ANTUN BRANKO IMI Roen: 18. studenoga Umro: 2. svibnja 1925. u Zagrebu 1893.

u Drinovcima u Hercegovini

U hercegovakome selu Drinovcima roen je 18. studenoga 1893. veliki i nesretni hrvatski pjesnik Antun Branko imi. Veliki jer je u jedinoj pjesnikoj zbirci - Preobraenja, objavljenoj za ivota, unio u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove staze, a nesretni jer je njegov ivotni put, izmoren tada neizljeivom boleu suicom trajao nepunih dvadeset i sedam godina. Umro je 2. svibnja 1925. u Zagrebu. U osmom razredu napustio je kolu i postao slobodan knjievnik i publicist. Ureivao je asopise Vijavica i Juri, s Milanom Begoviem Savremenik, a 1924. i 1925. asopis Knjievnik koji je pokuao nastaviti njegov brat Stanislav imi. U poeziji Antuna Branka imia ponajprije stoji rije kao svetinja, kao snaga stopljena u pregnantnosti, preciznosti i mramornoj vrstini, rije koju je cijenio kao malo tko prije njega. Izvanredno obavijeten o kretanjima suvremenih europskih knjievnosti, umio je otro, kritiki, bez milosti preispitati mnoge vrijednosti i veliine hrvatske knjievnosti. Njegovi kritiki zahvati i danas ostaju primjerom znalake, vrijedne i valjano pisane kritike. Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga svega suvinog, bez slika i opisa, traei jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja, da sve bude govor ist, jasan, saet i pun. Sve je bez patosa, bez podignuta tona, bez euforije, mirno, fatalistiki pomireno i u trenucima i u stihovima smrti. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir ovjeka osuenog na smrt u godinama kada se tek poinje ozbiljno ivjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obraun ljudskoga duha sa smru, njezinom neumitnou. Antunu Branku imiu pripada jedno od prvih mjesta u naoj novijoj povijesti. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovai, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te uenje u svijetu. Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mucne noci iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem O Boze daj da me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vjecnu zvijezdu sto s dalekog ce neba nocu sjati u crne muke nocnih ocajnika