Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnika linost.

On je u punom smislu rijei pretea simbolizma i moderne poezije uope, a njegova pjesnika zbirka Cvjetovi zla sadri sve elemente kasnije simbolike poezije Baudelaire se u svemu odupire dotadanjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantiarskog sentimentalizma i pejzanih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajui u svom vremenu, zatvarajui se u ugoaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjeajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doivljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjeajnih stanja izbija i neodreen pjesnikov revolt koji se manifestira u cininom odnosu prema ljudima i ivotu: hvali ono to je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraanje svom dubokom ja , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Baudelaire realnu stvarnost doivljava kao neorganizirano i porazbacano mnotvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mati stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previe slobodno nalo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Meutim ni to nije sprijeilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je oit i danas. Prokleti se pjesnik na poetku Cvjetova zla obraa itaocu, on sebe na neki nain usporeuje s itaocem, sa svim itateljima, sa sveukupnim ovjeanstvom. Proitaj kompletan post
lektire @ 20:18 | Komentiraj | Komentari: 0

charles baudelaire
Baudelaire

Sto god bilo ovdje, to je tamo; "Na jastuku od zla Satana Golemi Nase duse njise sve bolje, Da skupocjeni metal cijele nase volje Premudrom kemijom u dim i prah spremi." (Citatelju)

Naravno, Baudelaire. Pjesme pune nostalgije, njezne i placne, teznja k idealnome - mijesa se s ravnodusnoscu, s pjesmama koje su gotovo grube. Malo je pjesnickih zbirki koje su tako odlucno utjecale na razvoj moderne poezije kao njegova zbirka Cvjetovi zla . Za njega je poezija "prostitucija duse". Znao je da je valjalo intenzivno zivjeti da bi se zivot mogao podnijeti. U nasladi i patnji. Vec od momacke dobi drzao se tog nacela tako dosljedno da kao mlad covjek zapisuje u svoj dnevnik: "Ako sam u jednoj minuti zivio tri minute, onda ja sada nemam trideset nego devedeset godina." Zato je na njegovu licu bol starija od njegove dobi. Bio je tajanstveni "ponocni vrtlar" koji sa strascu njeguje carobnu lirsku floru ljepote, bola, grijeha i zla. Stvorio je knjigu poezije koja je godine 1857. usla u policijski arhiv kao delikt i prljavi pornografski materijal. Taj "brevijar najmodernijih bolova" (Matos) proglasen je nemoralnim, a njegov autor sumnjivim tipom iz velegradske kronike skandala. Baudelaire cijeloga zivota tezi za ljepotom, cistocom i idealom, a susrece se s bijedom, nagonima i

smrcu, razapet izmedjucvjetova i zla . Njegova poezija je dubinski obiljezena bolom i bol je od nje neodjeljiva. Patnja i bol su za njega nesto "otmjeno". Iz dna duse je prezirao sretne ljude. U jednom pismu (J. Janinu) on se ruga, ispisujuci ironicne recenice kao npr.: "Vi ste sretan covjek... Ah! Vi ste sretni, gospodine... A ja imam sasvim ozbiljne razloge da zalim onog tko ne voli smrt." Za njega je sreca nesto banalno, sretan covjek je obican i obicno prazan covjek. Svaki dan je dozivio jednu novu kategoriju bola. U drustvu- sam. Sa sobom- sam, a na rubu ponora. Njegov zivot predstavlja sjaj i bijedu metafizicke samoce koja nije ostala jalova.

KRATKA BAUDELAIREOVA POVIJEST Najveci francuski pjesnik svoga vremena, kriticar, simbolist i dekadent, prokleti pjesnik CharlesPierre Baudelaire, rodjen je 9. travnja 1821. godine u Francuskoj. Kada je imao samo sest godina umro mu je otac (Francois Baudelaire), a vec slijedece godine Baudelaireova majka Caroline se udala za pukovnika Jacquesa Aupicka. Baudelaire je mrzio Aupicka jer je zauzeo mjesto njegova oca; i njegovo je pokoljenje jednako intenzivno mrzilo samozvane politicare i ideologe koji su im nametali svoj autoritet golom silom. Ocuh je trazio od Charlesa da se pokori, podvrgne redu i uklopi u poredak, dakle, isto ono sto su mocnici trazili od svih mladih ljudi tog vremena. Odbivsi da se pokori, Baudelaire je navukao na sebe ocuhovu mrznju i osvetu. Nepriznat i siromasan, poslije neprilike s prvom knjigom bio je potpuno slomljen; zivotari, igra se dendija, pocinje uzivati droge i opasno narusava zdravlje. Vec 1866. se pojavljuju prvi simptomi afazije (nemogucnost govora) i hemiplegije (nepokretnost polovice tijela). Neshvacen, lisen drustvene afirmacije, stranac i vlastitoj majci, nakon duge agonije je zatrazio svete sakramente i malo zatim umire 31. kolovoza 1867. u majcinom zagrljaju koja je sasvim kasno shvatila njegov genij. Nakon sluzbe u crkvi Saint-Honore, Baudelaire je pokopan na groblju Montparnasse pokraj covjeka kojeg je mozda najvise mrzio- pokraj generala Aupicka.

MODERNIZAM Baudelairova zbirka pjesama Cvjetovi zla je objavljena 1857. godine i ta godina se smatra pravim pocetkom modernizma, novog stila u umjetnosti. Modernisti se nadahnjuju romanticarskim idealima oslobodjene knjizevnosti. Poetika je najjasnije iskazana izrazom l`art pour l`art ili umjetnost radi umjetnosti : umjetnost mora biti slobodna od svih socijalnih i drugih vanjskih funkcija, treba biti posvecena sama sebi. U sirem smislu, Baudelairea je fascinirala moderna ljepota; za razliku od parnasovaca, on ostaje prilicno vezan za neke romanticarske ideje. Njegov ispad iz tradicije promisljeno je pripreman i izveden veoma samodisciplinirano. Sve prije nego samonikli novator ili cudo bez korijena, Baudelaire je modernist na tradicionalan nacin. Ne mogu reci da u novatorstvu nije uspijevao, ali je ocito da na tome nije, iznad svega, inzistirao. U tome i jest njegov paradoks; zbog toga i zasluzuje da ga cijenimo prvenstveno kao autenticnog pjesnika, cija jedina knjiga poezije nije tek tako, slucajno, postala brevijar modernih boli, strepnji, strahova, kompleksa, sanjarenja i sinestezijski uslozenih istancanih uzitaka za pokoljenja citatelja, sve do najnovijih, i sve brojnijih, u nasim danima.

U KONTEKSTU PRETHODNIKA I SUVREMENIH UZORA Iako se divio Hugou i Gautieru, ono sto je od njih naucio ne pripada bitnom dijelu njegove poezije. U tom je pogledu bio mnogo presudniji dodir s E. A. Poeom. Baudelaire je otkrio Poea 1846. i prvi susret s njim je dozivio kao sudbonosno otkrivanje srodne duse. Za njega se vezao snagom obozavanja koja se u tijeku sve dubljeg upoznavanja i prevodjenja

pojedinih djela jos vise ucvrscivala. Na Baudelairea je djelovao Poeov istorodni, ali odredjeno pruzeni duh, njegov "demon lucidnosti". Pjesmom Strvina zelio je izazvati zaprepastenje, proizvesti stravicni dojam i pritom je slijedio naputak svog uzora- Poea. Njegova estetika je prvenstveno estetika soka i kontrasta. Baudelaire je stoga odabrao strvinu, promisljeno kao Poe svoga gavrana, i isto tako znalacki i proracunato je ostvarivao napetosti u gradaciji, od strofe do strofe, kontrastirajuci raspadanje i zivotnost suncem, rugobu lesine i ljepotu zive zene kojoj se subjekt pjesme obraca da bi je potresao i trgnuo iz samozadovoljnog mira kojim ga, najvjerovatnije, iritirase.

NASTANAK I CIKLICKI USTROJ CVJETOVA ZLA Godine 1855. konacno je uoblicena prva verzija Cvjetova zla . Ovaj naslov je bio odmah zamijecen, imao je odjeka- vjerojatno zahvaljujuci svojoj oksimoronskoj sirini, ublazenoj sokatnosti i dvosmislenosti. Pod tom sintagmom podrazumijeva se ljepota zla i ljepota koja se otima zlu, i proces otimanja putem obrade i kultiviranja- snagom intelekta. U novinama "Le Figaro" Gustave Bourdin pise da ga veliki dio zbirke navodi da posumnja u mentalno stanje autora, a da je cijela knjiga "bolnica otvorena za sve demencije uha i svu pokvarenost srca, da je dotad nevidjeno stjeciste demona, djavola, fetusa i macaka, a da usprkos tome djeluje mjestimicno monotono, zbog ponavljanja istih rijeci i istih misli. " Knjiga je zaplijenjena, a autor izveden pred sud. Godine 1861. izlazi drugo izdanje Cvjetova zla , bez sest proskribiranih, ali s trideset i pet novih pjesama; medju njima su i neke najsuptilnije (npr. Jesenska pjesma, Kosa, Jesenski sonet ), kao i veci dio Pariskih slika ( Jednoj prolaznici, Labud, Slijepci, Mrtvacki ples i dr.). Trece izdanje Baudelaire nije docekao: izislo je tek posmrtno. U tom se izdanju pojavio ciklus Spleen i ideal , a na pocetak je stavljen Epigraf za osudjenu knjigu . U kanoniziranoj verziji, Cvjetovi zla sadrze 163 pjesme rasporedjene u cikluse i jednu prigodno uvodnu- Citatelju . Neka vrst nastavka i nadopune Cvjetova zla jesu Male pjesme u prozi, izdane poslije pjesnikove smrti, a poznate i pod naslovomSpleen Pariza . Spleen je rijec engleskog podrijetla, a oznacava tugu i sumornost.Od spleena pate oni kojima je uvijek dosadno, kojima je sve nesnosno, nezanimljivo. Spleen je bol zivljenja. Zbirka Cvjetovi zla je podijeljena na sest ciklusa: Spleen i ideal, Pariske slike, Vino , Cvjetovi zla, Pobuna, Smrt . Prvi ciklus zbirke je naslovljen sintagmom koja obuhvaca dva pola izmedju kojih nastaje Baudelaireova poezija puna napetosti- Spleen i ideal . U prvim pjesmama je vise naglasena velicina ( Svjetionici ), a kasnije bijeda pjesnika i uopce umjetnika ( Bolesna muza ). U tom ciklusu je i krajnje ozeti izraz Baudelaireovih shvacanja sveopce povezanosti stvari i pojava u prirodi, na kojem on utemeljuje svoju poetiku i estetiku ( Suglasja ). Drugi , zavrsni dio ciklusa Spleen i ideal ispunjen je erotskim pjesmama, u kojima fatalna zena biva cas otjelotvorenje ljepote, cas otjelotvorenje zla, cas jaki izazivac emocija ( Kosa), cas razlog za pjesnikovo distanciranje, konotirano motivima hladjenja, zivotinjstva, lezbijstva i ravnodusnosti, cak kaznjavanja sadistickim zamisljanjem kraja u smrti. U drugom ciklusu je metafizicka dimenzija ustupila mjesto fizickoj. U Pariskim slikama Baudelaire je prvi od modernih pjesnika uocio specificne urbane teme: pregazene ljude, nemogucnost komuniciranja, osamljenost. Ovdje je u nizu pjesama dosla do izrazaja Baudelaireova napasna fiksiranost na (zbiljsko i simbolicno) dno zivota, obuzetost "ljepotom" ruznog. U ciklusu Vino je obradjen zametak velike Baudelaireove teme: bijeg od realnosti putem opijanja

"bilo cime". Odmah se primjecuju osebujne crte romantizma koji sve hipertrofira i podredjuje efektu soka i skandala (Unistenje i dr.). Tu nailazimo i na nekrofiliju (Mucenica) , na spolnu nastranost (Lezbos) , na kompleks nasljedne bolesti krvi (Krvava cesma) , na morbidne halucinacije i kontemplacije smrti usred zivota (Preobrazaji vampira ). Ciklus Pobuna ponovno prihvaca apsolutnu metafizicku dimenziju. Pobuna je najproduktivnija i zapravo osnovna tema Cvjetova zla: pobunom bi covjek mogao nadvladati camu i osmisliti svoju egzistenciju. Rijec je o Bogu tiraninu istodobno kad i o Kristu robu. I u posljednjem ciklusu, Smrt , Baudelaire je nesto koncentriranije razvio jednu od svojih dominantnih tema, ocitovanu odnosom mrtvog i zivog i konacnim trijumfom smrti. To je posve u suglasju s njegovim ukusom istancanim za ljepotu svega umiruceg: agonije bica, propadljivost stvari i prolaznost drustvenih struktura. Svako integralno izdanje Cvjetova zla sadrzi na kraju i tzv.Dodane pjesme , koje su naknadno pronadjene. Njima se ponavljaju i variraju teme prisutne u svim prethodnim ciklusima, a to su: ljepota, ljubav, alkohol, smrt i putovanje.

TEME I MOTIVI EROTIKE U BAUDELAIREOVOJ POEZIJI Opajao se "umjetnim rajevima": hasisem i landanumom. Opajao se alkoholom. Cesto je posezao za uzitkom, tim manje ogavnim oblikom tuge. Njegova poezija raste iz unutrasnje pobune protiv hipokrizije i besmisla onvencionalnosti, iz bolnog sagledavanja nesavrsenosti ljudske prirode, iz osjecaja praznine u svakidasnjici. Takvu tematsku konstantu predstavlja u Baudelaireovu pjesnistvu ljubav, kojoj uz grad Pariz pripada u Cvijecu zlasredisnje mjesto. Baudelaire je izraziti homo eroticus, jedan od najvecih i najoriginalnijih moderne europske lirike, ne toliko po broju ljubavnih pjesama koliko po snazi inspiracije i potresnoj ekspresiji jednog izvornog dozivljaja. S tematikom erosa namece se ovdje jedno odredjeno pitanje: koje su zene uistinu nadahnule Baudelairea da pise o njima, o dozivljaju s njima i o snu o njima. Njegov odnos prema zenama, prema "vjecnom zenskom" je u velikoj mjeri motiviran bijesom i sadizmom. U njegovim dragocjenim, intimnim zabiljeskama ima mnogo konfesionalne povjerljivosti. S nacelnog stanovista tu se cesto razmatra i problem covjekove seksualnosti, ali ne i Baudelaireove. Zene prezire, upravo mrzi, jer su prirodne, dakle ogavne, prava suprotnost dandyja. Ogranicene, moralno neciste, ukratko- sposobne samo da budu instrument muskarceve bludne naslade. Takva naziranja su u protuslovlju s duhovnim i lirskim smislom najljepsih pjesama Cvjetova zla , u kojima je zena uzviseno, divno bice, vladarica, ziva boginja i Madona. Baudelaire se opaja mirisom zenske kose, ali zena mu se ipak- gadi!? Mozda bih to gadjenje nad zenom mogla protumaciti kao kompenzatorski projekt njegove osvete majci, koju je tako volio, a koja ga je, usprkos tome, "izdala": preudala se nakon smrti njegova oca, i vise se posvecivala novome muzu nego svome zakinutom sinu. Kao mladic ponajvise se druzio s prostitutkama i propalim, jadnim, bijednim i bolesnim zenama. Oduvijek je u sebi toliko nijetio odvratnost prema zeni samo zato sto je prirodna pa je stoga najradije s rukavicama navucenim na ruke obljubivao zene. U vezi s tim, izvodim dva zakljucka: prvi, da je zbog toga u zeni gledao neugledno, gadno bice, i drugi, da je zbog svoje apriorne averzije prema zeni sama sebe uvjeravao u ispravnost takvog stava zaziruci od boljih zena, od zena mozda dostojnih divljenja i postovanja.

 CRNA VENERA Zavodnicke drazi kojima bijase obdarena Jeanne Duval, ta fatalna zena i demonska Crna Venera sudbinski povezana za pjesnikov zivot i njegovo stvaranje, su jedinstvenost i neobicnost, sto po Baudelaireovoj misli znaci-lijepa: "Lijepo je uvijek bizarno". Prema zabiljezenim opisima nekih suvremenika i pjesnikovim crtezima ukazuje nam se kao naocita mulatkinja, otprilike Baudelaireovih godina. Ona je zapravo proracunana, lukava, podmukla. Kosa raskosna, podatna, nepokorna, intenzivno crna, valovita i kovrcava. Na mracnoj maski dominiraju velika senzualna usta i ogromne oci, cudesna "okna duse". U tim ocima prebiva zasanjanost dosade, tupo mrtvilo apatije ili potmulo tinja zerava nedokucive zudnje mlade zvjerke. Za porocnog ljubitelja egzoticne ljepote bila je ne samo privlacna , nego i zavodljivo izazovna . Zaposlena u velegradskoj, internacionalnoj veletrgovini bludom, nastupa povremeno i kao statistica u malim kazalistima. Jeannea je u moralnom smislu odvratna, upravo monstruozna. Podmukla, rastrosna, raskalasena, lazljiva, nemilosrdna srca, nevjerna, a uz to glupa i alkoholicarka. Ali ta vjecno pijana "Aspasija sa raskrsca", ta prorocna Muza iz rakijasnice, ta nesmiljena vampiresa koja je ispila i krv i mozak najveceg pjesnika Francuske, bit ce alkemijom pjesnicke rijeci preobrazena u carobno bice, u mracno bozanstvo, u zlohudu Crnu Veneru. Tako je sred legla grijeha i poroka nasao svoje najvece nadahnuce. Usla je kao mit u francusku poeziju, a prema tome i u knjizevnost svijeta. Njezin i zastrasujuci i primamljivi lik, hladan i tajanstven kao sfinga, a ipak culan i topao, zivi u Baudelaireovim stihovima poput cudesnog vidjenja. Bila mu je melem i otrov, slatki smrtonosni napitak bez kojeg nije mogao zivjeti i od kojeg je prije vremena umro.

BIJELA VENERA Apolonia Sabatier, nezakonito dijete nekog plemica, oko godinu dana mladja od pjesnika, barsunaste puti toplog tonaliteta, svijetlokestenjaste kose. Sto reci nego: prava slika zdravlja, zivotne radosti i vedrine. Od 1853. do 1857. godine salje joj pjesme i njezna pisma, ali sve bez potpisa i mijenjajuci osnovne znacajke svoga rukopisa. U tom udvaranju ima iskrenog mladenackog zanosa, malo romantike i mnogo prave poezije. Misteriozna licnost skida masku i salje svojoj Muzi primjerak Cvjetova zla sa srdacnom posvetom. Je li gospodja Sabatier i prije naslucivala ili izvjesno znala tko se krije iza nepoznatog dopisnika, nije utvrdjeno. Pjesnik je upao u vlastitu zamku, u mrezu koju je svojim misterioznim flirtom sam sebi za pet godina ispleo. Survao se sa zlatnog oblaka tlapnje i umjesto Boginje, nasao obicnu zenu. Ne zna se je li njezino cudjenje bilo vece od njegova stida. I tako u dodiru puti nestade iluzija - mit o Bijeloj Veneri je razoren. Svi Baudelaireovi pjesnicki ushiti, sva lirska tepanja o carima divnog Andjela osnivaju se na krivim pretpostavkama. Ljubio je izmisljeni lik, a ne bice od krvi i mesa.

 MADONA Glumica Maria Daubrun se zapravo zvala Brunaud (umjetnicko ime je anagram stvoren od prezimena). Sedam godina mladja od pjesnika, zlatokosa djevojka zelenkastomodrih ociju, blagog, pravilnog lica koje se prema starom novinarskom kliseju naziva "licem Madone". Ona je u doslovnom smislu "dobra djevojka", i po cudi i po znacaju: postena, marljiva, skromna. Ubrzo ipak dolazi do neocekivanog obrata: Maria odlazi s drugim, Banvilleom, a Baudelaire svejedno nastavlja obozavati "duhovno meso" gospodje Sabatier. Polarno suprotna crnom vampu, mulatkinji Duval, Maria se doimlje kao malo preinacena replika Bijela Venere. Nadahnula je mali broj pjesama, ali svaka od njih predstavlja pravo remek-djelo posebna tonaliteta. Meni je osobito zanimljiva pjesma Jednoj Madoni . Pjesnik- obrednik obozava Madonu i gradi joj podzemni oltar. Dok nabraja sve raskosne darove kojima ce ukrasiti njezin lik, potmula napetost raste dramatskom gradacijom, a kulminira u poenti zavrsetka. Pjesnik ce od sedam smrtnih grijeha stvoriti sedam britkih nozeva da bi ih sve odjednom zarinuo u njezino srce. Vec od samog pocetka naslucuje se u tom poklonstvu, u toj igri pojmova i slika, neka dvosmislenost, da bi se na koncu nedvojbeno i odredjeno otkrila tajna mracnih, okrutnih sklonosti ljubavnika Baudelairea.

Knjizevnik ne zivi samo po tome sto je napisao, nego i po tome sto su drugi pisali o njemu. Simbol hrvatske moderne, Antun Gustav Matos, o Baudelairu je rekao: "Od potpunih pesimista vijeka, razlikuje se tamnim spiritualizmom. On je pjesnik Zla. I on smatra nesrecu glavnom i neoporecivom stvarnoscu. I on duboko osjeca tri apostolske tuge; tugu vijeka, tugu svijeta i tugu bozanstva, ali u Litanijama Sotoni nije Necastivi simbol Zla, nije krscanski Sotona, nego je princip znanja, patnje i energije, brat ocajnika. Taj Sotona nije negativan, nije dijabolican, nije pravi djavo. Baudelaire vjeruje da ce se i taj mucenik osloboditi, vjeruje, da ce se probuditi sve, sto je u nama tamno, zlo, satirsko i bozansko, ali visom silom jos okovano i guseno. " Baudelaire je prvi vidovit, kralj pjesnika, pravi Bog.

" Slava ti, Satano, na visinama Neba, gdje vladase, i u dubinama Pakla, gdje svladan ti lik u sutnji sanja! Daj, da jednog dana pod Stablom Saznanja Do tebe pocinem, kad ce ti nad glavom Grane saviti Hram svojom silnom slavom! " (Litanije Satani)
CHARLES BAUDELAIRE (1821-1867) Roen: 9. travnja 1821. u Parizu

Umro: 31. kolovoza 1867. u Parizu jedan od najveih francuskih pjesnika, najvaniji prethodnik gotovo svih preobraaja pjesnikog izraza od simbolizma do naih dana. Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teke traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje e bujati i razarati ga cijeloga ivota. Sablazan i zgraanje koje je svjesno pobuivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u umaloj graanskoj sredini zabavljali su ga i nagonili da svoj takozvani sotonizam uvije u to izazovniju i skandalozniju pozu. U umjetnikim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surauje s knjievnim asopisima. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugoaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnika linost. Meu modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obraujui njihove potpuno nove, ali i okantne, dotada nezamislive motive. Pisao je kritike o modernoj umjetnosti, bavio se prevoenjem (Europi je otkrio Poe-a- s kojim duhovno i estetski suosjea ), a najveu slavu stekao je svojim pjesmama. Zbirka Cvjetovi zla (1857) znaila je pravu senzaciju u tadanjim krugovima. Pjesniku je donijela slavu i neugodnosti (osuen je na globu). U pjesmama je Baudelaire zapravo elio dati nov osjeaj ljepote, koji je njemu samom omoguio da otkrije nepogreivi izraz vlastite due. Duboko je vjerovao da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogueg, u duhovnome. Godine 1868. objavljena je druga pjesnika zbirka (pjesme u prozi) Male pjesme u prozi. Umro je neshvaen i razoaran. Njegova poezija duguje svoju trajnost i punou jedinstvenoj jasnoi jezika i njegove boje, ali Baudelaireova najvea slava ipak je u tome to je iz njegova djela izravno poteklo nekoliko velikana svjetske poezije poput Verlainea, Malarmea i Rimboa.

ALBATROS esto za zabavu mornari na brodu Love albatrose, bijele morske ptice to prate brodove uz duboku vodu Kao ravnodune, tihe suputnice. Tek to ih uhvate i na daske stave, Vladarice neba nespretno i bijedno

Spuste svoja krila i, pognute glave, dre ih kao vesla postieno, edno. O, kako je mlohav taj putnik krilati! Nedavno prekrasan, kako li je ruan! Netko mu kljun drai onim to dohvati, Drugi oponaa hod mu tako tuan. Pjesnik je nalik tom gospodaru neba to ivi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema to mu treba I silna mu krila ne daju da hoda. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraanje svom dubokom "ja" , punom tajnovitosti, nedefiniranosti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Baudelaire itave cikluse pjesma posveuje enama. Njegov odnos prema eni izuzetno je udan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su enu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire enu nazivajui je s demonom, muenicom, prokletnicom. ene Baudelaire smatra ogranienim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju mukarca. Iao je iz krajnosti u krajnost, udi se to ena ima pristup u crkvu. ene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona * Glupost je est ures ljepoti.* Charles Baudelaire Veza s lijepom mulatkinjom Jeannom Duval izazvala je zgraanje u graanskoj sredini. ivio je boemskim ivotom, bio je egocentrik, odavao se pretjeranim senzualnim uicima. Razapet izmeu 2 krajnosti: izmeu CVJETOVA(kojima tei) i ZLA (kojem se odaje)- tako e postati pjesnik bola i SPLEENA, tjeskobe modernog ovjeka i njegovih uzaludnih napora za pribliavanje idealu i ljepoti. CVJETOVI ZLA- njegova jedina zbirka pjesama koja je objavljena 1857. g.(i posveena Th.Gamtieru), a kasnije je jo proirena pa danas sadri oko 200 pjesama i podijeljena je u 6 ciklusa: - Spleen i Ideal - Cvjetovi zla - Parike slike - Pobuna - Vino - Smrt zbirku je pisao 15 god., koncentrirana je na krajnostima( dobro-zlo, ljubav-grijeh, lijepo-runo itd.) Nazivamo ga PROKLETIM PJESNIKOM, pjesnika Tajne, mrane ljepote i privlanog zla

On prvi razdvaja pjesnitvo od pjesnikove osobe (H. Friedrich), pa premda smatra svoj ivot prokletim, zaevi tako rodoslovlje prokletih pjesnika (tako ih je naime nazvao P. Verlaine), konstruktivnost Baudelaireova pjesnikoga pothvata sastojat e se u tome da pie usprkos ivotu, utemeljujui oblikovnu vrstou pjesme nasuprot propadljivosti opstanka. Tematski, meutim, on uvodi u svoju poeziju sve to unitava ivot u ovjeku i izvan njega: strah, oaj, zlo, rugobu. Na tako izgraenoj suprotnosti izmeu spleena (dosade) i ideala poiva i knjiga Cvjetovi zla, koja se nakon pokuaja bijega i metafizike pobune konano usmjerava k smrti. Baudelaire je ovjek krajnosti i on ih ostvaruje u svakoj pojedinoj slici svoje poezije. Poseban vid sprege suprotnosti jesu analogije isuglasja medu podatcima raznih osjetila, koji treba da poslue kao sredstvo izraavanja podudarnosti izmeu due i nadosjetilnoga svijeta, i mranoga i dubokoga jedinstva svemira. Plodnou svojih pjesnikih zasada Baudelaire je djelovao duboko u 20. stoljee, kao ishodite dvama pravcima u razvoju francuskoga pjesnitva: pjesnikim artistima, na liniji od Mallarma i Valrya, i vidovitima, koji e preko Rimbauda i Lautramonta dovesti do nadrealizma.