DONJI PALEOLITIK

Donji paleolitik započinje razvojem tehnologije pred 2,6-2,5 miljuna godina. Najstarije
rukotvorine potječu s nalazišta Gona u Etiopiji. Uobičajeno je mišljenje da je Homo habilis
izrađivao prve alatke, ali su možda i neke australopitecine proizvodile kameno oruđe. Na
nekim nalazištima pronađeni su ostaci robusnih australopitecina u istim slojevima s alatkama.
Primjerice u Bouri u Etiopiji je nađena lubanja A. garhi i životinjske kosti koje su rezane i
razbijene kamenim alatkama, no nije dokazano da je baš australopitekus upotrebljavao te
alatke. I na nalazištu Swartkans su nađeni ostaci robusnog australopitekusa u istom sloju s
alatkama, kao i u Olduvai klancu. Mogućnost da su H. habilis i robusne australopitecine
proizvodile alatke mogla bi upućivati na postojanje dviju različitih tradicija što nije
potvrđeno, tako da su možda koristili isti način izradbe.
Tehnologija, koja je nazvana oldovanskom, se nije puno mijenjala tokom prvih miljun
godina. Tipična alatka je sjekač, oblutak odlomljen više puta s jedne strane, a kasnije se javlja
i sjeckalo, obostrano obrađen oblutak. Sjekači i sjeckala su jezgre za proizvodnju
jednostavnih odbojaka za rezanje, ali i alatke za razbijanje. Tehnike ranih hominida su
izravno odbijanje tvrdim čekićem, bipolarna tehnika, tehnika nakovnja i bacanje. Na
temelju eksperimenata s čimpanzom Kanzi antropolozi Schick i Toth su pretpostavili da je
mogao postojati raniji tehnološki stupanj od oldovanskog, ali zbog sličnosti tih alatki sa
prirodno raspucanim kamenjem nije ga moguće arheološki ustanoviti. Također su zaključili da
su olduvanski hominidi posjedovali znatno veće kognitivne sposobnosti i razumijevanje
tehnoloških postupaka od onih koje mogu razviti današnji majmuni. Na razmišljanje i
planiranje budućnosti upućuje i činjenica da u blizini nekih nalazišta nema pogodne sirovine
za izradu alatki što je natjeralo hominide da čuvaju alatke.
Neki znanstvenici tvrde da kod H. habilisa, koji ima manje zube i manji mozak, treba razlučiti
od Homo rudolfensisa. Samo jedan od njih može biti predak kasnijih ljudi, no nije još
poznato koji, kao ni to jesu li obje vrste izrađivale alatke.
Primjena prvih tehnologija imala je velik utjecaj na prehranu ranih hominida. Oštri odbojci su
postali zamjena za zube pa su prehranom bivali sličniji karnivorima. Također su alatke
upotrebljavali za razbijanje kostiju iz kojih bi potom vadili koštanu srž. Bolja prehrana vodi
do povećanja populacije. Nije poznato jesu li do hrane dolazili lovom ili lešinarenjem, bilo
aktivnim ili pasivnim. Nakupišta kamenih rukotvorina asociraju neke arheologe na mjesta
okupljanja ranih hominida.
Između 2 i 1 miljun godina vrsta Homo erectus (Homo ergaster) je nastanjivala područje
bazena Turkana u Africi i prvi je čovjek koji je izašao iz Afrike. Vjerojatno se razvila iz H.
habilisa. H. erectus je razvio ašelejensku kulturu čija je tipična alatka šačnik, obostrano
cijepani simetrični kameni komad nalik klinu. Ašelejenska kultura je proizašla iz oldovanske
prije 1,7 miljuna godina i traje do prije 250 000 godina. Prostire se na području Afrike,
Europe i zapadne Azije, a istočnu i jugoistočnu Aziju karakterizira neašelejenska tradicija. U
Europi prva nalazišta (do prije 500 000 godina) više nalikuju na oldovan nego na ašelejen pa
su se u svezi s tim razvile neke teorije: rani Europljani još nisu donijeli ašelejensku tradiciju iz
Afrike; iz nekog posebnog razloga se koriste oldovanskom tradicijom; imaju šačnike koji još
nisu nađeni ili nisu imali pogodan sirovinski materijal. Europske ašelejenske alatke između
500 000 i 250 000 godina izrađuje arhaični Homo sapiens, aka Homo heidelbergensis.
Moguće je razlikovati dvije faze ašelejenske tradicije: ranu (grubi, deblji, nedorađeni i manje
simetrični šačnici) i kasnu (preciznije izrađeni šačnici i više dotjeranijih alatki na odbojcima).
Grublji šačnici mogu upućivati i na nedostatak pogodnijeg materijala, a ne nužno na niži
stupanj tehnološke razvijenosti. Pri dovršavanju šačnika se koristi meki čekić čija upotreba
započinje prije 700 000 u Africi. Mišljenja o upotrebi šačnika se razlikuju, a mogao je imati i
višenamjensku funkciju, npr. za kopanje, rezanje, struganje, bacanje, sječenje… Eksperimenti
su pokazali da je morfologija šačnika najpogodnija za mesarenje velikih sisavaca, a to je
pokazala i analiza istrošenosti rubova. Oblici šačnika mogu varirati.
U Africi se kao materijal koriste eruptivi i kvarcit, a u Europi rožnjak. Materijal se nalazi na
površini.
Za ašelejen su tipične i sjekire (u obliku slova U) koje se rijetko nalaze, a služile su za
komadanje životinja i za sječu drva. U ašelejenu Europe postoje i šačnici-sjekire. Alatke na
odbojcima koje se izrađuju su strugala i nazupci.
Izradba alatki obostranim odbijanjem postoji i u kasnijim razdobljima.
Tehnološka novina nastala u kasnoj fazi ašelejenske kulture je i levaloaška metoda kojoj je
cilj da se iz jedne posebno oblikovane jezgre dobije više odbojaka određena oblika.
Podrazumijevala je veće kognitivne sposobnosti čovjeka.
U donjem paleolitiku postoje i asocijacije alatki bez šačnika što se može objasniti i
nedostatkom pogodnog materijala za izradu šačnika i/ili specifičnim aktivnostima za koje
šačnici nisu potrebni. Takve asocijacije se obično tretiraju kao zasebne kulture - klaktonijen i
tajasijen.
Osim kamena često se obrađuje i drvo što dokazuju nalazi kopalja, vršak koplja iz Clacton on
Sea i drveni ostaci iz ugljenokopa Schoningen (najstariji primjerci lovačkog oružja – prije 400
000 godina). To upućuje na važnu ulogu aktivnoga lova u pribavljanju mesa. Ipak, velike su
životinje rijetko lovljene što vjerojatno ima za posljedicu malobrojnost populacije.
Znanstveno je utvrđena evidencija o korištenju vatre na nalazištima mlađima od 250 000
godina no do ovladavanja i korištenja vatre moralo je doći i prije. Vjerojatno je ašelejenski
čovjek gradio i prve osmišljene nastambe. Djelomično oblikovan predmet ljudskom rukom je
nađen na nalazištu Berekhet Ram i možda predstavlja najstariju ljudsku figuru.

SREDNJI PALEOLITIK

Srednji paleolitik započinje pred 200 000 i traje do pred 40 000 godina. Rod Homo
obilježavaju dvije vrste, Homo neanderthalensis i Homo sapiens koje su se razvile iz Homo
heidelbergensisa. Homo heidelbergensis se naziva i arhaičnim Homo sapiensom jer nije još
utvrđeno radi li se o dvije različite vrste. Također nije sigurno jesu li H. sapiens i
neanderthalensis različite vrste ili je neanderthalensis podvrsta H. sapiensa.
Razdoblje H. neanderthalensisa traje do 30 000 g. prije sadašnjosti. Ne zna se je li
neandertalac potisnut dolaskom H. sapiensa iz Afrike u Europu pred 40 000 godina ili je
moderni čovjek rezultat te dvije vrste. Neandertalac koristi musterijensku kulturu koja
obilježava srednji paleolitik, a na prijelazu u gornji paleolitik koristi i šatelperonijensku
kulturu (šatelperonijenski šiljak ili nož). Homo sapiens također koristi musterijen što
dokazuju nalazišta u Izraelu. Tipične alatke musterijena su strugala, udupci i nazupci.
Ustanovljena su četiri osnovna tipa musterijenske proizvodnje: tipični musterijen, šarantijen
(odnosno Quina i Ferassie musterijen), zupčasti musterijen i musterijen s ašelejenskom
tradicijom (tip A i B). U tipičnom prevladavaju strugala, u šarantijenu također od čega su u
Quina tipu poprečna strugala, a u Ferassie tipu je tipologija alatki katkad modificirana
levaloaškom metodom. U zupčastom musterijenu prevladavaju uzupci i nazupci, u
musterijenu s ašelejenskom tradicijom A su česti šačnici i različite alatke na odbojcima, a u B
strugala, nazupci i noževi s hrptom. Različiti tipovi nisu rezultat evolucijske promjene, Bordes
ih pokušava objasniti različitim kulturnim tradicijama neandertalskih plemena, a S. i L.
Binford ih pokušavaju objasniti funkcionalnim argumentom (alatke korištene za različite
svrhe). Različitost tipova se može objasniti i čestom uporabom koja originalno iste alatke
transformira u dukčije.
Postojalo je više osmišljenih metoda cijepanja kamena. Vrlo česta metoda kojom se služe
neandertalci u srednjem paleolitiku je levaloaška metoda koja se javlja i u donjem i u gornjem
paleolitiku. Važnost ove metode je ta što je odražavala veće kognitivne sposobnosti čovjeka
koji ju je počeo koristiti (H. heidelbergensis). Ostale primjenjivane metode su diskoidna
metoda i metoda salaminih šnita. Primjena levaloaške metode ovisi i o dostupnosti
materijala pogodnog za tu metodu.
Postoje i nalazi koji upućuju na obradu drva (drveno koplje u Lehringenu – 125 000 godina)
i kosti, ali su rijetki. Međutim, mnogo su se češće koristili ostaci kostiju kao meki čekić.
Uglavljivanje alatki u držak je započelo u srednjem paleolitiku pa je to jedan od mogućih
razloga da se više ne rabe veliki šačnici. Uglavljivalo se vjerojatno pomoću kožne omče ili
smole.
Iz srednjeg paleolitika s nalazišta Divje babe u Sloveniji potječe i prvi možebitni glazbeni
instrument koji je pripadao neandertalcima.
Nije poznato jesu li neandertalci do hrane dolazili lovom ili lešinarenjem. Jedini izravan trag
lova pokazuje šiljak u vratnom kralješku divljeg magarca na nalazištu u Siriji. Kemijske
analize kostiju vindijskih neandertalaca pokazale su da im je gotovo isključivi izvor prehrane
bilo meso. To ukazuje na razvijenu lovnu vještinu kojom su dolazili do velikih količina mesa.
To pak podrazumijeva određen stupanj socijalne organizacije i izrade oružja. U prilog lovnoj
aktivnosti govore i ozljede neandertalaca. U Francuskoj je ustanovljeno i konzumiranje
ljudskog mesa do kojeg je vjerojatno dolazilo u periodima gladovanja ili ritualno.
Češća je i upotreba vatre, a vatrište se počinje omeđivati kamenjem što ukazuje na vještinu
kontrole vatre.
Neandertalci su pokazivali brigu za svoje suplemenike što dokazuju zacijeljene kosti
neandertalca u Vindiji. Ukopi i grobni nalazi pokazuju brigu za mrtve poslije smrti.

GORNJI PALEOLITIK

Prije 50 000 – 40 000 g. u Africi se javlja moderno ponašanje, a prije 40 000 g. rani moderni
čovjek dolazi u Europu. Smjena neandertalaca modernim ljudima se odvijala sporo što
dokazuju najmlađi neandertalci iz Vindije datirani na 29 000 – 28 000 BP. To znači da su
moderni ljudi par tisuća godina na tlu srednje Europe koegzistirali sa neandertalcima.
Simulacijom populacijske dinamike je pokazano da je neravnoteža između rođenja i smrti
između neandertalaca i modernog čovjeka mogla dovesti do postupnog izumiranja
neandertalaca u periodu od 1000 godina što isključuje istrebljivanje od strane modernih ljudi.
Teško je objasniti tako nagle promjene koje donosi gornji paleolotik. Nije jasno da li su
promjene lokalnog karaktera nastale postupnim razvojem populacija ili su nastale uslijed
doseljavanje nekih izvaneuropskih populacija. Također nije jasno koji je izvor inovacija i
modernog ponašanja u gornjem paleolitiku. Dokazano je da su se neka od obilježja gornjeg
paleolitika već razvila u nekim dijelovima zapadne Azije i Afrike najkasnije do prije 50 000 –
45 000 g. prije sadašnjosti. Bickerton je predložio da je razvoj gornjopaleolitičke kulture
povezan sa relativno naglim razvojem složenijeg jezika što može objasniti organiziraniju
ekonomsku eksploataciju, socijalnu organizaciju, pojavu simbolizma, umjetnosti i osobnog
ukrašavanja.
Uvjeti preživljavanja su u gornjem paleolitiku bili isti onima u srednjem pa je vjerojatno bolja
organizacija lova i razumijevanje prirodnog okoliša dovela do prevladavanja modernih ljudi.
Ljudske grupe se povećavaju, a može se vidjeti i njihova socijalna organizacija. Uočljiva je i
organizacija ljudskih staništa koja se prije ne može utvrditi. Gornjopaleolitički čovjek živi u
špiljama, ali i u kućama od raznih materijala (drvo, koža, mamutove kosti). Veličina
društvenih skupina je vjerojatno utjecala na diferencijaciju i specijalizaciju društvenih i
ekonomskih uloga. Život se koncentrira u doline rijeka gdje se kreću migracije životinja.
Javljaju se promjene u izradi kamenih alatki. Izravno odbijanje tvrdim čekićem koje se
pojavilo u srednjem paleolitiku zamjenjuje odbijanje mekim čekićem za što se koristi rog,
kost ili komad tvrdog drva. Kasnije se javlja tehnika cijepanje pritiskom, a vrh pritiskača je od
kosti, bjelokosti ili kasnije metala. Cijepanje pritiskom se možda javilo već u srednjem
paleolitiku.
Od početka gornjeg paleolitika se javlja mnogo novih oblika alatki koji su specijalizirani za
različite funkcije. Izrada alatke se standardizira. Neki misle da različite grupe alatki na
području Europe predstavljaju različite etničke skupine.
Obrada rogova , kostiju i kljova pokazuje kreativnost i inovaciju ondašnjeg čovjeka.
Umjetničko i dekorativno ponašanje počinje već sa ranim orinjasijenom i životinjskim
statuama iz te kulture.
Karakteristika za gornji paleolitik su i ogrlice od probušenih životinjskih zubi koje se javljaju
već prije 40 000 g., a najčešće su u razdoblju od 34 000 do 30 000 g. BP.
Već u gornjem paleolitiku se javljaju keramičke figurice.
Potvrđena je proizvodnja tekstila, mrežica, košara za oblačenje, lov i kućanstvo.
Prijelazne industrije sadržavaju obilježja srednjeg i gornjeg paleolitika. Više je prijelaznih
industrija, ali se samo za šatelperonijen u zapadnoj Europi pouzdano zna da ju je izrađivao
neandertalac. Šatelperonijen ima jasno tehnološko porijeklo iz musterijena. Pošto sadrži
mnoge elemente gornjeg paleolitika moguće je da je nastala pod utjecajem modernog čovjeka
i orinjasijena. Gornjopaleolitička obilježja se u šatelperonijenu pojavljuju oko 35 000 g. BP
što može sugerirati interakciju i akulturaciju sa modernim čovjekom.
Selentijen u srednojoj Europi je također prijelazna industrija. Uz nju nisu pronađeni ljudski
ostaci pa se ne zna da li ju izrađuje neandertalac ili moderni čovjek. Tehnološka značajka
selentijena je obostrano obrađen listoliki šiljak. Nađeni su i gornjopaleolitički šiljci od roga
tipični za orinjasijen koji je izrađivao moderni čovjek. Takvi šiljci su nađeni i u Vindiji u
sloju G1 u asocijaciji s neandertalcima i mnogim musterijenskim alatkama. Mnoge alatke ne
upućuju na krioturbacije, a šiljci i mandibula neandertalca sadrže ostatke istog sloja. Datiranje
šiljaka nije uspjelo, a neandertalac je datiran na 29000 – 28 000 g. BP. Moguće je da su
neandertalci tehnologiju šiljaka sa rascjepljenom i punom bazom preuzeli od modernog
čovjeka jer je tada već bila rasprostranjena na području Europe. Također postoji mogućnost da
su do njih došli razmjenom. Možda se radi o regionalnoj prijelaznoj industriji koja je
potvrđena na nekim drugim nalazištima.
Još neke prijelazne kulture su bohunisijen u Češkoj i ulucijen u Italiji.
Orinjasijen se veže uz rane moderne ljude i najranije manifestacije prave gornjopaleolitičke
tehnologije što ide u prilog tezi da se moderno ponašanje postupno razvijalo lokalno.
Orinjasijenske industrije se javljaju od Libanona do kantabrijske obale, a nešto prije se
javljaju u jugoistočnoj Europi. Karkteristične alatke su sječiva (općenito u gonjem
paleolitiku), njuškolika i kobiličasta grebala te šiljci od roga s rascjepljenom i punom bazom.
Označuje ga i stepeničasta obrada kamenih alatki.
Orinjasijen se djelomično vremenski poklapa se gravetijenom. Tipična alatka je graveta,
oštri kameni šiljak strmo odrađena jednog ruba. Česta su i sječiva sa zarubljenim poprečnim
rubom i dubila. U Hrvatskoj su utvrđeni tragovi epigravetijena, kasnog oblika gravetijena,
paralelnog sa solitrejenom i magdalenijenom u zapadnoj Europi. U epigravetijenu su česti
mikroliti, a prevladavaju gravetice (šiljci s usjekom), kratka grebala, i pločice s hrptom.
Obrada pritiskom je potvrđena u solitrejenu. Također se tada vjerojatno i javlja toplinski
postupak povezan sa izradom solitrejenskih šiljaka. Uporabna vrijednost tih šiljaka je upitna
pa su vjerojatno imali samo simbolički, kultnu namjenu. Karakteristično za solitrejen je i
uporaba izbacivača koplja te koštana igla s ušicom.
U magdalenijenu koštana tehnologija dosiže vrhunac izradbom sitnih figura, harpuna i
udica. Česti su mikroliti. Prelazak iz magdalenijena u azilijen označava prilagođavanje
novonastalim uvjetima nakon kraja ledenog doba.
U orinjasijenu se javlja umjetnost u obliku figura, uglavnom životinja, ili kao dio nekog
predmeta, a čini se da je povezana s ranim modernim ljudima. Ipak umjetnost je najčešća
kasnije, u magdalenijenu. Venere se javljaju u cijeloj Europi i to u periodu od 25 000 – 23 000
g. BP. te se obično vežu za gornji perigordijen ili gravetijen. U špiljskoj umjetnosti se
većinom prikazuju životinje. Špiljsku umjetnost se tumači na razne načine, kao lapurlatizam,
totemizam, strukturalistički, iznošenje informacija.
Gornji paleolitik obilježava velika tipološka raznolikost alatki, proizvodnja efikasnog
lovačkog oružja, podjela poslova i specijalizacija, umjetnost i simbolika. Pokojnici se ukapaju
s mnogobrojnim prilozima. Čovjek prvi put jače utječe na svoj okoliš.
 MEZOLITIK

Mezolitik je period između zadnjeg ledenog doba i početka poljoprivrede. Tradicionalno se

uzimaju 10000 i 5000 g. BP iako se mezolitička obilježja, mikrolitizacija i ribolov, javljaju
već i ranije. Također, neolitička obilježja poput keramike, sedentizma, glačanja kamena i
kompleksnije društvene organizacije javljaju u kasnom mezolitiku. Isto tako kod mnogih
grupa se mezolitički način života nastavlja u neolitiku.
U mezolitiku se događaju ključne promjene: rangirana društva i agrikulturalna ekonomija, a
čovjek počinje dramatično mijenjati okoliš.
Klimatske promjene su najdramatičnije u sjevernoj Europi gdje se uslijed topljenja leda
odvijaju dva procesa: povišenje razine kopna i razine mora. Tundru zamjenjuje šuma,
glacijalne životinje se sele na sjever, a za njima i neke grupe ljudi. Razvijaju se mali sisavci
što mijenja taktike lova. Psi su možda pomagali u lovu. Za lov se koriste zamke, a u
Španjolskoj je na špilji nacrtan koordiniran lov više ljudi. U sjevernoj Europi se vjerojatno
lovilo pojedinačno slijedeći životinje.
Također se razvija tehnologija. Prisutna je mikrolitizacija, a alatke su vješto dorađene.
Mnoge alatke su načinjene na pločicama. Mikroliti su služili kao vrškovi koplja i strelica što i
dokazuje nekoliko nalaza gdje su smolom ili konopljem vezani za drveni dio. Također su
nađeni u životinjskim i ljudskim kostima. Još uvijek se izrađuju makroliti, velike alatke. Tek
na kraju mezolitika se mogu nazrijeti neka socijalna razgraničenja u stilu artefakata. Nova
tehnika cijepanja kamena je neizravni udaracpreko dlijeta. Rade se harpuni, vrše i udice.
Najčešća sirovina je kremen i rožnjak, a koriste se kvarc, kvarcit, škriljevac, rogovi, drvo i
kosti. Karakteristika mezolitika je i korištenje različitih lokalnih sirovina za alatke. Jedini
poznati kamenolom je Sveti Križ u Poljskoj, a drugdje se koriste površinski nalazi. Za
mezolitik su karakteristične kremene sjekire i bradve. U Rusiji su u ranom mezolitiku nađene
motike koje su mogle biti upotrebljavane za zemljoradnju.
Izrađivale su se košare, mreže i brane. U Rusiji su nađene skije.
Prve keramičke posude se javljaju prije 5600 godina u Skandinaviji. Upotreba posuda je
možda indikacija polu ili savim sjedilačkog života.
Dva su tipa mezolitičkog nastanavanja: seoba iz nizina u zimskim mjesecima u planine u
ljetnim mjesecima ili življenje na mjestu pogodnom za izlov jedne vrste. Živilo se u šatorima
i kolibama uz koje su često jame za kuhanje, skladištenje i otpad. U Norveškoj su nađeni
kameni temelji i zidovi kuća, a u Danskoj drveni podovi. Najbolje očuvane kuće su u
Lepenskom Viru gdje su se mezolitički lovci vjerojatno nastanili na duže vrijeme. Kuće su
trapezoidne sa zidovima od šiblja preko kojih je mogla biti nabačena koža. Imale su vatrište i
karakteristične skulpture čovjeka-ribe. U nekim kućama su pokopani mrtvi. Na Lepenskom
Viru je nađena i keramika što govori o kontaktima s ranim neolitičkim skupinama.
Kolonizirani su mnogi otoci što ukazuje na postojanje čamaca koji su i nađeni, a ribolov nije
bio vezan samo uz obalu.
Mezolitička društva su bila fleksibilna i prilagodljiva što se tiče prehrane, a to znači da su
ljudi tada dobro poznavali svoj okoliš i resurse koje su iskorištavali. Iskorištavanje okoliša je
bilo organizirano i vješto. Za one koji su živjeli na obali prevladavala je morska ili riječna
hrana. Lovile su se i ptice zbog perja, a možda i hrane.
Tijekom gornjeg, a možda već i u donjem paleolitiku se javljaju ritualni pogrebi, a prva
groblja se javljaju u mezolitiku oko 6250 BP. Postojanje groblja ukazuje kompleksniju
socijalnu organizaciju u kasnom mezolitiku. Većina grobova ukazuje na jednakost u društvu i
statusu po zaslugama, ali neki ukopi djece s bogatim prilozima ukazuju na hijerarhijsko
društvo. U mezolitiku se javljaju ukopi pasa koji pokazuju da su bili domesticirani i jako
cijenjeni. Psi su ili pokapani posebno sa bogatim prilozima ili su se pokapali sa vlasnikom.
Tragovi na nekim ljudskim kostima upućuju na vađenje koštane moždine i možda
kanibalizam.
Umjetnost je često dio alatke. U azelejenu u zapadnoj Europi oko 11000 BP se javljaju
dekorirani obluci. Namjena im nije poznata. Lepenski Vir čovjek-riba. Tybrind Vig ukrašeno
veslo. Dekorirani rogovi i kosti, životinje urezane u jantar i u drvo. Španjolska špiljka
umjetnost.
Raste raznolikost i specijalizacija oružja. Prema kraju mezolitika raste stanovništvo što se
vidi po broju nalazišta koji je u početku smanjen s obzirom na gornji paleolitik. To je moglo
dovesti do okretanja drugim izvorima hrane, a napokon i do sukoba za teritorij.