Zagorka, Marija Jurić - Gordana 01

MARIJA JURI ZAGORKA
-1''Proroanstvo na kamenitim vratima''

0
PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA
LOZINKA
Preko grike tvrave zavirilo je sunce na otvoreno okno kraljevske odaje. Mlaz svjetla obasiplje ljepoticu. Stisla se uza stijenu prozora. Zlatna joj se mrea na vranokosoj glavi iskri, a tanine se oi na bjeloputom licu mrae. Njoj nasuprot priljubio se k zidu mladi junjakih oiju, crne bradice. Stoje povueni, ukoeno, svatko na svojoj strani, kao da je uzani prostor izmeu njih rub ponora. Samo zjenice im se sastaju kao bljeskovi munja u mraku oblaka. I rijei im se spleu kao prigueni mrmor dolazee oluje. Mladi sijevne vrebajui m pogledom, apat se njegov ulja poput zasjede. - "Kartagu treba razoriti" maknuti princa sa svijeta. doa Isabella,
- Luduje, Enrico, to e na to kraljica ako makne princa? - Gle, iskrivljuje smisao kraljiine lozinke. Isabella, kraljica Beatrice dva puta je naglasila razorenje Kartage i poslala me za tobom da od tebe primim njen nalog. Beatrice dobro zna onaj tko eka oklijeva i gubi.
~1~
- Ali, -ape Isabella- Kvinto je oklijevanjem pobijedio Hanibala i oslobodio Rim. - Princ Ivan nije Rim, on je Beatrice eli gledati razorenu. Oito i ti, Isabella, svi koji kraljicu. Brzo odlui, jer ovdje eka... - Tko? - Usud princa Ivana! - Bez mojeg znanja nema nitko pravo da bilo to ini, jer... Reenicu prekide gromki glas. U tren oka oboje se bace k zidu. Pritajeni, stisnuti uza zid stoje ukoeno, samo kretnjama glava navjeuju, jedno drugome opasnost, nenadanu, blizu. Uprli su poglede kroz ravni otvor razgrnutih grimiznih zastora to ih dijeli od dvorane i otvara vidik na hrastova vrata. Zatvorena su, ali se kroz njih dvoranom lavlji glas mukarca: razlijee Kartaga koju I ja to vidim. nismo izdali u mojoj odaji
- Radulo! Zatvori sve izlaze iz dvora, ni iva dua ne smije u moje odaje. - Kraljevsko velianstvo, vrijedi li ta odredba za grofa Enrica i vojvotkinju dou Isabellu?
~2~
Ona se, dok nema kraljice na dvoru , smatra njenom zamjenicom. - Za njih vie nego za sve ostale, jedino princu Ivanu slobodno je prolaziti. Drhtavom hitrom kretnjom sastavi Isabella razmaknuti grimizni zastor iza svojih i Enricovih lea. Oboje se ustremilo, zatajilo, zadravajui dah. Njihov vid i sluh budno straare. S one strane zastora zakripe vrata, teki mukarevi koraci odzvanjaju podom, zaute sagom svaki korak nevidljivog prolaznika osjea Isabella u sljepooicama. Trza se i ne die. Tamo ponovno zakripe vrata. Tiinom odaje vibriraju posljednji odjeci odlazeeg i gube se hodnikom. U kutu kod prozora njih se dvoje maknulo. Isabella prigne glavu Enricu. U njenom je licu i aptu zaprepatenje: - Enrico, jesi li uo? Svi izlazi iz dvora zatvoreni. Mi smo zarobljeni, ugroeni, kralj je uao u trag! - Nije mogao ui u trag niemu ape on. - Netko je od kraljevih pristaa otkrio tvoje namjere s princom?!
~3~
- Velim ti nemogue! - Nita nije nemogue na tome dvoru gdje je svaka osoba kraljev ili kraljiin dounik. Enrico, reci to sprema princu? Reci, ne vitlaj naim sudbinama, to kani uiniti? urno reci dok nas ovdje ne otkriju. No, to je? Spremio si princu otrov, bode, ba ti? - Ja? Ba nita, ali drugi. - Svejedno, odgovarat e ti, ja, kraljica i svi njeni pristae. - Odgovarat e samo Alfonso Borgia o kojem cijela Italija zna da svoj ma ne vue iz korica, nego iz otrova: mala ogrebotina i protivnik pada u svemirski san! Prepast joj se odrazi na licu, a apat dre: - Zabranjujem, Enrico, zabranjujem u ime kraljice! - Ti titi prinev ivot? Priznaj, ljubi ga?! - Zato me tako gleda? Zato blijedi? pita ga ona osorno, ali paljivo pogledava njegove ruke to su grevito spremne guiti. - To je dakle taj plan! Zato je tebe kraljica poslala u drutvu princa prije nego ona doe?!
~4~
- Tie, Enrico, groznica trese tvojim razborom. - Jao tebi, Isabella, pokua li zatititi prinev ivot! Enricove eljusti zadru. Lice mu je zeleno. Isabella ukoeno zuri u mladia: - Ti si bjesomuan -i korakne prema zastoru, ali je on uhvati za ramena. Isabella se otimlje. On je vue natrag, uhvati njene ruke i ona klone na pod. Sagnuo se k njoj, ma mu strugne podom pa zazvckne. I prijetnja i zveket oruja prenerazie Isabellu. Rumen joj iezne s lica. Uprla se bez daha. U oima joj strah. Zuri u grimizni zastor iza kojeg osjea pogibelj. Iznenadni udarac s one strane vrata zaprepasti oboje. - Otkriveni smo! tropot koraka s one strane. Netko hitro prilazi ravno k njihovu zaklonu. Na rub zastora to dijeli prozor s dvoranom zabijeli se ruka, grimiz se giblje. Na otvoru dvije zjenice, dvije munje. Gusta duga utoplava nakostruena kosa obrubljuje lavu slinu glavu, kao da se iz grmlja pojavio kralj praume. Debele velike usne ispod dugog
~5~
jakog nosa, ire se u podrugljivi smijeak, prebojadisan ljubaznou: - Mnogo ste sagrijeili, doa Isabella, kad na koljenima molite oprotenje! - Kralj, kralj - ape ona gledajui s izraajem bijesa Enrica. Tek ova rije vrati mladom grofu svijest. Sad i on zamijeti kraljevo podrugljivo lice i pusti njene ruke. Brzo se pridigla, blijeda, ustraena, a kralj se nastavi rugati: - Da je Zeus tako malo obziran na svojem dvoru prema lijepim boicama kao ja prema vama, doa Isabella, ne bi Bogovi imali potomstvo! - Kraljevsko velianstvo, dola sam samo pogledati kako su uredili odaju za doek kraljice. Spotakla sam se... - To vas je moralo zadesiti preko u kraljiinom dijelu palae gdje ste preuzeli zadau urediti svaku stvarcu prema elji vae sestre, kraljice! - Upravo sam htjela onamo! - I kao nekim udom zalutala je u moje odajepodruguje se kralj i najirom kavalirskom
~6~
gestom razmakne pred Isabellom zastor. Ona se pokloni i poe prema vratima u hodnik. - Ne ovuda, doa Isabella, na trijem ne smije nitko do veeri. Vitekom gestom otvori joj kralj vrata u iroku odaju. Enrico pode za njom. Kralj ih slijedi smijeei se. Kad je ostao nasamu smijeak se pretvori u kletvu koja je pala s njegovih usana tino, oprezno. Onda se vrati u dvoranu iz koje je iziao. Tamo stoji jak ovjek, pristar, u dugoj nabranoj doluni i svijetlim oima gleda kralja. On ga zovne povjerljivo: - Radulo, potri za njima i pripazi. Dvoranin hitro izie.
~7~
BIANCA SFORZA
Polaganim koracima kralj prilazi prozoru. Zagledao se u daljinu po kojoj je Sava naarala nepravilne iroke zavoje. Misli kraljeve oito ne slijede njegov pogled, sijevaju tanine oi, nemirno trepu neim to je oko njega, pokraj njega, u njemu samome. iroke uzdignute grudi diu se i sputaju kao da se u njima sukobljavaju i svladavaju velike ustalasale snage. I prolaze asovi, tropot koraka prekine njegove misli, obazre se. Pred njim opet stoji dvoranin. - Jesu li ono dvoje otili u novu palau? - Zaustavili su se u blagovaonici i neto se svaali. - Zbog ega? - Govorili su tako tiho da nisam uo drugo nego samo usklik doe Isabelle: "Zabranjujem!" - Dakle, Napuljci neto nisu sloni? To je dobro! Jesu li zatim otili? - Kad su htjeli krenuti dalje, doe im u susret grof Alfonso Borgia. Tada se Enrico pokloni
~8~
oni Isabelli i s rimskim plemiem otie u svoju odaju. - A doa Isabella? - ini se da je htjela za njima, ali je spazila mene i ljutito ode u novu palau. - Neto se izmeu Napuljaca rui. Pazi, Radulo, kad otvara dolje vrata u dvor, pomno razgledaj da nikoga ne bude na trijemu. Osobito doa Isabella i Enrico. Nitko od njih ne smije vidjeti tko e doi. Kralj poe odajom nekoliko koraka i upilji oi u okruglu pozlaenu kovnu plou na zidu. iljasta ipka pokazuje satove. - Strahovito se vue vrijeme, teko ekam, Radulo! - Doi e, velianstvo. Jo prije nego to se nadate ublauje starac svog nestrpljivog gospodara. - Idi i pazi! Radulo otvori vrata, ali se odmah vrati. - Kraljevsko velianstvo, biskup Filipec. - Napokon, barem on. -I kralj poe u susret plavokosom mukarcu to ulazi u sobu.
~9~
Dugoljasto lice puno je sunanih pjega, ali ovo ne smanjuje prijatnost izraaja nepravilnih mu crta. Nos mali, usne tanke, oi modrikaste, nasmijeene, gotovo vesele. Vedrina podaje neto vjerno i iskreno njegovoj dosta vrstoj pojavi. - to je, Filipec? Tomo Baka nije s vama? - Upravo se pozdravlja vani s princem. Ali to to znai: sva vrata uvaju oklopnici. Svi su izlazi zatvoreni. - Onog koga ekam ne smiju vidjeti kraljiini dvoranici. urite se, Baka- okrene se kralj. Danas se vrijeme i ljudi jednako polako vukuree mrko, pogledavi prema novom doljaku koji je sagnuo svoju okruglu vrsto utisnutu glavu u ilavi kratki vrat. Svjei rumeni zdravi obrazi odaju snanu muevnu dob. Sive oi su mirne, gotovo bezizraajne. Napadno se istie njegov nos, na vrku debeo i zavrnut prema gore. U prvi as pobuuje smijenost, ali iz njegove kratke ugojene ije, velike glave i s vrka nosa ispoljava se neka opasnost. Pogled navjeuje da je sav u vlasti svoje volje. Kralj stoji, uti kao pred neim velikim i vanim. Njegova je lavlja glava nagnuta neto naprijed i pogledom probija grudi svojih
~ 10 ~
pouzdanika. Tada uini rukom kretnju otru, jaku kao da presijeca neku odluku: - Filipec, jeste U obavijestili Bakaa o naoj sudbonosnoj odluci? - Kraljevsko velianstvo me nije odrijeilo utnje. Trzaj kraljevih utih obrva pokazuje zadovoljstvo nad odgovorom. Okrene se k Tomi Bakau. - Vas, uz Filipca i Varadija, smatram treim stupom svojih najvanijih odluka. Da vas do sada nisam obavijestio o velikoj i vanoj mojoj osnovi uzrok je to ste za vrijeme mog ratovanja u Bosni bili u Budimu. Tako sam s Filipcem i Varadijem izvrio velik i vaan in za daljnju budunost moga kraljevstva. Recite mi, ima li ovo kraljevstvo mnogo uzroka eljeti da na prijestolju i dalje sjede potomci slavnog Sibinjanina Janka? - Puk ga je ovjenao pjesmama, sva Europa slavom, a vae velianstvo uvealo je slavu svoga oca pobjedom maa i duha. Nema dostojnije krvi da vlada na prijestolju ovoga kraljevstva.
~ 11 ~
- A ja nemam zakonitog potomka. Moj brak s napuljskom princezom, koja je umna, uena i obdarena, ostao je neplodan. Ali krv mojeg oca i moja tee u ilama nezakonitog mojeg sina princa Ivana. Moj otac bio je junak, ja sam se okrunio pobjednikom nad trojicom najveih vladara, uvrstio ovo kraljevstvo, a sada je moj ivotni san da moj sin ustali moj rod na prijestolju. Dao sam mu svjetsku naobrazbu. On je grof Hunyadi, vojvoa Liptave, gospodar nad est leskih vojvodina. Obdario sam ga bogatstvom kojemu nema premca u itavom kraljevstvu, a posjeduje i ljubav svih koji ga poznaju. Je li tako? - Da, velianstvo- potvrde Filipec i Baka istodobno. Jedina sjenka lei u tom to je nezakonit. Ali zar bezbrojni vladari dananjeg doba ne potiu iz nezakonitih veza? Evo, moj moni tast, kralj napuljski, nezakonit je sin. Milanska vladarska obitelj imala je nezakonitog osnivaa dinastije, a temelje francuske burbonske dinastije poloio je nezakonit princ. Zato, dakle, da velikai ne prihvate potomka slavnoga roda mojega? - O tome su ve davno naistu svi prijatelji vaeg velianstva ree Filipec.
~ 12 ~
- A protivnici? Oni ute kad ja govorim o princu nasljedniku. Ipak, kralj Matija hoe da progovore. Hou da oni viu i kliku mome sinu. A kliktat e kad uz mog sina ugledaju enu monu iz mone vladarske porodice. Znate li, Baka, koju sam odabrao? Sestru sada vladajueg kneza Ludovika Milanskog. - Bianca Sforza! Ovo je velebna zamisao!usklikne Baka. Jest. Ova e enidba uvrstiti prestolonasljedstvo mojem sinu. Pred vlau vezama koje one donosi sa itavim jugom i samom papinskom stolicom pokleknut e nai gizdavi oligarhi, jer osim svega toga donijela bi zarunica i zlata koje vie vrijedi oligarsima od bojne slave moje i mojeg oca. - Samo onima- primijeti Filipec- koji su sami eljeli da uzmu ezlo u svoje nedostojne ruke. - Zato sam, eto, s bojnog polja poslao svojeg kancelara Varadija da ide na prosidbu u Milano. - To je bilo mudro- primijeti Baka. - Sudbina ovoga prijestolja ima se rijeiti danas, jer prosac milanske princeze pribliava se Griu.
~ 13 ~
Ovaj odgovor uzbudi oba kancelara. Ustanu. Nisu mogli prikriti uzbuenje kao ni sam kralj. - Odgovor milanskog vojvode rjeava sudbinu mojeg djela ree kralj. Moram priznati da kraljica nije sklona toj enidbi. - Nije sklona?- zaudi se Baka. - Kad sam bio u Bosni, kraljica mi je iz Budima na bojno polje javila da nikako ne pristaje na tu enidbu, neka sve to odgodim dok se mi ne sastanemo. Javio sam joj da u bezuvjetno odgoditi, ali sam odmah poslao Varadija tajno u Milano; sumnjam da je i ona nekoga poslala, isto tako tajno, u Milano. - Velianstvo- primijeti Baka -ako je kraljica tako opasni protivnik vaih osnova s ovom enidbom, zato niste sprijeili ili barem odgodili njen dolazak u Zagreb? Kralj se nasmije malo ironino i rezigniranim e smijekom: - Vae rijei dokazuju da nemate zakonitih ena. Kako da zabranim i ime da opravdam zabranu kraljici koja me nakon osmomjesenog odsustva eli posjetiti da mi estita na pobjedama, padne u zagrljaj, kako
~ 14 ~
mi pie? Jo nisam ni znao kada u stii u Zagreb, ve je kraljica poslala ovamo svoje firentinske graditelje da proire palau. Vidite, sam Firentinac Cellini pretekao je i avla napuljskog, graditelja Cartellinija, a urbom izgradio po najnovijim nacrtima jedan dio palae. Kad sam ja stigao, ve sam ovdje naao sve pokustvo, gotovo sve namjeteno, tu dakle nema odgode. Biskupi zaokrue dvoranu pogledom. Teko, bogato rezbareno pokustvo, skupocjeni uresi, debeli sagovi bili su dokaz kraljevih rijei. Bakaeve mirne, bezbojne oi zaustave se u dubini dvorane gdje ispred purpurnog saga stoji mramorno poprsje ene u ijim se crtama takmii ljepota s duhovnom snagom. - Poslala mi je svoju bistu na poklonbezbojnim e glasom kralj. - Mnogo je dirljive njenosti u tome darupohvali kancelar Filipec. - I promiljene opomene koju ovaj put neu posluati. Moja je odluka jaka i nepokolebiva povisi kralj glas kao da se brani upliva to struji iz mramornog kipa. Kraljica je poslala ovamo i dou Isabellu, oito da uhodi pregovaram li s Milanom.
~ 15 ~
- To vie trebalo bi za kraljiina boravka odgoditi prineve zaruke bude li odgovor iz Milana povoljan- primijeti Baka. - Strpljivost je valjana mudrost. Dosta sam se njome koristio. Danas ne odgaam nita. Hou da jo za ivota vidim unuka i umrem s uvjerenjem da ostavljam slavno ime moje obitelji na prijestolju moga kraljevstva. Kraljeve rijei prekine Radulo koji najavi: - Kancelar Petar Varadi. Sva se trojica trgnu. Kralj poe u sredinu sobe, nestrpljivo prati polagane korake mukarca koji ulazi u plemikom odijelu s unakrst prebaenim platem. Da sakrije pitanje koje mu gori na usnama, kralj pone govoriti. - Dobro ste se odjenuli, Varadi. I Baka i Filipec usjekoe oi u ozbiljno lice prosijedog Varadija. Iz kraljevih oiju suklja i strepnja i nada, kao da rije tog ovjeka odluuje o njegovu ivotu i ne mogavi izdrati, naglasi: - Govorite, Petre, to krae. Suhonjava svjetskom pojava odijelu. potpuno odgovara Nemirne crte lica,
~ 16 ~
svjetlucave tamne oi i otvoreno elo pokazuju ovjeka koji nema dara da se svlada. estoki mu glas prodire dvoranom, kao da s nekim otro raspravlja. - Kratkoa je u mojoj poruci jedino prirodna. Vojvoda Ludoviko primio me sa svim poastima koje dolikuju potovanju spram vaeg velianstva. Ja sam mu razloio da e princa Ivana prema eljama naroda zapasti prijestolje ovog kraljevstva. Makar je kraljica jo mlada, a vi u snanoj dobi, oito ne moete oekivati potomstvo jer je priroda njezino velianstvo liila majinske sree. - Kako je vojvoda primio tu izjavu? - Poalio je svoju roakinju, velianstvo kraljicu Beatricu. - A kad ste izrekli prosidbu? - Odmah se zanimao to bi bilo s princom Ivanom u sluaju da kraljica ipak rodi sina. Filipec i Baka ute gledajui kralja. On uzdigne obrve i navue kotu ela da mu se kosa nadigla. Kancelar nastavlja: - Ja sam tada izjavio da e mladi princ u tom sluaju biti okrunjen kraljem Bosne, zatim e dobiti ast bana hrvatskih zemalja koja ast
~ 17 ~
njezino
nije daleka od kraljevske asti; napokon da mu ostaju jo i zemlje koje je osvojilo vae velianstvo od Friedricha III. No, rekoh ja, porod se od kraljice ne moe oekivati nikako, unato znanosti svih kraljiinih lijenika. Konano, nakon devet godina braka nije se rodilo nijedno dijete, nema dakle nade. - Ne troite vrijeme opomene kralj. suvinim stvarima-
- Na to je vojvoda Ludoviko sazvao vijee svih lanova obitelji Sforza, tovie i kardinala Ascagnija kojem je vae velianstvo darovalo opatiju u svom kraljevstvu. Sutradan su me opet pozvali, a vojvoda mi sveano izjavi... Kralj se ustremi i trgne obrvama. - Vojvoda izjavi da se smatra poaenim vaom ponudom i vrlo rado Biancu Sforza daje za enu princu Ivanu. Kao da je sunce sasulo na kralja sve svoje svjetlo tako mu se lice razvedri. Uzdigao je ruke stisnutim pesnicama kao da je ovog asa nekoga potukao: - Pobijedio sam! - Ludoviko Sforza- nastavi Varadi - primio je zaruni prsten koji je poslalo vae velianstvo
~ 18 ~
u ime princa Ivana i predao mi prsten Biance Sforza za princa. Osim toga alje vam Ludoviko na dar 60 rifa najfinijeg firentinskog zlatnog brokata i poruuje vam da je Leonardu da Vinciju naredio neka odmah izrauje sliku madone za vae velianstvo. alje i sliku mlade vjerenice. Izvadio je iz velike kutije dragim kamenjem obrubljeni portret i dragocjeni prsten. Kralj znatieljno gleda prsten, a biskup sliku. - Ovaj nakit koji vjerenica ima na glavi i na pletenicama neprocjenjiva je vrijednost. Na vratu nosi najskuplji kamen, a sama haljina vezena je od istog zlata i dragulja -objanjava Petar. - Kako je s mirazom? upita kralj svojeg kancelara. - Rekao sam vojvodi da princ posjeduje etrdeset i osam imanja u Hrvatskoj i Ugarskoj i est vojvodina u leskoj, na to je vojvoda Ludoviko odredio Bianci miraz od sto tisua forinti u zlatu, ezdeset tisua u opremi, a etrdeset tisua u dragocjenostima. - Moj sin dobit e najbogatiju vjerenicu Evrope- klikne kralj.- Petre, vi ste mi dananji
~ 19 ~
dan pretvorili u sveanost. savjetnici, mi smo dakle djelo...
Dragi
moji
U taj as uleti u sobu Radulo blijed i zaprepaten: - Velianstvo, princ Ivan tue se na ma s Alfonsom Borgiom! Varadi naglo vikne: - Velianstvo, smjesta zabranite princu dvoboj, jer sam u Italiji uo strane glasove o dvobojima neaka kardinala Borgie. On vue svoj ma iz otrovnih korica. Kralj malo oklijeva, ali strah u kancelarovim oima stvori u njemu brz u odluku. Hitio izae iz sobe, pohiti hodnikom, pa krene prema vratima koja vode u dvorite. Osjeti najednom da se njegovo prijestolje lomi i sva srea koju je malo as osjetio u svojim grudima, pretvara se u crni oblak kroz koji vidi bljesak maeva, uje njihov zveket. Strese se od uasa, digne ruke kao lavlje ape i gromko vikne: - Nijednog udarca vie! Istodobno spuste borci maeve pred kraljem. Jednom je lice vedro, ponosito, drugome iarano krvlju. Kralj se podupre rukama o
~ 20 ~
pojas i priblii protivnicima. Mlaeg pogleda letimino, a pred starijim okrvavljenim se zaustavi: - S kime se vi to bijete, grofe Alfonso? Zauen zbog ovog pitanja, mladi okrene glavu prema kralju. Lice mu je obraslo tamnocrvenkastom, lijepo njegovanom bradom. - Bijem se s princem! - S mojim sinom pod mojim krovom! U ovoj zemlji i na Griu smatra se sablanjivom povredom svetih obiaja ako gost trgne ma na kuegospodara ili njegovu svojtu. Dakle, kardinal, kad mu to javim, nee nai pohvale za va postupak. - Bio sam neprijateljski izazvan. - Tko vas je izazvao? - Princ Ivan! Kutrava se kraljeva glava okrene mlaahnom princu vitka i snana tijela u skupocjenoj svilenoj odori talijanskog kroja. - Ivane, kako si smio pozvati gosta na oruje pod svojim krovom?
~ 21 ~
- Ne bih to uinio, moj oe, ali kad gost teko vrijea... Okruglo obrijano rumenilom: kraljevo lice plane
- Vrijeati kuedomaina nije doputeno ne samo u ovoj zemlji i gradu nego mislim i drugdje. Je li tako, grofe Alfonso? - Nisam uvrijedio princa... - Kad on to tvrdi? - Uvrijedio sam enu. - enu- prihvati rije princ- o kojoj sam ja sa svojim tajnikom govorio. - Dakle, uvrijedili ste mene. Zaueni, neto malo vrebajui izraaj kraljeva pogleda padne na princa i ostane na njemu nekoliko sekunda. Onda kralj ree polagano: - Da, naravno, tukli ste se bez oklopa, bez vizira. Ovako se doista bije mlade za onu za kojom im vri krv. Koju to enu, Alfonso, tako ljubite da ste se za nju pobili? Mladi plemi ne daje odgovora, - Ivane! Koja je ena bila uzrok sukobu?
~ 22 ~
I princ i njegov protivnik ute. - Dakle, vee vas rije? Dobro.- Kralj zaokrui pogledom. Iza mladog princa spazi treeg mladia to jo uvijek stoji s golim maem i slua. Oito je stariji od mladog princa, vii, vri, neobino crna i gusta kosa pada mu u prirodnim valovima na vrat. Crne njegove oi mirnim sjajem izdravaju kraljev izazov. Kralj mu dobaci upit tonom zapovijedi: - Damire! Tko je ena radi koje su se tukli? Mladi pristupi blie kralju, pogleda svjeim mladenakim pogledom: ga
- Onaj kojeg je preslavni ma vaeg velianstva posvetio vitezom ne moe da posijee zadanu rije da e uvati asno ime ene. Odgovor je izrekao vrsto, odluno, s metalnim zvukom glasa. Neto je zatitralo u kraljevim oima, ali ih je odmah skrenuo s mladia svojim dravnicima: - Oglasite mladoj gospodi na dvoru, ovim ovdje i onima koji e doi s kraljicom da zabranjujem svaki oruani sukob. Neka graani Zagreba ne misle da se mlada
~ 23 ~
gospoda na mojem dvoru razbijaju poput sredovjenih trubadura! Neka ne misle da ih kralj ne zna pametnije zaposliti. Nakon tih rijei opet se okrene prema mlaim protivnicima: - Spremite maeve u korice, izvucite iz knjinice umne knjige da naoruate svoje mozgove znanjem. A vi, gospodine Alfonso, znajte: neu tedjeti ni svojeg sina najotrijim ukorom zbog dvoboja. Alfonso se nakloni i poe u dvor dok je kralj ostao sa svojim dravnicima u tihom razgovoru. Princ uhvati ruku mladia to je netom kralju uskratio odgovor: - Hvala ti, Damire, to nisi kralju otkrio ime. - Znao sam da bi planuo gnjevom protiv one za koju ste izloili svoj ivot. Obojica se najednom trgnu osjetivi na sebi kraljev pogled. Trenutak, i kralj pokae Filipcu Damira: - Ovaj mladi moj vitez koji umije mudro izmicati odgovor svojem kralju neka odsele vri slubu na kojoj pograninoj tvravi. Bit e mu od koristi ako naui zapovijedati posadi. Sutra u zoru putuj, mladi vitee.
~ 24 ~
S ovim rijeima kralj krene natrag u palau. Slomljeno, gotovo oajno, zuri princ u Damira kako slomljen ostavlja dvorite. ***** U dvorani za vijeanje ekao je valoki biskup Petar Varadi kralja. - Varadi- ree kralj- tu na stolu lei zaruni prsten i slika lijepe vjerenice, a princ se bije za neku meni neznanu enu koja moe razoriti sve moje osnove. Moram je pronai i unititi! - Nee biti opasno- umiruje Baka kraljevu zabrinutost- Oito je bila tek viteka dunost da se bije. - Hoete li to ustvrditi i onda ako ta ena pripada kraljiinim dvorankama? - Velianstvo, nijedna nije tako neobino lijepa da bi mogla biti opasna. - Ali je svaka od njih duhovna ki kraljice, prodahnuta novim preporodnim odgojem petnaestog stoljea. Takve su ene opasnost za mua. Nesvjesno preleti kraljev pogled preko mramornog kraljiinog kipa. Biskupi se
~ 25 ~
potajice pogledaju, primijeti:
na
to
Filipec
tiho
- Kad bismo mogli doznati ime te ene, odmah bismo mogli prosuditi njene opasnosti. - Kako doznati ime?- upita Baka. Petar Varadi odvraa: - Princ i njegov dvoranin Damir odrat e rije, Alfonso Borgia svakako bi tajnu prodao, naravno uz trostruku cijenu. Nekoliko puta proao je kralj dvoranom i zamrmljao: - Da mi se tu uplete jedna ena? Ne. Otkrit u je. Ako se nalazi u kraljiinom dvoranstvu, neka ide na pokoru u samostan! - To je dobra misao, velianstvo- pohvali Filipec- jer ako princa zahvati ljubav, izgubit e prijestolje! Na posljednje rijei kralj se obazre: - to vi to priate? Kakva ljubav? Ludorija. Vitetvo su sanjarije mladosti! Sad je tu prsten. Tu je vjerenica, a moj e sin slijediti svojeg oca. Petar se upre u stol:
~ 26 ~
- Velikoj vaoj osnovi, velianstvo, ne prijeti tekom opasnosti nikakva druga ena osim kraljice. - Kraljiin otpor sada vie ne moe nauditi mojoj osnovi. Bit e moda neugodnih dana za moj kuni mir, ali nikako opasnih po moje kraljevstvo. Ali to ste mi vi, Petre, rekli? Kad su mi najavili dvoboj, govorili ste upravo o nekoj novoj, vanoj zapreki- i pritom pogleda suhonjavog kancelara kao da se ve sada zbog ove njegove objave na nj ljuti. Varadija ne smete prigovor i odmah prihvati rije: - Dopustite, velianstvo, da podsjetim na ovo: mi smo uglavili da e ova enidba s bogatom neakinjom toliko monog Ludovika osigurati vaem sinu prijestolje. Ustanovili smo da e samo ovo rjeenje prestolonasljedstva biti na sreu kraljevstva. A kad se taj ne bi izvriobilo bi vaem sinu prijestolje ugroeno - Zato opetujete to smo ve davno utvrdili? - Jer hou da pitam vae velianstvo: to onda ako netko uistinu sprijei ovaj brak? Sva je kraljeva pozornost skrenula k Petru. - Vi nekoga okrivljujete veleizdajom?
~ 27 ~
- Ne, velianstvo, samo utvrujem da e kraljica ovo vjenanje sprijeiti. Kralj se tako otro okrene da mu je ma zveknuo udarivi o pod. Baka i Filipec stadoe prosvjedovati: - To kraljica nee uiniti Kako to smijete spominjati? A kralj otro vikne: - Petre, vi nemate uporita za ovu tvrdnju! - Velianstvo, imam! Kralj i njegova dva savjetnika stoje naprotiv Petru. U oima Filipca lei pitanje, u Bakaevim Ljubopitnost, u kraljevim sumnja, ali on zapovjedi: - Razjasnite! - Velianstvo, prije nego sam krenuo u Milano, naloili ste mi neka poem kraljici u Budim i uvjerim je da ste odgodili ovu prosidbu dok se s njome ne sastanete. Tada je ona izrekla ove rijei: "Dok sam ja iva, ovo se vjenanje nee obaviti." mirei, zagleda se kralj u mramorni kraljiin kip. Baka i Filipec kao da nijemo dojavljuju neto to samo oni razumiju. Petar Varadi gleda ravno u kraljevo naoblaeno lice.
~ 28 ~
U tiini se uje samo pritajeno teko disanje kraljevih irokih prsiju. Samo nakon nekoliko trenutaka Varadi je nanovo zapoeo. - Upozoravam da kraljica nije ena koja izrie isprazne prijetnje. U svoje odluke ulae sve, a u ovu ak i svoj ivot. Jo vie zamire kraljeve oi, sve dublje ronei u sablasnu sumnju koja obavija kraljiin mramorni kip. Filipec mahne Varadiju da uti, Baka povue prste po debelom vrku nosa kao da mu je onamo sjela muha, dok Varadi tvrdokorno i estoko nastavlja optubu: - Kako, dakle, kraljica svoj ivot stavlja zaprijekom ovoj enidbi o kojoj ovisi samostalnost i srea drave, bjelodano je da njezino velianstvo nuka na to neki veliki moni razlog koji je isto tako opasan kao to bi bilo opasno izvoenje njezine prijetnje! - Razlog? -opetuje Matija vjeto svladavajui valovlje svoje estoke udi, a Varadi drugi put ponavlja. - Razlog da taj ne moe da se sakriva u prirodnom neprijateljstvu to ga kraljica kao
~ 29 ~
maeha osjea prema sinu neke druge ene koju iz prolosti smatra svojom suparnicom. - O tome ni rijei! -prekine kralj mrko govornika. No ovaj nastavi svoju prvu misao: - Ne moe biti razlog ni taj da bi kraljica imala drugu vjerenicu, jer radi nje ne bi ona mogla izrei onako izravno povieno i strano one velike sudbonosne rijei: "Dok ja ivim, ova enidba nee se obaviti." Taj je razlog, velim, goleme vanosti, i to ne samo za nju. Kraljica e dakle u interesu svojeg razloga izvriti prijetnju i sprijeiti vau osnovu. - Ne moe ona sama protiv svih nas!- naglasi kralj. - Velianstvo ako kraljica nije sama? Varadijev upit sijevne kao iskra. Kraljeve nosnice se raire. - Tko bi je mogao pomagati protiv mene, recite, Petre?! - Domai vai neprijatelji! - to je to? Ovo zvui kao urota? -zaotri kralj svoj glas i opet stegnu kou niskog ela, a kosa mu se nakostrijei kao u lava koji osjea pogibelj. Ova kretnja ela, vazda siguran znak teke kraljeve uzbuenosti, inila se sada
~ 30 ~
opasnom. Baka i Filipec ute i sluaju, a Matija pita: - Petre, opet vas pitam: ime opravdavate neuveno smjele optube? - Dokazima! Neto ledeno preleti kraljevim tijelom. Stresao se kao od hladnog zapuha. - Ovamo dokaze! Govorite! - Govorit u. Ponajprije, njezino vas je velianstvo obiavalo slijediti na ratite. Prava je srea to je ovaj put kraljicu sprijeila bolest da na pobjedonosnom putu prati vae velianstvo, pa su u vaoj odsutnosti iz Budima dolazili kraljici neprestano u posjete vai zakleti protivnici ... estokom kretnjom i glasom javi se sada Tomo Baka: - Petre, vi okrivljujete kraljicu da uruje s kraljevim protivnicima? - Ne- otkree Petar Varadi a lice mu je preliveno vatrom- ja odluno tvrdim ovo: kraljevi su neprijatelji doznali da se kraljica protivi enidbi princa s Biancom Sforza. I ba zato su se pribliili k njoj da je u tom nezadovoljstvu i otporu hukaju ne bi li
~ 31 ~
kraljici pomogli sprijeiti enidbu koja ima osigurati prijestolje princu Ivanu, sinu kraljevom! - Vaa vrela ud moda vas je zavela na krive zakljuke- delikatnim glasom pokua sada Filipec.- Ne mogu vjerovati da bi se kraljevi protivnici uope usudili pribliiti kraljici i ponuditi joj usluge protiv njezinog uzvienog mua. A kad bi se usudili, ona ih ne bi ni primila Ovaj dijalog pratio je Matija s napetom pozornou, paljiva Promatrajui lica svojih savjetnika. - Jest, krivi je zakljuak- pomogne Baka, a Petar jo otrije nego dosada naglasi: - Nema krivog zakljuka gdje je jasna rije. - Koja rije?- trgne se kralj - Rije oligarhijskog velikaa Banffyja! - to je rekao? Kome je rekao? Izjasnite se, smjesta! - Hvala velianstvo, da ste me na to pozvali. Kad sam bio prije polaska za Milano u Budimu, susretnem na trijemu mramornih stupova Banfyja. On mi je tada rekao ovo: "Uinili biste veliku uslugu kralju kad biste ga
~ 32 ~
odvratili od namjeravane vjeridbe s Biancom". Ja sam na to odgovorio: "Uinit u to ako mi priopite razlog koji vas i kraljicu vodi protiv ove enidbe". Banfy mi odgovori vrlo znaajno i poluglasno: "Razlog ete saznati ako se prikljuite kraljiinoj stranci i njenoj osnovi". Dakle, velianstvo, ovdje iz ovih rijei jasno je: kraljica i oni, to je skupina, stranka, tabor, jedno posebno stanovite u ovom kraljevstvu, a ja evo, tvrdim: ovo njihovo stanovite je onaj vaan razlog to nuka kraljicu da se opire toj enidbi, u koju vae velianstvo stavlja zajedno sa svojim prijateljima sve nade za buduu slobodu ove drave. Baka i Filipec gotovo su skamenjeni, ute i gledaju kralja. I on uti. Okruglo lice kao da se nabralo. Nakon munih asova utnje kralj pogleda svojeg kancelara Varadija. U tom pogledu lei neto duboko kao sakrivena strepnja pred istinom. - Ali tko, tko -nestrpljivo e kralj - tko su oni? - Svi oni koji su htjeli da obore vae velianstvo i dovedu na vae prijestolje ekog kralja Vladislava. Vi poznajete sve! Svi oni koji su prigodom sklapanja mira s Vladislavom
~ 33 ~
iskazivali mu naroita prijateljstva, obasipali ga toboe kao gosta pretjeranom ljubaznou. Naslonja u kojem je sjedio kralj zastrue podom. Gurnuo ga je naglo listajui, onda stresao svojom lavljom glavom. Njegovo svladavanje bilo je oito na granici mogunosti. Ipak ne ree nita, nego poe u drugu odaju kao da eli svoje raspoloenje oteti njihovim pogledima. A kraljevi savjetnici ostali su sami. Baka se sagne preko stola kancelaru Petru: - Vi uvijek nastojite nekim velikim otkriima o pogibeljima pokazivati kralju svoju osobnu vjernost! Nadate se, moda, kardinalskom klobuku? - Gospodine, mene je kralj podigao od gladna i bosonoga mladia do svojeg kancelara. I, znajte, moj put od bosonogog siromaha do biskupa bio je neko mnogo krai nego to bi bio danas od biskupa do kardinala. Govorio sam kao poten ovjek i ne spadam u red onih kraljevih pristaa koji mu dokazuju svoju vjernost time da istinu taje! - Imenujte -razbjesni se Baka- koga mislite? - Nije od potrebe kad se sami javljaju!
~ 34 ~
- Tiho. Kralj se vraa- upozori Filipec. Iz druge odaje uju se kraljevi koraci. Ulazio je pognute glave, zamiljen. Zaustavio se ravno pred Varadijem i pogleda ga prodorno: - Jeste li svjesni koliki ste poar zapalili? - Kraljevsko velianstvo, vi ste moj sudac. Moj ivot pripada vama, a moja savjest meni! Prema vama i prema njoj izvrio sam, eto, svoju dunost. - Nita ne povlaite!? - Ni jedne rijei. - I promislili ste o posljedicama? - Jesam: kraljica e sve saznati, a ja u odgovarati njoj i vama. ivot je veliki dar, a ja ga dajem za jednu jedinu misao: da ovim kraljevstvom zavlada va sin Ivan Korvin. Kao da je ovaj odgovor kralja ublaio, ali ga nije smirio. Pribliivi se korak svojim pouzdanicima, neobino tihim glasom zapone: - Nakon svega ovoga vjeridba mojega sina treba da ostane i dalje tajna kao da se nita nije dogodilo. Spremajte se na svean doek kraljice. A kad bude u Zagrebu, saznat u koji
~ 35 ~
je razlog vodi protiv prineva vjenanja i, jesu li je nahukali protivnici. Nadam se da e kraljica uvaiti moje osnove i svoje bilo kakve razloge podvri dobrobiti drave. Svi su utjeli. Kao da nitko od njih, pa ni sam kralj, ne vjeruje toj nadi. Odmah nakon toga kralj pone poslovno: - Sada, Petre, pozovite s Medvedgrada milanskog poslanika da mu priopimo zaruke mojeg sina s Biancom. Valja rei dan vjenanja, a onda oekujem vas, gospodo, k veeri. Vi, Petre, preodjenite se i nastupite odmah u svoju slubu. Treba da dademo odgovor poslanicima Venecije koji ovdje ekaju ve dva tjedna. Osim toga svakako jo treba da spremimo poslove za hrvatski sabor. Sva se trojica udalje iz sobe. Kralj je pozvao svojeg dvoranina i, naloi mu: - Radulo, dozovi mi ovamo princa! Hitno! ***** U naslonjau na barunastom jastuku sjedi princ Ivan. Pred njime lei otvorena knjiga sa areno obojadisanim i zlatom obrubljenim slovima. Tamne mladieve oi uprte su iznad knjige nekud u neizvjesnu toku iroke odaje.
~ 36 ~
Njegovo ovalno lice izraava duu vjeno budnu, ushitnu i svijetlu. Samo to tu svjetlost sada prikriva alost poput prozirne koprene, a princ kao da jedva eka odbaciti je i nai negdje oduka, Modri se zastori rastvorili. U sobu ue mladi u odori dvoranina. Njegov je haljetak kratak do ispod bedara i otkriva vitkost pojave. Princ mu skoi u susret i uhvati mu ruku: - Damire! Ti e uistinu sutra otii? - Kralj je odredio! - Zato? Nisi nita tako strano skrivio da bi mi smio oteti tebe kojeg mi je u djetinjstvu odredio drugom u igri! S tobom me pustio odrasti, dakle zna nae gotovo bratske veze. - Da, bili smo vezani lijepim vezama i osjeajima- ree mladi dvoranin turobno. - Bili smo jedna misao- klikne princ ogoreno -jedna radost, jedna tuga. Sad da ostanem potpuno sam? - Ostaju vam kraljevi prijatelji! - Svi oni ne mogu nadomjestiti tebe. S tobom sam jedinim smio govoriti kao sam sa sobom. Osjea li to to znai?
~ 37 ~
- A to gubim ja kad me dijele od vas? - Ne, Damire. Ne moe ti osjetiti isto to ja, ne moe, ti ima majku, moe sklonuti svoju glavu na njezina koljena, moe joj rei sve. A meni su je oteli, ja sam posve sam. - Ostavite ove tune misli danas. - Danas. Ba danas. Nikad nisam s takvim osjeajem straha mislio o svojoj majci kao ovaj as kad sam saznao da u izgubiti tebe. Sad mi se ini kao da mi ponovno otkidaju majku. Gleda me, Damire, kao da ne razumije!? - Kako ne bih razumio. Ta ivjeli smo kao braa. - Vie, Damire, mnogo vie! Meu braom moe vladati mrnja, ali ono to nas vee ne moe biti bez duboke sklonosti. Ali ti ne zna dati ime onome to nas je vezalo od djetinjstva do danas. Gledaj, itaj, neka kae ova knjiga starog mudraca. itaj to mudri Lelije pria starcu Scevoli. Mora to uti da bude na istu. Sluaj. ''Vie je od roda prijateljstvo. Prijateljstvo je sklad svega boanskog i ovjeanskog s odanou i ljubavi. Osim mudrosti
~ 38 ~
prijateljstvo je najvee dobro to su ga besmrtni bogovi dali ljudima. Nita nije divnije nego meusobno uzvraanje odanosti. to je slae nego imati nekoga s kime smije govoriti kao sam sa sobom? Kako bi strahovito bilo podnositi nesreu kad ne bi ovjek imao onoga tko trpi tvoju nesreu vie od tebe samoga..." Princ je itao ganuto i onda pogleda svojeg druga: - uje li to, Damire? To je vezalo nae prijateljstvo, isto i veliko. Mogao sam govoriti s tobom kao sam sa sobom kad mi je srce stisla bol i samoa za prognanom majkom. Ti si smio da pria meni svoje radosti kad si se vraao iz zagrljaja svoje majke. Ti meni radost, a ja tebi tugu. Kliktao sam s tobom u tvojoj srei, a ti si plakao sa mnom nad mojom boli. Ti zna to je milota majine drage ruke. Ti si jedini imao srca plakati sa mnom, nada mnom, pastorkom kraljice, ene oca mojega! To je bilo tvoje prijateljstvo. Crnokosi mladi pogleda princa raznjeenim pogledom svojih poput ugljena crnih oiju i odvrati: - Prine, ja sam to znao ve odavno!
~ 39 ~
- Ti si znao? Da, ti si stariji, mudriji, mirniji od mene, vie misli. No, zato mi nisi o tom govorio? - Mislio sam: ne smijem govoriti o prijateljstvu princu! - Rekoh: nema razlike roda tamo gdje su srce i duh jednaki- usklikne Ivan s punim uvjerenjem. - Tako vele stari mudraci, i rimski i grki, koji su nas uili, a mi ih slijedimo nesvjesno. Jer nae je prijateljstvo nastalo u jednakosti srca i duha. O, boe, to je to uinio moj otac? Kakva e biti pustinja moj ivot kad nitko nee sa mnom plakati, nitko nee u daljinu sa mnom traiti i oplakivati moju majicu. - Plakat u vama i daleko od vas. - uj, Damire kad sunce odmakne od zemlje, zrake joj ohlade ... - Ali sunce nema duu da je ostavi zemlji kao to ja ostavljam duu svoju vama! Princ skoi k svojem drugu pa ga uhvati za ramena: - Ostat e mi prijatelj? - Do smrti. Zaklinjem se na svoju majku.
~ 40 ~
- Damire, i ja se mogu zakleti tebi na svoju majku da u ostati s tobom u vjenom prijateljstvu - Gledaju se okom u oi. U pogledima njihovim lee duboke uspomene zajednikih dana od djetinjstva, lijepe mirne radosti pune sunanih i bezoblanih dana. Oba prijatelja prue ruke. - Vjera je tvrda, Damire! - I vjena, prine! - Prijateljem hou da me zove i samo imenom, kao ja tebe, - Va otac je kralj, - Ali moja majka nije kraljica, tovie nije ni plemkinja, ali mi je majka, a to je vie od plemkinje i kraljice. Htio bih jo s tobom govoriti o svojoj majci. Kad ode, nitko nee vie imati odvanosti da slua boli sina. Jedva doree princ, kad Radulo otvori vrata i najavi: - Kraljevsko princom. velianstvo eli govoriti s
- Moj me otac zove. ekaj me, Damire, ovdje!

~ 41 ~
Kralj Matija stoji pred kipom kraljice Beatrice I gleda nijemo neobino lijepo visoko elo, visoko urezane obrve, lijep ravan nos ini se ukoen snagom volje. Bradica vrsta, jaka i kruta. Usne pune, neto izboene, s crtom krajnje dosljednosti. Kralj Matija promatra mramorni kip kao da u njemu neto istrauje. - Kraljevski moj oe, vi ste me zvali? Na taj se glas kralj obazre. Ne kae nita, samo promatra svojeg sina, uspomenu svoje nekadanje mladosti, dvojnika njegove vlastite pojave, ali mnogo uljepane. Kose prineve nisu ute, nego tamnosmee, crte lica ublaene, gotovo mile Nasuprot kraljevim otrim crtama. Kos i usne umanjene, oi tamnije, a po gled topliji, svjetliji i pun vjere. Pogled proet slavenskom blagou. - Da, pristao si, Ivane. Dapae, lijep. Samo ova blagost na tvojem licu, ova tvoja slavenska blagost jako me zabrinjava. - Kraljevski moj oe, ovu slavensku blagost imam sigurno od svoje majke. Naglasio je neobino ove dvije posljednje rijei, ali bez obzira to ga je oito htio
~ 42 ~
izazvati, kao da kralj nije uo ili se inilo da ne uje, nego slijedi nastavljajui neprekinutu misao: - Ne dao bog da se u toj blagosti skriva podatljivost. - To je svojstvo glupih i slabih ljudi, moj oe, ja u sebi ne znam ni za jedno ni za drugo. - Znam da je tako, jer slabost i podatljivost ne bi mogao batiniti od oca svojeg, ni od djeda. - Ni od majke! - Meutim- nastavlja kralj prelazei preko prineve primjedbe -zasluio si ukor. Sin kralja Matije neka sprema ma svoj za Turina, a ne za kakve svoje ljubovce. - Kralju, molim vas da potujete ensko bie za koje je va sin imao viteku dunost trgnuti oruje. - Ne krije li se pod vitekom dunou i nagon srca? - Varate se, oe. - Ako je tako, onda te to ne moe sprijeiti da svojem ocu kao posluan sin kae ime te ene.
~ 43 ~
- Svakoj u zapovijedi udovoljiti, samo ovoj ne mogu. - Vitetvo te resi! Da, to mi se doista svia, sine. To dokazuje da posjeduje moje sposobnosti! Ali, Ivane, zato mi taji tu enu? Obeavam ti da joj neu uiniti nita naao. - Jeste li vi, oe moj, u svojoj mladosti uvali ime ene za koju ste osjetili toliko potovanje da ste je morali zatititi od pogrda drugih? - Moj ivot bio je rat i borba, a nikad ena. - Valjda ste ljubili moju majku? Kralj ne trepne okom, samo hladnim glasom nastavi: - U tvojem licu, Ivane, itam kao da mi dovikuje: emu, oe, lutamo po enskom logoru, kad si me sigurno zvao radi vanijih poslova. I pogodio si. Sjedni i sluaj. Princ nije sjeo. - Trideset godina gradio sam kraljevstvo maem i umom. Slavom i sjajem okruio sam svoje prijestolje. Ostaje mi jo jedno djelo: da osiguram prijestolje tebi. Mladi princ sagne glavu.
~ 44 ~
- Digni je, sine, visoko je digni, ponosno gledaj na prijestolje koje sam ti naumio ostaviti. A da ga osiguram, ja sam te sine, vjerio. U prinevim oima kao da se budi neko iznenaenje. - Da, sine moj, ljepotica Bianca Sforza, najbogatija vjerenica Evrope, bit e tvoja ena. Vojvoda Ludoviko alje ti prsten i njenu sliku. Danas je tvoj i moj dan! Iznenaenje u mladievim oima prelazi u plahu zbunjenost. - Moj ivot, moja starost i moja smrt vezani su s ovim brakom. On me liava najvee brige i prua mir. Od ovog asa si vjerenik! - Da, oe moj. - I ne klike od radosti? Dakle je ipak neka zadrla u tvoje srce? Opominjem te, budno se uvaj. Princ ne odvrati. Zjenice mu se smanjuju. - to je? Tone u nekoj, dalekoj zamisli? - Ne znam. Do malo prije bio sam slobodan mladi, a sad na putu u brak. Mnogo je to, oe, mojoj bezbrinoj mladosti.
~ 45 ~
- U tebi nema lai, govori istinu, ali tko zna to se skriva na dnu tvojeg srca? Polako spusti princ glavu, ali je opet digne i pogleda kralja otvorenim pogledom. - Nisam nikad istraivao svoje srce. - Nisi? Znaj, kad trgnemo ma za enu, onda moe biti samo dvoje: ili tu enu posjedujemo mi, ili ona posjeduje nas! - Nita od svega, oe. - Pazi, sine, ene nas posjeduju, a da mi to i ne mislimo. Zapanjenost se pojavi u Ivanovim oima. - Kaem ti, Ivane, danas ovo: jao enama koje bi stale na put mojoj volji, mojoj osnovi. Ti si vjerenik Biance Sforze i time je sve svreno. Samo o tome jo sada ne zna nitko od trojice mojih savjetnika. I pred kraljicom to ostaje tajna jer ona nije sklona Bianci. A sad priekaj tamo u odaji dok te opet zovnem. Polagano se udaljavao princ u drugu odaju. Kralj izda nalog svojem dvoraninu da dovede Alfonsa Borgiu. ekajui, stao je k prozoru i zagledao se preko grike utvrde.
~ 46 ~
Radulo uvede visokog Alfonsa Borgiu. Glava mu je povezana svilenim rupcem. - Vaa je srea, grofe, da sam poslanike na svojem dvoru smjestio na Medvedgradu. Tako nisu vidjeli kako se neak kardinala Borgie, papinskog kancelara, bije s prestolonasljednikom. No, mladi moj prijatelju, u znak oprotaja izdao sam nalog da nitko ne govori o sukobu, nego da ste se objesni ogledali na maeve s princom, naprosto ogledali u igri! Mladenako nadmetanje i nita drugo. To ete lake podnijeti nego gnjevni kardinalov ukor. Ja sam, naime, odluio da o tome nita ne javim kardinalu, pa ni kraljici. Jeste li zadovoljni? - Hvala, kraljevsko velianstvo. - Ovo je potrebno i radi nje. - Radi nje? To nareuje velianstvo? - Lijepu enu duan je tititi i kralj. - Dakle je lijepa? - To vi pitate mene? -nasmije se kralj suspregnuvi svoje uenje- Dobro se pretvarate kad se inite kao da ne znate kako izgleda ena ija vas je ljepota prisilila da se za nju bijete.
~ 47 ~
- Velianstvo, uistinu ne znam kako izgleda. - Moete mi to sasvim tono razjasniti. - Bio sam s Enricom u njegovoj odaji i tamo smo razgovarali. Odvie je bilo sparno. Ne znajui vaih zapovijedi da nitko ne smije iz palae, izaao sam na dvorite gdje je etao princ sa svojim pratiocem. Poao sam prema njima i naiao na njih dvoje u razgovoru. Tog asa princ je upravo Damiru izgovorio: "Ni u kreposti njoj nema ravne", a ja, onako po obiaju naih plemia u Rimu, dobacim: "Tako mi asti, ja bih je ve u prvom mraku odvabio u svoju lonicu!" Princ plane i trgne ma, za njim i njegov plemi. Nisam imao kada ni da se izjasnim, ispriam zbog primjedbe, i ve smo nasrnuli jedan na drugoga. - Dakle, sad mi je jasno, grofe. Da ste slutili o kakvoj su visokoj linosti govorili uistinu ne biste bili ono primijetili, nego duboko pokleknuli. - Velianstvo!? Ja sam dakle uvrijedio visoku gospou? Uistinu sam zasluio da me prognate! - Da, poinili ste veliko zlo. Ipak, uvaujem da niste znali o kojoj se gospoi govori, a to jo
~ 48 ~
vie iziskuje da nitko ne sazna o dvoboju, osobito kraljica, jer njen sud ne bi bio tako obziran. Gotovo prestraeno grof stade moliti: - Kraljevsko velianstvo, moja je obijest teko kanjena. Molim oprotenje i milost da moje uvredljive rijei ne budu ni pred kime spomenute. Kralj poprimi vrlo strogi izraaj, ali ga ublai milostivim tonom: - Ne bojte se, odvie potujem kardinala Borgiu, prijatelja kraljiine obitelji. Dakle: nije se nita dogodilo! Priekajte as. Poe k vratima, otvori ih i zovne princa. Ovaj ue. Kralj zapovijedi: - Pruite jedan drugome ruku. Neto oklijevajui, princ Ivan poslua oevu zapovijed. - Sad je sve u redu! Grofe Alfonso, moete sada otii kamo vas volja. Moja zapovijed da se nitko ne makne ispod krova opozvana je! Alfonso s dubokim poklonom ostavi kralja sa sinom nasamu.
~ 49 ~
- Njegova su usta estito zabravljena- nasmije se kralj -dakle nita nije bilo, ve samo bojna igra. Oh, o kakvim glupostima esto ovise velike osnove dravi! A sad, Ivane, elim da na dvoru bude veselo. Ne elim tvoje zamiljeno lice! - Ne moe meni biti veselja, oe, dok ne oprostite Damiru. - Smion si danas. Darivam te prijestoljem i najbogatijom vjerenicom, a ti svemu pretpostavlja nekog plemia iz Turopolja?! - On mi je vjeran prijatelj! - Ciceron je rekao: "Koliko ima ovaca toliko prijatelja." - Jer Ciceron nije imao osjeaja, nije mogao drugo nego primati ovce. - itao si stare mudrace. - I naao istinu! - Moda za druge. Moja je dunost, sine, da ti predoim teku tragediju moji obitelji: nitko od mojeg plemena nije imao vjernog prijatelja. Ova sudbina eka i tebe, Ivane. Zato, ne vjeruj nikome! - Damiru vjerujem kao sebi!
~ 50 ~
- Hoe li dokaza da si zaslijepljen!? - Hou da se uvjerite o protivnom. Odmah pozove kralj Radula i naloi neka dovede Damira. - A ti, Ivane, izii u drugu odaju. Ostavi vrata otvorena, a zastor povuci i pomno sluaj to e se desiti. Princ se sakrije iza debelog zastora susjedne dvorane. Kad je uao Damir, sa zanimanjem, promotri kralj mladievu pojavu. - Lijep vidik enskim oima- ree kralj. Moda bi koja od njih pola s tobom u tvravu? - Velianstvo, ne poznajem nijednu koja bi me slijedila ni u kneevske dvore! - A ipak si za volju ene uskratio pokornost kralju? - tititi ast ene i pokornost kralju jednako su dunost potenog mladia. - Poto si izvrio dunost prema asti ene da nisi izrekao njezino ime pred svima u dvoritu, izvri sada drugu dunost. Reci kralju okom u oko: tko je ena za koju je sin
~ 51 ~
moj trgnuo ma? Za nagradu oprostit u ti da ide u tvravu. - Velianstvo, idem u tvravu! Neto je dugo kralj utio gledajui mladia, a onda poao blie k njemu: - Ovako lijep mladi zaslijepio bi na dvoru najljepe eno kad bi mu kralj zamijenio jednostavni plemiki grb grofovskim. - Da sluim vjemu kralju i princu svojem dosta mi je poteno srce i vrsta desnica! Odgovori su Damirovi padali mirno, odsjeno, uvjerljivo, a njegov metalni glas snanom se prijatnou razlijegao dvoranom. Kralj asak gleda mladia, a onda pita: - Dakle, ti se ne pokorava, jer ti je to naredio princ Ivan? Misli da prijateljstvo ispriava izdajstvo prema kralju? Moe li na ovo odgovoriti, mladiu? - Velianstvo: Tiberije Grakho imao je vjernog prijatelja Kvinta Tuberona. Kad su Kvinta upitali: bi li on zapalio Kapitol da to zaeli njegov prijatelj, Kvinto, odgovori: "Grakho ne bi to nikada od mene traio!" Ja odgovaram isto!
~ 52 ~
- Princ to nikad ne bi meni zapovjedio! - A tamnica i smrt koja ti prijeti? - Kad ne bih mogao dati ivot za princa, ne bih odlazio sutra u tvravu. Njegov tamni glas bio je pun uvjerljive odlunosti. Kraljevo se lice zarumeni, a glas mu zagrmi: - I ne, nee poi u tvravu. Razumije? - Kraljevsko velianstvo, zahvaljujem iz sve due. Nakon stanke kralj upita neto blae: - Tvoj je otac potenjaina, a tvoj pradjed bio je knez Ivan Okiki? - Da, velianstvo. I on je bio poten do sri! - Nevjerojatno ste poteni vi Hrvati! No, a sad mi reci: to misli, zbog ega sam te htio poslati u tvravu? - Jer nisam odao ime one ene. - Luae! Zar kralj da bude manje vitez od svojeg podanika? Nije to uzrok. Htio sam te odvojiti od mojeg sina jer s tobom govori o enama, a ja to neu! Dakle, sluaj: oprostio
~ 53 ~
sam te tvrave, ali jo nisam dopustio da ostane uz princa. To treba zasluiti. - ime? - Obeaj mi da nee s princom govoriti o enama na ovom dvoru, zapravo da nee govoriti o onoj za koju je trgnuo ma. Obeaje li? - Ako princ ne zaeli govoriti o njoj, obeajem! - Bit e pametnije da s princom ita Solona, Katona i druge umnike. Ostat e tu. Moe se vratiti u svoju odaju! Damir je gotovo istrao iz dvorane, a kralj trgne zastor. - Sine, ti si sretnji od mene! Sretniji od svih nas u obitelji. Ne znam prijatelja koji bi odabrao tvravu kad bi mu netko za izdajstvo ponudio ast. Zadri svojeg prijatelja. On e ti biti oslonac kad ga bude najvie trebao. Nakon asa utnje kralj se obazre mramornom kipu kraljice, pogleda Ivana i promrmlja: - Zato ne posjeduje i njeno prijateljstvo? - Jer mi nije majka. - Damir ti nije brat, ipak te voli jer si ti nastojao da ga osvoji.
~ 54 ~
- Nisam oe. Prijateljstvo se razvija samo od sebe u krijeposti veli grki mudrac. - uj mudraca Matijaa: umiljavaj se kraljici! - Ne znam se pretvarati. - Tko se ne zna pretvarati ne zna vladati, a ti e biti kralj. Princ Ivan pogleda svojeg oca, ali on mu nije odgovorio na njegovo nijemo pitanje, ve ponovno naglasi: - Treba da stee kraljiino srce! - Moe li se to, oe? Kralj ne odgovori. Obojica gledaju kip i ini im se da iz mramornog visokog ela prijeti neto sablasno, kao da se uvlai oko njih i razapinje crne mree. - to je? Jo nisi zadovoljan? Ima sve: ak sam ti vratio prijatelja Damira, to jo eli? - Bilo bi mi lice vedro kad bih znao, oe, gdje je moja majka. - Zlovoljna kraljeva kretnja upozori srna na opasnost ovog pitanja. I on pokua da ispravi in blagim moleivim glasom:
~ 55 ~
- Razveselit u vas veoma, svu u panju posvetiti kraljici, samo kad bih znao gdje mi je majka. Ispitljivim pogledom okrene se kralj svojem sinu: - Otkad smo u ovom gradu, neprestano govori o njoj! Zato? ini mi se kao da je svuda osjeam. Tu u ovom gradu, u dvoru lebde njene sjene. Oe moj, recite mi gdje mi je majka da mi srce bude mirno. - Na jednom otoku u Italiji! - Na kojem? - Dosta je -odsijee kralj otro.- Dobro joj je i ivi tamo gdje je sama odabrala. Ovim rijeima nas smo dvojica zauvijek zavrili te vrsti razgovor. Zapovijedajui odluni kraljev glas, napola ljutit, odaje Ivanu vie od samih rijei. Jedva to je Matija dovrio reenicu, nauli ui i svu pozornost prebaci k vratima, u drugu odaju. Mahnuo je princu da se ne mie, a on se oprezno po sagu doulja k vratima i naglo ih otvori. Pred noge mu se prosule svjee smokve. Na pragu stoji starica s praznom zlatnom
~ 56 ~
zdjelom. Na sijedoj joj kosi crna kapica. Od nabora u licu jedva joj se razabiru male oice. - O o Dio mio vae kraljevsko velianstvo o o o! - to radi tu, Nardella? - Per tutti santi nosim smokve. Divne su svjee, iz mile domovine moje. Vaa milost smokve voli o o, kakva nesrea! I zamahuje glavom i uzdie gledajui pred sobom smokve to su se razasule kad je kralj otvorio vrata. - Njoj je nesrea to je razasula smokve! slegne kralj ramenima, a onda se naljuti na unilog Radula: - Zar nisam zabranio da bilo tko dolazi ovamo kad ja vijeam? - Vae velianstvo -ispriava dvorani su je pustili da proe. se Radulo
- Praznovjerna eljad veli da je "zlonoa" pa je se boji i puta je svuda prolaziti da joj se ne zamjeri. Od nje nema straha da bi prislukivala; njena pamet ionako je potamnjela.
~ 57 ~
- ini se da je potamnjela pamet mojih dvorana kad ovakvu ludu putaju okolo. - Ne ljutite se, oe- pokuava Ivan miriti kraljevu ljutinu.- Lako se tome dade pomoi. Zabranite Nardelli da slobodno prolazi dvorom. - Teko je to. Kraljica je vrlo osjetljiva kad se radi o nje noj staroj dadilji. Potuje je kao majku i doputa joj sve. - A starica kupi rasute smokve i nerazumljivo ape sama sa sobom. U dvoritu kardinalov neak promatra netom dovrenu gradnju novog dijela palae. Na trijemu izmeu stupova, vade sluge iz velikih krinja zlatne i srebrne ukrase i unose ih u zgradu. Alfonso ih promatra, ali kao da ne misli na ono to gleda. Uza nj stoji Galeotti, mali debeli mukarac u odori talijanskog kroja. U mesnatim crtama lica lei zadovoljstvo. Na glavi mu je utozelena kapa. ivo pria Alfonsu: -Vaa milost vidjela je vee raskoi u Rimu, u Napulju, u roenom domu kraljice. Vidjeli ste vi sjaja i u domu vojvotkinje Eleonore od Ferrare, kraljiine sestre. No, i ovo je lijepo,
~ 58 ~
tek u manjem okviru. Cellini je to lijepo izgradio, ali odvie brzo. Kraljica je pourivala. Napokon, nee biti ovi zidovi za vjekove. Glavno je da kraljica moe ovdje ivjeti i kroz ljeto. - Idemo. Vi ste ve dugo ovdje?- upita Alfonso rastreseno uspinjui se stubama. - Ve est godina. Kralj Matija primio je lutajueg talijanskog uenjaka vrlo lijepo. Uvijek mi govori: Galeotti, potrebni ste mi kao i moj ma. On mi dobavlja slavu i vlast, a vi kao historiar to objavljujete za vjekove. Stigli su u prvi kat. Sve su odaje otvorene. Zidovi ureeni freskama ili presvueni brokatom. Podovi potpuno prekriveni sagovima. Skupocjeno pokustvo, svuda vaze, kipovi od kovine i mramora, rezbarene stolice, svileni debeli jastuci i razni drugi ukrasi. Sa srebrnih stalaka prte uvis mali vodoskoci i slijevaju se opet u mramorne posude u obuku bazena. Sve to putuje s kraljicom iz grada u grad. Iza jednog zastora na vratima pojavi se Enrico. Alfonso odmah ostavi svojeg pratioca i krene k njemu, pa se obojica povuku u kut
~ 59 ~
dvorane. Enrico mrko pogleda kardinalova neaka i pita ljutito: - "Kartaga" je, dakle, ostala itava? to ste to uradili, Alfonso, da ga niste ubili? - Dojavili su kralju dvoboj prije nego to sam dospio da mu probodem srce. - Morali ste dvoboj urei negdje izvan dvora, a ne tu. - Princ mi nije dao ni dahnuti. Traio je bitku na licu mjesta. To nisam slutio. - Prokleti barbarin, potcjenio sam njegovu snagu, naroito vjetinu. - Skupo ste to platili. Sad imate dvije rane: jednu na elu, a drugu u monji. Morate izruiti dukate kardinalu Francescu. Alfonso namrti svoj. zavinuti nos i apne: - Nije to sve. Nahrupio sam u neki razgovor o eni. O tom se ne smije govoriti pred kraljicom ; ni pred kim. Ispriat u vam sve kako sam princa izazvao na dvoboj i to je bilo dalje s kraljem. Trebam va savjet Alfonso stade priati. Enrico uini nestrpljivu kretnju:
~ 60 ~
- Kako? Princ je govorio o kraljiinoj kreposti? To veli kralj? - Nije izriito rekao da je kraljica samo mi je natuknuo... - Moj gospodine, tako mi asti, princ niti bi govorio, a jo bi se manju tukao za kraljiinu krepost. Kralj hoe zbog nekog razloga zatajiti dvoboj. Vjeto vas je zaveo, smotao vas je oko prsta. Meutim, ipak emo glasno govoriti o tom dvoboju! Upamtite! - Da kralj nije zabranio dvoboj, tako mi asti, dvoboj bih obnovio i zadrao kardinalove dukate. - Mogli biste ih ipak zadrati ako je istina to govore o arolijama vrka vaeg maa... - Prie. Ipak bih htio znati to vam ruje po glavi? - Ako je vrak vaeg maa smrtonosan, onda moete opet "igrati na maeve". Neka bude prava igra, jer za doeka kraljice prireujemo bojne igre. Ja i Galeotti imamo upravljati igrama. Vi se smijeite, dakle shvaate? Alfonso mu radosno prui ruku.Obojica pogledaju kroz dvoja otvorena vrata u treu
~ 61 ~
odaju gdje stoje kralj i princ u vrlo ljubaznom razgovoru s Isabellom. - Kako je kralj njean prema Beatrici, eto, sam namjeta mramorne vaze. - A dotle princ gleda u oi vaoj vjerenici! - Idemo k njima, Alfonso. Poli su i stali u pozadinu. Princ je neto govorio Isabelli. Enrico se inio da ne slua, makar je hvatao svaku rije. inilo mu se da i kralj prislukuje razgovor. -"Govore o kraljici- pomisli Enrico a tko zna o emu misle. Nee dobiti princa, Isabella, kunem se!" Jedan glasnik pojavi se na vratima sav zapraen i zadahtan. - Otkud ti?- upita ga kralj tiho. Glasnik neto odvrati isto tako tiho, na to se Matija okrene k gostima i glasno najavi: - Prekosutra u zoru stie kraljica! Sve ruke u dvorani uurbale su se. Zaas nali su se Enrico i Alfonso na dvoritu.
~ 62 ~
- Trebam va istinski odgovor, Alfonso! Da li "arolija" na vrku vaeg maa moe izgubiti snagu? - Nikada! Dao mi ju je panjolac iz laboratorija mojeg ujaka, a Borgia Roderigo ima tamo umjetnike da... - U emu se sastoji? Moram to znati, ako mi vjerujete. - Odgovarate mi svojom glavom za ovu tajnu. - Moete mi je skinuti kad vas je volja. - Dobro. Moja arolija nije vraarija. Zamoim iljak maa u tekuinu... otrovnu. Osui se na gvozdu i noem je ne moe ostrugati. im iljak maa samo malo zaree u kou, protivnik je zauvijek moj. - Odmah pada? - Najprije u vruicu koja ga nakon nekoliko dana ispee, upravo za sveani ulaz u kraljevske dvorane pakla. - Dakle, princ e nestati prirodnom smru? - Tako prirodnom da e na to prisei ne samo zemaljski lijenici nego i svi sveci na nebesima. I poli su prema izlazu iz palae.
~ 63 ~
- Dakle, bojne igre bit e u nedjelju. - Dobro, bit u na mjestu. - U igri doigrat emo igru s princem, a onda... Uutio je.
~ 64 ~
MRAMORNA KRALJICA
Graani oekuju kraljicu. Zagreb, na brdu Gradec, potomci onih graana to su prije dva i po vijeka zatitili kralja Belu IV i zato dobili prava i naslov slobodnog kraljevskog grada. I onda su sagradili oko svojih kua teke, jake utvrde da ga zatite od svih osvajaa. I domaa gospoda velikai ne mogu graditi palau u toj tvravi o emu odluuje graansko vijee, a potvruje ban i kralj. Naredili su im danas da imaju svi doekati kraljicu. I ekaju da je pozdrave. Ali ne od srca. Ona im je odavna nemila kraljica. uli su o njoj samo loe. Stotine beskrajnih povorka kola koja su dovozila za njezin boravak u tom gradu bajoslovnu rasko samo je povealo neraspoloenje njihovih srca prema njoj. Ne zovu je ni kraljicom, ve samo "Talijankom" koja nije mogla ni za devet godina braka dati njihovom dragom kralju Matijau nasljednika prijestolja. A ona jo i mrzi kraljevog nezakonitog sina kojega graani smatraju svojim.
~ 65 ~
I stotine Griana zuri u sjajnu povorku to se pribliava njihovoj ponosnoj tvravi. Diu uvis podijeljene im zastavice, ali usta su im stisnuta, a due im osjeaju u njezinoj sjajem okruenoj ljepoti samo nemilu tuinku. Blistava povorka ulazi u kraljevski dvor na Dvercu. U velikoj dvorani nazvanoj palaa ekaju da se poklone kraljici svi velikai, inozemni gosti, razni poslanici Italije, kraljiini roaci i itavo dvoranstvo. Na uzvisini stoje dva naslonjaa. Na njima se sputa kraljevski baldahin od crvenog i zlatnog brokata. Desno baldahinu stoji dvadeset dvorskih gospoa. Kroj njihovih haljina i crta lica pokazuju porijeklo s juga. Samo dvije mlaahne ene razlikuju se od njih. Stoje zajedno povuene, postrance i uporno ute. Smeokosa ljepotica bademastih oiju i mala njena plava pokazuju slavensko porijeklo. Njima nasuprot s druge strane stoje muki kraljiini dvorani. Enrico je ustupio poasno mjesto grofu Alfonsu. U oekivanju kraljice itavom dvoranom prelazi apat enskih i mukih uzvanika. Enrico, stojei uz Alfonsa, ape:
~ 66 ~
-Vi neprestano dvoranke.
pogledavate
kraljiine
-Premalo su lijepe, ali gledam ono tamo nevieno ensko stvorenje. Tko je ona? -Mislite onu bademastih oiju. To je Gordana. -udno ime, a ljepota jo udesnija. Kakvi gusti pramovi svijetlosmee kose, s nekim posebnim bronanim sjajem, to se ari u svjetlosti! Enrico, potenja mi, iv oganj plamti iz ovih kosa. -A pogled bademastih oiju? -pita Enrico pomalo podrugljivo. -Da, imate pravo. Pogled joj je odvie mudar i pokazuje kao da u njenom srcu nema iskre. Pogodili ste. Nikome ne uskrauje ljubazan pogled. -Da, namigua! Do vraga, to me drai. Ali upokorit u je ja, tako mi imena kneza Borgie. -Tie. Ne oduevljavajte se na dvoru odvie, jer ona nije u volji kralju. -Moda je obratno, ne vjerujem da kraljica podnosi tu ljepotu. -Ba dva puta obratno. Dakle naglavce, dragi grofe Alfonso. Kod nas je sve tako: dva puta
~ 67 ~
naglavce. Kraljica vrlo voli ovu djevojku, ali kralj nikako. Kraljica je odgojila Gordanu, a kralj je nikako ne podnosi. Ona je, naime, neakinja biveg hrvatskog urotnika. -I jo je dre na dvoru? -To je opet ono naglavce- obrnuto: kraljica je nala tu djevojicu na dvoru i odgojila ju u strogom dananjem duhu. Ona je Amazonka, kao knez grada Milana, umna kao Leonida. -Nastavite li tako, moj Enrico, izgorjet u od ljubavne enje pa e na ovom mjestu ostati samo moja odjea. Vjere mi, takvu traim otkad sam se osjetio muko. -A je li to istina to ste rekli da je ova ljepotica ognjene kose uistinu slavenskog roda? -Da, roena je Hrvatica i tienica uvenog pjesnika Ivana Panoniusa. -A kako ste rekli da se zove? -Svi je zovu Gordana. -to? Kakva je to svetica? -to ete, ovdje u Zagrebu i itavoj zemlji muevi i ene nose uz svetaka i nekakva udna druga imena, kao na primjer onaj
~ 68 ~
prinev tajnik Damir. Dakle, vidite, ovdje nisu imena svetaca. -To vie se nadam da Gordana nema u sebi ba nita svetako. -To posvjedouju njene oi. One hvataju poput klijeta. Vi toliko zurite u nju, ini se iznevjerili ste se svojoj rasi. -Ne, nisam. Ova ljepotica ima mjesto oiju dva badema od baruna. Lice joj je bijelo kao napuljska svila, usne su joj crvene kao firentinski ljiljani. Dakle, ostao sam vjeran svojoj Italiji. A tko je ona mala plavua uz nju? -To je ki Bernardina Frankopana. Ona je u rodu s vladarima od Este. Dapae, oenio se kraljiinom bratuedom. Dakle ova lijepa plavojka ima u svojim ilama i aragonske krvi. -Ali drim da se je u njoj razvodnila. Plahi pogled nije naruio nijednu Aragonku. -Ali bogatstvo njeno sluilo bi na ast svakoj princezi -Ovo joj die vrijednost. Ipak preputam je drugome. Za sebe uzimam bademe. -Ah, sad me pogledala!
~ 69 ~
-Gleda ona i druge, moj gospodine. -To me ushiuje jer se moram boriti protiv svih. -Ako je odvedete s ovog dvora, kralj bi vas bogato nagradio. -Dakle, moj izbor upravlja boica Fortuna. Svi su Borgie imali s njom intimne odnose, vjerujte mi, Enrico. Hoemo li jo dugo ekati kraljicu? -Kad uu njena braa, napuljski prinevi, onda e ona sigurno slijediti nakon jednog sata- podrugljivo odgovori Enrico. -ekanje ljepotica. mi zaslauje moja oboavana
I on je pogleda ispod ruba svojeg perjem ukraenog klobuka. S desne strane stoji kraljevo dvoranstvo. Na elu prvi kraljevi dvoranici: Nika Orban i Mladen Berislavi, obojica snani ljudi, drei desnice na vrku maeva. Njihove odore su raskone, mirnih boja, starog kroja i znatno se razlikuju od odora kraljiina dvoranstva. -Ban! -upozori Orbana Mladen i pooe da bana odvedu do njegova mjesta pokraj kraljevskog baldahina. Iza bana dolazi biskup
~ 70 ~
zagrebaki Oswald Tuz s visokim sveenstvom Kaptola. Iz dna dvorane ulazi itava povorka kraljiinih roakinja na elu s donom Isabellom. Enrico doeka mladu djevojku prijeteim pogledom, ali ona proe kraj njega smijeei se. Onda slijede kraljiina braa: mladi kardinal Francesco i princ napuljski Giovannni. Jedva su se smjestili, kad se s druge strane otvore vrata. Princ Ivan ulazi sa svojim tajnicima i komornicima. Visoka njegova mlada pojava i iroke prsi batinjene od oca privlae sve poglede na sebe. Njegova odora od ruiasto-zlatnog brokata posve se priljubila uz tijelo. Dolazak princa uznemiri svaiji pogled. Neto je ulo u dvoranu s obiju strana: na kraljevoj strani uzbuenje na kraljiinoj mrnja. Prineva pojava jo vie ih razdvaja. Dva protivna osjeaja titraju u njihovim oima, licima i kretnjama. Kraljevi dvorani ute, kraljiini kao da ne uvaavaju prinevu prisutnost i avrljaju. Orban ih pokuava uutkati strijelama svojih pogleda. Prinevo je lice neto blijedo, ipak ive i sjajne oi vedre su i blage. Tek kriomice preleti mu
~ 71 ~
pogled po dvoranima na kraljiinoj strani. Alfonso ispod oboda eira apne: -Enrico! Princ izravno gleda gospoe. -Vae je oko nevjerojatno bistro. Recite mi: koju od njih gleda? -ini mi se Isabellu! ekajte, do avola, mislim ipak onu plavokosu Frankopanku! -Tko bi to ustanovio kad su sve tri zajedno: moja Gordana, vaa Isabella i dosad niija Frankopanka, ako nije prineva? Vidi, plavojka Frankopanka se rumeni, to je sigurno, pilji u princa, utaplja ga u moru plavetnila svojih oiju. Prineve zjenice neto dru. Vidite, obrve mu se trzaju, neto se tu zbiva to mi ne vidimo. -Rui se "Kartaga"- promrsi Enrico. -Mene izdaju jao njima! Onda opet apne Alfonso: -ujte, Enrico, Gordana ne gleda nikoga, ba nikoga. -Onda ste slijepi. Ona gleda svakoga. Ali barem ini to otvoreno. Isabella... -Sad e doi kraljica, bez pratnje dvorana da to vie istakne se! Vie djeluje kad je sama.
~ 72 ~
Dragi moj Alfonso, Beatrice je savreni kompozitor i redatelj svojih nastupa. Cezar je prema njoj bio diletant. etiri paa otvorila su vrata. Preko praga prelazi kralj vodei kraljicu. On se gubi s vida kao da se rasplinuo. Beatrice Napuljska je ula, pogledala i prikovala ih sve uza zid. Nitko se ne mie pod sugestijom te pojave. Bijelo joj je lice poput mramora. Tamne kose, oi zapovijedaju. Obrve tanke, visoko urezane. U ravno isklesanom nosu neto neumoljivo. Bradicu vrsta, kruta. Na tamnoj plavoj kosi poiva mrea od bisera. I tamnoplava kosa i lice, i biser sve se ini kao isklesano od mramora. ivot oznauje samo suanj zelenog brokata protkanog zlatom to se sputa niz stasito joj tijelo. U dranju i svakom koraku otmjenost. Odsijeva kraljevstvo u svakom pokretu njene pojave. Svi su sanijemili. Utukla ih je neka teka ledena snaga kraljevske ene to u svojem visokom elu nosi eljeznu zapovijed: pokori se!
~ 73 ~
Klanjaju se. uje se utanje svile i zveket oruja u pokornosti ljudi to se sagiblju. A kraljeve oi upere su ravno u princa, kao da mu neto kroz tiinu preko glava dvorana dojavljuju... mole... Beatrice stoji nasred dvorane. Tamne oi ispod kosih vjea neto trae, ekaju. I polaganim, neto nesigurnim koracima izlazi princ. Blijed, nemirnih zjenica. Nekoliko stopa podalje od kraljice spusti se na koljeno. Pozdravljam, vae velianstvo, u ovom novom domu, od srca... Kralj Matija, Baka, Filipec i Varadi, svaki ovjek u ovoj dvorani upija svaku prinevu rije s mladog mu umiljatog i blijedog lica i iroko rastvorene oi upiru u Beatricein profil. A princ klei gledajui u ledeno kraljiino elo. Njene se usne otvore. Tek vrci zuba zabijele, na usne pade smijeak kao da je na led pala zraka hladnog zimskog sunca. Pruila je ruku i podigla ga. -Sine moj! Sine na! Da si mi zdravo! Radujem se to te vidim.
~ 74 ~
Njene ruke oviju se oko prineva vrata. Nijema zapanjenost ukoi naas slike dvora. Na kraljeve oi spustile se vjee kao od straha da bi mu tko proitao misao. Varadijevo lice zarumenilo se. Baka i Filipec zaboravljaju da su im se pogledi odvie napadno stopili. Alfonso bulji zauen u Enrica. a on prijetei u Isabellu. Svatko se tog asa osjea ugroen. Isabella se zadovoljno smije, njena plavokosa Beci Frankopanka vrsto se stisla svojoj drugarici bademastih oiju koja mirno i sabrano koketno nakrivljene glave gleda preda se. Damir stoji u stavu dvoranina ukoen, samo mu u crnim oima neto iskri. S prinevih ramena kraljica skine svoje bijele ruke. On ih poljubi i pokloni se. Smetenost, laka rumen i vedri pogled poveavaju prijatnost itavog mu bia. I dok je sve jo utopljeno u zapanjenosti kraljiina pozdrava, ona se uspinje s kraljem stepenicama k baldahinu. Sjedoe u naslonja. Kraljica prima poklone bana, velikaa, dostojanstvenika i poslanika. Sva sveana poklonstva gube u oima dvorana ar. U svakoj glavi kraljevskog
~ 75 ~
dvorana vrzu se pitanja, odgovori, nagaanja oko princa i kraljice. Nita nije sada tako vano u tom kraljevstvu kao smijeak i zagrljaj kojima je kraljica primila princa. I teko su doekali svretak primanja. Kraljica se digne i pozove sve na sveani ruak pa se opet okrene k princu i ponuka ga da je prati. Uhvativi ovaj as, dobaci kralj pogled Varadiju to stoji s Bakaem i Filipcem. Polako im se priblii i jedva ujno promrmlja: -Kako razjanjavate taj nenadani preokret kraljiina srca prema mojem sinu? -Da se kraljica napokon predomislila i odluila princu pokloniti majinsku ljubavodvraa Baka, a Filipec odmah doda: -Milanska je enidba osigurana! -A to velite vi, Varadi?- upita kralj. -Velim da prineva sudbina nikad nije bila u veoj opasnosti! Kralj nije odavao ni trenom oka kakav im odgovor. -Prema tome su i optube protiv kraljice neistinite- doda Tomo Baka Varadi e estoko:
~ 76 ~
-U tom sluaju, moja je glava izlina! Neka mi je velianstvo mirno skine. -S osobitim uitkom- ree kralj, bez osobita naglaska pa krene za kraljicom. Baka priapne Varadiju na uho: -Obi ;t: ite svoje strastveno progonstvo protiv kraljice. Niste joj dorasli, a kralj je slab prema njenim arima. -Ali jak u odluci da ostavi prijestolje svojemu sinu. Orban je davao znakove kojim redom treba da idu. -to znai ljubaznost kraljiina prema princu? -upita Alfonso Enrica dok su ekali da na njih doe red. -Nita drugo nego da troite kardinalove dukate na moj raun! U velikoj blagovaonici prostrta su tri stola bijelim francuskim platnom izvezenim srebrom i svilom, etvrti, kraljevski, u sredini. Svi stolovi puni su kristala, srebra i zlata. Nasred stola veliki srebrni ukras: kip konja. U njegovu zlatnom sedlu vise s obiju strvna zdjele junog svjeeg voa. Navrh glave ukras od srebrnih pera koji sainjavaju vazu punu
~ 77 ~
mirisava cvijea. Na proelju sjedi kralj. Njemu zdesna kraljica, slijeva princ, do njega Palatin, do kraljice ban, zatim kraljiina braa, sestra i poslanici. Uz drugi stol obini uzvanici, a uz trei dvoranke i dvorani. Ulaze etiri paa u napuljskim odorama. Iza njih etiri baruna u sveanim crvenomodrim haljinama. Oni nose na pladnju jelo za kraljevski stol. Ostale posluuju dvorani i sluge. Glazbenici u kutu izmeu otvorenih prozora zavrili su neku napuljsku pjesmu pa se uje samo kraljiin glas koji nastavlja raspravu s milanskim poslanikom. Njegovo lice izvanredne ljepote okrenuto je prema vladarici koja govori: -Varate se, gospodine poslanie! Ako ljepota ene nije udruena s umom, onda je kao zlato bez sjaja. -Velianstvo, govorio sam o ljepoti due. -Tu ljepotu sainjava um. -Moda i nepokolebljiva Stalnost... , -Stalnost? Virgil veli da su ene promjenjive. -A to veli kraljica?- upita Matija
~ 78 ~
-S Virgilom se ne mogu uputati u raspravu, ali on je ipak zaboravio da se promjenljivost ene razvija uporedo promjenjivou njene okoline i prilika. s
-Konzekvencija je ludost kod mukaraca, dakle i kod ena. Kralj je otvorio usta da neto kae, no ona naglasi, kao da to nije opazila, pogledavi princa Ivana: -Nije uputno da ovom raspravom o nestalnosti ene razbijemo ideale prineva srca. Kad se ljubi, onda se i vjeruje u postojanost svoje odabranice. Hitno je kralj htio neto primijetiti, opet ona ne dopusti, ve odluno povisi glas gledajui princa: -Princ tako vjeruje u postojanost svoje odabranice da je ispunjen vatrom ovog uvjerenja trgnuo ma za nju. Mirno izreene kraljiine rijei oinule su munjevitom snagom sve sluaoce oko stolova. U kraljevoj zjenici zatitralo je bjesnilo, a u oima milanskog poslanika zaueno pitanje. Samo Beatrice nita ne vidi, ne opaa, ili se samo tako priinja.
~ 79 ~
Princ se oito snaao i htio neto odgovoriti, no kralj ga sprijei pogledom i upita kraljicu vrlo glasno: -Vae velianstvo je netko posve izvijestio. Princ nije imao nikakav krivo
dvoboj. Oito je netko krivo shvatio bojnu igru koju je princ imao s najznamenitijim maevaocem Alfonsom. Htjeli su da okuaju svoje snage, a kako je na dvoru dosta besposlenih ljudi koji ne znaju to da ponu s vremenom, jamano su odluili da obinoj igri podmetnu romantine prie. Je li tako, grofe Alfonso? -Due mi, tako je. Ogledao sam se s princem na pokus, jer emo u nedjelju na bojnim igrama nas dvojica nastupiti u zajednikoj borbi na maeve. -Eto, velianstvo ree kralj bio je pokus za nedjelju. No htio bih znati tko se usudio da donese iskrivljene vijesti vaem velianstvu. -Kad je tako, onda nikako ne elim da na prvom koraku svojeg dolaska u ovaj grad prouzroite nekom nesretniku va gnjev, kralju. Kaznit u ga sama. Nasmijeivi se odmah preokrene razgovor.
~ 80 ~
Kad je svrio objed, kralj i kraljica odlaze u svoje odaje. U tom trenutku opazi lijepi mladi milanski poslanik da mu pristupa sestra kraljice doa Isabella i on uje njezin tihi apat: -Gospodine grofe, danas, poslije veere kad vas zamolim glasno da mi donesete moj ogrta eka vas kraljica u grimiznoj sobi na tajni sastanak. -Sagnuo je glavu na poklon osjeajui da mu je sva vrela mlada krv navalila u lice, u divljoj strasti njegove zatajivane ljubavi to mu ve pola godine otimlje dane i noi u tajnim nadgirm probuenih pogledima mramorne kraljice.
~ 81 ~
OPASAN OGRTA DOE ISABELLE

Topla je veer. Unutar zidina kraljevske palae svrila je kraljevska veera. Oko iskienih stolova sjedi kraljevski par s banom, poslanicima i dvoranima. Do sto svjetiljaka poredanih uokolo dvorita pretvaraju tminu u dan. Blistaju se na stolovima ukrasi, drago kamenje na odorama gospode i nakit na glavama ljepotica. Njihove su haljine zagasite boje da se jo jae istakne zlatnoruiasti brokat kraljiine hajine, to se priljubljuje uz njen savren stas. Na glavi se podmuklo iskri mreasta kapa od suhog zlata i dragulja. Ustala je i pola oko nimfe u sredini dvorita. Ispod trepavica zirnula je prema stolu gdje sjedi Isabella uz lijepog milanskog poslanika. Polako prolazi kraljica dvoritem u razgovoru sa svojim roakinjama a dvoranke je slijede. Tada se zaustavi. Uzme za ruku djevojku bademastih oiju. Prela je dvorite pa se izgubila ispod stupova trijema. Grof Marcello drhtavim glasom pria Isabelli o Milanu i njegovim umjetninama. Tada ona odjednom strese ramenima:
~ 82 ~
-Meni je hladno. Ne biste li mi donijeli, grofe, ogrta? -Zanijemio je. Ustao je i polagano se uputio prema palai. Gotovo u magli proe ispred stupova u staru palau. Na hodniku bane mu u susret sjedokosa starica sa crnom kapicom na glavi. Drugog nikog nema u hodniku pa oslovi nju: -Njena visost doa Isabella eli ogrta. Ona je samo kimnula promrmljala, pola ravno otvorila vrata. glavom, neto ispred njega i
Naao se u dvorani presvuenoj grimizom. Na skupocjenom ormariu u svijenjaku gore dvije svijee. U naslonjau sjedi Beatrice. Bijelom golom rukom poduprla je glavu to u polusvjetlu nalikuje mramornoj glavi u dubini sobe. Dugo gleda poslanika ne rekavi nita. Mnogo due nego to bi on mogao da podnese. Polumrak u sobi u kojoj je sam s njom daleko od dru u potpuno ga smete. Teko die, nasloni se, krv mu udari u elo. Ona se makne, udno, tiho i zamiljeno prozbori:
~ 83 ~
-Ve dugo, u Budimu, opazila sam grofe, da niste sretni na mojem dvoru. -Velianstvo- i odmah zapne kao da je tog asa za sva vremena zanijemio. Njene tamne oi ispod kosih vjea upravile su se u njega: -Grofe, znam vae patnje. Osjeao se poklopljen, prikovan. as obori oi. as ih opet nagne k njoj. Neoekivane njene rijei smutile ga potpuno. -Kruto se varate, gospodine grofe, ako mislite da ne opaam svaku sjenku uvaim oima. Ovo priznanje da se ona bavi njime uvea njegovu klonulost. -Nijedan trzaj u vaem licu nije mi danas izbjegao. Kad sam govorila o prinevu dvoboju koji je bio, naravno, samo igra, vi ste se ba neobino trgnuli. Da, da upravo onda kad sam rekla da je princ trgnuo ma radi neke ene... to je bilo uzrok da ste se tako trgnuli? -Iznenaenje. -Ne, vi ste se prenerazili to se princ bije za enu koju vi ljubite.
~ 84 ~
On problijedi -Je li tako? -Nije. -Zato poriete? -Jer princ nikada ne bi mogao ljubiti onu za iji bih potfed ja dao ivot. -A ona ga nije traila? -Nije. -Dakle: ili ga ne treba, ili ga smatra odvie velikom vrednotom a da bi htjela primiti tu rtvu. Obasut njenim rijeima poeo je da dre kao ovjek kojeg je snala oluja u pustinji, a on nema pomoi i zaklona. -Sjeate li se moda jo, gospodine poslanie, onog dogaaja prije etiri mjeseca u Budimu? One veeri vae su oi bile uprte u nju. Tada vam je rekla: Grofe, vai su pogledi odvie itljiva pisma. Ima maarskih velikaa koji umiju i itati. A njihova mrnja prema meni predubok je jaz, preko njega nema puta do mene. Tako je rekla ona.
~ 85 ~
-Da, tako ste rekli. -I onda je dodala: Poite na jug, u onaj hrvatski grad Zagreb, gdje e sastati itav dvor i ekajte. Tamo zidine moda nee imati oi i ui. Recite, grofe, otvoreno kao da je ona obina ena: to ste oekivali od njenih rijei? -Sve za im ezne mu kad gori plamenom divljeg oboavanja. Usne mu dru, a ona ga gleda kao to kraljica gleda roba, svjesna da mu je suvereni gospodar. -Ako ona zatrai jamstvo da je svoju sklonost pruila vrijednome? -Nema niega to ne bih mogao smatrati neizvrivim, nemoguim. -Znajte, ona je vrlo nesretna i zato trai vjernog saveznika u svim bolima i borbama.... On klone na koljena. Usne mu dru i apu: -Rob slua zapovijedi i predaje se itav. Besvjesno zuri u nju, a ona potpuno mirno ree: -Njena ivotna sudbina vezana je za jedan plan: da se princ Ivan ne oeni Biancom
~ 86 ~
Sforza. Tko mi u tome pomogne dokazat e da je zavrijedio nagradu. Osjeao se kao da na nj sa stropa pada vreo mlaz. U njegovim grudima gone se krikovi: izdajico! Izdajico svojeg milanskog vladara! uti, ne izdaj svojeg vojvodul -Nemate odgovora, spoitnuvi mu da uskliknuo: grofe? upita je prestraen ona tiho
-Kralj Matija i Ludoviko ve su vjerili princa s Biancom! Trgnula se i uspravila. Prevarena sam! Izgubljena, izdana- poe po sobi, a on skoi i isprui za njome ruke. Ona se naglo obazre. -to to velite, velianstvo? -Izgubljena sam. -Zato velianstvo? -Danas vam jo ne mogu odgovoriti, jo ne, vi ete prvi saznati kad bude vrijeme, ali princ Ivan ne smije se vjenati s Biancom.
~ 87 ~
-Onda ovaj brak nee ugroziti va ivot i sreu! Pola je polagano k njemu i pogledala ga dubokim, dugim pogledom. -Javite u Milano Bianci da princ ovdje ljubi neku drugu djevojku, da se bije za nju, da se ruga Bianci, da je epav, nakaza, slaboumnik i pijanica. Javite da ga ovdje mrze jer je nezakonito dijete sluavki: djevojure i nikad ga nee izabrati kraljem. -Ve sutra od jurt e moj brzotea u Milano. Bianca e mu vratiti prsten. U njenim tamnim oima bljesne plamen. Vatra u tim oima spali i posljednji trag njegove savjesti koja ga je jo malo prije zapekla pri pomisli da se iznevjerio svojem vladaru. -Dakle, sutra u zoru, Marcello. -U zoru moj kurir putuje. -Kraljica obori oi da sakrije bljesak pobjede sagne se i stade prislukivati. -Netko je na vratima. Ugasite svijee. I dok se ona tiho odulja po sagu, on zgrabi svijenjak i udari njime o zid. U sobi je duboka tama.
~ 88 ~
U pokrajnjoj odaji tropot, pribliavaju se koraci, jaki, vrsti, dolaze hitro. -Tko je? Kraljevo gromko pitanje odjekne tminom. -Marcellu se jeka toga glasa provlai ilama. Bulji u mrak, u onu toku gdje je vidio njenu brokatnu haljinu. Tamo negdje ravno su vrata na hodnik. -Radulo! Radulo! Svjetla da obasjamo tajno skrovite! Sluge, svjetla! Vie kralj iz sveg glasa u odaju iza sebe. A tu se neto stropota na pod i c liekiR tminom. Marcello pohita za stropotom kao da eli pomoi kraljici utei. Ispruenim rukama zahvati u zraku ensko tijelo. Strast i slast stope se u bezumnost i dru mu ruke. vrsto privine enu svojim prsima. Priinja mu se da je ena ciknula u tminu i otima mu se. Kroz razmaknute zastore padne svjetlo. Marcella hvata nesvijest, ensko mu se tijelo otme, on ga sam gura prema vratima na hodnik. -Velianstvo, ja, ja drznik, usudio sam se nasilno prodrijeti u dvoranu...
~ 89 ~
Grohotan smijeh trese dvoranom. Marcella hvata nesvijest. Kralj se smije, hihoe. Grofove misli skau mozgom: "Da, kralj je poludio, kralj je enuo. Strahotna nevjera ene smutila mu je svijest." A kralj se i dalje grohotom smije. -Lijepi, krasni, divni ljubime krasotica na sastanku sa starom Nardellom! Pogled na pritvorena vrata na hodnik i na srueni stalak s peharima potpuno osvijesti Marcella. Shvatio je, nasluivao je: luda Nardella uvala je vrata svoje gospodarice koja je, sruivi stalak, u tropotu izila i gurnula staricu u sobu. Poloaj mu se inio vrlo smijean, ali spasonosan. I ve zadobije vlast nad sobom. Stao se smijati s kraljem. -Velianstvo, doa Isabella me poslala po ogrta. Vidio sam kako u odaju ulazi ena. Nosila je svijenjak. Mislio sam da je neka draesna koja mi ve dugo upada u oi, potrao sam onako za njom i zagrlio je. Svijenjak je pao, ugasio se. Kad sam uo glas, naravno da sam se pritajio. Sam se poeo smijati.
~ 90 ~
-Molim, vae velianstvo, ne izdajte me, itav bi se dvor valjao u homerskom smijehu. -Slikara amo da vas ovjekovjeim, grofe smijao se i dalje kralj. -Velianstvo, kad me zadesila srea da smo se tako sretno susreli, dopustite da vam saopim: sutra treba da poaljem u Milano glasnika. Moj vladar oekuje vijesti o povratku vaeg kancelara Varadija s prstenom. to da javim u Milano? -Sutu istinu: da je princ cjelivao Biancinu sliku i od sree poskakivao to e dobiti tako divnu enu! uli ste Alfonsa, ona pria o dvoboju je lana, kraljicu su krivo izvijestili. -Njezino velianstvo ne zna nita o zarukama? -Utanaio sam s vojvodom Ludovikom da zaruke drim u tajnosti iz posve neobinih razloga. Dakle, njenom velianstvu ostat e zaruke jo sakrivene. Za etiri mjeseca ima se obaviti vjenanje. To javite Ludoviku. Ve sutra e poeti pripreme za taj in. Dakle, to je tajna. Tko je prekri taj je izdajica. -Da, velianstvo!
~ 91 ~
Grof je izlazio iz dvorane s osjeajem da ostavlja grimiznu dvoranu kao izdajica, ali uz cijenu neizmjernih asova sree to ga ekaju. Uzeo je Isabellin ogrta i ponio ga hitno u dvorite. Kralj je izlazio polagano. Pod stupovima na izlazu ekao ga je kancelar Varadi i gledao ispitivaki. -Pravo ste rekli, Petre ree kralj. Milanski poslanik ima neke veze ili ihkani sklopiti s nekom enskom na mojem dvoru, ali je stradao. Naao sam ga u takvom poloaju da bi se i muenici bili nasmijali. Mjesto ljepotice za koju ste vi rekli da u nai s njime bila je Nardella... i opet se nasmije. -Ali neto me stalno podgriza. Eto, vidite: osjeam da tu sjedi ena za koju se bije moj sin, koja ugroava njegov mir i moje dravne osnove, a ne znam koja je ta. Niti ima nade da u doznati. Tolike sramote nisam doivio. -Pogledajte, vae velianstvo. Princ sjedi u drutvu gospode i njegov pogled ne luta za gospoama. Nikad to nisam opaao. Nemajte straha od ene za koju se bije princ. Ali
~ 92 ~
dopustite da vas zapitam: je velianstvo govorilo s kraljicom?
li
vae
-Da je muim tek to je dola s puta? Ne. ekam da ona sama progovori. -Njezino velianstvo upravo se vraa s Gordanom -upozori Varadi i pomakne se natrag promatrajui kralja. Ali u njegovu licu nije otkrio ni sjenke sumnje. Kao da ga je zaokupila neka druga misao, otro mahne rukom i okrene se svojem pouzdaniku: -Petre! Pala mi je na um divna misao. Pomou Gordane otkrit u tu ensku. Nee ni slutiti da je oruje u mojim rukama. Varadi, ostanite iza stupa dok se ne vratim, ovo e biti psiholoka zamka kojoj e nasjesti moj sin. Preao je ispod stupova gdje su bile kraljiine dvoranke i oslovi Gordanu: -Ne bacaj i toliko pogleda na onu muku skupinu, jer tamo je princ, a lijepa dama radi koje je trgnuo ma mogla bi vas liiti vaih uvojaka. Ona ga iroko pogleda svojim barunastim oima: -A tko je ona, velianstvo?
~ 93 ~
-Poite princu Ivanu i upitajte ga, kako to vi ve znate, hitro, otro i nenadano: "Visosti, za koju ste enu izloili svoj ivot?" -A on e mi kazati? I da vam donesem njegov odgovor? -Vi ste sazdani od samog vjetra. Nije potrebno da mi do nesete njegov odgovor jer nije lud da vam odgovori. Samo elim da upitate princa tono kako sam rekao. I ona se hitro udalji prema mjestu gdje je stajao princ u razgovoru s gospode a kralj se vratio k Varadiju. -Varadi dobro motrite na prinev pogled. -To u uiniti i ja. Netko od nas dvojice mora opaziti kamo e pasti prinev nesvjestan pogled kad ga Gordana upita za koju je enu izloio ivot I ostali su sakriveni budno pazei. Gordana je prila princu: -Vaa visosti, molim samo as, imam vam izruiti neto vano. Princ izae iz skupine i priblii se djevojci. -Visosti, dobro me sluajte: ne gledajte ni lijevo, ni desno, ni preda se. Kad vas neto
~ 94 ~
upitam, smjesta oborite pogled i gledajte u zemlju. Dakle, pazite: "Visosti, tko je ona dama za koju ste izloili ivot?" Ivan obori oi. Dugo je gledao u zemlju. -Vrlo dobro. Niste je niim odali. -Zato me to pitate? -Samo sam izvravala nalog. Oprostite mojoj drskosti- ona poe dalje kriomice bacivi pogled iza stupa. Tu su se skrivali kralj i Varadi i ljutili se. Kralj mrmlja: -Nije pogledao nijednu. Oborio je oi kao djevojica. Nisam li ja postien, posramljen od neke ene koju bi trebalo da smjesta bacim s dvora. Vojskovoa, pobjednik nad Turcima, stojim ovdje kao prava budala, a neka neznanka ruga mi se i podsmjehuje. Ovakvu zamku moe izmudriti samo napuljska princeza. -I ja mislim, velianstvo, to je igra kraljice. Dotle je kraljica u razgovoru sa svojim bratom Francescom lakim pokretom oiju pozvala Gordanu. -to ti je govorio kralj?
~ 95 ~
-Njegovo velianstvo mi je reklo da sam namigua, -To on uvijek govori sasvim neopravdano; poslao te k princu? -Da, rekao je neka zamijenim bolesnu dvorsku ludu i priom protjeram neke nepotrebne misli. -Nisi uspjela? -Princ je uvjeren da nisam sposobna ni za dvorsku budalu; I tako sam otputena i iz ove slube. Vae velianstvo, jedini ste na dvoru koji me ne mrzite. -A ja jedini koji vas ljubim upadne mladi napuljski kardinal Francesco sagnuvi markantnu glavu prema Gordani -Zabranjujem ti, Francesco, ovako govoriti djevojci koja je pod mojim okriljem. Kraljiin se brat pokorno povue, ali ne skine pogleda s Gordane. -Sad moe otii, Gordana, a kad odem, slijedi me u moju odaju. Ona se vrati k ostalim dvorankama. Morala je proi mimo Varadija koji je sada stajao sam s Damirom. Mladi joj se pokloni:
~ 96 ~
-Plemenita gospoice, smijem li vas napokon i ja pozdraviti? -Ako vam nije jako neprilino? Ne protestirate protiv toga? -upita Varadi Damira -Bilo bi uzalud. Nitko se ne moe pohvaliti da bi ga plemenita gospoica. Gordana smatrala dostojnim ozbiljnih rijei. -Kad priam ludosti, kau da sam ozbiljna; kad govorim ozbiljno, kau da se prikazujem onim to nisam. I opet vam velim, gospodine Damire, pozdravite me ako vam to nije neprilino. -Uistinu to ne razumijem. -I maloprije me netko nije razumio, a ipak sam ga oslobodila vjete duhovne stupice. Da sam mukarac divno bih ivjela kao dvorska luda. Ovako me svi ponizuju. Varadi namrti obrve: -Recite mi, Gordana, na putu ovamo primila je kraljica glasnika koji je donio vijest o prinevu dvoboju?
~ 97 ~
Djevojka je trgnula glavom da su joj uresi zadrhtali. Njene bademaste oi ine se kao dva mramorna kamena. -Gospodine Varadi, vi divno pitate opasne stvari. Ali, iza vas je kralj ... -Iza vas je kraljica. -Iza mene urotnik koji lei u tamnici. Njegovu glavu nosim na svojim ustima -Va je skrbnik utekao iz tamnice- apne Varadi. -Ona sklopi oi. I Varadi i Damir gledali su njene guste duge trepavice to se privile uz njenu put blistave prozirne bjeline. Nekoliko trenutaka stajala je ovako kao da zaboravlja gdje se nalazi. Onda podigne vjee. Oi joj se krijese. Rumenim, savreno rezanim usnama prhne smijeak. Vae lice potpuno se promijenilo ree Varadi. Ovog ste asa bili prelijepi. Stresla je glavom kao da se probudila. I opet ree bezazleno kao da se niega ne sjea: -teta to nisam dvorska luda. On smije biti i ozbiljan, dapae i zahvalan pa da odgovori na
~ 98 ~
ono to ste zapitali. Ali kad bi vam on i odgovorio ne bi vam koristilo, jer glasnici nikad ne putuju s natpisom na prsima iji su i tko ih alje. Samo dou, najave se i vrate. Gospodo, zaeljela sam malo gledanja. Vragolasto zaokrui oima, ali opet trgne glavu natrag. Varadi i Damir istodobno se osvrnu da vide od koga se to Gordana odvraa. Alfor i Enrico uporno gledaju djevojku. -Mladi grof Alfonso progoni pogledima upozori Varadi. -Nisam ih opazila. -Ni kod objeda? Neprestano je buljio u vas. Vrlo ste tono pratili. -Kad ste tako vjet promatra, barem mi recite tko je taj kieni gospoi -To e vam rei on sam. Eto, dolazi a mi se smjerno povlaimo- i povue Damira pod stupove. Enrico predstavi Gordani Alfonsa i nakon nekoliko rijeci spretno se udalji. Bez ikakva uvoda Alfonso ree: vas vrelim
~ 99 ~
-Dugo sam eznuo govoriti s vama, najljepa eno svijeta. -Zar ne poznajete kraljicu? Ondje sjedi s poslanicima. Rekla je to s toliko bezazlenosti da se mladi grof osupnuo: Govorim o vama, gospoice, ja ljubim vas... " -A ja nikoga! -Dakle, otvoreni su mi putovi da steknem vae srce? -itavo? -Ton vaeg pitanja gotovo je nepodnosivo uvredljiv? Ipak vas ljubim. Niste li to opazili ve za vrijeme objeda? . -Dakle, u Rimu se mlada gospoda za punim stolom klanjaju Amoru? -Gospoice, igrate se plamenom. -A vi britkim maem. -Nianite na dvoboj, naime, na moju igru s princom? -Igra za ljepoticu oito je nov obiaj? Ali vrlo prost, ponizuje... -Ljubomorni ste, moda? Na koga?
~ 100 ~
-Na onu tajanstvenu ljepoticu za koju ste trgli ma. -Tako mi asti, ne znam tko je. Princ nije htio da kae kralju. Vjerujete li sada da ljubim samo vas? -Moja vjera nije tako munjevita kao vaa ljubav. -Razumijem. Da mi uzmognete vjerovati, traite dokaza o mojoj ljubavi. Recite: kakav dokaz da vam poloim pred noge. -Moja glava nije tako hitra za domiljanje. Ako se strpite dan-dva, moda u smisliti. -Poludjet u za vama. -Ja sam krotiteljica kraljevih lavova. Zar niste vidjeli njegov kavez? To u vam pokazati sutra. Kralj uvijek sobom vodi svoje divne lavove i lavicu. Ona je divna i ukrouje lava. Ali, eto, dolaze dvorski uenjaci. -Ostanite, molim vas. -Zaboga, u pogibelji je moj dobar glas. Koketno naherivi lijepu glavu, otprhnula je k ostalim dvorskim gospoama. Debeli Galeotti prilazio je s tankim, neto viim gospodinom Alfonsu.
~ 101 ~
-Ovo je moj drug Bonfini. Uiva sreu to ga je uvela na dvor kraljica. A vi ste, grofe, zle volje? Izgledate kao da su vas skinuli s ranja. -Neto slino i pogleda prema Gordani. Zamamna je, ali ne moe s njom nakraj. -Rekao vam je Enrico: ohladit ete se im s njom progovorite. -Naprotiv! Gorim kao Neronova iva baklja; ali recite mi, gospodine Bonfini, ili obojica: kako vam se ini ova divna ognjena djevojka? -Kao lijepa knjiga ispisana neitljivim slovima. Nasmijala su se sva trojica. A kralj Matija dugo je promatrao svojeg sina. Najposlije ga pokretom oiju zovne k sebi -Ivane, to je to bilo danas kod stola? Kraljica je govorila o odabranici tvog srca? -Nita ne znam, moj oe. -ini se da je kraljica bolje upuena u ljubavne tajne mojeg sina. Moda si ak sporazuman s njom? -Nisam zasluio toliko sumnje, moj oe. . Onda mi reci ime te ene!
~ 102 ~
-Ni da me prognate njeno ime neu izustiti. -Tvoja tvrdoglava utnja iv je dokaz da je ljubi. -Ne znam to je ljubav. -Nisi znao, ali ovih dana dobro te promatram. Svakog asa spoznajem sve vie to poiva na dnu tvojeg srca. Ivane, uletio si u razapetu mreu. -Nisam oe, jer nije razvila mreu. -Ivane, vjenat e se s Biancom. -Da, oe moj! -I pazi: tko se usprotivi toj enidbi ili je pokua sprijeiti, smatrat u ga veleizdajnikom. A shvaa li dalekosenost te rijei? -Shvaam. I nemam nikakva razloga da se opirem vaoj volji. -To reci i njoj. -Nemam nikakva prava da kome govorim. -To bolje po tebe. Kralj promrmlja neku kletvu i onda e tiho: -Prozirem u tajne turskog logora, u spletke Friedricha III, u krivu igru Vladislava ekog,
~ 103 ~
a tu na mojem dvoru vidovitost moju navlai za ui i nos, ena. Niti izdaju ne bih tako okrutno kaznio kao ovu moju sramotu. Sin i otac duboko se pogledae. -Ivane, ako ti je draga, bjei od nje. Dvorski metar Mladeni najavi: -Velianstvo, polazak gradom. Njezino velianstvo e jahati. eli da se pokae narodu. -Vrlo lijepo. Dakle, idemo.
~ 104 ~
KRALJIINA PALMA
Beatrice eka kralja. Brokatna svila u dubokim naborima uuri oko nje. Iz irokih prerezanih rukava, to se sputaju do poda, bijele se njene gole ruke ispruene i spremne na zagrljaj. Kralj je uao i stao. -Napokon smo sami, Matija, doi k meni. Davno nismo sjedili jedno kraj drugoga. I povue nabore svoje haljine da mu na uskom sjedalu ostavi mjesta. Polagano se spusti k njoj. -Jesi li zadovoljna, Beatrice, s doekom? -Tako zadovoljna da sam posve razbuena. Ne bih mogla usnuti. Davno se nismo vidjeli, dragi suprue moj. Nisi li zaboravio taj dragi naziv? -Nisam, Beatrice. Glas mu zvui mirno. Oko mu je pozorno. -Ipak, u ratu si zaboravljao, ali ovdje podsjealo te moje mramorno poprsje na to da je Beatrice ponosna to je ena kralja ija slava see daleko preko granica.
~ 105 ~
Gledala ga je s izraajem udivljenja kojemu nije mogao odoljeti. Smjekao se. Hvala i priznanje ine ga slabim. -Donosim ti svoje srce, puno ljubavi i ponosa, moj slavni suprue. -Hvala, Beatrice odvrati mirno, makar mu njen hvalospjev oduzima sigurnost. -Jo sam neto donijela. Matija! Ona ustane, poe k ormariu i izvadi zelenu palmu. A on je gleda kako lakim dostojanstvenim korakom ide prema svojem mramornom poprsju, kako uzdie lijepu bijelu ruku. as mu se pogled zaustavi na lijepoj bijeloj puti i trepti. Ali se odmah smiri zaokupljen je njenom kretnjom. Beatrice poloi na bijele mra morne prsi kipa zelenu palmu. Njen ivi profil stapa se s kame nom. udi se neto, Matija. Dakle, ne shvaa? -Palma znai slavu, trijumf. -I mir! Mir meu nama, Matija! -Izmeu tebe i mene? -Izmeu nas troje.
~ 106 ~
-Misli na Ivana? -Dakako. Stajala je na tamnom sagu u svijetleem sjaju, to je prekrio njenu ljepotu. Tamnoplava kosa sputana nakitom obasjana je svjetlom s venecijanskog lustera. Malo razbarueni uvojci pod zrakama svijea izgledaju kao neka aureola. Stoji dostojanstveno, mirno, ne mie se, kao da zna koliko njena dostojanstvena ljepota djeluje u tom poloaju. -Pol godine, i vie, ivjela sam udaljena od tebe. Odvie za rastanak, a upravo dovoljno za razmiljanje. Vie puta manje se doivljaje u kretnji ivota nego u kretnjama naih misli. Za ovih est mjeseci mnogo sam doivljavala, misaono. Njen glas zvui kao neko daleko zvono. Jo uvijek stoji na istom mjestu kao da oslukuje svoj glas. svoje rijei, a ispod bijelih kosih vjea upire tamno oko u kraljevo lice to je okrenuto prema njoj, puno napete pozornosti i iekivanja. -Zagledala sam u sebe, Matija. I poto mi je sve bilo jasno, pogledala oko sebe.
~ 107 ~
Tu si bio ti, samo ti, a daleko iza tebe u magli spazila sam Ivana blijeda i alosna. Da, mrzila sam ga. -A zato? -Na to pitanje mogu odgovoriti tek danas poto sam sve doivjela u mislima. Sad znam i priznat u. Njegove zjenice su nepomine. Promiljenom pozornou upile su se u nju. -Nikad nisam slutila koliko sam poniavala samu sebe mrzei njega. Sad mi je jasno da sam u njemu mrzila tobonju suparnicu. -Prolost, davna prolost! -Ne smatram to ni prolou. Matija, to nije tvoja prolost. Nije nita. Mukarci, pa bili oni i kraljevi, uzimaju bilo kakve djevojke, a da o tom ne vode rauna ni oni ni te djevojke. Kod tebe je bio sluaj da se rodilo dijete. A kako si plemenita srca, nisi ga dao nekakvom barunu. Nesvjesno sam se poniavala ljubomorom na jedno stvorenje koje ne dosee ni do mojeg podnoka. Moda sam tvojeg sina mrzila ba zato to je bio povod mome samoponienju. Ali ovo vrijeme to sam ga provela sama u Budimu izvela sam sebe na
~ 108 ~
pravi put: izbrisala tragove ponienja. Zapravo, tvoj sin tvoja je krv. Dakle, elim mu biti dobra skrbnica. Vidi, Matija, zato sam donijela palmu. Odsad neka ne bude nikakva povoda razmiricama pod naim kraljevskim krovom. Kralj polako ustane i poe prema njoj korak po korak kao da na tom putu razmilja, nagaa i nastoji prozreti. Gleda joj u oi. Ona mu dolazi u susret ispruenim rukama. -Beatrice, ovo je dostojno tvojeg uma i srca ree kralj toplo. Bijelu golu ruku poloi mu na rame i posve izbliza zagleda mu se u oi. Uinio je malu kretnju kao da je eli povesti do sjedala, ali ga ona sprijei poloivi mu na rame drugu ruku: -Tvoj ivot je borba i slava. Da ti borba bude laka, slava slaa, evo, okitila sam se paunom. -To je moj najljepi dan! rekao je mirno, toplo, ne miui se, kao da jo uvijek na pola puta oklijeva jer istrauje. -Jo e doivjeti, Matija, ljepih dana. Tvoj sin je tvoja krv. Brinut u se za nj kao da ga je
~ 109 ~
rodila jedna od kraljica iz tvojih dvaju prvih brakova. Hou da ti pomognem da momka usrei. -Sad razumijem srdanost kojom si ga danas privinula na svoje grudi. -ini se kao da je u suprotnosti s tim to sam danas spomenula onaj dogaaj s Alfonsom Borgia. Uinila sam to zato da itavom dvoru i svim gostima dokaem kako sam se promijenila Prema njemu, kako u mu biti dobra, ak da neu osuditi ni dvoboj to bi ga on poduzeo za enu koju ljubi. Naprotiv, ba u ja zagovarati njegovu ljubav, jer djevojka je njega dostojna. Posljednje njene rijei ustalasale su u njemu radost da e doznati to dosad nije uspio: -Misli dakle, Beatrice, kraljevskog sina? da je dostojna
-Ki je vojvode i sestra tvoje ene, dakle dostojna! -Isabella! -Kako? Ti ne zna? -Ali ona je zadala rije Enricu.
~ 110 ~
-Da, rekla mi je da si je zatekao kad joj je htio iznuditi prisegu da nee poi za Ivana. Pomahnitao je saznavi da se Ivan kani tui s Alfonsom radi nje. Ivan tvoja krv plane estoko. Kao da gledam tebe. Znam da bi za Beatricu sasjekao svakoga. Oboje kao da su napeli sve svoje snage prikrivajui svaki svoju misao. -Tvoj sin bit e sretan s Isabellom, uvjeravam te, jer ga ona iz sve due ljubi. I ba to je bio povod to sam te molila da napusti svaku drugu enidbenu osnovu s Ivanom. Nevidljive iskre frcaju izmeu njih, ali ih oni gase svojim mirom: -teta to mi nije prije govorila ree kralj ovako sada ne bismo imali dvije zapreke... -Koje? -Ponajprije, Enrico e u ljubomornom ludilu poiniti sablazni. -Ako pisne, vratit u ga u Napulj. Preko te smo, dakle, zapreke preli. A druga? Vojvoda Ludoviko ve zna moju namjeru da Biancu vjenam za Ivana. Kao da su iskre zasvjetlucale u njenom oku, pretvorile se u munje i prijete
~ 111 ~
gromovima. -Tko je o tome govorio Ludoviku? Grof Marcello nije mogao ekati i poslao je vojvodi obavijest da u poslati prosce. -Moj otac odabrao je Biancu Sforza za vjerenicu mojem bratu, a kako je on oev nasljednik na prijestolju, vojvoda Ludoviko radije e vjenati Biancu za princa napuljskog koji e je uiniti kraljicom nego za Ivana. On je, dodue, bogat ali itav ivot ostaje samo liptavski vojvoda. Jedva nekoliko asaka ostaje meu njima napeta teka stanka. Ona ga gleda meko i toplo, a kralj joj uzvraa mirom u kojemu odsijeva pozadina njegove osnove: -Ivanovi astrolozi prorekli su da e on postati vladar. A danas tako apu i nai stalei. -Ivan? Tvoj nasljednik? -To je elja svih stalea i velikaa. Dakle, potrebno je da Ivan uzme i kerku vladara, a Ludoviko je moan i odluan, Biaka bogata. Spustila je bijele vjee. Crna crta visokih obrva kao da se jo vie povisila i jae aokmfib. J
~ 112 ~
-Ne, ti se ali. -Kako? -Kad bi ti uistinu htio da svojeg sina uini nasljednikom, onda bi zacijelo najprije pomiljao na enidbu koja bi tebe jo ue vezala sa mnom i s napuljskim kraljem. U tom sluaju sigurno bi zatraio za Ivana samo moju mlau sestru. -S tvojim slavnim ocem i njegovom obitelji veu me najljepe i najmilije veze po tebi, a s tobom me ne moe vezati nita vie i jae nego srce. Zato je potrebno da potraimo na jugu jo vie saveznika i prijatelja. Pol;! i, vrlo polagano ona se okrene i polazi jedva ujnim korakom kraj lustera, pa se tamo zaustavi i okrene. A kralj pozorno pazi gotovo vrebajui svaku kretnju njenog i ti glave. Kad se obazrela, pogled mu je opet miran i staloen. -Ti si, Beatrice, u Budimu sigurno ula osnove s Ivanom -zapone sad on, jer je ona utjela. -Da bude tvoj nasljednik? O toj :, ._ a i S:L_ALm sigurno govorili.
~ 113 ~
-Ni rijei nikad nisam ula da bi tko uope pomiljao na Ivana. -Ba nitko? -Ni tvoji najvjerniji pristae. -A protivnici? upadne on naglo kao maka i uhvati je pogledom. Ravnodunim mirom izdrala je tu navalu. -S tvojim protivnicima Beatrice ne raspravlja o dravnim poslovima. -Krivo si me shvatila. Nikad mi ne bi palo na um da moji protivnici, bivi urotnici, raspravljaju o mojim kraljevskim inima s kraljicom koja mi je draga ena i suvladarica. -Zato si, dakle, mene upitao to misle tvoji protivnici? -Pri tom ga pogleda otvorenim oima, glas joj zvui mirno, iskreno. -Jer su u Budimu u mojem odsustvu dolazili k tebi i Banfy i oni drugi. Njena nepominost naas nalikuje na mramorni kip pored nje. Nita ne odaje dojam kraljevih rijei. I on isto tako nepo mino gleda , znak zaprepatenja. Mjesto toga ona mirno zapita: -Varadi te izvijestio?
~ 114 ~
-Zapitao sam ga s kim je govorio na dvoru i tako je spomenuo Banfija. -Biskup Petar uistinu je tvoj zao duh, Matija. -Beatrice, zna da sam vazda bio gospodar sebe i svoje volje. -Znam da ne podlijee niijem utjecaju, ali prirodno mora podlei krivom izvjetaju. -Dakle, biskup je lagao? Banfijevci nisu bili na dvoru? -Bili su, i to upravo kod mene. Opet je nekoliko trenutaka prolo u tekoj utnji. On je ekao. -Iskoristili su tvoju odsutnost da me zamole milost, a molitelje moram primiti. Zamolili su me da im pomognem kako bi im kralj opet poklonio svoju milost, zaboravio sve ono to su u svojoj zaslijepljenosti skrivili protiv njega. -A ti si ih odbila? -Dva tri puta nisam ih primila i uzalud su dolazili na dvor. Napokon sam obeala posredovati. Uvjerila sam se da misle iskreno. Pa to je i prirodno. Tvoje slavne trijumfalne pobjede na bojnom polju ba sada u Bosni, pa
~ 115 ~
i one nad Friedrichom i Vladislavom ekim tako su velike da su tvoji urotnici uvidjeli kako e uiniti vrlo mudro pokore li se i zamole te za oprotenje. Doslovce ovako rekao sam biskupu Varadiju. Unaprijed sam znao da se tako zbilo, a Varadi mi je to potvrdio... -Jer je jedino prirodno. Meutim, mi smo se udaljili s puta na kojem se nismo sporazumjeli. Opet poe blie i zagleda se u njega prodornim, duboko povrijeenim izraajem. -Iskreno sam odluila da Ivanu budem dobra i briljiva. Dapae toliko da zagovaram i njegovu ljubav prema Isabelli i zato, Matija, elim da mi odgovori na jedno pitanje, posve iskreno. Uistinu misli Ivana uiniti nasljednikom svojeg prijestolja? -Zar to nije prirodno? -Spustila je glavu kao da ju je netko udario u potiljak. -Nisam slutila. Dakle, toliko ljubi dijete neke druge da zaboravlja... i ne spominje... -to?
~ 116 ~
-Da ima enu, mladu, zdravu koja ti moe dati zakonita sina. -Beatrice... -U njegovu je spoitavanje. glasu neto od ukornog
-est mjeseci ivjela sam samo za tu jednu misao. Pozvala sam iz Italije najpametnije lijenike koji su svu znanost svijeta iskoristili da se izvri jedina moja elja, kao to se ispunila jednom elja vojvotkinje Sforza nakon dvanaestogodinjeg braka. -to mi to govori, Beatrice? -Stidim se to govorim. Jo vie se stidim to se nadam, to sam se nadala da e kliknuti od radosti kad ti objavim da je najvei talijanski lijenik Bartolomeus, poto me pet mjeseci lijeio, najzad izjavio kako nema vie nikakvih prirodnih zapreka da rodim. -To je rekao Bartolomeus? -I napisao ti u pismu koje ti alje po meni. l firentinski astrolozi poslali su mi svoje miljenje: za godinu dana meni e se roditi sin. -On stoji jo uvijek ukoen, ali se u njemu sva snaga zaljuljala.
~ 117 ~
-Nisam slutila, Matija, da ti i ne misli da sam tu ja. I kako te sada gledam, moram se postidjeli jer da se to dogodi, na sin bio bi tvojemu na putu! -Beatrice! Prihvatio je njene ruke i skinuo ih s njenih oiju. -Ubio si mi radost u nadu koja me svu proela. Nadu, tebi dati sina nasljednika, zakonitog nasljednika. Tebi ga ne treba, jer ti ima nasljednika. Njegove su obrve drhtale i usne mu se stezale. Ona mu otme ruke i ustane. -Odvie je bolan ovaj as, Matija. Moj dolazak u ovaj grad znai: smrtni udarac! Tvoje srce posjeduje sin neke druge. -Beatrice, nita vie nisam elio nego nasljednika iz naeg braka. Tek kad sam izgubio nadu da u ostaviti zakonitu krv na prijestolje latio sam se osnove s Ivanom. Beatrice, kad bi se ispunilo to mi veli, bio bih vrlo sretan. -U tebi sam vidjela preneraenje, a ne sreu. Opet je pokrila lice rukama i zajecala. Kralj se sagne k njoj i sklopi ruke oko njenih ramena.
~ 118 ~
-Smiri se, Beatrice, kad bi to bilo... -Tvoje osnove s Ivanovom enidbom dokazuju da ne eli sina od napuljske, princeze. Dobro, neka ga ne bude, neka se ostvare tvoje osnova s ovim sinom. -Beatrice, vjeruj mi, kad bi se to dogodilo, napustio bih sve osnove s Ivanom. -Ne, ne, svreno je. Ti si rekao svoju. Ne vjerujem vie ni u ta. Ti ne eli sina u braku. Ustala je i pola. -Kao dokaz tome da ga elim, evo, odgodit u sve svoje osnove, sve svoje namjere. -Odgoditi? to to znai? -Kad bi nam se rodilo dijete i bio bi sin, sve su osnove s Ivanom razbijene, ali kad bi nam se rodila djevojica, i opet bi moja elja da na prijestolju ostavim svoju krv leala samo u Ivanu. Ti ne zna to sam mislio, Beatrice, kad sam izrekao: odgodit u. elim to u vruoj nadi i elji da se ispuni to si mi obeala. -Ti sam zna koliko svoje ine upravlja prema nalazima astrologa, a oni su rekli godinu dana.
~ 119 ~
-Rok ne stavljam, Beatrice, to je u rukama providnosti... ja, ja odgaam. -Da ti vjerujem? -Vjeruj! Volja pobjedonosnog vojskovoe samovoljnog kralja pala je usporedo s njegovom glavom na bijele mramorne enske grudi, a na njenim usnama lebdi ledeni smijeak promiljenog probjednika...
~ 120 ~
VLADAREVA VLADARICA
Drugog jutra ue kralj u svoje odaje. Njegov stari pouzdanik dvoranin Radulo ve je sjedio za poslom i ureivao knjige na stolu, un su paevi otvorili vrata, ustane. Male stareve prijatne oi upravile se u kralja tako indiskretno da je uzeo sa stola neki papir i kao da se u nj zadubio. Najposlije pone etati po sobi, ali Radulo osjeti da mu gospodar kao obino ea povjerljivog razgovora i pokua ga pogledom ohrabriti. Ne mogavi odoljeti tom izazovu, Matija upita gledajui u zemlju: -Ti nisi nikad imao enu? -Hvala budi dobroti enskog gospodstva. -Zato veli gospodstva? -Uvijek one gospodare mukarcem, bio on prosjak ili kralj! -Moj starce! Pravo veli. ene vladaju i nad kraljevima, ali one posjeduju dva ezla: suze i ljepotu. -I lukavost... Odgovor je izreen jednostavno bez ikakva prizvuka i kralj neto dublje spusti glavu,
~ 121 ~
bojoj,
potedio
me
zamisli se i kad je htio da neto kae, ue kancelar Varadi. Neprijatnom utnjom sreo se kralj sa svojim kancelarom, utnjom i pogledom to je bilo znaajnije i jae od svake rijei. Kraljeva utnja prisili Varadija da se nijemo pokloni i sjedne uz posao. Kralj odredi da mu dozovu milanskog poslanika. -Otpratio je njeno velianstvo primijeti Varadi, a kralj kimne. u crkvu
Uoe kraljevi tajnici Baka i Filipec. I oni su oekivali da e im kralj saopiti neto vano. No, zapoeo je govoriti o dravnikim poslovima kao da se od kraljiina dolaska nije oekivalo nita to bi bilo u vezi s dravnikim pitanjima. Onda najavie milanskog poslanika grofa Marcella koji je upravo dopratio kraljicu iz crkve. Njegovo je lice bilo neobino vedro, oi su mu sjale pritajenom sreom, unato tome to ga je Varadi nekoliko puta drsko pogledao. Sjedei nasuprot kralju, sluao je pomno njegove rijei. - Odluio sam grofe, da vojvodi od Milana napiem pismo. Makar sam Friedricha istjerao iz Bea i dobro se tamo uvrstio, on se sprema da me uznemiruje. Moglo bi doi
~ 122 ~
do novog rata, a to me nuka da prinevo vjenanje odgodim na kratko vrijeme vrlo kratko vrijeme. est mjeseci, moda osam... Kraljevi su pouzdanici odloili pera. Varadi digne svoje male oi prema kralju, ali on izbjegne taj pogled i upusti se s poslanikom u razgovor. Filipec i Baka pogledali su se kao da jedan drugome dojavljuju: "To smo i oekivali." Jo poslanik nije ni izaao, kad ue, princ Ivan. -Doao sam, moj kraljevski oe, da vam zaelim dobro - Lijepo. to nisi pratio kraljicu u crkvu? Treba da joj ugaa, poklonila ti je svoje srce. Neka u na dom uu mir i spokojstvo. Princ je utio. ulo se estoko kripanje Varadijeva pera po papiru. Ivan je bio neobino brzo otputen. Odmah zatim kralj nastavi dravnike poslove da Varadi ne bi togod prigovarao ili pitao. Tada uoe u dvoranu dvorski metar, Maar Orban i Hrvat Stjepan Mladeni i oba komornika Ladislav i Mihajlo.
~ 123 ~
-to je? zapita ih kralj. deputacija? Orban se pokloni
Kakva
je
to
-Velianstvo, grof Enrico izdaje voranstvu odredbe koje nikako ne spadaju u njegov djelokrug. Prelazi preko svih mojih odredaba, dapae me tako kruto uvrijedio da bih morao povui ma da vae velianstvo nije zabranilo... -to je opet? Zar e opet zapoeti stare kavge? Dosta mi je toga. Neu dopustiti da se oba dvoranstva kolju. Neka nastane mir i ljubav meu dvoranima, a vi imate prednjaiti. -Velianstvo, nikad nisu tako drsko nastupali protiv mene kao danas od rana jutra. -Dobro, dobro, rei u im. A vi budite strpljivi. Idite! Nezadovoljni, izali su na trijem: - Zato se ljutite primijeti Stjepan Mlaeni. Sad je ona tu, dakle kralj je sluavka. Mihajlo i Ladislav od Srednjice zaustavljaju se: -Takav junak, a ona ga oblai u suknju! -Kad bi ga samo vidjeli Turci!
~ 124 ~
I otili su oboreni i glava tiho i zamiljeno kao da ih pritite mora. Kraljiini dvorani, naprotiv, prolaze pored njih drsko izazivajui. Dva su dvoranstva jedni spram drugih: sa starim prezirom i poveanom mrnjom. Kralj Matija obarao, je oi kao da se boji sastati s pogledima svojih pristaa. Najednom najave da je u biskupski dvor stigao papinski poslanik iz Rima. Na kraljevu elju odoe Baka i Filipec na Kaptol da doprate papinskog poslanika. Varadi je ostao sam s kraljem. ustane i pokloni se. - Velianstvo, molim da me otpustite iz svoje slube. -to vam se to poraelo u glavi? Pazite, za vae rijei iz ove Odaje put vodi u tamnicu. -Kako vae velianstvo eli... -Uistinu, vaa drskost ne poznaje granica. -Ako su iskrenost i vjernost sestre, onda vae velianstvo nije pogrijeilo u sudu. -U vjernosti se svojoj revoltirate protiv mene? -Revoltiram samo protiv toga da vae velianstvo razrui kraljevstvo kojemu je dalo slavu i snagu. Velianstvo odgaa prinevo
~ 125 ~
vjenanje, kraljevstva.
dakle
ugroava
sigurnost
-Osudili ste me na ranu smrt. Zar mislite da se kanim maknuti sa svijeta prije nego ostavim nasljednika prijestolju? Mu od etrdeset osam godina ima jo vremena. -Prije tri dana vae je velianstvo naglaavalo da nema vremena i najavilo da se vjenanje ima obaviti za etiri mjeseca. Tko bi se usudio da tu enidbu odgaa ili sprijei smatrat e ga veleizdajnikom. -to biste vi rekli da mi se rodi sin? U malim biskupovim oima zatitra neto podrugljivo: -Prije tri dana kad sam izvjetavao vae velianstvo u ovoj odaji, vi ste mi doviknuli da ne troim rijei za nemogue stvari. -Prije tri dana situacija je bila drugaija. - To Je istina. - Do avola, to hoete, Petre? -Da me zatvorite u tamnicu, ondje moja savjest mora uutjeti. -to je grize na slobodi?
~ 126 ~
-Odgovornost kad bi utnjom odobravao vae ine. Kralj srdito udari akom po stolu: -Za moje ine odgovaram ja. -Dobro, velianstvo. Onda molim barem da se rijei ono to se tie samo mene, kancelara. Obeali ste pitati kraljicu razlog koji je nuka da je protiv enidbe koju ste, evo, i odgodili. Razlog je pravedan. Kraljica je zdrava i mlada i moe mi jo dati zakonitog sina. -Je li o tome njezino velianstvo raspravljalo i s vaim urotnicima? -Ne, o tome nije raspravljala- razbjesni se kralj. -Oni su zamolili kraljicu posredovati da im poklonim milost. -I vae velianstvo to vjeruje? Kralj skoi: - Vaa mrnja prema kraljici dovest e vas na stratite! -A slabost vaeg velianstva prema kraljici dovest e kraljevstvo u propast. Spreman sam za ove rijei poloiti glavu. Velianstvo neka
~ 127 ~
ne misli da govorim u svoje ime. Svi vai pristae i poslanici koji vas vjerno ljube, koji su odani ovom kraljevstvu ele umirenje da je pitanje nasljedstva ve jednom rijeeno. O tome ovisi mir i opstanak ovoga kraljevstva. Velianstvo najbolje zna da kad bi umrlo nenadanom smrti, u sadanjem stanju, ovo kraljevstvo bik pozornica borbi za krunu. Mjesto da kralj plane, utei se obazre oko sebe kao da je osjetio podmuklu slabost to se ulja oko njega. Varadi iskoristi as: -Moe li, velianstvo zamisliti da e Banfy i njegovi prijatelji moljakati vau milost? Ako je to istina, zato ve nisu poslali svoje molitelje. etiri mjeseca bila su dovoljna. Zato nisu poslali svoje ete na bojno polje u znak pokornosti vaem velianstvu. Zato nisu doli i oni, kao to su doli Hrvati, da se biju protiv Turina? Dok je govorio kralj je gledao preda se. Pogled mu padne na brokatni zastor koji se lako ljuljao. Onda tiho poe blie i odgurne ga. S one strane stoji starica s crnom kapicom na sijedoj kosi, u ruci joj srebrna zdjela sa smokvama.
~ 128 ~
-Evo, kraljevsko dostojanstvo, svjee smokve iz moje domovine, molim uzmite. -Ne uznemiruj me, idi!- rasrdi se on i dok je staricu uputio u druge odaje ponese zdjelu i stavi je na stol. -Velianstvo -primijeti Varadi znaajno naglaavajui svaku rije- bilo bi dobro kad ne biste tako voljeli smokve... -Da me njima tko moda ne otruje? -To ne velim, ali neto mi kazuje da e smokve odluiti sudbinom ovog kraljevstva. -I hoe, jer kralj i njegov kancelar, evo, jedu iz jedne zdjele i ponudi biskupa, a sam uzme i zagrize. To uistinu, osvjeuje. Danas ih je donio kurir iz Italije! -Bude li vae velianstvo i dalje rado jelo smokve, iz ove e zdjele blagovati trijumfirajui vai neprijatelji. -Ne biste li moda savjetovali da se rastavim sa enom, da pregazim njeno tijelo. -Velianstvo, juer uvee ste mi rekli: "Tko pokua osujetiti moje osnove,- udarit, e o peinu", a danas, vidim, o peinu su udarile vae osnove.
~ 129 ~
Kralj srdito baci na stol smokvu: -Upamtite, Varadi, svakog drugog ovjeka koji bi sa mnom ovako govorio bacio bih u tamnicu. No poznajem vau vjernost i poznajem va zao jezik! Odgodio sam vjenanje i ostajem pri tome dok se potpuno ne uvjerim hoe li se ispuniti navjetanje znamenitog lijenika Bartolomeusa i firentinskih astrologa. Uvjeren sam da biste vi bili najsretniji da mi se uistinu rodi zakoniti sin! To bi uistinu bilo sretno rjeenjel
~ 130 ~
SUDBONOSNA BOJNA IGRA

-Hoemo princa Ivana, princa! ivio princ Ivan! -Neka nastupi princ!- viu gledaoci to vrve poljanom ispod Gria. -Neemo ove komedije! -prosvjeduju iz svega grla dok pred njima u sredini okruga biju bojnu igru etiri borca. Na njihovim oklopima lepraju ute, crvene, zelene i modre tkanine. S visoka ljema lepra areno perje. Konjima sa sedla pada tkanina u naborima sve do zemlje kao povlaka. Samo konjske glave vire iz tih haljina. A ljudi se rugaju: -Gospodari i konji nose suknje. Neka nastupi princ. Hoemo princa Ivana. Na tribini pod plavim baldahinom sjede kraljica, kralj i niz kraljiinih roakinja i dvoranika. A iza tribine, na istini, posve sam stoji Alfonso. Na oklop odjenuo crveno-bijelu tuniku. Sa ljema mu pada uma perja. Neprestano pogledava prema ogradi gdje je otvoren izlaz s tribina. Odanle se odjednom douljao Enrico u sveanoj haljini preivaa bojnih igara.
~ 131 ~
-Jeste li spremni, Alfonso? -Kao nikada. A princ? -Tamo je u svojem kraljevskom atoru. Nita ne slutei eka. -Doekat e... -Recite, Alfonso, hoe li dugo trajati vaa igra s njim. -Dok mu ne probuim rukavicu ili ga zahvatim negdje ispod vrata, im osjetim da je moj ma naao njegovu kou, poet u malaksati, gubiti snagu i princ e me pobijediti. Ali kakva je to graja, Enrico? ivi poklici s ove strane bojita povukoe obojicu do ograde tribina. Opazili su kako je sredinom okruga bojnih igara ujahalo dvadesetak konjanika. Na elu im na plemenitom konju sjedi mu u crvenoj, zlatom vezenoj dolami sa tri reda dukata oko vrata. Ma je okovan draguljima, kalpak ureen zlatom i biserima. Ispod njega pada tamna kosa. Iz lica snanih muevnih crta provejava neka plemenitost. Brci su mu puni. Samosvjesna snaga izlazi iz itave pojave koja zna da nad njim lebdi aureola junaka.
~ 132 ~
Tako mi asti, ovaj nalikuje na rimskog imperatora zapanji se Alfonso. Ovi dukati su kraljevski. -To je vojvoda Lovro Iloki, sin bosanskog kralja Nikole koji je pao u ratu s Turcima. -Sin bosanskog kralja? Zato nisam to ja! Svi ti dukati i sve zlato to je na njemu bilo bi moje! -Mnogo vie, moj grofe, ima on dukata koliko vi vlasi na glavi, a njegovi dvori uistinu su vojvodski. Slovi junakom i, eto, vidite kako ga svijet pozdravlja. -I lijep je i jak kao gora. I kako mu kralj prijateljski prua ruku! -Voli ga i tuje, jer mu je u boju desna ruka. Nazivaju ga "kraljevim maem''.. Alfonso se zablenuo u Lovru koji je siao s konja, poao kralju i kraljici pa im se poklonio duboko, ali dostojanstveno. Matija mu radosno prui ruke i pozdravi ga: -Junae moj, dobro mi doao! Gledaj, kraljice, to je moj junaki Lovro Iloki prikae ga kralj Beatrici. Bio je ranjen na bojnom polju i zato nije mogao prije stii k nama na Gri.
~ 133 ~
I tada se Lovro sagne kraljici. Ona ga ljubazno ispituje dok mu kralj ne odredi mjesto pokraj bana. Alfonso priapne: Enrico moram otii. Odmah e se nastaviti igra. Do veselog vienja! Dvorski metar Mlaeni najavljuje: -Dvoranka njezinog velianstva Gordana plemenita esmiki ogledat e se na maeve s plemenitim gospodinom Gerebom. -Nemir obuzima ljude. Gordana je sa svojim suborcem ujahala pod kraljevsku tribinu. Snanim zamahom maa pozdravlja kraljevski par. Tamnozelenu odoru pokriva gvozdeni oklop. Na glavi joj ljem sa crvenim perom. Bademaste oi mirno zaokruuju sveanu skup i niz kraljevskih odlinika dvorana i dvoranki, Svima se smijei, svakog pogleda i svakom alje veseli, vedri, bezbrini pozdrav. Lijepa je, samosvjesna i nasmijana. -Kremene li djevojke!- ushieno usklikne Lovro Iloki. Kao da je sestra svetog Jurja, a ki vile! -Tie apne ban- kralj je ne voli!
~ 134 ~
-Ovo boanstveno edo nije mu po volji? zaudi se on, ali nije dalje govorio, jer se kralj namrgodio. -Beatrice, zato si joj dopustila da ovdje nastupi? -ree Matija prijekorno, -U Italiji je to svagdanja pojava da se ene na turniru biju. U Budimpeti je prije dva mjeseca izvojstila pobjedu. elim jo jednom iskuati njeno umijee. -Ako i sad uspije, prikazat u je u Beu. Vae Velianstvo priredilo nam je veliku radost- primjeti Lovro Iloki- da vidimo njenu vjetinu. Kad ste vi tako oduevljeni ree kralj to mogu ja. -Dakle, da vidimo to strailo! Tamo u okrugu svjetina se giblje. Zatrubili su znak za poetak. Ljubopitna pozornost svraena je na Gordanu. Njenog protivnika kao da ne vide. Sve oi slijede njen ma, ali mnotvo gledalaca prati smjeei se. -Puta protivnika da je napada- opazi kralj ona se samo brani.
~ 135 ~
-Lagano, paljivo i vazda spremno -doda kraljica. -Oito kani protivnika umoriti svojini krivudanjem. -Prava enska taktika opet- e kralj. I muki je dvoranku. slijedebrani kraljica svoju
-Njezino velianstvo pravo veli -doda Lovro potpuno se slaem s kraljicom. . -Valjda nee, Lovro, i ti na stranu ove mukarae? -Moram jer divno barata s maem. -A oni tamo, eto, smiju se- primijeti kralj. -Nita ne razumiju- srdi se kraljica. Svjetina je nestrpljiva. Plemii prezrivo slijeu ramenima. Plemkinja s maem u ruci. Gdje joj je vezivo? Meutim, Gordana je izmijenila taktiku. Poput make iz zasjede najuri na svog protivnika i lukavo i smjelo natjera ga -na uzmak i onda promiljeno saspe udarce hitro, estoko, gotovo bez daha. Maevi zvekeu, protivnik uzmie, sve vie nedorastao tolikoj brzini. Neto je bravurozno u njenoj ruci.
~ 136 ~
Njena snana munjevita protivnika i on je pobijeen.
navala
natjera
S kraljeve tribine poklici. Lovro se ushiuje, kraljica odobrava. Kraljiine dvoranke rumena lica udaraju o dlanove. Plemii u okrugu neprijatno ute. Po koji muki graanin ne moe zatajiti priznanje. ene su zbunjene. Njima je pred oima suknja. Pa ipak, ona slavodobitno prilazi tribini. Zadovoljna sam tobom- pohvali je kraljica. -Uzet u je sa sobom na Turina -doda kralj ironino -pa da onda vidimo. -I ne bi vam bila, velianstvo, na sramotu ree Lovro glasno. -Gordana se obazre k njemu toplim zahvalnim pogledom.Ponovno Mladeni izlazi na istinu i najavi: -Njegova visost princ Ivan. Zagluno klicanje prekide dvorskog metra u pola izreke. I graani, i plemstvo, i puk kao da iz jednog grla pozdravljaju: -ivio princ Ivan, unuk Sibinjanin Janka!
~ 137 ~
Povici padaju kao kia nad kraljevskom tribinom i po bijelom mramornom kraljiinom licu. A tamo dolje kraljevski dvorski Metar Mladeni mae rukom i dovri objavu: -Molim da sasluate dokraja: njegova visost princ Ivan ogledat e se u mau s najslavnijim maevaocem s juga neakom njegove uzoritosti kardinala Borgie, grofom Alfonsom! Ali ljudi ne sluaju taj veliki naslov, ve viu: -ivio princ Ivan! Princ je rinuo vizir gore, pa iz okvira njegova viri nasmijano lice, vedre oi pune duboke dobrote. Okree s k malom plemstvu i graanstvu. U njihovu klicanju i prinevu pogledu kao da je neki tajnovit i nesvjesni sporazum. Kao da neto kazuje to im ie zajedniko. Ivan obilazi okrug, pozdravlja i odzdravlja. Griki graani, kaptolski puk i plemstvo bacaju prema njemu klobuke i kliu. I nitko ne vidi Alfonsa to je ujahao u napadno lijepom gipkom oklopu. Enrico mu priapne: -Neka vas ne zbuni to urlikanje prostaka. Nisu ni pozdravili.
~ 138 ~
-Upravo me to drai. Mene i ne vide. Ipak, presjei u im sve nade. Divan je to osjeaj pri pomisli da u iljak maa zadrti ne samo pod prinevu kou nego svoj toj stoci. Nema vee radosti nego drugima zadavati boli. Da, drugima zadavati boli to je ivot! ekam taj as ba kao i posjed Gordanine ljepote! -Poite pred pozdravite. kraljevu tribinu, treba da
Alfonso odjae do tribine. I princ je stigao. Skrivenim ponosom kralj promatra svoga sina. Napadno ljubazno domahuje mu kraljica. -elim ti pobjedu, Ivane! Truba zatrubi. Borci pojure u sredinu. Paevi pritre. Enrico odreuje polja okruga za boj, a onda otrim pogledom hvata Alfonsa. Obojica se spajaju uizraaju dubokog zadovoljstva. -Princ se smijei -apne Alfonso Enricu ne sluti uitak radosti to drugome sprema boli, pa miri prema gledaocima, dodirne pogledom princa i na usnama mu se potkrade ironian smijeak. Ivan izvue ma vrsto, hitrom i ivom kretnjom burne samosvjesne mladosti.
~ 139 ~
Prosvjed gledalaca skrenu Enricovu pozornost. Okrene se na onu stranu odakle je dolazio. Gordana je ula u bojni krug i krenula k Alfonsu. Svjetina vie: -to hoe opet ova ena! Alfonso zapanjeno bulji u Gordanu koja mu se pribliila. -Gospodine grofe, imam jednu molbu. Dajte mi svoj ma. -to vam pada na um? -Hou da se ogledam s princem, a sami znate da moj ma ne odgovara snazi njegovoga. Dakle, uzajmite mi svoj. -Ali, zaboga, gospoice Gordana, sada ja nastupam s princem. -U to dojure kraljevi dvorski metri. Orban i Mladeni: -Kralj je silno ljut i zapovijeda da otiete odavle. -To je protiv propisno. Pobjednici ostaju u bojnom okrugu dok ih je volja. -Ne oteavajte mi poloaj, Gordana- moli Alfonso.
~ 140 ~
Kralj zapovijeda da odmah zaponete bojnu igru- najavi Orban. Enrico dotri sav usplahiren. -Gordana, njegovo velianstvo vas pozivlje. Buka meu svjetinom raste. Ljutiti obrazi se okreu prema njoj i zagluna vika dopire do nje. -Potjerajte je! -Dajte joj korito s tijestom! -Pustite me nasamu s grofom i odmah u otii. Enrico i kraljevi dvorani odlaze princu koji neto zbunjen, miui se sa svog mjesta, ispituje to to Gordana hoe. A ona je pogledala Alfonsa pogledom od kojeg mu se smrai. -Zadali ste rije da ete mi pruiti jamstvo ljubavi kad god zatraim i to god zatraim. -A vi traite? -Prvu pobjedu nad princem! -Ako on uskrati? -Ne moe poiniti toliku neuljudnost. -to mi obeavate zauzvrat?
~ 141 ~
-to elite? -Vas svu! Dakle? utei je dala odgovor pogledom. -Mogu li vjerovati vaim oima? -Je li prva pobjeda moja? -Vaa! -Onda mi moete izruiti ma. I on ga prui. Gordana ga uhvati, svjetina prosvjeduje. Enrico povue Alfonsa. -to ste uinili? Zato ste joj dali ma!? , -Za kraljevsku ucjenu. -A vi neete da se bijete s princem? -Poslije nje opet je ma moj i sve e biti onako kako smo ugovorili. Ne moe se nita desiti, osim da ona princa nehotice ogrebe umjesto mene. -Da, to bi bilo zanimljivo, ali odugovlai. -Ne bojte se, princ nee odustati od borbe sa mnom ni u kom sluaju. To bi ga obiljeilo kukavicom. Neka ga izvrgne ruglu, to me zabavlja.
~ 142 ~
Tamo stoji princ. Blijed je i smeten. Gleda Gordanu i eka. Ona mu dovikuje: -Visosti, grof mi je prepustio prvu borbu. elim se ogledati s miljenikom svjetine. Princ je gleda udno i neto zapanjeno. -Dakle, i vama je, visosti, sramotno ogledati se sa enom! -Ne -ree on i trgne glavom. -Prihvaam. Vrati se na mjesto i zauzme stav za borbu, a svjetina rasplamsala prosvjeduje i hoe da provali u bojite. Prosvjed svjetine gotovo se prometne u urlik. Lice kraljevo obasulo je rumenilo srdbe. Francesco uzbueno trai pogledom Enrica. Kraljica samo gleda utei. Tada se kralj uzbueno digne i dovikne Damiru. Mladi priskoi k njemu, prima razbjenjeli kraljev nalog i okrene se kraljici. -Zabrani joj to, Beatrice! Zapravo nije nita pogrijeila protiv propisa. Svaki pobjednik ima pravo traiti da se bije s kim god eli. -Ali njoj to neu dopustiti!
~ 143 ~
Svi su dvorani ispruili glave. S pritajenim strahom promatraju kraljevski par, pa opet bojite. Ivan stoji nepomian, spreman za borbu. S kraljevske tribine dohiti Damir. -to to inite? Navukli ste na Sebe kraljev bijes. -Ja u ga snositi. -Kralj mi je zapovjedio da vas maknem odavle. -A ja se ne dam. -Dajte mi ma! -Nije va! -Kralj to eli. -Princ prihvaa borbu. -Zaboga, Gordana, ne opirite se kralju. -Nije vas briga to inim -odvraa ona drei ma vrsto i stoji nasuprot princu spremna na borbu Urlik svjetine okree se protiv nje. Sva grla stapaju se u jednoduni val bijesa koji zasiplje mladu djevojku to stoji s maem, kao peina hladnog neslomivog prkosa protiv oluje njihova prosvjeda. A princ gleda nijem i
~ 144 ~
nepomian. Damir pohiti k njemu. Kraljev pouzdanik Orban ponovo se vratio Gordani. -Njihova velianstva zapovijedaju da odmah odstupite. -Ja sam propisno dobila od Alfonsa prvu borbu, a princ je prihvatio. -Vi ste uistinu sili s uma, Gordana, vratite brzo ma Alfonsu. -Da se pred svim ovim ljudima ponizim i posramljena izaem iz ovog kruga? -Nikad! -Gordana, jo vas jednom opominjem: vratite Alfonsu ma! -Ako neu da vratim? Ona poe hitro, kao da ide k Alfonsu. Najednom pogne ma k zemlji, stane na iljak, svine ga, zaokrene nekom onglerskom kretnjom i u asu se ma slomi. Uinila je to za nekoliko sekunda, tako spretno, gotovo arobnjaki. Gledalite obuzme neka omamljenost. Raskolaene oi, otvorene usne i preneraena lica zure u nju. Tolika vjetina u tren oka ohladi bijes i premetne ga u asovito udivljenje.
~ 145 ~
Alfonso i Enrico nisu dospjeli ni da uine korak, a ma je ve bio slomljen. Ona otri Damiru i ne pazei na zbunjenog princa povikne: -Gospodine, dajte Alfonsu svoj ma! -to ste to uinili? Ne mogu dati svoj ma. -Dajte Alfonsu svoj ma! -zapovijedi ona bijesno, a on zajedno s princom zuri u nju. Razljuena, zahvati drak Damirova maa, izvue ga iz korica i preda Alfonsu to je stajao uz blijedog Enrica. Obojica ne govore, ali pogledi im odraavaju bjesomunost. Gordana pak pokupi obje polovice prelomljenog maa i ponese ih s bojita. -Zato ste to uinili?- upitao je Orban. -Imam na to pravo. Volim slomiti ma nego ga vratiti. To biste i vi uinili kad bi vam se na ovako sramotan nain oduzelo vae pravo. Recito to njegovom velianstvu. Neka me kasni kako ga volja. Ne dam se ismjehivati ni poniavati. I princ i Damu i Alfonso i Enrico zbunjeni su. -Kralj zapovijeda da ponete- povikne Orban.
~ 146 ~
Drhtavom rukom Enrico daje znak. Kunui Alfonso uzima Damirov ma i nastupa. Svi zaboravljaju tek vieni uzbudljivi prizor i svi prate svaki dodir maa. I borci su istisnuli iz svojih misli dogaaj. Alfonso sada stvara odluku da se za svoj tajni poraz osveti pobjedom, da ne razoara sve one koji su mu prije klicali. I snaan je u navali, princ vjet u obrani, jo vjetiji u izazivanju protivnika. Razjarenost u doraslosti protivnika produuje borbu, to dalje, to gledaoci bivaju tii, kao da ih stee u grlu. Svakim svojim dahom sudjeluju u borbi. Svaki jai prinev udarac zahvaa ih nadom u njegovu pobjedu. Bez daha upiru se njihove elje o prinevu otricu. Jo bjenje navaljuje Alfonso, gonjen ei da princu nanese sramotu pobijeenog. Princ je miran, ruka mu je vrsta, sigurna. Alfonsova krv kipi, oi sijevaju, miice poputaju. Osjea umor. Napregne jo posljednju snagu. Ivan ga doeka mladenakom hitrinom i paljivim okom. Proklinjui osjea Alfonso da mu ma dre, a ruka ga izdaje. Ukoio se, ne moe se odrati. Prineva snaga kao da tek sada raste, hranjena nekom tajanstvenom snagom to mu je podaje nevidljiva sila. Alfonso je ostao pobijeen.
~ 147 ~
Svjetinom prokipi radost. Njezini usklici uzdiu se pod vedro nebo kao plameni krijes. Grmljavina puka najavljuje kralju pobjedu njegova sina. Skrivajui svoju radost, kralj ostaje miran. Ni oi mu ne odaju treptaja nad orkanskim slavljem to se prosiplje nad Ivanom. Pobjednik i pobijeeni dolaze kralju i kraljici. Ona ne po kazuje nita do prijaznosti kojom estita princu. Njezina ruka vrstom sigurnom kretnjom uzima lovorov vijenac i pokrije Ivanovu glavu. Prvi mu estitaju ban i Lovro. Svi poslanici i dostojanstvenici, dvorani, sve to je na tribini hrli princu. On je sredite pozornosti i prijatelja i protivnika. Popeo se na vrhunac izbrisavi kraljicu. Ali ona brzo uini kraj toj situaciji. Zaas se nae u sreditu. Uzela je princa Ivana pod ruku, a s druge strane svojeg brata Giovannnia i poe s njima pjeke u sredinu bojita. Povukla ie tako sebe i svojeg brata u slavu, namijenjenu Ivanu. Ipak due i srca ljudi ne otkidaju nita od svojeg oduevljenja, ne darivaju Beatrici ni njenom bratu. Svi klobuci, ruke, titovi, maevi uzdignuti su uvis, u ast prinevu.
~ 148 ~
~ 149 ~
GORDANINA KRIVNJA
Sve su kraljevske dvorane otvorene. Kroz njfli se prua vidik na trijemove i dvorite. Prostrti su stolovi u dvoranama i na trijemovima, u poploenom dvoritu. Svjetlucaju lusteri. arene svjetiljke u obliku tulipana rasvjetljuju dvorite. Gomila kraljevskih gostiju slika su blistave otmjenosti. Odore domaih velikaa, venecijanskih, milanskih, napuljskih i ekih poslanika, biskupske ljubiaste svile, svih krojeva, svih boja, dragocjenosti omamljuju, umaraju pozornost. Malo i visoko plemstvo pozvano je kraljevskom stolu da proslave princa, pobjednika bojnih igara. Dvoranom prolazi kralj u odori od crvenog baruna, ureenom zlatnim brokatom. Na licu mu je zadovoljstvo. Prati ga njegov kancelar Varadi. Na putu kroz trijemove kralj se naas zaustavi. -Petre, to je to htjela Gordana? -Ne znam velianstvo. -Kad svri veera, dovedite Gordanu u moju radnu sobu. Neka doe i Ivan od Srednjice. Dok je trajala veera, Gordana je sjedila meu dvoranstvom.
~ 150 ~
Uzalud su je ispitivali kako se mogla osmjeliti i poiniti onaj in na bojitu. Ona je samo slijegala ramenima i smijeila se. S drugih stolova, iz svih dvorana odakle se moglo vidjeti u dvorite padali su po njoj pogledi. Enrico je gledao ubojito, Alfonso strasno, kralj ljuto, velikai omalovaavajue, mali plemii srditim prezirom, samo Lovro Iloki nije tajio duboko udivljenje. Princ nijednog asa nije svrnuo svoj pogled k njoj, dok je Damir sjedio kod stola mukih dvorana leima okrenut prema stolu dvoranki. Koliko god su gosti veselo raspravljali i sluali glazbu, svatko, pa bilo samo iz ljubopitnosti, nastojao je pogledati izbliza djevojku koja je imala smjelosti da naoigled kraljevskog para, dvoranstva i sve svjetine izvede in koji nitko nije doivio. Nad njom je lebdjelo pitanje bez odgovora i osuda bez suda. Kad je kraljica dopustila da zapone ples, priblii se Gordani varadi s Ivanom od Srednjice i saopi joj kraljevu poruku. Hitro je pola ne obazirui se ni na koga. Varadi je uvede u kraljevu radnu sobu. Nala je na okupu kraljicu, princa Ivana, Damira, Alfonsa, Enrica i oba dvorska metra. inilo se, Gordana je imala biti stavljena pred
~ 151 ~
kraljevski sud pa su odmah pozvali i svjedoke. Svi su bili na okupu, samo princ i njegov dvoranin Damir povukli su se neto u dubinu dvorane, dok je kraljica s kraljem zauzela mjesto kraj stola. U Gordaninu lijepom licu lei neka djetinja radoznalost dok je kralj mrko oslovi: -Vi ste danas na bojnim igrama poinili sramotnu sablazan koja ima da bude kanjena. -Svaki pobjednik ima pravo traiti da se bije s kim god hoe. Dakle, uinila sam ono to mi doputaju propisi. -Ne pletite se, vi ste ena. Dakle nemate pravo sluiti se pravima mukih boraca. -Velianstvo, nisam se rodila s maem u ruci. Dali su mi ga tek na vaem dvoru i nauili me o pravima boraca. -Gordana! -vikne kralj- to vas je ponukalo da zatraite borbu s princom? -Osveta! Ova rije proizvede jak dojam na sve. Princ i Damir s jednakom pozornou sluaju. -Kakva osveta? -povie kralj.
~ 152 ~
-Velianstvo, osvetu protiv plemia i svjetine, jer ja sam stekla pobjedu nad Gerebom, a svi su mi se smijali i izrugivali. A princ? Jo nije ni trgnuo maem, ve su mu svi klicali. I tada sam planula i mislila: osvetit u im se za uvredu koju su meni nanijeli i pobijedit u onoga kojeg- oboavaju, naime njegovu visost princa. -Ali vi ste ena. Ako vam je njezino velianstvo dopustilo da se ogledate, nije vam dopustilo da pred svima zovete na megdan princa. Htjeli ste ga poniziti. -Nikada, velianstvo. -Kraljevski moj oe, Gordana je imala pravo da me izazove -uplete se princ. -Ne mogu ti braniti da bude prema eni vitez, ali ja sam kralj i traim da zamolite princa za oprotenje. Princ digne ruku u znak prosvjeda: -Time biste, moj oe, ponizili mene. Nemam Gordani to oprostiti, naprotiv, imam je moliti za oprotenje da prihvaenu borbu nisam izveo. Kralj se obazre Beatrici: -to kae kraljica?
~ 153 ~
-Potpuno odobravam Ivanovo shvaanje. Ipak, vae velianstvo ima se pravo ljutiti na Gordanu utoliko to ovo nije Napulj gdje svjetina slavljem pozdravlja enske borce pa su ljudi morali smatrati njen izazov ponienjem. Najvie je kriv grof Alfonso to joj je odstupio borbu i predao ma. Kardinalov neak pouri se obraniti: -Kako da se oduprem zapovijedi ene koja je stekla pobjed u bojnoj igri? Talijanski pjesnici ispjevali su svoje najljepe pjesme muevnoj hrabrosti i umu ene. Kralj se nasmije: -Kod nas na sjeveru jo dugo nee slaviti enu s maem u ruci, a glede uma, vjerujte, u itavoj Italiji nema pjesnika koji bi u Gordaninoj glavi mogao pronai ni dva zrna za svojeg pegaza. Zapravo, svemu je kriva Gordana i nikad vie nee smjeti da nastupa u bojnim igrama. Sluajui kraljevu odredbu, upravi ona k njemu moleiv pogled svojih bademastih oiju:
~ 154 ~
-Velianstvo! emu sam, dakle, s vaim pristankom uila ravnati maem? Molim vas uzmite me barem sa sobom na Turina. -Vi ste ludi! -Velianstvo, kad Turin ugleda ovu "dvorsku ludu" i prstom pokae na sebe pobjei e i, tako u vam barem biti od neke koristi. Svi su se pomalo smijeili, samo Enrico i Alfonso izmjenjivali su poglede. -teta je troiti rijei ree kralj. Idite! Molim vas idite! I ona je pola smijui se kao da je primila veliko odlikovanje. I kralj i kraljica su ustali i poli gostima. Sva se pozornost usredotoila na njih. Svi su izali na trijem. Vani svira glazba, gospoda prazne vreve i udvaraju se enama. Daleko iza kraljiinih lea stoje dvoranke. Gordana neto kriomice istrauje pogledom dvorite, a onda priapne njenoj Frankopanki: -Moram otii. Zlo mi je. Recite to njezinom velianstvu ako pita za mene, moram lei. Polagano se izvlaila iz grupe dvoranki i odabrala najskrovitiji put uza zidine kojima je
~ 155 ~
obzidano dvorite. Dok prolazi, grof Alfonso stao je posve blizu ulaza u dvor. Prola je pored njega pogledavi ga tek postrance i nestala. Sad se on paljivo obazre po dvoritu i onda se polagano uputi za Gordanom. Uavi u palau, pohita njenim tragom. Nae je u odaji kraj dvorane za primanje, gdje sjedi poduprta rukom o naslon. - Vi ste me liili pobjede nad princem ree on vrlo mrko bez ikakva uvoda. -Jesam li ja ravnala vaim maem? -Dali ste mi tui ma, a moj slomili. -Ne biste li vi uinili isto kad bi vam zapovjedili onako sramotno povui se i vratiti ma. Zar ne bi svjetina urlala od radosti da sam morala vratiti ma? -Ne poriem, ali upamtite; taj ete dan skupo platiti. -ime se prijetite? -Poljupcima, vruim kao oganj. Recite: kada, kako, gdje da se sastanemo nasamu? Vi pripadate meni. -Otkada? -Od danas!
~ 156 ~
-Tko me dao vama? -Vi sami. -Ja? zaudi se ona. -Gordana, pazite, kupio sam vas za svoj ma. -Vae blagoroe, govorit emo sutra kad prespavate uinak kraljevskog ciparskog vina. I ona ustane. -Ne putam vas odavle dok vam ne dokaem da se sa mnom ne moe nitko poigravati. Vi ste mi obeali za ma sebe. -Kojim rijeima? -Pogledom. -Zar sam ja kriva to ne znate itati poglede. -Jao vama. Gordana! -Gospodine, vae je lice kao onaj vodoskok u dvoritu; neprestano mijenja boje. Idite! -Ostajem dok ne izvrim prijetnju. -ime prijetite? -Svojim pravom: uzet u vas silom! -Silom! Zaboravljate da ja nisam slabana djevojica. Mene su odgojili spartanski i ako me ne pustite proi...
~ 157 ~
On joj zakri put: - Zaboravit u gdje se nalazimo. - Podsjetit u vas ve ja ako se drznete... Gordana, vi ste me prevarili! - Ne. Zatraila sam da mi prepustite prvu borbu i ma, a ja nisam kriva to mi kralj nije dopustio boriti se. - Znali ste da vam nee dopustiti. To je sad jasno... -Da sam znala, ne bih se izvrgla rugalicama svjetine. A kad se nisam htjela poniziti da ma predam, slomila sam ga. Traite li moda naplatu za ma? Vrlo bi mi bilo krivo jer nemam novaca da vam nadomjestim tetu. Ipak sam pokupila slomljene dijelove! - I sauvali ih!- usklikne on radosno. - Dakle, ipak vam je samo do maa, do njegova dragocjenog drka! - Kamo ste stavili prelomljeni ma? - ula sam ve da ste pohlepni za novcem i zato sam ga pokupila. Bila bih donijela obje polovice da me svjetina nije tako gurala pa sam gotovo stradala... -Kako stradali?
~ 158 ~
-Zamalo nisam bila probodena tim vaim maem. -Kako, zato? -Nosila sam obje polovice: ljudi su me gurali, pa mi se iljak maa urinuo u tijelo. -U vae tijelo? -Naravno, u moje, ali neznatno. -Ranio vas je? -Ubola sam se, ali, velim, neznatno. -Gdje? -Nije spomena vrijedno. Tek mali ubod u prsa. A sad me pustite da idem. Osjeam vrtoglavicu. On se zablene, ali se brzo sabere i stade nervozno tapkati po unutranjosti haljetka. -Vrtoglavica. To je zlo. Znak groznice. Neete moi s nama u lov, Gordana. -To bi mi bilo uistinu vrlo ao. -I oi su vam grozniave - ree on, neprestano traei po unutranjosti haljetka. Evo, tu imam neki lijek protiv vrtoglavice, dapae protiv groznice. Uzmite!
~ 159 ~
-Gle! Odjednom vaa se milost brine za moje zdravlje? -Gordana, molim vas uzmite lijek. Ne bih htio da izostanete iz lova. Ne mogu ivjeti ako vas ne vidim. Ona se nasmije. -Gospoice Gordana, uzmite samo etiri kapi u vodi, poite hitro gore, uzmite, bit e vam odmah bolje. -to je vama odjednom, grofe? Prije tako drski, a sada zabrinuti? -Gordana, ne zaboravite, ja vas ljubim. --Idite, uzmite evo, tako mi due bojim se za vas. -Tko ljubi istinski, ne prijeti se djevojci da e je uzeti silom. -Rekao sam to u ljubavnoj groznici, oprostite, idite, uzmite lijek, obeajem vam svako potovanje, Gordana. Samo da se ne razbolite. Uzmite! I on joj prui malenu srebrnu boicu. -Kad ste odbijati. odjednom tako uljudni, neu
~ 160 ~
-Samo etiri kapi ali ne kazujte to nikome, okruili bi vas bestidnim sumnjama to od mene primate lijekove. -Vidite, grofe, ovako mi se vie sviate! Dakle, uzet u lijek, ali s njim i vae obeanje! Otila je hitro u dvoranu za primanje, a on gleda za njom. Jedva da je prola pola dvorane, kad joj stupi u susret princ Ivan. Alfonso je u prvi as htio poi za Gordanom, no opet se suspregne, zamiri i kroz duge trepavice promatra kako je princ stao i neto joj govori. Vrlo je blijed, mrk, a onda se pokloni i poe u dvorite. Ne obazrevi se, Gordana ide brzo dalje i nestaje iza vrata. -Koga to ubadate, grofe? Alfonso se obazre i ugleda Enrica. Korakne k njemu i priapne: -Pala je u zamku koju sam postavio princu. Ubola se prelomljenim iljkom maa. -I pravo joj budi. -Ali meni nije pravo, jer ovo lijepo tijelo pripada meni. -Umjesto vas, cjelivat e ga crvi.
~ 161 ~
-Dao sam joj siguran lijek i kad to ispije, nema joj pogibelji. -Sili ste s uma, Alfonso! Pripovijedat e da ste je lijeili protiv uboda. Pa za ime Boje, pobudit ete sumnju prema vaem mau. -Nisam tako lud da joj kaem to je. Uputio sam je da je to lijek protiv vrtoglavice i groznice. Ne bojte se, u tom nema straha. -Da ste je radije pustili da umre. -Zar ne vidite da mi je potpuno zavrtjela glavom? -Vidio bi to i slijepac, moj gospodine. Zapleli ste sebe i mene u grdnu opasnost. Ako ona progovori? -Ponajprije, Gordana e utjeti da je ne bi osumnjiili sa mnom. To je u njenom interesu, a kad bi to i rekla, tko bi mogao sumnjati ako sam joj dao lijek protiv vrtoglavice na koju se tuila? U tom, dakle, nema pogibelji.
~ 162 ~
SABLASNI PONORI
Princ Ivan gotovo juri u svoje odaje i odbaci sveani kratki plat. Iza njega ulazi Damir -to se dogodilo, Ivane? Ta kazuj mi ve jednom! A princ nee da govori. Usne mu se stegnule. Kad je Damir htio djelovati na princa, prilazio bi njeno i oslovio ga kao brata. -Nikad te nisam vidio takva, prijatelju moj. Neto te strahovito zadesilo. Otkrij mi svoje srce. to te potreslo? Ivan se uhvati za glavu: -Udario, udario sam glavom o gvoe. Sto zvijezda zasvjetlucalo je i ja sam se probudio. Probudio se, Damire, i spoznao na javi strahovitu sablast. Damir njeno uhvati princa za ramena: -Smiri se, prijatelju, prisloni svoju bol na prijateljsko srce. Princ udahne zrak. Lice mu se trza, oi su pune grozniave vrelosti. Kao da je ugledao neku strahotu koja mu jo i sada lebdi pred oima.
~ 163 ~
Damire, pogledaj me ravno u oi. Reci, jesi li kadgod opazio neke neobine pojave u meni? -Boe moj, kakve neobine pojave? Nikakve! -Ne, ne, nisam se dobro izrazio, ekaj, to da kaem? Kako da ponem? Reci, nisi li opazio da se u mojoj dui neto stvara, neto dogaa, neto raa? -Uistinu nisam. -Ta sjeti se, promisli, uj, zar se ja pretvaram? Ne, prema tebi nikada. Sluaj. Gledaj mi u oi: nisi li u ovim mojim oima vidio nekakve nove titraje, odraze nekog tajnog plamena? -Nisam. -Ni onda kad sam gledao i kad sam s njom govorio, kad sam s tobom govorio o njoj, kad smo raspravljali o njenoj udi, o njenom ponaanju, sjea li se onog dana tamo u dvoritu kad je Alfonso pristupio k nama, a mi smo govorili o njenom dolasku Ljubopitni kakva e biti, kako govoriti, na koji e se nain izraavati. Tada je pristupio Alfonso i izrekao onu uvredljivu primjedbu. Ja sam trgnuo ma. Sjea li se? Nisam li bio uzvitlan, zaaren? Govori, reci to si onda opazio?
~ 164 ~
-Samo to da si stao na viteku obranu djevojke koju potuje kao i ja. -Damire, ne potujem je samo onoliko koliko ti. Ne. Reci: nisi mi prodro u dno due. Zato me gleda kao da me ne razumije? -Ovaj put uistinu ne. -Onda je moj otac jedini vidio u dno mojega srca. Zna to je rekao toga dana: Ivane, ako se bijemo za ene, ili je posjedujemo ml, ili ona posjeduje nas! Kad sam ja to poricao, otac naglasi: pazi Ivane, ena nas posjeduje, a da mi to i ne slutimo. Damire, moj otac poznaje ljudsko srce. Istina je, nisam znao da moje srce pripada njoj. -Ivane! to to govori? -Istinu! -Ti ljubi Gordanu? ! -I ja sam se isto tako zaprepateno pitao -Prevario si se, Ivane! -Da je barem tako! -Kralj je bacio u tvoje srce utvaru. -Sluaj. Kad me otac ispitivao za koju sam se enu bio, neprestano me podsjeajui da me
~ 165 ~
nije na to prisilila viteka dunost, ve neto vie... Onda sam vidio u daljini samo nju. Kad mi je onda objavio vjeridbu s Biancom Sforza... -Vjeridbu?- zapanji se Damir Nisam smio da ti o tom govorim, ali ne mogu preutjeti. Kad sam je opazio pred Griem s kraljicom, sapelo me u grlu. Kad je Beatrice spomenula kod objeda da sam trgnuo ma za svoju odabranicu, sve to vrijeme vidio sam samo nju! U meni je drhtala itava dua. Naveer kad je Gordana pristupila k meni, rekla mi je: Oborite oi kad vas neto zapitam, onda me upitala: Tko je ena radi koje ste izloili svoj ivot? Ja sam oborio oi, ne zato to mi je ona to naredila, ve zato to joj nisam mogao gledati u oi. Nisam mogao, jer bih joj morao rei: Izloio sam ivot za onu koja me posjeduje, a to ste vi, Gordana. A danas? Boe moj, taj strahoviti dan, sudbonosni dananji dan! Damire! Kad je uzela ma da sa mnom izvede bojnu igru, ruka mi je drhtala. Srce mi je udaralo. Prihvatio sam igru. Bio bih prihvatio da su me posuli masom porugljivog smijeha. Nita nisam uo to ljudi viu oko nas. Stajao sam u zaglunoj buci. Bio sam smeten dok nisi
~ 166 ~
pristupio ti i rekao mi: Alfonso ti izlazi na megdan. Pobijedi, prijatelju, da budemo ponosni svi koji te ljubimo. Damire, onog asa nisam mislio na tebe ni na druge prijatelje. Mislio sam na nju. Ona neka me vidi. Njoj bijem ovu bitku! Njoj pobjedu! Samo s jednim pitanjem: to kae ona? Gleda li me jednim pogledom: to kae ona, gleda li me? Prinevo je lice blijedo, oi vlane, razgorene, glas snien. Rijei plamene, zaprepatene, upola oajne. - Uveer, danas uveer kad je vani kliktao Gri, a u dvoru se slavilo slavlje, kad je ona bila pozvana pred kraljev sud, ugledao sam njene oi, sluao njen glas, upijao njene odgovore. Bilo mi je da uskliknem kralju: Ne muite je, jer ona posjeduje vaeg sina! Uistinu je tako, Damire. Mladi zastane i pogleda prema prozoru: -Damire! Doi blie. Izii iz tog mranog kuta. ini mi se da govorim u praznu bezdan po kojem se uljaju nevidljiva blijeda bia. Iz tamnog kuta prozora polagano izlazi crnokosi mladi. Svjetlo sa svijea na stolu rasvijetli njegov profil. Princ mu prui obje ruke.
~ 167 ~
-Sjedni, Damire, i sluaj. Tek sada dolazi udarac koji me pogodio posred ela. I on sjedne poduprijevi glavu o ruke, licem okrenut k princu, to je nastavljao stojei pred njim. -Koliko me ona posjeduje pokazao mi je Alfonso. Da, on. Nisam gledao Gordanu itave veeri, nisam imao snage, ali sam ipak opazio kako se ona polako ulja i uzmie prema ulazu u novu palau. Nisi li vidio? - Vidio sam, sluajno. -Jesi li vidio da je na ulazu stajao Alfonso? -Da, bio je. -Onda se on ogledao poput tata ne gleda li ga tko i nestao u palai. Tada sam osjetio kako mi srce strahovito tue. Muka me snala. Kako? to? Zato se ona oduljala? Zato on sa njom? Stid me oblijeva kad to priznajem. Poao sam u staru palau. Odande sam pohitao dvoranama i hodnicima da prijeem u novu. Drhtao sam. Put kroz sve te odaje inio mi se odvie dalek. Svuda su me zadravali. Napokon se naem u dvorani za primanje. Vrata naredne sobe bila su
~ 168 ~
otvorena. Vidio sam tamo nju i Alfonsa. Shvaa li? Tebe je steglo u srcu? -uj: ona je stajala, a on neto traio u unutranjoj strani haljetka, govorio joj nekako udno, zabrinuto, pruao joj neto. Nisam mogao razabrati to je to bilo. Samo se neto svijetlilo. Jo me i sad gui. Kao da se nekala primiti. On se sagnuo posve blizu njenom licu, drsko blizu i govorio joj izoblienim licem pruajui joj neku malu svijetlu stvarcu, kao neku dragocjenost. -Zato si sustao, Ivane? -Nestaje mi daha, Damire, uj. Ona je to primila od njega. -Moda dragocjenost nije bila njegova, moda je ona neto izgubila? -Onda se ne bi najprije kratila primiti, a najposlije joj je narinvo, a ona uzela. Rekla mu je neto prijazno, suvie prijazno, tako da bih bio kriknuo od bola, i zaas je ula u dvoranu. Iziao sam ispod zastora kao da upravo ulazim.
~ 169 ~
-Ona me pogleda i stane. -Je li ti to rekla? -Oslovila me: "Visosti, molim vas oprostite mi dananji moj in." -"Nemam to oprostiti", odgovorio sam. Mislim da mi je glas drhtao. A ona opet zapita: -"Ne mislite li zlo o meni?" -"Ne", rekoh, ali dalje nisam mogao izdrati. Htio sam otii, ona mi nekako udno odgovori: -"Vi ste vrlo blijedi. Ovdje je vruina. Moda vam je pozlilo, visosti?" Samo sam se naslonio i poao na trijem, ali sam vidio kako je Alfonso gledao za njom s izraajem zabrinutosti. Osjetim neku ludu elju da Alfonsa rasijeem na komade. Nikad u ivotu nisam elio ubiti, njega bih tog asa s uitkom liio ivota. Vie nisam uo ni vidio. Vukao sam se kroz redove gostiju kao u magli dok mi nisi ti, Damire, priao i zapitao to mi je. utnja lei u sobi, duboka, teka. Ivan se baci u naslonja. Glava mu poiva na
~ 170 ~
uzglavlju. Crni dojam ovjeka kojeg su skinuli s muila. -Nikad se tome ne bih nadao- prekine utnju Damir. Ivan se trgne. -Reci: kako je mogue da nisam osjetio prije, da ti nisi nikad opazio kako mi se ona uuljala u srce. Koliko smo puta govorili o njoj? -Zanimala nas je njena neobina pojava, njena osebujnost, njen nain govora, hrabrost. Kad si o njoj govorio, mislio sam da je to samo teoretsko raspravljanje o enskom karakteru. -Boe moj! Kad su je okrivljavali da je namigua, koliko smo puta govorili da se ona samo tako prikazuje, da se priinja luckastom. Traili smo uzrok tome, a nismo ga mogli pronai. U njenim rijeima uvijek smo nazirali neku pozadinu, neki drugi smisao. I ti si bio istog mnjenja kao i ja. Ili je to moda bio samo obzir prema meni. -Bilo je to moje uvjerenje. -Dakle, nikad nisi razabrao da mi je draa od drugih?
~ 171 ~
-Da ti je draa od drugih, ne, ali drao sam to udivljenjem prema djevojci koja se od svih drugih toliko razlikuje i moda ovjeanska samilost prema njoj koja nema nikoga svoga na dvoru. -Ti si tako osjeao, a i ja sam mislio da tako osjeam. Pa ipak mnogo sam dana gledao tamo meu dvorankama. esto i nehotice moj je pogled zalutao meu dvoranke. Nisi li to opazio? -Da, opazio sam, ali sam bio uvjeren da gleda lijepu Beci Frankopanku, jer je i ona gledala tebe. Princ je ustao i nemirno prolazio sobom kao da ga je probudilo neko novo otkrie. Kad se vratio k stolu, Damirova se ruka odmakne i svjetlost mu padne u lice. Crne mladieve oi. tuno gledaju princa. Ivan mu poloi ruku na rame. -Vidim, osjea sa mnom moju bol. I ja bih strahovito patio da si ti tako nesretan, Damire, ne bih elio da tebe ikada snae samo sjenka onoga to mojom duom harai. Znaj, Damire, otkad sam je vidio s Alfonsom, ne prepoznajem se. Izgubio sam se, stranac sam u svojoj nutrini, netko je drugi uao u
~ 172 ~
mene, a taj drugi je zao, pun osvete. Leim bespomono kao ranjen u nekoj oluji koja nada mnom vitla. utjeli su gledajui preda se. Damirovo blijedo, lijepo lice odraavalo je duboku zabrinutost. Pogledao je princa. Njegove su oi bile izgubljene, a lice pokazivalo tragove duevnih trzaja. Damir mu prie, uzme mu ruke i tiho upita: -Treba da razmislimo: to sad? -to? Alfonso ne moe ostati zajedno sa mnom pod ovim krovom. -Moj Ivane, druga te briga ne mori? -Samo jedna jedina: da Gordana ne bi ljubila Alfonsa! -A kad bi ljubila tebe? Damir osjeti kako mu je Ivan vrsto stisnuo ruku. -To bi bilo odvie sree. -A ti si vjerenik druge? -Sve bih stresao sa sebe za nju, sve bih veze rastrgnuo, pregazio, samo nikad zakletvu mojem prijatelju.
~ 173 ~
I pogleda toplo u Damirove vjerne oi, a on ga upozori: -Ne diraj, Ivane, u Alfonsa, to bi moglo ugroziti, odati tvoju ljubav. Naslonio se na njegova ramena i ostao malo razmiljati. Onda kao da se trgnuo od neke misli to mu je zadrla novom strahotom u mladu i ranjenu duu. -Jest, Damire! Odao bi me. A zna li to mi je rekao kralj? U svojoj sumnji predosjeao je to se u meni zbiva i nekoliko me puta opominjao: "Pazi, sine, ako koja ena stane na put tvojoj enidbi s Biancom, smatrat u to veleizdajstvom. Ako je ljubi, bjei od nje. Jao onoj koja bi pomutila tvoj mir." Kraljeve su prijetnje bile tako strahovite da mi je naas zastao dah. Razmiljajui Damir je gledao preda se. -Kralj je mrzi. To sam se sjetio onog asa kad me na dvoritu poslije onog dvoboja pitao: "Tko je ena za koju si se ti pobio?" I nisam je odao. to bi bio s njome uinio da si mu onda rekao, Damire? -A to bi tek danas uinio da dozna kako je ti ljubi? to bi uinio da u
~ 174 ~
nesretnom trenutku izda svoj osjeaj, Ivane? Nekoliko sekunda mladi bulji u tminu prozora kao da je tamo u odaju zavirila neka strahota. -Zar sam osuden da dovijeka utim? -ini se, Ivane, osuda je pala. -Prepustiti Gordanu drugome? Damire! Ti ne moe osjetiti to to znai. -to, dakle, namjerava? -Prepustiti je drugome neu, ne mogu. To bi me ubilo, razorilo moj ivot. U ovom je uskliku zadrhtao strani oaj. -to to znaci, Damire? Zato uti? Zato nema rijei da me savjetuje? -Jo ne znam nita spasonosno ime bih te smio savjetovati. Moja utnja je odraz velike boli to mi zadaje tvoja ispovijest, jer ona je i moja bol i moja nesrea. S tobom sam snosio sinovske boli za tvojom majkom, s tobom nosim i bol tvoje ljubavi. Ova je bol tolika da su mi misli obnemogle i ne mogu nita nai ime bih te utjeio. Mladi princ padne mu na prsa. Oni se zagrle. No je tonula. Ukoena tiina lei u odaji. Dva
~ 175 ~
prijatelja, dvije vrele mladosti obe pognutih glava, ukoenih pogleda kao da su se pred njima otvorili sablasni ponori. Sutradan dopodne itav dvor na elu s kraljicom krenuo je put Medvedgrada. Kralj je otpratio kraljicu do Poljskih vrata i obeao da e navee stii na Medvedgrad, kad svri svoje drav nike poslove. Vrativi se u dvor, nae pred ulazom svoga pouzdanika Radula koji mu na rumunjskom jeziku saopi: -Velianstvo, uhvaen je glasnik koji je uporno traio kraljicu. Obeao sam mu da u ga predvesti kraljiinom dvorskom metru Enricu im se vrati. -Dobro si uinio, Radulo. Kraljiin dvorski metar ovaj put u biti ja. Dovedi ga u moju radnu sobu. Uli su u dvor. Radulo pohita do glasnika i apne mu: -Odvest u vas kraljiinom dvorskom metru, upravo je stigao. I ovaj poe za njim. Radulo otvori vrata kraljeve radne sobe. Glasnik je stajao ekajui. Prolo je tek malo vremena kad kralj
~ 176 ~
ue u dvoranu. Glasnik problijedi, usne mu dru. Gotovo se zaboravi pokloniti. -Donosi vijesti iz Budima? Glasnik ne odgovara. Njegovo blijedo lice odavalo je strah i zaprepatenje. -Daj, amo to nosi! -Nita nisam donio. -Lae. Znam da si glasnik iz Budima. Znam tko si i otkuda dolazi. Daj amo pismo, odmah, ili e mi ga izruiti na stranim mukama na koje u te staviti. Sad biraj. Glasnik zadrhti od uasa pri pomisli na muila i otkopa iroku vunenu podvezicu a onda oprezno prereze podstavu. Du podvezice u bezbrojnim pregibima lei duguljasto sloen komad papira. Matija ga uzme, pohita k prozoru. Trebalo je dugo da ga razmota. Pogleda pismo i upita glasnika: -Tko je to pisao? , -To ne znam. -A tko te poslao? -Dao mi je neki komornik velikaa Gerloczija.
~ 177 ~
-Pismo si nosio kraljici. Drite ga vrsto zapovjedi kralj, okrene se k prozoru i stade itati snanom rukom napisane rijei: "Svi smo jednoduni. Svi uz vau osnovu kraljice. ekamo hitne naloge i vijesti. Je li s Milanom prekinuto? Samo djela mogu razoriti Kartagu. Do vaih nogu polaemo imanja i ivote svoje." Dugo bulji kralj u pismo to mu dre u ruci? Slova mu skau. -Radulo! Dvoranin priskoi kralju njegovo lice prepadne se. i pogledavi u
-Velianstvo, zar je kakvo zlo? Ovog ovjeka treba odmah zatvoriti. Nitko ga ne smije vidjeti, nitko ne smije znati s kim sam ovdje govorio. Nitko ne smije znati gdje se nalazi. -Da ga stavim u tamnicu ovog dvora? -Nije to kazna glasniku, nego zato da nitko ne sazna to se s njim dogodilo. Dakle, treba mu dati i jela i pia, ali nikakve mogunosti da pobjegne ili da kraljica dozna. -Razumijem, visosti!
~ 178 ~
Ti e ostati ovdje u palai da pazi na njega. Upita li te tko je li doao kakav glasnik, rei e da nije. Odgovoran si mi za njega. Pazit u na nj kao na svoje oi! Radulo dade odvesti glasnika iz sobe, a kralj je ponovno itao pismo i razmiljao, elo mu je puno nabora. Katkad sijevne u oima plamen i opet utrne. Na koncu sloi pismo, zatvori ga u svoj ormar, uzme klju i poe u spavau sobu. Radulo ga je naao ve odjevena za polazak na Medvedgrad. -Velianstvo, sve je izvreno po vaem nalogu. -Dobro, moj stari prijatelju. to se ovdje zbilo to je naa tajna. Svakog glasnika koji bi dolazio bilo otkuda kraljici ti e uhvatiti i spremiti u kavez da nitko za nj ne dozna. Bude li to vano, poalji mi pouzdanog ovjeka. Ako ne, bit u svakako u srijedu ovdje. Reci princu i Damiru neka me slijede.
~ 179 ~
NA MEDVEDGRADU
Sunce natapa toplom svjetlou Zagrebaku goru. uma je gusta, a put uzan. Kraljevska povorka kree ispod kronatih stabala prema brdu. Na njegovu vrhuncu poivaju medvedgradske kule. amor ljudskih glasova prodire kroz mirisnu svjeu umu. Odzvanjaju trublje. Enrico trubljom odreuje smjer nepreglednom nizu jahaa. Svi su se redovi rasprili. Oko kraljice sabiru se poslanici to su joj stigli s Medvedgrada u susret i jau uz nju uzbrdo. Gordana leerno sjedi na svom sedlu, udie hladan zrak i avrlja s mlaahnom prijateljicom. Ona se neprestano ogledava, a Gordana je upozori: -Uzalud se upinju vae oi, princ dolazi tek podveer. -Istina je, ali vidim tamo nekog drugog. Dolazi neki fratar, gledajte, Gordana. -U toj pustoi jo ima ivih stvorova. -Tu dolje pod Zagrebakom gorom je samostan. Po svoj prilici fratar je odande. Dovela ga je oito ljubopitnost da vidi kraljicu.
~ 180 ~
Jau usporedo a pred njima i za njima muki dvorjani. Pribliava im se Enrico kao da oekuje nekog dvorana straga u povorci. Fratar dolazi koso iz ume ravno prema njima. Nekoliko koraaja pred Gordanom isprui ruku kao da moli milostinju. -Kakva neprilika! Nemam novaca ree tiho svojoj prijateljici. Taj jadnik ne zna da siromana dvoranka ne raspolae novcem. -elite ga darivati? -upade Enrico. -Dopustite. -On izvadi novac i prui ga Gordani. Pri tom je tako manevrirao da je Beci Frankopanku razdvojio od Gordane. Gordana je ve upravila konja s puta prema fratru i pruila mu novac. -Poslan sam od esmikog! -ape fratar. Izraaj iznenaenja pomijean odrazi se u Gordaninu licu. vidjevi Enrica u razgovoru s skrene konja jo blie k fratru njemu: sa strahom Obazre se i malom Beci, i sagne se k
- On vas alje, asni oe? Gdje je? -U remetskom samostanu. eli s vama govoriti o vrlo vanoj stvari. Htio bi se osloboditi tekog poloaja, on boluje.
~ 181 ~
-Svakako u doi, ali ne znam puta u samostan! -Tamo gdje su podignute tribine za sutranji lov, zdesna ravno tee umski potoi. Treba da se sputate neprestano uz potok u nizinu sve dotle dok ne ugledate mene. ekat u vas s nekoliko naoruanih samostanskih slugu da vam put bude siguran. -Prihvaam. Sad uzmite taj dar da ne bude napadno. Zbogom! -Bog vas pratio! Fratar krene polagano umom, a uzbrdo je Enrico jo uvijek zabavljao Beci. Kad se Gordana vratila, on e joj ljubazno i aljivo: -Vaa milost nije zacijele dugo ispovijedala svoje grijehe? -Kad biste se vi, grofe, odvaili na ispovijed, morali biste zamoliti tri dana dopusta. -Bilo bi me stid da zavrim za tri dana. Pozdravio je i zaostao dok je ona krenula dalje sa svojom prijateljicom. Uspinjali su se. Zapadno sunce kupa medvedgradske kule rumenilom. Sa zidina odzvanja trublja to navijeta dolazak kraljice i njezine pratnje.
~ 182 ~
***** Voljko se naslonila Beatrice u naslonja i preko blistavog prostrtog stola promatrala veselo odlino drutvo poslanika, velikaa i dostojanstvenika. Oko njih stoje dvorani, snani, rumeni, i na zlatnim tapovima dre crvene, modre i ruiaste svjetiljke. A gore nad njom nono nebo osuto zvijezdama. Zupasti obrambeni zid dvora povlai tamni okrug na nebeskom svodu, dvije crne siluete iljastih kula stre u no kao dva golema koplja. Kraljiin pogled poiva tamo gdje se rub zida sastaje s nebom. Pod bijelim elom komeaju se misli. Napuljski princ kardinal Franco : se sagne k njoj: -Uiva li Beatrice, ili smilja? - I jedno i drugo. Divan je osjeaj ovako visoko navrh brda, pod otvorenim nebom, gdje zna da sve ono dolje daleko i iroko, i gore, i polja, i more, sve je to carstvo tvoje volje, tvoje vlasti. Odavle, s ovog dvora, na vrh brda gradim most sve do juga po kojem e se proetati Beatrice Aragonska do Napulja da na sve ove poljane dovede rod svoj. -Da ostane tu za sva vremena! -Dok bude naeg roda napuljskog!
~ 183 ~
-Divna si, Beatrice, kad smilja svoje osnove. Gle, neprestano te promatra milanski poslanik Marcello. Na runoj dui svojeg lijepog tijela on ima neku teku ranu, a oi mu svjedoe da si mu je zadala ti, sestro! -ena ranjava i lijei, a Beatrice puta da se umre. -Jesi li tome nauila i Gordanu? -Ti ba nikad spomene. -Da nije tvoja ljubavnica. ne proputa bila da bi je ne
tienica,
moja
-Tvojem ukusu nema prigovora, ali ne dajem ti ovlatenja ni na to. -to zapravo gojenicom? namjerava sa svojom
-Odredila sam joj vanu ulogu u mojoj osnovi! Vrlo vanu! -To je novo! Zapanjuje me! Reci to si nakanila? -Beatrice ne obiava svoje namjere raspravljati ni s tobom dok nisu dozrele. -Kad to nastupi, sama u te pozvati da uje.
~ 184 ~
Dolazi kralj! -upozori Francesco. Svi su oko stola ustali i s dubokim poitanjem pozdravili. Matija dolazi ravno kraljici, pozdravi je njeno, srdano, srdanije nego ikad. -Neki je glasnik doao iz Budima! -rekavi to gleda je posve leerno, a ona isto tako pita: -Jamano si primio vanih vijesti? -Neka budala rekla je glasniku da tebe nema na Griu i glasnik je otiao neznamo kuda. U njezinu dranju ne opaa se ni sjenka promjene. -Bit e zabuna. Iz Budima ne oekujem nikakve vijesti, ali iz Napulja. -Onda je glasnik sigurno pitao za nas oboje. Meutim, uputili su ga ovamo pa emo vidjeti to je. Ali to nije tako vano. Imam za tebe veselo iznenaenje, Beatrice -nastavi on vedro. Primaknuo se neto blie k njoj pa stavivi ruku na njezin naslonja, kae: Putem za Medvedgrad ispitivao sam Ivana i opazio da je njegovo srce uistinu predano na milost i nemilost Isabellli. I sve do ovih gradskih vrata razmiljao sam o tome. Konano sam stvorio sud i dokraja promijenio
~ 185 ~
svoje osnove o njegovoj budunosti. Ako se uvjerim, Beatrice, da se njih dvoje ljube, privoljet u na taj brak. -Kad oko nas ne bi bilo tolikih gledalaca, nagradila bih te zagrljajem. -Zasluio sam ga, Beatrice- ree on tako iskreno kao da mu to ide iz dna srca jer znaj, jo nisam ispriao sve svoje novosti. - Uistinu me iznenauje. Dakle? -Bio sam u proroice na Kamenitim vratima! -Kod one neprijatne crne pojave? -Da, i zna to mi je prorekla -kae on gledajui joj u oi zaljubljenim pogledom rekla mi je: jo prije nego mine godina dana dobit emo sina! Njegovo lice poprimi toliko iskreno ushienje da joj je nehotice zaigrala zjenica. Pokazujui ispod rumenih usana nekoliko bijelih zuba, ona se nasmijei: -Dakle, vjeruje li sada? -Vjerovao sam ti one veeri, ali danas je moja vjera nerazruiva peina.
~ 186 ~
Blijedei promatrao je grof Marcello kako se kralj i odvie intimno prislonio kraljici, kako je obasiplje zaljubljenim pogledima pa okrene glavu. Beatrice preko stola dobaci pogled Isabelli ime joj javlja da se rjeava njezina tajna elja. Svi kraljiini roaci pratili su to kraljevo javno udvaranje kraljici s novim nadama u interesu koje im taj odnos moe ispuniti. Najednom kralj ustane. -Dopusti, Beatrice, idem da malo porazgovorim s Varadijem. Hou da odmah pie u Napulj tvojem ocu o naim osnovama s tvojom sestrom Isabellom i mojim sinom Ivanom. I Francesco, i Isabella, i mladi Giovannno, i Enrico svi su se tog asa sastali svojim pogledima na kraljiinu licu kroz iju mramornu hladnou prosijava radost. Kao da svi osjeaju to se dogaa i njihova se lica vedre. I dok razgovaraju sa svojim susjedima, neprestano svraaju poglede gore na proelje kraljici da se napiju njene vedrine koja im obeava vie nego to bi oni mogli eljeti. Princ Ivan ne vidi to se oko njega zbiva. Sjedei uz vojvodu Lovru Ilokog, slua njegove bojne prie, makar su mu misli oito daleko, dolje kod onog stola gdje sjedi
~ 187 ~
Gordana. Kralj je pozvao Varadija i stao s njime podalje od kraljevskog stola, okrenut leima prema kraljici. Varadi, vae je lice okrenuto prema proelju stola. Oprezno mi saopite to se tamo dogaa, to radi kraljica? Upravo daje neki nalog mladom Brodariu, a mali sada odlazi. pau
Tada kralj pone gestikulirati kao da Varadiju govori neto vrlo vano. Kancelar ispitljivo promatra ovu kraljevu glumu. -A to sada? Kamo ide pa? -Pristupio je Enricu. -To sam i oekivao! Enrico sada prilazi kraljici? -Da, velianstvo. Kako ste pogodili? Enrico je sagnuo glavu a njezino velianstvo mu neto ape. - Pazite dalje, oprezno. -Sad je Enrico otiao. Ne vidim ga vie. -I ne treba! Vidim ga ja. Radi se o nekom daru koji kraljica kani da meni tajno nabavi. Ali ja bih to htio sprijeiti jer je dar skup kao itava Hrvatska, Slovenija i Dalmacija. Poite vrlo
~ 188 ~
oprezno za Enricom i pazite kakve e dati odredbe svojim dvorjanima. Ja, naime, mislim da e poslati jednog svog ovjeka izvan dvora na strau da vani eka onoga koji bi imao da donese taj dar! Ako Enrico uistinu poalje nekoga pred gradska vrata, onda se vratite i skrstite ruke na prsima. To neka je znak da sam pogodio. Meutim, sutra nakon lova neete se vie vratiti na Medvedgrad, nego poite ravno na Gri. Uveer da ste ve u palai i da tamo spremite sve poslove koje smo ostavili. Ja u u srijedu dopodne takoer biti na Griu. Imam vanih odredaba! Varadi okrene u dubinu dvorita, a kralj se vrati kraljici. Za kratko vrijeme vrati se Varadi i skrsti ruke na prsima gledajui kralja. On se nasmijao tako veselo da se Varadiju inilo kao da je kralj saznao neku veselu vijest. Gore na zidinama grada pjevaju pjevai. Njihova pjesma razlijee se visoko pod zvijezde nad tamnom gorom i dolje prema grikoj utvrdi. Iz vreve gostiju i blistave svjetlosti izmakla je Gordana vodei sa sobom svoju mladu drugaricu. Pole su prema proelju dvora. -Iskaite mi dobrotu, molim vas doite odmah k meni. Moram, naime, ispraviti neto to se
~ 189 ~
dogodilo na bojnim igrama. Nekoga sam jako uvrijedila. Dakle, hoete li mi iskazati uslugu? Vrlo rado, Gordana, pazit u, zamjerili bi vam da vas nau u razgovoru s dvoraninom. Mlada djevojka okrene se prema svjetlu odakle se otvorio vidik na mjesto gdje je sjedio princ, a tada opazi da je najednom nestao. Gordana pohiti s druge strane stuba. U polumraku stajao je Damir. -Evo me- ree Gordana jednostavno. -Oprostite mi to sam vas zamolio da doete na ovo skrovito mjesto. Rei u vam brzo o emu se radi. Kad ste danas odlazili s Gria, njegovoj visosti princu uinilo se da mu elite neto rei? -Kad mu se tako inilo, zato ne dolazi sam? Zbunjen tim pitanjem, Damir zirne nekud gore prema kuli u tminu i odozgo -Princ ne zna bili vam to bilo pravo. -Tako? Prije nego to smo stigli iz Budima na Gri nije mi obiavao slati poslanike kad je htio sa mnom razgovarati. -Od tada se dogodilo mnogo toga to bi vas moglo ugroziti ako bi princ govorio s vama.
~ 190 ~
-Mene? Zato? -Nisam ovlaten da vam na to dadem odgovor. -Dakle, kad je pogibelj tako velika, isporuite princu da ga elim okom u oko neto zapitati sutra u lovu! -Isporuit u- i on se nakloni. - Imam neto i vama da kaem. -Sluam zaustavi se on. -Ponajprije, ako vas tko sluajno ovdje zatekne, rei u da ste me zamolili za oprotenje to ste na bojnim igrama bili prema meni neuljudni. -Ne znam to sam poinio. -Niste me posluati kad sam rekla: pruite Alfonsu svoj ma -Da s mojim maem pobijedi mojeg princa? -Bilo je obratno. No, meni se uri. Molim vas okrenite se prema svjetlu. Okrenuo se. Svjetiljke na ulazu u dvor razotkrilo su njegovo blijedo lice i crne oi u kojima lei zaueno pitanje.
~ 191 ~
-Tako! Hou da vam vidim lice. A sad ujte, gospodine dvoraninu. Ono to vam elim rei moglo bi se shrvati na mene. -Kad me drite nedostojnim, onda neu ni sluati- odvrati uvrijeeno. -Kad bih vas drala nedostojnim, ne bih ni zapoela. Uvjerena sam da govorim s vitezom koji zna to mu je initi s onim to mu kanim povjeriti. -emu onda prijanji sumnjiavi uvod? -Nije bila sumnja, ve samo upozorenje da svojem potenju dodate i opreznost. Vi ste iskreno odani princu? -Vie nego sebi. -Pouzdajem se dakle u vau odanost prema njemu i povjeravam vam neto o emu princ ne smije saznati. -Princu ne mogu zatajiti nita. -Zar vi nemate nikakvih svojih posve linih tajni koje ne odajete nikome, pa ni princu? -Posve line koje zasijecaju samo u moj ivot, to je drugo. -Zadaa koju vam zadajem posve je vaa lina. Odmah ete razumjeti zato. Jo
~ 192 ~
jednom naglaavam: povjeravam se samo vama u potpunoj vjeri da iskreno i odano ljubite princa. Damir uti i bez daha slua. -Pazite da se princ bilo s kim ne pobije. Raireni njegov pogled izraava zapanjeno pitanje. -Gospoice Gordana, osim na Alfonsa Borgiju nije princ ni na koga trgao ma. -Od ovog as nikad vie neka ne poe s njim u bilo kakvu borbu na ma. -Nema za to ni pogibelji, jer je kralj zabranio dvoboj. -Zabraniti znai izazivati! A lako se moe desiti da e ga grof Alfonso izazvati. -Zar grof Alfonso ima povoda izazivati princa? -Nisam upuena u bitnost grofove udi. -Sumnjam. -to vi to, gospodine sumnjate?- podigne ona glas i glavu izazovno. -Sumnjam da ga ne prezirete, jer to vam prua dovoljno prilike za va razgovor s njime.
~ 193 ~
-Moj razgovor? Ako ste mu, izrecite potpuno svoju misao. Kaem: potpuno, dokraja. Kretanja njegove glave pokazuje da je u njemu izazvala smjelost. -Izrei u sve. Kad ste na bojnim igrama izazvali princa pred itavim svijetom govorili ste s Alfonsom neto odvie povjerljivo, a pri tome je njegovo lice rumenjelo i blijedjelo. -Jesam li ga ja obojadisala rumeno ili blijedo? -upita ona ironino. -Juer uvee vi ste od njega primili dar. Ona ljutito trgne kovrastom glavom. -to primam i to dajem o tome polaem rauna samo sebi! -O tome nema sumnje, ja sam tek odazivajui se vaoj elji razjasnio to mislim pod "razgovor s neakom kardinala Borgie" i o vaim samotnim razgovorima koji dokazuju da ste ga ipak imali prilike prozrijeti i upoznati neto vie. -Dakle, na ovom dvoru uhaaju ve i mene? -Nipoto niste uhaani, ali moda nekome na dvoru ovi razgovori zadaju boli.
~ 194 ~
Podignuvi glavu zime mu ona vrsto u oi i upita otro: -O kome vi to govorite? -Oprostite, rekao sam vie nego to sam smio. -Bili biste uinili vrlo dobro da ste se drali odreene granice. Ako nekome zadaju boli moji razgovori s grofom, nema ipak nitko prava da zadaje meni uvrede. Pokunjen obori glavu. -Poinio sam veliku nepravdu, teko sam skrivio, molim oprostite! Ona prezirno preuje njegovu pronju i otrim zahvatom promijeni tok razgovora. -elim dovriti ono to je vano za mene. Ne dopustite, dakle, da se princ bije bilo s kim ni u zbilji ni u bojnoj igri! -Ni u bojnoj igri?- zapanjeno opetuje Damir. -Upamtite to rekoh! -Odvratiti ga od bojnih igara nije lako. -Zato ste ovdje vi, va upliv i vaa dosjetljivost, gospodine! Dakle, morate budno paziti da se to ne dogodi, a svaki namjeravam oruani sukob sprijeiti po
~ 195 ~
svaku cijenu! Pristupila mu je posve blizu nastavivi: -Moe li mi to obeati vaa odanost prema princu? Barunaste oi uprla je u nj prodorno pitajui i ekajui, a pod njegovim elom kao da prolaze krilate misli. Obrve mu zadru. -Kunem vam se na svoju ast i prijateljstvo prema princu. -Hvala vam! -Oko njegovih usana pojavi se neka sjenka, prhne mu obrazia i sakrije se u crnini njegovih oiju. -Shvaate li sad zato je ova tajna zadaa posve vaa lina? A sad se pourite da vas ne nau. -Sutra, dakle, elite govoriti s princem? -Da, recite njegovoj visosti da ga molim! -Poklonio se i hitro izgubio s druge strane u tminu dvorita. Gordana je pola k svojoj drugarici. Obje su rukom o ruku izale prema svjetlosti gdje su kraljevski gosti buili, razigrani vinom i pjesmom.
~ 196 ~
Tamnim tjesnacem izmeu zidina dvora i obrambenog zida uri se Damir i uspinje uskim stubama na kulu sa zupastim ravnim krovom. Gore u tami eka Ivan, uhvati Damira za ruku i povue ga k sebi: -to je bilo? Ruka ti dre! -Uvrijedio sam je, jako se naljutila na mene! Gotovo je bila gruba! -Govori! Tu nas mogu uti samo zvijezde. to je rekla? Zato si je uvrijedio? -Spomenuo sam joj razgovor s Alfonsom, ono kako je primila dar, a ona je planula na mene vrlo estoko. Zamolio sam je za oprotenje, ali me nije udostojala oprotenja jer je govorila... -O emu, Damire? -O tebi, Ivane. -O meni? Damire. to? Reci. -Nikad ne bih to slutio, nikad se nisi mogao nadati kako ti je sklona. -Po emu to zakljuuje? to je rekla? -alila se to je sam nisi pitao to ti ima saopiti.
~ 197 ~
-Da me otac vidi da s njom govorim! Ta ne usuujem se ni pogledati je od straha. Znam da mi otac neprestano uhaa poglede, dapae i Varadi. Jesi li uo kako me otac putem na Medvedgrad ispitivao tko je ta ena za koju sam se pobio? Bila bi to tragedija da otac samo posumnja. -Ali kralj je ustvrdio udnim glasom da valjda ljubi Isabellu? . -Uhode me, to vidim. I kad bi kralj samo naslutio, potjerao bi Gordanu s dvora. -O svemu tome ne smije ona znati nita. -Malo sam joj natuknuo da ima neto zbog ega ne moe kao u Budimu s njom lako razgovarati. -uj, Damire, vi ste dugo razgovarali, vrlo dugo, o emu? Ispriaj mi sve, rije po rije. -To se ne da iskazati tako rije po rije. Govorili smo mnogo o Alfonsu. -O njemu? Misli da ga ljubi? -Ne mislim. Ba obratno, uvjerio sam se da njena duboka sklonost pripada tebi.
~ 198 ~
-Uvjerava me, a ne moe ni dokazati razlozima, ta govorili ste tako dugo, vidim taji mi to ste govorili! -Obratno, hou da ti sve kaem, a ti me prekida. Gordana je vrlo zabrinuta za tebe. -Kako zabrinuta? -Evo kako: pripovijedala je kako se silno prestraila kad je doula da si se pobio s Alfonsom. Ona, dakako ne vjeruje u igru kao nitko na dvoru -poznaje njegovu maevalaku vjetinu i zato se silno radovala to si ga ranio, a na bojnim igrama pobijedio. Ne moe se iz njenih rijei sastaviti priznanje: "ja ljubim princa", ali po svemu iz njene zabrinutosti, njenog straha za tebe, njenog glasa, po stanovitim stankama iz svega toga uo sam glas njenog srca. Uostalom, sutra e od nje saznati vie. Gordana eli s tobom govoriti u lovu, a to je sutra. -Zato sutra? -Izriito je to rekla. Naglasila je da eli s tobom govoriti i poruuje da e te osloviti. -to li mi kani rei? Kako mi srca udara!
~ 199 ~
Sakriveni iza zupastog ugla kule gledaju dolje u osvijetljeno dvorite gdje se oko kraljevskog stola ljeskaju arolike odore, dragulji na glavi, vratu i odijelu kraljice, a oko njih vijenac odlinika, dvorana i paeva. Sa visine promatraju veselu vedru raskonu sliku. -Tko je taj to sad govori s Gordanom?- pita Ivan. -Lovro Iloki! Prepoznao sam ga po dolami, makar stoji u sjeni. Da! To je on- uzdahne Ivan. Sin bosanskog kralja o kojem su govorili plemii na Griu. Lijep je, snaan, to li joj tako uporno pria? Kako je nepomino gleda. -Uzalud joj on govori. Uvjeren sam da njeno srce pripada tebi. -Kad bi to bilo mogue! -to bi onda bilo? -Uzeo bih je i ponio tamo daleko iza onih gora gdje je moja majka. -A kraljevstvo? A prijestolje? A vjerenica? Princ digne glavu i zagleda se u daleku no.
~ 200 ~
Damire, vidim pusto, tminu, strahovito daleku i neizvjesnu, a u njoj svijetli samo njen lik. to e to biti ne znam. Poniknuo je. Damir gleda iza kule gdje se u zaleu Medvedgrada die gora puna tajne utnje.
~ 201 ~
LOV NA DJEVOJAKU LJEPOTU

Rogovi, graja divljai i trublje ispunjuju umu. istina prepuna ljudi. Na okrajku ume diu se crvene tribine prepune dvorskih uesnika lova. U umi Medvednice postavljena je tribina za lov. Svijet iz oblinjih sela, pa ak i gonii zure u to udovite usred ume, jer takvo raskono izvoenje nevienih igara u lovovima juga propisna je parada, bez koje lova uope ne moe biti. Kraljica, ki napuljskog kralja, uvela je sve junjake obiaje kod nas na sjeveru i domai velikai i plemii zapanjeno stoje u okrugu kao da su u nekoj areni, usred grada, gdje se odravaju borbe s bikovima i divljim zvijerima. Sve je oko njih usred ove ume ukraeno zlatom i brokatima, a ene u svijetlim raskonim odijelima. Naokolo pak Medvednica kao da zablenuto zuri to je to sjelo u njenu kotlinu. U sreditu je kraljica. Sjedi kao da je u sveanoj dvorani kraljevske palae. Haljina je od baruna njene najmilije boje za lov boje bademova cvijeta. Sva ushiena promatra kraljica srnu to su je gonii natjerali u irok okrug ograen
~ 202 ~
vrstom ogradom od dasaka. Oajna ivotinja puna strelica juri na ogradu, vraa se opet i udara glavom o daske kao pomamna u smrtnoj stravi za svoj jadni ivot, dok sa svih tribina padaju po njoj nove strelice. Dvorski metar Orban sukobio se s Enricom iza tribina. Ovaj ga grubo zaustavi: -Gdje je kralj? -Odjaio je s princem i velikaima loviti u umu, po naem obiaju! naglasio je ove dvije rijei osobito uljivo, a Enrico mu odgovara istim tonom: -Ako vam se ovaj lov ovdje ne svia, zapovjedite kraljici da ne lovi po svojem napuljskom obiaju. -Ne podmeite mi takve nepodoptine, grofe! -Samo pogaam vae skrovite gospodine kraljevski dvorski metre. -Za ovu objedu potuit u se kralju! -Moete se tuiti od Gria do Napulja, a sad mi recite gdje je dvoranka Gordana? -Nama je dobro poznato da je kraljica Gordani dopustila uestvovati u lovu po naem obiaju!
~ 203 ~
misli,
-Dopustila je barbarici da se malo nauije svojeg divljakog obiaja. -Gospodine, barbari su pristojni, poteni i uljudni ljudi! i okrene mu lea. Ali ga Enrico zaustavi: -Kojim je smjerom pola Gordana? -To je previe, gospodine. Maknite mi se s puta! -Udarit u vas- zaprijeti Enrico. -Raskolit u vam glavu! Obojica se late maeva. Iza tribna dotri Stjepan Mladeni i povikne: -Kraljica vas zove, grofe Enrico! to e rei Hrvati! U tok maeve. Kraljica vas hitno treba, gospodine grofe! Kunei ode Enrico ispred tribina. Orban je za njim kleo: -Nee taj dobro proi. Dugo se neu moi uzdrati budu li kraljiini ljudi toliko izazivali. Drskiji su nego to su ikad bili.to je kralj ljubazniji prema kraljici, to su oni izazovniji protiv nas. Jedva ekam da svri ovo muenje zvijeri s ovim strelicama. Strahota, kakav je to
~ 204 ~
nain lova! No, sad e valjda zavriti, moramo izdati naredbu za blagovanje. A tamo iza ograde stoji svijet iz okolnih sela, protee vratove, bulji, mrmlja i prigovara. -To je lov! Zatjeraju ivotinju u ogradu, kao mi svoje prasence u dvorite, i polagano joj alju strelice! -Srna je pala! Olakanje obuze svijet. Skupili se u grupe, raspravljali i prigovorali. Zatrubi trublja. Na tribinu dolaze dvorani i paevi u sveanim lovakim odorama od zelene i crvene tkanine, ureenim zlatom i srebrom i posluuju okrepom. Dvorski metri Orban i Mladeni odreuju. Pred kraljicom je sagnuo glavu Enrico i slua njena pitanja: -Do sada nema traga glasniku iz Budima? -itavu no ekao je moj glasnik pred gradskim vratima uzalud. Ostavio sam ga gore i sada. Ne vjerujem, velianstvo, da bi iz Budima poslali kakve vane vijesti ovako neoprezno.
~ 205 ~
I djeca su opreznija od maarske gospode. Svakako budi na oprezu. Kralj zna da je stigao, ali su mu rekli da nisam na Griu. -Moda je budala otiao natrag u Budim? -To mu ne bih nikada oprostila, ima mi donijeti vanih vijesti! Enrico, opominjem te, budi pametan. Isabella se tui da je progoni. -Velianstvo, ne mogu podnositi neprestano hvata prineve poglede! to
-Sad svri ono to ti ja odreujem, no o tom drugi put Gdje su moje dvoranke? -S one strane tribina kod jela. Samo Gordana nije tamo. -Dopustila sam joj da se nauije barbarskog lova. -Samo da ne zaluta u umi. -Nai e ona puta, ne bojim se. Reci milanskom poslaniku neka doe k meni. Stavi mu uza me stolicu. Poto je izvrio nalog, mladi grof Marcello sjedne pokraj kraljice jedva suzdravajui ushienje zbog ove velike poasti. Beatrice mu je okrenula lice, pogledala i zapoela tihi razgovor. Enrico se priuljao k Alfonsu.
~ 206 ~
-Otila je u lov. Kad okrene sunce na zapad, onda moete ii. -Kad svri blagovanje i gonii natjeraju drugu srnu, svi e zaboraviti na nas. Gordana je lovila umom s dvojicom lovaca. Namjerno se od njih razdvojila i ostala sama. Uspne se na konja pa odjuri, ali se brzo zaustavi pokraj tri ogromna stabla to lee na zemlju. Tu skoi sa sedla, zavee konja pa sjedne na povaljeni panj. Na lijepoj glavi koketno poiva gotovo muki klobui. Smea suknja joj je kratka, izme od crvene koe, visoke. Katkad pogleda gore uz mali puteljak pa se opet zamisli. Zauje topot konja i kripanje granja. Gleda mirno gore odakle se sputa princ Ivan. Pozdravlja je. -Morao sam zapravo doi prvi na ovaj sastanak, ali nisam se mogao nikako ukrasti oevoj pratnji. -Na meni je da se ispriam. Ne zamjerite to sam vas molila da doete unato udnim odredbama to su u najnovije doba pale na dvoru. Nisam slutila da je potrebno prijei tolike zapreke da se govori sa mnom.
~ 207 ~
-Ne s vama. Kralj mi ne doputa govoriti ni s jednom djevojkom na dvoru. Vi ste to morali opaziti. Ne pribliujem se nijednoj gospoi. -To je doista tajanstveno! -Teko mi je, Gordana, to vam ne smijem nita o tome rei, jer me vee asna rije. -Potpuno shvaam, visosti. Napokon, nije ni potrebno da mi to kaete. Htjela sam tek nekoliko rijei govoriti s vama i odmah u vas osloboditi neprijatnog poloaja. -Zar se opet vraate k vaem nainu govora? -Naprotiv, ovo je novo, posve novo, visosti! I molim vas da moj postupak ne shvatite krivo. Bila sam primorana pozvati vas na ovo samotno mjesto jer mi gospodin Damir ree neka vas nikako ne oslovim pred drugima na kraljevskoj tribini. Pri morana sam bila, kaem, jer ne mogu dopustiti da nosite grdnu sumnju. -Kakvu sumnju? -Sumnju protiv mene! -to vas je sklonulo na takvu pomisao? - Vae dranje u nedjelju naveer.
~ 208 ~
Malo se zastidio sjetivi se kako ju je promatrao u razgovoru s Alfonsom. -Ja sam sluajno bio u dvorani kad ste izlazili, zar sam vas povrijedio? -Pred kraljem ste me, zbog mojeg ina na bojnim igrama viteki obranili, a tamo u dvorani za onog susreta stekla sam uvjerenje da ste mi ipak jako zamjerili. -Uvjeravam vas da su moje rijei i moji osjeaji bili pred kraljem u skladu. -Pa, dobro i to je mogue, ali ste oito poslije uli neto to mora da baca grdnu ljagu na mene. Ja sam duna sebi, da se opravdam. I zbog toga sam eljela govoriti s vama. Prije nego to je mogao izrei svoje uenje, ona pristupi korak blie. -Visosti, izgledalo je na bojnim igrama kao da sam htjela prikazati vas smijenim pred ovdanjim svijetom koji se smijao mojem maevanju i moj izazov smatrao omalovaavanjem vae visosti. Ali ja to nisam htjela. Pred kraljem sam naglasila da me ponukao na onaj istup ponos, tatina ili kako hoete, da one koji su mi se smijali porazim, ali ono to govore dvorani, visosti, to
~ 209 ~
nije istina! Nisam dola da vas izazovem na bojnu igru po nalogu kraljice. Vjerujte: da me poslala, znala bih se tome spretno oteti. -Gordana, nikad ne bih mogao to vjerovati. Ne, ne bih mogao vjerovati da ste vi kraljiino oruje protiv mene. -Visosti, vi ste me one veeri vrlo mrko gledali i gotovo neprijazno ostavili u dvorani za primanje. -Ako sam to uinio, bilo je moda stoga to sam bio vrlo loe raspoloen. Ne ni to nije opravdanje! Uinio sam to... oprostite! -Vi niste vjerovali, kao to vjeruju Varadi i nai, da sam bila protiv vas poslana? -Nikada to ne bih mogao vjerovati. -Samo sam to htjela uti iz vaih usta. Hvala vam, sad moram ii. -S uzvisine dojaha k njima crnokosi mladi. -Zato tako juri, Damire? zapita ga princ. -Alfonso i Enrico dolaze, upravo ovim smjerom. Opazili su me, a ja sam se pourio k vama. Uzjaite, krenimo. - Ne, odsijee princ. Ne kanim se skrivati od njih! Svoj sam!
~ 210 ~
- To vam pristaje, visosti! - potvrdi Gordana. Damir je siao s konja. -Nekoliko trenutaka kao da su mladii osjeali neku zabunu pa ne znaju nai nit razgovora. U Damirovim oima pojavila se zabrinutost. Odozgo je jurio Alfonso, a iza njega Enrico. Jaui prema njima, Alfonso se ve izdaleka grohotom smijao. Svi troje gledaju emu se smije. Zaustavio se upravo pred njima smijui se. -asti mi, ovo je divna lovina! -to velite, grofe?- zavikne princ tako prijeteim glasom da su se Gordana i Damir trgnuli i pogledali. Ali se ve Damir baci meu njih stojei pokraj Alfonsa. -Visosti, grof nije mislio nita zlo. Samo je htio naglasiti... Sarkastinim smijehom i pogledom prekine mu rije Alfonso: -Da, mislio sam da je ovo divna lovina, nai na sastanku ljepoticu s princem, a trei gore uva strau! Ivan problijedi, uspravi se i zavie:
~ 211 ~
-Da ne sjedite na konju, obraunao bih s vama kao s deranom! On se pokloni na sedlu i uini iroku gestu. -A ja u vam pruiti priliku da obraunate sa mnom kao s vitezom. -Sutra ujutro, na ovom istom mjestu! odluno povikne princ. -Oprostite- nasmija se Alfonso -ujutro u jamano biti umoran. Noas imam njenih obaveza. Ali sutra u isto doba, na ovom mjestu! I princ i Alfonso tako su hitro izmijenili ove rijei da ni Gordana ni Damir nisu mogli ubaciti ni jednu jedinu rije. Oboje gledaju ukoeno kao da su nadovezali svoje misli na svoj razgovor juer iza stuba medvedgradskog dvora. Gordana mu je dobacila pogled pun strepnje, a on joj prie i apne: -Gordana, vau elju i svoju dunost ja u ispuniti. -A sad Damiru. otpratimo gospoicu ree princ
Gordana se ve popela na konja, odluno i spretno poput momka. Uspinjali su se pratei djevojku. Alfonso i Enrico takoer su krenuli,
~ 212 ~
ali drugim smjerom. Ubrzo se pojave dva lovca na povratku. Gordana zamoli svoje pratioce: -Molim da me sada ostavite, s ovom u gospodom nastaviti lov. -Ako je to vaa elja? upita princ. -Da, visosti, to je moja elja!- odgovori ona i odjaha s obojicom gospode protivnim smjerom. Neko je vrijeme s njima razgovarala o lovu, a onda zapita: -S koje strane tee ovdje neki potok? -Upravo ravno ispred nas, nee biti daleko odavle. -Dobro. Tamo sam odluila da udarim svoj lovaki stan. Molim da me ne pratite. I ostavi zauene ljude pa pojuri oznaenim smjerom. Pokatkad bi zatrubili lovaki rogovi i ona bi zastala da po jaini glasa raspozna daljinu iz koje dolaze. Odjeci su bivali sve ei, ali su se sve vie udaljavali. Budnom pozornou ogleda se ona i zaustavi konja, oslukuje ne bi li ula uborenje potoia. I odjednom njena pozornost bude zadovoljena. Negdje iz gutare sprijeda dopre buni um
~ 213 ~
vode. vrsto nategne uzde. Stigla je do potoka, pogleda gore, pa onda dolje u nizinu. Kroz gusto granje to se sputa do zemlje ne dopire ni traak sunca. Stabla sa iroko rastvorenim kronjama nad njome su zeleni svod. Sputa se u nizinu, neprestano uz umski potok. U ravnini gdje se korito proirilo ugleda u sedlima neke ljude. Zaustavi se. Opazi fratra koji je izaao iz gutare. Dolazi joj u susret i domahuje. Kad je dola blizu, pozdravi ga i upita: -ekate li dugo, oe! -Ne odvie. - to mi poruuje moj dragi skrbnik? -Vrlo vas teko oekuje i treba da se urimo. Samo prije toga moram vas upozoriti na neke vrlo opasne okolnosti. -Zar kakva zapreka? -Samostanski propisi ne doputaju da njihov prag prekorai ena. Prior je to rijeio tako da ete ui u dvorite, a va skrbnik doekat e vas u Korvinovoj kuli. -Korvinova kula? Gdje je to?
~ 214 ~
-U zidinama koje okruuju samostan. Tamo je kralj Matija dao podii kulu da zatiti samostance, a oni su kulu prozvali njegovim imenom. Evo, tamo vas eka asni otac esmiki. -On ne mora ostaviti samostan, a ja neu prekoraiti praga zgrade? -Pogaate. Meutim, ni unutar zidina nije shodno da vratar vidi enu ulaziti u samostan. Nastala bi tiha sablazan. -Razumijem, trebala bih se preodjenuti. Gdje da uzmem muke odore? -Prior vam je poslao muki plat i ljem s vizurom. -Hitno mi dajte taj plat. Znam, to nije samo zbog strogosti vaega reda. Bilo bi vrlo opasno kad bi netko putem vidio Gordanu, tienicu urotnika esmikog, kako jae prema samostanu. Svatko bi posumnjao da se ondje krije moj skrbnik. -Nisu me tako tono uputili, ali bit e da je i to razlog. Platom je pokrila itavu svoju pojavu, skinula lovaki eiri, spremila ga u sedlo, natakla ljem i vizirom pokrila lice. Fratar zadovoljno kimne.
~ 215 ~
-Nitko ne bi slutio da se pod platom i vizurom krije ena. Sad u i ja sjesti na konja, pa neka nam dobri Bog bude u pomoi. Krenuli su. Gore na vrcima stabala zarumenjelo lie pokazivalo je da se sunce ve sputa na zapad. Zaklonjeni gustim granjem i praeni etvoricom konjanika pojahali su umom. Polagano biva oko njih sve tamnije. Samo jo as gore na vrcima prodiru bijele sjene. Onda bude posve tamno. uma je tiha. Oni se uljaju tamnim prohodima. Katkad Gordana neto upita fratra, pa opet jae dalje zaronjena u misli. Gore s brda odjednom saspu se k njima otri jaki zvukovi rogova. Sve jai i buniji kao da nekoga dozivaju, za nekim viu. Gordana se zaustavi: -To zovu mene. -Dakle opazili su da vas nema! -Misle da sam zalutala, pa ekaju moj odziv. Zvuk je vrlo otar i bliz. -To je samo jeka na ovom mjestu. -to bismo uinili da nas zateknu na ovom mjestu?
~ 216 ~
-Vi biste brzo skinuli svoj vizir, neka ne misle da ste se skrivali, pa biste potvrdili njihove sumnje da ste zalutali i dodali da sam vas ja naao i poveo. -Opet vrlo otro dopire do nas zvuk rogova. -Ipak, znam da su daleko. -Nekako osjeam da bih se morala odazvati. -Zato? -Zar ovim putem u samostan ne otkrivam kralju skrovite svojeg skrbnika? Ova me misao neprestano zaustavlja. -Ponajprije nee vam uhvatiti trag. A kad bi doli sve do samostana, ne bi ga mogli pronai. Vrlo je dobro sakriven. Pouzdaj te se u mene. Ni za ivu glavu ne bih htio da nas zateknu i slijede. Uzet u od pratilaca plat i vizir. Neka nitko ne vidi fratra. Tako ste svaku sumnju skrenuli od samostana. -Odjahao je naprijed i vratio se zamotan u plat i vizu . Kroz tamnu i mranu gutaru uljaju se oprezno, dok se s brda odzivlje rog. Jeka je naas tako blizu da Gordana okree glavu gore, onda opet bude tiho, kao da tamo
~ 217 ~
ekaju odziv. A ona uzmie sve bre u nizinu dok lovaki rog zove kao u stravi
~ 218 ~
UROTNICI
Visoke su zidine opasale samostan u Remetama. Onkraj zidina iza zatvorenih kapaka prozora dvije svijee osvjetljavaju muka lica. etvorica su: Ivan od Srednjice, prior samostana, vojvoda Lovro Iloki i Varadi. Kraljev kancelar uarena lica, razmahanih ruku obrazlae: -Ono to je kralj sada poinio to je sigurni slom ugarskog i hrvatskog kraljevstva. Kraljica je postala vladarem kralja, a ta vladarica ima samo jednu osnovu: da i Ugarsku i Hrvatsku utopi u napuljsko more. To joj ne smijemo dozvoliti. Iz vaih lica itam odgovor. -Znao je kralj prignjeiti i domae i strane neprijatelje. A eto, pred tom enom savija svoju volju i sve svoje osnove pa i one koje su temelj mira i opstanka hrvatskog i ugarskog kraljevstva. -Na bojnom polju bio je svoj i na- primijeti Lovro Iloki, a Varadi potvrdi: -Tako je, vojvodo, bio je svoj i na, a im se ona pojavila, opet svu svoju politiku udeava u duhu i eljama Napulja. Sve samo za
~ 219 ~
Beatriceine roake, poplavili su nas i oni i njihovi dvorani. Grabe slube i plae koje pripadaju naim ljudima. I nama Maarima, i vama Hrvatima. Lakomo gutaju nae plodove, a progutat e i nas. Upamtite: Napulj je bacio sve svoje zasjede. Napulj eka da nas proguta. Beatricein otac, taj raskvaeni bog mesa, sjedi tamo u svojem napuljskom katelu i eka otvorenih ralja da mu Beatrice dobaci vie hrvatskog mesa, vau Dalmaciju, Hrvatsku, a onda Ugarsku do Karpata. -Jest, Napulj je naa zla kob, na sudnji dan. To sam uvijek govorio ne samo prijateljima nego i kralju- uzme rije Lovro Iloki. -To ste rekli i vi, Ivane od Srednjice, kralju! -I on sam osjea da ga Napulj ispija, ali nema snage oteti se kraljiinim arima pa rtvuje sebe i nas Napulju. -Napulju, da- bijesno ubaci Varadi. -Ne samo da se jede, pije i odijeva na napuljski nain, da se govori njegovim jezikom, da nije nita dobro to nije iz Napulja, nita pametno to nije rekao Napulj, nego je Napulj namjestio svoje drijelo da mi uljeznemo u nj! Mi smo ovdje samo za to da tovimo napuljskog zmaja.
~ 220 ~
Izginut emo na dnu njegove utrobe budemo li sami dobrovoljno u nj ulazili. -Beatncin muki um, pod enskim elom, plete oko nas opasnu mreu. -Plete opasnu mreu brat njezin kardinal Francesco, taj napuljski kancelar u naem kraljevstvu, i mali Giovannni naprasitom svojom drskou svuda se isprsuje i pomae kraljici u tom njenom pletenju napuljske mree. -Slab je kralj prema Beatrici odvrati tiho tamnobradi prior samostanski i tako njezine elje pobjeuju. -Nije njezina pobjeda u njegovoj slabosti, nego u njenoj nadmoi -odvrati Ivan od Srednjice. -A to je kralj stariji, to je prema njoj slabiji, a ona sve monija. I sada, prijatelji moji, sad ga je ak uhvatila postavljajui mu stupicu da e dobiti sina. Na licu im iznenaenje. se odrazuje podrugljivo
-Time je poluila da je kralj u asu kad je htio Ivanu osigurati prijestolje enidbom s milanskom princezom sve svoje namjere naprosto napustio! Prijatelji moji, mi visimo
~ 221 ~
nad strahovitim ponorom koji se zove Napulj! Nae e kraljevine nestati u dnu Napulja ako silovito ne presijeemo mree kraljice Beatrice! Vi, Hrvati, moete jednim poklikom spasiti itavo kraljevstvo! Lovro nasloni svoju smeu glavu na ruke i osmjehne se: -Mi, Hrvati, uvijek smo spaavali kraljevstvo kad je trebalo, pa i danas. Tko uva Budim, itav sjever i zapad od Turaka nego mi? Ali protiv Turina moe se braniti buzdovanom i topom, ali kako da se branimo protiv prodrljivosti Napulja i kraljiinih mrea? Mi smo u boju smioni i spremni, ali smo u zasjedi napuljskih morskih pasa nemoni! -Idueg mjeseca odrat e se ovdje sabor. Proglasite na saboru princa Ivana prestolonasljednikom! Sva trojica gledaju u Varadija zaueno. Lovro Iloki malo se zamisli i odgovori: -To, dakako, ne bi bilo teko kad ionako sve hrvatsko malo plemstvo, graanstvo i sav narod pristaje uz princa i od njega se nada najboljemu. A ta ete onda vi, Ugri?
~ 222 ~
-I nae malo plemstvo veim je dijelom uz princa Ivana. Oligarsi e biti protiv njega. Ali kad ustane va sabor, vi. Hrvati, koji uistinu drite Turina na uzdi, morat e i oni popustiti jer, zapravo, danas ste vi gospodari poloaja! -Mislite da proglasimo princa bez kraljevog znanja? -Da mu je tko ovo predloio prije nekoliko dana, smatrao bi ga najveim prijateljem. Danas oklijeva, upravo kukavno oklijeva. Ipak, kad bismo ga iznenadili, uvjeren sam da bi napokon doao k svijesti. Ivan od Srednjice pogladi svoju dugu bradu: -Prijatelji moji, to izgleda kao da mi snujemo prema kralju neku urotu, a zapravo smo najvjerniji kraljevi pristae. Vjernost Hrvata prema kralju Matijau nije samo vjernost njegovoj osobi nego vjernost domovini. Kad bi Matija nenadano umro, tri e vladara posegnuti za naom zemljom i nastao bi strahoviti boj. Bila bi to najvea usluga to bismo je ikad mogli uiniti domovini Hrvatskoj i Ugarskoj kad bismo Ivana proglasili prestolonasljednikom. Ali ne smijemo zaboraviti da takav in ne bismo
~ 223 ~
smjeli izvriti, a da o tome ne obavijestimo kralja. -I opet se kolebate. Opet razmiljate i govorite, a ja vam kaem- otro e Varadi -provedite to i ne pitajte kralja. Ne zaboravite da nad nama lebdi napuljski bode koji nas je sada zavadio ak i s papom, jer se tako prohtjelo Beatriceinu ocu. Vie se uope kod nas nee vladati drukije nego kako to bude ilo u korist napuljskom kralju! Dakle, jedino vam preostaje to da na saboru Hrvati uine prevrat! -Urota protiv kralja, a za kralja i njegova sina ree Ivan od Srednjice. Takav sluaj uistinu ne poznaje historija. udnovato, toliko korisno. Ipak jo uvijek kaem: treba o tomu govoriti kralju. - A ja kaem ne! - otro e Varadi -Ja sam ratnik oglasi se Lovro- nemam mnogo dravnih sposobnosti. Bio bih svakako uz Varadija kad ne bih smatrao da bi to izgledalo kao neka urota. -Trebalo bi o tom razmisliti. Varadi se razljuti:
~ 224 ~
-Zato vam ide tako, gospodo Hrvati, to uvijek predugo razmiljate i premnogo oklijevate. Zahvatite otro, zasijecite, ponovo predlaem. Zovite svoje ljude i odluite. Unato vaem prigovoru mi emo razmisliti i govoriti s naim ljudima. Moda se kralj ipak jo otrijezni od Beatriceinih cjelova koje obeava milanskom poslaniku- izlane Varadi. Vi me prekoravate, Ivane od Srednjice, pogledom. Neka. to velim to vidim, sad se moram vratiti na Gri. Kralj mi je strogo naredio da budem jo noas u palai. Kako me uvijek sumnjii, bio bi uvjeren da sam doao buniti vas protiv njegove slabosti. Mukla buka i udarci zatutnje samostana. Oni se zgledae. -to to znai? Prior ode k vratima pa izie. Mranim lukovima hodnika prodire tutnjava od udaranja o vrata tamo na samostanskim zidinama. -Mora da je drzak ili moan tko ovako udara. Dvoritem odjekne trublja! -Kraljevska trublja?
~ 225 ~
tiinom
Njihovi se pogledi susretnu pitajui. Prior se nagne nad trijem. Dolje ispod lukova razizemlja pojavi se malo svjetlo. -Oe, vratare, idite i pitajte tko je -naloi prior dolje u dvorite. A oni su ekali u tmini i nagaali. Zamalo se malo vratarevo svjetlo opet vraa kroz dvorite i zaustavi pod trijemom. -Oe priore, kraljevski lovci. Grof Alfonso Borgia, neak papinog kardinala, kraljevski gost. Zalutao je umom i trai da ga pustite prenoiti u samostanu. Oko priora tiho aputanje i ustre kretnje. -to sad? -Ivan od Srednjice moj je esti gost. Dakle, tu nema straha. I vi, vojvodo Iloki. Vi ste kralju najavili da poslije lova dolazite k meni na konak, ali Varadija ne bi smio vidjeti Alfonso. -Ne mogu krenuti na Gri dok Alfonso ne zaspi. -Najbolje je da sakrijete Varadija- predloi Lovro. -To u i uiniti -prihvati prior pa se nagne dolje vrataru to stoji ispod trijema.
~ 226 ~
- Jeste li dobro pogledali kroz okance? -Jesam, oe priore, kraljevska ga pratnja prati s grbovima i znakovima. -Otvorite i recite grofu da ga prior eka raskriljenih ruku. Mala se svjetiljka ponovo udalji dvoritem tamo prema zidanoj ogradi samostana, a prior se okrene svojim gostima. -Najbolje je da nikoga ovdje ne nae. I vas dvojica otiite na poinak, a Varadija u odmah skloniti na sigurno mjesto. -to ako se Borgiu prohtije pogledati itav samostan? -upita Ivan od Srednjice. -To me nee ustraiti. Sakrit u Varadija tako da ga nee pronai. Ali ne bojim se da bi taj mladi grof bio znatieljan kako ive samostanci. Dakle, Varadi, doite. Prior ga odvede, a Lovro Iloki i Ivan od Srednjice odoe u svoje sobe. Dvoritem plamte baklje. U njihovu svjetlu razabire se konjanika pratnja od petnaestak ljudi. Pred ulazom u zgradu Alfonso sie s konja. Prior ga doeka na stubama. Grof smjerno pozdravi i onda razjasni svoj dolazak. -Oe priore, zalutali smo ja i moji ljudi koji su stranci. Ne moemo nai puta na Gri i
~ 227 ~
sluajno smo naili na ovaj samostan, pa vas molim da mi dadete prenoite. -Posluit u vaoj milosti vrlo rado ako se zadovoljite mojom pustinjakom posteljom. -Boe sauvaj, ne bih htio da bunim va mir i vae drevne obiaje. Nego, kralj mi je kazivao da ovdje ima vrsta kula koju je on sagradio i zove se njegovim imenom. -Da, to je istina. Kula je s one strane zida. -To je bolje, barem neu biti na smetnji ni ja ni moji momci. U toj u kuli ove noi udariti konaite. -Ali kula je obrambena, tamo nema nikakva leaja. -Molim vas da mi ondje namjestite leaj. Nipoto ne elim buniti va samostanski mir. -Razgovarajui uli su u praznu sobu. -Smijem li vas moda ponuditi skromnom veerom? -Hvala, nisam gladan, ali e me mori. -Odmah u naloiti da donesu vina. Dodue, nije tako dobro kao vae junjako.
~ 228 ~
-Uz kraljev stol privikao sam i na sjeverna vina. Ne opaljuju kao juna, ali ipak, bolje je od vode. Prior je izdavao nalog prizvanom fratru da donese vina. -Oe priore, jo je jedna skupina zalutalih kraljevih lovaca koje oekujemo ovamo. Kad smo zalutali, razdijelili smo put u dvije skupine, pa tko prije nae zaklonite taj e one druge pozvati rogom koji im pokazuje put. -Rado u ih primiti -ree prior.- Moda je netko od kraljevih dvorana s njima, ili koji od kraljevih gostiju. -Nemajte brige, samo su momci i moj pa. -Moda bi pau prijala veera ili vr vina? -Hvala, oe priore, vrlo ste gostoljubivi. Sve to nije potrebno jedino molim leaj. . -Onda molim vau milost da malo prieka. Treba da iznesemo nae stvari da bude mjesta za leaj. Fratar je donio vino, a prior mu naloi: -Uredite odmah Korvinovu kulu. Iznesite to je tamo pa onda priredite dobar leaj. Najbolje
~ 229 ~
to imamo, da njegovoj visosti bude ugodna no pod naim krovom. -Nadam se da e mi ova no biti ugodna. Upravo sam eljan poinka.- Alfonso nagne vr, a onda dovikne za fratrom. -Molim vas, asni oe, im uredite leaj, poaljite mi vijest Ne bih htio da odve dugo zadravam oca priora. Neka vratar dolje prieka, doi e moj pa kojeg oekujem. Fratar se pokloni i pouri izvriti nalog. -Jo nikad nisam spavao ovako sam u kuli. To e biti zapravo trubadurska no. Prior ga zaueno pogleda. -Naravno, u pjesnikom smislu- nasmija se on. -Tamne sjene, mukla tiina, leaj na zemlji, doista zanimljivo. Do sada sam noio samo u kulama u kojima se blistalo zlato, brokat i utala svila oko enskog tijela. Danas u spavati meu golim stijenama s paem. Ba udna pustolovina. Prior ga pogleda i promatra. Alfonsovo lice gori, oi i usta mu se smiju kao da je odvie pio. Da ispuni vrijeme ekanja, Alfonso stade priati o svom ujaku i o Rimu. Prior je
~ 230 ~
zaprepaten sluao njegove esto drske i za samostanske zidine neprijatne rijei

*****
Sva dolina je zaspala. Mir je u gustoj umi. U mraku se ogledaju zvijezde. Gordani se uini kao da nikada nee iz te tmine i ume, pa sve bre tjera konja. Tada je zaustave. Pred njom se uzdignuo tamni okrug. -To je samostanski zid apne joj fratar. -Hvala Bogu, sad smo na cilju. -I on vas teko oekuje. -Gdje je kula? -Eno, tamo zdesna. -ini se kao neka crna adaja. -Udaljena od fratarske zgrade. U toj osami doista izgleda neprijatno. -Hoe li nas pustiti unutra? -Va skrbnik ve je tako udesio. Vratar nas oekuje. I on lako udari na vrata samostanskih zidina. -Otvorite kraljevskim zaostalim lovcima. Vrata se odmah otvore. U tmini se uo samo vratarev tihi glas koji pozdravlja onoga to
~ 231 ~
vodi Gordanu. Prihvatio je uzde i povukao konja: -Samo se drite mene, polazimo ravno u kulu. -to je to gore. Kroz pukotinu vidim- svjetlo ape ona jaui uza zid. -To braa ekaju mene. Pribliili su se kuli. Gordana skoi s konja. Jahai iza njih takoer su sjahali. U dvoritu je tamno. Samo se iza crkve neto giblje. -to je tamo iza crkve? ujem rzanje konja upita ona tiho. -To nai samostanski konji pasu. -ujem zvek orme. -To su se braa vratila s Gria. Bili su danas na veeri kod biskupa- odvrati fratar i poe k malim vratima- Idem prvi da vas vodim. Uli su u malo prizemlje. Mala svjetiljka stoji na zemlji. -Svjetiljka je tu, dakle, on je ve goreree fratar. Gordana pogleda male uzane stepenice to iz prizemlja vode u okrugu u prvi kat. -Doveo sam vas dovle, dalje nemam pravo da poem. Izvrio sam svoju dunost. Vama je
~ 232 ~
slobodno da se s njime porazgovarate po njegovoj i vaoj volji. Uspnite se onim stepenicama. -Hvala, oe! Fratar izae iz kule kroz ista vrata kroz koja su uli. Gordana brzo pokupi svoj plat da joj ne smeta pri usponu i pohiti stepenicama, tako uzanim da se morala upirati o zid. Na posljednjoj stubi su jaka hrastova vrata. Zasun je izvuen. Ona otvori. U etverokutnom prostoru na podu stoji svijea. U kutu fratar smjeta leaj od tamnih dugih jastuka. Ona pozdravi. -Fratar se obazre i odzdravi. A Gordana mu prie i upita tiho i povjerljivo: -Jo nije ovdje? - Odmah u javiti, samo da namjestim leaj. -Zar je tako bolestan da mora leati? Fratar pogleda malo zaueno pa odgovori: -Bolestan? Kako bi bio bolestan? Nije mu nita! -Hvala budi Bogu! Malo je promatrala kako on rasprostire mek, lijep sukneni pokriva.
~ 233 ~
-to e mu onda ovaj leaj ako nije bolestan? Fratar se jo vie zaudi: -Da prospava no. -Ovdje e spavati? -On i vi! Ali vama nemam to rasprostrijeti. Moda e on podijeliti leaj s vama, ako nije odvie gizdav. -Gizdav? Kako udno sudite o asnom starcu! -Starcu! Oprostite, kao da se mi razumijemo. Niste li vi pitali za njegovu milost? -Koju njegovu milost? -Vaeg gospodara? -Mojeg gospodara? Molim vas, oe, o kome vi to govorite? Jo vie zauen od odvraa: -O njegovoj milosti neaku kardinala Borgie. Zagleda se u nj na trenutak i napeto zapita: -to vi znate o grofu? -Oprostite, niste li vi pa grofa Borgie? -Ja ne razumijem vas.
~ 234 ~
ne
-Uistinu ni ja vas: grof je zalutao u umi nakon kraljevskog lova i naiao na ovaj samostan. -On se nalazi ovdje? -Tamo je kod priora. Zatraio je da mu ovdje namjestim leaj. -Ovdje u kuli? -Da. I rekao je da e doi njegov pa. Mislio sam da ste vi. -Pa? Njegov pa? -Zar niste to vi? -Fratar je postavio svjenjak u malu arkadicu na kojoj stoji kip sveca, pa je onda zapanjeno upro pogled u Gordanin vizir. -to je vama, mladiu, zato ste se prepali? -Molim vas, tko vam veli da sam ja njegov pa? -Grof je rekao da oekuje paa koji e doi u kulu. -Molim vas, oe, kaite mi podrobnije koga to oekuje grof u toj kuli? -Rekao je da je zalutao on i dio njegove pratnje. Zatraio je da mu ovdje namjestimo
~ 235 ~
leaj i da e tu prenoiti sa svojim paem. Eto, to je sve. -Kome je to kazao? -Prioru i meni i izdao nalog da vas vratar prieka i otvori Djevojka podigne uvis vizir i njeno lice iskoi iz limenog okvira. -asni oe, zar otac esmiki noas ne eka u ovoj kuli svoju tienicu? -esmiki? Tko vam je to rekao? -Va brat, fratar kojeg je esmiki poslao iz vaeg samostana. -Niti je esmiki ovdje niti je tko od nas izlazio izvan samostana. -Ni oni koji su bili poli biskupu na veeru? -Nitko nije poao biskupu, svi smo itav dan na okupu. -Dakle, tamo kod crkve su grofovi konji? Zatrala mu se u susret i zadrala: -Oe, stanite! Ja sam prevarena! On je pogleda od vrha vizira do poda. Ona riiri plat. Fratar ugleda ensku haljinu iji uzani kroj ispoljava njene forme.
~ 236 ~
-Ja sam djevojka! Strah obuzme fratra. Objema rukama pokrije lice govorei: -ena u samostanu od avla poslana! -Od avla namamljena ovamo! Htio je da joj izmakne, ali se ona sva polegla na vrata. -Od avlaneaka. nastavi ona -od kardinalova
-Kako ste mogli prekoraiti prag samostana? upita je fratar gledajui je sa strane. -Doveo me fratar vaeg samostana, -Taj nikad nije vidio naeg samostana. -Oe! Ako sluite Bogu, pomozite mi! Prevareni ste vi i ja. Spletkar me doveo ovamo dobro smiljenom varkom.. -Tko ste vi? -Kraljiina dvoranka. Neki fratar me oslovio juer na putu u Medvedgrad i rekao da tu u kuli eka moj skrbnik esmiki. Grof mi je jednom prijetio da e me silom oteti. Upala sam u zamku, molim vas, pomozite mi, izvedite me odavde.
~ 237 ~
Razmiljao je o tome to mu je rekla, a onda joj pogleda u lice. -Razumijem! On vas je, dakle, prevario, vas, i priora, i sve nas. Moja je dunost da sve to kaem prioru. -Vi ne znate tko je taj Alfonso! Najprije treba da me sakrijete i onda poite gore pa recite da je pa pobjegao. Tada e on pojuriti iz samostana da me uhvati, a ja u ostati iza vaih zidina. -U samostan vas zabranjuje na red. ne mogu uvesti, to
-Ni po cijenu da obranite ast djevojke? Oklijevao je. -Ne, ne mogu vas prevesti preko praga. Ako to uini prior, dobro. Ja ne smijem. -Za ime Boje, ne razmiljajte toliko. Iziimo odavle. -Nee doi dok mu ja ne velim. -Vratar nas je vidio ui. Ako on javi, ne asite. Hajdemo. -Dakle, hitro! -Djevojka otvori vrata, ali se on trgne natrag.
~ 238 ~
-Svreno je- veli fratar. ujem dolje na vratima kule njegov glas. -Postoji li drugi izlaz odavle? -Samo ovaj dolje. -Da viem u pomo? -Ne bi vam pomoglo! On ima svoju pratnju. Evo, uspinje se stepenicama. Ona se okrene, ogleda vrata i svom snagom izvue klju i rine ga u ruke fratru. Sakrijte ga i recite da kula nema kljua, ako zapita. -Dobro, idem. -Ostanite ovdje, oe. -Potjerat e me. -Neka, samo da dobijem vremena, da se saberem. -Bogorodica remetska neka vam bude na pomoi!- ape fratar krstei se. Gordana potri k protivnom zidu, tik kraj leaja kamo ne dopire svjetlo svijee. Zamotavi se u plat, povue vizir na lice i stoji u tami.
~ 239 ~
Izvana se odrinula vrata. Na pragu stoji Alfonso, upravo okom u oko fratru. -to je? to radite ovdje? Niste mi javili da je leaj gotov. Vratar kae da je moj pa stigao, gdje je? -Eno ga tamo, stoji kraj leaja. Do sada je ekao dolje u prizemlju. Ovaj as sam ga doveo gore. Neka zauenost lei u Alfonsovu dranju. Gleda u sjenu gdje stoji Gordana. ini joj se da je neto iznenaen. Onda se okrene fratru: -Dobro, oe, hvala vam, sada moete ii. Fratar ode i tiho prisloni za sobom vrata da ne podsjeti grofa na bravu. Iz okvira tamne brade rumeni se Alfonsovo lice. Oi mu svjetlucaju kao da e potrati k njoj, ali ga zaustavi mirnoa i ukoe nost njene pojave. U asu zaokrui pogledom prazan prostor kule ne bi li vidio to uhvaenoj djevojci u tom poloaju prua toliki mir. Ali prostor je prazan, nikakva zakutka. Zato je tako nevjerojatno mirna? Zato mu nita ne kazuje, zato se pred fratrom ne odaje, ne ini nita to bi je moglo spasiti. Da prikrije svoju smetenost, podboi se i promatra je sumnjivo. Gordana kao da
~ 240 ~
osjea potrebu da sprijei njegove sumnje i njen zvonki obojeni glas provali ispod vizira: -Nije Gordana pod no namamljena ovca! Ne viem u pomo! Koga da zovem? Jadne fratre koji bi sigurno zadrhtali pred snagom vaeg imena. Misao mu sune u glavu. Poe k vratima. Zasuna nema. Ogleda bravu, klju manjka. -Ne bojte se, neu bjeati. emu? Vani su vai ljudi, a fratri nemaju ime da mi dou u pomo, moda bi i sagnuli koljena pred imenom koje nosite. -Govorili ste s fratrom? -Jesam. -to ste mu rekli? -Da traim svog skrbnika. -A on vam je odgovorio? -Rekao je: doi e odmah va gospodar, sjedi kod priora. I tog asa ste doli vi. Znala sam odmah sve, ali nisam kriknula. -To je vrlo mudro, Gordana. Uistinu nema vam izlaza. Da ste rekli togod fratru, bilo bi uzalud. Moji bi ljudi oruanom silom zadrali tu fratarsku gamad.
~ 241 ~
-Tako govori o fratrima neak kardinala Borgie? -Tako govori sam kardinal, ja samo opetujem. -Uistinu, grofe Alfonso Borgia, dostojni ste svojeg imena. -Oito ne mislite da u s vama raspravljati o svojem moralu i nasmije se. -Ako je va moral movara, zar u njoj morate potopiti i svoju viteku ast? -ime je viteka ast okaljana? -Time to ste uinili podlu prijevaru. -Prijevare nema. Na bojnim igrama vi ste mi obeali, sebe. -Nisam obeala nijednom rijei, a da i jesam, ne bi vrijedilo jer uvjet nije ispunjen. -Ba u tome i jest s vae strane prijevara to ste mi dali uvjet za koji ste znali da ga neete moi ispuniti. -Ako ste u to uvjereni, onda je pogreka na vaoj strani to ste primili pogodbu. -I opet me zavlaite u raspravljanje. Nismo grki filozofi da razmatramo ljudske probleme.
~ 242 ~
Vi najbolje znate da nismo ovalno doli raspravljati. - to hoete od mene?- upita ona izazovno - Ljubim vas, Gordana-i prie korak blie. - Rekla sam ve: traim dokaze! - Nisam li ih dao? - Cime? Kada? Gdje? - Brigom za vae zdravlje. Niste li to osjetili na Griu one -Pruili ste mi neki lijek protiv groznice, je li tako? -Neete, Gordana, uspjeti da me namamite u raspravu, makar va glas zvoni divno. Tada on promijeni svoj glas i korakne blie. Ona nije uzmicala. Ba ga to zaustavi. Kao da od neega preza i jer je neodluan, upita: -Zato me ne ljubite, djevojko? -Jer niste vrijedni! Dok je na to odgovarala, digne vizir, a pri tom je izala na svjetlo to se uprlo u njeno lice. . -Ne govorite istinu, Gordana! -to vas ovlauje nadati se u moju ljubav
~ 243 ~
-Oi su vam kao oganj dok me gledate. I opet on uini korak, a ona zapovijedi pokazujui na leaj: -Sjednimo tamo! Hou da se razjasnimo. Dok ja neu, ne smijete mi se pribliiti! Potpuno uvjeren da mu ne moe utei, sjedne na jastuk i podboi ruke na koljenima dok ona stoji umotana u plat kao kip sveca iza njenih lea. -Volja vas je da navlaite moju elju, Gordana? To gore po vas, ili moda slasnije! -Vi me, dakle, ljubite? -Strasno, Gordana- i uini kretnju da joj se primakne. -Ostanite! Hou da ujem sve. -Dakle, to hoete da ujete? -Zar niste nikad pomislili da bih vam uzvraala ljubav da me niste prijevarom namamili ovamo? -Gordano, ne tratite vrijeme. -Odgovorite mi ako ste vitez. -Zrake svjetla titrale su po njenom licu i platu.
~ 244 ~
-Gordano, vae oi plamte, sjednite do mene. Doi, avle, zmijo, omotaj se oko mene, udari me... u naruju svome. Tvoje usne obeavaju pakao i raj. I on prui ruke da dosegne njen tamni plat to mu je nado hvat. Odmaknula se, a pogled joj pun ekanja padne na vrata. Gordanin uzmak raspali mladia, plamen zasuklja u njemu. Poduprijevi se rukom, on klekne na koljeno i isprui ruku za njom. -Ona je uzmiui dostigla do vrata, ali se okrene k njemu s uzdignutom rukom. U njoj neto sijeva. Njen glas snano jei: uvajte se, ovo je otrica vaeg polomljenog maa! Ostao je zablenut kleei na koljenima kao da ga je poplavila bujica vlastite krvi. Tog asa pala je ledena prijetnja otrice. Osjeao se istodobno poliven kipuim i ledenim mlazom. Srce mu bije, a u glavi mu kucaju sve ile, a ona tamo govori brzo kao da ga bujicom svojih rijei kani zadrati u tom poloaju: -Sakrila sam otricu maa koju ste uzalud traili natrag, otupila mu obode i opremila mu tok i, eto, ponijela sam ga na Medvedgrad u
~ 245 ~
lov da iskuam njime vau ljubav, ali vi ste me prije toga dali namamiti. Kao iz daljine uje on glas, samo su mu dvije rijei ostale jasne: -Iskuati otricu? -Otricu. Trebala mi je dokazati kolika je vaa ljubav. Ova otrica krije sudbinu, nosi u sebi ivote. -Sto vi znate? -zavikne on grubo, ali ispod zvuka njegova glasa izbija strah. -Ne miite se! Umijem odbijati nasrtaj maa, umijem gaati. Ako se pribliite, zarinut u vam otricu posred lica. Njen pun metalni glas, ova prodorna snaga zadri ga, a njegov je mir vie uenje, udivljenje nad jalom, neoekivanim nastupom negoli strah. -Pazite, Alfonso! Moje je tijelo spartanski oelieno, moja je ruka sigurna. Mirujte i odgovarajte. Glas joj se smirio: -Zato niste ekali dok vam ja ne dam svoje srce, dok se moje usne ne privinu k vaima.
~ 246 ~
Ne miite se! Ne ustajte, ne koraknite u svoj grob! U prijeteoj pozi, sa ljemom na glavi i plastom sputenim niz njenu pojavu, iroko otvorenih oiju, plamteeg lica, gorda i neustraiva, ini se kao gorostas snage. Herojska ljepota raspaljuje ga, iskuava i ini plijenom neega to dre u zraku, to izlazi iz nje, to je u njoj i prosiplje se oko nje, ispunjajui itav prostor. Kao da ga je neka velika eljezna ruka prikovala o pod i sve mu snage slomila. Vlastita mu je krv razbuktala more to lama tijelom oslabljenim u orkanskom njenom zamahu. Blistaju mu oi, nalik je na zvijer to je ispruila glavu prema vrelu, ali su joj noge prelomljene. Ukoene zjenice uprle se u nju, kao da u plamenu njene prosvjedne prijetnje nalazi vrhunac uitka. -Raskono si zamamna, ti avle, ispija me oganj, poar. Rijei su ti eravica, slika tvoja uarena baklja. Drei u ruci komad otrice, Gordana zapaa svoju nemo. Ubistvo ne moe poiniti. Tu je mladi, razbuktan svojom strau, a vani njegova brojna pratnja. Preostaje samo jedno.
~ 247 ~
On skoi kao zvijer uhvativi joj ruku koja dri iljak. Otrica padne na pod. On se sagne, a kad se brzo pridigao, Gordane nema. Alfonso bulji u prazninu. Krv u uima zaguila je tropot kad se Gordana bacila k vratima, nestala i izvana zarinula zasun to ga je opazila kod ulaza. Spustila se stepenicama kao da ih nogama nije doticala. Alfonso se ljulja u omaglici. elje su mu prevarene, prezrene, slomljene. U vrtoglavici hvata sliku praznine koja mu se najednom prikazala na vratima i ona ga dozove k svijesti. Ne vidi nita osim zatvorenih vrata. Skoi da otvori, ali su zabravijena. Prevaren, je i zatvoren u kuli. Zavikne iz sveg grla, lupa i zove u pomo svoju pratnju. Pomaman juri i tri da razbije vrata, ali ne nalazi nita do jastuka. I vrati se opet na vrata, svom snagom lupa i vie. Muklo odjeknu pustom kulom njegovi bijesni udarci po tekim hrastovim vratima. Dolje na vratima kule Gordana oprezno prislukuje. Izvana se ne uje nita. Odkrine i pogleda. Mjesec je izaao i upro kose zrake u dvorite. Jasno razabire tamnu zidanu ogradu samostana, a tamo s onkraj zidova svetite crkve. U zaleu se ljeska orma
~ 248 ~
konja. Na travi lee ljudi Alfonsove pratnje. Skinula je vizir da je ne zahvati mjeseina, ulja se neujno iz kule, tiho prislanja vrata dvorita, itav teren zahvatila je istraujuim pogledom. Neujno otri u sjenu zida, polagano, korak po korak, odmie uza zid zaklanjajui se u sjenu, a oko je upravljeno onamo iza crkve i budno gleda spavajuu pratnju. Lupnjava iz kule od asa do asa prodire u tiinu noi. Alfonsova vika nadjaava tropot udaraca. Sluh joj je u kuli, a oko za crkvom, misli stvaraju osnovu to hitrijeg bijega. Primaknuvi se dosta blizu zgradi, preleti preko mjeseeve svjetlosti u tminu ispod stabala. Domogne se zgrade. Duboka tamna sjena zidina sigurno su joj zaklonite. Samo grmlje katkad zakripi pod njenim nogama. Pred sobom ima jo velik put da stigne do samostanskih vrata, a ona vode u blizinu crkve. Smanjuje korake da stia um u grmlju. Iza crkve zakripi gvoe, pa onda glas, kao da se netko budi. Ona se prisloni zidu. eka. Buka s kule biva sve jaa. Tamo za crkvom dva mukarca skoila su u mjeseinu. Ljeskaju im se ljemovi. Utisnuta u grmlje Gordana eka u sjeni raunajui da
~ 249 ~
mjeseeva svjetlost zabljesne mukarcima oi, a njena tamna pojava rasplinjuje se s mrakom sjene uza zidine. uje tamo gdje jedan drugome dovikuju: -to je to? Tko to tamo vie? -Netko lupa na vrata. -Cura se otimlje! -Neto joj nije pravo. -ekaj, to je muki glas. -Kao da nema krivo, poimo blie. -Zabranjeno nam je da se pribliujemo kuli. -Ali to je njegov glas. -Hej, ustanite! ujete li? -I dvanaest do petnaest mukih pojava izlazi u bijelu mjeseevu svjetlost, oruje im se svjetluca, zvekeu tokovi noeva uz njihova bedra. Skupili se pa sluaju, zure u kulu i opet se poluglasno sporazumijevaju. -Tako mi due, to vie grof! -Treba da idemo onamo, makar je zabranio. -Idite, vi ste njegov prvi dvoranin, na vama je red.
~ 250 ~
I visok tanak mukarac poleti prema kuli. Govore talijanski. Gordana dobro razumije. I njihove kretnje dovoljno joj razjanjavaju to je. Smilja, odluuje. Ako se makne, suanj e privui pozornost. Gore u samostanu nita se ne mie. Zid na koji se oslanja kao da je grobnica. ovjek je ve uao u kulu, ona se propne, eka, lupnjava i vika utihnu. Sva njena svijest ispunjena je uvjerenjem da izmeu nje i onih tamo zapoinje borba za posljednji as njene slobode. e za spasenjem napne joj miice tijela i svu snagu. Usjekavi oi u one tamo, prati njihovo napeto ekanje. Nije prola ni sekunda i tijelo joj ropski poslua njenu misao. Odvine se od zida, oprezno spusti na travu i puzi. -Pazei samo na Alfonsovu pratnju, zahvati rukom u suho lie. Tiho utanje proizvede jak um. -to je to tamo? Tamo kraj samostanskih zidina -uje ona njihov upit na mjeseini i neiji odgovor: -Ne vidim nita! Rije po rije slua Gordana i baci sve na jednu kocku: ili u dospjeti puzei oko zida do samostanskih vrata, ili u njihove ruke.
~ 251 ~
Mirnoa duha, spoznaja opasnosti i brzina odluke vladaju njenim kretnjama. Ukloni lie i puzi dalje. Iz kule istri mukarac i vikne drugovima: -Utekla je iz kule. Hvatajte je! Mora da je tu u dvoritu! To navjetenje ue u djevojinu spoznaju kao kobni signal potpune izgubljenosti poloaja. Ali borbu ne naputa. U sjeni drvea njeno se tijelo u travi giblje. -Tamo! Tamo neto uti uje se neiji povik. Mukarci potre pod drvee, ogledaju se, trae. Nagli prijelaz iz svjetla u tminu zasjenjuje im u prvi as vid i ne zapaaju Gordanu. Sagiblju se grmlju. Leei u travi, ona eka da joj okrenu lea i u tren skoi i nagne bjeati uza zid samostana. -Drite je, momci! U oajnom trku Gordana osjea kako jure za njom. Hitre joj misli stvaraju mnoge odluke: baciti se na vrata samostana, vikati... -Dospije do ugla, utri u otvorena vrata. Na stubama prior, fratri. Ispred njih
~ 252 ~
tri snaan mukarac s golim maem u ruci i zagleda Gordanine progonitelje. Sune izmeu njih, presijee im put. Ljevicom gurne djevojku iza sebe, a desnicom uzvine maem pa zagrmi prijetei: -Natrag, ja sam vojvoda Lovro Iloki, tko e blizu rasjei u ga! Ova prijetnja zaustavi Alfonsovu pratnju. Da ih nije zaustavio strah, a ono bi potovanje pred sinom bosanskog kralja. Na plemenitog kraljevskog sina sluga ne smije podii ma, ali iz kule se ula Alfonsova zapovijed: -Udrite, kukavice! Lupei! Jedan ovjek, a vas eta! Gospodareva rije tjera ih u smrt. Maevi bijesnu. Ogromna visoka ljudeskara zamahnuta je nad njima tolikim zamahom da su se prvi prestraeno povukli. Samo su etvorica ostala, ali pred strahotom zamaha maa u Lovrinim rukama nazaduju. Lovro ih slijedi. -Tko se to usuuje suprotstaviti meni, neaku kardinala Borgie vie Alfonso. -Sin bosanskog kralja Lovro Iloki. Hoete li da vae glave ponesem na vrh svojega maa?
~ 253 ~
upita Lovro dok otricom udara po grofovim ljudima. Trojica se srue ranjeni u travu. Alfonso je shvatio situaciju: izgubit e svoju pratnju pod divljim Lovrinim maem, uz to je kralj ovoga vojvodu toliko astio na dvoru da bi ga mogao uspjeno optuiti. Sabere se pa vie nad svojom pratnjom: -Stanite, lupei! Kako se usuujete navaliti na tako uzvienu osobu! Na koljena. Sasjekao bih vas na komade! Pseta! Na koljena! I poklekoe molei milost. Lovro Iloki stavi ma u tok i stane pred Alfonsom: -Gospodine grofe, traim razjanjenje. -Vrlo rado, o emu god zaeli vaa milost. Lovro namjerice poe dalje u mjeseinu da prui prigodu fratrima sklonuti Gordanu i otro pogleda u oi mladom grofu: -Vi ste ovamo namamili Gordanu? -Ja? Ne! Jedan fratar ovog samostana doveo je kraljiinu dvoranku. -Sigurno tobonji fratar, po vaem nalogu! -Pa kad bi to bilo, ja se uistinu ne bih acao priznati - i drsko se nasmije.
~ 254 ~
-Ali ba je obratno. Ona je mene navabila ovamo. -Ne doputam da se dotaknete najmanjom ljagom asti ove djevojke zaprijeti LovroRazjasnite rijeima ili u ja otricom. -Krivo ste me shvatili, vojvodo, sve u vam objasniti. Samo loa igra rijei koju sam upotrijebio. Dopustite da najprije izvrim svoju dunost radi koje sam doao ovamo. -Neu dopustiti ni o emu drugom rije dok ne saznam smijem li uope dalje govoriti s vama. Sto ste htjeli s djevojkom? Zateen je estinom njegova pitanja. Alfonsa obuzme ljubomora: -Vae gospodstvo ima kakvo pravo da trai razjanjenje o Gordani? -I pravo i dunost! Odgovarajte: zato ste doveli djevojku? Alfonso je preuo osoran Lovrin glas pa povjerljivo ali ravnoduno odgovori; -Vojvoda zaboravlja da je djevojka zaogrnuta mukim platem, a glavu je pokrila ljemom. Otkud bih dakle znao da se pod njima skriva Gordana. I kad sam u umi opazio nekoliko
~ 255 ~
ljudi i prepoznao na jednom od njih plat i ljem onoga kojeg traim otkad sam u ovoj zemlji, uljao sam se za njima i doznao !z njihova razgovora da idu u ovaj samostan. Pohitam daleko naprijed. Tako sam doao u ovaj samostan i doekao ljude s kojima je bila Gordana. Moja je namjera bila da uhvatim urotnika kojeg traim, i nita drugo. -U ovom samostanu? -Da, vojvodo! -Ovdje Lovro. nema nikakvih urotnika -odvraa
-Jest, u ovom je samostanu sakriven Meutim, elim govoriti s priorom i tada ete saznati sve. Lovro Iloki kriomice pogleda prema ulazu u zgradu. Ondje je bilo tamno. Nikoga nije zamijetio. To mu prui sigurnost da je Gordana ve dobro sklonjena. I polagano krene uz Alfonsa. Uspjeli su se tamnim stubama praeni dvojicom Alfonsovih ljudi. Ne progovorivi nita Lovro pokuca na vrata samostanske blagovaonice u kojoj je vidio svjetlo. Odmah se oglasio prior. To je Lovru
~ 256 ~
upuivalo da su oni ve oekivali taj posjet. Kao da se nita nije desilo, prior je molio pred svetom slikom s Ivanom od Srednjice i dvojicom fratara. Jedan Lovrin pogled u njihova lica uvjeri ga da Gordana nije u pogibelji. Ipak je osjeao, kao i oni drugi, da e mladi Borgia pitati za nju. On se prioru neobino uljudno pokloni: -Vaa mi asnost mora oprostiti to sam se prije posluio potrebnom varkom da sam zalutao i da oekujem svojeg paa. Morao sam to uiniti, jer me u ovaj samostan vodi dunost. -Kakvu dunost ima vaa milost u ovom samostanu? upita prior. - Izvriti vaan nalog! -Nalog? zaudi se prior- iji? -Kardinala Borgie, prvog kancelara njegove svetlosti- polagano naglauje Alfonso. Shvaali su nezreeni sadraj i zato su jo s veom napetou ekali to to Alfonso kani. -Kako glasi nalog njegove uzoritosti kardinala?- upita prior dok su oni drugi nepomino utjeli.
~ 257 ~
-Gospodine priore, najprije treba da upoznate povod. Prije godinu dana utekao je iz Rima jedan kardinalov utamnienik, doznali smo da se nalazi u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovom samostanu. Prepoznao sam njegov plat i ljem na putu ovamo, sad vam je jasna ova moja varka. Moram naglasiti da mi je kardinal Borgia zapovijedio, kad sam dolazio u ovu zemlju i u ovaj grad, neka pazim na urotnika i jednoga dana u zgodnom asu pretraim va samostan. Ja, kardinalov neak ne vrim nalog svojeg ujaka, nego papinskog kancelara. Svi osjete kamo on niani. Prior mirno digne glavu: -Zar bi vaa milost mogla predmnijevati da u ja skrivati one koji su kardinalu-kancelaru grijeili? Na svoju duu se kunem da se taj urotnik ne nalazi ovdje. -Ovome ja dodajem svoju asnu rije odluno e Lovro. Shvativi pogledom izreenu prijetnju, Alfonso se pokloni Lovri: -I zakletva i vaa rije dostaje mi. Vojvodo, Bog mi je svjedok koliko potujem vau rije i priorovu zakletvu. Tvrdite da urotnik mojeg
~ 258 ~
ujaka kardinala Borgie nije ovdje. Vi ste u to uvjereni jer ga niste vidjeli. On je ipak ovdje. -Nikako u samostan ne bi mogao ui stranac ree prior - da ne bismo za to znali. -Vjerujem svakoj vaoj rijei, ali on je ulazio u samostan s pratnjom u kojoj je bila Gordana. un je bio unutar samostana i saznao da sam ja ovdje, nestao je netragom. Iz toga slijedi da se negdje sakrio u dvoritu. Ali poto smo ve pretraili itavo dvorite, to se sigurno uvukao u zgradu. Prior odluno odbije. -Nemogue je da ue u samostansku zgradu. -Vidjet emo, vaa preasnosti, kad je pretraimo. Neak kardinala-kancelara mora to uiniti. Ne kanim se zamjeriti kardinalu koji e jednom zasjesti na papinsku stolicu. Naglaavao je svaku rije pa je jasno odzvanjala njegova lukava prijetnja. Prior je osjeao da Alfonso niani na posljedice koje bi imao samostan ako se usprotivi. -Ne mogu vam uskratiti da izvrite svoj nalog samo vas upozoravam, gospodine grofe, da je
~ 259 ~
kralj sagradio ovaj samostan i on je njegov gospodar. -Upravo e zato njegovo velianstvo odobriti to sam odmah izvrio ono to je u korist kardinalu Borgii kojemu je kralj prijatelj i potovalac i darovatelj jedne svoje opatije. Neka mi gospodin prior dozvoli da izdam nalog svojim ljudima i pobjedonosno izae na trijem zatvorivi za sobom vrata. Lovro tiho korakne k prioru: -U kojoj je odaji Gordana? Propisi mi nisu dopustili da je sakrijem u ovoj zgradi. -U takvoj pogibelji vi ste je ostavili. Gdje je? -Na sigurnijem mjestu nego to je samostansko tlo. Zakljuao sam je u crkvu. Vojvoda Iloki odahne i obrie znoj sa ela. -Lukavac, izmislio je kardinalova urotnika samo tako da pred kraljem opravda provalu u samostanske odaje. -Shvatio sam -odvraa tiho prior- pred nama se ne bi toliko ispriavao, ali vaa prisutnost prisilila ga je da pripravi opravdanje pred kraljem.
~ 260 ~
-Nee uspjeti- prijeti se Lovro. U to se Lovro trgne. -A Varadi? Kad bi njega ovdje pronaao? -Ne bojte se za nj. Vitez od Srednjice pokae na vrata i stavi prst u usta. Vani s trijema uli su korake i zapoeli drugi razgovor. Sa desetoricom naoruanih talijanskih dvorana ue Alfonso i pokloni se prioru: Molim da mi dadete pratioca koji e mi otvoriti sve odaje. -Sam u voditi vau milost - pripravno e prior i uzme kljueve. Lovro, Ivan od Srednjice i dva fratra polako su ili za njima.
~ 261 ~
U MEDVEDGRADSKOM DVORCU
Smijeh prodre blistavim medvedgradskim dvoritem. Na pozornici prislonjenoj uz obrambene zidine glumi se. Kraljevski glumci izvode veselu igru. Smiju se svi. Samo princ Ivan skriva se u sjeni stabla odakle promatra igru kraljevskih glumaca. Nemirno se okree k Damiru i apne: -Smiju se, a ja trnem! Jo nikakva glasa o Gordani! Cijelo popodne i veer dozivali su je uzaludno lovaki rogovi. -Moda e glasnik donijeti vijest da se nalazi na Griu. -Zato je otila? Zato se glasnik tako dugo ne vraa? Koga si slao dolje? -Svojeg ovjeka, pametan je i vjeran. I kraljica je poslala svoje ljude da je trae. -Zato je Alfonso zatraio od kraljice dozvolu da ide na Gri, a istodobno nestaje Gordana? -Ti sumnja, Ivane? -Nije to sumnja, samo neki strah od ove nerajanjive veze izmeu njenog i njegova odsustva. Ne mogu to izdrati Idem kralju neka mi dopusti da je sam traim.
~ 262 ~
Uinivi nestrpljivu kretnju da izvri svoj naum, osjeti vrstu Damirovu ruku: -Hoe li kralju na dlanu pruiti priznanje da je Gordana ona koju od onog dvoboja sumnjiavo istrauje i tvrdi da je tebe omamila? Uini li to, sutra e Gordana nai svoje stvari spremljene u kovegu i odredbu da ide u svijet. A kamo bi ona pola? Gdje bi se sklonila? Raspolae li danas svojim velikim imetkom da joj prui krov nad glavom, a tko zna bi li to ona prihvatila? Ja kaem: ne! To manje to te ljubi. Shvaam tvoj strah, ali ne zaboravi ni jednog asa: oda li svoj osjeaj prema Gordani, njoj e preostati da bude sluavka! -Sjeti me na to, Damire, kad god u mojem srcu prekipi ljubav! -Jedino ti preostaje ekati. -Oajno je to! Misli mi neprestano lutaju umom, predodbe stvaraju pogibelji koje joj prijete. Obojica su zautjeli, a onda Ivan opet tiho nastavi: -Idem u kulu da barem malo zagledam u umu u kojoj je nestala.
~ 263 ~
Otili su u mrak i popeli se na terasu kule. Pred njima lee bujni obronci, uma se ljeska. Po njoj je pala mrea mjeseevih srebrnih niti. Pun mjesec stvara gotovo danju svjetlost. -Damire! Dolje u umi viri zvonik! Vidi li? -Crkva remetskog samostana! -Zar nije mogla zalutali do samostana? -O tome ba i ja razmiljam. skrenuti put koji vodi na Gri. Da dopustio, ve bih znao gdje je. odluio da se ukradem iz dvora na i da je traim. to ti kae? -Damire, bi li to mogao uiniti? - ivot u svoj dati, Ivane, za tebe i one koje ti ljubi. -Zato sam princ koji nema slobode da da slijedi svoju muku dunost? Lanci su to. Ne znam hou li moi izdrati. -Pamet u glavu. Svaki tvoj in i korak za Gordanu njena je propast. To ne zaboravi nikada! A sad siimo. Igra poinje. Dolje je sve bilo spremno da otpone nova gluma, kad truba sa zidina oglasi da je netko pod gradom. Ivan i Damir stisli su ruke
~ 264 ~
Morala bi mi je kralj Ipak sam neki nain
oekujui. I kraljica i kralj podigoe glave da uju tiho dvoranovo Priopenje. -Sluge su se vratile iz gore i kau da nigdje nisu nali Gordanu. - A s Gria? - I odanle je stigla vijest da gospoica Gordana nije na Griu. ... Kralj slegne ramenima. Kraljica ne ree nita, ali napuljski princ kardinal Francesco sagne se k sestri: - Ova stvar biva sumnjiva. Alfonso trai otpust, a Gordana nestaje. -Ne bojim se za Gordanu. Ona bi mogla provesti no u medvjeoj spilji. -Ali bi mogla pasti u ape rimskom medvjedu. -Ludost! Nisam opazila da joj posveuje kakvu panju. -Ali sam ja opazio... Ova izjava pokrene kraljiinu pozornost -Govori li ozbiljno? -Jo vie nego to! Bojim se!
~ 265 ~
Beatrice se malo zamisli. -Ako se Alfonso pomamio za njom, onda mi je tvoj strah opomena. I poalje paa po Enrica. Ovaj je pristupio i smjerno sasluao kraljiin nalog. -Enrico, odmah aljite etu ljudi koji poznaju goru i neka se ne vrate bez Gordane! -Velianstvo, moda se sklonula u remetski samostan- umijea se odjednom Damir. Grof Enrico ga oine: -Nije doputeno prisukivati velianstvo -grubo e on. -Vae velianstvo, nisam kriv sluajno uo vae uzviene rijei. njezino to sam
-Pravo kae mladi. aljite nekoga k fratrima, Enrico. -Vae velianstvo, ve sam odaslao -snae se Enrico- no jo se nisu vratili. -aljite ljude u goru -opet e kraljica. Neka se upale baklje i zatrube svi rogovi i pretrai sve. Gordana se mora nai prije nego legnemo na poinak.
~ 266 ~
Grof Enrico se pokloni i poe ravno u dvor. Damir se opet vrati k Ivanu i saopi mu da je Enrico dobio nalog da poe u potragu. Ivan mu stisne ruku: -Ledena ti je kao usred zime. Glumci su tog asa zapoeli glumu. Medvednicom su se orili rogovi dozivajui Gordanu. Baklje su davale znak da je trae. Ali nema odaziva. Kraljica je zabrinuto ekala, ali ne doeka nikakvih vijesti. Poslije pola noi sve je polo na poinak. U dvorcu je tiho i tamno. Sve spava. Princ Ivan i Damir bdiju. -Hoe li te pustiti iz dvora? -Nadmudrit u katelana i sve njih. A ti se ini kao da te nita ne zanima, im neto saznam o Gordani, javit u ti, ali ne mii se s Medvedgrada, jer u ti neprestano slati glasnike. ekat u ih kao svoje spasenje, ali podveer idem da ekam Alfonsa. -Podveer u biti tono na mjestu dvoboja. Ne dolazi nikako prije. Hou da budem prisutan kad se bije. Dakle, podveer u est sati.
~ 267 ~
-Bit u na mjestu i ja i moj ma! Ne dao bog da bih Alfonsa morao kazniti za Gordanu! Zbogom, dragi moj prijatelju- i zagrli ga. -Oprata se kao da se rastajemo zauvijek. -Nesretan sam, slomljen, pa mi je teko. -Jako si blijed, Damire. -Izmuen sam ovom nesreom. Sad legni. Nad tobom bdi prijatelj koji za tebe daje sebe. Damir izie iz prineve odaje, poe dugim uskim hodnikom i pokuca na vrata dvorskog metra Mladena Berislavia koji se ve spremao na poinak. Bez uvoda zapita on svojeg zemljaka: -Bi li se mogao sada izvui iz dvora? -Nikako. Kralj je zabranio da bilo tko izlazi nou jer gospodu hoe sprijeiti da izlaze u grad i sela pa da zbijaju sablazni! Nikako ne! -A sutra zorom? -To vam mogu dopustiti. Rei u nadgledniku strae da vas pusti iz grada u zoru. - Hvala vam! Laku no!
~ 268 ~
Brzo se udalji i tiho poe itavim trijemom. Kad je uao u svoju sobu, nae slugu gdje ga eka. -Pavle, trebam da mi tajno dobavi jedno prinevo odijelo, njegov ljem s vizirom i njegov zeleni plat. -Zatrait u od komornika njegove visosti -To ne smije uiniti, itava mi ala propada ako tko o tome to dozna. Izuj se, uvuci se u spremite kraljevskih odora i uzmi to sam rekao. Sluga izuje obuu, neujno proe hodnikom i uputi se k odajama gdje se nalazi spremite odijela. -Damir sjedne na postelju i rukama pokrije rusu glavu. Ovako ga nae sluga kad se vratio nosei itav sveanj haljina. Obojica su sloili sve prineve stvari u jedan omot. Kad su to dovrili, Damir sjedne: -Upamti, Pavle: kad sutra u zoru odem, poi e sa mnom, ali samo do prvog zaokreta. Tamo e ostati i ekati rimskog plemia grofa Alfonsa Borgiju . Kad bude prolazio, zaustavi ga i saopi mu ovu poruku: njegova visost Ivan poruuje vam da ne moe doi podveer
~ 269 ~
na ureeni sastanak. Princ moli rimskog grofa Alfonsa neka bi se odmah potrudio na odreeno mjesto. Znaj ova je poruka vrlo vana i mora je saopiti u prinevo, a nikako u moje ime. -Ako grofa ne bude? -Onda je to znak da sam ga naao na Griu i sam mu isporuio prinevu poruku. Tvoja je dunost da ostane na mjestu do etiri sata popodne- i tek onda moe otii. Ako netko drugi prolazi, skloni se i nikome o tom ne smije pisnuti jer bi upropastio svog gospodara. Okladio sam se za itavu imovinu da u provesti tu alu. -Gospodaru, nisam li ja uvijek dobro i poteno izvravao vae zapovijedi? -Onda izvri i ovu. A sad u lei.
~ 270 ~
CRNA NO U BIJELOM SAMOSTANU

Alfonso s naoruanim ljudima obilazio je sve prostorije samostana traei Gordanu. Prate ga prior, dva fratra i Lovro Iloki. Na ulazu u svaku odaju Alfonso bi ih promatrao, ali nijedan od njih ne pokazuje zabrinutost. Lovrina posvemanja ravnodunost objanjava mladom grofu da Gordanu nee pronai. Ova okolnost raspaljuje Alfonsovu ud. Sve bre obilazi odaje na katu, a onda se uputi na tavan, ispremee sve to je bilo gore, uzaludno. uti, ali pogled mu kune. Siavi na kraju u prizemlje, iznenada e Alfonso prioru: -Molim klju od podruma. -Ovdje je u mene odvrati on mirno i prui mu ga. -Trojica mojih ljudi idu dolje, a ja u s ostalima pregledavati prizemne odaje. -Kako god eli vaa milost. -Gdje je ulaz u podrum? -Odmah, gospodine grofe -ree prior pokazat e ga asni otac a zatim se obazre k Lovri:
~ 271 ~
-Poite, molim vas, i vi s njima da ljudi ne bi dirali u bave s vinom i pljakali. Tu se Alfonsova pratnja razdijeli. Lovro poe s trojicom u podrum, a prior je s fratrima vodio Alfonsa u prizemne prostorije. Odsutnost Lovre Ilokog kao da je razvezala dosadanju Alfonsovu suzdrijivost. Razdraen, bahat, osor, potisne priora i njegove fratre natrag, dok su njegovi momci poeli nemilosrdno razbacivati samostansku imovinu. Uvjerenje da su Gordanu sakrili, prevarena strast i povrijeena tatina jednako su eljne oduka. Mora je nai, povesti sa sobom. Jo danas, ovog asa on e je otkriti. Bit e njegova, makar razruio samostan. U tom traenju sve vie zaboravlja na dunu uljudnost i potovanje. Grozniava strast razodijeva ga svih drutvenih pristojnosti. Poinje lamati, kleti, razbijati ega se dotie. Priorove opomene samo jo potpaljuju plamen neobuzdanog divljatva. Njegovi momci slijede mu zapovijedi. -ini se da samostanom prolazi eta Turakaapne prior fratrima.
~ 272 ~
-Kao da je pripit -odvraa ustraeni vratar. -Pijan od strasti- mrko e prior. To u sutra priopiti kralju. -Ne naavi nita, okrene se k prioru. -Idem k onima u podrum. Trait u do sudnjeg dana jer onaj koga traim nalazi se kod vas. -Neka vaa milost radi kako hoe, samo vas molim da tedite nau sirotinju. Ne pazei na priorove rijei, zovne on svoje momke pa im ree tiho na talijanskom, da fratri ne bi razumjeli: -Pazite, idemo dalje. Kad vam zapovijedim, navalite na onog viteza, ranite ga i sveite, a kad uperim ma u prsi, govorit e. I poli su za njim u hodnik. Odjednom se Alfonso zaustavi, stade neto ogledavati po zidu l vikne: -ekajte, ekajte! Kamo hrlite, gospodine priore? Ovaj se zaustavi pogledavi Alfonsa koji ga upita: -Kakva su to vrata?
~ 273 ~
-Svijee u rukama dvojice fratara zadru. Jedan od njih polako pogleda priora. Stanka izmeu pitanja i priorova odgovora probudi u Alfonsu pozornost. -to je iza ovih vrata? -Crkva, gospodine grofe. U njemu se pokrene instinkt Obuzme ga neto nevidljivo,bezimeno. Teka hrastova vrata sada su cilj Alfonsovih nada i gotovo vikne: -Otvarajte! -Rekoh: to je crkva. -A ja rekoh: otvorite. -Crkva je svetite. Priorov otpor raspali ga. -Fratri e uiti mene to je crkva, mene, kardinalova neaka? Otvorite! -Vaa milost odgovarat e Bogu i kralju za taj in. -Prvoga i drugoga prepustite mojoj brizi, jo jednom velim: otvorite! -Pokoravam se sili. Otvorit u, samo da uzmem klju.
~ 274 ~
-Otpratit u vau preasnost da ga to prije nae ree podrugljivo i povue jednog od svojih momaka pa mu naloi: Brzo k podrumskim vratima i zabravi ih da vojvoda ne moe izai. Hitro je Alfonso slijedio priora, dok su oni drugi ostali uvajui vrata. ****** U crkvi na klupi smjestila se Gordana. Kad ju je prior sklonuo uputi je, ako bi joj i tu zaprijetila opasnost, da se skloni u grobnicu. Njeni ivci polako su se smirivali. Sklopila je ruke, a usne stisnula. itavim tijelom i duom provlaio se mir i sigurnost, jer osjea spokojnost zatienosti. Vrijeme se odmaklo, ali ipak ne brine to je tako dugo ostavljaju ovdje. Od prepaenih napora gotovo je svlada san. Prenu je glasovi s onkraj vrata kroz koja ju je prior uveo U crkvu. Prepozna Alfonsov glas. -Otvorite! -Digne se i slua razgovor izmeu Alfonsa i priora. Srce joj se uznemiri. -Otvorit u, samo moram uzeti klju.
~ 275 ~
Te rijei razvitlaju njene misli. Hitna pitanja i odgovori lete joj mozgom, a onda se tamo iza onih vrata polagano udaljuju prior i Alfonso, Jo razabire odjek njegove ironije i bahatih koraka. Onda iza vrata nastane mir. -to sad? Hoe li prior otvoriti? Ili je pronaao kakvu iz liku? Slika s onkraj vrata je jasna: nemoni prior i hrabri snani Lovro, ali njima nasuprot itava eta Alfonsove pratnje. Ako Alfonso ue, posluit e se gotovo neprimjetnim vratacima iza oltara to vode u grobnicu na koju ju je ve uputio prior. Tog trenutka vani zagrmi Alfonsova prijetnja: -Momci! Prior ne moe nai klju. Razbijte vrata. Komeanje, guranje i estoki udarci po hrastovu drvu. Gordanin pogled i hitra misao prema zatvorenim vratima iza oltara upravljaju joj korake. Otvara ih. Pred njom tamni valoviti oniski strop to se strmo sputa niz uzane stepenice u dubinu. Toliko razabire u odrazu svjetla s kandila. Ni aska ne razmilja, ulazi, povue za sobom vrata. Oko nje tamno. Zadravajui sliku strmih
~ 276 ~
stepenica u mislima, upire se o zid i silazi. Opipom upravlja svoje sputanje oprezno, ali hitro. Odjednom osjeti da je stubama kraj, a ona koraa po ravnom tlu. Gluhoa je okruuje, uje kucaj svojeg srca i svoj dah. Ipak je zaklonjena od Alfonsa samo da nije tako strahovito neproziran mrak i tako jezovito mrtvilo ove tiine. Odluno kree u crnu tamu punu mrtve utnje. Odjednom daleko u dubini opazi iskru svjetla. "Zar tamo, u tmini, vidim mutnu iskru? Je li to utvara? Da pokuam." I zatvori oi da ih odmori, pa podigne vjee. "Da, negdje daleko u tmini klije neka mala iskra, mutna kao zamirua zjenica''. Uporno je promatra. Sad joj se ini kao da je iva eravica, pa se u crnini mraka ljulja, ostavlja svijetli trag kao krijesnica kad se odroni, sa zvjezdanog neba. "To nije utvara!" I tvrdokorno ostaje na mjestu promatrajui toku svjetla utopljenu u bezdanom mraku. Ova mala iskra rasplamti njenu odluku. Odvanije poe prema njoj. Pod nogama osjeti kamen, onda udari o neto vrsto to je u toj nepominoj tiini zatropotalo jakim odjekom.
~ 277 ~
Gordana se sagne, tapka i zahvati mrzlu ruku. "Mrtvi uporite ivima" pomisli ona ali jedva to dovri misao, pogled joj ponovo skrene pozornost iskri. "to li moe biti tamo?" I nastavi put. Osjeajui se u grobnici potpuno sigurna, poe onamo. Od gusto poloenih lijesova teko se pomie. Svjetlo biva vee, zrake mu se rasplinjuju po mraku u blijedu maglu koja se provlai kroz nepominu crninu i otkriva obrise lukova duboke grobnice. Prolazei izmeu drvenih lijesova, ini joj se da prolazi izmeu drvenih kuica dalekog mrtvog sela. "Kako su svi u tom selu dobri! U ivotu su jedan drugome s tolikim uitkom ogoravali ivot. Sad su tihi, upokoreni.'' Pomakne se naprijed i pohiti prema svjetlu koje se pred njom sve vie produljuje. Iza luka nae se pred odrom. Gori samo jedna svijea. Ispod mrtvakog pokrivala s bijelim kriem odrazuju se sa blasni obrisi ukoenog mrtvog tijela. Obuhvati pogledom odar. Nesavladivi nagon raa udnu odluku da mu pristupi blie. Zuri
~ 278 ~
u nepomino lice, strese je uas: "Zar mi se pomjerio um, pa to je lik kancelara Varadija? Gleda ga u oi. Trepavice mu dru, ispod njih viri zjenica; potmuli krik izlazi iz usta: "Varadi, Varadi!" Sva se skameni. Mrtvac sjeda i ape: Gordana, vi ovdje, meu mrtvacima-prui ruke prema njoj- priberite se, ja sam iv, odgovorite: to vas goni ovamo? Hvata se njegova glasa koji je vraa k svijesti. Zaboravlja mrtve, odar, osjea da je tu iv ovjek koji joj moe pomoi. Svladava drhtanje pred tom uasnom slikom i ape mu kao da se boji da ne uju i u oni u lijesovima: -Progoni me ivi avo Alfonso Borgia, razbija po samostanu, trai mene. -Zato su i mene sklonuli ovamo da traei vas ne naie na mene. Varadi sie s odra, a ona mu ukratko ispripovijedi kako je namamljena i prevarena od Alfonsa da e se tu sastati sa svojim skrbnikom.
~ 279 ~
-Spletka, opasna spletka se razotkrila, hvala budi Alfonsovoj strasti spram vas, on zna za skrovite... -Moj skrbnik je ipak tu Varadi, recite!-vikne Gordana. -Da, on je ovdje. -Zato mi niste povjerili njegovo boravite? -Kralj ga jo uvijek dri opasnim urotnikom i kad bi znao da je iz budimske tamnice pobjegao u zagrebaki samostan Remete, davno bi ga vratio u tamnicu. A sada, kad smo ovdje zatieni mrtvacima, mogu s vama govoriti kako ne bih nikada govorio meu ivima. -Govorite, Sto biste eljeli? -Ponajprije da otkrijem svoje sumnje. Svi vas oduvijek dre namiguom, a kralj vas ak smatra i smuenjakom koji nita ne misli, ve samo leti kao muha zrakom. inilo mi se da to nije vaa prava priroda. U vaim sam oima zamjeivao vrlo duboke poglede, ne u muka lica, nego na dogaaje. Va in na bojnim igrama dokazao je da znate tajnu Alfonsova maa.
~ 280 ~
-Ve davno znam da ste vi esto i na svoju tetu zagovornik sree ovoga kraljevstva, i vama mogu kazati da sam znala... -Otkuda? -Oponaam Nardellino uho i tako sam jedne noi osluhnula razgovor Alfonsa i Enrica da Ivan ne moe izai iz bojne igre, a da na svojoj koi ne odnese sjeme smrti. -Pa onda ste vi odluili? -Ne na bojnim igrama. Imala sam ranije pripremljen plan kako se domoi Alfonsova maa. -A da vam ga nije uruio? -Bila sam spremna na sve. A to bih uinila ne znam, jedino sam sigurna da uvijek u zadnji as izvuem neku dosjetku, a ni moje miice nisu slabije od Alfonsovih. -Djevojko, vama ovo kraljevstvo zahvaljuje da se nije dogodila nesrea. Vama e zahvaliti ako mi kaete: je li kraljica poslala Alfonsa da makne princa u igri? -O tome ne znam nita. -Branite kraljicu?
~ 281 ~
-Moja utnja je obrana od tajnih urotnika na njegov ivot i nasljedstvo prijestolja, jer od toga oekuje svoj mir i sreu moja domovina i vaa domovina Ugarska. -Priznajem vrijednost vae diplomacije. Vjeti ste prikrivanju kao Baka, lukavi u osnovama kao Filipec, savreni u glumljenju kao kralj Matija, moda jo vie jer ste toga kralja i cijeli dvor uvjerili da je Gordana namigua koja se ne brine ni za ta drugo ve za poglede lijepih dvorana. -To saznanje zadrite za sebe. -Da, to e biti moja tajna, ali vas moram upozoriti na svoje slutnje i opaanja. Princ ljubi vas! -Vi ste ludi! -Pazite, djevojko, ovaj as odluuje o vaoj sudbini. Jo istog dana kad se princ pobio, kralj je rekao da e enu koju on ljubi otjerati ne samo s dvora nego e je izagnati iz kraljevstva. -Zna li to princ Ivan? -I te kako zna! Kralj mu je mnogo puta rekao: ako je ljubi, uklanjaj joj se, jer jao njoj ...
~ 282 ~
-Kakav razlog vodi kralja da se tako boji one koju ljubi Ivan? -Strah da se Ivan ne odrekne prijestolja. -Nije li kralj odgodio osnovu da njega uini nasljednikom? To zaustavi Varadiju dah. -Gdje je taj prozor kroz koji vi gledate u dravne tajne poslove? Odgovorite mi, Gordana! -eretanje tajnama? dvorana vi nazivate dravnim
Vama je poznato vie nego svima nama, Gordana. Vaa je dunost izii pred kralja i sve mu saopiti. Najavit u kralju da su vam poznate urote protiv princa... -A ja u sve porei. -Svojom utnjom kanite upropastiti Ivana? -Za njega nema pogibelji. -Zapravo, istina je... vi ga ljubite i... -Onda zaboravite sve to ste ovdje uli i time je na pakt zavren. -Samo jedno: zamislite odgovornost nosim budem li zautio kralju.
~ 283 ~
koju
- ujte me, gospodine kancelaru, uzmimo da se kralju sve saopi. Sto ete poluiti? -Ponajprije razotkrit u kraljiin zloin. -A ona e pozvati u pomo sve da dokae svoju nevinost, ier uistinu nije ni u kakvoj vezi s Alfonsom, a ja ne mogu dokazati nita. Jedini mogui dokaz oduzeo mi je Alfonso u Korvinovoj kuli. -Otricu? -Dakle, dokaza nema! -Ali sumnja e kralja odvratiti od Beatrice? -Dva-tri dana! A onda e nasloniti glavu na lijepe bijele njezine grudi, a mi emo biti klevetnici, kraljiini urotnici! Vas e baciti u tamnicu, mene moda samo izagnati, a sve nae ljude otjerati s dvora. elite otvoriti irom vrata Napulju koji jedva eka da nas proguta? Nije li, dakle, pametno i razborito: utjeti, pritajiti se i ekati dokaze? -Ali princ je u opasnosti! -Preputate ga mojoj pasci? -Potpuno kad ne bi bilo pogibelji za vas, kad mu se pribliite.
~ 284 ~
-Uvjeravam vas: bit u jo dalje od njega, ali u jo budnije bdjeti nad njime. -Gordana, vi ste monija od kralja, kraljice, od svih nas. U vaim je rukama sudbina kraljevstva! -Ako je to istina, onda se pouzdajem u sreu kraljevstva. -Vi ste div, a ne ena, makar vas je odgojila Beatrice. -I ona je div, samo to u ja njena divna svojstva uloiti u dobro. Ali upamtite: o naem razgovoru ne smije saznati nitko ni rijei, ni moj skrbnik. -Neu da ga u progonstvu more brige za mene. Budite oprezni. -Evo moje rijei, kraljevski dravnie! -Moj saveznie, potrebno je da nauite samo jedno. -A to je? -Da u dravnim poslovima, kad ustreba, legnete ovako na odar kao malo prije. To je mnogo korisnije nego se postaviti na govornicu i kazati to mislite. -I vi mi spoitavate to i moji prijatelji?
~ 285 ~
-Dakle, imam pravo. Na odar s vaim vrelim rijeima: to je sada naa lozinka! Kralja vodi vlastita ena, mene djevojka, koja nikad nee biti moja nasmije se on i prui joj ruku. Tamnom grobnicom pomie se baklja. Iza nje dolazi Lovro. Diui ruke, daje umirujue znakove, a iza otvorenih vrata uje se gromka zapovijed: -U ime kralja neka grof Alfonso sa svojom etom ostavi ove samostanske zidine i doe na Gri! -Traim ovdje kraljevskog urotnika! -vikne Alfonso. -To je moj posao, grofe. I molim da posluate kraljevu zapovijed da ne moram pribjei sili. Bijesna kletva, koraci, struganje maeva jasno pokazuju Alfonsov poraz i njegov odlazak sa etom iz samostana, a Gordana priapne Varadiju: To je dokaz da ne zna o prisustvu mog skrbnika ovdje, jer bi se time sjajno mogao posluiti. Znai, samo me s njegovim imenom namamio u ovaj samostan. Put vam je slobodan, ostavite ovo nemilo mjesto nasmijei se Lovro.
~ 286 ~
Izali su iz grobnice u crkvu, pa onda sakristijom u dvorite. Sunce zabljesne Gordanine oi. -Ve je zora? -Poodmakla, plemenita gospoice. Uzdigla je oi suzne od svjetla i zagledala se u visokog, snanog vojvodu. Blijedo joj lice izraava divljenje. Ali samo naas i ona pristupi k njemu: -Vi ste ovu no ivot izloili za mene? -Htio bih ga poloiti pred vae noge! Gledao ju je prostodunim pogledom ne skrivajui ushienje. otvorenim
-elim se odmah oduiti- odvrati ona prelazei preko njegove izjave. Vi se kanite pobiti s Alfonsom? -Sutra e ga zadesiti ast i nevolja! -Vojvodo, uzmite sa sobom svjedoke koji e odrediti da se Alfonso ne bije svojim maem. Neka mu jedan od vaih prijatelja dade svoj. -Zato mi to savjetujete?
~ 287 ~
-Pitajte gospodina biskupa Varadi ja to je u Milanu uo o Alfonsovim dvobojima - i znaajno pogleda kraljevog kancelara. -Zloinac truje otricu i ako samo ogrebe, ubija. -Do moje koe dalek je put nasmije se Lovro. -Ne odbijte mi ovu jedinu molbu, vojvodoponovi ona toplo. -Za ovu pronju vrijedilo bi umrijeti. -Ali jo vie ivjeti -upadne Varadi i pogleda znaajno hrabrog Lovru. -Moda vas je usud odabrao za zatitnika Gordani. -Onda bih itav dragocjenom daru. ivot hvalio na tom
-Junak nikad nee dopustiti da ga zaskoe zasjedom. Tko mi jami da moju molbu neete zaboraviti. Zatim se ona obazre i upita: -Gdje je Alfonso? -Otiao je na Gri. - Njemu ne valja nikad vjerovati, a vi, vojvodo, to kanite o svemu tome rei kralju? -Istinu!
~ 288 ~
-Istina mu se ne smije rei, jer bi saznao zbog ega sam namamljena ovamo. Najbolje je ekati da vidimo to e Alfonso. A vi gospodine kancelaru, pourite na Gri da doekate kralja. -Ako ne bude prekasno- zabrine se Varadi juer je kralj rekao da se s Medvedgrada vraa ujutro. -Promijenio je odluku u noi. Kraljica je vrlo zabrinuta za Gordanu pa je zamolila kralja neka ostane dok se ne razjasni to se dogodilo s njom. -Otkuda vam taj glas, vojvodo? zaudi se Gordana. -Rekao mi je Damir. -Kada? -Malo prije u dvoritu. -On je, dakle, doveo kraljevu etu koja nas je oslobodila Alfonsa? -Ne, eta je dola s Gria. im je Alfonso poeo da premee samostan, otiao je jedan fratar na Gri da zatrai pomo. -A Damir?
~ 289 ~
-Navratio je u samostan idui s Medvedgrada ne bi li to doznao o vama. -Jo je ovdje? -Odjahao je. -S Alfonsom? -Prije njega. Rekao je da e pohititi na Medvedgrad da obavijesti kraljicu gdje se nalazite. -Zna li Damir to je uinio Alfonso? -Govorio je u dvoritu s fratrima. Nije mi poznato to su mu rekli, ali je bio prisutan seljak koji tamo stoji. -To je uro, dvoranin prineve majke?- zaudi se Varadi i zovne ga. -uro, kako si doao ovamo, iako ti je nareeno da ostane u Brezovici? -Vukla me je elja da vidim princa. Na Griu sam uo da je na Medvedgradu pa sam sa etom, koja je pola da oslobodi samostan Alfonsova bjesnila, doao ovamo da ujem to je, jer se spominjalo i prinevo ime. -Mora da ga jako volite?- zapita Gordana.
~ 290 ~
-Nosio sam ga na svojim rukama, vaa milosti- razjanjava on Gordani. Nikome njegova majka nije povjerila djeaka kad bi poao u etnju, samo meni. Ni roeni sin ne bi mi bio drai. -Ako ga tako ljubi, ne smije na Medvedgradree Varadi. -Zato gospodine kancelaru? -Jer bi te mogao prepoznati. Ivan neprestano uzdie za majkom. Moglo bi se desiti da te nasluti, spazi i prepozna. -Nee, asni gospodine. Je li me prepoznao gospodin Damir kad je prije bio tu u dvoritu? A ja sam stajao posve blizu njega, tako blizu da sam se gotovo dotaknuo njegove haljine. Naturio sam ovaj iroki klobuk tako duboko na glavu da me potpuno sakrio. Nee me prepoznati. -Kad si bio tako blizu njih jesi li uo to su govorili? Ako moe, ponovi nam tono. -Znam svaku rije. Kad je Borgia doao na dvorite, gledao je kao bijesno pseto. Spazivi Damira poe k njemu i srdito mu ree: "Vi ste me uhodili, vi ste doveli kraljevu etu?" Na to je gospodin Damir
~ 291 ~
odgovorio jako mrko: "alim to se ne mogu podiiti ovim djelom . Onda je grof neto promrmljao, a Damir mu glasno ree: "Nosim vam poruku od princa. Predveer ne moe doi na sastanak, nego e o podne krenuti na ureeno mjesto." -O podne? To je rekao? upita Gordana. -Da, vaa milosti. I jo je rekao da e ga princ tamo -ekati posve sam, bez svjedoka. -Vjerojatno znate o emu se radi, Gordanaupita zabrinuto Varadi. Ona potvrdi i nastavi ispitivati uru. -A vi ste uli odgovor rimskog plemia? -Odgovorio je da e doi, ali prije mora na Gri kralju. -Dakle, Damir mu je donio ovu poruku. To znai da je neto pronaao kako da sprijei princa da se podveer bije. -Opet se bije s Alfonsom?- prepadne se Varadi. -To se ne smije dopustiti prosvjeduje uro. -Nemajte straha, Ivanov je ivot u Damirovim rukama, a tamo je sigurniji nego pod okriljem kralja.
~ 292 ~
-Onda ne bi Alfonsu isporuio poruku... -Uvjerena sam da je ova Damirova poruka dobro smiljen plan. -Posve ste mirni, Gordana? upita Varadi. -Posvema. Damir mi se kleo da se princ nee pobiti s Alfonsom. Gledala sam mu u oi kad je to govorio i ponavljam: Damir e iskupiti svoju rije. Prepustimo to njemu. uro nastavi odluno prosvjedovati. -Nije dobro prepustiti sve njemu. teta je tog potenog mladia. Njegova bi majka sila s uma od boli! A to bi tek Ivan bez njega? Ne, nikako. -Ali Damira ne moe zadesiti nikakvo zlo. On zna kako e sprijeiti dvoboj s Alfonsomuvjerava Gordana uru. -Vjerujem, a ipak vidim pogibelj- nastavi on, a Varadi primijeti: -Svakako, dvoboj se mora sprijeiti na bilo koji nain. Naravno, tome se suprotstavljaju razni viteki propisi, ali in se moe izbjei, a da se ne povrijede. -Ponajprije, Alfonso ne spada meu viteze niti ljude asti -mrko e uro.- On je savren
~ 293 ~
lupe, o emu ste se uvjerili i ove noi. Ali moram otii, imam jo obaviti vanih poslova. Pristupi im prior s vojvodom i pozove ih na okrepu koja e im dobro doi nakon uzbudljive noi. Imam s one strane prostoriju koja je otvorena svima, pa i enama. -Preasni, smijem li neto pitati i moliti?zapita Gordana. -Znam unaprijed vau elju. Ispunit u je nakon okrepe. Vidjet ete svog skrbnika i s njim govoriti. Nakon okrepe prior povede Gordanu. Vojvoda Iloki izjavi da e je ekati. Posve na dnu dvorita u maloj skrivenoj sobi sjedi mukarac pedesetih godina u fratarskoj odori, visok, mrav, plemenita lica i velikih mudrih oiju. Oko njega police pune knjiga, na stolu itava hrpa ispisana papira. Odjednom odbaci pero jer zauje lagane brze korake, a uho mu uhvati rijei: "Izvolite, gospoice Gordano, ovamo." Gordana pokuca na oniska vrata na kojima se ukaza lik skrbnika. Ganue i slabost izmuena tijela baci je u njegov naruaj.
~ 294 ~
-Dijete, milo moje dijete! Prigrlio je njenu glavu oko koje se rasula bujna kosa bronanog sjaja. Njene su oi vlane, ali lice natopljeno njenou. Kao da to nje ono isto lice to su ga gledali dvorani iza kraljiinog naslonjaa. -Kako vas dugo nisam vidjela, odvie dugo! Nikoga nisam smjela pitati za vas, vae ime nije smio nitko spomenuti, a ako ga je tko i spomenuo, onda je to bilo vae slavljeno pjesniko ime Ivan Panonius. -Moje ime razastire nad tobom nesreu, jadno moje dijete. Njen glas se smiri, ne drhti, kao da je silom progutala jecaj to se razbudio u mladim grudima. Privine se k njemu s bolnim uzdahom i jo bolnijim pitanjem: -Dragi skrbnie, nikad nisam mogla doznati to ste skrivili da su vas iz dvorca bacili u tamnicu. -Ponajprije, skrivio sam i tebi i sebi to me zavela tatina ... -Vas tatina? -Prekratak je as tako dugoj prii koja je izmeu kralja i mene iskopala jaz. Kralj
~ 295 ~
Matija pozvao me vrlo laskavim pismom na svoj dvor. eli imati ovjeka znanja i nauke koji e mu biti savjetnik. Uskoro sam vidio da kralj koji je stvorio veliko mono kraljevstvo ima divnih kreposti, ali i stranih poroka, od kojih je mojoj domovini mnogo puta zaprijetila nesrea. Nisam mogao utjeti, nemam svojstva ulizice i pokornog oboavatelja, a to mi je donijelo kraljevu mrnju. Straan je kralj Matija u svojoj nemilosti. -Da, uinio je velika djela. Liio je oligarhe mogunosti da pljakaju puk, ali je opet taj puk vodio u nepotrebne ratove koji su sluili samo njegovoj slavohlepnosti. Nije trebalo osvajati Njemaku i eku, jer su Turci gospodarili u Bosni, Srijemu sve do Zemuna. Ustao sam da ga opomenem neka baci neprijatelja iz nae zemlje, a ostavi sjever. Planuo je na mene, zamrzio me. Tada sam pozvao nae voe i junake da oni podsjete kralja na dunost neka brani nau domovinu, a ne da osvaja tue. To je smatrao urotom i sve nas je bacio u tamnicu. Ja sam uspio pobjei. Dugo sam lutao dok nisam naao sigurno utoite u svojoj domovini. -Kad bi kralj saznao da ste ovdje?
~ 296 ~
Smjesta bi me bacio u tamnicu ili odveo na stratite. -Opasnost je da bi vas kralj mogao pronai ovdje. -Ne bojim se. Promijenio sam ime, a i moj izgled nije onakav kakav je bio za mog boravka u dvoru. A, konano, za moj boravak znaju samo najpouzdaniji. -Ipak, moda je to poznato i kome drugome. uli ste kako sam dospjela ovamo? -Da, poznato mi je, ali nema samostana u ovoj zemlji u kojem me kralj nije dao traiti, jer su mnogi spominjali kao moje utoite i Alfonso Borgia se posluio tom pretpostavkom. Ali, govorimo o tebi, jer tvoj poloaj na dvoru nije bez opasnosti. Dijete moje, kako trpim zbog toga, ali nemam nigdje nikoga kamo bih te mogao sklonuti, osim da te preporuim u koji samostan. Kad sam to spomenuo Varadiju, on je gotovo planuo na mene rekavi: "esmiki, vaa je dunost prema domovini Gordanu ostaviti na dvoru. U njenoj je ruci srea kraljevstva. Kad na dvoru doe do otvorenog rata izmeu napuljskog i naeg prestia, jedina e Gordana posluiti kao
~ 297 ~
glasnik, pouzdanik, nae oruje, to god hoete, jer je u velikoj milosti Beatrice, a princ Ivan je ljubi". Kad sam to uo, veoma sam se zabrinuo. Beatrice je briljiva samo prema onima koje treba bilo u koju svrhu. Za kraljicu je vano samo ono to njoj donosi korist. Budi oprezna, vrlo oprezna, jer ova avolska ena bezuvjetno ima s tobom neke namjere. Sluala je pozorno svojeg skrbnika, svaku njegovu rije i duboko se zamislila. To ga ponuka da je umiri. -Razabirem, dijete moje, da sam te zabrinuo. Ne bojim se nikakvog napada na mladost, na tvoj ivot Htio sam te opomenuti da bude jo opreznija, da promatra kraljicu, odnosno da bude pripravna ako bi ona pokuala uvesti u tvoj ivot neto nemilo, da te moda uda protiv tvoje volje ili na koji drugi nain zgrabi u tvoj lini ivot. -Istina, dragi skrbnie, i mala Beci mi je jednom zgodom rekla: "udno je da kraljica svagdje zatiuje i istie upravo vas, a nijednu drugu dvoranku. -Znai, ipak neto udesno privlai ovu himbenu kraljicu je tebi. Dakle, budi jo
~ 298 ~
opreznija nego to si bila do sada, jer Varadi te promatra izdaleka i sve mi o tebi uvijek pria. -Danas sam se s njim susrela u samostanskoj grobnici i tu smo sklopili savez. -Napokon, to je dobro i korisno i za njega i za tebe. Sada treba da ide. Vrlo si blijeda, potreban ti je odmor, jer te ova no izmuila. -Skrivila sam sve sama kad sam se dala onako prevariti. Gordana ustane, poljubi ruke skrbniku i naglasi: -Mislit u o svemu to ste mi govorili i doi u opet. Neka mi remetska Bogorodica oprosti to u je uzimati posrednicom za moje posjete k vama. Zato smo tako okrutno rastavljeni? -Okrutnost i umnost preporodnog doba. su dva gospodara
Izala je iz njegove sobe i sretne uru. -to je? zaudi se ona. Niste otili? alje li vas vojvoda po mene? -Ne. On strpljivo eka, ali ja idem pjesniku esmikom. Mi smo stari prijatelji i izvravam mnoge njegove savjete i upute.
~ 299 ~
Nestane iza njegovih vrata, a Gordana pouri k vojvodi koji je ekao s osedlanim konjima za polazak na Gri.
~ 300 ~
SMRTONOSNI GLASNIK
Uz potok Medveak jae kralj Matija. Iza njega, u dostatnoj udaljenosti njegova pratnja. Na elu su joj oba dvorska metra: Orban i Mladen Berislavi. Kraljev prvi dvorski metar koji se nakon izvrene misije na milanskom dvoru vratio i preuzeo dunost od Mladenia. Obojica promatraju kraljevu pojavu, neto pognutu, sputene glave. -to mu je danas? Jae kao starac- priapne Orban svojem mlaem drugu. -itavo vrijeme ga promatram. Juer uvee hihotao se s glumcima na Medvedgradu a danas je mraan kao da ga obilaze aveti. -I obeao je kraljici da e ostati do podne, a onda mi zapovijedi da krenemo hitno dok se ona ne probudi. urilo mu se, a im smo izjahali iz dvora pod brdo, jae korakom. Da se nije posvadio s kraljicom? -Onda bi bio ljutit, a on je utuen. Neto je teko, sumorno u njemu. Takva ga jo nisam vidio. Ni rijei nije progovorio itavim putem, dok se inae uvijek ali ili pria. -Zaute, slijedei svojeg gospodara uz potok. Gore na obzorja su se oblaci i s
~ 301 ~
vremena na vrijeme pokrivali sunce. Pred njima na brdu stoji gricka utvrda. Iza obrambenih sivih zidina vire tornjevi i kule. Stari kraljev pouzdanik Radulo istrao je na dvorite grike kraljeve palae da doeka gospodara. Matija je sjahao i poao ravno u svoju poslovnu odaju. Neto mrk i nezadovoljan, zaustavi se kod prozora. Zagleda se dolje u savsku dolinu gdje se rijeka razdvojila stvarajui otoke. Radulo osjea da mu gospodareva dua nije mirna, ali eka dok ga on oslovi. Tek nakon duge utnje kralj se obazre njemu: -to je s budimskim glasnikom? Dobro je spremljen, ekam nalog vaeg velianstva da ga otpremim na Medvedgrad. -Ali tek onda kad kraljica stigne dolje. Da li se desilo to novo? -Grof Enrico poslao je juer s Medvedgrada poruku nije li stigao kakav glasnik. Rekao sam da nije bilo nikoga. -Dakle ipak ga trae. Matija se duboko zamisli, onda iznenada digne glavu, nauli ui i upre prstom u vrata. Tiho im se priblii i naglo odgurne zastor.
~ 302 ~
Odjekne prestraeni mukli krik ene. Pred vratima zastraena klei starica drei srebrnu zdjelu punu smokava. Kralj plane, istrgne joj zdjelu, a nju odgurne tolikom snagom da se sruila. -Van s tom starom ludom! Van! Bacite sve smokve s dvora na smetite. Neu da ih vidim vie na dvoru! Van! Dotre paevi i dvorani, odvuku staricu, a kralj zalupi vratima. Kad se smirio, pogleda svojeg pouzdanika: -Luakinja, uhoda? Prislukivala je. Vie nego oito, pritvorila je vrata i kleala da bolje uje. Dvoranima zapovijedi da joj ne dopuste ni blizu mojih odaja. Rei u kraljici da me uznemiruje. -Netko naglo otvori vrata. Kralj se trgne. -Vi ste to, Varadi? -Ja, velianstvo- ree hladno. Kad je vani uo da se kralj nalazi na Griu, prepao se i bio uvjeren da e se nad njim prolomiti oblak. Pozdravivi kralja, ekao je na ispitivanje i grube prijekore. Ali kao da je kralj zaboravio da ga Varadi nije doekao.
~ 303 ~
Upita ga tonom tako snienim da se kancelar iznenadi: -Zato ste tako blijedi, Varadi? Moda su vas nou muili zli sni? -"Ovo je navjetaj bure koja e se prolomiti nada mnome pomisli Varadi. Ne ekajui odgovora, kralj naloi: -Radulo, neka pou na Medvedgrad, elim da princ odmah doe kui. I ostali su sami kralj i njegov kancelar. -Jo nikakva glasa o Gordani?- upita kralj. Zato juer niste poslali glasnika? -Mislio sam, nestana djevojka, oito je zalutala. I tako nisam slao nikoga- izvlai se Varadi. -Kraljica se teko zabrinula. No, meni je uistinu svejedno to je s njom. Opet utnja. Varadi je ekao to e slijediti. Posljedica kraljevih utnji bila je uvijek kakva provala. Kad je kralj k njemu okrenuo svoju utoplavu glavu, osjeti da je sad postao nian strijelcu: -to je s papinskim poslanikom?
~ 304 ~
Od tog nenadanog pitanja biskup se lecne i veselo odvrati: -Jo uvijek je na Kaptolu. Biskup Oswald mi ree da se poslanik zadrao od nenadane bolesti. -Izmislili su to, nita drugo. Biskup Oswald ne moe pregorjeti gubitak Medvedgrada. Ja imam pravo da zadrim za sebe utvrde koje hou. Bude li Oswald poslanika hukao protiv mene, mogao bih ga liiti biskupske stolice! Da, ujete, elim da se venecijanski poslanici otprave. Zar u svakog dana gostiti uhode kod svojeg stola? -Velianstvo, to je i moje miljenje, ali od vas venecijanska "sinjorija" oekuje odgovor na svoju ponudu da vam bude saveznica protiv Turaka. -Nude mi savez ne bi li saznali moje osnove da ih priope Turcima. Kad god sam se okrunio kakvom pobjedom, Venecija je tajno urovala s Turinom protiv mene, a zadavala mi rije da pomae meni. Napiite pismo "sinjorijie da sada nema nikakvih osnova i da je moje prijateljstvo prema Veneciji uvijek jednako! Mene nee nadmudriti!
~ 305 ~
Varadi odmah sjedne k stolu i stade pisati. Katkad je kralj kazivao po koju u pero, pogledavao na vrata kao da neto eka. Neumorna kraljeva etnja po sobi nije smirila Varadijevu savjest. Nikako nije mogao stvoriti zakljuak da li je kralju togod poznato o njegovu izbivanju ove noi. Proao je itav sat dok su sastavili pismo, jer je kralj u stalnoj rastresenosti neprestano mijenjao tekst. Svaki pokret u hodniku zbuni ga. Tada kancelar opazi u kraljevu licu napetost koja se jo pojaala kad ue Radulo. -to je? Tko je vani? -zapita ne prikrivajui nemir. -Velianstvo, vojvoda Lovro Iloki. -On je? to eli? -Doveo je plemenitu dvoranku Gordanu. -Neka je uvede. Varadijeve oi zirnue u napisani papir. Pokuao je dalje pisati, ali mu ruka nije odolijevala neprijatnim trzajima od onoga sto izazivlje Gordanin dolazak. -Vodei je za ruku, ulazi Lovro Iloki.
~ 306 ~
-Kralj skrsti ruke na prsima i nabora elo. Ova kretnja inila se Varadiju i Lovri opasnom. U njihovim licima briga, u kraljevim prijetnja. Samo na njezinu visokom elu odrazuje se vedrina, u licu bezbriga, u oima pustopani koketni smijeak. -Kralj je gotovo probode pogledom. -Provodite no izvan kue! Sramite se! -Da, velianstvo, u svojoj roenoj domovini zalutati uistinu je sramota. -Zalutali ste? S rimskim mladiem? -On mi se ba ni najmanje ne svia nasmija se djetinjastim smijehom, dok su Varadi i Lovro zapanjeno sluali. -Nije istina! Vi ste iz lova otili s njim. -Ali, potenu rije, velianstvo, prostoduno od vrati ona. nisam!
-Kako se samo usuujete i pomisliti da u vjerovati. Potena rije vrijedi u mukim ustima zavikne kralj. Ona upadne umiljato. uvjerljivo, ljupko, gotovo
-Velianstvo se samo ljuti na mene, ali ja znam, da po svojem naprednom

~ 307 ~
uvjerenju, ipak eni priznaje jednaka prava. -utite! Ne moe joj zaustaviti rijei. Lovro i Varadi su zamijetili da kralj svojom vikom zagluuje ono to ga postojano odvraa od stvari o kojoj govori. Neprestano mu se pogled svraa na vrata, a misli kao da lete. Teke slutnje nabirale su kraljevo elo. Kako nije mogao da ih kome saopi, nastojao ih je prikriti vikom na Gordanu. -Gdje ste bili? -Velianstvo, nabasala sam na samostan u Remetama. Evo, vojvoda e posvjedoiti. -Istina je, velianstvo bila je u samostanu. -Nesretni fratri! to su morali doivjeti! Varadi, znali ste da je nestala, poslali smo juer glasnika za Gri. Zato je niste traili u samostanu? -Velianstvo, oprostite, uistinu je nisam traio jer sam drao da... -Dosta o njoj! Kaznu u toj gospoici odrediti u sporazumu s kraljicom. Lovro istupi pred kralja:
~ 308 ~
-Molim vae velianstvo da plemenitoj gospoici oprostite. Uistinu nije kriva. Jamim za to svojom rijei. Naas kralj prisluhne na vrata. Svaki korak dvorana hodnikom odraava se u njegovim oima. Lavlja mu se glava naherila, okrenula, i dok je mislima bio na hodniku, dovikne djevojci: -Doveli ste odmah sa sobom estitog fikala. -On je doveo mene, velianstvo. -Dosta je drskog brbljanja. Upamtit ete kad ste uznemirili siromane fratre.-posljednje rijei izree posve nesabrano upirui pogled u vrata. Svaki korak u hodniku pokolebao je njegovu pozornost prema Gordaninom nestanku. A ona se suzdrala osjeajui nadmo i razabirui da je on u vlasti neeg drugog.to je due trajalo razjanjavanje, to je jasnije prozirala da se taj hrabri ratnik, moni gospodar kraljevstva, sudac sudbina milijuna podanika valja u prahu nemoi. -Tko je to vani?- zavikne kralj glasom to odaje da dre. Svi se zagledae. Lovro pohiti da otvori vrata i navijesti:
~ 309 ~
-Radulo se natee s nekim lovcem. -to trai lovac? -Velianstvo, kralju, nosim vijest... -Vijest? Vijest opetuje kralj tiho, a Gordana opazi kako se stresao i jedva smogao odvanosti da lovcu odvrati : -Unii! ovjek u lovakom odijelu nesigurno prijee preko praga. Mukla tiina drhti dvoranom, kao da je unila smrt. Strava se uvlai u due, jedva zamjetljivi drhtaji prolaze srca. Blijedo lovako lice ini se kao nadgrobna ploa ispisana jezovitim rijeima. Svi ute. I Kraljeve velike usne stisnute se. Nema snage da ih otvori. U lovevu licu ita vijest koju se ne usudi pitati. A taj ovjek stoji i eka pitanje. Varadi ne moe izdrati neprijatnost da prie kralju: -Smijem li upitati, velianstvo, kakvu vijest donosi taj ovjek? Ukoene Matijine oi dadoe nijemi znak pristanka. -Dakle, govori ponuka ga Varadi.
~ 310 ~
-Kralju, velianstvo, jahao sam umom, onim pravcem od potoka gdje smo lovili. Tamo su tri ogromna stabla, veliki poloeni panj, srnei jarak ga zovu... Gordana uini kretnju, njena haljina zauti. Sva se pretvara u nijemi upit. -I tamo sam opazio ovjeka na zemlji... -ovjeka? apne Gordana nesvjesno. -Govori? -to zapinje izazivlje Varadi i upre optuujui pogled u Gordanu. -Siem, trgnem ga za rukav, mrtav! -Tko? zavie kralj Lovac dre i pada na koljena. -Velianstvo, kralju- i zagrca kao dijete. -Tko je? -zagrmi kraljev glas potresujui zidine i ljude. -Tko je mrtav?- strese Lovro ovjeka. -Princ Ivan ... -Odgovor se ini kao lomljava. Gordana pokrije lice. Lovro problijedi. Varadi jaukne. Kralj se ljulja i padne na ruke kojima se upro o stol. uto mu je lice kao kosa. Pretvorio se u uti votani kip.
~ 311 ~
-Kako mrtav? -uzvikne Lovro. Zar je pao s konja, ili.. -Proboden! Poput lava digne kralj glavu: -Moj sin proboden! Strahoviti lavlji urlik potrese zidine kraljevske palae. Izgovara nerazumljive rijei kao da je u nastupu ludila. Krik i pla dvorana. Pred vratima uas i trepet svega to je ivo u palai. Lovro posjedne kralja u naslonja. Umukao je i inilo se da nikad vie nee progovoriti. Ukoene su mu oi kao ugasle svijee. Usred vike, jauka njegovih vjernih dvorana, kralj se rine uvis i zaurla: -Konja! Konja!- pa izjuri iz dvorane. A Gordana potri k lovcu, uhvati ga za ramena: -Tko je uz princa? -Nitko. -Moda u blizini? -Nije bilo nikoga. -Moda ipak? -Ni ive due.
~ 312 ~
-Ni Damir? -Ni on. -Jao meni!- i pokrije lice rukama. A Varadi se nagne nad nju zadrhtala lica. -to ste uinili? Zato ste se pouzdali u Damira? -Prevaru nije poinio to je nemogue. -Krivnja je vaa, vaa. -Jo me i bijete u tom jadu. -O kakvoj to krivnji govorite?- upita Lovro zapanjen razgovorom to ga uje. -Gordana e vas tonije izvijestiti. Trebali ste poslati Lovru... -to to znai, Gordana? -Idem gore, vojvodo, molim vas! Povedite me, putem u vam ispriati. Nastojala je da zadri mir, samo su joj drhtale usne. -Dobro. Doite! Idemo svi s kraljem. Potrali su svi u dvorite. Stravom dru svi ljudi. Tamo je ve stajao Orban s oklopnicima koji su dopratili kralja s Medvedgrada. I
~ 313 ~
zadru srca i stijene palae od bezumnog kraljeva krika: -Konja! Oklopnici, sa mnom! Strahotom uzvitlani, bacaju se u sedla pa jure za kraljem du ulice pune zaprepatenih graana od strahovite vijesti to ju je prosuo nad gradom kraljevski lovac i pokosio sve njihove nade. Jezovita vijest leti gradom kao glas mrtvake trublje i skamenjuje ih uasom.
~ 314 ~
"KARTAGA JE PALA"
Divlje goni kralj svojeg konja pod Zagrebaku goru. Preskakuje potoie i grmlje bez daha. Slijede ga Lovro, Varadi i Gordana. Prvi je uz kralja Berislavi. Ulaze u umu. Od gustoe stabala moraju usporiti trku. To raspiruje kraljevu nestrpljivost. Hoe da obara stabla. Prodiru gutarom na podnoju obronka. Kroz granje izmeu drvea spazi kraljevo oko jahaa i svu pozornost svrati k njemu. Tog asa svakog ivog stvora u umi smatra ubojicom svojeg sina. I skrene konja prema njemu. Ali jaha se prepao, zaokrene konja i divljim trkom skrenuo s puta. Kralj zavikne: -Berislaviu! Sto je to! Dvoranin bjei preda mnom! Sumnja provali bjeguncem. -Stoj! Stoj! Kraljev glas grmi umom, onaj tamo juri, skriva se, gubi se u gutari. -Za njim, Berislaviu! u orkanskom kriku za
~ 315 ~
-uvi to, Lovro podbode konja i s dvorskim metrom nasrne na jahaa. -Stani jer u te zaustaviti zauvijek! vie Lovro. -Jo se ne zaustavlja. -Lovro Iloki zatjera mamuze konju u rebra, sagne se na sedlu kao tatarski jaha da sklone glavu od granja, Berislavi krene slijeva, on zdesna. U bijegu jaha opazi da je izgubljen, odbaci uzde, diui ruke uvis. Mladen Berislavi pograbi uzde njegova konja: -Kralj te zaustavlia, lopove, a, ti bjei. ovjek sjedi na konju smrtno blijed. -Natrag! Kralju! I povedu ga putem otkud su doli. Doveli su ga kralju. Zakrvavljene njegove oi probadaju ga: -Kamo si poao? Zato? Govori da ti ne otvorim gubicu maem. -Zato si utekao? Dvoranin uti. -Milost, kralju! Nisam kriv! -Kamo si poao? -Biskupu Oswaldu! I nastade mala utnja
~ 316 ~
-Tko te alje? -Gospodin Enrico. -Zato si mi iao s puta ako je istina to veli? -Naloio mi je da izbjegnem svakome s dvora. -Da izbjegne? Onda si krenuo po krivinom poslu! -Nije nikakvo zlo, samo nosim pismo. -Kakvo pismo? -Ne znam, velianstvo! -Ovamo ga daj! Momak izvadi hartiju, a kraljeva je ruka zadrhtala kad je pismo uzeo i razmetao. Bulji dugo u tri rijei to su hitno napisane. "Kartaga je pala!" Slova se pretvaraju u modrikaste plamike. Stabla pred njim jure. Zatvara oi. Lovro mu priskoi. Matija progleda, probudi se od omaglice i opet zuri u tri crne rijei. Onda hrapavo promrmlja: -Berislaviu! Mladi dvorski metar prie.
~ 317 ~
-Ovog glasnika aljite s pouzdanim pratiocem dalje neka ga predaju Radulu s porukom da ga dobro uva: on ve zna. A sad, dalje! Berislavi odmah odabere pouzdanu dvojicu oklopnika, preda im jahaa, pa onda pohiti za kraljem. Preli su potok i sputali se nizbrdo. Zbog gustog granja sporo napreduju. Uz Gordanu je Lovro. Kad su jahali korakom, upita je tiho: -Sad mi recite, to znate, Gordana. Neka vas ne bude strah, branit u vas i da ste krivi. Znam, hotimino niste uinili nita zla. Blijedo joj se lice okrene k njemu -Alfonso se danas imao pobiti s princem. - I vi ste to znali. -Znala sam i pouzdala se u Damira, da e sprijeiti. -Zato to niste meni otkrili u samostanu? Zato? -Vojvodo, vi biste to javili kralju, a princ mi to nikad ne bi oprostio. -A sad Ivanu nee oprostiti kralj. -ekajte da ujete kako je bilo.
~ 318 ~
Prekine je kraljev glas: -Pratnja neka ostane. Neu da me oklopnici gledaju u mojoj nesrei. Berislavi zaustavi pratnju, a on, Varadi, Lovro i Gordana pou s kraljem. Ona se upela u sedlu gledajui. Tek dvadesetak koraaja dalje uz povaljeno stablo lei tijelo odjeveno u kraljevski plat s grbom. Glavu pokriva ljem. Gordana tolikom silom potegne konja da se zaustavio. I Lovro stane: -Taj plat nosio je princ u lovu- drhtavim e glasom. -Ne mogu dalje tiho e ona i zaklopi oi. Ostajem uz vas. -Ne, ne, idite! -elite li sii, Gordana? -Da, da! Skoio je s konja i uzme je sa sedla: -Hrabro se drite, opazit e vau muku. Grozno bi bflo kad bi slutio da ste znali.
~ 319 ~
Opomena je pridigne. Prislonila se k stablu i ostala nepomino. -Idite dolje, ja ne mogu. Strano je to mjesto! Tamo se desilo ono zbog ega su se pobili. Idite! Ostajem tu! Ne mogu gledati! -Ovdje lee sve nae nade- doda Lovro sve uzdanje nae. to e biti od nas? Oborene glave poao je dolje. Zabrinut za Gordanu, obazre se nekoliko puta k njoj. Kralj je klonuo na panj, slomio se, zgurio, zgnjeila ga spoznaja bespomonosti. Varadi, Orban i Berislavi potre blie uhvate mrtvacu ruke, opipavajui mu tijelo. -Mrtav! Ve su mu ruke ledene, -Na zelenom platu svjetluca se zlatni grb sa dva gavrana. Usirena krv iarala je okolo zemlju. Pod Lovrinim koracima puca granje. Kraljev mutni pogled upre se u Varadija. On uti. Svi ute. Samo due im viu. Bol i jeza na ruevinama njihovih nada zaustavljaju im sve misli, sve Bezglavost ih je pritisla k zemlji.
~ 320 ~
kretnje.
-Mrtvo kraljevstvo, mrtvo zauvijek- ape Varadi sklopljenih ruku i moli: -Zato si to dopustio, Boe! Kralj nema rijei, ali s lica mu vie osveta. Berislavi dade znak Lovri. On pristupi kralju. Ne uje on, ne vidi. Sjedi tu kao klupko obamrlog ovjeka. Orban i Lovro nijemo se sporazume i priu mrtvacu. Lovro klekne, hoe da digne vizir, ali vizir vrsto pokriva lice. Oko podbratka vizir je svezan remenjem. Uzevi glavu u ruke, apne Orbanu. -Odrijeite remenje! Suze mu padaju po prinevu haljetku dok ruke otkopavaju remenje. Teko je poputalo pa Lovro nestrpljivo zapovjedi: -Odredite hitro da mu glavu oslobodimo ljema. Tekim naporom vue s glave ljem o koji je privren vizir. Muki krikovi prodru zrakom. Zapanjenost je ukoila umu, vjetar, kralja... Snebiveni bulje u mrtvaca. Svi su od toga pogleda zamrli, izgubljeni, zatrpani u zemlju, obmanjeni
~ 321 ~
privienjima koja im oduzimaju mogunost da to kau. Poput sablasti die se kralj, hvata rukama prazninu, u borbi sa svijeu to mu izmie iz mozga. Pod nogama se ljulja tlo i vue ga k zemlji, a on, otimljui se nesvjestici, lomi se, pada... Varadi pritri kralju, pridrava ga: Mir, mir kralju! Hrabrosti!- ape Lovro. Kraljevstvo je uskrsnulo javlja Varadi. -U ovom leu je nae spasenje. -Spasenje? opetuje kralj i trai smisao ovih rijei. -Jer to nije mrtav princ- zavikne Orban u kraljevo uho, a njegov povik ponese vjetar Gordani. Preao je njenim tijelom i otisnuo je od stabla. Posrui nae se pred mrtvim i pokrije lice. Visoko izbeene snane kraljeve grudi diu se i padaju poput vala. Velika usta rairila se, zubi iscerili, poluludi smijeh iskrivi mu lice. Prestraeni mukarci prilaze, bodre ga, dozivajui umirujuim rijeima njegovu svijest.
~ 322 ~
-Velianstvo, gdje je vaa divovska volja? Suspregnite se! I to mu uzdigne pokolebanu razmlohavljelu volju. Polagano se vraa k sebi, pogledava svoje prijatelje da u njihovim licima dobije potvrdu onoga to mu ima otvoriti grob ve pokopanih nada. -Nije princ? -Bog s vama ree biskup Varadi. -Nije on, samo odora je njegova, i plat i ljem. -Dobro, dobro, pustite. Malo me smotalo. Zagleda se u mrtvaca, najprije izdaleka, ne mie se sa svoga mjesta, ne pouzdajui se u stabilnost svojih nogu. Gleda mrtvog i ne opaajui Gordanu to klei kraj njega s rukama na licu, bez kretnje i rijei. Jedan korak pomakne se kralj, pa opet korak, oi mu se ire, usne otvaraju, neiskazane mu misle jure glavom i ukazuju se u zjenicama. Korak za korakom biva bri, hitriji. I kad je ve stao kraj glave mrtvoga usklikne: -On? On? Skupljaju mu se bore na elu, glava mu se sputa, a pogled ostaje prikovan uz mrtvaca. Nakon duge utnje tiho zapita:
~ 323 ~
-to to znai? -Umro je za njega- apne Lovro Varadiju. Ovaj pogleda Gordanu, ali kralj koji nita ne uje pita dalje: -U prinevu odijelu? Zato to? ujete li? to je to bilo? Kako? Svi ute. Gordana se prene iz mrtvila, ustaje hitro pa se udalji, prije nego to je na nju pala kraljeva pozornost. Lovro opazi kako se udaljila, sakrila lice da nitko u nj ne zagleda. -Zato je na njemu prineva haljina? -Ne znam, vojvodo. -udna se zagonetka krije tu. -Ostat e nerijeena- primijeti Orban.- Ponio ju je sa sobom. Kralj jo uvijek ne uzmie. Lovro prie Gordani, a ona mu apne: -Da ja rijeim tajnu? -Survat e se na vas. -Vojvodo, ostanite bude li trebalo govoriti. -Vae lice odve jasno govori. -Sabrat u se, stanite preda me da me sada ne ugleda kralj.
~ 324 ~
I okrene se leima prema njoj, a snana iroka ramena zakrilila je poput bojnog tita. Onda odjednom uje strepee kraljevo pitanje: -Gdje je princ? Nisi li, Orbane, slao gore na Medvedgrad? -Jesam, ali mi smo prije otili nego to bi mogao stii na Gri. -Da, nije jo mogao stii umiruje Lovro. -to da radimo Berislavi. sada, velianstvo? pita
-Jo ekaj, jo.- A male mu tamne oi skau pokretane munjevitim mislima. -I slijepac bi morao razabrati. On je primio u svoja prsa otricu koja je bila namijenjena mojem sinu?! -ini se ... -Kartaga je pala. Zalutao je Rim u noi i juriao na drugi grad! -Tako je, velianstvo potvrdi Varadi. -Tko vam to ree? -Slutim kao i vi. -Moram saznati jo danas. O tome ovise sve moje odlike. Tko je ubojica?
~ 325 ~
-Mrtvi ne govore- primijeti Berislavi. -Zar nitko iv ne zna to je bilo? Onaj koji je ovome zadao smrt ubojica je mojeg sina! Doite na Gri. Ispremetat u sve savjesti i razapeti sva tijela na muila dok ne otvorim usta ivih kad su zatvorena ovome jadniku. Gordana povue Lovru za ruku. - Vojvodo, moete li prije nego kralj govori s Alfonsom poslati u samostan vijest da se moj tienik skloni? -To je moja briga. im stignem na Gri, poslat u poruku. -Onda moram govoriti, moram! Velianstvo, ja znam tko je krivac! - Branit u vas u svako doba, rekli to mu drago. Morate govoriti, Gordana, to je vaa dunost, jer time zasvagda zatiujete princa. Digao je glavu kao zaskoena zvijer: -Vi? Vi znate? i pogledom svojim usijee je do dna due. -Znam, kralju! -Dakle, govorite! -zavikne on i obaspe je munjama sumnje.
~ 326 ~
-Bilo je juer u lovu. Ja sam tjerala srnu, sa mnom i gospodin Damir. Onda nam srnu odagnae psi. Umorni sili smo s konja, sjeli na panj i raspravljali o naoj lovini. Tada nas nae princ i pozove Damira da ga prati. Ja odluim da se vratim kraljici. Damir je jo sjedio sa mnom na ovom panju kad dojae Alfonso Borgia. -Alfonso Borgia? opetuje kralj i zamiri. -Mjesto da princa pozdravi, on se ironino nasmije i ree: "Ah, princ nema ljepeg posla nego da uva strau, dok dvorska gospoa dolazi na sastanak s njegovim dvoraninom." Nastojala je da niim ne oda kako je uza se mjesto princa stavila Damira. -Princ pozove Alfonsa da povue svoju uvredu. Rijei se zapravo ne sjeam, samo sam ula da je Alfonso izazvao princa uvredama, a on primi izazov i pozove Alfonsa na ovo mjesto danas naveer na dvoboj. -Na dvoboj? zadre kralj i pogleda mrtvoga dolje. -Ja sam to ula, sluala, i kad je princ poao naprijed, Damir mi ree da ne
~ 327 ~
kaem nita kralju jer bi on dvoboj zabranio, a to bi ponizilo princa u oima Alfonsovim. Ujedno se on zakune da se taj dvoboj nee odrati. Rekao je: "Ja u dvoboj sprijeiti, a da princa ne ponizim u oima toga bahatog luaka." Znajui koliko je Damir vjeran princu i vaem velianstvu, bila sam posve uvjerena da do dvoboja nee doi. -Urekli su dvoboj podveer, a sad je tek koji sat iza podne. Dakle, moj sin jo uvijek lebdi u smrtnoj pogibelji. -Kako to, velianstvo? -Kad Alfonso sazna da se Ivan nije s njime pobio, izazvat e ga opet Ili se moda tuku negdje drugdje? ! Svi su se zabrinuli. -Velianstvo, idem na Medvedgrad predloi Lovro. -Idemo. Jo jedno. Gordana: je li Alfonso bio sam kad su se svaali? -Pratio ga je Enrico. -Enrico! Dakle, na Medvedgrad! Ali tek to su se odmakli od mrtvaca, zaustavi ih topot konj to je odozgo nosio jahaa.
~ 328 ~
-Princ! -usklikne netko. Kraljeve oi zaigraju, no brzo se dosjeti i zapovijedi: -Ne smije vidjeti mrtvoga. Zaustavite ga. Berislavi potri princu u susret, domahuje mu da stane. Uzalud je zaustavljao, princ jae ravno prema ostalima. -Brzo! zapovijedi kralj i sagne se k mrtvacu. -Pokrijte mu lice. Brzo!- pa i sam dohvati rub plata i navue ga mrtvome na glavu. -Princ ga ne smije vidjeti. Jedva su dospjeli da izvre kraljevu odredbu, ve se jaha pribliio. Na prvi pogled se razabiralo da nije neupuen o njihovoj prisutnosti. Ivan zaustavi konja, gleda ih redom, pa ovjeka pokrivena njegovim platem na zemlji. -Mrtav ovjek u mojoj odori? Nastradao lovac odvrati tiho kralj koji se posluio tvojim platem. To nije vano. Idemo! Kobno nasluivanje zasjeni vedro lice. Tople mu oi trae u pogledima sebe objavu onoga to krije njegov svi sputaju pred njim vjee.
~ 329 ~
prinevo uprtim u plat, ali Natjeran
predosjeajem da je tamo netko tko mu je vrlo drag, on skokne k mrtvome da ga otkrije. -Zapovijedam ti da ga ne otkriva. Taj mrtvac moji su poslovi. Smjesta se digni i doi sa mnom!- vikne kralj. Ova zapovijed razjari mladiev otpor, zatjera mu krv u glavu, rasturi miicama snagu i objema rukama zgrabi plat otkidajui ga ocu. Bjesnilo mlade jakosti strgne plat s mrtvaeva lica. I lice mu se stegne, plat mu drhti u rukama. Baci se na mrtvo tijelo oajnim krikom boli. -Moj... dragi moj ... dragi -jeca princ nad mrtvim tijelom. Bijesno stie kralj usne i jo bjenje kori one okolo to mu nisu pomogli zaprijeiti da princ otkrije mrtvaca. Ali oni su izgubili snagu poslunosti. Sputenih glava stoje kraljevi najblii pouzdanici. U njihovim pogledima, u izrazu lica i nepominosti oituje se sva teina to lei nad ovim mrtvacom. I njima se ini da kralj osjea kako su mu noge ukopane u umsku zemlju, a nevidljiva ruka hvata ga i vue k mrtvome. -Moj uro, moja draga stara dadiljo!
~ 330 ~
Gordana je gledala postrance, skrivajui se iza Lovre. -Ustaj, Ivane! Idemo! -zovne ga kralj. -Kako smo se to susreli, moj dobri prijateljujadikuje mladi ne sluajui kraljev poziv. Prva bol jo nije nala smirenje u prinevim suzama, ve se on trgne i podigne oi: -Oe! to je to bilo? Kako je umro ovdje dvoranin moje majke? -i gleda kralja gotovo okrivljujui ga. On slegne ramenima, ali ova kretnja raspiruje prinevu duu sumnjama. -Donio je vijest od moje majke? Tko ga je umorio? Tko? -Ne znam- odvraa kralj mrko. To u istraiti odmah. Valja pitati Damira! -Damira? On nita ne sluti. Oe, netko ga je umorio zato da mi ne javi gdje je majka?! -Damira potraite- nastoji kralj odvratiti princa da govori o majci. Damir zna sve, gdje je? -Ostavio sam ga kod oklopnika jer su mi rekli da se vi nalazite ovdje.
~ 331 ~
-Zovnite Damira! -I Berislavi uzjae. Kralj se udalji s Varadijem od princa da ne slua njegova pitanja i jadanja. Brzo se ukaza Damir. Dolazio je pjeke, pokunjen, poput krivca. im spazi ovjeka to lei na tratini, usklikne poklikom uda i alosti. Ali kralj nije uvaavao njegove osjeaje. -Damire, ti mora sve razjasniti, Gordana mi je rekla da se Alfonso imao pobiti s princom i da si joj ti rekao da e to sprijeiti. Sada treba rei to si uinio da to sprijei i kako je taj ovjek dospio u ovo ruho. Istinu hou. -Nasamo rei u sve velianstvu. -Hou da ujem ovdje pred svima. Oborivi oi, poluglasno, razjanjava zagonetku. stidei se
-Znao sam. Uvrijedio bih prinev ponos da vama, velianstvo, sve otkrijem pa da sprijeite sukob. Zato sam odluio da idem na dvoboj ja. -Ti? Kako? -Uzeo sam prinevu odoru, ljem i vizir i ponio sa sobom. Najprije sam htio na Griu
~ 332 ~
potraiti Alfonsa da ga zavaram neka doe u etiri sata poslije podne. Putem sam se navratio u Remete jer je njezino velianstvo juer naglasilo da je Gordana moda onamo zalutala. -To nije vano prekine ga kralj. -Ali, velianstvo, ba sam se u samostanu sreo s Alfonsom. -Dakle, ipak!- I kralj pogleda Gordanu. -O tome u izvijestiti velianstvo ja -pouri se Lovro, ali ga kralj prekine i pozove Damira da nastavi -Susrevi rimskog plemia, odluio sam da ga ovuem u umu jo prije podne i rekoh mu: "Princ ne moe doi podveer, ali kad odzvoni podne, princ e doi i ekati, ili priekajte princa vi." Tako sam htio da ga ovuem i da se pobijem u prinevoj odori i pod njegovim vizirom. Onda sam iz samostana odjahao hitno prema Medvedgradu da javim... Tu zapne, zaprepaten to spomenuo princa i brzo nastavi: je gotovo
...da javim,njezinom velianstvu gdje se nalazi njena dvoranka i to je s njom.

~ 333 ~
Poto sam u sedlu imao prinevu odoru, inilo mi se opasno uzeti je sobom na Medvedgrad. Dakle, sveanj sam odnio na mjesto gdje bi se imali pobiti i sakrio u grmlje uz ovaj panj a onda pojurim gore. Bilo je jo rano. Pred dvorskim zidinama naao sam princa gdje sjedi u travi, a uza nj osedlan konj. To me zaudilo i uznemirilo pa sam ga zamolio, neka ide da odnese vijest kraljici o Gordani, a ja u na Gri. Ali princ nije htio da ide kraljici, nego poalje mene. Kad sam htio da odem, nije se princ dao nagovoriti da ostane na dvoru. -Zato? -Govorio mi je da e dolje sa mnom, jer... I porumeni, sjetivi se da je princ htio dolje da doekaju Gordanu, ali ipak hitno ubaci Damir la: -Jer ga mue zle slutnje. I princ uzme svojeg konja i poe sa mnom. Odjahali smo u prvu lovaku kuu gdje smo proveli dopodne. Bojao sam se da bismo se mogli susresti s Alfonsom kad e dolaziti na dvoboj i zato mu predloim da odjaemo do remetskog samostana. Nadao sam se da u tamo nai vojvodu koji e ostati s Ivanom, a ja u poi na dvoboj. Kad smo krenuli dolje, susreli smo dvorane s Gria koji
~ 334 ~
su se zbunili i stali dovikivati da se tu nalazi kralj. -A ovaj ovjek ovdje? upita kralj. Kako je taj dospio na vae mjesto, Damire? -Ne znam, velianstvo. -Govori, jesi li ovdje u blizini vidio koga? -Da, da, sjeam se, tek kad sam doao da sakrijem odijelo i krenuo na Medvedgrad, puteljkom i proao neki ovjek u seljakom ruhu. U urbi, pun misli, nisam se ni osvrtao na nj, a jo manje pomislio da bi dospio u ovu gutaru i naao prineve haljine. -Ba ovamo kamo ne vodi nikakav naroiti put? -I meni je to nerazumljivo. -Zato je on uzeo prinevu odoru? -Oe- upadne princ estoko- naao je odoru i uzeo je da tako lake dopre do mene, da ue u palau s porukom majke. -Vjerojatnije je da se pobije s Alfonsom. -Onda bi morao znati da e tu biti dvoboj, ili ga je sluaj doveo?
~ 335 ~
-Zato se on ne bi javio Alfonsu, otkrio da je navukao njegovu odoru? Damir pokua razjasniti: -Moda Alfonso nije ekao borbe? Videi da ja nisam prisutan, nije imao svjedoka. - Ti si, Damire, htio pristupiti Alfonsu kao da si ti princ? Reci zar to ne bi jae ponizilo mojeg sina? Zar ne bi dokazivalo Alfonsu da je on tebe slao? -Ja bih sigurno pao od Alfonsova maa, a tu je pismo koje sam spremio uveer im smo se vratili iz lova. I preda svoje oprotajno pismo Proitavi, Matija pogleda Damira: kralju.
-Otkud si ti znao da Alfonsov ma nije poten? To pitanje zaprepasti princa, ali jo vie Gordanu. No, Varadi hitno pritee u pomo: -Ja sam Damiru jednom zgodom priao to se govori u Milanu o Alfonsovu oruju. Nakon toga kralj zapadne promatrajui Damira. Zatim ree: u misli
-Gospodo! Ovaj mladi htio je da umre za mojeg sina! Mladiu, ti si moj posinak!
~ 336 ~
Damir klekne i poljubi kraljevu ruku, a princ suznim oima gleda dragog prijatelja, sada pobratima. -A sada- ree kralj i zamahne rukom- jao ubojicama! Kao to je Dante gonio svoje neprijatelje paklom, tako u ja njih goniti zemljom. Zaigrat u im paklenu komediju, Ivane! Evo, uzmi "Orbanov vizir i plat. Dobro se pokri! Na glavu stavi i vizir. Ne makni se od mene, sinko, ne prozbori rijei ni sa kim i slijedi me. Oklopnicima neka zapovijedi Orban utnju o tom da je princ iv pod gubitkom glave! Metnite opet mrtvom spasitelju na glavu prinev ljem i sveite vizir remenjem kako je bilo. -to kani velianstvo? zapita Lovro. -Rekoh: zaigrat u Danteovu komediju, ali ne u stihovima. Matijaeva komedija odigrava se u tamnicama i na vjealima. Gledali su ga u udu. Tada ih je pozvao blie i poput lije aptao: -ujte, svi! Princ ostaje mrtav! Razumijete? On je mrtav dok ga ne uskrsnem ja! U kraljevu licu zaigraju zlobne osvetnike namjere.
~ 337 ~
-Gordana! Doite ovamo! Djevojka pristupi. Vaa je dunost da budete kraljici odani i vjerni. Ono to vam zapovijedi kralj ne prelazi ovu dunost. Upamtite: ako kraljica ili tko drugi prije sazna da je princ iv, vas eka vjena tamnica, a uhvatim li ikad vaeg skrbnika podii u ga na vjeala. -Velianstvo, ne strah pred tamnicom, nego dunost prema kralju, u ijim je rukama ivot mojeg skrbnika zavezat e moja usta nerazrjeivim sponama. -uli ste to je rekla. A sad pourite s pokojnikom. Nosite ga ba tako kao da je princ. Igrajte komediju. Varadi, doite! Orban je pomogao princu da se odjene u njegovu opremu. Iskoristivi ovaj as, Gordana prie Damiru. Oboje se sklonue za stablo: -Treba da umirite princa. uro nije nosio njene poruke. Ja sam ga nala u samostanu. -Doao je iz Italije? -Da, jadnik. -Ali kako se ipak to desilo da je on...
~ 338 ~
-Priala sam uri o dvoboju i vaem naumu da ga sprijeite. Tada mi ree kako je stajao u samostanu u seljakom ruhu blizu vas. -O, Boe, mili, bio je netko sa irokim klobukom, ali ja sam toliko bio zaokupljen drugim brigama... -Vjerujem. On je uo kako ste isporuili tobonju prinevu poruku. Alfonsu
-Znala sam da je to vaa zamka. Bila sam mirna. Ali uro nije mogao da se smiri i prije nego to sam otila- naglasi svoj strah,unato tome to sam se ja pouzdala u vas, uro ponudi da e otii gore i kad princ doe tamo, on e mu najaviti da ga majka eka u Remetama, neka dvoboj odgodi. Ako pak ne bi posluao, uro se zakleo da e udariti Alfonsa maem, bilo to princu pravo ili ne. Ja sam tada, smirena, s vojvodom otila, jer je prinev ivot u vaim i urinim rukama. -Sad mi je jasno. Onaj seljak bio je uro. Kad sam spremao zamotak s odorom u grmlje, vidio sam ga da prolazi, ali moja je dua bila toliku uzbuena od onoga to ima doi da nisam posvetio nikakvu panju tom seljaku, prolazniku. Sigurno se on i uljao za mnom,
~ 339 ~
jer je u dui nosio odluku da spasi i Ivana i mene. -Razumljivo je da je nakon moga odlaska poao vidjeti to ja to skrivam. Kad je vidio odoru i ma, njegova je odluka nala rjeenje. -Kakva plemenita ljudska dua. Ide svjesno u smrt za Ivana i za vas. Zasluio je doista spomenik. A sada idite i pobrinite se oko otpreme njegova tijela. -Vau u elju ispuniti. -Da, tako ste rekli kad sam vas molila da sprijeite dvoboj -ree ona gledajui u njegove velike udno neprozirne tugaljive oi. -Ve tada ste donijeli odluku da sebe izloite za prinev ivot. Sebe dati za prijatelja to moe samo velika ljudska krepost i prava odanost. Sauvajte je princu do smrti. -To u izvriti, plemenita gospoice. -Glas mu je bio odluan, a tugaljivi pogled miran. -uro je spasio kraljevstvo! -I mnoga srca od oajne tuge. rtvovao svoj ivot za princa, za njegovu majku, vau majku i za vas. Kakva velika plemenitost. A vas je
~ 340 ~
sudbina odredila da bdijete nad prinevim ivotom, o emu ovisi srea nae domovine. -Toj u sudbini sluiti do smrti. -Dakle, ostajemo saveznici i prijatelji za princa i domovinu. Upamtite jo ovo: rekla sam kralju da je Alfonso naao nas dvoje zajedno, a princ je doao nakon toga. Ree li Alfonso da je naao princa sa mnom, potvrdit ete moje rijei? -Sto vi kaete to je istina. -Ova je opreznost potrebna, zbog mene. Znam da kralj budno motri kome princ poklanja i najneznatniju panju. -Pouzdajte se u mene. -Pouzdala sam se u vas kad jo nisam imala bjelodanih dokaza vae vjernosti princu. Od danas moja vjera u vas nema granica. -Ni moja elja da izvravam vae naloge! Nije odgovorila. Zaudio ju je pogled njegovih oiju, crnih i neprozirnih, kao duboki mrak u grobnici u kojoj je provela no. -Princ dolazi- upozori ona i okrene se. Zaboravljajui sve drugo oko sebe, princ je
~ 341 ~
sada mislio samo O onom to se desilo Gordani. -Grozno je nedjelo poinio Alfonso prema vama u samostanu, Gordana. Damir je pohitao gore da mi sam dojavi to je bilo. -I to je spasilo njegov ivot- ree ona. Zaboravite, dakle bol koju vam je zadala ova nesrea odabravii drugu vama -dragu rtvu. Moram poi, visosti. Kralj vas oekuje. -Gordana, jo jedno pitanje: zar niste uli rogove kojima smo vas zvali i Damir i ja? Koliko smo vas dozivali. -To je ve historija, visosti. -Meni je sadanjost, Gordana! -Onda mi iskaite svoju naklonost i poite. Kralj nas odvie promatra. -Dobro, idem zbog vas, Gordana! Ali bio gdje mu drago, poslat u vam Damira s porukom. -U redu, visosti, a sad: zahvalite se za svoj ivot mrtvome i Damiru. -Ona poe k vojvodi. -Pun boli promatrao je princ kako kraljevski ljudi nose onoga ije su grudi primile smrtni ubod mjesto njegovih, mlaih, poletnih. I
~ 342 ~
pobjee pred tim pogledom kralju koji je nareivao Orbanu: -Kad stigne na Medvedgrad, najprije ispitaj je li Enrico razglasio prinevu smrt. Ako nije, onda ne treba da se to priopi poslanicima i drugim naim gostima. Samo najavi kraljici i dodaj da je svim srcem oekujem na Griu. Neka doe dolje itav njen i moj dvor, osim gostiju, poslanika i posluge koja im je potrebna. Oajniki oekujem kraljicu, raskriljenim rukama. To reci do slovce. Kralj sjedne na konja, a dotle su mrtvoga na nosiljkama spletenim, od granja privezali na dva konja i krenuli na Gri.
~ 343 ~
"IMAM TE, KATILINA!''

-Zatvarajte sva vrata! Oklopnici, na pragove moje! Sve ui koje se priblie mojim vratima odsijecite! Kraljeva zapovijed grmi dvoranom poput lavlje rike u umskoj gutari. im je stigao iz Medvednice u palau, zatvori se s Varadijem u svoju radnu sobu i poluglasno gnjevno prozbori: -Kartaga! Moj sin njihova Kartaga. A oni su Rim, pravedni Rim koji ima pravo razarati gramzljivu Kartagu! ekajte, ubojice! Rim sam ja, senat sam ja, i odmazda sam ja! Jest, Kartaga je pala, jer Kartaga su oni! Sva krv jurne u kraljevo lice. -Velianstvo! Smirite se moli Varadi! Nesrea vas je mimoila. -Udarac je pao! Udarac bodea uperen u grudi mojega sina, nasljednika mojeg prijestolja, pogodio je drugog. Ali udarac je pao, ja u ga uzvratiti. I taj nee promaiti. Tako mi krune i ivota, nee! Njegove iroke i izboene grudi, nalik na oklop, diu se i sputaju. Koraa po sobi kao
~ 344 ~
da gazi po glavama neprijatelja. Sve se u njemu talasa, a misli mu jure pod naboranim elom hitrinom razgorenih munja. Odjednom se nasmije, velike mu se usne nakrive i ruke uzdignu kao da nekoga hvata: -Imam te, Katilina! Varadijev pogled zadri se na njemu. -Velianstvo, neka mi dopusti, ne shvaam to. Mi znamo da je Katilina bio rimski graanin koji se urotio protiv svojeg grada, svoje drave. -Jasno je- zlokobno se podsmjehuje kralj. -I da ga je konzul Ciceron raskrinkao... -Da, raskrinkao. -I dokazao mu urotu protiv drave pisanim ploama i peatima kojim je Katilina izdao Rim tuinu. -Jest, jest, dokazima! -Ima li vae velianstvo dokaze takvoj uroti za Alfooza? -Alfonsa? Ne mislim njega! -Dakle, nekog drugog nazivlje velianstvo Katilinom?
~ 345 ~
-Nekog drugog, tako je. -Uistinu, jo manje razumijem -nastavi kancelar iznuujui kraljevo priznanje dok mu je itava unutranjost drhtala radosnom slutnjom da je to kraljica. Kralj je posegao u unutranji haljetak. Tiinom zaute pergamene. Kancelarov pogled upio se u zamotak to ga je kralj izvukao ispod haljetka -ujte me, Varadi, paljivo. Upravo prije kraljiinog dolaska digli ste strahovitu optubu protiv nje da podrava vezu s mojim urotnicima, s Banfijem i drugovima. -Jesam, velianstvo. -Znai li to urota protiv moje drave ili ne? -Da, samo dokazi!? -Dakle, evo! Tu je Katilina! Tu su dokazi. Nisu voskom ispisane ploe starog Rima niti rimska tinta koja se mogla oprati. To je papir pisan crnilom to upija. I baci na stol dva pisma. -Vaa optuba, Varadi, obistinila se. itajte! Varadi uzme obje hartije i ogleda ih, a kralj razjasni:
~ 346 ~
-Ovu prvu uhvatio sam predveer prije lova kad mi je pao u ake glasnik iz Budima. Toga uva Radulo u zatvoru. Ovu drugu poslao je Enrico danas biskupu Oswaldu. I vi ste ga vidjeli. I njega uva Radulo. itajui, Varadi je jedva prikrivao radost. Ovo otkrie smatrao je preokretom svega zla protiv kojeg se borio javno u lice kralju i tajno s prognanikom esmikim. Kad je proitao, pogleda u oi kralju: -Da, velianstvo! Uhvatili ste svojeg Katilinu! Sad vie ne strepim za sreu vaeg velianstva i sigurnost naeg kraljevstva. -Sad u ja sam progoniti Katilinu, istim oprezom kao Ciceron, ali ga neu kazniti istom kaznom. On je svojeg Katilinu dao pogubiti, ja u svoga zarobiti, muiti, igrati se s njim, kao to se jastreb igra s piletom. ujte sada: Baka i Filipec otili su pred sina ferarskog vojvode i ne mogu nam biti od pomoi. -To bolje. -Zato?
~ 347 ~
-Mislim da je uvijek bolje ako se velike tajne povjeravaju to manjem broju ljudi. -To nije loe. Dakle, ujte: zavjeru u kazniti, a vi izvrite to naloim. -Vjerujte, hou! -Zaposjednite sve putove u Napulj. Jo veeras. Nijedan glasnik ne smije ui na Kaptol ni na Gri da ga ne uhvatite. Nijedan glasnik ne smije ostaviti ovaj grad da ga ne pretraite. Sve vijesti treba pohvatati. Sve, pa bile one od samog palatina, mojih roaka, mojih najvjernijih! -Ovu sam odredbu teko ekao, velianstvo! -Nadalje, sutra u zoru neka je itav dvor opremljen za put. -Velianstvo, malo je teko tako hitro, ali bit e spremno. -Ubijenog uru valja odmah poloiti u lijes, vrsto zabiti i poloiti u istonu kulu. Neka ga uva jaka straa. Nitko ne smije otvarati lijes ni onda kao bi to zatraila kraljica. -Ne vjerujem da e je spopasti ta elja -Moj sin neka ostane za sve mrtav! Varadijev upitni pogled zuri u kralja.
~ 348 ~
-Odveo sam ga gore u zapadnu kulu. On je, dakle, mrtav. -Jo ne mogu shvatiti to hoe velianstvo s tom odredbom. elim kraljicu maknuti s Gria. Odmah, a za to mi prua povod samo prineva smrt! Razumijete? -A kamo e princ Ivan? -On ostaje ovdje na grikom dvoru nevidljiv. Da mu ne bude uskraeno svako kretanje, moe izlaziti nou u odori oklopnika. Zato e svi oklopnici nositi sputene vizire. Princa e uvati Hrvati: Lovro Iloki, Damir i Berislavi. Vi polazite sa mnom i s kraljicom u Viegrad. -Zato elite onamo? njezino velianstvo povesti
-Jer Katilinu hou dobiti u ake. ujte i pazite sada to kaem: im uemo u grad, hiljadu oklopnika, jo vie, dvije hiljade tajno e opkoliti Viegrad s kopna i s Dunava! Vi ste zapovjednik te opsade. -A vi, velianstvo? -Kad svi uu u Viegrad, ja u se jednostavno izgubiti, ostati izvan grada. Saopit ete
~ 349 ~
kraljici da se otkrila zavjera protiv nje pa je morate uvati. -Razumijete li? -Da, velianstvo. -Ne elim da mi kasnije napuljski kralj togod spoitne, a nikad se ne zna kada u i gdje trebati njegovu sklonost. -Samo to kraljica nee vjerovati. -Odvie je pronicava, a da ne bi znala koliko je mrze u itavom kraljevstvu. Svejedno, vjerovala ili ne, ona e biti opsjedana pod tom izlikom da nitko ne dozna kako je kralj Matija zatoio napuljsku princezu. Dakle, ona ima da bude zarobljena, odrezana od svojih saveznika, a mojih maarskih neprijatelja. Meutim, danas, i sve dotle dok ne stignemo u Viegrad, ja sam bolima uniteni otac i njezin njeni suprug! I ne sumnjam, niti to istraujem. -To je stupica! -Tako je. Meutim, kad u Viegradu kraljici saopite zato je opsjedana, predat ete opsadu u ruke Orbanu. U nj se mogu pouzdati kao i u vas. Tada me slijedite. Obojica idemo na Gri. Odavle u vas poslati
~ 350 ~
s Lovrom Ilokim najbrim putem u Milano da ondje zastupate princa na vjenanju s Biancom, a dotle pripravljam ovdje stalee da princa proglase prestolonasljednikom. -Hrvatski sabor to eli- pouri se kancelar odvano spomenuti plan koji su skovali u remetskom samostanu, pa jo dodaje: -Poznato mi je da je to vrua elja hrvatskog malog plemstva i graanstva. -Hvala vam, Varadi, na toj vijesti! I on ga uhvati za ruku. Gledajui svojeg kralja, preleti mu mozgom misao: -"Ova ista tvoja ruka ove bi me noi bila bacila u tamnicu da si mogao uti tajni dogovor u Remetama. Kako se brzo lome niti kraljevih odluka koje upravljaju historijom. -to jo razmiljate? -O Alfonsu. Kad prijee prag ove palae, dovedite ga k meni. Dakle, sad idite. Ili, ekajte jo! Obiao je sobu razmiljajui. Kod drugog zaokreta pogleda Varadija.
~ 351 ~
-Onaj tamo, mrtvi, ne moe mi nita rei, a ipak njegova prisutnost u mojem kraljevstvu govori... govori zagonetno! -Od tolikih dogaaja nisam jo dospio da mislim o toj zagonetki. -Putem na Gri pokuavao sam rijeiti. zato je doao u ovu zemlju? to kaete vi? -Velianstvo dri da je uro poslan da vidi princa. Mogue je njezina milost, njegova majka, u Napulju poeljela saznati kako joj ivi sin? -Bi li uro gospodaricu? tako lako ostavljao svoju
Kancelaru bude u prvoj polovici trenutka ledeno u dui, a ve u narednoj polovici rastopi ledeni strah osjeaj trijumfa. Sve se, eto, promijenilo! Kraljica je skinuta s upliva i vlasti. Kraljica urotnica! Ona Katilina! I kancelar prihvati spremno kraljevu misao, to spremnije to kraljev glas i oi nisu pokazivale oekivani bijes kad je spominjao urinu gospodaricu. -Da, velianstvo. Nije lako rijeiti zagonetku urina povratka.
~ 352 ~
-Ferrante "nju" ne bi putao iz svoje zemlje. Prema tome, mogla je samo utei, unato golemoj zapreki! -Kau da majino srce ne poznaje nikakvih zapreka. -Zadao sam kraljevsku rije da se nikad nee vratiti- i tu kralj grubo podigne glas:- Tko bi pregazio kraljevu rije, taj vrijea velianstvo. -Velianstvo ima pravo, pa oito zagonetku nismo rijeili ispravno. Znam samo to da majka princa Ivana ne bi prela preko vae zadane rijei. -Kako je onda taj uro dospio ovamo? Njegov trag vodi me u sumnju -ponavlja Matija. -Sumnje su opravdane, a kad bi i imale najmanju sjenku mogunosti razjanjenja, emu sada time muiti svoju snagu kad ionako niste vie vezani nikakvim obavezama prema Katilini! -Ali svojem ugledu pred svijetom i ugledu svojeg sina to sam duan- naglasi otro. Ne elim ljude podsjeati da budui kralj ima majku graanskog porijekla.
~ 353 ~
-Uzviena gospoa sigurno ne bi nikad pruila povoda da to sjeanje oivi, niconda kad bi se pribliila granicama vaeg Kraljevstva! -Ona za to nema sredstva, a kralj Ferrante nije lud da joj posudi zlatnu koiju i napuni kesu dukatima! Ako se ona ipak pribliila mojoj dravi, onda bi je u tom samo mogli poduprijeti urotnici. Izdajice moje, izdajice kralja i kraljevstva. Razumijete li? Razumio je i osjetio da je ova stvar odvie opasna tema, jer je kraljevo miljenje o tome ograeno nerazruivim zidom. I zato odlui da promijeni razgovor. To mu je brzo polo za rukom jer je pogledom na prozore odmah skrenuo kraljevu pozornost na ulicu. -to je? Kakva je buka vani? upita Matija. I obojica pooe k prozoru to se otvara na Dverce. Svjetina se okuplja pred palaom, ene plau, a muki viu raspaljenim bijesom: -Ubojicu nam dajte! Ubojicu hoemo! -Ubojica ostaje u mojoj osveti -tiho e kralj pa ode od prozora. -Velianstvo, narod sve vie grne. Tamo dolaze plemii iz, jueranjeg lova. Strahovito su zaprepatena lica.
~ 354 ~
-To bolje po Ivana. Dignut e ga do neba kad doznaju da je iv. Uistinu, nema vjernijeg naroda od Hrvata. -Osjeaju dobrotu i plemenitost Ivanovu i zato su mu potpuno odani, rekao mi je jednom esmiki. Ova opasna izjava nije ovog asa proizvela nikakav dojam. Ni bijes ni znak milosti. Varadi nije imao odvanosti da nastavi. Kraljeve misli okupljalo je neto drugo, pa kancelar zatvori prozor. Kralj ga zaustavi nenadanim pitanjem: -Zato se Nikola Brezovaki tako dugo ne vraa s puta? -Da, dugo ga nema, bit e da su putovi loi. Ali, velianstvo, hitim izvriti vae zapovijedi prekine kancelar nabaenu temu, pa izie. Kralj je ostao sam. Bacio se na stolicu, podupro laktove, ruke mu zahvatile bujnu kosu: -Nevjero! Nevjero! -apu mu usne iskrivljene gorinom. ***** Gore u kuli grike palae naslonio se o zid Damir. Princ sjedi na stolici sputene glave.
~ 355 ~
-Nikad uro ne bi doao na Gri da ga nije poslala moja majka. -I ja sam u to uvjeren potvrdi Damir. -Jedan ubod u njegova prsa bacio je u grob njezinu poruku. Za male stanke mladi se princ uznemireno digne. -Otkad sam na Griu, osjeao sam njenu blizinu. U tim zidovima, u ovim savskim poljanama, tamo u vrcima stabala i u tebi, Damire! Potresen ganuem, ovije ruke oko vrata svojeg dragog prijatelja. -Slutim da e se ova vrata otvoriti i pojaviti moja majka. Ona bi umrla za mene. I ti si umro za mene, ti si umro, makar je otrica probola uru. On je spasio od smrti dvojicu: tebe i mene! Koliko u srcu imam zahvalnosti za tebe. -Zgrijeio bih tebi i prijateljstvu da tvoju zahvalnost primim sam. Jo je netko pridodao mojoj odanosti svoju. I rekao je: "Zadajte mi rije da ete sprijeiti taj dvoboj po svaku cijenu!" - Tko?
~ 356 ~
- Drhtaj tvojeg glasa odaje tvoju slutnju... Gordana! Princ obujmi Damirova ramena i usklikne: -Gordana je tako govorila? -I pri tom sam joj u oima vidio strepnju za tvoj ivot. -Veliki Boe! Ona, dakle, ipak... -Ljubi te. -Ona ljubi mene! Mene! Ne, neu da kanjavam Alfonsa. On mi je otkrio preveliku sreu. Danas je veliki dan, najvei dan mojeg ivota! Blago meni! Netko se uspinje stepenicama upozori Damir. Uutjeli su. Netko oprezno zakuca. -Otvorite! -Kralj je.- Damir otvori vrata, pokloni se i izae da ih ostavi same. im je on izaao, kraljeve ruke posegnue za Ivanovom glavom i privinu je k sebi, ali nije rekao nita. Princ iskoristi kraljevo ganue: - uro me spasio smrti, oe! - Dobro, dobro. -Je li ga poslala moja majka?
~ 357 ~
-To zna samo on. -Oe moj, obeaj mi da u vidjeti majku! -Kako da ti obeam to ne mogu ispuniti. Daleko je. -Zar nije ovdje? -Ne. Nije. Ne moe biti, ali pusti to. Brige me more, velike brige. Trebam mira, sad je opet sve dobro. Bit e sve dobro! Sutra odlazimo, kraljica i ja svi! Zakuni mi se da nee izii iz dvora dok se ne vratimo. -Sluat u, oe. -Gori. ega je tu velika! -Kralj poloi ruke na prinevu glavu. Neka ti donesu svjee vode. Neka te posluuju Radulo i Damir. Opet je sjeo kraj sina i ponovno ga upuivao kako se ima vladati i ekati dok se on ne vrati na Gri. Onda se Damir vratio nosei oklopnike odore i koplja. -Tako. Ovako moe sii u noi, a danju moe spavati. neu moi da se s tobom oprostim jer bi naslutili da se netko nalazi u kuli. Ne otvarajte nikome osim Radulu i
~ 358 ~
vojvodi Ilokome. Zbogom, sine! -Zagrli ga. Onda poe vratima. Tu stane i okrene se: -Ne smetni s uma moje elje. Damir zabravi za kraljem vrata i apne: -ini mi se duboko je ganut. -Prvi put nije bio grub kad sam spomenuo majku. I zagrlio me kao nikad dosad. Danas je veliki dan. Dua mi se iri kao da se sprema primiti veliku sreu. -Ve je donosim. Gordana te pozdravlja! Vrelom kretnjom zahvati Damirovu ruku: -Govorio si s njom? Sada? Dolje? -Doekala me i zamolila neka ti isporuim njen pozdrav i molbu da ne ispituje kralja o uri -Da ne ispitujem? Zato to poruuje? -Rekla mi je ovako: "Ima pitanja koja bivaju optuba." -Kome? -I ja sam tako pitao, a ona odgovori: "Gospodine Damire, urina smrt ne smije ugroziti sigurnost one kojoj je sluio."
~ 359 ~
Princ s tolikom strau skoi uvis da se pod njim stropotala stolica. -Gordana zna! Ona zna! Damire, reci joj, na koljenima je molim samo za jednu rije utjehe. Samo rije gdje se nalazi moja majka. Znam da je blizu. Gordana e imati smilovanja sa mnom. -Upitat u je.
~ 360 ~
GLUMA NA POZORNICI IVOTA

A dolje u dvoru uurbano se spremaju za putovanje. Dvorski metri Orban i Berislavi uzlaze i silaze stepenicama, nadgledaju i odreuju. Varadi prolazi trijemom i oekuje kraljiin dolazak s Medvedgrada. Preko zidina dopire u dvorite vika grikih graana to trae ubojicu svojeg princa. Odjednom vani bude tiho. Varadi nauli ui. Straa s gradskih zidina zatrubi u znak da se kraljica pribliava. Kancelar se pouri trijemom, ue u hodnik i otvori vrata kraljeve odaje. Nae ga gdje sjedi uz stol nagnuvi glavu nad srebrni tanjuri s tuenim paprom. -Velianstvo! to radite?- usklikne Varadi. -Pravim suze! Tako rade moji glumci iza zastora kad treba da izau pred nas zaplakani! I udiui ljutinu papra, kraljevim se nosom kliu suze. -Njezino velianstvo ve je stiglo. -uo sam trublju. Buka graana je zanijemila. To je lo znak za Katilinu! Je li?
~ 361 ~
utnja ima orkanski urlik. Radulo, ovaj papar spremi u kesu, trebat e mi jo mnogo suza do Viegrada, moj stare! Dvoranin otri. Varadi pogleda kraljeve crvene oi, ali se povue u pozadinu. -Vani se ulo Beatriceino uzdisanje. Kralj spusti glavu na stol i ree: -Predstava poinje! Na vrata koja je otvorio Orban ue kraljica. Plavi joj eir ne pokriva lice. U pozi skamenjenosti gleda ona kralja i vikne napola oajno: -Boe! Zar je istina to, Matija? -Grozna istina! Izrekao je to klonuvi. Ona mu pritra i ogrli ga. -Za ime Boje, to je kao propast svijeta. Ne! Ne vjerujem! Ne mogu vjerovati da je Ivan... i pokrije lice jecajui. Varadi stoji stisnut o zid, zapanjen od njezina plaa. Ona opet podigne glavu. Oi su joj pune suza.
~ 362 ~
-''Kao da i ona nosi sa sobom papar?" pomisli Varadi. Kralj joj okrene alosno lice. -Moj suprue! -zajeca ona Njegove ruke obaviju se oko njezina struka. -Beatrice! Ne ostavljaj me! Nikad mi nisi bila potrebnija... -Ostajem uza te, moj nesretni suprue. Zaklanjao je sputenu glavu na njene grudi, a ona mu gladi kosu. Onda se opet otvore vrata. Vani su stajali kardinal Francesco, njegov brat Giovannni, Isabella, milanski poslanik Marcello i Galeotti. Upropatena i blijeda utri Isabella. -Beatrice, je li mogue da... on... -Isabella, sirota moja! Idi! Suspregni suze, neka nitko ne ulazi. Ni braa moja, nitko. Odvie je bola. elimo biti sami -Mlada djevojka zadahtana plaem odlazi i zatvori vrata, a kraljica zalomi rukama. -Boe, kakvu si mi nanio nesreu. Sad kad sam ga prigrlila kao majka, kad sam ga htjela uiniti muem svoje sestre, sad si mi ga oteo!
~ 363 ~
Onda podvikne ogoreno: -Varadi! Uhvatite Alfonsa. Taj nitkov platit e pa da je sto puta kardinalov neak! Neka bude prokleti! -"Ova nosi sa sobom i riku topova" pomisli Varadi i pokloni se pitajui: -Ima li, velianstvo, jo kakav nalog? -Tko da jo sada misli- odvrati jecajui. to da vam naloim ? -Njegovo velianstvo odredilo je da se sutra o podne krene s uzvienim pokojnikom u Viegrad. -to je kralj odredio, to je dobro. -Smijem li narediti da se oprema vaeg velianstva spremi u sanduke? -Da, odredite -i pokrije lice rukama pa se spusti na stolac. -Beatrice moja! uzdigne kralj glavu, a lice mu je iskrivljeno oajem. -Budi jaka barem ti! Idi! Odreuj neka je za sutra sve spremno. U Viegradu emo ga poloiti na poinak, a krivcu suditi! -Neka mu se sudi kao zloincu! -klikne ona.
~ 364 ~
-Zasluuje to. Idi, Beatrice, uzmi u svoje jake ruke sve. Zapovijedaj, odreuj, ja ne mogu! Varadi neka svri zapoeta pisma. Idi, sve preputam tebi. -Opet ga zagrli, pa onda plaui napusti sobu. Varadi stoji uza zid i ne usudi se maknuti. Kralj se obazre k njemu. -Dakle, tko je od nas dvoje bolji glumac? -To se zbilja ne da prosuditi velianstvo! -Svakako kao glumac pobrao bih vie pljeska nego kao kralj. A to kaete, nije li to divna zamka? Odmah je pristala na put u Viegrad. -Sad ve eli blizinu svojih saveznika. -Vrlo dobro. Jo treba da glumim do Viegrada. Dotle moram vraki da se izmuim. Danas moram izdrati sve do noi. -Sunce ve ide na zapad. -Recite stolniku neka se prostre veera za svu kraljiinu pratnju i sve njene roake. Moji gosti, moja pratnja neka jedu posebno. Neu da se cerim pred mojim prijateljima. Lovri i vama treba dati kriomice veeru u vaoj sobi. Pred njima ne biste smjeli u toj alosti ni
~ 365 ~
dotai jela, a da ne posumnjaju u vau odanost prema meni. -A milanski poslanik? Vidio sam ga as prije u hodniku. . -Taj nam nije trebao ovdje. Sad moram s njim govoriti, Primiti njegovu suut i jo ga moljakati da ne alje vijesti u Milano dok mu ne dadem svoje pismo. -Grof Marcello posjeduje venecijsku lukavost Stoga mu ne recite nita, velianstvo. Neka alje slobodno vijesti u Milano. Njegov glasnik nee ostaviti Gri, zato sam se dobro pobrinuo. -Ako mi jamite, onda neka je na vau. Dakle, kod veere samo kraljiini ljudi. To e biti krasne karmine. Neka nikoga ne putaju k meni, osim moje mile ene. Neu da svoju glumaku vjetinu troim bilo za koga. Kancelar izae. Kralj se zakljua u svoju sobu. A Beatrice je prola hodnicima, dvoranama, trijemovima, neka svi vide njene zaplakane oi. Njeno mramorno elo ne pokazuje nijednog napora, samo su joj obrve nabrane. Stupa dostojanstveno, polako.
~ 366 ~
Ljudima se ini da se preko leine uspinje na vrhunac. Svi dvorani, njena braa i milanski poslanik, gledaju njenu bol i ute povueni, nepomini. Kad je ula u svoju udaju, brie suze i dade pozvati brata Francesca. Uao je i stao pred njom, delikatan u dranju i u utnji. On da ga tiho upite: -Jesi li ti znao, Francesco? - to to misli, sestro? . .. -Da se Alfonso bije s Ivanom? " - Nisam znao. - Skidajui svoje visoke rukavice, odbaci ih: - Strana glupost! -Da je Ivan pao? -Moda i to. -ali? zaudi se kardinal upiljivi u nju znaajan pogled. -Vidio si kako su nas doekali griki graani na ulici, ak i plemii. U svakom njihovom pogledu, lei optuba. - A u kraljevu?
~ 367 ~
- Neiskazano pouzdanje i ljubav. - Onda, ega se boji? Mramorno bijelo lice izbrisalo je svaki trag tuge.Pogledom istrauje crnoputo lice svojeg brata: -Imam li se uope ega bojati? -Sama si naglasila sumnju ovih ljudi. -Francesco, treba da smo nacistu: kakve su tvoje veze s Alfonsovim inom? -Sestro, ovo pitanje nema opravdanja. -Moda ipak. Jednom sam ti govorila o svojoj osnovi s ovim kraljevstvom. Kad si me opomenuo da diplomacijom neu maknuti Ivana i ostvariti svoje napuljske osnove, onda sam ti rekla: Radi to dri da je najbolje!" Samo elim znati: je li dosadanji dogaaj posljedica mojih rijei? -Uistinu, Beatrice, ne shvaam tvoju zabrinutost. Ti nita ne zna niti si znala. Princ je izazvao Alfonsa na dvoboj i pao je u borbi. -Onda je sve dobro: samo sam to htjela uti! Gdje je Alfonso?
~ 368 ~
-Ne znam. - Dala sam nalog neka ga uhite. Isporui mu da je to samo naoko. Sutra putujemo u Viegrad. Ja u ve od kralja ishoditi da ga odmah puste na slobodu. Moram naoko da ga proklinjem i kaznim, ba ja! A sad treba da idete kralju. -Zato nas nisi pustila unii odmah? -Da iskuam je li kraljeva prijaznost prema meni samo zbog vae prisutnosti. No, kad smo ostali nasamu, bio je sav predan meni. ak mi je prepustio sve odredbe, svu vlasti. Znat u je iskoristiti! Giovannnu reci neka se kralju baci pred noge, neka se ne mie od njega i neka plae. Razumije? Isabella e ionako plakati. -Lijevat e suze kao iz prelomljenog oblaka. -Francesco! Ovo je kraljevstvo nae! I oni se zagrle. Francesco je njeno poljubi. Ona se ipak brzo ispravi iz zagrljaja: -Jo me neto uznemiruje. Grof Marcello udno je zamiljen, promatra me neobino, kao da neto sumnjii. -Opazio sam i ja...
~ 369 ~
-Poalji mi ga. Vrlo je vano kakve e vijesti poslati. Nai neprijatelji u Milanu su na sumnjama. -Odmah u dovesti Marcella. Beatrice poe k zrcalu. Otare s lica rumenilo i nalii ga bjelilom. Pod oi metne tamne boje. Komorkinja donese dugi rubac od crnih ipaka. Njime pokrije svoju kestenjastu kosu i spusti neto crnih ipaka na mramorno bijelo elo, samo toliko da se ne dotiu obrva. I onda se zagleda u zrcalo istraujui izraaj svojeg lica. Umirena i zadovoljna sjedne u naslonja. -ekala je. Ispred vrata ula je bratov glas: -Smije li ui grof Marcello? Tihim glasom je odgovorila. Grof Marcello ue sam. Neka znatieljnost lebdi mu na licu. I dranje mu je povueno, plaho, nesigurno. Gledajui Beatricu, blijedu s tamnim podonjacima, crnim ipkama na blijedom elu, zastao je pred njenom tugujuom ljepotom, alosnim je pogledom zaokruila njegovu pojavu: -Marcello!
~ 370 ~
Protrnuo je od vlastitog imena to s njenih usana zvui gotovo molei. I priao je blie. -Kraljice moja! -Straan udarac. Odvie straan, za mene dvostruko koban. -Za vae velianstvo? U njegovu upitu bilo je mnogo nehotino priznate sumnje. -Pristupite blie! Drui stao je posvema uz njen naslonja. A ona je spustila oi k, zemlji i zapoela turobnim glasom: -Onu veer, vi znate, kad nas je kralj tako nesretno zatekao u grimiznoj dvorani, razotkrila sam vam svoju duu. Priznala sam da moj ivot ovisi o razvrgnuu prineve vjeridbe s Biancom. Je li bilo tako? -Da, velianstvoodgovori on plaho. -Tada ste me pitali: zato moj ivot ovisi o razvrgnuu ove vjeridbe? Nisam vam htjela priznati, a sad vas pitam: slutite li zato sam strepila zbog te vjeridbe? -Ne velianstvo.
~ 371 ~
-Zbog princa! Da, zbog njega! A znate zato sam princa poela ljubiti kao sina? Ni to ne znam, velianstvo... -Jer mi je pristupio kao roenoj majci, bacio se preda me na koljena i zaklinjao neka sklonem kralja da mu dade dou Isabelu. Poslanikove lice se vedri, sumnje se kolebaju. -Da, uinio je to prije nego to se dao na put u ovaj grad. Njih dvoje, princ i Isabella, zakleli su se: ili e biti svoji, ili polaze zajedno u smrt Da, da, moj Marcello! Strepila sam od pomisli da kralja zatee strahoviti udarac, da mu sin sam digne ruku na svoj ivot! Ali neu da se inim boljom nego to jesam. Strepila sam isto tako, moda i vie, za Isabellu, svoju polusestru. Vi znate kako se naa aragonska dinastija u svoj obitelji iskreno ljubi. Umrla bih da je Isabella bila rtva ljubavi. Zato sam eljela da se vjeridba razori. Njen glas zvui poput tugaljive pjesme i uvlai mu se u duu kao sunana zraka u tmini, rasprujui tajnu sumnju to ga je zaokupljala od asa kad je saznao za nenadanu prinevu smrt -Shvaate li sada, Marcello, kakva je nesrea za mene ovaj grozni dogaaj? U
~ 372 ~
prvom asu sam mislila da je poinio samoubojstvo, ali odmah su mi rekli istinu. Osjeam elju da Alfonsa maknem. Razbio je sreu moje Isabelle. Razorio moju nadu da u u princu, kad uzme Isabellu, posjedovati dragog sina. Shvaate li to, Marcello? -Kraljice moja, nitko ne shvaa kao ja, ali vi to morate objasniti itavom svijetu. Svima, neka istina potamni sumnju izree on svim arom svoje elje da je zatiti. -Tako? Sumnje? Kakve sumnje? i pogleda ga namjetenim iznenaenjem. Prestraen zbog svojih rijei, smetenim pogledom traio je ime da izbrie uinak svojeg nepaljivog otkria. -Kraljice moja, ima ljudi koji misle da vam je drago to je princa zadesila takva nesrea, ali tu sumnju valja izbrisati. -Dakle, moji neprijatelji pronali su neku sumnju? Hvala vam! Ja u danas kralju otkriti nesretnu ljubav njegova sina i moju veliku brigu da ga spasim samoubojstva i usreim njega i moju Isabellu. A sada, Marcello, moramo se rastati.
~ 373 ~
-Dakle, sni vaeg roba lee s princom na odru? -Jo i vas da izgubim? -upita ona naglaskom koji je u njemu budio nade. -Kraljice! ekam jo uvijek i ekat u... -I doi ete kad vas ja zovnem? To pitanje baci ga na koljena. Zaboravio je na smrt, na sebe i dvor i sloi se pred njom kao rob na galijama pa strasnim usnama upije put njene bijele ruke. -Suspregnite se, tedite me! Jedini prijatelju moj, upozori ga tiho pa brzo ustane apui mu: -Svojim u neprijateljima jo danas baciti oruje. Neka saznaju istinu. Tu zastane, pa zabrinuto pogleda poslanika. -Istinu e saznati moji prijatelji ovdje. Ali oni tamo? Oko Napulja? U Milanu me ne vole. Tamo e me obasuti najcrnijim objedama. Moda e priati i to da sam zaplesala na glas prineve smrti. -Ne! usklikne Marcello svim arom. Njima u ja rei istinu. Rob e braniti svoju kraljicu do zadnjeg daha! Izvijestit u u Milanu sve to
~ 374 ~
ste mi rekli, i svi poslanici neka iz mojih usta saznaju istinu. Izbrisat u iz njihova mozga sumnjiave misli. Osjetivi da je pobijedila, nadari ga toplim pogledom i jo toplijim rijeima: -Sad vidim da me uistinu ljubite. Koraknuo je prema njoj rairivi nehotice ruke, ali ga ona zadri kretnjom i tihim povikom: -Oprez, Marcello!- On se povue. -Smirite se. Na as e doi, Marcello, do vienja! -I skupivi skutove svoje tamne haljine, ona brzo izae u pokrajnju sobu. Poslanik poravna kosu. Obrie znoj sa ela i pouri se iz sobe to je sva mirisala jakim mirisom ljubica. Gotovo je istrao na trijem. Tu ga doeka njegov mlai neak Strozzi. Marcello ga uhvati ispod ruke i povede u dvorite. -Ona je nevina. Svi je sumnjie. Gotovo i ja, ali ona nije kriva prinevoj smrti. Obratno. Nikoga Alfonso nije toliko zavio u crno kao njenu boansku glavu. Da si je vidio: prava boica tuge. U onoj crnini i tuzi ispjevao bi besmrtne sonete.
~ 375 ~
-Potenja mi, ujae, nisam slutio da je ljubav tako strahovito ludilo, ali kad vas ugledam, sve me strah, -Ludilo? Moda ima pravo. Ljubav je ludilo, inae mu ne bi mogao da poini ovo, pa i najgore. - Najgore? zaudi se mladi. Naas uskrsne u dnu due mladog poslanika grinja savjesti zbog njegovih ina kojima je izdao svojeg milanskog vladara radei protiv prineve enidbe. Ali ubrzo zanijemi njegova savjest od zvukova njenih rijei i topline njezina pogleda to ih je ponio iz kraljiine odaje. -Sad je sve rijeila smrt. Pa ipak, teta je za mladiev ivot! teta je najvie zbog kraljice i njenih osnova. -Vi ste danas ovdje jedini ovjek koji ne okrivljuje Beatricu. Vjerujte, kad za ovu smrt dozna ovo kraljevstvo i sva Italija, nee biti ovjeka koji nju nee smatrati nevidljivim ubicom. -Ne moe! Ne smije! Doi! Odmah u otposlati u Milano svojeg glasnika da tamo zatrubi
~ 376 ~
itavom svijetu svu istinu. Doi, pisat e izvjetaj. Kazivat u ti u pero. Po dvoritu su pale sjene predveerja. S kule na Dvercu tugaljivo romore zvukovi malog zvona. -I no se zavukla u kraljevsku odaju i u kraljevo srce. Tmine mu je trebalo, potpune tmine da sakrije osvetu kojom je siktalo itavo njegovo bie. Osvetu, odmazdu za onaj jedan jedini as kad su mu donijeli vijest o smrti sina i kad je morao gledati razvaline svih svojih snova. I tek sad razabire kako bi bio jadan, bespomoan i goloruk da sada ne lei tamo u lijesu onaj koji je primio udarac namijenjen njegovu sinu. A sve to skrivala je ona. Dakle, u tom je bila skrivena ta njena nagla promjena prema Ivanu, njena nova ljubav tako vjeto hinjena. Kako je one veeri zelenu palmu stavila na svoje mramorno poprsje. Jednom je rukom drala palmu, a drugom je skrivala bode. I sve tako dobro uvjerljivo prikazano. Htjela je sinu mojem biti majka! A meni! Zar je bio laan svaki dodir njenih bijelih oblih lakata to ih je savijala oko mojeg vrata? Zato to?
~ 377 ~
Zar la? La za krunu? Zar uistinu nisam bio toj eni nita drugo nego kralj iju je vlast ljubila? A mu? to je bio mu? Nosilac krune iji je sjaj hvatala svojim mramornim ramenima, pod iji je sjaj sklanjala svoju lijepu glavu. Ima li srca u toj mramornoj eni? to sam ja bio njoj? Zato se danas to pitam, zato tek danas?" Odgovora nije naao, nije htio da ga trai ili nije mogao jer je opet gledao sliku blijedog lovca s crnom vijeu. -Kakav bi bio jadnik da sam ostao bez nasljednika? Zato ona hoe da nema nasljednika? emu se bori protiv njega? Zato ga ona eli skinuti s prijestolja? Zar zato to se ona nada dati nasljednika? Zar bi to moglo biti mogue nakon deset godina braka? I zar je potrebno da ga makne iz ivota ako bi njezine nade bile oivotvorene? Skriva li se tu neto drugo? I na to kralj sebi ne moe odgovoriti. -"Kartaga mora pasti! Kartaga je pala!... Nije!" usklikne poluglasno. I pokriven crnom tminom prepusti se rasplamsalim osvetnikim namjerama. Slae
~ 378 ~
ih, sreuje jednu do druge, spaja i gradi. Tiho kucanje na vratima prene ga: -Tko je? -Radulo! -starac unese svijeu. -Tmine mi treba, a ne svijetla! -Velianstvo, vrijeme je veeri. Kraljica vas moli da okrijepite. -Jesu li ve svi na okupu? -U blagovaonci ekaju i plau. -Platit e mi svoju himbenu alost! Sluaj: zapovjedi da kuhar nikome od njih ne dade nita okusiti u njihove sobe, a sve to ostane kod stola neka se smjesta razdijeli etama. Princu i Damiru odnesi jelo u kulu, a meni spremi kriom u moju spavau sobu peenja, kolaa i vina. U takvoj alosti ne smijemo jesti kod stola. I pazi: kad unesu posljednje jelo, doi i zovni me. Reci da je stigao Alfonso. Ovo ime sprijeit e kraljicu da me prati. Sada moj papar! Eh, zapaprit u ja njima. Kad je uao u obiteljsku blagovaonicu, kraljica je sjedila u crnini. Francesco i
~ 379 ~
Giovannni stoje uz njen naslonja i tjee je. Pogledavi je, kralj pomisli: -"Moji glumci morali bi zavidjeti na tom slikovitom prizoru." I onda pristupi blie kraljici i pogleda je oima koje je ljutost papra napunila suzama. Mlaahni Giovannni baci se pred njegove noge, obujmi ih i zarida: -Mili moj pooime! -"Prokleto tene!" pomisli kralj dok je mladia njeno pridizao i glasno primijetio: -Sinko, tvoje dobro srce moja je utjeha. Milanski poslanik prie blie kralju i duboko se pokloni: -Nemam rijei, velianstvo, koje bi mogle prikazati moju alost. -Jo nisam priseban da bih mogao govoriti s vama, poslanie -promuca kralj i nastavi svoj put k Beatrici. Ustala je i prislonila glavu na njegove grudi: -Umrla bih rado da mogu njega oivjeti. -Tek sada prepoznajem tvoju duu, Beatrice ree on tiho.
~ 380 ~
-Svi ostali kraljiini dvorani stoje u pozadini, na elu im grof Enrico. Isabella je prva iza kraljice. Nabuhla je od plaa i samo mu se poklonila. Ostale kraljiine roakinje ute i obaraju oi kao da se boje da bi kralj mogao zaviriti u njihove zjenice i procvati radost. Dvorski metar dade znak dvoraninu stolniku da unesu veeru. Malo zatim svi su utei sjeli oko stola. Gledaju u tanjure. Lica su im poprimila alosni izraaj. Enrico je najdublje pognuo glavu da sakrije trzanje usana i radosni plamen oiju. -Dvorani i sluge nose jelo. Kralj stavi na tanjur svoj dio. Drugi slijede. Nitko ne dira zalogaj, ekaju da pone kralj, a mirisna ih jarebica dozivlje. Svi su nepomini, samo ispod oka pogledavaju kralja kad e uzeti viljuku. utnja i tiina. Jelo divno mirie, drai ljude to su stigli s Medvedgrada izgladnjeli. Svijee s lustera obasjavaju tuna lica i sagnute glave. Matija sjedi nepomian, ne dotie se jela, a oni drugi ekaju. ekaju... -Molim te, kralju- apne mu kraljica samo malo uzmi okrepe.
~ 381 ~
-Oh, Beatrice, zar bih u alosti mogao osjetiti glad? Ne! Ne mogu. Bol uutkava sve tjelesne elje. -Znam, ipak uzmi za volju nas koji te ljubimo i strepimo za tebe. -Ljubljena moja, alost je prevelika da bih mogao okusiti i mrvicu jela ili kap pia i obje ruke digne na lice, pa ostane miran i nepomian. -"Nadate se, lupei, da u vam dati jela! Gladovat ete, urotnici, do Viegrada!" Onda kralj pogleda ostale, radostan u dui nad inkvizicijom gladi kojoj je podvrgnuo kraljicu, njene roake i dvorane. A pogledi dvorana kradu se oajnim izraajem prema Beatrici, Francesco i Enrico u tekoj su muci, jedva prikrivaju glad. Mladi Giovannni neprestano lie pune usne, kraljiine roakinje kaljucaju i naslanjaju svoje glave o ruke. U oima im dre pitanje: zar e nas ostaviti gladne? Jedina je Isabella ravnoduna prema jelu i prema Enricu iz ijih je oiju katkad osine po koja strelica. Grof Marcello gleda svoju
~ 382 ~
oboavanu Beatricu, a njegov neak pod stolom pie neku pjesmu u konu biljenicu. -Kraljica umije najbolje da tragovima bola prikrije glad. utnja i mir sve su neprijatniji. Kralj spusti ruke da padnu i dade znak da uzmu ispred njega jelo. Uinivi se da nikoga ne vidi, ponovo pokrije lice rukama. I nose druga jela, pa nude kraljicu, kralja, dvorane. Ponadali su se da e ovo drugo jelo ovladati kraljevu alost, ali on ga se ne dotie, a oni ne smiju jer je takav propis dvora. Dvorani opet uzimaju ispred oajnih gladnih Napuljaca pune tanjure i donose novo jelo. Uzalud kraljica zaklinje svojeg branog druga da bar neto okusi kako bi omoguila sebi i svojim ljudima da veeraju. Sve uzbuenije pogledavaju u kraljevu ruku koja nee da se lati viljuke, makar kraljica stalno moli i za klinje! -Vidi, Beatrice- odvrati kralj- ove ovdje oko stola. Ni oni ne mogu nita okusiti od alosti, pa kako bih ja mogao biti gladan! Ta vidi: ni ti ne moe nita okusiti! Ne! Ne! Nisam kadar- brani se i daje znak svom dvoraninu:
~ 383 ~
-Nosite! Vidite da nitko ne moe jesti! Sva su srca ispunjena tugom. Nosite! Ne moemo podnositi ni pogleda na jelo. Nosite! Kao da ih je polio hladnom vodom. Svi su se zgurili. Kralj ustane. Veera je svrena, a da je uope nije bilo. Sluge nose zdjele i tanjure, a gladna kraljiina braa i dvorani sagibaju poglede da vide mirisno jelo koje im se odnosi ispred oiju. Enrico se nestrpljivo pokloni kraljici: -Vae velianstvo, ima li kakav nalog za mene? -Da sutra u zoru bude sve spremno za put! -Ve su sanduci natovareni u dvorituodvraa on pa ostavlja dvoranu praen kraljevim zlobnim mislima. -"Nada se, lupe, da e vani dobiti jela! Gladovat e kao i svi ostali!" Enrica je gonila elja da nae zalogaj. I pohiti trijemom. Trijumfirao je potpuno svjestan da e sada Isabella, izgubivi nadu u princa, opet biti njegova Kad je naloio sluzi da mu donesu jela, ovaj mu odgovori da je sve razdijeljeno etama. Kunui, uputi se u svoju odaju. Meutim, kralj je stao k prozoru blagovaonice,
~ 384 ~
udisao svje veernji zrak i prislukivao tihe primjedbe kraljice i onih iza njega. U to se javi Radulo i navijesti da je stigao Alfonso. Sad se Matija obazre: -Beatrice, oprosti to te ostavljam, Alfonso je stigao! -Budi neumoljiv, Matija! Sve kazne ovoga svijeta nisu dovoljne za toga zloinca odgovori kraljica. Marcello je pratio njenu lijepu pojavu i upijao u sebe dostojanstvene kretnje njenog stasa. Toliko se zaboravio da ga je njegov neak lako gurnuo dok se kraljica opratala s Matijom i upitala: -Smijem li doi kasnije? elim s tobom govoriti! -Tvoja blizina mi je sve na svijetu! -odvrati on i pogledavi je alosno i njeno polagano izae iz blagovaonice pa onda pohiti prema odajama. A kad nije bilo nikoga gotovo utri u svoju spavau sobu. -Jesti, Radulo! Od elje za mirisnim peenjem na stolu gotovo mi se smuilo!
~ 385 ~
Dvoranin zakljua spavau sobu, otkrije zdjele s peenjem i kolaima i zlatni vr s vinom. Kralj posegne za kopunovim batkom i zagrize: -Nai velikai u Budimu kau da gladi ne treba viljuka. Sad se uistinu i meni ini tako! Neki opet tvrde da su ljudi bili zdraviji kad su jeli prstima jer su mogli vie pojesti -i pri tom se grohotom nasmije. -Da ti je bilo, Radulo, vidjeti napuljsku eljad! Da ti je bilo uti kako su im eluci svirali! Mnogo glasnije od mojih glazbenika. Enricov je eludac predvodio melodiju! Nosnice su mu drhtale kao u gladnog psa. A Giovannni je izgledao kao mladi ris svezan pred volovskom butinom! ekajte, gladna eljad! Ispostit u vas ja! Tako mi krune, do Viegrada nitko nee jesti, makar popadali svi napola mrtvi! Bit e to gladne karmine. Onda popije polovicu vra, pa opet stade jesti, ali zaas se zabrinuto zaustavi. -Jesi li princu odnio veeru, Radulo? Evo je ovdje. ekao sam vae velianstvo. Sad u je ponijeti.
~ 386 ~
-Pozdravi mi sina i pitaj ga eli li jo togod. A gdje je Varadi? -Otiao je gore. On, vojvoda Iloki i Berislavi da tamo kriomice veeraju. -Kao i tvoj kralj! Eto, hranim se kao kuharev egrt kad uspije neto ukrasti. A to govore dvorani? -Kunu ubojicu i strahovito plau za princem. -Dobro je to. Ovako emo barem vidjeti tko je moj pravi prijatelj. -Velianstvo, i neprijatelji plau. -Raspoznajem ja prave suze od paprenih. -Ali nai su jako zaprepateni zbog toga to je velianstvo pozvalo k svojem stolu samo kraljiine dvoranke. -Kad bi ih oni vidjeli kako cvile. -Da, velianstvo, ali nai misle- nastavi Radulo -da e odsad biti napuljska vlast jo jaa nego to je bila. -Kako napuljska? Uvijek je bila moja vlast i ostat e! -Uvijek nije ba bila vaa.
~ 387 ~
-Gle ti drznika kako pogani svojeg kralja! Zapravo nema krivo, Radulo. Ja sam uistinu tek danas stupio na prijestolje. -Samo da velianstvo ne bi opet silo. Za to je vrijeme kralj upravo prao ruke. -Pazi da ti ne bacim ovu zdjelu u glavu. Kad sam ja silazio sa svojeg prijestolja? -Moda ba niste silazili, nego onako, mimoilazili kad je uz vas koraalo njezino velianstvo. -Odsad e koraati uza me samo princ! Kralj se vrati u svoju radnu sobu i sjedne u naslonja. Bilo mu je lagodno, jer se osjetio jakim. Otkrio je zamke to su mu navalili na njegove putove, preskoio ih spretno, uklonio i sad e uzeti u eljezne ruke uzde i brzim gasom juriti k svojem cilju. Da, nita ga vie ne moe zaskoiti na tom putu to nije predvidio i unaprijed onemoguio. To ga smiruje. Kraljica e biti prisiljena da planduje po raskonim viseim vrtovima Viegrada, otrgnuta od svojih pristaa u Ugarskoj i od Napulja a on e provesti vjenanje, sazivati sabore i svojem prijestolju sauvati
~ 388 ~
nasljednika. Jasni plan daje mu toliku snagu da je odagnao nemirna pitanja supruga i ostao samo na liniji kralja koji ima pred sobom uspjeh svojeg cilja. Uzeo je iza pojasa kesicu s paprom da mu bude pri ruci i stavio je u haljetak. Jedva to uini kad ue u odaju ljepuan pa otprilike etrnaest godina. Lice mu je crveno od plaa, kestenjasta kosa raskutrana. Zablenuo se u kralja, oito zauen od njegove vedrosti. To Matija odmah opazi i duboko uzdahne: -Moj Stjepko! Teka nas bije nesrea. Ti moe plakati! Svi plau. Samo ja nemam suza da sebi olakam! A to si doao? -Velianstvo, vani je neka ena. -Neka ide do avola. Ne primam nikakvih saalnica ni od koga. Neu da vidim ljude! No, to eka! Otpoalji je! -Ve sam htio, ali je rekla da ima neto saopiti kralju o dananjoj nesrei -i djeak zajeca. -O nesrei? Dakle, jo ima neto to ne znam! Razmiljao je: Kako izgleda ta ena?
~ 389 ~
-Visoka je, u crnini, lica pokrivenog gustom crnom koprenom. -Tako! Pa reci neka ue. Pa je odlazio gotovo posrui u boli za svojim mladim gospodarem. Zamiljeno gleda kralj za djeakom. "Tu se neto krije, jo neto o emu ne slutim. ene uvijek vie saznaju! Dakle, novo otkrie? Vidjet emo" -ree sam sebi poluglasno. Gotovo Ljubopitno okrene glavu vratima iekujui neku vijest koja ga stade draiti. Da nije uistinu vano to mu ima saopiti ne bi se usudila doi ravno u palau, izravno k njemu. Napetom znatieljom podigne kralj glavu i oi k uniloj eni. Lice mu odraava iekivanje neega to e mu razgrnuti neku tajnu i pruiti mu dublji pogled iza zidina urotnika. ena pritvori vrata i ostane stojei neto podalje, vrlo se smjerno pokloni malim nesigurnim nagibom. Duga nabrana crna haljina neto je preiroka za njeno tijelo. Ostala je u tom poloaju ekajui kraljevu dozvolu da govori. Zaokruio je njenu tamnu pojavu. Mirna je i gotovo ukoena. udna neprijatnost obuzimlje kralja od te nepominosti. Neizdriva utnja zalije kralja
~ 390 ~
ljutinom. Njegovim licem preleti mrka sjena, a glas mu je strog, gotovo uvrijeen: -Prije nego zapitam to elite rei sklonite veo! Kralj ne govori s onima koji mu ne pokazuju svoje lice. Njeno se tijelo uspravlja. Tanke bijele ruke diu se k crnoj kopreni. On skrsti ruke na prsima i sa zanimanjem prati njene kretnje. Sutanje irokih rukava ispunja dvoranu i raspiruje razdraenost kraljevu. Veo se pomakne s lica. Kraljeve ruke padnu kao obamrle, zjenica mu zatritra... Skoi sa stolice kao da se u nj zabola smrtna otrica. Obrazi mu problijede, usne se ukoie. Crni klobuk s udovikim iljcima i dugim crnim velom uokruuje blijedo sitno lice, puno patnje i blagosti. Velike plave oi prestravljenim oajem upravljene su u kralja. -Ti!- izmakne se njegovim usnama. Neto kao nada bljesne prozirnom puti ene i modrilom oiju. Tanke ruke sklope se u molitvu, usne dru i ne mogu potisnuti rije to se upire o njih. Brzo disanje crninom razasutih grudi odaje zagueno jecanje.
~ 391 ~
Stisnuta strahom i jadom sad e kriknuti i zaridati. Od straha pred tom provalom zaas se kralj snae.Sjene mu padoe na svjetlucave oi i siplju bjesnilo: -Vi se usuujete doi ovamo? Od tog ledenog upita zatrepti joj tijelo. Na plave se oi sputaju tamne trepavice na ijim vrcima dru krupne suze. Usne trepu, preko njih prelazi glas, tihi, mekani kao dah umornog lahora. -Velianstvo, nikad ne bih dola, ali majka mora vidjeti svoje mrtvo dijete! Matija dodirne sljepooicu. Osjetio je udarac kao od metka. Krv mu zaumi u glavi. Da se sabere poe po sobi traei ime i kako da odbije ovaj udarac, da ga odvali od sebe, da se oslobodi! Prisutnost ove ene stavlja ga u isto uzbuenje kao pred podne crna vijest o sinovljevoj smrti. enu osjea kao prolom, kao vihor koji ga zahvaa i kotrlja u raspuknuti jaz. Druim bjesnilom ide prema njoj i hrapavim apatom zavitla nad njom svoj gnjev: -Idite! Idite! Smjesta!
~ 392 ~
Ova grubost nije postigla to je oekivao. ena se nije plaho povukla i pola. Naprotiv. Ona pristupi blie nepoznatom smjelou. Majino pravo u asu oaja pokornu enu uini buntovnikom. -Ni prosjakinji, ni zloinki ne bi se uskratilo da vidi mrtvog sina! Ja moram vidjeti svog sina! Pogled joj trai, oekuje, izazivlje. -"Sto je to? Zar je to ona? Ili se koja druga posluila njenim oblijem? Ona koja je uvijek i svagda bila samo jedan odgovor: "Kako eli vae velianstvo!" Ta tvrdoglavost sada ga ponuka da bude jo grublji: -Gospoo! Vi ste prevrili mjeru. Pozivljem vas: odlazite! Odlazite, jer... Nedoreena prijetnja bila je i odvie glasna. Pa ipak, ena ne uzmie. Zapanjen zuri u pojavu. Samo njene kretnje dokazuju da gusti nabori tamne haljine pokrivaju tijelo, jedva zamjetljivo, krhko, a u njemu se rasplamsalo pravo majke to u oaju kri sve, razara i prelazi preko same sebe.
~ 393 ~
-Velianstvo, dala sam razderati svoje srce i otkinuti se od ivog sina, ali sad je moj sin mrtav! Sad je moj! Moram ga vidjeti -povisi ona glas, a on zadre pogledavi na vrata. -Umukni te! Zanijemite! -Umuknut u! stade ona aputati. Velianstvo, nitko u tom dvoru ne zna niti e znati da sam obeastila va prag svojim prisustvom. Samo mi dajte da vidim mrtvog srna, da pomilujem njegovu dragu glavu i padnem na koljena. -Ustajte! Idite! -Neu vas posluati! -eno, saberi se, otii, to je njegova propast! -Gore, pred Bogom, nitko ne pita kakvog ti je roda majka, je li bila vjenana ili nije. Nema za njega vie pogibelji. Sve mu se vie jei kosa od strahote to zijeva u nj iz ove ene. elio bi je rinuti, baciti iz dvora preko utvrda da se oslobodi ove opasnosti u crnini, pa ponovo izlane: -Propast prijeti meni, kraljevstvu. Zagleda se u nj. Njeno tijelo se podiglo. Crna suknja oko nje uti kao klepet mrtvih krila.
~ 394 ~
Pozirna joj se put stee, kroz nju prozire netu kao duboka uvreda. Ni traak poniznosti, pokornosti i poslunosti. elo joj sijeva odlukom. -Od mene prijeti propast vama i kraljevstvu? Od mene? -Od vae prisutnosti! -Odlazim ako ... -Ne poznajem uvjeta- uleti on u rije. -Velianstvo, ovdje ne stoji majka nasljednika prijestolja, ovdje je samo mati mrtvog djeteta. Dajte mi na trenutak vidjeti sina. -Ne doputam. -Velianstvo, za taj jedan jedini trenutak predajem se vaoj vlasti. Bacite me u jo straniju tamnicu od one u kojoj ste nae drali ovih deset godina ... -Deset godina ivjeli ste mirno i pristojno, a sad vam se prohtjelo na vie grubo e on. -Nie, nie u tamnicu. -O kakvoj vi to buncate tamnici?
~ 395 ~
-O onoj u koju je vae velianstvo zatvorilo neku nepoudnu enu, koja je majka mrtvome sinu. -Vi niste prisebni! -Sina mi dajte! -Vi ste poludjeli! -Mogla sam lako skrenuti umom u onoj strahovitoj pustoi. -Tko vas je nauio da se posluite izmiljotinama o tanmnici, pustoi, a ivjeli ste kraljevski! -Jednom je velianstvo govorilo: "Ako svi lau, iz tvojih usta nikad nije pala la!" Ova uspomena ga razbjesni: -Zaboravljate da stojite pred kraljem! -Velianstvo, kralju, tamniaru moj, smilujte se sad majci! Rije "tamniar" razbudi jo vie njegovu sumnju i grubo navali: -Vi me zovete tamniarom zato to sam vas tako lijepo opskrbio? Bili ste gostoljubivo primljeni od napuljskog kralja i tamo ivjeli u odlinom poloaju.
~ 396 ~
-Onda me opet vratite na taj odlini poloaj, jo me zakujte u one vlane zidine tamnice, sve to hoete, ali sina elim vidjeti. -Vlane zidine? prekine joj rije gledajui je ispitljivo. Tko vas je naputio da me ovako optuujete? Govorite: tko vas je od mojih neprijatelja poslao da me obijedite? -Jo i to?- proape ona. Pod crnom tkaninom prodrhti njeno slabano tijelo. Sitno lijepo lie uinile su patnje jo sitnijim i podale mu mlaahni, gotovo djetinjasti izgled. U njemu je i sad ljupka mila podatnost, ali njene rijei, njen otpor je kralju nepoznat, stran, udahnut od nekoga tko je neprijatelj, urotnik. -Koja vas izdajica dovodi ovamo? Koji vas urotnik alje s vaom optubom? -I sad jo traite urotnike tamo gdje su samo ljubav i odanost. To je vaa sudbina. Mene neete zastraiti jer hou da vidim sina! -To nije ona, to nije njezina rije, njezin otpor. Ne, to su iza nje urotnici! I osjeti elju da udara. Ipak se svlada i snizi glas do aptanja:
~ 397 ~
-Ne izazivajte me da se posluim krajnjim sredstvom. Ni rijei vie o sinu. Govorite: tko vas je uputio ovamo? -Majino srce! -Da me optuite tamniarem? -Dakle, moj ivot na otoku ne smatrate jo dovoljno groznom tamnicom, zar ne? -to? Na otoku? Bajka! Ili si neije orue ili lua. Kakav otok? eno, govori: jesi li luda ili pomae mojim neprijateljima? Plave bolne oi sputaju svoj pogled i trae, razgru. Iz malih usana, blijedih i mokrih od suza, dopre mu u duu glas koji ga razara: -Vjerujete li vi svojim rijeima? I ini mu se da gubi snagu i mora rei "ne", ali mjesto toga on se zaogrne bjesnilom: -Kakav otok? Reci, kakav? -Velianstvo, vi dobro znate otok gdje je Ferranteov dvorac. -No, dakle dvor! A dvor nije tamnica? -U podzemlju dvora, u vlanoj izbici, ledenoj i vlanoj, ivjela sam deset godina! Dva straara pazila su na mene i hranila me
~ 398 ~
otpacima sa svojeg stola da sasvim ne umrem od gladi i alosti. Strastvena, lako uzbudljiva kraljeva ud u ovom asu stropota se negdje u tajni davno zakopani, zatrpani kut due. Tiina mu je u prsima. Ne nalazi bijesa, ni gordosti, ni okrutnosti da se njom ponovno zaogrne. uti udaren, pogoen, izdan od samog sebe. Zabola mu se u mozak slika o ledenoj vlanoj sobici, o otpacima jela kojim se hrani mati njegova sina. Rijei s ovih usana to su nekad bile slast njegove mladosti prodiru sebi put do njegove unutranjosti. I protiv svoje volje upita tiho, napola blago: -Zato bi vas Ferrante drao u toj tamnici? -Na elju vaeg velianstva! -To je la!- uzvikne. -Onda lae napuljski kralj! Zabezeknuo se nad tim saznanjem to ga je posulo sramotnom ljagom neovjenosti i prostatvom prema eni koja mu je trinaest godina davala svu sebe i poklonila mu jedinog sina. Osjetio se posramljen, smrvljen pod nogama ene kojoj mora zahvaliti jedine sretne asove svojeg ivota. Ali protiv ovog
~ 399 ~
umovanja kojim je pokuao opravdati svoju slabost odnekle iz daleke daljine die se sjena prolih dana. Matija odmah razabere opasnost. Udari rukom po svojem koljenu kao da time hoe utui sve i otjerati to bi ga moglo oslabiti, pokolebati u njegovoj tvrdoj odluci da ostane neumoljiv. Ne moe joj dati mrtvog sina kad ivi. I onda joj se obrati hladno, strano, ali ne vie grubo: -Vjerujem da govorite istinu. alim to se netko posluio mojim imenom. Bio sam uvjeren da vam je dobro. Sve u to istraiti, ve zbog sebe, ali treba da shvatite. Vaa prisutnost gazi moju kraljevsku zadanu rije. Svojim dolaskom pregazili ste moju rije, a to je dovoljno da me zahvati bijes i sumnja kad sam vas ugledao ovdje. Trebali ste potovati moju asnu rije. -Kakvu asnu rije? -Pisao sam vam jednom o zadanoj rijei da nikad neete prijei granicu moje zemlje. -Nikad nisam primila velianstva. Nikad!
~ 400 ~
pisma
vaeg
-Opet mu je bilo kao da ga netko udara u lice i sramoti njegovo elo. Dakle, osuen je da bude dokraja ponien pred ovom enom iju je nesebinu ljubav uivao. Doviknuo je: - Onda su uinili krivo meni kad su ovako postupali. Ali sad nije as daljnjeg razjanjavanja. Sve u popraviti i pobrinuti se da odsad ivite u miru i obilju. -Ne! zamahne ona glavom, a plave oi upru se u njega podatnom boli. Sad mi ne treba vie niega! Slomljenom srcu majke dajte samo jednu zraku za cijeli ivot, jednu jedinu koja e mi svijetliti na putu u grob: da zagrlim Ivana barem u smrti kad su mi ga uskratili iva. ujete li? Mrtvog mi dajte samo na trenutak da mrtvi cjelov ponese u svijet nesretna majka. Samo to, jedino to. Molim!- I klekne. Krupne prezrene suze padaju iz oiju to ih je on neko toliko cjelivao. I stresao je glavom kao da se silom otimlje neemu to dolazi izdaleka, prijetei mu da stisne srce, pokoleba snagu i prebaci u prolost. I bjei pred tim, a za sobom u bijegu hoe da baca zapreke. Grubost i gordost su obrana onom to dolazi i iri ruke prema njemu. I ledeno se okrene od nje:
~ 401 ~
-Ustanite! Nije mogue. Idite! -Velianstvo, ja sam podanica, robinja, uznica, ali i majka. U ivotu je Ivan bio samo va, u smrti je moj. -Ne sluam vas vie. Neete ga razbjesni se opet.- Posluajte, jer... vidjeti-
-Ne, ne velianstvo. U ovom jedinom asu neu vas po sluati. I ostala je na koljenima. -Silom u vas odstraniti. Sve moete to hoete, ali slomljeno srce majke ne moete sklonuti da se odrekne svojeg prava na posljednji cjelov sinu. Nikada, nizato! I zahvati ga drhtavica. Krv mu se razlila, uskipjela. Sope pod golemim teretom to se svalio na njega. -Pozvati sluge, izbaciti je? Ne suspree se pred niim kad vri svoju volju. Ali ona e vikati, dozvati sve dvoranstvo. Kako da se oslobodi? Kako? - Jo jednom: idite, jer u vam dati svezati usta i... - Prije u umrijeti.
~ 402 ~
Hvata ga strava i zgrabi slamku, posljednju, jedinu. Sapui, prie joj: -Borka, molim te, u ime mrtvog sina idi, molim te. Njegova, dobra, topla molba srui o tlo enu, razdire bolnu ranu, presijee srce, odbaene, odrinute, prezrene, zaboravljene, izmuene tamnovanjem, samoom, pregorenim eznuem. Dotakao se nezarasle rane. Otvorila se i potokom protee desetogodinja bol -Matija, sjeaj se, smiluj, samo jedan pogled mrtvome sinu, svu ljubav, itavu duu, sav svoj ivot moj. Matija!- I smota se pred njegove noge.- Zar nije to zasluila moja ljubav? Oblijeva ga ledeni znoj. Gui ga od bespomonosti, neznanja, od jada i prijetnje koju ne moe izvesti. Od straha opasnosti. Hvata rukama glavu, pred njim puca jaz slabosti da u nj strovali sve kraljevske osnove. Ne i ne vie mu mozak i on stisne zube i pesti i zaleti se k vratima. Ova se otvore, a kancelar ue: -Varadi! Varadi! -zahripi iz kraljeva grla.
~ 403 ~
Kancelar zatvori za sobom vrata: -Odredili ste da doem velianstvo. -Evo, evo! Vie nije mogao izrei ve rukom upre na enu n pou. U mozgu ga stee. Varadi razabire sve jednim pogledom. -Odvedite je, Varadi! I sagnuvi se na poklon pred onom to klei, Varadi ne moe da odmah kae rije. -Vodite je! -drhtavo zapovjedi kralj. -Sina hou da zagrlim! Biskupe! Ako ste pravedni kranin, recite: imam li pravo na ovu posljednju utjehu? -Uzviena gospoo, u ovom asu jo nije mogue, pridignite se. -to sam skrivila da mi otimljete mrtvo dijete? to? -i njezine oi zaplamte ognjem koji ustukne i kancelara i kralja. -Zar moja prisutnost moe poniziti mrtvoga? Gdje to pie biskupe? U kojem svetom pismu? U kojoj nauci kranskoj? Govorite biskupe, vi.
~ 404 ~
Obojica osjetie udarce buzdovanom posred ela. Kralj ga pokua odbiti orujem koje mu nosi strelovita misao: -Danas itavu no grade odar. Sutra e prinevo tijelo biti poloeno na nj da ga ljudi mogu vidjeti. Iza podne, kad ne bude tamo nikoga, vi ete moi uza nj ostati makar itav sat. Doite, dakle, o podne u dvor. Evo, Varadi e vas sam povesti k njemu. -Sutra iza podne ree on jo jednom. A sada pokrijte lice. Varadi, otpratite je. A sutra uinite kako sam vam naloio. -Izvrit u, velianstvo. Ovaj odgovor biskupa-kancelara potpuno je uvjeri da su biskupove rijei smekale prijanji kraljev otpor. Ona obori glavu, sagne se nijemim poklonom i crni veo pokrije bol i suze u plavim oima. Bila je opet nevidljiva. Kralj odahne kao da se gromada s njegovih lea skotrljala daleko. I poe prema svojoj odaji. Varadi poe za gospoom. U to vrata s hodnika otvorie paevi. Kralj pogleda onamo. Ulazi Beatrice s crnim ipkama iznad bijelog ela.
~ 405 ~
-Dugo ekam na tebe, Malija moj! Prela je prag i zastala suelice onoj u crnini. Kao da nitko Od njih ne die. -Ni kralj, ni Varadi, ni ona u platu crne koprene. A kraljiin glas zaree dvoranom. -Tko je ova ena -Udovica jednog plemia odvrati kralj. -to hoe? -Moli da joj povratim neko imanje. -U to doba nije as primanja. -Mu njen bio je mi je svojedobno najvjerniji prijatelj pa sam uinio iznimku i onda se obrazre k crnoj pojavi: -No, sad poite, kako rekoh, sutra e se vaa molba rijeiti po vaoj pravednoj elji. Prineva majka pokrivena velom stoji poniena, odbaena, zaboravljena, kao crna toka prolosti. Spoznaje da se pred ovom divnom enom mramornog lica pretvara u nita. Sagne glavu na poklon i odlazi kao u zrak baena pahulja.
~ 406 ~
Ipak, iza nje ostaje neto to uzbuuje kralja, i nju, i Varadija. -Idite, Varadi, otpratite je. -Ne, ne, ostanite Varadi. Kako je nala put ovamo nai e ga i na izlasku upadne kraljica i naas odloi masku. elim Malija, ispriati to moe uti i Varadi. -Dobro, Beatrice, samo da mi Varadi ponese pismo venecijanskim poslanicima na potpis. Onda smo obojica tvoji. -Kako? Zar poslanici nee sudjelovati sprovodu naem Ivanu? -zapita pola bolno, pola zaueno. -Hoe, velianstvo odgovori Varadi, ali onda putuju hitno kui, a velianstvo ne eli da bude u Viegradu smetano poslovima. -Mislim da biste ipak mogli kasnije svriti poslove. -Neka bude po elji vaeg velianstva, samo da uzmem pismo. Ostavio sam ga u sobi kopista. Da tko proita, ne bi bilo u korist vaim velianstvima. u
~ 407 ~
Nastojanje da zadri Varadija uznemiri kralja, a izmotavanje Varadijevo i kraljevo izazove u njoj sumnju. -Tko je bio mu ove udovice? -upita iznenada i pogleda Varadija koji se udalji k vratima. Mjesto njega prie joj kralj i uzme za ruku: -Vrlo otmjen velika, vue nekadanjih knezova Okikih. -Dakle, roak Damirov? vratima. lozu od
-i okrene se k
-Gospodine kancelaru, jo malo. to je s Alfonsom? -O tome ja u izvijestiti kraljicu -odgovori kralj. I da sprijei Beatricu da ponovo ne zadri Varadija, on je zagrli. Za ovog zagrljaja Varadi se iskrade iz sobe.
~ 408 ~
PRIJEVARA
Ukoene due izala je majka princa Ivana u hodnik. Ali slika kraljice jo uvijek je pred njom. Jo je gleda hladnu poput mramora, a njena osjetljiva dua zamjeuje lani prizvuk kraljiine alosti. I taj joj se prizvuk zahode u srce kao bode koji je ponijela sa sobom iz one dvorane. Prolazi hodnikom, a pred njom lebdi kraljiino lice, visoko elo, nad kojim lepraju crne ipke dajui nekome daleko znak ushienja nad smru onoga za kojim je svoju glavu lano zamotala u crninu. Ali majka brzo zaboravi suparnicu koja je stupila na njeno mjesto. Srce ene je umuknulo ustupivi mjesto majci. Beatrice je ovog asa samo zapreka preko koje majka nije mogla do svojeg sina i nita vie. U tom uvjerenju pojuri hodnikom da se otrese mramornog lika, koji joj je pao na grudi, a nad ovim se teretom ucviljeno majino srce savija u gru muka. Zaas se nae u dvoritu, pred palaom, u tmini i gotovo nasrne na neka kola. Prislonila se, sklopivi oi da se svlada i doeka Varadija. Ali buka i glasovi u dvoritu tako su glasni da je opet otvorila oi i
~ 409 ~
pogledala oko sebe. U tmini se are svjetiljke i baklje. U njihovu odrazu jasno se razabire niz teretnih kola, oko njih sluge nose sanduke, tovare, dovikuju, pozivaju, upuuju u palau, pa se opet vraaju. -Tik pred sobom spazi slugu koji je upravo dignuo svjetiljku da posvijetli dvojici to nose veliki teki sanduk. -No, to je? -uje se reski glas dvorana.- Zato ste zastali? -Neka je gospoa ovdje. Ne emo valjda na nju tovariti odgovori sluga. Razabrala je da je nekome na putu, pa se odmakne. I dok su sluge vrile svoj posao, neki dvoranin tri okolo upravljajui utovarom. Kraljevi sanduci ovamo, a kraljiini onamo, na ona kola. -Ovo je sanduk preasnog Varadija. Kamo njime? gospodina
-Straga gdje je Orbanova prtljaga. Momci, urite se! Povuena u tamu gdje nije dopiralo svjetlo baklje, ona slua i gleda.
~ 410 ~
U smuenom mozgu osjeti kao neki udar kojim su joj probili glavu, a sve su joj misli zaustavile u stravi. Gleda ljude i slua zapovijedajui glas dvorana. Rukom se tapka po elu kao da bi htjela probuditi zamrli mozak da joj dojavi to je to ovdje, to se tu radi i zato? -urno, urno, momci!- podjaruje opet glas dvorana.- Neete na poinak, dok sve ne bude spremno. Sutra rano valja uraniti! Nova zapovijed je potrese, razbudi i njenim mozgom zavitlaju misli: -"Puna kola, ukrcavaju kraljeve sanduke!" Kobna slutnja oslobodi joj svijest kraljiine slike. Sva se prenese u ova kola, u ove sanduke, u ovu urbu koja tako jasno govori. I jo nita ne zakljuuje. Instinkt je povue prvim kolima na koja se ranije naslonila i zapita slugu koji je drao svjetlo: -emu tovarite kovege? - Jer putuju. -Tko putuje? -Kralj, kraljica i itav dvor na pogreb naega dragog princa, a da ga nismo ni vidjeli.
~ 411 ~
-Sutra ete ga vidjeti kad ga poloe na odar. - Nee ga polagati na odar, ve su ga zakovali u lijes. I mi putujemo s pokojnikom! -Kamo? -U Viegrad! -Kada? -Sutra u zoru. Noge joj klecnu, ruke zahvate slugm lakat. -Sutra uvee, je li? -Ne, gospoo, u zoru, u ranu zoru. Krivo ste uli, valjda prekosutra u zoru, jer sutra e ga izloiti na odar. -Kako prekosutra kad moramo sve zavriti do pola noi, a im sunce svane, putujemo u Viegrad. Takva je zapovijed. Oko nje se zavrti itavo dvorite, i baklje, i kola. U glavi joj vri, misli jure, u uima odjekuje kraljevo obeanje: "Sutra u podne moe vidjeti svojeg sina"... O podne? A u zoru putuju! Lijes su zakovali. U dui njenoj die se grmovit prosvjed. U grudima stotinu glasova vie:
~ 412 ~
-"Prevara! Prevara!" I nita drugo ne uje do ove jedine rijei: A ona ostavljena, izbaena, odgurnula na neki daleki otok u bijedu i samou, prevarena, liena mrtvoga sina. Sve joj je jasno. Kralj je kani prevariti da ne vidi mrtvog sina. -Smilujte se, vodite me- ape ona. -Kamo da vas vodim? -Samo as tamo gdje lei moj mrtvi sin. Sluga se trgne: -ujte, to ona veli? U prevarenoj, odbaenoj i izgubljenoj eni pade i posljednja zraka ivota. Baklje bivaju sitne kao svjeice uz neiji odar. Ona klone... -Momci, ovamo, ena se onesvijestila. S i su se uskomeali, ostavili posao i dotrali blie. Svjetla sagnue k zemlji gdje lei nepomino gospoa u crnini. -Sto je to? Tko je to? uju se muka pitanja. -Ne znam. Rekla je: hoe da vidi mrtvoga sina -odgovara sluga s kojim je govorila. Ovaj odgovor naas zapanji sve, pa se nitko i ne mie, osjeaju...
~ 413 ~
-Uto istri iz palae Varadi. -to je? -Hoe da vidi mrtvog sina odvraa opet sluga. -Da,- sabere se Varadi. -To je neka sirota to je izgubila sina i moli kralja za milost Brzo je dignite i prenesite za mnom, na Dverce. -Sluge se sagnue, a Varadi osjeti udarac. Netko ga je rinuo od onesvijetene ene tolikom snagom da je posrnuo. -Oklopnie! Sto ste uradili dovikne mu glas dvorana zar ste poludjeli? -I potri u pomo Varadiju. Ali oklopnik ne slua, jurne meu njih i baci se dolje. Trgne veo i gleda beivotno ukoeno njeno lice. Njegov oajni, prestravljeni krik, oduzme dah i slugama i dvoranima. -Majko! Majko moja! krikne oklopnik i drma njenim tijelom. -Prinev glas?! -zaprepaste se svi. -Poludjeli ste padne neija primjedba. Nikad njegova glasa neemo uti. -Pomozite! Moja majka! To je moja majka!
~ 414 ~
-Prinev glas snebiveno apu ljudi.- Neki ovjek trgne oklopniku s glave ljem i vizir. Svjetlost baklje dre nad skamenjenim ljudima, a dolje na zemlji klei Ivan u odori oklopnika, a u rukama mu beutno tijelo. Budi ga krikom oajne sinovljeve ljubavi. -Sin tvoj ivi, majko, ti mora ivjeti. Ovog asa svi su zaboravili na enu kao da je i ne nema. -Princ ivi? Princ nije mrtav!- apu ljudi kao omamljeni, tre okolo i ponavljaju te rijei u radosti. Varadi se podigne, lice mu je od pada zakrvavljeno i puno strave. A iz palae grnu dvorani, paevi kao da se sve potreslo i palaa i dvorite. Svi su izgubili svijest, guraju se, lamataju rutama, a princ klei na zemlji, nita ne uje, nita ne vidi, ne osjea, do beivotnog tijela majke u naruju. -Majko moja, jedina! Osvijesti se, probudi se! Ona se ne odazivlje. -Sto je? _ vikne on pogledavi ljude. Zar ne vidite? Pomozite, zovite lijenika!
~ 415 ~
Tek na ovu zapovijed oni se trgnu i tre ne znajui to da uine i kako da pomognu, jer u njima nema nita u tom asu do nevjerojatnog dogaaja. Sa strepnjom istrauje princ ukoeno lice majke, pa je onda digne sa zemlje i s dragim teretom krene prema palai. -Varadi uri za bespomonost. njim i odaje potpunu
U kraljevskoj odaji burnim se tropotom rastvore vrata. U sobu upadne plavokosi pa Stjepko i sune pred kralja i Beatricu viui i lamatajui rukama: -Princ Ivan ivi! I kralj i kraljica klonue kao da se nad njima prolomio strop. Pa nastavlja viku da sve odzvanjaju zidine kraljevske palae. -Princ je oklopnik! Princ je iv! Mjesto krika radosti kralj zarei kao pobjesnjeli lav. Pesnice je stisnuo i uzdigao kao da e paa utuci. Njegove snane grudi jo se vie uzdignu i opet spuste poput vala. Beatrice zuri u djeaka, a usklik pun straha izmakne joj s blijedih usana. -iv, iv?
~ 416 ~
U tom asu oba suprunika osjetie da su im s lica pale maske. U njezinom uas, u njegovom bjesnilo. U tom su asu jedno prema drugome razotkriveni. Ali tek to su to opazili, nastoje razderane maske brzo skrpiti i navui na obraze. -Kralj uhvati paa i strese ga. -Moj sin iv? Stjepko, ti si lud, ti si od alosti pomjerio umom. -Istina je, velianstvo. Eno, tamo, odjurio je u oklopnikoj odori. Ne znam otkuda, ali iv je! -Za ime boje, djeae, on je mrtav u lijesu. -Ne, ne. u oklopu je. iv! -Ne razumijem to, Matija -ree kraljica i prigne se Stjepku. -Sto ti je djeae? - Velianstvo, doite vidjeti princa, - Gdje? -Na dvoritu! Kroz vrata ulazi Orban, ali njegovo lice nije veselo. On je blijed, zaprepaten i smueno gleda kralja: - Velianstvo! -ali zapne.
~ 417 ~
Kralj mu pomogne: -Je li istina, Orbane, ovaj djeak govori da je princ iv? -Jest, velianstvo, svi su ga na dvoritu vidjeli licem u lice. -Mrai mi se pred oima- krikne kralj. Ve je potpuno zadobio vlast nad sobom i glumei dalje upro se u Orbana. Beatrice stoji blijeda drei se naslonjaa i uporno utei. -Orbane opet e kralj, toboe iznemoglo. Za ime Boje, ta donijeli su mi sina mrtva? -Da, velianstvo, donijeli su. Onaj mrtvi potpuno je odjeven prinevu odoru, na glavi mu je prinev ljem i vizir, tako su rekli lovci koji su ga donijeli. Sada se kraljica uspravi i upita: -A gdje je taj mrtvi? -Tamo gore u kuli -odvrati kralj.- Beatrice, idi molim te reci neka odmah otvore lijes, neka ga donesu. Ne mogu vjerovati. Jedva doekavi to, Beatrice izae iz sobe da bude to dalje od kralja, njegovih prijatelja i njegovih pogleda, pred kojima vise ne bi mogla skrivati bjesnilo svojeg razoaranja.
~ 418 ~
Nikad u ivotu nije toliko zaboravila kraljevsko dostojanstvo kao ovoga asa kad je zatvorila vrata kraljeve odaje i potrala kao obina ena u malu blagovaonicu, pa sve onamo u sobu svojeg brata i zadahtana pala mu oko vrata: -Prevara! On ivi! -Tko? zapita Francesco. -Ivan! I braa se gledaju kao da je pod njima puklo tlo i ekaju as kad e se strovaliti u dubinu. A kralj, osjetivi da je kraljica otila, zabode ruke u svoju kutravu gustu kosu tolikom snagom da se Orbanu inilo da e je iupati. Njegove su se debele velike usne stezale. -to ste uinili, prokletnici?- promrsi. -Ne znam, velianstvo, doao sam kad je ve bilo svreno. -to? to je bilo svreno. to? To da je gospoa prineva majka leala u dvoritu na zemlji, a on kleao kraj nje. -On je kleao kraj nje? Kako? Zato? -Ne znam, velianstvo, vidio sam ga u oklopnikom odijelu, gologlava, a dvorani su
~ 419 ~
poeli vikati: "Princ je iv, iv", i na ovu viku sam istrao. Kralj zakripi zubima trei po sobi poput razdraene zvijeri. -Kakvo je prokletstvo sasuo Bog nada mnom? -Ne znam kako je princ dospio u oklopniku odoru primijeti Orban. -Ja sam tako odredio. Gdje je Varadi? Varadi neka doe! Razderat u ga! Netko iroko otvori vrata. -Ivan bane u sobu, gologlav, nosei u naruju svoju majku. Kralj je stajao u dub i sobe. Sva krv pojuri mu u lice. Svjetlucave oi sada su iva eravica. Nakostrijeena uta kosa stri uvis: griska svoje velike usne od ega Orbanu zastaje dah. Kraljevi pogledi biuju. Prineva je svijest zaokupljena samo njegovom majkom. Ne opazivi nikoga, poloi je na lea viui: -Lijenika! Pomo, moja majka umire. I kleknuvi do nje, prislukuje zamrle grudi, zaviruje joj u lice i silom otvara oi:
~ 420 ~
-Majice draga! Htjeli su me tebi jo jednom oteti. Proglasili su me mr... -Umukni! -promrsi kralj kroz zube to su provirili ispod nabreklih usana. To jo vie razjari prinevo oajno srce i on bijesno odvrati: -Htio si da ostanem mrtavl -uti! Zapovijedam ti! -Oe, uao sam ti u trag. Zato hoe da budem mrtav da mi je otme zauvijek?! -Kralja zahvati val bijesa. -Ni rijei -zapovijeda kralj. - Kraljica! Ona zapovijeda! -Ivane! Posljednji put velim ti: zanijemi! -Vikat u, vikati dok mi dostaje grla. Kralju, gdje vam je srce? Tu lei ona koja vam je dala svoj ivot, ljubav, sina. -Sina koji je pregazio kraljeve muke za prijestolje! -Marim ja za prijestolje sada kad moja majka umire. Lijenike amo!- vie mladi kao van sebe i skoi prema vratima gdje ulaze dva kraljeva lijenika, uhvati ih i odvede k majci.
~ 421 ~
Dok su se oni prihvatili posla, on se strepei naginje nad njom: -to je? Zar je mrtva? Duboka tiina spustila se u dvoranu. I oni koji stoje na hodniku, ne marei da bi zatvorili vrata, i oni koji su u dvorani svu svoju pozornost usredotouju u ekanju odgovora na prinevo pitanje. I sam Matija, makar je okrenuo lea mjestu gdje lei prineva majka, napeto eka odgovor svojih lijenika. I proe as-dva, kad jedan od njih napokon dade eljeno razjanjenje: -Nesvijest je vrlo duboka. -Hoe li se probuditi? -To zasad ne moemo znati. -Smilujte se, nebesa, vratite mi majku!usklikne princ sklopljenim rukama zurei u votano lice. Na pragu opazi kralj Varadija gdje stoji poput osuenika to eka svoju sudbinu. Matija u dva koraka zakorai k njemu, otrom ga kretnjom ruke pozove da ue i zatvori vrata. Povukli su se u dno dvorane, posve u kut.
~ 422 ~
Varadi je osjetio na sebi kraljev pogled kao udarac sjekire: -Smaknut u vas, Varadi! -Zasluio sam, velianstvo, jer sam posluao vau zapovijed da gospoi ne kaemo istinu! -Mene okrivljujete? to ste radili vani? To odgovorite. -Nisam mogao nita uraditi protiv nesree jer niste zaprijeili kraljicu da me onako oito zadrava. Ona je instinktivno neto slutila. Trebali ste zapovjediti da odmah odem, a ovako sam zakasnio, samo as-dva! -Iz as-dva razruena je sva moja zamka! -I pola svijeta moe razruiti as-dva. Eto, gospoa je vidjela putna kola, imala je vremena sve uti, a princ po vaoj dozvoli eta u odori oklopnika. Desio se tamo meu njima, uo je i svreno. Kralj stisne oi, zgrenom pesnicom udara se po elu, pa onda muklo odgovara: -U tamnicu sam ga trebao zatvoriti! -Trebali ste samo dopustiti da reem istinu i ona bi sretna otila.
~ 423 ~
-Nije li vam jasno- bijesno ape kralj- da je dolazak ove ene u moje kraljevstvo, na ovaj dvor vea opasnost mojem sinu nego li Beatrice? Nisam li morao da joj zauvijek zakrim put do svojega sina? Ona otkriva svima da nije stvoren za kralja jer mu je mati puanka. -Velianstvo, za ono nekoliko asaka to sam je vidio ovdje nije mi moglo pasti na um da mislim na susret koji bi se mogao desiti u dvoritu, ali da sam slutio, ja se vaoj zapovijedi ne bih pokorio i otkrio bih istinu. Kralj je stajao naas utei kao na razvalinama svih svojih nada, Varadi ga uzme za ruku: -Doite, velianstvo, to je propalo, propalo je! -Da, tako je. Izgubili smo prve nae utvrde, treba sada da zatitimo svoj zamak, da se prikrije varka pred kraljicom. Ona se ne smije dosjetiti. I zaas je kralj bio spreman i sabran i odmah izdavao naloge. -Valja lijes odnijeti na dvorite i pred svima pokazati mrtvoga, neka svi vide zabunu. Beatrice je brzo otrala da lijes otvore. Svojim
~ 424 ~
usklikom, kad je ula da je iv, potpuno se razotkrila, ali mene ne smiju razotkriti, ne smiju posumnjati u zamku. -Velianstvo, pobrinut u se za sve ako ne budete tako tvrdokorni prema mojim savjetima. Preuo je kancelarov prijekor i apnuo mu: -Idite i recite princu neka ne kazuje kraljici tko je ta ena, ai za ivu glavu. -Bit e prekasno, velianstvo. -Zato? - Vikao je vani u sav glas: "Majko moja", dakle tajiti znailo bi doista izazvati sumnju. -Dakle, svi su uli- opetuje kralj pa se ugrize za usne. ujte, Varadi. Ne elim da kraljica ovu enu vidi ovdje. -Bojite se, velianstvo, Katiline? -Hou samo da sauvam zamku koja mi preostaje. jo posljednju
Iz drugog kraja sobe prenu ih prinev poklik. Varadi poe blie, ali se odmah vrati i apne: -Velianstvo, ona se budi. -Jo i to.
~ 425 ~
Ukorni Varadijev pogled zaustavio kraljeve odluke:
ni
naas
nije
-Valja je odmah odstraniti s dvora, a ljudima rei da... to da se kae? Da je ova graanka mati prestolonasljednika? ije me to prokletstvo razdire? Prineva se majka maknula i otvorila oi. -Majko moja, vidi li me? uo se prinev glas. Ali se njene oi opet sklope. -Jo nije prisebna, ali znak ivota je tu umiruje lijenik princa. -Visosti, nemojte je uznemiravati dozivanjem, priekajte! -Pokorit u se. Sva trojica princ i lijenici stajali su ispred leaja leima okrenuti dvorani, zakrivajui svojim tijelima onesvijetenu enu. Vani iz hodnika dopire ujednom ivo komeanje, buni glasovi i poklici iznenaenja. -ujete li? -upozori kralj kancelara- ve su vidjeli mrtvog. Kraljica se pourila da ga pogleda. -Bilo bi dobro, velianstvo, da poete kraljici da vas ne iznenadi ovdje.
~ 426 ~
-Ostanite i recite princu da je u korist njegove majke ako je to prije otpremi. -Prekasno je, velianstvo, paevi otvaraju vrata, ulazi kraljica. -Odvest u je ravno u svoju spavau sobu. Kroz irom otvorena vrata ulazi Beatrice. Kralj joj poe u susret, tako da je ostala leima okrenuta prema princu i lijenicima. inilo se da je Beatrice dola samo zato da popravi malo prije nehotini usklik pun razoaranja. Lice joj je promijenilo masku, baci se kralju oko vrata: -Bog nas je blagoslovio, Matija. Vidjela sam mrtvoga. Neki nepoznati ovjek, nije li to udo? Posve nepoznati ovjek ide na dvoboj za princa, u njegovoj odori! -Kako je to mogue? zapanji se kralj i odmah doda: Doi, Beatrice! Ona ga ne slijedi, nego nastoji gledati ravno u njegovo lice. -Kako mu nisu prepoznali lice kad su ga nali? Nije li to zagonetka Matija? Vizir je bio vrsto svezan remenjem tako da su ga jedva otkopali. Oito, svezao je vizir zato da mu u boju ne bi moda odskoio uvis i da ga taj
~ 427 ~
lupe Alfonso ne prepozna. Sve je to Boje djelo. Samo. tko je taj ovjek? I zato je poao u boj za princa. To bi trebalo ustanoviti. -Istrait emo, Beatrice, samo dok se oporavim od tolikih potresa. Doi sa mnom u moju odaju da se porazgovorimo. -A gdje je Ivan? -upita ne miui se Beatrice. Videi da je ne moe odvesti iz sobe, Matija rukom pokae na drugu stranu dvorane: -Eno ga, tamo! -Kako? Ivan me ne vidi i ne uje. A to je ono tamo? to rade lijenici? -Brinu se oko onesvijetene ene. Dok svri, mi bismo mogli istraivati tko je onaj nepoznati mrtvac. Ni sad nije slijedila njegov poziv, ve obratno, poe nekoliko koraka prema leaju i primijeti. -Ivan se i ne okree prema meni! Kralj nije odgovorio a ona ode postrance leaju da vidi tko tamo. I Varadi i kralj promatrali su Beatriceino lice. Njene visoke uzdignute obrve
~ 428 ~
lako se trgnule. Polako okrene svoje mramorno lice kralju i zapita neto izazovno i glasno: -Opet ova ena? -Da, onesvijestila se! -Zato joj iskazuju toliku ast? Na ovaj glasni upit princ se okrene od leaja i odvrati prkosnim glasom: -Jer to pripada mojoj majci! Mramor Beatriina lica pretvorio se u meso. Bijelu put zalije krv. Miice se rasteu. U oima zaplamti. -Dakle, nije udovica plemia kako izvoljevalo izvijestiti vae velianstvo? me
Pitala je glasom tuitelja, suca, svjesnog da je optuenog uhvatio na djelu. Varadi je slegnuo ramenima, pogleda kralja i opazi da je vrlo miran, dapae vjeto namjeta masku strogosti i odgovori: -Kako si ula, Beatrice, nije udova plemia. -Uistinu, Matija, nisi trebao da se poslui ovako malo duhovitim isprikama.
~ 429 ~
-Poto nije bilo isprike, nije ni trebala da bude duhovita- odvrati on i onda otro naglasi: Naprosto sam zatajio istinu dok mi ti, Beatrice, ne razjasni zato se danas ova ena nalazi ovdje? -Ja? Posve apsurdno pitanje! -Posve prirodno. Odgovori: zato mi napuljski kralj alje ovu enu? Da, Beatrice, s kojeg razloga?- nastavi kralj jo tie- Zato je alje kad je meu nama bilo ugovoreno da ona ne smije prijei granicu mog kraljevstva? I on navue masku suca, sada jaeg od nje, pa nastavlja ojaeno: -Ozbiljno u zatraiti od napuljskog kralja razjanjenje. Samo moj najvei neprijatej mogao bi izvriti ovakav napad na mene. Nadvladana optubom, ipak ne odaje poraz, a ne moe da nae drugi odgovor osim isprike: -Moj otac sigurno nita ne zna. Uvjerena sam o tome! -Da ti nisi o vjerovati, ali napuljski kralj manjka jedna tom nita znala to se moe potpuno je nemogue da ne bi opazio kako mu s dvora dvoranka. Moe li iz naeg
~ 430 ~
dvora nestati lan dvoranstva, a da to ne bi opazili nai dvorski metri i nama javili? Beatrice razabere da joj kralj namee sumnju, kao da je ona s ocem skrivila taj dolazak. Samo to ovog asa ne eli razjanjavanje u prisutnosti prineve majke. Nju uzbuuje okolnost da ovdje na kraljevu leaju u njegovoj odaji, lei ena koja je majka njegovu sinu. Odrazi tog uzbuenja i povreda njene tatine probijaju mramornu hladnou njenog lica. Kralj shvaa to se raa pod njenim visokim elom i pristupi joj posve blizu: -Nije ovdje mjesto da o tom raspravljamo. Doi, to emo razjasniti meu sobom. I uzevi njenu ruku, niti se ne obazre tamo gdje se princ s lijenicima trudi oko svoje majke. Beatrice povue ruku. -Prije nego odemo, ima se rijeiti neto vanoi podigne glas jae, oito sa eljom da princ uje svaku njenu rije: -Ona tamo ne moe ni asa ostati pod ovim krovom! -Ve sam prije tvog dolaska ovamo Varadiju naloio da je otpremi.
~ 431 ~
Povienim glasom okrene se ona kancelaru: -Dakle, biskupe, izvrite kraljevu zapovijed. Otpremite ovu enu iz dvora. Pri prvim kraljiinim rijeima Varadi je razabrao Beatriceinu elju da izazove princa protiv njegova vlastitog oca. Njena se elja ispuni. uvi princ te ledene rijei, skoi od leaja, pohiti nekoliko koraka prema sredini dvorane, pa se izazovno okrene kraljici: -O kojoj to "eni" govori vae velianstvo? -O onoj to lei tamo. -Ona uzviena ena je moja majka! Nju nee nitko otpremiti ispod ovog krova! -Valjda se ne kani suprotstaviti kraljevoj odredbi? naglasi ona. -Oe, kralju! Vi to odreujete? Vi? -Da, ja! -Vi elite da se moja majka baci na ulicu? -To nisam rekao. Ima na Griu naih prijatelja plemia, oni e je primiti u njegu. -Oe!- poe princ molei. Ta ona je vie mrtva nego iva. Ni umirueg slugu ne biste istjerali ispod svojeg krova.
~ 432 ~
-Zapovijed kraljeva neka se izvri- upadne Beatrice. -Ako je to kraljeva zapovijed, ja joj se neu pokoriti! -Ivan stane pred kraljevski par zaarenih oiju. -Onda neka bude na tvoju- nakloni se Beatrice. Pred onom tamo uzmaknut e tvoja kraljica. A Ivan vikne pun bijesa i oaja: -Moja kraljica je moja majka! -Ivane, bulazni -zagrmi kralj. -Bunim se protiv okrutnosti, bezdunosti, ja ne dam svoju majku, ne dam! I stane pred leaj sav drui. -Varadi, odredite da mi odmah osedlaju mojeg konja- zapovjedi kraljica. -Odlazim na Medvedgrad! Kancelar se sagne. utei, eka kraljevu rije. Pun gnjeva na sina i na enu koja tamo lei i koju smatra uzrokom razaranja svoje zamke zavie: -Izvrite zapovijed Varadi.
~ 433 ~
I Varadi se polako pomie k vratima kao da jo uvijek oklijieva. Razabravi da kancelar ide pozvati sluge Ivan povikne punim pluima: -Nitko se nee pribliiti mojoj majci. Niija ruka osim moje nee dotai tog svetog tijela! Matija zaprijeti. -Ivane, ovdje stoji kralj! -A do majke stoji sin! -Sin je duan poslunost kralju. -A ovoj uzvienoj eni duan sam ljubav iznad svih ostalih ljudi. -Varadi, zovnite dvorane! -Kamo da otpremim gospou? -upita Varadi -K barunu Kraljiu. -Dobro oe, ali onda idemo zajedno! -Sto veli? -Idem zajedno s njom, idemo oboje s dvora: mati i sin. -A ima i pravo- pouri se Beatrice- oni pripadaju jedno drugome. Neka Ivan ide s njom, to je najjednostavnije i najprirodnije.
~ 434 ~
Kraljeve se oi krijese, kroz njegove ile zakola nova sumnja. U kraljiinu prijedlogu nalazi novu zamku i razjaren korakne prema princu: -Ostat e ovdje! -A moja majka? -Odlazi! Lijenici, dignite enu i nosite je! Princ se poput lava zaleti k leaju. Grozniav pogled zarine se u kralja: -Veite me! Bacite me u tamnicu. Moja majka meni je sveta! S njom u u progonstvo, u zatoenje, svuda. I digne na ruke nepomino tijelo, stane na sredinu dvorane viui kao izvan sebe: -Tko se usudi pribliiti, uzeti mi iz ruke majku koja me rodila, ubit u ga. Mene su istrgli iz njenog naruja, ali nju nikad nitko nee istrgnuti iz mojeg. Nitko! Ni kralj! S pritajenim zadovoljstvom gleda kraljica razdor izmeu oca i sina i uti. -Ali, visosti- opomene ga Varadizaboravite da ste prijestolonasljednik! ne
Ova rije pogodi kraljicu tolikom snagom da je izgubila svoj mir. Ubojitim pogledom oine kancelara, a princ se okrene k Varadiju:
~ 435 ~
-Kakav prestolonasljednik! Ja sam samo nesretan sin, nesretne majke! Bacite nas na ulicu, kralju! Zajedno u s majkom, odbaenom i prezrenom, zajedno svuda! I u smrt! Stoje zablenuti, zastraeni njegovim ispadom, to je nalikovao urlanju razbjesnjele zvijeri. Samo je Beatrice zadovoljna. Varadi osjeti da je doao njegov as i pristupi kralju: -Velianstvo, da nije bilo sree, sad bi va sin leao tamo u lijesu. Vidio sam va i kraljiin strahoviti oaj kad ste ga smatrali mrtvim. U zahvalu onome koji je umro za vaeg princa posluajte sada moj savjet. Shvatite njegovo srce, dopustite da svoju umiruu majku zadri danas uza se. Tko zna hoe li ona doekati sutranji dan. Velianstvo, to nije samo moj prijedlog. Evo, razabirem to u plemenitom ganuu njezinog velianstva, u njenom oku koje nijemo moli da budete milostivi. Princ nije kriv to su mu poslali majku da se s njime sastane u ovom strahovitom asu, nije princ kriv. Tolika himbenost natjera u oi kraljici svu mrnju to se u njoj gomilala protiv kancelara Varadija. Plamen suklja iz njenih zjenica. Kralj je shvatio Vardijevu osnovu i prije nego
~ 436 ~
to bi kraljica mogla da naoigled ove zamke neto odgovori, on joj se priblii. -Razumijem te, Beatrice, shvaam to hoe da kae. Poto je uistinu samo napuljski kralj skrivio ovaj dogaaj, odreujemo, kraljica i ja, da princ zadri majku do sutra u svojim odajama. Vie ni rijei o tome. I prije nego bi tko mogao to primijetiti, gotovo pojuri k vratima i otvori ih: -Beatrice, doi ree on vrlo njeno. Prela je utei preko praga. Za njom je zadrhtala prisega, prisega smrtne osvete Varadiju. A lijenici priskoe da prinevu majku odnesu u njegove odaje. On je ne da iz ruke. Prisloni je svojim grudima, lagano i njeno ponese je gore u prvi kat. Svi mu se s potovanjem ugiblju. Damir, uvuen u kut trijema, priskoi da mu pomogne. Unili su u sobu i poloili enu na postelju. Damir pozove sluavku da ju razodjene dok su lijenici spremali lijekove i u ocat namakali bijele runike. -to e biti s njom? -drhtavo upita princ. -Samo sveznajui moe na to odgovoriti!
~ 437 ~
-Spasite je, spasite- aptao je blijedim usnama. Sve ono to je od asa kad je ugledao majku prelo preko njegove mlade due, potrese mu sad tijelo i on klone na stolicu Trese ga groznica, a glava ga boli. Damir mu poloi ledenu ruku na vrelu glavu. -Suspregni se, Ivane, ti treba snage za svoju majku. -Dakle, ostat e iva? -Nadam se, a i oni se nadaju! Ali glas mu ne odaje povjerenja. -Damire, tamo da ona ostane na ivotu, vidjet e to u uiniti. uo si kralja, Damire. Groza me spopada. Zar sam ja sin tako okrutnog oca? -uo sam sve. -Strahovito je okrutan, okrutan kao Asirac! Nikad to nisam slutio. I pokrije lice rukama pa umoran nasloni laktove na koljena. Zatim otkrije obraz i upre pogled u Damira. -Dakle, vidi zato sam morao ostati mrtav. Kad je vidio uru, slutio je ili je znao da se ona mora nalaziti u blizini. Htio ju je
~ 438 ~
odstraniti i pokopati za sva vremena. A ja sam ve od onog dana kad smo stigli osjeao njezinu blizinu. Svuda sam vidio to lijepo plemenito lice. Kad su me prvi put od nje otkinuli, ona je zamrla. I danas kad sam je naao, opet je zamrla. Ako se ne probudi, ne znam to e biti. Ivan htjede poi k postelji, ali ga lijenik zadri. -Za nju bi bilo koristi da se povuete, visosti, u drugu odaju. -Ni koraka se ne miem od svoje majke! Opet me kane prevariti. Ne, to im vie ne moe uspjeti. Ostajem tu i uvam je, makar s maem u ruci. -Onda se barem povucite daleko od postelje, ne smije vas odmah ugledati kad se probudi. -Probudi! Po lijenikovoj elji Damir povede princa u kut sobe, s druge strane postelje. Tu su sjeli oboje. Damir pogleda prema vratima odakle dolazi pa Stjepko i dade mu znak da izie. Na hodniku nae Gordanu. Bez ikakva uvoda ona ga zapita: -Kako je s njome?
~ 439 ~
-Jo uvijek jednako. Ne budi se. Ali srce jo bije. Vi ste oito, znali da je ona na Griu? -Nisam nita znala niti znam. Samo vas molim: ako prinevoj majci treba enske pomoi, onda me zovnite. -Princ to nee dopustiti, jer bi kralj planuo na vas. ini se, kralj mrzi ovu nesretnu enu. -Mrzi? Moe li se mrziti onaj kojeg smo nekad ljubili? -Mislim da ne bi ni tada kad se ljubi beznadno i prezreno. -Da! Ali kraljevi imaju samo jedno srce, a to je prijestolje. Idem opet k maloj Beci. Za nekoliko asaka se oporavila saznavi da je princ iv. I hitno se udalji.
~ 440 ~
KRALJICA I NUSKRALJICA
Beatrice se pretvorila u val gnjeva. Osjetivi da je kralj slijedi, zadrala se u dvorani za primanje. I kao da je ta soba bila cilj njenog zaklonita, spusti se na stolicu i podupre glavu o bijelu vrstu ruku. Kralj ulazi. Ona ga ne gleda, ali osjeti da eli s njom govoriti. ini joj se da ide za njom kao za plijenom, vrebajui neto ega se ona boji pa je htjela najprije potrati svome bratu da mu iskae to se dogodilo s prinevom majkom. Matija hoda gore-dolje, sputene glave, ekao je da ona progovori. A kad je ostala nijema, on je mrmljao. -Umjesto da se predamo radosti nad Ivanovim uskrsnuem, takav grdni sukob. Gotovo sam ga udario zbog njegove tvrdokornosti. Ali, napokon, njega vodi prirodni osjeaj, najprirodniji. On ljubi majku, a to mu ne mogu zabraniti. Ne znajui kamo on cilja, Beatrice hladno odvrati: -Ti si okrenuo lea svojoj majci kad se ona poela buniti protiv mene. A tvoja
~ 441 ~
majka bila je odlina, plemenita ena, tovie, ti samo njoj i njenoj hrabrosti zahvaljuje svoje prijestolje. Ova uspomena i u ovom asu izazove neugodan osjeaj. Od stida pomijeanog s ljutinom, to je u svojoj sinovljevoj ljubavi bio labav i nedostojan, zabaci glavu, poravna razbaruenu bujnu utu kosu, pa odgovori neodreeno: -Ivan ima svoje posebne nagone. To se ne moe popraviti. I opet su utjeli, ekali jedno drugo. Najposlije kralj zastane pred enom: -Nakon svega toga bilo bi dobro da legne, Beatrice. - Ne smatra da je neasno za napuljsku princezu ostati pod jednim krovom s nekom palom djevojkom? -Dobro, Beatrice, to emo odmah razjasniti. Prisutnost Ivanove majke ovdje oito je dokazana urota mojih protivnika. Oni koji su nju poslali ovamo htjeli su da umanje ugled mojem sinu. Ona nepomino gleda preda se i odvrati:
~ 442 ~
-Onda je meu tvojim protivnicima i Varadi. On tako malo cijeni princa da mu se upravo narugao. -Narugao? -Zar to nije bezduna poruga kad Ivana, koji na rukama dri palu djevojku i nazivlje je svojom majkom, oslovljava prestolonasljednikom? Tolike zlobe ne bih predmijevala u Varadiju. Kralj zamiri kao da su mu sasuli prah u oi, ne prihvati izazov i ozbiljno primijeti: -Da se vratimo, Beatrice, na ono to elimo raistiti. Tvoj otac javio mi je da je toj eni dao sasvim dolino mjesto na svojem dvoru. Tvojem ocu slao sam s tvojom privolom svake godine novac za uzdravanje te ene. Zdrav razum ne moe dokuiti kako bi se ona vratila da to ne zna tvoj otac. Tu se neto dogodilo iza mojih lea. -Uistinu, bilo bi mi veliko olakanje da ti mogu razjasniti. Iz Napulja mi ve dosta dugo ne dolazi nikakav glas. Ona ustane i poe prema izlazu: -A sada mi dopusti da se preodjenem i napustim palau.
~ 443 ~
-Zato, Beatrice? -Napuljska princeza ima dunost da zatiti svoj ugled. -Tvoj ugled je moja ast. Putovat emo zajedno u Viegrad. -Nema vie nikakve potrebe putovati tamo. elim biti blie mojem ocu da mogu to bre dobiti odgovor na pismo to u ga danas poslati napuljskom kralju. Zato u ostati na Griu. -Dakle, ostajemo li ovdje, ili putujemo zajedno na Medvedgrad? -Zar se kraljica i kralj moraju maknuti s dvora nekoj paloj djevojci? Neki prosvjed zatitra u njegovim oima, ali se odmah smiri: -Dopustio sam Ivanu da do sutra zadri majku. Po dranju lijenika mogli smo razabrati da jutro nee doekati iva. A tvojem pismu za napuljskog kralja priloit u pitanje i ja. Hou da budem naistu tko je izvrio napad na mir mojeg sina, njegov ugled i moje kraljevske osobe. Netko e strahovito stradati. ini mi se da je napuljski kralj nasjeo mojim urotnicima.
~ 444 ~
I otiao je ne ekajui njen odgovor. ***** U svojoj sobi kraljiin brat Francesco stisnutim pesnicama lupa po koljenu. Glava, puna vrste valovite crne kose, podmuklo je sputena. Griska izboene usne. Nad njim se sagnuto Enricovo lice, sasvim zeleno, kao da mu se u prolila na tamnu put. Jo se nie sagiblje kardinalu i ape mu u uho: -Poslao sam as prije na Kaptol. -to me se to tie! -Na Kaptolu sam sakrio Alfonsa. Mora mi rei kako se dogodila zamjena u dvoboju. Francescova bijesna kretnja odraava prezir. -Kako se dogodila zamjena? Kojeg me vraga to zanima! Sad je svreno. Zamjene nije smjelo biti. Toliko buke, galame, priprema, a zato? Prodro bih sam sebe. - Ja se prodirem od asa kad sam uo prinev krik na dvoritu i ipak visosti- po svemu to smo vidjeli moemo zakljuiti da kralj nita ne sumnja. Bio je tako ljubazan s kraljicom i sa svima nama. A kako on ne sumnja, pobrinut u se da ni ubudue ne posumnja da je dvoboj imao biti njegova smrt.
~ 445 ~
-A to meljete, grofe? to hoete? -Da jo uvijek nisu nestali svi uvjeti da svoju nakanu izvedemo ponovno. Kardinal ustane i srdito mahne rukama. -Idite do vraga! Ni u to vie ne vjerujem. U ovoj prokletoj slavenskoj zemlji izgubili smo i mi Napuljci snagu svoje drskosti. Kakva okolianja! Kakav oprez! Pa strah, spremanje, aputanje, naprezanje, je li to muki? Da smo tako radili kod kue u Napulju, danas bi aragonska dinastija sjedila na dnu galije, a ne na prijestolju. -to ete, visosti, ovdje je tako. Ne da se drugaije. -Vi ste, Enrico, pogrijeili. Jest, velim vam to otvoreno u lice! Vas nije vodio sveti interes ideje, napuljske dinastije, nego ljubomora na Isabelline osjeaje prema princu. -Moja ljubomora bila je u slubi Napulja, vaa uzoritosti, ali ne biste uinili krivo da ispitate Isabellu nije li ona moda izvor ove kobne zamjene jer, netko je tu bio. -Enrico, ovo je odve teka objeda. -Pripazite na Isabellu, to je moj savjet!
~ 446 ~
-Vama nije dobro, grofe- ree Francesco i odmjeri ga. -Svima nama nije dobro jer nismo mislili na treu osobu kojoj je mnogo stalo do princa i poslala je zamjenika. Kome je ivotni interes da princ ivi? Isabelli! Velim vam, uzoritosti, mi imamo neprijatelja u naem krugu. Dalje nije dospio da razlae. Protiv svojeg obiaja, dohitala je Beatrice u sobu svojeg brata i pola ravno prema njemu. -elim s tobom govoriti nasamu. To ponuka Enrica da se odmah udalji. Francesco je ustao, njeno uhvatio za ruku svoju sestru i posadi je u naslonja. -Govori, sestro! -Prinevo uskrsnue grom je iz vedra neba. -Vara se. Nebo je bilo puno munjevitih oblaka, samo mi to nismo zamijetili. Sada ti moram priznati da sam znao o tom dvoboju, ali ti nisam htio namjerice saopiti. Tebe se i ne tie to se princ i Alfonso mrze. Kad je danas pukao glas da je on pao u dvoboju, nisam htio da tvoje plemenito srce osjeti i najmanju sjenku krivnje. Ali sad mora saznati sve. Netko je
~ 447 ~
znao za taj dvoboj i taj netko je sprijeio da princ doe pod ma Alfonzu. Ova je osoba prinev uhoda, protiv nas! Jest, postoji neka osoba koja e nas uvijek i svagda izvrgavati u korist njegovu. -Misli da je neka trea osoba podmetnula zamjenika princu? -Da, Beatrice. Na to me upozorio Enrico, a zapravo jedino je to moglo spasiti princa. -Sumnja li moda Enrico na koga? -Na Isabellu! -Budala! Aragonka svoju dinastiju. -Isabella ljubi princa. -Njena ljubav proistjee samo iz interesa da se uda za kraljeva sina. Meutim, Beatrice se fpak zamisli. -Francesco! Enrica. Naredi da pozovu Isabellu i nikad nee zaboraviti
Kardinal otvori vrata pa izvri nalog i onda se vrati i sjedne uz kraljicu. -Zabrinula te ova sumnja, Beatnce?
~ 448 ~
-Na drugo mislim, moj Francesco! Danas u noi u kraljevskom dvoru nalazi se jedna kraljica i jedna nuskraljica! -Zar e podnijeti tu uvredu? -Najprije sam se najotrije usprotivila. Meutim, zbog prisutnosti ove ene kralj poziva na red naeg oca! -Taj komedija! -Da, ini se kao da komedijai, ali nije sasvim nemogue da je tu enetinu poslao ovamo na otac. -Pa to bilo sasvim neobino. -Ne bi! Prisutnost ove gradske djevojure mora podsjetiti sve plemstvo i sve kraljeve i prineve pristae na graansko, nezakonito porijeklo njihova dragog kandidata za prijestolje. -Kako si se tome domislila? -Sam kralj me na to uputio. Gotovo je izvan sebe to mu prisutnost ove ene krnji ugled sinu. I kad sam malo prije o tom razmiljala, ini mi se da bi samo na otac mogao izmudriti ovako odlinu zamku. itav dvor i sve plemstvo govorit e o prinevoj majci. Svatko e se pitati tko je ona i sjetiti se da je
~ 449 ~
graanka, djevojura, biva ljubovca. Sutra e o tome govoriti svi oni koji su na Medvedgradu i jo ne slute dananje dogaaje. Poslanici Venecije, grof Marcello i svi drugi imat e prigode da jave u Italiju tko se nalazi u dvoru, a Bianci Sforza prisjest e da uzme takvu svekrvu! Usred razgovora ue Isabella, vedra, gotovo vesela. -uj me, sestrice -zapita Beatrice- zato mi nisi priopila da se princ bije s Alfonsom? Crnokosa princeza zaueno usklikne: -Da sam to slutila, ne bih mogla o tom utjeti tebi, Beatrice, kad si mi princa namijenila muem. Zar da budem sudio nik smrtnoj pogibelji svom buduem muu? -Da, to je prirodno, dakle, rekla sam. -Tko me optuuje? Oito, Enrico! Beatrice, njegovih progona vie ne podnosim. -On misli da si znala! -Onda bih djevojka. i zaprijeila!otro naglasi
~ 450 ~
-Vjerujem- trebala bi samo natuknuti kralju. Meutim, sad idi! Obraunat u s Enricom. Gdje je Nardella? - U svojoj sobi. Jako je uvrijeena. Matija zamalo da ju je tukao. Prostaki joj je istrgao zdjelu sa smokvama, bacio ih kroz prozor i vikao na nju. ak je zapovjedio da je ne puste u blizinu njegovih odaja. -Divljak. Reci Nardelli da joj kraljica podjeljuje slobodu. Kad idem na poinak, neka doe k meni! A sad idi! Evo Enrica. Isabella poslua i srdito pogleda Enrica. Njegov pogled slijedio je njene korake. -Kad su ostali sami, kraljica upre pogled u svojeg dvorskog metra. Kad nije bila s njim zadovoljna, oslovljavala ga je hladno i strano. -Vaa sumnja, Enrico, potpuno je bez temelja. ak drska. Ali o tome dosta. Recite mi: tko je osim vas znao za dvoboj? -Gospodin Damir! -I nitko drugi osim njega? -Da, znala je za to i Gordana! . -Gordana? -zaude se kraljica i Francesco. - Kako to? upita kraljica ponovno.
~ 451 ~
-U njenoj prisutnosti pozvao je princ Alfonsa na oruani obraun -Kako? U njezinoj prisutnosti? -Jer su se zbog nje porjekali. -Zbog Gordane? -Da, zbog nje -odvrati Enrico. -I kraljica i Francesco jednako se uznemirili. -Beatrice, to bi trebalo odmah ispitati- naglasi kardinal. -A vi, Enrico, ne sumnjiite Gordanu? -Ona nema nikakva princa, dok Isabella... razloga da spaava
-Dosta o tom- uutka ga kraljica.- Jo jednu rije o Isabelli i brzo emo svriti. Idite i zovnite Gordanu. Ako je legla, neka odmah ustane. -Ne vjerujem da je tko u ovom dvoru osjetio potrebu poinka primijeti Francesco. -Zbog Gordane, dakle?- glasno e Beatrice. -Nisam li ti ve juer na Medvedgradu rekao da se Alfonso zagledao u Gordanu. Opetujem, Beatrice, nije puki sluaj da se njom sastao u samostanu.
~ 452 ~
-Ona ga nije slijedila, o tome sam uvjerena. -Molim te, Beatrice, ispitaj to pa zaprijeti Alfonsu. -To je sada sporedna i neopasna stvar. -Zar nije dosta jasno to Alfonso kani s Gordanom? -Do Gordane su putovi dugi i strmi. Suspregni svoj plamen, moj Francesco. Danas imamo vanih razgovora. I nastavljaju raspravljali, kad se otvore vrata. Gordana ulazi. Prola neprospavana no utisnula je odve jake tragove u lijepo lice. Ipak je sauvala prostodunu vedrinu, poklonila se kraljici i kardinalu. Enrico je doao iza nje i stao podalje. Istraujui, pogleda Beatrice mladu djevojku. -Gordana, prvi put saznajem da svojoj kraljici nisi iskrena. Ona se vedro nasmijei i odvrati: : -Velianstvo, moja savjest mi nita spoitava, a vrlo je stroga i angrizava! ne
-Ipak te nije grizla kad si propustila dunost -Uistinu, velianstvo, ne mogu se sjetiti da sam neto propustila.
~ 453 ~
- Mogla si sprijeiti sve ono to smo danas pretrpjeli. -Ja, velianstvo? -zaudi se ona vrlo ozbiljno gledajui kraljicu. -Da, ti si znala da se princ morao pobiti s Alfonsom. -Jesam, velianstvo. -Princ i Alfonso Borgia urekli su dvoboj u tvojoj prisutnosti? -Jest, velianstvo, -A nisi osjetila dunost da obavijesti svoju kraljicu. -Osjeala sam. -Ipak nisi zaueno. uinila? -naglo e kraljica
-Da, velianstvo, nisam to uinila. -Zato? -upita smrknuto. strogo promatrajui je
-Velianstvo, izazov na dvoboj pao je u umi juer, u lovu. Nakon toga jo sam neko vrijeme bila s princom i gospodinom Damirom. Onda sam ih ostavila, zalutala u umi i stigla u Remete. No sam provela
~ 454 ~
tamo, a kad sam danas stigla s vojvodom Ilokim u dvor, ve ju bilo sve svreno. -Eto, vidi, nije imala prigode- ree Francesco svojoj sestri. -Dobro, a kad si bila u samostanu, srela si ondje vojvodu Ilokog. Zar mu nisi saopila to se danas sprema? -Velianstvo, u samostanu sam bila odvie zauzeta svojom nezgodom, a vojvoda Iloki itavu no branio je mene. -Od Alfonsa?- upita Francesco. -Da visosti! -Dakle je istina to mi je jutros javio Damir? -Ne znam, velianstvo, to je javio gospodin Damir . No, bilo je estitih okraja s Alfonsom. Neto sam se malo branila i sama, a sve drugo uinio je vojvoda Iloki. -to je uinio Alfonso? zapita Francesco. Priajte nam sve potanko. Molim, velianstvo, odrijeite me neprijatnosti da o tom govorim pred gospodom.
~ 455 ~
-Odrjeujem te. Sada ionako imamo drugih stvari. Nego. Alfonso se bije s princem zbog tebe. to to znai, Gordana? -O tome vas je obavijestio netko tko me strano uzvisuje! -Kako? Princ se nije pobio zbog tebe? -alim to moram sama sebe liiti te velike asti da se za mene biju prinevi! Priat u velianstvu kako je bilo. U lovu sam se upravo nala s gospodinom Damirom. Odmarali smo se kad je naiao princ. Gospodin Alfonso dojahao je do nas i obijedio princa da straari Damirov ljubavni sastanak. Princ se naljutio zbog te objede, branio sebe i svojeg prijatelja nasmije se ona. Meni, uistinu, ne pripada ova slava! Govorila je ponizujui samu sebe kao da itav dvoboj i sve to se dogodilo ba nimalo nema veze s njom. Enrico upadne u rije: -Ne, gospoice, Gordana, princ se pobio zbog vas. Smijeei okrene se ona prema njemu. -Gospodin grof Enrico hoe da me silom uzvisi, ali to ne mogu primiti. Gospodin Enrico je doao poslije Alfonsa, dakle
~ 456 ~
prekasno, pa nije mogao uti to se govorilo. Budite sigurni, rado bih se podiila kad ne bih time poinila nedopustivu la. Francesco isprui svoju obraslu glavu i upita: bujnom kosom
-Vi ste, Gordana, vrlo alosni to se princ nije pobio zbog vas? -Ali alost je vrlo kratkotrajna, jer ve imam zamjenu. Dapae, vrlo slavnu. Vojvoda Iloki bio je prvi vitez koji se je za moju ast borio sa itavom Alfonsovom pratnjom i natjerao ga u uzmak. -ini se da te ovo neto jako ushiuje? -Velianstvo, molim, priutite mi ovo malo veselja! -Ako je samo to, prosto ti bilo- nasmijei se zadovoljno Beatrice, ali mladi kardinal proslijedi gledajui Gordanu u oi: -Ako se va ushit pretvori u ljubav? -Oh, moje srce jo leti zrakom kao slavujica kojoj jo nijedan slavuj nije zapjevao pravu pjesmu da mu se odazove. -A zapjeva li?... -Zaepit u ui.
~ 457 ~
-To je prava rije- nasmije se kraljica s osebujnim zadovoljstvom. Dakle, ova je stvar rijeena naglasi vrlo zadovoljna. Idi, Gordana, gore. Sutra polazim na Medvedgrad. Ti e ostati ovdje da bude na pomo prinevoj majci. -Velianstvo me ne eli sa sobom? -Ne boj se, ovdje te nee smetati Alfonso. Dakle, sad idi gore i ako je od potrebe, ostani uz prinevu majku, Ako bi joj bilo vrlo zlo, javi mi. Koji je od lijenika kod nje? -Mislim Pietro i Gabrijele Skuttari. -Oni su vrlo spretni. premca. Dakle, idi! Napuljcima nema
Sagnula je glavu, smjerno poljubila kraljiinu ruku, pozdravila kardinala i laganim koracima izila. Kraljica uzme u oko svojeg dvorskog metra koji eka naloge. -Enrico, recite Alfonsu: ako se ne okani Gordane morat e ostaviti moj dvor. Okrenula se od njega i Enrico osjeti da se mora povui jer mu kraljica danas nije sklona. Brat i sestra su ostali sami.
~ 458 ~
-Dakle, vidi Francesco, Gordana je izvan svake sumnje, Odmah sam to osjetila. Valja nam, dakle, traiti onoga tko je izveo ovu zamjenu. -Za dvoboj je znao samo jo Damir. -Svaka sumnja prema njemu bila bi nelogina. Damir je Hrvat, do kosti naivan u svojoj odanosti, a do sri ponosan na svoju hrabrost. On bi sigurno sam pokuao da se bije za princa. Prije bi umro nego bi poslao nekog drugog. Dakle, iza naih lea stoji netko tko vodi borbu protiv nas, a da ga mi ne zamjeujemo. Moda e Nardella nanjuiti naeg nevienog neprijatelja. -Sva borba, sve natezanje, sve uzbuenje pretvorilo se u nita- uzdahne Francesco. -Imam davno plan. Jo malo pa u te pozvati, brate moj, da to izvrimo nas dvoje, ekaj, Francesco! -Beatrice -i on joj obujmi struk- govori, razotkrij mi. -as jo nije tu, ali blizu je. Strpi se. -Pokoravam se, draga moja sestro, ali reci mi barem kako e se drati sutra, prekosutra prema svemu to se zbilo?
~ 459 ~
-Iza svojih aneva posve sam mirna, ekam i budno pazim neprijateljeve kretnje. Moja taktika ovisi o njemu, ekam potpuno spremna za svaku mogunost i kad me neprijatelj napadne, zaskoit u ga zamkom u koju se mora strovaliti da nikad vie ne podigne glavu. Pripravna sam za nove borbe.
~ 460 ~
LJUBAV SINA BDI

Kralj se zakljuao s kancelarom Varadijem u radnoj sobi. Skrstivi ruke na prsima, naslonio se o zid. Glavu nadigao, a gusta uta kosa pada mu po elu i zaokruuje obraze. Jaka prsa brzo se uzdiu i sputaju. Nalikuje na ranjenog lava. -Iza oluje to je sa mnom lamatala itav dan sad sam eto nalik na nasukani brod. -To je jo uvijek bolje nego da je brod udario o hrid i razbio se. Velianstvo, va je brod jurio ravno k hridi. Ako se, dakle, brod nasukao, ne ini nita, jer e se lako popraviti i rinuti na puinu. -I hoe- uspravi se kralj, uzdahne i poe prema stolu.- Ipak, tko mi je nasukao brod? Moj vlastiti sin. Eto, on pomae mojim neprijateljima. -Da je slutio zato velianstvo eli da bude jo uvijek mrtav, ne bi tako uradio. Trebali ste ga uputiti. -Bilo bi svejedno, on bi i onda po dvoritu vikao za svojom majkom. Vidjeli ste ga! im je
~ 461 ~
ugledao nju, zaboravio je dunost prema meni. -Ne elim da jo jednom velianstvu spomenem zato smo ovako zaskoeni. Ni uzviena gospoa ne bi ostala ovdje na vau smetnju. Kad je vidjela da se sprema na put, ispitala je slugu i doznala da se putuje u zoru. Prevara ju je tako slomila da je pala u nesvijest. -Otkuda se najednom pojavila na dvoru? Otkuda? Zar je bila na Griu? -Svakako, kad je odmah doznala za prinevu smrt. Ne vjerujem da bi se pribliila da princa nije smatrala mrtvim. -Recite: kako je s otoka Ischije dospjela ovamo? -Velianstvo, zar nije bila u Napulju? zaudi se Varadi kao da mu nita nije poznato. Napuljski kralj drao ju je zatoenu na otoku u neosvojivom dvoru. Veli da je gladovala. -Velianstvo je slalo dostatnu svotu napuljskom kralju za njeno uzdravanje.
~ 462 ~
-Napuljsko velianstvo ne boluje od novane oskudice. Od prodrljivosti, i nita drugo. Sutra u o tom razmisliti i poslati kralju glasnika. Ni rijei vie o tom. Da nije bilo te ene, sutra bismo putovali i Katilina bi bila u mojoj ruci. -Prema tome, ne putujemo? -Dakako da ne putujemo. -Zar ne biste mogli ba zbog prisutnosti prineve majke kraljicu nagovoriti da ipak poe u vau zamku u Viegrad? -Odbila je. Hoe da ostane ovdje da bude blie Napulju. Moja je zamka potpuno razruena! -Ako je za Viegrad, ono nije za Medvedgrad. -Da je tamo zatoim? Namjeravali ste ostati na Griu jo etiri mjeseca. Zar ne bi bilo zgodno da je zatoite na Medvedgradu ili moda u Krapini? Tamonji je dvor u lijepom stanju, dobro je ureen, a u ovoj zemlji kraljica nema saveznika. Svi su Hrvati na prinevoj strani. -Ovo vam valja! Svakako e biti bolja Krapina, jer medvedgradski dvor pun je mojih gostiju.
~ 463 ~
-Dakle, Krapina? -Priznajem, Varadi, dananji gromovi ostavili su va mozak netaknut. Da, to je dobro, tako u uraditi. A to emo s onom nesretnicom gore? -Ako ostane na ivotu, predloio bih da je velianstvo otpremi kojem od svojih prijatelja izvan Gria. - Dobro, priekajmo sutranji dan pa u onda odluiti. A sada bismo morali objaviti plemiima i dvoranima kako je uro dospio pod Alfonsov ma i sve to je bilo s princem. -Isto bi to trebalo javiti i Grianima. -Gdje je vojvoda Iloki? -Mislim: u lovu za Alfonsom. Moda se ve vratio. -Pogledajte. Ako je tu, neka odmah doe k meni. Otkljuavi vrata poe Varadi u dvorite. Naao je guste skupine to raspravljaju o velikom udu Ivanova uskrsnua. Kraljevi dvorski metri upravo su razgovarali s vojvodom.
~ 464 ~
Varadi ga pozove k sebi, uzme ga pod ruku, povede pod trijem i prinese usta k Lovrinom uhu: -Dakle, to je? -Odjurio sam u Remete. Stigao sam tek prije nekoliko asaka. Je li kralj pitao za mene? -Da, upravo vas oekuje. Rekoh da ste poli traiti Alfonsa. -Vrlo dobro. A to je s prinevom majkom? -Kralj je dopustio da je princ zadri do sutra. -Svojim je dolaskom zapravo spasila Beatricu. -Predloio sam kralju da Katilinu zatvori u krapinski dvorac. Brzo, kralj eka. Nali su ga sjedei kod stola strahovito namrtena. -Jeste li nali Alfonsa?- zapita vojvodu. -Nisam, velianstvo, ali nai u ga. Neto mi kljuje u dui. Kako nije osjetio da se s njim ne bije princ? Oito su morali izmijeniti nekoliko rijei. A kad ga je probo, kako nije pogledao probodenog je li samo ranjen, zato nije nita javio na Medvedgrad? Sve dokazuje da to obraunavanje nije bilo poteno, nego
~ 465 ~
prosto razbojstvo. -Tog lupea morate po svaku cijenu pronai i dovesti. Ali graanima i gostima potrebno je smjesta objasniti ovaj dogaaj. Dakle, ujte: treba da svima kaete ovako: princ i Alfonso urekli su dvoboj. Alfonso je svima priao gdje se dvoboj ima odrati i kada. Za to je doznao jedan vjerni dvoranin naega princa koji se pobojao za Ivanov ivot, ukrao je njegove haljine, ljem i ma i pozvao Alfonsa, predstavljajui se za princa, da se pobiju o podne umjesto naveer. On je doekao Alfonsa, pobio se s njim i pao u dvoboju. Kad su naili lovci i ugledali truplo u prinevu bojnom ruhu, zaprepastili su se, zbunili tako da uope nisu skidali vizir i provjeravali, ve stali vikati da je princ mrtav. Jedan je od njih odjurio na dvor i javio da je princ mrtav. Vizir se nitko nije usudio skinuti dok ne doe dvorski metar. Svi su ekali a vijest o njegovoj smrti prenosila se dalje. Princ je, meutim, do kasne veeri -to dobro upamtitevojvodo, princ je do kasne veeri ekao Alfonsa u umi, a kad ga nije doekao, vratio se na Gri. Putem je sreo oklopnika koji mu ree ta se dogodilo. Ivanu se prohtjelo promatrati tko za njim tuguje i uzeo je
~ 466 ~
oklopniko ruho. Ovako emo najbolje pred svakim, a osobito pred kraljicom, izbrisati sumnju da sam ja imao kakvih namjera. A zatim ete kazati: kad se princ otkrio tek onda smo mrtvom skinuli vizir i razabrali to je uinio vjerni prinev dvoranin. Nakon toga morate proglasiti moju zapovijed da e svakoga tko bi izazvao ili pokuao da se bije zadesiti smrt na kazna. Jo morate dodati da je jadni dvoranin platio ljubav prema gospodaru, a nije trebao to inti jer svi znaju prinevu vjetinu na mau, pa bi on Alfonsa svladao kao to je to uinio i na bojnim igrama. Je li tako dobro? -Vrlo dobro, vae velianstvo. Pouzdajte se u mene, ja u to prikazati kako vi elite. -Mislim da e ovakav prikaz razoriti svake daljnje kombinacije. -Time smo, dakle, sprijeili govorkanje. Kraljici u sam ovako razjasniti stvar. -Imam veliku molbu na kralja -ree Lovro. Molim, dopustite mi da se sutra pobijem s Alfonsom, urekli smo. - elite da vas dadem smaknuti?
~ 467 ~
-Velianstvo! Ja... -Svreno. Zabranjujem! Idite! Vojvoda se uputi u dvorite da izvri prvi dio kraljeve zapovijedi. A Varadi je ostao s vladarem. Dugo nije rekao nita, samo je hodao po sobi. Kancelar ga nije smetao. Napokon Malija progovori: -ujte, Varadi! Kad sam kraljici spoitnuo da je napuljski kralj skrivio dolazak prineve majke to sam uinio samo zato da iljak koji je ona htjela uperiti u mene okrenem prema njoj. Ali sada zaista sumnjam u toga lupea. -Moda mu ne inite krivo. -On mi je to skuhao. Ako tu enu nije poslao sam, svakako je u tome sudjelovao. -Ako je ona pobjegla, Ferrante joj je omoguio bijeg lukavo i podmuklo da nakodi Ivanovu ugledu. -Saznat emo kako je uzviena gospoa prela granicu ako ozdravi... -Ako ozdravi? Opetujui Varadijeve rijei, zamislio se i namrtio. Onda doda posve hladno:
~ 468 ~
-I za nju i za sina bilo bi bolje da umre. Neugodno dirnut, Varadi ne ree nita, dok kralj nakon male stanke nastavi: -Od asa kad sam uhvatio pisma koja mojeg sina oznauju Kartagom, neprestano se pitam: zato je ba sada Beatrice razvila toliku snagu da sprijei Ivanu pravo na prijestolje? Danas, ponavljam to pitanje. to vi velite, Varadi? -Moda i u tome Napulj ima svojih osnova. -Prodrljivost napuljskog kralja. Krivo mu je to Ivan nasljeuje sav moj imetak pa se boji da e Beatrici ostati manje. Da, to moe biti jedini odgovor. Jedini, a sad poite i vi na poinak, Varadi. -Velianstvo, prije toga dopustite da vas podsjetim na vrlo vanu okolnost. Knez Bernardin Frankopan ve je s malim ferarskim vojvodom Hippolitom stupio na tlo vaeg kraljevstva. Poslali ste mu u susret Bakaa i Filipca. -Pa to onda? -Za koji dan oni e prispjeti i dovesti djeaka koji bi po odredbi vaeg velianstva imao da zasjedne na stolicu ugarskog primaa. Hoe li
~ 469 ~
velianstvo sada odustati da dijete postavi na to uzvieno mjesto? -Kad sam popustio Beatriceinoj molbi da njezinog neaka postavim na to mjesto, makar je dijete, uinio sam da Beatrici dokaem da u opskrbiti sve njene roake. Meutim, otkad sam dobio u ruke ona pisma i nakon ovoga to smo danas doivjeli, velim: ne! Malog ferrarskog vojvodu u k Beatrici u Krapinu da je zabavlja u njezinom zatoenju. -To je mudra odluka. -Sutra uranite. Varadi! Kralj poe u spavau sobu sam. Radulo ga je doekao i stao svlaiti. -Velianstvo, gore je vrlo zlo... -Gdje gore? otresito e kralj. to bunca? -Prineva majka lei u vruici, bez svijesti... -Nisam te nita pitao. Slomljen i umoran legne kralj na poinak, Ali osjeti da nee usnuti. Budnim oima zuri u strop. *****
~ 470 ~
U prvom katu bdi princ uz postelju svoje majke. Lice joj gori, plave oi se otvaraju, krue okolo, a usne neprestano dozivi ju sina. On se sagiblje k njoj, odazivlje, ali ona ne uje i ne prepoznaje nikoga. Sa strepnjom gleda Ivan lijenika i pita opetovano: -to je to, za ime Boje? Zato me ne prepoznaje? -Vruica je to... -Molim vas, ne maknite se odavde, bogato u vas nagraditi. -Ostat u ako me vaa visost poslua i poe u drugu sobu da se odmori. -Da, treba da ide -oglasi se Damir. -Ja bdjeti uz nju. -Ne mogu je ostaviti. -Zar se ne pouzdaje u mene, Ivane? -Bolje mi je kad sam ovdje. Mirniji sam. Ne bih mogao poinuti. Kako da mi tijelo poiva kad mi dua strepi! Vrata su se polagano otvorila i enska suknja zauti. Obazreli su se i spazili Gordanu. Prila je tiho k postelji, Ivan je zaueno gleda.
~ 471 ~
-Kraljica me alje da vam budem od pomoiree Gordana dana znaajno gledajui princa. -Poimo malo u pokrajnu sobu predloi Damir - Ostavit emo vrata otvorena. -Nerado Ivan poslua prijedlog. U drugoj sobi nali su se svi troje. -to znai kraljiino zanimanje za tvoju majku? -zapita tiho Damir gledajui Gordanu. -Ne bih vam mogla razjasniti. Pozvala me k sebi i naloila mi ono to sam vam prije priopila. Ipak, ja sam se ve prije ponudila Damiru. Dopustit ete, prine, da ostanem ovu no uz vau majku? -Ne, Gordana. Probdjeli ste prolu no i namuili ste se. Ne mogu to dopustiti. -Ako vas molim? -Ni onda. elim da legnete. Vrlo ste blijedi, Gordana. -Pravo veli Ivan -ree Damir. Treba da legnete. Mi emo obojica bdjeti uz nju. Kad se odmorite, znam da e princu biti vrlo drago ako doete. -Zar me kanite otjerati ako malo ostanem? -Nipoto, Gordana!
~ 472 ~
Na otvorena vrata spavae sobe dopru do njih teki uzdasi iz bolesnikih usta. -Kralju, sina hou da vidim... moje mrtvo dijete... -Majko moja, kad bi barem znala da sam iv... Kad bi to osjetila da se barem naas osvijesti, da me prepozna, bilo bi joj lake. Gordana naglo ustane i poe u drugu sobu. Povukla je lijenika za ruku i apne mu: -to velite? Meni moete rei istinu! -Kad bih je ja znao! -Barem priblino, molim vas! -Vrlo je slaba, zabrinjava. neobino slaba, to me
-Lijeit ete je po svojoj najdubljoj savjesti, gospodine? Neto zauen lijenikov pogled zaustavi se u Gordaninim oima. -to hoete time rei? -Moete li ovu gospou lijeiti kao da je kraljica? Smijete li je lijeiti svim sredstvima vae znanosti? -Svim sredstvima? I opet udno zvui...
~ 473 ~
-Dakle, recite: imate li kakav nalog od koga? - Ja? Ne razumijem vas. Nisam se ni maknuo od nje. - Molim vas, nisam vas nita pitala, nita. Ali zaduit ete princa, prestolonasljednika, ako je spasite a ja znam da e kralju biti vrlo milo ako ona ozdravi. -Sutra u zoru moi u vam rei neto jasnije o njenom stanju. Sada bi bilo preuranjeno. Vratila se opet k princu i Damiru i sjela kraj njih utei. -Gordana -prozbori Ivan uzevi njenu ruku znali ste da je moja majka na Griu? -Da je na Griu? Ne. O tom nita nisam znala -odgovori ne pogledavi ni Damira ni princa. Napokon imate svoju majku za kojom ste toliko eznuli. -I nitko mi je vie nee oduzeti! Nitko! Na to sam se zakleo. -Idite, Gordana, i legnite -zamoli Damir. -Pa dobro, kad me toliko tjerate, idem da vidim svoju bolesnicu.
~ 474 ~
-Malu Beci- doda Damir. -Da, vijest o prinevoj smrti teko je shrvala njeno djevojako srce, ali sad je ve bolje. Jadno siroe koliko je pretrpjelo. -Poite na poinak- zamoli Damir. -Ako me trebate, smjesta me zovnite. I onda se malo zadrala na vratima spavae sobe. -Zato ona prijatelju. govori o Beci? -apne Ivan
-I meni je priala koliko ju je potresla vijest o tvojoj smrti. Bit e da te djevoje ljubi. -Ne dao Bog. U mojem srcu ima mjesta samo za moju majku, Gordanu i tebe! Opet su se uli uzdasi iz druge sobe. Ivan pohiti k postelji na kojoj je lealo slabano tijelo, sitno plemenito lice zarumenilo se vatrom od koje je strepilo njegovo srce. Gordana uhvati Damirovu ledenu ruku i pogleda mu vrsto u oi: -Ako bi moda kraljica pozvala k sebi lijenika, odmah me obavijestite. Odmah, i utite pred njim.
~ 475 ~
-Vi se neto bojite? -Rekoh: pazite!- i odjuri hodnikom. Mladi ue u spavau sobu gdje je bolesnica uzdisala. -Dajte mi sina... kralju... okrutni ste... -Razumije li to, Damire? Kralj joj je uskratio da me vidi. I no je padala sve dublje. Princ sjedi uz bolesniku postelju i pria Damiru. - Otkinuli su me s njenih grudi. Bilo je tako davno tome, a ipak njen dragi lik ostao je duboko utisnut u mojoj dui. Odmah sam je prepoznao. uo sam njen glas kad je molila: "Odvedite me da vidim sina". Slutnja se zaas pretvorila u vjerovanje. Kleknuo sam, zavirio u drago lice i znao: to je ona! Draga, jedina majka! Boe, nemoj mi je uzeti! No je pala u dubok san, a ljubav sina bdi. ***** Ulice grada utonue u gustoj tmini. Hitno koraanje i zveanje oruja odjekne cestom. Poluglasno pitanje padne iz tame: -Jeste li vi, Alfonso?
~ 476 ~
-Da ja sam, gospodine Enrico. -ekam vas ovdje ve dugo. -Onaj prokleti vratar na Kamenitim vratima morao me svega ogledati dok me pustio unii u grad. -Neka vai pratioci pou u dvor, a mi emo se porazgovoriti ovdje. -Zar moda nije mrtav? -Recite, Alfonso, to se zbilo tamo u umi? Netko je bio u blizini? -Nije. emu dakle to ispitivanje? Ta valjda niste sada okrenuli. -Za ime Boje, priekajte dok doreem? Koga ste nali tamo na ureenom mjestu sastanka? -Princa! -Samo njega? -Da, samo njega. -to ste s njim govorili? -Govorio sam gotovo samo maem. -Nita mu niste rekli?
~ 477 ~
-Kad sam doao, ve je tamo stajao. Zvao sam ga jednostavno da skine vizir, jer ja nisam imao vizira -A on? -Nije me udostojao nijednom rijeju. - A to vam nije bilo udno? -Vie kukavno. Rekao sam princu da je oito doao samo zato da ne vide drugi kako se boji za svoje lijepo lice pa ga zatitio vizirom. -A on? -Do avola, to me to ispitujete? -to je rekao, Alfonso? -Zauzeo je bojni stav i nije rekao ni rijei. -I niste ga nastojali prisiliti da govori? -Do vraga, pa nisam ga zvao onamo na domjenak, nego da mu to prije zarinem ma u prsi. I navalio sam. On je odbijao, vrlo mlitavo kao da ga je ostavila vjetina koju je pokazivao na bojnim igrama. -To vjerujem! -Pa recite ispitivanje? mi ve jednom emu ovo
~ 478 ~
-Tie, i tmina bi mogla imati ui, ostanimo u aputanju. avle kako je dugo trajala bitka? -Ni spomena o njoj. Probo sam ga u dva-tri udarca, makar bi dostajalo da sam se dotakao njegova tijela samo vrkom - I niste mu skidali vizir? -emu? Znao sam da mu nema spasa. Pourio sam k vama na Medvedgrad da vam to javim, a onda sam se urio dalje na Kaptol biskupu da ne stupim pred kralja prije nego ga mine prvo uzbuenje. -Alfonso, moda i nije bilo okraja? Niste li ga zaskoili, najurili i proboli bez borbe? -ujte, grofe, ne odgovaram vie nijedne rijei. Sumnjiite me kao da niste naruili taj dvoboj i izbrojili za nj cekine. -Sad u vam razjasniti zato vas sve to pitam. Pod prinevom odorom i vizirom bio je netko drugi! Mukli glas zapanjenja prodre iz Alfonsovih grudi. Ruka mu zgrabi Enricov lakat, a on ape jo tie: -Da, tako je Alfonso. Tek kasno uveer otkrilo se u kraljevoj palai da je princ iv i zdrav, a jedan dvoranin mjesto njega lei mrtav.
~ 479 ~
Nekoliko trenutaka je tiho, onda Alfonso promrsi teku kletvu i sagne se Enricu: -Kakva kukavica, platio je nekome da ide za njega u smrt. Sad mi je jasno zato mi je Damir donio poruku da doem na obraun u podne. Ovo su uinili da mogu podmetnuti plaenika! -Mogli bi to uiniti i naveer. -Ali onda biste bili vi sa mnom, Enrico, kao to smo se dogovorili. Vi biste otkrili zamjenika, a to su htjeli izbjei. -A niste ga mogli prepoznati po stasu? -Njegov stas potpuno je odgovarao prinevu. Pa tko bi uope i sanjao da je netko drugi pod njegovom odorom grbom, plastom i ljemom na mjestu na kojem smo urekli dvoboj? A kad ovjek ne sluti, i ne istrauje sitnice. Ovu e mi lukavtinu princ skupo platiti. -Na alost, sumnje. moram ga obraniti od vae
-Obraniti? to vi, dakle, mislite? -Da nije princ mjesto sebe poslao zamjenika, nego trea osoba u dogovoru s Damirom. -Trea osoba? To je neuveno.
~ 480 ~
-Zar za dvoboj ne bi mogla doznati Isabella? -Isabella? Od koga? -Lako je mogla nasluivati, prislukivati. Isabella ima mnogo uzroka da princa potedi vaeg maa. Objema rukama zahvati Alfonso Enricova ramena i gotovo ga potrese. -to vam je, zaboga, Alfonso? -Vi ste ludi. Isabella nije kriva. Ja znam tko je poslao zamjenika. - Tko? -Gordana! -to vam pada na um? ape Enrico.Gordani nije do princa. Ona nije ni proplakala za njim, a Isabella je isplakala itavu rijeku suza. -Vaa je ljubav, Enrico, potopila itav va razum. ujte: Isabella je morala plakati, jer je princa drala mrtvim, a Goirdana nije trebala da plae jer je znala da sam probo drugog. -Vaa strast, Alfonso, potopila je va mozak. ujte: Gordana uva milost svoje kraljice, a drugo, svi znamo da je namigua i nikoga nije ljubila niti ljubi.
~ 481 ~
-Juer bih vam to vjerovao, Enrico, no nakon prole noi u samostanu velim i prisiem: Gordana ljubi princa. Za to imam dokaze. -Kakve? I on pone tiho i uzbueno aptati u Enricovo uho: -Gordana je razbila moju bojnu igru s princem, ona je prelomila ma, sauvala otricu, stavila je u tok, nosila oko pojasa u lov i tamo se otricom branila protiv mojeg zagrljaja. -Nije znala tajnu te otrice. -Ona zna sve. -Zna? Otkud bi to mogla saznati? -Svakako, gospodin Bog nije poslao anela da joj navijesti to smo nas dvojica ugovorili, dakle mogla je doznati samo prislonivi uho negdje u naoj blizini kad smo se mi dogovarali. -Moda se ipak varate! -Kako bih se varao kad mi je prole noi govorila o tajni otrice mojeg maa? -Onda sam otkrio uhodu kojeg traim! Jest. Osjetio sam da se tu krije neka trea osoba.
~ 482 ~
Spomenuo sam to i kardinalu Francescu. Gordana, dakle, uhodari protiv nas za princa. Inae nas ne bi prislukivala i sve to uinila. -I ona ljubi princa. -U tome se varate. Gordana rauna i nita drugo. Rauna ne bi li svoju lijepu glavu uresila dijademom princeze, a moda ak i kraljevskom krunom. To svakako ide meni u prilog. -Vi biste tome za volju kraljici zatajili koga ima uza se? -A vi biste Gordanu optuili? -To je jedini put koji Gordanu vodi u moj naruaj. -Kraljica bi vas protjerala da joj dolazite optuivati Gordanu. Malo prije sam joj spomenuo da je Gordana znala za dvoboj, a im je djevojka dola pred kraljicu, sve se svrilo njoj u prilog. -Kad ja stupim pred kraljicu, svrit e se meni u prilog. -Slabe su vam nade. Malo prije rekla mi je kraljica neka vam kaem ako Gordanu ne ostavite na miru, morat ete ostaviti dvor. No,
~ 483 ~
imate li jo sada odvanosti optuiti je pred kraljicom? -A vi ete dopustiti da i dalje radi protiv kraljice za princa? -To ba neu. Zato sam upravo radostan to sam se s vama razumio. Otkrili smo neprijatelja koji nam iza lea nevidljivo potkapa svaki na pokuaj. Sad je na nama, Alfonso, da joj budemo uvijek za petama, da naemo samo jedan dokaz, nedvoumni; jaki dokaz, i kraljiina sklonost prevrnut e se u neprijateljstvo i mrnju. Onda je s njom svreno. -Recite mi, Enrico, ime je Gordana stekla toliku kraljiinu naklonost? -Kad bih znao uzrok, lako bi bilo otkriti posljedice i omraziti Beatrici njenu tienicu. -Nije li moda Beatrice skrbnika, esmikog? ljubila njenog
-Alfonso, kakve su to misli. Beatrice je dobila nadimak "mramorne kraljice" zbog toga to je njeno srce od mramora. Nije ona ljubila nikoga, moda ak ni onog paa Ramira na dvoru svojeg oca to su ga nali probodena u njenoj djevojakoj lonici.
~ 484 ~
-uo sam o tome govoriti u Napulju i neki rekoe da je pa ipak ranjen i ostao na ivotu. -Nikad ga ne bi pogledala, ak ga ne bi htjela ni poznati. -A uo sam govoriti o kralju Vladislavu ekom... -Prie, kralj Matija sklapao je s njime mir. A Beatrice je namamila mladog ekog kralja da pristane na Matijine uvjete i tako jo vie podjarmi svoga mua svojoj volji. Raun je bio odlian. Uvjeren sam da Beatrice ne poklanja svoju sklonost ni Gonrdani bez rauna. -Ne razumijem to. -Naprosto, Beatrice Ima s njom svojih namjera. Kakvih, to dakako ne bi mogao pronai ni sam avo. -Rekli su mi da je Gordanu uzela na dvor jo u njenoj dobi? -Da, istina je. Ali ja sam na kraljiinu dvoru ve pet godina i, vjerujte, Beatriceina sklonost prema Gordani razvila se tek posljednje dvije godine s tolikom briljivou da je upravo udo. Dala je da ju poduavaju prvi uenjaci kao princezu. Ne prorokujem nita, samo
~ 485 ~
znam da Beatrice ne trepne okom, a da pri tome nema osnova i tajnih rauna. -Prema tome, imam protiv sebe kraljicu i dva suparnika: Princa Ivana, a od sino i vojvodu Ilokog. -Bit e tih suparnika jo vie, ali sad je potrebno da vam priopim i drugu kraljiinu elju: treba da sutra poete kralju i molite za oprotenje. -to se nisam pobio s njegovim sinom?ironiki e Alfonso. -to veli Beatrice o tom svretku dvoboja? -to sad veli ne znam, ali za princem je plakala i grlila se s kraljem kao da su se juer uzeli. -Aragonci su umjetnici! Meutim, prije nego poem kralju, moram se pobiti s vojvodom Ilokim. On me sam izazvao. -Nee biti nita od toga. Kralj je udario smrtnu kaznu na svakoga tko bi se pobio ili izazivao. -Hoe, dakle, da zatiti kraljevskom vlau? princa svojom
-Da i po trei put ne zasijee mimo njega! Sad poite sa mnom u dvor, kasno je.
~ 486 ~
Oko njih potpuna tiina. Odjednom Enrico uzme Alfonsovu ruku: -Uistinu nema nikakvog sredstva da razorimo prokletu Kartagu? -Sredstva ima dosta, ali odvanosti premalo. Svi ste vi kukavice. -Priznajem. Ovdje nema nitko odvanosti da uradi ono to bi uinili u Napulju, ali kad bi se to moglo izvesti nekako nevidljivo, emu nitko ne bi uao u trag, a da princ Ivan ipak nestane sa svijeta. -Zato se ne bi moglo? -Kako? -Ima praak koji se moe sipati u vodu, jelo ili se moe posipati na list knjige koju protivnik rado ita, ili na bilo kakvu stvar koju on uzima u ruke. Taj praak ne ubija, nego podgriza ivot, toi ga kao crv jabuku iz dana u dan i za vie sedmica vodi ga ravnim putem polagano i sigurno u grob. -Zato mi to niste ve rekli? -Kako bih vam govorio o tome kad ste se tako urili?
~ 487 ~
-A ovo putovanje iz dana u dan potpuno je prirodno? -Potpuno! A to je najvanije, razblauje duu uitkom kako upravlja sudbinom svojeg protivnika protiv ljudske i Boje volje. -A protivnik se ne moe nigdje i nikako obraniti da se gdjegod ne susretne s tim prakom. -Vidite, to je divno jer je prirodna smrt, kojoj ne moe utei, ali za to je potrebna aneoska strpljivost i ekanje dugo ekanje. -Makar trajalo mjesec! Iza njihovih lea zalaje pseto. Trgli su se i poli hitno dalje. -Sad poimo u dvor -apne Enrico- tamo neemo govoriti ni rijei o tome. No je polegla na griki kraljevski dvor. Tiina kao da plazi prislukujui kraljevskim odajama u kojima svatko snuje svoje snove za navalu.
~ 488 ~
IZA BOJNIH UTVRDA

Pri jutarnjem zalogaju u kraljevskoj dvorani svatko je nosio na licu tragove uzbuenja prole noi. Razgovor je zapinjao. Samo katkad bi kralj neto primijetio Beatrici vrlo udvorno, utivo i ljubazno. A ona bi uzvraala istim raspoloenjem. Ipak se u njihovu saobraanju razabiralo da se oboje ogradilo jakom utvrdom i svatko od njih mirno eka navalu zamku drugoga. I kralj i kraljica nisu u svome razgovoru ni jednom rijei dotakli dogaaje. Nijedno se nije pribliilo drugome, samo se onako preko utvrda razgovaraju o najobinijim stvarima uvajui se da onaj drugi ne bi zapazio to misli i to sprema. Princ se nije pokazao. Njegovo je mjesto u blagovaonici prazno. Gordana je dola s ljepunom Beci ije se lice nadahnuto rumenilom i oi osvjeile blistavom radosti. Ali nitko se nije obazreo na mladu djevojku u ijem je srcu nevidljivo plamtjela ljubav prema onome oko kojega se sva dvorska
~ 489 ~
eljad, poev od kralja, natezala u divljoj borbi. Alfonso se nije pojavio u blagovaonici, dok je itava kraljiina rodbina sjedila oko stola s jedva zamjetljivim znakom mrzovolje. Kraljevi dvorani pokazivali su i odve vidno radost jueranjeg udarca kraljiinoj stranci. Kad je zavren zajutrak, kralj i kraljica ustadoe. Matija oslovi Lovru: -Vojvodo Iloki, poite sada na Medvedgrad i izvrite to sam rekao. -Sluam, vae velianstvo- pokloni se on kraljevskom paru i zaustavi na Gordani pogled pun njenosti i upozorenja da eli s njom govoriti. Vani je priekao dok dvorani izau. S njima je izala i Gordana. Poao je ravno k njoj. -Jeste li se odmorili, Gordana? -Potpuno. -Alfonso je u dvoru. ujem da e poi kralju. Znam da e biti govora o dogaaju u samostanu, no ja u se pouriti s Medvedgrada.
~ 490 ~
-Alfonso ne moe optuiti, a da ne optui sam sebe. -On je lupe, a lupeima je lako uiniti sve jer im je na izbom svako zlo i svaka podlost. -Vidjet emo kako je smislio svoju obranu. -Rekao to mu drago, ja sam uz vas, Gordana. -Znam to, vojvodo i pogleda ga zahvalno i toplo. -A kako je prinevoj majci? -Jo uvijek isto. Samo manje bunca, princ je uz nju postojano. -Ne znam to bi bilo bolje: da se to dogodilo ili da se nije dogodilo. -Pokazat e budui dani, ali ne smijemo ekati skrtenih ruku. -I to je istina. Ja ih uistinu neu skrstiti. -Ni ja, do vienja, vojvodo! Dok je pola hodnikom, gledao je za njom i onda krene u dvorite da uzjae konja. U blagovaonici je kraljica razgovarala milanskim poslanikom. Njen brat s
~ 491 ~
Francesco stoji postrance i eka Beatricu. Pri tom promatra kralja koji neto tiho nalae Orbanu. -A sad na posao ree kralj glasno i poe prema svojoj eni ekajui da ona izree koju elju s obzirom na jueranje dogaaje. Ona ne ree nita. Oprezno je ekala da kralj pone prvi. -Uzalud je ekala. -Do objeda u biti vrlo zaposlen, Beatrice. Dakle, dovienja! I brzo poe iz dvorane. Ona dobaci bratu razoaran pogled. Pola je u njegovoj pratnji iz blagovaonice i priapnula mu: -Nijednom rijei nije spomenuo jueranje dogaaje, ak nije ni pitao to u raditi do ruka. To jo nikada nije uinio. -Njegova je utnja neprilinija od svakog njegova urlika. -Nita zato- odvrati Beatrice.- S moje strane nee pasti nijedna rije koja bi mogla izazvati buku. Ja ekam. A u kraljevoj odaji ekao je Varadi. Njegovo prostoduno lice ne moe da prikrije uzbuenje koje ga tjera da velikim i hitrim
~ 492 ~
koracima ee od prozora do vrata i natrag. Sive mu oi titraju od neke odvie vidljive radosti. Kraj vrata se zaustavi, slua, pa opet ode k prozoru i uri se k vratima. Napokon se vrata otvore. Izmeu zastora se pojavi kralj uzdignute glave i znaajnog izraaja lica i priblii se Varadiju. I ne odgovorivi na njegov pozdrav, apne: -Protivnik miruje i uti! -Dakle, sprema se na odlunu borbu. -A mi smo uzeli istu taktiku. Da vidimo od koga e pasti prvi metak. -Svakako od nas, velianstvo. -Kad bih vama prepustio vodstvo, naravno, vi ne biste mogli mirovati, a naroito utjeti. No, kralj Matija izvojevao je najbolje svoje diplomatske bitke utnjom i mirovanjem. -Poe k stolu i sjedne. -Rekao sam kraljici: "A sad na Zapravo nemam jo pravog posla. posao!"
-U tom bih vaem velianstvu mogao pomoi ja. -Kako?

~ 493 ~
-Da vam naem posao. On malo zamiri pa isprui vrat prema kancelaru: -Vidi, vidi, neto vam igra u oima! Izgledate kao maka kad uhvati mia. -Prepustit u vaem velianstvu da se njime pogosti. Kralj se udobno isprui u naslonja. -Dakle, kanite me uposliti gozbom mieva. Naprijed! -Velianstvo je juer odredilo da se svi glasnici pohvataju kako ne bi nitko nita mogao javiti u Italiju o prinevoj tobonjoj smrti. Kralj stade mirkati oima: -Ovaj uvod obeaje posla. -Uhvatili smo, velianstvo, dva glasnika. -Otkuda? -Prvi je poslan s Gria u Milano. -Tko ga je poslao? -Sam poslanik grof Marcello. -To nije ni udo. Ali nije ni lijepo to nije pitao moje miljenje.
~ 494 ~
-Vae miljenje ne bi pristajalo uz njegov izvjetaj. -Govorite jasnije, zagonetke vam ne pristaju. -Uhvatio sam izvjetaj milanskog poslanika i prui kralju zapeaeno pismo. -Proitali ste bez mene? -Velianstvo je jo spavalo, a sa ovakvim se stvarima ne moe ekati. Matija se zadubi u pismo. Nisko mu se elo stalo borati, usne rastezati. Kad je doitao, upre pogled u Varadija. -Kakva je to pria? -Luda, nevjerojatna Gledajui u pismo kralj mrmlja. -... Moj sin se bacio kraljici pred noge i zakleo da e se ubiti ako ne sklone mene pristati na enidbu s Isabellom. Ona je ta ena zbog koje se princ pobio s Alfonsom na dvoritu. Vidi to se zbiva iza mojih lea! Zar da je uistinu Isabella ona zbog koje se pobio princ? Nju da Ivan ljubi? A kad sam ga ba za nju pitao, tako mi je iskreno pogledao u oi i rekao: "Ne". A zato bi mi zatajivao
~ 495 ~
Isabellu? Ali, recimo, da je tako. Tko bi sve to rekao Marcellu? -To uistinu ne bih znao primijeti Varadi stiui usne da sam sebi zabrani izlanuti svoje sumnje. -Kako vas se dojmilo ovo pismo, Varadi? -Bilo bi mi milije kad bi vae velianstvo ostalo sa svojim vlastitim utiskom. -Svakog ste dana sve lukaviji. Svaka vam ast, dakle, ostat u kod svojeg mnjenja. itavo pismo kojim Marcello javlja u Milano prinevu smrt samo je vrlo dobro napisana obrana kojom se milanskog vojvodu eli uvjeriti da nikome na svijetu ova smrt nije donijela toliko nesree koliko kraljici! Varadijeve oi opet stadoe titrati, odvie prozirnom radou. -To je vrlo plemenit in grofa Marcella nastavi kralj. On je dakle nastojao da izbrie svaku sumnju, ali pravi Milanac uradio bi ba obratno. Natovario bi na kraljicu to vie sumnja da tako zadovolji neprijateljske osjeaje milanskog vojvode protiv kralja Ferrante i njegove obitelji! Da, to je tako,
~ 496 ~
nedvojbeno, a, opet, grof je uinio obratno. Ovo biva zanimljivo i bez dvojbe prua dosta posla. Ponajprije emo doznati od Ivana je li uistinu kada kleao pred kraljicom prosei od nje Isabellu, a onda emo pozvati grofa Marcella da nam pria od koga je to uo. Vrlo je lijepo to on brani ast mojeg dvora, to mu se svakako mora ubiljeiti u raun, a ako ga ipak upitam od koga je to saznao, ne znai sumnjati. Imam li pravo? -Da, velianstvo. -Kako je s Ivanom? -Uzviena gospoa jo uvijek lei u tekoj besvjestici i bulazni. -Pa dobro, imamo vremena da Ivana ispitamo, nije tako vano. S princem se sada ne moe govoriti. -Uistinu bi bilo dobro da ga pustite dok se ne rijei sudbina njegove majke. -Prema tome, zaposlite. ipak niste uspjeli da me
-Kad nastavim, vae se velianstvo nee moi potuiti na mene. -Jo niste gotovi? -upita kralj.
~ 497 ~
-Tek kanim zapoeti. -Zapanjujete me i gotovo postajem dobre volje. -Ne znam kako e biti s raspoloenjem vaeg velianstva, ali znam kako je s mojim. -Zamalo ete prasnuti od radosti. Dakle, to je? -Velianstvo, kad smo postavili lovce na glasnike, uhvaen je napuljski glasnik. Varadi izvadi drugo pismo i zapeaeno preda kralju. -Ovo niste proitali? -Ne bih se drznuo raskinuti peat napuljskog kralja ali sam uvjeren da nosi vane vijesti, jer je glasnik bio brzotea, a pismo glasi na njezino velianstvo i glasnik ga nije htio predati Silom smo ga oduzeli. -Dakle, kralj ne bi smio otvoriti ovo pismo primijeti Matija a istodobno oprezno raskine omot. Kraljevo lice odjednom postane tamnocrveno i on udari po stolu: -To je odvie! To je luaki! Nevjerojatno drsko! Giovanni! Giovanni! baci Varadiju pismo.
~ 498 ~
Ovaj polepno zagnjuri u nj oi. Morao se suspregnuti da kralj ne opazi kako mu ruke dru, a kralj je poluglasno siktao: -Giovanni, napuljski princ Giovanni ima da naslijedi kraljevstvo kralja Matije. Napuljski kralj nije priseban! Trebalo bi ga politi ledenom vodom. Onda je poao po sobi, a iz usta mu suklja plamen gnjeva: -Dakle, Napulj je Rim, a moj sin Kartaga. I valja razoriti Kartagu da Napulj zauzme moje prijestolje. to se to oko mene dogaa? Zar mi je na oima narasla mrena da to nisam vidio? Ali kako bi ovjek zdrava razuma mogao nasluivati da se napuljskom kralju prohtjelo posaditi na moje prijestolje svojeg sina, na prijestolje oko kojeg stoje narodi i stalei, to biraju kralja po ustavu i zakonu? Tako mi potenja, Napulj je opsjednut ludilom! Iz glave napuljskog kralja iscurio je mozak. A za svog ortaka bira on moju vlastitu enu! -Velianstvo je juer reklo da se uzalud pita: zato se kraljica toliko bori protiv nasljedstva princa Ivana. -Eto strahovitog bezumnog, bjesomunog, grozovitog odgovora! Dakle, zato sam ja morao
~ 499 ~
posiniti Giovannia, zato ga drim na dvoru, njega i sve njih, da svi ti crvi uu u moje prijestolje i da ga zajedno rastoe. -I u tu svrhu svezali su se s domaim neprijateljima vaeg velianstva. Kad sam onda pred vama optuivao kraljicu, znao sam in, danas sazna saznajem i svrhu tog ina. Na ove se rijei kralj trgne i pristupi prijetei Varadiju: -Ne vjerujem, Varadi, da i tu svrhu niste znali ve tada. -Znati je isto toliko koliko i dokazati, ili barem vidjeti te dokaze. -Slutili ste, to vam itam na licu. -Istina je, slutio sam. -I nikad mi niste priopili tu slutnju. To je gotovo izdajstvo, moj kancelaru! Razumijete li? Jer da se nije desio jueranji dogaaj s princom ne bih danas imao u ruci ovo pismo i ne bih moda nikada saznao. Vi ste me zapravo izdali! -Ako odgovorim istinu, velianstvo e se jo vie razbjesnjeti.
~ 500 ~
-Ako ste mu, nita vas nee sprijeiti da snosite moj pravedni gnjev na vau krivnju. Hoete li, dakle? -Hou. Evo to je bilo. Kad sam nakon dolaska iz Milana vaem velianstvu priopio da kraljica raspravlja s vaim neprijateljima, bili ste teki, povrijeeni. Baka i Filipec navalili su na mene da mrzim kraljicu i tako sam odluio ekati dok vae velianstvo ne upita kraljicu zato se ona protivi vjeridbi s Biancom. Drugog dana nakon kraljiina dolaska ekao sam, potpuno uvjeren da ete mi poslije razgovora s kraljicom dati povoda kako bih svome kralju priopio sumnju. Bilo je protivno. Njezinom velianstvu polo je za rukom uvjeriti vas da su lijenici i proroanstvo astrologa prorekli zakonitog nasljednika, i... Kralj uini bijesnu kretnju to ga sada sjea njegove slabosti pa udari po stolu: - Ne izvlaite ono to je bilo. Niste se htjeli zamjeriti kraljici. -Naprotiv, vidio sam da je vae velianstvo potpuno u vlasti kraljice ...
~ 501 ~
-Zabranjujem vam o tome govoriti. Ja nisam ni u ijoj vlasti. Naprotiv, sve je u mojoj vlasti, sve, i moja volja i moje prosuivanje! Kralj je mjerio sobu estokim koracima i puhao. Kad je opet stao pred svojim kancelarom, kao da ga nije niim okrivio, zapone povjerljivo: Naredite Orbanu neka smjesta poalje jednog od naih pouzdanika u Krapinu da tamo priredi sve to je potrebno za doek kraljice. Vi ete ostati na Griu i dok se ja vratim, treba da skupite najodlinije plemie. Za osam dana polazite na put u Milano sa svadbenom pratnjom. Zastupat ete princa na vjenanju. Odredit u bogate darove za nevjestu. U roku est mjeseci spremit emo vjenanje u Budimu. -Izvrit u velianstva. najtonije prema elji vaeg
Onda se kralj ponovno proeta po sobi i usklikne: -Giovanni! To tene moj nasljednik, kralj Ugarske i Hrvatske! Nijedna budala ovoga svijeta nije mogla izmisliti grdniju porugu. I opet je dugo utio, hodajui gore-dolje.
~ 502 ~
-U Varadijevoj ruci utala je hartija. To skrene kraljevu pozornost. -ujte, Varadi, nijednom rijei kralj Ferrante ne spominje da je prineva majka pobjegla? -Ali spominje neto drugo to oito niste proitali. -Potamnio mi je vid itajui gdje upuuje svoju kerku da Giovannia podmetne mojem srcu i prijestolju. to jo pie? -Evo velianstvo: "Dok mi je jo pero u ruci, stie mi brzotea iz Rima i javlja da je papa Inocent VIII poslije veere iznenada pao i umro. Stoga ti aljem ovo pismo brzoteom. Ti zna koliko je ova smrt vana za nau obitelj i njene dinastike ciljeve..." -Inocent umro! Umro! ponovi kralj Matija. Zabrinutost mu se ispoljila na elu, u oima i glasu. Zjenice mu se smanjile. -ujte, Varadi, sve se bojim da u Inocenta jo oplakivati. -Zbog njegova nasljednika? -Nema dvojbe da e se Roderigo Borgia opet kandidirati za papinsku vlast. Prije est
~ 503 ~
godina pobijedio ga je Inocent. To je pojaalo njegovu strast za vlau. -Ali i smanjilo njegov ugled u itavom Rimu. Borgiu onda nisu htjeli birati zbog njegova razvratnog i nemoralnog ivota, a za ovih est godina iznenaivao je i najvee razvratnike Rima svojim nedostojnostima. -Ipak ga je kancelara. Inocent odabrao za svojeg
-Iz straha od njegovih podvala i spletki. -Moda e ga zbog istih razloga izabrati za papu, a onda? Napuljski kralj i Beatrice dobivaju monu potporu, a moji velikai protivnici saveznika. -A tome se i nadaju! -primijeti Varadi. -Nadaju? Nastavite, nastavite itati -pouri kralj napeto nazei to e slijediti. Kancelar proslijedi itati pismo napuljskog kralja Ferrantea: ''im stigne pismo neka se Francesco spremi na put u Rim!'' -Ah- ustukne Matija i stupi blie. "...Kardinal Roderigo ve est godina skuplja zlato da njime sagradi stepenice na papinsku
~ 504 ~
stolicu. Ovaj put moramo nategnuti sve snage da mu pomognemo. Beatrice, Borgie su bili odgojitelji, prijatelji i tienici nae obitelji. Jedva sam doekao taj sretan as da Roderigo Borgia bude papa. On e dii na noge i pakao i nebo da naeg Giovannia digne na prijestolje Ugarske i Hrvatske. Inocent VIII maknuo se u pravi as. Budi mu hvala! Neka, dakle, Francesco odmah putuje da u pripravama za izbor pape radi za naeg Roderiga. Tebi, draga Beatrice, ponosna moja keri, ve unaprijed estitam na vlasti koja te eka uz Giovannia! Zapravo, vladat e ti, mudri aleme nae dinastije, zavladat e uz pomo Borgia, a vladati po mojem savjetu. vrsto sam uvjeren da je Bog zapisao u batinu aragonskoj dinastiji kraljevstva kralja Matije. I tebe e Beatrice, zapasti ast da zastavu napuljskog kralja istakne na bedemima Ugarske i hrvatskih zemalja." Tog asa kralj udari velikom snagom po stolu. elo mu se skupilo, a kosa nakostrijeila. -Na mojem kraljevstvu. vjeaju oni napuljsku zastavu! A ja? Gdje sam ja? Preko mene su preli kao da me nema. Nestao sam. Kraljevstvo kralja Matije predalo se Napulju ne pitajui mene. Gdje sam? to sam?
~ 505 ~
Napuljsko debelo velianstvo zavilo je svoju pamet u salo i gazi preko mene kao da sam pokopan prije sto godina. O, gospode Boe! Poslao si mi Turina, i Friedricha Pruskog i Vladislava ekog, i opet Turina. Zato mi nisi poslao sve njih jo stotinu puta i potedio me da ne dovedem u svoje kraljevstvo kerku napuljskog kralja! Lamatajui rukama usklikne: -Moj trojanski konj bila je lijepa i mlada ena. to li sam to uinio? Zato sam je doveo? utei ekao je Varadi da kralja mine prva navala bijesa. Trao je gore-dolje po sobi kao lav kavezom. -Na mojem Budimu, na mojem Viegradu, na osvojenom Beu, svuda napuljska zastava. Lepra zrakom i sve pred njom pada niice. Varadi, zamislite: Gri, ovaj grad ovdje, ovi ljudi to vole zidine svojeg grada vie nego ptice svoje gnijezdo, vie nego sunce, jer su uvjereni da ne sjaji nigdje nego samo nad njegovim gradom! Tu da Napulj izvjesi svoju zastavu i nad onim morem to oplakuje bedem, hrvatskih knezova i vojvoda? Tu da izvjese napuljsku zastavu! Sama misao ve je
~ 506 ~
uvreda, pljuska, prostaki udarac posred ela. Onda se drui od bijesa zaustavi usred sobe: -Na ovu uvredu bio bi najpodliji odgovor odvie poten! Ne! Tu valja udariti, pljunuti im u lice. I ja u to uiniti. Stupio je k stolu i udario po njemu kao da sijee maem. A Varadi se pouri da ga smiri: -Velianstvo, strahota je to, ali tedite svoje zdravlje. Od juer je vae srce odvie pretrpjelo. -Da, suspregnut u duu da mi tijelo bude jae. Udarit u lijevo pa desno bez milosra, beutno, okrutno. Podsjetit u ih nemilo kako se brie s lica zemlje kralj Matija. Onda je sjeo, obrisao znoj sa ela i stao govoriti tiho, makar mu je glas drhtao: -Mirno treba promisliti, posve mirno. Dakle: napuljska princeza, moja vlastita ena, svezala se s mojim domaim neprijateljima. A ima ih mnogo. Svi su oni velikai, bogati i moni Urotili su se protiv mene, voljeli bi vie tuinca
~ 507 ~
Vladislava egkog nego mene. Prihvatit e Giovannia i avla protiv mene! Napulj ski kralj, dakle, ima u mojoj dravi jake bedeme. -A sad im dolazi jo u pomo Borgia. -I zato treba da se pourimo, Varadi. Raditi nam valja hitno, bez odmora, ali vrlo oprezno. ujte, napuljski kralj prvi je poslao tu vijest svojoj keri. Iz Rima su sigurno poslali vijest u Budim i u sve biskupije u svojem kraljevstvu. Njihovi glasnici stii e mnogo kasnije od brzotee napuljskog kralja. -Velianstvo dakle eli da zadrimo glasnike koji budu dolazili iz Rima? sve
-Po itavoj dravi. A najprije tu na Griu i Kaptolu koji su nam sad najblii. Nijedan glasnik ne smije prodrijeti do Kaptola. Za Kaptol i Gri Inocent nije umro! On jo ivi. I ivjet e dok ne izvrim svoj posao. Kraljicu u povesti u Krapinu sutra ujutro. Neka je uva pet stotina oklopnika. -A ovo pismo kralja napuljskog? -Neemo ga predati kraljici -sloi pismo i stavi ga u njedra. Tada dade dozvati Orbana pa mu izda naloge. Mirno, skladno, hladno i pomno izree redom
~ 508 ~
to i kako se ima raditi. Kad je ovaj opet iziao iz dvorane, ue Mladen Berislavi. -to je? zapita kralj. -Velianstvo, objasnio sam graanima, kako ste eljeli, jueranji dogaaj s princem. -Pa to kau? -Sve je ludo od radosti, sve je na nogama i sve grne pred dvor. I plemii i graani trae da princ izjae kroz grad da ga vide. -Neka princu osedlaju konja. Poi gore pa mu isporui zapovijed da ide pred narod. Berislavi pohiti da izvri nalog, a kralj ostane s Varadijem. -Sad u kraljicu pozvati na put u Krapinu. Vi ete ostati na Griu i pripraviti to sam vam ve naloio. Sutra uveer ja sam opet natrag. I ponovno su slagali svoje planove za est mjeseci unaprijed. Onda najave kralju da su s Medvedgrada prispjeli gosti i ele estitati na srei to je princa minula pogibelj. -Dobro neka samo priekaju u dvorani. Varadi, poite i recite im da sam vrlo zaposlen, rjeavam neto vano ali u odmah doi~ 509 ~
Meutim se Mladen Berislavi vrati i ostane ekajui kraj vrata. -Zato ne prati princa? to stoji tu? - ree kralj nestrpljivo. -Velianstvo, princ nee da ide. Ovaj odgovor razbjesni kralja. Porumenio je kao makov cvijet. -Moj vlastiti sin protiv mene! Varadi, poite gore i recite mu to elim. Ja idem kraljici. Kancelar se uputi u prvi kat. Za njim Berislavi. Kucali su na vrata. Nitko im ne odgovori. Nakon ponovnog kucanja princ izae na trijem. Varadi se prepao njegova blijedila pa zapone blago: -Vaa visosti, kralj vas moli da izaete pred narod. -Ne ostavljam svoju majku! -Visosti, narod vas eli vidjeti. Na blage prineve oi iskoi neprijateljstvo i on povikne: gnjev i
-Neu se pokoriti, neu se maknuti od njezine postelje. uvat u je do zadnjeg daha . -Visosti, uvrijedit ete ljubav naroda.
~ 510 ~
-To je samo izlika da mi je moete opet oteti. Neu ii. Svejedno mi je to kae kralj. Ni za ta se ne brinem i nitko neka se ne brine za mene. Ja ostajem uz svoju majku. To recite kralju. I on htjede otii, ali opazi kralja kako se brzo uspinje stepenicama. Njegove oi ljeskaju. Strogo ukori princa: -itav je dvor pun gostiju, a ti vie da me oblijeva stid. To ne dolikuje kraljevu sinu. -Ja sam sin majke koja umire. Otac i sin sreli su se pogledima. Kraljev pogled zapovijeda, sinov mu najavljuje neposluh. -Ivane, narod te eli pozdraviti! -Nije od potrebe da pozdravljaju sina izopene majke. Kralj mu se priblii i kroza zube promrsi zapovijedajui: -Hou da smjesta ide! -Ne idem. Varadi osjeti da se meu ocem i sinom jaz produbljuje pa pokua priskoiti:
~ 511 ~
-Velianstvo, princ oklijeva jer se boji da e mu, ako ode, odstraniti majku s dvora. Ako ga uvjerite da je nitko nee dirati... Ali princ vikne pogledavi kralja: -Po drugi put me neete prevariti! -Kome si to rekao? -upita Matija sijevajui oima. Dolazi kraljica! -upadne Varadi da razbije napetost i svrne Ivanovu pozornost na drugo. I nije odgovorio na kraljevo pitanje. Beatrice se hitro pribliavala princu. -Smiri se, Ivane, tvoja vika nije odvie umjesna. Dodue, kralj hoe da ti makne majku s dvora, ali ipak se smiri. Svi se lecnue. Matija htjede da prosvjeduje, ali se ipak suzdri putajui Beatricu da nastavi. -Ja neu dopustiti da se bolesna ena makne iz tvojih odaja. To bi bilo okrutno i neovjeno, bezduno. Molim te, Matija, pusti ga u miru. Neka mu majka ostane na dvoru dok ne ozdravi. Sin pripada svojoj majci i po srcu i po dunosti.
~ 512 ~
Varadi obori oi. a kralj e odjednom mirno i prijazno. -Vara se, Beatrice. Htio sam samo da Ivan poe dolje, da se pokae narodu koji ga eli vidjeti. -Kako sam ula iz Ivanovih preglasnih rijei, on gaji sumnju, moda i opravdanu, da bi za njegova odsustva odstranili majku. Pusti ga, dakle, da radi kako on eli. To je njegovo pravo, sad mu je majka prije svega. Na stubama je zazvealo oruje i zamalo se pred njima pojavi snani vojvoda Iloki. -Visosti, sve nestrpljivo vie za vama. -Vojvodo, ne miem se od svoje majke. To je moja posljednja. Pokloni se kralju i kraljici i udalji u svoju sobu. Beatrice se obazre Lovri Ilokome: -Strahota je to, vojvodo. Potpun razdor izmeu oca i sina. Pokuajte ih izmiriti. Ispod oka zagledae se kralj i Varadi kao da su jedan drugome neto dojavili. -Velianstvo- nakloni se Lovro dopustite da govorim s princem.
~ 513 ~
Kralj odobri, uzme vrlo njeno Beatriceinu ruku i povede je trijemom dolje. Lovro ue u prineve odaje. -Visosti, vjerujete li mojoj asti i mojoj rijei? -Da, vojvodo! -Onda, evo: zalaem i ast i rije da u ostati uz vau majku i niija je ruka nee dirnuti. Ali vas molim da poete samo naas pred narod da vas pozdravi. Uinite to za ljubav vaih prijatelja, onih plemia i graana koji vas ljube. Svoju majku nai ete ovdje kao to ste je i ostavili. -U vas se, vojvodo, pouzdajem. Damir neka ostane, i Gordana je uz nju. Neka nitko ne doe blizu, a vi, vojvodo, spomenite se: kraljica je od juer promijenila svoj gnjev u prijaznost prema mojoj majci. Ljudi kau njena ljubaznost su korice u koje. sakriva bode! I pohitao je dolje. ***** Kavalirskom gestom doveo je kralj Matija svoju enu u njene odaje. Tu je sjeo uz nju i kao da se gore na trijemu nije desilo nita ree joj vrlo vedro:
~ 514 ~
-Nai e se gosti dugoasiti kad smo prekinuli lov. Valja da nastavimo. -Vrlo ispravno -prihvati ona. -Nastavimo, samo mi se ini da u ovim umama nema dosta divljai ili su gonii neuki. -Gonii su veinom nai uvjebani lovci, ali divljai je malo. Sad mi pada na um misao! Kako se nisam prije dosjetio. Ima vrlo blizu divan brdovit kraj, ume su bujne guste, divljai kao mravlja u polju. -Dakle, poimo tamo, ponijet emo atore ako nema drugog, zaklonita. Naprotiv, tamo na brdu lei velik prostran dvorac. Udobno je ureen, ima dovoljno mjesta za nae goste. Nita jednostavnije nego poi onamo. Tebi e se naroito sviati. Mogli bismo ondje provesti nekoliko dana. -Dakle, kad polazimo? -Ako hoe, sutra u zoru. Vrijeme je povoljno, a sam put vodi kao kroz neki ogromni perivoj. -Dobro, sutra u zoru. -A sad idemo sasluati goste i poslanike. -I ja u s tobom, Matija! -Doi, Beatrice i njeno je uhvati za ruku.
~ 515 ~
-Ni rijei nije spomenula o princu i njegovoj majci. Nita ta bi bilo vezano s jueranjim dogaajem ili s olujom as prije na trijemu. Mirna je kao povrina jezera u zatiju. Njezin pogled je vedar kao da nema nikakve misli koju bi morala sakriti. Unili su u dvoranu za primanje. ***** A vani na Dvercu izjahao je Ivan. Kad ga spazie, urlik radosti prolomi se zrakom. Jedni digoe klobuke, drugi otkinue grane i stadoe mahati zrakom viui punim grudima: -ivio na princ, neka ivi princ Ivan! Ivan je vidio zaarena lica, suze u oima, ljubav graana i plemia. Vode ga u trijumfu, a stotinu grla vie: -Neka ivi na nasljednik prijestolja! Projahao je ulicama, a onda se vratio na Dverce. Kad su se otvorila vrata, ujahao je u dvorite, a za njim svjetina klie: -Neka ivi nasljednik kralja Matijaa! Poklici se uvlae kroz trijemove u dvoranu u kojoj kralj Beatrice avrljaju s banom, palatinom, velikaima, poslanicima i ostalim
~ 516 ~
gostima. Beatrice upravo razgovara s venecijanskim poslanicima to se itavo vrijeme nisu od nje maknuli nastojei da budu ispred poslanika Milana i Napulja. Gledala ih je ispod kosih vjea tamnom zjenicom u ijoj se dubini skrivaju neprozrive njene osnove. Ona zavrava svoje prianje: -I tako je princ bio spaen, a k tome jo i sretan. Vijest o njegovoj smrti donijela mu je tu sreu. U dvor se uvukla neka graanska djevojka. U njoj je prepoznao svoju majku. Sirotu graanku svladalo je uzbuenje i pade u nesvijest. Kralj je htio da je odstrani... -I nisu je odstranili?- zaude se venecijanski poslanici. -Dodue, djevojka je niskog roda, ali je mati njegova, ne bi bilo ovjeno. -Velianstvo, kako to: princ, sin graanske djevojke? Nije najprikladnije... -Njemu ne treba ugleda. Bogat je, ivjet e na svojim dvorima, oeniti kakvu plemkinju i nitko nee imati uzroka da ga pita za porijeklo majke- kae ona.
~ 517 ~
-Vae velianstvo, sin graanke ne moe stupiti na prijestolje! -Kako vam je na um mogla pasti takva misao?- zaudi se Beatrice. -Tako govorkaju ovdje priprosti ljudi. -Uistinu nedostojna pria! Strahovite graanske glave u tom gradu! su
Omalovaavajui stegne usne i pozove blie grofa Marcella. -Prema tome, poslanie, vidjet emo se sutra u lovu i narednih dana. Shvatio je skrivenu misao tih rijei i odvrati pogledom koji je samo ona razumjela. Na koncu su gospoda ostavila dvor. Poslije ruka kralj se povukao u svoju radnu odaju i tamo izdavao neprestano tajne naloge. Katkad bi se zlurado smijao to mu sve tako glatko polazi za rukom i to je Beatrice tako hitno pristala ne slutei da je kralj zove u lov na njenu slobodu. Meutim, Alfonso Borgia je poruio kralju da mu se eli baciti pred noge i zamoliti za oprotenje. Matija mu poalje Varadija s porukom neka doe sutra s ostalim gostima u
~ 518 ~
lov gdje e imati dosta vremena. Onda kralj pozove vojvodu Ilokoga i upita ga: -to radi princ? -. -Sjedi uz postelju svoje majke. -Vojvodo, sutra u u lov, a vi ostajete. Vama predajem svojeg sina do veeri. No o tom ni rijei njemu niti kome drugome. Ne pitajte me danas nita. Sutra predno evo me opet. Ivana ne pustite s oka. Vama se on povjerava. -Pouzdajte se u mene, kralju!
~ 519 ~
RODERIGO BORGIA
itavo popodne vladala je u dvoru tiina. Kraljica se zavukla u svoje odaje. Ni njena braa nisu se pojavila nigdje. Dvorani su tiho spremali sanduke za polazak u Krapinu. Iz kraljevih odaja izlazili su oprezno, neujno, njegovi ljudi. Nigdje se nije uo nikakav glas. Kao da je sve umorno klonulo od jueranjih uzbuenja. U prinevoj spavaoj sobi je polumrak. Gordani je polo za rukom sklonuti Ivana da u drugoj sobi malo prilegne, dok je ona s Damirom ostala uz bolesnicu. A ona je utihnula. Ne bulazni, lei mirno u dubokom snu. Gordana prati njeno disanje, a Damir se uvukao u sebe i sjedi u kutu sobe. Vrijeme prolazi. Gordana opazi da je uporno, nepomino gledaju dva plava oka. Polagano se pridigne i pristupi k uzglavlju. Bolesniin pogled jo jae upire u njeno lice, ona se ne usudi prozboriti, uti i eka. Bolesnica polako zaokrui pogledom po sobi i opet se zaustavi na Gordani. Blijede se usne rastvore kao da e neto rei. Gordana se nasmijei da je ohrabri. Damir se digao. Ona mu dade znak da ostane miran.
~ 520 ~
apat bolesnice ponuka Gordanu da se sagne blie k njenim usnama to pitaju plaho, zaueno: -Tko ste vi? -Ja sam Gordana. Plave se oi bude. Plahost nestaje, toplina prelije blijedo lice prineve majke. -Gordana! -apne ona i sklopi oi. -Djevojka hitro prie k Damiru. - Poite brzo k princu. Ne putajte ga u sobu. On je poslua. Jedva se udaljio, opet se digoe vjee s plavih oiju i neto trae. Gordana prie posve blizu: -Je li vam bolje, gospoo? -Bolje?- opetuje ona pa svrne pogled k njoj. . Bili ste jako bolesni. -Bolesna?! Opazilo se kako se bolesnica napinje da misli. -Gdje sam? -U Brezovici. Teko ste se razboljeli, imali ste stranih privienja, grdnih snova.
~ 521 ~
Odjednom ona pokua da se pridigne, pogled joj bude plaljiv, ali Gordana je njeno potisne na jastuke i hitro ree: -Budite mirni! Sve to ste vidjeli u vruici nije nego utvara bolesti. Sve je bilo u vruici. Nita se zla nije desilo, hvala bogu, va sin je iv i zdrav! iroko rastvorene oi upile se u Gordanino lice, a ona osjea kako zamrla svijest uskrikuje. Da predusretne sjeanje na jueranje uzbuivanje, Gordana e odvano: -Bulaznili ste da je princ Ivan mrtav, a on je tamo u drugoj sobi pohitio je k vama, bdio uz vas i sada tamo spava. -Spava. Ivan spava -opetuju njene usne, a kroz zamrlu svijest prodire traak svjetla. -Imali ste samo privienja. -Samo privienja!- i ona nabra elo. -Ne muite se mislima, rekoh, u vruici ste vidjeli sina mrtvog, a on je uistinu iv. -iv, iv- opetuje ona opajajui se zvukom ovih rijei. I tada digne ruku i dotakne se Gordanina lica. -Gordana, u vruici sam mislila da je mrtav.
~ 522 ~
Djevojka je bila uvjerena da e je ova varka rijeiti novog udarca pa je nastojala da joj uvrsti vjeru u predodbi prije nego to se posve osvijesti. -Hoete li da zovem vaeg sina? Trepavice su joj poele drhtati i ona otvori vrata druge sobe: -Visosti, doite! Mladi poleti kao van sebe k postelji, padne na koljena, ruke mu obujmie dragu glavu: -Majko, majice moja! A majka gleda dugo, uporno kao da svojom svijeu ne moe shvatiti njegovu prisutnost. -Majice, ne poznaje svoga sina? Suzni smijeak zadre u oima. Njezine male njene ruke dotaknu se njegove glave i opet klonu. -Vidite, gospoo -ree Gordana- bilo je samo privienje u vruici. Va sin je uz vas. -Sin... moj... sin uz majku svoju. Njezine se ruke podignu k njegovoj kosi i ponovo sklopi oi.
~ 523 ~
Nekoliko je asaka ovako leala u tihoj omami da je sve ono to joj je dolazilo u svijest bio san u vruici. Ivan je kleao kraj nje ljubei joj vruu ruku, drui je gledao u oi koje se sklapaju kao da oajno pita: "Zar e se sklopiti zauvijek.?" I ponovno usklikne glasom u kojem je drhtao - Majko! -Moj sin, moje oteto dijete... Princ, Gordana i Damir stajali su pokraj nje obuzeti pitanjem je li obmana o prikazama dosta jaka ili e joj svijest brzo dojaviti istinske slike jueranjeg dana? Od njih bi slabo tijelo mogla smrviti nova nesvijest iz koje se moda nikad nee probuditi. Tek su oima dojavljivali svoju bojazan i nalagali to im je initi. Damir pohita po lijenika, Gordana pristupi blie k bolesnici, a princ se povue iza nje. Teko ekanje puno straha. Bolesnica nije vie progovorila. Usne joj se ne otvaraju. Vjee joj se priljubile uz oi. Ne die ih, samo die brzo i kratko. Napokon je uao lijenik s Damirom.
~ 524 ~
Posve tiho, lijeniku:
zapovijedajui,
ree
Gordana
-Gospodine, ona ne smije saznati da je u kraljevskom dvoru. Ne govorite s njom nita osim o bolesti. Kao da je povrijeen njezinim zapovijedima, odgovori: -Znat u svoju dunost. -O tome ne sumnjam. I molim vas da nam kaete kako je sada s njome. Osvijestila se i govorila s nama, a sad opet kao da nije prisebna. Spazivi princa, lijenik odmah zaboravi svoju povrijeenost i prie k bolesnici. Ivan i Damir odu u pokrajnju sobu, a Gordana je ostala da prisustvuje pregledu. Kad je lijenik zavrio, ona ga zovne u drugu sobu i u ime prinevo zatrai njegovo miljenje. -Visost eli znati kako je s njegovom majkom upita lijenika okrenuvi se k mladiu. To pitanje potrese Ivana. Samo je mahnuo glavom, a Gordana naglasi: -istu istinu!
~ 525 ~
-Gospoa je potpuno iznemogla, vruica se opet vraa i ne znam to e biti. Iz blijedog Ivanova lica kaplje znoj. Gordanina se zjenica smrkla. Princ je gledao bespomono. I ona pogleda lijenika a onda e vrsto i odluno: -Gospodine, dunost mi je priopiti poruku njezinog velianstva. Lijenik se pokloni, a princ pozorno posluhhe: -Kraljica trai od vas da svim sredstvima koja vam znanost prua priteknete u pomo bolesnici. Njezino velianstvo eli da uzviena majka njegove visosti bude spaena. - Zapovijed njezinog velianstva nastojat u izvriti. Ova e no rijeiti neizvjesnost -ree napuljski lijenik i ponovno ode u bolesniku sobu. Princ je gledao Gordanu pitajui: -Juer ju je kraljica htjela izbaciti na ulicu, bila bi najradije da je mrtva, a danas moli kralja da je ostavi na dvoru i zapovijeda da je spase. Gordana, zaklinjem vas, to vi zakljuujete iz svega toga? Recite mi, smirite me, pripravite me na najvee zlo, samo ne putajte da budem u neizvjesnosti -pri tom
~ 526 ~
uhvati drhtavim rukama njen bijeli lakat i zagleda se u njene bademaste oi povjerljivo molei. Tog je asa samo strepnja za majkom ispunjala njegovu duu i ravnala njegovom rukom. I ona se pustila da je dri vrsto. Gledajui njegovo blijedo, sinovljevom ljubavi natopljeno lice, odvrati vrlo tiho: -Ne pitajmo ono na to nemamo odgovor, nego prihvatimo sretnu promjenu koja vam daje sve uvjete da spasite majku od smrti i ponienja. -Ne, Gordana, va pogled vidi dublje od svih nas, on prodire i kroz mramor. -Ni sunce ne prodire kroza nj! Ne, emu raspravljati to ona time hoe? Glavno je da hoe ono to je sada va jedini cilj: zadrati je u ivotu. -Samo nju zadrati u ivotu, Gordana, eto me punog snage, odvanosti, otpornosti i borbe da njoj dadem zadovoljtinu za deset propaenih godina, da nju posadim na mjesto koje joj pripada. Protiv svih i svakoga tko bi mi se usprotivio. Vjerujete li u to, Gordana? -Znam.
~ 527 ~
-Znate? -U vama vidim plamtee sunce sinovljeve ljubavi. -Jo je jedno sunce u mojem srcu. Vidite li ovo, Gordana? -U dva sunca se ne moe gledati. Odvie zasljepljuje vid. Ali, visosti, prije nego tkogod doe, treba da vas upozorim. Kad se vaa majka ponovno osvijesti, ne smije doznati da se nalazi pod krovom onog kojeg je toliko ljubila. -Pod krovom mojeg oca okrutnika. -I pod krovom one koja je zauzela njeno mjesto u kraljevskom srcu. Bio bi to strahoviti udarac za srce vae majke. Ne recite joj nita dok ne ozdravi! -Kako vam je dua duboka i topla. U njoj je nala mjesta sva bijedna sudbina moje majke. Kako ste mi blizu, Gordana. Nikad nijedno ensko bie na tom svijetu nee pristupiti tako blizu mojem srcu kao vi... I on ponovno prihvati njenu ruku i lako je prisloni na prsa. Osjetila je jako udaranje srca i povue ruku. Smee bademasto oi ispod tamnih trepavica gledaju ga mirno, ozbiljno:
~ 528 ~
-Danas postoji samo jedno: vaoj majci spasiti ivot! Ovim rijeima prizvala je njegova duu k bolesnikoj postelji na kojoj se ove noi imala rijeiti sva njegova bol i sva njegova enja. Gordana poe prema drugoj sobi, pozove Damira pa mu pogleda u mirne oi: - Treba da mi odgovorite istinu, gospodine Damire. - Drugo nikad niste uli iz mojih usta! - Imate li kakvih vijesti od svojih roditelja? - uo sam od svojeg sluge da se majka vraa s puta. - A otac? On je poao po kraljevskim poslovima i kralj ga svakog asa oekuje. Po glasu i izraaju njegova lica stekla je uvjerenje da on ne zna to su njegovi roditelji uinili prinevoj majci. -Gospodine Damire, ja sam samo onako u brzini rekla uzvienoj gospoi da se nalazi u Brezovici. U toj vjeri morate je i dalje podravati ako ostane na ivotu- apne ona vrlo tiho gledajui beznadno u drugu sobu.
~ 529 ~
-Bit e kako zapovijedate. -Zapovijedam da mi ove noi prepustite brigu u bolesnikoj sobi -naglasi ona pogledavi princa i da mi se obojica pokoravate. -Vrlo rado!- uzdahne princ, a njegov pogled saspe po njoj niz ljubavnih neizreenih rijei. Otila je iz sobe na trijem prvoga kata. Naslonila se na zidnu ogradu i zagledala dolje u pusto prazno dvorite. Sunce baca kose zrake na vodoskok to prti iz zlatne nimfne koljke. Iza nimfe na klupi prislonio se pa i u neto se zadubio. Kad je pola dalje, djeak zirne gore, lecne se neto, hitno sakrije i pohiti prema stepenicama. Zaas se stvori pred njom pa stade aptati: -Nemojte silaziti, vaa milosti. Dolje je ona zvijer, Alfonso. -to radi? -Hoe kralju, ali ga nije primio. Ba mu je pravo. -Nisi vidio vojvodu Ilokog? -On dri na oku rimskog plemia. Svi ga mi pazimo-s ponosom e pa dok je desnu ruku neprestano drao straga.
~ 530 ~
-to to skriva, Stjepko? Njegove tamne bistre oi gledaju djevojku. -ita nedoputenu knjigu? -Ne, ja samo onako... Zapleo se i nemono spustio ruku. Gordana posegne za papirom to je stiskao. -Talijanske rijei? Ui talijanski? -Da, tako. Uim. Da mogu razumjeti to Napuljci govore o vama!- i zaari se gledajui je kao neko boanstvo. Kako si dobar, Stjepko! Hvala ti!- i pogladi mu duge uvojke. Od njene pohvale i ljubaznosti zasjale mu oi, lice mu se upalilo. -Idi, reci vojvodi Ilokom neka doe gore, elim s njim govoriti, ali oprezno. Mlaahni je pa hitro otiao, a vojvoda Iloki pourio se k njoj na trijem. -Stjepko mi je rekao da ste me poastili svojim pozivom. -Mnogo vam imam rei, a malo je vremena. Treba dakle da govorim kratko i hitro. -Zar se to dogodilo?
~ 531 ~
-Ove noi rjeava se sudbina prineve majke. To me zabrinjuje. -Znam, Gordana, i meni su lijenici rekli da nee preivjeti. -A ja ne vjerujem da oni govore po propisu znanosti. -to mislite, za ime Boje? -Kad se ovdje nekome eli ivot, onda smrt ima hitre noge! Kad se tu nekoga grli, onda blistaju bodei. Napulj je to! Gledali su se, ali njegov pogled pripadao je vie njoj nego onome to je rekla. -Moda mislim krivo, ali ne bih imala pravo da se pouzdam... -to sumnjate, Gordana? -Ili su elje da joj spase ivot samo utvrda za kakve osnove, ili su elje inkvizitora zadrati rtvu u ivotu da produi njene muke, ili moda muke onih koji ljube muenika! ivot ili smrt mogu biti jednako velika zamka. Vojvodo, u vaim je rukama moj skrbnik. -A u vaim moja sudbina! Gordana znajte to. Zadivljeno je pogleda, ali ona naglo skrene razgovor:
~ 532 ~
-Tko se u ovim tekim asovima brine za pokojnog uru? Jedino Ivan i Damir zamolili su me da ga asno pokopam. Nijhovu u elju izvriti. -A kralj zaboravlja da mu je on spasio sina? -Zaokupljen je nekim vrlo vanim poslovima pa ve ne misli na ono to je bilo juer. -To znai da se oko njega dogaa neto novo, ali ne kanim ispriavati vau utljivost. Samo spominjem onako kao dokaz mojem predosjeaju da se neto zbiva, ili e se zbiti neto veliko i jako to e sve potresti. ivot ni u seoskoj kolibici ne drijema. Na kraljevskom dvoru vazda se ba luaki razmahuje. Dobro poznajem taj dvorski ivot i osjeam kad se sprema kakav osobiti udar. Sva su se vrata zatvorila, svatko se zavukao u etiri zida i odve je tiho. Tako izgleda na bojnom polju kad neprijatelji podmuklo spremaju da jedan drugome tresnu o glavu. -Moda i nemate krivo. -Uvjerena sam o tom. Kad, na primjer, ujem buni kraljev glas, znam da je oluja provalila, a kad ga nije uti, tad se neto sprema ...
~ 533 ~
-Razumijem vas, Gordana, sluao bih vas itav ivot. -Moda bi bilo ipak predugo -nasmijei se ona. -No, sad mi je poi. Pouzdajem se u vas, vojvodo. -U svojem pouzdanju nikad se neete prevariti.- Kao da je htio jo neto kazati, ali nije dospio, jer ga ona upita: -Kralj i kraljica polaze sutra u lov? -Da, u Krapinu, ali mene kralj ostavlja ovdje. A vi? -I meni je kraljica odredila da ostanem bdjeti uz prinevu majku. Dolje duboko u lukovima trijema priuje im se neki um. Oboje se obazru. -Eno male Becivienja vojvodo! primijeti Gordana. -Do
Pola je hitro, dok se mala njena djevojka pribliavala oprezno ogledavajui se na sve strane. Prozirna put njenog lica odaje ljubopitnost i neko tiho uzbuenje. -to je Beci? -zapita je Gordana. -ekala sam vas dok ste govorili s vojvodom. Htjela bih uti kako je majci njegove visosti.
~ 534 ~
-Jo uvijek jednako. -Na njenim usnama djevojke drhtalo je jo jedno pitanje koje se nije usudila izrei. Gordana se sagne k njoj: -Pogaam to bi htjela znati. Princ je vrlo alostan. -I sigurno nee izai iz svojih odaja, dok majka ne ozdravi, je li?- i pri tom se sva zarumeni. -Moda e ga ipak skoro vidjeti, mala moja, ali zar nas kraljica ne treba? -Otpustila nas je sve i povukla se u svoje odaje s kardinalom Francescom. Isabella se estoko svaala s grofom Enricom. ula sam samo da su govorili o princu. Dvoranke kau da je Enrico ljubomoran, jer Isabella odvie misli na princa. Dvorske gospoe govore kako kraljica nastoji da princ uzme Isabellu. I zato sam dola do vas da vas pitam je li to mogue? -Dijete moje, ti si sama jedne noi saopila da e princ biti prestolonasljednik. -Tako mi je rekao otac. -Prema tome, princ e biti prisiljen uzeti onu koju mu odrede.
~ 535 ~
- Da, tako sam i ja mislila -odvrati ona tiho i sjetna pogleda skrene u dvorite. Ali opet pogleda Gordanu apui: -Da, tako e biti i onda ako on ljubi drugu, je li, Gordana? -I onda ako ljubi drugu. -I cijeli e svoj ivot misliti na onu drugu i tiho aliti za njom. Gordanin je pogled traio neto odreeno u njenom njenom sjetnom licu, ali ne naavi to je eljela, primijeti: -Govori kao da zna koju ljubi princ. -Jedne noi sam vam rekla kako je prinev pogled uvijek padao onamo iza kraljice gdje smo stajale Isabella, vi i ja uvijek sam opazila da princ gleda mene. -Sjeam se, bit e da si dobro opazila, i bit e teko princu uzeti drugu, ali ona koja ga ljubi mora se rtvovati, moja mala Beci, rtvovati za kraljevstvo. -Samo ako princ bude prijestolonasljednik i na kralj, bit e osiguran ivot i imovina svih dravljana. -I onda ne smije uzeti onu koju ljubi?
~ 536 ~
-Ne, dijete moje, njega e sigurno vjenati s kakvom monom vladarskom keri koja e mu donijeti mo i prijateljstvo strane drave i ogromni imetak. Tko ga, dakle, uistinu ljubi ne smije prilaziti u susret njegovoj ljubavi, ne smije raspirivati njegove osjeaje jer itavo kraljevstvo eka na njega. Bilo bi strahovito da tko drugi zavlada naom domovinom. -Tako je rekao i moj otac. -Da, moja Beci, tako kau svi nai i tako treba da bude. -Sjetno je oborila oi i proaptala: -Uvijek sam mislila da e tako biti. -Dobro si mislila, a drugi put emo govoriti o tom. Sad mi je poi da po kraljiinoj zapovijedi bdijem kraj njegove majke. Doi u podveer k tebi da pripovijedamo. Gordana joj uhvati malu ruku i prijateljski stisne pa se uputi prema prinevim odajama. A tamo u dnu stajao je jo uvijek vojvoda gledajui za Gordanom. um njene haljine jo ga i sada omamljuje. Dah njezina bia ispunja zrak koji udie i pogled smeih oiju lebdi pred njim. Ni sam nije znao kako ve dugo stoji na tom trijemu.
~ 537 ~
***** U prizemlju, u sobi kraljiina dvorskog metra Enrica zavalio se na leaj Alfonso. Ali ne spava. Poduprt o ruku, bulji u Enrica koji se sprema popodnevnom poinku. -Zar neete zijevajui. i vi spavati? -upita Enrico
-U ovom raspoloenju da spavam? I s vae strane nije odvie paljivo da ljekarite. Enrico se lijeno uspravi na postelji: -Meni neto spoitavate? -Ne moe se sa mnom tako, gospodine Enrico! Odjednom ne razumijete nita-razdraeno e Alfonso i alim ako vas moram podsjetiti: nisam li kralja traio da me primi da mu razjasnim i da mu se ispriam, a njegovo velianstvo jednostavno je odbilo svojeg gosta?! -Ovo me najvie ljuti, ali kralj Matija je ba svojim neutivim postupkom stekao najvie neprijatelja. -Dobro, on je barbarin, ali njezino velianstvo napuljska princeza, ena koja se svojim manirima proslavila po itavoj Italiji, koju ak u Francuskoj smatraju uzorom otmjenosti i
~ 538 ~
utivosti uinila je isto kad sam je danas zamolio da me primi, se ispriala da je boli glava? Svaka budala ve zna tu izliku. -Treba da shvatite njen poloaj. Ako vas primi poto vas je kralj odbio, obasut e je sumnjama. Nakon svega onoga to se dogodilo mora biti oprezna. -Ja, Alfonso Borgia, neak kardinala Roderiga Borgie, nijednog trenutka vie ne podnosim takav postupak. to sam uinio? Izazvan na dvoboj uinio sam svoju viteku dunost, a sad stojim tu kao neki osuenik, moram se skrivati, jesti po kutovima kao zloinac, a ove slavenske gubice bleje u mene kao da. sam igosan. Neaku kardinala Borgie pripada sve potovanje i asno mjesto na ovom dvoru, ili u ga sam uzeti. -to kanite uinti? Izazvati sablazan kakvu jo niste ovdje uli. -Doli ste na dvor s molbom da se kardinal Francesco zaloi za izbor vaeg ujaka na papinsku stolicu. Rekli ste da Inocent VIII pobolijeva. Mogao bi brzo umrijeti i onda e vam biti krivo ako se zamjerite kraljici.
~ 539 ~
-Koliko je meni stalo da moj ujak bude papa, toliko je do toga i napuljskom kralju. On ezne za premoi napuljskog prijestolja nad Milanom i Firenzom. Ja nisam doao kao molitelj, nego kao saveznik i kao takav osjeam se ponienim, odbaenim. Tako mi asti, razvikat u se, a vi znate da imam to vikati. -Prijetnja zaplai Enrica. -Svaka vaa rije moe upropastiti samo mene. ujte, gospodine Alfonso, i ja sam od juer zapostavljen od kraljice. Nita mi ne povjerava, ne govori sa mnom povjerljivo, ak mi govori "vi gospodine". Upravo napadno hoe pokazati da nema sa mnom. nikakvih povjerljivih veza. itav je dan zatvorena s bratom Francescom, sve neto snuje, a meni ne kazuje. Vidite, gospodine, prije godinu dana kraljica je pristala da Isabella poe za mene, a sad se predomislila. -ujte, Enrico, svezani smo svojim tajnama i sudbinama. Hajde da zajedno radimo jedan za drugoga kao to smo zapoeli. -Napokon, prava rije. Sudbine su nam jednake: uskrauju nam milost kralj i kraljica i nae djevojke.
~ 540 ~
-Dakle, budimo saveznici i pomozimo jedan drugome. Recite, zar se Gordana sakriva da je nisam vidio? -Ne, kraljica joj je naloila da bude uz postelju prineve majke. -Ona boravi u njegovim ljubomorno uzvikne Alfonso. -Tako je. -Razotkriti valja kraljici: Gordana je vara, pristaje uz princa jer ga ljubi, i onda je nee tititi. -Pokuajte vi, meni kraljica ne bi vjerovala. Juer uveer Beatrice je odmah povjerovala Gordani da se niste s princem zavadili zbog nje. Beatrice je odvie zatiuje da bismo mogli togod postii. -Ali kralj je mrzi. -Kad bi bilo po njegovoj volji, Gordana ve odavna ne bi bila na dvoru. -E, pa dobro nee biti! Moji avli su me naas ostavili, valjda je moj ujak kardinal zapoeo krepostan ivot. Ali nee dugo izdrati, moji e avli opet doi. -ini se da ih ve miriite?
~ 541 ~
odajama?-
-Sve mirie na tom dvoru na njihov dolazak. Zaudara na sumpor, a to je miris pakla. -Doekajmo ih pripravni. ujte. Petrovaradinska opatija pripada vaem ujaku kardinalu Borgia. Obojica emo se skloniti onamo, dakako u drutvu ljepotica. -S naim djevojkama? -Tako je. Otet u Isabellu, odmamiti je na sastanak s princem, a vi nastojte da Gordana bude protjerana. Tako emo obje uhvatiti i s njima pobjei u vau opatiju. -Enrico, vi ste aneoski avo! Evo moje ruke, ja pomaem vama, vi meni, a avli obojici. ***** Uz otvoreni prozor stoji kralj. Sunce zapada. Rumeni odsjaj natapa savsku dolinu, griku palau i kraljevo lice. Njegove oi sijevaju kao dva ognja. Zlatom izvezeni haljetak iskri se na irokim grudima. U njima je sve tiho, staloeno, mirno. itavim tijelom naslonjen je na prozor, slika potpunog sklada njegove volje sa svim onim to je oko njega i izvan njega. ini se kao ovjek koji je bacio uzde dogaajima i ljudima, pritegnuo ih pod svoju vlast pa s pobjednike tribine zadovoljno
~ 542 ~
gleda pobijeene. Onda se Matija okrene od prozora, pogleda Varadija, protegne ruke pa e s nekim uitkom. -Ovako je morao biti zadovoljan Dante kad je dovrio svoju Boanstvenu komediju. Ja svoju komediju nisam dovrio, ali sam skladno postavio itavu radnju, tono preraunao svaku kretnju, svako gibanje, povukao sam crtu kojom e ii dogaaji. Nakon jueranjeg preokreta skrenuo sam sve po mojem planu i moja komedija svrit e pobjedom glavnog junaka kralja Matije. Govorio je uivajui u svojim rijeima. -A mi emo, velianstvo, burno pljeskatiprimijeti Varadi. -Pobijeeni nee pljeskati- zadovoljno se nasmije Matija i skrsti ruke na snanim prsima. -Napulj sam potpuno zatvorio, moja je opsada nepobjediva. Sad moete mirno otkljuati vrata ove radne odaje. -Va je oprez suvian otkad ste prestali jesti smokve. -Ah, tako! Mislite da je samo Nardellino uho bilo pogibeljno?
~ 543 ~
-Nijedno nije dolazilo tako blizu vaim vratima kao njeno. -Napulj je na ovom dvoru doznao sve to se ovdje zbiva. Svaka sitnica saznala se odmah u kraljiinim odajama, samo preko Nardelle. -Da, Nardella je uistinu vrlo pametna luda. -Ova pohvala pripada vie onima koji su je uputili. Kralj digne ruke i sloi ih nad glavom pa se zagleda u strop i tiho usklikne s nekim patosom: -O, Katilino, dugo si svojim spletkama gospodarila mojom dravom. Kako e pravedna biti propast tvojih izdajnikih osnova. Otiao je od prozora u sjenu i proao po sagu radne odaje. Na velikim mu usnama lei smijeak kao sjajni odraz sunca u njegovoj dui, -Upravo sam homerske volje, neka mi donesu estita vina. Pozvani dvoranin donese kralju vino, on slasno popije pola vra. Zatim pozove dvorskog metra Berislavia. Pristupi k njemu, uhvati ga za rukav i mirne u obraz:
~ 544 ~
-A to se radi preko u novoj palai? to radi Napulj? -Velianstvo, sve je tiho. Poslijepodne vidio sam samo Alfonsa kad je s Enricom ulazio u njegovu odaju. -No, sutra u istisnuti i taj otrov koji se upio u moju kou. Rijeit u se tog plemia kojeg je Napulj odabrao mojim krvnikom. Onda se opet osvrne Berislaviu: -Sad idi i malo se proei trijemom. Dvorski metar mora da posluje, nadgleda. Uzmi u ruke zdjelu smokava pa malo oponaaj Nardellu. -Velianstvo, oponaat u je i bez smokava. -A sutra im svane sunce, kraljica i ja putujemo. Bit e divan put. Vrijeme prekrasno. Pa najavi grofa Enrica. - Hajde da pokrijem svoje zadovoljno lice maskom hladnog dostojanstva. I u tren oka kraljeve crte potpuno se promijene. Izbrisao je s lica zadovoljstvo, uzeo u ruke spise kao da je zadubljen. Mladi grof
~ 545 ~
Enrico ue u sobu rumen od popodnevnog sna. Poklonio se: -Vae velianstvo, kraljica me alje. -to eli njezino velianstvo?- upita kralj i ustane u znak potovanja prema svojoj kraljevskoj supruzi. -Njezino velianstvo eljelo bi da u hladu malo izjae ako bi vae velianstvo eljelo da je prati. -S najveim veseljem. Uistinu e mi prijati svje zrak! Naredite da nam odmah osedlaju konje. Enrico se pokloni. -I vi ete nas pratiti, Varadi, zrak e osvjeiti vau glavu prepunu mojih naloga. Otposlao je i Berislavia da sastavi pratnju, a onda je stao usred dvorane, zarinuo ruke za pojas i nasmijao se: -Bit e da je moja Katilina itavo popodne slagala izdajnike osnove pa je sada zaeljela zraka. Ali ovaj put sve su njene osnove dim na vjetru. Napulj je opsjednut tako vrsto da mu nitko ne moe pomoi. A sad, spremite se za etnju, Varadi. I poao je gipko, radosno u spavau sobu da se preodjene.
~ 546 ~
***** U svemiru je leao olovni mir. Posljednji odrazi sunca obojadisali su modrilo ruiastim sjenama. Kraljevska povorka sila je niz brdo i pola onkraj obale Medveaka. Lagani vjetri nosi u sebi predveernji miris. Kralj jae uz kraljicu. avrljaju o vremenu i o jueranjem putu u lov. Njihov je razgovor srdaan. Jedno i drugo se prikriva. Kralj se ini kao da ga drugo nita ne zanima do vidika na Kaptol i Laku Ves. Krenuli su putem ispod Gria u dolinu. Slijede ih Varadi, Lovro Iloki, Orban i Berislavi. Svi ute, zabavljeni sutranjim danom. Makar ne znaju drugo osim kraljevih odredaba, ini im se da njihova tajnost sadrava neto dublje, sudbonosnije. Varadijevo prostoduno lice odrazuje snagu koju mu podaje sigurnost da je njegova dugotrajna borba protiv kraljice napokon donijela plod dobrobiti kraljevstva. Cestom prema Griu uzdizala se praina. Jo je posve vidno pa se razabire koija s pratnjom. Pozornost uzgiba sve u povorci. Kralj i kraljica zaustavili su konje. -Da vidimo tko je- primijeti kralj. -ini se kao neki glasnik- ree Beatrice.
~ 547 ~
Ova primjedba skrene kraljev pogled prema Varadiju i dvorskim metrima. -Ne izgleda tako -odvrati Varadi -glasnik se ne vozi u koiji. Bit e neki odlian gost. -Moj vid je bolji od vaega. Koija i pratnja nose moj kraljevski grb! - Pravo ste rekli, velianstvo naglasi Varadi. -Opazili su nas- upozori kraljica. Za malo vremena koija se zaustavila. Iz nje izie povisok ovjek zaogrnut sivim platom i poe prema kraljevskoj povorci. -to to znai? -Tomo Baka? -udi se Beatrice. -Uistinu ne razumijem -nastavi kralj i pogleda Varadija. -Matija, neto se moralo dogoditi- usplahiri se kraljica. -Moj dragi neak je putem obolio. Neto se strano dogodilo. Otili su pred Hipolita, zajedno Baka i Filipec, a sad se vraa sam Baka. Strepim, Matija- i skrene konja u susret Bakau. Svi je slijede. Tomo Baka naao se u okrugu kraljevskog para, kancelara Varadija i itave kraljevske pratnje.
~ 548 ~
-Zar je Hipolit bolestan? Odgovorite, ne tajite, hou odmah sve znati, to je s njim? upita Beatrice. U glasu joj je drhtao majinski strah i zabrinutost, gotovo strepnja. -Neka se vae velianstvo ne zabrinjava, njegova visost mali vojvoda od Ferrare zdrav je i il -odgovori Baka. -Hvala ti, Boe! usklikne Beatrice.- Ali gdje je? Zato ga niste doveli? Gdje ste ga ostavili! Zato? -Vae velianstvo, knez Bernardin bio je miljenja da se mali vojvoda ne moe voditi ravno na Gri pa ga je odveo u Biha. Bilo je potrebno da se dijete odmori. Tako su nas ve putem obavijestili na kneevim majurima. -Kako je onda mogue da se vraate bez vojvode? -Velianstvo, nosim hitnu svetost Inocent VIII je umro! vijest. Njegova
-Umro?! -uzvikne kraljica kao da je u toj smrti sadrana sva srea njenog ivota. Sivi je sumrak pao i zastro im lica. Nitko nije mogao razabrati da su Bakaeve hitro
~ 549 ~
izgovorene rijei pogodile kralja kao meci iz turskih topova. Nitko osim Varadija nije slutio da je ovog asa Tomo Baka lagunima podrovao jaku i vrsto sagraenu kraljevu opsadu Napulja. Kralj je tako vrsto nategnuo uzde da se konj stao propinjati. Matija je osjeao elju da natjera konja na Bakaa i da ga zgazi, elio je podii grmljavinu koja bi zagluila kraljiine ui i rikom gromova zanijemila posljednji titraj zvuka rijei koje su pale iz Bakaevih usta. Nije mogao govoriti. ini mu se da mu netko razbija prsa i silovito udara gvoem po tjemenu. Varadi je vidio metke to su iz Bakaevih usta vignuli kralju usred ela. Val ui digao se u njegovim oima i pljusnuo o Tomu Bakaa, dok se kralj brzo sabere i potpuno mirno ree: -Ali, Bakau, to vam pada na um! Da je Inocent umro prvi bi o tom doznao kralj i njezino velianstvo bi ve o tome dobilo vijest iz Rima i Napulja. To nije mogue. -Zacijelo vas je netko nalagao ili se naalio pomogne Varadi kralju.
~ 550 ~
Meutim, Baka nije shvatio smisao tih rijei i nije prihvatio zgodu koju mu je pruio kralj da povue ili ogradi ovu vijest prijeporom. Naprotiv, mrnja i zavist to je nosi prema Varadiju rasplamti Bakaa i on ponosno i pobjedniki zovne: -Molim, asni gospodine glasnie! Iziite! Iz koije izlazi fratar. -Otkuda je glasnik? upita kraljica. -Velianstvo, ravno iz Rima od uzoritosti kardinala Roderiga Borgie. njegove
-Od Borgie? -naglasi kraljica glasom u kojemu je tiho kliktalo. A Baka s uitkom pripovijeda: -Na putu smo sreli dva glasnika koji su nam rekli to se dogodilo. Tada smo Filipec i ja ugovorili da ja krenem odmah natrag, a on da poe sam u Biha i doprati vojvodu od Ferare na Gri. -Gdje je drugi glasnik? upita kraljica. -U Lakoj Vesi je siao s koije i poao s vijeu o smrti svetog oca biskupu Oswaldu na Kaptol.
~ 551 ~
-A nitko vas putem nije zaustavio? -zapita Varadi.
uznemirivao,
Samo kraljevski oklopnici. Ali kad su vidjeli mene, odmah su nas pustili dalje. Pristupi fratar iz Rima. -Evo glasnika- prikae Baka slavodobitno, dok su kroz predveernje sjene po njemu padale ognjene kraljeve kletve. On estoko povue uzde i konj poskoi, gotovo nasrne na Bakaa koji se jedva skloni. S pobjednikom radosti obrati se Beatrice kralju: -Ovo je veliki, golemi dogaaj, Matija. Historija poinje svoje novo poglavlje. Sigurno nee nastaviti etnju? -Odredit u da tebe dalje Beatrice -njeno e kralj. prate, draga
-Uoi tako velikog dogaaja ne mogu ni ja nastaviti etnju. Vraam se s tobom-uzvrati ona isto tako njeno. Vratili su se. Beatrice okrene svoje mramorno lice kralju: -Sad e napokon prijatelj mog oca Roderigo Borgia zasjesti na papinsku stolicu. To je prava blagodat i za nas Matija. Nema sumnje,
~ 552 ~
moj otac mi je slao glasnika brzoteu. Morao bi ve stii. -Vrlo vjerojatno. Straga je sluao Varadi osjeajui kolike su nade i osnove procvale u Beatriceinoj dui saznavi za smrt pape Inocenta VIII. Vraali su se Kamenitim vratima i prolazili gradom prema Dvercima u magli sivog sumraka. Kad su uli u dvorite palae, Enrico i Alfonso su stajali pod stupovima. Kralj digne Beatricu s konja. Spazivi Enrica, ona mu mirno i hladno naloi: - Sutra se ne polazi U lov. Stupamo u korotu. Papa Inocent je mrtav! Alfonso se uspravi kao da je porastao do stropa. Kralj uhvati Beatriceinu ruku i povede je u novu palau. Onda se vrati dvoritem i ode u svoju radnu sobu. Za njim je ulazio Varadi kao prebijeno pseto. Nije se usudio prozboriti ni pogledati kraljevo lice. Bilo je posuto zelenkastim sjenama. Oi su mu oborene, pesti stisnute i sloene na leima. Prislonio se na otvoren prozor kao prije o zapadu sunca.
~ 553 ~
Varadi se naslonio na stol. Obojica pruaju sliku nijeme zapanjenosti nad neoekivanim preokretom. Kralj nije govorio jer bi morao urlikati. ekao je da se razbuktala, rastalasala puina razurlie izmeu stijena njegovih prsiju, visoko uzdignutih i snanih. Gorko razoaran jer je bio potpuno uvjeren da ga nitko ne moe svladati, nitko oboriti njegove osnove, stiskao je pesnice, grizao usne. -Tek as prije stajala je moja utvrda tako jaka, nedostiiva! Napulj je bio potpuno opkoljen, zaokruen, opsjednut. I dolazi mu, eto, u pomo Roderigo Borgia! Dolazi u pomo Beatrici i Napulju da posjednu na moj prijestolje Giovannia! Dok je govorio, pesnica mu je drobila neku hartiju. Stajao je kao pobijeeni div koji sakuplja ostatke snage da u zadnjem trenutku udari neprijatelja u elo. -Velianstvo, juina je to, juina- ree Varadi. - Dignut u protivni vjetar sa sjevera, dignut u ga. ujte! Sloite Ferranteovo pismo da se ne vidi raskinut peat. Predajte ga poslije veere kraljici. Recite: donio ga je brzotea iz Napulja.
~ 554 ~
-Velianstvo kani pismo izruiti? -Zatajiti ga znailo bi optuiti sebe. -Vi optuiti sebe Katilini? -Ne prekidajte. Svim neprijateljima u mojem kraljevstvu koji uruju s kraljicom za Giovannnia podijelit u naslove, imanja i asti. ujete li? Varadi se upro o stol rukama koje dru. Njegove sive oi iroko gledaju kralja. Lice mu je problijedjelo kao da je ovog asa pao u nemilost. -Svoje urotnike milostima? kani velianstvo obasuti
-Nije mi uspjelo da ih izbiujem, dakle ja u ih milovati. Nije mi uspjelo da ih zatvorim, ja u ih pustiti k sebi zdesna. Zaslijepiti ih sjajem i guiti ih obiljem. Inocent je umro. Borgia dolazi. Moji protivnici pojurit e u naruaj Roderigu Borgii. Bacit u im na put zapreke: milost, ast, zlato. Moja se bojna osnova mijenja. to velite na to, Varadi? to velite? Evo, ovim rukama punim milosti, asti i zlata juriat u na svojeg neprijatelja. Tko je jo vidio takav boj?
~ 555 ~
Onda kralj klone, Varadi mu priskoi: -Velianstvo, tresete se. -Trideset godina tresao sam ja, zato ne bi malo tresli i mene! -Odvie ste se uzbudili. -ivot je pelivan, prosti pelivan, bez morala i cilja. Igra se ljudima za svoju razonodu. Zar sam se mogao nadati da e mi se pod utvrdu uuljati i otvoriti vrata Napulju Roderigo Borgia? Ova no prije sutranjeg dana? Da je barem priekao ovu no! -To je zapravo uinio Baka! -Baka! Taj luak -zavikne kralj. Gdje je ta luda? Zovnite ga odmah. I brzo su ga dozvali. Iznenaeno, gledao je Tomo Baka kako ga kralj strijelja oima. -Tko vam je dopustio da se vratite, Bakau? Tko vam je priapnuo tu misao?-kralj nije vikao, ali mu je glas imao zvuk rezanja. -Velianstvo, bio sam uvjeren da ete me u takvim asovima trebati. -Kralj izdaje naloge, a vi ste ovdje da ih vrite! Trebali ste i vi ostati u Bihau!
~ 556 ~
-Ali ovakav sudbonosni dogaaj, velianstvo! -Sudbonosni dogaaj- a eljust se kraljeva tresla to nije mogao da izbaci u Bakaa ono to mu je bilo na usnama, a pesnica mu se stezala to ga ne moe udariti posred lica. -Mislio sam vaem velianstvu ugoditi... -Kad vam padne na um da kralju ugaate, sveite oko vrata ue prije nego mu pokuate ugaati!- I poe iz dvorane. -to ima to da znai, Varadi?- upita Baka kad su ostali sami. -Ono to vam je kralj rekao. -Smisao njegovih rijei ne mogu shvatiti, iako ne oskudijevam s pronicavosti. -Oskudijevate neim drugim to bi morao posjedovati svaki kraljev prijatelj. Tomo Baka sloi ruke na prsima i podigne glavu. Njegov zavinuti nos izgleda kao prijetnja. Oko stisnutih usana dre neto pritajeno. Male oi mire. -to ste mi to skuhali za moje odsutnosti? ime ste me omrazili pred kraljem? -U mojoj prirodi nije podmuklo potkapati. to osjeam to i inim.
~ 557 ~
-Varadi, opominjem vas posljednji put: ne sijte u kraljeva srcu mrnju prema meni, jer bi vas to moglo jako zaboljeti. -A ja vas opominjem: budite pronicavi pa ete vidjeti razlog! malo vie
-uvajte se, Varadi!- dobaci mu Baka pa izjuri iz sobe. Na grikom kraljevu dvoru odrazila se sva golema promjena koiu je prouzroila Bakaeva objava. Za vrijeme veere ispoljila se nova slika u kojoj je bila sredite kraljica. Svjetlost svijea drhti u njenom poput mramora krutom licu i u tamnim oima u kojima se zrcali zjenica to ne moe prikriti radosti njene due. Francescovo se lice iri. Mladi Giovanni samosvjesno die glavu. Njegov otri, dugi i tanki nos izraava oholost. Sva je kraljiina napuljska eljad razigrana, vedra, svi su oni pod dojmom osjeaja da je Bakaeva vijest skrenula njihov brod u luku. Samo kralj i Varadi osjeaju to se zapravo dogodilo. Kancelar ne moe da se pretvara i ibao bi sve one koji se vesele. Naprotiv, kralj Matija iskazuje kraljici i svima njenost, prikazuje se vedrim, bezbrinim i kad kraljica
~ 558 ~
spominje Inocentovu smrt, on joj nasmijeeno apne: -Tako mi se maknuo da ne moram svoje ete slati protiv njega na pomo tvom ocu. Umjesto toga moda emo poslati poasnu etu na pozdrav novom papi. -Sumnja li da e taj biti Roderigo Borgia? -Ba zato govorim o poasnoj eti jer ne sumnjam. A kako je s tobom, Francesco? Kani li putovati? -obrati se kralj urjaku. -Zasad ekam glasnika iz Napulja. -Nadam se da e stii. Nakon veere, kad se kralj povukao u svoje odaje, predao je Varadi kraljici pismo njenog oca. Varadi se pri tom poklonio s velikim poitanjem, ali se nije odmah udaljio, ve je ostao kao da eka naloge. Kraljica nije otvorila pismo niti ga udostojala pogledati, ve je pozvala svojeg dvorskog metra: -Enrico, neka doe glasnik iz Napulja. Makar je bilo nedvoumno da tim nalogom Beatrice ponizuje Varadijevu prisutnost, on se pouri rarjasniti:
~ 559 ~
-Velianstvo, kako je glasnik umoran, dopustio sam mu da ide na poinak. Dotakla ga je pogledom postrance ispod kosih vjea i upitala omalovaavajui: -Otkada se vi brinete za moje glasnike? Neka mi vae velianstvo dopusti ispriati ovaj iznimni sluaj. elja je obaju velianstva da se razjasni zagonetka kako je onaj stranac, to je juer pokopan, dospio mjesto princa u njegovoj odori na dvoboj s Alfonsom Borgia. Kako je vie nego oito da je taj ovjek ima negdje nekog ortaka, to su oklopnici primili zapovijed da nepoznate strance uhvate i privedu. -I zaustavili su glasnika napuljskog kralja?! -Oklopniki kapetan ne razumije talijanski, a glasnik je svjetovnjak pa su mu uzeli pismo i doveli ga u dvor gdje smo odmah razabrali zabunu. Tako sam vaem velianstvu imao ast uruiti pismo. Ako velianstvo eli, glasnik e odmah biti ovdje. -elim da se ne brinete za poslove svoje kraljice! On se utei nakloni i povue.
~ 560 ~
Dok je izlazio, kraljica se okrene svojem bratu Francescu. -Taj lupe svrit e na vjealima. Meutim, ve su bijeli, pomno njegovani prsti otvorili pismo kralja napuljskog. -Proitavi, prui ga Francescu, dok ona prie Giovanniu, ogrli ga i njeno poljubi. -Moj brate, veliki dani sviu za nas oboje. Ja i ti upravljat emo smjer novoj historiji. -Ja, dakle, moram putovati Beatrice?- upita Francesco neto nevoljko. Putovat e, ali nije tako hitno. Do tvojeg odlaska imamo svriti jo mnogo vanih stvari. Inocent je odabrao najbolji as da umre, gotovo izgleda kao da je umro iz puke osvete prema kralju Matiji. -I vrlo plemenito oslobodio ratovanja s papinskom stolicom. naeg oca
-Reci mi, Francesco, kako shvaa kraljevo raspoloenje nakon ovog preokreta? -Priinja se kao da se nije dogodilo nita neugodno.. -Odlino se pretvara.
~ 561 ~
-Misli da se boji Borgie? -On vrlo jasno razabire da uspon kardinala Borgie na papinsku stolicu znai potpuni slom njegovih osnova da svojem sinu ostavi prijestolje. -A ti, Beatrice, hoe li i nadalje ekati iza svojih utvrda? Ili kani izai na bojite? -Kad me izazove, ve u mu sutra poslati troje svojih saveznika da mu podruju sve putove. -Troje saveznika? -Prvi je prineva majka. Njena prisutnost znai isto toliko kao da se sa mnom svezala. -Ako umre? -Moj vjerni Napuljac spasit e je, a prisutnost ove ene bit e prava sablazan. - Drugi saveznik? Tko je taj? -Sam princ. -Ne shvaam. -Onda prisluhni kako u sutra kad se rijei kriza bolesnice s njim govoriti. -Jo je netko trei? -Kardinal Roderigo Borgia, budui papa, brate moj.
~ 562 ~
Sa strane odgrnuli su se grimizni zastori. Starica u crnoj haljini s bijelom kapicom na glavi gleda malim alosnim oima kraljicu. -to je, Nardella? -Prazna zdjela, velianstvo. Kralj vie ne jede smokve. -Bila si oito neoprezna, moja draga stara. Da me nisi njihala na rukama, kruto bih te ukorila. - Dobrota vaeg srca velika je kao napuljsko more. Uza sve to tako sam nesretna. Nema posla. Nikad vie kralj nee jesti smokve. -Svakog tjedna dolazi brzotea s juga sa svjeim junim voem. Dakle, ne kloni, draga moja. Naslai na zdjelu i nosi. Kao to mu je odvratan sir, tako su mu drage smokve, a kralj e ih opet zaeljeli. -Teak mi je ivot kad ne mogu sluiti vaem velianstvu. -Evo posla. Doi blie: na dvoru ima netko tko slui kraljevu sinu. Taj je poslao Alfonsu na dvoboj zamjenika. Produi ui, Nardella. Tui se na oslabljen sluh, a itav dvor neka je ispunjen tvojim sluhom.
~ 563 ~
-Ne putaju me kraljevi "gavrani" u svoju palau. -Od sutra bit e drugaije. Roderigo e postati papa. -Roderigo Borgia!- usklikne starica pa se baci na koljena i sa strau sklopi ruke: "Boe, ti si sad nad Napuljem otvorio nebesa." -Pazi, izgleda da je nevidljiv prinev zatitnik moda ena koja ga ljubi. Kao eni lake ti je prolaziti. Produi ui, velim ti. -Uhvatit u je, velianstvo, tako mi due. -Eto, dolaze, idi sad. Starica iezne da iza zastora, Gordana i kraljiin lijenik. Uli su
-Francesco, zabavi malo Gordanu dok ja svrim s njime -priapne kraljica svom bratu. Kardinal poe Gordani koja je ostala u blizini vrata, a kraljica pozove lijenika. -Ima li nade? -Ako preivi ovu no, odrat e se na ivotu, naravno uz veliku njegu i panju.
~ 564 ~
-U Napulju ste svojom znanou stekli krilaticu da se smrt boji vae znanosti. Htjela bih da mi to ove noi dokaete. -Skupit u sve svoje znanje ako velianstvo tako eli. -Ja zapovijedam. -Spremit u lijek koji me dosad nije prevario. -Nagrada vam nee uzmanjkati, moj dragi prijatelju. Taj mi je ivot vrlo potreban, razumijete li. A to govori princ? -Sumnja da elite spasiti njegovoj majci ivot. -Dakle, dokaite protivno. -Moram se potuiti, velianstvo, na vau tienicu Gordanu. Nekako me udno ispitivala hou li za bolesnicu upotrijebiti sva sredstva znanosti da ostane na ivotu i bila je prema meni gruba. -Gordana! - okrene kraljica lice k vratima. Pozvana djevojka pristupi kraljici. -Opet optube na tebe. Lijenik veli da sumnja u njegovu znanost i da si s njim bila gruba.
~ 565 ~
Djevojka se nasmije, pogleda lijenika, pa opet kraljicu, i napola ironino, napola koketno odgovori: -Pogledajte ga, velianstvo. Tako je star i tako ruan pa kako da mu jo udvaram? Ovo kraljicu lijeniku. udobrovolji i nasmijei se
-Obojadiite, gospodine, svoju bradu pa e moda biti ljubaznija. -Recite mu, velianstvo, neka ne zaboravi poglaati i svoje nabore. Ovoj primjedbi nasmije se i Francesco i kraljica. -Kako se moete ljutiti zbog njenih rijeiprimijeti Francesco lijeniku. -Lako je vama, uzoritosti. Vi ste mladi i lijepi. -Dosta o tome- prekine kraljica razgovornadam se da e prineva majka ostati na ivotu. Gordana, reci Ivanu da sutra prije podne elim s njime govoriti, a vi, gospodine lijenice, uinite sve. Odredite to god bude bilo potrebno za njegu bolesnice. Gordana i lijenik ostavili su kraljicu.
~ 566 ~
-udno je to, Francesco, svi nai Napuljci mrze Gordanu. -Ja sam i u ljubavi prema Gordani s tobom, Beatrice. I kad bi ti bila osobito njena prema meni, onda bih djevojku... -Znam to hoe da kae i zato ne doputam dovriti reenicu. Evo, ekaju me dvorski krojai. Moram odrediti korotne haljine za nas i itav dvor. Jo nikad nisam tako veselo stupila u alost! Vrativi se u sobu bolesnice, Gordana je nala princa Ivana I njegova prijatelja Damira. -Zato je kraljica zvala lijenika? zapita Ivan. -Da mu zapovjedi neka dokae kako je zavrijedio krilaticu da se smrt boji njegove znanosti. Odluno mu je zapovjedila neka pokua sve da gospoa ostane na ivotu. -Zar je to mogue? -upita Damir. -ula sam kad su govorili, posve tiho, dakle nema nikakve sumnje u iskrenost kraljiine elje. -A to je rekla vama, Gordana? -Ponajprije da sutra prije podne doete k njoj jer bi eljela govoriti s vaom visosti.
~ 567 ~
-to sve to znai? -Znai, moemo se nadati da se ovu no nee desiti ono ega smo se bojali. -ega se ste vi bojali, Gordana? -Da bi vruica mogla pojaati. -Ipak me jo uvijek podilazi strah od lijenika. -Krivo inite, visosti, kraljica je izriito rekla da joj je ivot vae majke potreban. -to ona hoe s njenim ivotom. . -Visosti, ako vaa majka ozdravi, onda ete moi njen ivot sauvati samo za sebe! -Izrekli ste, Gordana, vrlo veliku rije. Da, njen ivot sauvat u samo za sebe. Na to se kunem ovdje pred njenom posteljom. A onda je uniao lijenik donosei neki novi lijek. Ulio ga je u bolesniina usta. Gordana, princ i Damir promatrali su kako bolesna ena nesvjesno guta tekuinu iz lijenikove ruke. Sve troje osjete zebnju. Prolazila je no, a oni su troje pazili na svaki kret bolesnice, prislukivali svaki njen dah. Udubljeni u misli, sjedili su tiho, ukoeni strepnjom. Od asa do asa ustao bi Ivan, dotakao se uznojene vrue bolesniine ruke i
~ 568 ~
kriomice brisao suze. Osjeao se kao dijete to zavueno u kutu drhti pred nevidljivom smru koja jednom kotunjavom rukom hvata za njegovom majkom a drugom se ulja k njegovom srcu. Dok je ve davno u novoj palai sve spavalo, gorjela su sva svjetla u kraljevoj odaji. Matija se zakljuao u svoje sobe i sputene glave, napola mirei, istraivao svoje podrovane utvrde i stvarao osnove kako da ih opet podigne.
~ 569 ~
DAN JURIA
Neobino rano naao se kralj u svojoj radnoj odaji. Jo nije bilo nikoga. Stari Radulo tapkao okolo redajui po stolu crnila, pera i papir oekujui da e mu gospodar po obiaju zaeljeli povjerljiv razgovor. Dugo je Matija etao sloivi ruke na pojasu opivenom draguljima. Najposlije stade govoriti gledajui preda se - Koliko svijet zavidi kralju! Kakve su sve predodbe svijeta o blaenstvu koje uiva u svojim bogatim odajama kralj Matija. Da, moj dragi stari, kralj moe zapovjedati, bievati, suditi, odrubljivati glave, gospodariti, oduzimati, davati, snovati, odreivati svoje putove, paliti utvrde, voditi bojeve. A srea? Njoj ne moe zapovijedati, ni suditi, ni njome upravljati. Odredi, zapovijeda, smisli, stavi svaku osnovu kamo te volja, a onda zaas netko jai sve to porui, pokosi. Ljudi ne slute da se kralj Matija u svojim bogatim odajama svakog dana, svakog asa natee, hrva zubima i noktima u vjeitoj borbi s izdajicom kojoj je prisegao vjernost pred oltarom. Tko sluti da neprestano bijem boj i onda kad se
~ 570 ~
smijeim i kad sjedim uz bogati kraljevski stol? Ni asa mira, ni asa! -Bilo je mira, bilo je i sree, to ipak morate priznati. -Kada? Ja ne znam o tome nita. -Kad je bila na dvoru ona tamo. -O kome ti to govori? -grubo e -O majci njegove visosti koja je tamo gore. Naas se kralj zaustavi: -Gore? Kako gore? -U prvom katu htjedoh rei. -Kako je njoj? -Probdjeli su uz njenu postelju cijelu no. Ujutro mi ree gospodin Damir da joj je bolje. -Dakle nee umrijeti? -Gospodin Damir veli da je napuljski lijenik potpuno uvjeren u to. Pri tom je Radulo pogledao kralju u oi, no on se okrene od njega i nastavi etnju. Stari dvoranin neto je spremao zaustavljajui se u sobi, ali kako kralj nije vie kanio govoriti, zapone on:
~ 571 ~
-Ipak je njezino velianstvo dobra srca, vrlo dobra srca. Ona se tako mnogo brine za ivot i zdravlje prineve majke. -Ona se brine?- zastane kralj. -I te kako. Velianstvo je zapovjedilo svojem napuljskom lijeniku da ne dopusti majci naeg princa umrijeti i da je brino njeguje! Dao joj je neki poseban lijek. Obje kraljeve ruke izvukle su se iz pojasa i spustile na stol. -Plemenitost je to -stade uveliavati Radulo. Uistinu plemenitost. -Plemenitost iz koje Napulj kuje bode meni promrsi kralj i zagleda se u stol. Onda podigne glavu i naloi Radulu: -Odmah zovni Varadija. Kad je kancelar uao, kralj ga odmah zapita: -Gdje je Baka? - Ne usuuje se stupiti pred vae velianstvo. -I bolje je tako jer nas dvojica imamo jo vanih osnova.
~ 572 ~
Upamtite, Varadi, ni Baka ni Filipec ne smiju doznati da sam kraljicu kanio zarobiti. To ostaje naa tajna. Nikad nitko ne smije to naslutiti. -I u grob u je ponijeti. Tog asa ue pa Stjepko i javi kralju: -Velianstvo, vani eka griki kroja i moli da ga odmah primite jer ima neto vano saopiti o princu Ivanu. U kralju se sve kovitla od uzbuenja poslije ovih dogaaja i hvata se nade da e mu ova vijest otkriti neto sudbonosno te odmah dade nalog Stjepku da ga uvede. Pa irom otvori vrata. Griki kroja ue i s poitanjem se pokloni. -Dakle, to imate da mi kaete? -izravno pita kralj i poe prema njemu da ga ohrabri. . . -Vae velianstvo, milostivi kralju i na gospodaru -glas mu je drhtao, a klobuk u ruci bio je ve posve zguvan -da bi i vae velianstvo moglovjerovati ono to sam doznao dopustite da objasnim kakvim sam sluajem doao do ovog saznanja. -Govori, reci sve to eli nutka ga kralj.
~ 573 ~
-Velianstvo, zbog velike vruine izaao sam noas iz kue i legao u svom vrtu u travu kraj uline ograde. Prolo je dosta vremena kad ujem korake. Zaustave se nasred ulice, jer jedan ree da e tu moi razgovarati bez ikakve bojazni da bi tko prislukivao. Nisam se usudio pomaknuti da ne bih bio otkriven, jer sam uo gdje se spominje princ Ivan. -O mojem sinu su govorili? Opetuj mi svaku rije! -uo sam gdje apu kako ima neki praak koji se moe nasipati u pie, jelo, u knjigu ili na svaku stvar koja se uzima u ruke i od toga polagano ovjek gine i umre ba kao da mu je tako bilo sueno. Pa kad ga nisu mogli maknuti sa svijeta u dvoboju, maknut e ga prakom. -A znate li tko su bili ti ljudi? zapita kralj. -Poto sam morao ostati miran da me ne otkriju nisam mogao gledati preko ograde, ali su sigurno bili Lahi, Napuljci jer su govorili njihovim jezikom. Ja sam bio u Veneciji i upoznao taj jezik, a poznao sam po glasu da su to dvorani koje sam vodio jednom proroici i bio im tuma. -Znade li im imena?
~ 574 ~
-Ne znam, velianstvo. Jedan ima tamnu iljastu bradicu. Kad bih ih vidio, prepoznao bih ih odmah. Osjeao sam da to moram javiti vaem velianstvu, pa bilo sad to mu drago. -I dobro si uinio. Varadi, isplatit ete mu pedeset dukata! -Vae velianstvo, ja sam siromaan kroja, a vi ste kralj, ali nemojte me tako uvrijediti. Zavukao bih se u crnu zemlju da primim dar. Od srama ne bih vie mogao gledati sunce. Matijino lice poprimi ganutljiv izraz. Naglo pristupi krojau, uzme mu obje ruke i vrsto ih stisne. -Za koji dan pozvat u te u dvor da saije mojem sinu skupocijena odijela. -Ovako asnu nagradu primam. Kralj mu postavi jo neka pitanja, a zatim se srdano oprosti. im su se za njim zatvorila vrata, kralj ih zakljua, pa se nasloni na zid. -Blijedim licem gleda Varadija. Njegovo aptanje provlai se dvoranom kao hroptanje: -Praak, praak! Protiv mene bojovnika gvozdenih grudiju, eljezne ruke prakom! Protiv mojeg maa okrvavljenog turskom krvlju, protiv slavodobitnog pobjednika
~ 575 ~
ovjenanog lovorom idu oni s prakom. Prijestolje moje to sam ga gradio, pozlatio, usjekao mu korijen u dno zemlje oni e razoriti prakom! Poniknute glave slua Varadi kraljev apat i uti. Matija zaokrui pogledom dvoranu. -Mojeg sina pod mojim krovom obilazi smrt! Ne od maa, ne od bodea ni od nevidljivog stvarnog otrova to bi ga ubojica mogao uliti u jelo! Praak nevidljiv, nezamjetljiv, praak po podu po stolu, knjizi, na uzglavlju, po njegovu odijelu, po svemu ega se dotakne njegova ruka. Praak to se igra u zraci sunca kad dolazi na prozore i taj moe biti praak smrti. -Velianstvo, otjerajte s dvora svu napuljsku eljad- predloi Varadi. -U pravi as! Otjerati Francesca, Giovannnia, kraljicu? Navui na sebe neprijateljstvo Napulja, Rima, Ferare, itave Italije? Svi oni tajni i javni neprijatelji meusobno bi se zdruili protiv mene. A kako da opravdam takav in. Vijeu koju sam uo od jednog krojaa? Otjerati kraljicu? Ludi ste, Varadi, ludi. Nepromiljeni u svojoj naglosti. I Matija plane, ali se brzo ohladi, jer ne gubi pamet kao vi svoju.
~ 576 ~
-Juer ste, velianstvo, odluili juriati punom akom asti i zlata. To se moe samo protiv vaih domaih protivnika velikaa koji su pohlepni za au i prodrljivi na imanja. Napulj grabi za prijestoljem. I dok ga vi budete milovali, on e sipati nevidljivi praak. Tu obrane nema, osim... -Sve protjerati! Ako va dravniki mozak ne moe predloiti drugo, onda barem svoje umne savjete sakrijte preda mnom. Dugo je kralj hodao po sobi ne osvrui se vie na svojeg savjetnika. Onda stade aptati kao za sebe: -Otrovu moe nai protuotrov, a praku? Na to pitanje Varadi ne odgovori. Sive oi pune su mu briga. U tiini Matija proape: -Da sam mogao naslutiti kakve me borbe ekaju da jedinca sinu osiguram prijestolje, da sam to slutio... -Bili biste posluali moj savjet i vjenali se njegovom majkom odvano e Varadi. -Makar i to...
~ 577 ~
Nastupila je duga utnja. Za to vrijeme Varadi kriomice pogleda kraljevo naborano elo. -Prionite uz posao. Ja u se vratiti- i poe u spavau sobu. Dravni kancelar nije mogao raditi. Pohitio je u knjinicu starcu Ivanu, vitezu od Srednjice, i priapnuo mu: -Svi smo uhvaeni, svi privezani nevidljivim okovima. Nad ovim dvorom lebdi smrt u praku. Kad mu je saopio to je uo od krojaa, Ivan od Srednjice spusti glavu na dlanove: -Iz ove nesree ima samo jedan spas. Neka kralj odmah izbaci s dvora Alfonsa i Enrica. -Kralj me nazvao ludom kad sam mu slino savjetovao. Upamtite. Matija je u Beatriceinim pandama i onda kad vodi boj protiv nje. Ona mu je u krvi, u dui. Otrovan je njenim arima, ne moe protiv nje nai protuotrova. Nikada! Uvijek u njemu vidim ovu panteru. Onda Varadi ostavi starog prijatelja i pohiti u kraljevu radnu sobu. Tu je naao Orbana koji najavi:
~ 578 ~
-Preasni, doao Brezovica.
je
gospodin
Nikola
pl.
-Napokon! Brzo ga uvedite. Stasit visok i snaan mukarac prosijede brade i guste polusijede kose ue u kraljevu radnu dvoranu. Varadi mu prui ruku. - Sami ste? upita doljak. -Na sreu! Mnogo se toga dogodilo o emu vas moram izvijestiti prije nego to se sastanete s kraljem- i pokae na vrata na koja je iziao kralj. -Dakle, govorimo tiho. -A ja imam da vam saopim neugodnu vijest: vrativi se s puta, poao sam najprije u Brezovicu. Kad tamo snae me teki udarac. Prineva majka ostavila je moju kuu. -Ba sam vas o tome htio izvijestiti: ona je na dvoru ve dva dana. Jedne veeri pojavila se kao ispod zemlje. -Prije dva dana? Nema je u Brezovici dvije sedmice. -Dakle skrivala se negdje na Griu. Zato je iste veeri mogla doznati o prinevoj smrti. -to velite?
~ 579 ~
-Sve je u redu! Princ je zdrav i iv. Poslije u vam sve razjasniti. -Ako kralj sazna, da sam je primio. -Nema straha. Rekla je kralju da se sklonula u nekom oblinjem selu, ali nije htjela rei u kojem. Vano je da ste obavijeteni i spremni ako vam kralj to govori o tome. Sluali su. S one strane ulo se kripanje vrata i kralj se pojavi. Spazivi starog plemia, malo se razvedri. -Vi ste to, Nikola! Dugo se nismo vidjeli. No, kako je? -Hvala velianstvo, vrlo dobro. -Napokon je nekome dobro! Rastali smo se na bojitu, a sreli opet na bojitu. Ne shvaajui smisao ove primjedbe, plemi je utio. -Da, moj dragi Nikola. Samo to je na turskom bojitu bilo lako pobijediti neprijatelja. Ali sad elim uti to mi donosite. -Obiao sam po vaoj elji sve plemike dvorove i svuda sam dobio jednak odgovor: "Nita ne elimo drugo nego da sin naeg pravednog i junakog kralja bude njegov
~ 580 ~
nasljednik." Kad sam im rekao da se dio bogatih i monih velikaa buni protiv toga, plemii su usplamtjeli i prisegli: "Ako bude potrebno, udarit emo na izdajice oruanom silom." Evo, velianstvo, donosim vam pismene prisege naeg plemstva da e za kralja birati vaeg sina. Kralj primi od plemia pisma, pogleda ih i onda preda Varadiju. -Sjednite, Nikola! Uinili ste veliko dobro za moje kraljevstvo. Neu vam to zaboraviti. Sad uinite jo jednu uslugu svome kralju. Prineva mati je ovdje. Plemi jedva svlada uzbuenje. -Napuljski kralj poslao mi je tu enu da upropasti ugled mojem sinu. Dakle, mora odavde to prije i to dalje. elim da ide nekamo k moru, na koji otok gdje nitko nee znati otkuda je i to je. Ovdje je sve puno stranih poslanika i velikaa. Prisutnost te ene podsjetit e na graansko porijeklo majke mojeg sina. elio bih da je vi otpratite. -Vae velianstvo, spreman sam na svaku slubu. Kad moram putovati? Varadi se zaprepasti.
~ 581 ~
-Velianstvo, tek je udahnula prvi dah ivota, jo je nemona. -Ne bude li mogla sjediti u koiji, neka je nose. Vi ete, Nikola, pripaziti. Treba joj na putu pruiti svu udobnost. -Velianstvo, ako je uzviena gospoa bolesna, mogli bismo je prenijeti u moj dvor dok se ojaa za tako daleki put. -Nizato! Ona mora daleko. Neka iezne s puta mojem prijestolju! To upamtite svi vi koji se nazivate vjernim podanicima svojeg kralja! Ona mora ieznuti to prije. Ieznuti! Vi ete, Varadi, u najveoj tajnosti pripremiti taj put. -Ako se princ bude protivio? -Njega u zatvoriti i stvar je rijeena. A sada. Nikola, poite. Znam, eljni ste vidjeti sina, svojeg Damira. Znajte da sam ga posinio. -Takvo otac. odlikovanje, velianstvo! -usklikne
-Spasio je ivot mojem jedincu. Damir je vrijedan svojeg oca! Idite i nikome o tome ni rijei. -Velianstvo, dunost mi je utjeti.- Kad je starac otiao, kralj se uspravi:.
~ 582 ~
-Sad hitno zovnite napuljskog krvnika Alfonsa Borgiu, neaka najgnusnije drolje Italije! Varadi zovne Berislavia pa mu izda kraljev nalog, a onda se opet povue u sobu i ostane posve neprimjetljiv uz radni stol. Kralj Matija vrlo ljubazno doeka Alfonsa. Ovaj se odjenuo u ruho od crvene tkanine s naicima od ute svile. Sav je naduvan, ponosan, slavodobitan. Kao da to ne opaa, kralj ga prijazno oslovi. -Dakle, moj mladi prijatelju, juer sam vam isporuio da u se danas s vama porazgovoriti u lovu. Lov smo morali otkazati zbog korote. Ipak, eto, drim rije. Sjednite, gospodine grofe. Na e razgovor trajati podue. Mladi nije uzeo ponuenu stolicu ve se smjerno pokloni: -Velianstvo, dopustite da vam razjasnim to se dogodilo. Mene je princ izazvao, a ja sam morao izvriti viteku dunost. -Vi ste je doista estito i izvrili. Meutim, kralj Matija se ne aca zatraiti oprotenje bilo od kojeg plemia ili graanina ako vam je tko od mojih najbliih nanio kakvu uvredu.
~ 583 ~
-Meni? -malo se zaudi Alfonso, a Matija ga prekine. -U vitekom je smislu svakako nepravda koja vas je dostigla preko mojeg sina. Molim da primite preko mene njegovu ispriku to nije imao ast pristupiti dvoboju. Ali taj nesporazum skrivio sam ja. -Vi, velianstvo? -Zabranio sam oruane sukobe, a kad sam doznao za vas, naloim Damiru neka se dvoboj izvri o podne. Za ovo je uo griki luak koji je bolovao od utvare da je princ Ivan. -Luak? zabezekne se Aifonzo. -Doao je Radulu, prikazao se lovcem i rekao da ga alje princ neka mu izrui njegovo odijelo. On je to i uinio ne znajui s kim govori. I tako se on pobio s vama. Ali o tom nije vrijedno gubiti rijei. S vitekog gledita alim da se niste pobili s princom, a s humanitarnog mora mi biti drago jer da ste se pobili s mojim sinom, mladiu moj, proli biste zlo i ja ne bih mogao da vas odlikujem vanom misijom.
~ 584 ~
Prodoran Aifonzo pogled nije mogao ni asa omesti kraljev ljubazan izraz lica i ton pun najiskrenijeg uvaavanja. -Kako smo juer uli, Inocent VIII je umro. U tom asu moje su elje uperene samo u vaeg ujaka i moja je vrua elja da nam sjedi na papinskoj stolici. -Velianstvo, moj ujak ima i neprijatelja. -Ba vam o tome kanim govoriti. Jedan od njegovih najopasnijih protivnika u mojim je rukama, a vi ete biti moj poslanik. Dakle, stvar je vana; Spise koje posjedujem ne bih mogao izruiti drugome, osim krvnom roaku njegove uzoritosti, jer da zaluta ju u tue ruke, izgu bi smo sigurnu nadu u uspjeh Roderiga Borgie. -Moj e vam zahvalnost. ujak dovijeka iskazati
-A ja u mu u mojem kraljevstvu podijeliti jo jednu opatiju, i to najbogatiju s prihodima... Alfonsovo lice ponovo zasja, a bezbrino potape po ramenima: kralj ga
-Sad jo jedno: neete putovati sami. elim, naime, da s buduim papom sklopim unaprijed najui savez. Branit u ga protiv
~ 585 ~
svakoga, branit u ga oruanom silom. Za sklapanje toga saveza aljem u Rim svojega sina. Uza sav Alfonsov napor da zadri potpuni mir, njegove oi naas sijevnue. -Putovat e s vama. Neka mi sin pogleda malo juni dio svijeta, a vi ete mu biti ljubazan vodi, -Osjeam se poaenim, velianstvo- odvrati plemi. -Dakle, kad moete na put? -Za dva-tri dana potpuno sam spreman. Meutim, velianstvo mi iskazuje toliko dobrote i povjerenja dok sam ja u mladenakoj strasti poinio sablazan u remetskom samostanu. -To su budalatine. -Na koje me zavela gospoica Gordana. -Gordana? -I molim kralja da me slua jer je postupila prema meni vrlo nepravedno. -Dajem vam kraljevsku rije da e ispatati svaku krivicu. Iskaite mi sve.
~ 586 ~
-U samostanu sam poinio izgred, raspaljen Gordaninira ponaanjem, a jo vie po pravu koje posjedujem na nju. -Dakle i vas je smotala? Slutio sam to. -Ne samo to su me njene oi hvatale raspaljujui moju mladu krv nego jo vie. Gordana se izravno, otvoreno i jasno obeala meni! -Za enu? -Uprosio je nisam- nasmijei se Alfonso -ve zatraio da bude moja. ast svoju zalaem za ove rijei i kunem se na svoj ma da nikad ne bi dolo do ugovorenog dvoboja s princem, da me na to nije nagnala Gordana. U kraljevu oku zatitraju prve sjene gnjeva: -ime vas je nagnala na dvoboj? Oekujem od vas istinu. -Pokoravam se vaoj zapovijedi. Kad je Gordana ve sve redom na dvoru namamilasvojim oijukanjem, onda je bacila oko na princa. -Nastavite -naglo e kralj svladavajui ljutinu. -Kao svaki zaljubljeni mladi, tako sam i ja za njom uhodario. U lovu opazim kako se ulja
~ 587 ~
za princem i naem ih gdje povjerljivo sjede zajedno u umi. Razvitlan ljubomorom, dojurim k njima i spoitnem joj ponaanje, na to je princ pozvao mene na oruani dvoboj. -Zar sumnjate da Gordana ljubi princa?nasmijei se kralj, toboe ravnoduno, a ipak napeto oekujui odgovor. -Ne vjerujem da ljubi, ali se za njim otimlje. -S kojeg razloga? -Mnogo puta su dvoranke pokuale zaplesti u ljubavne mree kraljeve sinove da steknu naslov princeze. Kralj vie nije mogao ostati na mjestu. Ustane i poe po sobi. Nastojao je da se sjeti svega to mu je Gordana govorila kad su stajali kraj probodenog ure u umi, to mu je govorila ovdje u ovoj dvorani kad je nakon remetske noi opravdavala svoj izostanak. I povezujui to s Alfonsovim prianjem, kralj opazi nesuglasice koje su u njemu pobuivale sumnje. Od onog asa kad je kralj bacio u tamnicu Gordanina zatitnika Ivana esmikog, prela je njegova mrnja na Gordanu. Vazda je u njoj vidio duh ovjeka kojega smatra svojim urotnikom, buntovnikom i neprijateljem. Ovog asa taj je
~ 588 ~
osjeaj buknuo novim plamenom, pa je u svemu to je sada rekao Alfonso nalazio urotniku nit koja svjesno ili nesvjesno povezuje Gordanine ine s urotnikim osjeajima njenog zatitnika. Ovo je bio novi val na poetku oluje. Uzbuenje to se u njemu danas uzbibalo krojaevim otkriem razvezalo je njegovu naglu ud. Tjeran silovitom navalom svoje antipatije prema Gordani. otro otvori vrata i vikne pau: -Neka odmah doe Gordana! U predvorju svoje radne sobe spazio je Lovru Ilokog, ali mu tek odmahne rukom i opet zatvori vrata. Zaustavi se pred Varadijem koji je sve vrijeme radio uza stol, toboe zadubljen u posao. -Dakle, Varadi, sve ono to se dogodilo ovih dana: strahovita vijest koja me udarila zbog princa, sve muke koje sam onda pretrpio i sve to je nakon toga dolo, sve je to skrivila Gordana! Neka dvoranka, neko ensko eljade odraslo u dobru i obilju, neko luckasto nevjerojatno stvorenje igra se s nama. Svojim oijukanjem die mi dvor u plamen u kojem pleemo svi mi kao njeni robovi. Kralj estoko udari po stolu.
~ 589 ~
-Toga se razoritelja mojega mira treba odmah osloboditi. Dok je govorio gledajui Varadija, Alfonso ustane i povue se u pozadinu. Znajui da bi samo raspirio kraljev bijes kad bi pokuao braniti Gordanu, Varadi je samo kimao kao da se snebiva nad onim to je uo. Sve vie raste kraljev bijes, sve mu se jasnije prikazuju sumnje u stvarnom obliku... -''Ona'' -bijesni kralj u svojoj dui- ''ona slui kraljici. Ona mami Ivana po elji kraljice, po Beatricinoj elji izazvala je Gordana sablazan na bojnim igrama da osramoti mojeg sina. Ona oko njega plete mreu. Kad Beatrice nije mogla uspjeti s Isabellom, poslala je na juri Gordanu. To je jasno kao to je jasno da je krv ove djevojke urotnika. Duh njenog tienika..." Vrata se otvore i Gordana ue. Poklonila se gledajui otvoreno kralju u lice. U njemu sijeva. I kad kralj otvori usta, nad njom zagrmi: -Laljivice! -Mirno je izdrala taj teki udarac i jo mirnije odvrati:
~ 590 ~
-Velianstvo, nikad nisam uinila nita to bih morala pokriti laju. -Princ i gospodin Alfonso posvadili su se zbog vas. A ona se jednostavno nasmijei i odvrati saalno: -teta to se time ne mogu podiiti! -teta! Jeste li uli? -vikne kralj. -Dakle priznaje svoje namjere. -Moram priznati, velianstvo, koliko bih vrijedila na dvoru da se tako odline linosti svaaju zbog mene. -Recite joj u lice, gospodine Alfonso. Ja bih je morao smrviti da produim razgovor s njom. Pristupivi Gordanu. blie, upilji Alfonso pogled u
-Naao sam vas s princem u povjerljivom razgovoru dok je gospodin Damir bio na strai. -Da je uistinu bilo tako ne bih tajila, ve bih se time pohvalila. Trenutak su ostali bez rijei, a onda se Alfonso pouri da obrani svoju tvrdnju.
~ 591 ~
-Nije lako dijeliti boj s vaom dosjetljivou, ali ja opet kaem: naao sam vas s princem u povjerljivom razgovoru. Ne znam to vas nuka da tajite sastanak s njim? -Ali znam ja -plane kralj. -Onda, vae velianstvo, zna vie nego to je bilo. -A bilo je onako kao to sam ja rekao. Dajem ponovno svoju asnu rije primijeti Alfonso. -A ja dajem samo ono to imam: istinsku rije odvrati Gordana. Neka vae velianstvo izvoli pozvati njegovu visost i gospodina Damira, jer oni posjeduju asnu rije koja vrijedi. -Za dvoranku neu da zovem na svjedoanstvo svojeg sina i estitog plemia. -Moj ivot moete uzeti svakog asa, ali svoju ast branit u od svakoga -odluno izjavi Gordana. -Brani se! -i pokae Alfonsa. Evo ti ivog svjedoka. -Da sam se ja ogrijeila o svoju djevojaku ast? -Bestidno si mu obeala sebe! -Moete li to porei, Gordana? -zapita Alfonso.
~ 592 ~
-I dokazati. -Da ujemo -ree kralj. -Na bojnim igrama kad je Alfonso nastupio da se bije s princem. rekla sam mu: prepustite mi prvu bitku njegovom visosti i bit ete nagraeni. -Eto, velianstvo, priznaje. -Istinu ste rekli. Alfonso potvrdi kralj. -Ali sam unaprijed znala da mi velianstvo nee dopustiti maevanje s princem i tako prva bitka ne moe biti moja! Prema tome, svjesno sam prevarila gospodina Alfonsa. Nisam kriva to je tako malo duhovit. Meutim, kralja vie nije zanimala prevara, ve sam Gordanin in i zapita je: -Htjeli ste samo osramotiti princa? To ste htjeli? -Nisam, ve sam eljela dobiti u ruke ma gospodina Alfonsa. -Mogli ste za bitku uzeti iji drugi. -Htjela sam ba njegov. -Zato ste traili ba Alfonsov ma?
~ 593 ~
-Gordana otvori usta... Na rubu tih rumenih usana Alfonso osjeti rije "htjela sam njegov ma jer je bio otrovan". Da za kri put optubi, Alfonso otro pogleda Gordanu i zapita naglasivi: -Moda ste htjeli moj ma zbog onoga koga ste traili u samostanu. Oboje se zagledae. Alfonso osjea kako stoje jedno uz drugo na rubu ponora, samo jedan nezamjetni kret, jedan dah, laki dodir i strovalit e se. Gordana razabire kako uz nju stoji ovjek sijede brade, starakog blijedog lica, punog patnje i pregaranja, lice onog to je skriven u remetskom samostanu i nevidljivo i neznano upravlja sudbinom itavog kraljevstva. A im Alfonso izree njegovo ime, ivot i sloboda njenog dobroinitelja lee na dnu crne dubine. Slegne ramenima i nasmijei se: -itav mi se svijet na bojnim igrama smijao kad sam nastupala u borbi s mladim Gerebom. Htjela sam im pokazati da me junaci kao to je gospodin Alfonso uvaavaju i pruaju mi svoj ma. Iako sam bila uvjerena da mi nee biti doputeno da se bijem s princem, imala ipak zadovoljstvo da mi je
~ 594 ~
junak, vitez nudio svoj ma, i to mi je bilo dovoljno. -I meni je dosta! -udari kralj po stolu.- Dosta mi je toga eljadeta, dosta bestidnosti, dosta nemira to ste prouzrokovali na mojem dvoru! -Sve uzbuenije vie kralj. Uzroci koji su razbuktali mrnju prema Gordani, sve sumnje koje su nastale u njemu i uzbuenje koje ga je zateklo zbog dananjeg otkria grikog graana, sve se tu slilo, stopilo u val razjarenosti. Naao je nekoga nad kim moe da se razvie, razmahuje svojim bjesomunim jadom i njegov glas saspe se nad Gordanom. -Bestidna razornice mojeg mira, besramna namigua koja se obeava kao kakva djevojura. -To ne smijete rei, velianstvo- vikne ona. -Smjesta se pokupite s dvora! Jo danas da vas ne zatee no pod mojim krovom. Nikad mi vie ne prekoraite prag. Ona je ponosno dignula glavu i viknula: -Krivicu mi inite, velianstvo! -Tebi krivicu -vikne kralj i podavi se potpuno svojem razmahanom gnjevu zgrabi sa stolca limeno ravnalo.
~ 595 ~
Gordana razabere njegovu namjeru, ali mjesto da se udalji, uvrijeenim ponosom sklopi ruke na prsima i ostane stajati poput kipa blijeda i odluna. Izazvan jo vie tim gestom, kralj svom snagom zamahni prema Gordani. -Jedna ruka dohva ravnalo i otkloni od Gordane udarac. Matija spazi da je to ruka Lovre Ilokoga, a iza njega jo su otvorena vrata na koja je dohitio u sobu. Varadi stoji zaprepateno, Alfonso se zlurado smjeka, dok se kralj zadran da izvri svoju namjeru bijesno okosi na vojvodu: -to ste uradili? -Obranio sam vae velianstvo da ne udari enul -To nije ena, to je nedostojnica. -Tko je optuuje? -Sve je priznala! -Nije mogla pnznati nita zbog eg bi je velianstvo moralo tako kanjavati. Ljutit zbog vojvodine obrane naoigled Gordani i njen pogled pun ponosa i odvanosti jo vie raspali kralja. Ne mogavi da je udari, rikne:
~ 596 ~
-Napolje! Pogled mu je ibao Gordanu, a ruka pokazivala vrata. Odlazei, nije gledala ni kralja, ni vojvodu, ni Varadija, samo ispod trepavica zamiri prema Alfonsu. -inilo mu se da ga taj pogled biuje. -Niste je smjeli obraniti. Ne znate to je bilo i kako. -Znam, velianstvo, i ba zato je branim. -Ni rijei vie o tom. Gordana mora s mojeg dvora. -Kamo? -upita vojvoda. -Nije me briga. Neu da je vidim. Smijeak zadovoljstva titra u oima, licu i svega ga proima. "To sam ba elio." -Vi ste, Alfonso, dobili svoju zadovoljtinu ree kralj i prui mu ruku. Do vienja! Snebivajui se okretao se vojvoda za Alfonsom, a onda za kraljem koji je hodao gore-dolje. Lovro i Varadi izmijenili su poglede. Nisu se usudili ni progovoriti. Alfonsovim
~ 597 ~
U kraljevoj predodbi Gordanina krivnja bila je potpuno jasna. Smatrao ju je svojim urotnikom, kraljiinim poslanikom, zaetnikom svega to se dogodilo. Sve je svalio na nju. inilo mu se kao da e sve zlo nestati im mu s vida nestane Gordana. Kad se naglo usplameni plamen opet stiao, kralj pogleda vojvodu koji to jedva doeka: -Velianstvo, na uspomenu mojeg oca kojeg ste toliko ljubili dopustite mi jo samo jednu rije. -Mora da vam se neto duboko zasjeklo u srce kad se pozivljete na uspomenu svojega oca. -Moda ste pogodili, velianstvo. -Dakle, to elite? -zapita posve blago, kao da je zaboravio na ono to je bilo. -Kralja, za kojeg u dati ivot u svakom asu, molim da ne vjeruje Alfonsu. Zlobno je optuio Gordanu. -Radi nje vi se pozivljete na uspomenu svog oca? To je oskvrnue! Vojvodo, sili ste s uma! -Kad bi vae velianstvo znalo koliko vas je Alfonso nalagao... -Pustite Alfonsa.
~ 598 ~
-Velianstvo, on je u samostanu na moje oi poinio podlosti, izgovorio toliko lai da ne bih smio nikada s njime pod jednim krovom popiti ni au vode! Kralj mu prie: -Inocent je umro. Roderigo Borgia dolazi na papinsku stolicu. Vojvodo, vi ste potenjak, junak, otvorena dua. Vi ne znate to znai diplomacija. Alfonso e ostati nekanjen i onda iako je uistinu svaka njegova rije bila la. -Ja sam gledao tu neman divljatva prema djevojci. -Ona je kriva! -Velianstvo, ako je diplomacija Alfonsa odrijeila kazne neka odrijei i Gordanu njegove objede. -Vojvodo, ona mora s dvoral -Nema nikoga na tom svijetu i nema ime ni da se prehrani! -Neka ide u pastirice! -Velianstvo! -Ako vam nije pravo, uzmite je vi u slubu.
~ 599 ~
nastupu
-Velianstvo, uzet u je za enu, molim njenu ruku! -Vojvodo, vi ste ozbiljan ovjek, mu. -Pa, ja sam je progledao. Kao to je njena ljepota blistava tako su blistavi njezin um i ast. Molim da mi je dadete za enu. -Na ovu prosidbu morao bih odgovoriti da je smjesta bace na ulicu. -A ja bih je pokupio, odveo u crkvu i u svoje dvore. -Je li to vaa ozbiljna rije? -Rije asnog viteza. Kralj baci na stol prihvaeni vr iz kojeg je htio piti, zabode ruke za pojas i pogleda Varadija. -Sad samo ekam da vi zaprosite njenu ruku, biskupe! Vojvodo, kad biste vi Gordanu htjeli uzeti za enu, ja bih vam to zabranio. -Ako bi Gordana primila moju ponudu? Onda biste imali odabrati izmeu dvije stvari: moj gnjev ili njenu naklonost. Vojvoda nije dospio odgovoriti, jer je kralj prekinuo razgovor okrenuvi se Varadiju:
~ 600 ~
-Do sutra naveer ima da bude sve spremno. Damirov otac krenut e s njom na put-i pri tom pogleda na strop da time oznai prinevu majku, a da ne mora izrei njeno ime. Varadi se nijemo pokloni. Kralj prie vojvodi: -Lovro, sutra uveer pomoi ete Damirovu ocu da onu gore otpremi kamo sam odredio. -Uzvienu gospou, prinevu majku? -Nisam li rekao dosta jasno? -razljuti se kralj. -Velianstvo, to ne mogu uiniti. Pogledao je vojvodu kroz svijetloute trepavice kao da ne vjeruje sam sebi. -Vi ste to izrekli? -Dao sam Ivanu rije, a vae velianstvo ne bi moglo podnijeti da va podanik gazi zadanu rije. -Dakle, i vi ste protiv mene! Svi protiv mene! Svi sipljete praak. Dobro, ako ne moete, a vi izaite da Varadiju mogu dati naloge. Lovro hitro izae ostavivi Varadija i kralja. -Sutra kad zamrai, pozvat u princa na razgovor ovamo u ovu dvoranu, s oba kraja vrata treba da su zakljuana. Dok on bude
~ 601 ~
kod mene, neka sluge uu u sobu, uzmu enu i hitro je iznesu. -Trijemom na dvorite? -Makar kroz prozor, svejedno, neka kola ekaju vani na Dvercu da princ silazei s prvog kata nita ne opazi. Moja je briga da ga zadrim dok ne bude sve gotovo. I. upamtite, Varadi: Lovro ne smije o tome saznati nita potanje. -utnja je moja sluba, velianstvo. -Koju vi nikad niste vrili osobito zduno. -Velianstvo govori sa mnom kao sa svojim neprijateljem. -Ne govorim s vama, nego s vaim jezikom. On je bio uvijek neprijatelj i moj i va. Suzdrite ga malo. Htio je upraviti kralju pitanja koja su mu gorjela na usnama, ali se suzdrao. Na to ga je ponukala i okolnost to se kralj, ne osvrui se vie, udaljio iz sobe. ***** Tiho i oprezno uljala se Nardella iz kraljiine odaje, spustila ruke i glavu pa koraa lagano prema trijemu staroga dvora. Katkad bi
~ 602 ~
mirnula ispod oka u dvorite i dolje du trijema. Ide kao podmukla maka njukajui izdaleka plijen. U dvoritu stoje na strai oklopnici. Ne obaziru se na nju. A na trijemu nema nikoga. Samo na stubitu stoji pa. -Hej? Kamo? -vikne on za njom. Ne odgovorivi, ona iznenada zaokrene na jedan ulaz. Nala se u kraljevskoj blagovaonici, zatvorila vrata kao da je gone, za as se nae na drugim vratima i ve ue u grimiznu dvoranu. Pri slukuje, ogledava se. Nigdje nikoga. Male maje oi hvataju nianom teke grimizne zastore. Iza njih se dolazi u kraljevu radnu odaju. Hitro procapka starica sagom ravno onamo gdje su joj se usredotoile sve misli i svi njeni ciljevi. Uhvati zastor i zavue se iza njega. S one strane dopire do nje neki mukli glas. Polagano se sputa i oprezno legne. Izmeu poda i vrata palac otvora. Ona podnese svoje uho kao pseto njuku kad iza vrata osjea plijen Ukoi se. S onoga kraja razabire Varadijev glas. -Uite samo, vojvodo, kralj je ve otiao. A nakon toga slijedi odgovor tekog mukog glasa:
~ 603 ~
-Kralj je, dakle, povjerovao Alfonsu koji mu ugroava sina? to se to dogaa na ovom dvoru? -Napulju dolazi u pomo Rim. Nas tjeraju da pleemo na uzici, a kralj predvodi. -Trebali biste sa mnom povjerljivije razgovarati da budem obavijeten o svemu. -Kralj bi mogao svaki as natrag. Dakle, ukratko: kralj alje Alfonsa u Rim, a s njim zajedno princa Ivana. -Princa alje u Rim? Kralj ide u svoju propast! -Upravo naglavce! -A to to kani s prinevom majkom? -Ivana e dozvati u svoju odaju, a dotle mu oteti majku i odvesti je nekamo daleko na more. -Strahovito je sluati to mi govorite. -Kakva je tek strahota izvravati njegove naloge? -Moda ipak ne misli izvriti to je rekao? Moda prikriva pravu istinu?
~ 604 ~
-Nikad zapravo ne znam to je istina: ono to kralj misli, to govori, ili to radi danas kao da nijedno nije istina... -Moda se nee tako brzo vratiti. Razjasnite mi podrobno to je s tim putem u Rim? Iza njegovih lea uli su tropot, pa se obojica trgnu i prekinu razgovor. Iz hodnika ue pa Stjepko i estoko domahuje rukama. -to hoe, Stjepko? upita Varadi i poe k njemu. Djeak stavi prst na usta i onda pokae na suprotna vrata s grimiznim zastorom pa apne: -Ona je tamo! -Tko? -Nardella prislukuje! -Za ime Boje, to smo govorili, vojvodo? -Ako nas je ula, imat e to da izvijesti kraljici. -Sudbinom kraljevstva ravna Nardellino uho. Kralj eljezne ruke ne moe izbaciti s dvora ovu babetinu- ljuti se tiho Varadi. Stjepko poput mladog psa pilji u vrata.
~ 605 ~
-Tako mi asti, ubit u je -razgnjevi se vojvoda. Varadi ga uhvati za ruku. -Polagano da je iznenadimo... I poli su po sagu, naglo otvorili vrata i gotovo zgazili Nardellino tijelo. Leala je sklopljenih oiju nepomino, kao mrtva. -Ustaj stara ludo!- vikne Varadi. Ali ona se ne mie i kao da ne die. -ini se Bog me oslobodio dunosti da joj stanem na vrat ree vojvoda i sagne se k njoj. -Stjepko je nepomino. gurne nogom, ali ona lei
-Zar nas je uistinu dragi Bog oslobodio? ree Varadi i prodrma je. Njezine ruke klonue. - Neka gospoda ne govore latinski- priapne im Stjepko. Velim vam, nita joj nije, samo se pretvara ne biste li togod kazali da moe otrati preko i sve izlajati. -Djeak ima pravo. Bit e da se pretvara potvrdi vojvoda. - Komedijaica, zaboravila je ovaj put smokve! -to da uradimo s njom?
~ 606 ~
-Vaa milosti, prepustite je samo meni -ree Stjepko, mirne jednim okom i pohiti na vrata pa zavie na hodnik. -Doite, njezina milost kraljiina dadilja lei onesvijetena. I sluge uoe. Stjepko im naredi da je podignu, a sam poe ispred njih dajui im rukom pravac. Siu su niz stube u dvorite slijedei paa. Zaustavio se tek pred vodoskokom to je trcao iz zlatne nimfne koljke. I Stjepko e tiho slugama hrvatski: -Jedan neka je uhvati za ramena, drugi za noge i da niste pustili iz ruku tu staru zmiju. Ljudi su shvatili paevu namjeru. On skokne na klupu, zaokrene vijak i potpuno otvori vodoskok. Pljusak vode udari po Nardelli. Stresla se, otvorila oi i stala lamatati rukama. I dok je po njoj pljutala voda a ona se otimala, sluge su je s uitkom okretale pod vodoskokom kao da je na ranju. Nardella lamata rukama, vie neto nerazumljivo. Na trijem starog dvora istre dvorani i dvoranke. Grohotan smijeh ori se
~ 607 ~
dvoritem. Svi osjeaju naroiti uitak u Nardellinoj nezgodi. -Barbari! Barbari! -vie ona. Tada iz nove palae istre neki Napuljci. Enrico prvi pohita prema vodoskoku viui: -Lupei, pustite je. No oni se ne mogu oteti uitku koji im prua pogled na Nardellu uz ije se tijelo prilijepila haljina pa je i dalje veselo okreu pod vodoskokom. -Maem u vam odsjei ruke ako je ne pustite -zaprijeti se kraljiin dvorski metar. -Ova gronja prinuka sluge promoenu Nardellu na zemlju. da poloe
-Prokleti barbari, sinovi avla!- kune ih ona, ustaje i tri prema novoj palai. -Tko je to uinio? pita Enrico. Stjepko prie, duboko se pokloni: -Vaa milosti, ja sam joj spasio ivot. Naao sam je leati onesvijetenu i da sirotica ne umre, dao sam je brzo pokropiti vodom. Tako radi lijenik njezinog velianstva.
~ 608 ~
Enrico mrmljajui prokune, vrati se opet u novu palau dok je Stjepko otiao u stari dvor i potrao Varadiju: -Preasni biskupe! Ja sam je pokrstio. Nee se vie onesvijestiti. -Ne bi ovjek ni slutio da si tako domiljat! I ubudue je vazda dri na oku. -epat u je zavukla se kamo mu dragognjevno e mladi. -Dakle i tebi je ve omrznula? -Mrzi gospoicu Gordanu, pa kako da mi ne bi omrznula? Djeak osjeti da je previe rekao i porumeni. Varadi se okrene k vojvodi: -To je va najmlai suparnik. -A ja u ga moda jo danas zaviti u crno ako Gordana pristane. - Da se vjenate jo danas? -uli ste to sam rekao kralju. -Bila bi to i elja esmikog, ali ne vjerujem da biste mogli od jutra do veeri priredili svatove. -Ako Gordana pristane, kralj je moe istjerati samo do oltara gdje je ekam ja.
~ 609 ~
-Sve mi se ini da e ona rijeiti svoju sudbinu i jo se pobrinuti za nas, a ne da mi pomaemo njoj. Kad je stajala pred kraljem dok ju je optuivao Alfonso, govorila je domiljato i lukavo kao venecijanski poslanik. -Htio bih govoriti s njom. Dozvali su Stjepka, ali on ih izvijesti da je Gordana pola kraljici. -Je li ve dugo tamo? -zapita Varadi. -Kad je izala iz kraljeve odaje, krenula je ravno kraljici i jo se nalazi kod nje. -Zaboravili smo da Gordana ima zatitnicu u kraljici. -Ali nakon onoga to je danas bilo Beatrice nee moi ublaiti kraljev bijes prema Gordani. Kralj je upravo teko ekao da nae neto ime bi se oslobodio Gordane. U njoj uvijek gleda esmikog. -Kad bi jadnik znao to se dogaa ovdje. -Dunost mi je izvijestiti ga, ali kako vidite, odjednom izgubih kraljevo povjerenje. Radi na svoju ruku, a to je znak da opet sumnja u mene.
~ 610 ~
-Njegova sumnjiavost neprijatelj!
najvei
mu
je
-Kad bi barem sumnjiio onoga koji je zavrijedio! Danas se ne mogu maknuti s dvora. Pazit e na mene, a to bi moglo otkriti trag esmikog. Slobodni ste, vojvodo, moete poi u Remete. Jo danas popodne. -Kako mogu ostaviti Gordanu? -Ne brinite se, Gordana e sebi pomoi sama, a kraljevstvo ne moe da sebi pomogne, ono treba nas. Dakle idite, saopite mu to je bilo i pitajte ga za savjet. Do veeri se pourite natrag. Rei u kralju da ste izjahali. -A vi, biskupe? -Ja u skrstiti ruke u krilu, ekati dok me opet ne digne kakav vjetar. Na mi se dvor priinja kao more nad kojim se svakog asa promijeni smjer vjetra. ovjek mora biti spreman da svakog asa udari o hrid, skrha vrat ili potone. -Ovom bi brodu bio potreban kormilar lukaviji od svih vjetrova. Do vienja! *****
~ 611 ~
Stasita napuljska djevojka klei pred kraljicom i bojadie njene nokte, dok Francesco stoji do prozora namrtena ela: -Kralj je jedva doekao da nae uzroka i protjera Gordanu. a Alfonso mu dolazi u pomo. -Nisam slutila da bi se Matija mogao toliko zaboraviti da udari enu. -Vojvoda Iloki opet je imao priliku da je obrani. Zamalo ona e ga ljubiti! -A ti se boji? -Mislim da nisam nikad tajio koliko me tvoja dvoranka osvaja i da je na moje... -Dosta, dosta- prekine ga kraljica.- Nije Gordana najvanija. Kakva je to buka vani? Sluavka je svrila svoj posao i otila. Beatrice ogleda nokte i opet prisluhne. -A to je to vani? Nardella vie. -Dakle, uhvatili su je! -Prema tome neu doznati to se zbiva u staroj palai. Nakon Inocentove smrti mora da je tamo vanredno ivo. -Svaka vijest vrijedila bi nam zlata.
~ 612 ~
S hodnika se uo pla i jaukanje. Kraljica poe vratima i otvori ih. Na hodniku spazi Nardellu. -Bogorodice napuljska, smiluj se! Htjeli su me utopiti, barbari -tui se kraljici. Unato tome to voda curi s njenog odijela, rine se na vrata u kraljiinu sobu sva drui ali ne od zime, nego od elje da to prije saopi svojoj kraljici. -Velianstvo, sruila sam se i stavila uho ba na otvor vrata. -Dakle? O emu raspravlja kralj? -ula sam glas njegovog avla Varadija i onoga golijata vojvode. -to su govorili? -Malo i mnogo! Varadi i vojvoda ljute se to kralj hoe da otme princu njegovu majku. Ivana e dozvati k sebi, a ona gore otprhnut e nekud daleko. -Dakle, kralj hoe da je odstrani s dvora? -Da, kralj. A njegov avo u biskupskoj haljini je protiv toga i tui se na kralja da drugo radi, a drugo misli, pa ide u propast. Vojvoda je povlaivao.
~ 613 ~
-I to jo? -I onaj golijat strano se ljutio to kralj hoe da princa alje u Rim. -Nemogue. Nisi dobro razumjela. Princa ne alje u Rim. -Tako mi ljubavi Boje i napuljske Bogorodice, razumjela sam, govorili su latinski. Kralj alje Alfonsa u Rim, a s njim ima da poe princ Ivan. I ba je zato vojvoda rekao da kralj ide u propast. -Kralj nije dolazio k njima u odaju? -Ne znam, jer su me pred vratima otkrili i Stjepko me dao odnijeti pod vodu. -Poi sada i preodjeni se, sva si promoena. -Da je avolski gorui sumpor pretrpjela bih za moje veli anstvo. -Dobro stara moja, idi. I Beatrice njeno pogladi staricu pa je izgura na vrata. Francesco je stao u sredinu sobe zapanjen: -Matija alje Ivana u Rim, pa jo u drutvu s Alfonsoml
~ 614 ~
-Rim je varka, poslat e ga u Milano na vjenanje s Biancom. -Ako ga alje s Alfonsom, nikad on nee stii do cilja. Uvjeren sam. -Ja nisam. Princa titi neka via sila. Alfonso nema sree. Dolaze. Bit e princ. Kad sam ga juer pozvala, nisam slutila kakvo e mi oruje donijeti Nardella. Idi u drugu sobu, Francesco. Posluao je. Beatrice poravna nabore modre haljine, pogladi kestenjastu kosu pa se udobno smjesti u grimiznom naslonjau. -Vae velianstvo eljelo je sa mnom govoriti? -Da, Ivane. Hou da raistimo moj najnoviji odnos prema tebi. Moje ponaanje prema tvojoj majci ugasnulo je i posljednju mogunost da zadobijem tvoje povjerenje. Planula sam opazivi enu koju je kralj nekad ljubio. Bude li ikada imao prava osjetiti ljubomoru, shvatit e me. Meutim, pokajala sam se zbog toga i elim ispraviti. Ponajprije, naloila sam lijeniku da tvojoj majci spasi ivot. Rekao mi je da joj vie ne prijeti smrt. Brzo e ozdraviti.
~ 615 ~
-Hvala -odvrati zahvalno.
Ivan
vie
udvorno
nego
-A sad jo neto. Mislim da se sjea onog dana nakon mog dolaska kad sam ti obeala potporu u tvojoj ljubavi. Nisi, dodue, htio priznati ni meni ni kralju njeno ime. Ipak, htjela bih da budem naistu, jer neki apu da ljubi Isabellu. -Ne- odvrati on kratko. -Dakle, druga? Ivan ne odgovori. -Pa dobro, ne pitam te vie o njoj. Svejedno je tko je ona. Tvoje mlado srce svakako ezne za sreom u njenom naruju. -Moda ... -Prema tome je kani uzeti? -Daleko od toga. -Kralj ti je moda namijenio drugu. To jo nita ne znai. Ljubav je mo, a kralj sila! Meutim, ako se snazi tvoje ljubavi pridrui i pomo s moje strane? Tvoj pogled pun je sumnje. I opet te razumijem! Ipak, uj ponovo: bude li odvaan u ljubavi, ja u ti pomoi do braka s onom koju ljubi, kao to
~ 616 ~
ti ovaj as pomaem da ponovno ne izgubi majku. Bio je paljiv dok je govorila o njegovoj ljubavi, ali uvi posljednju rije, digne glavu. -Da ponovo izgubim svoju majku? -Da, Ivane! Kralj je eli poslati nekamo daleko. -Nikad mu to nee uspjeti. -Pazi da se ne uvjeri u istinitost mojih rijei kad bude prekasno. Napola sumnjiav gleda Ivan u Beatriceino hladno lice. -Ne moe shvatiti zato ti to otkrivam? Rei u ti istinu. Nalazim u tome i svoju korist. Hou da bude jednom mir izmeu mene, kralja i tebe. I zato ti nudim savez. Uinit u sve da tvoja majka ostane na dvoru dok ozdravi, a ti pazi da te kralj od nje ne odmami. Zakljuaj dobro svoja vrata, a kad tvoja majka ozdravi, to e uiniti onda? -Dopustite da na to ne odgovorim. -Nije potrebno. Davno sam pogodila. I, evo, moj prijedlog i tvoja odluka podudaraju se: ljubi djevojku, kojoj ime ne znam, povuci se s majkom u jedan od tvojih udaljenih dvoraca
~ 617 ~
i vjenaj se onda tajno pa e ivjeti samo za svoju ljubav i majku. Ovo posljednje dat e meni sigurnost da kralj vie nikad nee vidjeti tvoju majku. Onda e moja ljubomora zamuknuti. Evo, dakle, to je uzrok zbog kojeg ti nudim pomo da stekne svoju majku i svoju ljubav. Mene e to umiriti, a tebe usreiti. Razumi je li sada zato ti nudim pomo? -Razumijem, velianstvo. -I pogodila sam tvoje elje? -Posvema. -Dakle, na savez donosi meni mir a tebi ispunjenje snova. Mislim da e mi barem sada vjerovati kad sam ti otkrila svoje interese. Sad mi reci koju si odabrao da uzmognem zamisliti plan za tvoje tajno venanje s njom. -Dok s njom ne govorim, nemam prava da je prokaem. -Jo se niste sporazumjeli? -Ne. -Ipak, ne sumnja valjda o tvojem uspjehu? -Nada nije sigurnost.
~ 618 ~
-Dakle, zatrai odgovor, a ja ti dajem rije: bit e tvoja! Onog asa kad ti zaeli, vjenat u vas. -Dobro, velianstvo, primam! Kraljiino razjanjenje da je njen interes ako se Ivan povue s majkom na koji od svojih dvoraca uvjeri mladia da su njeni iskazi posve istinski. I on se oprosti. Kad se popeo u prvi kat, naao je u svojoj odaji Damira zamiljena. -Kralj hoe da mi otme majku, Damire! -Dakle i nju? -To znai da mi otimlje jo nekoga? -Alfonso je opravdao pred kraljem svoju sablazan u samostanu optuivi Gordanu, a kralj mu je povjerovao i Gordani naloio da ide s dvora. -Borgia e odsad gospodariti na ovom dvoru, a ja u se vjenati Gordanom. -Kralj e to sprijeiti. -A Beatrice izvesti. Ona mi nudi pomoi -Ti njoj, Ivane, vjeruje? -Njoj ne, ali njenom koristoljublju.
~ 619 ~
-Dakle, nudi ti savez? To je opasno. -Svejedno, Damire. Idi, potrai Gordanu. Kucnuo je moj as. Uprosit u Gordanu i ivjeti u jednom od svojih dvoraca do smrti za moju majku i ljubav prema Gordani. I gotovo sa zanosom pohita u spavau sobu k svojoj majci. A Damir se ne mie. Njegove oi pune su neega zagonetna to mu je ostavila u batinu kneginja Tajana Okika. Ve je posve blizu njega utala haljina kad se mladi prene: -Daleko putuju vae misli, gospodine Damire. -Oprostite, Gordana, nisam vas opazio. No, ba dobro dolazite. -Upravo je udo da nekome na ovom dvoru dolazim u horu. -Ova ala ne gaa, jer vas netko teko oekuje. -Vi ne. To sam malo prije razabrala. -Jer vas nisam opazio, a ba sam bio na putu da vas potraim. Princ eli s vama govoriti. -Po svoj prilici eli kralja moliti milost za mene. Zapovijedam vam da ga odvratite od
~ 620 ~
takvog nauma u moju korist. Pogledat u kako je uzvienoj gospoi. -Molim vas, priekajte Ivana ovdje nasamu. -emu? Govorit u s njim tamo. -I ne slutite, Gordana, o emu kani s vama govoriti. -Ja to znam. -Ne vjerujem. -ula sam. -to? -Prineve posljednje rijei, as prije nego je izaao odavde. Zagledao se asak u njene oi i otro naglasio: -Kad znate, to vie biste trebali da ga ekate. -To manje. -Gordana, vi zborite tako? -Oekivali ste neto drugo? -Imao sam pravo oekivati neto drugo. -Po emu? -Po vaoj brizi, po vaim oima, po svemu to ste radili, govorili i inili za princa.
~ 621 ~
-Vrila sam dunost -Koju vam nalae srce. -Odvie drsko dirate moje line osjeaje. -Molim oprotenje. -Gospodine Damire, jesmo li saveznici za dobrobit prinevu? -Jesmo. -Dakle, Ivanu ete saopiti ovo: Gordana kae da je danas i sutra u kraljiinoj slubi i ne moe doi. -A prekosutra? -Ne znam to nose budui dani - i ona hitro ostavi mladia vrativi se istim putem kojim je i dola na trijem.
U MREI BEATRICE
Kad je Ivan ostavio kraljicu, uao je Francesco iz pokrajnje sobe. Sestra ga pogleda nasmijeeno. -Ne razumije zato sam tako govorila s Ivanom? -Znam jedino da si svojim rijeima zaprijeila kralju da ga alje u Rim.
~ 622 ~
-Uvjerena sam da je Matija skovao zavjeru kako bi Ivana vjenao s Biancom. -Zaboravlja da u drutvu s Alfonsom Ivan ne bi stigao u Rim? -Ponajprije, ne kanim se predati u ruke ni jednom Borgii, dakle njegovu pomo iskljuujem potpuno, a onda: emu da se laam tako opasnog sredstva kad mogu Ivana skinuti s prijestolja na vrlo lak nain. -Ne vidim tu lakou. -Njegova ljubav prema majci i prema nekoj djevojci stepenice su kojima e on sam sii s prijestolja i sprijeiti Matiju da ga proglasi prestolonasljednikom. -A astohleplje? -Ni zrna astohleplja nema u njegovoj dui. Vjenat u ga s djevojkom koju tajno ljubi, bila tko mu drago. I kad to izvrim, Giovanni vie nema suparnika za prijestolje. Ova je stvar, dakle, rijeena. Sad jo treba da razgovaram s Alfonsom. Ostavi me s njim nasamu. Francesco se ponovo povue, a dvorski metar grof Enrico najavi Alfonsa Borgiu. Uao je u svojem sveanom napadnom odijelu
~ 623 ~
i dok se klanjao, Beatrice promotri njegovo lice. Alfonso je oekivao da e najprije spomenuti dvoboj, meutim mjesto toga zaskoi ga iznenadno pitanje: -Vi ste zaljubljeni u Gordanu? -Velianstvo, neka mi to oprosti. Moja je krivnja moda u tome to sam se odvie pouzdavao u nade na koje me ovlastila Gordana. -Smatrate grijehom pruati nade muu koji nas privlai. Gordana mi povjerava sve to se s njom dogaa. I tako mi je priznala da je itava vaa pojava osvaja. Samo to ste se vi pourili da svojim ponaanjem u samostanu i nasiljem one noi uvrijedite njene osjeaje, a danas pred kraljem razruite u prah i pepeo. Sasvim zbunjen nije mogao nita primijetiti. Promatrajui ga hladnim, ali paljivim pogledom, Beatrice se udobno nasloni i nastavi: -Uistinu, Alfonso, poinili ste grubu budalatinu prema samom sebi. Dakako, nadali ste se sasvim drugom rezultatu. Moda ste mislili: ako je kralj protjera, nee nai drugog izlaza nego u vae naruje. Ali djevojka Gordanina kova u prvom je redu
~ 624 ~
ponosna i prije e se udati za bilo koga negoli odabrati put k vama nakon onoga to ste uinili. A ja odobravam njenu odluku. -Udat e se? -Nemona sam prema strahovitom kraljevom gnjevu koji ste izazvali u tolikoj mjeri da ju je gotovo udario. Udat u je. Prosaca za takvu djevojku uvijek je dosta. Prevarili ste se. Oito ste mislili da u je ja napustiti? -Iznenaen tim preokretom, Alfonso je buljio u sag. -Tako ste, dakle, izgubili i djevojako srce i miraz koji sam joj namijenila- naglasi ona. Gotovo mi je ao. Djevojka mi se inila kao stvorena za vas. -Velianstvo mi je jo juer isporuilo da se okanim Gordane ili da ostavim dvor- izree on vrstim naglaskom gledajui je gotovo izazovno. -Da, to sam vam poruila po Enricu jednostavno zato to ste prema mojoj tienici nastupili nasilno, kao prema kakvoj djevojuri. Da je va postupak bio viteki, bila bih rado pristala da vam bude ena. To bi bilo prirodno s moje strane s obzirom na
~ 625 ~
prijateljstvo koje nau napuljsku dinastiju vee s obitelji Borgia. Od tolikog iznenaenja domiljati i lukavi Alfonso nije pronaao ni jedne rijei da opravda svoj nasilni in u samostanu, to vie to nikad nije ni pomislio na enidbu niti je slutio da bi kraljica s tolikom panjom pratila sudbinu svoje dvoranke. -Uviate svoju nezahvalnost i prema meni. Sklonost nae dinastije prema obitelji Borgia velika je. Evo. im je Inocent zaklopio oi, alje mi otac glasnika i pie da e razviti sav upliv da kardinala Borgiu izaberu za papu, dapae, zbog toga zove kui moga brata Francesca, a vi, Alfonso, spremate meni tolike neprilike. -Vaem velianstvu?- zaprepasti se Alfonso. -Preuzela sam brigu za Gordanu, a vi je optuujete pred kraljem da je on tjera s dvora. Ovo mi sada, U asu papine smrti, zadaje suvinih briga. -Neka mi velianstvo oprosti! -Vrlo se ljutim na vas zbog toga i jo vie bih se ljutila ne bi bilo bjelodano da ste najvie kaznili sebe. Danas ste potpuno izgubili
~ 626 ~
Gordanu, a ona je bila na putu da vas ljubi. vas se postupak ne da opravdati. -Velianstvo, najerala me na to ljubomora. -Ljubomora? Na koga ste ljubomorni? -Na princa Ivana! U njenim oima vrsto upiljenim u njega zatitra sumnja. Malo je zamirila kao da gleda unatrag, istrauje, rainja, smilja. Onda zanijee glavom: -Nikad nisam opazila da joj Ivan iskazuje kakvu naroitu panju, a kamoli sklonost. - Ni ja nisam to opazio. -No, dakle? - Ali Gordana se odvie brine za princa. -ime to kanite dokazati? - Njenom bojazni za njegov ivot. Pod moj ma poslala je zamjenika. -Kad bi to i bilo, uinila je samo uslugu kralju i meni. Naglasila je te rijei hladno, vrsto i istakla njihovo skrovito znaenje. A to je njega ljutilo i poniavalo i odvrati neto ironino:
~ 627 ~
-Znam, velianstvo, kako bi vas rascvililo da je princ bio na mjestu njegova zamjenika. Ipak, ova okolnost dokazuje da je Gordana... -Dokazuje da vam je sva krv ula u mozak i zamutila rasuivanje. Otkud bi Gordana mogla poslati toga zamjenika kad ste je one noi i onog jutra vi drali zarobljenu u samostanu, a tek pred podne vratila se s vojvodom Ilokim. Vi ste izgubili logiku, moj Alfonso! Kako vidite, fiziki je bilo nemogue da Gordana sudjeluje u nastupu onog nepoznatog ovjeka. Meutim, vae se prosuivanje pomutilo i u duevnom pogledu. Princ ne posjeduje onu muevnu snagu i odvanost koja osvaja ene kakva je Gordana. Naprotiv, vi ste prije svoje pustolovine u samostanu posjedovali sve to je Gordanu sklonulo da mi prizna koliku mo razvijate nad njom. A da vas je izbjegavala to je posve u skladu s njenom prirodom. Rekla mi je ve prvih dana: "Ovog plemia moram izbjegavati, toliko je opasan mojem srcu." Alfonso se pretvorio u glazbalo po kojemu kraljica prebire po miloj volji. Saznanje da mu je put do Gordane bio otvoren uzvitla u njemu svu krv, probudi
~ 628 ~
strast i elju za tom djevojkom koja ga je osvojila u prvom asu susreta. I u njegovim oima zaplamti i na njegove zjenice proviri plamen mladenake strasti. -Vidim, Alfonso, omamljeni ste Gordanom kao ciparskim vinom. -Nikad me nijedna ena nije toliko ovladala. -Ako ne laete, opravdajte je pred kraljem. Takav viteki in nee promaiti uin u Gordaninoj dui. Ugasli plamen koji uvijek ostavlja eravicu ponovno e se razgorjeti. -Poi u kralju i priznati da sam je krivo optuio: zbog osvete to je nisam mogao dosei. -Samo time moete opet stei moje oprotenje. - Zamolit u kralja da Gordani dade zadovoljtinu i da je pozove da ostane na dvoru. - Ne- mahne ona rukom- ovoj molbi nee udovoljiti. Svoju odluku ne bi mogao izmijeniti nikome za volju- i nasmijei semoda bi to uinio jedino za volju svojem roaku, turskom princu. -Demu, vidio sam ga u Rimu!
~ 629 ~
-Nabacila sam Dema tek onako, a zapravo taj Turin vama uistinu dolazi u pomo da kralj promijeni svoju odluku. -Velianstvo, kakve veze ima kralj Matija s turskim princom? -Ogromne. Turski car Murat II zarobio je nekad roakinju kralja Matije i njome se oenio. Potomci su njihovi Bajazit, dananji turski vladar, i princ Dem. Izmeu njih dvojice nastala je borba za vlast. Bajazit je pobijedio, a Dem je morao u progonstvo. Sada se nalazi u Rimu pod strogom paskom papinih eta. Matijin je ivotni plan da Dema dobije u svoje ruke, navali na Turina, svrgne Bajazita i Dema postavi za cara, jer bi se tako osigurao protiv stalnih turskih provala. Kad va ujak zasjedne na papinsku stolicu, izruit e princa Dema Matiji na zahtjev Napulja, a vi biste sad mogli iskoristiti Dema u korist svog srca. -Velianstvo, uistinu ne znam kako. -Moete li oponaati pismo svog ujaka? -Vrlo lako. -Sjednite, dakle, ovamo i piite. Ja u vam kazivati u pero.
~ 630 ~
-Sluam, velianstvo! "Dragi Alfonso! Udarac koji nas je zatekao nenadanom smru Inocenta VIII doputa mi samo nekoliko trenutaka da ti javim taj sudbonosni dogaaj. Nadam se da si svojim ponaanjem stekao milost njegova velianstva kralja Matije i njezina velianstva kraljice Beatrice. Molim da izrui njezinom velianstvu moje duboke poklone i elju da nas budunost to jae svee. Ja u sam raditi na tome svim silama i ako me izaberu za papu, iskazat u svoju zahvalnost dinastiji napuljskog kralja tako da njezinom velianstvu poaljem princa Dema. S time emo njegovom velianstvu kralju Matiji pruiti mogunost da se oslobodi brige prijesto-lonasljedstva, o emu sam ve jednom raspravljao s njegovim velianstvom napuljskim kraljem. Molim te, saopi njezinom velianstvu izraz mojeg poklonstva." Dovrivi izreku, Alfonso digne glavu, pogleda Beatricu i ree: -Vae velianstvo, dodajte jo i ovo: "Nikako ne elim da se vrati u Rim dok te ne zovem."
~ 631 ~
-Razumijem, htjeli biste ostati! Pa dobro, dodajte jo i to, a onda spretno potpiite svojeg ujaka. -Nisam to izvrio prvi put, vae velianstvonasmijei se Alfonso. Beatrice proita pismo, osui i sloi. -Kazat ete kralju da ste ga primili po glasniku koji je donio vijesti na Kaptol. Poite stoga tamo pa s glasnikom dogovorite tu varku za svaki sluaj. -A pismo? -Ostaje kod mene. Vi ste mi ga predali. Kad se vratite s Kaptola, pokazat u pismo kralju. A vi ete priznati da ste Gordanu krivo optuili u nazonosti drugih. Kralj e se toliko obradovati princu Demu da e opozvati sve, ak i Gordanino progonstvo. Tako, eto. Dem posreduje u vaoj ljubavi, Alfonso! -A on i ne sluti! -Upamtite, Alfonso, uinila sam danas za vas ogromno djelo i dugujete mi beskrajnu zahvalnost. -Nikad neu velianstvo. moi da isplatim taj dug,
~ 632 ~
-A prema Gordani se ponesite, pametno, oprezno, nipoto nasilno. Pourite se na Kaptol, a onda ekajte da vam javim koji bi as bio najshodniji da idete pred kralja. Napola omamljen, istri Alfonso iz odaje i pohiti u svoju sobu. Tu ga je ekao Enrico. -Izgledate, Alfonso, kao da ste primljeni u milosti. -Toliko milosti da sam od nje pijan. Enrico, Gordana je ljubila mene. Ne princa, nego mene! A ja to nisam zamijetio. Skrenuo sam s puta koji je vodio do nje. Razumijete li? -Svi uenjaci naeg dvora nee to razumjeti. Ali tko vas je uvjerio u to da vas Gordana ljubi? -Kraljica! A Gordana joj je sama priznala! Enrico, one bademaste oi kriomice su traile mene. Ono stasito tijelo to stupa kraljevskim koracima eljelo je biti moje, samo nije htjelo biti uzeto silom. Sad se sjeam kako mi je one noi u Korvinovoj kuli govorila: "Zato niste ekali dok moje usne oedne za vaim." To se podudara s onim to mi je kraljica as prije otkrila. Ne moe da je omami taj njeni princ. On ne moe, ali iz mene struji snaga, hvata se oko nje, zamata je ocjelnim uzetima i vue k
~ 633 ~
meni. Pokidao sam ih danas pred kraljem, ali u ih opet uhvatiti, zauzdati tolikom snagom da ih nikad vie ni sam ne bih mogao razvezati. -Da niste izali od Beatrice, prisegao bih da ste bili u Gordaninu zagrljaju-nasmije se Enrico. -Svaka kraljiina rije kojom mi je spominjala Gordanino priznanje bila je zagrljaj! -Vaa se elja za tom djevojkom pretvorila u ljubav! -to ja znam u to se pretvorila! edan sam napitka, a Gordana je moj napitak. Tako mi asti, iskapit u ga do dna. -Beatrice e vam ga pruiti? -Ona! -Za uzdarje zatraila je od vas Ivanovu glavu? -Naprotiv, odbija od mene tu uslugu. To je dosta vrsto naglasila kad sam joj govorio da je Gordana poslala zamjenika pod moj ma. -Beatrice e naglasiti: ne ubij ga, ali e vam u ruke dati bode. - Nisam jo posve izgubio pamet. Ona ne trai Ivana.
~ 634 ~
-Ako ga ne trai ona, traim ga ja! To ste u svojoj opojenosti zaboravili? -Nisam zaboravio. Ispunit u obeanje, ali sad mi je hitno neto drugo. Moram na Kaptol -i ne osvrui se vie na Enrica istri iz odaje. Toga dana u blagovaonici je za vrijeme objeda bilo mirno raspoloenje. Gordana nije dolazila k stolu. Kraljica kao da to nije opazila. Razgovor je ispunjavao kralj svojim primjedbama o papi Inocentu i o koroti koja e se uvesti na dvoru. Nakon ruka razili su se koje kuda. Uveer, po Beatriceinu obiaju to ga je donijela iz Napulja, veerao je itav dvor sa svim svojim gostima na trijemu, pod lukovima nove palae. Prisustvovali su svi dostojanstvenici: ban, palatin, kraljevi roaci, Gerebi i sve to je bilo na dvoru. Poslije jela sjedne kralj na klupu ispod nimfe da se rashladi u blizini vodoskoka, lanovi kraljevske obitelji i gosti razdijelili su se u skupine. Po kraljiinoj zapovijedi Gordana je sila i sjela u krugu dvoranki. Beatrice se uputila kralju i sjela kraj njega, dok se dvoranke, s njima doa Isabella i ostale kraljiine roakinje, okupile njoj zdesna. S lijeve strane,
~ 635 ~
najblii kralju, stajali su Lovro Iloki, Varadi i dvorski metri Orban i Berislavi. Odjednom prie Alfonso i pokloni se kralju: -Velianstvo, smjerno molim da mi dopustite nekoliko rijei. -to eli moj odlini gost?- ljubazno upita kralj. -Vitetvo trai od mene da izvrim dunost koja e me u oima vaeg velianstva prikazati u loem svjetlu. -to buncate, dragi mladiu? -nasmije se kralj, ali njegove su oi pozorno promatrale pokajnike dranje rimskog plemia. -Ljubav je isto to i vino. Srkne odvie i smuti se pamet pa uini ono ega se poslije mora odrei. -Ako to nije ena, nema nikakve neprilikenasmijei se Kralj. to ste poinili u vinu? -Ne u vinu, velianstvo, nego u ljubavi. Kad sam prije podne stajao pred vaim velianstvom, bio sam smuen osvetom i optuio dvoranku njezinog velianstva Gordanu.
~ 636 ~
-O njoj ni rijei- zaprijeti kralj, ali pogled Beatricin ohrabri Alfonsa i on se nije dao smesti: - Sve to sam rekao protiv Gordane uinio sam opojen stra u koju je ona odbila. Velianstvo, molim da me kaznite, poinio sam Gordani nepravdu. U prvom je asu kralj utio. Osjeao je da je lien oduka davne mrnje prema tienici svojeg urotnika. -Ne prihvaam vau rtvu, mladiu, ne doputam da na sebe preuzimate njezinu krivnju. -Obratno, uzimam svoju krivnju koju sam bacio na nju. Nita nije istina to sam rekao jutros. To e posvjedoiti i vojvoda Iloki. Njemu velianstvo mora vjerovati. -Pravedni kralju, Alfonso je doista sada rekao istinu- javi se Lovro. Kraljeve usne se osmjehnue, ali Varadi osjeti da ispod smijeka vrcaju kletve. Meutim, kralj upita: -Gdje je Gordana?
~ 637 ~
-Eno je iza njezinog velianstva- upozori vojvoda, poe k djevojci i dovede je pred kralja. Njene bademaste oi uprle se u njegovo lice. Savrene usne ostale su zatvorene. Alfonso osjeti da je kucnuo as u kojem treba da pred Gordanom pokae svoje vitetvo. -Plemenita gospoice, u prisustvu njihovih velianstava, vojvode i gospodina biskupa Varadija, molim vas za oprotenje. Optuio sam vas pred kraljem zbog osvete i nanio vam runu nepravdu. Njene oi krenue prema Alfonsu. Samo nekoliko trenutaka zadrala je pogled na njegovu licu to je blijedjelo od straha da e mu dobaciti uvredu. Ali je utjela. Tada kralj prihvati rije: -Poto je Alfonso izveo tako plemeniti viteki in i priznao nepravdu, pravedni kralj Matija ne moe da bude sudionikom nepravde. Gordana! Zadovoljtina ti je pruena i neka bude sve zaboravljeno. Ti ostaje uz njezino velianstvo. Govorio je lagano, a istodobno je s prezirom kleo Alfonsovu slabost. Gordana se nakloni i povue iza kraljice. Pratio ju je eznutljivi
~ 638 ~
pogled Lovre Ilokog. Kralj ustane i prie Varadiju: -Tko je Alfonsa sklonuo na ovu komediju? -Velianstvo valjda neete posumnjati da sam preao u napuljski tabor aptao je Varadi, ali kralj se ve okrenuo prema Berislaviu i tiho zapitao: -Da vidim koliko ste spretniji od Nardelle. Je li danas Alfonso bio kod kraljice? -Jest, bio je. -Onda je jasno. -Velianstvo, i princ Ivan je bio pozvan kraljici. -Princ?- zaudi se kralj, digne glavu i pogleda gore na trijem. Ali kako mu je Lovro Iloki doao u susret, mirne na njega: -Primio sam Alfonsovu ispriku samo zato, da vam sprijeim oeniti se Gordanom. -To moe onemoguiti samo ona. -Ja u ipak pri tom pomoi- odgovori kralj i poe gostima. Beatrice je pola k stolu ispod lukova nove palae i oima pozvala Alfonsa:
~ 639 ~
-Vidite kako je sve dobro prolo. Je li glasnik na Kaptolu upuen u vezi s onim pismom? -Svakog asa spreman je potvrditi da mu je kardinal predao pismo za mene. -Onda smo dovoljno zatieni za sumnje. A vi budite mudri. Ja u biti sluaj
va odvjetnik kod Gordane i obavijestiti vas o svemu. Dotle strpljivo ekajte. Beatriceina briljivost obraduje Alfonsa i on slavodobitno pogleda vojvodu Ilokog i ostalu gospodu to su svoje poglede utapljali u Gordaninim oima. Onda se Beatrice okrene svojoj roakinji doi Isabelli: -Poi kralju i reci mu neka me prieka u grimiznoj dvorani. Imam mu neto vrlo vano priopiti i neu da govorim s njim ovdje gdje nas drugi gledaju. Mlada se djevojka uputi da izvri kraljiin nalog. ***** Duboko zamiljen sjedio je u naslonjau kralj promatrajui grimizom obloene stijene.
~ 640 ~
Beatrice je ula, pristupili mu i poloila ruku na glavu: -Moj suprug zle je volje. Dunost mi nalaze da ga razvedrim. -Nee ti uspjeti, Beatrice odvrati on i prihvati njenu ruku. -Ne bih te pozvala na ovaj sastanak kad ne bih bila sigurna da ti nosim radost. -Dakle, gdje je ta moja radost? -U mojim njedrima- i posegne u iljasti ugao izrezane odjee. -Dragocjeno je kad ga tako njeno skrivaree on. -Glasnik koji je juer stigao s Bakaem i poao ravno na Kaptol nosio je jedno pismo za Alfonsa i tek danas popodne ga predao. Kako se u njemu nalazilo neto za mene, zamolio me da ga uzmem. -Tko mu pie? -Kardinal Borgia. -I to pismo nosi radost meni?- zapita s nekom skrivenom gorkom ironijom. -Tebi, dakle i meni. itaj, Matija!
~ 641 ~
I preda mu pismo to ga je dopodne kazivala u pero Alfonsu. Primio je pismo i stao itati, dok su njene tamne oi pratile svaku ilicu na njegovu okruglom licu. Isprva je vidjela mirnu ravnodunost, a onda su mu zatreptale obrve, usne se toliko rairile da su svi zubi ispod njih iskoili. Ona primijeti da je ovako nasmijan mnogo runiji nego kad je strog i mrk. Onda kralj spusti pismo u krilo i zagleda se u nju. -Radost te skamenjuje, Matija? -Jer mi se ini da snivam. -San tvoj pretvara se u zbilju. Znala sam oduvijek da e Dema dobiti preko mene -i sjedne do njega pa prisloni svoju lijepu ruku na njegovo rame. -Dema na mojem dvoru, u mojoj vlastipromrmlja on. -Beatrice, itav svijet pripada meni! Turina. Oslobodit u Evropu od
Opajajui se tom predodbom, njegovo lice zasja zanositom vatrom. Sav se uspravi ponosno uzdigavi glavu pa onda ovije ruke oko njenog struka: -Bit e ena najslavnijeg kralja, Beatrice!
~ 642 ~
-Ve davno se ponosim tim ukrasom. Dem e tvoju slavu proiriti itavim svijetom, a moj otac nee aliti svojeg zlata da Borgia bude izabran za papu. A on e pregaziti spletke i tebi izruiti Dema. -To e biti najvei dan mojeg ivota, Beatrice. -Danas je predveerje toga dana. Promatrao je pismo, ponovo ga za sebe itao i gledajui u papir ree: -ini se kao da Borgia s predajom Dema spaja neki svoj prijedlog u vezi s nasljedstvom prijestolja? To ak zvui kao uvjet. -Daj da vidim. -Ona primi pismo i duboko se nad njim zamisli. -ini se tako. No prijedlog ne mora vazda biti i uvjet. -Poredak rijei ove izreke otkriva da je ve o tome govorio s napuljskim kraljem. -Da. I to Napulju. -Ti ve zna? prigodom kardinalova posjeta
~ 643 ~
-Pisao mi je o tom moj otac u Budim kad si bio na bojitu. -Nije lijepo da mi o tom nisi nita reklanjeno spoitne on. Kad si stigla na Gri, morala si mi to priopiti. -Smatrala sam tu stvar posve nemoguom s obzirom na tvoje namjere o prijestolonasljedstvu s Ivanom, a i s obzirom na moje nade da mi se rodi sin. Dakle, nije bilo nikakva povoda da ti saopim kardinalov prijedlog. -Moda si uinila dobro! Onda bih se jamano bio silno razljutio zbog toga i protivio, ali danas, danas se mnogo promijenilo. -Promijenilo? U kojem pogledu? -Dolazak ene koju Ivan naziva svojom majkom mijenja moje sadanje osnove. U prvom uzbuenju okrivio sam i tvojeg oca zbog dolaska Ivanove majke. -Uvjeravam te da moj otac nita nije znao jer ni u pismu koje sam primila ne spominje tu enu. - Sad je ionako svejedno tko joj je pomogao da doe. Posljedice dolaska tako su velike da su uzroci izgubili vanost.
~ 644 ~
-O kakvim to govori posljedicama? -Evo kakvim. Prisutnost ove ene razotkrila je preda mnom Ivana. Dosad ga nisam poznavao. Ovi dani razbili su sve moje nade u njega. Vidjela si to je radio s tom enom i kako se ponio. Zar je to snaga koju oekujem od nasljednika prijestolja? to je on zapravo? Dijete koje ljubi majku i nita vie. Zbog nje gazi svoj i moj ugled. Vie mu je do majke nego do prijestolja. Razabrao sam groznu injenicu da je mekuac. Mnogo srca, malo razuma. I konano, razabrao sam bolnu istinu; on ne bi nikad bio odluan, ak i neumoljiv kralj kojeg treba ovo kraljevstvo. Na ovom prijestolju moe se odrati samo snaga eljezne ruke. Moj nasljednik mora posjedovati sve preduvjete da udahne u sebe moju snagu i moju mo. Njena bijela put bivala je jo bjelja, zjenice u njenim oima uvlaile su se u dubinu. Sluala je kako on nastavlja gledajui u sag. -Izgubio sam vjeru u njega. Moj san se rasprio, a ja stojim smrvljen u prevarenim nadama. I ako se, Beatrice, ne bi ispunile tvoje nade u sina, onda na moje prijestolje dobivaju pravo pruski i eki kraljevi, a ja hou da im to oduzmem. Kako? To me pitanje
~ 645 ~
mui od asa kad sam razabrao da Ivan nije pozvan kraljevati. Sad, dakle, razumije da u svaki prijedlog koji bi mi doao od tvojeg oca ili budueg pape mimo sasluati. Tko zna neu li nai povoda da ga moda i prihvatim. Dakle, iskai mirno to oni to misle? Makar je bila mirna kao kip, njene su se usne otvorile da izreknu veliku rije: -Moj otac pisao mi je jo u Budim da ga je posjetio kardinal Roderigo, na kojega eka papinska stolica. Za sluaj ako ne bismo imali sina predloio je da ti uini nasljednikom princa kojeg bi mogao potpuno odgojiti na svoju. Princa koji je lan mone, ugledne i bogate dinastije! Njemu bi taj princ bio osobito u volji, a on bi tebi opet za protuuslugu predao Dema. -Bit e da Roderigo Borgia eli preporui jednog talijanskog princa? -Pogodio si. -A tko je taj princ? -Moj brat Giovanni! Ramena mramorne kraljice zadru, grud joj se zatalasala ekajui usklik otpora, grubu
~ 646 ~
da
mi
gestu, borbu. Ne maknuvi se kralj potpuno mirno odgovori: -Da, Giovannno, taj se potpuno podaje mojem odgoju. On je sin monog i bogatog kralja. I njegov znaaj bio bi dostojan nosilac mojeg duha. Taj prijedlog mogao bih prihvatiti. U njenim hladnim oima usplamte zjenice kao dva svjetionika na dalekom moru. -Danas mi taj prijedlog dolazi kao jedini spas naglasi on i pomiluje joj ruku. Time si me oslobodila najteeg bremena pod kojim sam se ovih dana muio. Uistinu, Beatrice, donijela si mi radost: Giovanni i Dem! I on je ustao. -Osjeam se osloboen svih muka. Da nije bilo te ene gore to je upala u na dvor kao avet, ne bih moda nikad opazio Ivanove slabosti. Kao da je samo sin majke, a nikako moj. Ali sad je svreno. Htio sam ga poslati u Rim s Alfonsom kao svojeg poslanika, no vidim da je sve to suvino. Njega treba da se odreem. Jesmo li sporazumni, Beatrice: Giovannia za Dema? -Potpuno, dragi navalu radosti. mojree suzdravajui
~ 647 ~
-Dakle, kad se vratim u Budim, sazvat u najmonije velikae i predloiti im svoju odluku. Sina napuljskog kralja drago voljno e primiti, to vie to ga preporuuje papa. -Zaboravio si da e Varadi i njegovi ljudi raditi protiv Giovannia? -Do zadnjeg asa Varadi o tom ne smije nita saznati. -Moda bi bolje zatitio svoju osnovu da ga odmah otpusti. Jer Varadi ne uva odvie tvoje tajne. Brblja ih drugima, prigovara svemu to ini. On je pogleda i primijeti: -Moje tajne pripovijeda drugima? Kome? Reci kome je to rekao i odmah u ga izbaciti iz svoje slube. Tko e posvjedoiti? Ni asa se nije predomiljala. Nardellu nikako nije mogla razotkriti pa jednostavno odgovori: -Kad budem imala svjedoka koji e to moi potvrditi, dovest u ga. Danas to nije mogue. -Dobro, ekam. Proistit u dvor od svih ljudi Varadijeve vrsti. A sad budimo s Ivanom dobri kao i dosad. Neka ne osjeti ni on ni itko drugi da sam krenuo drugim putem.
~ 648 ~
-Bilo bi najbolje kad bi Ivana pustio s majkom u koji od dvoraca to si mu ih darovao. -I to je dobar prijedlog, Beatrice. -A njegova enidba s Biancom? -Ona nikad ne bi uzela princa koji nema prijestolje. Neka radi to ga volja. Dakle, Beatrice, odsad smatramo Giovanna nasljednikom prijestolja, ti, ja i Francesco! Drugi ne smiju o tom saznati da ne potkopaju na plan. Opet je poao po sobi i kao da sam sobom govori: -esto sam onako kriomice usporeivao Ivana s Giovannijem. Makar sam Ivana vie volio, osjeao sam uvijek da ga Giovanni nakriljuje u svakoj vladalakoj sposobnosti. Sad je svreno! Ne bude li zakonitog sina, uzet emo svojim sinom i nasljednikom tvoju krv, Giovannija! Ona ga zagrli. Izili su gostima oboje jednako blistavi od sree. Na dolazak kraljevskog para sve se propisno okrenulo k njima. Tu formalost izvrili su neto napadno. Svi su zagledali jaku svjetlost u njihovim licima, to je u svakom pojedincu ove sveane dvorske
~ 649 ~
skupine raalo pitanja. U Napuljcima radosna, u kraljevu dvoranstvu tjeskobna. Kraljevska lica su dva svjetionika to najavljuju novi preokret. To osjeaju Beatriceini roaci i slubenici. Izmeu oba tabora zgusnuo se oblak koji ih je vazda dijelio. Prolazei s kraljicom, glazbenicima i pjevaima: Matija naloi
-Napuljske pjesme elim! Najljepe to umijete! onda se okrene Giovannu, uzme ga za ruku napadno ljubazno: -Sjedni uza me, viteko dijete, vitekog oca! Jo gui mrak pao je na obraze kraljevih prijatelja. Glazbenici sviraju, pjevai pjevaju. Varadi i Lovro Iloki stoje u sjeni dvorskih zidina. -Biskupe, to ga je spopalo? Ovako uzdii ast Giovanniju? -Moda zato to se Giovannijev nos mjeri duinom kraljeva nosa? -Gledajte, kraljevi se obrazi sjaje kao da je po drugi put uao u Be sa svojom vojskom. Beatriceine oi gore kao baklje. Bit e da su
~ 650 ~
veeras prosvijetlile kralju kad je ulazio u njenu zamku. -Mislite li da je neto izvela? -upita vojvoda. -Kad god se Beatriceine oi are, onda je avo svojoj rtvi upalio svijeu. Kraljevi prijatelji sve se vie povlae u pozadinu. Potkraj veeri Orban i Mladen Berislavi prilaze plahim pogledima Varadiju i Lovri: -Svoju dvorsku slubu obavljate po kutovima? -upita Varadi zlobno. -Kralj je pozvao Enrica da mu bude uz bok, nas dvojicu nije ni pogledao. Morali smo se maknuti. to to znai? -Boli nas u kostima, pue juina- odgovori Varadi, a onda se s Lovrom Ilokim jo dublje povue u tminu. Nijednog asa nije se Beatrice zaustavljala uz svoju brau Francesca i Giovannija, samo njeni pogledi puni sjaja govorili su napuljskom mladom kardinalu da se neto zbiva to njegovu sestru obasjava zadovoljstvom. Bio je odvie oprezan da joj se priblii kakvim pitanjem pa je itavu veer ostao povuen. Pobjedonosni izraaj to je
~ 651 ~
proizlazio iz itave Beatriceine pojave zaokupio je najvie Gordanu. Nekako se inila kao da nema nikakve druge brige nego odvraati mukim pogledima koje su itavu veer hvatale njene zamamljive oi to su gledale duhovito i lukavo i ljupko, a neprestano pratile kraljiine kretnje, razgovore i poglede. Tada Beatrice najednom okrene glavu prema Gordani i zovne je pa se s njom udalji od ostale pratnje: -Jesi li, Gordana, razmiljala o Alfonsovu vitekom inu? -Jesam, velianstvo. -Kakav si sud stvorila o tome? -Njegov se in ne da porei, ali vitetvo poriem. -Zbog kojeg razloga? -Nije opozvao sam po sebi, nego po elji vaeg velianstva to je tako odredilo u svojoj velikoj dobroti prema meni. -Pogaa doslovce. -I zahvaljujem vaem velianstvu na tolikoj milosti.
~ 652 ~
-Nadam se tvojem posluhu, Gordana. -Zapovijedajte, velianstvo! -Budi mudra, nije shodno zadrati Alfonsovo neprijateljstvo. Mahnita za tobom, prui mu malo nade. To te ni na to ne obavezuje. -Razumijem, velianstvo, ali on bi to mogao ponovno iskoristiti. -Tu sam ja, djevojko. Alfonso sada zna da te ja titim. Za pravo, ne smije porei moje izjave. -Vae velianstvo dalo mu je neke izjave? -U tvoje ime, ali nipoto obavezne. Rekoh mu: bila si na putu da ga ljubi on je svojim nasiljem opet sve razorio i treba da gradi iznova. Spustivi pogled k zemlji, Gordana se zamisli tek na kratak as i brzo podigne oi k Beatrici. Veseli, nasmijani izraaj osvijetli joj lice i primijeti: -Oh, to e biti vrlo zabavno. -Zabavljaj se do mile volje, samo pazi da Alfonso ne nasluti varku. Da mu nisam dala nade, ne bi se dao sklonuti da opozove.
~ 653 ~
-Neka se velianstvo pouzda u snagu enske lukavosti. -Lukavost je kancelar nae ljepote. To upamti. Gordana- nasmijavi se svojoj dvoranki, vrati se Beatrice u drutvo.
~ 654 ~
NAPULJ NA SAVI
Svjetla u dvoritu su ugaena. Oblana no lei nad dvorom. Na trijemu se oslonio Lovro i eka. Ispod lukova u tami zadre iak. Lovro spazi Stjepka da nosi srebrni svijenjak i svijetli Gordani. Maknuo se i ma mu zvekne udarivi o zid trijema. Djevojka se zaustavi. -Pogledaj, Stjepko, tko je tamo! -Ja sam- odgovori Lovro i priblii se. Stjepko se povue dublje pod lukove i ostane ekajui. -Dolazite od uzviene gospoe?- zapita Lovro. Kako joj je? - Svakog asa sve bolje! -A princ? -Ne odlazi od nje. Danas podveer stigla je Damirova majka i sad su oboje uz bolesnicu. Mene su poslali na poinak. Vojvoda joj se priblii i znaajno upita: -Je li vas mnogo dirnulo Alfonsovo vitetvo? -Koliko je njegov in viteki toliko je i moje ganue. Doista se brzo promijenila moja
~ 655 ~
sudbina. as prije bila sam siroe na ulici, bez krova i kruha. -Nijednog asa niste osjetili da vas na ulici ekam ja? -Jo uvijek nisam iscrpla svoju snagu i da sam izgnana, osovila bih se vlastitim silama. -alosti me vaa izjava, Gordana! vrsto sam vjerovao da u vas povesti, sklonuti. -Nema zaklonita gdje me ne bi pronala kraljeva mrnja. -Ima. Gordana, ima. Tamo nad Dunavom, na brdu lei pusti dvorac. Trinaest kula uva njegove zidine. Velike su njegove dvorane, iroke, bogate. Grimiz i zlato sjaji se u njima kad pada sunce na njegove prozore. Ali dvorac je pust. Tiina je jedini njegov stanovnik. Gospodar, samac, prolazi katkad tom pustoi i eka da doe ona koja bi mu dala svjetlost svojih oiju, romon svojeg glasa, suanj svojih haljina i ljubav svojeg srca. Njeno zvue proaptane rijei u mraku. -Tamo sam mislio povesti vas, Gordana, bilo prognanu, bilo u asti i slavi, kad biste prihvatili ruku koju vam pruam!
~ 656 ~
U mraku nije mogao vidjeti njeno lice, ali osjea da ga kroz tminu gleda i priinja mu se kao da se pribliuje i ape posve blizu njegovu uhu: -Onaj koji je va voa odredio mi je veliki zadatak. Dok ga ne izvrim, ne mogu i ne smijem misliti na sebe! To ne smetnite s uma! Pokoravam se odredbi. Ipak, dopustite samo ovo pitanje: kad izvrite svoju zadau, hoe li onda pusto ilokog dvorca zasjati svjetlou vaih oiju? -Bude li moje srce poslualo moje elje! Malo je utio, ali brzo prozbori: -I to mi je drago, Gordana, jer mi pokazuje tovanje i prijateljsku sklonost. -Iz dna due, vojvodo! -Hvala -proape on ganut. -I ne zaboravite nikad da vam vojvoda Iloki klei do nogu itavim svojim ivotom, pa bilo to mu drago. -Molit u Boga da zavrijedim vau plemenitu duu. Zbogom, vojvodo, laku no! ***** U dvoru su svi legli na poinak. Francesco i Giovanno jo su budni. Odjednom Beatrice
~ 657 ~
ue u njihovu odaju, zakljua vrata, baci se pred Giovannom na koljena i obujmivi ga strastveno u klikne: -Giovanni! Brate! Kralju Hrvatske pozdravljam te! Zapanjen Francesco skoi: -Zaboga, to ti je Beatrice? Ona tek pokae na Giovanna gestom punog ponosa. -Pozdravi prijestolonasljednika! -Nita ne shvaam, Beatrice. Ruke su ti ledene, oi plamene, udara me gromovima. -Razorena Kartaga lei pod naim nogama izree opojena zanosom punim patosa. -Kartaga razorena? Tko je to uinio? -Turski princ Dem! -Sjedni do mene, razjasni mi -i Francesco je paljivo povue na sjedalo dok je princ Giovanni buljio u Beatricu. -Zar ono pismo koje si danas kazivala u pero Alfonsu zbog Gordane? -Samo naoko zbog Gordane da mu bacim prah u oi. Neka misli da pismo krivotvori za
~ 658 ~
Ugarske!
Kralju
sebe, ne za mene. Nisam ga ni trebala za Gordanu. Znala sam kad Alfonso pred svima prizna, Matija mora sauvati svoj dobar glas pravednosti. -Zar si Alfonsu govorila o Gordaninoj ljubavi? -Trebalo je raspaliti Alfonsovu strast nadom da bi mogao posjedovati djevojku. -Ti si Gordanu ipak gotovo obeala Alfonsu? -Obeanje nije zakon, ali zakon moe biti obeanje. -A Alfonso e zatraiti svoje pravo. - Kraljica daje pravo, a to daje moe i oduzeti. -A Gordanino priznanje o kojem si govorila? - Napuljski prine! U asu kad stupamo na prijestolje, ti bunca o Gordani! Giovanno je sad sva naa briga. On je nasljednik, budui kralj. -Ne obmanjuje se, Beatrice? -Francesco, to je iva zbilja! Matija je htio poslati Ivana u Milano a ne u Rim. To slutim. I odluih da izvedem provalu iz svojih utvrda! Pobijedila sam. Zatekla sam Matiju skrenih nada u svojeg sina! Njegova majka tamo gore,
~ 659 ~
rekoh ti, moj je saveznik! Njen dolazak razotkrio je kralju Ivanove nesposobnosti, a u asu kad je proitao pismo o Demu, bilo je sve svreno. Znala sam davno da je Dem Matijina Ahilova peta i ja ga, eto, pogodih. -Ako budui papa ne bi izvrio to si obeala u njegovo ime? -Obeala sam ono to sam predloila Roderigu Borgii. Dopisivala sam se s njim kad je Matija bio u Bosni i ja sam mu stavila u usta taj prijedlog. Sjednite, mili, i sluajte sve to u vam rei. Izbuljili su u nju oi Francesco i Giovanno, srkali su s njenih usana svaku rije. A kad je dovrila, mladi Giovanni, crven kao mak zapita: -Od sutra, dakle, ja nastupam na mjesto Ivana? -Od ovog asa, mili moj, ali priini se da nita ne zna, nita ne sluti.Jedini Francesco zna i s njim e kralj o tom govoriti. Ponaaj se prema kralju, kao uvijek, srdano i milo. Tebe e proglasiti nasljednikom ovog kraljevstva.
~ 660 ~
-Beatrice, nadmudrila si Matiju, Borgiu i Veneciju. Ti, genije talijanski!-usklikne Francesco grlei svoju sestru. Sjela je nasuprot Giovanniju i sloila ruke u krilo. -A Varadi, nee li on potkopati kraljevu volju? -upita Francesco. -Ve sam pokuala juriati na njega. Varadi e svoju mitru poloiti pod krvnikovim maem. Samo strpljivosti. A sada, naa je lozinka: mir. Neka Matija osjeti blagodat svoje odluke. To u odmah odrediti. I dade pozvati svojeg dvorskog metra. Kad je stupio u odaju, nae troje radosnih. -uj, Enrico- oslovi ga kraljica vrlo prijaznoelim da napuljsko dvoranstvo ni u emu ne zapone ni najmanje svae s kraljevim dvoranstvom. Ne doputam nikakvih primjedaba, nikakvih kavga, hou potpun mir i snoljivost! -I nakon onoga to je taj Stjepko uinio s Nardellom? -Ba nakon toga. Nardelline su ui Noina arka u kojoj smo se prevezli na bogato kopno ovoga kraljevstva.
~ 661 ~
-to to veli, vae velianstvo? -Kaem ono to sam naloila. Vie ni rijei nee saznati. Nardellu u nagraditi jednim imanjem u ovom kraju, ti e dobiti dva bude li tono izvrio moje zapovijedi. Dakle, traim mir i prijaznost, naroito prema princu Ivanu. -Dakle, Kartaga ne smije biti razorena? -Razorena je i preorana. Izgubila je sramotno svoju mo i nikome vie ne moe zaprijetiti. Dakle, nitko ne smije dirati u nemo. to ti je? Mjesto radosti tvoje je lice crno kao napuljska tamnica. -Zapovijedate mir prema princu. Zar ste ga vjerili s Isabellom? -upita otro Enrico. -Svojom ljubomorom kani potkopati napuljsku mo u ovoj zemlji? uj, Enrico, Isabella nije vjerena s njime, ali moe biti s tobom bude li se slijepo pokoravao mojim odredbama. Blijed i mrk stoji pred kraljicom i zuri u pod. -Jeste li shvatili, Enrico, zapovijedi svoje kraljice?- Upita otro kardinal France-sko. -Pokoravam se!
~ 662 ~
I poklonivi se izae iz sobe. -Ovog u drati na uzdi s Isabellom- apne kraljica kad je izaao. Dodue, ona je sva ushiena eljom da postane supruga princa Ivana. Ipak, mi ene aragonske dinastije vazda smo svladavale sebe za mo i slavu svoje dinastije. I onda se nasloni na prozor, pogleda svojeg mlaeg brata i privue njegovu glavu na svoje grudi: -Prijestolonasljednik! Prestolonasljednik! Glazba je u toj rijei, najljepa glazba to je ikad zabrujala s napuljskih gitara. Ti vladar, a moj neak Hippolit ugarski herceg prima. Vlast je moja- ape i pogleda na otvoreno okno prozora. Kroz prozirne oblaie sipa mjesec srebrne trake po savskoj dolini. -Doite, mili moji- apne ona, privue obojicu k sebi i obujmi ih. Stajali su pokraj nje utei. Beatrice je gledala dolje u rasvijetljenu rijeku i aptala u zanosu: Napulj jedri k nama! Napulj baca svoje sidro tamo dolje na onoj rijeci Savi, ispod ove grike
~ 663 ~
utvrde. Taj grad blie je Napulju od Budima. Tu na ovim utvrdama zaleprat e zastava. Da ovu rijeku napuljskim morem! prva napuljska mogu spojiti s
I sve troje zagrljeni u zanosu stoje uz prozor grike palae, a dolje daleko ljeskaju se iroki rukavi Save.
~ 664 ~
NAPULJSKI VJETAR VITLA

Zelenom dolinom ispod Medvedgrada jae mala povorka slijedei troje jahaa. Lovro Iloki i Varadi prate Gordanu. Konje upravljaju kasom da mogu izmjenjivati miljenja o jueranjem dogaaju. -Sve je kao na rubu ponora- veli Lovro, a Gordana upada: -Ako se s ovoga ruba skotrljamo, onda naa domovina prestaje biti naa, mi smo napuljske sluge. Svaka mogunost da se oslobodimo ovog ropstva rasplinut e se u rukama Beatrice i njezine aragonske dinastije. Hrvatskom narodu otkucat e posljednji as, ali vi to ne smijete dopustiti. -Ovog asa sve je beznadno, ali ve idueg trenutka moe nastupiti promjena. Doivjeli smo teak poraz. Ipak, nada se ne smije napustiti. Zato sam elio govoriti s Ivanom esmikim i predloio kraljici da odete u hodoae remetskoj Bogorodici. Va skrbnik odlikuje me svojim savjetnikom. -Kad bi to slutio kralj Matija, nae bi glave pale, a i skrbnikova. Ni moju ne bi potedioprimijeti s ironijom Gordana.
~ 665 ~
-Tko bi mogao slutiti takvu provalu napuljskog vulkana na putovima kojima smo koraali puni nade? -zabrinuto e Lovro. -Na naem dvoru dogaaju se upravo nemogue stvari. Ako jutro osvane vedro, a ve jedan sat kasnije zaprijeti vihor. Uvijek mora biti spreman da podnese udarce. Ovaj najnoviji prolom oblaka teko je snositi jer se ini kao da ne kani promijeniti -Onda nainite neko udo, gospodo moja. Treba zatititi na brod od napuljskog orkana. -Zato smo krenuli u Remete- apne Lovro, dok momci zazvone na vratima samostana. Sam samcat sjedi prognanik Ivan esmiki u svojoj sobi. Duboko se zamislio nad knjigom. Kucanje ga prene. Podigne glavu i pogleda na vrata. -Gordana! -usklikne i ustane. A djevojka raskrili ruke i ovije ih oko njegova vrata. -Kako si smjela doi, Gordana? -upita je njeno gladei njene uvojke. -Izmolila sam kraljicu da mi dopusti poi k remetskoj gospi i zahvaliti joj za pomo koju mi je pruila protiv Alfonsa one noi.
~ 666 ~
On promatra skladnu, ponosnu, lijepu pojavu u zelenoj jahaoj haljini. Pojas od ute koe ukraen kamenjem i velikom kopom obavija struk lagano kao da se ne usudi sapeti gipku mladost lijepog tijela, odreita dranja. U ruci joj bi, kao u vladarice ezlo. -Sama si, Gordana? -Vojvoda me dopratio, a s njim je i Varadi. -Varadi? to se to na dvoru zbilo da ste sve troje ovdje? -Vihor je zavitlao naim brodom i prijeti da ga najuri na hrid. Varadijeva estina moe oluju jo podjariti i zato sam ga prisilila da doe sa mnom k vama. -Zazvat u ih. Otvorila je vrata i zazvala u hodnik. Odmah se pojavie Lovro i Varadi. Pozdrave esmikog nijemim stiskom ruke, na to on upita gledajui Varadija: -to ujem? Prijeti nam neka nevolja? -Kuga! Napuljska kuga hara naim dvorom. -Objasnite podrobnije. -Od one veeri kad je Alfonso opozvao svoju optubu protiv Gordane neto se zbilo izmeu
~ 667 ~
kralja i kraljice to ih je svezalo ponovo. I onda je nad nama zavitlao silni napuljski vjetar. -Ali kralj mu se oito ne podaje?- upita esmiki. -Savija se pod njim kao staro napuljsko jedro. Od one veeri brine se samo za kraljicu i Giovannija, svuda mu daje prvo mjesto, posjeda ga uza se za stol, na etnji, u gozbi, u crkvi, Alfonsa Borgiu obasiplje milou. Darovao mu je jedan dvor, a njegovu ujaku imanje u Petrovaradinu. Nardelli, staroj napuljskoj dadilji, dariva plemiko dobro kraj Krievaca. -Sve to za ovih est dana? -Ne est dana, ve samo za est sati prosipao je kralj po Napuljcima svoje blago. -Darivanje Alfonsu i Roderigu Borgii lako je shvatiti. Kralj Matija moda rauna da e Borgia postati papa, a kako su oni aragonskom dinastijom u prisnom prijateljstvu... -Zar je Borgia toliko vrijedan koliko ovo kraljevstvo? Koliko kraljevski sin? -Zato naglaujete sin?
~ 668 ~
-Jer kralj Matija od one veeri vie nema sina! Da, nema ga! Ne brine se za nj. Ne pita za nj. Ne spominje ga nigdje i nikada. Ne zapaa da je na mjesto svojeg sina posadio Giovannija. Kao da nikad nije imao sina! -udno -zamisli se esmiki- vi ste kraljev prvi savjetnik, s vama obavlja dravne poslove, ipak neto spominje, ili ga valjda pitate? -Od one veeri kad je s Beatricom izaao u dvorite, a njene su oi sjale poput baklje, osjeao sam da je naloila avlu neka zapali svijeu i meni. im je kralj izaao, nije me vie po gledao i tako ne znam jesam li se za ovih est dana samo jednom sreo s njegovim pogledom. Dolazim u njegovu radnu sobu, obavljam poslove, ali nikad nisam s njim nasamu. Drugog jutra naao sam u kraljevoj odaji Bakaa, a dan ranije kralj ga nije htio primiti. Tog jutra zvao ga je i govorio s njim kao da se meu njima nikad nita nije dogodilo. Ni asa ne pusti Bakaa iz dvora ne ako sam ja prisutan. Nee da ostane sa mnom nasamu ni jednog jedinog trenutka. Kad govori sa mnom, ne gleda mi u oi. Uvijek lista po nekim spisima. Ako se nehotice
~ 669 ~
pogledom dotakne mene, odmah skrene glavu, izbjegava me. to vi kaete o tome? -I odvie je jasno da kralj ima novu osnovu. Beatrice ga je opet odvratila od Ivana. Kaete da ne pita za sina? A za njegovu majku? -Tog istog jutra naloio je Damirovu ocu neka je drugog dana silom odvede daleko na primorsko otoje; Slijedeeg jutra niti je zapovijed obnovio niti o njoj to pitao. Kad ga je Nikola od Brezovice zatraio upute kako da to uini, kralj mahne rukom i ree: "Nita nije potrebno, sasvim nita!" A to to znai? -Da on uope ne mari za sinovljev ugled zbog kojega je gotovo podivljao kad je spazio prinevu majku, uzvienu gospou Borku u svojoj odaji. Kao da ne ivi vie meu nama, ne vidi nas, ne zapaa. Napuljci su mu uli u srce! Alfonso, kojeg je htio poslati u Rim po svoj prilici zato da ga se oslobodi, odjednom je mirno ostao na dvoru, razvaganio se, kao da je njegov ujak ve sada izabran za papu. Gordana i Lovro sluali su Varadijeve rijei ne upleui se i pomno pazei kako se esmikoga dojmilo njegovo prianje. On je posve miran, ali vrlo zamiljen slua, pa opet pita:
~ 670 ~
-Onog istog dana poruili ste mi po vojvodi o nekom ubojitom praku za koji je kralju otkrio griki kroja Petar. Kralj je sumnjao na Alfonsa i Enrica. Je li tako? -Da, tako je. I zato ga je oito htio poslati u Rim, obeao mu da e poduprijeti njegova ujaka da bude izabran za papu. Ali najavio je da e s njim poi i princ Ivan. To me zapanjilo. -Oprostite to se upleem- ree Gordana- to sve moe biti smiljena varka da Ivana zatiti, ali ono to je kasnije slijedilo to je ve zagonetka! Kralj je uistinu presjekao niti izmeu sebe i sina! Upravo napadno nazivlje Giovannija svojim sinom. Tono sam o svemu obavijetena i znam da kralj ni jednom zgodom nije pitao je li Ivan uope jo na dvoru. -Dakle, ti Gordana misli da je kralj zabacio osnovu da svog sina uini prijestolonasljednikom? -Imam za to dokaze. Princ je bio pozvan kraljici i ona mu je obeala potporu da se tajno vjena i ivi za majku i za onu koju ljubi.
~ 671 ~
esmiki se uspravi i prikuje svoj pogled za Gordanu. I Varadi i on ne skidaju s nje oka. -A to je rekla ona koju Ivan ljubi? -upita esmiki. -Nije se odazvala pozivu da govori s princem o njegovoj nakani. To je smatrala jednim od sredstava to e ih iskoristiti da princa odvrati od njegove odluke, a moda i potpuno izlijei od njegove ljubavi. -Jeste li uli, esmiki? Beatrice podjaruje prinevu ljubav prema Gordani- upozori Varadidok kralj napadno uzvisuje Giovannija, napadno se ne brine za sina kojemu kraljica obeaje da e ga tajno vjenati. Tu nema vie borbe izmeu kralja i kraljice, tu oni rade zajedniki. Iz svega toga mora se stvoriti zakljuak da je kralj Matija odustao od nakane da za nasljednika prijestolja postavi svoga sina. Recite: to ga je moglo sklonuti na to, kako je mogao tako brzo promijeniti svoje osjeaje prema sinu? -Vae pitanje dokazuje da ni do danas ne poznajete svojeg gospodara- odvrati esmiki. -Kralj Matija ne poznaje ljubavi, a ne poznaje ni mrnje. Zna samo
~ 672 ~
jedno, a to je koristoljublje i astohleplje. Svuda trai korist, slavu i nita vie. Dok je Ivan bio dijete, kralj se za njega nije mnogo brinuo, jer je ekao sina od Beatrice. Tek kad je uvidio da uzalud eka nasljednika, sjetio se svoga sina Ivana. Dotle je djeaka pustio samog i on je svu svoju mladost proveo u vjeitom sanjarenju za majkom, mjesto da je otac eliio njegovu snagu i u njemu razvijao vrline potrebne da upravlja ezlom. Dakle, poznajem kralja Matijaa. Ljubav e lako prenijeti na drugoga jer ta ljubav nije drugo nego koristoljublje. Vi znate koliko je potroio snage i novaca za Dema. Rasipao je za nj zlato, ali ne zato to mu je roak, nego to je po kraljevu uvjerenju peina na kojoj bi sebi mogao sagraditi vjeni spomenik slave. Ima u njemu neto od Julija Cezara i neto od Nerona, a poneto i od Antonija. Samo to je naa Kleopatra na Griu vie muka snaga nego enska podatljivost, zamamnost i ljupkost koju je posjedovala egipatska Kleopatra! Njen se um skrivao u mirisavom mesu i krvi. Ova naa samo je um u mramoru i zato nas je sve stavila pred raun kojemu ne moemo sagledati ni poetka ni svretka. Protiv ovog udarca ne valja ni asa oklijevati, nego udariti svom snagom.
~ 673 ~
Tome se protivim ja, dok se u tome slau Varadi i vojvoda- naglasi Gordana i okrene se prema Lovri Ilokome koji je stajao u pozadini i utio. A Varadi e estoko: -ujte me, esmiki. Moja je osnova ova: skupiti sve to je nae pod oruje, a princa Ivana odvesti u Lovrin dvor na Dunavu i tamo ga jednostavno proglasiti kraljem! -Sina protukraljem ocu! To je ve uinio sin Bele IV. elite slijediti primjer tovarnika Joakima koji je u 13. stoljeu Stjepanova sina Ladislava Kumanskog htio uiniti protukraljem svojem ocu? Je li vam poznato kako je teko stradao zbog toga? -Ja znam- naglasi Gordana- da princ Ivan nikad nee nastupiti protiv svojeg oca. To bi bilo protivno njegovoj prirodi i njegovim naelima. -Sasvim se slaem s tobom, Gordana- potvrdi esmiki to uspiri Varadija. -esmiki, evo moje posljednje rijei: sutra podveer dolazi na Gri onaj deran Hippolit, vojvoda od Ferrare, to je po kralju postao prvi dostojanstvenik i poglavar sveenstva u ovom kraljevstvu. Zapovjedio je da svi plemii u okolici i iz itavog Zagreba dou sa sjajnim
~ 674 ~
pratnjama na sveani doek. A ja sam odluio da iste noi princa Ivana s bolesnom majkom maknem iz grike palae i odvedem u Lovrin dvor na Ilok, a da mu ne saopim to hoemo s njim. Samo jedna rije vaem hrvatskom plemstvu, to tako vrsto stoji uz Ivana, bit e dostatna da nas slijedi. Ako ne prihvatite ovu osnovu, jo u danas poloiti svoju slubu kralju. Njegova odluna rije gorjela je u tiini elije poput krijesa. esmiki se zagleda u nj mirnim pogledom. Vojvoda Iloki vidno je pristao uza nj, dok je Gordana stupila naprijed: -Kad mi je Varadi to saopio rekla sam mu da ne smije ostaviti slubu u kralja jer mu to zabranjuje domovina! -I dobro si rekla, dijete drago- naglasi esmiki. -Prijatelju moj, Varadi, vae estoko srce esto je na putu vaem umu. -Uvijek mi to govorite, a ja velim: kralj istie Giovanna. On ima namjere s tim Napuljcem, a ja ni jednog asa neu sluiti Napuljcu a ni Matiji ako nam rui kraljevstvo. -Ni mi. Nitko nee da slui za zator domovini i ba zato treba razmisliti. Va prijedlog nije
~ 675 ~
lo, ali s njim odvie urite, a treba da bude nanianjen metak iz topa koji gaa sigurno. Va se plan ne moe izvesti ve sutra niti smijete istupiti iz slube danas. Naprotiv, pokuajte stei kraljevo povjerenje. -To je nemogue! -Sve je mogue kad se hoe- naglasi Gordana. -ujete li to kae ona? I tako je pravo. Valja provaliti do kralja, razoriti zid koji je oko njega podigla Beatrice i razvidjeti tajnu kraljevu osnovu. Onda moemo stati svi otvoreno uz kraljeva sina. Sad nam samo preostaje da mislimo kako provesti provalu u tajnu koja je kralja odvratila od njegova sina. -Moda u vam u tom pomoi ja- ree Gordana. Kao da je ova ponuda uzbudila Lovru. Priao je esmikome. -Ne smijete prihvatiti Gordaninu pomo. Ako je istina ono to sam danas prvi put uo da princ ljubi nju... -O tom nema dvojbe ree Varadi. -Dakle, princ kojeg elim za kralja moj je suparnik?
~ 676 ~
-Ako vas to moe smesti u vaoj borbi da ga postavite na prijestolje, onda odstupitenaglasi esmiki. -Ne. Nikad! Ali Gordanu ne bismo smjeli upletati u nae poslove, ba zbog toga. -Obratno, ba zbog toga ona je naa najjaa utvrda ree esmiki. Pametno, mudro i promiljeno skretala je nae osnove naim ciljevima i nastavit e. -A pogibelj koja joj prijeti? -spomene Lovro. -Ne poznam pogibelji- naglasi Gordana. -Ni za vae srce? Ona ga mirno pogleda. Ovaj pogled tako je nalik na promiljeni pogled njenog skrbnika da je esmiki osjetio ponos, a Lovro smirenje. -Ne poznajem pogibelji ni za srce -ree ona. -Samo vaa ljepota jedina je vaa pogibeljnaglasi Varadi. Omamila je odvie mukih srdaca. -Varate se -upadne esmiki mnogo ima ljepote koje nikad nisu zavladale. U Gordane je mo jake neslomive snage koja izlazi iz nje i gospodari mukim srcima. To je mo ene u
~ 677 ~
kojoj se zdruila ljepota s umom, mudrou i junanom odvanou. -Moram se crvenjeti, moj skrbnie, od vae pretjerane hvale- prekine ga Gordana- a vojvodi moram naglasiti da bi me uvrijedilo kad bi jo jednom spomenuo pogibelj za moje srce. Jo ga nisam obeala nikome. Ako elim da ga stee onaj kojeg drim najvrednijim ...- i ponovo se zagleda u vojvodu. Ova izjava pobudi u njemu nadu. -Samo bih jo jednom htio spomenuti: kad je Gordana as prije rekla da je kraljica zasnovala da Ivana vjena s onom koju ljubi, neto mi je sinulo. Nitko zapravo ne zna to je kraljicu ponukalo da tako iskreno titi Gordanu. Nije. moda, Beatrice zamijetila prinevu ljubav i zato Gordanu obasiplje svojim milostima jer se nada da e joj ona pomoi u njenoj osnovi da Ivana lii prijestolja? -Kraljica ne sluti na koga je princ bacio okonaglasi Lovro. -Sasvim je, dakle, iskljueno- upadne Varadida je to vodilja Beatriceine brige za Gordanu. Mislim da je u samoj Gordani povod sklonosti koju kraljica osjea prema njoj. Ona joj je
~ 678 ~
ravna duhom, a Beatricu privlai bistrina uma. Upamtite: koliko kraljica svoje umne vrline iskoriuje za zlo, toliko Gordana iste vrline iskoriuje u dobro. I promiljenost, ak i lukavost koju je moda preuzela od Beatrice uinile su Gordanu slugom dobra. -Sve sam ja to rekao Gordani- doda esmikiali sada me stalno progoni sumnja da ta velika Beatriceina sklonost prema Gordani skriva u sebi nevidljivu opasnost za nju. -Kakvu opasnost? -zabrinuto e Lovro. -Ne mogu naslutiti, ali zato vas upozoravam: budite na oprezu da svakog asa moete sprijeiti tu opasnost. Vrijeme je rastanku. Molim vas pripazite na Matiju jer kod njega u asu plane iskra koja bi mogla razotkriti ovu njegovu najnoviju osnovu na koju ga je navela Beatrice. Oprostili su se i krenuli na Gri.
~ 679 ~
PRAAK SMRTI
Tmina se okitila vijencem lui od Kamenitih vrata sve do Lake Vesi. Svjetlucaju u crnoj noi kao gorui erdani i natapaju istinu ispod Kaptola poput danje svjetlosti. Blista sve: oruje plemstva, odore dvoranstva opivene zlatom i draguljima, ljubiasta biskupska svila. Rasvijetljena su znatieljna lica Griana i Kaptolaca. Kralj sjedi na vrancu, kraljica na bijelcu. Bijeli klobuk na mrei od biserja razotkriva Beatriceino radosno lice. Kao da je po mramoru pao sunani popodnevni ar. Dolazi vojvodska povorka. Vodi je knez Bernardin Frankopan, mlade muevne dobi, u raskonoj kneevskoj odori. Robovi s juga u fantastinim haljinama nose pozlaenu nosiljku s grimiznim zavjesama. Na jastucima od brokata sjedi djeak. Crnoputo lice i crne oi odaju neto gospodujue, drsko. Oito shvaa poast svojeg poloaja i visoko dri glavu. Raskono vojvodsko odijelo od svijetlomodre i ruiaste svile sapinju u guste nabore tanano djeakovo tijelo. Uza nj na nosiljci sjedi ena, punana, s kapom dadilje na glavi
~ 680 ~
omana,
-Gospode!- apu Griani.- Herceg prima ima dadilju. -Dojkinju- zlobno primijeti kroja Petar.- Jo mu mlijeko curi iz usta. -Od dojeneta eto primaa. Hoe li svijet propasti kad talijansku djecu krune mitrom! Zinue svi u udo nevieno. Smuuje ih, ljuti i vrijea. Robovi stave nosiljku na zemlju. Ugojena dadilja skine djeaka s nosiljke. Kraljica je sjahala i prua ruke prema svojem neaku. Iza nje kralj, uza nj Giovanni, onda Francesco. Beatrice prilazi djeaku, dadilja okree dijete prema kraljici, ali je njegov pogled zapeo u biskupske mitre. Tu stoje Varadi, iza njega Baka, zagrebaki biskup Oswald Tuz i kraljev savjetnik Filipec koji je malom vojvodi poao u susret do Bihaa. Svjetlost baklja titra po vrcima mitara. Malian se neuljudno opire dadilji i skrene glavu k biskupu Varadiju koji je prvi nadohvat i drsko mu prua ruku na poljubac. Kraljev kancelar stoji uspravno, ne mie se. Teka kobna stanka. Baka i Tuz se klanjaju. Varadijevo lice odaje otpor.
~ 681 ~
-Ja sam herceg prima!- vikne i dri ruku uzalud. Zapanjenost, pomijeana s bjesnilom, zatitra u oima malog vojvode. A Giovanni, sjedei na konju, pocrveni od ljutine i probada Varadija oima: -Mora mu poljubiti ruku -promrmlja Giovanni okrenuvi se Francescu. Neprijatnost toga prizora prelazi na sve u okolini. Djeak udara nogom o zemlju,dadilja ga dri o struku i ape: -Vaa visosti, tamo je njezino velianstvo! Pozdravite kraljicu! -Hou da mi poljubi ruku ovaj! U svom zanosu hotice ili nehotice, prekine prizor Beatrice pristupivi malom vojvodi i privinuvi ga na grudi. -Sinko! Kume moje! Sunce moje! I ude se ljudi, gledaju zablenuto pitajui se: otkud ovim mramornim grudima ljubavi, ushita, njenosti. Otkud toliko topline u ovom licu sto u njihovim duama sije zebnju. -To je moj veliki dan, Hippolite, drago dijete moje!- apne mu kraljica.
~ 682 ~
-Ljubim te kao da sam te nosila pod srcem. Djeak ne odvraa ni zagrljaj ni njenosti. To mu grljenje traje predugo. Iskopa se s njezinih grudi, digne glavu pa gleda oko sebe s uitkom spoznaje svojega poloaja. Zabavljaju ga sveane odore hrvatskih plemia, zanima oruje okovano draguljima, ali zastrauju snane visoke pojave. Kao da bi se htio sakriti k dadilji, ali ga suzdrava sveanost asa o kojemu mu dadilja ape. I dok sve to promatra mirno se preputa da ga grle: kralj, Giovanno, Francesco, Isabella i svi ostali roaci Podnosi njihovo milovanje s nekom nevoljkosti jer mu zagrljaji zakruju vid na sveanu svitu kojoj hoe da se po svaku cijenu pokae. Zna da je to radi njega i za njega i eli biti dostojanstven. Odjednom upita obazirui se: -A gdje je sjajna palaa? Zar nije tu kao u Ferrari? -Sad emo u kraljevski dvor- odgovara Beatrice.- Nije tako velik i raskoan kao u Ferari i Napulju, ali u Budimu i Viegradu su ljepi. U Ostrogonu je tvoj veliki dvor. -Hou da idem odmah tamo. Majka mi je rekla da u biti gospodar, da e svi biti moji
~ 683 ~
robovi, sluge i dvorani. Imat u mnogo konja i koija? -Sve te to eka, dijete moje- primijeti nasmijeeno Beatrice- ali sad ostaje kod mene. -A je li lijepo i bogato kod vas?- upita djeak. -Da nije, ne bi tvoja tetka Beatrice mogla tu stanovati. To objanjenje ga umiri i opet sjedne uz dadilju na nosiljku, a sluge ih ponesu. Kroz vijenac svjetla i zastava s grbovima, okruen paevima i plemstvom, sveenstvom i dostojanstvenicima, ue mali vojvoda Hippolit od Ferrare na Gri u kraljevsku palau na Dvercu. Skupivi se u sveano rasvijetljenoj dvorani za primanje, mali vojvoda zaeli da vidi sve sobe. Kraljica ga uzme za ruku i pokazuje me redom sve. Nigdje se malian nije htio zadrati vukui kraljicu da ide dalje, kao da neto trai. Slijede ih kralj, Francesco i Giovanni. U dvorani za sveano kraljevsko primanje djeak se najednom zaustavi, istrgne se iz kraljinih ruku, potri k prijestolju, uspne se i sjedne:
~ 684 ~
-Ovo je moje prijestolje!- zavie on otro. Kralj se nasmije i mirne Beatrici: -Naravno da je tvoje! Djeak se nasloni i pogleda oko sebe: - Gdje su dvorani? Neka svi dou da im zapovijedam! -Taj je odrjeit- opet se nasmije kralj. -Zato se smijete? -razljuti se mali vojvoda.Meni je majka rekla da u ovdje biti tako aen kao moj stariji brat Alfonso koji e nakon tatine smrti biti vladar u Ferrari. Hou svoje sluge i paeve!- i stade udarati nogama po naslonjau.- Ne bih doao da mi mama nije to obeala! Djeakovo bjesnilo zbuni Beatricu, dok se kralj stao smijati: -Bravo, vaa visosti! U vama je prava kraljevska krv. To mi se svia. Ali sad vas molim: veera je pripravna vama u ast. Odmah e doi pratnja. I dade znak pau. Zaas stupi u sobu dvorski metar Orban s pratnjom i okrui prijestolje. Tek sada Hippolit se uspravi i prui ruku kraljici koja ga povede u blagovaonicu.
~ 685 ~
-Taj je djeak uistinu uitak. zapovijedati -govori kralj Beatrici.
Znat
Kako je vani bilo toga dana oblano, prostrli su stolove u dvije dvorane. U kraljevoj blagovaonici sjeli su kraljevski par, ban, palatin, kneevi, knez Bernardin Frankopan, vojvoda Lovro i biskupi, u drugoj dvorani prostrli su za ostale dostojanstvenike, plemie i dvorane. Gordana sjedi s dvorankama, a mala Beci uz svoga oca za kraljevskim stolom. Kraljici zdesna smjestili su Hippolita, Giovannija zdesna kralju na mjestu princa Ivana. Mala je Beci neprestano gledala onamo gdje je prije uvijek sjedio princ. Sad bi mu s ovog poasnog mjesta bila tako blizu. Oi su joj pune pitanja koja nije mogla razjasniti. Svakog bi se asa ogledavala hoe li moda ipak doi princ Ivan. Niti je doao, niti je itko spomenuo njegovo ime. Za vrijeme veere mali je vojvoda drsko i samovoljno nastojao svu pozornost privui na sebe. Neprestano je pitao, izricao svoje ponizujue mnijenje o dvoru, ali ga svlada umor i naoigled svih usne dubokim snom. Gojna dadilja uzme hercega primaa na ruke i odnese ga iz dvorane u postelju.
~ 686 ~
Nakon dovrene veere poli su svi na igre. Glumci i pjevai izvodili su simbolinu glumu u poast vojvodi hercegu primau. Vojvodu Hippolita od Ferrare prikazali su u ulozi pastireta to svojim njenim umnim nastupom uini dobrim i pobonim raspojasano, bezbono stado. Nakon prve slike kraljevski par je ustao da poe dvoranom. Slijede ostali dostojanstvenici. Gusta skupina prolazila je oprezno prema otvorenim vratima. Tu Giovanni sretne Varadija kako promatra otmjenu guvu. U mladiu uskipi povrijeeni ponos to se Varadi nije pokorio njegovu bratiu Hippolitu. Prolazei pored njega hotimino ga gurne laktom i onda drsko ree prema milanskom poslaniku gledajui ravno u Varadijevo lice: -Ovaj vol ne pripada ovamo. Varadi e u tren oka: -Vol i tele nalaze se u istoj staji. Giovanni zastane, a krv mu ikne u lice: -to ste rekli? Upotpunio visosti. sam duhovitu dosjetku vae
~ 687 ~
Silovitom kretnjom protisne se Giovanni u blagovaonicu gdje stoji kraljica okruena gospodom i gospoama, a u pozadini skupile se dvoranke. Prva sprijeda stoji Gordana. Dobro je vidjela da se izmeu Varadija i Giovannija neto zbilo. Spazivi kako Giovanni crven od jada prilazi kralju koji je upravo govorio s palatinom i banom, pomakne se blie da uje to e mu rei Giovanni. Napuljski princ gnjevno se potui: -Velianstvo, uvrijedili su me! -to je, moj sinko? Kako to izgleda, to se desilo? -upita ga kralj i okrene se tako da princa zakloni svojim tijelom i rastavi od bana i palatina kako ga oni ne bi uli: -Tko te uvrijedio? -Va prvi savjetnik, Varadi. Rekao mi je da sam tele! -Giovanni, jesi li dobro uo? - To vam moe potvrditi milanski poslanik. On je uo. -Smiri se, dijete moje. Sutra e Varadi primiti svoju putnicu u samostan. -Jo me podrugljivo gleda! Uvjerite velianstvo, ja u ostaviti dvoranu.
~ 688 ~
se,
-Ti e ostati ovdje, a on e se povui niz sve grike utvrde. Jo danas, ovoga asa! Kralj dade znak dvorskom metru Orbanu da mu se priblii: -Neka Varadi ode u moju radnu sobu i tamo me prieka. Gordana je ula sve i vidjela kako se Varadi udaljio. Obazre se onamo gdje se isticala snana pojava Lovre Ilokoga u crvenoj, zlatom izvezenoj odori. I ona mu se primakne: -Varadiju je kucnuo posljednji as. Kralj e ga izbaciti iz slube. Giovanni ga je optuioape ona. -Moramo mu pomoi, Gordana. -Iziite i ekajte u predsoblju. Doi u. I ona se pomakne na svoje mjesto. U velikoj guvi nitko nije opazio njihov dogovor. Gordana zadri kralja na oku i prati svaki njegov pokret. Tad pokrije rukom elo i nagne glavu. Kraljiina dvorska gospoa to je stajala iza nje zapita: -to vam je? -Vrtoglavica, vruina i guva...
~ 689 ~
Jo uvijek kralj govori s palatinom, banom i drugim dostojanstvenicima i poslanicima. Giovanni stoji pokraj njega, crven, u oekivanju da e kralj izvriti obeanje. Kralj mu prijazno domahne i krene iz dvorane. -Moram izai -apne Gordana gospoi -jer u se sruiti. dvorskoj
-Idite -i sama joj uini mjesta da se moe protisnuti kroz skupinu dvorskih gospoa. Varadi eka u kraljevoj sobi i oslukuje svaki korak iz sporedne odaje odakle ima doi kralj. Osjea da su mu asovi odbrojeni. U njemu kipi, a studen ga obilazi, elo mu je oznojeno. Iz ove sobe ide u nepovrat. I zato eka kralja kao osuenik krvnika. Sam sebe kori to nije mogao preutjeti Giovannijevu primjedbu. Obeao je esmikom da e se svladavati. Sad je svreno. Ovu je misao izrekao u asu kad je pred sobom ugledao kraljevo lice s kojeg po njemu padaju ognjene strijele. Smrknut kakvog jo nikad nije vidio, kralj zasike na Varadija u pola glasa: -Vaa je tamnica otvorena! Ravno dolje! Idite! -Velianstvo, primam kaznu, jer nikad neu cjelivati ruku djeteta.
~ 690 ~
-Vojvodu od Ferrare postavio sam ja na uzvienu ast, a Giovanni, princ napuljski, moj je urjak. Vi ste ga nazvali teletom gospodine biskupe! -Neka velianstvo pita milanskog biskupa kako je bilo. -Jeste li pijani ili ste podivljali? -Velianstvo, njegova visost Giovanni gurnuo me i rekao: "Ovaj vol ne pripada ovamo'' a ja sam upotpunio dosjetku: "Vol i tele su u istoj staji'' - ujete li? U tamnicu! Ovamo, oklopnici! Sveite ga!- kralj jurne i otvori vrata na hodnik. Na pragu stoji Gordana. Iznenaen njezinim prisustvom, zuri u djevojku koja hitro bez straha ulazi u dvoranu neto blijeda: -Velianstvo, oprostite to nenajavljeno, nosim vrlo vanu vijest. -Kraljica me zove? -Ne, njezino velianstvo jo nita ne zna o tome. Doletjela sam ravno k vaem velianstvu. -Doletjeli ste kao budala! to hoete tu?
~ 691 ~
ulazim
-Molim, velianstvo, budite mirni i oprezni... -Budalo, to pletete? -Njegova visost princ... -Princ? Zar on nema drugog poslanika da mi neto javi? -Pozlilo mu je. Pola sam na zrak i srela gospodina Damira, a on mi saopi sve... -Sve? to je to sve? Govorite, smueno eljade- a glas mu prijeti. -Njegova visost princ Ivan se razbolio. -Razbolio? Jo prije podne bio je na trijemu. -Da, itao je ondje neku knjigu i... -itao knjigu? -uplai se kralj i nabra elo. -Bila je vrlo prana i od toga praha princa uhvati kaalj. Kraljeva se ruka upre o stol. Misli mu se bude, a lice poprima duboke brazde. -Gospodin Damir- nastavi Gordana saopio mi je da je princ kaljao, osjeao jaku glavobolju, a sada... -to sada?- izdere se kralj sagnuvi glavu. -Sada princ lei u vruici
~ 692 ~
Kao da ga je netko potjerao biem poleti na vrata, otvori ih, no odmah se zaustavi. -Gdje lei princ? -U sobi svoje majke. Kralj stoji nepomino dva-tri asa pa onda zalupi vratima i poe natrag k stolu. Gordana opazi da mu na oi pada magla, sumorna, neprozirna. Poao je prema naslonjau polagano, noge mu zaostaju kao da se spotie, a onda sjedne i pokrije rukom elo. Varadi je gledao gotovo ukoeno. Kralj je sjedio leima okrenut prema njemu pa on iskoristi priliku, okrene se Gordani prestraena pogleda, a ona stavi prst na usta u znak da uti. Ispod kraljeve ruke potiskuje se apat: -Praak... praak... Gordanin pogled vrsto uhvati kraljevu pojavu i uti. Varadi stoji bez daha. Ali kralj se naglo okrene i vikne Gordani: -to tu stojite? Idite! Neka odmah princa iznesu dolje u moje odaje! Zovite lijenika, ujete li? Ona iz sobe hitro izae, a iza kraljevih lea ostao je Varadi. ini mu se da stoji osamljen
~ 693 ~
na rubu hridi, a oko njega pljuskaju bijesni valovi i vuku ga u dubinu. Kraljeve se prsi nadimlju. Varadi ostaje nepomian da ne upozori kralja na svoju prisutnost. Kroz teka hrastova vrata dopire amor kraljevskih gostiju. Uskoro Gordana ponovo ue. S njom je Damir. Kralj uti, samo uasnuti pogled pita mladog dvoranina. Mjesto njega odgovara Gordana: -Velianstvo, njegova visost nee nipoto da ostavi sobu svoje majke. Kralj ne odgovori, nego upita Damira: -Knjiga je bila posipana prakom? Kao to su knjige prasne kad dugo lee na polici. Prah ne donosi vruicu. -Smrt! Smrt!... ape kralj i zagleda se nekud daleko pa onda bijesno izleti na vrata u hodnik. Bez rijei pohite za njim Gordana i Damir. Jedva su ga stizali stepenicama. Otvorio je vrata prineve sobe. U njoj je tamno. Samo malo svjetlo sa skupocjenog kandila baca mutne zrake na zastore postelje i suprotni leaj na kojem napola odjeven lei princ Ivan.
~ 694 ~
I gotovo u dva koraka prie k njemu, sagne se i poloi mu ruku na elo. Blage prineve oi gledaju. U njima nema ni iznenaenja ni pitanja, samo neki bolni izraaj. -Sine, to ti je? -upita ga otac tiho kao da se boji da bi tkogod mogao osluhnuti zabrinutost to mu lebdi u glasu. -Nita mi nije, samo prehlada- odvraa Ivan. Damir stoji iza kralja, a Gordana je ostala na trijemu pa kroz otvorena vrata viri u sobu i slua. Kralj nijemo promatra Ivana kojemu su obrazi zaareni. Na kraljevu licu neto je ukoeno i pusto. Damir ne zna je li to maska pod kojom neto skriva, ili istinski izraz zebnje. -Zovni lijenika, Damire! -naloi kralj. -Ve je bio ovdje. -Napuljac? -Ne. Pozvao sam lijenika vaeg velianstva. -Tie da se majka ne probudi- opomene princ podigavi glavu paljivo gledajui k postelji. Otac slijedi njegove poglede. Izmeu zastora razabire se glava puna plavih pramenova.
~ 695 ~
To blijedo sitno lice upalo od bolesti ini se kao lice djevojice ostarjelo od bijede. Vjee su sputene. Grudi joj se odmjereno diu i sputaju u dubokom snu. Ruke se kraljeve zabole o pojas. Pogled mu lei na onom licu. to izazovno namee slike davne prolosti probuene silom. Princ, Damir i Gordana nijemi su uesnici juria to ga uspomene prolosti proizvode na kralja. Glava na jastuku stala se micati. Nemir preleti kraljevim licem, obrve mu se skupe, hitro se okrene i jo bre nego to je uao u sobu pouri se na trijem i zatvori vrata. Pohitao je niz stepenice ravno u svoju odaju gdje je jo uvijek ekao Varadi. Ne obazirui se na njega, sjedne u naslonja. -Uzalud! Sve je uzalud! -protisne i glava mu klone na ruke. Varadiju se ini da se kralj ukoio zauvijek. Onda prozbori teki kraljev glas: -Uzalud je bilo sve! Milost sam razasuo nad njima, a oni je posue prakom. ujete li, Varadi? Sve je bilo uzalud! A zato kad sam Alfonsu dao vie nego to je traio? Govorio je tiho, povjerljivo kao da nije prolo punih est dana, a da ga nije udostojao
~ 696 ~
nijedne povjerljive rijei i kao da ga as prije nije tjerao u tamnicu. Kancelar prihvati tu promjenu, pa odgovori onako kao to je govorio prije est dana: -Ako je Alfonso to poinio, onda ga je na to nagnala namjera da vae prijestolje isprazni drugome. -Zar im nisam dao drugog? -Moda nisu vjerovali da ste ga uistinu dali. -Kako da ne vjeruju kad sam kraljici tako uvjerljivo razloio da Ivan nije pozvan za vladalake dunosti a Giovanni je stvoren. Varadijeve trepavice zadrhtale su uvi te rijei. Nastojao je mirno podnijeti to otkrie muno se svladavajui, dok je kralj govorio poluglasno, monotono, buljei u sag kao da bunca: -Dema su mi obeali za Giovannija! I ja sam ga primio. Kako da to odbijem! Borgia e mi dati Dema! Ostvarit u svoj san, ubrati lovore itavog svijeta. Kralj uuti, a Varadi se nije usudio prekinuti njegovu utnju. Uinio je to lijenik koji upravo otvori vrata i stade pred kralja.
~ 697 ~
-Recite, to je mojem sinu? -Nije nita opasno, velianstvo, mala vruica od prehlade. -Vi to zovete prehladom? -Uistinu je tako, velianstvo! Lijenikova ravnodunost usplamti ga i on prodrma ovjeka da je gotovo problijedio. -Do vraga, vaa znanost! Neka je avo nosi! Nita ne znate, nita ne umijete. Moj sin je otrovan! -Velianstvo- prestrai se lijenikmogue, pojavljivali bi se drugi znaci. -I vi biste ga u tom sluaju mogli izlijeiti? -Na to ne bih znao odgovoriti jer... - Nita ne umijete svi vi, nita, ja vam kaem. Mojem sinu prijeti smrt. Idite, dobro ga pregledajte! Ispitujte, i ako mu spasite ivot, nagrada e biti velika, ali vam zapovijedam utnju. Preneraen, lijenik hitro izae iz sobe. Kraljeva potitenost ne poputa. Pred njim stoji njegov savjetnik kojega je as prije htio zatvoriti u tamnicu. To je sada izginulo iz
~ 698 ~
nije
kraljeve svijesti. Beznadni oaj utisnuo mu se u oi i lice. -Prokleto im bilo deveto koljeno! Dao sam im sve to su htjeli! -teta je, velianstvo- usudi se primijetiti Varadi- da Alfonsa ipak niste otposlali u Rim. -Prepustio sam mu na volju sve to god hoe. Dao sam im Giovannija i vrsto vjerovao da nemaju nikakva povoda sipati praak na ivot mojeg sina. Mislio sam: prah e raznijeli vjetar kad Napulju otvorim vrata! -Znao je Napulj da Giovanna nee prihvatiti stalei. -Kad ga preporui papa, sam papa Borgia? -Moda je i Napulju bilo teko vjerovati da vae velianstvo kani na prijestolje posjesti tuinca. Ova rije trgne kralja iz potitenosti. Osjetio je pred sobom kancelara ije mu rijei otkrivaju eljezni otpor. Odjednom se uspravi: -to sam odredio to e i biti! Giovannija za Dema! To upamtite i o tome nema dvojbe. -Drugo nam nee ni preostati, velianstvo, kad vam sin umre.
~ 699 ~
Kralj se strese. -Umre? Dakle, on e umrijeti? -Ako su ga otrovali, nema mu pomoi. To sam predviao. Raspaljen, korakne kralj prema Varadiju: -Predviali ste i utjeli? -Velianstvo mi nije dalo prigode da govorim. -Jer ste govorili kad ste morali utjeti: brbljali ste, prigovarali mojim inima, objeivali me da kraljevstvo vodim u propast. -Razumijem, spomenuo sam vojvodi Lovri nezadovoljstvo da velianstvo alje princa s Alfonsom u Rim, a tamo na pragu leala je Nardella hinei nesvijest. -Kada? Kada je to bilo? -Onog istog dana kad ste Alfonsu preda mnom govorili da ide u Rim s princem Ivanom i otili iz dvorane. Slutio sam da je Nardella ula. Vojvoda Iloki moe posvjedoiti to smo govorili i vidjeli. -Nardella! Zato kraljica nije htjela da mi prokae onoga koji je uo Varadijeve prigovore- govorio je sam sa sobom i onda osorno nastavi.
~ 700 ~
-Kad ste predviali, morali ste provaliti k meni da me upozorite. Znate li da ste svojom utnjom pomogli ubiti moga sina? -Ako utim, inim zloin, ako govorim, opet zloin. Osjeao sam da je vae velianstvo potpuno napustilo sina a sada mi to velianstvo potvruje odlukom da svojim nasljednikom uini Giovannija. Razjareni kralj zgrabi Varadija za ramena i prodrma ga tako da je posrtao: -Ja sam napustio Ivana? Vi ste poludjeli! Obeao sam Giovannija za Dema! Da, privremeno Giovanni ima biti prijestolonasljednik. Privremeno dok kardinal Borgia ne bude izabran za papu i dok mi ne izrui Dema. A onda u Giovannija predloiti staleima. Jest, predloit u ga! Tako e biti. to mogu ako stalei ne prihvate Giovannija? to mi moe Napulj ako oni ne budu htjeli? A papa Borgia? Neka trai natrag Dema ako misli da sam tako lud pa da ga vratim. Razumijete li? -Razumijem, velianstvo, i alim to mi to niste kazali prije est dana! -Nisam htio govoriti s vama jer ne znate pregristi jeziinu.
~ 701 ~
-Bio bih ipak vaem velianstvu savjetovao da je ta pogodba, iako vrlo lukava, ipak jako opasna uoi tolikih neprijateljstava u vaem kraljevstvu i pohlepnosti njemakog i ekog kralja za vaim prijestoljem. Makar i privremeno spremati Giovanniju prijestolje u pogodbi s papom moe zasaditi klicu prava Napulju da trai Giovannija na vae prijestolje. -U sluaju moje smrti! Ali ja jo ne kanim umrijeti! Razumijete li? Jo dugo ne kanim umrijeti! -I kad bi velianstvu sve to uspjelo, koga je odredio za svojeg nasljednika? -Svojeg sina Ivana! -Ali dok Borgia bude izabran za papu, uvrstit e se Napulj na vaoj pogodbi, a tamo gdje se za Giovannija gradi prijestolje, nestaje tla pod nogama vaem sinu. -O tome ja vodim brigu! -Ako princ danas umre? -Zovete smrt iz puke osvete to sam vas izluio iz svojih tajna? -Bog se buni nad vaim rijeima, velianstvo, jer on jedini zna da sam svoj ivot, rad i glavu
~ 702 ~
zaloio za jedan jedini cilj: da vaeg sina postavimo na prijestolje. -Svoja ste predvianja zatajili, pomagali ste ga ubijati. Ako on umre, vi ste sukrivac! -Njegova smrt bit e i moja! Uutjeli su. Varadi je sluao teko kraljevo disanje i gledao kako njegove oi gube sjaj i opet na njih pada magla, znak potitenosti i lomljave. -Idite gore i recite lijeniku da u ga smaknuti ako ne pronae lijek! - Kad bi velianstvo pozvalo Alfonsa, ispitalo kakav se otrov nalazi u tom praku, zaprijetilo mu? -Napokon Alfonsa! jedna pametna rije. Zovnite
I Varadi poe prema vratima. -Recite njezinom velianstvu neka nastave igre; mene zadrava vaan posao. -Ako me njeno velianstvo nee sluati zbog Giovannija? -Tek sada sjeti Giovannijem: se kralj sukoba sa
~ 703 ~
-Varadi, vaa je ud prokleta. Vi ste kao munja koju ne moe zadrati ni nebo. Jo jednom vam kaem: svladajte se! -Priznajem, velianstvo, da sam pogrijeio, ali nije mi bilo mogue primiti od Giovannija toga vola. -Trebali ste toga vola zaklati, a ne izvlaiti iz staje jo i tele! Izravnat u to ovaj put, a vama stavljam na srce: iskazuj te Giovanniju svaku ast! To morate initi jer ja se ne odriem Dema ni za ta na svijetu. Svaki va ispad protiv Giovannija bio bi napad na moju pogodbu s Napuljem i Borgiom, bio bi izdajstvo svoga kralja. Kad bi vae velianstvo meni poklonilo ono povjerenje koje zasluuje moje potenje i odanost vaem velianstvu! -Ne poklanjam vjeru samo vaem jeziku i vaoj udi. Sad idite i vratite se kad izae Alfonso. Kad je Alfonso ulazio, kraljevo lice postalo je vedro i vesela Upravo se nevjerojatno ljubazno smijeio: -Dragi moj Alfonso. ovog sam se asa sjetio da ste sigurno u Italiji uli da postoji neki praak
~ 704 ~
koji se moe nasipati u knjigu to je netko ita. I kad italac udahne taj praak, oboli i umre? Alfonsa obuzme strava. -uo sam o tome- jedva odgovori. -Kakav otrov sadri taj praak? -upita Matija. -To su neke afrike biljke. Tako sam barem uo, ali tono ne znam. -Ne znate! teta pri tom ga jo jae pogleda. Saznao sam da netko na mojem dvoru posjeduje takav praak. Alfonso gleda kralja ali na njegovu licu ne primijeti nikakvu optubu. -Povjerit u vam tajnu, moj prijatelju, ve stoga to a nas budunost vrlo usko vezati. Vi ste, dodue, odbili moju ponudu da poete u Rim, ali spise o kojima sam vam govorio odluio sam poslati kardinalu Borgiji po mojem najvjernijem poslaniku. Dakle, kako sam rekao, nas vee budunost pa vas zato smatram prijateljem. -Velianstvo, duboko zahvaljujem na tolikom odlikovanju.
~ 705 ~
-Rekao sam da vam kanim neto povjeriti. Netko na dvoru posjeduje taj praak a namijenio ga je linosti koja mi je bliza. Kaem vam zato jer je taj ovjek praak donio iz Italije. Pune Alfonsove usne pomaknu se. -Postavio sam sve strae da uhvatim tog neznanog deliju i molim vas pripazite: moda biste ga meu naim Talijanima zamijetili lake nego tko od mojih ljudi kojima nije poznat talijanski jezik. On ima i ortaka s kojim se o tom dogovarao jedne noi nasred ceste. Govorio je sjedei na stolu i sagnuvi se k Alfonsu kojemu je ponudio stolac kraj sebe i povjerljivo mu se nasmijeio: -Kad biste mi pomogli u potrazi za tim lupeima, iskazao bih vam mnogo zahvalnosti. -Skupit u sve svoje sposobnosti da budem na uslugu vaem velianstvu. -eka vas veliki dar, Alfonso. Ako se toj linosti uistinu neto desi, ako oboli i umre, tako mi kraljevske asti, objesit u obojicu pa da su mi roena braa ili okrunjene glave!
~ 706 ~
Kralj dopusti svojoj osveti da mu se odrazi na licu i u oima. Ipak je uhvatio znak Alfonsova straha koji je problijedio. Zato hitro posegne za njegovom rukom, vrsto je stisne, a drugom ga potapa po ramenu: -Povjeravam se u vas, Alfonso. Moji ljudi budno paze, ali mogli bi mi ba vae otro oko i vaa odanost pomoi da uhvatimo zloinca ili bar da sprijeimo in. Mislio sam naprije da vi poznajete taj otrov i da ete mi moi savjetovati kojim bi se protuotrovom moglo sprijeiti da ne nastupi smrt. Ali kako vidim, ni vi niste u tom upueni. A sad poite gostima i budite veseli. Ja u odmah za vama. Kralj je gledao za njim i bilo mu je odvie jasno da Alfonso teko vue noge preko praga. Matija skrsti ruke i bespomono gleda preda se. Odmah poslije Alfonsa vrati se Varadi i najavi: -Isporuio sam njezinom velianstvu poruku, ali me ona nije ni pogledala. -Hoete li da i dalje ostanete u mojoj slubi, slijedite moje naloge i kraljica e se promijeniti prema vama. A sad, ujte: uhvatio sam ga, Alfonso je krivac! Ako je to uinio i
~ 707 ~
ako moe pomoi, vjerujte, izvrit e. Od moje prijetnje problijedio je. -Ako utee? -Postavite odmah strae, ne smiju ga pustiti iz dvora. A sad idite gore, izvijestite me kako je princu. Ja idem! Kad se vratio gostima, igra je svrila. Svi su ustali i poli u blagovaonicu gdje su sluge nudile zlatne vreve sa slatkim i jakim vinom i raznim jelima. Matija pristupi milanskom poslaniku: -Vi ete mi pomoi da izgladim sukob izmeu Varadija i Giovanna. -uj, Giovanni, otro sam ukorio Varadija. Bio je uvjeren da si izrekao dosjetku pa ti je odgovorio nianei na sebe. Htio je rei da je on u mladosti bio tele, a u starosti, je postao vol uvijek u istoj staji. Ti ga nisi shvatio. Je li tako zvuila dosjetka, gospodine poslanice? -Sasvim tako- odvrati milanski poslanik. -Ali on me mora moliti za oprotenje, -Misli li, Giovanni, da bih ja prihvatio njegovu ispriku kad te ne bi molio za
~ 708 ~
oprotenje? Dakle, primi tu molbu i prijei preko toga. Ti si princ, a on je podanik. "Kojemu u ja odsjei glavu kad stupim na prijestolje"-doda u mislima Giovanni. Odmah nakon toga kralj se priblii Beatrici: -Upravo sam Giovanniju uruio molbu oprotenja koju mi je podastro Varadi. Valjda zna za taj sukob? -Giovanni mi je priopio i udim se to si mi poslao Varadija. -Ostanimo mudri i lukavi, Beatrice. Prema Ivanovim pristaama moramo naoko zadrati prijaznost i povjerenje. To je u naem planu. Skrenemo li s ove taktike, imat emo suvinih borbi. Ionako to nee trajati dugo, samo dotle dok se vratimo u Budim. Kad bih Varadija maknuo, uzbunili bi se svi oni koji su uz Ivana. Pustimo te jadnike na Griu neka sanjare o njemu. Uvjeravam te, Varadija sam tako temeljito ispraio da e odsad biti vrlo ponizan. -Ako ti to dri shodnim, ja pristajem. On njeno stisne njenu ruku i pogleda je tako zaljubljeno da je milanski poslanik okrenuo
~ 709 ~
glavu prema svom neaku Strozziju i apnuo mu: -Bude li ova novouskrsla ljubav potrajala due ekat u uzalud svoj as. Onda radije ostavljam dvor. Zabava se nastavljala. Vani se razvedrilo, pa su sluge iznijele baklje i arolika svjetla u hladovito dvorite puno junog bilja i cvijea. Grupe dostojanstvenika i gospode prolazile su udiui svje noni zrak. Od prvog asa kad se kralj vratio u drutvo, traio je oima Alfonsa i Enrica. Ali nijednog od njih nije bilo. I dok je smijeei se zbijao ale sa svojim gostima, njegovo je oko budno pazilo odakle e se oni pojaviti. Nisu bili ni u dvoritu. Napokon spazi Alfonsa kako sam silazi ispod trijema nove palae. Odmah krene k Alfonsu, stavi mu ruku na rame i povue ga za sobom. -Upravo taj as saznajem da je linost kojoj je bio namijenjen praak oboljela. -to velite velianstvo? -Dakle, praak je prosut. -Je li mogue? -zaudi se Alfonso.
~ 710 ~
-Kad doznam tko su zloinci, tako mi kraljevske asti oprostit u im i kraljevski ih nadariti ako mi nau protuotrov. U skupini talijanskih dvorana Alfonso opazi Enrica pa apne kralju: -Tko od ovih ljudi moe posjedovati tako opasnu smrt? -Imat u ga jo ove noi!- naglasi kralj prijetei. -Na tragu ste, velianstvo? -Sad su mi upravo moji ljudi javili siguran trag. Ne mogu od gostiju uti kamo vodi. Moj mi je pouzdanik rekao da e me iznenaditi. Nitko ne moe iz dvora dok ne uhvatimo krivca. Prisilit u da bolesnika izlijei. Ako to ne uini, vjeat u ga, pa da za nj moram zaratiti sa svim dravama Italije sa svima. Za svaki sluaj budite na oprezu, poite Talijanima pa malo prisluhnite - stisne mu ruku i poe ravno svojim gostima, dok je Borgia krenuo Napuljcima. Kad god bi Matija proao pored njih, zapazio bi teku zabrinutost u blijedim licima Enrica i Alfonsa. Do kasne noi potrajala je zabava, a onda su se gosti razili. Kralj je poao u svoju odaju i
~ 711 ~
bacio se odjeven na leaj. Na svaki tropot digne glavu. Konano ue Varadi: -Velianstvo, Alfonso nije pokuao izii iz dvora. -Je li to uinio? Je li se moda najavio meni? Ili princu? -Nisam mogao nita saznati. -Morate saznati! Zovite Damira! -Poao sam trijemom prvog kata i stao pred prinevim vratima. Ali tamo kao da je sve mrtvo. Kraljevi se prsti digoe kao podmukli nijemi val. Nijedna rije ne izlazi mu iz usta, ali iz oiju mu sijeva: -Velianstvo, ne okoliajte. Pograbite Alfonsa za grkljan, dobacite mu u lice krivnju, sveite ga. -A Dem? Dem e mi izmaknuti iz ruku! Zamjerit u se neaku budueg pape. Ne, ni za to. -Velianstvo, Dem je samo slava vae krune, a va sin ivot ovog kraljevstva.
~ 712 ~
-Onda idite i uinite na svoju ruku to bih ja morao uiniti. Nita ne znam o tome. Uradite s njim sve, sve. -A njezino velianstvo zatrait e da me bace u tamnicu? -Na osvetu sam uvijek spreman, a nikada na povredu pravednosti. Kad vas ja aljem, nema kazne. I Varadi je opet ostavio kralja. Uzbuen, nestrpljiv, pun straha hoda kralj po svojoj odaji, a uza zid prislonjen stoji Radulo i slua kraljeve tualjke: -Svakog dana, svake noi, svakog sata i asa otkine se po koji kamen s moga prijestolja i pada mi na vrh glave! Radulo! Teko sam gradio, jo tee uvam zgradu. Kotrljaju se oko mene bodei, obilaze me zmije, siku u mene zmajevi! Kad e tome biti kraj? Kad u stei asak mira? ini mi se da neprestano stojim na bojitu, bez daha i odmora. Odbijam udarce maem bez kraja i konca, na stotine njih ja sam samcat protiv svih. Mnogo je to i odvie. Kad e prestati to rvanje. Vjerni mu pouzdanik nije znao odgovoriti Nije ni shvatio sto se zbiva i utio je.
~ 713 ~
Kruto odjekuju kraljevi koraci gluhom noi zaspalog dvora. Katkad stane, prisloni uho na vrata, i onda jo teim korakom nastavi nonu etnju. Tad krinu vrata, Varadi se vrati: -Velianstvo, kucao sam dugo na Alfonsova vrata. -to je rekao? -Nisam ga naao u njegovoj postelji, a nije izaao iz dvora. Uzalud ga ekam. Poi u ponovno. Samo sam doao da javim neka velianstvo legne s pouzdanjem u mene. Prolazit u dvorom kao sablast, izvui u ga iz tmine na svjetlost i s bodeom u ruci prisiliti da popravi svoj zloin. Legnite, velianstvo, sna vam treba za sutra da... -Sutra? to e mi donijeti sutranji dan? Nije dobio odgovora. Varadi je ve izaao, a Radulo strpljivo uti. I kralj nastavi etnju svojom raskonom odajom u oajnoj besanoj noi. ***** -Nesrea! Nesrea, Radulo!- vikne kralj i skoi s leaja.
~ 714 ~
-Nita, velianstvo, sanjali.
samo
ste
neto
loe
-Dakle, nita, nita...- Teko je disao gledajui svojeg pouzdanika krvavim snenim oima. Dakle, sam snivao loe. Ne znam to, ali bilo je strano. Opasni su sni, moj Radulo! -eli li velianstvo ustati? - Zar je kasno? -Ve je sunce jako visoko i vrijeme doruku je prolo. -A tamo gore? Tamo gore, to je tamo? Kako je princu? -Nita ne kazuju, nitko ne silazi. -Varadi, gdje je on? Zar nije bio tu? - Bio je u dva, tri navrata, ali kad je vidio da velianstvo spava, nije dopustio da vas budim. I ve je kralj rukom dohvatio odijelo. -Priredio sam sveano, danas je nedjelja i treba da idete na sveanu misu. -Svejedno mi je to, samo da se brzo obuem. -I kupelj, vae velianstvo, ve vas dugo eka. Osvjeit e vas.
~ 715 ~
-Tko zna to me danas sve eka? Za etvrt sata bio je potpuno spremljen. Dvorski vlasuljar eljao je njegovu gustu kosu, ali je kralj bio odvie nestrpljiv. -Pusti, moje kose ne daju se sputati od toga elja. Dok je Radulo zakopavao posljednju zlatnu kopu njegova grimiznog haljetka sa irokim rukavima, ve je kralj koraao prema vratima i urio se u svoju radnu sobu. S praga poeo je go voriti sa svojim kancelarom: -Varadi, vi ste? S druge strane stola opazi Bakaa i zaas zaustavi rije pa tek onda proslijedi: -Vi ste doista zasluili da vas ukorim, ali kasnije. Okrene se Bakau: -Gdje je Filipec? -Velianstvo, bolestan je. Ve juer kad je stigao s vojvodom Hippolitom nije mu bilo dobro, a danas lei. -Vrlo sam zabrinut zbog njega. Molim vas, Bakau, idite k njemu, pogledajte da li to treba. Pourite se.
~ 716 ~
Jedva ekajui da Baka izie, kralj uhvati Varadija za rame; -Traili ste me? Sto je s princem? -Uvijek jednako. -Jeste li od Alfonsa dobili lijek? -Velianstvo, ni smrti se ne plai, uporno taji da zna bila to o kakvom praku i razumljivo je da nee priznati. Udarivi srdito po stolu, kralj zapita: -Je li Alfonso pokuao utei iz dvora? -Ni to. Jutros sam ga otkrio u Giovannijevoj sobi. Ne pitajui dalje, kralj se ushodao dvoranom. Onda dvorski metar Orban najavi da je vrijeme misi. -Dajte mi da neto zaloim i recite kraljici da mi je jutros pozlilo pa sam zato zakasnio. -to da reem Bakau?- upita Varadi- kad se vrati s porukom o Filipcu? -avo neka nosi njega i Filipca! Recite to vam drago- nestrpljivo e on, pa onda promijeni glas:
~ 717 ~
-Na vama je da me pratite u crkvu, Varadi. Ono s Giovanijem sam izgladio. Poklon mu se osobito duboko, to e goditi njemu i kraljici. Zato se mrtite? ujte, ako mi uskratite poslunost, nikad vie neete gledati okom u oko svojem kralju. I ostavi ga samog.
NI IV- NI MRTAV
Nakon mise kralj se vraa u svoju radnu sobu duboko zamiljen. Teka briga zbog svih dogaaja odraava mu se na licu. Brzim koracima ulazi da se skloni u tiinu, a tamo ga doeka, Radulo i vrlo uzbueno najavi: -Velianstvo, tajnik naeg poslanika na papinskom dvoru stigao je s vrlo vanom porukom. -Uvedi ga i pozovi Varadija! Radulo otvori vrata pokrajne sobe, odakle u putnom odijelu ulazi poslanikov tajnik sav zapraen. -U ovako vano vrijeme vi ostavljate papinski dvor. Bit e da su jo vaniji dogaaji razlog vaem dolasku?
~ 718 ~
-Uistinu, velianstvo, vrlo vani. alje me princ Dem. Dem? -Uzvikne pripovijedajte zato! kralj. -Sjednite,
-Velianstvo, princ Dem je toliko nesretan da je bliza samoubojstvu. -to mu je palo u ludu glavu? Kakav ga razlog nuka na tako neuvenu misao? -Demov poloaj je oajan. Odmah u razjasniti. Venecija je u neprestanom ivom dogovoru, ne samo s Bajazitom nego i s papinskim dvorom. Venecija je predloila pakleni plan: Bajazit ima za nj isplatiti deset tisua zlatnih dukata, a papa e Dema predati njegovu bratu. I zato vam Dem poruuje: ako ga ne oslobodite, on e poiniti samoubojstvo prije nego ga papa Inocent preda turskom vladaru koji bi ga odmah smaknuo. -Inocent osmi? -Da, velianstvo. -Vi ste poludjeli, ta on je mrtav. -Velianstvo je dobilo vijest da je Inocent umro? Popustite da razjasnim. Papa Inocent je pobolijevao i kako je star, oekivala se
~ 719 ~
njegova smrt. Jednog dana bila je sveana veera na kojoj su bili svi inozemni poslanici i njihovi prvi tajnici. Jo smo bili za stolom kad je papi Inocentu pozlilo i on je poao u svoju daju. Tamo se iznenada sruio. Leao je nepomian. Stralo se sve, izgubilo glavu, neki su dotrali u blagovaonicu gdje smo bili mi i potraili meu nama lijenika. On je odmah poao k papi i zamalo javio da je sveti otac ispustio duu. Mi poslanici natisnuli smo se k vratima dvorane gdje je leao papa i vidjeli smo kako oko njega stoje kardinali i mole. Najednom, usred tiine proe nas jeza. Njegove se oi polako otvorile i glava mu se digne pa onda sjedne na leaj i smijeei se ree: "Svemogui Bog poslao me natrag na ovaj svijet." -Natrag!- uzvikne Varadi radosno, a kralj zuri u poslanika preneraen. -Buncate li vi, gospodine? -Priseban sam, velianstvo. Vidio sam kardinala Borgiju kako je ukoeno zurio u papu i blijedio. Vidio sam kako se Inocent smijei, a lice mu poprima prirodni izraaj. Smrtno bljedilo nestaje i on sam naloi da se pogase svijee. Bio je tako miran i spokojan kao da se nita nije dogodilo. Drugog jutra
~ 720 ~
itav je Rim, sve do podne, ostao pod vedrim nebom i govorio o udu. Meutim, uda nije bilo. Papa je obamro, a mladi iskusni lijenik kojeg su u prvom asu uhvatili pogreno je ustanovio smrt. Drugog dana papa je ve bio u crkvi sv. Petra i prisustvovao misi. Treeg dana ja sam po elji princa Dema otputovao iz Rima. Kralj spusti ruke u krilo i podigne glavu. Kao da ga je netko udario po iji. Zauen, poslanik promatra njegovu potitenost, a onda upravi pogled u Varadija ije se radosne oi ljeskaju. Nakon male stanke kralj mrko pogleda glasnika: -Pa dobro. Ali kako je mogue, ako je to trajalo samo kratko vrijeme, kako je Roderigo Borgia dospio da u tom uzbuenju pie pismo svom neaku Alfonsu da mu javi papinu smrt i odmah izdaje naloge, o tim stvarima koje mu onog asa nisu bile najvanije. Kako je dospio to pismo predati glasniku i poslati ga na Gri? - To je sasvim iskljueno, velianstvo. itavo sam vrijeme bio prisutan i znam da se kardinal Borgia nije udaljio ispred mojih oiju. Nita nije pisao, samo je izdavao odredbe. Nije mogao pisati meu nama, a nije ni izaao.
~ 721 ~
-Njegovo pismo stiglo je na Alfonsa istog dana kad je javljao za smrt. -Mogao bih prisei da je to nemogue. Ako je pismo stiglo, Borgia ga nije pisao one veeri niti javljao o smrti. To je sve trajalo sat-dva, a za to se vrijeme Borgia nije udaljio. -Pismo je ovdje. -Moda bi mi, velianstvo, moglo pokazati to pismo? -Na alost nije u mene. -Je li hartija bila svijetlozelena? -Posve bijela. -Kardinal pie samo na svijetlozelenom papiru koji ima zlatni grb obitelji Borgia i gore dvije prekrtene palme. -Svega toga nije bilo na tom pismu- ree kralj, a Varadi okrene glavu da sakrije smijeh. Kralj zamiri pa tiho promrsi. -Dakle, Alfonso je krivotvorio pismo. -U koju svrhu, velianstvo, smijem li saznati? -Nita, nita. Nije vano. Samo sam htio doznati. Malenkost! A vi velite da je Inocent sada ozdravio?
~ 722 ~
-To ne mogu ustvrditi. Kad sam odlazio, kako rekoh, bio je na misi. Nekoliko puta kralj proe polaganim korakom po sobi i opet se vrati. -A to je sa Demom? -Kako rekoh. Zaklinjao me neka uzmem bilo kakvu izliku da putujem na lijeenje i odnesem vaem velianstvu njegov prijedlog. Zasnovao je naime, bijeg iz Rima. -Bijeg? Moe li se to izvesti? -Mogla bi se podmititi njegova straa. -Ako je Inocent ipak umro? Svakako neu tedjeti, ali porazgovorit emo kasnije. Valja priekati. Napuljski poslanik koji je poslao glasnika s vijeu o smrti sigurno je slao i drugog glasnika s malo neprilinijom vijeu. Treba saekati da vidimo sto e biti s Inoccntom, je li se smrt zaista naalila s nama ili je odluila da ga jo pusti na ivotu. Ne pokazujte se nikome i kad vam poaljem dvorskog metra Berislavia, ui ete i najavljivati vjeto kao da se jo nismo vidjeli. Kralj dade dozvati Radula i preda mu poslanika da ga skloni. Kralj je dugo stajao kraj prozora razmiljajui, dok je Varadi
~ 723 ~
utei ekao. Najzad se kralj vrati k stolu i mrko primijeti: -Inocent se na putu u drugi svijet sjetio da je sa mnom u zavadi pa se vratio. -I donio velianstvu sreu. -U vaoj glavi nije sve u redu kad to nazivate sreom. -Zar velianstvo nije osloboeno pogodbe s Napuljem zbog Giovannija? -Kraljica je ve javila u Napulj, a Inocent bi mogao ve ovog asa leati na odru. Dakle, sve ostaje kako je bilo. Nije se nita promijenilo, osim to sam izgubio Dema, a moda u izgubiti i sina. -Nadam se da emo ipak biti poteeni od toga. -Kako mu je? Zato ne dolazi lijenik da me izvijesti. Idite odmah gore pa mi javite. Varadi poe da izvri zapovijed. Gordana. je upravo silazila trijemom kad joj u susret doe Varadi. Sav usplahiren, apne joj: -Gordana, Inocent je uskrsnuo.
~ 724 ~
Pogledala ga je kao da sumnja u njegovu prisebnost, a on joj s malo rijei ispripovijedi vijest rimskog poslanika. Ona samo sklopi oi pa onda pogleda u nebo. -Gordana, sad je dosta te igre. Kralj me alje da mu doneseni vijest o princu. Treba da ga umirim. -Nipoto. Neka ga strepnja posvema vrati k sinu. -Ako pone podrobnije ispitivati o toj prinevoj knjizi, to onda? Damir nee potvrdili da je bilo tako. -Damir moe zadati rije da je knjiga bila posipana prakom, jer sam je ja nasipala prahom za lice. -Vi ste avo, Gordana. -Meu avlima treba uzeti avolsko ruho. -Ali kako vam je palo na um da svoju zamisao zaigrate ba u asu kad me kralj htio baciti u tamnicu? -Jednostavno zato to imam dobre ui kao Nardella. ula sam to kralj kani s vama i pomislih: zato da ekam sa svojom varkom do sutra kad mi se sad prua prilika da
~ 725 ~
jednim udarcem pogodim kralja u srce i spasim tamnice vas. I kako vidim, uspjelo je. -A princ ne zna kako smo prestraili kralja. -I ne sluti. Damir mu nije rekao nita. Prineva hunjavica upravo nam je divno posluila. -Samo kad ne bi bilo to gore. -Vruica je ve posve minula, osjea se dobro. Zato i nisam pustila lijenika da poe dolje. -Kralj hoe da zna kako mu je. -A vi recite: jednako: Ako Inocent ivi, danas emo se rijeiti Alfonsa. - Prevarili ste se. S tom varkom nismo postigli nita drugo nego da kralj nije mene bacio u tamnicu. - I onda jo samo to da se kralj sjetio sina. Zadrhtao je za njegov ivot, zamrzio jo vie Alfonsa, otkrio vam svoje planove i sad znamo kako nam valja juriati na kraljeve osnove. Mislim da je to i odvie uspjeha od ove napraene knjige. Da nisam juer zaigrala tu komediju kojoj ste se vi toliko protivili, danas bi nas Inocentovo uskrsnue zateklo u potpunoj tami. Sad napokon znamo da kralj ipak nije posve napustio princa Ivana.
~ 726 ~
-Da, ali kralj mi ree da ostaje sve kako je bilo. -Jer nee priznati da je sve posve drugaije i da ve sve ide naim smjerom. Sad samo malo izdrljivosti i strpljenja. -Nevjerojatna je vaa strpljivost -Vi biste htjeli da vam kralj smjesta prizna svoj poraz i odmah zaplovi vaim strujama? Vrlo sam zadovoljna. A sad mi se uri kraljici. -teta to niste muko! -Moda je bolje ovako- i otprhne radosna niza stepenice. ***** Za objeda kralj je bio raspoloen kao i svakog dana: veseo, aljiv i razgovorljiv. I itavo popodne radio je u svojoj odaji, zatim je izjahivao s kraljicom, njezinom braom i Hippolitom u etnju. Ni kod veere nita, se nije promijenilo u njegovu dranju. Kad su ustali od stola i podali se avrljanju kralj znaajno pogleda svojeg dvorskog rnetra Berislavia koji se uskoro udalji. A dok su svi bili u najivljem razgovoru, pa najavi rimskog glasnika.
~ 727 ~
-Gle- zaudi se kralj- kardinal Borgia alje nam oito vane vijesti!- i pritom toplo pogleda kraljicu pa joj stisne ruku. Rimski poslanik, uao je u putnoj odori i duboko se poklonio pred kraljevskim parom. -to nam nosite tako vana?- zapita kralj. -Velianstvo, nosim vanu poruku i vijest. Osim toga moram izvijestiti vae velianstvo o zabludi. Neki su poslanici odvie rano poslali glasnike iz Rima. Papa Inocent samo je zamro. -to govorite? -upita kralj toliko zapanjen da se rimski glasnik zbunio i nije znao bi li nastavio ili ne. No kralj ga ponuka: -Razjasnite tono. Umrijeti ne znai zamrijeti. Kraljiin pogled preleti od Francesca Giovanniju. U njemu se krijesi crna slutnja. -Rimski poslanik stade priati navlas isto to je govorio kralju. Kad je njegova pria bila pri svretku, kraljiino je lice bivalo ukoenije, ledenije i na kraju je ostala samo mramorna maska. -Inocent ivi- dovrio je poslanik. U tili as opet padne nevidljiva ograda i razdijeli itav dvor u dva stara tabora.
~ 728 ~
U licima kraljevih i Ivanovih pristaa kao da je sijevnula munja i zabljesnula im oi. Napuljsku stranu pokrio je oblak jada i prepasti. U dvorani je sve zanijemilo. uje se samo tihi zveket maeva o koje su se dotakle muke ruke i zvrndanje enskih erdana. Iz Alfonsovih oiju odraava se strah. Bljedilo mu se ospe licem to je okrenuto kraljiinom. A kralj sjedi nepomian promatrajui s uitkom nevidljivu manifestaciju tajnih tragedija i neujnih psalma sveanosti u dva tabora svojeg dvora. I krui mirnim pogledom od lica do lica kao da broji svoje pristae i neprijatelje ije su due ovog trenutka sijevnule u njihovim obrazima u svoj svojoj golotinji ne mogavi stei vremena da se zataje. A kad je sve pogledao, upita rimskog poslanika: -Nije li kardinal Borgia poslao meni ili kraljici neko pismo? -Velianstvo, odvie je bio potresen i zaokupljen da bi mogao misliti na to drugo nego na svetog oca. Nije se maknuo od njega. Kraljev pogled kao nehotice dotakne Alfonsa. To je bilo do voljno da razabere kako je sav protrnuo i kako su mu usne zadrhtale.
~ 729 ~
-Sad znam dosta- ree kralj jo uvijek gledajui Alfonsa. Onda naloi dvorskom metru da poslanika podvori i spremi na poinak. Ne izrekavi nikakav sud o onom to su upravo uli, kralj nastavi razgovor ondje gdje je prestao prije nego je uao poslanik. Kad se drutvo probudilo od iznenaenja, kralj uzme Beatricu za ruku i povede je. -Beatrice, Inocent se povratio meni za inat! Ali moda to nee potrajati dugo. Ve se esto dogodilo da je netko zamro pa se probudio ali nikad nije dugo uivao radost svojeg uskrsnua. Smrt se nije dala prevariti i brzo je odnijela svoju pobjeglu rtvu. -I ja sam to ula! -Mene to nimalo ne uzbuuje. Prijedlog Roderiga Borgie i plan koji smo stvorili ti i ja samo je odgoen. Nikad ne moe biti razruen. Zagledala se u njegove svijetle oi to su se smijeile tako iskreno i povjerljivo da je laka rumen ugodnog iznenaenja prodrla kroz bijelu mramornu kraljiinu put.
~ 730 ~
-to god ti odredi, Matija to je dobro- zahvali ona njeno, gotovo ganuto. -A sad prijeimo preko toga i ekajmo to e nam donijeti glasnik tvojeg oca. Od njega emo tono saznati je li Inocent iv ili mrtav. -O tom sam potpuno uvjerena. im je otac dobio protivnu vijest, nesumnjivo je otposlao novog brzoteu. moda nekoliko sati nakon njega. - ujmo, dakle. Ali bilo to mu drago, Beatrice, tvoju riie Giovanniju ne povlaim! Ovo je tako smiri da se vratila u drutvo oporavljena i nasmijeena. I nastavila se zabava. Kralj je u krugu svojih najbliih izrekao nekoliko dosjetki o Inocentovu uskrsnuu. Kad je opazio Varadija. neopaeno mu se primakne i upita: -Kako je princu? -Uvijek jednako velianstvo. Nita se nije promijenilo. -Na naem se dvoru neprestano sve mijenja i ba tamo gore da nema promjena? To je da poludi. Danas je Alfonso osjetio da ga imam u akama. Praak mu ne mogu dokazati, ali krivotvoreno pismo mogu.
~ 731 ~
-Sve je uzalud dok ga ne potjerate s dvora. -Kad bih znao da se Inocent ne kani due zadravati na ovome svijetu? Moram ekati i budno paziti na princa. Dugo je kralj bdio neprestano zamiljen. Svaki suanj, svaki korak du hodnika trgnuo bi ga. Najposlije poe u novu palau gdje su ga ekali na okupu kraljica, njena braa i pozdravili ga puni nade osokoljeni kraljevini obeanjem Beatrici. ***** Sutradan je kralj ustao vrlo rano. -Radulo, kako je princu? upita dvoranina kad je uao u spavaonicu. -Biskup Varadi nije mi htio nita rei, samo je vrlo alostan. Radulo poali svoje rijei opazivi da je kralj ostao nepomino sjediti. -Strah me je, strah me je, Radulo, pokosit e me ova nesrea. -Velianstvo, dakle, ipak mari za svog sina? Kralj ga ljutilo pogleda pa se okosi: -Tko ti je rekao da ne marim?
~ 732 ~
-Gospodaru, kralju, svi su mislili... -Po emu su to mislili, kako su mogli misliti? -Jer velianstvo nije nita pitalo za njega i samo je milovalo Giovannija. -I ti se usuuje prigovarati? -Ne prigovaram, samo mislim... -Tko nema pameti ne treba ni misliti. Sve to se misli glupo je. Jo nikad Radulo nije tako brzo odjenuo svojeg gospodara kao ovaj put. Ni vlasuljara nije htio ekati, ve onako napola poeljan uleti u svoju radnu odaju gdje su Baka i Varadi ve prionuli k poslu. - Kako je Filipcu? -upita kralj Bakaa. -Velianstvo, mnogo bolje. -Svejedno, bojim se za njega. Dugo putovanje mu je nakodilo. Molim vas, poite k njemu i najavite mu da u ga posjetiti. -Baka se digne i pogleda sumnjiavo to ga kralj neprestano alje Filipcu da bude sam s Varadijem. A kralj nestrpljivo eka da se za njim zatvore vrata, pa onda gleda u kancelara s izraajem strepnje:
~ 733 ~
-Dakle?- upita, ali ne spomene na to oekuje odgovor. Varadi digne glavu: -Ne znam, velianstvo, to elite. -Dosta, dosta, ne recite mi nita. Moda bih u ovom asu podigao sto oluja. I kancelar opazi da kralj blijedi i sjeda u naslonja. -Neka mi velianstvo oprosti, ali ja ne znam na to nianite. -Kakvu to komediju igrate sa mnom? Govorite muevno! to je s princem? -Velianstvo, nemajte brige, princu je dobro. -Kako to mislite "dobro"? - a glas mu se snizio. -Vruica je nestala, ini se da je uistinu bila samo hunjavica. Nije se maknuo niti to rekao. Vjee su mu pale na oi, pa se Varadiju priinja da drijema. S pritajenom radou sada razabire da je probijen led to je pokrivao kraljevo srce. Bojei se da bi njegova rije naruila ili zaustavila probuene kraljeve osjeaje, utio je i ekao da se u kralju dovri proces koji je nasluivao i elio.
~ 734 ~
A kad su se kraljeve vjee podigle, oi su mu bile bistre, mirne i odlune. Ustao je vrsto, preporoen, pa onda dao dozvati paa Stjepka naloivi mu da odmah potrai vojvodu Ilokog. Taj nalog izazove u Varadiju napetost, to vie to mu kralj nita ne kazuje ve sve vrijeme utei hoda po sobi. Uinilo mu se da je prolo pola vjenosti dok je vrsti hod vojvode Ilokog odjeknuo dvoranom. Varadi i vojvoda tek su se pogledali pitajui, obojica jednako u neizvjesnosti, to se ima dogoditi. I gotovo su zatajili dah kad je kralj digao glavu to je ovog asa napadno nalikovala na lava. Nepoeljana uta kosa stri mu oko okruglog lica, male oi svjetlucaju, a usta otvaraju se: -Doite blie, vojvodo, posve blizu. Ono to vam imam rei ne smije doprijeti ni do ovih zidina. I vi, Varadi, pristupite. Vojvodo! Zadajte mi rije da nikome neete odati ono to u vam sada povjeriti. -Zalaem svoju ast! -A vi, Varadi, zakunite se! -Zaklinjem se! -ree on i poloi ruke na prsi koje su drhtale od neizvjesnosti straha i sveanog kraljeva dranja.
~ 735 ~
-Vojvodo! Znam da je kratak rok koji postavljam, ali htio bih do etvrtka, najkasnije do subote, opremiti sveanu pratnju od pet stotina ljudi, od kojih e barem dvije stotine sainjavati hrvatski plemii, a ostale odaberite iz moje oklopnike ete. Neka to budu najbolji momci. -Nadam se, velianstvo, da e do etvrtka vaa zapovijed biti izvrena. - Velikae koji se imaju pridruiti vama, vojvodo, odabrat u posljednjeg asa! Vojvoda kimne glavom kao da je razumio, ali njegov pogled bio je pun pitanja. - Svi neka ponesu svoje najsveanije odore. Saberite ih sve na dvoru Nikole pl. Brezovice. Ovdje ne smije nitko nita zapaziti. - Drat u velianstva. se strogo zapovijedi vaeg
-S tom ete pratnjom ponijeti bogate darove... Varadijeve zjenice su se proirile. -U najveoj tajnosti otputovat ete ravno u Milano. Varadi i vojvoda Lovro Iloki jedva pritaje svoju uzbuenost.
~ 736 ~
-Ponijet ete sobom brani ugovor. Kazivat u ga u pero Varadiju, a vi ete, vojvodo, kao zastupnik princa Ivana sklopiti u njegovo ime brak s Biancom Sforza. -Obojica su zadrhtala. I dok se kralj inio da ne vidi zatajenu radost svojih pouzdanika: -Dok brak ne bude sklopljen, nitko ni ovdje ni u Italiji ne smije o tome nita naslutiti! Zapovijed u vjerno odrati- sveano izjavi Lovro. -Osim vas dvojice znat e o tome samo milanski poslanik. -Velianstvo- usklikne Varadi- moda bi bilo bolje da mu nita ne kazujete. -Valjda ne sumnjate da bi milanski poslanik radio protiv Ludovika Sforze, svojeg vladara? -Niti ne sumjam, niti mu posve vjerujem! -Zbog onog pisma to smo ga uhvatili? To znai da je s kraljice htio odvratiti sumnju da je togod uinila protiv Ivanova ivota. Uostalom, ispitat u ga a vi, vojvodo oprostit ete se prije odlaska s kraljicom i sa svima pod izlikom da vas zovu vani poslovi u Ilok. -To je lako, velianstvo.
~ 737 ~
Ne znam je li vam ba lako otii, osim ako je vaa prosidba za Gordaninu ruku bila samo viteki in? -Ne, velianstvo, bila je izraz elje mojeg srca. -To vie budite oprezni kad se opratate s Gordanom! -Nita me ne moe pokolebati u zadanoj rijei vaem velianstvu. I Matija mu prui ruku. -U to vrste vjerujem. A za Bakaa i Filipca neka zasad bude jo tajna. Vjerujem u njih, ali ne elim Varadiju dati priliku da o toj stvari bilo s kim raspravlja. A sad poite na posao i onda me izvijestite to ste uradili. Predat u vam svadbene darove, brani ugovor i punomo princa Ivana da ga zastupate na vjenanju. Do vienja! Dobacivi pogled pun zadovoljstva Varadiju, vojvoda se pokloni. Kad je otvorio dvoranu, kralj ponovo stade etati. Najposlije sjedne i podboi glavu rukom: -Dakle, Alfonso ipak nije prosuo onaj praak. Ili je moda uspio prokrijumariti kakav lijek da niste opazili?
~ 738 ~
-Mislim, velianstvo, da smo se prevarili. Jo nije izvrio svoju zloinaku namjeru. -Svu je tu uzbunu podigla budalasta Gordana. I nje treba da se to prije rijeim! -Velianstvo, Damir joj je priao kako je zapoela prineva bolest, a ona je priopila vama ne slutei to velianstvo mo e zakljuiti o toj pranoj knjizi. Bilo je sve tako, jer je Damir sam bio prisutan. -Prolo je, prolo, ali moram nai izliku da Alfonsa u najveoj milosti maknem s dvora. Sad neka dre jer zna da sam ga progledao, a princ ne smije ostaviti svoje odaje. Postavite mu posebnu strau koja neka bdi nad svakim zalogajem i vrem to se nosi gore. Sad da vidimo gdje je milanski poslanik. Juer uveer rekao sam mu neka se danas potrudi k meni. Paevi su otili da potrae milanskog poslanika. Doekao ga je vrlo ljubazno i ponudio mu da sjedne. -Imam neto vano da vas pitam- uzme kralj rije. -Onog dana kad se prenijela vijest o prinevoj smrti, vi ste poslali u Milano izvjetaj, gospodine poslanie? -Da, velianstvo, poslao sam!
~ 739 ~
Priznanje je povjerenje.
vidno
uvrstilo
kraljevo
-Kad se otkrila zabuna, slao sam brzotee da vratim sve glasnike. Nisam htio da se svijet uzbuni, a moji neprijatelji izvan drave prije reda urliu od radosti. Tako mi je dospio u ruke i va izvjetaj. Evo, tu je i on prui poslaniku vrlo brino zatvoreno pismo. Grof Marcello nije ni jednim trenom pokazao zabrinutost. -Ne znam to ste javili vaem vladaru, ali mi smo u predveerje rodbinskih veza, pa ne bi smjeli meusobno nita tajiti. Kako ste razjasnili vladaru taj dogaaj? Grof Marcello osjeti da se nalazi u opasnosti pobuditi kraljevu sumnju. -Rado bih, vae velianstvo, zamolio da to pismo proita, ali tu se radi o tajni koja se odnosi na odlinu linost. -Linost se nalazi u mojem dvoru? -Ba je to, velianstvo. -I ta je linost u vezi s naim enidbenim planom? -Jeste, velianstvo.
~ 740 ~
-Dakle, princ? -Tako je, velianstvo. -Nemajte brige, ova mi je tajna poznata. Ne moete mi nita odati to ne znam! -Prema tome, izvolite proitati. Kralj uzme pismo to ga je predao poslaniku i stade ga itati vrlo pomno kao da ga nikad nije imao u ruci. Onda zakima i pogleda poslanika. -Prevario sam se. To to vi piete nije ono to znam ja. -Oh uznemiri se poslanik. -Pouzdajte se u moju utnju kao da nisam saznao nita. Meutim, vrlo udno zvui: princ ljubi Isabellu? Da je kleknuo pred kraljicom i zaprijetio se samoubojstvom ako mu ne da svoju sestru? Uistinu, o tom nisam nikada nita uo! Zablenut i smeten, Marcello pogleda kralja koji odmah nastavlja: -To su vam mogle povjeriti samo dvije osobe: princ ili kraljica.
~ 741 ~
Grof Marcello se naao u neprilici. Znao je da ne moe potvrditi da mu je to saopio princ, a nije htio da spomene kraljicu. -Ovlaujem vas, gospodine poslanie, dapae zahtijevam od vas, da se lino interesirate kod princa neka vam na svoju asnu rije izjavi: Je li uistinu tako. Neu da Bianca stupi u brak s princem ako on ljubi Isabellu. Hoete li ga zapitati? -Hou, velianstvo. -S time smo sada nacistu. Ako princ izjavi da to nije istina, poslali bismo odmali svatove u Milano. Poto ne elim da se o tom na dvoru sazna, mi emo utjeti. Prisutni Varadi je prisegao, a mi meusobno - vi i ja- zajedno muevnu rijei -i prui mu ruku. I Marcello poloi ruku na zadrhtao pri pomisli na svoje da e ovu enidbu sprijeiti kraljev korak. U ovoj situaciji drugo ve dade rije i ruku. kraljevu, ali je obeanje kraljici i priopiti svaki nije mogao nita
-Princ je neto nahlaen, ali uza sve to moete k njemu- primijeti kralj -i zapitajte ga otvoreno i jasno, a onda emo odrediti hoe li nai svatovi poi u Milano ili e ostati kod kue.
~ 742 ~
-Moj vladar bit e vrlo obradovan ako dounaglasi Marcello pa se oprosti s kraljem. Vrativi se k stolu Matija udahne zrak kao da mu je odlanulo. -Poslanikova iskrenost je dokazana. Dalje kralj nije raspredao okolnost da je Marcella sama kraljica uputila ovako izvijestiti Milano. A Varadiju je bilo jasno da kralj Matija i dalje eli ostati obziran prema kraljici, ak i u njegovu prisustvu. Makar je to kancelara ljutilo, svladao se prepun radosti nad kraljevom odlukom da provede vjenanje Ivana s Biancom Sforza. -A sad, Varadi, sjednite da sastavimo brani ugovor. Kralj je govorio svojem kancelaru u pero. I to dalje kralj diktira, to vie mu se smjekaju oi i vedriji biva glas. Kad su zavrili pismo, kralj Matija uzme drugi papir. -A sad punomo Lovri Ilokome. Kraljev kancelar ponovno se sagne i stade pisati: "Mi, princ Ivan, knez Hunjadi, vojvoda od leske, sin njegova velianstva Matije kralja Ugarske, Hrvatske, eke i vojvode Donje
~ 743 ~
Austrije dajemo ovim svoju punomo vojvodi Lovri Ilokome, sinu kralja Bosne, da nas zastupa na vjenanju nae vjerenice njene visosti Biance Sforza i u nae ime potpie brani ugovor. Potvrujemo peatom...'' to vlastorunim potpisom i
Kralj zadovoljno isprui ruke i protegne se: -Sad jo potpis mojeg sina! Molim vas, Varadi, poite k njemu i recite mu neka doe k meni. Imam neto vano s njime govoriti. I dok je Varadi odlazio, kralj zadovoljno splete prste i stade trljati dlanove.
~ 744 ~
KRALJEVA LJUBAV
Veseo i razdragan razgovara princ Ivan s Damirom u svojoj knjinici. -Nikad nisam slutio da u doekati dan kad e moja majka ustati iz bolesnike postelje! -Sretan si, Ivane! -Neizrecivo! Samo, to misli: opaa li majka da se nalazi na kraljevskom dvoru? -One veeri kad je kralj bio u tvojoj odaji udno je gledala na vrata kroz koja je kralj pobjegao i esto je od te veeri promatrala stijene, slike i pokustvo. Uostalom, njoj je svejedno gdje se nalazi kad si uz nju ti, Ivane. Ali princ je ve mislio o drugome! -Zato je moj otac tako pobjegao? -Bojao se da ga ne svlada slabost. -Ne vjerujem! Nema slabosti u tome ovjeku, samo okrutnosti kao u Asirca. U razgovoru ih prekine dvorska sluavka i najavi: -Vaa visosti, uzviena gospoa je ustala i eka vas.
~ 745 ~
Princ skokne u drugu sobu. U velikom naslonjau sjedi njena, slabunjava ena u crnoj haljini. Lice joj je puno topline, modre oi zamiljene. Ispod kape od crnog baruna lako ueljana plava kosa. ini se kao da je sila s neke prastare slike u kojoj je umjetniki kist utjelovio njenost i tihu bol. -Majko, kako si lijepa! Kako si krasna! Njezine se male usne rastegnule u smjeak da raspre gorkost to joj navaljuje iz due. On sjedne kraj nje i uzme joj prozirne tanke ruke. -Ne dijeli moju radost, majko? Vidim, u tebe je tuga udahnula svoj sumorni dah. On opazi kako njene plave oi krue po sobi, zaustavljaju se na vrh baldahina postelje nad kojima je srebrni urezan kraljevski grb. Dok je leala ispod ovog baldahina, nije to opazila, ali sad. Bojaljivom smjelou sagne se Ivan k njoj: -O emu misli, majko? -U Brezovici nema takvih grboval I on se osmjehne: -Bila si jako bolesna, majko. Gordana je zajedno s nama drhtala za tebe. I da ti
~ 746 ~
pritedi uzbuenje, govorila je o Brezovici, a mi smo svi to prihvatili da tebi sauvamo mir. -Ja sam, dakle, na dvoru? -Da, majice, u mojim odajama. U njoj se neto trgne. Otpor itave njene due odrazio se u nekoliko rijei: -Jo danas moram odavde! -Dok si tako slaba, ne putam te! -Nikada neu ojaati pod ovim krovom. Tu moje snage ginu. Ivan se spusti na koljena i sklopi ruke: -Gledaj mi, majko, u oi, gledaj samo mene! Zaboravi sve ostalo, zaboravi da u ovim zidinama ivi ena koja je zapremila tvoje mjesto. Ona ga brzo ispravi: -U ovim zidinama ivi kralj koji je nekad bio moj mu, nezakoniti mu, jedina ljubav moja. Ne! Ne mogu ostati ovdje, Pod zidinama ove palae plaze k meni uspomene, kroz njih prodiru k meni glasovi koji mi paraju duu. ula sam ih ove noi. -Znala si gdje se nalazi?
~ 747 ~
-Slutila sam, nisam snivala san, bila je istina, zamijetila sam na vratima njegovu glavu. -Da, bio je ovdje! -Dakle, ipak se sjetio sina u bolesti! -To je bila samo izlika da moe vidjeti tebe! Ona alosno zanijee glavom: -Tvoja mila varka ne moe nai odraza u mojoj dui. Nije me elio vidjeti. Volio bi da sam mrtva nego to sam prela prag ove kue. -Nemogue, on te ipak ljubio. -Nekad, davno! -Kad je to bilo, majko? -Neka miruje mrtva prolost! -Tko zna majko jeli mrtva? Moda pod krutim kamenom jo neto klija? Tako bih rado zavirio u onu prolost kad si ti bila sretna. Rado bih barem naas proivio tvoje lijepe dane da ih naslaem u svoju duu i kad god bih se u njih zagledavao, radovao bih se! -Malo bi naao radosti, premalo, sine moj. -Ipak, molim te, elim upoznati sav tvoj ivot, zagledati se u nj da znam tko je bilo to bie koje je moja majka, kakav ju je usud pratio?
~ 748 ~
-Njene male ruke priljubile se njegovoj tamnoj kosi dok mu je glava poivala na njezinom krilu. -Da, ti ima pravo znati, a meni je dunost da skinem crni veo s moje tuge. -Moda ipak nije bilo tako crno. Govori, majko, sluam. -Na Griu se esto pojavljivao kralj. Zvali su ga samo Matija. Griani su jednom u njegovu ast priredili sveanost, a mene su odredili da mu po starom hrvatskom obiaju pruim kruh, sol i kljueve Kamenitih vrata. Cijelu veer nije se kralj udaljio od mene niti mi dopustio da odem. Ispitivao me mnogo i poklanjao mi toliku panju da sam bila sva zbunjena. Kad smo se vraali kui, ree mi moj otac zabrinuto: ''Borka, itav je svijet bio zapanjen to ti kralj posveuje toliku panju. uvaj se, Borka. Kraljevske panje prema tako lijepim, mladim djevojkama pretvaraju se u nesreu.'' Umirila sam oca i priopila mu cijeli razgovor s kraljem, ali ja nisam bila mirna. Kralj se zadrao tri mjeseca u gradu, prireivao je mnoge gozbe, obasipao milou moga oca i svaki puta me oslovio. Cijelo
~ 749 ~
vrijeme osjeala sam da njegove oi poivaju na meni. Onda jednoga dana projae onkraj nae kue i skrene k nama. Moj otac nije znao kamo bi. A kako mi je majka vrlo rano umrla, sam je izdavao naloge kakao da se pogosti ovako visoki gost. Bilo je proljetno doba i sve u cvatu. Izvravajui oeve naloge, istrala sam iz gospodarske zgrade i prola ispod bijelih cvatuih kroanja. Spazim pred sobom kralja. Zaustavio me, pogledao i prodro do dna due. ''Borka, ne plaite se, ne govori s vama kralj. Tu je samo mu koji je ovdje prvi puta osjetio da na svijetu osim bojne slave, kraljevskog sjaja i veliine prijestolja ima jo- i enja srca.'' Svu me prola munja, utjela sam. ''Vi me ne razumijete'' ree on. ''Bit u jasniji. Ne elim otii odavde bez vas, Borka.'' Prepala sam se, ustuknula, itav svijet je propao oko mene. utjela sam, drhtala, nisam znala od ega. On je nastavljao rije po rije: ''Kralj mora da uzima princeze, ali ne mora uzeti nikoga ako je naao svoju ljubav. A ja sam je naao.'' Prestraena, jedva sam promucala: ''Velianstvo, milost, milost!''. Ipak je ostao vrst, uzeo moju ruku i pogledao mi u oi. Nikad neu zaboraviti taj kobni usudni
~ 750 ~
pogled. ''Borka, ako vam se zakunem da vas nikada neu ostaviti, dogodilo se to mu drago, morao se pokoriti i dunostima, srce e moje pripadati vama! Pred Bogom bit ete mi ena ako ne moete biti pred ljudima...'' Pala sam na koljena, sklopila ruke, suze su mi tekle bez kraja i konca, a moje usne su molile: ''Milost, milost!'' Razumio je moju molbu i bez rijei se vratio u dvor. Te veeri odluila sam da se sklonim u samostan, svo moje srce pripadalo je njemu, ali nisam htjela da mu pripadnem ja. Od straha pred njim, moda vie pred svojom slabou, spremim se potajno na bijeg u samostansku tiinu. Ostavila sam pismo ocu, pa u pratnji vjernog sluge nevidljivo odjahala. I jaui cestom ve daleko od mojega doma, iznenada izjuri pred mene-On! Bio je sam samcat. Njegovi su se ljudi povukli u gusto ikarje. ''Straarili su tvoju kuu i javili mi'', ree on trgnuvi uzde mojem konju i povede me daleko od mojeg pratioca. Skinuo me sa sedla, uzeo moje ruke pitajui: ''Kamo ste poli, Borka?'' ''Smilujte se, velianstvo'' zamolim ga ja iz sve due ''pustite me da poem svojim putem''. Dok sam to govorila, on je drao moje ruke, gledao me pogledom koji je ruio sve
~ 751 ~
ograde, razarao sve, zaustavio svaki otpor. Pogled onih tamnih oiju to su mojem srcu dale sunce i no, sreu i oaj, ivot i umirenje. Taj pogled bio je njegova snaga. ''Poi e samnom, Borka'' ree on ''u moje dvore. Sakrit u te pred svijetom samo- sebi i za sebe''. Moje su oi valjda dale odgovor jer ga nije ni ekao. Dignuo me k sebi na konja i odveo. Moj otac se pokorio elji-kraljevoj i mojoj. Otila sam daleko, vrlo daleko od svih koji su mi bili mili i dragi, jer mi je on bio drai od njih. Otila sam sama s muem koji je bio kralj, a kome ja nisam mogla biti ena. U irokim dvorima jednog dijela budimskog dvora sjalo mi je sunce njegove ljubavi. To sam sunce osjeala u sebi, oko sebe, svuda. Nisam vie marila to me nije odveo pred oltar, ak nisam ni mislila o tome. Skrovito sam se povukla u te dvorane ivei samo za taj jedan as kad je on otvorio vrata, sjeo kraj mene, gledao me, obasipao me njenou. Tako su prole etiri godine kad osjetih da u biti majka, majka njegova djeteta. Bio je vrlo sretan. Ljubav i ponos uinili su ga blagim, neizrecivo blagim prema svima. I od toga je dana moja srea bila tako velika da sam se smatrala cijelim svemirom. I zemlja i nebo bili
~ 752 ~
su mi premaleni da pokriju moju radost i sreu. Bio je na bojitu kad si se ti rodio. Kako sam doekala as kada e ugledati svoje edo! Dojurio je jednog dana s bojita. Zagledao se u zipku, neto je odvie gledao svoga sina, odvie dugo. Zamislio se. Kad sam nekoliko mjeseci nakon toga govorila sa Ivanom esmikim, rekao mi je: ''Kralj je mnogo puta zamiljen, mnogo puta me pita: to mislite oe da svoga sina pozakonim?'' -A ti nisi nita rekla, majko? -Ni rijei. Moja utnja ili pogled na tebe, ili moda to drugo kao da je uskrslo njegovu ljubav. Bila sam sretna uza nj i uza te. Kad sam doznala da se zaruio s jednom princezom, zahvatio me gr bola, ali sam ga progutala, a on je odgaao svoju enidbu. U tom odgaanju prole su dvije godine. Tada mi jednog dana saopi esmiki da je kralj poslao sjajnu pratnju po Beatricu. utjela sam. U noi sam plakala drei te na prsima. Ve ti je bilo est godina. Plakao si sa mnom, na mojim grudima prolijevao si suze kao da sam osjea to smo izgubili. -A on vie nije doao k tebi?
~ 753 ~
-Nije. Poslao je esmikog s porukom da e me doivotno opskrbiti i da me nikad nee zaboraviti, ali kraljevstvo trai od njega da uzme princezu. Onda su me pitali kamo elim poi. Bilo mi je svejedno, samo da je uza me moj sin. A onda me stigne najvei udarac, nacrniji dan to ih je ikad vidjela ova zemlja. Rekoe mi da sina moram ostaviti kralju. Velika je snaga u nama kad preko nje moe projuriti toliko more jada i boli koliko je prolo preko mene kad sam se morala rastati s tobom. -Znam, majko, sjeam se onog dana kad su me oduzeli od tebe, sjeam se, vikao sam u oaju! I zaplakali su oboje kao onog dana kad su Borki iz naruja uzeli dijete. -A kamo si onda pola, majko? -pita Ivan briui joj suze. -Kroz alost provlaili su se moji dani u Napulju. - U Napulju? -Tako su mi odredili. -Ali kod koga si bila? Kako si ivjela?
~ 754 ~
-Napuljski kralj dao mi je kuu da u njoj ivim pod uvjetom da se nikada tebi ne javim. -I bilo ti je dobro, nisi niega stradala? -Samo tebe, tvoje ljubavi, od toga sam stradala kao to strada izgubljeni jadnik usred pustinje. U mislima sam te traila vjeno- bespomono rekla je to oborivi oi bojei se da e mu morati otkriti grozovitu istinu njenog stradanja. -Koliko sam puta stajao na budimskoj kuli i traio pogledom irokim poljanama, umama, po dalekom svemiru tebe, svuda samo tebe. A kad sam stigao u griku palau, meu ove ljude koji su mi tako blizu po tvojoj krvi, majko, neprestano sam osjeao tvoj dah kao da su zidine disale tvojim imenom, kao da je tvoj duh oblijetao oko mene, tvoj mili lik gledao sam svuda i na svakom mjestu. Tko bi znao kakve to nebeske tajnovite prirodne sile obilaze oko nas i dojavljuju nam ono to mi nazivamo slutnjom? Majko, ako zvijezde zaista imaju utjecaj na na ivot, onda je moja zvijezda sva ispunjena tobom. uj me, one veeri kad su ovdje razglasili moju smrt, siao sam po kraljevoj elji u odori oklopnika s vizirom na licu dolje u dvorite.
~ 755 ~
Vidio sam u svjetlu baklje crnu enu, neto me vuklo blie. I kad sam uo tvoje rijei osjetio sam: to je ona, moja majka. Skinuo sam ti koprenu i zagledao se u tvoje lice. inilo mi se da me moja zvijezda rinula k tebi da te naem i nikad vie ne ostavim. -Pa ipak e nas ponovo rastaviti. -Ne, majko, kunem ti se. -Ne kuni se. Tebe ekaju velike zadae. -Kunem se, ne tebi, ve sebi samome. Vie te ne bih mogao preboljeti nikada. Ti si moje pravo! -Budui kralj ne moe priznati majkom kerku graanina . . . svojom
-Kralj moe sve i smije sve. Ali reci, majko, zato nikad nijedan glas tvojeg oca, Grianina, sada kad sam ovdje, nije dopro do mene ili do bilo koga od tvoje rodbine? -Rodbine nemam, a moj otac je umro dok sam jo bila na dvoru. Molim te da ne govori kralju o tome nita. Ja sam graanka i to ostajem. Nai u sklonite sama. -Prepusti to, majko, meni. Moja osnova je dovrena.
~ 756 ~
-O kakvoj to osnovi govori, sine? Tog asa otvore se vrata, a Damir zovne Ivana: -Varadi eli govoriti s princem. -Odmah u se vratiti, majko. Dok je Ivan otiao da primi Varadija, Damir ostane uz njegovu majku, a ona ga oslovi: -Damire, molim te javi svojoj majci da bih eljela s njom govoriti. Sutra moram odavle, moram sklonuti Ivana da popusti mojoj elji. -Javit u joj. Jutros je otila u Brezovicu. -A gdje je uro da ne dolazi k meni? -Bit e da je tamo u Brezovici. to bi on radio na dvoru- brzo slae Damir Dalje nisu govorili, jer se Ivan vratio usplahiren i zarumenjen. Nije rekao to je govorio s Varadijem. Damir je po Ivanovu uzrujanom licu opazio da njihov razgovor nije bio pomirljive naravi, pa se povukao u drugu odaju i ostavio prijatelja i majku nasamo. -Kako je lijepo kraj tebe majko! -apne joj on.Kako e tek biti lijepo uza te kad s onog drugog kraja na tvoje rame prisloni svoju arobnu glavu ona...
~ 757 ~
-Ona? U tvojem srcu je procvala ljubav? -Procvala, a da nisam dugo zamijetio njen miris. Ah previe bi to bilo, majko, za tebe. Umorna si. Treba da opet legne. Hou da to prije ozdravi da mi bude jaka, snana, da podnese sreu koju ti spremam! I on obujmi njene ruke i obaspe ih cjelovima.
~ 758 ~
OTAC I SIN
ekajui sina, kralj je pregledao sva vrata koja su uvali paevi i ponovo im naloi da ne puste blizu ni Nardellu ni koga drugog, pa onda sjedne u naslonja. Varadi se odmah vratio toliko uznemiren da je kralj razabrao neto neprijatno. -Dolazite sami? -Njegova visost nee da sie. -Zar jo s njim da vodim borbu? - Molio sam ga opetovano, ali uzalud. - Kako je obrazloio svoj postupak? -Njegova visost mi je odgovorila: "Znam pouzdano da me kralj hoe domamiti k sebi u svoju odaju kako bi u mojem odsustvu njegovi ljudi odnijeli majku iz dvora daleko na morsko otoje." -to se to dogaa? Ove sam rijei doslovce pred vama rekao Damirovu ocu. Posve je iskljueno da bi on neto odao Ivanu A vi? -Kako da poinim neto to je protiv naeg cilja? Znam da je prisustvo uzviene
~ 759 ~
gospoe, koliko god je tujem, na tetu naoj osnovi- odgovori Varadi. -Kako je, dakle, princ to saznao? -Velianstvo, ja sam o tome govorio s vojvodom upravo onog dana i asa kad je Nardella leala pred vratima vaeg velianstva. -Nardella! To biva sve ljepe! Kralj je nekoliko asaka razmiljao, a onda upita: -Je li vojvoda Iloki ve ostavio dvor? -Vidio sam ovog asa njegova osedlanog konja na dvoritu. -Neka Stjepko potri k njemu i dovede ga ovamo. Ali kancelar sam pohiti za vojvodom i nae ga upravo u asu kad je htio odjahati. Zaustavi ga i povede kralju. On mu ree bez naroitog uvoda: -Kako je na ovom dvoru sve obrnuto, naglavce, kako to veli va Galeotti, naravno da moj sin vjeruje vie vama nego svojem ocu, kralju! Dakle, pokorio sam se njemu. Molim vas, vojvodo, poite gore, ostanite kod majke dok on doe k meni! Uvjeravam vas: ne kanim
~ 760 ~
ovog asa provesti svoju zapovijed da je odvedu k moru. Moete mirne due princu zadati sto asnih rijei da se njegovoj majci nee dogoditi nita. Sklonite ga da sie k meni. -Pouzdajte se u mene, velianstvo. Kad je ostao s prijanju temu: Varadijem kralj nastavi
-Kaete da je Nardella zacijelo ula to kanim s prinevom majkom? -Da, velianstvo. -Prema tome, moj bi sin imao veze s tom enom? -S njom nikako, ali s kraljicom. -Moj sin? -Velianstvo, duan sam vam otkriti tajnu koju sam dosad bio prisiljen uvati. -Vi umijete uvati tajne koje vam nisam povjerio ja! -Ako sam estok u odgovorima, nikad nisam izdao tajne vaeg velianstva neprijateljima. Neka mi bude doputeno da sve iskaem. -Uistinu sam znatieljan.
~ 761 ~
Ono to je Nardella ula pred ovim vratima kad sam govorio s vojvodom, zacijelo je odmah saopila njezinom velianstvu. Dakle, princ je mogao saznati vau nakanu s njegovom majkom samo od kraljice, jer je toga dana bio pozvan u njene odaje. -Uistinu. To mi je iste veeri saopio dvorski metar Berislavi, ali to jo ne dokazuje nita. -Moda ovo drugo. Naime, njezino je velianstvo princa sokolilo da ostane uz majku i da je ne puta ni asa samu. -Ne biste mogli prisei da je kraljici toliko stalo do prineve majke. -Naprotiv, mogao bih prisei da je kraljica svojem lijeniku obeala darove ako uzvienoj gospoi spasi ivot. -I vjerujete u to? -Vjerujem to vie to je kraljica princa sokolila u njegovoj tajnoj ljubavi... -Ah!- usklikne kralj i upre pozorni pogled u kancelara koji nastavi priati: -Znam i to da je kraljica princu savjetovala neka se povue s majkom u jedan njegov udaljeni grad i neka tamo ivi za nju i za onu koju ljubi.
~ 762 ~
-Kakva spletka! -Jo vie. Kraljica je princu ponudila svoju pomo: da ga s njegovom ljubavi tajno vjena! -Tko vam je to rekao?- povikne kralj. Varadi obori pogled kao da se boji da bi u njegovim zjenicama mogao proitati Gordanino ime. -Smatrat u klevetom ako ne prokaete onoga tko vam je to saopio. -Velianstvo, i ja imam Nardelline ui! -Leali ste moda pred kraljiinim vratima u nesvijesti? -Samo jedno molim: ne pitajte me otkud znam. Neka se vae velianstvo samo uvjeri, smjesta, ovog asa dok bude razgovaralo s princem. Sa svojim duhom velianstvo e navesti sina na priznanje. Spustivi ruke na stol, kralj se jako smrkne. -S jedne strane ugroavaju ivot mojeg sina, s druge njegovu poslunost prema ocu. -Zamislite, velianstvo, to bi uslijedilo da kraljica tajno vjena princa... Kralj estoko zamahne rukom kao da je nekoga udario i ode k prozoru. Ali se odmah vrati.
~ 763 ~
-Idite, ujem kako dolazi. Stjepko otvori vrata Ivanu, a Varadi se povue iz sobe. Princ Ivan ostane stajati u blizini vrata i pokloni se ne rekavi nita. Kralj ga promatra. -Doi i sjedni, Ivane! Ipak je ostao stajati na istom mjestu. -Vojvoda Lovro uva tvoju majku. Dakle, nemaj brige. Ni sada princ ne ree nita. Zar nema ni toliko vjere u mene da prie blie? Tvoje dranje prema ocu, sinko moj, mnogo se promijenilo. -I oevo prema meni. -to sam mogao uraditi? Prepustio sam te osjeaju prema majci i ostavio te s njom na miru. To mi spoitava? -Na tom vam zahvaljujem. -Ipak u tvojim oima ima neto drugo, neto strano, hladno, gotovo odmetniko. Princ Ivan spusti vjee. -Skriva mi pogled. Jo nedavno obojica smo jedan drugome otvoreno gledali u oi. Kad
~ 764 ~
ovako stoji preda mnom, razabiram izmeu mene i tebe prokop. Tko ga je iskopao? -Ja nisam. -Onda ja? Mladi uti i gleda u pod. -Tvoja mladost ispriava tvoju zabludu. Rekli su ti da sam na tvoje mjesto posadio Giovannija. Mnogo se toga ini naoko, a zapravo nam je to vrlo daleko. Radi shodnosti. To e jednom i ti iskuati. Nisam ni asa prestao misliti o tebi i za tebe. U mojem srcu ivi samo jedan cilj: da te usreim, posjednem na moje mjesto. Evo ti dokaza. I prui mu punomo Lovri Ilokome da ga zastupa na vjenanju. -Ovo je prva stepenica na putu do prijestolja. Sjedni i potpii. Sam uzima pero sa stola i prui mu ga. Ali Ivan ne prihvati. Pero mu je palo iz ruke, a izbuljene oi otro se uprijee u sina: -to to znai? -Da nikad neu uzeti Biancu. Kraljev glas poprimi tamnu boju ali je ostao suzdrljiv.
~ 765 ~
-Kraljica te kani tajno vjenati s drugom? Te rijei tako su naglo pale da mladi princ nije mogao suzdrati zapanjenje koje se u njegovu licu odrazilo i potvrdilo kraljev upit. -Dakle, to ste skovali meni za lea? Ti prima kraljiinu pomo protiv mene? -Ne trebam niije pomoi da izvedem ono to mi eli sva dua i itavo srce... -O srcu zbori ti koji si zvan na prijestolje? -Dakle i sami razabirete da u meni nema sposobnosti za prijestolje. -To ti je u duu ucijepila kraljica. Ne prosvjeduj. Iste ove rijei izrekao sam pred njom prije tjedan dana. -Ne, oe, o tom mi ona nije govorila, ve samo o onom to ste sami malo prije naglasili. -Da e te tajno vjenati? -Samo to. Ovu drugu odluku stekao sam ja. One veeri kad ste moju majku htjeli baciti na ulicu viknuo sam Varadiju jer me nazvao prijestolonasljednikom: "Nisam prijestolonasljednik i neu da budem." Nisam to rekao u srdbi. Ova je rije izila iz mog srca i due. Ona je nikla u meni i sad vam opetujem.
~ 766 ~
Hvala! Ne elim kraljevati, ne elim vladati, elim biti sretan. Neu da budem tako jadan kao to ste vi, da ginem u vjenoj borbi s neprijateljima, zavjerenicima, spletkarima koji opkoljuju vae prijestolje. Ne elim sjaj pod kojim se skriva bijeda nad bijedama. Sreu hou! Mir koji vi nemate ni u snu ni na javi. Majina grud i srce ljubljene ene to je prijestolje za kojim eznem i za koji hou da se borim. Oe, ako ste ikad ljubili svojeg sina, dijete ljubavi vae mladosti, dopustite da odem na jedan dvorac udaljen od svijeta i da tamo ivim za majku i moju ljubav. Kraljeve usne dru. Bujica prinevih rijei poklopila ga je. -Moj sin? Moj sin govori kao neuki graanin. Zar nita nema u tebi od moje sposobnosti koju sam batinio od svojeg slavnog oca? Ne osjea li koliko tvoje rijei ponizuju moje dostojanstvo? -Ja sam samo ovjek. -Lijepo je ovako filozofirati u knjinici, meu uenjacima, ali na prijestolju nema filozofiranja, nema uenjatva. Tu je gola istina pred kojom stoji svaki vladar u nae doba. Vlast danas trai itav na ivot, sve to
~ 767 ~
je s njim u vezi, a najprije nae osjeaje. Sine, zar e zaboraviti dunosti koje te veu uz prijestolje, uz slavu koju ti donosi -Od slave do tatine kratak je put, a u meni nema ni tatine ni njene sestre astohleplja! -Braniti kraljevstvo, braniti domovinu neprijatelja, od a ti zove tatinom? od
-Ne, to je dunost koju mogu ispunjavati savjesno i bez kraljevske krune. -Predaleko si poao u svojim humanistikim naelima, preao si preko svih granica koje ti namee dunost prema ocu i kraljevstvu. Tvoja odluka gotovo je izdajstvo. -Izdajstvom majci? nazivate moju ljubav prema
-Ne, nije samo ljubav prema majci koja te udaljuje od prijestolja. To je ljubav prema onoj nepoznatoj koju si mi tajio od prvog dana kad sam te naao s Alfonsom na megdanu u dvoritu ove palae. Ona je pomagala kraljici da te osokoli izii ravno protiv mene. Ali, kaem ti sine, jao njoj! Miii prineva podrhtavaju. blijedog lica malo
-Tko je ona?- upita kralj.

~ 768 ~
-Znate, oe, da vam neu odgovoriti. -Odgovorit u, dakle, ja. ena za koju si se pobio s Alfonsom i radi nje se s njim zavadio u lovu ena je koju ljubi. -U lovu sam se zavadio s Alfonsom jer je uvrijedio mene, vaeg sina. To mi morate vjerovati. -Vjerovat u ako prokae ime one zbog koje si se s Alfonsom pobio u dvoritu ove palae; dakle? - Prokazat u je! -Tko je? -Bila je moja majka! - Tvoja majka? Kraljevo lice ne odaje da vjeruje princu. I kralj pljesne rukama. Uao je pa Stjepko. -Neka doe Damir. Ova zapovijed uznemiri princa i on podboi glavu da bi prikrio nemir. Kralj uti i hoda gore-dolje. Od njegovih koraka prinevo srce trne. Sve vrijeme dok su ekali na Damira ne prozbori ni jedne rijei. Kad je mladi ulazio, princ ga znaajno pogleda, ali kralj povue k sebi Damira tako blizu da je Ivan ostao iza
~ 769 ~
njegovih lea. -Mladiu! Posinio sam te. Pazi da svojem pooimu ne iskae nita to ne bi bilo istinito. -Govorit u istinu. -Zbog koje se ene princ zavadio s Alfonsom onog dana su kad su se pobili na dvoritu ove palae? -utnja. Kralj pilji u crne velike Damirove oi., -Velianstvoodgovori napokon Damirjednom sam rekao da nikad neu izdati princa. -Nema vie govora o izdajstvu. as prije princ je sam prokazao njeno ime, a sad hou da ujem koliko moj posinak Damir ljubi istinu! -Svaku kraljevu rije mladi osjea kao udarac bia. Njegove iroke mlade grudi i razvijena jaka ramena uspravila se pred kraljem. Lijepe oi skrenue ustranu pa uini kretnju da se osvrne Ivanu. Ali kralj ga uhvati za ramena, zaustavi i opet okrene k sebi. -Mene gledaj, ravno u oi, i odgovaraj! U nastaloj utnji dru srca dvojice prijatelja. Kad bih se barem mogli pogledom
~ 770 ~
sporazumjeti! Ali kralj vrsto dri na oku prineva druga, a iza njegovih lea Ivan se podupro o stol i pogledom pritajene strepnje osjea Damirove muke i eka njegov odgovor. Obojici je jasno da je ovog asa pred kraljem stavljena na kocku Gordanina sudbina. Damirovo lice odaje vie odlunost, a prinevo beznadnost. Kralj objema rukama vrsto dri Damirova ramena. U tom poloaju njegova je pojava prijetea, izazovna, a lice mu odaje tvrdokornu neslomivu volju da snagom linosti i duhovne torture izvue iz prineva prijatelja ono to nije mogao doznati od sina. I malo zamirivi usjekne u Damira pogled pun kraljevske strogosti: -Rekao sam: princ je sam priznao! Crne, neto tune Damirove oi uhvaene su kraljevim ubojitim pogledom. Usne se ipak ne otvaraju. Ne skidajui pogleda s prineva druga, kralj gordim glasom zapovijeda: -Ivane, ostani gdje jesi i reci jesi li priznao! -Jesam. -Ovaj odgovor pogodi Damira poput munje. Njegovo ukoeno tijelo se makne, ali opet zaustavi. Mladiev stav pokazuje da je razapet na mukama.
~ 771 ~
-uo si, dakle- opominje kralj prodornim glasom. -On je priznao. Tvoja sudbina ovog asa ovisi o tvome odgovoru. Posljednji put te pitam: o kojoj ste eni govorili na dvoritu ove palae kad se pribliio Alfonso i dobacio one grube rijei zbog kojih je princ s njim na mjestu obraunao. Sekundu-dvije Damir nije odgovorio, a Ivanu se ini da se provukla itava vjenost. Tada mu dopre do uiju prijateljev glas: -Bila je to ... -Ne moe izrei njeno ime? uvaj se, Damirel Tko je bio? zavikne kralj. -Beci Frankopanka! Ivanu se uini kao da ga je netko odvukao s ruba ponora u asu pada. Damirovo visoko lijepo elo orosi se znojem, A kralj korakne i otro pogleda sina: -Zaklonio si svoju ljubav majinim imenom. Nije lijepo, ali je razumljivo. No, sad je rijeena i ova zagonetka. Kako si sam uo, Ivane, Damir nije kriv to sam tako dobro udesio stvar da je njegovo priznanje bilo izazvano tvojom voljom. Sad moe otii, Damire.
~ 772 ~
Mladi se okrene blijed, znojna ela i proe pokraj princa. Ivan mu odvrati blagim pogledom. Damir je izaao iz sobe s uvjerenjem da je njegov prijatelj zadovoljan. Otac pristupi sinu, spusti ruke na stol i tiho zapone: -Beci Frankopanka? Takvo dijete! Nje se uistinu ne trebam bojati! Ona nije od one vrste djevojaka koje su pogibeljne da se trajno uvuku u duul Ona je jedna od onih njenih koje su neko osvajale mukarce. Beci nee dugo stanovati u tvom srcu! I knez Frankopan ne bi ti je nikad dao. On zna da samo ki monog i bogatog vladara moe podii tvoj ugled! Nju moe smatrati izgubljenom za sebe jer ona ti nikad ne bi pruila ruku na tajnom vjenanju! Ivan je mirno sluao oevo razlaganje mislei samo na Damira koji je tako vjeto izbjegao da izda Gordanu. Kralj poloi obje ruke na sinovljevu glavu, sagne se k njegovu licu i ree gotovo molei: -Sinko, sve sam prebrodio. Ne zaustavljaj me na putu na kojem sam mnogo toga oborio u tekoj borbi. Uzmi punomo i potpii.
~ 773 ~
Blago pogledavi oca, mirno odgovori: -Neu potpisati! -Ne podnosim rije "neu" ni od koga -ree kralj prijetei, uzme pero i silom mu ga utisne u ruku. No ruka ne prihvati pero i ono ponovo padne pred njim na pod. Kralj stade gristi usne, dok mu se elo naboralo, a kosa nakostrijeila. Od toga znaka njegove srdbe svi bi protrnuli. Mladi je ipak stajao posve miran, gotovo sjetan ne brinui se to e slijediti. -Ivane, pogledaj mi u oi! I dignuo je svoj blagi pogled k njemu. -Zna to mi je bio Ivan esmiki Pannonius? -Znam, oe: va najvjerniji privrenik. -I njega sam, kad me izdao, bacio u tamnicu. Da nije pobjegao, pogubio bih ga. Zna li tko je bio Mihalj Galoczy? Moj najbolji prijatelj. Ali kad mi je inom protuslovio, dao sam ga smaknuti. A zna li tko je bio Mihajlo Szilagy? -Va ujak, brat vae majke.
~ 774 ~
-On me postavio na prijestolje, ali jer se protivio mojoj odredbi, liio sam ga svih asti i bacio u tamnicu. Prinevo lice je poelo rumenjeti, oi svijetliti, dok se kralj rasplamtio. -Ne poznajem nikakvih veza koje bi me mogle sprijeiti da nad onim koji ide protiv moje volje saspem svu snagu svoje vlasti. -Znam, oe, to me eka! Niste tedjeli ni prijatelje, ni svoje vjerne, ni svoju krv. I svoju majku kojoj zahvaljujete krunu odagnali ste s dvora, i moju majku koja vam je dala sina. Sve ste vi odagnali jer u vama nema drugog do krutosti koja nadilazi okrutnost asirskog vojnika. U svemu sam se pokoravao dok sam vjerovao da u vaem srcu ima traak osjeaja. Mislio sam da ste samo nesretni, od sudbine progonjeni i zato vam je rije tako tvrda, a vai ini tako okrutni. Ali ovih dana sva je moja nada rasprena. Ugledao sam svoga oca koji ima sve vrline svijeta, samo mu manjka osjeaj! I zato ne marim, inite sa mnom to god hoete. Odbacite me, protjerajte, izopite, zatvorite u tamnicu, uzmite ivot sinu, kad ste ve okrunili svoju okrutnost bezdujem prema njegovoj majci.
~ 775 ~
Govorio je raspaljen, uvrijeen i odluan da brani pravo na ljubav. A na kraljevu licu mjesto jo vee gordosti i prijetnje pojavljuje se gorina, bol. utei sjedne, pokrije lice rukama iji su laktovi uprti u stol. Grudi mu se brzo sputaju i diu. Sin je razabirao koliki je orkan uzvitlao u dui kralja, oca. Dugo je stajao iza njegovih lea, onda polagano poe prema vratima. Kralj se trgne: -ekaj! Ivan se okrene i ugleda promjenu na kraljevu licu punom bola. Jo ga nikad nije vidio ovakva. Kralj se polagano digne i pokae rukom naslonja. -Sjedni, sluaj me! Neko je vrijeme buljio u stol, pa onda udahne. -Rekao si da me rese sve vrline, samo mi manjka osjeaj. Moda je tako. A zna li to je sve gazilo po ovom srcu od rane mladosti! to se sve valjalo u ovim grudima? Koliko je tereta prolo preko njih. A ja sam sluao kako pucaju! I svakog asa oboren, polumrtav, digao sam se grei se u samrtnoj borbi da najuren ljudskom zloom svladam sve, dignem se i obranim. Rei u ti sve pa onda
~ 776 ~
sudi, sine, mojem srcu. Onda shvati kako ti diktira razum i odlui to e uraditi, kamo skrenuti svoje i moje putove i svih koji ovise o tebi!
~ 777 ~
OD STRATITA DO PRIJESTOLJA
Nekoliko puta proao je kralj gore-dolje po sobi u mrtvoj tiini. Koraci po debelom sagu ne zamjeuju se. Ivan gleda za njim osjeajui da su ove iroke uzdignute grudi pune i sad e ih razotkriti do dna. Skrstivi ruke na leima, kralj zapone: -Moj otac Ivan Hunjadi polovicu je svoga ivota proveo na bojnom polju bijui se protiv Turaka, a narod ga je opjevao kao svoga najveeg junaka i nazvao ga Sibinjanin Janko. Da nije bilo njega, ne bi bilo nas ni cijelog sjevera. Sve to vidi zaposjeli bi Turci. Ali ba ta njegova slava i ljubav koju je posjedovao u narodu izazvala je protiv njega bjesnilo zavisti knezova i velikaa. Da ga unite, skovali su zavjeru. Voe zavjere bili su Ulrih Celjski i njegov prijatelj Gorjanski. I razmaha se borba protiv mojeg oca. Zavjerenici su prikazali kralju da moj otac, opijen au i slavom, snuje protiv njega urotu, da ga eli skinuti s prijestolja i sebe proglasiti vladarem kraljevstva. Mladi slabi kralj prikloni vjeru njima. Bude odlueno da kralj poalje mojeg oca na bojite i tamo da ga dade ubiti. Moj otac tjerao je Turina iz
~ 778 ~
Beograda i slavno ga pobijedio. Nakon pobjede mladi kralj posjeti tvravu i objavi da je mojeg oca naao mrtvog. Moj stariji brat Ladislav Hunjadi preuzme oev ma. Znao je za urotu koju je zasnovao Ulrih Celjski i pozove ga na odgovornost. On uvrijedi mog brata sasuvi mu u oi da je on zajedno s naim ocem radio o glavi kralja Ladislava. U dvorani tvrave oni se pobie. Moj brat zadobije dvije rane, a Ulrih Celjski padne pod njegovim maem. Bila je to viteka borba bez prigovora. Ali pristae Ulrihovi Gorjanski, Oswald, Rajmond Rozgon i kraljev prisni prijatelj Ulrihov zamjenih Hlzler poveli su tajnu urotniku borbu protiv mojeg starijeg brata Ladislava, mene i nae majke udovice. Kralj Ladislav Posthum posluao je njihov savjet i pod maskom prijatelja s velikom pratnjom doe u posjet mojoj majci. U dubokoj crnini izali smo preda nj. Sedamnaestgodinji kralj odigrao je najcrnju komediju koju je ikada zabiljeila historija. Kad nas je vidio u crnini, pristupio je naoj majci i uzeo njenu ruku rekavi: "Zato se odijevate u crno za velikim junakom? On se preselio u vjenost da ubire nagradu za svoje velike hrabrosti. Crnina je
~ 779 ~
gotovo uvreda slavi kojom se okrunio na zemlju Skinite crninu, jer mi slavimo njegov ivot." Kralj poe u dvor i dariva majku i nas dvojicu grimiznim haljinama. Da udovolji njegovoj elji i da zatiti svoje sinove bojei se kraljeve osvete zbog smrti Ulriha Celjskog, moja majka popusti. I dok su naa srca krvarila, mi smo ih morali odjenuti grimizom. A kralj Ladislav se smijeio, iskazivao mojoj majci i nama najvea prijateljstva. Kralj pozove majku i itav dvor u crkvu. Pred cijelim svijetom tu se zakune da nikog od naeg roda nee stii kazna ili osveta zbog smrti Ulriha Celjskog. I dok je to prisizao, dok je mog brata Ladislava hvalio i darivao mu velike poasti, dotle je u svojoj dui ve zasnovao zloinaku izdaju. Mog brata Ladislava, okrunjenog tolikim astima pozvao je na svoj dvor, a s njime i mene. I stigli smo na dvor. Onda se desi ono strahovito, jezovito. Znam kao danas, upravo trinaesti po datumu. Na dvoru je prireena velika sveanost. Uz kralja su bili moj brat, ja i nai vjerni: Ivan vitez od Srednjice, Gapar Bodo, biskup Petrovaradinski i jo nekoliko naih prijatelja. U kraljevoj pozadini stajali su
~ 780 ~
Ulrihovi prijatelji. Na elu im Gorjanski, Hlzler i Rozgon. Usred sveanosti odjednom pristupe mojem bratu i meni i zaviknu: "Po nalogu njegova velianstva od ovog ste asa nai uznici.." . Jo i ne doree kad mojem bratu i meni stavie na ruke okove i s naim prijateljima odvedoe nas u dubinu tamnice. Sva su zvona u dvoru zazvonila u znak naeg utamnienja. itav je narod osjetio da se dogodilo neto veliko. Papin poslanik na kraljevu dvoru odmah dojavi svetom ocu da su sinovi branitelja kranstva baeni u tamnicu nevini. Saznavi, a s njim i kralj da e nas dvojicu zatititi papa, nai izdajnici sjeli su odmah da nam sude. I prijatelji Ulriha Celjskog optuie mojeg brata Ladislava da je htio provesti urotu koju je zasnovao na otac Ivan Hunjadi. Ladislav da je odluio ubiti kralja, a kraljem proglasiti sebe. Kralj prihvati ovu lanu optubu i obojicu nas -mojeg brata i mene -osude na smrt. Izrekavi ovu rije, Matija uuti i pogleda svojeg sina. Ivan je blijed, potresen. -Na smrt? Vas oe?
~ 781 ~
-Nikad nisam drugima dopustio da proitaju ove stranice mojeg ivota. Ti treba da zna da je tvoj otac sa petnaest godina amio okovan u tamnici, a nad njim je lebdjela osuda smrti. U hladnoj tamnici, mranoj, kamo nije dopirale ni sunce ni zrak, o kruhu i vodi, sjeao sam se prisege koju je kralj poloio nasmijeenih usta i primao pozdrave naroda zato to je sinove Sibinjanin Janka prigrlio kao svoje prijatelje. Nestalo je moje mladosti onih dana. Nestale je ideala. Osjeao sam se muem u kojem je ugaslo sve vedro, toplo i plemenito. Nakon proplakanih noi i dana, izmeu kojih u toj tmini nije bilo razlike, uginulo je u meni sve to ljudi nazivaju uvstvom. Guilo se u mraku tamnice pod zveketom okova, A tamo gore na dvoru urili su se nai neprijatelji da to prije uzmu nae ivote. Pourili su zavidnici i kralj sa svojom osvetom. Pourila se i Katarina, njegova majka, koja nije mogla pregorjeli smrt svog velikog prijatelja Ulriha Celjskog. Jednog dana poveli su nas na statite. -I tebe, moj oe? -usklikne Ivan preneraeno. -I mene! Opkoljen vojskom, u drutvu krvnika stoje sinovi Sibinjanin Janka, opjevana
~ 782 ~
junaka, zato to im je otac stekao slavu i ljubav naroda. U budimskom dvoru, unutar zidina, na maloj istini bilo je stratite. Pogledao sam oko sebe. Tu su stajali Ulrihovi prijatelji, osvetnici i suci u istoj osobi. Okolo vojnici himbenog kralja Ladislava, tamo na trijemu dvora stoji on sam. Usne koje su se nekad smijeile jo se i sad smijee. Kako me palio taj smijeak! Sva su Iica oko nas bila nasmijana, kao da polaze na pir. Moj brat i ja stojimo nijemi drei se za ruku. Njegova ruka nije drhtala kad je drala moju vrsto stiui, kao da mi ulijeva hrabrost. Nad nama gore sjalo je majsko sunce, okolo je cvalo proljee to zove u ivot, a nas dvojica ekamo smrt, mladi... Mojem bratu bilo je tek dvadeset est godina. I onda pristupi krvnikl Jo i sad vidim onu sjekiru kako se svjetluca na suncu. Pokazali su nam sjekiru koja e odrubiti nae mlaahne glave. Kruto mi je bilo u dui kao da se pretvorila u kamen. Pozvae mojega brata Ladislava. Zagrlio me, ali nije rekao nita. Poao je, odreuje haljetak i skida ovratnik. Stisnuo sam zube. Sjekira je pala na njegov vrat! Pala je, a nije ga presjekla. Samo se malo krvi prolilo po
~ 783 ~
koulji. I drugi put sjekira padne na njegov vrat, nije ga presjekla! Ja drem stiui zube da ne viem, ne kunem, ne pobjesnim, ne riknem... Brat moj, dva puta zasjeen sjekirom, digne se, prui uvis ruke pa zavikne gromkim glasom: "Ljudi! Krani! Razbojniku zakon poklanja ivot kad ga sjekira dva puta zasijee, a ne odrubi mu glavu. Pravo je moje po zakonu ivjeti..." Gledam tu strahotu. Gledam kako on prua ruke. sluam njegov glas to bi kamen pretvorio u srce. A moje oi vide kako se kraljevi prijatelji upiru i moje ui sluaju kako razjareno viu gore na trijem kralju: "Glavu njegovu hoemo, glavu za Ulriha Celjskog!" Okrutni kralj, kojemu je samo sedamnaest godina, mirno odmahuje rukom. Nema milosti... Blijed, drui krvnik opet hvata sjekiru. A vojnici se bacili na mojeg brata i povukli ga natrag. On jo jednom uzvikne: "Pravo to ga ima razbojnik uskrauje se sinu najveeg junaka ovog kraljevstva!" I trei put padne sjekira, a moj brat opet digne glavu, hoe da neto kae. etvrti put zahvati krvnik i glava se mojeg brata skotrlja. Stotinu kletva, stotinu krikova jecalo je u mojoj dui od strahovitog pogleda. ekao sam
~ 784 ~
skamenjen, zapiljio se u sjekiru iz koje je curila krv... Onda me netko uhvati za ruku i povede sa stratita! Naao sam se opet u tamnici. Nekoliko dana i noi bez sna, zguren u tmini na leaju od slame, gledao sam bez kraja i konca jezovitu smrt dok me utamnieni prijatelji ne probude i razjasne da su se velikai prestraili videi mene. Znali su da pred narodom i papom nee moi dokazati da sam ja, djeak, sudjelovao u toj uroti. Kralj odlui da me ne pogubi i zadri me dalje u tamnici. Nisu znali to e sa mnom. Bunilo se malo plemstvo, graanstvo, puk, da su pogubili sina velikog junaka. A kralj se zaprijeti da e svatko, tko samo spomene ime pogubljenog ili njegovog oca ili brata biti objeen. Onda me jednog dana izvedu u kraljevsku dvoranu. Vidio sam papinskog poslanika. Donio je prosvjed pape to se sinovi branitelja kranstva vode na stratite. Moj brat ve je bio davno mrtav. Skinue mi okove i proglase me zarobljenikom. Onda su me odveli u eku i predali me kralju Jurju Podjebradskom da me uva. U toj tuoj zemlji oko mene sami nepoznati ljudi, ono nekoliko prijatelja to su
~ 785 ~
me slijedili nisu smjeli sa mnom govoriti. Sjedio sam za stolom kraljevskog dvora meu slugama. Ni prijatelja, nikoga oko mene kome bih se mogao ili smio izjadati. Tvrd je bio kruac zarobljenika, grozan poloaj brata smaknutog urotnika na iju su uspomenu preda mnom pljuvali. I tada osjetih da u se moi odrati samo ako se branim . . orujem: himbom, osvetom, okrutnom osvetom, jezovitom bezobzirnou protiv svih zloa to ih je izmudrilo zlo naeg doba. Naprezao sam se da budem himben, da se pretvaram, jer je oko mene bila samo himba i pokvarenost. Upijao sam u sebe samo la, izdajstvo i eznuo sam za osvetom. Dogodilo se udo! Mladi kralj Ladislav stigne na dvor Podjebradskog. Jedva se zadri tu koji dan, iznenada mu pozli i umre. ivio je samo godinu dana nakon smrtne osude mojeg brata! Okrivljavali su moje prijatelje koji su sa mnom bili u zarobljenitvu da su oni otrovali kralja. Sam Podjebradski, koji se dan prije toga meni izrugivao, sada me stade braniti i dokazivati da moji prijatelji nisu mogli nikako doi u kraljevu blizinu. On potpuno promijeni prema meni dranje. Posjeo me kod stola blie k sebi i ponudio mi svoju ker Katarinu za
~ 786 ~
enu. Bilo mi je tek esnaest godina, ali sam osjeao da o tome ovisi moja sloboda i zadao sam mu rije. Raunao sam! Na to su me nauili svi udarci kroz koje je prolazila moja mladost, udarci to su se nanizali kao dvored bodea. Tada stigne poslanstvo velikaa iz Ugarske i Hrvatske. Sveano mi navijeste da su stalei mene izabrali za kralja. Onog asa osjetio sam da poinje svitati dan moje osvete. Vraao sam se u svoju domovinu. Stupio sam mlaahan na prijestolje. Uza me su bili moja junakinja, majka i njen brat Szilagy. Moja majka se zaklela: "Volim radije vidjeti sina mrtvog negoli bez krune!" Tu sam saznao kako je moja majka mudro svladala Ulrihove prijatelje, naroito Gorjanskog. Obavezala se da u ja uzeti za enu njegovu kerku. Odluno sam izjavio: ne. Nikad neu povesti pred oltar kerku ubojice mojeg brata! Moja vrsta odluka razbila je preko majke sklopljeno prijateljstvo, a nai neprijatelji poee novu borbu protiv mene. Palatin Gorjanski s pristaama stvara osnovu da mene svrgne i da postane kralj. Traio je pravo na prijestolje na temelju toga to je nekad kralj Sigismund bio njegov ujak. Poli
~ 787 ~
su da hukaju njemakog Friedricha i Podjebradskog, ali ja sam se vjenao s njegovom kerkom Katarinom i zato je eki kralj ostao uza me. Jo nije prola godina dana a Katarina umre u preranom poroaju. Njena smrt koja me ostavila bez potomka svali na mene nove neprijatelje. Tek sada su se otvorile paklene borbe. Podjebradski, moj bivi tast, svezao se s njemakim carem protiv mene, a oni obojica s domaim neprijateljima Gorjanskim i njegovim pristaama. Kao gladni psi navalie na mene, sa svih strana usred moje drave koja je razruena, rastrovana, osiromaena i poharana turskim provalama. Za mojim razruenim kraljevstvom i jedva steenim prijestoljem poseu: Friedrich, Podjebradski, poljski kralj, bizantski car i Venecija! A sva zemlja oko mene ranjavo tijelo, razderani prosjak, na kojem vise same krpetine. Vojske nema, kruha nema. Slavlje kojim su me izabrali za kralja zanijemilo je. Sva srca se zatvore kad je kralju trebalo vojske i kruha. Gorina koja je ispunila svu moju duu do ovog asa sada i jo nakapana razoarenjem mojih pristaa koji su me birali. Razoaran
~ 788 ~
svima onima koji su me oduevljeno dignuli na prijestolje, stojim sam, ne sluam majku ni njenog brata koji mi ponovo spoitavaju tvrdokornost to neu da se vjenam s kerkom Gorjanskog, ali ja se zakleh: prije u razruiti prijestolje, izdahnuti pod njegovim ruevinama nego se svojim usnama otai keri onoga koji je pogubio mojeg brata. Radio sam kao mu. Skinuo sam Gorjanskog s palatinske asti, a on digne protiv mene sve. I nizale se urota za urotom. Izvana neprijatelji, a u zemlji urote. U meni je niknula vrsta odluka da sve to prebrodim, skrim. I u toj odluci krenem naprijed, unitavam to god je protiv moje volje i mojeg cilja koji sam donio na prijestolje da sagradim jaku i veliku dravu. U toj borbi i rvanju siao sam k narodu. On je u veini! On sainjava domovinu. Dao sam slobotine puku- graanima i malom plemstvu i stekao sam u njima prijatelje. Oni su poli sa mnom u boj. Digao sam narod i plemstvo i graane protiv velikakih oligarha. Sputao sam njihovu snagu u lance, uinio ih svojim neprijateljima, ali sam zadobio puk- graanstvo i malo
~ 789 ~
plemstvo i kraljevstvo.
njima
savezu
podigao
Nesmiljeno sam bacao u tamnice, odrubljivao glave, kanjavao gubitkom dvoraca, istio sam ovu strahovitu staju po kojoj su se rvale ivine. Stjecao sam bojnu slavu, zauzdao urotnike i neprijatelje. U toj divljoj borbi moje srce ostalo je kameno, mrtvo, hladno. Svakog sam dana sklapao nova prijateljstva, nove saveze. I dok sam s jednim juer prijateljevao, sutradan sam ga napustio i bacao u tamnicu onako kako je iziskivala potreba mojeg cilja. Bez obzira na sve, radio sam neumoljivo ne pitajui nikad srce, a uvijek hladni razbor. Glumio sam svaki put onu ulogu koju je trebalo, obeavao i krio obeanja, svrgavao i postavljao opet u asti, dijelio, oduzimao, milovao i kanjavao. Traio sam prijateljstva gdje mi je trebalo, pa i od najveih neprijatelja, a ruio sam veze kad su mi bile na teret. Bio sam silovit, oprezan, oklijevajui kad je to trebalo mojim osnovama, sluio sam se himbom prema vladaocima i prema samom papi. Nikome nisam vjerovao, nikome se nisam povjeravao, a sve sam uzde drao u svojoj ruci! itav moj ivot bio je rvanje, borba na smrt. Maem i umom vazda
~ 790 ~
sam stajao na megdanu i ne znam jesam li ikad uveer legao na poinak, a da me sutradan nije ekalo novo bojite, bilo s poslanicima raznih drava, bilo na elu moje vojske. Moje kraljevanje je beskrajna bitka na bojitu mudrovanja i oruja. Kraljev glas zvoni, lice mu gori. Ivan slua itavom svojom duom i pazi na svaku rije. -Tako sam bijui se od svojeg mladenatva do danas sagradio ovo veliko jako kraljevstvo. Od prosjake drave, razrovane, rastrovane, stvorio sam snano i bogato prijestolje, s jakom i velikom vojskom. Podigao sam kraljevsko dostojanstvo na vrhunac moi i snage koja zadivljuje i zastrauje sav svijet. Uutjevi, odjednom kralj ustane, poe prema princu snano naglaujui: -Svu tu borbu, sve te muke, sve napore okrunjene uspjehom slave i moi zar ti, moj jedinac, jedina moja nada da sve to pregazi? Da ti, moj sin, krv moje krvi ustane na bedeme koje sam ja sagradio i upravi topove protiv mojeg kraljevstva? Ostaviti ovo kraljevstvo drugome znailo bi da sve moje topove i svu moju vojsku povede na zgradu kojoj sam ja dao itav svoj ivot!
~ 791 ~
Princ obori glavu, a kralj jo jae uzdigne glas: -Tebe ne ekaju borbe koje sam proao ja. Tebi dajem veliko i jako kraljevstvo, uvreno prijestolje, snanu i jaku vojsku, ponosnu dravu. Treba samo da uzme ezlo i njime upravlja mudro da se uzdri i ne srui. Kralj naas uuti. Lice mu je gorjelo rumenilom, oi sijevale od uspomena to su mu uzavrele krv. Lagano poloi ruku na glavu svog sina: -Ivane, zavuci se u samou i razmisli o svemu to sam ti govorio. Razmiljaj. Ne posadim li tebe na prijestolje, sve e se sruiti u bezdan. I puk, i malo plemstvo, i graanstvo past e opet pod jaram velikaa. Onog asa kad ja zaklopim oi itavo ovo kraljevstvo bit e krvavo bojite. Sjeti se: Friedrich III trai moje kraljevstvo, jer su ga jednom moji urotnici proglasili meni protukraljem! On, dakle, ima pravo drati taj naslov. I ja sam mu dao jedno pravo: kad su me pritisli domai urotnici i Turin, ja sam s njim sklopio savez obeavi mu: ako ne budem imao mukog potomka, on e postati moj nasljednik. Onda sam bio vie nego
~ 792 ~
siguran da potomka.
neu
umrijeti
bez
mukog
Sjeti se: eki kralj Vladislav trai pravo na ovo kraljevstvu po rodbini. Poljski kralj prua ruku za njime, takoer po svojem rodbinstvu, a domai velikai -meu njima i Zapolja- prvi e ustati da zasjednu na ovo prijestolje. I ono to sam ja gradio trideset godina razruit e, razgrabiti u divljoj borbi za moju ostavtinu. Idi, sine, povuci se u svoju samou i razmisli sve to sam ti sada rekao. Moj si sin! Pametan si! Zovi u pomo samo razbor i pitaj ga: smijem li dopustiti takvo strahovito razaranje svega onoga to je stvorio moj otac. Ne odgovori mi dotle dok nisi potpuno mirno razmislio. Idi i ostani sam s onim to ti je dua primila. Idi, sine, zatvori se u sobu i razmiljaj, i onda mi odgovori! Princ polagano ustane i sputene glave izlazi iz sobe, a otac prati njegove korake. Kad se za njim vrata zatvore, digne ruke poloi ih na tjeme kao da osjea bol. Tako je ostao u dubokim mislima. Tada, kao da ga je podbola neka nova misao brzo proe sobom, zazove Radula i naloi mu da pozove Varadija. Kraljev savjetnik pozorno je promatrao njegovo lice kad mu je stao nasuprot. Ne
~ 793 ~
rekavi nita, punomo.
kralj
mu
prui
vjenanu
-Nije potpisana? -zapanji se Varadl. -Uskratio je potpis. -Velianstvo nije nastojalo da ga skloni? - Uinio sam prvi juri. Ako mi to ne uspije, imam jo jednu navalu. Sad idite gore, Varadi, k njoj. -Velianstvo me alje k uzvienoj gospodi? -Da, idite k njegovoj majci i recite joj: ako ljubi sina neka iskoristi sav svoj upliv da joj sin bude kralj. -Isporuit u, velianstvo. -Jo neto. Pitajte je kako je iz Napulja dospjela ovamo. To bi mi danas bilo vrlo vano saznanje. -Nastojat u doznati. Nego, smijem li upitati, velianstvo, ime princ opravdava uskratu potpisa? -Budalatinom! Ljubi. Zamislite koga? Samo je slegnuo ramenima, oekivao to e reci kralj. -Ljubi malu Beci. Da se nasmije!
~ 794 ~
ali
pozorno
Varadi se nasmije. Ne zbog toga to mu se to inilo smijenim, nego od radosti to je vidio kralja u zabludi. -Ve sam poeo sumnjati da tu Gordana nije razapela svoje mree- primijeti kralj. -Alfonso mi je govorio da je bacila oko na princa. -Istog je dana sve opozvao! -Svakako, po elji kraljice. Nije bilo ba lako uspiriti moju sumnju kad znam da Gordana ne tedi svojim pogledima nikoga. Sad sam miran. Beci nije jedna od onih koje su pogibeljne kao Gordana. Pourite se, pa mi onda javite to vam je prineva majka rekla o svojem nestanku iz Napulja. Kad Varadi uhvati vrata, kralj ga jo jednom zaustavi: -Obrazloite prinevoj majci da je u korist njenog sina ako ga sklone na potpis i ako mi iskreno kae kako je dospjela ovamo, ijom pomoi? Napolju je Varadi poveo sa sobom paa Stjepka Brodaria i kad su bili daleko od kraljevih vrata, zaustavi ga: -Stjepko, gdje je Gordana? -Malo prije otila je gore u svoju sobu.
~ 795 ~
-Potri za njom i reci neka samo naas izie. ekam je pred njenim vratima. Stjepko otri, a Varadi se uspne stubama i oprezno se ogledavajui stade ispod luka na trijemu. Suprotna se vrata otvorila, Gordana izae i pristupi kraljevu kancelaru. -Gordana, doao sam vas obavijestiti. U kraljevoj se odaji kroji sudbina kraljevstva i naa. Djevojka prisloni uho, dok je on tiho govorio i promatrao njeno lice na kojem nije bilo znaka da bi je dojmile njegove rijei i kraljeve odredbe. Svrivi, upita je: - to velite na to, Gordana? - Recite prinevoj majci neka me zovne k sebi. - To je itav va odgovor? - Ovdje na trijemu nije mjesto raspravi. Moe nas netko vidjeti. - Dobro, ne zaboravite to vam je rekao esmiki: u vaim je rukama sudbina kraljevstva.
~ 796 ~
-Precjenjujete me vi i moj skrbnik. Ali neka me uzviena gospoa zove k sebi. Kimnuo je, pohitao praznim trijemom i najavio se majci princa Ivana. Naao je uz nju Lovru Ilokog. Poto je pozdravio bolesnicu koja je sjedila u naslonjau, osjeti da je njen pogled uperen u njega s izraajem spoitanja. -Napokon mi je sve jasno. Vojvoda je bio tako dobar pa mi je ispriao sve to se dogodilo one noi kad sam ula u taj dvor. Dobro je uinio. Dosta sam jaka da sve podnesem. uro je dao svoj ivot za ivot mojeg sina! Nikad neu zaboraviti njegovu vjernost. Svakog dana posvetit u mu spomen duboke zahvalnosti. Meutim, Varadi upita: -Kako ste one veeri doznali vijest o prinevoj smrti? Ovo me zauuje. Zar ste boravili na Griu? -Bit e dobro da o tome vie ne mislimo! Vjerujete mi: da me nije zatekla ova crna vijest, nikad ne bih prela prag ovog dvora. Molim vas, biskupe, javite to esmikom. On mi sigurno jako spoitava to sam tu. -Samo se boji za vas -naglasi Varadi. -A kako ste se vi usudili doi k meni?
~ 797 ~
-alje me njegovo velianstvo. Crne trepavice spuste se na plave oi, a njene jo blijede usne proapu: -Otii u odavle. Neka se ne boji, ve sam zatraila od Ivana da me pusti iz dvora. -Njegovo velianstvo to ne trai. -Vi ne obiavate lagati, a ja ipak ne mogu vjerovati. -Vama su poznati nai planovi da princa Ivana vjenamo sa Biancom Sforza jer e mu tom enidbom porasti ugled u cijeloj Evropi i u oima svih velikaa i onih koji te protive da on naslijedi prijestolje. Princ se neka da potpie vojvodi Ilokome punomo kojom bi ga zastupao na vjenanju. -Dakle, nije potpisao?- zaprepasti se vojvoda. -Nije! I zato njegovo velianstvo moli uzvienu gospou da iskoristi svoj upliv i skloni sina na enidbu koja nosi u sebi uvjet sree kraljevstva. -Zato Ivan ne eli stupiti u brak?- upita ona. -Jer ljubi Gordanu. -Gordanu?- opetuje ona apui. teta. Bio bi s njom sretan. A ona?
~ 798 ~
-Kolika
-Ne znate nita o tome biskupe?- Pogledavi Lovru Ilokog, odvrati: -ini mi se da je njeno srce jo slobodno. Znam da biste ga vi htjeli vidjeti sretnanastavi molei -ali esmiki oekuje od vas da ete svoga sina dati kraljevstvu da ga sauva razaranja. -Recite njegovu velianstvu da e majka uiniti to moe i umije. -Uzviena gospoo, uputite princa neka govori s Gordanom i zovnite je sama u ove odaje. -Dobro, zovnite mi sina, a onda zamolite Gordanu da me posjeti. -Jo neto, uzviena gospoo. Njegovo velianstvo vas moli da mi kaete ijom ste pomoi stigli ovamo s otoka Ischia. - Nitko mi nije pomogao osim ure. Negdje su zidari radili na dvoru navrh otoka, ispod njega usidrili su svoje laice za prijevoz graevnih potreptina. Jadni, vjerni uro smislio je varku. Preodjenuo me u zidara i u mraku smo se spustili dolje, ukrcali na lau i sretno stigli na obalu. Nije li vam to rekao esmiki? - Ipak sam morao saznati od uzviene gospoe ako bi kralj traio od mene asnu
~ 799 ~
rije ili ak prisegu da sam to uo iz vaih usta. A sad hvala i elim vam, uzviena gospoo, da se brzo oporavite. A vi, vojvodo, ostanite jo ovdje! - Ostanite, vojvodo, negdje u blizini- zamoli ona- moda bi vas moj sin trebao. Ostala je sama i zagledala se kroz otvoreni prozor u daleki svemir. Suze su se zacaklile u plavim oima. Omara tihog popodneva leala je u sobi i tamo daleko iza utvrda. Njeno se lice poelo stezati i bol nae oduka u tihom plau. Lagani mlaahni koraci i kripa zaustavie njene suze. Ivan je uao u sobu. Vojvoda Iloki nije ovdje?nezadovoljno, ali ga ona smiri. upita
- Vani je na trijemu. Sama sam zaeljela da izae. Dijete moje- ona uhvati njegovu ruku i zagleda mu se u lice- mutne su sjene pale po tvom obrazu, - Ne pitaj me, majko! - Sinko, sjedi k meni i reci: zato te zvao kralj? - Pripovjedat u ti, majko, kad bude jaka.
~ 800 ~
- Naprotiv, sad treba da mi kae. Osjeam se vrlo snanom, sasvim mi je dobro. Odgovori mi ako tvoja majka smije pitati to si govorio s ocem? - Sve ti smije, majko. Kad eli, rei u ti: kralj hoe da potpiem punomo Lovri Ilokome da me vjena s milanskom princezom. -A ti? -Ne mogu ... -Jer ljubi?! -Rekao sam ti prije nego to sam siao! -Je li te vrijedna, sinko moj? -Da li sam vrijedan Gordane? To pitaj, majko. -Kralj to zna? -zabrine se ona. -Moja je nesrea to ne smijem stupiti pred kralja i s ponosom spomenuti njeno ime. Ali ti, majice, ti koja si sama ljubila shvatit e, razumijeti da se ne mogu pokoriti kraljevoj elji. -Ako to od tebe trae tvoji prijatelji i narodi koji te ele na prijestolje?
~ 801 ~
-Rob sam svoga srca i nemam snage koja bi me mogla osloboditi robovanja. Ti, majko, koja si mi dala ovo vjerno i postojano srce razumjet e. Gordana je moj usud kao to je moj otac bio tvoj. Ona upravlja mojim ivotom, shvaa li to? -Lako je kimnula i zamiljeno gledala preda se. -A to e biti od toga, dijete moje? -Bjeimo, majko, daleko odavle da ivimo u srei s njom -ti i ja! -Gordana ti je dala obeanje? -Htio sam govoriti s njom, ali ve sedmicu dana ne nalazi vremena da se odazove mojem pozivu. Uvijek je zaokupljena kraljicom. -Ipak, ti se nada da te ljubi? -Znam samo to to mi je Damir rekao. On mi je vie nego brat. Majice, on je prijatelj. Posjedujem itavo njegovo srce i ba on tako budno pazi svaki Gordanin kret, svaku njenu rije. - Pa to zakljuujete? - Kae da je Gordana strepila za moj ivot i da njeno srce pripada meni.
~ 802 ~
- Prema tome, Gordanom?
Damir
je
tvoja
veza
- Da. Za njega se kralj ne brine i ne pazi govori li s njom ili ne. Ja se moram drati u pozadini. - Savjetujem ti, Ivane, da upita Gordanu. -Ovo mi je bila prva misao kad sam malo prije ostavio kraljevu sobu. No, kako da je naem nasamu? -Ona e doi k meni, svakog je asa oekujem. Priekaj u drugoj odaji, poslat u je k tebi. On se digne ispred koljena svoje majke uskliknuvi: -Kad ona prekorai ovaj prag, rijeit e se moj ivot! -uje li korake? -ujem njen kraljevski korak trijemom, tako lagan, i ipak tako odvaan. Od njega dre moje srce. -Pouri se, Ivane, idi! -Idem u susret svojoj srei i tvojoj, majko. I za njim se zatvorila vrata.
~ 803 ~
-Srei, srei- apu majine usne, a zabrinuti pogled zuri u daleki modri svemir. Odmah zatim vrata na trijemu se otvore. Sa smijekom na usnama priblii se Gordana prinevoj majci: -Kako se radujem! Vi ste ustali i vae lice svjedoi da ete doskora biti potpuno zdravi Izvoljeli ste me pozvati? -Da, zvala sam vas. Rei u vam otvoreno i iskreno to je uzrok mojem pozivu. -Tamo, u onoj odaji je moj sin i eli s vama govoriti, a ja upravljam na vas pronju da mu to ne uskratite. Uzalud je ekao sedmicu dana taj as. Potrebno je da ga sasluate. -Izvrit u time i svoju elju. -Dakle poite i... -Zapela je i oborila oi. -to ste htjeli rei? -Ono to ne smijem. Ali, idite, Gordana. I pola je. Oi pune majinog straha gledaju kako prelazi prag iza kojeg eka njen sin.
~ 804 ~
ONKRAJ PRAGA
Gordana je prela prag. Mir lei na njenom licu, u oima, u itavom biu, mir koji ne kazuje nita, ne odaje nita, samo potcrtava snagu due i ljepotu njene spoljanosti. Valovita kosa pokrivena je uresom od zelenih nizova to pojaava sjaj bronanog ara njene smee kose. Oi su pune ozbiljne spoznaje velikog asa pred kojim se nalazi. Uz njeno tijelo, savrenih djevojakih oblika, sputa se zelenkasta haljina u irokim naborima i lagano uti dok se pribliava Ivanu. Uspravio se, poklonio i lako protrnuo. Sam ne zna da li od njenog mira, od snage, blizine ili od onoga to mu se pribliava njenim dolaskom. - eljeli ste sa mnom govoriti, visosti? - Ve davno ekam. - Sluam vas. Naas nije mogao otvoriti usta, pa je oborio oi. Tada se opet - Gordana, sjeate li se onog lova kad ste mi govorili o mojoj majci? - Sjeam!
~ 805 ~
- Rekao sam vam tada koliko ste mi blizu. - Razumljivo je to, visosti. Od mene ste uli o svojoj majci vie nego od ikog drugog na ovom dvoru. Onda nismo slutili da ete uskoro imati svoju majku. - Moja srea jo uvijek nije potpuna. - Tko od sree trai vie nego to mu ona sama podijeli, mogao bi izgubiti i ono to mu je dobrovoljno podijelila. - Ne traim od nje vie nego to posjeduje. - To ne znam. - Ne slutite? - Mogla bih u slutnji zalutati. - Povest u vas pravim putem. Ne traim nita drugo nego ono ime usud dariva i najneznatnijeg stvora na zemlji. Traim tihu sreu! - Na prijestoljima je vrlo malo tiine. Sree moe biti ako se kraljevi brinu za dobro naroda. - Zar samo to? - Moe li biti neto vie? - A srea za ljubljenu enu?
~ 806 ~
- Veliki i dobri vladari postavljaju ono na posljednje mjesto, ak se toga odriu. - Ja nisam vladar. - Ali ete to biti. - Nikad, Gordana! - Vas ele svi! - Ali ja ne elim i neu. - Ne vjerujem da je u vaoj visosti toliko sebinog koristoljublja. - Vi to nazivate sebinim koristo-ljubljem? - Po svom uvjerenju. - Gordana, to odvie boli. - Boli vas jer sami osjeate krivicu to je ovom odlukom nanosite narodima. - Veu bih krivicu nanio narodu da zavladam jer u mene nema vladalakih vrlina, nema snage. - Onda sami sebe varate! - Varao se ili ne varao, svejedno je- naglasi odluno i neto nestrpljivo.
~ 807 ~
- Zar bi se vaa plemenita dua mogla ovako poigravati kraljevstvom koje vam je domovina? - Moja domovina je ljubav prema majci i prema... - Ne, neu da sluam- presijee mu ona rijeneu da sluam kako nasljednik prijestolja preda mnom izdaje itavo kraljevstvo! - Rekoh vam, Gordana, nisam nasljednik i neu da budem! Polagano, kao neki sudac, pristupi mu ona blie drei ga vrsto na oku. Neto sugestivno sja s njenog lica i odrazuje se u njenom glasu: - Jo uvijek ne vjerujem da biste mogli pribaviti toliko razoaranje narodu i meni. - Vama? Gordana! - Da, i meni... - Vi ne osjeate to pokree itavo moje bie? Vi niste slutili da mi je srce jedinu sreu nalo u vama! - U meni? - Samo u vama!
~ 808 ~
- Ne recite to jo jednom, prine. - Sto puta u ponoviti: samo u vama je moj ivot! - Onda me narodi ovog kraljevstva imaju pravo izvui na stratite. Sama bih podmetnula glavu pod krvnikov ma da se kaznim to sam upropastila kraljevstvo i njegov jadan narod! Lice joj se zarumenjelo dok je naglaavala svaku pojedinu rije. A on osjeti navalu krvi, teki pritisak u prsima i pomanjkanje daha. Oi su mu iroko rastvorene, a ispod njih upire se u nju pitanje puno zaprepatenja. Glas mu je natopljen razoaranjem: - Vi, Gordana, ovako govorite meni? Vaa su usta to izrekla? - Na moja usta progovaraju narodi svega kraljevstva! - Ne pitam to hoe narodi! Ja pitam vas! - I ja sam dio toga naroda. - Onda pitam vae srce to veli ono na moju prosidbu? - Nema odgovora!
~ 809 ~
Ustremljen je, ukoen, a glas mu se gubi u apat: - Nemate rijei na ovo? - Tako je. Slomio se kao da su ga pokopali kameni bregovi. Ona obori oi da ne gleda ruevine njegovih nada. Neto malo bljedila prosulo se njenim licem. A njemu se ini kao da je obamro. Ne osjea nita stvarno. Kao da je bezdan od velike i krute boli to se poput nemani smotala oko njega. Od muke otetura k stolici i strovali se u jastuke. Samo laki uzdisaji poput tihog jauka izvinu se iz njegovih grudi. - Gluha je tiina u odaji kao da se sve u toj sobi skamenilo nad njenim odgovorom. U dugoj utnji povlai se njegov uzdah: - On! on me uvjeravao... -Tko? -upita ona. - Damir! - O emu vas je uvjeravao? - Da ste strepili za moj ivot, za mene. - Rekao je istinu.
~ 810 ~
- Nije moguel - Jest, strepila sam za va ivot. - Strepili? -opetuje on i okrene se k njoj. Zato ste strepili za taj moj ivot? - Da vas ne izgubi kraljevstvo jadnog naroda. - A vi? - Rekla sam: strepila sam za kraljevstvo, a to je moja domovina. Dakle, i ja vas ne elim izgubiti. Smuenim pogledom gleda u njeno lice. Trgne se sa stolca, uspravi i naglasi tolikom snagom da je ona ostala ukoena: - Onda znajte, Gordana. Kraljevstvo za koje vi drete ja neu! Nikad ga neu primiti! Od ovog asa ja ga mrzim vie od svega. Prezirem prijestolje koje vi toliko ljubite, odbacujem ga zasad i zauvijek! - Suspregnite asovitu navalu bijesa. - Velim vam: odbacujem ga. Povui u se s majkom i u samoi ekati dok me smrt izvue iz ruevine mojeg ivota. A vi dalje ljubite to kraljevstvo i prijestolje. Ljubite ga i strepite za narod.
~ 811 ~
Svaka rije kipi strau prevarenih nada, strau kakvu nikad nitko nij primijetio u njega. Njena se glava digne i povienim glasom ree: - Ove rijei nisu dostojne Ivana Korvina! - Dostojne ili ne, ja ih ponavljam, ja se na njih... - Ne kunite se!- uzvikne Gordana. - Jest, i deset puta ja se na ove rijei... Ona naglo korakne k njemu i poloi svoju ruku na njegove usne da zaustavi rijei. Dodir njene ruke sprijeio je zakletvu, ali i potamnio misli, razbor, prisebnost. On vrsto zgrabi njenu ruku i svom je snagom pritisne na svoje usne. Jednim jedinim cjelovom na bijelu ruku odaje sve svoje srce, sve svoje enje. Ne misli o uzrocima koji su mu tu ruku poloili na usne, odaje se treptanju itavog bia to je na svojim usnama osjealo ljubljenu ruku. Ona se malo zbuni i pokua je oteti, ali njegove su se usne upile, kao to se upila pela u slatki cvijet. Zbunjena stoji pred mladiem izgubljenim u opojnosti koju mu je pruila, u jednoj jedinoj elji da zaustavi njegovu zakletvu.
~ 812 ~
Licem mu provijava neko svjetlo kao da je po ruevinama njegovih nada pala zraka, a on upija tu zraka eom mladog ivota. - Visosti, ujte me! - Ali on ne uje. Ne vidi. Samo osjea njenu ruku na svojim usnama i tone... - Imam neto da vam kaem, visosti. Ne princu, nego prijatelju. On otvori oi. Bile su sanjive kao u djeteta to se probudilo iza sna, a pred sobom gleda na javi sliku svojih arobnih snova, ivu, utjelovljenu, makar ozbiljnu i neto hladnu. - Gordana izree on eznutljivim glasom kakvim ga nikad nije ula govoriti. Polagano i njeno otkine Ivan usne s njezine ruke, ali je za dri u dlanovima. - Bilo je moda drsko od mene -ispria se onaali ne elim.. - Gordana! Kao da su mu iz mozga ispale sve druge rijei ovoga svijeta i ostalo mu samo njeno ime. Drei njenu ruku u svojoj, gledao je kao da eka to e njegovu sreu uzdii do neba.
~ 813 ~
- Dopustite da sjednem -ree ona i spusti se na stolac. Ova kretnja oslobodi joj ruku koja mu je as prije pruala toliko sree. Mehaniki sjedne do nje i gleda je traei u njenoj zjenici svoje nade. - Htjeli ste, prine, zakleti se na neto to bi mene uistinu liilo ivota. - Vas? Tko vam to ree? - Samo as. Dopustite da vam mirno razloim i razumjet ete sve: do vas ne dopiru uzdasi straha i trepeta onih koje obuzima jeza pri pomisli to bi se dogodilo s njima i s ovim kraljev stvom ako kralj, va otac, umre, a vi se odreete prijestolja. Jo je u muevnoj dobi, ali nikome nisu dokuive odredbe sudbine. Oni o kojima vam sada govorim s uasom gledaju na budunost koja ih moe liiti mira, kue i kuita, domovine, jezika, imanja, ivota, ako prijestolje ostane pusto. A onda, zasjest e ga tuinac, vjeno, zauvijek. - Ne govorite mi to, Gordana, neu da s vaih usana ujem rijei svojeg oca. - Ja sam dijete domovine kojoj prijeti ova nesrea i osjeam svu strahotu toga asa koji bi mogao meni i svima onima koji su mi dragi,
~ 814 ~
blinji, koji su braa moja i vaa, sve nas smrvila bi tuinska grabeljivost. Dua mi je ispunjena strepnjom da budemo sigurni u tom kraljevstvu, sigurni. Osjeate li to to znai u sadanje vrijeme? A tu sigurnost stei emo samo kad nam kralj ostavi nasljednika u vama! U vama je jamstvo da tuin nee ovdje nai saveznika da zauzme prijestolje. U vama je jamstvo da emo kod kue uivati plemenitu vlast koja uvaava ivot i malog plemstva, i graana, i puka. ujte me!- pri tom ustane i zagleda mu se ravno u zjenice. -Ako sam vam uistinu toliko vrijedna da me vae srce poastilo svojim osjeajima, dokaite to. Odazovite se dunosti prema domovini i prema svima nama i prema sebi! Iz dna due ulazi neto svjetla u njegove oi. On prui obje ruke prema njoj: - Odazvat u se ako mi vi, Gordana, moete obeati ruku pred oltarom. - Zaboravljate da ena s kojom stupate pred oltar mora biti vama ravna? - Jest! Vi meni niste ravni, jer me nadvisujete!- usklikne
~ 815 ~
- Shvaanje kojim me poaujete daleko je od ljudi, odvie daleko u visinama. - Ovdje dolje, na zemlji, sve vam namee neophodnu dunost da uzmete za enu kerku kraljevskog roda i kraljevskog bogatstva. - Ovo su misli kraljevskog savjetnika, a ja kaem: hoe li mene za svog kralja, neka dadu slobodu mojem srcu. - To bi uinili i prijatelji i vjerni pristae. Protivnici kraljevstva vani i kod kue pokorit e se samo ako uzmete za enu Biancu Sforza, jer je ona najmonija i najbogatija princeza i molim vas ustrajte ovu enidbu. - Gordana, tko to eli: kraljevstvo ili vi? - Sigurnost domovine. - Jo jednom pitam: promislite to ete mi odgovoriti? to veli vae srce? To hou uti. - Dakle, ujte: to god bi reklo moje srce: prosvjedovalo, jadrlo se, cvililo, on bi u svakom sluaju moralo zanijemiti pred sudbinom milijuna naroda. - Da neto osjeate za mene, ne biste mogli ovako...
~ 816 ~
- Sve se moe jakom voljom! - Sve se moe- sve, samo nikad svladati svoje srce, uguiti ljubav, gledati kako vi pripadate drugome! - Ako ne pripadne... nikome? - Zato, Gordana? - Moda zato to je u meni ve davno stvorena odluka da u samoi prijeem put, od roenja pa do groba. A moda i zato to odvie ljubim onoga koji dre nad ovim kraljevstvom. - Tko je to, Gordana? - Postoji ime koje mi je sveto kao to je vama ime vae majke. Molim vas da me ne pitate. - Gordana, pitam vas jo ovo: vi biste mogli uza me gledati drugu, Biancu Sforza? - Da, visosti! - Ja sam vam, dakle, ravnoduan, posve stran? Ona ne odgovori. Gleda u sag i uti. Strovalile su se sve njegove nade. - Moj udes je rijeen! Oprostite, Gordana, to sam se u svojoj tatini nadao- i poe prema odaji svoje majke polagano,
~ 817 ~
polagano kao da se nada da bi ga Gordana mogla zaustaviti. Ali ona uti sputenih vjea gledajui u sag. On zatvori vrata i baci se u majin naruaj. - Majice, ti si mi ostala, samo ti! Ovila mu ruke oko glave i osjetila da tiho jeca. - ekaj, neka se smiri- apne ona tiho! Princ trgne glavu s njenih koljena: - S kim to govori, majko? - Tamo u kutu je Damir. - Kao oinut, princ ustane i pogleda prijatelja: - Kruto si se prevario, Damire! Odvie kruto! Nisam joj nita, nita! - Rekla ti je? -Jo vie: ona bi mirno mogla gledati uza me drugu enu. Ona ljubi kraljevstvo, ljubi prijestolje na koje me ele podii. - Ona se rtvuje, Ivane! - Ali zato ljubi kraljevstvo? Zato ga toliko ljubi? - Moda se nada spasiti ivot svome skrbniku kojeg ljubi kao oca- ree tiho majka.
~ 818 ~
- esmikoga? - Da, njega. - Dakle, to je ono ime koje je sveto i nije mi dopustila da je pitam za nj? Zbunjen sam, smuen, u magli sam. - Moda mu je ona i obeala spasiti kraljevstvo nad kojim taj veliki ovjek strepi vie nego nad svojim ivotom! - Ti zna o tome, majko? - Da sinko. - Otkuda? - Vidi, dijete moje, i mene vee zakletva pa ti ne mogu odgovoriti. - Sad mi svie. Sve ono to ona veli to su rijei mua koji ne zna to je srce. - Moda mu ini krivo, Ivane! Iz one sobe doprle su do mene Gordanine rijei to ih je tebi izrekla da nee "pripadati nikome"! Ne sluti li to se krije pod tim rijeima? - Krije se opsjena da me svlada, obmami, ali nee uspjeti. Ostajem pri svojoj odluci!
~ 819 ~
- A ja uz svoju tvrdnju da Gordana ljubi tebenaglasi Damir. -Gledao sam strepnju u njenim oima, ja znam jo mnogo vie. - to zna? -Govori potri Ivan k Damiru i uhvati ga za ramena. - Ona je poslala uru! Da, ona! - Ona? -uskliknu istodobno i sin i majka. - Da, ona, za domovinu i za skrbnika ini sve. Govorio sam s njom mnogo puta i kao da je iz svake njene rijei izbijalo priznanje. - Ne, ne mogu vjerovati. Damire, kako smo bili sretni tamo gore, u onoj kuli Medvedgrada dok je u meni jo ivjela nada. Ali Damir je utio i ostavio sina s majkom. Mladi se spustio do njenih nogu i ape: - Sve je izgubljeno. Jednako smo nesretni, jednako bijedni u svojoj ljubavi. - Nismo jednako ... - Da, ti si preboljela! Ona obori pogled i zanijee glavom. - Ne da se to preboljeti. - Jo uvijek ljubi oca, majko?
~ 820 ~
- I ba zato nismo jednaki, sine moj. Gordana kojoj si predao svoje srce moda te ipak ljubi i samo se rtvuje. Ova spoznaja skriva u sebi veliku sreu, bolnu, ali ipak sreu koja nikad tvoj ivot ne moe pretvoriti u pustinju, ali meni je oduzeto i to. Njegovo me srce potpuno zaboravilo. I znam da nije nita rtvovao kad me ostavio. Nita vie nema u njegovu srcu za mene, ak ni ljudskog smilovanja. Njen glas pretvori se u pla. Sva je njena bol izbila i razotkrila se sinu. Glava joj padne na njegovu. Suze su rosile njegovu kosu i sputale se niz njegove obraze. Svaka kap to pada s te kose na njegovo lice dopire mu do srca i pobuuje u njemu gorue rane. Peku ga te suze kao ive eravice. On makne glavu pa uhvati majku u naruaj. - A ako u njegovu srcu ima jo skrivenog osjeaja za tebe? - Kad bi tako bilo! - Onda? - Zapad mojeg ivota bio bi posut blagom sunanom toplinom. - To bi tebe, majko, moglo utjeiti? - Uiniti malo sretnom.
~ 821 ~
- Ah, majko- on ustane, u oima se razabire kako mu mozgom jure misli. - Vratit u se, majko, samo malo priekaj! - Kamo ide? -zapita ga ona i uhvati za ruke. - Saznat e odmah i potri na vrata. Vani je jo uvijek stajao vojvoda ekajui zapovijedi. - Ostanite uz moju majku, vojvodo, dok se ne vratim. - Kamo idete visosti? - Saznat ete i ode niz trijem. ***** Damir stupi u prinevu knjinicu. Gordana jo uvijek sjedi na istoj stolici zadubljena u misli. Na dolazak mladog plemia digne glavu. Crne mirne Damirove oi upru se u nju. Pribliio se i zapone vrlo tunim, potitenim glasom: - Smijem li vas neto upitati? - Ne, gospodine. Vi nemate prava da me pitate. - Imam! - Malo ste odvie drski, gospodine Damire!
~ 822 ~
- Prijateljska dunost prema Ivanu nalae mi da pitam. - Prijateljska vam odgovarate meni! dunost nalae da
- I to! - i on se nakloni u znak pristanka. - Vi ste u Ivanu probudili neke nade u moju sklonost? - Priznajem! - Tko vas je na to ovlastio? - Vi! - Vaa smjelost prelazi potovanja prema meni. granice dunog
- Samo vas Ivan potuje vie od mene! - Iz pukog potovanja prikazujete me slabom enom? - Gospodine, sve su sjedinjene u ljubavima! - Sve snage. - Otkud vama pravo ovako suvereno izricati sud o ljubavi? Njegove crne oi pune iskrenog turobnog mira gledaju djevojku otvoreno, snano, ne treptei.
~ 823 ~
slabosti
ljudske
- Njene bademaste oi pune strogosti uperene su u njega. - Nemate odgovora? - Vas nee zanimati moje line stvari. - Ali line moje stvari zanimaju vas. Ba ste oko njih razvili veliku briljivost. - To sam uinio za prijatelja. - I obmanuli ga. - Nikako. - To je nasilje u moju unutranjost - Progledavanje! - Umiljate sebi da... - Ne. Ogledavam... - S mojeg lica? - Da, gospoice Gordana! - Dakle da ujem: kada!? - Kad sam govorio s vama na Medvedgradu, vae oi, vas glas, vaa briga oko prineva ivota i sigurnost odavale su sve! - To "sve" vidjela sam i ja u vaim oima, glasu, brizi za prinev ivot. Jo vie. Htjeli ste za njega umrijeti.
~ 824 ~
- Prijatelj umire za prijatelja! - Zar ja nemam prava da vrim iste dunosti prijatelja? - Vi ste ena! - Trebali ste se roditi prije sto godina s ovim naelom! Danas, vi ste, gospodine, anakronizam! - Primam ukor, a ostajem pri svojoj tvrdnji. - I ja ostajem pri svojim rijeima: svojeg ste prijatelja otrovali nadama koje su posve neopravdane. Gordana ne ljubi. I pouzdajem se u nju da nee poiniti takve ludosti!naglasi ona ponosno. On se sagne k njoj i proape: -To vele vaa usta i misao? - To velim ja! - Vaa rtva nije postigla svrhe. Princ nee stupiti na prijestolje. - Onda bih potovanje. mu morala uskratiti svoje
- Njegov ivot razarate zauvijek. Ne inite to, molim vas! U njegovu glasu dre vjerna molba.
~ 825 ~
- Zar biste tako molili i za sebe? - Nikad! - Zato, dakle, molite za Ivana? Ne osjeate li ponienje kojem ga izlaete? - Za njega u sagnuti i koljeno- i pri tom klekne. -Ne razoarajte sreu njegovu, Gordana, vi ljubite Ivana! Priznajte to, podajte mu jedinu utjehu. - Lanu utjehu hoete za nj? - Niim me ne moete razuvjeriti. Vae poricanje samo je rtva koju pridonosite svojoj domovini. -ujte, Damire, kad bi vaa tvrdnja bila ispravna, i onda bi vaa dunost bila da radite ono to vam ja kaem. - Moja je dunost raditi za prinevu sreu. - Ova izjava nije dostojna ni mua ni sina nae domovine. - Ali odanog prijatelja. - Nikad se niste zamislili nad nesreom koja e stii samog princa ako na prijestolje zasjedne tuinac? Kad umre kralj Matija, doi e na prijestolje Napuljac!
~ 826 ~
- Napuljac? Otkud znate to? - Velim vam: to je svreno. Ugovoreno! A kad ne bi bio Napuljac, onda bi doao Nijemac ili koji drugi. Prvi posao tuinca bit e da princa lii svih njegovih dvorova, da ga baci u tamnicu, a moda i smakne, kao to je kralj Vladislav Posthumus smaknuo kraljeva brata jer mu je bio opasni takmac za prijestolje. Princ Ivan, kojemu se priklanja sve malo plemstvo i graanstvo ovoga kraljevstva, bio bi opasni takmac novom kralju, ni asa mu ne bi dao ivjeti! Razmislite to, gospodine Damire, i onda se upitajte: ne trai li moja ljubav prema domovini da u prinevu srcu ubijem ljubav prema djevojci koja bi bila zapreka da on zauzme prijestolje? Pitajte se: nisu li vai pokuaji da njih dvoje svedete u brak izdajstvo prema onome kojemu sam spremna dati ivot? Vi niste samo poten, odan prijatelj, vi ste ozbiljan, pametan mladi. I zato va um i savjet moraju jednako odgovoriti: da ljubei princa, inite nehotino izdajstvo! Gospodine Damire, ne samo prinevo blagostanje, nego njegov ivot rtvujete da mu iskaete prijateljstvo tamo gdje ga vaa ljubav, usluge, mogu dovesti do
~ 827 ~
stratita! Nikad nitko ne moe princa ljubiti vie Je li a njegove majke, pa, eto, ona zna koga ljubi njezin sin, a je li ga ohrabrivala da se opre kralju i preda svojoj ljubavi? Nije li moda nastojala da mene sklone pruiti princu ruku? Nije! Jer dre nad njegovim ivotom i zna kakva strahovita sudbina lebdi nad glavom njenog sina ako ovo prijestolje padne pod tuinca. Pitajte je, gospodine Damire, povjerljivo kad princ ne bude prisutan. ut ete to kae majino srce i spoznati da je vae nastojanje da usreite princa samo njegova smrtna osuda... Ona opazi kako su mu crne oi pune uasa, pa se pouri: - Ali ja znam: kad biste mu predoili svu tu opasnost u koju bi on zapao, ne biste postigli nita. U njemu nema mjesta strahu. I zato uinite drugo. Treba da opasnost prevrnete na mene. Prikaite mu to s gledita moje sudbine! Recite: "Kad bi Gordana bila tvoja ena, ne bi ti sjedio na prijestolju nego tuinac, a taj bi tebe smaknuo i posegao za
~ 828 ~
Gordanom, oduzeo joj sve, bacio tebe u tamnicu, a moda bi i njoj oduzeo ivot!'' - Boe moj! -usklikne Damir. To je strahovita vjerojatnost ... - ... koja e princa trgnuti, dati mu snage, mir i uvjerenje da stupajui na prijestolje spaava i mene ako me zaboravi, napusti svaku misao o meni. Pokuajte mu dakle sve to govoriti vi, pokuajte ga tako izlijeiti od te ljubavi. - I ve se nala kraj vrata. Zastor se zaljulja i njen lik nestane. Damir je ostao izbezumljen.
~ 829 ~
SLIKE PROLOSTI
Ivan stoji u kraljevoj radnoj sobi i gleda preda se. Dru mu i srce i dua. Peku ga majine suze. Na licu su mu ostavile uarene pjege. Odbijen od Gordane, prevaren u nadama, natopljen majinim suzama, osjea kao da su mu suze zakolale krvlju. Drhtave misli jure mu mozgom. Od njih mu podrhtavaju ruke. Mlado mu je tijelo sapeto u modri haljetak. O irokom pojasu od crvene koe punom dragulja visi lagani kuni ma u toku, presvuen zlatom vezenim grimizom. Gusta tamna kosa pada mu na lice. Ulazi kralj. Stao je na pragu i pozorno ga promatra traei u izraaju lica ono to oekuje od njega. Ali mu to lice ne prua nade. Kralj se uozbilji i priblii mu se. - Kakav mi odgovor nosi, sine? - Nosim pitanje! - Pitanje? - Oe moj, vi ne elite da ostavim ovu dvoranu kao va izgubljeni sin? - To je uvod tvojem pitanju? - Da, oe moj -odvrati Ivan.
~ 830 ~
- elim da ne ostavi ovu odaju prije nego to se sa svojim ocem ne zdrui zauvijek. - To je u vaim rukama. - Kakvo mi nosi pitanje? - Kralju, oe moj, jedan dio vaeg ivota prekrili ste mi utnjom. - A to bi bilo? - Va odnos prema mojoj majci! Nikad mi niste dopustili da o tome govorim, da vas pitam. Zabranili ste mi i ovdje na Griu da vas ispitujem. Danas ste mi razotkrili sve, samo ste zautjeli ono to eli znati sinovljevo srce. Moram saznati, oe moj, moram, na to me goni itava dua. Matija nije pokazivao nikakav otpor. Naprotiv, sjedne i pokae sinu stolicu. - Oekivao sam dan kad e sin od oca zatraiti to razjanjenje. Neka dakle i ovo prijee preko mene! Iskopat u i ovaj dio svoje prolosti. - Istinu, itavu istinu, oe- moli Ivan. - Nema razloga da prikrivam. Ovaj as morao je doi. Sluaj!
~ 831 ~
Ni sama prineva majka ne bi s veim uzbuenjem ekala to otkrie. - Razgrnuo sam zastor, ti si zavirio na pozornicu divljih borbi i oluja koje su po meni sipale sve strijele neba i pakla! U toj oluji jednog dana ugledam velike modre oi pune krotkosti, topline. udno su me zaokupile te oi. U njima sam nasluivao netaknutu istinu. One veeri kad sam legao, nisam mogao zaspati. Prvi put u ivotu osjetio sam da je pod oklopom bojovnika koji se rve s neprijateljima i usudom negdje duboko zakopano srce! Probudile su ga modre tople oi! Bilo mi je dvadeset osam godina. Stao sam razmiljati to u od ove jadnice. Poloio sam sebi raun. Ali osjetim da ne mogu ivjeti bez nje. Poao sam u njen skromni dom. Onog dana spoznao sam da nisam vie sasvim svoj, da sam privezan i ako se silom otmem, boljet e me. Zaelio sam topline, istine, onoga to zovu ljubav! Ja sam joj to rekao. Padala je preda mnom na koljena i molila da je ne uinim svojom ljubavnicom. Imala je pravo! Otiao sam iz kue, ali nisam je mogao napustiti. Kad je ona htjela da se sklone, zaskoio sam je,
~ 832 ~
pouzdavajui se u njenu ljubav. I ona ostavi sve i poe sa mnom! Tu kralj zastane gledajui preda se. Ivan ga ponuka: - A tada? Ti si je ljubio? Bila je tiha, mila, uvijek jednaka, neiscrpna u svojoj ljubaznosti. Odlazio sam nadugo i vraao se. Vazda isto: njenost, ljubav. Nikad nije pitala za moje poslove, nije traila rauna o mojem izbivanju, nikad eljela neto, a to je bila njena tragedija! Jednolina srea uljuljavala me u san! Umoran od borbe sklanjao sam se k njoj. U skrajnjem dijelu dvora u njenim odajama bilo je sve skladno, toplo, uvijek je bila vedra. Tad. bih sjeo, a ona se primakla k meni na svojem malom stolcu i gledala me svojim modrim oima u kojima je bilo sve isto, vjerno i toplo. Pomilovao bih njezinu plavu kosu gledajui te oi, modre kao svemir za proljetne zore. Bilo mi je dobro. Zaboravio sam cijeli svijet. Ti asovi bili su jedina istina mojeg ivota. U mojim dravnim poslovima neestvo mi je esto izvrsno posluilo. Nudio sam svoju ruku svim kraljevskim vladarima za njihove keri da ih sklonem na primirje ako smo ratovali ili da ih prisilim na saveze i pomo protiv neprijatelja.
~ 833 ~
Borka, tvoja mati, nikad se nije na to tuila, nikad spomenula rije o tome to e biti s njom. Ni tada kad si ti doao na svijet. Ti su dani u meni probudili velik osjeaj. Htio sam da se s njom vjenam. Ali moji savjetnici prikazali su mi da bi taj korak digao snagu neprijatelja. Obuzdao sam se. esmiki i vitez Ivan od Srednjice esto su me sjetili opasnosti, ali i dunosti, samo ona nikad nije pokuala da me jednom rijei ili lukavstvom, koketerijom privede k oltaru. Nikad nije bilo u nje ni trunka najnedunije prepredenosti, a ja sam mislio: Ima jo vremena. Lake u odluiti kad savladam neprijatelje. Tako su prole godine. Zaratio sam tada sa poljskim kraljem. Da ga sklonem na mir, ponudim svoju ruku za njegovu kerku kao to sam to prividno uinio u drugim sluajevima. Za to me poljski kralj htjede poniziti pa mi isporui da mi uskrauje ruku svoje keri! To je odluilo mojom sudbinom. Osvetnikom odlukom zaprosim jednu od dviju zakonitih keri uglednog, bogatog kralja Napulja. Najprije mi ponudi ruku starije keri Eleonore. Pokazali su mi sliku i vidjeh da nije lijepa. Odustao sam a ona se udala za vojvodu od Ferrare i rodila mu dva sina! Napuljski kralj ponudi mi mlau Beatrice, lijepu i
~ 834 ~
mladu. Zaprosim je da naljutim poljske poslanike koji su samnom pregovarali o miru. Dadem rasvijetliti itav Budim i okolicu kao usred bijela dana. Ivan slua, oi mu pune suza: - Ta je rasvjeta ivot moje majke zavila u vjenu no! Oe, to si onda osjeao? - Kralj nije osjeao nita, nego inat poljskom vladaru. - A moja majka? to je rekla kad ste se vjerili? -Nita! Njezino lice bilo je blijedo, ali usne nijeme. Vjenanje s Beatrice odgaao sam pune dvije godine. Nisam se mogao odrei Borke. - A onda ste ipak mogli napustiti moju majku? - Ki napuljskog kralja imala je uveati ugled moje drave. Taj ugled bio mi je potreban. Mislio sam da sinu koji mi se rodi od keri silnog napuljskog kralja, tasta i roaka vojvode od Milana, vojvode od Ferrare, saveznika monih Medicija i prijatelja tadanjeg pape, da tome sinu ne mogu nauditi ni njemaki, ni poljski ni eki zahtjevi na ovo kraljevstvo. Raun je bio
~ 835 ~
valjan, a lagodnim.
utnja
tvoje
majke
uini
ga
- I ostavio si je... - Nikada nisam pomislio da je ostavim. Sklonuo sam ju u potpunu tiinu, ali napuljski kralj je saznao kakve me veze sputavaju uz jednu drugu. uo je da imam sina i napuljski kralj Ferrante zatrai kao uvjet da tvoju majku poaljem na talijanski poluotok, jer e to biti jamstvo da se neu vratiti k njoj. Pristao sam... - Mogao si? - Dola je Beatrice, lijepa i mlaahna. Jaka duhom. Zagonetna, nedokuiva, nepristupana, a ipak puna ara. A tvoja majka uvijek jednaka, tiha, podatna. Uvijek sam znao to e rei, to e uiniti. Ili na sve utjeti. U Beatrice ar vjene neizvjesnosti koja te vazda dri budnim, snaga koja te sputava i kad se eli osloboditi... Hladni srsi prou mladia- I zaboravio si moju majku sasvim, posvema izbrisao iz srca? To te pitam, oe? - Ona je bila jedini, najii, najljepi moj osjeaj u cijelom ivotu. Svi su oko mene
~ 836 ~
lagali, pretvarali se a i ja s njima. Ona je bila jedina istina, jedina istoa, jedina svjetlost u toj tmini. - I ugasnula je? Posve ugasnula, oe? To reci! - U naruju dvadeset godina mlae ljepotice, mu zaboravlja onu s kojom je proveo dvanaest godina mirnih, jednolinih, lijepih asova. Zaboravlja uz enu koja blista kao kruna i opaja se ljepotom to je kao predivni pehar pun ciparskog vina. - Ljubio si Beatrice? - Ona je znala osvajati arima ljepote i snagom duha i gospodovanja. Zablistala je ukusom, naobrazbom novog doba, sjajem kraljevskog nastupa, raskoi kojoj su se divili svi moji neprijatelji. S njom je u moj dvor ula eta uenjaka, pjesnika, slikara i kipara, pisaca. U meni davno iva elja za uenjem i znanjem, za umjetnosti nala je i uzela osvjeujui napitak. Ona je uveliala moj dvor, uzdigla ga nad sve ostale, mojih susjeda i neprijatelja. Bio sam ponosan na nju, na svoj izbor, na umjetniku slavu mojeg dvora koju mi je dala ona.
~ 837 ~
Taj sjaj dugo me oaravao, zanosio. Poeo sam se uznemiravati tek onda kad sam opazio da uzalud ekam nasljednika. I stanem stvarati osnove da tebe uinim prijestolonasljednikom. Onog dana sam te okruio uiteljima koji su imali da te priprave za nasljednika, raspalila se Beatricina mrnja protiv tebe. Ali samo naoko, ini se da je zbog nasljedstva. Ne, ona nije imala nade u porod, nije imala ni plan sa Giovannijem. Nije nasljedstvo glavni povod njezine borbe i mrnje prema tebi. - Nije? - Nikako sinko! Prozreo sam glavni uzrok. - Koji je to? - Prolost... - Vaa prolost, oe? - Da! Njena borba protiv tebe nije nasljedstvo samo po sebi nego iva istina da ti oivljava moju prolost koja ugroava nju! - Vaa prolost, ugroava kraljicu? - Moja prolost, tvoja majka... - Zar da Beatrice bude ljubomorna na moju majku koja je u vaem srcu davno umrla?
~ 838 ~
- Nije to ljubomora srca... - Nego to? - Mnogo vie, Beatrici mnogo dragocjenije. Onog dana kad tebe proglasim prijestolonasljednikom, kraljica Beatrice gubi poloaj svoje vlasti. Gubi prvo mjesto pored budueg kralja, gubi sve jer na njeno mjesto stupa tvoja majka! Princ osjeti kako mu lupa srce, a kralj ne prestaje govoriti. - Uz tebe, prijestolonasljednika, Beatrice gubi poloaj kraljice majke, gubi svjetlost svojeg prvenstva i onda ako sam ja jo ovdje. Kad ja umrem, a ti preuzme krunu, posve je prirodno da bi ti na svojem dvoru uzdigao svoju majku. Beatrice strepi od toga. Ova ju je strepnja najednom navela da te ponuka na tajno vjenanje s onom, meni nepoznatom, koja je zarobila tvoje srce. Beatrice te hoe svezati s njom da tebi onemogui prijestolje uz koje bi tvoja majka zauzela prvo, njezino mjesto. Beatrice eli da zadri to mjesto po svaku cijenu i svim sredstvima. U toj plamenoj tatini nije oklijevala da tvojoj majci priredi strahovito stradanje.
~ 839 ~
Kraljev glas se spusti a princ se trgne pitajui bez daha: - Kakvo stradanje? - Majka ti nije rekla nita? - Ni rijei... - Po utnji je prepoznajem. - to mi je preutjela? - Strahovitu nepravdu koju su joj nanijeli. - Hou da znam- uskipi Ivan pocrvenjevi. - Je li ti majka kazivala gdje je ivjela ovih deset godina mojeg braka? - U Napulju. - A kako joj je bilo? - Ona ree: dobro. - Jo uvijek ista plemenita utnja! Dakle, ne zna nita? - Ne znam, oe moj. Ako ste me ikad ljubili, kaite mi? - Obeaj mi da kraljicu nikad zbog toga nee pozivati na raun. elja da dozna jade svoje majke iznudi mu obeanje:
~ 840 ~
- utjet u. - I priinjati se da nita ne zna o tome? - Da, da, obeajem!- naglo e Ivan nestrpljivo iekujui! - Pristao sam da tvoju majku poaljem u Italiju. To je u Beatrice traio kralj Ferrante da bude potpuno siguran u prekid moje ljubavi s Borkom. Oni su, naime, mislili: dvanaest godina zajednikog ivota i sin, to se ne moe zaboraviti. Valja postaviti vru ogradu. - I to su uinili? Kralj nasloni glavu Izmijenjenim glasom: na ruke pa pone
- Napuljski kralj zatrai, dakle, da za volju Beatriceinog mira poaljem tvoju majku u Napulj. On, kralj Ferrante smjestit e je dolino na svojem dvoru. Ako bi odbila, stanovat e u odlino ureenoj kui u Napulju. Jedino bih joj morao uskratiti da se vrati u domovinu. Traio je od mene rije da joj nikad neu pomoi da prijee granice mojeg kraljevstva. - Vi ste, oe, na to pristali?
~ 841 ~
- Pristao sam. Odredio sam lijepu svotu koja se redovito svake godine slala za odlino uzdravanje majci mojeg sina. O tome ima pismo i ive svjedoke. Sve blie priklanja se Ivanova glava ocu, pogled mu ispija svaku rije, treptanje tamnih trepavica odraz je drhtanja njegove due. A otac pripovijeda ne pogledavi Ivana: - Preko napuljskog dvorskog metra javljeno mi je da se Borka, tvoja mati, nalazi posve dobro, smireno, na vrlo odlinom mjestu dvora. Nisam imao razloga da u to sumnjam. - A to je bilo? -nestrpljivo pouruje Ivan kad je Matija asak sustao. - Moda nikad ne bih saznao, kako su postupali s njom da nije bilo onog stranog dana na Griu kada su mi javili da ti, sine, lei u umi mrtav! - Tek si onoga dana saznao? - Onu veer. Tvoja majka ula je one veeri u ovu moju odaju. Nisam vjerovao oima, potpuno uvjeren u to da se nalazi u Napulju. Malo kasnije, sinko, nisam vjerovao ni svojim uima! - to je to otkrila moja majka?
~ 842 ~
- Bio sam odvie tvrd prema njoj. Zadana rije napuljskome kralju pogaena je, poniena u oima cijeloga svijeta. - to ti je rekla? - estoko sam zapitao Borku, tvoju majkuispravi se kralj- zato je ostavila Napulj unato mojoj zadanoj rijei to sam joj javio pismom. - Javio si joj? - Ona ipak ne zna nita o tome, ni o pismu! Ona nije ni ivjela u Napulju! - Boe moj!- sa strepnjom usklikne Ivan. - Spoitavala mi je svoje tamnovanje. - Kakvo tamnovanje? - Kako se nisam osjeao krivim, zatraim od nje da mi odmah iskae na to. niani. Unato tome to sam zbog njenog dolaska i mojih osnova bio ljut, ono to mi je rekla pogodilo me vrlo teko. - to su joj uinili, oe? - Napuljski kralj me prevario. Tvoju majku dao je odvesti na samotni otok. - Na otok?
~ 843 ~
- Tamo je stavio pod pasku nekih zbog zloina optuenih ljudi. - Jao! -mladievo lice problijedi. - ivjela je u vlanom podzemlju, u dronjcima, izvrgnuta bijedi i gladi! Mladi skoi, a usne mu dru. - Novac koji sam slao za tvoju majku, o emu ti moe pruiti dokaze Varadi, napuljsko je velianstvo zadravalo za svoj dvor, a ona je gladovala, odijeljena od svijeta dok napokon sa urom nije pobjegla iz tamnice koju su joj Napuljci odredili za dosmrtni stan. - Odvie, odvie je to, oe! Ali zato su je poslali onamo? Zato? - Da ti, sine, ne bi mogao nai svoju majku kad bi postao kralj, da je ne bi posadio uza se. Htjeli su da na otoku izgine od bijede, da asno mjesto kraljice majke nakon moje smrti zauzme kraljica Beatrice. Jer- obnovi MatijaBeatrice je raunala: kad umre kralj Matija, a zavlada njegov sin, prvo mjesto na dvoru pripast e njegovoj majci. - Mojoj majci? Raunali su posve prirodno, da e tvoj prvi zadatak biti da potrai majku, prui joj
~ 844 ~
zadovoljtinu i osveti se zbog nepravde koju sam joj nanio ja. Zato ti je, sine moj, kraljica ponudila tajno vjenanje da potkopa monu enidbu koja bi tebi osigurala prijestolje. Beatrice, navikla vladati i zapovijedati, strepi samo od jedne jedine misli: da nikad ne doivi dan kad bi na njeno mjesto uza te sjela tvoja majka. To mjesto Beatrice hoe da zadri samo za sebe! - Za to mjesto htjeli su ubiti moju majku? - Za mjesto uz mojeg sina na prijestolju! Princ nije odgovorio ono to je kralj oekivao. Ispunjen gorinom, spoitne mu: - Za tu groznu enu kamena srca vi ste napustili, zaboravili to drago, toplo, milo stvorenje, one modre oi, posve izbrisali iz svojeg srca, oe moj?! - Napustio sam je, zaboravio! Izbrisati se ipak nije moglo! - Oe? Je li to istina? -usklikne Ivan, klekne do njega, uhvati mu ruke.- Je li to istina? - Jo vie nego to! - Jo vie? Recite! - Doao je as albe~ 845 ~
- Vi alite, oe moj? - alim to sam poljskom kralju inatio, vrlo alim! - Dragi oe moj- i on obujmi kraljeva ramena. - Ne bi bilo strahovitih muka u borbi da ouvam kraljevstvo strahovitog krvoprolia koje e nastati onog dana kad nestanem ne ostavim nasljednika. Da se nisam inatio, ne bi bilo napuljskog sjaja na mojem dvoru, ali u mojim odajama bili bi mir i spokojnost! - Srea, srea! - Moda! - Zaklinjem vas: ima li jo u vaem srcu iskra koja tinja za moju majku? - Katkad bljesne kao krijesnica u majskoj noi! - Priznajete li to, oe moj, istinski? - Ima li razloga lagati? - Ima!- i on kleei zavapi. -Moja je majka gladovala, moja draga, nesretna majkausklikne suznim oima. Matija gleda u sina kao da oekuje osudu. Mladieve obraze zaliju suze to su ga pekle
~ 846 ~
kao iva eravica. A tamo iza blagog majinog lica pojavi se Gordanin lik, hladan i miran, i glas govori kruto: "Nita, nita nema njeno srce da kae na enidbu s Biancom". Puca mu grud, ne osjea srce, kao da se rastopilo u vreloj boli. Sve, sve nestaje, samo odmazda je tu, osveta Napulju! Osveta za majku. Ivan odvie dugo uti. Otac eka osjeajui da mu se sin ovog asa oprata sa snovima mladosti! Mlaahne blage crte hladne su, stisnute kao da je u njih zadrla odluka, okrutna i prikazuje ga starijim, muevno prijeteim. Strogi pogled, kakav kralj nikad nije vidio u njegovim crtama, upire se u nj: - Oe, kralju, jedno jedino pitanje. - Pitaj sine. - Kad bi nasljednik prijestolja zatraio da njegova majka bude u njegovoj blizini to biste odgovorili? - Nasljednik prijestolja ima svoja prava koja mu kralj ne moe osporiti! - Kad bi nasljednik prijestolja elio da mu mati bude na dvoru?
~ 847 ~
- Gdje god nasljednik prijestolja eli tamo e biti njegova majka. - Oe, moja majka bit e osveena! - Sjedit e uz mladog kralja Ivana Korvina? Reci, sine? - Sjedit e, oe moj! Hoe! Kao val probuenog mora diu se kraljeve grudi od teke pobjede. - Dajte, oe, punomo za moje vjenanje. Ivan prie k stolu. Tamni prsti lagano dru. Kralj mu prui pero namoeno u crnilo. Jakim potezima ispie Ivan svoje ime na papir kojim opunomouje Lovri Ilokoga da ga zastupa u Milanu na vjenanju s Biancom, neakinjom vojvode Ludovika Sforze Moro i keri vojvode Galeotta. - Sine moj, spasio si kraljevstvo i kruto osvetio svoju majku za sebe a i za mene! - Hvala vam, oe za ovu rijei Izvan sebe primi sin kraljevu ruku i obaspe je cjelovima. Tog asa kralj ovije ruku oko Ivanove glave i poljubi mu kosu po kojoj su sat prije padale suze ene to je kralj nazvao jedinom istinom svojeg ivota.
~ 848 ~
Obojica ute kao utueni nakon velikog napora svih svojih duhovnih snaga koje su im istroile i tjelesne sile. Kralj se po duproo stol, a princ o naslonja. Svaki od njih zagledao se u novu situaciju to su je sada stvorili, potvrdili i uvrstili; Napokon e kralj: - Odredit u da odaje pored tvojih urede za tvoju majku. Neka tebi i njoj bude udobnije! - Hvala, oe! - Jo neto, sine. Odsad ne smije meu nama dvojicom biti skrovitih misli i ina. Pomozi mi, sine, da ne ivim u vjenoj strepnji. Treba da zna: ima na dvoru ljudi koji bi eljeli da te nema! Mladi gleda kralja i slua. - uvaj se! Ne dolazi u blizinu onih iz Italije dok ne odstranimo Alfonsa. I molim te, ne udi se ako sam odvie ljubazan s Giovannijem, Hippolitom i drugima. Na to me nukaju vane osnove. - Nisam ljubomoran na njih. - uvaj se Nardellinih uiju jer ona se samo priinja slabo umnom.
~ 849 ~
- Uvijek sam to slutio. Ne tjeraj oklopnike koji stoje po trijemovima. Nisu postavljeni tamo da ti otimlju majku, nego zbog tvoje sigurnosti! Silazi samo okruen oklopnicima. Nikad i nigdje ne uputaj se u razgovor s Alfonsom ni s Enricom. Ako Inocent poivi, bit e lako s Alfonsom. Umre li, naslijedit e ga Borgia, a to je uzrok zbog kojeg moram igrati komediju. Sa mnom igra tu komedija i Varadi. - Koji je htio da mi majku one veeri prevarom odvede? - Po mojem nalogu. Ali taj ovjek najjai je oslon mojih osnova da tebe okrunimo kraljem. Samo je odvie strastven u svojem govoru, ali za tebe daje i glavu. A sad te molim: izjai svakog dana malo na zrak i sunce, potpuno okruen oklopnicima. u pratnji mojoj i Damirovoj. - Neete pokuati da maknete moju majku? - Zadajem ti rije: ona e ostati na dvoru dok budete htjeli ti i ona. - Dakle, do njene i moje smrti! - Jesi li zadovoljan? - Da, oe.- izjavi Ivan odluno.
~ 850 ~
- Onda dovienja, sine! Rastali su se zbliieni. Princ hitno poe u sobu svoje majke, pristupi joj i zagrli je: - Majko, nosim ti sreu za kojom si eznula! - Kad bi mogao donijeti sreu, ne bi tvoje lice bilo natopljeno tugom. - Umor je to, ne tuga! Sluaj, majko! Kralj, moj otac, napustio te je, ali izbrisati te iz svojeg srca nije mogao. Velike modre oi s bolnom rezignacijom upru se u sina: - Uzalud tjei, sine. - Sam mi je priznao. On kojeg sam smatrao okrutnijim od Asirca. Dolje, posve na dnu njegova srca jo ivi tvoja slika, slika jedine istine njegova ivota. Samo mi je to rekao! Da, majko, on! Jesi li sad sretnija? U modrini njenih oiju bude svijetlo... - Da je to istina, svitalo bi mi sunce u sumraku ivota. - Istina je, vjeruj svom sinu. I ostat e sa mnom majko i sad i kad budem kraljem. - Potpisao si punomo?
~ 851 ~
- Jesam, majko. - Od svoje volje? - Da, majko, od svoje! - Neka srea ide tvojim putovima, a sad te molim poi odmori se, vrlo si blijed, izmuen. - Jak sam, jak da ramenima najurim tri Napulja! Na njenu ponovnu molbu osjeti potrebu za samoom i mirom, pa se uputi u svoju knjinicu. - Tu nae Damira koji je ostao nakon razgovora s Gordanom i sjedi sagnut, izgubljen u mislima. Ivan mu se baci u naruaj! - Svreno je, Damire! Svreno! Ruke mladog plemia vrsto obujme prinevo klonulo tijelo. - Za nekoliko tjedana, Damire, bit u vjenan s Biancom! - Ivane, zato si to uinio, to si uradio? Kaznio sam Napulj da obdarim sreom i au svoju izmuenu majku. Da si znao to je
~ 852 ~
propatila, rekao bi: odreci se ljubavi i raspni muitelje svoje majke. Gordana me prezrela! - Jao njoj kad se njen razbor sastane sa srcem. - Dobri moj Damire, za mene je srea izgubljena. - Zar je to neopozivo?- pita Damir i pogleda ga odanom boli. - Sjea se, Damire, kad smo se u ovoj sobi zakleli jedan drugome na sreu svojih majki? - Kao da je bilo danas! - Hoe li uvijek ostati uza me i nikad me nee ostaviti? - Dok bude vjerovao u moju vjernost, borit u se za tebe, uza te i s tobom! - Gdje prestaje vjera, umire prijateljstvo, umire ljubav prijateljstva. A ona e ivjeti do moje smrti, Damire. Trebam te danas vie nego ikad prije. Nikome, ni majci ne smijem pokazati rane svojeg srca. Bole me, jako me bole, Damire. - Boljet e i Gordanu. - Vara se, Gordana je gotovo mukarac. Njoj je kraljevstvo sve, a ipak e se jednom udati.
~ 853 ~
Ova misao gri mi vrat poput eljezne ruke Damire! ovjeka kome ona pripada smrtno u zamrziti. I toga se bojim! - Nije li obeala da nee pripasti nikome? - Obeala? Ne! Stavila je pitanje kao ucjenu oekujui da joj obeam pokoriti se i pristati na enidbu koja znai: primiti krunu! Progledao sam to. Ne dam se ucijeniti od svoje ljubavi. Ne dam! Nisam tako slab kako ona misli. Ne! Odbio sam tu pogodbu! - Ipak si potpisao! - Da osvetim svoju majku! Osvetit u se, tako mi ivota! Razorit u Beatriceine napuljske utvrde u ovim zemljama da osvetim majku i usreim kraljevstvo. A Gordana neka bude sretna. Ne! Nije istina to velim! Nikad nisam toliko eznuo za njom kao danas kad sam potpisao. Nisam dovoljno plemenit, ne mogu je ni u mislima prepustiti drugome, to e biti od moje ljubavi, Damire? Ona je moja najvea pogibelj. Spoznao sam to u asu kad sam na onu punomo stavio svoj potpis! - Ja ne gubim nade, Ivane. Gordana se mora slomiti.
~ 854 ~
- Uzalud tvoje rijei. Nita me ne moe utjeiti, svi ste preslabi da stiate oluju u mojoj dui. Rije je zadana Bianci, Milanu! Svreno je, svreno! I klone u naslonja. Pun boli i straha za svojeg druga Damir se zagleda u neto neizvjesno i njegovo lice odaje izlinost svake borbe, izraava strepnju za budunost prijatelja. U tom tekom asu pa Stjepko otvori vrata ispred milanskog poslanika. Grof Marcello uao je vrlo ozbiljan i neto uznemiren. Damir i princ se trgnu. Ivan doeka poslanika neto rastreseno. - Visosti ree Marcello dolazim s dozvolom i na elju njegova velianstva. - to elite, gospodine poslanie?- upita i ponudi mu i stolicu. - Dopustite, visosti, da se udaljim -ree Damir opazivi da poslanik ne eli govoriti pred njim. - Vau visost molim da moj upit ne bi smatrali kao ultimatum ili moda nepovlasno uplitanje u vae osjeaje.
~ 855 ~
- Svoje osjeaje smatrat u uvijek svojom linom slobodom- odgovori Ivan odluno, ali prijateljski. - Njegovo velianstvo me ponukalo da vas pitam... ako visosti ipak ne elite? - Naprotiv, izvolite pitati. - Proulo se da je vaa visost negdje i nekome prijetila samoubojstvom ako ne dobije za enu dou Isabellu. - Dou Isabellu? usklikne princ zaueno.Gospodine poslanie, to je vrlo loa ala dvorana. Da sam se ja prijetio samoubojstvom? Gotovo bih se morao nasmijati. - Visost, dakle, nikad nije zaprosilo dou Isabellu? Ni u koga? - Nikada! Nema nikakvih razloga da je zaprosim. Prema njoj sam vazda bio usluan i srdaan. Ona je krasna djevojka, ali nikad nismo preli granicu prijateljstva niti sam ikad bilo pred kim spomenuo kakvu prosidbu. Na to vam zadajem svoju viteku rije. - Rije vae visosti dostatna je i da me njegovo velianstvo nije uputilo!
~ 856 ~
- Moj otac oito je elio da raspri neku spletku, jer ovo je doista obina spletka Vjerujte: da ljubim Isabellu, ni asa ne bih oklijevao da to iskreno kaem. I nitko ne bi stavljao zapreke toj enidbi. - I ne bi nikako dolo neakinjom mojeg vladara. - Sasvim jasno i tono. - Onda molim vau visost neka izbrie iz svojeg sjeanja moje pitanje. I neizmjerno se radujem da nita vie ne zakruje put rodbinskoj vezi izmeu uzviene dinastije njegovog velianstva Matije i mojeg vladara Ludovika Sforze. - Ne, nita ne moe zakriti taj put odgovori princ. Poslanik se oprosti. Na izlazu iz dvora sretne tri jahaa u ruhu napuljskog kroja. - Zar dolazite iz Napulja?- zapita ih grof Marcello. - Ravno odanle. Brzotea sam njegova velianstva napuljskog kralja Ferranteaizvijesti prvi jaha.
~ 857 ~
do
vjeridbe
Grof Marcello poe niz Dverce. A Napuljci ujau u dvor. Kralj i Varadi jo su uvijek u radnoj sobi raspravljali o prinevoj svadbi. Varadi je s ushienjem promatrao punomo, to ju je princ potpisao. Uto dvorski metar saopi kralju da je stigao glasnik iz Napulja s pismom njegovog velianstva. I Varadi i kralj upitno su se pogledali. - Velianstvo, to da radimo s glasnikom?zapita dvorski metar. - Odvedite ga ravno kraljici! Kad je dvorski metar iziao Varadi se zagledao neto spoitavajui svojem vladaru: - Velianstvo, ovaj put neete otvoriti pismo? Nije vie potrebno hvatati glasnike, a ni uputno. Kraljica nema razloga da preda mnom krije napuljske osnove. Ta ja sam ih prihvatio. Idem k njoj da ujem kakve su vijesti. Beatrice je ula u dvoranu svoje brae. Giovanni se zabavljao udarajui u gitaru pratei Francesca koji je pjevuckao neku napuljsku pjesmicu. - Gdje je Hippolit? -upita iznenadno kraljica.
~ 858 ~
- Vani je s dadiljom u dvoritu. - Razmaenko mali, ni sa ime nije zadovoljan. Pravo dijete napuljske raskoi. - Prava aragonska krv. Sve trai vie, ljepe i sjajnije doda Francesco. - Mislila sam da e svojim ponaanjem odvratiti kralja, a on se upravo zabavlja Hippolitovom neobuzdanou. - Jer se pribliuje kraljevoj udi. - Moda. Ali, djeco moja, ujte zanimljive vijesti iz stare palae. - Nardella je opet bila na poslu? - Nije mogla ni u blizini. Sva su vrata zaposjeli oklopnici i dolje i gore na prinevu trijemu. - Zato to? - Ne znam, ali ipak smo neto doznali. Nai su dvorani vidjeli princa Ivana dva puta silaziti kralju i svaki put je bio dugo u kraljevskoj radnoj sobi. Kad se vraao, Enrico ga je vidio i opazio kako je princ bio jako uzbuen. - Radosno! - Oajno! - Onda nema pogibelji.
~ 859 ~
- Premda je Matija savren glumac, vjerujem da se posve odrekao Ivana. Inocent ne moe dugo ivjeti, dakle nema drugog izlaza, nego da se kralj pripravi za Borgiu. Ciceron veli: uvijek valja gledati daleko u budunost. - udim se, Beatrice, da toliko oboava Cicerona. On je vie govorio nego radio. - Govorio je da prikrije svoje lukave ine, a lukavost je jae oruje od itave vojske. - Prema tome, ti si jaa od svih 200.000 kraljevih oklopnika. - Nije dospjela odgovoriti, jer dvorski metar Enrico najavi kraljev dolazak. Iz pokrajne dvorane paevi su otvorili vrata. Kraljica i njena braa izmijenile poglede. Svi ustanu da ga doekaju. Matija se prijazno priblii Beatrici i poljubi je njeno u elo pa tiho upita: - Nisi osjetila moj cjelov ujutro kad sam odlazio? - Odvie sam duboko spavala. Sad tek znam zato sam se probudila tako vesela. To je uinio tvoj cjelov.
~ 860 ~
- Neobino si lijepa danas, izvanredno! Opaa li to Francesco?- i okrene se k mladom kardinalu. - to je sunce danu, to je vedrina ljepoti. Vedrina je uljepala Beatriceinu draest. - Neka tvoja vedrina bude kao i sunce vjenaree kralj tolikom usrdnou da nitko ne bi mogao razabrati je li namjetena ili je uistinu oaran Beatriceinom ljepotom. - Sva moja vedrina posveena je tebi, Matija. - To me usreuje, Beatrice! Danas sam morao itava dva sata gledati prinevo mrko i alosno lice. - Zar je nezadovoljan? - Nakon dananjeg razgovora sa mnom uistinu nema razloga zadovoljstvu. S njim je stvar zakljuena! Sad sam posve miran! Neka svoju sreu nae tamo kamo ga vue srce. Ne bismo li danas na Medvedgrad? - Upravo sam htjela to predloiti, ali imam ti neto saopiti. Moj otac mi alje glasnika. - to javlja moj dragi tast? - Inocent se uistinu vratio u ivot, ali nema nikakve nade da e drugi njegov ivot biti
~ 861 ~
dugotrajan. Svakog asa moe opet na drugi svijet. - Nadam se da e ga ovaj put zadrati tamo. - O tom lijenici ne sumnjaju. Onda, jo mi otac javlja o skorim svatovima. Pozvat e nas oboje na tu veliku sveanost. Njegovi su izaslanici odaslani drugog dana nakon brzotee. - Velika hvala njegovom velianstvu na toj panji. Vjeruj mi, neizmjerno bi se ponosio da s tobom mogu projahati napuljskom obalom, ali kad bi Turin saznao za moju odsutnost, prekrio bi primirje, a Fricdrich bi se bacio preko granice kao gladni vuk. Shvaa li? - Na to sam odmah pomislila. - Vjeruj mi. bilo bi mi vrlo teko liiti se tvoje blizine, ali kad bih ipak ti svakako eljela poi... - Da stupim na napuljsko tlo bez svojeg slavnog kralja? To bi bilo kao da sam stigla u Napulj u oskudnoj haljini prosjakinje. On rairi usne na osmijeh pun sree: - Oekivao sam takav odgovor. Uostalom, do svadbe ima jo vremena. Moda se dogodi
~ 862 ~
udo i moje neprijatelje odnesu avli. A drugo nita ne javlja njegovo velianstvo? - Nairoko opisuje sjaj koji e razviti na svojim svatovima. Samo o tome pie. Pun je svatovskog zanosa kao kakav mladi. A mi, iako neemo prisustvovati, moramo se pobrinuti za te svatove. - Razumljivo. Jo danas emo odluiti o darovima naem mladoenji. Darovi treba da dostojno zastupaju sjaj naeg dvora. - Kako si paljiv, Matija!- pomiluje ga ona. I zapoeli su raspravljali o darovima. Kralj govori o tome s tolikom vanosti i ivosti kao da nema pcee brige od svadbenog poklona napuljskom vladaru. Onda ostavi kraljicu s braom vrlo veseo i raspoloen, dok je u svojoj dui nosio gusti mrak svoje prolosti koju je danas iskopao pred sinom. U radnoj dvorani naao je Bakaa i Filipca. S velikim ushitom prui ruku Filipcu. - Boljetica vaa bila je samo putni umor. Sad smo opet sva etvorica na okupu. Posla ima previe. Moja asna gospodo, prionite dok se ne vratim.
~ 863 ~
I zatvori se u svoju privatnu odaju iz koje vodi tajni ulaz u kulu. Odavle Radulu poalje po Varadija, ali ga uputi da ne kae nita tko ga zove. Varadi je odmah stigao u kulu. Kralj se smijeio i tiho veli: - Napuljski kralj se eni! Njegovi su ljudi na putu k nama. U etvrtak Lovro Iloki mora putovati i neka pazi da se ne sretne s Napuljcima. Sad mi dozovite rimskog tajnika. Valja mu dati novaca da potkupi Demovu strau. Dogovorit emo itavu osnovu, pa neka to prije otputuje u Rim. - Vae velianstvo ne kani na svadbu? - Htjeli ste rei njezino velianstvo! Uistinu, ona ne kani. Mi emo danas izjahati na Medvedgrad, a princ neka u naoj odsutnosti izae na zrak. Recite mu, ako bi lijenik dopustio, moe iznijeti na trijem svoju majku. Mi emo ostati na Medvedgradu do sutra. Kraljica je vrlo vedra. - Razumijem, velianstvo. Popodne sunce se sakrilo za oblake i nastala je hladovina.
~ 864 ~
itav je dvor odjahao na Medvedgrad. Samo princ i Damir ostali su na Griu. S njima i Varadi. Popodne Ivan je izveo na trijem majku. Stigla je i Damirova majka. Obje su ene osjeale tihu sreu uz svoje sinove. ***** Bio je etvrtak o podne. Knez Iloki stigao je u dvor. Kralj se s njime povukao u svoju radnu odaju. Tom je sastanku prisustvovao samo Varadi. - Jesu li vrata osigurana od Nardellinih uiju?- upita kralj svojeg kancelara. - Da, velianstvo. Nitko se ne puta u blizinu vaih odaja. Sad ona obilazi dvorom kao mjesear, sve neto trabunja i ini se gluhom. - To vei razlog da govorimo kao u ispovjedaonici -odredi kralj, pa onda tiho nastavi: - Varadi, vas ne mogu poslati u Milano, a netko od mojih savjetnika mora potpisati brani ugovor. Odluio sam poslati Filipca. Idite i recite mu neka se odmah spremi i poe s vojvodom. Kamo, to e mu Lovro rei putem. Filipec neka sazna smjer puta tek onda kad budete ve daleko, vojvodo.
~ 865 ~
- Razumijem, velianstvo. -Ne sumnjam u svoje savjetnike, ali opreznost nikad nikome nije naudila Dakle, Varadi, poite i inite se kao da ni vi ne znate kamo ima poi. - Izvrit u nalog velianstvo. I Varadi se po i iz dvorane, a vojvoda izvijesti svojeg vladara: - Velianstvo u Brezovici eka dvjesta hrvatskih plemia da ih vodim kamo god elim, a ugarske plemie odredit ete vi. - Hvala, vojvodo!- | potapa ga po ramenima. -U vas se pouzdajem kao u sebe. Damirovu ocu recite neka ostane ovdje. Njega trebam na hrvatskom saboru da predsjeda saborskom sudu koji e suditi optuenim velikaima. Ve sam rekao knezu Bernardinu Frankopanu da vam se pridrui. I on ne zna kamo polazi. - Istina, jedva se vratio s Filipcem iz Ferrare, ali on je vrst. Nije mu teko pridonijeti ovu rtvu svojem kralju. Knez e vas priekati sa svojom pratnjom ispred grada Ozlja a darove za nevjestu ponijet e za vama u Brezovicu moji brzotee. Evo vam i spise. Tu je moja izjava kojom javljamo u Milano to moj sin
~ 866 ~
donosi u brak, a ovdje prineva punomo. uvajte to! - Vie od svojih ivota! - Zato sam i odabrao za ovu misiju vas, vojvodo. A jeste li se oprostili s kraljicom. -Rekao sam da polazim u Ilok. Ona me vrlo milostivo otpustila. - Prema tome, sad moemo pozvati milanskog poslanika da vam on dade popratna pisma za svojeg vladara. - Samo jo jedno molim, velianstvo. Dopustite mi da se oprostim s Gordanom. - Neka bude. Ali oprezno- i kralj uzme sa stola srebrno zvono. - Uao je pa kojem kralj naloi da pozove dvorskog metra Orbana. Ovaj dovede milanskog poslanika grofa Marcella. Pregledali sa sva pisma, udarili peate, a onda ih predali Lovri. Poslanik zaeli Lovri sretan put u Milano pa se s njim izrukuje. -Putujte sretno! ree kralj. - Velianstvo, moj ivot i ast zalaem u asnu zadau koju ste mi povjerili.
~ 867 ~
- im obavite vjenanje, aljite brzotee, ali najpouzdanije! Piite samo znakovima koje smo ugovorili. Oekujem da ete osvjetlati svoje lice, vojvodo! - Ili u donijeti vjenani list, ili ostaviti tamo svoju glavu! - Oekujem vjenani list!- nasmijei se kralj. Sam kralj posmatrao je s male kule odlazak vojvode Ilokog njegova pratioca Filipca uivajui u tom gledanju sve dotle dok se jahai nisu izgubili meu grikim kuama. Tada kralj sie u radnu dvoranu gdje ga eka Varadi. Obojica osjeaju lagodnost. - Biskupe, jeste li spremni da me posluate? - Uvijek se pokoravam velianstvu. - Onda nemate sasvim svjee sjeanje- odvrati kralj smijeei se.- No, pustimo to je bilo! Uspjeh naeg plana ovisi o vaem dranju. Sad nastaje mir, potpun mir. Sve nae oruje valja odloiti, posakriti i uzeti u ruke palmu. Prema kraljici i itavom njenom rodu iskazujte najvee potovanje i prijaznost Pokaite kako ste se upokorili. Znam, vama je
~ 868 ~
pokornost teko hiniti, ali neka je na mojem dvoru napokon jednom mir! - Neu ga naruiti! - Ni ja. A sad siimo. Uskoro nakon tog razgovora u kraljevskoj odaji okupili su se njegovi dvorski metri, stolnici, posteljnici, tovarnici, konjunici, upravljai lova i svi dvorani koji su imali razne dunosti oko uzdravanja i upravljanja dvora. Kad su se poredali, kralj oslovi svoje dvorske metre. Orbana i Mladena Berislavia. - Sutra elim sa itavim dvorom i svim gostima poi na Medvedgrad i ondje ostati barem tjedan dana. Za to vrijeme neka se prirede predstave, glazbene zabave, naroito veliki lov u poast hercega Hippolita. - Velianstvo, za sve goste nee biti dovoljno mjesta u dvoru- upozori Berislavi. - Koliko je naih gostiju raunajui zajedno moje roake Gerebe, kneza Zapolju i palatina? - Zajedno s poslanicima Milana, Napulja, eke, Venecije i Rima sada jo dostojanstvenici iz vojvodine Ferrare, zatim s
~ 869 ~
domaim velikaima i dostojanstvenicima vaeg velianstva -ukupno pedeset odlinih gostiju. - Tako malo? A pratnja? - Ako raunam samo plemie u pratnji, onda se broj poveava na dvije tisue ljudi. - Tako mnogo? - Samo plemika pratnja njegove visosti Hippolita broji dvije stotine plemia i tri stotine vojnika. - Koliko osoba broji moj dvor ne raunajui lanove moje obitelji? - Pet stotina osoba i dvije tisue vojnika. - Nije odvie! Ali ini se, moj dragi, svu ovu eljad moram ja svakog dana nahraniti i napojiti? - Da, velianstvo.- On se nasmije. - Griani se ne mogu potuiti na mene. A gdje ste ukonaili ovoliko ljudi? - Svaki Grianin i Kaptolac ima u svojoj kui po jednog i vie stanara, a biskupski dvor, plemike palae, kanonike kurije, medvedgradski dvor i Popov toranj sve je krcato gostima.
~ 870 ~
- Dobro, ali ako na Medvedgradu nema dovoljno mjesta ko naistu, onda podignite moje kraljevske atore. Zatim je jo izdao neke naloge, a najposlije otpoalje sve iz dvorane, a zadri samo dvorske metre Orbana i Berislavia. - Alfonsa Borgiu smjestite svakako gore u Medvedgrad, i to u blizinu kancelara Varadija. O tome u vam izdati posebne naloge. im su izali, Varadi upozori kralja: - Alfonso jamano nosi svoj praak uza se. - Zato u isporuiti princu neka hini nahladu i ostane na Griu. Alfonsa u zadrati na Medvedgradu dok nam ne stignu kakve vijesti o Inocentovu ozdravljenju. im primite takav glas, Alfonso e putovati. Nadalje, tajnik mojeg rimskog poslanika danas putuje. Dajte mu sve potrebno. Ako princ Dem uspije pobjei, onda ne trebam milosti Roderiga Borgie. A sad smo svrili. Idem kraljici da joj saopim sveanost u Hippolitovu ast.
~ 871 ~
SVE NA JEDNU KOCKU

itav dvor boravi na Medvedgradu. Kralj se posveuje kraljici, njenoj brai, Hippolitu i svojim gostima. Svakog dana prireuje kraljica sveanosti i lovove da se obraduje njen neak s kojim se ne moe ni asa rastati ispunjavajui svaku njegovu elju. I kraljiini dvorani tekim naporom udovoljavaju prkosnim djeakovim hirovima, a ovi sve vie raspiruju staru mrnju kraljevih dvorana prema napuljskom dvoranstvu kraljice, brojno poveanom pratnjom djeaka primaa. Kralj se predao odmoru zabavljajui se s brojnim gostima, roacima Gerebima, palatinom, hrvatskim banom, knezom Zapoljom, poslanicima, velikaima. Svi vide kralja raspoloena, pristupana svakoj ali, veselim raspravama, zabavama to ih pripravljaju dvorski glumci, pjevai i glazbenici. ini se da kralj uiva u bezbrizi i veselju, uitku sjaja i raskoi svojeg dvora. Samo njegovi pouzdanici znaju da se kralj svake veeri prije nego to ulazi u svoju branu lonicu navraa u sjevernu kulu
~ 872 ~
medvedgradskog dvorca privremeni kabinet.
gdje
je
uredio
Tamo ga ekaju dvorski metri i Varadi s kojima povjerljivo raspravlja. ***** Lov traje ve dva dana. Sav dvor s gostima podao se lovakim uicima. Na podnoju ume, u dolini, po irokoj livadi prosulo se itavo malo selo kraljevskih atora za odmaralite. Starci koji nisu lovili i oni koji su se umorili sjedoe uz drvene stolove u atorima i veselo se podaju jelu i piu. Kraljevski sluge neprestano tre s punim vrevima. Poljanom ispod Zagrebake gore projuri nekoliko jahaa s kraljicom Beatricom. Enrico i Francesco vode malu povorku i zaustave je tik pred kraljevskim modrim atorom. - Velianstvo se eli odmoriti? -upita Enrico. - Naprotiv! Potrai meu gospodom mojeg lijenika. Neka mu smjesta osedlaju konja. I on odjae prema atorima kraljevske pratnje. Napuljski princ kardinal Francesco pun zabrinutosti upita: - Beatrice, tebi nije dobro?
~ 873 ~
- Ne boj se! - Blijeda si. - Ne dolazi bljedilo samo od tjelesne boljetice. - Odgovor me zabrinjuje. Razjasni, sestro! - Idem na Gri. - Vraa se? - U tvojoj pratnji! - A kralj? - On e do kasne veeri loviti. - eli otii da on ne zna? - I to vrlo hitno! - Zato, Beatrice? - Ne pitaj me do Gria nijedne rijei. - Tvoj glas dre. - Samo nadzemaljsko bie moglo bi ostati mirno. - Uznemiruje se? Neto se dogodilo? - Rekoh: ni rijei do Gria. Idi grofu Marcellu i pozovi ga da nas prati. Ne reci mu kamo idemo.
~ 874 ~
Kardinal se uputi milanskom poslaniku koji je sjedio u sedlu posljednji u kraljiinoj pratnji. Beatrice zovne svojeg starijeg napuljskog pouzdanika blie. Pristali Napuljac primakne konja kraljici: - Ostat e ovdje na toj poljani i ekati kralja. Razumije? - Vae velianstvo, potpuno sam razumio. - Kralj e se vratiti predveer iz lova. Poi k njemu i predaj mu ovu poruku: "Njezino velianstvo pozdravlja vae velianstvo. Iznenada joj je pozlilo a lijenik naredio da mora u postelju. Poto je put na Gri odavde krai negoli na Medvedgrad i mnogo lagodniji, njezino velianstvo se uputilo onamo i moli kralja da se ne uzrujava." Jesi li upamtio. Mario? - Upamtio sam svaku rije. Dotle se Enrico vrati s nipuljskim lijenikom koji je ve uzjahao. - Mario! -okrene se kraljica svojem dvoraninu. -Kad doe Gordana, pokai joj put kojim smo poli. Povedi je, a kad spazi moju pratnju, reci neka me slijedi.
~ 875 ~
- Velianstvo izvrit u vae zapovijedi! - A sad, naprijed! I ona prva skrene s poljane obilaznim putem da nitko ne opazi njen dolazak na Gri. Francesco, grof Marcello, Enrico i napuljski lijenik slijedili su kraljicu. Nije prolo ni etvrt sata kad je na poljanu dojahala Gordana u lovakom ruhu. Odmah je Mario zaustavi, isporui kraljiinu zapovijed i poprati istim putem kojim je odjahala kraljica s pratnjom. ***** U najveem nemiru Francesco je slijedio svoju sestru Beatricu kad je ulazila u svoje grike odaje. Nemir koji ga je pratio itavim putem od Medvedgrada poveao se onog asa kad je uao za njom u sobu i opazio da je rukavice bijesno bacila na stol. Nije se usudio nita pitati, jer je ona skidala jahai klobuk pa ga isto tako bacila, a onda pritisnula ruke na elo pa izrekla: - Podla prevara! - Gdje, od koga?
~ 876 ~
- Jesi li vidio kad je u umi pristupio k meni neki lovac? - Da, neto ti je govorio. - im sam ga opazila, znala sam da mi glavni kaptolski biskup javlja neto neprijatno. Ali tako strano nisam oekivala. - Stranu vijest? Odakle? - Doivjela sam ve svata u braku s Matijom, ali to je vrhunac, vrhunac svih njegovih himba i prevaral - Zar Matija moe u emu prevariti tvoju opreznost? - S kakvim mi je uvjerenjem razlagao uzroke zbog kojih naputa Ivana a prima za prijestolonasljednika Giovanna. Ni asa nisam mogla posumnjati u to. - Valjda nije odustao od pogodbe? - Odustao? Mnogo vie. Poslao je u Milano svatove! - To ne moe biti! Krivo su te izvijestili! - Ne! Biskupov glasnik mi je rekao: vojvoda Iloki odveo je povorku od vie stotina ljudi u Milano i tamo e zastupati princa na vjenanju s Biancom. S njim je poao i
~ 877 ~
Filipec; Skupili se i otputovali kriomice, negdje iz nekog dvorca u okolici. - Nije li vojvoda Iloki rekao da polazi u Ilok? - Lagao mi je po nalogu kralja! - To bi bio zloin ponienja i podlosti. - Ovo je sve kralj izvrio nada mnom. Tu pred svima nama neprestano istie Giovannija, govori o njegovim sposobnostima kako e ga odgojiti za prijestolje. Svake veeri kad smo lijegali na poinak, on bi mi doaravao budunost koja je otvorena Giovanniju i meni! Obmanjivao me kako u zadrati prvenstvo na dvoru svojeg brata kralja. A tamo daleko iza Gria spremao je svatove i slao u Milano! Moe li se zamisliti gnusnija himba! - Kralj je igrao komediju? - Najdrskiju, komedija! najogavniju od svih svojih
- A princ mu je bio glumaki drug? - Princ?! Ni svojim timom ni glumakim sposobnostima nije dosegao oca. Od njega u najprije sve doznati. - Neka ga Enrico zovne dolje!
~ 878 ~
- Nee ostaviti samu svoju djevojuru majku! Ona uzme ogrta. - Valjda nee ti k njemu u posjet? - U takvom poloaju ne bira se mnogo- i izie. Uspela se na trijem prvog kata stare palae, ali se odmah zaustavi. itav je trijem prepun paeva i straa koji uvaju prilaz prinevim sobama. I prvom pau zapovijedi: - Reci njegovoj visosti da ga kraljica zove i ovdje eka. Pola je dalje od prvih redova paeva i promatrajui vodoskok u dvoritu sabire misli od kojih joj tamne visoko uzdignute obrve asomice podrhtavaju. Uskoro princ poe prema njoj, pozdravi smjerno i zamoli da ue u njegovu knjinicu. - Ne preostaje mi mnogo vremena. Imam ti neto vano kazati. - Sluam, vae velianstvo- ree on, zaueno njezinim dolaskom i eljom da s njom govori. - Mi smo sklopili savez. Tome nije dugo. - Da, velianstvo!
~ 879 ~
- Obeala sam staviti na kocku sve da te usreim, a sebe umirim. Zna to smo urekli? Obeala sam da u te vjenati s tvojom djevojkom. utei je oborio oi pozornost i sumnju. to u nje izazove
- Svejedno, Ivane, bila ona tko mu drago, zadanu u rije iskupiti. I ona se primakne k njegovu licu apui: - Nikad zgodnije prigode! Kralj nee nekoliko dana na Gri. Poteni otvoreni pogled mirno gleda kraljicu. Slua je ovog puta, gotovo ljubopitno. Beatrice ga upita: - Tvoja ljubav boravi na dvoru? - Da, velianstvo! "Kako je to moglo izbjei mojem pogledu", ukori sama sebe u mislima dok je ivo nastavila: - Ivane! Prigoda je tu. Smjesta u poslati u lov zapovijed da ona doe na Gri. Istodobno u poslati po biskupa Oswalda na Kaptol. U mojim odajama on e te s njome vjenati, a onda uzmi svoju majku i nevjestu pa bjei s
~ 880 ~
ovog dvora. Sve to moe izvriti jo danas prije zalaska sunca. Evo, put k srei otvoren je tebi i tvojoj majci. Njegove su blage oi sijevnule ljutinom. Ovog asa spoznao je , kobnu istinitost kraljiinih spletaka. Vjerovao je jo vre da ga Beatrice mami na vjenanje, da mu prua ruku pomonicu ljubavi kako bi zauvijek zadrala prvenstvo na dvoru, a liila tog mjesta njegovu majku. ena mramorne ljepote priini mu se kao neman to se uspinje da dohvati njegovu majku i zasjedne na njeno mjesto koje joj je on namijenio kad je potpisao punomo Lovri Ilokome. I ova ga spoznaja uini hladnim i mudrim, pa odgovori sabrano: - Hvala njenoj brizi vaeg velianstval - Ti odbija ono to si prihvatio? - Jer me odbila ona! - Tko ona? - Moja Ljubav! - Odbila je vjenanje? - Srce i moju ruku! Stisnula je vjee to su poele treptati. Kroz njene zjenice probode ga sumnja.
~ 881 ~
Odve odbijenoga.
hladno
prihvaa
sudbinu
- Ponos mukaraca spreava me da kukam. - Ponos je samo tit kojim mukarac zaklanja svoje osjeaje! Napokon, ima posve pravo. Ako na dvoru postoji djevojka koja te odbija, pravo si uinio to si je zamijenio drugom, bogatijom, monijom. - To je jo daleko! - Prema tome, sasvim si se raskrstio sa svojom ljubavi? - Da, velianstvo, - I promijenio osnovu ivota? - Moj ivot bit e vazda posveen mojoj majci. - I pravo je tako- prihvati ona ivo - a ostalo e doi samo po sebi. Prvu ljubav zamijenit e druga. Takav je ivot. Htjela sam samo iskupiti zadanu rije. - Jo jednom hvalim vaem velianstvu! - Ostani samo uz svoju majku! Pogled pun mrnje spusti se za njom kad je silazila niza stube i vratila se n svoje odaje, pa ree Francescu:
~ 882 ~
- Nema sumnje, odrekao se prijestolje. To je kraljevo djelo! - Nita ti nije priznao?
ljubavi
za
- Sav je promijenjen. Odgovarao je lukavo i namjeteno i kao da sam u njegovom pogledu itala neto podrugljivo kad sam mu nudila tajno vjenanje. Prema tome, dokaz vie da vijest odgovara istini. - Beatrice! Nisi se pitala tko je biskupu Oswaldu mogao javiti tako dobro izmiljenu i provedenu kraljevu prevaru? Nije vjerojatno da bi Matija to povjerio kome drugome na dvoru osim Varadiju, Bakau i Filipcu. - Ne znam tko mu je javio, ali osjeam da ga nije obmanuo. Kod posljednje sveanosti na dvoru priapnuo mi je biskup Oswald: "Vae velianstvo ima na kraljevu dvoru nepoznatog tajnog pristau". Ime je zatajio jer ga "vee prisega". Ako su za svadbeni put znala samo trojica, onda toga, pristau valja traiti izmeu ove dvojice. - Ne znam i sad ne pitam. Sva grozota lei u toj okolnosti da su svatovi odaslani. Odaslani. Razumije li? Svakim korakom vuku u ponor moj cilj.
~ 883 ~
- Ako je kralj kadar to uiniti? - Sve moe oekivati od kralja Matije, samo ne istinu! Ali sad mi preostaje jedino da izmamim potvrdu te vijesti. - Od koga? - Od etvrte osobe koja bi morala biti upuena. - Milanski poslanik? - Da! Jedino mi se ini nevjerojatno da bi se Marcello iznevjerio svojoj rijei! Naas me ova nada suzdrava da se posve ne rasplinem u oaju. - eli s njime govoriti? - Zato sam ga i pozvala. Ostani Francesco tamo iza onih vrata da bude spreman bude li mi trebalo pomoi. - Pomoi? - uj, ako se srebrno zvonce na mojem stolu oglasi, onda hitno ui ovamo, brzo! - Razumije li? - Sprema se na neto opasno?
~ 884 ~
- Bacit u sve na jednu kocku! Budi spreman. A sad ga pozovi k meni, neka ne sluti da si ti u blizini. - Kraljica poe u svoju odjevaonicu i stade se preodjevati. Najposlije neto narumeni izblijedjele usne i lice. Ogledavi se jo jednom u zrcalu, vrati se u prijanju odaju. Grof Marcello ve je ekao. Dugo se nije zanimala za najljepeg Talijana na svojem dvoru. I kad je stupila u sobu, poe prema njemu, ali u sredini sobe zastane. Grofovo dranje nije joj ulijevalo nade. - Stojite tamo kao pa- primijeti ona tiho. Stupivi nekoliko koraka blie, opet se zaustavi. Zar od toga iznenadnog sastanka s njom ili smuen njezinom blizinom, kraljevski dostojanstvenom, a enstveno zamamnom? Svijetlozelena haljina kao da je bila namjerice skrojena da ga zamami. iroki rukavi s rasporkom otkrivaju njene nadlaktice, i izrez oko vrata sputa se iljasto i razotkriva njegovim oima mramornu bjelou njenih grudi. Tamne kose ureene draguljima, a oi kao da sa eljom promatraju lijepog milanskog poslanika. Njene pune, rumene, malo otvorene usne pojaavaju bjelou zuba S
~ 885 ~
tako rastvorenim usnama ini se gotovo pohotnom i Marcello uini kretnju da joj se baci pred noge. Ipak se povue i stoji ured njom potiten kao da osjea osudu. - Ne udite se mojem bijegu iz lova? - Bijegu? Zato? - Kralj e loviti do veeri, a ja sam naloila da mu nita ne kau o mojem polasku na Gri! On ne odgovara, a pogled mu je gotovo preplaen. - A na taj bijeg povela sam sa sobom vas. Miii njegovih eljusti stadoe drhtati. - Ne shvaate? -pita ona. Prsi mu se nadim!ju. - Vi propadate, Marcello, svakog dana. Ne mogu due podnositi vau bol. Morala sam govoriti s vama. Zato sam bjeala. Tek sada prie korak blie, ali se ona odmakne prema irokom sjedalu punom jastuka i polagano sjedne nastavljajui: - Pobjegla sam iz lova da mogu s vama govoriti. - Otjerati me s dvora?
~ 886 ~
- Spoitavanje nije drugo nego provokacija priznanja koje elimo i nasluujemo. Je li tako? - Proli dani nisu bili skloni mojim enjama. - Jer nisam imala nijednog slobodnog dana, koji bih smjela dati sebi i vama! - Nemam prava da se tuim na ljubaznost kojom je vae velianstvo bilo obasuto od kralja. Ipak, uzvraanje? - Vjerujete da to uzvraam svim zanosom svoje mladosti, da tonem u toj srei, da u dnu srca ne elim ljubavi meni ravna, mlada, lijepa mukarca koji me ljubi? - Vjerujem samo svojoj zdvojnosti koju je prouzroila ljubljena moja ne udostojavi me ni jednim jedinim skrovitim pogledom. Jo prije dva tjedna ispunjavala me ona tim pogledima prevelikom sreom, nadom i napajala moju enju. Ovo posljednje doba nisam bio ni opaen! - Ba zato eljen! - Suvino je u meni buditi neopravdane nade, jer ako je srce stalo vjerovati, razbor mi jasno prikazuje moju bijedu.
~ 887 ~
- Ne! Razbor nije kriv vaim dvojbama. Uzroci dvojbama samo su posljedica vae nemirne savjesti! - Moja savjest uznemiruje. nema uzroka da me
- To dokazuje da ste zaboravili obeanje. - Obeanje? Velianstvo, koje? Osjea opasnost, iako ne zna na to kraljica niani. - Moj vjerni prijatelj Marcello zadao mi je jedne veeri obeanje da e sprijeiti enidbu princa Ivana s Biancom Sforza! - Uinio sam sve to je bilo u mojoj moi. Unato toj isprici njen pogled ga zaplai. Oito je da se pod tim bijelim elom na njega sprema navala. - Vjerujem, put svatova u Milano niste mogli sprijeiti?! On se ukoi. Izgubili ste govor od uda to mi je poznata ova velika tajna? -smjeka se ona blago, gotovo ljupko.
~ 888 ~
Njen smijeak i mir silno ga preplae, jer ispod toga smijeka proviruje njegov pravi poraz. Kakav? Nije mu jasno, samo osjea drhtanje u miicama. Istog trena stvara odluku da uva svoju ast i nita joj ne prizna. Onda ga obavije melodija njenog glasa. - Neka se vaa svijest umiri. Odrijeila sam vas obeanja, a to vam moram razjasniti. Naime, nije mi vie danas do braka izmeu Ivana i Isabelle. Ova dva imena donose Marcellu snagu. Sjea se prineve zadane rijei da nikad nije ljubio Isabellu i poslanik se hvata te okolnosti da ne padne u napast. Toliko se ohrabri da je naao odvanosti i upitao je: - Dakle, princ Ivan vie ne ljubi Isabellu? Pitanje nimalo ne zbuni Beatricu. Ne slutei da je poslanik s Ivanom preistio tu stvar, ona naglasi: - Prineva mladost koja je pala preda mnom na koljena i prijetila samoubojstvom brzo se dala zaslijepiti bogatstvom miraza Biance Sforza!
~ 889 ~
Poslanik je tog asa vie vjerovao asnoj rijei princa Ivana i bude mu jasno da je kraljica onda kad se proula vijest o prinevoj smrti izmudrila priu te ljubavi u strahu da joj ne natovare sukrivnju za tu smrt. I osmjelivi se, ponovo upita kraljicu: - to na to kae doa Isabella? - Vaa je pozornost odvie priklonjena mojoj sestri, ova briga je dirljiva. Prizvuk tih rijei odaje da ona prikriva ironiju kojom je ispunjena i posve mirno, gotovo ravnoduno proslijedi: - Kako vidite, danas me brak princa i Biance veseli jer e biti potreban buduem kralju. Budui kralj ovog kraljevstva moe od Biance i Ivana crpsti koristi. Zato me tako zapanjeno gledate, Marcello? - Velianstvo govori kao da "budui kralj" i princ nisu jedna te ista osoba? - Zaboravljam da je kralj Matija od vas bez dvojbe zatraio u zalog asnu rije da o tome nikome nita ne priznate. Govorit u posve neovisno i ne trebate mi povlaivati niti priznati. Samo vam elim pokazati da se ne
~ 890 ~
ljutim to niste zaprijeili polazak, svatova u Milano. Namjestivi se koketno, nastavi: - Dakle, Ivanova enidba s Biancom danas vie nije vezana za sudbinu mojeg ivota kao onog dana kad sam od vas traila da je sprijeite. Isabella se odrekla, ona je Aragonka i zna da princ Ivan mora dovesti na na dvor najbogatiju vjerenicu Evrope. To e, kako rekoh, biti od koristi buduem kralju! Biancino bogatstvo bit e vrlo vano za njegov dvor, a osim toga, mo vojvode Ludovika Sforze bit e tom enidbom u ovom kraljevstvu znatno podreena Napulju! Poslanik bulji u kraljicu kao da sumnja u njenu prisebnost. Toliko umna ena otkriva njemu, poslaniku milanskog vojvode, da ie prineva enidba osnova uperena protiv njegova vladara. Posljednje rijei: "podreena Napulju" podsjeti poslanika na dunosti prema milanskom vojvodi Ludoviku Sforza i usklikne: - Mo mojeg vladara podreena Napulju? - Sasvim dobru vrite svoju ulogu, moj prijatelju! Zadana rije kralju Matiji obvezuje
~ 891 ~
vas da se snebivate i prikazujete neupuenost U ovu osnovu, - U koju osnovu? -upita on, a Beatrice to jedva doeka. - U osnovu da se Matijinim nasljednikom proglasi moj brat Giovanni! Marcello problijedi, a kraljica se priinja kao da nita ne opaa i nastavlja smijeei se: - Sve je to ve davno ureeno s kardinalom Borgiom. Ako se Inocent probudio, to nita ne ini. Prema najnovijoj vijesti to mi je stigla iz Rima, Inocent je ve trei dan nakon uskrsnua pao u samrtnu postelju. Dakle, jo malo i na e se zajedniki plan oivotvoriti. Malo je odahnula, a kad on ne ree nita, zapone uvjerljivo: -Ne vjerujete da sam potpuno smirena zbog svatova koji su poli u Milano? Traite veih dokaza? Bio je sve vie zapanjen i nije smogao rijei, a ona nije prekidala govor: - Evo, dokazai u vam. Ovdje je kopija pisma mojem ocu- i lati se male
~ 892 ~
Okrugle torbice od zlatnog veziva prikopane o srebrni pojas zelene haljine. -Pred vama, moj prijatelju, nemam tajne! itajte pismo! I ne brinui se za njegovo uzbuenje, gurne mu u ruke sastavak svojeg pisma napuljskom kralju u kojem mu javlja kako se Matija odluio za princa Giovannija, na prijedlog kardinala Borgie koji e mu zauzvrat izruiti turskog princa Dema. Dok poslanik ita, Beatrice kriomice istrauje njegovo lice i opaa kako mijenja boju, a ruke dru. Proitavi, on se digne i promuklim glasom ree sveano: - Velianstvo, zavirio sam u strahovitu tajnu koju moram preutjeti svojem vladaru zbog vas. Ne preostaje mi drugo, nego otii u dobrovoljno progonstvo. - to to velite? Zar je mogue da vi sve to niste znali? -pretvara se ona. - Zar bih mogao ostati na ovom dvoru da sam znao? - Ali, Marcello, to to znai? Sve sam vam ispriala s uvjerenjem da ste vi na sve pristali, a kralj vam je obeao trajno mjesto na ovom
~ 893 ~
dvoru ako to preutite svojem vladaru. Vi ste zbog mene... - Da, velianstvo! Vi ste to smjeli o meni predmnijevati. Ja sam ve jednom bio izdajica svojeg vladara kad sam na dvor u Milano poslao glasnika s nalogom neka pria da je princ Ivan, tjelesna i duhovna nakaza. Ali ovaj put -on ne doree. - Zar su me osjeaji prema vama zaveli u bludnju? - Velianstvo, ovu izreku ne shvaam. - Drala sam da ste pristali na sve to uzevi za nagradu odlino mjesto na naem dvoru, samo zbog toga da moete ostati u mojoj blizini? - Kralj mi nijednom rijei nije spomenuo Giovannija! Kunem se! Dobro namjeteno hvata se za sljepooice i okrene se od njega: - to sam uinila, nesretnica! Govorila sam s vama kao s prijateljem, uvjerena da ste zatajili svojeg vladara radi mene. Sad, eto, tu stoji samo poslanik milanskog vojvode i nitko drugi!
~ 894 ~
Sputene glave on ne ree nita. Ona mu se priblii: - Shvaam svu grozotu vaeg poloaja kao poslanika svojeg vladara, ali rjeavam vas svih dunosti prema meni, Marcello! Odvie mnogo osjeam za vas i evo to velim: ako vas veu dunosti prema svojem vladaru, onda vas pozivljem da ih ne rtvujete meni. Vi moete, smijete, morate sve iskazati svojem vladaru. Jedno jedino molim: tedite me kod kralja, mojeg supruga! - Odlazim dobrovoljno u progonstvo! Evo, to inim za vae velianstvo! Jo mu se blie primakne gledajui ga zamamno: - Jednom u Budimu rekla sam vam: "Idite dolje u Zagreb, ekajte me u tom gradu gdje nema vrebajuih pogleda ugarskih velikaa. Tamo, u tom gradu, dat u odgovor vaim strastima". To sam rekla! - Sluao sam vae rijei i svoje srce! - A ja, evo, itavu sedmicu hinim pred dvorom kao da vas ne opaam da moj neprijatelj Varadi, koji vreba moje poglede, bude razoruan! Hinim, eto, itavo to vrijeme i ne
~ 895 ~
dajem vam ni jednog jedinog pogleda da mogu ukloniti sve sumnje i po koji put praena samo mojim bratom pobjei s lova na Gri ili s Gria na Medvedgrad i povesti sobom vas! Blizina njenog lica, dah, obeanje koje skriva u svojim rijeima raspale njegovu strast i potisnu u zaborav teak poloaj o kojem je as prije odluio da bjei u svijet. Ona se dotakne njegova ramena apui: - I danas sam otila s lova! Kralj misli da sam na Medvedgradu, a ja sam ovdje s vama da budemo sami do sutra. Posve sami! Napola zatvorene oi obeavaju mu sve za im je udio jo Budimu. - A sada sam ja razbila sreu koju sam htjela ove noi uzeti. Njegova vrela priroda pregazi poslaniku savjest i on padne do njenih nogu, sav u njenoj vlasti i plameno apne: - Kraljice, boanska moja, rob va eka zapovijed. Uzimam na sebe i zloin izdajice za jedan as sree! _ Ne, Marcello. Beatrice ne uzima ono to ne bi mogla zadrati za sebe. Razumijte me dobro!
~ 896 ~
I sad svu snagu ulije u naglasak ovih rijei: - Prije nego usnama dodirnem vae... On zadre kao da ve osjea cjelov, a ona mu se primakne posve blizu. - Prije nego se bacim u va naruaj moram pojedovati sigurnost da ste moj, neopozivo moj, bezuvjetno i danas, sutra i zauvijek! - Vjeno, boanska mojagroznici. promuca on u
- To moe biti samo onda ako niste zbog mene poinili izdajstvo na svojem vladaru. ujte me! Moj brat Giovanni bit e kralj, na to su u tajnosti ve pristali svi stalei. Ovo va vojvoda vie ne moe sprijeiti. Stoga ne inim nita protiv svojih vlastitih kraljevskih interesa ako vam dopustim da izvrite svoje poslanike dunosti. Ne shvaajui bulji u nju, a upija samo njenu blizinu. - Tu, uza me vi ete svom vladaru javiti to ste uli iz mojih usta! - Ne, ne- ape on.
~ 897 ~
- Ja vam zapovijedam! To vam nalae ena koja eli da njen ljubavnik bude ista obraza, neokaljene muke asti! - Ljubljena! - Samo ovako moete stei povjerenje svog vladara da vas on trajno ostavi na mojem dvoru! - Ali kralj Matija? - On nikada nee naslutiti tko je vojvodi otkrio njegov plan. Rekoh vam: ovo otkrie vaem vladaru ne moe vie nita izmijeniti. Niti osnovi da Giovanni bude kralj nita nauditi. Velianstvopromuca Marcellozaboravljate, ako se posluim vaim veledujem, da e vojvoda Ludoviko odustati od prineve enidba s Biancom. - rtvujem ovaj probitak! Izgubit emo samo Biancino bogatstvo. Ovaj dvor ionako je bogat. Tu rtvu moram pridonijeti miru svoga srca! Miru nae budue sree, Marcello! Trajnosti njenoj. Zateturao je k njoj. Zamaglile mu se zjenice i on trgne njene ruke pa ih ljubi strau kojom
~ 898 ~
bi cjelivao njene usne to su mu sada navijestile svanue velikog asa. - Ustanite, dragi moj! -tiho e ona- sjednite tamo k mojem stolu. Pisat emo zajedno. Doite! U tom pismu je moje jamstvo da vas uzimam zauvijek! Kao pijan poe za njom, omamljen, ne samo njenom blizinom nego i rtvom to je pridonosi skidajui s njega izdajstvo vladaru. U tom nazrijeva njenu predanost i jamstvo njenih osjeaja. To ga obezumljuje i preputa se potpuno njenom vodstvu. Ide k stolu kao mjesear. Gestom najnjenije ljubavnice ponudi mu ona stolicu i odmah mu dade papir i crnilo. On uzima sve kako mu dodaje; osjea samo njenu blizinu i pone pisati. Ona mu kazuje stojei posve blizu pokraj njegove lijeve ruke sagibajui se nad njim. Govori tiho kao da se njemu umiljava, a ne da mu kazuje u pero pismo: "Premilostivi moj vladaru i vojvodo! Po svojoj privrenosti i dunosti vama, veliki vladaru, uao sam u trag zapeaenoj osnovi koja je uperena protiv vae asti. Po toj osnovi ugovoreno je s napuljskim kraljem i
~ 899 ~
kardinalom Borgiom da na prijestolje kralja Matije ima stupiti princ Giovanni. U tajnosti pristali su na to svi stalei. Princ Ivan, kojeg otac ne smatra dosta jakim za vlast, imao bi se vjenati s njezinom visosti Biancom Sforza samo zbog njenog ogromnog miraza. Uvjeravanja velianstva kralja Matije da e postati vladar samo je izlika da moj premilostivi vladar pristane na enidbu koja bi njegovom dvoru donijela ogroman imetak. Vidio sam svojim oima koncept ugovora i savje-tujem premilostivom vojvodi da svatove koji su poslani u Milano odbije i potedi svoje mono prijestolje od ovakve prevare... Nadam se da e moj vladar biti sa mnom zadovoljan i ostaviti me na ovom dvoru da trajno pratim dogaaje i zatiujem mo i slavu mojeg vladara"... Pisao je hitro kako mu je kazivala. Svrivi, providi pismo svojim potpisom, na to ona milo zvuno primijeti: - Oh, dragi, zaboravila sam, ovo e pismo stii prekasno. Pogleda je iznenaen. Tek sad mu bude jasno da e Lovro stii prije pisma.
~ 900 ~
- Izgubljeno ree on- napola ravnoduno, jer mu se tog asa ini izlino sve osim njene blizine. - Trebali smo napisati posve drugaije pismo, na drugu adresu- i prinese mu posve blizu svoje pune usne. - Zapovijedajte rob-u ape on i strasno uhvati njenu ruku koja mu se prislonila na rame. Od toga mu rije zapinje. Osjeajui njen dah u blizini svojeg lica i njene grudi na svojim ramenima sve su mu misli svijeta udaljene. Osjea samo nju i blizinu asa od kojeg mu se smuuje svijest... Dakle, pokuajte pisati pismom svojeg vladara. Moete li? - Sve mogu to vi elite! apne on u ekstazi. - Kako vas nazivlje va vladar? - Samo mojim imenom. - Dakle, pisat emo drugo pismo i slati ga po naroitom mojem glasniku koji je vrlo lukav i hitar. Odjurit e za svatovima, a kad ih stigne, spretno e predati ovo pismo Lovri Ilokome. Kad ga on proita, svatovi e se vratiti.
~ 901 ~
Negdje iz dna due pomoli se u njemu savjest, moda strah, pa se trgne i upita: - A kad se vrati? to onda? - Nita! Kad vojvoda milanski primi va izvjetaj, ionako bi svatove odbio. Zaustavite ih vi i vaa... I dok to govori, poloi mu ruke na rame, sasvim blizu njegova vrata. Od tog dodira zaboravi sve protimbe savjesti. Mozak mu potpuno zataji. Dunost utone u strast to vlada njime i on uzme pero, a ona mu kazuje i sve se vie pribliava njegovu licu: "Dragi Marcello! S razloga koje nije potrebno da navodim odustao sam od enidbe sina kralja Matije, Ivana, s Biancom i traim od vas da to odmah priopite njegovom velianstvu kralju Matiji..." -Sad jo samo vojvodin potpis- apne Beatrice umiljato. Kad je trebalo da potpie svog vladara Ludovika Sforzu, njegova je ruka klonula. Ali Beatrice se ve sagne k njemu, obujmi mu vrat i prisloni svoje lice k njegovom. On osjeti dodir njene mramorne puti...
~ 902 ~
- Samo mirno, odabranie moj!- ape ona. Njegova svijest potamni, ruka mu vrsto zgri pero i stvara se potpis milanskog vladara... Pero se zaustavi. Njeno se lice vrsto priljubi uz njegovo: - Nije sasvim pravo, ali mi imamo pravo da uivamo svoju ljubav! To je jamstvo naoj srei, Marcello, srei to zapoinje danas, eljeni ljubavnie! Sve mu misli potamne u plamenu strastvene elje. Osjeajui je tako blizu, usplamti u njemu plamen. Njegove se ruke raskrile i obuhvate njeno tijelo u naruaj, a usne mu trae njene. - Suspregni se, dragi, kasnije iza veere ekam te u svojoj odaji. Ali on ne uje nita. Beatrice se okree tako da je leima dosegla stol, naslonila se na nj, dok je on mahnito grli i trai usne to mu ih ona otimlje. To ga obezumljuje, pa je cjeliva u vrat, lice. Njezina ruka trai zvonce. On ne vidi nita, ne zna nita, samo osjea eljeno tijelo u svojem zagrljaju... Ruka joj dosegne zvonce i potrese.
~ 903 ~
U dnu se otvore vrata. Francesco preskoi prag i spazivi prizor, potri. Njegovi koraci zatropu. Marcello jo uvijek ne uje. - Ostavite kraljicu!- vikne Francesco prijetei. Taj glas trgne Marcella. Spusti ruke s kraljiina struka i ustukne. Prestravljen, smrtno blijed, zuri u stol. - Beatrice je pola lakim korakom prema svojem bratu: - Smiri se, Francesco, nije nita, ala! Te rijei povukoe poslanikov pogled za Beatricom to primicala k bratu. On spazi zvonce vrsto u njezinoj ruci. To zvono prorijedi strastvenu maglu u Marcellovu mozgu. To mu zvonce otkriva neto od ega mu se stegne srce. Osjea udarce u sljepooicama, udarce nekog velikog zvona, ini mu se da mu puca lubanja. Modri plamici titraju pred oima. Beatrice pristupi posve blizu k svojem bratu. Tad hitro povue ruku. Zvonce nestane. Marcello opazi da brat i sestra neto apu. On ne uje. Odmah nakon toga prozbori Beatricein glas:
~ 904 ~
- Od tvoje bratske ljubavi, Francesco, traim da zaboravi to si vidio. Mladi kardinal ne odgovori i stupi dva koraka naprijed, otro gledajui Marcella: - Gospodine poslanie, oekujem da ete se udaljiti. Kao da se po njemu prolio ledeni slap. Pogleda Beatricu, ali mu je okrenula lea. - Udovoljit u elji vae uzoritosti- odsijee Marcello udnim, otrim glasom. I mjesto da ide k vratima, priblii se k stolu na kojem lee pisma to ih je upravo napisao. Marcello uhvati sa stola svoj rukopis. uanj uznemiri Beatricu. Obazre se, potri k stolu, zagleda se u Marcella uloivi u svoj pogled svu snagu i sav ar zamamljivosti: - Ostavite, Marcello! -apne mu neujno. Poslije veere ekam te, dragi i prui ruku za pismima. Ali on sloi pisma, gurne ih u dep, duboko se pokloni kraljici i kardinalu, pa ode i zatvori vrata .Kraljica bijesno baci svoju zlatnu torbicu na stol. Promaeno!
~ 905 ~
- Bila si neoprezna. - Ne, ja sam dobro proraunala, ali ti si prestrogo, glupo istupio. - Nisi li mi doapnula da ga poaljem iz sobe? - Ne tako otro, uvredljivo! - Najvolio bih ga udariti kad sam ugledao njegove ruke oko tebe. - To sam izazvala ja! - Ti si ga navela na to? - Nisam li ti rekla: bacit u sve na jednu kocku. Tvoj me dolazak imao samo osloboditi posljednjeg ispada njegove strasti. - Vara se, sestro, ja nisam kriv. Njegove su oi bile uperene u tvoju ruku u kojoj si stiskala zvonce. - Zar sam sila s uma? - Pratio sam njegov pogled, zurio je u tvoje ruke i osvijestio se. - Svejedno, on je u mojim rukama klupko tanane svile koju u opet smotati kako mene bude volja. Za danas uvee zvala sa ga k sebi. - Ne smije to uiniti, Beatrice. - Za Napulj se moe i smije sve! Sve!
~ 906 ~
- To veli ti, Beatrice, ije tijelo nije ogrlila muka ruka osim tvojeg mua i moda... - ekog kralja Vladislava? Zar i ti sumnja? - Ne, ja sam mislio Ramira! - Daleka prolost. Nju sam pregazila. Ali sad moram nastojati da od Marcella dobijem pismo koje sam tako teko stekla. Sivi sumrak uvukao se u kraljiinu spavaonicu, a ona lei pod svilenim baldahinom. Ispod irokih rukava bijele koulje od holandskog platna; svilenim grbovima bijele se njene ruke, poloene na grimiznom pokrivalu. Kraj nje stoji lijenik Napuljac. - Doe li kralj ili ne- naglauje Beatrice razloite mu moju bol u glavi i elucu. Naglasite da mi treba mira. Neka me nitko ne buni i nitko sa mnom ne govori! Umirite ga da u do sutra biti zdrava. I nastojte da kralj opet ode. To je vaa dunost prema kraljici i Napulju! - Izvrit u, velianstvo -ree lijenik naklonivi se i ostavi kraljiinu odaju. im je iziao, Beatrice odredi da pozovu Gordanu.
~ 907 ~
Ova je odmah stigla i pristupila svojoj vladarici zabrinuto promatrajui njeno lice. - Ne boj se, draga moja, nije opasno. Lijenik veli da u sutra biti zdrava i ila. Sjedni do mene, priaj mi togod da mi proe vrijeme. Kako je s tvojim oboavateljem Alfonsom? - Pribliio mi se juer u lovu. Razgovarala sam s njime samo as. - Je li te zamolio za oprotenje? - Jest, velianstvo. A ja sam mu oprostila i brzo skrenula opet k vama da ne dam prigode suvinim razgovorima. - Pametno radi, djevojko! A Lovro Iloki? Kako ti se on svia? - Bio mi je vitez u samostanu, a to se ne zaboravlja. - A zbog toga se i ljubi! - Velianstvo! Od zahvalnosti do ljubavi je daleko. - On oito nije tako ravnoduan. Je li se oprostio s tobom? - Da, velianstvo. - I rekao ti je kamo odlazi?
~ 908 ~
- Jest: U Ilok! - I da e se skoro vratiti? - Da, rekao je da e se skoro vratiti. - Ne pita svojeg viteza zato putuje? - Ljubopitnost nije moja krepost, velianstvo! - Ako je poao da dovede mladu? - Za sebe? - Drugome oito nee traiti djevojke. - Velianstvo misli da se on eni? - Moda si naoko hladna, provirujem u tvoje srce. - Onda se moram braniti! - Da ga ne ljubi? - Ne, velianstvo. - Bogat je i kraljevskog roda, a barem deset godina stariji od tebe. Kad se ovakvi zapletu, ne iskopaju se do smrti! - Velianstvo me kani udati za Lovru? spoitavajui pita Gordana. - Samo ispitujem, ali ne elim, makar bi bilo dobro zadrati njegovu naklonost. A jesi li
~ 909 ~
ali
ja
ipak
vidjela milanskog poslanika? upita prekinuvi nit razgovora. - Sjedila sam vani u hladovini kad je uzjahao i sa svojim neakom ostavio dvor. - Nisu nita govorili? - Ni rijei. Poslanik je bio silno blijed, bojala sam se da e se sruiti sa sedla. Valjda mu je pozlilo. - I ne zna kamo je otiao? - ula sam upit njegova momka kamo da krene. Spomenuo je Kaptol. Mislim da je nastanjen kod kanonika. - Ostavio je Medvedgrad, jer nee da bude zajedno s venecijskim poslanicima. Dodijavaju mu svojom razmetljivou. - Vjerujem. Svuda se guraju na prvo mjesto. I juer u lovu i na svakoj gozbi guraju se naprijed, protiv svih odredaba dvorskih metara. - Gordana, zovni mi Francesca, a ti ostani u blizini. Ako uje da je doao kralj, bezodvlano ui u sobu k meni i sjedni kraj moje postelje. Neka te kralj nae uza me.
~ 910 ~
Gordana se uputi da potrai napuljskog kardinala. Beatriceina glava poiva na jastuku. Skupljene obrve odraz su hitrih misli. Pod bijelim elom snuje se neto teko. Onda polagano osvjetljuje njene crte zamisao kojom je zagrijana. Pune se usne rastvore u smijeak. Ovako je nae brat Francesco. - Nala sam zamjenu za nevjernog Marcella. - Nevjeran?! - Otiao je s dvora na Kaptol. Dakle, ne odazvlje se. Svatovi ne smiju doprijeti do Milana! - Kako ih zadrati? - Ako doe kralj odmah izii. Onda ga nastoj sklonuti da se vrati na Medvedgrad gostima. Bio bi mi na putu. A sad sluaj to sam naumila. - Netko dolazi -upozori on. Vrata se naglo otvore i ue Gordana. - Vae velianstvo, dolazi kralj! - Sjedni pokraj mene, a ti se, Francesco, udalji. Zabrinuta lica ue Matija i uhvati ruku svoje ene.
~ 911 ~
- Porazila me ova crna vijest. Isto tako ljubaznu i njeno odvrati mu kraljica; - Tvoj dolazak moje je zdravlje! Slutila sam da e me pogledati. Hvala ti na panji. - Zapitao sam lijenika, a on tvrdi da nije nita opasno -i pri tom poloi ruku na njeno hladno i ledeno elo. - Nemam vruice, samo neka muka, glavobolja, zapravo hvatala me nesvjestica. Prestraena time, po savjetu lijenika otila sam na Gri. Ne bih se mogla popeti na Medvedgrad. Sad se osjeam dobro, samo mi jo u glavi bruji. - Lijenik mi je zapovjedio da te ostavim na miru, a ja ne znam koga da sluam: ili njega, ili svoje srce! - Danas pokloni poslunost lijeniku, a sutra srcu. - Kako si mudra, Beatrice. Ipak mi je teko da te ostavim itavu no. - Bolje je da se vrati u lov. Gosti e biti uznemireni i misliti da sam napola mrtva. Budem li uistinu sutra ujutro potpuno ila, dolazim opet k tebi.
~ 912 ~
I ona nakloni glavu na stranu kao da je umorna. - Predugo sam te zadravao. Uistinu, mir e te opet izlijeiti. - To i sama osjeam i molim te vrati se. Svi e izgubiti glavu od straha bez tvojih zapovijedi. Njeno je poljubi i poe u staru palau. Gordana je stajala do Beatriceinih nogu, a da se kralj na nju nije ni osvrnuo. Neko je vrijeme kraljica leala zamiljena, sve dok je ne zbuni tropot vrata. Tamo se pokazalo starako lice s malim oima. Poput lije doulja se Nardella. - Podjeljujem ti sada slobodu, Gordana primijeti Beatrice -ako te ne zovem, ne treba danas vie doi. Kraljica joj mahne rukom, djevojka se duboko pokloni. Beatrice i njena dadilja ostale su same. Intimno uzme ona stariinu ruku, a Nardella se sagne sasvim blizu. - Kralj je neto zamiljen iziao od vas, velianstvo. Onda je poao u svoju radnu sobu. Lupei na njegovim vratima nisu me pustili blizu. Poslije je kralj iziao s Radulom. Stajala sam skrivena za stupom na trijemu.
~ 913 ~
- to su govorili? - ule su se samo posljednje kraljeve rijei: naloio je Radulu da odmah poalje na Medvedgrad ako opazi neto sumnjivo i odjahao. - Dakle, sad smo same. Daj mi brzo haljinu. Kraljica ustane s kreveta. Nardella joj navue ruiaste arape od tanke svile, svee zlatnom podvezicom, a na noge navue svilene papue i onda doda bijelu kunu haljinu sa irokim rukavima do poda. Oko struka zakopa pojas od venecijanskog stakla. Nestrpljivo je pomagala rukama svoje dadilje. - A sad zovni Enrica. Ovaj je brzo stigao. Uz isti onaj stol uz koji je Beatrice kazivala u pero grofa Marcellu sjeo je Enrico spreman da pie. Beatrice sjedne pokraj njega drei u ruci ispisani papir i ape: - Dobro promotri, Enrico, svaku crtu, svako slovo i onda pokuaj oponaati pismo kralja Matije. Vidi, ovo je vrlo dobro. Jo malo i bit e potpuno slino. Uostalom, glavno je da potpis bude sasvim istovjetan. A to nije teko.
~ 914 ~
Beatrice
sporim
- Pogodit u, velianstvo. Ne bojim se toga. Moje je pero okretno. itav je sat vjebao pojedina slova da pismo to bolje primijeni uzorku. Tada ga Beatrice zaustavi: - Gotovo savreno. Dakle, moemo poeti. I sagnuvi se na stol, ona mu kazuje u pero: "Dragi moj vojvoda Iloki! Neto se dogodilo zbog ega ne elim da proslijedite put u Milano. Odmah se vratite. To vam zapovijeda va kralj Matija'' Sigurnim potpis. potezima ispie Enrico kraljev
- Vrlo dobro! Vojvoda ne moe ni aska posumnjati. - I dok je kraljica pismo stavljala u omot, Enrico upita: - Velianstvo, a kraljev peat? To je vrlo vano! - Naredila sam Nardelli da ga donese. Dok ona doe, pii naslov na Lovru Ilokoga. Polagano se otvaraju vrata na koja ulazi Nardela.
~ 915 ~
- Evo, velianstvo, ukrala sam ga! ree ona izvadivi iz starakih njedara peat s drkom od zlata, obrubljen draguljima. Poto su pismo za Lovru snabdjeli najjaim kraljevskim znakom, njegovim peatom, kraljica naloi Nardelli: - Stavi sve opet na isto mjesto kako je i bilo. Je li Antonio spreman za put?- upita Enrica. - eka na osedlanom konju, velianstvo. - Podaj mu ovu kesu novaca neka izmjenjuje konje na kraljevskim stanicama. Pismo s kraljevskim peatom dostatno je jamstvo da putuje u kraljevo ime. Ti, Enrico, izvedi Antonija sam s Gria i prati ga s nekoliko momaka tako dugo dok ne bude izvan dohvata ovog grada. Reci mu da ga eka velika nagrada ako stigne vojvodu. - Antonio bi poao u pakao za svoju kraljicu. - Ovo je neto slino paklu. Odnesi mu moj blagoslov. - Beatrice pokupi papir na kojem se vjebao Enrico u kraljevu pismu, primakne ga svijei i spali. Onda sjedne u naslonja i podupre glavu. Dugo je ovako razmiljala, sve dotle
~ 916 ~
dok u sobu tiho i oprezno ne ue mladi kardinal. - Dakle, svreno?- zapita on. - Da, moj Francesco? Prevaru za prevaru! A to e biti kad se vojvoda vrati? Ruka joj padne u krilo, a pogled upre u bratove crne oi koje su plamtjele. - Kad se vojvoda vrati, kralj Matija e biti pred mojim koljenima. - Velika si, Beatrice! Mogla bi zavladati itavim svijetom. - Kad ne bih morala troiti snagu u borbi s himbenom prevarom svoga mua. - Oprosti, Beatrice, to se usuujem upozoriti tvoju mudrost da opet ne bi zaboravila u ruci kakvo zvonce- a ispod kardinalovih usana pokau se jaki bijeli zubi. - Kralju Matiji povui u sva zvona na Griu i Kaptolu, a on e sluati njihovo brujanje s ushienjem. -Razapinje moju ljubopitnost? Ona ga promotri i ree nasmijeeno:
~ 917 ~
- Nestrpljiv si. To je od slutnje da te neto osobito eka. - Mene, Beatrice? - Da, tebe moj brate! - Zar kakva rtva? - rtva koja je ujedno dar. Ali vie ni rijei. Za danas je bilo dosta. Doi k veeri. Ispod Kamenitih vrata izjahali su Enrico, kraljiin brzotea i tri momka. Iza njih je ostala tamna tvrava. S lijeve strane na Kaptolu zasvjetlucalo je samo koje okno. Pred njima gusta tmina. Silaze uz potok Medveak sve nie dolje ispod grada. Napokon dohvate cestu. Dobar komad puta jahali su brzim kasom u dolinu. Tu se Enrico zaustavi. - Nema vie nikakvih pogibelji. Sad, Antonio, juri! U tvojoj odvanosti je pobjeda Napulja! - Nita i nitko me nee zaustaviti. Pouzdajte se u mene. - Njezino velianstvo te blagoslivlja. I oni prue ruke. Glasnik jurne u no. Enrico jo prisluhne topot konja i krene natrag.
~ 918 ~
asak
Odjednom iz tmine padne upit: - Tko je tu? - Dvorski metar njezinog velianstva- oglasi se Enrico. - Tko pita? - Milanski poslanik- odgovori glas iz tmine.Zamalo da se nismo sukobili. - Vaa milost luta u tmini bez baklje? -udi se Enrico. - Otpratio sam njegovo velianstvo do lovita, a vraajui se nisam uzeo baklje. - Smijem li vas otpratiti u dvor? -upita Enrico. - Hvala, ostajem ovdje. Moj kuedomain kanonik eka me s veerom. Laku no! Naao je kraljicu upravo za veerom, posve samu s Francescom. - Dakle,- upita kraljica. - Antonio je ve sigurno prevalio koju miljukae Enrico. - Hvala Bogu, sjedni i veeraj s nama. Dvorski metar zauzme svoje mjesto.
~ 919 ~
- Velianstvo, na Kaptolu u tmini sukobio sam se s milanskim poslanikom. Ona ga pogleda iznenaeno. - Kae da je otpratio njegovo velianstvo u lov i polazi k svojem domainu. Zvao sam ga u dvor, ali nije htio doi. - I ne treba! Ni danas ni sutra. Bit e dobro da se ne brine za nj! Jesi li danas vidio princa?upita kraljica nakon due utnje. - Uope nije izlazio. - Nardella mi kae da se njegova majka ve dobro oporavila. Princ ju je izveo na etnju u dvorite. To mi upravo dolazi u prilog- doda kraljica i pogleda Francesca. -Kao da si vrlo zabrinut, brate moj? - Razmiljam to bi se moglo dogoditi ako Inocent zaista poivi? - U novom preokretu naih interesa zapravo ne odreuje vie Inocent. To dokazuje to nas je kralj sa svojim prijedlogom o Giovanniju zavaravao i otposlao svadbeno odaslanstvo u Milano. Dakle, naa je situacija sasvim nova a uvjeravam te i jaka! - Ne mogu prosuditi dok mi ne otkrije planove.
~ 920 ~
- Ne elim Francesco.
ti
danas
ugrabiti
san,
moj
- Zar e me tvoj plan tako duboko potresli? - Razbudit e itavo tvoje bie, a ja elim da te to due zadrim mirna. To je moj posljednji, moj najjai plan- naglasi kraljica tolikom samosvijeu da se Francesco duboko zagledao u njene oi to su gledale gotovo pobjedonosno.
~ 921 ~
TAJANSTVENA PLOA
Slijedeeg jutra, kad je Zagrebaka gora odjekivala lovakim rogovima, vikom gonia i veselom trkom lovaca koji su se vie predali plandovanju, jelu i piu negoli lovu, iznenada se pojavi kraljica sa svojom pratnjom. Na velikoj istini istie se kraljevski ator. Dvorani istre u susret kraljici. Njeno lice ne odaje tragove bolesti. Svi velikai, biskupi i drugi uzvanici doli su da je pozdrave. Oko dva sata popodne pod dugim atorom koji je sluio kao blagovaonica pruili su se prostrti stolovi. Na njima blistaju tanjuri, pribor, stolni ukrasi i cvijee u vazama. Rasko lovakog stola ne razlikuje se od bogatog prostiranja na Medvedgradu. Kraljevski par sjedi vrh stola. Upravo u asu kad kralj dovri neku dosjetku, gospoda se smiju, a njegove svevidne oi zaustave se dolje u dnu atora gdje se glazbenici spremaju zapoeti novu svirku. Kralj promatra ovjeka to stoji ukoeno. On ustade i poe od gosta do gosta, svakog potapka po ramenu, dobaci mu koju veselu duhovitu primjedbu i nastavlja redom svoje domainske posjete. Kad je ve dobrano odmakao od kraljice,
~ 922 ~
pogleda dvorskog metra Mladena Berislavia to stoji u sredini atora i upravlja posluivanjem dvorana. Berislavi pristupi kralju. On mu poluglasno ree; - Tamo dolje iza glazbenika stoji Radulov sin i znaajno gleda u mene. Otac ga nije slao badava. Oprezno idi i pitaj to eli. Ako nosi kakvu poruku, neka ti je kae. Kralj nastavi svoju etnju oko gostiju kad opazi da se Berislavi vraa i dovikne mu: - Meni svjeeg vina! Berislavi uhvati vr, posve se priblii i apne: - Velianstvo, Radulo vas moli da se odmah, potrudite na Gri. - Moe li izvesti konje da nas nitko ne vidi da uzjaemo i odemo? - Vrlo lako, velianstvo. Tko e vas pratiti? - Ponajprije ti. Orban neka ostane ovdje, za ostalu pratnju odaberi samo nae najpouzdanije. - I ve ide kralj dalje alei se. Prikazivao se kao da neprestano pijucka. Tada se vrati kraljici i apne joj:
~ 923 ~
- Beatrice, moja je glava kao bava u berbi, puna i kipua. Ne bih htio da ovakav krenem u lov. Zastupaj me, sjedni ovamo na moje mjesto, a ja u se uvui u ator i malo prospavati. - Zastupat u te u svemu, samo ne u hitrom ispranjavanju vreva. Nasmijali se oboje tako veselo i odano da su oblinji gosti puni udivljenja od sklada i ljubavi kraljevskog para. S osobitim ponosom i uitkom zauzme kraljica kraljevsko mjesto. A tamo iza ume bacio se kralj na konja. ***** Sav znojan od brzog jahanja, sie Matija s konja u dvorite grike palae. Tu ga eka Radulo. U njegovu licu kralj proita da se desilo neto ozbiljno. utei poe u staru palau u svoju radnu sobu. Pred vratima opazi paeve. Bilo je oito da ih je tamo postavio Radulo na obranu od Nardellinih uiju. Kad se vrata zatvore, kralj Matija nijemo pogleda svojeg starog pouzdanika.
~ 924 ~
- Velianstvo, kad sam jutros uao u ovu dvoranu, opazio sam neto udno, neobino. - Govori, govori nestrpljivo e kralj. - Juer kasno u no naao sam va ormar otvoren, a kad sam pogledao peat, na njemu je bilo voska iako je bio posve ist kad sam ga spremio. Evo, neka velianstvo pogleda. Uzevi peat u ruke, ponovo pogleda starca. - Netko ga je upotrijebio u mojoj odsutnosti. Kako je to mogue, Radulo? Zar moja radna soba nije povjerena tebi? - Velianstvo je juer posjetilo kraljicu i opet krenulo u lov. Ja sam tada poao gore princu, a kad sam se vratio, naao sam peat na podu, a ormar otvoren. Uznemireno se kralj obazre po odaji, a Radulo nastavi priati: - U pretincu gdje vaem velianstvu spremam pisai pribor naao sam ovu plou. Muio sam se dok sam odgonetnuo svaku rije, a kad sam shvatio sadraj, bilo mi je jasno da mi je dunost vae velianstvo odmah pozvati na Gri. - Dakle, da vidimo.
~ 925 ~
- Kralj uzme plou, ponese je na svjetlo i proita: "Kraljiin glasnik... vratit e odaslanstvo koje je poslano u Milano!" Kralj je razlagati: ostao zapanjen. Radulo stade
- Ni u snu ne bih mogao pogoditi tko je tu plou donio ovamo. Ali onaj koji ju je tamo postavio, vrlo dobro zna da velianstvo ne moe poeti posao, a da najprije ne otvori ovaj pretinac. ini se da kralj ne slua ovo razlaganje ili tek napola priklanja uho njegovu tumaenju, itav njegov mozak uposlen je drugdje. Trepte mu trepavice, a oi kao da mu upadaju. Guste obrve as se skupljaju, as opet sputaju. Onda najednom stegne lice. Plamen bijesa zahvati kralj toliko da je podigao pesnicu, udario po stolu i viknuo: - Dvorani! Paevi! Ovamo! Prestraeni Stjepko, a s njime i njegovi drugovi utre u dvoranu. - Neka doe Berislavi!- vikne kralj lavljim glasom da se potresoe zidine.
~ 926 ~
Starcu Radulu bilo je jasno zato se kraljeve grudi tako naglo diu i sputaju, zato mu se elo toliko nabralo, zato su mu oi napola ukoene, a glas divlji. Nekoliko asaka je proteklo a sa dvorita dobiti mladi dvorski metar Berislavi koji je dopratio kralja. Prepao se kraljeva gnjeva i eka. - Mladene! -ree Matija- tvoj kralj trai od tebe djelo koje bi mogao da ti bogato naplati. - Za kralja dajem sve, a ne uzimam nita. Neka velianstvo zapovijeda! - Pogledaj ovu plou. Izreka je kratka i jasna: neki je kraljiin glasnik na putu da zaustavi Lovru Ilokoga. Ako je istina to mi javlja ova reenica, moe biti dvoje: ili je glasnik ve stigao Lovru i oni se vraaju, ili ga glasnik jo nije stigao, ali juri za njim. Ako se vraaju, dat e Lovri moju zapovijed da smjesta krene natrag, a glasnika koji je vojvodu zaustavio epaj i dovedi. Ako stigne glasnika samog, pograbi ga, svei i ivoga dopremi ovamo. Moe li to izvriti? - Samo slabi ne bi izveo tako jednostavno djelo! I ruka kraljeva udari Berislavia po ramenu.
~ 927 ~
- To sam se nadao. Sad se preodjeni u ruho po kojemu te nitko nee poznati da pripada mojem dvoru. - Razumijem, velianstvo. - Uzmi sobom u pratnju najhitrije jahae. - Ne treba mi vie od dva momka. - Uini kako zna. Sve preputam tebi, ali mi glasnika dovedi. Prije nego to s njim ue na Gri alji mi glas jer neu da bilo koji Napuljac opazi ovu lovinu! Idi. Svaki je as dragocjen. - Poznajem poprene putove, zaskoit u glasnika ba okom u oko. I ve je jurio niz grike utvrde. Kralj skrsti ruke i zagleda se u reenicu na ploi. - ija je ruka izbadala ova slova? Ne moe se to spoznati?- zapita ljubopitno Radulo. - Nije to kao da pie crnilom po papiru. Ba zato je netko odabrao ovo staro rimsko pismo da sakrije svoju ruku. Kralj se okrene od ploe. - Nevjerojatno je to, nevjerojatno! Vratiti moje odaslanstvo u Milano?! Otkud njoj tolike smjelosti? To granii s ludou. Ako se Lovro
~ 928 ~
Iloki vrati po njenom nalogu, to je mislila? to u ja? Tu mi zastaje pamet. Ali ova reenica vie. Svako slovo je trublja koja zove upomo! Ja sam je otposlao. to e biti sada. to e biti onda! - Velianstvo, po ovim slovima ne moe se nikako naslutiti ija je ruka utisnula ovu opomenu u vosak? - Ne, nikako, ali jasno je da je osoba bila upuena, vjeta i uena. - Takvu strahovitu stvar zacijelo kraljica nije izrekla pred vie svojih ljudi. - Pa da i jest, nitko od Napuljaca ne bi izdao kraljicu. Oni su stopljeni meusobno, ukopani kao karike na lancu. - Onda ruka koja je to napisala pripada prijateljima vaeg velianstva? - Kad bi moj pristaa doznao takvu osnovu, ne bi mu trebalo da se mui s ovim starim rimskim pismima. Sva moja ratna mudrost nedostaje da naslutim s kojeg mi kraja dolazi ova nevjerojatna vijest. Moda je ploa bila u pretincu ve juer i prekjuer! - Nije, velianstvo, svakog dana od puke dosade kad nema mojeg vladara neprestano
~ 929 ~
prekapam i spremam vae stvari. Juer popodne ploe nije bilo. Naao sam je tek danas, ba onda kad je zvono svetog Marka zazvonilo podne. - Onda kraljiin glasnik nije poao za Lovrom prije vie dana. Moda ak juer? - Kad se kraljica razboljela? - Razboljela? Moda samo izlika, zagonetka? Nerazumljiva. Ah dosta o tome. Otvori pretinac. Zakljuaj ovu plou. Pojurit u natrag. Kraljica ne smije saznati da sam bio na Griu, a ti se ini kao da nije nita i dobro pazi tko obilazi moja vrata. itavu no neka ovdje u sobi straare. - Bdjet u i paziti, velianstvo, i danju i nou. Ali kralj se vrati pa upita tiho: - to radi moj sin? - Svake veeri izlazi u dvorite, ali me nije oslovio. - A njegova se majka oporavlja? - Uzviena gospoa je vrlo svjea. - Pobrini se da im gore nita ne uzmanjka.
~ 930 ~
Ovim rijeima ostavi svoju radnu dvoranu, baci se u sedlo i krene natrag.
~ 931 ~
ZAKONITI SIN
U jednom dahu juri Mladen Berislavi kroz sela, ume, pokoene livade, uskim puteljcima kraj potoka, preskakuje jaruge, sve poprenim putovima, neprestano pazei smjer. Kao sin ovih krajeva poznaje najblie putove i zna kako treba upravljati konja, koliko vremena treba jaha vijugavom cestom, a koliko vremena uteuje sjekui zavoje. Od juer popodne kad je krenuo s Gria, projahao je itavu no, a sad ga je jutro nalo usred sela. Tu sie sa svojim momcima, potrai kruha i mlijeka, nahrani konje, a onda gotovo pjevajui sjedne u sedlo i nastavi potjeru. Njegove su oi neprestano kruile i traile sunce, a misli stvarale sliku ceste to vodi na jug i sravnjivale s njom obilazni put. Da obie neprijatelja, ni asa se nije zaustavljao. Kad je sunce bilo visoko, zaustavi Berislavi konja i odredi svojim momcima: - Sad emo ravnim smjerom prema cesti. I potjera konje preskakujui grabe.
~ 932 ~
Izili su na cestu. Jednim pogledom snae se mladi u tom kraju i krene natrag prema sjeveru. - Tu je odmah neka krma gdje odsjedaju putnici. Tamo emo neto zaloiti. Preli su zavoj oko malog brda i stigli pred krmu. Mladi mukarac dugih brkova u hlaama i lanenoj koulji izae i pokloni se. - Je li ovuda ovih dana prola kakva velika povorka plemia? - zapita Berislavi. - Jest, ali prije tjedan dana ili moda vie. Bilo ih je mnogo stotina. - Dobro, a je li kasnije iza njih ovuda projahao neki brzotea? - Vaa milosti, iza povorke to je ila na jug ovuda jo nitko nije projahao niti se provezao. - Moda se nije zaustavio? - Kod mene se zaustavi svaki putnik, kupi neto hljeba, sira i napoji i nahrani konje. - Moda je projahao nou? - U ovoj samoi i tiini uje se konjsko kopito kao da bi pucali na Turina.
~ 933 ~
- Dakle, dobro. Daj nam neto jesti i hranu za nae konje. I Mladen Berislavi sie, a momci povedoe konje iza kue. Plemi je sjeo pod kronjato drvo i urio se jesti neprestano promatrajui daleku cestu. - Vratit emo se opet na zaobilazni put ree on momcima kad su pristupili k njemu. urite se pojesti. Kad su dovrili, sjedoe u sedla. Mladen opazi oblak praine cestom sa sjevera. - Gle! Taj strelovito juri primijeti on tiho. Hitro da ga doekamo. Izali su na cestu i priekali. - Brzi jaha doskora se pojavi u magli praine. Berislavi zaklonjen vizirom dade mu znak da stane, ali on jo bre potjera konja. To pobudi opravdanu sumnju pa zapovijedi momcima. - Naprijed, za njim! Jurili su kao pomamni. Berislavi ga doskora dostigne i zgrabi za iju, onda uhvati uzde, zaustavi konja i pogleda uhvaenog jahaa.
~ 934 ~
- Prepoznao sam te odmah, Antonio!- ree mu Berislavi latinski -Ne otimlji se jer e izgubiti glavu. Momci priskoe, razoruaju ga i svezu. Berislavi skrene s ceste na zaobilazne putove pa se vraa budno pazei na svog zarobljenika. ***** Kia je zaustavila lov. Dok su se kraljevski gosti povukli na Medvedgrad, kralj i kraljica s dvoranstvom vratili su se na Gri. Prozor na kraljevoj radnoj sobi je otvoren. Pljuskom rashlaeni zrak struji unutra. Kralj raspravlja s kancelarom Varadijem i savjetnikom Bakaem rjeavajui dravnike poslove. - ujem neku strku vani ree kralj- dragi Bakau, pogledajte to je. Neto namrten izae Baka iz sobe uvrijeen to ga alje u takve svrhe, a kralj namigne Varadiju: - Htio sam ga samo maknuti iz sobe, a nije mi nita drugo palo na um. - Ipak, velianstvo, niste mu dali njegovu zvanju dolini nalog.
~ 935 ~
- Hoe li se on tako zauzeti za vas kad vam odredim ovakvu slubu? Nemiran sam. Nijedan mi posao ne ide od ruke. Neprestano razmiljam koja me je to nevidljiva ruka obavijestila da e kraljica vratiti vojvodu. - Osjeam, velianstvo, da smo itavo vrijeme zabavljeni istom zagonetkom. - Ni ja ne nalazim odgonetke. - Isto je tako vano tko je kraljicu upozorio da sam ja vojvodu slao u Milano. - Ovo emo lake odgonetnuti ako Mladen Berislavi uhvati glasnika. - Ne sumnjam ni asa o tome. Samo se radi o vremenu u kojem e to uiniti, jer mu se putem moe desiti kakva neprilika. Baka se vrati i najavi: - Velianstvo, upravo je u dvorite ula povorka koju je poslalo njegovo velianstvo napuljski kralj. - Tako! Napuljci uvijek diu buku. Nastavili su posao kad ue dvorski metar Enrico i najavi kraljicu. Kralj ustade i dade znak svojim savjetnicima da se udalje a sam poe k vratima grimizne dvorane i otvori ih.
~ 936 ~
Beatrice je ula nasmijeena. - Ovog asa primila sam pouzdanika mojeg oca. ele sveano predati poziv mojeg oca, njegova velianstva napuljskog kralja, kojim poziva u svatove. - Moja Beatrice, kako zna, meni je posve nemogue samo i jedan jedini dan ostaviti kraljevstvo. - A ja sam rekla da bez tebe ne bih mogla otii ni ja! - Lijepo zvue ove rijei iz tvojih usta. Prije objeda primit emo izaslanstvo njegova velianstva napuljskog kralja u sveanoj dvorani. Tamo u im dati odgovor i odmah se pobrinuti da moji dvorski metri nau dolian konak za izaslanstvo. - Predbjeno sam ih smjestila u novu palau, prokisli su do kosti. Meutim, odluila sam primijeti ona da poaljem na svadbu Francesca, doa Isabellu i moje neakinje Piju i Margaretu. Naravno, s odlinom pratnjom i dvorskim gospoama. - Preputam to tebi, Beatrice. - Izaslanik mojeg oca nee ovdje boraviti dugo. Za nekoliko dana mora se vratiti. Dakle,
~ 937 ~
polazim odmah da izdam naloge. Odluila sam doi Isabelli pridijeliti u pratnju moju dvoranku Gordanu! - Upravo si mi ugodila, barem u se rijeiti te djevojke. - Znala sam tvoj odgovor i ba zato sam odabrala nju. Samo jedno elim: da o tome ne sazna Alfonso, jer bi je slijedio i smetao mirno putovanje mojem bratu i sestri. - Potpuno se slaem s tobom. - Poslanika mojeg oca pozvat emo k naem stolu. - Samo se po sebi razumije! A njegovu pratnju valja odlino pogostiti. O tome u odmah izdati nalog. Sklad i toplina to je izbijala iz njihovog razgovora rasprila se u kraljevu licu im je pa iza Beatrice zatvorio vrata. Pod veer, kad je. kralj boravio u svojoj knjinici, najave mu da Mladen Berislavi vodi glasnika. S tekim uzbuenjem oekuje kralj razjanjenje zagonetke koja mu se ini luakom. U mraku, tiho i neopaeno, uvede Mladen Berislavi u sobu Napuljca Antonija. Drhtao je.
~ 938 ~
- Ima li sa sobom kakvo pismo? -zapita kralj. - Da, velianstvo! Putem sam ga pretraio i oduzeo mu ovo. I preda kralju zamotak iz kojega izvadi pismo. Bilo je zapeaeno njegovim peatom. Razmotavi, kralj se neto zbuni, prinese pismo k svjetlu, pogleda potpis i pokae kancelaru: - to velite, Varadi? Moj potpis? - Vrlo dobro patvoren. - Dakle da vidimo to piem vojvodi Ilokome! I poluglasnu proita: "Dragi moj vojvodo Iloki! Neto se dogodilo zbog ega ne elim da proslijedite put u Milano. Odmah se vratite. To vam zapovijeda va kralj- Matija". Sadraj zapanji i kralja i Varadija. Gledali su se irokim pogledima punim zgraanja. Kralj teko i brzo die, a Berislavi i Varadi suspreu negodovanje zbog smjelosti koja se drznula ovim dokumentom prkositi kraljevoj volji. Sto neizreenih kletva prolazi preko nijemih kraljevih usana. Tada kralj baci pismo na stol, korakne prema svezanom glasniku i zapita ga:
~ 939 ~
- Kad si odlazio? - U ponedjeljak uveer. - Dakle onog dana kad je kraljica krenula na Gri i ovdje noila. Tko te slao? Glasnik uti. - Tko te slao? -vikne kralj i digne aku nad njim. - Dvorski metar, grof Enricol - Tako! Berislaviu, zovi Enrica! Ovoga sakrij u drugu odaju da ga Enrico ne vidi. Kralj skrsti ruke na prsima, duboko udahne i pritisne ruke na grudi kao da ga bole. Koraa polagano, popostaje. Onda prie k stolu, uzme pismo i gurne ga u haljetak. Kad je uo Enricove korake, pokua se smijeiti. Dvorski metar gipkim korakom ue duboko se poklonivi. - Vae velianstvo zapovijeda? - Kojeg si dana slao kraljiinog glasnika za Lovrom Ilokim? Sva krv iezne iz Enricova lica, ali rije mu je bila odluna i mirna:
~ 940 ~
- Velianstvo su krivo uputili, nisam slao nikoga! - Nisi? - Ne, velianstvo! - Zakuni se na svoju ast! - Kunem se na svoju ast! Nosnice irokog kraljevog nosa zadru, a usne se raire. Brzom gestom kralj posegne u haljetak, izvadi pismo i stavi ga pred Enricove oi: - Tko je to pisao? Enrica zahvati omaglica i zatetura. - Tko je pisao? - Ja! - A tko ti je kazivao u pero? Enrico ne dade odgovora. - Hoe li odgovoriti? - Ne smijem! - Dakle, stvar je jasna! Kralj spremi pismo i zapovijedi: - Dovedite glasnika i zovite oklopnike.
~ 941 ~
Opet uvedoe Antonija. Napuljac je pao na koljena, Enrico se sav zgrio. - Huljo! vikne kralj. Sad poreci! Kraljiin dvorski metar uti i dre blijed, upalih oiju. - Zadao si asnu rije, patvorio si pismo svog kralja. Platit e to izdajstvo. Oklopnici uoe, a kralj vikne: - U tamnicu s ovim. U okove! - Milost, Enrico. velianstvopromuca drhtavo
- Sutra u zoru na vjeala! Klecajui izlazi Enrico iz kraljeve odaje. - Varadi!- vikne kralj prijetei- sutra u zoru ovaj Napuljac ne smije vie ivjeti! - Zapovijed vaeg velianstva izvrit e se. - A sad, kraljica! Sad dolazi na red ona- kae Matija takvim glasom da su Varadi i Berislavi ustuknuli. Nekoliko puta proe dvoranom i onda poalje paa Stjepka kraljici da najavi njegov posjet. im su Varadi i Berislavi ostali sami, ovaj se ozbiljno zaprepasti:
~ 942 ~
- Gospodine biskupe, poite, kralj bi mogao u jadu zadaviti kraljicu! - Kad bih znao da e to uiniti, ne bih se maknuo s mjesta. Kralj je poao trijemom u novu palau. Beatrice se upravo odijevala za veeru. Dvoranka je kitila njenu kosu biserom. ekao je dok zavri. A onda je sjeo. - to eli moj mili suprug?- upita ona. Prodirljivim pogledom obujmi njenu lijepu glavu, promatra njeno visoko elo i njenu pojavu to se u svijetlozelenoj haljini istie kraljevskim dostojanstvom. - U oima mojeg supruga razabirem neko udivljenje! - Pravo veli! Divim se, Beatrice! - Mojoj ljepoti ili mojem umu? - Tvojoj bezgraninoj smjelosti! - Samo snaga posjeduje smjelosti - I samoobmana! Kad netko sam sebe obmanjuje, onda je smion. Mnogi to zovu i drskou.
~ 943 ~
Njeno je lice ostalo mirno, samo vjee su se malo spustile. Trepavice zaklonie njenu misao. - Ve dugo nisam sluala iz tvojih usta ukorne rijei. Do vrha si ispunjen gorinom. to je tako preobrazilo tvoje dobro raspoloenje? - Ne sjea se? - Nisam svevidna, makar kaem da sam mudra! - Ne nalazi uzrok mojoj gorini u samoj sebi? - Nikako. - Tvoja je savjest potpuno mirna? - Potpuno. - Moda je ne posjeduje? - To zvui kao uvreda. to se zbiva s tobom? Njenim licem preletje mrana sjena. - emu ova istraga? Navikla sam od tebe otvorenijoj rijei. - alim to se ti nisi sluila ovom kreposti. Ona poe do naslonjaa i sjedne. - Ne kanim poi na veeru dok se ne izjasni.
~ 944 ~
- To je i moja odluka. - Dakle, to mi spoitava? Naslonila je glavu na naslonja inei se potpuno mirna, makar instinktivno osjea da e ispod onih visoko uzdignutih snanih kraljevih prsiju provaliti orkan. Njegove male, tamne oi ine se kao dvije krijesnice koje prijete u tmini. - Znam, Beatrice, da te nije odgojila majka jer si je prerano izgubila. Sa etrnaest godina ti si ve bila potpuno samostalna. Zapovijedala si u oevu domu svojim dvorom kao njegov vrhovni gospodar. Privikla si upravljati, odreivati, voditi i zapovijedati. U mojem dvoru prepustio sam ti svu vlast onako kako si je posjedovala u svom oinskom domu. I jo vie: proirio sam tvoju mo ak i u mnoge moje kraljevske poslove. Priznajem, dao sam ti udjela u mnogim mojim diplomatskim bojevima s poslanicima raznih drava. - Jesam li kada to uinila protiv tebe? Naprotiv, pomogla si mi svojom dosjetijivou, lukivou i mudrou. U sve sam ti otvorio uvid i svuda si imala svoju rije
~ 945 ~
dok jednog dana nisi prevrila mjeru i sila s pravog puta. - Ako me optuuje, onda je na tebi da mi moj grijeh i predoi. - Razumijem- osmjehnuo se on -gorko eka da ti kaem, jer se sama ne kani istrati.. - Neu podnositi ovo sudsko istraivanje. - Brzo u skratiti tvoje muke, Beatrice. Kraljica moe kojeta, ali ima stvari i odredaba u koje ni ti nema prava da dira, da ih gazi i svoje podanike vodi da ine izdajstva. Uvrijeeno se digne i isprsi: - Napuljska princeza, ki kralja Ferrantea, nee podnositi uvredu ovakvog postupka. Ovaj izazovni nastup nimalo se ne kosne kralja. Ne maknuvi se s mjesta, nastavi: - Navijetam ti, Beatrice, da e sutra tvoj dvorski metar Enrico poloiti glavu na stratitu. Ona zanijemi. Bjelinu njenog lica pospe neto rumenila. I kose vjee spustile se na tamne oi. itavo njeno uspravljeno tijelo ostalo je nepomino.
~ 946 ~
Jedna njena rije prijee preko njenih usana, vie zbog opreza, negoli od straha: - Zato? - Ovo je pitanje neumjesno i suvino kad ionako zna to si uinila. Beatrice tvrdokorno uti. - Vidim ne kani govoriti. Pa dobro! Evo- i izvue krivotvoreno pismo i razmota ga. - Zna li kako bih kaznio svaku drugu osobu na ovom dvoru koja bi se usudila posluiti mojim peatom, mojim imenom, mojom vlau i mojim potpisom? - Vaem velianstvu je slobodno initi to ga je volja! Odgovorila je ravnoduno. monotono, hladno, gotovo
- Enrica u smaknuti! - Enrico je radio po mojoj zapovijedi! On se ima pokoriti meni. - to hoe time rei? - Kriva sam ja. I samo ja odgovaram za taj in. - Napuljska princeza zna da je kralj Matija odvie vitez da se poslui
~ 947 ~
srednjovjekovnim sredstvom prema svojoj eni. A moda je i odvie zaokupljen osjeajem prema njoj. - Nita drugo, nego obzirnou prema samom sebi - ree ona ironino. -Princezu Napulja, princezu Italije, branio bi itav jug. To je jedino to suspree vae velianstvo da me u okovima ne bacite u tamnicu! On ustane sav rumen i povrijeen. - Dokazat u da nisam zasluio ove pogrde primijeti on. Ona samo slegne ramenima. - Samo Italija spreava vae velianstvo da nije sa mnom, ve davno obraunalo, rastalo se zbog neplodnosti naeg braka. Pogled pun ogorenja pogodi Beatricu, glas pun spoitavanja i neke prikrivene boli zagrmi po odaji: - Dok je na meni da tebe pozivam na red, ti optuuje mene znajui da mi ini krivo. Ali dosta je toga. Moe misliti o meni to te volja! Pitam te, Beatrice, kako si se smjela posluiti patvorinom mojeg imena i moje vlasti da vrati Lovru Ilokoga s puta kamo ga je poslao kralj?
~ 948 ~
- Sve ono to sam dosad sluala navodi me na jedan odgovor: utjet u i ekati kaznu! - S tobom ne govori kralj, nego mu! - Mu Beatrice drugaije! Aragonske govorio bi
- Skupio sam svu obzirnost to je posjeduje ovaj vitez koji se zove tvojim muem. - Onda je ta obzirnost vrlo manjkava. - Zar da jo i zamolim za oprotenje to sam se usudio uhvatiti tvojeg glasnika? - Kad bi mu znao povod zbog kojeg sam htjela zaustaviti kraljevo odaslanstvo bi bio blag i pun ljubavi! - Ljubio mu koliko mu drago, njega vee odgovornost prema kralju i njemu odgovara za ine svoje ene! - I mogao bi odgovarati kralju vedra lica kad bi mua zanimali uzroci zbog kojih je njegova ena poinila ono zbog ega je optuuje kralj. - Uzroci su mi davno poznati. - Dopustite, velianstvo, da ja pitam svojeg mua: zato si poslao svadbeno odaslanstvo u Milano?
~ 949 ~
- Da Ivana vjenam s djevojkom koja e mu osigurati prijestolje ako stalei odbiju Giovannija. - Kako vidim, nema mnogo nade da stalei prihvate Giovanna? - Vrlo malo! - Ja velim mnogo vie: potpuno sam napustila plan s Giovannijem. Neto je iroko pogledao Beatricu i upitao s potpunim nepovjerenjem: - Napustila? - Velim: potpuno i traim od tebe da i ti napusti plan sa Ivanom. - A da prijestolje ostavim tuincima? - Prijestolje e imati nasljednika! - Koga si mi odredila za nasljednika? - Naeg sina! Rije je zazvuala u kraljevim uima kao prasak groma. Ustoboen zuri u nju. Njezin je pogled pun njenosti, lice puno topline, na usnama lepra lagani smijeak, smijeak ene iz koje zrai srea.
~ 950 ~
- Napusti te doskoice, Beatrice!- ree on i s negodovanjem se okrene. - Kad sam stigla na Gri, sjea se, one veeri, rekla sam ti da mi je uveni talijanski lijenik prorekao potomstvo. To si zaboravio? - Jer je mala vjerojatnost da nakon toliko godina braka.. - Tvoja dvojba dokazuje da bi oklijevao naeg sina uiniti svojim nasljednikom. - Vea srea ne bi me mogla zadesiti nego zakoniti sin! - Dakle, ovako prima moj mu, kralj, navjetaj potomstva?- ree ona plano. - Za ime Boje, to se ne moe vjerovati... To ne... - Dakle, odgodi svoje vjerovanje do roenja naeg sina! Neka prozirna magla zasjeni njegove oi a kroz tu maglu kao da se u njemu bore nepovjerenje sa eljom i nadom. - Beatrice! Zna li to si rekla? Ona se uspravi:
~ 951 ~
- Da nisam potpuno sigurna u ono to velim, zar bih nala smjelosti patvoriti tvoje pismo, potpis i vratiti svatove? U koju bih to svrhu uinila? - To je rjeenje tvojem zagonetnom inu? - Sve drugo bila bi ludost, jer ne bi imalo svrhe. Bila bi oajna luaka igra kojom bih proigrala svoje tovanje. Osjeala je njegovu borbu vjerovanja s nepovjerenjem. Izrekavi posljednju izreku, ekala je sigurne i logine posljedice to ih moraju izazvati ove rijei: - Zakonitog sina! Zakonitog? Kojem nema zapreke na prijestolje?- kolebajui govori on skrstivi ruke i gledajui preda se. - Nisam li mlada, zdrava? Bilo bi neprirodno da se uistinu nikad ne pojavi eljno oekivani sin. Ali se on jo uvijek ne pribliuje. Gleda u neodreenu, toku i uti. - Oekivala sam neto vie radosti -veli ona i pristupi blie. - Ima tako velikih osjeaja da im je put u srce preuzak- i on uhvati njenu ledenu ruku. -Ako je istina to sada veli, zato mi to nisi rekla
~ 952 ~
prije? Ne bi se trebala ogrijeiti o moju kraljevsku vlast, ne bi trebala svojeg dvorana navesti na takav in? - Kad sam saznala da si odaslao svatove... - Kako si doznala? - Razumije se, to neu kazati! Ali odluila sam zaustaviti svatove da steknem vremena i potpuno se uvjerim o mojem stanju i porazgovoriti se s lijenicima i astrolozima. Juer sam odrala sa svojim lijenicima temeljitu raspravu, a oni... - ta oni? - Jame da se nisam prevarila. One veeri kad sam otila iznenada na Gri pozlilo mi je. Bila je to posljedica mojeg stanja. Tako vele lijenici. On prihvati njenu ruku i privue je na svoje prsi. - Ako se to obistini, Beatrice, veeg sretnika nije rodila zemlja. - A nikad nee roditi sretnija kraljica! - Obasut u te svim darovima! - Pokloni mi samo jedan.
~ 953 ~
- A to bi bilo? - Poalji za Lovrom Ilokim glasnika neka se vrati. - Jo danas u poslati brzoteu! - Ona mu se priblii svom svojom zavodljivosti i zagrli ga apui: - Napokon neka bude mir i srea meu nama - To jedino elim- odvrati on. - A moja je elja da prije nego krenem na veeru ispita lijenike. Hou da bude potpuno uvjeren. - Hou, ali dozvoli mi jednu molbu. Tko je osim tebe i Enrica znao to si uinila? - Francesco. - Nitko trei? - Tvojem pitanju dopusti da logino nadodam svoje: tko ti je javio to sam ja uinila? - Pukim sluajem uhvatili su tvojeg glasnika negdje putem mislei da je turski uhoda. - Jedino molim da oprosti Enricu. Nije kriv jer se pokorio meni. - Taj preokret spaava ga. A sad idem da poaljem za Lovrom Ilokim brzoteu.
~ 954 ~
Njeno poljubi Beatricu i ostavi odaju. Zavukao se u naslonja svoje radne odaje, gotovo se zgurio u nj i spustio glavu na ruku. Muklo tutnje njegovom duom dvojbe u sukobu s vjerom u ono to je uo. Dozivao je hladan razbor koji mu donosi uvijek jedan te isti odgovor: "Nije istina! A onda opet slijedi pitanje: zato bi ona to tvrdila kad bi bila la? To mora jednom doi na vidjelo. La bi se morala pokazati za koji mjesec. A to onda? ime bi mogla opravdati ovu la? Kakvu bi imala svrhu zaustaviti svatove koje mogu sutra opet poslati natrag? Ne. Odvie je mudra da bi navijestila potomstvo, a za nekoliko mjeseci morala bi priznati la. Pa ipak, je li to mogue? Koliki su lijenici ustvrdili da mu Beatrice nee darovati nasljednika. akva je sad nastupila promjena? ekao je nestrpljivo lijenike koje je dao dozvati. Dva Napuljca ula su u kraljeve odaje ozbiljna lica. - Njezino velianstvo je zaeljelo da s vama govorim- ree kralj. I postavi im pitanje, a oni odgovaraju opirno, spremno tumae i obrazlau.
~ 955 ~
- Zar je to mogue nakon toliko godina?upita kralj. - Njezino velianstvo pozvalo je u Budim uvenog rimskog lijenika koji je vjet u svome poslu i svojim savjetima posluio je mnogoj talijanskoj vladarici da ostvari elju za potomstvom nakon niza godina. Kad su Napuljci otili, zovne kralj svojeg linog najvjernijeg lijenika. Obrazloi mu sve i zatrai njegovo istinsko miljenje. Govorite samo u granicama svojeg znanja i ne prelazite nijednom milju u krug mojih elja naglasi kralj. - Nemogue nije nita -odgovori on -makar izgleda nevjerojatno. Tu valja priekati, velianstvo, da se moe izrei potpun istinski sud. - Dakle, ne smatrate to nemoguim? - Kako rekoh, ne. Ali kako mi je velianstvo to priopilo, morao bih kao uenjak kraljicu stalno promatrati. Takva se stvar oituje na licu, u oima, promjena koja nastaje odraava se svakog dana.
~ 956 ~
- Dakle, nalaem vam da posve mirno i povueno promatrate kraljicu a da je nita ne ispitujete. Poslije lijenika zvao je kraljevske astrologe. Proricali su mu sina. Mirno i potpuno odvano bez mnogo razmiljanja. Kad je i njih otpustio, pozove Varadija. - Vi ne vjerujete u astrologe, biskupe? - Ne, velianstvo! - Dakako, to je potpuno u skladu s vaim biskupskim zvanjem. Ima dana kad i ja ne vjerujem, a ima opet dana u kojima se divim njihovu: ispravnom pogaanju. I onda se udubljujem u tajnu prirode i nalazim potvrdu svojem vjerovanju. Ako sunce, zrak i svjetlo djeluju na nas i upravljaju ivotom itavoga svijeta, onda je lako vjerovati da i zvijezde imaju upliv na na ivot. - Moda bih se i ja podao tome uvjerenju, velianstvo, kad nai astrolozi ne bi bili lanovi dvora i ne bi znali to vae velianstvo eli?! - Kad sam dobio vijest o smrti svojeg sina, astrolog mi je prorekao crnu vijest malo prije
~ 957 ~
nego to je stigla. A nije mogao smatrati da je to moja elja. - Moda katkad ine iznimku?! - Bit e bolje da ne raspravljam s vama o tome. Imam za vas vaan nalog. - Sluam, velianstvo. - I potpuno povjerljiv. Doite blizu i sluajte. I stao je tik uz kralja sagnuvi k njemu glavu. - Poslat ete za Lovrom Ilokim glasnika koji ga ima vratiti ... Sagnuta Varadijeva glava gotovo da nije udarila u kraljevu: - Velianstvo, to to znai? - Glasnik ima poi kao brzotea, a njegova glavna briga jest da Lovru Ilokoga ne dostigne! - Ne razumijem! - Obeao sam poslati glasnika za svatovima, ali ih neu vratiti! S nerazumijevanjem promatra kancelar svojeg kralja osjeajui da se neto zbiva. - Kraljica i lijenici jame da emo imati zakonitog prijestolonasljednika! to velite vi?
~ 958 ~
- Bojim se da vam svemogui nee dopustiti da ovako sretno prijeemo preko jaza koji se prokopao ispod vaeg prijestolja! - Htio sam samo vidjeti koliko ste objektivni, l mene hvata dvojba, a opet moj vlastiti lijenik veli da nije nemogue. - Sva srea da se to mora dokazati za nekoliko mjeseci. - Napokon se slaemo! Kraljica je zaustavila svatove ne raunajui vie s Giovannijem i traila da ja ne raunam s Ivanom. - Velianstvo, jo jednu okolnost valja uvaiti: ako se obistini nada u potomstvo, moe biti i ensko. - Astrolozi su prorekli sina. - Mnogom su zlu na kraljevskim dvorovima krivi astrolozi. - Nema svrhe o tome raspravljati! Lovro e vjenati Ivana s Biancom. U svojoj izjavi naveo sam milanskom vojvodi: ako mi se rodi sin, Ivana u okruniti bosanskim kraljem i dati mu vlast u osvojenim dijelovima mojeg kraljevstva. To je ve rijeeno, aljimo, dakle, na put nekoga tko je vrlo povjerljiv i koji nee dostii Lovru!.
~ 959 ~
- Neka se velianstvo pouzda da e se ovaj nalog uistinu izvriti najsavjesnije. - Ali neka mi velianstvo navijestim novi dogaaj. - Opet neto novo? - Stigla su tri jahaa i navijestila poslanstvo iz Milana. - Iz Milana? To ne sluti na dobro! - I mene zabrinjuje. - emu zapravo dolaze? Vi ste isprosili Biancu i vjerili je, a na meni je bilo da aljem svatove. Milanski vojvoda nema nikakva uzroka da alje poslanstvo, a nema sumnje da su ljudi odaslani nakon vjeridbe. -Slaem se potpuno. - Kad e stii? - Glasnici misle ako vrijeme bude povoljno, mogli bi stii sutra podveer. - Da pozovemo milanskog poslanika? - Nije potrebno, velianstvo, on je sam doao s glasnicima i zamolio da ga velianstvo nakon veere primi. dopusti da
~ 960 ~
- Ovo mirie na pokvarenu orbu. Dakle, posrkat u je podveer. I kralj trgne zlatni drak svoga zvonca i dade unilom pau nalog da pozove milanskog poslanika. - Da se udaljim, velianstvo? - Bolje je da ostanete. Raspravljajui sveudilj o izaslanstvu milanskog vojvode, doekali su dolazak grofa Marcella. - Dakle, to ima kazati saveznik? -prijazno e kralj. moj prijatelj i
- Vae velianstvo, osjeam da mi se vraa moja davna boljetica. - Neka krasotica na mojem dvoru izranila je vae srce? - Ni izdaleka, velianstvo! - To je bila vaa trajna boljetica u Italiji! - Samo krilatica mojih zlobnih prijatelja. Moja je bol posve fizika, i to u prsima. - Dakle, ipak neto blizu srca. - Prije deset godina, velianstvo, stalno su me boljela prsa bio sam potpuno propao. Ali onda
~ 961 ~
sam otiao iz Milana na jug. na otoje, l ozdravio! Osjeam da mi se ta bolest vraa. Ovdje je zrak preotar za mene i htio bih da prije nego obolim dostignem otoje na kojem sam stekao zdravlje. utei zatakne kralj ruke u pojas. Tom je kretnjom uvijek potcrtavao neki jai, iznenadni osjeaj ili raspoloenje. Zagleda se u vatrene oi lijepi i poslanika: - Prema tome, elite otii iz mog dvora? - Samo dok ne steknem zdravlje. - Da. Neto ste blijedi, ali vaa snana ramena prkose vaim tubama. - Bolest nije vidljiva. I odluio sam poi. - Vaa je odluka vrlo kratkog vijeka. Prije tri dana bili ste jo svjei i jurili ste sa mnom u lovu! - Skrhalo me preko noi! Pozornost kojom kralj promatra poslanika kao da ga je smela pa je u jednoj sekundi nekoliko puta oborio oi i opet ih upro u kralja. - Vi znate da iz Milana dolazi izaslanstvo?iznenada e kralj. - Navijestili su mi.
~ 962 ~
- I ne slutite kakve bi mi vijesti mogao slati vojvoda? - Uistinu ne -odvrati poslanik, ali u njegovu se licu odrazio unutranji nemir. - Dobro. Razgovarat emo o vaoj pronji kad stignu vojvodini izaslanici. - Ako se njihov dolazak otegne, moja bi bolest napredovala. - Kako? elite otputovati prije nego to dou pouzdanici vaeg vladara? - Mislio sam da u se na putu s njima sresti. - Vaa urba pretjerana je. Poslat u vam lijenike. Uostalom, sutra podveer vai su zemljaci ve na Griu. ini se da ste se prestraili svoje bolesti. Moj prijatelju, to je dodue razumljivo, ali nije u skladu s vaom poznatom hrabrou. Ostanite jo samo asak- nadovee se kralj kad je poslanik htio ustati. - Nas trojica: ja, vi i Varadi zadali smo asnu rije da ni pred kim neemo odati polazak naih svatova u Milano. Nas smo trojica bezuvjetno utjeli. Ipak, na ovom je dvoru netko saznao nau tajnu.
~ 963 ~
Dok je kralj govorio, Varadi je iza njegovih lea pruio glavu kao pas njuku vrebajui poslanikove lice. Ali njegovo bljedilo ne odaje nita. I vatrene su oi mirne. Upravo taj mir iznenadi Varadija, a poneto i kralja. - Vi se tome ne udite, gospodine poslanie? - Jer je posve nevjerojatno! - Tajnu je doznala kraljica! - Velianstvo, moda je netko javio njezinom velianstvu iz redova poslanog izaslanstva. - Ta pretpostavka nije bez temelja -primijeti tiho kralj- Dakle, na sve strane svezana mrea. Ali i tu- naglasi ivo kralj Matija- jedna nevidljiva ruka javila je opet meni kraljiin in. Sve to slua poslanik gledajui otvorenim pogledom u kralja. Meutim, Varadi se uputi k ladici i stavi pred poslanikove oi ispisanu ploicu. Kralj ga pogleda ukoravajui, no Varadi se ne da smesti. Poslanik proita reenicu u vosku i zakima. - Velianstvo to dri moguim? Kralj mirno slegne ramenima:
~ 964 ~
-U borbi ljudi se hvataju oruja koje im je pri ruci. Je li tako, Varadi? - A u ovom se sluaju Napulj bori za svoju premo u naem kraljevstvu koju bi mogao izgubiti tom enidbom -kae Varadi. Makar je vaa grofovska milost oboljela, napustiti borbu znailo bi ojaati Napulj. - Tko vam je dopustio ovako govoriti, gospodine biskupe? -ukori kralj svojeg kancelara. - Oprotenje, velianstvo, dunost mi nalae da poslaniku kaem svoje mnjenje. - Sa svih strana Napulj bori se da onemogui vojvodi milanskome vjenanje vaeg sina s vojvotkinjom Biancom pa su ve ugrozili i ivot prinev. - Zabranjujem proslijediti ovim tonom- okrene se kralj Varadiju. - Htio sam samo sklonuti gospodina poslanika da ne ostavi dvor. Ako sam preao granice, molim da mi velianstvo oprosti. - Najbolje je priekati poslanstvo milanskog vojvode da ujemo kakve nam alje glase. U tom razgovoru grof Marcello nije sudjelovao nijednom rijei, ali izraaj njegova lica odavao
~ 965 ~
je unutranji poraz, slom koji se odrazio samo u asovitom oaju. - Pruit u vam, gospodine poslanie, svaku udobnost. to god elite i lijenike koje traite, a sada vas molim da poete u svoje konaite i legnete. - Velianstvo, molim da me oslobodite dunosti da doem k vaem kraljevskom stolu. - Samo se po sebi razumije. Grof Marcello ustane i zahvaljujui se kraljevoj milosti izie. Kad je iziao, kralj vie nije korio Varadija, ve ga mirno zapita? - Zato ste mu pokazali onu plou? - Zar nije on prvi saveznik vaeg velianstva i zastupnik vojvode milanskog na vaem dvoru? Njegova je dunost boriti se sa svojeg vladara, a pravo da znade sve... - Kad sam vas jednom pitao da li sumnjate u poslanika, odgovorili ste: niti sumnjam niti mu vjerujem. - A to kae vae velianstvo sada? - Vi mene stavljate pod istragu? Eto, otvoreno vam odgovaram. Sumnjam samo u poslani~ 966 ~
kovu bolest. Pobjednik ena oito je ovdje pobijeen i to ga je uinilo bolesnim. A to se tie njegove vjernosti prema vojvodi milanskome ni asa ne mogu posumnjati. Vojvoda Ludoviko odvie je lukav da bi se mogao prevariti u izboru svojeg zastupnika na dvoru kraljevstva s kojim eli sklopiti rodbinstvo. Na ove rijei Varadi obori pogled kao da se zamislio. - Zato je htio otputovati prije nego stigne milansko poslanstvo? - Odluka nije prirodna. U tom se slaem, ali kad se ovakvi proslavljeni vitezi zaljube, gube glavu. ekat emo dakle sutranji dan. Vi uinite ono to sam vam prije naloio. Sad idem da moj kuhar predugo ne oajava ekajui s veerom.
~ 967 ~
POETAK VELIKE IGRE

Sutradan nakon doruka kraljica odlui da u pratnji svoga brata izjae. Sam kralj digne je na sedlo i naloi joj da jae polagano, a Francescu stavi na srce da budno pazi na izvrenje naloga. Nakon kinog dana vrijeme je bilo hladovito i ugodno. Krenuli su prema Zagrebakoj gori da se zaustave i objeduju pod lovakim atorima to su jo uvijek podignuti za nastavak lova. Kad stigoe do atora, kardinal Francesco skine kraljicu sa sedla. itavu pratnju kraljica otpusti da se proe umom dok su paevi uvali kraljevske konje. Sluge su iznijeli iz atora stolice i kraljica je s Francescom sjela u hladovinu. Nasuprot njoj u daljini suna se Grika utvrda, a tamo iza lea Medvedgrad. Netko su vrijeme sjedili utei, a onda e kraljica: - Htjela sam da budemo sami. - Nas dvoje?
~ 968 ~
- Da, Francesco! Oko nas je istina, uma i nebo. Nema zidina koje bi mogle upiti ono veliko to kanim sada rei. - Neobino sveani uvod, sestro moja! - Premalo svean za tako veliki as mojega ivota. Gotovu zapanjen, napuljski princ Francesco gleda svoju sestru. - Veliki dah, veliki as, odluni poetak velike igre u kojoj tebi dajem glavnu ulogu. - Meni? Sve vie me zapanjuje. - Pritedi neto za svretak. Namjesti stolicu nasuprot nje, upre se na naslon pruivi glavu naprijed. - Moram priznati, Beatrice, da mi srce biva nemirno. - To je od nesvjesne slutnje. - ega, Beatrice? - Ne mogu poeti sa svretkom. -Suspregnut u se i sluati strpljivo. Skinula je klobuk i bacila ga kraj sebe na travu, a lijepu glavu naslonila na naslon. Potpun mir odraava se u itavom njenom
~ 969 ~
biu. Mir promiljenosti udruen s hladnim raunom razbora. A onda pone govoriti: - Jedne veeri kad sam dola u taj hrvatski grad sluao si moje oajno pitanje nepravednoj prirodi: zato ja nemam djeteta? Zato se sve oko mene mnoi, i ljudi, i ivotinje, i drvee, i cvijee, i trava pod mojim nogama, samo je meni priroda oduzela svoj prirodni dar. Meni je uskratila ono to posjeduje svaki zemaljski crv. Pitala sam prirodu i klela je, ne samo onog dana na Griu. im su minule prve dvije godine u braku bez potomstva, ve me obilazio strah. Gomilaju se pitanja iza kojih je vazda slijedila tiina bez odgovora. I onda su padale kletve, oajne, zdvojne, dok ih opet koji lukavi dvorski astrolog ne bi smirio probuenjem novih nada. I tako je to prolazilo iz godine u godinu. to sam vie osjeala ispraznost nada, to sam jae snagom svojih enskih ari zahvaala kralja. vrsto sam gurnula vlast u svoje ruke da budem barem blizu onoj vladarskoj moi i vlasti koja mi je za budunost bez potomka izmicala! Svim sredstvima, svim svojim snagama bacila sam se za njom drei je vrsto dok je u mojem mozgu gorjela samo jedna jedina misao: kako
~ 970 ~
tu vlast zadrati do kraja svojega ivota ne budem li imala sina po kojem bih mogla ostati kraljica ovoga kraljevstva nakon smrti mojeg mua. Kraljeva mati Elizabeta, udovica slavnog junaka, isprva me obasipala svom njenou oekujui od mene potomka prijestolju. Ali to su godine vie prolazile, njena nada je gasnula i ova me je ena mrzila sve vie. Da svoju mrnju jae iskae, svom se majinskom brigom zauzela za kraljeva nezakonitog sina Ivana. Svuda ga je isticala da narine kralju misao da njega postavi za nasljednika. I sav je svoj golemi imetak, sve neviene dragocjenosti, velike divne dvorove knezova Hunjadi sve je to ostavila Ivanu! I dok je u mojem mozgu plamtjela jedina misao: zadrati sebi prvo mjesto pored kralja koje e doi nakon smrti Matije, dok sam se protiskivala kroz mrnju upravljenu protiv mene od kraljevih privrenika drei budnu i zarobljenu Matijinu ljubav, dotle je nepotrebni ivot jednoga nezakonitog bia. sin neke pokupljene djevojure, prijetio mojem planu i mojem pravu. Tako je Ivan postao moja Kartaga i nian sve moje mrnje i borbe. Nisam to uinila zato da titim sebe. Ivanova
~ 971 ~
naprasita smrt bila bi moda poruila sve mostove izmeu mene i kralja. Iscrpljivala sam, dakle, sva sredstva lukavosti, zasjede, smjelosti i enske ari da se probijem i odrim svoje mjesto za budunost. U tom je bio jedini spasonosni plan: postaviti na prijestolje Giovannija. Uza nj bih ostala ja prva uz kralja. Ostala bih suveren vlasti i zastavnik nae kraljevske napuljske dinastije. To sam ugovorila s mojim ocem ve davno prije. I zato je Giovanni prije pet godina poslan od mojeg oca na ovaj dvor. I kraj njega jo uvijek nisam gubila svu nadu. Jo sam se nadala u pravednost prirode i mislila da e se sjetiti kako sam i ja njeno edo. Ali ostala sam njen pastorak! Svi moji vapaji, sve moje kletve, svi bijesovi moje due nisu mogli da je ganu. Ostala je kruta, bezduna, infamna! - Beatrice- prekine je brat- rumenilo na tvojem licu pokazuje da se previe uzrujava zbog onog to se ne da promijeniti. - to priroda nije htjela da promijeni uinit u ja! - Uistinu ne razumijem. - Podlost prevaroml se izbija
~ 972 ~
podlou!
Prevara
- Jo uvijek ne razumijem. - Osim Giovanna, imala sam jo jedan plan. Taj plan bio je duboko skriven u meni, vrlo pomno razraen, hladnim razborom. Zabavljala sam se s njim kao to se zaljubljena djevica zabavlja sanjarijama svoje budunosti. Mladi kardinal postaje sve znatieljniji. - Prozirala sam ga, razmatrala sa svih strana, uzimala u ruke istraivajui ga do sri i odluila da eka do asa kad sve drugo propadne! - A vodi li sigurnim putem do uspjeha? - Isto je tako siguran kao to je strahovito opasan. I ba ova opasnost ponukala me da ga odgodim dok sve ostalo ne iskuam. Moja lina udobnost i lagodnost hvatala se osnove s Giovannijem. Makar je njega tee progurati na prijestolje protiv tolikih pristaa tog prokletog sina kraljeve bive djevojure, pa i protiv samoga kralja, ali je bilo manje opasno po mene samu. I zato sam pretpostavila dugotrajnu i ustrajnu borbu za Giovannija osnovi koja je silno pogibeljna.
~ 973 ~
I zar si uvjerena da kralj ne misli ozbiljno Giovanna predloiti staleima za prijestolonasljednika? - Da se Inocent nije probudio i da je Borgia nastupio na papinsku stolicu, provela bih bila Giovanna u zamjenu za Dema. Ali ti zna kako vijesti iz Rima javljaju da se Inocent oporavlja i ne kani tako brzo otii s ovoga svijeta. Ta okolnost temelj je svih kraljevih crna. On to zna, alje svatove u Milano i naputa Giovannija. Kralj je zdrav i il, ali moe naglo umrijeti i ba ga to tjera da se uri osigurati Ivanu prijestolje. Vidjeli smo da je moj plan s Giovannijem pao. Sad mi preostaje samo jo da se uhvatim svojeg posljednjeg plana i bacim sve na ovu jednu osnovu. enidba naeg oca kao da je ba poslana da ovu osnovu provedem, i to s vrlo malo opasnosti Francesco jo vie priblii svoju glavu k sestri i slua je oima, uima i napola otvorenim usnama. - Mnogo si me puta pitao i pokuao od mene doznati to me nuka da se toliko brino zanimam za Gordanu i njezin odgoj.
~ 974 ~
- To su pitali svi i danas se jo pitaju- odvrati napuljski princ. - Gordana je nadarena svim darovima prirode. Plemenitom ljepotom tijela, jakim duhom, u nje ima neto muevno! Sve te vrline uzdigle su Gordanu na visinu na kojoj bi mogla ivjeti uz okrunjenog vladara. Dakle, ona je stvorena za velike ciljeve; I ja sam stvorila odluku da Gordanu namijenim velikom cilju? - A taj je? - Moj plan i moja posljednja, najjaa i jedina osnova! - Teko oekujem to otkrie. Sad i ona primakne blie glavu. Brat i sestra gledaju se prodirljivo. - to misli, Francesco, kad bi se ta djevojka udala, kakav li e potomak niknuti u tom sjajnom biu? On otvori usta u udu. Ona ga ponovo oslovi: - Tvoje se misli ne usredotouju u bitnost mojeg pitanja. Mislim naime, da bi ova ena mogla dati potomka dostojna prijestolju. - Ti je kani udati za Giovannija?
~ 975 ~
- Prepast u tvom glasu odvie je sebina. Odgovori na ono to sam prije rekla. Imam li pravo ili ne? - Da, ovo udo od djevojke sastavljeno je od svega onoga to daje poziv raati kraljeve. - A ja sam davno s time nacistu... Ali zaboga, Beatrice, uzalud bi je udala za Giovannija kad on ne moe na prijestolje. - To je jasno. - U kakvoj je onda vezi Gordana s tvojim planom? - U tako uskoj kao to je uska veza izmeu mojeg sestrinstva i tvojeg bratinstva. - to dalje govori manje razumijem... - Rekla sam ti esto da sam Gordanu nekom i neemu namijenila. - Time si uvijek uutkavala moju strast prema Gordani. - Branila sam svoju osnovu. - Prema tome, ipak Gordanu kani udati za nekoga kojeg si joj odabrala ti? - Ja kanim samo dati nasljednika prijestolju.
~ 976 ~
- Koji bi potekao od nje i mua kojeg si joj namijenila? - ita u mojem mozgu doslovce. - Postavit e na prijestolje sina... - Kojem e Gordana biti mati... - A otac? - Ti! U prvom je asu osjetio golemi udarac u sljepooicu. Sav zadre i apne: - To je tvoj konani plan, Beatrice? - Da! To je moj plan! Onaj o kojem sam ti rekla neku veer da je ujedno tebi dar! - Sestro, ne razumijem, ne shvaam!usklikne Francesco plamteim oima. - Jer nisi ena, ne vidi nita! - Kako bi ti mogla njezino dijete... -Sve je tono proraunato, bit e tono i izvedeno... -Smeten sam, Beatrice, govori jasnije! - I da nisam opazila tvoje strasti za Gordanom, bila bih ti ovo predloila. Mogla sam uzeti i kakvo drugo dijete, ali ja hou da
~ 977 ~
bude mene dostojno svim svojim duhom i svim umnim darovima. To dijete ivi u mojoj predodbi stvarno, potpuno. To divno edo moj je prijestolonasljednik. Bit e dijete tvoje strastvene ljubavi, itavo bie naeg aragonskog duha, sve njegove vrline i sva njegova snaga usredotoit e se u tome djetetu. I sada skupi hladni razbor, svei lancima svoju strast i sluaj pozorno. Nastojao je da suspregne uzbuenje to je projurilo njegovim ilama u asu kad mu je sestra razotkrila ulogu koja ga eka. - Kad sam stigla na Gri, uspjela sam u kralju probuditi nadu da bih mu mogla ipak dati zakonitog nasljednika. Tako sam ve onda pripravila temelje za ovaj plan ne uspije li mi posaditi na prijestolje Giovanna. Kad sam saznala da je Matija poslao svatove, uvidjela sam da je Giovanni propao. I uzela sam davno smiljenu zamisao i saopila kralju da sam se drznula zaustaviti svatove jer oekujem zakonitog sina. - To si mu rekla, Beatrice? - Zato te to plai? Zar ne vidi vezu? - Da, neto razabirem, ali...
~ 978 ~
Najavila sam kralju da se nalazim u stanju koje e prijestolju dati nasljednika... - I on vjeruje? - Gdje je taj mudri Salamon koji nee vjerovati eni kad mu navijeta da e dobiti nasljednika? Ako ne bi povjerovala njegova mudrost, vjerovat e njegova kraljevska elja za nasljednikom! - Ako pita lijenike? - Moji napuljski lijenici nisu upueni, ali ja sam ih uvjerila da je tako i oni tvrde ono to ja elim. Napuljskom astrologu bilo je lako sugerirati to hou, a napokon, tvoj e nasljednik ipak pravovremeno stii... - Zaboga, Beatrice, kako? - Ba to hou da ti razjasnim. Na otac je javio da alje svoje odaslanike koji e pozvati kralja i mene na svadbu. Dakako, mi neemo poi, ali aljem tebe i Isabellu. Njoj u dati u pratnju tri dvoranke. Jedna od njih bit e Gordanal - Ah, kakva misao! - Da nije bilo svadbe, nala bih ve razloga da vas poaljem u Napulj. Ovako stvar izlazi upravo divno. Kad stigne u Napulj, uputit
~ 979 ~
e oca o tome, pa im minu svadbene sveanosti, Gordana je tvoja. Otac i ti morate urediti da Gordana s tobom nevieno izgine u na osamljeni dvor na samotnom otoku Ischii. Tu e provesti s njom, htjela ona ili ne htjela, dane za kojima si toliko udio. On uhvati njene ruke i estoko ih stisne, ali Beatrice kao da i nije opazila njegovu zahvalnost ivo govori dalje: - Kad se moje nade u potomstvo ispune, kad se ona osjeti majkom, poslat e mi svojega najpouzdanijeg ovjeka da me o tom obavijesti. Ujedno treba da mi napie pismo u kojem javlja da moj otac lei na samrti i eli bezuvjetno vidjeti mene. Na takvo pismo kralj me mora pustiti da putujem u Napulj? - Doi e u Napulj? - Razumije se. Ja i moji lijenici pripravit emo Matiju da se ne plai zbog mojeg stanja i uvjeriti ga da mi nee koditi. Matija me nee pratiti, jer nijedan dan ne moe ostaviti kraljevstvo, a da u dravi ne dignu protiv njega bunu. Tako u lako stii u Napulj obeavi mu da u ostati samo mjesec dana. Meutim, napuljski lijenici e nai razloga da me ne putaju kui. Ostat u niz mjeseci
~ 980 ~
toboe bolesna i skrivena oima ljudi sve dok Gordana ne rodi dijete. A kad se budem vraala u ovo kraljevstvo, donijet u sobom prijestolonasljednika! -A kad bi bila ki? - Poslala sam Gordanine podatke roenja ve prije pola godine u Firencu. Glasoviti astrolog koji ne poznaje niti uope moe znati kako me Gordana zanima, taj prvi astroloki uenjak, prorekao je Gordani sina nezakonitog! uje li? Nezakonitog! - I za to si se ve pobrinula? - Ne rekoh li da sam sa svih strana spremila svoj plan. Djevojka kao to je Gordana moe raati samo sinove! - Sad mi je jasno zato kralj Matija toliko mrzi Gordanu! Ta mrnja je nagonska, jer e ona skriviti skinue Ivanovo. - Meni je to bilo ve davno jasno. - Tek sada shvaam tvoju veliku sklonost prema Gordani. Ipak zar si od poetka mislila o tome? - Kad sam je primila kao djevojicu na dvor, bila mi je samo razonoda. Njena prisutnost podravala je moje nade u potomstvo. Kratila
~ 981 ~
mi je vrijeme u tomtekom oekivanju. Poela sam gubiti vjeru u nasljednika. Tada se u meni raa misao da prevarim i kralja, i prirodu i da od usuda iznudim sina. esto sam razmiljala koju bih enu u Napulju odabrala za tu ast, ali nijedna nije bila dostojna da dade ivot mojem sinu. Jednoga dana na dvoru Viegrada spazim Gordanu gdje vjeba maevanje, u haljini koja je odraavala sve ljepote tijela, njezine divne kretnje, pobudila je svu moju pozornost. Promatrala sam to tijelo: zdravo, svjee puno ljepote, u kojem sam ve ranije upoznala neobian duh neku kraljevsku muku snagu i volju. Od tada sam svoju zamisao svraala sve blie k njoj. A kad mi je esmiki u Budimu u razgovoru natuknuo da njeno porijeklo nadmauje kneevsko . . . - Nije li ti rekao ija je? - Nastojala sam saznati neto vie. Promatrajui je, poela sam razmiljati o njoj i uvidjeh da je samo ona za majku mojem prijestolonasljedniku. A kad si doao ti na moj dvor, razabrala sam koliko te Gordana privlai i tada svojem planu dodah toku.
~ 982 ~
- Bilo je za mene svreno: ne pobijedim li s Giovannijem, iznudit u pobjedu s Gordaninim sinom! - Ti si je dakle namijenila... - Da ona digne Napulj na vlast u Hrvatskoj i Ugarskoj i u svim zemljama u kojima vlada kralj Matija. A sad budi na oprezu i niim ne odaj nestrpljivost svoje strasti ni ovdje, ni na putu. A k stignete u Napulj, onda su ti putovi do nje otvoreni. Kad rodi sina i kad se nauije njene slasti, ona mora nestati. - Zaboravila si sestro, Aflonza. - Nisam zaboravila. Uklonit u ga s dvora i nee saznati kamo je Gordana otila. Sve sam zamislila po tonom raunu. - Ako te kralj ne bi htio pustiti u Napulj? - Ne boj se. S njim u lako izai na kraj. Sad zna sve. Spremaj se ve sada na put jer im stignu oni iz Napulja, morate krenuti prije nego se vrati Lovro Iloki. - Kralj je dakle pristao da ga pozove natrag? - Nita mu drugo ne preostaje kad eka zakonitog sina. A sad se moemo vratiti na Gri.
~ 983 ~
- Nisam slutio da e moj povratak biti tako sretan, draga Beatrice! Tebi nema ravne ene pod suncem- i joj zahvalno poljubi ruku. Nakon toga vratili se u griku palau
~ 984 ~
PORUKA BIANCE SFORZA

Predveer toga dana najavili su kralju dolazak poslanstva vojvode Ludovika Sforze. U sveanoj odori, punoj dragulja, doekao je kralj poslanika Maffea. Sa svom ljubaznou i dostojanstvom primi kralj pouzdanika milanskog vladara, posjedne ga u naslonja, ispita za zdravlje svojeg budueg roaka i vjerenice princa Ivana. Svoja pitanja izricao je kralj s velikim uivanjem, a najposlije navijesti milanskom gostu: - Da ne duljim, poslao sam premilostivom vaem vladaru svatove i pouzdanika koji e princa zastupati na vjenanju. Na ovo Maffeo nije odgovorio nita i inilo se kao da je neto zamiljen. - Mislim da ste na putu morali sresti moje poslanike?- upita Matija. - Sreli smo veliku povorku, kojoj se oito urilo gotovo su projurili pored nas. - To su bili oni. Moja je radost velika, a nadam se da e i milanski dvor biti obradovan kad svatovi stignu.
~ 985 ~
- Ne mogu opisati vaem velianstvu koliko je moj vladar bio ponosan na ovu vezu i koliko se njezina visost Bianca radovala, sve dok neki glasovi nisu to pomutili. - Zar glasine?- zaudi se kralj prikrivi svoju zabrinutost. - Mislim da nema nikakve svrhe otezati Najbolje je da muki izreem poruku, - Va dolazak ne sprema veselje? - upita kralj a njegove se oi smrknu. - Njezina visost Bianca odluila je poi u samostan. - Ovo je porazna vijest, gospodine poslanie! - Moj je vladar istog mnjenja. - to je moglo sklonuti lijepu, mlaahnu vojvotkinju na takvu odluku? Ta ona je vjerenica mojeg sina. - Ba zato, velianstvo! - To je otro! Lijepa, mlada vjerenica, nee odjednom da postane kraljica mojega kraljevstva. Zato? Na ovo ste mi duni odgovor, gospodine poslanie. - Zbog toga me moj premilostiti vladar alje vaem velianstvu.
~ 986 ~
Mrane sjene neprijatnih slutnja pokrivaju kraljevo lice, ali njegovo ponosno dranje ne gubi nita od svoga dostojanstva. - Mlaahna vojvotkinja s neizmjernom je radou primila prsten vaeg sina, velianstvo, ali onda stigne u Milano glas koji je mlaahnu i lijepu Biancu zaprepastio. - O mojem sinu i mojem dvoru moe svatko donijeti u Milano samo dobre glasove. - Vjerujem da je princ dobar i moda vrlo dobar, ali velianstvo, mladost trai neke izvjesne tjelesne prednosti i neku duhovnu svjeinu i bistrinu. - To oekuje i Bianca od mog sina. Je li tako? - Vae velianstvo olakava mi teki odgovor. Dakle, kad je Bianca saznala u kolikoj mjeri sve to manjka uzvienom sinu vaeg velianstva - Njemu manjka duhovne svjeine, bistrine i lijepe spoljanosti? -upita kralj sada ve nasmijan. - Tako je priao ovjek kojeg na milanskom dvoru smatraju pouzdanim. Kralj se prestane smijati.
~ 987 ~
- Gospodine poslanice, onda taj ovjek ili nije vidio mog sina, ili je samo rtva ale. Smijem li saznati tko je taj delija? - Ne smijem na to odgovoriti vaem velianstvu. Jednom je bio na vaem dvoru. - I vidio i uo mojeg sina? - I jedno i drugo. - A on ga je pronaao takvim strailom da je zbog toga mlaahna vojvotkinja odluila poi u samostan? - Poto je moj vladar izjavio da mora poi za sina vaeg velianstva jer je ve obeala, ona je odluno izjavila da e radije uzeti samostansko ruho. - Nasjeli ste spletki! Milanski poslanik zaueno gleda kralja. - Gospodine poslanie, vi ste moj gost i pozivam vas sutra da sveani objed. Tu u vam prikazati svojeg sina pred itavim dvorom i dostojanstvenicim, pa se uvjerite sami na svoje oi. - Neka mi oprosti, vae velianstvo, ja sam posve zbunjen.
~ 988 ~
- Dakle glasovi o rugobi i umnoj manjkavosti moga sina dospjeli su na milanski dvor s vrlo ozbiljne strane? Dopustite da pozovem grofa Marcella, poslanika vaeg vladara na mojem dvoru. - Velianstvo bio sam uvjeren da e me doekati. Meutim rekoe mi da lei bolestan. - Da, zaboravio sam. On boluje. Moda e ipak sutra ozdraviti. Vae vijesti miriu na Napulj. Naravno, mojem uzvienom tastu, napuljskom kralju, kojeg vrlo cijenim, nije sasvim po volji ova enidba a vi ete se sutra na svoje oi i ui uvjeriti da je moj sin pristao momak, a njegove duhovne sposobnosti zadivljuju svakoga tko je imao prigode da s njim raspravlja. - Zar je mogue da bi netko smio utvrditi kako je princ tjelesna nakaza, a duhovno idiot? Makar je u kralju kipio bijes, nasmijao se pa onda ree: - Uputu bih vas na vae zemljake, historiare Bonfinija i Galeottija. itave dane nemaju posla. Odredit u ih u vau pratnju, s njima moete razgovarati, a sutra za objedom imat ete prigode da sami prozrete istinu. Vaa
~ 989 ~
pratnja bit e ukonaena na dvoru jednog odlinog plemia, a za vas osobno odreeno je konaite u mome dvoru. - Zahvaljujem velianstvo i molim da mi dopusti mali odmor. Brzi me put umorio. Kralj je odmah pozvao dvorske metre da otprate poslanika u odaje. Nakon ovog posjeta kralj je razgolio sav svoj bijes pred svojim kancelarom Varadijem. - To je uinio napuljski kralj. Nitko drugi nego on! Spletke na sve strane, na svakom koraku, ali skrit u ih, slomiti! - Velianstvo - ree Varadi -Maffea poznajem od tada kad sam boravio u Milanu. Vrlo je lukav. Moda mu i nee biti tako drago kad se uvjeri o pristalosti i umnosti princa Ivana? - Mislite da on pristaje uz spletkare? - Ne znam, ali u Milanu su mi reku ovo: koliko je uman i ugledan, toliko je pohlepan za novcem. A ja opet upozoravam da napuljski kralj ne tedi kad je njegova volja u opasnosti Matija se zamisli. - Vi ste, dakle, o njemu uli loe?
~ 990 ~
- Kad smo u Milanu ustanovili da se vjerdiba mora drati tajnom, vrlo se zanimao za uzroke te tajnosti. Moj stari znanac milanski biskup Benedikt priapnuo mi: "uvajte se Maffea, jer bi mogao isto tako oduevljeno govoriti protiv ove enidbe ako mu netko ponudi vreu dukata". Naravno, onda nisam ni slutio da bi se to moglo dogoditi. - Dobro da ste me na to upozorili. Pripazit emo na njega. Osim toga, valja za Lovrom poslati brzoteu, makar do Milana da ga na sve upozori. A grof Marcello uistinu boluje? - Neka vae velianstvo ispita svojeg lijenika. - On tvrdi da ne nalazi nikakve boljetice, samo hini bolest - Tako tvrdi va lijenik, velianstvo? - Kao da sve na tom dvoru hini. Svi su u zasjedi protiv mene. Pod mojim vlastitim krovom utaborili su se moji neprijatelji. Varadi malo nakrivi usne: - Sve to radi Napulj! I Kralj se baci u naslonja. - Dokle e to trajati, kad e jednom nastati mir? Poinjem gubiti strpljivost.
~ 991 ~
- Kako vidimo, velianstvo, neprijatelj vas obilazi i zatvara vam putove. - Meni?- bijesno e kralj skoivi i udarivi rukom po stolu. Mene zatvoriti sa svih strana? Vi se to usuujete izrei? - Na oruju velianstvo bilo je lako... - U nadmudrivanju kao da sam pobijeen? - Od mukarca nikada! Ovaj odgovor udari ga posred ela. Planuo je, ali svoj bijes svladava. - Idite! Neu da o tome raspravljam, jer me sili da viem i kunem! - Kad je ostao sam, klone u naslonja. - Ona! Svuda ona!... Ona me nadmudruje, svladava, opkoljuje mreom svoji spletki. A ja? Zar sam slab? Nemam li snage ja, okrutni kralj, eljezne ruke da ne rastrgnem mreu u koju me sapinje ona? Ne! Neu se vie u nju bacati! Hou prolaz! Rastrgat u mreu, moram! Ako je ne rastrgnem, uguit u se u njoj i ja i moj sin i itavo moje kraljevstvo. Dugo je trebalo dok se smirio. Onda pozove Orbana i Berislavia. Priao im je vrlo blizu i osjetili su da e izdati vaan nalog.
~ 992 ~
- elim da svuda u blizini milanskog poslanika Maffea postavite strau, ali ne tako da opazi. Obucite paeve u najsveanije odore i poredajte ih svuda oko njega i po njegovu trijemu kao poasnu svitu. Dunost im je nadzirati svaki korak naega gosta. - A onda izvijestiti vae velianstvo? - Hou znati s kim govori. Ako nema zaplotnjakih namjera, nee ga paevi smetati. Bude li prigovarao, znak je da ga spreavaju da se sastane s nekim na ovom dvoru- i kralj otro pogleda oba dvorska metra pa tiho naglasi:- Bude li moda pokuavao silaziti u kraljiine odaje, svi paevi neka nagrnu za njim. Ni asa ga ne smiju ostaviti, makar ih i tjerao. Neka kau: zapovijed je kraljeva da tako visokog gosta nigdje ne putamo samog. - Razumijemo, velianstvo. - Nastojat e govoriti s kraljicom nevien, a to ne smije biti! Upamtite! - Velianstvo- ree Berislavi- sam u se brinuti oko toga.
~ 993 ~
Poslije ovog naloga kralj izda jo jednom odredbe za sutranji sveani objed i onda ode kraljici. ***** Stijene kraljiine spavae sobe uresio je napuljski slikar krajobrazom njenog rodnog grada. Postelja je sva od modrog brokata, izrezbarena. Sjedei u naslonjau promatra sliku plavog mora iz kojeg se die brdo ureeno napuljskim kuama i palaama. Francesco utei gleda malog ferrarskog vojvodu Hippolita kako dere neku skupocjenu knjigu. - Francesco, uzmi Hippolita i poi- ree ona. Skoro e Matija. Treba da ga doekam sama. Napuljski kardinal se udalji uzevi sobom dijete. Beatrice je otila u odjevaonicu. Kad je opet izala, njeno lice bilo je blijedo, neto izmueno, a ispod oiju stvarale su se tamne sjene uinjene rukom vjete komorkinje. U svojoj zamamnoj bijeloj haljini sjela je k malom stoliu. Sluga unese u sobu ciparskog vina i stavi na stol. Beatrice je upirala oi u vrata s nekom mirnom ljubopitnou. Matija Ue.
~ 994 ~
Njegovo lice je vedro kao da mu je svaki dah due ispunjen sreom. Pristupio je k njoj i zagrlio je isto tako njeno, kao to je ona njeno uzvratila. - Danas je iz Milana prispio Sforzin poslanik Maffeo- ree on sasvim ravnoduno uzevi u ruku kristalni kale s vinom. - U koju svrhu?- zapita ona isto tako ravnoduno. - Ne znam. Nije mi saopio. Zamolio me da se moe odmoriti, jer je slomljen od puta. Vidjet u, to e mi kazati sutra. Budi ljubazna prema njemu, Beatrice. On to zasluuje! - Zato? - Jer e u Milano nositi crnu vijest da sam odustao od enidbe. Neka mu sveanosti na dvoru budu utjeha. Valja biti ljubazan i dobar prema onom kojeg kanimo prevariti! Da ne nasluti nita, odredio sam za sutra sveani objed. Obasut emo ga svim astima, a onog dana kad bude odlazio rei u mu svoju odluku. Govorei to, njezin izgled pobudi kraljevu pozornost. Opazio je bljedou lica i neto tamne podonjake kao da je njome
~ 995 ~
provejavala neka promjena, slabost, neto to dosad nikad nije razabrao i osjeti lak udar u grudima. - Zar bi to morala biti promjena o kojoj je govorio moj po uzdani lijenik? Da, ona danas izgleda drukije nego inae. Sasvim u skladu s lijenikovim opaskama. Zar bi se ipak moglo dogoditi to udo da se meni rodi zakoniti sin koji e lagodno, bez ikakvih borbi, koraknuti na moje prijestolje? - O emu razmilja, Matija? -upita ona njeno stavivi mu ruku na ramena. - Upravo sam htio ispiti au u tvoje zdravlje. - Ne, htio si ispiti au u pozdrav nasljedniku kojeg oekujem ... - Neka bude pozdravljen!- ree Matija napola ironino, napola u nadi... ***** - itavu su no kraljevi firentinski umjetnici upravljali ureivanjem dvorana za sutranju sveanost u poast odlinom pouzdaniku milanskog vojvode. U dvorane se unosilo najljepe pokustvo a stijene su jo vie uresili znamenitim slikama. Sa strane su postavili sjedala presvuena
~ 996 ~
brokatom. Podovi su pokriveni tekim sagovima. Pred jutro dvorane su pruale sliku raskone kraljeve udobnosti. Stolovi su pokriti finim damastom s izvezenim grbovima kralja Matije i napuljskog kralja. Od sukna su izrezali grb milanskog vojvode i poloili na stolnjak uz mjesto odreeno za milanskog gosta. Ujutro je u dvoranu uao kralj da sam sve razgleda. Jo je odredio da se neke dragocjenosti postave na vidljivije mjesto, a onda se uputio u svoju radnu sobu. Najprije poalje Berislavia princu Ivanu s porukom da ga oekuje na sveani objed s uputom kakve haljine princ ima odjenuti. - Kralj odijene grimizno odijelo sa hermelinom, draguljima i zlatnim kopama pa se opet vrati u radnu sobu da doeka sina. - Ivan je stupio pred oca u odori od zlatnog brokata sa irokim pojasom opitim draguljima i maem iji drak sainjava bogatstvo. Prineve pomno oeljane bujne tamne kose sputaju se sve do ramena. Topla blagost njegovih oiju podaje blijedom licu neku tihu tugaljivost.
~ 997 ~
- Zadovoljan sam s tobom, sinko! Pristao si, samo odvie blijed. To nije prirodno kod tebe. Znam, nije tako lako pregaziti mladenake sanje i on mu prie pa mu objema rukama vrsto natare obraze. To izazove u princa uenje, a kralj se samo nasmijei. -Vidi sad si rumen. Takva te hou. Kad ue u dvoranu, budi vedar i veseo. - A kako je tvojoj majci? - Hvala, oe, na tom pitanju. Dobro joj je. Svakog dana dobija vie snage. - Tome se radujem zbog tebe. Dakle, budi veseo i vedarl - Obeajem vam! Onda povede sa sinom razgovor o sveanosti na kojoj se ima prikazati Milanu kraljevski sjaj i uglaenost kraljevskog dvora. Dok su govorili, kralj s ponosom promatra Ivana. Onda dade pozvati itav niz paeva i dvorana. Svi su u barunu ureenom srebrom i zlatom, s oplecima od zlatnog brokata. Na prsima im dragocjeni vez porodinog grba. - Ovu sam pratnju spremio za tebe, a sad idem po kraljicu. Ti e unii tek iza nas kad
~ 998 ~
to odredi Berislavi, Priekaj, sine, dok te zovnem. Upun se dostojanstvenim koracima u novu palau kraljici. Kad je ve stajao na stubitu, opazio je da za njim hita Varadi i prieka ga. - Vi ste jako zapuhani. to nosite? - Velianstvo- apne- dolazim upravo od uzviene gospoe. - Prineve majke? - Da, velianstvo! - Vi i tamo vrite slubu? - Bio sam pozvan gore. - Zbog ega? - Vae je velianstvo pozvalo gospou na sveani objed? - Kakva je to ala? - Velianstvo je s pozivom poslalo gospoi i sveane haljine. - Ja?- zaudi se kralj.- Ludosti - Gore je donio dvoranin vaeg velianstva haljine s porukom da sie u dvoranu za primanje.
~ 999 ~
- A ona? - Pozvala me neka zamolim vae velianstvo da je toga odrijei. Kralj malo zakripi zubima i namrti obrve. - To je uinila kraljica da pred milanskim poslanikom pokae njegovu majku. - Zato to ini kad joj Ivan vie ne stoji na putu? A Maffeo nije s njom govorio? - Nije ni izaao iz spavaonice. - Kralj sie sa stubita i vrati se u dvorite. Proe oko vodoskoka sputene glave. Varadi ga slijedi. - ujte- ree kralj -ovo je teki napad! Kraljica je naumila da tu nesretnu enu iskoristi protiv mene i princa. - A nije joj potrebno da se bori protiv princa kad oekuje svojeg sina. - Moda joj je do toga da izazove moju mrnju protiv one gore- i pogleda na pusti trijem ispred prinevih odaja. - Moda i to. - Sve to pobuuje sumnju da je taj Maffeo ipak naao veze s kraljicom.
~ 1000 ~
- Ni u tom sluaju nema svrhe da njezino velianstvo bilo na koji nain proslijedi borbu protiv princa. - Nardella nije mogla prisloniti uho na vrata? - Samo ako je mogla ui kroza zid. - Gledajte kako se ulja trijemom! - Opet nosi smokve vaem velianstvu. Gleda je kako u razizemlju prolazi trijemom mumljajui kao da neto moli. im je stigla do vrata kraljeve dvorane, zaustavi je pa Stjepko i vrati natrag. - Odstranite je silom i zatvorite. Za vrijeme ruka ta ena ne smije izii u hodnik. elim slobodan prolaz. Pazite: kad Berislavi pristupi k meni za vrijeme objeda, odmah ostavite dvoranu i ekajte me pred vratima. Do vienja! U sveanoj dvorani za primanje na okupu su dvor i uzvanici kraljevskog para s Medvedgrada. Kaptola i Gria. Na prijestolju sjede kralj i kraljica. Uza kralja, dvije stube nie, poredani su: ban, palatin, a do njega je prazan stolac za hercega primaa Hippolita ije je nemirno ponaanje prisililo kraljicu da ga s dadiljom poalje iz dvorane.
~ 1001 ~
Poslanik milanskog vladara sjedi s lijeve strane kraljici, a njegova skupocjena odora s grbom Ludovika Sforze i odore njegove pratnje gotovo viu o raskoi milanskog vladara. Kralj je okom dao znak i Berislavi izae. Dok je kraljevski par avrljao s gostom i dostojanstvenicima, unie princ Ivan u sjaju odore i pratnje. Blaga ljepuna lica i vedra pogleda promatra kralja kao da mu eli rei: "Evo, ispunio sam tvoju elju, smijeim se." Kralj podrugljivo promatra iznenaeno lice milanskog dostojanstvenika i itave pratnje. Snebiven i neto u neprilici Maffeo se pokloni princu. - Govorite s njim to vas je volja- ree kralj, pa onda prikae sina izaslaniku milanskog vojvode. Naoko ravnoduno Beatrice promatra ceremoniju. Odmah zatim, krenuli su u blagovaonicu. Dvorski metar Enrico, po svojoj dunosti, stupa iza kraljice. Ona ga pita tiho ne osvrui se: - A njegova mati? - Dvoranin kae da je otklonila. - Zato bi to uinila?
~ 1002 ~
- Nije nita rekla, osim da ne moe doi. - Ova je djevojura jo i ohola! namrti se. Beatrice kriomice promatra neobino zauenog milanskog izaslanika dok je promatrao princa i sluao njegove duhovite odgovore na kraljeva pitanja, to ih je namjerice postavljao radi milanskog poslanika. Mjesto grofa Marcella, koji se ispriao boleu, zapremio je ovaj put Alfonso ne promijenivi dranje koje je zauzeo od dana kad ga je Beatrice savjetovala da e Gordanu osvojiti mirom i skromnim dranjem. Ipak je svakog asa pogledavao preko kraljevskog stola gdje sjede dvorani i dvoranke. Promatrao je Gordaninu mladost, ljepotu, istaknutu sveanom odorom od ruiaste svile. Uz nju sjedi Beci Frankopanka i s ushitom pogledava k princu iji se zlatni brokat svjetluca i mami njene poglede. Odjednom se nagne Gordani i apne: - Kralj me mrko pogledao. Moda je zamijetio da gledam princa? - A vi suspregnite svoje lijepe oice, mala uputi je Gordana. - Kralj bi zamrzio svakog
~ 1003 ~
tko gleda princa. Opazila sam: kralj upravo pazi na vas. - Ali zato ba na mene? -prepadne se Beci. - uva srce svojeg sina za princezu i boji se pogibelji - Ipak, princ katkad kriomice gleda ovamo i onda su mu oi pune bola, a kad smo doli na Gri, gledao je vedro, sretno. Te su rijei neto snudile Gordanu pa je oborila pogled pred malom Beci, a ona e tiho: - Princ osjea da se mora odrei svoje ljubavi. Vidim mu to u oima. To me dvostruko boli. Pa ipak, veselim se kad ga mogu vidjeti. - Svladajte se i ne gledajte ga. uli ste od svog oca da on ima postati kralj i uvijek mislite na to, dobra moja djevojice. - Posluat u vas, Gordana. Vi umijete tako lijepo tjeiti. Berislavi pristupi kralju i neto mu tiho rekne. Nitko nije opazio kako se Varadi digao i neopaen se umijeao meu dvorane. Sada i Matija ustane i ree Beatrici:
~ 1004 ~
- Zamijeni me, draga. Prispio je glasnik turskog vojskovoe. Ne bih mogao jesti dok ne ujem to je i digne se od stola pa izie. Sve je zaueno gledalo za njim. Nitko ne moe shvatiti kakvu je to vanu vijest primio zbog koje ostavlja stol u pola objeda.
~ 1005 ~
NEDOHVATNA I NEPOVRATNA PROLOST

Vani kralja eka Varadi i hitno mu se priblii: - Nardella je u pritvoru. Ne moe izai dok vae velianstvo ne dopusti. Dakle, sad je zrak ist. Idite gore k prinevoj majci. - to da joj kaem?- upita kad je kralj prekinuvi reenicu zautio. - Najavite joj da dolazim k njoj. Kancelar bulji u kralja, a on ponovi: - Najavite me. Otjerajte sve s trijema. Nitko osim vas ne smije vidjeti kamo idem. I dok je kralj polagano hodao trijemom, kancelar poalje paeve, a onda se uspne gore. I poalje sve dvorane u prizemlje. Brzo je uao u odaje prineve majke. Digavi pogled s knjige ona se zaudi: - Gospodine biskupe! to mi nosite? - Poruku njegova velianstva. Treba da je mirno sasluate.
~ 1006 ~
Ba ovaj uvod izazove u njezinu licu neki strah. - Kralj dolazi gore? Ivan nije u svojim odajama..; -Dolazi k vama. Knjiga joj padne u krilo. Trepavice joj dru. . Doekajte ga sabrani! - Zar sam to skrivila, biskupe? upita ona uznemireno. - Otkad vas poznajem nikome nita niste skrivili. Moram se pouriti. Kralj me eka dolje. Samo sam doao da vam najavim njegov dolazak. I opet brzo izae. A mala glava klone. Ruke dru. Jedva ustaje upirui se o naslonja. Drhtavo gleda u vrata. Vrativi se, Varadi apne kralju: - Uzviena gospoa eka. Posve je sama. Nitko nije u blizini moete je sada posjetiti. - Molim vas, ostanite na trijemu na strai. - Velianstvo, poite sasvim bez brige. Proao je kroz dvije odaje. U treoj se zaustavi.
~ 1007 ~
Nasred sobe ugleda njenu enu u crnini. Sitno lice, puno milote, blijedo i prestraeno. Velike oi plave se kao nebo pred sumrak. Tamne uske obrve nabiru se. U kraljevu dranju oituje se tvrdokorna volja, hladan mir. Strogost kraljeva nastupa i hladnoa pogleda poraze je pa se ini kao janje to bez otpora eka no koji mu prinose. Ili ga je ganula ova slika, ili se predomislio. Poe blie i oslovi je polaganu kao da bi htio rei neto drugo, ali ipak ne moe vie zaustaviti reenicu koju je zapoeo: - Ponajprije sam doao da se zahvalim! Mala njena glava se podigne. U oima joj dre zabuna. - Velianstvo, oprostite, na meni je da se zahvalim za dobrotu. Nije joj dopustio da dovri reenicu nego upadne u rije: - Tko je donio poruku i haljinu? - Velianstvo, va dvoranin. - im je princ otiao? - Odmah nakon toga.
~ 1008 ~
Promatra je utei. Neto promilja. Najposlije suho ree: - Ja nisam poslao ni poziva ni haljine! To priznanje u njenom licu ne odrazi ni najmanje razoaranje ni bol, ve strah i uenje: - Oprostite, velianstvo, onda ja ne znam. Prekinula je reenicu a on je gleda kao da joj prozire u dno due. - Dobro je da ste me upozorili i poslali Varadija. - Nisam slutila da velianstvo ne zna. Opet kralj promatra njene obraze u kojima se odraava sva tjeskoba njene due. - Nas smo dvoje jedno drugom u prolosti privikli govoriti istinu. Poimo dakle i sada istim putem. Ne shvaajui njegove rijei, jo vise e zbuni On joj makne naslonja, a sebi uzme malu stolicu: - Sjednimo! - Smjerna, puna bojaljivosti, ispunjena neodlunou, spusti se na sjedalo gotovo nezamjetljivo tiho i skromno kao da nikad nije sjedila u kraljevskom naslonjau
~ 1009 ~
nasuprot ovom kralju, hladna i tvrda pogleda. Naslonivi ruke na koljena, sagne se prema njoj, ali pogled mu je upravljen u vrak kope na cipeli i zapone kao da se razgovara sa svojim kancelarom: - Ivanovi neprijatelji posluili su se mojim imenom da njegovu majku dovedu dolje pred milanskog gosta u elji da Milanu pokau kako Ivan nije kraljevskog roda po majci. - Boe moj!- uzdahne ona tiho. Nikakvu bol ni ponienje nisu pobudile kraljeve rijei. Nita drugo nije se odrazilo u tom tihom uskliku do iskrene i duboke zaplaenosti zbog ina koji su poduzeli neprijatelji o kojima ona nita ne zna. I kralj podigne oi k njoj! Nakon duge utnje prozbori tiho i muklo kao da govori sam sa sobom: - Svaka druga ena u ovom poloaju prihvatila bi poziv da obue sveane haljine i sila. - Ne bi -tiho ubaci ona. - Zato ne? - Jer zna da joj tamo nema mjesta.
~ 1010 ~
- Borka je ostala ista kakva je i bila! uvi iz njegovih usana svoje ime, ona lako protrne i ne ree nita, samo spusti glavu. On nastavi istim muklim glasom: - I za to vam dugujem hvalu! . Kralj se uspravi na stolici gledajui joj u lice neto orumenjeno uzbuenjem od neega to hoe da kae, a ipak je zaustavlja bojazan, smetnja, to li? - Moe mi sada rei sve to ti je na duiponuka je on. I obuzme je osjeaj da se oko nje omotala gusta magla iz koje dolazi njegov glas i prikazuje privienje njegova oblija, njoj toliko dragog, pa mu odgovara raskidanom reenicom kao da se boji da govori u prazno. - Htjela sam ve prije otii. Ivan me ne puta. Molim ga uzalud! Ponovo se kralj zagleda u kopu na cipeli pa tek onda odgovara: - Jo danas alim to one veeri kad si tako nenadano dola, nisam govorio s tobom istinski, kao uvijek. Bio sam uvjeren da su te
~ 1011 ~
iz Napulja maknuli moji neprijatelji nakode mojoj osnovi s Ivanom.
da
- Velianstvo zna da se ja nikad ne bih usudila- odvrati ona tiho oborena pogleda suspreui navalu jecanja koje joj ispuni grudi zbog ove njegove sumnje. - Sad sam o tome uvjeren! Tada sam mislio da si se promijenila, a imalo je to i da te promijeni! Ipak, ostala si ista. - Molim oprotenje to iznevjerila samu sebe. sam one veeri
- Traila si svoje pravo na sina. Znam, shvaam. Misao da je mrtav pobunila je majino srce. Ni ja nisam to shvatio onog asa. Da nisam one veeri posumnjao u tebe, rekao bih ti da Ivan ivi i pritedio bih ti mnoge nevolje i sebi! To se vie ne da popraviti. Ali se moe ukloniti pogibelj od Ivana. - On je u pogibelji? -i pogleda ga velikim plavim oima punim majinog straha. - S tobom moram govoriti otvoreno, Borka! -I ponovni spomen njenog imena iz njegovih usta svu je smuti i ini joj se kao da je pomilovao lice.
~ 1012 ~
- Ti zna da Ivana elim uiniti kraljem. Zna da ima mnogo protivnika toj mojoj osnovi. To si oito razabrala iz Varadijevih usta kad sam ti slao poruku da Ivana sklone neka potpie punomo. - Jesam- potvrdi tiho. - A sad znaj i to da neprijatelji upravljaju protiv moje osnove sve to im dolazi pod ruku. Naravno, tvojim dolaskom nastoje izvui iz zaborava porijeklo majke onoga kojega elim posjesti na prijestolje. Porijeklo, dodue, estito i poteno, ali nije kraljevsko. Razabire li to sama? - To je istina -odvrati ona mirno i uvjerljivo. - Sada razumije zato su ti poslali moj tobonji poziv i haljine. Htjeli su d sie pred poslanika milanskog vladara. Znali su: kad jednom bude u dvorani, ne mogu i neu uiniti nita. U njenom licu odraava se potpuno razumijevanje, bez ikakve line povrede, kao da ona ne postoji, a tu je samo on, kralj, i njegov sin. - Htjeli su oito da te njemu prikau i tako ugroze Ivanovo vjenanje s vjerenicom koja bi
~ 1013 ~
mu mogla donijeti kraljevski ugled i bogatstvo i osigurati prijestolje. - To su uistinu htjeli! - Shvaa? - Potpuno! Izgovorili su ovaj posljednji dijalog gledajui jedno drugom u oi, s jednostavnim uzajamnim brigama za sina. - Tvoja skromnost odbila je ovaj napadaj. Za to ti. Borka opet zahvaljujem. - A ja Bogu -doda ona tiho oborivi oi. - On se sad uspravi i poprimi prijanji hladni izraaj. - A sad, jedan prijedlog. Od te posljednje rijei ona se zguri naslonjau kao da eka teki udarac. u
- Obeao sam Ivanu da e ostati uza nj gdje god hoe, dapae i na dvoru. Ostala je zgurena i jedva zamjetljivo zanijee glavom. - Ne! Na dvoru ne mogu... - Ivan te neizmjerno ljubi.
~ 1014 ~
Podigla je oi prema slici svojeg sina to visi na zidu, a u oima se pomole suze i prikriju plavetnilo. - Njegovo srce neu rastuiti, a niti elim pogaziti rije zadanu sinu. Sve polaganije nizale su se njegove rijei kao da otee da to kasnije iskae ono to je naumio. I dok je asak zastao, okrene se ona k njemu i naglasi mirno i odluno: - Ja u otii! Ukoeno pogleda njene velike tople modre oi. Kao da mu je ruka nehotice krenula k njenoj maloj, toploj ruci i zadravi je asak u svojoj naglasi: - Borka! Ti..- ali ne dovri. Povue ruku i promijeni glas: - Neu da ti laem. To sam te htio zamoliti! - Znam svoju dunost. I prema Ivanu i prema kralju! Dok je to govorila, uspravi se i gleda mu otvoreno u lice. - Znam koliku pridonosi rtvu. - Ne, nikakvu rtvu, ja ionako moram otii.
~ 1015 ~
inilo se da je razumio to je goni ispod ovog krova. Ali odmah nakon toga ona ree: - Smijem li vae velianstvo neto upitati? Ve sam naglasio da ti je slobodno rei sve to hoe. - Moram li otii vrlo daleko? Tog asa njihove su se oi srele. - U njoj je skrivena strava majinog srca, u njegovoj ukoeno granje. uenje. - to e odabrati? Koje mjesto? - Ono to odredi velianstvo. On nije odgovorio. - Od te utnje podilazi je jezovitost, a bi jedilo njezina lica prelili u lake zelenkaste sjene to su odraz duevne strave. - Moram li poi u Napulj? -Njezin glas lomio se u drhtanju. - Kad bih to zatraio? - Za Ivana u poi! -odgovori kao da je netko gui. A on kao da mu ovaj glas prolazi ilama, odvrati:
~ 1016 ~
-Moja okrutnost nije tako golema! Obrve joj zadrhu, a itavo se tijelo ispravi kao da je odahnula. - Ne traim od majke mojeg sina da ide u patnju, u ponienje. On bi to morao smatrati prevarom. Sve to bih ja traio bila bi prevara. Samo te molim za pomo protiv njegovih neprijatelja. - Spremna sam na sve! Napetost se oituje u gotovo ukoenom tijelu to sada eka njegovu odluku. I sad on moe promatrati njenu pojavu koju je nekad milovao, ljubio i smatrao svojom. Kad je poeo govoriti, trznula se kao da e planuti osuda. - Moj prijedlog je prihvatljiv -ree, zastane i doda: - Nikako te ne elim liiti majinske sree. I zatim nastavi: - Ne traim od tebe da poe daleko. Poi u Brezovicu k Damirovu ocu. Brinut u se da ti nita ne uzmanjka. Samo neka nitko ne sazna za tvoj boravak. A kad milanski poslanik
~ 1017 ~
otputuje, Ivan te smije posjeivati koliko hoe. Pouzdaj se u mene i vjeruj mi. - Hvala, velianstvo! Nastupila je stanka. Ona gleda preda se. On ponovno promatra kopu na svojoj cipeli kad ona prekinu utnju: - Kako da idem, a da Ivan ne zamijeti? On me nee pustiti. To ga pitanje razvedri i kao da mu je olakalo ono o emu je sam razmiljao. - To me sklonulo da doem k tebi u Ivanovoj odsutnosti. Ti e moi nesmetano i nevieno ostaviti dvor dok traje gozba. Zadrat u Ivana do veeri. - Spremit u se odmah- ree ona. Ustala je. Poslat u biskupa Varadija da sve pripremi Nitko nee biti na dvoritu osim strae. - Naprotiv, to je potrebno. Ostavi mu pismo. Spomeni mu istinu. Njegovi neprijatelji htjeli su da te u moje ime od mame dolje. - Da, to je dobro, pisat u odmah. Bilo je oito da on eka to pismo i ona poe k stolu. Njemu se ini da ne koraa, samo se pomiu gusti crni nabori njene crne haljine.
~ 1018 ~
Sjela je i pie. Promatra je sluajui kripanje pera. - Crna haljina- pomilja kralj -zato crna? Nikad nije nosila crno. Grozila se od crnine. A sad? Zato ova duboka crnina. Nose je udovice to ale za muem. - Ona ali? Za mnom? Crnina, zar je to odraz njezina srca? Moe li se jo aliti za nevjernim ljubavnikom nakon tolikih okrutnosti? Kako su neprozirna enska srca! Tiina u sobi inila mu se prijatna. Ovako je bilo tiho u njenoj odaji kad je on dolazio k njoj, u istom ovom dvoru. Kad se zadravao na Griu, uvijek je bila s njim. Isto je bilo tako tiho, jer je ona eljela da ga nita ne buni u asovima njegova odmora. Nad njim se sagibalo to njeno tanano tijelo u kojemu kao da nema nita do due, srca, topline i njenosti. Posljednjih deset godina prolazile su preko ovog tijela samo patnje. Ispijale ga, pa ipak jo nisu ispile duu i srce. Sjedio je gledajui tanani struk sapet u crnoj haljini i plave kose to proviruju ispod crne kape.
~ 1019 ~
kripanje pera utihne. Ona se makne. Ustane lagano, neujno. I on ustade. Obazrela se drei u ruci pismo, ne znajui to da uini. On poe prema njoj, isprui ruku za pismom. itao je dugo, odvie dugo, a ona se zabrine: - Nije li dobro? - Nisi mu odala da sam te ja nagnao na taj korak? - Jer nije bilo tako! - Kakva, je dobrota u tebi, Borka! Neto je topline u njegovim rijeima, a ona, kao da je preula, uzme opet pismo: - Spremit u se odmah! Turobni majin pogled tog se asa sukobi s pogledom sina to je gledao sa slike na zidu isto tako blago, toplo, kao i ona. - Vidjet e ga, vjeruj mi- naglasi kralj- bez tebe ne bih mogao Ivana zadrati u miru. A kad bude kralj iskupit e sve to ti je uinjeno krivo! Stajao je posve blizu nje i opazio laki trzaj njezina njenog tijela to mu je nekad bilo toliko drago. I odmakne se od nje.
~ 1020 ~
- A sad, jo neto! Stisnula je usne da zaustavi pitanje to joj se potkrale iz due kao da je htjela rei: zar jo uvijek nisu iscrpljene boli koje mi nanosi usud? - Da -ree on- jo jedno sam htio da ti kaem prije nego to se rastanemo. Rije rastanemo odjekne u itavoj njenoj dui i odrazi se u prozirnoj puti. Njegovo oklijevanje da nastavi ponovo u njoj probudi strah. Kralj se napokon odlui govoriti: - Mnogo si pretrpjela ovih deset godina, ali vjeruj mi, nisam znao kako ti je! Nisam slutio. Uza sve to sukrivac sam tvojih patnja. A ona stoji kao da se san rastapa i gleda predodbu. -Okrutnost moja prema tebi kad si one veeri dola bila je samo posljedica brige za ugled mojeg sina. Vidi, i ove moje lijei okrutne su: ali pred tobom govorim to mislim! Njene usne se trzaju, ali ostaju nijeme. - Dakle, oprosti, Borka, sve mi oprosti. Mala se glava sagnula. Dre ukoeno stojei pred njim. A on kao da gleda neto daleko, u
~ 1021 ~
davninu, rijeima.
prolost
to
se
odrazuje
- Promaena prolost nosi u sebi klicu sve nesree koja se razapinje nad nama itav ivot. Moja promaena prolost moj je zao usud. Ja to znam, zato sam esto okrutan prema svima koji su mi blizu i Borka, ne zaboravi to kad prosuuje moje ine! I pode k vratima hitro kao da se boji njenog odgovora. Ali ga nije izrekla. Lice joj problijedi. Omaglica pokrije njene oi. Tijelo se nagne prema stolu. tropot ga ponuka da se obazre. Vidio ju je kako pada. Pohiti natrag, uhvati je oko struka i zadri. - Borka umiri se! Osjeao je kako u njoj drhti zatomljeni jauk odbaenog ljubeeg srca. Svaki drhtaj upire se o zid okrutnosti kojim je opasana njegova unutranjost. Po njemu pale su ovog asa suze to ih je isplakala svih deset godina. I dok mu razbor zapovijeda da je pusti njegove ruke nisu slijedile zapovijed. Dri slomljenu enu, a usne mu apu:
~ 1022 ~
- Smiri se. Borka, molim te! Nee vie patiti Ne! Neu to dopustiti! Sna je nestalo. Ona osjea iroko uzdignute prsi i slua apat, onaj od davnine koji ju je nekad uspavljivao u san u njegova naruju. uje, slua, osjea, gubi se, zaboravlja jer nestaje sve. Deset godina je izbrisano! I u toj obmani njena glava pada na njegove grudi i osjea da se njegova ruka spustila na plavu, nekad tako milovanu kosu. Gorde kraljeve crte rastopile se. U oima mu bol kao da je pomijeana s kletvama na sudbinu, na sebe, na sve to ga je dijelilo sa ivotom prije deset godina! I ape kao da tiho opetuje svoje skrovite misli: - Da sam mogao slutiti to e slijediti! Kakve e se teke borbe survati nada mnom. Da sam slutio to me eka, Borka, moj sin ne bi ostao nezakonit! Da sam znao cijeniti tvoje srce, ne bi bilo mojih patnja. Kruto to ispatam. Iz njenih oiju prosule se po kraljevskom hermelinu suze. Zahvaen njenom boli, dri je u naruju putajui da Borkine suze padaju po njegovim prsima. Tog asa ini joj da se more njene alosti razlijeva u njegovo srce.
~ 1023 ~
Uto se on lecne. Digne njezinu glavu i ree mirno i ozbiljno: - Saberi se. Borka, za sreu, za budunost naeg sina! Ona brzo digne glavu i odmakne se od njega briui suze: - Oprosti! Ti nema za to od mene traiti oprotenje! Ti ne, ali ja! I dok je utei oborene glave stajala podalje od njega, jo jednom se njegov pogled sretne s njezinim suznim oima. Otrim trzajem kralj se okrene k vratima i izie. Na trijemu spazi Varadija. On zaueno pogleda kraljevo blijedo lice dok mu kralj ape: - Poite k njoj. Ona odlazi. Budite puni panje, dajte joj pratnju i udobna kola. Kad ode, doite u dvoranu. Dajte mi znak, uzmite sa stola vr, to e mi dojaviti da je otila. Ne doekavi da mu Varadi odgovori, kralj gotovo potri niz trijem, spusti se u prizemlje, ue u dvoranu pa sjedne na svoje mjesto. Princ Ivan pogleda svojeg oca i opazi na hermelinu rosne kapljice. Nije slutio da su to suze njegove majke isplakane na kraljevim grudima.
~ 1024 ~
Dvorani su nudili voe i slastice kad se Varadi pojavi u dvorani i uzme vr. Kralj spusti pogled k tanjuru na kojem stoji nedirnuto jelo. Nakon gozbe kralj se povue s izaslanikom Maffeom u svoju radnu odaju, posjedne ga uza se i upita s ponosom: - to sad kaete o mojem sinu? - Velianstvo, nakon vijesti koje smo primili o princu teko e u Milanu vjerovati da je tako lijep, uman i naobraen. - Ako svi vai pokuaji ne polue uspjeh? - Uistinu ne znam to bih u tom sluaju uinio kako bih Biancu zadrao da ne poe u samostan. - Pokazat ete joj ovo- i uzme sa stola skupocjeni svijenjak i vazu ureenu dragim kamenjem, stavi pred poslanika i saspe na stol hrpu dukata. - Vidite, ovi darovi pripadaju vama! Pokazat ete ih mladoj vojvotkinji i rei joj: "Visosti, ono to sam ja pisao vojvodi, svojem milostivom vladaru, iva je istina!"
~ 1025 ~
Maffeo se naas zagleda u prazan papir to lei pred njim izmeu darova. Osjeajui da je stavljen pred gotov in, on stade pisati Uz njegovu desnicu stoji kralj, indiskretno sa sagiblje k njemu itajui kako pouzdanik Ludovika Sforze u zvijezde kuje fiziku i duhovnu ljepotu Ivana, njegovu mladost, ljupkost i grdno osuuje one koji su u Milano pisali protiv Ivana. Poslanik je pisao polagano kao da mu je neprilino. Ipak dovri pismo i osui ga. Tada ga smota i upravo u asu kad ga je htio spremiti, kralj posegne za njim i ree: -Prepustite to meni, sam u ga poslati u Milano. Zablenut i preneraen Maffeo gleda oduzeto pismo i kraljevu kretnju kad ga je stavio u ormar. - Vae velianstvo, mogao bih ga sam poslati. Ionako... Matija je preuo. To je njegova metoda. Odmah se obazre k svom gostu i ljubazno ga potapa po ramenima: - Vi ste mi uli u volju, moj prijatelju! Povest u vas sa sobom da vam pokaem vrlo lijep
~ 1026 ~
dvorac sa zemljitem. Tim imanjem elim zapeatiti nae lino prijateljstvo, gospodine Maffeo! To imanje donosi godinje toliki dohodak da bi vam mogao pozavidjeti kardinal Borgia. Kad se dobro odmorite, poi emo da vam predam darovnicu u prisutnosti Kaptola! - Vae velianstvo, mnogo sam uo o vitekom kralju Matiji koji na sjeveru po junjakom obiaju punom pregrti dijeli darove svojim prijateljima. Od ovog asa moi u to kazati itavom svijetu. Raskona dareljivost vaeg velianstva ne moe se ni mjeriti s dareljivost u junih vladara. - Mi se na sjeveru moramo bolje grijati nego oni na jugu -ree kralj malo ironino, ali veoma ljubazno. -Vi ste stekli moju sklonost mudrou i odlunom pojavom- tim ga rijeima isprati do vrata. Vani su ga doekali paevi i dvorski metri pazei na svaki njegov korak. I kad je poao da posjeti bolesnog Marcella, kraljeva je pratnja pola s njim. Nakon odlaska milanskog gosta kralj dade odnijeti darove u njegovu odaju, a on ostane u svojoj radnoj dvorani sam.
~ 1027 ~
- U kraljevu oku zjenica je potamnjela. Pogled mu se gubi u daljinu gdje mu se prikazuje slika s bojita njegova ivota, u kreevu divljih borbi, zasjeda i natezanja sudbinom. A kroz sve te magle s usudom lebdi eterini lik njene plavokose glave velikih modrih oiju poput neba vedrih kao sunani sjaj. Nepomino ga gledaju oi to ih je on deset godina osudio na beznadni pla. S kraljeva lica gubi se gordost, u predodbama prolosti, nedohvatnih, nepovratnih asova. - Velianstvo, njegova visost princ Ivan! - Njega sam ekao! -odvrati kralj i poe od prozora da doeka sina. Sav zaprepaten, blijed, ue Ivan u kraljevu sobu. U ruci mu pismo. - Ne vjerujem, sinko -odvrati on i uzme pismo pa se dugo zagleda u crte ispisane njenom toplom rukom. -Ipak, istina je, ali otila je samo na Brezovicu. - Tko je to skrivio? -ogoreno e princ. - Nitko! Ne shvaa li, sine, da je njoj boravak pod ovim krovom preteka rtva? Tu, u ovoj palai, ona je prije etrnaest godina boravila sa mnom!
~ 1028 ~
- Nije mi to rekla! I vi ste poricali kad sam vam to jednom spomenuo. - Poricao sam, pa ipak neopaena, neviena i povuena ona me uvijek pratila u Zagreb i ivjela uza me. - Tu je, dakle, boravila moja majka svoje sretne dane! Kad sam doao ovamo, ja sam je osjeao. Odasvud me okruivala ona. Prvog trena kad sam preao svoj prag, znao sam da je blizu. Tu je ostao njezin dragi duh! Osjeate li to i vi, oe? - Prekasno! - Moj dragi oe, vi priznajete? Kralj obujmi sina i privine ga na prsi na kojima je poivala glava njegove majke. - Rekao sam: tvoja majka bila je jedina istina u mom ivotu. - Zar da ivimo bez te istine, oe? - Sve je u ivotu mogue, samo jedno nije: vratiti prolost: Ona je izgubljena. Jedina moja nada lei u tebi. Molim te, ne razbijaj je sumnjama. Vjeruj svome ocu. Nas dvojica moramo biti jednoduni elim li izvesti cilj svojeg ivota. Kad tebi bude prijestolje
~ 1029 ~
osigurano, nita nee prijeiti da na ovaj dvor opet ue istina! - Moja majka? - Da primi iz tvoje ruke zadovoljtinu za sve njene boli. - Kako si danas dobar! - Danas! -ponovi kralj, okrene se i poe po sobi. -Da se smiri, poalji u Brezovicu Damira neka ti donese vijest da se tvoja majka nalazi tamo. - Hvala vam, oe- i poljubi mu ruku. Kralj dade pozvati Damira. Razjasnivi mu o emu se radi, on uzme Damirovu ruku i povue ga k sebi: - Mome, namijenio sam ti vanu zadau! I princ i Damir ekali su ljubopitno to e slijediti. Ovdje imamo vano pismo- i izvadi iz pretinca Maffeovo pismo pa ga stade zamatati i peatiti. Kad je to zavrio, preda ga Damiru: - Uputit u te u tajnu koju ne smije nitko saznati! - Vae velianstvo, zapovijedate. bit e onako kako
~ 1030 ~
- Vojvoda Iloki poao je s velikom svitom plemia U Milano. Znam da nee putem otezati. Ipak, ovako brojno odaslanstvo ne moe putovati brzo. Putem treba hrane i odmora. Do danas su mogli stii tek u blizinu granice, brzotea ga moe lako dostii bilo gdje. Ovo pismo mora Lovro Iloki dobiti u ruke prije nego stigne u Milano. Ivan gleda kralja pa opet Damira. - Razumijem tvoj pogled, Ivane. Malo e prepustiti tvojeg druga meni. Ovo je pismo vrlo vano i smijem ga povjeriti samo najvjernijim i najpouzdanijim rukama. Mladena Berislavia ne mogu poslati, drugi su moji pouzdanici prestari da ovako naporno jau dan i no. Stoga mi preostaje ba Damir koji je mlad, hitar, domiljat i divlji jaha, a po vjernosti meu prvima. A sad, valja. Ti znati: u ovom pismu nosi opovrgnue kleveta koje su pale na tvoga druga i gospodara princa Ivana. Lovro Iloki poao je u Milano gdje e zastupati Ivana na vjenanju. On mora dobiti ovo pismo prije i kai mu da su to vana svjedoanstva za Ivana koja ima predati vladaru Milana. To saznanje neka bude tvoj goni. Dakle, tvoja je zadaa da unato svim spletkama koje bi mogle biti poslane nakon
~ 1031 ~
tebe, ide ravno za vojvodom. Putuj sutra u zoru i pazi: nitko te ne smije vidjeti. - Velianstvo znam vau zapovijed. Nitko me i nita ne moe smesti. Izvrit u vau zapovijed. - Potpuno sam miran i uvjeren da sam odabrao pravog za tako povjerljivu zadau. - Uistinu, oe moj- naglasi Ivan -Damir e dokazati da je vrijedan vae milosti. ***** U isto vrijeme u odajama Beatrice izdaju se nalozi za putovanje u Napulj. Otpustivi dvoranke i dvorane kraljica je ostala sama s Francescom. - to se smijei? -pita Beatrice brata. - Tvojoj brinoj odredbi za Gordanine sveane haljine, iako Gordana nee sudjelovati na vjenanoj slavi. - Obratno, ona svud mora sudjelovati kako nitko ne bi posumnjao u na plan. Sada mi zovni Alfonsa da ga maknem kako ne bi smetao Gordaninom odlasku. Francesco poslua sestru i poalje joj grofa Alfonsa. Beatrice skupi svu svoju
~ 1032 ~
ljubaznost i pristupi intimnije k njemu: - Moj mladi prijatelju, pozvala sam vas k sebi nakon dueg vremena da vam dokaem koliko se brinem za vau sudbinu. - Neizmjerno zahvaljujem vaem velianstvu. - Ne znam da li e mi i va ujak kardinal biti tako zahvalan kao vi. Radi se o Gordani. Uinio je pokret ljubopitnosti. pun uzbuenja i
- Gordana mi je priznala da je va in, kad ste pred kraljem opozvali svoje optube, proizveo u njoj veliki preokret, a vae skromno dranje za ovo vrijeme osvaja je, ali i pobuuje bojazan da je ne biste prestali ljubiti. Priznala mi je da se ve dugo bori s osjeajem koji je protiv njene volje vue k vama. - Velianstvo, zar uistinu? - Vae su oi lomaa, moj mladiu. Ali to jo nije sve. Traim od vas ozbiljan odgovor. Ponajprije, Gordana je vrlo naobraena i umna po prirodi i vrijednog roda. Miraz i opremu kakva joj dolikuje odredit u sama, ali mu je ne smije odvesti iz mog dvora. Ne mogu se pouzdati ni u jednu dvoranku kao u
~ 1033 ~
nju. Prema tome, sada vas pitam: primate li te uvjete i elite li uzeti Gordanu? - Da, velianstvo! elim! - U redu. A sad, da sam ja Alfonso Borgia, otputovala bih smjesta u Petrovaradin, uredila odaje to bih najbolje mogla i onda se vratila svojoj kraljici da iz njezine ruke primim vjerenicu. - Velianstvo, Alfonso ini ono to bi uinilo vae velianstvo da je na njegovu mjestu. Jedino molim vae velianstvo za dozvolu da prozborim nekoliko rijei s Gordanom. - Ne. Neizvjesnost je najbolji posrednik ljubavi. Kad se za dva tjedna vratite, vjerujte, bit e toliko ushiena da e vam sama pasti u naruaj! Da se ipak uvjerite u istinitost mojih rijei, zapitajte je jednostavno: "Smijem li vjerovati u ono to mi je saopila kraljica?" Ona e znati to to znai i o njenom odgovoru ovisi sve ostalo. Bude li taj odgovor povoljan, putujte sutra u zoru. - Velianstvo, hvalim! kraljice, neizmjerno vam
Ona primi zahvalu, a da nijedna sjenka njenog lica nije odavala prevaru. Kad su
~ 1034 ~
paevi za Alfonsom zatvorili vrata, kraljica poe u spavaonicu gdje je zamiljena sjedila Gordana. Djevojka odmah ustane. Kraljica uhvati njenu ruku i nasmijei se: - Dugo si me ekala, to e vea biti radost koju ti nosim. - Iz ruke vaeg velianstva uvijek primam samo radosti. - Ali ova nadilazi sve. Gordana, mnogo sam brige uloila u tvoj odgoj. - Nikad neu biti dovoljno zahvalna vaem velianstvu. Kraljica stade promatrati lijepo stasito djevojako tijelo i u njenoj glavi sijevne misao: "Priroda ju je obdarila tolikom snagom i zdravljem da uzmogne dati ono dijete to ga je meni uskratila!" Ne slutei s kakvim je mislima promatra kraljica, Gordana se ljupko nasmijei: - Vae velianstvo nije zadovoljno s mojom haljinom? - Moda i nisam, ali ovog asa razmiljam kako da ti saopim radost koju sam ti namijenila. Doi blie.
~ 1035 ~
Pola je nekoliko koraka prema vladarici ije su oi sada bile uprte u njeno elo. - Tvoj um uresio se svim znanjem kao tvoje tijelo ljepotama. Tvoje su misli isto tako gipke i smjele kao i tvoje tijelo kad uzme u ruke ma, veslo ili kad pliva Dunavom. Nita ti ne manjka do jednoga. Gordanin je pogled bivao sve pozorniji. - Nisi vidjela svijeta i zato sam odluila da te aljem u Napulj. - Hvala velianstvu na tolikoj panji, ipak bih voljela sluiti svojoj kraljici ovdje. - Nikad ti nisam odredila tako asnu slubu kao ovaj put u Napulju. Gordana prikriva pozornije slua. nezadovoljstvo, ali jo
- elim da bude uz moju zastupnicu dou Isabellu, da u Napulju pokae umijee na mau i bojnim igrama. Neka Napuljci vide da njihova Beatrice ne ivi meu divljim narodima na sjeveru! Sva naa pratnja i nai darovi treba da pokau u Napulju bogatstvo, mo, preporodnu novu naobrazbu mojeg dvora. Ti e biti najdragocjenije zrcalo u
~ 1036 ~
kojem e oni gledati ono to im elim pokazati. - Vae me Velianstvo mnogo precjenjuje. Nemam sposobnosti da ispunim nade vaeg velianstva! Voljela bih primati milost vaeg velianstva u vaoj blizini! - A ja ti milost nameem zapovijedajui u Napulju. - Svaku zapovijed vaeg velianstva ja u izvriti- ree Gorana spustivi glavu. - Giedat ce putem nevienih divnih predjela, gradova, vidjet e moj Napulj. Ruka koja ga je stvarala i okitila raskoima vrhunac je ukusa i ljepote. I sunce nije nigdje tako sjajno kao u Napulju ni nebo tako modro kao tamo. Vidjet e i uivati u sjaju i raskoi kakve nisi mogla nikad sanjati. - Hou li ostati dugo tamo? - Dok minu svadbene sveanosti. Isabella ostaje u Napulju, a ti se vraa. Donijet e mi mnogo svojih zapaanja iz moje domovine Zna li kako se ljubi domovina? - Znam, velianstvoodgovori ona znaajnomoda me i zato hvata bol pri pomisli da odlazim. Smijem li zamoliti velianstvo, prije
~ 1037 ~
nego otputujemo, Remete?
za
jedno
hodoae
- Doputam, pa izmoli da bude na ast svojoj kraljici u Napulju. Mislei da je Beatrice otputa, Gordana se pokloni, ali je ona zadri. - Nisi ni pomislila da bi te Alfonso mogao slijediti? - Od nekog mi se vremena ne pribliuje. - Pritajava se jer sam mu to savjetovala. Ali te jo vie eli nego prije. Zbog toga da polazi u Napulj nitko ne smije saznati, najmanje on. - Vidjet e me kad budemo odlazili. - Sklonula sam ga da sutra u zoru putuje u Petrovaradin. Zamisli kakve neprilike da te on slijedi u Napulj! - Uistinu, velianstvo, dugujem vam veliku zahvalnost. - Ali mu nisam mogla uskratiti da s tobom govori. - Ne mogu mu odgovoriti drugo nego to je ve mnogo puta uo.
~ 1038 ~
- To me veseli, Gordana, i ba zato ti savjetujem: budi oprezna u odgovorima. Ako ga izravno odbije, razbudit e u njemu tvrdokornost, on nee otii, a ti zna: on je neak budueg pape, u uskom prijateljstvu s mojim ocem, dakle vezana sam prema svom ocu. On e te pitati jesu li moji navodi istiniti jer sam mu govorila kao da bi mogao postii tvoju sklonost ako bi uvijek ostao smjeran prema tebi. A ti mu odgovori da je istina i ne upusti se njim u razgovor. - Posluat u, vae velianstvo. Osjetivi da je kraljica napokon dovrila sve to je imala rei, zahvali jo jednom na podijeljenoj milosti i poe. Tek to je izila na trijem, opazi Stjepka kako se alostan naslonio na stup. Opazivi je smjesta skoi k njoj: -to radi u novoj palai?- upita Gordana. - ekam vas. Evo taj Borgia vas opet vreba. - Poi zamnom i ne mii se. Kad je zaokrenula s paem, Alfonso joj stane na put vrlo pokorno i smjerno se pokloni: - Molim vas, Gordana, da me naas sasluate.
~ 1039 ~
- Upravo sam na putu po poslu njezinog velianstva. Ipak, jedan as vam mogu dopustiti. Stao je ispred paa da mu ovaj ne vidi lice. - Od one veeri kad sam opozvao kralju svoje optube, nisam se usudio stupiti k vama da vas upitam jeste li mi oprostili. - Opozivom ste iskupili svoj grijeh! - Jo vie patnjama i samoukorom. - Samoukor najvie kanjava i najsigurnije popravlja. Izrekla je to s blagom ozbiljnou u elji da mu pokae prednost njegova dolinog vladanja. U njemu su, naprotiv, usplamsale nade, zvuk njezinog glasa ovlasti ga da je upita: - Jeli istina to mi ree kraljica? - Kraljica ne moe govoriti neistinu. - Gordana, ushitili ste me! Ona samo mahne glavom i pouri dalje. Stjepko je prati. Grof Alfonso krene ravno u odaje. Naloi da mu spreme putnu odoru i sve to je potrebno za sutranji rani odlazak. U to ue kraljiin dvorski metar Enrico:
~ 1040 ~
- Nekud se spremate? ini mi se da vas to naroito veseli? - Moje lice je, dakle, zrcalo?- nasmije se Alfonso. - Jo vie otvoren prozor kroz koji sam opazio da ne polazite sami! - Prozor ipak nije sasvim otvoren- smije se dalje Alfonso- jer ovoga puta idem sam. Ali kad se vratim na Gri, onda idem u opatiju svojeg ujaka- udvoje! - S Gordanom? - Da. Sama kraljica obeala mi je njezinu ruku! - Savjetujem vam da upitate Gordanu okom u oko. - Upravo ovoga asa predusreo sam va savjet i dobio odgovor koji me sada tjera u ujakovu opatiju da pripravim gnijezdo. Enrico se zablenuo u rimskog plemia, a ovaj naglasi: - Moj ujak Roderigo Borgia opet se obratio paklu otkad su aneli Inocenta probudili od mrtvih. - Uistinu se ne alite, Alfonso?
~ 1041 ~
- asti mi, sve je kako rekoh. Zar bi se inae spremao na put? Enrica zahvaa nemoan bijes jer nije potpuno upoznat sa kraljiinim odredbama. I ne sluti Gordanin odlazak u Napulj. Osjea se goloruk jer nema mogunosti nastaviti s Alfonsom zapoete podvale i spletke. Ljutito ostavi sobu svojeg saveznika. ***** Prvi ar zore prosuo se nad probuenim Griem. Svjetlost s istoka ispuni trijemove kraljevske palae. Damir je izaao iz svoje sobe, naoruan i opremljen u putno ruho. Proavi pokraj prinevih vrata, zaustavi se. Prislukuje. Lice mu je alosno. Svjeu mlaahnu put probija rume. Turobnost oiju zadobila je dublje znaenje. Zadrao se naas na vratima, a onda poao dalje. - Zbogom, Damire! Do vienja, Damire! Mladi se obazre. Na trijemu spazi Ivana. Blijedo mu je lice neto mirnije. Damir pohiti k njemu. - Zato si ustao tako rano?
~ 1042 ~
- Da te jo jednom vidim i zagrlim! Prijatelji padoe u zagrljaj, a zatim Damir ustro pohita niza stube u dvorite. Lagano skoi u sedlo. Uza nj sjede na konjima dvije sluge sa putnim naprtnjaama. Konji su snani, nemirni, jedva ekaju da pojure. Ispod lukova stare palae sagiblje se Ivan. Damir digne klobuk u zrak dobacivi posljednji pozdrav svojem drugu.
~ 1043 ~
U SUSRET NEPOZNATOM
Istog popodneva ula je Beatrice u odaje svojeg brata Francesca i sjela do njega. - Svreno je!- ree neto izmuena- Uredila sam do posljednje stvarce za Gordanu. Haljine, ogrtae, klobuie. Kakve haljine! Bijela sa zelenozlatnim vezom i modri brokat sa srebrnim vezivom. Kakvi smaragdi! Kakvi biseri! A haljina za maevanje? Nikad takve nisi vidio, sve zlatni brokat s blistavim draguljima! Divno e biti, Francesco! Da mi je vidjeti kako e je gledati oni tamo u Napulju! Ispod debelih vjea kraljicu gledaju tamne Francescove oi pune zauenja: - Ni o emu ne zbori ovih dana nego o Gordaninim haljinama! Kao da je to jedina tvoja briga. - Jedina, divna, slatka! Ne shvaam tvoje ushienje. Kao da vodi svoju kerku na ogled mukoj mladei. - Ti ne shvaa, ti ne razumije! Hou da bude lijepa, divna, da sve zadivi, sve oara, da bude slavljena!
~ 1044 ~
- Tko bi te uo vjerovao bi da je Gordana tvoja mezimica. - Mezimica, odabranica, majka mojemu sinu, slavnom unuku napuljskog kralja Alfonsa I, nasljedniku ovog prijestolja. Osjeam elju da je uzvisim do najveeg vrhunca slave i asti. Moj sin ne moe imati majku koja nije nad svim drugim enama, od svih najljepa, najslavnija, najneobinija, najvienija. Njoj daje prednost pred svim biima enskog roda. Njoj dajem sve ime moe privui na sebe sve poglede. Moj sin mora biti roen od ene kojoj se svi dive, koju svi oboavaju. Ti ne shvaa to, Francesco, tebe ispunja samo elja za njenim tijelom. Ali ja hou da tvoj zagrljaj bude ushienje, zanos, udivljenje, oboavanje. To neka bude melodija uskrsnuu mojih nada u nasljednika na ovo moje prijestolje! - Tvoje oi sijevaju. Tvoj glas je plamen kao u ljubavnika u oekivanju cjelova. - Jo vie, mnogo vie, uzvienije! Ja sam dio onog lijepog tijela to ima da dade ivot posveen meni. Ja sam dio Gordane, njenog duha, njene krvi. Sva sam se pretvorila u nju. Njeno je tijelo meni amanet u kojem je moja vlast! Moja budua slava! Amanet se uva, pazi, dre se nad njime, uokviruje najljepim
~ 1045 ~
okvirom. Amanetu naih elja, nada i sree dajemo najljepe mjesto u naoj kui, u naem srcu, razumije? - Poinjem te shvaati - I treba da me shvati, da osjeti koliko si duan panje toj djevojci to je odabrana za majku mojeg nasljednika. Francesco, ja to dijete vidim pred sobom ivo, divno, zdravo, umno. Vidim ga, slavim, ushieno ga nosim u svojem naruaju, pritiem na grudi, na njegovu glavu prisiem zavjet, jer to dijete prua meni vlast, ono je moje ezlo na cijelom ovom sjeveru! - Sestro, govori kao da nisi prisebna. - I nisam. U meni sve drhti, trepti, klike, kao da osjeam znakove ivota koji meni daju krunu. I ne zaboravi, Francesco, budi prema njoj vrelo sunce. Opoji je slatkim vinom, probudi njenu mladost. U samoi na otoku, daleko od svijeta, tvoja njenost i vrelost tvoje mladosti mora mi dati prijestolje. Upamti i ovo: kad nakon sveanosti bude odlazila toboe na put da se vrati k meni, zaustavi je na velikim vratima naeg napuljskog dvora neka dugo gleda prizor uklesan u reljef, prizor
~ 1046 ~
trijumfa naeg djeda Alfonsa. Dugo i dugo neka gleda. - Zato to, Beatrice? - Neka upije u sebe slavlje Alfonsa, naeg slavnog djeda. Neka udahne u duu, upije u krv slavu junaka. Neka njegovu sliku, njegov duh ponese sa sobom na otok da se njegov lik i duh utjelove u sinu kojemu e dati ivot za mene. Sve nevjeste prije vjenanja upijaju pogledom, mislima, uspomenu junaka kojemu bi htjele da im je slian njihov budui sin. Zbog toga svaka prije vjenanja dugo gleda u lik ili sliku takvog junaka. To sam ula od ena u Napulju. - I onda bi moj i Gordanin sin bio nalik na djeda Alfonsa I. - I po duhu, i po hrabrosti i po snazi tijela i njegovoj moi i vlasti. - Neu to zaboraviti! - Kad bude polazila na put, ekaj je pred vratima, toboe se oprostiti s njom i onda je upozori na prizor onog reljefa. To je vano, vrlo vano. Beatrice uuti. Drala je bratovu glavu u svojem naruju, Zatim apne majinski:
~ 1047 ~
- ekam sina! ezlo, mo! Slavu i vlast! Nisam ni slutila da e me to ekanje toliko razbuditi! - Danas si lijenikom? dugo razgovarala sa svojim
- Pri tom sam navela razgovor na Gordanu i rekla mu: "Ova djevojka ne bi tako dugo morala ekati potomka kao to sam ga ja ekala", a on odgovori: "Nju je priroda stvorila da bude majka!" Ovaj odgovor probudi u meni nov ivot. - A to ti je rekao zbog tvojeg prividnog stanja? - Napuljac je sretan to e mi se roditi sin i vjeruje vie u to nego u svoju postojanost. Grof Enrico prekine njihov razgovor i najavi Gordanu. Kad se Gordana poklonila kraljici, opazi neobinu njenost kraljiinog inae hladnog pogleda. - Vraa se iz samostana?- upita je. - Da, velianstvo! Zahvaljujem ponovo to ste mi dopustili i vraam se opet u slubu. - Jesi li molila da se ispune elje s kojima te aljem u Napulj ?
~ 1048 ~
- Molila sam, iako ne poznam elje vaeg velianstva. - Moja je elja da bude na diku, a naroito na radost tvojoj kraljici koja te odgajala kao da si mi sestra. - Nijednog asa neu zaboraviti da vaem velianstvu zauzvrat dugujem odanost koja e me upuivati da uvijek budem na radost svojoj dobroiniteljici. Mimo i toplo zvui njen glas. Ali Beatrice toliko ne slua, ve vie promatra njen vitki plemeniti struk i pristupa joj srdano je uhvativi za ruku: - Tvoje rijei glasnik su radosti to ih oekujem od tebe, Gordana. Jesi li pogledala svoju opremu? - Prelijepa velianstvo! je, preraskona za mene,
- Ali nije za kraljicu Hrvatske i Ugarske, kraljicu eke i Austrije, iji se dvor mora odraziti u tebi i svim ostalima. Vidjet e kako je kralj opremio svoje dvorane. Sjedni, pouit u te u sve propise napuljskog dvora. Kad stigne tamo, nee ti biti od potrebe primati posebnih uputa.
~ 1049 ~
Djevojka se lagano spusti na ponuenu joj stolicu, presvuenu brokatom. Bijele tanke ruke sloi u krilo i stade pozorno sluati Beatriceino tumaenje. Francesco sjedi u pozadini, lista po knjizi i katkad ispod gustih trepavica promatra plemenite linije mladog Gordanina tijela koje e doskora pripadati njemu. Beatrice govori polagano, opetuje vie puta jednu te istu stvar, razjanjava neobinom obzirnou, samo da Gordanu to due zadri na oku svojem bratu, da je on to vrelije poeli. I kraljica osjea potrebu da promatra oblike njenog tijela, as se zagleda u njen savreno lijepi vrat, mlaahna ramena, njene djevojake grudi, vitkost njenog struka, visoki stas, itavo tijelo to joj se ini pupoljkom ije se latice jo nisu ni poele rastvarati. U tom promatranju nalazi uitak skladajui u svojoj razbuenoj mati lik sina kojeg od nje oekuje, a Gordana i ne sluti da je rtva zloina. Beatrice govori mnogo i dugo, pa se Francesco zagledao u sestru svom pozornou nalazei u njoj neto novo, nevieno. Oito je i Gordana opazila nevienu promjenu u itavom njenom biu, a njene bademaste oi iroko su rastvorene, zauene.
~ 1050 ~
Beatrice se posve izgubila u vlastitim osjeajima ne opaajui nita do tjelesnih ljepota budue majke svojem nasljedniku. Svrivi tumaenje dvorskih obiaja, zapone djevojci prikazivati Napulj i njegove ljepote. Bujnim rijeima, slikovitim prispodobama rie plastine slike svojeg roenog grada, plavetnilo mora, obale i junakim arom slavi svojeg djeda Alfonsa I, vladalaku mudrost, junatvo oca i hrabrost svoje majke, ocrtava napuljsku kraljevsku palau ije kule u temeljima silaze u morsku dubinu, predouje joj sjajne odaje, mramorne stupove, zidove isklesane i oslikane rukama uvenih umjetnika. -Sve e to gledati tvoje oi, Gordana! pria Beatrice. Opajat e se ljepotama, tvoj duh i tvoje srce, itavo tvoje bie gubit e se kao u prii to je stvara razbuena mata. Kad ulazi u palau i kad izlazi, nikad ne zaboravi pogledati na velika divna vrata. Na vratima e vidjeti prizore u reljefu pobjedonosnog zauzimanja napuljskog kraljevstva. To je prizor kad je moj djed Alfonso I ulazio u Napulj, poput rimskog trijumfatora. Velika umjetnina glasovitog
~ 1051 ~
kipara uinila sadanjou.
je
tu
veliajnu
prolost
Kraljica je naas zautjela, a u Gordaninim bademastim oima kao da se pojavila neka tamna misao. Samo as trajala je stanka u kojoj se Gordanina pozornost jo povea. Ali Beatrice brzo prekine: -U mojem djevojatvu promatrala sam svakog dana sliku trijumfatorskog zauzimanja prijestolja. Moj djed zauzeo je prijestolje mudrou, smjelou i hrabrou. I ja sam upijala njegov duh kad su mi oi gledale taj velebni prizor. Kraljica pogleda Francesca. Njegov je pogled poivao na Gordaninu bijelom vratu. Naas se braa zagledaju. Njihove zjenice bile su ispisane nerazumnim mislima to su obavijale Gordanino mlado tijelo, a s njim sudbinu njenog ivota, a ona sjedi izmeu brata i sestre kao rtva dvoje krvnika. Pogledi brae susretali se na njenom vratu, struku, grudima. Sluajui Beatricu Gordana gleda u kraljicu pogledom punim nesvjesnog pitanja. -Jo ti imam neto kazati, Gordana, Moj brat Francesco i Isabella ostaju due u Napulju, a ti...
~ 1052 ~
Djevojka pokrene glavom i ramenima kao da joj je nelagodno. -Nije ti draga ova vijest? -Obeali ste mi, velianstvo, brzi povratak. - Slaem se s tobom -prihvati ona ivo- i zato elim da se vrati odmah im zavre sveanosti. Francesco e ti odrediti dovoljnu jaku pratnju. Svakako, i kralj Matija eli da se njegovi dvorani to bre vrate. Ti e, dakle, na put nakon svrenih sveanosti. I kad posljednji put izae s napuljske sveanosti, zagledaj se evrti put u trijumfatorski ulaz Alfonsa I Aragonskoga! Udahni u sebe lik velikog slavnog junaka i mudrog vladara na trijumfatorskim kolima da mi donese svjee utiske zanosa, da ih prelije u moju duu! Oito shvaa moje oboavanje djeda i njegove slave i snage! -Potpuno shvaam, velianstvo! -U svemu smo se sporazumjele. Gordana se lagano digne. Kraljica joj prie, obuhvati jo oko struka i gotovo privue k sebi: -Sad te jo vie volim jer odlazi -ree da se djevojci nekako ispria zbog ljubaznosti.- Idi i preodjeni se za veeru.
~ 1053 ~
Gordana poe. Brat i sestra gledali su za njom istini izraajem, istim mislima. im je zatvorila vrata, pou jedno prema drugome. -Divna je- apne Beatrice. -Nisam li sjajno susprezao svoje drhtanje? pohvali se Francesco. -Dobro si se ponio. Ovako mora ostati na putovanju! -Nijednim treptajem oka neu se pribliiti prije reda daru koji si mi namijenila, sestro. -Vjerujem u mudru suzdrljivost naega roda. - Bit e sretna, Beatrice! -Jedva ekam da ovom barbarinu Matiji doviknem: tu je sin, kraljevstvo je moje! -Svoj bih ivot dao za ovu tvoju sreu -ree on uzevi ruku sestre i prinese je k svojem uarenom licu. Izaavi iz kraljiinih odaja, Gprdana je pola ispod trijemu iz nove palae u staru. Ogledala se. Osim paeva i oklopnika nije bilo nikoga. Stjepko poe odmah prema njoj i upita: - elite li togod? - Nisi vidio Nardellu?
~ 1054 ~
- Malo prije smo je otjerali. Svakog dana gonimo staru lisica kao gonii! - Gdje je kralj? - Gore kod princa. - Reci Varadiju da bih htjela s njim govoriti. Djeak potri u palau dok se Gordana priblii stupovima ekajui. Kraljev kancelar izae, ogleda se i pristupi Gordani. Ona upita: - Dakle, to veli kraljev lijenik? - Ne vjeruje u potomka i smatra ovu kraljiinu tvrdnju pogrekom koja ide u prilog naoj stvari. Neto ste zamiljeni? - Poinjem sumnjati u ono to mislite vi i esmiki... - Da nee biti potomka? - ini se bit e. Srea koja proima kraljicu nije neprirodna. Dakle, oekuje, to sam razabrala as prije. - Vjeto glumi! - Varate se, biskupe. Zanos koji sam gledala u tim hladnim oima, duboka radost to izvire iz njenog itavog bia nije hinjena. Rumenilo kojim je zalivena njezina mramorna put ar je
~ 1055 ~
krvi. ugrijane, uzavrele. Ona nije vie mramorna ena. Vidjela sam ar u oima, toplinu u pogledu, svjetlost u svakoj ilici lica, prizvuk slatke nade u glasu. Velim vam: neto se veliko dogaa s kraljicom. Ona se nada. - O emu je govorila s vama? - O Napulju. Ali ja sam razabrala da zanos i srea nisu u vezi s rijeima. Beatricein duh, neprestano je bio zaokupljen neim to je uzronik te sree. ena koju sam sada vidjela i sluala nije vie Beatrice! - Priznajem, nekoliko dana i ja opaam promjenu. I kralj mi je naglasio, ali sam ga uvjeravao da se ona tako ponaa proraunato. - Ne! Nikako. Preda mnom ne bi trebala glumiti sreu. Ona ne sluti da je meni poznato to je najavila kralju. Bili smo posve sami: ona, Francesco i ja. Blistavost njene sree neobuzdano proizlazi iz svake kretnje, iz itave te ene struji sigurna nada u ispunjenje elja. Sjedei joj nasuprot, osjeala sam neku tajnu, nerazumljivu jezu u dui. Njezina srea me smuivala, moda i plaila. - Ono to bi princ dobio kad bi se rodio Beatricein sin bilo bi za njegovo srce vea
~ 1056 ~
srea od krune i prijestolja. Vi ste mu vredniji od svega. -A on je za mene vredniji kraljevstvu od svih zakonskih prineva. I zato me kraljiina srea poraava, moda ak u meni raspiruje osjeaj koji rije "zlovolja" oznauje preblago, "ljutina" to je preotro. Svaka drhtava zraka sree u njenim zjenicama probija mi duu poput nevidljive tanke bodljike. -Vai osjeaji mogli bi uzdrmati moje uvjerenje da kraljica nee imati potomka. -Kad bi kraljica uistinu dala mukog potomka, biste li se vi tako lagodno odrekli princa Ivana? -Savjetovao bih kralju da za sluaj svoje smrti prije punoljetnosti svojeg zakonitog sina odredi princa Ivana regentom. A to bi se lake postiglo nego kruna. Tako bi dobri upliv princa Ivana bio jaki oslonac kraljevu zakonitom sinu! -Kraljevu zakonitom sinu! To zvui sablasno! -A ba bi vas to dovelo k srei. -Ja imam jo jedan jedini put k srei: da na prijestolju sjedi kralj nae krvi- naglasi ona, a on je brzo zapita:
~ 1057 ~
-Dugo ostajete u Napulju? -Kraljica eli da se vratim odmah nakon sveanosti, a to mi olakava odlazak. I Gordana ostavi trijem. ***** Svanuo je dan oprotaja. U dvoritu kraljevske palae stoji opremljena povorka. Kralj obilazi kola, ogledava opremu od est bijelaca to ponosno uzdiu plemenite glave da u Napulju budu svjedoci bogatstva svojega gospodara. U koiji presvuenoj smeim suknom na mekim jastucima sjedi Isabella. Kraljica se uputi Francescovim kolima i uhvativi mu ruka gleda ga dugo, a onda prinese usne njegovu uhu: - Sretna sam, Francesco! - A ja i ponosan! arke mu zjenice sijevnule prema kolima u kojima sjedi Gordana: - Ve ovog asa poinje ivjeti moj nasljednik prijestolja- ape kraljica svojem bratu gotovo strastveno. - Do vienja u Napulju, sestro moja!- ape joj on.
~ 1058 ~
- Svakog u dana brojiti asove dok mi ne stigne vijest od tebe! Gore na trijemu prvog kata stoji princ Ivan. Duboko bljedilo njegova lica i umorni pogled oiju zapaa Gordana. Laki pokret lijepe glave i miran pogled to je sve to mu je dala na oprotaju. Dubokim poklonom uzvrati taj jedini, mali znak panje. Sa zidina se oglasi trublja, estoko i opetovano, a njezin zvuk prodire kroz Ivanovo tijelo kao bolno cvilenje. Koije krenu. Ivanu se ini da su kotai preli preko njegova tijela. Vrati se u svoje odaje. Osjea bol. Iz svakog kuta, sa svakog mjesta gdje je nekad vidio Gordanu kao da mu netko ape: "Nikad se vie nee vratiti"! Povorka prema Napulju izlazi iz Gria na Kamenita vrata.
~ 1059 ~
OTOK STRAVE
Na kraljevskoj lai, pod krovom od crvenog grimiza sa zlatnim resama, u sjeni poiva Gordana. Smee oi lutaju po dalekom moru, glatkom poput stakla. Kroz vrelu maglicu sunanog ara proviruju obrisi kopna, a tamo s desne strane puina, nepregledna i iroka. Djevojino lice mirno je kao i more oko nje. U oima joj odraz dalekih misli koje prekine pa Stjepko. - Zar te alje Isabella?- upita Gordana. - Doao sam da vas pitam treba li vam togod. Moda vode, danas je vrue. - Ne treba mi nita. Veseli se to je kraj plovidbi morem? - Bojao sam se ovih valova kad smo se tamo na sjeveru ukrcali u lau, ali vi ste me umirili i nije me bilo strah. -Vidi, pravo sam govorila. Osim toga, ovo je jedan od najsigurnijih brodova jer na njemu plove samo napuljski kralj i njegova obitelj. - Francesco kae da emo do zapada sunca stii u Napulj.
~ 1060 ~
- Tome se radujem, ali ti si ba estito pocrnio. - A vi nita. I doa Isabella i Francesco primijetili su da ni ar sunca ni vjetar nisu dotakli vae lice. Jo su primijetili da ste vrlo zamiljeni. - Moda! Zapravo ni sama ne znam: to blie dolazimo ovom gradu, to mi jae pada na duu neka teina. - Moda vas Francesca? plae pogledi kardinala
- Pogledi? to ti to bunca? Moram priznati da nisam opazila drugo nego da se kardinal Francesco prema meni ponaa vrlo uljudno i s velikim potovanjem. - Jo bi trebalo da bude i neuljudan odgovori on gotovo prijetei. Ali, eto, svi izlaze na palubu! Stjepko i djevojka uute promatrajui iza zavjese kraljevsku brau. - Eno ga! Ischia!- ree Francesco i zagleda se u otok. Na ovu rije Gordana digne glavu. - Prestraili ste se gospoice Gordana? -tiho e Stjepko.
~ 1061 ~
- Samo me neprijatno iznenadilo ime tog otoka. - Zar je taj otok neto strano? - Sjea me jedne majke koja je otkinuta od svog sina niz godina amila na toj klisuri. Nakon male utnje pa ponovo primijeti: - Vidim: to vas je jako ganulo, vae su oi alosne. - Pred tobom ovjek ne moe nita sakriti. Uistinu si bistro mome! Pocrvenivi od te pohvale, djeak se makne jer palubom k njima dolazi pristari gospodin u plemikoj odori i upita Gordanu: - Moj Stjepko vam dosauje? - Ne, gospodine Brodariu, naprotiv, on mi krati vrijeme. To je velika zasluga! Vi ve nestrpljivo ekate kopno? - Moram vam priznati da sam se upravo zasitio prevrtljive vode. Volim putovati kopnom pa bilo to po najgadnijim ikarama i najloijim putovima. Vi niste istog mnjenja? - Ja rado putujem kopnom, ali udobnost na tom brodu zaista je kraljevska. Zapravo, kad se nalazite u unutranjosti lae, osjeate se
~ 1062 ~
kao u kakvom dvorcu. Naravno, ako je more mirno. - Uza sve to eljan sam kopna. Ali htio sam vam jo neto rei, gospoice Gordana- i snani se voa kraljevske pratnje sagne k djevojci i apne: - Gospodin Varadi mi je naroito naloio da se brinem oko vas. Ako vam treba togod, izvolite zapovijedati ako trebate pratnju u Napulju? - Hvala, Gospodine Brodariu, drim da Varadi nema razloga bojati se za mene. S druge strane broda Francesco i Isabella pou prednjim dijelom broda uz pozlaenu ogradu, bogato izrezbarenu. Ova njihova kretnja pobudi Gordaninu pozornost. - "to toliko gledaju? Bit e neto vano", pomisli Gordana pa ustane. Francesco se obazre k njoj: - Doite, gospoice i pokae rukom prema udaljenom otoku. Razabirete li onaj dvorac na peini? - Kao da lebde kule u zraku- odvrati Gordana. Kad priviknete oko, razabrat ete na klisuri dvorac.
~ 1063 ~
utei promatraju oznaeno mjesto, Gordana spazi sivocrvenkastu klisuru to stri iz plavog mora visoko, okomito kao vrh kamenog iljka, a podnoje mu se potopilo u nevienim dubinama. Gore na vrhu klisure suna se dvorac. Sjedi navrh brda kao orao na vrleti. Jedva primjetljiva strava zadre u Gordaninim oima Francesco postrance. veselo upozori gledajui je
- To je dvorac njegova velianstva napuljskog kralja, mojeg oca. Nije li lijep? - Lijep! Ali samo izdaleka- odgovori Gordana. Zauen ovim odgovorom, okrene joj svoje crnoputno lice. Pokuava svladati strasni drhtaj, uzrokovan slikom koju mu doarava otok i Gordanina blizina. U tom asu prenio je sebe i Gordanu gore na vrh klisure pa nastavi: - Jo je ljepe gore u samotnom velikom dvorcu gdje se otvara vidik na more, na obalu, nadaleko i iroko, i za mjeseine, i za sunanog jutra! Pravo divno gnijezdo za dvoje zaljubljenih.
~ 1064 ~
- Moda i za njih dvoje neto odvie daleko od svijeta- odvrati Gordana. - I ja se slaem s tobom, djevojko- nadovee doa Isabella, a Francesco gleda Gordani otvoreno u oi: - Vi ne biste s odabranikom svojeg srca htjeli proivjeti u samoi? - alim to ne mogu udovoljiti znatielji vae visosti jer uistinu ne znam kakve bi me snale elje kad bih imala odabranika. Dok je govorila, njene se usne smijee, a oi gledaju Isabellu. Mlada princeza se nasmije: - Pouri, Gordana! Mladost juri bre od svega. - Visosti, nevolja kao to je odabranik srca uvijek dolazi prerano. Sve troje se nasmiju. Gordanin smijeak brzo zamre. Njen se pogled upiljio u daleki osamljeni otok. Neto se znaajno odrazuje u tom njenom pogledu. Francesco primijeti: - ini se da vas ipak taj dvorac na vrhu klisure privlai? - Jer je neto sasvim nevieno, neto udno, neslueno kad onako iz mora ikne uvis
~ 1065 ~
grdna okomita stijena, a na vrhu samotna kua! - arobno je to! - Rekla bih prije: jezovito! - Ne razumijem to bi u tome bilo jezovitoizaziva Francesco da uje to sada Gordani pria tajnovita klisura. - Kad bi nekoga osudili da itav ivot provede tamo gore sam samcat, morao bi se osjeati kao da je sam na svijetu. Ta klisura izgleda kao da je otkinuti komadi kopna, baen na puinu da umre. U prvom asu mislila sam da je to neka tamnica. - Pravi sjevernjaki pojam. Mi, na jugu, nazivamo takav dvor "gnijezdom ljubavi". Izrekavi to, nadovee u mislima: "U kojem u ja s tobom proivjeti strasne asove." Sve jae hvata se Gordanin pogled osamljene klisure u moru i dvorca na vrhu. Sve bre kola Francescova krv, njegove misli vraaju se na sjever, na Gri, svojoj sestri Beatrici. - "Beatrice moja! Na as se pribliuje! Tvoj i moj as!"
~ 1066 ~
Osjetivi da je predugo utio i elei da raspri sumnju kakve aluzije, odmah nastavi posve ravnoduno: - Svakako, samac bi ondje mogao izgubiti pamet. Ali u drutvu, u obitelji, ivot je tamo prekrasan. Dvorac je sagradio moj otac ve odavno. Otok je neosvojiv i tko se sklone onamo, nitko ga ne moe dosei! - Nitko ga ne moe dosei!- ponovi Gordana neobino tiho. Uutjeli su. Kad je sunce zaplovilo zapadu, kraljevska laa ulazi u napuljsku luku. Gordana promatra crvenim zrakama ozareni grad to joj ga je s tolikim ushitom oslikala Beatrice. Zapaa obrise palaa na brdu, a tamo s lijeva na obali jo se raskonije iri kraljevski dvor. Silaze s lae na kopno, prolaze dvoredom svjetine. Kraljevski dostojanstvenici pozdravljaju dubokim naklonom napuljskog princa Francesca i njegovu polusestru Isabellu. Prolaze gradom prepunim ljudstva to znatieljno hvata pogledima nadole kraljevske putnike. Stigli su pred palau. Nehotice, instinktivno, zahvaa Gordanin pogled prekrasna vrata i
~ 1067 ~
zagleda se u reljefe umjetnike ruke to prikazuju prizore trijumfalnog zauzea Napulja. Vrata se otvore. Iza njih se pomole paevi u zlatnom brokatu. Otvara se vidik na sjajne mramorne stube. Na njima purpurni sag. Balustrada od istog mramora nosi pozlaenu ogradu. Mramorni kipovi visoko uzdiu zlatne svijenjake. arena povorka svrstava se i po stanovitom propisu kree odreenim smjerom. Kardinal Francesco vodi svoju sestru uza stube. Za njima ulazi Gordana s ostalim dvorankama i dvoranima kralja Matije. Pod visokim stupovima i raskonim stropom redaju se grupe dostojanstvenika i dvorana. Kraljevski dostojanstvenik opasan irokim crvenim pojasom odreuje dvoranima. Ovi se umijeaju meu dvorane iz Zagreba da ih vode. Ljepuna crnomanjasta djevojka pristupa Gordani, oslovljuje je latinskim jezikom i vodi koridorom od mramora i kipova. Onda se pred njom otvore vrata. Ue u odaju. Iza njih dolaze tri Gordanine druice koje sainjavaju Isabellinu pratnju. Odaja je visoka i prostrana, a okolo su spremljene poivaljke i postelje.
~ 1068 ~
- Ovdje ete konaiti -primijeti napuljska dvorjanka -u blizini njezine visosti doe Isabelle da joj budete na pomo kad vas ustreba. - Hvala vam- ree Gordana i pogleda na vrata zastrta tekim zastorima. - Ondje preko stanovat e njena visost. Sluge su donijele kovege. Gordana sa svojim pratiteljicama prione poslu. Napuljska dvoranka udvorno im pomae. Spremaju odijela u iroke ormare. - Sad izvolite na kupanje!- pozove ih napuljska djevojka i povede malim hodnikom u prostoriju. Stijene su od istog mramora. U sredini se blista rimski bazen. - Okupajte se i preodjenite za veeru na velikoj terasi u vrtu. Treba da obuete svijetle haljine s nakitom na glavi. Ne odvie sveano, jer prave sveanosti zapoinju tek prekosutra. Doi u po vas kad bude vrijeme. Kod nas veera poinje kasno, jer mi lijeemo tek oko dva sata poslije ponoi, a spava se do pred podne -upuuje dvoranka, pa onda izie i pusti djevojke same. 427
~ 1069 ~
Okupana i osvjeena u lijepim raskonim odajama Gordana se osjea smirenije i vedro je avrljala sa svojim druicama sve dok nije stigla napuljska dvoranka i vodila ih niza stube u vrt. Gordani zablistaju oi od stotinu svjetiljaka to terasu pretvaraju u neko arobno carstvo gdje su za veeru opremljeni veliki kraljevski stolovi. Ispred terase poredali se dugi prostrti stolovi za dvoranstvo. Izmeu palma i lovorovih stabljika eka dvoranstvo napuljskog kralja. Gordana ne moe pregledati arenu sliku. Raznolikost haljina, krojeva i boja igra joj pred oima. S druge strane opazi muko dvoranstvo kralja Matije. Sprijeda su se poredali paevi, na elu im Stjepko. Napuljska dvoranka dovede k njima Gordanu. Njene druice postave se iza nje. Stjepko u crvenom odijelu od baruna isprsio se ponosno gledajui Gordanu. Sagne se k njoj i ree joj poluglasno: - Kako Napuljci bulje u vas, gospoice Gordana! Nema meu njima nijedne djevojke koja bi vam bila ravna. Svi napuljski pogledi uprti su u smeokosu stranu ljepoticu bademastih oiju. I muki i enski dvorani zure u nju i neto apu.
~ 1070 ~
Niz bijele stube dobiti mlad, visok mladi u posve bijeloj odori paa. Niz ramena sputa se kratka crvena pelerina. Na prsima mu grb napuljskog kralja od dragulja. Neto je rekao napuljskom dvoranstvu. Ovi brzo uute i usprave glave, ali oi su im jo okrenute prema Gordani. Mladi okrene pravcem kojim su ga upuivali ti pogledi i zaustavi oi na Gordani. Stajao je sam na prostoru izmeu oba dvoranstva. Gordana gleda tamnoputno lice, lijepo i mlaahno. U velikim oima dre plamen mladosti. Nekoliko trenutaka on ostaje zagledan u nepoznatu djevojku, a onda trkne na stube. Ljubopitno gleda Gordana napuljske dostojastvenike u skupocjenim odorama. U stanovitom redu prolaze izmeu dvorana. itavu povorku nepoznatih odlinika slijede gospoe i mladi mukarci u odorama koje svjedoe da su prinevi. Iza njih doa Isabella i Francesco. Odmah za njima izae ena, nimalo lijepa i vrlo irokog obujma tijela. Vodi je mu pred kojim svi duboko sagibaju glave. - Napuljski kralj -apu griki dvorani. Gordanina dua zadrhti. To je onaj ije je zloine opisivao njen skrbnik u remetskom samostanu. To je otac kraljice Beatrice!
~ 1071 ~
Znameniti Ferrante! Jednim pogledom obuhvati djevojka kraljevsku pojavu. Osrednjeg je stasa, snaan i jako debeo. Odora od zelene svile utkana zlatnim liem kao da e se na njemu raspuknuti. Napadno velika glava na mesnatom vratu kao ogromna groteskna maska. Meso na licu i podbratku visi pa se ini kao da ima tri podbratka. Crnoputna put ljeska se od vruine. Obrve od sljepooica malko uzlaze u iljak iznad nosa koji je neto zavinut kao tupi kljun ptice, ali gotovo iezava u nabreklom mesu. Ispod vjea tamne oi, pune prezirnog ponosa i gorde samosvijesti, gledaju gospodujue i zapovjedajue. Usne su vrsto stisnute. Izmeu donje usne i jako istaknute zavinute bradice dubok lijeb, to pojaava okrutni izraaj. Spazio je dvoranstvo kralja Matije i plemie u zlatom i krznom obrubljenim odorama. Malo se zaustavi i obreda ih pogledom. - To su dvorani moje Beatrice- ree gospoi koju vodi za ruku. -Snani ljudi! -Neobino odjeveni! -primijeti ona.- Ali dranje im je gordo.
~ 1072 ~
Uto kralj pogleda paeve istraujui pogledom, procjenjuje njihova odijela. Tada zaustavi pogled na Gordani. Mirne stisnute kraljeve usne jo se jae stisnu. Pogledom prolazi itavu njenu vitku pojavu, krene dalje i uspne se stubama na terasu. Tu sjedne u sredite stola. S jedne strane ena koju je vodio, s druge Isabella, do nje Francesco, mlade djevojke, a dalje se smjetaju odlinici. Gordana ih ne puta s vida dok se k njima ne priblii mladi u bijeloj odori s crvenom pelerinom i pozove ih k stolovima ispod terase. Svi sjede kako su ih poredali napuljski dvorani. Na uzvisini usred vrata sviraju glazbenici, zagluujui razgovor na terasi. Gordana je nasuprot terasi i gleda ravno u lice kraljevske obitelji i itavog niza dostojanstvenika. Uz nju zdesna sjedi voa dvorana kralja Matije, plemeniti Brodari, a slijeva starac u crnoj haljini od baruna. Sijeda glava pokrivena je crnim uenjnkim klobukom. Starevo blijedo dugoljasto lice nalik je na pergamenu punu tamnih poteza. On se obazre Gordani:
~ 1073 ~
- Oprostite neuljudnosti napuljskog dvora to je mene starca posjelo uz vau ljepotu! - Ako su va klobuk i odora u skladu s vaim poloajem, onda mu moram zahvaliti.. - U potpunom skladu! Uenjak sam, astronom, a uz to astrolog. Ali nikad meu svojim zvijezdama nisam pronaao nijednu iji bi se sjaj mogao takmiiti sa sjajem vae ljepote. - Uenjaci gospodine! ne obiavaju samo laskati,
- Jest. Govore samo svoja pronaaa! Vaa ljepota zbunila je sve napuljske muke oi pa i samog kralja apne joj on. Ona skrene pogled gore i tiho odvrati: - Njegovo velianstvo, ini se, ne bi moglo nita zbuniti. - Osim enske ljepote. - Oko njega sjede doista samo ljepotice. Biste li me uputili tko su? - Zakonite i nezakonite keri i snahe. Vidite Eleonoru koju je kralj vodio? - To je Eleonora, vojvotkinja od Ferrare, sestra kraljice Beatrice?
~ 1074 ~
- Jest, to je ona. Morala je doi na vjenanje, makar je blizu as da obdari vojvodu treim potomkom. Ferrante je ovu princezu ponudio vaem kralju Matiji, ali je on odbio. Tek nakon nekoliko godina zaprosio je lijepu Beatricu. Da je uzeo Eleonoru, ve bi imao opor prineva. Oito Gordana ne eli proslijediti taj razgovor i upita: - A tko su oni mladi odlinici uz kralja? ; - Prestolonasljednik Alfonso, onaj kiljavi, a onaj drugi je Federigo, nezakoniti kraljev sin. Tamo su kraljeve nezakonite keri. Ona plavuasta djevojka slijeva to je ki kraljeve sestre, udovice Marzano. Pri tom se imenu Gordanine ruke spustile u krilo. Bojei se da e joj starac govoriti o Marzanu, ona upita: - Vi ste, gospodine, takoer Napuljac? - Ne, ljepotice, ja sam Firentinac. Na dvoru sam slavnih Medicija i poslan na vjenanje da priredim horoskop napuljskom kralju i njegovoj mladoj nevjesti koja stie prekosutra. Prispio sam zajedno s pjesnicima Baccaderom i Escole Strozzijem. To je brat pjesnika to se
~ 1075 ~
nalazi na vaem dvoru kao tajnik svojeg ujaka, grofa Marcella. A taj lijepi Marcello svezan je zlatnim lancima ljubavi na vaem ledenom sjeveru? - Nisam upuena u poslove njegova srca! - Posumnjao bih da se zagledao u vas kad u Milanu ne bi aputali da mu je pustopano srce zarobila kraljica. - Sasvim neistinita pria- odgovori Gordana. Njezino velianstvo ljubi kralja. - Vjerujem da kraljica ne uzvraa ljubav Marcellu. Meutim, nitko vam ne bi vjerovao da ona ljubi kralja ili bilo koga! Moda nije ljubila ni Ramira. Osjeajui se neprijatno u tom razgovoru, ona pokua da se okrene k Brodariu, ali starac prinese svoje usne Gordaninu uhu: - Ramiro je bio njezin pa, ljubimac, a kad se zaruila s vaim kraljem, nali su ga probodena u njenoj lonici. - Kod nas nitko nikad ne bi spomenuo takve prie. - ime bi se ovdje gosti zabavljali da ne prenose kraljevske zgodice?
~ 1076 ~
- Vaem zvanju to ne pristaje! - Bit e da su vai obiaji drugaiji. Kod nas su takve stvari poslastice zabave i za umne goste. - Onda se takvih poslastica odriem. - Vi ste veoma kreposna dvoranka? - Samo ispravna- odluno e ona i upita: Napuljski kralj nema svojih astrologa? - Ima, ali je pozvao mene jer se njegovi ne bi usudili da mu kau ako horoskop pokazuje neto nepovoljno. Jeste li ikada uli za ime Dominico Aversa? - Jesam. Kraljica je esto govorila da je on najglasovitiji astrolog u Italiji. - I vrlo je sretan to su ga zvijezde dovele u vau blizinu. Moli vas da mu dopustite da vam pokloni horoskop. Recite godinu, mjesec, dan i as vaeg roenja i za koji dan izradit u vam svu prolost i budunost. Sluge su donijele zdjele s jelom i ponudili prvu od dvoranki Gordanu. Mladi u bijeloj odori iznenadno se pojavi i pregleda itav stol pa ostane stajati nasupot djevojci. Stari se Brodari nagne k njoj:
~ 1077 ~
- Toga mladia ba mnogo privlae vae bademaste oi, Gordana. - Da vam to nije rekao va neak Stjepko? nasmijei se ona i pogledavi preko stola napuljskog mladia ree: Kao da sam to lice negdje vidjela, i ipak to je gotovo nemogue. Mladi napuljski dvoranin baci dugi pogled Brodariu, onda opet Gordani. Sad je ve gledala gore prema terasi i sretne se s kraljevim zapovijedajuim gordim pogledima. Od toga je proe zima. Kad je svrila veera, kralj ustane i proee sa svojom obitelji vrtom. Stjepko prie Gordani: - Jeste li primijetili kako vas je gledao onaj mladi dvoranin? - I mi smo gledali njega. - Ali on vas je gledao drsko. O tom su govorili i napuljski dvorani. Razumio sam sve. Znam ja dosta talijanski - to su govorili o njemu? - Kad vas toliko zanima taj drznik, onda znajte: rekli su da je Simono, tako se on zove, kraljev ljubimac. Vrlo drzak, tri za svakom enom i jao vama pomami li se za vaom ljepotom!
~ 1078 ~
- Pretjerava, mali moj vitee! - Pogledajte ga! Sad iba bezobraznim pogledima. mene svojim
Ali Gordana nije gledala mladog napuljskog dvoranina. Kralj se pribliavao u zelenoj svilenoj haljini. Djevojka se skloni u grupu svojih dvorana koji su sluali pjevae. Oko njih provijava lagani vjetri iz luke. More mirie. Palme lagano ute. Svjetla u mramornim stalcima bojadiu itav vrt arenim refleksima. Gore nad vrtom uzdie se brdo. Nad njime trepere zvijezde. - Razumijem zato kraljica toliko uzdie za svojim gradom- primijeti Gordana Brodariu. Toga asa velika se kraljeva glava na mesnatom vratu obazre. Stjepko osjeti kao da ga njegov pogled prodire. Nesigurno se prikljui ujaku Brodariu. Kraljev pogled poziva k sebi dvoranina u bijeloj svili. Pohitio je k njemu i sagnuo se. Kraljev dugi pogled i debeli kaiprst pozivlje ga blie. Ne promijenivi svoj zapovijedajui mrki pogled, zapita dvoranina: - Tko je ona ljepotica tamo?
~ 1079 ~
- Dvoranka Beatrice.
njezinog
velianstva
kraljice
- Gdje je ukonaena djevojka? - Kraj odaje njezine visosti doe Isabelle s ostalim dvorankama. - Premjesti je gore u drugi kat, ali sasvim samu! - Jo danas? - Dakako, klju njezine odaje donesi meni. - Vae velianstvo, bit e kako elite. - Pripazi da joj se ne priblii nijedan od naih raskalaenjaka. - To mi je naloila njegova visost! - Koja visost? - Princ Francesco. - Gdje, kada? - Kad su stigli u dvor, pozvao me princ u svoju odaju. - I to je rekao? - Da zna kako sam vjeran sluga vaeg velianstva i naloi mi neka se brinem oko ove dvoranke, neka joj svuda iskaem poasti
~ 1080 ~
pred svima naim i strancima sa sjevera i neka je zatitim od udvaraa. - A ti si doista izvrio zapovijedi sa svom panjom? - Mislei da zapovijed dolazi s voljom mojeg kralja. Velianstvo zapovijeda da postupam drugaije? - Za danas ono to si uo. Samo prije ispitaj ima li ljubavnika ili roda meu dvoranima. Onda se kralj uspravi i zovne Francesca: - Ti si izdao neke naroite zapovijedi Simonu u vezi i nekom dvorankom? -upita ga kraljevski otac. - Izvijestit u vas, oe i kralju, o tome im dopustite da govorim s vama nasamu due vremena. - O enama se ne troe rijei. Imam drugih vanih dogovora s tobom! Dakle, doi! I uspnu se mramornim stepenicama u dvor.
~ 1081 ~
U VLASTI ARAGONACA
Kralj Ferrante uao je u raskonu dvoranu sa svojim sinom Franceskom. Luster je upaljen. Obasjane su slike na zidovima i na stupovima, iroka staklena vrata otvorena su i vode na kamenitu terasu. S mora unosi vjetri prijatnu hladovinu. Kralj se zaustavi uz poivaljku pokrivenu grimiznim pokrivalom, smjesti svoje debelo tijelo i vrstim akama upre se o jastuke. Francesco stoji pred njim smjerno. Kraljeve oi uprte su u nj s izraajem koji sina dri u podanikoj udaljenosti. Svjestan toga stoji i eka dok ga otac ne oslovi. - Ne elim pred drugima govoriti o toj stvari. Kakve mi vijesti nosi od Beatrice? to je sa Giovannijem? Je li kralj Malija dao dokaza da e ozbiljno uiniti Giovanna nasljednikom? - Dokazi su da nas je ozbiljno prevario. Kraljevo lice se smrai, bljesak oiju ugasne. - Barbar sa sjevera prevario je moju Beatricu? I niste mi javili? - Na kraljevskom dvoru na Griu dogaaji su jurili strahovitom brzinom, kao da ih je sam
~ 1082 ~
avo gonio. Kralj komedija svijeta.
Matija
najsavreniji
je
- Pod sjevernim suncem moda, ali pod junim suncem ne. Tu sam prvi ja. A to je dalje? Govori! - Kralj Matija zbori drugo, misli tree, odreuje etvrto, ini peto, a poslije neto deseto podmee. Nikad ne zna to je smijeh, to bijes. Istina i la kod njega su jedne boje. - Odvie ga velia, sine aragonski! To nije dostojno nas! Protiv nas je nemoan, mi smo prvaci na ovoj pozornici. Ako to ne potvrdi, morao bih izopiti svoju Beatricu i tebe iz roda Aragonaca. Reci: u emu vas je htio prevariti. - Neto smeten, uplaen od oeva pogleda, Francesco nastavi: - Matija je podatnou i razlozima uvjerio Beatricu da naputa svog sina Ivana i jedino eli postaviti za nasljednika Giovannija. Zadao je rije, a istodobno slao svatove u Milano. Sva tri kraljeva podbratka dignu se ovratnika, a oi osinu sina i zaustave rije: s
- Beatrice? A to ona? to je uinila moja mudra ki?

~ 1083 ~
- Oe, Beatrice je zamislila velianstvenu osnovu koja e uspjeti, samo ako vi dadete pomo. - Govori, brzo govori!- uzvikne kralj. I sada Francesco potanko ispria ocu cijelu osnovu koju je zamislila Beatrice i zapoela izvoditi u Zagrebu, a glavni in ove osnove ima se izvriti na otoku Ischiji. - To je divna, velianstvena, kraljevska zamisao! Dostojna moje Beatrice. Svu svoju vlast i mo ulaem u izvrenje te osnove. - Jo neto, oe. Beatrice je odredila da meu vaim dvoranicima naem lijepog, pouzdanog momka koji se mora izloiti za Gordanu pred svima, svuda je mora pratiti i tako povui ogradu izmeu nje i mladih vitezova koji bi joj udvarali. Kad Gordana nestane na otok, mora nestati i taj mladi iz Napulja, a tada valja razglasiti da je Gordana pobjegla s njim. - Mojeg je Simona mati rodila samo za to da izvri ove Beatriceine odredbe!- ree kralj i zazvoni srebrnim zvonom. Nadolom pau naloi: - Zovni ovamo Simona i javi visostima da u odmah sii u vrt.
~ 1084 ~
njihovim
Vitki mladi u bijeloj svili ue u dvoranu i pokloni se duboko. Kralj ga oslovi dostojanstveno: - Simono! Zapovijed koju sam ti dao nee izvriti. Njegova visost mi ree da je slavenska ljepotica tienica kraljice. Dakle, evo druge zapovijedi: pazi da joj nitko ne udvara. Njezino velianstvo ima za nju odlinog mua i ne eli da bude ovdje podvrgnuta udvaranju. Odreujem da i dalje vri nalog mog sina. Pazi da uz nju ne sjedaju drski mladii. Osim toga, jo odreujem da bude uvijek u njezinoj blizini, da je dvori i za nju se brine ti, osobno. Na ovim sveanostima tvoja je glavna briga ona. Traim za ovu tienicu moje keri poasti i velika potovanja. - Velianstvo, zapovijed e biti izvrena! Simono se dubokim poklonom povue iz dvorane. - U njega se moe pouzdati, Francesco- uputi kralj svojeg sina.- Vjeran je kao pseto, okrutan u izvravanju mojih zapovijedi, a nijem kao riba. - I lijep je. Nee biti teko uvjeriti svijet da je Gordana s njime utekla bez traga.
~ 1085 ~
- Djevojka nema meu dvoranima kralja Matije nikakva roda ili moda oboavatelja? - Roda nema, a oboavatelja smo se rijeili ve na Griu. Alfonso Borgia poludio je za njom. - Alfonso? On nije opasan. Divlja za svakom u koju se zagleda. A na otok je nedokuiv neprijatelju. Odanle se ne moe nego u valove. Govorei sve to, on se veselo smije i udara svojim mesnatim rukama po Francescovim ramenima. - Ova je djevojka aragonsko blago. Doi da ispijemo prvu au mojem buduem unuku, buduem kralju Matijina kraljevstva koje e biti nae! - Prvu au ispio je sam kralj Matija s Beatricom kad mu je najavila sina! Dvorana se zaori grohotnim kraljevim smijehom. Kraljevskim vrtom u Napulju prenosi se sonorni glas glumaca, a tamo daleko, u aleji, sjedi starac astrolog i u udu promatra Gordanu. - emu se udite, gospodine? U vaim oima vidim neku sumnju. to vas toliko iznenauje u podacima mojeg roenja?
~ 1086 ~
- Otprilike prije godinu dana imao sam izraditi horoskop po elji jedne linosti. Svi su podaci navlas isti s vaima. Ma navlas isti! - A tko je zatraio taj horoskop?- pita Gordana. - Nisu mi naredili utnju i nemam obaveze. Glasnika koji mi je donio podatke poslala je kraljica Beatrice. Gordanin pogled skrene u dubinu nekoliko trenutaka kao da trai odgonetku starevih rijei. Ali je on u tome pretekne: - Njezino velianstvo, vaa kraljica, mnogo se zanima za vas? - Njezina je milost prema meni neiscrpno dobra. - Onda je prirodno to je htjela znati vau budunost. Posve prirodno. Beatrice je uvijek bila takva. Kad je nekom poklonila sklonost, brinula se za nj. Sad mi je razumljivo zato je slala sa sjevera glasnika k meni. Htjela je da potraim zvijezde i da joj priopim im koliko su vam sklone. - Ipak, ovolika briga, to je previe! Dakle, kraljica je htjela zaviriti u ono to me eka?
~ 1087 ~
- Kad sam sastavio horoskop koji je traila kraljica Beatrice, pobudio je sve moje zanimanje. Pokazivao je sasvim izvanrednu prirodu, neki neobini jaki muki znaaj u enskom tijelu. A to mi je dalo povoda da sam se mnogo puta ponovno udubljivao u zvijezde. Svaki put jako se ispoljavalo protuslovlje znaaja. - U emu je to protuslovlje? - Vaa linost stajala je preda mnom kao snaga volje, samosvladavanje i gospodstvo nad sobom, a tome je nasuprot izbijala okolnost koja je mogua samo u slabih ena. - Koja je to okolnost? - Upamtio sam ba zato to me zanimalo to protuslovlje izmeu samosvladajue snage i slabosti. - U kakvoj se prognozi oitovala ta slabost? - Zvijezde su za budunost pokazivale djevojci nezakonitog sina. Naglo je ustala s klupe i ostala ustremljena. Pred njim stoji poput kipa u koji je uklesan estoki prosvjed itavog bia. - Gospodine, vae su zvijezde slijepe!
~ 1088 ~
- Do danas su uvijek bile vidne. - Ovaj put su vas zlobno zavele! - To bih iskreno elio, jer vidim da su vam nanijele uvredu. - A vama potpun poraz! - Bio bi to prvi, Znam da sam posvetio svu svoju znanost izradi horoskopa. Moda ljepotica iji je horoskop traila Beatrice niste vi! - Nikako nisam! - Dakle prevario sam se u osobi! - Kruto prevarili. - Da se uvjerimo, priredit u vam za koji dan novi horoskop. - A ja vas molim da se ne trudite! - Pokoravam se vaoj elji samo imam neto primijetiti: astroloko mnjenje moe biti upozorenje jakim duama da se uzmognu boriti sa svojim usudom. - Ono to ste meni prorekli ne moe biti upozorenje. Protiv takve slabosti ne trebam se boriti, jer me nikad ne bi mogla zahvatiti.
~ 1089 ~
- alim duboko prijaznost.
to
sam
izgubio
vau
- Kako sam ja sama izazvala vau izjavu, nema mjesta nikakvoj neprijatnosti i nadam se da ete ovaj razgovor predati potpunom zaboravu. - Vae mudro stanovite raduje me, ali me obvezuje na zahvalnost i utnju. Vi ste itav mukarac, mlada gospoice. Sve svoje potovanje polaem pred vae noge i molim da ga ne odbijete. - Primam ga vrlo rado -i ona se obazre gore na brdo nad kojim se pomolio mjesec i osrebrio bijele palae i dvorove grada. - Kako e dugo trajati vjenane sveanosti? upita ona. - Svakako dva tjedna. Ostajete dugo ovdje? - Nakon sveanosti vraam se u domovinu. Neprestano mislim na moje lijepe brdine i iroke ravnice u Hrvatskoj. - Znam ljepotu vae zemlje iz pjesama svojeg prijatelja pjesnika koji ju je opjevao. To je Ivan Pannonius! - Moj skrbnik!- usklikne Gordana.
~ 1090 ~
- Pannonius je va skrbnik? Taj uveni pjesnik? Kakva radost! i prui joj obje ruke. Pojavi se napuljski dvoranin u bijeloj svili i crvenoj pelerini, nasloni se na mramorni kip i upravi pogled u njih dvoje. - Da, Ivan Pannonius je moj skrbnik. Oito ste s njim prijateljevali kad je boravio u Italiji? - Jest. Bili smo mladi, veseli i sretni. Bio je divan mladi. Sve su ga ene ljubile i on je ljubio njih. Onda je bio slobodni svjetovnjak. Ja sam se ve tada bavio astrolokom znanou. Bili smo vezani uskim prijateljstvom. Da, Ivan je svojim pjesmama stekao veliku neumrlu slavu. Kako mu je sada? Gdje se nalazi? - Za sada ne znam gdje je- odvrati ona zatajivi boravak Ivana esmikog. Dakle, njegova je slava velika? - Ogromna. Svi nai vladari osjeali su se poaeni kad su ga mogli primati na svojim dvorovima. Kako je umio govoriti! Nitko u Italiji nije znao tako raspravljati kao Ivan Pannonius. I slavili su ga, nazivali zlatoustim. Vazda vedar, veseo, pustopaan, najednom se promijenio. Zanijemio, blijedio. Oito ga
~ 1091 ~
je snala tajna bol i nitko nije mogao prodrijeti u njegovu duu. Ni najpouzdaniji prijatelj. Moda je onda nekoga duboko ljubio. Nismo to doznali. Nestao je iz Italije. Priat u vam mnogo o njemu ako elite. - Molim vas. Ali sada ne. Eno, gledajte, tamo eka napuljski dvoranin, oito me trai. Moram se vratiti svojem dvorjanstvu. - Otpratit u vas. Stupao je pored nje sve do grupe grikog dvoranstva. On se povue, a ona prie Brodariu. Ovaj primijeti: - Predugo ste raspravljali s uenjakom. Izmorio vas je svojim zvijezdama. Dolazi kralj s Francescom. Silazei niza stube u vrt, Ferrante spazi Dominica Aversu, zovne ga k sebi i tiho veli: - Njezino velianstvo kraljica Beatrice poslala vam je iz svojeg kraljevstva u Firencu glasnika i zatraila horoskop za neku djevoku? - Da, velianstvo. - Htio bih pogledati taj horoskop. - Na alost, nalazi se u Firenci. - Moda biste se mogli togod sjetiti?
~ 1092 ~
- Teko je to kraj tolikih horoskopa. - Ali mi znamo da ste toj djevojci prorekli sina izvan braka. - Ako jesam, onda sam i to pronaao. - Beatrice je odluila da je to prije uda i postidi vau znanost. - alim da njenom velianstvu nee uspjeti da obori u prah znanost! - Nju e to usreiti! Kraljevi se podbratci spuste na ovratnik, oi mu se nasmiju. Francescovim licem preleti radost. Instinktivno gleda Gordana svu trojicu s osjeajem nejasne tjeskobe. I Brodari ih gleda pa primijeti Gordani: - Oni su s uenjakom zadovoljniji od vas, Gordana. Nije odgovorila. Njenu plemenitu ljepotu pokrije sjenka. Probuenim instinktom osjeti neprijaznost to joj dolazi s one strane gdje stoje kralj i njegov sin. I okrene glavu, a pogled joj se izgubi u nenadanoj sjeni to je pala s nebeskog svoda. Bijeli prozirni oblai zastre mjesec kao zavjesa od ipkastog vela. itavu je veer
~ 1093 ~
ostala Gordana povuena u sebe. Kraljevski se gosti predali zabavi glazbe, pjesme, glume i pia.
~ 1094 ~
DVA ZLOINCA
Mlad plemi sav u crvenom barunu zabacio je crnokosu glavu i promatra visoki strop dvorane, umjetnike reljefe, arene, zlatne plastine ukrase, pa onda sputa pogled na niz okruglih mramornih stupova. Uza nj sjedi stariji vitez i zabavlja se promatranjem ena i raskono odjevenih mukaraca. Tada se obazre k mladiu i ironino primijeti: - Escole Strozzi ulaguje se napuljskom kralju, to e na to Firenca? Mladi trgne rusu glavu i namrti elo prema vitezu napadno crvena lica. - to mi to spoitava milanski grof? Zar plemenita vitka boica Firence da se dodvorava "bogu mesa"? - Ipak promatrate Ferranteovu rasipnu rasko, a niim mu se ne moe vie ulaskati nego uvaavanjem njegova bizantskog ukusaodvraa otmjeni velika podrugljivo. - Onda se bacam u naruaj Maffea naoigled kralja i svih odlinika da vidim kako mi napuljska sveanost dosauje. A kako da se ne dosaujem? Tjedan dana gledam tustu kraljevu masku, svakog dana u drugoj odori.
~ 1095 ~
Kao da samo zato pripravlja tolike sveanosti da moe pokazivati svoju napuljsku svilu. Svoje salo uinio je trgovakim izlogom za napuljske tkaonice. - Tako je ova mast barem neemu korisnanasmije se milanski velika. - Va vojvoda u Milanu odvie ne ljubi svojeg roaka u Napulju? - inite se nevjesti. Svima je poznato da je Ferrante pokuao sklonuti Friedricha Njemakog ne bi li njegovu sinu Federigu dao svoju ker i svezao se s njime da istrgnu vojvodi Ludoviku milansko prijestolje. A za koga? Za Federiga? Escole Strozzi se nasmije: - A vojvoda Ludoviko se priinja da nita ne zna! Ba je lukavac, ak alje estitare i darove svojem urotniku. To je zato to se ne zna as i sat kada e papa Inocent odstupiti stolicu Borgii. A onda e Ferrante i Borgia razdijeliti pola Italije meu svoje i kardinalove sinove, a Inocentovih sedam sinova sluit e kao vratari! - I slavna palaa Strozzi usred Firence sluit e Ferranteu kao stanica za brzotee, a
~ 1096 ~
Milano- palaa de Medici bit e samo prenoite za napuljske dvorane. Slavni Medici pjevat e kao ulinjaci ditirambe to ih je Lorenzo de Medici ispjevao Beatrici dok je jo bila napuljska princeza. - Talijanski poluotok ne moe svoj okrenuti s juga k sjeveru, moj grofe! rep
- Moda se kralj i kardinal ondje gore naslauju tom nadom? Gledajte, stisnuli su glave. - Ne izgleda li Ferrante kao Borgiina dvorska luda? - Trajnost njihova prijateljstva zastrauje i pakao. Stade se pribliavati uenjak Aversa, a njegova pojava kao da je skrenula misli drugamo. - Promatrajmo radije hrvatsku ljepoticu tamo uz princezu Isabellu. Da joj doem u blizinu, ispjevao bih joj svoj najbolji sonet. - Rekao bih da su vam srce ranile bademaste oi?- doda starac pristupivi k pjesniku. Vae su zvijezde ispovjednici. Vi znate sve!
~ 1097 ~
indiskretne
kao
- ak i to da lijepa doa iz hrvatske zemlje poznaje vaeg brata! - Zagrlio bih vas za ovu vijest. Vi ste moj provodadija. Sad imate izliku da me povedete k njoj. Vjerujte za ovu ljepoticu uinio bih i neto najpodlije! Opjevao bih napuljsku svilu i usporedio je s firentinskom. Za njih bih ustvrdio da je Dante bio isti Aragonac, Virgil njihov pradjed, da je Michelangelo ukrasio ovu dvoranu. Averso, evo vam moje palae ako me privedete k svojoj prijateljici. - Onda bi trebao moliti za dozvolu mladog Simonanaruga se milanski velika Filomarino. -Ne puta nikoga u blizinu djevojke. Kad je u dvorani ili u vrtu, povlai oko nje zid od napuljskih paeva, a na maevalakoj vjebi ogradio je vjebalite vojnicima. Zato? Recite, Aversa. Zato uvaju djevojku kao kakvog uznika i za koga? Pitajte to svoje zvijezde. Milanski dostojanstvenik odmah upadne: - Ja u i bez vaih zvijezda pogoditi. - Dakle, hitro -pouruje Escole ivahnom kretnjom.
~ 1098 ~
- itav ovaj tjedan to traju sveanosti Ferrante nijednom prigodom nije svrnuo pogled na ljepoticu. Prve veeri kad je stigla izbuljio je u nju oi. Ve znate to u njega znai taj pogled. Sad je ne gleda. Ali joj Simono svuda odreuje prvo mjesto, svuda prvenstvo, uva je poput zmaja, a Ferrante toboe ne vidi djevicu. to znai kad Ferrante nekoga naroito odlikuje? - Sudbinu namijenio. Marzana i drugova nije joj
- Moda ulogu mua vlastite sestre? Marzana i sina je astio, grlio, a onda utamniio da moe zalaziti k svojoj sestri kad ga volja i kao ljubavnik. - Pogani jezici! -prigovori starac. - Bili pogani koliko hoete, ovu e djevojku Ferrante uzeti za sebe, ba zato to je toboe ne opaa! Ili smatrate prirodnim da je on nijednom ne bi pogledao? - Vaoj psihologiji nema premca, grofe Filomarino- ree Strozzi. -Aversa, uinite mi ljubaznost i recite djevojci da elim s njom govoriti o mojem bratu, ili u poi sam, makar do kralja da ga zamolim. Rei u kad mi se prui zgoda. Hou, tako mi svih mojih soneta.
~ 1099 ~
Stari uenjak uti, a grof se sagne k mladom pjesniku. - Ima jo jedan put. Niste li uz ljepoticu primijetili stranog paa? - Onaj djeak tamo u zlatnom brokatu? Da, on je uvijek uz nju. Milanska domiljatost provodadija je firentinskom pjesniku. - Kojemu su bademaste oi oduzele i ono malo razbora- rasmije se Milanac. - Sto mu avola! Italija ima ljepotica koliko Averso zvijezda! Pa ipak, ova je djevojka kao s nekog drugog svijeta. Valjda nije odbjegla s Olimpa? Sav muki Napulj u ovoj dvorani bulji u nju. Svi govore o njoj kao da je ona jedina ena na zemlji. - Zagonetku je lako rijeiti- primijeti stari uenjak i pogleda na balustradu gdje uz kraljevski raskoni stol neto dalje od Isabelle razabire Gordanu. Smea kosa ukraena je vjeniem od bisernih ruica. Plemenite crte lica su mirne. Oi kao dva badema mirno gledaju dvoranom. Starac pone tumaiti: .. . - Pogledajte, gospodo, licem ove djevojke prosijava duh. U crtama kroz put na oi
~ 1100 ~
odsijeva jaka snana plemenita snaga, umna ljepota. To njenoj ljepoti daje ono to sunce daje nebu. Bilo kako lijepo i modro, nebo bez sunca bilo bi pusto. Mladi pjesnik usklikne: - Jao firentinskoj mladosti kad je ljepotu ui shvaati starac! A ipak on ima pravo. U tom je tajna. Da, njena je ljepota samo zrcalo one snage to zarobljuje muka srca. Neka bogovi budu milostivi onome kome ona otvori svoje srce. Leat e okovan do njezinih nogu do smrti. - Ako je Ferrante ne okuje uza svoje salo ljutito e milanski poslanik. Sam bih mu je oteo, tako mi asti. Aversa ne skida oi s Gordane i slua utei razgovor plemia. - Pazite, Strozzi, kako Borgia svakog asa mirka na nju. Da mi je djevojka ki, uputio bih je da razbije prijateljstvo dvojice zloinaca Ferrantea i Borgie. Tako bi meni Italija morala podii spomenik! Escole Strozzi spusti pogled na pod prekriven sagom.
~ 1101 ~
- Dok se mi ovdje gostimo, tko zna ije sve kletve odjekuju ispod ovih podova. Kau da su dolje Ferranteove tamnice bolje posjeene od ovih dvorana. Pune su! - Nikako ivih ljudi, nego kostura. Ne da se on izjesti od svojih sunjeva -naglasi Milanac. -Osjeam zadah ljeina dragocjenih sagova. ispod ara ovih
- Ogavnost me spopada od predodbe. - Vi se ne zgraate, Aversa? -upita Escole Strozzi. - Hvalim bogovima to su Firenci dali toliko pjesnika. - Ovaj odgovor pao je negdje sa zvijezda jer nije odgovor. - Dokazat u protivno. Nije li papa Hadrijan IV protjerao sa svojeg dvora pjesnike jer ih je smatrao bezbonicima? A tada? to je nastalo u Rimu? Kuga. Dakle, pjesnici uvaju grad od kuge. Firenca ima mnogo pjesnika koji je uvaju od kuge svake vrsti. Zato u Firenci ima najmanje zloina na prijestolju! - To priznanje pjesnicima ovlauje me da vas opet zamolim: prokrite mi put do one
~ 1102 ~
hrvatske ljepotice. Obogatit u pjesmama kakve nije ispjevao ni Virgil.
svijet
Milanski grof Tomas Filomarino zagledao se gore u kraljevski stol: - Da mi se pretvoriti u muhu to je sjela na Ferranteov nos i prisluhnuti to sada govori s kardinalom Borgiom. - Nekome rade o glavi. itavu veer osjeam zadah ljeine- ree pjesnik. I Aversa pogleda gore k stolu. Svi prinevi i princeze povukli su se daleko od proelja kraljevskog stola. Ferrante s kardinalom Borgiom tiho raspravlja, a napuljski kralj dovri razlaganje: - I tako, moj prijatelju, to nije uinio Friedrich Njemaki, na to e pristati njegov sin. Friedrichovi su dani ivota izbrojeni. Mladi Maksimilijan imat e prijestolje, ali prazne depove. Dakle, primit e moju ponudu. Uzet e moju nezakonitu ker doa Mariju za enu s mirazom kakvog nije dobio ni Matija Korvin ni vojvoda od Ferare. Moj sin Federigo zaprosit e ponovo Maksimilijanovu sestru. I vlast Ludovika Sforze pada u ruke mojem Federigu. Prignjeit emo njegovu ponosnu lupeku visost vi, ja i Maksimilijan.
~ 1103 ~
- Ako ne dobije pomo od sina kralja Matije, Bianca je s njime vjerena. - Smijem se tome. Neka se vjenaju. Moja e krv zavladati u Matijinu kraljevstvu jo prije nego to se nadaju. Nadam se u zvijezde. Zdruit emo sve vojske sjevera da Ludovika okupam u napuljskum moru. Podijelit emo Italiju napola kad vaa uzroritost zasjedne na papinsku stolicu. - A ja se nadam da e Inocenta pozvati goreree Borgia.- Davni na san, velianstvo, mora se pretvoriti u ivot. - Da je Beatrice imala sina, Matijino bi kraljevstvo ve bilo sigurni jamac mojim osnovama. - Zadao sam vam rije da e Giovannijevo nasljedstvo biti prvi moj in na papinskoj stolici. - Ja jo ne gubim nadu u Beatricu, moj prijatelju. Najslavniji talijanski lijenik nije badava boravio pola godine u Budimu. On nam je pobudio nade. - Bile usliane vae i moje elje!- usklikne kardinal Borgia.
~ 1104 ~
- I zvijezde su Beatrici prorekle sina. Pa zar bi to bila udo? Nije li mlada, zdrava? Koliko se puta redio sin i nakon vie od deset godina braka. - O tome nema sumnje, velianstvo, udna arolija to tako zdrava mlada ena nema potomka. Ako se ipak ne bi ispunile nade, lako e mi biti kralja Matiju prisiliti za Giovannija. - Bilo ovako ili onako, Matijino kraljevstvo pripada Aragoncima. To je ve svrena stvar. Plavim Jadranom, za kojim tako davno ea Venecija i sva Italija, zaplovit e aragonska kraljevska zastava. - Dalmacija! Kakav lijep zalogaj! Jadransko more! Ba odlian gutljaj. - Kad se u Napulju zaari sunce, otplovit u u Split i nastaniti se u hladovini Dioklecijanove palae -veselo e kralj. - Velianstvo, domovina Ivana Pannoniusa bit e divan dodatak napuljskom kraljevstvu od koje nee ni papi uzmanjkati - osmjehne se Borgia.
~ 1105 ~
-Odabirat ete biskupije za sebe i svoje sinove koliko zaelite. Kralj Matija se nije stidio da vam dobaci samo jednu opatiju! - Nastojao sam da mi podijeli ast i dobra ugarskog hercega primaa, ali uzalud. - Silom je to mjesto narinuo Beatriceinu neaku ne bi li popustila svojom borbom protiv njegova sina Ivana. Ali kad zasjedne na papinsku stolicu, jedan od vaih sinova zauzet e mjesto ugarskog primaa. Ako elite, Cezare! Meutim, mi smo ve jednom odluili da na savez i staro prijateljstvo zapeatimo enidbom nae djece. - Velianstvo, to mi je vrua elja! - Moj otac Alfonso aragonski zadovoljno mi se smijei s onog svijeta. - Jer ga sin natkriljuje. - Na ovo imam svoj odgovor: moj otac ostavio mi je dva amaneta: napuljsku krunu i prijateljstvo Borgie. Dakle u zdravlje budueg pape, mojeg prijatelja i saveznika- i uzdigne kristalnu au prema kardinalu. - U slavu aragonske vladavine u Italiji i na Jadranskom moru!- ree kardinal.
~ 1106 ~
Ferranteovo lice iroko se nasmijei. Borgijinim punim usnama zatitra sporazumni smijeh. Obojica ispiju do dna. - Sad bi trebalo da otpoinemo. Sutra nam valja doekati moju nevjestu, a vjenane sveanosti umorit e nas -ree kralj i digne se. Borgia pogleda niza stol i primijeti: - Princeza Isabella dvoranku. Odakle je? ima neobino lijepu
- Bolje da i ne pitate. tienica je moje keri Beatrice- odvrati Ferrante, naglasivi naroito svaku rije i krene. Kraljevski prinevi i princeze pooe dvoje po dvoje. Gordana je slijedila Isabellu. Gosti ih pozdravljaju. Ferrante se smijei, obrazi mu se svijetle kao preno salo.. Malo zatim kralj Ferrante ue u svoju spavau sobu. Za njim dolazi Francesco pa ostane stajati pred ocem. - Sine, za svadbu neu imati prigode da o tome govorim. Vjenane sveanosti trajat e jo tjedan dana. Toliko vremena treba da bude posve ravnoduan i miran. Budi oprezan. Ovo je najopasnije nae djelo. Ova
~ 1107 ~
djevojka poslana je Aragoncima da bude temelj nae nove vlasti i slave. - Simono je u sve upuen? - Jo ne. Tek dan prije njezina odlaska na otok Ischiju. Htio sam ti navijestiti da sam na otok poslao sve udobnosti to moe zasladiti ivot s ljepoticom. Sad, laku no!
~ 1108 ~
NA ARAGONSKOJ SVADBI
itav Napulj stoji na Piaza dell'' Incoronata. Glava do glave. Trg se ini kao ogromna ploa mozaika, arenila i zlata. Na sredini je uzdignuta tribina pokrivena crvenim sagovima. Stotine velikaa i odlinika poredali se okolo kao iva ograda. U sredini na pozlaenim stupovima lei krov od grimiza. Pod njim se uspravila pojava kralja Ferrantea. Debelo tijelo sapinje odora od zlatnog brokata. Po njoj blistaju vezeni ljiljani od dijamanata. Na glavi sjaju dragulji kraljevske krune. Plat od grimiza posut je dragim kamenjem. Mlada nevjesta u raskonoj svadbenoj odori stoji uza nj. Kardinal Roderigo Borgia u sjaju kardinalske opreme i uz asistenciju etrdeset biskupa vjenava napuljskog udovca. Tisuu oiju upija sjaj i rasko sa zaviu i mrnjom. Ceremonija je svrena. Kardinal Borgia kruni kraljicu Napulja. Zvonjava utihne. Svjetina uti. Neto je tjeskobno u tom bezglasnom asu. Pitanje lei u svim oima. Neto ekaju. Biskupi se razdvoje u dva krila. Kardinal stupi pred kralja i sonornim glasom
~ 1109 ~
progovara. Velikim rijeima slavi Borgia junatvo, beskrajnu plemenitost i krepost kralja Ferrantea Aragonskog. A on vrebajuim pogledom istrauje lica svojih podanika. U njihovim oima sakrila se podrugljivost, zatajene mrnje. Gleda plemie ispred tribina, a njegov pogled im poruuje: "Vlast je moja! Vaa mrnja samo brusi njenu otricu!" Njihove oi odgovaraju: "Zloinstvo tvoje samovlasti pretvara podanike u bodee!" Roderigo Borgia dovri svoj panegirik. Velikai i odlinici na tribini zaore gromki pozdrav. Zvona zabruje. Kralj vodi svoju nevjestu niza stube tribine. Uspinju se na konje. Sedla su pokrivena platevima od grimiza, zlata i dragulja. Kao da su svi dragulji svijeta sakupljeni u Napulju. Zasljepljuju jae od sunca. Povorka kraljevskog para prolazi ulicama. Iza kralja slijede dostojanstvenici, uzvanici, poslanici talijanskih drava. Slijeva Isabelli jae Gordana. Zelena haljina, izvezena biserom, resi ljepotu njenog tijela. Glava ukraena mreom od bisera okree se svakog asa k svjetini. Slijede je dvorani kralja Matije. Paevi vode etrnaest plemenitih konja. Svaki je pokriven platem, nakrcan vezivom od dragulja, grimiza i
~ 1110 ~
zlatnim resama. Osam divnih bijelih konja, koji su vezani uporedo, nose ogromnu srebrnu krinju punu stolnih ukrasa od zlata i srebra. Zastava s grbom kralja Matije pokazuje svjetini da je to njegov vjenani dar. Tada slijedi pozlaena koija. Vozi je est istih bijelaca koji se gube u pokrivalima od modrog brokata, dar kraljice Beatrice. Sve te darove voze na uitak ljudstvu eljnom da barem oima doara slast raskoi. U masi mjeavina porugljivosti, mrnje, pohlepe. Usta ute. Katkad se uju poklici kralju mlaki, kratki. Gordana spazi pred sobom u zraku debelu kraljevu aku. Svjetina se s obje strane uzgibala i eka. aka se rastvori. Iz nje se zaiskre dukati, raspre se nad glavama ljudi. Bacio je meu ljude zlatnike. Ljudska se tijela sukobljuju poput valova, diu, padaju, siku i grabe. I opet se svi usprave pojure za konjem i viu zaglueno: "Eviva kralj Ferrante! Eviva!" Ruka se opet sputa k sedlu, poiva i njemu dugo, raspaljuje e za novcem, kad je konano izvue, zadru tijela, zaigraju oi, a usklici se ore: "Eviva Ferrante!'' Ruka se rastvara, novac leti zrakom kao pljeva. Krika,
~ 1111 ~
vrisak, trka, jagma. Ljudi se stopili u masu, po zemlji se valja zgreno klupko, razrogaenih oiju a lica se cere bjesomunom pohotom za prosutim zlatom. Gordana pogleda Isabellu: - Visosti, bit e od toga zla! - Ne boj se, kad se iskrvare, ii e nam s puta! - To prosipanje novca u svjetinu ponizuje ovjeka. - Oni ba to ekaju. Kad ne bismo sipali zlato, prolazile bi kraljevske povorke kao sprovod. Zlato otvara usta, oduevljava. Moj otac je dao kovati nekoliko krinja novca za dananji dan. Zasut e ih! Neka vrite, ivotinje! Dok svjetina urla i klike kralju, plemii tvrdoglavo ute. Sve bunije odjekuje napuljska ulica. Na zaokretu kralj izbaci dvije ake zlatnika. Jedan val najuri pred sobom kordon plemia, razbije liniju i uvali se u povorku pred Isabellom. Ona potjera konja preko njih. Gordana zaustavi svojeg sivca. Pred njom hrpe tjelesa, urinutih, smotanih poput pijavica, grizu se, razdiru, krvare u prahu nad hrpom rasprenog zlata.
~ 1112 ~
- Preskoite ih, lijepa doa!- vie netko straga Gordani. Ne! To ona nee uiniti, ona eli ljude zaobii. Ali se besvjesna hrpa u krajnjem naporu gura pod noge njenom konju. Ovaj se propne. Gordana nategne uzde da ga zadri od divlje trke. U vlasti snane ruke prestravljeno konj se vrti, skae, zahvaen stravom. Videi da ne moe zadrati konja u povorci, skrene ga ustranu. Svjetina se razdvaja bjeei od prestraene ivotinje. Vrisak ga jo vie nadrauje. Sve se obazire za djevojkom to tolikom vjetinom i snagom vodi borbu sa svojim konjem. Neki jahai kuaju prodrijeti kroz svjetinu i pomoi, ali dok su se progurali, Gordana je ve iezla. Skrenula je uzbrdo. Najednom netko zahvati poplaenu ivotinju i zaustavi je. Od uspona i pomoi to je dolazila od neije ruke konj stane. Drhe, Gordana mu gladi grivu, miluje ga, a on kao da shvaa govor njezine ruke i smiruje se. Djevojka pogleda u lice jahau koji je tolikom ustrajnou dojurio u pomo. Skladne crte, rimski nos, ive tamne oi, a u njima potovanje proizvodi prijatan dojam.
~ 1113 ~
Odijelo je stranevo sveano, sastavljeno od ruiastih boja i svih zagasitih ara. Dugmad od dragulja pokazuje imunog plemia. Duboko je skinuo klobuk: - Lijepa doa, molim za oprotenje to sam se usudio liiti vas uitka da sami zaustavite konja. Ali svjetina bi me nazvala kukavicom da nisam pojurio za vama. -Daleko je od mene tatina, gospodine. Vi ste pridonijeli svoj dio i hvala vam. - Prije nego uinim svoju dunost i pokaem vam put natrag, dopustite mi da prikaem sretnika to vas je smio pozdraviti. Iz Firence sam. Ime mi je Escole Strozzi. - Brat pjesnika koji je na naem dvoru u Zagrebu. Drago mi je da se vama moram zahvaliti na toj usluzi. Ali, moram se vratiti u povorku. - Taj vas je vranac odnio predaleko i ne biste vie mogli kroz gomilu stii na svoje mjesto. - Onda mi ne preostaje drugo nego da se vratim u Castello dell' Uovo. - Taj je blie. - Dakle, pokaite mi put k dvoru.
~ 1114 ~
- I krenue. Gordana nije upravila mladiu nijedno pitanje i tako su stigli pred ulaz u dvor. Sluge istre niz mramorne stube da joj pomognu sii. - Plemenita gospoice, smijem li se nadati ispunjenju velike molbe koju sada polaem pred vae noge? - Da ujem, gospodine. - Molim, poklonite mi nekoliko asaka, bilo danas, sutra, ili kad god odredite. Htio bih mnogo toga doznati o svojem bratu. - O, rado!Ve iz pukog egoizma to mi se prua prilika govoriti o mojoj domovini. Na sveanosti priite k meni kad vidite da nisam potrebna princezi Isabelli. - Mnogo sam puta pokuavao, ali kraljevski dvoranin Simono nije dopustio. - Nije dopustio? Zacijelo je zabuna. - Koliki su vam se zaeljeli prikazati, ali Simono nikoga ne puta u vau blizinu. - Bit e da napuljski dvorski propisi ne doputaju dvorankama razgovor? - Takvih propisa ne poznajem. - Povezat e me s vama uenjak Aversa.
~ 1115 ~
- Dovijeka u vam biti zahvalan. Gordana ne dopusti da joj tko pomogne s konja. Gipko i spretno uhvati haljine pa se spusti sa sedla i uzvrati prijazno smjerni pozdrav firentinskog plemia. On odjuri ispred dvora. Djevojka obie ulaz u dvor i krene u kraljevski vrt. Uspne se na terasu i odavde pogleda dolje na Piazzu dell' Incoronata. Jo uvijek svjetina stoji okolo promatrajui odlinike koji na tribini ekaju povratak kraljevske povorke. Meu svjetinom opazi Stjepka kako koraa uz nekog jahaa. Vidi postrance jahaevu modru odoru, vitku pojavu, ali glava mu je okrenuta pa mu se ne vidi lice. Tada su zali za drvee aleje to vodi k dvoru, a svjetina ponovo zaokupi njenu pozornost svojim povicima. Nagnula se na ogradu prve terase da to bolje uje. Sluajui napuljske primjedbe, odjednom iza svojih lea uje trku i povik. Obazre se nasmijana: i opazi Stjepka zadihana i
- Napokon, tu ste. Potrao sam za vama, ali nisam mogao tako brzo. Dospio sam u guvu svjetine i naiao na jahaa. Znate tko je? -i
~ 1116 ~
djeak prui obje ruke onamo odakle dolazi plemi u odori od modrog baruna. - Gospodin Damir? -zaudi se, ona. - Eto, on je!- poskoi Stjepko od velike radosti. Dok je ekala, njezino se elo smrkne od zabrinutih pitanja to vire iz njenih oiju. - Kako? Zato? Otkud vi ovamo, gospodine Damire? to znai to iznenaenje? - Mnogo, gospoice Gordana. - Stjepko, idi, pripazi neka me nitko ne buni uputi ona paa. Djeak se brzo udalji prema palai. - Sad govorite to se dogodilo. - Najprije vas moram izvijestiti da sam stigao ve prije tri dana, ali me nisu pustili na dvor. - Nisu pustili? Zbog ega? - Moda je vama bolje poznato. Ja sam, naime, traio da govorim s vama, pa mi rekoe da s dvorankom kraljice Beatrice ne moe govoriti nitko jer je neprestano u slubi. - Lagali su. Isabella neprestano okuplja oko sebe napuljske dvoranke, ali sad je vanije to vas je dovelo ovamo.
~ 1117 ~
- Poslan sam. - Od koga? U koju svrhu? - Od princa Ivana da budem uz vas. Kralj me slao s vanim pismom da stignem Lovru Ilokoga. One noi pred moj odlazak princ mi je naloio kad izvrim kraljevu zapovijed, neka se ne vratim u Zagreb, nego da krenem u Napulj. - emu? -upita zabrinuta pogleda. - Kraljiina odredba da pratite Isabellu u Napulj pobudila je u princa zle slutnje. - Slutnje ne padaju iz vedra neba. Neto im je dalo povoda na zemlji. - Princ se ozbiljno zabrinuo- nastavi Damir- i kasno u no, kad je kralj otiao, zamolio me, kad izvrim kraljevu zapovijed, neka proslijedim u Napulj. - Posve nepotrebno. To vie to e va dolazak pobuditi pozornost kardinala Francesca i doe Isabelle. Pitat e: emu je doao prijatelj princa Ivana? - Neka pitaju koliko ih volja. Dosjetiti se nee nikada.
~ 1118 ~
- Promislite malo: da sada nisu svi na svadbenoj sveanosti, ne biste ni ovog puta mogli govoriti sa mnom. as prije ula sam neku slinu vijest u tom smjeru pa mislim da bi bilo dobro da se ne pokazujete na dvoru dok ne saznam to ima znaiti da me skrivaju. - Prijedlog neu prihvatiti. alim budem li smetao vaim uicima. - Ova je primjedba vie nego neumjesna. Jeste li doli da me nadzirete? - Princ ne kani da preko mene nadzire vae oi i srce. Njegova je zabrinutost plemenita. Obeao sam da u ostati sve dok ste ovdje i pratiti vas u domovinu. Zapravo, i sam vojvoda Iloki, kad sam mu ispriao da su vas poslali u Napulj, vrlo se zabrinuo i potakao me u odluci da vas slijedim. - Sasvim nepotrebna bojazan. Ali dugujete mi odgovor na moja pitanja: otkud dolazite, u kojem ste mjestu stigli vojvodu Ilokog? - Jo prije Milana, a onda sam poao s njim. - ut u dakle zanimljive dogaaje. Govorite, gospodine Damire. Je li vjenanje obavljeno?
~ 1119 ~
- S koliko radosnog oekivanja pitate to, Gordana! - Jer itavom duom elim to vjenanje. - itavom duom, ali ne i srcem. - Ne elim nastaviti raspravljanje koje sam s vama dokrajila u Zagrebu. Dakle, to je bilo u Milanu? - Vojvoda Iloki, knez Frankopan i kraljev savjetnik Filipec poli su odmah nakon dolaska u Milanu na Ludovikov dvor. Lovro je predao milanskom vojvodi pismo koje sam mu ja donio, a sutradan su poli onamo u sveanim odorama. Pozvali su i mene. - I poli ste? - Jesam da kaem Bianci neka ne uzima princa, jer nee s njim biti sretna poto on ljubi drugu. Ali kad sam stupio u dvoranu, vrlo veliku i punu plemia, vidio sam kako ispred vojvodina prijestolja stoji mlada djevojka, uz nju Lovro Iloki i dri je za ruku. Vojvoda Iloki upravo je izgovarao da u ime princa Ivana uzima vojvotkinju Bianku za enu. I onda sam uo njezin glas da pristaje. Zatim je s prijestolja ustao Ludoviko Sforza i glasno objavio svima prijateljima i gostima da
~ 1120 ~
je njegova neakinja, vojvotkinja Bianca, vjenana s princom Ivanom, sinom kralja Matije, vladara Ugarske, Hrvatske, Austrije. Po uzdignutim rukama plemia razabrao sam da kliu. Sklopivi usklikne: ruke na grudima, s Gordana Biancom!
- Dakle, vjenan, vjenan Domovina je spaena!
- Gordana, zar je to sve to imate kazati na ovu vijest? - Jo neto imam rei: narodi su spaeni od ovih krvnika. - Okrutni ste, beutni. - Vi uope niste mukarac. Trgnuo se kao da ga je udarila po licu. Zarumenio se do ela. Ruke mu se sputaju niz bokove i ostaje tako nepomian. A ona ljutito povisi glas: - Vitez ne bi tako nijemo snosio prezir, povredu svog mukog ponosa. Nastojao bi da popravi i pokae, kako mu je u prvom asu samo do sree naroda.
~ 1121 ~
Opazila je da teko die u naporu nekog svladavanja, ali nikako ne razabire je li to bol ili ljutina. - Napokon smo izvojevali pobjedu u Milanu, pobjedu naoj domovini. Razmislite dobro o tome, jer sve to biste uinili, svaka vaa rije princu i svako vae nastojanje da mu doaptavate nade smatrat u izdajstvom domovine. Upamtite! Iza Gordane pojavi se napuljski dvoranin Simono i prekine razgovor. Napuljac se smjerno pokloni djevojci: - Plemenita gospoice, molim da otpustite svog brata. - Brata? Mislite li ovog gospodina? Tko vam to ree? - Va pa Stjepko. Htio sam odstraniti gospodina da vam ne dosauje, a pa me odluno zaustavi tvrdei da vam je ovaj gospodin brat. Gordana se ponovo nasmije, a Damir pozorno sluajui i gotovo neprijateljski gleda napuljskog dvoranina.
~ 1122 ~
- to ima to da znai?! -pita Damir. -Ovdje se dakle uistinu ne moe s vama govoriti? ak je Stjepko morao lagati. Gordana Simonu. ne odgovori, ve se okrene k
- Ne smijete zamjeriti pau ovu malu la. On bi za mene uinio sve. Znao je da elim nasamu govoriti s dvoraninom moje kraljice. Uostalom, najavit u ga princezi Isabelli. - Nemogue! Evo, stiu svatovi. Gospodina u moliti da poe tamo gdje su ukonaeni ostali dvorani njezinog velianstva Beatrice. - Hvala! Ve imam stan- kratko e Damir. Simono se obrati Gordani: - Molim gospoicu da se uputi u sveanu dvoranu gdje su sabrani ostali gosti. - elim da pozovete i ovog plemia. On je odlian prijatelj naeg princa, dakle ima pravo prisustvovati sveanosti. Ponovno se Simono nakloni Gordani: - Gospoica ima potpuno pravo. Molim gospodina neka se pridrui ostalom mukom dvoranstvu kraljice Beatrice.
~ 1123 ~
- Preodjenut u se i doi -odvrati Damir i ostavi terasu. Gordana ide s Napuljcem koji je slijedi u maloj udaljenosti.
~ 1124 ~
GLASNIK S GRIA
Ve je kasno popodne, a svadbeni ruak jo nije dovren. Sa svog mjesta Gordana promatra zamamnu sliku napuljske raskoi. Sve je blistavo. Strop oslikan bojevnim prizorima, iaran reljefima ukrasima, zlatnim girlandama. Po zidovima je umjetniki kist ovjekovjeio svoju pjesniku matu, a kiparsko dlijeto uklesalo stotine mitolokih, bojovnih, kraljevskih likova i ukrasio ih, plastinim obojadisanim i pozlaenim uzorcima. S blistavilom zidova i stupova u skladu su stolovi s dragocjenim ukrasima. Tanjuri od porculana, noevi, viljuke od istog zlata, ae od kristala vrhunac su raskoi to je Gordana ikad vidjela. arene odore napuljskih velikaa i odlinika, bajoslovne haljine crnoputih ljepotica i nakiti to sjaju u crnokosim glavama sve to Gordana jedva moe pregledati. Blista rasko, sjaje se oi, a zaglunom glazbom ispunjena je itava dvorana. Ulazi povorka dvorjana odjevenih u skupocjenu svilu i brokat. Poredani su jedan uz drugoga. Svaki ogromni zlatni pladanj nose po etiri dvorjana. Na pladnjevima su umjetnine od eera koje prikazuju vrtove pune cvijea,
~ 1125 ~
terase pune rua, kule, dvorove, sve sloeno od eera kao da je sve sagradila vjeta ruka graditelja. Tada se pojave pladnjevi s grbovima kraljevske aragonske kue kao da su izrezbareni od kovine. Povorka se razdijeli u dva reda i zaokrui sve stolove. Jedva to su se makli sa sredine, pojavi se na vratima neto to privlai divljenje pjesnika i historiara. Ogroman pladanj kao itava terasa viseih vrtova na zlatnim nosiljkama dri dvanaest sluga. Na pladnju zeleno brdo, po njemu rastu palme, lovori, narane kao da su ih pokidali sa stabla. Vitezovi na konjima okruili su brdo. A itavo brdo i svaki od tih eernih vitezova bajoslovna su umjetnina slastiara kipara. Nose to brdo u sredinu dvorane i spuste ga na pod. Sve su oi uprte u nevienu tvorevinu. Vrh brda stade se micati i pretvarati u tulipan. Iz njega izie ivi mladi u odori od modre svile, sa zlatnom aom u ruci i digne je uvis. Sva se dvorana uskomea. Mladi sonornim glasom izree u ast kralju i kraljici spjevani panegirik. Buni poklici izazivlju njegove rijei. I onda sluge opet dignu udo od brda da ga ponesu na ulicu grada.
~ 1126 ~
- uda su to neviena- primijeti Gordana zdesna svojem susjedu starcu Aversi. - Kad to ispriam dvorskom slastiaru u Firenci, vjerujte, on e sagraditi od eera crkvu sv. Petra, a dozna li to slastiar Ludovika Sforze u Milanu, on e itav Rim sagraditi od eera makar u to uloio svu svoju imovinu. - Utakmica slastiara kod vas je tako velika? - Vladari i pjesnici i umjetnici, svi se takmie u dananje doba da jedan drugoga natkrile bilo u emu, pa makar i u zlu. - A u kreposti ne takmii se u ovoj naprednoj zemlji nitko? - Ta biljka ne uspijeva na naem tlu- priapne tiho uenjak. Malo je nagnula glavu nad svoj tanjur i zamislila se. - Umaram vas, ljepotice, znam, ali to ete. Vas su osudili da dva tjedna ostanete u tamnici izmeu dvije kule: vaega dvorana koji ve stari i mene gotova starca. Jer ne putaju k vama sve te mlade plemie i pjesnike koji sa svih strana puni enje pogledavaju k vama. Dopustite da vas
~ 1127 ~
zapitam: ne ini li vam se neto udno u tome? - Mislila sam da je ovdje takav red za dvoranku. - Ve i strani gosti opaaju da je netko izmeu vas i mladih vitezova postavio uvara Simona! - Tko bi to bio? - Sreditem ove zagonetke spominju ljudi samoga kralja. Rekao sam vam to moda zato to se bojim da je tako. To otkrie odrazi u njenom licu sjenu nekog zabrinutog pitanja koje odmah izrazi pogledavi starca u oi: - Po emu bi se to moglo zakljuiti da je ovo kraljeva naroita odredba. - Po tome to svi poznaju kraljev nain. Nita se na njegovu dvoru ne odredi i ne uini, a da nema uzroka. - Molim vas, budite jasniji. - Drage volje. Dakle, kralj Ferrante ima dva naina: kad nekog mukarca grli i obasiplje astima, onda svi smatraju izgubljenim njegov ivot, slobodu ili imetak. No kad se prema eni ljepotici pokazuje kao da je ne vidi, a ne
~ 1128 ~
puta joj u blizinu nijednog drugog mukarca, smatraju izgubljenom njenu ast. - ini se da je vae mnjenje o napuljskom kralju vrlo loe? - Jo uvijek neto bolje nego mnjenje njegovih podanika. Onda se pridigne k njoj i ree joj posve tiho: ~ - Staro prijateljstvo prema Ivanu Panoniusu, vaem skrbniku, zapovijeda mi da vam iskaem svoju zabrinutost. Smijem li vam rei sve to znam? Oslonite se samosvladavanje. na moju utnju i
-Kralj Ferrante ispitivao me o horoskopu koji je traila kraljica Beatrice za neku djevojku. Kako mu rekoh da se ne sjeam, zapitao me jesam li uistinu prorekao toj djevojci nezakonitog sina? Bez rijei gleda ona u njega. - Nisam vam to rekao zato da u vau duu posijem sumnju, nego da pobudim pozornost na sve to se oko vas dogaa. - Neka mi gospodin oprosti, ali na napuljskom dvoru nije obiaj da se ovako tiho ape i ovako blizu sagiblje odlinim dvorankama.
~ 1129 ~
Opomena je pala straga. Aversa i Gordana se obazru. Iza njih Stoji Simono. U starevim oima pojavi se podrugljiv smijeak koji je popratio njegov odgovor: - Neka mi gospodin oprosti. U itavoj Italiji nije obiaj da ovakav mladac podjeljuje pouke starcu uenjaku. Postien, dvoranin samo obori oi i onda se malo okrene prema kraljevu stolu. Gordana je slijedila taj pogled koji je dosegao kralja i kao da je bio od njega odvraen. Simono se polagano udalji, a starac uenjak izmijeni pogled s Gordanom, - Ima rijei koje govore glasnije od svakog krika. Pogled to je bacio kralj svojem pouzdaniku opomena je, gospoice, za vas. Nakon kratke utnje Gordana e zamiljeno: - Ne znam, ne vjerujem. A opet, neto se u meni uzbunilo to nije sumnja ni strah, a ipak nije mir. - Da sam va skrbnik, ne bih vas pustio u Napulj. - Obratno, sigurno biste me pustili u Napulj da ste moj skrbnik, jer biste bili svjedok
~ 1130 ~
naroite panje i brige koju mi je posvetila kraljica od mojeg djetinjstva. - Ne mislim na Beatricu. Ona se moda nije sjetila da e vaa pojava, tako neobina i neviena u ovim krajevima, zamagliti oi starom greniku. Ona slua, gleda goste oko stolova i zaustavi svoj pogled na Damiru. Ustao je kao da e ostaviti mjesto, ali ga na pola puta zaustavi Simono. I stari uenjak pridrui se Gordaninu promatranju pa su razabrali da se izmeu oba mladia neto zbiva. Damirove crne oi mrko ibaju napuljskog dvoranina i kad je zakorak nio kao da kani krenuti prema Gordani. Simono ga zaustavi. - Jasno je to se dogodilo. Va dvoranin htio je k vama. - Zato bi njemu kratio da mi doe u blizinu? On je prijatelj naeg princa. - Pa ipak ga ne puta. To mojim sumnjama podaje jo vie hrane. Gledajte, va dvoranin vraa se na mjesto blijed, gotovo zelen! - Rastvorili ste mi zavjesu neega to se iza nje skriva, a ja u je potpuno razgrnuti da vidim to je tamo.
~ 1131 ~
- Smatrao sam dunou prema svojem prijatelju koji je va skrbnik da upozorim na pogibelj koja na vas vreba. Gozba je svrila i kralj i mlada kraljica ustanu. Svi gosti ih slijede i sve se povue u odaje na odmor da se spreme za veernju gozbu. Dvije Gordanine druice uzalud su nastojale saznati zbog ega je tako zamiljena, dok napokon nije ustala i pola u sobu doe Isabelle. - Mlada princeza leala je na poivaljci odmarajui se od napora vjenane sveanosti. Do nje sjedi Francesco. Makar je Gordana razabrala da nije dola u zgodan as, ne vrati se i upozori brau na svoju prisutnost rekavi glasno: - Smijem li zamoliti dou Isabellu nekoliko rijei? Napuljski princ se obazre i ustane. - Morao bih, dakle, izai? - Visosti, nemam nikakvih tajna, naprotiv, molim da me ujete. - to elite, Gordana? -upita doa Isabella.
~ 1132 ~
- Njezino velianstvo reklo mi je u Zagrebu kako me alje u Napulj s naroitom eljom da vidim njegove ljepote, da upoznam svijet i da preko mene prikae u Napulju napredan duh svojeg enskog dvorjanstva. S nerazumijevanjem i uenjem uprle se princezine tamne oi u Gordanu, dok Francesco skrene pogled. Osjeti se neprijatno. - Ovdje sam, meutim, naila na sasvim drugi postupak. - Kako to? -zaudi se Isabella. - Spreavaju me na svakom koraku da togod vidim ili ujem, da upoznam ljude, ak i u tome da razgledam grad. Sloboda koja je dodijeljena mojim druicama meni je oduzeta. - to vi to kaete? -namjeteno se zaudi Francesco. - Sjeate li se, visosti, kad mi je kraljica govorila u vaoj prisutnosti o uzrocima zbog kojih me alje u Napulj? uli ste kako mi je kraljica sve divno oslikala, a ovdje nisam upoznala nikoga osim starog uenjaka niti sam smjela poi u grad to je bilo doputeno mojim draicama. Dvoranin Smiono
~ 1133 ~
neprestano me zaustavlja i zapravo se osjeam zatoenom.
zapostavlja,
- Onda je to krivnja Simonova- odvrati Francesco, a Isabella, ne slutei o emu se radi, potvrdi Gordanine prigovore: - Uistinu, Gordana ima pravo da se tui. I ja sam opazila da je potisnuta u pozadinu. Sasvim su joj oduzeli slobodu, a onda i nema s kim da govori do onog starca, naeg Brodarica i paa Stjepka. Ba nimalo zabavno drutvo. Smjekajui se pokua Francesco raspriti neugodnost svojeg poloaja i obrati se Gordani: - Kad to opaa Isabella, bit e da je tako. Pobrinut u se da ispitam kako se Simono usudio da vam se nametne. No, ve sada bih mogao naslutiti da je tienici kraljice Beatrice htio naroito iskazati poasti i osloboditi je prevelike znatielje napuljske mladei. - Dobro, visosti, ali ima jo neto. Prema elji moje kraljice imala sam sutra nastupiti na bojnim igrama, a as prije rekoe mi da je to promijenjeno, pa ja neu sudjelovati na
~ 1134 ~
bojnim igrama. Sve me to zauuje pobuuje u meni stanovite sumnje.
- Kakve sumnje? -zapita Isabella iskreno iznenaena. Pozorno motrei Francesca, Gordana zamijeti njegovu smetnju i ohrabrena time odgovori: - Mene se kani zapostaviti. U tom sluaju molim princezu da me otpusti iz svoje pratnje. - to ti pada na um, Gordana?! - Njegova visost sluala je sve to mi je njezino velianstvo jednog dana prije odlaska govorilo. A ba je ovdje sve obratno nego to mi je obeala kraljica. Osjeam se povreenom i zapostavljenom, stoga molim vau visost da mi dopusti da se smjesta vratim u domovinu. Odluan glas kojim je izrekla nenadanu odluku zapanji Isabellu, a na Francescovu licu izmami protiv volje tamne sjene ljutnje. - Zar e sama krenuti kui?- upita je Isabella. - Vaa je visost vidjela ovdje dvoranina Damira. On e me pratiti i ako jo otpustite kojeg od naih dvorana.
~ 1135 ~
- Moda je Damir pobudio u vama sumnju da vas se zapostavlja?- izlane Francesco. - Visosti, ne treba mi niijih savjeta, pa ni njegovih. Zapravo, on je tek stigao, dok sam ja ve vie od tjedan dana ovdje prezrena i suvina. Zato idem kui. - Vi ste u zabludi, Gordana- nastavi sada Francesco pomirljivo. - Vaa visost to ne moe prosuditi. Ostajem nepokolebivo pri svojoj rijei i molim princezu Isabellu da me otpusti kui. - Njezino velianstvo je odredilo da ostanete do kraja sveanosti- ubaci Francesco. - Ali njezino velianstvo bi mi sada dalo pravo kad bi znalo kako se ovdje sa mnom postupa. Doa Isabella, molim da me otpustite. Princeza koja nije upuena u stvar nije se jae opirala pa odgovori: - Ako se ne boji da e te kraljica ukoriti, s moje strane moe otii, jer uistinu je udno... Gordana opazi kako je Francesco poao po sobi, a onda se okrene i mirnim glasom ree sestri:
~ 1136 ~
- Do tebe je da o tom izree svoju odluku, ali ipak treba to navijestiti kralju, naem ocu. Gordana upadne glasnim i odlunim rijeima: - Otkad se kraljevi brinu za neprilike svojih dvoranki? - Ali vi ste tienica njegove najmilije keri. - Ba to u Napulju nisam osjetila. Doa Isabella, vi ste mi dopustili da idem? - Na svoju odgovornost moe ii. - Hvala vam, visosti, preuzimam odgovornost na sebe. I okrenuvi se, izie iz sobe. Francesco mrko pogleda svoju sestru: - Kako si smjela to uiniti bez kraljeva znanja? - Pravo ti je odgovorila Gordana. Zar se na otac brine za dvoranke? Pa jo na svoj vjenani dan kad su svi nai kateli puni gostiju? Ima djevojka pravo. Zapostavljena je i dosauje se, a Beatrice joj je doista napunila glavu kako e ovdje biti slavljena, kako e tu slaviti Beatricein dvor. Gordana hoe slave, to joj je utuvila u glavu Beatrice.
~ 1137 ~
Ne odvrativi ni rijei, Francesco ostavi svoju sestru.
~ 1138 ~
ZAMKA NAPULJSKOG KRALJA

Tisue svijea sa zlatnih i srebrnih lustera i svijenjaka natapa vrelim svjetlom mramorne pozlaene zidove, blistavi barun i dragulje na svilenim odorama kraljevskih gostiju. U naslonjaima sjedi kraljevska obitelj. Kraljevski glumci prikazuju sveane igre. Pozornica je pretvorena u raj s dalekom pozadinom kulisa oslikanih umjetnikim kistom. U raju je radost i veselje. Sa zemlje je stigla vijest da aragonska dinastija slavi novo slavlje. Slavni potomak Alfonsa I uzima ivotnu druicu i svi aneli i svi sveci spremaju se na okup da pou gospodaru neba i da ga zamole neka taj brak blagoslovi sinovima, jer aragonska dinastija je na zemlji drugo sunce koje svojim zrakama kreposti natapa itav jug. Ali sveci i aneli jo nisu zadovoljni pa hoe da se aragonski prinevi razgrane itavim svijetom, da sav svijet bude dionik njihovih bezgraninih plementina duha i srca. Zrake aragonskog sunca osjeaju se posvuda u Napulju. Jedna od tih zraka zunca jest princ Francesco, odabran da kao kardinal ogrijeva ljudske due darovima svoje duhovne
~ 1139 ~
istoe. Mlada njena zraka princa Giovannija jo eka na svoju zadau, a svijetla zraka s oblija sunca kreposti, to se zove Ferrante, njegova ki Eleonora, rasprostire svoje blagotvorne zrake kao vojvotkinja od Ferrare. Tamo gore, na sjeveru, blista najjaa zraka to se pretvorila u zvijezdu jutarnjicu, preporouje sjever, daje ledenim srcima toplinu, raskono rasipa nad njima svoj um, blistave darove svoje vladalake velianstvenosti. To je Beatrice. itavo se nebo skupilo da slavi i moli kralja rajskih visina neka razgrana aragonsku dinastiju na sve etiri strane svijeta! Dvoranom zaori pjev anela i svetaca, a onda se zastori zatvore i itava dvorana ori se od poklika i odobravanja. Gordanin pogled prodire sve do dna dvorane. Ona promatra i slua klicanje. Prezirui odredbe Simona, sjela je kraj pjesnika Escole Strozzija. I dok dvoranom odjekuju poklici, ona tiho primijeti: - Vrlo zanimljiv pjesmotvor! - Nije potpun, zaboravili su Ferrantea nazvati bogom mesa.
~ 1140 ~
- Nazvali su ga suncem. - Sasvim tono. Kralju je u njegovu salu isto tako vrue kao suncu u njegovoj materiji. - I oni koji mu tako oduevljeno kliu? - Kliu oni tako silno zato da kralj ne bi uo njihov prezir i kletve. Ja nisam klicao jer ionako zna da ga mi u dravi Milano preziremo a samo mu pred svijetom iskazujemo poast. - Zato vas je onda zvao? - eli nam pruiti priliku da mu zavidimo. - ujete li? Opet kliu? Zar to nije izraz pravog oduevljenja? - Na to u vam odgovoriti rimski: imao jedan Rimljanin prekrasnu lau i stotinu robova koji su veslali. Kad bi smalaksali, nadzornici su ih tukli do krvi. A kad je imperator doao da ih sam vidi, svi su klicali i vikali pozdravljajui svojeg gospodara krikom koji su Rimljani nazvali oduevljenjem, a zapravo je to bio samo krik boli od bia. Klicanje Napuljaca je isto. Gordana nije imala kad odgovoriti, jer se zastori ponovo razgrnue. Na pozornici se pojavi boica ljepote a ime joj je Beatrice. Bog
~ 1141 ~
joj je dao tri pratioca da joj kre putove po sjevernom kraljevstvu: ljepotu, potenje i boga Apolona. Ljepota slavi visoko elo, rumenilo njenih lica, snjene zube i rumene usne ija je svaka rije glazba, slavi mudrost i milou svojom obasiplje podanike koji su tako sretni da joj mogu sluiti. Ljepota klie: "Dan kad se ona rodila ispunio je sreom sunce, mjesec, zvijezde i sve nebeske planete. Zvijezde su izgubile sjaj pred sjajem njezine ljepote, jer nema na zemlji ene koja bi joj bila ravna! Onda nastupa potenje i slavi Beatriceine kreposti, vee od kreposti Judite, vee od svih ena na svijetu. Boica Diana vie ne moe prolaziti gorom i dolom, jer su doline i gore i vrela ispunjeni Beatriceinom slavom. Ni jedna djevica nije tako ista da bi pred Beatricom smjela nositi partu. Apolon veli: siao je s neba da slavi ljepotu Beatrice aragonske, kraljice Ugarske, Hrvatske, eke, Austrije i naao da su zemlja i nebo puni odjeka njene slave i kreposti, sjaja njene krune. I Apolon joj pada pred noge jer se pred njom pretvara u prah i pepeo svako boanstvo. Sad s brda silazi Zeus, kralj Olimpa. Skida krunu i stavlja je
~ 1142 ~
pred Beatriceine krunu
noge
uskliknuvi:
"Ovu
skidam sam sa svoje glave jer je vie nisam dostojan. Samo se jedan smije nazvati kraljem zemlje i kraljem Olimpa: tvoj otac, napuljski kralj Ferrante!" I Zeus pada do Beatriceinih nogu i daje joj krunu za napuljskog kralja. Zastor se ponovo sputa i zagluno klicanje odjekuje dvoranom. - Tko je napisao ove pjesmotvore?- upita Gordana pjesnika Strozzija. - Slavni Fontano, Jacopo Sannazaro. Ima i drugih koji kralju napuljskome, naroito Beatrici, znadu ugoditi. Ali to bi ti jadni pjesnici da nema kraljeva? Kome bi se rugali svojim pjesnikim umotvorima? - Vi ste ba neprijatno zagriljivi. Sva srea to odlazim iz Napulja. - Odlazite? Kada? - Sutra o podne. - Neu se maknuti ispred dvora dok vas jo jednom ne vidim. Nije imala kad odgovoriti, jer njezinu pozornost privue prizor pred kraljem. Pola
~ 1143 ~
je naprijed da bude blie. Razabire kako je Francesco pozvao Damira, kako se ovaj duboko naklonio stojei pred napuljskim vladarem i kako su iz mesnatog lica u mladia mirkale kraljeve oi. - Vi, jamano, dolazite kao brzotea njezina velianstva kraljice Beatrice, ili moda njegova velianstva kralja Matije? - Velianstvo pravo veli. Doao sam po zapovijedi svojeg gospodara princa Ivana. - Na divni princ alje vas u Napulj? Oito po vanom poslu? - eli da mu u Napulju nabavim neka vana znanstvena djela. - Ja u princu sam ponuditi iz svoje knjinice to god zaeli, uo sam o njegovim velikim umnim sposobnostima. Trebali ste se odmah javiti im ste doli. - Nisam smio buniti vae velianstvo. - Vi,- dakle, niste stigli s ostalim dvoranima? - Ne, velianstvo, ja dolazim iz Milana. " - I tamo ste nabavljali djela za njegovu visost? - Velianstvo, tamo sveanom vjenanju.
~ 1144 ~
sam
prisustvovao
- Vjenanju? ijem? - Vjenanju princa Ivana s njezinom visosti Biancom Sforza! Odgovor padne poput groma. Kralj mirne u kardinala Borgiu. Pogled nije izmakao ni Damirovoj ni Gordaninoj pozornosti. Ali kralj se odmah obazre i spazi poslanika milanskog kneza, nasmijei mu se i ree ljubazno: - Knee, poslanie, niste nam javili radosni dogaaj u Milanu? Knez se pokloni odvrativi: - Nisam znao, velianstvo. - Pouzdanik ste milanskog vladara, a ne znate? - Vladarski su pouzdanici vie puta samo zato na svijetu da ima netko tko ne saznaje vladarske tajne. Kralj Ferrante se zadovoljno nasmije pa iznenada poloi ruku na Damirovo rame: - Vrlo ste me obradovali. Niemu se tako ne radujem koliko ovom braku. Moj dragi roak vojvoda Ludoviko osvijetlio je svoju vladalaku mudrost kao nikad do sada!
~ 1145 ~
- "To znai da mu je spremio neto gadno", pomisli u sebi milanski poslanik. Kralj Ferrante ostavi prisutne i poe s kardinalom Francescom u blagovaonicu da zapone novu veernju gozbu. Kasno u noi nakon gozbe nala se Gordana opet sa svojim druicamu u odaji. Tad je doa Isabella dade pozvati k sebi. Djevojka stupi k postelji gdje je komorkinja svlaila Isabellu, - Imam ti javiti dvije radosne vijesti. Francesco se prituio kralju zbog postupaka napuljskih dvorana s tobom. Kralj je odredio da e sutra nastupiti na bojnim igrama. - Zahvaljujem na milosti njegovu velianstvu, ali ja bih voljela sutra putovati. - Evo i druge radosti koju ti donosim. Moju je odluku kralj potvrdio. Nee te zadravati kad si odluila poi. Pratit e te Damir, kako si sama odabrala, a moe odabrati jo etvoricu. - Svakako elim Stjepka, ako ga vaa visost ne treba. - Nikako ga ne trebam. Kraljevska e te laa opet odvesti u Genovu.
~ 1146 ~
- To je previe, milosti. - Sve to ini kralj za volju Beatrice. Vidjela si i danas koliko je ljubi i asti. Onaj panegirik dao je napisati samo njoj u poast. A sad lezi, meni se spava. Sutra u ti dati pismo za Beatricu. Uavi u svoju sobu, Gordana se potpuno smiri. Okolnost da su joj dopustili da se vrati kui razbila je sve njene sumnje pa mirno legne na poinak. U Francescovoj sobi kralj Ferrante prigueno se smije: Ludoviko Sforza osvijetlit e svoju vladalaku mudrost pred itavim svijetom. To sam rekao milanskom knezu. Kako me budalasto gledao. Teko sam se suzdrao da ne prasnem u smijeh. A smijat e se sa mnom sva Italija kad napuljska zvona navijeste da je Beatrice dala kraljevstvu Ugarske i Hrvatske prijestolonasljednika. to e na to Ludovico? To bih htio vidjeti. Glupan, pojagmio se za sjevernim kraljevstvom. Hoe mu se ploviti Jadranskim morem u Be- nasmije se grohotom. - Vi, dakle, smatrate, oe, shodnim da Gordana sutra putuje?
~ 1147 ~
- Sinko moj- veselo e Ferrante- ima li divnijeg rjeenja? Ona sama eli poi iznenada dok jo traju sveanosti a ja, naravno, potujem elju tienice svoje keri i, eto, stavljam joj na raspolaganje lau. Doputam joj da bira svoje pratioce. I ona e otputovati, a s njom i Simono. Sveanosti jo nee biti svrene, a kraljevska laa e se vratiti i najaviti da se lijepa dvoranka moje keri iskrcala u kojoj oblinoj luci i nije se vie vratila na lau. S njom je nestao i Simono. Razglasit emo to pred svim dvoranima kralja Matije. I aneo na nebesima morao bi to vjerovati. Divna djevojka, sama nam dolazi u pomo. A Simono e je odvesti na otok da doeka tebe. - A dvoranin Damir kojeg je odabrala da je prati? - I njega i druge koje odabere, kako sam to naloio Isabelli, pozvat u preda se da ih naroito poastim svojim nalozima kako se imaju vladati prema tienici moje keri. Bogato u ih nagraditi, na spomen mojeg vjenanja, izruit u Damiru pismo za Beatricu i zadrati ga tako dugo u svojoj dvorani dok Gordana ne ode na lau. Njoj Simono ima najaviti da je oni ve tamo
~ 1148 ~
ekaju. To su sve malenkosti da nije vrijedno o tome govoriti, moj sine. - Nije mi drago da e Gordana ostati sama na otoku dok sam ja ovdje. - Ne boj se, Simono e na nju paziti. A s njim u poslati i svoje krvnike Alberta i Bartola. Straarit e pred njenim vratima kao tigrovi. Pouzdaj se u mene. Znam kome povjeravam zavjetnu krinju aragonskog plemena. Ljepotica bademastih oiju najdragocjenije je blago napuljskog kralja. Nju mi vie nitko ne moe istrgnuti iz ruke. - Bojim se jedino Damira. ini se kao da je on u Gordani pobudio sumnje, jer im je doao, ona se najednom promijenila i zatraila povratak kui. - Rekoh ti da u ga pozvati preda se i zadrati dok se laa ne otisne. - Nee se on time zadovoljiti. - Kako nee? Sad sam ja njegov gospodar. A to bi mogao uiniti taj deran? - Moda bi iznajmio drugu lau i slijedio Gordanu. Kralj se nasmije kimajui:
~ 1149 ~
- Pokvario si se na sjeveru do sri. Misli da bi taj mladac daleko dopro mojim morem da ide za Gordanom? Da je i sam kardinal Borgia kojeg trebam za svoje osnove, i njega bih gurnuo na morsko dno, na gozbu morskim psima. Moja vlast ima dva saveznika: tamnicu i krvnika. Smrt je vjekovna metla svakoj moi i do danas jo nije otrcana. Upamti: tko samo jednim korakom korakne na put koji ovu djevojku vodi na otok, gubi glavu. Moji krvnici vrlo su blizu. Mirno spavaj. Matijino kraljevstvo ve danas smatram svojim. Ah sad se moram pobrinuti i za svoju mladu enu.
~ 1150 ~
NAPULJCI SLAVE GORDANU

Zvijezde od zlata pale su po modrom suknu kraljevske tribine. Dolje pod njom sja stotinu raskonih odora odlinika, velikaa i njihovih ena. Napuljski vojnici stvaraju ogradu izmeu praznog prostora i puka to je nagnuto na Piazza dell' Incoronata da gledaju bojne igre. Pred tribinom se biju dva viteza. Njihovi konji pokriti su svilom arkih arenih boja to se sputa do zemlje u gustim naborima kao povlaka. Odora boraca jo je arenija, ara. Oklopi im se svjetlucaju. Na glavama ljemovi puni perja i vrpca. Vjeto udaraju lakim maevima. Njihova borba nalikuje vie na igru nego na megdan. Dolje na trgu glava do glave upinje se uvis. ednom znatieljom ispunjena su sva zarumenjela, oznojena lica. Borci su obustavili igru. Pobjednik pojuri pred tribinu i spusti ma. Viku puka raznosi vjetar. Napetost se slegla. Klicanje se raspline u amor. Onda se opet sve utihne. Ljubopitnost ponovo nadvladava svaki drugi osjeaj. Dvije mlade i vitke ene dojahale su u borbeni okrug. Poklone se kraljevskom
~ 1151 ~
paru i zaponu borbu. I njihove su grudi pokrivene oklopima, a glave ljemovima. Oi mukaraca odavaju ivo zanimanje. Vie promatraju struk i noge ena odjevenih u uske hlae negoli borbu. Ferrante se sagnuo malo naprijed. Uza nj mlada kraljica. Borba potraje dugo dok pobjednica ne spusti ma pred kraljem i odjuri. Za njom padaju poklici. Glave se miu, uspinju. amor raste. enska borba pojaava nasladu gledalaca. U borbeni okrug ujure novi borci. Snaan vrst mukarac u skupocjenom oklopu i ena visoka i vitka. Gornji dio tijela sapinje joj pozlaeni oklop, vrsto joj se privio uz plemenite linije. Od struka pada nabrana kratka suknja, a ispod nje vire hlae od modrog baruna. Na nogama joj uske izme od crvene koe. Glavu joj pokriva zlatni ljem, a navrh njega crni gavran. Tisue oiju gleda njeno vitko tijelo s udivljenjem, eljom i nasladom. Plemenito dranje tijela i savrene linije razbuuju sve. Lice pokriveno vizirom plijen je svih pogleda. Nekoliko puta projuri ona na konju borbenim prostorom pa se zaustavi pred kraljem, spusti ma u znak pozdrava.
~ 1152 ~
Onda se okrene u sreditu. Najvjetiji borac Napulja nastupa joj kao protivnik. Ve im se maevi ljeskaju na suncu. Sve se stiava. I sve se upinje. Sva je pozornost usredotoena na nepoznatu enu, to ima da bije borbu na maeve sa slavnim napuljskim vitezom. Lako, sigurno i odluno odbija ona udarce protivnika. Neto je lukavo, neto ironino u nainu kako se brani i predusree ivom nastojanju viteza da natkrili vjetinu maa u enskoj ruci. Glave se giblju. Lagano se zatalasala svjetina. Tisue oiju prati njezin ma. Svi su udubljeni u borbu to neprestano raste, biva iva i jaa ljubopitnost svjetine. Na kraljevskoj tribini sve se naginje naprijed kao da ih ena povlai k sebi snagom arolije. Francescove oi plamte, a kraljev pogled skrene k njemu kao da bi htio rei: "Kakav li e biti junak njen sin! Najednom se sva svjetina zanjihala, razgibala. Borba se okrenula. Sad djevojka navaljuje iznenadno, odluno. Napuljac se brani vrsto, sigurno i snano. Njena je obrana razmahanija, ea, navala ustrija, samosvjesnija kao da je svaki udarac navlas izmjerila, proraunala, unaprijed vagnula i
~ 1153 ~
previdjela njegov uinak. Napuljac iskoriuje svoju vjetinu kao da je u taj ma ulio sav svoj muki ponos da ne bude svladan vjetinom ene. Ali sve jai i uzdrljiviji biva njen ma. Ova enska ruka puna je arolija, a tamo dolje masa raste puna divljenja, zaprepatenja, razbuena slikom lijepog tijela kojemu je priroda dala nevienu sposobnost da se poigrava maem. to ea biva navala maa u enskoj ruci, to se bunije talasa svijet, ire se oi, sjaju zjenice, plamsaju lica. ivi se talasi razbie u posljednjem udarcu pobjede. Pljusak udivljenja provali i dopre do tribine kao grmljavina. Pobjednica spusti ma pred kraljevskim parom. Sve na tribini pojuri k njoj. More svjetine udara o zid napuljskih vojnika urlajui: - Dolje vizir! junakinje! Dolje! Hoemo vidjeti lice
I pokolebala se ograda naoruanih vojnika. Razdragani val svjetine upro je u nju svoju snagu.
~ 1154 ~
- Hoemo je vidjeti! - to je to tamo? upita kralj. - Bit e zla. Vojnici se ne mogu osloboditi svjetine. - Hoe da vide njezino lice- ree kardinal Borgia. - Pa neka skine vizir- odredi Ferrante neto neprijatno gledajui razdraenu svjetinu to prijeti kao bujica. Dvorski metar prie Gordani. - Skinite vizir. Narod hoe da vas vidi. Samo brzo jer e rastrgati redove. Gordana skine ljem s vizirom i potjera konja k svjetini. Svi pogledi upilje se u nju i sve ruke posegle za njom. S ispruenim maem sjedi Gordana u sedlu. to dalje krui okrugom, to buniji biva zanos razbuen njenom vjetinom, potaknut njenom ljepotom. I opet se vraa istim putem dok za njom pada pljusak iskrenih junjakih ushita. Tada ponovo stane pred kraljem, spusti ma na poklon i sa svojim takmiarom izlazi iz kruga. Nastavljaju s bojnim igrama, ali ini se da je svima ponestalo elje da prate borce. U
~ 1155 ~
bunom amoru to se pronosi itavim trgom ljude zaokuplja vjetina neviene ljepotice smee kose i bademastih oiju u kojima lei ponosni mukaraki mir. Gordana je stigla pod ator. Iza Gordane slijede Escole Strozzi i itava skupina mladih plemia u odorama svojih kraljeva. Sila je sama, lagano kao pero. Sva plemika mlade zaokruila je poput obrua. Svatko joj eli neto rei, prikazati svoje ime. Ona se smjeka i prima poklonstva dostojanstveno sa smijekom pobjednice. Tad je opazila crni barun na sijedoj kosi starca uenjaka i poe prema njemu, a on joj uhvati ruku: - Kao to je va skrbnik Ivan esmiki osvojio ovu zemlju pjesmom, tako ste je vi osvojili vjetinom maa i ljepotom svojeg tijela. - Takva prispodoba s velikanom pjesme nije na mjestu- ree ona. - Hoete li sutra nastupiti? -pita je mlade. - Ne. Ovo je bilo dovoljno za oprotaj. - O kakvom to oprotaju zborite? -upita starac. Ona ga povue dalje od drugih i odgovori:
~ 1156 ~
- Ono to ste pobudili u meni toliko je poraslo da sam zatraila neka me odmah otpuste kui. - A to su rekli? - Princeza Isabella dopustila je da idem, a kralj je potvrdio njenu odluku, Uenjakov pogled neizvjesnost. zapinje se nekud u
- Kao da niste s tim zadovoljni? - Nisam. Ne mogu biti zadovoljan. - I ja sam ovog asa poalila svoju odluku. im sam se potuila, svemu su udovoljili. Eto, slobodna sam i mogu initi to me volja. Mogu govoriti s kim mu drago. Kako vidite, ni Simono nije u blizini. - To bi bilo prirodno, moja ljepotice, da je tako bilo od poetka. A jo bi bilo prirodnije da vam nisu dopustili poi. - U vama je itav ponor sumnja? - Ponor koji je iskopao Ferrante svim svojim djelima. Mi ga svi znamo i ne bi me muila briga to on ini da se ne radi o vama. - Vaa sumnja nema stvarnih temelja.
~ 1157 ~
- Ima. Vrlo stvarnih. - Dakle, izjasnite se. To je za mene vano. - itavo kraljevo dranje prema vama, svi oni pogledi to sam ih promatrao izmeu kralja i Simona pokazuju da se neto iza brda valja, a to bi moglo biti svima nama poznata kraljeva pohota za svakom lijepom enom. Svaki je mukarac ovdje utvrdio da nije vidio ljepotice koja bi ih toliko zapanjila kao vi. Pa da njegove mesnate rupe iz kojih kilje oi nisu vidjele vas. O to sam govorio s vaim znancem koji je juer stigao. - S Damirom! I rekli ste mu svoje sumnje! - Kao i vama. Opazio sam da vam mladi vjerno slui. - I zato sam ga odabrala da me prati u domovinu. - Mislite da vas istinski putaju putovati? - Rekoh vam: pristali su na sve to sam zaeljela. U to se priblii Damir u razgovoru s pjesnikom Escole Strozzijem. Pjesnik pristupi Gordani:
~ 1158 ~
- Potamnjet e sunce u Napulju. ujem da odlazite, a ipak neu da vjerujem. - Sad je svreno. - Moda ipak alite svoju odluku? Eto, itav Napulj je do vaih nogu. - Obini pjesniki nakit rijei- nasmijei se ona. - Putujete kopnom, ili... - Ne. Kralj je kraljevskoj lai odredio da putujem na
- Tko e vas jo pratiti osim ovog plemia? - Jo etiri moja dvorana i pa Stjepko. - A ostali na brodu bit e kraljevi ljudi? - udno pitanje- ree ona. - Razumijem ga -oglasi se Escole Strozzi. I onda se okrene k neobinim naglaskom: Damiru i naglasi
- Ne putajte s oka ljepoticu ni jednog jedinog asa. - Znam to mi je initi. Hvalim na upozorenju. Ona pogleda pjesnika, pa opet uenjaka i gotovo spoitavajui upita:
~ 1159 ~
starog
- to zapravo znae sve te vae primjedbe? Gotovo nisu umjesne. Kralj je eto na moju tubu odmah odstranio sve to me vrijealo i kad sam zatraila da me otpusti, pristao je. to mi se, dakle, moe dogoditi? Nekoliko trenutaka su utjeli. Onda se stari uenjak primakne Gordani i mirno naglaavajui svaku rije odgovori: - Moe vam se dogoditi da ne stignete u domovinu, barem ne ovakvi... Damir korakne blie upijajui stareve rijei. Ona se neto lecne i pogleda starog uenjaka: - Kakva ne bih stigla u domovinu? -Moe vas zadrati tkogod ovdje, u kojem kraljevskom katelu. - Naoigled svih? - Ferrante uiva u sablaznima. - U ovu je palau ulo mnogo ljudi koji vie nikad nisu izili iz nje- ree stari uenjak. - Znam za dvojicuMarzano i Piocinini. - Napulj ih zna na stotine! - Pa dobro. A to sam skrivila?
~ 1160 ~
primijeti
Gordana-
- Lijepi ste! - Ne zaboravite da sam tienica kraljice Beatrice! To je nemogue. Escole Strozzi naglasi svaku rije: - Sve je mogue jer to ne bi bilo mogue izvriti Talijanima to izvede Napulj. Bojne igre su svrile. S trga Piazza dell Incoronata pribliava se buka. Narod vrvi prema dvoru pratei kraljevski par i njegovu blistavu pratnju. U promatranju naroda zatee je Damir. - Ugrabio sam ovaj as da vas neto upitam. - Pitajte. - Jeste li razmiljali o svemu to ovi Firentinci govore? - Ba to razmiljanje potaknulo me da zatraim Isabellu neka me otpusti kui. - Gordana, imam vam mnogo toga rei to mi je na dui, osjeam da ovi ljudi ne govore u vjetar. - Znam tko je Ferrante. Ipak, ini mi se da ovi Firentinci pretjeruju.
~ 1161 ~
- Evo, ve dolazi va uzniar -i skrene poglede odakle dolazi Simono ravno prema Gordani. - Opet mi taj Napuljac uri sprijeiti razgovor s vama. To je oito. Nee sa mnom dobro proi. Simono se priblii i nakloni: - Gospoice, molim, princeza Isabella eli da doete k njoj. - Mladi gospodine, vi s njom niste ni govorili nasmijei se Gordana. - Onda ne bih mogao primiti princezinu zapovijed. - Eto, vidite, tek sada dolazi kraljevska povorka s trga. - Jo mi je na tribini njena visost naloila. - Samo jo as. elim se posavjetovati o putu s dvoraninom moje kraljice i pokae prema Damiru. - Gospoica e otputovati tek podveer, dakle preostaje vam vremena kod sveanog objeda da izdate gospodinu svoje naloge, a ja vas molim da odmah doete. Dok to govori, Damirov pogled probada Napuljca. ini se da e iz njega provaliti
~ 1162 ~
gnjev. Da nasmijei:
sprijei
sukob,
Gordana
se
- Pravo velite, gospodine Simono- i onda zovne Damira: - Doite, gospodine! Princeza je odredila da se prije odlaska najavite u njenoj odaji. Ova lukava primjedba razorua Simona i pokorno poe za Gordanom i Damirom. Unato umirljivim rijeima to ih je Gordana izrekla Damiru i upozoravanju starca Averse i firentinskog pjesnika ona nije smirena. One veeri kad je starac govorio o djevojci iji je horoskop traila Beatrice, osjetila se kao za jesenske magle kad bi uzalud nastojala prodrijeti vlane sive naslage to bi joj zastirale vidik i uvlaile u duu sumorna pitanja bez odgovora. Porazna miljenja obojice Firentinaca o kralju Ferranteu sluala je i u remetskom samostanu kad joj je govorio Ivan esmiki. Kad je ula u svoju odaju, opetovala je opomene kojima su je oba Talijana upozoravala na grdne mogunosti i usporeivala ih s opaanjima jueranjeg dana. Napokon, injenica da nisu htjeli k njoj
~ 1163 ~
pustiti Damira u ovom asu nije joj se inila tek sitnicom. Sve to sabirala je u jednu cjelinu i osjeala se kao u magli kroz koju ne moe prodrijeti, a ipak tamo iza nje neto jest od ega bi trebala zadrhtati. Uza sva nastojanja da raspri loginim za kljucima svaku sumnju, osjeti nesigurnost u dui koja joj navjetava opasnost. Kao da se poela kolebati u odluci da putuje prije nego to e se vraati ostali dvorani kralja Matije. Koliko god je smatrala primjedbe uenjaka Averse i njegova zemljaka pjesnika izljevom neprijateljstva to ih uiva kralj Ferrante, neprestano se u njene misli navraaju njihove rijei. I to je vrijeme vie odmicalo, to je upliv njihova miljenja u njenoj dui nalazio vie odjeka. Sve polaganije spremala je haljine za put. Dvije druice pomagale su joj. A kad je posao bio dovren, uredile su se za sveani ruak. Pozornije nego ikad pazila je Gordana za vrijeme objeda na na sve to se zbivalo oko nje. Kriom bi promatrala kod stola kralja, Francesca, Isabellu, slijedila svaki korak Simona kad bi odlazio gore Francescu ili kralju, pa se opet vraao.
~ 1164 ~
Danas nije opazila nita to bi moglo utjecati da jo vie sumnja ili da se veseli povratku u domovinu. - Danas ste vrlo utljivi- primijeti uenjak sjedei kraj nje. - To isto smjela bih i vama spoitnuti. - Priznajem, vrlo alim to odlazite, a moda ste i sami poalili. - Ne mogu rei "da" ni "ne". Sasvim ste me zbunili svojim nagovjetajima. - Htio sam vam koristiti. - Recite zapravo poteno i otvoreno: jesu li vae primjedbe samo posljedice loeg glasa koji uiva kralj Ferrante, ili ste duboko uvjereni da bih morala imati razloga da se osjeam nesigurno? - Zar vam se ne ini neobinim da kralj stavlja na raspolaganje svoju lau dvoranki, bila ona koliko mu drago tienica njegove keri, samo zbog toga to joj je palo na um putovati prije drugih? To bi uinio samo roenoj keri. Napokon, nakon razmiljanja, odvrati polagano kao da sama trai izlaz koji bi odgovarao njezinu raspoloenju:
~ 1165 ~
- O tom nisam razmiljala. Ali sada vidim da sam precjenjivala kad mi se to inilo prirodnim. Odvie je milosti. Dvoranka sam, makar me kraljica odlikuje svojom sklonosti, ipak sam samo sluga. I nita vie. U njezinim vazda vedrim smeim oima neto se zamuti, a trzaj tankih obrva odaje hitre misli to su skrenule drugim smjerom. I ona se okrene k svom susjedu plemenitom Brodariu: - Vi mi jo niste rekli miljenje o mojem odlasku? - Nije vam kraljica naloila da se vratite odmah? - Da, ali zajedno s vama. - Onda ne bih nikako odlazio prije. Ako ste bili povrijeeni sada ste dobili zadovoljtinu. Varadi mi je naloio da pazim na vas, a vi mi oduzimate mogunost da izvrim obeanje. - Razmislit u -zamiljeno e ona. Tog asa pristupi Simono i uljudno je zapita eli li jo poslastica. Ona se zahvali. Mladi ode nekoliko koraka dalje, pa se opet vrati. Dugo je hodao gore dolje kao da nadzire posluivanje kod stola. Onda opet poe
~ 1166 ~
drugom stranom stola i promatra njeno dranje. Ali Gordana opazi Damira kako kriom pogledava s dna stola mladog Napuljca. U njegovim oima proitala je stotinu sumnja. Dugo nije mogla govoriti ni s kim od svojih susjeda, a da je ne bi uo dvoranin, pa se njihov razgovor doticao samo obinih sitnica. Napokon se Simono priapne Gordani: udalji, a uenjak
- Sad e poi k Francescu. Opazio sam kako ga je pogledom pozvao k sebi pa se onda pogledao s kraljem. - Sve to moe, ali i ne mora biti u vezi sa mnom! - Ja imam jedan savjet: ne putujte! - Ako odustanem, moram nai izgovor. Dogovorit u se s mlaim dvoraninom kojeg sam odabrala da me prati. Taj bi mi razlog mogao pruiti on. Promatrali su kralja kako je ustao od stola i povukao Simona daleko od drugih i neto mu govori, okrenut leima itavoj dvorani. Onda kralj opet sjedne. Simono poe dvoranom ne
~ 1167 ~
pogledavi Gordanu. Ipak, njoj se uini da se u Simonovu licu odrazuje smetenost. Sveana gozba nije trajala odvie dugo. Kralj ustane neobino rano od stola i povede kraljicu dok su drugi gosti polagano ustajali razgovarajui u grupama i odlazei iz dvorane. Gordana dade Damiru znak da joj se priblii. Ogledavi se i uvjerivi se da ih nitko nee uti, ona mu apne: - Sad e itava kraljevska obitelj lei. I gosti i dvorani povlae se u svoje odaje. Htjela bih s vama govoriti, a da nas ne vide. - Gdje elite? - Poite ravno s terase prema izlazu iz vrtova i krenite lijevo. Ondje su dvije aleje s gustim lovorom, nai ete kip Apolona. Tamo me ekajte. Ondje vas ne moe opaziti nitko s terase. Lovor je gust, ni sunce ne dopire u aleju. - Kad ete doi? - im me doa Isabella otpusti. Samo moram paziti da me ne vidi Simono. Budite, dakle, strpljivi! I ona ga ostavi, spazivi da se napuljski dvoranin pribliuje.
~ 1168 ~
Stari Brodari vodio je dvorane kralja Matije u grad gdje su bili ukonaeni. Damir i Stjepko pou s njim, Damir je zaostajao koraajui uz Brodaria koji primijeti: - Ne znam to je palo na um Gordani da najednom putuje. - Ne moe se zaviriti u njenu duu. to misli i to osjea to nitko ne zna. - Upamtite, gospodine Damire, prije nego to odete na lau, pozvani ste pred kralja, vi, ona etvorica to idu s vama i Stjepko. - Znam, rekli su mi Napuljci. - Pourite, gospodine Damire, zaostali smo. - To sam uinio namjerice. Gordana eli sa mnom govoriti. Moram je ekati. - Taj mladi Napuljac stoji gore na terasi i promatra nas. Kao da emo neto ukrasti. Iziimo to prije odavle. Damir je opazio da Simono prati njihove korake pa su izali ispred palae pod drvee to je dijelilo dvor od ograde perivoja. Tu se Damir povue iza stabla i obazre. Napuljac je ve ulazio u dvor. - Sad poite, a ja u ostati- apne Damir.
~ 1169 ~
Brodari izie za ostalim dvoranima, a Damir skriven grmljem ide uza zid izgubivi se u gutiku da potrai aleju koju je oznaila Gordana.
~ 1170 ~
U MRAKU
im je Gordana stigla u svoju sobu, pozovu je u odaje princeze Isabelle. - Imamo mnogo poruka za Beatricu- ree ona. Napisat u joj pismo. Priekaj dok svrim. ekala je. Oi su joj pune neodlunih i neizvjesnih misli. Ne uje kripanje Isabellina pera. Ne uje ni tropot vrata iza njenih lea. Zuri nekud daleko, u maglu, to je pokrila sve putove pred njom. - Pie pismo Beatrici? -zauje Gordana Francescov glas i pomakne se prema vratima. Mladi kardinal pristupi svojoj sestri. - Da -odgovori Isabella -zamalo u svriti. Kao da se nije mogao svladati, okrene se prema Gordani. Iz njegovih crnih oiju oine je uareni pogled, ini joj se: to je njena osuda. - alimo, Gordana, to odlazite, ali kad je to vaa elja, neka bude. Zamolit u vas da i s moje strane ponesete kraljici pismo. Bez rijei primi ona pismo i samo se nijemo pokloni.
~ 1171 ~
- Radujete se putu u Zagreb? -upita on i ini dojam kao da je mnogo pio pa je nesiguran u govoru i dranju. Djevojka odvrati neto manje odluno nego to je bio njen obiaj: - Svatko se raduje kad ide u susret svojoj domovini. - Vrijeme je prelijepo. Bit e vam ugodan put na lai. - Visosti, neu putovati laom. - to kaete? - Ne smijem prihvatiti toliku milost njegova velianstva. Putovat u kopnom. - Naprotiv, moj otac zna to je duan ljubimici svoje keri. - Visosti, ja sam samo siromana dvoranka. Ni sva milost njezina velianstva ne moe me toliko uzvisiti da bi se mogla opravdati tolika poast. Putovat u radije kopnom. Ova ga izjava smete. Bilo mu je kao da je Gordana tog asa poletjela nekud daleko i nestala iz njegove vlasti. Ne samo da izjava ugroava ivotni plan njegove sestre Beatrice nego podjaruje njegovu dugo zatajivanu strast
~ 1172 ~
prema djevojci do koje bi mu ovako bio zatvoren najkrai put. Jednom izjavom ona prelazi kraljevske odredbe i nade njegove strasti. Zjenice mu sijevnue. Pune usne kao da su mu se osuile. Nije ih mogao otvoriti da neto kae. Samo guta pogledom ljepotu koju je ve potpuno smatrao svojom. Isabella ne slua njihov razgovor, ve mirno pie dalje. Nesvjesni osjeaj kao da je Gordanu povukao natrag i ona se nehotice priblii vratima. Ova kretnja upozori Francesca da bi mu pogled mogao biti izdajica njegovih misli, pa ree ozbiljno: - To se vie ne moe promijeniti. Dareljivost i plemenitost njegova velianstva ne smiju se odbiti. To bi znailo uvredu. - Nije uvreda ako se smatraM nedostojnom tolike briljivosti - Putovi kopnom su opasni, etiri sluge, jedan plemi i jedan djeak, pa, ne mogu vas obraniti od napada razbojnika i raskalaenih ljudi. Vaa se odluka ne smije ni saopiti njegovu velianstvu, jer bi ga to uvrijedilo.
~ 1173 ~
Te njegove rijei izazovu pozornost Isabelle i kad je razabrala o emu se radi, pozove Gordanu blie: - to je tebi najedanput, Gordana? Nisam nauena ovakvom ponaanju. Pokazuje se nezahvalnom. Svaka druga bila bi presretna kad bi joj kralj iskazao poast koja zaista pripada samo princezi. - Ba sam to i naglasila... kad je htjela nastaviti, upadne joj u rije Francesco znaajno i odluno. - to kralj odlui to se vie ne moe promijeniti. I brzo kao da ne eli doekati njezin odgovor, izie. Snebivajui se nad Gordaninim dranjem. Isabella nastoji da djevojku uvjeri u nedolinost njenih izjava, a ona slua ne odgovorivi nita. Uzela je pismo za kraljicu, oprostila se i poklonila; Isabella je zadri: - Kad bude odlazila sigurno u jo spavati. Dakle, pozdravi mi kraljicu i reci da u ostati kako je odredila, mjesec dana, a Francesco odlazi nakon sveanosti u Ferraru. - Isporuit u njezinom velianstvu.
~ 1174 ~
Zatvorila je vrata princezine odaje i nala se meu svojim druicama koje su avrljale. - Neete lei? zapita ih Gordana. - Nikad nismo popodne spavale. Kakav je to obiaj. Nou se bdije, a danju spava. - Takvo je podneblje. Ovdje dani umarajuodvrati Gordana i onda sjedne na svoj sanduk. - Ba niste veseli, Gordana -primijeti jedna od dvoranki. - Princezi Isabelli neto nije pravo pa me izgrdila. No, sad idem. Ako tko pita za mene, recite da sam otila na kupanje. Pri tom otvori sanduk i poloi u nj pisma za kraljicu. Dok se time bavila, unie mali napuljski pa i ree Gordani: - Neka dvoranke siu da prime naloge za veeras, a vi, gospoice izvolite priekati dok bude vrijeme odlasku. Obje se djevojke hitro dignu i iziu s paem. Gordanin pogled, lei na sanduku u koji je spremila sve svoje haljine i nakite. Dvojba i neodlunost odraava se u licu, oima i kretnji. Onda kao da je jaka volja
~ 1175 ~
pokrenula njenu hrabru i odlunu duu, najednom se uspravi i vrsto odlui da poe na sastanak s Damirom. Uini dva koraka po sagu, ali je neto zaustavi. Vrata sobe se otvaraju udesno polagano. Ostane mali otvor izmeu vrata i vratnica. Kao da je neki tat malo odkrinuo da zirne u odaju, i ako ne opazi nikoga, to e biti? Hoe li netko ui? S kakvim namjerama? i ona se povue k zidu. Visoka vrata od tamnog rezbarenog drva jo se uvijek ne rastvaraju. Neija laka kretnja odaje da s one strane netko stoji. Zaviruje i eka. Ona stoji mirno. Ne moe vidjeti nita, ali ne eli neznanca otjerati i ostane nepomina. Sve to traje samo dvije-tri sekunde. Iza tamnih vrata pojavi se bijela ruka do pola lakta, jaka muka ruka stisnutih pesti. Zar poinje igra koju su proricali Aversa i Strozzi? Prsti ruke se raire, neto bijelo zauti i padne na pod. U istom se asu ruka strelimice povue iza vrata i zatvori ih. Trenutana igra zadri je naas nepominu i neodlunu da li da otvori vrata i pogleda u
~ 1176 ~
hodnik ili... Ne, bolje je pogledati to je nevidljiva ruka bacila. Zaas digne ono to je palo. Komad papira ispisan hitrom rukom. Slova su neto zaprljana kao da pisac nije mogao doekati da se osui. Rasprostre papirom proita latinska iskrivljena slova. - "Ne stupite na palubu lae! Putem k lai poplaite konje, odjurite u grad. Bjeite! Spalite pismo!" Poleti k vratima, otvori ih. Vani u hodniku mramorne ograde oko duboke koridore, ne uje se ni suanj kakvog koraka. A ipak stoji i gleda prikovana za prag. Osjea da je netko promatra. Iz njene se due digne osjeaj saznanja koji joj dojavljuje da je negdje neka neman pola prema njoj. Neman to ju je ekala sve ove dane. Prilazi u njenu blizinu i sigurno eka. Gordana se povue u sobu. Hvata je osjeaj sigurne opasnosti. Ali gdje e se pojaviti? I kako da joj utee? Samo mir i opreznost mogu pomoi jer ovdje nema nikoga na koga bi se oslonila. Osjetila je udarac u sljepooicama. Zapovjedi sama sebi mir i vrstom voljom umiruje ivce. Brzim tempom svog razbora
~ 1177 ~
nanizala je posljednje dogaaje kao nastavak upozorenja Firentinaca: uvali su je preko Simona, zagradili je od svakog dodira s drugima. Dopustili su joj da otputuje. Dali su joj itavu lau. Odbila je to pred Francescom. Njegovo udno gledanje, njegova smetnja i naglaavanje da se ne moe nita promijeniti. Firentinci, dakle, nisu imali krivo. Netko neto sprema. Taj, tko posjeduje vlast. Kralj! Moe li tko sprijeiti njegovu svemonu vlast, njegove vlau utvrene zasjede? Tko moe? Ali ija je ruka to pisala? ija je ruka zavirila tamo iza tamnih vrata? Firentinci? Jedino bi oni to mogli uiniti. Sumnjali su, opominjali i dobacili joj posljednju slamku da se za nju uhvati, udno. Dvoranke je pa pozvao dolje, a onda se pojavila ruka. Svejedno, ija je bila, nek je blagoslovljena! I brzo ide k svijei, uzme kremen i zapali. Papir brzo izgori. Dok je plamen gutao pismo, Gordanino se elo nabralo od napora da skupi osnove i hladno stvori odluku. I potpun mir osjeti u dui kao da je zaustavila sve osjeaje straha, samo u mozgu ostaje jurnjava. Predoila je sve mogunosti to je ekaju vani ispred ove palae, pa sve do lae i to bi sve
~ 1178 ~
moglo slijediti. A onda pohiti vratima, zakljua ih, poe svome sanduku, izvadi odijelo to ga je jutros nosila na bojnim igrama, skine putnu haljinu i navue bojnu odoru: kratke hlae i kratku suknjicu, mekani haljetak, koni pojas kratkim bodeom. Na to obue modru haljinu, nabranu i dugu do poda, a tada uzme iroki, ogrta. Ovaj je potpuno pokrivao sve, da nitko ne opazi to se nalazi pod haljinom. Sve ostalo opet sloi u sanduk i zatvori. Stala je naslonjena o naslonja crtajui pred sobom grad, njegovu obalu, kue i pravac svojeg bijega. Negdje na zgodnom, mjestu odbacit e haljine i juriti, juriti, tko zna kamo Sad joj se priini da je neka udna sila ravnala usudom kad je u princu Ivanu pobudila sumnje koje su dovele Damira u Napulj. Njegova prisutnost prua njenom bijegu mogunost. Plan je u mislima gotov, ali kako da se udalji? Otkljua vrata jer je ula korake. Vratile su se obje dvoranke. - Kako e sutra biti lijepih sveanosti! Vatromet na moru i rasvjeta itavog grada. Zar ti Gordana nije ao da to ne vidi? - pria jedna od njih, a druga zaueno odmjeri pogledom Gordanu i usklikne:
~ 1179 ~
- Gle, to to znai? Gordana je svukla putnu haljinu i odjenula najljepu haljinu za posjete. - Hou da na lai budem lijepa. Eto, zato sam je odjenula. - Moda e s tobom putovati Simono? - Zato on? - Ne ini se nevjeta, Gordana. Svatko vidi kako stoji stvar s njime. - A kako stoji sa mnom? Tko to moe znati? nasmije se ona ne bi li izazvala to vie njihovih opaanja. - I moe se znati i ne moe. Ali on ne skriva nita. Kad te prvi put ugledao, bio je tako zapanjen kao i kralj Ferrante. Svi su se napuljski dvorani gurkali i aptali. - Uistinu? Znate li to su govorili? - Rekli su: "On je bacio na nju oko, nema joj spasa!" - Simono? Valjda nije ovdje svemoan? Na ovom dvoru nita nije jasno. - Ovo tvoje sveano odijelo koje ti tako lijepo pristaje izdaje te potpuno. Nee putovati na toj lai sama. Netko te mora pratiti tko je moan i lijep.
~ 1180 ~
- Tko ti je to rekao? Kai mi. - Zna ionako da ne znam talijanski, ali gdje god je pala koja latinska rije, svaka je bila uperena na tebe i Simona. Jedni misle da on tebe uva za kralja, drugi opet da mu kralj kani darivati tebe za njegovu vjernu slubu. - Zar sam ja privjesak koji se dariva? Krivo ste razumjele- odvrati samo toliko da neto ree, jer su njihova opaanja pojaala njenu odluku da uini ono to je nepoznata ruka napisala na spaljenom papiru. Potpuno nevien i neopaen proao je Damir kraljevskim vrtom. Skrivao se iza grmovitog empresa i stabala i uao u aleju s lovorom. Ogledao se. S jedne i druge strane nije bilo nikoga. Potpuna tiina u itavom vrtu. Polazio je od kipa do kipa. Napokon nae kip Apolona, bijeli i snjean na irokom podnoju. Pred njim je kamena klupa. Sjedne i eka pazei du aleje prema kraljevskom dvoru. Uvjeren da mu je Gordana zakazala sastanak zbog vane stvari, eka strpljivo. Glasovi to su dolazili iz vrta dignu ga s klupe. Povukao se iza kipa provirujui odanle sve do dna aleje. Glasovi bivaju buniji, kao neke zapovijedi, odredbe, as bi umukli, onda bi se
~ 1181 ~
opet uli. Ova okolnost ponuka ga da se jo vie povue iza velikog irokog stalka. S jedne strane zatiivao ga je kamen, a s druge lovorovo grmlje. Oslukuje svaki korak to bi dolazio odanle. Izvue glavu. Gordani ni traga. Odlui ostati iza podnoja kipa, sjedne na zemlju i odgrnuvi malo lovorove grane pazi na puteljak. Popodnevna tiina lei nad vrtom, samo vjetri katkad zauti liem. Dok je pazio prema palai, s protivne strane aleje uju se koraci. Pogleda kroz lie. S gornjega kraja polagano dolazi hladovinom kralj, dri Francescovu ruku to koraa uza nj i neto mu uzbueno pripovijeda. Osjetivi se u stupici, Damir pogleda kamo da utee. Odao bi ga suanj grmlja pa se zguri i pritaji. Ovako ga ne mogu nikako opaziti. Tamo na poetku aleje kralj slua Francescovo prianje o svom razgovoru s Gordanom u odaji princeze Isabelle. - Sad najednom ona nije dostojna kraljevske lae. Hoe da putuje kopnom. Oe, ona sumnja. - Otkud? Kako? Ludost je to? A ako uistinu sumnja, iz mojeg obrua ne moe. Zagraena
~ 1182 ~
je. Od njene odaje do lae pratit e je Simono i nai dvorani. Putem su svuda moji vojnici. Ne smatram uostalom nikakvim znakom njenih sumnja to je rekla da e putovati kopnom. Sasvim obian enski hir. Ali ja imam svoj hir. - Vi je ne poznate. Priinja se esto luckasta, ali vrlo dobro zna gdje i kada treba namjestiti svoje rijei. Prodirljiva je i lukava. - Mojoj se zamci ne moe dosjetiti. - Priinilo mi se da je htjela ostati- opet e Francesco- ali joj nisam dao prigode da se izjasni. Krajnje je vrijeme da ide. Vidjeli ste to se danas dogodilo. itavu je sveanost posveenu vama objema rukama zgrabila i povukla k sebi. Uinila se sreditem i zasjenila kraljevsku tribinu, i vas, i kraljicu, i kardinala, sve! - Zamjerio bih joj to iz dna due da tog asa nisam imao sam jednu misao: Kakav e biti sin kojeg e nam ona dati: snaga, jakost, sila koja e jednim zamahom uhvatiti za iju Matijino kraljevstvo, postaviti most izmeu Hrvatske i Napulja! - Ne bi trebalo odugovlaiti
~ 1183 ~
- Prepusti sve samo meni. Moj plan je toan. U mojim je rukama, a ba zato neu da itko od dvorana ili naih sveanih gostiju posumnja. Zna da ne uivam glas kreposti i pri tom se nasmije. Nijedna ljepotica nije mogla proi mimo mene, a da je nisam zaustavio. To znaju svi i zato u stvar jednom u ivotu izvriti u potpuno pristojnoj kreposnoj formi. Na to me nuka plemenitost cilja to ga elimo postii. Dok je tako tiho aptao, bili su jo daleko od Apolonova kipa, tako da skriveni Damir nije uo razgovor. elio je da to prije prou ispred njega i da se udalje iz aleje kojom bi imala doi Gordana. Tada se zauju koraci i kraljev usklik: - Evo Simona! - Damirove oi trae kroz lie na sve strane i spazi mladog dvoranina kako dolazi sa strane kraljevskog dvora. Smee odijelo s platem. pojasom od koe, s kojeg visi tok za bode, pokazuje da je spreman za put. Osjeajui svoj neprijatni poloaj, Damir ostane nepomian. Razabirui opasnost u koju se bacio, odlui ovako ostati u nadi da e kralj ipak otii iz aleje i opasnost neprijatnog
~ 1184 ~
poloaja brzo e minuti. Znao je da se pribliuju kipu: kralj i Francesco s gornje, a s donje dolazi Simono. Nije ih vidio, tek je nasluivao po tropotu koraka. - Dvorani e se svakako zauditi to nas dvojica nismo legli. Pa neka misle da iskazujemo toj stranoj ljepotici tienici moje keri, naroito potovanje. Damir protegne vrat i napne sluh. Govore o Gordani. To je shvatio. Ali kralj nastavi: - Ti e ostati pred palaom i nadzirati njezin odlazak, a ja u gore raspravljati s tim mladim dvoranima i pisati pismo kraljici sve dok se laa ne otisne. Damir se lako trgne. Od onoga to je uo steglo ga je u dui u kojoj mu se obnavljaju rijei to ih je uo. vrsto se upro u mramor da nae oslona i da se ne makne, a njegov budan sluh hvata svaki glas i svaki odjek koraka s one strane, ini se kao da je Simono stao i neto rekao, ali tiho i neujno. Onda slijedi kraljev poluglasni upit: - Potpuno je spremna? - Da, velianstvo. U svojoj je odaji- odvrati Simono.
~ 1185 ~
- Oprostila se s Isabellom? - Bit e tako jer njezina visost ve spava. - Naloi straama neka putem na pristanite nikoga ne posta u njezinu blizinu. - Uinit u, velianstvo! - Jesu li spremni Bartolo i Alberto? - Ve ekaju pred dvorom da se pridrue pratnji gospoice. - A dvorani koje je odabrala za pratnju? - ekaju vae velianstvo u predsoblju, samo onaj mlai to je juer stigao jo manjka. - Kako, Damir nije tamo? -zapita FrancescoZato? - Vaa visosti, jasno sam naredio da ima s ostalima doi k njegovu velianstvu, ali jo ga nema. - Ona ga je sama odabrala da je prati, zar se neka poi s njome? -Primijeti kralj. - Kad sam mu rekao da e pratiti gospoicu, on je vrlo pripravno prihvatio razjasni Simono. Moda su ga putem zadrali Aversa i Strozzi. S njima je danas mnogo drugovao.
~ 1186 ~
- Ako ne stigne na vrijeme u dvor, ti uini sve da ne doe na pristanite. Nitko iv! Ni od njenih zemljaka ni naih ljudi. A gdje su ostali sa sjevera? - U svojem konaitu! Naloeno im je da se do predveer ne pojave na dvoru. - Dobro. Sad pogledaj gdje je taj Damir i odvedi ga gore u moju radnu sobu da eka s ostalima. Kad ti poaljem glas, odvedi djevojku na lau. Upamti to sam ti rekao. Ako joj se togod desi pri iskrcavanju, platit e glavom. Da je niste niim, povrijedili. A bude li se branila, oprezno je odnesite na otok. Ne veite joj usta da se ne ugui. Vikati moe koliko je volja. More je buno, a nebo gluho. Ostat e s njom na otoku dok ne stigne princ Francesco. On e ti donijeti ostale moje zapovijedi. Pazi dobro na svoju glavu, Simono! Sad se pouri. Najprije makni toga Damira, a onda e javiti djevojci da poe na lau. Ako zapita za svoje dvorane, reci joj da ekaju na brodu. Razumije? - Potpuno sam razumio, vae velianstvo! i Simono pohiti prema palai. itavo se Damirovo tijelo upelo u kameno podnoje boga Apolona. Nepomian je kao
~ 1187 ~
kip. Suspree dah, slua kako se kralj i Francesco polagano udaljuju putem kojim je otiao Simono. Otac i sin prevalili su dio aleje u poluglasnom razgovoru. - Odakle da promatram njezin odlazak? -upita Francesco. Kralj okrene desno uskim puteljkom to presijeca aleju i vodi prema terasama: - Tamo s one terase sakriven meu drveem moe sve vidjeti, a da te nitko ne opazi. Obojica su udarili smjerom postrance Apolonova kipa u udaljenosti stotinu stopa. Izmeu puteljka kojim prolaze i kipa prostire se grmoviti lovor. Kad su zali jo dublje u potihom razgovoru, kralj se najednom zaustavi nasuprot Francescu i zagleda mu se u lice: - Sine moj, ti si neobino uzbuen? - Zar to nije razumljivo? - Nimalo. Djevojka je dodue sasvim neobino stvorenje, ali Aragonci nikad nisu dopustili da im ena uznemiri srce. A ti, ini se... Kraljeva rije zapne, a zjenice mu se raire. - Vama se ini, oe, da sam se u nju zagledao?
~ 1188 ~
- Ne okrei se! Ostani miran! Kraljev glas prijee u aputanje: Dok sam te gledao, oklizne mi se pogled u lovorovo grmlje. Tamo se netko nalazi. - Iza mojih lea?- apatom upita Francesco. - Jest, ali daleko, ispod Apolona, iza podnoja. Gle, gle! Netko se tamo stisnuo uz mramor. Oito se skriva. Francesco ostani miran, tako da mogu promatrati, a da ne osjeti moj pogled. - Tko je? upita Francesco. - Ne vidim mu lice, samo zatiljak. Okrenuo je glavu prema, aleji. Odora mu je modra, a na klobuku veliko uto pero. -To je Damirova odora! - On? Ne zamjetljivo. mii semrmlja kralj jedva
- Moda je tamo zaspao? - Naprotiv! Vreba u aleju! Trai nas, jesmo li otili. Stojei nasuprot Francescu kralj iskoriuje njegovu glavu za zaklon svojem istraivakom pogledu.
~ 1189 ~
- Ostani tako samo dotle dok mu ne ugledam lice. Ako se okrene, ba e mi biti nasuprot. Zato se tu sakrio? - Mislite da je to uo? - Ako nije zaepio ui! Sad se okree. Budi miran. Da. On je. Spazio nas je! Prepao se, zgurio se kao pseto. uo je sve. - Sve to smo govorili pred kipom? Kralj se veselo nasmije kao da mu je sin rekao neku alu, uzme ga ispod ruke i ree glasno: - Vrijeme je da idemo! Zacijelo e Simon nai toga mladog klipana. Poli su ravno prema terasi, onda zaokrenuti pravcem k dvoru. - Ostavljate ga s onim to je uo? -upita tiho Francesco. - Neka ne posumnja da sam ga opazio. Neka vjeruje da je ostao nezapaen. - Pourit e se da sve dojavi Gordani. - Rekao sam ti: tko pokua zakoraiti na put koji djevojku vodi na otok, gubi glavu. Pourimo. - On e vam pobjei iz vrta.
~ 1190 ~
- U svakom sluaju ulazi u moju stupicu. Izili su na prostor ispred ulaza u dvor. Tu su stajala dvojica starijih poasnih ljudi, odjevenih u odijela napuljskih dvorana. - Bartolo i Alberto ekaju. U dobar as. Kretnjom ruke kralj ih pozove k sebi. Obojica pohite k njemu. - Bartolo- tiho e kralj -reci strai da nikog ne puste izai iz vrta, pa bio i najodliniji gost, a onda se odmah vrati k meni. Stariji otri k izlazu vrta. Onom drugom zapovjedi Ferrante posve tiho i povjerljivo: - Ti e, Alberto, s Bartolom krenuti u palau, ali ostati iza vrata da te nitko iz vrta ne moe opaziti. - Razumijem, vae velianstvo. - Odanle, pazi pomno: iz lovorove aleje izai e mladi u modroj odori, sa utim perom na klobuku. Ili e krenuti iz vrta, ili prema palai. U svakom se sluaju pouri k njemu. Mora se uiniti kao da si ga traio, razumije? - Potpuno, kraljevsko velianstvo?
~ 1191 ~
- Reci mu da te poslala gospoica Gordana. To je ona ljepotica to je dola s princezom Isabellom. Zna? - Ba je prije kratkog vremena sila stubama. - Kamo? - Htjela je u vrt, ali sam je zaustavio. Rekoh joj da tamo eu kralj i princ Francesco. - to je tada uinila? - Vratila se gore. - Ferrante pogleda svog srna Franceska: - Dakle nju je ekao!- ponovo se obrati svom pomoniku apne mu jo tie: - Reci tom mladiu sa utim perom da ti je Gordana naloila neka ga potrai u vrtu. - Neka se velianstvo Shvaam sve! pouzda u mene.
Uto se vrati drugi dvoranin i stade uz svojeg druga. Kralj nastavi: - Kad mu objavi njezinu poruku, ti e ga voditi. On naravno, ne poznaje druge odaje, osim sveane dvorane za goste. Mora ga, dakle, povesti. To je prirodno, zna u blizini dvorane...
~ 1192 ~
- Znam primijeti dvoranin kao da je ve bezbroj puta primao od kralja takve naloge. - A ti, Bartolo- okrene se kralj drugom dvoraninu -poi e za njima, dakako udaljenosti kao da te se oni ne tiu. Ti, Alberto, dovedite mladia na drugi kat. - U koju odaju? - U dvoranu mojih prijatelja. Ostalo zna naglasi kralj znaajno. - Razumijem sve- odgovori i kimne u znak povjerljivog sporazuma sa svojim gospodarom. - Kralj povue svog sina za sobom prema ulazu u dvor. - Bit e bolje, Francesco, da sada ode gore u svoje odaje. Kasnije se vrati da promatra njezin odlazak. Ponajprije joj moram oistiti put zaprekama. - Zato je htjela da s tim mladiem govori tajno, u perivoju, kad ga je ionako odabrala za pratioca? Mogla je predmijevati da e s njim razgovarati na lai. Nije li tako?- razlae Francesco koraajui uz kralja. - Ako nam umakne?
~ 1193 ~
Kralj se zaustavi i pogleda mu u lice pa zakima: - Kakvo je to pitanje? Kao da ne mogu lako obraunati s njom. Sve prepusti meni. - Niste li pomislili da bi mogla sii ba u asu kad Alberto bude vodio Damira gore? - Onim stubama kojima e njega voditi ona ne moe silaziti, ali ne brini se ti za to. Treba da idemo. Dok smo mi ovdje, mladi nee ispod lovora na sunce. I uoe u palau. Bartolo i Alberto neto su se tiho spora zumjeli, a onda se obojica povuku iza ulaza. Uz kameno podnoje, zaklonjen lovorovim grmljem, stisnuo se Damir i opazi da kralj i Francesco odlaze. Ne miui se, vreba na njih prislukujui njihove korake to se gube prema dvoru. Oko njega nastane tiina. Sjedei poduprt o ruke, bulji u lovorovo lie, a sluh mu trai kakav glas ili kretnju. No, sve ostaje tiho. Ogleda se na sve strane. Polagano i oprezno se digne i jednim korakom zae za drugi popreni puteljak suprotan onome kojim su otili kralj i Francesco. Paljivo se primie i
~ 1194 ~
obazire na sve strane. Stoji i misli. Lice mu je smrtno blijedo. U oima uas. asak se zadrava kao da stvara odluku, pa onda krene lijevo, zaokrui aleju hitrim koracima, oprezno pazei, izae na prostor ispred palae. Tu stane i zaokrui pogledom razizemlje. -Odanle istri Alberto i kao da ga ne opaa ogledava se ba protivnim smjerom pa krene prema aleji. Ali kao da je uo korake, obazre se prema Damiru, stade ga promatrati od glave do pete i krene k njemu. Mladi ga opazi i uspori korak neodluno kao da bi ga htio neto upitati. - Plemeniti gospodine, sudei po opisu vaeg odijela, vi pripadate dvoranstvu njezine visosti princeze Isabelle i pria Franceska. -Pogodili ste! - Prva dvoranka njezine visosti, ona smea ljepotica, naloila mi je da poem u vrt i potraim mladog dvoranina sa utim perom na klobuku. Rekla mi je ime, ali nisam upamtio. - To sam svakako ja! - Dakle, molim, neka vaa milost izvoli poi sa mnom.
~ 1195 ~
- Nekoliko je asaka stajao neodluan kao da razmilja, a onda ivo upita. - Ona vas alje? - Mene su odredili da je pratim na lau pa mi je naloila da vas potraim. - Imate li kakvu poruku za mene? -Da, gospodine. Moli vas da doete k njoj jer e odmah krenuti na put. - Putujemo tek podveer. - Gospoica eli ii odmah. - Laa jo nije spremljena. -Naprotiv, sve je spremno. Izvolite, gospoica eka. - Kamo da idem? - eka vas gore na drugom katu. Povest u vas k njoj. - Gdje se nalazi? - Kod princeze Isabelle. - Idem odmah -odvrati Damir i poe prema palai. Alberto ga slijedi. - Gospodin Damir! Gospodin Damir!
~ 1196 ~
Povici zaustave mladia pa se obazre pun iznenaenja prema vratima vrta. Tamo stoji glasnik u pranoj odori. Na prsima je crni gavran, osebujni znak kralja Matije. Ne brinui se za Alberta, Damir potra k vratima gdje stoji mladi s grbom. - Princ te alje? -zapita Damir . - Da, on. Nosim vam pismo, ali me ne putaju unii. Damir oslovi strau: - Ovo je glasnik njezinog velianstva kraljice Beatrice. Vojnici na strai malo su se pogledali kao da se nijemo do govaraju to da uine, no Alberto se odmah dosjeti: - Nitko ne smije ui do predveer. Tako je odredilo njegovo velianstvo napuljski kralj. Ipak to ne smete Damira glasnikom govoriti hrvatski: i zapone s
- Daj mi pismo. A ti se propitaj gdje su ukonaeni nai dvorani pa onda reci Brodariu da kriom pripravi dva konja. Trebat e nam. ekajte nas na pristanitu. Reci Brodariu da je dvoranka, neu spomenuti njeno ime, ti zna koju mislim, u pogibelji. Daj hitro pismo i...
~ 1197 ~
Alberto prekine razgovor: - Ako ne kanite poi gospoici, recite? - Kako ne! Evo me. Damir brzo otvori pismo i poe za dvoraninom. Hitro je koraao i jo hitrije itao retke princa Ivana. Ali ovog asa to pismo nije proizvelo na Damira nikakav dojam. Izraaj njegovih oiju i treptaj pokazuju da drhti pod udarcem to ga je primio otkriem kraj podnoka Apolonova kipa. - U odaju dvoranka polazi se s one straneopomene ga Alberto pa skrene uz terasu palae. Damir ga slijedi. Obili su istoni dio zgrade i preli iza ugla smjerom prema moru. U blizini kule to se strmo sputa u more Damir spazi uska vrata irom otvorena. Alberto poe prvi kamenim stubama. Nali su se u hodniku. Stijene su bogato ureene, a pod od arenog sitnog kamenja. Zdesna se uspinju kamene stube u katove s ogradom od mramora. Napokon su stigli u dugi nepregledni hodnik. - Ovdje su odaje naih dvoranki, a s ove strane nastanjene su dvoranke mlade kraljice
~ 1198 ~
i vojvotkinje od Ferrare i vae - prijazno tumai Alberto Damiru. - Takav je kod nas propis. ensko dvorjanstvo odijeljeno je od mukog. Ali danju smiju primati posjete. U nas se mnogo pazi na dobar glas dvoranka. Sve to Damir ne slua. Alberto otvori vrata i ue prvi. Damir gotovo utri u sobu. Slijeva ga zbune neki visoki zastori to se pruaju kroz itavu veliku dvoranu i dijele je na dvoje. - Poite samo dalje! -ponuka ga Alberto desno gospodine. On krene smjerom koji mu je oznaen. Krv mu bije u sljepooicama nosei sa sobom strano saznanje o opasnosti koja prijeti Gordani. Uinio je nekoliko koraka ne videi pred sobom nita.. Slijedeih nekoliko trenutaka mladi stane kao da ga je netko udario. U svijetlu to mu zabljesne pred oima prikae mu se jako debelo tijelo i velika glava, sa irokim tustim licem. Ne snalazi se. Ne shvaa i ne prozrijeva situaciju. Pogled mu trai Gordanin lik. Stoji, zuri, traei onu koju je itavim putem sve do ove odaje nosio u predodbi, uvjeren da ga eka. A sad najednom vidi drugu sliku: iroke mesnate
~ 1199 ~
prsi s maskom kraljeva lica, s tri podbratka. I to mu se lice smijei porugljivo i zlobno. Zar je to mata probuena grdnim otkriem pred Apolonovim kipom izbila pred oi ovu utvaru? Svladajui se ide blie da se uvjeri u toj nadi, ali opet ustukne. Jest! To je Ferrante! - Vae se gospodstvo ipak udostojalo odazvati mojem pozivu?- upita kralj. Ispod mesnatih vjea pogodi ga podrugljivi kraljev pogled i trgne glas pun zluradosti: -Vae gospodstvo, vidim, nije naviklo odazvati se kraljevoj zapovijedi. Bili ste s ostalim dvoranima pozvani k meni. - Neka mi zakasnio. velianstvo oprosti to sam
- Moda ste bili na sastanku s kojom ljepoticom? - Ne poznajem ovdje ljepotice s kojom bih uricao sastanke n asu kad moram ispuniti dunost da pratim na putu tienicu njezinog velianstva kraljice Beatrice. - Toliku panju prema mojoj keri kraljici uistinu treba pohvaliti i nagraditi!- nastavi kralj sve podrugljivije.
~ 1200 ~
- Izvrena dunost ne zasluuje nikakve nagrade. Molim vae velianstvo neka mi dopusti potraiti dvoranku njenog velianstva. - elite joj neto saopiti? - Da, velianstvo. - Vrlo vano? - Dunost je uvijek vana. - Govorit ete s njom na lai. Sad ste moj gost. - Velianstvo, ja je ne mogu pratiti i ta me okolnost nuka da joj odmah predam vane poruke. - Vi ne putujete! Tako! Nadam se da ete mi pokloniti povjerenje i dopustiti da budem u tom sluaju va glasnik. Kakva je to poruka? Damir sve vie osjea neprijatnost gledajui kralja, raskoraena, podboena o kukove, podrugljivo nasmijana, a ispod te ironije, iz smijeka proviruje strana zasjeda. Damir vjeto prikriva neugodni osjeaj i naglasi: - Vae velianstvo, moja je dunost izvriti posao dvoranstva mojeg kralja. A kad to uredim, odmah u se vratiti- i on se pokloni i
~ 1201 ~
poe k vratima. Tu stoje Napuljci Alberto i Bartolo i zakre mu put. - Ni koraka! -rekoe obojica istog asa s naperenim bodeima u mladieve prsi. Ovo ga prenerazi i upita kralja: - Velianstvo, smijem li pitati to to znai? - Znai da se u Napulju smatra neuljudnim uljati se u kraljevskim perivojima i oslukivati kraljevske razgovore. Damirov se pogled spusti, ali se odmah digne. Iz zjenica sijevne ubojiti mladoliki pogled u kralja. Ovaj se smije radou lovca koji je ispravno nianio. - Vidite, moj mladiu, vama bi dolikovala smionost. Mjesto toga vi ste nevjerojatno nesmotreni. Dok se nas dvojica ovdje zabavljamo, vaa dvoranka putuje bez vas. -Velianstvo!- usklikne Damir - uklonite nesreu od ove djevojke, a ja se kunem da u ono to sam uo ponijeti u grob. - Gle gle! Vrlo ste plemeniti! - Opozovite svoju strahovitu namjeru. Kralju, uinite to jer e vas stii strahovita odmazda.
~ 1202 ~
- Gle, gle! Napuljski kralj bi morao strepiti- i on se nasmije. -asti mi, zamalo da se ne rasprsnem. - Velianstvo, ako vam je do svoje asti, do imena, vratite djevojku s lae. Ne slutite to vas eka ako joj se dogodi zlo. - Moda rat s barbarima vae zemlje? - U mojoj domovini nema barbara, ali u Napulju ima zloinac koji e biti strahovito kanjen. Ferrante se uozbilji i vikne: - Moj plemeniti mladiu! elite spasiti od propasti mene i moje prijestolje? Zato sam odluio da vas dignem na ast mojih prijatelja. Hajde, Alberto i Bartolo! elim svojeg najmlaeg prijatelja prikazati onim drugima. Neka vidi koliko cijenim njegove prijateljske usluge. Od te izjave iz koje proviruje sarkazam Damir osjeti laku strepnju. Bartolo i Alberto prilaze k crvenim grimiznim zastorima to su sada skrivali drugu polovicu dvorane i povukli ih. Karike kripe po mjedenoj sipki. Damir osjea kako mu netko strue po kostima. Pred
~ 1203 ~
njegovim oima ukae se nejasna, kao utvara u magli.
slika,
isprvice
U naslonjaima sjede muke pojave u odorama napuljskih velikaa i plemia. Tijela su im nepomina kao da su od drva ili kamena. Glave nepokretne. Ispod klobuka vire lica neviena, upala, grdna, plosnata, osuena. Izboene oi su mrtve, kao od stakla. Jezovite. Zubi im grozno cere. Sjede u naslonjaima, ini se da su lutke, odjevene u ljudske raskone odore. Damira trese zebnja. - to je to? Kakve su to prikaze po kojima pada samo malo svjetla s visokog prozora s reetkama? Kosturi ubijenih! - No, to kaete mladiu? Nisu li divni moji prijatelji! -usklikne gordo kralj. Mladiu se priinja da je ovaj ovjek to ga nazivaju kraljem luak koji je ovdje poredao kosture u velikakim odorama. - udite se? Odmah u razjasniti vaoj gospodskoj milosti! Eto, vidite! Ovo je moj urjak i prijatelj Marzano. Onaj u crnom i zlatnom brokatu. Ovaj drugi pored njega, mladi je plemi Carbo, voa mojih podanika, koji ele moje prijestolje dati Francuzima. Anuvincima.
~ 1204 ~
Onaj tamo..., ali to to govorim? Vi poznajete historiju mojeg kraljevstva. To su leine kojeuvam za uspomenu. - Velianstvo! klikne Damir. Idem iz ove dvorane -i segne u tok da izvue ma i prokri put. Jo prije nego to je kralj dao znak, ve su se oba Napuljca bacila na mladia i uhvatila ga za laktove. On se bori svom snagom svoje mladosti Nateu se s njim, dok ga ne svladaju i sveu jakim konopcem. Damir shvati pripremljenu zasjedu iz koje mu nema izlaza pa vikne: to hoete sa mnom? - Da vam prikaem svoje prijatelje- nakloni se kralj gotovo ushieno.- Svi su mi oni iskazivali veliko prijateljstvo. Jedni su namjetali protiv mene urote da me srue s prijestolja, drugi su se opet bunili, jer sam im oduzeo imanja. Ima ih koji su se uljali i prislukivali moje razgovore. Svaki je pokuao napasti moju kraljevsku vlast. Dakle, sve sami dragi, vjerni, odabrani prijatelji! Da, mladiu, odabrani prijatelji.
~ 1205 ~
Ukoeno stoji vezani mladi zurei u jezovite pojave u naslonjaima, a kralj se razmahao gestama i stao govoriti naglaavajui rije po rije kao da mu svaka pripravlja uitak. - Vidite, moj mladiu, rekli ste da sam zloinac. To su rekli i oni. A vele to i mnogi drugi koji jo nisu ovdje. Vele ljudi da sam svoje prijatelje pobacao dolje u tamnicu gdje jauu od gladi, zime i ee. To je kleveta. Sad vidite kako mi ine strahovitu nepravdu. Istina, ima jo dolje nekoliko uznika to trpe pravednu kaznu, ali to su moji neprijatelji. Zar da ih tetoim na svojim grudima? Ali, ovi tu, to su moji prijatelji. Kralj vrsto upre pogled u Damira i priblii mu se pa e vrlo povjerljivo: - Vidite, mladi ovjee. Kad su me oni izdali, pozvao sam ih u svoj dvor da im vratim milo za drago. Posjeo sam ih u naslonjae od brokata, a vjerujte, brokat je skupocjena tkanina. Ferrante se jo vie priblii Damiru i kao da neto naroito oekuje od njega, gleda mu u lice, pa se smijei. Usne mu podrhtavaju, a oi sijevaju:
~ 1206 ~
- Nisam tedio. Uistinu nisam. I sami vidite da je njihova tkanina skupocjena, jer za prijatelje dajem sve, sve. Moja plemenitost ne poznaje granica. Sve sam ih ljubio, toliko ljubio da se nisam mogao od njih rastati. Htio sam da ostanu uza me, pod mojim krovom, da ih imam tu, da ih gledam, s njima avrljam, posjeujem ih, drim im govore, nazdravljam, da ih pitam kako im je. A oni su tako sretni da i ne ele ostaviti ovu dvoranu. Sve moje prijatelje toliko ljubim da ih ne putam vie ispod mojeg krova. I u toj mojoj velikoj ljubavi ja sam njihova mrtva tijela dao balzamirati, jo vie. Odlikovao sam ih i kao da su najplemenitije ptice dao sam ispuniti njihove utrobe, njihove grudi, obukao ih i, evo, tu sjede, moji mili i dragi. Nije li to vrhunac humanizma? - Neman jezovita! -vikne Damir dok kralj nastavlja s naroitom sladostrau: - Iskazao si mi veliko prijateljstvo kad si oslukivao, lijepi mladiu, a poto ja cijenim i primam svako prijateljstvo, ne mogu biti ba prema tebi nezahvalan. Uvrstit u te meu svoje najdrae prijatelje. - Zvjerska nemani!
~ 1207 ~
- Eto, tako vraa moju plemenitu namjeru, nezahvalnie! Ali ja sam humanista. Opratam i dijelim dobro za zlo. Vidi, onaj prazni naslonja tamo lijep je, dragocjen, tamo u posaditi tebe, najmlai moj prijatelju. Zebnja preleti Damirovim tijelom. Pogled mu poiva na praznoj stolici i ini mu se groznijom od otvorenog lijesa. - Neu da trune, sinko, ne bih mogao ivjeti da sam svoje prijatelje predao pohoti crva. A ti si odvie lijep da bude njihova hrana! Ti e sjesti na ovaj najljepi naslonja. Da ostane uvijek uza me kao naroita uspomena moje pobjede. - Svrite! Samo brzo, brzo! Zvijeri! -vie Damir. - Tvoja nezahvalnost bit e kanjena! Svojeg dobrotvora nazivlje zvijerju. Bartolo, skini mu klobuk i plat. I Bartolo uini po kraljevoj elji. Damiru se uini kao da mu uzimaju ivot. Tako ree Ferrante, pa uzme Damirov plat i rairi ga po naslonu naslonjaa. Onda uzme klobuk, postavi ga na vrh i pri tome gleda u Damirovo lice iskrivljeno jezom.
~ 1208 ~
- Hou da ti osiguram stolac. Neka nitko drugi ne sjedne ovamo. Ovo eka tebe, mladi moj prijane. Prije nego te zadavimo hou da uzmogne sebi predoiti kako e izgledati na toj stolici. Lijepo? Zar ne? - Ubijte me, ali vratite Gordanu, jer e njeno prokletstvo pasti na vas! Osveta naroda rajurit e vae prokleto tijelo. Osveta kraljici, vaoj keri! Upamtite! Osveta njegova... - A tko bi mu dojavio u ijem se naruaju nalazi djevojka? Ti nisi htio putovati, nego si ostao uza me u dvorani mojih prijatelja. Tko bi, dakle, mogao javiti? -pita kralj. -Javit e mu onaj koji zna to znam i ja. - to zbori taj lupe? -vikne kralj i pogleda Alberta. S kim je govorio? - S nekim ovjekom, glasnikom s gavranom na grbu koji je odmah otiao. - Ti si dopustio da netko ue u palau i opet izae? Strae su pustile? Objesit u vas sve! - Nikoga nismo pustili, ali glasnik je zvao ovoga tu vidjevi kad je iziao iz lovorove aleje. Govorili su svojim jezikom. Nisam razumio, ali sam prekinuo razgovor.
~ 1209 ~
- Smjesta juri za tim glasnikom, hitro ga zagnjuri u grob. - Njemu nisam rekao to sam uo, samo sam govorio o pismu- veli Damir. - O kakvom pismu? - Donio mu je i predao neko pismo- ree sada Alberto. - Ovamo pismo! -i pretrae svezanog Damiru Vidjevi da ga ne moe proitati jer je pisano hrvatski kralj ga spremi i zaurla nad Damirom: - Govori! Kome si rekao to si uo? - Nedaleko od Apolonova podnoja sakrio se jo netko tko sada zna da neto spremate Gordani. Svi su vai gosti opazili kako djevojku uvate da joj se nitko ne priblii. Svi apu. Crven, zapuhan bjesnilom, Ferrante uzviknu; - Gdje je taj drugi? - Popeo se na zid perivoja i skoio dolje da dovede pomo. - Pomo? Protiv mene? U Napulju, u mojem kraljevstvu? Jao njemu! Tko je?
~ 1210 ~
- Nita me nee prisiliti da kaem! Kralj se zaleti na njega bodeom: - Reci: tko jo zna i gdje je taj? - Zarinite bode, moda iz mojih prstiju vrcne njegovo ime. Zvjerski reei, utisne Ferrante bode u Damirovo meso, samo toliko da ga prestrai i vikne: - Tko je? Kai! - Kad budem mrtav. Razjareni kralj baci bode i okrene se svojim pouzdanicima: - Vodite ga dolje. Glad i e najstranija su muila. Bude li priznao, podijelit u mu milost. Neka ivi. Nee dobiti ni kapi vode ni mrve kruha. A sad, donesite mi eravice, ive eravice. Ledeni znoj poikne Damirovo elo. - Nahranit u te. Silom u ti rastvoriti gubicu i nasipati gorue komadie. Hranit u te ognjenim eernim kuglicama ako ne kae kome si rekao to si uo. Ostat e ti grlo i jezik za sva vremena ispreni brazgotinama. Neu te ubiti,
~ 1211 ~
ispei u ti grkljan, lijepi gospodiiu, ognjenim poslasticama. Govori, tko zna moju tajnu? -vie kralj. Damirove oi bulje preda se. Usne su otvorene, bijele, nepomine. Mladi niim ne odaje da uje kraljev poziv. - Do svoje starosti amit e dolje na dnu ovog dvora s razvaljenom gubicom, nemoan da ikad progovori rije, vidi svjetlo. Sablasno, ukoeno stoji Damir i ini se da su mu grozote mrtvaca u naslonjaima i muila kraljevih prijetnji smutile pamet. - Donesite eravicu! krikne Ferrante. Od Damira ni treptaja, ni drhtaja, nijednog znaka da zna i uje. .... - Taj se obezumio!- ree Bartolo. - Ili mu je uas oduzeo govor. - Probudit u ga eravicom. Alberto, donesi ognja!- ree kralj. Sluga potri prema vratima i nestane. Razjareni kralj stade hodati gore-dolje dvoranom, od asa do asa sune pogledom kao bodeom u nepominog Damira. Njegovo je lice izoblieno kao da su ga izvukli iz groba.
~ 1212 ~
- Velianstvo! Ovaj je uistinu izgubio pamet! primijeti Bartolo. -Moda bismo ga dozvali k svijesti obeanjem da ete djevojku ostaviti na miru. - ivi oganj budi lude i lupee. eravicu hou! Sav zadihan, uleti Alberto, skoi kralju, neto ape, od ega se cijela kraljevska masa potresla. Die ruke, tihi krikovi padaju mu s debelih usana. Trkne k vratima, ali se opet vrati i zapovjedi: . - Brzo, bacite ga dolje u tammcu! Smjesta! - to da inimo nakon toga? - Doite za mnom! Brzo, u moju radnu odaju. Odmah!- i odjuri na vrata. Oba se Napuljca ustrala. Alberto uzima svijeu sa stola mrtvih kraljevih prijatelja. Bartolo pohiti k malim eljeznim vratima, zaokrene kljuem i otvori. Iz otvora zuri grobni mrak. Poput kamenog kipa stoji Damir svezanih ruku kao da se sve to njega ne tie. Napuljci ga uhvate za ue i povuku sa sobom. Kad su se vratili gore, zatvore eljezna vrata i potre dvoranom prema odajama kojima je as prije iziao kralj.
~ 1213 ~
U KAVEZU
Gordana je pola u perivoj k Apolonovu kipu, ali je zaustave kraljevi pouzdanici. Saznavi od njih da vrtom ee kralj sa svojim sinom, djevojka se vratila gore. I sada sjedi sa svojim drugaricama koje avrljaju o sitnicama dok je njena dua zabavljena razmiljanjem o onome to joj je dojavilo pismo nepoznate ruke. Osjetila je teinu u svim udovima kao da je poklapaju i strop i zidine. Konano se odlui da opet sie iz odaje. U predvorju su napuljski paevi. Odluno pristupi k prvome i upita: - Moe li se odavle kojim drugim stubama sii u perivoj? - Moe ako prijeete lijevim hodnikom. Tamo su stube koje vode uz terasu. Zahvali mu prijazno i poe vrlo oprezno. Nae stube onkraj velike terase ispred dvora. Zaokrenute je ravno u perivoj. Pouri smjerom prema Apolonovu kipu, ali ne nae nikoga. Zagledala lijevo i desno. Uzalud. Razabire: Damir nije mogao da prieka na zakazanom mjestu, jer su kralj i Francesco etali vrtom. Sjetila se terase to se die uza zid s kojeg je
~ 1214 ~
gledala juer na trg. Ali ni tu ne nae nikoga. Gonjena nemirom i eljom da vidi ljude i nae bilo kakav dodir sa svijetom, zagleda se na trg kojim prolaze ljudi njoj strani i nepoznati. Sad joj se uini kao da je ula izrei svoje ime. Obazre se. U kraljevu vrtu nema nikoga. Ponovno joj dopre do uiju glas koji izgovara njeno ime. Dolje s desne strane uza zid opazi starca Aversu s mladim Firentincem Strozzijem. Obojica je opaze na vrh zida pa hite k njoj. Gotovo je viknula od radosti. Prvi je dohitio Escole Strozzi. - Dolazim s pristanita ree on- ali tamo nisam naao vaih dvorana, a ipak su ve dignuli jedra. Zar ne kanite putovati? - Ne mogu vam odavle govoriti. Previsoko je. uli bi me. Uite, molim vas, u dvor. I vi, gospodin Aversa. - Uzalud! Ve smo htjeli, ali nas ne putaju. U tom odgovoru nala je novu potvrdu neeg jezovitog. Jo se jae nagne na zid i zaokrui usta rukama, vikne dolje niz zidine: - Gospodine Aversa, nai ete ve neku izliku da vas puste. - Zar se to dogodilo?- pita starac.
~ 1215 ~
- Moralo bi se dogoditi ono na to ste me juer i danas upozoravali. - Dobro, znam ve to- ree starac i odmah poe uza zid. Svaki njegov korak kojim se pribliavao vratima dvora smatrala je spasenjem. Onda sie s terase i uputi se prema palai I sada je na vratima nala strau kako ivo raspravlja s uenjakom Aversom. On vadi neki papir i pokazuje vojnicima. Ali oni slijeu ramenima. - Jao vama ako me zadrite! Kralj me zove! Oni gledaju u palau kao da tamo trae nekoga tko bi im savjetovao. Meutim, stari uenjak iskoristi ovu njihovu neodlunost, prijee prag otro prosvjedujui: - Tko e sprijeiti starom uenjaku koji je kraljev gost i ljubimac vladara? I ve se naao onkraj zidina i krenuo prema ulazu u palau. Gordana je stigla na stube i prividno se zagledala u dragocjena vrata ukraena plastino uklesanim prizorima trijumfalnog ulaza Alfonsa I Aragonca. Navlas se nije maknula sve dok uenjak nije doao do nje, a onda mu apne: - Lebdim u stupici! Imam dokaza.
~ 1216 ~
- Od koga vam dolazi? - Od nepoznate ruke. Savjetuje mi da ne polazim na lau. Put do lae prevalit emo konjem, zato mi neznanac savjetuje da prividno preplaim konja i pobjegnem. Da mogu pronai Damira, znala bih se izvui iz procijepa. - Da ga potraim u konaitu? - Molim vas. I recite mu neka spremi konje. - Dakle, bijeg? - Ako mi to ne uspije, zacijelo sam izgubljena. - Ako ne naem vaeg dvoranina, jamim da e vam ovu uslugu uiniti mladi firentinski pjesnik. Dok su govorili, ona je neprestano gledala u umjetninu na na vratima i svatko tko bi ih ugledao morao bi biti uvjeren da raspravljaju o reljefu. - Moglo bi se desiti da ne uspijete. Znate da vas na svakom koraku slijedi Simono, a danas uveer pozvani su svi uesnici na gozbu, a poslije e biti vatromet. - Znam, samo ne znam to e dotle biti sa mnom.
~ 1217 ~
- Zadajem vam rije: uinit u sve to se moe. Sve u Firentince i Milance uzbuditi da pitaju za vas. - Kad bih mogla slutiti ija mi je ruka otkrila zasjedu, bilo bi lake boriti se. - Zacijelo su vaa ljepota i plemenitost ganule neije srce, a u tom sluaju, vjerujte, ova e ruka i dalje bdjeti nad vama. - Strahovito je stajati na pragu dvora, na suncu i zraku, posred bijela dana, predana na milost i nemilost okrunjenog razbojnika. - Podii emo na noge itav Napulj. - Za neznatni stranu djevojku koja im nije nita? Nitko se nee maknuti. Zato ne dolazi Damir? Izaao nije, ili da pitate strau? Pitajte za plemia u modroj odori sa utim perom. I starac poe prema strai i zapita mrko: - Njegovo velianstvo pozvalo je preda se mladog stranog dvoranina u modroj odori sa utim perom na klobuku. Zar jo nije stigao? - Nije ni iziao iz dvora- odgovori prvi od straara. - Dakle u palai je?
~ 1218 ~
- Ve je dosta dugo to je iz lovorove aleje krenuo u dvor. Aversa se uputi natrag. Ne znajui nita drugo nego da ne puste nikoga izai ni unii straa nije nikako tumaila ponaanje starca uenjaka i vrila je dalje svoju slubu zaustavljajui svakoga. - Va je dvoranin u palai- apne Aversa Gordani. - Bio je pozvan kralju sa Stjepkom i onom etvoricom koje sam odabrala za pratnju. - Prema tome, nalazi se moda ba u kraljevskoj odaji. - Ostat u ovdje i ekati, a vas molim: ne ostavljajte me. - Neu se maknuti dok me vi sami ne poaljete. Ni sluge ni dvorani ne pojavljuju se niotkuda. Sve je tiho kao u pola noi. Samo njih dvoje stoje pred vratima, zure u kiparske umjetnine i od asa do asa opetuju apatom osnove kako bi Gordana mogla utei iz dvora. Ali. sve odmah razbije saznanje kraljevske moi koja u po bijela dana, usred grada, stvara od
~ 1219 ~
djevojke bespomonog sunja crnih kraljevih namjera. - Da se uteete doi Isabelli? - Vjerojatno ona nita ne sluti to sprema kralj, ali ona je Aragonka. vrsto vjerujem da mi je sada jedino uporite ako se inim nevjetom i ne pokaem nikakve sumnje. S desne strane terase zauju se koraci - Pogledajte tko je? apne Gordana. Nekoliko trenutaka utnje, a onda uenjak apne ne pogledavi Gordanu: - Francesco! - Kamo ide? - Prema vrtu. - Nerazumljivo. Danas popodne nitko od njih nije poao spavati. - Najbolji znak da ih neto neobino dri budne. - Koraci su se zaustavili- dahne Gordana. - Spazio nas je! as ekanja, onda novi tropot u pijesku. - Prilazi nam- apne Gordana. -Sad oprez, mir i hrabrost
~ 1220 ~
Uzdignuvi bijelu ruku, stade ona pokazivati umjetnine na vratima kao da razjanjava stranom kraljevskom gostu: -Da, zamisao je ovih prizora iz slavnog ivota Alfonsa I zaista djelo mojeg zemljaka Franje Laurane. Njegova su djela ures dvora mojega kralja i kraljice. -Sudjelovao je sa svojim idejama u tom djelu i Leon Battista Alberti, a pomagao je Laurani Isaija Dapissa i Andrea dell' Aquilla- veli glasno Aversa. - Vjerojatno je tako. No oprostite to ja dajem prednost svojem zemljaku. Njega su ipak smatrali prvim kiparom ovoga dvora. Njezino velianstvo Bcatrica priala mi je da se ova umjetnina takmii s rimskim slavolukom Setimus Severus i Constantinus, a izraen je po tom uzoru. Gledajte kako je divno- tumai Gordana, a dua joj trepti sasvim drugim - Gospoica Gordana je uistinu oduevljena ovom umjetninom? -oglasi se straga Francesco. Ona se obazre i pokloni. I uenjak se okrene k princu, uini dva koraka natrag da mu dade prostora.
~ 1221 ~
- Visost se oito sjea da mi je kraljica naloila neka dobro promatram ove divne isklesane prizore njezina djeda. Zato ne mogu nijednog dana propustiti, a da ne gledam ovu ljepotu. - Sjeam se- odvrati Francesco- kraljica je naglasila da se naroito prije odlaska svom duom zagledate u trijumfatora Alfonsa. - Visosti, izvrit u vjerno elju moje kraljice, osobito onog dana kad budem putovala. Izrekla je to veselim, gotovo prponim glasom gledajui mu ravno u oi. - Onog dana kad putujete? Zar to nije danas? upita Francesco. - Ne, visosti. Nije danas. - Oprostili ste se s princezom Isabellom, uzeli njezino i moje pismo? -udi se Francesco. Djevojka sabere svu glumaku snagu. - Istina je. Uzela sam. Ali vrlo nerado. Priznajem da sam se prenaglila. Uvrijeena jer su me zapostavljali, htjela sam otii. Ali sad, nakon mojeg dananjeg slavlja na Piazza dell' Incoronata, pokolebala sam se i bila bih odmah
~ 1222 ~
rekla princezi Isabelli da mi je teko otii, ali me bilo stid priznati da opozivljem odluku. Uistinu, visosti, nadala sam se da e me princeza zadrati. Dala sam tome i povoda molei da putujem kopnom. Miljah: ona e se zbog moje muiavosti razljutiti i odrediti da ekam dok budu putovali i ostali. Poto to nisam uspjela postii, priznajem poraz. Uenjak sa zauenjem slua prponi nain kako Gordana obrazlae svoje motive, a pri tome pomno promatra prinevo lice. U njemu nailazi odraz skrivene ljutine i neto podmuklo. - Dvoranki nisu doputene takve prokenosti, gospoice Gordana- naglasi Francesco, a stari uenjak hitno nadoda: - tienici njezinog velianstva kraljice Beatrice doputeno je ipak mnogo vie nego ostalima? - U ovom sluaju moja prokenost odgovara eljama princeze Isabelle. Njoj nije bilo drago to odlazim, dapae prigovorila je tome. Ona e se radovati to izvravam elju kraljice i ostajem do kraja sveanosti.
~ 1223 ~
- O tome e odluiti sam kralj. - Ali njegovu velianstvu je svejedno, ono ima vanijih briga nego to je putovanje neke dvoranke -nasmijei se Gordana. - Ne znam. ut ete to misli njegovo velianstvo- primijeti Francesco, korakne na stube i upita uenjaka: -Vi niste poli na poinak, dragi na uenjae? - Visosti, pronaao sam neke nove pojave u zvijezdama njegova velianstva i dohitio da mu to objavim. - Sad velianstvo spava. - Priekat u pred palaom- odgovori smjerno starac pa se okrene Gordani. - Hou li danas na gozbi uveer imati sreu da budem opet va susjed kod stola? - Sasvim sigurno -odvrati ona. -A sad, ne biste li samnom nastavili raspravu? -Ako elite, vrlo rado! Francesco ue u palau, a ovo dvoje opazi kako se vrlo brzo uspinje stubama. Djevojka i uenjak povuku se niza stube ispred vrata i pogledaju se znaajno. On ape drei se posve nehajno:
~ 1224 ~
- Nije mu pravo. To sam jasno razabrao unato aragonskoj lukavosti. Bojim se da e vas prisiliti na put. - A zato? ime da me prisile ako ja neu. Kad se princeza Isabella probudi, lako e mi biti da je pridobijem. - Ali Francesco je naglaavao da o tome odluuje kralj. - Varate se, o tome odluuje moja lukavost. Priinit u se bolesnom i lei. Dodue, ve vrlo otrcana izlika, ali uvijek uspjena. Ostanite sa mnom dok ne dou moji dvorani. Zacijelo e s njima i Damir. Ako meni ne bi bilo mogue da mu togod nasamu reem, molim vas, povedite ga sobom i uputite u sve. - Moja je jedina briga da vam pomognem iz aragonske stupice. Jadni Strozzi ne moe u dvor i eka. Poli su ispred palae etajui se u tihom razgovoru i ekajui dvorane koji su imali pratiti Gordahu i Damira. im je Francesco uao na prvi kat, poe u kraljeve odaje i upita tajnika: - Gdje je kralj? - Njegovo je velianstvo na drugom katu!
~ 1225 ~
- Pohitite odmah k njemu! - U predsoblju su dvorani kralja Matijeodgovori tajnik- koji e pratiti dvoranku njezinog velianstva kraljice Beatrice. Kralj mi je naloio da ih ne ostavim same i ne putam izii dok velianstvo ne odredi. - Preuzet u vau slubu. Idite hitno gore i recite kralju da je hirovita dvoranka promijenila odluku. Neka odmah sie. Kraljev se sekretar uputio u drugi kat da trai kralja. Izlazio je iz odaje u odaju. Na hodniku sretne Alberta kako tri da kralju donese zatraene eravice. - Alberto, gdje je njegovo velianstvo? - Sad se ne moe s njim govoriti, jer upravo s nekim povjerljivo vijea -odgovori kraljev pouzdanik lukavo. - Ipak mu javi poruku njegove visosti princa Francesca da smjesta mora s njim govoriti jer hirovita dvoranka ne kani otputovati i da je u drutvu astrologa... Alberto se vrati kralju i apne mu Francescovu poruku. To ga ponuka da ljutilo ostavi Damira i sie u prvi kat u svoju radnu odaju gdje mu uzbueni Francesco najavi:
~ 1226 ~
- Naao sam Gordanu pred vratima Alfonsa. I. Raspravljala je s Aversom o umjetnikim reljefima i rekla da nee putovati, nego ekati dok putuju drugi jer tako eli Beatrice. Jo je naglasila da e na veeranjoj gozbi sjediti uz Aversu. Ferrante smrknuto upita: - Kako se taj Firentinac mogao nai na dvoru kad sam odredio da gosti imaju izii i da se nitko ne smije pustiti do podveer u palau? - Aversa veli da je naao nove pojave u vaim zvijezdama. Kako je uniao ne znam, samo sam ga naao s Gordanom. Kad sam otiao ostali su zajedno. Kralj uhvati srebrno zvonce. Njegov tajnik ue. - Bartolo i Alberto su ovdje? - ekaju zapovijedi vaeg velianstva. Simono moli da ga velianstvo primi. - Neka uu sva trojica. Dok su ulazili, Francesco je paljivo promatrao svojeg oca ije lice nalikuje oblaku iz kojeg e ovog asa zagrmjeti. I
~ 1227 ~
- Velianstvo- najavi Simono- mladog dvoranina iz pratnje princeze Isabelle nisam naao. Kao da ga je zemlja progutala. - Dobro, dobro, ne treba ga dalje traitiprekine kralj njegov izvjetaj. Gdje je princeza Isabella? - Jo nije izala iz odaje. - Ako spava, probudi je i reci da je smjesta ekam. Simono izae, pouzdanika: a kralj pogleda svojeg
- Alberto, im ue princeza Isabella k meni, sii dolje. Na vratima e nai stranu smeu ljepoticu. Ako je pola u vrt, potrai je i reci: njezina visost Isabella eli s vama govorili. - Razumijem, kraljevsko velianstvo. - Kad poe, prati je kako ti ve zna, reci joj da se Isabella nalazi u odajama vojvotkinje od Ferrare, pa e je lijepo odvesti gore u drugi kat, u raskone odaje mojih "odlinih gostiju". - Da, velianstvo, ali zar da je tamo ostavim? - Otvori joj vrata, ostalo je moj posao. Ako je ne nae, odmah mi javi! - A ja, velianstvo? -upita Bartolo.
~ 1228 ~
- Na tebi je red da dvoranima sa sjevera isporui neka pou u svoje konaite. Nakon toga ekaj me u predsoblju. Idite. Jo dok su izazili, kralj se protegne i zijevne: - Moj popodnevni san najvea je rtva to je pridonosim svojem buduem unuku. Dok kralj pokazuje ravnoduje, Francesco se uznemiri: - to ste nakanili s Gordanom? - Jo ove noi poslat u je na otok. - Da ipak priekate dok svre sveanosti? Ona e se protiviti da ide, a dvor je prepun gostiju. Nee se moi zatajiti da ste je silom odveli, a to Beatrici moe pokvariti tajnu ili pobuditi sumnje u Matiji. - Hvala na "genijalnim uputama"! -posprdno e kralj. Ne brini i ekaj dok bude sve gotovo. Ipak, Francesco i dalje pita: - A Damir? Je li sve uo? - Posve jasno, ali on je ve na pravom mjestu. Samo dok jo saznam tko je to s njim bio u perivoju i svreno. - Jo jedna osoba zna nau tajnu?
~ 1229 ~
- Tako tvrdi taj lupe Damir. Da mi nije do te osobe koja je bila s njim, Damir vie ne bi bio iv. Ali, ime toga treega ispei su s njegova jezika, ali ova prokleta cura najednom nee da putuje. Kako se dri? Kako? - Prpono, vedro, nasmijano kao u Zagrebu. - Ako neto sluti, onda se divno pretvara. - Nikad nisam opazio da bi bila lukava. - Vidjet emo to ju je potaklo da ostane. - Oe, nema straha da bi se naa osnova izjalovila? Ferrante nikad nije promaio i najnemoguije osnove! A ovo je prava igra. Damir je dolje, jo danas u ga poslati u poslanstvo lupeu Marzanu, a ona e sutra doekati izlaz sunca na otoku. Kralj se polagano ponovno zijevne. - ini se Francesco. da spusti u naslonja i
Isabella
dolazi
-upozori
- To bolje. Ne odgovaraj nita ako to zapita. Meutim, Isabella je bila jo snena i nije pokazala zanimanje ni za to. Jedva se
~ 1230 ~
poklonila ocu, upita to eli, a on joj ljubazno obrazloi. - Morao sam te probuditi, drago dijete. Sjetio sam se u posljednji as da poaljem Beatrici neki nakit iz nae riznice. Idi tamo pa odaberi. Pretrai sve kutije. Kad se odlui, donesi mi ovamo, predat emo tvojoj dvoranki da ponese kui. Isabella se posluno udalji u sobu pokraj kraljeve. im je zatvorila vrata, kralj ustane, ue u predsoblje i tiho zovne: - Simono, je li Alberto otiao dolje u perivoj? - Ovog asa. - ekaj me ovdje dok se ne vratim i ne mii se. Ne osvrnuvi se vie na Francesca, kralj se uspne u drugi kat - Slijedei kraljevu zapovijed Bartolo je siao i naavi Gordanu pred dvorom u razgovoru s Aversom, naklonio se i rekao: - Princeza Isabella eli s vama govoriti. - Njezina visost ne spava?
~ 1231 ~
- Probudili su je. Vojvotkinji od Ferrare nije dobro, pa je morala poi gore -razjasni Bartolo. - Do vienja, gospodine Aversa, na veernjoj gozbi -ree djevojka starcu i ue u palau. Kad su se uspeli na drugi kat, Bartolo otvori Gordani vrata: - Odvest u vas k njezinoj visosti. Rasko velike sobe pokazivala je da tu doista stanuje odlina linost. Ali nije bilo nikoga. Bartolo odmah pokae druga vrata i ree: - Neka gospoica izvoli ovamo. Gordana se uputi, otvori druga vrata i nae se u velikoj dvorani sa arenim prozorima, ali mjesto Isabelle spazi u naslonjau, kralja. Obuzme je prepast. Ipak se duboko nakloni i mirno ree: - Oprostite, velianstvo. Krivo su me uputili da me ovdje eka princeza Isabella. - Dobro su vas uputili. Princeza je kod vojvotkinje od Ferrare i moram je ekati jer se vojvotkinja ne osjea dobro. ekajte, dakle. Ona ne odgovori. Ostala je stajati okrenuta prema zastora koji pokazuje da se
~ 1232 ~
tamo nalazi neka trea odaja, ali se odanle ne uje nikakav glas. Kralj ustane, ode k vratima i ravnodunim izraajem lica pogleda djevojku. Glas mu je bio isto tako ravnoduan. - Princ Francesco saopio je Isabelli vau najnoviju odluku -oslovi je Ferrante. Odgovorila je poklonom. Osjetivi kao da su je namamili u kavez, uini korak natrag. Kralj joj zakri put. Ona se povue dalje od njega. - Valjda gospoica sebi ne utvara da je ugroena od napuljskog kralja? - Neka mi velianstvo oprosti, htjela bih do princeze. - Princeza je kod vojvotkinje, rekao sam, a vi treba da ekate. Ponaate se ovdje u Napulju kao da ste u svojoj kui. Odreujete, odluujete to se ne bi usudila uiniti ni moja ki! Najednom ste povrijeeni u svojoj tatini i odlazite, a onda opet opozivljete. Moja vas je ki razmazila, ali na mojem dvoru neu dopustiti takvih hirova ni svojim kerima. Iskoritavali ste milost kojom vas dariva kraljica Beatrice i samoodreivanjem prekrili svako duno potovanje obiajima naeg
~ 1233 ~
dvora. Sili ste, ne pitajui nikoga, u perivoj u doba kad je ondje etao kralj s princem. - Velianstvo, oprostite, nisam znala. Posve sam neupuena. - Znali ste! Rekao vam je moj dvoranin, a vi ste nakon toga uli u vrt. Znam to. Tamo ste urekli sastanak sa svojim dvoraninom kao kakva nedostojna djevojka. Taj dvoranin zateen je u prislukivanju kraljevih razgovora. Na nedolian nain htjeli ste saznati kraljevske razgovore. - Velianstvo, nikad nisam takvo ta ni pomislila, a on me ne bi ni posluao. - Ipak vam je priao sve to je uo? - Ne znam to misli velianstvo. - Uzalud je tajiti. Sve mi je priznao. Dakle, to velite? - Njegove stvari nisu moje -ree ona. Osjetila je da se neto dogodilo to ona ne zna, pa je smatrala da e biti najbolje ako ne potvrdi a niti ne porie. Kralj je nastavio da uje koliko ona zna.
~ 1234 ~
- Nabrajao vam je ludorije to ih je u neznanju latinskog jezika krivo razumio i spleo do besmislica. Moete li to opravdati? - Velianstvo, Damir nije dvoranin njezinog velianstva kraljice Beatrice, dakle nemam s njim nikakvih veza. - Bili ste u vrtu bez dozvole. Prema propisima mojega dvora za takve prestupe mojih odredbi ja svoje dvorane kanjavam. A kako ne mogu dopustiti da dvorani moje keri ine iznimku, to sam Damiru odredio kaznu napuljskih dvorana. Do sutra pred zapad sunca ne smije ostaviti odreenu odaju. A to vrijedi i za vas. Trepavice joj drhte, ali stoji nepomino. - Moji dvorani lieni su dvadeset etiri sata ne samo slobode nego i hrane. Kod vas u uiniti iznimku jer ste ljubimica moje keri. Donijet e vam jelo i pilo, a sutra u to doba najavite se princezi Isabelli. Pri posljednjim rijeima bio je ve na poluotvorenim vratima. Kad je izrekao posljednju rije, odmah je zatvorio vrata. Nastup i sadraj kraljevih rijei imali su prizvuk gorkog prijekora i nita vie. Ta spoznaja ipak ne izbrie Gordanine sumnje da
~ 1235 ~
se iza svega toga skriva neto tee nego ovaj jednodnevni kuni zatvor. To joj opravdava i okolnost to je bila pozvana k Isabelli, a mjesto nje doekao ju je kralj. "to su naumili s njom? to je to Damir uo a kralj tvrdi da je njoj saopio. Damir se posluio moda ovom tvrdnjom u svoju obranu? Ili je kralj htio da od nje izmami svjedoanstvo protiv njega? Ili je svojom odlukom da ne odlazi na lau uistinu omela kakve kraljeve osnove? Pritvor? Do sutra? Ovdje! to je to? Ogleda se po sobi. Tu je podij s raskonom posteljom i utim zastorima. Dalje po sobi naslonjai, stol, sagovi, sve to mnogo raskonije nego u sobi gdje je bila dosad. Zato ba u ovoj odaji ima provesti dananju veer, no i sutradan? Pritvor u ovoj raskoi? Oduljala se do vrata kroz koja je iziao kralj i prisluhnula. Ni glasa iz druge odaje. Uhvati za kvaku. Vrata se ne otvaraju. Povue snano. Ne poputaju. Zatvorena? Ogleda se jo jednom po velikoj dvorani, ali nigdje traga vratima. Ipak, tamo na limenoj ipki visi sag.
~ 1236 ~
Brzim koracima priblii se, odgurne sag. Iza njega slika. Odmah spazi da su to oslikana vrata. Trai bravu, kvaku. Nigdje nita. Polagano se vraa u sredinu sobe. Stoji, gleda. Na uto modrim prozorima lei posljednji odraz sunca to je odmaklo iza palae. Bademaste oi mirkaju kroz guste trepavice. Pogled joj se ulja od jednog do drugog predmeta u dvorani i zaustavlja na zakljuanim vratima. U mirnoj, neto zapanjenoj zjenici, kobna slutnja. "Zatvorena! Zato?" Naviru joj misli, odmjereno, sabrano. polagano, sreeno,
Kad je Kralj Ferrante izaao iz odaje u kojoj je ostala Gordana, on polagano povue srebrom okovani zasun i poe hitro po sagu druge odaje, pa na hodnik. Doekao ga je Alberto. On mu naloi: Ostani ovdje na hodniku. Ako bi djevojka moda lupala na vrata i vikala, smjesta mi javi. Bude li mirna ti ekaj dok ne doe Simono. Pomoi e mu donijeti veeru. Onda mu kralj zadovoljno namigne pa sie niza
~ 1237 ~
stube. U svojoj radnoj Francesca vrlo uzbuena. - Dugo ste izostali, oe moj?
odaji
naao
je
- Boji se da te ne preteknem- izruguje se kralj, a onda zovne iz predsoblja Simona: - Sad me uj, mladiu. Kad bude vrijeme veere, naloi sluzi neka donese gore u drugi kat jelo i pribor za jednu osobu. Uz to i slatkog vina. Evo ti praak. Kralj izvadi iz ladice malu kutiju. - Daj ga Albertu. On zna koliko valja zasuti u jelo za koje zna da ga ona voli. - Poslastice najvie voli. Pije i ciparsko vino. - Vrlo dobro. Nitko u dvoru ne smije znati gdje se ona nalazi. Zato ne smije u sobu unijeti jelo sluga, nego ti, ali sa svom smjernou kojom si je susretao dosad. Nastoj s njom zapoeti razgovor u kojem e joj onako nenapadno rei kako sam strog prema dvoranima. Reci da su i moji miljenici ve bili tamo gore u pritvoru. ak i ti. To je potrebno da je umiri pa e bezbrino jesti. Moda e ipak prkositi, ali gladan, eludac dobiva sve bitke. - Treba li da budem s njom ili da odem?
~ 1238 ~
- Ostavit e je kako se dolikuje, samu, i ostati u drugoj odaji. Vrata zasuni, prisluhni i pazi. im osjeti da je tamo kod nje potpun mir i tiina, ui. Spazi li da spava, potrai Alberta. Neka mi on to javi, pa makar bili usred najvee gozbe. Kad mine sveanost, onda e Bartolo i Alberto zamotati uspavanu ljepoticu u plateve i odnijeti je nevieno na lau. - Dakle spavajui! -usklikne Francesco koji je dosad mirno sluao. - O tome se i radi. Uutkana dubokim snom nestat e s dvora i stii na otok. Spoznat e da sam lukaviji od nje. A sad idi Simono, i ne pokazuj se nigdje. Sutradan u razglasiti da je pobjegla s tobom. Evo, to je tvoja zadaa. Vidi imam dvije ruke, u jednoj kraljevski dar, u drugoj tvoju glavu. - Velianstvo, ne sluim daru ni svojoj glavi, ve kralju. - Tako valja, mome. Pravo mi je pisao tvoj ujak Antonio: Simono je sazdan od vjernosti. Evo ti praak. Idi i neka doe Bartolo. Uzevi od kralja kutijicu od slonove kosti, Simono se pokloni i izie, a kralj oslovi Francesca:
~ 1239 ~
- Pokuao sam saznati nije li joj Damir rekao na razgovor kod Apolonovog kipa. - to si razabrao? - Izbjegavala je odgovoru vjeto i lukavo i ba je time po tvrdila moje sumje. - Ona zna to smo nakanili? - Pa onda? Na otoku moe govoriti samo valovima. - A Damir? - Upravo idem da svrim s njim da spokojno veeram, jer nemam mira dok nau tajnu ne vidim u Damirovoj glavi mrtvu. Vrata se naglo otvore. Starija gospoa ue sva blijeda i usplahirena. - No? Govorite! - Vrlo je zlo i primalja kae da ete za kratko vrijeme dobiti unue. Ferrante radosno klikne: - Francesco! Isabella! i potri prema riznici. Keri moja! Hitro, ustaj! Doite djeco da budemo u blizini. Raa se novi Aragonac! Kao u groznici kralj pohiti dugakim hodnikom u zapadno krilo dvora. Isabella se
~ 1240 ~
odmah vrati iz riznice i slijedi kralja s Francescom. Uli su u veliku udobnu kraljevskim sjajem namjetenu dvoranu. Tu su nali etiri lijenika u tihom razgovoru: - Kako je? Hoe li biti sretno? -upita Ferrante pun brige. - Nadamo se, velianstvo, najboljemu. Sve je kako treba, samo to vojvotkinja mnogo pati. - Nagradit e joj aragonske boanstvo patnje bude li sin- baci se na poivaljku i usklikne: Svadbenim sveanostima pridruuje se sveanost krtenja. Odmah e u Ferraru brzotea da javi vojvodi. Dok brzotea i lijenici ekaju, kralj se kao u groznici krsti. Sve u dvorani pogledava plaho, smjerno, diskretno. Oekuju na svijet novog Aragonca, U tiini odmiu asovi. S visokih obojadisanih prozora nestaje sunce. Predveerje je. Vrata dvorane irom se otvore. Prosijeda, otmjena gospoa u tamnoj svili izie. Polagano prolazi po sagu i stane pred nepominim kraljem: - Kraljevsko velianstvo, ovog asa ugledao je svijetlost svijeta divni unuk!
~ 1241 ~
Oinut munjom tih rijei, kralj Ferrante uspravi glavu, isprsi grudi i uzvikne: - Sin! Sin! Nova zvijezda vlasti aragonskog roda. Francesco, sin! To je tvoja zvijezda prethodnica! Nitko ne shvaa to znai taj povik mladom princu. Kralj se uzvikao, zarumenjela lica i zaarena pogleda: - Brzotea neka juri u Ferraru! Na kulu aljite trubae. Na bedeme vojnike. Neka nad Napuljom zagrme topovi! Svi gosti na okup! Napuljski kralj stoji na balkonu otvorenom prema gradu i gleda u svijet to grne pred dvor dozvan trubama s kula i topovima s bedema. Kralj objavljuje podanicima da je na dan svojih svadbenih sveanosti postao djed novoj nadi velike i slavne aragonske kraljevske porodice. Govori povienim glasom, svaka mu je rije ponos, a narod osjea kao da ga gaaju strijele. Iza kralja stoje mlada kraljica, prestolonasljednik Alfonso, prinevi Federigo, Francesco, Isabella i druge keri. Vrvi narod, vojnici jedva prokruju put kraljevskim gostima to iz svojih stanova hitaju u dvor.
~ 1242 ~
- Rodio se glasnik onoga koji e doi! uzvikuje napuljski kralj zadihan od sree. Tada kraljevska obitelj polazi u svoje odaje da uzme sveane odore. - Kralj oblai odoru od zlatnog brokata i klie Francescu: - Ovo nenadano roenje predznak je, Francesco. Gordana ivi samo zato da bude majka nae slave i moi na sjeveru. Ludovanje kraljeve sree rastavilo ga ovaj as od svake druge misli. Zaboravlja na Damira u tamnici i svoju namjeru koja ga je proimala as prije nego to su navijestili poroaj sina njegove keri. Ide u dvoranu to je ve ispunjena gostima. Zapoela je gozba. - Neka puk pije! zapovijedi kralj. Ove noi neka Napulj pliva u vinu i svjetlu.
~ 1243 ~
VEERA S PRASKOM
A gore u raskonom zatvoru sjedi Gordana. Trublje i topovi pobude njenu pozornost. Uzdigla je glavu i slua. Pola je k prozoru. Ponovni zvuci trublje odmame joj misli i pogleda prema kuli to se izboila nad more. Na zavoju napuljske obale opazi trku naroda prema dvoru. Uzalud smilja to bi mogli biti uzrok buci i trci, trubljama i topovima. Kao da je neto iz druge odaje zautilo, zatropotalo. Gordana se stisne k zidu. Osjea da nije zaboravljena. Ispred odaje u kojoj je zatvorena stoje Alberto i Bartolo u tihom razgovoru. Tad se pojavi Simono nosei pladanj s jelom i pozlaeni svijenjak s goruim svijeama. Simono unese jelo u prvu odaju i tiho ree Albertu. - Evo, tu je i praak. Kralj eli da pospete poslasticu i vino neka djevojka zaspi do sutra u podne. - Znam. Princ Francesco bio je ovdje i naroito me upozorio da djevojku ne bih otrovao. Kao da ja ne znam svoj posao. - Moe li se otrovati ovim prakom?- upita Simono.
~ 1244 ~
- Samo uspavati. Moda bi se moglo i otrovati kad bi se usulo mnogo, ali znam to radim. - Velianstvo mi je naredilo da s djevojkom govorim o kunom zatvoru naih dvorana kako bi se smirila i to slasnije progutala veeru- smjeka se mladi kraljev pouzdanik. A ba mi nije do toga da za vrijeme ovakve velike sveanosti zabavljam neku dvoranku. Bartolo otvori vrata Simonu koji ue ravno k stolu, ogleda.se po dvorani i kad spazi Gordanu, duboko se pokloni i ree joj uljudno: - Plemenita gospoice, nosim vam veeru. Nadam se da e vam prijati Ona ne odgovori, a Simono primijeti: - Znam, nije vam ovdje ba veselo. Svi smo mi ve iskusili ovakav zatvor i poe k vratima gdje stoji Bartolo, mirne na njega, i onda zatvori vrata. Uputio se opet k stolu, stao uzimati s pladnja tanjure i zdjele i ureivati djevojci stol za veeru. Ona stoji postrance promatrajui. - Sigurno ste ogladnjeli, plemenita gospoice? Ohladit e vam se jelo. - Nisam gladna, ali eam.
~ 1245 ~
- Evo, ima tu i vina. Posluit u vas. Neka vaa milost izvoli pristupiti k stolu. Gordana promatra mladia pazei na svaku njegovu kretnju. Pribliava se s druge strane i ostane nasuprot Simonu. Onda prui ruku za vrem. - U tom trenutku Simono zgrabi vr i povue ga k sebi. Njegov smueni pogled sretne se s njezinim, zauenim, pitajuim. On se sagne preko stola, pogleda k vratima i opet nju. Najednom se mladievo lice promijeni. Mjesto latinske rijei, Gordana uje aptanje na hrvatskom jeziku. - Ne izrecite ni rije, ne udite se to vas oslovljavam hrvatski. Njezine usne ostale su malo otvorene kao uvijek kad je zateklo neto neoekivano. Gleda mladieve tamne oi to vrebajuom pozornosti zirkaju na vrata. Tada se on jo vie nagne k njoj: - Vaa je domovina i moja, va kralj je i moj kralj. Ona zapanjena uti.
~ 1246 ~
- Ja sam neak Antonija ispovjednika kraljice Beatrice.
Zadarskog,
Njezin se pogled upre u mladievo lice. - Kad sam vas prvi put ovdje ugledala, spomenula sam Brodariu da sam ovo lice ve negdje vidjela. Vaa slinoj s fra Antoniom velika je. Sjeam se. Kraljica je kazivala jednom u pero svojem kopisti pismo kralju da uzme u slubu neaka svojeg ispovjednika. - Iz Zadra ujak me poslao napuljskom kralju. - I dobro vam je? - Kako je meni u ovom groznom svijetu to samo znam ja. Moj ujak ne sluti u kakvu je bezbonu slubu dao svojeg neaka. Ne smijem mu pisati pisma koja bi mu to dojavila, jer bi dospjela u nepozvane ruke bilo ovdje, bilo tamo. Kad sam vas prvi put ugledao one veeri, uo sam vau primjedbu to ste je rekli starom dvoraninu Brodariu. - Zato ste me slijedili, opominjali, kad sam govorila s uenjakom? Zato ste mi kratili slobodu? - Po kraljevskoj zapovijedi i sluei kralju. Slutio sam zlo pa ipak nisam imao snage da
~ 1247 ~
vam slutnju povjerim, ali danas moja vam je ruka ubacila u sobu pismo. - Dakle, vi? - Kad sam doznao to se kani, pozvao sam vae druice iz odaje da budete sami, jer me teko pritisla savjest gledajui kako djevojku mojeg roda, moje domovine kane upropastiti. - Upropastiti? Kako? - Spleli su vam strahovitu zamku. - Dakle, moj boravak u toj odaji ne znai kaznu? - Ova je odaja va put na otok Ischiju. Od tog imena preleti Gordanu strepnja kao onog dana na lai kad je Francesco slavio "gnijezdo ljubavi!" - Mene zatvoriti tamo? Zato? - S lae sam vas imao odvesti gore. Gordani je lice problijedjelo, a oi joj sijevaju. - Svoju sam glavu izloio, uvjeren da me neete odati. - Razumijem va poloaj i neu zlorabiti vau plemenitost. Vi ste me zadrali da ne odem na
~ 1248 ~
lau. A to je moja srea. A to kane sada sa mnom ovdje? Simono pogleda prema vratima. - Tamo stoje dva Napuljca. Dopustite mi da vam doem blie. U ovom vinu i u ovim poslasticama ima neto to vas moe uspavati. A onda vas ja i ona dvojica moramo odnijeti na lau i pratiti na otok. Pogledala je u zdjele pune jela i pehar to ga jo i sada mladi dri u ruci. Toliko otkrie gotovo je smete i pobudi sumnje u mladievu iskrenost. - Govorite li vi istinu? - Zato bih lagao? - To, dakako, ne mogu prozrijeti, ali vi ste me naveli i nudili s veerom. - Da vas domamim od onih vrata k stolu jer tamo u drugoj odaji ekaju ona dvojica pa bi mogli uti da sam priao k vama, a vi sad sami ocijenite. - Kakva me na otoku eka sudbina? - Sramotna! - Kralj? Ne, Francesco!
~ 1249 ~
- On? - Da. Tamo mi je naloeno ostati dok na otok ne doe on. Zapanjeno gleda mladia ije su oi uprte u zatvorena vrata. - Ima li iz ove dvorane izlaza? - Ne moete izai, a da vas ne bi vidjeli i uhvatili ona dvojica vani. - Kralj mi ree da je zatvoren u na dvoraninree Gordana. - Bit e tako. - Gdje je? - To ne znam. Onoj dvojici je vie poznato nego meni. Mislim da je mladi ve osuen ili usmren. - To je uasan zloin. - Ja sam jedino mogao sprijeiti da zaloite slastice i pijete vino, dakle vas ove noi ne moemo odnijeti na otok. - Ali Francesco bi mogao da to i ne doeka. Nita ga ne moe sprijeiti da provali ovamo. Nije li tako? -upita Gordana.
~ 1250 ~
- Oito je kralju mnogo do toga da nitko na dvoritu nita ne posumnja. Odluio je proglasiti da ste vi pobjegli sa mnom. Ba su mene odabrali jer sam va zemljak, kako bi to svijetu izgledalo vjerojatnije. Ona pokae prozore. - Da nisu zakovani, smjesta bih se bacila dolje i tako pokuala spasiti. -Ova raskona odaja nema ni vrata ni prozora kroz koja biste mogli nai izlaz. Sa zebnjom itavog bia razabire da joj nema spasa. - Pokuajte ekati. Danas je kralj mahnit od sree zbog roenja unuka. Pije dvostruko, opit e se i do sutra zaboraviti to je odlueno s vama. - A ona dvojica vani kakve imaju zapovijedi. - Da vas odnesu na lau. Moram javiti kralju da ste zaspali, ali to neu moi izvriti. - to e vas sprijeiti? - Jer u umjesto vas zaspati ja! - Vi? Zato?
~ 1251 ~
- Da spasim glavu, uzet u nekoliko kolaia i vina, a kad se sutra probudim, rei u kralju da ste vi posumnjali da u jelu ima praka. Da vas razuvjerim, morao sam pojesti nekoliko kolaia i piti vina. Naravno, onda sam zaspao. To je moja sigurna obrana. - Moete li poi dolje, barem toliko da obavijestite mojeg prijatelja Aversu? - Ne pouzdajem se u ove vani. Pokuat u obavijestiti vaeg paa Stjepka. - Kad bih barem mogla sii u moju odaju? - Ovim putem ne moete. Kako rekoh, tamo straare ona dvojica. - A s ove strane? to je tamo? - Ne znam. Nikada me kralj nije poveo ovamo, ali onu dvojicu vidio sam katkad kako onamo vode neke goste koji nikad vie nisu odanle izili. - Ovdje su vrata, ali nemaju kvake ni zasuna. Ogledavala sam. - Onda je tamo sigurno nevidljivi mehanizam za otvaranje. - Potrait u ga, svijetlite mi! - Oni mogu ui da vide to tako dugo radim.
~ 1252 ~
- Dakle, sama u. - ekajte, prije se moram udaljiti iz ove sobe, da one napolju zabavim. On se ogleda k vratima i sagne se k njoj apui: - Moda bi se dalo ispitati kod one dvojice ima li odavle puta do odaje vaih dvoranki. Ona ga promatra. Njegova pripravnost da joj pomogne opet joj se uini sumnjivom, to on trai za nagradu? Ova okolnost pokrene njeno pitanje: - to vas je nagnalo da inite za mene tako veliku rtvu? Slegne ramenima i gleda joj otvoreno u oi: - im sam dobio nalog od Francesca, pa onda od kralja da bdim nad vama i da nikog ne putam u vau blizinu, osjetio sam da se obojica, sin i otac, oito za vama otimlju. No, kasnije vas je kralj odstupio sinu i sada su sve odredbe suglasne. - Niste mi odgovorili na moje pitanje. - Kad sam vidio vau neobinu ljepotu koja je pobudila pozornost itavog Napulja, saalilo mi se to e tako lijepi cvijet biti strahovito
~ 1253 ~
zgaen. A kad sam vas uo progovoriti hrvatski, osjetio sam kao ubod noa u svoje srce. Bio je to prvi glas moje domovine otkad sam ovdje. Prva zraka domovinskog sunca. One noi nisam usnuo. Osjetio sam izmeu vas i sebe put koji me zvao da vas izbavim. Strah za svoju glavu bio je jai negoli moja nakana da vam pomognem. Stvarao sam razne osnove, ali nikako nisam mogao da se za bilo koju odluim. Danas, kad su odluili da vas vode na otok, moja savjest to nije mogla podnijeti. Uinio sam radije izdaju, jer ne mogu podnijeti da se izvri takav zloin nad kerkom moje domovine. - Kako da vam to uzvratim? - Zauzvrat molim jedno: mojeg ujaka obavijestite kako me prepustio napuljskoj movari i neka me odavde uzme ako nee da postanem lupe ili samoubojica. Mladieve se oi orosie. Gordana poloi svoju bijelu mekanu ruku na njegovo rame: - Ugledam li ikad ponovo svoju domovinu, zadajem vam rije: bit ete osloboeni! - Hvala vam plemenita gospoice- ree i poklekne ljubei skut njenog ogrtaa.
~ 1254 ~
- Sad moram poi primijeti on da vidim to je vani. Vratit u se da vas obavijestim a vi sjednite k stolu kao da kanite veerati, barem zaprljajte tanjur. Ona prie k stolu, a mladi poe k vratima i nae se u sobi s Bartolom i Albertom. Jedva to je zatvorio vrata, na svoje zaprepatenje opazi princa Francesca. Pokuao je da se zakloni u sjenu kako bi sakrio uzbuenje. - Dakle? tiho -upita Francesco Simona. -Je li veerala? - Preda mnom nije okusila nita. Kad sam izlazio, pola je k stolu. Francesco uini dva koraka prema vratima, a Simono e hitro: - Visosti, poeo sam joj priati koliko sam puta bio pritvoren, dapae i najpouzdanija dvoranka vojvotkinje od Ferrare. Mislim da bi bilo najbolje kad biste je sada pustili na miru veerati. im djevojka zaspi, odmah u javiti kralju ree Simono. - Ne kralju, nego meni, izravno meni- naloi Francesco. -Doi odmah im usne- opetuje on, jo uvijek u vlasti svoje krvi to ga svom snagom odvraa da eka otok.
~ 1255 ~
Kad je poao dalje, jo jednom se okrene Simonu. - Ravno k meni jer mi je kralj prepustio da se brinem za sve, a vi -okrene se Bartolu i Albertu -da se niste udaljili odavle. - Visosti ree Simono- da se udaljimo jedan po jedan na veeru? - Ne, odredit u da vam jelo poalju gore. I ostavi ih. Simono se klanjao za Francescom sve dok nije siao niza stube. Onda zatvori vrata, sjedne na malu stolicu, pa naoko ravnoduno stane promatrati Alberta i Bartola. Neto meusobno potiho razgovaraju. Oito ne ele da ih Simono uje. Bio je privikao da razgovaraju pred njim tiho i nikad se nije obazirao znajui da njih dvojica kao prvi kraljevi pouzdanici imaju mnogo toga tajiti pred njime jer njemu kralj nije povjeravao svoje skrovite ine niti ga uvodio u odaje svojeg dvora. Onamo su osim kralja imali pristup samo ova dvojica. Simono se nije mnogo brinuo za njihov posao ni za kraljeve korake, sve do onog asa kad je osjetio koliko bi mogao koristiti Gordani da je bolje upuen u odaje i prostorije koje
~ 1256 ~
su se nizale iza sobe u kojoj je amila djevojka. Nije prolo mnogo vremena kad se pojave sluge nosei obilnu veeru. - Dolje svi gosti piju, itav Napulj pliva u vinu- kae Simono- a nama nisu dali ni vr vina. - Pravo velite, mladi gospodine povlauje Bartolo i naloi sluzi: - Donesi jo dva puna vra junjakog vina. - I meni jedan- naglasi Simono. Najednom se on digne i pone prislukivati na vratima u Gordaninu odaju. - Zar ste to nauli?- upita Alberto i pozorno gleda onamo. - Gotovo sam zaboravio svoju dunost da prislukujem to ona tamo radi i prisloni uho na vrata. Nita ne ujem. Ni traga kakvom zveketu posua. - Ova gospoica otmjeno jede i ne lupa kao njeni dvorani sa sjevera ree Alberto vaui peenje. Simono se polagano vraa, opet prislukuje, a onda se vrati k stolu.
~ 1257 ~
stane,
Njegove su oi jo uvijek bile uperene u Gordanina vrata. - to vas, dovraga, uznemiruje? upita Bartolo. Neprestano mi se ini kao da ona s nekim razgovara -odgovori Simono. - Taj netko bit e jedino ona sama. - Nekako me snalazi neprestana sumnja da bi se mogla sastati s onim svojim dvoraninom u modroj odori sa utim perom na klobuku. Bartolo pogleda Alberta, nasmije se i primijeti: - Nee on vie nositi pero na klobuku. - Zar ste ga odjenuli u napuljsko ruho? - Dovijeka e nositi purpurnu odoru naeg plemia- naglasi Alberto i pogleda Bartola. - Gle- sjeti se sada Alberto -gdje je pismo to smo ga nali kod njega? - Uzeo ga je kralj- i okrenuvi se k Simonu nastavi. -Zar vam velianstvo nije dalo da prevedete neko pismo s vaeg jezika? - Kad me zvao, upravo je najavljen poroaj sina vojvotkinje od Ferrare. - Do avola- naljuti se Bartolo -da je taj ferrarski vojvoda priekao, da je doao na
~ 1258 ~
svijet sutra, sad bismo nas trojica plivali u vinu kao oni tamo dolje. - I ve bi bilo sve svreno. - Samo da ona tamo zaloi veeru, bit e i tome kraj- umiruje Alberto. To ponuka Simona da ponovo ustane i poe k vratima. Njegovo lice odaje pozornost to obojicu kraljevih pouzdanika navodi da pitaju: - ujete li zveket suda? - Naprotiv, grobna je tiina. I onda se vrati k njima pa pone aputati: - A to bi bilo da ona izae iz one odaje? Dvorani se nasmiju, a Bartolo podrugljivo primijeti: - Morala bi se provui kroza zid. - Iza zastora su vrata, to znam -primijeti Simono. - Ne bojte se, mladiu, ona vrata ne bi ona nikad otvorila. - To je pitanje. enska glava zna se svemu dosjetiti.
~ 1259 ~
- Ali firentinskoj kvaici na vratima nee se dosjetiti nikada. Takvih zatvaraa ne poznaje ni itava Italija, a kamoli na sjeveru. Na kralj kupio je tu tajnu za suho zlato od nekog odbjeglog pouzdanika dvorskog bravara Lorenza de Medici. - O tome nikada nisam nita uo- mirno nastavlja Simono. - Nije ni potrebno da ujete -ree Bartolo i srkne vino. - Dosta mi je da znam da ne moe otii. Sad mogu mirno nastaviti -veli Simono. Ravnoduno sjedne k stolu pa nastavi jesti zapoevi razgovor o gozbi u donjem katu kao da ga nita drugo ne zanima. Nakon obilne veere Bartolo i Alberto legnu na poivaljke. Simono ustane. - I vrijeme je- naglasi Alberto. -Ako je zaspala, bit e naoj strai kraj. Na posao preuzet e princ Francesco- i pri tom se dvolino nasmije. Svom pozornou i opreznou dvoranina koji izvrava zapovijedi svoga gospodara, Simono poe prema Gordaninoj odaji, prisluhne, onda otvori vrata i ue.
~ 1260 ~
Plaho pogleda oko sebe. Djevojku ugleda ispred zastora koji je visio na mjedenoj ipki. Potri po sagu k njoj i apne: - Francesco je bio tu. - to je rekao? -napeto e djevojka. - Naloio je neka mu javim im usnete, samo njemu, nipoto kralju. Osjeam: on kani ui ovamo. ini se da mu je dodijalo ekati da vas odvedemo na otok. Ona pokae pogledom na zastor i primijeti: - Tamo nisam nala nikakav trag kako se otvaraju vrata. Oni vani spomenuli su neku firentinsku kvaicu. Blijedo Gordanino lice se razvedri: - Kraljica Beatrice ima takav zatvara u svojoj odaji u Viegradu. - Treba ga znati otvoriti. - Uputila me Beatrice kako se otvara da mogu svakog asa k njoj. Ako je to, onda bih mogla... - Onda biste ipak moda nali put u prvi sprat.
~ 1261 ~
- Neto moram nai onkraj vrata! Hodnik ili bilo to mu drago. Mislim da biste vi trebali izai i paziti da nitko ne ue. - Ako ne naem izlaz, pokucat u i traiti vodu. Vi neto smislite. Uspavajte Napuljce koji s vama strae pred vratima. Samo pourite. Svakog trenutka vas i mene eka katastrofa. Moramo raditi brzo. On potri na vrata. Kad je uao u sobu k Napuljcima, Alberto zapita: - Zar spava? - Sumnjiava je- odgovori Simono. -Poela je griskati kolaie tek kad sam ja prvi poeo jesti. Ba njih sam dobro posipao apne Alberto i ponovno se protegne na poivaljci dok Bartolo ustane. Nema tu sada drijemanja. Valja ostati na strai. Kolai e je brzo uspavati.
Doa
~ 1262 ~

Zagorka, Marija Jurić - Gordana 01

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Zagorka, Marija Jurić - Gordana 01

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

MARIJA JURI ZAGORKA

-1''Proroanstvo na kamenitim vratima''

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

dan pretvorili u sveanost. savjetnici, mi smo dakle djelo...

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

potajice pogledaju, primijeti:

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

- Moj me otac zove. ekaj me, Damire, ovdje!

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA