbog ega je najprije odabran pogibljeniji morski put, a zatim i dulji kopneni uz dalmatinsku obalu. Nema dvojbe da je gornjomezijske i junopanonske prometne komunikacije nesigurnim inila upravo blizina Huna. 119 O ovome dogaaju svjedoe dva istonorimska povjesnika iz 6. stoljea, Marcelin, a. 427.1 i Jordan, Getica 166, koji ak u to ukljuuje i Gote kao rimske saveznike. Oni jasno kau da je hunska nazonost trajala pedesetak godina. Usp. Graanin 2005a, 24-25, 2006b, 47-49. 120 Seeck 1920, 106, Schmidt 1934, 261-262, Maenchen-Helfen 1973, 77-81, 1978, 57-59, Mcsy 1974, 349-350, Croke 1977, 354, Wolfram 1990, 257, Stickler 2002, 41-43, 106-107, Demandt 2007, 184. Dok je Seeck prihvaao sudionitvo Gota koje spominje Jordan, Schmidt je taj podatak proglasio samovoljnim i bezvrijednim dodatkom (1934, 262, bilj. 1). 121 Alfldi 1926, 94-95 (istjerani su iz Druge Panonije i Savije, ali im je ostala Valerija koju su drali u posjedu jo od 406. godine; 1926, 86-88), Bury 1958, 272 (istjerani su iz Valerije), Stein 1959, 318 (istjerani su iz Valerije). 122 Schmidt 1934, 261-262, Thompson 1948, 64, Vrady 1969, 278, Bna 1991, 50. 123 Mcsy 1974, 349-350. 124 Bury 1958, 272, Stein 1959, 322. 125 Alfldi 1926, 94-95, Zecchini 1983, 162-163.
118
67
5. 4. 2011. 14:45:32
u Panoniji boravili pedesetak godina. Napokon je bila iznesena i mogunost da su u pitanju bili panonski hunski federati.126 Ta je pretpostavka u novije vrijeme i prevladala.127 Stoga se ini opravdanim zakljuiti kako su zapadnorimske carske vlasti, koje je vjerojatno predstavljao tada glavni vojskovoa na Zapadu Konstancije Feliks,128 protjerale preostale hunske federate iz Panonije (moda ponajprije iz Valerije), bez sumnje uz preutnu privolu prekodunavskih, Velikih Huna s kojima su 425. godine bili uspostavljeni dobri odnosi.129 Bila je to akcija ograniena karaktera i po svemu sudei nije podrazumijevala opseno vojno djelovanje. Ve i to to je mogla biti izvedena bez ikakvih negativnih posljedica jasno ukazuje na injenicu kako su hunski federati bili preslabi i odvie malobrojni da bi pruili otpor.130 Uklanjanjem hunskih federata sada je u potpunosti zavrila povijest ostrogotsko-alansko-hunske skupine koja bi pod Alatejem i Safraksom bila jo 380. godine naseljena u Panoniji. to se dogodilo s nekadanjim hunskim federatima, nije poznato. Moda su se tada povukli preko Dunava i prikljuili svojim sunarodnjacima.131 Juna Panonija je tijekom ovih gotovo pola stoljea proivljavala trenutke duboke krize i izravne ugroenosti, ali je u odnosu na sjevernopanonske oblasti ipak pretrpjela mnogo manje nedaa jer se u veini sluajeva nije nalazila na putu najrazornijih barbarskih provala.132
Prvi ju je iznio Vrady 1969, 278-299, ali je u svojim hipotezama otiao predaleko, ustvrdivi da je Zapadno Carstvo panonskim Hunima ukinulo federatski status toboe prema ugovoru sklopljenom s Velikim Hunima 425. godine (za pobijanje Vradyjeva dokaznog postupka usp. Nagy 1971, 342-343). Na Vradyjevu tragu su i Popovi 1987, 102, 107 i Bna 1991, 50 zakljuili kako su Istoni Rimljani istjerali hunske federate iz Druge Panonije. 127 Hunskim federatima ih smatra Wirth 1999, 43-44, koji usto krajnje upitnim dri gotsko sudjelovanje, odbacuje intervenciju Istonog Carstva i izraava veliku sumnju da bi Zapadno Carstvo izvelo agresivnu vojnu akciju, ve predlae bilo politiko bilo diplomatsko djelovanje. Lotter 2003, 33, 51, 98 istie da su hunske federate iz Panonije protjerali Zapadni Rimljani, tonije vojskovoa Aecije. Nagyjeva rasprava o odnosnom navodu iz Marcelinove Kronike (1967, 159-186) posveena je naalost samo analizi izvora i podrijetla podatka, pa se ne bavi samim dogaajem. Posvema je nemogua tvrdnja u Salamon Ss 1980, 398 da su 427. godine Druga Panonija i Savija postale dio hunskog podruja. 128 Aecije je u to vrijeme ponajvie boravio u Galiji, gdje je uz pomo prvenstveno hunskih plaenika ratovao protiv Vizigota i Franaka, premda je mogue da je 427. godine bio u Raveni (usp. PLRE II, 22, s.v. Aetius 7). 129 Ne treba meutim pretpostavljati da bi to bilo predvieno sporazumom iz 425. godine, kao to misli Vrady (vidi ranije, str. 67, uz bilj. 126 gore). 130 Sudjelovanje Gota doista je malo vjerojatno, pogotovo stoga to su Zapadni Rimljani tada ratovali protiv njih u Galiji. Iako je vrlo vjerojatno kako je u rimskim postrojbama koje su bile iskoritene za akciju u Panoniji bilo i gotskih plaenika, teko da je Jordan to imao na umu kad je ulogu u ovom uspjehu pripisao i Gotima. 131 Wirth 1999, 44, Graanin 2005a, 26, 2006b, 49. Vrady 1969, 300-303, 396-397 neosnovano tvrdi da su hunski (i alanski) federati primljeni u rimsku vojsku odnosno dijelom ostavljeni u Panoniji, a dijelom uzeti za bukelarije (buccellarii), vojnike zatitare (usp. Nagy 1971, 343344). 132 Usp. i Lotter 2003, 163.
126
5. 4. 2011. 14:45:32
III. poglavlje
Doba hunske prevlasti
Konani nestanak panonskih federata s povijesne pozornice nije bio popraen uvr enjem rimske vlasti u Panoniji. Budui da se njezinim granicama ve sasvim bila primakla jo vea sila, ravenskom dvoru nije u takvim okolnostima preostalo nita drugo nego da nastoji s njom i dalje odravati dobre odnose. Neposredna posljedica toga bilo je preputanje znatnoga dijela Panonije tzv. Velikim Hunima.
Veliki Huni u junoj Panoniji

Rimljani nisu dugo zadrali nadzor nad panonskim pokrajinama. Aecije, koji se u borbi za prevlast u Zapadnome Carstvu naao u kripcu, morao je 432. godine pobjei Hunima. Poznat je i njegov itinerarij: nakon to je otiao iz Rima, brodom se prebacio u Dalmaciju, a otamo je preko june Panonije doao k Hunima.1 Zahvaljujui tomu to je uivao povjerenje hunskog kralja Ru(g)e (o. 412.434.), Aeciju je na raspolaganje bila stavljena znatna hunska vojska, pa se s njom pojavio pred Ravenom i ishodio sporazum s Galom Placidijom i Valentinijanom III., kojim mu je bilo zajameno imenovanje za glavnoga zapadnorimskoga vojnoga zapovjednika.2 U novom se svojstvu Aecije naao u mogunosti Hune nagraditi za njihovu potporu i time ih jo jae vezati za sebe. Tako je 433. godine sklopio s njima redovni savezniki ugovor iji su uvjeti bili uobiajeni. Huni su kao federati dobili slubeno pravo naseljavanja na rimskom tlu, a zauzvrat su se obvezali na pruanje vojne pomoi.3 Odnosi izmeu Zapadnog Carstva i Huna su time bili uzdignuti na novu razinu. Historiografija je uglavnom prihvatila 433. kao datum sklapanja saveza izmeu Zapadnih Rimljana i Huna, iako neki navode 430., 431., 432., 434. i 435. godinu.4 No,
Prosper Tiron, a. 432, uz Graanin 2005a, 26 i bilj. 50, 2006b, 50 i bilj. 81. O okolnostima usp. Seeck 1920, 115-117, Bury 1958a 248, Stein 1959, 321-322, Stickler 2002, 55-56, 107-108, Demandt 2007, 184. 2 PLRE II, 24 s. v. Aetius 7. 3 O savezu svjedoe Galska kronika, a. 434 i Prisk, fr. 11.1, 2-5. Usp. Graanin 2005a, 26, 2006b, 50. 4 Alfldi 1926, 90, Schmidt 1934, 262, 1938, 185, Thompson 1948, 64, Stein 1959, 322, Wirth 1967, 44, 1999, 47, Vrady 1969, 303-309, Mcsy 1974, 350 (prema njemu, te je godine samo sankcionirano hunsko osvajanje), Barkczi 1980, 119, Salamon Ss 1980, 398, Fitz 1994, 1324, 1328, Andri 2002, 131, Lotter 2003, 16, 51, Graanin 2005a, 26, 2006b, 50. Ostala miljenja: Seeck 1920, 115 (431. godina), Mirkovi 1971, 48 (432. godina), Wozniak 1981, 352
1
69
5. 4. 2011. 14:45:32
moe se pretpostaviti da je Aecije federatski ugovor utanaio im je preuzeo vodei poloaj u Zapadnom Carstvu, a dok je jo bio iv hunski kralj Ru(g)a kojemu se za pomo bio obratio i 425. godine. Ugovor su nato potvrdili i Ru(g)ini nasljednici Bleda (434.445.) i Atila (434.453.) kojima je po svoj prilici bilo 434./435. godine upueno zapadnorimsko poslanstvo s Aecijevim sinom Karpilionom i Kasiodorom, djedom glasovitog Magna Aurelija Kasiodora Senatora.5 Taj mnogo poznatiji unuk Kasiodor prua i jedino svjedoanstvo o poslanstvu, navodei kao njegova primatelja iskljuivo Atilu, to je pojedine istraivae navelo na zakljuak da je Atila tada ve bio glavni politiki imbenik u hunskoj dravi odnosno da se poslanstvo dogodilo tek poslije Bledine smrti. No, izostavljanje Blede, koji je zauzimao vii poloaj u suvladarstvu, radije treba pripisati Atilinu povijesnom ugledu kojim je nadaleko nadmaivao starijeg brata, osobito stoga to je Kasiodor oito htio prenaglasiti ulogu i uspjeh svog djeda u poslanstvu, pa je kako Atilu tako i okolnosti oslikao problematinijima nego to su tada mogli biti.6 Prema odredbama ugovora, Hunima je preputen velik dio Panonije.7 Budui da su Druga Panonija i Valerija leale neposredno uz hunsko podruje onkraj Dunava i inile u tom smislu cjelinu, jamano su se obje nale pod slubenom vlau Huna (moe se pretpostaviti da je Hunima bilo osobito bitno da ovladaju samom utvrenom granicom uz Dunav). Iz ovoga su bili izuzeti veliki gradovi, barem u Drugoj Panoniji, a zacijelo i strateki izuzetno vane prometnice uz Savu i Dravu koje su povezivale Italiju s istonim pokrajinama. Vjerojatno je meu ustupljenim panonskim pokrajinama bila i Prva Panonija. Za to nema nikakve neposredne potvrde u vrelima, ali se i na tu mogunost smije pomiljati s obzirom na to da su ostrogotskoalansko-hunski federati bili dijelom naseljeni i u toj pokrajini.8 I u vezi s pitanjem koje su panonske pokrajine pripale Hunima temeljem ugovora iz 433. godine vladaju u historiografiji raznolika miljenja. Neki dre da su stekli cijelu Panoniju odnosno
(435. godina), Bna 1982, 181 (432./434. godina), 1991, 52 (434./435. godina), Zecchini 1983, 163, bilj. 84 (434. godina), Nikolanci 1985, 5 (430. godina), Popovi 1987, 103 (434. godina), ael-Kos 1994, 105 (433./434. godina), Tomii 2000, 266 (434. godina). Maenchen-Helfen 1973, 89-90, 1978, 65-66 nije odredio datum. Vrady 1969, 309-312, Graanin 2005a, 27, bilj. 52, 2006b, 51. Za Kasiodorovo pismo iz 507. godine u kojem se spominje poslanstvo vidi Variae, 1.4.10-12. Atilu kao jedinog initelja istie Vrady 1969, 309. Da se poslanstvo dogodilo poslije Bledine smrti 445. godine zakljuio je Maenchen-Helfen 1973, 105-107, 1978, 78-79 (ovo prihvaa Stickler 2002, 119, 120-121), povezavi ga je s kvarenjem odnosa izmeu Zapadnog Carstva i Huna, a da uope nije spomenuo Romulovo poslanstvo iz 449. godine. No, kvarenje zapadnorimsko-hunskih odnosa moe se utvrditi tek od otprilike 448. godine (usp. Vrady 1969, 315 i d., Bna 1991, 89 i d., Graanin 2000, 32, 2003, 54). Atila ne bi prije riskirao raskid sa Zapadom kad je jo 447. godine ratovao s Istokom, iako je moda ve i tada snovao pohod na Galiju. O tome koje bi panonske pokrajine bile preputene Hunima jedino svjedoanstvo prua Prisk, fr. 11.1, 3-5, koji spominje predio Panonije uz rijeku Savu. Da Huni nisu gospodarili svim panonskim pokrajinama, opet se doznaje iz Priska, fr. 11.2, 578-579 kad pria o izvjesnom Konstanciolu koji je dolazio s podruja Panonije kojim je vladao Atila. Tvrdnja ima smisla samo ako su postojali i dijelovi Panonije koji nisu bili podreeni hunskom kralju. Usp. i Graanin 2005a, 28, bilj. 53, 2005b, 460, 2006b, 52. Arheoloki bi nalazi govorili tomu u prilog (usp. Bna 1991, 200-202, Wirth 1999, 45).
70
5 6
5. 4. 2011. 14:45:33
sve etiri panonske pokrajine,9 dok drugi pretpostavljaju kako se radilo o Prvoj Panoniji, Valeriji i Saviji,10 Valeriji i Drugoj Panoniji,11 Valeriji i Prvoj Panoniji,12 Valeriji i istonom dijelu Prve Panonije, ali ne i o Saviji i Drugoj Panoniji,13 Valeriji i Saviji,14 Drugoj Panoniji15 odnosno Prvoj Panoniji.16 Bilo je izneseno i miljenje da Aecije uope nije ustupio Hunima dijelove Panonije, nego da im je samo slubeno priznao pravo na panonske oblasti koje su otprije drali.17 Nije sluajno to je vjerojatno jedina nepreputena panonska pokrajina bila Savija i to su Hunima nametnuta i ogranienja u Drugoj Panoniji. Obje su junopanonske pokrajine inile svojevrsnu predstrau Italiji tako da je i Zapadnom Carstvu zacijelo bilo stalo da one ne padnu u ruke potencijalno nepouzdanim Hunima. U ove okolnosti dobro se uklapa i pretpostavka da je otprilike u isto to vrijeme uz jugozapadnu granicu Savije bila oblikovana nova pokrajina Sredinja Valerija (Valeria Media) kao dio zapadnorimskoga obrambenog sustava u predvorju Alpa.18 Navedena promjena moda je bila potaknuta i time to su junopanonske oblasti praktino pretvorene u neku vrstu podruja razdvajanja prema Hunima. Moda je na to jo vie utjecala okolnost to se za junu Panoniju zbog njezine iznimne prometne i strateke vanosti osobito zanimalo i Istono Carstvo. tovie, mogue je da su Aeciju bile unaprijed vezane ruke u vezi s time koje e dijelove Panonije predati Hunima odnosno nije im mogao prepustiti sve etiri panonske pokrajine ak i da mu je to bila elja. ini se da je jo 424. godine, dok je u Konstantinopolu kao izbjeglica boravila Gala Placidija s tada petogodinjim sinom Valentinijanom, izmeu Istoka i Zapada postignut dogovor kojim se konano rijeilo pitanje vrhovnitva nad Ilirikom prefekturom. U zamjenu za istonorimsku vojnu pomo protiv tadanjeg cara na Zapadu Ivana, Gala Placidija se u ime Zapadnog Carstva
Seeck 1920, 115, Schmidt 1934, 262, 1938, 185, Andri 2002, 131, Lotter 2003, 16 i bilj. 46, 51. 10 Mcsy 1974, 350, Wirth 1999, 45-46. 11 Bury 1958a, 272 i bilj. 3, Stein 1959, 322, ael 1979, 128, ael Kos 1994, 105-106. 12 Altheim 1951, 84, Menghin 1987, 20, Bna 1991, 52. 13 Fitz 1994, 1324, 1328. 14 Mirkovi 1971, 43, Wozniak 1981, 352. 15 Vrady 1969, 303 i d., 397. 16 Alfldi 1926, 90, koji je bez pravog dokaza ustvrdio da je Prisk pomijeao Savu s Dravom, Thompson 1948, 64, Mcsy 1962, 582, Salamon Ss 1980, 398, po kojima su Huni jo 427. godine dobili Drugu Panoniju i Saviju. 17 Maenchen-Helfen 1973, 89-90, 1978, 65-66. Na drugom je pak mjestu (1973, 107, 1978, 79) ustvrdio kako je Aecije odstupio Atili krajeve du Save, i to u vremenu poslije 445. godine. I Posavec 1997, 11 netono navodi da su do 427. godine Prva Panonija i Valerija potpale pod hunsku vlast, a da su istodobno Savija i Druga Panonija preputene Istonome Carstvu. 18 Tth 1989, 197-226, Bna 1991, 83, Fitz 1994, 1330, Graanin 2005a, 36, 2006b, 64. Naziv pokrajine oslanja se na Anonima Ravenjanina (4.20: patria que dicitur Valeria, que et Media appellatur Provincia, zemlja koja se zove Pokrajina Valerija, nazvana i Sredinja). Ime je vjerojatno dobila po tome to su se ondje naselili izbjeglice iz prave Valerije (Tth 1989, 222-223). Takoer i Brato 2007, 268, koji istie kako nema potvrde za hipotezu da je nova oblast dobila pokrajinski ustroj budui da izvori iz druge polovine 5. i iz 6. stoljea spominju uglavnom stare nazive junopanonskih pokrajina.
9
71
5. 4. 2011. 14:45:33
odrekla prava na Istoni Ilirik.19 Tom je prigodom Valentinijan zaruen s dvogodinjom Licinijom Eudoksijom, keri svoga polubratia Teodozija II., to je vjerojatno takoer bio dio pogodbe. Trinaest godina poslije, kad su se Valentinijan III. i Licinija Eudoksija 29. listopada 437. vjenali u Konstantinopolu, 20 sveano je potvreno zapadnorimsko odricanje prava na istonoilirske oblasti, a zapadni je carski dvor ustupio Istoku i velik dio Panonske dijeceze, odnosno panonske pokrajine, a moda i Dalmaciju.21 Time se Zapad htio rijeiti svih moguih komplikacija u vezi s Hunima i Podunavljem. Opasna blizina Huna i njihova sve vea nezasitnost tako su izravno utjecali na upravnopolitike promjene u Zapadnom Iliriku. Vrhovnitvom nad Panonijom, zapravo svedenim na junopanonske pokrajine, Istono je Carstvo preuzelo nadzor nad strateki kljunom posavskom oblau sa Sirmijem kao sredinjom obrambenom tokom. 22 Upravo stoga to se nadletvo istonorimskoga cara protegnulo i na Panoniju, postojala je opasnost da se pogoranjem odnosa izmeu Istonog Carstva i Huna na udaru nau i panonske oblasti. Dodue, u ovo vrijeme jo nije bilo razloga za zabrinutost jer se odravao mir sklopljen 435. godine kod grada Marga (Margum, Oraje kod Dubravice, Srbija) na uu Morave u Dunav.23 No, 440. godine Huni su samovoljno zakljuili da Istoni Rimljani ne potuju uvjete sporazuma i odluili su napasti. U jesen 440. hunske ete predvoene obojicom kraljeva prele su Dunav te zaposjele Viminacij (Viminacium, Stari Kostolac, Srbija). Huni su 441. godine nastavili nazadrivo napredovati te zauzeli Marg, Singidun i Sirmij u jednom smjeru prodora, a u drugom smjeru doprli su do Najsa (Naissus, Ni) pratei dolinu Morave. Tada je dogovoreno jednogodinje primirje koje je istonorimska vlast iskoristila za to da uputi vojna pojaanja u Iliriku prefekturu i Traku dijecezu. Dolazak svjeih rimskih postrojbi nije odvratio Hune od daljnjih napada. Oni su ve 442. godine ponovno navalili i opustoili ilirike i trake oblasti, osvojivi niz gradova uz dunavsku granicu. Vjerojatno jo potkraj 442., a najkasnije poetkom 443. godine iznova je bio sklopljen mir.24
O tome usp. Stein 1914, 314-347. Takoer i Graanin 2005a, 28-29, 2006b, 54. Markovi 1971, 42 pogreno datira zaruke Valentinijana III. i Licinije Eudoksije 426. godinom. Marcelin, a. 424.2 ih nedvojbeno smjeta u 424. godinu. 20 Seeck 1920, 121, Enlin 1939, 2235, Bury 1958a, 225, PLRE II, s. v. Valentinianus 4, 1139, Demandt 2007, 183 (28. listopada). Datum zacijelo nije sluajan budui da je Valentinijan III. bio 23. listopada 424. u Tesaloniki proglaen cezarom, a 23. listopada 425. u Rimu augustom (Seeck 1920, 93, 97, Stein 1959, 284, Demandt 2007, 183). 21 O tome svjedoe Kasiodor, Variae 11.1.9 i Jordan, Romana 328. Za argumentaciju i raspravu usp. Graanin 2005a, 29-31, bilj. 56, 2005b, 460-461, 2006b, 55-58. 22 Graanin 2005a, 29, 2006b, 54-55. 23 O tome usp. Thompson 1948, 74-75, Altheim 1951, 101-102, 110, Manechen-Helfen 1973, 90-91, 1978, 66-67, Bna 1991, 54-55, Wirth 1999, 50-51, Graanin 2005a, 31, 2006b, 59. 24 Seeck 1920, 120, 246, 291-293, Thompson 1948, 78-86, Altheim 1951, 111-112, Lemerle 1954, 279-280, Bury 1958a, 255, 273-274, Stein 1959, 291-292, Maenchen-Helfen 1973, 108117, 1978, 80-86, Popovi 1987, 123, Bna 1991, 55-60, Wirth 1999, 58-62, Graanin 2005a, 32, 2006b, 59-60, Demandt 2007, 202. Kronologija i pojedinosti prema Croke 1981, 159170.
19
72
5. 4. 2011. 14:45:33
Vrhunac hunske vlasti

Padom Sirmija 441. godine25 dovreno je hunsko zaposjedanje Druge Panonije. Malo je mjesta sumnji da je tada osvojena i Basijana koja se nalazila uz rimsku cestu to je preko Singiduna, Marga i Viminacija spajala Sirmij s Najsom.26 No, nema razloga pretpostaviti da su Huni tada zauzeli i Panoniju Saviju. Vojnostrateki ne bi time nita dobili budui da su pokoravanjem Sirmija i ostatka Druge Panonije ionako prekinute komunikacije s Ilirikom prefekturom.27 Teite hunskih provala uvijek je bio donji Dunav, pa bi prisvajanje zapadne Posavine, odakle nije ni mogao doi otpor, uistinu bilo suvino. Izravni nadzor nad srednjim Podunavljem bio je neto drugo jer su zahvaljujui njemu Huni mogli bez tekoa napadati Istono Carstvo i s njegova vlastita podruja. Iz tijeka pohoda 441. godine jasno je vidljivo kako su hunska osvajanja pratila Dunav i da je Sirmij bio zavrna toka, odnosno daljnjega prodora na Zapad nije bilo. Dakako, ne treba opet misliti da su se Huni vrsto drali rimske administrativne podjele: pokrajinske granice njima su malo znaile, kao to pokazuje i Atilin zahtjev upuen istonorimskom dvoru 448. godine da se u dubini od pet dana hoda isprazni oblast koja se protezala du Dunava od ruba Panonije do grada Nove (Novae, Steklen kod Svitova, Bugarska) u Drugoj Meziji i da nova hunsko-rimska pogranina postaja bude Najs.28 Gubitak Sirmija oznaio je konani slom upravnog i vojnog ustroja u panonskim pokrajinama.29 Grad je od 437. godine bio sredite Ilirike prefekture, koje je sada silom prilika ponovno moralo biti premjeteno u Tesaloniku.30 Na taj je nain hunski osvajaki udarac presudio rimskoj upravi u junoj Panoniji i ona se od toga vie nije oporavila. Sudei po dosadanjim arheolokim spoznajama i interpretaciji dostupne grae, Huni su ostavili vrlo rijetka materijalna svjedoanstva svoje nazonosti u junoj Panoniji.
O okolnostima osvajanja grada svjedoi Prisk fr. 11.2, 332-333 (= VIINJ I, 9-10). Datiranje pada Sirmija 441. godinom je ope prihvaeno, a u hrvatskoj historiografiji meu prvima ga je iznio ii 1925, 160. Zauzee su pogreno 448. godinom datirali Zeiller 1918, 146, 1947, 674, Bury 1958a, 276, bilj. 1. Neobinim previdom Tomii 2000a, 266-267 hunsko osvajanje Sirmija smjeta u 442. godinu (slino i Wolfram 1987, 46: 441./442. godina). 26 Za pad Basijane usp. Duani 1967, 74, ael Kos 1996, 106. 27 ii 1925, 160 kae da je nakon hunskih osvajanja 441. godine samo okolica Siscije jo bila rimska, a Posavec 1997, 11 navodi da su Huni tada provalili i u Drugu Panoniju i u Saviju te zauzeli obje pokrajine, dok bi uz okolicu Siscije pod rimskom vlau ostali vjerojatno i dijelovi Panonije juno od Save, pritom se pozivajui i na Barkczija (1980, 117-119) kod kojega se to uope ne spominje. Tomii 2000a, 266 ustvruje da je 446. godine Valentinijan III. odstupio Atili Saviju, ali ne kae na emu temelji zakljuak. U tome zapravo slijedi Bnu 1991, 81, koji pogreno tvrdi da se Priskov navod o Aecijevu odstupanju posavskih predjela Panonije (vidi str. 70-71, bilj. 7 i 17) odnosi na 445./446. godinu. To nije niti bilo mogue budui da se Zapad jo 437. godine odrekao panonskih pokrajina u korist Istoka. 28 Prisk, fr. 11.1, 5-14 (= VIINJ I, 12-13). Usp. Graanin 2005a, 32-33, 2006b, 60-61. 29 Alfldi 1926, 97, Graanin 2005a, 33-34, 2006b, 62. 30 Jedino svjedoanstvo o Sirmiju kao sreditu Ilirike prefekture prua Justinijanov ukaz iz 535. godine (Novellae 11.1 = ii 1914a, 167), ali nema potrebe u njega sumnjati. Za argumentaciju i raspravu o vjerodostojnosti ove vijesti usp. Graanin 2005a, 33-34, bilj. 64, 2006b, 62-63. Vidi i Kalhous 2009, 272-273.
25
73
5. 4. 2011. 14:45:33
Ova okolnost pokazuje kako im nije bilo osobito stalo do toga da se smjeste na rimskom podruju, ali su zato htjeli unaprijed osujetiti bilo kakvu prijetnju koja bi odatle mogla doi. Odumiranje rimske utvrene granice u srednjem Podunavlju dosegnulo je u ovom vremenu vrhunac.31 I napadi 440.442. godine jasno ukazuju na hunsku nakanu da razaranjem pograninih utvrda bitno oslabe obrambenu sposobnost Istonog Carstva,32 u to se uklapa i osvajanje Sirmija. Arheoloka ostavtina upuuje na to da su se Huni, odnosno pripadnici njima podlonih naroda, smjestili na pojedinim tokama u uskom podunavskom pojasu, osobito na pogodnim rijenim prijelazima. S prostora Druge Panonije poznati su ponajprije nalazi iz Netina i Zmajevca, a njima treba pribrojiti i brojnije nalaze iz Novih Banovaca. 33 Hunskom dobu moda pripada i pojedinaan nalaz iz Zemuna,34 dok takvo pripisivanje pojedinih predmetnih ostataka iz Siska i Vinkovaca te s Kuzelina nema uporita.35 Osim za vojnostrateke potrebe, Hunima je Panonija sluila i u gospodarske svrhe. Poznat je sluaj zabiljeen u vrelima da je kamen za izgradnju kupelji jednog hunskog uglednika ovo je i svjedoanstvo kako ni Huni nisu odoljeli ugodama rimskoga naina ivota dopremljen iz Panonije, vjerojatno vodenim putem iz frukogorskih kamenoloma.36 Brojni Panonci su bez sumnje nali korist u suradnji s Hunima, poput tumaa Konstanciola i Atilina osobnog tajnika Oresta, iako
Usp. Soproni 1985, 105-106. O tim razaranjima usp. Ivanievi 1999, 106. 33 Kiss 1979, 337, br. 24-25 nalaze iz Netina i Novih Banovaca pripisuje panonskim Ostrogotima iz druge polovine 5. stoljea, ali bi oni jednako tako mogli pripadati bilo Hunima bilo Ostrogotima iz vremena hunske vlasti u Panoniji. 34 Nalaz fibule istonogermanske provenijencije pokazaje analogije s horizontom Untersiebenbrunn (usp. Ivanievi 1999, 98, 105). O horizontu Untersiebenbrunn koji pripada prvoj polovini 5. stoljea usp. Tejral 1988a, 237 i d., 253 i d., 1988b, 29 i d. Kiss 1979, 337, br. 6 i Tomii 2000a, 270, bilj. 66 pripisuju fibulu panonskim Ostrogotima iz druge polovine 5. stoljea. No, upravo kao i u prethodnom sluaju, fibula je mogla pripadati i Ostrogotima pod hunskom vlau. 35 Tomii 2000a, 268 smatra hunskodobnima neke nalaze iz Siska i s Kuzelina, no tomu proturjee ponajprije povijesne okolnosti. Ve je Vinski nalaz iz Siska, bronani ukrasni okov u obliku cikade (1957b, 138, br. 2), datirao u kraj 5. i prvu polovinu 6. stoljea (1957b, 156-157), iako je izrazio i mogunost da bi mogao pripadati ostrogotsko-alansko-hunskim federatima (1957b, 158). Na ovo se u procjeni etnike provenijencije, to je samo po sebi metodoloki sporno, nadovezuje i Simoni 1989, 109, 120, br. 13, koja okov pripisuje Hunima ili Ostrogotima iz 5. stoljea, to bi znailo da moe potjecati i iz prvog doba ostrogotske vlasti u junoj Panoniji. ak i da je Vinskijeva pretpostavka tona, taj se sluajan nalaz nikako ne bi smio uzeti kao potvrda da su se federati naselili u Saviji jer je bilo i drugih prigoda kada je onamo mogao dospjeti, ponajprije tijekom vojnih pohoda Teodozija I. u kojima su federati sudjelovali. Mogue je pomiljati i na vrijeme kad je na ovim prostorima djelovao Alarik. Ni nalazi s Kuzelina ne pripadaju hunskom dobu nego panonskim federatima (vidi str. 60, bilj. 71). Ovo vrijedi i za srebrnu fibulu u obliku cikade s ostatkom bronane igle, koja se moe datirati u svretak 4. i poetak 5. stoljea (Sokol 1998, 14, 22, br. 12). Kao nalazite hunskodobnih metalnih ukrasnih predmeta Tomii spominje i Vinkovce (2000a, 268), ali ne navodi izvor podatka. Inae s vinkovakog podruja nisu poznati nalazi iz vremena hunske vlasti (usp. Dimitrijevi 1979, 190-191). 36 Prisk, fr. 11.2, 364-366 (= VIINJ I, 15). O tome usp. Barii 1955a, 15, bilj. 22, Mirkovi 1971, 48, Andri 2002, 132, Graanin 2005a, 37, bilj. 77, 2006b, 65.
31 32
74
5. 4. 2011. 14:45:33
je neznani zidar Sirmijac koji je sagradio gore spomenutu kupelj bio doveden kao zarobljenik, a ni nakon obavljena posla nije puten nego je morao ostati kao nadzornik kupelji.37 Ova je hunska alternativa38 znaila za mnoge pokrajinske stanovnike bijeg od kasnorimskog opresivnog fiskalnog i vladavinskog sustava.39 Unato tome to je bila tuinska, odnosno nije bila rimska, hunska je vlast u svakom sluaju imala barem jedan povoljan uinak na stanje u kasnoantikoj Panoniji: pruila je dva desetljea sigurnosti od barbarskih provala koje su u prethodnom vremenu esto pogaale panonski prostor. Novi, nadasve silovit rat koji je 447. godine poveo Atila protiv Istonog Carstva nije utjecao na Panoniju, to je pokazalo oite prednosti izravne hunske vlasti nad njom. Ubrzo nakon toga je hunski kralj poeo usmjeravati svoju pozornost prema Zapadu s kojim je dotada odravao dobre odnose. Konaan prekid dogodio se 451. godine kad je izbio rat kojim je Atila prijetio zapadnoj polovici Carstva jo 449. godine.40 Izuzetno snana hunska vojska je u pohod na Galiju kretala preko Panonije, vrlo vjerojatno kroz sjevernopanonske pokrajine.41 Doivjevi neuspjeh u Galiji, Atila je u kasno proljee 452. udario izravno na Italiju. Put ga je opet vodio preko Panonije, po svemu sudei i Meurjejem.42 Ni italski se pohod nije pokazao osobito uspjenim jer konani cilj nije postignut.43 Iako se Atila u svoje sjedite vraao natovaren bogatim plijenom jamano istim putem kojim je i kretao u napad okolnosti su se potpuno izmijenile: sad je bio u otvorenom neprijateljstvu s oba Carstva.44 Ishod predstojee
Za Konstanciola vidi Prisk, fr. 11.2, 578-579, za Oresta Prisk, fr. 11.21 2-5, Valezijev anonim, 8.38, a za anonimnog zidara Prisk, fr. 11.2, 368-372. Usp. Graanin 2005a, 37, bilj. 76, 2006b, 64. 38 Sintagma prema P. Tomki (1996b, 91). H. Wolfram je cijelom poglavlju u svojoj knjizi The Roman Empire and Its Germanic Peoples nadjenuo naslov The Hunnic Alternative Hunska alternativa (1997, 123 i d.; djelo je izvorno izalo 1990. godine na njemakom jeziku kao Das Reich und die Germanen). 39 Svjedoanstvo o tome prua pria o trgovcu Grku iz Viminacija koji je dospio u hunsko zatoenitvo, ali je ostao kod Huna i nakon to je stekao slobodu jer je bio mnogo zadovoljniji ivotom pod hunskom nego rimskom vlau (Prisk, fr. 11.2, 407-510). Usp. Graanin 2006b, 65. 40 Usp. Prisk, 11.2, 584-585. 41 O tome svjedoe Jordan, Getica 227 i Grgur Tourski, 2.6. Usp. Graanin 2005a, 35, bilj. 68, 2006b, 66, bilj. 178. 42 Atilin prolazak Panonijom biljei Prosper Tiron, a. 452. Usp. Graanin 2005a, 35, 2006b, 66. ini se da arheoloka ostavtina dobro oslikava put kojim su prolazili Huni: hunskodobni nalazi otkriveni su u koritu Savinje kod Celja, u Ljubljani i Drnovu kod Krkog (Knific 1993, 530-531, Tomii 2000a, 268 i bilj. 56). Budui da su Celje i Ljubljana leali na prometnici koja je od Ptuja vodila u sjevernu Italiju, mogue je da su se Huni posluili podravskom cestom. Drnovo kod Krkog je pak u rimsko doba bilo mjesto postaje Neviodun na prometnici koja je smjerala u Sisciju, to ini vjerojatnom pretpostavku da su bar djelomice prolazili i posavskom cestom. Dakako, nalazi mogu potjecati iz vremena kad su se hunske snage vraale iz Italije. 43 O tom pohodu usp. Seeck 1920, 311-312 (pogreno datiranje pohoda u zimu 451. godine), Thompson 1948, 144-147, Altheim 1951, 143-146, Bury 1958a, 294-296, Stein 1959, 335336, Maenchen-Helfen 1973, 132-141, 1978, 99-106, Duval 1976, 291-296, Bna 1991, 98-99, Wirth 1999, 105-111, Brato 2003a, 512-517, Demandt 2007, 188-189. 44 Istonorimski car Marcijan (450.457.) otkazao je plaanje danka Hunima (usp. Seeck 1920, 299-300, Altheim 1951, 131-132, Bury 1958a, 290, Stein 1959, 333, Bna 1991, 89, Wirth
37
75
5. 4. 2011. 14:45:33
borbe naprasno je odluen Atilinom smru u jesen 453. godine. Nestankom Atilina autoriteta, njegovi sinovi nisu bili u mogunosti odrati golemi savez naroda na okupu i hunska se veledrava raspala u ustanku koji su podigli germanski podlonici. Hunsko je gospodstvo u Panoniji skreno, no to nije znailo da se obnovila rimska vlast: na mjesto Huna sada su stupili Germani.
1999, 88, Demandt 2007, 188), a u kasno ljeto 451. osobno se na elu vojske pojavio u Trakoj dijecezi kako bi suzbio napadae koji su po Atilinu nalogu provalili na istonorimsko podruje (usp. Seeck 1920, 301, Thompson 1948, 143-144, Bury 1958a, 295, Stein 1959, 334, Maenchen-Helfen 1973, 131, 1978, 98, Wirth 1999, 97).
76
5. 4. 2011. 14:45:33
IV. poglavlje
Doba germanske prevlasti
Slom hunske velemoi otvorio je put Germanima koji su na temeljima rimske drave i u njezinim nekadanjim okvirima oblikovali nove dravno-politike tvorevine. Hunsko je gospodstvo nepovratno rastoilo nekadanji rimski upravni ustroj, a Panonija se od toga vie nije oporavila. Oslanjajui se na rimsko naslijee, ostrogotska je vlast u drugom razdoblju svoje nazonosti u Panoniji pokrenula odreenu obnovu, ali je ona zamrla propau ostrogotske drave.
Ostrogotska sila u junoj Panoniji

Atilini sinovi Elak, Dengizik-Denzik i Ernak nisu uspjeli prevladati krizu u koju je potonula hunska drava nakon smrti njihova slavnog oca. Vrhunac sukoba izmeu Huna i njihovih saveznika s jedne strane i protuhunskoga germanskoga saveza predvoenog Gepidima s druge strane dosegnut je 454. godine u bitki kod panonske rijeke Nedao,1 koju po svoj prilici treba traiti u prostoru izmeu Dunava i Tise, jer se sredite hunske drave nalazilo izmeu Tise, Krsa (Cria) i Timia (Tamia), a odluujue borbe izmeu Huna i ustanika morale su se voditi upravo ondje.2 Hunskim porazom su se okoristili i pobjednici i poraeni meu Germanima. Tako su se Ostrogoti, iako su u nedavnom ratu pruili podrku Hunima,3 uspjeli prometnuti u nove gospodare Panonije. Prostor pod neposrednim utjecajem Ostrogota prostirao se Prvom i Drugom Panonijom te zasigurno i oblinjim dijelovima Panonije Savije i Valerije.4 Onamo su stigli predvoeni trojicom brae iz roda Amalaca, Valamirom kao vrhovnim kraljem te
O bitki svjedoi jedino Jordan, Getica 261. Mnogi je datiraju 455. godinom (Thompson 1948, 153, Thompson Heather 1996, 168, Altheim 1951, 153, 1962, 337, Vardy 1969, 331, Bna 1982, 183, 1991, 207, Pritsak 1995, 35, Tomii 2000a, 268), a neki u obzir uzimaju i 453. godinu (Wirth 1999, 113, usp. i Heather 1994, 246). No, vjerojatnije je da se bitka vodila 454. godine (usp. Dimitrijevi 1967, 230, Maenchen-Helfen 1974, 144-147, 1978, 108-110, Pohl 1980, 260, Lippold 1987, 206, Giustechi Conti 1994, 138, 141, Graanin 2006a, 90). 2 Za lokalizaciju rijeke usp. Graanin 2006a, 90-91, bilj. 43. 3 U historiografiji su podijeljena miljenja oko toga na ijoj su se strani borili Ostrogoti, pa ak jesu li uope sudjelovali u borbama, no u novije je vrijeme ipak prevladao stav da su ostali vjerni Hunima (usp. Graanin 2006a, 91, bilj. 44). 4 Jordan, Getica 264. Usp. Pohl 1980, 263, Wolfram 1990, 262, Lotter 2003, 104-105, Graanin 2006a, 91.
1
77
5. 4. 2011. 14:45:34
Tiudimirom i Vidimirom, uzmaknuvi pred Gepidima iz dananje sjeverozapadne Transilvanije, gdje su bili naseljeni jo pod vlau Huna.5 Iako Valamir (prije 451. 468.) pod svojim vrhovnitvom nije uspio okupiti sve Gote poslije hunskog poraza, ipak je raspolagao znatnom vojnom silom da bude zanimljiv rimskim vlastima. Tako je istoni car Marcijan sklopio s panonskim Ostrogotima federatski ugovor kojim je u biti potvrdio postojee stanje odnosno ve provedeno ostrogotsko zaposjedanje dijelova Panonije.6 injenica o naseljavanju Ostrogota u Panoniji otvorila je u historiografiji tri problema. Prvi se tie ovlasti Marcijana kao istonog cara da Ostrogotima doznai Panoniju kao federatsko prebivalite. Dio strunjaka uvjerenja je kako je Marcijan mogao zahvatiti u panonske oblasti zahvaljujui injenici to na Zapadu tada nije bilo (zakonitog) cara.7 Neki smatraju da su se Ostrogoti obratili dvoru u Konstantinopolu, a ne u Raveni jer im je Istono Carstvo moglo plaati godinji supsidij, a Zapadno toboe nije.8 Ostali ak pomiljaju i na to da su Ostrogoti federatski ugovor sklopili najprije sa zapadnim carem Avitom i da bi taj sporazum potom obnovio Marcijan.9 Pojedini istraivai vjeruju da je Marcijanova nadlenost proizala i iz toga to se Zapad 437. godine odrekao sirmijske oblasti u korist Istoka,10 ali to ne objanjava okolnost da je car mogao dozvoliti naseobu Ostrogota u ostalim dijelovima Panonije. Povjesniarska se nedoumica moe prilino jednostavno razrijeiti ako se prihvati interpretacija prema kojoj je Zapadno Carstvo 437. godine odstupilo Istoku sve panonske pokrajine.11 Otuda bi istona polovica Carstva imala pravo suvereno odluivati o sudbini cijele Panonije. Na ovom mjestu valja se dotaknuti i pitanja navodne intervencije zapadnorimskog cara Eparhija Avita (455.456.) u Panoniji potkraj 455. godine.12 Prema rairenu miljenju, njome bi dio ili ak cijela Panonija bila podvrgnuta zapadnorimskoj vlasti.13 No, ini se vjerojatnijim da se taj vojni pothvat uope nije dogodio, odnosno da se zapravo radi o Avitovom proputovanju iz Galije u Italiju od srpnja do rujna 455. kada je novi car proao i norikim pokrajinama koje su bile dio Panonske
Harhoiu 1980, 107, Horedt 1980, 118, Pohl 1980, 260. Enlin 1928b, 153-155 i Heather 1994, 242 dre da su Ostrogote ve Huni naselili u Panoniji, a Vrady 1969, 330 smatra da su se u vrijeme bitke kod rijeke Nedao Ostrogoti nalazili u Drugoj Panoniji, a da su potom preselili obitelji iz starih obitavalita na donjem Dunavu. 6 O tome svjedoi Jordan, Getica 270. O sklapanju federatskog sporazuma usp. Vardy 1969, 331-332, Pohl 1980, 263, Schwarcz 1992, 51, Andri 2002, 133-134, Lotter 2003, 104, Graanin 2006a, 92 i bilj. 48. 7 Enlin 1928b, 154, Stein 1959, 353, Vrady 1969, 331. 8 Alfldi 1926, 100-101. 9 Schmidt 1927, 459-460, 1934, 269. 10 Vrady 1969, 331-332. 11 Vidi str. 72. 12 Pretpostavka se temelji na Sidoniju Apolinaru, Hvalospjev izreen augustu Avitu (= Carmina, 7.588-589), koji kae da je puko Avitovo putovanje povratilo Panonije naratajima izgubljene. 13 Seeck 1920, 328, Alfldi 1926, 100, Schmidt 1934, 262, 269, Stein 1959, 369, Vrady 1969, 331 (Druga Panonija), Maenchen-Helfen 1973, 144-147, 1978, 108-110 (Prva Panonija i jo jedna panonska pokrajina), Bna 1991, 114-115 (dio Panonije), Schwarcz 1992, 51-52 (Panonija Savija), Lotter 2003, 20, 106 (dijelovi Panonije). Egger 1962a, 117, Mcsy 1962, 582, 1974, 350, Wolfram 1990, 261 i Wirth 1999, 47, 119 vjeruju u Avitovu demonstraciju sile koja je, kako zakljuuju, ostala bez uinka.
5
78
5. 4. 2011. 14:45:34
dijeceze.14 Ve sam carev boravak na rubu oblasti koje su donedavno bile pod hunskom vlau odnosno utjecajem bio bi za panegiriara Sidonija Apolinara, inae i careva zeta, dovoljan da progovori o obnovi rimske vladavine na tome podruju.15 Drugi problem povezan je s datacijom spomenutoga federatskog sporazuma, koja varira izmeu 455. i 456. godine.16 Prihvati li se da je bitka kod rijeke Nedao voena 454. godine, razlono je sklapanje federatskog sporazuma smjestiti godinu dana kasnije. Valamirovi Ostrogoti su se zacijelo odmah poslije bitke poeli seliti u Panoniju jer su se nalazili na strani poraenih. Kako su mnogi narodi dotada pod hunskim vrhovnitvom pohitali zatraiti sporazum s Carstvom,17 nema sumnje da su to uinili i Ostrogoti. Njima je carska potvrda bila potrebna pogotovo stoga to su uli na podruje na koje je rimska drava polagala pravo. Povrh toga, i Marcijanu je zacijelo bilo stalo da se to prije povee s monim barbarskim skupinama koje su proizale iz hunskoga sloma kako bi osigurao dunavsku granicu, odnosno Iliriku prefekturu i Traku dijecezu od udara izvana.18 Trei problem vezan je uz razmjetaj ostrogotskih federata. Prema svjedoanstvu vrela, Ostrogoti su se naselili u tri jasno odjelite skupine: vrhovni kralj Valamir smjestio se izmeu rijeka imenom Skarniunga i Crna voda (Aqua nigra), Tiudimir kod jezera Pelzon, tj. Blatnoga jezera, a Vidimir izmeu njih dvojice.19 Oigledno je da raspored kojim se navode ostrogotski voe odgovara njihovu poloaju i dobi, od najstarijega i najviega ugledom prema najmlaemu i najniemu ugledom. Neko se smatralo da opis zapoinje smjetajem najsjevernije skupine, odnosno da Skarniunga i Crna voda odgovaraju Lajti i Rabi, desnim pritocima Dunava u dananjoj Austriji i Maarskoj,20 a takvo je miljenje prodrlo ak i u suvremenu historiografiju.21 Ovo
Usp. Mathisen 1981, 237-240. U Avitovu akciju s pravom sumnja i Andri 2002, 134. Za argumentaciju i raspravu usp. Graanin 2005a, 30-31, bilj. 56, 2006a, 92-93. Wolfram 1987, 38 smatra da olovni peati na kojem se spominje Marcijan, pronaeni u Leibnitzu (Flavia Solva), svjedoe o utjecaju konstantinopolskog dvora i u Unutranjem Noriku. No, na natpisu je samo ime bez carskog naslova, pa peati vjerojatno nisu pripadali caru (Karwiese 1993, 267). 16 Za 455. godinu odluuju se Schmidt 1927, 459, 1934, 269 (potkraj 455. s Avitom, a potom s Marcijanom), Vrady 1969, 331 (lipanj 455., s Marcijanom, a potom ga potvruje Avit), Burns 1984, 52, Hoti 1992, 153, Schwarcz 1992, 53. Andri 2002, 134 ostavlja otvorenim pitanjem jesu li Ostrogoti ve 455. godine bili naseljeni u Panoniji. Hipoteza da je savez s Ostrogotima najprije sklopio Avit ili da ga je potom potvrdio moe se odbaciti jer nju potvruju vrela. Za 456. godinu optiraju Alfldi 1926, 100, Enlin 1928, 153, ael 1979, 131, Pohl 1980, 264, Bna 1991, 208, Kiss 1979, 329 i d., 1994, 164, 1999a, 112. Wolfram 1987, 38, 1990, 261 navodi da su Ostrogoti naseljeni u Panoniji Marcijanovom dozvolom najkasnije prije konca sijenja 457. kad je car umro. Slino tvrdi i Mirkovi 1968, 125-126 (prije 457., ali ne nuno poslije 455.). 17 Jordan, Getica 263. 18 Usp. Wolfram 1990, 260-261, Graanin 2006a, 93. 19 Jordan, Getica 268. 20 Tomaschek 1896, 302, Keune 1923, 357. Za pregled starijih miljenja usp. Alfldi 1926, 101, bilj. 1-4. Ovo je tumaenje zastupao i Schmidt 1910, 126, ali ga je kasnije revidirao (1934, 270). Brunmid 1905, 209 smjestio je Valamira izmeu arvize (Srviz) i Rabe, Tiudimira oko Neiderskog jezera, a Vidimira izmeu Drave i Save. 21 Salamon Ss 1980, 402, koji dre da je Valamirova skupina ivjela izmeu Lajte i Rabe, Vidimirova vjerojatno izmeu Rabe i Bakonjske ume, a Tiudimirova juno odnosno istono od
14 15
79
5. 4. 2011. 14:45:34
bi znailo da su Goti naselili samo Panoniju sjeverno od Drave, a da je juna Panonija ostala izvan njihova domaaja. Ovakvome rjeenju proturjee podaci iz izvora.22 Stoga je iznesena hipoteza da Skarniungu i Crnu vodu valja traiti u junoj Panoniji, odnosno obrnut je geografski poredak ostrogotskih skupina: Valamirovi bi Ostrogoti tako bili smjeteni na jugoistoku, a ne na sjeverozapadu Panonije.23 Predloeno je da u Crnoj vodi treba gledati dananju slavonsku Karaicu koja se ulijeva u Dravu, a u Skarniungi nepoznati vodotok u donjoj Posavini.24 Potom je prigovoreno zato bi se u izvoru spominjale nepoznate rijeke za omeivanje podruja pod Valamirovim gospodstvom, a ne mnogo poznatije Drava i Sava.25 Pojedini su istraivai ustvrdili i da su se Goti proirili cijelom Panonijom.26 Ovo je neke navelo na smjelu pretpostavku da se ime Skarniunga zapravo odnosi na Alpe odnosno alpske prijevoje (Carni iuga = Alpium iuga), ime bi se Valamirova oblast protezala cijelom Posavinom od Kranjske do Srijema.27 Nema razloga sumnjati u to da se Valamirovo vladavinsko podruje nalazilo u jugoistonoj Panoniji, u dananjoj Slavoniji i Srijemu. Cijela Panonija Savija nije mogla pripadati Ostrogotima, a isto tako niti sjeverna Panonija odnosno Prva Panonija i Valerija.28 Uz glavninu Druge Panonije, dodue bez krajeva juno od Save, ostrogotsko podruje je obuhvaalo i sjeveroistoni dio Panonije Savije te jugoistoni dio Prve Panonije i juni dio Valerije.29 No, njihov je utjecaj zahvaao iri prostor, a u predstojeim ratovima i pohodima proirili su podruje pod svojim izravnim nadzorom.30 to se tie navodne maloznanosti rijeka koje su obrubljivale Valamirovu dravinu, prigovor bi se mogao otkloniti uz pretpostavku da su zemljopisne odrednice iz sauvanog izvora (Jordan) tek saetak opirnijeg vrela iz kojeg su crpljeni podaci
ovih dvaju skupina. I Giustechi Conti 1994, 141 misli da su Ostrogoti bili naseljeni u Panoniji izmeu Dunava i Drave. O tome usp. Graanin 2006a, 94. Alfldi 1926, 101-104. Ovo tumaenje prihvaaju Stein 1959, 353 i Egger 1962a, 117. I Manechen-Helfen 1973, 156-157, 1978, 117-118 dri da je Alfldi u osnovi imao pravo, iako je u pojedinostima bio na krivom tragu. Alfldi 1926, 103-104, Schmidt 1934, 270. Usp. i Wolfram 1990, 262 (Crna voda = Karaica, Skarniunga = Jarina, potok u istonom Srijemu), Schwarcz 1992, 53 (preuzima Wolframovu identifikaciju), Lotter 2003, 106 (Crna voda = Karaica, Skarniunga = vodeni sustav Lonja azma Kamenica Glogovnica). Bna 1987, 119 smatra da je Crna voda baranjska Karaica koja je po njemu inila i sjevernu granicu Druge Panonije. Schmidt 1927, 460, to preuzima i Enlin 1928, 156, koji inae tvrdi da je Valamirova oblast bila na sjeveru (1928, 158). Schmidt 1927, 460, Enlin 1928, 157, Mirkovi 1968, 122. Mirkovi 1968, 124-125, 1971, 49. Prema njoj, Crna voda bi mogla biti i juni pritok Save (1968, 124). Dakako, pretpostavka o izjednaavanju Scarniunga = Carni iuga = Alpium iuga znai da se mnoina izmeu rijeka kod Jordana (Getica 268: inter Scarniungam et Aqua nigra fluvios) mora odbaciti. Usp. Schwarcz 2000a, 61, bilj. 6, Graanin 2006a, 95, bilj. 70. ael 1979, 131 smjeta Valamira u Srijem, Tiudimira u okolicu Blatnog jezera, a Vidimira otprilike u Slavoniju (na karti, 1979, 129, ima Ostrogote u cijeloj Panoniji Saviji). Tomii 2000, 269 podruje ostrogotskog naseljavanja vidi ponajprije u Meurjeju: Valamiru bi pripala Druga Panonija, a Vidimiru Panonija Savija. Wolfram 1990, 262, Andri 2002, 135, Lotter 2003, 106, Graanin 2006a, 95. Usp. Graanin 2006a, 95 i bilj. 75.
80
22
23
24
25
26 27
28
29
30
5. 4. 2011. 14:45:34
(izgubljena Kasiodorova gotska povjesnica), gdje se razgranienje opisivalo s mnogo vie pojedinosti.31 Radi ueg odreenja naseobinskog prostora triju ostrogotskih skupina nuno je posegnuti za arheolokom ostavtinom. S tim u vezi namee se problem jednoznaenog etnikog i kronolokog odreenja nalaza koji su se mogu pripisati Ostrogotima tijekom njihova prvog boravka u junoj Panoniji.32 Uz duan oprez, nalazi Valamirove skupine mogu se identificirati odnosno pretpostaviti kod Hrtkovaca, u Iloku, Novim Banovcima, Rakovcu, Sotinu, Srijemskoj Mitrovici i Zemunu.33 Raspored nalaza pokazuje da su Ostrogoti u junoj Panoniji izabirali mjesta s kojih su lako mogli nadzirati prijelaze preko rijeke, kako Dunava, tako i Save.34 U prekodravskom pak dijelu stare pokrajine Druge Panonije pronaeni su predmetni ostaci ostrogotske provenijencije u Belom Manastiru, koji su po svemu sudei pripadali skupini pod Vidimirovim vodstvom.35 Vjerojatno jo iste godine kada su sklopili federatski sporazum s Marcijanom, dakle 455. godine,36 Valamirovi Ostrogoti bili su suoeni s iznenadnim napadom Huna koji su doli s donjega Dunava, oito uzvodno pratei tok rijeke.37 Bitka u kojoj su Huni potueni vjerojatno se vodila u istonome dijelu Valamirove dravine, u samom Srijemu. Nedugo poslije ovog obrauna, Ostrogoti su se okrenuli protiv Istonog Ilirika, nezadovoljni nainom na koji se nova carska vlast pod Lavom I. (457.474.) odnosila
Tako Andri 2002, 136, Graanin 2005b, 463, 2006a, 95-96. Usp. Bierbrauer 1994, 137-140, uz Vinski 1978, 34, Kiss 1979, 333-334, 1994, 113-114. 33 Pojedine fibule iz Novih Banovaca mogle su biti u uporabi kod Gepid, a neki strunjaci njima pripisuju spatu iz Rakovca (Csallny 1961, 242, Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 8990, br. 84/3, gdje se i datira vremenom poslije 441. godine, Tomii 2000a, 275), no vjerojatnije je da se radi o ostrogotskoj svojini (Pribakovi 1955, 36, Vinski 1957a, 34, Mrkobrad 1980, 51). I par rovaenih fibula iz Srijemske Mitrovice mogao je biti u vlasnitvu Gepida, iako je mnogo vjerojatnije da je pripadao Ostrogotima (usp. Ercegovi-Pavlovi 1982a, 23). Rovaene fibule i kope izraivale su se u istonogermanskom kulturnom krugu od sredine 5. stoljea (usp. Vinski 1978a, 35). 34 Na temelju arheolokih nalaza Kiss je naseobinski prostor Valamirove skupine smjestio u istoni Srijem, u iru okolicu Sirmija (1979, 336, 1994, 165 [karta], 1999a, 112-113) 35 Prema Kissu, naseobinski prostor Vidimirove skupine prostirao se izmeu gore Mecsek, Drave i Dunava (Kiss 1979, 336, 1994, 165-166, 1999a, 112-113). Tiudimirova skupina bila je smjetena dalje na sjever, izmeu Blatnog jezera, arvize i Mecseka (Kiss 1979, 336, 1994, 165-166, 1999a, 112-113). 36 Tako Maenchen-Helfen 1973, 158, 1978, 118, Schwarcz 1992, 53, Graanin 2006a, 96. Schmidt 1934, 272, Vrady 1969, 333, Bna 1987, 119, Wolfram 1990, 262 i Lotter 2003, 105 imaju 456. godinu. Heather 1994, 246 stavlja napad u 453./454. godinu, a Enlin 1947, 12 i Bna 1991, 208 u zimu 456./457. godine. 37 Jordan, Getica 268. Usp. Pohl 1980, 264, Wolfram 1990, 262, Schwarcz 1992, 53, Graanin 2006a, 96. ini se da su Huni doli s prostora izmeu Pruta, Dnjestra, Dunava i Crnog mora (usp. Schwarcz 1992, 54) jer je poznato iz Jordana, Getica 266, da se Atilin sin Ernak smjestio u najudaljenijem dijelu Male Skitije (Scythia Minor), rimske pokrajine na krajnjem sjeveroistoku Trake dijeceze, dok su se njegovi roaci Emencur (Ementzur) i Ulcindur (Ultzindur) naselili u Obalnoj Dakiji. Mirkovi 1968, 123 i Burns 1984, 53 dre da su Huni koji su napali Ostrogote doli iz Obalne Dakije, no Jordan jasno kae da su napad poveli Atilini sinovi, dakle DengizikDenzik i Ernak, koji su i inae zajedno djelovali (Prisk, fr. 46; usp. Bna 1991, 208).
31 32
81
5. 4. 2011. 14:45:34
prema njima.38 Prema uvrijeenome miljenju, u Iliriku su prefekturu provalili 459. godine, a ishodite pohoda je moda bio Sirmij.39 Rat je zavrio obnovom federatskog ugovora i plaanjem godinjeg supsidija Ostrogotima u iznosu od 300 libri (oko 98 kg) zlata.40 Nije sasvim sigurno kada je sklopljen novi savezniki sporazum. Prema nekima, to bi se dogodilo jo iste godine u kojoj su Ostrogoti izvrili napad41 ili neto kasnije.42 No, ini se da je mir postignut tek 461. godine, nakon dvogodinjeg razdoblja sukoba.43 Oigledno u doba dok odnosi izmeu Ostrogota i istonorimskog dvora nisu bili napeti, 458. godine, zapadnorimski je car Majorijan (457.461.) novaio ete u Podunavlju meu Panoncima i raznim barbarskim narodima, od kojih su poimence navedeni i Ostrogoti.44 Za to je nesumnjivo morao imati dozvolu konstantinopolskog dvora, to je jo vjerojatnije jer se spremao na pohod protiv zajednikog neprijatelja, Vandala u sjevernoj Africi.45 Osim toga, Majorijan je za svoju vlast uivao i djelomino priznanje istonorimskog carskog dvora.46 Ostrogoti jamano ne bi pristali na to da zapadnorimski car novai vojsku meu njima da su se upravo u tom asu spremali na vojni pohod protiv Istonog Carstva. Povrh svega, teko je vjerovati da bi se usred ratnog stanja, i to izravno preko ratom zahvaenoga podruja u Ilirikoj prefekturi, prenosili tjelesni ostaci sv. Anastazije iz Sirmija u istonorimsku prijestolnicu, to se dogodilo otprilike u isto vrijeme (458. godine).47 Budui da je Sirmij tada bio u vlasti
Graanin 2006, 96 i bilj. 79. Mirkovi 1971, 49 iznijela je pretpostavku da je Valamir stolovao u Sirmiju. Za pojedinosti u vezi s pohodom usp. Graanin 2006, 96-97, bilj. 80. Giustechi Conti 1994, 141 pogreno kae da su Ostrogoti ovom prigodom napali i podruje izmeu Drave i Save. Mileti 1984, 375 smatra da su Ostrogoti prodrli preko dananje Bosne i Hercegovine do Prevalitane. 40 Jordan, Getica 271, Prisk, fr. 37. Usp. Schmidt 1934, 272-273, Vrady 1969, 337-338, Pohl 1980, 265, Wolfram 1990, 263, Schwarcz 1992, 57, Heather 1994, 247, Graanin 2006, 9697. Lotter 2003, 108 neutemeljno zakljuuje da su dobri odnosi Majorijana s barbarima u Podunavlju potaknuli Lava I. da Ostrogotima uskrati supsidij. 41 Pohl 1980, 265, Schwarcz 1992, 57, Andri 2002, 136. 42 Lippold 1987, 207 (460./461. godina), Wolfram 1990, 263 (459./460. godina), Bna 1987, 119 (459./460. godina), 43 Tako i Maenchen-Helfen 1973, 164, 1978, 123, Blockley 1983, 394 (prema njemu, borbe su trajale od 459. do 461. godine). Burns 1984, 56 izbijanje neprijateljstava smjeta ak u 461. godinu. Zeevi 2002, 117 ostrogotski napad pod Valamirom takoer datira u 459. godinu, a oslanja se na Burnsa u zakljuku da je mir izmeu Istonog Carstva i Ostrogota ostvaren 461. godine (isto, bilj. 154). Kasniji se datum sklapanja mira ini vjerojatnijim jer je istodobno na konstantinopolski dvor kao talac upuen Tiudimirov sin Teoderik, a kui bi se vratio 470. godine poslije desetogodinjeg taotva (Jordan, Getica 271; usp. Schwarcz 1992, 60, Giustechi Conti 1994, 141, Graanin 2006a, 97, bilj. 81, 102). 44 Sidonije Apolinar, Hvalospjev izreen augustu Majorijanu (= Carmina, 5.477). 45 Graanin 2005a, 31, bilj. 56. Lotter 2003, 107 neopravdano tvrdi da su tada odnosi izmeu dviju polovica Carstva bili napeti. O Majorijanovom nakanjenom pohodu protiv Vandala usp. Curtois 1955, 199, Diesner 1966, 66-67, Merrills Miles 2010, 119-120. 46 Usp. Wolfram 1987, 38, Graanin 2005a, 31, bilj. 56, 2006a, 97, bilj. 82. O tome svjedoi kroniar Marcelin, a. 457.2, uz Croke 2001, 175, Graanin 2006d, 224. 47 Zeiller 1918, 85 i bilj 1, Maenchen-Helfen 1973, 162, 1978, 122, Brato 1990, 547, Andri 2002, 136, Lotter 2003, 165, Graanin 2006a, 97.
38 39
82
5. 4. 2011. 14:45:34
Ostrogota, taj dogaaj dodatno moe potkrijepiti tvrdnju da ostrogotsko-istonorimski odnosi u tom asu nisu bili ozbiljnije pomueni. Ostrogoti su mogli dopustiti translaciju svetiinih moi u znak dobre volje prema Istonom Carstvu, nastojei i time potaknuti carsku vlast na podmirivanje obveza preuzetih temeljem federatskog sporazuma iz 455. godine. Osiguravi novim mirom s Konstantinopolom lea, Ostrogoti su u predstojeim godinama zapoeli iriti i uvrivati svoju vlast u Panoniji, i to prema sjeverozapadu i sjeveroistoku.48 Mogue je da su istodobno poduzeli i izvidniki pohod na zapad, dublje u Panoniju Saviju, do njezina sredita Siscije, budui da je ondje otkriven pojedinaan arheoloki nalaz ostrogotske provenijencije koji bi mogao datirati iz druge polovine 5. i poetka 6. stoljea (naravno, nalaz moda potjee tek iz vremena pune ostrogotske vlasti u junoj Panoniji).49 Iz ostrogotskih vojnih akcija vidljivo je da su poglavito bile usmjerene protiv drugih barbarskih skupina u Podunavlju, to i nije nita neobino s obzirom na njihov federatski status. Dodue, kad su 467. godine provalili i u norike pokrajine, stvarali su nevolje ne samo ondje naseljenim istonogermanskim Rugijcima, inae gotskim srodnicima, nego i mjesnom puanstvu.50 No, kako norike oblasti nisu bile u nadlenosti istonorimskog nego zapadnorimskog cara, nisu niti bile obuhvaene federatskim ugovorom izmeu Istonog Carstva i Ostrogota, to znai da tamonje romanizirano stanovnito nije moglo oekivati istu razinu zatite kao ono koje je ivjelo na podruju pod formalnim istonorimskim vrhovnitvom. Jednako tako, obveze preuzete ugovorom o savezu prijeile su ih da silom nastupaju prema mjesnom, romaniziranom stanovnitvu. Ni pisana ni arheoloka vrela ne biljee da je u Saviji u ovo vrijeme bila naseljena ijedna barbarska skupina protiv koje su Ostrogoti mogli vojno djelovati, pa im cijeli taj prostor i nije bio toliko zanimljiv. Da Ostrogoti nisu uklopili najvei dio Savije u neposredno vladavinsko i naseobinsko podruje, moe se s velikom sigurnou ustvrditi i zbog izostanka brojnijih predmetnih ostataka istoga kronolokog horizonta ne samo u Sisciji nego openito u pokrajini.51 Ostrogotsku zauzetost u sjevernim dijelovima Panonije pokuali su iskoristiti Huni pod kraljem Dengizikom-Denzikom. Najkasnije 466. godine,52 napali su Basijanu na jugoistoku Druge Panonije i opustoili gradsku okolicu.53 Zbog hunskog
O tome usp. Graanin 2006a, 98-99. Rije je nepotpunoj fibuli od srebrnog lima, bez pojedinosti o okolnostima nalaza (Vinski 1957b, 157, 1962, 76, 1966, 147, 1978a, 35, Simoni 1989, 110, 121, br. 19). Vinski 1957b, 157, 1962, 76 fibulu datira u prijelaz iz 5. u 6. stoljee, to takoer odgovara povijesnim okolnostima. Ovom vremenu mogao bi pripadati i bronani ukrasni okov u obliku cikade (Vinski 1957b, 138, br. 2, Simoni 1989, 109, 120, br. 13). 50 Usp. Schmidt 1934, 120, Pohl 1980, 266, Lotter 1989, 37, Schwarcz 1992, 59, Graanin 2006a, 98. 51 Schwarcz 1992, 57 kae da su Ostrogoti pokuali utjecaj proiriti i na cijelu Prvu Panoniju i na cijelu Saviju do granica Norika i Italije, no to je pretjerano. Hoti 1992, 153 neutemeljeno tvrdi da je Istono Carstvo dozvolilo Ostrogotima naseobu na sisakom podruju. Uglei 1996, 18 pie da nema povijesnih potvrda o ostrogotskom irenju u zapadne dijelove Panonije, to znai da je zanemario brojna izvorna svjedoanstva. 52 Schwarcz 1992, 59, Graanin 2006a, 98. 53 Jordan, Getica 272.
48 49
83
5. 4. 2011. 14:45:34
upada Ostrogoti su odustali od daljnjih ofenzivnih djelovanja i pod Valamirovim su vodstvom estoko udarili na Hune, vjerojatno nedaleko od same Basijane, zadavi im presudan poraz i trajno ih izbacivi iz Panonije.54 Ostrogoti su svojim irenjem u sjevernoj Panoniji uznemirili Sveve naseljene sjeverno od srednjeg Dunava odnosno od Prve Panonije i Valerije.55 Vjerojatno 467. godine svevski je kralj Hunimund poao u pljakaki pohod kroz zapadnu Panoniju do Dalmacije, pri emu je prolaskom kroz Prvu Panoniju pod izravnim ostrogotskim utjecajem moda uznastojao provjeriti i njihovu stvarnu snagu.56 Nesmetani svevski prodor sve do Dalmacije jasno pokazuje kako u zapadnopanonskim oblastima, dakle i u Saviji, nije bilo znatnijih ostrogotskih snaga. Naroito za zapadni dio Meurjeja vrijedi okolnost da Ostrogoti nisu uspostavili iole trajnija uporita u prvom razdoblju svoje nazonosti. Putem su Svevi zaplijenili gotska stada koja su slobodno lutala poljima. Na povratku pak iz Dalmacije iznenadio ih je kod Blatnog jezera Tiudimir i nanio im teak poraz, zarobivi Hunimunda i prisilivi ga na savez.57 injenica o prolasku Sveva Panonijom do Dalmacije i usputne pljake gotske stoke navela je neke istraivae na zakljuak da su Ostrogoti drali i Saviju. No, kako su se Svevi oito kretali zapadnim dijelom Panonije, stoku su mogli zaplijeniti i u Prvoj Panoniji. Uostalom, budui da je Sveve na povratku napao Tiudimir, ija je naseobinska oblast bila smjetena uz Blatno jezero, moe se pretpostaviti da su Svevi ukrali upravo njegovu stoku.58 Svevi nisu mirovali nakon poraza jer se oito nisu smatrali obveznima potovati iznueno saveznitvo. Hunimund je odluio stvoriti koaliciju protiv Gota pa je najprije potaknuo Skire, naseljene u sredinjem dijelu prostora izmeu Dunava i Tise,59 da napadnu Ostrogote. Vjerojatno 468. godine Skiri su provalili preko Dunava u Panoniju. Nejasno je jesu li udarili izravno na Valamirovo podruje u Drugoj Panoniji ili neto sjevernije. Kako god bilo, kad je Valamir poveo Ostrogote protiv novih napadaa, inio je to u svojstvu vrhovnoga kralja, a ne nuno kao neposredno ugroen.60 U nastalom je boju Valamir poginuo, no Ostrogoti su Skirima ubrzo nanijeli strahotan poraz, desetkovavi protivnika.61 Obje su strane u sukobu, nakon poetnog okraja,
Jordan, Getica 273. Usp. Schmidt 1934, 274, Thompson 1948, 156, Thompson Heather 1996, 171-172, Duani 1967, 74, Maenchen-Helfen 1973, 162-165, 1978, 122-124, Wolfram 1990, 264, Bna 1991, 208-209, Schwarcz 1992, 59, Lotter 2003, 109, Graanin 2006a, 98. 55 Vrady 1969, 339, Pohl 1980, 263, 275, Graanin 2006a, 98-99 i bilj. 90. 56 Graanin 2006a, 99 i bilj. 91. 57 Jordan, Getica 273-274. Usp. Schmidt 1934, 274-275, 1938, 186, Vrady 1969, 339, Wolfram 1990, 264, Andri 2002, 136-137, Lotter 2003, 110, Graanin 2006a, 99. 58 Za miljenje o ostrogotskoj vlasti nad Savijom usp. Mirkovi 1968, 123. No, i Andri 2002, 139 smatra da se ovaj podatak ne moe uporabiti kao dokaz o (veoj) ostrogotskoj prisutnosti u Panoniji Saviji. 59 Alfldi 1926, 103, Bna 1971a, 277, Pohl 1980, 263, 273, Kiss 1983a, 95-96, Schwarcz 1992, 60, Graanin 2006a, 101. 60 Usp. Lotter 1968, 286, Graanin 2006a, 101. Takoer i Mirkovi 1968, 123. Drukije Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60. 61 Jordan, Getica 275-276. Usp. Schmidt 1934, 275, Vrady 1969, 339, Pohl 1980, 266, Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60, Lotter 2003, 110, Graanin 2006a, 101.
54
84
5. 4. 2011. 14:45:35
potraile pomo Istonog Carstva, a car je Lav I. odluio podrati Skire, naredivi zapovjedniku Ilirika da im uputi odgovarajuu pomo.62 U sutini se istonorimska intervencija oito svela na dovoenje pojaanja u pogranina utvrenja na sjeveru Ilirike prefekture, odnosno u Prvoj Meziji. Carstvo se zapravo nije eljelo zamjeriti ni jednoj ni drugoj strani u sukobu. Valamira je kao vrhovnog kralja naslijedio sljedei najstariji brat Tiudimir (468.474.). Uto se pod vodstvom Sveva oblikovao irok savez gotskih protivnika. Osim Sveva i ostataka Skira, tom su savezu pristupili Sarmati, Gepidi i Rugijci, a moda i Heruli.63 U bitki kod rijeke Bolije u Panoniji,64 Ostrogoti su vjerojatno 469. godine iznijeli veliku pobjedu,65 ime su konano uvrstili svoju vlast u srednjodunavskom prostoru. Tiudimir se nakon ovoga uspjeha odluio estoko osvetiti zaetnicima rata, Svevima. Zimi 469./470. godine preao je Dunav, poharao svevsko podruje i protjerao kralja Hunimunda. Dodue, znatan dio Sveva zacijelo je ostao u svojem boravitu, ali se morao podvrgnuti Ostrogotima.66 Oito u elji da odobrovolji vidno ojaale Ostrogote, Lav I. je doskora (470. godine) uputio Tiudimirova sina Teoderika iz Konstantinopola natrag kui.67 Cara je na ovaj postupak moglo potaknuti i uvjerenje da e Teoderik, koji je stasao u rimskom okruenju, pripomoi tomu da njegov otac zauzme prijateljskiji stav prema Carstvu,68 moda i stoga to je u panonskim Ostrogotima vidio moguu protuteu trakim Ostrogotima kao saveznicima istonorimskog dvorskog vojskovoe Ardabura Aspara s kojim je Lav bio u sve otvorenijem sukobu. Teoderik je oevom voljom zacijelo preuzeo dravinu strica Valamira u Drugoj Panoniji, ime se moe objasniti esta pogreka istonorimskih izvora koji ga smatraju Valamirovim sinom.69 Ubrzo se istaknuo ratnim pothvatom. Ostrogotski neprijatelji Sarmati zaposjeli su 470. godine Singidun u Prvoj Meziji, odakle su mogli izravno ugroziti jugoistok ostrogotskoga podruja. Teoderik je odluio djelovati i po svemu sudei 471. godine je s vojnikom pratnjom od 6000 ljudi, vjerojatno polazei iz Sirmija, udario na Sarmate, potukao njihova kralja Babaja i zaposjeo Singidun koji je Ostrogotima jamio nesmetan ulazak u Prvu Meziju.70 Mogue je da je u napadu na
Prisk, fr. 45. Usp. Heather 1994, 248, Lotter 2003, 110, Graanin 2006a, 101. Jordan, Getica 277. Usp. Schmidt 1934, 275, Pohl 1980, 266, Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60, Lotter 2003, 111, Graanin 2006a, 101. 64 Jordan, Getica 277. Bolija se obino identificira s rijekom Ipel (usp. Pohl 1980, 266, Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60, Lotter 2003, 111). Pojam Panonije kod Jordana u vezi s lokalizacijom rijeke Bolije zacijelo valja shvatiti u irem smislu (usp. Graanin 2006a, 102). 65 Jordan, Getica 278. 66 Jordan, Getica 280-281. Usp. Schmidt 1934, 276, Vrady 1969, 340, Pohl 1980, 266-267, Wolfram 1990, 267, Lotter 1968, 291-293, 2003, 111-112, Graanin 2006a, 102. 67 Jordan, Getica 281. Za datum usp. Schwarcz 1992, 60, Giustechi Conti 141, Graanin 2006a, 102. 68 Usp. Enlin 1947, 35, Lotter 2003, 115, Graanin 2006a, 102. 69 Usp. Marcelin, a. 482.2, Malho, fr. 15, 6-7, 18.1, 2, 18.2, 3, 18.3, 3, 17, 41, 18.4, 3, 20, fr. 20.1, 63, 88, Ivan Malala, 383, 5-6, 451, 1, 4, Ivan Antiohijac, fr. 211.4 (619, 18-19), Teofan, A.M. 5977 (130, 32). Takoer i Valezijev anonim, 9.42. 70 Jordan, Getica 282. Usp. Schmidt 1934, 277, Enlin 1947, 36, Barii 1955b, 2, Vrady 1969, 340, Pohl 1980, 267, Burns 1984, 56, Wolfram 1990, 267, Schwarcz 1992, 64-65, Lotter 2003, 115, Graanin 2006a, 102.
62 63
85
5. 4. 2011. 14:45:35
Sarmate djelovao uz privolu istonorimskog dvora, ali ipak nije osvojeni grad vratio pod carsku vlast nego ga je radije zadrao pod svojom nadzorom.71 ini se da su Ostrogoti u to vrijeme bili sve nezadovoljniji svojim izgledima u Panoniji. Potroeni plijen oduzet susjednim narodima i prorijeene prilike da se ratom namakne novi, manjak hrane i odjee utjecali su na njih da ponu pomiljati na odlazak iz Panonije.72 Konano, 473. godine odluili su se na pokret.73 Jednu skupinu mlai je brat Vidimir (468.473.) poveo u Italiju, pri emu je zacijelo proao podravskim dijelom Panonije Savije, dok je stariji brat Tiudimir, zajedno sa sinom Teoderikom, krenuo u Iliriku prefekturu, oigledno cestom od Sirmija do Singiduna, zaprijetivi putem Sarmatima, pa dalje na jug u unutranjost do Najsa.74 Bio je to vojni pohod s jasnim ciljem: orujem izboriti poloaj carskih federata u Iliriku.75 Ostrogotskim odlaskom nastala je u Panoniji vlastodraka praznina koju su dotadanji podreenici nastojali to bolje iskoristiti. No, pravi dobitnici postali su Gepidi koji jedva da su sudjelovali u prethodnim borbama u srednjem Podunavlju.76 Gepidi su pod hunskim gospodstvom obitavali u ravnici uz gornju Tisu,77 a nova jezgra gepidskog podruja nastala je nakon bitke na rijeci Nedao kada su drali podruje uz srednju Tisu, izmeu rijeka Maros (Mure) i Krs.78 Naposljetku, do kraja 5. stoljea zahvatili su pod svojom vlau iroki prostor izmeu Tise, Dunava, Olta i Karpata.79 im se ukazala pogodna prigoda, Gepidi su je iskoristili da proire svoj utjecaj i na junu Panoniju. Pojedinosti u vezi s gepidskim prodorom u junopanonski prostor nisu poznate. Prvi poticaj tomu moda je dao poraz Sarmata, smjetenih u junom dijelu meurjeja Dunava i Tise,80 koji im je 471. godine sjeverno od Singiduna bio nanio Teoderik. Ipak, tek 473. godine mogli su Gepidi nesmetano zavladati
Usp. Wolfram 1990, 267, Lotter 2003, 115, Graanin 2006a, 102-103 i bilj. 115. O tome pripovijeda Jordan, Getica 283. Usp. Graanin 2006a, 103. 73 S obzirom na Jordanovo svjedoanstvo (Getica 283) da su Ostrogoti napustili Panoniju pod vladavinom cara Glicerija (473.474.) koji je na zapadnorimsko prijestolje stupio u oujku 473., obino se uzima da su se Ostrogoti iz Panonije odselili 473. godine (usp. ii 1925, 167, Pohl 1980, 267, Burns 1984, 56, Bna 1987, 120, Wolfram 1987, 41, 1990, 268, Schwarcz 1992, 67, 2000a, 61, Heather 1994, 264, 1996, 154, Graanin 2006a, 103). Neki istraivai ostrogotsku odseobu datiraju ranije: Andri 2002, 140 navodi 472. ili 473. godinu, ael 1979, 131 ima 472. godinu, Lotter 1989, 42-43, 2003, 116-118 odluio se za 471/72. godinu, dok Schmidt 1934, 277, Lwe 1961, 8 i Vrady 1969, 340 spominju 471. godinu. Pritsak 1995, 35 spominje 476. godinu, to je oita pogreka. Wolfram poblie stavlja njihov odlazak u jesen (1987, 41) odnosno u kasno ljeto i ranu jesen (1990, 268). 74 Jordan, Getica 285. Usp. Graanin 2006a, 103. 75 O Tiudimirovu i Teoderikovu pohodu svjedoi Jordan, Getica 285-288. Usp. Wolfram 1990, 269-270, Schwarcz 1992, 67-68, Heather 1994, 264-266. 76 Znatan odred Gepida borio se u bitki na rijeci Boliji protiv Ostrogota. Analiza svjedoanstava o prisutnosti Gepida, Herula i Langobarda u junoj Panoniji najveim se dijelom oslanja na rezultate objavljene u Graanin 2007. 77 Usp. Bna 1971a, 274, Pohl 1980, 249. O transilvanskim i tiskim Gepidima usp. i Bna 1979a, 9-50, 1987, 123-124. 78 Usp. Bna 1968, 609, Pohl 1980, 268, 269. 79 Pohl 1980, 268, 269. 80 Csallny 1961, 317-318, Pohl 1980, 261, 263, 276, bilj. 131.
71 72
86
5. 4. 2011. 14:45:35
sarmatskom oblau i protegnuti se sve do granica Druge Panonije i Prve Mezije. 81 S obzirom na odsustvo arheolokih nalaza koji bi upuivali na bitniju gepidsku prisutnost u podruju izmeu Dunava i Tise, ini se da Gepidima nije bio cilj uspostaviti vlast u cijelom dunavsko-tiskom meurjeju ve samo u njegovom junom dijelu kako bi se lake prebacili u Drugu Panoniju i tamonje steevine potom to vre povezali s matinom oblau.82 Sauvana pisana vrela ne donose podatke o tonom vremenu gepidskog irenja u Drugu Panoniju niti koje su sve njezine dijelove izravno zaposjeli. Nekoliko kasnijih izvora svjedoi o tome da je gepidski kralj stolovao u Sirmiju prije 488. godine, dakle, prije boja s ostrogotskim kraljem Teoderikom, to tvori nesumnjivi terminus post quem non za gepidski prodor.83 Okolnosti u vezi s tom bitkom pokazuju da su Gepidi vrlo dobro poznavali prirodna obiljeja u istonom dijelu Druge Panonije i da su ih nastojali iskoristiti u strateko-obrambene svrhe. Ovo podrazumijeva i dulji boravak na nekom podruju pa se moe zakljuiti da su Gepidi do Teoderikova povratka u Drugu Panoniju ondje ivjeli ve vie godina. Otuda je mogue pretpostaviti da su Gepidi zaposjeli sirmijsku oblast nedugo nakon 473. godine ili moda jo i potkraj te godine, odmah im im je postalo jasno da su Ostrogoti napustili Panoniju i da se ne vraaju.84 Gepidi su u dolasku na rimsko tlo nesumnjivo vidjeli vlastiti interes. On bi mogao biti sadran u tenji da naseljavanjem na neposrednom carskom podruju ostvare i dodatne povlastice od Carstva, odnosno da se snanije ukljue u onovremene politike tijekove kao priznata sila. Naime, iako je jo Marcijan sklopio s Gepidima ugovor o saveznitvu nakon bitke na rijeci Nedao, iznos godinjeg supsidija koji su dobivali nije se mogao ni priblino usporediti sa svotama koje su primali Huni na vrhuncu moi.85 ini se da Gepidi iz perspektive Konstantinopola nisu bili prvorazredna sila.86 Bio im je priznat poloaj carskih saveznika, jer su mogli dobro posluiti kao faktor stabilnosti u srednjem Podunavlju, ali su savezniki status istovremeno stekli i Ostrogoti i drugi istonogermanski narodi proizali iz sloma hunske veledrave.87
Usp. Pohl 1980, 288. Diculescu 1923, 67 misli da je sarmatska oblast pala pod Gepide ve 471. godine. Slino i Csallny 1961, 12, 311, 317, s time da ostavlja mogunost postojanja i sarmatskog protektorata pod vrhovnitvom Gepida. 82 Usp. Sevin 1955, 90. Za nalaze vidi Csallny 1961, 309-311. 83 U vezi s priom o gepidskom kraljeviu, potom razbojnikom voi i napokon istonorimskom vojskovoi Ilirika Mundonu. Izvori navode da je Mundon, nakon smrti oca Gajzmuta, ivio neko vrijeme na dvoru svoga ujaka, gepidskog kralja Traustile / Trapstile (Ivan Malala, 450, 19-22, Teofan, A.M. 6032 [281, 31 219, 2], Kedren, 1, 652, 3-4 [= Lakatos 1973, 59, 60]). Budui da je Traustila / Trapstila vladao do 488. godine (usp. PLRE II, 1124-1125, s. v. Trapstila, Kiss 1987a, 59), znai da je i Mundon barem do tog vremena boravio u Sirmiju. 84 Diculescu 1923, 106 i Csallny 1961, 12 navode da su Gepidi Sirmij zaposjeli 473. godine. ini se da i Pohl 1980, 288, sudei prema naslovu poglavlja u svojoj raspravi, dijeli to miljenje. 85 O savezu svjedoi Jordan, Getica 264 (= Lakatos 1973, 15). Nije poznato koliki je bio iznos supsidija (usp. Diculescu 1923, 102, Schmidt 1934, 532, Pohl 1980, 263). Dodue, Bna 1976, 16 spominje stotinu libri zlata, ali ne navodi na emu temelji podatak. Koliina novca koju su savezniki narodi primali od Carstva odreivala je i njihovu vojnopolitiku vrijednost u rimskim oima (o tome usp. Jones 1986, 611). 86 Slian zakljuak ima i Bna 1976, 16. Usp. takoer i Pohl 1980, 296. 87 Usp. Pohl 1980, 263, Graanin 2006a, 92, bilj. 48.
81
87
5. 4. 2011. 14:45:35
Mogue je da su Gepidi u boju protiv Huna i njihovih saveznika (osobito Ostrogota) na rijeci Nedao pretrpjeli znatnije gubitke, to ih je sprijeilo da vode aktivniju politiku prema Carstvu, ali i prema susjedima. 88 Uz pretpostavku o razmjernoj snazi zemljoradnike sastavnice u gepidskom drutvu, ovo bi moglo dodatno objasniti tzv. pasivnu hegemoniju Gepida u Karpatskoj kotlini.89 Ipak, oni jesu predstavljali silu s kojom je valjalo raunati, o emu zorno svjedoi i injenica da je njihova drava tako dugo opstala. Stoga su prelaskom na carsko podruje moda eljeli dodatno istaknuti svoju nazonost u Podunavlju kao imbenik moi. Napokon, poslije odlaska Ostrogota iz Panonije nije se ondje etablirala nijedna druga sila, to je mogue pripisati i gepidskoj snazi.90 Mogue je i da je poticaj doao od samog Carstva, ako se uzme da su Gepidi za svoj potez dobili i slubenu carsku privolu, o emu postoje naznake u izvorima.91 Dakako, ta je sankcija jednako tako mogla biti i posljedica novoprobuene elje carske vlasti da obnovi i osnai svoj odnos s Gepidima, to bi se opet uklapalo u hipotezu o gepidskoj samoinicijativnoj akciji koja je urodila za njih prieljkivanim plodom.92 Nedvojbeno je da Carstvo nije osporavalo gepidski posjed u Drugoj Panoniji u prvom razdoblju njihove prisutnosti na tom prostoru, jer bi to izvori zacijelo bili zabiljeili. Zasebno pitanje tvori opseg gepidskog naseobinskog podruja u Drugoj Panoniji u prvom razdoblju njihove prisutnosti koje se velikim dijelom kronoloki poklapa s drugom fazom ostrogotske nazonosti. Dva se temeljna problema nameu s tim u vezi. Prvi je nemogunost da se zbog istovjetnih znaajki jednoga dijela materijalnih ostataka s ovoga prostora sasvim jasno razlue arheoloki nalazi koji pripadaju Gepidima od onih koji pripadaju Ostrogotima.93 Druga je nesigurnost u vezi s
Andri 2002, 141. O udjelu poljodjelske populacije u gepidskom drutvu usp. Bna 1976, 73-74, Pohl 1980, 269, 296. Za sintagmu vidi Pohl 1980, 268, 296. 90 Pohl 1980, 289, 297 takoer stoji na tragu ovakvog razmiljanja. 91 Enodije, 12.60 (= Lakatos 1973, 64). Usp. i Pohl 1980, 288. Tvrdnja Vradyjeva (1969, 344345) da su Gepidi kao panonski federati naslijedili Ostrogote ne moe se potkrijepiti u izvorima. Dodue, Carstvo je po svemu sudei nastojalo legalizirati i gepidsku nazonost u junoj Panoniji. Sevin 1955, 92 dri manje vjerojatnim da je gepidski prodor bio izveden u pregovorima s Konstantinopolom nego da ga je Carstvo moralo prihvatiti kao gotovu stvar. Slino i Duani 1967, 74 kae da su Gepidi zauzeli Srijem vjerojatno uz nevoljku privolu Konstantinopola. Dizdar 1999, 65 pak navodi da je Carstvo dopustilo Gepidima da se s podruja Banata i Bake nasele u istonoj Slavoniji i Srijemu, prikazujui to kao utvrenu injenicu, iako je u najboljem sluaju rije tek o hipotezi. 92 Sevin 1955, 90 primijetio je da prodorom na jug Gepidi nisu dobili mnogo, ali im je to kasnije prouzroilo teke zapletaje. 93 To je ve bio zapazio Brunmid 1905, 210 koji je ustvrdio da nema razlike u karakteristikama izmeu gepidskih i ostrogotskih fibula. Vinski 1971a, 51 istaknuo je da su i za Ostrogote i za Gepide svojstvene kvalitetnim, duboko rovaenim ornamentom u obliku guste spiralne vitice ili trokutia reljefno ukraene lijevane lune fibule i pojasne kope. Usp. i Vinski 1957a, 27-29, 31, 34-35, 1959a, 101-102, 1978a, 35-36. Takoer i Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 82, br. 82/8, 83, br. 82/10-12, 84, br. 82/17-18, 20, 89, br. 84/2, 91, br. 87/1, 92, br. 88/lokalitet Krajika ulica, 93, br. 88/lokalitet Pukinova ulica, 105, br. 93/lokalitet Kapela. Ovaj nedo88 89
88
5. 4. 2011. 14:45:35
utvrivanjem apsolutne kronologije ako u nalazima nema i usporednog arheolokog materijala koji omoguuje toniju dataciju.94 U oba sluaja znatno je oteano nedvojbeno utvrivanje u kojem su vremenu Gepidi zauzeli odreeno podruje. Prema nekim istraivaima, Gepidi su ve u prvom razdoblju drali cijelu Drugu Panoniju te najvanije gradove, Sirmij, Mursu, Cibale i Basijanu.95 Meutim, arheologija zasada jo nije pruila potvrdu o neposrednoj gepidskoj prisutnosti tijekom prve faze njihova gospodstva ni u Mursi96 ni u Cibalama97 ni u Basijani.98 Dakako, ta injenica ne iskljuuje mogunost da su Gepidi podruje sve do Murse smatrali svojom interesnom sferom, ali u svakom sluaju svjedoi o njihovoj nezainteresiranosti da izravno nasele spomenute gradove (izuzetak su Cibale na ijem e podruju Gepidi u drugoj fazi svoje nazonosti podii naselje, dok u Mursi i Basijani ni tada, prema dostupnim nalazima, nije bilo gepidskih naseobina). Pojedini istraivai navode da su Gepidi zaposjeli iskljuivo Sirmij i okolicu,99 drugi su miljenja da su zauzeli znatan dio Srijema sa Sirmijem kao sreditem,100 dok su se prema nekima ve tada naselili u istonoj Slavoniji i Srijemu.101 Na temelju arheolokih nalaza iz Srijema i
statak je to izrazitiji kad se na umu ima slabost i metodoloka neodrivost svakog pokuaja da se samo na osnovi obiljeja materijalne kulture odreuje u ijoj su uporabi mogli biti predmeti odnosno nastoji poistovjetiti provenijencija arheoloke grae s etnicitetom. Bna 1971a, 275 tvrdi da se gepidski nalazi u Srijemu mogu dobro kronoloki razgraniiti, ali to ne vrijedi za pojedinane nalaze kod kojih je prisutno preklapanje obiljeja. Bna 1976, 28, Pohl 1980, 289. Obojica istiu mogunost da su Gepidi nadzirali i dio dunavskog odsjeka sjeverno od Drave. Njihovo miljenje prihvaa Andri 2002, 141. No, niti arheoloka, a jo manje pisana vrela nisu tako vrsta i jednoznana da bi omoguila ovakav zakljuak. I Wozniak 1981, 364 kae da su Gepidi drali Drugu Panoniju. Usp. Boji 1994, 41, Sekelj Ivanan 2001b, 190. S druge strane, Bulat 1989, 36 kae da je osjeko podruje dospjelo pod vlast Gepida. Iskra-Janoi 2001, 152, 2002, 78, 2004, 185, 2005, 41, 2006, 292 ustraje u tvrdnji da ulomci keramike ukraene igosanjem mreastih rombova i kruia s prostora dananjih Vinkovaca potjeu iskljuivo iz prvog doba nazonosti Gepida i na temelju toga zakljuuje da su oni ve tada vrsto zasjeli u Cibalama. Meutim, ukrasi pripadaju razvijenoj fazi gepidskog lonarstva i stoga bi bili karakteristiniji za kasnije razdoblje, odnosno prvu polovinu 6. stoljea (usp. Csallny 1961, 255-257). Otuda su opravdana miljenja da zasada jo nema arheolokih potvrda za prvu fazu gepidske vlasti u Cibalama (usp. Sekelj Ivanan 2001b, 196). Dimitrijevi 1979, 188, 190-191 i Dizdar 1999, 65-66 odreuju igosanu keramiku kronoloki drugom fazom gepidske dominacije (usp. takoer i Tomii 2000a, 275), ali pretpostavljaju postojanje gepidske vlasti u Cibalama ve u prvom razdoblju. Vrijedi istaknuti kako je u jednom ranijem radu Iskra-Janoi (1997a, 284, 286) spomenutu igosanu keramiku kronoloki smjestila u vrijeme nakon 536. godine, dakle upravo u spomenutu drugu fazu gepidske prevlasti u Drugoj Panoniji. Za razliku od Duania 1967, 74, koji se ustegnuo od pretpostavke o gepidskom zaposjedanju Basijane, Milin 2004, 257 je ustvrdila da je grad pao pod Gepide. No, to je puka hipoteza budui da ni literarni ni arheoloki izvori to ne potkrepljuju. I Christie 1998, 48 navodi da su Gepidi, uz Sirmij, drali i gradove poput Basijane. Diculescu 1923, 106, Csallny 1961, 12, Demandt 2007, 222. Duani 1967, 74, Dimitrijevi 1983, 56-57. Mrkobrad 1980, 23, 45 navodi da su Gepidi 473. godine naselili Srijem. Dizdar 1999, 65 (usp. i Majnari-Pandi 1994, 90, Iskra-Janoi 2006b, 292). Schmidt 1934, 533 govori o Slavoniji sa Sirmijem, a Lotter 2003, 127 o Sirmijskoj Panoniji. Pogrena je tvrd89
94
95
96
97
98
99
100
101
5. 4. 2011. 14:45:35
neposrednog susjedstva, gepidsku je nazonost u prvoj fazi mogue potvrditi ili barem s odreenom sigurnou pretpostaviti na nekoliko mjesta: u Iloku, Netinu, Novim Banovcima, Srijemskim Karlovcima, Srijemskoj Mitrovici, Zemunu i Mavanskoj Mitrovici.102 Iz ovoga se moe izvui zakljuak da je teite prvobitnoga gepidskog naseljavanja u Drugoj Panoniji bilo na podruju dananjeg istonog Srijema, ali da su utjecaj protegnuli sve do okolice Cibala jer su se ondje bili suprotstavili ostrogotskom prodoru 488. godine. Raspored nalazita otkriva da su se smjestili uglavnom uz posavsku granicu s Prvom Mezijom, ali da su zadrali i uporita koja su ih povezivala s prekodunavskim oblastima (Novi Banovci, Srijemski Karlovci). Vrijedi istaknuti da Gepidi zaposjedanjem cijele Druge Panonije ne bi ni vojnostrateki ni politiki nita dobili, jer su bili usmjereni na odnose s Istonim Carstvom. tovie, time bi samo razvukli snage, a da za to nije bilo nikakve potrebe kako im tada nije prijetila nikakva opasnost sa zapada (stanje se promijenilo dolaskom Langobarda). Cijelu pokrajinu u prvom razdoblju svoje nazonosti nisu bili osvojili ni Ostrogoti koji su neusporedivo vie bili upravljeni na djelovanje na panonskim prostorima. Da su Gepidi novozauzeti prostor smatrali izuzetno vanim, pokazuje injenica da je njihov kralj upravo Sirmij odabrao za novo sjedite. Boravak Gepida u junoj Panoniji bio je nepomuen sve do dolaska Ostrogota predvoenih Teoderikom (471.526.) u kasnu jesen 488.103 Dotada su Teoderikovi Ostrogoti u balkanskim pokrajinama Istonog Carstva proveli punih petnaest godina, katkada u ratu, a katkada u miru s Konstantinopolom.104 Nakon to je istonorimski car Zenon (474.491.) postigao s Teoderikom sporazum o slanju Ostrogota u Italiju da svrgnu tamonjega germanskog kralja Odoakra (476.493.) i uspostave svoju vlast pod carskim vrhovnitvom, ostrogotsko je mnotvo iz sjedita u Drugoj Meziji krenulo u sveopu seobu na zapad. Gepidi su vrlo vjerojatno bili dobro obavijeteni o ostrogotskom kretanju, budui da su Ostrogoti putovali rimskom podunavskom cestom koja je zavravala u Singidunu, a prolazila nadomak oblastima u dananjem Banatu koje su bile pod gepidskim nadzorom. Ispravno sudei da Ostrogoti moraju proi njihovim podrujem u Drugoj Panoniji, odluili su se na otpor. Odluku im je to lakom inilo staro neprijateljstvo s Ostrogotima, koje je trajalo jo od bitke na rijeci Nedao kad su se borili na sueljenim stranama, pa je sukob zapravo bio neizbjean.105 Mogue je da se prvi okraj dogodio ve kod Zemuna, gdje je pronaen gepidski eljezni ma. To bi znailo da su Gepidi pokuali sprijeiti ve samo
nja u Boji 1994, 41 da se Gepidi nisu pomicali zapadnije od crte Ilok-Dalj ve i stoga to je utvreno da su imali naselje u Cibalama. Spate iz Iloka i Netina moda su pripadale Ostrogotima (Pribakovi 1955, 36, Vinski 1957a, 35, Mrkobrad 1980, 51), kao i fibule iz Novih Banovaca i Srijemskih Karlovaca (Vinski 1957a, 28, 1961, 232, Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 82, br. 82/8, 83, br. 82/10-12, 91, br. 87/2). U vezi s datacijom usp. Graanin 2006a, 104, bilj. 124. O tome usp. Schmidt 1934, 278-288, Wolfram 1990, 270-278, Heather 1994, 272-305. Sevin 1955, 128 razmatra mogunost da je Teoderik pregovarao s gepidskim kraljem Traustilom / Trapstilom o slobodnom prolazu kroz Sirmij. Enodije, 7.28 (= Lakatos 1973, 61) svjedoi o Teoderikovu pokuaju da stvar rijei dogovorom jer je Ostrogote pritisla oskudica, ali se to odnosi na situaciju pred samu bitku. Usp. Diculescu 1923, 106. No, oito nikakvi ustupci nisu dolazili u obzir (usp. Andri 2002, 142).
90
102
105
103 104
5. 4. 2011. 14:45:36
prebacivanje Ostrogota iz Prve Mezije u Drugu Panoniju. U tome nisu imali uspjeha i Ostrogotima se otvorila cesta prema Sirmiju. Jo jedan nalaz gepidskog maa u Netinu, smjetenom sjeverno od ceste, mogao bi upuivati na brigu Ostrogota da dodatno osiguraju desni bok svojoj povorci. Isto vrijedi i ako bi rakovaka spata ipak bila gepidska i pripadala ovom vremenu. Dotad ve neposredno upoznati s ostrogotskom silom, ini se da su Gepidi odluili zasad samo usporavati njezino kretanje, to je za cilj imalo pogorati stanje ostrogotske logistike. Prema nekima, daljnji klip napredovanju Ostrogota Gepidi bi bacili kod postaje Fosa,106 ali za to nema potvrde ni u pisanim izvorima niti u arheolokim nalazima. Mnogo je vjerojatnije da su se Gepidi ostrogotskom nadiranju prolazno suprotstavili u kraljevskom sjeditu, Sirmiju, gdje je sluajnim nalazom otkriveno gepidsko oruje, dva eljezna maa. Iako izvori ne spominju borbe za Sirmij, ini se da je Teoderik odluio sa svojim ljudima zastati u okolici toga grada.107 To zasigurno ne bi uinio dok je ondje bilo gepidsko uporite.108 Gepidi su napustili Sirmij pruajui manji otpor109 jer su zacijelo ve tada bili vrsto nakanili suprotstaviti se Ostrogotima na drugom, povoljnijem mjestu. Gepidsko povlaenje pred nadmonom silom imalo je taktiku svrhu. Naime, srijemski Gepidi oito nisu raspolagali znatnijim vojnim snagama, a po svemu sudei nisu mogli raunati ni na veu pomo od svojih sunarodnjaka iz prekodunavskih krajeva. Nalaz gepidskog maa u Iloku moda svjedoi o usputnom okraju u vezi s nastojanjem Ostrogota da dodatno zatite svoje desno krilo, nakon to su zaposjeli Sirmij. Zimski predah omoguio je Gepidima da koliko-toliko uvrste svoj poloaj, dok je Teoderik bio svjestan toga da mu prava borba tek predstoji. Vjerojatno u veljai 489.110 ostrogotski je kralj pokrenuo svoje ete kako bi se rijeio gepidske prijetnje. Cesta ga je od Sirmija vodila prema Cibalama i odatle prema Mursi. U zamovarenom podruju kojim je protjecala rjeica Ulka, dananja Vuka, Gepidi su se pripremili za odluujui sraz. Samu rjeicu iskoristili su kao obrambeni zid, zaprijeivi prolaz tako to su svoju vojsku rasporedili na stratekim mjestima.111 U bitki koja se
Tako Sevin 1955, 128, Dautova-Ruevljan 1981a, 152. Prema Sevinu (1955, 128-129), ovo bi nagnalo Teoderika da se okrene protiv Murse, gdje se nadao nai namirnice i odakle je mogao napasti Sirmij s lea. 107 Ovo bi se moglo zakljuiti prema navodu iz Jordana, Getica 292, gdje se kae da je Teoderik preko Sirmija uao u Panoniju. Usp. Graanin 2006a, 105. 108 Nema ba mnogo smisla Sevinova tvrdnja (1955, 130) da se Teoderik dokopao Sirmija nakon bitke na rijeci Ulki, jer to znai da bi namjerno sebi za leima ostavio gepidsko uporite, a tek ga je oekivao presudan boj. 109 Pohl 1980, 291, 292 misli da je Sirmij pao u ostrogotske ruke bez ikakvih borbi, dok Wozniak 1979, 141 smatra da je bitka za Sirmij bila voena. 110 Za datum usp. Lwe 1961, 14, Moorhead 1997, 21, Graanin 2006a, 106. Mnogi vjeruju da je bitka voena potkraj 488. godine (Schmidt 1934, 294, Bury 1958a, 422, Burns 1984, 65, Wolfram 1990, 280, Majnari-Pandi 1994, 90, Dizdar 1999, 65, Tomii 2000a, 272, Iskra Janoi 2001, 151, 2005, 41, Andri 2002, 143). Diculescu 1923, 108 i ii 1925, 168 smjetaju je u svretak 488. ili poetak 489. godine. 111 Enodije, 7.28 (= Lakatos 1973, 61). Usp. Andri 2002, 143, Graanin 2006a, 105. Sevin 1955, 129 smatra da su se Gepidi posluili branom na Ulki kako bi ojaali obrambeni poloaj.
106
91
5. 4. 2011. 14:45:36
zametnula na prostoru nepovoljnom za napadaa,112 uspjean je ishod za Ostrogote u prvi mah bio neizvjestan, ali je na kraju cjelodnevnog boja prevladala upornost i brojana nadmo. Zahvaljujui i Teoderikovu osobnom junatvu, Ostrogoti su nadjaali gepidsku obranu, probili njihove opkope i preli rijeku. Potueni su Gepidi ostali i bez kola natovarenih ljetinom, to je Ostrogotima ublailo oskudicu hranom od koje su trpjeli budui da su im zalihe hrane koju su dopremili sa sobom u Drugu Panoniju ve bile na izmaku.113 Kako se ini, u borbi je poginuo i gepidski kralj Traustila / Trapstila, dok je njegov sin i nasljednik Trazarik sklopio s Ostrogotima mir.114 Mir je nedvojbeno odgovarao i Teoderiku koji je time elio sebi osigurati zalee da bi nesmetano mogao provaliti u Italiju.115 Ova odluka je svoju ispravnost pokazala uskoro. Naime, Ostrogote su napali Sarmati, zacijelo negdje u istonoj Slavoniji (Srijemom su ponovno vladali Gepidi), hotei moda iskoristiti ostrogotsku iscrpljenost tek zavrenim sukobom s Gepidima.116 Poticaj sarmatskom nasrtaju vjerojatno je dao bogat plijen u hrani kojeg su se domogli Ostrogoti. Da je imalo sumnjao na gepidsku umijeanost u cijeli sluaj, Teoderik bi se jamano bio osvetio jer bi to bilo oigledno krenje nedavno utanaenog mira. Ovako se s prilinom sigurnou moe pretpostaviti da su Sarmati prepad izvrili samostalno. Obnovivi snage i prikupivi zalihe, Teoderik se u kasno proljee117 iz istonoga dijela Druge Panonije nastavio polagano kretati prema Italiji. Putem se u Podravini vjerojatno spojio s Rugijcima pod kraljem Friderikom koji je 488. godine pobjegao Teoderiku u Novu u Drugoj Meziji i ondje zacijelo postigao s njim dogo Neki dre da se bitka vodila otprilike na mjestu dananjeg Vukovara (usp. Wolfram 1990, 280, Heather 1997, 219), dok drugi pomiljaju na Ad labores pontis Ulcae (usp. Pohl 1980, 291), dananju Bobotu. Druga pretpostavka je mnogo vjerojatnija, odnosno mogue je da je bojite bilo u blizini toga mjesta. Openito se uzima da se bojite nalazilo izmeu Murse i Cibala (usp. Graanin 2006a, 107). Ima i miljenja da se bitka vodila izmeu Vinkovaca i Vukovara (usp. Dizdar 1999, 65, Iskra-Janoi 2001, 151, 2005, 41). 113 Enodije 7.28, 34 (= Lakatos 1973, 61-62). Usp. Diculescu 1923, 107-108, Schmidt 1934, 294, 532, Sevin 1955, 129, Lwe 1961, 14, Pohl 1980, 291, Burns 1984, 65, Wolfram 1990, 280, Andri 2002, 143, Lotter 2003, 118, Graanin 2006a, 107. Pohl 1980, 292 iznosi miljenje da su Gepidi svoj transport sa zalihama, nakon povlaenja iz Sirmija, bili smjestili u Mursu, to je takoer mogue. Iskra-Janoi 2005, 41 ini neshvatljiv previd kad tvrdi da su iz bitke kao pobjednici izali Gepidi. Ispravno ima Dizdar 1999, 65. 114 Diculescu 1923, 110, Stein 1949, 55, Sevin 1955, 130, Csallny 1961, 12, Mirkovi 1971, 50, Moorhead 1997, 21. Vijest o Traustilinoj / Trapstilinoj pogibiji donosi Pavao akon u svojoj Rimskoj povijesti (HR), 15.15 (= Lakatos 1973, 45) 115 Usp. Diculescu 1923, 110. 116 O tome svjedoi Enodije, 7.35. Usp. Schmidt 1934, 294, bilj. 7, Enlin 1947, 68, Lwe 1961, 15, Pohl 1980, 292, Wolfram 1990, 280, Heather 1997, 219, Lotter 2003, 127, Graanin 2006a, 107. Schwarcz 1992, 82 smatra da su Sarmati pomogli Gepidima u borbi protiv Ostrogota (usp. i Dimitrijevi 1969, 91), za to nema potvrde u izvorima. Wolfram 1996, 19 dri da su nomadski Sarmati napali Ostrogote u kraju zapadno od gepidskog podruja, sjeverno ili juno od Drave. 117 Usp. Lwe 1961, 14-15, Graanin 2006a, 107. Wolfram 1990, 280 kae da su jo priekali etvu u gornjoj Slavoniji. Diculescu 1923, 110 smatra da su se Ostrogoti pokrenuli poetkom ljeta, a Schmidt 1934, 294 u proljee. Bury 1958, 422 kae da su zimu, proljee i ljeto 489. Ostrogoti proveli negdje izmeu Sirmija i granice Italije.
112
92
5. 4. 2011. 14:45:36
vor o suradnji protiv Odoakra.118 Osim zbog ovoga, Teoderik je iz nekoliko razloga odabrao podravsku magistralu za napredovanje prema Italiji. Cesta od Sirmija preko Cibala i Murse bila je u kasnoj antici glavni prometni pravac kojim se stizalo u Italiju. Ostrogotskom kralju je jamano bilo stalo da to je mogue dulje prikrije pravu nakanu svog dolaska u junu Panoniju, a odabirom podravske ceste ostavljala se otvorenom i mogunost za skretanje u Prvu Panoniju ili Norik. Prolazak junom, posavskom cestom mogao bi izloiti Ostrogote napadu iz Dalmacije kojom je vladao Odoakar, to je svakako trebalo izbjei s obzirom na to da su ostrogotsku povorku inile i ene, djeca i starci. Naposljetku, mogue je i da su Teoderikove izvidnice, jamano upuivane tijekom zime sa zadatkom da provjere sigurnost putova kroz Meurjeje, otkrile kako je june dijelove Savije zaposjela znatna skupina Sveva, koja se bila doselila onamo poslije ostrogotskog odlaska iz Panonije,119 a koju se kretanjem uz Dravu moda dalo izbjei.120 Napustivi junu Panoniju, Ostrogoti i njihovi saveznici su vjerojatno u kolovozu 489. stigli u sjevernoitalsku pokrajinu Venetiju.121 Teoderik je u tri i pol godine promjenljivih borbi uspio nadvladati i u oujku 493. na prijevaru ukloniti protivnika.122 Posvetivi se najprije uvrenju vlasti u Italiji, granice podruja koje je neko bio drao Odoakar nije prekoraio prije nego to je od cara Anastazija I. (491.518.) ishodio priznanje svog vladarskog poloaja (497.).123 Nakon toga, odluio je djelatnije zahvatiti u panonski prostor koji je formalnopravno, iako ne i stvarno pripadao Istonom Carstvu. Prva posljedica Teoderikovih probuenih aspiracija bilo je pripojenje Panonije Savije koje se moralo dogoditi izmeu 497. i 504. godine kad su Ostrogoti napali Sirmij.124 Opetovanim ostrogotskim prodorom u Panoniju iznova je postalo aktualno pitanje odnosa s tamonjim Gepidima. Srijemski Gepidi su nakon porazne 488. i 489. godine dodue sauvali svoje kraljevstvo, no ono vie nije uivalo jednaki ugled. Trazarik je bio kralj u Sirmiju, ali se vjerojatno nedugo poslije 489. godine kao novi vladar gepidske jezgrene skupine uz lijevu obalu Tisu pojavljuje Gunderit.125 Ova je podjela oslabila poloaj obje skupine pa kad je Teoderik, nastavljajui provedbu svojih ofenzivnih planova, odluio 504. godine okonati gepidsku dravu u Drugoj Panoniji, nasuprot
Usp. Wolfram 1990, 280. Friderikov bijeg Teoderiku u Novu biljei Eugipije, ivot svetog Severina, c. 44. O spajanju Ostrogota i Rugijaca u Podravini usp. Lwe 1961, 10-12, Pohl 1980, 291, Graanin 2006a, 107. Schmidt 1934, 123, Wolfram 1987, 65 i Lotter 2003, 122 vie naginju pretpostavci da su se Rugijci Ostrogotima pridruili jo u Drugoj Meziji, ali izvori nisu tako izriiti (usp. Prokopije, BG 2.14.24 koji samo kae da su Rugijci otili s gotskom vojskom u Italiju). 119 O tome vidi str. 223-225. 120 O ovim razlozima usp. Lwe 1961, 6-10, Graanin 2006a, 106, bilj. 132. 121 O Teoderikovu dolasku iz Panonije u Italiju svjedoi, iako sasvim openito i kronoloki neprecizno, ak i jedna kronika nastala u Hispaniji, Cezaraugustanska kronika, a. 490. Usp. Graanin 2006a, 105, bilj. 127. 122 Schmidt 1934, 300, Enlin 1947, 76, Stein 1949, 58, Bury 1958a, 426, Wolfram 1990, 283, Heather 1997, 219, Moorhead 1997, 26. 123 Prostko-Prostyski 1994, 151-153 datira sporazum u 498. godinu. 124 Dimitrijevi 1979, 188 neopravdano ostrogotsko pripojenje Savije smjeta u 490. godinu. Tada Teoderik jo nije bio osigurao niti vlast u Italiji. 125 Usp. Diculescu 1923, 110, Csallny 1961, 12, Pohl 1980, 292, 295.
118
93
5. 4. 2011. 14:45:36
onomu to se dogodilo prije 16 godina, nije naiao na otpor vrijedan spomena (moda gepidski maevi pronaeni u Srijemskoj Mitrovici pripadaju ovom vremenu). Trazarik je pobjegao k Gunderitu, prepustivi pobjedniku ne samo svoje kraljevstvo nego i vlastitu majku.126 ini se da je Teoderik za tu vojnu intervenciju trebao izliku: njegov panegiriar Enodije za rat krivi poraenoga koji je ovakav rasplet toboe sam izazvao svojim spletkarenjem i nespremnou na sporazum.127 No, Trazarik se zacijelo drao davno postignutog mira, ali je morao i sa sve veom zebnjom promatrati ostrogotske pretenzije.128 Pokuaj da se osloni na Gunderita pokazao se uzaludan i jamano je samo ubrzao udar Ostrogota koji su htjeli zaokruiti zapadnoiliriko podruje pod svojim nadzorom.129 Nije stoga potrebno pomiljati na stalne trzavice i pogranine razmirice izmeu Gepida i Ostrogota,130 ili da su Gepidi ak istupali s teritorijalnim zahtjevima,131 kako bi se objasnio ostrogotski pohod na Sirmij. Teko je zakljuiti i to bi Gepidi dobili time da su provaljivali na ostrogotsko podruje u Panoniji Saviji, kao to neki istraivai dre moguim.132 Nemogue je dokazati da je Trazarik bio u vezi s Konstantinopolom odakle bi mu doao poticaj da se priblii Gunderitu radi stvaranja saveza protiv Teoderika,133 iako bi se mogla pretpostaviti i odreena upletenost carskoga dvora u ovim dogaajima, makar na diplomatskoj razini. Kako god bilo, Carstvo je nijemo promatralo slom srijemskih Gepida, zabavljeno ratovanjem na Istoku protiv Perzije (upravo su 503. i 504. godina bile vrijeme intenzivnih vojnih napora na istonom bojitu).134 Ostrogotski vojskovoe Picija i Herduik su u brzom naletu 504. godine napali Sirmij i otamo izbacili Trazarika.135 Ostrogotska je pobjeda bila potpuna i nestalo je gepidske vlasti u Drugoj Panoniji. Gepidi su prihvatili novoga gospodara i ostali su naseljeni u Srijemu. Moda je u tome odreenu ulogu imao i gepidski kraljevi Mundon, Trazarikov brati, koji je tada stupio u ostrogotsku slubu, djelujui u to vrijeme kao odmetnik iz uporita Herte na utoku Morave u Dunav.136 Kad je 505. godine car Anastazije I. protiv njega
Enodije, 12.62, Jordan, Getica 300 (= Lakatos 1973, 16, 64). Enodije, 12.60-61 (= Lakatos 1973, 64). 128 Nasuprot tome, Wolfram 1990, 321 smatra da je do tog vremena gepidska samosvijest opasno narasla. 129 Usp. Graanin 2006, 108. Takoer i Enlin 1947, 133-134, Pohl 1980, 294, Wolfram 1990, 321. Schwarcz 2000a, 63 istie Teoderikove imperijalne pretenzije. 130 Enlin 1947, 134. 131 Wolfram 1990, 321. 132 Pohl 1980, 294 ne smatra to samo po sebi nevjerojatnim. Takoer i Schwarcz 2000a, 63, koji spominje mogue pljakake upade na ostrogotsko podruje, ali naglaava da nije bilo pravog ratnog pohoda protiv Ostrogota. 133 To je miljenje iznio Sevin 1955, 130. 134 O ratu protiv Perzije usp. Stein 1949, 92-101, osobito 94-98, Greatrex 1998, 73-119, naroito 94-115. 135 Jordan, Getica 300, Enodije, 12.62, 69, Kasiodor, Kronika, a. 504 (= Lakatos 1973, 16, 64, 66). Usp. Graanin 2006a, 108. 136 Usp. Pohl 1980, 294, Croke 1982, 129, Prostko-Prostyski 1994, 227-228, Schwarcz 2000a, 63. Prostko-Prostyski 1994, 230-236 poistovjeuje Hertu s Margom. Vidi i biljeku 511. O Mundonu usp. Diculescu 1923, 114-117, Pohl 1980, 292-293, Croke 1982, 125-135, ProstkoProstyski 1994, 225-230.
126 127
94
5. 4. 2011. 14:45:36
uputio vojsku predvoenu ilirikim vojskovoom i konzulom Sabinijanom Mlaim, Mundonu je pomogao Picija, ispravno prosudivi da bi Mundonovim porazom bile ugroene i nedavne steevine Ostrogota u Drugoj Panoniji.137 Zajednikim snagama Picija, njegov dozapovjednik Tuluin i Mundon porazili su rimske ete koje su uglavnom inili bugarski plaenici.138 Doskora su otvoreni pregovori izmeu Ostrogota i carskog dvora: prvo poslanstvo stiglo je u Konstantinopol zimi 506./507. Diplomatska odmjeravanja snaga139 dovrena su sporazumom 510. godine, kojim je Carstvo dobilo jugoistoni kut Druge Panonije s Basijanom kao isturenom tokom, dok su Ostrogoti zadrali najvei dio pokrajine s utvrdama na Dunavu do Burgene i Tauruna.140 Tada im je zacijelo slubeno priznat i posjed nad Panonijom Savijom, a moda i nad Dalmacijom.141 Vrijedi istaknuti da su se Ostrogoti morali odrei i manjeg dijela podruja u istonom Srijemu koji su nastavali Gepidi. Mogue je da su tom prigodom preselili tamonje gepidske naseljenike u svoj dio Druge Panonije, pa bi upravo na ispranjena gepidska selita u jugoistonom, rimskom dijelu Druge Panonije Anastazije I. dao 512. godine naseliti Herule.142 Herule su oko 508. presudno porazili njihovi dotadanji podlonici Langobardi, skrivi njihovu mo, pa je raseoba najvei dio herulskog naroda i dovela u junu Panoniju.143 Temeljna zadaa Herula kao federata bila je da tvore pograninu branu prema ostrogotskoj Panoniji.144 No, nisu se
Usp. Andri 2002, 145, Graanin 2006a, 108. Marcelin, a. 505, Kasiodor, Variae, 8.10.4, Jordan, Getica 300-301. Takoer i Kasiodor, Kronika, a. 504 (= Lakatos 1973, 16-17, 66-67). 139 S ovime moda treba povezati i pohod carske flote protiv june obale Italije 508. godine o emu izvjeuje Marcelin, a. 508 (usp. Graanin 2006c, 242). 140 O tome usp. Diculescu 1923, 111-112, Schmidt 1934, 348-350, Enlin 1947, 133-135, 155, Stein 1949, 145-146, 156, Bury 1958a, 460, Duani 1967, 74-75, Capizzi 1969, 165-170, Mirkovi 1971, 50-51, Pohl 1980, 293-294, Wozniak 1981, 366, 370-374, Burns 1984, 194-195, Wolfram 1987, 73, 1990, 321-322, Prostko-Prostyski 1994, 237-245 (mirovni sporazum sklopljen izmeu 1. rujna 509. i poetka 511.), Moorhead 1997, 174-175, Schwarcz 2000a, 6367, Andri 2002, 144-145, Lotter 2003, 26-27, 127-128, Graanin 2006a, 108-109. 141 Christou 1991, 57-58 pogreno datira sporazum 512. godinom i neprecizno kae da se Teoderik bio tom prigodom odrekao krajeva zapadno od Sirmija, budui da je grad ostao u ostrogotskoj vlasti. 142 Marcelin, a. 512.11 (= Lakatos 1978, 89). O Herulima u Drugoj Panoniji svjedoi Menandar, fr. 5.4, 2-6 (= Lakatos 1978, 102). Usp. Barii 1955, 3, 7, Ferjani 1969, 44, 1974, 109, Mirkovi 1971, 51, Pohl 1980, 298 (i oko Singiduna), Andri 2002, 151. Prema Wozniaku 1981, 374, Heruli su bili naseljeni u Prvoj Meziji oko Singiduna (prethodno u Obalnoj Dakiji, usp. Wozniak 1979, 144; takoer i Schmidt 1934, 553, Bury 1958b, 303, bilj. 1, pored Lakatos 1978, 89). Bna 1987a, 122 kae da su se Heruli smjestili kod Singiduna. Stein 1949, 305 smatra moguim da je Herule oko Basijane ve bio smjestio Anastazije, iako to prvenstveno pripisuje Justinijanu I. Duani 1967, 75 netono misli da su Heruli 512. godine napali oblast Basijane. Ni arheologija ne pomae u tonom utvrivanju naseobinskog prostora Herula jer njihovi nalazi nisu sigurno izluivi iz opeg germanskog fundusa (usp. Dimitrijevi 1967, 232; taj nedostatak pokuava nadoknaditi Kiss 1984a, 133-137, koji na temelju dostupne arheoloke grae i izvora nastoji poblie identificirati Herule na prostoru dananje sjeverne Srbije). 143 Heruli su inae u drugoj polovini 5. stoljea, prije spomenutog poraza, ivjeli na prostoru june Moravske, zapadne Slovake i Gornje Austrije (Pohl 1980, 279, Lotter 2003, 130). 144 Wozniak 1981, 374. Bury 1958a, 436, bilj. 1 misli da su Heruli trebali osnaiti depopulirane ilirike oblasti. Drugi istraivai dre da su imali posluiti kao zatita prema Gepidima
137 138
95
5. 4. 2011. 14:45:36
pokazali osobito pouzdanima. Gotovo odmah poeli su napadati oblinje krajeve i pljakati rimsko stanovnitvo, to je izazvalo promptnu reakciju carskih vlasti. Anastazije je protiv njih uputio vojsku koja ih je teko porazila, nanijevi im velike gubitke, to je Herule ponukalo da se primire. ini se da im nisu bili iznova nametnute federatske obveze, iako je i dalje zacijelo postojala mogunost da Carstvo meu njima novai vojnike za svoje potrebe.145 Postoji nekoliko razloga za ostrogotsko irenje na Meurjeje. Taj je prostor imao veliku strateku vanost kao predstraa Italije i Dalmacije.146 Nadzor nad oblastima u junoj Panoniji omoguavao je lagani pristup Italiji to bi uvijek bila mogua opasnost za ostrogotsko gospodstvo na Apeninskom poluotoku. Ne manje vana bila je i potreba da se na junopanonske pokrajine protegne ureena rimska uprava koju je Teoderik promicao i ustrajanjem uz koju je htio utemeljiti svoju vladavinu u oima italorimske aristokracije.147 Upravo su organizirana pokrajinska uprava kao i nastojanje da se uspostave i odre sreeni odnosi postali glavnom znaajkom ostrogotske vladavine u junoj Panoniji. S tim u vezi zbila se i vana promjena: Panonija Savija je s Dalmacijom sjedinjena u jedinstvenu upravnu cjelinu sa sjeditem u Saloni pod gotskim komesom Dalmacije i Savije (comes Dalmatiarum et S(u)aviae).148 Kada se to tono dogodilo, nije mogue utvrditi na temelju dostupne izvorne grae, no moda nedugo poslije 504./505. godine, a svakako prije 526./527. godine jer se upravo tada spominje komes Osuin nadlean za pokrajine Dalmaciju i Saviju.149 Dodatnu potkrijepu uprav(Schmidt 1934, 555, Kovaevi 1960, 31; uz Andri 2002, 151). Prokopije, BG 2.14.29-32 (= Lakatos 1978, 10). Prokopije, BG 2.14.32, izriito kae da nakon poraza Heruli nisu bili ni rimski saveznici niti su Rimljanima bili na korist. Usp. Schmidt 1934, 553-554, Stein 1949, 151, Barii 1955, 3-4, Bury 1958b, 300, Ferjani 1974, 109, Lakatos 1978, 89-90. Mirkovi 1971, 51 pogreno tvrdi da su se Heruli pokuali proiriti prema zapadu i da su ih suzbili Ostrogoti. Iz navedenoga mjesta kod Prokopija jasno proizlazi da su se drali po strani u odnosima izmeu Ostrogota i Carstva (usp. Christou 1991, 64). Schmidt 1934, 553-554 dodaje kako je Carstvo dopustilo Herulima ostanak jer se nije moglo liiti pomoi germanskih vojnika. Wozniak 1981, 374 dri da se Anastazijeva kaznena ekspedicija protiv Herula dogodila 514. godine, ali ne otkriva na emu temelji taj zakljuak. 146 To jasno izraava Enodije, 12.60 (= Lakatos 1973, 64), koji kae da je Sirmij neko bio granica Italije. 147 Usp. Wozniak 1981, 368. 148 O tome spajanju usp. ii 1914a, 142, 1925, 168, Ferluga 1957, 23-24, Wilkes 1969, 424, Wozniak 1981, 375, Wolfram 1985a, 315, 1987, 72, 1990, 320, Tomii 2000a, 272, Andri 2002, 145. Katii 1998, 105, oslanjajui se po svoj prilici na Wolframa (1990, 291), biljei da je sjedinjenje Dalmacije i Savije bilo tako potpuno da je uz gotskog komesa postavljen i rimski namjesnik (praeses ili consularis). 149 Kasiodor, Variae, 9.8.1 (= ii 1914a, 147-148). Usp. Schwarcz 2000a, 63, 68, Graanin 2006a, 110. Wolfram 1985a, 315, 1987, 72, 1990, 320 smatra da je administrativno povezivanje Dalmacije i Savije provedeno prije 504. godine. Vidi i Sokol 1994a, 1134, koji pripajanje Savije Dalmaciji datira u vrijeme oko 500. godine. Izmeu 507. i 511. godine je kao komes u Dalmaciji poznat Osuin (Variae, 1.40.1), a kao predstojnik Dalmacije navodi se na jo dva mjesta (Variae, 3.26.1, 9.9.1). Usp. i PLRE II, 815, s. v. Osuin, Amory 2003, 403. Burns 1984, 175 smatra da je pod komesom Osuinom Savija prestala biti zasebna upravna jedinica zbog obnove gepidske moi u okolici Sirmija, odnosno da je prije sirmijskoga rata imala odvojenu pokrajinsku upravu. Toga posebnog komesa u Saviji Burns 1984, 174-175 vidi u Fridibadu, upuenom
145
96
5. 4. 2011. 14:45:36
nom zdruivanju Dalmacije i Savije pruaju i sauvani spisi dva pokrajinska crkvena sabora odrana u Saloni 530. i 533. godine na kojima se meu pozvanim velikodostojnicima navode i biskupi Siscijske crkve Ivan odnosno Konstantin.150 Druga Panonija, sada poznata pod nazivom Sirmijska Panonija (Pannonia Sirmiensis),151 bila je ustrojena kao zasebna upravna jedinica, s vlastitim komesom (vjerojatno je nosio naslov comes Pannoniae Sirmiensis), to su nalagale i vojnostrateke potrebe, budui da je ova pokrajina bila pogranina oblast prema Istonom Carstvu.152 ini se da je pripajanje Savije Dalmaciji potaknulo poistovjeivanje pojma Panonije sa Sirmijskom Panonijom.153 Ostrogotsku upravu u junopanonskim oblastima obiljeili su opetovani pokuaji sreivanja prilika i stvaranja stabilnog poretka, u cilju jaanja obrane ovoga prostora, ali i osiguranja ostrogotske vlasti u Italiji i Dalmaciji. Kralj Teoderik je u dva navrata u Saviju uputio opunomoenike, Fridibada (izmeu 507. i 511. godine) i Severina (525./526. godine) sa zadatkom da tamonje stanje privedu redu. Fridibad se zacijelo sudskim ovlastima trebao suprotstaviti ubojstvima, otimainama stoke, kraama i drugim zloinima koji su se razmahali meu pokrajinskim stanovnitvom.154 Pravni strunjak Rimljanin Severin poslan je kako bi utiao pokrajinski puk koji se alio na zloporabe posjednika, ali i kako bi umirio same posjednike nezadovoljne poreznim optereenjima.155 U Sirmijskoj Panoniji, oznaenoj kao nekadanjemu gotskom sjeditu,156 slinu je ulogu primiritelja prilika preuzeo komes Kolosej. Njemu su potekoe stvarali sporovi izmeu mjesnih Rimljana i barbara koji bi esto prerasli u
u Saviju izmeu 507. i 511. godine (Kasiodor, Variae, 4.49.1). No, Fridibadova sluba se nigdje ne spominje u izvoru, a iz zadaa koje su mu povjerene prije proizlazi da je imao sudske ovlasti (usp. Wolfram 1987, 73, 1990, 320), dok je gotski komes prvenstveno bio zapovjednik mjesnih postrojbi odnosno vojni upravitelj. Fridibada komesom Savije smatraju i PLRE II, 485, s. v. Fridibadus i Lotter 2003, 124, Schwarcz 2000a, 68 misli da je bio comes civitatis Sisciae, a Amory 2003, 375-376 vojni comes civitatis u pokrajini pod Osuinovim glavnim zapovjednitvom. O tome usp. Zeiller 1906, 149, ii 1914a, 149-157, 1925, 171-172, Brato 1986, 377-378, 1987, 159, 182-183, Kunti-Makvi 1994, 997-1002, 1997, 85, Katii 1998, 106, Tomii 2000a, 273. Kasiodor, Variae, 3.23.2, 4.13.1. Usp. i Wolfram 1985a, 315, 1987, 73, 1990, 320. ii 1925, 168 i Basler 1972, 17 pogreno navode da su se Ostrogoti administrativno proirili i na susjedne oblasti u Prvoj Meziji, odnosno na Singidun (usp. Andri 2002, 145-146, bilj. 47, Graanin 2006a, 110, bilj. 157). Usp. Andri 2002, 148, Graanin 2006a, 110. Za dodatnu literaturu vidi i gore, bilj. 149. Kasiodor, Variae, 3.24: universis barbaris et Romanis per Pannoniam constitutis Theodericus rex, svim barbarima i Rimljanima nastanjenima u Panoniji kralj Teoderik (dopis kojim se i Ostrogotima i rimskom puku nalae da se pokoravaju nalozima komesa Koloseja koji je upravljao Sirmijskom Panonijom; usp. Variae, 3.23, 4.13); Prokopije, BG 1.15.26 odvaja Siscijce od Panonaca koji, prema njemu, zajedno s Daanima ive istono od Noriana, prostirui se do Dunava i drei gradove Singidun i Sirmij. Kasiodor, Variae, 4.49 (= ii 1914a, 144-145). Usp. ii 1925, 169, Wolfram 1990, 320, Goldstein 1995, 61, Lotter 2003, 124, Graanin 2006a, 111. Kasiodor, Variae, 5.14, 15 (= ii 1914a, 146-147: samo Variae, 5.15). Usp. ii 1925, 169, Burns 1984, 175, Goldstein 1995, 61, Andri 2002, 147, Graanin 2006a, 111. Istu dunost obnaao je i pod kraljem Atalarikom (526.534.) (Kasiodor, Variae, 9.9.2 = ii 1914a, 148). Kasiodor, Variae, 3.23.2. Kolosej je za komesa u Sirmijskoj Panoniji bio postavljen oko 510. godine (usp. PLRE II, 305, s. v. Colosseus, Schwarcz 2000a, 68, Amory 2003, 368).
97
150
151
152
153
154
155
156
5. 4. 2011. 14:45:37
98
5. 4. 2011. 14:45:37
estoke sukobe, a i morao je voditi stalnu brigu o stegi gotskih vojnika i budno paziti da su namireni kako se ne bi upustili u pljaku.157 Vrlo je vjerojatno da su meu barbarima koji su upadali u otre razmirice s romaniziranim stanovnitvom bili i Gepidi. Trud oko jaanja obrambene sposobnosti ostrogotske drave u Meurjeju ogleda se i u naseljavanju dijela svevskih Alamana koji bi se pridruili svojim srodnicima Svevima u Saviji.158 S druge strane, Teoderik je izmeu 523. i 526. godine odluio preseliti glavninu gepidskog stanovnitva iz Sirmijske Panonije na ostrogotsko podruje u Galiji, u Provansu, gdje su trebali posluiti kao tit na granici s kraljevstvom Burgunda.159 Moda je na ovo bio ponukan i nespremnou Gepida da se konano primire i obustave razraune s mjesnim puanstvom. Arheoloka ostavtina koja pripada drugom razdoblju ostrogotske vlasti u junoj Panoniji moe se ustanoviti na nekoliko mjesta, pri emu je uoljiva razlika u odnosu na vrijeme prvoga boravka Ostrogota u Meurjeju. Pritom na umu valja imati i mogunost da dio predmetnih ostataka koji se obino datiraju u prvo razdoblje ostrogotske nazonosti u panonskim oblastima pripada zapravo ovom vremenu. U Sirmijskoj Panoniji nalazi koji su mogli pripadati Ostrogotima u drugoj fazi njihove vlasti u junopanonskim krajevima otkriveni su u Dalju, Novim Banovcima i Srijemskoj Mitrovici.160 Mnogo eu vrstu nalaza ini ostrogotski novac iji su primjerci pronaeni u Dalju, Donjem Miholjcu, Golubincima kod Stare Pazove, Novim Banovcima, Srijemskoj Mitrovici, trbincima kod akova, Vinkovcima, okolici Vukovara i kod Zemuna. U Panoniji Saviji arheoloki su ostaci znatno rjei, ima ih tek oko Siska, te u dalmatinsko-savijskom pograniju, u Rakovanima kod Prijedora. Isto vrijedi i za otkria ostrogotskog novca: brojniji su nalazi iz Siska, dok je nalaz iz Baina kod Hrvatske Dubice usamljen. Raspored nalazita pokazuje da su Ostrogoti vrlo dosljedno slijedili logiku smjetanja na vanim rijenim prijelazima i prometnim voritima odnosno da su bili svjesni potrebe njihova nadziranja i osiguravanja. Teoderikovom smru 526. godine promijenili su se odnosi snaga u srednjem Podunavlju. ini se da je tada Istono Carstvo odluilo djelatnije zahvatiti u tamonje prilike, pomiljajui zacijelo i na jaanje svog utjecaja u jugoistonoj Panoniji. Ta se okolnost nesumnjivo zrcali i u obnovi vrih veza s Herulima. Justinijan I. je ve u
Kasiodor, Variae, 3.23, 24, 4.13. Usp. Andri 2002, 147, Graanin 2006a, 111. Usp. Lotter 1968, 278-279, 2003, 125-126, Wolfram 1987, 74, 1990, 317, Castritius 1994, 144. Schmidt 1934, 348-349 dri da su Alamani moda bili smjeteni kao vojna posada u Sirmij. Enlin 1947, 136 i Stein 1949, 147, bilj. 1 govore openito o Panoniji. Nazonost nalaza koji se pridjeljuju Alamanima mogue je pretpostaviti u nekropoli na lokalitetu Bonjia voe podno Rakovana kod Prijedora, smjetenoj na razmeu Savije i Dalmacije (usp. Vinski 1971a, 54; takoer i Sokol 1994a, 1134; drukije Mileti 1978, 102, koja ne smatra kako odnosni nalazi pokop u izdubljenom deblu i metalne torbice pripadaju Alamanima). 159 Usp. Diculescu 1923, 118, Schmidt 1934, 534, Stein 1949, 250, Sevin 1955, 134, Kovaevi 1960, 33, Csallny 1961, 12, Bna 1976, 29, Wolfram 1990, 322, Andri 2002, 144, Lotter 2003, 128. Mrkobrad 1980, 45 i Tomii 2000a, 275 pogreno kau da su Gepidi preseljeni u sjevernu Galiju. Vinski 1971a, 55, 1971b, 383 ispravno govori o djelominom preseljenju Gepida. O tome svjedoi Kasiodor, Variae 5.10.1-3, 5.11 (= Lakatos 1973, 68-69). 160 Pet fibula iz Novih Banovac mogle bi pripadati Gepidima (usp. Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 83-84, br. 82/14-18, 20), a i pokoji nalaz iz Srijemske Mitrovice moda je bio u gepidskoj uporabi.
157 158
99
5. 4. 2011. 14:45:38
sijenju 528. godine sklopio s herulskim kraljem Grepom / Gretom sporazum o saveznitvu.161 Od tog je vremena carska vlast esto posezala za Herulima naseljenima u jugoistonom kutu Druge Panonije i u sjeverozapadnom kutu Prve Mezije kao vojnim plaenicima, koji su koriteni irom istonorimskih bojinica.162 Ipak, ni tada Heruli nisu postali bitno pouzdaniji nego su ih potresali estoki unutranji razdori, a poslije 536. godine znali su se ponovno zalijetati i u susjedne rimske oblasti radi pljake. Aktivnija carska politika poklopila se i s novim buenjem gepidskih pretenzija prema panonskim krajevima. Stoga je lako mogue da su Gepidi barem uz preutni pristanak, ako ne i na poticaj Carstva provalili u Drugu Panoniju i pokuali osvojiti Sirmij, ali su ih Ostrogoti pod vodstvom buduega kralja Vitigisa porazili i potom prolazno upali i na istonorimsko podruje u sjevernom Iliriku.163 Gepidski se napad u historiografiji razliito datira, 527., 528. i 530. godinom, no najizglednijom se kao rjeenje doima 528. godina.164 Pojedini istraivai pretpostavljaju da su u gepidskom udaru sudjelovali i Heruli.165 No, dostupni izvori ne pruaju dostatnu potkrijepu za to pa sve ostaje na razini puke pretpostavke. Sudionitvo Herula pruilo bi Ostrogotima nedvojben dokaz da je u napad umijeano i Carstvo, to bi dodatno otealo njihove odnose.166 Prodor na istonorimsko podruje svjedoi o tome da je
Da su Heruli postali rimski saveznici, izriito navode Prokopije, BG 2.14.34, Teofan, A.M. 6020 (175, 3-5) (= Lakatos 1978, 91) i Kedren 1, 643, 14-15, dok Ivan iz Nikiua, 90.70 (141) (= Lakatos 1978, 91) kae da su postali podlonici. Usp. Stein 1949, 305-306, Barii 1955, 4-5, Bury 1958b, 300, Wozniak 1979, 144, Christou 1991, 64. Ferjani 1974, 109 pogreno tvrdi da je Justinijan na poetku vladavine 528. godine porazio Herule, nakon ega bi oni bili naseljeni na tlu Carstva. 162 Usp. Schmidt 1934, 555-558, Stein 1949, 313, bilj. 1, 355, 360, 499, 512, 522, 529, 566, 596, 600, Bury 1958b, 82, 105, 107, 115, 127, 197, 261, 300. 163 Prokopije, BG 1.3.15, 11.5 (= Lakatos 1973, 19, 20), Kasiodor, Variae, 11.1.10-11. O ovim dogaajima usp. Diculescu 1923, 120-121, Schmidt 1934, 534, Stein 1949, 307-308, Mirkovi 1971, 51, Bna 1976, 17, Maksimovi 1980, 26, Pohl 1980, 299, Wozniak 1981, 377-379, Wolfram 1990, 322-323, 334, Andri 2002, 150. Tomii 2000, 275, pogreno tumai da su 528. godine Ostrogoti prisiljeni na povlaenje iz Srijema, to bi onda iskoristili Gepidi. 164 Za argumentaciju usp. Graanin 2006a, 112, bilj. 168. ini se da datacija u 530. godinu ovisi o Jordanovu navodu, Romana 363, koji je Th. Mommsen u svome izdanju povezao s navodom iz Marcelinove Kronike (a. 530) o uspjenom ratovanju tadanjeg ilirikog vojskovoe Mundona protiv Slavena i Bugara. No, Marcelinova se vijest protee na dvije godine (529. i 530.), a nije ju mogue ni dovesti sasvim u vezu s Jordanovim navodom zbog njegove openitosti. Za 527. godinu odluuje se Wozniak 1981, 377, 378 (ipak, dvoji da bi mogla biti u pitanju i 528. godina; usp. Wozniak 1979, 144, 1981, 378), za 528. godinu Stein 1949, 307-308, Barii 1955, 5, Mirkovi 1971, 51, Bna 1976, 17, Maksimovi 1980, 26, Tomii 2000, 275, Andri 2002, 150, a za 530. godinu Diculescu 1923, 121, Schmidt 1934, 534, Sevin 1955, 136, Kovaevi 1960, 33, Werner 1962, 134, Pohl 1980, 299, Wolfram 1987, 73, 1990, 323, 334, 1996, 18, Schwarcz 2000a, 69. Christou 1991, 65 rat okvirno smjeta izmeu 526. i 535. godine. 165 Stein 1949, 307, Barii 1955, 5, Mirkovi 1971, 51, Wozniak 1979, 144, 1981, 377, 379, Mrkobrad 1980, 46, Wolfram 1990, 322-323, Christou 1991, 65. Pretpostavlja se da bi u cijeli sukob bio upleten i Mundon na elu Herula (Stein, Barii, Christou, Wozniak), dok Andri 2002, 150 smatra da je na Sirmij navalio iskljuivo Mundon po nalogu Carstva. No, ovo nema oslonca u izvorima. 166 Izbor rijei kod Kasiodora (Variae, 11.1.10-11) navodi na zakljuak da je ravenski dvor bio uvjeren u istonorimsku upletenost.
161
100
5. 4. 2011. 14:45:38
Vitigis sumnjao u to da iza svega stoje Istoni Rimljani, ali se ipak spremno povukao po nalogu ostrogotske kraljice i regentice Amalasvinte. Kasnije se Justinijan prituio upravo na ovaj upad u slubenom pismu Amalasvinti, naglasivi da se dogodio niim izazvan.167 Bilo bi to i u diplomatskim okvirima preoigledno licemjerje da su carski federati Heruli imali neposredne veze s gepidskim napadom. Uostalom, Carstvu u to vrijeme nikako nije odgovarao otvoreni razdor s Ostrogotima s obzirom na to da su upravo tada narasle napetosti s Perzijom koje su se 528. godine pretoile i u rat.168 Na ovom mjestu valja spomenuti kako bi pojedini gepidski maevi pronaeni u Srijemu mogli pripadati i ovom vremenu.169 U vezi s prodorom ostrogotskih eta u sjeverni Ilirik ustvreno je i da je dio Druge Panonije koji je Ravena morala 510. godine odstupiti Carstvu privremeno pripao Ostrogotima,170 to bi znailo da su tamonji Heruli morali potpasti pod ostrogotsku vlast. No, iz ve navedenih razloga mnogo je vjerojatnije da se nije dogodila nikakva promjena granica i da je stanje u pograniju vraeno na ono predratno. Da je Carstvo uoi rata protiv Ostrogota vladalo i ovim dijelom Druge Panonije, svjedoi Justinijanov ukaz od 14. travnja 535. kojim je nadbiskupu Justinijane Prime (Iustiniana Prima, Cariin Grad kod Leskovca), pored Unutranje i Obalne Dakije, Prve Mezije, Dardanije, Prevalitane i Druge Makedonije, podvrgnut u crkvenom pogledu i dio Druge Panonije oko grada Basijane.171 Ovo pokazuje i da je Carstvo uznastojalo to vre povezati jugoistok Druge Panonije s Ilirikom prefekturom. injenica da su Ostrogoti tako lako prodrli na carsko podruje kroz krajeve gdje su bili naseljeni Heruli pokazuje da oni i nisu bili spremni pruiti vei otpor. Smrt kralja Teoderika Carstvo je iskoristilo i za to da bi ojaalo svoje veze sa zapadnogermanskim Langobardima i uzdignulo ih na novu razinu. Langobardi su po svoj prilici na samom poetku vladavine kralja Vakona (510.540.) prodrli u sjevernu Panoniju i nametnuli se ondje naseljenim Svevima.172 Ve i tada mogue je pretpostaviti neto vie od puke preutne privole konstantinopolskoga dvora za snaniji ulazak Langobarda na formalnopravno carsko podruje u Panoniji, budui da su oni inili snanu protuteu Ostrogotima. Jae privezivanje Langobarda uz Carstvo sklapanjem ugovora o savezu u to vrijeme jamano jo nije dolazilo u obzir zbog mira koji tek to je bio utanaen s Teoderikom jer bi to pobudilo u ostrogotskom kralju sumnju o pravim carskim nakanama. Ovo je prestalo biti
169 170 171 172
167 168
Prokopije, BG 1.3.17. O tome usp. Stein 1949, 283-286, Greatrex 1998, 151-165, osobito 156-159. Spate iz Iloka, Netina i Zemuna. Tako Wolfram 1990, 323. Justinijan, Novellae 11 (= ii 1914a, 167). Usp. i Andri 2002, 152. Za ovu dataciju usp. Vrady 1984, 105-122, Bna 1987a, 124-125, 1988, 63-73, 1990, 14, Christie 1998, 32-33, Kiss 1999a, 119, Jarnut 2000, 73. O ranoj nazonosti Langobarda u sjevernoj Panoniji prema arheolokim nalazima usp. i Bierbrauer 1993, 104-107. Prije se dralo, iako je to miljenje prisutno i danas, da su se Langobardi tek 526./527. godine, nakon Teoderikove smrti, nametnuli Svevima i naselili u sjevernoj Panoniji (usp. Werner 1962, 134, Bna 1976, 31, 1979b, 396, Salamon Ss 1980, 404, Jarnut 1982, 20, Menghin 1985, 32, Wolfram 1987, 77, Christou 1991, 63, Lotter 2003, 133). No, mnoina arheolokog materijala jasno pokazuje da je langobardski boravak morao trajati dulje vrijeme odnosno dvije generacije (50-60 godina).
101
5. 4. 2011. 14:45:38
potekoa nakon to je Teoderik 526. godine preminuo. Zacijelo 527. godine, a moda ve u jesen 526. Carstvo je slubeno odobrilo langobardsko zaposjedanje sjeverne Panonije sve do Drave, pritom vjerojatno sklopivi s njima i savezniki ugovor.173 Pojedini istraivai smatraju da ovaj sporazum nije ni postojao174 ili da je sklopljen prigodom izbijanja istonorimskog rata protiv Ostrogota175 odnosno da je bio uperen protiv Gepida.176 Meutim, loginijim se ini da je ugovor o savezu ostvaren upravo 527. godine, jer je Carstvo tada nastojalo osnaiti svoj utjecaj u Podunavlju, i to ponajprije nautrb Ostrogota, a ne Gepida. estok ostrogotski protuudar 528. godine zacijelo je nagnao Langobarde da se ne uputaju u otvoren sukob s njima ve da se dre po strani pa nisu ugroavali ostrogotske posjede u Unutranjom Noriku i u junoj Panoniji.
Novi gospodari june Panonije: Gepidi i Langobardi

Rat koji je Justinijan 535. godine pokrenuo protiv Ostrogota utjecao je izravno i na junopanonski prostor. Glavni udari carske vojske bili su upereni protiv Italije (Belizar) i Dalmacije (Mundon). Pred nadiranjem istonorimskih snaga u Dalmaciju Ostrogoti su se poeli povlaiti iz Meurjeja. Tada su Istoni Rimljani preoteli Ostrogotima Sirmij, ali je grad ve sljedee godine pao pod Gepide.177 Ostrogoti u tom asu nisu jo bili nepovratno nestali iz june Panonije, iako su otamo povukli svoje snage radi obrane Italije. Naime, jedna je gotska vojska 537. godine novaila ljudstvo meu barbarima u Saviji, po svemu sudei Svevima.178 Ovo je ujedno
Godina 527. proizlazi iz tvrdnje izvora (Pavao akon, HL 2.7, OGL 5) da su Langobardi u Panoniji boravili 42 godine (pokrajinu su napustili 568.). Usp. Wolfram 1987, 77, 1997, 281). Mnogi istraivai spominju savez, ali ga ne datiraju (usp. Schmidt 1934, 579, Stein 1949, 309, Jarnut 1982, 22, Menghin 1985, 33, Christie 1998, 32-33). Mirkovi 1971, 51 pogreno kae da su se oko 539. godine Langobardi poeli naseljavati u Noriku i da su sklopili sporazum s Konstantinopolom uperen protiv Gepida. 174 Vrady 1984, 112-115 dri da je spomenuti broj godina (vidi prethodnu biljeku) rukopisna pogreka i da se zapravo radi o 22 godine, kako donosi HLCG 2, pa da je savez izmeu Langobarda i Istonih Rimljana sklopljen tek 546. godine. No, iz drugih vrela poznato je da su Langobardi ve otprije bili u savezu s Konstantinopolom (usp. Prokopije, BG 2.22.11-12). 175 Jarnut 2000, 74. 176 Bna 1956, 236, 1964, 90. Usp. i Christou 1991, 70. 177 Prokopije, BG 3.33.8, 34.17, 34.35 (= Lakatos 1973, 22, 24, 26), Prokopije, Tajna povijest, 18.18 (= VIINJ I, 51, Lakatos 1973, 36). O gepidskoj vlasti nad Sirmijem svjedoi poetkom druge polovine 6. stoljea i Ivan Lidski, O poglavarstvima, 3.32 (184, 2-3 = Lakatos 1973, 75) Usp. Stein 1949, 309, Mirkovi 1971, 51, Wozniak 1979, 1981, 381, Pohl 1980, 299, Christou 1991, 69, Graanin 2006a, 112. Wolfram 1987, 73, 1990, 323 smatra da su Gepidi osvojili Sirmij i Sirmijsku Panoniju najkasnije 537. godine, poslije neuspjeha posljednje ostrogotske ofenzive u Dalmaciji (usp. Wolfram 1996, 18, gdje se navodi upravo 537. godina kao vrijeme pada grada pod Gepide), dok Schmidt 1934, 535 ima ubrzo nakon 535. godine (isto i Csallny 1961, 12, Lakatos 1973, 74, Boji 1994, 41). Brunmid 1924a, 673 ak kae da su Gepidi zauzeli Sirmij oko 540. godine, dok je na drugom mjestu mnogo precizniji, potkraj 536. godine (1924b, 4). Pad Sirmija pod Gepide 536. godinom datiraju i Stefan 1925, 26 i Meixner 1956, 4, 1963, 10. 178 Prokopije, BG 1.16.8-9. Usp. PLRE III, 136, s. v. Asinarius, Amory 2003, 363, Lotter 2003, 126.
173
102
5. 4. 2011. 14:45:38
i posljednji put da su Ostrogoti djelovali u Meurjeju i njihova je nazonost na junopanonskom prostoru nakon toga okonana.179 Rat protiv Ostrogota mogao je ponukati Justinijana da potkrijepi ili obnovi postojei sporazum s Langobardima slanjem novanog dara, to bi langobardskog kralja Vakona dodatno uvrstilo u saveznitvu.180 Oslonac Carstva na Langobarde bivao je to snaniji to su Gepidi postajali sve veom prijetnjom. Gepidski nasrtaj na Sirmij uslijedio je moda ubrzo nakon pogibije vojskovoe Mundona u proljee 536.,181 a valja pretpostaviti kako istonorimska posada u Sirmiju nije bila dovoljno brojna da se suprotstavi napadu niti su Rimljanima na raspolaganju stajala pojaanja.182 Stoga nije nemogue ni da su se pred gepidskim nadiranjem carske ete jednostavno povukle iz grada.183 Budui da je Justinijan, razgnjevljen gepidskim postupkom koji je bio u oitoj suprotnosti s njihovim obvezama kao carskih saveznika, smjesta obustavio isplatu svakogodinjeg supsidija i time efektivno dokinuo dotadanji njihov ugovor o saveznitvu i prijateljstvu,184 potpuno su neutemeljene pretpostavke da je Carstvo Gepidima svojevoljno prepustilo Sirmij odnosno da im ga je car ustupio ili im omoguio da opet preuzmu vlast u istonom dijelu Druge Panonije.185 To se kosi kako s ciljem pohoda protiv Ostrogota, sadranim u nakani da se obnovi rimska vlast na podruju cijelog Ostrogotskog Kraljevstva, tako i s odnosima izmeu Carstva i Gepida nakon to su oni zaposjeli Sirmij. Osim toga, neosnovano je pomiljati i na to da bi Gepidima Sirmij bili prepustili Ostrogoti186 ve i s obzirom na injenicu o njihovu dugotrajnom neprijateljstvu.
O ovim dogaajima usp. Diculescu 1923, 124-125, ii 1925, 172-173, Schmidt 1934, 534-535, Mirkovi 1971, 51, Pohl 1980, 299, Wozniak 1981, 381-382, Wolfram 1990, 323, Schwarcz 2000a, 70, Lotter 2003, 29, 126, Graanin 2006a, 112-113. Vano je naglasiti da Mundon nije vodio operacije protiv Sirmija kako misli Lotter 2003, 29 (usp. Wozniak 1981, 381, Graanin 2006a, 113, bilj. 171). Katii 1998, 108 smatra da je Savija iznova dospjela pod carsku vlast tek 552. godine. 180 Moda je to ponukalo cara da u intitulaturu uvrsti naslov Langobardski (Langobardicus) koji se, kako se ini, pojavljuje oko 540. godine (usp. Christou 1991, 72, bilj. 94). 181 Slino i Stein 1949, 307. Za vanost Mundona u gepidsko-istonorimskim odnosima usp. Wozniak 1979, 146-147. O Mundonovoj pogibiji usp. Stein 1949, 344, Bury 1958b, 174, 175, bilj. 1, Wolfram 1990, 340. Diculescu 1923, 125 stavlja gepidsko osvajanje Sirmija u vrijeme od kolovoza do studenog 536., a Wozniak 1979, 146 u kasno ljeto ili ranu jesen 536. 182 Usp. Wozniak 1981, 381-382, koji plauzibilno povezuje nemogunost Carstva da zadri Sirmij injenicom da su raspoloive vojne snage morale biti preusmjerene radi zaustavljanja ostrogotske protuofenzive u Dalmaciji. 183 Usp. Wozniak 1979, 146. Da je Carstvo bez borbe prepustilo Gepidima Sirmij, misli i Stefan 1925, 12. 184 Prokopije, BG 3.33.9 (= Lakatos 1973, 22). Takoer i 3.34.10, 15-18 (= Lakatos 1973, 23-24). Usp. Diculescu 1923, 125, Stein 1949, 307, Sevin 1955, 137, Mirkovi 1971, 51, Bna 1976, 18, 1987, 123, Wozniak 1979, 147. Maksimovi 1980, 33 govori o Gepidima kao o istonorimskim saveznicima i nakon 536. godine. Bna 1979b, 397 misli da je savez izmeu Carstva i Gepida raskinut tek nakon gepidskog napada 539. godine i osvajanja Obalne Dakije. 185 Tako Dimitrijevi 1979, 188, Gricke-Luki 1998, 1147, Iskra-Janoi 2001, 151, 2004, 171, 2005, 41, 2006, 262. I Dizdar 1999, 65 kae da je Justinijan, okonavi ostrogotsku vlast, omoguio Gepidima ponovnu upravu nad istonom Slavonijom i Srijemom. 186 Tako Sevin 1955, 137, Bna 1976, 17, Andri 2002, 153.
179
103
5. 4. 2011. 14:45:38
Novim osvajanjem Sirmija poelo je drugo razdoblje gepidske prevlasti u Drugoj Panoniji. Sada su Gepidi naseljavanjem zahvatili iri prostor. Brojniji su nalazi otkriveni kod Batajnice blizu Zemuna, kod Jakova nedaleko od Surina i u Vinkovcima. Pojedinani pak nalazi potjeu iz Belegia u Srijemu na desnoj obali Dunava, Kuzmina kod Srijemske Mitrovice, Novih Banovaca, Srijemske Mitrovice i Vinkovaca,187 a moda su pronaeni i na jo pokojem srijemskom lokalitetu.188 Kao i u ostrogotskom sluaju, novost su nalazi gepidskog novca koji su po uzoru na istonorimski novac kovali gepidski kraljevi u Sirmiju. I kod Ostrogota i kod Gepida pojava novca i njegovo kolanje jasno svjedoi o nastojanju da se uspostavi ureenija vlast i potaknu gospodarski tijekovi u junopanonskim oblastima. Dakako, u eoj uporabi bio je bizantski novac koji je stizao s podruja pod izravnom vlau Carstva.189 Kovanje vlastitog novca imalo je za gepidske, ali i ostrogotske vladare prvenstvenu propagandnu vrijednost. Gepidske kovanice otkrivene su u Dalju, Novim Banovcima i okolici Srijemske Mitrovice. Za jo jednu srebrnu etvrtsilikvu pronaenu u Novim Banovcima, a iskovanu u Justinijanovo vrijeme misli se da je pripadala Kunimundovu prethodniku Turizindu (548.560./564.), ali ova pretpostavka danas vie nije sigurna i kovanica bi mogla biti ostrogotska.190 U literaturi se pogreno navodi i Jakovo kao nalazite primjerka gepidskog novca, no radi se o pozlaenom bronaniku koji je dao iskovati Teoderik u ime Anastazija I.191 Smatra se i da je jedan Kunimundov srebrnik s imenom Justina II. pronaen u Bosni, na nepoznatu lokalitetu.192 Meutim, nazonost Gepida u sjeveroistonoj Bosni, du Save, u prvoj polovini 6. stoljea nije zabiljeena ni u pisanim izvorima niti ustanovljena u arheolokom materijalu.193 Na temelju utvrenih lokaliteta nazire se opseg novog gepidskog naseobinskog prostora u Drugoj Panoniji: prostirao se od Zemuna na istoku do Vinkovaca i Dalja na zapadu.194 Pod gepidskim se vrhovnitvom nala i herulska oblast u Drugoj Pa Pojedine fibule iz Novih Banovaca mogle bi pripadati Ostrogotima, a moda su iz ovog vremena i grobni nalazi s lokaliteta O Boko Palkovljevi Pinki u Srijemskoj Mitrovici (Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet O Boko Palkovljevi Pinki/1-3). Keramiku iz Vinkovaca moda su koristili Langobardi (Simoni 1978, 220-221). 188 Tomii 2000a, 275 pripisuje Gepidima i kotani ealj iz Kupinova (usp. Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 80, br. 79, datirano 6. stoljeem) i keramiku posudu s utisnutim, krunim i polukrunim ukrasima iz Obrea (usp. Kovaevi 1960, 32, Vinski 1961, 233). Oba su lokaliteta s lijeve obale Save. 189 O bizantskom novcu kovanom u prvoj polovini 6. stoljea koji je bio u optjecaju na podruju u junoj Panoniji pod vlau Ostrogota i Gepida vidi kasnije u tekstu, str. 108 i 110. 190 Za nalaz usp. Stefan 1925, 20-22, Meixner 1956, 5, Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 85-86, br. 82/33, Mrkobrad 1980, 57, Demo 1981, 464. Novo miljenje donosi Demo 1994a, 25, 36, 148. 191 Da je jakovski nalaz gepidski novac ustvrdio je Tomii 2000a, 276, no usp. Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 79, br. 77/Grob 5, Mrkobrad 1980, 56. 192 Meixner 1956, 5, Mileti 1978, 102. 193 Mileti 1978, 98. 194 Usp. i Pinterovi 1978, 100. Potrebno je istaknuti da Brunmid 1924a, 673, 1924b, 4, Pinterovi 1978, 100 i Gricke-Luki 1998, 1147 neopravdano povezuju nalaz gepidskog novca u Dalju s navodom iz Enodijeva panegirika o rijeci Ulki kao uporitu Gepida kad govore o opsegu gepidskog podruja jer je rije o kronoloki odvojenim razdobljima.
187
104
5. 4. 2011. 14:45:39
noniji195 i u sjeverozapadnom kutu Prve Mezije (oko Singiduna).196 Osvajanje jugoistonog dijela Druge Panonije zacijelo se dogodilo nedugo nakon to je Justinijan raskinuo savez s Gepidima, a prije 539. godine kad su ve neko vrijeme provaljivali u Daku dijecezu. Dodue, mogue je i da su Gepidi spomenutim dijelom Druge Panonije neposredno zavladali tek 539. godine, a da im je dotada prodore u Daku dijecezu olakavalo to to Heruli nisu izvravali svoju federatsku zadau odnosno to su se svrstali uz njihovu stranu.197 Gepidski je kralj iznova stolovao u Sirmiju, to ukazuje na svijest Gepida o vladarskom kontinuitetu s obzirom na politiku i strateku vanost ovoga grada, ali svjedoi i o njihovoj elji da ponovno igraju veu ulogu u srednjem Podunavlju.198 Ovo je ubrzo dolo do izraaja kad su Gepidi, koristei svoja uporita u Drugoj Panoniji i Prvoj Meziji kao odskonice, poeli provaljivati u Iliriku prefekturu, ponajprije nezadovoljni inenicom to su im zbog prekida saveznikih odnosa s Carstvom bila ukinuta redovita novana podavanja koja su dobivali jo od Marcijanove vladavine. Gepidsku navalu u Istoni Ilirik, tonije u Daku dijecezu, podrali su i Heruli,199 to je jasan pokazatelj njihove nepouzdanosti. Prodor Gepida olakala je zauzetost Carstva u ratu protiv Ostrogota. Iliriki vojskovoa Kaluk je isprva iznio pobjedu nad njima, ali je 539. godine doivio teak poraz koji ga je stajao i ivota.200 Ovo je carski dvor uvjerilo u to da je sporazum s Gepidima nudan radi osiguranja dunavske granice, i inae ugroene provalama Slavena i Bugara. Stoga je Justinijan sklopio 539./540. godine mir s Gepidima, ime je i stari ugovor o saveznitvu ponovno stupio na snagu.201 Pritom Gepidima nije bio samo obnovljen svakogodinji supsidij nego su im, kako se ini, kao federatima, uz dijelove Druge Panonije koje su otprije imali u vlasti, odstupljene i prostrane oblasti u sjevernim pokrajinama Ilirike prefekture, du Dunava, tonije u Prvoj
Tako i Wozniak 1981, 381. Dimitrijevi 1979, 188 navodi da su Heruli napustili savez s Bizantom i pridruili se Gepidima, ime se gepidska vlast dodatno uvrstila. 196 O gepidskoj vlasti u Sirmiju i Singidunu svjedoi Prokopije, BV 1.2.6 (= Lakatos 1973, 36). Istu vijest donosi i Teofan, A.M. 5931 (94, 16-17) (= Lakatos 1973, 75), a od rijei do rijei preuzima je i Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom 25, 21-23. Istodobno Prokopije spominje da Heruli obitavaju oko Singiduna pa se postavilo pitanje kako protumaiti tu proturjenost (usp. Stein 1949, 306, bilj. 1). Rjeenje lei u tome to su Heruli bili ukljueni u gepidsku dravu kao njihovi saveznici, a ionako su tvorili manjinu unutar gepidskog vladavinskog podruja (usp. Barii 1955, 7, bilj. 29). 197 Andri 2002, 153 navodi da su 539. godine Gepidi provalili i u carski dio Druge Panonije s Basijanom i vjerojatno ga osvojili, ali ne spominje s tim u vezi Herule. 198 O Sirmiju kao gepidskoj prijestolnici i njegovoj vanosti za Gepide usp. Sevin 1955, 91-92, Mirkovi 1971, 51, Bna 1976, 72, Demo 1981, 464. 199 O tome svjedoi Prokopije, BG 3.33.13 (= Lakatos 1978, 18). 200 Jordan, Romana, 387, Marcelinov nastavlja, a. 539 (= Lakatos 1973, 18, 76). Usp. Diculescu 1923, 128-129, Schmidt 1934, Stein 1949, 309, Wozniak 1979, 147, Pohl 1980, 299, Christou 1991, 72. 201 O obnavljanju saveznikog ugovora svjedoe Jordan, Getica 264 i Prokopije, BG 3.34.18 (= Lakatos 1973, 15, 24). Na sklapanje novog saveza s Gepidima odnosi se vjerojatno i pridjevak Gepidski (Gepidicus) koji Agatija, 1.4 (14, 7-8 = Lakatos 1973, 79) pripisuje Justinijanu (tako Christou 1991, 72, bilj. 94, dok Diculescu 1923, 126-127 misli da ga je car uzeo kao spomen na poetnu pobjedu vojskovoe Kaluka).
195
105
5. 4. 2011. 14:45:39
Meziji i Obalnoj Dakiji.202 Vjerojatno istom prigodom su umireni i Heruli, ali je gepidski utjecaj na njih postao utoliko snaniji to su bili naseljeni usred podruja pod njihovim utjecajem. Ovo je i pojaalo trzavice izmeu dvije stranke meu Herulima, jedne koja je naginjala Carstvu i druge koja je htjela bliske veze s Gepidima. Konaan raskid izmeu dvije struje zbio se oko 547. godine kad se veina Herula prikljuila Gepidima, dok je ostatak ostao vjeran svom federatskom statusu, napustivi naseobinsko podruje oko Singiduna i oblikovavi odred saveznikih carskih vojnika.203 Napokon, poslije 551. godine Heruli su nestali iz okolice Singiduna, stopivi se u cijelosti s Gepidima.204 Gepidi su u etrdesetim godinama 6. stoljea dosegnuli vrhunac moi, ali je to samo ponukalo Carstvo da se jo izrazitije osloni na Langobarde. Napeti odnosi s Gepidima s jedne strane te novi zapletaji u ratu protiv Ostrogota i sve oitija opasnost od Franaka s druge strane otvoreno su gurnuli Justinijana u naruje Langobarda koji su sada prizvani jo dalje na jug. ini se da je car s Langobardima sklopio novi sporazum ubrzo nakon to je prijestolje preuzeo kralj Audoin (546. 560.), vjerojatno 547. godine.205 U historiografiji se sporazum uvrijeilo datirati 546., 546./547. ili 547./548. godine,206 iako pojedini istraivai zagovaraju i mnogo ranije
Da su Gepidi zavladali dijelovima Dake dijeceze, potvruje Prokopije, BG 3.33.8, 34.17 (= Lakatos 1973, 22, 24). Usp. Diculescu 1923, 130-132, Bna 1976, 18 (spominje i inae nigdje zabiljeen iznos supsidija, to preuzima i Andri 2002, 154), 1987, 123, Wozniak 1979, 147-148 (biljei da su Gepidima odstupljena samo podruja zapadno i juno od Sirmija). Za datum novog sporazuma (539./540. godina) usp. Wozniak 1979, 148, Christou 1991, 72. Postoji i posredan dokaz da je Carstvo Gepidima ustupilo oblasti. U dopunskom Justinijanovu ukazu iz 545. godine, kojim se nadbiskupija Justinijana Prima podvrgava papi kao zaseban papinski vikarijat (Novellae 131 = ii 1914a, 169-170), navodi se kao dio njezine jurisdikcije, uz Unutranju i Obalnu Dakiju, Prevalitanu, Dardaniju i Prvu Meziju, samo Panonija bez poblieg odreenja kao 535. godine. To znai da Carstvo vie nije dralo jugoistoni kut Druge Panonije, tada pod gepidskom vlau, ali da je protezalo prava na cijeli taj prostor (usp. Diculescu 1923, 130, Barii 1955, 7, bilj. 28, Andri 2002, 152, bilj. 66). 203 Usp. Stein 1949, 529. Obino se smatra da je gepidska stranka meu Herulima napustila carsko tlo (usp. Diculescu 1923, 132, Schmidt 1934, 555), ali je loginije da se udaljila prorimska struja. O raskidu dijela Herula s Carstvom svjedoi Prokopije, BG 2.14.36, 15.36 (= Lakatos 1973, 21, 1978, 11, 14). 204 Usp. Barii 1955, 8. Menandar, fr. 5.4, 2-6 (= Lakatos 1978, 102), bavei se dogaajima iz 562. godine, govori o herulskoj zemlji u Drugoj Panoniji kao nekadanjem boravitu Herula. 205 Tako i Pohl 1996a, 29, Croke 2005, 484. Datum se temelji na navodu iz HLCG 2 da su Langobardi u Panoniji boravili 22 godine. 206 Za 546. godinu: Diculescu 1923, 134, ii 1925, 206, Schmidt 1934, 580, Klebel 1939, 41-60, Stein 1949, 528, Bna 1956, 237, Pirkovi 1971, 183, Wozniak 1979, 148 (545./546. godina), Mrkobrad 1980, 59, Vrady 1984, 105, Christou 1991, 78, Tomii 2000a, 276, 2001, 177, Demandt 2007, 245. Za 546./547. godinu: Bna 1976, 34, 1979b, 397 (546./548. godina), Menghin 1985, 34, Margeti 1992, 150, Christie 1998, 35, s time da novi sporazum smjeta u vladavinu kralja Valtarija (540.546.), Andri 2002, 154. Za 547./548. godinu: Werner 1962, 11, 140, ael 1979, 137 (548. godina), Jarnut 1982, 23, 2000, 75, Wolfram 1987, 79, 1997, 283, Lotter 2003, 136. Tri kasnija izvora spominju premjetanje Langobarda u Panoniju tek pod kraljem Audoinom (Pavao akon, HL 1.22, OGL 5, HLCG 5), to bi znailo da su onamo prispjeli poslije 546. godine, no tomu proturjei bogatstvo arheolokih nalaza. Moda ovi podaci omoguuju zakljuak da su Langobardi tek tada u cijelosti napustili sjedita sjeverno od Dunava i preselili se u Panoniju (usp. Bna 1971b, 52).
202
106
5. 4. 2011. 14:45:39
vrijeme.207 Langobardima su kao carskim saveznicima, uz izdaan novani dar, ustupljena mnogobrojna uporita, napose utvrde u junoj Panoniji (prvenstveno u Panoniji Saviji) i u Unutranjem Noriku.208 Meu istraivaima ne vlada potpuno suglasje u vezi s time koje su tono oblasti bile preputene Langobardima. Veina smatra da se radi o dijelu Unutranjeg Norika i cijeloj Panoniji Saviji,209 odnosno dijelovima i Panonije Savije i Druge Panonije, uz navedene unutranjonorike krajeve.210 Ima i onih koji dre da su u pitanju prostranija podruja u Panoniji i Noriku,211 dok drugi ak vjeruju da se ovo uope ne odnosi na junu Panoniju i Unutranji Norik odnosno na suvremeno slovensko i hrvatsko ozemlje.212 Naroitu je istraivaku nedoumicu izazvao sklop grad Norik ( ) koji se navodi u odnosnom vrelu,213 a prema kojemu se zakljuuje da je Langobardima bila dodijeljena okolica Celeje i Petoviona.214 U svakom sluaju to su oblasti koje je Carstvo ne tako davno bilo preotelo od Ostrogota, iako ostaje otvoreno pitanje koliko se u navedenim krajevima doista osjeala istonorimska vlast. Njezina se stvarna prisutnost ini to manje vjerojatnom s obzirom na injenicu da su onamo morali biti
Lotter 1968, 294 zabacuje datiranje ugovora u 546. godinu i premjeta ga u vrijeme oko 540. godine, a Pohl 1997, 89 dri moguim bilo koji trenutak nakon 543. godine, istiui da je datum iz HLCG 2 nepouzdan. Grafenauer 1971, 19 takoer naglaava da je tradicionalno datiranje (546.) sporno pa govori o vremenu poslije 540. i prije 548. godine. 208 Prokopije, BG 3.33.10-11. Prokopije istie da su se Langobardi smjestili s desne obale Dunava, ne odve daleko od Gepida ( ). 209 Stein 1949, 528, Werner 1962, 11, 140, Barkczi Salamon 1971, 150, ael 1979, 137, Salamon Ss 1980, 404, Jarnut 1982, 23, 2000, 75. 210 Schmidt 1934, 580, Klebel 1939, 65, Bna 1956, 237, 1976, 27, 1987, 125, Vrady 1984, 105106, Menghin 1985, 34, Christou 1991, 79, Wolfram 1987, 79-80, 1997, 283. 211 ini se da Tomii 2000a, 276 misli kako su Langobardima tada dodijeljeni cijeli Norik i Panonija (isto, 277, takoer i 2001b, 177, 2002a, 16-17; usp. i Bury 1958b, 301-302, ii 1925, 206). Slino navodi i Demandt 2007, 245, po kojemu se radi o ustupanju Panonije. Lotter 2003, 136 govori o junoj i istonoj Panoniji. 212 Tako Margeti 1992, 150, koji smatra da je rije o podruju dananje Maarske s desne obale Dunava sjeverno i juno od Budimpete. 213 Prokopije, BG 3.33.10. Nasuprot rukopisnoj tradiciji, izdava Prokopijeva djela, J. Haury, emendirao je u (Procopii Caesariensis Opera omnia II, Leipzig 1963., 443), to bitno mijenja znaenje prijevoda (grad Norik grad Noriana). 214 O razrjeenju sintagme usp. Egger 1962a, 116-122, koji grad Norik poistovjeuje s oblastima Celeje i Petoviona (usp. i Grafenauer 1971, 19, uz Koroec 1978, 77 i Lotter 1968, 294) te povezuje izriaj s navodom iz HLCG 2 o Pannoniae urbis patria, oblast grada Panonije, tumaei ga kao dio Druge Panonije poistovjeen sa Sirmijem (isto, 121-122). Da grad Norik pokriva iri prostor oko Celja i Ptuja, pokazao je u arheolokom smislu Cigleneki 1992 (Antoljak 1955, 45-51 takoer smatra da je pojam obuhvaao vei prostor, a ne samo pojedinaan grad, iako u argumentaciji ini brojne pogreke, o emu usp. Goldstein 1982, 31-35). Neki nastoje poblie odrediti kao Petovion (usp. Grafenauer 1952a, 419, 1969, 33 [Petovion ili Celeja], ael 1979, 137 [Celeja ili, vjerojatnije, Petovion], Vrady 1984, 107, bilj. 233, Bna 1990, 14, Wolfram 1997, 283, Tomii 2000a, 276). Prema Bni 1990, 14, urbs Pannoniae iz HLCG 2 bila bi Siscija, ali to je neutemeljena pretpostavka. O ovom suavanju zapadnoilirikih pokrajina odnosno njihovu poistovjeivanju s pojedinim urbanim centrima svjedoi i Enodije koji u ivotu monaha Antonija (186, 23) spominje grad Valeriju na obali Dunava (circa Danubii fluminis ripas in civitate Valeria). Usp. i Brato 2007, 269.
207
107
5. 4. 2011. 14:45:39
pozvani Langobardi.215 Uostalom, tijekom rata protiv Ostrogota Carstvo se redovito koristilo Dalmacijom i Jadranom kao poveznicom s Italijom, a ne i prometnicama u Meurjeju, iako su neko upravo one bile glavna poveznica izmeu zapadnih i istonih pokrajina (juna Panonija nije bila Rimljanima sigurna za prometovanje jo od prve polovine 5. stoljea).216 Ipak, veze s mjesnim romaniziranim stanovnitvom nisu bile prekinute, o emu svakako svjedoi i dotok istonorimskog novca.217 Drugo pitanje je priroda i intenzitet veza. Na umu valja imati i vjerojatnost da je znatan dio novca stigao u junu Panoniju i kao namira za federatske dunosti odnosno supsidij. Nalazi ranobizantskih moneta do druge polovine 6. stoljea zabiljeeni su na veem broju lokaliteta, uglavnom smjetenih u Drugoj Panoniji, osim dva izuzetka. To su Batina, Bjelovar, Dalj, Jarina kod Rume u Srijemu, Laslovo juno od Tenje, Novi Banovci, Osijek, Sisak, Sotin, Srijemska Mitrovica, Stari Slankamen, Surduk, Vinkovci i Zemun.218 Nuno je naglasiti da uvelike pretee novac iz istonih kovnica, ukljuujui i Istoni Ilirik (Konstantinopol, Tesalonika, Nikomedija, Aleksandrija, Kizik), iako su pronaeni i kovovi sa Sicilije (u Srijemskoj Mitrovici i Surduku). U zapadnom je dijelu Meurjeja (Siscija) prisutan i novac iz italskih kovnica (Rim). Ovakav raspored moe posluiti i kao podloga za pretpostavku odakle je najvie dolazio carski utjecaj, zacijelo ponajprije gospodarske naravi, pri emu je od 535. godine vanu ulogu imala Dalmacija na koju se zemljopisno oslanjao junopanonski prostor. Kronoloka obiljeja novca pokazuju da veina nalaza potjee iz vremena poslije sklapanja mira s Gepidima 539./540. godine i da se poklapaju s mjestima gdje su otkriveni ostaci materijalne kulture pipisane Gepidima (Dalj, Novi Banovci, Srijemska Mitrovica, Vinkovci) odnosno gdje je u to doba postojala gepidska vlast (Jarina, Sotin, Stari Slankamen, Surduk, Zemun). Ovo se u vezi s ranijim kovovima moe djelomice preslikati i na ostrogotsko razdoblje, poslije mira 510. godine (Osijek, Sisak, Srijemska Mitrovica, Surduk). Ostali nalazi u Batini, Laslovu, Osijeku i Sisku vie bi govorili u prilog izravnijim vezama tih prostora s Carstvom nakon 535. godine,219 iako one nisu bile osobito
Usp. Avenarius 1974, 79, Christou 1991, 80. O tome usp. Goldstein 2000, 49-59, 2005, 23-34. Drugaijeg je miljenja Tomii 2000a, 280, koji istie da su junopanonski prometni pravci bili od ivotnog znaenja za Istono Carstvo i to osobito u vrijeme Justinijana I. No, onodobna carska politika nije pokazivala naroit trud da izravno zavlada Meurjejem nego se ograniila na obnovu utjecaja preko posrednika, koristei se Gepidima protiv Ostrogota i Langobardima protiv Gepida. Izuzetak ini Sirmij za koji se Carstvo ivo zanimalo jer je vlast nad njim bila vana zbog vee sigurnosti sjeverne granice Istonog Ilirika (Lotter 2003, 149 dri da je grad jo i u vrijeme avarskih napada bio vaan kao prometna spojnica s Italijom, ali to je pretjerano). 217 Tako i Tomii 2000a, 280 za Sisciju. 218 Glede dotoka ranobizantskog novca u Sirmij Duncan 1993, 72 misli da je on povezan s povratkom grada pod vlast Carstva 567. godine odnosno da je i novac ranijih careva stigao u Sirmij nakon bizantskog preosvajanja (slino i Popovi 2003a, 339). No, ovakav zakljuak podrazumijeva da prije toga uope nije bilo veza izmeu Sirmija pod ostrogotskim i gepidskim gospodstvom i Carstva, pa tako niti trgovinskih. Uostalom, Sirmij je u ovom razdoblju bio kratkotrajno i pod vlau Carstva (535.536.). Nema stoga razloga sumnjati u to da novac Anastazija I., Justina I. i Justinijana I. nije mogao stii i mnogo ranije, odnosno pod vladavinom tih careva. 219 Potpuni izostanak nalaza gepidske provenijencije u Osijeku, a prisutnost ranobizantskog novca datiranog uglavnom u vrijeme poslije 536. godine upuivao bi na zakljuak da je pogranije
215 216
108
5. 4. 2011. 14:45:39
109
5. 4. 2011. 14:45:40
vrste jer su ubrzo onamo kao nova sila bili dovedeni Langobardi. Bila je iznesena i hipoteza da je Justinijan I., nakon to su se Ostrogoti konano u potpunosti bili povukli iz Meurjeja, pristupio preuredbi dijelova tamonjih pokrajina, izuzeo Emonu iz Italije i spojio je s Panonijom Savijom pa bi tako uveana Savija, poznata otada pod imenom Valerija odnosno Sredinja pokrajina, bila naposljetku odstupljena Langobardima.220 No, vjerojatnije je da je ta pokrajina, tonijeg naziva Sredinja Valerija, nastala jo u tridesetim godinama 5. stoljea, ali da je bila kratkog vijeka odnosno da se ugasila u opem slomu rimskog pokrajinskog ureenja u junoj Panoniji u iduim desetljeima.221 Premda su Justinijanovu vladavinu obiljeile brojne upravne promjene, postavka o osnutku nove pokrajine u Meurjeju u ovom razdoblju jedva da je prihvatljiva budui da pretpostavlja snaniju nazonost istonorimske carske vlasti na tom podruju nego to je to realno. I nakon to im je formalno bio preputen vei dio junopanonskih oblasti, teite langobardskoga naseljavanja ostalo je u podruju sjeverno od Drave, kao to pokazuje neusporedivo vea koliina arheolokog materijala u sjevernoj Panoniji.222 Nazonost Langobarda u junoj Panoniji potvruju i sporadini arheoloki nalazi. U hrvatskom je dijelu Panonije Savije materijalna ostavtina koja bi mogla pripadati Langobardima zabiljeena na lokalitetima Kuzelin kod Donje Glavnice kraj Zagreba, u Samoboru i Sisku, 223a moda ak i u okolici Koprivnice224
izmeu Gepida i Carstva u ovom dijelu Druge Panonije inilo podruje Osijek Laslovo Dalj Vinkovci, s time da su se prva dva uporita nalazila u sferi carskog utjecaja, a druga dva su bila u gepidskim rukama. Na prostoru dananjeg Osijeka pronaen je i langobardski novac, to moda dodatno potkrepljuje tezu da je Carstvo barem formalno nadziralo i ostatke Murse kad je to mjesto moglo prepustiti Langobardima (vidi na sljedeoj stranici). Langobardi bi za Mursu bili zainteresirani zbog kontrole prijelaza preko Drave. Usp. Margeti 1992, 156, koji se u tome dijelom oslanja na pretpostavke Jaroslava aela (1971, 34 [karta], 42). Margeti smatra kako je tu proirenu Saviju potom Justin II. ustupio Langobardima u sklopu dogovora o njihovu prebacivanju u Italiju, gdje su trebali tititi carske interese prema Francima (isto, 152, 156). Ovo preuzima i Tomii 2001b, 178. Pod Ostrogotima je vjerojatno nije slubeno postojala, no naziv se ouvao i pomicao na zapad, osobito od kraja 6. stoljea prodorom Slavena i Avara, te ieznuo u 8. stoljeu (usp. Tth 1989, 223). U vezi s langobardskom arheolokom ostavtinom u Panoniji usp. Bna 1956, 1971a, 281-283, 1971b, 1976, 31-36, 1987, 124-126, 1988, Werner 1962, Barkczi Salamon 1971, 139-147. Trbuastu posudu iz Siska Vinski 1954b, 73-74, 76 smatra slavenskom, no usp. Werner 1962, 49-50. Kriolika fibula s krunim ukrasima koju navode Tomii 2000a, 278 i Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18 datira iz vremena poslije 568. godine (usp. Vinski 1968, 107, 144, Simoni 1989, 113, 122, br. 32) pa je pripadala ili kojem langobardskom povratniku ili nije bila u langobarskom posjedu. Zlatni prsten iz Samobora dospio bi onamo u drugoj polovini 6. stoljea (do 568. godine) ili se radi o kasnijem importu iz langobardskih radionica u Italiji. Na Kuzelinu je bila kasnoantika utvrda (Cigleneki 1987a, 94), to dodatno svjedoi o navodu vrela da je Carstvo Langobardima ustupilo naroito utvrena mjesta. Ulomak posude ukaste boje s reetkastim ornamentom pronaen na ljunari Jagnjee (Jagnjee, Jegeni) sjeveroistono od Koprivnice izmeu elekovca i Legrada mogao bi biti langobardske provenijencije (Markovi 1994, 27, 29). O tzv. langobardskoj igosanoj keramici usp. Werner 1962, 54-59. Dodue, na temelju ovoga nikako se ne smije zakljuivati kako su Langobardi 20 godina vladali koprivnikom Podravinom (tako Markovi
110
220
221
222
223
224
5. 4. 2011. 14:45:40
i Jakopovcu kod Varadina.225 Na dananjem slovenskom prostoru koji je pripadao Panoniji Saviji odnosno uskoj pograninoj zoni s Unutranjim Norikom nalazi su neto brojniji, a pronaeni su na Vinjem vrhu kod Bele cerkve, Velikoj Malenci kod Breica, Velikom Orehku kod Novog Mesta i Zidanom gaberu iznad Mihova istono od Novog Mesta,226 te vjerojatno na jo nekoliko lokaliteta uz sjeverni rub Gorjanaca.227 U Drugoj Panoniji predmetni su ostaci langobardske provenijencije otkriveni u okolici Osijeka i Popovca, u Vinkovcima i Novim Banovcima, no posljednji je nalaz po svemu sudei bio u gepidskoj uporabi. 228 Meu utvrdama u Panoniji Saviji koje su carske vlasti dodijelile Langobardima mogla se nalaziti i kasnoantika utvrda na ozaljskoj gradini. 229 Raspored nalaza zorno pokazuje da su Langobardi zaposjeli rubne dijelove obje junopanonske pokrajine, to odaje poglavito vojnu svrhu njihova dolaska na taj prostor: preuzeti gradovi i utvrde sluili su im kao obrambena uporita prema Francima i naroito Gepidima.230 Imajui na umu i razmjetaj arheolokih lokaliteta langobardske ostavtine u prekodravskim krajevima, koji su neusporedivo mnogo gui negoli u junoj Panoniji, moe se opaziti njihova uestalost uz Dunav gotovo do ua Drave. 231
1994, 112, 2003, 25; slino i Feletar 1989, 38). Unutranjost Meurjeja i Podravina su ostale zatvorena podruja, gdje je jamano ivjelo romanizirano stanovnitvo (usp. Tomii 2000a, 278). U Jakopovcu su otkriveni ulomci keramike koju je po njezinim obiljejima mogue pripisati Langobardima, ali bi jednako tako mogla datirati i iz ranoavarskog doba odnosno biti proizvod mjesnih panonskih lonara koji su takvu lonariju izraivali prema germanskim tradicijima na prijelazu iz 6. u 7. stoljee (Beki 2006, 123). Iz Maruevca kod Varadina potjee posuda od svijetle gline sa igosanim ukrasom za koju se dri da je germansko kulturno dobro i da je nastala po uzoru na rimsku pokrajinsku keramiku (Simoni 1978, 224). Budui da se igosana lonarija povezuje s Gepidima i Langobardima, moda je ova posuda bila u langobardskoj uporabi ili barem u uporabi kod domaih pokrajinaca tada pod langobardskom vlau, pa bi je se uvjetno moglo datirati u 6. stoljee. Margeti 1992, 151 smatra nalaz utega u Velikom Orehku potvrdom za tezu da se Langobarde na podruju Gorjanaca treba datirati u vrijeme poslije 568. godine, ali je uteg mogao onamo dospjeti i prije budui da je Justin II. poeo vladati potkraj 565. U Velikoj Malenci i Zidanom gaberu nalazile su se kasnoantike utvrde (Cigleneki 1979, 460, 1987a, 95, 99100). Tolsti vrh, Hrib kod Dolenjskih Toplica i Verdun, gdje su evidentirani merovinki nalazi koji su najvjerojatnije pripadali Langobardima (Pirkovi 1971, 176-178, Cigleneki 1986, 148). Nalaz langobardskih trijensa u Osijeku mogao bi svjedoiti o boravku langobardske vojne posade koja je primala plau za pograninu slubu. imi 1998, 20 takoer misli da su Langobardi zauzeli podruje Murse. Ondje su pronaeni grubi keramiki lonci, ukraeni uglavnom valovnicama i usporednim crtama, te bronana posrebrena fibula u obliku kria, to svjedoi o nazonosti romanizirano-barbariziranog stanovnitva u Justinijanovo vrijeme (ukovi 1994, 191, 2006, 204-205, Sokol 1997a, 222, Tomii 1999b, 50). Ovo ne iskljuuje mogunost da je ondje bila smjetena i langobardska posada. Christou 1991, 80. Usp. karte kod Bna 1976, 32-33 i Menghin 1985, 36, 50. Valja istaknuti da Bna 1976, 35 tvrdi kako su se Langobardi uvrstili na gornjem toku Save u dananjoj Sloveniji i Hrvatskoj tek oko 565. godine, no to bi zapravo znailo da sve dotad nisu ispunjavali zadau zbog koje su od Carstva dobili uporita u Unutranjem Noriku.
111
225
226
227
228
229
230 231
5. 4. 2011. 14:45:40
Ova injenica nedvojbeno daje za pravo tvrdnji vrela kako su se Langobardi smjestili ne odve daleko od Gepida.232 Blizina Langobarda uinila je nespokojnima Gepide koji su zacijelo ispravno sudili da je ovaj potez Carstva bio dobrim dijelom uperen protiv njih. Moda su stoga sami Gepidi ubrzali raskid izmeu dvije herulske skupine da se rijee Herula koji su podravali carsku stranu. Napokon je prigueno neprijateljstvo izmeu Langobarda i Gepida buknulo svom estinom i prelilo se u rat. Neposredni povod bila je injenica to su obojica kraljeva, i langobardski Audoin i gepidski Turizind, bili zapravo uzurpatori, iji su se zakoniti suparnici u borbi za vlast obratili protivnikom taboru za pomo.233 Rat je izbio 549. godine,234 a Carstvo je odluilo podrati Langobarde nakon to su se poslanstva oba sukobljena naroda obratila za potporu Konstantinopolu. No, kad se gepidskom podruju primaknula snana istonorimska vojska,235 prethodno porazivi Herule negdje na sjeveru Prve Mezije, obje zaraene strane odluile su na brzinu sklopiti mir, a da se pravi ratni razraun nije uope dogodio.236 Prisutnost mone carske vojske sasvim oigledno nije odgovarala ni jednom ni drugom protivniku jer su i Langobardi i Gepidi zacijelo slutili da bi s obzirom na trenutane okolnosti nakon bitke jedini pravi pobjednik bilo Carstvo. Poslije sklapanja mira langobardski je pretendent (H)ildigis pobjegao od Gepida ponovno k Slavenima (prvi put se kod njih sklonio pod Vakonom)237 i ondje skupio vojsku s kojom je u jesen 549. godine provalio u Italiju i porazio rimski odred u Venetiji.238 Na kraju se nije pridruio Ostrogotima nego se vratio Slavenima. Neki smatraju da je (H)ildigis na pohodu u Italiju proao i Panonijom Savijom.239 tovie, mogao je prokrstariti i cijelom junom Panonijom. Gepidi ne bi bili smetnja budui da su mu pruali potporu podupirali
Vrady 1984, 106, bilj. 232 tumai da se taj Prokopijev izriaj (vidi str. 107, bilj. 208) odnosi na prostor juno od Drave i na odsjeak Dunava izmeu ua Drave i ua Tise, te pretpostavlja da se teite langobardske drave preselilo u Meurjeje. No, to nije tono. 233 Moda su Langobardi isprovocirali sukob povrijedivi gepidsko podruje, ako na to misli Prokopije, BG 3.34.26 (= Lakatos 1973, 25) kad spominje da su Langobardi otetili Gepide. Usp. Christou 1991, 86. 234 Za datum usp. Stein 1949, 530, 531, bilj. 1, Wozniak 1979, 148, PLRE III, 104, s. v. Aratius, 617, s. v. Ildigisal, Pohl 1996a, 30-31, 1997a, 91-92. Rat se obino datira 547. godinom (usp. Diculescu 1923, 139, Schmidt 1934, 537, 581, Bna 1956, 237, Werner 1962, 11, 141, Jarnut 1982, 24, Menghin 1985, 34, Christou 1991, 90-91, Christie 1998, 36, Andri 2002, 155). 235 Prokopije, BG 3.34.45 (= Lakatos 1973, 27, 1978, 19) navodi da je carska vojska bila u neposrednoj blizini ( ) Gepida pa je zacijelo dospjela blizu Dunava u Prvoj Meziji. Prokopije, BG 3.34.44-45 pie da su Rimljani nenadano () naili na herulski odred. Moe se pretpostaviti da se njihov sraz nije zbio blizu Sigiduna jer bi ondje oekivali prisutnost i otpor Herula. Svladavi Herule, carske su se ete mogle primaknuti gotovo do samog Dunava. 236 Za pojedinosti sukoba usp. Diculescu 1923, 136-139, Wozniak 1979, 148-150, Christou 1991, 84-91. 237 Prokopije, BG 3.35.16. 238 Za datum usp. Stein 1949, 531, PLRE III, 617, s. v. Ildigisal. Lotter 2003, 136 misli da se okraj dogodio u proljee 549., ali to je prerano. (H)ildigisov pohod obino se datira 548. godinom, ali pod pretpostavkom da je prvi rat izmeu Langobarda i Gepida izbio 547. godine (usp. Diculescu 1923, 140, Christou 1991, 91, Jarnut 2000, 75). 239 Usp. Barada 1952, 10 i Burkowsky 1999, 86, koji netono kau da je rije o gotskoj pokrajini i da je (H)idigis bio suzbijen.
232
112
5. 4. 2011. 14:45:41
pa bi se preko njihova podruja prebacio do Druge Panonije. Otamo bi se od Sirmija preko Cibala i Murse uputio u Italiju. S obzirom na to da je predvodio snaan odred (navodno 300 Langobarda i 6000 Gepida i Slavena), jamano ne bi naiao na otpor predstraa svojih sunarodnjaka. Isti put je mogao odabrati i na povratku.240 S druge strane, mogue je i da je prolazio zapadnim rubom Panonije.241 (H)ildigisova pustolovina zorno pokazuje propusnost langobardskih i gepidskih pozicija u Panoniji, ali i nemogunost italskih vlastodraca da bez kontrole nad panonskim podrujem kao isturenim branikom uinkovito sprijee provale u Italiju. Netrpeljivost izmeu Langobarda i Gepida bila je toliko snana da su ve sljedee godine (u rano proljee 550.) odluili iznova pograbiti oruje. Ni ovoga puta nije bilo samog sraza na bojnom polju jer su se vojske povukle prilino prestraene za njih neobinom prirodnom pojavom, nakon ega su obojica vladara utanaila dvogodinje primirje.242 No, to je bio samo predah tijekom kojega su i jedni i drugi nastojali ojaati svoje pozicije. Napokon je u rano proljee 551.243 izbio novi rat. Opet su i Langobardi i Gepidi zatraili carsku vojnu pomo bez koje se oito nisu nadali da mogu izvojevati odlunu pobjedu. Dvor je potporu obeao objema stranama, ali je naposljetku odluio podrati Langobarde, raskinuvi sporazum s Gepidima. Ipak, vei se dio upuenih istonorimskih snaga nije izravno umijeao u sukob. Langobardi su pak prodrli na gepidsko podruje i u velikoj bitki na tzv. Polju bogova (Asfeld) u istonom dijelu Druge Panonije (izmeu Cibala i Sirmija) teko porazili neprijatelja, iako sa znatnim obostranim rtvama.244 Nato je pod paskom Carstva bio sklopljen
Hauptmann 1928, 145-146 misli da se (H)ildigis prebacio u Italiju preko franakog dijela Norika budui da su najveim dijelom Podunavlja vladali Gepidi i Langobardi (usp. i Grafenauer 1951, 39, 1971, 20, Waldmller 1976, 40). 241 Tako Margeti 1992, 150-151. Po njemu je (H)ildigis proao podrujem zapadno od Lajte kroz jugoistonu Austriju i dalje na jug, dok su Slaveni koje je vodio bili s prostora dananje Slovake (isto i Barford 2001, 56). 242 Za pojedinosti usp. Diculescu 1923, 140-141, Wozniak 1979, 150-151, Christou 1991, 91-92. Sevin 1955, 149-150 dri da je rije o pomrini Mjeseca 25. na 26. lipnja 549. No, to bi znailo da su se Langobardi i Gepidi spremali na nonu bitku, o emu izvori inae nita ne znaju. Za datum usp. Stein 1949, 532, Wozniak 1979, 150, Pohl 1996a, 32, 1997a, 92 (zacijelo previdom navodi da je drugi rat izbio 551. godine, isto, 91). Veina istraivaa drugi sukob datira 549. godinom. 243 Za datum usp. Croke 2005, 483-489. Bitka se obino datira u ljeto 551. (Diculescu 1923, 141, 146, Christou 1991, 95) odnosno openito u 551. godinu (Schmidt 1934, 539, 581, Bna 1956, 238, Csallny 1961, 13, Werner 1962, 11, Jarnut 1982, 25, 2000, 76, Menghin 1985, 35) ili u 552. godinu (Stein 1949, 534, Sevin 1955, 156, Wozniak 1979, 151, Pohl 1996a, 33, 1997a, 91, Christie 1998, 36, Andri 2002, 155). Pohl 1997, 93 pretpostavlja da se dvogodinje primirje ispotovalo, ali vrela nisu tako izriita: Prokopije, BG 4.25.7 (= Lakatos 1973, 31) jednostavno kae da su se u meuvremenu (poetkom 551. godine) Langobardi i Gepidi zaeljeli rata. S obzirom na dotadanji ritam njihovih sukoba, vjerojatnije je da su ve 551. godine obnovili ratno stanje. 244 O estini boja svjedoe Jordan, Romana 386, Prokopije, BG 4.25.14, Pavao akon, HL 1.24 (= Lakatos 1973, 18, 32, 40). Veina istraivaa smjeta bitku u Drugu Panoniju (Schmidt 1934, 539, Bna 1956, 238, 1976, 35, Menghin 1985, 35, Christou 1991, 95, Christie 1998, 36, Andri 2002, 157, Lotter 2003, 137). Logino je da su Langobardi kao napadai udarili na sjedite gepidskog kralja. U Drugoj Panoniji mogli su oekivati i djelatnu vojnu pomo Carstva, koja
240
113
5. 4. 2011. 14:45:41
mir, kojim su se i Langobardi i Gepidi morali obvezati na sudjelovanje u carskom pohodu protiv Ostrogota u Italiji pod zapovjednitvom eunuha Narzeta. Osim toga, Gepidi su se sada i formalno morali odrei svojih steevina u Prvoj Meziji i Obalnoj Dakiji, a ini se da je Carstvo obnovilo vlast i u jugoistonom dijelu Druge Panonije s Basijanom, te da je Gepidima potvren posjed Sirmija prema novom federatskom ugovoru.245 Poslije ovog tekog poraza Gepidi su se moda morali odrei i Cibala koje bi potom zaposjeli Langobardi i zacijelo ondje smjestili svoju vojnu posadu,246 pa su se njihovi zakleti gepidski protivnici tako jo neposrednije nali izmeu dvije vatre. Narzet je u proljee 552. krenuo s vojskom iz Salone, 247 a spomenuta germanska pojaanja koja su se sastojala od 5500 Langobarda, 3000 arijanskih (progepidskih) Herula i svega 400 Gepida 248 pridruila su mu se u rano ljeto u Venetiji, oito doavi onamo preko june Panonije, zacijelo glavnom cestovnom komunikacijom u savsko-dravsko-dunavskom meurjeju. 249 Nakon izvojevane pobjede nad Ostrogotima, Narzet je otpustio Langobarde i dao ih pod oruanom pratnjom izvesti iz Italije zbog njihove neobuzdanosti, nasilja i pljake.250 ini se da Langobardi nisu bili osobito zadovoljni ovim postupkom. Njihov kralj je ve prije bio prosvjedovao jer mu Justinijan nije uputio svu obeanu vojnu pomo protiv Gepida, 251 a car je morao i dodatno sklonuti Audoina na slanje saveznikog odreda bogatim novanim darom.252 Otuda ne bi bilo udno da su Langobardi nakon povratka u Panoniju odluili prolazno iskaliti bijes na carskim pokrajinama pa su provalili u Dalmaciju i Iliriku prefekturu sve do Dirahija, odvevi sa sobom mnogo zarobljenika.253 Bio bi to jedini sluaj da su postupili protivno preuzetim federatskim obvezama.254 U historiografiji nije rijeeno pitanje kad se zbila ova provala. S tim u vezi iznesena su razliita miljenja: da su se Langobardi zaletjeli u Dalmaciju i Iliriku prefekturu nakon to bi im Justinijan I. ponudio savez koji je raskinuo s Gepidima
bi bila iskljuena da se bitka vodila dalje na sjeveru, kao to hoe Diculescu 1923, 145 (ravnica izmeu Dunava i Tise). ini se uputnim pretpostaviti da su se i prethodna dva (neostvarena) ratna razrauna imala dogoditi na istom podruju. O pojedinostima rata usp. Diculescu 1923, 144-147, Wozniak 1979, 151-152, Bna 1987, 123, Christou 1991, 92-96. O tome usp. Diculescu 1923, 147-148, Wozniak 1979, 152, Bna 1987, 123, Christou 1991, 95-96, Lotter 2003, 138. Svjedoanstvo da je Justinijan potvrdio Gepidima posjed Sirmija prua Menandar, 12.6, 47-49 (= Lakatos 1973, 94. Da je Carstvo ponovno steklo neposredan nadzor nad jugoistonim dijelom Druge Panonije s gradom Basijanom i njegovom okolicom (tzv. herulska zemlja), pokazuje podatak da je car ondje 562. godine kanio naseliti Avare (Menandar, fr. 5.4, 2-6 [= Lakatos 1978, 102]). Ako se tako smije protumaiti pojedinaan nalaz langobardske fibule u Vinkovcima, gdje je inae utvreno gepidsko naselje. Prokopije, BG 4.26.5. O broju svjedoi Prokopije, BG 4.26.12-13 (= Lakatos 1973, 32, 1978, 21). Usp. Croke 2005, 488. Prokopije, BG 4.33.2. Prokopije, BG 4.25.15. Prokopije, BG 4.26.12. Prokopije, BG 3.33.12. Pavao akon, HL 2.1 izriito kae da su Langobardi bili rimski saveznici sve vrijeme dok su drali Panoniju.
114
245
246
249 250 251 252 253 254

247 248
5. 4. 2011. 14:45:41
536. godine,255 da se provala dogodila prije prvog langobardsko-gepidskog rata i sklapanja ugovora o savezu izmeu Justinijana i Audoina te da je bila povezana s napadima Gepida i Herula u Dakoj i Trakoj dijecezi 256 ili openito za Audionove vladavine.257 Ovakva dalekosena provala jedva da bi bila mogua prije nego to su Langobardi zasjeli u junoj Panoniji. Prokopije je kronoloki smjeta poslije langobardskog dolaska u Unutranji Norik i junu Panoniju. Ovo nedvojbeno pokazuje da provale nije moglo biti prije 547. godine. Da se dogodila tek 552. godine i da se radilo o izoliranim incidentu, govore ope prilike do te godine (zauzetost sukobom s Gepidima, prisutnost snanih carskih snaga u regiji) i poslije nje (potpun izostanak gepidskih i langobardskih provala na carsko podruje). 258 to se tie itinerarija za provalu, Langobardi su se jamano prebacili iz Druge Panonije u istonu Dalmaciju i, posluivi se tamonjom cestovnom mreom, preko Prevalitane dospjeli do Novog Epira, gdje se nalazio Dirahij. Tim su putem u Epir prodrli i Vizigoti pod Alarikom i moda Ostrogoti pod Valamirom. Istonorimska reakcija je izostala, budui da je Carstvo sve izrazitije bilo zabavljeno problemom sa Slavenima. Mir izmeu Langobarda i Gepida odrao se desetljee i pol. Justinijan je umro u studenom 565. godine i ini se da se novi otvoreni sukob izmeu dva naroda dogodio tek poslije toga, zacijelo poetkom 566., iako mnogi izbijanje rata datiraju 565. godinom.259 Bitka je vjerojatno ponovno voena u Drugoj Panoniji.260 U tom su srazu pobijedili Langobardi i gepidski kralj Kunimund se osjetio ponukanim da zatrai pomo Carstva.261 Pritom je novom caru Justinu II. (565.578.) obeao da e vratiti pod istonorimsku upravu Sirmij i zemlju juno od Drave,262 dakle cijeli gepidski posjed u junoj Panoniji. Carska je vojska pod
257 258
255 256 259
260 261
262
Bna 1956, 236. Lotter 2003, 135, 136. Schmidt 1934, 537, 581. Wozniak 1979, 148 takoer misli da su Langobardi bili u miru s Carstvom od pobjede nad Herulima. Diculescu 1923, 153, Werner 1962, 13, Bna 1976, 97, Wozniak 1979, 152, Jarnut 1982, 26, Pohl 1997, 96, Andri 2002, 159, s time da ga neki smjetaju u vrijeme poslije Justinijanove smrti (Menghin 1985, 85, Lotter 2003, 142). Meutim, vjerojatnije je da je rat izbio 566. godine. Naime, Langobardi i Gepidi potpisali su mirovni ugovor pod Justinijanovim pokroviteljstvom i nema razloga sumnjati u to da ga se nisu drali za careva ivota. No, njegovom je smru ova obveza prestala postojati. I Christie 1998, 59 datira obnovu rata 566. godinom. Usp. Bna 1976, 95, Andri 2002, 159. Teofilakt Simokata, 6.10.8-9 (= Lakatos 1973, 84). Iako Teofilakt i Pavao akon, HL 1.27 (= Lakatos 1973, 41) pripisuju krivnju za ponovno izbijanje neprijateljstva Gepidima, vjerojatnije je da su upravo Langobardi obnovili sukob (usp. Menandar, 12.1, 1-3 = Lakatos 1973, 88, gdje se kae da langobardski kralj Alboin nije mogao zanemariti svoju mrnju prema Kunimundu i da je poto-poto htio unititi mo Gepida; takoer Christou 1991, 102). Menandar, 12.2, 14-16 (= Lakatos 1973, 89, VIINJ I, 87). ii 1925, 215 potpuno neopravdano pretpostavlja da su Gepidi obeali predati Carstvu dananju Slavoniju, a moda i sjeveroistoni dio Hrvatske. Gepidska se ponuda mogla odnositi iskljuivo na oblast koju su izravno drali u vlasti, a to je bio istoni dio Druge Panonije (dananja istona Slavonija i Srijem; usp. i Bsendorfer 1952, 162-163). Goldstein 1995, 75 je pogreno protumaio odlomak iz vrela pa po njemu Justin II. obeava Gepidima predati Sirmij i unutardravsko podruje, za koje smatra da pokriva dananju Slavoniju.
115
5. 4. 2011. 14:45:41
zapovjednitvom kuropalata Baduarija stigla i uz njezinu je potporu jo iste, 566. godine Kunimund uspio nadvladati, odbivi molbu langobardskog kralja Alboina za primirjem.263 Meutim, gepidski kralj se nakon pobjede predomislio i nije Carstvu prepustio obeana podruja. Ovo je zapeatilo sudbinu Gepida. Langobardi su se za savez obratili Avarima, hotei jednom zasvagda skriti Gepide. Pritom su se obvezali avarskom kaganu da e mu u sluaju pobjede pripasti polovica plijena i sva zemlja Gepida, znai i junopanonski posjed.264 Kunimundu nije preostalo nita drugo nego opet se za pomo utei Carstvu. Ponovno je obeao odstupanje gepidskih posjeda u junoj Panoniji. Justin zahtjev nije odbio, ali je izjavio da treba vremena za prikupljanje snaga. U to vrijeme su u carsku prijestolnicu poslanstvo bili uputili i Langobardi i ishodili od cara jamstvo da u sukobu nee stati ni na iju stranu.265 ini se kako je s Gepidima bilo dogovoreno da prepuste Sirmij carskim snagama im se one pojave.266 Zacijelo u proljee 567. zapoeo je dramatian rasplet dugotrajnog i silovitog suparnitva izmeu Langobarda i Gepida. Istovremenom langobardsko-avarskom napadu na samo sredite svoga podruja Gepidi nisu mogli odoljeti. U opem pokolju njihov kralj Kunimund je poginuo, a gepidska je drava prestala postojati. U meuvremenu je istonorimska vojska ula u Sirmij, to je Carstvo uvuklo u estoke sporove s Avarima koji su smatrali da grad i njegova oblast prema sporazumu s Langobardima pripadaju njima.267 Neki istraivai inae istiu vanost Sirmija u sukobu izmeu Langobarda i Gepida, no grad je bio mnogo vaniji Carstvu dok je Langobardima mogao jedino neto znaiti kao prijestolnica gepidskog kralja.268 Carstvo se domoglo i gepidskog kraljevskog blaga koje su u Konstantinopol donijeli gepidski arijanski biskup Sirmija Trazarik i Kunimundov neak Reptila.269 Langobardi nisu dugo uivali u plodovima svoje pobjede. Ve nagodinu, poetkom travnja 568. krenuli su u
265 266
263 264
Teofilakt Simokata, 6.10.10-12 (= Lakatos 1973, 84-85). Menandar, 12.2, 1-11 (= Lakatos 1973, 88-89). Menandar, 12.2, 12-31 (= Lakatos 1973, 89). Christou 1991, 104, 105. Takoer i Werner 1962, 14. O tome moda svjedoi Euagrije Sholastik, 5.12 (= Lakatos 1973, 89-90), koji kae da su Gepidi Sirmij izruili Justinu. Netona je pretpostavka Margetia 1992, 152 da su Istoni Rimljani Sirmij preoteli Avarima, istisnuvi ih iz Srijema koji su Avari ve bili zauzeli. Odlomak iz Menandra, 12.5, 31-33, na koji se autor poziva i u kojem kagan Bajan optuuje Rimljane da su mu silom oduzeli zemlju koju jedva da je bio zaposjeo, odnosi se na injenicu to je Konstantinopol zauzeo podruje za koje je avarski kagan smatrao svojim zahvaljujui dogovoru s Langobardima. Margetievoj hipotezi suprotstavljaju se i dvije okolnosti: Avari jednostavno nisu ni imali vremena prodrijeti tako brzo na jug do Druge Panonije i osvojiti Sirmij jer se odluujui boj s Gepidima vodio u sreditu gepidskog podruja, a i teko je vjerovati da bi jednom zaposjednuti grad Avari tako lako prepustili carskoj vojsci. Katii 1998, 143 misli da su Avari Sirmij mirno prepustili caru jer su time htjeli stei njegovu naklonost. 267 O dogaajima 566.567. godine usp. Diculescu 1923, 152-164, Bna 1976, 97-100, Wozniak 1979, 152-155, Christou 1991, 102-105. 268 Schaffran 1938, 19, Bna 1956, 237, Egger 1962a, 122. Borba izmeu Langobarda i Gepida vodila se za prevlast u Karpatskoj kotlini, u emu je Sirmij imao neznatnu ulogu (usp. Pohl 1980, 299). 269 Ivan Biklarski, a. 572?.1 (= Lakatos 1973, 86).
116
5. 4. 2011. 14:45:41
viemjesenu seobu u Italiju, prethodno se sporazumjevi s Avarima.270 Naputajui Panoniju, sa sobom su vodili i druge narodne skupine, meu kojima vjerojatno i junopanonske Sveve, kao i dio autohtonog stanovnitva.271 Mnotvo se slijevalo u povorku koja se polagano kretala starim rimskim putovima u jugozapadnoj Panoniji.272 Poslije odlaska Langobarda novim su gospodarima Karpatske kotline postali Avari, dok je razdoblje germanske prevlasti u Panoniji zavrilo.
O razlozima odlaska Langobarda iz Panonije usp. Christie 1991, 79-108, 1998, 60-63, Margeti 1992, 151-154, Jarnut 2000, 77-79. Uobiajena pretpostavka u historiografiji o opasnoj blizini ili premoi Avara kao glavnom razlogu langobardske seobe ne ini se opravdanom. 271 Pavao akon, HL 2.26 (= Lakatos 1973, 42) spominje Gepide, Bugare, Sarmate, Panonce, Sveve i Noriane. S pravom se moe sumnjati u to da su s Langobardima u Italiju poli i Bugari (usp. Bna 1981, 99-101; moguim to smatraju Pohl 2002, 51, Wolfram 1996, 20), ali je sasvim vjerojatno da su im se pridruili ostaci Sarmata i dijelovi domaeg romaniziranog puanstva iz krajeva kojima su prolazili. Usp. i Brato 2007, 271-272. 272 Usp. Andri 2002, 163. Pirkovi 1971, 188 dri da je Alboin krenuo iz Srijema, gdje bi se po njemu vodio presudan boj izmeu Langobarda i Gepida (isto, 186). No, teite langobardskog naseobinskog prostora bilo je sjeverno od Drave, ondje se nalazilo i kraljevsko sjedite, a zadnja bitka se vodila u krajevima uz srednju Tisu (usp. Werner 1962, 14, Bna 1976, 100, Jarnut 1982, 26; Schmidt 1934, 542 ima meurjeje Tise i Dunava). Dio Langobarda koji je boravio u junoj Panoniji kao predstraa prema Francima na zapadu odnosno prema Gepidima na istoku morao se posluiti mjesnim putovima pa bi se sa seobenom glavninom spojio u Unutranjem Noriku (o kretanju Langobarda iz Panonije prema Italiji usp. Mor 1964, 180-181).
270
117
5. 4. 2011. 14:45:41
5. 4. 2011. 14:45:41
V. poglavlje
Doba Avara i Slavena
U prevratnim vremenima u praskozorje srednjega vijeka raale su se i nestajale politike datosti, preklapali su se utjecaji i smjenjivali vlastodrci u Panoniji. Poslije Germana na povijesnu pozornicu stupili su Avari i Slaveni. Iako je uspostava avarske vlasti u konanici donijela smirivanje prilika, pod Avarima se Panonija, a osobito njezin juni dio postupno od oblasti u sreditu zbivanja pretvorila u rubno podruje izmeu dva uljudbena kruga, potonuvi nezaustavljivo u tmuu nepoznatosti koja onemoguuje podrobniju spoznaju povijesnih gibanja.
Avarsko i slavensko osvajanje

Carstvo nije imalo vremena radovati se svom uspjehu protiv Gepida. Gepidski slom i odlazak Langobarda nisu niim poboljali carske izglede u junoj Panoniji. Smjena vlastodraca samo je promijenila protagoniste u borbi za kontrolu nad srednjim Podunavljem. U tomu je osobitu ulogu igrao istoni dio Meurjeja postavi popritem sukoba usredotoenog oko Sirmija. U trenutku kad su Langobardi naputali svoja panonska sjedita, Carstvo je Avare poblie poznavalo tek jedno desetljee.1 Vremeni Justinijan I. razmatrao je 562. godine zamisao da ih naseli u nekadanjoj herulskoj zemlji u Drugoj Panoniji koja je tvorila granino podruje prema sirmijskim Gepidima.2 Avarskim poslanicima koji su od cara traili zemlju za naseobu bila je iznesena takva ponuda, ali oni su je odbili.3 To nimalo ne udi budui da je sa sobom nosila i obvezu ivota uz neugodnog susjeda i, po potrebi, ratovanja protiv njega. No, nakon to su u langobardsko-avarskoj sprezi Gepidi trajno bili uklonjeni kao imbenik moi u Karpatskoj kotlini, Avarima se otvorilo novo polje djelovanja.4
Rasprava o Avarima u junoj Panoniji proirena je u pojedinim dijelovima u Graanin 2009a. Wozniak 1979, 154 pogreno tvrdi da je Justinijan I. Avarima ponudio podruje u dananjoj Slovakoj gdje su Heruli neko obitavali (vidi str. 95, bilj. 143). 3 Menandar, fr. 5.4, 1-7. Pregovori se obino datiraju u 562. godinu (usp. Hauptmann 1928, 149, Grafenauer 1951, 44, 1964, 271, Bury 1958b, 315, Mirkovi 1971, 52, Avenarius 1974, 51, Kovaevi 1977, 23, Wolfram 1987, 347, 1996, 24, Herak Sili 2002, 204), dok ih Stein 1949, 543 smjeta ranije, oko 561. godine. Viktor Tununski, a. 563.2 biljei da je Justinijan I. 563. godine primio i s darovima otpustio prve avarske poslanike, to se moda odnosi na slubeni zavretak pregovora ili je rije o saimanju vie poslanstava (usp. Pohl 2002, 46). 4 U dijelu slovenske i hrvatske historiografije postoji miljenje da su se Avari prebacili preko istonorimskog podruja, junom obalom Dunava, kako bi ugrozili Gepide s juga (Hauptmann
1 2
119
5. 4. 2011. 14:45:42
Promjena je postala oita 568. godine kada je Carstvo sasvim bolno uvidjelo da u srednjem Podunavlju ima novoga monog neprijatelja. Avari su neposredno nakon gepidskog sloma, dakle jo 567. godine,5 pokuali zauzeti Sirmij, no morali su odustati od opsade i upustiti se u pregovore. Kako oni nisu dali eljeni ishod, avarski je kagan razljuen zapovijedio protobugarskim Kutrigurima da prijeu Savu i opustoe krajeve u Dalmaciji, moda u sjeveroistonoj Bosni.6 Kagan je pak sa svojim snagama preao Dunav u namjeri da uvrsti poloaj na nekadanjem gepidskom podruju.7 Ve idue je godine prema dogovoru s Langobardima prote1928, 152, Grafenauer 1951, 48, Margeti 1992, 152, 153, Katii 1998, 143), ali navod iz Menandra, fr. 12.5, 61-62 na koji se ti istraivai pozivaju to niim ne potkrepljuje. Takav postupak carskih vlasti u ovom trenutku ne bi niti imao smisla jer su se usponom Justina II. na prijestolje odnosi s Avarima pomutili. Kako se ini, avarska je vojska dola s prostora istono od Karpata (usp. Pohl 2002, 59). Dodue, jednom kasnijom prigodom carske su vlasti omoguile Avarima prolaz sjevernim Ilirikom i sjevernom Trakijom kako bi napali donjodunavske Slavene koji su ugroavali istonorimske pokrajine (vidi kasnije u tekstu, str. 122). 5 Mirkovi 1971, 52, Bna 1985a, 11, 1995, 17, 24, Gckenjan 1993, 283, Pohl 2002, 354, bilj. 1. Grafenauer 1951, 48, 1964, 273 pomilja na 566. ili 567. godinu. Drugi istraivai navode 568. godinu (usp. ii 1925, 218, Setton 1950, 508, Kreki Tomi 1955, 88, Moravcsik 1958, 424, Avenarius 1974, 85, Waldmller 1976, 96, Kovaevi 1977, 46, Kollautz 1979, 464, Margeti 1992, 152), no tada su Avari morali bili prvenstveno zauzeti zaposjedanjem Panonije nakon odlaska Langobarda. 6 Tako ii 1925, 218. Kovaevi 1977, 46 govori da je u napadu Kutrigura stradala srednja Bosna, istiui da je prostor sjeverne Bosne pripadao Panoniji s obzirom na to da granica izmeu Dalmacije i Panonije nije bila na Savi nego junije. No, iieva je pretpostavka jednako valjana budui da se ne zna kojim tono smjerom i koliko duboko su napadai prodrli u Dalmaciju, a k tome pojas dananje sjeverne Bosne koji se neko nalazio u rimskoj Panoniji vjerojatno nije bio vrlo irok (vidi str. 52-53). Uvrijeena datacija kutrigurske provale 568. godinom (usp. ii 1925, 218, Setton 1950, 508, Kreki Tomi 1955, 88, Moravcsik 1958, 424, Mileti 1978, 104, Ferjani 1984, 95, Goldstein 1992, 76, 1995, 80, Gckenjan 1993, 285, Tomii 2000a, 284, 2000b, 143) mora se pomaknuti godinu dana unatrag (usp. Bna 1981, 104: jesen 567.). 7 O ovim dogaajima svjedoi Menandar, fr. 12.3-5 (= VIINJ I, 87-88). Usp. ii 1925, 217218, Waldmller 1976, 95-98, Pohl 2002, 58-60, Lotter 2003, 149. O postupnom zaposjedanju gepidskog podruja koje je uslijedilo nakon napada na Sirmij usp. Bna 1985a, 7, 1995, 17, Pohl 2002, 60. Wozniak 1979, 155 navodi da su se pojedini Gepidi odrali u brdovitim krajevima na istoku stare rimske Dakije sve do 571. godine (usp. takoer i Diculescu 1923, 164, koji spominje Transilvaniju i Olteniju, a voama otpora smatra arijanskog biskupa Sirmija Trazarika i Kunimundova neaka Reptilu). Datacija se zasniva na podatku iz Kronike Ivana Biklarskog (vidi str. 116, bilj. 269), u kojoj se u estu godinu carevanja Justina II. smjeta slom gepidskog kraljevstva, smrt kralja Kunimunda te Trazarikov i Reptilin bijeg u Konstantinopol. Meutim, malo je vjerojatno da su Gepidi bili u stanju pruiti organizirani otpor, a i kroniarevo izlaganje prije upuuje na to da su Trazarik i Reptila dospjeli u carske ruke odmah nakon Kunimundova poraza i pogibije odnosno u asu kad su carske ete preuzele Sirmij. Kronologija Ivana Biklarskog inae nije precizna (s tim u vezi usp. Avenarius 1974, 241-242, bilj. 8, Pohl 2002, 355, bilj. 16 uz poglavlje 3.2), pa se hipoteza o nastavku otpora Gepida do 571. godine moe odbaciti. S druge strane, dio je Gepida ostao pod avarskom vlau, kao to pokazuje podatak da su istonorimske ete godine 599. opustoile tri gepidska sela u junom dijelu dunavsko-tiskog meurjeja (Teofilakt Simokara, 8.3.11-13; usp. Pohl 1980, 300, 2002, 157, 2003, 579-580, Takcs 2000, 460, Curta 2006, 65).
120
5. 4. 2011. 14:45:42
gnuo vlast i na znatan dio Panonije.8 U meuvremenu su bili nastavljeni pregovori izmeu kagana i carskog dvora. Avarski je poslanik Targitije ustrajno u ime svoga gospodara zahtijevao preputanje Sirmija, uz isplatu godinjeg supsidija, ali je jednako uporno bio odbijan (568. i 569. godine9). Kako se ini, nakon ovih je diplomatskih natezanja uslijedilo istonorimsko poslanstvo koje je pregovore vodilo neposredno s avarskim kaganom.10 Naposljetku, rimska je nepopustljivost nagnala Avare na ogranienu vojnu akciju, pa su 570. godine provalili u Traku dijecezu, no tom ih je prigodom porazio vojskovoa i budui car Tiberije.11 Pregovori su obnovljeni (moda u kasnu jesen 570.), a s istonorimske strane vodio ih je osobno Tiberije. Avarskom predstavniku izraena je spremnost da se Avarima dozvoli naseljavanje na rimskom ozemlju, moda u Drugoj Panoniji (zacijelo u tzv. herulskoj zemlji) ili openito u panonskim pokrajinama,12 ime bi se ozakonio njihov poloaj u oblastima koje su preuzeli od Langobarda i ujedno ih promaknulo u carske federate.13 Ovakvo se rjeenje razbilo na otporu Justina II. pa se ratno stanje nastavilo.14 Tiberije, kojemu je bilo povjereno zapovjednitvo nad cijelom dunavskom granicom, naloio je nato vojskovoi Bonu, vjerojatno vojnom zapovjedniku Ilirika, koji se bio odlikovao u obrani Sirmija 567. godine, da brani prijelaze na Dunavu.15 Jamano 571. godine Avari su se u manjim skupinama poeli iznova prebacivati preko Dunava, no tada su ih carski vojskovoe jo uspjeli suzbiti.16 Promjena je nastupila 572. godine kada je izbio rat izmeu Perzije i Carstva, to je istonorimske snage vezalo na Istoku. Moda u jesen
Herak Sili 2002, 203 pogreno tvrde da Avari najvjerojatnije 561. konano ulaze u Panoniju jer su to mogli uiniti tek nakon odlaska Langobarda. 9 Datacija Targitijevih poslanstava prema Pohl 2002, 63, koji prvu misiju avarskog pregovaraa smjeta u zimu 567./568., a drugu u zimu 568./569. Na kraju druge Targitijeve misije Justin je ovlastio vojskovou Tiberija za voenje pregovora (Menandar, fr. 12.7, 15-18; usp. Pohl 2002, 63). 10 Usp. Menandar, fr. 12.8, gdje se kae da je avarski vladar iznova prijetio, ali da se Rimljani nisu dali zastraiti. Justin II. je Targitiju inae rekao da e poslati Tiberija radi daljnjih dogovora (vidi prethodnu biljeku), pa u kronoloke kalkulacije valja ubrojiti i vrijeme potrebno za to poslanstvo (moda se odigralo u kasnu jesen 569.). Neuspjeh ovih razgovora izazvao bi avarsku oruanu reakciju (moda u proljee 570.), zacijelo jo dok je Tiberije bio na dunavskoj granici. 11 O ovoj avarskoj provali svjedoi Ivan Biklarski, a. 570?.3. Datacija nije sigurna (Grafenauer 1951, 49: oko 570. godine, Avenarius 1974, 87: 570./571. godine, Waldmller 1976, 102: 570. ili vjerojatnije 573. godine, Kollautz 1979, 475: jesen 570., Maksimovi 1980, 44: 570. godine, Pohl 2002, 64: 569./570. godine, Lotter 2003, 149: 570. godine). Ivan Biklarski dogaaj datira etvrtom godinom carevanja Justina II. (od studenog 568. do studenog 569.) i drugom godinom vladavine vizigotskog kralja Leovigilde (od kraja 569. do kraja 570.). 12 Pohl 2002, 63. Teofan Bizantinac, fr. 2 navodi da su Avari zamolili Justina II. da im dodijeli Panoniju kao sjedite, ali da on nije s njima sklopio sporazum. 13 Usp. Pohl 2002, 63-64. 14 Menandar, fr. 15.1. 15 Menandar, fr. 15.1, 21-23. U vrelu se ne navodi ime rijeke, no vjerojatno je rije o Dunavu jer su Avari prodirali u Traku dijecezu (Ivan Biklarski avarske navale povezuje samo s Trakijom, a. 576?.5, 577?.1, 579?.1). Blockley 1985, 270 smatra da bi se moglo raditi o Savi. Isto misli i Pohl 2002, 64, dodajui da je Bon tada jo bio u Sirmiju (usp. i Mirkovi 1971, 54, Kovaevi 1977, 48), ali o tome izvori nita ne kau. Stoer vojskovoe Ilirika nalazio se inae u Najsu. 16 Menandar, fr. 15.2.
8
121
5. 4. 2011. 14:45:42
573. Avari su ponovno provalili na carsko tlo i nanijeli teak poraz Tiberiju koji je na raspolaganju imao samo manji broj odreda.17 Taj se neuspjeh pokazao presudnim jer je uvjerio Justina II. u nunost sporazuma s Avarima. Pregovori su dovreni krajem 574. godine i Tiberije, koji je poetkom prosinca imenovan cezarom, vjerojatno je jo istog mjeseca sklopio mirovni ugovor s Avarima, pristavi na plaanje izdanog danka.18 O ostalim uvjetima sporazuma nita nije poznato, no moe se pretpostaviti kako se kagan obvezao da nee provaljivati na carsko podruje i da e po potrebi Carstvu pruiti vojnu potporu. injenica o davanju danka bila je zacijelo prikrivena time to su Avari slubeno postali federati. Tada im je vjerojatno priznato i pravo naseobe u dijelovima Panonije koje su ve bili zaposjeli. Pojedini istraivai smatraju da je Avarima bio odstupljen samo Srijem odnosno sirmijska oblast.19 No, mnogo je vjerojatnije da su carske vlasti avarsku nazonost formalnopravno legalizirale u svim panonskim predjelima koji su pali pod avarsku vlast, izuzevi upravo Sirmij i oblinja podruja. Na ovakav navodi donekle i tvrdnja vrela da je istonorimski opunomoenik doao kaganu u oblast Panoniju.20 Budui da ve u nastavku reenice kae kako je avarski vrhovnik s vojskom prebaen na rimsko tlo, to bi moglo znaiti da Istoni Rimljani nisu vie Panoniju smatrali svojim neposrednim posjedom. Iz ovog je vidljivo i da je kagan imao slobodu djelovanja u Panoniji, a da ta okolnost nije izazivala carske prosvjede. Mir je Carstvu pruio kratkotrajan predah pa ak i avarsku pomo u suzbijanju slavenskih navala preko donjeg Dunava. Tako je na Tiberijev zahtjev kagan u kasnu jesen 578. napao Slavene koji su obitavali nedaleko od Male Skitije, vjerojatno u dananjoj Vlakoj, nakon to su avarske snage onamo bile prevezene preko rimskog podruja.21 I ne samo to. Carstvu je bilo omogueno da novai vojnike na prostorima koji su priznavali avarsko vrhovnitvo. Ba kao to je 458. godine zapadnorimski car Majorijan skupljao vojsku za nakanjeni pohod protiv Vandala meu raznim narodima u srednjem Podunavlju kojim su tada gospodarili Ostrogoti, tako je i cezar Tiberije, elei osnaiti istonorimske postrojbe kojima su predstojale borbe protiv Perzijanaca, posegnuo 575. godine za podunavskim oblastima kao izvoritem novih eta.22 Meu raznorodnim ljudstvom koje je bilo uzimano, vrela izvjeuju kako su
O Tiberijevu porazu svjedoe Menandar, fr. 15.3, 15.5, Euagrije Sholastik, 5.11, Teofan, A.M. 6066 (246, 32 247, 3). Za datum usp. Kollautz 1979, 475. 18 Za Tiberijevu ulogu u sklapanju mirovnog ugovora usp. Menandar, fr. 25.1, 9-10. O ovim dogaajima usp. Hauptmann 1928, 155, Grafenauer 1951, 49-50, Lemerle 1954, 289, Avenarius 1974, 87, Waldmller 1976, 103, Pohl 2002, 64-65. 19 Srijem: Hauptmann 1928, 155, Grafenauer 1951, 50, Waldmller 1976, 103. Oblast Sirmija: Lemerle 1954, 289. 20 Menandar, fr. 21, 18-19. 21 Menandar, fr. 21. Usp. Hauptmann 1928, 155-156, Grafenauer 1951, 50-51, Maksimovi 1964, 266-267, Waldmller 1976, 106-109, Pohl 2002, 68-69. 22 Euagrije Sholastik, 5.14 (= VIINJ I, 100). I drugi izvori potvruju novaenje znatnog broja vojnika (Teofilakt Simokata, 3.12.4, Teofan, A.M. 6074 [251, 24-26], Ivan Efeki, 6.13, Kedren, 1, 690, 12-14). Pohl 2002, 69, kojemu je promaknuo navod iz Euagrija Sholastika, spominje samo Teofanov podatak kao svjedoanstvo o Tiberijevom privlaenju novih postrojbi, a ujedno cijeli dogaaj smjeta u 578. godinu, budui da Teofan navodi, a to doslovce preuzima i Kedren, kako su te ete bile podvrgnute buduem caru Maurikiju koji je krajem prethodne godine bio
17
122
5. 4. 2011. 14:45:42
vojnici novaeni i kod naroda oko Panonije.23 Budui da su Panonija, a osobito njoj okolan prostor bili najveim dijelom izvan izravnog dohvata carskih vlasti, oito je Tiberije za ovakav potez trebao avarsku privolu. Unato tim naizgled dobrim odnosima, konstantinopolski dvor nije izgubio iz vida stvarne prilike i cilj koji je u tom asu Avarima lebdio pred oima. Stoga je Tiberije vjerojatno ve 575. godine, nedugo nakon to je bio sklopljen mir, naredio da se ojaaju zidine Sirmija.24 Meutim, to nije nimalo ublailo najveu potekou s kojom je Carstvo bilo suoeno u nastojanju da zatiti granicu na Dunavu i Savi: nedostatak dovoljnih vojnih snaga u Iliriku i Trakiji koje bi se mogle uspjeno nositi s avarskom i slavenskom prijetnjom.25 Kad je avarski kagan u proljee 579. efektivno zapoeo opsadu Sirmija gradnjom mosta preko Save istono od grada, ime ga je kanio okruiti i sprijeiti dovoz hrane i dopremu pomoi iz smjera Singiduna, Tiberiju II. (578.582.), koji je u listopadu 578. i slubeno naslijedio Justina II., nije preostalo nita drugo nego da preko Dalmacije i Ilirike prefekture uputi zapovjednike i asnike sa zadatkom da pokuaju odrati grad uz pomo raspoloivih snaga (zacijelo u jesen 579.).26 Obru oko Sirmija jo je vre bio stegnut 580. godine zaposjedanjem drugog mosta zapadno od grada ime je zatvoren prilaz iz pravca Dalmacije.27 Sirmiju, odsjeenom sa svih strana, ubrzo je poela prijetiti nestaica. Vojskovoi Teognidu, vjerojatno zapovjedniku Ilirika, car je jamano 581. godine naloio da pokua prikupiti nove ete kojima bi se mogla razbiti opsada Sirmija, ali njegove postrojbe nisu bile na visini tog zadatka.28 Unato tome, u pregovorima koji su iste godine voeni na savskim otocima Kasiji i Karbonariji nedaleko od Sirmija Teognid je odbio predaju grada
imenovan glavnim istonorimskim vojskovoom u ratu protiv Perzije. No, iz ostalih sauvanih vrela sasvim je jasno da je ovo novaenje provedeno 575. godine (usp. Whitby 1988, 259). U pogledu etnikog sastava toga unovaenog mnotva, mogue je na temelju vijesti koju donosi Euagrije Sholastik (vidi prethodnu biljeku) pomiljati na Franke, Burgunane, moda i na Sase (narodi iza Alpa blizu Rajne; usp. Whitby 2000, 274, bilj. 52), a potom i na Langobarde (Ivan Efeki, 6.13 izriito navodi da je tadanji vojni zapovjednik Istoka Justinijan vodio sa sobom 60.000 Langobarda), Ostrogote (Mesageti) i Gepide (druga skitska plemena) koji su unovaeni u Italiji (unutar Alpa). Euagrije spominje i Meane i Iliriane iza kojih se oito skrivaju pokrajinci te Izaurijce, ratoboran, brdski narod iz jugoistone Male Azije. to se tie naroda oko Panonije ( ; u VIINJ I, 100 izriaj je preveden kao po Panoniji, ali time bi bila iskljuena prekodunavska podruja), u obzir dolaze ostaci Gepida koji su dospjeli pod avarsku vlast kao i pripadnici slavenskih i protobugarskih skupina (usp. Kreki 1955, 100, bilj. 1, Whitby 2000, 274, bilj. 52). Menandar, fr. 25.2, 60-63. Usp. Waldmller 1976, 116, Pohl 2002, 73. Tomii 2000a, 284, 2000b, 143 dri da je Tiberije (on ga pogreno naziva Maurikije Tiberije, dok je tono Tiberije Konstantin) Sirmij opasao snanim zidinama tek 578. godine. No, Menandar kae da je to uinjeno dok je izmeu Avara i cara vladao vrst mir, to vie govori u prilog pretpostavci kako je pothvat izveden razmjerno brzo poslije sklapanja mirovnoga ugovora u prosincu 574. Hitnja je u svakom sluaju vjerojatnija s obzirom na opasnost koju su Avari predstavljali za grad. Ovo jasno kae Menandar, fr. 25.2, 13-17, nadodajui da je to bilo zbog toga to su rimske ete bile vezane na ratitu protiv Perzijanaca u Armeniji i Mezopotamiji. Menandar, fr. 25.2, 89-93. O tome svjedoi Menandar, fr. 27.2, 15-16, 27.3, 2-3. Menandar, fr. 27.1. Usp. Blockley 1985, 285, bilj. 314.
123
23
24
25
28
26 27
5. 4. 2011. 14:45:42
koju je kagan zahtijevao. Kad je uskoro potom propao i posljednji pokuaj oruanog proboja avarskog stiska oko grada, to je poglavito skrivio nedovoljan broj postrojbi na raspolaganju Teognidu,29 u Sirmiju su zavladali glad i oaj. Pojedinim stanovnicima moglo se initi da se u Sirmiju rui cijelo Carstvo. Potresno svjedoanstvo takvoga stanja duha prua poznati grki natpis na opeki pronaen u Sirmiju: Kriste Gospode. Pomozi gradu, odbij Avarina i uvaj Romaniju (= Rimsko Carstvo) i onoga koji je ovo napisao. Amen.30 Ovo je i zoran pokazatelj snane identifikacije sa sudbinom Carstva. Kako su 581. godine i slavenski upadi u Traku dijecezu dosegli nov vrhunac, car je, shvativi bezizglednost daljnje borbe i potaknut patnjom Sirmijaca, naredio poetkom 582. godine Teognidu da dogovori predaju grada. Prema sporazumu, stanovnicima je doputen slobodan odlazak, ali uz uzvjet da ne ponesu sa sobom nikakvu pokretnu imovinu, a Carstvo se obvezalo isplatiti zaostale obroke danka za posljednje tri godine (580.582.).31 Osvajanjem Sirmija Avari su zaokruili svoje podruje u Karpatskoj kotlini, dok je kaganov ugled znatno porastao u oima njegovih podanika budui da je zaposjeo grad koji mu je Carstvo tako dugo odbijalo predati.32 Novim mirovnim ugovorom, sklopljenim zacijelo u kasno proljee 582.,33 nije bio promijenjen iznos danka (dodue, takvo stanje nije dugo potrajalo jer je avarski kagan ve 583. zatraio, a 584. godine i ishodio od novog cara Maurikija povienje danka s 80.000 na 100.000 solida34), ali je carska vlast sada morala slubeno priznati Avarima gospodstvo u cijeloj jugoistonoj Panoniji. Kako se ini, sve do ovog vremena Avari nisu u potpunosti zavladali Srije Usp. Menandar, fr. 27.3, 15-16. Za tekst usp. Noll 1989, 145, uz opsenu bibliografiju prethodnih objava i komentara natpisa, 142-144). Potpun natpis sa slikom prvi je objavio Brunmid 1893, 331-333. Hrvatski prijevod prema ii 1914a, 116-117, 1925, 223. 31 Avari su za 579. godinu jo bili primili dogovoreni iznos danka (Menandar, fr. 25.1, 1-4), ali je potom isplata obustavljena. O tijeku trogodinje opsade i padu Sirmija svjedoe Menandar, fr. 25.1-2, fr. 27.2-3 (= VIINJ I, 92-98), Euagrije Sholastik, 5.12 (= VIINJ I, 100), Teofilakt Simokata, 1.3.3-6 (= VIINJ I, 105-106), Ivan Efeki, 6.30-32, Teofan, A.M. 6075 (252, 31-33), Kedren, 1, 691, 18-20, Mihael Sirijac, 10.21. Usp. Stein 1919, 109-113, ii 1925, 219-223, Hauptmann 1928, 159-160, Grafenauer 1951, 52-54, Lemerle 1954, 289-290, Barii 1955b, 8-10, Ferjani 1969, 45-46, Mirkovi 1971, 54-57, Avenarius 1974, 90-91, Waldmller 1976, 111-121, Kovaevi 1977, 49-51, Kollautz 1979, 477-480, Maksimovi 1980, 44-46, Pohl 2002, 70-76, Lotter 2003, 150. 32 Da je za Avare Sirmij ponajprije bio vaan na simbolikoj razini, a manje na stratekoj koja se obino istie (usp. Hauptmann 1928, 154, Lemerle 1954, 290, Maksimovi 1980, 44-45, Gckenjan 1993, 283, Lotter 2003, 149), ali i da je pokoravanjem grada kagan elio zaokruiti avarski posjed na Dunavu i Tisi, smatra i Pohl 2002, 73 (usp. i Waldmller 1976, 121 za moralni uinak pada Sirmija; takoer i Fine 1983, 30). Ovo ne znai da su Avari zanemarivali strateku vrijednost grada kao mosta preko Save (usp. Menandar, fr. 25.2, 56-60; Avenarius 1974, 90 istie da su Avari osvajanjem Sirmija htjeli dobiti otvoreni prostor za pljakake pohode). 33 ii 1925, 223 dri da su Avari zaposjeli Sirmij u proljee 582. Mir je u svakom sluaju bio formaliziran jo dok je na ivotu bio car Tiberije koji je umro 14. kolovoza 582. Waldmller 1976, 124 navodi da su uvjeti mira utanaeni u jesen 582., dakle pod Maurikijem (582.602.), ali to nije tono. 34 O iznosima danka koji se plaao Avarima usp. Kovaevi 1963, 125-126, Pohl 2002, 502.
29 30
124
5. 4. 2011. 14:45:42
mom, jer izvori istiu da 579. godine oni jo nisu drali cijeli sirmijski otok. Naime, avarski poslanik Solah, koji je bio upuen u Konstantinopol vjerojatno u jesen 579., izjavio je pred carem da kagan nee odustati dok ne osvoji Sirmij i cijeli sirmijski otok ( ... ). Smatra se da se sirmijski otok odnosi na prostor izmeu Dunava, Save, Bosuta i vuanskih movara.35 Na temelju iznesenog podatka moe se zakljuiti da Avari ni 579. godine nisu vladali (barem ne formalno) itavim Srijemom pa otpadaju miljenja da su im bilo srijemska oblast bilo podruje Sirmija bili odstupljeni jo 574. godine.36 S druge strane, pogreno je smatrati i da je, uz Sirmij, itav Srijem do 579. godine bio u rimskim rukama.37 Budui da avarski poslanik kae kako kagan eli zauzeti cijeli sirmijski otok, oito je da je veim dijelom ve vladao, a da je sada kanio zaokruiti steevinu.38 Mogue je pretpostaviti da su Avari eljeli ostvariti priznanje svoje vlasti i u Sirmiju i u dijelu nekadanje Druge Panonije s Basijanom (tzv. herulska zemlja) koji je Carstvo dralo od 510. godine, uz prekid izmeu 536. i 551. kad je to podruje bilo pod Gepidima.39 U desetljeima koja su uslijedila nakon pada Sirmija Avari su svoju pozornost poglavito usmjeravali prema jugoistoku, a konaan vrhunac su njihove ofenzivne akcije protiv Carstva dosegnule 626. godine u opsadi Konstantinopola. Avarsko je irenje istodobno bilo upravljeno i prema zapadu i jugozapadu, s ime su bili skopani vojni pohodi koji su sezali do Alpa, Labe i praga Italije.40 U ovim pothvatima Avarima nije bio cilj neposredno osvajanje, a jo manje naseljavanje nego jaanje utjecaja meu Slavenima koji su tvorili glavnu navalnu i naseobinsku snagu. Ouvanjem vrhovnitva nad njima Avari su dokazivali vlastitu mo i dobili sredstvo kojim su mogli jo dalje protegnuti vlast.41 vrsto zasjevi u Karpatskoj kotlini, Avari su na tom prostoru vrlo vjerojatno zatekli ve pridole slavenske skupine.42 Dodue, arheologija ne pomae u detekciji novopridolica budui da specifinih materijalnih dokaza koji bi potkrijepili njihovu moguu nazonost nema. Razlog tomu mogla bi biti i izloenost akulturaciji i prihvaanje
ii 1925, 222, bilj. 47, to preuzimaju Kreki Tomi 1955, 93, bilj. 26, Bsendorfer 1952, 161: kraj izmeu Dunava, Save i karaiko-vuanske depresije, Kovaevi 1977: srijemski otok. Blockley 1985, 284, bilj. 298 navodi da je rije o podruju izmeu Drave, Save i Dunava, ali zacijelo misli samo na dananju istonu Slavoniju i Srijem (usp. i Kos 1902, 101, bilj. 7, koji takoer govori o Srijemu izmeu Dunava, Save i Drave). 36 Vidi str. 122, bilj. 19. 37 Tako ii 1925, 222, bilj. 47. 38 Barada 1952, 11 misli da su Avari 582. godine Istonim Rimljanim oduzeli Srijem. 39 Ostaje otvoreno pitanje moe li se vijest Ivana Biklarskog, 579?.1 da su Avari napali s granica Trakije i zaposjeli dijelove Grke i Panonije odnositi na avarsko osvajanje ostataka istonorimskog podruja u Drugoj Panoniji, ukljuujui i Sirmij (usp. Avenarius 1974, 90). 40 Usamljen primjer ostaje prodor u Tiringiju 596. godine, uperen protiv Franaka koji su pruali podrku Bavarcima u akcijama protiv alpskih Slavena (Avenarius 1974, 119, Fritze 1979, 536541, Pohl 2002, 150-151). Dodue, ovo nije bio i jedini put da su Avari napali Franke. Uinili su to i na samom poetku svoje nazonosti na irem prostoru Karpatske kotline: 562. i 566. godine (Avenarius 1974, 57-63, Pohl 2002, 45-46). 41 O tome usp. Pohl 2002, 117-121, osobito 120-121. Takoer saeto i Pohl 1996b, 316-317. O ulozi Avara u slavenskom naseobinskom irenju usp. Fritze 1979. 42 Rasprava o Slavenima u junoj Panoniji produbljena je u Graanin 2008a.
35
125
5. 4. 2011. 14:45:43
materijalne kulture mjesnog, romaniziranog i germanskog stanovnitva. Unato nedostatku izravnih materijalnih pokazatelja, istraivai uglavnom smatraju da su se Slaveni poeli naseljavati u Panoniji odnosno uz sam rub srednjeg Podunavlja u prvoj polovini43 odnosno sredinom 6. stoljea.44 Novija arheoloka istraivanja raunaju sa slavenskim naseljavanjem u Slovakoj upravo u tom vremenu.45 ini se i da pojedini, rijetki podaci iz narativnih vrela, uz duan oprez u njihovu vrednovanju kako bi se izbjegli ishitreni i predalekoseni zakljuci, sugeriraju nazonost slavenskih skupina na irem podruju srednjeg Podunavlja. S Panonijom se mogu povezati dva izvorna navoda. Prvi se nalazi u Jordanovoj Gotskoj povijesti u odlomku koji se bavi zemljopisom i narodopisom Skitije.46 Opisujui granice ove goleme oblasti, istonorimski povjesnik kae da se ona na zapadu protee od rijeke Visle, ali i da pogranije s Germanijom, koja ujedno ini i zapadnu meu skitskoga prostranstva, tvore izvor Histra (Ister) i Morsijska bara (stagnus Morsianus). Dunav (Danubius) od izvora do utoka obrubljuje i junu granicu Skitije.47 Pored Gepida, u najzapadnije stanovnike Skitije ubraja Venede (Venethi) koje dijeli u Sklavene (Sclaveni) i Ante (Antes).48 Sklaveni po njemu obitavaju na prostoru od grada Novietuna (civitas Novietunensis) i Mursijskog jezera (lacus Mursianus) sve do Dnjestra i Visle.49 Jordan je svoju povjesnicu dovrio na samom poetku pedesetih godina 6. stoljea pa nema nikakve dvojbe da opisuje stanje iz prve polovine stoljea. Stoga je za pitanje o ranoj rasprostranjenosti Slavena i njihove nazonosti u Karpatskoj kotlini od prvenstvene vanosti ubikacija grada Novietuna i Mursijskog jezera. Danas je uglavnom prihvaena identifikacija Novietuna s Noviodunom (Noviodunum, Isaka / Isaccea) u dunavskoj delti.50 Starija je historiografija spomenuti Novietun vidjela u Neviodunu u pograniju izmeu Italije, Unutranjeg Norika i
Usp. Grafenauer 1969, 34. Chropovsk 1988, 34-35 istie da su se pojedina slavenska naseobinska strujanja usmjerila tijekom 6. i 7. stoljea i prema Panoniji, ime jasno implicira mogunost da su Slaveni onamo poeli prodirati i u prvoj polovini 6. stoljea, ali i uzima u obzir da je prisutnost Langobarda i Gepida bila ograniavajui imbenik. Prema njemu, Avari su se smjestili izmeu ve pridolih Slavena na jugu i zapadu (1988, 38). 44 Schwarz 1956, 100, 106, prema kojemu do druge polovine 6. stoljea i dolaska Avara nije bilo Slavena u Panonskoj nizini odnosno njihovo nadiranje stoji u iskljuivoj vezi s Avarima (usp. i Bna 1971a, 303-304; takoer i Barada 1952, 10). Pohl 2002, 98 misli da su se slavenske skupine u asu avarskog dolaska nalazile u irokom luku izvan Karpata, ali i da su na nekim mjestima moda ve bile prele Karpate. 45 Usp. Godowski 1980, 225-232, Szydowski 1980, 233-237, Pohl 2002, 97. 46 Za procjenu Jordanove pouzdanosti u vezi s ranoslavenskom etnografijom i geografijom usp. Graanin 2008a, 22-23. Suprotno miljenje zastupa Curta 2001, 40-43. O obiljejima Jordanova opisa Skitije usp. Merrills 2008, 155-162, pri emu se Jordan nije oslanjao iskljuivo na pisane predloke (isto, 124-125). 47 Jordan, Getica 30-31. 48 O podrijetlu i razvoju tih etnonima usp. Schramm 1995, 163-200, 1997, 166-209. 49 Jordan, Getica 33-35. 50 Usp. Kos 1902, 49, bilj. 1, ii 1925, 186, bilj. 21, Hauptmann 1928, 141, Grafenauer 1951, 28, Waldmller 1976, 19, Schramm 1995, 177, 1997, 184, Curta 2001, 42, Pohl 2002, 97.
43
126
5. 4. 2011. 14:45:43
Panonije Savije,51 na mjestu dananjeg Drnova u Sloveniji, a u novije vrijeme izneseno je i miljenje da se zapravo radi o gradu Novoj (Novae) u Prvoj Meziji.52 Lokalizacija Mursijskog jezera, koje se poistovjeuje s Morsijskom barom, bitno ovisi o tome trai li se lokalitet u blizini grada Novietuna ili neovisno o njemu. S tim u vezi oblikovale su se tri postavke.53 Prema prvoj, Mursijsko jezero dananje je Neidersko jezero (Neusidler See) u Donjoj Austriji.54 Drugi smatraju da se radi o movaritu kod Murse55 ili o srijemskim barama sjeverno od ua Save, odnosno o podruju izmeu donjih tokova Drave i Save koje se steralo od juno od Murse do sjeverno od Singiduna.56 Pobornici tree teze s pravom istiu nesigurnu rukopisnu predaju hidronima i dre da se prije radi o Mezijskom jezeru (lacus Moesianus) prema pokrajini Meziji odnosno Muzejskom jezeru (lacus Museanus) prema rijeci Muzej (Museus), dananjem Buzeu, to bi znailo da su u pitanju barutine ili openito vodene povrine oko ua Dunava.57 Ipak, ini se da je Jordan htio prikazati pruanje june granice podruja za koje je smatrao da je naseljeno Sklavenima, a ona se u sutini poklapa s podunavskim dijelom june granice Skitije. Otuda se moe s prilinom sigurnou uzeti da je grad Novietun doista Noviodun u pokrajini Maloj Skitiji, u kojem se nalazilo i sjedite biskupa, to je u svakom sluaju odgovaralo njegovom poloaju kao civitas.58 Zapadnu pak toku prostora koji su prema Jordanu naseljavali Sklaveni inilo je Mursijsko jezero koje bi moda trebalo poistovjetiti s onovremenim irokim poplavnom podrujem i sjeverno i juno od Murse, dakle i dananjim Kopakim ritom i starom Volcejskom movarom. To Mursijsko jezero, poznato i kao Morsijska bara, bilo je, kako se doima, i jedna od graninih toaka prema Germaniji koja se iz
Ovu tezu zastupaju i Skrinskaja 1957, 15-16 (usp. Pritsak 1983, 379), a i neki rumunjski istraivai (usp. Margeti 2005, 116, koji dodue ne navodi koji su to autori; za njih vidi Curta 1994, 231, 244). 52 Pritsak 1983, 379-380, Margeti 2005, 116-117. Zanimljivo je istaknuti da su se obojica autora odluili radije za utvrdu Novu-Eusciju (Novae-Euscia) u Prvoj Meziji (danas Golubac u Srbiji) koju je car Justinijan I. dao dograditi i dodatno utvrditi, O graevinama 4.6.1-2), a ne za mnogo poznatiju Novu iz Druge Mezije (danas Steklen kod Svitova u Bugarskoj). 53 Schwarz 1956, 99 se ne odreuje u pogledu ubikacije Mursijskog jezera. Kovaevi 1977, 39 samo nabraja postojee hipoteze (Neidersko jezero, movare izmeu Murse i Cibala, okolica Galae na uu Dunava). Avenarius 1974, 19 spominje i Blatno jezero kao jednu od pretpostavki. 54 Usp. Pritsak 1983, 376, 380. Za pregled prethodnih miljenja vidi Pritsak 1983, 376, bilj. 55, uz Skrinskaja 1957, 6-10. Skrinskaja 1957, 16 je drala da Mursijsko jezero treba poistovjetiti s Blatnim jezerom (Balatonom). 55 Usp. Kos 1902, 49, bilj. 1. Vrijedi naglasiti da veina istraivaa identificira taj hidronim s Volcejskom movarom (vidi str. 25, bilj. 10). Bystrick 2003, 389 se priklanja miljenju da je u pitanju movarite na uu Drave u Dunav. 56 Schramm 1995, 178, 185, 197, 1997, 185, 194, 206. Usp. i Avenarius 1974, 20 (ue Save u Dunav). Slino miljenje izraava i H. Towmiaski u raspravi Lacus Mursianus objavljenoj u zborniku Opuscula Casimiro Tymienicki septuagenario dedicata (Pozna 1959., 211-224), koji te barutine vidi na irem prostoru utoka Tise u Dunav, jer dri kako Jordan Histrom naziva dio Dunava od ua Tise pa nizvodno do Crnog mora, u emu se podudara s E. . Skrinskajom (usp. Zeman 1966, 159-160, Waldmller 1976, 19-20). 57 Hauptmann 1928, 141, Grafenauer 1951, 28, Simonyi 1955, 343, Madgearu 1997, 89 (usp. i pregled miljenja, 87-88), Margeti 2005, 117. Ovom vienju skloniji je i Pohl 2002, 97. 58 O Noviodunu kao biskupskom sijelu usp. Barnea 1998, 810, 816.
51
127
5. 4. 2011. 14:45:43
Jordanove perspektive oito pruala i preko Panonije. Ovo i nije toliko neobino jer je Jordan morao znati da su Panonijom u njegovo vrijeme vladali Langobardi (Gote i Gepide ubraja u skitske narode59). Panoniju inae omeuje s istoka Gornjom odnosno Prvom Mezijom, s juga Dalmacijom, sa zapada Norikom, a sa sjevera Dunavom.60 Dok za Panoniju samo implicira da se na nju protee Germanija, Dakiju, koju naziva bivom Gotijom, a sadanjom Gepidijom (dakle, poistovjeuje je s podrujem pod gepidskom vlau), izriito smatra dijelom Skitije, navodei da je poput krune okruuje planinski lanac Alpa, a da lei unutar velikih rijeka Tise na sjeveru i sjeverozapadu, Dunava na jugozapadu odnosno jugu i Olta na istoku.61 Dodirna toka Dakije s Germanijom je i Visla odnosno njezin izvor i lijevi bok Alpa koji se naginje prema sjeveru (to su sjeveroistoni obronci Karpata). Povjesnik razlikuje i Dunav (Danubius) kao gornji tok dananje istoimene rijeke od Histra (Ister) kao njezina donjeg toka, ali je ujedno svjestan da je rije o istom vodotoku.62 Budui da Morsijsku baru povezuje s poetkom Histra,63 a da mu veliki Dunav (magnus Danubius) s jugozapada zatvara Dakiju,64 moe se zakljuiti kako je Dakija na jugozapadu zahvaala i prostor preko Tise (ovo se takoer slae s injenicom da su Gepidi vladali junim dijelom meurjeja Dunava i Tise), pa bi Histar za Jordana poinjao kod ua Drave u Dunav.65 To ne treba uditi, budui da je cijeli spomenuti prostor bio dobro natopljen vodom, a svojevrsno jezero koje su svojim vodotokovima stvarali Dunav i Drava moglo se Jordanu initi podesnim izvoritem za Histar. Drugi izvorni navod koji povezuje Slavene s Panonijom stihovi su to ih je sroio Martin, nadbiskup Brakare (danas Braga u Portugalu), povodom posveenja bazilike Sv. Martina Tourskog.66 U njoj meu narodima u irem okruenju svoje stare domovine Panonije nabraja i Slavene (Sclavi).67 Martin se rodio u sredinjoj Panoniji,
61 62
59 60
63
64
65
66 67
Jordan, Getica 29, 95. Jordan, Getica 264. Opis zasniva na podacima iz Pavla Orozija, 1.2.55, 60. Jordan, Getica 33-34, 74. Za Dunav Jordan kae da je od izvora do ua najudaljenije korito Histra (Getica 31), biljei da s juga zatvara Gepidiju (Getica 74), da izvire na alamanskim panjacima i ulijeva se u Crno more, a da se na jeziku Besa (= Traana) naziva Histar (Getica 75), te navodi da se Histar zove i Dunav (Getica 114). Usp. i Getica 59, 63, 76, 77, 83, 90, 91, 133, 137, 223, 264, 266, 275, 280, 281, 282, 300, 301. Kad pie da Skitija granii s Germanijom, odabrane orijentacijske toke (ondje gdje poinje rijeka Histar, gdje se prua Morsijska bara) spaja veznikom vel (ili), to jasno upuuje na to da su se one morale nalaziti na istom mjestu. S druge strane, kad opisuje gdje ive Sklaveni, toponime Novietun i Mursijsko jezero povezuje veznikom et (i), ime pokazuje da nabraja dva meusobno geografski udaljena lokaliteta (Getica 30, 35). Budui da kae i kako Dakija odnosno Gepidija Dunav ima na jugu (Getica 74), bjelodan je geografski pomak prema zapadu, koji se moda moe objasniti protezanjem dakog (gepidskog) prostora i na desnu obalu Tise. Usp. i Chrysos 1987, 31, bilj. 21. Drugaije Schramm 1995, 186-187 i bilj. 63, 1997, 195-196 i bilj. 64, po kojemu je Jordan pomijeao izvor Dunava s izvorom Tise. ael 1978, 253 i bilj. 23, Pohl 2002, 97. Spominju se Alamani, Sasi, Tirinani, Panonci, Rugijci, Slaveni, Nari, Sarmati, Dati, Ostrogoti, Franci, Burgunani, Daani i Alani (usp. Pjesma Martina biskupa dumionskog na bazilici, v. 13-14).
128
5. 4. 2011. 14:45:43
u krajevima koji su gravitirali prema Istoku, otprilike sredinom drugog desetljea 6. stoljea.68 Kao mlad ovjek poao je na hodoae u Palestinu, ondje je ostao usavriti obrazovanje i posvetio se redovnikom ivotu. Oko 550. godine stigao je u Galeciju kao misionar u nakani da na pravovjerje preobrati arijanske Sveve i kranstvu privede mjesno stanovnitvo koje je jo tovalo poganske kultove. U Dumionu kraj Brakare osnovao je samostan koji je izrastao u novo misijsko sredite. Za biskupa je posveen 556., a poslije 561. godine postao je i brakarski metropolit (do 580.).69 Martinovo etnografsko svjedoanstvo oslikavalo bi prilike u drugoj etvrtini 6. stoljea, to se moe uzeti kao dokaz u prilog tvrdnji da su se Slaveni ve tada nalazili nadomak Panonije.70 Jasno, pogreno je tvrditi da su se bili rasprostrli od Srijema i Banata sve do ua Dunava,71 ali zacijelo bi valjalo raunati s pritjecanjem manjih slavenskih skupina, ija nazonost nije u onodobnim izvorima prola nezapaeno, i to vjerojatno uzvodno Dunavom,72 premda je mogue i da su Slaveni stizali kroz Moravska vrata ili preko prijevoja sjevernih Karpata sputajui se u meurjeje Tise i Dunava.73 U svakom sluaju, znatniji dolazak slavenskih skupina pripada tek vremenu nakon to su Langobardi otili iz Panonije (568.).74 Tijekovi slavenskih prodora koji su se doticali Meurjeja pripadaju u posljednja dva desetljea 6. stoljea. Od sredine osamdesetih godina slavenski su odredi, to sami to potaknuti Avarima, jednim smjerom napredovali dolinama Save i Drave prema Dalmaciji75 i odavno ugasloj pokrajini Unutranji Norik sve do granice s Italijom.76
ael 1978, 253. Takoer i Brato 2006, 278. ael 1978, 249, Ewig 1995, 542, Brato 2006, 278-279. 70 Usp. Zeman 1966, 165-166, Godowski 1980, 226, Tetk 1996, 258, Pohl 2002, 97, Bystrick 2003, 388. Jednako kao i navode iz Jordana, Curta 2001, 46 iskljuuje i ovaj podatak jer smatra da ocrtava konstantinopolsku perspektivu i da je tek odraz retorikog pretjerivanja koje je za cilj imalo pokazati brzo irenje kranstva meu razliitim narodima. No, podatak bi se mogao temeljiti i na Martinovim osobnim saznanjima, a ne biti puka refleksija naknadno steenih spoznaja. 71 Tako Kos 1902, 49, bilj. 1. Slino i Schramm 1995, 186, 1997, 194. 72 Usp. Waldmller 1976, 20. 73 Tako Simonyi 1955, 342, 354, Schramm 1995, 185, 1997, 194. Za slavensko pristizanje kroz Moravska vrata usp. i Daim Szameit 1996, 318. 74 esto se kao svjedoanstvo prisutnosti Slavena u Panonskoj nizini sjeverno od Dunava, u susjedstvu Langobarda i Gepida, uzima jo i Prokopijev izvjetaj o (H)ildigisu koji dvaput bjei k Slavenima (BG 3.35.16-22). Miljenje je raireno (usp. Hauptmann 1928, 145-146, Grafenauer 1951, 39-40, 1969, 34, Zeman 1966, 164, Godowski 1980, 226, 230, Szydowski 1980, 234, Margeti 1992, 150-151, Barford 2001, 56, Hardt 2002, 132), no spomenuti su Slaveni moda obitavali u Galiciji (usp. Schwarz 1956, 98). Stoga pitanje odakle je tono doao (H)ildigis s njima ostaje otvoreno (Pohl 2002, 97). 75 Goldstein 1995, 80 uzima da se podatak Prokopija, BG 3.40.7 (= VIINJ I, 46) o prodoru Slavena u Dalmaciju preko ilirikih planina 550. godine odnosi na slavenske navale preko Drave i Save, ali to ne stoji jer su oni doli s jugoistoka, iz Ilirike prefekture. 76 Fritze 1979, 513, 537-538, Daim Szameit 1996, 320, Lotter 2003, 151. Openito se misli da su Slaveni nastupali u pravcima istok-zapad i sjever-jug, sputajui se du savskih pritoka u unutranjost Dalmacije i preko gornjih tokova Save, Drave i Mure, uz sam zapadni rub Panonije, prema Italiji (usp. Grafenauer 1951, 60, 1969, 38, Tomii 2000a, 286, 2000b, 143-144; takoer i Kovaevi 1966, 76).
68 69
129
5. 4. 2011. 14:45:44
Moda se smije pretpostaviti da su pojedine slavenske skupine polako tada zapoele i s trajnim smjetanjem u Meurjeju pod avarskim vrhovnitvom, to je jamano poticalo daljnju akulturaciju zateenog stanovnitva i ubrzavalo njegovu slavenizaciju. Ovo bi moglo objasniti injenicu da u junoj Panoniji nema arheolokih nalaza iz 6. stoljea koji bi se dali pripisati Slavenima.77 Dakle, najveim dijelom isto ono stanovnitvo koje je opstalo iz prethodnih razdoblja usvojilo bi identitete i obiaje nove, poslavenjene skupine, a da nije odmah bitnije promijenilo svakodnevne ivotne navike, jer bi se to jamano odrazilo u arheolokom materijalu.78 Na nekadanjem unutranjonorikom prostoru, kako sa ini, plijenom su pale i Celeja i Emona (veinom se pretpostavlja da se to dogodilo do 587. godine79), a vjerojatno je tada jednaku sudbinu doivio i Petovion, premda je njegova biskupija propala i prije (petovionska biskupska stolica je jo u sedamdesetim godinama vrijedila kao upranjena).80 Dodue, obino se misli da su Slaveni zauzeli podruje Petoviona do 579. godine,81 ali izostanak biskupa, ako nisu u pitanju drugi razlozi, moe znaiti i da je njegova biskupija jednostavno bila ukinuta jer je biskupsko sijelo zbog prestanka funkcioniranja gradskog sredita i zbog neznatnog broja stanovnika u dijecezi i na formalnoj razini prestalo biti civitas, pa se stoga ne mora zakljuivati da su grad tada osvojili Slaveni.82 Uostalom, da su Slaveni ve tijekom sedamdesetih godina prodrli tako duboko na jug do Petoviona, upitno je zato ne bi ve onda bili zaposjeli i Celeju i Emonu koje su im leale u istom smjeru prodora nekadanjom rimskom prometnicom du staroga Jantarskog puta, umjesto da daljnju navalu odgode za jo gotovo jedno desetljee. Izneseni argument ne vrijedi jednako i za dataciju pada Celeje i Emone jer se one spominju kao aktivne biskupije 579. godine. Ovo ne znai nuno da su sami biskupi stolovali u dotinim gradovima, ali svakako su jo bili u njihovoj blizini, na kakvom utvrenom mjestu,83 uz uvjet da su njihove dijeceze i dalje imale dovoljno pastve. Datiranje sloma Petovionske biskupije pod slavenskim pritiskom do 579. godine ak je i u proturjeju s uvijek iznova u historiografiji istaknutom vezom avarskog osvajanja Sirmija i nesmetanih slavenskih prodora na zapad. 84 Uzevi sve navedeno u obzir, moe se prepostaviti da su Slaveni do 587. godine u istoj navali zaposjeli i dotad u cijelosti naputen Petovion te Celeju i Emonu. Etabliranje na ovom prostoru omoguilo im je da u iduim godinama prodru jo dublje na zapad.85
Usp. Ljubinkovi 1966, 88, 1967, 173. Usp. Graanin 2008a, 14, uz Brather 2008a, 61-62. 79 Grafenauer 1951, 59-61, 1952a, 429, 1969, 37-39, 1971, 26, Kos 1955, 46 (poslije 580. godine), Waldmller 1976, 223-224, Goldstein 1995, 82, Katii 1998, 147, Tomii 2000a, 285, 2000b, 143. 80 Grafenauer 1951, 61, 1952a, 428, 1964, 288, 1969, 39, 1971, 26. 81 Tako i Waldmller 1976, 217, 223; datum nije siguran jer bi se moglo raditi i o vremenu izmeu 572. i 577. godine, usp. Berg 1989, 79-80. 82 Berg 1989, 64, 89 ostavlja otvorenim pitanje o razlogu nestanka Petovionske biskupije. Usp. i uek 2007, 268 za pretpostavku o demografskom padu kao uzroku propadanja biskupija. 83 Usp. Cigleneki 1987, 269-270. 84 Za uravnoteeniji pogled usp. Fine 1983, 30-31, Pohl 2002, 73. 85 Valja naglasiti kako i datacija sloma biskupija u Celeji i Emoni pred slavenskim nasrtajima izaziva prijepore u historiografiji. Dok i Brato 1985, 41 (usp. i Brato 1990a, 28, 1993, 153) dri da su biskupije na prostoru dananje Slovenije propale do 591. godine, ael 1968, 576-577 i
77 78
130
5. 4. 2011. 14:45:44
Meurjejem su se Slaveni zacijelo koristili i u daljnjim navalama koje su do kraja stoljea i na prijelazu u novo stogoe dosegle Istru i rijeku Sou barem u dolini Vipave.86 Jednaka je ugroza iz istog smjera prodora zaprijetila u meuvremenu i Dalmaciji. Razljuen time to su Istoni Rimljani Avarima preoteli Singidun, kagan je osobno u ljeto 597. godine poveo pohod.87 Polazina toka je vjerojatno bio Sirmij, gdje je avarski vrhovnik i 588. godine podigao tabor kako bi nadgledao izgradnju amaca kojima je preao Savu i napao carsko podruje u Iliriku i Trakiji.88 Neki istraivai misle da je Sirmij u ovo vrijeme sluio avarskom vrhovniku kao prijestolnica, ali to je malo vjerojatno jer je grad bio smjeten preblizu granici.89 Napokon, niti arheoloki tragovi ne upuuju na pokuaj da se u vremenu od pada grada pod Avare do dolaska Maara uspostavi u njemu trajno naselje, iako je prigodice mogao posluiti kao vojni stoer.90 Nakon prelaska Save, kagan je na elu svojih eta koje su znatnim dijelom inili Slaveni provalio u Dalmaciju i razorio velik broj utvrda. Ostaje otvoreno pitanje kojim su se cestovnim pravcem posluili Avari za prodor u Dalmaciju, iako se obino smatra da su se kretali prometnicom Sirmij-Salona.91 Slavenski prodori postupno su dosegli i samu istonojadransku obalu, o emu svjedoi izvorni podatak koji datira iz srpnja 600. godine. Papa Grgur I. Veliki (590.604.) javlja u pismu salonitanskom nadbiskupu Maksimu odgovarajui na prethodnu nadbiskupovu poslanicu, da Slaveni snano prijete (valde inminet) Saloni (vama, vobis), te da je radi slavenskih navala i sam estoko uznemiren i smuen (affligor vehementer et conturbor) jer pati
Berg 1989, 88 pomiu dataciju do svretka 6. stoljea (tako i Brato 1996a, 221). Pohl 2002, 148 zakljuuje da je 590. godine biskup Emone jo bio u svojoj dijecezi, ali da je nedugo potom pobjegao u Istru. Usp. Grafenauer 1951, 67-68, 1964, 289, 300-302, 1969, 39-40, Kollautz 1965, 625-626, Goldstein 1995, 82-83, Katii 1998, 148, Tomii 2000a, 285, 2000b, 143, Lotter 2003, 152. Teofilakt Simokata, 7.11.9-12.1 (= VIINJ I, 121), Teofan, A.M. 6091 (277, 19-21). Usp. ii 1925, 225, Grafenauer 1951, 66, Waldmller 1976, 153-154, Kovaevi 1977, 58, Mileti 1978, 104, Fine 1983, 32, Ferjani 1984, 103, Whitby 1988, 161, Goldstein 1992, 77, 1995, 81-82, Katii 1998, 148-149, Tomii 2000a, 285, 2000b, 143, Pohl 2002, 146-147. Teofilakt Simokata, 6.4.4 (= VIINJ I, 112), Teofan A.M. 6084 (269, 14-15). Usp. Whitby 1988, 151-155, Pohl 2002, 133-135. Dataciju u 593. godinu koju donosi Grafenauer 1951, 6566, a preuzimaju i Barii Markovi 1955, 112, Mirkovi 1971, 58, Kovaevi 1969, 67, 1977, 56, Kollautz 1979, 480, Ferjani 1984, 102 valja ispraviti prema Whitbyju. Avenarius 1974, 103 stavlja dogaaj u 596. godinu, a k tome smatra da su Slaveni kojima je kagan naredio da sagrade amce neupitno bili iz Panonije. Da je bio prijestolnica, misle Mirkovi 1971, 58, bilj. 338, Tomii 2000b, 143. S tim u vezi usp. i Pohl 2002, 133, 156. Mirkovi 1971, 58, Kollautz 1979, 480, Trbuhovi 1982, 67. O tomu da nije bilo trajnijeg naselja vidi Jeremi 2006, 147. Kollautz 1979, 481, bilj. 90 povezuje s ovim premoivanjem Save otkrie velike kopanice (monoksila) u rijenom mulju kod Hrtkovaca u Srijemu. Kopanica je imala na rubovima rupe za privrivanje dasaka koje su spajale amce i preko kojih je avarska vojska prela Savu. Kovaevi 1977, 49 dovodi pak nalaz u vezu s avarskom opsadom Sirmija. Mogue je i jedno i drugo rjeenje. ii 1925, 225, Goldstein 1995, 81, Pohl 2002, 147. Kovaevi 1966, 76, 1977, 58 pomilja da su se u unutranjost Dalmacije spustili magistralom Servicij Salona, a u gradu Bonke koji su prema vrelima tada Avari sruili vidi Baloju (Baloie), dananje ipovo na Plivi. Ovo bi znailo da su avarske snage najprije prolazile junom posavskom cestom do Servicija i onda okrenule prema jugu, ali to nije sigurno.
131
86
87
88
89
90
91
5. 4. 2011. 14:45:44
zbog nevolja koje napadai zadaju dalmatinskoj prijestolnici, a i dodatno ga titi injenica to su preko Istre ve poeli ulaziti u Italiju.92 Ti su se napadi u oba smjera, na jugozapad do Istre i jug do dalmatinskog priobalja, nastavili s prekidima i u idua dva desetljea, sve dok slavenske skupine nisu postupno uspostavile svoju kontrolu nad itavim ovim prostorom. Kratkotrajan mir sklopljen izmeu Avara i Carstva 598. godine utvrdio je Dunav kao slubenu granicu.93 Na prvi pogled to bi se moglo pretpostaviti i za odsjeak rijeke Save od njezina ua u Dunav do ua Drine.94 No, ini se kako arheoloki nalazi prije upuuju na to da donji tok Save nije bio strogo potovan kao razgranienje dviju sila jer su u Mavanskoj Mitrovici na desnoj obali Save pronaeni predmetni ostaci koji se pripisuju Avarima, a ija se datacija protee od 7. sve do konca 8. stoljea, to bi govorilo u prilog avarske nazonosti na tom prostoru. Uz Mavansku Mitrovicu, vrijedi spomenuti i nalaz iz Sinoevia u Mavi koji pripada ranom avarskom razdoblju (kasno 6. i prva polovina 7. stoljea).95 Ako je upitna na donjem toku Save, jo je nesigurnija granica uzvodno rijekom. Carstvo je dodue moglo percipirati savski vodotok kao loginu prirodnu razdjelnicu, ali je u stvarnosti to malo znailo. Slomom rimskog ustroja na panonskom prostoru ionako su prestale vrijediti stare administrativne podjele pa nikakvu faktinu vrijednost nije imala ni injenica da je neko granica izmeu Panonije i Dalmacije tekla juno od Save. Stoga se opravdano sumnja u podatak koji u 10. stoljeu donosi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet da je vlast dalmatinskih Romana (romaniziranih stanovnika priobalnih gradova) sezala sve do Dunava i da su odredi Salonitanaca obavljali na toj rijeci strau prije nego to su Slaveni zauzeli Salonu.96 Rije je vjerojatno tek o uspomeni na to da je granicu izmeu Avara i Carstva inio Dunav, iako njegov donji tok od Singiduna nizvodno. U tom sluaju bi se moglo pomiljati i na
Za papino pismo usp. Registrum epistolarum 10.15 (= Raki 1877, 258, Kos 1902, 171, ii 1914a, 174). Usp. ii 1925, 226, Grafenauer 1951, 71, 1969, 48, Barada 1952, 12, Goldstein 1992, 78, 1995, 82, Tomii 2000a, 285, 2000b, 143. 93 O tome svjedoi Teofilakt Simokata, 7.15.14 (takoer i 6.5.14, 5.15, 7.10.5, 11.7 o krajevima sjeverno od Dunava kao avarskoj zemlji, uz Chrysos 1987, 34-35, Gckenjan 1993, 284-285). Usp. Chrysos 1987, 36, Whitby 1988, 164, Gckenjan 1993, 285, Pohl 2002, 154-155. Ovim je ugovorom o miru stipulirano pravo Istonih Rimljana da prelaze Dunav u borbi protiv Slavena (o tome usp. i Hauptmann 1928, 168-169, Grafenauer 1951, 72-73, Barii Markovi 1955, 122, bilj. 78, Kovaevi 1977, 59). esto se u literaturi sklapanje mira datira 600. godinom (usp. Hauptmann 1928, 168-169, Grafenauer 1951, 65, 72-73, Barii Markovi 1955, 122, bilj. 75, Nystazopolou-Pelekidou 1970, 177-178, Waldmller 1976, 157, Kovaevi 1977, 58-59, Fine 1983, 32, Chrysos 1987, 36: 598. ili 600., Gckenjan 1993, 285: 598. ili 600.; Avenarius 1976, 106 navodi ak 601. godinu), no pomnija ralamba obiljeja Teofilaktove kronologije govori u prilog ranijeg datuma (usp. Whitby 1988, 90-91, 156-165). 94 Chrysos 1987, 39 iznosi miljenje da je carska granica u Iliriku sve do 8. stoljea leala na Savi, iako istie da se pitanje jo ne moe rijeiti. Gckenjan 1993, 285 takoer kae da je od pada Sirmija avarsku junu granicu inio tok Save. S druge strane, Grafenauer 1952a, 430 govori o slomu bizantske granice na Savi poslije 600. godine. 95 Usp. Trbuhovi 1982, 68, 69, Szentpteri 2002, 317. 96 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 29, 14-15, 31-32, c. 30, 18-23, 46-48 (= VIINJ II, 10-11, 28-29). Usp. i Pohl 2002, 243.
92
132
5. 4. 2011. 14:45:44
bliu rijeku, moda uistinu Cetinu, kako se vjeruje, budui da se, uz Salonu i Split, i Klis spominje kao romansko uporite.97 U svakom sluaju Konstantinova vijest se nikako ne moe se uzeti kao potkrijepa da je u Dalmaciji bizantska vlast sezala do Dunava.98 Napokon, ne smije se smetnuti s uma niti ideoloka dimenzija Konstantinova navoda kojim se otvoreno htjelo naznaiti pravo dalmatinskih Romana kao bizantskih podanika i batinika rimske velevlasti na itavo podruje koje je neko obuhvaala Panonska dijeceza. Ostavtina avarskodobne materijalne kulture na desnoj obali Save ili juno od nje99 otkrivena je u Velikoj Kladui,100 na lokalitetu obe kod Doboja i u Bosanskoj Rai kod Bijeljine. Uz predmetne ostatke otkrivene u Sisku koji datiraju iz ranog avarskog doba,101 raspored ovih nalaza svjedoio bi o nastojanju Avara da zaposjednu pogodne prijelaze preko rijeke odnosno stave pod nadzor prometne smjerove prema jugu. Nakon to je slomom obrane Sirmija bila u potpunosti okonana nazonost Carstva u istonom dijelu Meurjeja, slavenske i avarske navale dokrajile su do kraja 6. stoljea i zadnje ostatke ionako samo nominalne istonorimske vlasti u zapadnom dijelu Meurjeja. O avarskom ratnom pohodu koji je neumoljivo skrio zadnja istonorimska obrambena uporita postoji i rjeito arheoloko svjedoanstvo otkriveno na kuzelinskoj uzvisini pokraj Zagreba.102 Manje je vjerojatno da bi oko kuzelinske utvrde presudan boj moda vodili Langobardi i Avari u posljednjoj treini 6. stoljea, kao to je nedavno bilo ustvreno, na to je nadovezan zakljuak da Langobardi nisu napustili najzapadnije krajeve Panonije nego da su se ak pokuali vratiti onamo.103 Meutim, moe se samo pretpostaviti da su ponovno zaposjeli dolinu gornje Save do Emone jer je pripadala pokrajini Venetiji i Histriji, te da su poslije 568. godine drali jo neko
Usp. Novakovi 1972, 35-52, Jaki 1991, 436, Miloevi 1995, 169-175, Rapani 2007, 143144. 98 Tako Ferjani 1959, 10, bilj. 6. Goldstein 1995, 94 jednako tako spominje podatak u kontekstu obrambenih pohoda koje su poduzimali Bizantinci, ali drugdje, 119, istie da su prometne veze priobalja s unutranjou nakon pada Sirmija postale gotovo prekinute, to jo upitnijom ini mogunost da se istonorimska vojska prebacivala tako daleko na sjever. Barada 1952, 12, Popovi 1986, 107-108 i Sokol 2008, 185 jednako tako uzimaju navod kao povijesnu injenicu. 99 Goldstein 1995, 84 tvrdi kako u junosavskim krajevima nema arheolokih nalaza koji bi svjedoili o avarskoj nazonosti. Unato itekako nunom oprezu i nesigurnostima u interpretaciji obiljeja i podrijetla arheoloke grae, dosad otkriveni ostaci ukazivali bi na barem prolaznu prisutnost Avara juno od Save. U njih valja ubrojiti i dvije trokrilne strjelice pronaene u Gornjim Vrbljanima kod Kljua na Sani, gdje je utvreno razaranje kasnoantike utvrde (Vinski 1978b, 143, eravica 1985, 120-121). 100 Pitea 2006, 195 smatra da nalaz iz Velike Kladue indicira jedan od moguih pravaca prodora Avara u Dalmaciju, to je predalekosean zakljuak. 101 Sivosmeu je glinenu posudu iz 7. stoljea pronaenu u Kupi (Szentpteri 2002, 318) Vinski 1954b, 74/D smatrao slavenskom (usp. i Tomii 1999d, 23, koji je dri vjerojatnim primjerkom tzv. prakog oblika). 102 Rije je o nalazu trokrilne ranoavarske strijele. Vrijedi spomenuti i komad strjelice sa irokim plosnatim trokutastim vrkom i upljim tuljcem za nasad pripisane germansko-bajuvarskim skupinama s prijelaza iz 6. u 7. stoljee. Arheoloka je batina germansko-bajuvarske provenijencije moda otkrivena u ranoavarskim nekropolama (Sokol 1998, 18) te bi i ovaj nalaz posredno svjedoio o prisutnosti Avara. 103 Sokol 1996b, 47.
97
133
5. 4. 2011. 14:45:44
vrijeme podruje oko Celeje i dolinu gornje Drave.104 Stoga je u sluaju kuzelinske utvrde mnogo vjerojatniji avarski napad na utvreni poloaj koji je nakon odlaska Langobarda opet dralo Carstvo. Konkretnije politike i gospodarske veze Carstva s junopanonskim prostorom u posljednjim desetljeima 6. stoljea mogle bi se ogledati u pojedinim nalazima istonorimskog novca. to se tie nekadanje Panonije Savije, to se odnosi na lokalitete Gradec u Zagrebu i Majur kod Hrvatske Kostajnice. Spomenuti novac mogao je dospjeti u pokrajinu u ranim sedamdesetim godinama 6. stoljea. Siscija je poseban sluaj jer ondje otkriven novac datira iz prvog desetljea 7. stoljea kad je avarska vlast neupitna.105 U nekadanjoj Drugoj (Sirmijskoj) Panoniji novac koji datira iz vremena dok su pojedini dijelovi pokrajine jo stajali ili mogli stajati pod nadzorom carske vlasti pronaen je u Donjim Petrovcima, Novim Banovcima, Srijemskoj Mitrovici i Zemunu. Izuzevi Donje Petrovce, spomenuti su lokaliteti utvrena mjesta uz Savu odnosno Dunav, to vjerojatnijim ini istonorimsku nazonost dok god je carsko rijeno brodovlje bilo u mogunosti nesmetano djelovati i osiguravati redovitu opskrbu. Novi Banovci, antika Burgena, moda su se odrali zahvaljujui miru koji je 574. godine sklopljen izmeu Carstva i Avara, dok su Donji Petrovci, antika Basijana, jo otprije bili isturena toka carskoga podruja u jugoistonom dijelu Druge Panonije. Nalazi bronanik Justina II. s ova dva lokaliteta, koji datiraju s poetka i iz sredine sedamdesetih godina 6. stoljea, svjedoili bi o trudu Konstantinopola da osnai svoju prisutnost u toj oblasti i kronoloki bi ih se moglo povezati i s radom na utvrivanju Sirmija. Znakovito je odsustvo slinih nalaza u podunavskim utvrdama vie Novih Banovaca odnosno Burgene. Ovo upuuje na to da su taj odsjeak dunavskog toka Avari drali u rukama vjerojatno jo od 567. godine. Stanje se bitno promijenilo u kasnim sedamdesetim godinama 6. stoljea. Ve tada ili poetkom osamdesetih godina Avari su zaposjeli preostale utvrde u jugoistonoj Drugoj Panoniji. Novac s pojedinih lokaliteta koji potjee iz kasnijih vremena jamano je onamo doao posredstvom Avara i ocrtava prvenstveno njihove strateke i naseobinske potrebe. U pitanju su Orolik, Osijek, Srijemska Mitrovica i Zemun, gdje pronaeni novac pripada carevima Maurikiju (582.602.) i Herakliju (610.641.). Vrijedi istaknuti da ponovno uvelike pretee novac iz istonih kovnica (Konstantinopol, Kizik, Aleksandrija, Nikomedija), s time da je najvie kovova pristiglo iz Tesalonike. Tesalonika je kovnica opskrbljivala pogranine gradove Ilirike prefekture, a najei su kovovi iz 568./569., 569./570. i 574./575. godine.106 Iz Siska potjee jedan bronanik cara Foke (602.610.) iskovan u kartakoj kovnici, a zlatnik Justina II. pronaen u Srijemskoj Mitrovici rad je ravenske kovnice. Tzv. avarska arheoloka ostavtina iz Meurjeja, koja pripada prvoj i drugoj fazi ranog razdoblja avarske prevlasti (druga polovina 6. do druga treina 7. stoljea),107
Usp. Menghin 1985, 123. Uz ta dva primjerka bronanika, gdjegdje se u literaturi navodi i solid koji takoer pripada vladavini cara Foke (602.610.) (Mirnik 1990, 167, Goldstein 1995, 123, 1996, 219). 106 Duncan 1993, 72. 107 Kronoloka razdioba prema Daim 2003, 465, 487.
104 105
134
5. 4. 2011. 14:45:44
otkrivena je poglavito u dananjoj istonoj Slavoniji i Srijemu.108 Na slavonskim su nalazitima rani avarskodobni ostaci pronaeni u Bijelom Brdu istono od Osijeka, Dalju, Iloku, Osijeku i Sarvau.109 Srijemski su lokaliteti mnogo brojniji i bogatiji nalazima: Batajnica, Divo kod Srijemske Mitrovice,110 Kredin kod Slankamena, Manelos, Novi Banovci, Sotin, Srijemska Mitrovica, Stejanovci kod Srijemske Mitrovice i Zemun.111 I u Baranji je na svjetlo dana izalo nekoliko nalaza koji svjedoe o avarskoj prisutnosti, u Batini i Zmajevcu.112 Moda bi okvirno ovom vremenu mogao pripadati i nalaz iz Kneevih Vinograda. Upravo je baranjski prostor bio na razmeu 6. i 7. stoljea Avarima strateki vano podruje, tada jo vrlo slabo napueno, s pojedinim uporitima na mjestu nekadanjih rimskih utvrda du Dunava i na staroj rimskoj prometnici prema Mursi,113 no poveznica izmeu sjeverne Panonije i sirmijske oblasti koja je sluila kao odskona daska za napade protiv Carstva.114 Razmjetaj nalaza openito pokazuje elju Avara da neposredno nadziru rijene tokove Drave, Save i Dunava, s naglaskom na Sirmij kao na sredinju toku oko koje su bili usredotoeni. Za ovo razdoblje avarske vlasti u Panoniji, barem prema
Dakako, nastojanje da se odredi etnika pripadnost odnosno identitet korisnika pojedinih predmeta na temelju karakteristika arheoloke grae ne samo da nailazi na nepremostive tekoe (to je ve bio zapazio i Vinski 1958, 35-38) nego je i metodoloki neodrivo pa se stoga ovdje niti ne pokuava primijeniti takav jednoznani pristup. 109 Vinski 1954, 74/F sarvaku posudu smatra slavenskom, a navodi i nalaz ukasto-smee glinene posude iz Osijeka koju takoer pripisuje Slavenima (usp. i Sekelj Ivanan 2001b, 190, bilj. 4). Nalazi iz Dalja mogli bi biti i iz srednjeg avarskog doba (posljednja tri desetljea 7. i prva dva desetljea 8. stoljea), jednako kao i glinena posuda tzv. potiskog oblika iz Osijeka. to se tie lokaliteta Bajer u Bijelom Brdu, vrijedi istaknuti da Filipec 2003, 132, bilj. 94 smatra kako bi kao njegova designacija bolje odgovaralo Bijelo Brdo II, a ne Bijelo Brdo I, budui da je bjelobrdsko groblje otkriveno na istom mjestu poznatije. No, bitniji je kronoloki aspekt (usp. i Tomii 2006a, 90). U 7. stoljeu u uporabi je bila i pojasna preica bizantske provenijencije otkrivena u Vinkovcima (Dimitrijevi 1979, 191). 110 Ostaje otvoreno pitanje je li ondje otkriveni zlatni pojas bio u vlasnitvu avarskog odlinika (Popovi 1997) ili je pripadao Bizantincu (Kiss 1998). Datira se u kraj 6. odnosno poetak 7. stoljea, pa se ini malo vjerojatnim da ga je u to vrijeme sklonio neki bizantski podanik budui da su Avari tada vladali ovim prostorom. Curta 2006, 40 je iznio pretpostavku da je njegov vlasnik bio visoki bizantski asnik koji je sudjelovao u obrani Sirmija, to bi podrazumijevalo da se datacija pojasa mora pomaknuti dva do tri desetljea unatrag. Ipak, ne bi trebalo iskljuiti i mogunost da se radilo o avarskom ratnom plijenu. Manje je izgledno da bi ga izradio bizantski majstor koji je potkraj 6. ili poetkom 7. stoljea mogao ivjeti u Sirmiju (Kiss 1998, 253-254) jer ni u 7. ni u 8. stoljeu ondje nije bilo trajnijeg naselja (Jeremi 2006, 147). Daim 2003, 482483 misli da je pojas bio proizvod mjesne bizantske radionice za avarsko trite jer ne sadrava ukrase jasne kranske simbolike. 111 Glinena posuda i trokrilna strjelica iz Sotina te nalazi iz Srijemske Mitrovice mogli bi pripadati i srednjem avarskom dobu, a zemunski nalaz i kasnom avarskom dobu. Za glinenu posudu tzv. potiskog oblika iz Sotina Vinski 1954b, 75/H, 77 smatra da je slavenska. Analiza lubanje pronaene u grobu u Manelosu pokazuje da je pokojnik bio Avarin (usp. Grimes 1982, 57-58). 112 Zmajevaki grob bi mogao biti i iz srednjeg avarskog doba. 113 Cesta je u rimsko vrijeme vodila od Zmajevca (Kod Nove, Ad Novas) do Batine (Kod Militara, Ad Militare) i dalje prema Kneevim Vinogradima do Kopaeva, gdje se jedan smjer odvajao za Osijek. 114 Kiss 1977, 154, Tomii 2000a, 290, 2000b, 146.
108
135
5. 4. 2011. 14:45:44
dosadanjim spoznajama, karakteristino je i odsustvo naselja u najveem dijelu unutranjosti Meurjeja. Uz, kako se ini, opravdanu pretpostavku da su ovaj prostor poetkom 7. stoljea ve naseljavale slavenske ili poslavenjene skupine,115 izneseno je u hrvatskoj historiografiji miljenje da o tome postoji bjelodano izvorno svjedoanstvo koje bi istodobno potvrivalo i hipotezu o vlasti odnosno svojevrsnom vrhovnitvu Langobarda nad bivom Panonijom Savijom. Radi se o vijesti iz Povijesti Langobarda Pavla akona da su nakon smrti furlanskog vojvode Gizulfa II. (njegova pogibija obino se datira u 610./611. godinu), njegovi sinovi preuzeli vlast u vojvodstvu, a jo tijekom oeva ivota (suo tempore) drali su slavensku oblast koja se zove Zelija sve do mjesta nazvanog Medarija (Sclavorum regionem quae Zellia appellatur usque ad locum qui Medaria dicitur), tako da su ti Slaveni furlanskim vojvodama plaali dau (pensio) do vremena vojvode Rathisa, odnosno 738. godine.116 Ova bi slavenska oblast Zelija iz vrela navodno odgovarala sredinjem prostoru stare Panonije Savije, u 7. stoljeu poistovjeene sa zemljom Valerijom (patria Valeria) koju spominje Anonim Ravenjanin,117 oko dananjeg Sv. Ivana Zeline, dok bi mjesto Medarija bilo naselje Medari zapadno od Nove Gradike u podnoju Psunja.118 Meutim, ta je hipoteza neprihvatljiva i s metodolokog i s injeninog stanovita.119 Cijeli prostor Meurjeja nedvojbeno je do svretka 6. stoljea dospio pod avarsko vrhovnitvo, pa je uistinu krajnje nevjerojatno da bi Avari dopustili Langobardima da ubiru podavanja od Slavena koji su stajali pod avarskom vlau ili da bi mirno podnosili tuu nazonost u svojoj sferi utjecaja. Identifikacija Zelije s krajem uz tok rijeke Ziljice i Medarije s Meglarjem u samom srcu starog Unutranjeg Norika, koja je ve neko vrijeme prisutna u historiografiji,120 doima se najplauzibilnijom. Tako pokuaj ubikacije ovih toponima u prostor zapadnog i sredinjeg Meurjeja valja odbaciti kao neutemeljen.
Usp. Tomii 2000a, 286, 2001b, 179. Pavao akon, HL 4.38 (= Kos 1902, 189). Usp. i Menghis 1985, 123. Margeti 1992, 162 pretpostavlja da je Gizulf II. poginuo 603. godine. 117 Anonim Ravenjanin, 4.20. 118 To miljenje iznosi Tomii 2000a, 288, 2001b, 181, ime se zapravo pridruuje Stjepanu Panteliu (1993, 34, 1997, 141-142, 2000, 62), koji je svoje pretpostavke utemeljio iskljuivo na slinosti toponima i ni na emu drugome. 119 Tomii 2001b, 181 se u argumentaciji poziva na zemljovid kartografa Abrahama Ortelija iz 16. stoljea kao odluujui dokaz, pretpostavljajui da se on u sastavljanju svoje karte morao posluiti starijim izvornicima iz kojih je crpio mnotvo dragocjenih podataka. No, Ortelijeva su razrjeenja isto tako, a to je i vjerojatnije, mogla biti plod njegovih domiljanja o ubikaciji lokaliteta koje navodi Pavao akon. Otuda on ni u kojem sluaju nije pouzdan izvor. 120 I dalje je upitno treba li ovom oblasti, uz dolinu Ziljice (Gailitz), obuhvatiti i gornju dolinu Bele (usp. Grafenauer 1952a, 473, 1969, 40, 1971, 27, tih Peri 1981, 337) ili samo najsjeverniji dio doline Ziljice (usp. Margeti 1992, 168, bilj. 64). Vidi i Hdl 1993, 25, Pohl 2002, 259.
115 116
136
5. 4. 2011. 14:45:45
Zrelo doba Avarskog kaganata

Nakon neuspjeha pod Konstantinopolom 626. godine avarska se mo u Karpatskoj kotlini preobrazila u svojevrsnu pasivnu hegemoniju,121 dok su teite vojnopolitikog djelovanja kagani sve vie usmjeravali prema zapadu. Odraz promijenjenih prilika moe se opaziti i u smanjenoj sposobnosti avarskih vlastodraca da pod nadzorom odnosno u pokornosti zadre razne etnike skupine u Kaganatu. Tako je jedna skupina Bugara, nakon unutranjih previranja u Kaganatu poetkom tridesetih godina 7. stoljea i neuspjelog pokuaja da na kagansko prijestolje postavi vlastitog kandidata, pobjegla iz Panonije i utoite nakratko pronala kod Bavaraca. Budui da su bili izloeni nasilju, dio Bugara se potom pod vodstvom Alcioka (Alciocus), koji se poistovjeuje u pravilu s Alzekonom (Alzeco), vojvodom Bugara iz Povijesti Langobarda Pavla akona,122 sklonio kod slavenskog kneza Valuka i, kako se ini, na kraju zavrio u Italiju u langobardskoj slubi.123 Jo izrazitiji su primjeri osamostaljenje Slavena pod Samonom i Bugara pod kanom Kuvratom, koji su se tijekom dvadesetih i tridesetih godina 7. stoljea otresli avarske vlasti na zapadu odnosno istoku Kaganata. Moda bi upravo s ovim pokretima valjalo povezati i doseobu jezgrenih, imenodavnih skupina Hrvata i Srba te njihovo smjetanje na carskom podruju kao brane prema Avarima, ako se rijeima Konstantina Porfirogeneta u vezi s time moe pokloniti bilo kakvo povjerenje. S tim procesima u vezi je za istoni dio savsko-dravsko-dunavskog meurjeja od odreene vanosti ustanak narodnosno vrlo arolike skupine avarskih podlonika u osamdesetim godinama 7. stoljea.124 Njezinu jezgru inili su potomci bizantskih zarobljenika koje su Avari odveli 623. godine nakon to su temeljito opljakali okolicu carske prijestolnice, a na povratku u svoje panonsko sjedite opustoili jo poneka mjesta u Trakoj dijecezi kojoj je upravno pripadao i Konstantinopol.125 Vrijedi istaknuti da je dugo vremena u historiografiji bio sporan datum ovog avarskog prepada, ali su nova istraivanja definitivno pokazala da se radi o 623. godini.126 ini se da su
Asocijacija je svakako na gepidsku dravu (vidi str. 88, bilj. 89). Pavao akon, HL 5.29. 123 Hauptmann 1915, 245, Grgoire 1945, 112 i bilj. 29, Avenarius 1974, 163-164, Kovaevi 1977, 80, Bna 1981, 165-167, Herak Sili 2002, 214, Pohl 2002, 268-269. I Tomii 2000b, 147 prikazuje saeto epizodu s Alciokom (pogreno ga naziva Alkocije) i navodi da su ti Bugari bjeali Meurjejem. No, kako su najprije otili Bavarcima, mnogo je vjerojatnije da su se kretali sjevernom Panonijom. 124 Jedini izvor za to su udesa svetog Demetrija, 2.5 (= VIINJ I, 211-216). 125 O ovom avarskom prepadu najiscrpnije svjedoe Uskrsna kronika, a. 623 (711, 20-713, 14), Teofan, A.M. 6110 (301, 25-302, 4) i Nikefor, Kratka povijest, 12.28-14.10. O avarskom odvoenju bizantskog stanovnitva sasvim openito pripovijedaju i udesa svetog Demetrija, 2.5. 126 Usp. Stratos 1981, 113-136, Whitby Whitby 1989, 165-166, bilj. 451, Mango Scott 1997, 434, bilj. 1 uz A.M. 6110, Pohl 2002, 246; takoer i Avenarius 1974, 113. Naime, Uskrsna kronika ima 623. godinu, dok Teofan o dogaaju izvjeuje pod 617./618. godinom (vidi prethodnu biljeku). Mnogi su se istraivai stoga bili odluili za 619. godinu (usp. Charanis 1970, 240, Popovi 1986, 114, Blint 1993, 228) odnosno za 617. godinu (usp. Baynes 1912, 110-128, Grafenauer 1951, 76, Waldmller 1976, 262, Margeti 2001a, 68, 2001b, 138, Ostrogorski 2006, 56-57), dok su neki u obzir uzeli obje godine (Kovaevi 1977, 63). Za pregled miljenja
121 122
137
5. 4. 2011. 14:45:45
oteto stanovnitvo Avari naselili na podruju sjeverno od Dunava, tik uz nekadanju Drugu (Sirmijsku) Panoniju. Bilo je izneseno miljenje da su zarobljenici mogli najprije biti smjeteni u Sirmijskoj Panoniji, a tek poslije prebaeni u prekodunavski prostor.127 Meutim, iz udesa svetog Demetrija proizlazi da su odmah odvedeni u podruje preko Dunava, prema Panoniji ( ), dakle po svemu sudei preteno u juni dio meurjeja Dunava i Tise.128 Po sreditu () te pokrajine Sirmiju () prozvani su Sermezijancima ().129 Mogli su biti nazvani i po samoj staroj Sirmijskoj Panoniji, jer su se naselili u njezinu neposrednom susjedstvu, a moda se njihov naseobinski prostor kasnije proirio i u dananji Srijem do Sirmija pa bi se jaanjem etnogenetikih (identitetskih) procesa za njih poelo koristiti spomenuto ime. U novom boravitu postupno su se pomijeali s Bugarima, Avarima i drugim narodima, ali su ouvali kransku vjeru. Naposljetku, kad je prolo vie od ezdeset godina, veina ih je postala slobodna i avarski je kagan odluio priznati njihovu etniku zasebnost i samosvojnost pa im je na elo postavio poglavara imenom Kuver ().130 No, potomci Rimljana meu njima htjeli su se vratiti u staru domovinu, to je Kuver iskoristio za pobunu protiv avarske vlasti. Ustanak je izbio vjerojatno sredinom osamdesetih godina 7. stoljea (moda 684.), a svakako prije 688. godine,131 iako se pobuna uvrijeeno okvirno datira u vrijeme izmeu 680. i 685. godine.132
usp. i Pohl 2002, 425, bilj. 7. Pisac udesa svetog Demetrija, 2.5, govorei o odvoenju bizantskog stanovnitva, spominje pustoenje podruja uz Dugi zid. Budui da se u 7. stoljeu prvi avarski prodor do Dugog zida i Konstantinopola dogodio 623. godine, ta okolnost s obzirom na vijesti iz drugih komplementarnih izvora daje terminus post quem non za spomenuto preseljenje ljudstva. Otuda se ono nije moglo dogoditi niti izmeu 614. i 619. (Fine 1983, 44, Blint 1993, 227) niti 617. (Waldmller 1976, 262-263), a niti 619. godine (Charanis 1970, 240, Fine 1983, 44-45, Popovi 1986, 114, ivkovi 2002, 220, bilj. 640) nego upravo 623. godine. Tako Popovi 1986, 114. Usp. i Lemerle 1981, 138. udesa svetog Demetrija, 2.5. Usp. Popovi 1986, 114. Curta 2006, 65-66 sasvim openito kae da su zarobljenici dovedeni u srednje Podunavlje. Herak Sili 2002, 215 misle da su zarobljenici naseljeni blizu Sirmija (isto ima i Kovaevi 1969, 68, Gckenjan 1993, 299), ali to se u vrelu ne kae. Pohl 2002, 279 takoer tvrdi da su Sermezijanci primili ime radi podrijetla iz okolice Sirmija. ii 1925, 270, bilj. 3 ih smjeta iskljuivo u Srijem i vjeruje da su ih Avari odveli iz okolice Tesalonike. Staro miljenje da je Kuver istovjetan bugarskom kanu Kuvratu (usp. Grgoire 1945, 115) novija je historiografija odbacila (usp. Grafenauer 1952b, 48, Maricq 1952, 345-347, Beevliev 1954, 121-122, Fine 1983, 48). Danas se openito smatra da je on etvrti Kuvratov sin (usp. Beevliev 1954, 118, Barii 1955c, 212, bilj. 57, Bna 1981, 108, Popovi 1986, 114, Blint 1993, 227, Herak Sili 2002, 215; za jo takvih miljenja vidi Pohl 2002, 443, bilj. 43), ali i to je daleko od sigurnog (usp. Charanis 1970, 241-242, Waldmller 1976, 341-342, Pohl 2002, 280-281). Usp. Charanis 1970, 241 kao i Pohl 2002, 442, bilj. 30, koji dodue pogreno povezuje dataciju s napadom voe makedonskih Slavena Hacona na Tesaloniku oko 616. godine (isto ini i Fine 1983, 46), vjerojatno jo za ivota cara Konstantina IV. koji je umro u rujnu 685. (usp. Charanis 1970, 243). Barii 1955c, 211, Charanis 1970, 243, Waldmller 1976, 345. Usp. i Avenarius 1974, 164, Herak Sili 2002, 215 koji smatraju da je Kuver bio za poglavara imenovan oko 680. godine. Mnogo manje vjerojatna je datacija u sedamdesete godine 7. stoljea (Grafenauer 1952b, 48;
138
127
128
129
130
131
132
5. 4. 2011. 14:45:45
Kuver je okupio podanike i pokuao se prebaciti preko Dunava. To mu je uspjelo nakon to je u nekoliko bitaka porazio avarsku vojsku. Preavi Dunav, ustanici su se na kraju smjestili u Makedoniji sjeverozapadno od Tesalonike. Lako je mogue da su pritom proli i kroz dananji istoni Srijem.133 Centrifugalne procese, koji su zaprijetili Kaganatu u 7. stoljeu, uzdrmana je avarska vlast uznastojala prevladati vrim naseobinskim okupljanjem i stvaranjem jae iako heterogene etnike brane prema novim silama na granicama avarske drave. Ovo je za posljedicu imalo prelazak na sjedilaki nain ivota, na bavljenje stoarskim i poljodjelskim djelatnostima.134 Tako je u srednjem avarskom razdoblju (posljednja etvrt 7. i prva petina 8. stoljea) naseljavanje postalo sve izrazitije. Takvo je stanje utjecalo i na prilike u junoj Panoniji koju su sada mnogo snanije zahvatili populacijski tijekovi. Arheoloko spomeniko naslijee srednjeg i kasnog doba avarske prevlasti (prva petina 8. stoljea do svretka 8. / poetka 9. stoljea) zateeno je na nalazitima razasutima irom savsko-dravsko-dunavskog meurjeja, s veom gustoom nalaza u istonom dijelu. Uzevi u obzir i Baranju i Meimurje, predmetni ostaci koji bi svjedoili o avarskoj nazonosti odnosno o avarskom utjecaju u ovom vremenu pronaeni su u Bapskoj kod Iloka, Batajnici, Batini, Beenovu kod Rume, Bijelom Brdu,135 Borovu, Brestovcu kod Poege,136 Brodskom Drenovcu sjeverozapadno od Slavonskog Broda, ereviu kod Banotora istono od Iloka, Dalju, Donjem Vidovcu istono od Preloga, Drakovcu blizu Preloga sjeverno od Ludbrega, Drau kod Batine, Iloku, neposrednoj okolici Koprivnice,137 Kotlini sjeverno od Kneevih Vinograda, okolici Krievaca, Novim Banovcima, Novom iu pored Velike Gorice, Osijeku,138
usp. i Fine 1983, 44, 46, uz ivkovi 2002, 219 koji navodi 679. godinu), a potpuno je neprihvatljiv datum izmeu 638. i 645. godine (Grgoire 1945, 111). Pohl 2002, 278 dri moguim da se Kuver sa svojim ljudima prebacio preko Save, to pretpostavlja njihov ulazak u srijemsko podruje. Usp. i Daim 2003, 483-483. Antropoloka analiza ukazuje na etniku raznovrsnost odnosno prisutnost avarske i slavenske populacije (usp. Pilari 1968, 280, 285-287, uz Ivaniek 1949, 143 i Vinski 1949a, 225-238). U jezicima s remena kao dijelu pojasne garniture, pronaenima u Brestovcu, jasno je vidljiv karolinki utjecaj (Vinski 1974, 65, Szentpteri 2002, 70). U Ani 2000a, 84 pojasna je garnitura proglaena bugarskom, ali bez pojanjenja. Valja istaknuti da s lokaliteta Delovi Keljae kod Koprivnice potjee eljezna sjekira sa zadebljanom ijom, isprva datirana u vrijeme od 400. do 800. (Markovi 1984, 301), a kasnije oko 600. godine (Markovi 1994, 112) odnosno u 5. ili 6. stoljee (Markovi Zvijerac 2000, 56, Markovi 2003c, 25). U Duboevici kod Belog Manastira otkriven je konjaniki grob, a u Bilju kod Darde ranosrednjovjekovna nekropola, ali budui da su nalazi u privatnom vlasnitvu odnosno u muzejskoj ustanovi izvan Hrvatske, dosada nisu bili podvrgnuti detaljnjoj analizi kojom bi se utvrdilo njihovo podrijetlo i datacija (usp. Minichreiter 1987, 100, 109110, 115). U Osijeku je na gornjogradskoj ciglani uniten konjaniki grob s vrkom strjelice i pojasnom kopom (Bulat 1968, 14, Sekelj Ivanan 2001b, 192), a vjerojatno istom horizontu pripada i nalaz crnosivog glinenog lonia (Radi 1997, 95, Sekelj Ivanan 2001b, 192). U Muzeju Slavonije Osijek i Arheolokom muzeju Zagreb uvaju se primjerci srednjovjekovne keramike iz Osijeka, od kojih bi neki moda mogli okvirno pripadati horizontu kasnog avarskog doba (za opis predmeta usp. Sekelj Ivanan 2001b, 204-206).
139
133
134 135
136
137
138
5. 4. 2011. 14:45:45
Otoku juno od Vinkovaca, Petrovini Turopoljskoj kraj Velike Gorice,139 Podgrau zapadno od ida, Popovcu blizu Belog Manastira, Prelogu, Privlaci nadomak Vinkovaca,140 Rakovcu, Rumi, Samatovcima zapadno od Osijeka, Sisku,141 Sotinu,142 Srijemskim Karlovcima, Srijemskoj Mitrovici, Starim Jankovcima,143 Starom Slankamenu, Suhopolju nedaleko od Virovitice, Surduku, idu, Tompojevcima, Vaici kod ida, Velikoj Gorici nedaleko od Zagreba,144 Velikoj Horvatskoj sjeverno od Klanjca, Vinkovcima, Vojki nadomak Stare Pazove,145 Vuedolu, Vukovaru, Zagrebu,146 Zemunu, Zemun Polju147 i Zmajevcu. Kasni avarskodobni nalazi pronaeni su i juno od Save u Marinbrodu te zapadno od Sutle u Selima pri Dobovi.148 Nalazitima materijalne ostavtine koji pripadaju horizontu kasnog
Tomii 1999d, 23 posudu iz Petrovine Turopoljske dri slavenskom, i to vjerojatno prakog oblika, pozivajui se pritom na Vinskog 1954b, 77, 80, koji je naprotiv istaknuo da je ona po obiljejima upravo vrlo daleko od keramike tzv. prakog oblika. S druge strane, Vinski je svejedno smatrao da je rije o primjerku slavenske lonarije iz ranoga srednjega vijeka (1954b, 80). Dakako, jedva da ima potrebe naglaavati kako pripisivanje materijalne kulture tono odreenom etniju nije metodoloki ispravno (to se, dodue, ini u Graanin 2009a, 22, bilj. 72 spomenom etnike pripadnosti nalaza). Meutim, ovo ne iskljuuje mogunost da je spomenuti predmet doista bio u slavenskoj uporabi. 140 Na privlakom je groblju utvreno avarsko i slavensko stanovnitvo (Tomii 2000a, 294, 2000b, 150). O populacijama nazonima na lokalitetu i o udjelu mongoloidne skupine usp. laus 1992, 19, 96-100, 1993. 141 Filipec 2001, 96, 2003, 128 s pravom istie nesigurnost u vezi s pitanjem je li Sisak bio u avarskim rukama jer su neki nalazi jamano bili i u slavenskoj uporabi. No, s obzirom na povoljan strateki poloaj grada koji je nadzirao prijelaz preko dvije rijeke, Save i Kupe, moe se ipak s poprilinom vjerojatnou pretpostaviti nazonost avarske vlasti. Dakako, velik dio stanovnitva su zacijelo inile upravo slavenske odnosno poslavenjene populacije. 142 Na lokalitetu Vruak su zajedno s nizom nalaza iz kasnog avarskog doba pronaene i tri bronane S-spone (Uglei 1994, 146, br. 2-4, 147-149). Uglei 1994, 149 pretpostavlja da bi mogle pripadati autohtonom romaniziranom puanstvu i okvirno ih datira u vrijeme od 6. do kraja 7. stoljea. Uz veliku vjerojatnost da su spone bile u avarskoj ili slavenskoj uporabi, naroito ako potjeu iz 7. stoljea, moda ih se smije dovesti u vezi sa skupinom ili skupinama romaniziranog stanovnitva koje su Avari dali naseliti na svom podruju, poput tzv. Sermezijanaca (vidi ranije u osnovnom tekstu, str. 137-139). 143 O populacijama nazonima na starojankovakom lokalitetu i o udjelu mongoloidne skupine usp. laus 1992, 19, 96-100, 1993. 144 Velikogoriki nalazi pripisuju se Avarima, ali se za neke smatra da su pripadali Slavenima (Simoni 1981, 163, Tomii 2000b, 155). 145 Na lokalitetu Brdaica utvrena je znatna prisutnost mongoloidne populacije (usp. ivanovi 1963, 237-239, Dimitrijevi 1967, 234). 146 Prema uobiajenoj arheolokoj interpretaciji nalazi s lokaliteta Kruge svjedoili bi o suivotu Avara i Slavena (usp. Vinski 1971a, 67). Vrijedi istaknuti da je na Gradecu pronaena bedemska konstrukcija od nabijene i peene ilovae s nosivim okvirom od kasetno poloenih drvenih oblica, koja je datirana dendrokronolokom metodom u kasno 7. stoljee (Mai 2006, 310, Goldstein 1995, 288, Buntak 1996, 25, bilj. 30, Tomii 2000b, 148). Nalaz bi ukazivao na postojanje utvrde (castrum) ili naselja zatienog bedemom, to je vjerojatno ve i na osnovi samog naziva mjesta. 147 U literaturi se istie da je uslijed prodora franake vlasti vidljiv utjecaj kranstva na sadraj ukrasnih motiva sa zemunpoljske pojasne garniture. 148 Moda i sjekire pronaene u Savi kod Bosanske Rae pripadaju ovom vremenskom horizontu.
139
140
5. 4. 2011. 14:45:45
avarskog doba moglo bi se pridruiti i akovo.149 Spomenuti lokaliteti pruaju zaokruenu sliku o stratekom smjetaju avarskih uporita odnosno naselja u blizini povoljnih rijenih prijelaza i na kriitima puteva, kako je ve odgovaralo avarskim potrebama. U ovomu se jasno uoava dosljednost u zaposjedanju kljunih poloaja, a ujedno i ocrtava rasprostranjenost avarske vlasti na junopanonskom prostoru.150 Prema nekim miljenjima, upravo je u istonom dijelu Srijema postojala u 7. i 8. stoljeu avarska vojna granica prema bizantskom Singidunu koja bi se oslanjala na avarske klanove u Srijemskoj Mitrovici, Vojci i Zemun Polju.151 Ostavljajui tu mogunost otvorenom, vrijedi ukazati na okolnost da se nalazi s tih lokaliteta datacijski nuno ne poklapaju, jer bi pripadali drugoj polovini 8. (Srijemska Mitrovica), kasnom 7. i ranom 8. odnosno 8. (Vojka) te kasnom 8. i ranom 9. stoljeu (Zemun Polje). Osim toga, raspored i gustoa nekropola ne mora upuivati samo na vojnu funkciju nekih poloaja nego i biti odraz raznovrsnih, meusobno ovisnih odnosno komplementarnih faktora koju su mogli utjecali na odabir pojedinog mjesta.152 Osobito obiljeje kasnijeg razdoblja avarske nazonosti uska je suradnja i suivot Avara i Slavena, to se moe zakljuiti i na temelju arheolokog materijala, osobito osteoloke grae, na kojoj je provedena antropoloka analiza. U hrvatskoj arheologiji uvrijeilo se miljenje da nalazite u aavici istono od Slatine rije je od dva groba s bogatim i raskonim prilozima koji bi pripadali slavenskom odliniku i njegovoj supruzi, kneevskom paru, a datirani su u sm prijelaz iz 6. u 7. stoljee153 upuuje na ranu slavensku nazonost na ovom prostoru. Ovo se ne smije sasvim iskljuiti pa bi pretpostavljeni slavenski uglednik mogao ravnati pohodom za raun Avara kad ga je snala smrt, a njegov pokop u okolici dananje Slatine ukazivao bi na to da je teite ratnog djelovanja lealo u Podravini. Ipak, postoji i mogunost da nalazi pripadaju kasnijem vremenu, drugoj polovini 7. stoljea, jer su pojedini predmeti utvreni i na lokalitetu drugog kronolokog horizonta. U Zemianskom Vrbovoku (Nemesvarbku) u Slovakoj otkrivene su sline srebrne sljepooniarke zvjezdolikog oblika zajedno s novcem bizantskog cara Konstanta II. (641.668.).154 S druge strane, valja raunati i s tim da je u ostavi iz Zemianskog Vrbovoka pomijean stariji i mlai materijal zbog ega bi ranija datacija i dalje dolazila u obzir.155 Napokon, nije uope sigurno ni to da su aaviki predmeti
Sluajan nalaz ulomaka keramikih posuda iz kasnog avarskog doba, kasno 8. i rano 9. stoljee, ukopanih u sloj bjelobrdskih grobova (Filipec 1997, 239-242, 2003, 125, 133, br. 15). 150 Dakako, nalazi tzv. avarske arheoloke kulture nisu sami po sebi nedvojben pokazatelj rairenosti avarskog etnikog identiteta niti opsega avarske vlasti (Pohl 2003, 589). 151 Kovaevi 1973a, 54-55. 152 Usp. Takch 2000, 463-464. 153 Takoer i Jarak 2006, 190. To se preuzima u Graanin 2008a, 29-30. Filipec 2009, 28 govori samo o kneevskom grobu. 154 Svoboda 1953, 37, 85, 101, uz Kiss 1999, 63-64. O bizantskom novcu u ostavi iz Zemianskog Vrbovoka usp. Radomersky 1953, 109-122, 125-127. 155 Barford 2001, 83 istie da bi pojedine srebrne sljepooniarke zvjezdolikog oblika mogle potjecati iz ranog 7. stoljea, ali i domee kako se primjerci na kojima su ukrasi nadahnuti bizantskom draguljarskom modom sigurnije mogu datirati u 8. stoljee.
149
141
5. 4. 2011. 14:45:45
142
5. 4. 2011. 14:45:47
doista pripadali Slavenima, a ponajmanje Antima, kako se obino tvrdi,156 budui da se tzv. martinivska (martinovska) kultura kojoj se pripisuju ne moe smatrati jednoznano slavenskom.157 Tijekom 7. i jo izrazitije u 8. stoljeu izranjaju mjesta na kojima se, prema sadanjem stupnju arheolokih spoznaja, susree suivljeni slavenski i avarski ivalj, a to se zajednitvo moe pretpostaviti i na lokalitetima gdje nema arheoloke ostavtine koja se pripisuje Avarima. Nalazita materijalne kulture tradicionalno atribuirane Slavenima utvrena su irom savsko-dravsko-dunavskog interamnija. U Srijemu i Slavoniji takvi su nalazi otkriveni u Batajnici, Beliu, Bijelom Brdu, Boljevcima kod Zemuna, Brodskom Drenovcu, Dalju, akovu, Novim Banovcima, Starom Slankamenu, Osijeku, Otoku, Sarvau, Vinkovcima i Zemunu. Nazonost ranih slavenskih populacija na temelju antropolokih analiza utvrena je ili se s vjerojatnou moe pretpostaviti i na drugim slavonsko-srijemskim mjestima, poput Bapske, Beenova, Borova, Iloka, Pakraca, Privlake, Rume, Srijemske Mitrovice, Starih Jankovaca, ida, Vaice, Vojke, Vukovara i Zemun Polja. Postoji miljenje i da je na unitenom kosturnom groblju iz okolice Poekog Brestovca bio pokopan slavenski odlinik, na to je nadograena pretpostavka da se ondje oblikovalo sjedite rane gentilne slavenske zajednice.158 Kako nije rije o konjanikom grobu, vrsti nalaza koji se u pravilu pridjeljuje Avarima, zakljuak se u prvi mah ini razlonim. Meutim, s obzirom na same okolnosti nalaza i budui da ne postoji uzorak na temelju kojeg bi se provela antropoloka analiza, pitanje ostaje otvoreno. U podunavskom dijelu Baranje rana prisutnost slavenskih populacija mogua je u Batini i Zmajevcu. U sjeverozapadnoj su Hrvatskoj nalazita brojnija nego u Baranji. Rasporeena su u Posavini, u Novom iu, Velikoj Gorici i Zagrebu,159 a njima bi se mogli pribrojiti i Petrovina Turopoljska i Sisak,160 odnosno u koprivnikom, ludbrekom, meimurskom i varadinskom dijelu Podravine, u Borovljanima blizu Koprivnice, Brezju kod Varadina, na Cerinama kod Koprivnikog Ivanca, u Donjoj Voi kraj Varadina, okolici Koprivnice, Martijancu kraj Ludbrega, Jakopovcu kod Varadina,161 Nedeliu kraj akovca,162 Prelogu, Torecu i njegovoj okolici te Zbelavi kod Varadina. Zanimljiv je konjaniki grob u Krugama u Zagrebu jer se obino dri da je ondje bio pokopan avarski ratnik koji bi otuda mogao biti jedan od posadnika nedaleke utvrde na Gradecu.163 Meutim, isto tako je mogue da je u
Temeljem analogije s nalazima iz bogate ostave otkrivene u ukrajinskoj Martinivki (ruska inaica naziva mjesta glasi Martinovka). Usp. Vinski 1952, 47, Tomii 1999c, 186-187, 2000a, 290, 2000b, 144, Jarak 2006, 191, Pitea 2006, 195. Tako stoji i u Graanin 2008a, 29. 157 Usp. Blint 1989, 92, uz Curta 1994, 257-258, 2001, 210-220, Barford 2001, 84-85. Za ostavu iz Martinivke (Martinovke) vidi Pekarskaja Kidd 1994, 1995, 351-360, 2006, 204-209. 158 Usp. Tomii 2000b, 156. 159 Lunulasta naunica s Kaptola povezivana je inae s bjelobrdskim kulturnim kompleksom i datirana u 11. stoljee (Vinski 1952, 30, br. 8, 1960, 54, Koroec 1954, 83). 160 Vidi str. 140, bilj. 139, 141. 161 Ostaci lonarije koji po svoj prilici potjeu iz prve polovine 7. stoljea. 162 Ulomci keramike koji datiraju iz 7. stoljea. 163 Vidi str. 140, bilj. 146.
156
143
5. 4. 2011. 14:45:47
tom grobu posljednje poivalite naao i kakav slavenski prvak u avarskoj slubi.164 Juno od Save, u irem opsegu bivih junopanonskih rimskih pokrajina, a uz sm rub Kaganata, takoer su otkrivena nalazita, kako se obino smatra, ranoslavenske materijalne kulture, u Ozlju u hrvatskom Pokuplju, te u proirenom posavskom dijelu Bosne i Hercegovine, u Batkoviu kod Bijeljine, Bosanskoj Rai, Dvorovima kod Bijeljine, okolici Mahovljana sjeverno od Laktaa i abljaku kod Doboja,165 a moda i u Gomjenici kod Prijedora166 te Petoevcima kod Laktaa.167 Vrijedi istaknuti da dio materijalnih ostataka nije nuno bio u slavenskoj uporabi, kao to ni obiaj spaljivanja pokojnika ne pripada iskljuivo niti ponajprije Slavenima,168 pa stoga ni jedno ni drugo nije nedvojben indikator prisutnosti slavenskih populacija, premda ih niti ne iskljuuje. Avarsko-slavenska simbioza nije imala obiljeje ravnopravnosti jer su u tom suivotu avarske populacije bile nadreene Slavenima, unato tomu to su se Avari morali u obnaanju vlasti oslanjati na mjesne slavenske poglavare. Pritom su Avari jamano koili uzdizanje slavenske ratnike elite jer bi ona u konanici mogla ugroziti njihov status, ali su bili svjesni oigledne etnike premoi Slavena, napose na rubnim djelovima Kaganata. Postupno je i razlika u nainu ivota bilo sve manje, naroito u kasnijim razdobljima Kaganata kako su Avari sami sve vie prelazili na sjedilako privreivanje. Dobar primjer brojanog odnosa izmeu avarskih i slavenskih populacija u junoj Panoniji pruaju lokaliteti Privlaka i Stari Jankovci, gdje su otkrivena
Usp. Klai 1982, 13 koja je smatrala da je konjaniki grob u Krugama pripadao slavenskom voi. 165 Tomii 2001a, 144-145 proglaava i keramiku i zemunice iz Batkovia i abljaka ranoslavenskima i datira ih u doba slavenske naseobe, premda se prema najranijoj dataciji ovi nalazi smjetaju tek u drugu polovinu 7. stoljea. Ranosrednjovjekovno naselje otkriveno u abljaku Kovaevi 1973b, 148 datira u sredinu 6. stoljea. 166 Na velikom skeletnom groblju s kraja 10. i poetka 11. stoljea, smjetenom na lokalitetu Baltine bare, otkrivena je i urna sa sitnim ostacima spaljenih kostiju, za koju se dri da ukazuje na odravanje pogrebnog obiaja iz prethodnog doba (Mileti 1967, 110, 112, 138; usp. i Sekelj Ivanan Tkalec 2006, 175). Moda je rije i o paljevinskom grobu iz ranijeg vremena, ije bi nalaze prema analogiji s lokalitetom Bagrua valjalo datirati u prijelaz iz 8. u 9. stoljee. Dio otkrivenih naunica i prstenova pripadao bi u vrijeme od 8. do 10. stoljea (Mileti 1989, 190). 167 Na groblju s lokaliteta Bagrua iz prve etvrtine 9. do sredine 10. stoljea (eravica 1986, 190) pronaena su i dva paljevinska groba, iji se nalazi (urne) smjetaju u svretak 8. i poetak 9. stoljea (eravica 1986, 161-162, Sekelj Ivanan Tkalec 2006, 176). Prema eravici 1986, 191, obred spaljivanja pokojnika mogao bi biti znak ranijeg nastanka groblja, ali i duljeg uvanja obiaja prenesenog iz ranijih slavenskih vremena. Dio otkrivenih naunica i prstenova datirao bi pak iz 8. do 10. stoljea (Mileti 1989, 190). 168 Ne smije se smetnuti s uma da jo potkraj 4. stoljea, kad je slubena carska vlast prihvatila kranstvo kao jedinu religiju, Amijan Marcelin (27.5.10) spominje ritus noster mislei poganski obiaj spaljivanja pokojnika. I u ovom vremenu krani i nekrani esto su pokapani na istim grobljima i teko je razluiti religiju pokojnika od naina pokapanja (MacMullen 1984, 78). Napokon, ini se da na prijelazu iz 4. u 5. stoljee Rimsko Carstvo jo veim dijelom nije uope bilo kristijanizirano (MacMullen 1984, 83). Stoga nain pokapanja u ovom prijelaznom razdoblju iz kasne antike u rano srednjovjekovlje ne svjedoi nedvojbeno ni o vjerskoj pripadnosti (je li netko kranin ili poganin) niti o etnikoj pripadnosti (je li rije o romaniziranom ili novopridolom stanovnitvu).
164
144
5. 4. 2011. 14:45:47
vea avarsko-slavenska groblja. Antropoloka analiza kosturnih ostataka pokazala je da je meu populacijama nazonima na privlakom groblju bilo 6,45 % pripadnika protoavarske (mongoloidne) skupine, dok ih je na starojankovakom groblju bilo 10%.169 Taj je broj mogao biti i vei, kao to je to sluaj u Vojki kod Stare Pazove, gdje je evidentirana bitno vea prisutnost mongoloidne populacije.170 Avari su u Karpatskoj kotlini omoguili i nesmetano irenje Slavena jer su od toga i sami imali korist, vrbujui meu slavenskim populacijama vojnike i koristei se njihovim proizvodnim resursima. Na taj je nain i razumljiva povezanost izmeu slavenizacije i dosega avarske vlasti. No, slavenizacija nije stala na tome nego se proirila i izvan podruja pod neposrednom avarskom kontrolom, to je moda bila posljedica privlanosti koju je slavenski nain ivota imao meu starim, zemljoradnikim stanovnitvom.171 Unutranji spokoj u kojem je uljuljkano ivio Avarski Kaganat tijekom veeg dijela 8. stoljea, sasvim rijetko i kratkotrajno isprekidan pograninim sukobima s bavarskim vojvodstvom i Karantancima,172 skrivao je neugodnu injenicu o okopnjeloj moi Avara. Kad se na zapadnim granicama avarske drave prijetei uzdigla nova sila europskoga Zapada, Franako Kraljevstvo, kagan je tomu mogao suprostaviti tek uspomenu na silu kojom su njegovi prethodnici neko do krajnjih granica naprezali snagu i mogunosti Bizantskog Carstva. Borba izmeu Franaka i Avara tako je bila odluena unaprijed, a da toga ni jedna ni druga strana nisu bile svjesne.
laus 1992, 19, 96-100, 1993. ivanovi 1963, 237-239, Dimitrijevi 1967, 234. 171 Za raspravu o odnosima izmeu Avara i Slavena i o avarskom utjecaju na oblikovanje slavenskog identiteta usp. Pohl 2000, 344-351, 2003, 582-584. 172 Pohl 2002, 308-309.
169 170
145
5. 4. 2011. 14:45:47
5. 4. 2011. 14:45:47
VI. poglavlje
Doba franake prevlasti
Teka koprena neproninih povijesnih zbivanja, koja je tijekom avarske vladavine nalegla na prostor june Panonije zbog odsustva pisanih vrela, podigla se tek prodorom Franaka potkraj 8. stoljea. Tada su nakratko postali vidljivi proplamsaji procesa koji su se polagano odvijali u pozadini. Vrijeme franake vlasti nesumnjivo je donijelo novo oivljavanje, ali nije omoguilo trajniju politiku stabilnost. Temeljni je cilj franakog gospodstva bilo osiguravanje istonog i jugoistonog oboda franake veledrave, u to se imao uklopiti i junopanonski prostor.
Dolazak franake velesile

Avari su od sedamdesetih godina 8. stoljea sve nespokojnije promatrali kako se franaka vlast primie njihovim zapadnim i jugozapadnim granicama. Franci su 774. godine oborili Langobardsko Kraljevstvo, a njegovo je pripajanje bilo dovreno guenjem pobune u furlanskom vojvodstvu dvije godine kasnije.1 Franakom se vrhovnitvu morao 787. godine konano podloiti i bavarski vojvoda Tasilon III., postavi vazalom Karla Velikog (768.814.). Zavrni in njegova pokoravanja odigrao se nagodinu kad je svrgnut s vlasti i Bavarska prikljuena Franakoj, a s njome i Karantanija.2 Na ovo se nadovezalo i gotovo istodobno franako osvajanje Istre koja je Bizantu preoteta moda oko 788., a svakako prije 791. godine.3 Uznemireni franakim potezima Avari su jo 782. godine uputili Karlu poslanstvo radi sklapanja mirovnog ugovora kojim su zacijelo htjeli presresti budue franake ofenzivne akcije, a u isti mah odluili su se i na prikaz sile na avarsko-bavarskoj granici, prodrijevi sa znatnom vojskom do Ennsa.4 Jo se zornije svjesnost o ozbiljnosti tadanjih prilika zrcali u avarskom savezu s Tasilonom III., koji je sklopljen vjerojatno zimi 787./788. godine.5 Napokon,
Jarnut 1982, 122-124, Menghin 1985, 201-202, Christie 1998, 105-106. Takoer i Pohl 2002, 313. 2 Wolfram 1985b, 132-133, 1987, 100-106, 1995, 338-344. Takoer i Brandt 1980, 228-229, Budak 2001, 57-62. 3 ii 1925, 306, Klai 1975, 167, 175, Brandt 1980, 227, Budak 1994b, 15, 2003a, 63, Goldstein 1992, 151 i bilj. 950, 1995, 142 i bilj. 8, Bertoa 2003, 119, Budak Raukar 2006, 97. Usp. i Margeti 1994, 5-24. 4 Csendes 1970, 93, Avenarius 1974, 181, Pohl 2002, 314. 5 Zacijelo tek nakon to se Tasilon u listopadu 787. podvrgnuo Karlu (Der 1967, 724).
1
147
5. 4. 2011. 14:45:47
Avari su se u ljeto 788., poslije Tasilonove smjene, odluili na izravni vojni udar: provalili su u Furlaniju i Bavarsku. ini se da je glavni napad bio usmjeren upravo protiv Furlanije, pri emu su se avarske ete zacijelo kretale i zapadnim rubom Meurjeja. Sjeverostona je Italija bila izloena pustoenju, ali su Avari odbijeni. Teak poraz snaao ih je u Bavarskoj, gdje su iste godine opet potueni nakon jo jedne provale, kojom su uzaludno pokuali popraviti raniji neuspjeh.6 Nita nije rijeeno niti pregovorima o granici, koji su uzeli vid izmjene poslanstava 790. godine.7 Bio je to uvod u rat koji su Franci poveli protiv Avara ve sljedee godine. Pohod je zapoeo na samom kraju kolovoza 791.8 Dvije sjeverne vojske koje su tvorile glavninu franakih snaga, predvoenih osobno Karlom, kretale su se du Dunava s obje obale. Juna je pak vojska, sastavljena od navalnog odreda (scara) na elu kojeg je stajao Karlov sin Pipin kao italski kralj9 i njemu uz bok vojvode (duces) Furlanije i Istre, upuena jo ranije iz Italije, svakako prije 23. kolovoza,10 jer za tada sam Karlo u pismu javlja supruzi Fastradi da su ete prodrle u avarske krajeve u pograniju. Uskoro je zametnuta i bitka u kojoj su Franci izvojevali pobjedu, osvojili avarsko uporite i sutradan se s plijenom i zarobljenicima u miru povukli.11 Iz drugog izvora proizlazi da su Pipinove postrojbe ule u Ilirik i zatim u Panoniju,12 to otvara pitanje koliko duboko su zapravo zale u avarsko podruje. Obino se uzima da je jugozapadnu granicu izmeu Franaka i Avara tvorio irok pojas u razvou izmeu Soe i gornje Save.13 Arheoloki nalazi upuivali bi na zakljuak da su Avari na jugu i jugozapadu
Der 1967, 724, Csendes 1970, 93-94, Avenarius 1974, 181, Wolfram 1987, 187, Pohl 2002, 314. 7 O tome svjedoe Einhardovi i Lorschski godinjaci, a. 790 (= Kos 1902, 305). 8 Csendes 1970, 94. Dodue, vojni upad u avarsko podruje izvren je tek 20. rujna (Pohl 2002, 316, 462, bilj. 48; Der 1967, 785, Ss 1973, 7 imaju 7. rujna, a Csendes 1970, 95 8. rujna). 9 Kos 1902, 313, bilj. 3, Ross 1945, 216 smatraju da Pipin nije sam vodio vojsku. Usp. i Pohl 2002, 316. Pipin je tada imao 14 godina, no u pohodu je sudjelovao i njegov godinu dana mlai brat Ludovik (ivot Ludovikov, c. 6), pa po svemu sudei ne treba sumnjati i u Pipinovo izravno sudionitvo. Samim vojnim operacijama ravnali su furlanski i istarski vojvoda, zajedno s ostalim zapovjednicima. 10 Pohl 2002, 316 predmnijeva sredinu kolovoza. S druge strane, Grafenauer 1952a, 537 govori o jednodnevnom pohodu. Neki misle da se bitka vodila ve 23. kolovoza (usp. Kos 1902, 313, ii 1925, 302, Grafenauer 1952a, 537, 1964, 406, Der 1967, 724, Margeti 2001a, 85), ali u vrelu stoji samo da su tog datuma franake snage stupile na avarsko podruje (usp. i Csendes 1970, 95). Ipak, s obzirom na to da je za pobjedu Karlo doznao prije 7. rujna kako proizlazi iz njegova pisma, vojni sraz se morao dogoditi nedugo poslije 23. kolovoza. 11 Usp. Karlovo pismo (= Raki 1877, 296-297, Kos 1902, 313, Ani 2000b, 272). 12 Lorschski godinjaci, a. 791 (= Raki 1877, 296, Kos 1902, 309): ipse introivit Illyricum et inde in Pannonia. Hauptmann 1915, 267-268, 1929, 340 ustvrdio je da je et inde in Pannonia dodatak drugog pisca, to prihvaa i Grafenauer 1952a, 538. No, Margeti 2001a, 80-83 je uvjerljivo dokazao da takva pretpostavka ne stoji. 13 tih Simoniti 2004, 52. Margeti 2001a, 85 misli da je franako-avarska granica bila u iroj okolici Trsta, to temelji na zakljuku da je jo i Tarsatika stajala pod avarskom vlau jer je furlanski vojvoda Erik stradao u zasjedi tamonjih itelja tijekom rata protiv Avara (2001a, 78). O Erikovoj pogibiji svjedoe Einhard, ivot Karla Velikog, c. 13, Einhardovi godinjaci, a. 799 i ARF, a. 799, ali nigdje ne kau da su njegovu smrti skrivili Avari. Doista je nevjerojatno da bi u ovo vrijeme avarska vlast sezala tako daleko na jug i da bi podruje od Rijeke do Brsea potkraj
6
148
5. 4. 2011. 14:45:47
pod neposrednom vlau drali prostor koji je uglavnom bio omeen Sutlom i Savom, ali se njihov utjecaj bez sumnje irio du cijele Posavine, obuhvaajui i susjedne slavenske oblasti. Prema nekim istraivaima, prostor koji je stajao pod avarskom prevlau sezao bi potkraj 8. stoljea sve do Jadranske obale, a u takvom zakljuku oslanjaju se na nalaze avarske materijalne kulture iz Dalmacije i na toponime s osnovom obrov za koje vjeruje da se odnose na Obre, slavensko ime za Avare.14 Meutim, nalazi avarske provenijencije u Dalmaciji vrlo su rijetki,15 pronaeni su kod Biskupije kraj Knina, na Duvanjskom polju, u Smrdelju sjeverozapadno od Skradina i na otoku ipanu kod Dubrovnika, a pripadaju kasnoavarskom dobu, te na jo dva poblie neodreena lokaliteta.16 Na temelju tako malog uzorka doista nije uputno govoriti o nazonosti predstavnika vrhovne avarske vlasti koji su nadzirali slavensko puanstvo. ak i ako se prihvati pretpostavka da je u unitenom grobu otkrivenom u Smrdelju bio pokopan Avarin,17 to ne znai da je rije o osobi koja je predstavljala avarsku vlast. Uostalom, predmeti su mogli doi i trgovakom razmjenom te biti u uporabi i kod slavenskog stanovnitva, to ponajprije govori o kulturnim utjecajima.18 Mnogo vea uestalost toponima koji u sebi sadre osnovu obrov naizgled se ini snanijim argumentom u prilog tezi o avarskoj prisutnosti u Dalmaciji.19 No, barem jednako utemeljeno, ako ne i vjerojatnije jest objanjenje da su spomenuti toponimi potekli od rijei obrovati (opkopati, providjeti opkopom, utvrditi), to prethodnoj argumentaciji sasvim jasno oduzima na uvjerljivosti.20 Napokon, ne stoji sasvim niti tvrdnja o oskudnosti nalaza avarske provenijencije koji bi potkrijepili granicu Avarskog Kaganata na Savi.21 Prividno malen broj takvih nalazita prvenstveno je posljedica toga to jo nema sustavnih arheolokih istraivanja. Ipak, i dosadanja otkria iz Meurjeja omoguuju da se stvori zakljuak o postojanju granice u srednjoj i donjoj Posavini (dakako, granicu ne treba razumjeti u strogom, suvremenom smislu rijei). Avarski se utjecaj irio i izvan tih okvira, zahvaajui i u krajeve juno od Save, to je ovisilo o mjesnim prilikama. Upravo kao to je pojas izmeu Soe i gornje Save tvorio granicu prema Italiji, tako je jo i iri pojas u dananjoj Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u gorskoj Hrvatskoj predstavljao crtu razdvajanja prema bizantskoj Dalmaciji i bizantskim saveznicima meu
8. stoljea priznavalo avarsko vrhovnitvo, kao to misli Margeti 2000a, 79. Klai 1975, 168 i Bertoa 2003, 120 tvrde da su Erika usmrtili Hrvati kao avarski saveznici, ime se pribliavaju Margetievim stavovima (usp. i Brandt 1980, 231). No, ini se da u Erikovoj smrti treba vidjeti utjecaj Bizanta (Goldstein 1992, 152, Pohl 2002, 321; usp. i Budak 1994b, 15, 2003a, 63). Margeti 2001a, 92-99. Pritom odbacuje mogunost da bi avarska juna granica leala na Savi jer je, kako smatra, ne potkrepljuju dovoljno brojni arheoloki nalazi. Ovo priznaje i sam Margeti 2001a, 98. Kovaevi 1977, 92, Szentpteri 2002, 105. Ondje je pronaena pozlaena bronana pojasna garnitura, u blizini ranohrvatskih grobova (usp. Beloevi 1980, 65, 97, Juri 1981, 182, Szentpteri 2002, 319). Usp. Sui 1977, 98. Ovo miljenje bio je iznio jo ii 1925, 678-680, proirio Kovaevi 1966, 70-76, 1977, 92-93, a Grafenauer 1969, 48 mu je priznao stanovitu utemeljenost. Usp. Sui 1977, 97-98, Goldstein 1995, 84. Margeti 2001a, 98 misli da bi se o granici moglo govoriti da u Slavoniji postoji vie nekropola s konjanikim grobovima.
149
14
17
15 16 18 19
20 21
5. 4. 2011. 14:45:48
istonojadranskim Slavenima. Avari nikad nisu teili osvojiti krajeve juno od Save koji su im kao konjanikom narodu bili i teko pristupani. Otuda nije sluajno to se podruje avarske vlasti i utjecaja poklapa s panonskim i peripanonskim prostorom. U slovenskoj je historiografiji uvrijeen stav da su Franci tijekom pohoda 791. godine prodrli samo u gornju Posavinu.22 Nasuprot tomu, prema nekima bi franake snage napredovale sve do Sirmija, za koji se vodila i bitka.23 U hrvatskom povjesnitvu uzima se da je Pipinova vojska nadirala preko dananjeg slovenskog i hrvatskog ozemlja, prodrijevi u avarsku Panoniju,24 a slian je zakljuak iznesen i u srbijanskoj historiografiji.25 Na prvi pogled teko je pomiriti i navode izvora. S jedne strane, donosi se vijest o uspjenoj bitki nakon ega se franaki odredi vraaju,26 a opet pripovijeda se i da su opustoili i popalili avarsku zemlju jednako kao i franake vojske na sjeveru iji je pohod trajao 52 dana.27 Stoga su neki istraivai ustvrdili da je drugi navod nepouzdaniji i da je u udaru june franake vojske pala samo jedna pogranina utvrda.28 Iznesena je i pretpostavka da se zapravo radilo o dvije navale: u prvoj u kolovozu pala bi pogranina utvrda, a u drugoj u rujnu i listopadu Pipinova vojska bi prodrla dublje u Panoniju.29 Kako se ini, Pipinovo nadiranje nije bilo tako dalekoseno, a s druge strane ni sporedno kao to bi se dalo pomisliti.30 Moe se pretpostaviti da je poglaviti cilj prodora s juga bio iskuati jakost protivnika i zavarati ga u vezi s glavnim smjerom udara, ali i uvrstiti franake poloaje u pograninim oblastima.31 U napredovanju su se franake ete jamano koristile starim rimskim cestovnim pravcem kojim su i Avari stizali do Italije: od Akvileje preko Emone do Petoviona.32 Vjerojatno je taj prostor miljen pod Ilirikom koji se spominje u Lorschskim godinjacima,33 iako je bilo izneseno miljenje da se radi o brdovitim predjelima izmeu jadranske obale i Sa Usp. Grafenauer 1964, 406, tih Simoniti 2004, 53. Vidi i Hauptmann 1929, 337-338, Kos 1955, 97. 23 To je miljenje 1904. godine izrazio Sndor Mrki u Szent Paulinus s az avarok (usp. Ss 1973, 6, Bowlus 1995, 49). 24 ii 1925, 302: preko Kranjske i june tajerske u jugozapadnu Ugarsku (zacijelo se misli Maarska), Brandt 1980, 229-230: preko Istre, Slovenije i Hrvatske u Donju Panoniju, Goldstein 1995, 142: preko slovenskog i hrvatskog teritorija u avarsku dravu. 25 Kovaevi 1977, 94: preko Krasa i Posavine u Panoniju. 26 Karlovo pismo (= Raki 1877, 297, Kos 1902, 313, Ani 2000b, 272): Et expoliaverunt ipsum va<l>lum et sederunt ibidem ipsa nocte vel in crastina usque hora diei tertia. Et acceptis spoliis reversi sunt in pace. 27 Lorschski godinjaci, a. 791 (= Raki 1877, 296, Kos 1902, 309): (...) et fecerunt ibi similiter, vastantes et incedentes terram illam, sicut rex fecit cum exercitu suo ubi ipse erat. 28 Usp. Pohl 2002, 462, bilj. 52. Takoer i Der 1967, 784. 29 Margeti 2001a, 85-86 i bilj. 171. Rije je o niim potkrijepljenoj hipotezi jer se u izvorima nigdje ne spominju dva Pipinova pohoda. 30 Ss 1973, 6 ispravno naglaava da je juna vojska izvojevala najvaniju bitku cijelog vojnog pothvata protiv Avara i osvojila vano avarsko uporite, iako ga ona smjeta u samo pogranije. 31 Vidi str. 151, uz bilj. 36. Usp. i Margeti 2001a, 84-85. 32 Tako i ii 1925, 302. Margeti 2001a, 84 misli da je franaka vojska stupala od Tarsatike do Senja i potom prema Sisku ili kroz Liku i dolinom Une u dananju Slavoniju. 33 Moisaka kronika, a. 791 (= Kos 1902, 310) takoer spominje Ilirik, ali ne i Panoniju. Ve je Kos 1902, 307, bilj. 3, 313, bilj. 3 ustvrdio da se pod pojmom Ilirika u ovom sluaju mogu skrivati samo slovenske zemlje, to je prihvatio i ii 1925, 302, bilj. 10.
22
150
5. 4. 2011. 14:45:48
ve.34 Prispjevi do nekadanjeg prometnog vorita u Petovionu, Franci su skrenuli u Podravlje, jer je upravo uz Dravu vodila najvanija junopanonska kasnoantika prometnica, koja je jo mogla posluiti za kretanje vojske. Ovdje bi poinjala Panonija iz Lorschskih godinjaka. Ne ini se vjerojatnim da je Pipinova vojska napredovala u jugozapadnu Maarsku jer bi tada prilino odmaknula od polazita i vie ne bi djelovala u pograniju (illa confinia iz Karlova pisma). Iz istog je razloga neprihvatljiva pretpostavka o nadiranju sve do Sirmija, ime bi se vojska nala preduboko na neprijateljskom podruju. Jednako tako nisu uvjerljiva miljenja da su se Franci zadrali samo u gornjoj Posavini ili u uskom pograninom pojasu, budui da vrela istiu da je prodor izvren u Ilirik i u Panoniju, a osim toga sam Karlo u svom pismu jasno kae da su se ete usmjerile u avarske krajeve (perrexerunt infra fines ipsorum sc. Avarorum). Da su se franaki odredi kretali Podravljem, dalo bi se zakljuiti i na temelju toga to su se Franci, kad god su to mogli, nastojali posluiti velikim rijenim tokovima kakav je, uz Dunav i Savu, bila Drava.35 Zacijelo su u Podravlju franaki odredi naili na prvo avarsko uporite, gradite s obrambenim nasipom (vallum). Arheoloki su nalazi upravo u varadinskom, ludbrekom i koprivnikom dijelu Podravine pokazali veu usredotoenost ostataka avarskodobne materijalne kulture. Moda se u vezu s ovim pohodom moe dovesti otkrie avarske sablje, dugog bojnog noa i sjekira iz okolice Koprivnice. Kad su franake postrojbe svladale avarsku obranu i osvojile utvrdu, odluile su se na povratak, to je moda bilo i unaprijed odreeno. Budui da je juna vojska raspolagala manjim snagama, zacijelo je taktikim planom bilo predvieno da se ne udaljava odvie od franakih granica i da ne napreduje dalje im naie na otpor. Naime, Karlo u pismu spominje svoju zapovijed da se juna franaka vojska (illa scara nostra) iz Italije (de Italia) usmjeri u dijelove Avarije (pergere partibus Avariae), ali i da se pritom zadri na granicama (in illa confinia res<i>dendum). Iz ovoga proizlazi da je jedan od ciljeva bila i uspostava franake vlasti u pograniju du Save i Drave.36 Tijekom povlaenja Franci su ognjem i maem poharali krajeve kojima su prolazili, oigledno u nakani da zastrae mjesno stanovnitvo i pokau potpunu nesposobnost avarske vlasti koja nije u stanju zatititi svoje itelje i podanike. Tomu da su se Franci na povratku pozabavili i pustoenjem ne proturjei napomena iz Karlova pisma da su se vratili u miru (reversi sunt in pace). Time se zacijelo htjelo rei da im se putem nitko vie nije suprotstavio.37
Margeti 2001a, 84. To ga je ponukalo da pravac kretanja franake vojske pomakne prema jugoistoku, do Tarsatike i Senja. No, teko je vjerovati da bi Franci umjesto ve dobro poznate, glavne prometnice prema Panoniji odabrali sporedan put koji ih je vodio kroz nesigurna, brdska podruja, pri emu bi se dodatno udaljavali od oblasti koje su stajale pod njihovom izravnom vlau. 35 Usp. Ani 2000a, 74. Takoer i Bowlus 1995, 53. 36 Klai 1975, 168 takoer govori o pripajanju dijela Posavine. Margeti 2001a, 88 iznosi miljenje da je Pipinov pohod izuzeo od avarske vlasti i Posavinu i dalmatinske Hrvate. 37 Usp. i Pohl 2002, 317 u vezi s udarcem koji je zadobio ugled avarskih vlastodraca budui da se nisu oprijeli franakom prodoru. Bowlus 1995, 49, 55 misli da su Franci u napadu 791. godine uivali snanu podrku Slavena nezadovoljnih avarskom vlau, ali to povezuje s hipotezom o dubokom franakom prodoru meurjejem Save, Drave i Dunava. Vjerojatnije je ipak da je prelazak pojedinih slavenskih skupina na franaku stranu bio posljedica pohoda.
34
151
5. 4. 2011. 14:45:48
Nepovoljni uinci franakog pohoda na unutranje prilike u Avarskom Kaganatu ubrzo su postali jasni. Trzavice su 795. godine prerasle u otvoren meusobni rat u kojem su poginula oba avarska poglavara, kagan i jugur. Jo iste su se godine pred Karlom pojavili poslanici treeg avarskog vrhovnika, tuduna, koji je ponudio da e se podvrgnuti franakoj vlasti i prihvatiti kranstvo.38 Franaki kralj, koji je od 793. godine bio zauzet vojevanjem protiv Sasa, to ga je odvuklo od avarskog rata,39 nije mogao ne iskoristiti ovu oiglednu slabost protivnika. Pripremu udara protiv Avara prepustio je furlanskom vojvodi Eriku koji je zasnovao prepad duboko u avarsko podruje, a njegovu izvedbu povjerio slavenskom voi Vo(j)nomiru (Wonomyrus), odabranom za pothvat zacijelo stoga to je mogao predvienu etu dovesti do odredita i posluiti kao osoba za vezu s mjesnim slavenskim stanovnitvom. Budui da Vo(j)nomiru u samom izvoru nije pridijeljen nikakav naslov nego je odreen jedino openitim slavenskim etnikom,40 historiografskim je domiljanjima bio pretvoren u slovenskog kneza ili plemenskog poglavara41 odnosno u hrvatskog kneza.42 Kako nema stvarnih podataka kojima bi se mogao poblie utvrditi Vo(j)nomirov etniki identitet i poloaj koji je zauzimao, ostaje otvoreno pitanje je li uope nosio kneevsku ast ili je samo bio u vojnoj slubi vojvode Erika.43 Na elu odreda sastavljena od ljudi furlanskog vojvode44 Vo(j)nomir je u jesen 795. prodro do avarskog hringa u meurjeju Dunava i Tise i dijelom ga opljakao.45 Nakon ovog pothvata nestaje iz povijesnih zapisa. Taj je uspjeh otvorio irom vrata jo opsenijoj vojnoj akciji sljedee godine. Dodatno je uvjerio i tuduna kako je pobjeda Franaka neupitna pa je on pohitao i osobno se pokoriti Karlu. U meuvremenu su u ljeto 796. postrojbe italskog kralja Pipina bez otpora napredovale u avarsko podruje,
Goldstein 1995, 142 tuduna pogreno pretvara u avarskog kagana imenom Tudun. Dodue, to ne znai nuno da su izostali manji upadi na avarsko podruje kako bi se odrao pritisak na Avare, iako izvori o tome ne javljaju (usp. Bowlus 1995, 54-55). 40 ARF, a. 796 (= Raki 1877, 298, Kos 1902, 326): Wonomyro Sclavo. 41 Usp. Kos 1902, 325 i bilj. 3, Grafenauer 1952a, 459, 538, 1964, 406, koji smatra da je dolazio iz gornje Posavine. Da je mogao biti slovenski knez, dri i Kos 1955, 98. tih Simoniti 2004, 53 misle da je moda bio knez Karniolaca (Kranjaca) u gornjoj Posavini (istu pretpostavku iznose Katii 1989, 301, bilj. 7 i Wolfram 1995, 82, 306). 42 Ljubi 1878, 119, ii 1925, 303: od 791. godine pod Francima, Ferjani 1959, 32, bilj. 91, Waldmller 1976, 519-520, Goldstein 1995, 142: moda prethodnik Ljudevita Posavskog (usp. i Dvornik 1964, 96), Tomii 1997b, 61, Markovi 2002, 60. 43 Usp. Bowlus 1995, 55, Katii 1998, 209, Budak 2001, 70, Pohl 2002, 318, Budak Raukar 2006, 98. Takoer i Klai 1975, 168. Prema Brandtu 1980, 230 bio je knez neutvrene zemlje, a prema Kovaeviu 1977, 95 slavenski knez. Budak 1994b, 15, 2003a, 63 i Ani 2000a, 75 govore o knezu Vo(j)nomiru koji se sa slavenskim etama bori na franakoj strani, ali vrela ne spominju sudjelovanje Slavena nego ljude furlanskog vojvode koji su upueni s Vo(j)nomirom (ARF, a. 796 = Raki 1877, 298, Kos 1902, 326: Heinricus dux Foroiulensis missis hominibus suis cum Wonomyro Sclavo). 44 Vojvoda Erik vjerojatno nije osobno sudjelovao u napadu (usp. Csendes 1970, 100, Bowlus 1995, 55, Pohl 2002, 319; Ross 1945, 218, bilj. 3 ostavlja otvorenom mogunost o njegovom osobnom sudjelovanju, dok ga Vczy 1972, 411 uzima kao injenicu). 45 Avenarius 1974, 183 misli da je Vo(j)nomir opljakao jedan od najvanijih avarskih hringova u srijemskoj Panoniji. No, nema sumnje da se radilo o sjeditu kagana (usp. Pohl 2002, 306308).
38 39
152
5. 4. 2011. 14:45:48
vjerojatno ponovno Podravljem, glavnom junopanonskom prometnicom koja je vodila prema Sirmiju.46 Putem su im se pridruile bavarska i alamanska pojaanja koja je uputio Karlo Veliki.47 Vojska je zastala zacijelo u Srijemu, gdje je Pipin uz Dunav dao podii tabor.48 Ondje se ubrzo pojavio novi kagan, iji je izbor po svemu sudei bio ubrzan tudunovim otpadnitvom, te se predao. Dio se Avara nije s tim pomirio nego se radije povukao preko Tise, oito u oekivanju daljnjeg razvoja dogaaja. Pipin je nato preao Dunav i usmjerio se prema tada ve naputenom avarskom hringu, temeljito ga je oplijenio i naposljetku razorio. to se tie vremena koje je franaka vojska provela u taboru na desnoj dunavskoj obali, u Godinjacima Franakog Kraljevstva stoji kako je Pipin ocu uputio dva poslanstva: u prvom ga je izvijestio o dolasku kagana i ostalih avarskih prvaka, a u drugom mu javlja da je zauzeo hring.49 Oito je izmeu ova dva dogaaja moralo protei odreeno vrijeme. Lorschski godinjaci pak navode da je Pipin preao Dunav i potom stigao do avarskog hringa, ostavljajui jasan dojam da se to dogodilo u jednom neprekinutom slijedu.50 Otuda se moe zakljuiti da je Pipin sa svojim etama proboravio kratko vrijeme s desne obale Dunava, a nakon to je primio kaganovu predaju, prebacio se preko rijeke i stigao do hringa. Otvoreno je pitanje gdje je preao Dunav. Prema jednom miljenju, uinio je to kod ua Save.51 No, ako se prethodno kretao uz Dunav, nekadanjom rimskom cestom uz limes, to je moda i vjerojatnije s obzirom na franaku naviku da se slue rijenim tokovima u vojne svrhe, mogao je prelazak obaviti i na ranijoj toci.52 Vrijedi istaknuti i to da se u Godinjacima Franakog Kraljevstva Panonija i u vezi s Vo(j)nomirovim upadom i s Pipinovim pohodom navodi u mnoini (in Pannonias), to dakako upuuje na poznate dvije franake Panonije, Gornju sjeverno od Drave i Donju juno od Drave. Kad se pak spominje Pipinov povratak s pohoda, isti izvor kae da se on vraao iz Panonije (e Pannonia).53 Komplementarni Einhardovi godinjaci u oba sluaja imaju Panoniju u jednini (de Pannonia, in Pannonia).54 ini se da se u Godinjacima Franakog Kraljevstva rabi mnoina kako bi se naglasila injenica da su Vo(j)nomir i Pipin djelovali na cijelom podruju koji je tada obuhvaao Avarski Kaganat, a koji je poslije razdijeljen u dvije Panonije, pa se moe s velikom vjerojatnou pretpostaviti da su obojica prolazila Meurjejem odnosno buduom Donjom Panonijom. U Godinjacima Franakog Kraljevstva Panonija u jednini odnosi se na cijelu panonsku granicu, dok Einhardovi godinjaci koriste dosljedno jedninu jer 796. godine razdioba na dvije Panonije nije jo bila provedena.55
Usp. Csendes 1970, 101. Bowlus 1995, 56 spominje Donju Panoniju. Za pregled miljenja usp. Ss 1973, 7, bilj. 18. 47 Bowlus 1995, 55-56. 48 Pohl 2002, 319. 49 ARF, a. 796 (= Kos 1902, 334-335). 50 Lorschski godinjaci, a. 796 (= Kos 1902, 335). 51 Csendes 1970, 101. 52 Tomii 2000b, 151 dri da se posluio prijelazom kod Iloka. 53 ARF, a. 796 (= Kos 1902, 326, 334, 335). 54 Einhardovi godinjaci, a. 796 (= Kos 1902, 326, 335). 55 Ss 1973, 19. Vidi i kasnije u tekstu, str. 155.
46
153
5. 4. 2011. 14:45:48
Ovim je franakim vojnim djelovanjima i prikazima sile avarska mo potpuno slomljena, premda volja za otpor nije bila sasvim skrena. Jo neko vrijeme vodile su se borbe koje su pokazale svu ranjivost franakog poloaja u Panoniji sjeverno od Drave. Napokon, nakon neugodnih udaraca koje su Franci 799. i 802. godine pretrpjeli na bojnom polju, uguena je pobuna pod tudunovim vodstvom i on se ponovno pokorio: osobno se zajedno s mnogim Slavenima i Avarima 803. godine predao sada ve caru Karlu u Regensburgu. Panonija je konano bila podvlaena.56 Junopanonski prostor dospio je pod franako gospodstvo vjerojatno jo 796. godine. ini se da su se tamonji Slaveni i Avari bez osobitog protivljenja podvrgnuli franakom vrhovnitvu, a nisu bili ni jae zahvaeni ustankom koji je predvodio tudun, budui da su se borbe vodile na prostoru sjeverno od Drave. Umirenosti Meurjeja zacijelo su pridonijeli i pohodi furlanskog vojvode Erika i kralja Pipina 797. godine u Panoniji.57 Na taj zakljuak upuuje i injenica to je furlanski vojvoda 799. godine mogao ratovati protiv bizantskog priobalja u Liburniji. Dodue, s franakoga gledita potpuno je pokoravanje cijele Panonije uslijedilo uistinu tek poslije uguenja tudunove pobune. Ovo bi se moda dalo iitati iz navoda u Lobbeskim godinjacima da je 803. godine pod Karlovu vlast svedena Panonija zajedno sa susjednim kneevinama (cum finitimis regnis).58 To bi znailo i da je u Meurjeju do tog vremena ve uspostavljena vazalna slavenska kneevina.59 Moe se pretpostaviti da je franaka vlast u Meurjeju sezala sve do utoka Save u Dunav, dakle da je obuhvatila gotovo puni opseg nekadanjih junopanonskih rimskih pokrajina, iako se obino uzima da je jugoistona franaka granica sezala do Fruke gore.60 Takvo rasprostiranje bi se dalo naslutiti i po pojedinim arheolokim nalazima.61 Osim toga, Sirmij se spominje kao jedno od mjesta koja su stajala
O slomu Avarskog Kaganata usp. Der 1967, 785-792, Avenarius 1974, 183-186, Wolfram 1987, 258-260, Pohl 2002, 318-323. Sumarno Budak 2001, 64-74. Franake su vlasti 805. godine uspostavile vazalnu avarsku kneevinu koja je obuhvatila podruje Panonije zapadno od Dunava i uz neophodnu franaku potporu potrajala do 828. godine (usp. i Ss 1973, 21-22, Bna 1985b, 158). 57 Usp. Pohl 2002, 320. 58 Lobbeski godinjaci, a. 803 (= Kos 1906, 17). 59 Usp. Wolfram 1987, 267. Tomii 2000b, 158 rauna franako pripajanje Meurjeja i postanak Donjopanonske kneevine tek od Aachenskog mira 812. godine. Goldstein 1995, 143 misli da su meu Slavenima i Avarima koji su se podloili Karlu 803. godine u Regensburgu (Einhardovi godinjaci, a. 803 = Kos 1906, 17) bili i Slaveni iz panonske Hrvatske. No, iz konteksta ove vijesti slijedi da je rije o Slavenima i Avarima u tudunovoj pratnji, to iskljuuje sudjelovanje slavenskih i avarskih skupina juno od Drave. Ipak, ini se da je i donjopanonski knez morao izraziti pokornost, ako je suditi po vijesti iz Lobbeskih godinjaka (vidi prethodnu biljeku). 60 Usp. Klai 1975, 168, Brandt 1980, 230, Goldstein 1995, 143, Tomii 2000b, 152). ii 1925, 304 spominje Srijem (usp. i tih Simoniti 2004, 56), a i Markovi 2002, 60 dri da se franaka vlast, dodue u Hrvatskoj (!), prostirala do ua Save u Dunav, dok je Ferjani 1969, 47 iri do Drave i Dunava. 61 Ukrasni motivi na avarskoj pojasnoj garnituri pronaenoj u Zemun Polju nadomak Zemuna pokazuju utjecaj kranstva, to se objanjava prodorom franake vlasti (vidi str. 140, bilj. 147).
56
154
5. 4. 2011. 14:45:48
pod furlanskim vojvodom Erikom,62 Fruka gora u Srijemu vjerojatno nosi u svom nazivu uspomenu na Franke,63 a ini se da daleki odjek nekadanje franake nazonosti u prostoru izmeu Dunava i Save uva i bizantska povijesnospisateljska tradicija u imenu samog Srijema kao franake zemlje ().64 S druge strane, mnogo je manje sigurno povezivanje etimologije Frankavile (Francavilla, Manelos) s Francima, kao to se esto misli,65 jer je vjerojatnije rije o naselju s osobno slobodnim kolonistima kakva su nastajala irom Europe u razvijenom srednjem vijeku.66 Prema ve ustaljenom naelu, franaka se vlast u pograninim krajevima nije oslanjala iskljuivo na vlastite vojnoupravne oblasti nego i na zavisne dravine kojima su ravnali mjesni knezovi. Pojedini podaci iz izvora daju naslutiti da je takva kneevina u Meurjeju nastala i prije 803. godine, a nazivala se Donja Panonija (Pannonia Inferior). I u Godinjacima Franakog Kraljevstva i u Einhardovim godinjacima se pod godinom 803. Panonija pojavljuje u mnoini (Pannoniarum causae, Pannoniae).67 Jednako tako i navodi iz Einhardova ivota Karla Velikog i Saskog pjesnika koji se odnose na 803. godinu naglaavaju dvojinu Panonije (utraque Pannonia, Pannoniae utraeque).68 Ovo se moe protumaiti kao jasan dokaz o postojanju dvije Panonije, Gornje i Donje, koje se u izvorima pod tim nazivima pojavljuju tek u vezi s kasnijim dogaajima.69 Vano je naglasiti da karolinki povijesni zapisi Panoniju u jednini koriste i poslije, a da pritom misle na panonsku granicu u cjelini. O postojanju slavenskih dravina u Podunavlju svjedoe pod godinom 811. Godinjaci Franakog Kraljevstva i Maksimijanski godinjaci, gdje se spominju knezovi Slavena uokolo Dunava (duces Sclavorum circa Danubium) koji posjeuju cara u Aachenu.70 Meu njima je mogao biti i donjopanonski knez. Donjopanonski knez je u vojnoupravnom smislu neposredno bio podvrgnut furlanskom vojvodi (markgrofu), ija je nadlenost poetkom 9. stoljea sezala do srednjeg
Paulin Akvilejski, Pjesma o vojvodi Eriku 2 (= Raki 1877, 301, Kos 1902, 362). Usp. i Gyrffy 1959, 12, Wolfram 1987, 267, Budak Raukar 2006, 99. 63 Fruka gora bi znailo Franaka gora, mons Francorum (usp. Raki 1881a, 107, ii 1925, 304, bilj. 13, Gyrffy 1959, 12, bilj. 13, Jireek 1959a, 525, Tomii 2000a, 297, Markovi 2002, 60; takoer i Wolfram 1985, 140, 1995, 310). 64 Naziv biljei Niketa Honijat, 18, 1-4, 92, 22-25, 127, 5-7 (= VIINJ IV, 118-119, 131), koji jasno kae da je rije o podruju izmeu Save i Dunava. Usp. Raki 1881a, 107, ii 1925, 304, bilj. 13, Gyrffy 1959, 12, bilj. 13, Jireek 1959b, 525, Kali 1971a, 118-119, bilj. 14, Goldstein 1995, 159. Guldescu 1964, 94 naziv pogreno protee na podruje od Drave do Jadranskog mora. Franci po kojima je Srijem iz bizantskog gledita primio novo ime po svoj su prilici germanski doseljenici prispjeli tijekom 9. stoljea, poglavito Bavarci (vidi sljedee poglavlje, str. 182-183). Ova pretpostavka nije obesnaena ni injenicom da su se i u drugoj polovini 11. stoljeu na ovaj prostor doseljavali pridolice sa zapada, kao to svjedoi Albert iz Aachena, 1.8, spominjui u Srijemu franake doljake (advenae Franci). 65 Usp. i Klai 1983, 22, 25 66 Goldstein Grgin 2006, 228-229. Takoer i Andri 2005c, 34-35. 67 ARF, a. 803, Einhardovi godinjaci, a. 803 (= Kos 1906, 17). 68 Einhard, ivot Karla Velikog, c. 15, Saski pjesnik, 5, 195 (= Kos 1906, 18). 69 Usp. i Bna 1985b, 151-152. Takoer i Ss 1973, 17-20. 70 ARF, a. 811, Maksimijanski godinjaci, a. 811 (= Kos 1906, 40).
62
155
5. 4. 2011. 14:45:49
i donjeg toka Drave.71 Dananje Meimurje i Baranja bili su pak podreeni prefektu Istoka (Oriens),72 a od 805. godine nalazili su se pod formalnim vrhovnitvom vazalnog avarskog kagana.73 Dok je dakle sa sjevera i istoka Donjopanonska kneevina bila omeena Dravom i Dunavom, njezinu zapadnu odnosno junu granicu inile su po svemu sudei Sutla, Krka, Gorjanci, Kupa i Sava.74 Juna se mea Donjopanonske kneevine vjerojatno sasvim poklapala s junom granicom jurisdikcijskog podruja Furlanske markgrofovije.75 U historiografiji bila su iznesena miljenja da je kneevina sezala do Ptuja i Rabe na sjeverozapadu ili da se ak prostirala u zapadnim dijelovima Panonske nizine do Rabe sa sjeditem kod Blatnog jezera, dok je na jugu dopirala do Save.76 Meutim, u oba je sluaja rije o uobiajenoj zabuni u vezi s razlikovanjem dodravske (starije) Donje Panonije od prekodravske (mlae) Donje Panonije.
Usp. Pirchegger 1912, 274-276, Ss 1973, 15-17, 22, Bna 1985b, 152, Wolfram 1987, 265, 267, 1995, 182 i bilj. 463. Drukije Hauptmann 1915, 270-276, 1920, 210-220. 72 Furlanski markgrof i prefekt Istone marke imali su podijeljenu odgovornost u zatiti granice u Panoniji jer se skupno navode kao comites et Avarici limitis custodes, comites ac Pannonici limitis praefecti i custodes Pannoniarum (usp. Ss 1973, 16, Bna 1985b, 152). 73 ARF, a. 805 (= Kos 1906, 29): Et misit caganus unum de optimatibus suis, petens sibi honorem antiquum, quem caganus apud Hunos habere solebat. Cuius precibus imperator adsensum praebuit et summam totius regni iuxta priscum eorum ritum caganum habere praecepit, I poslao je kagan jednog od svojih odlinika, traei za sebe staru ast koju je kagan obino imao meu Hunima (Avarima). Car je dao pristanak na njegove zamolbe i odredio da kagan ima vrhovnitvo u cijeloj kneevini prema starom njihovom obiaju. Fuldski godinjaci, a. 803 (= Kos 1906, 29): (...) Cagano per legatos suos petenti ab imperatore concessus est honor antiquus, quem Caganus apud Hunos iuxta priscum eorum ritum habere solebat, kaganu, koji je to preko svojih poslanika traio od cara, dodijeljena je stara ast koju je kagan kod Huna (Avara) obino imao prema starom njihovom obiaju. Vidi i str. 154, bilj. 56. 74 Raki 1877, 321, 1881a, 106-107, Bna 1985b, 152, Goldstein 1995, 159, Budak Raukar 2006, 99. Pretpostavka je da se zapadna granica uglavnom poklapala s granicom kasnorimske pokrajine Panonije Savije. Da je Kupa, uz Savu, inila junu granicu svjedoi injenica to je dalmatinski knez Borna doekao donjopanonskog kneza Ljudevita na toj rijeci: Borna vero dux Dalmatiae cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurens in prima congressione a Guduscanis deseritur, Knez Dalmacije Borna je pak s velikim snagama navalio na rijeci Kupi na Ljudevita koji mu je dolazio ususret, ali su ga u prvom srazu napustili Guduani (ARF, a. 819 = Raki 1877, 322, Kos 1906, 52); Fugatus a Baldrico Liudewitus, Bornae occurit Dalmatiae duci ad Colapium fluvium consistenti, Kad ga je u bijeg natjerao Baldrik, Ljudevit je udario na kneza Dalmacije Bornu koji se postavio na rijeci Kupi (ivot Ludovikov, c. 32 = Raki 1877, 322, Kos 1906, 53). 75 Usp. Wolfram 1987, 262. 76 Prvo miljenje iznio je Goldstein 1995, 159, a drugo Ani 2000a, 81 (slino ve 1997, 12 i bilj. 24), pripisujui taj opseg vremenu kneza Ljudevita. Donja Panonija koju zapravo misli Goldstein nastala je tek poslije 828. godine na prostoru izmeu Dunava, Drave i Rabe, a njezin pandan, Gornja Panonija, bila je na istoku omeena Rabom (usp. Ss 1973, 22-23, Bna 1985b, 151, 153, Wolfram 1995, 81). Osim toga, ni Goldstein niti Ani nisu u obzir uzeli injenicu da je u maarskoj Transdanubiji od 805. godine egzistirala zavisna avarska kneevina. Ovdje vrijedi istaknuti kako Budak 2000, 395 tumai da Ani 1997. smjeta i Ljudevitovu kneevinu na prostor dananje Slovenije, u susjedstvo Karantanaca, no Ani to izriito kae samo za Braslavovu dravinu izmeu Drave i Save (regnum inter Dravum et Savum).
71
156
5. 4. 2011. 14:45:49
Prostor juno od Save jamano je takoer bio ureen tako da zadovolji franake vojnostrateke potrebe, ali o tome se ne zna nita poblie. No, moe se pretpostaviti da je franaka vlast uspostavila dobre odnose s mjesnim slavenskim voama. Opseg slavenske Donjopanonske kneevine, koja se irila cijelim Meurjejem, jasno pokazuje da su Franci bili u uvjerenju kako im otamo ne prijeti nikakva opasnost. Jednaku logiku pokazali su i u vezi s oivljavanjem Avarskog Kaganata, sada u poloaju vazalne kneevine. Ovo bi u konanici odgovaralo i tadanjem franakom ustroju panonske granice, koja je bila podijeljena na dvije velike ve spomenute vojnoupravne oblasti, Furlansku markgrofoviju i Istonu prefekturu. Meutim, postojanost sustava koji se oslanjao i na gentilne politike tvorbe ovisila je i o njihovoj stabilnosti. Postupno su sukobi izmeu slavenskih i avarskih skupina uzeli dovoljno maha da budu pribiljeeni u franakim zapisima. Za 811. godinu donosi se podatak o dolasku predstavnika avarske i slavenske vlastodrake elite caru Karlu u Aachen kamo su bili poslani po nalogu franakih vojskovoa koji su upueni u Panoniju s vojskom oigledno da smire narasle napetosti.77 Meu slavenskim kneevima iz Podunavlja, koji su tom prigodom stupili pred posveeno carevo lice, vjerojatno je bio i donjopanonski knez.78 Na njegovom vladavinskom podruju takoer je bilo Avara, a franakim je vlastima bez sumnje bilo stalo do toga da se slavensko-avarski sporovi ne produbljuju niti produljuju. To je iz oitih razloga osobito bilo bitno u pograninim krajevima. Zacijelo isto je na umu imao i ostrogotski kralj Teoderik Amalac kad je u ondanjoj Sirmijskoj Panoniji prije puna tri stoljea nastojao primiriti trzavice izmeu mjesnih Rimljana i barbara.79 Napokon, moe se pretpostaviti da je Aachenskim mirom 812. godine Bizant Francima preutno priznao vlast i u Panoniji, barem dok ne svanu bolji dani.80
Ustanak u Donjopanonskoj kneevini

Poredak koji je zaveo Karlo Veliki inio se dovoljno vrstim u asu njegove smrti potkraj sijenja 814. Njegov sin Ludovik (814.840), poznat pod nadimkom Poboni, okrunjen je za sucara jo u rujnu 813. tako da je smjena na prijestolju protekla glatko. Kao to je i red, u ljeto 815. pojavili su se u Paderbornu svi prvaci i poslanici istonih Slavena (omnes orientalium Sclavorum primores et legati) kako bi se poklonili novom vladaru,81 meu kojima su mogli biti i poklisari donjopanonskog kneza.82 ini se da bismo u njemu ve mogli gledati Ljudevita (Liudewitus) koji je franake vlasti vrlo brzo stavio na sto muka. Njegovo je sredite najvjerojatnije bio grad Siscija (civitas Siscia).83 Odabir je bio svrhovit i pokazivao je oitu svijest o dugoj tradiciji toga naselja
ARF, a. 811 (= Kos 1906, 40). Usp. Der 1967, 778, Pohl 2002, 323. Ovo nije prvi sluaj avarsko-slavenskih sukoba. Godine 805. bio se pred carem u Aachenu pojavio i avarski kapkan Teodor koji je zbog slavenskih napada izmolio od franakog vladara nova selita na prostoru izmeu Savarije i Karnunta (usp. Der 1967, 774, Pohl 2002, 302, 322). 78 Vidi str. 155, uz bilj. 70. 79 Vidi str. 97, 99. 80 Usp. Brandt 1980, 236, Raukar 1997, 26. 81 ARF, a. 815, ivot Ludovikov, c. 25 (= Raki 1877, 316, Kos 1906, 44-45). 82 Usp. Raki 1877, 317, Kos 1906, XXXVII, 44, bilj. 4. 83 ARF, a. 822, Fuldski godinjaci, a. 823 (= Raki 1877, 327, Kos 1906, 63).
77
157
5. 4. 2011. 14:45:49
kao pokrajinskog sredita jo iz kasnorimskih vremena. Stolujui u Sisku Ljudevit se nalazio mnogo blie zbivanjima i bio je mnogo manje izloen moguim napadima izvana nego to bi to bio u istonom dijelu svoje dravine, u Sirmiju, koji se jedini mogao nekadanjom vanou mjeriti sa Siskom. Uostalom, Sirmij tada vie nije bio podesan za ivot jer je jo 583. godine teko stradao u poaru, a arheoloka istraivanja zasada nisu pruila temelj za pretpostavku da je naselje zaivjelo u 9. stoljeu.84 Izgleda da su se pod novom carskom vladom prilike za Ljudevita vrlo brzo promijenile nagore. Koliko se moe prosuditi, njegov je neposredni nadreenik,85 furlanski markgrof Kadolah pokuao ojaati franaki utjecaj u Ljudevitovoj zavisnoj oblasti, to bi u praksi moglo znaiti da je unutar franakog drutvenopolitikog ustroja koji se razvijao u kneevini povlaivao nove ljude nad kojima Ljudevit nije imao ovlasti, pa bi se radilo o sukobu izmeu slavenskih i (pro)franakih predstavnika.86 To se vjerojatno suelilo i sa eljom donjopanonskog kneza za to veom samostalnou. 87 Osim toga, mogao je na djelu biti i osobni motiv, suparnitvo s dalmatinskim knezom Bornom, koji je bio u vrlo dobrim odnosima s Kadolahom.88 Ovo bi se dalo iitati iz injenice to se Kadolahu nikako nije urilo da tono razgranii dalmatinske Slavene i Romane u zaleu istonojadranske obale, jer bi to ilo na utrb Borninih podanika. Bizantski je car u zimu i ljeto 817. godine uputio ak dva poslanstva s tim u vezi, a da nita nije bilo rijeeno.89 I dok se Ljudevit, knez Donje Panonije (dux odnosno rector Pannoniae Inferioris),90 preko svojih poslanika 818. godine tuio caru u Heristalu na Kadolahovu okrutnost i bahatost (crudelitas atque insolentia), ve je dvor na njega gledao sa sumnjiavou kao nekoga tko sprema prevrat (qui res novas moliens). Takvom stavu carskih vlasti jamano nisu najmanje pridonijeli Bornini poklisari koji su se pojavili istom prigodom.91 Shvativi da bi zbog pritubi koje bi bile proglaene neosnovanima92 stekao
Vidi str. 240 i 258. Goldstein 1995, 147 misli da je prema Uredbi o carskoj vlasti (Ordinatio imperii) iz 817. godine mlai Ludovikov sin Ludovik Njemaki stekao vlast i nad Slavenima u Panoniji i Dalmaciji jer i njih vidi meu Slavenima koji se nalaze s istone strane Bavarske (Sclavi qui ab orientali parte Baioariae sunt; usp. Raki 1877, 318, Kos 1906, 47), no prostor juno od Drave pripadao je pod Furlansku markgrofoviju i time pod Italsko kraljevstvo koje je drao najstariji sin Lotar (ispravno Kos 1906, 47, bilj. 1, Grafenauer 1952, 545, 1964, 424, Budak 2003a, 70). Dotada je Pipinov sin i Karlov unuk Bernhard bio potkralj Italije, dakle i vrhovnik Donjopanonske kneevine. 86 Usp. Grafenauer 1952, 548, 1964, 424, Klai 1975, 209, Budak 2003a, 65. 87 Goldstein 1995, 170-171, 1996, 225-226 kao mogue uzroke Ljudevitova nezadovoljstva koje je preraslo u pobunu navodi elju za veim povlasticama i voenjem samostalnije politike, slabost sredinje carske vlasti te njezine pogreke i zlouporabe. 88 Wolfram 1987, 268. 89 Goldstein 1992, 157-158, 1995, 150. 90 Bez uporita je u izvorima konstrukcija Tomiia 2000a, 295 dux Sclavorum Pannoniorum koju on pripisuje Ljudevitu. Njegov kneevski naslov koji se povezuje s pokrajinom pokazuje da su Franci Ljudevita tretirali kao sastavni dio svoga podruja, a ne pukog podlonog gentilnog kneza. 91 ARF, a. 818, ivot Ludovikov, c. 31 (= Raki 1877, 320, Kos 1906, 48-49). 92 ini se da je ipak bila provedena ili se mogla oekivati neka vrsta istrage, makar tek formalne naravi, budui da anonimni pisac ivota Ludovikova, c. 31 (= Raki 1877, 320, Kos 1906, 49) pripovijeda da su Ljudevitovi predstavnici (missi) optuivali Kadolaha lano kao to se poslije
84 85
158
5. 4. 2011. 14:45:49
u Kadolahu jo veeg neprijatelja, a da bi mu bila izgledna i kakva kazna jer je oblatio visokog carskog dunosnika, Ljudevit je vjerojatno u proljee 819. podigao ustanak.93 Izazov koji je Franakom Carstvu dobacio donjopanonski knez nije bio bez pokria, ali je svakako poivao na pogrenoj procjeni u vezi sa spremnosti i odlunosti carskih vlasti da se s njim nosi. Nita to bi se moglo protumaiti kao znak slabosti nije bilo prihvatljivo za Ludovika Pobonog jer bi poslalo krivu poruku ostalim carskim podlonicima i silama u susjedstvu te bi u konanici lako moglo ugroziti franake pozicije u cjelini. U prvi mah dvor je u Ljudevitovu inu vidio tek obinu pobunu (carmula, rebellio)94 na kakve su Franci odavno ve bili naviknuli i odnosio se shodno tomu. Do srpnja 819. bile su upuene dvije vojske, italska koju je vodio markgrof Kadolah trebala je udariti na Ljudevita s juga, a bavarska je imala zadatak nasrnuti na pobunjenika sa sjevera.95 No, Kadolah nije nita postigao i jo je na povratku u Furlaniji podlegao groznici, dok je Bavarcima napredovanje bilo oteano budui da su se donjopanonskim Slavenima u otporu pridruili i Karniolci i dio Karantanaca. Naime, bavarski su odredi po svoj prilici primili nalog da se probiju kroz Karantaniju do Drave, ali su morali zbog Ljudevitovih saveznika odabrati zaobilazniji smjer starom rimskom prometnicom preko Vindobone (Be), Skarbancije (Sopron) i Savarije (Szombathely) na Petovion (Ptuj). Tako je pohod bavarske vojske bio bitno usporen i trajao je etiri mjeseca, to se u historiografiji znalo pripisivati udobnosti ili oiglednoj nezainteresiranosti bavarskih vojnika.96 Bavarske ete po svemu sudei nisu niti prele Dravu, ve su neko vrijeme provele ekajui utaborene u Gornjoj Panoniji da im stigne glas od june, italske vojske koja se u meuvremenu ve bila povukla (u srpnju), nato su se i bavarski zapovjednici odluili na povratak.97 Franaki neuspjeh osokolio je Ljudevita koji je potkraj ljeta uputio caru Ludoviku svoje poslanike, nudei mir, ali pod svojim uvjetima. Taj je postupak donjopanonskog kneza dirnuo u osjetljiv carski ivac budui da izvori jasno
otkrilo (falso, ut post patuit). Primjedba se jasno odnosi na Ljudevitov ustanak, ali sadri u sebi i naznaku da se optube nisu a priori smatrale lanima. O Ljudevitovu ustanku ve je mnogo i iscrpno pisano (usp. ii 1925, 310-316, Grafenauer 1952, 544-549, 1964, 421-428, Antoljak 1967a, 135-138, Klai 1975, 208-212, 1986, 189-190, Wolfram 1987, 268-272, Budak 1994b, 17-18, 2003b, 65-67, Bowlus 1995, 60-71, Goldstein 1995, 166-171, 1996, 221-226, Ani 2000a, 81-83, tih Simoniti 2004, 57-58, Budak Raukar 2006, 102-104). Glavni izvori su ARF, a. 819-823 i ivot Ludovikov, c. 32-36 (= Raki 1877, 321-328, Kos 1906, 52-57, 59, 62-63, 67). ARF, a. 819: rebellio, Emeramski godinjaci stariji, a. 819: carmula. Na kraju jednog bruxelleskog rukopisa ivota svetaca (Vitae patruum), koji je sastavio nepoznati regensburki klerik, stoji da je bio zapoet 2. lipnja 819. u vojsci (in exercitu) u Huniji (Hunia), a dovren 12. rujna u samostanu Sv. Florijana juno od Linza (usp. Kos 1906, 50, Wolfram 1987, 269, Bowlus 1995, 61). Kos 1906, 50, bilj. 1 misli da se Hunija odnosi na slovensko podruje, a Katii 1998, 462 i Tomii 2000a, 296-297 vjeruju da je rije o zapadnom Meurjeju. No, po svemu sudei misli se Gornja Panonija, gdje je tada postojala avarska kneevina i na koju se i inae u franakim izvorima odnose horonimi Avaria, Hunia plaga, regnum Hunorum, regnum Avarorum, terra Hunorum, terra Avarorum, regio (regiones) Hunorum, pars Avarorum, fines Hunorum, fines Avarorum, limes Avaricus, provintia Avarorum (usp. Ss 1973, 9-10, Bna 1985b, 154-156). Wolfram 1987, 269, Budak 2003a, 66. Bowlus 1995, 61-62.
159
93
94 95
96 97
5. 4. 2011. 14:45:49
govore o Ljudevitovoj oholosti i drskosti (superbia, arrogantia).98 Ovo je shvaeno kao nesumnjiv znak izdaje (perduellio).99 Odbivi Ljudevitove uvjete, Ludovik je uputio franako poslanstvo zacijelo u Sisak, vrlo vjerojatno zahtijevajui bezodvlanu i potpunu predaju nakon ega bi carska milost moda bila voljna udijeliti oprost drzniku i potedjeti mu ivot. Ne elei se predati, Ljudevitu nije preostalo nita drugo nego da uznastoji proiriti osnovicu svoga ustanka. Uz Karniolce (Kranjce) i Karantance koje je pridobio i prije izbijanja pobune, privukao je na svoju stranu i Timoane koji su 818. godine napustili savez s Bugarima (societas Bulgarorum) i podloili se Francima.100 Zacijelo je pokuao stei podrku i ostalih slavenskih skupina u susjedstvu, poput junih Obodrita odnosno Bodria (Abodriti), a moda i prekodravskih Avara, ali u tome nije imao uspjeha jer su i jedni i drugi u prosincu 822. uputili poslanike s uobiajenim darovima caru u Frankfurt, to jasno pokazuje njihovu odanost.101 Ljudevit se vjerojatno ve tada bio obratio i Bizantu, no Istono Carstvo nije bilo u mogunosti pruiti stvarnu pomo budui da je u to vrijeme utonulo u estoke unutranje prijepore i neprilike.102 Zbog potrage za saveznicima Ljudevit je u franakim izvorima zaradio i optubu za vjerolomstvo (perfidia) i da se spremao na pravi rat (bellum).103 Prilike su postale ozbiljne, no kako se ve primicao kraj godine, Franci vie nisu mogli opremiti znatnije vojne snage. Ipak, novoimenovani je furlanski mark grof Baldrik s manjom etom navalio u Karantaniji na Ljudevitov odred, jamano upuen u potporu Karantancima, te ga razbio na rijeci Dravi, to je donjopanonskom knezu vie trebalo pokazati kako nije nedodirljiv nego to mu je u tom asu natetilo. U tom smislu valja promatrati i napad dalmatinskog kneza Borne, koji se zacijelo odazvao na Baldrikov poziv, u kasnu jesen iste godine. Cilj je bio oit: ne dozvoliti Ljudevitu ni trenutka predaha. Bitka je voena negdje na Kupi, a obino se misli da je poprite bilo nedaleko od Siska.104 No, na temelju nedavnog arheolokog otkria moda bi se smjela iznijeti drugaija pretpostavka, premda zasada nedovoljno potkrepljiva. Naime, nalaz ranosrednjovjekovnog koplja s krilcima u Kupi kraj Lasinjske Kiselice sjeveroistono od Gvozda mogao bi upuivati na to da se boj vodio na ovom mjestu gdje je neko bio gaz preko rijeke.105 Koplje je, dodue, datirano u prvu polovinu 8. stoljea, ali je mogue da je bilo koriteno tijekom dva narataja.106 pa bi njezin vlasnik, moda neki panonski Slaven, poginuo na strani donjopanonskog kneza. Dodue, ne treba napreac iskljuiti ni mogunost da je bilo u posjedu Bornina ratnika, iako je to manje vjerojatno ako je dospjelo u ove krajeve kao ratni plijen s jednog od avarskih
ARF, a. 819: superbia, ivot Ludovikov, c. 32: arrogantia. ivot Ludovikov, c. 32: aperta perduellio, otvorena izdaja. 100 Gdjegdje u literaturi moe se nai da su se i Branievci pridruili Ljudevitovu ustanku (usp. ii 1925, 312, Klai 1975, 209; takoer i Goldstein 1995, 194), ali to se temelji na odve dalekosenom tumaenju izvora (usp. Gjuselev 1966, 25-26). 101 ARF, a. 822 (= Raki 1877, 327, Kos 1906, 64). 102 Ponovno je oivio ikonoklastiki spor, a 820. godine izbila je u Maloj Aziji i pobuna Tome Slavena, potrajavi sve do 823. godine (usp. Ostrogorski 2006, 119-122). 103 ARF, a. 819, ivot Ludovikov, c. 32 (perfidia), ARF, a. 819 (bellum). 104 Usp. Budak 2003a, 66, Budak Raukar 2006, 103. 105 Beki 2003, 175-176. 106 Beki 2003, 173, 174.
98 99
160
5. 4. 2011. 14:45:49
pohoda na zapad, primjerice u pograninim sukobima s Bavarcima i Karantancima 713./714. i 741./742. godine.107 Borna je precijenio vlastite snage i odanost svojih eta. Odmah na poetku boja odmetnuli su se Guduani / Guduskani (Gaani), to je bitno oslabilo Bornin poloaj. On ih je dodue kasnije iznova pokorio kad su se vratili u svoju oblast.108 Ni Ljudevit nije ostao poteen prebjega. Njega je napustio tast Dragomu (Dragamosus), ali je u boju i poginuo. Donjopanonski knez pokuao je odmah iskoristiti uspjeh protiv Borne i ve u prosincu 819. provalio je u Dalmaciji. No, navala ognjem i maem nije poluila osobite rezultate. Borna je izbjegavao izravan sraz, pribjegavi taktici malog rata, pa je iznenadnim prepadima iznurivao protivnika. Naposljetku se Ljudevit morao povui, pretrpjevi velike gubitke.109 Ovaj sukob je i jednom i drugom knezu bio vrlo pouan i otada se vie nisu sueljavali na bojnom polju. O svom, ali zacijelo i o Ljudevitovom neuspjehu Borna je cara izvijestio u Aachenu u sijenju 820. najprije preko poslanika, a nakon toga i osobno. Na sijeanjskom zasjedanju carskog vijea razmatralo se poglavito to uiniti u vezi s Ljudevitovim odmetanjem (Liudewiti defectio)110 i kako mu srezati krila.111 Odlueno je da se upute tri vojske, jedna iz Furlanije preko Julijskih Alpa, a druge dvije iz Bavarske preko Karantanije odnosno Gornje Panonije. U njima su se nalazile ete sabrane iz raznih dijelova Carstva, Saske, istone Franake, Alamanije, Bavarske i Italije, to jasno pokazuje kolika se vanost sada pridavala uspjenom slamanju Ljudevitova ustanka. Italska je vojska naila na estok otpor koji su pruali Karniolci, dok se bavarska vojska koja je dolazila iz Gornje Panonije muila pronai povoljan prijelaz preko srednjeg toka Drave, a ujedno je i stradala od nezdravog podneblja i loe vode. No, bavarska vojska koja se kretala preko Karantanije triput je svladala Karantance, brzo se prebacila preko gornjeg toka Drave i navalila na Ljudevitovu oblast. Donjopanonski knez nije bio dorastao takvim snagama pa je zaklon potraio u utvrdi (castellum) podignutoj
Usp. Pohl 2002, 308-309. Dakako, pitanje kad je i u kojim okolnostima koplje stiglo na ove prostore ne moe sa sigurnou razrijeiti. Beki 2003, 174 pretpostavlja da ga je mogao donijeti franaki vojnik ili da ga je izgubio slavenski ratnik koji se s Francima borio protiv Avara. 108 Klai 1975, 208 zakljuuje da su se Gaani pridruili Ljudevitu u ustanku jer su se nadali tako zadrati samostalnost, no u ARF, a. 819 samo stoji da su u boju napustili Bornu (Borna... in prima congressione a Guduscanis deseritur), te da su se potom vratili kui (Guduscani domum regressi). Ovo prije ukazuje na njihovu nevoljkost da ratuju za Bornu i njegove interese negoli spremnost da se prikljue Ljudevitu. Uostalom, Borna ih je odmah potom uspio iznova podloiti, a da nisu ustali protiv njegove vlasti u asu kad je Ljudevit navalio na Dalmaciju, to bi se inae moglo oekivati. 109 Predmeti tzv. blatnikog stila, datirani u kraj 8. i rano 9. stoljee, otkriveni na pojedinim lokalitetima u junoj Hrvatskoj (u Lici i Dalmaciji) dovode se prema novom miljenju u vezu s Ljudevitovim porazom u Dalmaciji odnosno da su dospjeli u ruke Borninih podanika kao plijen (Petrinec 2009, 156-159), iako se i dalje dri otvorenom mogunost da dio te grae pripada vremenu franako-avarskih sukoba i svjedoi o potpori koju su dalmatinski Slaveni (Hrvati) pruili Francima (usp. Miloevi 2000a, 128). 110 ARF, a. 820. 111 ARF, a. 820: ipsius (sc. Liudewiti) audaciam coercendam, da se suzbije njegova smjelost.
107
161
5. 4. 2011. 14:45:50
na strmom brijegu (in arduo monte) odakle nije poduzimao nikakve akcije.112 O kojem se lokalitetu radilo doista nije mogue sa sigurnou utvrditi. Prema nekim istraivaima, to bi mogla biti kakva utvrda na Zrinjskoj gori, na mjestu Stare Petrinje, podno Medvednice poput Gradeca ili Susedgrada ili u podnoju Papuka na mjestu Poege.113 U obzir bi mogao doi ponajprije Stari grad Ozalj, gdje je pronaena ranokarolinka ostruga,114 odnosno Susedgrad u Zagreb-Podsusedu, podno kojega je otkriven ranokarolinki grob ratnika,115 ali i mjesto na kojem nije prethodno postojalo utvrenje jer se u vrelu kae da ga je Ljudevit sam dao sagraditi.116 Manje je vjerojatno da se radi o Sisku, kao to neki misle, jer se on u izvoru naziva civitas.117 Ljudevit je bio oslonjen na Pokuplje i srednju Posavinu, gdje mu se i nalazilo sjedite, pa bi spomenutu utvrdu zacijelo valjalo traiti upravo u tim krajevima.118 Uskoro se bavarskoj vojsci prikljuila i italska koja je po svemu sudei napredovala du Save. Ovako zdruene opustoile su zapadne predjele kneevine, vjerojatno u savskoj dolini, te se nakon toga povukle. Sisak u svakom sluaju nije pao, ako je i bio opsjedan budui da vrela o tome ute. Premda glavni cilj pohoda nije ostvaren jer Ljudevit nije bio svladan, Karniolci i Karantanci primorani su opet priznati franako vrhovnitvo, to je donjopanonskom knezu oduzelo iru potporu i najavilo njegov kraj. U ljeto 821. upuene su svjee tri franake vojske u panonski pohod (expeditio Pannonica) koje su naizmjence poharale polja vjerolomnik (izdajnik) (agri perfidorum).119 U svom napredovanju do Donje Panonije nisu naile ni na kakve prepreke niti im se Ljudevit suprostavio na svom podruju. Osim to su takvim pustoenjima oteavali Ljudevitu svaku buduu opskrbu i obavljanje ratnih priprema, Franci su ovim pohodima pokazali podanicima donjopanonskog kneza da im nije sposoban pruiti djelotvornu zatitu, ime su slabili njegov ugled kao ratnog voe. Naglasak upravo na izostanak Ljudevitova otpora stavljaju i Godinjaci Franakog Kraljevstva, a pritom naroito istiu da su u napadu stradali donjopanonski Slaveni koji su podravali kneza.120 Uto je u jesen postala oigledna i suradnja gradekog (akvilejskog) patrijarha Fortunata s Ljudevitom. Patrijarh je pred carem okrivljen da je sokolio kneza da ne posustaje u svom vjerolomstvu odnosno izdaji (perfidia) i da mu je poslao graditelje koji su
Goldstein 1995, 168, 1996, 224, castellum prevodi kao utvreni grad, ali to moe zavesti jer je vrlo vjerojatno rije bila o obinoj utvrdi. 113 Goldstein 1995, 168, 1996, 224. 114 ukovi 1994, 192, koji ju dodue datira u 10. stoljee, no u biljeci navodi miljenje Z. Vinskog da nalaz potjee iz 9. stoljea, Tomii 1997b, 65, 2000b, 159-160. 115 Tomii 2000b, 160. 116 ARF, a. 820: castellum, quod in arduo monte construxerat. 117 Usp. Wolfram 1987, 271, Bowlus 1995, 69. 118 Usp. ii 1925, 315 koji istie da bi ona mogla biti juno od Siska. 119 ARF, a. 821. 120 ARF, a. 821: Adfuerunt et comite in eodem conventu iam de Pannonia regressi, qui depopulata desertorum et Liudewito adhaerentium universa regione, cum nullus eis copiam pugnandi fecisset, domum regressi sunt, Na istom su saboru (u Thionvilleu u listopadu 821.) bili nazoni i grofovi koji su se ve vratili iz Panonije. Oni su opustoili cijelu oblast otpadnika koji su pristajali uz Ljudevita, a doli su natrag kui budui da nitko nije protiv njih izveo ete na boj.
112
162
5. 4. 2011. 14:45:50
mu pomagali u podizanju i jaanju utvrda.121 Fortunat se nije ni pokuao opravdati nego se smjesta potajno morem prebacio na bizantsko podruje u Dalmaciji, u Zadar, gdje ga je spremno doekao bizantski namjesnik Ivan. Ovo bi moglo govoriti u prilog pretpostavci da je Fortunat za svoje postupke uivao potporu Bizanta. Stvari su se potom brzo odvijale. Ostavi bez saveznika i ne uivajui vie podrku vlastitih ljudi, Ljudevit je mogao jedino ekati zavrni udarac. U ljeto 822. upuena je u pohod samo italska vojska, to jasno pokazuje da Franci vie nisu Ljudevitov ustanak doivljavali akutnim. Franake ete su zacijelo imale zadatak osvojiti Sisak. Knez se nije branio. Spasio se bijegom i utoite je pronaao kod S(o)r(a)ba u pokrajini Dalmaciji, vjerojatno u dananjoj sjeveroistonoj Bosni.122 Ondje je na prijevaru ubio jednog s(o)r(a) pskog kneza te se nametnuo njegovim ljudima i zavladao njegovim sreditem, uzaludno nastojei iznova stupiti u pregovore s carem Ludovikom. Ve 823. godine morao je ponovno bjeati. Ovoga puta se sklonio kod Bornina ujaka Ljudemisla (Liudemuhslus), no on ga je nakon nekog vremena ubio, takoer na prijevaru. Sastavlja Godinjaka Franakog Kraljevstva i nepoznati pisac ivota Ludovikova kao da se namjerice slue istovjetnim izrazima u vezi s Ljudevitovom pogibijom i u vezi s nainom na koji je Ljudevit uklonio svoga prvoga gostoprimca, s(o)r(a)pskog kneza, hotei time naglasiti da je bivi donjopanonski knez dobio to je i zasluio, bez obzira na to je li slinost izriaja tek posljedica oslonca ivota Ludovikova na Godinjake Franakog Kraljevstva jer i odabir grae pokazuje mentalni sklop i svjedoi o ciljevima i uinku koji se eli postii.123 O Ljudevitovoj je smrti Ludovik Poboni doznao u studenom 823. Slavonski Hanibal, kako ga je zgodno prozvao jedan povjesniar,124 prestao je biti trn u boku franakoga cara. Poveo je iroko zasnovan ustanak koji je nekoliko godina ozbiljno prijetio stabilnosti franakog jugoistoka, zbog ega nije neobino to je u svijesti Franaka izrastao i u uzurpatora (tyrannus).125 Svu teinu Ljudevitova pokuaja odraava postojano zanimanje franakih ljetopisaca za tijek pobune i njegovu konanu sudbinu. Cijela ta borba koja se protezala kroz pune etiri godine i u koju je bilo ukljueno deset franakih vojski, ubrajajui u njih i Baldrikov odred koji je porazio Ljudevitove snage na Dravi u Karantaniji, postala je poznata pod nazivom Ljudevitov rat (Liudewiticum bellum), ime su se sasvim oigledno povlaile paralele s batonskim ratom (bellum Batonianum) iz ranoga rimskoga carskog doba.126 Uostalom, radilo se o istom prostoru i o istom ulogu. Ishodi i jednog
ARF, a. 821: Fortunatus patriarcha Gradensis ... apud imperatorem fuit accusatus, quod Liudewitum ad perseverandum in perfidia, qua coperet, hortaretur eumque ad castella sua munienda artifices et murario mittendo iuvaret, Gradeki patrijarh Fortunat... pred carem je bio optuen da je podbadao Ljudevita da ustraje u vjerolomstvu koje je zapoeo i da mu je pomogao slanjem obrtnika i zidara da uvrsti svoje utvrde. 122 Za tu pretpostavku vidi i ivkovi 2001, 13. 123 ARF, a. 822: Liudewitus... uno ex ducibus eorum (sc. Soraborum) per dolum interfecto, ivot Ludovikov, c. 35: (Liudewitus)... susceptorem suum dolo confecit; ARF, a. 823: (Liudewitus)... dolo ipsius (sc. Liudemuhsli) esset interfectus, ivot Ludovikov, c. 36: Liudewiti... dolo interfecti. 124 Wolfram 1987, 272. 125 ivot Ludovikov, c. 36. Usp. i Antoljak 1967a, 138 i bilj. 36. 126 Podrobnije o tim paralelama vidi studiju H. Graanina, Bellum Batonianum i Bellum Liudewiticum: dodirnice i razilaznice, proizalu iz izlaganja odranog na znanstvenom savjetovanju Be121
163
5. 4. 2011. 14:45:50
i drugog rata su za oba carstva bili povoljni. Manje se nije niti oekivalo. I dok pobjednici piu povijest, poraenima ostaje utjeha u priama i legendama. Stoljee nakon sloma Ljudevitova ustanka literarno zainteresirani bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet zabiljeio je jednu od najranijih hrvatskih legendi koju je ukljuio u svoj glasoviti spis O upravljanju Carstvom.127 Kao to je i inae stvar s legendama i pukim priama, istinita povijesna jezgra preoblikovana je i preraena u kolektivnoj svijesti kako bi se racionalizirali dogaaji koji svojim tijekom i svretkom optereuju sjeanje naroda. Prema toj inaici stvarnih povijesnih zbivanja, Hrvati u Dalmaciji morali su podnositi silno zlosilje svojih franakih gospodara koji su ubijali novoroenad i njihovim tijelima hranili svoje pse. Nakon to su se godinama pokoravali Francima, vie nisu mogli trpjeti njihove okrutnosti pa su se pobunili i pobili predstavnike franake vlasti. Uslijedio je mukotrpan sedmogodinji rat u kojemu su Franci nastojali snanom vojskom suzbiti ustanak, ali su se Hrvati othrvali, usmrtili sve franake vojnike i njihova vou (zapravo kneza, ) Kocila (). U historiografiji se obino smatra da se pojedinosti iz legende odnose na Ljudevitov ustanak, iako je prikaz u mnogoemu pogrean,128 to se ini prihvatljivim rjeenjem. Mnogi su iz legende pokuali istisnuti zrnca povijesne istine, koja su onda po vlastitom nahoenju uklapali u razne hipoteze,129 ali to je u sutini uzaludan trud jer je legenda na kraju krajeva upravo i samo to legenda: pria koja prilino proizvoljno, slijedei vlastitu unutranju logiku, oblikuje novu stvarnost. Nastojanja suvremenih istraivaa da na temelju podataka iz legende rekonstruiraju povijesnu istinu jednaka je trudu cara spisatelja ili kojeg njegova suradnika da protumae ono to su uli i zapis obogate dodatnim objanjenjima. Ovo se ponajprije odnosi na primjedbu izvora da su se Hrvati u Dalmaciji pokoravali Francima kao i ranije u svojoj zemlji ( ). To je ueni dodatak koji zrcali prilike iz prve polovine 10. stoljea kada je i legenda zapisana. U prethodnim reenicama car je zabiljeio da su se Bijeli Hrvati, s ijeg su se podruja Hrvati i doselili u Dalmaciju, podvrgavali velikom kralju Franake Otonu,130 pa je komentar osmiljen kao pojanjenje tadanje politike situacije, projicirane u prolost: Hrvati su dakle i na sjeveru i na jugu bili podinjeni Francima. Koliko je izlino uzimati navode iz legende kao konkretne podatke pokazuje spomen sedmogodinjeg rata. Broj godina nikako ne odgovara trajanju Ljudevitova ustanka, ak i ako se ubroji godina kad se prituio na Kadolaha (818.) i godina njegove pogibije (823.). No, stvari bi mogle postati jasnije ako se broju pripie simbolika vrijednost: sedam je magina biblijska znamenka, znak za puninu i savrenstvo, za Boju milost i blagoslov, Boji broj. Otuda i rat traje sedam godina jer je nakon njega dosegnuto savrenstvo kojem se teilo i dobiven je
llum Batonianum MM. Rat protiv Batona: dvije tisue godina (Zagreb, 5.7. studenog 2009.), koja je predviena za objavu u 2011. godini. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom 30, 78-87 (= VIINJ II, 32). Usp. Hauptmann 1923, 344-345, 1925, 168, Grafenauer 1953, 171-189, Ferjani 1959, 33, bilj. 92, Klai 1975, 209, Goldstein 1995, 169, 1996, 224, Margeti 2001a, 58, ivkovi 2002, 343. Kocil bi bio Kadolah. Usp. ii 1914b, 28-48, 1925, 357-359 i bilj. 33, Grgoire 1945, 93-95, Margeti 2001a, 88. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom 30, 71-75 (= VIINJ II, 31).
164
127
128
129
130
5. 4. 2011. 14:45:50
Boji blagoslov, izvojevana je sloboda.131 Na prvi pogled moe zbunjujue djelovati injenica to su priu koja se bavila panonskim Slavenima kao svoju prihvatili dalmatinski Hrvati. No, tek na prvi pogled jer kulturoloki kontakti meu narodnosno srodnim skupinama,132 pogotovo u bliskim politikim odnosima, ne samo da ne bi bili nimalo neobini nego su ak i vrlo vjerojatni. Napokon, pojedini Ljudevitovi podanici mogli su nakon njegova poraza ili jo tijekom rata napustiti Meurjeje i odseliti se na jug. Prostor Donjopanonske kneevine podnio je teka ratna razaranja,133 pa bi izbjeglice u potrazi za sigurnou i poteenim krajevima pronali novi dom u sklaviniji Dalmaciji, donosei sa sobom i priu o stradanju i neuspjeloj borbi za samostalnost od franakog vrhovnitva. Obrat koji se zbiva u legendi, jer ona zavrava pobjedom nad silnicima, ime su okrunjeni pretrpljeni jadi i zadovoljena pravda, pokazuje koliko je duboko u ljudskom biu utkana potreba za sretnim svretkom. Kako bi se sigurnije pratili tijekovi prodora franakog utjecaja na iri prostor Meu rjeja u to prevratno vrijeme od rasapa avarske vlasti do sloma Ljudevitova ustanka, nuno je posegnuti za rezultatima arheologije. Moe se pretpostaviti da su ti utjecaji bili prisutni i prije nego to su Franci zavojtili na Avare. Koliko to izvori daju zakljuiti, Avari su izmjenjivali poslanstva s Francima od 782. godine, a trgovaki i kulturni kontakti lako bi mogli biti i ranijeg datuma. Neusporedivo snaniji poticaj irenju obiljeja franakog kulturnog kruga dali su ratovi protiv Avara i kneza Ljudevita jer su se franake vojske tada slijevale na prostor Meurjeja, pri emu su ostavljale i mjestimine tragove svog boravka i djelovanja. Franaka nazonost najee se ogleda u nalazima karolinkodobnog oruja. Arheoloka ostavtina iz ranog karolinkog vremena na irem prostoru Meurjeja pronaena je u Cirkovljanu kod Preloga,134 Grgurevcima u blizini Srijemske Mitrovice, u okolici Koprivnice,135 Medvediki kraj urevca,136 Nartskim Novacima kod Dugog Sela,137 Ozlju, kod Podsuseda u
Usp. i Goldstein 1995, 87-87 za simboliku brojeva u legendama o postanku naroda, hrvatskoj origo gentis. 132 Antropoloka je analiza pokazala da je stanovnitvo ranosrednjovjekovne Hrvatske slavenskog podrijetla (usp. laus 1998, 105). Na umu valja imati i da su pod hrvatskom vlau u Dalmaciji ivjele i druge slavenske populacije u veem etnikom srodstvu s panonskim Slavenima. Sm izraz Slaveni pokriva izrazito heterogenu skupinu populacija (usp. laus 1998, 105). 133 Usp. Budak 2003, 66, 67. 134 Vlasnici dvosjenog maa i stremena iz Cirkovljana bili su vjerojatno istaknutiji slavenski ratnici u franakoj slubi (usp. Vinski 1983, 495), koji su se moda hotimice dali pokopati odvojeno od oblinje avarsko-slavenske nekropole, smjetene 1 km sjevernije, budui da su pripadali novoj vojnikoj eliti. Prilaganje oruja u grob bio je statusni simbol, a glavna oznaka ukopa odlinika su ma i posebice sjekira (usp. Sekelj Ivanan 2004a, 120, 122). 135 Otprilike na istom poloaju gdje je otkriveno eljezno koplje s krilcima pronaene su kosti konja i ljudske lubanje (Sekelj Ivanan 2004a, 119). Nalaz koplja bi se mogao protumaiti kao ostatak iz bitke voene nedaleko od Drave, ali i kao prilog u grobu slavenskog ratnika (usp. Sekelj Ivanan 2004a, 119-120). 136 Ratnik pokopan u grobu otkrivenom u Medvediki bio bi Slaven, a djelovao bi u franakoj slubi (Vinski 1978b, 185, 1981, 32). 137 Nalaz kod Nartskih Novaka svjedoio bi o vanosti posavskog prometnog pravca u vrijeme irenja franake vlasti. Sokol 1986, 56 je nalaz neopravdano povezao s germanskom nazonou u 6. stoljeu, to preuzima Sekelj Ivanan 1995a, 147, br. 289.
131
165
5. 4. 2011. 14:45:50
Zagrebu,138 Sisku, Torecu i Varadinu,139 a moda i u Banovcima kod Tovarnika.140 U Donjim Petrovcima otkrivena je ostava srebrnih dirhama abasidskih kalifa koja svjedoi o trgovini na vee udaljenosti, a njihovo pohranjivanje moda se moe povezati s nespokojnim vremenom ratovanja izmeu Avara i Franaka.141 Abasidski su dirhami, uz franake pfenige i bizantske nomizme, bili glavno sredstvo plaanja onog doba.142 Primjerci srebrnih dirhama su pronaeni i u Opatovcu, Srijemskoj Mitrovici, okolici Zemuna i Graditu Bektekom uz june obronke Krndije.143 Ovi nalazi arapskog novca upuuju i na obnovu prometnih veza i funkcioniranje trgovakih ruta u Meurjeju.144 Istom vremenu mogli bi pripadati i nalazi sjekira iz Sotina, Vukovara i Zbjega jugozapadno od Slavonskog Broda.145 Pojedinani nalazi sjekira iz kasnoavarskog doba, otkriveni u Bosanskoj Rai, okolici Koprivnice, Marinbrodu, Popovcu, Sisku i Torecu,146 manjim ili veim dijelom bi se jednako tako mogli dovesti u vezu s borbama du smjerova franakog nadiranja u Podravlju i Posavini, pogotovo kad se na umu ima da je za nesmetan prodor nuno bilo ovladavati pogodnim rijenim prijelazima. Jo neki kasni avarskodobni predmetni ostaci dolaze u obzir za to da ih se pripie posljedicama avarsko-franakih ratova, poput sablje, dugog bojnog noa i sjekire iz okolice Koprivnice te sablje i vrha koplja iz Suhopolja kraj Virovitice.147 Arheoloka batina rane karolinke provenijencije evidentirana je i na lokalitetima s desne obale Save u dananjoj Bosni i Hercegovini, u Petoevcima, Koievu (Junuzovcima) kod Bosanske Gradike i Prijedoru. Drugoj polovini 9. stoljea pripada nalaz iz Brodskog Drenovca. Proimanje obiljeja avarsko-slavenske i franake materijalne kulture takoer se najbolje zapaa na ratnikoj opremi. Valja naglasiti da su franake vlasti zakonodavnim mjerama nastojale sprijeiti odnosno ograniiti izvoz navalnog i obrambenog oruja te konjanike opreme, ali bez pravog uinka.148 Tako je pojava
Podsusedski nalazi pripisuju se slavenskom ratniku iz vremena Ljudevitova ustanka. Tomii 1968b, 58-59 dri koplje pronaeno u varadinskom Starom gradu svojinom franakog ratnika i dovodi ga u vezu sa slavensko-franakim sukobima u doba kneza Ljudevita odnosno Ratimira, premda navodi da je onamo moglo dospjeti i kao sredstvo razmjene, dakle trgovinom koju je obavljao putujui trgovac ili kova. 140 U pitanju je nalaz karolinkog maa, ija datacija u 9. stoljee nije sigurna. 141 Novac je iskovan u drugoj polovini 8. stoljea, a koristio se na mjesnim i stranim tritima (Bartczak 1998, 259-271). Bartczak 1998, 265 navodi da novac nije kolao dugo prije pohrane, pa je vjerojatno zakopan potkraj 8. i poetkom 9. stoljea, dakle za franako-avarskog rata. Tomii 2000b, 156 smatra da nalaz sugerira vrijeme Ljudevitova ustanka. 142 Tomii 2000b, 156. Usp. i McCormick 2005, 343 i sl. za kolanje arapskog i bizantskog novca u Karolinkom Carstvu i njegovu susjedstvu. 143 Mirnik 1997, 194, 198, br. 10-14. 144 Usp. McCormick 2005, 377-378. 145 U Sotinu i Vukovaru otkrivena je po jedna eljezna sjekira, a u Zbjegu njih nekoliko. Datiraju se u 8./9. stoljee (Vinski 1978b, 184). 146 Usp. i Tomii 2000b, 154. 147 U vezi sa suhopoljskim nalazom usp. i Tomii 2000b, 154-155. 148 O tome svjedoe tri zakonske odredbe iz doba Karla Velikog i jedna iz kasnijeg vremena. lanak 21 Heristalskog kapitulara iz oujka 779. zabranjuje prodaju oklopa izvan Franakog Kraljevstva (De brunias, ut nullus foris nostro regno vendere praesumat). lanak 10 Bolonjskog kapitu138 139
166
5. 4. 2011. 14:45:50
167
5. 4. 2011. 14:45:51
novoga naoruanja franakog podrijetla i njegovih sastavnih dijelova uoena u avarsko-slavenskim grobovima u Posavini i Podravlju, u Poekom Brestovcu, Prelogu, Zemun Polju i Zagrebu.149 Svi navedeni nalazi mogu posluiti u jasnijem ocrtavanju dosega i pravaca irenja franakih utjecaja u Meurjeju. Iako se uguenjem Ljudevitova ustanka moglo initi da je franaka vlast na ovim prostorima uvrena kako bi trajala, uskoro se pokazala sva slabost franakih poloaja na jugoistoku. Pomalo neoekivano za Franke izazov je uputila tek nedavno stasala sila koja je otrice svojih napada dotada bila usmjeravala iskljuivo prema Bizantskom Carstvu. Bili su to Bugari. Pod kanom Krumom (803.814.) pokazali su zamjetnu snagu, estoko se oprijevi pokuajima Bizantinaca da skre njihovu naraslu samosvijest. Krumov sin i nasljednik Omurtag (814.831.), sklopivi 816. godine mir s Bizantom, pozornost je upravio na zapad. Otpadnitvo Timoana, koji su 818. godine bugarsko vrhovnitvo zamijenili franakim, Omurtag zacijelo nije olako primio, ali tada jo nita nije poduzeo, vjerojatno ne elei preuranjeno ui u spor s Francima. Dok je trajao Ljudevitov ustanak, bugarski je kan bio zauzet na drugoj strani, pratei promjene na sjevernoj granici jer su se na donjem Dunavu pojavili Maari i pomaui bizantskom caru Mihaelu II. (820.829.) u suzbijanju opasnog buntovnikog pokreta pod vodstvom Tome Slavena koji je ugrozio i sam Konstantinopol.150 Napokon, kad je 823. godine ta pobune bila umirena, Omurtag se mogao pozabaviti prilikama na zapadnoj bugarskoj granici kojoj su se primaknuli Franci. No, u tek zaetim bugarsko-franakim odnosima krila se klica rata.
lara iz listopada 811. ne doputa crkvenim dunosnicima da bilo kojem strancu bez kraljevske dozvole daruju ili prodaju oklope i maeve, osim svojim vazalima (Constitutum est, ut nullus episcopus aut abbas aut abbatissa vel quislibet rector aut custos aecclessiae bruniam vel gladium sine nostro permisso cuilibet homini extraneo aut dare aut venundare praesumat, nisi tantum vassallis suis). lanak 7 Diedenhofenskog kapitulara iz prosinca 805. onemoguuje trgovcima koji odlaze u podruja Slavena i Avara da sa sobom nose oruje i oklope radi prodaje (De negotiatoribus qui partibus Sclavorum et Avarorum pergunt, quousque procedere cum suis negotiis debeant... Et ut arma et brunias non ducant ad venundandum). lanak 25 Ptreskog edikta Karla II. elavog (840.877., car od 875.) iz lipnja 864. osnauje stare zabrane o davanju ili prodaji oruja strancima odnosno ogranienja trgovcima u vezi s prodajom oruja (...ut nullus sine permissio regio bruniam vel arma extraneo dare aut vendere praesumat... designata sunt loca regni, usque ad quae negotiatores brunias et arma ad venundandum portare ad vendere debeant). Usp. i Vinski 1981, 53, bilj. 123, 1983, 496, bilj. 135, Tomii 2000b, 161. Takoer i McCormick 2005, 732-733. 149 Usp. i Tomii 2000b, 155, 156. 150 Usp. Ostrogorski 2006, 121-122.
168
5. 4. 2011. 14:45:51
VII. poglavlje
Ranosrednjovjekovni obrati
Vladavinski sustav koji su Franci zaveli u Panoniji nije bio stavljen na estoku kunju samo iznutra, spomenutim Ljudevitovim ustankom, nego i izvana, pojavom novih sila u srednjem Podunavlju. Vei dio 9. stoljea franaka se Panonija nalazila pod ugrozom, dodue kratkotrajnom i prolaznom, najprije Bugara, potom Moravljana i naposljetku Maara koji su i dokrajili dravno-politike tvorbe uz jugoistonu granicu Franakog Carstva. Ipak, franaki je sustav ponudio odreenu stabilnost, no ustaljenije su prilike za sjevernu i junu Panoniju nastupile tek u razvijenom srednjem vijeku kada su mnogo zornije i naznake vreg ureenja.
Donjopanonska kneevina izmeu Franaka i Bugara

Na samom poetku 824. godine nenadano se na dvoru franakog cara Ludovika Pobonog stvorilo poslanstvo koje je uputio bugarski kan Omurtag radi sklapanja mirovnog sporazuma.1 Bugarski su poslanici na proputovanju prema Zapadu zacijelo proli i Meurjejem, ustaljenim prometnim smjerom jo od kasnoantikog doba, to svjedoi o oivljenim komunikacijama uz Dunav koje su bile u prekidu od potpunog sloma rimske vlasti odnosno od etabliranja Avara i Bugara u srednjem i donjem Podunavlju.2 Ovu je akciju potaknula elja Bugara za tonim razgranienjem izmeu dvije drave, ime su htjeli nedvojbeno dati Francima do znanja kako se moraju potovati i njihovi interesi u srednjem Podunavlju.3 U Franaku su prispjela jo dva
ARF, a. 824: velut pacis faciendae gratia (= Raki 1877, 330). Usp. ii 1925, 323, Runciman 1930, 82, Zlatarski 1938, 313, Grafenauer 1965, 8, Gjuselev 1966, 27, 31, Beevliev 1981, 284. O odnosima izmeu Bugara i Franaka u 9. stoljeu usp. Schwarcz 2000b, 99-104, 2003, 9-16. 2 Usp. McCormick 2005, 68-69. Kako je odmicalo 9. stoljee, moe se pretpostaviti da je kopneni promet bio sve snaniji i otvoreniji unato povremenim nesigurnostima u ratno doba. O obnovi podunavskog prometnog koridora usp. McCormick 2005, 553-557. 3 U vezi s razgranienjem vidi ARF, a. 825, 826 (= Raki 1877, 331-332). Usp. Runciman 1930, 82, Fine 1983, 107. Neki misle da je Omurtag tijekom Ljudevitova ustanka opet protegnuo bugarsko vrhovnitvo na Timoane (usp. Gjuselev 1966, 26), a sada je htio pokoriti i ObodriteBodrie iz Dakije koja lei uz Dunav (ARF, a. 824). Obodritski su poslanici u prosincu 824. doli na franaki dvor alei se na bugarsko neprijateljstvo i traei pomo Franaka, ali im je naloeno da se vrate kui i ponovno dou u vrijeme kad stigne bugarsko poslanstvo (ARF, a. 824). Kako se vie ne pojavljuju, smatra se da su ih Bugari u meuvremenu pokorili (usp. ii
1
169
5. 4. 2011. 14:45:51
bugarska poslanstva, prvo u prosincu 824., ije je predstavnike Ludovik primio tek u svibnju 825., i drugo poetkom 826. godine.4 Budui da su bila sasvim oita franaka otezanja, bugarski su poslanici u kanovo ime naposljetku otvoreno zaprijetili da se granice mogu braniti i bez mirovnog sporazuma. Unato ovom nimalo uvijenom diplomatskom rjeniku, car je otpustio poslanstvo bez odgovora, ali je opreza radi naloio zapovjednicima panonske granice, furlanskom markgrofu Baldriku i prefektu Istone marke Geroldu, da prate stanje u pograniju. Obojica zapovjednika nazoila su carskom saboru u Ingelheimu u lipnju 826., a da u meuvremenu nisu zapazili nikakve pokrete bugarskih eta.5 Stoga je nesumnjivo kao krajnje neugodno iznenaenje morao djelovati bugarski napad na Panoniju u ljeto 827. godine. Bugari su se za prodor posluili Dravom i laama su napredovali u franako podruje te ognjem i imaem (ferro et igni) opustoili slavenske krajeve, protjeravi slavenske knezove (duces) koji su stajali pod franakim vrhovnitvom i umjesto njih postavivi svoje upravitelje (Bulgarici rectores).6 Ova vijest povlai niz pitanja koja su se u historiografiji pokuala rijeiti na razliite naine. Prvo se tie utvrivanja itinerarija bugarskog nadiranja. Jesu li Bugari u Dravu uplovili pratei tok Dunava uzvodno ili su do Drave moda pristigli kopnenim putem? Druga pretpostavka podrazumijeva njihov prodor podrujem bilo na lijevoj bilo na desnoj obali Dunava. Ako su se kretali desnom dunavskom obalom, morali bi stupati istonim dijelom Meurjeja, dakle prostorom pod franakim vrhovnitvom. U tom sluaju bi franaka pogranina zapovjednitva zacijelo pravovremeno bila obavijetena o bugarskom napadu jer se moe s prilinom sigurnou pretpostaviti da su Franci nastavili nadzirati prilike u pograniju pa bi mogli i oruano reagirati prije nego to su bugarske ete uope dospjele u Dravu.7 To jednako vrijedi i za mogunost da su Bugari Dunavom dospjeli do Drave.8 Stoga se ini kako su bugarski odredi prebaeni kopnom sjeverno od Dunava otprilike do dravskog ua i ondje ukrcani u dopremljene lae. Iznesenu pretpostavku mogao bi dodatno potkrijepiti sadraj natpisa sa spomenika koji je kan
1925, 323, koji spominje Branievce jer ih poistovjeuje s Obodritima, isto, 322, to zapravo preuzima od afrika 1844, 227-232; takoer i Grafenauer 1965, 8). ARF, a. 824, 825, 826, ivot Ludovikov, c. 39, Fuldski godinjaci, a. 826 (= Raki 1877, 330-332, Kos 1906, 72-73). Usp. Runciman 1930, 82, Zlatarski 1938, 313-314, Grafenauer 1965, 8, Gjuselev 1966, 27, 32, Beevliev 1981, 284-285. ARF, a. 826 (= Raki 1877, 332, Kos 1906, 73). Usp. Gjuselev 1966, 33. ARF, Fuldski godinjaci, a. 828 (= Raki 1877, 333, Kos 1906, 77). Usp. ii 1925, 323, Runciman 1930, 83, Zlatarski 1938, 315, Grafenauer 1965, 10, Gjuselev 1966, 33, Kollautz 1966, 266, Der 1967, 779, Ss 1973, 17, Klai 1975, 212, Beevliev 1981, 285, Szkely 1981, 19, Fine 1983, 107, Wolfram 1987, 273, 1995, 313, Bowlus 1995, 91, 95, Goldstein 1995, 194, 1996, 228, Curta 2006, 158. Bowlus 1995, 97 polemizira s Wolframovim miljenjem (1985, 133), koje se toboe oslanja na Dera (1967, 779), da su Bugari pustoili franaku Panoniju iz baze u Sirmiju. No, u tim se raspravama ovo uope ne navodi. Wolfram na drugom mjestu (1995, 313) pie kako prodor Bugara Dravom pretpostavlja da su oni nadzirali Dunav toliko da su mogli svojim laama nesmetano uploviti u Dravu. To bi pak znailo da su Franci svjesno zapostavili vlastitu kontrolu nad srednjim tokom Dunava, to se ne ini vjerojatnim. Usp. Ljubi 1878, 133, Runciman 1930, 83. Potpuno pogreno tvrdi Ferjani 1969, 48 da je flota bugarskih amaca 827. godine ratovala u tokovima Dunava i Save.
170
5 6
5. 4. 2011. 14:45:52
Omurtag dao u bugarskoj prijestolnici Abobi-Pliski podii svom tarkanu (O)negavonu. Naime, spomenuti se bugarski doglavnik utopio u Tisi dok je putovao u tabor koji se oigledno nalazio na prostoru izmeu Tise i Dunava.9 Ovo jasno pokazuje da su Bugari uspostavili uporita u dunavsko-tiskom meurjeju i ondje drali utaborene vojne snage, pa bi otuda ovo podruje bilo pogodno ishodite za provalu Dravom u Panoniju. Bugari su pritom po svoj prilici proli podrujem Obodrita koji su pokoreni vjerojatno jo 825. godine, a ivjeli su u Dakiji koja je prema franakom shvaanju obuhvaala prostor istono od Dunava, dakle i dunavsko-tisko meurjeje.10 Takva pretpostavka slae se i s navodom vrela u kojem se ne spominje Dunav u vezi s bugarskom navalom, to zacijelo nije sluajno. Drugo pitanje povezano je sa smjerom i dosegom bugarskog napada. Nadiranje Bugara dravskim vodotokom podrazumijevalo je mogunost djelovanja na obje obale rijeke, to su napadai zacijelo iskoristili. Drugim rijeima, pustoili su krajeve i juno i sjeverno od Drave. ini se ipak da su bili poglavito usmjereni prema prekodravskom prostoru budui da se u izvoru navodi kako je furlanski markgrof Baldrik bio smijenjen 828. godine jer je zbog njegove tromosti (ignavia) bugarska vojska nekanjeno (inpune) poharala granice Gornje Panonije (termini Pannoniae Superioris).11 Uvrijeilo se ovo Superior uz spomen Panonije mijenjati u Inferior, to bi znailo da je napadnuta bila prvenstveno Donja Panonija.12 Na prvi pogled se takav zahvat ini logiki opravdanim, no svako mijenjanje temeljnog znaenja izvora zahtijeva vrste argumente i potanko objanjenje. Meutim, pretpostavka da je sastavlja Godinjaka Franakog Kraljevstva jednostavno pomijeao dvije Panonije obezvrjeuje inae vrlo paljivu uporabu pojma Panonije u tom vrelu i stoga je doista neodriva. Uostalom, moe se pretpostaviti da je ljetopisac jamano pred sobom imao slubena izvjea iz kojih je crpio relevantne podatke i teko je vjerovati da bi ita samovoljno preinaio. Napokon, on izriito kae granice Gornje Panonije, oigledno na Dravi, ime jasno ograniava dubinu bugarskog prodora. Dakle, nema pravog razloga odbaciti tvrdnju
Usp. Runciman 1930, 83, Kollautz 1966, 266, Beevliev 1981, 286, Curta 2006, 159. Usp. Einhard, ivot Karla Velikog, c. 15, gdje se kae da je Dakija smjetena na drugoj obali Dunava, adposita in altera Danubii ripa Dacia, uz Gjuselev 1966, 29, Wolfram 1995, 313, Curta 2006, 159, bilj. 105. Vidi i str. 169, bilj. 3. Najnovije je Komatina 2010, 70-73 iznio pretpostavku da je spomenuta Dakija nekadanja Obalna Dakija (Dacia Ripensis), to znai da bi se radilo o podruju juno od donjeg toka Dunava i da su Obodriti zapravo obitavali na prostoru dananje Bugarske. 11 ARF, a. 828 (= Raki 1877, 333, Kos 1906, 85). Ljubi 1878, 133-135 iskljuuje mogunost da su Bugari napali i zaposjeli dijelove, kako on to kae, Posavske Hrvatske. Tomii 2000b, 161 govori o bugarskom udaru kojim su svrgnuti slavenski knezovi u Donjoj Panoniji, pogreno ga datirajui 828. godinom, a zatim spominje i da su Bugari osvojili granice Gornje Panonije, istjerali slavenske knezove i postavili svoje upravitelje, kao da je rije o dva odvojena dogaaja, to dakako nije tono. Baldrik je bio smijenjen u veljai 828. na saboru u Aachenu, to iskljuuje mogunost da su u meuvremenu, od ljeta 827., Bugari ponovno napali. O takvom hipotetskom dvostrukom udaru ni izvori nita ne znaju. 12 Usp. Raki 1877, 334, bilj. 1, Kos 1906, 85, bilj. 1, Pirchegger 1912, 278, ii 1925, 323, Grafenauer 1965, 10, Gjuselev 1966, 33 i bilj. 68, Ss 1973, 20 i bilj. 81, Klai 1975, 212, Goldstein 1995, 194, 1996, 228. Dodue, Zlatarski 1938, 315 i Wolfram 1987, 273 navode Gornju Panoniju, ali se nisu pozabavili drukijim interpretacijama.
9 10
171
5. 4. 2011. 14:45:52
izvora da se radilo o Gornjoj Panoniji koja je tada obuhvaala podruje izmeu Rabe, Drave i Dunava. Taj je prostor potpadao pod vazalnu avarsku kneevinu koja je vjerojatno bila i jedan od ciljeva bugarskog napada.13 Uzevi u obzir sve izneseno, moe se ustvrditi kako su Bugari svojom provalom obuhvatili pogranije izmeu Gornje i Donje Panonije, ali da su se oslanjali ponajprije na Gornju Panoniju, oekujui moda i podrku preostalih Avara. Izvori o tome nita ne govore, no dokinue vazalne avarske kneevine vjerojatno je bilo izravna posljedica bugarskog upada u Panoniju, a na to se nadovezao i preustroj Furlanske markgrofovije koja je nakon Baldrikove smjene podijeljena u etiri oblasti.14 To to je Baldrik mogao biti uinjen odgovornim i za pustoenje dijelova Gornje Panonije, iako je formalno njegova neposredna nadlenost zavravala na srednjoj i donjoj Dravi, ne treba uditi jer su i on i prefekt Istoka Gerold zajedniki nosili obranu panonske granice, to znai da su im se u tom pogledu ovlasti preklapale.15 to se tie pitanja dokud je sezao bugarski prodor Dravom, uz ve izneseno miljenje da je po irini ostao ogranien na dananje maarsko i hrvatsko Podravlje, moe se pretpostaviti da nije bio odvie dalekosean budui da bi napadai na taj nain samo razvukli svoje linije i u konanici ugrozili cijeli pothvat. Ovo bi ujedno podrazumijevalo da je jugozapadni odsjeak Meurjeja, koji je inio sredite stare Ljudevitove kneevine, bio poteen neposrednih ratnih djelovanja, pa bi se iz toga dalo zakljuiti da Bugari nisu niti utjecali na prilike u tom dijelu june Panonije. Tree pitanje odnosi se na spomen slavenskih knezova (duces) koje su Bugari zbacili i zamijenili svojim namjesnicima.16 Podatak svjedoi o tome da su Bugari kanili uspostaviti utjecaj u Panoniji, dakle da se nije radilo o pukom pljakakom pohodu. Ove knezove ne treba smatrati zavisnim vladarima pod franakim vrhovnitvom poput Ljudevita i vazalnog avarskog kagana nego voama pojedinih slavenskih skupina naseljenih u Panoniji,17 o kojima ne znamo nita poblie. S tim u vezi svakako je nuno pokuati odgovoriti to se dogodilo s Donjopanonskom kneevinom poslije slamanja Ljudevitova ustanka. S obzirom na potpun muk vrela preostaje tek domiljanje. ini
Komatina 2010, 73, 74 takoer istie da su Bugari napali Gornju Panoniju sjeverno od Drave. O podjeli Furlanske markgrofovije na etiri dijela svjedoe ARF, a. 828 i ivot Ludovikov, c. 42 (= Raki 1877, 333, Kos 1906, 85). Za rasputanje vazalne avarske kneevine usp. Ss 1973, 22, Bna 1985b, 158, Wolfram 1987, 275, Pohl 2002, 323. Ovo podruje je sada neposredno podvrgnuto prefektu Istoka, to je u biti bila puka formalnost jer je i prije toga prefekt imao u njemu glavnu zapovjednu odgovornost, upravo kao to je furlanski markgrof imao pod sobom Donjopanonsku kneevinu kao dio franakog obrambenog sustava na istonim granicama. 15 Nije potrebno pretpostavljati da se Baldrikova nadlenost protezala i u Gornju Panoniju (tako Wolfram 1987, 273). Zajednika odgovornost furlanskog markgrofa i istonog prefekta u vezi s obranom istone granice u praksi je zacijelo znaila da u sluaju njezine povrede vojno reagiraju obojica ili, ako to nije mogue, onaj koji je u tom trenutku u mogunosti najbre povesti vojsku odnosno najprikladnije se suprotstaviti prijetnji. 16 Klai 1975, 212 neprecizno kae da su Bugari zbacili franake knezove i postavili svoje. 17 Izraz duces Margeti 2000a, 53, uz bilj. 77, prevodi kao vojvode i smatra ih samostalnim vladarima. No, s obzirom na ope okolnosti teko je vjerovati da su bili samostalni. Franaki izvor je u odabiru pojma duces kao ekvivalenta za slavenske glavare moda ponajprije htio naglasiti njihovu vojnozapovjednu funkciju. Da je rije o slavenskim voama, smatraju i Szkely 1981, 19, Fine 1983, 107. Usp. i Wolfram 1995, 313. Pavii 1940, 1 ih naziva upanima.
13 14
172
5. 4. 2011. 14:45:52
se da je utemeljeno pretpostaviti kako Franci nakon Ljudevita nisu postavili novog kneza koji bi pod svojom upravom objedinio Meurjeje nego su se odluili osloniti na manje podrune slavenske knezove koje je bilo mnogo lake drati pod nadzorom. Budui da su za svoj uspon ovisili o franakoj vlasti, Franci su ih po potrebi mogli i izigravati jedne protiv drugih. ast jedinstvenog donjopanonskog kneza ostala je tako upranjena, a kada se ponovno pojavila u izvorima, glasila je dux Pannoniae Ulterioris (knez Onostrane Panonije), dok se za kneevinu uvrijeio opisni naziv regnum inter Dravum et Savum (dravina / kneevina izmeu Drave i Save),18 zacijelo kako se ne bi u onodobnim zapisima zamijenila sa prekodravskom Donjom Panonijom. Bugari su u dijelu Gornje i Donje Panonije smijenili oblasne slavenske knezove, u koje kao franake ljude nisu imali povjerenja. Ua politika rascjepkanost Meurjeja tako se produbila. etvrto pitanje vezano je za opseg bugarskih osvajanja u Meurjeju. Obino se vjeruje da su osvajanjima bili zahvaeni dananja Slavonija i Srijem odnosno poglavito srijemsko podruje sa Sirmijem.19 Ima i miljenja da su Bugari protegnuli vlast i utjecaj na prostor cijele Donjopanonske kneevine.20 Pojedini istraivai pad Srijema odnosno Sirmija stavljaju u vrijeme prije bugarskog udara 827. godine,21 dok neki pak istiu kako nema dokaza da je Sirmij uope pao pod bugarsku vlast.22 Moe se pretpostaviti da su Bugari svrgavanjem slavenskih knezova odanih Francima uspjeli staviti pod svoj nadzor pojedine dijelove Gornje i Donje Panonije, ali to je bilo samo privremeno.23
Herman Kontrakt, a. 892: dux Pannoniae Ulterioris; AFCR, a. 884 (= Raki 1877, 379, Kos 1906, 205): regnum inter Dravum et Savum flumine. 19 Jireek 1876, 147 (samo Srijem), Hauptmann 1915, 280 (prostor izmeu Save i Dunava), Grafenauer 1952b, 31 (Slavonija), Spaji 1965b, 16 (Slavonija), Ferjani 1969, 48 (dio panonske Hrvatske), Ss 1973, 19 (oblast izmeu Save i Dunava zajedno sa Sirmijem i okolicom), Klai 1975, 230 (Slavonija i Srijem), Beevliev 1981, 286, 296 (Srijem s Beogradom), Szkely 1981, 19 (kraj na uu Drave i unutranji dio prostora koji se prua uz zavoj Dunava zajedno sa Sirmijem), Fine 1983, 107, 256 (velik dio istone Slavonije i Sirmij), Margeti 2000a, 53 (Slavonija), Kolari 2004, 24 (istona Slavonija). 20 Pirchegger 1912, 279 (Donja Panonija zamijenila franako vrhovnitvo bugarskim), ii 1925, 323, 332 (pod Bugare dospjela cijela Panonska Hrvatska, ali ostali su im istona Slavonija i Srijem), Dvornik 1964, 109 (Bugari 827. napali Panonsku Hrvatsku i podvrgnuli tamonje Slavene), Grafenauer 1965, 10 (podruje Donje Panonije od granice Dalmatinske Hrvatske juno od Save do Rabe), Budak 1994b, 18, 2003a, 67 (Bugari 828. odnosno 829. osvojili Donjopanonsku kneevinu), Goldstein 1995, 194, 1996, 228 (Bugari 827. zagospodarili Donjom Panonijom). Gyrffy 1959, 16 openito kae da su Bugari podvlastili panonske Slavene. 21 Dini 1931, 2 (Bugari su se oko 825. proirili na oblast izmeu Save i Dunava koja je pod njima ostala do 927. godine), Kollautz 1966, 266 (Bugari su 827. postavili u savsko-dravskom meurjeju svoje namjesnike, to su ve bili uinili u Singidunu i Sirmiju), Ferjani 1969, 48 (Bugari su oko 825. pripojili Sirmij i jo neke dijelove Donje Panonije, a oblast izmeu Save i Dunava pripala im je konano 829./830. dogovorom s Francima), Goldstein 1995, 194, 1996, 228 (Bugari su doprli do Srijema prije 827. godine). 22 Bowlus 1995, 97. Slino je i Gyrffy 1959, 16 rekao da je nepoznata sudbina Sirmija u bugarsko-franakom sukobu. 23 Pripisavi bugarskom odliniku pojasnu garnituru iz Poekog Brestovca, zapravo avarsko-slavensko kulturno dobro s kraja 8. i poetka 9. stoljea, Ani 2000a, 84, 91 gradi hipotezu da je dotinik stajao na elu bugarske pogranine postaje i tvrdi da je zapadni obod Poeke kotline
18
173
5. 4. 2011. 14:45:52
Ve u ljeto 828. uslijedio je franaki protunapad koji je predvodio bavarski kralj Ludovik Njemaki, mlai sin Ludovika Pobonog,24 ija je nadlenost obuhvatila cijelu panonsku granicu. U historiografiji je bilo izneseno miljenje da bi neimenovani slavenski knez sa sjeditem u Siciji tada bio podvrgnut prefektu Istone marke, ime je Ludovik Njemaki postao vrhovnik Donjopanonske kneevine, a prostor Meurjeja izuzet ispod Italskog kraljevstva i Lotarova vrhovnitva.25 Ostavljajui naelno otvorenom i mogunost da je takva pretpostavka tona, odnosno da je ve 828. godine bavarski kralj zavladao i savsko-dravsko-dunavskim meurjejem, valja istaknuti kako je jednako tako mogue i da je Ludovikova nadlenost nad cijelom Panonijom bila samo privremene naravi, za potrebe ratnog pohoda, a da je prostor juno od Drave pod svojom formalnom vlau zadrao Lotar. Naime, prve vijesti da prefekt Istoka podreen bavarskom kralju intervenira u Meurjeju potjeu iz 838. godine kad Ratbod ratuje protiv Ratimira.26 Moda bi pogodan trenutak za promjenu nadlenosti bila 833. godina kad je Ludovik Njemaki, uz drugog brata Pipina Akvitanskog, stao na Lotarovu stranu i omoguio mu da svrgne njihova oca Ludovika Pobonog.27 Tada bi se Lotar mogao Ludoviku oduiti za njegovu potporu odricanjem prava na podruje sjeverno od Save. Uostalom, ne smije se smetnuti s uma ni to da se tek otprilike 833. godine pojavljuje na gornjoj Savi grof Helvin koji je zamijenio tamonjega gentilnoga kneza, a nekako je u isto vrijeme i Ratbod bio preuzeo vrhovno zapovjednitvo nad markama nakon smrti prefekta Gerolda.28 Premda se to izriito ne navodi u vrelima, vrlo je vjerojatno da su Franci uspjeli potpuno istisnuti Bugare iz Panonije, dakle izbaciti njihove namjesnike iz oblasti s obje obale Drave. Ovo zacijelo i nije bio osobito teak pothvat jer su neposredni bugarski interesi leali istono od srednjeg Dunava. Ipak, budui da bugarski zahtjevi nisu bili ispunjeni, ratno stanje se nastavilo, pa su Bugari 829. godine ponovno laama po Dravi provalili na franako podruje i popalili nekoliko sela u blizini rijeke.29 Oito je kako je ovaj bugarski udar bio bitno manjeg opsega i moe se ocijeniti kao kazneni
bio i krajnja zapadna toka bugarskih osvajanja u Meurjeju, zakljuujui da je ta bugarska vlast nestala pod nepoznatim okolnostim sredinom tridesetih godina 9. stoljea. No, Anievu miljenju protuslove i povijesne okolnosti odnosno teite, doseg i trajanje bugarske provale u Meurjeje, a nije nainjena niti komparacija arheoloke grae s eventualno slinim nalazima na matinom bugarskom podruju u istom kronolokom horizontu. Fuldski godinjaci, a. 828 (= Raki 1877, 333, Kos 1906, 89). Dvornik 1964, 109 misli da je Ludovik Njemaki uzaludno pokuao promijeniti situaciju, dok Grafenauer 1965, 11 pomilja da je Bugarima bilo oteto podruje sjeverno od Drave, a Ss 1973, 18 istie da su Franci potisnuli Bugare (usp. i Tomii 2000b, 161). Der 1967, 780 smatra da slavenski knezovi koje su Bugari bili svrgnuli nisu vraeni na vlast. Curta 2006, 159 jednostavno kae da se nita ne zna o ishodu pohoda. Schwarcz 2000b, 103, 2003, 15 pak dri da ishod rata za Franke nije bio ni pohvalan niti politiki povoljan. Wolfram 1987, 275, 1997, 310. CBC, c. 10, Garski dodatak, a. 838, Rupertovi godinjaci, a. 838 (= Raki 1877, 336-337, Kos 1906, 102). O sukobima oko podjele vlasti u franakoj dravi pod Ludovikom Pobonim usp. sumarno Brandt 1980, 239-242 Usp. Bowlus 1995, 98. Fuldski godinjaci, a. 829 (= Raki 1877, 334, Kos 1906, 91). Wolfram 1995, 313 zakljuuje da bi bugarski napad bio neizvediv da je istona Slavonija bila vrsto u franakim rukama. No,
174
24
25
26
27
28 29
5. 4. 2011. 14:45:52
pohod, a ne iroko zasnovana akcija. ini se da je i jednoj i drugoj strani postalo jasno da se odluka o ovom sukobu nee dobiti na bojnom polju. Iako vrela ute, po svemu sudei su 830. godine zapoeti pregovori koji su okonani moda sljedee godine.30 Mir je nesumnjivo bio postignut kompromisom i Franci su sada zacijelo pristali Bugarima potvrditi ono to su im prije bili uskraivali: vrhovnitvo nad Timoanima i Obodritima, ime se bugarska granica primaknula Franakoj do srednjeg Dunava.31 Istovremeno, Bugari su se jamano odrekli svih moguih steevina u Meurjeju, dakle i u dananjem Srijemu. Unato tome to se u povjesnitvu esto smatra da su Bugari zadrali Srijem sa Sirmijem,32 dokaza za to u vrelima nema. Stoga je i suprotna hipoteza u najmanju ruku jednako valjana kao i ostale. Njoj se u prilog moe navesti i jedan posredan argument. Teko je, naime, vjerovati da bi tek tri desetljea franake vlasti bila dostatna da rimska Alma mons bude preimenovana u Franaku goru, a cijeli Srijem postane poznat kao franaka zemlja. Treba stoga raunati na vie desetljea neprekinutog franakog utjecaja, zapravo sve do dolaska Maara. Uostalom, bugarski interesi nisu sezali u Meurjeje, kao to pokazuju i budui njihovi prodori prema zapadu. O ureenim odnosima izmeu Franaka i Bugara svjedoi bugarsko poslanstvo koje je 832. godine stiglo caru Ludoviku s darovima.33 Poslanici su po svemu sudei donijeli vijest o smjeni na bugarskom prijestolju jer je 831. godine Omurtaga naslijedio sin Malamir (831.836.), a pritom su zacijelo prenijeli i jamstva da e se netom sklopljeni mir potovati i pod novom vlasti. Meu krtim izvornim podacima iz ovog vremena koji se tiu Meurjeja istie se ime kneza Ratimira (dux Ratimar). Prvi i jedini put spominje se u vezi s dogaajima iz 838. godine.34 Naime, tada je prefekt Istoka Ratbod / Ratpot, po zapovijedi Ludovika Njemakog, napao Ratimira koji je u svojoj oblasti (regio) pruio gostoprimstvo bivem njitranskom knezu Pribini / Privini (Priwina). Pribinu je vjerojatno 833. godine protjerao moravski knez Mojmir I. (oko 830.846.), nakon ega se on najprije utekao za pomo prefektu Ratbodu. No, ubrzo je izmeu njih izbila svaa, pa je
Bugari su do Drave mogli doi kroz dunavsko-tisko meurjeje kao to su vjerojatno uinili i prvi put. Napokon, izvor ni sada ne spominje Dunav. ii 1925, 334 i Klai 1975, 230 sklapanje mira datiraju 832. godinom. Meutim, vrela izvjeuju da je tada caru Ludoviku Pobonom stiglo bugarsko poslanstvo s darovima (vidi nie) pa valja zakljuiti da je to bila posljedica obnovljenih prijateljskih odnosa izmeu Bugara i Franaka, odnosno mirovni je sporazum utanaen prije 832. godine. Budui da se nakon 829. vie ne spominju vojni pohodi, ostaje do 831. dovoljno vremena za izmjenu poslanstava kojima su zacijelo voeni pregovori o miru. Usp. i Beevliev 1981, 286-287. Schwarcz 2000b, 103-104, 2003, 15 misli da je mir sklopljen 830. godine. Usp. i Szkely 1981, 19, koji kae da su oblasti sjeverno od donjeg toka Dunava inile bugarsko podruje. Usp. Zlatarski 1938, 316, Jireek 1959b, 525, Gjuselev 1966, 34, Ss 1973, 18-19 i bilj. 75, Schwarcz 2000b, 104, 2003, 15. Vidi i str. 173, bilj. 19. Najnovije to ponavlja i Andri 2009, 117. Grafenauer 1965, 11 je ak mislio da su Bugari zadrali Donju Panoniju do Sutle i donje Krke. Saski ljetopisac, a. 832. Usp. ii 1925, 324, Runciman 1930, 83, Zlatarski 1938, 316, Gjuselev 1966, 34. Najpotpunije o njima izvjeuje CBC, c. 10, uz Garski dodatak i Rupertove godinjake, a. 838 (=Raki 1877, 336-337, Kos 1906, 102).
175
30
31
32
33
34
5. 4. 2011. 14:45:52
Pribina u strahu za ivot odluio sa sinom Koceljem / Kocelom (Chozil) i svojom pratnjom pobjei k Bugarima.35 Doskora je morao i otamo otii, zacijelo stoga to bugarske vlasti nisu htjele pokvariti odnose s Francima osiguravajui utoite ovjeku koji je bio u sukobu s njima. Ratimir je bio neto drugo. ini se da je i inae pokazivao pretjeranu razinu samosvojnosti jer u trenutku kad se k njemu sklonio Pribina, bavarska se vojska ve spremala za napad.36 Ratimirova je pogreka moda bila dvostruka: najprije je Pribini omoguio da se preko njegova podruja prebaci k Bugarima, a potom je i sm primio bjegunca. Njegovi su postupci bavarskog kralja moda podsjetili na slobodu akcije koju je sebi prisvajao knez Ljudevit, a takvo je ugroavanje autoriteta Franakog Carstva moralo izazvati estoku reakciju.37 Bavarska je vojska provalila u Meurjeje i krvavo potukla Ratimirove ete (u vrelu se navodi krvoprolie, c<a>edes). Nato je knez prosudio da daljni otpor nema smisla i odluio je pobjei (ne kae se kamo, jamano na jug, u Dalmaciju,38 manje vjerojatno k Bugarima, budui da se kod njih nije uspio skrasiti niti Pribina), dok je Pribina sa svojim ljudima preao Savu i predao se gornjosavskom grofu Salahonu koji je moda odigrao i kljunu ulogu u Pribininu izmirenju s Ratbodom.39 Iako se ne kae kojom je oblau upravljao Ratimir, spomen Bugara i Save nagnao je istraivae da ga smjeste u Meurjeje i smatraju knezom Donjopanonske kneevine. Zakljuak je s obzirom na dostupne podatke opravdan i nema razloga sumnjati u to da bi Ratimir bio donjopanonski knez. No, sporan je opseg njegove dravine, vrijeme kad je poeo vladati i u kakvom je odnosu bio prema Francima odnosno Bugarima. Obino se misli da je Ratimirova oblast obuhvaala zapadni i sredinji dio Meurjeja sa sreditem u Sisku jer bi istoni dio (poglavito Srijem) stajao pod bugarskim vrhovnitvom.40 Vrlo je raireno i gledite da je Ratimir bio vazal Bugara uz iju se pomo otrgnuo franakoj vlasti 827. godine odnosno bio uzdignut za kneza 829.
tih 1994, 209 misli da je Pribina vrlo vjerojatno pobjegao Bugarima u Srijem, dok Wolfram 1987, 276 smatra da se radilo o podruju istono od Fruke gore. 36 U CBC, c. 10 kae se da je Pribina ne mnogo poslije doao od Bugara u oblast kneza Ratimira (et non multo post de Vulgariis Ratimari ducis adiit regionem), a odmah potom da je u to vrijeme bavarski kralj Ludovik poslao Ratboda s brojnom vojskom da protjera kneza Ratimara (illoque tempore Hludowicus rex Bagoariorum misit Ratbodum cum exercitu multo ad exterminandum Ratimarum ducem). ini se da vijesti nisu u neposrednoj uzrono-posljedinoj vezi. Wolfram 1995, 314 smatra da je bavarsku oruanu intervenciju potaknulo upravo to to je Ratimir primio Pribinu (usp. Gjuselev 1966, 36), ali ne iskljuuje i mogunost da je uzrok rata bio Ratimirov probugarski stav (ovom se rjeenju priklanja tih 1994, 209-210, bilj. 3). Budak u Budak Raukar 2006, 104 misli da su udruivanje Ratimira i Pribine Franci ocijenili kao pobunu (usp. i Wolfram 1987, 276). to se tie Ratimirova probugarskog stava, to ostaje samo pretpostavka o kojoj se vie ili manje uvjerljivo moe domiljati. 37 Usp. i Giesler 1997, 151-152. 38 Tako i Wolfram 1987, 276, Budak 2003a, 67, Budak Raukar 2006, 104. 39 Pribinino prebacivanje preko Save upuivalo bi na zakljuak da se tada nalazio u Pokuplju, na samom jugozapadu Donjopanonske kneevine. Moglo ga je onamo skupa s Ratimirom potisnuti nadiranje Ratbodove vojske. Klai 1899, 51 misli da su Ratimir i Pribina pobjegli u Bosnu. 40 Usp. Ss 1973, 19, bilj. 75, 20-21. Vidi gore i bilj. 19, 32, str. 173, 175. ii 1925, 324, 334 vjeruje da su Bugari zadrali Srijem i istonu Slavoniju.
35
176
5. 4. 2011. 14:45:53
godine.41 Franci bi tako 838. godine otjerali bugarskog pouzdanika i vratili vei dio Donjopanonske kneevine pod svoje okrilje.42 No, ova domiljanja nemaju uporita u vrelima koja ionako jedva da ita kau o Ratimiru. tovie, mnogo je vjerojatnije da je Ratimir bio franaki podlonik.43 Neki istraivai misle da bi Ratimir postao samostalan prije 838. godine, oslobodivi se bugarske vlasti, a da su Bugari iz Slavonije protjerani intervencijom iz Hrvatske, nadovezujui na to i tezu da su Bugari dobili podrku cara Lotara koji se toboe borio proiriti svoj utjecaj, pa bi tako pohod protiv Ratimira bio posredno uperen protiv Lotara, te da je Ratimirovim padom na vlast dola nova skupina koja je imala mnogo manje prisne odnose s hrvatskom Dalmatinskom kneevinom.44 Meutim, Lotar je u stvarnosti 834. godine bio potisnut u Italiju i nije se do 839. godine mijeao u nove diobe vlasti u Franakom Carstvu.45 Da je Ratimir djelovao u Lotarovu korist, izvori bi bez sumnje to bili zabiljeili jer bi se ta injenica uklopila u prikaz sukoba carskih sinova za vlast. Osim toga, mnogo manje prisni odnosi izmeu Donjopanonske i Dalmatinske kneevine ne bi ponukali bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta da u spisu O upravljanju Carstvom istakne naroito prijateljske veze izmeu njihovih knezova.46 Jo nevjerojatnije je pomiljati na vojnu intervenciju iz Hrvatske kojom bi bila okonana bugarska vlast u Meurjeju. To bi se izravno kosilo s mirom koji je moda 831. godine sklopljen izmeu Franaka i Bugara. Da se hrvatski knez upustio u takvu pustolovinu, daleko bi bio premaio ulogu koja mu je bila namijenjena kao franakom vazalu, iako podloniku koji je uivao stanovitu samostalnost. Povrh svega, teko da bi hrvatski upad ostao bez bugarskog odgovora. Pretpostavka da bi se Franci pomirili s bugarskim utjecajem koji bi se poput klina zasjekao duboko u njihovo interesno podruje ne ini se uvjerljivom. Stoga valja zakljuiti da je Ratimir kao franaki ovjek uzdignut na poloaj donjopanonskog kneza kako bi se ovaj prostor ponovno vre organizirao u svojstvu granine oblasti nakon to je pokus s pojedinanim slavenskim knezovima doivio slom zahvaljujui bugarskom napadu 827. godine. Ratimirovo imenovanje za kneza zacijelo treba povezati sa sklapanjem mira izmeu Franaka i Bugara (moda 831.), a njemu je kao franakom vazalu bila na upravu predana cijela Donjopanonska kneevina, ukljuujui i Srijem koji po svoj prilici nije pripadao Bugarima. Po mnogoemu bio je ovo povratak na stari sustav iz Ljudevitova doba,47 ali su utoliko franaki vlastodrci morali biti oprezniji.
Hauptmann 1915, 281, ii 1925, 324, Grafenauer 1965, 11, Gjuselev 1966, 34-35, Klai 1975, 212, Brandt 1980, 343, Budak 1994b, 18, 2003a, 67, Goldstein 1994, 194, 1996, 228, Kolari 2004, 24. 42 Pirchegger 1912, 279, Klai 1975, 212, Brandt 1980, 343, Budak 1994b, 18, 2003a, 67. 43 Usp. Ss 1973, 20-21, koja smatra da je Ratimir bio slavenski voa u Meurjeju te da se pridruio Francima za Ljudevitova ustanka ili da je zavrijedio njihovo povjerenje u ratu protiv Bugara, Wolfram 995, 312, Budak Raukar 2006, 104. 44 Margeti 2000a, 54, 57. On u pretpostavljenoj intervenciji iz Hrvatske vidi poveznicu s vijeu Konstantina VII. Porfirogeneta o Hrvatima u Iliriku i Panoniji. 45 Usp. i Brandt 1980, 240. 46 Vidi nie u osnovnom tekstu. 47 Ratimir se obino i smatra Ljudevitovim nasljednikom (usp. Mitterauer 1963, 87, tih 1994, 209, Wolfram 1995, 312). Dodue, to je samo uvjetno budui da je izmeu kraja Ljudevitove i poetka Ratimirove uprave proteklo vie godina.
41
177
5. 4. 2011. 14:45:53
I im je Ratimir pruio i najmanjeg povoda za sumnju u svoju odanost i prave namjere, Franci su reagirali vojnim udarom. Ratimirovo zbacivanje otvara veliko pitanje to se dogodilo s Donjopanonskom kneevinom. Posvemanji muk vrela ne omoguava da se na njega d zadovoljavajui odgovor. Ipak, Francima je vrlo vjerojatno i dalje bilo stalo pronai odgovorajui model kako bi ustalili prilike u jugoistonom pograniju. Moda valja pomiljati na to da su se sada odluili osloniti na nekoga izvan ueg junopanonskog prostora budui da su se svi dotadanji odabranici meu junopanonskim Slavenima pokazali nepouzdanima. Na um smjesta pada hrvatska kneevina u Dalmaciji, koja je ve dulje vrijeme vjerno pristajala uz Franke. Francima jamano ne bi bilo teko nai predstavnika kojeg hrvatskog roda (gens) voljnog promijeniti sredinu i zatim ga ustoliiti za kneza Donje Panonije. Odabir hrvatskog predstavnika za donjopanonskog kneza ne kosi se ni s injenicom da je hrvatska Dalmatinska kneevina formalna potpadala pod vrhovnitvo Lotara u Italiji jer je imala odreenu razinu samostalnosti kao vazalna drava. Osim toga, privlaenje predstavnik toga zamiljenog hrvatskog roda iz Dalmacije u junu Panoniju ne bi bilo nevjerojatno budui da takve fluktuacije nisu u ono vrijeme bile nita neobino kao to pokazuje Pribinin sluaj. Novi bi donjopanonski knez nesumnjivo bio odan onomu tko ga je postavio. Junopanonski Slaveni vrhovnitvo kneza hrvatskog podrijetla zacijelo ne bi doivljavali stranim jer ih je vezivalo blisko etniko srodstvo, a i vrsta franaka potpora koju bi zasigurno uivao slomila bi unaprijed bilo kakav otpor takvom rjeenju. Napokon, mnogima je uspomena na stradanja pretrpljena u Ljudevitovom ustanku morala jo bila vrlo snana i oiljci iz rata protiv Ratimira odnosno Bugara jo dovoljno svjei i bolni tako da bi im smirenje prilika zasigurno bilo dobrodolo. ini se da ovoj hipotezi odreenu potkrijepu prua vijest iz spisa O upravljanju Carstvom.48 Konstantin Porfirogenet biljei da se dio Hrvata odijelio od glavnine naseljene u Dalmaciji, zavladao Ilirikom i Panonijom te ondje uspostavio nezavisnog kneza ( ) koji je svuda slao poslanstva, a iz prijateljstva ( ) hrvatskom knezu.49 Hrvate u Panoniji car spominje na jo jednom mjestu, u opisu vladavine svog djeda Bazilija I.50 Ovi su navodi u povjesnitvu razliito tumaeni. Prema nekim istraivaima, Hrvati su se bili naselili u junoj Panoniji jo tijekom doseobe u 7. stoljeu.51 Drugi su ispravno isticali da spomenuta seoba ne pripada nuno tom vremenu,52 smatrajui da se njome opisuje stanje u doba hrvatskog kralja Tomislava,53
Slino razmiljaju i Ani 1997, 11, Budak 2000, 398-400. Dodue, Budak govori i o doseobi nevelikog dijela Hrvata u Meurjeje. No, antropoloka su istraivanja pokazala da dalmatinsko-hrvatskih populacija tada ondje nema (laus 1998, 105-106). Stoga se moda radi tek o dolasku pojedinanog hrvatskog roda koji bi se potpuno srodio s mnotvom junopanonskih Slavena. 49 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 30, 75-78 (= VIINJ II, 31-32). 50 Konstantin Porfirogenet, ivot Bazilijev c. 52 (288, 17-23) (= VIINJ II, 79). 51 Usp. Ljubi 1878, 117. Jo je Ivan Lui (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, 1.12, 21-34) mislio da su Hrvati odmah nakon doseobe zauzeli Panoniju izmeu Save i Drave i smatrao da je Konstantinov Ilirik unutranja Dalmacija, a Panonija Panonija Savija. Usp. i Setton 1950, 513. 52 Grafenauer 1952b, 30. 53 Grafenauer 1952b, 31. Usp. i Klai 1975, 278.
48
178
5. 4. 2011. 14:45:53
iako je bilo ve i miljenja da se podatak o nezavisnom hrvatskom knezu u Panoniji moe odnositi samo na vrijeme prije Tomislava.54 Osim toga, govorilo se i o postojanju samostalne hrvatske kneevine u junoj Panoniji (tzv. Panonska Hrvatska) poetkom 9. stoljea,55 pa da je Ratimir vladao u donjoj Posavini u podruju Sirmija juno od Save, odnosno u Mavi.56 Neki su naglaavali da nema dokaza o postojanju jedinstvene hrvatske vlasti koja bi u ovo vrijeme objedinjavala Slavoniju i Dalmaciju.57 Bila je iznesena i pretpostavka da se vlast dalmatinsko-hrvatskog kneza proirila na Meurjeje u prvoj polovini 9. stoljea, poslije uguenja Ljudevitova ustanka.58 Dodue, tako vrsta povezanost izmeu hrvatske Dalmacije i Panonije ve u prvoj polovini 9. stoljeu, to podrazumijeva i dugotrajniju izmjenu meusobnih utjecaja, morala bi ostaviti vie tragova u postojeem arheolokom materijalu. Meutim, trag je slabaan. Rije je o ulomku troprutim pleterom i volutama ukraene kamene grede, za koju se misli da potjee iz Siska, s datacijom od 9. do 11. stoljea,59 ali koja pokazuje oite slinosti s takvom graom iz Hrvatske Trpimirova doba. Ipak, ukras bi mogao biti i odraz izravnog utjecaja Akvilejske crkve u Meurjeju odnosno istovjetnog ukusa elite junopanonskih Slavena. Ovomu valja pribrojiti i nalaz naunica iz upanje koje se datiraju u 9.10. stoljee.60 Na koncu, da su hrvatski knezovi zavladali Meurjejem, morali bi priznavati i vrhovnitvo bavarskog kralja, a ne samo italskoga, za to nema pokazatelja u vrelima. Povod za jednaki znanstveni prijepor bio je i prostor koji se podrazumijeva pod Ilirikom i Panonijom Konstantina Porfirogeneta. Neki su drali da se odnosi na cijelo Meurjeje i na Bosnu,61 drugi da je u pitanju samo oblast izmeu Save i Drave,62 a
Ferjani 1978, 74-75. Klai 1985a, 52 dri da je to prerano. Margeti 2000a, 56, 2001a, 61. Protiv pojma Panonska / Posavska Hrvatska ustrajno se borila Nada Klai, naglaavajui da je rije o historiografskom, a ne historijskom nazivu (usp. Klai 1985a, 40, 45, 51). Taj se termin moe koristiti u geografskoj funkciji u obliku panonska / posavska Hrvatska (u tom sluaju posavski nosi ue znaenje od panonskog), dok za ranosrednjovjekovnu politiku tvorbu u Meurjeju valja rabiti sintagmu Donja Panonija odnosno Donjopanonska ili, eventualno, Savsko-dravska kneevina (regnum inter Dravum et Savum). 56 Sokol 1990, 194. On ak dri moguom i prisutnost hrvatskog etnika na prostoru sjeverno od Drave, oko Blatnog jezera. 57 Goldstein 1995, 284-285, 1996, 231, koji govori o neovisnoj hrvatskoj arhontiji u Slavoniji u 10. stoljeu. Ljubi 1878, 136-138 je takoer odbijao pretpostavku da su se dvije Hrvatske zdruile pod Tomislavom. 58 Ani 2000a, 90, Budak 2000, 400. 59 Brunmid 1912, 133, br. 792, Simoni 2007, 94, br. 79 60 Vinski 1949b, 29, 33-34. Ercegovi 1961, 225 ih smatra ostavtinom panonskih Slavena. 61 Ljubi 1878, 117. Margeti 2001a 61, 84 vidi u Panoniji savsko-dravsko meurjeje, a u Iliriku barem dio sjeverozapadne Bosne. Po njemu se u grubim crtama Ilirik i Panonija iz Lorschskih godinjaka (a. 791) poklapaju s Ilirikom i Panonijom Konstantina Porfirogeneta (isto, 84). Za pobijanje Margetievih domiljanja s ovim u vezi usp. Sui 1977, 93, koji dodue uvodi nemoguu sintagmu Ilirika Panonija, iako pod njom smatra da se odnosi na Meurjeje (dio ili pojas velike Panonije koji se prua uz rub Ilirika, odnosno Panoniju), te Klai 1985a, 40-42. Kasnije je Margeti 2001b, 164 ustvrdio da se Ilirik odnosi na prostor izmeu Dalmatinske zagore i Slavonije. 62 Grafenauer 1952b, 31 koji ispravno zakljuuje da spomenuti Ilirik i Panonija ne mogu biti dvije razliite, jedna od druge udaljene pokrajine, Ferjani 1978, 74, Budak 2000, 398. ii 1925, 277 takoer misli da se Panonija odnosi na savsko-dravsko meurjeje.
54 55
179
5. 4. 2011. 14:45:53
trei su ak pomiljali na to da se radi o podruju oko Blatnog jezera,63 dok bi Ilirik oznaavao Norik64 ili Duklju.65 Da bi se uope moglo prii rjeavanju ove nedoumice, valja najprije odrediti to se u konkretnom sluaju moglo podrazumijevati pod pojmom Panonije i Ilirika. Polazina je toka pretpostavka da je bizantski car za uporabu pokrajinskih administrativnih naziva imao pred oima kako sebi suvremenu situaciju tako i stanje u kasnoj antici jer se bez daljnjega koristio i vrelima iz tog vremena. Ovaj dualizam mogao bi objasniti pojedine neloginosti u uporabi imena Panonija, Dalmacija i Ilirik odnosno njihova preklapanja. Rani bizantski izvori pod pojmom Ilirik redovito misle Iliriku prefekturu koja je na sjeverozapadu bila omeena tokovima Save i gornje Drine. Kasnoantika Panonija je obuhvaala prostor od sjevernih obronaka bosanskih planina podno Save do Dunava na sjeveru. Juno od Panonije sve do jadranske obale pruala se Dalmacija. Pod potpuno loginom pretpostavkom da u predmetnoj reenici izvora Ilirik i Panonija moraju biti oblasti u neposrednom susjedstvu kako bi stajale pod vlau jednog kneza u prvi mah se otvara polje za razliita domiljanja o kojim se tono podrujima radi. Rjeenje dakako lei u prilikama kakve su vladale u kasnoantiko vrijeme odnosno od druge polovine 5. stoljea. Nema dvojbe da se Panonija naelno moe odnositi na cijeli prostor koji je ta oblast u kasnoj antici zahvaala, no iz podrobne analize ondanjih prilika jasno je da je nakon sloma rimskog upravnog ustroja na tom podruju u oima istonorimskih vlasti odreenu vrijednost zadrala jo jedino juna Panonija izmeu Save i Drave odnosno Meurjeje, a i ona je gotovo u neprekinutom slijedu morala biti preputana na upravu razliitim tuinskim narodima. S druge strane, Carstvo je sve do avarskih navala uspjelo sauvati krajnji jugoistoni dio Druge Panonije, poznat u ranim bizantskim izvorima i kao herulska zemlja, koji je u upravnom smislu bio prikljuen Ilirikoj prefekturi, kao uostalom i oblast Sirmija dok se nalazila u istonim rimskim rukama. Otuda se u identifikaciji Panonije i Ilirika Konstantina Porfirogeneta namee samo jedan zakljuak kao ispravan: Panonija je prostor Meurjeja odnosno suvremena sredinja Hrvatska bez Meimurja, Slavonija i zapadni Srijem, a Ilirik sirmijsko-basijanska oblast, dakle istoni Srijem.66 Odmah u oi upada da se upravo opisani prostor u cijelosti poklapa s opsegom Donjopanonske kneevine, to dakako nije sluajno. Drugim rijeima, car je zapravo ustvrdio da je kneevinom vladao hrvatski knez. Istovremeno je dodue vlast hrvatskog kneza usko povezao s doseobom Hrvata, ime je politiko vrhovnitvo poistovjetio s etnikom nazonou. Takav pristup je dosljedno primijenio pretvarajui
Grgoire 1945, 93-95 (ovu hipotezu uspjeno pobija Grafenauer 1953, 173-176). Hauptmann 1915, 256, 1929, 340. 65 Hauptmann 1931, 22-23, 1935, 337-338, 1950, 112-113. Na tragu ovakvog razmiljanja je i Goldstein 1995, 91. 66 Taj je prostor bio pod istonorimskom upravom otkako se Zapadno Rimsko Carstvo odreklo 437. godine nadletva nad panonskim pokrajinama u korist Istoka. Sirmij je tada postao sredite Ilirike prefekture, ali samo do 441. godine. Basijana i njezino podruje bili su kao zasebna cjelina u sklopu Ilirike prefekture od 510. godine pa do gepidskog osvajanja potkraj tridesetiih godina 6. stoljea. Sirmijsko-basijanska oblast ponovno se nala u sastavu Ilirike prefekture nakon propasti gepidske drave, ali je potom pala plijenom avarskih napada.
63 64
180
5. 4. 2011. 14:45:53
Zahumljane, Travunjane i Neretljane u Srbe.67 Iz svega toga valja zakljuiti da hrvatski knez u Donjoj Panoniji ne znai nuno da su se u Meurjeju tada naselile skupine Hrvata, pogotovo stoga to bi i hipotetiko postavljanje hrvatskog odlinika za donjopanonskog kneza iskljuivo bila politika odluka franakih vlasti, a eventualna nazonost hrvatskog etnika nije niti zasvjedoena u arheolokom materijalu. Napokon, pripadnost nekom etniku u ranom srednjem vijeku nije presudno povezana sa svijeu o zajednikom podrijetlu nego vie s ideolokim postavkama te da je identifikacija prisutna prvenstveno na razini elite i ovisna o uspjenosti temeljne, imenodavne skupine (ili nekoliko takvih skupina koje je ujedinjavala jaka svijest o krvnom srodstvu) u nametanju svojih tradicija i vrijednosti. Biti dijelom nekog naroda jest ideoloko-politika kategorija, a napose za promatrae izvana. Dakle, Hrvati su u ranosrednjovjekovnim okvirima mogli oznaavati razliite populacije koje su se poistovjetile s imenodavnom skupinom i tako praktiki poele tvoriti cjelinu (narod), ali i pripadnike temeljne skupine ili openito elitu kao nositelja politikog utjecaja, ime etnonim postaje oznaka vlasti, te su na taj nain pojedina populacija ili populacije, pa ak i narod mogli u oima drugih postati Hrvati ako su njima Hrvati zavladali odnosno ako je vodstvo nad njima preuzeo lan hrvatske elite. Konstantin inzistira i na tome da je dotini knez bio nezavisan, to neposredno povezuje s njegovim pravom da upuuje poslanstva. Iz franakih izvora sasvim je oito kako je bilo uobiajeno da podloni narodi alju franakom caru poslanike s darovima. Otuda je vidljivo da je careva opaska i u tome u sutini tona, odnosno donjopanonski je knez bio franaki vazalni vladar s odreenim stupnjom samostalnosti, upravo kao i Ljudevit. Naroito blizak odnos izmeu hrvatskog kneza u Dalmaciji i donjopanonskog kneza koji bi prema upravo iznesenoj hipotezi bio Hrvat ne treba ponajprije objanjavati njihovim pretpostavljenim etnikim zajednitvom nego radije istim politikim interesima koji su morali biti sukladni opim ciljevima njihovih franakih vrhovnika. Naposljetku valja istaknuti kako se ini da su Franci odabirom (nepoznatog) hrvatskog odlinika za donjopanonskog kneza, ako se doista moe o tomu govoriti, a prema upravo provedenoj interpretaciji vrela sva je prilika da se moe, uinili pravi potez jer izvori vie ne izvjeuju ni o kakvim unutranjim neprilikama u ovom dijelu franake interesne sfere. Stoga moda ne treba ni uditi da imena donjopanonskih knezova nisu ouvana jer su ih franaka vrela biljeila poglavito kad su na stvari bile kakve smutnje ili openito ugroze za franaki poredak.68 U historiografiji je bilo izneseno miljenje da je ve spomenuti Pribina, koji je oko 839. godine postavljen za kneza u prekodravskoj Donjoj Panoniji s novim sreditem u Mosapurcu (Moosburg, Blatograd, d. Zalavr),69 dobivi 846. godine od kralja
Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 33, 8-9, 34, 4-7, 36, 5-7 (= VIINJ II, 59, 61-62, 64). 68 Za podrobniju raspravu o iznesenoj hipotezi usp. Graanin 2008c, 67-76. Valja istaknuti da Ss 1973, 43 na karti podnaslovljenoj Panonija u Privinino vrijeme hipotetski smjeta u zapadni dio Meurjeja Guntramovu grofoviju, ali to je pogreno (usp. Wolfram 1995, 320321). 69 O Pribini i njegovom poloaju usp. Ss 1973, 29-42, tih 1994, 209-222, Wolfram 1995, 321330. Ss i tih zastupaju tezu da je Pribina bio donjopanonski markgrof. No, jednako tako mogla bi valjanost zadrati i stara teza o tomu da je bio slavenski knez u Donjoj Panoniji izmeu
67
181
5. 4. 2011. 14:45:53
Ludovika Njemakog posjed od 100 kmetskih selita (mansi) na rijeci Valchau,70 zavladao i Meurjejem.71 Tvrdnja se temeljila iskljuivo na identifikaciji Valchau kao dananje Slobotine, lijeve pritoke Save juno od Pakraca,72 odnosno kao Vuke koja utjee u Dunav kod Vukovara.73 Osobita je druga identifikacija uhvatila korijen u hrvatskom povjesnitvu.74 No, mnogo je vjerojatnije da se posjed nalazio na prostorima sjeverno od Drave, gdje je ionako bilo podruje Pribinine vlasti. Stoga u obzir za rijeku Valchau ponajprije dolazi potok Vulka (Wulka) koji se ulijeva u Neidersko jezero,75 ali i potok Vlicka koji utjee u Zalu.76 Dakle, gotovo je iskljueno da su Pribina (umro oko 860.) i Kocelj (oko 860.oko 875.) vladali i u dodravskoj Donjopanonskoj kneevini,77 kojom bi tada ravnali imenom nepoznati knezovi po svoj prilici hrvatskog podrijetla. S druge strane, dananji hrvatski krajevi sjeverno od Drave, Baranja i Meimurje, stajali su zasigurno pod Pribininom i Koceljevom upravom.78 Mogua slinost izmeu Pribine i nepoznatog dodravskog donjopanonskog kneza ne bi bila iscrpljena istovremenou njihove vladavine (od oko 839.). Poznato je iz izvorne grae da je Pribina osobito marno ustrajao u kolonizaciji svojih podruja, ime se poveavala njihova unutranja kohezija, sve s ciljem da bi se uvrstila franaka jugoistona granice.79 O tomu svjedoi spis O obraenju Bavaraca i Karantanaca, gdje
Rabe, Zale, Drave i Dunava (usp. i Budak Raukar 2006, 104). Njegovo postavljanje oko 839. godine poklapalo bi se i s pretpostavljenim imenovanjem hrvatskog odlinika za dodravskog donjopanonskog kneza. Time bi preustroj jugoistone franake granice dobio na cjelovitosti. Usp. Ss 1973, 36. Usp. ii 1925, 344, bilj. 49, 1975, 89, Budak 1994b, 19, 2003a, 67. Budak je na drugom mjestu, s pravom, mnogo oprezniji (2000, 399 i bilj. 24). Usp. i Bsendorfer 1952, 164-165. Grafenauer 1965, 76 je pak naveo da je Pribini bila dodijeljeno podruje koje su Francima 845. godine odstupili Bugari odnosno dananja Slavonija istono od Vuke i Srijem. Margeti 2000a, 58 takoer odbija mogunost da se Ludovik Njemaki upletao u prilike u junoj Panoniji, dodue u sklopu svoje teze o Slavoniji kao samostalnoj hrvatskoj dravi. ii 1925, 342-344, bilj. 49, Markovi 2002, 62. Hauptmann 1915, 281-282, 1923, 350. Usp. i Vczy 1942, 380. Usp. Klai 1975, 270, 1983, 17-20, 1985b, 8, Tomii 1994a, 98-99, Goldstein 1995, 194, 1996, 228. Usp. Ss 1973, 37. Pirchegger 1912, 283. Usp. i Ss 1973, 38. Za miljenja o opsegu Pribinine kneevine usp. Ss 1973, 31-32. Pribinina je vlast sezala na jugozapadu do Ptuja, to proizlazi iz CBC, c. 11 (= Kos 1906, 129), gdje se navode mjesta u kojima su u Pribinino doba sagraene crkve, a posvetili su ih salzburki nadbiskupi (usp. i Kos 1906, 174, bilj. 1, Wolfram 1987, 279-280, 1995, 325, Budak 2000, 399, bilj. 24). U novijoj se historiografiji i comes Chozivinus / Gozwinus, iju je crkvu u Ptuju konsekrirao salzburki nadbiskup Teotmar (Drugi nastavak starijih salzburkih godinjaka, a. 873, Garski dodatak, Rupertovi godinjaci, a. 874 = Kos 1906, 174), smatra Koceljem (usp. Mitteraurer 1963, 162-163, bilj. 13, tih 1983, 194, Wolfram 1987, 221, 280, Loek 1997, 55). Budui da su Pribina i Kocelj drali Ptuj, logino je zakljuiti da su upravljali i Meimurjem. Jednako tako je i Baranja kao prekodravsko podruje morala pripadati Pribininu i Koceljevu podruju. Giesler 1997, 153 takoer omeuje Dravom junu granicu Pribinina i Koceljeva vladavinskog podruja. O sastavu stanovnitva Transdanubije u 9. stoljeu usp. Ss 1973, 66-82. Takoer i tih 1983, 196-199.
182
70
71
74
72 73
77 78
75 76
79
5. 4. 2011. 14:45:54
se spominje da je Pribina odasvud uokolo (circumquaque) okupio narode (populi), bez sumnje i Istone Franke odnosno Bavarce jer se drugdje kae da su Panoniju poslije protjerivanja Avara poeli naseljavati narodi Slavena odnosno Bavaraca (populi sive Sclavi vel Bagoarii).80 Jednako bi se dalo pretpostaviti i za predmnijevanog Pribinina kneevskog sudruga juno od Drave. Njegov je zadatak u vezi s jaanjem pogranine obrane u najmanju ruku morao imati ista provedbena obiljeja. Na temelju toga doista ne bi bilo ishitreno iznijeti miljenje da je i Meurjeje bilo zahvaeno onodobnim kolonizacijskim tijekovima. Na to bi se sasvim dobro oslonila hipoteza da znatniji dotok franakog (germanskog) stanovnitva pripada tom vremenu i da se to stanovnitvo smjetalo upravo u pograninim krajevima istonog dijela Meurjeja. Tako bi se jo bolje dalo objasniti zato je Srijem naposljetku postao franaka zemlja, a Alma mons Franaka gora.81 Ne mora se osobito naglaavati da arheoloka istraivanja nisu jo na tom stupnju da bi mogla pruiti konkretan odgovor s tim u vezi. Nalazi iz franakog vremena u Meurjeju su ionako rijetki. Razliito je u historiografiji tumaen podatak o bugarskom poslanstvu koje je u jesen 845. godine stiglo pred Ludovika Njemakog u Paderborn.82 Prema nekim je istraivaima tada bio obnovljen prethodni mirovni sporazum izmeu dvije drave, 83 dok drugi dodaju da je tom prigodom Bugarima potvrena vlast u Srijemu odnosno i u istonoj Slavoniji, a Francima priznate steevine u ostatku Meurjeja nakon Ratimirova svladavanja.84 Napokon, izneseno je i miljenje da su Bugari poslanstvo uputili jer su sklapanjem trajnog mira i saveza eljeli dobiti slobodna lea u srazu s Bizantom85 ili da su pregovori bili povezani s nakanjenim istonofranakim pohodom protiv Moravljana koji bi bili bugarski susjedi.86 Dok je vrlo vjerojatno kako je bugarsko poslanstvo imalo zadatak osnaiti ugovor o miru sklopljen prije gotovo desetljee i pol, to bi se dalo povezati i s injenicom da je sporazumom u Verdunu 843. godine Ludovik Njemaki postao samostalan vladar Istone Franake pa je njegov institucionalan poloaj bio bitno drugaiji nego u tridesetim godinama 9.
CBC, c. 10, 11. O germanskoj kolonizaciji u Povuju usp. Klai 1983, 20-29. Ona dodue djelatnost u vezi s time pripisuje Pribini jer smatra da se posjed od 100 kmetskih selita koji je od kralja Ludovika Njemakog dobio taj donjopanonski knez nalazio u kraju uz rijeku Vuku (vidi prethodnu stranicu, bilj. 74). 82 Fuldski godinjaci, a. 845 (= Raki 1877, 357). U istom je navratu kralj primio i poslanike Slavena, meu kojima su mogli biti i oni koje su uputili Pribina i dodravski donjopanonski knez. 83 ii 1925, 334, Gjuselev 1966, 37. 84 Hauptmann 1915, 281, 1923, 350, Dvornik 1964, 109, Fine 1983, 256. Grafenauer 1965, 76 pak kae da su Bugari razrijeili spor s Francima tako to su im odstupili podruje u Slavoniji istone od Vuke i Srijem. Budak 2003a, 67 misli da su 845. Franci ponovno uspjeli osvojiti istonu Slavoniju i Srijem (usp. i Klai 1983, 17), ali o osvajanju ne moe biti govora budui da bi to podrazumijevalo franaki ratni pohod o emu vrela nita ne znaju. Bugari teko da bi prekrienih ruku doekali gubitak dijela svog podruja, to odmah iskljuuje mogunost da bi spomenuto bugarsko poslanstvo imalo mirovan karakter. U svakom sluaju, rata izmeu Franaka i Bugara nije bilo 845. nego je izbio tek kasnije, 853. godine (vidi o tome kasnije u osnovnom tekstu, str. 184, 186). 85 Runciman 1930, 87. Usp. i Grafenauer 1965, 76, Gjuselev 1966, 37. 86 Bowlus 1995, 109, 110.
80 81
183
5. 4. 2011. 14:45:54
stoljea,87 bespredmetna su bilo kakva domiljanja o teritorijalnim promjenama jer nemaju uporita u izvorima. Uostalom, povezivanje ovog bugarskog poslanstva s Ratimirovim zbacivanjem nije prihvatljivo budui da ta dva dogaaja razdvaja znatan vremenski razmak. Da je Ratimir bio bugarski saveznik odnosno zavisnik, valjalo bi oekivati njihovu akciju u trenutku franakog napada, ali ona je izostala. Ovo prije upuuju na to da su se Bugari drali slova mirovnog ugovora s poetka tridesetih godina, preputajui Francima da se nesmetano obraunaju s nepokornim podlonikom. Ako je Ratimir i bio izazvao svoje franake gospodare nastojanjem da se zblii s Bugarima, to je samo pretpostavka, njegov je pokuaj doivio potpun neuspjeh jer Bugari oito nisu bili voljni povrijediti franake granice kako bi mu stigli u pomo. Otuda je sasvim izlino pripisivati ovom poslanstvu vanost kakvu bi podrazumijevali pregovori o promjeni granica budui da bi to nesumnjivo bilo zabiljeeno u vrelima. Pored toga, lako je mogue da su tada izmeu dvije sile usuglaena gledita u vezi s planiranim djelovanjima protiv Moravljana odnosno Bizanta, jer im je objema bilo vano unaprijed osigurati naelnu potporu druge strane. Prilike su se promijenile kad se na vlast u Bugarskoj uspeo Boris (852.889.). Istina, novi je kan 852. godine uputio Ludoviku Njemakom u Mainz poslanstvo koje je istonofranakog kralja izvijestilo o kanovu nastupu na prijestolje, 88 ali je ve nagodinu napao franako podruje, zajedno sa slavenskim saveznicima.89 Poticaj za napad doao je od samih Franaka, odnosno od zapadnofranakog kralja Karla II. elavog (840.877.) koji je tada bio u sukobu s polubratom Ludovikom Njemakim.90 Bugarska je navala odmah suzbijena tako da nije mogla imati trajnih posljedica, dakle granice se nisu mijenjale. U hrvatskoj povijesnoj znanosti najveu je pozornost izazvao podatak da su Bugari za taj vojni udar sebi pridruili Slavene (sociatis sibi Sclavis), jer ih se u pravilu poistovjeuje s junopanonskim Hrvatima91 odnosno s junopanonskim Slavenima.92 To bi znailo da je dodravski donjopanonski knez iz nepoznatog razloga iznenada pristao s Bugarima zavojtiti protiv svojeg franakog vrhovnika, a da zapravo time nita ne bi dobio. Povrh svega, pred oima mu je morala lebdjeti ne tako davna Ratimirova sudbina. Stoga je pretpostavka o sudionitvu junopanonskih Slavena krajnje nevjerojatna. U slavenskim saveznicima Bugara radije treba vidjeti Obodrite i Timoane koji su ve dulje vrijeme priznavali bugarsku vlast. Moe se pretpostaviti da su Bugari prodirali istim smjerom kao i 827. i 829. godine odnosno iz dunavsko-tiskog meurjeja du Drave, pa su
Usp. i ii 1925, 334. Valja imati na umu da je mir uglavljen s carem Ludovikom Pobonim. Fuldski godinjaci, a. 852 (= Raki 1877, 357-358). Opet se spominju i slavenski poslanici pa je mogue da su na isti kraljevski sabor prispjeli i predstavnici obojice donjopanonskih knezova, prekodravskog i dodravskog. 89 Bertinski godinjaci, a. 853 (= Raki 1877, 358). Klai 1975, 230 pogreno datira napad 852. godinom. 90 Izvor navodi da su Bugari bili darovima pozvani od naih (a nostris muneribus invitati, Bertinski godinjaci, a. 853). Usp. ii 1925, 335, Runciman 1930, 91, Dvornik 1964, 110, Klai 1975, 230, Brandt 1980, 334, Budak 1994b, 21, 2003a, 77. Grafenauer 1965, 82 je mislio da su Bugari zahtijevali vraanje Srijema koji su Francima navodno bili odstupili 845. godine. 91 Smiiklas 1882, 183, ii 1925, 335, Brandt 1980, 334. 92 Raki 1877, 358, Klai 1975, 230. Grafenauer 1965, 82 je u tim Slavenima vidio Moravljane. Najnovije je Komatina 2010, 77 pretpostavio da bi to bili balkanski Moravljani.
87 88
184
5. 4. 2011. 14:45:54
185
5. 4. 2011. 14:45:56
napadom zacijelo bile zahvaene obje Donjopanonske kneevine, ali je teite udara kao i prethodna dva puta bilo na Prekodravlju.93 Pojedini istraivai s ovim bugarskim upadom povezuju i podatak iz Konstantina Porfirogeneta o neupjenom ratu koji je protiv Hrvata poveo kan Boris.94 Prema njima, rije je o istom dogaaju, dakle Konstantinova vijest odnosi se na bugarsku navalu na franako podruje 853. godine.95 Drugi zastupaju miljenje da su u pitanju dvije odjelite prigode to jest da su Bugari poslije jo jednom navalili, no sada na dalmatinske Hrvate pod knezom Trpimirom.96 Iz ove tvrdnje potom je izveden zakljuak da je hrvatska Dalmatinska kneevina morala izravno graniiti s Bugarima, i to na Savi u dananjoj sjeveroistonoj Bosni.97 Premda se ne moe izvan svake sumnje utvrditi da je kan Boris dvaput vojno intervenirao na zapadu, najprije u Panoniji, a potom protiv Dalmatinske kneevine, neke bi indicije mogle upuivati na to da se barem radilo o dvostrukom udaru. Konstantin Porfirogenet kae da je Boris, ne postigavi nita na pohodu, sklopio mir s Hrvatima i izmijenio darove s njima, a onda dodaje da ovi Hrvati ( ) nikad nisu Bugarima davali danak ve su si oni esto meusobno slali darove radi iskazivanja prijateljstva ( ).98 Budui da spominje ove Hrvate, oito je da je na umu imao jo neke, pri emu bi ti drugi vjerojatno bili Hrvati u Panoniji i Iliriku. Iz samog odlomka jasno je da car pripovijeda o knezu hrvatske Dalmatinske kneevine za kojeg istie da nikada nije bio podreen vladaru Bugarske.99 Otuda se moe zakljuiti da su napadnuti bili dalmatinski Hrvati, a ne junopanonski Slaveni. Ostaje jo pokuati odgovoriti na pitanje jesu li napadi protiv Panonije i Dalmacije mogli bili kronoloki bliski ili su ih razdvajale godine. Borisov prodor u Trpimirovu Hrvatsku obino se datira u vrijeme poslije 853. godine.100 No, nema razloga ne pretpostaviti da su oba napada slijedila neposredno jedan za drugim, jo 853. godine. Tr Usp. Margeti 2000a, 58. On smatra da je napad na samostalnu hrvatsku dravu u Slavoniji krenuo iz Srijema, a udar protiv Pribine s bugarskog podruja sjeverno od Srijema i istono od Dunava, dakle iz Banata (usp. i Wolfram 1995, 314). Dvornik 1964, 110 misli da je napad bio upravljen protiv Panonske Hrvatske. Takoer i Runciman 1930, 91, prema kojem su Bugari namjeravali pripojiti Panonsku Hrvatsku, tada vazalnu franaku dravu. Isto i Klai 1899, 53. Budak 2003 upada u proturjeje jer kae da je Boris poslije 852. godine krenuo u osvajanje Hrvatske vjerojatno iz Slavonije, koja je tada bila pod njegovom vlau (isto, 77), a da je prije toga ustvrdio kako su Franci 845. godine ponovno osvojili istonu Slavoniju i Srijem (isto, 67). 94 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 31, 60-64 (= VIINJ II, 44). 95 Hauptmann 1925, 177-181, Runciman 1930, 91-92, bilj. 2, Margeti 2000a, 58. Prema Hauptmannu, Bugari su pokuali ponovno zauzeti Srijem koji su Francima bili odstupili 845. godine (Hauptmann 1923, 350), ali su im se u tome suprostavili franaki podlonici panonski Hrvati. 96 Raki 1877, 360, ii 1925, 335, Ferjani 1959, 44, bilj. 127, Dvornik 1964, 111, Klai 1975, 230, Brandt 1980, 334, Budak 1994b, 21-22, 2003a, 77, Goldstein 1995, 252. 97 ii 1925, 335. Usp. i Katii 2003, 91. Klai 1975, 230 opreznije se izjanjava i govori o politikom razgranienju. Budak 1994b, 22, 2003a, 77 spominje pak hrvatsku granicu prema sjeveru odnosno istoku. 98 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 31, 64-67 (= VIINJ II, 44). 99 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 31, 58-60 (= VIINJ II, 43-44). 100 Usp. ii 1925, 335, Ferjani 1959, 44, bilj. 127. Budak 2003a, 77 smatra da se to dogodilo poslije 852. godine, dok Klai 1975, 230 i Goldstein 1995, 252 ne iznose dataciju.
93
186
5. 4. 2011. 14:45:56
pimir je neim morao izazvati Bugare da su svoju napadaku otricu usmjerili protiv njega, a jedina je prigoda bila upravo bugarska navala na franako podruje. Moda je Trpimir na zahtjev Franaka kao njihov vazal, ali zacijelo i kao saveznik dodravskog donjopanonskog kneza (treba se samo prisjetiti Konstantinove tvrdnje o osobitom prijateljstvu izmeu hrvatskog kneza u Panoniji i hrvatskog kneza u Dalmaciji) uputio vojnu pomo protiv bugarskih eta jer je bio blii bojitu, prije nego to su pristigle franake snage.101 Opasnost od bugarske navale je jamano bila velika budui da ljetopisac kae kako su Bugari bili nadvladani vojevanjem Gospodinovim (sed domino pugnante vincuntur).102 Ovaj komentar moda prikriva injenicu da franake ete i nisu bile osobito snane ili ishod nije bio naroito siguran kad je presudna bila Boja pomo. Kan Boris je zbog novonastale pogibelji na boku skrenuo na jug i provalio u Hrvatsku, ali u toj kaznenoj ekspediciji nije poluio uspjeh nego je pritisnut s lea nadolazeim franakim odredima na brzinu s Hrvatima uglavio mir i povukao se u svoju oblast. Odnosi izmeu Istone Franake i Bugarske normalizirali su se tek 863. godine kad su kralj Ludovik Njemaki i kan Boris sklopili mir i dogovorili savez protiv Moravljana.103
Posljednja desetljea Donjopanonske kneevine

U meuvremenu zbile su se promjene u vodstvu franake prefekture Istok: 854. godine smijenjen je prefekt Ratbod, a dvije godine potom Ludovik je vrhovnu upravu povjerio najstarijem sinu Karlomanu koji je tako preuzeo izravnu nadlenost nad obje Donjopanonske kneevine.104 Nemogue je rei kakvu je i je li uope neku ulogu u sukobima izmeu Karlomana i njegova oca igrao dodravski donjopanonski knez. Moe se pretpostaviti da je pratio razvoj prilika i da se priklanjao strani koja je u datom trenutku imala premo, ne mijeajui se bitnije u nastale sporove u kojima je lako mogao izvui krai kraj. Moda je njegov zadatak leao u tome da pomno straari nad granicom prema Bugarima, ba kao to je Pribina uvao bojinicu prema Moravljanima sve do pogibije 861. godine, i to upravo u borbi protiv moravskoga kneza Rastislava. Na Rastislava se u otporu ocu oslanjao i Karloman nakon to je 861. godine podigao otvorenu pobunu. Iako se mirom izmeu Istonih Franaka i Bugara Karlomanov poloaj pogorao, Ludovik Njemaki morao je u proljee 865. pristati na podjelu drave tako da je Karloman dobio Bavarsku i cijeli franaki jugoistok.105 Time je postao i vrhovnik obojice donjopanonskih knezova. Takav poredak dodatno je bio osnaen 876. godine kad su poslije smrti Ludovika Njemakog njegovi sinovi u skladu sa starim franakim obiajem razdijelili meu sobom dravu kao oevinu, pri emu je Karloman stekao Bavarsku, Panoniju i
Slino tvrdi i Margeti 2000a, 58, ali on navodi da je Ludovik Njemaki pomogao Pribini, a da je Trpimir stigao u obranu slavonskih Hrvata. Ferjani 1959, 44, bilj. 127 dri da je Trpimir kao franaki vazal ratovao protiv Bugara i iziao kao pobjednik. 102 Bertinski godinjaci, a. 853. 103 Usp. Wolfram 1987, 286, 300, 1995, 118-119, 314. Takoer i Bowlus 1995, 140. 104 Mitterauer 1963, 160, Wolfram 1987, 283, 1995, 317. 105 Povijest franakih kraljeva, a. 865 (= Kos 1906, 153).
101
187
5. 4. 2011. 14:45:57
Karantaniju te dravine Slavena, eha i Moravljana (regna Sclavorum, Behemensium et Marahensium).106 Karloman je upravu nad Karantanijom i Panonijom smjesta predao izvanbranom sinu Arnulfu koji je tako pod sobom imao i dodravskog donjopanonskog kneza.107 U starijoj hrvatskoj historiografiji smatralo se da je knez (dux) Mutimir kojemu je papa Ivan VIII. uputio 873. godine poslanicu, traei od njega da sprijei protukanonsko djelovanje pojedinih sveenika i da se u crkvenom pogledu pridrui Panonskoj dijecezi, zapravo bio knez u Panoniji izmeu Save i Drave, Braslavov prethodnik, a u novije su se vrijeme tomu priklonili jo neki istraivai.108 No, obino se dri da je rije o srpskom knezu,109 to se s obzirom na nedostatak stvarnih dokaza za drugaiju hipotezu doima najuvjerljivijim. Istina, Mutimir je u pismu nazvan dux Sclavaniae, ali to se nikako ne bi smjelo shvatiti kao da se odnosi na dananju hrvatsku Slavoniju nego je jednostavno opa oznaka za dravu Slavena, dakle u obzir dolazi i Srbija. Papin poziv Mutimiru da se prikljui Panonskoj dijecezi bio je tek pokuaj da se nadoknadi gubitak utjecaja koji je Rimska crkva pretrpjela stavljanjem Bugarske pod okrilje Bizantske crkve.110 Pritom papa nije imao nikakvih iluzija jer je unaprijed ostavio Mutimiru dovoljno manevarskog prostora savjetujui ga da u tome uznastoji koliko moe (quantum potes). Da je Mutimir bio doista dodravski donjopanonski knez, nalazio bi se kao istonofranaki podanik ve pod papinskim vrhovnitvom, pa bi ovakav odabir rijei bio nepotreban. Izlino je i uvoditi u dokazni postupak pretpostavku o bugarskoj vlasti u istonoj Slavoniji i Srijemu koja bi toboe bila prepreka crkvenoj vezi izmeu Rima i srpske drave jer, kao to je ve nekoliko puta bilo istaknuto, Bugari, izuzevi razdoblje od 827. do 828. godine, po svemu sudei nikad nisu uistinu vladali u Meurjeju.111 Napokon, papino obraanje Ludoviku Njemakom u
Reginonova kronika, a. 876 (= Kos 1906, 181). Usp. i ii 1925, 355. Zacijelo je pojam Panonije pokrivao obje donjopanonske kneevine, dodravsku (junu) i prekodravsku (sjevernu). Margeti 2000a, 58 odbija mogunost da je Meurjeje bilo pod Karlomanovom vlau, jer smatra da je Slavonija, na koji bi se prema njemu odnosio spomen regnum Sclavorum, bila samostalna drava. 107 O ovim promjenama usp. Mitterauer 1963, 160-166, Wolfram 1987, 196-197, 283-290. 108 Raki 1877, 368, 1881a, 116, Smiiklas 1882, 197, Klai 1899, 66, Ritig 1910, 53-55. Novije Margeti 2000a, 59-64. I Budak 2000, 399 smatra da je pretpostavka F. Rakog vrlo prihvatljiva, ali istovremeno istie da se ne moe potpuno prihvatiti zbog nedostatka dokaza. Za pismo od kojeg su sauvana samo dva odlomka usp. Raki 1877, 367-368, ii 1914a, 200, 1925, 397-398, bilj. 46-47. 109 Usp. ii 1925, 342, bilj. 47, 397-398. Takoer i ivkovi 2001, 16-17, uz bilj. 70 za dodatnu literaturu. Srpskog kneza Mutimira, suvremenika bugarskog kana Borisa, spominje i car-pisac Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 32, 42-68 (= VIINJ II, 51-53). Wolfram 1987, 298 je u njemu vidio hrvatskog dalmatinskog kneza Mutimira (Muncimira). 110 O tome usp. Beck 1971, 200, 203-204. 111 Argument o bugarskoj vlasti u istonoj Slavoniji i Srijemu potee Margeti 2000a, 62. Hauptmann 1923, 349 ide obrnutim putem: budui da bi bugarsko gospodstvo nad Srijemom tvorilo klin izmeu Metodija i Srba, injenica to Ivan VIII. pie srpskom knezu Mutimiru da se pridrui Panonskoj crkvi svjedoi o tome da Bugari nisu drali srijemsku oblast. Istodobno tvrdi da su Bugari zavladali Srijemom izmeu 873. i 879. godine (isto, 345, 349; takoer i Ferjani 1969, 50), to preuzima Klai 1983, 17, 34, domeui da je tada poela bizantskobugarska borba za to podruje (usp. i Tomii 1994a, 99). No, u 9. stoljeu Bizant i Bugarska
106
188
5. 4. 2011. 14:45:57
vezi s podvrgnutou Panonske dijeceze Svetoj stolici tie se iskljuivo problema viih crkvenih ovlasti nad podrujem Metodijeve nadbiskupije budui da je njih svojatao salzburki nadbiskup.112 U ovo se uklapa i papin zahtjev Karlomanu da omogui Metodiju slobodno djelovanje na njegovu nadbiskupskom podruju.113 Na temelju svega iznesenog nema prave osnove smatrati Mutimira dodravskim donjopanonskim knezom.114 Naprotiv, Braslav (Brazlowo, Brazlavo) je to bio izvan svake sumnje. Uz Ljudevita, on je jedini donjopanonski knez o kojemu vrela donose neto vie podataka.115 Prvi put se pojavljuje u jesen 884. kad kod dananje rjeice Mali Tulln, desne pritoke Dunava, na zapadnim padinama Beke ume izraava svoju pokornost franakom caru Karlu III. Debelom (881.887.).116 Nedugo prije na istom je mjestu to formalno uinio moravski knez Svatopluk / Svetopelek I. (870.894.), ime su Franci priznali njegovu vlast u zamjenu za vazalsku prisegu. Braslav se spominje kao knez (dux) dravine / kneevine izmeu Drave i Save (regnum inter Dravo et Savo flumine).117 On Karlu III. dolazi kao podlonik (subditus) i pridruuje se njegovom
nisu ratovali oko Srijema. Hipotezu o obnovi bugarske vlasti u Srijemu izvori ne potkrepljuju. I Wolfram 1987, 297 je mislio da se sredite Metodijeve Sirmijske nadbiskupije nalazilo pod bugarskom vlau. Za papino pismo usp. Kos 1906, 162-164. Margeti 2000a, 62, 64 se dotie ovoga elei pokazati da je preko Panonske nadbiskupije papa htio ostvariti dominantan poloaj u Slavoniji. To je neosnovana pretpostavka jer je poznato da se Metodije najvie oslanjao na donjopanonskog kneza Kocelja i imao prvenstven zadatak djelovati u Moravskoj Kneevini (usp. Wolfram 1987, 296-300). Dodue, papa je obnovom Sirmijske nadbiskupije jasno istaknuo svoja vrhovna crkvenoupravna prava u Zapadnom Iliriku, ali i nakanio osnaiti svoj poloaj u Ilirikoj prefekturi (Istonom Iliriku), gdje je neko postojao papinski vikarijat (za pojedinosti vidi poglavlje Crkva i kranstvo u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea). Usp. Kos 1906, 172. Papina uputa Mutimiru da se prikljui Panonskoj dijecezi nije bila nipoto neutemeljena budui da je Sirmijska metropolija neko obuhvaala i Prvu Meziju (usp. Brato 1983, 268-270, 1987, 156-157, 159), gdje se sada jednim dijelom prostirala srpska kneevina. O njemu usp. ii 1925, 396-397, Klai 1975, 272-273, Wolfram 1987, 199, 304, 306, 357, 1995, 58, 91-93, Budak 1994b, 105, 2003a, 67, Goldstein 1995, 270-271, 1996, 228-229, Budak Raukar 2006, 105. Grafenauer 1965, 112 Braslava naziva knezom Posavske Hrvatske, to dijelom poiva i na injenici da je smatrao kako su dananja istona Slavoniju i Srijem pripadali prekodravskoj Donjoj Panoniji, pa je Braslav po njemu upravljao samo zapadnim i sredinjim dijelom Meurjeja. Karlo III. je kao istonofranaki kralj od 876, lotarinki kralj od 882. i zapadnofranaki kralj od 884. godine zavladao gotovo cijelim podrujem nekada jedinstvenog Franakog Carstva. AFCR, a. 884 (= Raki 1877, 379, Kos 1906, 205). Goldstein 1995, 270, 1996, 228, Margeti 2000a, 64 regnum prevode kao vlast, no to nije dobar odabir jer franaki izvor tim pojmom oznauje vladavinsko podruje, to se vidi i iz prethodne reenice, gdje se kae da knez Svatopluk, uinjen, kao to je obiaj, vazalom rukama carevim, potvrdio mu je vjernost prisegom i da sve dok je Karlo iv nee u njegovo kraljevstvo doi s neprijateljskom vojskom (Zuentibaldus dux... homo, sicut mos est, per manus imperatoris efficitur, contestatus illi fidelitatem iuramento, et usque dum Karolus vixisset, nunquam in regnum suum hostili exercitu esset venturus). Goldstein (1995, 270, 1996, 228) je i pogreno shvatio vrelo jer prema njemu Karlo na putu u Italiju ide preko Braslavove zemlje, dok je knez zapravo stigao k caru. Prijevod glasi: Kad je poslije doao knez Braslav koji je u to vrijeme drao kneevinu izmeu rijeke Drave i Save i pridruio se njegovoj sviti kao podlonik, kralj se preko Karantanije usmjerio
189
112
113 114
115
116
117
5. 4. 2011. 14:45:57
dvoru,118 oito ga pratei na proputovanju kroz Karantaniju u Italiju, to nedvojbeno pokazuje da je bio vjeran franaki vazal.119 Drugi put izvori biljee kneza Braslava u ulozi savjetodavca koji s Arnulfom Karantanskim, tada ve istonofranakim kraljem (od 887.), a poslije i franakim carem (896.899.), u proljee 892. u Hengstfeldu u dananjoj tajerskoj razmatra ponajbolje vrijeme i mjesto za napad na kneza Svatopluka.120 Oigledno je Arnulf cijenio Braslavov savjet i imao u njega znatno povjerenje, a zacijelo je i trebao nekog tko mu je bio u stanju tono opisati prilike na temelju saznanja iz prve ruke.121 Ovo bi moda moglo upuivati na zakljuak da je Braslav bio Arnulfov pouzdanik iz vremena dok je ovaj u ime oca Karlomana (do 879.), a zatim i strieva Ludovika II. Mlaeg (876.882.) i Karla III. upravljao cijelim franakim jugoistokom.122 Nije nevjerojatno da je Braslav i osobno sudjelovao u pohodu koji je Arnulf poveo u srpnju 892. protiv Svatopluka,123 premda izvori o tome ute. Za obraun protiv Moravljana istonofranaki se kralj obratio i Bugarima, uputivi u rujnu 892. poslanike bugarskom kanu Vladimiru (889.893.) radi obnove prijanjeg mira i uvoenja zajednikog solnog embarga protiv Moravske kneevine.124 Arnulfovo je izaslanstvo, kako ne bi palo u zasjedu Svatoplukovih odreda, moralo od Braslavove kneevine (de regno Brazlavonis) putovati rijekama Odrom, Kupom i Savom, zacijelo sve do ua u Dunav, kad je stiglo na bugarsko podruje.125 Vratili su se vjerojatno istim
u Italiju (Postea veniente Brazlowoni duce, qui in id tempus regnum inter Dravo et Savo flumine tenuit, suaeque miliciae subditus adiungitur, rex per Carentam in Italiam perrexit). Car je zapravo spremao pohod protiv Svatopluka koji je ranije te godine, jednako kao i 883, opustoio prostrana podruja Panonije istono od Rabe (o tim napadima moravskog kneza svjedoe AFCR, a. 884 = Kos 1906, 203-205; usp. Wolfram 1987, 292, 364). Margeti 2000a, 64 pogreno misli da je Braslav bio u puno labavijem odnosu podlonosti prema franakom caru od Svatopluka, da je samo priznao carevu vlast, a da je Svatopluk bio pravi vazal. Za Braslava se jasno kae da je kao podlonik prikljuen carskom dvoru, ime je naglaena njegova zavisnost o franakom vrhovnitvu, dok je Svatopluk postao 884. carski vazal, to je uvrstilo i ozakonilo njegovu vlast u sklopu ondanje zapadne hijerarhije drava (usp. tih 1983, 179, Wolfram 1987, 364). S velikom se sigurnou moe pretpostaviti da je i Braslav drao svoju kneevinu kao franaki vazal (Wolfram 1987, 199, 357 smatra da je on 884. takoer poloio vazalsku prisegu). ii 1925, 396 smatra da se Braslav sastao sa Svatoplukom i Metodijem (usp. i Markovi 2002, 62), ali za to nema dokaza. U vrelu se istie da je Braslav doao poslije (postea veniente) pa je malo vjerojatno da se susreo s moravskim knezom. AFCR, a. 892 (= Raki 1877, 379-380, Kos 1906, 229). Usp. i Bowlus 1995, 226. On pretpostavlja da Arnulf nije pozvao Braslava na dvor ve se s njim sastao u Hengstfeldu zato to je Braslavova kneevina moda bila neposredno ugroena. Fuldski godinjaci, a. 887 (= Kos 1906, 212) biljei da je u studenom 887. Arnulf sa snanim odredom Noriana odnosno Bavaraca i Slavena (manus valida Noricorum et Sclavorum) nadvladao Karla III. Moda su se meu tim Slavenima nalazile i Braslavove ete, iako je najvie moralo biti karantanskih Slavena (usp. Kos 1906, 212, bilj. 1). AFCR, a. 892 (= Raki 1877, 380, Kos 1906, 231-231). Arnulf je vodio vojsku sastavljenu od Frankonaca, Bavaraca i Alamana, a u pomo je pozvao i Maare. Vajay 1968, 22 uzima Braslavovo sudionitvo kao gotovu injenicu. Fuldski godinjaci, a. 892 (= Raki 1877, 380, Kos 1906, 231). Prijanji mir ( pristina pax) bez sumnje se odnosi na mirovni sporazum iz 863. godine (vidi str. 187). Bugari su inae 882. godine provalili u Moravsku (AFCR, a. 884 = Kos 1906, 202-203; usp. Wolfram 1987, 291-292). Moe se pretpostaviti da su franaki poslanici doekani u Beogradu, gdje je bila stacionirana bugarska posada (usp. Kali-Mijukovi 1974a, 123).
190
118
119
120 121
122
123
124
125
5. 4. 2011. 14:45:57
putem u svibnju 893. godine.126 Itinerarij Arnulfovih poslanika pokazuje ne samo da je Svatoplukov utjecaj sezao po cijeloj sjevernoj Panoniji, ime su bile prekinute kopnene veze,127 nego i da je zbog njega Drava postala nesigurnim prometnim pravcem. Ovo pak upuuje na zakljuak da je u Svatoplukovu domaaju bila i Braslavova dodravska Donjopanonska kneevina. Dodue, iz toga se ne smije zakljuivati da se Moravska kneevina pod Svatoplukom proirila sjevernom Panonijom do Drave.128 Ubrzo je postalo bjelodano da prava opasnost nisu Svatoplukovi Moravljani nego Maari. Oni su 894. godine provalili u Panoniju i estoko je opustoili i oplijenili, poinivi svakojaka nasilja.129 Ovo je ponukalo Istone Franke i Moravljane da ve u jesen 894., nedugo nakon Svatoplukove smrti, sklope mir.130 Daljnji korak u jaanju obrane prema Maarima poduzeo je Arnulf kad je obranu prekodravske Donjopanonske kneevine povjerio 896. godine svom prokuanom vazalu Braslavu koji je cijelu oblast s njezinim sreditem Blatogradom dobio u feud.131 Time je prvi put od uspostave franake vlasti prostor i juno i sjeverno od Drave bio zdruen pod izravnom upravom jednog kneza. Prekodravskom Donjopanonskom kneevinom su od smrti kneza Kocelja oko 875. izravno ravnali lanovi karolinke dinastije kao upravitelji franakog jugoistoka, najprije Karloman do 876., a potom Arnulf, do 887. kao vojvoda (dux), a otada i kao kralj. Mogue je da je Arnulf nadzor nad ovom oblasti Braslavu povjerio jo 887. godine kad je postao kraljem (s njim se savjetovao u vezi s napadom na Svatopluka 892. godine, to znai da je Braslav jako dobro poznavao prilike u cijelom donjopanonskom Podunavlju), ali bi mu poloaj formalizirao nakon to je porasla pogibelj od Maara. Iz svih navedenih podataka vidljivo je da se zanimanje franakih analista za Braslava zasnivalo na vanosti koju je imao u onodobnim sloenim odnosima izmeu Istonih Franaka, Moravljana i Maara u srednjem Podunavlju. Ovo moe objasniti i injenicu da vrela krajnje nesustavno donose vijesti o slavenskim knezovima u Meurjeju: naime, on im nisu bili dovoljno bitni jer je teite franakih interesa lealo poglavito u sjevernoj Panoniji. Navod o preputanju prekodravske Donjopanonske kneevine posljednji je siguran povijesni podatak o Braslavu. Neki smatraju da bi on bio i inae nepoznati Priznolav
Usp. Kos 1906, 231. To se naglaava u AFCR, a. 892 (= Raki 1877, 380, Kos 1906, 231): Missi autem propter insidias Zuentibaldi ducis terrestre iter non valentes habere (...), Poslanici pak koji nisu zbog Svatoplukovih zasjeda mogli ii kopnenim putem (...). 128 Usp. tih 1983, 177-183). Ni geografski podaci iz Konstantina Porfirogeneta, O upravljanju Carstvom c. 40, 31-34 (uz c. 13, 3-7, c. 42, 15-20) ne pruaju osnovu za tumaenje da je Srijem pripadao Moravskoj (usp. Hauptmann 1920, 238-241, tih 1983, 182-183). Za pregled miljenja o opsegu Moravske pod Svatoplukom usp. i Ss 1973, 50-63. 129 AFCR, a. 894. Usp. Lttich 1910, 25-26, Fasoli 1945, 91, tih 1983, 183-184, Gyrffy 1975, 16-17, 1985, 237-238, 1991, 42-43, Wolfram 1987, 374, 1995, 316, Fodor 1996, 17. Wolfram 1995, 316 iznosi pretpostavku da se maarski napad na Panoniju, kao i njihov pohod protiv Bugara 895. godine (usp. Lttich 1910, 27-31, Bttner 1956, 437, Vajay 1968, 25-26, Moravcsik 1970, 49-52, tih 1983, 184, Gyrffy 1975, 15-16, 1985, 236, Fodor 1996, 16-17, Krist 1996, 194), odigrao u istonoj Slavoniji, ali to nije vjerojatno. 130 AFCR, a. 894. Usp. Wolfram 1987, 374. 131 AFCR, a. 896 (= Raki 1877, 381, Kos 1906, 235). Usp. i tih 1983, 184, Bowlus 1995, 242, Margeti 2000a, 64.
126 127
191
5. 4. 2011. 14:45:57
(Priznolawus) koji je 898. godine zarobio Arnulfova protivnika, bavarskog velikaa Erimperta i izruio ga karantanskom markgrofu Luitpoldu.132 Meutim, to je malo vjerojatno.133 Bila su iznesena i miljenja da je Braslav poginuo 900. godine u Panoniji sjeverno od Drave u maarskom napadu,134 odnosno 901. godine u maarskoj navali na Blatograd,135 ali i da je Braslav bio djelatan u Meurjeju do moda 903. godine.136 Prema nekima, donjopanononskog je kneza zapravo porazio i protjerao moravski knez Mojmir II. koji je 899. godine provalio u Panoniju.137 U dosadanjim historiografskim promiljanjima Braslavova bi sudbina ponajprije ovisila o smjeru i karakteru maarskog prodora 900. godine, nakon to su se u ljeto iste godine povukli iz Italije. U izvorima se izriito kae da su se Maari u povratku kretali istim putem kojim su i doli u Italiju.138 Pojedini istraivai misle da su maarski odredi prolazili savskodravsko-dunavskim meurjejem.139 No, uvrijeen rimskodobni put iz unutranjosti Panonije u Italiju iao je od Savarije preko Petoviona, Celeje i Emone na Akvileju, junim dijelom prastarog Jantarskog puta. On je i postao poznat kao ugarska cesta (strata Ungarorum).140 Otuda je mnogo vea vjerojatnost da su Maari ili upravo tim
AFCR, a. 898 (= Kos 1906, 240). Tako misle, primjerice, Kos 1906, 240, Kos 1955, 125, Wolfram 1995, 92, Margeti 2000a, 65. Usp. i tih 1983, 185 i bilj. 112. 133 tih 1983, 185 istie s pravom da sastavlja Regensburkog nastavka Fuldskih godinjaka (AFCR) Braslava dosljedno naziva Brazlowo, Brazlavo, dok za Priznolava kae da je neki slavenski knez (Priznolawus, quodam Sclavus dux), koji se dodue dokazao vjernim caru (qui et ipse imperatori fidus probatur). Valja navesti da Wolfram 1995, 92 dri kako je Bratislava, koju povezuje s toponimima Brezalauspurc i Braslavespurch, dobila ime po Braslavu. S druge strane, Boba 1989, 9-23, Krist 1993, 18 i Bowlus 1995, 258-261 misle da se ti toponimi odnose na Blatograd, gdje bi se vodila estoka bitka u kojoj su Maari u srpnju 907. hametice potukli istonofranaku vojsku. 134 Takvo miljenje izraava Wolfram 1995, 92. Usp. i Veszprmy Schaer 1999, 87, bilj. 2 (teta dodue to ovi autori za Braslava kau tek a certain Brazlawo). Ono se zasniva na navodu iz Povijesti Ugra imuna Kze nastale u 13. stoljeu (c. 35), gdje se spominje dux Waratizlaus. Iznesena godina Braslavove pogibije zakljuuje se prema navodu iz AFCA, a. 900 (= Kos 1906, 242) da su Maari na povratku iz Italije, u koju su bili provalili prethodne godine, najveim dijelom (ex maxima parte) opustoili Panoniju. Slino misli i tih 1983, 188, koji povezuje vijesti iz AFCA, a. 900 (pustoenje Panonije), Hermana Kontrakta, a. 900 (Maari su zaposjeli opustoene Panonije, depopulatae Pannoniae) i Povijesti Ugra (GHung), c. 44, 47 (pohod kneza rpda kojim je podvrgnuta Panonija do Drave i napadnute Karantanija i Lombardija). Usp. i Fasoli 1945, 111. 135 Vajay 1968, 32. Prema Wolframu 1987, 357, Blatograd i Sisak postali su plijenom Maara nedugo poslije 896. godine. 136 Mitterauer 1963, 168. 137 Rna-Tas 1999, 337. Napad Mojmira II. na Panoniju spominje i Gyrffy 1985, 241 s pozivom na Niederaltaike nastavke Fuldskih godinjaka (AFCA), ali ondje se biljee samo istonofranake navale uperene protiv Mojmira (dvaput 899. godine i jednom 900. godine, a. 899, 900, dok je 901. godine sklopljen mir, a. 901). Stoga je provenijencija podatka krajnje upitna, a jo i vie zakljuak izveden iz njega. 138 AFCA, a. 900: Ipsi [sc. Avari qui dicuntur Ungari] eadem via qua intraverunt, Pannoniam ex maxima parte devastantes, regressi sunt. 139 Usp. Gyrffy 1970, 224, 1971, 297-298, 1975, 23-24, Klai 1987, 23, Krist 1996, 198. Gyrffy 1975, 23 ak misli da su Maari za prolazak do Italije dobili od Braslava vodie. 140 Usp. Kos 1906, LI, tih 1983, 192, uz bilj. 179, Margeti 1995, 98.
132
192
5. 4. 2011. 14:45:58
pravcem. Naime, Dunav su zacijelo preli na toci u sjevernoj, prekodravskoj Panoniji pa bi zapravo morali mnogo due putovati da su se potom usmjerili ravno na jug, prebacili se preko Drave i nakon toga stupali Meurjejem. Uostalom, tako bi proli i veim dijelom Braslavove kneevine, to bi on bez sumnje unaprijed elio izbjei. to se tie karaktera maarskog udara 900. godine, u pravilu se smatra ili pljakom na povratku iz Italije koja je bila uvod u osvajanje Panonije141 ili novim upadom u kojem je bilo presueno Braslavovoj vlasti.142 Bio je iznesen i prigovor da Maari nisu mogli 900. godine opustoiti franaku Panoniju jer bi u protivnom to doznali Istoni Franci i bili spremni na mogui maarski napad, a zapravo im je on u jesen iste godine doao kao potpuno iznenaenje.143 ini se da iz navedenih podataka moe ocrtati sljedei tijek dogaaja: Maari su kao Arnulfovi saveznici, a moda pod nadzorom kneza Braslava proli 899. godine sjevernu Panoniju sve do Ptuja i nakon toga starim prometnim pravcem prema Akvileji stigli u Italiju. Kad je poetkom prosinca umro car Arnulf, ugovor koji su sklopili s njim prestao je vrijediti, no ostali su prezimiti u Italiji. U meuvremenu je u veljai 900. na prijestolje zasjeo Arnulfov maloljetni sin Ludovik III. Dijete (900.911.), pa su prvi koraci predstavnika nove kraljevske vlasti bili logino usmjereni prema uvrenju pozicija. Ovo su iskoristili Maari koji su sada za vlastiti raun ratovali u sjevernoj Italiji da bi se u ljeto povukli potkupljeni darovima italskog kralja Berengara I. (888.924., car od 915.) i natovareni plijenom.144 Za povratak odabrali su isti put od Akvileje do Ptuja koji im je ve bio poznat. No, uavi u sjevernu Panoniju, upustili su se u pljaku koja je prerasla u osvajaki pohod.145 Stoga su Istonim Francima smjesta uputili poslanike radi sklapanja mira, ali je poslanstvo bilo odbijeno pod sumnjom da je rije o uhodama.146 Otada je izmeu Maara i Istone Franake ponovno vladalo ratno stanje, a da Franci jednostavno nisu imali vremena na brzinu ustrojiti uinkovitu obranu jer prekodravske Donjopanonske kneevine koja je tvorila pretprostor izmeu njih i Maara vie nije bilo niti sabrati vojne snage zauzete ratovanjem protiv Moravljana. Ovo je Panoniju i jugoistonu franaku granicu u prvi mah izruilo Maarima na milost i nemilost. Maari su preko Ennsa u kasnu jesen nesmetano prodrli u Bavarsku i povukli se s plijenom.
Fasoli 1945, 111, Gyrffi 1975, 24, tih 1983, 188. Slino i Lttich 1910, 46, koji dodue ne spominje pustoenje Panonije. Prema Kristu 1993, 16-17, Maari su na povratku iz Italije opustoili juni dio Panonije, ali ga tada jo nisu osvojili. No, malo je vjerojatno da su prolazili Meurjejem. I Bowlus 1995, 246 zakljuuje da su Maari proli Braslavovom kneevinom, no u skladu s tezom o smjetaju Moravske uz jugoistonu granicu Franakog Carstva navodi da su tada napali Moravljane u jugoistonoj Panoniji. 142 Vajay 1968, 32 (on ipak uzima da su se Maari zadrali u Italiji do ljeta 900., a da su nakon povratka provalili u kasno ljeto u Panoniju). Tth 1999, 205 smatra moguim, ali ne i sigurnim da su Maari prezimili u Italiji tijekom pohoda 899. godine. 143 Bowlus 1995, 245-246. 144 Vajay 1968, 32, tih 1983, 188. tih pogreno datira pustoenje Panonije koncem proljea. 145 Maari su u vrijeme navale na Bavarsku, o kojoj svjedoe AFCA, a. 900, morali ve vladati znatnim dijelom Panonije budui da izvor istie da su se Maari s pohoda vratili na svoje, u Panoniju (Ungari... redierunt, unde venerant, ad sua in Pannoniam). U Bavarsku su provalili preko rijeke Enns (Anesus fluvius), to upuuje na zakljuak da su jednim smjerom prodirali izravno iz Panonije. 146 AFCA, a. 900.
141
193
5. 4. 2011. 14:45:58
Ipak, dio maarskih napadaa, koji je provalio sa sjevera preko Dunava, potukao je u studenom 900. bavarski markgrof Luitpold.147 Borbe su se nastavile i nagodinu.148 Braslavova uloga u ovim sukobima je potpuno nedokuiva. Nemogue je utvrditi je li uope pruio otpor Maarima kad su u kasno ljeto 900. pustoili sjevernom Panonijom, budui da izvori o tome ne izvjeuju. Moda bi stoga prije valjalo pretpostaviti da se donjopanonski knez povukao pred maarskom silom i prepustio sjevernopanonski prostor njegovoj sudbini. S druge strane, nije niti sigurno da je Braslav u to vrijeme vie bio iv s obzirom na to da se posljednji put spominje 896. godine. Ako jest potraio zaklon na matinom podruju u Meurjeju, u svom izvornom sreditu Sisku, ondje se moda mogao odrati jo neko vrijeme. Ne bi bilo neprihvatljivo pretpostaviti da su Maari poduzeli zaseban pohod ili nekoliko njih protiv dodravske Donje Panonije i tako dokrajili tamonju slavensku kneevinu, upravo kao to su unitili Moravsku kneevinu. Poznata je iz ugarskog izvora s kraja 12. stoljea pripovijest o trojici ratovoa Bulcsu, Llu i Botondu koje je njihov vrhovnik, maarski knez rpd (oko 895.oko 907.), postavio na elo konjanike vojske s kojom su ratovali protiv Bugara i neuspjeno opsjeli Beograd,149 zatim toboe duboko prodrli na bugarsko podruje i u Raku, usput podvrgavajui mjesne knezove, te na zapad dospjeli sve do Jadranskog mora, pokorivi Split i cijelu Hrvatsku,150 a drugom se prigodom od gore (vrelo doslovce kae uma, silva) Petrov Gvozd (Peturgoz) spustili do Kupe (Culpe), ondje se isprva utaborili, nato preli i Kupu i poslije nje Savu (Zoua), pa redom u istoj navali osvojili utvrde (castra) Zagreb (Zabrag), Poegu (Posaga) i Vukovo (Vlcou).151 Ve na prvi je pogled sasvim razvidno kako tota iz ovog prikaza pripada kasnijem vremenu ili znakovito preuveliava stvarne povijesne dogaaje.152 No, jednako tako pojedini bi podaci mogli biti odraz tone tradicije o provalama koje su za poglaviti cilj imale uvrstiti maarsku vlast u Karpatskoj kotlini. Misli se da bi gore spomenute utvrde postojale u ovo vrijeme, iako vijest o tomu da su ih Maari osvojili ne mora biti tona odnosno da su pojedina mjesta doista mogla biti zauzeta, ali da se moda radilo o pljaki i pustoenju, a ne i o trajnom zaposjedanju.153 Ovaj se maarski nasrtaj u hrvatskoj historiografiji datira okvirno 10. odnosno prvom polovinom 10. stoljea,154 iako je doista mogao pripadati i vremenu kneza rpda.155
AFCA, a. 900. Usp. Lttich 1910, 47-48, Fasoli 1945, 113, Vajay 1968, 33, tih 1983, 188-189, Wolfram 1987, 306. 149 GHung, c. 41. Usp. Kali-Mijukovi 1974a, 123-124. Izvor kae da su maarske ete Dunav prele na mjestu gdje se u njega ulijeva Sava. 150 GHung, c. 42. 151 GHung, c. 43. U novijoj hrvatskoj historiografiji uglavnom se prihvaa povjesnost ovog dogaaja, dok se u starijoj zabacivao (usp. Klai 1882a, 14-18, 1913, 18-19), ega ima i danas (usp. Buntak 1996, 30, Markovi 2002, 62). Dakako, u usvajanju ovih podataka nuan je oprez (usp. Andri 2005a, 226). 152 O ciljevima i metodama anonimnog pisca Djela Ugr (Gesta Hungarorum) usp. Gyrffy 1965, 27-51. 153 Goldstein 1995, 164, 1996, 230. Usp. i Klai 1982, 21, 1987, 26. 154 Goldstein 1995, 164, 1996, 230, Horvat 1994b, 8, Tomii 1994a, 102. 155 To je ve tvrdila Klai 1983, 35 (vidi i Andri 2005a, 226).
147 148
194
5. 4. 2011. 14:45:58
U vremenu od 903. do 907. godine, dakle u razdoblju rpdove samovlade, Maari jedva da su poduzimali pohode na zapad.156 To im je omoguilo da snage iskoriste za jaanje svog poloaja u Panoniji, emu je poglavito smjerala konana likvidacija Moravske kneevine, ali i navale na jug i istok. Stoga se dodravska Donjopanonska kneevina mogla upravo tada uruiti pod silovitim nasrtajima maarskih konjanika kojima nisu mogli odoljeti ni Moravljani ni Istoni Franci, ime je dokrajen franaki politiki okvir u Meurjeju. Unato tome, nema svjedoanstava da su Maari zauzeli cijeli prostor kneevine pa ak niti njezin vei dio.157 Jedino Konstantin Porfirogenet zna za prisutnost Maara u istonom dijelu Meurjeja, u Srijemu. Naime, on biljei da Maari () ive izmeu Dunava i Save ( ).158 Ovaj podatak se uostalom moe dobro uklopiti u tvrdnju da je Maarima prvenstveno bilo stalo zaposjesti pogodne rijene prijelaze i sjecita putova odnosno zauzeti oblasti koje su im trebale posluiti kao obrambene zone i odskona daska za daljnje prodore. Obino se maarsko zaposjedanje Srijema i dananje istone Slavonije stavlja u vrijeme nakon smrti bugarskog cara Simeona (893.927.), budui da bizantski izvori izvjeuju o tome da Maari prijete Bugarskoj ratom, a uvrijeeno je miljenje da su Srijemom vladali Bugari.159 No, kao to je ve viekratno naglaeno, nema stvarnih dokaza o bugarskoj vlasti u istonom Meurjeju, pa je loginije zakljuiti da su se Maari domogli Srijema slomom dodravske Donjopanonske kneevine. irenjem vlasti sve do Save u zapadnom Meurjeju ionako ne bi nita dobili budui da Posavina nije bila kljuna za navale u Italiju.160 Dodue, moglo bi se uvjetno prihvatiti da su Maari jo neko vrijeme u prvoj polovini 10. stoljea drali dijelove zapadnog Meurjeja,161 jer bi svjedoilo o potrebi da se na pohodima zauzmu poloaji uz prikladne rijene prijelaze ili openito strateki vana mjesta. No, Maari nisu tada trajno zaposjeli ove krajeve, o emu svjedoe i Djela Ugr, gdje se kae da je knez rpd sebi podloio panonsku zemlju sve do rijeke Drave (subiugaret sibi terram Pannoniae usque ad fluvium
Izvori biljee samo upad u Bavarsku 903., u Italiju 904. i Sasku 906. godine (usp. Vajay 1968, 37-39, 41). 157 Goldstein 1996, 230 zapaa da je vlast Maara u Meurjeju morala biti ograniena na dranje pojedinih uporita, dok bi ostalo ozemlje bilo neovisno o njima. Prema Tomiiu 1994a, 102, Slavonija je bila svojevrstan koridor kojim su Maari od 934. godine nadalje prodirali junije prema bizantskom podruju ili se dolinom Save vraali iz pljakakih pohoda sa zapada (slino i Klai 1987, 23, koja izriito kae da su Maari usput prolazili naim krajevima). Nema razloga pretpostavljati da su Maari ili Posavinom na povratku sa zapadnih, tonije italskih pohoda jer Meurjejem nije prolazio glavni put koji je Italiju spajao s Panonijom. 158 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 42, 18-20. Usp. Gyrffy 1959, 17. On je identificirao etiri naselja prozvana po doseljenim maarskim plemenima, Nyk kraj Nutra u vukovskom komitatu te Nyk, Megyer i Tarjn u srijemskom komitatu, koja su, prema njemu, mogla najkasnije nastati pod Stjepanom I. (997.1038.). Ovo prihvaa i Klai 1983, 34-35. 159 Teofanov nastavlja, 6.22. Usp. ii 1925, 428-429, Dini 1931, 2, Ferjani 1969, 50, Fine 1983, 263. 160 GHung, c. 41 biljei da je rpd zaposjeo cijelo dunavsko-tisko meurjeje sve do Slankamena (Zoloncaman). I Klai 1987, 24-25 zakljuuje da Maari nisu ve na poetku 10. stoljea namjeravali osvajati Meurjeje, no istodobno kae da su mogli organizirati svoju vlast i preko Drave i preko Save (isto, 26). 161 Tako misli Gyrffy 1985, 263, spominjui s tim u vezi Zagreb i itarjevo.
156
195
5. 4. 2011. 14:45:58
Droua).162 Nasuprot tomu, Srijem je imao znatnu vanost kao pogranino podruje prema Bugarima odnosno zbog blizine bugarskog Beograda, ali i prema Srbima i, u konanici, prema Bizantu. Moglo bi se otuda predmnijevati kako su Maari, nakon to se uslijed njihovih navala raspala dodravska Donjopanonska kneevina, njezin manji dio (istoni) stavili pod izravni nadzor, dok su vei dio (zapadni i sredinji) ostavili nezaposjednutim kao svojevrsno predzie prema hrvatskoj kneevini na jugu.163 U skoranje je vrijeme u hrvatskoj historiografiji postavljena hipoteza prema kojoj se Braslavova kneevina nalazila na irem prostoru Kranjske, to e rei u dananjoj Sloveniji.164 Glavni argument za tu tezu pronalazi se u vijesti izvora da su poslanici kralja Arnulfa, upueni 892. godine u Bugarsku, putovali od Braslavove kneevine (de regno Brazlavonis) rijekama Odrom, Kupom i Savom, pri emu se zakljuuje da su prije dolaska do spomenutih rijeka napustili Braslavovo podruje. To se nastoji potkrijepiti tvrdnjama da se Ratimirova oblast nalazila Kranjskoj na sjever jer je Pribina, nakon Ratimirova poraza, preao Savu da bi stigao gornjosavskom (kranjskom) grofu Salahonu te da je Svatoplukovih ljudi moralo biti sjeverno od Save, moda i oko Zagreba, zbog ega je Arnulfovo poslanstvo bilo prisiljeno odabrati navedeni itinerarij.165 Meutim, u tridesetim godinama 9. stoljea nema mjesta za oblast nekog slavenskog kneza izmeu Kranjske i Karantanije jer su obje bile ustrojene kao franake grofovije moda ve 828. godine, poslije smjenjivanja furlanskog vojvode Baldrika.166 Da je Ratimirovo podruje bilo sjeverno od Kranjske, ne samo da bi Pribina najprije morao prijei Dravu da stigne k Salahonu nego bi se i vlast Bugara morala protezati duboko u Meurjeje budui da je Pribina od njih pobjegao Ratimiru, to nikako ne moe biti (bi li se bivi njitranski knez, u strahu od prefekta Ratboda, uope bio sklonio k Ratimiru da je ovaj bio takorei prikljeten izmeu dvije franake grofovije?). Napokon, nije potrebno zakljuivati da su Svatoplukove ete zasjele na prostoru izmeu Save i Drave, ak do Zagreba, samo zato to su istonofranaki poslanici plovili Odrom, Kupom i Savom kako bi izbjegli mogue zarobljavanje. Iz izvora je vidljivo da je Svatopluk djelovao u prekodravskoj Panoniji koja je izravno potpadala pod Arnulfa pa nije imao niti to traiti tako daleko na jugu. Stoga je kopneni put (terrestre iter) spomenut u vrelu zacijelo prolazio prekodravskom Donjom Panonijom. Poslanici nisu mogli odabrati ni Dravu za svoje putovanje jer je ona protjecala uz samo ugroeno podruje. Jedini dovoljno dugi vodotok koji im je preostao bila je Sava. Odgovor na to zato nisu plovili Savom cijelo vrijeme ve su se na nju spojili preko Odre i Kupe, dakle jamano kod Siska, moda lei u obiljejima njezina gornjeg toka, ega su bili svjesni i Franci, jer vrelo kae per fluente Save fluminis, po mirnom toku rijeke Save.
GHung, c. 47. Otuda je savsko-dravsko meurjeje u historiografiji prozvano niijom zemljom, terra nullius, prostorom bez prave vlasti (usp. Klai 1978, 223, Budak 1994b, 106, 2003a, 67, Goldstein 1995, 285, Curta 2006, 256). 164 Ani 1997, 9, 11. U tome zapravo slijedi Bowlusa 1995, 217, 219 (karta), 225 (na drugom mjestu, 229, kae da je Braslavova kneevina bila smjetena izmeu Zagreba, Siska i Karlovca). Usp. i Budak 2000, 395-398. 165 Budak 2000, 398. 166 Usp. Wolfram 1987, 273, 275, 1995, 309-310.
162 163
196
5. 4. 2011. 14:45:58
Spomenuta interpretacija nije prihvatljiva iz jo nekoliko razloga. Ponajprije, u strogom jezinom smislu latinski prijedlog de nikako ne iskljuuje mogunost da su se poslanici nalazili u Braslavovoj oblasti dok su plovili Odrom, Kupom i Savom. Predmetna reenica izvora sagledana u cjelini pokazuje da je franaki analist zabiljeio dionicu koju su poslanici prevaljivali, napustivi ue franako podruje i dospjevi na prostor pod upravom vazalnoga kneza, sve do prispjea na odredite, ili, drugim rijeima, istaknuo je oblast kojom su putovali (dodravska Donjopanonska kneevina) dok nisu stigli do svog openito naznaenog cilja (Bugarska).167 Nadalje, na gornjoj Savi u Kranjskoj, ondje gdje bi se trebala prostirati Braslavova oblast, postojala je svakako od tridesetih godina 9. stoljea franaka grofovija koja se spominje i sredinom posljednjeg desetljea istoga stoljea kao marka uz Savu (marchia iuxta Sowam).168 Napokon, da je Braslav upravljao na gornjoj Savi u Kranjskoj, Arnulfova odluka da mu povjeri prekodravsku Donjopanonsku kneevinu postala bi bespredmetna jer bi s njom graniio tek uskim odsjekom uz Ptuj. Kraljev potez dobiva savren smisao ako je Braslav bio donjopanonski knez u Meurjeju pa bi protezanjem njegove neposredne vlasti i na Prekodravlje (maarsku Transdanubiju) tako objedinjeno iroko podruje od Dunava do Save tvorilo cjeloviti vojnoobrambeni pojas, s teitem na prostoru sjeverno od Drave. Usprkos tomu to teza o Braslavovoj kneevini u Kranjskoj poiva na slabim temeljima, istraivai su polazei od nje izgradili pretpostavku o vlasti knezova hrvatske Dalmatinske kneevine u zapadnom Meurjeju od sloma Ljudevitova ustanka, a da za takvo to izvori ne pruaju osnovu.169 U prilog toj pretpostavci izneseno je nekoliko argumenata, ali je samo jedan vezan za 9. stoljee, i to drugu polovinu, dok se ostali odnose na 10. i 11. stoljee. Rije je o pismu pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Zdeslavu iz proljea 879., u kojem rimski prvosveenik nalae knezu da se pobrine za papinskog poslanika koji putuje u Bugarsku.170 Iz tog je navoda izveden
AFCR, a. 892 (= Raki 1877, 380, Kos 1906, 231): Missi autem propter insidias Zuentibaldi ducis terrestre iter non valentes habere, de regno Brazlavonis per fluvium Odagra usque ad Gulpam, dein per fluente Save fluminis navigio in Bulgaria perducti, Poslanici pak koji nisu zbog Svatoplukovih zasjeda mogli ii kopnenim putem dovedeni su od Braslavove kneevine u Bugarsku plovidbom po rijeci Odri sve do Kupe i potom po mirnom toku rijeke Save. Bowlus 1995, 228 kae da je Arnulf uputio poslanstvo iz Braslavove kneevine, to bi znailo da je kralj tada boravio u njoj. To nije tono jer i kad se sastao s Braslavom ranije 892. godine, susreo se s njim na franakom podruju, u Karantaniji, dakle poslanici su vjerojatno upueni iz te pokrajine. Bowlus 1995, 227-228 smatra da je Arnulfov pohod protiv Svatopluka 892. godine bio usredotoen na dolinu Save jer se dri teze da se Moravska nalazila u jugoistonom dijelu Panonije. Prema Wolframu 1987, 360, Braslavova kneevina je zapoinjala jugoistono od Zagreba. 168 Usp. Pirchegger 1912, 279, 297, 301, Mitterauer 1963, 88-89, tih 1983, 183, Wolfram 1987, 273, 275, 306, Bowlus 1995, 100, 102. 169 Ani 1997, 11, Budak 2000, 398-400. Vidi str. 179 za dodatnu protuargumentaciju. 170 Za tekst usp. Raki 1877, 7, CD I, 12: (...) confidenter gloriae tuae praecipimus atque mandamus, ut pro amore sanctorum apostolorum Petri hac Pauli, protectorum vestrorum, praesentem legatum, quem ad gentem Vulgarorum dirigimus, salvum et incolumem venire faciatis usque ad dilectum filium nostrum Michaelem, gloriosum regem eorum; et quaecunque ei sunt necessaria ad victum et vestimentum, illi pro dei amore administrate, S pouzdanjem nalaemo i zapovjedamo Tvojoj Dinosti da se za ljubav svetih apostola Petra i Pavla, vaih zatitnika, pobrine da dotini poslanik kojeg upuujemo narodu Bugara zdrav i itav stigne sve do dragoga naega sina Mihaela,
167
197
5. 4. 2011. 14:45:58
dalekosean zakljuak da je u to vrijeme Hrvatska morala graniiti s Bugarskom u savsko-dravskom meurjeju.171 Meutim, pismo Ivana VIII. jedva da moe osigurati potkrijepu za takvo miljenje jer ne sadri nita drugo doli naputak jednom od mjesnih vladara podruja kojim je papinski legat imao proi i u njemu ne treba gledati nita vie.172 Dakle, prolazak kroz hrvatsku kneevinu, u koju je poslanik jamano prispio morem, bila je samo jedna od etapa njegova putovanja. Na pitanje je li ga put zatim vodio Meurjejem nemogue je sa sigurnou odgovoriti, ali ne bi bilo nevjerojatno. Ondje bi ve stajao pod vrhovnom franakom zatitom pa mu posebna preporuka ne bi niti bila potrebna. Sa Zdeslavom je stvar stajala drukije jer je on bio bizantski ovjek. Jednako slabo je zasnovano miljenje da je vlast hrvatskog kneza Branimira sezala sve do Drave.173 Oslonac za ovu hipotezu trai se u djelu anglosaskog kralja Alfreda Velikog (871.899.), tonije prijevoda i preradbe povjesnice latinskog pisca Pavla Orozija Povijesti protiv pogana iz 417./418. godine. Ueni vladar preuzeo je Orozijevu geografiju koja opisuje rimski svijet u kasnoj antici, ali ju je doradio i dopunio na temelju sebi suvremenih prilika.174 Pritom se pozabavio i smjetajem Dalmacije za koju kae da se prostirala na sjevernoj strani Sredozemnoga mora, s time da su Dalmaciji na sjever Bugari i Istra, a Istri na sjever pusto izmeu Karantanije i Bugara.175 U daljnjoj interpretaciji istraivai su Alfredovu Dalmaciju poistovjetili s hrvatskom Dalmatinskom kneevinom koja je po njima morala sezati sve do pustoi izmeu Karantanije (zapravo Istre shvaene kao Podunavlje) i Bugara, a ova bi se sintagma trebala odnositi samo na sjevernu Panoniju.176 Spomenuta pusto izmeu Karantanije i Bugara doista je Panonska nizina koju franaki izvori povezuju s ratovima protiv Avara, Moravljana i Maara, naglaavajui teka stradanja koja je itava oblast doivljavala gotovo kao ope mjesto.177 No, nema pravog razloga smatrati da
173 174
171 172 175
176
177
slavna njihova kralja; i za ljubav mu Boju pruite to god mu je potrebno za hranu i odijelo (vidi i ii 1925, 362, Klai 1972, 26). Budak 2000, 400. Usp. Goldstein 1995, 259. Matijevi-Sokol Sokol 2005, 18-23. O Alfredu Velikom i naslijeu starovjekovnog zemljopisa usp. Linderski 1964, 434-439. Za Alfredov opis Europe sjeverno i juno od Dunava usp. Katii 2003, 79-83. Za tekst i prijevod usp. Katii 2005, 82-83. Alfredova Istria bi prema Matijevi-Sokol Sokol 2005, 21 bio Dunav, to Katii 2003, 86-94 odluno odbija. Do toga, ali razliitim putem doli su i Matijevi-Sokol Sokol 2005, 21-23 i Katii 2003, 91, 94. Einhard, ivot Karla Velikog, c. 13: Quot proelio in eo gesta, quantum sanguinis effusum est, testatur vacua omni habitatore Pannonia et locus in quo regia kagani erat ita desertus, ut ne vestigium quidem in eo humanae habitationis appareat, Koliko je bitaka u njemu (avarskom ratu) voeno, koliko je krvi proliveno, svjedoi Panonija ispranjena od svih itelja i mjesto na kojem se nalazio kaganov dvor tako naputeno da se ondje ne zapaa ba ni trag ljudskog boravita; AFCR, a. 884: Vituperarunt autem pacem, qua conservata Pannonia conservata est, qua vero vitiata, per spacium tantum isto continuatim tercio anno dimidio instanti Pannonia de Hraba flumine ad Orientem tota deleta est, Pokvarili su pak mir ijim je ouvanjem Panonija bila ouvana, no ijim je gaenjem tijekom tolikog vremena, u ovoj sada treoj i pol godini bez prekida, cijela Panonija od rijeke Rabe na istok zbrisana; Reginonova kronika, a. 889: Et primo quidem Pannoniorum et Avarum solitudines pererrantes, venatu ac piscatione victum cottidianum quaeritant, Isprva su
198
5. 4. 2011. 14:45:59
je ovaj izraz oznaavao iskljuivo prekodravske krajeve jer su Avari i Panonci odnosno, bolje reeno, panonski Slaveni jednako tako obitavali i u Meurjeju, a do njega su dopirali i maarski napadi.178 Dakle, identifikacija Alfredove Dalmacije s Hrvatskom ni u kom sluaju ne podrazumijeva da se ona irila do Drave s jedne odnosno do Dunava s druge strane. S tim u vezi ne pomae niti pozivanje na Trpimirovu darovnicu gdje stoji da jurisdikcija Splitske crkve zavrava na Dunavu jer se granice crkvenih oblasti nisu nuno poklapale s granicama drava.179 Ne smije se smetnuti s uma niti mogunost da je tvrdnja tek odraz pretenzija Splitske crkve kao sljednice Salonitanske metropolije. Formulacija vrela, iako je vjerojatno kasnija interpolacija, ipak bi mogla odraavati sastavljaa o tome da je Salonitanska nadbiskupija, moda poslije 441. godine kad je Sirmij pao pod hunsku vlast, naslijedila od Sirmijske nadbiskupije jurisdikciju nad Zapadnim Ilirikom.180 U tom sluaju spomenuta obala Dunav ne bi bila samo ona na odsjeku od ua Drave do ua Save nego uz cijeli tok Dunava u nekadanjim kasnorimskim pokrajinama Obalnom Noriku, Prvoj Panoniji i Valeriji. Dodue, svoj utjecaj je na oba Norika i Prvu Panoniju jo u prvim desetljeima 5. stoljea mogla protegnuti Akvileja.181 Naposljetku, mogue je ustvrditi da tijekom cijelog 9. stoljea vlast dalmatinsko-hrvatskih knezova nije nikad prelazila junu granicu dodravske Donjopanonske kneevine, odreenu rijekama Kupom i Savom. Za drugaiji zakljuak ionako nema valjanih dokaza u izvornoj grai.
Juna Panonija izmeu Maara i Hrvata

Zaposjevi iroke prostore u Karpatskoj kotlini, pri emu u oblasti pod izravnim maarskim nadzorom od same doseobe jamano valja ubrojiti i hrvatsku Baranju, krajnji istok Slavonije i Srijem, na to upuuje i svjedoanstvo Konstantina Porfirogeneta,182 Maari nisu obustavili pohode na zapad i jug kojima su italske, njemake, bugarske i bizantske vladare postupno prinudili na plaanje danka ili na sklapanje saveza. Tako su sasvim oito preuzeli ulogu koju su nekada imali Avari.183 Maarski prodori
dodue (Maari), potucajui se opustjelim krajevima Panonaca i Avara, lovom i ribolovom pribavljali svakidanju hranu. Reginonova kronika, a. 889 jasno pokazuje da su opustjeli krajevi Panonaca i Avara bili omeeni Karantanijom, Moravskom i Bugarskom (usp. i Gyrffy 1994, 71), ime je obuhvaeno i podruje juno od Drave. Za tekst usp. Raki 1877, 4, CD I, 5: (...) in fatam matrem ecclesiam, quae est metropolis usque ripam Danubii et pene per totum regnum Chroatorum, u reenu majku crkvu koja je metropola sve do obale Dunava i gotovo po cijeloj kneevini Hrvata. U ispravi se istie da je Split metropolija gotovo po cijeloj kneevini Hrvata jer je na zapadu bila ograniena nadletvom Akvilejske patrijarije (usp. ii 1925, 309, 333, bilj. 31, Klai 1975, 234-235, anjek 1988, 117). Usp. Brato 1986, 373 i bilj. 62, 1987, 156, 175, bilj. 57. Brato 1990, 9, 1994, 37. Dakako, to ne znai da su Maari ve tada naselili ove prostore, na to uostalom upuuje i injenica da nigdje u Meurjeju nisu evidentirani rani maarski arheoloki nalazi. Dolazak maarskog etnika na podruje izmeu Drave i Save mogao bi pripadati tek u drugu polovinu 10. stoljea (usp. Erdlyi 1976, 77). O razmjetaju nalazita arheoloke grae koja se pripisuje ranim Maarima usp. Mesterhzy 1994, 23-65, osobito karte na str. 62-63. Usp. Gyrffy 1994, 74.
199
178
179
182
180 181
183
5. 4. 2011. 14:45:59
prema Italiji doticali su se i krajnjeg zapadnog ruba Meurjeja, upravo kao to su neko uz to podruje na sjever Apeninskog poluotoka stizali razni zavojevai, poput Radagaizova barbarskog mnotva 405. godine, glavnine Langobarda 568. godine i avarskih konjanika koji su 788. godine navalili na Furlaniju. Prvi put nakon 904. godine Maari su u Italiju stigli 919. godine na poziv Berengara I., ali iz Burgundije, gdje su tada bili na vojnom pohodu. Poetkom 920. godine vratili su se u Panoniju. Berengaru su u pomo doli i 922. godine, zadravi se dvije godine, pored toga to je 923. godine prispjela jo jedna maarska vojska. Poslije Berengarove smrti 924. godine glavnina maarskih odreda uputila se natrag u Panoniju, ve uvrijeenim putem po ugarskoj cesti, dok je jedna maarska vojska prodrla u Burgundiju. Upad u Italiju opetovali su 927. godine, sada u slubi italskog kralja Huga Provansalskog (926.947.). U Italiji su ponovno moda ve 931., a zatim svakako 935., 937., 942., 943., 947., 951. i 954. godine, s time da su 935., 937. (u Panoniju su se s ovog pohoda vratili vjerojatno tek 938. godine) i 954. godine nagrnuli preko Burgundije, dok su 951. godine preko Italije nasrnuli na Burgundiju i Akvitaniju.184 Na jugoistok, prema Bizantu, Maari su poeli provaljivati u tridesetim godinama 10. stoljea. Prve navale dogodile su se 934. i 943. godine. U tim su napadima prvenstveno sudjelovala juna maarska plemena, naseljena oko rijeke Maros (Mure) do Dunava, tako da prostor istonog Meurjeja nije u tome igrao ulogu.185 Udari na bizantsko podruje, koji su Maare prigodice dovodili i do Konstantinopola, prestali su tek 970. godine, nakon maarskog poraza kod Arkadiopola u Trakiji.186 Neposredno vezan za istono Meurjeje bio je upad na srpsko podruje juno od Save, u tzv. Onostrani Srijem (Sirmia Ulterior), dananju Mavu, tijekom kojeg je, kako se ini, ivot izgubio srpski knez aslav Klonimirovi (oko 927.oko 950.).187 Na temelju rijetkih izvornih navoda uvrijeilo se u hrvatskoj historiografiji borbe s Maarima pripisivati hrvatskom vladaru Tomislavu (prije 914.oko 928.).188 Iako o
Za podrobniji prikaz maarskih provala u Italiju u spomenutom kronolokom okviru usp. Fasoli 1945, 131-133, 137-140, 149-152, 162-163, 166-171, 174-175, 179-182, 184, 194-195, Vajay 1968, 61-62, 64-66, 68, 79-80, tih 1983, 190-191. ii 1925, 405, a za njim i Budak 1994b, 106, 2003a, 67-68, navodi samo upade iz 919., 921. (!), 922. i 926. (!) godine. Detaljnije ii 1914a, 335. 185 Moravcsik 1970, 55, Vlasto 1970, 179. Ovo iskljuuje nunost da su se Maari za prodore prema bizantskom podruju sluili Slavonijom kao svojevrsnim koridorom (vidi str. 195, bilj. 157). 186 O maarskim provalama u Bizant usp. Moravcsik 1970, 55-61, Tth 1999, 216, 220-221. Napadi su ili preko Bugarske (usp. Gyrffy 1985, 258). 187 O tome svjedoi LJPD, c. 23, inae vrlo nepouzdano vrelo jer proizvoljno tumai dogaaje i katkada ih zaogre neprozirnim platom legendi i puke tradicije. Usp. Radoji 1930, 27-28, Dini 1931, 5, Ferjani 1969, 50, ivkovi 2001, 15. Za protezanje imena Srijem i na prostor s desne obale Save usp. Gyrffy 1959, 17-18, Popovi 1980b, VII. Drugaije misli Klai 1882b, 101-107. 188 Te borbe biljei LJPD, c. 14. Uspomenu na maarske upade u Hrvatsku sauvao je i Andrija Dandolo (14. st.) u svojoj Kronici, 8.10 (usp. Raki 1877, 394, Kos 1906, 268), dodajui da su Maari poslije opljakali i Bugarsku. ii 1914a, 336, 1925, 405, bilj. 8 datira Dandolov podatak u 914. do 921. godinu, dok ga Kos 1906, 267. stavlja u vrijeme oko 907. godine. Giesler 1997, 15, bilj. 71 istie pak da nije kod Andrije Dandola pronaao potvrdu za maarske provale u Hrvatsku.
184
200
5. 4. 2011. 14:45:59
pojedinostima tih sukoba nita nije poznato, osim da su uzastopne pobjede navodno izvojevali Hrvati, stariju je hrvatsku povijesnu znanost podatak naveo na to da ustvrdi kako je Tomislav proirio vlast na prostor izmeu Save i Drave do slavonske ravnice.189 Ovom su se zakljuku pridruili i pojedini suvremeni istraivai.190 S druge strane, prema nekim bi miljenjima u Meurjeju odnosno Slavoniji u 10. stoljeu postojala neovisna hrvatska kneevina pod knezom ija je sredinja vlast bila slaba, to je bilo potencirano i okolnou da se to podruje nalazilo na rubu maarske i hrvatske drave.191 Unato nunom oprezu, ini se da dostupni iako krti izvorni navodi upuuju na to da se utjecaj hrvatskih vladara do treeg desetljea 10. stoljea protegnuo i preko Save. O tome posredno svjedoi injenica da se na drugom splitskom crkvenom saboru 928. godine ninskom biskupu Grguru, koji je stajao pod pokroviteljstvom hrvatskog vladara, u zamjenu za njegovu biskupiju koja se koncilskom odlukom ukidala, meu trima upranjenim sijelima nudila i Siscijska biskupija, za koju se takoer isticalo da ima mnotvo sveenika i puka.192 Upravo je navod o brojnosti klera i puanstva izazvao prijepor budui da su ga neki prihvaali,193 a drugi izraavali u njega sumnju,194 iz ega su onda zakljuili da Siscijska biskupija u ovo vrijeme uope nije ni postojala.195 No, takvom zakljuku proturjei izriitost dostupnih izvora. Toma
Smiiklas 1882, 217, Klai 1882a, 21, 1899, 72, ii 1914a, 1925, 404-405. Guldescu 1964, 105 iznosi niim potkrijepljenu tvrdnju da je hrvatski knez Muntemir (Muncimir) porazio Maare 891. godine. Guldescu je u svojim domiljanjima krajnje dubiozan jer je prema njemu Braslav izmeu 880. i 886. dobio jugozapadnu Panoniju u leno od kralja Arnulfa, postao 884. bizantskim vazalom i umro izmeu 893. i 894. godine, nakon ega je Panonska Hrvatska s Posavinom i Podravinom prela pod vlast hrvatskih knezova (1964, 105 i bilj. 18). 190 Klai 1975, 277-279. Takoer i Fine 1983, 262, koji kae da su poglavari junopanonskih Slavena pozvali Tomislava u pomo protiv Maara. S bitnim ogradama Klai 1987, 25-26. Budak 1994b, 106, 2003a, 68 govori o hrvatskoj vlasti u Sisku, za koju se ne moe rei dokud je sezala. Takoer i Budak Raukar 2006, 105. Curta 2006, 193 je pomijeao srednjovjekovnu Slavoniju sa suvremenom Slavonijom pa je zakljuio da Tomislav nije mogao hrvatskoj dravi pripojiti Slavoniju budui su Maari zaposjeli i podruje izmeu Save i Dunava, ukljuujui jamano i Slavoniju. 191 Goldstein 1995, 284-285, 1996, 231. Vidi i str. 179, bilj. 57. Goldstein se pritom poziva na vijest Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati u Panoniji i Iliriku imali samostalnog kneza (s tim u vezi vidi gore bilj. 49). Ipak, taj se podatak moe odnositi i na ranije vrijeme kad je u Meurjeju postojala Donjopanonska kneevina. Za raspravu ranije u tekstu. No, teko je vjerovati da bi Maari, koji su 907. godine dokrajili istonofranaku vlast u Panoniji (Vukovi 2003, 21 misli da su oni iste godine zauzeli i Panonsku Hrvatsku), potedjeli dodravsku Donjopanonsku kneevinu koja je bila franaka politika tvorba. 192 Raki 1877, 195, CD I, 37. 193 ii 1925, 425-426, Budak 1994b, 107, 2003a, 68, Margeti 2000a, 66 (on dodaje da to dokazuje kako 928. godine slavonsko podruje jo nije bilo izvrgnuto upadima Maara, no njihovi prodori ionako nisu bili usmjereni prema Meurjeju), Budak Raukar 2006, 105. 194 Klai 1975, 279, 1987, 25. 195 Goldstein 1995, 282, 1996, 231. Jednako tako i Klai 1987, 25 ustvruje da maarski kralj Ladislav I. ne bi osnivao biskupiju u Zagrebu nego bi bio obnovio vjerski ivot u Sisku da je Siscijska biskupija bila u 10. stoljeu ureena. No, Ladislav I. je osnovao novu biskupiju u Zagrebu hotei raskinuti s prethodnom crkvenom tradicijom i odvojiti prostor zapadnog Meurjeja od vrhovnitva splitske metropolije (usp. i Budak 2000, 399-400). Naime, da je obnovio Siscijsku
189
201
5. 4. 2011. 14:45:59
Arhiakon u Povijesti salonitanskih i splitskih prvosveenika spominje Siscijsku biskupiju kojoj implicitno pripisuje nadlenost za zapadni dio Hrvatske, a opisujui opseg Hrvatskog Kraljevstva u 10. i 11. stoljeu navodi da na sjeveru see do Dunava, ime ga prostorno poistovjeuje s podrujem na koje je Splitska crkva polagala svoje jurisdikcijsko pravo, to bi takoer moglo navoditi na zakljuak da se politika nazonost hrvatske drave protegnula u Meurjeje.196 to se tie vitalnosti Siscijske crkve, arheologija je pruila svjedoanstvo o postojanju barem osnovne crkvene organizacije u ranosrednjovjekovnom Sisku. Rije je o etiri kamena ulomka, gredi ukraenoj trostrukom pletenicom i volutama, pluteju s troprutim trakama, ploi ureenom dvjema trakama i ploi s natpisom i ukrasom u obliku voluta.197 Navedena arheoloka graa upuivala bi na to da je u Sisku stajala bar jedna kamena zidana crkva.198 Napokon, u vezi s demografskom slikom zapadnog Meurjeja u ranom srednjovjekovlju, dobra naseljenost Slavonije u 11. stoljeu ukazuje na to da je takva situacija morala vladati i ranije. Osim toga, u prilog snanijih veza Siska s hrvatskom dravom upravo u 10. stoljeu barem to se tie kulturnih i gospodarskih utjecaja govorili bi i arheoloki nalazi, ma koliko bili skromni.199 Sredinom istoga stoljea Konstantin Porfirogenet zabiljeio je da Hrvati granie s Maarima prema gorama ( ), ali i da su im susjedi prema jugu ( ).200 U historiografiji se ta granica svakojako odreivala. Maarski su povjesniari u spomenutim planinama vidjeli Petrov Gvozd odnosno Veliku i Malu Kapelu s Pljeivicom,201 dok su ih hrvatski istraivai traili u gorskom nizu Macelja, Ivanice, Kalnika i Bilogore,202 u sredinjem slavonskom gorju koje ine Dilj, Krndija i Papuk,203 pa i u Dinaridima.204 Ostane li se pri povezivanju ove dvije Konstantinove biljeke o geografskom razgranienju izmeu Maara i Hrvata, koje zapravo potjeu iz dva razliita poglavlja, moglo bi se pomiljati kako je car na umu zapravo imao lanac sjevernih bosanskih planina koje su tvorile granicu izmeu Panonije i Dalmacije (ni to ne iskljuuje mogunost da je vlast hrvatskih vladara sezala preko Save jer bi podruje razgranienja bila bosanska Posavina), ali bi se prihvatljivom inila i pretpostavka da se doista radilo o vijencu slavonskih planina koje su neko po svemu
biskupiju, ona bi crkvenopravno potpadala upravo pod Split koji je bio sljednik Salonitanske nadbiskupije (vidi str. 199, bilj. 179). Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika c. 13, 16. Usp. i Budak 2000, 399. Brunmid 1912, 132, br. 791, 133, br. 793, 137, br. 805, 137-138, br. 806, Simoni 2007, 94-95, br. 80-83. Nije sigurno da ulomak kamene grede i ulomak kamene ploe s natpisom potjeu iz Siska. Horvat 1954, 97-99, Vinski 1970, 47, Stoi 1994, 102, Burkowsky 1999, 91, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18, Vukovi 2003, 21; suzdranije Buzov 2004, 465. Par tzv. ranohrvatskih naunica naroskanog oblika te etiri etverojagodne sljepooniarke koje su karakteristine za prostor hrvatske kneevine. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, c. 13, 7-8, c. 40, 44. Tako, na primjer, Gyula Pauler u A magyar nemzet trtnete Szent Istvnig (Budimpeta 1900.). Usp. ii 1914a, 337, 1925, 405, bilj. 12. Ovu je pretpostavku prihvatila i Klai 1987, 25. ii 1914a, 338, 1925, 406, bilj. 12. Bsendorfer 1952, 166. Usp. i Ljubi 1878, 38, Pavii 1940, 29. Goldstein 1995, 285.
202
196
197
198
199
200 201
204
202 203
5. 4. 2011. 14:45:59
sudei razdvajale dvije junopanonske rimske pokrajine.205 Osim toga, u okolici Koprivnice pronaeno je oruje i dijelovi oklopa koji se obino smjetaju u 10. stoljee.206 Moda ih je mogue dovesti u vezu s usputnim srazovima izmeu Maara i isturenih hrvatskih predstraa koje su nadzirale prijelaz preko Drave.207 Dalje na jugu, kod Duge Rese jugoistono od Karlovca, zabiljeen je osamljen nalaz eljeznog koplja s krilcima, koje bi se jednako tako dalo protumaiti kao ostatak kakvog boja za prijelaz preko Mrenice prije nego to se doe do Kupe.208 Meutim, razmotri li se poblie kontekst u kojem Konstantin biljei geografsko razgranienje izmeu Maara i Hrvata, opaa se da se po svemu sudei radi o dva razliita vremenska plana. U prvom sluaju kad car navodi da Maari granie s Hrvatima prema gorama, spominje i da je Maarima s juga Moravska, sa zapada Franci, a sa sjevera Peenezi. U drugom sluaju ieznula je Moravska i sad su Maarima na jugu Hrvati, dok su na istoku Bugari, od kojih ih razdvaja Dunav. Ovo bi navodilo na zakljuak da je prvi raspored iz vremena prije nego to su Maari oborili Moravsku kneevinu i zaposjeli Panoniju, pa bi spomenuti Hrvati bili prije oni koje Konstantin smjeta u tzv. Bijelu Hrvatsku, a reene gore zapadni ogranci Karpata. Drugi je pak raspored iz prvih desetljea 10. stoljea kad su Maari ve zasjeli u Panoniji pa su im s obzirom na ondanje prilike Hrvati doista bili na jugu, a Bugari na istoku. Neka povijesna svjedoanstva koja oslikavaju prilike u 11. stoljeu takoer bi mogla ukazivati na znatniju hrvatsku nazonost u zapadnom Meurjeju. U vezi s pobunom karantanskog (korukog) vojvode, veronskog markgrofa i gorikog grofa Adalberona Eppensteinskog (umro 1039.), koju je 1035. godine zasnovao protiv njemakog kralja i cara Konrada II. (1024.1039.), izvori navode da se u otporu uzdao u Hrvate i Mirmidonce (Cruvvati et Mirmidones). Podatak potjee iz pisma anonimnog duhovnika upuenom wormskom biskupu Azekonu u ljeto 1035.209 Mirmidonce se nastojalo razliito identificirati u historiografiji pa se tako u njima vidjelo
Vidi str. 54. Dizdar Potrebica 2001, 118 uvjerljivo dokazuju da je gorski sklop Papuka i Psunja inio prastaru razdjelnicu izmeu keltskih Tauriska i Skordiska, to su preuzeli i Rimljani kad su povlaili unutranje panonske granice. 206 Rije je o poslijekarolinkom mau iz 10. stoljea te kacigi, dijelovima oklopne zatite i mau koji tipoloki takoer pripadaju 10. stoljea sa ljunare Jagnjee, kao i eljeznoj sjekiri iz istog vremena sa oderice. Sokol 1986, 56 je nalaze neopravdano objanjavao prisutnou Germana u 6. stoljeu na ovom prostoru, to preuzimaju Feletar 1988, 40 i Sekelj Ivanan 1995a, 147, br. 289. 207 Prema Demu 1984b, 212, 216-218, 225, 234-235, poslijekarolinki ma s Jagnjea nastao je sredinom ili u drugoj polovini 10. stoljea, rabio se moda do kraja 11. stoljea, a bio bi povezan s maarskim pohodima preko Drave ili pobunom karantanskog vojvode Adalberona (Demo pogreno ima bavarski vojvoda Adalbert) 1035. godine ili neuspjelim pohodom njemakog cara Henrika III. na Ugarsku 1051. godine. Ovo odluno odbija Vinski 1985, 106. 208 Koplje je izronjeno iz same Mrenice, a datirano je u 9.11. stoljee (Bokovi 2002, 156, 168). Ovdje se valja prisjetiti i prie iz GHung, c. 43, prema kojoj su se maarski ratovoe Bulcs, Llu i Botond prigodom jednog pohoda, kreui se toboe od jadranskog priobalja nakon to su pokorili Split i itavu Hrvatsku, spustili od Petrova Gvozda do Kupe, potom preli i nju i Savu te osvojili utvrde Zagreb, Poegu i Vukovo. 209 Podatak se navodi u pismu anonimnog duhovnika (za tekst usp. Raki 1877, 438, Kos 1911, 65). Goldstein 1995, 353 pogreno Adalberona naziva Adalbertom (takoer i Klai 1975, 375) i netono smjeta njegovu pobunu nakon 1040. godine povezujui je s Henrikom III. (1038.1056.).
205
203
5. 4. 2011. 14:45:59
Slovence, karantanske Hrvatske, Maare i Moravljane odnosno ehe,210 no ini se da bi se izraz u ovom konkretnom sluaju mogao odnositi na dalmatinske Hrvate.211 Vijest pokazuje da je Hrvatska u to vrijeme doivljavana kao vaan vojnopolitiki imbenik u srednjoj Europi, to se dobro uklapa u tezu o njezinoj stvarnoj snazi i na panonskom prostoru.212 Sauvan je i podatak da se jurisdikcija tzv. hrvatskih biskupa odnosno biskupa Kraljevstva (episcopi Chroatenses to jest episcopi regni [Croatiae]), koji se pojavljuju nedugo prije sredine 11. stoljea, a bili su vjerojatno svojevrsni dvorski prelati, sezala sve do Drave.213 Budui da je hrvatski biskup bio kraljev slubenik i dvorjanin, oito je kako je i vlast hrvatskog kralja naelno tada obuhvaala i prostor do Podravlja. Za pretpostavku o crkvenom jedinstvu hrvatskog juga i sjeverozapada potvrdu bi mogao pruiti i nalaz kamenih ulomaka na lokalitetu Sveta Majka Boja Gorska povrh Lobora na junim padinama Ivanice, dijelova kamene grede s crkvene pregrade koja je neko pripadala predromanikoj crkvi. Dva od njih, ostaci zabata oltarne pregrade odnosno kamene grede, nose necjelovit latinski natpis (SVASCAM i SVMME). Jedan je ureen dvoprutim pleterom s kukama, a drugi troprutim pleterom, dakle tipinim ukrasima dalmatinsko-hrvatskog odnosno akvilejskog kulturnog kruga.214 Datacija se protee od 9. do 11. stoljea,215 no kako groblje uz staru crkvu Svete Majke Boje
Slovenci: Franc Kos, Franjo Raki (Raki 1931a, 145-146, 168); karantanski Hrvati: Vjekoslav Klai; Bugari: Ljudmil Hauptmann; Maari: Miho Barada, kojemu su Cruvvati Hrvati izmeu Drave i Gvozda, Josip Bsendorfer, M. Kos (Kos 1955, 172), Bogo Grafenauer (Grafenauer 1965, 81), Nada Klai, Ivo Goldstein (Goldstein 1995, 353); Moravljani to jest esi: Stjepan Antoljak (Antoljak 1967b, 151), a i Mladen Ani (Ani 1998a, 131) je na tragu povezivanja Mirmidonaca s Moravskom. Za pregled starijih miljenja usp. ii 1925, 491-492, bilj. 59, Antoljak 1967b, 146, Klai 1975, 376, bilj. 71. 211 Usp. Katii 1993a, 194-199. Ovo prihvaa i Budak 2003a, 99, a to je ve smatrao i ii 1925, 491-492. 212 Usp. Goldstein 1995, 353. Takoer i ii 1914a, 341, 1925, 491-492. Barada 1929, 168-169, to preuzima Bsendorfer 1952, 167, smatra da su Adalberonovi Cruvvati Svetoslavii, lanovi pobone loze Trpimirovia, koja bi vladala u tzv. Slavonskom dukatu / banatu. 213 O hrvatskom biskupu usp. anjek 1988, 125-127, 2003b, 148-149. Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika c. 15: Voluerint etiam Chroatorum reges quasi specialem habere pontificem petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi et fecerunt episcopum, qui Chrovatensis appellebatur posueruntque sedem eius in campo in ecclesia sancte Marie iuxta castrum Tiniense. His multas optinuit parochias habuitque predia et possesiones per totum pene regnum Chroatiae, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule et sua iurisditio usque ad Dravum fluvium extendabatur, Hrvatski su kraljevi htjeli imati i takorei posebnog prvosveenika pa su ga zatraili od splitskog nadbiskupa, imenovali biskupa koji je prozvan hrvatskim i njegovo sjedite smjestili na selo, u crkvi Sv. Marije kraj utvrde Knin. On je drao mnoge upe i imao imanja i posjede po cijelom Hrvatskom Kraljevstvu jer je bio kraljevski biskup, pripadao kraljevu dvoru i bio jedan od dvorskih prvaka, a njegovo se nadletvo protezalo sve do rijeke Drave. Usp. i ii 1925, 492, Margeti 2000a, 73-74. Dio reenih upa zacijelo je leao u zapadnom Meurjeju. 214 Karaman 1948, 110, 1952, 59, 60, Stahuljak 1950, 260, Filipec 2007a, 99, br. 91-92, Simoni 2007, 98, br. 90. 215 Karaman 1948, 110, 1952, 59 i Stahuljak 1950, 260 imaju 11. stoljee, usp. i Sokol 1996, 86, Delonga 2000, 91-92 prvu etvrtinu 9. stoljea, emu se za ulomak zabata oltarne pregrade s natpisom SVASCAM i za dosada neobjavljeni ulomak pilastra oltarne pregrade pridruuje i
210
204
5. 4. 2011. 14:45:59
Gorske potjee iz poodmaklog 10. stoljea, vjerojatno niti crkva nije mnogo starija.216 Ako je sagraena u 10. stoljeu, moglo bi se predmnijevati da je akvilejski utjecaj doao posredno, preko Hrvatske. Na temelju svega iznesenoga moda se smije uobliiti slika o postupnom prodoru hrvatskog utjecaja i stvaranju prvih zametaka vlasti u zapadnom Meurjeju od poetka 10. stoljea kad je Tomislav, kako se ini, suzbio manje maarske provale koje su bile usmjerene prema jugu. Mogue je da je hrvatskog vladara u savsko-dravsko meurjeje prizvao slom dodravske Donjopanonske kneevine s kojom je Hrvatska, prema svjedoanstvu Konstantina Porfirogeneta, gajila bliske odnose. Time bi hrvatski vladar moda istupio i kao svojevrstan zatitnik tamonjega stanovnitva. U prvi mah glavna uporina toka hrvatske vlasti zacijelo je bio Sisak, odakle se utjecaj polagano irio prema sjeveru i sjeveroistoku. On bi pod Tomislavovim nasljednicima do otprilike sredine 10. stoljea dosegnuo s jedne strane Podravlje, a s druge sredinje slavonsko gorje. Nove uporine toke tada su moda bile Zagreb i pretpostavljeno naselje u okolici Koprivnice.217 Prostor dananjeg Meimurja, smjeten na putu maarskog napredovanja prema Italiji, ostao je izvan dohvata. Ondje se do kraja 10. stoljea mogla uvrstiti maarska vlast. 218 O neto snanijoj hrvatskoj vlasti u zapadnom Meurjeju moglo bi se govoriti tek od prve polovine 11. stoljea. U tom daljnjem razvoju politikih datosti u 11. stoljeu moda poloaji gradita u Podravini i Posavini, ako se smije postaviti tako smiona pretpostavka, upuuju na krajnji mogui opseg podruja pod nadzorom hrvatskog vladara odnosno oblikuju svojevrsnu crtu razgranienja izmeu maarskog i hrvatskog utjecaja. U Podravini to bi bila gradita kod Toreca i izmeu sela Kapela i Sveti Petar kod Ludbrega, a u Posavini gradite kod Mrsunjskog luga kod Brodskog Stupnika zapadno od Slavonskog Broda. Meutim, slina su utvrena naselja, smjetena u isti vremenski horizont od 10. do 13. stoljea, evidentirana i u Meimurju, kod Dvoria blizu Turia i u Belici kod akovca, to poziva na velik oprez u iznoenju interpretacija, utoliko vie kad se u obzir uzme i irok datacijski raspon. Osim toga, jedno je gradite utvreno i u Ratkovom Dolu zapadno od akova, na sjevernim padinama Dilja.219 Moe li se na tragu istog umovanja i njega uklopiti u sliku o hrvatskim predstraama, nemogue je s rei s bilo kakvom sigurnou. 220 I gradite
Filipec 2007a, 99, br. 91-92, datirajui ih u prvu polovinu 9. stoljea, dok Simoni 2007, 98, br. 90 ulomak kamene grede s natpisom SVMME smjeta u 10./11. stoljee. Filipec 2002b, 31-32, 36. Nastala bi najkasnije do sredine 10. stoljea (usp. Filipec 2007b, 419, 2008, 55). Dodue, izraena je i mogunost da je bila sagraena u 9. stoljeu (usp. Filipec ia Vivek 2004, 96-98). Na takav zakljuak upuuju brojni pojedinani arheoloki nalazi s tog podruja (usp. Sekelj Ivanan 2004a, 120-122). To bi naselje nadziralo prijelaz preko Drave. U jednoj ispravi iz 13. stoljea spominje se da je kraljica Gizela, supruga Stjepana I., darovala Vespremskoj biskupiji zemlju Wezmech izmeu Drave i Mure nasuprot Varadina (za ispravu usp. CD III, 375-376). No, ovo i nije osobito sigurno (usp. Andri 2001a, 52-53). U svakom sluaju, podatak govori o onovremenoj percepciji da je kraj sjeverno od Drave stajao pod maarskom vlau. O ovim graditima vidi kasnije u tekstu, str. 253, 256. Curta 2009, 254 se pita protiv kojeg su se to neprijatelja stanovnici slavonskih sela nastojali zatititi podizanjem velikih utvrda od zemlje i drva. Isto pitanje kopka i Mikecza 2009, 83 koji
205
216
217
218
219
220
5. 4. 2011. 14:46:00
kod Mrsunjskog luga i ono u Ratkovom dolu bile su se na prostoru koji je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku pripadao Poekoj upaniji, a ona nije bila u sastavu srednjovjekovne Kraljevine Slavonije.221 Ipak, ne bi trebalo iskljuiti mogunost da je upravo Poeka kotlina bila podruje prelamanja hrvatskog i maarskog utjecaja, pogotovo ako bi granino gorje izmeu Hrvata i Maara koje spominje Konstantin Porfirogenet u spisu O upravljanju Carstvom doista bile slavonske planine Dilja, Krndije i Papuka.222 Moda vremenu 11. stoljea pripadaju i poeci upanijskog ustroja u zapadnom Meurjeju. Dodue, o tamonjim upanijama nema podataka ni iz toga, a kamoli ranijih stoljea, ali mnoina plemenskih upanija u Slavoniji u 12. i 13. stoljeu upuuje na prilino vjerojatan zakljuak da su morale postojati i prije, barem njihovi zameci.223 Nedovoljno vrsta organizacija ovoga podruja po svoj je prilici bila razlogom to nema spomena Slavonije u ispravama hrvatskih vladara.224 Ta je injenica, uz okolnost da Konstantin Porfirogenet ne navodi nijednu hrvatsku upaniju ili grad sjeverno od Velike Kapele,225 jedan od glavnih dokaza maarske historiografije da na prostoru izmeu Save i Drave nije bilo hrvatske vlasti. Ipak, takav stav zanemaruje postojea svjedoanstva, ma koliko da su ona neznatna, a njihova interpretacija nesigurna. Teite vlasti hrvatskih vladara bilo je i ostalo na jugu, u priobalju, pa je jugozapadna Panonija shodno tome morala imati tek periferno znaenje, moda kao istureni branik. ini se da je stoga i spomenuti prodor na sjever prije bio posljedica praznine nastale propau Donjopanonske kneevine negoli smiljenog irenja. Ovo ne znai da su hrvatski vladari potpuno zanemarili ovaj prostor. Da je bilo vano nad njim zadrati izravan nadzor, svjedoi podatak kako je oko 1027. godine vojska ugarskog kralja (tada je to bio Stjepan I.) provalila u Hrvatsku.226 Ta je vijest bila razliito tumaena. Prema nekima, hrvatski i ugarski vladar zajedniki su napali dalmatinske gradove, prinudivi neke da priznaju vrhovnitvo hrvatpomilja da su to moda bila sjedita feudalne vlasti, trgovaka sredita ili simboli drutvenog ugleda mjesne zajednice. No, rjeenje moda lei u pretpostavci da je rije o svojevrsnim graninim uporitima, svjedoanstvima politike vlasti. O opsegu Kraljevine Slavonije usp. Andri 2001a, 60-61, 2004, 89-94. Andri 2005a, 228 pomilja da je Poeka kotlina moda i prije vremena Ladislava I. pripadala sferi maarskog politikog utjecaja. Dakako, maarski vladari kao osvajai nisu morali voditi brigu o starim politikim realitetima, pa se u povlaenju granica novih upravnih oblasti koje su ustrojavali u Meurjeju, poput konkretno u ovom sluaju Poeke upanije, nisu morali povoditi za injenicom da je hrvatski utjecaj u Posavini neko mogao sezati mnogo dalje na istok, moda uistinu do Mrsunjskog luga i Ratkova dola. Klai 1982, 24, Goldstein 1995, 160. Takoer i Grgin 1996, 22-23. Uvoenje upanijskog ustroja na temelju sustava Burgbezirka nastavilo se u zapadnom Meurjeju i pod Ladislavom I. u devedesetim godinama 11. stoljea (usp. Klai 1976, 257-265, Ani 1998b, 245). Margeti 2000a, 75-77 misli da je sve do Zvonimira postojala samostalna slavonska drava i da je zdruivanje dvije hrvatske drave provedeno pod njim pa da se on stoga nije ni uputao u darivanje toga najosjetljivijeg dijela nove jedinstvene drave, koji tek to je bio prisjedinjen. Ovo se u historiografiji objanjavalo nepotpunou careva popisa, s im u vezi usp. Klai 1975, 288, Goldstein 1995, 157. Andrija Dandolo, Kronika 9.3, koji dodue spominje kralja Andriju (I., vladao 1046.1060.).
206
221
222
223
224
225
226
5. 4. 2011. 14:46:00
skog kralja.227 Drugi su pak miljenja da je je ugarski kralj napao Kreimira III. kao saveznik svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava Suronje s kojim je bio sroen preko mletakih Orseol, odcijepivi od Hrvatske pogranine predjele.228 U daljnjem zakljuivanju iznesena je i pretpostavka da su Maari preoteli oblasti juno od Drave koje je ugarski kralj Stjepan I. oblikovao slavonski banat ili dukat i potom dao u vlast Svetoslavovim potomcima, Svetoslaviima.229 Oslonac za tu tezu pronaen je u podacima iz odlomka kronike koja se pripisuje gorikom arhiakonu Ivanu, sauvane u spisu Baltazara Adama Krelia Prethodne biljeke o kraljevinama Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.230 Ovaj je izvor uglavnom osporavan,231 ali su iz njega istraivai crpili vijesti koje su im odgovarale, uklapajui ih u razliite hipoteze po svom nahoenju. Tako se tumailo da se na Svetoslava ili njegova sina Stjepana odnosi navod vrela da je Kreimir III. pomogao ugarskom kralju Stjepanu I. u borbi protiv cara Konrada II. i da je zbog toga od njega 1031. godine dobio dio Slavonije izmeu ua Kupe u Savu, Trebea, Crnca i Drave, no kao miraz svoje keri koja se trebala udati za slavonskog vojvodu Emerika, s ime se zatim povezuje i irenje jurisdikcije hrvatskog biskupa sve do Drave.232 Meutim, tzv. Odlomkom Ivana Gorikog, koji prije nalikuje uenom domiljanju, zapravo se eljelo objasniti kada i kako je zapadno Meurjeje potpalo pod Hrvatsku. Poslije Kreimira III. ponovno je moralo dopasti Maarima (pod Andrijom I.) da bi moglo biti darovano banu Zvonimiru kao miraz jer se srodio s Arpadoviima. Bez obzira na dubioznost podataka najvanije je naglasiti kako vrelo posredno svjedoi o svijesti da je zapadno Meurjeje u 11. stoljeu priznavalo hrvatsku vlast. Unato tomu to je teko sa sigurnou utvrditi koji su motivi leali iza ovog maarskog napada, on pokazuje da je hrvatska drava poela igrati ulogu u odnosima izmeu srednjoeuropskih sila. U svakom sluaju, hrvatskim vladarima moralo je biti stalo sprijeiti takve navale pa su se okrenuli politici saveznitva.233 Dakako, ugarski vladari zacijelo su priznali politike datosti i izmeu dvije drave vjerojatno su bile razgraniene interesne sfere, i to upravo u Meurjeju, premda izvori o tome ne znaju nita eksplicitno.234 U takvim okolnostima
ii 1925, 484, uz Hman 1940, 246 i Budak 1994b, 39, 2003a, 98. I Margeti 2000a, 67 smatra da se radi o dalmatinskim gradovima, ali istovremeno istie da je cijeli dogaaj kroniar izmislio. 228 Barada 1929, 163-164, 166. Ovo prihvaaju i Klai 1975, 333 i Goldstein 1995, 352. 229 Barada 1929, 166-170. Vidi i kasnije u tekstu. 230 B. A. Kreli, De regnis Dalmatiae Croatiae Slavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770., 101102. Za analizu odlomka usp. vab 1982, 119-160 (pregled starijih miljenja, 119-128, izvornik, 129-130). 231 Njegovu su autentinost zabacili i Klai 1987, 28 i Margeti 2000a, 67. 232 Barada 1929, 168. Usp. i vab 1982, 140. Barada usto grijei i kad Dandolovu reenicu aliquos (sc. Dalmatinos) tandem ad deditionem coegit (vidi bilj. 226 na prethodnoj stranici) razumije kao da je maarski kralj osvojio neke predjele jer u prijevodu ona glasi neke je (Dalmatince) naposljetku prisilio na predaju, dakle nema zbora o osvajanju. 233 Usp. ii 1925, 488 i bilj. 54, Hman 1940, 249, Budak 1994b, 38-39, 2003a, 98-99. 234 Moda se uspomena na ovo saveznitvo i razgranienje krije u prii iz tzv. Odlomka Ivana Gorikog o dogovorenu braku izmeu keri Kreimira III. i slavonskog vojvode Emerika. Prema Klai 1987, 28-29, Stjepanov sin Emerik je bio slavonski vojvoda i drao je u vlasti dio zapadne Slavonije koji se podudarao s granicama Zagrebake biskupije. No, Emerik (umro 1031.) nije
227
207
5. 4. 2011. 14:46:00
doista nema mjesta za historiografsku tvorbu poznatu pod nazivom slavonski banat ili dukat koji bi obuhvaao zapadno Meurjeje i inio zasebnu oblast pod ugarskim vrhovnitvom, ali pod upravom hrvatskog vojvode iz roda Svetoslavia, pobone loze Trpimirovia.235 Krajnji istok razlomljene dodravske Donjopanonske kneevine, kao to je ve reeno, zarana je bio obuhvaen neposrednim maarskim utjecajem. Na ovom je prostoru granica izmeu Maara i Bugara tekla Savom do njezina ua u Dunav. Stanje se nije promijenilo niti onda kad je Bizant 971. godine pokorio Bugarsku i obnovio nekadanju carsku granicu na Dunavu.236 Uskrsnulo Bugarsko Carstvo pod Samuilom (car 997.1014.) potisnulo je na neko vrijeme bizantsku vlast, ali se granica prema Maarima nije mijenjala. Samuilo je s Maarima uspostavio prijateljske odnose oenivi sina Gavrila Radomira kerju maarskog kneza Gze (972.997.).237 No, takve prilike nisu potrajale jer se ve Gzin nasljednik Stjepan I. (997.1038.) odluio povezati s Bizantom.238 Ovo je moda nagnalo Samuila da uvrsti pogranije prema Maarima pa je sirmijski otok na Savi, gdje se tada nalazilo naselje (dananja Mavanska Mitrovica) koje je naslijedilo kasnoantiki Sirmij, bio pretvoren u utvreno uporite, po svoj prilici poetkom 11. stoljea. Arheoloka su istraivanja pokazala da je ovo naselje nastalo priblino polovinom 10. stoljea.239 Budui da nisu pronaeni ostaci obrambenih zidova, moglo se raditi o drvenim palisadama. Sigurnost naselja ovisila je poglavito o prirodnim pogodnostima jer je sa svih strana bilo okrueno vodenim i movarnim povrinama.240 U literaturi se inae uobiajilo Sirmij iz bizantskih izvora koji opisuju dogaaje s poetka 11. stoljea smatrati nekadanjim rimskim gradom na prostoru dananje Srijemske Mitrovice. Tako bi Samuilo, koji je oito njime vladao, vlast protegnuo sjeverno od Save potisnuvi Maare pa bi shodno tomu i Bizantinci, sljedei gospodari Sirmija, ponovno zavladali Srijemom,241 a u srijemskom Sirmiju imala bi sjedite i ubrzo potom ustrojena bizantska tema.242 Meutim, arheoloka
imao nikakve veze sa Slavonijom jer je najvjerojatnije bio biharski vojvoda i zapovijedao je kraljevskom vojskom (usp. Bogyay 1985, 1889). Klai 1975, 333 ju je isprva prihvatila (usp. i 1981, 289-281), ali kasnije ju je proglasila zabludom (1987, 29). Istovremeno je usvojila miljenje maarske historiografije (1987, 26-28) da je i zapadno Meurjeje od 10. stoljea bilo u ugarskim rukama (za raspravu o argumentima maarskih povjesniara u vezi s ranom pripadnou Slavonije usp. Andri 2001a, 44-60). Tezu o slavonskom banatu ili dukatu odbacuje i Margeti 2000a, 66, dok uz nju pristaju Bsendorfer 1952, 167 i Goldstein 1995, 353. O bizantskom pokoravanju Bugarske usp. Stephenson 2000, 47-58. Za granicu izmeu Bugarske i Ugarske u 10. stoljeu usp. Gyrffy 1971, 296. Usp. Moravcsik 1970, 62. Zlatarski 1927, 709 dri da je Samuilo sklopio savez sa Stjepanom I. Usp. Zlatarski 1927, 710, Moravcsik 1970, 62. Takoer i Gyrffy 1959, 19-22, 1971, 296. O srednjovjekovnom naselju u Mavanskoj Mitrovici usp. Mini 1980. Za njegovu dataciju vidi Mini 1980, 74, Ercegovi-Pavlovi 1980b, 68. Utvrivanje naselja Popovi 1980b, VIII smjeta poslije 1001. godine. Usp. Mini 1980, 74. ii 1925, 466, 481-482, Zlatarski 1927, 709, 788, Dini 1931, 2, Ferjani 1969, 50-53, Kali-Mijukovi 1974b, 125, Pirivatri 1997, 99, 131-132, 193, Stephenson 2000, 65, Jeremi 2006, 147. Wasilewski 1964, 476, 478, Ostrogorski 2006, 18.
208
235
236
239
237 238 240 241
242
5. 4. 2011. 14:46:00
istraivanja nisu otkrila tragove naseljavanja u ranosrednjovjekovnoj Srijemskoj Mitrovici prije 10./11. stoljea.243 tovie, sveenik Ansbert, sudionik Treega kriarskoga rata, pie potkraj 12. stoljea o neko slavnom gradu Sirmiju koji se sada vidi u ruevinama upravo aljenja vrijedan (Sirmium famosam quondam civitatem, nunc paret ruinis sat miserandam).244 Otuda se potpuno loginom doima pretpostavka da se i Samuilov i bizantski Sirmij nalazio na desnoj obali Save, u Mavanskoj Mitrovici.245 Bugarsko Carstvo sruilo se 1018. godine pod vojnim udarima bizantskog cara Bazilija II. (976.1025.), ali se u naselju na savskom otoku, na koje se prenijelo ime grada Sirmija, jo kratko odrao kao samostalan upravlja bugarski odlinik Sermon (). Usmrtio ga je 1019. godine na prijevaru vojskovoa Konstantin Diogen koji se potom domogao i Sermonova uporita.246 Nakon toga se mogla uvrstiti bizantska granica na Savi. ini se da je u isto vrijeme ugarski kralj Stjepan I. poeo ustrojavati srijemsko podruje kao pograninu oblast prema Bizantskom Carstvu. Tada je moda nastala Marka (Marchia), poznata i kao Bulgan, koja se dodue spominje u vrelima iz 12. i 13. stoljea.247 S druge strane, nije ni najmanje sigurno da je ve tada u istonom Meurjeju uveden upanijski ustroj stvaranjem vukovskog komitata.248 To dakako ne govori protiv postojanja neke vrste uprave. Pouzdana
Popovi 1971a, 147, Jeremi 2006, 147. Usp. Jireek 1959b, 525. 245 Gyrffy 1959, 17-19, 22, Popovi 1980b, VIII-IX. Na lokalitetu Zidine-iringrad, gdje je otkriveno ranosrednjovjekovno naselje, pronaen je i bizantski peat na kojem se spominje sebast i veliki domestik, a budui car Aleksije I. (1081.1118.), to govori u prilog tvrdnji da je ondje bilo sredite bizantske uprave (za analizu peata usp. Ferjani 1982, 47-50). 246 O Sermonu i njegovoj smrti izvjeuje Ivan Skilica, Povijesni pregled: Bazilije i Konstantin 44, 4-19 (= VIINJ III, 136-140). Vrijedi istaknuti da su se Sermon i Konstantin Diogen sastali radi pregovora na sredini Save, oigledno u amcima, to dodatno upuuje na zakljuak da je Sermon imao uporite u junosavskom Sirmiju koji je bio nepristupaan za prodor kopnom (tomu u prilog govori i injenica da se Konstantin Diogen dokopao grada tako to je zastraio i namamio obeanjima Sermonovu udovicu). Da se radilo o sjevernosavskom, starom Sirmiju, on bi postao laka meta im bi vojska prela Savu. Openito o ovim dogaajima usp. ii 1925, 481-482, Zlatarski 1927, 787-788, Ferjani 1969, 50-51, Pirivatri 1997, 131-132. Starija hrvatska historiografija pogreno je Sermona smatrala hrvatskim velikaem (usp. Ljubi 1878, 110-113, Smiiklas 1882, 239, Klai 1899, 94, Raki 1931a, 106-107; Raki je kasnije bio napustio ovo gledite, 1881a, 121, 123). Ljubi 1878, 141 ak misli da je Bizant napao Kreimira III. jer je on pokuao preoteti Posavsku Hrvatsku koja bi nakon Sermonove smrti toboe bila bizantska. Za ispravno tumaenje podataka na koje se Ljubi poziva usp. ii 1925, 483. Dujev 1960, 309-321 je pak bio miljenja da Sermon uope nije osobno ime nego metateza toponima Srijem. Holmes 2005, 192, 233-234, 425 pogreno naziva Sermona arhontom Srbije odnosno srpskim vladarem Sirmija. 247 Usp. Gyrffy 1959, 22-24, 1970, 296. Ovo tumaenje prihvaa i Klai 1983, 29-32. Ovoj bi se marki na elu nalazio sredinom 11. stoljea markgrof Vid iz Baa (usp. Hman 1940, 211-212, Klai 1983, 37). 248 Gyrffy 1977, 191-232 (skraeno 1988, 131-142) uvoenje vladarskog upanijskog ustroja pripisuje Stjepanu I. No, dostupna izvorna graa ne doputa tako sigurno izvoenje zakljuaka (usp. Fgedi 1986, 24-26, 37-39). Nema niti nedvojbenih dokaza da su se omoska, zaladska i baranjska upanija, ako je njihova organizacija uope bila dovrena pod Stjepanom I., sterale juno od Dunava bilo tada, bilo uope u 11. stoljeu, kao to misli Gyrffy i preuzima Zsoldos 1998, 292 (o tome usp. Andri 2001a, 58-59, 2004, 89; takoer i Klai 1882, 48-53).
243 244
209
5. 4. 2011. 14:46:00
nazonost maarskog utjecaja ogleda se u nalazima novca koji su kovali ugarski vladari, srebrnih denara prvoga ugarskog kralja Stjepana I. i njegovih nasljednika, Petra (1038.1041., 1044.1046.), Andrije I. (1046.1061.), Ble I. (1060.1063.), Salomona (1063.1074.), Ladislava I. (1077.1095.) i Kolomana, pronaenih u Batajnici kod Zemuna, na Bijelom Brdu II kod Osijeka, u Novim Banovcima, Ovari kod epina, Sotinu, Surduku, Suzi, Svinjarevcima juno od Vukovara i Vinkovcima. Unato bjelodano ogranienom podruju njihova optjecaja, ovi srebrnici svjedoe o kontinuiranim i nesmetanim vezama matinog maarskog podruja s istonim Meurjejem tijekom cijelog 11. stoljea. Raspored nalazita upuivao bi i na vanost prijelaza preko rijeka, Drave i Dunava, ali i Save. Naime, i u Mavanskoj je Mitrovici otkriven jedan srebrnik Salomona i jedan vojvode Gze i kasnijeg kralja. Moda bi otkrie srebrnih denara Andrije I. nedaleko od sela Josipova (nekadanje Ciganke) istono od Suhopolja ukazivalo na krajnju zapadnu toku pruanja maarskog utjecaja u Meurjeju tijekom veine 11. stoljea.249 Ugarsko-bizantski odnosi intenzivirali su se potkraj pedesetih godina 11. stoljea zbog pojave Peenega.250 ini se da su se oni u prodorima preko Dunava zalijetali i na ugarsko podruje, to je Maare moda natjeralo da povrijede bizantsku granicu. Tako u ispravi iz lipnja 1057., kojom se Peukoj biskupiji toboe potvruju posjedi samostana Sv. Demetrija, ugarski palatin Radon izjavljuje da je ratnim naporima cijelu pokrajinu (zacijelo Srijem) ponovno stekao za krunu, to bi se moda moglo dovesti u vezu s upadom Peenega.251 Protiv napadaa je vjerojatno u ljeto 1059. godine252 krenuo car Izak I. Komnen (1057.1059.) napredujui prema Serdiki (Sofija), a doekalo ga je ugarsko poslanstvo molei za mir.253 Vrijeme novih sukoba u pograniju nastupilo je u ranim sedamdesetim godinama.254 Bizantsko Carstvo pod Mihaelom VII. Dukom (1071.1078.) bilo je suoeno sa estokim napadima Peenega koji su
Rije je usamljenom nalazu iz djejega groba, a denari su vjerojatno bili nanizani na ogrlicu (Tomii 1990a, 89, 1991, 105, 1997c, 21). To je dosad najzapadniji nalaz maarskog novca u Meurjeju (Tomii 1992, 118, 120). Usp. i Mirnik 2004, 216. 250 O provalama Peenega na bizantsko podruje usp. Stephenson 2000, 89-103. 251 Za tekst usp. DHA I, 160-162. U vezi s analizom podataka usp. i Andri 2009, 124-127. Wasilewski 1964, 478 smatra da su Maari tom prigodom osvojili bizantski Sirmij (vidi i Andri 2009, 119, 126). 252 Angold 1992, 16. 253 Mihael Atalijat, 66, 20 67, 4 i Skiliin nastavlja, 106, 23-107, 1. Usp. Moravcsik 1970, 6263. Ostrogorski 2006, 196-197 kratko spominje da je tom prigodom odbijena navala Maara. Stephenson 2000, 94 govori o zajednikom maarsko-peenekom napadu, ali izvori to ne potkrepljuju. Prema Wasilewskom 1964, 478, Bizantinci su u protuudaru preoteli Maarima Sirmij (usp. i Ferjani 1969, 53), no vrela biljee carev dolazak samo do Serdike. ini se da pravih borbi nije niti bilo. 254 Ferjani 1969, 53 spominje da je maarski kralj Salomon 1068. godine napao Sirmij, ali se morao povui. Podatak vrlo vjerojatno temelji na navodu Pounskih godinjaka, a. 1068 da je kralj Salomon osvojio grad Bugara (= Beograd), ali su ga isti ti Bugari i Grci na prijevaru natrag preoteli (Civitas Bulgarorum a rege Salomone capitur rursumque ab isdem Bulgaris et Grecis dolo recipitur). No, napad se dogodio tek 1071. godine. Bizantska vrela pak javljaju da je namjesnik Serdike i budui car Roman Diogen snovao pobunu protiv cara Konstantina X. Duke (1059.1067.) pa se povezao s Maarima, no na kraju nita nije bilo od nakanjene akcije (usp. Moravcsik 1970, 64).
249
210
5. 4. 2011. 14:46:00
pustoili Trakiju i Makedoniju.255 Jamano s tim u vezi treba promatrati i peeneku provalu na maarsko podruje u Srijemu koja se obino datira u 1071. godinu.256 Po svemu sudei, mjesni je bizantski zapovjednik koji je stolovao u Beogradu, nemajui zacijelo drugog rjeenja, propustio Peenege kroz svoju oblast, nakon ega su oni preko Save upali u Srijem, opljakali ga i sa sobom odveli velik broj zarobljenika. Maari su za peeneki napad okrivili Bizantince i ustvrdili da je prekren mir.257 Kralj Salomon je nato sabrao ete kod Slankamena i odluio napasti Beograd. Prebacivanje ugarskih eta preko Save Bizantinci su pokuali sprijeiti grkom vatrom, ali su suzbijeni, pa su Maari vrsto zasjeli na drugoj obali, zaposjevi privremeno i junosavski Sirmij.258 O napadu Maara pripovijeda Beka oslikana kronika, a o maarskom osvajanju (junosavskog) Sirmija eksplicitno govori bizantski ljetopisac Ivan Kinam.259 Dakako, veina istraivaa misli da je u pitanju stari Sirmij-Srijemska Mitrovica.260 Obino se smatra da tu vijest biljei i Nikefor Brijenije u svojim Povijestima,261 ali on osim to ne navodi Maare, u istoj reenici kae i da su stradali i podunavski (paristrijski) gradovi do Vidina, a takav je dalekosean prodor Maara malo vjerojatan,262 pa bi podatak o pustoenju od Sirmija do Vidina trebalo radije pripisati Peenezima. O maarskom utjecaju u junosavskom Sirmiju svjedoe i ve spomenuti srebrnici Salomona i Gze pronaeni u Mavanskoj Mitrovici. Dodatan oslonac tomu mogao bi pruiti i navod u Bekoj oslikanoj kronici da su Maari zaposjeli bugarske granice (terminos Bulgarorum occupaverunt),263 premda se podatak moda odnosi samo na zaposjedanje okolice Beograda protiv kojeg su bili usmjereni maarski nasrtaji. Napokon, bizantsku vlast u junosavskom Sirmiju krajem sedamdesetih godina potvruju nalazi peata Aleksija Komnena i dvije nomizme
Nikefor Brijenije, 3.1, 19-22 (= VIINJ III, 237). Peenezi su od 1053. godine bili naseljeni u donjodunavskoj bizantskoj temi Paristrij (Paradunav), ali su vjerojatno u jesen 1071. godine podigli ustanak (usp. Stephenson 2000, 93, 98, gdje se dodue navodi 1072. godina za ustanak). Iz pripovijedanja Nikefora Brijenija jasno je da su napadi Peenega izbili na samom poetku vladavine Mihaela VII. koji je carsku vlast slubeno preuzeo u listopadu 1071., pa nema prepreka za raniju dataciju peeneke pobune. 256 Najopirnije o peenekom udaru na Srijem svjedoi Beka oslikana kronika iz 14. stoljea, c. 104. 257 U Bekoj oslikanoj kronici, c. 104 stoji da su kralj (Salomon) i vojvoda (Gza) Beogradu spoitnuli zloin izdaje stoga to je, prekrivi mir, svojevoljno dopustio da peeneki razbojnici pustoe Ugarsku, Rex autem et dux imposuerunt crimen traditionis Albe Bulgarice, eo quod pace defraudata voluntarie permisisset latrunculos Bessorum depredari Hungariam. Smatra se da su Peenezi opustoili kraj oko movara Vuke nedaleko od njezina utoka u Dunav (usp. ii 1925, 532 i bilj. 87; takoer i Tomii 1994a, 106). 258 Gyrffy 1959, 25, 1970, 296 misli da je tada ukinuta Marka (Bugan), a umjesto nje ustrojen sirmijski komitat koji bi obuhvaao i junosavski Sirmij. 259 Beka oslikana kronika, c. 104, Ivan Kinam, 5.8 (= VIINJ IV, 74). 260 Raki 1881a, 125, ii 1925, 532, Wasilewski 1964, 481, Ferjani 1969, 53, 1982, 51, Mini 1980, 78, Maksimovi 1997, 39-41, Krsmanovi 2008, 198-200, Andri 2009, 119. Izuzetak od tog miljenja je Gyrffy 1959, 28, 1970, 296. 261 Nikefor Brijenije, 3.1, 24-26 (= VIINJ III, 238), koji spominje stradanje Sirmija i mjesta oko rijeke Save. 262 Njega pretpostavlja Wasilewski 1964, 481. 263 Beka oslikana kronika, c. 104.
255
211
5. 4. 2011. 14:46:01
cara Nikefora III. Botanijata (1078.1081.).264 S druge strane, zacijelo nije sluajno to ondje nije pronaen ni jedan primjerak novca Mihaela VII. ve jedino njegovih prethodnika Konstantina X. Duke i Romana IV. Diogena. Nakon to je zauzela junosavski Sirmij, maarska je vojska opsjela Beograd pa su bizantski branitelji u pomo pozvali Peenege koje su Maari teko porazili.265 Poslije toga ugarski je kralj zajedno s vojvodama Gzom i Ladislavom jo odlunije upro osvojiti grad uz pomo opsadnih sprava. Beograd je napokon u treem mjesecu opsade pao u maarske ruke poto je svaku daljnju obranu onemoguio podmetnuti poar (to se zbilo vjerojatno poetkom 1072. godine).266 Ostatak se bizantskih vojnika predvoenih zapovjednikom Niketom sklonio u gradsku utvrdu, ali su se svi uskoro predali vojvodi Gzi koji je zacijelo imao zadatak dokrajiti svaki otpor.267 Doznavi za pad Beograda, Mihael VII. je Gzi uputio poslanike radi pregovora o miru. No, kralj Salomon ih nije prihvatio, izmeu ostaloga moda i stoga to Bizant nije bio spreman na teritorijalne ustupke, nego je zajedno s Gzom napao Ni koji je temeljito oplijenjen.268 ini se da je mir zatim uspostavljen, a na poputanje je Bizant jamano bio nagnan i izbijanjem velikog ustanka Bugara.269 Istono Meurjeje opet je postalo popritem dogaanja potkraj 11. stoljea kad ovuda u ljeto 1096. prolaze kriari u prvom kriarskom pohodu. Skupina pod vodstvom Petra Pustinjaka iz Amiensa sukobila se s maarskim odlinikom Guzom, vjerojatno srijemskim krajikim upanom (comes confinii),270 te osvojila Zemun, pri emu je maarska strana pretrpjela velike rtve u ljudstvu. Guzu je podrku pruao bizantski zapovjednik Niketa koji se na vijest o padu Zemuna povukao iz Beograda u Ni.
Za peat vidi str. 209, bilj. 245. Andri 2009, 122, bilj. 32 ispravno zakljuuje da se nalaz peata ne moe uzeti kao argument za pretpostavku da se bizantska vlast protezala na Srijem. 265 Beka oslikana kronika, c. 104. Pobjeda je pripisana markgrofu (comes) Vidu iz Baa. Usp. i Pounske godinjake, a. 1071. 266 Beka oslikana kronika, c. 106-108. 267 Beka oslikana kronika, c. 108-109. 268 Beka oslikana kronika, c. 110-111. Prodor do Nia potvruje i kroniar Ivan Kinam, 5.8 (= VIINJ IV, 74). Usp. i Andri 2009, 119. Moravcsik 1970, 65 smatra da je mir izmeu Bizanta i Maara sklopljen ve s Gzom, a da ga je Salomon napadom na Ni prekrio. No, u tom su napadu sudjelovali i kralj i vojvoda (usp. Gyrffy 1959, 25), pa to prije upuuje na zakljuak da mir nije bio slubeno dogovoren. Stephenson 2000, 141 pogreno misli da je u ovom pohodu sudjelovao i Ladislav. Naime, on je ostao u Nyirsgu (Beka oslikana kronika, c. 111: Ladizlaus cum medietate exercitus in partibus Nyr remansit). O napadu na bizantsko podruje takoer svjedoe Pounski godinjaci, a. 1072. 269 Ferjani 1982, 51 dri da je Salomon nakon napada na Ni napustio i Beograd i Sirmij. ini se da bizantski povratak u Beograd, o emu bi svjedoili Pounski godinjaci (vidi str. 210, bilj. 254), prije valja pripisati potrebi Gze I. da osloncem na Bizant ojaa svoj poloaj nasuprot Salomonu kojeg je 1074. zbacio, a koji je uivao podrku njemakog kralja Henrika IV. (usp. Moravcsik 1970, 65-66). Beograd se i krajem 11. stoljea nalazio u bizantskoj vlasti jer Albert iz Aachena, 1.7, biljeei prolazak kriara Srijemom, navodi da je Zemun bio krajnja granica Ugarskog Kraljevstva (Malevilla, ubi terminatur fines regni Hungarorum), a da je Beograd tada bugarski (= bizantski) grad (Bellegrava, civitas Bulgarorum). Usp. i Kali 1968, 185, 186-187, Andri 2009, 121-122. 270 Usp. Klai 1983, 32.
264
212
5. 4. 2011. 14:46:01
uvi da se primie maarska vojska pod kraljem Kolomanom (1095.1116.), kriari su se hitro prebacili preko Save i zaposjeli Beograd. Nedugo poslije Srijemom su prolazili i kriari pod donjolotarinkim vojvodom Gotfridom Bujonskim, ali tada nisu zabiljeeni nikakvi sukobi s mjesnim stanovnitvom. Oito je prethodno neugodno iskustvo ponukalo ugarske vlasti da s veim oprezom nastupaju prema kriarima.271 U ovo su vrijeme Maari ve vrsto u svojim rukama drali cijeli Srijem, o emu uostalom svjedoi i podatak da je upravo Zemun bio krajnja jugoistona granina toka Ugarskog Kraljevstva.272 U drugoj polovini 11. stoljea na novu razinu bili su uzdignuti i hrvatsko-ugarski odnosi, zahvaljujui Dmitru (Demetriju) Zvonimiru koji je po svemu sudei pripadao lozi Svetoslavia.273 ini se da je pod kraljem Petrom Kreimirom IV. (oko 1058.1074.) upravljao sjeverozapadnim dijelom Hrvatskog Kraljevstva. U povijesnim se vrelima prvi put pojavljuje u vezi s dogaajima iz sredine ezdesetih godina 11. stoljea,274 a u diplomatikim izvorima 1070. godine.275 Nejasne su okolnosti pod kojima je Zvonimir postao jedna od najistaknutijih linosti Kraljevstva, no nesumnjivo je svoj izuzetan poloaj zahvaljivao injenici to je enidbenim srodstvom bio povezan s maarskom vladarskom kuom Arpadovia.276 U historiografiji ga se uvrijeilo smatrati slavonskim banom, iako to se tie samog naslova on to nije mogao biti u strogom smislu rijei.277 Naime, ban je kao suvladar hrvatskog kralja,
Prolazak kriarskih skupina podrobno opisuje Albert iz Aachena, 1.7-8, 2.6 (= Raki 1877, 465-469). Za analizu podataka usp. Kali 1968, 183-190. Usp. i Beku oslikanu kroniku, c. 143. 272 Vidi bilj. 269 na prethodnoj stranici. 273 Tu je pretpostavku prvi iznio Barada 1929, 174. 274 Beka oslikana kronika, c. 99, gdje se pripovijeda kako je kralj Dalmacije Zvonimir (rex Zolomerus Dalmaciae), Gzin urjak, zamolio preko poslanika kralja Salomona i vojvodu Gzu da mu osobno pomognu protiv Karantanaca koji su zaposjeli Dalmatinsku marku (marchia Dalmaciae). Kralj i vojvoda sabrali su vojsku, doli u Dalmaciju i u cijelosti mu je vratili, nato je Zvonimir Salomona i Gzu obdario kraljevskim darovima i velikom koliinom zlata i srebra. 275 Dvije isprave iz Krevanskog kartulara datirane su i banom Zvonimirom, banus Suinnimir (usp. Raki 1877, 80, 85, CD I, 115, 121, 129). 276 Beka oslikana kronika naziva ga najprije Gzinim urjakom (c. 99), a kasnije biljei i da je bio suprug sestre kralja Ladislava I. (c. 132). Kad se Zvonimir oenio Gzinom i Ladislavovom sestrom Helenom (hrv. Jelena, ma. Illona), nemogue je sa sigurnou utvrditi, no ini se da se to dogodilo sredinom 60-ih godina 11. stoljea (usp. ii 1925, 528, bilj. 73). U tzv. Odlomku Ivana Gorikog spominje se u vezi s 1064. godinom volja Gze i Ladislava da Zvonimiru daju sestru za suprugu (Eadem ocasione [sc. coronatione Salamonis] bano Svinimir ducum sororem uxorem datam [sc. Geysa et Ladislaus] volunt). 277 Usp. Klai 1971, 377 (kasnije, 1981, 291-292, zakljuila je da je Zvonimir bio hrvatski ban; takoer i 1987, 29), Budak 1994b, 43, 2003a, 103, Budak Raukar 2006, 135. ii 1925, 528 kae da je Zvonimir kao ban upravljao podrujem od Gvozda do kranjsko-karantanske granice i Drave, emu je blizak Goldstein 1995, 389-390 kojemu je Zvonimir u svojstvu bana upravljao dananjom sjeverozapadnom Hrvatskom odnosno podrujem oko Varadina, Zagreba i porjeja Kupe. Raukar 1997, 44, bilj. 45 takoer pomilja na mogunost da je Zvonimir drao oblast prema Arpadoviima prije 1070. godine, a to bi bila Slavonija ili jedan njezin dio, pa bi njegova pojava uz Petra Kreimira IV. mogla znaiti da je Slavonija ula u opseg Hrvatskog Kraljevstva (1997, 47). S druge strane, prema Baradi 1929, 170-174, Zvonimir je
271
213
5. 4. 2011. 14:46:01
jo prema svjedoanstvu Konstantina Porfirogeneta,278 neposredno upravljao trima upanijama, Gackom, Likom i Krbavom odnosno tzv. Banskom Hrvatskom. Meutim, banska ast nije bila iskljuivo podruna nego je njezinu nositelju osiguravala i uzdignut poloaj u vladavinskom ustroju Hrvatskog Kraljevstva, pretvorivi ga u kraljevskog doglavnika postavljenog iznad brojnih naelnika starih rodovskih okruga odnosno upana. Upravo za vladavine Petra Kreimira IV. prvi put se istodobno spominje vie banova, 279 pa se opravdanim doima zakljuak da je Zvonimir bio ban i u vrijeme kad je izmeu 1060. i 1069. godine iz isprava poznat ban Gojo.280 Podruje Zvonimirove uprave doista bi trebalo traiti u krajevima uz granicu s Arpadoviima jer je samo tako mogao stupati s njima u izravan dodir. Dakako, na um najprije dolazi zapadno Meurjeje, no Zvonimirova se oblast mogla iriti do Hrvatskog primorja i Kvarnera.281 Zbog posvemanjeg muka vrela nije mogue utvrditi kada je i kojom prigodom Zvonimir postavljen na predmnijevanu bansku ast i jesu li u tome ulogu odigrali Arpadovii,282 no u vladarskoj hijerarhiji nije u prvi mah zauzimao najvii poloaj uz kralja koji je bio priuvan za Kreimirova neaka Stjepana kao vojvodu i bana Goju.283 Prilike su se stubokom promijenile 1070. godine kad se ban Zvonimir poeo navoditi u ispravama kao jedna od osoba po kojima se odreuje datacija, to bi upuivalo na osobit njegov status, suvladarski, moda ak i designiranog nasljednika.284 Tada Zvonimir vjerojatno vie nije obnaao ast bana samo u zapadnom Meurjeju i na prostoru sve do Hrvatskog primorja nego je prisvojio i podruje izvorne Banske Hrvatske budui da Gojo nestaje iz vrela. Razlozi za ovu veliku promjenu nisu poznati, ali je lako zamisliti da ju je Zvonimir ostvario uz pomo Arpadovia, iji je gojenac moda i
bio samostalan vladar u oblasti izmeu Drave i Gvozda, koja je identina Dalmatinskoj marki Beke oslikane kronike, a zatim je postao suvladar Petra Kreimira IV. pa je Posavska Hrvatska prikljuena Hrvatskom Kraljevstvu (usp. i Bsendorfer 1952, 167). Margeti 2000a, 76-79 dri pak da je Zvonimir bio hrvatski ban, a da je kao kralj zdruio dotad samostalnu Slavoniju s Hrvatskim Kraljevstvom. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, c. 30, 93-94 (= VIINJ II, 33). Drugim rijeima, Zvonimir bi nosio naslov bana, ali bez teritorijalne oznake budui da se ona tada jo ne pojavljuje. Dakle, i on je bio hrvatski ban odnosno ban Hrvatskog Kraljevstva. U kraljevskoj ispravi iz 1069. godine (Raki 1877, 72, CD I, 113) kae se in nostro Nonensi cenaculo residens una cum nostris iupanis, comitibus atque banis. Usp. ii 1925, 526-528. Takoer i Goldstein 1995, 306. Smatra se da bi se moglo raditi o tri nositelja banskog naslova, od kojih bi jedan bio izravno nadlean za uu Hrvatsku od Gvozda do Neretve, drugi za podruje od Gvozda do Drave, a trei za Bosnu. Moda se smije pretpostaviti da je formalno najugledniji meu njima bio hrvatski ban budui da se samo on spominje u kraljevskim ispravama kao svjedok ili jamac, to je zacijelo i posljedica okolnosti da se nalazio u neposrednoj kraljevoj pratnji. Ovdje bi se protezala Dalmatinska marka (usp. Klai 1971, 377-378, Budak 1994b, 44, 2003a, 103, Goldstein 1995, 390, 1996, 232, bilj. 63). Tako se Klai 1975, 380 pitala nije li Zvonimir bio nametnut Petru Kreimiru. Stjepan se spominje kao vojvoda 1066. godine (usp. ii 1925, 530). Usp. Barada 1929, 172. Zvonimir se u jednoj nedatiranoj ispravi naziva i vojvodom (dux), a zadnji put se s naslovom bana spominje 1073. godine, pa je moda izmeu 1073. i 1074. stekao i vojvodsku ast koja je dodatno potvrdila njegov prijestolonasljedniki poloaj.
214
278
279
280
281
284
282 283
5. 4. 2011. 14:46:01
bio.285 Sljedei korak bio je uspon na prijestolje, za to je takoer mogao raunati na podrku arpadovskih roaka. I upravo je injenica da je Zvonimir postao kraljem omoguila Arpadoviima da kao njegovi srodnici polau pravo na hrvatsku krunu nakon ugasnua dinastije Trpimirovia. Takva se prigoda ukazala Ladislavu I. i on ju je iskoristio. U bezvlau nastalom poslije smrti Stjepana III.,286 ugarski je kralj, istupivi kao zatitnik svoje sestre Jelene, Zvonimirove udovice, vjerojatno u proljee 1091. s vojskom preao Dravu i bez otpora dospio do eljeznih planina (Alpes Ferreae).287 Nakon toga je nastavio napredovati i silom pokoravati utvrena mjesta, no u trenutku kad se pobjeda inila potpuna, morao se na vijest o provali Kumana vratiti u Ugarsku.288 Ladislav je tako jo iste godine mogao benediktinskom montekasinskom opatu Oderiziju napisati da je stekao gotovo cijelu Sklavoniju (Sclavoniam iam fere totam acquisivi) odnosno Hrvatsko Kraljevstvo.289 Oito je da ugarski kralj pod Sklavonijom podrazumijeva Hrvatsko Kraljevstvo kao slavensku zemlju. U zauzetom je dijelu postavio za kralja neaka Almoa,290 kojemu je isprva bio namijenio i ugarsku krunu. Pod Almoevom se vlau naao i hrvatski dio Meurjeja, ali se moe pretpostaviti da je teite njegova djelovanja lealo u uoj Hrvatskoj,
Vijest iz Beke oslikane kronike, c. 99 da su Salomon i Gza Zvonimiru u cijelosti vratili Dalmaciju, koju ovdje treba poistovjetiti s Hrvatskom (i sam Zvonimir nazvan je kraljem Dalmacije), naizgled potkrepljuje ovakvo miljenje. Zvonimir bi doista na svojevrstan nain i vraao oinsko prijestolje ako je bio unuk svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava Suronje. Moda uspomenu na ovu realnu potporu Arpadovia uva tzv. Odlomak Ivana Gorikog, unato njegovoj prilino slaboj vjerodostojnosti kao izvora povijesnih podataka (vidi str. 207, uz bilj. 231). Ondje se naime navodi da se Zvonimir, osiljen ovim rodbinstvom, domogao Hrvatskog Kraljevstva (Affinitate hac Svinimir potens factus ad regnum Croatiae pervenit). 286 Stjepan III. Trpimirovi bio bi trei hrvatski vladar ovoga imena broji li se Drislav kao Stjepan I. 287 Usp. Beku oslikanu kroniku, c. 132. Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika c. 17 pripovijeda da je Ladislava na intervenciju poticao neimenovani velika iz Sklavonije (Sclavonia). Usp. Goldstein 1996, 232-233, 1997, 262. Spomenute Alpes Ferreae jamano su Gvozd (usp. ii 1925, 605, Klai 1975, 492). Usp. i Budak 1994b, 50, Goldstein 1995, 437, 1997, 263. 288 O tome svjedoi Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika c. 17. Moda je nejasnu uspomenu na doseg Ladislavova napredovanja sauvao tzv. Odlomak Ivana Gorikog, gdje se navodi da su palatin Radon i brat kralja Andrije I. Adalbert (= Bla) porazili hrvatskog kralja i sveli Sklavoniju (Sclavonia) na staru granicu na rijeci Cetini. 289 Za tekst usp. CD I, 197-198, DHA I, 271-272. Hrvatsku kao slavensku zemlju odnosno Sklavoniju oznaava i papa Ivan X. u pismu splitskom nadbiskupu Ivanu (terra Sclavinica, terra Sclavinorum) i u pismu Tomislavu (Sclavonia) (Raki 1877, 189, CD I, 30, 34). O uporabi imena Slavonija u srednjem vijeku usp. Zett 1998, 215-219. Budui da se u istom pismu Ladislav naziva i kraljem Mesije (Messia), Margeti 1995, 100, 1997, 212, 2000a, 44 iznosi hipotezu da se to odnosi na Valeriju odnosno Sredinju pokrajinu (vidi str. 110, bilj. 220), a to bi bila Slavonija koju je maarski kralj pripojio Ugarskoj. No, nema sumnje da je u pitanju stara rimska pokrajina Mezija (kasnoantika Prva Mezija), ime je Ladislav izraavao aspiracije na dio tadanjega bizantskog ozemlja koji su Maari bili nakratko osvojili 1072. godine (usp. i ii 1925, 606, bilj. 36). 290 To potvruje povelja iz Zadarskog kartulara (Raki 1877, 154, CD I, 200-201, DHA I, 273).
285
215
5. 4. 2011. 14:46:01
gdje je trebao uvrstiti ugarsku vlast. O izravnom maarskom pripajanju zapadnog Meurjeja ini se da svjedoi isprava ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. iz 1217. godine, u kojoj se kae da je kralj Ladislav ugarskoj kruni podvrgnuo zemlju Slavoniju ili banovinu (qui [sc. Ladislaus] terra Sclavoniae sive banatum... corone Hungariae subiugavit).291 Da ugarski kraljevi prije Ladislava nisu kao osvajai prelazili tok Drave koji omeuje zapadno Meurjeje pokazuje jo jedna isprava Andrije II., iz 1235. godine, u kojoj izriito stoji da je kralj Ladislav prvi preao Dravu i zaposjeo slavenske krajeve.292 Ladislavov se izabranik Almo, suoen s protukandidatima za prijestolje, nije uspio nametnuti pa je, kako se ini, Hrvatsku napustio poslije strieve smrti i naslov hrvatskog kralja morao odstupiti bratu Kolomanu, novom ugarskom kralju.293 U asu kada je Koloman u proljee 1097. godine upuivao na jug vojsku pod vojskovoom Merkurijem da konano ostvari vlast u Hrvatskom Kraljevstvu,294 zapadno Meurjeje ve je bilo vrsto uklopljeno u ugarski vladavinski sustav. Objedinjeni prostor savsko-dravsko-dunavskog meurjeja mogao je pod Arpadoviima kao panonskim vladarima u sljedeim stoljeima dosei vrhunce razvoja kakve nije iskusio jo od rimskih vremena.
Za tekst usp. CD III, 146. Dakako, pojam Slavonije koristi se u okvirima 13. stoljea. Za tekst usp. CD III, 445. Odnosni odlomak glasi: sveti je kralj Ladislav prvi preao rijeku Dravu i prvo za se zaposjeo slavenske krajeve, pridruivi ih kraljevstvu, sanctus rex Ladislaus primus transiverit Drave fluvium et partes sibi Sclavicas regno primum occupavit adducto. Usp. i ii 1914a, 344-345. U novije je vrijeme Font 2005, 8 takoer zakljuila da se maarska vlast nije protegnula na srednjovjekovnu Slavoniju prije Ladislava I., domeui da nije poznato ni jesu li Trpimirovii vladali Slavonijom. 293 Za podrobniji pregled ovih dogaaja usp. ii 1925, 605-623, Gunjaa 1975a, 331-392, 1975b, 441-478, 1978a, 1-98, Klai 1975, 491-495, 507-512, Budak 1994b, 50-52, 2003a, 110-113, Goldstein 1995, 437-446, 1997, 261-265, Ani 2002, 54-67. 294 Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika c. 17 kae da je Koloman stekao ostali dio Sklavonije koji je Ladislav bio propustio (optinuit ceteram partem Sclavonie, que a Vladisclavo fuerat praetermissa). Beka oslikana kronika, c. 132 nije toliko precizna jer ve Ladislavu pripisuje da je sebi u potpunosti vratio Hrvatsku i Dalmaciju (Chroaciam atque Dalmaciam integraliter sibi restituit).
291 292
5. 4. 2011. 14:46:01
VIII. poglavlje
Kretanja naroda i etnike promjene u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea

U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku iri se prostor Meurjeja naao izloen utjecaju brojnih narodnosnih skupina koje su se njime ili tek usputno kretale usmjerene prema drugim ciljevima ili su se uputale u trajnije odnosno trajno naseljavanje. Upravo stoga to je izraslo u svojevrstan hodnik naroda, u emu je prvenstvenu ulogu igrala injenica da su njime prolazile vane prometne poveznice kao i njegov opi strateki poloaj na razmeu kasnorimskog Istoka i Zapada, cijelo je ovo podruje dospjelo pod pritisak koji je iz temelja poremetio dotadanje etnike prilike. Preobrazba narodnosne slike nastavila se i u ranom srednjem vijeku kada je konano zacrtan razvoj koji je punu afirmaciju doivio u iduim stoljeima.
Narodnosna slika na izmaku kasne antike

Juna Panonija je poetak posljednje etvrtine 4. stoljea doekala naseljena romaniziranim stanovnitvom sastavljenim ponajprije od potomaka staroga panonskog i keltsko-ilirskog puanstva, doseljenih Italika i drugih zapadnjaka te pripadnika barbarskih skupina smjetenih u ovim oblastima dozvolom carskih vlasti kao i, u manjem broju, greciziranim i ostalim istonjacima.1 Prva vea kriza snala je Panoniju jo u ljeto 374. godine kad su Kvadi i Sarmati provalili preko Dunava i opustoili istone i sjeverne panonske krajeve. Napali su upravo u asu dok je seosko stanovnitvo bilo zaokupljeno etvom, ubijali su ljude i odvodili ih u ropstvo, pljakali stoku i palili seoska imanja. U prvi se mah ugroen naao i Sirmij.2 Izvori istiu i vrijedan podatak koji jasno svjedoi o psihologiji ljudi suoenih s ovakvom ugrozom: mogui bijeg predstavnika carske uprave iz izloenog podruja povlai za
O sastavu stanovnitva kasnorimske Panonije usp. Barkczi 1964, 257-306, Fitz 1980, 151157, Mcsy 1960, 708-713, 1974, 227-230, 272. Moe se pretpostaviti da se sastav panonskog stanovnitva nije bitno mijenjao od kraja 2. i poetka 3. stoljea. 2 O tom napadu najiscrpnije svjedoanstvo prua Amijan Marcelin, 29.6.6-16. Izmeu ostalog, pripovijeda i kako je Konstancija, ki cara Konstancija II. (337.361.), putujui svom vjereniku Gracijanu, zamalo pala u ruke napadaima, ali je po nalogu namjesnika Druge Panonije Mesale hitro vraena u Sirmij udaljen 26 rimskih milja (38,5 km). Za ovu kvadsko-sarmatsku provalu usp. Schmidt 1938, 182-183, Mcsy 1960, 576, 1974, 294-295, Barkczi 1980, 115116, Andri 2002, 130, Lotter 2003, 157. Zosim, 4.16.5 istie odgovornost rimskih vojnika za pustoenje Panonije, jer se nisu brinuli za obranu granica, a podunavske su oblasti optereivali nita manje nego barbari.
1
217
5. 4. 2011. 14:46:02
sobom i ostale stanovnike, ionako spremne da pred neposrednom opasnou drugdje potrae sigurnost.3 Taj snaan udarac panonskom puanstvu, pri emu su uvelike stradali i stanovnici Druge Panonije, zasjenili su novi napadi koju godinu poslije. Alatejeva i Safraksova ostrogotsko-alansko-hunska skupina je 378.380. godine nesmetano harala i pljakala junom i sjevernom Panonijom, to je izravno utjecalo na depopulacijske procese u ovim krajevima. O ilirikim izbjeglicama pred gotskom opasnou svjedoi mediolanski biskup Ambrozije u spisu Razlaganje o evanelju prema Luki.4 U drugom pak spisu, O sveenikim slubama, nastalom poslije 386. godine, biskup naglaava obvezu krana da otkupljuju zarobljenike, pri emu spominje opustoenje Ilirika i Trakije (Illyrici vastitas et Thraciae) kao nadasve poznatu injenicu.5 Pljaku gradova te stradanje i bijeg stanovnitva iz ugroenih podruja biljei i panegiriar Latinije Pakat Drepanije, izrijekom navodei da su Goti, Alani i Huni ispunili kao vojnici panonske gradove koje su jo nedavno bili praznili neprijateljskim pustoenjem, te Jeronim Stridonjanin koji je oko 392. godine upeatljivim izriajem opisivao nedae Ilirika, Trakije i svoga rodnoga kraja.6 Naseljavanje pripadnika tronarodne skupine u dijelovima Druge Panonije, Valerije i Prve Panonije dodatno je utjecalo na etniki sastav i pridonijelo daljnjoj barbarizaciji domaeg stanovnitva.7 Iako su ostrogotsko-alansko-hunski federati preuzeli na sebe graniarsku zadau, Panonci su tek kratkotrajno mogli uivati u predahu od ratnih razaranja. Nepouzdanost federata bila je vidljiva ve 387. godine kada su stanoviti barbari ugroavali stanovnike Panonije,8 a ini se da su 395.399. godine bili potpuno otkazali poslunost jer se o tom razdoblju govori kao o opsadi (obsidio).9 Od 401. do 408. godine trajao je gotovo stalan pritisak na Panoniju koji se itekako osjeao i u junopanonskim pokrajinama, poglavito zbog Alarika i njegovih eta. tovie, kad su potkraj 405. godine, tijekom kraeg predaha to ga je donio sporazum s Alarikom, navalili jo i Radagaizovi barbari, dio se panonskog stanovnitva, oito smatrajui
Amijan Marcelin, 29.6.8-12 biljei da je pod dojmom kvadsko-sarmatskih napada i iliriki prefekt pretorija Prob ve kanio napustiti Sirmij, ali je onda ostao u njemu, saznavi da bi ga ostali graani takoer slijedili u bijegu. Umjesto toga, na brzinu je ojaao gradski bedem, to je Kvade i Sarmate nagnalo da odustanu od napada na Sirmij i okrenu se protiv pokrajine Panonije Valerije. Usp. i Mirkovi 1971, 45-46. 4 Ambrozije, Razlaganje 10.10. Usp. Vrady 1969, 40-41, Lotter 2003, 158, uz bilj. 594. 5 Ambrozije, O sveenikim slubama, 2.15.70. 6 Pakat, Hvalospjev izreen Teodoziju, 11.4, Jeronim, Komentar uz proroka Sefaniju, 1.2.3. Usp. i Lotter 2003, 158-159, Brato 2007, 256-257. 7 O procesu barbarizacije usp. Mcsy 1960, 712-713, Barkczi 1980, 116-117, 118, Fitz 1980, 157, Soproni 1985, 48-52, 91-93. Kako se ini, pridoli Ostrogoti, Alani i Huni nisu zadrali naseobinsku kompaktnost nego su rasporeeni u manjim skupinama po limesu (Soproni 1985, 90). O utjecaju rimske naseobinske organizacije na naseljavanje barbarskih skupina u sjevernoj Panoniji od kraja 4. do kraja 6. stoljea usp. Vida 2007, 319-330. 8 Vidi str. 60. 9 Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.191, Jeronim, Pisma 123.17, koji razdoblje opsade protee od 379. do 408. godine. U pismu iz 396. godine (Pisma 60) Jeronim pie o stradanju ilirikog i trakog stanovnitva koje traje ve vie o dvadeset godina (dakle, vjerojatno od 374. godine).
3
218
5. 4. 2011. 14:46:02
kako nema drugog izlaza, pridruio napadaima u pljaki i nasilju, radi ega je oigosan kao neprijatelj (hostes Pannonii).10 Po svoj se prilici radilo ponajprije o seoskom stanovnitvu koje vie nije bilo u stanju podnijeti pritisak poreza, ponovno uvedenog nakon to je Stilihon uspostavio ureenije prilike u Panoniji.11 Ovome bi se kao raz log mogla pridodati i opa nesigurnost zbog stalne barbarske prijetnje, to je neke zacijelo ponukalo da se od rtava sami prometnu u pustoitelje i razbojnike. Neposredna posljedica ovog neizdrivog stanja bio je i sve vei broj izbjeglica koji su spas potraili u drugim pokrajinama, bilo u Iliriku bilo izvan njega. O tome ponajprije svjedoe zapadnorimski ukazi koji ponavljaju naloge o nunom pomaganju i zatiti izbjeglog stanovnitva izloenog i razliitim zlouporabama. Ukaz od 10. prosinca 408. spominje brojno opinstvo (numerosa manus) koje u iekivanju barbarskog upada u ilirike krajeve trai druga sjedita (per Illyrici partes barbaricus speraretur incursus sedes quaesivit externas). U istom se ukazu nalae ilirikom prefektu pretorija Teodoru da sprijei da se izbjeglicama, koji su se sklonili u Iliriku ili u kojem drugom kraju, oduzima osobna sloboda i da im se nezakonito namee ropski poloaj. Drugi ukaz, od 10. prosinca 409., poput prvoga promulgiran u Raveni, odreuje da se pokrajince koje su zarobili barbari ne smije zadravati protiv njihove volje i prijeiti u povratku kui niti od njih traiti velika naknada za odjeu i hranu koju su primili budui da se se to darovalo iz ovjenosti. S druge strane, ako su novcem izbavljeni iz zarobljenitva, otkupitelj ima pravo zahtijevati od njih odtetu prema njihovu staleu, a ako nisu u mogunosti platiti novcem, duni su troak nadoknaditi radom, uslugom ili tlakom tijekom pet godina, ali nakon toga ponovno zadobivaju punu slobodu ako su u njoj i bili roeni.12 Poznat je i pojedinaan sluaj izbjeglitva, jedne ugledne Panonke koja je umrla na podruju dalmatinske prijestolnice Salone. Ta je rimska gospoa senatorskog statusa (clarissima femina) umrla 15. prosinca 425. u dobi od 30 godina, ostavivi za sobom supruga i dvoje djece. U natpisu koji prua ovo dragocjeno svjedoanstvo izrijekom se navodi da je bila graanka Panonije (civis Pannonia). Dakle, vjerojatno je jo kao vrlo mlada (rodila se 395. godine) napustila svoj panonski zaviaj (nemogue je utvrditi je li bila iz sjevernopanonskih ili junopanonskih oblasti), moda na samom koncu 4. ili poetkom 5. stoljea, u jeku barbarskih smutnji i provala. Njezini su roditelji pripadali jamano najviem sloju panonskog drutva, no suoeni s pogibeljnim razvojem prilika u pokrajini odluili su ostaviti posjed i preseliti se u razmjernu sigurnost juga Dalmacije. Dodue, mogli su izbjei i u Italiju, a onda bi ova bezimena plemenitaica naknadno, bilo s njima, sama ili ve udana, naposljetku stigla u Dalmaciju. I ovdje je zahvaljujui podrijetlu zauzela istaknut poloaj meu pokrajinskim plemstvom, ne doekavi na ivotu kratkotrajnu obnovu zapadnorimske vlasti u Panoniji nakon protjerivanja hunskih federata.13
Jeronim, Pisma 123.16. Brato 2007, 263-264 smatra da je rije o odbjeglim vojnicima i pripadnicima niih slojeva. 11 Ovo plauzibilno zakljuuje Lotter 2003, 161, uz Graanin 2005a, 19, bilj. 29. 12 Teodozijev zakonik, 5.7.2, 10.10.25, Sirmondova konstitucija, 16. Usp. i Vrady 1969, 225-232, Lotter 2003, 162-163, Brato 2007, 258-260. 13 Za natpis i raspravu usp. Wilkes 1972, 377-393. Takoer i Brato 2007, 260.
10
219
5. 4. 2011. 14:46:02
Masovni odljev stanovnitva ogleda se i u prijenosu svetakih kultova jer su ljudi odlazei iz ugroenih krajeva sa sobom nosili sve od osobne i opinske vrijednosti, a u ovo posljednje nesumnjivo se ubrajaju i relikvije svetaca. U prvo razdoblje svojevrsnoga panonskog egzodusa svakako pripada prijenos moi sv. Kvirina, biskupa Siscije, koji je muenitvo pretrpio u Savariji, gdje je i sahranjen, te moda i svetih Donata, Romula, Silvana, Venusta i Hermogena, duhovnika iz Singiduna i Sirmija, koji su muku iskusili u Sirmiju i Cibalama. Kvirinovi ostaci dospjeli su izmeu 404./405. i 420. godine u Rim, a moi panonsko-mezijskih svetaca zavrile bi u Akvileji moda oko 408. godine.14 Do 408. godine potpuno se raspala tronarodna federatska skupina nakon to su se ostaci Alana moda bili prikljuili Radagaizu, a Goti i jedan dio Huna zasigurno Alariku. Naposljetku, preostali hunski federati potisnuti su 427. godine iz panonskih pokrajina. Nestanak svih ovih naroda tako je samo ojaao depopulacijske tijekove u onovremenoj Panoniji. S obzirom na vrlo teko stanje u panonskim oblastima nije nita neobino to se zapadnorimska carska vlast 433. godine prilino jednostavno odrekla vrhovnitva nad Prvom i Drugom Panonijom te Valerijom u korist tzv. Velikih Huna, dok je, kako se ini, u zapadnom dijelu Panonije Savije bila ustrojena nova oblast koja bi dobila ime Sredinja Valerija, naseljena po svemu sudei prvenstveno izbjeglicama iz podunavske Valerije. Uostalom, doavi u posjed Prve Panonije, Valerije i najveeg dijela Druge Panonije, Huni su vjerojatno dokrajili rimski sustav pograninih utvrda koji je u novim okolnostima postao suvian. Analogija za to moe pronai u Atilinu zahtjevu iz 448. godine da Istoni Rimljani isprazne podruje limesa od Singiduna u Prvoj Meziji do Nove u Drugoj Meziji i u dubinu do Najsa koji je postao novom graninom tokom.15 Dio tamonjih vojnika iz obiteljskih i gospodarskih razloga zacijelo je ostao u pokrajini.16 Mogli su biti privueni i ponudama samih Huna odnosno njihovih vladara kojima je bilo stalo da uza sebe imaju strunu i obrazovanu radnu snagu, to uostalom pokazuje primjer izvjesnog Konstanciola o kojemu izvori ne kau koju je tono dunost obnaao, ali iz konteksta proizlazi da je imao pristup Atilinoj palai i bio osoba za vezu sa zapadnorimskim poslanstvom 449. godine, te Oresta, Atilina osobnog tajnika i kasnijeg patricija i zapadnorimskog vojskovoe.17 Pojedini su Panonci jamano odluili napustiti svoje domove jer se
Usp. Jarak 1996, 273, 279, Gspr 2002, 117-118, Brato 2003, 40, 46, Lotter 2003, 163-165, Brato 2007, 261-263. Buli 2004, 18-19 zakljuuje da su ostaci sv. Kvirina preneseni u Rim preko Salone i Aterna (Pescara), a ne preko Zadra i Ankone. Iako je takva pomisao zavodljiva, ostaje zasada nedokazivo moe li se i pojava tovanja sv. Kvirina na Krku naime, taj je panonski svetac zatitnik Krke crkve povezati s kasnoantikim dobom ili pripada mnogo kasnijem vremenu. Kvirinov kult mogao je na Krk prispjeti u ranom srednjem vijeku preko sjeverne Italije, iz Akvileje (u Gradu se u crkvi Sv. Eufemije uva srebrna kapsula-relikvijar iz 5. stoljea s prikazom sv. Kvirina), pod iju je patrijariju Krka biskupija upravno i potpadala (o Akvileji kao jednom od sredita Kvirinova kulta usp. Mrgi 2004, 61, Wiewegh 2004a, 27). Crkva Sv. Kvirina sagraena je u 11. ili 12. stoljeu, prvi put se u povijesnim izvorima spominje 1335. godine, a u 13. ili 14. stoljeu spojena je s katedralom u jedinstven objekt (usp. Mrgi 2004, 64-67, uz bilj. 32). 15 Vidi str. 73. Takoer i Vrady 1969, 150-151, Soproni 1985, 106, Jones 1986, 194. 16 Tako i Soproni 1985, 106. 17 O Konstanciolu usp. Graanin 2000, 36, 37, 38, 2003, 61, 62, 63. Vidi i str. 74-75 i bilj. 37.
14
220
5. 4. 2011. 14:46:02
nisu htjeli nai pod hunskom vlau. Moda je i samim ugovorom izmeu ravenskog dvora i Huna bila predviena mogunost da stanovnici odnosnih pokrajina po volji odaberu ele li ostati ili otii. Upravo bi ti odseljeni Panonci inili glavninu novog puanstva smjetenog na razmeu Unutranjeg Norika i Panonije Savije. Budui da je podunavski limes najveim dijelom obuhvaala Valerija, zacijelo su meu doseljenicima pretezali Valerijci pa je potpuno razumljivo da bi novoureena oblast ponijela naziv po toj pokrajini. Kad je doskora Zapadno Carstvo ustupilo Istonom Carstvu nadletvo nad Panonijom i vjerojatno Dalmacijom, zapleteni odnosi mira i rata izmeu Huna i carske vlade u Konstantinopolu poeli su izravno utjecati i na ivot Panonaca. Sljedea kriza i s njom povezana raseoba stanovnitva dogodila se 441. godine. Tada su Huni podvlastili Sirmij i ostale gradove u Drugoj Panoniji koji jo nisu bili pod njihovom upravom. Ovaj je napad stvorio novi izbjegliki val, dok je jedan dio stanovnika dopao suanjstva i bio odveden, a drugi silom prilika ostao u pokrajini.18 Tako se iz suvremenih izvora doznaje za pojedinanu sudbinu imenom neznanog graditelja Sirmijca koji je kao zarobljenik sagradio hunskom veleugledniku Onegeziju kupelj uz obeanje da e nakon toga biti osloboen, ali je unato tomu zadran kao nadzornik tog zdanja.19 Oito je Onegezije bio zabrinut za dugorono funkcioniranje kupelji, pa je njezino odravanje radije odluio povjeriti samom njezinu tvorcu. Poznato je da su se meu izbjeglicama iz Sirmija nali uglednici najvieg ranga poput ilirikog prefekta pretorija Apremija i sirmijskog nadbiskupa nepoznata imena.20 Rijeka izbjeglica ovoga se puta poglavito usmjeravala na jugoistok, prema Istonom Iliriku i Trakoj dijecezi do Tesalonike i Konstantinopola, a moda i izravno na jug, u Dalmaciju, dok raniji pravac prema zapadu, u norike oblasti i Italiju, vie nije bio otvoren s obzirom na doseg hunskog utjecaja. Strah od Huna potaknuo je i prijenos relikvija drugih panonskih svetaca, ponajprije sv. Demetrija, ije bi preostale moi bile 441./442. godine prenesene iz Sirmija u Tesaloniku.21 Dodue, prema nekim miljenjima nije na stvari bila translacija relikvija nego iskljuivo kulta jer Sirmijci navodno ne bi dopustili premjetanje moi uzdajui se u njih kao u zatitu od neprijatelja, pri emu se istraivai pozivaju na injenicu da su relikvije sv. Anastazije bile prebaene iz Sirmija u Konstantinopol kasnije.22 No, ako su Demetrijevi zemni ostaci doista stradali u opsadi grada,23 ne bi bilo neobino da su se prestale kosti uznastojale dodatno osigurati prijenosom na sigurnije mjesto, to nije bilo potrebno za Anastazijine moi. Moda je za spas Demetrijevih relikvija bio osobito zainteresiran tada ve bivi iliriki prefekt
Graanin 2005, 33, 2006b, 61. Priska, fr. 11.2, 368-369. 20 O Apremijevu izbjeglitvu svjedoi Justinijanov ukaz od 14. travnja 535. (Novellae 11.1), dok se neimenovani sirmijski nadbiskup spominje kod Priska, fr. 11.2, 333-336 (= VIINJ I, 15), koji za njega kae da je tijekom hunske opsade grada predao Bledinu i Atilinu tajniku Konstanciju iz Galije zlatne crkvene posude u nakani da se njima sam otkupi iz zarobljenitva ili, ako bi on poginuo, da se otkupe njegovi sugraani odvedeni u suanjstvo. Za bijeg sirmijskog nadbiskupa usp. ii 1925, 160, Ferjani 1969, 40, Andri 2000, 132. 21 Usp. Vickers 1974, 349, Lotter 2003, 165. 22 Vickers 1974, 349. 23 Ovo pretpostavlja i Vickers.
18 19
221
5. 4. 2011. 14:46:02
Leontije njegovo slubovanje vjerojatno valja smjestiti izmeu 436. i 439. godine24 koji je u Tesaloniki sagradio novu crkvu sv. Demetrija, a moda i bio pokrovitelj sveeve crkve podignute u Sirmiju.25 U historiografiji se pomilja i na to da su ovom prigodom mogle biti iz Sirmija u Konstantinopol prenesene moi sv. Ursicina,26 ali su one prije sredine 5. stoljea premjetene u Ravenu.27 Budui da je ovaj svetac bio tovan i u Konstantinopolu, dio je relikvija mogao biti dopremljen u Ravenu ranije (moda ve u prvom desetljeu 5. stoljea), dok bi preostale moi nale svoj put u istonorimsku prijestolnicu kasnije (mogue 441./442. godine). Hunske skupine se nisu u bitnijem broju (ako uope) naselile u junopanonskim oblastima. O njihovoj nazonosti svjedoili bi predmetni ostaci koji se uostalom dijelom mogu pripisati i Ostrogotima ili bilo komu tko je poprimio ukus vladajue hunske elite, otkriveni samo u uskom podunavskom pojasu. Mogui hunski prolazak Podravljem i Posavinom tijekom pohoda na Italiju 452. godine jamano nije poremetio postojee etnike prilike jer se radilo o prolaznoj navali. Vee narodnosne promjene svakako su povezane s dolaskom Ostrogota koji su zaposjeli glavninu nekadanje Druge Panonije, podruje sjeverno od Save i Drave, kao i manji, sjeveroistoni dio Panonije Savije. Panonci su se tako morali priviknuti na nove vlastodrce koji su se, poput pripadnika tronarodne, ostrogotsko-alansko-hunske skupine s kraja 4. stoljea, smjestili meu njima. Zapadnorimski je car Majorijan 458. godine jo mogao novaiti ete i meu Panoncima, dakle romaniziranim stanovnitvom, to jasno ukazuje na njihovu znatniju nazonost. Osim toga, Ostrogoti su s Istonim Carstvom sklopili savezniki ugovor koji je nuno jamio i zatitu carskih podanika, dakle mjesnoga panonskoga puanstva. Imajui na umu izneseno, novi bi prijenos svetakih moi iz Sirmija potkraj pedesetih godina 5. stoljea radilo se o ve spomenutim relikvijama sv. Anastazije prije valjalo pripisati nastojanju Ostrogota da odre dobre veze s konstantinopolskim dvorom, a ne posljedici selidbenog vala iz jugoistone Panonije.28 Vie nego pohodi Ostrogota koji su za cilj imali uvrenje i irenje njihova utjecaja u Panoniji, nespokoj su meu Panonce unosili udari drugih naroda, Huna (466.), Sveva (467.) i Skira (468.). Ukupno uzevi, nazonost Ostrogota nije donijela toliko potrebnu stabilnost srednjem Podunavlju. Njihov odlazak 473. godine pruio je pogodnu priliku susjednim barbarskim skupinama da zasjednu u Panoniji. to se tie junopanonskih oblasti, meu prvima su to spoznali Gepidi koji su vjerojatno ve iste godine zagospodarili istonim dijelom Druge Panonije. Gepidi su se ovdje i naselili, smjestivi se uglavnom
PLRE II, 1249. Usp. Vickers 1974, 341, Popovi 1987, 121, koji se dodue odluuje za 426. godinu, Jeremi 2006, 145-146. 26 Lotter 2003, 165. 27 Usp. Brato 2003, 49-50, 2007, 262. 28 Prijenos moi sv. Anastazije 458. godine Lotter 2003, 165 pripisuje barbarskoj prijetnji. O prijenosu svjedoe Teodor Lektor, 2.65 (216 B), Teofan, A.M. 5950 (111, 7-9) i Kedren 1, 608, 2123. Relikvije su prenesene po nalogu konstantinopolskog patrijarha Genadija I., ali se u tome ogleda utjecaj glavnog dvorskog vojskovoe Ardabura Aspara koji je bio povezan s Gotima, a platio je obnovu crkve sv. Anastazije (izvorno u znaenju Uskrsnue, gr. ), u koju su svetiine moi i poloene (Zeiller 1918, 85, Janin 1953, 26-27, Mango Scott 1997, 171).
24 25
222
5. 4. 2011. 14:46:02
u starim rimskim utvrdama i gradovima, a ostali su i poslije povratka ostrogotske vlasti 504. godine. Dodue, izmeu 523. i 526. godine znatan ih je dio preseljen po nalogu kralja Teoderika Amalca u Provansu. U zapadno pak Meurjeje, kako se doima, mogla je u drugoj polovini sedamdesetih godina 5. stoljea pristii vea skupina Sveva, zaposjevi june dijelove Panonije Savije. To su podruje Svevi izvidjeli 467. godine kad su pod kraljem Hunimundom polazili u pljakaki pohod sve do Dalmacije, a nakon to su Ostrogoti 473. godine napustili Panoniju, mogao se dio Sveva preostalih iza ostrogotske intervencije 469./470. godine prebaciti iz sjedita sjeverno i juno od srednjeg Dunava u Saviju.29 O snanoj prisutnosti Sveva svjedoilo bi napose izmijenjeno ime pokrajine u vrelima iz prve polovine 6. stoljea, budui da se navodi u obliku Suavija (Suavia), i to kako u gotskim tako i u bizantskim zapisima. Jordan u Gotskoj povijesti jasno kae da je Suavija u znaenju svevska zemlja (Svevija) bila blizu Dalmacije, a nedaleko od panonskih krajeva, osobito onih u kojima su boravili Goti, pri emu zna za jo jednu Sveviju izmeu Bajuvara (Bavaraca) na istoku, Franaka na zapadu, Burgunana na jugu i Tirinana na sjeveru, zapravo Alamaniju.30 ini se da u svemu razlikuje tri svevska podruja, kod Dalmacije (posavska Svevija), kod Panonije (podunavska Svevija) i uz gornji Dunav (alamanska Svevija). I u Rimskoj povijesti Jordan rabi izriaj Suavija za Saviju.31 I rukopisna tradicija Kasiodorovih Variae koristi za Saviju ime Suavia.32 Prokopije iz Cezareje, opisujui raspored zemalja i naroda na istonoj obali Jadrana, takoer biljei da istono od Liburnije, Histrije i Venetije, u unutranjosti, obitavaju Siscijci () i Svevi (), ali dodaje kako ti Svevi nisu oni podloni Francima nego drugi. Malo dalje pie da je ostrogotski kralj Vitigis uputio u Dalmaciju snanu vojsku i zapovjednicima naredio da novae meu barbarima () u Suaviji (), a onda da krenu prema Saloni u Dalmaciji.33 Ustrajnost izvornih navoda unaprijed iskljuuje mogunost da se radi o pukoj zabuni kao to se u historiografiji katkad smatra.34 Uzevi u obzir injenicu da
O postupnom prodoru Sveva u Panoniju nakon odlaska Ostrogota govori i Pohl 1980, 276. Za smjetaj Sveva sredinom 5. stoljea usp. Kiss 1999, 114. Takoer i Pollak 1999, 191-200. Dodue, Kiss 1999, 116-117 smatra da se naseobinski prostor Sveva nije niti nakon 473. godine protegnuo na nekadanje ostrogotsko podruje u Panoniji. 30 Jordan, Getica 273, uz Hummer 1998, 21. 31 Jordan, Romana 218. 32 Kasiodor, Variae 4.49, 5.14.1, 5.15. Dodue, prireivai teksta (Theodor Mommsen za Monumenta Germaniae Historica i ke J. Fridh za Corpus Christianorum Series Latina) jednostavno stavili Savia (usp. Castritius 1994, 139). 33 Prokopije, BG 1.15.25-26, 1.16.8-9. Stein 1949, 349, bilj. 1 i Barii 1955d, 34, bilj. 51 pogreno smatraju Prokopijeve Sveve za romanizirane stanovnike Savije odnosno Posavce. Naime, u tom sluaju povjesnik ne bi posebno navodio Siscijce budui da je oigledno kako pod tim nazivom razumije pokrajinske starosjedioce. 34 Usp. Lotter 1968, 279. Da je Jordan pobrkao Panoniju Saviju sa svevskom zemljom, ustvrdio je Mommsen kao prireiva Jordanova teksta (1882, XXXII, bilj. 60, 165, s. v. Suavi). I Andri 2002, 138-139 govori o Jordanovoj zabludi te da iskrivljeno ime Savije nema nikakve veze sa Svevima. Usp. i Andri 2002, 141, 148, bilj. 59. Goldstein 2003, 58, bilj. 30 navodi da se prostor Panonije Savije niim ne moe povezati sa Svevima jer da su oni jo od 409. godine bili naseljeni u Hispaniji, pri emu oito zanemaruje postojanje podunavskih Sveva. I Sokol
29
223
5. 4. 2011. 14:46:02
onodobni izvori sasvim zorno smjetaju Sveve uz romanizirane stanovnike Savije (Siscijci kod Prokopija), razlikujui ove Sveve od onih nastanjenih u blizini Franake, dakle u Alamaniji, a pored toga dosljedno rabe ime Suavija kad govore o Saviji, doista se najprihvatljivijom ini pretpostavka da se u 6. stoljeu u Saviji nalazila brojna skupina Sveva, zbog ega bi se cijela pokrajina poela nazivati po njima. Prepreku tomu ne predstavlja ni arheologija jer je materijalnu ostavtinu podunavskih Sveva teko razluiti u romanizirano-barbariziranom okruju. Naime, Svevi su uz limes dugo vremena bili u doticaju s rimskom provincijalnom kulturom koja je i sama poprimila obiljeja susjednih odnosno doseljenih barbarskih naroda pa su utoliko lake bili zahvaeni akulturacijskim i asimilacijskim procesima.35 U Svevima bi trebalo gledati i barbare koje suvremeni izvori stavljaju upravo u Saviju.36 Po svemu sudei, savijskim Svevima prikljuio se poetkom 6. stoljea i manji dio srodnih Alamana koji bi ondje bili naseljeni radi jaanja obrane Italije. Kasiodor svjedoi o prolasku Alamana Unutranjim Norikom,37 a ticinski (pavijski) biskup Magno Feliks Enodije navodi u Hvalospjevu izreenu premilostivom kralju Teoderiku da je zajednica Alamanije (Alamanniae generalitas) ukljuena u granice Italije bez tete za rimske posjede (intra Italiae terminos sine detrimento Romanae possessionis inclusa est), te da je uinjena uvarem lacijskog (= italskog) carstva (facta est Latiaris custos imperii).38 Budui da Enodije ujedno istie da je grad Sirmij neko bio obrambena granica Italije,39 zapadno Meurjeje je iz njegova gledita moglo u stratekom smislu biti sastavnim dijelom italskog podruja. Kako se ini, Alamani
1994a, 1133-1134 zabacuje mogunost da bi Svevi bili naseljeni u Saviji, objanjavajui da je promjena naziva pokrajine mogla uslijediti iz protokolarnih razloga nakon sjedinjenja Savije i Dalmacije odnosno da je kod onovremenih antikih pisaca zabunu izazvala okolnost to Savija, kao i rijeka Sava, glasovno odvie slie imenu Sveva. Ni jedna ni druga pretpostavka nisu vjerojatne budui da su se i Kasiodor i Prokopije sluili ili imali pristup slubenim spisima pa je takva pogreka gotovo iskljuena. To vrijedi i za Jordana koji se oslanjao na Kasiodora. Predmnijevani protokolarni razlozi teko da bi mogli opravdati ovakvu promjenu u pokrajinskom nazivlju, pogotovo ima li se na umu da su se Ostrogoti izravno nadovezivali na rimske upravne tradicije. Otuda je novi naziv zacijelo bio posljedica promijenjenog stanja na terenu, pri emu se jamano vodila briga i o slinosti imena pokrajine Savije s etnonimom Svevi (Savia + Suavi, Suevi Suavia). Tezu o nazonosti Sveva u Saviji zastupaju i Hauptmann 1929, 329-333, Lotter 1968, 275-282, 2003, 102, 122-123, Kolnik 1987, 72, Castritius 1994, 139-140, 143-146, Graanin 2006a, 99-101. Grafenauer 1952, 407 smjeta Sveve na prostor izmeu Drave i Dunava, istiui da za njih nema mjesta u Saviji jer su Siscijci stanovnici savske Panonije. Usp. Kolnik 1987, 71. Kasiodor, Variae, 5.14.6: antiqui barbari; Prokopije, Bellum Gothicum, 1.16.9: . Usp. Wolfram 1990, 301, 320, Castritius 1994, 139-146, Lotter 2003, 123. Takoer i ael 1979, 135. Drukije Vrady 1984, 99-104. Kasiodor, Variae 3.50.1-3. Enodije, 15.72. Navod se odnosi na slom alamanskog kraljevstva pod udarcima Franaka 506. godine i potom na prihvat Alamana u okvire ostrogotskog kraljevstva u Italiji (Kasiodor, Variae 2.41.1-2, Agatija, 1.6.4 [17, 15-22]; usp. Hauptfeld 1989, 123, Wolfram 1990, 313), pa se nikako ne moe povezati s kasnijom vijeu o premjetanju dijela Alamana i posluiti kao argument da nisu bili naseljeni u Saviji (tako misli Vrady 1984, 104, bilj. 227). Enodije, 12.60: Sermiensium civitas olim limes Italiae fuit.
224
35
36
37
38
39
5. 4. 2011. 14:46:03
su pod ostrogotskim vrhovnitvom bili smjeteni u dananju Gornju vapsku i juno od Bodenskog jezera u Thurgau i Vorarlberg,40 odakle su na proputovanju do Savije svakako morali proi kroz Unutranji Norik. Otprilike u isto vrijeme su u krajnji jugoistoni kut Druge Panonije smjeteni Heruli kojih je oito bilo u veem broju kao i Sveva jer je taj dio pokrajine postao poznat kao herulska zemlja. Dok bi se Svevi u Saviji zadrali do 568. godine kad su zajedno s Langobardima, koji su sa sobom vodili i dio romanizirano-barbariziranog puanstva Panonije i Norika, poli u Italiju,41 Heruli su poslije 551. godine u potpunosti ieznuli iz jugoistonog Srijema, nakon to su se ve oko 547. godine bili rascijepili na dvije skupine: jednu koja je ostala vjerna Istonim Rimljanima i napustila svoje naseobinsko podruje da se kao federatski odred pridrui istonorimskoj vojsci i drugu koja se priklonila Gepidima, naposljetku se s njima i stopivi. Drugo razdoblje gepidske vlasti u Drugoj Panoniji, od 536. godine, obiljeila je izrazitija njihova etnika nazonost budui da su ovog puta naseobom bili obuhvatili ire podruje. Njihovi su zapadni susjedi i u junoj Panoniji postali od 547. godine Langobardi, ija narodnosna komponenta nije u veoj mjeri pridonijela etnikoj arolikosti Meurjeja u kasnoj antici jer je teite langobardskog naseljavanja lealo u sjevernopanonskim krajevima. Poslije konanog sloma gepidske drave u Karpatskoj kotlini 567. godine, dio Gepida prikljuio se Langobardima i s njima je godinu dana kasnije poao u Italiju, zacijelo manji dio spasio se bijegom na istonorimsko podruje, dok je glavnina potpala pod Avare. S obzirom na to da su Avari jo 567. godine napali tada ve bizantski Sirmij, moe se pretpostaviti da je i jedan dio Gepida naseljenih u Drugoj Panoniji priznao avarsko gospodstvo.42 Dolazak Avara kao novog imbenika moi u Panonskoj nizini dovrio je procese zapoete u prethodnim razdobljima. Pred nadiranjem slavenskih skupina etnika se slika u Meurjeju iz temelja izmijenila. Osvajaki udari Avara i Slavena u osamdesetim i devedesetim godinama 6. stoljea takoer su dali poticaj masovnijem odlijevanju mjesnoga puanstva. Sauvana su dva izravna svjedoanstva s natpisa pronaenih na groblju Manastirine u dananjem Solinu koji prikazuju sudbine dvije izbjegle Sirmijke. Na prvom se natpisu spominje opatica Ivana (Iohanna), podrijetlom iz Sirmija (Sermenses), koja je umrla 12. svibnja vjerojatno 612. godine u dobi od 40 godina (dakle, rodila bi se 572. godine), a drugi uva ime nejake (infans) Domnike (Domnica) koja je pokopana 24. rujna poblie neodreene godine, umrijevi nakon to su je iz Sirmija u Salonu doveli njezini roditelji.43 Preostalo romanizirano-barbarizirano i germansko stanovnitvo, koje je odluilo ostati u panonskim oblastima, postupno se u cijelosti poslavenilo, prilagodivi se novonastaloj situaciji.
Hauptfeld 1989, 123. Usp. Pavao akon, HL 2.26 (= Lakatos 1973, 42). Takoer i str. 117. 42 O preitku Gepida u ranom avarskom dobu usp. Horedt 1985, 164-168, Kiss 1987b, 203-218, Pohl 2002, 229-232. 43 CIL III 9551, 9576 = ILCV 1653, 4455. Usp. Buli 1984a, 318-325. Takoer i Mcsy 1974, 354. Suzdraniji pogled ima Eadie 1982, 36. Za bitno drugaiju dataciju Ivanine smrti usp. Gabrievi 1975, 96-100, koji naginje 551. godini (prema njemu, na natpisu ne stoji petnaesta ve etrnaesta indikcija; usp. i Goldstein 1995, 120).
40 41
225
5. 4. 2011. 14:46:03
Novi doprinosi i oblikovanje ranosrednjovjekovnih identiteta

Koliko se moe prosuditi, slavenske su skupine do poetka 7. stoljea bile prisutne na irem prostoru Meurjeja, a na pojedinim tokama od strateke i prometne vanosti smjestili su se i Avari. Potkraj 7. stoljea nazonost avarskog etnika ve je zamjetljiva na vie lokaliteta, sad i u unutranjosti Meurjeja. U svakom sluaju, udio protoavarske (mongoloidne) komponente meu prevladavajuim slavenskim ivljem iznosio bi izmeu 6,45 i 10 %, kao to bi se dalo zakljuiti prema dosadanjim antropolokim istraivanjima provedenima na kosturnim nalazima iz Privlake kraj Vinkovaca i Starih Jankovaca, no po svemu sudei mogao je biti i vii jer je u Vojki kod Stare Pazove utvrena znatnija prisutnost mongolske populacije.44 U ovim novopristiglim slavensko-avarskim populacijama polagano su se utopili starosjedioci, tada ve najveim dijelom multietnika zajednica s obzirom na doprinose drugih, poglavito germanskih skupina. Preitak romanizirano-barbariziranog stanovnitva mogue je na temelju arheoloke grae odnosno grobne i naseobinske ostavtine pratiti od kasnog 5. do ranog 7. stoljea,45 ali je ono nesumnjivo prebrodilo tadanja turbulentna vremena i opstalo u promijenjenim okolnostima, prenijevi doljacima svoja znanja.46 Kulturno-tradicijski kontinuitet ogleda se u topografskom i geografskom nazivlju, poglavito veih rijeka (Basanius preko Basinus, Bathinus, Bosina, Bosona Bosna, Ba<s>untius Bosut, Colapis Kupa, Corcoras Krka, Danubius Dunav, Dravus Drava, Drinus Drina, Muri<s>us Mura, Oeneus Una, Savus Sava, <Hi>ulca Vuka, Urpanus Vrbas) i najvanijih gradova (Siscia Sisak, Sirmium Srijem, uz Marsonia Mrsunja).47 injenica da takvih primjera nema vie, osobito kad su u pitanju gradovi, pokazuje da je iseljavanje romanizirano-barbariziranog puanstva i njegovo sklanjanje u nepristupanije, gorske krajeve, to je za posljedicu imalo dalekoseno naputanje urbanih naselja, bilo vrlo opseno. Unato tome, starosjedioci nikada nisu u potpunosti nestali iz Panonije nego su smirivanjem prilika nuno stupali u interakciju s novopridolicama. Ni slavenski doseljenici nisu tvorili kompaktnu cjelinu nego su bili podijeljeni na manje plemenske skupine, nazonost kojih se prema opem miljenju moe do Vidi str. 140. Usp. Vinski 1969, 188-189, 1971a, 60-61, 1971b, 388-389 za vrstu arheoloke grae koja bi se mogla pripisati autohtonim stanovnicima. Takoer i Vinski 1964a, 109-110, 1964b, passim. O kontinuitetu romanizirano-barbariziranog stanovnitva u kasnoantikoj i ranosrednjovjekovnoj sjevernoj Panoniji usp. Tth 1976, 107-120, 1980, 93-100, 1987, 251-264, Szkely 1988, 101-121, Thomas 1988, 284-294, Mller 2000, 241-253, Vida 2008, 31-38. Procesi iz sjevernopanonskih oblasti mogu se openito pretpostaviti i za prostor juno od Drave, ak i kada nedostaju izravni arheoloki i pisani izvori. Poseban sluaj u vezi s kontinuitetom romaniziranobarbariziranog stanovnitva ini tzv. kesteljska kultura usredotoena oko mjesta Keszthely uz jugozapadni rub Blatnog jezera (za pregled teza i istraivanja usp. Mller 1996, 75-76, 2000, 246-249, Daim 2003, 473-476; takoer i Pohl 2002, 232-233). 46 Usp. Vinski 1971a, 63, 1971b, 391. 47 Raki 1881b, 129, ii 1925, 279-280, Mcsy 1974, 354-355, Tth 1976, 113, Goldstein 1995, 127, Mikiv 1998, 16, 2004, 20, 2006b, 238. Za Dunav usp. Schramm 1997, 132, 209-227.
44 45
226
5. 4. 2011. 14:46:03
nekle ustanoviti i u Meurjeju. Tako bi se na junopanonskom prostoru smjestilo pleme Duljeba (Dulby) koje bi, ako je suditi po mnogo kasnije, od 13. do 16. stoljea zabiljeenim hidronimima i toponimima, nastavalo podruje izmeu dananjeg Vrbovca i Rakovca kod Novog Marofa.48 Analogno ovakvom zakljuivanju naziva mjesta koji uvaju uspomene na Duljebe bilo bi i uz srednju Muru.49 Naprotiv, malo je mjesta sumnji da su uz krajnji istoni rub Meurjeja, sjeverno od Dunava, ivjeli, kako to svjedoe pisana vrela franake prevenijencije, Obodriti (Bodrii). Pored ovih, u skladu s miljenjem naroito rairenim u hrvatskoj arheologiji, materijalno bi u okolici dananje Slatine bila utvrdiva i nazonost pripadnika slavenskog ogranka Anta koji bi, kako se obino smatra, bili nositelji tzv. penjkovske odnosno martinivske (martinovske) kulture (eponimni su lokaliteti Penkovka i Martinivka/Martinovka).50 Meutim, sadanja razina spoznaja jedva da tomu moe dati za pravo. Ova etnika raznolikost i populacijska izmijeanost proizlazi i iz antropolokih istraivanja na materijalu s lokaliteta Privlaka i Stari Jankovci.51 Dobu avarske prevlasti pripada rani primjer etnogenetikih procesa odnosno oblikovanja etnikih identiteta koji su se odvijali istodobno sa strukturalnim i narodnosnim promjenama na ovom prostoru, ali koji su zbog utnje vrela uglavnom nedokuivi. Rije je o arolikom ljudstvu to se zdruilo pod vlau Avarskog Kaganata, sastavljenom od romaniziranih i greciziranih stanovnika Balkanskog poluotoka koji su dovedeni kao zarobljenici, Avara, Bugara i bez dvojbe slavenskih skupina, iako Slaveni nisu poimence navedeni. Oni su u uzajamnom proimanju stvorili zasebnu narodnosnu skupinu koja je ponijela ime Sermezijanci, a iju je samosvojnost priznao i avarski kagan.52 Izmeu ostalog, ovo jasno svjedoi o ustroju avarske drave koja se oslanjala na heterogene etnike skupine meusobno povezane podlonou avarskoj vrhovnoj vlasti, a ukazuje i na vrlo snanu etniku fluktuaciju na prostoru Karpatske kotline.53 Valja pretpostaviti da su se i drugdje u savsko-dravsko-dunavskom meurjeju dogaali slini etnogenetiki procesi odnosno formiranje etnikih identiteta, oblikovale i nestajale znatnije ili neznatnije narodnosne zajednice manje ili vie raznolikog etnikog sastava, a da se o tomu nita poblie ne zna.
Usp. ii 1925, 278-279, uz bilj. 31. Takoer i Tomii 2000a, 287, 289. Usp. Wolfram 1987, 343, 1995, 51. Takoer i Szke 1996, 70-71. U vezi s prodorom Duljeba pod avarskim vrhovnitvom usp. Daim Szameit 1996, 319-320, Tomii 2000b, 144. 50 Usp. Vinski 1952, 47, Tomii 1999c, 186-187, 2000a, 290, 2000b, 144. Za raspravu o predmnijevanoj nazonosti Anta na srednjem Dunavu usp. ilinsk 1990, 19-24, koja zakljuuje da pitanje mogu li se slavenske skupine doseljene u junu i srednju Europu povezati s Antima jo nije rijeeno (isto, 23). 51 Usp. laus 1992, 19, 96-100, 1993. Takoer i Goldstein 1995, 283-284. 52 Vidi str. 137-139. 53 Usp. i Daim 2003, 480. Pohl 2003, 589-590 istie veliku kulturalnu arolikost u kaganatu, naroito u njegovu ranom razdoblju, ali da ona ne koincidira nuno s neavarskim populacijskim skupinama koje ive pod avarskom vlau, domeui da raspored predmeta na irokom prostoru ne mora ukazivati na stvarnu migraciju nego biti posljedica razliitih oblika komunikacije tijekom vie narataja. O arheologiji etnikih skupina u avarskom kaganatu usp. Stadler 2008, 59-79.
48 49
227
5. 4. 2011. 14:46:03
Naroito vano pitanje za hrvatsku povijesnu i arheoloku znanost tie se rane prisutnosti hrvatskog etnika u junoj Panoniji. Starija je historiografija listom zagovarala tezu o nazonosti Hrvata u Meurjeju odnosno tzv. Slovinju (Slovinskoj zemlji) ve od same njihove doseobe u Dalmaciju.54 Otuda se uvrijeilo govoriti o panonskim Hrvatima i Panonskoj ili Posavskoj Hrvatskoj, a svi su knezovi Donjopanonske kneevine odreda pretvoreni u etnike Hrvate. To je miljenje snano zastupljeno i u dijelu suvremenog povjesnitva.55 No, ni u izvornoj grai niti u arheolokom materijalu nema uporita za ovu pretpostavku. Uz duan oprez pri izvoenju zakljuaka, o etnikom sastavu ili identitetskim obrascima na junopanonskom podruju u 9. stoljeu odnosno, na najnioj razini, barem imenodavnom ukusu itelja koji su stajali pod vlau donjopanonskog kneza Braslava, svjedoanstvo bi pruao zapis iz edadskog evanelistara u kojem se navode hodoasnici iz Braslavove kneevine (de terra Brasclauo).56 To su redom Zelesena, njegova supruga Hesla i njihov sin Stregemil, Motico, Trebenec, Dracig, Craniohi, Millena, Zelebor, Andreas, Nosimer, Gelanus, Luta, Chotmer, Cozil, Uuozet, Margareta, Zelislaua, Sebetuh, Humislan, Trebebor, Bribibor, Trudopulc, Boselisa, Sobemuscla i Sclauuenca te sm Braslav sa suprugom Ventescelom (Uuentescella). Iz priloenog lako je uoiti da je velika veina imena slavenskog podrijetla, dva su imena kranska (Andrija, Margareta), a dva sigurno germanska (Hesla, Ventescela). Napokon, sama injenica da se najranija hrvatska etnogeneza zbivala na prijadranskom prostoru jasno pokazuje gdje je bilo teite, ako ne i iskljuivo podruje naseobe Hrvata. Na temelju provedenih kraniometrijskih istraivanja mogue je pretpostaviti postupno irenje populacija koje se smatraju starohrvatskima u zalee sve do june Panonije tek u vrijeme od 10. do 13. stoljea.57 Prodor hrvatskog utjecaja prema sjeveru dodatno potkrepljuju i nalazi nakita iz tog vremena koji svjedoe o neposrednijim vezama izmeu dalmatinsko-hrvatskog i junopanonsko-slavenskog kulturnog kruga.58 U ovu
Ljubi 1878, 117, Smiiklas 1882, 108-109, 160-161, Klai 1899, 42, Bsendorfer 1910, 62, ii 1925, 277. 55 Usp. Goldstein 1995, 91, 94, 1996, 220-221, Markovi 2002, 71-72, Sran 2003, 10-12. Sokol 1990, 194 poziva se na rezultate Josipa Bsendorfera (1910, 104) i Stjepana Paviia (1953, passim) o rasporedu maarskih etnonima Horvat (Hrvat) i Tot (Slaven), to uzima kao potvrdu za ranu hrvatsku nazonost u Slavoniji, jer bi Maari ondje zatekli oba etnika. No, tu se radi o zamjeni teza. Ve i injenica to se hrvatsko i slavensko stanovnitvo u Slavoniji razlikuju posredstvom Maara ukazuje na to da je dolazak Hrvata u ove krajeve kasnijeg datuma, pa je metodoloki pogreno tu etniku situaciju projicirati u daleku prolost. Napokon, hrvatsko ime se tek u 16. stoljeu, uslijed raseoba izazvanih osmanskim navalama, vrsto ukorijenilo u Slavoniji (usp. Budak 2003a, 57). Vladimir Sokol je svoje gledite opetovao i u najnovije vrijeme (Matijevi-Sokol Sokol 2005, 17-18). Radi 1995, 104 pak vjeruje da su slavensko stanovnitvo koje je u 10. i 11. stoljeu naseljavalo dananju hrvatsku Baranju inili Hrvati, ali za to nema dokaza. Na slian nain umuje i Beloevi 2000, 83, 2007, 19 koji dri da se pojedina nalazita (Podsused, Cirkovljan, Medvedika, dio grobova u Brodskom Drenovcu) mogu pripisati Hrvatima. 56 Usp. Kos 1906, 249-250, 252. Izvorna sintagma Braslavova zemlja vjerojatno se ponajprije odnosi na njegovu matinu, dodravsku oblast jer je prekodravskom Donjom Panonijom zavladao tek 896. godine. 57 Usp. laus 2000, 273-284, 2006, 106-107, laus Tomii Uglei Juri 2004, 434-444. 58 Usp. Sokol 1997b, 138-141, 2006b, 173-183. Dodue, Sokol u skladu sa svojom tezom poetak hrvatske nazonosti kronoloki pomie unatrag. Vidi i Curta 2006, 193, koji takoer istie brojne
54
228
5. 4. 2011. 14:46:03
se sliku uklapa i pretpostavljena rekonstrukcija povijesnih zbivanja prema kojoj su se u prvoj polovini 10. stoljea utjecaj i vlast hrvatskih vladara proirili postupno i u zapadno i sredinje Meurjeje.59 Drugim rijeima, eponimne hrvatske skupine se vjerojatno uope nisu naselile u junoj Panoniji tijekom (pretpostavljene) izvorne seobe sa sjevera na jug, iako je dakako mogue da su pojedini njihovi dijelovi zaostali na tom podruju izgubivi naposljetku svoj identitet u premonoj mnoini ostalih doseljenih slavenskih ili mjesnih poslavenjenih populacija, dok je kasnije irenje hrvatskog etnika u povratnom smjeru, s juga na sjever, povezano s promijenjenim politikim okolnostima u ranom 10. stoljeu.60 Dalmatinsko-hrvatske populacije jasno se razlikuju od kasnijih kontinentalnih skupina iz Vukovara i Bijelog Brda, dok bi se stanovnitvo s lokaliteta Gomjenica, koji je na osnovu arheoloke grae svrstan u tzv. bjelobrdski kulturni kompleks, ubrajalo ve u dalmatinsko-hrvatske populacije. Isto bi se, uz neophodan oprez budui da je uzorak za antropoloku analizu krajnje ogranien, moglo ustvrditi za stanovnitvo u Josipovu, Velikom Polju kod Zvonimirova i Loboru, iji lokaliteti datiraju okvirno iz 11. stoljea, a naroito za Stenjevec u Zagrebu.61 Ovo bi ukazivalo na okolnost da su se od poetka 10. stoljea dalmatinsko-hrvatske populacije proirile u kontinentalno zalee do Bosanske Posavine i u savsko-dravsko-dunavsko meurjeje. Na koncu, s osloncem na sve navedeno definitivno se moe zakljuiti kako Panonska odnosno Posavska Hrvatska nikada nije postojala ni kao etnika ni kao politika tvorba. ini se kako su junopanonske slavenske populacije poslije propasti avarske vlasti krajem 8. stoljea bile na dobrom putu da pod franakim pokroviteljstvom dovre proces identitetskog objedinjavanja u jedinstvenu narodnosno-politiku cjelinu. U taj okvir su se s obzirom na drugaije politike datosti jamano uklopile i avarske populacije koje su nastavile ivjeti u Meurjeju. Budui da franaka vrela svjedoe o sukobima izmeu Avara i Slavena, pa ak i o avarskim zahtjevima za novim selitima kako bi se uklonili iz nesklonog im slavenskog susjedstva,62 moda se smije pretpostaviti da je i dio Avara iz june Panonije preao na podruje zavisne avarske kneevine sjeverno od Drave. U svakom sluaju, avarske su se skupine s vremenom slavenizirale i izgubile stari identitet koji se ionako zasnivao na vlasti Avarskog Kaganata. Takav se razvoj vjerojatno dovrio tijekom 9. stoljea, a morao je biti napose ubrzan gaenjem vazalne avarske kneevine 828. godine.63
analogije izmeu materijalne kulture jadranskog priobalja u 9. stoljeu i tzv. bjelobrdske kulture. Zacijelo ovom proimanju valja pripisati nalaz naunica tzv. dalmatinsko-hrvatskog tipa u upanji, iji je prostor pripadao u ugarsku sferu utjecaja. Treba imati na umu kako je pojedin nakit, na primjer lijevane lunulaste naunice grozdolika privjeska, kulturno dobro karakteristino za iri prostor jugoistone Europe, pa njihovu nazonost ne treba pod svaku cijenu povezivati s predmnijevanim tijesnim vezama izmeu hrvatske drave i Meurjeja (usp. i Mikecz 2009, 38-39). Vidi str. 200-205. Usp. i laus 1998, 105-106. laus 2000, 279, 2002b, 258, 269. Vidi str. 157. Dok je Raki 1894, 148, 2008, 113 govorio da su Avari nestali u 9. stoljeu im su izgubili vlast u Panoniji, ivkovi 2002, 280-281 smatra da su se Avari sasvim sigurno odrali tijekom 9. stoljea, povezujui taj zakljuak s vijeu Konstantina Porfirogeneta, O upravljanju Carstvom c. 30, 69-71 (= VIINJ II, 31) da u Hrvatskoj ima jo avarskih potomaka i da se to na njima
229
61 62 63
59 60
5. 4. 2011. 14:46:04
Slom Ljudevitova ustanka naprasno je prekinuo proces okupljanja slavenskih populacija u junoj Panoniji u zajedniku politiku tvorbu. Franci su od tog vremena u pravilu nastojali paziti da na vlast u dodravskoj Donjopanonskoj kneevini ne dovedu osobu koja bi poput kneza Ljudevita mogla svojim ugledom iznova okupiti slavenske zajednice u Meurjeju i ugroziti franake pozicije. Neposredno poslije slamanja pobune uspostavili su vievlae slavenskih plemenskih poglavara, ali su od toga morali odustati budui da je to umanjilo obrambenu uinkovitost cijelog podruja, kao to je zorno pokazao bugarski prodor 827. godine. Nov, odluuju pomak dogodio bi se postavljanjem odlinika hrvatskog podrijetla na vlast u Donjopanonskoj kneevini, a da to istovremeno nije znailo doseobu znatnije skupine Hrvata. Meutim, Franci nisu stali na tome nego su u isto vrijeme poticali po svemu sudei naseljavanje germanskog stanovnitva naroito u istonim krajevima Meurjeja. Tako su konano postigli toliko eljeno uvrenje svog pogranino-obrambenog sustava u junoj Panoniji. Daljnji etnogenetiko-identitetski razvitak na ovom prostoru bio je onemoguen nepovoljnim politikim prilikama krajem 9. stoljea. Ve su i navale moravskog kneza Svatopluka u sjevernoj Panoniji u ranim osamdesetim godinama prouzroile znatne populacijske poremeaje budui da je dio stanovnitva jamano izbjegao iz pokrajine,64 nesumnjivo i na jug, no prava kriza nastupila je tek s provalama Maara. Siloviti maarski upadi i osobito ruenje Moravske kneevine potaknuli su novo iseljavanje slavenskog stanovnitva koje je zaklon potrailo i u dodravskoj Donjoj Panoniji. Vrela oslikavaju posljedice maarskih nasrtaja krajnje dramatinim bojama: Regensburki nastavak Fuldskih godinjaka spominje da su Maari do unitenja satrli cijelu Panoniju (totam Pannoniam usque ad internicionem deleverunt), pobivi ljude i starije gospoe, a djevojke odvevi sa sobom, Reginonova kronika biljei da su u Panoniji opustoili sve do temelja (omnia ad solum depopulantibus), Herman Kontrakt u svojoj Kronici kae da su Maari zaposjeli opustoene Panonije (depopulatae Pannoniae), dok se u pismu salzburkog nadbiskupa Teotmara iz srpnja 900. istie da su Slaveni uzeli k sebi veliko mnotvo Maara, prihvatili njihove obiaje i u sprezi s njima oborili se na krane, ubijajui ih, izgonei i porobljavajui, te da su unitili crkve u cijeloj Panoniji koju su u potpunosti opustoili (tota terra depopulata).65 U vezi sa slomom Moravske kneevine i bijega tamonjeg stanovnitva pred maarskim osvajanjem svjedoanstvo prua spis Konstantina Porfirogeneta O upravljanju Carstvom, navodei ak izriito da su se Moravljani razbjeali pred napadaima i utoite potraili kod Bugara i Hrvata ili da su se podvrgnuli Maarima.66 Naznaku priljeva tog novog stanovnitva iz Panonske nizine
vidi (dodue, komentar se odnosi na caru suvremeno doba, 10. stoljee). ak i da je taj podatak vrela mogue ovako protumaiti, avarski identitet u 9. stoljeu vie nije nita znaio i preivjeli Avari nuno su usvajali identitete skupina iz okruenja. 64 AFCR, a. 884 navode da je u tim ratovima cijela Panonija od rijeke Rabe na istok bila zbrisana, a Reginonova kronika, a. 889 govori o opustjelim krajevima Panonaca i Avara. Jasno, u procjeni stvarnog stanja na umu uvijek valja imati uobiajena pretjerivanja izvora. 65 AFCR, a. 894 (= Kos 1906, 233), Reginonova kronika, a. 894, Herman Kontrakt, a. 900, Pismo nadbiskupa Teotmara (= Kos 1906, 245). 66 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, c. 13, 5-7, c. 38, 57-60, c. 41, 19-25 (naroito je posljednji odlomak indikativan).
230
5. 4. 2011. 14:46:04
moda predstavljaju antropoloki nalazi iz nekropole u Bonjacima kraj upanje, budui da su utvrene dvije slavenske populacije koje nisu bile u genetskoj vezi.67 Neoekivana pojava izbjeglica iz sjevernopanonskih oblasti i izravni prodori Maara koji su uslijedili ubrzo potom, dokrajivi politiku organizaciju u Meurjeju, zaustavili su na neko vrijeme etnogenetike procese. Maari se u prvi mah nisu naseljavali u istonom dijelu june Panonije koji se naao pod njihovim izravnim utjecajem. Budui da nema arheolokih nalaza koji bi potvrdili maarsku nazonost u Meurjeju u najranijem razdoblju njihove vlasti u Panonskoj nizini, sasvim je izgledno da njihovo bitnije doseljavanje pripada kasnijem vremenu.68 Pretpostavlja se prema toponimima maarskog podrijetla, koji su zabiljeeni u pisanim vrelima iz 13. i 14. stoljea, da je prostor maarske naseobe sezao od Srijema na istoku do utoka Bosuta u Savu odnosno ua Vuice u Karaicu na zapadu, dok je u dananjoj Baranji pokrivao prekodravsku okolicu Valpova.69 U proizaloj uzajamnoj interakciji izmeu slavenskog i maarskog stanovnitva, a pod istodobnim utjecajem nekoliko kulturnih krugova, sa zapada karantansko-ketlakog, s juga starohrvatskog, s jugoistoka bizantskog i s istoka kijevskoruskoga, razvila se tijekom 10. stoljea, zahvaljujui smirivanju prilika u Karpatskoj kotlini, zasebna materijalna kultura poznata pod nazivom bjelobrdska kultura.70 U savsko-dravsko-dunavskom meurjeju njezini su nositelji bile poglavito slavenske i poslavenjene populacije koje su bez obzira na predmnijevanu politiku razdijeljenost izmeu hrvatskog i maarskog podruja bile jednako zahvaene njezinim osnovnim pojavnostima, uz stanovite osobitosti u istonom, zapadnom i junom dijelu junopanonskog prostora. Juna Panonija je ionako bila prostor proimanja razliitih utjecaja i dodira sa susjednim oblastima, podruje kulturne i trgovake razmjene.71 Ipak, odreena kulturno-etnika homogenost koja je iz toga proizala postavila je temelje za obnovu procesa oblikovanja identiteta i odluno je s uspostavom vlasti Arpadovia pridonijela stvaranju svijesti o jedinstvenom slavenskom etniku koji je izraz dobio i u priznanju zasebnog poloaja Slavonije. Istoni dio Meurjeja nije bio obuhvaen tim pojmom, no postoje svjedoanstva o drutvenom i povijesnom jedinstvu podruja od Zagreba i Varadina do Vukovara, pa ak i o njegovu barem privremenom politikom objedinjavanju.72 U takvom upravnopolitikom oblikovanju prostora Arpadovii su bez sumnje vodili rauna i o staroj povezanosti zapadnoga i sredinjega dijela Meurjeja s Hrvatskim Kraljevstvom, priznajui pritom etniko-identitetsku cjelovitost podruja izmeu Save, Drave i Dunava.
Za antropoloku analizu osteoloke grae iz nekropole u Bonjacima usp. Pilari 1967, 419443. 68 Kovaevi Dimitrijevi 1959, 151-153 pripisuju konjaniki grob iz Batajnice poganskim Maarima, dok je u jednom enskom grobu pronaen novac kraljeva Stjepana I. i Petra I. 69 Usp. Kniezsa 1938, 283-286. 70 O obiljejima tzv. bjelobrdskog kulturnog kompleksa u Meurjeju usp. Evans 1989, 141146, Tomii 1989, 1990a, 1990b, 1991a, 1991b, 1992, 1994a, 99-106, 1996, 156-159, 1997c, Demo 1996. U vezi s nalazima bjelobrdske kulture na prostoru juno od Save usp. Mileti 1963, 161-167, 1967, 1979, eravica 1986, a u hrvatskom dijelu Baranje Tomii 1995, 71-98. Takoer i Demo 1983. Za nositelje bjelobrdske kulture u Transdanubiji (maarske i slavenske populacije) usp. Vondrkov 1996, 409-412. 71 Usp. i Mikecz 2009, 102. 72 Usp. Andri 2001a, 61-65, 2004, 92-94
67
231
5. 4. 2011. 14:46:04
5. 4. 2011. 14:46:04
IX. poglavlje
Naseljenost i naselja u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea

Uljudba rimske antike nerazdruivo je povezana s gradovima. Gradovi su bili temelj na kojima je poivala rimska drava i njihovim postupnim zamiranjem uslijed brojnih imbenika cijelo je njezino zdanje zapalo u krizu. Ovaj je proces bio razliite jaine i dogodio se u razliito vrijeme u pojedinim dijelovima Carstva.1 No, konaan ishod u osnovi posvuda je bio jednak: antiki je grad doivio stuboku preobrazbu koja mu je nerijetko omoguila opstanak, ali pod bitno promijenjenim uvjetima i u uvelike drugaijim okolnostima.2 Takve je mijene proao i prostor Meurjeja, gdje je slabljenje gradskih struktura ulo u posljednjim desetljeima 4. stoljea u uznapredovalu fazu. Potpuni slom preostataka antike urbanizacije zbio se potkraj 6. stoljea u navali Avara i Slavena. Oporavak je bio dug i mukotrpan, a puninu je obnovljeni gradski ivot u junoj Panoniji opet dosegao tek u razvijenom srednjem vijeku zahvaljujui djelovanju vladara iz dinastije Arpadovia.
Potresi kasnoantikog doba

Rimski grad u Panoniji, koji se ionako naao na mukama zbog rigidnosti kasnog rimskog sustava, snaao je 374. godine u provali Kvada i Sarmata dotad najtei udarac.3 Carske su vlasti, pod iji je nadzor dospjela gradska uprava, iznova spoznale koliko je krhka bila unutranja sigurnost pokrajina neposredno izloenih napadima preko limesa. Pred ovom je prijetnjom postalo od presudne vanosti odravati funkciju gradova kao veih obrambenih uporita, naroito u pograninim oblastima, koji samim graanima i stanovnicima okolnih krajeva mogu pruiti toliko potrebno utoite, ali i kao glavnih oslonaca dravne vlasti u pokrajini. Do ovog su vremena pojedina naselja ve u znatnoj mjeri postigla visok stupanj samodostatnosti i samozatite.4 Najbolji primjer za to su rimska zemljoposjednika i carska imanja (villae) koja su pretvorena u prava utvrenja.5 Openito je tijekom 5. i 6. stoljea u Carstvu na zamahu dobila kastrizacija odnosno utvrivanje. To je podrazumijevalo opsenu obnovu i izgradnju
Usp. Liebeschuetz 2001, 29-103. Usp. Liebeschuetz 2001, 284-317, 369-399. O opstanku rimskih naselja u Transdanubiji (sjevernoj Panoniji) usp. Christie 1992, 1994. 3 Vidi str. 217-218. 4 Usp. Pczy 1980, 253. 5 Thomas 1964, 389-390, 1980, 312-317.
1 2
233
5. 4. 2011. 14:46:04
utvrda (castra), tvrava (castella)6 i drugih vojnoobrambenih instalacija, kula (burgi) i straarnica (speculae), te popravak bedema i podizanje snanijih zidina oko gradskih naselja, veih (civitates) ili manjih (oppida). Gradovi su tako prestali biti prvenstveno naseobinske aglomeracije i, veinom smanjenog opsega, preobrazili su se u utvrena sredita vojne, graanske i crkvene uprave.7 U ovom dobu proetom nesigurnou na cijeni su dobila pribjeita na uzvisinama i na teko pristupanim mjestima, tzv. zbjegovi (refugia), koje je civilno stanovnitvo isprva prolazno koristilo u trenucima neposredne opasnosti, ali se kasnije u njima i trajnije naseljavalo, pri emu se bedemom i kulama dodatno osnaivala obrana.8 Nakon porazne 374. godine, jo je vea pogibelj zadesila junopanonska naselja u navalama ostrogotsko-alansko-hunske skupine 378.380. godine. Poznato je iz izvora da je u prodoru u proljee 380. stradala Mursa, a pretpostavlja se i Cibale.9 Isto se moe zakljuiti i za mnoga druga gradska i ladanjska naselja koja su se napadaima nala na putu, vjerojatno prvenstveno du podravskog, ali i posavskog prometnog pravca. Ipak, razaranja nisu bila znatnija jer se ivot u gradovima i vilama nastavio, premda u bitno smanjenom opsegu.10 Zorno svjedoanstvo o prijetnji koju je ovaj napad predstavljao za ljudske sudbine i imovinu pruaju vee koliine u zemlju pohranjena novca, otkrivene na vie lokaliteta u Posavini i ire, u Bijeljini, moda u okolici Bosanskog Broda, Lupoglavu kraj Dugog Sela, Sisku i juno od njega, u Gradusi Posavskoj i Sunji, te u Zagrebu, kao i u Donjoj Kupini sjeveroistono od Karlovca11 i u Vinkovcima. Ovim nalazima valja pribrojiti i ostavu novca iz Rakovca u Srijemu. Nevolja u koju su zapale rimske upravne strukture u Panoniji od kraja sedamdesetih godina 4. stoljea ogleda se i u smanjenom dotoku novog novca, osobito nakon 395. godine, zbog ega se smatra kako su jo nekoliko desetljea u uporabi ostali stari kovovi jer se kolanje novca, ma koliko oslabljeno, nastavilo.12 Dravne vlasti su krajem 4. i poetkom 5. stoljea ulagale jo znatan trud u jaanje unutarnje otpornosti pokrajina, to se nastojalo postii podizanjem obrambene sposobnosti gradova. Tako
Castellum je inae umanjenica od rijei castrum. Usp. Claude 1969, 15-41, 162-167 za utvrenost i areal bizantskoga grada u 6. stoljeu. 8 O glavnim oblicima vojnih i civilnih utvrda te zaklonita u kasnoj antici usp. Cigleneki 1987a, 111-120. 9 Vidi str. 56. 10 Boji 1994, 39 istie da Mursa nije mogla biti potpuno razorena, a Bulat 1989, 36, GrickeLuki 2000, 9 i Sekelj Ivanan 2001b, 190 govore o ivotarenju grada. imi 1998, 19 istie da se Mursa od ovog napada vie nikad nije oporavila, a o propasti grada pie i Mauran 1962, 18-19. Sline pretpostavke za Cibale iznose i Virc 1988, 11, Bulat 1994, 35, Iskra-Janoi 1997, 284, 1999a, 63, 2001, 150, 2004, 171, 2005, 39, Dizdar 1999, 65, Sekelj Ivanan 2001b, 196, Andri 2007, 19. 11 Zavodljiva je pomisao da bi ova ostava bila istovremena s gotskim napadom na Jeronimovo zaviajno mjesto, Stridon, koje se po svemu sudei nalazilo u zaleu dananje Rijeke. Napadai bi se u prodoru mogli koristiti odvojkom vicinalne ceste koja bi od okolice Karlovca vodila prema Senju (vidi str. 31 i bilj. 38). 12 O tome usp. Vrady 1962, 405, Burger 1966, 148, Soproni 1969, 75-78, Salamon Barkczi 1970, 74, Lnyi 1972, 136-137, Vgo Bna 1976, 136-137, Mcsy 1981, 187, Bir-Sey 1982, 507-509, Prttel 1982, 362, Flep 1984, 155, 220-228, Kos 1986, 224, Duncan 1993, 67, Torbgyi 1998, 43-56, Migotti Perini 2001, 147, 164.
6 7
234
5. 4. 2011. 14:46:04
je vojskovoa Stilihon uputio senatora Flavija Lupa u Drugu Panoniju u svojstvu poreznog strunjaka sa zadatkom da procijeni porezna zaduenja mjesnih zemljoposjednika i pobrine se da dio novca bude utroen na obnovu bedema pokrajinskih gradova.13 No, u asu kad su hunski kraljevi Bleda i Atila 441. godine donijeli ugrozu slinu udaru Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine, zauzevi Sirmij i preostale prethodno nezaposjednute gradove u Drugoj Panoniji, koji su zacijelo pali bez otpora, Carstvo vie nita nije bilo u stanju uiniti. Viestoljetni naseobinski kontinuitet iz kasne antike u rani srednji vijek arheoloki nalazi potvruju na nekoliko lokaliteta u Meurjeju. U Drugoj Panoniji broj naselja iji je prostor bio naseljavan ili koriten tijekom duljeg razdoblja vei je nego u Panoniji Saviji. Meu gradskim naseljima to se odnosi ponajprije na Basijanu, Cibale, Mursu i Sirmij. Basijana (Donji Petrovci) nastavila je ivjeti i poslije krizne 379. i 380. godine, to se ogleda u nalazima bronanog novca Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija koji datira iz vremena sve do 395. godine. Iako u numizmatikom i openito arheolokom materijalu potom nastupa viestoljetni hijat, isprekidan tek nalazom dvije zlatne naunice u samim Donjim Petrovcima i u oblinjem Erdeviku,14 kao i otkriem bronanika Justina II. iz 569./570. godine, mogue je pretpostaviti da se naselje odralo u cijelom kasnoantikom razdoblju. Na to upuuju literarna vrela. U popisu rimskih civilnih i vojnih slubi obje polovice Carstva (Notitia dignitatum utriusque imperii), koji jednim dijelom potjee s poetka devedesetih godina 4. stoljea, a drugim iz prve polovine 5. stoljea,15 biljei se premjetaj carske radionice tekstila (gynaeceum) iz Basijane u Salonu, moda u prvom desetljeu 5. stoljea.16 Nakon toga spominje se napad Huna pod Atilinim sinom Dengizikom-Denzikom iz otprilike 466. godine kad je Basijana bila pod ostrogotskom vlau.17 Napokon, ukaz Justinijana I. iz travnja 535. godine, kojim je dio Druge Panonije sa sreditem u Basijani u crkvenom pogledu podvrgnut nadbiskupu Justinijane Prime,18 svjedoi o tome da je grad pripadao Istonom Carstvu. Posljednji put je Basijana zabiljeena kod Anonima Ravenjanina, koji pie, kako se misli,
O Flaviju Lupu i njegovoj karijeri usp. Chastagnol 1967, 105-130, PLRE I, 521, Vrady 1972, 262-264, Mcsy 1974, 348, Eadie 1982, 29, Eadie Petrovi 1982, 15. Lupovu misiju vrlo vjerojatno valja datirati u 399. godinu kad Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.206-207 spominje da Panonci opet plaaju porez. Usp. i Vrady 1969, 140-142. 14 Rije je o kasnoantikom odnosno ranobizantskom urbanom nakitu koji pripada u 5.6. stoljeu, a smatra se da je on posluio kao prauzor za kasnije avarsko-slavenske naunice iz kasnog 7. i 8. stoljea (Vinski 1957, 30, Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1962, 76, br. 74-75). 15 Smatra se da je redakcija popisa koja prikazuje upravnu hijerarhiju Istonog Carstva nastala jo za ivota Teodozija I., dok je dio posveen Zapadnom Carstvu dopunjavan pod Honorijem, a vrlo vjerojatno i Valentinijanom III. (usp. Kulikowski 2000, 358-361). 16 Not. Dign. Occ. 11: procurator gynaecei Bassianensis Pannoniae Secundae. Usp. Duani 1967, 73-74, Wilkes 1969, 419, Milin 2004, 257. ini se opravdanim premjetanje radionice odrediti vremenom Alarikovih navala. Prema Basleru 1972, 13-14, to se zbilo oko 425. godine. 17 Vidi str. 83. Podatak donosi Jordan, Getica 272: Ba<s>siana, Pannoniae civitas. Pored toga, u Hijeroklovu Priruniku (Synecdemus) iz sredine 5. stoljea navodi se da je Basijana dio Istonog Carstva (usp. Milin 2004, 257), iako je tada zapravo bila pod hunskom vlau. 18 Justinijan, Novellae 11: Bac[= s]<sian>ensis civitas.
13
235
5. 4. 2011. 14:46:05
u prvoj polovini 9. stoljea,19 a zrcali stanje u prvim desetljeima 6. stoljea. 20 Pod Justinom II. grad je jo igrao odreenu ulogu, ali je padom pod avarsko gospodstvo definitivno bio preputen propasti jer ga oni nisu naselili. Moda je i na avarsku odluku da ne nasele podruje Basijane utjecala injenica to je grad dugo bio istonorimsko uporite. ini se da u ovo vrijeme treba smjestiti konaan prekid kontinuiteta izmeu rimskog i srednjovjekovnog naselja. U ranom srednjem vijeku je s prostora nekadanje Basijane poznat samo nalaz ostave srebrnih abasidskih dirhama. 21 Mnogo sigurnije moe se pratiti kasnoantika i ranosrednjovjekovna naseobinska povijest Cibala (Vinkovci). Nalazi bronanog novca Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima i Arkadija, koji potjee iz godine 379. do 401.,22 te Honorijev zlatnik (iskovan poslije 395. godine)23 i bronanik posvjedouju da je grad preivio pretpostavljeni Alatejev i Safraksov napad. Njima moda valja pribrojiti i dva zlatnika Teodozija II.,24 koji su u junopanonske krajeve mogli dospjeti poslije 441. godine kad je cijela Druga Panonija pala pod hunsku vlast, zacijelo kao dio danka koji je Istono Carstvo plaalo Hunima. Na vinkovakom podruju pronaen je i bronanik Justinijana I. iz 539./540. godine.25 Tada je grad priznavao vlast Gepida. Prethodno su njime gospodarili Ostrogoti, na to bi upuivao nalaz Teoderikove etvrtsilikve iskovane u ime cara Justina I. S obzirom na krtost arheolokih nalaza utemeljeno je pretpostaviti da su od hunskog vremena Cibale bile izloene ubrzanom propadanju. Svojevrstan oporavak doivjele su tijekom druge faze gepidske nazonosti u Drugoj Panoniji. Tada su, uz Sirmij, bile najvee gepidsko naselje u Meurjeju. Posluivi se postojeom arhitekturom, Gepidi su za stanovanje iskoristili manje oteene graevine koje je bilo lake na brzinu popraviti, dok su mrtve pokapali meu poruene objekte.26 I obnova mjesnih keramiarskih radionica svjedoi o trudu da se u naselju uspostave uhodaniji ivotni uvjeti.27 Naseobinsku snagu Gepida u Cibalama potkrepljuju brojni nalazi arheoloke grae. Antropoloka analiza manjeg uzorka kostura takoer pokazuje da se radilo o stabilnoj i organiziranoj populaciji.28
Usp. Staab 1976, 31, 1998, 104, Tth 1989, 198. Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Bassianae. 21 Duani 1967, 75 i Mini 2004, 257 prekid kontinuiteta datiraju sredinom 5. stoljea. Mini pritom napade Gepida i Avara pogreno smjeta u ovo vrijeme. No, naselje je vjerojatno egzistiralo do druge polovine 6. stoljea. 22 Brunmid 1902, 163, Alfldi 1924, 31-32, Mirnik 1996, 172, br. 42, 46, 173, br. 52, 177, br. 95, 179, br. 111, 188, br. 195, 200, br. 303, 201, br. 313, 293, br. 329, 331. 23 Dimitrijevi 1979, 190, Iskra-Janoi 2001, 152, Sekelj Ivanan 2001b, 196. Zlatnik je pronaen izvan, a bronanik unutar zidina antikih Cibala. 24 Brunmid 1902, 163, Alfldi 1924, 31, Dimitrijevi 1979, 190. Vrlo je upitno potjee li novac iz Vinkovaca. 25 Brunmid 1902, 163, Alfldi 1924, 31, Gricke-Luki 1994, 1150, br. 11, Mirnik emrov 1998, 151, br. 108. Dimitrijevi 1979, 183 spominje jo dva solida Justinijana I., od kojih bi jedan sigurno bio pronaen u Vinkovcima. 26 Dizdar 1999, 66, 67, Iskra-Janoi 2001, 152, 2002, 78, 2004, 185, 2006c, 292, Andri 2007, 20. U nedavnim je zatitnim radovima otkriveno vjerojatno pet novih gepidskih grobova (Vuli Krznari krivanko Rapan Papea 2007, 71, Rapan Papea Vuli 2007, 72-73). 27 Iskra-Janoi 2004, 185. 28 Dizdar 1999, 66. Usp. i laus 2002a, 40-43. O nazonosti Gepida svjedoi i nalaz dvaju deformiranih lubanja (Prducz 1963, 31, Dimitrijevi 1979, 190, Dizdar 1999, 66).
19 20
236
5. 4. 2011. 14:46:05
Slom gepidske vlasti i odlazak Langobarda izruio je Cibale Avarima i Slavenima, ali se oni naseljavaju na njihovom irem prostoru, izvan kasnoantikoga grada, tijekom 7. stoljea i 8. stoljea, dijelom i na lokalitetu Meraja.29 Od vee vanosti su bila naselja u okolici starih Cibala, kod Otoka i Privlake, koja su se razvila u 8. stoljeu. Premda se Cibale spominju u spisu Anonima Ravenjanina,30 tada ve odavno u njima nije bilo nikoga tko bi pamtio antiki naziv naselja.31 Numizmatiki nalazi jasno svjedoe i o ivotu Murse (Osijek) nakon napada 379. i 380. godine. Rije je o bronanom novcu Teodozija I., Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. kao i o Arkadijevom zlatniku, a na njih se nadovezuju zlatnik i bronanik Lava I., bronanik Anastazija I. te zlatnik i dva bronanika Justinijana I. Datacijski raspon ovih kovova protee se od 378. do 455., 457. do 474., 512. do 517. i 527. do 565. godine. Ovime nije iscrpljena numizmatika graa s prostora Murse jer su pronaeni i langobardski zlatnici iz sredine 6. stoljea, Maurikijev bronanik iz 592./593. godine i Heraklijev zlatnik iz 616./625. godine. Odsustvo hunskih, ostrogotskih i gepidskih nalaza ukazuje na injenicu da ni Huni ni Ostrogoti ni Gepidi nisu u Mursi uspostavili stalno naselje, a Gepidi po svoj prilici nisu njome niti vladali u drugom razdoblju svoje nazonosti.32 Hunima, Ostrogotima te Gepidima u prvoj fazi njihove prisutnosti nekadanji je rimski grad moda sluio jedino kao uporite koje je nadziralo prijelaz preko Drave. Ovu vrijednost zadrao je lokalitet i u vrijeme avarsko-slavenske prevlasti. Postupno zamiranje ivota u Mursi uslijedilo je zacijelo poslije hunskog osvajanja 441. godine, ali nije nuno pretpostaviti da su Huni razruili grad zbog opasnosti da bi mogao posluiti kao utvrda koja bi koila njihovo napredovanje.33 Vjerojatnije je da su zidine Murse tada ve odavno bile propale jer ih rimske vlasti vie nisu bile u stanju odravati pa grad nije ni bio branjen. U kontekstu kasne antike Mursa se posljednji put spominje kod Anonima Ravenjanina,34 to je po svemu sudei odraz njezine prometne vanosti, a nikako pokazatelj da je i u doba ostrogotske vlasti u prvoj polovini 6. stoljea bila funkcionalno gradsko sredite. Kada Avari i Slaveni budu u 7. i 8. stoljeu naposljetku naseljavali mursijsko podruje, njihove naseobine niknule su izvan granica propaloga rimskoga grada, u njegovoj okolici blie Dravi.35 Ostaci Murse koriteni su kao izvor graevnog materijala, ukljuujui i most preko
Usp. i Andri 2007, 24. Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Cibalae. 31 esto se u historiografiji kao jedan od posljednjih spomena Cibala u kasnoj antici navodi i podatak iz Saetka montekasinskih kronika (Epitome Chronicorum Casinensium) da je JustinijanI. toboe darovao sv. Benediktu iz Nursije posjede u Cibalama (prihvaaju ga primjerice Brunmid 1902, 131, Dimitrijevi 1966, 37 i, sa zadrkom, 49, 1979, 189, Ostoji 1969, 390, Virc 1988, 11, Iskra-Janoi 1997, 284, 1999a, 63, 2001, 151, 2004, 171, 2005, 15, 2006d, 291, Dizdar 1999, 65, Tomii 1999f, 213, Bui 2002, 16), ali to je darovanje izmiljotina benediktinca Petra akona, knjiniara i arhivara u Monte Cassinu u 12. stoljeu (usp. Andri 2005b, 1-5, 2007, 21-23; takoer i Jarak 1998, 779-786). 32 Vidi str. 108, 110, bilj. 219. 33 Usp. Boji 1994, 40. Slino i Mauran 1962, 20. 34 Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Mursa Maior. 35 Usp. i Mauran 1962, 25-26, Boji 1994, 41-43, Sekelj Ivanan 2001b, 190. Boji smatra upitnim je li se radilo o avarsko-slavenskom naselju ili vojnikom uporitu koje je titilo prijelaz preko Drave kod Nemetina.
29 30
237
5. 4. 2011. 14:46:05
Drave koji vie nije bio uporaban.36 Avari i Slaveni su kao i u sluaju Cibala podigli znatnije naselje u iroj okolici Murse, u Bijelom Brdu, a manja naselja vjerojatno u Samatovcima i Sarvau. Vrijedi istaknuti da se Samatovci nalaze otprilike tri kilometra jugozapadno od Petrijevaca, gdje se smjeta rimska putna postaja Mursela.37 Nju spominje Anonim Ravenjanin,38 po emu bi se dalo zakljuiti da je postojala i u ranom 6. stoljeu. Isti je pisac zabiljeio vie postaja i mjesta na glavnim prometnim pravcima u junopanonskim pokrajinama, to bi moglo posredno svjedoiti o ustrajnoj brizi ostrogotskih vlasti da se obnovi kopnena rimska komunikacijska infrastruktura.39 Tako se navode Konfluent (Confluentes), Taurin (Taurinum), Idominij (Idominium sc. Idiminium), Basijana (Bassianae), Fosa (Fossae) i Sirmij (Sirmium), najizravnija prometna veza izmeu sredita Druge (Sirmijske) Panonije i Singiduna; Drin (Drinum sc. Flumen Drinum), Salda (Saldae), Basant (Bassantae sc. Ad Basantem) i Marsonija (Marsonia), postaje na sjevernom odsjeku posavske ceste; Velika Mursa (Mursa Maior sc. Mursa), Mala Mursa (Mursa Minor sc. Mursella), Jobalij (Joballii sc. Jovalia), Bereva (Berevae sc. Berebae), Sorena (Sorenae sc. Serena), Mariman (Marimanus sc. Marinianae), Balenil (Balenilum sc. Bolentium), Sirot (Sirote sc. Serota), Kukona (Cucconae), Lentul (Lentuli sc. Lentoli), Sonista (Sonista sc. Sunista), Botivo (Botivum), Popul (Populi), Akvaviva (Aquaviva sc. Aqua Viva), Remista (Remista sc. Ramista) i Petaviona (Petaviona sc. Poetovio), toke na podravskoj cesti, uz Ligan (Liganum sc. Halicanum) na ogranku Jantarskog puta; Spaneata (Spaneatae sc. Spaneta), Ansilena (Ansilena sc. Cansilena), Cibale (Cibalae) i Certisa (Certisa sc. Certiss<i>a), mjesta na dva smjera podravske ceste, dok su Burgena (Burgenae), Lavar (Lavares vjer. Ad Labores) i Kuminij (Cumunion sc. Acumincum) izmjeteni u ovom nizu; Serbicij (Serbitium sc. Servitium), sastavnica june posavske prometnice;40 Akun (Acunum sc. Acumincum), Uz (Usum sc. Cusum), Malata (Malatae sc. Bononia-Malata), Katij (Catium vjer. Cuccium), Kornak (Cornacum), Klantiburg (Clantiburgum vjer. Teutoburgium), Livor (Livori sc. Ad Labores), Donacijana (Donatianae) i Ancijana (Antiana sc. Antianae), lokaliteti na podunavskoj prometnici, s time da Aluzion (Alusio) i Anama (Annama) umetnuti izmeu Kornaka i Klantiburga/Teutoburgija nisu poznati iz drugih vrela; Sika (Sicce sc. Siscia), Gra Usp. Bulat 1989, 36. Obino se misli da se most sruio jo u hunsko doba (Boji 1994, 42), no ini se uputnijim zakljuiti kako su i Huni i Ostrogoti bili zainteresirani za njegovo odravanje pa je most zacijelo postao neupotrebljiv tek s konanim slomom ostrogotske vlasti. Kako se zasada ini na temelju dostupne arheoloke grae, Gepidi nisu u drugoj fazi svoje nazonosti imali podruje Murse pod svojim nadzorom. 37 Vidi str. 37, bilj. 82. 38 Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Mursa minor. 39 Kasiodorova poslanica (Variae, 1.29.1-2 = Kos 1902, 4) jasno izraava svijest ostrogotskog kralja Teoderika Amalca o potrebi odravanja prometnica i sustava rimskih postaja, budui da je nesmetano djelovanje javne pote od najpree dravne vanosti. Usp. i Pirkovi 1968, 69. 40 U odlomku u kojem se navodi Serbicij/Servicij spominju se zapravo mjesta u Dalmaciji, ali se u popisu i njih podvodi pod panonske gradove (usp. Tth 1989, 201, ae 1995, 81-90). Moda se to moe objasniti injenicom to je Panonija Savija bila pod ostrogotskom upravom zdruena s Dalmacijom.
36
238
5. 4. 2011. 14:46:05
nica (Fines sc. Ad Fines), Romula (Romula) i Nomiud (Nomiudum sc. Neviodunum), dio ceste od Emone do Siscije u Panoniji Saviji.41 Posljednji grad u Drugoj Panoniji koji se moe podiiti kontinuitetom naseljavanja u 5. i 6. stoljeu jest Sirmij (Srijemska Mitrovica). Za razliku od Murse i Cibala koji su pali plijenom Alatejeva i Safraksova pljakakog pohoda, Sirmij se jamano odrao budui da je njegov bedem bio obnovljen nedavno, 374. godine.42 Dodue, kriza 379.380. godine pogodila je i Sirmij, to se zakljuuje po nalazima dvije ostave novca, jedne iz hipodroma, a druge s prostora javne kupelji.43 U grad je u ljeto 378. godine stigao i Gracijan preko Bononije,44 u njemu je boravio u sijenju i veljai 379. nakon to je Teodozija I. proglasio carem,45 u rujnu 380. povodom sklapanja federatskog ugovora s Ostrogotima, Alanima i Hunima,46 te u kolovozu 381. prije sazivanja koncila u Akvileji poetkom rujna.47 Bogata numizmatika graa otkriva funkcioniranje grada. Pronaeni su bronani novci careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I. i Arkadija iskovani izmeu 379. i 395. godine. Nalazi novca iz prve polovine 5. stoljea su rjei. Rije je o bronanicima Honorija, Arkadija, Ivana, Teodozija II. i Valentinijana III. Moda je Sirmij 401. godine pretrpio estok udar Alarikovih Vizigota ako je suditi po arheolokim ostacima koji upuuju na opsenija razaranja. Katastrofa je snala sredinji dio grada, gdje su arheoloka istraivanja na svjetlo dana iznijela debeo sloj garei i graevnog otpada.48 O Alarikovom prodoru do Italije preko Sirmija svjedoi Jordan u Gotskoj povijesti, a mogue je da su tom prigodom Vizigoti grad i osvojili, iako pisana vrela o tome nita ne znaju.49 Osim strateke vanosti grada i
Anonim Ravenjanin, 4.19-20. Vrijedi istaknuti da pisac sva mjesta oznauje pojmom grada (civitas), iako ona to nisu mogla biti u klasinom smislu rijei. 42 Vidi str. 218, bilj. 3. Demandt 2007, 156, bilj. 9 misli da je Sirmij bio tada razoren, pri emu se poziva na Popovi 1982, 550. No, on govori o tekom stradanju grada potkraj 4. i poetkom 5. stoljea. 43 Usp. Popovi 1977, 121, bilj. 31. 44 Amijan Marcelin, 31.11.6. Usp. i Eadie Petrovi 1982, 14. 45 Izvadak o cezarima, 48.1, Marcelin, a. 379.1, Jordan, Romana 315, Teodozijev zakonik, 6.30.1. U Sirmiju bi u prosincu 379. u ime Gracijana, Valentinijana II i Teodozija I bila izdan jo jedan carski ukaz (Teodozijev zakonik, 6.30.4.1). 46 Vidi str. 57. Carev boravak u Sirmiju zasvjedoen je zakonom donesenim 8. rujna 380. (Teodozijev zakonik, 7.22.11.1). Obino se misli da je tada u Sirmiju boravio i Teodozije I. (usp. Seeck 1913, 487, 1919, 254-255, Schmidt 1934, 260, Brato 2003a, 480, Demandt 2007, 156), ali to ne mora nuno biti tako jer su se zakoni objavljivali u ime svih zakonitih vladajuih careva (da nije bilo sastanka izmeu Gracijana i Teodozija I u rujnu 380. smatra i Heather 1994, 153154). Teodozije je sredinom kolovoza bio jo u Hadrijanopolu (Teodozijev zakonik, 15.1.21), a mjesec dana kasnije u Tesaloniki (Teodozijev zakonik, 10.10.14), to bi neloginim inilo njegovo kretanje do Sirmija, pogotovo s obzirom na rasplamsalu krizu zbog novih gotskih napada. Filostorgije, 9.19 grijei u tvrdnji da je Teodozije I. Gote pobijedio kod Sirmija nakon ega bi u trijumfu uao u Konstantinopol budui da su napadai djelovali u Makedoniji i Tesaliji (usp. Wolfram 1990, 139). 47 O tome svjedoi Povijest akvilejskog koncila 10: imperator cum esset praesens Sirmio. 48 Usp. Popovi 1982, 550. Postoji i mogunost da su oteenja bila posljedica prirodne nepogode poput poara (usp. Amijan Marcelin, 30.5.16). 49 Jordan, Getica 147. Usp. Popovi 1987, 121.
41
239
5. 4. 2011. 14:46:06
smjetaja na prometnoj osi, Vizigote je na ovaj predmnijevani udar mogla potaknuti i injenica to se ondje nalazila i dravna radionica titova, sedala i oruja.50 Od 441. godine Sirmij je nedvojbeno u hunskoj vlasti. Moe se pretpostaviti da nije pretrpio znatniju tetu u hunskom napadu, ali je nesumnjivo bio opljakan, a njegove zidine dodatno oteene budui da je pao nakon opsade.51 I bijeg gradskog biskupa upuuje na formalni prekid u ivotu gradske zajednice jer je prema kanonskom pravu prvosveenicima bilo zabranjeno svojevoljno naputati sijela odnosno preputati vjernike opine njihovoj sudbini.52 U 5. i 6. stoljeu ivot se usredotoio u junim dijelovima grada, blie Savi, a nekadanja su carska zdanja izgubila prvotnu namjenu.53 Od druge polovine 5. do prve polovine 6. stoljea u Sirmiju su se kao gospodari izmjenjivali Ostrogoti i Gepidi, o ijoj nazonosti svjedoe i pisana vrela i arheoloki nalazi. Koliko se moe prosuditi, Gepidi su se zadravali i u okolici grada, u dananjem Kuzminu. Sirmij je osobitu vanost imao za Gepide budui da ga je gepidski kralj odabrao za svoju prijestolnicu.54 U Sirmiju je ivio i gepidski prijestolonasljednik te stolovao arijanski biskup. Ovdje je izniklo i gepidsko naselje sastavljeno od drvenih koliba. Nastambe su bile razmjerno blizu jedna drugoj i dijelom ukopane u tlo odnosno u ostatke, buku ili podne mozaike naputenih rimskih zgrada, a pokraj njih su utvrena i sporadina ukopavanja.55 ini se da su Gepidi vodili brigu o odravanju bedema, koji je obuhvaao bitno manji gradski prostor, budui da Avari nisu uspjeli zaposjesti Sirmij nakon to su 567. godine u njega uli Istoni Rimljani. Bedem je obnovljen i pod istonorimskom upravom, vjerojatno 575. godine po nalogu cezara Tiberija.56 Na tjenje veze izmeu Carstva i Sirmija u ovo vrijeme upuuju i bogatiji numizmatiki nalazi. No, kad su Avari 580. godine okruili Sirmij sa svih strana, gradu vie nije bilo spasa. Zavojevai su ga 582. godine napokon zaposjeli, a zavrni udarac snaao ga je ve idue godine, u velikom poaru koji je poharao ostatke naselja.57 Zacijelo je velika veina preostalih stanovnika grada odluila Sirmij napustiti jo 582. godine prema odredbama sporazuma o
Not. Dign. Occ. 9: Fabricae infrascriptae, in Illyrico: Sirmensis scutorum, scordiscorum et armorum. Prisk, fr. 11.2, 332-333 govori o opsadi i pokoravanju grada, a u Justinijanovom ukazu iz travnja 535. (Novellae 11.1) stoji da su opustoena mjesta u Ilirikoj prefekturi, to se jamano odnosi i na Sirmij. Usp. i Graanin 2005a, 33, 2006b, 61. Ferjani 1969, 40 i Andri 2002, 132 govore o lakom osvajanju grada, a Mirkovi 1971, 48, 2004, 151, Miloevi Prica 1978, 11, Maksimovi 1980, 21 i Jeremi 2006, 146 smatraju da su grad snala vea oteenja. No, arheoloka istraivanja to ne potkrepljuju. 52 Usp. Lotter 2003, 170-171. 53 Popovi 1977, 119, 1982, 554, Bavant 1984, 263. Takoer i Popovi 1971, 145-146 i bilj. 61. 54 O tome usp. Sevin 1955, 91-92, Mirkovi 1971, 51, Bna 1976, 72, Demo 1984, 464. Vrela izriito svjedoe o Sirmiju kao sjeditu gepidskog kralja. 55 Jeremi 2006, 145. O uvjetima ivota u Sirmiju u 6. stoljeu usp. i Perovi-Peikan 1967, 157-160. Za arheoloko evidentiranje gepidskog sloja u Sirmiju iz 5./6. stoljea usp. PopoviOchsenschlager 1969, 189. 56 Vidi str. 123. Usp. Popovi Ochsenschlager 1969, 188. Prisutne su naznake ograniene graditeljske djelatnosti (Popovi 1982, 552). 57 O poaru svjedoi Ivan Efeki, 6.33. Prema kroniaru, Avari su pobjegli ne mogavi ugasiti vatru koja se razbuktala. Pritom nisu spasili ni svoju imovinu, a naputeni grad je bio spaljen i potpuno uniten.
50 51
240
5. 4. 2011. 14:46:06
predaji,58 a meu njima se nalazio i sirmijski biskup Sebastijan, iji je odlazak oznaio i konaan kraj tamonje kranske opine.59 Unato svemu, ivot se na prostoru starog Sirmija nastavio, ali trajnije naselje nije bilo uspostavljeno.60 Ogranien iako ne i potpuno ieznuo naseobinski kontinuitet ogleda se u avarskodobnim nalazima iz 7. i 8. stoljea, meu kojima je i primjerak bronanika cara Heraklija I. iz 632./641. godine, koji je mogao onamo dospjeti trgovinom. Nalazi iz Divoa, Manelosa i Stejanovaca ukazuju na zadravanje u blizini nekadanjeg Sirmija u 7. stoljeu. Funkcionalan kontinuitet u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku zadrale su i poneke utvrde u Drugoj Panoniji. U Burgeni (Novi Banovci) otkrivena je vea koliina bronanog novca careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija, Honorija, pa ak i Eugenija, iskovanog u vremenu od 379. do 395. godine, to svjedoi o tome da je utvrda preivjela krizno razdoblje potkraj sedamdesetih godina 4. stoljea. U prvu polovinu 5. stoljea pripadaju bronanici Honorija, Teodozija II. i Marcijana. Burgena se pod hunskom vlau nala vjerojatno 433. godine, a u njoj su se Huni ili moda Ostrogoti kao pripadnici njima podlonih naroda i smjestili. Nakon sloma hunske veledrave tu su se utaborili i Valamirovi Ostrogoti, a primjerak novca cara Marcijana je po svoj prilici pripadao iznosu koji je Istono Rimsko Carstvo doznaavalo Ostrogotima na ime saveznikog ugovora. I drugi nalazi pokazuju da je Burgena odnosno njezina neposredna okolica naseljavana u doba ostrogotske prevlasti. Ostrogote su naslijedili Gepidi, a od 504. godine prostor Burgene je ponovno u ostrogotskom posjedu. Ovom vremenu pripada i bronanik Anastazija I., a ostrogotsku nazonost potkrepljuju jo neka arheoloka otkria. Bronanici Justinijana I. (527.565.) potjeu iz doba obnovljene gepidske vlasti, o emu svjedoanstvo pruaju i drugi arheoloki nalazi gepidske provenijencije ili u gepidskoj uporabi. Mogue je da je poslije gepidskog sloma 567. godine Burgena ponovno dospjela u istonorimske ruke jer je ondje pronaen novac Justina II. Carska bi vlast mogla nakon sklapanja mira s Avarima 574. godine pokuati i osposobiti obrambenu funkciju utvrde koja moda nisu bili zanemarili ni Gepidi niti Ostrogoti. No, do poetka osamdesetih godina 6. stoljea Avari su zavladali Burgenom, sami se smjestivi na tom podruju kao to pokazuju nalazi datirani u 7. i 8. stoljee. Prostor Kornaka (Sotin) takoer pokazuje dulji kontinuitet, iako s prekidima. Ondje je otkriven bronani novac Valentinijana II., Teodozija I. i Arkadija iz 379. do 393. godine, koji upuuje na to da dio naselja nije propao u napadima Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine.61 No, ve poetkom devedesetih godina 4. stoljea ivot je bio potpuno zamro, po svemu sudei povlaenjem ostataka rimskih postrojba iz kornake utvrde.62 Povoljan su smjetaj nekadanjeg Kornaka prepoznali Ostrogoti u drugoj polovini 5. stoljea, a moda je mjesto osposobljeno kao putna postaja pod vladavinom Teoderika Amalca, budui da ga spominje Anonim Ravenjanin. Osim
Obino se smatra da su Sirmij napustili svi njegovi itelji (usp. Jeremi 2006, 147). No, dio stanovnitva mogao je ostati (usp. Popovi 1971a, 147), ba kao i poslije hunskog osvajanja grada. 59 O Sebastijanu usp. Popovi 1975, 91-110. 60 Jeremi 2006, 147. 61 Ilki 2003, 128 je utvrdio nastavak naseobinskog ivota na lokalitetu Popino brdo. 62 Alfldi 1926, 77, Ilki 2003, 128.
58
241
5. 4. 2011. 14:46:06
toga, na podruju Kornaka pronaen je i bronani novac Justinijana I, to bi moglo upuivati na ogranienu egzistenciju naselja i u doba Gepida. No, nakon toga nastupa hijat sve do 7. i 8. stoljea kada je arheoloki potvrena prisutnost avarskih i slavenskih populacija. Slina je sudbina i Akuminka (Stari Slankamen), gdje su otkrivena dva primjerka Arkadijeva bronanog novca iz 383./386. i 392./395. godine. Ovo bi znailo da je utvrda tada jo bila u funkciji, ali da je zatim naputena, a odredi premjeteni, vjerojatno istovremeno kad i kornaki.63 Po svemu sudei tek je Teoderik Amalac posvetio pozornost Akuminku zbog njegove prometne vanosti, no u to vrijeme toan je naziv lokaliteta ve pao u zaborav jer ga Anonim Ravenjanin biljei kao Akun i Kuminij. Mogue je prepostaviti da su ogranienu obnovu nekadanjeg Akuminka za uspostavu vlastitog uporita iskoristili Gepidi, s obzirom na nalaze istonorimskog novca iz doba gepidske vlasti u Drugoj Panoniji. Poslije njih u okolici propale utvrde, kod Kredina, smjestili su se poetkom 7. stoljea Avari, a u 8. stoljeu ustoliili su se i na prostoru samog Akuminka, uz slavensko stanovnitvo u oblinjem Novom Slankamenu. Pored Burgene, dulji kontinuitet zadrao je i Taurun (Zemun). Moe se zakljuiti da je stradao u napadima ostrogotsko-hunsko-alanskih zavojevaa, jer poslije ovog vremena nema konkretnih arheolokih nalaza koji bi potvrivali rimsku prisutnost, ali bi u njemu jo u ranom 5. stoljeu trebale biti stacionirane rimske postrojbe.64 O nazonosti Huna ili njihovih istonogermanskih podlonika svjedoio bi nalaz koji se datira u prvu polovinu 5. stoljea. Huni su Taurun osvojili vjerojatno 441. godine. Poslije njih nalazio se u iduih vie od stotinu godina pod izmjenjivom vlasti Ostrogota i Gepida, to potvruje arheoloka ostavtina. Teoderik Amalac bi obnovio prometnu funkciju Tauruna budui da mjesto spominje Anonim Ravenjanin, iako pod poneto drugaijim imenom, Taurin. ini se da je onda nakratko dospio u istonorimske ruke, to bi se dalo pretpostaviti prema nalazu zlatnika Justina II., ali su ga do poetka osamdesetih godina 6. stoljea zauzeli Avari. U 7. i 8. stoljeu su se Avari, a uz njih i slavenske populacije smjestili na prostoru nekadanjeg rimskog Tauruna i u njegovoj okolici, u Batajnici, gdje bi postojalo kriite rimskih putova65 i gdje su pronaeni materijalni ostaci gepidske provenijencije iz sredine 6. stoljea, potom u Boljevcima, te u Zemun Polju, na mjestu kojeg se u rimskom carskom dobu nalazilo vee naselje.66 Teutoburgij (Dalj) proivio je gotovo isti razvojni put u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju kao i Taurun. Honorijev zlatnik iz 402./406. godine pokazuje da je utvrda bila u funkciji poetkom 5. stoljea.67 No, kako je stoljee odmicalo, Teutoburgij je izloen propadanju. Oivljavanje se dogodilo pod ostrogotskom vlau u ranom 6. stoljeu, o emu svjedoe arheoloki nalazi, a i spomen kod Anonima Ravenjanina pod iskvarenim nazivom Klantiburg. Ovo upuuje na to da su ostaci mjesnog stanovnitva zaboravili tono ime stare rimske utvrde. Ostrogotski trud iskoristili su
65 66 67
63 64
Alfldi 1926, 74-77. Not. Dign. Occ. 32. Usp. i Kali 1971b, 29. Vidi str. 39, bilj. 96. Vidi str. 39, bilj. 99. Za rimske postrojbe smjetene u utvrdi usp. Not. Dign. Occ. 32.
242
5. 4. 2011. 14:46:06
Gepidi koji su se sudei po arheolokim ostacima na ovaj prostor vratili u drugoj polovini tridesetih godina 6. stoljea. Podruje nestalog Teutoburgija naseljavale su u 7. i 8. stoljeu avarske i slavenske skupine. Ipak, veina utvrda uz dunavski limes u Drugoj Panoniji ne pokazuju kontinuirano trajanje. U Bononiji-Malati (Banotor) pronaen je bronan novac careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima, Arkadija i Honorija, koji je u optjecaj puten izmeu 379. i 395. godine, po emu se zakljuuje da je utvrda preivjela udar zdruenih Ostrogota, Alana i Huna. Poetkom 5. stoljea ondje se nalazila rimska postrojba,68 no nakon toga nema pokazatelja da je Bononija nastavila ivjeti kao naselje. Moda su joj presudili Alarikovi Vizigoti.69 Njezin prostor nisu naselili ni Huni ni Ostrogoti ni Gepidi. Da je u ranom 6. stoljea osposobljena kao putna postaja, moglo bi se naslutiti prema njezinom spomenu kod Anonima Ravenjanina, ali je sumnjivo to je kozmograf uporabio za nju tada uistinu antikvaran naziv Malata. Naposljetku, tek su se u 8. stoljeu na tom podruju smjestili Avari i njihovi podlonici.70 Jo izrazitiji prekid kontinuiteta karakteristian je za neimenovanu utvrdu na brdu Struici kod Rakovca. Ondje je otkrivena velika ostava bronanog novca, od ega znatan dio otpada na kovove careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija, Magna Maksima, Arkadija, Honorija i Teodozija II., dok jedan primjerak pripada Ivanu, a dva Valentinijanu III.71 Moe se pretpostaviti da su utvrdu konano poruili Huni, a u drugoj polovini 5. stoljea njezine su ostatke kratkotrajno zaposjeli Ostrogoti, ija je materijalna ostavtina ondje pronaena. Kako se ini, Kukcij (Ilok) je poetkom 5. stoljea takoer bio funkcionalna utvrda u kojoj su se nalazile dvije rimske postrojbe,72 ali je zatim naputen. Na tom prostoru zadravali su se u drugoj polovini 5. stoljea Ostrogoti i Gepidi, s time da su u nedalekom Netinu utvreni sporadini, vjerojatno hunski i gepidski nalazi, a valja predmnijevati i da je u ranom 6. stoljeu Kukcij sluio kao putna postaja s obzirom na njegov spomen kod Anonima Ravenjanina. Po svemu sudei, tijekom ostatka 6. stoljea kukcijsko podruje nije naseljeno, dok bi u 7. i 8. stoljeu ondje i u oblinjoj Bapskoj ivjeli Avari i Slaveni. U Ritiju (Surduk) pronaena su dva bronanika Valentinijana II. iskovana izmeu 379. i 388. godine, a vjerojatno jo u ranom 5. stoljeu ondje je stacioniran konjaniki odred.73 Sljedei nalazi pripadaju tek prvoj polovini 6. stoljea, to moda ukazuje na kratkotrajno ponovno koritenje ovoga prostora.74 Poslije nastupa hijat sve do kasnog 8. stoljea otkada potjee primjer avarske arheoloke ostavtine.
Not. Dign. Occ. 32. Eadie 1982, 31. 70 Avarskodobni nalazi otkriveni su u selu ereviu kraj Banotora, gdje se neko nalazio rimski logor (usp. Klemenc 1961, 21). 71 O utvrdi na brdu Struici usp. Klemenc 1961, 21. Na prostoru ortanovaca nedaleko od Inije, uz sam Dunav, postojala je takoer danas imenom nepoznata utvrda (Manojlovi 1962, 123-125, Soproni 1985, 83). 72 Not. Dign. Occ. 32. Propast kukcijske utvrde openito se odreuje dobom seobe naroda (usp. Batorovi 1987, 166, 1994, 12). U Iloku je pronaen novac careva iz 4. stoljea do Gracijana (Bulat 1977, 78). 73 Not. Dign. Occ. 32. 74 Rije je o dva istonorimska bronanika Justina I. iz 522./527. i Justinijana I. iz 541./542.
68 69
243
5. 4. 2011. 14:46:06
Isprekidan kontinuitet utvren je i na drugim lokalitetima. Tako je kod Hrtkovaca postojalo u ranom carskom dobu naselje (zaselak ili ladanjska vila) koje se uz odreene prekide odralo sve do posljednje etvrtine 4. stoljea s obzirom na nalaz bronanika careva Valenta i Gracijana datiranih izmeu 364. i 375. godine.75 Potom je potpuno nestalo, a u drugoj polovini 5. stoljea ondje se jo kratko smjetaju Ostrogoti.76 Certis(ij)a (trbinci kod akova) je do kraja 4. stoljea funkcionalno rimsko naselje, to potvruje i pronaeni bronani novac Valentinijana I., Valenta i Gracijana te zlatnik cara Honorija iz 384./395. godine.77 U ovo valja ubrojiti i nalaz Arkadijeva zlatnika iskovana 388./393. godine i otkrivena u Satnici akovakoj kod akova. Meutim, nakon toga vie nema arheoloke potvrde o nastavku ivota na ovom prostoru sve do ranog 6. stoljea otkada potjee etvrtsilikva kralja Teoderika Amalca.78 U to bi se uklapao i spomen Certis(ije)e kod Anonima Ravenjanina, to navodi na zakljuak da je u to doba mjesto barem nakratko obnovljeno kao cestovno vorite.79 Postaja Kansilena (Orolik) bila je u funkciji vei dio 4. stoljea, o emu svjedoi i nalaz novca Valentinijana I. i Valenta, no potom se ivot na ovom lokalitetu ugasio. Navodi se jo kao Ansilena kod Anonima Ravenjanina, a pronaen je i bakrenik Justina II. iz 581./582. godine, to bi moglo ukazivati na prolazno avarsko zanimanje za staru rimsku postaju. Na temelju biljeenja Marinijane (Donji Miholjac) kao Marimana kod anonimnog ravenskog kozmografa i nalaza Atalarikove etvrtsilikve moe se zakljuiti da je i ova postaja bila u funkciji u prvoj polovini 6. stoljea. Primjer isprekidanog kontinuiteta prua i zaselak arheoloki evidentiran u Dumbovu kod Beoina, koji se moda nazivao Josista.80 U prvoj je fazi trajao od 1. do druge polovine 2. stoljea, a nanovo je oivio u 4. stoljeu, sada kao utvrena toka s promatranicom na oblinjem brijegu, odakle se mogla promatrati obala Dunava i tititi ulaz u dolinu, gdje se zaselak smjestio. ini se da je naselje pretrpjelo teka razaranja u zadnjoj etvrtini 4. stoljea, ali je preivjelo, a na razruenim i mjestimino izravnatim zidovima ladanjske vile podignuti su drveni objekti koji se mogu datirati u svretak 4. i rano 5. stoljee.81 Meutim, obnova je bilo kratkog vijeka jer zasada nema dokaza da je zaselak nastavio postojati u 5. stoljeu. Vjerojatno je uskoro bio naputen pod pritiskom nesigurnih prilika. U sredinjim dijelovima Druge Panonije vidljiv je gdjegdje i izrazitiji naseobinski pomak odnosno nicanje novih naselja,
Dautova-Ruevljan 1976, 177-179, 1979, 109-112, 1980, 80, br. 120-123, 1981, 146, 1982, 110114, 1985, 145. 76 Na to upuuje nalazi pripisani ostrogotskoj materijalnoj kulturi. 77 Migotti 1998, 98, Migotti Perini 2001, 163, 164 dataciju trajanja naselja naelno pomiu do poetka 5. stoljea, meutim za to nema sigurnih arheolokih pokazatelja. 78 Nastavak ivota u kontinuitetu do 6. stoljea pretpostavlja Migotti 1998, 115. Navodni nalaz zlatnika Priska Atala iz 416. godine u okolici akova, koji spominje Dekker 1960, 31-32, krajnje je sumnjiv. Prisk Atal je dvokratno bio protucar Honoriju, prvi put u Italiji 409.410., a drugi put u junoj Galiji 414.415. godine (usp. PLRE II, 181). Ve je i sama datacija zlatnika u 416. godinu nemogua jer Atal tada vie nije vladao, a teko je vjerovati da bi novac stigao u junu Panoniju tijekom njegova carevanja. Inae, veina Atalova novca je iskovana u vrijeme njegove prve vladavine (usp. Sear 1995, 360). 79 Vidi str. 33. 80 Jankulov 1952, 16, Brukner 1977, 127. 81 Brukner 1977, 125, 128-129, 131-132.
75
244
5. 4. 2011. 14:46:06
naseobinskih toaka i uporita pod utjecajem doseljenih germanskih skupina. To se moe pretpostaviti za lokalitete u Belegiu i kod Vukovara, a moda i u Golubincima i Srijemskim Karlovcima. Naime, u Belegiu i Srijemskim Karlovcima otkriveni su nalazi gepidske provenijencije, dok je u okolici Vukovara i u Golubincima pronaen novac ostrogotskih kraljeva. U prekodravskom dijelu Druge Panonije odreen kontinuitet pokazuju utvrde Kod Militara i Kod Nove. Kod Militara (Batina Skela-Batina) bio je posjednut tijekom 4. stoljea, na to ukazuje arheoloki materijal,82 a vjerojatno je i u ranom 5. stoljeu bio uporite rimske postrojbe.83 U to je vrijeme posada utvrde bila obogaene pridolicama iz ostrogotsko-alansko-hunske skupine. Mogue je da je poslije vie od jednog stoljea praznine podruje nekadanje utvrde ponovno bilo koriteno, ako je suditi po nalazu bronanika Justinijana I. iz 527./538. godine. Nakon toga opet nastupa hijat do kasnog 6. i ranog 7. stoljea i nazonosti Avara, koji se zadravaju ovdje i u neposrednoj okolici, u Drau, takoer i u 8. stoljeu, zajedno sa slavenskim populacijama. I Kod Nove (Zmajevac) bio je u funkciji u 4. stoljeu, to potvruju predmetni ostaci.84 Poetkom 5. stoljea utvrda je bila sjedite rimske postrojbe na limesu,85 kao i pojedinih pripadnika ostrogotsko-alansko-hunskih federata.86 U ovom su kraju od 433. godine zasjeli Huni ili njima podloni Ostrogoti, o emu, uz par zlatnih okova s korica spata polikromnog stila, svjedoi i nalaz zlatnika Teodozija II. iz 441./450. godine, a u 7. i 8. stoljeu tu ive Avari i Slaveni. Osim toga, kod Kneevih Vinograda evidentirano je naselje, ija bi se mlaa arhitektonska faza prema pokretnim nalazima uvjetno mogla datirati u kasno 4. odnosno rano 5. stoljee.87 Zbog nemirnih onodobnih prilika mjesto je zamrlo sve do vremena Avara i Slavena koji ga naseljavaju u 7. i 8. stoljeu, zajedno s prostorom sjevernije poloene Kotline. Na podruju Belog Manastira i susjednog Popovca, gdje se jamano nalazila rimska putna postaja Ancijana, egzistirala su u 4. stoljeu rimska naselja,88 ali su propala vjerojatno u potresima s kraja stoljea. Belomanastirski kraj nakratko su zaposjeli Ostrogoti u drugoj polovini 5. stoljea, dok je prometna funkcija Ancijane mogla biti obnovljena za vladavine Teoderika Amalca jer lokalitet spominje Anonim Ravenjanin. Napokon, ako je suditi po uobiajenom tumaenju arheolokih nalaza, polovinom 6. stoljea u okolici Popovca zadravaju se Langobardi, a u 8. stoljeu to su podruje naselili Avari. U junosavskom dijelu Druge Panonije slika je bitno drugaija budui da su svjedoanstva o kontinuitetu iz kasne antike u rani srednji vijek mnogo rjea. U okolici Bijeljine bilo je u rimsko vrijeme nekoliko ladanjskih vila,89 a povoljne naseobinske uvjete prepoznali su i, kako se obino zakljuuje, slavenski pridolice s obzirom na to da je u Batkoviima utvreno trajanje zemunikog naselja od 7. do 9. stoljea, dok
84 85 86 87 88 89
82 83
Bulat 1969, 40, Soproni 1985, 83, Minichreiter 1987, 89, 1989, 182. Not. Dign. Occ. 32. Bulat 1977, 83, Soproni 1985, 83, Minichreiter 1987, 90. Not. Dign. Occ. 32. Vidi str. 58. Minichreiter 1989, 182 Bulat 1969, 45, Minichreiter 1989, 182-183. Thomas 1964, 353
245
5. 4. 2011. 14:46:07
se slino moe prepostaviti i za Dvorove. Ovo, dakako, ne iskljuuje mogunost da je na ovim lokalitetima obitavalo i poslavenjeno stanovnitvo preivjelo iz prethodnog razdoblja. U Bosanskoj Rai otkriveni su rimskodobni nalazi i graa koja se pripisuje Slavenima, to govori u prilog tomu da je prostor bio naseljavan u antiko i ranosrednjovjekovno doba. ini se da je od druge polovine 7. stoljea tu postojalo naselje koje se obino oznaava kao ranoslavensko.90 Pored ua Usore u Bosnu, na strmom breuljku Crikvenica kod Doboja stajala je u rimsko vrijeme utvrda koja po svemu sudei nije preivjela razdoblje seobe naroda. Lokalitet je ponovno bio naseljen od 9. stoljea jer su neposredno uz utvrdu evidentirani ostaci groblja.91 U abljaku kod Doboja utvreno je rimsko naselje (zaselak) koje je trajalo do kasnog 4. stoljea, a prema nalazima keramike pretpostavlja se da se ivot nastavio u 5. i u 6. stoljeu. Nakon toga prestaje, a slavenske skupine bi se, prema uvrijeenom tumaenju arheolokog materijala, tu smjestile u drugoj polovini 7. stoljea. Ranosrednjovjekovna bi naseobina postojala do 9. stoljea.92 Siscija (Sisak) je jedino naselje u Panoniji Saviji koje pokazuje dugotrajni slijed naseljavanja izmeu kasne antike i ranosrednjovjekovlja. Napadi ostrogotsko-alansko-hunske skupine takoer su unijeli nemir u grad i njegovu okolicu,93 ali nisu izravnije natetili Sisciji koja nije pala pod njihovim naletom. Numizmatika graa posvjedouje neprekinut ivot romaniziranog naselja do druge polovine 6. stoljea. Pronaena je vea koliina bronanog novca Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija iz 379./395. godine, bronanici Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. iz 395./455. godine, zlatnici Valentinijana II., Honorija, Arkadija, Teodozija II. i Antemija iz 379./472. godine kao i zlatnik Anastazija I. iz 492./518. godine te bronanik i zlatnik Justinijana I. iz 527./565. godine. Ovome se pridruuje daljnja arheoloka ostavtina pripisiva romaniziranom stanovnitvu iz 4., 5. i 6. stoljea.94 Siscija je ostala povezana s Carstvom i u vrijeme hunske vlasti u najveem dijelu Panonije. Niti dolazak Ostrogota nije potpuno prekinuo ove veze, iako je i siscijsko podruje po svoj prilici bili prolazno zahvaeno ostrogotskim prodorom u prvom razdoblju njihove nazonosti.95 Ne bi bilo pretjerano pretpostaviti da je Majorijan 458. godine novaio vojnike i meu Panoncima u Saviji, dakle moda upravo u Sisciji, a i nalaz zlatnika cara Antemija (467.472.), koji se na zapadno prijestolje bio uspeo voljom i podrkom istonorimskog cara Lava I., ini se da ukazuje na intenzivnije dodire s Italijom. U okolici Siscije u kasnim sedamdesetim
Usp. remonik 1950, 383, 1969, 230, 1970a, 100, Sekelj Ivanan Tkalec 2006, 177. Osim velike urne iz druge polovine 7. stoljea, pronaena je tzv. slavenska keramika, ali nalazi ne omoguuju precizno datiranje. Raspon materijala sezao bi od 8. (remonik 1950, 395) ili 10. stoljea (remonik 1951, 259). Ondje otkrivena bronana S-naunica pripada bjelobrdskoj kulturi i potjee iz 10.12. stoljea (remonik 1950, 383, 1951, 259, Mileti 1963, 162, 165). 91 remonik 1951, 249-250. Pronaeno je bakreno posue iz 9.12. stoljea te nakit koji datira iz 9.10. stoljea. 92 remonik 1961, 93-94, 1970b, 99-111, Pitea 2006, 196, Sekelj Ivanan Tkalec 2006, 178, bilj. 38. 93 To se moe zakljuiti prema ostavama novca pohranjenima u to vrijeme (vidi str. 234). 94 Rije je o nakitu i ukrasnim dijelovima pojasa. Nekoliko bronanih narukvica moglo je pripadati starosjedilakom stanovnitu, ali i nadolim Germanima. 95 Vidi str. 83.
90
246
5. 4. 2011. 14:46:07
godinama 5. stoljea vjerojatno su se smjestili i Svevi.96 Od svretka stoljea neupitna je vlast Ostrogota nad gradom, o emu rjeito govore arheoloki nalazi. Siscija je pod ostrogotskim vrhovnitvom ponovno oivjela. Na elu civilne uprave su i u Teoderikovo doba stajali kurijali (curiales),97 dok je gradom ravnao zapravo vojni upravitelj, comes Gothorum, koji je zapovijedao ondje stacioniranim ostrogotskim postrojbama.98 Slom ostrogotskog gospodstva u junoj Panoniji omoguio je obnovu istonorimske vlasti, no uskoro su onamo kao federati dovedeni Langobardi.99 Mogue je pretpostaviti da se prilike za Siscijce nisu promijenile ni pod langobardskim vrhovnitvom, a dio tamonjeg stanovnitva zacijelo se preselio s Langobardima u Italiju. Nepuna dva desetljea kasnije siscijskim su podrujem vrsto vladali Avari i Slaveni, zadavi odluujui udarac urbanom ivotu. Iako je antiki grad zamro, avarske i slavenske populacije na njegovim su temeljima ve potkraj 6. stoljea razvili vlastito naselje. Preitak jezgre mjesnoga romanizirano-barbariziranog stanovnitva jamano je omoguio ouvanje naziva mjesta. Naselje je trajalo u kontinuitetu sve do dolaska Franaka potkraj 8. stoljea, nakon ega je potpalo pod njihovu vlast i doivjelo svojevrsnu obnovu. Ostala vea antika mjesta u Panoniji Saviji nisu opstala nakon burnog vremena s kraja 4. i poetka 5. stoljea. Obino se misli da su do 5. stoljea mogle egzistirati Akve Balise (Daruvar), Akve Jaze (Varadinske Toplice), Andautonija (itarjevo) i Jovija Botivo (Ludbreg),100 ali ne vie kao ureena gradska sredita. Posljednji rimskodobni novac pronaen na prostoru Akva Balisa zlatnik je cara Arkadija.101 Akve Jaze su jamano itave postradale u provalama Alatejeve i Safraksove skupine, a dodatni udarac nanijeli su ratni sukobi izmeu Teodozija I. i Magna Maksima. Krizu posvjedouje skupni nalaz novca otkriven uz sjeverni zid Jupiterova hrama, u kojem su najmlai bronanici cara Valenta.102 U Andautoniji je pak otkriven ukop u naputenom rimskom stambenom objektu na uem podruju gradu, to upuuje na dalekoseno odumiranje naselja.103 Nadomak Andautonije, unutar njezine municipalne oblasti, a na tlu dananjeg Zagreba otkriven je zlatnik zapadnorimskog cara
Moda bi njihovu nazonost dodatno potkrepljivala bronana luna fibula zapadnogermanske provenijencije, no ona bi isto tako mogla pripadati Alamanima koji su po svoj prilici takoer bili naseljeni u Saviji, iako kasnije. 97 Kasiodor, Variae 4.49. Takoer i Liebeschuetz 2001, 77. 98 Kasiodor, Variae 4.49 spominje vlasate, dugokose branitelje (capillati defensores) u Sisciji, to e rei slobodne Gote u vojnoj slubi. Usp. i Wolfram 1990, 290-291, 301. 99 To se zakljuuje po nalazima materijalne kulture langobardske provenijencije, masivnoj srebrnoj fibuli s pozlatom, bronanoj jabuici maa, ukrasnom okovu od pozlaene bronce s konjske opreme i trbuastoj posudi od sivkastosmee gline. 100 Viki-Belani 1977a, 37-44, 1981, 143, 1984, 162, Minichreiter Sakar 1984, 2, Minichreiter 1989, 183, Simoni 1984, 73, Nemeth-Ehrlich 1986b, 120, Sekelj Ivanan 2001b, 198, Gregl Migotti 2004, 139-140, Wiewegh 2004, 309, imek 2004, 86-88. 101 Schejbal 2004, 118. 102 Gorenc Viki 1973, 14-15, 1980, 22, Viki-Belani 1977a, 41, 1996, 30. 103 Posavec 1995, 235 smatra da ovaj usamljeni nalaz groba ne znai kako je tada bio prekinut kontinuitet ivota na prostoru cijele Andautonije. U svakom sluaju, ovo je zorno svjedoanstvo o postupnom, ali i opsenom gaenju antikog naselja u 5. stoljeu, na to bi upuivalo i odsustvo arheolokih nalaza iz kasnijeg vremena. Dakako, to ne podrazumijeva da je stanovnitvo po96
247
5. 4. 2011. 14:46:07
Valentinijana III. (425.455.), po emu bi se dalo zakljuiti da je i u tim vremenima ovo podruje bilo ivo. Pretpostavku o ivotu ovih krajeva u poodmaklo rimsko doba potkrepljuje i nalaz bronane svjetiljke u obliku janjeta koja bi po svojim obiljejima pripadala ranobizantskom radionikom krugu i potjecala s kraja 4. ili poetka 5. stoljea.104 to se tie Jovije Botivo, nalazi dva groba u blizini rimske kupelji ukazivali bi na okolnost da je sredinji dio naselja morao biti u ruevinama budui da je sluio kao povrina za ukop pokojnika. Dodue, Anonim Ravenjanin biljei mjesto, ali je ono u ranom 6. stoljeu zaivjelo vjerojatno samo kao cestovna postaja.105 Na podruju Jakopovca kod Varadina i u Nedeliu kraj akovca utvreni su arheoloki nalazi koji bi ukazivali na postojano naseljavanje od kasne antike do ranog srednjovjekovlja, u Jakopovcu od 4. do 9. stoljea, a u Nedeliu od 4. do 7. stoljea.106 Isto vrijedi i za virovitiko podruje, gdje su utvrene dvije naseobinske toke, jedna s kasnoantikim i ranosrednjovjekovnim horizontom, od 2. do 5. i od 8. do 10. stoljea, dok je druga, barem prema postojeim spoznajama, ivjela samo u ranom srednjem vijeku, od 7. do 8. i od 10. do 11. stoljea.107 Preivjele su utvrde koje su sluile kao vojna uporita ili pribjeita. Naseobinski kontinuitet u 5. i 6. stoljeu pokazuje utvrda na Kuzelinu kod Donje Glavnice, Velikoj Malenci i Zidanom gaberu ponad Mihova.108 U 5. stoljeu podignut je naseobinski kompleks s crkvom i bedemom na Kuaru kod Podzemelja nedaleko od Metlike, za koji se dri da je bio zaklonite neviodunskog biskupa.109 Langobardi su u 6. stoljeu uz Kuzelin, Velike Malence i Zidani gaber drali i uporita na Vinjem vrhu kod Bele cerkve i Velikom Orehku kod Novog Mesta te vjerojatno i utvrdu na mjestu ozaljskog Starog Grada, gdje je u doba Justinijana I. ivjelo romanizirano-barbarizirano puanstvo, kako se zakljuuje po arheolokim nalazima. Temeljem otkria ulomaka keramikih posuda i karolinke ostruge smatra se da su je u 7. i 8. stoljeu naseljavali Slaveni. Na potezu izmeu Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i okolice Prijedora utvreno je nekoliko lokaliteta duljeg trajanja. Na poloaju Crkvina u Suvaji kod
svema nestalo s ovog podruja nego da vie nije bilo realnih mogunosti niti potrebe odravati funkcioniranje samoga gradskoga sredita. Viki-Belani 1954, 131-134, 1960, 146, Gregl 1991, 72, br. 66, Buntak 1996, 28-29. Viki-Belani i Simoni govore o kontinuitetu ivota do 6. stoljea, to arheoloki nije potvreno (usp. i Gregl Migotti 2004, 140). U Jakopovcu je po svoj prilici utvren ostatak zemunice iz 9. stoljea (Beki 2008, 107), a u Nedeliu je otkrivena poluzemunica datirana u 7. stoljee (Beki 2006, 211-212). Nalazi bi upuivali na to da je i na jednom i na drugom poloaju postojalo naselje. Na poloaju Kikorija otkriveno je kasnoantiko seosko naselje za koje se smatra da je nestalo u potresima izazvanima hunskim i ostrogotskim navalama sredinom i u drugoj polovini 5. stoljea (Jelini 2006, 62, 66, koja pogreno govori o hunskom naseljavanju u Panoniji Saviji). No, prekid ivota ovog naselja treba prije pripisati postupnom odumiranju struktura zbog opih nepovoljnih prilika i gaenja rimskog ustroja negoli traiti uzrok u nasilnom prekidu uslijed barbarskih provala. Cigleneki 1987a, 94, 95, 96-98, 99-100, 1987b, 272-273, 273, Sokol 1994b, 202-204, 1996b, 47, 1997a, 221-222. Cigleneki 1986, 137-148, 1987b, 281-282. Sm Neviodun je do kraja 4. stoljea zadrao stari opseg, no ve je poetkom 5. stoljea poelo odseljavanje stanovnitva budui da grad nije bio dostatno zatien (Cigleneki 1987b, 270-271).
248
104 105
106
107
108
109
5. 4. 2011. 14:46:07
Bosanske Dubice nalazio se carski veleposjed koji je vjerojatno nosio naziv Pretorij (Praetorium) i izmeu ostalog sluio kao rijeno pristanite, pretovarna postaja za prijevoz eljeza iz velikih talionica na Sani (Stari Majdan) i Japri (Blagaj) te ita i drugih proizvoda, a bio je u funkciji od 3. do 5. stoljea.110 Jugozapadno od Suvaje, na Gradini u itluku, bio je na nasipima prapovijesne gradine podignut kasnoantiki refugij kamo su se zacijelo sklanjali ljudi s veleposjeda, ali je naposljetku razoren i spaljen.111 Na Gradini Zecovi kod Prijedora uz Sanu takoer je postojala kasnoantika utvrda, nastala u 4. stoljeu, ije se trajanje prema nalazu novca cara Honorija moe datirati do 5. stoljea.112 Vanost joj je leala upravo u tome to je bila dio obrambenog sustava koji je titio oblinje rudnike eljeza.113 S ovim prostorom izravno je povezano i naselje u Rakovanima kod Prijedora, u kojem je u prvoj polovini 6. stoljea zajedno obitavalo germansko i romanizirano-barbarizirano stanovnitvo. Nalaz zlatnika kralja Teoderika iskovanog u ime Justina I. iz Baina mogao bi svjedoiti i o obnovi putne postaje Kod Pretorija. Oblinji rudnici eljeza bili su u pogonu u 4. stoljeu, ali i kasnije, naroito za vladavine Teoderika Amalca.114 U Blagaj Japri kod Bosanskog Novog radilo je u 6. stoljeu postrojenje za preradbu eljeza koje je pravi procvat doivjelo pod Justinijanom I. U neposrednoj blizini nastalo je naselje s ladanjskim kuama u kojima su stanovali vodei pojedinci pogona, dok su se rudari i talioniari zacijelo smjetali u neto daljoj okolici. Naroito je vrijedan nalaz velike bazilike koja, uz ostalo, svjedoi o tome da su tamonji stanovnici nastojali ouvati antike i kranske kulturne tradicije. Propast je donijelo tek vrijeme avarskog i slavenskog nadiranja.115 Napokon, ivot se neprekinuto do kraja 4. stoljea odvijao u Halikanu (Sveti Martin na Muri), naselju koje je upravno pripadalo Prvoj Panoniji, no otkriveni su i pojedinani nalazi datiranu u 5. i 6. stoljee to pokazuje da mjesto nije potpuno zamrlo u kasnoantikom dobu.116 Spomen Halikana kod Anonima Ravenjanina kao Ligana upuuje na to da je mjesto u ranom 6. stoljeu vjerojatno bilo koriteno kao putna postaja, ali da je nekadanji njegov naziv do tog vremena doivio ve preobrazbu.
112 113
110 111
Bojanovski 1977, 149-151, 1981, 79-84. Bojanovski 1977, 151-152. Cigleneki 1987a, 93. remonik 1956, 143. Uz rijeku Sanu evidentirano je nekoliko utvrenja podignutih na meusobnoj razdaljini od 7 i vie kilometara. Za rimske utvrde na prostoru Bosne i Hercegovine usp. remonik 1990, 355-364. 114 Sergejevski 1963, 97. 115 O pogonu i naselju usp. Paali Basler 1964, 96, Basler 1972, 19, 43-44, 1977, 137-146, 1986, 79-80. 116 Tomii 1986f, 120, Novinak 2006, 263.
249
5. 4. 2011. 14:46:07
Ranosrednjovjekovna svjedoanstva o naseljenosti i naseobinskom ivotu

Nadovezavi se na poremeaje kasnoantikog vremena, dolazak Avara i Slavena konano je presudio preostacima rimske urbanizacije u junoj Panoniji. Dodue, neki lokaliteti pokazuju naseobinski kontinuitet ili nastavak koritenja prostora iz prethodnog doba, poput Batajnice, Batine, Dalja, Iloka, Kneevih Vinograda, Novih Banovaca, Osijeka, Ozlja, Popovca, Siska, Sotina, Starog Slankamena, Vinkovaca, Zemuna, Zemun Polja, Zmajevca i abljaka kod Doboja. U 8. stoljeu skromno se iz stoljetnog sna probudilo podruje Banotara i Surduka, Donjeg Miholjca, te Srijemskih Karlovaca i Vukovara s Vuedolom koje su prije toga koristili Germani u 6. stoljeu.117 Otprilike stoljee starije je naselje u Bosanskoj Rai, dok je Crikvenica kod Doboja ponovno oivjela u 9. stoljeu. Tzv. slavenska keramika pronaena je i u Velikoj Malenci, to bi navodilo na zakljuak da je ovaj poloaj bio naseljavan i tijekom ranoga srednjega vijeka.118 Avari i Slaveni zaposjedali su i poloaje koji su u antici bili slabije naseljeni ili nenaseljeni, ve prema vlastitim potrebama. Openito se zapaa da su se novopridole skupine, a s njima vjerojatno i ve poslavenjeni starosjedioci, smjetali na povoljnim mjestima, uz rijene prijelaze i du starih prometnih pravaca, napose u dolinama veih vodotokova, to sasvim odgovara sklonosti Slavena da se naseljavaju uz vodu.119 Manji je naseobinski pomak u odnosu na starovjekovnu situaciju vidljiv na primjeru naselja u Batkoviima i Dvorovima kod Bijeljine, budui da je bijeljinsko podruje bilo napueno i u rimsko vrijeme. Nova su naselja postojala i u blioj okolici nekadanjih antikih naseobina, u 7. stoljeu u Divou, Kredinu i Manelosu, u 7. i 8. stoljeu u Bapskoj, Bijelom Brdu, Drau, Kotlini i Sarvau, u 8. stoljeu u Boljevcima, Novom Slankamenu i Samatovcima te krajem 8. i poetkom 9. stoljea u Otoku i Privlaci. Nova naselja, naseobinske toke i uporita u doba avarske prevlasti i poslije mogu se pretpostaviti ili su vjerojatna i u Beliu u drugoj polovici 7. i tijekom 8. stoljea, Borovu u drugoj polovini 8. stoljea, Brestovcu kod Poege potkraj 8. stoljea, Brodskom Drenovcu i akovu u kasnom 8. i ranom 9. stoljeu, Donjem Vidovcu u 7./8. stoljeu, Duboevici kod Belog Manastira,120 okolici Koprivnice i nedalekim Borovljanima u 8. do 10. stoljeu, Cerinama u 8. do 11. stoljeu, okolici Krievaca u 8. stoljeu,121 Martijancu u 8./9. stoljeu, Medvediki krajem 8. i poetkom 9. stoljea, Nartskim Novacima u ranom 9. stoljeu, okolici Pakraca,
Nalazi iz Srijemskih Karlovaca i Vukovara s Vuedolom veinom su avarskodobno kulturno dobro. U Vukovaru je na nepoznatom nalazitu otkrivena kasnorimska eljezna pojasna kopa koja bi potjecala s kraja 4. i iz prve polovine 5. stoljea (Demo 1996, 17, 68, br. 6/4). 118 Knez 1967, 391. 119 Vidi str. 28, bilj. 27. 120 Ondje pronaenom konjanikom grobu nije pridijeljena datacija, ali po svoj prilici ga se moe smjestiti u 7./8. stoljee. 121 Na krievakom podruju s Velikog Kalnika potjeu bronanici od kojih najmlai pripadaju Valentu i Valentinijanu II., a u abnom je pronaen i Honorijev zlatnik kovan od 408. godine. Otvoreno je pitanje je li se u abnom nalazilo rimsko gospodarsko dobro. U Krievcima u antiko doba svakako nije postojalo vanije naselje (usp. Budak 1992, 169).
117
250
5. 4. 2011. 14:46:07
Podsusedu u prvoj polovini 9. stoljea, Prelogu i oblinjem Cirkovljanu i Drakovcu u 8. i ranom 9. stoljeu, Rumi i njezinoj okolici i Beenovu u 8. stoljeu, Selima pri Dobovi u 7./8. stoljeu, Starim Jankovcima od kraja 7. do kraja 8. stoljea,122 Suhopolju u 8. stoljeu, emovcu istono od Varadina,123 idu, oblinjoj Vaici i nedalekom Podgrau u 8. stoljeu, Tompojevcima kod Sotina, Torecu i njegovoj okolici u 7. do 11. stoljeu, Varadinu i njegovoj iroj okolici, Brezju, u spilji Vindiji kraj Donjeg Voa124 i Zbelavi krajem 8. i u 9. stoljeu, Velikoj Gorici u 8. stoljeu te u velikogorikoj okolici, u Novom iu u kasnom 8. stoljeu i Petrovini Turopoljskoj u kasnom 7. stoljeu, Velikoj Horvatskoj potkraj 8. i poetkom 9. stoljea, kao i u Vojki potkraj 7. stoljea.125 Prema otkriu keramike i nekropola te pojedinanim grobnim nalazima mogue je, uz duan oprez, pretpostaviti da je u 9. i 10. stoljeu na irem prostoru Meurjeja niknulo vie naselja odnosno naseobinskih toaka. Lokaliteti su Aljma,126 Borik kod Donjeg Miholjca, Bosanska Raa kod Bijeljine, Bonjaci kraj upanje, Cetingrad blizu Slunja, akovec, rnomelj u Beloj krajini, Delovi kod Koprivnice,127 Donja Vrba Gornja Vrba blizu Slavonskog Broda, akovtina, elekovec kraj Koprivnice, Gaite kod Suhopolja,128 Gomjenica kod Prijedora, Gorian blizu Preloga, Gornji Brodac nadomak Bijeljine, Hlebine nedaleko od Koprivnice, Hrtkovci, Ivandvor, Jagodnjak u blizini Darde, Jarmina kod Vinkovaca,129 Josipovac kraj Osijeka, Koievo (Junuzovci) kod Bosanske Gradike,130 Kiringrad istono od Karlovca, Klanice sjeverno od Banja Luke, Klotar Podravski kraj Pitomae, Koprivniki Bregi, Lobor
U pitanju je znatnije naselje, na to ukazuje veliina otkrivena groblja (88 ukopnih cjelina). U okolici emovca otkrivene su dvije rimske ladanjske vile (vidi str. 46, bilj. 142). Na poloaju arnjak utvrena je oteena zemunica s brojnim keramikim nalazima datiranima u 8. stoljee (Beki 2008, 108). 124 Spilja Vindija bila je naseljavana od poetka 1. do kasnog 4. stoljea, na to ukazuje bronani novac Valentinijana I., Valenta i Gracijana (Tomii 1975, 38-39). Tomii 1975, 43 ranosrednjovjekovne nalaze iz Vindije neopravdano pripisuje panonskim Hrvatima. 125 Veliina otkrivene nekropole u Vojki upuuje na vee naselje. Sekelj Ivanan 1995a, 138, br. 238 navodi meu avarsko-slavenskim utvrenim naseljima i nalazite u Glogovcu kod Koprivnice, oslanjajui se na Lovrenevia 1979, 234, ali se o tom lokalitetu nita poblie ne zna. 126 Nalaz tzv. slavenske keramike i nomizm bizantskih careva Konstantina VII. i Romana II. 127 Na poloajima Grede III, IV i V otkriveni su nalazi koji upuuju na postojanje naselja, ostaci ognjita i podova, pored otpadnih jama i povrinske keramike, a datirali bi iz 10./11. stoljea (Sekelj Ivanan 1995a, 136-137, br. 228-230). U Sigetcu kod Koprivnice pretpostavlja se da je izmeu 10. i 16. stoljea postojalo utvreno naselje (Sekelj Ivanan 1995a, 149, br. 304). 128 Nalazi s poloaja Rjeina su isprva bili datirani od 12. do 15. stoljea (Sekelj Ivanan 1995a, 155, br. 355), dok se oni s poloaja Veliko polje datiraju u 10.12. stoljee (isto, 155, br. 336). 129 Mogue je da su lokaliteti Borinci i Jarmina inili jedinstveni naseobinski kompleks iz kojeg se razvilo srednjovjekovno naselje u Jarmini (Dimitrijevi 1979, 194-195, Sekelj Ivanan 2001a, 104). 130 Uz tzv. ketlaki (po eponimnom lokalitetu Kttlach u Donjoj Austriji) i bjelobrdski nakit s kraja 10. do poetka 12. stoljea, u Koievu (Junuzovcima) je pronaeno i eljezno koplje, vjerojatno iz 9. stoljea, dok je u Kijevcima kod Bosanske Gradike otkriven ulomak glagoljikog natpisa iz 10./11. stoljea.
122 123
251
5. 4. 2011. 14:46:07
blizu Zlatara,131 Ludbreg,132 Mahovljani kod Laktaa, Makljenovac nedaleko od Doboja, Novigrad Podravski jugoistono od Koprivnice, Nutar kod Vinkovaca, Oraii kod Bijeljine, Ovara kod epina nedaleko od Osijeka, Peteranec kod Koprivnice, Petoevci kod Laktaa, Podgora nadomak Naica, Sela pri Breicah, Slavonski Brod, Stari Gradac sjeverozapadno od Virovitice, Suza jugozapadno od Zmajevca, Sveti ura kod Donjeg Miholjca, emovec istono od Varadina, enkovec kod akovca, Velika Gorica,133 Velika Gradusa juno od Siska, Veliki Bukovec sjeveroistono od Ludbrega, Vera nedaleko od Dalja, Virovitica, Zarilac juno od Kutjeva, Zemun i njegova okolica134 te Zoljan kod Naica, a vjerojatno i Erdut, dok su nalazi iz ranoga srednjega vijeka otkriveni i na Papuku i u arengradu kraj Iloka. Ranosrednjovjekovna keramika poznata je i iz Drljanovaca i Nove Rae jugoistono od Bjelovara, to takoer upuuje na naseljavanje, ako ne i na postojanje naselja. Izravan kontinuitet iz vremena avarske prevlasti pokazuje vei broj lokaliteta smjetenih uz Dunav i donji tok Drave, Batina, Bijelo Brdo kod Osijeka, Borovo nedaleko od Vukovara, Dalj, Novi Banovci,135 Osijek,136 Samatovci, Sarva, Sotin, Surduk, Vuedol i Zmajevac. Uzevi u obzir naseobinske toke koje su mogle kontinuirano trajati iz prethodna dva stoljea, naseljenost Meurjeja u 11. stoljeu bila je, kako se ini, jo i gua. Lokaliteti su Boljevci kod Zemuna, Borinci blizu Vinkovaca, Cirkovljan kod Preloga, Donji Miholjac, akovo, Josipovo (Ciganka) istono od Suhopolja,137 Hodoan kod Preloga, Klisa istono od Dalja, Klisa sjeverozapadno od Poege, Kobasiari kod Bjelovara, Macinec sjeverno od Varadina, Mala Subotica sjeverozapadno od Preloga, Mece nadomak Darde, Nedelie kod akovca,138 Novoselci Jakiki istono od Poege, okolica Pitomae, Obre Kalniki, Otrovanec kod Pitomae, Podravske Sesvete jugoistono od urevca, Popovec Kalniki jugoistono od Novog Marofa, Rudina sjeverozapadno od Poege,139 Sv. Juraj u Trnju sjeverno od Preloga, Svinjarevci kod Vukovara, Velika Horvatska sjeverno od Klanjca, poloaj Veliko polje kod
Na bjelobrdskom groblju, nastalom kraj trobrodne predromanike crkve na mjestu dananjega svetita Majke Boje Gorske, sagraene do sredine 10. stoljea, vjerojatno su bili pokapani pokojnici iz oblinjeg naselja. Pronaeni su i grobni nalazi pored nekadanje drvene crkve, koji datiraju iz 9./10. stoljea. 132 Arheoloki nalaz u cinkturi upne crkve Svetog Trojstva upuuje na smjetaj groblja uz kultni objekt, dakle i postojanje oblinjeg naselja. 133 Na poloaju epkovica utvreno je naselje s dva kronoloka horizonta, ranijim od 9. do 13. i kasnijim od 13. do 15. stoljea. Prvobitno naselje, smjeteno na desnoj obali danas presuenoga potoka, bilo je poluzemuniko (Bugar 2008, 180-182). 134 U Zemunu i njegovoj okolici pronaen je i bizantski novac iz druge polovine 10. stoljea, anoniman folis i zlatnik Nikefora II. 135 Otkriven je i bizantski novac iz 10. i 11. stoljea, Konstantina VII., Nikefora II. i Aleksija I. te anonimni folisi. 136 Pronaen je i primjerak novca bizantskog cara Aleksija I. 137 Za antropoloku analizu dijela kosturnih ostataka iz tamonjih bjelobrdskih grobova usp. Boljuni 1997a, 27-35. 138 Otkriveni su ulomci keramike koji datiraju iz 11./12. stoljea. 139 Na istom lokalitetu gdje su otkriveni bjelobrdski nalazi pronaeni su i rimskodobni ostaci od 1. do 4. stoljea (Soka-timac 1997, 17).
131
252
5. 4. 2011. 14:46:07
Zvonimirova sjeveroistono od Suhopolja i Virovitica,140 uz Banotor i Rakovac.141 Nalazi tzv. bjelobrdske kulture koji bi takoer mogli upuivati na trajnije naseljavanje pronaeni su i u Apevcima, Boboti, Jakobovcu, Jankovcima, Nijemcima, Oroliku, Paetinu i Silau. Imajui na umu osobitu brojnost tzv. bjelobrdskih grobnih nalaza u 10. i 11. stoljeu, moe se zakljuiti da je Meurjeje iskusilo u tom vremenu izrazit populacijski uzlet, pravu demografsku ekspanziju. U historiografiji je nedavno izneseno miljenje da bi ovu promjenu valjalo povezati s poecima srednjovjekovne ugarske drave, da je uloga hrvatske drave pod Tomislavom, to bi podrazumijevalo naseobu veeg broja ljudstva u dotada slabo naseljenom podruju, nepotkrepljiva u vrelima, ali da se iza nastanka tzv. bjelobrdske kulture, kako se ini, doista skriva doseljena populacija, iako su nepoznate tone okolnosti pod kojima se njezin dolazak dogodio.142 No, vjerojatnije je kako je ta mnoina stanovnitva posljedica opih povoljnih prilika u Meurjeju jo od 9. stoljea odnosno razmjerna stabilnost ovog prostora pod franakom vlau napose u drugoj polovini istoga stoljea. Nestanak Donjopanonske kneevine nije u tom smislu znaio nikakav radikalan prekid, ve i stoga to su maarske provale najveim dijelom zaobile Meurjeje. Ne smije se smetnuti s uma da i pojedina pisana vrela svjedoe o razmjernoj brojnosti puanstva u zapadnom dijelu junopanonskoga prostora za prvu polovinu 10. stoljea odnosno da je Siscijska biskupija imala mnotvo sveenika i puka. Napokon, do Meurjeja je od kasnog 9. stoljea zacijelo dospijevalo i stanovnitvo iz Panonske nizine koje je trailo spas pred osvajanjima moravskog kneza Svatopluka odnosno pred nasrtajima Maara, jednako kao to su se od poetka 10. stoljea onamo irile i dalmatinsko-hrvatske populacije. U oigledan porast stanovnitva u Meurjeju u 10. i 11. stoljeu nesumnjivo su ugraeni svi navedeni elementi. Dodatan poticaj je dalo i daljnje jaanje naseobinskih i demografskih struktura zahvaljujui sve veoj politikoj i ekonomskoj stabilizaciji ovoga podruja. Na prostoru Meurjeja evidentirano je i nekoliko utvrenih naselja. Kod Toreca otkriveno je zemljano gradite nepravilnog krunog tlocrta s vanjskim i unutranjim opkopom, bedemom i sredinjim uzvienjem, ije se trajanje datira u vrijeme od 10. do 13. stoljea.143 Iste je datacije i gradite movarnog tipa utvreno kod Mrsunjskog luga kod Brodskog Stupnika zapadno od Slavonskog Broda.144 Gradite je imalo nepravilan kruni oblik, bedem, plitki vanjski jarak, iri i dublji unutarnji opkop i sredinje uzvienje.145 Gradite movarnog tipa iz okvirno 10.13. stoljea ustanovljeno je i izmeu sela Kapela i Sveti Petar kod Ludbrega. Uzvienje je bilo potpuno
Iz 13. stoljea poznato je ruralno naselje Obre koje se nalazilo blizu velikopoljskog grobita. Za antropoloku analizu osteoloke grae iz est grobova usp. Boljuni 1997b, 53-61. 141 U Rakovcu i Banotoru pronaeni su kameni ostaci koji se mogu ubrojiti u pleterne skulpture nastale pod bizantskim utjecajem, 11.12. stoljee. 142 Curta 2006, 192, 193. 143 Januka 1978, 97. 144 Curta 2006, 253 Mrsunjski lug potpuno pogreno locira kod Bjelovara, nedaleko od hrvatskomaarske granice (usp. i Mikecz 2009, 83, bilj. 190). 145 Vinski Vinski-Gasparini 1950. Pronaen je i tzv. bjelobrdski nakit (Ercegovi 1958, 182, br. 12).
140
253
5. 4. 2011. 14:46:08
254
5. 4. 2011. 14:46:09
255
5. 4. 2011. 14:46:10
okrueno opkopom, a oko opkopa dizao se nasip.146 Smatra se da je u 11. stoljeu nastalo gradite u Ratkovom Dolu zapadno od akova,147 dok bi s kraja 11. stoljea potjecalo gradite s drevnom palisadom i sustavom vodenih i zemljanih zapreka na poloaju Gradie kod Dvoria u u blizini Turia Meimurju.148 Otprilike istom bi vremenskom horizontu, kako se misli, pripadalo i nizinsko gradite u Belici kod akovca.149 Mogue je da je ve poetkom razvijenog srednjovjekovlja i u Bosanskoj Posavini, u dolini Lijeve polje na potezu izmeu Mahovljana i Bosanske Gradike, postojalo nekoliko zemljanih gradita, premda revizija arheolokih nalaza upuuje na njihovu bitno kasniju dataciju.150 Poseban sluaj predstavlja Sisak koji je, kako se ini, poetkom 9. stoljea doivio uzlet. Franaki izvori izrijekom ga odlikuju pojmom civitas, to nedvojbeno ukazuje na vanost naselja. Moe se pretpostaviti da su upravo franake vlasti potaknule uzdizanje Siska zbog njegova stratekog poloaja. Tada je po svemu sudei naselje dobilo i zidine, ime je i u franakim oima izraslo u grad, odnosno mjesno upravno sredite.151 Prema nekim miljenjima, ranosrednjovjekovni Sisak smjestio bi se na poloaju Pogorelec na desnoj obali Kupe, gdje je neko stajala Segestika, pri emu se ne iskljuuje mogunost istodobnog postojanja naselja s obje strane rijeke.152 Arheoloka graa s prostora Siska, za koju se zna tono mjesto pronalaska, upuuje u svakom sluaju na naseljavanje lijeve obale Kupe.153 Ostali nalazi su sluajni, jednim dijelom i izjarueni iz Kupe, pa ne mogu razotkriti smjetaj ranosrednjovjekovnog Siska.154 Mogue je pretpostaviti da je sisaka utvrda bila na mjestu antike Segestike, dok se oblinje naselje, zacijelo smo opasano bedemom, prualo na suprotnoj rijenoj obali. Sisak je kroz cijelo 9. stoljee ostao sredite dodravske Donjopanonske kneevine, a u 10. stoljeu bio bi uporite pod neposrednim utjecajem hrvatskih vladara. Moda se iza nepotpunog slavenskog imena ([]esamer), otkrivena na ulomku ornamentirane kamene ploe, skriva mjesni uglednik kojeg bi se ak moda smjelo smatrati
148 149 150
146 147
153 154
151 152
Vinski 1949c, 236-239, Tomii 1978, 210, Simoni 1984, 75-78, Feletar 1989, 44. Kara 1991a, 33. Tomii 1978, 220, 1985c, 63-64, 1985d, 26-27, Sekelj Ivanan 1995a, 116, br. 115. Pribakovi 1956, 136, Tomii 1978, 210, 220, Feletar 1988, 44, Sekelj Ivanan 1995a, 115, br. 110. U pitanju su lokaliteti Bain u Lamincima, Berek u Mahovljanima i Roguljima, Gradina u Bereku, Jablanici, Trebovljanima i Turjaku, Varoanka u Cimiroti i Palanka u Vrbaki koji su prema keramici bili datirani u vrijeme od 9. do 13. stoljea (eravica 1985, 123-124, uz 132, bilj. 2 za dodatnu literaturu), ali nova bi analiza keramikog materijala iz Bereka, Cimirote, Jablanice, Laminaca, Mahovljana, Rogulja i Vrbake ukazivala na to da su spomenuta gradita nastala i funkcionirala u kasnom srednjem vijeku, od sredine 13. do poetka 16. stoljea (Simonovi 1996, 194-208). Prema tom novom miljenju mogla bi se i datacija gradite u Mrsunjskom lugu temeljem slinosti s graditima u Lijeva polju kronoloki pomaknuti (Simonovi 1996, 207-208). S druge strane, Graljuk 2008, 98 podrazumijeva da su spomenuta gradita na podruju Lijeva polja opstala do prvih stoljea kasnog srednjeg vijeka, proteui njihov kontinuitet od vremena avarsko-slavenske doseobe. Horvat 1954, 94 istie da je Sisak bio znaajnije utvreno mjesto. Budak 1994b, 101. Za poloaj Segestike usp. Hoti 1992, 134, Burkowsky 1999, 19. Rije je o nalazima iz Tomislavove ulice datiranima u kasno 10. i 11. stoljee. Tzv. slavenski, dalmatinsko-hrvatski i bjelobrdski nakit iz 9.11. stoljea, nalazi keramike iz 9./10. i 11. stoljea, uz anoniman bizantski folis iz druge polovine 10. do prve polovine 11. stoljea.
256
5. 4. 2011. 14:46:10
predstavnikom hrvatske vlasti.155 Dodue, nije sigurno je li spomenik pronaen na tlu Siska,156 ali je to vrlo vjerojatno s obzirom na vanost mjesta, a kako se datira irokim vremenskim rasponom od 9. do 11. stoljea, mogao bi potjecati upravo iz 10. stoljea.157 Sisak je od ovog vremena izrastao i u proizvodno sredite, budui da je u 11. stoljeu ondje vrlo vjerojatno postojala radionica nakita.158 Ako je vjerovati kasnijim ugarskim izvorima, u Meurjeju su ve poetkom 10. stoljea postojale tri utvrde, Poega, Vukovo i Zagreb, a spominje se i Slankamen.159 Na prostoru Poege jo nisu otkriveni ranosrednjovjekovni nalazi koji bi potkrijepili tvrdnju vrela,160 a iz Slankamena poznat je jedino anoniman bizantski folis koji se moe datirati u 10. do prve polovine 11. stoljea.161 S druge strane, Vukovo i Zagreb su prema arheolokim spoznajama doista ve poetkom 10. stoljea mogli biti ureene naseobine. U Vukovaru su otkriveni nalazi koji upuuju na trajno naseljavanje od 10. stoljea, 162 pa bi se postanak utvrde uz koju se razvilo vee naselje doista mogao staviti u drugu polovinu 9. stoljea.163 Na podruju dananjeg Zagreba moda je u kasnom 7. stoljeu postojala utvrda s obzirom na nalaz bedemske konstrukcije na Gradecu.164 Arheoloki materijal iz ranog 7. do prve polovine 9. stoljea pronaen je u Donjem Stenjevcu, Krugama, na Kaptolu i u Podsusedu. Na Kaptolu su sluajnim nalazima otkriveni primjerci ranosrednjovjekovnog nakita koji bi datirao iz 9. do poetka 11. stoljea, a na Opatovini utvrena su dva ranosrednjovjekovna naseobinska sloja, raniji od svretka 8. do prve polovine 10. i kasniji od druge polovine 10. do poetka 11. stoljea.165 Ovo nedvojbeno ukazuju na postojanje ranosrednjovjekovnog naselja na Kaptolu, koje se vjerojatno oblikovalo unutar obrambenog jarka i nasipa, to bi znailo da je Zagreb zapoeo kao tipino ranoslavensko gradite.166 U njegovoj blizini
Predloene dopune glase [Cr]esamer, [D]esamer ili [Th]esamer (usp. Brunmid 1912c, 132133, br. 791, Mihalji Steindorff 1982, 101, br. 156, Simoni 2007, 95, br. 83). 156 Usp. i Horvat 1954, 97. 157 Obino se misli da su jo dva ulomka ornamentiranih kamenih greda bila dio iste oltarne pregrade s koje je i natpis s imenom (Brunmid 1912c, 133, br. 792-793, uz Burkowsky 1999, 90-91), meutim to nije nedvojbeno, osobito s obzirom na razlike u izvedbi ukrasa (drugaije volute) i u vrsti uporabljenog materijala (uti i bjelkasti pjeenjak). Vidi i str. 179, bilj. 59. 158 Vinski 1970, 79. 159 GHung, c. 41, 43. 160 Dodue, postoje nalazi iz ire okolice Poege, Brestovca, Gradita Bektekog i Novoselaca Jakikih. 161 Beka oslikana kronika, c. 104 navodi mjesto u vezi s dogaajima iz ranih sedamdesetih godina 11. stoljea. 162 Tzv. bjelobrdski grobni nalazi s poloaja Lijeva bara iz druge polovine 10. i prve etvrtine 11. stoljea, brojan tzv. bjelobrdski nakit iz 10.11. stoljea, te keramike s razliitih poloaja iz 10.14. stoljea, kao i anoniman bizantski folis iz 10. do prve polovine 11. stoljea. 163 Tako ve Klai 1983, 23, s time da je ona podizanje utvrde Vukovo pripisala Pribini (za to vidi str. 181 i sl.). Usp. i Kara 1991b, 248-250, 1994, 141. Takoer i Tomii 1994, 102. Ne smije se smetnuti s uma da su podruje Vukovara naseljavali jo i Avari i Slaveni u 8. stoljeu. 164 Vidi str. 140, bilj. 146. 165 Demo 2007, 26-29. Radi se o stambenim objektima, poluzemunicama od kojih su preostali samo ostaci kamenih ognjita i ulomci keramike. 166 Usp. Demo 2007, 30-31. Takoer i Kampu Karaman 1994, 21, Buntak 1996, 28-29.
155
257
5. 4. 2011. 14:46:10
postojalo je stalna naseobinska toka, iji su stanovnici u 11. i 12. stoljeu pokapani na bjelobrdskom groblju otkrivenom u Stenjevcu.167 Mogue je da se jo jedno naselje nalazilo i u Vrhovcu-rnomercu, gdje je takoer pronaen osamljen bjelobrdski nalaz.168 Gradeka utvrda tada ve odavno nije bila u funkciji, meutim njezini su ostaci i dalje morali biti vidljivi s obzirom na toponim.169 Ne bi bilo ishitreno pretpostaviti da je nastala kao kasnoantiki zbjeg,170 a da su je nakon toga zaposjeli i odravali Avari i Slaveni. Moda je s vremenom jednostavno propala ili je konano stradala u franakoavarskom ratu odnosno Ljudevitovom ustanku. Ostaje otvoreno pitanje je li jedna od utvrda koje je Ljudevit obnavljao uz pomo zidara to mu ih je bio uputio akvilejski patrijarh Fortunat bila i gradeka, ali je takva mogunost izgledna jer je pobunjenom donjopanonskom knezu jamano bilo stalo do toga da na raspolaganju ima to vie funkcionalnih utvrda, pogotovo na mjestima s fortifikacijskom tradicijom. U drugoj polovini 11. stoljea probudilo se i podruje Vinkovca, gdje se na Meraji uzdiglo novo naselje unutar i iznad zapadnog bedema starovjekovnih Cibala, vjerojatno ponijevi naziv Sv. Ilije. U blizini su njegovi stanovnici za kultne potrebe podigli na prijelazu u 12. stoljee ranoromaniku crkvu.171 Polagano buenje je tijekom 10. stoljea iskusilo i tlo nekadanje panonske prijestolnice, Sirmija.172 Uz pojedinane bjelobrdske nalaze, otkriveno je i bjelobrdsko grobite iz 11.12. stoljea, to snano govori u prilog miljenju da je tada na prostoru davno ugasloga rimskog Sirmija postojalo naselje.173 Ovomu treba pribojiti i nalaze bizantskog novca iz 10. i 11. stoljea. To se naselje razvilo uz crkvu odnosno samostan Sv. Demetrija koji je sigurno postojao u drugoj polovini 11. stoljea,174 pa je po njemu i dobilo naziv Mitrovica (civitas Sancti Demetrii, ma. Szvaszentdemeter). Zameci ove naseobine vjerojatno su vezani za naselje u Mavanskoj Mitrovici, na koje se u ranome srednjemu vijeku po svemu sudei prenijelo ime starog Sirmija, a koje je postojalo od sredine 10. stoljea.175
Simoni 2004, 58. Usp. i Sokol 1995, 50-51. Tomii 1986a, 64, uz Vinski 1970, 80. 169 Klai 1982, 21-22 smatra da je ranosrednjovjekovna gradeka utvrda i dalje postojala te da je ona zapravo zagrebaki kastrum. 170 Na Gradecu je otkriven i bronanik cara Justina II. iz 570./571. godine. Na Gornjem gradu, u dananjoj Ulici Josipa Kuevia, otkopane su 1911. godine tri posude koje pripadaju tzv. slavenskoj gradinoj keramici (Vinski 1960, 55, Simoni 1981, 166), a Sekelj Ivanan 1995a, 94, br. 8 na jednom mjestu datira ih u 10./12 stoljee, iako potjeu vjerojatno tek iz 13. ili eventualno iz 12. stoljea (Vinski 1960, 55; usp. i Sekelj Ivanan 1995a, 95, br. 11). 171 Postojanje naselja posvjedouju nalazi tzv. bjelobrdskog nakita i keramike. Ostali bjelobrdski nalazi potjeu s lijeve obale Bosuta. Uz ugarski novac, moda je u Vinkovcima pronaen i primjerak monete bizantskog cara Nikefora III. Botanijata (Brunmid 1902, 168). 172 Nema sigurnih naznaka za obnovu naselja u 9. i prvoj polovini 10. stoljea (Popovi 1971a, 147). 173 Jeremi 2006, 147-148. 174 O njemu izvjeuje Ivan Kinam, 5.8 (= VIINJ IV, 74-75), a spominje se i u tobonjoj zadubinskoj listini ugarskog palatina Radona iz 1057. godine (DHA I, 162). Usp. i Jireek 1959b, 525-526. O samostanu Sv. Demetrija (Dimitrija) vidi najnovije Andri 2009, naroito 115-127. 175 Vidi str. 208, bilj. 239. Mavanska Mitrovica je u antiko doba vjerojatno bila otok (usp. Ochsenschlager Popovi 2003b, 98). Kontinuitet ukopa u Mavanskoj Mitrovici utvren je od 2./3. do 4. stoljea, a manje u 5. stoljeu, nakon ega nastupa prekid do 10. stoljea (Pavlovi 1967, 139, 1969, 197-198, Ercegovi-Pavlovi 1980b). Bogata je i numizmatika graa iz druge polovine 10. do kasnog 11. stoljea.
167 168
258
5. 4. 2011. 14:46:10
X. poglavlje
Crkva i kranstvo u Meurjeju od kraja 4. do kraja 11. stoljea1

Otkako je Galerijevim ukazom o snoljivosti iz travnja 311. i Konstantinovoj i Licinijevoj odredbi o slobodnom ispovijedanju i povratu crkvene imovine iz veljae 313. kranstvo steklo pravo nesmetanog djelovanja, moglo se nesputano iriti cijelim rimskim svijetom. No, prihvaanje kranske vjere i u najudaljenijem kutku Rimskog Carstva bio je proces dugog trajanja koji nije bio priveden kraju ni kad se zgrada rimske drave uruila na Zapadu, a na Istoku pretrpjela udarce koji su u europskim pokrajinama gotovo sasvim izbrisali dotadanja postignua. Osnaena je kristijanizacija u 4. stoljeu zahvatila i junu Panoniju, a o razvoju ureenih kranskih zajednica, poglavito urbanih, svjedoe arheoloki nalazi, ali i literarna vrela. 2 Od sredine 4. stoljea juna je Panonija, tonije njezin istoni dio, postala sreditem i rasaditem alternativne kranske teoloke misli koja je jo od prvog ekumenskog koncila u Nikeji 325. godine bila oigosana kao krivovjerna. Nakon to je nekoliko desetljea zaokupljala umove i srca crkvenih prvaka, grevita borba izmeu arijanstva i pravovjerja u junoj Panoniji odluena je pobjedom pravovjerne struje saborima u Sirmiju 378. i Akvileji 381. godine.3 Ipak, iako potueno, arijanstvo ni tada nije bilo sasvim iskorijenjeno nego su njegovi pobornici bili primorani povui se u tajnost.4 Prolazan uspon arijanske ispovijedi u junoj Panoniji dogodio se u prvoj polovini 6. stoljea nakon uspostave vlasti Ostrogota i Gepida koji su sami bili sljedbenici arijanskog nauka. Potkraj 6. stoljea junopanonsko je kranstvo, oslabljeno ve duljim otjecanjem kristijaniziranog puanstva iz ovih oblasti, zamrlo pod naletima Avara i Slavena koji su dokrajili ostatke crkvenog ustroja. Morala su protei dva vijeka sve dok potkraj 8. i poetkom 9. stoljea nije ponovno bila upaljena lu kranske vjere na ovom prostoru. No, puna obnova crkvene organizacije u Meurjeju zadugo je bila onemoguena i ostvarena je tek u razvijenom srednjem vijeku pod utjecajem ugarskih Arpadovia.
Poglavlje se oslanja i na sadrajna proirenja u dvama zasebnim prilozima oblikovanima kao preradbama izvornog teksta disertacije, od kojih je jedan objavljen pod naslovom Kranstvo i Crkva u kontinentalnoj Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku (VI.XI. st.) (= Graanin 2008d), dok je drugi, naslovljen Crkveni ustroj u kasnoantikoj junoj Panoniji, predvien za objavu 2011. godine u zborniku radova Mythos cultus imagines deorum III. 2 O tome usp. Viki Belani 1978, Jarak 1994, Migotti 1994, 1997. 3 Za pregled povijesti arijanskog spora u junoj Panoniji s osobitim obzirom na odnos izmeu Akvileje i Sirmija usp. Pavi 1891, Zeiller 1918, 259-343, Barton 1975, 78-87, Brato 1983, 263-267, 1990b, 520-530, 1996b, 319-334, Duval 1985, 331-379, 1998, Gabrievi 1987a, 289301, Jarak 1994, 37-38, Katii 1998, 95-96, uz Meslin 1967, Simonetti 1975, Brennecke 1984, deri 2003, 134-180, Cedilnik 2004, Roldanus 2006, 74-106, 110-113, 117-138. 4 Usp. Thomas 1980a, 204.
1
259
5. 4. 2011. 14:46:10
Crkveni ustroj u kasnoantikom razdoblju

Do svretka 4. stoljea crkveni je ustroj u junopanonskim oblastima bio ve oblikovan. U to je vrijeme sigurno zasvjedoeno postojanje etiri biskupije, od toga tri u Drugoj Panoniji, u Cibalama, Mursi i Sirmiju te jedna u Panoniji Saviji, u Sisciji.5 Prema zemljopisnom poloaju drugopanonskih biskupskih sredita moe se zakljuiti da je cibalsko sijelo bilo nadleno za jugozapadni dio pokrajine, mursijsko za sjeverozapadni, a sirmijsko za sredinji i istoni. Otuda je sasvim oita crkvenoorganizacijska praznina u Saviji ako bi se u njoj nalazila samo jedna biskupija. Rjeenje je naizgled pronaeno u osobi Amancija koji je u aktima akvilejskog koncila 381. godine najvjerojatnije naveden kao biskup Jovije (episcopus Ioviensium),6 a utemeljenost pretpostavke potkrijepljena je natpisom s danas izgubljenog sarkofaga u kojem se spominje odlian, svet u vjeri i blag sveenik (egregius fidei sanctus mitisque sacerdos) Amancije, ija je dugogodinja djelatnost bila posveena dvama narodima (bini populi), od kojih je jedan bio tui puk (plebs aliena) pod dvojicom voa (gemini duces), a drugi oito romanizirani Panonci.7 Postojanje Amancija iz Jovije otvorilo je pitanje o kojoj je panonskoj Joviji rije, to je do danas ostalo izvorom povjesniarske nedoumice. Naime, poznate su tri panonske Jovije, dvije u Saviji, dananji Ludbreg i moda Turnaica juno od Pitomae, te trea u Valeriji, po svemu sudei suvremena Alshetnypuszta.8 U historiografiji se najprije iskristalizirao stav da Amancijevo sijelo treba traiti u Joviji Botivu, u emu uglavnom ustraju i hrvatski istraivai.9 U novije vrijeme iznesena je mogunost da je Amancijevo sjedite bilo u valerijskoj Joviji,10 to je dio strunjaka navelo na to da problem smatra i dalje nerijeenim.11 Glavni prigovor hipotezi da je Amancije stolovao u valerijskoj Joviji miljenje je da je ona bila samo cestovna postaja, dok je Jovija Botivo jedina u vrelima oznaena kao civitas.12 No, arheoloka su istraivanja nedvojbeno pokazala kako je Alshetnypuszta bila znatno utvreno mjesto koje je u kasnoantikim okvirima takoer vrijedilo kao civitas, to potpuno realnom ini pretpostavku da je ondje mogla postojati biskupija. Presudna je injenica u vezi s ovime podruje gdje je djelovao Amancije, a to je uistinu Valerija, gdje su najvema bili naseljeni ostrogotsko-alansko-hunski federati, plebs aliena iz
Brato 1987, 156. Za tezu o biskupiji u Joviji usp. Jarak 1994, 35. Takoer i Brato 1986, 372, 1987, 156, 2000a, 103. 7 Za tekst natpisa usp. ILCV 1061a-b, a za njegovu analizu usp. Egger 1924, 327-341, uz Thompson 1963, 66-67 i bilj. 3, Brato 2000a, 103-112, Lotter 2003, 73-74 i bilj. 262. 8 Prvu Joviju navode Antoninov itinerarij, 130, 2 i Jeruzalemski itinerarij, 561, 10, drugu Peutingerova karta, a treu Antoninov itinerarij, 264, 8 i Not. Dign Occ. 33 kao sjedite jedne kohorte pod tribunom. Da je valerijska Jovija Alshetnypuszta, utvrdili su s vjerojatnou Nagy 1971, 320 i Soproni 1974, 181-186. 9 Usp. Egger 1924, 340, Graf 1936, 63, Mcsy 1974, 329, 341, 347-348, Barton 1975, 101, Kovaevi 1978, 15, Viki-Belani 1978, 588, 593, 1998, 488, Jarak 1994, 35, Migotti 1997, 23, Wiewegh 2004, 305-306. 10 Nagy 1971, 320, Thomas 1982, 263, Tth 1988, 52-60. 11 Brato 1986, 372, 1987, 156, 174-175, bilj. 53, 1990b, 542, 1996b, 329, 2000a, 103, bilj. 5, 2003a, 481, Migotti 1994, 51, 2002, 55-56, Tth 1994, 250-251, Gspr 2002, 50. 12 Usp. Jarak 1994, 35. Kao civitas zabiljeena je u Jeruzalemskom itinerariju, 561, 10.
5 6
260
5. 4. 2011. 14:46:11
spomenutog natpisa, pod dvojicom svojih voa (gemini duces) Alatejem i Safraksom.13 Amancijeva uloga je utoliko bila vanija jer se naseljene federate ne samo eljelo privesti kranstvu kako bi se lake uklopili u kasnoantiko rimsko pokrajinsko drutvo nego se htjelo sprijeiti i da prihvate arijanstvo koje je ve ionako bilo raireno meu nadolim Germanima, a koje je svoje podravatelje jo imalo u Panoniji. Otuda je i jasno zato je Amancije nazoio akvilejskom koncilu. S druge strane, ovo ni u kojem sluaju ne znai da savijska Jovija, poznata i kao Botivo, nije bila biskupija, dapae ta se pretpostavka ini vjerojatnom upravo zbog ve istaknute crkvenoorganizacije praznine u Saviji. Tako bi potkraj 4. stoljea u toj pokrajini postojale dvije biskupije. Valja na kraju iznijeti i jo jednu mogunost, iako manje vjerojatnu s obzirom na kanonski propisanu stabilitas loci biskup. Amancije je doista mogao biti biskup Jovije Botiva, ali bi zbog specifine situacije nastale smjetanjem federata bio dislociran u valerijsku Joviju, gdje je mogao neposredno obavljati i nadzirati misionarsku zadau. Potkraj 4. stoljea najuglednija panonska, ali i ilirika biskupija bila je Sirmijska biskupija, iji je poglavar Anemije za svoje sijelo s ponosom na akvilejskom koncilu govorio caput Illyrici non nisi civitas est Sirmiensis.14 Uzdizanje ugleda sirmijskog prvosveenika bila je prvenstveno posljedica statusa Sirmija kao sredita Panonske dijeceze i Ilirika te carskog sjedita (sedes imperii). No, ini se opravdanim pretpostaviti da je poslije pada Sirmija pod hunsku vlast 441. godine i bijega sirmijskog biskupa prvenstvo u Zapadnom Iliriku (Panonskoj dijecezi) preuzeo salonitanski biskup koji je ve od drugog desetljea 5. stoljea bio nositelj metropolitanske asti za Dalmaciju i susjedne pokrajine, jer ga u toj asti navodi papa Zosim (417.418.) u pismu iz 418. godine.15 Moda zapravo iz tog vremena datira crkvenoupravno nadletvo salonitanskog (nad)biskupa u Saviji.16 Tako je salonitanski biskup mogao tada stei vrhovnitvo nad pojedinim panonskim i norikim pokrajinama.17 Dodue, svoj utjecaj je postupno irila i Akvileja pa u 6. stoljeu njezinoj jurisdikciji pripadaju biskupije iz Unutranjeg Norika i ostataka Prve Panonije. Sirmij je s konanom uspostavom sredita Ilirike prefekture u Tesaloniki,18 gdje je u ranom 5. stoljeu bio utemeljen jo i vikarijat za Istoni Ilirik, uvelike izgubio na
Usp. Wolfram 1990, 257, Lotter 2003, 56, 73-74, Graanin 2005a, 15, 2006b, 36. Vidi i str. 58-59. Sumnju u to da su Amancijeva plebs aliena Alatejevi i Safraksovi Ostrogoti, Alani i Huni izraava Migotti 2002, 55. 14 Povijest akvilejskog koncila 16. Takoer i Zeiller 1947, 673, Duval 1985, 373-374, Brato 1986, 373, bilj. 61, 1987, 156, 175, bilj. 56. Usp. i Kalhous 2009, 272-275 za metropolitanski status Sirmijske crkve. 15 Usp. Brato 1986, 373 i bilj. 62, 1987, 156, 175, bilj. 57, Kolari 2004, 15. Zeiller 1906, 134135, 1927, 326-332 izrazio je miljenje da je papa salonitanskog biskupa postavio za vikara Zapadnog Ilirika, nakon to je u Tesaloniki ve bio ustanovljen vikarijat za Istoni Ilirik, a u Arelatu (Arles) za Galsku prefekturu. 16 Usp. i Buzov 1999, 254. 17 U Graanin 2008d, 73 se navodi da je salonitanski metropolit izrastao u primasa za junopanonske pokrajine, to treba shvatiti u opem, a ne u formalnopravnom smislu, jer za to, dakako, manjkaju izvorna svjedoanstva. 18 Sjedite (istono)ilirikog prefekta postala je Tesalonika definitivno 395. godine, budui da je nakon diobe Ilirika Sirmij pripao zapadnoj polovici Carstva. O tome usp. Stein 1925, 357-358, Demougeot 1947, 26-31, 1981, 248-250, Grumel 1951, 24-34.
13
261
5. 4. 2011. 14:46:11
vanosti.19 Crkveni ustroj u kasnoantikoj Panoniji zapao je sredinom 5. stoljea u krizu od koje se vie nije u cijelosti oporavio. Odlazak sirmijskog biskupa iz sijela pred hunskim nasrtajem znaio je u formalnopravnom smislu da je tamonja vjerska zajednica prestala funkcionirati, premda se obdravanje kranskog kulta bez sumnje nastavilo, jer je dio gradskog stanovnitva ostao. Moe se s prilinom vjerojatnou pretpostaviti da niti u razdoblju ostrogotske i gepidske vlasti nisu bile popunjavane biskupske stolice, iako u Sisciji, Cibalama, Mursi i Joviji Botivo nije poznat ni jedan biskup iz prve polovine 5. stoljea, izuzevi ve spomenutoga anonimnoga sirmijskog prvosveenika koji je zavrio kao bjegunac. Unato tomu, poetkom 6. stoljea Crkva u Zapadnom Iliriku jo je bila dovoljno vitalna kako pokazuje sazivanje dvaju koncila u Saloni 530. i 533. godine, na kojima su jedan za drugim sudjelovali i siscijski biskupi Ivan i Konstantin.20 Osim toga, moda upravo iz ovog vremena potjee ranokranska bazilika s odvojenom zgradom krstionice, iji su ostaci otkriveni uz dananju crkvu Svete Majke Boje Gorske iznad Lobora.21 Zbog pogodnog smjetaja mogue je da je u ovim pogibeljnim vremenima prigodice sluila kao zaklon visokom crkvenom prelatu, moda ak i siscijskom biskupu. Sudjelovanje siscijskih biskupa na salonitanskim koncilima jamano je ponajprije posljedica okolnosti to je salonitanski metropolit, kako je naznaeno, po svoj prilici jo od sredine 5. stoljea preuzeo ovlasti nad junopanonskim pokrajinama, a tomu je moglo pogodovati i upravno zdruivanje Savije i Dalmacije pod ostrogotskom vlau.22 Ne bi bilo odve ishitreno ustvrditi i da je administrativno spajanje pokrajina bilo dodatno potaknuto njihovim crkvenoupravnim vezama. Dodue, obino se misli da je vrsta povezanost Siscijske i Salonitanske crkve bila posljedica rasapa crkvenog ustroja u Panoniji zbog ega bi se biskupija u Sisciji radije oslonila na crkvu u Dalmaciji nego na Akvileju.23 Smjena na biskupskoj stolici u Sisciji morala se dogoditi izmeu 530. i 533. godine, ali nije mogue tono ustanoviti koliko je bilo jedan bilo drugi biskup proveo na dunosti. Vrijedi pomiljati i na to da je Ivan postao biskupom zahvaljujui nastojanjima ostrogotskog kralja Teoderika Velikog (474.526.) da ulije nov ivot oblastima u junoj Panoniji,24 dok je Konstantin jamano ostao u svom sijelu i poslije konanog sloma ostrogotske vlasti u Dalmaciji i Panoniji Saviji 537. godine. No, izostanak bilo
Brato 1986, 375, 1987, 157. Tesaloniki vikarijat slubeno je 415. godine osnovao papa Inocent I. (402.417.) (Baus 1995, 244, 246). 20 Usp. Zeiller 1906, 149, ii 1914a, 149-157, 1925, 171-172, Brato 1983, 270, bilj. 81, 1986, 377-378, 1987, 159, 182-183, Kunti-Makvi 1994, 997-1002, 1997, 85, Katii 1998, 106, Buzov 1999, 253, Tomii 2000a, 273. Vrijedi istaknuti da se u aktima koncil od 15. lipnja 530. i 2. svibnja 533. potpisi biskup Ivana i Konstantina nalaze na etvrtom mjestu iza potpis biskup Honorija Salonitanskog, Andrije Jaderskog i Ticijana Arbenskog (Akti salonitanskoga sabora 530., 16-17, Akti salonitanskoga sabota 533., 21), to bi moglo upuivati i na visok ugled koji su uivali u Salonitanskoj metropoliji. 21 Usp. Filipec ia Vivek 2004, 96-98, Filipec 2007b, 416-417. Bazilika je preliminarno datirana u 5. ili 6. stoljee. 22 Vidi str. 96. 23 Usp. Brato 1983, 270, bilj. 81, 1986, 378, 1987, 159, 1990a, 9-10. 24 O tome vidi str. 97, 99.
19
262
5. 4. 2011. 14:46:11
kakvog spomena biskup iz nekadanje Druge Panonije bjelodano pokazuje teinu stanja u kojem su se nale kranske zajednice u junoj Panoniji. Carstvo je sa svoje strane pokualo nadoknaditi taj manjak osnutkom biskupije u Basijani, za onaj dio Druge Panonije koji je sporazumom s Ostrogotima pripao Konstantinopolu.25 Utemeljenje Basijanske biskupije zakljuuje se prema Justinijanovu ukazu od 14. travnja 535., promulgiranim nedugo prije izbijanja dugogodinjega rata protiv Ostrogota, a njime je biskupu Justinijane Prime bio crkvenoupravno podloen, pored sjevernih pokrajina Ilirike prefekture, i dio Druge Panonije oko grada Basijane.26 Neki su istraivai miljenja da se podatku ne bi trebala pridavati prevelika vanost jer je mala vjerojatnost da je Justinijan obnovio crkveni ustroj u panonskim pokrajinama.27 No, caru je bez sumnje bilo stalo to vre uklopiti steeni prostor u junoj Panoniji u vojnu, civilnu i crkvenu upravu Carstva, a to je uistinu mogao postii utemeljenjem novog biskupskog sijela izmeu 527. i 535. godine. Napokon, i Sirmij i Cibale i Mursa ostali su do 535. godine izvan dohvata carske vlasti, a i ustrojavanje Justinijanoprimske biskupije je bilo uvelike uvjetovano slomom Sirmijske biskupije koja se na ovaj nain imala nadomjestiti.28 Kako god bilo, Basijanska biskupija nije dugo opstala jer nije preivjela povratak gepidske vlasti. Biskupi su od vremena Anastazija I., a naroito Justinijana I. morali na sebe preuzeti sve vie upravnih dunosti u gradskim opinama budui da gradska vijea vie nisu bila funkcionalna.29 Tako je osnutak nove biskupije u Drugoj Panoniji trebao ojaati i upravno ureenje tamonjih oblasti. Malo je mjesta sumnji da je i siscijski biskup Konstantin, naroito nakon to je Savija iznova potpala pod Carstvo, postao odgovoran za rad siscijske gradske uprave. Ostrogoti i Gepidi su se pak sa svoje strane brinuli o djelovanju arijanske crkve. Moe se pretpostaviti da se u Sisciji pod vlau Ostrogota izvodilo arijansko bogosluje. Budui da je grad bio pokrajinsko sredite, u njemu su bile stacionirane znatnije ostrogotske vojne snage pod gotskim komesom (comes Gothorum), koje su morale imati mogunost zadovoljiti svoje vjerske potrebe.30 Osim toga, otkako su Gepidi 536. godine obnovili svoje sirmijsko kraljevstvo, u Sirmiju je stolovao gepidski arijanski biskup.31 Arijanska crkva je pod Ostrogotima i Gepidima uivala povlaten poloaj jer se oslanjala na podrku slubenih vlasti, ali je i pravovjerno bogotovlje bilo doputeno, napose u Ostrogotskom Kraljevstvu, kako bi se zadovoljile vjerske potrebe domaeg, romaniziranog stanovnitva. Dodue, nije se moglo oekivati da Ostrogoti, a jo manje Gepidi, potiu obnovu pravovjerne crkvene organizacije, osobito u vremenima sukoba s Carstvom. Tako je poslije novoga gepidskog osvajanja ugasnula Basijanska biskupija. U dopunskom Justinijanovom ukazu
Vidi str. 95. Justinijan, Novellae 11. Rat izmeu Istonog Carstva i Ostrogota je izbio u lipnju 535. (Stein 1949, 339, Bury 1958b, 169, bilj. 2). 27 Brato 1986, 378, bilj. 82, 1987, 183, bilj 76. 28 Pietri 1984, 48-49, Brato 1986, 378, 1987, 159. 29 Usp. Liebeschuetz 2001, 151-155. 30 Neko se smatralo da na arijansko bogosluje u Sisciji ukazuje nalaz srebrne lice koja je pripisivana Ostrogotima (usp. Buzov 2004, 464), ali je to miljenje danas obesnaeno. No, to ne iskljuuje utemeljenost pretpostavke kako je u Sisciji djelovala arijanska crkva. 31 Vidi str. 116.
25 26
263
5. 4. 2011. 14:46:11
iz 545. godine, kojim je biskupija Justinijana Prima ustrojena u zaseban vikarijat i podvrgnuta papi, navedena je kao dio njezine jurisdikcije, uz Unutranju i Obalnu Dakiju, Prevalitanu, Dardaniju i Prvu Meziju, i Panonija, ali bez poblieg odreenja kao u ukazu iz 535. godine.32 Ovo ne znai samo da je Carstvo izgubilo kontrolu nad preostalim dijelom Druge Panonije, nego i da Basijanska biskupija tada vie nije postojala. Nije obnovljena ni nakon to se Carstvo 551. godine opet domoglo ove oblasti, to upuuje na to koliko je Basijana u meuvremenu bila propala. im je 567. godine oborena gepidska drava, Istono je Carstvo zaposjelo Sirmij, a potom, kako se misli, uspostavilo i pravovjernu crkvenu organizaciju u osobi sirmijskog biskupa Sebastijana, oito u nakani da gradu udahne nov ivot.33 Dolazak Avara, a s njima i Slavena dokrajio je kasnoantiku crkvu u junoj Panoniji. Bijeg sirmijskog biskupa Sebastijana 582. godine simboliki je oznaio slom crkvene organizacije u Meurjeju.34 U sutini tada jedva da je ita ostalo od nekadanjeg ustroja budui da je cibalsko, mursijsko i jovijsko sijelo ve odavno bilo upranjeno, a po svoj prilici poslije smrti biskupa Konstantina (moda oko sredine 6. stoljea) nije vie bila popunjena ni siscijska biskupska stolica. Dodue, izbjeglice su nastavili bar jo neko vrijeme odravati vjersko-kulturnu tradiciju panonskog kranstva, kao to upeatljivo pokazuje tzv. Evangelijarij svetoga Korbinijana (Evangeliarium Sancti Corbiniani dictum), sastavljen po svemu sudei poetkom 7. stoljea u krugu Panonaca koji su spas pred Avarima pronali u Italiji.35
Vrijeme zamiraja i vrijeme obnove

Ne bi bilo opravdano zakljuiti da je kranstvo potpuno zbrisano im su Avari i Slaveni zavladali Meurjejem. Manji dio kranskoga, romanizirano-barbariziranog stanovnitva i dalje je ostao ivjeti u ovim oblastima, odravajui jo neko vrijeme lu vjere. Napokon, i dovoenje zarobljenika s istonorimskog podruja, poput buduih Sermezijanaca,36 omoguilo je sporadian opstanak kranstva na ovim prostorima. Ovo jasno pokazuje i da avarski vlastodrci nisu na svom podruju zabranjivali obdravanje kranskog kulta.37 No, bez blagotovorne veze s duhovnim sreditima kranska je vjeroispovijest tijekom 7. stoljea u velikoj mjeri zamrla i svela se na zakrljale oblike, a bujni crkveni ivot s kraja antike je prekinut. U Avarskom Kaganatu su jo djelovali nepismeni duhovnici (clerici inlitterati, idiotae), vjerojatno sveenici
Justinijan, Novellae 131. O biskupu Sebastijanu usp. Popovi 1975, 91-110. 34 Teza da bi Sebastijan iz Sirmija moda bio najprije pobjegao u Rizinij (Risinium, Risan u Crnoj gori) jer se uz njegovo ime u rukopisima povezuje i taj grad ne moe se potvrditi (usp. Brato 2007, 273). 35 Usp. Szdeczky-Kardoss 1983, 123-128, uz Leidinger 1924, 79-102. Katii 1998, 125 donosi zastarjelo miljenje da je rukopis evangelijarija nastao u 6. stoljeu u Sirmiju ili u njegovoj okolici. 36 Vidi str. 137-139. 37 Daim 2003, 476 ak pomilja da je u Keszthelyju, eponimnom mjestu tzv. kesteljske kulture koja se u svojoj ranoj fazi bila zasnovana na kranskoj zajednici romanizirano-barbariziranog puanstva, postojala do previranja u Avarskom Kaganatu poslije 626. godine i crkvena organizacija s odreenim vezama s Rimom.
32 33
264
5. 4. 2011. 14:46:11
starosjedilakog stanovnitva, kao to pokazuje zapisnik koncila koji se sastao 796. godine na obali Dunava (ad ripam Danubii), u trenutku kad je avarska drava bila na izdisaju.38 Arheologija zasada nije otkrila materijalne dokaze o opstanku kranstva u junoj Panoniji, to je jednim dijelom posljedica i nedostatnih istraivanja, ali po svemu sudei i injenice da je odlazak onodobnog mjesnog puanstva u sigurnije krajeve tijekom duljeg vremena bilo prilino opseno. Unato objektivnim nedostatcima, oblici preitka kranstva mogu se utemeljeno pretpostaviti na osnovi analogije s prilikama u sjevernoj Panoniji.39 Dodue, stanovnitvo uglavnom nije bilo kristijanizirano, na to bi, prema uvrijeenu miljenju u arheolokoj znanosti, upuivala groblja s urnama i kosturna groblja na redove koja se pripisuju poganskom ivlju.40 Ostaci crkvene organizacije gdjegdje su vjerojatno preivjeli. To je ponajprije zamislivo za Sisciju,41 prihvati li se da svjedoanstvo Tome Arhiakona poiva na tonoj tradiciji. On pripisuje napola legendarnom splitskom nadbiskupu i njegovim nasljednicima obnovu crkvene organizacije i u Slavoniji, pri emu posebno izdvaja biskupa Siscije (episcopus Siscianus).42 Iako je uistinu nezamislivo da bi Avari dopustili crkvenim predstavnicima grada koji je stajao pod bizantskom vlau djelovanje u Kaganatu, reena bi vijest mogla biti odraz injenice da je Siscijska biskupija u rudimentarnoj formi nastavila ivjeti i tijekom avarske vladavine. Pritom valja imati na umu da je kroniar iz ideolokopolitikih potreba hotimice precijenio ulogu splitskih prvosveenika u obnovi crkvenog ustroja u zapadnom dijelu june Panonije. S druge strane, opstanak Sirmijske biskupije, kao to predlau neki strunjaci,43 nije vjerojatan jer izmeu 8. i 10. stoljea uope nema arheolokih dokaza o naseobinskom kontinuitetu u nekadanjem Sirmiju.44 Temelje za obnovu kranstva i u junoj Panoniji stvorila je franaka vlast potkraj 8. stoljea. U ljeto 796. odrao se u taboru franake vojske na dunavskoj obali u sreditu Avarskog Kaganata crkveni sabor kojim je predsjedao akvilejski patrijarh Paulin, uz nazonost i salzburkog biskupa Arna, a na kojem su bile zacrtane osnovne smjernice u pokrtavanju Avara i Slavena u srednjem Podunavlju.45 Od tog vremena nadlenost je akvilejskog patrijarha u Meurjeju sezala sve do Drave kao to je odredio italski kralj Pipin, a uredbu je potvrdio i Karlo Veliki 803. godine, dodatno je osnaivi u ukazu od 14. lipnja 811.46 Ovime je Akvilejska patrijarija mogla i formalnopravno iskoristiti prazninu nastalu ugasnuem Salonitanske i Sirmijske biskupije te protegnuti svoj utjecaj i na cijelu junu Panoniju.47 Dananji su hrvatski krajevi sjeverno
Usp. Brato 1993, 177, 1994, 56, 1996a, 213, bilj. 39. Za arheoloka svjedoanstva o opstanku kranstva u sjevernoj Panoniji do 7. stoljea usp. Tth 1994. 40 Usp. Filipec 2008, 54. 41 Usp. ael 1974, 714, Budak 1993, 228, 1994, 107, Brato 1996a, 214 i bilj. 40, 1998b, 148. 42 Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika, c. 11, 13. 43 Budak 1993, 228. 44 Usp. Popovi 1971a, 147, Jeremi 2006, 147. 45 O ovom koncilu vidi Zagiba 1964, 280-285, Brato 1993, 176-177, 1998b, 154-179, 1999, 85-102. 46 Usp. Wolfram 1987, 261, 265-266, 1995, 285-286, 303, 308, Brato 1993, 180, Budak 2001, 47. 47 Dvornik 1964, 94 smatra da je Akvilejska patrijarija protegnula u 5. stoljeu jurisdikciju nad Venetijom, Histrijom, Zapadnim Ilirikom, Norikom i Drugom Recijom, a poslije propasti Sirmija sve do granice Panonije i Savije, ali to nije tono.
38 39
265
5. 4. 2011. 14:46:12
od Drave potpali shodno tomu pod Salzburku nadbiskupiju. Misionarska djelatnost Akvilejske patrijarije u Meurjeju poluila je stanovit uspjeh, o emu bi mogli svjedoiti i vrlo rijetki arheoloki nalazi, poput pozlaene bronane pojasne garniture pronaene u kasnoavarskodobnom grobu s kraja 8. i poetka 9. stoljea u Zemun Polju koja svojim ukrasnim motivima pokazuje kranski utjecaj, a ponajvie popis edadskih hodoasnika koji su stizali iz Donjopanonske kneevine, nesumnjivo pripadnika slavenske elite.48 U historiografiji se, i to ne iskljuivo u starijoj, moe pronai miljenje kako su Bugari ve u kasnom 9. stoljeu odnosno na prijelazu iz 9. u 10. stoljee obnovili u Sirmiju nekadanju biskupiju.49 Meutim, to poiva na uvjerenju da su Bugari dulje vrijeme vladali prostorom istonog savsko-dravsko-dunavskog meurjeja, to se ne moe potkrijepiti.50 Srijemska se biskupija navodi tek u 11. stoljeu, u bizantskim vrelima koja se bave zavrnim godinama vladavine cara Bazilija II. (976.1025.), i to pod bugarskim imenom (Strjm, gr. Strimon) kao sufraganska biskupija Ohridske arhiepiskopije, njezino se sijelo po svemu sudei nalazilo na savskom otoku (Mavanska Mitrovica), a njezino je nadletvo pokrivalo podruje juno od Save.51 Otuda se moe zakljuiti da je tek makedonsko-bugarski car Samuilo dao ustrojiti Sirmijsku biskupiju kako bi vre po svojom vlau objedinio sjeverozapadno pogranije svoga carstva pa stoga ne treba njezine zaetke traiti u ranijem vremenu.52 Nov poticaj kristijanizaciji u junoj Panoniji donijelo je doba Metodija (o. 815.885.) kojega je papa Hadrijan II. (867.872.) posvetio 870. godine za nadbiskupa Sirmija. U historiografiji je bila iznesena pretpostavka da Metodijevo sijelo uistinu treba smjestiti u Sirmij, grad Panoniju (civitas Pannonia ili Pannoniensis), odnosno u grad Moravu, tonije naselje izniklo oko crkve Sv. Ireneja, na prostoru dananje Mavanske Mitrovice, jer se Metodijevo jurisdikcijsko podruje moralo nuno nalaziti unutar stare rimske Panonije omeene Dunavom.53 Ozbiljna zamjerka smjetanju Metodijeva sijela u Sirmij lei u injenici to ondje u 9. stoljeu jo nije bilo stalne naseobine.54 Shodno tomu, Metodijevo sjedite odnosno njegovu katedralnu crkvu se uznastojalo pronai u Mavanskoj Mitrovici.55 Meutim, arheoloka su istraivanja pokazala kako
Vidi str. 228. Za akvilejsku misiju usp. Zagiba 1964, 286-293, Brato 1993, 180-181, 1999, 109. O salzburkoj misiji u prekodravskoj Panoniji usp. Bogyay 1986, 273-290, Dopsch 1993, 127-129, 2002, 267-293. 49 Usp., primjerice, Hauptmann 1915, 280, ii 1925, 334, bilj. 37, Jireek 1959b, 525, Ferjani 1969, 48-49, Rna-Tas 1999, 245, Andri 2009, 117. 50 Za raspravu s tim u vezi vidi str. 173-174. 51 Usp. Gyrffy 1959, 16-18, Popovi 1980b, VIII. 52 To ini, na primjer, Andri 2009, 117 koji, navodei da bizantski izvori Srijemsku biskupiju spominju u sastavu Ohridske arhiepiskopije, kae kako se iz njih razabire da je Srijemska biskupija pripadala istom okviru ve i ranije, ali ne zna se i koliko ranije. 53 Boba 1967, 90-93, 1971, 11-14, 92-96, 1990, 307-313, 1991a, 178-180, u sklopu vlastite teorije da se Moravska nalazila uz jugoistonu granicu Franakog Carstva. Ovu identifikaciju prihvaa i Zeli-Buan 1990, 327-328. Da je Metodijevo sijelo bili u Sirmiju misli i Eggers 1996, 21-22. 54 To navodi i Ewig 1971b, 167. 55 Nadovezujui se na Bobu, tu je mogunost izrazio Popovi 1967, 136-137 (usp. i Boba 1990, 308-313), ali je kasnije, s obzirom na nove arheoloke spoznaje, vie ne spominje (1980b). U
48
266
5. 4. 2011. 14:46:12
tamonje naselje i crkvena graevina postoje okvirno od sredine 10. stoljea.56 Napokon, sintagma civitas Pannonia ili civitas Pannoniensis se nigdje ne spominje u vrelima, dok grad Morava koji u vezi s Metodijem navode neka vrela teko da je dananja Mavanska Mitrovica, a jo manje Sirmij.57 U obzir bi doao antiki Marg (Oraje kod Dubravice) na uu rijeke Morave u Dunav, u kasnorimskoj pokrajini Prvoj Meziji, na to kao da aludiraju i neki izvorni podaci. Naime, u tzv. Lorschskim krivotvorinama, tobonjim papinskim poslanicama koje je po svoj prilici sastavio passauski biskup Pilgrim (971.991) i u autentinom pismu koje je on uputio papi Benediktu VII. spominje se i Mezija, uz Panoniju, kao dio jurisdikcijskog podruja ionako povijesno nesigurne kasnoantike Laurijake biskupije, u iju se sljednicu Passau htio promovirati.58 S obzirom na takvo podrijetlo navoda i toliko tendenciozan cilj koji se njima eli postii, ovo svjedoanstvo se nikako ne smije uzeti zdravo za gotovo. Izglednije je stoga da se radilo o drugom gradu Moravi, zacijelo prijestolnici Moravske kneevine, moda takoer na uu sjeverne (moravske) Morave u Dunav, premda ga se, barem zasada, ne moe ubicirati.59 Ni tvrdnja da pojam Panonije pokriva iskljuivo prostor rimskodobnih panonskih pokrajina ne moe se opravdati,60 jer se ve i u kasnoj antici horonim po svemu sudei protegnuo i na podruje onkraj Dunava.61
58
56 57
59
60 61
vezi s kritikom Bobina miljenja usp. Lwe 1983, 660, bilj. 124. Za protimbu Bobinu zakljuku vidi i Hercigonja 1975, 73-75; umjereniji kritiki stav ima Katii 1998, 414-415. Dini 1980. Usp. i Birnbaum 1993a, 338. Usp. Boba 1971, 10, 97-98, bilj. 25, 100, bilj. 31, 124. Eggers 1996, 40 misli da se pod Mezijom skrivaju jugoistoni susjedi Maara odnosno Bugari i drugi Juni Slaveni. U svakom sluaju, grubi grijei kad s osloncem na Bobu 1991b, 129 navodi da je Prva Mezija bila 427. godine upravno-tehniki spojena s Drugom Panonijom (isto, 40, bilj. 192). Dodue, Sirmijska je metropolija neko pod sobom imala i biskupije u Prvoj Meziji (vidi str. 189, bilj. 114). Laurijaku biskupiju, sa sijelom u Laurijaku (Lauriacum, Lorch na rijeci Enns), spominje jedino Eugipije u svom ivotu svetog Severina, c. 30 (biljei jednog jedinog njezinog poznatog biskupa Konstancija), pa nije izvan svake sumnje je li uope postojala kao stalna crkvenoupravna jedinica, iako se to obino smatra (usp. Wolfram 1987, 50, 57-58, 1995, 109, 114, Lotter 2003, 57, 59-60, 167). O tzv. Lorschskim krivotvorinama usp. Fichtenau 1977a, 157-179. Eggers 1995, 153-157, 1996, 68, poseui za etimolokim vratolomijama, vidi u gradu Moravi dananji Cenad (ma. Csand, srp. anad), nekadanji Marosvr ili Urbs Morisena. Moe se pretpostaviti da je grad Morava nalikovala ranosrednjovjekovnom sreditu poput naselja arheoloki utvrenog u Pohansku kod Beclava u dananjoj Moravskoj, na rijeci Dyje nedaleko od njezina ua u Moravu (usp. Machek 2009, 250-257). To je miljenje odbacio i Eggers 1996, 23, iako iz vlastitih potreba (vidi prethodnu biljeku). S tim u vezi vidi Graanin 2005a, 35, bilj. 68, 2006a, 90-91, bilj. 43, 101-102, uz bilj. 106. Jordan, Getica, 264 omeuje Panoniju sa zapada Norikom, s juga Dalmacijom, s istoka Prvom Mezijom, a samo sa sjevera Dunavom. U tomu se oslanja na opis Pavla Orozija, 1.2.55, 60, koji za Meziju kae da joj je na istoku dunavsko ue, na jugoistoku Trakija, na jugu Makedonija, na jugozapadu Dalmacija, na zapadu Histrija, na sjeverozapadu Panonija i na sjeveru Dunav; a za Panoniju, Norik i Reciju da im je na istoku Mezija, na jugu Histrija, na jugozapadu Peninske Alpe, na zapadu Galija Belgika, na sjeverozapadu izvor Dunava i razdjelnica izmeu Germanije i Galije, te na sjeveru Dunav i Germanija. Grgur Tourski, 2.6 pak navodi da su Huni, idui u pohod na Galiju, izali iz Panonij (Jordan, Getica 227 nadodaje i Dakiju uz Panoniju), to bi takoer dalo naslutiti da je Panonija zahvaala vei prostor od same stare rimske oblasti. Ovo je irenje pojma vidljivo i kod Ivana Skilice, bizantskog povjesnika iz 11. stoljea, koji navodi da su Morava i Beo267
5. 4. 2011. 14:46:12
Predalekosena je i tvrdnja da je donjopanonski knez Kocelj poticao ustrojbu Sirmijske nadbiskupije kako bi potkrijepio irenje svoga vlastodrtva,62 jer njegova vlast nije sezala juno od Drave, premda je u tomu nesumnjivo vidio vlastiti interes odnosno prigodu da oslabi kontrolu Salzburke nadbiskupije.63 Metodijeva je nadbiskupska ast bila u sutini naslovna budui da se podruje njegova nadletva u samoj Panoniji odnosno u Panonskoj dijecezi (diocesis Pannonica) koja se spominje u pismima pape Ivana VIII.64 preklapalo s jurisdikcijskim ovlastima kako salzburkog nadbiskupa tako i akvilejskog patrijarha. Potez pape Hadrijana bio je iroko zasnovan i smjerao je obnoviti izravni papinski nadzor u Panoniji, ali i ojaati papinski utjecaj u itavom Iliriku s obzirom na to da je Ilirika prefektura bila vjerojatno jo 733. godine formalno izuzeta ispod ovlasti Rimske crkve uredbom bizantskog cara Lava III. (717.741.).65 Poslije Metodijeve se smrti Sirmijska odnosno Panonska nadbiskupija ugasila, a da zapravo nikad nije ni zaivjela u pravom smislu rijei. Ipak, smije se pretpostaviti da su i kranski vjernici Slaveni u Donjopanonskoj kneevini osjetili prednosti uvoenja bogosluja na narodnom jeziku.66 Dodue, sagledavanje utjecaja irilometodske batine na crkvene prilike u junoj Panoniji ionako je gotovo nemogu pothvat zbog krajnje oskudnosti vrela. No, ta je tradicija po svoj prilici opstala, a u tomu je ulogu moda imala i injenica to je tijekom 10. i 11. stoljeu sve vie jaao utjecaj hrvatskih vladara u zapadnom dijelu savsko-dravskog meurjeja.67 Kako god bilo, junopanonski su krani nastavili u Akvileji gledati svoje duhovno sredite. Za razliku od Sirmijske crkve, ini se da je crkva u Sisciji bila obnovljena pod franakim utjecajem i tijekom cijelog 9. stoljea uspjeno jaala jer se za nju u ranom
grad tvrave Panonije na suprotnoj strani Dunava (Povijesni pregled: Mihael 23, 5-6 = VIINJ III, 142-143), iako ni Marg ni Singidun upravno nikad nisu pripadali rimskoj Panoniji. Tako misli Lwe 1983, 661. Vidi i Wolfram 1987, 299. S tim u vezi usp. takoer Boba 1971, 92, 1991a, 176, Bowlus 1995, 162-163, Eggers 1996, 31. Miljenje o Koceljevoj ulozi se poglavito oslanja na navod iz Metodijeva ivota (Vita Methodii, 8). Grafenauer 1965, 100 je pak smatrao da se Sirmij nalazio u Koceljevoj dravini jer bi podruje istono od Vuke i Srijem Franci jo 846. dodijelili njegovu ocu Pribini (isto, 76), ali to nije tono. Ulomci registra pape Ivana VIII, 15 (281, 1), 21.1 (284, 1). U pismu Ivana VIII. freisinkom biskupu Annu (Ulomci registra pape Ivana VIII, 23 [286, 20-21]) Metodije se izrijekom naziva nadbiskupom Panonije koji vri poslanstvo apostolske stolice k narodima (= nepokrtenima), to ukazuje na injenicu da nije imao tono odreeno sjedite i da njegovo podruje djelovanja nije bilo ogranieno samo na bivu rimsku Panoniju juno od Dunava, kao to misli Boba 1967, 87, nego se protezalo na podunavske Slavene (usp. i Lwe 1983, 659-661). Drugdje se spominje biskupska sluba nad Panoncima (Pannoniensium episcopatus) koju je papa podijelio Metodiju (Ulomci registra pape Ivana VIII., 16 [281, 20]), a jedanput je Metodije nazvan nadbiskupom Panonske crkve (Pisma pape Ivana VIII., 201 [161, 6]). Ewig 1971a, 9, 1971b, 167. Takoer i Anastos 1957, 14-31. Za kasniju dataciju, pod Konstantinom V., vidi Grumel 1952, 191-200, Ostrogorski 1965, 12-13. Papa Ivan VIII. navodi da je apostolska stolica odvajkada obiavala vriti posvete, reenja i rasporedbe takoer i unutar granica itavog Ilirika (verum etiam intra totius Illyrici fines consecrationes ordinationes et dispositiones apostolica sedes patrare antiquitus consuevit; Ulomci registra pape Ivana VIII., 21.2 [284, 8-10]). Iako istie da nema dovoljno dokaza kako je papinstvo u 9. stoljeu pokuavalo obnoviti sirmijsku metropolitansku tradiciju, Kalhous 2009, 270-271, 277-278 se ipak priklanja toj interpretaciji. Usp. Fancev 1925, 510-511. Da je slavensko bogosluje opstalo, pretpostavlja i Fancev 1925, 511-513.
268
62
63
64
65
66 67
5. 4. 2011. 14:46:12
10. stoljeu kae da ima dovoljno i sveenstva i pastve.68 Kako je ve ranije istaknuto, arheoloki bi nalazi, bez obzira na nesigurnost potjee li pojedina graa iz samog Siska ili iz njegove okolice odnosno irokog raspona datacije, govorili u prilog tomu da je na sisakom prostoru postojala u 9. stoljeu u najmanju ruku jedna zidana crkva.69 ini se da je ve u 9. stoljeu i juno od postojee crkve u svetitu Majke Boje Gorske povrh Lobora na junim padinama Ivanice stajala drvena jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom i hodnikom sa stupovljem na prednjem dijelu, nedaleko od koje je bio otkriven i grob s drvenim lijesovima bez ikakvih grobnih priloga.70 Unato svim navedenim primjerima koji pruaju sporadino svjedoanstvo o obnovi crkvenog ustroja u junoj Panoniji, prvenstveno njezinu zapadnom dijelu, Akvilejska patrijarija, koliko se moe prosuditi, nije ustrajnije provodila misionarsku djelatnost niti je pospjeila oivljavanje crkvene uprave na ovom prostoru. Dok su iz vrela poznati korepiskopi koji su djelovali na franakom jugoistoku pod jurisdikcijom Salzburke nadbiskupije i igrali kljunu ulogu u organizaciji karantanske Crkve,71 takvih pokrajinskih biskupa nema na podruju pod ingerencijom Akvilejske patrijarije. Dodue, ona je od vremena patrijarha Paulina (787.802.) intenzivirala svoje napore, ali je tom angamanu manjkalo dosljednosti i sustavnosti. Salzburki su natpastiri osobno skrbili i o prekodravskoj Donjoj Panoniji jer ondje nije bilo korepiskopa, redili i slali prezbitere i druge klerike, posveivali crkve u sreditu Pribinine i Koceljeve kneevine Moosburgu (Blatogradu).72 Slini dokazi o ovakvom maru akvilejskih patrijarha za dodravsku Donju Panoniju manjkaju.73 Razlozi za razmjernu akvilejsku pasivnost su viestruki,74 od zaokupljenosti drugim, poglavito teolokim pitanjima, preko politike nestabilnosti junopanonskog prostora, naroito u prvoj polovini 9. stoljea (ne smije se ni smetnuti s uma da je donjopanonski knez Ljudevit bio blii patrijarhu Fortunatu u Gradu negoli patrijarhu Maksenciju u Cividaleu-edadu), pa do toga da se Meurjeje i openito Podunavlje, za razliku od istone jadranske obale, nisu nalazili u neposrednoj interesnoj sferi Akvileje.75 Ovo je naposljetku olakalo i ulazak izravnog rimskog utjecaja u junu Panoniju, iako je i on bio tek privremen.
70 71 72 73
68 69
Vidi str. 201. Usp. i Budak 1994, 107. Vidi str. 179, 202. Filipec ia Vivek 2004, 96-98, Filipec 2007b, 418, 419, 2008, 55. Usp. Wolfram 1987, 282, 1995, 296-298. Wolfram 1987, 278-280, 295, 1995, 323-325, 330-331. Ostaje ipak otvoreno pitanje smije li se spomen latinskih klerika i duhovnika te uitelja iz Italije, za koje se u Konstantinovu ivotu (Vita Constantini, 15) i Metodijevu ivotu (Vita Methodii, 5) kae da djeluju u Moravskoj pod knezom Rastislavom (846.870.), iskljuivo povezati s Akvilejom (usp. Brato 1993, 181, 1999, 109) budui da bi njihov dolazak mogao biti posljedica i probuena zanimanja papinskog Rima za podunavski prostor, to bi vrhunac doivjelo u uspostavi Metodijeve nadbiskupske asti za Panoniju. Ovo ne dokida injenicu o privlanoj duhovnoj snazi i utjecaju Akvileje, napose kao hodoasnikog odredita. 74 Usp. Brato 1990a, 52-53 75 O ulozi Akvileje u pokrtavanju stanovnitva na istonoj obali Jadrana usp. Cuscito 1990, 156174.
269
5. 4. 2011. 14:46:12
Crkvena organizacija izmeu hrvatskog i maarskog utjecaja

Uruavanjem Donjopanonske kneevine poetkom 10. stoljea76 uslijed maarskih provala, to je dokrajilo franako gospodstvo na ovom prostoru, nestali su politiki preduvjeti za to da Akvilejska patrijarija zadri uinkovit crkvenoupravni nadzor nad Meurjejem. To su s vremenom iskoristile i hrvatska i maarska drava, u nastojanju da uspostavom crkvene organizacije pod svojim vrhovnitvom osnae vlastitu nazonost na junopanonskom prostoru. Obnova utjecaja Splitske nadbiskupije kao sljednice Salonitanske crkve, uzdignute sada na poloaj metropolije, znaila je i znatno proirenje njezine jurisdikcijske oblasti. U promijenjenim je politikim okolnostima Splitska nadbiskupija obuhvatila do kraja prve etvrtine 10. stoljea i upranjenu Siscijsku biskupiju, jer ona u protivnom ne bi niti bila ponuena ninskom biskupu Grguru na splitskom koncilu 928. godine. Ovime se ograniilo dotadanje nadletvo Akvilejske patrijarije i njezin crkvenoupravni prostor smanjio, pa se u crkvenoorganizacijskom smislu, barem na formalnoj razini, zapravo obnovilo stanje iz 5. i 6. stoljea, na to bi aludirao i Toma Arhiakon u vezi s opsegom Hrvatskog Kraljevstva do Dunava. Pod pokroviteljstvom Splitske metropolije je i tzv. hrvatski biskup, koji prvi put nastupa u vrelima na izmaku prve polovine 11. stoljea, mogao formalno svoju nadlenost ustanoviti na podruju do Drave, to biljei Toma Arhiakon.77 Iz toga bi pak proizlazilo da je i splitski metropolit, neposredni vrhovnik hrvatskog biskupa, protegnuo do ovog vremena svoje ovlasti do Drave, oito sa irenjem utjecaja hrvatskih vladara u 10. i prvoj polovini 11. stoljea. Kao to je ve ustvreno, pretpostavku o crkvenoupravnom objedinjavanju hrvatskog juga i sjeverozapada mogao bi potkrijepiti nalaz kamenih ulomaka na lokalitetu Svete Majke Boje Gorske koji bi pripadali trobrodnoj zidanoj crkvi s predvorjem i zvonikom na proelju, podignutoj do sredine 10. stoljea.78 Ovo bi jasno svjedoilo o postupnom jaanju crkvenog ustroja. Nepotpun natpis s ploe ukraene volutama i po svoj prilici pronaene na prostoru Siska mogao bi upuivati i na izravnom sudionitvu predstavnika hrvatske vlasti u jaanju crkvene organizacije.79 Uz oito slavensko ime ()esamer navodi se i glagol auxs(it), to bi znailo da je dotini uglednik dao sredstva kojim je bila obnovljena ili dograena mjesna crkva. I istono Meurjeje, koje je stajalo pod maarskim utjecajem, dobilo je u 11. stoljeu vru crkvenu organizaciju. S obzirom na malobrojnost i nepouzdanost izvornih podataka nemogue je sa sigurnou utvrditi kako je ona izgledala i kada je tono provedena, no moda se moe pretpostaviti da je ovo podruje u drugoj polovini 11. stoljea jurisdikcijski bilo podijeljeno izmeu Peuke i Bake biskupije. Dodue, pitanje protezanja Peuke biskupije juno od Drave stvar je prijepora,80 pogotovo
U Graanin 2008d, 80 omakom se navodi da je Donjopanonska kneevina propala poetkom 9. stoljea. 77 Vidi str. 204. Opreznije Raukar 1995, 93-94, 1997, 179-180. 78 Vidi str. 204-205, uz Tomii 1999d, 27. 79 Vidi str. 256-257. 80 Usp. Andri 2001a, 50-52.
76
270
5. 4. 2011. 14:46:13
ako bi se nadletvom peukog biskupa obuhvatio i cijeli Srijem.81 Baka biskupija je, kako se doima, nastala zahvaljujui prijenosu grke biskupije iz (junosavskog) Sirmija (Mavanska Mitrovica) poslije 1071. godine.82 No, egzistirati je nastavila i Sirmijska crkva u Mavanskoj Mitrovici.83 Baka je biskupija po svoj prilici pod Ladislavom I. bila sjedinjena s Kalokom nadbiskupijom,84 inae nadreenom Peukoj biskupiji. Osnaivanje crkvenih prilika ogleda se i u podizanju novih crkava, na Meraji u Vinkovcima85 i vjerojatno u Borincima kod Vinkovaca na prijelazu iz 11. u 12. stoljee,86 te na Rudini sjeverozapadno od Poege potkraj 11. stoljea. 87 O postojanju crkvenih graevina svjedoanstvo pruaju i jednostavno izraeno bronano raspelo u crkvici Sv. Martina u Martinini blizu Lobora, kapitel, ostaci temelja od buke, menza s krievima i ulomci zida iz Zagreba, tri ulomka i kapitel iz Rakovca, kapitel iz Banotora i kapitel iz Srijemske Mitrovice, sve iz 11.12. stoljea, 88 kao i dio pluteja s pleternim uzorcima i ulomak kapitela u Belom Manastiru, koji se datiraju u drugu polovinu 11. stoljea. U Srijemskoj Mitrovici je od druge polovine 11. stoljea u izvorima potvreno postojanje samostana Sv. Demetrija, 89 pa je mogue da je gore spomenuti kapitel neko pripadao samostanskoj zgradi ili samostanskoj crkvi. Poticaj izgradnji crkava dale su i zakonske odredbe maarskih kraljeva Ladislava I. i Kolomana, kojima se propisivao obvezatan ukop pokojnika uz zdanja kranskih hramova.90 Osnivanje Zagrebake biskupije najzorniji je pokazatelj brige ugarskih vladara za ureenje crkvene organizacije u Meurjeju. U historiografiji je donekle sporno koji su motivi bili primarni u odluci ugarskog kralja Ladislava I. da utemelji novu biskupiju. U Felicijanovoj povelji iz 1134. godine, gdje je zabiljeeno njezino ustrojavanje, navodi se kao razlog zabluda idolopoklonstva (error idolatriae) koja je tamonje stanovnitvo otuila od pravoga bogotovlja.91 Ovu zabludu idolopoklonstva (error ydolatriae) ponavlja i isprava ugarskog kralja Andrije II. iz 1217. godine.92 Znaenje sintagme se svakojako tumailo. Neki su smatrali da ona opisuje slavensko bogosluje odnosno glagoljatvo.93 Drugi su bili miljenja da se odnosi na poganstvo odnosno
83 84 85 86 87 88
81 82 89
90
93
91 92
Tako ima Gyrffy 1959, 22, 24, 1988, 128. Usp. Szkely 1967, 306, uz Gyrffy 1959, 25-28. Usp. Popovi 1980b, VII, 2003b, 263, 2003c, 304. Szkely 1967, 306-307, Krist 1993, 102. Vidi str. 258. Lokalitet Crkvite (Dimitrijevi 1979, 194). Soka-timac 1997, 19. Goss 2005, 101 navodi da su uzori za rakovaki i banotorski nalaz gotovo dokazano bizantske provenijencije (Karaman 1948, 199 je radije pomiljao na veze s Ugarskom, kao i za mitroviki kapitel), ali i da su utjecaji mogli doi i s obale Dalmacije (usp. Takcs 1997, 165-177). Vidi str. 258, bilj. 174. Usp. Tomii 1978, 120, 1990c, 46, Sekelj Ivanan 2001d, 244. Prema uredbi kralja Stjepana I., deset sela moglo je podii zajedniku crkvu (Budak 1994a, 66, bilj. 198). CD II, 42. CD III, 146. Fancev 1925, 518-519.
271
5. 4. 2011. 14:46:13
da je mjesno stanovnitvo zapalo u stara vjerovanja.94 Trei su u cijelosti odbacivali podatak istiui da je jo u prvoj polovini 10. stoljea prostor (zapadnog) savsko-dravskog meurjeja imao velik broj sveenika i kranskog puka,95 odnosno da spomen idolopoklonstva u ovom kontekstu oznaava borbu protiv (poganskog) praznovjerja, a nikako ne indicira stvarno stanje kristijanizacije u Meurjeju.96 Zabluda idolopoklonstva pojavljuje se i u vrelima koja se bave pokrtavanjem baltikih Slavena i oznaava ustrajanje u staroj vjerskoj praksi, unato nominalnom prihvaanju kranstva.97 Otuda bi se doista moglo zakljuiti da su junopanonski itelji, premda uglavnom pokrteni, pristajali i dalje uz poganske vjerske obiaje. Arheoloka istraivanja nisu u grobovima tzv. bjelobrdske kulture otkrila priloge koji bi dodatno upuivali na rairenost poganskih navada, pa se na temelju toga uvrijeilo tumaiti da je stanovnitvo moralo biti kransko.98 Meutim, sm ukop nije uvijek pouzdan pokazatelj vjerskih sklonosti pokojnika i stoga se ne smije unaprijed iskljuiti da su se neki elementi poganskog kulta odrali meu stanovnicima Meurjeja, upravo kao to to za prostor Ugarske pokazuju kazne uperene protiv onih koji prinose rtve kod zdenaca i predaju obredne darove stablima, izvorima i kamenju, utvrene na kraljevskom saboru crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika odranom 1092. u Sabolu (Szabolcsu).99 Ipak, valja imati na umu i mogunost da je isticanje borbe Ladislava I. protiv idolopoklonstva bilo sastavni dio njegova svetakog habitusa,100 dakle, imalo ponajprije ideoloku teinu, to bi umnogome oduzimalo snagu argumenta pretpostavci da je problem zapadanja stanovnika Meurjeja u pogansko bogotovlje bio dovoljno akutan da opravda osnivanje biskupije. Ladislav I. se kao utemeljitelj nove biskupije povodio poglavito za politikim razlozima, hotei podati dodatnu vrstinu tek uspostavljenoj vlasti Arpadovia u ovim oblastima, premda se ne smiju zanemariti niti vjerski motivi koji su smjerali osigurati obdravanje pravovjernog kranskog kulta.101 Moda bi se ovomu moglo pridodati i kraljeva namjera da se osnai uporaba latinske liturgije, jer bi otkrie pojedine, zasada vrlo rijetke spomenike grae, u Kijevcima kod Bosanske Gradike i na Rudini
Klai 1968, 19-20. Ovom zakljuku se pribliava Lukinovi 1995, 17-18 koji dri da navod govori o potrebi da se ovi krajevi rekristijaniziraju jer se puk zbog neredovite pastoralne brige i nepostojanja stalne crkvene uprave uvelike bio vratio poganstvu. Na ovom je tragu i Kolari 2004, 43, koji, dodue, pomilja da bi to mogla biti aluzija i na poblie nedefinirano krivovjerje, pa predlae arijanstvo, to nije vjerojatno. 95 anjek 2004, 37-38. 96 Putanec 1995, 117-118. 97 Usp. Adam Bremenski (11. stoljee), 2.49 (vel qui populum converteret ab errore ydolatriae), uz 3.56 (paganorum erroribus), Helmold iz Bosaua (12. stoljee), 1.17 (vel qui populum converteret ab errore ydolatriae), uz 2.101 (ydolatriae supersticiones), ivot biskupa Wernera Merseburkog, 1 (245, 11-12: quorum [sc. Sclavorum] multitudinem copiosam error adhuc ydolatriae detinebat). Helmold iz Bosaua je sklop prepisao od Adama Bremenskog, to ukazuje na to da je formulacija bila gotovo ope mjesto, pa ju je mogao preuzeti i sastavlja Felicijanove povelje odnosno isprave Andrije II. 98 Usp. Filipec 2008, 56. 99 Berend Laszlovsky Zsolt Szakcs 333. Takoer i Putanec 1995, 118. 100 O svetakom kultu kralja Ladislava I. usp. Klaniczay 2003, 173-194. 101 Usp. Kolari 2004, 42, Graanin 2008d, 83.
94
272
5. 4. 2011. 14:46:13
kraj Poege, upuivalo na to da je glagoljaka tradicija bila iva u ovim krajevima, pa je otuda slavensko bogosluje moglo opstati sve do ovog vremena, dodue, kako se ini, u dijelovima Meurjeja koji su ostali izvan opsega Zagrebake biskupije.102 Smjestivi sijelo nove biskupije u Zagreb, to ukazuje na to da je tamonje naselje bilo ve prilino razvijeno budui da osnivanje biskupskih sjedita u neznatnim mjestima nije naelno bilo dozvoljeno,103 Ladislav je nedvojbeno raskinuo s prijanjom crkvenoupravnom tradicijom koju je utjelovljavala Siscijska biskupija i izuzeo zapadno Meurjeje od jurisdikcije Splitske nadbiskupije.104 Napokon, na temelju dostupnih izvora vidljivo je kako se nestanak tzv. hrvatskog biskupa openito podudara s postankom Zagrebake biskupije,105 pa bi to moglo dodatno navoditi na zakljuak kako je ugarski kralj htio prekinuti crkvenopravne veze ovoga prostora s podrujem stare hrvatske drave. Granice netom osnovane Zagrebake biskupije, podreene Ostrogonskoj nadbiskupiji, poklapale su se dobrim dijelom s granicama kasnorimske pokrajine Panonije Savije,106 to jo vie potkrepljuje tvrdnju da je nova biskupija u potpunosti progutala prostor stare Siscijske biskupije. U to vrijeme podruje Zagrebake biskupije vjerojatno nije prelazilo Dravu u Meimurje,107 koje bi tada potpadalo pod Veszprmsku biskupiju. U historiografiji se najvie raspravljalo o godini osnutka Zagrebake biskupije koja je ve odavno predmet spora izmeu hrvatskih i maarskih povjesniara. Temeljno je polazite maarskih strunjaka sadrano u miljenju da se i zapadno Meurjeje nalazilo pod ugarskom vlau prije Ladislavova pohoda, to nunim ini pomicanje datacije postanka biskupije u Zagrebu na vrijeme prije 1091. godine.108 U hrvatskom povjesnitvu uobliilo se snano stajalite prema kojem se biskupija mogla utemeljiti tek poslije Ladislavova pohoda budui da on prije njega nije ni vladao podrujem budue biskupije.109 Kada se poblie razmotre datacijske mogunosti na temelju podataka iz povelje ostrogonskog nadbiskupa Felicijana od 26. travnja 1134., jedinog vrela koje spominje in osnutka Zagrebake biskupije, sve se svodi na to u koje su
Tako i u Graanin 2008d, 83. Opstanak slavenskog bogosluja je pretpostavljao jo Fancev 1925, 513-519, bez obzira na pogreke koje su mu se potkrale u argumentaciji. Usp. i Putanec 1995, 118-120, koji predmnijeva i ulogu Dmitra Zvonimira kao bana u Slavoniji i podupiratelja hrvatskih glagoljaa (isto, 120). Klai 1968, 19-22 je pak u potpunosti odbacivala bilo kakvu mogunost za slavensko bogosluje u srednjovjekovnoj Slavoniji. 103 Usp. Klai 1975, 500, Budak 1994b, 109-110, Buntak 1996, 31-32, Krivoi 1981, 27. 104 Vidi str. 201, bilj. 195. Takoer i Margeti 2000a, 41. Prema nekim miljenjima, Ladislav bi sjedite nove biskupije bio isprva smjestio u Goru kod Siska (Klai 1986, 190-191), gdje se nalazilo drugo po vanosti sredite Zagrebake biskupije, ali to je malo vjerojatno. Ipak, u Gori je moda pred maarskom navalom zaklon nala Sisaka crkva (Budak 1994, 108). 105 anjek 1988, 127. Takoer i Gunjaa 1975b, 454-455. 106 O granici izmeu Zagrebake i Peuke biskupije usp. ii 1914a, 346, 367, 1925, 619. U to vrijeme podruje Zagrebake biskupije vjerojatno nije prelazilo Dravu u Meimurje (ii 1914a, 366, 1925, 619), koje bi tada potpadalo pod Veszprmsku biskupiju. 107 ii 1925, 619. 108 U tome je od maarskih historiografa najustrajniji Gyrffy 1970, 236, 1995, 103-105, DHA I, 261. 109 Za pretresanje mravog dokaznog gradiva usp. Margeti 1995, 97-99, 2000a, 33-43. Takoer i Pandi 1994a, 8-18, 1994b, 161-169. Vrijedi istaknuti i da Curta 2006, 266 datira osnutak Zagrebake biskupije kratko nakon to je Ladislav I. osvojio Hrvatsku.
102
273
5. 4. 2011. 14:46:13
vrijeme s povijesne pozornice nestala dvojica vanih svjedoka navedenih u ispravi, ugarski palatin Jula i veszprmski biskup Kuzma. Kako je poznato da je veszprmski biskup 1091. i 1092. godine bio Almarije, a da je dunost ugarskog palatina 1091. godine obnaao izvjesni Petar, maarski uenjaci dre da Kuzma i Jula 1091. godine nisu vie bili na svojim poloajima, ali je jednako valjana i postavka da oni te godine jo nisu preuzeli spomenute dunosti nego tek kasnije, poslije 1091. odnosno 1092. godine.110 Uzevi u obzir i da su 1092. godine na saboru u Sabolu zacrtane osnovne smjernice crkvenog razvoja u Ugarskoj, ini se posvema loginim zakljuiti da je osnutak Zagrebake biskupije bio izravna posljedica upravo ondje donesenih zakljuaka i odredaba. Prema tomu bi i taj in bilo moda najpodesnije staviti u 1093. godinu. Dodue, u novije su vrijeme neki hrvatski autori zakljuili da bi Zagrebaka biskupija bila utemeljena oko 1090. godine, ime su se bitno pribliili stavovima maarske historiografije.111 Svoje su miljenje zasnovali na navodnom spomenu Zagrebake biskupije u zakljucima spomenutog sabora u Sabolu, u kojima bi se nalazila napomena o nedavnom postanku Varadinske i Zagrebake biskupije (facta nuper accessione Varadiensis et Zagrabiensis Episcopatum). Meutim, taj je spomen krajnje upitan jer se po svoj prilici posljedica kasnije interpolacije odnosno, u najmanju ruku, dopune saborskih akata.112 Znakovito je da za spisima sabora u Sabolu nisu u dokaznom postupku u vezi s problemom osnutka Zagrebake biskupije posezali niti suvremeni maarski istraivai. Pretpostavka o utemeljenju Zagrebake biskupije 1093. godine uistinu se slae i s provedenim istraivanjem o vojnopolitikim prilikama u Meurjeju do kraja 11. stoljea, ma koliko izvorni podaci bili krti i nesigurni. Ustrojavanjem nove biskupije Ladislav je okrunio svoj uspjeh i pruio vrstu osnovu za daljnji uspon Zagreba kao crkvenog i svjetovnog sredita srednjovjekovne Slavonije.
Usp. Margeti 2000a, 34. anjek 2004, 38 pak osnutak biskupije stavlja u vrijeme izmeu smrti kralja Zvonimira 1089. i kraja 1090. godine kad toboe vie nisu bili u slubi ugarski palatin Jula i veszprmski biskup Kuzma, upravo kao to se tumai u maarskoj historiografiji. 111 Dobroni 1991, 2, Demo 2007, 23, bilj. 45. 112 Predmetni spisi sadre sve crkvene zakone donesene tijekom vladavine Ladislava I., dakle do njegove smrti 1095. godine, a vrlo vjerojatno su doivjeli i kasnije dorade, od kojih bi zavrna bila izvrena potkraj 13. stoljea (DRMH I, 83; usp. i Waldmller 1987, 118, bilj. 26), tako da oni nikako nisu pouzdano vrelo za dataciju osnutka Zagrebake biskupije ak i da spomenuta reenica nije kasniji umetak. U najnovijoj ediciji koja donosi zakljuke sabora u Sabolu tog dodatka vie ni nema (DRMH I, 53-59).
110
274
5. 4. 2011. 14:46:13
Zakljuak
Savsko-dravsko-dunavsko meurjeje je izmeu kasne antike i ranog srednjeg vijeka prolo dug razvojni put koji zbog manjka izvornoga, literarnog i arheolokog gradiva nije mogue sagledati u pojedinostima. Ipak, sustavna analiza postojee grae omoguuje da se pred istraivaem uoblii koherentna slika sedmostoljetnog povijesnog slijeda, iako sazdana najveim dijelom na vie ili manje potkrepljivim pretpostavkama. Opi je zakljuak da je junopanonski prostor doivio preobrazbu koja ga u sutini nije ni po emu izdvajala od promjena to su se u dijakroniji zbivale u susjednim oblastima. Meutim, kao rubno podruje na razmeu utjecaja sila koje su u njega tijekom vremena zahvaale jo je izrazitije ostao prikraen za podatke iz pisanih vrela, koji bi mnogoto dodatno osvijetlili. Nepovratno rastakanje kasnoantikih struktura u junopanonskom meurjeju zapoelo je dolaskom Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine potkraj sedamdesetih godina 4. stoljea. Pustoenja Ostrogota, Alana i Huna ozbiljno su poremetila dotadanje prilike u panonskim pokrajinama, dokrajivi povoljne gospodarske tijekove iz prethodnog doba i unitivi sigurnost gradskih i seoskih zajednica. Iako je vrlo skoro nastupilo smirivanje prilika kada su napadai bili 380. godine naseljeni kao carski federati u panonskom pograniju, ukljuujui i prekodravski odsjeak Druge Panonije, radilo se samo o kratkotrajnom predahu. Od druge polovine devedesetih godina 4. stoljea kriza je u srednjemu Podunavlju bila gotovo konstantna, a obol su tome dali i federati, ponajprije time to nisu ispunjavali svoju osnovnu dunost pograninih vojnika, ali i meusobnim sukobima koji su ubrzali raspad neko jedinstvene skupine. Napokon, koliko se moe pretpostaviti, od 408. godine je u Panoniji preostala samo hunska federatska sastavnica. Uredovanje vojskovoa Stilihona 399. godine i Generida 409.410. godine bile su prolazne epizode u pokuajima rimskih vlasti da stabiliziraju stanje u Panoniji. U skladu s time su i suvremenici doekali protjerivanje preostalih hunskih federata iz Panonije 427. godine, to je bilo omogueno sporazumom zapadnorimske carske vlasti s tzv. Velikim Hunima, kao osloboenje panonskih oblasti od gotovo polustoljetne tuinske vlasti. No, ve est godina kasnije ravenski je dvor, prema ugovoru o savezu, ustupio Hunima tri od etiri panonske pokrajine, Prvu i Drugu Panoniju te Valeriju, izuzevi velike gradove u Drugoj Panoniji i zacijelo strateki vane prometnice uz Dravu i Savu. Opasna blizina Huna i elja Zapada da izbjegne mogue zapletaje bez sumnje je odigrala znatnu ulogu u odluci da se vei dio Zapadnoga Ilirika (zacijelo sve etiri panonske pokrajine, a moda i Dalmacija) prepusti Istonom Carstvu. Mogue je da je u tome razdoblju,
275
5. 4. 2011. 14:46:13
u prvoj polovini tridesetih godina 5. stoljea, bila uz jugozapadni rub Savije stvorena nova pokrajina, Sredinja Valerija, kao dio zapadnog obrambenog sustava u predvorju Alpa. Izravni hunski udar junopanonski prostor osjetio je zapravo samo jednom, 441. godine, kad su Huni nasilnim putem dovrili zaposjedanje Druge Panonije, koja se sada nalazila pod istonorimskim vrhovnitvom, osvojivi Sirmij. Huni i pripadnici njima podlonih naroda smjestili su se na pojedinim tokama u uskom podunavskom pojasu. Iako je junopanonski prostor bio manje pogoen kretanjima naroda u prvoj polovini 5. stoljea i hunskim osvajanjima, hunsko je gospodstvo zadalo konaan udarac oslabljenim rimskim upravnim strukturama i usto otvorilo germanskim narodima put do vladavine nad Panonijom, to je postalo zorno nakon sloma hunske veledrave. Doba germanske prevlasti zapoelo je smjetanjem Valamirovih Ostrogota koji su kao naseobinski prostor odabrali znatan dio june Panonije, dobivi za to naknadno i dozvolu Istonoga Carstva (455.). Ostrogoti su se naselili u tri odvojene skupine, od kojih je ona pod izravnim Valamirovim vodstvom zaposjela veinu Druge Panonije i istoni rub Panonije Savije. Cijelo ovo razdoblje obiljeili su neprestani ratovi to su ih vodili Ostrogoti. Nakon to su iscrpili neposredne resurse oblasti koje su im stajale na raspolaganju, Ostrogoti su napustili Panoniju (473.). Njihov su odlazak s jedne strane iskoristili Gepidi, ije je naseobinsko podruje imalo teite u istonom dijelu Druge Panonije, a s druge po svoj prilici Svevi koji bi su u znatnijem broju doselili u Saviju. ini se da su Gepidi za ulazak u junu Panoniju imali preutnu privolu istonorimskog carskog dvora, a njihov se utjecaj moda irio sve do opustjelih Cibala i Murse. Prvu ugrozu sigurnoj vlasti Gepida u ovim krajevima donijeli su Ostrogoti na proputovanju u Italiju 488. godine. Gepidsko se kraljevstvo u Sirmiju tada jo bilo odralo, no samo zakratko jer je palo 504. godine pod novim udarom Ostrogota koji su prethodno zavladali i Savijom. Drugo doba ostrogotske vlasti stajalo je u znaku nastojanja kralja Teoderika Velikog da se pokrajine u Meurjeju privedu ureenom stanju odnosno da obnovi pokrajinska uprava koja nije djelovala od hunskog vremena. Tada se zbila i vana promjena kada je Savija zajedno s Dalmacijom postala jedinstvena upravna cjelina. Moda se u tome ogleda i utjecaj crkvenog ustroja jer je salonitanski nadbiskup bio od sredine 5. stoljea zapadnoiliriki primas pod iju je jurisdikciju potpadala i Siscijska biskupija. Takvo se stanje u crkvenoj upravi ouvalo i u ranom srednjem vijeku, o emu svjedoe okolnosti u prvoj polovini 10. stoljea. Nekadanja je Druga Panonija, sada Sirmijska Panonija, bila pak ustrojena kao zasebna jedinica, dok je krajnji jugoistoni rub s gradom Basijanom sporazumno pripao Istonome Carstvu (510.). Ondje su ubrzo bili kao federati dovedeni Heruli (512.). Raspored nalazita ostrogotske, materijalne kulture pokazuje da su novi vlastodrci vrlo dosljedno slijedili logiku smjetanja na vanim rijenim prijelazima i prometnim voritima, uglavnom se koristei postojeom, iako dotrajalom rimskom infrastrukturom, koju su nastojali dijelom obnoviti. Nakon Teoderikove smrti (526.) snaga Ostrogota postupno je slabjela. Kad je Istono Carstvo protiv njih pokrenulo opsean ratni pohod koji je za cilj imao potpuno unitenje ostrogotske vlasti, Ostrogoti nisu mogli nita uiniti da sprijee gubitak Sirmijske Panonije (535.) i Savije (537.).
276
5. 4. 2011. 14:46:13
Zakljuak
Pravi dobitnici smjene vlasti u junoj Panoniji bili su Gepidi i Langobardi. Gepidi su ve 536. godine preoteli Istonim Rimljanima Sirmij i u njemu obnovili svoje kraljevstvo koje je potrajalo sve do 567. godine. Tijekom drugog razdoblja prevlasti u Drugoj Panoniji Gepidi su naseljavanjem obuhvatili iri prostor (od dananjeg Zemuna na istoku do Dalja i Vinkovaca na zapadu), nametnuvi se i Herulima u jugoistonom dijelu pokrajine. Gepidska snaga je nagnala konstantinopolski dvor da Langobardima, koji su se od 527. godine etablirani u panonskim oblastima sjeverno od Drave, dopusti ulazak i u junu Panoniju (547.). Langobardi su napose zaposjeli rimske utvrde u Saviji. Langobardska nazonost uinila je Gepide nespokojnima i, kako se doima, upravo su oni pospjeili razdor meu junopanonskim Herulima koji su se u potpunosti razdvojili na dvije skupine. Dio Herula koji je pristao uz Gepide stopio se s njima poslije 551. godine. Nesmiljeno suparnitvo izmeu Lanogbarda i Gepida preraslo je 549. godine u rat koji je vrhunac dosegnuo 551. godine. Potueni Gepidi morali su se prema uvjetima mirovnog sporazuma, koji je diktirala carska vlast, odrei svojih steevina u jugoistonoj Drugoj Panoniji (tzv. herulska zemlja), a moda i Cibala koje bi zaposjeli Langobardi. Mir je potrajao do 566. godine, no u novom srazu Istono je Carstvo pruilo potporu Gepidima koji su obeali povratak svojih junopanonskih posjeda pod carsku vlast. Iako su Gepidi uz pomo carske vojske pobijedili Langobarde, nisu ispunili obeanje. Stoga kad su Langobardi 567. godine krenuli u novi napad, ovoga puta u savezu s Avarima, Gepidi su se nali usamljeni. Carska vojska je zaposjela dotad gepidski Sirmij i okolnu oblast, ali je taj postupak Carstvo sukobio s Avarima koji su prema dogovoru s Langobardima to podruje smatrali svojim ratnim plijenom. Nakon propasti gepidske drave nisu se ni Langobardi dugo zadrali u Panoniji. Ve 568. godine krenuli su u seobu u Italiju, vodei sa sobom i dio Gepida. Uinak gepidske i langobardske vlasti u junoj Panoniji ogledao se u zavrnom rastvaranju pokrajinskog ustroja koji je u odreenoj mjeri bio obnovljen pod ostrogotskom vlau. Konanim nestankom i posljednjih ostataka rimske organizacije budua razgranienja oblasti i utjecaja u Meurjeju jo su dosljednije slijedila geografske odrednice, znatnije vodotokove i uzvisine. Ishod grevite borbe za Sirmij izmeu Carstva i Avara, poduprtih slavenskim / poslavenjenim skupinama, odluio je i sudbinu istonorimske vlasti u junoj Panoniji, koja je ionako veinom bila tek nominalna. Padom grada pod avarsko gospodstvo 582. godine efektivno su dokrajene zadnje naznake rimskog utjecaja u Meurjeju, a prevlast su stekli Slaveni doprijevi do poetka 7. stoljea sve do granice Italije i istone jadranske obale, zapoinjui polako s trajnim zaposjedanjem cijeloga ovog prostora, to je izravno utjecalo na temeljitu promjenu njegove etniko-identitetske slike. U tom su nadiranju uivali podrku Avara koji su zaposjeli kljune toke u junoj Panoniji kako bi ovo podruje lake drali pod nadzorom. Kad su unutranji potresi u Avarskom kaganatu u 7. stoljeu zaprijetili samom njegovom opstanku, avarski su vlastodrci krizu uznastojali prevladati vrim naseobinskim okupljanjem i stvaranjem jae etnike brane prema novim silama na avarskim granicama. Ovo je za posljedicu imalo prelazak na sjedilaki nain ivota i stvaranje pravih naselja irom Meurjeja, prvenstveno u simbiozi sa slavenskim populacijama. No, avarsko je gospodstvo, pretvorivi se u pasivnu hegemoniju kao neko i u sluaju Gepida, krilo ozbiljnu klicu slabosti, zbog ega se kaganat i tako lako sruio u srazu s novom silom
277
5. 4. 2011. 14:46:13
europskog Zapada, Franakom. Uspostavom franake vlasti oivjele su poslije viestoljetnog prekida i prometne veze u srednjem Podunavlju odnosno junoj Panoniji to je ponovno omoguilo protok ljudi i roba izmeu istoka i zapada. Takve prilike su u iduim stoljeima nastavile jaati, s time da su maarske provale u prvoj polovini 10. stoljea donijele nove poremeaje u komunikaciji. Potkraj 11. stoljea kopneni put u srednjem Podunavlju dosegao je i meunarodnu vanost kao to pokazuje prolaz kriarske vojske. Na razvalinama avarske drave u junoj Panoniji Franci su po svoj prilici na samom poetku 9. stoljea stvorili Donjopanonsku kneevinu koja je obuhvaala prostor izmeu Save, Sutle, Kupe, Drave i Dunava odnosno svojim opsegom pokrila najvei dio nekadanjih rimskih pokrajina Panonije Savije i Druge Panonije. Na elo kneevine postavili su predstavnika domae slavenske elite, podreenom u vojnoupravnom smislu furlanskom markgrofu, a njezino se sredite vjerojatno nalazilo u Sisciji. Franaki ustroj pao je u prvu ozbiljnu krizu ve u drugom desetljeu 9. stoljea zahvaljujui ustanku donjopanonskog kneza Ljudevita (819.822.). Nakon to je pobuna uguena, ini se da su Franci uspostavili vievlae slavenskih podrunih knezova, ali se ni to nije pokazalo trajnim rjeenjem s obzirom na jednostavan prodor Bugara u Panoniju (827. i 829.). Unato u historiografiji uvrijeenom miljenju, nema pravih dokaza da su Bugari odrali vlast u Meurjeju odnosno napose u Srijemu sa Sirmijem. Umjesto toga, vjerojatno su ve 828. godine bili potisnuti iz cijele june Panonije, a mir izmeu Franaka i Bugara je po svoj prilici sklopljen 831. godine. Dostupni literarni i arheoloki izvori upuuju na zakljuak da su Franci neprekinuto drali pod svojim utjecajem prostor Meurjeja. Stoga se moe s prilinom sigurnou ustvrditi da je Donjopanonska kneevina kao franaka politika tvorba zadrala prostornu cjelovitost tijekom itavog 9. stoljea, a to iskljuuje i pretpostavke o vladavini prekodravskih donjopanonskih kneeva Pribine i Kocelja u dananjoj Slavoniji. Poslije zbacivanja kneza Ratimira (838.) Franci su moda na elo Donjopanonske kneevine juno od Drave postavili hrvatskog odlinika, to bi nagnalo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta da u spisu O upravljanju Carstvom navede podatak o odjeljivanju dijela Hrvata od glavnine u Dalmaciji i o uspostavi nezavisnog hrvatskog kneza u Panoniji i Iliriku. Iako ovo rjeenje zasad nema vrijednost veu od radne hipoteze, moe se mnogo bolje uklopiti u poznate injenice. Dodravska je Donjopanonska kneevina, zajedno sa svojim parnjakom sjeverno od Drave, propala u navalama Maara potkraj 9. i poetkom 10. stoljea, nakon to je s povijesne pozornice nestao njezin posljednji povijesno zabiljeen knez Braslav koji se zadnji put sigurno spominje 896. godine. Nestanak obje kneevine oznaio je i kraj franake vlasti u Panoniji. Maari su svoj neposredan utjecaj do sredine 10. stoljea uspostavili u istonom dijelu Meurjeja, dok je nastalu prazninu u zapadnom dijelu, kako se ini, iskoristila hrvatska Dalmatinska kneevina odnosno Hrvatsko Kraljevstvo, iji bi vladari postupno ovladali prostorom sve do Drave, iako je toj vlasti manjkala vrstina kao to su pokazali kasniji dogaaji. Na istoku je razgranienje izmeu podruja hrvatskog i maarskog utjecaja moda prolazilo slavonskim sredogorjem, ako je suditi na temelju podataka koje nudi Konstantin Porfirogenet i nalaza novca ugarskih kraljeva.
278
5. 4. 2011. 14:46:14
Zakljuak
Raspodjela interesnih sfera izmeu Hrvata i Maara u Meurjeju ini izlinom hipotezu o postojanju slavonskog dukata ili banata pod ugarskim vrhovnitvom. Jugozapadna je Panonija za ranosrednjovjekovnu Hrvatsku imala tek periferno znaenje, to bi moglo objasniti injenicu da ona tada nije ni dobila vru organizaciju. Maari su pak sa svoje strane vjerojatno ve u ranom 11. stoljeu ustanovili upravne oblasti u istonom Meurjeju, ponajprije stoga to je ovo podruje bilo pogranina zona prema Bizantu i Bugarskoj. Moda je u drugoj polovini 11. stoljea i zapadno Meurjeje dobilo neposrednog upravitelja u osobi bana Dmitra Zvonimira. Njegovo enidbeno srodstvo s vladajuom ugarskom kuom omoguilo je Arpadoviima da se djelatno umijeaju u prilike u Hrvatskom Kraljevstvu nakon izumiranja dinastije Trpimirovia, pa su ve 1091. godine vrsto zagospodarili i hrvatskim dijelom savsko-dravsko-dunavskog meurjeja. Tog je trenutka zapravo zapoela povijest srednjovjekovne Slavonije. Osim vojnopolitikih, Meurjeje su u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku snale i znatne etnike promjene. Kasnoantiko domorodno romanizirano stanovnitvo, koje se pod utjecajem naroito germanskih doljaka i barbariziralo, postupno je kopnilo pod napadima razliitih naroda i u opoj ivotnoj nesigurnosti. Depopulacijski procesi, pogibija i odvoenje u ropstvo odnosno bijeg puanstva u manje pogoene krajeve i sklanjanje u nepristupanije gorske predjele obiljeili su cijelo kasnoantiko doba. No, ostaci romanizirano-barbariziranog iteljstva ipak su preivjeli sve do dolaska Avara i Slavena, utopivi se na koncu u slavenskoj preteitosti prihvaanjem novih politikih, drutvenih i egzistencijalnih realiteta, ali i prenijevi pridolim populacijama odreena znanja. Ranosrednjovjekovno doba obiljeile su i prve etnogeneze odnosno oblikovanja novih identiteta, kao to pokazuje primjer Sermezijanaca u 7. stoljeu i junopanonskih Slavena poetkom 9. stoljea. Za hrvatsku historiografiju od izuzetne je vanosti pitanje nazonosti hrvatskog etnika u junoj Panoniji. Unato rairenom miljenju da su se Hrvati ma to oni bili u to doba naselili ovdje u 7. stoljeu, takva pretpostavka nema stvarnoga uporita ni u literarnoj, a jo manje u arheolokoj grai. Stoga je i potpuno neopravdano govoriti o Panonskoj Hrvatskoj. Jedno od najsloenijih historiografskih pitanja svakako je i problem kontinuiteta ili diskontinuiteta. Junopanonski prostor pokazuje svu slojevitost moguih odgovora. ini se da se o kontinuitetu moe ve govoriti i na razini upravnog oblikovanja jer su vlastodrci poevi od Rimljana pa preko Franaka do maarskih Arpadovia nastojali uz poneto odstupanja potovati kompaktnost prostora, imajui na umu njegovu omeenost rijekama. Preitak upravnoorganizacijskih obiljeja iz kasne antike u rani srednji vijek pokazuje i crkveni ustroj koji je sve do ugarskog kralja Ladislava I. odrao tradicijski kontinuitet sadran u injenici da je Salonitanska / Splitska nadbiskupija, uz odreen prekid, ouvala svoje jurisdikcijsko pravo nad podrujem Siscijske biskupije naslijeen iz 5. stoljea. Jasna uspomena na to bila je iva i u 13. stoljeu kad je pisao splitski kroniar Toma Arhiakon. Moe se govoriti i o etnikom kontinuitetu iz prethodne epohe jer su ostaci romanizirano-barbariziranog stanovnitva opstali i duboko u avarsko-slavensko vrijeme, ne napustivi sasvim stare obiaje, poput privrenosti kranstvu, koje je u rudimentarnim oblicima takoer preivjelo. Primjer kontinuiteta kultnog mjesta dananje je svetite Majke Boje
279
5. 4. 2011. 14:46:14
Gorske ponad Lobora u Hrvatskom zagorju. O kulturno-tradicijskom kontinuitetu iz kasne antike svjedoe i topografski i geografski nazivi, poglavito veih rijeka i nekoliko najvanijih gradova. Napokon, i brojna su naselja u ranosrednjovjekovnom dobu nicala na mjestima koja su bila vie ili manje napuena u antici, napose du vodotokova i u smjeru pruanja starih rimskih cesta, a pojedini lokaliteti jasno pokazuju neprekinuti kontinuitet naseljavanja, poput Siscije-Siska. Jednako je vano istaknuti da su i rimske prometnice zadrale svoju valjanost budui da su se novi prometni pravci povlaili ovisno o starima. Nove spoznaje moe omoguiti samo sustavna arheoloka istraivanja jer su pisana vrela, ak i nanovo intrepretirana i prosuivana, rekla zapravo sve to su imala.
280
5. 4. 2011. 14:46:14
Summary
Key words: southern Pannonia, late antiquity, early Middle Ages, political and military history, movement of peoples, ethnic identity development processes, settlements, church and Christianity, continuity and discontinuity The study deals with the late antique and early medieval history of the region between the Sava, the Drava, and the Danube, i.e. the area of two Roman provinces, Pannonia Savia and Pannonia Secunda or Pannonia Sirmiensis, along with southern and southwestern parts of Pannonia Prima, in other words, mostly the territory known as Lower Pannonia in the early Middle Ages, and Slavonia in later medieval times (however, the larger part of the modern region of Slavonia and the whole of Syrmia did not belong politically and administratively to the medieval Kingdom of Slavonia). In modern geographic and political terms, the researched area includes the Croatian Meimurje (Pannonia Prima), and the Croatian Baranya (Pannonia Secunda); parts of modern Slovenia, namely the eastern rim of the Dolenjsko region with the Gorjanci mountain range or the Slovenian portion of the umberako Gorje (Panonnia Savia); parts of modern Bosnia and Herzegovina, especially the southern part of the Sava valley (Pannonia Savia); and parts of modern Serbia, namely the central and eastern parts of Syrmia (Pannonia Secunda). Chronologically, the study covers the chronological span of seven centuries, from the late 4th to the late 11th centuries. The research is based on four levels of analysis: the political and administrative changes from the disintegration of the Roman system to the emergence of early medieval forms of rules; the movement of peoples and ethnic changes from the Hunnic and Germanic to the Avar, Slav, and Hungarian periods with special regard to the fate of the native Romanized populations, the early medieval ethnogenetic and acculturation processes, and appearance of new ethnic identities; the abandonment of old settlements and the creation of new ones with special regard to settlement countinuity and shifts in southern Pannonia; the fundamental features of Christianity and of the ecclesiastical organization in late antique South Pannonia, and re-Christianization of the early Middle Ages. Particular attention is given to problems of continuity and discontinuity in late antiquity and the early Middle Ages. During the late antiquity and early Middle Ages, the region between the Sava, the Drava and the Danube underwent a long-lasting transformations, which cannot be viewed in sufficient details due to a lack of relevant literary and archaeological evi281
5. 4. 2011. 14:46:14
dence. However, the general conclusion is that the fundamental changes in the southern Pannonian area were basically not different than those which diachronically happened in the neighbouring regions. Irreparable decay of the late antique structures in the region between the rivers Drava, Sava and Danube began with the arrival of Alatheus and Saphrax tripartite group of peoples in the late 370s. The devastations brought about by the Ostrogoths, the Alans and the Huns seriously disturbed the situation in the Pannonian provinces, ended favourable economic growth of previous times and destroyed the safety of municipal and rural communities. Although the southern Pannonian area much less suffered from movements of peoples in the first half of the 5th century AD and the Hunnic conquests, the Huns inflicted a final blow on the weakened Roman administrative structures and opened the way for the Germanic peoples (the Ostrogoths, the Gepids, the Lombards, the Suevi) to dominate Pannonia, which became evident with the fall of the Hunnic megastate. While the Ostrogothic rule during the second period of their presence in southern Pannonia was marked by their efforts in re-establishing the order in the provinces between the Sava, the Drava and the Danube, and the renewal of provincial administration, which ceased to exist since the Hunnic times, the effects of Gepid and Lombard rule helped the final disintegration of provincial organization. After the fall of Sirmium under the Avar sway in 582 AD the last remnants of Roman influence in the region between the Sava, the Drava and the Danube were effectivelly crushed, and the area was taken over by the Slavs and Slavicized populations. The Avar domination in the Pannonian basin crumbled in confrontation with the Franks who created the principality of Lower Pannonia on the ruins of the Avar state in southern Pannonia probably already in the early 9th century. The principality of Lower Pannonia retained, as a Frankish political creation, its territorial integrity during the entire 9th century, and perished due to attacks of the Hungarians at the end of the 9th and the beginning of the 10th century. The Hungarians established their influence in the eastern part of the region between the Sava, the Drava and the Danube in the first half of the 10th century, while the rulers of the Croatian principality of Dalmatia, i.e. the Kingdom of Croatia, appear to have used the absence of an organized authority in the western part of the area to put it gradually under their control as far as the river Drava. The end of this period was marked by spreading of the Hungarian rule into the western part of the region between the Sava, the Drava and the Danube in 1091. It was an event with which the history of medieval Slavonia began.
282
5. 4. 2011. 14:46:14
Dodatak
Uistinu su rijetke prigode u povijesnoj znanosti, napose medievistici, kad iznesena hipoteza uspije ne samo privui na sebe znatniju pozornost nego i izazvati toliko estoku i dugotrajnu raspravu u strunim krugovima da trijeznim i staloenim znanstvenicima uzavrije ak i krv u ustrom meusobnom istraivako-intelektualnom nadmetanju kao to se to dogodilo izmeu amerikog i austrijskog medievista Charlesa R. Bowlusa i Herwiga Wolframa na jednoj od sekcijskih sjednica u sklopu 27. meunarodnog kongresa srednjovjekovnih studija (27th International Congress on Medieval Studies) koji se odrao u svibnju 1992. u Kalamazoou u amerikoj saveznoj dravi Michigan (usp. Petrovics 2008, 569). U tu je jabuku razdora izrasla pretpostavka pokojnog amerikog povjesniara poljsko-maarskog podrijetla Imrea Bobe (Gyr, 23. X. 1919. Seattle, 11. I. 1996.) da srednjovjekovnu Moravsku kneevinu ne treba traiti ondje gdje se ona tradicionalno smjeta, u dolini rijeke Morave u dananjoj Moravskoj, nego mnogo junije, u dolini druge Morave u Srbiji. Na ovom mjestu nije neophodno podrobno prikazivati Bobin dokazni postupak, sva sloena povijesna, arheoloka, filoloka i crkvenopovijesna razmatranja kojima se posluio kako bi potkrijepio svoju hipotezu. Temeljito ih je izloio u djelu Moravias History Reconsidered. A Reinterpretation of Medieval Sources, objavljenom izvorno 1971. godine u Den Haagu (Boba 1971). Ta je knjiga izala i na hrvatskom jeziku, u prijevodu Ante Miliia, pod naslovom Novi pogled na povijest Moravie: preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. brai irilu i Metodu (Split, 1986.). Osnovni zakljuci mogu se saeti u sljedeih nekoliko toaka (usp. i Petrovics 2008, 565-568): a) Franci su se nakon sloma Avarskog kaganata morali suoiti s nizom slavenskih odnosno slavonskih kneevina (Slavonian principalities) koje nisu bile spremne podvrgnuti se franakoj vlasti, a jedna od njih bila je usredotoena oko grada Morav(ij)e (Boba 1971, 4); b) Moravljani koji se prvi put pojavljuju u izvorima 822. godine u obliku Marvani, a kasnije i kao Marhani, Maravi, Margi, Marahenses, Moravlene, gens Maraensium nisu itelji Moravske kneevine jer takva drava nikada nije postojala nego stanovnici grada Morav(ij)e i njegove oblasti (Boba 1971, 4, 6-7, 21-27); c) latinsko ime Moravia za dravu Moravljana potjee tek iz ranog 12. stoljea, iz eke kronike Kuzme Prakog (Boba 1971, 117-121); d) sklop Velika Moravska iz spisa O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta ne oznaava veliinu odnosno opseg Moravske kneevine nego upuuje na to da je rije o staroj ili nekadanjoj Moravskoj sjeverno od rijeke Save nasuprot onoj koja je bila suvremena caru (Bona 1971, 82-84); e) grad Morav(ij)a se nalazio u najistonijem dijelu Donje Panonije, uz donju Savu, na prostoru koji je obuhvaao antiki Sirmij (Boba 1971, 4, 11, 12-13).
283
5. 4. 2011. 14:46:14
Boba nije prvi smjestio Moravsku kneevinu na jug (usp. Wolfram 1995, 87, Petrovics 2008, 568-569). Uinio je to jo u kasnom 18. stoljeu slovaki povjesniar Juraj Sklenr (Gyrgy Szklenr; 1774.1790.) u spisu Najraniji poloaj Velike Moravske (Vetustissimus Magnae Moraviae situs; Poun, 1784.) koji ju je locirao u Slavoniju. Austrijski ju je povjesniar Friedrich Blumberger (1778.1864.) vidio u Srijemu odnosno dijelu Panonije na granici s Mezijom, na podruju pod bugarskim utjecajem ( Jahrbcher der Literatur 25, Be 1824., 211-235). Bobinu su tezu meu prvima prihvatili maarski istraiva podrijetlom iz Slovake Pter Pspki Nagy, ve spomenuti ameriki medievist Charles Bowlus te austrijski slavisti Herbert Schelesniker i Otto Kronsteiner (usp. Birnbaum 1996, 189, Petrovics 2008, 568-569). Osobito je ustrajno zastupa Charles Bowlus koji istie kako se organizacija karolinke granice na jugoistoku moe najuvjerljivije objasniti ako se izvorite drava moravskih vladara poput Rastislava i Svatopluka smjesti negdje u okolicu Beograda (Bowlus 1995, 1-2). Teza je zarana doivjela dopune i preinake. Tako je u lanku Nagymorvia fekvsrl (O poloaju Velike Moravske, Valsg 21, Budimpeta 1978., 60-68) Pspki Nagy izrazio miljenje da su do 871. godine postojale dvije Moravske: velika izmeu Drine i Timoka, u istonom dijelu savskodravskog meurjeja i u junom dijelu dunavsko-tiskog meurjeja te mala na mjestu kasnije Kneevine Moravske (usp. Petrovics 2008, 569). Nadalje je japanski istraiva s boravkom u Maarskoj Toru Senga u studiji Morvia buksa s a honfoglal magyarok (Pad Moravske i maarsko osvajanje; Szzadok 117, Budimpeta 1983., 307-345) smjestio Svatoplukovu kneevinu izmeu Dunava i Tise i oko ua Drave u Dunav, a Rastislavova se kneevina po njemu prostirala dananjom zapadnom Slovakom i oko sjevernog toka Morave (usp. Petrovics 2008, 569). Najnovije je Nijemac Martin Eggers zakljuio da se Svatoplukova kneevina nalazila juno od Save, gdje ju je stavljao i Boba, dok bi Rastislavovu kneevina trebalo traiti u dunavsko-tiskom meurjeju odnosno u Alfldu (Eggers 1995, uz Petrovics 2008, 571). Danas se uistinu moe rei da Bobina teorija nije odriva. Za njezino temeljito pobijanje valja uzeti rasprave nedavno preminulog znamenitog slavista Henrika Birnbauma (1993a, 1993b, 1996), pored instruktivnih Wolframovih ralambi (Wolfram 1995, 87-100) i jezikoslovne analize Josa Schaekena (Schaeken 1993, gdje se donosi i iscrpna bibliografija o ovom sporu do 1993. godine, isto, 331-335). Niti Eggersova hipoteza nije nita uvjerljivija (usp. Birnbaum 1996, 189-192), to dodatno osnauju i nova arheoloka razmatranja (usp. Machek 2009, 261-264). Pojedinano najsnanijim argumentom u lociranju Moravske kneevine na jug se uvrijeeno smatraju navodi iz djela O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta o rasporedu naroda u susjedstvu Maara (13, 3-8; 40, 41-44), u kojima se kae da im je Moravska s juga, a da s Hrvatima granie prema gorama, ali i da su Hrvati smjeteni juno od njih. No, ti navodi opisuju zapravo dva odjelita kronoloka trenutka i ne mogu se izravno povezivati kao to to istraivai obino ine. Dok drugi navod oslikava etnogeografsku sliku u prvoj polovini 10. stoljea pa su se spomenuti Hrvati doista nalazili Maarima s juga, dotle prvi navod prikazuje prilike koncem 9. stoljea prije nego to su Maari uope bili zasjeli u Panoniji, a tada im je Moravska doista bila na jugu, dok u planinama koje su ih odvajale od Hrvata (zapravo, Konstantinovih Bijelih Hrvata) jamano valja gledati Zapadne Karpate. Ovime, moglo bi se rei, obesnaen je i posljednji argument u prilog Bobinoj postavci.
284
5. 4. 2011. 14:46:14
Katalog arheoloke grae
Katalog arheoloke grae nainjen je na temelju dostupne znanstvene literature koja razmatra dosadanja arheoloka istraivanja, a uporabljena je za potrebe ove studije. Podijeljen je u tri cjeline, od kojih prva obuhvaa grobne, naseobinske i sluajne nalaze, druga numizmatiku grau, a trea kamene spomenike i ostalu grau. Kataloke su jedinice razvrstane po nalazitima nanizanima abecednim redom, uz dodatnu ralambu prema vrsti nalaza (1), lokalitetu (2), arheolokoj kulturi (3) i dataciji (4), pored navoenja literature (5). Pod pojedinim nalazitima ova se ralamba navodi i vie puta zbog razliite kulturne i kronoloke atribucije arheoloke grae. Izuzetak od ove ralambe ini trea cjelina u kojoj nije zasebno naznaena arheoloka kultura. Kao to je ve vie puta bilo istaknuto, ovdje se ne povlai znak jednakosti izmeu arheoloke kulture i etnikog identiteta. S obzirom na to, napose kad se na umu imaju promjene u vezi s percepcijom arheolokih kultura u suvremenoj svjetskoj arheolokoj znanosti, ali i na injenicu o velikom datacijskom rasponu pojedinih nalaza nesumnjivo bi u stanovitim sluajevima bilo nuno izvriti njihovo ponovno vrednovanje. U katalogu su navedena iskljuivo nalazita spomenuta u studiji.
I. Grobni, naseobinski i sluajni nalazi

Aljma
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
keramika poloaj Podunavlje 35 slavenska 9.-13. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102 poblie neodreeni nalazi poloaj nepoznat bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14
Apevci
Banovci kod Tovarnika
1. ma 2. Banovci 3. franaka
285
5. 4. 2011. 14:46:14
4. moda iz 9. stoljea 5. Vinski 1955a, 40, Sekelj Ivanan 1995a, 239, br. 792
Bapska
1. 2. 3. 4. 5.
tamnosmea glinena posuda tzv. podunavskog oblika poloaj Gradac avarsko-slavenska posljednja etvrtina 7. stoljea Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 73, br. 71, Trbuhovi 1982, 69, Szentpteri 2002, 44, Filipec 2003, 132, br. 1
Batajnica
1. grob ratnika u kojem se meu ratnikom opremom (ostaci eljezne kariaste oklopne zatite, eljezni ma, vrak koplja od eljeza, eljezni pupak tita, dijelovi konjskih vala) istie kaciga na bakrena provjesla oblika Baldenheim 2. poloaj Bekia Sala 3. gepidska 4. 6. stoljee 5. Vinski 1954a, 176-182, 1957a, 3-27, 176-182, 1961, 232, 1971a, 52, 1971b, 383, 1986, 24, Csallny 1961, 238-239, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 73-75, br. 72, Simoni 1978, 219, Tomii 2000a, 271 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. stremen, posuda od sive peene gline i ukraeni kotani ealj poloaj Bekia Sala avarsko-slavenska kasno 6. i rano 7. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 75, br. 72, Kovaevi 1969, 68, 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 67, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 45 glinena posuda poloaj Aerodrom avarsko-slavenska 7./8. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 75, br. 72/lokalitet Aerodrom, Kovaevi 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 69, Szentpteri 2002, 45 ulomci lonarije iz naselja ukopanog u ostatke germanske nekropole poloaj Kapela slavenska 8. stoljee Mrkobrad 1983a, 59-60 fibula od srebrnog iskucanog lima s romboidnom nogom poloaj nepoznat gotska 4. stoljee Vinski 1957a, 32, Kovaevi 1960, 41, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 67, br. 64/1, Boji 1984, 214, Minichreiter 1987, 97, 103, Sekelj Ivanan 1995a, 226, br. 721
286
Batina
5. 4. 2011. 14:46:15
1. 2. 3. 4. 5.
dvije vale i trokrilna strjelica poloaj nepoznat avarska 7. stoljee Csallny 1956, 141, br. 476, Vinski 1958, 46, bilj. 114, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 67, br. 64/2-3, Minichreiter 1987, 103, Sekelj Ivanan 1995a, 226, br. 721, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 45, Filipec 2003, 132, br. 2 dvije bronane narukvice i prsten Batina avarsko-slavenska 8. stoljee Szentpteri 2002, 45, Filipec 2003, 132, br. 2 bronana luna fibula s antropomorfnom maskom Batina slavenska datacija neodreena Dizdar 1999, 71 grobni nalazi Batina bjelobrdska druga polovina 10. - kraj 11. stoljea Kiss 1983b, 43, Tomii 1995, 71 nalazi keramike starije i mlae faze iz ostataka naselja poloaj Jazbine slavenska druga polovina 7. - prva polovina 9. stoljea remonik 1970c, 152, 1977, 251, 285, 299-300, Mileti 1984, 394; usp. i Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 178, bilj. 36
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Batkovi
Bela Cerkva
1. pojasni okov od pozlaene bronce pravokutnog oblika, ptija fibula od pozlaenog srebra, dvije male bronane kope, par srebrnih kariica s dva srebrna rebrasta privjeska i dvije srebrne etvrtaste ploice, dvostoasti glineni vijak za preslicu, bronane, staklene i jantarne perle, kalup za izlijevanje bronce i traka bronanog lima 2. poloaj Vini vrh 3. langobardska 4. 6. stoljee 5. Werner 1962, 73, 85, 102, 125, 159, Pirkovi 1971, 179-180
Belegi
1. posuda s ukrasom izvedenim u tehnici igosanja, vjerojatno iz ratnikoga groba 2. Belegi 3. gepidska
287
5. 4. 2011. 14:46:15
4. 6. stoljee 5. Simoni 1978, 218-219

Beli Manastir
1. 2. 3. 4. 5.
fibula od srebrnog lima tzv. crnomorsko-podunavskog oblika poloaj Ciglana ostrogotska druga polovina 5. stoljea Vinski 1957a, 31-32, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 67, br. 65/1, Bulat 1969, 45, Kiss 1979, 337, br. 2, Boji 1984, 214, Minichreiter 1987, 106, Tejral 1988a, 282, Sekelj Ivanan 1995a, 226, br. 722
Belie
1. 32 groba s devet zemljanih urna i ulomcima grubo izraenih keramikih posuda ukraenih eljastom valovnicom 2. poloaj Zagajci 3. slavenska 4. druga polovina 7. i 8. stoljee 5. Filipec 2009, 28-29
Beenovo
1. 2. 3. 4. 5.
dvije glinene posude, sivosmea i tamnosmea Beenovo avarsko-slavenska 8. stoljee Trbuhovi 1982, 71, Szentpteri 2002, 56
Bijelo Brdo
1. 66 grobova, od kojih dva sadre ranoavarske nalaze (pojasna garnitura od pozlaene bronce, razvodnici remena, preice, kotana oplata luka, strjelice, stremeni, vale, zlatna enska naunica) 2. poloaj Bajer (Bijelo Brdo I) 3. avarska 4. poetak 7. stoljea 5. Vinski 1958, 26-27, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 107-108, br. 94/grob 49/111, enski grob/1, Trbuhovi 1982, 68, Boji 1984, 215, Sekelj Ivanan 1995a, 232, br. 753, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 58 1. brojni grobni nalazi, naunice, perle, lunulasti i okrugli privjesci, sjekire, noevi, kolutovi, posude, stremeni, vale, kotana dvosviraljka, razvodnik remena, pojasni lani, uz pojedinani nalaz pozlaenog bronanog jezica izvan grobova 2. poloaj Bajer (Bijelo Brdo I) 3. avarsko slavenska / slavenska 4. kraj 7. kraj 8. stoljea 5. Vinski 1958, 26-27, 1978b, 182, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 108-110, br. 94, Trbuhovi 1982, 69-70, Simoni 1982, 255, 257, 1986, 219, br. 19, Vida 1999, 244, 248, 269 (tzv. slavenska lonarija), Sekelj Ivanan 1995a, 232, br. 753, Tomii 2000b, 155, 2002b, 133-135 (tzv. slavenska lonarija), Szentpteri 2002, 58, Filipec 2003, 132, br. 3
288
5. 4. 2011. 14:46:15
1. 2. 3. 4. 5.
grobni nalazi iz velike nekropole poloaj Bijelo Brdo II bjelobrdska druga polovina 10. i prve dvije treine 11. stoljea Ercegovi 1958, 181, br. 1, Tomii 1991b, 2006a, 90-91, Sekelj Ivanan 1995a, 232, br. 754, uz Brunmid 1904, 31-76, Ivaniek 1949, Vinski 1949a poblie neodreeni nalazi Bobota bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14 ulomci lonarije Boljevci slavenska 8. stoljee Mrkobrad 1983b, 63-66, Stanojevi 1987, 124, Szentpteri 2002, 460 poblie neodreeni nalazi Boljevci slavenska 11./12. stoljea Mrkobrad 1981b, 28-32, 1983, 63-66 grobni nalazi Borik bjelobrdska 10.-11. stoljee Boji 1994, 212, 218-219, Sekelj Ivanan 2001a, 107
Bobota
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Boljevci
Borik kod Donjeg Miholjca
Borinci
1. glinene posude pored znatne koliine keramike i pokoji primjerak arpadovskog novca iz velikog unitenog grobita 2. poloaj Crkvite 3. slavenska 4. 11.-13. stoljee 5. Dimitrijevi 1979, 194-195, Boji 1984, 212, Sekelj Ivanan 1995a, 239, br. 793, 2001a, 104
Borovljani
1. ognjite krukolikog oblika s etiri posude 2. poloaj Srednje Brdo 3. slavenska

289
5. 4. 2011. 14:46:15
4. 8./10. stoljee 5. Sekelj Ivanan 2001a, 102, 2001c, 248-249

Borovo
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
bronani jezici i okovi, dvije smee glinene posude tzv. podunavskog oblika poloaj Gradac avarsko-slavenska druga polovina 8. stoljea Csallny 1956, 90, br. 103, Trbuhovi 1982, 71, Simoni 1986, 220, br. 21-22, Sekelj Ivanan 1995a, 243, br. 809, Szentpteri 2002, 65 grobni nalazi, bronana ukrasna igla, kopa i fragmentirana naunica poloaj Gradac bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 181, br. 2, Vinski 1970, 79, Sekelj Ivanan 1995a, 243, br. 809, 2001a, 104 sjekire rijeka Sava slavenska datacija neodreena Filipec 2003, 125 velika urna pronaena na jednom ognjitu Bosanska Raa slavenska druga polovina 7. stoljea remonik 1969, 230, 1970a, 100, Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 177 keramika tamnosive i crvene boje peina Hrustovaa slavenska 8. ili 10. stoljee nadalje remonik 1950, 389, 395, 1951, 259 bronana S-naunica Bosanska Raa bjelobrdska 10.-12. stoljee remonik 1950, 383, 1951, 259, Mileti 1963, 162, 165 nakit iz oblinje nekropole poloaj Dara - Ciglana dalmatinsko-hrvatska pod snanim bizantskim utjecajem i bjelobrdska 9.-13. stoljee
290
Bosanska Raa
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
Bonjaci kod upanje
5. 4. 2011. 14:46:15
5. Marijan 2006, 116-117, uz Vinski 1949b, 28, 33-34, Ercegovi 1960, 250-251, 1961, 235, euk - Dorn 1967, 395-415, Boji 1994, 212, Sekelj Ivanan 1995a, 245, br. 821
Brestovac Poeki
1. zlatna pojasna garnitura, naunice, obru za glavu i primjerak zlatnog raskucanog novca; eljezni jeziac korica maa karolinke provenijencije 2. Brestovac Poeki 3. avarsko-slavenska; franaka 4. kraj 8. i poetak 9. stoljea 5. Vinski 1971a, 66, 1971b, 395, 1974, 65, Noll 1974, 90, Kovaevi 1977, 138-139, Vejvoda - timac 1977, 93, Simoni 1986, 226, Sekelj Ivanan 1995a, 192, br. 533, Tomii 1996, 153, 2000b, 156, Szentpteri 2002, 70, Filipec 2003, 132, br. 4
Brezje
1. 2. 3. 4. 5.
ulomci keramike, sjekira Brezje slavenska svretak 8. i poetak 9. stoljea Tomii 1968a, 238, imek 1981, 25-26, 1986a, 108, 1999, 35, Sekelj Ivanan 1995a, 125, br. 167, Beki 2006, 291
Brodski Drenovac
1. groblje s 32 grobne cjeline uz raznolik inventar iz kasnog avarskog doba, naunice, narukvica, prsteni, jeziac, aplike, preice, noevi, kresivo s tri kamenia, okovi, sablja, jednosjekli ma (pala), stremeni, vale, vjedrica, posude podunavskog oblika i tzv. ute keramike 2. poloaj Plana 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. i rano 9. stoljee 5. Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 129-161, Vinski 1971a, 66, 1971b, 395, Simoni 1986, 219, br. 16-18, Sekelj Ivanan 1995a, 192, br. 534, Tomii 2000b, 150, 155-156, 2003, 157, Szentpteri 2002, 71, Filipec 2003, 132, br. 5 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. sljepooniarke i ukrasna zrna od pozlaenog srebra te glinene posude poloaj Plana slavenska 8./9. stoljee Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 150, Tomii 2000b, 156, 2002b, 136-137 spata oblika X iz razorenog groba, pronaena uz avarsko-slavensko groblje poloaj Plana franaka vjerojatno druga polovina 9. stoljea Vinski 1954c, 197, 1978b, 176, bilj. 192, Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 145, 153, Sekelj Ivanan 2004a, 122
Cerine
1. ognjite s ulomcima posuda; keramika 2. poloaj Cerine 3 - Vratnec

291
5. 4. 2011. 14:46:15
3. slavenska 4. prijelaz iz 8. u 9. stoljee; 9.-10./11. stoljee 5. Markovi 1986a, 154-155, 1998, 52-53, Sekelj Ivanan 1995a, 141, br. 258, 2001a, 102, Markovi - Zvijerac 2000, 57
Cetingrad kod Slunja
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
lijevana etverojagodna naunica Cetingrad slavenska 10.-11. stoljee Vinski 1954d, 204, Ercegovi 1958, 181, br. 3 dvosjeni ma (spata) i stremen izvijene uice, vjerojatno s unitenog ratnikog groblja poloaj Diven franaka 8./9. stoljee Tomii 1978, 212, 1984, 209-223, 1986a, 64, 1997b, 67, 2000b, 153, 154, Vinski 1978b, 169, bilj. 155, 176, bilj. 192, 1981, 12, 14, 1983, 478, 495, 1984, 199, 1985, 100, Sekelj Ivanan 1995a, 116, br. 112, 2004a, 122 grbni nalazi iz nekropole poloaj crkva Sv. Lovre bjelobrdska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 115, br. 111, Puzak 2003, 45
Cirkovljan kod Preloga
1. 2. 3. 4. 5.
aavica
1. dvije grobne rake s luksuzno izraenim srebrnim nakitom podrijetlom iz crnomorskih radionica, koji se pripisuje tzv. martinovskoj kulturi, od kojeg se mogu izdvojiti masivna srebrna ogrlica (torkves), par ukraenih narukvica s okruglom krunom, par kienih granuliranih naunica sljepooniarki zvjezdolikog oblika ureenih granulacijom i bikoninim koljencima, srebrna pseudofibula i srebrna pojasna kopa, kao i dugi ma s koricama tzv. crnomorskog oblika, koji je ieznuo 2. poloaj Branjiska 3. slavenska 4. svretak 6. / poetak 7. stoljea 5. Vinski 1952, 32, 1958, 27, Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 152, Sekelj Ivanan 1995a, 225, br. 720, Tomii 1999c, 187, 2000a, 290, 2000b, 144
akovec
1. bronan nakit, pet pletenih ogrlica, grozdolika naunica, lunulasta naunica, dva prstena, dva privjeska u obliku polumjeseca, dvodijelan privjesak 2. akovec 3. slavenska 4. 9.-11. stoljee 5. Ercegovi 1958, 181, br. 4
292
5. 4. 2011. 14:46:15
erevi
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
pojasni okov u obliku grifona, tri pojasna jezica, dva okova i privjesak rijeka Dunav avarska 8. stoljee Karmanski 1976, 2, Mrkobrad 1980, 84, Szentpteri 2002, 90 par zlatnih naunica s kuglastim privjeskom obe avarska kasno 6. i rano 7. stoljee Kovaevi 1966, 67-68, 1969, 68, Mileti 1978, 104, Mrkobrad 1980, 94, Trbuhovi 1982, 69, Tomii 2000a, 293, 2000b, 147, Szentpteri 2002, 93 grobni nalazi iz nekropole poloaj vrt Joe Puhka ketlaka, bjelobrdska 10.-11. stoljee Knez 1967, 390 oteena kopa od bronanog lima, prevuena tankim slojem pozlate poloaj Ciglana ostrogotska rano 6. stoljee Bulat 1964, 63-64, Boji 1984, 214-215, Majnari-Pandi 1994, 90, Sekelj Ivanan 1995a, 232, br. 756 trokrilna strjelica i sivouta glinena posuda tzv. potiskog oblika poloaji Bajer i Dalj ili okolica avarsko-slavenska 7. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 110, br. 95/lokalitet Bajer/1, 113, br. 95/lokalitet Dalj ili okolina/4, Trbuhovi 1982, 71, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 104-105
obe
rnomelj
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Dalj
1. nalazi s vie lokaliteta u koje se ubrajaju garnitura pojasa, jezici, stremeni, kope, vale, strjelica u obliku lastina repa, tamnosmea glinena posuda podunavskog oblika i posuda tzv. ute keramike 2. poloaji Ciglana, Bajer, Busija, Dalj ili okolica 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Csallny 1956, 102, br. 195, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 110-112, br. 95/ lokalitet Ciglana/1-4, dunavski Bajer/2, Busija/1, Dalj ili okolina/3, Bulat 1978, 175, Trbuhovi 1982, 70-71, Boji 1984, 215-217, Sekelj Ivanan 1995a, 232, br. 755, Demo
293
5. 4. 2011. 14:46:16
1997, 130, Tomii 2000b, 150-151, Szentpteri 2002, 104-105, Filipec 2003, 132-133, br. 7-10, 12 1. dvije lunulaste naunice sa zvjezdolikim privjeskom, jedna bronana i druga od slabog srebra 2. poloaji Bajer i Daljska planina 3. slavenska 4. 8.-10. stoljee 5. Vinski 1952, 30, br. 5-6, 50, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 111, br. 95/lokalitet dunavski Bajer/3, Daljska planina/1, Trbuhovi 1982, 73-74, Szentpteri 2002, 104, Filipec 2003, 133, br. 11 1. 2. 3. 4. 5. keramika Dalj slavenska 9./10. stoljee, s dva ulomka iz 11./12. stoljea Sekelj Ivanan 2001a, 102
1. bronan nakit, dvije kariice sa S-nastavkom, grozdolika naunica, privjesak, uz dvije glinene posude 2. Dalj 3. bjelobrdska 4. 10.-11. stoljee 5. Ercegovi 1958, 181, br. 5
Delovi kod Koprivnice
1. 2. 3. 4. 5.
ulomci keramike, ostaci ognjita i podova poloaji Grede I-V bjelobrdska 9.-11. stoljee Markovi 1984, 301, 1986b, 131, Feletar 1988, 40, 43, Sekelj Ivanan 1995a, 136-137, br. 226-230, 2001a, 102
Divo
1. zlatni pojas s pseudokopama, pojasni okov i veliki jeziac, pretpostavka da je bio u vlasnitvu avarskog odlinika (Popovi) odnosno Bizantinca (Kiss) 2. Divo 3. avarska / bizantska 4. kraj 6. / poetak 7. stoljea 5. Popovi 1997, Kiss 1998, 255-256, Tomii 2000a, 293, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 114
Donja Vrba - Gornja Vrba
1. 2. 3. 4. 5.
keramika poloaj Vrbsko polje-Bukovlje slavenska kraj 9. - prva polovina 10. stoljea Sekelj Ivanan 2001a, 102
294
5. 4. 2011. 14:46:16
Doboj / okolica
1. 2. 3. 4. 5.
grobni nalazi, bakreno posua; nakit breuljak Crikvenica slavenska 9.-12. stoljee; 9.-10. stoljee remonik 1951, 249-250
Donja Voa kod Ivanca
1. ulomci slavenske keramike tzv. podunavskog oblika i strjelica s krilcima u obliku lastavijeg repa 2. spilja Vindija 3. slavenska 4. svretak 8. i poetak 9. stoljea 5. Tomii 1975, 41-43, 1978, 210, 211-212, imek 1986b, 87, 1987, 42, 1994, 13-18, 1999, 31, Sekelj Ivanan 1995a, 110, br. 82
Donji Miholjac
1. 2. 3. 4. 5.
keramike posude iz grobova nekoliko poloaja slavenska 7./8. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 107
1. grobni nalazi, bronane i srebrne kariice sa S-zavretkom, eljezno koplje, eljezni no, tri eljezna klina, bronani prsten, eljezna karika, jedan cijeli lonac i ulomci lonaca, lunulasti privjesci, eljezno kresivo, ulomak srebrne ae 2. poloaji Borik (Janjevci) 3. bjelobrdska 4. kraj 10. i poetak 11. stoljea 5. Boji 1984, 211, 218.-219, Sekelj Ivanan 1995a, 216, br. 674
Donji Petrovci
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
zlatna naunica poloaj nepoznat kasnorimska / ranobizantska 5.-6. stoljee Vinski 1957, 30, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 76, br. 74 danas izgubljeni nalazi nakita i oruja poloaj ianje avarsko-slavenska 7./8. stoljee Horvat 1965, 20-21, Tomii 1978, 210, Sekelj Ivanan 1995a, 116, br. 114
Donji Vidovec
Drakovec
1. bronani jezici, kopa, okov i ovalna bronana naunica

295
5. 4. 2011. 14:46:16
2. 3. 4. 5.
Drakovec avarsko-slavenska 8. stoljee Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 152, Szentpteri 2002, 118, Filipec 2003, 133, br. 13 dvodijelna spona od pozlaenog srebra, par bronanih narukvica i staklene perle Dra avarsko-slavenska 8. stoljee Csallny 1956, 101, br. 192, Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 152, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 68, br. 66, Kiss 1977, 10, bilj. 11, Boji 1984, 215, Minichreiter 1987, 100, 114, Sekelj Ivanan 1995a, 227, br. 728, Tomii 2000b, 150, Szentpteri 2002, 118-119, Filipec 2003, 133, br. 14 keramika Drljanovci slavenska rani srednji vijek Sekelj Ivanan 2001a, 105 konjaniki grob poloaj Selska Bara (Vir, Brdo) avarsko-slavenska datacija neodreena (8./9. stoljee?) Minichreiter 1987, 115, Sekelj Ivanan 1995a, 227, br. 730 dvije urne uz ulomak ureen viestrukom valovnicom Dvorovi slavenska kasno 6. i rano 7. stoljee remonik 1969, 230, 1970a, 100-101, 1970b, 63, Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 178 ulomci keramikih posuda slini nalazima iz Starih Jankovaca poloaj upna crkva slavenska 8. stoljee Filipec 1997, 239-242, 2003, 125, 133, br. 15 keramika poloaj upna crkva bjelobrdska od 11. stoljee nadalje
296
Dra
1. 2. 3. 4. 5.
Drljanovci
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
Duboevica kod Belog Manastira
Dvorovi
akovo
5. 4. 2011. 14:46:16
5. Filipec 1995, 57, 2002d, 142-145

akovtina
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
grozdolika naunica i 12 kariica sa S-zavretkom akovtina bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 181, br. 6 grobni nalazi poloaj apovo bjelobrdska kraj 10. / poetak 11.-13. stoljee Kolar 1976, 111-112, Feletar 1989, 42, Sekelj Ivanan 1995a, 153, br. 327 zlatna naunica poloaj nepoznat kasnoantika / ranobizantska 5.-6. stoljee Vinski 1957, 30, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 76, br. 75 srebrna trojagodna naunica, bizantski import Erdut bizantska 10. ili moda 12.-13. stoljee Vinski 1949b, 30, 34, Sekelj Ivanan 1995a, 233, br. 762 (pogreno navodi naunicu tzv. dalmatinsko-hrvatskog tipa) keramika poloaji Stara Ciglana i Gradina slavenska datacija neodreena (rani srednji vijek) Sekelj Ivanan 2001a, 103 keramika poloaj Rjeina slavenska 10.-11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 155, br. 335 (datacija: 12.-15. stoljee), 2001a, 102, 107
elekovec
Erdevik
Erdut
Gaite
1. grobni nalazi ukljuujui srebrnu grozdoliku naunicu, kariice sa S-zavretkom i raznovrsne srebrne privjeske 2. poloaj Veliko polje 3. bjelobrdska
297
5. 4. 2011. 14:46:16
4. datacija neodreena 5. Sekelj Ivanan 1995a, 155, br. 336

Gomjenica kod Prijedora
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
nekropola s 243 groba, raznovrstan nakit, ostaci keramike, utilitarni predmeti poloaj Baltine bare (Polje) dalmatinsko-hrvatska, ketlaka i bjelobrdska 9.-11. stoljee Mileti 1967, 1989, 177 keramika poloaj upni vrt slavenska 10./11. i 12./13. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 116, br. 116, 2001a, 102 ostaci keramike poloaj Gorica slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 116, br. 117 ostaci groblja poloaj Gudlinov vrt slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 117, br. 118 naunica s jednim koljencem Gornji Brodac dalmatinsko-hrvatska 10.-12. stoljee Mileti 1963, 168 dugo i teko koplje s krilcima poloaj Grgurevci-uljam na junim padinama Fruke gore franaka vjerojatno 9. stoljee Vinski 1978b, 176, bilj. 192, Beki 2003, 169 keramika poloaj Velike Hlebine slavenska 10./11. i 12./13. stoljee
298
Gorian kod Preloga
Gornji Brodac kod Bijeljine
Grgurevci
Hlebine
5. 4. 2011. 14:46:16
5. Sekelj Ivanan 2001a, 102

Hodoan kod Preloga
1. 2. 3. 4. 5.
ostaci keramike poloaj Velika Gorica slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 117, br. 121
Hrtkovci i okolica
1. vie komada nakita te ukrasnih i toaletnih predmeta, meu kojima pozlaene srebrne fibule, naunice od srebrne ice, lijevane narukvice, brojne perle od raznoraznih dragocjenih i obinih materijala, pojasna kopa i fragmentirano metalno ogledalo 2. poloaj Vranja 3. ostrogotska 4. druga polovina 5. stoljea 5. Dautova-Ruevljan 1981a, 147-149, 152, 1981b, 184-187, Tejral 1998a, 277, 282 1. kopanica (monoksil) s rupama na rubovima za uvrivanje dasaka koje su spajale amce i tvorile pontonski most 2. rijeka Sava 3. (avarsko-)slavenska 4. 6./7. stoljee 5. Kovaevi 1973a, 54, 1977, 49, Kollautz 1979, 481, bilj. 90 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. bronan nakit, grozdolika naunica s koljencima, dvije kariice sa S-nastavkom i prsten Hrtkovci bjelobrdska 9./10. - 11. stoljee Ercegovi 1958, 181, br. 8 par velikih srebrnih fibula poloaj O Slavia Vajner ia ostrogotska druga polovina 5. stoljea Brunmid 1905, 210-212, Vinski 1957a, 27, 1978a, 35, Kovaevi 1960, 30, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 76-77, br. 76/1, Kiss 1979, 337, br. 14, Boji 1984, 214, Nmeth 1987, 224, br. 10, Majnari-Pandi 1994, 90, Sekelj Ivanan 1995a, 243, br. 810 spata od kovanog damasciranog elika poloaj nepoznat gepidska / ostrogotska? kasno 5. i prva polovina 6. stoljea Pribakovi 1955, 36, Vinski 1957, 21, 34, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 77, br. 76/2, Csallny 1961, 241, Mrkobrad 1980, 51, Boji 1984, 214, Majnari-Pandi 1994, 90, Sekelj Ivanan 1995a, 243, br. 810
299
Ilok
1. 2. 3. 4. 5.
5. 4. 2011. 14:46:16
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
zlatni prsten bizantskog oblika Ilok avarska 6./7. stoljee Garam 1993, 109, br. 143, Tomii 2000b, 148, Szentpteri 2002, 169-170, Filipec 2003, 133, br. 17 smea glinena jajolika posuda tzv. podunavskog oblika Ilok avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 77, br. 76/3, Trbuhovi 1982, 71, Szentpteri 2002, 496, Filipec 2003, 133, br. 17 keramika poloaj uma Rebar slavenska 10./11. i 12./13. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102, 105 ostaci ranosrednjovjekovne nekropole poloaj Brdace slavenska datacija neodreena Minichreiter 1987, 117-118, Sekelj Ivanan 1995a, 227, br. 731 keramika poloaj Ciganska pota slavenska 10. stoljee Minichreiter 1987, 117, Sekelj Ivanan 1995a, 228, br. 732, 2001a, 102 grobni nalazi Jakobovac bjelobrdska datacija neodreena (razvijeni srednji vijek) Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14
Ivandvor
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Jagodnjak
Jakobovac
Jakopovec kod Varadina
1. pe (vjerojatno za keramiku), ulomci keramike, lonci, ulomci ocakljene posude, dijelovi aa, dio eljezne sjekire 2. poloaj Blizna 3. kasnorimska 4. 4./5. stoljee 5. Beki 2006, 121, 122, 123, 124
300
5. 4. 2011. 14:46:17
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
ulomci dva vra poloaj Blizna germanska 5. stoljee Beki 2006, 122 ulomci lonaca i zdjelica poloaj Blizna germanska? / avarsko-slavenska? 6./7. stoljee Beki 2006, 123 ulomci keramike poloaj Blizna germanska? / avarsko-slavenska? 5.-7. stoljee Beki 2006, 123-124 ulomci keramike poloaj Blizna slavenska kraj 6. / prva polovina 7. stoljea Beki 2006, 125-126 ulomci keremike iz dvije jame, od kojih je jedna moda ostatak zemunice poloaj Blizna slavenska 7.-9. stoljee Beki 2008, 107, 108 nekropola s raznovrsnim grobnim prilozima poloaj Kormadin gepidska 6. stoljee Vinski 1957a, 29-30, 1961, 232, 1964a, 108, 1971a, 55, 1971b, 383, Dimitrijevi 1960, 5-50, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1960, 77-80 grobni nalazi poloaj nepoznat bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14
Jakovo
Jankovci
1. 2. 3. 4. 5.
Jarmina
1. glinena posuda 2. poloaj Ciglana

301
5. 4. 2011. 14:46:17
3. slavenska 4. 9. stoljee 5. Dimitrijevi 1979, 194-195

Josipovac
1. 2. 3. 4. 5.
keramika poloaj Brodareva njiva slavenska 10.-11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102, 104
Josipovo (Ciganka) kod Suhopolja
1. grobni nalazi, srebrne naunice, metalne kariice sa S-zavretkom, ogrlice, perle, staklo, prstenovi 2. poloaj Mesarna 3. bjelobrdska 4. druga polovina 11. stoljea 5. Tomii 1990a, 1990c, 44-47, 1997c, 17-26, 2006b, 144-145, Sekelj Ivanan 1995a, 223, br. 709
Kiringrad
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Bbonana grozdolika naunica i srebrna nabrana naunica s koljencima Kiringrad bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 181, br. 9 srebrna naroskana naunica poloaj nepoznat dalmatinsko-hrvatska 10.-11. stoljee Ercegovi 1960, 250 naunica s jednom jagodom Klanice dalmatinsko-hrvatska 10.-12. stoljee Mileti 1963, 168 nakit (kariice sa S-zavretkom, prstenovi, staklene perle) iz grobova poloaj Groblje bjelobrdska 10./11.-15. stoljee Dorn 1978a, 130-133, 1978b, 30, Boji 1984, 212, 217, 219, Sekelj Ivanan 1995a, 243, br. 811, 2001a, 104
302
Klanice
Klisa kod Dalja
5. 4. 2011. 14:46:17
Klisa kod Poege
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
dijadema od tanke bronane ice i staklene perle poloaj crkva Sv. Margarete slavenska 10./11. stoljee Soka-timac 1998, 16, Sekelj Ivanan 2001a, 106 grobni nalazi poloaj Peski (Pjesci, Pijesci, Pesak) bjelobrdska druga polovina 10. i poetak 11. stoljea Brunmid 1904, 76-83, Ercegovi 1958, 182, br. 10, Feletar 1989, 42, Sekelj Ivanan 1995a, 129, br. 187 fibula od srebrnog iskucanog lima s romboidnom nogom poloaj Dragojlov brijeg germanska (panonski federati) kasno 4. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 68, br. 67/1, Bulat 1969, 41, Boji 1984, 214, Minichreiter 1987, 91, 120-121, Sekelj Ivanan 1995a, 227, br. 726, 228, br. 733 strjelice iz groba bez podataka o nalazu poloaj nepoznat avarska moda 7. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 68-69, br. 67/lokalitet nepoznat grobni nalazi, bronane kariice poloaj uma Kozarevac bjelobrdska 11.-12. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 161, br. 373 eljezno koplje Koievo franaka vjerojatno 9. stoljee Mileti 1963, 160 nakit poloaj Tui ketlaka, bjelobrdska kraj 10.-11./12. stoljee Mileti 1963, 160, 162-167, 1984, 415
303
Klotar Podravski
Kneevi Vinogradi
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Kobasiari kod Bjelovara
Koievo (Junuzovci) kod Bosanske Gradike
5. 4. 2011. 14:46:17
Koprivnica / okolica
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
sablja, dugi bojni no i sjekire poloaj oderica pored Botova kod Drnja avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljee Markovi 1994, 112, 2003c, 25, Markovi - Zvijerac 2000, 56, Petri 2000, 58, Tomii 2000b, 154, Filipec 2003, 133, br. 18, Sekelj Ivanan 2004a, 120 dvije bojne sjekire poloaj ljunara Jagnjee izmeu Legrada i elekovca slavenska 8.-10. stoljee Kolar 1976, 110-111, Markovi 1993, 29 eljezno koplje s krilcima poloaj ljunara Jagnjee franaka posljednja treina 8. i poetak 9. stoljea Mirkovi 2003c, 26, Sekelj Ivanan 2004a, 109-110, 116-117, 122
ulomci keramike s eljastim valovnicama poloaj Cindrie 1 slavenska kraj 7. i 8. stoljee (ukras eljaste valovnice u uporabi je od 8. te tijekom 9. i 10. stoljea, usp. Sekelj Ivanan - Tkalec - iljeg 2003, 115) 5. Sekelj Ivanan 2003a, 124 1. 2. 3. 4. 5. vie primjeraka sjekira, kratki ma franakog obiljeja (skramasaks) poloaj ljunara oderica pored Botova kod Drnja franaka kraj 8. i poetak 9. stoljea Demo 1984b, 212-213 koji ma svrstava meu oblike X iz druge polovine 9. stoljea, Vinski 1984, 199, Markovi - Zvijerac 2000, 56, Markovi 2003c, 26, Sekelj Ivanan 2004a, 120 ma poloaj ljunara Jagnjee franaka 10. stoljee Vinski 1983, 488-489, 1985, 101-106, Sokol 1996a, 86, Markovi 2003c, 26, Sekelj Ivanan 2004a, 120 kaciga, dijelovi oklopne zatite i dugi ma bez nakrsnice poloaj ljunara Legrad franaka 10. stoljee po tipolokim obiljejima Kolar 1976, 111, Sokol 1986, 56, Feletar 1988, 40, Sekelj Ivanan 1995a, 147, br. 289
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
1. eljezna sjekira 2. poloaj ljunara oderica pored Botova kod Drnja

304
5. 4. 2011. 14:46:17
3. slavenska 4. 10. stoljee 5. Sekelj Ivanan 2004a, 120, bilj. 30

Koprivniki Bregi
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
keramika poloaj See bjelobrdska 9.-11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 144, br. 276, 2001a, 102 bronani jezici i okovi pojasne garniture te glinena posuda poloaj nepoznat avarsko-slavenska 8. stoljee Csallny 1956, 186, br. 814, Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 152, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 69, br. 68, Boji 1984, 215, Minichreiter 1987, 100, 125, Sekelj Ivanan 1995a, 229, br. 738, Tomii 2000b, 150, Filipec 2003, 133, br. 19 par naunica od zlatnog lima poloaj nepoznat avarsko-slavenska poetak 7. stoljea Csallny 1956, 135, br. 441, Vinski 1958, 25, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 80, br. 78, Kovaevi 1969, 68, Trbuhovi 1982, 67, Garam 1993, 80, br. 94, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 215 jeziac i dijelovi dvodijelnog bronanog okova pojasne garniture Krievci avarsko-slavenska 8. stoljee Vinski-Gasparini - Ercegovi 1958, 152, Sekelj Ivanan 1995a, 172, br. 435, Tomii 1999e, 127, Szentpteri 2002, 215, Filipec 2003, 133, br. 20, Markovi 2003c, 25 kotani ealj poloaj nepoznat germanska / gotska? 6. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 80, br. 79, Tomii 2000a, 275
Kotlina
Kredin
1. 2. 3. 4. 5.
Krievci / okolica
1. 2. 3. 4. 5.
Kupinovo
1. 2. 3. 4. 5.
Kuzelin
1. raznovrsno oruje, sulice, koplja, bojni noevi i sjekire, kamene kugle 2. Kuzelin
305
5. 4. 2011. 14:46:18
3. kasnorimska 4. 4.-5. stoljee 5. Sokol 2004, 109-110, 2006a, 155 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. tri vrka strjelica Kuzelin hunska kraj 4. stoljea Sokol 2004, 109-110, 2006a, 155 srebrna fibula u obliku cikade s ostatkom bronane igle Kuzelin germanska (panonski federati) svretak 4. i poetak 5. stoljea Sokol 1998, 14, 22, br. 12 ulomci keramike s okruglim peatnim ukrasima Kuzelin langobardska 6. stoljee Sokol 1996b, 47 trokrilna strijela Kuzelin avarska druga polovina 6. stoljea Sokol 1992, 27-28, 1994b, 204, 1995, 48, uz 152, br. 405, 1996b, 47, 1998, 18, 24, br. 25, Filipec 2003, 133, br. 21 posuda krukolikog oblika sa igosanim ukrasom poloaj Dravno dobro 7. jul gepidska 6. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 81, br. 80, Vinski 1961, 233, 1971a, 55, 1971b, 383, Simoni 1978, 218
Kuzmin
1. 2. 3. 4. 5.
Lobor
1. lijevane srebrne naunice s grozdolikim privjescima i ovalne naunice, grobni nalazi uz ostatke karolinkodobne drvene crkve 2. poloaj crkva Svete Majke Boje Gorske 3. slavenska 4. 9./10. stoljee 5. Filipec 2007b, 419 1. grobni nalazi, lijevane naunice s grozdolikim privjescima, lijevani prstenovi i S-kariice, dvodijelni ukrasi, pronaeni uz predromaniku crkvu, potom grobovi s drevnim lijesovima bez priloga 2. poloaj crkva Svete Majke Boje Gorske
306
5. 4. 2011. 14:46:18
3. bjelobrdska 4. 10.-12. stoljee 5. Filipec 1998, 90, 2002c, 120-127, Filipec 2007b, 418-419
Ludbreg
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
grob ratnika, spata, aa, masivan zlatni prsten poloaj Ulica Ive Lole Ribara kasnorimska / germanska kraj 4. i poetak 5. stoljea Simoni 1984, 73, Sekelj Ivanan 1995a,121, br. 143, Tomii 1997a, 34 srebrna sljepooniarka poloaj cinktura upne crkve Svetog Trojstva slavenska 10. i poetak 11. stoljea Simoni 1984, 73-75, Feletar 1989, 42, Petri 1995, 29-30, Tomii 1997a, 36, Sekelj Ivanan 2001a, 106 keramika poloaj Kod groblja slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102
Macinec
1. 2. 3. 4. 5.
Mavanska Mitrovica
1. bogati inventar iz najvjerojatnije enskoga groba, koji su inili eljezna fibula, jantarne perlice, kvarcna perla, velika srebrna kopa, bronana fibula i eljezni no 2. poloaj Zidine-iringrad 3. gepidska 4. poetak 6. stoljea 5. Ercegovi-Pavlovi 1980a, 172, 1982, 23 1. privjesak od zlatnog lima i jedna posuda od crvenkastosmee gline; jedna posuda od sivocrne gline tzv. potiskog oblika i druga posuda od sivkastosmee gline tzv. podunavskog oblika; bronani jeziac i mali lijevani okovi; bronana kopa i bronani okov slian tzv. blatnikom stilu 2. poloaj Mala Mitrovica / poloaj nepoznat 3. avarsko-slavenska 4. 7. stoljee; 7.-8. stoljee; 8. stoljee; kasno 8. stoljee 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 94, br. 88/lokalitet Mala Mitrovica, 95, br.88/ lokalitet nepoznat, Kovaevi 1973a, 54, Trbuhovi 1982, 67, 70, 71, Simoni 1986, 221, br. 31, Szentpteri 2002, 327 1. 2. 3. 4. olovni peat na kojem se spominje sebast i veliki domestik Aleksije Komnen, budui car poloaj Zidine-arengrad bizantska druga polovina 11. stoljea
307
5. 4. 2011. 14:46:18
5. Ferjani 1982, 47-50

Mahovljani i okolica
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
keramika posuda u namjeni urne i eljezni noi; nakit poloaj Kamenica slavenska 8./9. stoljee; 8.-10. stoljee Mileti 1971b, 23, 27, 1979, 158, 1989, 190, eravica 1986, 191, bilj. 281, Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 176 nekropola s 95 grobova, nakit, utilitarni predmeti poloaj Kuno groblje ketlaka / bjelobrdska kraj 9.-11. stoljee Mileti 1970b, 156, 1971c, 86-87, 1979, 1989, 177
Makljenovac
1. bronana S-naunica i prstenje; nakit, trojagodna naunica, naunica s tri koljenca, jednojagodne naunice s dva koljenca, kariica 2. Makljenovci 3. bjelobrdska / dalmatinsko-hrvatska 4. 10.-12. stoljee; 11.-12. stoljee 5. Mileti 1963, 162, 165, 167, 169
Mala Subotica
1. 2. 3. 4. 5.
nekropola s grobnim nalazima poloaj upna crkva bjelobrdska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 118, br. 125, Puzak 2003, 45
Manelos
1. ma s dijelovima pripadajue opreme, dva stremena, vale, ukraeni kotani rog, oteena kotana ploa i ukras od lijevanog srebra iz konjanikoga groba 2. Manelos 3. avarska 4. kraj 6. i poetak 7. stoljea 5. Vinski 1971a, 66, 1971b, 394, Ercegovi-Pavlovi 1974, 107-113, 1982b, 49-54, Trbuhovi 1982, 68-69, Gai 1988, 108-111, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 233
Marinbrod
1. 2. 3. 4. 5.
eljezna sjekira korito rijeke Gline avarsko-slavenska 7./8. stoljee Filipec 2003, 133, br. 22
308
5. 4. 2011. 14:46:18
Martijanec
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
ulomci posuda tzv. gradine keramike poloaj galie slavenska 8./9. stoljee Simoni 1984, 78-79, Petri 1995, 30 ostaci keramike poloaj Kozniak juno od Donjeg Martijanca slavenska datacija neodreena imek 2006, 165 posuda od svijetle gline sa igosanim ukrasom Maruevec germanska (langobardska?) / kasnorimska? 6.(?) stoljee Simoni 1978, 224, Sekelj Ivanan 1995a, 109, br. 79 keramika Mece slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102
Maruevec kod Varadina
Mece kod Darde
Medvedika
1. grob ratnika s nalazima dvosjenog maa, bojne sjekire, noia, bronanog jezica pojasne garniture s inzularnim ivotinjskim ukrasom u stilu Tasilonova kalea 2. Medvedika 3. franaka 4. kraj 8. i poetak 9. stoljea 5. Vinski 1978b, 165-166, 177-178, 1981, 12, 32, 1983, 469, 472, 495, 1984, 194-195, 199, br. 19, 1985, 100, Tomii 1986a, 63-64, 1997b, 67, 2000b, 153, 154, Sekelj Ivanan 1995a, 130, br. 191, 2004a, 122
Mrsunjski Lug kod Brodskog Stupnika / okolica
1. nakit, tzv. gradina keramika, eljezni avli otkriveni na mjestu gradita movarnog tipa 2. poloaj Gradite 3. bjelobrdska 4. 10.-13. stoljee 5. Ercegovi 1958, 182, br. 12, Sekelj Ivanan 1995a, 196, br. 555
Nartski Novaci kod Sesveta
1. bojna sjekira (franciska) zajedno s tri sjekire i eljeznim alatkama iz mogue ostave
309
5. 4. 2011. 14:46:18
2. 3. 4. 5.
poloaj ljunara izmeu Nartskog Trstenika i Nartskih Novaka franaka / slavenska moda rano 9. stoljee Vinski 1978b, 176, bilj. 192, 184, Simoni 1982, 251-258, Sekelj Ivanan 1995, 97, br. 21, 2004a, 122, Tomii 2000b, 160 ulomci keramike poloaj Stara ves kasnorimska 4./5. stoljee Beki 2006, 213 ulomci keramike poloaj Blizna germanska / avaroslavenska 5.-7. stoljee Beki 2006, 213-214 ulomci keramike poloaj Stara ves slavenska 7. stoljee Beki 2006, 211-212, 214-215
Nedelie kod akovca
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
1. dio etvrtastog eljeznog zvonca, okrugli praporac ili gumb, doraeni gorski kristal, oteeni kotani privjesak 2. poloaj Stara ves 3. slavenska 4. 7. stoljee 5. Beki 2006, 216-217 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. ulomci keramike poloaj Stara ves slavenska 11./12. stoljee Beki 2006, 218-219 kopa za obuu tzv. crnomorskog polikromnog stila poloaj nepoznat hunska / ostrogotska 5. stoljee Vinski 1957a, 31, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 81, br. 81/1, Boji 1984, 214, Majnari-Pandi 1994, 90, Tomii 2000a, 267
Netin
1. spata od lijevanog eljeza s nepoznatog lokaliteta 2. poloaj nepoznat 3. gepidska / ostrogotska?

310
5. 4. 2011. 14:46:18
4. kasno 5. i prva polovina 6. stoljea 5. Pribakovi 1955, 36, Vinski 1957, 21, 34, Csallny 1961, 241, Dimitrijevi - Kovaevi Vinski 1962, 81, br. 81/2, Mrkobrad 1980, 51, Majnari-Pandic 1994, 90
Nijemci
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
grobni nalazi Nijemci bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14 keramika Nova Raa slavenska rani srednji vijek Sekelj Ivanan 2001a, 105
Nova Raa
Novi Banovci
1. jedno cijelo ogledalo i etiri ulomka jo dva ogledala, nekoliko srebrnih i bronanih cikada i fibula tzv. crnomorsko-podunavskog oblika 2. poloaj Purger 3. hunska / ostrogotska 4. 5. stoljee 5. Brunmid 1901, 160, 1905, 212, 219, Werner 1956, 21-22, Vinski 1957a, 29, 1957b, 138, 155, 157, Kovaevi 1960, 31-32, Csallny 1961, 240, Dimitrijevi - Kovaevi Vinski 1962, 81-82, br. 82/1-6, Dimitrijevi 1967, 231, Nmeth 1987, 224-225, 11a-j, Ivanievi 1999, 98, 105, Tomii 2000a, 267-268 1. Nekoliko bronanih i srebrnih fibula (jedna je rovaena i od pozlaenog srebra), uglavnom tzv. crnomorsko-podunavskog oblika 2. poloaj Purger 3. ostrogotska / gepidska? 4. druga polovina odnosno kasnije 5. stoljee 5. Brunmid 1905, 212, Vinski 1957a, 28, Kovaevi 1960, 32, Csallny 1961, 240, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 82-83, br. 82/7-12, Kiss 1979, 337, br. 25, Nmeth 1987, 225, br. 11k 1. tri isto bronane (jedna tzv. tirinkog oblika), jedna bronana s pozlatom i dvije srebrne fibule 2. poloaj Purger 3. ostrogotska / gepidska 4. rano 6. stoljee 5. Brunmid 1895, 178, 1901, 163, 1905, 216, 218-219, Vinski 1957a, 28, 1973, 179, Kovaevi 1960, 32, Csallny 1961, 239, 240, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 83-84, br. 82/13-18, 20, Nmeth 1987, 225, br. 11l-m 1. dvije srebrne fibule, od toga jedna fragmentarna, rovaena fibula od pozlaenog srebra i bronana fibula
311
5. 4. 2011. 14:46:18
2. 3. 4. 5.
poloaj Purger gepidska druga polovina ili kasnije 5. stoljee Vinski 1957, 28, Csallny 1961, 240, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 82, br. 82/8, 83, br. 82/10-12
1. etiri fibule od pozlaene bronce, bronce i srebra, okov pojasa od slitine bakra, kositra i olova te vei broj srebrnih i bronanih preica 2. poloaj Purger 3. gepidska 4. 6. stoljee 5. Brunmid 1901, 159, Vinski 1957a, 28-29, Kovaevi 1960, 32, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1960, 84, br. 82/16-19, 85, br. 82/25-31, Csallny 1961, 240 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. bronana fibula u obliku slova E poloaj Purger langobardska 6. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 84, br. 82/21 trokrilna strjelica, tri bronane kope i privjesak u obliku fantastine ivotinje poloaj Purger avarska 7. stoljee Brunmid 1895, 179, Vinski 1957a, 29, 1958, 25, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 86-87, br. 82/36-39, 52, Trbuhovi 1982, 67-68, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 263 vei broj bronanih jeziaka i okova poloaj Purger avarsko-slavenska 8. stoljee Brunmid 1901, 164, Csallny 1956, 171, br. 710, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 87-88, br. 82/40-51, 53, Kovaevi 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 71, Simoni 1986, 220, br. 24-30, Szentpteri 2002, 263 bronana luna fibula tzv. pontskog oblika poloaj nepoznat slavenska 7. stoljee Brunmid 1895, 178, 1905, 217-218, Vinski 1952, 29, 1958, 28, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 86, br. 82/35, Dimitrijevi 1967, 233, Trbuhovi 1982, 74 lunulasta naunica sa zvjezdolikim privjeskom i lijevana bronana naunica poloaj Purger slavenska 8.-10. stoljee Vinski 1952, 29, br. 1-2, 50, 1958, 28, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, br. 82/54, Dimitrijevi 1967, 233, Trbuhovi 1982, 74
312
1. 2. 3. 4. 5.
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
5. 4. 2011. 14:46:19
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
dvije slavenske zlatne naunice Novi Banovci slavenska 10.-12. stoljee Vinski-Gasparini 1952, 19-20, 22-24, uz Brunmid 1904, 82 bronan i srebren nakit Novi Banovci bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 182, br. 13 dva groba, od toga jedan s urnom poloaj arevci-ciglana slavenska 9. stoljee Jankovi - Jankovi 1990, 104-105, Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 179 keramika poloaj Paligaev mlin slavenska 10.-11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102
Novi Slankamen
Novigrad Podravski
Novo ie
1. mala eljezna sjekira i dva keramika lonia tzv. podunavskog oblika te ulomci posuda takoer tzv. podunavskog oblika 2. poloaj Stara ljunara 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. stoljee 5. Vinski 1978b, 184, Simoni 1981, 160, 1982, 256, 257, 1995, 156, br. 414-415, Sokol 1995, 49 (smjeta lokalitet u Staro ie), Sekelj Ivanan 1995a, 99, br. 34, Tomii 2000b, 155, Filipec 2003, 133, br. 23 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. jedna sivkasto smea i druga tamnosmea glinena posuda Novo ie slavenska (vjerojatno) datacija neodreena Simoni 1981, 163, Tomii 2002b, 132 ulomak keramike poloaj ikara slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102, 105
313
Novoselci Jakiki
5. 4. 2011. 14:46:19
Nutar
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
keramika poloaj Sajmite slavenska 10.-12. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102, 104 keramika posuda s utisnutim, krunim i polukrunim ukrasima Obre germanska / gepidska? 5./6. stoljee Kovaevi 1960, 32, Vinski 1961, 233, Tomii 2000a, 275 groblje na redove, ostaci keramike, srebrne kariice sa S-zavretkom poloaj Prekrije bjelobrdska kraj 11.-13. stoljea Tomii 1987, 154-155, 1988, 25-26, Sekelj Ivanan 1995a, 174, br. 442 keramika, uz nalaze od eljeza, veinom noie Oraii slavenska kasnije 9. i 10. stoljee remonik 1970c, 152 keramika Orolik bjelobrdska datacija neodreena (razvijeni srednji vijek) Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14
Obre kod Peinaca u Srijemu
Obre Kalniki
Oraii kod Bijeljine
Orolik
Osijek
pozlaena pojasna garnitura, par stremena i vale poloaj Zeleno polje? avarska posljednja etvrtina 6. (Szentpteri 2002, 274) ili sredina / druga polovina 7. stoljea (Vinski 1958, 26) 5. Csallny 1956, 112, br. 265, Vinski 1958, 26, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 113-114, br. 96/lokalitet Zeleno polje?/1-12, Trbuhovi 1982, 70, Szentpteri 2002, 274 1. tri bronane kope bizantskog oblika 2. poloaj Zeleno polje?
314
5. 4. 2011. 14:46:19
3. avarsko-slavenska 4. 7. stoljee 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 114, br. 96, Trbuhovi 1982, 68 1. 2. 3. 4. 5. tamnosmea glinena posuda tzv. potiskog oblika poloaj Zeleno polje avarsko-slavenska vjerojatno 7. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 112, br. 96/lokalitet Zeleno polje/2, Trbuhovi 1982, 70, Boji 1994, 41, bilj. 5
1. crnosiva glinena posuda tzv. podunavskog oblika i uta glinena posuda kasnoantike pokrajinske lonarske tradicije, bronani jezici i okovi, bronana kopa te crnosivi glineni loni, polovica crnosmeog glinenog lonia i bronana pojasna garnitura od 37 dijelova 2. poloaj Zeleno polje 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Vinski 1958, 26, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 112-113, br. 96/lokalitet Zeleno polje/1, uniten grob/1-6, 114, sluajni nalazi/2, Mauran 1962, 25, Bulat 1968, 12-14, br. 3-5, 16-19, Trbuhovi 1982, 70, 71, Boji 1984, 215, 1994, 41-42, Radi 1997, 95, Sekelj Ivanan 1995a, 237, br. 781, 2001b, 190, 192, Szentpteri 2002, 274, Filipec 2003, 133, br. 24 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. kosturni konjaniki grob s nalazima vrha strjelice i pojasne kope poloaj gornjogradska ciglana avarska? datacija neodreena (rani srednji vijek) Bulat 1968, 14, br. 7, Sekelj Ivanan 2001b, 192 usitnjena keramika poloaj Zeleno polje, blie Dravi slavenska datacija neodreena Mauran 1962, 25-26, Bulat 1968, 20, Boji 1994, 42, Sekelj Ivanan 2001b, 190
1. grubo izraen loni od sivocrne gline s rukicom, ukraen s dva niza strmih valovnica na ramenu 2. poloaj stari opinski (neko asniki) dom 3. avarsko-slavenska 4. 8./9. stoljee 5. Radi 1997, 85, Sekelj Ivanan 2001b, 192 1. nakit iz dva odvojena groblja istono i zapadno od antike Murse te keramika 2. poloaji Ulica Sare Berti (danas Krstova ulica) i Vijenac Borisa Kidria (danas Vijenac Ivana Metrovia) 3. bjelobrdska 4. 9./10.-11./12. stoljee
315
5. 4. 2011. 14:46:19
5. Ercegovi 1958, 182, br. 14, Mauran 1962, 30, Bulat 1968, 11-12, br. 1-2, 14, br. 4, 16, Kiss 1983b, 249, Boji 1994, 42-43, Sekelj Ivanan 1995a, 236, br. 778-779, 2001a, 102, 2001b, 192-194, imi 1998, 20
Otok
1. 2. 3. 4. 5.
22 ukopne cjeline s grobnim nalazima poloaj Gradina (Mandekov vinograd) avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljee Dimitrijevi 1957, 21-38, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 88-89, br. 83, Trbuhovi 1982, 71, Teak-Gregl - malcelj 1992, 40-41, Sekelj Ivanan 1995a, 240, br. 795, Tomii 2000a, 294, 2000b, 150, 2002b, 133 (tzv. slavenska lonarija), Szentpteri 2002, 275, Filipec 2003, 133-134, br. 25 grobni nalazi poloaji Kopaevac, Selie i rlena Klisa bjelobrdska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 130, br. 194 grobni nalazi poloaj Tursko groblje bjelobrdska 10.-11. stoljee imi 1997, 89-91, 2001, 48-54, 2002, 46, 48
Otrovanec kod Pitomae
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Ovara kod epina
Ozalj
1. grubi keramiki lonci, ukraeni uglavnom valovnicama i usporednim crtama, te bronana posrebrena fibula u obliku kria 2. poloaj Stari grad 3. kasnoantika / ranobizantska 4. 6. stoljee 5. ukovi 1994, 191, 2006, 204-205, Tomii 1999b, 50 1. ulomci keramikih posuda, grublje izradbe s nemarnije izvedenim ukrasom valovnice i jednostavno profiliranim obodom 2. poloaj Stari grad 3. slavenska 4. 7. i vrlo vjerojatno 8. stoljee 5. ukovi 1992, 51, 1994, 192 1. 2. 3. 4. 5. ostruga poloaj Stari grad franaka datacija neodreena ukovi 1994, 192, Tomii 1997b, 65, 2000b, 159-160, Sekelj Ivanan 2004a, 122
316
5. 4. 2011. 14:46:19
Paetin
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
grobni nalazi Paetin bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14 ulomci keramike Brezine, eovica i Matkovac (poloaj Zidine) avarsko-slavenska 7./8. stoljee Soka timac 1978, 39, Sekelj Ivanan 1995a, 186, br. 501, 503-504, 1995b, 140, Herman Kauri 2004, 34-35 keramika Papuk slavenska 10.-13. stoljee Potrebica - Lonjak 2003, 57 keramika poloaj Vratnec 2 slavenska 9.-11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102 nekropola sa 161 grobom, nakit, ostaci keramike poloaj Bagrua dalmatinsko-hrvatska / ketlaka / bjelobrdska 9.-10. stoljee eravica 1986, Mileti 1989, 177 ostruga tzv. ranokarolinkog oblika poloaj Bagrua franaka 9. stoljee eravica 1986, 165, Tomii 1997b, 65 siva glinena posuda srodna tzv. potiskom obliku keramike Petrovina Turopoljska avarsko-slavenska kasno 7. stoljee
317
Pakrac / okolica
Papuk
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
Peteranec
Petoevci kod Laktaa
Petrovina Turopoljska
5. 4. 2011. 14:46:19
5. Vinski 1954b, 74/C, 1960, 50, Szetpteri 2002, 288-289

Pitomaa / okolica
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
ostaci iz grobne cjeline poloaj rljena Klisa bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1997d, 69-70 keramika poloaj Pjeskana I u Koki slavenska 9.-11. stoljee Markovi 1976, 135-136, Sekelj Ivanan 2001a, 102, 107 keramika poloaj Cer slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102 pojasni okov Podgrae avarsko-slavenska 8. stoljee Szentpteri 2002, 291, Filipec 2003, 134, br. 26 keramika poloaj Crlenika slavenska od 11. stoljee nadalje Sekelj Ivanan 2001a, 102 pozlaena srebrna S-fibula poloaj umarina langobardska 6. stoljee Boji 2007, 32 sjekira s krilcima i trozub poloaj Ulica Vladimira Nazora avarska 8. stoljee
318
Podgora
Podgrae
Podravske Sesvete
Popovac i okolica
5. 4. 2011. 14:46:19
5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 69, br. 69, Minichreiter 1987, 100, 133, Sekelj Ivanan 1995a, 230, br. 744, Szentpteri 2002, 293, Filipec 2003, 134, br. 27 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. konjaniki grob poloaj breuljak Pogan avarska rani srednji vijek Bulat 1969, 44, Sekelj Ivanan 1995a, 230, br. 745 grobni nalazi, ostaci keramike, metalne kariice sa S-zavretkom poloaj Bregi bjelobrdska 10.-11. stoljee Tomii - Homen 1986, 140-141, Tomii 1989b, 26-29, 1991a, Sekelj Ivanan 1995a, 174, br. 445, 229, br. 743
Popovec Kalniki
Prelog
1. vrci strjelica, vale, stremeni, osam glinenih posuda tzv. podunavskog oblika, bojna sjekira, noii i skramasaks (dugi bojni no) 2. poloaj ljunara 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Tomii 1978, 212, 1986d, 16, 1986e, 141, 2002b, 130-131 (tzv. slavenska lonarija iz svretka 8. i poetka 9. stoljea; lokalitet se neprecizno navodi kao Prelog - Cirkovljan, gdje je zapravo otkriven ranokarolinki grob, usp. i Vinski 1983, 478, 495), Sokol 1986, 57, 1996a, 84, Sekelj Ivanan 1995a, 119, br. 131, Szentpteri 2002, 295, Filipec 2003, 134, br. 28, Puzak 2003, 42
Prijedor
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
eljezna ostruga Prijedor franaka vjerojatno 9. stoljee Mileti 1963, 158, Tomii 2000b, 157 230 ukopnih cjelina s raznovrsnim nalazima poloaj Gole njive avarsko-slavenska 8. i rano 9. stoljee malcelj 1973, 117-119, 1976, 127-128, 1980a, 143-144, 1992a, 44-45, Boji 1984, 212, Sekelj Ivanan 1995a, 240, br. 796, Szentpteri 2002, 295-296, Filipec 2003, 134, br. 29
Privlaka
Rakovac
1. srebrna fibula tzv. crnomorsko-podunavskog oblika i dvije bronane preice 2. poloaj brdo Struica
319
5. 4. 2011. 14:46:19
3. ostrogotska 4. vjerojatno druga polovina 5. stoljea 5. Vinski 1957a, 21, 31, 1978a, 35, Kovaevi 1960, 32, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 89-90, br. 84/1-2, Kiss 1979, 337, br. 28 Dautova-Ruevljan 1981, 147, Nmeth 1987, 229, br. 18a, Tomii 2000a, 275 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. spata od kovanog damasciranog elika poloaj brdo Struica ostrogotska / gepidska? neodreene datacije (5./6.? stoljee) Pribakovi 1955, 36, Vinski 1957a, 34, Csallny 1961, 242, Dimitrijevi - Kovaevi Vinski 1962, 89-90, br. 84/3, Mrkobrad 1980, 51 metalni okov ukraen grifonima iz groba avarska 8. stoljee Kovaevi 1973a, 54, 55
Rakovani
1. nekropola u kojoj su pronaeni raznovrsni predmeti koji pripadaju nakitu, dijelovima nonje, priboru i oruju, u uporabi kod, kako se misli, germanskog, poglavito ostrogotskog i romaniziranog stanovnitva 2. poloaj Bonjia voe 3. ostrogotska / kasnorimska 4. prva polovina 6. stoljea 5. Mileti 1970a, 119-158, 1971a, 55-56, 1978, 99, 101, 102, 1984, 379-380, Vinski 1964a, 108, 1971a, 54, 1971b, 382, 1978a, 43
Rudina kraj Poege
1. zidana grobnica s vie pokojnika u apsidi crkve i 25 kostura iz crkve, uz pojedine nalaze, poput ukrasnih dijadema i bronanih kariica sa S-zavretkom 2. poloaj eavac, jednobrodna crkva iji su temelji otkriveni na mjestu ostataka srednjovjekovne benediktinske opatije Sv. Mihovila 3. bjelobrdska 4. kraj 10. i poetak 11. stoljea; 10.-12. stoljee 5. Soka-timac 1997, 18-19, 2006, 226, Sekelj Ivanan 2001a, 105
Ruma
1. 2. 3. 4. 5.
bronani jezici, kopa i okovi te tamosiva glinena posuda poloaj Ulica Nova guvanjska avarsko-slavenska 8. stoljee Trbuhovi 1982, 71, Szentpteri 2002, 307
Samatovci
1. bronani jeziac i privjesak za okov s pojasa 2. poloaj nepoznat

320
5. 4. 2011. 14:46:20
3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Csallny 1956, 184, br. 807, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 114, br. 97, Trbuhovi 1982, 72, Sekelj Ivanan 1995a, 239, br. 791, Szentpteri 2002, 310, Filipec 2003, 134, br. 30 1. 2. 3. 4. 5. glinena posuda Samatovci slavenska 10.-12. stoljee Ercegovi 1958, 182, br. 16, Vinski 1970, 80, Sekelj Ivanan 1995a, 238, br. 790, 2001a, 107 zlatni prsten tzv. arhitektonskog tipa Samobor langobardska 6. stoljee Vinski 1955b, 31-43, 1960, 50, Kovaevi 1960, 34, Simoni 1981, 156, Tomii 2000a, 278 sivosmea glinena posuda tzv. potiskog oblika poloaj Vlastelinski brijeg avarsko-slavenska 7. stoljee Vinski 1954, 74/F, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 114-115, br. 98/1, Trbuhovi 1982, 68, Boji 1984, 215, Sekelj Ivanan 1995a, 237, br. 782, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 312, Filipec 2003, 134, br. 31 sivkasto-smea glinena posuda oblika tzv. gradine keramike poloaj Vlastelinski brijeg slavenska 8. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 115, br. 98/2, Trbuhovi 1982, 74, Szentpteri 2002, 312 keramika poloaj Gradac slavenska 10.-12. stoljee Ercegovi 1958, 182, br. 17, Sekelj Ivanan 2001a, 102, 104 grobovi s nalazima Sela slavenska druga polovina 9. stoljea
321
Samobor
1. 2. 3. 4. 5.
Sarva
1. 2. 3. 4. 5.
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
Sela pri Breicah
5. 4. 2011. 14:46:20
5. Knez 1967, 392

Sela pri Dobovi
1. tri groba na kasnom avarskom groblju, u kojima je pronaena lijevana naunica s kuglastim privjeskom, glinene posude i jo pokoji bronani predmet; jedan od unitenih grobova navodno je sadravao ma, a u jednom je bio pokopan ratnik 2. Sela 3. avarsko-slavenska 4. 7./8. stoljee 5. Koroec 1954, 167-170, Filipec 2003, 125, 134, br. 32
Sila
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
grobni nalazi Sila bjelobrdska datacija neodreena Tomii 1994a, 94, Sekelj Ivanan 2001a, 104 i bilj. 14 nakit i ukrasni dijelovi pojasa, naunice, ogrlice, igle, fibule, kope, preice i jezici poloaji nepoznati kasnorimska / ranobizantska 4.-6. stoljee Simoni 1989, 108, 119-120, br. 1-2, 108-109, 120, br. 3-11, 109-110, 120-121, br. 14-18, 110-112, 121, br. 19-24, 113-115, 122-123, br. 32-44, 115-117, 123-124, br. 46-54, 59 est vraka eljeznih strjelica rijeka Kupa hunska / germanska 4.-5. stoljee Simoni 1989, 118, 125, br. 65-70 nekoliko bronanih narukvica poloaji nepoznati kasnorimska / ranobizantska / germanska 5.-6. stoljee Simoni 1989, 117-118, 124, br. 60-63 nepotpuna fibula od srebrnog lima poloaj nepoznat ostrogotska prijelaz iz 5. u 6. stoljee Vinski 1957b, 157, 1962, 76, 1966, 147, 1978a, 35, Simoni 1989, 110, 121, br. 19 bronani ukrasni okov u obliku cikade poloaj nepoznat ostrogotska? 5./6. stoljee Vinski 1957b, 138, br. 2, Simoni 1989, 109, 120, br. 13
322
Sisak i okolica
5. 4. 2011. 14:46:20
1. srebrna igla u obliku cikade, bronani ukrasni okov u obliku cikade, olovna fibula u obliku cikade, jedna bronana i jedna srebrna luna fibula, srebrna lica, bronana palica s ukrasom u obliku ptice 2. poloaj nepoznat 3. ostrogotska 4. prva polovina 6. stoljea 5. Brunmid 1905, 213, 216-217, Vinski 1957b, 136, br. 1, 138, br. 2-3, 156-157, 1966, 147, 1978a, 35-36, Simoni 1988, 79-86, 1989, 109, 120, br. 9, 12-13, 112, 121-122, br. 2627, 118-119, 125, br. 71-72, Burkowsky 1999, 87, 88, Tomii 2001a, 271, Buzov 2004, 464 1. 2. 3. 4. 5. bronana luna fibula poloaj nepoznat germanska (zapadnogotske provenijencije) 6. stoljee Simoni 1989, 112, 121, br. 25
1. masivna srebrna fibula s pozlatom, bronana jabuica maa, ukrasni okov od pozlaene bronce s konjske opreme i trbuasta posuda od sivkastosmee gline, vjerojatno iz unitenih grobova 2. poloaj nepoznat 3. langobardska 4. 6. stoljee 5. Werner 1962, 67, 100, 159, Vinski 1971a, 57, 1971b, 386, Simoni 1989, 113, 122, br. 29-31, 118, 124, br. 64, Burkowsky 1999, 88, Tomii 2000a, 278, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 464 1. 2. 3. 4. 5. kriolika fibula s krunim ukrasima poloaj nepoznat langobardska poslije 568. godine Vinski 1968, 107, 144, Simoni 1989, 113, 122, br. 32, Tomii 2000a, 278, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18
1. dva bronana uzorka za tjetenje opreme konja i krioliko-kruni okov s konjske opreme 2. poloaj nepoznat 3. avarsko-slavenska 4. kasno 6. ili rano 7. stoljee 5. Vinski 1956b, 78-79, 1958, 27, 1970, 46, Burkowsky 1999, 88, Tomii 2000a, 292-293, 2000b, 146, Filipec 2001, 95, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18, Szentpteri 2002, 318319, Buzov 2004, 465 1. okov s kope tzv. korintskog oblika, bronana kopa s okovom u obliku slova U, bronani okov s kope u obliku slova U i bronani jeziac u obliku slova U s etiri uloka od crvenog stakla 2. poloaj nepoznat 3. ranobizantska 4. 7. stoljee
323
5. 4. 2011. 14:46:20
5. Simoni 1989, 115, 120, br. 55-58, Burkowsky 1999, 88, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 465 1. jedan ukrasni okov s prikazom leeega grifona i drugi u obliku veprove glave te primjerci jeziaca i okova 2. rijeka Kupa 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Burkowsky 1999, 88, Filipec 2001, 90-91, 2003, 117-125, 128, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 465 1. 2. 3. 4. 5. nekoliko sjekira poloaj nepoznat avarsko-slavenska 8./9. stoljea Vinski 1978b, 184, Burkowsky 1999, 90
1. mala, vjerojatno franaka bojna sjekira (franciska) s obostrano proirenim sjeivom i ostaci dijelova garniture neouvanih ostruga karolinkog obiljeja 2. poloaj nepoznat 3. franaka 4. kasno 8. i rano 9. stoljee 5. Vinski 1978b, 176, bilj. 192, 187, 192, Sekelj Ivanan 1995a, 179, br. 468, Burkowsky 1999, 88-89, 90, Sekelj Ivanan 1995a, 179, br. 468, 2004a, 122 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. dvije glinene posude jajolikog oblika, jedna mlaa, druga starija, te ostaci keramike poloaji pokraj crkve Sv. Kria i u Treoj ulici slavenska 9./10. stoljea; 11. stoljea Horvat 1954, 102, Vinski 1970, 47, Buzov 1993, 53, 2004, 465, Sekelj Ivanan 2001b, 201-202 tri srebrne naunice grozdolikog oblika i jedna srebrna kariica sa S-nastavkom poloaj Tomislavova ulica bjelobrdska kasno 10. i 11. stoljee Horvat 1954, 100 i bilj. 44, Vinski 1970, 48, Sekelj Ivanan 2001b, 201
1. etiri etverojagodne sljepooniarke, par naunica naroskanog oblika, kameni kalup od ukastog vapnenca za izradbu lijevanih grozdolikih naunica, etiri primjerka ulomaka loe lijevanih naunica grozdolikog oblika, sedam naunica sa S-zavretkom, tri lijevana privjeska, prsten s ukrasom te lunulasta i grozdolika naunica 2. rijeka Kupa 3. slavenska / dalmatinsko-hrvatska / bjelobrdska 4. 9.-11. stoljee 5. eper 1944, 200-201, Vinski 1949b, 27-28, 33-34, 1970, 47-50, Horvat 1954, 99-101, Ercegovi 1958, 182, br. 18, 1960, 250, Burkowsky 1999, 90, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 465 1. srebrena lijevana naunica sa zvjezdolikim privjeskom
324
5. 4. 2011. 14:46:20
2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
rijeka Kupa slavenska kraj 9.-11. stoljee Filipec 2001, 90, 91-92 ulomak bronane lijevane grozdolike naunice rijeka Kupa slavenska sredina 10.-11. stoljee Filipec 2001, 90, 92 bronani lijevani srcoliki privjesak rijeka Kupa slavenska 10./11. stoljee Filipec 2001, 90, 92 bronan nakit, dvije pletene ogrlice i privjesak, Slavonski Brod bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 183, br. 19 srebrna luna fibula poloaj Vruak ostrogotska (vjerojatno) druga polovina 5. stoljea Uglei 1994, 146, br. 1, 147, Tomii 2000a, 270, Ilki 2007, 279, 282, br. 4 bronana kopa poloaj nepoznat avarsko-slavenska vjerojatno 7. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 91, br. 86/lokalitet nepoznat/3, Trbuhovi 1982, 68, Tomii 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpteri 2002, 325 glinena posuda tzv. potiskog oblika poloaj Vinjica avarsko-slavenska moda 7. ili poetak 8. stoljea Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 90, br. 86/lokalitet Vinjica/1, Trbuhovi 1982, 70, Szentpteri 2002, 325, Filipec 2003, 134, br. 35, Ilki 2007, 280 trokrilna strjelica poloaj nepoznat avarska 7. stoljee
325
Slavonski Brod
Sotin
5. 4. 2011. 14:46:21
5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 91, br. 86/lokalitet nepoznat/1, Trbuhovi 1982, 70 1. dva bronana dvodijelna okova i vie okova razliitih oblika, od kojih dva pripadaju tzv. blatnikom stilu, pojasna kopa, dva privjeska, bronani jeziac i ulomci nekoliko pojasnih jeziaca 2. poloaji Zmajevac i Vruak te nepoznat poloaj 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. stoljee 5. Csallny 1956, 188, br. 830, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 90-91, br. 86/lokalitet Zmajevac/1, lokalitet nepoznat/2, Trbuhovi 1982, 72, Simoni 1986, 220, br. 23, Uglei 1994, 146, br. 5-18, 149-152, Sekelj Ivanan 1995a, 243, br. 812-813, Szentpteri 2002, 325, Filipec 2003, 134, br. 34, 36, Ilki 2007, 280, 283-284, br. 6-8, 10-15, 17-19, 23, 25 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. bronani pojasni jeziac, bronana kariica poloaj Vruak avarsko-slavenska kraj 8. / poetak 9. stoljea Ilki 2007, 280, 283, br. 9, 20 bronana naunica poloaj Vruak bjelobrdska 9. stoljee Ilki 2007, 280, 284, br. 24 lijevana lunulasta bronana naunica rijeka Dunav uz obalu Vruak slavenska 8.-11. stoljee Vinski 1952, 30, br. 4, 50, Ilki 2007, 280-281, 284, br. 26
1. etiri bronane grozdolike naunice, dvije bronane i jedna srebrena kariica sa S-zavretkom, etiri keramike posude 2. nepoznat poloaj 3. bjelobrdska (vjerojatno) 4. 10.-11. stoljee 5. Ercegovi 1958, 183, br. 20, Vinski 1970, 79, Ilki 2007, 281, Sekelj Ivanan 2001a, 102, 104, 1. 2. 3. 4. 5. bakrena kariica sa S-zavretkom korito rijeke Dunav uz obalu Kamenac, poloaji Jaro i Vruak bjelobrdska 10.-11. stoljee Ilki 2007, 281, 284, br. 16, 21, 22, 27
Srijemska Mitrovica
1. par rovaenih srebrnih pozlaenih fibula, jantarno zrno i bikonina perla 2. poloaj Pukinova ulica
326
5. 4. 2011. 14:46:21
3. ostrogotska / gepidska? 4. kasnije 5. stoljee 5. Kovaevi 1960, 33, Vinski 1962, 76, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 93-94, br. 88/lokalitet Pukinova ulica/1-3, Kiss 1979, 337, br. 31, Ercegovi-Pavlovi 1982a, 21, 23, Nmeth 1987, 231, br. 23a-c 1. 2. 3. 4. 5. bronan kolut i dvije bronane preice, uz jo nekoliko preica poloaji Zelengora, Krajika ulica, Sonda 24 te poloaj nepoznat germanska (ostrogotska / gepidska) 5./6. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 91-92, br. 88/lokalitet Zelengora/1, lokalitet Krajika ulica/1-2, lokalitet nepoznat/1-2, lokalitet Sonda 24/1, Nmeth 1987, 231, br. 22a sluajan nalaz dvije eljezne spate poloaj nepoznat gepidska druga polovina 5. i poetak 6. stoljea Vinski 1955a, 36-38, 1957, 34, Pribakovi 1955, 36, Csallny 1961, 241, Dimitrijevi Kovaevi - Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet nepoznat/1 bronane i eljezne preice te tri elja poloaji Krajika ulica, ulica Brae Radi i Dr. Adije, O Boko Palkovljevi Pinki gepidska / ostrogotska? kasno 5. i prva polovina 6. stoljea Vinski 1957, 30-31, Kovaevi 1960, 33, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet Krajika ulica/1-2, br. 88/lokalitet ulica Brae Radia i dr. Adije/1-2, br. 88/lokalitet O Boko Palkovljevi - Pinki/1-3
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
1. ulomci posuda od sivo-crne gline s ukrasom od vodoravnih nizova reetkastih rombova i koso postavljenih kriia u tehnici igosanja 2. poloaj O Boko Palkovljevi Pinki 3. gepidska 4. 6. stoljee 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet O Boko Palkovljevi - Pinki/1, Simoni 1978, 219-220 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. trokrilna strjelica i bronana kopa s ovalnom narebrenom preicom i titastim okovom poloaj Pivara avarska 7. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 94, br. 88/lokalitet Pivara/1-2, Kovaevi 1973a, 54, Trbuhovi 1982, 70, Szentpteri 2002, 327 vrak trokrilne strjelice poloaj sjeverozapadna mitrovika nekropola avarska moda 7. stoljee Trbuhovi 1982, 72, Szentpteri 2002, 326-327
327
5. 4. 2011. 14:46:21
1. bronani jezici s pojasa, okovi, kopa, prljen, preica, stremeni, vale i glinene posude podunavskog oblika 2. poloaj Ulica Lole Ribara 3. avarsko-slavenska 4. druga polovina 8. stoljea 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 95-96, br. 88/lokalitet Ulica Lole Ribara, Kovaevi 1973a, 54, Trbuhovi 1982, 61-66, Simoni 1986, 221, br. 32, Szentpteri 2002, 327 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. metalni okov tzv. blatnikog stila poloaj nepoznat avarsko-slavenska kraj 8. / poetak 9. stoljea Kovaevi 1973a, 54 srebrna naunica s kariicom sa sedam koljenaca Srijemska Mitrovica bjelobrdska moda 10./11. stoljee Vinski 1949b, 29, 34 lijevana olovna nedovrena naunica tzv. bjelobrdskog tipa Srijemska Mitrovica bjelobrdska 10./11. stoljee Vinski 1954d, 205 vie komada srebrnog i bronanog nakita Srijemska Mitrovica bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 183, br. 21 pozlaena fibula od bronanosrebrne slitine poloaj Rovine (Strasserov vinograd) gepidska / ostrogotska? kasno 5. stoljee Brunmid 1905, 217, Kovaevi 1960, 32, Csallny 1961, 240, Vinski 1957, 27, 1961, 232, 1971a, 55, 1971b, 383, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 91, br. 87/2 kotani tulac za iglu poloaj nepoznat avarsko-slavenska 8. stoljee Mrkobrad 1980, 104, Szentpteri 2002, 328
Srijemski Karlovci
Stari Gradac
1. nekropola u kojoj je pronaen nakit

328
5. 4. 2011. 14:46:21
2. 3. 4. 5.
poloaj Kranjev brijeg bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 181, br. 7, Viki - Gorenc 1968, 23, Cvetkovi - Kahri 1971, 7, Feletar 1989, 44 88 ukopnih cjelina s razliitim grobnim nalazima poloaj Gatina avarsko-slavenska kasno 7. - kasno 8. stoljee malcelj 1980b, 142-143, 1992b, 48-49, Miloevi 1994, 94, br. 15, Sekelj Ivanan 1995a, 241, br. 799, Szentpteri 2002, 329, Filipec 2003, 134-135, br. 38
Stari Jankovci
1. 2. 3. 4. 5.
Stari Slankamen
1. bronana kopa, okov i jezici, sivocrna glinena posuda tzv. podunavskog oblika, jednosjekli ma (pala) i bojna sjekira 2. poloaj Janda, nepoznat poloaj 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 90, br. 85, Kovaevi 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 72, Szentpteri 2002, 329
Stejanovci
1. par srebrnih narukvica tzv. oblika Szentendre, srebren prsten i komadi srebra jajolikog oblika iz groba 2. Stejanovci 3. avarska 4. prema nalazu srebrnika Konstanta II. (641.-668.) i Konstantina IV. (sucar od 654., car 668.-685.) datira u vrijeme poslije 659. godine 5. Mini 1982, 43-46, Trbuhovi 1982, 68, Szentpteri 2002, 330
Suhopolje
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
sablja i vrh koplja poloaj kod Suhopoljske Borove avarska 8. stoljee Tomii 2000b, 154-155, Salaji 2001, 13, Filipec 2003, 135, br. 39 bronani okov tzv. blatnikog stila poloaj Gradina avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljee Alfldi 1934, 303, Csallny 1956, 189, br. 839, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 96-97, br. 89, Kovaevi 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 72, Simoni 1986, 221, br. 33, Szentpteri 2002, 332
329
Surduk
5. 4. 2011. 14:46:21
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
zlatna naunica Surduk slavenska 10.-12. stoljee Vinski-Gasparini 1952, 20, 24-25 lijevana bronana naunica Surduk slavenska 8.-11. stoljee Vinski 1952, 29, br. 3, 50 bronan nakit Surduk bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 183, br. 22 dva kosturna groblja s nalazima, Suza bjelobrdska druga polovina 10. - kraj 11. stoljea Kiss 1983, 52, Tomii 1995, 73 keramika poloaj Ribnjak slavenska 10./11. stoljee Sekelj Ivanan 2001a, 102 ulomci keramike poloaj Kroi slavenska 11. stoljee Sekelj Ivanan 1995a, 117, br. 122 ostaci groblja na redove poloaj Osnovna kola bjelobrdska poodmaklo 11. stoljee Tomii 1978, 116-120, 1985a, 59-61, 1985b, 26-27, 1986g, 136, Sekelj Ivanan 1995a, 117, br. 123, Puzak 2003, 44
Suza
Sveti ura
Sv. Juraj u Trnju
Svinjarevci
1. grobni nalazi
330
5. 4. 2011. 14:46:21
2. 3. 4. 5.
Svinjarevci bjelobrdska druga polovina 11. stoljea Brunmid 1904, 86-90, Ercegovi 1958, 183, br. 24, Vinski 1970, 80, Sekelj Ivanan 1995a, 244, br. 814, 2001a, 104 ranosrednjovjekovni nalazi poloaji Kuruzeb i Malo Renovo slavenska datacija neodreena Lonjak Dizdar - Dizdar - iljeg 2004, 45-50 ostaci zemunice s keramikim nalazima poloaj arnjak avarsko-slavenska 8. stoljee Beki 2008, 108, 111 keramika poloaj arnjak slavenska 9.-13. stoljee imek 1989, 23-30, Sekelj Ivanan 2001a, 102, 106 grobni nalazi poloaj grobna kapela Sv. Jelene ketlaka / bjelobrdska druga polovina 10. i poetak 11. stoljea Horvat 1956, 22-23, Tomii 1978, 210, 215-216, Sekelj Ivanan 1995a, 119, br. 132, Puzak 2003, 44 tamnosiva glinena posuda id avarsko-slavenska 7./8. stoljee Trbuhovi 1982, 71, Szentpteri 2002, 316 poblie neodreeni nalazi Tompojevci avarsko-slavenska 7./8. stoljea Tomii 1994a, 94
331
arengrad
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
emovec
enkovec kod akovca
id
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Tompojevci kod Sotina
5. 4. 2011. 14:46:21
Torec i okolica
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
sjekira poloaj Doina / Duina slavenska 8.-10. stoljee Markovi 1997, 37 sjekira juno od poloaja Preno pole 1 slavenska 8.-10. stoljee Sekelj Ivanan - Zvijerac 1997, 66 keramiki nalazi poloaji Blaevo pole 1-5 slavenska 8. i 9. stoljea Sekelj Ivanan - Tkalec - iljeg 2003, 121-122
1. ulomci tamnosivo-smee keramike; pojedini povrinski nalazi ukazuju na nazonost naseljenika od 7. stoljea 2. poloaj Blaevo pole 6 3. slavenska 4. 8. i 9. stoljee 5. Sekelj Ivanan - Tkalec - iljeg 2003, 121-122 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. sjekira franakog obiljeja (franciska) Torec franaka datacija neodreena Markovi - Zvijerac 2000, 57 keramika poloaj Ledine-Torec slavenska 9. - kraj 11. stoljea Sekelj Ivanan - Tkalec 2001a, 102, 2002, 309, 2003a, 127-132, 2003b, 105-109, Sekelj Ivanan 2004b, 68-69, 2004c, 130-136 eljezno koplje s bonim krilcima poloaj Stari grad franaka prijelaz iz 8. u 9. stoljee Tomii 1968b, 53-60, 1984, 223-226, 1986a, 64, 1997b, 67, 2000b, 153, 154, Vinski 1978b, 176, bilj. 192, Sekelj Ivanan 1995a, 126, br. 168, 2004a, 110-111, Beki 2003, 167, br. 2
332
Varadin
1. 2. 3. 4. 5.
5. 4. 2011. 14:46:22
Vaica
1. 2. 3. 4. 5.
tamnosiva glinena posuda poloaj Gradina na Bosutu u Batrovcima avarsko-slavenska 8. stoljee Trbuhovi 1982, 72, Szentpteri 2002, 407
Velika Gorica
1. raznovrsni grobni nalazi, posude podunavskog oblika, ukrasna zrna s ogrlice, ostaci vjedrice, sjekire i strjelice u obliku lastavijeg repa, a u jednom su grobu otkriveni predmeti, kako se smatra, izrazite avarske tradicije, jeziac od slabog srebra u obliku grifona, trokrilna strjelica i strjelice u obliku lastavijeg repa, sjekira i bojni no 2. poloaj Visoki Brijeg 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Hoffiller 1909, 127-131, Klemenc 1938, 77, 80-82, Csallny 1956, 167, br. 687, Vinski 1960, 50 (tzv. slavenska lonarija), 50-51, 1978b, 184, Kovaevi 1966, 59, Simoni 1981, 160, 163 (nalazi slavenske provenijencije), 1982, 256, 257, 1995, 154-156, br. 409-413, Sekelj Ivanan 1995a, 100, br. 36, Tomii 2000b, 155, 2002b, 132-133 (tzv. slavenska lonarija), 2003, 157, Szentpteri 2002, 410, Filipec 2003, 135, br. 40 1. groblje s 823 ukopa, uglavnom keramiki nalazi, ostaci tri (krune) pei, ukopi dvaju bunara, poluzemunice 2. poloaj epkovica 3. slavenska 4. 9.-15. stoljee 5. Bugar 2008, 180-192
Velika Gradusa
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
lunulasta naunica Velika Gradusa slavenska 8.-10. stoljee Vinski 1952, 30, br. 7, 50 bronana naunica sa S-nastavkom Velika Gradusa bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 183, br. 26 bronani jeziac Velika Horvatska avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljee Simoni 1986, 219, br. 15, Sekelj Ivanan 1995a, 106, br. 65, Szentpteri 2002, 410, Filipec 2003, 135, br. 41
333
Velika Horvatska
5. 4. 2011. 14:46:22
1. 2. 3. 4. 5.
enska grozdolika naunica Velika Horvatska slavenska 11. stoljee Simoni 1981, 165, Sekelj Ivanan 1995a, 106, br. 65 (navodi da je rije o nakitu tzv. dalmatinsko-hrvatskog tipa) zlatna naunica oblika okrenute piramide poloaj na hrvatsko-bosanskoj granici avarska kasno 6. i rano 7. stoljee Vinski 1956b, 63-84, 1958, 27, Kovaevi 1966, 57, 1969, 68, Mileti 1978, 104, Trbuhovi 1982, 69, Tomii 2000a, 293, 2000b, 146-147, Szentpteri 2002, 410, Filipec 2003, 135, br. 42 vr od svijetlosmee gline s peatnim ukrasima Velike Malence langobardska 6. stoljee Werner 1962, 159, Pirkovi 1971, 174 grobni nalazi poloaj dvorac Drakovi bjelobrdska druga polovina 10.-11. stoljee Brunmid 1904, 83-86, Ercegovi 1958, 183, br. 25, Vinski 1970, 80, Tomii 1978, 209, 2000c, 285-307, Simoni 1984, 75, Feletar 1989, 42, Petri 1995, 30, Sekelj Ivanan 1995a, 124, br. 158, 2001a, 106 dvije bronane pojasne kope, bronani kvadratni uteg i bojni noevi Veliki Orehek langobardska 6. stoljee; uteg datiran u vrijeme Justina II. (565.-578.) Petru 1967, 441-442, Pirkovi 1971, 175-176 grobni nalazi Veliko polje bjelobrdska 11. stoljee Tomii 1994b, 61-64, 1997c, 37-52, 1997e, 2000d, 80-87, 2006c, 314-315
334
Velika Kladua
1. 2. 3. 4. 5.
Velike Malence
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Veliki Bukovec
Veliki Orehek
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Veliko polje kod Zvonimirova
5. 4. 2011. 14:46:22
Vera
1. 2. 3. 4. 5.
srebren i bronan nakit iz grobova poloaj Tursko Groblje bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 183, br. 27, Vinski 1970, 80, Sekelj Ivanan 1995a, 244, br. 815, 2001a, 104
Vinkovci
1. 51 grob i razne rukotvorine, dijelove odjee, nakit i predmeti svakodnevne uporabe: eljezne preice, bronana pojasna karika, perle i privjesci, bronana narukvica proirenih krajeva, bronana fibula ureena jednostavnim rovaenim ukrasom, kotani eljevi, eljezni noevi i prljeni, te ulomci keramikih posuda 2. 13 poloaja 3. gepidska 4. 6. stoljee 5. Simoni 1978, 215, 220-221, Dimitrijevi 1979, 190-191, Dizdar 1999, 66, Iskra-Janoi 1992, 74, 2001, 152, 2002, 78, 2004, 185, 2006b, 65, 2006b, 292, Sekelj Ivanan 1995a, 241, br. 800-801, 803, 2001b, 196, Tomii 1999f, 209-210, 2000a, 275-276, Vuli - Krznari krivanko - Rapan Papea 2007, 71, Rapan Papea - Vuli 2007, 72-73 1. 2. 3. 4. 5. pozlaena srebrna S-fibula ukraena rovaenjem, vjerojatno iz unitenoga groba poloaj nepoznat langobardska 6. stoljee Vinski 1957a, 28, 1986, 23, 1971a, 57, 1971b, 386, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 97, br. 90/2, Werner 1962, 44, 76, 159, Kovaevi 1960, 33, Dimitrijevi 1967, 231, 1979, 190-191, Boji 1984, 214, Sekelj Ivanan 1995a, 242, br. 804, 2001b, 196, Dizdar 1999, 68, Tomii 2000a, 278, Iskra-Janoi 2006b, 292 sivkasto-smea glinena posuda slina tzv. prakom obliku poloaj Novo Selo slavenska vjerojatno 7. stoljee Vinski 1954b, 74/G, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 97, br. 90/lokalitet Novo Selo, Trbuhovi 1982, 74
1. 2. 3. 4. 5.
1. deset paljevinskih grobova s glinenim loncima (urnama) S-profiliranog tijela, eljezni dijelovi ruke i obrua drvene vjedrice, vrak eljezne strjelice, tri ulomka eljeznih noeva 2. poloaj Duga ulica 3. slavenska 4. kraj 7. - prva polovina 8. stoljea 5. Dizdar 1999, 70-71, Sekelj Ivanan 2001b, 196, Iskra-Janoi 2005, 42, 2006c, 292, Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 141-168, 189-200 1. ulomak glinenog lonca, bronana naunica s privjeskom i pozlaeni bronani jeziac tzv. blatnikog stila iz kasnog avarskog doba 2. poloaj stara crkva Sv. Ilije na Meraji
335
5. 4. 2011. 14:46:22
3. avarsko-slavenska 4. 8. i rano 9. stoljee 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 97, br. 90/lokalitet stara crkva, Dimitrijevi 1966, 42, 1979, 191-192, Trbuhovi 1982, 73, Simoni 1986, 219, br. 20, Iskra-Janoi 1995a, 241, br. 802, 1997a, 286, 2005, 43, 2006c, 292, Sekelj Ivanan 1995a, 242, br. 805, 2001b, 196, 2001d, 227, Dizdar 1999, 71, Szentpteri 2002, 414-415, Filipec 2003, 135, br. 43 1. 2. 3. 4. 5. nakit i keramika poloaj Meraja bjelobrdska druga polovina 11. stoljea Ercegovi 1958, 184, br. 28, Dimitrijevi 1966, 11-12, 42-44, 1979, 195-198, Iskra-Janoi 1997b, 101, 1998, 84-87, 1999b, 73-74, 2005, 44-45, 2006c, 293, Sekelj Ivanan 1995a, 241, br. 802, 2001a, 102, 104, 2001b, 196-198, 2001d, 227-274, Andri 2007, 26-28 dvije lijevane narukvice lijeva obala Bosuta bjelobrdska 11. stoljee Brunmid 1902, 157, Sekelj Ivanan 2001b, 197 raznovrstan keramiki materijal, ulomci stakla, eljezni predmeti Poloaj Kikorija kasnorimska 3.-5. stoljee Jelini 2006, 62-63, Sekelj Ivanan - Tkalec 2008, 114 keramiki ulomci, lonarija ukraena eljastom valovnicom, oteeni metalni predmeti poloaj Kikorija slavenska kasno 8.-10. stoljee Jelini 2006, 63-65, Sekelj Ivanan - Tkalec 2008, 114-121 ulomci keramike, ostaci pei poloaj ota slavenska 7.-8. stoljee Sekelj Ivanan - Tkalec 2008, 113-114, 119 ulomci keramike ukraene eljastom valovnicom odnosno vodoravnom crtom Poloaj ota slavenska kraj 10. i prva polovina 11. stoljea Sekelj Ivanan - Tkalec 2008, 114, 119
336
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Virovitica
5. 4. 2011. 14:46:22
Vojka
1. 2. 3. 4. 5.
nekropola s raznovrsnim grobnim nalazima poloaj Brdaica avarsko-slavenska kasno 7. i rano 8. stoljee Mano-Zisl 1937, 266-274, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 97-101, br. 91, Dimitrijevi 1961b, 116-120, 1971, 160-161, Kovaevi 1973a, 53-54, Trbuhovi 1982, 70, Szentpteri 2002, 417 bronan jeziac poloaj Humka avarsko-slavenska 8. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 101-102, br. 91, Kovaevi 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 73, Szentpteri 2002, 417 bronan pojasni jeziac Vuedol avarsko-slavenska 8. stoljee Tomii 1994a, 97, Filipec 2003, 135, br. 44 glinena posuda Vuedol slavenska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 184, br. 29 eljezna pojasna kopa poloaj Lijeva bara - Gradac kasnorimska kasno 4. i prva polovina 5. stoljea Demo 1996, 17, 68, br. 6/4
1. 2. 3. 4. 5.
Vuedol
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Vukovar
1. raznovrsni nalazi s vie lokaliteta, jezici, okovi, od kojih dva ukraena grifonom, naunica, pojasna kopa i dvije posude tzv. podunavskog oblika 2. poloaj Lijeva bara - Gradac 3. avarsko-slavenska 4. 8. - rano 9. stoljee 5. Vinski 1955c, 241-242, 1959b, 103-104, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 102103, br. 92, Dimitrijevi 1967, 235, Karmanski 1976, 5-6, Tomii 1994a, 97, Sekelj Ivanan 1995a, 244, br. 816, Demo 1996, 68-69, br. 7/1-4, 93, br. 58/1, Szentpteri 2002, 419-420, Filipec 2003, 135, br. 45-49 1. ranosrednjovjekovno groblje s grobnim nalazima 2. poloaj Lijeva Bara - Gradac 3. bjelobrdska
337
5. 4. 2011. 14:46:22
4. druga polovina 10. i prva etvrtina 11. stoljea 5. Tomii 1990b, Sekelj Ivanan 1995a, 244, br. 816, Demo 1996, 2006, 302-302 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. bronan nakit poloaj Lijeva bara - Gradac? bjelobrdska 10.-11. stoljee Ercegovi 1958, 184, br. 30 keramika pronaena nekoliko poloaja slavenska / bjelobrdska 10.-14. stoljee Ercegovi 1958, 184, br. 30, Sekelj Ivanan 2001a, 102
Zagreb
1. etiri groba, od kojih su samo dva sadravala priloge, a jedan je konjaniki; nalazi su ubrajali bronani pojasni jeziac, par stremena, vale, okovi od sedla, preice s konjske opreme, kotani iljak, kotana ploica od luka, no, koplje i skramasaks (dugi bojni no), dvije posude tzv. pojednostavljena podunavskog oblika i sjekiru 2. poloaj Kruge 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. stoljee 5. Klemenc 1938, 99-101, Pribakovi 1955, 38, Vinski 1954c, 197, 1960, 52-53, 1978b, 184, Simoni 1981, 157, 160, 1982, 256, 257, Sekelj Ivanan 1995a, 93, br. 1, Sokol 1995, 48-49, 1996a, 84, Buntak 1996, 27, Tomii 2000b, 155, 2002b, 131 (tzv. slavenska lonarija) 1. 2. 3. 4. 5. bronana luna fibula tzv. oblika Rybakov-Werner (enski nakit) poloaj Donji Stenjevec slavenska rano 7. stoljee Vinski 1954b, 78, 1958, 28, 1960, 50, Ljubinkovi 1966, 88, Dimitrijevi 1967, 233, Simoni 1981, 156, 2004, 11, Sekelj Ivanan 1995a, 93, br. 3, Buntak 1996, 27, Tomii 1996, 152 lunulasta naunica sa zvjezdolikim privjeskom poloaj Kaptol slavenska druga polovina 8. stoljea Demo 2007, 24
1. 2. 3. 4. 5.
1. grob ratnika u kojem su bili spata s petodijelnom jabuicom i okovi karolinke garniture za noenje maa 2. podsusedski breuljak podno Susedgrada 3. franaka 4. prva polovina 9. stoljea 5. eper 1944, 204-209, Vinski 1954c, 197, 1960, 53-54, 1978b, 176, bilj. 192, 1981, 20, 32, 1983, 483, 495, 1984, 199, Pribakovi 1955, 44, Simoni 1981, 163, Tomii 1986a, 64,
338
5. 4. 2011. 14:46:22
1996, 154-155, 2000b, 160, Sekelj Ivanan 1995a, 94, br. 6, 2004a, 122, Sokol 1996a, 85 1. 2. 3. 4. 5. nakit poloaj Kaptol dalmatinsko-hrvatska / bjelobrdska 9. - poetak 11. stoljea Vinski 1952, 30, 50, 1960, 54-55, Ercegovi 1958, 184, br. 31, 250, 1960, Simoni 1981, 163-165, Sokol 1986, 56, 1995, 49-50, Sekelj Ivanan 1995a, 95, br. 10, Buntak 1996, 29, Demo 2007, 23-25 ostaci kamenih ognjita i ulomci keramike poloaj Opatovina slavenska kraj 8. - prva polovina 10. stoljea. druga polovina 10. - poetak 11. stoljea Demo 2007, 26-29 grobni nalazi poloaj Stenjevec bjelobrdska 11.-12. stoljee Simoni 2004 naunica poloaj Vrhovec-rnomerec bjelobrdska 10./12. stoljee Vinski 1960, 60, 1970, 80, Tomii 1986a, 64 keramika poloaj Grabarje slavenska od 10. stoljea nadalje Sekelj Ivanan 2001, 102 kresivo u obliku lire, dva kremena (ronjaka) i ulomci posuda poloaj Pod Lipom istono od Zbelave slavenska kraj 8. i 9. stoljee imek 1987, 42, 1999, 39, Beki 2006, 282-283 nepotpuna bronana fibula poloaj Kapela istronogermanska (ostrogotska? gepidska?) 5. stoljee
339
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
Zarilac
Zbelava
Zemun i okolica
5. 4. 2011. 14:46:22
5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 105, br. 93/lokalitet Kapela/1-3, Dimitrijevi 1967, 231, Ivanievi 1999, 98, 105 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. par rovaenih srebrnih pozlaenih fibula, srebrna kopa i dva zrna od zlatnog lima poloaj Gradski park ostrogotska druga polovina 5. stoljea Brunmid 1905, 212-214, Vinski 1957a, 27-28, 1964a, 103, 1971a, 51-52, 1971b, 380, 1978a, 35, 1986, 23, Kovaevi 1960, 31, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 103, br. 93/lokalitet Gradski park/1-3, Kiss 1979, 337, br. 5, Nmeth 1987, 230-231, br. 21a-c sluajan nalaz spate od kovanog eljeza poloaj nepoznat gepidska kasno 5. i prva polovina 6. stoljea Pribakovi 1955, 36, Vinski 1957, 21, 34, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 104, br. 93/lokalitet nepoznat/1 strjelica u obliku lastina repa iz konjanikog groba poloaj nepoznat avarska prva treina 7. stoljea Mrkobrad 1981a, 119-120, Szentpteri 2002, 431
1. vie bronanih okova, od toga dva ureena grifonom, a jedan izveden u tzv. blatnikom stilu, te bronani jezici 2. nekoliko poloaja 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljee 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 104-105, br. 93/lokalitet Invalidski kombinat, 1, I. vodna stanica na Dunavu/1, II. vodna stanica na Dunavu/1, III. vodna stanica na Dunavu/2, Govei brod/ 1-3, Kapela/4-7, Kovaevi 1973a, 51, 53, Trbuhovi 1982, 73, Szentpteri 2002, 430-431 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. lunulasta naunica sa zvjezdolikim privjeskom poloaj III. vodna stanica slavenska 8.-10. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 104, br. 93/lokalitet III. vodna stanica na Dunavu/3 keramika poloaji Galenika i Elektronska industrija slavenska 10.-12. stoljee Mrkobrad 1982a, 67-69, 1982b, 137-139
1. vieslojno naselje s napola ukopanim kuama te glinenim i kamenim peima 2. poloaj ljunkara 3. slavenska
340
5. 4. 2011. 14:46:23
4. 9., 11. i 12. stoljee 5. Sekelj Ivanan 2001a, 99

Zemun Polje
1. tri groba u kojima je pronaena pozlaena bronana pojasna garnitura s jezicima i okovima, ukosnice, staklena zrna, bojna sjekira, ostaci noa, glinene posude i ulomci eljeznih predmeta nepoznate namjene 2. Zemun Polje 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. i rano 9. stoljee 5. Dimitrijevi 1963, 108, 1965, 155, 1966a, 53-76, 1967, 235, Kovaevi 1973a, 53, Trbuhovi 1982, 73, Szentpteri 2002, 431
Zidani gaber
1. keramika, pojasna kopa od pozlaenog srebra, srebrna i bronana pojasna kopa, kotani ealj 2. Zidani gaber 3. langobardska 4. 6. stoljee 5. Werner 1962, 159, Petru 1967, 440-441, Pirkovi 1971, 174-175
Zmajevac
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
runo izraena glinena posuda, barbarizirana imitacija rimske pokrajinske keramike poloaj Vrhegy germanska (panonski federati / gotska?) kasno 4. i 5. stoljee Vinski 1957a, 37, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 70, br. 70/3, Minichreiter 1987, 98, Nmeth 1987, 226, br. 13c, Sekelj Ivanan 1995a, 230, br. 748, 1995b, 135 par zlatnih okova tzv. crnomorskog polikromnog stila s korica spata poloaj Vrhegy hunska / ostrogotska 5. stoljee Vinski 1956a, 20-21, 1957a, 38-41, Werner 1956, 42-43, Kovaevi 1960, 41, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 69-70, br. 70/1, Boji 1984, 214, Minichreiter 1987, 98, 137, Nmeth 1987, 226, br. 13a, Tejral 1988a, 266, Sekelj Ivanan 1995a, 230, br. 748, Tomii 2000a, 266
1. jezici od zlatnog lima, rukotvorina nalik narukvici od zlatnog lima, rozete s opreme za konja od pozlaenog bronanog lima, srebren razvodnik, par stremena tauiranih srebrom, vale i preice iz konjanikoga groba 2. poloaj nepoznat (Vrhegy?) 3. avarska 4. 7. stoljee 5. Csallny 1956, 216, br. 1063, Vinski 1958, 26, 30-31, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 70-71, br. 69/lokalitet nepoznat/1-7, Boji 1984, 215, Minichreiter 1987, 100, 136-137, Garam 1993, 110, br. 149, Sekelj Ivanan 1995a, 230, br. 748, Tomii 1996, 152-153, 2000b, 147-148, Szentpteri 2002, 433
341
5. 4. 2011. 14:46:23
1. 2. 3. 4. 5.
vrak eljeznog koplja; zlatna naunica s ametistom i tamnosiva glinena posuda poloaj nepoznat avarsko-slavenska kasno 7. stoljee; 8. stoljee Csallny 1956, 216, br. 1064, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 70, br. 70, Garam 1982, 209, Sekelj Ivanan 1995, 230, br. 748, Tomii 2000b, 151, Szentpteri 2002, 433, 434 dva kosturna groblja s grobnim nalazima poloaji Ratite (ma. Csatr) i Kio (ma. Kgys) bjelobrdska druga polovina 10. - kraj 11. stoljea Kiss 1983, 273, Tomii 1995, 73, Sekelj Ivanan 2001a, 104 keramika poloaj Grbavica slavenska 9.-10. stoljee Minichreiter - Markovi 2004, 55-56
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Zoljan
abljak
1. keramika iz naseobine podignute iznad rimskodobnog naselja, a jedan ulomak je moda iz kasnijeg vremena 2. poloaj crkvina 3. slavenska 4. druga polovina 7. stoljea; 8./9. stoljee 5. remonik 1970b, 110, Sekelj Ivanan - Tkalec 2006, 178, bilj. 38
upanja
1. 2. 3. 4. 5.
grobni nalaz, dvije naunice s koljencima poloaj Ulica antova dalmatinsko-hrvatska 9.-10. stoljee Vinski 1949b, 29, 33-34, Ercegovi 1960, 250-251, 1961, 225, Sekelj Ivanan 1995a, 245, br. 819
342
5. 4. 2011. 14:46:23
II. Numizmatiki nalazi

Aljma
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
nomizma Konstantina VII. i Romana II. Aljma bizantska sredina 10. stoljea Mirnik 1997, 193, 196, br. 3 Teoderikov zlatni solid u ime Justina I. Bain ostrogotska 518./527. godina Demo 1981, 455, 462, 1994a, 173, 180 (pogreno u ime Anastazija I.), Mimica 1995, 348, Mirnik - emrov 1998, 205, br. 819
Bain
Banotor
1. bronanici Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima, Arkadija i Honorija 2. Banotor 3. kasnorimska / ranobizantska 4. 379.-395. godine 5. Alfldi 1924, 25-26, Eadie 1982, 34, Eadie - Petrovi 1982, 3, Mirnik 1996, 185, bilj. 167
Batajnica
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
jedan denar Stjepana I. i jedan denar Petra I. Batajnica maarska 11. stoljee Kovaevi - Dimitrijevi 1959, 151-153 folis Batina ranobizantska 527./538. godina Gricke-Luki 1998, 1150, br. 4 jedan denar Petra I., pet denara Andrije I. i dva denara Ble I. poloaj Bijelo Brdo II maarska 11. stoljee
343
Batina
Bijelo Brdo
5. 4. 2011. 14:46:23
5. Brunmid 1904, 34, Giesler 1981, 149-150, Tomii 1990b, 142-143, 1991b, 102-105, 2000, 302, Kovcs 1980, 19-20, 1997, 16, 132, 135, Mirnik 1997, 198-199, br. 3-6, 8-9, 11-12, 2004, 214
Bijeljina
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
bronan novac Valentinijana I., Valenta i Gracijana Bijeljina kasnorimska druga polovina 4. stoljea Sergejevski 1932, 23, Klemenc 1936, 130, br. 29, Mirnik 1981, 76, br. 261 40-numij Bjelovar ranobizantska 539./40. godina Mirnik - emrov 1998, 211, br. 3
Bjelovar
Bosanski Brod / okolica
1. bronan novac Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija I. 2. poblie nepoznato nalazite, nalaz ostvaren prigodom gradnje eljeznike pruge od Bosanskog Broda do epa 3. kasnorimska 4. druga polovina 4. stoljea 5. Patsch 1902, 418
Dalj
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
zlatni solid cara Honorija (393.-423.) Dalj kasnorimska 402./406. godina Gricke-Luki 1995, 48, 68, br. 62 Teoderikova srebrna etvrtsilikva u ime Anastazija I. Dalj ostrogotska 493./518. godina Stefan 1925, 4-5, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 85, br. 82/32, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 61-62, 173, 181, 193, Mimica 1995, 348, Mirnik - emrov 1998, 205, br. 818 (Stefan 1925, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962 i Mirnik - emrov 1998 pogreno su odredili Nove Banovce kao nalazite)
1. dvije srebrne etvrtsilikve kralja Kunimunda (560./564.-567.), jedna u ime Justinijana I., a druga u ime Justina II. 2. poloaj nepoznat 3. gepidska 4. 560./564.-567. godine
344
5. 4. 2011. 14:46:23
5. Brunmid 1924a, 671-672, 1924b, 1-2, Stefan 1925, 14-15, 17, Dimitrijevi - Kovaevi Vinski 1962, 111, br. 95/lokaliteti nepoznati, Pinterovi 1978, 100, Mrkobrad 1980, 56, Demo 1981, 464, Boji 1984, 214, Sekelj Ivanan 1995a, 232, br. 755, Gricke-Luki 1998, 1147, Mirnik - emrov 1998, 210, br. 865, 868, Tomii 2000a, 276 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. tri folisa iz 527./538., folis iz 534./539. i dva 12-numija iz 527./565. Dalj ranobizantska 527./565. godina Gricke-Luki 1998, 1150, br. 6, 8, 1152, br. 26, 1153, br. 41, 43, 1154, br. 45 zlatnik cara Arkadija (383.-408.) Daruvar kasnorimska / ranobizantska kraj 4. i poetak 5. stoljea Lit.: Schejbal 2004, 118 bronan novac Valentinijana II. (375.-392.) Donja Kupina kasnorimska druga polovina 4. stoljea Mirnik 1981, 78, br. 274 bronanici Valentinijana I., Valenta i Gracijana poloaj spilja Vindija kasnorimska druga polovina 4. stoljea Tomii 1975, 38-39 Atalarikova srebrna etvrtsilikva u ime Justinijana I. poloaj Borik I ostrogotska 527./534. godina Kiss 1984b, 19, bilj. 8, Demo 1994a, 36, 94, 173, 181, 196, Mimica 1995, 348 bronan novac Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija Donji Petrovci kasnorimska / ranobizantska 379.-395. godine Alfldi 1924, 27, Dautova-Ruevljan 1980, 80, br. 128-129, Mirnik 1996, 178, br. 98, 200, br. 302
Daruvar
Donja Kupina
Donja Voa kod Ivanca
Donji Miholjac
Donji Petrovci
1. 20-numij
345
5. 4. 2011. 14:46:23
2. 3. 4. 5.
Donji Petrovci ranobizantska 569./570. godina Mirnik - emrov 1998, 179, br. 520
1. ostava srebrnih dirhama abasidskih kalifa Abu Abasa (750.-754.), al-Mahdija (775.-785.) i Haruna al-Raida (786.-809.) 2. Donji Petrovci 3. arapska 4. druga polovina 8. stoljea 5. Mirnik 1997, 197-198, br. 1-9, Bartczak 1998, 259-271, Tomii 2000b, 156
Golubinci
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
O, Teoderikova srebrna etvrtsilikva u ime Justina I. poloaj Selite ostrogotska 518./527. godina Demo 1994a, 169, 182, Mimica 1995, 348 srebren dirham abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Gradilite Bekteko arapska 775./785. godina Mirnik 1997, 198, br. 14 bronan novac Valentinijana I. Gradusa Posavska kasnorimska druga polovina 4. stoljea Mirnik 1981, 79, br. 283 bronanici careva Valenta i Gracijana Hrtkovci kasnorimska 364.-375. godine Dautova-Ruevljan 1980, 80, br. 120-123 zlatni solid Jarina ranobizantska 537./542. godina Mirnik - emrov 1998, 149, br. 83
346
Gradite Bekteko
Gradusa Posavska
Hrtkovci / okolica
Jarina
5. 4. 2011. 14:46:23
Josipovo (Ciganka) kod Suhopolja / okolica
1. 2. 3. 4. 5.
denari Andrije I. poloaj Mesarna maarska sredina 11. stoljea Tomii 1990a, 89, 1991, 105, 1997c, 21, Sekelj Ivanan 1995a, 223, br. 709, Mirnik 2004, 216 bronanici Valenta i Valentinijana II. poloaj Veliki Kalnik kasnorimska druga polovina 4. stoljea Demo 1984, 79, 80 folis Laslovo ranobizantska 527./565. godina Gricke-Luki 1998, 1155, br. 58
Krievci / okolica
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Laslovo
Lupoglav u Dugom Selu
1. bronan novac Konstancija II., Julijana II., Jovijana, Valentinijana I., Valenta i Gracijana 2. potok Zelina 3. kasnorimska 4. oko 376. godine 5. Brunmid 1912a, 284-286, Klemenc - Saria 1938, 28, Mirnik 1981, 80, br. 289, Dukat 1996, 69
Mavanska Mitrovica
1. 2. 3. 4. 5.
jedan denar Salomonov i jedan denar vojvode Gze Mavanska Mitrovica maarska druga polovina 11. stoljea Mini 1980, 75, Mirnik 1997, 199, br. 15, 19 (pogreno kao nalazite navedena Srijemska Mitrovica)
1. anonimni bizantski folisi, folis Konstantina X. Duke, folis Romana IV. Diogena te dvije zlatne nomizme Nikefora III. Botanijata 2. Mavanska Mitrovica 3. bizantska 4. druga polovina 10. - kasno 11. stoljee 5. Mirnik 1997, 196, br. 11, 13-14, 197, br. 25-26, Popovi 2003a, 331, br. 53, 55-56, 332, br. 58, 61-65, 68-70, 333, br. 73-74, 76, 78, 80, 334, br. 81, 337-338
347
5. 4. 2011. 14:46:23
Majur
1. 2. 3. 4. 5.
40-numij Majur ranobizantska 571./572. godina Mirnik - emrov 1998, 178, br. 492
Novi Banovci
1. bronanici careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija, Honorija i Eugenija 2. Novi Banovci 3. kasnorimska / ranobizantska 4. 379.-395. godine 5. Alfldi 1924, 21-23, Mirnik 1996, 169, br. 11, 170, br. 18, 21, 22, 27, 171, br. 32, 36, 172, br. 41, 174, br. 62, 65, 175, br. 69, 176, br. 78, 177, br. 89, 93, 96, 179, br. 112, 113, 180, br. 119, 185, br. 163, 186, br. 172, 187, br. 181, 184, 200, br. 298, 300, 202, br. 318, 322, 203, br. 326, 208, br. 377, 211, br. 395 1. 2. 3. 4. 5. bronanici Honorija, Teodozija II. i Marcijana Novi Banovci kasnorimska / ranobizantska prva polovina 5. stoljea Alfldi 1924, 23, Mirnik 1996, 193, br. 235, 207, br. 362
1. Teoderikova srebrna etvrtsilikva u ime Anastazija I. i Atalarikova srebrna etvrtsilikva u ime Justinijana I. 2. poloaj Purger 3. ostrogotska 4. prva polovina 6. stoljea 5. Alfldi 1924, 24, Stefan 1925, 5-7, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 85, br. 82/32, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 61-62, 184, 193-194, Mimica 1995, 348, Mirnik - emrov 1998, 204, br. 816, 207, br. 844, Tomii 2000a, 271 1. 2. 3. 4. 5. Kunimundova srebrna etvrtsilikva u ime Justinijana I. poloaj Purger gepidska 560./564.-567. godine Alfldi 1924, 24, Brunmid 1924a, 671-672, 1924b, 2, Stefan 1925, 14, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 86, br. 82/34, Pinterovi 1978, 100, Mrkobrad 1980, 56, Demo 1981, 464, Mirnik - emrov 1998, 210, br. 864, Tomii 2000a, 276 20-numij iz 507./512., 16-numij iz 542./547. i iz 547./552. te 40-numij iz 547./548. Novi Banovci ranobizantska prva polovina 6. stoljea Alfldi 1924, 23, Metcalf 1960, 435, Kovaevi 1963, 127-128, Mirnik - emrov 1998, 144, br. 15, 152, br. 132, 155, br. 176, 156, br. 179
1. 2. 3. 4. 5.
1. 40-numij iz 573./574. i 20-numij iz 574./575.

348
5. 4. 2011. 14:46:23
2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Novi Banovci ranobizantska 573.-575. godine Alfldi 1924, 24, Mirnik - emrov 1998, 178, br. 498, 181, br. 537 novac careva Konstantina VII., Nikefora II. i Aleksija I. te anonimni folisi Novi Banovci bizantska 10. i 11. stoljee Mirnik 1997, 193-194, 196-197, br. 1-2, 9, 12, 16-22, 28 dva denara Stjepana I., jedan denar Andrije I. i tri denara Salomonova Novi Banovci maarska 11. stoljee Mirnik 1997, 198-199, br. 1-2, 10, 16-18 srebren dirham abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Opatovac arapska 775.-785. godine Mirnik 1997, 198, br. 10 novac Valentinijana I. i Valenta Orolik kasnorimska druga polovina 4. stoljea aranovi-Svetek 1967, 110 20-numij Orolik ranobizantska 581./582. godina Mirnik - emrov 1998, 185, br. 597
Opatovac kod Sotina
Orolik
Osijek
1. bronanici Teodozija I., Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III., Arkadijev zlatnik, zlatnik i bronanik Lava I. 2. Osijek 3. kasnorimska / ranobizantska 4. kraj 4. i 5. stoljee 5. Alfldi 1924, 29, Gricke-Luki 1995, 48, 67, br. 57, Mirnik 1996, 182, br. 135, 193, br. 238, 198, br. 279, 201, br. 306 1. 40-numij iz 512./517., 12-numij iz 527./565., pentanumij iz 542./552., folis iz 527./538. i iz 543./544., solid iz 538./545. i tremis iz 527./565. 2. Osijek
349
5. 4. 2011. 14:46:24
3. ranobizantska 4. prva polovina 6. stoljea 5. Alfldi 1924, 29, Metcalf 1960, 436, Kovaevi 1963, 127-128, Gricke-Luki 1998, 1149, br. 1-2, 1150, br. 7, 1151, br. 20, 1152, br. 28, 1154, br. 44, Mirnik - emrov 1998, 144, br. 21, 152, br. 125 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. dva zlatna trijensa Osijek langobardska 6. stoljee Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 112, br. 96/1, Boji 1984, 214, 1999, 41, Mirnik - emrov 1998, 208, br. 855, Sekelj Ivanan 2001b, 190 20-numij iz 592./593. i solid iz 616./625. Osijek ranobizantska kraj 6. i poetak 7. stoljea Metcalf 1960, 436. Kovaevi 1963, 128, Mirnik - emrov 1998, 187, br. 622, 194, br. 703 novac cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.) Osijek bizantska 11./12. stoljee Mirnik 1997, 197, br. 27 denari Ladislava I. Ovara maarska druga polovina 11. stoljea imi 2002, 48 novac cara Honorija poloaj gradina Zecovi kasnorimska rano 5. stoljee Cigleneki 1987a, 93
Ovara kod epina
Prijedor / okolica
Rakovac
1. bronanici careva Valentinijana I., Valenta, Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima, Arkadija, Ivana, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. 2. poloaj brdo Struica 3. kasnorimska / ranobizantska 4. druga polovina 4. i prva polovina 5. stoljea 5. Alfldi 1924, 25, Eadie 1982, 34, Eadie - Petrovi 1982, 3, Mirnik 1981, 87, br. 332, 1996, 170, br. 19, 24, 171, br. 29, 177, br. 88, 180, br. 117, 181, br. 124-125, 185, br. 165,
350
5. 4. 2011. 14:46:24
186, br. 174, 187, br. 187, 188, br. 191, 193, 189, br. 198, 190, br. 207-208, 210, 214, 191, br. 215, 222, 196, br. 260, 265, 197, br. 272-273, 276, 198, br. 280, 282, 199, br. 294-295, 200, br. 297, 301, 201, br. 312, 203, br. 323, 204, br. 339, 205, br. 341, 344-346, 348, 206, br. 351, 355, 359, 207, br. 360-361, 364-365, 369, 208, br. 371, 209, br. 382, 384, 386, 210, br. 389, 211, br. 403, 406
Satnica akovaka
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Arkadijev zlatni solid Satnica akovaka kasnorimska 388./393. godina Mirnik 1996, 168, br. 1 bronani novac Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija I. Sisak kasnorimska druga polovina / kasno 4. stoljee Patsch 1902, 418, Alfldi 1924, 32
Sisak
1. bronanici Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija iz 379./395., bronanici Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. iz 395./455., zlatnici Valentinijana II., Honorija, Arkadija, Teodozija II. i Antemija iz 379./472. 2. Sisak 3. kasnorimska / ranobizantska 4. kasno 4. - druga polovina 5. stoljea 5. Alfldi 1924, 32-35, Mirnik 1996, 169, br. 14, 16, 170, br. 26, 171, br. 34, 172, br. 39-40, 173, br. 48-49, 175, br. 72, 176, br. 83, 177, br. 92, 178, br. 100, 180, br. 116, 181, br. 126, 185, br. 159, 162, 186, br. 175, 187, br. 178-179, 188, br. 190, 189, br. 197, 198, br. 283, 200, br. 296, 202, br. 314, 320, 204, br. 332 1. Teoderikova srebrna polusilikva, tri srebrne etvrtsilikve i zlatni tremis u ime Anastazija I. te pet bronanih 10-numija u ime Justina I. 2. Sisak 3. ostrogotska 4. 493./518. godina 5. Alfldi 1924, 35, Stefan 1925, 2-4, Metcalf 1960, 437, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 184: pogreno jedan bronani 10-numij u ime Anastazija I., Mimica 1995, 348, Mirnik - emrov 1998, 203, br. 804, 204, br. 810, 814-815, 205, br. 817, 823, 825, 826, 206, br. 829, Tomii 2000a, 271 1. 2. 3. 4. 5. dvije imitacije solida i tremisa Justinijana I. Sisak langobardska prva polovina / sredina 6. stoljea Metcalf 1960, 437, br. 94, Demo 1994a, 23, Mirnik - emrov 1998, 208-209, br. 856857, Tomii 2000a, 278, Sekelj Ivanan 2001b, 200, bilj. 18
1. tremis iz 492./518. i iz 527./565. te dekanumij iz 542./547.

351
5. 4. 2011. 14:46:24
2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4.
Sisak ranobizantska kasno 5. / prva polovina 6. stoljea Alfldi 1924, 35, Metcalf 1960, 436-437, Kovaevi 1963, 128, Mirnik 1981, 89, br. 346, Mirnik - emrov 1998, 143, br. 2, 149, br. 79, 166, br. 329 20-numij iz 603./610. i iz 606./607. Sisak ranobizantska rano 7. stoljee Metcalf 1960, 437, Kovaevi 1963, 129, Mirnik 1981, 91, br. 355, Mirnik - emrov 1998, 191, br. 670 194, br. 699, Tomii 2000a, 280 anoniman bizantski folis Sisak bizantska druga polovina 10. - prva polovina 11. stoljea Mirnik 1997, 193, 196, br. 15 bronan novac Valentinijana II., Teodozija I. i Arkadija Popino brdo kasnorimska 379.-393. godine Alfldi 1924, 26-27, Mirnik 1996, 175, br. 77, 181, br. 128, 130, Ilki 2003, 128 16-numij poloaj Jaro ranobizantska 527./565. godina Ilki 2007, 279, 282-283 jedan denar Kolomanov poloaj jugoistono od Ilkievog vinograda maarska kasno 11. / rano 12. stoljee Ilki 2007, 281, 283-284, br. 16 dvije ostave kasnorimskog novca poloaj gdje su stajali hipodrom odnosno javna kupelj kasnorimska kraj 4. stoljea Popovi 1977, 121, bilj. 31 bronanici Gracijana, Valentinijana I., Teodozija I. i Arkadija Srijemska Mitrovica kasnorimska 379.-395. godine
352
Sotin
Srijemska Mitrovica i okolica
5. 4. 2011. 14:46:24
5. Alfldi 1924, 27-29, Brukner 1961, 80, Mirnik 1996, 171, br. 33, 174, br. 64, 181, br. 129, 182, br. 138, 185, br. 164, 201, br. 310 1. 2. 3. 4. 5. bronanici Honorija, Arkadija, Ivana, Teodozija II. i Valentinijana III. Srijemska Mitrovica kasnorimska / ranobizantska prva polovina 5. stoljea Alfldi 1924, 29, Popovi 1977, 120, 1982, 553, Mirnik 1996, 191, br. 221, 198, br. 281
1. est Teoderikovih srebrnih etvrtsilikva, jedna u Zenonovo ime, tri u ime Anastazija I. i dvije u ime Justina I., te jedna Atalarikova srebrna etvrtsilikva u ime Justinijana I. 2. poloaj 21 3. ostrogotska 4. kasno 5. i prva polovina 6. stoljea 5. Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 93, br. 88/1, Demo 1981, 462, 1994a, 61-62, 185, Mimica 1995, 348, Tomii 2000a, 271, Popovi 2003a, 326, br. 2, 337 1. 2. 3. 4. 5. Kunimundove srebrne polusilikve, jedna u ime Justinijana I., a druga u ime Justina II. poloaj 21 gepidska 560./564.-567. godine Brunmid 1924a, 671-672, 1924b, 1-2, Stefan 1925, 13, 16, 17, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 93, br. 88/lokalitet br. 21/1, Pinterovi 1978, 100: pogreno za Zemun, Mrkobrad 1980, 56, Demo 1981, 464, Mirnik - emrov 1998, 210, br. 866-867, Tomii 2000a, 276
1. 16-numij i tri 40-numija iz 518./522, 40-numij iz 518./538, 16-numij iz 542./547, 20-numij iz 541./542., 544./545. i 551./552, 40-numij iz 557./558. i 20-numij iz 559./560. 2. Srijemska Mitrovica 3. ranobizantska 4. prva polovina / sredina 6. stoljea 5. Alfldi 1924, 29, Metcalf 1960, 433, Kovaevi 1963, 128, Mirnik - emrov 1998, 146, br. 50, 52, 148, br. 71, 155, br. 166, 163, br. 288, Popovi 2003a, 326, br. 2, 327, br. 7, 13-14, 328, br. 18-19, 337, 338 1. 20-numij iz 565./566., 20-numij iz 565./569., 20-numij iz 567./568., etiri 20-numija iz 568./569., tri 20-numija iz 569./570., 20-numij iz 570./571., sedam 20-numija iz 574./575., dva 40-numija iz 569./570. i zlatni semis iz 565./578. 2. Srijemska Mitrovica 3. ranobizantska 4. druga polovina 6. stoljea 5. Metcalf 1960, 433-434, Kovaevi 1963, 128, Mirnik - emrov 1998, 179, br. 508, 519, 180, br. 524, 526, 181, br. 542, 548, Popovi 2003a, 328, br. 20, 22, 337, 329, br. 23, 2628, 31, br. 33, 35, 37, 337-338, 330, br. 41-42, 44, 48, 338 1. 2. 3. 4. 5. 12-numij Srijemska Mitrovica bizantska 632./641. godina Mirnik - emrov 1998, br. 737
353
5. 4. 2011. 14:46:24
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
dva srebrna dirhama abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Srijemska Mitrovica arapska 775.-785. godine Mirnik 1997, 198, br. 11-12 anonimni bizantski folisi Srijemska Mitrovica bizantska druga polovina 10. - prva polovina 11. stoljea Mirnik 1997, 196, br. 6, 8, 10, Popovi 2003a, 331, br. 57, 333, br. 71, 75, 77, 337-338 Arkadijev bronanik iz 383./386. i iz 392./395. Stari Slankamen kasnorimska kasno 4. stoljee Mirnik 1996, 171, br. 35, 180, bilj. 121 tri 16-numija iz 538./542., 16-numij iz 542./547. i 40-numij iz 542./543. Stari Slankamen ranobizantska prva polovina 6. stoljea Metcalf 1960, 436, 439-440, Kovaevi 1963, 128, Mirnik 1981, 89, br. 350, Mirnik emrov 1998, 155, br. 167-168, 171, 173, 159, br. 233 anoniman bizantski folis Stari Slankamen bizantska 10. - prva polovina 11. stoljea Mirnik 1997, 196, br. 7 srebrnici Konstanta II. i Konstantina IV. Stejanovci bizantski poslije 659. godine Mini 1982, 43-46, Trbuhovi 1982, 68, Szentpteri 2002, 330 bronan novac Teodozija I. Sunja kasnorimska kasno 4. stoljee Mirnik 1981, 82, br. 206
Stari Slankamen
Stejanovci
Sunja
Surduk
1. dva bronanika Valentinijana II.

354
5. 4. 2011. 14:46:24
2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
Surduk kasnorimska 379.-388. godine Alfldi 1924, 24 40-numij iz 522./527. i 20-numij iz 541./542. Surduk ranobizantska prva polovina 6. stoljea Alfldi 1924, 24, Mirnik - emrov 1998, 147, br. 62, 163, br. 283 jedan denar Andrije I. Surduk maarska sredina/druga polovina 11. stoljea Mirnik 1997, 198-199, br. 7 denar Andrije I. jedan denar Salamonov Suza maarska druga polovina 11. stoljea Kiss 1983b, 52, Tomii 1995, 73 jedan denar Ble I. i pet denara Ladislava I. Svinjarevci maarska druga polovina 11. stoljea Brunmid 1904, 87, Giesler 1981, 150, 158, Sekelj Ivanan 1995a, 244, br. 814, Kovcs 1997, 16, 132, 135, Mirnik 1997, 199, br. 14, 20-24, 2004, 217 bronanici Valentinijana I., Valenta i Gracijana te zlatni solid cara Honorija poloaj Budrovci kasnorimska 384./395. godina Dukat 1998, 119 Teoderikova srebrna etvrtsilikva u ime Justina I. poloaj Budrovci ostrogotska 518./527. godina Stefan 1925, 7-10, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 115, br. 99/1, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 61-62, 140-141, 173, 181, Boji 1984, 214, Mimica 1995, 348, Sekelj Ivanan 1995a, 187, br. 508, Dukat 1998, 119, Mirnik - emrov 1998, 206, br. 832, Tomii 2000a, 271
355
Suza
Svinjarevci
trbinci
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
5. 4. 2011. 14:46:24
Vinkovci
1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.
bronan novac Valentinijana I., Valenta, Gracijana i Valentinijana II. Vinkovci kasnorimska 376. godina Brunmid 1912b, 272-284, Alfldi 1924, 30-31, Mirnik 1981, 83, br. 313 bronani novac Gracijana, Valentinijana II.,Teodozija I., Magna Maksima i Arkadija Vinkovci kasnorimska 379./401. godine Brunmid 1902, 163, Alfldi 1924, 31-32, Mirnik 1996, 172, br. 42, 46, 173, br. 52, 177, br. 95, 179, br. 111, 188, br. 195, 200, br. 303, 201, br. 313, 293, br. 329, 331 Honorijev zlatni solid i bronanik Vinkovci kasnorimska poslije 395. godine (solid) Dimitrijevi 1979, 190, Iskra-Janoi 2001, 152, Sekelj Ivanan 2001b, 196 zlatni solid i zlatni trijens (tremis) Teodozija II. Vinkovci (?) kasnorimska / ranobizantska 408./450. godine Brunmid 1902, 163, Alfldi 1924, 31, Dimitrijevi 1979, 183, 190 Teoderikova posrebrena bronana etvrtsilikva u ime Justina I. i primjerak bez podataka Vinkovci ostrogotska prva polovina 6. stoljea Dimitrijevi 1979, 190, Demo 1994a, 173, 186, Mimica 1995, 348 40-numij Vinkovci ranobizantska 539./540. godina Gricke-Luki 1998, 1150, br. 11, Mirnik - emrov 1998, 151, br. 108 tri denara Ladislava I. Vinkovci maarska druga polovina 11. stoljea Dimitrijevi 1966, 74-75, 1979, 196, Iskra-Janoi 1997a, 287, 1999b, 73, 2005, 44, 2006c, 293, Mirnik 2004, 217, Tomii 2000c, 293, 302
Vukovar i okolica
1. tri Teoderikove srebrne etvrtsilikve u ime Anastazija I. i jedna Atalarikova srebrna polusilikva u ime Justinijana I. 2. Vukovar
356
5. 4. 2011. 14:46:24
3. ostrogotska 4. 493./534. godina 5. Demo 1994a, 173-174, 187, Mimica 1995, 348 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. nomizma Konstantina VII. i Romana II. poloaj Lijeva bara bizantska sredina 10. stoljea Mirnik 2008, 126 anoniman bizantski folis Vukovar bizantska 10. - prva polovina 11. stoljea Metcalf 1965, 55, Mirnik 1997, 193 bronan novac Konstancija II., Valentinijana I., Valenta i Gracijana poloaj Markuevea Trnava (nekadanji Sveti imun) u Dubravi kasnorimska druga polovina 4. stoljea Brunmid 1912b, 272, Klemenc - Saria 1939, 28-29, Mirnik 1981, 84, br. 321, Dukat 1996, 69 zlatni solid Valentinijana III. poloaj pansko (nekadanje polje panjsko) kasnorimski poslije 450. godine Gregl 1991, 73, br. 93, Dukat 1995, 37, 115, br. 191 40-numij poloaj Gornji grad-Gradec ranobizantska 570./571. godina Klemenc 1938, 98, Vinski 1960, 49, Simoni 1981, 155-156, Dukat 1996, 69, Sokol 1996b, 47, 1998, 18, Mirnik - emrov 1998, 176, br. 488, Tomii 2000a, 283, 2000b, 148, 2001b, 180 Atalarikova srebrna etvrtsilikva u ime Justinijana I. Zemun ostrogotska 526./534. godina Demo 1994a, 187, Mimica 1995, 348
Zagreb
Zemun i okolica
1. 2. 3. 4. 5.
1. solid konstantinopolske kovnice; dva bronanika Anastazija I., bronanik Justina I. te dva bronanika Justinijana I. iz 546./547. 2. poloaj Beljarica kod Zemuna; Zemun 3. ranobizantska
357
5. 4. 2011. 14:46:25
4. prva polovina 6. stoljea 5. Kovaevi 1963, 127-128 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. solid Zemun ranobizantska 567./578. godina Mirnik - emrov 1998, 176, br. 473 bronanik Zemun ranobizantska moda 590. godina Kovaevi 1963, 128 srebren dirham abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Zemun arapska 775.-785. godine Mirnik 1997, 198, br. 13 anoniman folis i zlatnik Nikefora II. Zemun bizantska druga polovina 10. stoljea Mirnik 1997, 193, 196, br. 4-5 zlatni solid Teodozija II. poloaj Vrhegy ranobizantska 441./450. godina Vinski 1956a, 20-21, Dimitrijevi - Kovaevi - Vinski 1962, 70, br. 70/lokalitet Vrhegy/2, Soproni 1985, 83, Sekelj Ivanan 1995a, 230, br. 748, Mirnik 1996, 192, bilj. 225 Honorijev zlatnik abno kasnorimska od 408. nadalje Demo 1984, 79, 81
Zmajevac
abno kod Krievaca
1. 2. 3. 4. 5.
358
5. 4. 2011. 14:46:25
III. Kameni spomenici i ostala graa

Banotor
1. 2. 3. 4.
kameni kapitel s pleternim ukrasom Banotor 11.-12. stoljee Karaman 1948, 118-119, 1952, 60-61, Goss 2007, 20-22
Beli Manastir
1. Ulomak oltarne pregrade od vapnenca s pleternim uzorcima i ulomak kapitela od vapnenca, 2. Beli Manastir 3. druga polovina 11. stoljea 4. Radi 1995, 99-122, 2007, 75-76, br. 38-39, Sekelj Ivanan 2001a, 104, Goss 2007, 20
Kijevci kod Bosanske Gradike
1. 2. 3. 4. 1. 2. 3. 4. 1. 2. 3. 4. 1. 2. 3. 4.
ulomak glagoljakog natpisa vjerojatno iz stare crkve 10./11. stoljee Vego 1970, 94-95, br. 277, Mihalji - Steindorff 1982, 102, br. 159 bronani kri s raspetim Kristom poloaj crkva Sv. Martina 11.-12. stoljee Karaman 1948, 105, 115 tri ulomka kamene ploe i kameni polukapitel poloaji Feketov vinograd, brdo Struica 11.-12. stoljee Karaman 1948, 118-119, 1952, 60-61, Goss 2007, 20-22, 97-98, br. 86-89 opeka s glagoljskim slovima poloaj opatija Sv. Mihovila 12. stoljee (1129. godina?) Putanec 1977, 69-73, 1995, 118-119, Soka-timac 1997, 22.
Martinina pod Otrocem kod Lobora
Rakovac
Rudina kraj Poege
Sisak
1. ulomak kamene grede od bjelkastog pjeenjaka ukraene troprutim pleterom s ispupenim okruglim krugovima i volutama 2. poloaj nepoznat 3. 9.-11. stoljee 4. Brunmid 1912, 133, br. 792, Burkowsky 1999, 90, Simoni 2007, 94, br. 79
359
5. 4. 2011. 14:46:25
1. ulomak kamene grede od utog pjeenjaka ukraene trostrukom pletenicom s ispupenim krugovima i volutama, 2. poloaj nepoznat 3. 9.-11. stoljee 4. Brunmid 1912, 133, br. 793, Burkowsky 1999, 90, Simoni 2007, 94, br. 80 1. 2. 3. 4. ulomak kamenog pluteja od utog pjeenjaka ukraenog troprutim trakama Sisak 10.-12. stoljee Brunmid 1912, 137, br. 805, Burkowsky 1999, 91, Simoni 2007, 95, br. 81
1. ulomak kamene ploe od utog pjeenjaka ukraene dvostrukim pleterom u okomitoj traci i ukrasom u obliku ueta u gornjem desnom rubu 2. Sisak 3. 10.-12. stoljee 4. Brunmid 1912, 137, br. 806, Burkowsky 1999, 91, Simoni 2007, 95, br. 82 1. 2. 3. 4. 1. 2. 3. 4. 1. 2. 3. 4. ulomak kamene ploe s natpisom ukraene volutama, poloaj nepoznat 9.-11. stoljee Brunmid 1912, 132, br. 791, Simoni 2007, 95, br. 83 ranoromaniki kapitel Srijemska Mitrovica 11.-12. stoljee Karaman 1948, 119, 1952, 61 ranoromaniki kapitel, ostaci temelja od buke, menza s krievima i ulomci zida Kaptolski breuljak, poloaj dananje katedrale Sv. Stjepana druga polovina 11. / poetak 12. stoljea Deanovi 1960, 67-72, 78, 1963, 16, 20, 22, bilj. 8, 23, Ivandija 1981, 10-11, Goss 2005, 101, Sekelj Ivanan 2008, 101
Srijemska Mitrovica
Zagreb
360
5. 4. 2011. 14:46:25
Bibliografija
Kratice AAAd: Antichit altoadriatiche, Trst AAntH: Acta Antiqua Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpeta AArchH: Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpeta ACD: Acta Classica Universitatis Scientiarum Debreceniensis, Debrecen AECO: Archivum Europae Centro-orientalis, Budimpeta Leipzig AGN: Anzeiger des Germanischen Nationalmuseums, Nrnberg AH: Acta Histriae, Koper Milje AHistH: Acta Historica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpeta AHOI: Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb AIA: Annales Instituti Archaeologici, Zagreb AMR: Atti e memorie della Deputazione di storia patria per le province di Romagna, nova seria, Bologna AAW: Anzeiger der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Be AG: Archiv fr sterreichische Geschichte, Be AP: Arheoloki pregled, Beograd AR: Alba Regia, Szkesfehrvr ArchAust: Archaeologia Austriaca, Be Archrt: Archaeolgiai rtest, Budimpeta ArchIug: Archaeologia Iugoslavica, Beograd ArchR: Archeologick rozhledy, Prag ArhVj: Arhivski vjesnik, Zagreb ARR: Arheoloki radovi i rasprave HAZU, Zagreb AV: Arheoloki vestnik, Ljubljana AZZRO: Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, Osijek BA: Byzantina Australiensia, Melbourne BAASJB: Bilten Amaterska arheoloka sekcija jugozapadne Bake, Odaci BAR: British Archaeological Report, Oxford BB: Byzantinobulgarica, Sofija BjZ: Bjelovarski zbornik, Bjelovar
361
5. 4. 2011. 14:46:25
BRB: Budapest Review of Books, Budimpeta BS: Byzantinoslavica, Prag BSl: Balcanoslavica, Prilep BSm: Bogoslovna smotra, Zagreb BSt: Balkan Studies, Tesalonika BZ: Byzantinische Zeitschrift, Stuttgart Leipzig CCP: Croatica Christiana Periodica, Zagreb CCSL: Corpus Christianorum, Series Latina, Turnhout CFHB: Corpus fontium historiae Byzantinae, Washington Berlin Be Tesalonika Bruxelles Rim CKD: Crkvena kulturna dobra, Zagreb CMJ: Croatian Medical Journal, Zagreb CSCO SS: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, Scriptores Syri, Louvain CSEL: Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, Be CSHB: Corpus scriptorum historiae Byzantinae, Bonn CS: esk Casopis Historick, Prag VH: esk casopis historick, Prag SLKZ: asopis za slovenski jezik, knjievnost in zgodovino, Ljubljana DANUBiH: Djela Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo EME: Early Medieval Europe, Oxford Malden ESA: Eurasia Septentrionalis Antiqua, Helsinki FA: Folia Archaeologica, Budimpeta FHG: Fragmenta historicorum Graecorum, Pariz FMS: Frhmittelalterlichen Studien, Berlin New York GCBI: Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo GCS: Die griechischen christlichen Schriftsteller der ersten Jahrhunderte, Leipzig Berlin GGM: Godinjak Gradskog muzeja, Varadin GGMS: Godinjak Gradskog muzeja Sisak, Sisak GGMV: Godinjak Gradskog muzeja Varadin, Varadin GIDNS: Glasnik Istorijskog drutva Novi Sad, Novi Sad GOMHV: Godinjak za kulturu, umjetnost i drutvena pitanja Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci GRBS: Greek, Roman and Byzantine Studies, Durham GS: Germanoslavica, Brnn; Prag GSAD: Glasnik Srpskog arheolokog drutva, Beograd GSM: Glasnik slavonskih muzeja, varia loca GZ: Godien zbornik, Skopje GZMA: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Arheologija, Sarajevo GZMBiH: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo HA: Histria Antiqua, Pula HAG: Hrvatski arheoloki godinjak, Zagreb HAM: Hortus Artium Medievalium, Zagreb Motovun
362
5. 4. 2011. 14:46:25
Bibliografija
HBN: Hamburger Beitrge zur Numismatik, Hamburg H: Historick asopis, Bratislava HrZ: Hrvatsko zagorje, Krapina HS: Hrvatska smotra, Zagreb HZ: Historijski zbornik, Zagreb I: Istorijski asopis, Beograd IG: Istorijski glasnik, Beograd IzvInstIst: Izvestija na Instituta za istorija, Sofija JE: Jugoslavenska enciklopedija, Zagreb JGO: Jahrbcher fr Geschichte Osteuropas, Wiesbaden Stuttgart JAI: Jahreshefte des sterreichischen Archologischen Instituts, Be JB: Jahrbuch der sterreichischen Byzantinistik, Be JRGZM: Jahrbuch des Rmisch-Germanischen Zentralmuseums Mainz, Mainz JRS: The Journal of Roman Studies, London KZ: Krievaki zbornik, Krievci LexMA: Lexikon des Mittelalters, ur. R. H. Bautier R. Auty N. Angermann, Mnchen Zrich 1980-1998. (izdanje na CD ROM-u ur. Ch. Bretscher-Gisiger Th. Meier, Stuttgart Weimar 2000) LK: Levltri kzlemnyek, Budimpeta LjJAZU: Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb MAG: Mitteilungen der anthropologischen Gesellschaft, Be MAI: Mitteilungen des Archologischen Instituts der Ungarischen Akademie der Wissenschaften, Budimpeta MB: Miscellanea Bulgarica, Be MET: Migracijske i etnike teme, Zagreb MGH AA: Monumenta Germaniae Historica Auctores Antiquissimi, Berlin MGH EKE: Monumenta Germaniae Historica Eppistolae Karolini aevi, Berlin MGH EP: Monumenta Germaniae Historica Epistolae, Berlin MGHLeg, CRF: Monumenta Germaniae Historica Legum sectio. Capitularia regum Francorum, Hannover MGH PLAC: Monumenta Germaniae Historica Poetae Latini aevi Carolini, Berlin MGH SRLI: Monumenta Germaniae Historica Scriptores rerum Langobardicarum et Italicarum saec. VI-IX., Hannover MGH SS: Monumenta Germaniae Historica Scriptores, Hannover MGH SSRG: Monumenta Germaniae Historica Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum ex Monumentis Germaniae historicis separatim editi, Hannover MGH SSRM: Monumenta Germaniae Historica Scriptores rerum Merovingicarum, Berlin MGSL: Mitteilungen der Gesellschaft fr Salzburger Landeskunde, Salzburg MIG: Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, Innsbruck MMFH: Magnae Moraviae fontes historici I-V, L. Havlk i drugi (ur.), Prag Brno 1966.1977. MVj: Muzejski vjesnik. Glasilo muzeja sjeverozapadne Hrvatske, varia loca NK: Numismatikai Kzlny, Budimpeta
363
5. 4. 2011. 14:46:25
NV: Numizmatike vijesti, Zagreb NZ: Numismatische Zeitschrift, Be OA: Opuscula archaeologica, Zagreb ObHAD: Obavijesti Hrvatskog arheolokog drutva, Zagreb OJA: Oxford Journal of Archaeology, Oxford OrChrP: Orientalia Christiana Periodica, Rim OsZ: Osjeki zbornik, Osijek PamArch: Pamtky Archeologick, Prag PBA: Proceedings of the British Academy, London PdZ: Podravski zbornik, Koprivnica PG: Patrologiae cursus completus, Series Graeca, izd. J.-P. Migne, Pariz 1857.-1865. PIAZ: Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, Zagreb PL: Patrologiae cursus completus, Series Latina, izd. J.-P. Migne, Pariz 1844.-1864. PoZ: Poeki zbornik, Slavonska Poega PP: Povijesni prilozi, Zagreb PUN: Povijest u nastavi, Zagreb PZ: Prhistorische Zeitschrift, Berlin New York RE: Real-Encyclopdie der classischen Altertumswissenschaft, A. F. Pauly G. Wissowa W. Kroll K. Witte K. Mittelhaus K. Ziegler H. Grtner (ur.), Stuttgart; Mnchen RA: Revue des tudes augustiniennes, Pariz RB: Revue des tudes byzantines, Pariz RGA: Reallexikon der Germanischen Altertumskunde, H. Jankuhn, H. Beck i drugi (ur.), Berlin New York RH: Revue historique, Pariz RHAZU: Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb RHE: Revue dHistoire Ecclsiastique, Louvain RISS: Rerum Italicarum Scriptores. Raccolta degli storici italiani dal Cinquecento al Millecinquecento, Bologna RJAZU: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb RMPh: Rheinisches Museum fr Philologie, Bonn RRPZZd: Radovi Razdjela povijesnih znanosti Filozofskog fakulteta Zadar, Zadar RSAZUHum: Razprave Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Znanstveno drutvo za humanistine vede, Ljubljana RSI: Radovi Staroslavenskog instituta, Zagreb RSR: Recherches de science religieuse, Pariz RSAZUZgod: Razprave Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Razred za zgodovinske in drubene vede, Ljubljana RVM: Rad vojvoanskih muzeja, Novi Sad RZHP: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb RZPZZd: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar RZSF: Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Zagreb
364
5. 4. 2011. 14:46:25
Bibliografija
RZZRV: Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin, Varadin SeZ: Senjski zbornik, Senj SHP: Starohrvatska prosvjeta, 3. serija, Zagreb/Split : (Zbornik Centra za bizantska istraivanja), Tesalonika SOF: Sdostforschungen, Mnchen SPFB: Sbornik prac Filosofick fakulty Brnensk university, Brno SR: Slavic Review, Champagne Urbana SSRH: Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, izd. E. Szentptery, Budimpeta SS: Settimane di studio del centro italiano di studi sullalto medioevo, Spoleto SSlav: Scrinia Slavonica, Slavonski Brod SSlavH: Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpeta SymMog: Internationales kulturhistorisches Symposion Mogersdorf, varia loca TTH: Translated Texts for Historians, Liverpool TZ: Tkaliev zbornik, Zagreb UH: Unsere Heimat, Be UJ: Ungarische Jahrbcher, Berlin Lepzig UJb: Ungarn-Jahrbuch, Mnchen VAHD: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split VAMZ: Vjesnik arheolokog muzeja u Zagrebu, 3. serija, Zagreb VHAD: Viestnik hrvatskoga arkeologikoga drutva, Zagreb VHAD n. s.: Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva, nova serija, Zagreb VHARP: Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Pazin Rijeka VizVrem: Vizantijskij Vremennik, Moskva VMKH: Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zagreb VMPK: Vjesnik Muzeja Poeke kotline, Slavonska Poega VVM: Vesnik Vojnog muzeja JNA, Beograd WSt: Wiener Studien. Zeitschrift fr klassische Philologie und Patristik, Be ZBL: Zeitschrift fr bayerische Landesgeschichte, Mnchen Z: Zgodovinski asopis, Ljubljana ZFF: Zbornik Filozofskog fakulteta, Beograd ZFO: Zeitschrift fr Ostforschung, Marburg Lahn ZGKM: Zbornik Gradskog muzeja Karlovac, Karlovac ZHZ: Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb ZKT: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisuugodinjice Hrvatskoga Kraljevstva, [Posebna djela JAZU; knj. 17], Zagreb 1925. ZM: Zalai Mzeum, ZM: Zbornik Muzeja akovtine, akovo ZMGB: Zbornik Muzeja grada Belie, Belie ZMSI: Zbornik Matice srpske za istoriju, Novi Sad ZRVI: Zbornik radova Vizantolokog instituta, Beograd
365
5. 4. 2011. 14:46:26
Izvori Skupna izdanja i zbirke vrela CD: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. I, izd. M. Kostreni J. Stipii M. amalovi, sv. II-XII, izd. T. Smiiklas, sv. XIV-XVI, izd. M. Kostreni, sv. XVII, izd. S. Gunjaa, sv. XVIII, izd. D. Rendi-Mioevi, sv. XIX (Supplementa I), izd. H. Sirotkovi J. Kolanovi, sv. XX (Supplementa II), izd. H. Sirotkovi, Zagreb 1904.-2002. CIL III: Corpus inscriptionum Latinarum III/1-2, izd. Th. Mommsen, Berlin 1873., Supplementa 1-2, izd. Th. Mommsen O. Hirschfeld A. Domaszewski, Berlin 1902. DHA I: Diplomata Hungariae antiquissima accedunt epistolae et acta ad historiam Hungariae pertinentia I: Ab anno 1000 usque ad annum 1131, izd. G. Gyrffy J B. Borsa F. L. Hervy B. L. Kumorovitz J. Moravcsik, Budimpeta 1992. DRMH I: The Laws of the medieval kingdom of Hungary Decreta regni mediaevalis Hungariae I: 1000-1301, priredili i preveli J. M. Bak Gy. Bnis J. R. Sweeney, s ogledom o prethodnim izdanjima A. Csizmadija, uz suradnju L. S. Domonkosa, [The Laws of Hungary I.1], Budimpeta 21989. ILCV: Incriptiones Latinae Christianae Veteres I-III, izd. Ch. Diehl, Berlin 1924.-1931., IV: Supplementum, izd. J. Moreau H. I. Marrou, Berlin 1967. KLAI 1972: N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972. KOS 1902: F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku I (l. 501-800.), Ljubljana 1902. KOS 1906: F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku II (l. 801-1000.), Ljubljana 1906. KOS 1911: F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku III (l. 1001-1100.), Ljubljana 1911. LAKATOS 1973: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Gepiden, [Acta Universitatis de Attila Jszef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XVII, Opuscula Byzantina II], Szeged 1973. LAKATOS 1978: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Heruler, [Acta Universitatis de Attila Jszef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XXI, Opuscula Byzantina VI], Szeged 1978. RAKI 1877: F. Raki, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, [Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 7], Zagreb 1877. II 1914a: F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije. Dio I. est 1. (do god. 1107.), Zagreb 1914. VIINJ I: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I, obradili F. Barii Mila Rajkovi B. Kreki L. Tomi, [Posebna izdanja SAN-u, knj. 141; Vizantoloki institut, knj. 3], Beograd 1955. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) VIINJ II: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, prijevod i komentar B. Ferjani, [Posebna izdanja SAN-u, knj. 323; Vizantoloki institut, knj. 7], Beograd 1959. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) VIINJ III: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije III, obradili J. Ferluga B. Ferjani R. Katii B. Kreki B. Radoji, uredili G. Ostrogorski F. Barii, [Posebna izdanja Vizantolokog instituta SAN-u; knj. 10], Beograd 1966. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.)
366
5. 4. 2011. 14:46:26
Bibliografija
VIINJ IV: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije IV, obradili J. Kali B. Ferjani N. Radoevi-Maksimovi, uredili G. Ostrogorski F. Barii, [Posebna izdanja Vizantolokog instituta SAN-u; knj. 12], Beograd 1971. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) Pojedinana vrela Adam Bremenski: Magistri Adam Bremensis Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum / Adam von Bremen, hamburgische Kirchengeschichte, izd. B. Schmeidler, [MGH SSRG 2], Hannover Leipzig 31917. AFCA: Annalium Fuldensium Continuationes Altahenses, u: Annales Fuldenses sive Annales regni Francorum orientalis, izd. F. Kurze, [MGH SSRG 7], Hannover 1891., 131-135 AFCR: Annalium Fuldensium Continuatio Ratisbonensis, u: Annales Fuldenses sive Annales regni Francorum orientalis, izd. F. Kurze, [MGH SSRG 7], Hannover 1891., 107-131 Agatija: Agathiae Myrinaei historiarum libri quinque, izd. R. Keydell, [CFHB 2, Series Berolinensis], Berlin 1967.; Agathias, The Histories, prev. J. D. Frendo, [CFHB 2A, Series Berolinensis], Berlin 1975. Akti salonitanskoga sabora 530.: Akti salonitanskoga sabora 15. srpnja (!) 530., u: R. Dodig A. kegro, Akti crkvenih sabora odranih 530. i 533. u Saloni, PP 35 (2008.), 13-17. Akti salonitanskoga sabora 533.: Akti salonitanskoga sabora 4. svibnja (!) 533., u: R. Dodig A. kegro, Akti crkvenih sabora odranih 530. i 533. u Saloni, PP 35 (2008.), 18-22. Albert iz Aachena: Albertus Aquensis, Historia expeditionis Hierosolymitanae, u: Alberti Aquensis Historia Hierosolymitana, izd. Cl. D. Bogarsius, [Recueil des historiens des Croisades: Historiens Occidentaux IV], Pariz 1879., 265-713; Albert of Aachen, Historia Ierosolimitana / History of the Journey to Jerusalem, izd. i prev. S. B. Edgington, Oxford 2007. Ambrozije, O sveenikim slubama: Ambrosius episcopus Mediolanensis, De officiis ministrorum I, izd. M. Testard, [CCSL 15], Turnhout 2005., II, izd. J.-P. Migne, [PL 16], Pariz 1845., 23-184. Ambrozije, O vjeri: Ambrosius episcopus Mediolanensis, De fide, izd. O. Faller, [CSEL 78], Be 1962. Ambrozije, Pisma: Ambrosius episcopus Mediolanensis, Epistolae libri I-IV, izd. O. Faller, [CSEL 82.3], Be 1968. Ambrozije, Pismo 18: Ambrosius, Epistola XVIII, u: R. Klein, Der Streit um den Victoriaaltar. Die dritte Relatio des Symmachus und die Briefe 17, 18 und 57 des Bischofs Ambrosius von Mailand. Einfhrung, Text und Erluterungen, [Texte zur Forschung 7], Darmstadt 1972. Ambrozije, Razlaganje: Ambrosius episcopus Mediolanensis, Expositio evangelii secundum Lucan libri X, izd. K. Schenkl, [CSEL 32.4], Be 1902. Ambrozije, Utjeha zbog Valentinijanove smrti: Ambrosius, De obitu Valentiniani consolatio, izd. O. Faller, [CSEL 73.7], Be 1955., 327-367. Amijan Marcelin: Ammianus Marcellinus, Rerum gestarum libri qui supersunt I-II, izd. W. Seyfarth, Leipzig 1978. Andrija Dandolo, Kronika: Andreae Danduli ducis Venetiarum Chronica per extensum descripta: aa. 46-1280 d. C., izd. E. Pastorello, [RISS 12.1], Bologna 1938. (pretisak Torino 1966.). Anonim Ravenjanin: Ravennatus Anonymus, Cosmographia, u: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, izd. M. Pinder G. Parthey, Berlin 1860; Itineraria Romana II: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, izd. J. Schnetz
367
5. 4. 2011. 14:46:26
M. Zumschlinge, Leipzig 1940. (pretisak 1990.); La Cosmographie du Ravennate, izd. Y. Janvier, [Collection Latomus 235], Bruxelles 1997. Antoninov itinerarij.: Itinerarium Antonini, u: Itinerarium provinciarum Antonini Augusti et Hierosolymitanum, izd. M. Pinder G. Parthey, Berlin 1848.; Itineraria Romana I: Itineraria Antonini Augusti et Burdigalense, izd. O. Cuntz, Leipzig 1929. (pretisak Stuttgart 1990.). Apijan, Illyrica: Appianus, Illyrica, u: Appianus, Historia Romana, izd. P. Viereck A. G. Roos E. Gabba, Leipzig 1939., 326-351 (pretisak 1962.). ARF: Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829 qui dicuntur Annales Laurissenses Maiores et Einhardi, izd. G. H. Pertz F. Kurze, [MGH SSRG 6], Hannover 1895. Aurelije Simah, Podnesci vladarima: Aurelius Symmachus, Relationes ad principes, u: Q. Aurelii Symmachi quae supersunt, izd. O. Seeck, [MGH AA 6.1], Berlin 1883., 279-317. Aurelije Viktor: Sextus Aurelius Victor, Liber de Caesaribus, izd. F. Pichlmayr R. Gruendel, Leipzig 1961. Auzonije, estitka konzula: Ausonius, Precatio consulis designatis pridie Kalendas Ianuarias fascibus sumptis, u: D. Magni Ausonii Opuscula, prir. K. Schenkl, [MGH AA 5.2], Berlin 1883., 17-19. Beka oslikana kronika: Chronicum Pictum Vindobonense, u: Chronici Hungarici compositio saeculi XIV, izd. A. Domanovsky, [SSRH 1], Budimpeta 1937., 239-505. Bertinski godinjaci: Annales Bertiniani, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 419-515; izd. G. Waitz, [MGH SSRG 5], Hannover 1883. Bolonjski kapitular: Capitulare Bononiense, izd. A. Boretius, [MGHLeg 2, CRF 1], Hannover 1883., 166-167. CBC: De conversione Bagoariorum et Carantanorum, u: F. Loek, Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und der Brief des Erzbischofs Theotmar von Salzburg, [MGH, Studien und Texte 13], Hannover 1997. Cezaraugustanska kronika: Chronicorum Caesaraugustanorum reliquiae a. 455-568, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 221-224. Cons. Const.: Consularia Constantinopolitana, u: The Chronicle of Hydatius and the Consularia Constantinopolitana, tekst i prijevod na engleski R. W. Burgess, Oxford 1993., 173-245. udesa svetog Demetrija: Miracula Sancti Demetrii, u: P. Lemerle, Les plus anciens recueils des miracles de Saint Dmtrius et la pntration des Slaves dans les Balkans I: Le Texte, Pariz 1979. Diedenhofenski kapitular: Capitulare missorum in Theodonis villa datum secundum, generale, izd. A. Boretius, [MGHLeg 2, CRF 1], Hannover 1883., 122-126. Dion Kasije: Cassius Dio Cocceianus, Historiae Romanae quae supersunt I-V, izd. U. P. Boissevain, Berlin 1895.-1931. (pretisak Berlin 1955.). Drugi nastavak starijih salzburkih godinjaka: Continuatio altera annalium Iuvavensium maximorum, u: Annales ex annalibus Iuvavensibus antiquis excerpti, [MGH SS 30.2], izd. H. Bresslau, Leipzig 1934., 741-744. Einhard, ivot Karla Velikog: Einhard, Vita Karoli Magni, izd. O. Holder-Egger, [MGH SSRG 25], Hannover 61911.; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom ivot Karla Velikog, prijevod Z. Sikiri, uvodni tekstovi i komentar L. orali I. Goldstein Z. Sikiri, [Biblioteka Latina & Graeca; knj. 34], Zagreb 1992.
368
5. 4. 2011. 14:46:26
Bibliografija
Einhardovi godinjaci: Annales Laurissenses maiores et Einhardi Annales, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 124-218. Emeramski godinjaci stariji: Annales sancti Emmerammi Ratisponensis maiores, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 92-93. Enodije: Ennodius, Panegyricus dictus clementissimo regi Theoderico, u: Magni Felicis Ennodi Opera, izd. F. Vogel, [MGH AA 7], Berlin 1885., 203-214; Ennodius, Der Theoderich-Panegyricus des Ennodius, izd. i prev. Ch. Rohr, [MGH, Studien und Texte 12], Hannover 1995. Enodije, ivot monaha Antonija: Ennodius, Vita Antoni monachi Lirinensis, u: Magni Felicis Ennodi Opera, izd. F. Vogel, [MGH AA 7], Berlin 1885., 185-190. Euagrije Sholastik: The Ecclesiastical History of Evagrius with Scholia, izd. J. Bidez L. Parmentier, London 1898. (pretisak Amsterdam 1964.); The Ecclesiastical History of Evagrius Scholasticus, prijevod i uvod M. Whitby, [TTH 33], Liverpool 2000. Eugipije, ivot svetog Severina: Eugippius, Vita sancti Severini, izd. Th. Mommsen, [MGH SSRG 26], Hannover 1898.; Eugippius, Das Leben des heiligen Severin, latinski tekst E. Vetter, uvod, prijevod i pojanjenja R. Noll, [Schriften und Quellen der alten Welt 11], Berlin 1963. (21981); Eugippe, Vie de Saint Sverin, uvod, latinski tekst, prijevod, biljeke i kazalo Ph. Rgerat, [Sources chrtienne 374], Pariz 1991. Eutropije: Eutropius, Breviarium ab Urbe condita, izd. C. Santini, Leipzig 21992. Fest: Festus, Breviarium rerum gestarum populi Romani, u: Festus. Abrg des hauts faits du peuple romain, tekst i prijevod na francuski M.-P. Arnaud Lindet, Pariz 1994., 1-38. Filostorgije: Philostorgius, Historia ecclesiastica (fragmenta ap. Photium), izd. J. Bidez F. Winkelmann, [GCS 60], Berlin 1981., 4-150; Philostorgius, Church History, prev. Philip R. Amidon, [Writings from the Greco-Roman World 23], Atlanta 2007. Flor: Florus, Epitomae de Tito Livio bellorum omnium annorum DCC, izd. E. Malcovati, Rim 1938., 21972. Fuldski godinjaci: Annales Fuldenses, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 343415; Annales Fuldenses sive Annales regni Francorum orientalis, izd. F. Kurze, [MGH SSRG 7], Hannover 1891., 1-107. Galen, O uzrocima bolesti: Claudius Galenus, De causis morborum liber, u: Claudii Galeni opera omnia VII, izd. C. G. Khn, Leipzig 1824., 1-41 (pretisak Hildesheim 1965.). Galska kronika: Chronica Gallica a. CCCCLII et DXI, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 9, Chronica minora 1], Berlin 1892., 615-666. Garski dodatak: Auctarium Garstense, izd. W. Wattenbach, [MGH SS 9], Hannover 1851., 561-569. GHung: Gesta Hungarorum, u: Die Gesta Hungarorum des anonymen Notars. Die lteste Darstellung der ungarischen Geschichte, izd. i prev. G. Silagi L. Veszprmy, [Ungarns Geschichtsschreiber 4], Sigmaringen 1991. Grgur Tourski: Gregorius episcopus Turonensis, Libri historiarum X, izd. B. Krusch W. Levison, [MGH SSRM 1.1], Berlin 1937.-1951. Grgur I. Veliki: Gregorius I Papa, Registrum epistolarum I-II (libri I-XIV ), izd. P. Ewald L. M. Hartmann, [MGH EP], Berlin 1891.-1899.; S. Gregorii Magni registrum epistularum, izd. D. Norberg, [CCSL 140-140A], Turnhout 1982. Helmold iz Bosaua: Helmoldi presbyteri Bozoviensis Chronica Slavorum / Helmolds Slavenchronik, izd. J. M. Lappenberg B. Schmeidler, [MGH SSRG 32], Hannover 31937.
369
5. 4. 2011. 14:46:26
Heristalski kapitular: Capitulare Haristallense, izd. A. Boretius, [MGHLeg 2, CRF 1], Hannover 1883., 46-51. Herman Kontrakt: Herimanni Augiensis Chronicon de sex aetatibus mundi, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 5], Hannover 1844., 67-133. Herodijan: Herodianus, Ab excessu divi Marci libri octo, izd. K. Stavenhagen, Leipzig 1922. (pretisak Stuttgart 1967.). Higin, Utvrivanje mea: Hyginus minor gromaticus, Constitutio limitum, u: Corpus agrimensorum Romanorum, izd. C. Thulin, Leipzig 1913., 131-171. HLCG: Historia Langobardorum codicis Gothani, izd. G. Waitz, [MGH SRLI], Hannover 1878., 7-11. Ivan Antiohijac: Joannis Antiocheni Fragmenta, izd. C. Mller Th. Mller, u: FHG 4, Pariz 1868., 535-622, FHG 5, Pariz 1870., 27-39.; Ioannis Antiocheni fragmenta quae supersunt omnia, izd. S. Mariev, [CFHB 47, Series Berolinensis], Berlin 2008. Ivan Biklarski: Iohannis abbatis Biclarensis chronica a. DLXVII-DXC, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 207-220. Ivan Efeki: John of Ephesus, Ecclesiastical History, izd. E. W. Brooks, [CSCO 106, SS 55], Louvain 1936. Ivan Kinam: Ioannes Cinnamus, Epitome rerum ab Joanne et Alexio Comnenis gestarum, izd. A. Meineke, [CSHB 26], Bonn 1836. Ivan Lidski, O poglavarstvima: Ioannes Lydus, De magistratibus populi Romani, u: Ioannes Lydus. On powers or the magistracies of the Roman state, uvod, kritiki tekst, prijevod i komentar A. C. Bandy, Philadelphia 1983. Ivan Lui, O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske: Ioannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae, priredila i prevela B. Kunti-Makvi, uvodna studija i bibliografija M. Kurelac, povijesni komentar N. Budak, I. Goldstein, B. Kunti-Makvi, M. Kurelac, [Biblioteka Latina et Graeca; knj. VII], Zagreb 1986. Ivan Malala: Ioannes Malalas, Chronographia, izd. L. Dindorf, [CSHB 15], Bonn 1831.; Ioannis Malalae Chronographia, izd. I. Thurn, [CFHB 35, Series Berolinensis], Berlin 2000.; The Chronicle of John Malalas: A Translation, [BA 4], prev. E. M. Jeffreys M. J. Jeffreys R. Scott, Melbourne 1986. Ivan iz Nikua: The Chronicle of John, Bishop of Nikiu, prijevod prema Zotenbergovom etiopskom tekstu R. H. Charles, London Oxford 1916. Ivan Skilica, Povijesni pregled: Ioannes Scylitza, Synopsis historiarum, izd. J. Thurn, [CFHB 5, Series Berolinensis], Berlin 1973. Izidor Seviljski, Etimologije: Isidorus Hispalensis, Etymologiarum sive Originum libri XX, izd. W. M. Lindsay, Oxford 1911. Izvadak o cezarima: Pseudo-Aurelius Victor, Epitome de Caesaribus, izd. F. Pichlmayr R. Gruendel, Leipzig 1961., 131-176. Jeronim, O znamenitim muevima: Hieronymus, De viris inlustribus liber. Accedit Gennadii Catalogus virorum inlustrium, prir. G. Herdingius, Leipzig 1879. Jeronim, Pisma: Sancti Eusebii Hieronymi Epistulae, prir. I. Hilberg, [CSEL 54-56], Pars I: Epistulae I-LXX, Be Leipzig 1910., Pars II: Epistulae LXXI-CXX, Be Leipzig 1912., Pars III: Epistulae CXXI-CLIV, Be Leipzig 1918. Jeronim, Komentar uz proroka Sefaniju: Hieronymus, Commentarius in Sophoniam prophetam, u: Hieronymus, Commentarii in prophetas minores: Naum, Abacuc, Sophoniam, Aggaeum, Zachariam, Malachiam, izd. M. Adriaen, [CCSL 76A], Turnhout 1970., 655-711.
370
5. 4. 2011. 14:46:27
Bibliografija
Jeruzalemski itinerarij: Itinerarium Hierosolymitanum, u: Itinerarium provinciarum Antonini Augusti et Hierosolymitanum, izd. M. Pinder G. Parthey, Berlin 1848.; Itineraria Romana I: Itineraria Antonini Augusti et Burdigalense, izd. O. Cuntz, Leipzig 1929. (pretisak Stuttgart 1990.); Itinerarium Burdigalense, izd. P. Geyer O. Kuntz, [CCSL 175], Turnholt 1965. Jordan, Getica: Iordanes, Getica, u: Iordanis Romana et Getica, prir. Th. Mommsen, [MGH AA 5.1], Berlin 1882., 53-138. Jordan, Romana: Iordanes, Romana, u: Iordanis Romana et Getica, prir. Th. Mommsen, [MGH AA 5.1], Berlin 1882., 1-52. Justinijan, Novellae: Iustinianus, Novellae, izd. R. Schll G. Kroll, [Corpus iuris civilis III], Berlin 1904. Karlovo pismo: Epistola Karoli Magni Nr. 20, izd. E. Dmmler, [MGH EKE 2], Berlin 1895., 528-529. Kasiodor, Variae: Cassiodori Senatoris Variae, prir. Theodorus Mommsen, [MGH AA 12], Berlin 1894., 1-385; Cassiodori Variarum libri XII, u: Magni Aurelii Cassiodori Senatoris Opera I, prir. . J. Fridh, [CCSL 96], Turnhout 1973., 1-499. Kedren: Georgius Cedrenus, Compendium historiarum I-II, izd. I. Bekker, [CSHB], Bonn 1838.-1839. Klaudije Klaudijan, Gotski rat: Claudius Claudianus, Bellum Geticum (De bello Pollentino sive Gothico), u: Carmina maiora, 25-26, izd. J. B. Hall, Stuttgart 1985., 239-262. Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu: Claudius Claudianus, De consulatu Stilichonis libri III, u: Carmina 1, izd. Th. Birth, [MGH AA 10], Berlin 1892., 189-233. Klaudije Klaudijan, Protiv Rufina: Claudius Claudianus, In Rufinum liber I et II, u: Carmina maiora, 2-5, izd. J. B. Hall, Stuttgart 1985., 12-51. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom: Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio, izd. G. Moravcsik, prev. R. J. H. Jenkins, [CFHB 1, Series Vasingtoniensis (= Dumbarton Oaks Texts 1)], Washington 21967. Konstantin Porfirogenet, ivot Bazilijev: Constantinus Porphyrogenitus, De vita Basilii, u: Theophanes continuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachos, izd. I. Bekker, [CSHB 33], Bonn 1838., 211-353. Lobbeski godinjaci: Annales Lobienses, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover 1829., 192-195, 209-211. Lorschski godinjaci: Annales Laureshamenses, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 19-60. LJPD: Letopis popa Dukljanina, izd. F. ii, [Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja knj. 67; Filozofski i filoloki spisi, knj. 48], Zagreb Beograd 1928.; V. Moin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950. Malho: Malchus, Fragmenta, u: The Fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus II, tekst i prijevod na engleski R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 6], Liverpool 1983., 401-462. Marcelin: Marcellini comiti Chronicon, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 60-104; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Prejasni mu komes Marcelin, Kronika, uvodna studija i povijesni komentar H. Graanin, priredila i prevela B. Kunti-Makvi, [Biblioteka Latina & Graeca, knj. XXXVI], Zagreb 2006., 73-151.
371
5. 4. 2011. 14:46:27
Marcelinov nastavlja: Marcellinus Continuatus, u: Marcellinus comes, Chronicon, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 104-108; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Prejasni mu komes Marcelin, Kronika, uvodna studija i povijesni komentar H. Graanin, priredila i prevela B. Kunti-Makvi, [Biblioteka Latina & Graeca; knj. XXXVI], Zagreb 2006., 152-175. Menandar: Menander Protector, Fragmenta, u: R. C. Blockley, The History of Menander the Guardsman. Introductory Essay, Text, Translation and Historiographical Notes, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 7], Liverpool 1985., 40-249. Mihael Atalijat: Michael Attaliates, Chronica, izd. I. Bekker, [CSHB 43], Bonn 1853. Mihael Sirijac: Michael Syrus, Chronicon, u: Chronique de Michel le Syrien, Patriarche Jacobite dAntioch (1166-1199) II, izd. J. B. Chabot, Pariz 1901. (pretisak Bruxelles 1969.). Moisaka kronika: Chronicon Moissiacense, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 280-313. Nikefor, Kratka povijest: Nicephorus, Breviarium historicum de rebus gestis post imperium Mauricii, u: Nicephori archiepiscopi Constantinopolitani opuscula historica, izd. C. de Boor, Leipzig 1883., 3-77 (pretisak New York 1975.); Nicephori Bryennii historiarum libri quattuor, izd. P. Gautier, [CFHB 9, Series Bruxellensis], Bruxelles 1975; Nikephoros, Patriarch of Constantinople, Short History, izd. i prev. C. Mango, [CFHB 13, Series Vasingtoniensis (= Dumbarton Oaks Texts 10)], Washington 1990. Nikefor Brijenije: Nicephorus Bryennius, Historiae, u: Nicphore Bryennios. Histoire, izd. P. Gautier, [CFHB 9, Series Bruxellensis], Bruxelles 1975. Niketa Honijat: Nicetas Choniates, Historia, izd. J. van Dieten, [CFHB 11.1, Series Berolinensis], Berlin 1975. Not. Dign. Occ., Not. Dign. Or.: Notitia Dignitatum Occidentis; Notitia Dignitatum Orientis: Notitia dignitatum omnium tam civilium quam militarium. Pars prima. In partibus Occidentis; Pars secunda. In partibus Orientis, u: Notitia dignitatum: accedunt Notitia urbis Constantinopolitanae et Laterculi provinciarum, izd. O. Seeck, Berlin 1876. (pretisak Frankfurt 1962.); Notitia Dignitatum, izd. R. Ireland, Stuttgart Leipzig 1999.; izd. C. Neira Faleiro, [Nueva Roma Bibliotheca Graeca et Latina Aevi Posterioris 25], Madrid 2005. OGL: Origo gentis Langobardorum, izd. G. Waitz, [MGH SRLI], Hannover 1878., 1-6. Opis svega svijeta i naroda: Expositio totius mundi et gentium, uvodna studija, kritiki tekst, prijevod na francuski, biljeke i komentar J. Rouge, [Sources chrtiennes 124], Pariz 1966. Pakat, Hvalospjev izreen Teodoziju: Panegyricus Latini Pacati Drepani dictus Theodosio, u: C. E. V. Nixon B. Saylor Rodgers, In Praise of later Roman emperors: the Panegyrici Latini, uvod, prijevod i povijesni komentar s latinskim tekstom R. A. B. Mynorsa, Berkley Los Angeles Oxford 1994., 647-674. Paulin Akvilejski, Pjesma o vojvodi Eriku: Paulinus Aquileiensis, Versus de Herico duce, izd. E. Dmmler, [MGH PLAC 1], Berlin 1881., 131-133. Pavao akon, HL: Paulus Diaconus, Historia Langobardorum, izd. G. Waitz, [MGH SRLI], Hannover 1878., 12-187; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Pavao akon, Povijest Langobarda, studije i povijesni komentar T. Galovi, I. Goldstein, H. Graanin, priredili i preveli R. erbe, H. ugar, [Biblioteka Orbis Latinus], Zagreb 2010., 1-205. Pavao akon, HR: Paulus Diaconus, Historia Romana, u: Eutropi Breviarium ab urbe condita cum versionibus Graecis et Pauli Landolfique additamentis, prir. H. Droysen, [MGH AA 2], Berlin 1879., 183-224.
372
5. 4. 2011. 14:46:27
Bibliografija
Pavao Orozije: Pauli Orosii Historiarum adversum paganos, prir. C. Zangenmeister, Leipzig 1889. Peutingerova karta: Tabula Peutingeriana. Codex Vindobonensis 324 I-II, izd. E. Weber, Graz 1976. Pisma pape Ivana VIII.: Iohannis VIII. papae epistolae = Registrum Iohannis VIII. papae, u: Epistolae Karolini aevi V, izd. E. Caspar, [MGH EP 7], Berlin 1928., 1-272. Pismo nadbiskupa Teotmara: Epistola Theotmari episcopi, u: F. Loek, Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und der Brief des Erzbischofs Theotmar von Salzburg, [Monumenta Germaniae Historica. Studien und Texte 13], Hannover 1997., 138-157. Pismo uzurpatora Magna Maksima augustu Valentinijanu Mlaemu: Epistola Maximi Tyranni ad Valentinianum Augustum Iuniorem, u: Collectio Avellana. Epistulae imperatorum, pontificum, aliorum A. D. 367-553 I, izd. O. Gnther, [CSEL 35], Be 1895., 89-90. Ptreski edikt: Edictum Pistense, izd. A. Boretius V. Krause, [MGHLeg 2, CRF 2], Hannover 1890., 310-328. Pjesma Martina biskupa dumionskog na bazilici: Versus Martini Dumiensis epsicopi in basilica, izd. R. Peiper, [MGH AA 6.2], Berlin 1883., 194-195; takoer u: Martini episcopi Bracarensis opera omnia, izd. C. W. Barlow, Rim 1950., 282. Plinije Mlai, Hvalospjev Trajanu: Caius Plinius Caecilius Secundus, Panegyricus dictus Traiano Imperatori, u: XII Panegyrici Latini, izd. R. A. B. Mynors, Oxford 1964., 1-82. Plinije Stariji: Caius Plinius Secundus, Naturalis historia, izd. L. Ian C. Mayhoff, Leipzig 1892.-1909. Povijest akvilejskog koncila: Gesta concilii Aquileiensis, u: Gesta episcoporum Aquileiae adversum haereticos Arrianos, izd. M. Zelzer, [CSEL 82.3], Be 1982., 316-368. Povijest franakih kraljeva: Francorum regum historia, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover 1829., 324-325. Pounski godinjaci: Annales Posonienses, izd. E. Madzsar, [SSRH 1], Budimpeta 1937., 125-127. Prisk: Priscus rhetor Panites, Fragmenta, u: The Fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus II, tekst i prijevod na engleski R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 6], Liverpool 1983., 221-400. Prokopije, BG: Procopius Caesariensis, Bellum Gothicum, u: Procopius Caesariensis, Opera omnia II (De bellis libri V-VIII: Bellum Gothicum), izd. J. Haury, Leipzig 1963.; Prokop, Gotenkriege, izd. i prev. O. Veh, Mnchen 21978. Prokopije, BV: Procopius Caesariensis, Bellum Vandalicum, u: Opera omnia I (De bellis libri I-IV: Bellum Persicum, Bellum Vandalicum), izd. J. Haury, Leipzig 1962.; Prokop, Vandalenkriege, izd. i prev. O. Veh, Mnchen 1971. Prokopije, Tajna povijest: Procopius Caesariensis, Historia arcana, u: Procopius Caesariensis, Opera omnia III (Historia quae dicitur arcana [= Anecdota]), izd. J. Haury, Leipzig 1963.; Prokop, Anekdota, izd. i prev. O. Veh, Mnchen 21970. Prokopije, O graevinama: Procopius Caesariensis, De aedificiis, u: Procopius Caesariensis, Opera omnia IV (De aedificiis libri I-VI), izd. J. Haury G. Wirth, Leipzig 1964. Prosper Tiron: Prosper Tiro, Epitoma Chronicon edita primum a. 433, continuata ad a. 455, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 9, Chronica minora 1], Berlin 1892., 341-499. Pseudo-Maurikije, Strategikon: Pseudo-Mauricius, Strategikon (sub nomine Mauricii Imperatoris vel Urbicii), izd. H. Mihaescu, [Scriptores Byzantini 6], Bukuret 1970.; Mauricii
373
5. 4. 2011. 14:46:27
Strategicon, izd. G. T. Dennis, prijevod na njemaki E. Gamillscheg, [CFHB 17, Series Vindobonensis], Be 1981. Reginonova kronika: Reginonis Chronicon, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 537-612. Rupertovi godinjaci: Annales sancti Rudberti Salisburgensis, izd. W. Wattenbach, [MGH SS 9], Hannover 1851., 758-810. Saski ljetopisac: Annalista Saxo, izd. G. Waitz, [MGH SS 6], Hannover 1844., 542-777. Saski pjesnik: Poetae Saxonis Annales de gestis Caroli magni imperatoris, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 227-279. SHA: Scriptores Historiae Augustae II, izd. E. Hohl C. Samberger W. Seyfarth, Leipzig 1965. Sidonije Apolinar, Hvalospjev izreen augustu Avitu: G. Sollius Apollinaris Sidonius, Panegyricus dictus Avito Augusto, u: Gai Sollii Apollinaris Sidonii Epistulae et carmina, prir. C. Ltjohann, [MGH AA 8], Berlin 1887., 173-264. Sidonije Apolinar, Hvalospjev izreen augustu Majorijanu: G. Sollius Apollinaris Sidonius, Panegyricus dictus domino Imperatori Caesari Iulio Valerio Maioriano Augusto, u: Gai Sollii Apollinaris Sidonii Epistulae et carmina, prir. C. Ltjohann, [MGH AA 8], Berlin 1887., 173-264. Sirmondova konstitucija: Constitutio Sirmondiana, u: Theodosiani libri XVI cum constitutionibus Sirmondiani, izd. Th. Mommsen P. Krger, Dublin Zrich 41971. Skiliin nastavlja: Scylitzes Continuatus, u: , izd. E. T. Tsolakes [ . 105], Solun 1968., 103-186. Sozomen: Sozomenos, Historia ecclesiastica, izd. J. Bidez G. C. Hansen, [GCS 50], Berlin 1960. Statije, Svatice: Publius Papinius Statius, Silvae, izd. A. Marastoni, Stuttgart 1970. Strabon: Strabo, Geographica I-III, izd. A. Meineke, Leipzig 1877. (pretisak Graz 1969.); Strabon, Gographie I (Livres 1 et 2), tekst i prijevod G. Aujac, II (Livres 3 et 4), tekst i prijevod F. Lasserre, III (Livres 5 et 6), tekst i prijevod F. Lasserre, IV (Livre 7), tekst i prijevod R. Baladi, V (Livre 8), tekst i prijevod R. Baladi, VI (Livre 9), tekst i prijevod R. Baladi, VII (Livre 10), tekst i prijevod F. Lasserre, VIII (Livre 11), tekst i prijevod F. Lasserre, IX (Livre 12), tekst i prijevod F. Lasserre, [Collection Bud], Pariz 1966.1996. imun Kza, Povijest Ugra: Simonis de Kza Gesta Hungarorum / Simon of Kza, The Deeds of the Hungarians, priredili i preveli L. Veszprmy F. Schaer, uvodna studija J. Szcs, [Central European Medieval Texts], Budimpeta 1999. Tacit, Germanija: Cornelius Tacitus, Germania (De origine et situ Germanorum), izd. A. nnerfors, Stuttgart 1983. Temistije, Govor: Themistii orationes quae supersunt I, izd. H. Schenkl G. Downey, Leipzig 1965. Teodor Lektor: Theodorus Lector, Historia Tripartita, u: Excerpta ex Historia ecclesiastica Theodori Lectoris ab Nicephoro Callisto collecta, izd. J.-P. Migne, [PG 86.1], Pariz 1860., 165-228. Teodozijev zakonik: Codex Theodosianus I-II, izd. Th. Mommsen P. M. Meyer, Berlin 1904.-1905.
374
5. 4. 2011. 14:46:27
Bibliografija
Teofan: Theophanes, Chronographia I, izd. C. de Boor, Leipzig 1883. (pretisak Hildesheim 1963.); The Chronicle of Theophanes Confessor. Byzantine and Near eastern History AD 284-813, prijevod, uvod i komentar C. Mango R. Scott uz suradnju G. Greatrexa, Oxford 1997. Teofan Bizantinac: Theophanes Byzantios, Fragmenta, izd. C. Mller Th. Mller, u: FHG 4, Pariz 1868., 270-271. Teofanov nastavlja: Theophanes Continuatus, u: Theophanes Continuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, izd. I. Bekker, [CSHB 33], Berlin 1838., 1-481. Teofilakt Simokata: Theophylacti Simocattae historiae, izd. C. de Boor, corr. P. Wirth, Stuttgart 1972.; The History of Theophylact Simocatty, prijevod s uvodom i biljekama M. Whitby M. Whitby, Oxford 1986. (pretisak 1988.); Theophylaktos Simokates, Geschichte, prijevod i tumaenje P. Schreiner, [Bibliothek der griechischen Literatur 20], Stuttgart 1985. Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika: Thomae archiadiaconi Spalatensis Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum / Archdeacon Thomas of Split, History of the bishops of Salona and Split, latinski tekst O. Peri, uredili, preveli i popratili biljekama D. Karbi M. Matijevi-Sokol J. R. Sweeney, [Central European Medieval Texts 4], Budimpeta New York 2006. Ulomci registra pape Ivana VIII.: Fragmenta registri Iohannis VIII. papae, u: Epistolae Karolini aevi V, izd. E. Caspar, [MGH EP 7], Berlin 1928., 273-312 Uskrsna kronika: Chronicon Paschale, prir. L. Dindorf, [CSHB 16-17], Bonn 1832.; Chronicon paschale 284-628 AD, prijevod s biljekama i uvodom M. Whitby M. Whitby, [TTH 7], Liverpool 1989. Valezijev anonim: Anonymus Valesianus = Excerpta Valesiana I-II, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 9, Chronica minora 1], Berlin 1892., 259-262, 306-328; Excerpta Valesiana, izd. J. Moreau V. Velkov, Leipzig 1968.; I. Knig, Aus der Zeit Theoderichs des Grossen. Einleitung, Text, bersetzung und Kommentar einer anonymen Quelle, [Texte zur Forschung 69], Darmstadt 1997. Veronski popis: Laterculus Veronensis, u: Notitia dignitatum: accedunt Notitia urbis Constantinopolitanae et Laterculi provinciarum, izd. O. Seeck, Berlin 1876., 247-253 (pretisak Frankfurt 1962.). Viktor Tununski: Victor Tonnennensis, Chronica, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 184-206. Vilim Tirski: Willelmus Tyrensis, Historia rerum in partibus transmarinis gestarum, u: Guillaume de Tyr, Chronique, izd. R. B. C. Huygens, [Corpus Christianorum continuatio mediaevalis 63, 63 A], Tournhout 1986. Zosim: Zosimus, Historia nova, izd. L. Mendelssohn, Leipzig 1887.; Zosime, Histoire nouvelle I-III, tekst i prijevod F. Paschoud, Pariz 1971.-1979.; Zosimos, Neue Geschichte, prijevod i uvod O. Veh, pregledao i protumaio S. Rebenich, [Bibliothek der griechischen Literatur 31], Stuttgart 1990. ivot Konstantinov: Vita Constantini = itije Konstantina Filosofa, u: Constantinus et Methodius Thessalonicenses, Fontes, izd. F.Grivec F.Tomi, [RSI 4], Zagreb 1960., 169-213; Vita Constantini, u: MMFH 2, Brno 1967., 57-115. ivot biskupa Wernera Merseburkog: Vita Wernheri episcopi Merseburgensis, izd. R. Wilmans, [MGH SS 12], Hannover 1856., 245-248. ivot Ludovikov: Anonymus, Vita Hludovici, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover 1829., 604-648; Thegan, Die Taten Kaiser Ludwigs (Gesta Hludowici imperatoris). Astro375
5. 4. 2011. 14:46:28
nomus, Das Leben Kaiser Ludwigs (Vita Hludowici imperatoris), prir. i prev. Ernst Tremp, [MGH SSRG 64], Hannover 1995., 279-555. ivot Metodijev: Vita Methodii = itije Metodija, u: Constantinus et Methodius Thessalonicenses, Fontes, izd. F.Grivec F.Tomi, [RSI 4], Zagreb 1960., 214-238; Vita Methodii, MMFH 2, Brno 1967., 134-163. Znanstvena literatura ALFLDI 1924: A. Alfldi, Der Untergang der Rmerherrschaft in Pannonien I, Berlin Leipzig 1924. ALFLDI 1926: A. Alfldi, Der Untergang der Rmerherrschaft in Pannonien II, Berlin Leipzig 1926. ALFLDI 1934: A. Alfldi, Zur historischen Bestimmung der Awarenfunde, ESA 9 (1934.), 285-307. ALTHEIM 1951: F. Altheim, Attila und die Hunnen, Baden-Baden 1951. ANASTOS 1957: M. V. Anastos, The Transfer of Illyricum, Calabria and Sicily to the Jurisdiction of the Patriarchate of Constantinople in 732-733, u: Silloge bizantina in onore di Silvio Giuseppe Mercati, [Studi Bizantini e Neoellenici 9], Rim 1957., 14-37 (=Anastos 1979, IX) ANASTOS 1979: M. V. Anastos, Studies in Byzantine Intellectual History, London 1979. ANI 1997: M. Ani, From Carolingian official to Croatian ruler the Croats and the Carolingian Empire in the first half of the ninth century, HAM 3 (1997.), 7-13. ANI 1998a: M. Ani, Translatio beati Grisogoni martyris kao povijesno vrelo, SHP 25 (1998.), 127-138. ANI 1998b: M. Ani, Desetljee od godine 1091. do 1102. u zrcalu vrela, PP 17 (1998.), 233-259. ANI 2000a: M. Ani, U osvit novog doba. Karolinko carstvo i njegov jugoistoni obod, u: Miloevi 2000, 70-103 (= Ani 2001, 8-39). ANI 2000b: M. Ani, Vrela, u: Miloevi 2000, 252-295 (= Ani 2001, 40-83). ANI 2001: M. Ani, Hrvatska u karolinko doba, [Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Katalozi i monografije 9], Split 2001. ANI 2002: M. Ani, Od kralja poluboga do prvih ideja o nacionalnom kraljevstvu, u: Kolomanov put, [Katalog izlobe], Zagreb 2002., 42-111. ANI 2008: M. Ani, to svi znaju i to je svima jasno. Historiografija i nacionalizam, Zagreb 2008. ANDRI 2001: S. Andri, Potonuli svijet. Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, [Bibliotheca Croatica Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Studije. Studije; knj. 5], Slavonski Brod 2001. ANDRI 2001a: S. Andri, Klaiev udio u rasprama hrvatske i maarske historiografije, u: Andri 2001, 37-66. ANDRI 2002: S. Andri, Juna Panonija u doba velike seobe narod, SSlav 2 (2002.), 117-167. ANDRI 2004: S. Andri, Upravna zasebnost i drutvevne osobitosti srednjovjekovne Slavonije, u: Kruhek 2004, 89-94. ANDRI 2005a: S. Andri, Podruje Poeke upanije u srednjem vijeku, u: Budak 2005, 225-244.
376
5. 4. 2011. 14:46:28
Bibliografija
ANDRI 2005b: S. Andri, Tobonja darovnica cara Justinijana sv. Benediktu i spomen grada Cibala u njoj, CCP XXIX/55 (2005.), 1-6. ANDRI 2005c: S. Andri, Samostan Svetog Kria u Frankavili (Manelosu), I 52 (2005.), 33-82. ANDRI 2007: S. Andri, Vinkovci u srednjem vijeku. Podruje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, [Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia; knj. 9], Vinkovci Slavonski Brod 2007. ANDRI 2009: S. Andri, Bazilijanski i benediktinski samostan sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, RZHP 41 (2009.), 115-185. ANGOLD 1992: M. Angold, The Byzantine Empire 1025-1204. A political history, London New York 31992. ANTOLJAK 1956: S. Antoljak, to zapravo u Prokopija znai , ZRVI 4 (1955.), 45-51. ANTOLJAK 1967a: S. Antoljak, Da li bi se jo neto moglo rei o hrvatskim knezovima Borni i Ljudevitu Posavskom, GZ 19 (1967.), 129-139. ANTOLJAK 1967b: S. Antoljak, Jo neto o Cruvvatis et Mirmidonibus, GZ 19 (1967.), 141-151. ARAMBAI 2008: J. Arambai (ur.), Sveti Martin Tourski kot simbol evropske kulture Saint Martin de Tours, symbole de la culture europenne, Ljubljana 2008. AVENARIUS 1974: A. Avenarius, Die Awaren in Europa, Amsterdam Bratislava 1974. BALAIC VNDOR 1996: J. Balaic L. Vndor (ur.), Ljudje ob Muri. Zbornik referatov mednarodne znanstvene konference v Lendavi, 10.-12. maj 1995, Murska Sobota Zalaegerszeg 1996. BALEN DUKAT 1997: D. Balen Z. Dukat (ur.), Muzeopis: 18461996, [Katalog izlobe odrane u povodu obiljeavanja 150 godina od osnutka Narodnog muzeja u Zagrebu], Zagreb 1997. BLINT 1989: Cs. Blint, Die Archologie der Steppe. Steppenvlker zwischen Volga und Donau vom 6. bis zum 10. Jahrhundert, Be Kln 1989. BLINT 1991: Cs. Blint, Sdungarn im 10. Jahrhundert, [Studia Archaeologica 11], Budimpeta 1991. BLINT 1993: Cs. Blint, Probleme der archologischen Forschung zur awarischen Landnahme, u: Mller-Wille Schneider 1993, 195-273. BARADA 1929: M. Barada, Dinastiko pitanje u Hrvatskoj XI stoljea, VAHD 50 (1928. 1929.), 157-199. BARADA 1952: M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari, SHP 2 (1952.), 7-17. BARFORD 2001: P. M. Barford, The Early Slavs. Culture and Society in Early Medieval Eastern Europe, London 2001. BARII 1955a: F. Barii, Prisk, u: VIINJ I, 7-16. BARII 1955b: F. Barii, Vizantiski Singidunum, ZRVI 4 (1955.), 1-14. BARII 1955c: F. Barii, Miracula s. Demetrii II, u: VIINJ I, 185-216. BARII 1955d: F. Barii, Prokopije, u: VIINJ I, 17-72. BARII MARKOVI 1955: F. Barii M. MArkovi, Teofilakt Simokata, u: VIINJ I, 103-126. BARKCZI 1964: L. Barkczi, The Population of Pannonia from Marcus Aurelius to Diocletian, AArchH 16 (1964.), 257-356.
377
5. 4. 2011. 14:46:28
BARKCZI 1980: L. Barkczi, History of Pannonia, u: Lengyel Radan 1980, 85-124. BARKCZI SALAMON 1971: L. Barkczi . Salamon, Remarks on the 6th century history of Pannonia, AArchH 23 (1971.), 139-153. BARNEA 1998: A. Barnea, Une province chrtienne sous Justinien: la Scythie Mineure, u: Cambi Marin 1998, 807-822. BARTCZAK 1998: A. Bartczak, The Early Abbasid dinars of the Petrovci hoard, VAMZ 30-31 (1997.1998.), 259-271. BARTON 1975: P. F. Barton, 1800 Jahre Christentum in sterreich und Sdostmitteleuropa. Eine Einfhrung in seine Geschichte I: Die Frhzeit des Christentums in sterreich und Sdostmitteleuropa bis 788, [Studien und Texte zur Kirchengeschichte und Geschichte, Erste Reihe], Be Kln Graz 1975. BASLER 1972: . Basler, Arhitektura kasnoantikog doba u Bosni i Hercegovini, [Biblioteka kulturno nasljee], Sarajevo 1972. BASLER 1977: . Basler, Naselje uz metalurki pogon u dolini rijeke Japre, u: Viki-Belani 1977, 137-146. BASLER 1984: . Basler, Kasnoantiko doba, u: Benac Basler ovi Paali Mileti Aneli 1984, 309-365. BASLER 1986: . Basler, Kranska arheologija, Mostar 1986. BASLER 1993: . Basler, Sptantike und frhchristliche Architektur in Bosnien und der Herzegowina, [Schriften der Balkan-Kommission, Antiquarische Abteilung/sterreichische Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse 19], Wien 1993. BATOROVI 1987: M. Batorovi, Kroz prolost i sadanjost Iloka, CCP XI/19 (1987.), 165-173. BATOROVI 1994: M. Batorovi, Povijesni pregled, u: Horvat 1994b, 11-30. BATOVI 1981: . Batovi (ur.), Nakit na tlu sjeverne Dalmacije od prapovijesti do danas, [Katalog izlobe], Zadar 1981. BAUS 1995: K. Baus, Nutarnji crkveni ivot izmeu Niceje i Kalcedona, u: Jedin 1995, 173-402. BAVANT 1984: B. Bavant, La ville dans le nord de lIllyricum (Pannonie, msie I, Dacie et Dardanie), u: Villes et peuplement dans lIllyricum protobyzantin. Actes du colloque organis par lcole franaise de Rome (Rome, 12-14 mai 1982), [Collection de lcole franaise de Rome 77], Rim 1984., 245-288. BAYNES 1912: N. H. Baynes, The Date of the Avar Surprise, BZ 21 (1912.), 110-128. BECK 1971: H. G. Beck, Bizantska Crkva u vrijeme focijevskog raskola, u: Jedin 1971, 194-213. BEDENKO 1975: V. Bedenko, Krievci razvoj grada [poseban otisak iz Glasnika Arhitektonskog fakulteta 3], Zagreb 1975. BEGOVI 1985: B. Begovi, Tri stoljea Pitomae, Pitomaa 1985. BEGOVI 1986: B. Begovi, Prilog poznavanju starih putova i naselja u Podravini. Antika magistralna cesta Poetovio Mursa i antike postaje na njemu u podruju urevake podravine, PdZ 12 (1986.), 142-151. BEKI 2003: L. Beki, Novi nalaz ranosrednjovjekovnog koplja s krilcima, VAMZ 36 (2003.), 165-179. BEKI 2006: L. Beki, Zatitna arheologija u okolici Varadina. Arheoloka istraivanja na autocesti Zagreb Gorian i njezinim prilaznim cestama, [s prilozima Darka Kome i Zorka Markovia], Zagreb 2006.
378
5. 4. 2011. 14:46:28
Bibliografija
BEKI 2006: L. Beki, Usporedba keramike 8. stoljea s Blizne i arnjaka kod Varadina, u: Gutin 2008, 107-112. BELOEVI 1980: J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljea, Zagreb 1980. BELOEVI 2000: J. Beloevi, Razvoj i osnovne znaajke starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. stoljea na povijesnim prostorima Hrvata, RRPZZd 39/26 (2000.), 71-97. BELOEVI 2007: J. Beloevi, Starohrvatsko groblje na drijacu u Ninu, Zadar 2007. BENAC 1969: A. Benac (ur.), Simpozijum Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena, Mostar 1968, [Posebna izdanja XII. Centar za balkanoloka ispitivanja; knj. 4], Sarajevo 1969. Benac Basler ovi Paali Mileti Aneli 1984: A. Benac . Basler B. ovi E. Paali N. Mileti P. Aneli, Kulturna historija Bosne i Hercegovine. Od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, drugo preraeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo 21984. BEREND 2007: N. Berend (ur.), Christianization and the Rise of Christian Monarchy. Scandinavia, Central Europe and Rus, Cambridge 2007. Berend Laszlovsky Zsolt Szakcs 2007: N. Berend J. Laszlovsky B. Zsolt Szakcs, The kingdom of Hungary, u: Berend 2007, 319-368 BERG 1989: H. Berg, Bischfe und Bischofssitze im Ostalpen- und Donauraum vom 4. bis 8. Jahrhundert, u: Wolfram Schwarcz 1989, 61-108. BERKHOFER 1997: R. F. Berkhofer, Beyond the Great Story. History as Text and Discourse, Cambridge London 1997. BERTOA 2003: M. Bertoa, Istra od 6. do 10. stoljea, u: anjek 2003, 115-134. BEEVLIEV 1981: V. Beevliev, Die protobulgarische Periode der bulgarischen Geschichte, Amsterdam 1981. BEUMANN SCHRDER 1985: H. Beumann W. Schrder (ur.), Frhmittelalterlichen Ethnogenese im Alpenraum, [Nationes. Historiche und philologische Untersuchungen zur Entstehung der europischen Nationen im Mittelalter; sv. 5], Sigmaringen 1985. Bialekov Zbojnk 1996: D. Bialekov J. Zbojnk (ur.), Ethnische und kulturelle Verhltnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum 11. Jahrhundert, [Symposium Nitra 6. bis 10. November 1994], Bratislava 1996. BIERBRAUER 1993: V. Bierbrauer, Die Landnahme der Langobarden in Italien aus archologischer Sicht, u: Mller-Wille Schneider 1993, 103-172. Bierbrauer 1994: V. Bierbrauer, Archlogie und Geschichte der Goten vom 1.-7. Jahrhundert. Versuch einer Bilanz, FMS 28 (1994.), 51-171. Bierbrauer Hessen Arslan 1994: V. Bierbrauer O. von Hessen E. A. Arslan (ur.), I Goti, [Katalog izlobe], Milano 1994. BIRNBAUM 1993a: H. Birnbaum, The Location of the Moravian State Revisited, BS 54 (1993.), 336-338. BIRNBAUM 1993b: H. Birnbaum, Where was the Center of the Moravian State?, u: Maguire Timberlake 1993, 11-24. BIRNBAUM 1996: H. Birnbaum, Was medieval Moravia in the Hungarian Plain?, BRB 5.4 (1996.), 189-192. BIR-SEY 1982: K. Bir-Sey, Mnzverkehr in Pannonien, u: Hackens Weiller 1982, 503-509.
379
5. 4. 2011. 14:46:28
BIKUPI KUSIN ULC 2009: B. Bikupi V. Kusin B. ulc (ur.), Slavonija, Baranja i Srijem vrela europske civilizacije, Prvi svezak, [Katalog izlobe], Zagreb 2009. BLAEKOVI 1985: S. Blaekovi, Bjelovar, Bjelovar 1985. BLOCKLEY 1983: R. C. Blockley, Biljeke uz Priscus rhetor Panites, Fragmenta, u: The Fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus II, izd. R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 6], Liverpool 1983., 379-400. BLOCKLEY 1985: R. C. Blockley, Biljeke uz The History of Menander the Guardsman. Introductory Essay, Text, Translation and Historiographical Notes, izd. R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 7], Liverpool 1985., 251-287. BOBA 1967: I. Boba, The Episcopacy of St. Methodius, SR 26/1 (1967.), 86-93. BOBA 1971: I. Boba, Moravias History Reconsidered. A Reintepretation of Medieval Sources, Den Haag 1971. (=Novi pogled na povijest Moravie: preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. brai irilu i Metodu, Split 1986.) BOBA 1989: I. Boba, Braslavespurch: Bratislava or Braslavs Burg, UJb 17 (1989.), 9-23. BOBA 1990: I. Boba, Saint Methodius and the archiepiscopal see of Sirmium in Slavonia, u: imunda 1990, 307-318. BOBA 1991a: I. Boba, In Defence of Emperor Constantine Porphyrogenitus. A Review Article, UJb 19 (1991.), 175-197. BOBA 1991b: I. Boba, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i poetak bosanske biskupije, u: Pulji Topi 1991, 125-142. BOBOVEC 1998: A. Bobovec, Rimsko arheoloko nalazite Ciglenice u Osekovu, ObHAD 30/1 (1998.), 60-62. BOBOVEC 1999: A. Bobovec, Rezultati iskapanja na rimskom arheolokom lokalitetu Ciglenice u Osekovu godine 1998., ObHAD 31/1 (1999.), 62-67. BOBOVEC 2001: A. Bobovec, Moslavina u svjetlu najnovijih nalaza iz rimskog doba, HA 7 (2001.), 167-172. BOBOVEC 2002: A. Bobovec, Tragom arheolokih nalazita Moslavine. Najstarija svjedoanstva o postojanju ivota i ljudske djelatnosti na podruju Moslavine, u: Pasari 2002, 63-85. BOBOVEC 2005a: A. Bobovec, Rimsko arheoloko nalazite Kutinska lipa u Kutini, ObHAD 37/1 (2005.), 98-103. BOBOVEC 2005b: A. Bobovec, Roman complex Ciglenice in Osekovo, u: Sanader eg vi Mirnik 2005, 111-117. BOBOVEC 2006a: A. Bobovec, Osekovo, Ciglenice. Dosadanji rezultati arheolokih istraivanja u drugom istranom bloku, ObHAD 38/1 (2006.), 88-91. BOBOVEC 2006b: A. Bobovec, Osekovo Ciglenice, u: Durman 2006, 194-195. BOGYAY 1984: Th. von Bogyay, Die Salzburger Mission in Pannonien aus der Sicht der Archologie und der Namenkunde, u: Salzburg und die Slawenmission. Zum 1100. Todestag des h. Methodius. Beitrge des internationalen Symposions vom 20. bis 22. September 1985 in Salzburg, [MGSL 126], Salzburg 1986., 273-290. BOGYAY 1985: Th. von Bogyay, LexMA 3, Mnchen Zrich 1985., 1889, s. v. Emmerich 1. BOJANOVSKI 1974: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, DANUBiH 47/2 (1974.), 7-277.
380
5. 4. 2011. 14:46:28
Bibliografija
BOJANOVSKI 1977: I. Bojanovski, Bosanska Posavina u antici u svijetlu novih istraivanja, u: Viki-Belani 1977, 147-154. BOJANOVSKI 1981: I. Bojanovski, Crkvina u Suvaji kod Bosanske Dubice carski veleposjed, AP 23 (1981.), 79-84. BOJANOVSKI 1984: I. Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (s posebnim obzirom na podruje Bosne i Hercegovine IV: Rimska cesta Siscia Sirmium (Tab. Peut.) i njena topografija (arheoloko-topografska studija), GCBI XXII/20 (1984.), 145-265. BOJANOVSKI 1988: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, [Djela Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine; knj. LXVI. Centar za balkanoloka ispitivanja; knj. 6], Sarajevo 1988. BOJANOVSKI 1993: I. Bojanovski, Neki problemi prometne infrastrukture Brodskog Posavlja i Slavonije u antici, u: euk 1993, 59-70. BOJI 1984: Z. Boji, Pregled istraivanja i rasprostranjenosti ranosrednjovjekovnih arheolokih nalaza u istonoj Slavoniji i Baranji, u: Majnari-Pandi 1984, 211-222. BOJI 1994: Z. Boji, Seoba naroda, u: Mauran 1994, 38-44. BOJI 2007: Z. Boji i drugi, Izgradnja i otvorenje Arheolokog muzeja u Osijeku (prigodna publikacija), Osijek 2007. BOLJUNI 1997a: J. Boljuni, Antropoloka analiza ranosrednjovjekovnog groblja Josipovo, u: Tomii 1997c, 27-35. BOLJUNI 1997b: J. Boljuni, Antropoloka analiza ranosrednjovjekovnog groblja Zvonimirovo, u: Tomii 1997c, 53-61. BNA 1956: I. Bna, Die Langobarden in Ungarn. Die Grberfelder von Vrpalota und Bezenye, AArchH 7 (1956.), 183-244. BNA 1964: I. Bna, Die pannonischen Grundlagen der langobardischen Kultur im Licht der neuesten Forschungen, u: Tagliaferri 1964, 71-97. BNA 1968: I. Bna, Abri der Siedlungsgeschichte Ungarns und die Awarensiedlung von Dunujvros, ArchR 20 (1968.), 605-618. BNA 1971b: I. Bna, Langobarden in Ungarn (Aus dem Ergebnissen von 12 Forschungsjahren), AV 21-22 (1970-1971), 45-74. BNA 1971a: I. Bna, Ein Vierteljahrhundert Vlkerwanderungszeitforschungen in Ungarn (1945-1969), AArchH 23 (1971.), 265-336. BNA 1976: I. Bna, Der Anbruch des Mittelalters. Gepiden und Langobarden im Karpatenbecken, Budimpeta 1976. BNA 1979a: I. Bna, Gepiden in Siebenburgen Gepiden an der Thei (Probleme der Forschungsmethode und Fundinterpretation), AArchH 31 (1979.), 9-50. BNA 1979b: I. Bna, Die langobardische Besetzung Sdpannoniens und die archologischen Probleme der langobardisch-slawischen Beziehungen, ZFO 28 (1979.), 393-404. BNA 1981: I. Bna, Das erste Auftreten der Bulgaren im Karpatenbecken. Probleme, Angabe und Mglichkeiten, u: Kldy-Nagy 1981, 79-112. BNA 1982: I. Bna, Die Hunnen in Norikum und Pannonien. Ihre Geschichte im Rah men der Vlkerwanderung, u: Straub 1982, 179-200. BNA 1985a: I. Bna, Ein asiatisches Reitervolk an der mittleren Donau, u: Meier-Arendt 1985, 5-20. BNA 1985b: I. Bna, Die Verwaltung und die Bevlkerung des karolingischen Pannoniens im Speigel der zeitgenssischen Quellen, MAI 14 (1985.), 149-160.
381
5. 4. 2011. 14:46:29
BNA 1987a: I. Bna, Ungarns Vlker im 5. und 6. Jahrhundert. Eine historisch-archologische Zusammenschau, u: Menghin Springer Wamers 1987, 116-129. BNA 1988: I. Bna, Die Langobarden in Pannonien, u: Busch 1988, 63-73. BNA 1990: I. Bna, I Longobardi in Pannonia, u: Menis 1990, 14-19. BNA 1991: I. Bna, Das Hunnenreich, Stuttgart 1991. BNA 1995: I. Bna, Gli Avari. Un popolo dellOriente nellEuropa altomedioevale, u: Menis 1995, 13-47. BORN 1961: K. E. Born (ur.), Historische Forschungen und Probleme, [Festschrift Peter Rassow], Wiesbaden 1961. BSENDORFER 1910: J. Bsendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prolost upanija: krievake, virovitike, poeke, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske te kraljevskog i slobodnog grada Osijeka u srednjem i novom vijeku, Osijek 1910. (pretisak Vinkovci 1994.). BSENDORFER 1952: J. Bsendorfer, Istona granica Tomislavove, Kreimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju, RJAZU 286 (1952.), 143-170. BOSHOF WOLFF 1994: E. Boshof H. Wolff, Das Christentum im bairischen Raum. Von den Anfngen bis ins 11. Jahrhundert, Kln Weimar Be 1994. BOKOVI 2002: D. Bokovi, Naoruanje vojske kralja Kolomana, oruje i oprema ratnika u 11. stoljeu, u: Katalog izlobe Kolomanov put, Zagreb 2002., 150-162. BOWLUS 1995: Ch. R. Bowlus, Franks, Moravians, and Magyars. The Struggle for the Middle Danube, 788-907, Philadelphia 1995. BRANDT 1980: M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1980. BRATHER 2008a: S. Brather, Archologie der westlichen Slawen. Siedlung, Wirtschaft und Gesellschaft im frh- und hochmittelalterlichen Ostmitteleuropa, [Ergnzungsbnde zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 61], Berlin New York 2008. BRATHER 2008b: S. Brather (ur.), Zwischen Sptantike und Frhmittelalter. Archologie des 4. bis 7. Jahrhunderts im Westen, [Ergnzungsbnde zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 57], Berlin New York 2008. BRATO 1983: R. Brato, Cerkvenopolitini in kulturnozgodovinski odnosi med Sirmijem in Akvilejom, Z 37 (1983.) 259-272. BRATO 1985: R. Brato, Das Christentum in Slowenien in der Sptantike. Ein geschichtlicher Abri, u: Gral 1985, 32-54. BRATO 1986: R. Brato, Razvoj organizacije zgodnjekranske cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stoletja. Kratek oris, Z 40 (1986.), 363-395. BRATO 1987: R. Brato, Die Entwicklung der Kirchenorganisation in den WestbalkanProvinzen (4. bis 6. Jahrhundert), u: Gjuzelev Pillinger 1987, 149-196. BRATO 1990a: R. Brato, Vpliv oglejske cerkve na vzhodnoalpski in predalpski prostor od 4. do 8. stoletja, [Zbirka Zgodovinskega asopisa 8], Ljubljana 1990. BRATO 1990b: R. Brato, Die Geschichte des frhen Christentums im Gebiet zwischen Sirmium und Aquileia im Licht der neueren Forschungen, Klio 72 (1990.), 508-550. BRATO 1993: R. Brato, Aquileia und der Alpen-Adria-Raum (von der Mitte des 6. Jahrhunderts bis 811), u: Hdl Grabmayer 1993, 151-208. BRATO 1994: R. Brato, Der Einflu Aquileias auf den Alpenraum und das Alpenvorland (Von den Anfngen bis um 700), u: Boshof Wolff 1994, 29-61.
382
5. 4. 2011. 14:46:29
Bibliografija
BRATO 1996a: R. Brato, Ecclesia in gentibus. Vpraanje preivetja kranstva iz antine dobe v asu slovansko-avarske naselitve na prostoru med Jadranom in Dunavo, u: Rajp 1996, 205-225. BRATO 1996b: R. Brato, Christianisierung des Nordadria- und Westbalkanraumes im 4. Jahrhundert, u: Brato 1996c, 299-366. BRATO 1996c: R. Brato (ur.), Westillyricum und Nordostitalien in der sptromischen Zeit Zahodni Ilirik in severovzhodna Italija v poznorimski dobi, [Situla 34], Ljubljana 1996. BRATO 1998a: R. Brato, Die rmische Synode 680 und die Frage der Kirchenorganisation in gentibus im 7. Jahrhundert, u: Cambi Marin 1998, 587-602. BRATO 1998b: R. Brato, La cristianizzazione degli Slavi negli atti del convegno ad ripas Danubii e del concilio di Cividale, u: Piussi 1998, 145-190. BRATO 1999: R. Brato, Zaetki oglejskega misijona med Slovani in Avari. Sestanek kofov ad ripas Danubii in sinoda v edadu 796, u: Rajp Bruckmller 1999, 79111. BRATO 2000a: R. Brato, La chiesa aquileiese e i barbari (V-VII sec.), u: Tavano Bergamini Cavazza 2000, 101-149. BRATO 2000b: R. Brato (ur.), Slovenija in sosednje deele med antiko in karolinko dobo. Zaetki slovenske etnogeneze / Slowenien und die Nachbarlnder zwischen Antike und karolingischer Epoche. Anfnge der slowenischen Ethnogenese I, [Situla 39], Ljubljana 2000. BRATO 2002: R. Brato, Die Beziehungen zwischen den ethnischen und konfessionellen Gruppen (Katolike, Arianer, Heiden) im Ostalpen- und Mitteldonauraum im Lichte der schriftlischen Quellen, u: Tejral 2002, 73-98. BRATO 2003a: R. Brato, Aquileia tra Teodosio e i Longobardi (379-568), u: Cuscito 2003, 477-527. BRATO 2003b: R. Brato, Dioklecijanovo preganjanje kristjanov v provincah srednjega Podonavja in zahodnega Balkana, u: Krajnc 2003, 29-98. BRATO 2006: R. Brato, Martin Tourski in njegovi stiki s Panonijo, Z 60 (2006.), 259-281. BRATO 2007: R. Brato, Izseljevanje prebivalstva iz Zahodnega Ilirika v 5. in 6. stoletju. Vojni ujetniki in begunci v pozni antiki, u: enk 2007, 247-284. BRAUNFELS 1967: W. Braunfels (ur.), Karl der Grosse. Lebenswerk und Nachleben I, Dsseldorf 31967. BRENNECKE 1984: H. Ch. Brennecke, Hilarius von Poitiers und die Bischofsopposition gegen Konstantius II. Untersuchungen zur dritten Phase des arianischen Streites (337-361), Berlin New York 1984. BRIZZI 1981: G. Brizzi, Le antichit pannoniche di Luigi Ferdinando Marsigli: Nuovi elementi per la topographia di Siscia, AMR 31-32 (1980.1981.), 33-52. BRUKNER 1961: O. Brukner, Iskopavanja u Sirmiumu 19571960 godine, u: Grbi 1961, 77-81. BRUKNER 1977: O. Brukner, Rimsko naselje kod Beoina, u: Viki-Belani 1977, 123136. BRUKNER DAUTOVA-RUEVLJAN MILOEVI 1987: O. Brukner V. Dautova-Ruevljan P. Miloevi, Poeci romanizacije u jugoistonom delu provincije Panonije, Novi Sad 1987.
383
5. 4. 2011. 14:46:29
BRUNNER MERTA 1994: K. Brunner B. Merta (ur.), Ethnogenese und berlieferung. Angewandte Methoden der Frhmittelalterforschung, [Verffentlichungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung; sv. 31], Be Mnchen 1994. BRUNMID 1893: J. Brunmid, Eine griechische Ziegeleinschrift aus Sirmium, Eranos Vindobonensis I, Be 1893, 331-333. BRUNMID 1895: J. Brunmid, Arheoloke biljeke iz Dalmacije i Panonije, VHAD n. s. 1 (1895.), 148-183. BRUNMID 1898: J. Brunmid, Rimska cesta iz Dubice u Sisak, VHAD n. s. 6 (1898.), 195-199. BRUNMID 1900: J. Brunmid, Colonia Aelia Mursa, VHAD n. s. 4 (1899.-1900.), 2142. BRUNMID 1901: J. Brunmid, Arheoloke biljeke iz Dalmacije i Panonije IV, VHAD n. s. 5 (1901.), 87-168. BRUNMID 1902: J. Brunmid, Colonia Aurelia Cibalae. Vinkovci u staro doba, VHAD n. s. 6 (1902.), 117-166 (= Corolla memoriae Iosepho Brunmid dicata), [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 4], Vinkovci 1979., 55-104). BRUNMID 1904: Josip Brunmid, Hrvatske sredovjene starine I-V, VHAD n. s. 7 (1903.-1904.), 30-97. BRUNMID 1905: J. Brunmid, Starine ranijega srednjega vijeka iz Hrvatske i Slavonije I, VHAD n. s. 8 (1905.), 208-220. BRUNMID 1912a: J. Brunmid, Nahodjaj rimskih bakrenih novaca IV. stoljea posl. Kr. u Lupoglavu (kotar Dugoselo), VHAD n. s. 12 (1912.), 284-286. BRUNMID 1912b: J. Brunmid, Nahodjaj rimskih bakrenih novaca IV. stoljea posl. Kr. u Vinkovcima, VHAD n.s. 12 (1912.), 272-284. BRUNMID 1912c: J.Brunmid, Kameni spomenici hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu (nastavak), VHAD n. s. 12 (1912.), 129-197. BRUNMID 1924a: J. Brunmid, Novci gepidskoga kralja Kunimunda, u: Buliev zbornik, Zagreb Split 1924, 671-673. BRUNMID 1924b: Die Mnzen des Gepidenknigs Kunimund, NZ N.F. 17 (1924.), 1-5. BUDAK 1990: N. Budak, Pogovor, u: ii 1990, 741-749. BUDAK 1992: N. Budak, Krievci u srednjem vijeku, HZ 45 (1992.), 169-178. BUDAK 1993: N. Budak, Frhes Christentum in Kroatien, u: Hdl Grabmayer 1993, 223-234. BUDAK 1994a: N. Budak, Gradovi Varadinske upanije u srednjem vijeku (Urbanizacija Varadinske upanije do kraja 16. stoljea), [Biblioteka Historia Croatica; knj. 1], Zagreb Koprivnica 1994. BUDAK 1994b: N. Budak, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb 1994. BUDAK 2000: N. Budak, Slavic ethnogenesies in modern Northern Croatia, u: Brato 2000b, 395-402. BUDAK 2001: N. Budak, Karlo Veliki: Karolinzi i Hrvati, [Scintillae Stephano Gunjaca dicatae 5], Split 2001. BUDAK 2003a: N. Budak, Hrvati u ranom srednjem vijeku, u: anjek 2003, 49-79. BUDAK 2003b: N. Budak, Polaganje temelja Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, u: anjek 2003, 84-113.
384
5. 4. 2011. 14:46:29
Bibliografija
BUDAK 2005: N. Budak (ur.), Raukarov zbornik. Zbornik u ast Tomislava Raukara, Zagreb 2005. BUDAK 2009: N. Budak, Kako se doista s jugonostalgiarskih pozicija moe negirati hrvatska povijest ili o knjizi Johna V. A. Finea Ml., When Ethnicity did not Matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods, Ann Arbor: The University of Michigan Press 2006, 652 str., RZHP 41 (2009.), 487-495 BUDAK RAUKAR 2006: N. Budak T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Zagreb 2006. BUGAR 2008: A. Bugar, Naselje ranog srednjeg vijeka, u: Gutin 2008, 179-196 BULAT 1964: M. Bulat, Rekognosciranje Limesa izmeu Batine Skele i Iloka, AP 6 (1964.), 63-64. BULAT 1968: M. Bulat, Neki nalazi ranog srednjeg vijeka iz Osijeka, SHP 10 (1968.), 1121. BULAT 1969: M. Bulat, Topografska istraivanja limesa u Slavoniji i Baranji, OsZ 12 (1969.), 39-52. BULAT 1972: M. Bulat, Novi antiki i srednjovjekovni nalazi u Muzeju Slavonije, GSM 20 (1972.), 6-8. BULAT 1977: M. Bulat, Stanje istraenosti antikih naselja u Slavoniji, u: Viki-Belani 1977, 63-87. BULAT 1978: M. Bulat, Terenska istraivanja arheolokog odjela Muzeja Slavonije u toku 1978. godine, AP 20 (1978.), 174-179. BULAT 1983: M. Bulat, Dio rimske ceste Poetovio Mursa u Podravini (po rukopisu ing. R. Franjetia Kako je mogao izgledati rimski limes du Save?), PdZ 9 (1983.), 263270. BULAT 1989: M. Bulat, Mursa. Osijek u rimsko doba, Osijek 1989. BULAT 1993: M. Bulat, Antika naselja u Slavoniji, u: euk 1993, 173-180. BULAT 1994: M. Bulat, Rimska Mursa, u: Mauran 1994, 27-37. BULI 1984: F. Buli, Izabrani spisi, Split 1984. BULI 1984a: F. Buli, O godini razorenja Solina, u: Buli 1984, 291-331. BULI 2004: F. Buli, Sv. Kvirin, biskup i muenik grada Sisciae (Siska), u: Mija Boek 2004, 17-20 (= BSm 12/1, 1924., 118-123, Demo 1994b, 13-15). BUNTAK 1996: F. Buntak, Povijest Zagreba, priredio M. vab, Zagreb 1996. Bunjac Bunjac Jahn Matotek Puzak estak 2003: B. Bunjac B. Bunjac J. Jahn V. Matotek I. Puzak M. estak, Pregled povijesti Meimurja, akovec 2003. BURGER 1966: A. Sz. Burger, The Late Roman Cemetary at Sgvr, AArchH 18 (1966.), 99-234. BURKOWSKY 1999: Z. Burkowsky, Sisak u prapovijesti, antici i starohrvatskom dobu, [Katalog izlobe], Sisak 1999. BURNS 1984: Th. Burns, A History of the Ostrogoths, Bloomington 1984. BURY 1958a: J. B. Bury, History of the Later Roman Empire (from the Death of Theodosius I to the Death of Justinian A.D. 395 to A.D. 565) I, New York 1958. BURY 1958b: J. B. Bury, History of the Later Roman Empire (from the Death of Theodosius I to the Death of Justinian A.D. 395 to A.D. 565) II, New York 1958.
385
5. 4. 2011. 14:46:29
BUSCH 1988: E. Busch (ur.), Die Langobarden. Von der Unterelbe nach Italien, Hamburg 1988. BUI 2002: K. Bui, Prilog poznavanju povijesnog razvoja kranstva na vinkovakom prostoru: kontinuitet drutvenoga i urbanoga ivota oko gotike crkve Sv. Ilije (Meraja) u Vinkovci, CCP XXVI/50 (2002.), 11-28. BTTNER 1956: H. Bttner, Die Ungarn, das Reich und Europa bis zur Lechfeldschlacht des Jahres 955, ZBL 19 (1956.), 433-458. BUZOV 1993: M. Buzov, Segestika i Siscija topografija i povijesni razvoj, PIAZ 10 (1993.), 47-68. BUZOV 1999: M. Buzov, Sisaka biskupija u svjetlu pisanih i arheolokih izvora (Prilog prouavanju arheoloke topografije biskupskoga grada Siska), Tkali 3 (1999.), 245271. BUZOV 2004: M. Buzov, Problem povijesnog kontinuiteta i diskontinuiteta u Sisciji, u: Pelc 2004, 463-468. BUZOV 2005: M. Buzov, The Romanization and Urbanization of the Roman Province of Pannonia in Light of the Autochtonous and Immigrant Populations, u: Sanader egvi Mirnik 2005, 125-143. BYSTRICK 2003: P. Bystrick, Slovansk a bulharsk vpdy na Balkn do roku 559, H 51 (2003.), 385-401. CAMBI 1991: N. Cambi, Antika Salona, [Biblioteka znanstvenih djela 45, Studia Salonitana 1], Split 1991. CAMBI MARIN 1998: N. Cambi E. Marin (ur.), Lpoque de Justinien et les problmes de VIe et VIIe sicles. Radovi XIII. meunarodnog kongresa za starokransku arheologiju II, [Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, supl. vol. 87-89], Vatikan Split 1998. CAMERON 1970: A. Cameron, Claudian. Poetry and Propaganda at the Court of Honorius, Oxford 1970. CAPIZZI 1969: C. Capizzi, Limperatore Anastasio I (491 518). Studio sulla sua vita, la sua opera e la sua personalit, [Orientalia Christiana Analecta 184], Rim 1969. CARILE 1995: A. Carile (ur.), Teoderico e i Goti tra Oriente e Occidente, [Diario dei lavori. Congresso Internazionale, Ravenna, 28 settembre 2 ottobre 1992], Ravenna 1995. CARTER 1977: F. W. Carter (ur.), An Historical Geography of the Balkans, London New York San Francisco 1977. CASTRITIUS 1994: H. Castritius, Barbari antiqui barbari. K poselitveni zgodovini jugovzhodnega Norika in june Panonije v pozni antiki (od konca 4. do srede 6. stoletja), Z 48 (1994.), 137-147; njemaka inaica Barbari antiqui barbari. Zur Besiedlungsgeschichte Sdostnoricums und Sdpannoniens in der Sptantike (Ende des 4. bis Mitte des 6. Jahrhunderts n. Chr.), FMS 29 (1995.), 72-85. CEDILNIK 2004: A. Cedilnik, Ilirik med Konstantinom Velikim in Teodozijem Velikim. Balkansko-podonavski prostor v poroilih Atanazija, Hilarija, Sokrata, Sozomena, Teodereta in Filostorgija, [Thesaurus memoriae, Dissertationes 3], Ljubljana 2004. CERMANOVI-KUZMANOVI 1974: A. Cermanovi-Kuzmanovi, Jugoslovenske zemlje na Ptolemejevoj karti, u: krivani 1974, 11-30. CHARANIS 1970: P. Charanis, Kouver, the Chronology of his Activities and their Ethnic Effects on the Regions around Thessalonica, BSt 11 (1970.), 229-247.
386
5. 4. 2011. 14:46:29
Bibliografija
CHASTAGNOL 1967: A. Chastagnol, Le consulaire de Campanie Flavius Lupus: un spcialiste du recensement des biens fonciers, daprs une nouvelle inscription de Teano, Epigraphica 29 (1967.), 105-130. CHRISTIE 1992: N. Christie, The survival of Roman settlement along the Middle Danube: Pannonia from the fourth to the tenth century AD, OJA 11 (1992.), 317-339. CHRISTIE 1994: N. Christie, The survival of Roman settlement along the Middle Danube: Pannonia from the fourth to the tenth century A.D., AR 25 (1994.), 303-319. CHRISTIE 1998: N. Christie, The Lombards. The Ancient Longobards, [The Peoples of Europe], Oxford Malden 1998. CHRISTOU 1991: K. P. Christou, Byzanz und die Langobarden. Von der Ansiedlung in Pannonien bis zur endgltigen Anerkennung (500-680), [Historical Monographs 14], Atena 1991. CHROPOVSK 1988: B. Chropovsk, Die Slawen. Historische, politische und kulturelle Entwicklung und Bedeutung, Prag 1988. CHRYSOS 1987: E. Chrysos, Die Nordgrenze des byzantinischen Reiches im 6. bis 8. Jahrhundert, u: Hnsel 1987, 27-40. CIGLENEKI 1979: S. Cigleneki, Kastel, utrjeno naselje ali refugij?, AV 30 (1979.), 459472. CIGLENEKI 1986: S. Cigleneki, Zgodnjekransko sredie na Kuaru v Beli krajini, u: Majnari-Pandi 1986, 137-150. CIGLENEKI 1987a: S. Cigleneki, Hhenbefestigungen aus der Zeit vom 3. bis 6. Jh. im Ostalpenraum/Viinske utvrdbe iz asa 3. do 6. st. v vzhodnoalpskem prostoru, Ljubljana 1987. CIGLENEKI 1987b: S. Cigleneki, Das Weiterleben der Sptantike bis zum Auftauchen der Slawen in Slowenien, u: Hnsel 1987, 265-286. CIGLENEKI 1992: S. Cigleneki, Plis Norikn. Poznoantine viinske utrdbe med Celjem in Breicami, Podsreda 1992. CIGLENEKI 2008: S. Cigleneki, Castra und Hhensiedlungen vom 3. bis. 6. Jahrhundert in Slowenien, u: Steuer Bierbrauer 2008, 481-532. CLAUDE 1969: D. Claude, Die byzantinische Stadt im 6. Jahrhundert, Mnchen 1969. CRNOBRNJA ELEKETI 1998: N. Crnobrnja V. eleketi, Nalazi antikog novca na lokalitetima Klisina i Pustara u Batajnici III deo, GSAD 14 (1998.), 233-240 CROKE 1977: B. Croke, Evidence for the Hun Invasion of Thrace in A.D. 422, GRBS 18 (1977.), 347-367 (= Croke 1992, XII). CROKE 1981: B. Croke, Anatolius and Nomus: Envoys to Attila, BS 42 (1981.), 159-180 (= Croke 1992, XIII). CROKE 1982: B. Croke, Mundo the Gepid: from Freebooter to Roman General, Chiron 12 (1982.), 125-135 (= Croke 1992, XVIII). CROKE 1992: B. Croke, Christian Chronicles and Byzantine History, 5th-6th Centuries, Aldershot Brookfield 1992. CROKE 2001: B. Croke, Count Marcellinus and his Chronicle, Oxford 2001. CROKE 2005: B. Croke, Jordanes and the Immediate Past, Historia 54 (2005.), 473-494. CSALLNY 1956: D. Csallny, Archologische Denkmler der Awarenzeit in Mitteleuropa. Schriftum und Fundorte, Budimpeta 1956.
387
5. 4. 2011. 14:46:29
CSALLNY 1961: D. Csallny, Archologische Denkmler der Gepiden im Mitteldonaubecken (454-568 u. Z.), [Archaeologia Hungarica. Series Nova 38], Budimpeta 1961. CSENDES 1970: P. Csendes, Zu den Awarenkriege unter Karl dem Grosse, UH 41/3 (1970.), 93-107. CSERNUS KOROMPAY 1999: S. Csernus K. Korompay (ur.), Les Hongrois et lEurope: conqute et intgration, Pariz Szeged 1999. CURTA 1994: F. Curta, The changing image of the Early Slavs in the Rumanian historiography and archaeological literature. A critical survey, SOF 53 (1994.), CURTA 2001: F. Curta, The Making of the Slavs. History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700, Cambridge 2001. CURTA 2006: F. Curta, Southeastern Europe in the Middle Ages 500-1250, [Cambridge Medieval Textbooks], Cambridge 2006. CURTA 2008: F. Curta (ur.) u suradnji s R. Kovalevim, The Other Europe. Avars, Bulgars, Khazars, and Cumans, [East Central and Eastern Europe in the Middle Ages, 450-1450, sv. 2], Leiden-Boston 2008. CURTOIS 1955: Ch. Curtois, Les Vandales et lAfrique, Pariz 1955. CUSCITO 1990: G. Cuscito, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella christianizzazione degli Slavi sudoccidentali, u: imunda 1990, 145-174. CUSCITO 2003: G. Cuscito (ur.), Aquileia dalle origini alla costituzione del ducato longobardo. Storia amministrazione societ, [AAAd 54], Trst 2003. CVETKOVI 1971: B. Cvetkovi, Prolost pii-Bukovice, u: Cvetkovi Kahri 1971, 3-14. CVETKOVI KAHRI 1971: B. Cvetkovi D. Kahri, Tragom prolosti pii-Bukovice, Virovitica 1971. CVITANOVI 1974: A. Cvitanovi (ur.), Geografija Socijalistike Republike Hrvatske I: Sredinja Hrvatska, Zagreb 1974. CVITANOVI 1975: A. Cvitanovi (ur.), Geografija Socijalistike Republike Hrvatske III: Istona Hrvatska, Zagreb 1975. ABRIAN GORENC VIKI 1973: J. abrian M. Gorenc B. Viki, Pregled povijesti Varadinskih Toplica, Varadinske Toplice 21973. AE 1995: S. ae, Civitates Dalmatiae u Kozmografiji Anonima Ravenjanina, [Arheo loki muzej Zadar. Katalozi i monografije 3], Zadar 1995. EUK 1993: B. euk (ur.), Arheoloka istraivanja u Slavonskom Brodu i brodskom Posavlju. Znanstveni skup Slavonski Brod, 18.-20. listopada 1988., [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 16], Zagreb 1993. EUK 1999: B. euk (ur.), Arheoloka istraivanja u Zagrebu i zagrebakoj regiji i Arheologija i obnova. Znanstveni skupovi Zagreb, 23.-27 listopada 1989., Zagreb, 24. lipnja 1992., [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 17], Zagreb 1996. EUK 2003: B. euk (ur.), Arheoloka istraivanja u Bjelovarsko-bilogorskoj upaniji i pogrebni ritusi na teritoriju Hrvatske. Znanstveni skup Bjelovar, 25.-27. rujna 1996., [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 21], Zagreb 2003. EUK DORN 1967: B. euk A. Dorn, Starohrvatska nekropola u Dara-Bonjacima kod upanje, ARR 4-5 (1967.), 395-417. ILINSK 1990: Z. ilinsk, K otzke prichodu Antov na stredny Dunaj, SPFB E 34-35 (1989.1990.), 19-25.
388
5. 4. 2011. 14:46:30
Bibliografija
ORALI 1991: L. orali, Izvori i literatura o povijesti cesta i putova u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama i Bosni, RZHP 24 (1991.), 23-40. ORALI 1997: L. orali, Put, putnici, putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, [Biblioteka Povjesnica], Zagreb 1997. REMONIK 1950: I. remonik, Nalaz slovenske keramike u Rai 1947. god. i pregled nalaza slovenske keramike u Bosni do danas, GZMA 4-5 (1949.1950.), 383-396. REMONIK 1951: I. remonik, Nalazi nakita u srednjevjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, GZMA 6 (1951.), 241-270. REMONIK 1956: I. remonik, Rimski ostaci na Gradini Zecovi, GZMA 11 (1956.), 137-146. REMONIK 1961: I. remonik, Crkvina, abljak, Doboj Rimsko i ranosrednjovekovno naselje, AP 3 (1961.), 92-94. REMONIK 1968: I. remonik, Jazbine u Batkoviima kod Bijeljine slavensko naselje i groblje, AP 10 (1968.), 173. REMONIK 1969: I. remonik, Die ltesten slawischen Siedlungen und Nekropolen in Bosnien und der Herzegowina, u: Benac 1969, 229-232. REMONIK 1970a: I. remonik, Die Chronologien der ltesten slavischen Funde in Bosnien und der Herzegowina, ArchIug 11 (1970.), 99-103. REMONIK 1970b: I. remonik, Istraivanja u Miiima i abljaku i prvi nalaz najstarijih slavenskih naselja kod nas, GZMA 25 (1970.), 45-117. REMONIK 1970c: I. remonik, Jazbine i Oraii, Batkovii, Bijeljina slavenska naselja, AP 12 (1970.), 151-152. REMONIK 1977: I. remonik, Ranoslavensko naselje Jazbine u Batkoviu kod Bijeljine, GCBI 15 (1977.), 227-308. REMONIK 1990: I. ermonik, Rimska utvrenja u BiH s osobitim osvrtom na utvrenja kasne antike, AV 41 (1990.), 355-364. UBRILOVI 1974: V. ubrilovi (ur.), Istorija Beograda I: Stari, srednji i novi vek, Beograd 1974. UKOVI 1992: L. ukovi, Ozalj zatitna arheoloka iskopavanja 1992. godine, ObHAD 24/3 (1992.), 49-51. UKOVI 1994: L. ukovi, Karlovaka arheologija 1991-1994., ZGMK 3: Domovinski rat u Karlovcu 19911994. (1994.), 187-200. UKOVI 2006: L. ukovi, Ozalj, u: Durman 2006, 204-205. IRKOVI 1964: S. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd 1964. DAIM 2003: F. Daim, Avars and Avar archaeology. An introduction, u: Goetz Jarnut Pohl 2003, 463-570 DAIM SZAMEIT 1996: F. Daim E. Szameit, Frhe Slawen im oberen Donau- und Ostalpenraum, u: Daim Frhlich Misar Schlag Tomka 1996, 317-320. Daim Frhlich Misar Schlag Tomka 1996: F. Daim M. Frhlich M. Misar G. Schlag P. Tomka (ur.), Reitervlker aus dem Osten. Hunnen + Awaren, [Katalog der Burgenlndischen Landeausstellung 1996], Eisenstadt 1996. DAUTOVA-RUEVLJAN 1976: V. Dautova-Ruevljanin, Rekognisciranje terena oko s. Hrtovaca u Sremu, AP 18 (1976.), 177-179. DAUTOVA-RUEVLJAN 1979: V. Dautova-Ruevljan, Vranja, Hrtkovci antiko nalazite, AP 21 (1979.), 109-112.
389
5. 4. 2011. 14:46:30
DAUTOVA-RUEVLJAN 1980: V. Dautova-Ruevljan, Rimski novac iz Srema (Vojvoanski muzej: Otkup 197678. godine), RVM 26 (1980.), 69-87. DAUTOVA-RUEVLJAN 1981a: V. Dautova-Ruevljan, Ein germanisches Grab auf dem Fundort Vranja bei Hrtkovci in Syrmien, ArchIug 20-21 (1980.1981.), 146-153. DAUTOVA-RUEVLJAN 1981b: V. Dautova-Ruevljan, Rezultati zatitno-sondanih iskopavanja na lokalitetu Vranja kod Hrtkovaca u Sremu 1979. godine, RVM 27 (1981.), 181-201. DAUTOVA-RUEVLJAN 1982: V. Dautova-Ruevljan, Vranja, Hrtkovci antiki lokalitet, AP 24 (1982.), 110-114. DAUTOVA-RUEVLJAN 1985: V. Dautova-Ruevljan, Hrtkovci/Gomolava. Kasnoantika nekropola, AP 26 (1985.), 145. DAVISON GAFFNEY MARIN 2006: D. Davison V. Gaffney E. Marin (ur.), Dalmatia. Researtch in the Roman province 1970-2001. Paper in honour of J. J. Wilkes, [BAR International Series 1576], Oxford 2006. DEANOVI 1960: A. Deanovi, Srednjovjekovna arhitektonska plastika u Stjepanovoj kapeli na Kaptolu, u: Iz starog i novog Zagreba 2, Zagreb 1960., 67-84. DEANOVI 1960: A. Deanovi, Zagrebaka katedrala u okvirima prvih iskapanja, u: Iz starog i novog Zagreba 3, Zagreb 1963., 13-32. DER 1967: J. Der, Karl der Groe und er Untergang des Awarenreiches, u: Braunfels 1967, 719-791. DEKKER 1960: Hedviga Dekker, akovo i njegova okolica kroz kulturno historijske spomenike, [Biblioteka Muzeja akovtine akovo; broj 1], akovo 1959. (recte 1960.). DELONGA 2000: V. Delonga, Lobor. Crkva Majke Boje Gorske, u: Hrvati i Karolinzi. Katalog izlobe, Split 2000., 91-92. DEMANDT 1970: A. Demandt, RE S XII, Stuttgart 1970, 553-790, s. v. magister militum. DEMANDT 2007: A. Demandt, Die Sptantike. Rmische Geschichte von Diocletian bis Justinian 284-565 n. Chr., Mnchen 22007. DEMO 1981a: . Demo, Draganovec, Koprivnica antika postaja Piretis (Peritur)?, AP 23 (1981.), 71-75. DEMO 1981b: . Demo, Novac germanskih vladara druge pol. 5. do u drugu pol. 6. st. u numizmatikoj zbirci Arheolokog muzeja u Zagrebu, AV 32 (1981.), 454-480. DEMO 1982: . Demo, Prilog topografiji krievake regije u antiko doba s osvrtom na numizmatike nalaze, KZ 2 (1982.), 75-92. DEMO 1983: . Demo, Bjelobrdski privjesci u Jugoslaviji (u povodu nalaza s lokaliteta elekovec Gornji Batijan I), PdZ 9 (1983.), 271-301. DEMO 1984a: . Demo, Castrum Keukaproncha/Kuwar poeci istraivanja, PdZ 10 (1984.), 320-360. DEMO 1984b: . Demo, Srednjovjekovni maevi u Muzeju grada Koprivnice, VAMZ 1617 (1983.-1984.), 211-240. DEMO 1994a: . Demo, Ostrogothic Coinage from Collections in Croatia, Slovenia and Bos nia & Herzegovina, [Situla 32], Ljubljana 1994. DEMO 1994b: . Demo (ur.), Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Rano kranstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, [Katalog izlobe], Zagreb 1994. DEMO 1996: . Demo, Vukovar Lijeva bara, [Katalog izlobe], Zagreb 1996.
390
5. 4. 2011. 14:46:30
Bibliografija
DEMO 1997: . Demo, Nepotpuna pojasna garnitura Dalj-Bogaljevci, u: Balen Dukat 1997, 130. DEMO 2006: . Demo, Vukovar Lijeva bara, u: Durman 2006, 302-303. DEMO 2007: . Demo, Opatovina: tragovi povijesti izgubljeni u sadanjosti. Rezultati arheolokih iskopavanja pred crkvom svetog Franje u Zagrebu 2002. godine, Zagreb 2007. DEMOUGEOT 1947: E. Demougeot, Les partages de lIllyricum a la fin du IVe sicle. A propos dun livre rcent, RH 198 (1947.), 16-31. DEMOUGEOT 1947: E. Demougeot, Le partage des provinces de lIllyricum entre la pars occidentis et la pars orientis, de la Ttrarchie au rgne de Thodoric, u: La gographie administrative et politique dAlexandre Mahomet. Actes du Colloque de Strasbourg 14-16 juin 1979, [Universit des sciences humaines de Strasbourg. Travaux du Centre de recherche sur le Proche-Orient et la Grce antiques 6], Strasbourg 1981., 229-253. DICULESCU 1923: C. C. Diculescu, Die Gepiden. Forschungen zur Geschichte Daziens im frhen Mittelalter und zur Vorgeschichte des rumnischen Volkes I, Leipzig 1923. DIESNER 1966: H.-J. Diesner, Das Vandalenreich. Aufstieg und Untergang, Stuttgart Berlin Kln Mainz 1966. DIMITRIJEVI 1960: D. Dimitrijevi, Gepidska nekropola Kormadin kod Jakova, RVM 9 (1960.), 5-50. DIMITRIJEVI 1961a: D. Dimitrijevi, Nekoliko podataka o rimskom limesu u Istonom Sremu, u: Grbi 1961, 93-103. DIMITRIJEVI 1961b: D. Dimitrijevi, Brdaica Vojka Stara Pazova, nekropola, AP 3 (1961.), 116-120. DIMITRIJEVI 1963: D. Dimitrijevi, Zemun Polje, Zemun rimsko naselje i nekropola iz Seobe naroda, AP 5 (1963.), 106-108. DIMITRIJEVI 1965: D. Dimitrijevi, Rad Narodnog muzeja Zemun na istraivanju rimskog limesa u Sremu tokom 1965. godine, AP 7 (1965.), 149-156. DIMITRIJEVI 1966a: Danica Dimitrijevi, Der Fund von Zemun Polje im Lichte der sptawarenzeitlichen Problematik, ArchIug 7 (1966.), 53-76. DIMITRIJEVI 1967: D. Dimitrijevi, Periodizacija ranog srednjeg veka u jugoslovenskom Podunavlju, u: Tasi 1967, 229-236. DIMITRIJEVI 1969a: D. Dimitrijevi, Istraivanje rimskog limesa u istonom Sremu s posebnim osvrtom na pitanje komunikacija, OsZ 12 (1969.), 81-121. DIMITRIJEVI 1969b: D. Dimitrijevi, O etnikim problemima Vojvodine u vreme doseljenja Slovena, u: Benac 1969, 85-94. DIMITRIJEVI 1971: D. Dimitrijevi, Brdaica prs de Vojka, ncropole avare, u: Novak 1971, 160-161. DIMITRIJEVI 1983: D. Dimitrijevi, Sapaja, rimsko i srednjovekovno utvrenje na ostrvu kod Stare Palanke, Starinar 33-34 (1982. 1983.), 29-62. DIMITRIJEVI 1957: S. Dimitrijevi, etiri groba iz novootkrivene slavenske nekropole u Otoku kod Vinkovaca s posebnim osvrtom na naunice lunulasto-zvjezdolikog tipa, OA 2 (1957.), 21-38. DIMITRIJEVI 1966: S. Dimitrijevi, Rezultati arheolokih iskopavanja na podruju vinkovakog muzeja od 1957. do 1965. g. Prethistorija i srednji vijek, [Acta Musei Cibalensis I], Vinkovci 1966.
391
5. 4. 2011. 14:46:30
DIMITRIJEVI 1979: S. Dimitrijevi, Arheoloka topografija i izbor arheolokih nalaza s vinkovakog tla, u: Corolla memoriae Iosepho Brunmid dicata, [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 4], Vinkovci 1979., 133-276. DIMITRIJEVI KOVAEVI VINSKI 1962: D. Dimitrijevi J. Kovaevi Z. Vinski, Seoba naroda. Arheoloki nalazi jugoslovenskog Podunavlja, Zemun 1962. DIMITRIJEVI KOVAEVI VINSKI 1978: D. Dimitrijevi J. Kovaevi Z. Vinski, Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini. Saoptenja sa naunog skupa 13.-16. decembra 1976., Novi Sad 1978. DINEV 2007: V. Dinev, The Fortresses of Thrace and Dacia in the Early Byzantine Period, PBA 141 (2007.), 479-546 DINI 1931: M. Dini, Srednjovekovni Srem, GIDNS 4/1 (1931.), 1-12. DINI 1959: M. Dini (ur.), Zbornik Konstantina Jireeka I, [Posebna izdanja Srpske akademije nauka knj. 326, Odeljenje drutvenih nauka n. s. knj. 33], Beograd 1959. DIZDAR 1999: M. Dizdar, Rani srednji vijek, u: Dizdar Iskra-Janoi Krznari krivanko 1999, 65-71. DIZDAR LONJAK DIZDAR 2008: M. Dizdar D. Lonjak Dizdar, Terenski pregled trase zapadne zaobilaznice oko grada belog Manastira, AIA 4 (2008.), 98-101 DIZDAR POTREBICA 2002: M. Dizdar H. Potrebica, Latenska kultura na prostoru Poeke kotline, OA 26 (2002.), 111-131. DIZDAR ISKRA-JANOI KRZNARI KRIVANKO 1999: M. Dizdar I. Iskra-Janoi M. Krznari krivanko, Vinkovci u svijetu arheologije, Vinkovci 1999. (= M. Dizdar I. Iskra-Janoi M. Krznari krivanko, Iz kolijevke rimskih careva. Vinkovci u svijetu arheologije, Vinkovci Zagreb 2002.). DOBRONI 1991: Lj. Dobroni, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb 1991. DOMI KUNI 2003: A. Domi Kuni, Plinijeva geografija i etnografija Ilirika (s osobitim obzirom na panonski dio ilirikog prostora), Doktorski rad, Sveuilite u Zagrebu, 2003. DOMI KUNI 2003: A. Domi Kuni, Bellum Pannonicum (12.11. pr. Kr.). Posljednja faza osvajanja june Panonije, VAMZ 39 (2006.), 59-164. DOPSCH 1993: H. Dopsch, Das Erzbistum Salzburg und der Alpen-Adria-Raum im Frhmittelalter unter besonderer Bercksichtigung der Salzburger Slawenmission, u: Hdl Grabmayer 1993, 101-150. DOPSCH 2002: H. Dopsch, Zwischen Salzburg, Byzanz und Rom. Zur Missionierung Pannoniens im 9. Jahrhundert, u: Mller 2002b, 267-294. DORN 1978a: A. Dorn, Kliko groblje, Klisa, Vukovar srednjovjekovna nekropola, AP 20 (1978.), 130-133. DORN 1978b: A. Dorn, Zatitni radovi na lokalitetu kod Klise, GSM 37 (1978.), 30-32. DUJEV 1960: I. Dujev, Poslednijat zatitnik na Srem v. 1018. g., IzvInsIst 8 (1960.), 309-321. DUKAT 1995: Z. Dukat, Nalazi rimskoga novca, u: Rendi-Mioevi 1995, 37. DUKAT 1996: Z. Dukat, Nalazi novca na irem podruju grada Zagreba, u: euk 1996, 65-71. DUKAT 1998: Z. Dukat, Nalazi novca, u: Migotti laus Dukat Perini 1998, 116120. DUNCAN 1993: G. L. Duncan, Coin Circulation in the Danubian and Balkan Provinces of the Roman Empire AD 294-578, London 1993.
392
5. 4. 2011. 14:46:30
Bibliografija
DURMAN 1975: A. Durman, Arheoloka topografija Banije, Zagreb 1975. DURMAN 1992: A: Durman, O geostratekom poloaju Siscije, OA 16 (1992.), 117-131. DURMAN 2006: A. Durman (ur.), Stotinu hrvatskih nalazita, Zagreb 2006. DUANI 1967: S. Duani, Bassianae and Its Territory, ArchIug 8 (1967.), 68-81. DUVAL 1976: Y.-M. Duval, Aquile sur la route des Invasions (350-452), AAAd 9 (1976.), 237-298 (= Duval 1997, V). DUVAL 1985: Y.-M. Duval, Aquile et Sirmium durant la crise arienne (325-400), u: Aquileia, la Dalmazia e lIllirico. Atti della XIV settimana di studi aquileiesi, 23-29 aprile 1983 II, [AAAd 26], Udine 1985., 331-379. DUVAL 1997: Y.-M. Duval, Histoire et historiographie en Occident aux IVe et Ve sicles, Aldershot Brookfield 1997. DUVAL 1998: Y.-M. Duval, Lextirpation de lArianisme en Italie du Nord et en Occident, Aldershot Brookfield Singapore Sidney 1998. DUVAL POPOVI 1978: N. Duval V. Popovi, tudes de numismatique danubienne. Sirmium VIII Recherches archologiques franco-yougoslaves Sirmium, Rim Beograd 1978. Duval Ochsenschlager Popovi 1982: N. Duval E. L. Ochsenschlager V. Popovi, Sirmium IV Recherches archologiques en Syrmie, Beograd 1982. DVORNIK 1964: F. Dvornik, Byzantium, Rome, the Franks, and the Christianization of the Southern Slavs, u: Hellmann Olesch Stasiewski Zagiba 1964, 85-125. DAI 1989: Z. Dai, Novogradiko podruje u prethistoriji i antici, [Katalog izlobe], Nova Gradika 1989. EADIE 1982: J. W. Eadie, City and countryside in Late Roman Pannonia: the Regio Sirmiensis, u: Hohlfelder 1982, 25-43. EADIE PETROVI 1982: J. W. Eadie P. Petrovi, The Destruction and Reoccupation of Bononia, u: Duval Ochsenschlager Popovi 1982, 1-16. EGGER 1915: R. Egger, Die Zerstrung Pettaus durch die Goten, JAI 18 (1915.), Beiblatt, 252-266 (= Egger 1962, 36-44). EGGER 1924: R. Egger, Historich-epigraphische Studien in Venezien. Amantius, Bischof von Iovia, JAI 21-22 (1922.-1924.), Beiblatt, 309-344 (= Egger 1962, 45-69). EGGER 1962: R. Egger, Rmische Antike und frhes Christentum. Ausgewhlte Schriften von Rudolf Egger zur Vollendung seines 80. Lebensjahres, A. Betz G. Moro (ur.), Band I, Klagenfurt 1962. EGGER 1962a: R. Egger, Civitas Noricum, u: Egger 1962, 116-122. EGGERS 1995: M. Eggers, Das Gromhrische Reich Realitt oder Fiktion? Eine Neuinterpretation der Quellen zur Geschichte des mittleren Donauraumes im 9. Jahrhundert, [Monographien zur Geschichte des Mittelalters 40], Stuttgart 1995. EGGERS 1996: M. Eggers, Das Erzbistum des Method. Lage, Wirkung und Nachleben der kyrillomethodischen Mission, [Slavistische Beitrge 339], Mnchen 1996. ENGEL 2001: P. Engel, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, London New York 2001. ENSSLIN 1928a: W. Enlin, RE XIV 1, Stuttgart 1928., 589-590, s. v. Maiorianus 2. ENLIN 1928b: W. Enlin, Die Ostgoten in Pannonien, ByzNgJb 6 (1927.-1928.), 146159.
393
5. 4. 2011. 14:46:31
ENSSLIN 1931: W. Enlin, Zum Heermeisteramt des sptrmischen Reiches II. Die magistri militum des 4. Jahrhunderts, Klio 23 (1931.), 102-147. ENSSLIN 1939: W. Enlin, RE VII A, Stuttgart 1939., 2232-2259, s. v. Valentinianus 4 (Flavius Placidus Valentinianus III). ENLIN 1947: W. Enlin, Theoderich der Grosse, Mnchen 1947. ERCEGOVI 1958: S. Ercegovi, Neobjavljeni grobni nalazi iz Bijelog Brda, SHP 6 (1958.), 165-186. ERCEGOVI 1960: S. Ercegovi, Istraivanja u Gackom polju i rasprostranjenost starohrvatskih naunica izvan Dalmatinske Hrvatske, SHP 7 (1960.), 243-254. ERCEGOVI 1961: S. Ercegovi, Istraivanje srednjovjekovne nekropole u Bonjacima, VAMZ 2 (1961.), 225-229. ERCEGOVI-PAVLOVI 1974: S. Ercegovi-Pavlovi, Avarski konjaniki grob iz Manelosa, Starinar 24-25 (1973.1974.), 107-113. ERCEGOVI-PAVLOVI 1980a: S. Ercegovi-Pavlovi, Kasnoantika tradicija u srednjevjekovnim nekropolama, VAMZ 12-13 (1979.-1980.), 171-180. ERCEGOVI-PAVLOVI 1980b: S. Ercegovi-Pavlovi, Les ncropoles romaines et mdivales de Mavanska Mitrovica, u: Popovi 1980c, 1-75. ERCEGOVI-PAVLOVI 1982a: S. Ercegovi-Pavlovi, An Eastern Germanic Grave from Mavanska Mitrovica, u: Duval Ochsenschlager Popovi 1982, 19-23. ERCEGOVI-PAVLOVI 1982b: S. Ercegovi-Pavlovi, An Avarian Equestrian Grave from Mandjelos, u: Duval Ochsenschlager Popovi 1982, 49-54. ERDLYI 1976: I. Erdlyi, Zur Frage der ethnischen Grenzen des landnehmenden Ungarntums, MAI 6 (1976.), 75-79. EVANS 1989: H. M. A. Evans, The Early Medieval Archaeology of Croatia A.D. 600-900, [BAR International Series 539], Oxford 1989. EWIG 1971a: E. Ewig, Udaljavanje papinstva od Carstva i njegovo pribliavanje Francima, u: Jedin 1971, 3-30. EWIG 1971b: E. Ewig, Crkva na Zapadu od smrti Ljudevita Pobonog do konca karolinkog vremena, u: Jedin 1971, 141-193. EWIG 1995: E. Ewig, Misijska djelatnost latinske Crkve, u: Jedin 1995, 497-579. FANCEV 1925: F. Fancev, O najstarijem bogosluju u Posavskoj Hrvatskoj, u: ZKT, 509553. FASOLI 1945: G. Fasoli, Le incursioni Ungare in Europa nel secolo X, [Biblioteca Storica Sansoni. Nuova serie 11], Firenca 1945. FELETAR 1986: D. Feletar, Geografske osobine sjeverozapadne Hrvatske, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 4. FELETAR 1989: D. Feletar, Podravina. Opine urevac, Koprivnica i Ludbreg u prolosti i sadanjosti I: Povijesno-geografski pregled od paleolita do 1945. godine, Koprivnica 21989. FELETAR 1990: D. Feletar, Geografski poloaj i geomorfoloko-pedoloka osnovica naseljenosti Podravine do kraja srednjeg vijeka, u: Majnari-Pandi 1990, 11-18. FELETAR PETRI 2000: D. Feletar H. Petri, Povijest Toreca, [Bibliotheka Historia Croatica; knj. 21], Torec 2000. FERJANI 1959: B. Ferjani, Konstantin Porfirogenet, u: VIINJ II, 1959. FERJANI 1969: B. Ferjani, Sirmijum u doba Vizantije, u: Prica 1969, 33-58.
394
5. 4. 2011. 14:46:31
Bibliografija
FERJANI 1974: B. Ferjani, Beograd od poetka seobe naroda do doseljenja Slovena (375-602), u: ubrilovi 1974, 105-113. FERJANI 1978: B. Ferjani, Struktura 30. glave spisa De administrando imperio, ZRVI 18 (1978), 67-80. FERJANI 1982: B. Ferjani, Vizantijski peat iz Sirmijuma, ZRVI 21 (1982.), 47-52. FERJANI 1984: B. Ferjani, Invasions et installation des Slaves dans les Balkans, u: Villes et peuplement dans lIllyricum protobyzantin. Actes du colloque organis par lcole franaise de Rome (Rome, 12-14 mai 1982), [Collection de lcole franaise de Rome 77], Rim 1984., 85-108. FERLUGA 1957: J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd 1957. FICHTENAU 1977a: H. Fichtenau, Beitrge zur Medivistik. Ausgewhlte Aufstze II: Urkundenforschung, Stuttgart 1977. FICHTENAU 1977a: H. Fichtenau, Zu den Urkundenflschungen Pilgrims von Passau, u: Fichtenau 1977, 157-179. FILIPEC 1995: K. Filipec, akovo upna crkva, arheoloko iskopavanje srednjovjekovnog groblja, ObHAD 27/3 (1995.), 56-58. FILIPEC 1997: K. Filipec, akovo upna crkva, trea godina zatitnih arheolokih iskopavanja OA 21 (1997.), 239-241. FILIPEC 1998: K. Filipec, Zatitno arheoloko iskapanje kod svetita Majke Boje Gorske u Loboru, ObHAD 31/1 (1998.), 88-93. FILIPEC 2001: K. Filipec, Nekoliko novih ranosrednjovjekovnih nalaza iz Siska i kratak osvrt na druge istovremene nalaze, GGMS 2 (2001.), 89-107. FILIPEC 2002a: K. Filipec, Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheolokim izvorima, Doktorski rad, Sveuilite u Zagrebu, 2002. FILIPEC 2002b: K. Filipec, Lobor. Majka Boja Gorska, [Katalog izlobe], Gornja Stubica 2002. FILIPEC 2002c: K. Filipec, Zatitno arheoloko iskopavanje oko svetita Majke Boje Gorske u Loboru 2002. godine, ObHAD 34/3 (2002.), 119-129. FILIPEC 2002d: K. Filipec, Srednjovjekovna keramika iz groblja u akovu, u: Gutin 2002, 142-145. FILIPEC 2003: K. Filipec, Kasnoavarski ukrasni okov (falera) u obliku veprove glave iz Siska, GGMS 3-4 (2002.-2003.), 117-146. FILIPEC 2007a: K. Filipec, Kataloke jedinice Arheoloki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u: Goss 2007, 99-100. FILIPEC 2007b: K. Filipec, 10 Jahre archologischer Grabung in Lobor (19982007), HAM 13/2 (2007.), 411-422. FILIPEC 2008: K. Filipec, Kratak nacrt kristijanizacije hrvatskog dijela Panonije u ranom srednjem vijeku, CKD 6 (2008.), 52-56. FILIPEC 2009: K. Filipec, Rani Slaveni u Beliu, ZMGB 3 (2009.), 27-30. FILIPEC IA VIVEK 2004: K. Filipec M. ia Vivek, Lobor Majka Boja Gorska, HAG 1 (2004.), 96-98. FINE 1983: J. V. A. Fine, Jr., The Early Medieval Balkans. A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century, Ann Arbor 1983.
395
5. 4. 2011. 14:46:31
FINE 2006: j. V. A. Fine, Jr., When ethnicity did not matter in the Balkans. A study of identity in pre-nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the medieval and early-modern periods, Ann Arbor 2006. FITZ 1962: J. Fitz, RE S IX, Stuttgart 1962, 7-8, s. v. Altinum. FITZ 1980: J. Fitz, Population, u: Lengyel Radan 1980, 141-159. FITZ 1983: J. Fitz, Ladministration des provinces pannoniennes sous le Bas-Empire romain, [Collection Latomus 181], Bruxelles 1983. FITZ 1994: J. Fitz, Die Verwaltung Pannoniens in der Rmerzeit III, Budimpeta 1994. FLUSS 1932: M. Fluss, RE XV 2, Stuttgart 1932., 1503, s. v. Metubarbis. FLUSS 1933: M. Fluss, RE XVI 1, Stuttgart 1933., 678-679, s. v. Mursianus Lacus. FODOR 1996: I. Fodor, The Hungarian Conquest, u: Fodor Rvsz Wolf Nepper 1996, 13-18. FODOR RVSZ WOLF NEPPER 1996: I. Fodor L. Rvsz M. Wolf I. M. Nepper (ur.), The Ancient Hungarians, [Katalog izlobe], Budimpeta 1996. FONT 2005: M. Font, Ugarsko Kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku, PP 28 (2005.), 7-28. FRITZE 1979: W. H. Fritze, Zur Bedeutung der Awaren fr die slawische Ausdehnungsbewegung im frhen Mittelalter, ZFO 28 (1979.), 498-548. FGEDI 1986: E. Fgedi, Castle and Society in Medieval Hungary (1000-1437), [Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 187], Budimpeta 1986. FLEP 1984: F. Flep, Sopianae. The History of Pcs during the Roman Era and the Problem of the Continuity of the Late Roman Population, Budimpeta 1984. FULIR 1967: M. Fulir, Kunovecbreg, Koprivnica rimsko naselje (? postaja Sunista), AP 9 (1967.), 180-185. FULIR 1969: M. Fulir, Topografska istraivanja rimskih cesta na varadinskom i medjimurskom podruju (1960-1967), RSAZUZgod 6 (1969.), 363-431. FULIR 1970: M. Fulir, Osvrt na poloaj dananjeg Varadina u nizu nekadanjih rimskih postaja, GGM 4 (1970.), 5-20. GABRIEVI 1975: B. Gabrievi, Question de la datation du sarcophage de labbese Jeanne, Disputationes Salonitanae 1 (1970.), Split 1975., 96-101. GABRIEVI 1987: B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta, Split 1987. GABRIEVI 1987a: B. Gabrievi, Kranstvo u Iliriku do dolaska Slavena, u: Gabrievi 1987, 278-314. GABROVEC 1975: S. Gabrovec i drugi (ur.), Arheoloka najdia Slovenije, Ljubljana 1975. GAI 1988: D. Gai, Keramiki nalazi iz nekropole u Manelosu, GIDNS 15 (1988.), 108-111. GAJER 1978: R. Gajer, Posjedi zagrebakog kaptola oko Zagreba u prvoj polovici 14. st., RZHP 11 (1978.), 5-102. GARAM 1982: . Garam, Der Fund von Vrsmart im archologischen Nachla der Awarenzeit, FA 33 (1982), 187-209. GARAM 1993: . Garam, Katalog der awarenzeitlichen Goldengegenstnde und der Fundstcke aus den Frstengrbern im Ungarischen Nationalmuseum, [Catalogi Musei Nationalis Hungarici. Series Archaeologica 1], Budimpeta 1993.
396
5. 4. 2011. 14:46:31
Bibliografija
Garipzanov Geary Urbaczyk 2008: I. H. Garipzanov P. J. Geary P. Urbaczyk (ur.), Franks, Northmen, and Slavs. Identities and State Formation in Early Medieval Europe, [Cursor mundi 5], Turnhout 2008. GSPR 2002: D. Gspr, Christianity in Roman Pannonia. An evaluation of Early Christian Finds and sits from Hungary, [BAR International Series 1010], Oxford 2002. GIESLER 1981: J. Giesler, Untersuchungen zur Chronologie der Bijelo Brdo-Kultur. Ein Beitrag zur Archologie des 10. und 11. Jahrhunders im Karpatenbecken, PZ 56 (1981.), 4-167. GIESLER 1997: J. Giesler, Der Ostalpenraum vom 8. bis zum 11. Jahrhundert. Studien zu archologischen und schriftlichen Zeugnissen: Historische Interpretation, [Frhgeschichtliche und provinzialrmische Archologie, Materialien und Forschungen 1], Rahden 1997. GIUSTECHI CONTI 1994: P. M. Giustechi Conti, Gli Ostrogoti dalle sponde del Dnestr allItalia, u: Bierbrauer Hessen Arslan 1994, 138-153. GJUSELEV 1966: V. Gjuzelev, Bulgarisch-frnkische Beziehungen in der ersten Hlfte des IX. Jhs., BB 2 (1966.), 15-39. GJUZELEV PILLINGER 1987: V. Gjuzelev R. Pillinger (ur.), Das Christentum in Bulgarien und auf der brigen Balkaninsel in der Sptantike und im frhen Mittelalter, [MB 5], Be 1987. GCKENJAN 1993: H. Gckenjan, Die Landnahme der Awaren aus historischer Sicht, u: Mller-Wille Schneider 1993, 275-302. GODOWSKI 1980: K. Godowski, Das Aufhren der germanischen Kulturen an der mittleren Donau un das Problem des Vordringens der Slawen, u: Wolfram Daim 1980, 225-232. GOETZ JARNUT POHL 2003: H.-W. Goetz J. Jarnut W. Pohl, Regna and Gentes. The Relationship between Late Antique and Early Medieval Peoples and Kingdoms in the Transformation of the Roman World, [The Transformation of the Roman World 13], Leiden Boston 2003. GOLDSTEIN 1982: I. Goldstein, Grad Norik kod Prokopija, IG 1-2 (1982.), 31-36. GOLDSTEIN 1984: I. Goldstein, Ponovno o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeu, HZ 37 (1984.), 235-246. GOLDSTEIN 1992: I. Goldstein, Bizant na Jadranu. Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I., [Biblioteka Latina et Graeca. Radovi; knj. 13], Zagreb 1992. GOLDSTEIN 1993: I. Goldstein, Sadanje stanje i budui zadaci u istraivanju hrvatskog ranosrednjovjekovlja, VAHD 85 [Disputationes Salonitanae 4] (1993.), 307-312. GOLDSTEIN 1994: I. Goldstein, Povezanost hrvatskih zemalja u ranom srednjemu vijeku i lokacija bitke na Gvozdu 1097. godine, RZHP 27 (1994.), 17-28. GOLDSTEIN 1995: I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995. GOLDSTEIN 1996: I. Goldstein, Slika politikog i etnikog stanja u panonskom dijelu Hrvatske (Slavonije) 7. 12. stoljea, SymMog 24 (1996.), 217-233 (njemaki prijevod, ibidem, 235-255). GOLDSTEIN 1997: I. Goldstein (ur.), Zvonimir, kralj hrvatski. Zbornik radova, Zagreb 1997. GOLDSTEIN 1997a: I. Goldstein, Dinastija Arpadovia i ranosrednjovjekovna Hrvatska, u: Goldstein 1997, 261-272. GOLDSTEIN 2000: I. Goldstein, How the Byzantines made use of Adriatic Sea in the war against the Ostrogoths in 535-555, ZRVI 38 (1999.2000.), 49-59.
397
5. 4. 2011. 14:46:31
GOLDSTEIN 2005: I. Goldstein, Funkcija Jadrana u ratu Bizantskog Carstva protiv Ostrogota 535-555. godine, RZHP 37 (2005.), 23-34. GORENC NEMETH-EHRLICH 1983: M. Gorenc D. Nemeth-Ehrlich, Pyrri, Komin antika nekropola, AP 24 (1983.), 103-104. GORENC NEMETH-EHRLICH 1984: M. Gorenc D. Nemeth-Ehrlich, Istraivanja u Kominu 1982. i 1983. g., VAMZ 16-17 (1983.-1984.), 299-301. GORENC VIKI 1973: Aquae Iasae Varadinske Toplice u rimsko doba, u: abrian Gorenc Viki 1973, 6-15. GORENC VIKI 1980: M. Gorenc B. Viki, Varadinske Toplice Aquae Iasae, Varadinske Toplice 1980. GORENC VIKI 1984: M. Gorenc B. Viki, Antiko nasljee ludbrekog kraja, u: Maari 1984, 59-71. GORENC DAMEVSKI DAI 1985: M. Gorenc V. Damevski Z. Dai, Antiko ladanje i rimske vile u Benkovcu i Cagama, [Katalog izlobe], Nova Gradika 1985. GRICKE-LUKI 1995: H. Gricke-Luki, Rimski zlatni novac u Muzeju Slavonije u Osijeku, OsZ 22/23 (1993.-1995.), 45-70. GRICKE-LUKI 1998: H. Gricke-Luki, Justinijanov novac iz Slavonije i Baranje, u: Cambi Marin 1998, 1145-1159. GOSS 2005: V. P. Goss, A reemerging world prolegomena to an introduction to earlier medieval art between the Sava and the Drava rivers, SHP 32 (2005.), 91-112. GOSS 2007: V. P. Goss, Stotinu kamenia izgubljenog raja. Romanika skulptura u muzejima i zbirkama izmeu Save i Drave, [Katalog izlobe], Zagreb 2007. GOTTLIEB 1989: G. Gottlieb (ur.), Raumordnung im Rmischen Reich. Zur regionalen Gliederung in den gallischen Provinzen, in Rtien, Noricum und Pannonien. Kolloqium an der Universitt Augsburg anllich der 2000-Jahr-Feier der Stadt Augsburg vom 28. bis 29. Oktober 1985, [Schriften der Philosophischen Fakultten der Universitt Augsburg. Historisch-sozialwissenschaftliche Reihe; Nr. 38], Mnchen 1989. GRAANIN 2000: H. Graanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor godine 449., RZHP 32-33 (1999.2000.), 31-49. GRAANIN 2003: H. Graanin, The Western Roman Embassy to the Court of Attila in A.D. 449, BS 61 (2003.), 53-74. GRAANIN 2005a: H. Graanin, Huni i juna Panonija, SSlav 5 (2005.), 9-47. GRAANIN 2005b: H. Graanin, Recenzija Lotter 2003, RZHP 37 (2005.), 458-463. GRAANIN 2006a: H. Graanin, Goti i juna Panonija, SSlav 6 (2006.), 83-126. GRAANIN 2006b: H. Graanin, The Huns and South Pannonia, BS 64 (2006.), 2976. GRAANIN 2006c: H. Graanin, Festov Brevijarij kao izvor za staru povijest hrvatskoga povijesnog prostora, RZHP 38 (2006.), 29-57. GRAANIN 2006d: H. Graanin, Povijesni komentar, u: Prejasni mu komes Marcelin, Kronika, uvodna studija i povijesni komentar H. Graanin, priredila i prevela B. KuntiMakvi, [Biblioteka Latina & Graeca, knj. XXXVI], Zagreb 2006., 187-274. GRAANIN 2007: H. Graanin, Gepidi, Heruli, Langobardi i juna Panonija, SSlav 7 (2007.), 7-64. GRAANIN 2008a: H. Graanin, Slaveni u ranosrednjovjekovnoj junoj Panoniji, SSlav 8 (2008.), 13-54.
398
5. 4. 2011. 14:46:31
Bibliografija
GRAANIN 2008b: H. Graanin, Roman South Pannonia in the Time of St. Martin of Tours, u: Arambai 2008, 68-91 (slovenski prijevod Rimska Juna Panonija v asu svetega Martina Tourskega, u: isto, 45-67). GRAANIN 2008c: H. Graanin, Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78, PUN 6/1 (11) (2008.), 67-76. GRAANIN 2008d: H. Graanin, Kranstvo i Crkva u kontinentalnoj Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku (VI.XI. st.), CKD 6 (2008.), 70-84. GRAANIN 2009a: H. Graanin, Avari, juna Panonija i pad Sirmija, SSlav 9 (2009.), 7-56. GRAANIN 2009b: H. Graanin, Donje meurjeje Drave i Save u sutonu antike i ranom srednjovjekovlju, u: Bikupi Kusin ulc 2009, 239-245. GRAANIN 2010: H. Graanin, Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantikoj junoj Panoniji, SSlav 10 (2010.), 6-69. GRAF 1936: A. Graf, bersicht der antiken Geographie von Pannonien, [Dissertationes Pannonicae I/5], Budimpeta 1936. GRAFENAUER 1951: B. Grafenauer, Nekaj vpraanj iz dobe naseljavanja junih Slovanov, Z 4-5 (1950.-1951.), 23-126. GRAFENAUER 1952a: B. Grafenauer, Ustolievanje korokih vojvod in drava karantanskih Slovencev, [Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Razred za zgodovinske in drubene vede, Dela 7], Ljubljana 1952. GRAFENAUER 1952b: B. Grafenauer, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, HZ 5 (1952.), 1-56. GRAFENAUER 1953: B. Grafenauer, Vpraanje konca Koceljeve vlade v Spodnji Panoniji, Z 6-7 (1952.-1953.), 171-190. GRAFENAUER 1964: B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I: Od naselitve do uveljavljenja frankovskega feudalnega reda (z uvodnim pregledom zgodovine slovenskega ozemlja do naselitve alpskih Slovanov), Ljubljana 21964. GRAFENAUER 1965: B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda II: Doba zrele fevdalne drube od uveljavljanja frankovskega fevdalnega sistema do zaetka kmekih uporov, Ljubljana 21965. GRAFENAUER 1966: B. Grafenauer, Slovansko-nemka borba za srednje Podonavje v 9. stoletju (konfrontacija dosedanjih reitev z novimi viri in teorijami), RSAZUZgod 5 (1966.) [= Hauptmannov zbornik], 39-76. GRAFENAUER 1969: B. Grafenauer, Proces doseljavanja Slovena na zapadni Balkan i u Istone Alpe, u: Benac 1969, 29-55. GRAFENAUER 1971: B. Grafenauer, Naselitev Slovanov v Vzodnih Alpah in vpraanje kontinuitete, AV 21-22 (1970.1971.), 17-32. GRALJUK 2008: B. Graljuk, Gdje je leao grad Gla i pod njim varo Srida, CKD 6 (2008.), 85-111. GRAL 1985: H. Gral (ur.), Kulturhistorische und archologische Probleme des Sdostalpenraumes in der Sptantike, [Symposion Klagenfurt 1981], Be Graz Kln 1985. GRASSL 1996: H. Grassl, Der Sdostalpenraum in der Militrgeographie des 4./5. Jahrhunderts, u: Brato 1996c, 177-184. GRBI 1961: M. Grbi (ur.), Limes u Jugoslaviji I. Zbornik radova sa simposiuma o Limesu 1960 godine, Beograd 1961.
399
5. 4. 2011. 14:46:31
GREGL 1982: Z. Gregl, Zagreb-Stenjevec terensko istraivanje 1981. g., VAMZ 15 (1982.), 272-273. GREGL 1983: Z. Gregl, Antiko naselje Zagreb Stenjevec, ObHAD 15/1 (1983.), 2425. GREGL 1984: Z. Gregl, Pokuaj rekonstrukcije antike cestovne mree na podruju Zagreba, u: Iz starog i novog Zagreba 6, Zagreb 1984., 7-14. GREGL 1987: Z. Gregl, O nekim povijesnim pitanjima nastanka i razvoja rimskodobnog naselja na lokalitetu Zagreb-Stenjevec, HZ 40 (1987.), 61-73. GREGL 1989: Z. Gregl, Rimskodobna nekropola Zagreb-Stenjevec, [Katalozi Arheolokog muzeja u Zagrebu 3], Zagreb 1989. GREGL 1991: Z. Gregl, Rimljani u Zagrebu. Tragovi Rimskog Carstva u gradu i okolici, Zagreb 1991. GREGL MIGOTTI 2004: Z. Gregl B. Migotti, Civitas Iovia (Botivo), u: ael Kos Scherrer 2004, 131-143. GRGOIRE 1945: H. Grgoire, LOrigine et le Nom des Croates et des Serbes, Byzantion 17 (1944.1945.), 88-118. GRGIN 1996: B. Grgin, upanije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, u: Miroevi 1996, 21-38. GRIMES 1982: K. J. Grimes, An Analysis of a Human Cranium from an Avar Burial near Sirmium, u: Duval Ochsenschlager Popovi 1982, 57-58. GRUMEL 1951: V. Grumel, LIllyricum de la mort de Valentinien Ier (375) a la mort de Stilicon (408), RB 9 (1951.), 5-46. GRUMEL 1952: V. Grumel, Lannexion de lIllyricum oriental, de la Sicile et de la Calabre au patriarchat de Constantinople, RSR 40 (1952.), 191-200. GULDESCU 1964: S. Guldescu, History of Medieval Croatia, Den Haag 1964. GULIN 2003: A. Gulin (ur.), Sveti Ivan Zelina i zelinski kraj u prolosti, [Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog 15. prosinca 2000. godine u Sv. Ivanu Zelini], Zagreb 2003. GUNJAA 1975: S. Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji III, Zagreb 1975. GUNJAA 1975a: S. Gunjaa, Vojna kralja Ladislava 1091. godine, u: Gunjaa 1975, 331392. GUNJAA 1975b: S. Gunjaa, Nakon vojne kralja Ladislava 1091. godine, u: Gunjaa 1975, 441-478. GUNJAA 1978: S. Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji IV, Zagreb 1978. GUNJAA 1978a: S. Gunjaa, Hrvatska u sudbonosnom previranju potkraj XI stoljea, u: Gunjaa 1978, 1-98. GUTIN 2002: M. Gutin (ur.), Zgodnji Slovani: zgodnjesrednjeveka lonenina na obrobju vzhodnih Alp / Die frhen Slawen: frhmittelalterliche Keramik am Rand der Ostalpen, Ljubljana 2002. GUTIN 2008: M. Gutin (ur.), Srednji vek arheoloke raziskave med Jadranskim morjem in Panonsko niino/Mittelalter Archologische Forschungen zwischen der Adria und der Pannonischen Tiefebene, Ljubljana 2008. GYRFFY 1959: Gy. Gyrffy, Das Gterverzeichnis des griechischen Klosters zu Szvaszentdemeter (Sremska Mitrovica) aus dem 12. Jahrhundert, SSlavH 5 (1959.), 9-74.
400
5. 4. 2011. 14:46:32
Bibliografija
GYRFFY 1965: Gy. Gyrffy, Formation dtats au IXe sicle suivant les Gesta Hungarorum du notaire anonyme, u: Nouvelles tudes Historique publies loccasion du XIIe Congres International des Sciences Historiques par la Commission Nationale des Historiens Hongrois, Budimpeta 1965., 27-51. GYRFFY 1970: Gy. Gyrffy, Szlavnia kiakulsnak oklevlkritikai vizsglata [tude critique des chartes concernant la formation de la Sclavonie], LK 41 (1970.), 223-240. GYRFFY 1971: Gy. Gyrffy, Die Nordwestgrenze des byzantinischen Reiches im XI. Jahrhundert und die Ausbildung des ducatus Sclavoniae, u: Panat Ghellinck Vaernewyck 1971, 295-313. GYRFFY 1975: Gy. Gyrffy, The Original Landtaking of the Hungarians, Budimpeta 1975. GYRFFY 1977: Gy. Gyrffy, Istvn kirly s mve, Budimpeta 1977. GYRFFY 1985: Gy. Gyrffy, Landnahme, Ansiedlung und Streifzge der Ungarn, AHistH 31 (1985.), 231-270. GYRFFY 1988: Gy. Gyrffy, Knig Stephan der Heilige, Budimpeta 1988. GYRFFY 1991: Gy. Gyrffy, Der Donauraum zwischen Bayern, Mhren und Ungarn im 10. Jahrhundert, u: Katzinger Marckhgott 1991, 41-54. GYRFFY 1994: Gy. Gyrffy, Die Landnahme der Ungarn aus historischer Sicht, u: Mller-Wille Schneider 1994, 67-79. GYRFFY 1995: Gy. Gyrffy, Zur Frage der Grndung des Bistums von Zagreb, u: kvorevi 1995, 103-106. HACKENS WEILLER 1982: T. Hackens R. Weiller (ur.), Actes du 9me congrs international de numismatique/Proceedings of the 9th international congress of numismatics, Berne, Septembre 1979, [Association internationale des numismates professionnels. Publication No 7], Louvain-la-Neuve Luxembourg 1982. HNSEL 1987: B. Hnsel (ur.), Die Vlker Sdosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, [Sdosteuropa Jahrbuch 17], Mnchen Berlin 1987. HARDT 2002: M. Hardt, Slawisch-germanische Beziehungen an der mittleren Donau in der Merowingerzeit nach schriftlichen Quellen, u: Tejral 2002, 129-135. HARHOIU 1980: R. Harhoiu, Das norddonaulndische Gebiet im 5. Jahrhundert und seine Beziehungen zum sptrmischen Kaiserreich, u: Wolfram Daim 1980, 101-115. HAUPTFELD 1989: G. Hauptfeld, Die Gentes im Vorfeld von Ostgoten und Franken im 6. Jahrhundert, u: Wolfram Schwarcz 1989, 121-134. HAUPTMANN 1915: Lj. Hauptmann, Politische Umwlzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten, MIG 36 (1915.), 229287. HAUPTMANN 1920: Lj. Hauptmann, Postanek in razvoj frankovskih mark ob srednji Donavi, SLKZ 2 (1920.), 210-250. HAUPTMANN 1923: Lj. Hauptmann, Mejna grofija Spodnjepanonska, RSAZUHum 1 (1923.), 311-357. HAUPTMANN 1925: Lj. Hauptmann, Koje su sile hrvatske povijesti odluivale u vrijeme narodne dinastije, u: ZKT, 164-175 (= Die bestimmenden Krfte der kroatischen Geschichte im Zeitalter der nationalen Herrscher, MIG 40, 1924., 1-16). HAUPTMANN 1928: Lj. Hauptmann, Les Rapports des Byzantines avec les Slaves et les Avares pendant la seconde moiti du VIe sicle, Byzantion 4 (1927.1928.), 137-170.
401
5. 4. 2011. 14:46:32
HAUPTMANN 1929: Lj. Hauptmann, Entstehung und Entwicklung Krains, u: Jaksch Wutte Hauptmann Mell Pirchegger 1929, 305-484 HAUPTMANN 1931: Lj. Hauptmann, Konstantin Porfirogenet o porijeklu stanovitva dubrovakog zalea, Zbornik iz dubrovake prolosti. Milanu Reetaru o 70-godinjici ivota, Dubrovnik 1931., 17-24. HAUPTMANN 1935: Lj. Hauptmann, Kroaten, Goten und Sarmaten, GS 3 (1935.), 95127, 315-353. HAUPTMANN 1950: Lj. Hauptmann, Hrvatsko praplemstvo, RSAZUZgod 1 (1950.), 85-115. HEATHER 1994: P. J. Heather, Goths and Romans 332-489, Oxford 1994. HEATHER 2007: P. J. Heather, Goths in the Roman Balkans, u: Poulter 2007, 163-190. HEATHER 2008: P. J. Heather, Ethnicity, Group Identity, and Social Status in the Migration Period, u: Garipzanov Geary Urbaczyk 2008, 17-49 Hellmann Olesch Stasiewski Zagiba 1964: M. Hellmann R. Olesch B. Stasiewski F. Zagiba (ur.), Cyrillo-Methodiana. Zur Frhgeschichte des Christentums bei den Slaven 863-1963, Kln Graz 1964. HERCIGONJA 1975: E. Hercigonja, Povijest hrvatske knjievnosti II: Srednjovjekovna knjievnost, Zagreb 1975. HERMAN KAURI 2004: V. Herman Kauri, Krhotine povijesti Pakraca. Povijest naselja od prapovijesti do 1918. godine, [Bibliotheca Croatica Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Posebna izdanja; knj. 3], Slavonski Brod 2004. HERRMANN OTTO 1973: J. Herrmann K.-H. Otto (ur.), Berichte ber den II. Internationalen Kongress fr Slawische Archologie, Berlin, 24. bis 28. August 1970, Band II, Berlin 1973. HERAK SILI 2002: E. Herak A. Sili, Avari: osvrt na njihovu etnogenezu i povijest, MET 18/2-3 (2002.), 197-224. HDL 1993: G. Hdl, Zur Geschichte des Alpen-Adria-Raumes im Frhmittelalter, u: Hdl Grabmayer 1993, 11-35. HDL GRABMAYER 1993: G. Hdl J. Grabmayer (ur.), Karantanien und der AlpenAdria-Raum im Frhmittelalter, [2. St. Veiter Historikergesprche, 1991], Be Kln Weimar 1993. HOFFILLER 1909: V. Hoffiller, Staro groblje u Velikoj Gorici, VHAD n. s. 10 (1908. 1909.), 120-134. HOHLFELDER 1982: R. L. Hohlfelder (ur.), City Town and Countryside in the Early Byzantine Era, [East European Monographs 120, Byzantine Series 1], New York 1982. HOLMES 2005: C. Holmes, Basil and the Governance of Empire (976-1025), Oxford New York 2005. HMAN 1940: B. Hman, Geschichte des ungarischen Mittelalters I: Von den ltesten Zeiten bis zum Ende des XII. Jahrhunderts, Berlin 1940. HOREDT 1980: K. Horedt, Wandervlker und Romanen im 5. bis 6. Jahrhundert in Siebenbrgen, u: Wolfram Daim 1980, 117-121. HOREDT 1985: K. Horedt, Das Fortleben der Gepiden in der frhen Awarenzeit, Germania 63 (1985.), 164-168. HORVAT 1954: A. Horvat, O Sisku u starohrvatsko doba. Na temelju pisanih izvora i arheolokih nalaza, SHP 3 (1954.), 93-103.
402
5. 4. 2011. 14:46:32
Bibliografija
HORVAT 1956: A. Horvat, Spomenici arhitekture i likovne umjetnosti u Meumurju, Zagreb 1956. HORVAT 1994: V. Horvat (ur.), Vukovar. Glavni grad upanije vukovarsko-srijemske u Republici Hrvatskoj, Zagreb 21994. HORVAT 1994a: V. Horvat, Vukovarski kraj u prolosti, u: Horvat 1994b, 8. HORVAT 1994b: V. Horvat (ur.), Grad Ilok. Bapska Mohovo arengrad, Zagreb 1994. HORVAT-LEVAJ REBERSKI 1997: K. Horvat-Levaj I. Reberski, Ludbreg. Ludbreka Podravina, Zagreb 1997. HOTI 1992: M. Hoti, Sisak u antikim izvorima, OA 16 (1992.), 133-163. HUBER 1972: G. Huber, Der Begriff Pannonia in den Quellen der Karolingerzeit, Doktorski rad, Sveuilite u Salzburgu, 1972. HUMMER 1998: H. J. Hummer, The fluidity of barbarian identity: the ethnogenesis of Alemanni and Suebi, AD 200-500, EME 7 (1998.), 1-27. ILIJANI 1964: M. Ilijani, Prilog historijskoj urbanistikoj dokumentaciji Varadina od postanka do 16. stoljea, Peristil 6-7 (1963.1964.), 23-28. ILKI 2003: M. Ilki, Cornacum. Sotinski prostor i njegovo mjesto u organizaciji junog dijela provincije Panonije, Doktorski rad, Sveuilite u Zadru, 2003. ILKI 2007: M. Ilki, Nalazi seobe naroda i ranog srednjeg vijeka iz Sotina, PIAZ 24 (2007.), 277-288. ILKI 2008: M. Ilki, Popovac lokalitet Tuneli, VAMZ 41 (2008.), 199-208 ISKRA-JANOI 1992: I. Iskra-Janoi, Povijesni pregled arheolokih istraivanja u Vinkovcima, GOMHV 10/1992 (1993.), 61-78. ISKRA-JANOI 1997a: I. Iskra-Janoi, Vinkovci od neolitika do srednjega vijeka tragom arheolokih nalaza, u: Znanstveni skup prigodom 250. obljetnice Vukovarsko-srijemske upanije, [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad u Vinkovcima, Posebna izdanja 9], Vinkovci 1997., 267-291. ISKRA-JANOI 1997b: I. Iskra-Janoi, Arheoloka iskopavanja na srednjovjekovnom lokalitetu Meraja u Vinkovcima, ObHAD 29/3 (1997.), 101-103. ISKRA-JANOI 1998: I. Iskra-Janoi, Iskapanja na srednjovjekovnom lokalitetu Meraja u Vinkovcima, ObHAD 31/1 (1998.), 84-87. ISKRA-JANOI 1999a: I. Iskra-Janoi, Rimsko razdoblje, u: Dizdar Iskra-Janoi Krznari krivanko 1999, 51-63. ISKRA-JANOI 1999b: I. Iskra-Janoi, Kasni srednji vijek, u: Dizdar Iskra-Janoi Krznari krivanko 1999, 73-74. ISKRA-JANOI 2001: I. Iskra-Janoi, Urbanizacija Cibala i razvoj keramiarskih sredita, [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad u Vinkovcima, Posebna izdanja 13], Zagreb Vinkovci 2001. ISKRA-JANOI 2002: I. Iskra-Janoi, Vinkovci zatitna arheoloka iskopavanja godine 2001., ObHAD 34/1 (2002.), 75-79. ISKRA-JANOI 2004: Ivana Iskra-Janoi, Colonia Aurelia Cibalae Entwicklung der Stadt, u: ael-Kos Scherrer 2004, 169-195. ISKRA-JANOI 2005: I. Iskra-Janoi, Vinkovci u antici i srednjem vijeku, Vinkovci 2005. ISKRA-JANOI 2006a: I. Iskra-Janoi, Stari Mikanovci, u: Durman 2006, 260-261.
403
5. 4. 2011. 14:46:32
ISKRA-JANOI 2006b: I. Iskra-Janoi, Vukovarsko-srijemska upanija, u: Durman 2006, 63-65. ISKRA-JANOI 2006c: I. Iskra-Janoi, Vinkovci srednji vijek, u: Durman 2006, 292293. ISKRA-JANOI 2006d: I. Iskra-Janoi, Vinkovci antika, u: Durman 2006, 290-291. IVANDIJA 1981: A. Ivandija, Prilozi za graevnu povijest Zagrebake katedrale, CCP V/8 (1981.), 1-13. IVANIEK 1949: F. Ivaniek, Istraivanje nekropole ranog srednjeg vijeka u Bijelom Brdu, LjJAZU 55 (1949.), 111-144. IVANIEVI 1999: V. Ivanievi, Le dbut de lpoque des Grandes Migrations dans lIllyricum du Nord, u: Tejral Pilet Kazanski 1999, 95-107. JAKOVLJEVI 1990: G. Jakovljevi, Arheoloka topografija Bilo-gore antiki period, BjZ 1990, 114-123. JAKSCH WUTTE HAUPTMANN MELL PIRCHEGGER 1929: A. von Jaksch M. Wutte L. Hauptmann A. Mell H. Pirchegger, Erluterungen zum Historischen Atlas der sterreichischen Alpenlnder I/4: Krnten, Krain, Grz und Istrien, Be 1929. JAKI 1991: N. Jaki, Vijesti o padu Salone u djelu Konstantina Porfirogeneta, u: Cambi 1991, 427-441. JANIN 1953: R. Janin, Le Gographie ecclsiastique de lEmpire byzantin III: Les glises et les monastres, Pariz 1953, 21969. JANKOVI JANKOVI 1990: M. Jankovi . Jankovi, Sloveni u jugoslovenskom Podunavlju, [Katalog izlobe], Beograd 1990. JANKULOV 1952: B. Jankulov, Utvrenja Rimljana i varvara iz doba seobe naroda u Bakoj i Banatu, RVM 1 (1952.), 7-37. JARAK 1988: M. Jarak, Panonske ranokranske opine i problem kasnoantikog kontinuiteta, OA 13 (1988.), 69-79. JARAK 1991: M. Jarak, Pregled glavnih smjernica u istraivanju antikih i literarnih izvora o panonskoj crkvi, OA 15 (1991.), 109-127. JARAK 1994: M. Jarak, Povijest starokranskih zajednica na tlu kontinentalne Hrvatske, u: Demo 1994b, 17-39. JARAK 1996: M. Jarak, Martyres Pannoniae The Chronological Position of the Pannonian Martyrs in the Course of Diocletians Persecution, u: Brato 1996, 263-289. JARAK 1998: M. Jarak, Pannonian Benedictine possessions in the 6th century, u: Cambi Marin 1998, 779-786. JARAK 1998: M. Jarak, Smjernice u razvoju srednjovjekovne arheologije u Hrvatskoj, OA 30 (2006.), 183-224. JARNUT 1982: J. Jarnut, Geschichte der Langobarden, Stuttgart Berlin Kln Mainz 1982. JARNUT 2000: J. Jarnut, Die Langobarden zwischen Pannonien und Italien, u: Brato 2000b, 73-79. JEDIN 1971: H. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve III/1, [Volumina theologica; sv. 2], Zagreb 1971. JEDIN 1995: H. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve II, [Volumina theologica; sv. 19], Zagreb 1995.
404
5. 4. 2011. 14:46:32
Bibliografija
JELINI 2006: K. Jelini, Zatitno arheoloko iskopavanje lokaliteta Virovitica-Kikorija jug, AIA 2 (2006.), 61-66. JEREMI 2006: M. Jeremi, The Relationship Between the Urban Physical Structures of Medieval Mitrovica and Roman Sirmium, HAM 12 (2006.), 137-161. JIREEK 1876: K. Jireek, Geschichte der Bulgaren, Prag 1876. JIREEK 1959a: K. Jireek, Vojna cesta od Beograda do Carigrada i balkanski klanci, u: Dini 1959, 71-190 (= K. Jireek, Die Heerstrasse von Belgrad nach Constantinopel und die Balkanpsse. Eine historisch-geographische Studie, Prag 1877). JIREEK 1959b: K. Jireek, Hrianski elemenat u topografskoj nomenklaturi balkanskih zemalja, u: Dini 1959, 463-528 (= K. Jireek, Das christliche Element in der topographischen Nomenclatur der Balkanlnder, Sitzungsberichte der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien. Philosophisch-Historische Classe 136, Be 1897., 1-98). JONES 1954: A. H. M. Jones, The date and value of the Verona List, JRS 44 (1954.), 2129. JONES 1986: A. H. M. Jones, The Later Roman Empire 284-602. A Social, Economic, and Administrative Survey I-II, Baltimore 1986. JURI 1981: R. Juri, Nakit srednjega vijeka, u: Batovi 1981, 183-200. JURKOVI LUKI 1996: M. Jurkovi T. Luki (ur.), Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa, [Zbornik radova znanstvenog skupa odranog 6-8. listopada 1992.], Zagreb 1996. Kldy-Nagy 1981: Gy. Kldy-Nagy (ur.), Turkic-Bulgarian-Hungarian Relations (VIth XIth Centuries), [Studia Turco-Bulgarica 5], Budimpeta 1981. KALHOUS 2009: The significance of the Sirmian and apostolic tradition in shaping Moravian episcopal organization, EME 17 (2009.), 268-285. KALI 1968: J. Kali, Podaci Alberta Ahenskog o ugarsko-vizantijskim odnosima krajem XI veka, ZFF 10/1 (1968.) [= Spomenica Vase ubrilovia], 183-191. KALI 1971a: J. Kali, Nikita Honijat, u: VIINJ IV, 107-171. KALI 1971b: J. Kali, Zemun u XII veku, ZRVI 13 (1971.), 27-56. KALI-MIJUKOVI 1974a: J. Kali-Mijukovi, Slovensko naselje u ranom srednjem veku, u: ubrilovi 1974, 119-124. KALI-MIJUKOVI 1974b: J. Kali-Mijukovi, Vizantijski pogranini grad u XI veku, u: ubrilovi 1974, 125-130. KAMPU KARAMAN 1994: I. Kampu I. Karaman, Tisuljetni Zagreb. Od davnih naselja do suvremenog velegrada, Zagreb 1994. KARA 1991a: Z. Kara, Gradite Ratkov Dol Radanovac, srednjovjekovna utvrda kod akova, ObHAD 23/1 (1991)., 31-34. KARA 1991b: Z. Kara, Urbani razvitak srednjovjekovnog Vukovara, SHP 21 (1991.), 245-274. KARA 1994: Z. Kara, Gradograditeljstvo i graditeljstvo na tlu Vukovara od prapovijesti do kraja osmanske vlasti, u: Majnari-Pandi 1994, 138-154. KARAMAN 1994: I. Karaman (ur.), Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Zagreb 1994. KARAMAN 1948: Lj. Karaman, O umjetnosti srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji, HZ 1 (1948.), 103-127.
405
5. 4. 2011. 14:46:32
KARAMAN 1952: Lj. Karaman, O potrebi povezivanja rada arheologa, historiara umjetnosti i historiara u prouavanju ranosrednovjekovnog perioda sjeverne Hrvatske, HZ 5 (1952.), 57-62. KARMANSKI 1976: S. Karmanski, Jo nekoliko nalaza iz perioda Seobe naroda koji se nalaze u muzeolokoj zbirci u Odacima, BAASJB (1976.), 1-9. KARWIESE 1993: S. Karwiese, Von der ecclesia Petenas zur ecclesia Petenensis. Neue berlegungen zur Frhzeit der Salzburger Kirche, MIG 101 (1993.), 228-280. KATANI 1824-1825: M. P. Katancsich, Orbis antiquus ex tabula itineraria quae Theodosii Imp. et Peutingeri audit ad systema geographiae redactus et commentario illustratus I-II, Budim 1824.-1825. KATII 1989: R. Katii, Die Anfnge des kroatischen Staates, u: Wolfram Schwarcz 1989, 299-312 (= Katii 1993, 37-50). KATII 1990: R. Katii, Pretorijanci kneza Borne, SHP 30 (1990.), 65-83 (= Katii 1993, 65-83). KATII 1993: R. Katii, Uz poetke hrvatskih poetaka. Filoloke studije o naem najranijem srednjovjekovlju, [Biblioteka znanstvenih djela 70], Split 1993. KATII 1993a: R. Katii, Zadrani i Mirmidonci oko moi sv. Krevana, u: Katii 1993, 191-201. KATII 1998: R. Katii, Litterarum studia. Knjievnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, [Biblioteka Theoria], Zagreb 1998. KATII 2003: R. Katii, Dalmatia u zemljopisu Alfreda Velikoga, SHP 30 (2003.), 7798. KATZINGER MARCKHGOTT 1991: W. Katzinger G. Marckhgott, Baiern, Ungarn und Slawen im Donauraum, [Forschungen zur Geschichte der Stdte und Mrkte sterreichs 4], Linz/Donau 1991. KISS 1977: A. Kiss, Avar Cemeteries in County Baranya, [Cemeteries of the Avar Period (567-829) in Hungary; sv. 2], Budimpeta 1977. KISS 1979: A. Kiss, Ein Versuch, die Funde und das Siedlungsgebiet der Ostgoten in Pannonien zwischen 456-471 zu bestimmen, AArchH 31 (1979)., 329-339. KISS 1983a: A. Kiss, Die Skiren im Karpatenbecken. Ihre Wohnsitze und ihre materielle Hinterlassenschaft, AArchH 35 (1983.), 95-131. KISS 1983b: A. Kiss, Baranya megye X-XI. szzadi srleletei, [Magjarorszg honfoglals kora rpd-kori temetinek leletanyaga; sv. 1], Budimpeta 1983. KISS 1984a: A. Kiss, Heruler in Nordserbien, u: Zbojnk 1984, 133-137. KISS 1984b: A. Kiss, Numizmatikai adatok az itliai kelatigt kirlysg (489/493-552) kiterjedshz [Numismatic Data to the Expansion of the eastern Goths of Italy], NK 82-83 (1983.1984.), 19-21. KISS 1987a: A. Kiss, Die Herrscher des Karpatenbeckens im 5./6. Jahrhundert aus archologischer Sicht, AGN 1987 (1988.), 57-68. KISS 1987b: A. Kiss, Das Weiterleben der Gepiden in Awarenzeit, u: Hnsel 1987, 203218. KISS 1994: A. Kiss, Archeologia degli Ostrogoti in Pannonia (456-473), u: Bierbrauer Hessen Arslan 1994, 164-169. KISS 1998: A. Kiss, The treasure of a Byzantine gold belt from Sirmium region, AArchH 50 (1998.), 251-258.
406
5. 4. 2011. 14:46:32
Bibliografija
KISS 1999a: A. Kiss, Pannonien zur Zeit der Vlkerwanderung Ergebnisse und Probleme, u: Tejral Pilet Kazanski 1999, 109-126. KISS 1999b: A. Kiss, A 375 s 1000 kztti kincsleletek, mint a Krpt-medence kora kzpkori trtneti forrsai. A kincsleletek katalgusa, ZM 9 (1999.), 55-75. KLAI 1968: N. Klai, Neki problemi najstarije povijesti biskupsko-kaptolskog Zagreba i kraljevskog Gradeca, u: Iz starog i novog Zagreba IV, Zagreb 1968., 19-22. KLAI 1975: N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 21975. KLAI 1976: N. Klai, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976. KLAI 1978: N. Klai, Pogled na razvitak srednjovjekovne Slavonije (od Ljudevita Posavskog do bune 1573. god.), u: Rapani 1978, 223-228. KLAI 1981: N. Klai, Jo jednom o Baanskoj ploi kao izvoru za vladanje kralja Zvonimira, VHARP 24 (1981.), 287-297. KLAI 1982: N. Klai, Povijest Zagreba I, [Biblioteka Povijesti], Zagreb 1982. KLAI 1983: N. Klai, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku, Vukovar 1983. KLAI 1985a: N. Klai, Najnoviji radovi o 29, 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina VII. Porfirogeneta, SHP 15 (1985.), 31-60. KLAI 1985b: N. Klai, Zur Verteidigungssystemen in den mittelalterlichen kroatischen Lndern, BSl 11-12 (1984.1985.), 1-10. KLAI 1986: N. Klai, O Pokuplju kao vjekovnoj krajini izmeu Jadrana i Panonije, u: Majnari-Pandi 1986, 189-197. KLAI 1987: N. Klai, Koprivnica u srednjem vijeku, [Biblioteka Podravskog zbornika 19], Koprivnica 1987. KLAI 1882a: V. Klai, Slavonija od X. do XIII. stoljea, Zagreb 1882. (= Klai 1994, 8-50). KLAI 1882b: V. Klai, Sirmia citerior et ulterior, VHAD 4 (1882.), 101-107. KLAI 1899: V. Klai, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX. stoljea I: Vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi (6411102); Vladanje kraljeva Arpadovia (1102 1301), Zagreb 1899. KLAI 1913: V. Klai, Zagreb 1910.-1913., Zagreb 1913. KLAI 1994: V. Klai, Slavonske povijesne teme, priredio D. Pavlievi, [Slavonica. Prinosi Slavonije hrvatskoj knjievnosti i povijesti], Vinkovci 1994. Klaniczay 2003: G. Klaniczay, Holy Rulers and Blessed Princesses: Dynastic Cults in Medieval Central Europe, Cambridge 2003. KLEBEL 1939: E. Klebel, Langobarden, Bajuwaren, Slawen, MAG 69 (1939.), 41-116. KLEMENC 1936: J. Klemenc, Nalazi novaca u Jugoslaviji 19101936, Numismatika 2-4 (1934.-1936.), 124-133. KLEMENC 1938: J. Klemenc, Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Zagreb, Beograd 1938. KLEMENC 1950: J. Klemenc, Ptujski grad v kasni antiki, Ljubljana 1950. KLEMENC 1953: J. Klemenc, Teodozijev pohod proti Maximusu iz Siscije do Petovija, Z 6-7 (1952.1953.), 78-88. KLEMENC 1961: J. Klemenc, Limes u Donjoj Panoniji, u: Grbi 1961, 5-45. KLEMENC 1963: J. Klemenc, Der pannonische Limes in Jugoslawien, u: Novak 1963, 55-68.
407
5. 4. 2011. 14:46:32
KLEMENC SARIA 1936: J. Klemenc B. Saria, Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Ptuj, Beograd Zagreb 1936. KLEMENC SARIA 1939: J. Klemenc B. Saria, Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Rogatec, Beograd Zagreb 1939. KLEMENI VUJASINOVI 2000: A. Klemeni B. Vujasinovi, Povijesni pregled razvitka prometa i cestogradnje u Hrvatskoj do kraja 19. stoljea, Graevni godinjak 2000, Zagreb 2000, 1-94. KNEZ 1967: T. Knez, Staroslovenske najdbe na Dolenjskem in v Beli Krajini, AV 18 (1967.), 389-396. KNEZ PETRU KALER 1960: T. Knez P. Petru S. kaler, Neviodunum: Municipium Flavium Latobicorum. Opis antinega mesta in njegove prezgodovine, Novo Mesto 1961. KNEZOVI 2008: I. Knezovi, Kataniev Andautonij: vrhunac znanstvenog istraivanja arheologije i stare povijesti na zagrebakom poduju u 18. st., RZHP 40 (2008.), 11-47. KNEZOVI PINTARI 2006: I. Knezovi T. Pintari, Zatitni sustavni terenski pregled podruja opina Kravarsko i Pokupsko (2003.2005.), ObHAD 38/1 (2006.), 156-162. KNIEZSA 1938: I. Kniezsa, Ungarns Vlkerschaften im XI. Jahrhundert, AECO 4 (1938.), 241-412. KNIFIC 1993: T. Knific, Hunski sledovi v Sloveniji?, u: Lamut 1993, 521-542. KOLAR 1976: Sanja Kolar, Arheoloki lokaliteti u opini Koprivnica, PdZ 2 (1976.), 103116. KOLARI 2004: J. Kolari, Povijest kranstva u Hrvata I: Katolika crkva, Zagreb 2004. KOLLAUTZ 1965: A. Kollautz, Awaren, Langobarden und Slawen in Noricum und Istrien, Carinthia I/155 (1965.), 619-645. KOLLAUTZ 1966: A. Kollautz, Awaren, Franken und Slawen in Karantanien und Niederpannonien und die frnkische und byzantinische Mission, Carinthia I/156 (1966.), 232-275. KOLLAUTZ 1979: A. Kollautz, Vlkerbewegungen an der unteren und mittleren Donau im Zeitraum von 558/562 bis 582 (Fall von Sirmium), ZFO 28 (1979.), 448-489. KOLNIK 1987: T. Kolnik, Die Donausweben in der sptrmischen Kaiserzeit und in der Vlkerwanderungszeit, AGN 1987 (1988.), 69-76. KOMATINA 2010: P. Komatina, The Slavs of the mid-Danube basin and the Bulgarian expansion in the first half of the 9th century, ZRVI 47 (2010.), 55-82. KORDA 1961: J. Korda, Tragom limesa od Vukovara do Iloka s osobitim obzirom na Cibalae, u: Grbi 1961, 59-65. KOROEC 1954: J. Koroec, Podela naunica sa zvezdolikim priveskom u slavenskim kulturama Jugoslavije, GZMA 9 (1954.), 77-86. KOROEC 1978: P. Koroec, The Problems Concerning the Times of the Great Migrations in the East Alpine Region, u: Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1978, 75-81. KOS 1955: M. Kos, Zgodovina Slovencev od naselitve do petnajstega stoletja, Ljubljana 1955. (novo izdanje 1985.). KOS 1986: P. Kos, The Monetary Circulation in the Southeastern Alpine Region ca 300 BC AD 1000, [Situla 42], Ljubljana 1986.
408
5. 4. 2011. 14:46:33
Bibliografija
KOSANOVI 1979: N. Kosanovi, Evolucija naselja u Slavoniji. Od najranijeg naseljavanja do savremenih urbanih formi (oblikovanje naselja, gravitacioni faktori i procesi), OsZ 17 (1979.), 153-175. KOVCS 1980: L. Kovcs, Mnzen aus der ungarischen Landnahmezeit. Archologische Untersuchung der arabischen, byzantinischen, westeuropischen und rmischen Mnzen aus dem Karpatenbecken des 10. Jahrhunderts, [Fontes archaeologici Hungariae], Budimpeta 1980. KOVCS 1997: L. Kovcs, A kora rpd-kori magyar pnzversrl. rmetani s rgszeti tanulmnyok a Krpt-medence I. (Szent) Istvn s II. (Vak) Bla uralkodsa kztti idszaknak (1000-1141) rmirl/ber die ungarische Mnzpregung in der frhen Arpadenzeit. Numismatisch-archologische Studien ber die Mnzen aus dem Zeitraum zwischen den Regierungszeiten Stephans I (des Heiligen) und Blas II (des Blinden) (10001141) im Karpatenbecken, [Varia archaologica Hungarica VII], Budimpeta 1997. KOVAEVI 1960: J. Kovaevi, Arheologija i istorija varvarske kolonizacije junoslovenskih oblasti od IV do poetka VII veka, [Posebna izdanja Vojvoanskog muzeja II], Novi Sad 1960. KOVAEVI 1963: J. Kovaevi, Avari i zlato, Starinar 13-14 (1962.1963.), 125-135. KOVAEVI 1966: J. Kovaevi, Avari na Jadranu, u: Tasi 1966, 53-81. KOVAEVI 1969: J. Kovaevi, Arheoloki prilog preciziranju hronologije slovenskog naseljavanja Balkana, u: Benac 1969, 57-83. KOVAEVI 1973a: J. Kovaevi, Die awarische Militrgrenze in der Umgebung von Beograd im VIII. Jahrhundert, ArchIug 14 (1973.), 49-56. KOVAEVI 1973b: J. Kovaevi, Les Slaves et la population dans lIllyricum, u: Herrmann Otto 1973, 143-151. KOVAEVI 1977: J. Kovaevi, Avarski kaganat, Beograd 1977. KOVAEVI 1978: J. Kovaevi, Esquisse dune tude sur les rapports entre la population de lEmpire et les barbares aux IVe VIe s. (La valeur de quelques sources crites), u: Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1978, 9-32. KOVAEVI DIMITRIJEVI 1959: J. Kovaevi D. Dimitrijevi, Srednjevekovna nekropola u Batajnici, AP 1 (1959.), 151-153. KOZLII 1990: M. Kozlii, Historijska geografija istonog Jadrana u starom vijeku, [Biblioteka znanstvenih djela 41], Split 1990. KRAJNC 2003: S. Krajnc (ur.), Mednarodni znanstveni simpozij ob 1700-letnici smrti sv. Viktorina Ptujeskega. Zbornik razprav, Ptuj 2003. KRAUTSCHICK 1999: S. Krautschick, Hunnensturm und Germanenflut, BZ 92 (1999.), 10-67. KREKI 1955: B. Kreki, Evagrije, u: VIINJ I, 99-101. KREKI TOMI 1955: B. Kreki L. Tomi, Menandar, u: VIINJ I, 85-98. KRIST 1993: Gy. Krist, Die Arpaden-Dynastie. Die Geschichte Ungarns von 895 bis 1301, Budimpeta 1993. KRIST 1996: Gy. Krist, Hungarian History in the Ninth Century, Szeged 1996. KRIVOI 1981: S. Krivoi, Zagreb i njegovo stanovnitvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljea, [Graa za gospodarsku povijest Hrvatske 19], Zagreb 1981. KRNI 1978: Z. Krni (ur.), Pakrac 1945-1975., Pakrac 1978. KRSMANOVI 2008: B. Krsmanovi, The Byzantine Province in Change (On the Treshhold Between the 10th and the 11 th Century), [Institute for Byzantine Studies, Serbian Academy
409
5. 4. 2011. 14:46:33
of Sciences and Arts, Monographs 37; Institute for Byzantine Research, The National Hellenic Research Foundation Monographs 14], Beograd Atena 2008. KRUHEK 2004: M. Kruhek (ur.), Hrvatsko-maarski odnosi 1102.1918. Zbornik radova, Zagreb 2004. KUKULJEVI SAKCINSKI 1873: I. Kukuljevi Sakcinski, Panonija rimska, RJAZU 23 (1873.), 86-157. KULIKOWSKI 2000: M. Kulikowski, The Notitia Dignitatum as a historical source, Historia 49 (2000.), 358-377. KULIKOWSKI 2007: M. Kulikowski, Romes Gothic Wars. From the Third Century to Alaric, Cambridge 2007. KUNTI-MAKVI 1985: B. Kunti-Makvi, Kako je Ivan Lui prikazao dolazak Slavena u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae, HZ 38 (1985.), 131-166. KUNTI-MAKVI 1986: B. Kunti-Makvi, Prireivanje i prijevod teksta prve knjige djela Ivana Luia O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, u: Kunti-Makvi Kurelac 1986, 66-357. KUNTI-MAKVI 1991: B. Kunti-Makvi, Antiki izvori u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Luia, RZPZZd 33 (1991.), 15-72. KUNTI-MAKVI 1993: B. Kunti-Makvi, Sisciensia Kercselichiana, OA 17 (1993.), 263-271. KUNTI-MAKVI 1994: B. Kunti-Makvi, Honorius iunior, Salonitanae vrbis episcopvs. Essai sur la Dalmatie de son temps, u: Cambi Marin 1994, 997-1002. KUNTI-MAKVI 1997: B. Kunti-Makvi, Grka i rimska starina, u: Supii 1997, 73-91. KUNTI-MAKVI 2003: B. Kunti-Makvi, Podruje rimskog Ilirika uoi dolaska Hrvata, u: anjek 2003, 5-38. KUNTI-MAKVI KURELAC 1986: Ivan Lui, O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, priredila i prevela B. Kunti-Makvi, uvodna studija i bibliografija M. Kurelac, [Biblioteka Latina et Graeca; knj. 7], Zagreb 1986. KUNTI-MAKVI EGVI 1992: B. Kunti-Makvi M. egvi, Kataniev opis Siscije, OA 16 (1992.), 165-181. KURELAC 1986: M. Kurelac, ivot i djelo Ivana Luia Luciusa, u: Kunti-Makvi Kurelac 1986, 7-54 KULE UTINI 1975: M. Kule . utini (ur.), Daruvar, Zagreb 1975. LAKATOS 1973: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Gepiden, [Acta Universitatis de Attila Jszef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XVII, Opuscula Byzantina II], Szeged 1973. LAKATOS 1978: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Heruler, [Acta Universitatis de Attila Jszef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XXI, Opuscula Byzantina VI], Szeged 1978. LAMUT 1993: B. Lamut (ur.), Ptujski arheoloki zbornik ob 100-letnici Muzeja in Muzejskega drutva, Ptuj 1993. LANG 1965: A. Lang (ur.), Slavonija, Osijek 1965. LNYI 1972: V. Lnyi, Die sptantiken Grberfelder von Pannonien, AArchH 24 (1972.), 53-212. Leidinger 1924: G. Leidinger, Das sogennante Evangeliarium des heiligen Korbinian, u: Schlecht 1924, 79-102.
410
5. 4. 2011. 14:46:33
Bibliografija
LEMERLE 1954: P. Lemerle, Invasions et migrations dans les Balkans depuis la fin de lpoque romaine jusquau VIIIe sicle, RH 211 (1954.), 265-308. LEMERLE 1981: P. Lemerle, Les plus anciens recueils des miracles de Saint Dmtrius et la pntration des Slaves dans les Balkans II: Commentaire, Pariz 1981. LENGYEL RADAN 1980: A. Lengyel G. T. B. Radan (ur.), The Archaeology of Roman Pannonia, Lexington Budimpeta 1980. LIEBESCHUETZ 1998: J. H. W. G. Liebeschuetz, Barbarians and Bishops. Army, Church, and State in the Age of Arcadius and Chrysostom, Oxford 21998. LIEBESCHUETZ 2001: J. H. W. G. Liebeschuetz, Decline and Fall of the Roman City, Oxford 2001. LINDERSKI 1964: J. Linderski, Alfred the Great and the Tradition of Ancient Geography, Speculum 39 (1964), 434-439. LIPPOLD 1987: A. Lippold, Vzhodni Goti in rimski cesarji, Z 41 (1987), 205-215. LISIAR 1980: P. Lisiar, Tabula Peutingeriana i rimski itinerari Pregled i primedbe, u: Mikl-Curk 1980, 9-19. LOEK 1997: F. Loek, Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und der Brief des Erzbischofs Theotmar von Salzburg, [Monumenta Germaniae Historica. Studien und Texte 13], Hannover 1997. LOTTER 1968: F. Lotter, Zur Rolle der Donausueben in der Vlkerwanderungszeit, MIG 76 (1968.), 275-298. LOTTER 1989: F. Lotter, Die germanischen Stammesverbnde im Umkreis der OstalpenMitteldonau-Raumes nach der literarischen berlieferung zum Zeitalter Severins, u: Wolfram Schwarcz 1989, 29-59. LOTTER 2003: F. Lotter u suradnji s R. Bratoom i H. Castritiusom, Vlkerverschiebungen im Ostalpen-Mitteldonau-Raum zwischen Antike und Mittelalter (375-600), Berlin New York 2003. LOVENJAK 2003: M. Lovenjak, Municipium Flavium Latobicorum Neviodunum, u: ael Kos Scherrer 2003, 93-105. LOVRENEVI 1979: Z. Lovrenevi, Rimske ceste i naselja u bilogorsko-podravskoj regiji (I), AP 21 (1979.), 233-248. LOVRENEVI 1980: Z. Lovrenevi, Rimske ceste i naselja u bilogorsko-podravskoj regiji (II), AP 22 (1980.), 195-208. LWE 1961: H. Lwe, Theoderichs Gepidensieg im Winter 488/489. Eine historisch-geo graphische Studie, u: Born 1961, 1-16. LWE 1983: H. Lwe, Cyrill und Methodius zwischen Byzanz und Rom, u: Gli Slavi occidentali e meridionali nellalto medioevo, 15-21 aprile 1982, [SS 30.2], Spoleto 1983., 631-686. LONJAK DIZDAR DIZDAR ILJEG 2004: D. Lonjak Dizdar M. Dizdar B. iljeg, Rezultati terenskog pregleda podruja grada Iloka godine 2003., ObHAD 36/1 (2004.), 45-50. LUI 1973: J. Lui, Daniele Farlati (16901773). U povodu 200. godinjice smrti, HZ 25-26 (1972.-1973.), 119-241. LUI 1977: J. Lui, Prilog pitanju historijske geografije, HZ 29-30 (1976.-1977.), 61-76. LUKINOVI 1995: A. Lukinovi, Zagreb devetstoljetna biskupija, Zagreb 1995. LTTICH 1910: R. Lttich, Ungarnzge in Europa im 10. Jahrhundert, [Historische Studien 84], Berlin 1910.
411
5. 4. 2011. 14:46:33
LJUBI 1878: . Ljubi, O Posavskoj Hrvatskoj i o zlatnih novcih njezina zadnjega kneza Serma (1018), RJAZU 43 (1878.), 107-148. LJUBINKOVI 1966: M. Ljubinkovi, Problemi arheolokih istraivanja VI-VII veka u Jugoslaviji, sa posebnim osvrtom na probleme slovenske arheologije, u: Tasi 1966, 8399. LJUBINKOVI 1967: M. Ljubinkovi, Periodizacija srednjovekovne arheologije od VI do kraja XI veka, u: Tasi 1967, 171-188. MACHEK 2009: J. Machek, Disputes over Great Moravia: chiefdom or state? the Morava or the Tisza River?, EME 17 (2009.), 248-267. MacMULLEN 1984: R. MacMullen, Christianizing the Roman Empire (A.D. 100-400), New Haven London 1984. MADGEARU 1997: A. Madgearu, About Lacus Mursianus (Jordanes, Getica, 30 and 35), BS 58 (1997.), 87-89. MAARI 1984: V. Maari (ur.), Ludbreg, Ludbreg 1984. MAENCHEN-HELFEN 1973: O. J. Maenchen-Helfen, The World of the Huns. Studies in Their History and Culture, Berkley Los Angeles London 1973. MAENCHEN-HELFEN 1978: O. J. Maenchen-Helfen, Die Welt der Hunnen. Eine Analyse ihrer historischen Dimension, Be Kln Graz 1978. Maguire Timberlake 1993: R. A. Maguire A. Timberlake (ur.), American Contributions to the Eleventh International Congress of Slavists, Bratislava, August-September 1993: Literature, Linguistics, Poetics, Columbus, Ohio, 1993. MAJNARI-PANDI 1984: N. Majnari-Pandi (ur.), Arheoloka istraivanja u istonoj Slavoniji i Baranji. Znanstveni skup Vukovar 6-9. X. 1981., [Izdanja Hrvatskog ar heo lokog drutva; sv. 9], Zagreb 1984. MAJNARI-PANDI 1986: N. Majnari-Pandi (ur.), Arheoloka istraivanja na karlovakom i sisakom podruju. Znanstveni skup Karlovac, 12-14. X. 1983., [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 10], Zagreb 1986. MAJNARI-PANDI 1990: N. Majnari-Pandi (ur.), Arheoloka istraivanja u Podravini i kalniko-bilogorskoj regiji. Znanstveni skup Koprivnica, 14-17. X. 1986., [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 14], Zagreb 1990. MAJNARI-PANDI 1994: N. Majnari-Pandi, Granica na Dunavu u antiko doba i velika seoba naroda, u: Karaman 1994, 81-91. MAKSIMOVI 1964: Lj. Maksimovi, O hronologiji slovenskih upada na vizantijsku teritoriju krajem sedamdesetih i poetkom osamdesetih godina VI veka, ZRVI 8/2 (1964.) [= Mlanges Georges Ostrogorsky II], 263-271. MAKSIMOVI 1980: Lj. Maksimovi, Severni Ilirik u VI veku, ZRVI 19 (1980.), 17-53. MAKSIMOVI 1997: Lj. Maksimovi, Organizacija vizantijske vlasti u novoosvojenim oblastima posle 1018. godine, ZRVI 36 (1997.), 31-43. MANGO SCOTT 1997: The Chronicle of Theophanes Confessor. Byzantine and Near Eastern History AD 284-813, prijevod, uvodna studija i komentar C. Mango R. Scott u suradnji s G. Greatrexom, Oxford 1997. MANO-ZISL 1937: . Mano-Zisl, Jedan sremski nalaz iz doba Seobe naroda, GIDNS 10/3 (1937.), 266-274. MANOJLOVI 1962: M. Manojlovi, Rimsko utvrenje kod ortanovaca, RVM 11 (1962.), 123-125. MARGETI 1990: L. Margeti, Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka 1990.
412
5. 4. 2011. 14:46:33
Bibliografija
MARGETI 1992: L. Margeti, Neka pitanja boravka Langobarda u Sloveniji, AV 43 (1992.), 149-173. MARGETI 1994: L. Margeti, Neka pitanja prijelaza vlasti nad Istrom od Bizanta na Franke, AH 2 (1994.), 5-24. MARGETI 1995: L. Margeti, Kritika ralamba vrela najstarije povijesti zagrebake biskupije, u: kvorevi 1995, 97-101. MARGETI 1997: L. Margeti, Hrvatska drava u doba narodnih vladara, u: Supii 1997, 197-214. MARGETI 2000: L. Margeti, Zagreb i Slavonija. Izbor studija, Zagreb Rijeka 2000. MARGETI 2000a: L. Margeti, Pitanja iz najstarije povijesti Zagrebake biskupije i Slavonije, u: Margeti 2000, 33-83. MARGETI 2001: L. Margeti, Dolazak Hrvata Ankunft der Kroaten, [Biblioteka znanstvenih djela 119], Split 2001. MARGETI 2001a: L. Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, u: Margeti 2001, 41-113. MARGETI 2001b: L. Margeti, Jo o pitanju vremena dolaska Hrvata, u: Margeti 2001, 137-148. MARGETI 2005: L. Margeti, Etnogeneza Slavena, RHAZU 492 (2005.), 89-143. MARICQ 1952: A. Maricq, Notes sur les Slaves dans le Ploponnse et en Bithynie et sur lemploi de slave comme appellatif, Byzantion 22 (1952.), 337-355 MARIJAN 2006: B. Marijan, Dara kraj Bonjaka, u: Durman 2006, 116-117 MARKOVI 1975: M. Markovi, Razvitak kartografskih upoznavanja dananjih jugoslavenskih zemalja I: Od najstarijih vremena do kraja 17. stoljea, Zagreb 1975. MARKOVI 1978: M. Markovi, Razvoj prometa i prometnica na podruju sjeverne Hrvatske kroz studij starijih i novijih geografskih karata, AHOI 5 (1978.), 89-103. MARKOVI 1983: M. Markovi, Geografske i historijske odrednice Varadina tijekom proteklih 800 godina, u: Mohorovii 1983, 25-37. MARKOVI 1986: M. Markovi, Geografski poloaj i povijesno-geografski prikaz podruja Virovitice, u: Mohorovii 1986, 41-52. MARKOVI 2002: M. Markovi, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovnitva, Zagreb 2002. MARKOVI 2003a: M. Markovi, Istona Slavonija. Stanovnitvo i naselja, Zagreb 2003. MARKOVI 2003b: M. Markovi, Meimurje. Stanovnitvo i naselja, Zagreb 2003. MARKOVI 2004: M. Markovi, Antika naselja i grko-rimska zemljopisna imena na tlu dananje Hrvatske, Zagreb 2004. MARKOVI 1976: Z. Markovi, Podgora, Naice srednjovjekovni lokaliteti, AP 18 (1976.), 135-136. MARKOVI 1984: Z. Markovi, Prilog poznavanju kontinuiteta naseljavanja terena oko Delova, PdZ 10 (1984.), 295-319. MARKOVI 1985: Z. Markovi, Rekognosciranja uz trasu plinovoda oko Koprivnice i Virja u 1985. godini, ObHAD 17/3 (1985.), 36-38. MARKOVI 1986a: Z. Markovi, Poetna istraivanja lokaliteta Cerine III, PdZ 12 (1986.), 152-160. MARKOVI 1986b: Z. Markovi, Delovi Grede I, Koprivnica, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986, 131.
413
5. 4. 2011. 14:46:33
MARKOVI 1990: Z. Markovi, Noviji i neobjavljeni arheoloki nalazi iz Podravine i kalniko-bilogorske regije (III.), PdZ 16 (1990.), 117-132. MARKOVI 1993: Z. Markovi, Nekoliko zanimljivih arheolokih nalaza iz koprivnike Podravine, MVj 16 (1993.), 26-30. MARKOVI 1994: Z. Markovi, Koprivnica i najua okolica od pretpovijesti do kasnog srednjeg vijeka, PdZ 19-20 (1993.1994.), 107-127. MARKOVI 1997: Z. Markovi, Osvrt na neke pretpovijesne i srednjovjekovne nalaze u Podravini, PdZ 23 (1997.), 33-52. MARKOVI 1998: Z. Markovi, Poetna istraivanja pretpovijesnog i srednjovjekovnog nalazita Vratnec 2 kraj Koprivnice, ObHAD 30/1 (1998.), 51-54. MARKOVI 2003c: Z. Markovi, Povijest naseljenosti koprivnikog kraja od prvih poetaka do razvijenog srednjeg vijeka, u: Slukan Alti 2003b, 19-27. MARKOVI ZVIJERAC 2000: Z. Markovi I. Zvijerac, Arheoloko-povijesni slijed naseljavanja Toreca i okoline, u: Feletar Petri 2000, 44-59. MAI 2006: B. Mai, Zagreb Muzej grada Zagreba samostan klarisa, u: Durman 2006, 310-311. MATHISEN 1981: R. W. Mathisen, Avitus, Italy and the East in A.D. 455-456, Byzantion 51 (1981.), 232-247. MATTHEWS 1990: J. Matthews, Western Aristocracies and Imperial Court A.D. 364-425, Oxford 1990. MATIJEVI-SOKOL 1996: M. Matijevi-Sokol, Ivan Kukuljevi-Sakcinski kao epigrafiar, RZZRV 8-9 (1996.), 85-90. MATIJEVI-SOKOL SOKOL 2005: M. Matijevi-Sokol V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, [Biblioteka Croatica; knj. 1], Zagreb 2 2005. MAYER 1935a: A. Mayer, Ime Mursa, VHAD n. s. 16 (1935.), 5-10. MAYER 1935b: A. Mayer, Iasi, VHAD n. s. 16 (1935.), 69-82. MAURAN 1962: I. Mauran, Srednjovjekovni Osijek. Od rimske Murse do turskog Osijeka, Osijek 1962. MAURAN 1994: I. Mauran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek 1994. McCORMICK 2005: M. McCormick, The Origins of the European Economy. Communications and Commerce, A.D. 300-900, Cambridge 2005. MEDINI 1980: J. Medini, O nekim kronolokim i sadrajnim znaajkama poglavlja o Dalmaciji u djelu Cosmographia anonimnog pisca iz Ravene, u: Mikl-Curk 1980, 69-83. MEDOVI 1986: P. Medovi (ur.), Materijali XXII [XII kongres arheologa Jugoslavije Odbrambeni sistemi u praistoriji i antici na tlu Jugoslavije, Novi Sad 1984.], Novi Sad 1986. MEIER-ARENDT 1985: W. Meier-Arendt (ur.), Awaren in Europa. Schtze eines asiatischen Reitervolkes 6.-8. Jh., [Katalog izlobe], Frankfurt am Main 1985. MEIXNER 1956: I. Meixner, Nepoznati novac gepidskog kralja Kunimunda, NV 3/6-7 (1956.), 4-5. MEIXNER 1963: I. Meixner, Kovnica Sirmium u vrijeme seobe naroda, NV 10/20 (1964.), 9-10. MENGHIN 1985: W. Menghin, Die Langobarden. Archologie und Geschichte, Stuttgart 1985. MENGHIN 1987: W. Menghin, Die Vlkerwanderungszeit im Karpatenbecken, u: Menghin Springer Wamers 1987, 15-26.
414
5. 4. 2011. 14:46:33
Bibliografija
MENGHIN SPRINGER WAMERS 1987: W. Menghin T. Springer E. Wamers, Germanen, Hunnen und Awaren. Schtze der Vlkerwanderungszeit Die Archologie des 5. und 6. Jahrhunderts an der mittleren Donau und der stlich-merowingische Reihengrberkreis, [Katalog izlobe], Nrnberg 1987. MENIS 1990: G. C. Menis (ur.), I Longobardi, Milano 1990. MENIS 1995: G. C. Menis (ur.), Gli Avari. Un popolo dEuropa, Udine 1995. MERRILLS 2008: A. H. Merrills, History and Geography in Late Antiquity, Cambridge New York 2008. MERRILLS MILES 2010: A. Merrills R. Miles, The Vandals, [The Peoples of Europe], Oxford Malden 2010. MESLIN 1967: M. Meslin, Les Ariens dOccident 335-430, Pariz 1967. MESTERHZY 1994: K. Mesterhzy, Die Landnahme der Ungarn aus archologischer Sicht, u: Mller-Wille Schneider 1994, 23-65. METCALF 1960: D. M. Metcalf, The currency of byzantine coins in Syrmia and Slavonia, HBN 14/4 (1960.), 429-444. METCALF 1965: D. M. Metcalf, Coinage in the Balkans 820-1355, [Institute for Balkan Studies No 80], Solun 1965. MIGOTTI 1994: B. Migotti, Arheoloka graa iz ranokranskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj, u: Demo 1994b, 41-67. MIGOTTI 1997: B. Migotti, Evidence for Christianity in Roman Southern Pannonia (Northern Croatia). A catalogue of finds and sites, [BAR International Series 684], Oxford 1997. MIGOTTI 1998: B. Migotti, Povijest istraivanja trbinaca i pitanje ubikacije Certisije, u: Migotti laus Dukat Perini 1998, 73-78. MIGOTTI 2001: B. Migotti, Je li rimska Certisija bila na trbincima kod akova?, ZM 5 (2001.), 77-95. MIGOTTI 2002: B. Migotti, Early Christianity in Aquae Iasae (Varadinske Toplice) and Iovia (Ludbreg) in Pannonia Savia, u: Mller 2002b, 51-66. MIGOTTI 2006: B. Migotti, trbinci, u: Durman 2006, 268-269. MIGOTTI PERINI 2001: B. Migotti Lj. Perini, Nekropola na trbincima kod akova u svjetlu kasnoantikog horizonta Panonija, ARR 13 (2001.), 103-204. Migotti laus Dukat Perini 1998: B. Migotti M. laus Z. Dukat Lj. Perini, Accede ad Certissiam. Antiki i ranokranski horizont arheolokog nalazita trbinci kod akova, Zagreb 1998. MIHALJI STEINDORFF 1982: R. Mihalji L. Steindorff, Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, [Glossar zur frhmittelaterlichen Geschichte im stlichen Europa], Wiesbaden 1982. MIJA BOEK 2004: S. Mija Boek (ur.), Pro sancto Quirino E. S. confessio fidei. Povodom 1700-te obljetnice smrti ranokranskog biskupa i muenika sv. Kvirina, zatitnika grada Siska, [Katalog izlobe], Sisak 2004. MIKECZ 2009: J. Mikecz, The Place That Lies Between: Slavonia in the 10th and 11 th Centuries, Magistarski rad, Central European University, Budimpeta 2009. MIKL-CURK 1980: I. Mikl-Curk (ur.), Materijali XVII [Simpozijum praistorijske i antike sekcije Saveza arheolokih drutava Jugoslavije Putevi i komunikacije u antici, Pe 1978.], Beograd 1980.
415
5. 4. 2011. 14:46:34
MILETI 1963: N. Mileti, Nakit i oruje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine, GZMA 18 (1963.), 155-178. MILETI 1967: N. Mileti, Slovenska nekropola u Gomjenici kod Prijedora, GZMA 2122 (1966.-1967.), 81-154. MILETI 1970a: N. Mileti, Ranosrednjovjekovna nekropola u Rakovanima kod Prijedora, GZMA 25 (1970.), 119-177. MILETI 1970b: N. Mileti, Kuno groblje, Mahovljani, Banjaluka ranoslovenska nekropola, AP 12 (1970.), 155-156. MILETI 1971a: N. Mileti, Bonjia Voe Rakovani, Prijedor ncropole du haut Moyen ge, u: Novak 1971, 55-56. MILETI 1971b: N. Mileti, Do zavrnih stoljea srednjeg vijeka, u: Ravli 1971, 15-28. MILETI 1971c: N. Mileti, Luke, Kuno groblje, Mahovljani, Banja Luka ranoslovenska nekropola i praistoriski nalazi, AP 13 (1971)., 86-87. MILETI 1978: N. Mileti, Reflets des grandes invasions en Bosnie-Herzgovine, u: Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1978, 97-108. MILETI 1979: N. Mileti, Slovenska nekropola u Mahovljanima kod Banjaluke, GZMA 34 (1979.), 137-181. MILETI 1984: N. Mileti, Rani srednji vijek, u: Benac Basler ovi Paali Mileti Aneli 1984, 375-423 MILETI 1989: N. Mileti, Ranoslovenske nekropole u Bosni i Hercegovini komparativna razmatranja, GZMA 44 (1989.), 175-200. MILIN 2004: M. Milin, Bassianae, u: ael Kos Scherrer 2004, 253-268. MILLER 1916: K. Miller, Itineraria Romana. Rmische Reisewege an der Hand der Tabula Peutingeriana, Stuttgart 1916. (pretisak Rim 1964.). MILOEVI 1994: A. Miloevi, Sinjski franjevci Vukovarskom muzeju, ObHAD 26/1 (1994.), 93-96. MILOEVI 1995: A. Miloevi, Die sptantike territoriale und kulturelle Kontinuitt in der frhmittelalterlichen Cetinagegend, HAM 1 (1995.), 169-175. MILOEVI 2000: A. Miloevi (ur.), Hrvati i Karolinzi. Rasprave i vrela, Split 2000. MILOEVI 2000a: A. Miloevi, Karolinki utjecaji u kneevini Hrvatskoj, u: Miloevi 2000, 106-139. MILOEVI 1969: P. Miloevi, Antiki Sirmijum, u: Prica 1969, 19-32. MILOEVI 1987: P. Miloevi, Naoruanje i oprema rimskog ratnika u doba osvajanja i konsolidacije doline Save, u: Brukner Dautova-Ruevljan Miloevi 1987, 11-24. MILOEVI 1988: P. Miloevi, O trasi puta Sirmium-Fossis i Sirmium-Bononia, Starinar 39 (1988.), 117-123. Miloevi Rapani Tomii 2001: A. Miloevi . Rapai . Tomii, Arheoloki nalazi karolinkog obiljeja u Hrvatskoj, [Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Katalozi i monografije 10], Split 2001. MIMICA 1995: B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske: rani srednji vijek, Zagreb 1995. MINICHREITER 1984: K. Minichreiter, Rekognisciranja arheolokih lokaliteta Baranje, ObHAD 16/2 (1984.), 32-36. MINICHREITER 1986: K. Minichreiter, Pregled arheolokih nalaza na podruju opine Virovitica, u: Mohorovii 1986, 81-89.
416
5. 4. 2011. 14:46:34
Bibliografija
MINICHREITER 1987: K. Minichreiter, Arheoloko blago Baranje, AZZRO 5 (1986. 1987.), 43-142. MINICHREITER 1989: K. Minichreiter, Prilog poznavanju kasnoantike arhitekture na podruju Slavonije i Baranje, Lychnid 7 (1989.), 181-194. MINICHREITER MARKOVI 2004: K. Minichreiter Z. Markovi, Arheoloko rekognisciranje obilaznice Naica, ObHAD 36/1 (2004.), 51-60. MINICHREITER SAKAR 1984: K. Minichreiter V. Sakar, Daruvar Stari Slavik preliminarni izvjetaj o zatitnim arheolokim iskopavanjima, GSM 48/49 (1984.), 1-4. MINI 1980: D. Mini, Le site dhabitation mdival de Mavanska Mitrovica, u: Popovi 1980, 1-80. MINI 1982: D. Mini, The Grave Inventory from Stejanovci near Sremska Mitrovica, Duval Ochsenschlager Popovi 1982, 43-46. MIRKOVI 1968: M. Mirkovi, Ostrogoti u Panoniji posle 455 godine, ZFF 10/1 (1968.) [= Spomenica Vase ubrilovia], 119-128. MIRKOVI 1971: M. Mirkovi, Sirmium its history from the I century A. D. to 582 A. D., u: Popovi 1971, 5-94. MIRKOVI 2004: M. Mirkovi, Sirmium, u: ael Kos Scherrer 2004, 145-156. MIRNIK 1981: I. Mirnik, Coin Hoards in Yugoslavia, [BAR International Series 95], Oxford 1981. MIRNIK 1990: I. Mirnik, Skupni nalazi novca iz Hrvatske IX. Skupni nalaz Heraklijevih zlatnika iz Zrmanje, VAMZ 23 (1990.), 163-171. MIRNIK 1996: I. Mirnik, Novac Istonog Rimskog Carstva u numizmatikoj zbirci Arheolokoga muzeja u Zagrebu, VAMZ 28-29 (1995.1996.), 159-228. MIRNIK 1997: I. Mirnik, O nekim nalazima novca 11. stoljea u Hrvatskoj, u: Goldstein 1997, 191-206. MIRNIK 2004: I. Mirnik, Novac iz starohrvatskih grobova, VAMZ 37 (2004.), 205-250. MIRNIK 2008: I. Mirnik, Najsitnija kulturna dobra. Novac i njegova uloga u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Slavoniji, CKD 6 (2008.), 125-143. MIRNIK EMROV 1998: I. Mirnik A. emrov, Byzantine coins in the Zagreb Archaeological Museum Numismatic Collection. Anastasius I (A.D. 497518) Anastasius II (A.D. 713715), VAMZ 30-31 (1997.1998.), 129-258. MIROEVI 1996: F. Miroevi (ur.), Hrvatske upanije kroz stoljea, Zagreb 1996. MIKIV 1998: J. Mikiv, Rimsko doba, u: Rem rbai 1998, 13-17. MIKIV 2004: J. Mikiv, Brod i Brodsko Posavlje u antici i ranom srednjem vijeku, u: Rem rbai 2004, 20-24. MIKIV 2006a: J. Mikiv, Brodsko-posavska upanija, u: Durman 2006, 47-49. MIKIV 2006b: J. Mikiv, Slavonski Brod antika, u: Durman 2006, 238-239. MITTERAUER 1963: M. Mitterauer, Karolingische Markgrafen im Sdosten. Frnkische Reichsaristokratie und bayerische Stammesadel im sterreichischen Raum, [AG 123], Be 1963. MCSY 1959: A. Mcsy, Die Bevlkerung von Pannonien bis zu den Markomannenkriegen, Budimpeta 1959. MCSY 1962: A. Mcsy, RE S IX, Stuttgart 1962, 515-776, s. v. Pannonia. MCSY 1971: A. Mcsy, Recenzija Vrady 1969, AArchH 23 (1971.) 347-360.
417
5. 4. 2011. 14:46:34
MCSY 1974: A. Mcsy, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire, London Boston 1974. MCSY 1981: A. Mcsy, Die sptrmische Festung und das Grberfeld von Tokod, Budimpeta 1981. MOHOROVII 1983: A. Mohorovii (ur.), Varadinski zbornik, [Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog u Varadinu od 1. do 3. listopada 1981. godine povodom obiljeavanja 800. godinjice grada], Varadin 1983. MOHOROVII 1986: A. Mohorovii (ur.), Virovitiki zbornik 1234-1984, [Zbornik radova sa znanstvenog skupa Virovitica u prolosti i sadanjosti, odranog u Virovitici od 2. do 3. listopada 1984. godine u povodu obiljeavanja 750. godinjice spomena i 40. godinjice osloboenja Virovitice], Virovitica 1986. MOKUTER 1996: I. Mokuter (ur.), Znanstveni spomen-skup o Kataniu u Budimpeti 30. XI. 1995. godine u povodu obljetnica roenja i smrti te 200. obljetnice njegova imenovanja za profesora Petanskog sveuilita, Budimpeta 1996. MOLNR 1998: A. Molnr (ur.), Zalalv trtnete az kortl napjainkig, Zalalv 1998. MOLNAR RAZUM 2003: Daniel Farlati, Sisaka biskupija, sada Zagrebaka, podrunica Kaloke prvostolne nadbiskupije u Ugarskoj (1775.), prijevod s latinskog B. Molnar, dopune prijevoda i biljeke S. Razum, Tkali 7 (2003.), 9-45. MOMIGLIANO 1963: A. Momigliano (ur.), The Conflict between Paganism and Christianity in the Fourth Century, Oxford 1963. MOMMSEN 1882: Th. Mommsen, Prooemium et Index locorum, u: Iordanis Romana et Getica, rec. Th. Mommsen, [MGH AA 5/1], Berlin 1882., V-LXXIII, 156-166. MOR 1964: C. G. Mor, La marcia di re Alboino, u: Tagliaferri 1964, 179-197. MORAVCSIK 1958: Gy. Moravcsik, Byzantinoturcica I: Die byzantinischen Quellen der Geschichte der Trkvlker, Berlin 21958. MORAVCSIK 1958: Gy. Moravcsik, Byzantium and the Magyars, Amsterdam 1970. MRGI 2004: K. Mrgi, Tragom svetog Kvirina, u: Mija Boek 2004, 55-75. MRKOBRAD 1980: Duan Mrkobrad, Arheoloki nalazi seobe naroda u Jugoslaviji, [Fontes Archaeologiae Iugoslaviae III, Monografije 6], Beograd 1980. MRKOBRAD 1981a: D. Mrkobrad, Restoran Dunav, Zemun konjaniki grob, AP 23 (1981.), 119-120. MRKOBRAD 1981b: D. Mrkobad, Selo Boljevci kod Zemuna srednjevekovno i pra istorijsko naselje, AP 23 (1981.), 28-32. MRKOBRAD 1982a: D. Mrkobrad, Naselje Galenika, Zemun kasnolatensko i srednjevekovno naselje, AP 24 (1982.), 67-69. MRKOBRAD 1982b: D. Mrkobrad, Elektronska industrija, Zemun srednjevekovno naselje, AP 24 (1982.), 137-139. MRKOBRAD 1983a: D. Mrkobrad, Kapela, Batajnica kod Zemuna ostaci slovenskog i haltatskog naselja, AP 25 (1983.), 59-60. MRKOBRAD 1983b: Duan Mrkobrad, Selo Boljevci kod Zemuna slovensko naselje, AP 25 (1983.), 63-66. MLLER 1996: R. Mller, ber die Herkunft und das Ethnikum der Keszthely-Kultur, u: Bialekov Zbojnik 1996, 75-82. MLLER 2000: R. Mller, Der Untergang der Antike und ihr Nachleben im nrdlichen Pannonien (Transdanubien), u: Brato 2000b, 241-253.
418
5. 4. 2011. 14:46:34
Bibliografija
MLLER 2002a: R. Mller, Die ersten Germanen: Die Goten des Alatheus und Saphrax, u: Mller Straub 2002, 7-8. MLLER 2002b: R. Mller (ur.), Christentum in Pannonien im ersten Jahrtausend. Internationale Tagung im Balaton Museum in Keszthely vom 6. bis 9. November 2000, [Zalai mzeum 11], Zalaegerszeg 2002. MLLER STRAUB 2002: R. Mller P. Straub, Germanen am Plattensee, [Ausstellung des Balatoni Museums Keszthely im Museum fr Frgeschichte des Landes Niedersterreich, Schloss Traismauer], Traismauer 2002. MLLER-WILLE SCHNEIDER 1993: M. Mller-Wille R. Schneider, Ausgewhlte Probleme europischer Landnahmen der Frh- und Hochmittelalters. Methodische Grundlagendiskussion im Grenzbereich zwischen Archologie und Geschichte, Teil I, [Vortrge und Forschungen 41], Sigmaringen 1993. MLLER-WILLE SCHNEIDER 1994: M. Mller-Wille R. Schneider, Ausgewhlte Probleme europischer Landnahmen der Frh- und Hochmittelalters. Methodische Grundlagendiskussion im Grenzbereich zwischen Archologie und Geschichte, Teil II, [Vortrge und Forschungen 41], Sigmaringen 1994. NAGY 1939: T. Nagy, Die Geschichte Christentums in Pannonien bis zu dem Zusammenbruch des rmischen Grenzschutzes, [Dissertationes Pannonicae II/12], Budimpeta 1939. NAGY 1964: T. Nagy, Zu den Militr- und Verwaltungsreformen Diokletians im pannonischen Raum, Akte des IV. internationalen Kongresses fr griechische und lateinische Epigraphik (Wien, 17. bis 22. September 1962), Be 1964, 274-280. NAGY 1967: T. Nagy, Reoccupation of Pannonia from the Huns in 427, AAntH 15 (1967.), 159-186. NAGY 1971: T. Nagy, The Last century of Pannonia in the Judgement of a New Monograph, AAntH 19 (1971.), 299-345. NMETH 1987: P. Nmeth, Siedlungs- und Grabfunde aus der Pannonia Sirmiensis, u: Menghin Springer Wamers 1987, 223-233. Nemeth-Ehrlich 1986a: D. Nemeth-Ehrlich, Arheoloka istraivanja u Orecu kod Virovitice, u: Mohorovii 1986, 103-106. Nemeth-Ehrlich 1986b: D. Nemeth-Ehrlich, Ludbreg Iovia Botivo, Ludbreg, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986, 118-120. NEMETH-EHRLICH KUAN 1997: D. Nemeth-Ehrlich D. Kuan, Aqua Iasae Varadinske Toplice: vizualizacija rimske arhitekture, Zagreb 1997. NIKOLANCI 1985: M. Nikolanci, Dalmatinska dinastija i propast Zapadnog Rimskog Carstva, RZHP 18 (1985.), 5-22. NYSTAZOPOLOU-PELEKIDOU 1970: M. Nystazopolou-Pelekidou, (582-602), 2 (1970.), 145-205. NOLL 1974: R. Noll, Von Altertum zum Mittelalter, [Katalog der antiken Sammlung 1, Kunsthistorisches Museum], Be 21974. NOLL 1989: R. Noll, Ein Ziegel als sprechendes Zeugnis einer historische Katastrophe (Zum Untergang Sirmiums 582 n. Chr.), AAW 126 (1989.), 139-154. NOVAK 1963: G. Novak (ur.), Quintus congressus internationalis limitis Romani studiosorum. Foederativa Popularis Res Publica Iugoslavia MCMLXI, [ARR 3], Zagreb 1963. NOVAK 1971: G. Novak (ur.), Epoque prhistorique et protohistorique en Yougoslavie Recherches et rsultats, Beograd 1971.
419
5. 4. 2011. 14:46:34
NOVAKOVI 1972: R. Novakovi, Neka zapaanja o 29. i 30 glavi De administrando imperio, I 19 (1972.), 5-54. NOVINAK 2006: P. Novinak, Sveti Martin na Muri, u: Durman 2006, 262-263. Ochsenschlager Popovi 2003: E. Ochsenschlager V. Popovi, Iskopavanja u Sirmijumu, Jugoslavija (1973), u: Popovi 2003, 91-99 (= Excavations at Sirmium, Yugoslavia, Archaeology 26/2, 1973, 85-93). OSTOJI 1969: I. Ostoji, Montecassino i benediktinci u Hrvatskoj, HZ 21-22 (1968. 1969.), 389-402. OSTROGORSKI 2006: G. Ostrogorsky, The Byzantine Background of the Moravian Mission, DOP 19 (1965.), 1-18. OSTROGORSKI 2006: G. Ostrogorski, Povijest Bizanta 324-1453, prijevod M. i K. Miladinov, priredio H. Graanin, Zagreb 2006. PAHI 1961: S. Pahi, Antine gomile v Prekmurju, AV 11-12 (1960.-1961.), 88-146. PAHI 1965: S. Pahi, K poteku rimskih cest med Ptujem in Srediem, AV 15-16 (1964.1965.), 283-320. Panat Ghellinck Vaernewyck 1971: A. de Panat X. de Ghellinck Vaernewyck, Mlanges offerts Szabolcs de Vajay loccasion de son cinquantime anniversaire, Braga 1971. PANDI 1994a: M. Pandi, Uz 900. godinjicu osnutka zagrebake biskupije (dokumenti i izvorne isprave), NV 36/1(47) (1994.), 8-22. PANDI 1994b: M. Pandi, Godina osnutka Zagrebake biskupije (godine 1094. ili 1090?), ArhVj 37 (1994.), 161-170. PANTELI 1993: S. Panteli, Najstarija povijest Hrvata, Mainz 1993. PANTELI 1997: S. Panteli, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien, [Symbolae Slavicae 26], Frankfurt am Main Berlin Bern New York Pariz Be 1997. PANTELI 2000: S. Panteli, Hrvatska krstionica, Mainz 2000. PAPENFUSS STROCKA 1982: D. Papenfuss V. M. Strocka (ur.), Palast und Hte. Beitrge zum Bauen und Wohnen im Altertum von Archologen, Vor- und Frhgeschichtlern, [Tagungsbeitrge eines Symposiums der Alexander von Humoldt-Stiftung Bonn-Bad Godesberg veranstaltet vom 25-30. November 1979 in Berlin], Mainz am Rhein 1982. PRDUCZ 1963: M. Prducz, Die ethnischen Probleme der Hunnenzeit in Ungarn, [Studia archaeologica I], Budimpeta 1963. PASARI 2002: D. Pasari (ur.), Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom dananjice, Kutina 2002. PAALI 1960: E. Paali, Antika naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1960. PAALI BASLER 1964: E. Paali . Basler, Japra, Bosanski Novi antiko rudarsko naselje, AP 6 (1964.), 96-97. PATSCH 1902: K. Patsch, Nahogjaji novaca, GZMBiH 14 (1902.), 391-438. PAVII 1940: S. Pavii, Vukovska upa u razvitku svoga naselja od XIII. do XVIII. stoljea I, [Hrvatska naselja; knj. 1], Zagreb 1940. PAVII 1953: S. Pavii, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, [Djela JAZU; knj. 47], Zagreb 1953. PAVI 1891: M. Pavi, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, akovo 1891.
420
5. 4. 2011. 14:46:34
Bibliografija
PAVLE 2001: R. Pavle, Koprivniko i ureveko vlastelinstvo. Povijest, topografija, organizacija, Koprivnica 2001. PAVLOVI 1967: S. Pavlovi, Mavanska Mitrovica nekropola, AP 9 (1967.), 138-139. PAVLOVI 1969: S. Pavlovi, Zidine, Mavanska Mitrovica kompleks nekropola, AP 11 (1969.), 197-198. PEKARSKAJA KIDD 1994: Lj. V. Pekarskaja D. Kidd, Der Silberschatz von Martynovka (Ukraine) aus dem 6. und 7. Jahrhundert, Innsbruck 1994. PEKARSKAJA KIDD 2005: Lj. V. Pekarskaja D. Kidd, New insight into the hoard of 6th-7th century silver from Martynovka, u: Vallet Kazanski 1995, 351-360. PEKARSKAJA KIDD 2006: Lj. V. Pekarskaja D. Kidd, Der Silberschatz von Martynivka (Martynovka), u: Daim Frhlich Misar Schlag Tomka 2006, 204-209. PELC 2004: M. Pelc, Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesniara umjetnosti, Zagreb 2004. PELIKAN 1997: D. Pelikan, Slatina u vjetrovima povijesti, Slatina 1997. PEROVI-PEIKAN 1967: M. Perovi-Peikan, Pitanje periodizacije antike arheologije u naoj zemlji, u: Tasi 1967, 139-169. PETRI 1992: H. Petri, Strednjovjekovni putevi u Podravini, PdZ 18 (1992.), 41-46. PETRI 1993: H. Petri, Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u sredinjoj Hrvatskoj, RZHP 26 (1993.), 17-26. PETRI 1994: H. Petri, Antike ceste i naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ObHAD 26/1 (1994.), 32-39. PETRI 1995: H. Petri, Ludbreg i ludbreka Podravina u srednjem vijeku. Osnovni tokovi razvoja, PdZ 21 (1995.), 29-36. PETRI 2000: H: Petri, Opina i upa Drnje. Povijesno-geografska monografija, Drnje 2000. PETRINEC 2009: M. Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljea na podruju ranosrednjovjekovne hrvatske drave [Monumenta medii aevi Croatiae 3], Split 2009. PETROVICS 2008: I. Petrovics, Imre Boba i pitanje Velike Moravske, SSlav 8 (2008.), 563-575. PETRU 1967: S. Petru, Nekaj zgodnjesrednjevekih najdb iz Gorjancev, AV 18 (1967.), 435-451. PETRU 1969: P. Petru, Rimski grobovi iz Dobove, Ribnice in Petrunje vasi, RSAZUZgod 6 (1969.), 5-82. PETRU PETRU 1978: S. Petru P. Petru, Neviodunum: Drnovo pri Krkem. Katalog najdb, [Katalogi in monografije 15], Ljubljana 1978. PIETRI 1984: Ch. Pietri, La gographie de lIllyricum ecclsiastique et ses relations avec lglise de Rome (Ve-VIe sicles), u: Villes et peuplement dans lIllyricum protobyzantin. Actes du colloque organis par lcole franaise de Rome (Rome, 12-14 mai 1982), [Collection de lcole franaise de Rome 77], Rim 1984., 21-62. PILARI 1967: G. Pilari, Antropoloka istraivanja starohrvatskog groblja u Dara-Bonjacima 1961. god., ARR 4-5 (1967.), 419-443. PILARI 1968: G. Pilari, Fenotipske znaajke bjelobrdskih lubanja iz ranog srednjeg vijeka, ARR 6 (1968.), 263-291. PILETI 1986: D. Pileti, Acumincum i Burgenae Dva vana uporita na donjopanonskom Limesu, u: Medovi 1986, 137-143.
421
5. 4. 2011. 14:46:34
PILETI RAI 1961: D. Pileti B. Rai, Pregled radova Vojnog muzeja JNA na limesu od Novih Banovaca do Sremskih Karlovaca, u: Grbi 1961, 87-92. PINTEROVI 1956: D. Pinterovi, Prilog topografiji Murse, OsZ 5 (1956.), 55-94. PINTEROVI 1961: D. Pinterovi, O rekognosciranju baranjskog sektora limesa, u: Grbi 1961, 43-45. PINTEROVI 1968a: D. Pinterovi, Problemi u istraivanju Limesa na sektoru Batina Skela Ilok, [Simpozij o istraivanju Limesa u SFRJ odran u Osijeku 11. svibnja 1968.], OsZ 12 (1969.), 53-69. PINTEROVI 1968b: D. Pinterovi, Limesstudien in der Baranja und in Slawonien, ArchIug 9 (1968.), 55-82. PINTEROVI 1969: D. Pinterovi, Problemi u istraivanju Limesa na sektoru Batina Skela Ilok, OsZ 12 (1969.), 53-69. PINTEROVI 1970: D. Pinterovi, Slavonija kao dio rimske Panonije, u: Radau 1970, 79-100. PINTEROVI 1975: D. Pinterovi, Nepoznata Slavonija, OsZ 14-15 (1973.-1975.), 123166. PINTEROVI 1978: D. Pinterovi, Mursa i njeno podruje u antiko doba, Osijek 1978. PINTEROVI 1979: D. Pinterovi, Katani inicijator istraivanja antike Murse, OsZ 17 (1979.), 95-106. PIRCHEGGER 1912: H. Pirchegger, Karantanien und Unterpannonien zur Karolingerzeit, MIG 33 (1912.), 272-319. PIRIVATRI 1997. S. Pirivatri, Samuilova drava. Obim i karakter, [Posebna izdanja Vizantolokog instituta SANU; knj. 21], Beograd 1997. PIRKOVI 1968: I. Pirkovi, Crucium: rimska potna postaja med Emono in Neviodunum. Od hipoteze do teorije, [Situla 10], Ljubljana 1968. PIRKOVI 1971: I. Pirkovi, Langobardi v panonski fazi, AV 21-22 (1970.1971.), 173194. PISK 2005: S. Pisk, Kolomanov put u Moslavini prilog poznavanju komunikacija i spomenike batine u Moslavini, HZ 58 (2005.), 29-38. PITEA 2006: A. Pitea, The Slavs and the early Croatian state, u: Davison Gaffney Marin 2006, 193-212. PIUSSI 1998: S. Piussi (ur.), XII centenario del concilio di Cividale (796-1996). Convegno storico teologico Atti, Udine 1998. PLRE I: A. H. M. Jones J. R. Martindale J. Morris, Prosopography of the Later Roman Empire I, Cambridge 1971. PLRE II: J. R. Martindale, Prosopography of the Later Roman Empire II, Cambridge 1980. PLRE III: J. R. Martindale, The Prosopography of the Later Roman Empire III A.D. 527641, Cambridge 1992. PCZY 1980: K. Pczy, Pannonian cities, u: Lengley Radan 1980, 239-274. POHL 1980: W. Pohl, Die Gepiden und die Gentes an der mittleren Donau nach dem Zerfall des Attilareiches, u: Wolfram Daim 1980, 239-305. POHL 1996a: W. Pohl, Die Langobarden in Pannonien und Justinians Gotenkrieg, u: Bialekov Zbojnk 1996, 27-35. POHL 1996b: W. Pohl, Awaren und Slawen Historische Daten, viele Fragen und einige Lsungsmodelle, u: Daim Frhlich Misar Schlag Tomka 1996, 316-317.
422
5. 4. 2011. 14:46:35
Bibliografija
POHL 1997: W. Pohl (ur.), Kingdoms of the Empire. The Integration of Barbarians in Late Antiquity, [The Transformation of the Roman World 1], Leiden New York Kln 1997. POHL 1997a: W. Pohl, The Empire and the Lombards: Treaties and Negotiations in the Sixth Century, u: Pohl 1997, 75-133. POHL 2000: W. Pohl, Die Awaren und ihre Beziehungen zu den Slawen, u: Brato 2000b, 341-351. POHL 2002: W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenwolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., Mnchen 22002. POHL 2003: W. Pohl, A Non-Roman Empire in Central Europe: The Avars, u: Goetz Jarnut Pohl 2003, 571-595. POHL 2008: W. Pohl, Spuren, Texte, Identitten. Methodische berlegungen zur interdisziplinren Erforschung frhmittelalterlicher Identittsbildung, u: Brather 2008b, 13-26. POHL REIMITZ 2000: W. Pohl H. Reimitz (ur.), Grenze und Differenz im frheren Mittelalter, [Denkschriften der sterreichischen Akademie der Wissenschaften. Philosophisch-historische Klase 287, Forschungen zur Geschichte des Mittelalters 1], Be 2000. POLLAK 1999: M. Pollak, Spte Sueben beiderseits der mittleren Donau im der Sptkaiser- und Vlkerwanderungszeit, u: Tejral Pilet Kazanski 1999, 191-200. POPOVI 1969: D. Popovi, Rekognisciranje u Sremu, AP 11 (1969.), 249-259. POPOVI 1980a: D. Popovi, Glavna antika komunikacija u Sremu u svetlu arheolokih istraivanja, u: Mikl-Curk 1980, 101-107. POPOVI 1997: I. Popovi, Zlatni avarski pojas iz okoline Sirmijuma, [Monografije Narodnog muzeja Beograd, knj. 10; Posebna izdanja Arheolokog instituta, knj. 32], Beograd 1997. POPOVI 1967: V. Popovi, Sirmium Mitrovica (Sremska i Mavanska), AP 9 (1967.), 131-138 (= Popovi 2003, 81-86). POPOVI 1971: V. Popovi (ur.), Sirmium I Archaeological investigations in Syrmian Pannonia/Arheoloka istraivanja u Sremu, Beograd 1971. POPOVI 1971a: V. Popovi, Pregled topografije i gradske strukture Sirmijuma u doba Kasnog Carstva, u: Popovi 1971, 135-148 (= Popovi 2003, 121-135). POPOVI 1975: V. Popovi, Le dernier vque de Sirmium, RA 21 (1975.), 91-110 (=Popovi 2003, 265-278). POPOVI 1977: V. Popovi, Glavne etape urbanog razvoja Sirmiuma, u: Viki-Belani 1977, 111-122 (= Popovi 2003, 147-156). POPOVI 1978: V. Popovi, Catalogue des monnaies byzantines du Muse de Srem, u: Duval Popovi 1978, 179-194. POPOVI 1980: V. Popovi (ur.), Sirmium XI Recherches archologiques en Syrmie, Beograd 1980. POPOVI 1980b: V. Popovi, Sirmijska episkopija i srednjovekovna crkva na Balkanu, u: Popovi 1980, VI-IX (= Popovi 2003, 291-296). POPOVI 1980c: V. Popovi (ur.), Sirmium XII Arheoloka istraivanja u Sremu, Beograd 1980.
423
5. 4. 2011. 14:46:35
POPOVI 1982: V. Popovi, Desintegration und Ruralisation der Stadt im Ost-Illyricum vom 5. bis 7. Jahrhundert n. Chr, u: Papenfuss Strocka 1982, 545-566 (= Popovi 2003, 239-258) POPOVI 1986: V. Popovi, Kuvrat, Kuver i Asparuh, Starinar 37 (1986.), 103-133. POPOVI 1987: V. Popovi, Die sddanubischen Provinzen in der Sptantike vom Ende des 4. bis zur Mitte des 5. Jahrhunderts, u: Hnsel 1987, 95-139 (= Popovi 2003, 201237). POPOVI 2003: V. Popovi, Sirmium, grad careva i muenika (Sabrani radovi o arheologiji i istoriji Sirmijuma), Sremska Mitrovica 2003. POPOVI 2003a: V. Popovi, Katalog vizantijskog novca iz Muzeja Srema, u: Popovi 2003, 325-342 (= Popovi 1978). POPOVI 2003b: V. Popovi, Blaeni Irinej, prvi episkop Sirmijuma, u: Popovi 2003, 259-263. POPOVI 2003c: V. Popovi, Kultni kontinuitet i literarna tradicija u crkvi srednjovekovnog Sirmijuma, u: Popovi 2003, 303-306 (= Popovi 1980c, I-VII). POPOVI OCHSENSCHLAGER 1969: V. Popovi E. Ochsenschlager, Sremska Mitrovica Sirmium, AP 11 (1969.), 186-190 (= Popovi 2003, 87-89). POPOVI VASILJEVI 1970: D. Popovi M. Vasiljevi, Rekognisciranje rimskog puta Sirmium Mursa, AP 12 (1970.), 193-194. POSAVEC 1995: V. Posavec, Podruje Zagreba u rimsko doba u svjetlu najnovijih istraivanja, HZ 48 (1995.), 233-242. POSAVEC 1997: V. Posavec, Pogled na prolost rimske Dalmacije u prvoj polovici V. stoljea, HZ 50 (1997.) 9-20. POSAVEC 2007: V. Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, [Biblioteka znanstvenih djela 154], Split 2007. POTREBICA 2006: H. Potrebica, Poeko-slavonska upanija, u: Durman 2006, 43-45. POTREBICA LONJAK 2003: H. Potrebica D. Lonjak, Arheoloko nalazite na vrhu Papuka, ObHAD 35/3 (2003.), 56-59. POULTER 2007: A. G. Poulter (ur.), The Transition to Late Antiquity. On the Danube and Beyond, [PBA 141], Oxford 2007. PREMK JEREMI 1996: A. Premk M. Jeremi, Sirmium antiki grad (rubrika Hronika iskopavanja), Starinar 47 (1996.), 300-303. PRIBAKOVI 1955: D. Pribakovi, O srednjevekovnom oruju na umetnikim spomenicima Hrvatske, VVM 2 (1955.), 53-71. PRIBAKOVI 1956: D. Pribakovi, Neki podaci o graditima severozapadne Hrvatske, VVM 3 81956.), 107-142. PRICA 1969: R. Prica (ur.), Sremska Mitrovica, Sremska Mitrovica 1969. PRITSAK 1983: O. Pritsak, The Slavs and the Avars, u: Gli Slavi occidentali e meridionali nellalto medioevo, 15-21 aprile 1982, [SS 30.2], Spoleto 1983., 353-432. PRITSAK 1995: O. Pritsak, The Goths and the Huns, u: Carile 1995, 25-37. PROSTKO-PROSTYSKI 1994: J. Prostko-Prostyski, Utraque res publicae. The emperor Anastasius Is Gothic policy (491-518), [Publikacje Instytut Historii UAM 1], Pozan 1994. PRTTEL 1988: Ph. M. Prttel, Zur Chronologie der Zwiebelknopffibeln, JRGZM 35 (1988.), 347-371.
424
5. 4. 2011. 14:46:35
Bibliografija
PULJI TOPI 1991: . Pulji F. Topi (ur.), Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989), [Studia vrhbosnensia 4], Sarajevo 1991. PUTANEC 1977: V. Putanec, Prva pojava natpisne glagoljice iz XI.-XII. st. na podruju sjeverne Hrvatske, VMPK 1 (1977.), 69-73. PUTANEC 1995: V. Putanec, Tri priloga za prouavanje prvog doba postanka Zagrebake biskupije, u: kvorevi 1995, 117-126 PUZAK 2003: I. Puzak, Meimurje u prapovijesti, antikom i srednjovjekovnom razdoblju, u: Bunjac Bunjac Jahn Matotek Puzak estak 2003, 17-47. RAKI 1865: F. Raki, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srpsku poviest, Zagreb 1865. RAKI 1881a: F. Raki, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljini obseg i narod: Zemljini obseg, RJAZU 56 (1881.), 63-140. RAKI 1881b: F. Raki, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljini obseg i narod: Narod, RJAZU 57 (1881.), 102-149. RAKI 1894: F. Raki, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljea, Zagreb 1894. RAKI 1931: F. Raki, Borba Junih Slovena za dravnu neodvisnost Bogomili i Patareni, Beograd 21931. RAKI 1931a: F. Raki, Borba Junih Slovena za dravnu neodvisnost, u: Raki 1931, 1-333 (= Borba junih Slavena za dravnu neodvisnost u XI. vijeku, RJAZU 30, 1875.). RAKI 2008: F. Raki, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljea, priredio Mladen Ani, Zagreb 2008. RADAU 1970: V. Radau (ur.), Zbornik radova Prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, Osijek, 17-19. V. 1970., Osijek 1970. RADI 1995: M. Radi, Dva ulomka kamene plastike XI. st. iz Baranje u Muzeju Slavonije u Osijeku, OsZ 22/23 (1993.1995.), 99-122. RADI 1997: M. Radi, Arheologija seobe naroda i srednji vijek, u: Blago Muzeja Slavonije, [Katalog izlobe], Osijek 1997., 81-93. RADOJI 1930: . S. Radoji, Dukljanin o Sremu, GIDNS 3 (1930.), 20-29. RADOMERSKY 1953: P. Radomersky, Byzantsk minci z pokladu v Zemianskm Vrbovku, PamArch 44 (1953.), 109-122, 125-127. RAJP 1996: V. Rajp (ur.), Grafenauerjev zbornik, Ljubljana 1996. RAJP BRUCKMLLER 1999: V. Rajp E. Bruckmller (ur.), Vilfanov zbornik. Pravo zgodovina narod. In memoriam Sergij Vilfan, Ljubljana 1999. RAPAN PAPEA VULI 2007: A. Rapan Papea H. Vuli, Redni broj 25, Lokalitet: Vinkovci Ulica hrvatski rtava 11, HAG 4 (2007.), 71-73. RAPANI 1978: . Rapani (ur.), Arheoloka istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Znanstveni skup, Varadin 22-25. X 1975., [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 2], Zagreb 1978. RAPANI 1981: . Rapani (ur.), Arheoloka istraivanja u Zagrebu i njegovoj okolici. Znanstveni skup o 100. obljetnici Drutva, Zagreb, od 14. do 16. studenog 1978. godine, [Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva; sv. 6], Zagreb 1981. RAPANI 2000: . Rapani, Od grkih kolonista do franakih misionara. Povijesno-kulturna slika hrvatskoga prostora, u: Miloevi 2000, 32-67 (= Rapani 2001). RAPANI 2001: . Rapani, Od grkih kolonista do franakih misionara. Povijesno-kulturna slika hrvatskoga prostora, u: Miloevi Rapani Tomii 2001, 6-41.
425
5. 4. 2011. 14:46:35
RAPANI 2007: . Rapani, Od carske palae do srednjovjekovne opine, [Biblioteka knjiga Mediterana 50], Split 2007. RAUKAR 1995: T. Raukar, Hrvatski prostor i kranstvo prije zagrebake biskupije, u: kvorevi 1995, 81-95. RAUKAR 1997: T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997. RAVLI 1971: A. Ravli, Laktai, Laktai 1971. RED 1998: F. Red, Zalalv trtnete az korban, u: Molnr 1998, 5-50. Rem rbai 1998: V. Rem J. rbai (ur.), Brod i okolica, Vinkovci 1998. Rem rbai 2004: V. Rem J. rbai (ur.), Brodsko-posavska upanija. Povijesnokulturni pregled s identitetom dananjice, Vinkovci 2004. RENDI-MIOEVI 1995: A. Rendi-Mioevi (ur.), Zagreb prije Zagreba. Arheoloka batina Zagreba od pretpovijesti do osnutka biskupije 1094. godine, [Katalog izlobe], Zagreb 1994. rianovi 1988: J. Rianovi, Vode, JE 5, Zagreb 1988., 173-179, s. v. Hrvatska. RITIG 1910: S. Ritig, Povijest i pravo sloventine, Zagreb 1910. ROGLI 1988: J. Rogli, Oblici reljefa i geomorfoloka regionalizacija, JE 5, Zagreb 1988., 163-168, s. v. Hrvatska. Rogli egota Rianovi 1975: J. Rogli T. egota J. Rianovi, Obiljeja prirodne osnove, u: Cvitanovi 1974, 44-92. Rogli egota Rianovi 1975: J. Rogli T. egota J. Rianovi, Prirodna obiljeja, u: Cvitanovi 1975, 17-45. ROLDANUS 2006: J. Roldanus, The Church in the Age of Constantine. The theological challenges, London New York 2006. RNA-TAS 1999: A. Rna-Tas, Hungarians and Europe in the Earle Middle Ages. An Introduction to early Hungarian History, Budimpeta New York 1999. ROSS 1945: J. B. Ross, Two Neglected Paladins of Charlemagne. Erich of Friuli and Gerold of Bavaria, Speculum 20 (1945.), 212-235. RUNCIMAN 1930: S. Runciman, A History of the First Bulgarian Empire, London 1930. SALAJI 2001: S. Salaji, Arheologija virovitikog kraja, [Katalog izlobe], Virovitica 2001. SALAJI 2003: S. Salaji, Novim nalazima do novih spoznaja o virovitikom podruju, u: euk 2003, 87-94. SALAJI 2006: S. Salaji, Nastavak iskopavanja srednjovjekovne nizinske utvrde u gradskom parku u Virovitici i iskopavanje rimske kue u Orecu, ObHAD 38/2 (2006), 114121. SALAMON SS 1980: . Salamon . Cs. Ss, Pannonia Fifth to Ninth Centuries, u: Lengyel Radan 1980, 397-425. SALAMON BARKCZI 1970: . Salamon L. Barkczi, Bestattungen von Cskvr aus dem Ende des 4. und dem Anfang des 5. Jahrhunderts, AR 11 (1970.), 35-76. SALAMON BARKCZI 1982: . Salamon L. Barkczi, Pannonien in nachvalentinianischer Zeit (376-476). Ein Versuch zur Periodisation, u: Straub 1982, 147-178. SANADER EGVI MIRNIK 2005: M sanader M. egvi I. Mirnik (ur.), Illyrica antiqua. Ob honorem Duje Rendi-Mioevi, [Radovi s meunarodnog skupa o problemima antike arheologije, Zagreb, 6.-8. XI. 2003], Zagreb 2005. SANSONI 1966: G. C. Sansoni (ur.), Atti del VI Congresso Internazionale delle Scienze Preistoriche e Protostoriche III, Rim 1966.
426
5. 4. 2011. 14:46:35
Bibliografija
SARIA 1936: B. Saria, RE XVII 1, Stuttgart 1936., 1189, s. v. Novicianum. SARIA 1963: B. Saria, RE XXIV, Stuttgart 1963., 680, s. v. Quadriburgium 3. SEAR 1995: D. R. Sear, Roman coins and their values, London 1995. AEL-KOS SCHERRER 2003: M. ael Kos P. Scherrer (ur.), The Autonomous Towns of Noricum and Pannonia Die Autonomen Stdte in Noricum und Pannonien: Pannonia I, [Situla 41], Ljubljana 2003. AEL-KOS SCHERRER 2004: M. ael Kos P. Scherrer (ur.), The Autonomous Towns of Noricum and Pannonia Die Autonomen Stdte in Noricum und Pannonien: Pannonia II, [Situla 42], Ljubljana 2004. SCHAEKEN 1993: J. Schaeken, Sprachwissenschaftliche berlegungen zur geographischen Lage Altmhrens, BS 54 (1993.), 325-335. SCHEJBAL 2003: B. Schejbal, Prilog rekonstrukciji rimskih komunikacija na jakom municipalnom teritoriju, u: euk 2003, 95-119. SCHEJBAL 2004: B. Schejbal, Municipium Iasorum (Aquae Balissae), u: ael Kos Scherrer 2004, 99-129. SCHLECHT 1924: J. Schlecht (ur.), Wissenschaftliche Festgabe zum zwlfhundertjhrigen Jubilum des heiligen Korbinian, Mnchen 1924. SCHMIDT 1927: L. Schmidt, Die Ostgoten in Pannonien, UJ 6 (1927.), 459-460. SCHMIDT 1934: L. Schmidt, Geschichte der deutschen Stmme bis zum Augang der Vlkerwanderung: Die Ostgermanen, Mnchen 21934. SCHMIDT 1938: L. Schmidt, Geschichte der deutschen Stmme bis zum Augang der Vlkerwanderung: Die Westgermanen, Mnchen 21938. SCHRAMM 1995: G. Schramm, Venedi, Antes, Sclaveni, Sclavi. Frhe Sammelbezeichnungen fr slawische Stmme und ihr geschichtlicher Hintergrund, JGO 43/2 (1995.), 163-200. SCHRAMM 1997: G. Schramm, Ein Damm bricht. Die rmische Donaugrenze und die Invasionen des 5.-7. Jahrhunderts im Lichte von Namen und Wrtern, [Sdosteuropische Arbeiten 100], Mnchen 1997. SCHWARCZ 1992: A. Schwarcz, Die Goten in Pannonien und auf dem Balkan nach dem Ende des Hunnenreiches bis zum Italienzug Theoderichs des Groen, MIG 100 (1992.), 50-83. SCHWARCZ 2000a: A. Schwarcz, Der Nordadria- und Westbalkanraum im 6. Jahrhundert zwischen Goten und Byzantinern, u: Brato 2000b, 59-71. SCHWARCZ 2000b: A. Schwarcz, Pannonien im 9. Jahrhundert und die Anfnge der direkten Beziehungen zwischen dem ostfrnkischen Reich und den Bulgaren, u: Pohl Reimitz 2000, 99-104. SCHWARCZ 2003: A. Schwarcz, Die Sdostgrenze des Karolingerreiches und die ersten Kontakte zwischen dem Ostfrnkischen Reich und den Bulgaren in der ersten Hlfte des 9. Jahrhunderts, u: Stoilova Atanasova ukova Dineva Danova Agirova Dimitrova 2003, 9-16. SCHWARZ 1956: E. Schwarz, Das Vordringen der Slawen nach Westen, SOF 15 (1956.), 86-108. SEECK 1913: O. Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt V, Berlin 1913. SEECK 1919: O. Seeck, Regesten der Kaiser und Ppste fr die Jahre 311 bis 476 n. Chr.: Vorarbeit zu einer Prosopographie der christlichen Kaiserzeit, Stuttgart 1919. SEECK 1920: O. Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt VI, Stuttgart 1920.
427
5. 4. 2011. 14:46:35
SEKELJ IVANAN 1995a: T. Sekelj Ivanan, Catalogue of Medieval Sites in Continental Croatia, [BAR International Series 615], Oxford 1995. SEKELJ IVANAN 1995b: T. Sekelj-Ivanan, Stanje istraivanja i neke znaajke srednjovjekovnih nalazita pripisanih pojedinim kulturama u sjevernoj Hrvatskoj, PIAZ 11-12 (1994.1995.), 135-150. SEKELJ IVANAN 1998: T. Sekelj Ivanan, Arheoloka slika naselja savsko-dravskog meurjeja Hrvatske od 10. do 13. stoljea, Doktorski rad, Sveuilite u Zagrebu, 1998. SEKELJ IVANAN 2001a: T. Sekelj Ivanan, Early Medieval Pottery in Northern Croatia. Typological and chronological pottery analyses as indicators of the settlement of the territory between the rivers Drava and Sava from the 10th to 13 th centuries AD, [BAR International Series 914], Oxford 2001. SEKELJ IVANAN 2001b: T. Sekelj Ivanan, Neki arheoloki primjeri zaposjedanja ruevina antikih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka, PIAZ 18 (2001.), 189-212. SEKELJ IVANAN 2001c: T. Sekelj Ivanan, Nove spoznaje o arheolokoj prolosti koprivnike Podravine, PdZ 26-27 (2000.2001.), 243-252. SEKELJ IVANAN 2001d: T. Sekelj Ivanan, Prilog analizi keramike iz Duge ulice kao pokazatelja rasprostiranja srednjovjekovnog naselja u Vinkovcima, ARR 13 (2001.), 227274. SEKELJ IVANAN 2003a: T. Sekelj Ivanan, Povrinski nalazi srednjovjekovne keramike iz okolice Starigrada i Koprivnice, ObHAD 35/1 (2003.), 121-126. SEKELJ IVANAN 2003b: T. Sekelj Ivanan, Ranosrednjovjekovno naselje Torec-Ledine 2003., ObHAD 35/3 (2003.), 105-109. SEKELJ IVANAN 2004a: T. Sekelj Ivanan, Ranokarolinko koplje s krilcima iz ljunare Jegeni kod Koprivnice, PIAZ 21 (2004.), 109-128. SEKELJ IVANAN 2004b: T. Sekelj Ivanan, Ledine Torec, HAG 1 (2004.), 68-69 SEKELJ IVANAN 2004c: T. Sekelj Ivanan, Ranosrednjovjekovno naselje Torec Ledine 2004., ObHAD 36/3 (2004.), 130-136. SEKELJ IVANAN 2008: T. Sekelj Ivanan, upna crkva... sancti Stephanis regis circa Drauam prilog tumaenju irenja ugarskoga politikog utjecaja juno od Drave, PIAZ 25. (2008.), 97-118. SEKELJ IVANAN TKALEC 2002: T. Sekelj Ivanan T. Tkalec, Probna arheoloka istraivanja u okolici Toreca, PdZ 28 (2002.), 309-316. SEKELJ IVANAN TKALEC 2003a: T. Sekelj Ivanan T. Tkalec, Ranosrednjovjekovno nalazite Torec Ledine 2002., ObHAD 35/1 (2003.), 127-132. SEKELJ IVANAN TKALEC 2006: T. Sekelj Ivanan T. Tkalec, Slavensko paljevinsko groblje na poloaju Duga ulica 99 u Vinkovcima, PIAZ 23 (2006.), 141-212. SEKELJ IVANAN TKALEC 2008: T. Sekelj Ivanan T. Tkalec, Medieval settlements in the Virovitica Region of the Drava River Basin in the period from the 7th to the 11th centuries, u: Gutin 2008, 113-121. SEKELJ IVANAN ZVIJERAC 1997: T. Sekelj Ivanan I. Zvijerac, Nekoliko srednjovjekovnih poloaja u okolici Toreca Koprivniko-krievaka upanija, ObHAD 29/2 (1997.), 65-69. SEKELJ IVANAN TKALEC ILJEG 2003: T. Sekelj Ivanan T. Tkalec B. iljeg, Rezultati analize ransrednjovjekovnih nalaza i nalazita u okolici Toreca, PIAZ 20 (2003.), 113-130.
428
5. 4. 2011. 14:46:35
Bibliografija
SERGEJEVSKI 1932: D. Sergejevski, Numizmatike beleke, GZMBiH 44/2 (1932.), 2333. SERGEJEVSKI 1963: D. Sergejevski, Rimski rudnici eljeza u sjeverozapadnoj Bosni, GZMA 18 (1963.), 85-102. SETTON 1950: K. M. Setton, The Bulgars in the Balkans and the occupation of Corinth in the seventh century, Speculum 25 (1950.), 502-543. SEVIN 1955: H. Sevin, Die Gebiden, Mnchen 1955. SI 1975: M. Si, Geografski poloaj i regionalna posebnost, u: Cvitanovi 1975, 5-17. SIMONETTI 1975: M. Simonetti, La crisi ariana nel IV secolo, Rim 1975. SIMONI 1978: K. Simoni, Dva priloga istraivanju germanskih nalaza seobe naroda u Jugoslaviji, VAMZ 10-11 (1977.1978.), 209-233. SIMONI 1981: K. Simoni, Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku, u: Rapani 1981, 155-168. SIMONI 1982: K. Simoni, Skupni nalaz orua i oruja iz Nartskih Novaka, VAMZ 15 (1982.), 251-261. SIMONI 1984: K. Simoni, Ludbreg i okolica u ranom srednjem vijeku, u: Maari 1984, 73-79. SIMONI 1986: K. Simoni, Neobjavljeni okovi i jezici nakitnog stila Blatnica iz Arheolokog muzeja u Zagrebu, VAMZ 19 (1986.), 217-228. SIMONI 1988: K. Simoni, Srebrna lica iz Siska, VAMZ 21 (1988.), 79-86. SIMONI 1989: K. Simoni, Funde aus der Vlkerwanderungszeit in den Sammlungen des Archologischen Museums in Zagreb, VAMZ 22 (1989.), 107-134. SIMONI 1995: K. Simoni, Ranosrednjovjekovno razdoblje/Katalog izlobe, u: Rendi Mioevi 1995, 153-159. SIMONI 2004: K. Simoni, Stenjevec starohrvatsko groblje, [Katalog izlobe], Zagreb 2004. SIMONI 2007: K. Simoni, Kataloke jedinice Arheoloki muzej u Zagrebu, Zagreb, u: Goss 2007, 94-98. SIMONOVI 1996: G. Simonovi, Srednjevekovna zemljana utvrenja u okolini Bosanske Gradike, GSAD 13 (1996.), 191-210. SIMONYI 1955: D. Simonyi, Die Kontinuittsfrage und das Erscheinen der Slawen in Pannonien, SSlavH 1 (1955.), 333-361. Skrinskaja 1957: E. . Skrinskaja, O sklavenah i antah, o Mursianskom ozere i gorode Novietune (Iz kommentaria k Iordanu), VizVrem 12 (1957.), 3-30. SLUKAN ALTI 2003a: M. Slukan Alti, Povijesni atlas gradova II: Sisak, Zagreb 2003. SLUKAN ALTI 2003b: M. Slukan Alti, Povijesni atlas gradova III: Koprivnica, Zagreb 2003. SMIIKLAS 1882: T. Smiiklas, Poviest hrvatska I: Od najstarijih vremena do godine 1526., [Pouna knjinica Matice hrvatske; knj. 4], Zagreb 1882. SOKA-TIMAC 1975: D. Soka-timac, Arheoloko iskopavanje kasnorimske nekropole kod Tekia, GSM 28 (1975.), 23-25. SOKA-TIMAC 1978: D. Soka-timac, Najstarija prolost Pakraca i okolice, u: Krni 1978, 27-40. SOKA-TIMAC 1997: D. Soka-timac, Arheoloka istraivanja na Rudini, u: Rudina benediktinska opatija Sv. Mihovila, Poega 1997., 17-23.
429
5. 4. 2011. 14:46:36
SOKA-TIMAC 1998: D. Soka-timac, Djelatnost Gradskog muzeja Poega, GSM 2(57) (1998.), 15-16. SOKA-TIMAC 2006: D. Soka-timac, Rudina benediktinska opatija sv. Mihovila, u: Durman 2006, 226-227. SOKA-TIMAC BULAT 1974: D. Soka-timac M. Bulat, Rimska nekropola na Tretanovakoj gradini. Prvi rezultati arheolokih istraivanja, PoZ 4 (1974.), 116-140. SOKOL 1986: V. Sokol, Podruje sjeverozapadne Hrvatske u razdoblju izmeu 400. i 800. godine (velika seoba naroda), u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986, 55-57. SOKOL 1990: V. Sokol, Panonija i Hrvati u 9. stoljeu, u: Majnari-Pandi 1990, 193195. SOKOL 1992: V. Sokol, Arheoloki radovi na lokalitetu Kuzelin, MVj 15 (1992.), 27-28. SOKOL 1994a: V. Sokol, Panonija Savija u Justinijanovo doba, u: Cambi Marin 1994, 1131-1143. SOKOL 1994b: V. Sokol, Das sptantike Kastrum auf dem Kuzelin bei Donja Glavnica, AV 45 (1994.), 199-209. SOKOL 1995: V. Sokol, Kasnoantiko i ranosrednjovjekovno razdoblje, u: Rendi-Mioevi 1995, 46-53. SOKOL 1996a: V. Sokol, Sjeverozapadna Hrvatska u ranom srednjem vijeku, u: Balaic Vndor 1996, 83-89. SOKOL 1996b: V. Sokol, Doba izmeu antike i ranoga srednjeg vijeka na podruju Zagreba, u: Jurkovi Luki 1996, 43-49. SOKOL 1997a: V. Sokol, Northwestern Croatia in the Late Roman Period, AV 48 (1997.), 219-230. SOKOL 1997b: V. Sokol, Arheoloka batina i zlatarstvo, u: Supii 1997, 117-146. SOKOL 1998: V. Sokol, Rimski metal s Kuzelina (iskapanja 1990.1997.), Sesvete Zagreb 1998. SOKOL 2004: V. Sokol, Kuzelin, HAG 1 (2004.), 109-110. SOKOL 2006a: V. Sokol, Kuzelin, u: Durman 2006, 154-155. SOKOL 2006b: V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheoloka batina od Jadrana do Save, Zagreb 2006. SOPRONI 1969: S. Soproni, ber den Mnzumlauf in Pannonien zu Ende des 4. Jahrhunderts, FA 20 (1969.), 69-78. SOPRONI 1974: S. Soproni, Die sptrmische Festung von Jovia, Actes du IXe Congrs International dtudes sur les Frontires Romaines, Mamaia 1972, Bukuret Kln Be 1974, 181-186. SOPRONI 1979: S. Soproni, Municipium Halicanum, FA 30 (1979.), 91-98. SOPRONI 1980a: S. Soproni, Geography of Pannonia, u: Lengyel Radan 1980, 57-63. SOPRONI 1980b: S. Soproni, Roads, u: Lengyel Radan 1980, 207-217. SOPRONI 1985: S. Soproni, Die letzten Jahrzehnte des pannonischen Limes [Mnchener Beitrge zur Vor- und Frhgeschichte 38], Mnchen 1985. SS 1973: . Cs. Ss, Die slawische Bevlkerung Westungarns im 9. Jahrhundert [Mnchner Beitrge zur Vor- und Frhgeschichte 22], Mnchen 1973. SPAJI 1965a: E. Spaji, Razdoblje do propasti Rimskog carstva, u: Lang 1965, 9-14.
430
5. 4. 2011. 14:46:36
Bibliografija
SPAJI 1965b: E. Spaji, Slavonija u srednjem vijeku do izgona Turaka, u: Lang 1965, 1521. SRAN 1989: Ladislav Szrenyi de Kis-Szrenyi, Opis Srijema, preveo s latinskog S. Sran, Vinkovci 1989. SRAN 1996: S. Sran, ivot i djela Matije P. Katania (1750.-1825.), u: Mokuter 1996, 39-54. SRAN 1998: S. Sran, Povijest, u: Topi 1998, 21-27. SRAN 2003: S. Sran, Sjeveroistone granice Hrvatske, Osijek 2003. STAAB 1976: F. Staab, Ostrogothic Geographers at the Court of Theodoric the Great: A Study of Some Sources of the Anonymous Cosmographer of Ravenna, Viator 7 (1976.), 27-58. STAAB 1998: F. Staab, RGA 11 (1998.), 102-109, s. v. Geograph von Ravenna. STADLER 2008: P. Stadler, Avar chronology revisited, and the question of ethnicity in the Avar quaganate, u: Curta 2008, 47-82. STAHULJAK 1950: T. Stahuljak, Nauno-istraivaki rad Konzervatorskog zavoda u Zagrebu od 1945. do 1949. godine, HZ 3 (1950.), 257-265. STANOJEVI 1987: N. Stanojevi, Naselja VIII-IX veka u Vojvodini, RVM 30 (1987)., 119-146. STEFAN 1925: F. Stefan, Die Mnzsttte Sirmium unter den Ostgoten und Gepiden. Ein Beitrag zur Geschichte des germanischen Mnzwesens in der Zeit der Vlkerwanderung, Halle 1925, 1-28 (separat iz asopisa Bltter fr Mnzfunde 16, 231-239, 250-269). STEIN 1914: E. Stein, Der Verzicht der Galla Placidia auf die Prfektur Illyricum, WSt 36 (1914.), 344-347. STEIN 1919: E. Stein, Studien zur Geschichte des byzantinischen Reiches vornehmlich unter den Kaisern Justinus II. und Tiberius Constantinus, Stuttgart 1919. STEIN 1925: E. Stein, Untersuchungen zur sptrmischen Verwaltungsgeschichte, RMPh 74 (1925.), 347-394. STEIN 1949: E. Stein, Histoire du Bas-Empire II, Pariz Bruxelles Amsterdam 1949. STEIN 1959: E. Stein, Histoire du Bas-Empire I, Pariz Bruxelles Amsterdam 1959. STEPHENSON 2000: P. Stephenson, Byzantiums Balkan Frontier. A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204, Cambridge 2000. STEUER BIERBRAUER 2008: H. Steuer V. Bierbrauer (ur.), Hhensiedlungen zwischen Antike und Mittelalter von den Ardennen bis zur Adria, [Ergnzungsbnde zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 58], Berlin New York 2008. STICKLER 2002: t. Stickler, Atius. Gestaltungsspielrume eines Heeresmeisters im ausgehenden Westrmischen Reich, [Vestigia. Beitrge zur alten Geschichte 54], Mnchen 2002. Stoilova Atanasova ukova Dineva Danova Agirova Dimitrova 2003: T. Stoilova V. Atanasova R. ukova D. Dineva P. Danova V. Agirova P. Dimitrova (ur.), Problemat Istok-Zapad. Istorieska perspektiva, Sofija 2003. STOI 1994: J. Stoi, Srednjovjekovna umjetnika svjedoanstva o zagrebakoj biskupiji, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebake nadbiskupije 1094.-1994., Zagreb 1994., 101-130. STOYE 1994: J. Stoye, Marsiglis Europe, 1680-1730. The life and times of Luigi Ferdinando Marsigli, soldier and virtuoso, New Haven London 1994.
431
5. 4. 2011. 14:46:36
STRATOS 1981: A. N. Stratos, Le guet-apens des Avars, JB 30 (1981.), 113-136. STRAUB 1982: D. Straub (ur.), Severin zwischen Rmerzeit und Vlkerwanderung, [Katalog Ausstellung Enns], Linz 1982. STRBAI MAURAN 1977: M. Strbai I. Mauran (ur.), Poega 12271977, Slavonska Poega 1977. STRECHA 2005: M. Strecha, O nastanku i razvoju moderne hrvatske historiografije u 19. stoljeu, PUN 3/6 (2005.), 103-116. STRUKI 2003: H. Struki, Arheoloki nalazi i nalazita Sv. Ivana Zeline kao dijela Prigorja, u: Gulin 2003, 211-224. SUI 1977: M. Sui, Ocjena radnje L. Margetia: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, ZHZ 8 (1977.), 89-100. SUI 1986: M. Sui, Hijeronim Stridonjanin, graanin Tarsatike, RJAZU 426 (1986.), 213-278. SUPII 1997: I. Supii (ur.), Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost I: Srednji vijek (VII XII. stoljee). Rano doba hrvatske kulture, Zagreb 1997. SVOBODA 1953: B. Svoboda, Pokld byzanskho kovotepce v Zemianskm Vrboku, PamArch 44 (1953.), 33-93, 101-107. Szdeczky-Kardoss 1983: S. Szdeczky-Kardoss, Pannonien und das Evangeliarium S. Corbiniani dictum, ACD 19 (1983.), 123-128. SZAVITZ NOSSAN 1970: S. Szavitz Nossan, Ceste Karlovac Senj od najstarijih vremena do sredine XIX stoljea, SeZ 4 (1970.), 127-167. SZKELY 1967: Gy. Szkely, La Hongrie et Byzance aux Xe-XIIe sicles, AHistH 13 (1967.), 291-311. SZKELY 1981: Gy. Szkely, La conqute turcobulgare et la fondation de letat bulgare, u: Kldy-Nagy 1981, 7-32. SZKELY 1988: Gy. Szkely, Die Permanenz der Rmer in Pannonien: ein Problem, u: Popoli delle Steppe: Unni, Avari, Ungari, 23-29 aprile 1987, [SS 35.1], Spoleto 1988., 101121. Szentpteri 2002: J. Szentpteri (ur.), Archologische Denkmler der Awarenzeit in Mitteleuropa, [Varia archaeologica Hungarica; knj. 13/1-2], Budimpeta 2002. SZKE 1996: B. M. Szke, A muravidk kora kzpkori trtnete [The Mura-region in the early Middle Ages], u: Balaic Vndor 1996, 65-82. SZYDOWSKI 1980: J. Szydowski, Zur Anwesenheit der Westslawen an der mittleren Donau im ausgehenden 5. und 6. Jahrhundert, u: Wolfram Daim 1980, 233-237. AFRIK 1844: P. J. afrik, Slawische Altertmer II, Leipzig 1844. ANJEK 1988: F. anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata I. Srednji vijek, Zagreb 11988., 2 1993. ANJEK 2003: F. anjek (ur.), Povijest Hrvata I: Srednji vijek, Zagreb 2003. ANJEK 2003a: F. anjek, Susret Hrvata s kranstvom u novoj domovini, u: anjek 2003, 80-83. ANJEK 2003b: F. anjek, Ustroj Crkve u Hrvata, u: anjek 2003, 145-156. ANJEK 2004: F. anjek, Crkva u hrvatsko-ugarskim odnosima (11.-19. stoljee), u: Kruhek 2004, 37-43. ANJEK 2005: F. anjek, la recherche de Stridon, lieu de naissance de Saint Jrme, RHE 100 (2005.), 146-151
432
5. 4. 2011. 14:46:36
Bibliografija
ARANOVI-SVETEK 1967: V. aranovi-Svetek, Orolik, Rajterovo brdo antiko nalazite, AP 9 (1967.), 108-111. ARANOVI-SVETEK 1990: V. aranovi-Svetek, Ciglarstvo kao znaajna privredna grana na podruju jugoslovenskog dela provincije Donje Panonije, RVM 32 (1990.), 4180 ARI 1977: I. ari, Antiko naselje u Petrijancu, u: Viki-Belani 1977, 49-62. ARI 1978: I. ari, Antiko naselje u Petrijancu, u: Rapani 1978, 177-195. AEL 1968: J. ael, RE S XI, Stuttgart 1968, 540-578, s. v. Emona. AEL 1971: J. ael, Alpes Iuliana, AV 21-22 (1970. 1971.), 33-44. AEL 1974: J. ael, RE S XIV, Stuttgart 1974., 702-741, s. v. Siscia. AEL 1975: J. ael, Rimske ceste v Sloveniji, u: Gabrovec 1975, 74-99 AEL 1978: J. ael, Divinis nvtibvs actvs. Due Postille per San Martino di Bracara, Historia 27 (1978.), 249-254 (= ael 1992, 740-745). AEL 1979: J. ael, Antiqui barbari. Zur Besiedlungsgeschichte Ostnoricums und Pannonien im 5. und 6. Jahrhundert nach den Schriftquellen, u: Werner Ewig 1979, 125-139 (= ael 1992, 746-760). AEL 1989: J. ael, Die regionale Gliederung in Pannonien, u: Gottlieb 1989, 57-73 (=ael 1992, 690-706). AEL 1992: J. ael, Opera selecta, [Situla 30], Ljubljana 1992. AEL KOS 1994: M. ael Kos, The Embassy of Romulus to Attila, Tyche 9 (1994.), 99111. AEL-KOS SCHERRER 2004: M. ael Kos P. Scherrer (ur.), The Autonomous Towns of Noricum and Pannonia Die Autonomen Stdte in Noricum und Pannonien: Pannonia II, [Situla 24], Ljubljana 2004. EGVI 2006: M. egvi, Topusko, u: Durman 2006, 270-271. ENK 2007: T. enk (ur.), Arhivistika zgodovina pravo: Vilfanov spominski zbornik, Ljubljana 2007. EPER 1944: M. eper, Dva neobjelodanjena starohrvatska nalaza iz Posavske Hrvatske, HS 12/5 (1944.), 200-209. IMEK 1981: M. imek, Arheoloki lokalitet Varadin-Brezje. Rezultati rekognisciranja tokom 1980. godine, MVj 4 (1981.), 25-32. IMEK 1986a: M. imek, Varadin Brezje, Varadin, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 108. IMEK 1986b: M. imek, Donja Voa spilja Vindija, Ivanec, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 87. IMEK 1987: M. imek, Rezultati probnih sondiranja Gradskog muzeja Varadin u 1986. godini, MVj 10 (1987.), 42-47. IMEK 1989: M. imek, Novi podaci o lokalitetu arnjak kod emovca, MVj 12 (1989.), 23-30. IMEK 1994: M. imek, Nova nalazita na podruju Zamlake, MVj 17 (1994.), 13-18. IMEK 1998: M. imek, Rezultati dosadanjih arheolokih istraivanja i konzervatorskih zahvata na podruju Varadinske upanije, RZZRV 10-11 (1998.), 455-475. IMEK 1999: M. imek, Arheoloka topografija, u: Teak imek Lipljin 1999, 31-39. IMEK 2004: M. imek, Ludbreg, Iovia Botivo, HAG 1 (2004.), 86-88. IMEK 2006: M. imek, Martijanec, u: Durman 2006, 164-165.
433
5. 4. 2011. 14:46:36
IMI 1997: J. imi, epin-Ovara Tursko groblje, istraivanje srednjovjekovne utvrde i groblja ranoga srednjeg vijeka pokraj epina, nedaleko od Osijeka, ObHAD 29/3 (1997.), 89-91. IMI 1998: J. imi, Arheologija, u: Topi 1998, 17-20. IMI 2001: J. imi, etvrti nastavak istraivanja u epinu-Ovara/Tursko groblje, ObHAD 33/3 (2001.), 48-54. IMI 2002: J. imi, Istraivanje prapovijesnog i srednjovjekovnog lokaliteta epin-Ovara / Tursko groblje u godini 2001., ObHAD 34/1 (2002.), 46-50. IMUNDA 1990: D. imunda (ur.), Poeci hrvatskog kranskog i drutvenog ivota od VII. do kraja IX. stoljea, [Radovi Drugog meunarodnog simpozija o hrvatskoj crkvenoj i drutvenoj povijesti, Split, 30. rujna 5. listopada 1985.], Split 1990. II 1896: F. ii, upanija virovitika u prolosti, Osijek 1896. II 1914a: F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije. Dio I. est 1. (do god. 1107.), Zagreb 1914. II 1914b: F. ii, Genealoki prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD n. s. 13 (1914.), 1-93. II 1925: F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925. (pretisak 1990.) II 1975: F. ii, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, [Biblioteka Hrvatske povjesnice], Zagreb 1975. II 1990: F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, [Biblioteka Hrvatske povjesnice], Zagreb 1990. (pretisak ii 1925). KRIVANI 1974: G. krivani, Monumenta cartographica Jugoslaviae I: Antike karte, [Posebna izdanja Istorijskog instituta; knj. 17], Beograd 1974. KRIVANI 1974a: G. krivani, Jugoslovenske zemlje na Pojtingerovoj tabli, u: krivani 1974, 33-58. KRIVANI 1977: G. krivani, Roman Roads and Settlements in the Balkans, u: Carter 1977, 115-145. KVOREVI 1995: A. kvorevi (ur.), Zagrebaka biskupija i Zagreb 1094-1994. Zbornik u ast kardinala Franje Kuharia, Zagreb 1995. LAUS 1992: M. laus, Kraniometrijska i paleopatoloka analiza mukih populacija iz dva avaro-slavenska lokaliteta: Privlake i Starih Jankovaca, Magistarski rad, Sveuilite u Zagrebu, 1992. LAUS 1993: M. laus, Cranial Variation and Microevolution in Two Early Middle Ages Sites from Croatia: Privlaka and Stari Jankovci, OA 17 (1993.), 273-307. LAUS 1998: M. laus, Kraniometrijska analiza srednjovjekovnih populacija sredinje Europe s posebnim osvrtom na poloaj hrvatskih lokaliteta, SHP 25 (1998.), 81-107. LAUS 2000: M. laus, Kraniometrijska analiza srednjovjekovnih nalazita sredinje Europe: novi dokazi o ekspanziji hrvatskih populacija tijekom 10. do 13. stoljea, OA 23-24 (1999.-2000.), 273-284. LAUS 2002a: M. laus, The Bioarchaeology of Continental Croatia. An analysis of human skeletal remains from the prehistoric to post-medieval periods, [BAR International Series 1021], Oxford 2002. LAUS 2002b: M. laus, Demography and Pathology of the Medieval Population from Stenjevec, OA 26 (2002.), 257-273.
434
5. 4. 2011. 14:46:36
Bibliografija
LAUS 2006: M. laus, Bioarheologija. Demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija, Zagreb 2006. LAUS TOMII UGLEI JURI 2004: M. laus . Tomii A. Uglei R. Juri, Craniometric relationships among medieval Central European populations: Implications for Croat migration and expansion, CMJ 45 (2004.), 434-444. MALCELJ 1973: M. malcelj, Privlaka Gole njive (opina Vinkovci) nekropola VIIIX stoljea sistematska iskopavanja, AP 15 (1973.), 117-119. MALCELJ 1976: M. malcelj, Privlaka Gole njive, Vinkovci nekropola VIII-IX. st., AP 18 (1976.), 127-128. MALCELJ 1980a: M. malcelj, Privlaka Gole njive (op. Vinkovci) avaroslavenska nekropola, AP 22 (1980.), 143-144. MALCELJ 1980b: M. malcelj, Stari Jankovci Gatina (opina Vinkovci) avaroslavenska nekropola, AP 22 (1980.), 142-143. MALCELJ 1992a: M. malcelj, Privlaka-Gole njive, u: The War in Croatia Archaeological Sites: Arheologija i rat Archaeology and War, [Handbooks of cultural affairs; sv. 5], Zagreb 1992., 44-45. MALCELJ 1992b: M. malcelj, Stari Jankovci-Gatine, u: The War in Croatia Archaeological Sites: Arheologija i rat Archaeology and War, [Handbooks of cultural affairs; sv. 5], Zagreb 1992., 48-49. TIH 1983: P. tih, Madari in slovenska zgodovina v zadnji etrtini 9. in prvi polovici 10. stoletja, Z 37 (1983.), 171-201. TIH 1994: P. tih, Priwina: slawischer Frst oder frnkischer Graf?, u: Brunner Merta 1994, 209-222. TIH PERI 1981: P. tih J. Peri, Problem langobardske vzhodne meje, Z 35 (1981.), 333-341. TIH SIMONITI 2004: P. tih V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zagreb 22004. VAB 1982: M. vab, Prilog kritici odlomka Kronologije, djela pripisivanog arhiakonu gorikom Ivanu, HZ 35 (1982.), 119-160. TAGLIAFERRI 1964: A. Tagliaferri (ur.), Problemi della civilt e delleconomia langobarda, [Scritti in memoria di G. P. Bognetti], Milano 1964. TAKCS 1997: M. Takcs, Ornamentale Beziehungen zwischen der Steinmetzkunst von Ungarn und Dalmatien in XI. Jahrhundert, HAM 3 (1997.), 165-177. TAKCS 2000: M. Takcs, Einige Aspekte der Siedlungsgeschichte des sdlichen Drittels des Donau-Theiss-Zwischenstromlandes von der awarischen Landnahme bis zum Ende des 11. Jahrhunderts, AarchH 51 (1999./2000.), 457-472. TASI 1966: N. Tasi (ur.), Materijali III [Simpozij praistorijske i srednjevekovne sekcije Arheolokog drutva Jugoslavije, Novi Sad 1965.], Beograd 1966. TASI 1967: N. Tasi (ur.), Materijali IV [VII kongres arheologa Jugoslavije, HercegNovi 1966.], Beograd 1967. TAVANO BERGAMINI CAVAZZA 2000: S. Tavano G. Bergamini S. Cavazza (ur.), Aquileia e il suo patriarcato. Atti del Convegno Internazionale di Studio (Udine 21-23 ottobre 1999), Udine 2000. TAUBE 1777: F. W. von Taube, Historische und geographische Beschreibung des Knigreiches Slavonien und des Herzogthumes Syrmien, Leipzig 1777.
435
5. 4. 2011. 14:46:36
TEJRAL 1988a: J. Tejral, Zur Chronologie der frhen Vlkerwanderungszeit im mittleren Donauraum, ArchAust 72 (1988.), 223-304. TEJRAL 1988b: J. Tejral, Zur Chronologie und Deutung der sdstlichen Kulturelemente in der frhen Vlkerwanderungszeit Mitteleuropas, AGN 1987 (1988.), 11-46. TEJRAL 2002: J. Tejral (ur.), Probleme der frhen Merowingerzeit im Mitteldonauraum, [Spisy Archeologickho stavu AV R Brno 19], Brno 2002. TEJRAL PILET KAZANSKI 1999: J. Tejral Ch. Pilet M. Kazanski (ur.), LOccident romain et lEurope centrale au dbut de lpoque des Grandes Migrations, [Spisy Archeologickho stavu AV R Brno 13], Brno 1999. TEAK-GREGL MALCELJ 1992: T. Teak-Gregl M. malcelj, Otok-Gradina, u: The War in Croatia Archaeological Sites: Arheologija i rat Archaeology and War, [Handbooks of cultural affairs; sv. 5], Zagreb 1992., 40-41. TEAK IMEK LIPLJIN 1999: S. Teak M. imek T. Lipljin, upanija varadinska u srednjem vijeku, [Katalog izlobe], Varadin 1999. THOMAS 1964: E. B. Thomas, Rmische Villen in Pannonien. Beitrge zur pannonischen Siedlungsgeschichte, Budimpeta 1964. THOMAS 1980a: E. B. Thomas, Religion, u: Lengyel Radan 1980, 177-206. THOMAS 1980b: E. B. Thomas, Villa settlements, u: Lengyel Radan 1980, 275-321. THOMAS 1982: E. B. Thomas, Das frhe Christentum in Pannonien im Lichte der archologischen Funde, u: Straub 1982, 255-293. THOMAS 1988: E. B. Thomas, Die Romanitt Pannoniens im 5. und 6. Jahrhundert, u: Menghin Springer Wamers 1988, 284-294. THOMPSON 1948: E. A. Thompson, A History of the Attila and the Huns, Oxford 1948. THOMPSON 1963: E. A. Thompson, Christianity and the Northern Barbarians, u: Momigliano 1963, 56-78. THOMPSON HEATHER 1996: E. A. Thompson P. J. Heather, The Huns, Oxford Cambridge 1996. TODOROVI 1964: J. Todorovi (ur.), Materijali I [VI. kongres arheologije Jugoslavije, Ljubljana 1963.], Beograd 1964. TOMASCHEK 1894: W. Tomaschek, RE I 2, Stuttgart 1894., 1588, s. v. Alma mons. TOMASCHEK 1896: W. Tomaschek, RE II 2, Stuttgart 1896., 2547, s. v. Aureus mons 2. TOMII 1966: . Tomii, Ludbreg rimsko naselje, AP 8 (1966)., 116-120. TOMII 1968a: . Tomii, Brezje kraj Varadina prahistorijsko i ranosrednjovjekovno nalazite, AP 10 (1968.), 237-238. TOMII 1968b: . Tomii, Vanost nalaza ranosrednjovjekovnog koplja u Varadinu, SHP 10 (1968.), 53-61. TOMII 1975: . Tomii, O rimskim i ranosrednjovjekovnim arheolokim nalazima iz spilje Vindije, GGMV 5 (1975.), 25-45. TOMII 1978: . Tomii, Rezultati ranosrednjovjekovnih arheolokih istraivanja u Meimurju i varadinskoj regiji, u: Rapani 1978, 209-222. TOMII 1984: . Tomii, Prilog istraivanju karolinkog oruja u Meimurju i varadinskoj regiji, SHP 14 (1984.), 209-230. TOMII 1985a: . Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje na redove u Juraju u Trnju, MVj 8 (1985.), 59-61.
436
5. 4. 2011. 14:46:36
Bibliografija
TOMII 1985b: . Tomii, Juraj u Trnju radnosrednjovjekovno groblje na redove, ObHAD 17/1 (1985.), 26-27. TOMII 1985c: . Tomii, Rezultati pokusnih arheolokih istraivanja kraj Dvoria u Meimurju, MVj 8 (1985.), 63-64. TOMII 1985d: . Tomii, Gradite kod Dvoria. Rezultati pokusnih arheolokih iskopavanja, ObHAD 17/2 (1985.), 26-27. TOMII 1986a: . Tomii, Srednjovjekovno razdoblje, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 62-69. TOMII 1986b: . Tomii, Rezultati arheolokih istraivanja u Meimurju 1974 1985., akovec 1986. TOMII 1986c: . Tomii, Arheoloka slika antike u Meimurju, Meimurje 9 (1986.), 183-218. TOMII 1986d: . Tomii, Rezultati arheolokih istraivanja u Meimurju, akovec 1986. TOMII 1986e: . Tomii, Prelog ljunara, akovec, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 141. TOMII 1986f: . Tomii, Martin na Muri, akovec, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 120. TOMII 1986g: . Tomii, Juraj u Trnju, akovec, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 136. TOMII 1987: . Tomii, Prekrije / Gornji Obre. Ranosrednjovjekovno groblje, AP 27 (1987.), 154-155. TOMII 1988: . Tomii, Prekrije Gornji Obre na Kalniku, ranosrednjovjekovno groblje, ObHAD 20/1 (1988.), 25-26. TOMII 1989a: . Tomii, Arheoloka slika meurijeja Mure, Drave, Dunava i Save u svjetlosti materijalnih izvora bjelobrdskog kulturnog kompleksa, Doktorski rad, Sveuilite u Zagrebu, 1989. TOMII 1989b: . Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje na poloaju Breg kod Popovca u Kalnikom prigorju, ObHAD 21/2 (1989.), 26-29. TOMII 1990a: . Tomii, Tragom novijih istraivanja bjelobrdske kulture u slavonskom dijelu Podravine, PIAZ 7 (1990.), 85-106. TOMII 1990b: . Tomii, Prilog istraivanju kronologije srednjovjekovnog groblja na poloaju Lijeva Bara u Vukovaru, SHP 20 (1990.), 111-189. TOMII 1990c: . Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje kod sela Ciganke u slavonskom dijelu Podravine, ObHAD 22/3 (1990.), 44-47. TOMII 1991a: . Tomii, Na tragu bjelobrdske kulture u Kalnikom prigorju, SHP 21 (1991.), 99-122. TOMII 1991b: . Tomii, Novi prilozi vrednovanju ostavtine srednjovjekovnog groblja Bijelo Brdo II, PIAZ 8 (1991.), 95-148. TOMII 1992: . Tomii, Neuere Erforschung der Bijelo Brdo Kultur in Kroatien, PIAZ 9 (1992.), 113-130. TOMII 1994a: . Tomii, Vukovo i okolni kraj u starohrvatsko doba, u: Karaman 1994, 92-109 (= Tomii 1999, 225-248). TOMII 1994b: . Tomii, Istraivanja srednjovjekovnoga groblja Zvonimirovo-Veliko polje u Virovitiko-podravskoj upaniji, ObHAD 26/2 (1994.), 61-64.
437
5. 4. 2011. 14:46:36
TOMII 1995: . Tomii, Baranja u svjetlu arheolokih svjedoanstava bjelobrdske kulture. Prinos analizi ranosrednjovjekovnog groblja Majs-Udvar, OsZ 22/23 (1993. 1995.), 71-98. TOMII 1996: . Tomii, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz savsko-dravskog meurijeja, u: Jurkovi Luki 1996, 151-161. TOMII 1997a: . Tomii, Arheoloka topografija i toponimija (Iovia Botivo Ludbreg), u: Horvat-Levaj Reberski 1997, 21-41 (= Tomii 1999a). TOMII 1997b: . Tomii, Archologische Zeugnisse der Karolinger in den von Kroaten besiedelten Gebieten, HAM 3 (1997)., 61-72. TOMII 1997c: . Tomii, Zvonimirovo i Josipovo: groblja starohrvatskog doba u Virovitiko-podravskoj upaniji, Zagreb Virovitica 1997. TOMII 1997d: . Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje rljena Klisa, opina Pitomaa, u: Tomii 1997c, 69-70. TOMII 1997e: . Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje Zvonimirovo Veliko polje, prinos poznavanju bjelobrdske kulture u podravskom dijelu Slavonije, PIAZ 13-14 (1996.1997.), 91-105. TOMII 1999: . Tomii, Panonski periplus. Arheoloka topografija kontinentalne Hrvatske, Zagreb 1999. TOMII 1999a: . Tomii, Arheoloka topografija i toponimija Ludbrega i okolice, u: Tomii 1999, 133-136. TOMII 1999b: . Tomii, Selo Rastoki arheoloka topografija, u: Tomii 1999, 35-43. TOMII 1999c: . Tomii, Arheoloki zemljovid podruja grada Slatine, u: Tomii 1999, 167-195. TOMII 1999d: . Tomii, Prostor hrvatskog kajkavskog izriaja u svjetlosti arheolokih vrela, u: Tomii 1999, 11-34. TOMII 1999e: . Tomii, Arheoloka topografija Kalnikog prigorja i okolice Krievaca, u: Tomii 1999, 109-131. TOMII 1999f: . Tomii, Monasterium Monutar Nutar korijeni prolosti, u: Tomii 1999, 197-223. TOMII 2000a: . Tomii, Der Untergang der Antike und deren Nachlebensformen in Sdpannonien (Nordkroatien), u: Brato 2000b, 255-298. TOMII 2000b: . Tomii, Arheoloka slika ranoga srednjeg vijeka na prostoru meurjeja Drave, Dunava i Save, u: Miloevi 2000, 142-161 (= Tomii 2001a). TOMII 2000c: . Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje u Velikom Bukovcu uz poetke bjelobrdske kulture u Hrvatskoj, OA 23-24 (2000.), 285-307. TOMII 2000d: . Tomii, Zvonimirovo Veliko polje. Sumarni prikaz i osvrt na postignua sustavnih zatitnih arheolokih istraivanja u razdoblju od 1993. do 2000., ObHAD 32/3 (2000.), 80-87. TOMII 2001a: . Tomii, Arheoloka slika ranoga srednjeg vijeka na prostoru meurjeja Drave, Dunava i Save, u: Miloevi Rapani Tomii 2001, 76-95 TOMII 2001b: . Tomii, ...Sclavorum regionem, quae Zellia appellatur... Pavla akona. Povijesna (renesansna) kartografija novi izvor poznavanja hrvatskog ranog srednjovjekovlja, PIAZ 18 (2001.), 173-188. TOMII 2002a: . Tomii, Slike iz arheolokoga naslijea okolice Pregrade, HrZ 8/1 (2002.), 7-21.
438
5. 4. 2011. 14:46:37
Bibliografija
TOMII 2002b: . Tomii, Keramika iz (ponekih) ranosrednjovjekovnih grobalja kontinentalnog dijela Hrvatske, u: Gutin 2002, 129-141. TOMII 2003: . Tomii, Vjedrice hrvatskog ranog srednjovjekovlja, HA 10 (2003.), 149-166. TOMII 2006a: . Tomii, Bijelo Brdo, u: Durman 2006, 90-91. TOMII 2006b: . Tomii, Josipovo, u: Durman 2006, 144-145. TOMII 2006c: . Tomii, Zvonimirovo Veliko polje, u: Durman 2006, 314-315. TOMII HOMEN 1986: . Tomii Z. Homen, Popovec Breg, Krievci, u: 40 godina arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 140-141. TOMII KOUTAR 2006: . Tomii P. Koutar, Uz poetke hrvatskog starinoznanstva isusovac Andrija Blakovi u kontekstu europske i svjetske kulture, Gazophylacium 11/3-4 (2006.), 31-39. Tomka 1996a: P. Tomka, Kurzer Abri der hunnischen Geschichte, u: Daim Frhlich Misar Schlag Tomka 1996, 67-68. Tomka 1996b: P. Tomka, Pannonien unter hunnischer Herrschaft, u: Daim Frhlich Misar Schlag Tomka 1996, 90-91. TOPI 1998: D. Topi (ur.), Osijek i okolica, Osijek 1998. TORBGYI 1998: M. Torbgyi, Osvrt na kolanje rimskog novca u Panoniji nakon 375. godine, u: Zbornik radova Drugog meunarodnog numizmatikog kongresa u Hrvatskoj, Opatija 1998., 43-56. TTH 1980: E. Tth, Zur Geschichte des nordpannonischen Raumes im 5. und 6. Jahrhundert, u: Wolfram Daim 1980, 93-100. TTH 1987: E. Tth, Bemerkungen zur Kontinuitt der rmischen Provinzialbevlkerung in Transdanubien (Nordpannonien), u: Hnsel 1987, 251-264. TTH 1988: E. Tth, Az alshetnyi 4. szzadi erd s temet kutatsa, 1981-1986. Eredmnyek s vits krdsek [Vorbericht ber Ausgrabungen der Festung und des Grberfeldes von Alshetny 19811986. Ergebnisse und umstrittene Fragen], Archrt 114-115 (1987.1988.), 22-61. TTH 1989: E. Tth, Provincia Valeria Media, AArchH 41 (1989.), 197-226. TTH 1994: E. Tth, Das Christentum in Pannonien bis zum 7. Jahrhundert nach den archologischen Zeugnissen, u: Boshof Wolff 1994, 241-272. TTH 1999: S. L. Tth, Les incursions des Magyars en Europe, u: Csernus Korompay 1999, 201-222. TRBUHOVI 1982: L. Trbuhovi, Avar Finds from Sirmium and the Surrounding Region, u: Duval Ochsenschlager Popovi 1982, 61-74. TETK 1996: D. Tetk, Pichod prvnch slovan do eskch zem v letech 510-535, CH 94 (1996.), 241-262. UGLEI 1994: A. Uglei, Nalazi seobe naroda iz zbirke Mate Ilkia, RRPZZd 33/20 (1993.1994.), 145-152. UGLEI 1996: A. Uglei, Nazonost Istonih Gota u jugoistonoj Europi u svjetlu arheoloke i povijesne izvorne grae, Doktorski rad, Sveuilite u Zadru, 1996. VCZY 1942: P. Vczy, Die Anfnge der ppstlichen Politik bei den Slawen, AECO (1942.), 345-404. VCZY 1972: P. Vczy, Der frnkische Krieg und das Volk der Awaren, AAntH 20 (1972.), 395-420.
439
5. 4. 2011. 14:46:37
VGO BNA 1976: E. B. Vgo I. Bna, Die Grberfelder von Intercissa. Der sptrmische Sdostfriedhof, Budimpeta 1976. VAJAY 1968: Sz. de Vajay, Der Eintritt des ungarischen Stmmesbund in die europische Geschichte (862 933), [Studia Hungarica. Schriften des Ungarischen Instituts Mnchen; knj. 4], Mainz 1968. VALLET KAZANSKI 2005: F. Vallet M. Kazanski, La noblesse romaine et les chefs barbares du IIIe au VIIe sicle, [Mmoires publies par lAssociation Franaise dArchologie Mrovingienne 9], Saint-Germain-en-Laye 1995. VRADY 1962: L. Vrady, Contribution to the late Roman Military Economy and Agrarian Taxation, AArchH 14 (1962.), 403-438. VRADY 1969: L. Vrady, Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376-476), Budimpeta 1969. VRADY 1972: L. Vrady, Pannonica. Notizen zum letzten Jahrhundert Pannoniens, AArchH 24 (1972.), 261-276. VRADY 1984: L. Vrady, Epochenwechsel um 476. Odoaker, Theoderich der Groe und die Umwandlungen, Budimpeta Bonn 1984. VASI 1983: M. Vasi, ezava Castrum Novae, Starinar 33-34 (1982.-1983.), 91-122 VEGO 1970: M. Vego, Zbornik srednjovekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV, Sarajevo 1970. VEJVODA TIMAC 1977: V. Vejvoda J. timac, Arheoloki podaci Poeke kotline, u: Strbai Mauran 1977, 84-94. VESZPRMY SCHAER 1999: Simonis de Kza, Gesta Hungarorum/Simon of Kza, The Deeds of the Hungarians, priredili i preveli L. Veszprmy F. Schaer, uvodna studija J. Szcs, [Central European Medieval Texts], Budimpeta 1999. VICKERS 1974: M. Vickers, Sirmium or Thessaloniki? A critical examination of the St. Demetrius legend, BZ 67 (1974.), 337-350. VIDA 1999: T. Vida, Die awarenzeitliche Keramik I (6.-7. Jh.), [Varia Archaeologica Hungarica 8], Berlin Budimpeta 1999. VIDA 2007: T. Vida, Late Roman Territorial Organization and the Settlement of the Barbarian gentes in Pannonia, HAM 13.2 (2007.), 319-331. VIDA 2008: T. Vida, Conflict and coexistence: the local population of the Carpathian Basin under Avar rule (sixt to seventh century), u: Curta 2008, 13-46. VIDOVI 2003: J. Vidovi, Arheoloki nalazi i nalazita antiknog doba u Meimurju, [katalog i vodi stalnim postavom], akovec 2003. VIKI-BELANI 1954: B. Viki-Belani, Starokranska lampica iz Zagreba, Peristil 1 (1954.), 131-134. VIKI-BELANI 1960: B. Viki-Belani, Obiljeje i kronologija grobova novootkrivene antikne nekropole u Drievoj ulici u Zagrebu, u: Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb 1960., 29-46. VIKI-BELANI 1968: B. Viki-Belani, Istraivanje u Jalabetu kao prilog upoznavanju ivota u zaleu dravskog limesa, VAMZ 3 (1968.), 75-102. VIKI-BELANI 1977: B. Viki-Belani (ur.), Materijali XIII [Simpozijum Antiki gradovi i naselja u junoj Panoniji i graninim podrujima, Varadin 1975.], Beograd 1977. VIKI-BELANI 1977a: B. Viki-Belani, Tipovi naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (u svjetlu novih istraivanja), u: Viki-Belani 1977, 35-47.
440
5. 4. 2011. 14:46:37
Bibliografija
VIKI-BELANI 1978: B. Viki-Belani, Elementi ranog kranstva u sjevernoj Hrvatskoj, AV 29 (1978.), 588-606. VIKI-BELANI 1981: B. Viki-Belani, Etape urbanog razvitka Andautonije i antiko nasljee, u: Rapani 1981, 129-154. VIKI-BELANI 1984: B. Viki-Belani, Sustavna istraivanja u Ludbregu od 19681979. god., VAMZ 16-17 (1983.-1984.), 119-166. VIKI-BELANI 1996: B. Viki-Belani, Rezultati arheolokih istraivanja lokaliteta u Varadinskim Toplicama, RZZRV 8-9 (1996.), 11-34. VIKI-BELANI 1998: B. Viki-Belani, Antiko nasljee Ludbrega, RZZRV 10-11 (1998.), 477-494. VIKI GORENC 1968a: B. Viki M. Gorenc, Prilog istraivanju antiknih naselja i putova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1968. VIKI GORENC 1968b: B. Viki M. Gorenc, Ludbreg, antiko naselje, AP 10 (1968.), 129-131. VINSKI 1949a: Z. Vinski, Prethodni izvjetaj o arheolokim znaajkama elemenata materijalne kulture naenim pri iskapanju nekropole ranog srednjeg vijeka u Bijelom Brdu u sijenju 1948. g., LjJAZU 55 (1949.), 225-238. VINSKI 1949b: Z. Vinski, Starohrvatske naunice u Arheolokom muzeju u Zagrebu, SHP 1 (1949.), 22-37. VINSKI 1949c: Z. Vinski, Prilog poznavanju gradita s osvrtom na jedan nalaz u Podravini, HZ 2 (1949.), 223-241. VINSKI 1952: Z. Vinski, Naunice zvjezdolikog tipa u Arheolokom muzeju u Zagrebu s posebnim obzirom na nosioce srebrnog nakita aavica, SHP 2 (1952.), 29-56. VINSKI 1954a: Z. Vinski, Ein Spangenhelmfund aus dem stlichen Syrmien, Germania 32/3 (1954., 176-182. VINSKI 1954b: Z. Vinski, Gibt es frhslawische Keramik aus der Zeit der sdslawischen Landnahme?, ArchIug 1 (1954.), 73-82. VINSKI 1954c: Z. Vinski, Neto o datiranju starohrvatskih arheolokih nalaza, Peristil 1 (1954.), 188-199. VINSKI 1954d: Z. Vinski, Povodom naeg prvog prirunika slavenske arheologije s osvrtom na jo neke novije publikacije s tog podruja, Peristil 1 (1954.), 199-207. VINSKI 1955a: Z. Vinski, Osvrt na maeve ranog Srednjeg vijeka u naim krajevima, VVM 2 (1955.), 34-52. VINSKI 1955b: Z. Vinski, Zlatni prsten naen u Samoboru i nakit arhitektonskog tipa u VI. i VII. stoljeu, TZ 1 (1955.), 31-43. VINSKI 1955c: Z. Vinski, Prethodni izvjetaj o iskapanju nekropole na Lijevoj Bari u Vukovaru 1951., 1952. i 1953. godine, LjJAZU 60 (1955.), 231-255. VINSKI 1956a: Z. Vinski, Zlatne okovice iz vremena seobe naroda, Republika 12/2 (1956.), 20-21. VINSKI 1956b: Z. Vinski, Nalaz iz Velike Kladue i problem naunica tipa okrenute piramide, GZMA 11 (1956.), 63-95. VINSKI 1957a: Z. Vinski, Arheoloki spomenici velike seobe naroda u Srijemu, Situla 2 (1957.), 3-51. VINSKI 1957b: Z. Vinski, Zikadenschmuck aus Jugoslawien, JRGZM 4 (1957.), 136160.
441
5. 4. 2011. 14:46:37
VINSKI 1958: Z. Vinski, O nalazima 6. i 7. stoljea u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheoloku ostavtinu iz vremena prvog avarskog kaganata, OA 3 (1958.), 13-67. VINSKI 1959a: Z. Vinski, Orlovske kope iz Jugoslavije, VMKH 8/4 (1959.), 99-102. VINSKI 1959b: Z. Vinski, Ausgrabungen in Vukovar, ArchIug 3 (1959.), 99-109. VINSKI 1960: Z. Vinski, Ranosrednjovjekovni arheoloki nalazi u Zagrebu i njegovoj okolici, Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb 1960., 47-65. VINSKI 1961: Z. Vinski, Recenzija Kovaevi 1960, AV 11-12 ( 1960.-1961.), 225-238. VINSKI 1962: Z. Vinski, O znaaju nalaza seobe naroda iz Karavukova u Bakoj, VMKH 11/3 (1962.), 75-79. VINSKI 1964a: Z. Vinski, Kasnoantika batina u grobovima ranoga srednjeg vijeka kao injenica i kao problem, u: Todorovi 1964, 101-115. VINSKI 1964b: Z. Vinski, Betrachtungen zur Kontinuittsfrage des autochthonen romanisierten Ethnikons im 6. und 7. Jahrhundert, u: Tagliaferri 1964, 101-116. VINSKI 1966: Z. Vinski, Zur Deutung der Bgelfibeln des 5. Jahrhunderts in Jugoslawien, u: Sansoni 1966, 147-152. VINSKI 1968: Z. Vinski, Krstoliki nakit epohe seobe naroda u Jugoslaviji, VAMZ 3 (1968.), 103-168. VINSKI 1969: Z. Vinski, Autochthone Kulturelemente zur Zeit der slavischen Landnahme des Balkanraums, u: Benac 1969, 171-199. VINSKI 1970: Z. Vinski, O postojanju radionica nakita starohrvatskog doba u Sisku, VAMZ 4 (1970.), 45-92. VINSKI 1971a: Z. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine, VAMZ 5 (1971.), 47-73. VINSKI 1971b: Z. Vinski, Haut moyen age, u: Novak 1971, 375-397. VINSKI 1973: Z. Vinski, O rovaenim fibulama Ostrogota i Tirinana povodom rijetkog tirinkog nalaza u Saloni, VAMZ 6-7 (1972.1973.), 177-227. VINSKI 1978a: Z. Vinski, Archologische Spuren gotischer Anwesenheit im heutigen Bereich Jugoslawiens, u: Dimitrijevi Kovaevi Vinski 1978, 33-47. VINSKI 1978b: Z. Vinski, Novi ranokarolinki nalazi u Jugoslaviji, VAMZ 10-11 (1977. 1978.), 143-208. VINSKI 1981: Z. Vinski, O nalazima karolinkih maeva u Jugoslaviji, SHP 11 (1981.), 9-54. VINSKI 1983: Z. Vinski, Zu karolingischen Schwertfunden aus Jugoslawien, JRGZM 30 (1983.), 465-501. VINSKI 1984: Z. Vinski, Ponovno o karolinkim maevima u Jugoslaviji, VAMZ 16-17 (1983.1984.), 183-210. VINSKI 1985: Z. Vinski, Marginalia uz izbor karolinkog oruja u jugoistonoj Europi, SHP 15 (1985.), 61-117. VINSKI 1986: Z. Vinski, Epoha seobe naroda, u: Rani srednji vijek, [Umjetnost na tlu Jugoslavije], Beograd Zagreb Mostar 1986. VINSKI VINSKI-GASPARINI 1950: Z. Vinski K. Vinski-Gasparini, Gradite u Mrsunjskom lugu. Prvo iskapanje utvrde iz ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj, Zagreb 1950. VINSKI-GASPARINI 1952: K. Vinski-Gasparini, Ranosrednjovjekovni slavenski zlatni nakiz u Arheolokom muzeju u Zagrebu, SHP 2 (1952.), 19-28.
442
5. 4. 2011. 14:46:37
Bibliografija
VINSKI-GASPARINI ERCEGOVI 1958: K. Vinski-Gasparini S. Ercegovi, Ranosrednjovjekovno groblje u Brodskom Drenovcu, VAMZ 1 (1958.), 129-161. VIRC 1988: Z. Virc, Pregled povijesti Vinkovaca, Privlaka Vinkovci 1988. VISY 1988: Z. Visy, Der pannonische Limes in Ungarn, Budimpeta 1988. VLASTO 1970: A. P. Vlasto, The Entry of the Slavs into Christendom. An Introduction to the Medieval History of the Slavs, Cambridge 1970. VONDRKOV 1996: M. Vondrkov, Feststellungmglischkeiten der Anthropologie ber die Ethnizitt der Populationen aus Grberfelder der sog. Bijelo-Brdo-Kultur, u: Bialekov Zbojnik 1996, 409-420. VUETI 1975: S. Vueti, Res publica Iasorum Aquae Balissae rimski Daruvar, u: Kule utini 1975, 14-17. VUKOVI 1994: D. Vukovi, Siscija vizija rimskoga grada u Panoniji, Sisak 1994. VUKOVI 2003: D. Vukovi, Od prvog stanita do ilirsko-keltske Segestike i rimske Siscije, u: Slukan Alti 2003a, 15-23. VULI KRZNARI KRIVANKO RAPAN PAPEA 2007: H. Vuli M. Krz nari krivanko A. Rapan Papea, Redni broj 24, Lokalitet: Vinkovci Glagoljaka ulica b.b., HAG 4 (2007.), 70-71. VULI 1913: N. Vuli, RE VIII 2, Stuttgart 1913, 2128, s. v. Hiulca palus. WALDMLLER 1976: L. Waldmller, Die ersten Begegnungen der Slawen mit dem Christentum und den christlichen Vlkern vom VI. bis VIII. Jahrhundert. Die Slawen zwischen Byzanz und Abendland, [Enzyklopdie der Byzantinistik 51], Amsterdam 1976. WALDMLLER 1987: L. Waldmller, Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Von der Vlkerwanderung bis zum Ende der Arpade (1311), [Konziliengeschichte, Reihe A], Paderborn Mnchen Be Zrich 1987. WASILEWSKI 1964: T. Wasilewski, Le thme byzantin de Sirmium-Serbie au XIe et XIIe sicle, ZRVI 8/2 (1964) [= Mlanges Georges Ostrogorsky II], 465-482. WERNER 1956: J. Werner, Beitrge zur Archologie des Attila-Reiches I-II, [Abhandlungen der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Neue Folge 38 A-B], Mnchen 1956. WERNER 1962: J. Werner, Die Langobarden in Pannonien. Beitrge zur Kenntnis der langobardischen Bodenfunde vor 568, [Bayerische Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Abhandlungen Neue Folge Heft 55 A. Textteil], Mnchen 1962. WERNER EWIG 1979: J. Werner E. Ewig (ur.), Von der Sptantike zum frhen Mittelalter. Aktuelle Probleme in historischer und archologischer Sicht, [Vortrge und Forschungen 25], Sigmaringen 1979. WHITBY 1988: M. Whitby, The Emperor Maurice and his Historian: Theophylact Simocatta on Persian and Balkan Warfare, Oxford 1988. WHITBY 2000: The Ecclesiastical History of Evagrius Scholasticus, prijevod i uvodna studija M. Whitby, Liverpool 2000. WHITBY WHITBY 1989: Chronicon Paschale 284-628 AD, prijevod s biljekama i uvodnom studijom M. Whitby M. Whitby, [Translated Texts for Historians 7], Liverpool 1989. WICKHAM 2006: C. Wickham, Framing the Early Middle Ages. Europe and the Mediterranean, 400-800, Oxford 2006. WIEWEGH 2004: M. S. Wiewegh, Iovia Botivo, PdZ 30 (2004.), 297-314.
443
5. 4. 2011. 14:46:37
WIEWEGH 2004a: Z. Wiewegh, Kasna antika i razvoj kranstva, u: Mija Boek 2004, 21-29. WILKES 1969: J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969. WILKES 1972: J. J. Wilkes, A Pannonian refugee of quality at Salona, Phoenix 26 (1972.), 377-393. WILLIAMS FRIELL 2005: S. Williams G. Friell, Theodosius. The Empire at Bay, London 2005. WIRTH 1967: G. Wirth, Attila und Byzanz. Zur Deutung einer fragwrdigen Priscusstelle, BZ 60 (1967.), 41-69. WIRTH 1999: G. Wirth, Attila. Das Hunnenreich und Europa, Stuttgart 1999. WOLFRAM 1985a: H. Wolfram, Westillyrien unter gotischer Herrschaft (490/493-537), u: Lebendige Altertumswissenschaft. Festgabe zur Vollendung des 70. Lebensjahr von Hermann Vetters, Be 1985., 315-317. WOLFRAM 1985b: H. Wolfram, Ethnogenesen im frhmittelalterlichen Donau- und Ostalpenraum (6. bis 10. Jahrhundert), u: Beumann Schrder 1985, 97-151. WOLFRAM 1987: H. Wolfram, Die Geburt Mitteleuropas. Geschichte sterreichs vor seiner Entstehung 378-907, Be 1987. WOLFRAM 1990: H. Wolfram, Die Goten: von den Anfngen bis zur Mitte des sechsten Jahrhunderts. Entwurf einer historischen Ethnographie, Mnchen 31990. WOLFRAM 1994: H. Wolfram, Lirruzione degli Unni e la nuova migrazione visigota, u: Bierbrauer Hessen Arslan 1994, 282-291. WOLFRAM 1995: H. Wolfram, Salzburg, Bayern, sterreich. Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und die Quellen ihrer Zeit, [Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, Ergnzungsband 31], Be Mnchen 1995. WOLFRAM 1996: H. Wolfram, Vlker und Vlkerbewegungen im frhmittelalterlichen Pannonien, SymMog 24 (1996.), 13-30. WOLFRAM 1997: H. Wolfram, The Roman Empire and Its Germanic Peoples, Berkley Los Angeles London 1997. WOLFRAM DAIM 1980: H. Wolfram F. Daim (ur.), Die Vlker an der mittleren und unteren Donau im fnften und sechsten Jahrhundert. Berichte des Symposions der Kommission fr Frhmitellalterforschung 24. bis 27. Oktober 1978, Stift Zwettl, Niederrsterreich, [Verffentlichungen der Kommission fr Frhmittelalterforschung 4], Be 1980. WOLFRAM SCHWARCZ 1989: H. Wolfram A. Schwarcz, Die Bayern und ihre Nachbarn. Berichte des Symposions der Kommission fr Frhmitellalterforschung 25. bis 28. Oktober 1982, Stift Zwettl, Niederrsterreich I, [Verffentlichungen der Kommission fr Frhmitellalterforschung 8], Be 1989. WOZNIAK 1979: F. E. Wozniak, Byzantine diplomacy and the Lombard-Gepidic wars, BSt 20 (1979.), 139-158. WOZNIAK 1981: F. E. Wozniak, East Rome, Ravenna and Western Illyricum, Historia 30 (1981.) 351-382. Zbojnk 1984: J. Zbojnk (ur.), Interaktionen der mitteleuropischen Slawen und anderen Ethnika im 6.-10. Jahrhundert, [Symposium Nve Vozokany 3.-7. Oktober 1983], Nitra 1984. ZAGIBA 1964: F. Zagiba, Die Missionierung der Slaven aus Welschland (Patriarchat Aquileja) im 8. und 9. Jahrhundert, u: Hellmann Olesch Stasiewski Zagiba 1964, 274-311.
444
5. 4. 2011. 14:46:38
Bibliografija
ZEEVI 2002: N. Zeevi, Vizantija i Goti na Balkanu u IV i V veku, [Posebna izdanja Vizantolokog instituta SANU; knj. 26], Beograd 2002. ZECCHINI 1983: G. Zecchini, Aetio: lultima difesa delloccidente romano, [Centro ricerche e documentazione sullantichit classica. Monografie 8], Rim 1983. ZEILLER 1906: J. Zeiller, Les origines chrtiennes dans la province romaine de Dalmatie, Pariz 1906. ZEILLER 1918: J. Zeiller, Les origines chrtiennes dans les provinces danubiennes de lempire romain, Pariz 1918. ZEILLER 1927: J. Zeiller, Une bauche de vicariat pontifical sous le pape Zosime, RH 155 (1927.), 326-332. ZEILLER 1947: J. Zeiller, Sur lancien vch de Sirmum, OrChrP 13 (1947.), 671-674. ZELI-BUAN 1990: B. Zeli-Buam, Navodni glagoljako-latinaki sukobi u Hrvatskoj do kraja XI. stoljea, u: imunda 1990, 319-341. ZEMAN 1966: J. Zeman, Zur chronologischen Fragen der ltesten slawischen Besiedlung im bereich der Tschechoslowakei, ArchR 18 (1966.), 157-189. ZETT 1998: R. Zett, ber den Namen Slavonien, RZSF 32 (1998.), 215-219. ZLATARSKI 1927: V. Zlatarski, Istorija na prvoto blgarsko carstvo I/2: Od slavnizaciata na dravata do padaneto na prvoto carstvo (852-1018), Sofija 1927. ZLATARSKI 1938: V. Zlatarski, Istorija na prvoto blgarsko carstvo I/1: Epoha na hunnoblgarskoto nadmoie (679-852), Sofija 21938. ZSOLDOS 1998: A. Zsoldos, Hrvatska i Slavonija u kraljevstvu Arpadovia, PP 17 (1998.), 287-296. DERI 2003: A. deri, Suton antike u svjetlu arijanskog krivovjerja, Diadora 21 (2003.), 121-182 ERAVICA 1985: L. eravica, Mittelalterliche Verteidigungsbauten auf dem Boden von Bosnien und Herzegowina, BSl 11-12 (1984.-1985.), 119-133. ERAVICA 1986: Z. eravica, Ranoslovenska nekropola Bagrua u Petoevcima kod Laktaa, GZMA 40-41 (1985.1986.), 129-209. IVAKOVI-KERE 2004: Z. ivakovi-Kere, Od movare do oranica (Osvrt na povijest preobrazbe okolia osjekog kraja hidromelioracijom porjeja Vuke i isuenjem movare Palae), OsZ 27 (2004.), 83-90. IVANOVI 1963: S. ivanovi, Knemini indeks ljudskih kostura iz avarske nekropole u Vojki, Starinar 13-14 (1962.1963.), 237-239. IVKOVI 2001: T. ivkovi, O severnim granicama Srbije u ranom srednjem veku, ZMSI 63-63 (2001.), 7-17. IVKOVI 2002: T. ivkovi, Juni Sloveni pod vizantijskom vlau (600-1025), [Posebna izdanja Istorijskog instituta 38], Beograd 2002. UEK 2007: A. uek, Naselitev Slovanov v vzhodnoalpski prostor, Z 61 (2007.), 261287.
445
5. 4. 2011. 14:46:38
Popis zemljovida
I. II.
Prometnice i prometne veze u zapadnom dijelu rimske june Panonije (pokrajina Panonija Savija) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
34
Prometnice i prometne veze u istonom dijelu rimske june Panonije (pokrajina Druga Panonija) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
III. Junopanonske pokrajine u kasnom rimskom dobu . . . . . . . . . . . . 51 IV. Arheoloki nalazi panonskih federata, hunskodobnih skupina, Ostrogota, Gepida i Langobarda u Meurjeju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 V. Nalazi kasnoantikog novca u Meurjeju (druga polovina 4. prva polovina 6. stoljea) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
VI. Avarsko-slavenski arheoloki lokaliteti i nalazi ranobizantskog novca iz druge pol. 6. i 7. st. u Meurjeju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 VII. Franakodobni arheoloki lokaliteti i nalazi arapskog novca u Meurjeju . . 167 VIII. Donjopanonska kneevina i politika slika Karpatske kotline u 9. stoljeu . . 185 IX. Ranosrednjovjekovni arheoloki lokaliteti (9.11. st.) u Meurjeju . . . . 254-255
446
5. 4. 2011. 14:46:38
Imensko kazalo
Adalberon Eppensteinski, markgrof 203 Aecije, zapadnorimski vojskovoa 6771, 73 Alarik, vizigotski kralj 613, 656, 74, 218, 220, 239 Alatej, ostrogotski voa 55, 58, 66, 68, 218, 2356, 239, 241, 247, 261, 275 Alaviv, vizigotski voa 55 Alboin, langobardski kralj 1157 Alciok, bugarski vojskovoa 137 Aleksije I. Komnen, bizantski car 209, 211 Alfldi, Andrs, maarski povjesniar 20 Alfred Veliki, anglosaski kralj 1989 Almarije, veszprmski biskup 274 Almo 2156 Amalasvinta, ostrogotska kraljica 101 Amancije, biskup Jovije 589, 2601 Ambrozije, biskup 61, 218 Ambrozije, mediolanski biskup 28, 59 Anastazije I., istonorimski car 82, 936, 104, 108, 237, 241, 263 Ani, Mladen, hrvatski povjesniar 17 Andri, Stanko, hrvatski povjesniar 17, 29 Andrija I., ugarski kralj 207, 210, 215
447
Andrija II., ugarsko-hrvatski kralj 27, 216, 271 Anemije, biskup 261 Anno, freisinki biskup 268 Anonim Ravenjanin 2930, 36, 41, 71, 136, 235, 2378, 2415, 2489 Ansbert, sveenik 209 Antemije, rimski car 246 Apremije, prefekt pretorija Ilirika 221 Ardabur Aspar, istonorimski vojskovoa 85, 222 Arkadije, rimski car 2357, 239, 241, 2434, 2467 Arno, salzburki biskup 265 Arnulf Karantanski 29, 188, 1903, 1967, 201 rpd, maarski knez 192, 1945 Atal 244 Atalarik, vizigotski kralj 244 Ataulf, vizigotski zapovjednik 656 Atila, hunski kralj 701, 73, 75, 77, 81, 220, 235 Audoin, langobardski kralj 106, 112, 115 Azekon, biskup 203
B
Babaj, sarmatski kralj 85 Baldrik, furlanski markgrof 156, 160, 163, 1702
5. 4. 2011. 14:46:38
Blint, Csand, maarski povjesniar 21 Basler, uro, bosanskohercegovaki arheolog 19 Bauton, rimski vojskovoa 59 Bazilije I., bizantski car 178 Bazilije II., bizantski car 209, 266 Bla I., ugarski kralj 210 Benedikt VII., papa 267 Berengar I., italski kralj 193, 200 Bernhard, unuk Karla Velikog, potkralj Italije 158 Blakovi, Andrija, zagrebaki kanonik i isusovac 14 Bleda, hunski kralj 70, 235 Bojanovski, Ivo, bosanskohercegovaki arheolog 19 Bna, Istvn, maarski arheolog 20 Boris, bugarski kan 184, 1868 Borna, dalmatinski knez 28, 156, 158, 1601 Botond, maarski ratovoa 194, 203 Brandt, Miroslav, hrvatski povjesniar 18 Branimir, hrvatski knez 19, 198 Braslav, donjopanonski knez 18894, 1967, 201, 228, 278 Brato, Rajko, slovenski povjesniar 19 Budak, Neven, hrvatski povjesniar 16 Bulcs, maarski ratovoa 194, 203
C
Dengizik-Denzik, hunski kralj 77, 81, 83, 235 Dimitrijevi, Danica, srpska arheologinja 20 Dioklecijan, rimski car 4950, 54
E
Einhard, franaki kroniar 148, 155 Elak, Atilin sin 77 Emerik, slavonski vojvoda 207 Eparhije Avit, zapadnorimski car 789 Erik, furlanski vojvoda 26, 1489, 152, 1545 Erimpert, bavarski velika 192 Ernak, Atilin sin 77, 81 Eugenije, rimski protucar 612, 241
F
Cigleneki, Slavko, slovenski arheolog 19 Coleti, Jacopo, talijanski povjesniar 14 Csallny, Dezsa, maarski arheolog 20
Farlati, Daniele, talijanski povjesniar 14 Farnobije, gotski voa 55 Felicijan, ostrogonski nadbiskup 273 Ferjani, Boidar, srpski povjesniar 20 Fest, rimski pisac 50 Filipec, Kreimir, hrvatski arheolog 18 Flavije Lup, senator 235 Foka, istonorimski car 134 Fortunat, akvilejski patrijarh 162, 269 Friderik, kralj Rugijaca 92 Fridibad, opunomoenik Teodorikov 97 Fritigern, vizigotski voa 557
G
aslav Klonimirovi, srpski knez 200

448
Gabrievi, Branimir, hrvatski arheolog 19 Gajzmut, otac Mundona 87
5. 4. 2011. 14:46:38
Imensko kazalo
Gala Placidija, zapadnorimska carica 67, 69, 71 Galerije, rimski car 28, 259 Gspr, Dorottye, maarska arheologinja 20 Gavrilo Radomir, bugarski car 208 Generid, vojskovoa 66, 275 Gerold, prefekt Istoka 170, 172, 174 Gza, maarski knez 208, 2103, 215 Gizulf II., furlanski vojvoda 136 Gojo, ban 214 Goldstein, Ivo, hrvatski povjesniar 16, 18 Gotfrid Bujonski, donjolotarinki vojvoda 48, 213 Gracijan, rimski car 44, 57, 236, 239, 241, 2434 Graf, Andrs, maarski povjesniar 29 Grafenauer, Bogo, slovenski povjesniar 19 Grepa/Greta, herulski kralj 100 Grgin, Borislav, hrvatski povjesniar 18 Grgur I. Veliki, papa 131 Grgur Ninski, biskup 201, 270 Gunderit, gepidski kralj 934 Guz, maarski odlinik 212 Gyrffy, Gyrgy, maarski povjesniar 20
H
(H)ildigis, langobardski pretendent 1123 Honorije, rimski car 66, 2357, 239, 2414, 246, 249, 262 Hugo Provansalski, italski kralj 200 Hunimund, svevski kralj 845
I
Ivan, biskup Siscije 97, 262 Ivan, bizantski namjesnik u Dalmacijii 163 Ivan VIII., papa 188, 1978, 268 Ivan X., papa 215 Ivan, rimski car 667, 71, 239, 243 Ivan, splitski nadbiskup 215 Ivan Goriki 207, 215 Ivan Kinam, bizantski ljetopisac 211 Ivana, opatica 225 Izak I. Komnen, bizantski car 210
J
Hadrijan II., papa 266, 268 Hauptmann, Ljudmil, slovenski povjesniar 19 Helvin, gornjosavski grof 174 Henrik IV., njemaki kralj 212 Heraklije I., bizantski car 17, 134, 241 Herduik, ostrogotski vojskovoa 94 Herman Kontrakt 230 Herodijan 24 Higin, mjernik 24, 26
449
Jarak, Mirja, hrvatska arheologinja 18 Jelena (Helena), ena kralja Zvonimira 213, 215 Jeronim Stridonjanin 49, 52, 56, 61, 634, 218 Jula, ugarski palatin 274 Julijan II., rimski car 44 Justin I., istonorimski car 108, 236, 249 Justin II., istonorimski car 104, 1156, 1203, 134, 235, 2412, 244, 258 Justinijan I., istonorimski car 95, 99103, 1056, 108, 110, 1145, 119, 123, 127, 2357, 2412, 2456, 248, 2634
K
Kadolah, furlanski markgrof 1589, 164
5. 4. 2011. 14:46:38
Kaluk, iliriki vojskovoa 105 Karlo II. elavi, zapadnofranaki kralj 168, 184 Karlo III. Debeli, zapadnofranaki kralj 189 Karlo Veliki, franaki kralj 1478, 1515, 157, 166, 265 Karloman, istonofranaki kralj 18791 Karpilion, poslanik 70 Kasiodor (Magno Aurelije, senator) 70, 72, 81, 97, 2234 Kasiodor, poslanik 70 Katani, Matija Petar 15, 2930, 38 Kiss, Atila, maarski arheolog 20 Klai, Nada, hrvatska povjesniarka 16 Klai, Vjekoslav, hrvatski povjesniar 15 Klaudije Klaudijan 612 Klaudije Ptolemej 36 Kocelj, donjopanonski knez 176, 182, 189, 191, 2689, 278 Kocil, franaki vojskovoa 164 Kolari, Juraj, profesor teologije i povjesniar 19 Koloman, ugarski kralj 210, 213, 216, 271 Kolosej, komes 97 Konrad II., njemaki car 203, 207 Konstancije Feliks, zapadnorimski vojskovoa 68 Konstancije II., rimski car 217 Konstant II., bizantski car 141 Konstantin, biskup Siscije 97, 2623 Konstantin I., rimski car 4950, 534 Konstantin IV., bizantski car 138 Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car 105, 1323, 137, 164, 17781, 1868, 191, 195, 199, 2013, 2056, 214, 22930, 278
450
Konstantin X. Duka, bizantski car 210, 212 Konstantin Diogen, vojskovoa 209 Kovaevi, Jovan, srpski arheolog 20 Kreli, Baltazar Adam 14, 207 Kreimir III., hrvatski kralj 207, 209 Krum, bugarski kan 168 Kukuljevi Sakcinski, Ivan 17, 29, 38 Kunimund, gepidski kralj 104, 1156, 120 Kunti-Makvi, Bruna, hrvatska povjesniarka 17 Kuver, poglavar Semezijanaca 138 Kuvrat, bugarski kan 137 Kuzma, veszprmski biskup 274
L
Ladislav I., ugarski kralj 206, 210, 213, 2156, 2714, 279 Ladislav, maarski vojvoda 212 Latinije Pakat Drepanije 218 Lav I., istonorimski car 81, 85, 237, 246 Lav III., bizantski car 268 Lazius, Wolfgang 54 Ll, maarski ratovoa 194, 203 Licinija Eudoksija, zapadnorimska carica 72 Licinije, rimski car 259 Lotar, sin Ludovika Pobonog, franaki car 158, 174, 1778 Ludovik II. Mlai 190 Ludovik III. Dijete 193 Ludovik Njemaki, sin Ludovika Pobonog 158, 1745, 1824, 1878 Ludovik Poboni, franaki car i kralj 148, 15760, 163, 16970, 1746, 184, 187 Lui, Ivan, hrvatski povjesniar 13, 15 Luitpold, karantanski markgrof 192
5. 4. 2011. 14:46:38
Imensko kazalo
Lj
Ljudemisl, ujak dalmatinskog kneza Borne 163 Ljudevit, donjopanonski knez 26, 28, 467, 15666, 1689, 1723, 1767, 179, 181, 189, 197, 230, 258, 269, 278
M
Magno Feliks Enodije, biskup 224 Magno Maksim, rimski car 602, 236, 243, 247 Majorijan, zapadnorimski car 82, 222, 246 Majorijan, zapadnorimski vojskovoa 55, 122 Maksencije, akvilejski patrijarh 269 Maksim, salonitanski nadbiskup 131 Malamir, bugarski kan 175 Marcelin, komes 38, 40, 44, 668, 72, 95, 144, 2178 Marcijan, istonorimski car 75, 789, 87, 241 Margeti, Lujo, hrvatski povjesniar 17 Markovi, Mirko 30 Marsigli, Luigi Ferdinand, talijanski polihistor i austrijski carski general 13 Martin, nadbiskup Brakare 1289 Maurikije, istonorimski car 122, 124, 134 Mauran, Ive 48, 56 Mesala, namjesnik Panonije 217 Metodije, nadbiskup Sirmija 18990, 266, 268 Migotti, Branka, hrvatska arheologinja 18 Mihael II., bizantski car 168 Mihael VII. Duka, bizantski car 210, 212
451
Mikoczi, Josip, zagrebaki gimnazijski profesor i knjiniar 15 Mileti, Nada, bosanskohercegovaka arheologinja 19 Mirkovi, Miroslava, srpska povjesniarka 20 Mcsy, Andrs, maarski povjesniar 20, 30 Mojmir I., moravski knez 175 Mojmir II., moravski knez 192 Mundon, istonorimski vojskovoa 87, 945, 100, 1023 Mutimir, hrvatski knez 1889 Mutimir, srpski knez 188
N
Nagy, Tibor, maarski arheolog 20 Narzet, istonorimski vojskovoa 114 Nikefor Brijenije 211 Nikefor III. Botanijat, bizantski car 212 Niketa, bizantski zapovjednik 212 Nodilo, Natko, hrvatski povjesniar 17
O
Oderizije, opat 215 Odoakar, germanski kralj 90, 93 Omurtag, bugarski kan 1689, 171, 175 Onegezije, hunski veleuglednik 221 Orest, Atilin tajnik 74, 220 Osuin, istonogotski komes 96
P
Paali, Esad 19 Paulin, akvilejski patrijarh 265, 269 Pavao Orozije, rimski pisac 198, 267 Petar, ugarski palatin 274 Petar I., ugarski kralj 210, 231
5. 4. 2011. 14:46:39
Petar Kreimir IV., hrvatski kralj 2134 Petar Pustinjak, kriarski voa 212 Picija, ostrogotski vojskovoa 945 Pilgrim, passauski biskup 267 Pipin Akvitanski 174 Pipin, italski kralj 148, 150, 1524, 265 Plinije Stariji 24 Popovi, Vladislav, srpski arheolog 19 Pribina, donjopanonski knez 1756, 1813, 187, 196, 257, 268, 278 Prob, rimski car 27 Prokopije, bizantski povjesnik 96, 107, 115, 2234 Prosper Tiron 69, 75
R
Raki, Franjo, zagrebaki kanonik i povjesniar 15 Radagaiz, gotski kralj 635, 200, 218, 220 Radon, ugarski palatin 210, 215 Rastislav, moravski knez 187 Ratbod, prefekt Istoka 1746, 187 Rathis, furlanski vojvoda 136 Ratimir, donjopanonski knez 166, 1749, 1834, 196, 278 Raukar, Tomislav, hrvatski povjesniar 16 Reptila, Kunimundov neak 116, 120 Roman IV. Diogen, bizanstki car 212 Ru(g)a, hunski kralj 6970
S
Salahon, gornjosavski grof 176, 196 Salomon, ugarski kralj 2103, 215 Samon, slavenski knez 137 Samuilo, bugarski car 208 Sar, gotski voa 64 Saul, alanski voa 61 Sekelj Ivanan, Tajana, hrvatska arheologinja 18 Sermon, bugarski odlinik 209 Severin, opunomoenik kralja Teoderika 97 Sidonije Apolinar, panegiriar 79 Simeon, bugarski car 195 Smiiklas, Tadija, hrvatski povjesniar 16 Solah, avarski poslanik 125 Soproni, Sndor, maarski povjesniar 30 Ss, gnes Cs., maarska povjesniarka 21 Stilihon, rimski car 62, 65 Stilihon, rimski vojskovoa 616, 219, 235, 275 Stjepan I., ugarski kralj 20510, 231, 271 Stjepan III., hrvatski kralj 215 Svatopluk I., moravski knez 18991, 1967 Svetoslav Suronja, hrvatski kralj 207 Szrnyi de Kis-Szrnyi, Lszlo, maarski klerik 13
anjek, Franjo, hrvatski povjesniar 19 ii, Ferdo, hrvatski povjesniar 16

T
Sabinijan Mlai, iliriki vojskovoa i konzul 95 Safraks, ostrogotski voa 55, 58, 61, 66, 68, 218, 2356, 239, 241, 247, 261, 275
452
Tacit 24 Targitije, avarski poslanik 121 Tasilon III., bavarski vojvoda 147
5. 4. 2011. 14:46:39
Imensko kazalo
Teoderik Amalac, ostrogotski kralj 28, 82, 857, 907, 99, 1012, 104, 157, 223, 236, 238, 2412, 2445, 247, 249, 262, 276 Teodor, avarski kapkan 157 Teodozije I., rimski car 567, 602, 74, 2357, 239, 241, 243, 2467 Teodozije II., istonorimski car 66, 72, 2367, 239, 241, 243, 2456 Teofan, bizantski ljetopisac 66, 122 Teognid, istonorimski vojskovoa 1234 Teotmar, salzburki nadbiskup 230 Tiberije I., rimski car 27 Tiberije II., istonorimski vojskovoa i car 1214, 240 Tiudimir Amalac, ostrogotski kralj 7882, 846 Toma Arhiakon 52, 202, 265, 270, 279 Toma Slaven, voa pobunjenika u Bizantu 160 Tomii, eljko, hrvatski arheolog 178 Tomislav, hrvatski kralj 178, 200, 205, 253 Traustila/Trapstila, gepidski kralj 87, 90, 92 Trazarik, gepidski kralj 924 Trazarik, gepidski arijanski biskup Sirmija 116 Trpimir, hrvatski knez 179, 1867 Tuluin, ostrogotski vojskovoa 95 Turizind, gepidski kralj 104, 112
Uldin, hunski vladar 64, 66

V
Vakon, langobardski kralj 101, 103, 112 Valamir Amalac, ostrogotski kralj 77, 7982, 845, 115, 241, 276 Valent, rimski car 55, 244, 247 Valentinijan I., rimski car 244 Valentinijan II., rimski car 61, 2356, 239, 241, 243, 246 Valentinijan III., zapadnorimski car 67, 69, 713, 235, 237, 239, 243, 246, 248 Valerije Dalmacije 59 Valuk, slavenski knez 137 Vrady, Lszlo, maarski povjesniar 20 Vidimir Amalac, brat kralja Valamira 7881, 86 Viki-Belani, Branka, hrvatska arheologinja 18 Vinski, Zdenko, hrvatski arheolog 18 Vitalijan, rimski vojskovoa 56 Vitigis, ostrogotski kralj 1001, 223 Vladimir, bugarski kan 190 Vo(j)nomir, slavenski voa 1523
Z
Zdeslav, hrvatski knez 197 Zenon, istonorimski car 90 Zosim, papa 261 Zvonimir, hrvatski kralj 206, 2134, 279
453
5. 4. 2011. 14:46:39
5. 4. 2011. 14:46:39
O autoru
Dr. sc. Hrvoje Graanin (Zagreb, 1973.), docent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Diplomirao je jednopredmetni studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. Stupanj magistra znanosti stekao je 2004. na istome fakultetu, radom Antika kronika kao povijesni izvor: Primjer Kronike komesa Marcelina. Doktorirao je 2008., takoer na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radom Povijest savsko-dravsko-dunavskog meurjeja u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku. Od 2001. godine zaposlen je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, najprije u suradnikim zvanjima asistenta (2001.2008.) i vieg asistenta (2008.2009.), a od studenog 2009. u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Predaje predmete Europska i svjetska povijest u srednjem vijeku i Historiografski praktikum. Bio je gost predava na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Rijeci (2001.2004.) i gostujui je nastavnik na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Splitu (od 2004.). Znanstvenim i istraivakim interesima usmjeren je na prouavanje hrvatskog povijesnog prostora u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju, poglavito na panonsku regiju. Bavi se i kasnoantikom i ranosrednjovjekovnom historiografijom i povijeu bizantske civilizacije. Sudjelovao je u dvadesetak znanstvenih skupova u inozemstvu i tuzemstvu. Objavio je samostalno ili u suatorstvu knjige: Kratka povijest Hrvatske za mlade I-II, Zagreb 2006., Prejasni mu komes Marcelin, Kronika, Zagreb 2006. (s B. KuntiMakvi) i Pavao akon, Povijest Langobarda, Zagreb 2010. (s R. erbeom, H. ugarom, T. Galoviem i I. Goldsteinom) te dvadesetak znanstvenih radova, vei broj manjih priloga i popularizacijskih lanaka i nekoliko udbenika iz povijesti za osnovnu i srednju kolu. Suraivao je na Hrvatskoj enciklopediji, a pie za sterreichisches Biographisches Lexikon i Encyclopaedic Prosopographical Lexicon of Byzantine History and Civilization. Bavi se prevoenjem s engleskog i njemakog. Od 2010. godine glavni je urednik asopisa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. lan je Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, Drutva za hrvatsku povjesnicu i Dravnog povjerenstva za provedbu Natjecanja iz povijesti uenika/ica osnovnih i srednjih kola. Godine 2008. primio je Godinju nagradu Drutva sveuilinih nastavnika i drugih znanstvenika mladim znanstvenicima i umjetnicima za akademsku godinu 2006./2007.
455
5. 4. 2011. 14:46:39
Hrvoje Graanin JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU (od konca 4. do konca 11. stoljea)
Plejada d.o.o. Zagreb, VIII. juna obala 17 tel/faks. 01/3906-533 e-mail: plejada@plejada-zg.hr web: www.plejada-zg.hr
Izvrni urednik Vladimir Filipovi
Grafika oprema Studio Canis
Lektura i korektura Jagoda Kljai
Dizajn naslovnice Ana Pojatina
Tisak i uvez Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina travanj 2011. CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 761326.
5. 4. 2011. 14:46:39

Juzna Panonija U Kasnoj Antici I Ranom Srednjovjekovlju

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Juzna Panonija U Kasnoj Antici I Ranom Srednjovjekovlju

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Hrvoje Graanin JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU (od konca 4. do konca 11.

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 1

Biblioteka NOVA PLEJADA

Nakladnik Plejada d.o.o. Zagreb, VIII. juna obala 17

Za nakladnika Igor Rani

Urednik Ilija Rani

Recenzenti Neven Budak Rajko Brato

Autor zemljovida Hrvoje Graanin

Copyright 2011., Plejada, Zagreb ISBN 978-953-7782-02-3

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 2

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 3

Dragim roditeljima Ruici i Branku

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 4

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 5

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 6

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 7

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 8

Istraivaki okvir i stanje istraenosti

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 9

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 10

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 11

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 12

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 13

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 14

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 15

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 16

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 17

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 18

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 19

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 20

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 21

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 22

Zemljopisne i prometne znaajke prostora

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 23

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 24

Zemljopisne i prometne znaajke prostora

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 25

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 26

Zemljopisne i prometne znaajke prostora

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 27

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 28

Zemljopisne i prometne znaajke prostora

Prometne veze i prometnice

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 29

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 30

Zemljopisne i prometne znaajke prostora

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 31

JUNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 32

Zemljopisne i prometne znaajke prostora