Jovan Kesar Djetinstvo Moje Ukradeno Jasenovac

www.krajinaforce.
com
JOVAN KESAR
DJETINJSTVO MOJE UKRADENO

(II dopunjeno izdanje)
www.krajinaforce.com
Nacionalni park Kozara Prijedor, 1983. godine
Izdava: Nacionalni park Kozara PRIJEDOR

ISPOVIJEST ZORE SKIBE, ROENE DELI, NASTAVNICE MATEMATIKE U OSNOVNOJ KOLI BRAA IMI U MOSTARU, JEDNOG MEU 23.000 KOZARAKE DJECE ZATVORENE U USTAKIM LOGORIMA, OD KOJIH JE 11.000 ZAUVIJEK NESTALO. IMALA JE SAMO ETIRI GODINE KAD SU JE STRPALI U BODLJIKAVE ICE, TUKLI I UBJEIVALI DA SU JOJ OCA I MAJKU ZVJERSKI UBILI PARTIZANI. TRI PUTA JE PREKRTAVANA, DVA PUTA SU JOJ MIJENJALI IME, ALI JE USPJELA DA SE OTRGNE OD TOG JEVANELJA ZLA, DA PROZRE TAJ ZLOIN POD PLATOM MILOSRA I DA NAE SVOJ PUT.
Odgovorni urednik: Drago ormaz Recenzenti:
Dr Joco Marjanovi Dragoje Luki
Lektor: Drago ormaz
Tehniki urednik:
tampa: GRO M. Gembarovski Nova Gradika tampano u 10.000 primjeraka
KRIK PROTIV RATA Zamolio bih potovane itaoce da mi oproste ako u ovoj biljeci ne naem uvijek one prave rijei kojima bi trebalo predstaviti i preporuiti ovu knjigu. Jer, itajui stranicu po stranicu ispovijesti jedne djevojice, koja je imala samo etiri godine kada je rat sruio njeno djetinjstvo, osjeao sam neku udnu potrebu as da zaplaem, as da stegnutih zuba do bola urliknem. Takvog osjeanja nisam se mogao osloboditi do posljednje stranice teksta, vjerovatno zato to sam i sam, kao bosonogi djeak, doivio kolektivnu sudbinu 23 hiljade malih Kozarana koji su u onom suludom naletu nacizma svueni sa svoje pitome planine, odvojeni od roditelja i baeni u krvavi kovitlac logorskog pakla. Svakome od njih neko je ubijen. Najee, bili su to otac i majka. U toj dugoj koloni, okruenoj ubistvenom vatrom i gonjenoj ka novim rasijavanjima u zaborav krila roditeljskog i majinog osmjeha, i jo dalje, u susret pokolju i neujnom umiranju s robijakim brojevima oko vrata nestalo je zauvijek jedanaest hiljada malih Kozarana. Za svako od njih mogla bi se napisati jedna pria, jedan roman, iako su ula u najstraniju ivotnu dramu i prije nego to su stekla i imala bilo kakvu linu biografiju. Djetinjstvo moje ukradeno samo je jedna ispovijest izvuena iz desetine hiljada sudbina koju je, evo, uzbudljivo opisao Jovan Kesar, novinar i reporter, vrsni hroniar naeg vremena i dramski pisac, koji je i sam kao dijete upamtio rat, a posebno kowww.krajinaforce.com
zarski zbjeg, kada je uuren u nekoj vododerini ekao na ono najgore. Ovo je samo jedna pria, gotovo identina sa nizom svjedoenja mnogih djeaka i djevojica sa Kozare to su rat doivjeli na najtraginiji nain i iz njega ponijeli duboke oiljke i duevne rane koje nikako da zacijele, jer su zadobijene u najranijem djetinjstvu. Oblikovanje istorijske faktografije sadri u sebi uvijek niz moguih zamki u koje pisac moe upasti. Jovan Kesar, meutim, uspjeno ih je izbjegao pronaavi onu pravu relaciju izmeu faktografije, snova i prisjeanja junakinje na ono zlo doba kada izmeu djeteta i vojnika nije bilo nikakve razlike. On je jednostavnim rijeima, bez dopunskih tumaenja, izgradio tivo jedne potresne i autentine ispovijesti. Mnogi ni danas, etiri decenije poslije tih dramatinih dogaaja u kojima su uestvovali kao djeca, nemaju snage da ispriaju ono to pamte kao da je jue bilo, a pamtilo se samo najtee. Zora Deli Skiba, meutim, nala je u sebi dovoljno snage i hrabrosti da se, ovoga puta dobrovoljno, ispovidi i iznese svu svoju tugu koja ju je tako dugo pekla, dublje od vlastite rane. Njeni snovi i krhka prisjeanja vraaju nas u onaj avgustovski dan 1941. kada je avlija njenog djetinjstva pretvorena u krvavo ustako razboj ite i kada je majka skonala u plamenu sopstvene kue. eljezniki vagoni iz kojih su ispadala mrtva djeca, ograen prostor bodljikavom icom prepun djece iz koga se nije uo djeiji pla, Jastrebarsko i logorski broj ispod zasjeenog vrata oiane djevojice, prekrtavanje i krampus, asne sestre milosrdnice i batina od glogovine od koje se djeca upike, porodica bliska druini onih koji su izmislili logore za djecu, prekrtavanje i krizma i dugo poslije osvita slobode onaj neprirodni
6
uzvik sestre Nevenke: ta od tebe uradie zlotvori!? fragmenti su ovog potresnog kazivanja koje ne smije biti zaboravljeno. U ovoj, po obimu maloj knjiici, sabijeno je mnogo zla. Ona je otvoreno pred itaoca iznijela svu bestijalnost ustakog plana o unitenju djece Kozare, korjena ivota svakog naroda, zloinako srozavanje u bezdan raspamenosti. Pa ipak, ja sam uvjeren da e ovu knjigu paljivo itati i odrasli i djeca. Mnogima e zasuziti oi, ali te suze su samo opomena i garancija da se ovakve tragedije nikada vie nee ponoviti. Ova knjiga je i krik protiv rata u kojem djeca, do dananjeg dana, najvie stradaju, jer i najmanje mogunosti imaju da se brane. (Iz recenzije) Dragoje Luki
MAJKA U PLAMENU SVAKO nesretno djetinjstvo nesretno je na svoj nain. Ne parafraziram Tolstoja. Ja, Zora Skiba, nastavnik matematike u Osnovnoj koli Braa imi u Mostaru, imam pravo da to kaem. Traume koje sam doivjela u ranoj mladosti jo me progone. Udata sam. Imam sina Milorada i ker Slavicu. Oboje su studenti. Brak iz ljubavi i moja divna djeca pomogli su mi da koliko-toliko zaboravim ta znai biti ratno siroe i ustaki talac. Ali, ne ide to lako. I ljepota, a kamo li grozote ostavljaju biljeg. Prolazile su godine, a u meni je nekako mutno ivjela slika logorskih ica. Nisam mogla da se opustim. Dugo sam osjeala kompleks manje vrijednosti. Potreba za sigurnou, potreba da volim i da budem voljena, da sam nekome mila, bila je kod mene toliko jaka da je u mom ophoenju sa ljudima stvorila pokornost i poniznost. Zbog toga sam bila vrlo nezadovoljna sobom. Mnogo je velikih rezova bilo u mom ivotu. Svaki je ostavio oiljak. I kad sam poela da vjerujem da su svi dogaaji iz mog djetinjstva samo runi snovi, dogodilo se neto neoekivano, neto to me pribliilo samoj sebi. Bilo je to 26. maja 1979. Potar mi je tog dana uruio poziv da prisustvujem Zboru pionira Jugoslavije u Jastrebarskom. Ne znajui o kakvom se skupu radi, odluila sam da pismo paljivo proitam. Zvali su me da prisustvujem sveanosti koja se povo-
9
dom 60 godina SKJ odrava u spomen djece rtava faistikog terora. Zato ba mene zovu na tako znaajnu manifestaciju? Oi su mi zastale na reenici: Velike su to bile patnje i zato se mi ne moemo otrgnuti od tih dana. Lika, Kordun, Banija i Bosna uvijek e ih se sjeati. Na kraju poziva bila je odtampana pjesmica ora uria, djeaka-logoraa, Lastavici s logorskog zida: Sleti mi na rame sestro lastavice i zapjevaj pjesmu o sruenom gnijezdu o nesrenom ptiu, 0 smrskanom srcu okovanom suncu 1 djejem plau za otetom dojkom. Neto me posjeklo u srcu. Zaplakala sam. I kroz suze, koje nisam dugo mogla zadrati, ukazivao se dio po dio moje prolosti. Kockicu po kockicu slagala sam mozaik svoga ivota, pribliavajui se samoj sebi. Nikad se sasvim nisam oslobodila snova u kojima sam gladna, u kojima dobijam batine, u kojima me iaju kao ovcu. Ali, vremenom uspjela sam da to toliko potisnem da sam sebi postavljala pitanje: kakve veze ti runi snovi imaju sa mojim djetinjstvom. Imam divnu djecu, mua, posao koji volim, zato da obnavljam svoja sjeanja na strahote rata i logore. Znala sam da su ona toliko bolna da nemam snage da ih obnavljam. Ali, znala sam i drugo: kad pone gubiti pamenje, kraj je.
10
Tri dana bila sam van sebe. Krijui se od djece i mua, koji nisu navikli da me vide uplakanu, plakala sam kao kia. Svoje teke snove, tu viegodinju moru gotovo nikom nisam priala. Velike nevolje naue te da uti i trpi. To je bila moja tajna. Prosto injenica iz rodnog lista. Ali, neto neodoljivo vuklo me da provjerim tu injenicu. Strepila sam kako e na mene djelovati susret sa mjestom gdje je bio zloglasni ustaki logor. Znate kako je kad neto duboko zakopate, pa ga poslije toliko vremena treba otkopati. A strah vas je ta ete nai. Moje tuno okovano djetinjstvo liilo je na list koji uti. Poziv da prisustvujem velikom Zboru pionira Jugoslavije djelovao je kao grom iz vedra neba. Krenula sam u Jastrebarsko. Krenula sam u svoju prolost. Ne znam zato sam toliko dugo stajala pred ogledalom spremajui se za taj susret. Godinama sam neto ekala, neto to je moralo doi. Obuzela me bila radosna zebnja. Jastrebarsko ili Jaska, kako smo ga mi zvali, znai postoji i ja se s njim moram jo jednom sresti. Tu gdje su nam polomljena krila, na molbu organizatora pionirskog skupa, govorila sam pred vie stotina djeaka i djevojica o iskidanim snovima svoga djetinjstva. Kad je voditelj programa rekao: Sad e vam drugarica Zora Skiba, biva djevojica-logora, iznijeti svoja sjeanja na ivot u logoru, dvoranom se prolomio aplauz. Onda je zavladao tajac. Prila sam mikrofonu i rekla: Dragi moji pioniri, vi ne znate koliko sam sretna to sam ovdje meu vama. Govoriu vam o svojim sjeanjima na logor u Jastrebarskom gdje sam bila 1942. Imala sam tad samo etiri godine. Prije no to ponem da vam priam, neto u vas za11
moliti. Ako primijetite da u zaplakati i da ne mogu dalje, dajte mi podrku. Odjednom, silno, osjetila sam elju da im kaem sve to znam. Pred oima mi je bila statua majke sa djetetom u naruju, podignuta na mjestu biveg logora u Jaski. Zapamtila sam dobro njeno lice. Tu rijeenost da se bori, a ne da plae. Ona mi je pomogla da svoje teko djetinjstvo, provedeno u logoru, prihvatim kao neto to sam stvarno doivjela i da javno, tu pred toplim zahvalnim djejim oima, osudim faizam koji je najtee zloine poinio na djeci. Ispriala sam im svoju krvavu bajku, bajku duu od 1.001 noi. Bila sam jedna od djevojica sa brojem pod vratom, jedno od 23.000 kozarake djece razvijene po ustakim logorima. Imala sam samo 4 godine kad su me zatvorili u bodljikave ice, tukli i ubjeivali da su mi oca i majku zvjerski ubili partizani. Tri puta sam prekrtavana, ali sam uspjela da se iz svega toga otrgnem i naem svoj put. Po prianju starijih, moj djed Pero Deli bio je vrlo imuan seljak. ivio je u selu Kruharima kod Sanskog Mosta. Stariji ljudi i danas kau Deliev mlin, Deliev most... Djedovo veliko imanje naslijedili su njegova dva sina Drago i Duan. Drago je moj otac. Njegovog lika se ne sjeam. Priaju da je bio visok gotovo dva metra, lijep, Ijudevan. Zbog dobre vesele naravi, nije bilo svatova ni srpskih, ni hrvatskih, ni muslimanskih, a da moga oca nisu pozivali za barjaktara. Bilo ga je, vele, lijepo vidjeti kako u svatovskoj povorci, nasmijan, mae plokom i barjakom. Kad mu je bilo 18 godina zagledao se u 16-godinju Dragicu Praa, moju majku. Iako su mu roditelji branili da se Dragicom oeni, jer nije bila imuna kao Delii, moj otac je svoju izabranicu jedne noi doveo na konju kui i roditelji nisu imali kud.
12
Izrodili su petoro djece. Ja sam etvrto dijete. Oni koji su poznavali moje roditelje kau da liim na pokojnog oca i da imam njegovu narav. Rodila sam se u selu Kruharima. Pravoslavnu crkvu u kojoj sam krtena faisti su zapalili 1941. Zbog toga ne znam tano datum roenja. Stariji kau da je to bilo tri godine pred rat. Imali smo svega: pune ambare penice i kukuruza, tale pune krava i konja, pune kaice sira i skorupa. Veliko imanje otac nije mogao sam da obrauje, pa je uzimao nadniare. Meu njima bio je i neki Omerica, siromaan seljak, kome je otac pomagao da prehrani i ikoluje mnogobrojnu djecu. Niko drugi nego taj Omerica odveo je moga oca na strijeljanje. Bilo je to 2. avgusta 1941. godine. Obukao je ustaku uniformu da bi se dokopao oevog imanja. Tati su dan ranije dolazili prijatelji iz muslimanskih i hrvatskih porodica i govorili: Drago, bjei kud zna! Vodi i porodicu. Evo ih! Vre pokolj nad srpskim ivljem. ta vam je, ljudi moji, pa vi znate da ja nikom nisam nikakvo zlo uinio? branio se otac. Nisam mrava zgazio, zato bih bjeao? Lakovjernost mu se teko osvetila. Nakon to je ubio moga oca, Omerica se povratio natrag, zapalio nau kuu i talu u kojoj je majka muzla krave. Nas petoro djece gledali smo kako nam mati gori. Obuhvaena plamenom, majka se borila da izie iz tale, koja je gorjela zajedno sa blagom. Na vratima pala je mrtva. Sva je izgorjela, samo su joj stopala ostala itava.
13
LOBANJE NA ROGOVIMA PREKO majinog ugljenisanog tijela prelazile su krave, strano riui. Jednoj kravi, koja je trebalo tih dana da se oteli, progorio je stomak, a njeno mladune ispalo je napolje. Bilo je ivo. Uspjelo je da napravi nekoliko koraka po travi. Istog dana kad je izgorjela moja majka i ubijen moj otac, ubijen je i moj stric Duan, i strina uja, i moja baba i moj djed Pero. To je moje najdublje sjeanje. Ono to je bilo prije toga ne pamtim. To je prvi prizor mog djetinjstva. Htjela sam da ga zaboravim, ali nisam uspjela. Stalno mi se ponavljao u snovima. Poslije pokolja u Kruharima su ostala zgarita i mnogo djece siroadi. Meu njima i nas petoro: tri sestre Nevenka, Dara i ja i braa Mile i Jovica. Skrivali smo se u kukuruzima, spavali u sijenu i na slami, u izbama, pojatama i talama. Jeli ta smo nali. Od nas se nisu odvajali pas uko i krava arulja. uku je bio izgorio rep, a arulji koa na stomaku. arulja nam je mnogo valjala hranila nas je mlijekom sve dok je jedan ustaa nije ubio. Nianio je u nas, a pogodio kravu. Ubrzo je umro moj brat Jovica. Bio je dojene. Hranu koju smo mu mi davali nije umio da uzme, a u cijelom selu nije bilo ni jedne majke da ga podoji. Moja devetogodinja sestra Dara nosila je mrtvog Jovicu dva dana na rukama mislei da on spava. Bili smo goli i nezatieni, kao zemlja pod nama, kao nebo iznad nas.
15
U Kruharima, na proplanku zvanom unjar, gdje se nekad nalazila naa kua i imanje, danas je spomen-groblje 5.500 rtava faistikog terora. Meu njima su i moj otac i moja majka i moj djed i moja baba i moji strievi. Masovno ubijanje Srba, Jevreja i Roma na ovom gubilitu ustae su poele 1. avgusta 1941. Iskopani su dva velika rova iroka tri metra, duboka preko dva, a dugaka 40 metara. Kolone izmrcvarenih ljudi, povezane u ice, lance i konopce, krvnici su dovodili do ovih stranih grobnica. Najprije su ih tukli maljevima, krampovima, sjekirama i eljeznim ipkama, a zatim ubijali pukama i mitraljezima. Neke su klali noevima i bacali u krvlju zalivene rake. Ubijanje je zavreno 3. avgusta uvee. Prema izvjetaju Kotarske oblasti, samo u noi izmeu 2. i 3. avgusta ustaka satnija iz Zagreba ubila je ovdje 3.000 talaca. I danas ujem njihov krik. I urlik zlikovaca: krvi, jo krvi! Zastraeni krvavim prizorom, moje sestre, ja i brat danima nismo smjeli da se pribliimo naem spaljenom ognjitu. Odjeveni u dronjke, prljavi i vaIjivi, skrivali smo se po okolnim umarcima. U Kruharima su se pojavile zarazne bolesti. Poslije masovnog strijeljanja leevi su bili slabo zakopani. Tanak sloj zemlje nije mogao da zaustavi krv koja je potocima tekla. Zbog velikih vruina krv je strano zaudarala. Oblaci muva rojili su se iznad gubilita. Nismo imali gdje da se napijemo vode svi bunari u selu bili su puni ljudske krvi. U Sanskom Mostu faisti su enluili. Slavili svoj krvavi pir. Pjevali, pijanili, psovali. Umjesto jabuka, na volovske rogove naticali su odsjeene ljudske glave.
16
Poetkom oktobra 1941. ustae su poele da prekrtavaju srpsku djecu i prevode ih u katoliku vjeru. Hvatali su nas kao to interi love pse lutalice. Uhvatili su i nas etvoro. Kad su sakupili dosta djece, doao je meu nas katoliki svetenik. Uio nas je molitvu: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, sveti Petre. Jedan ustaa se drao da e biti zaklan svaki onaj ko ne bude molio prije nego to ga svetenik pokrsti. Svetenik je iao od jednog do drugog djeteta, saekao bi da svako izmoli nauenu molitvu, a zatim ih kropio svetom vodom i stavljao im u usta svetu hostiju. Moja najstarija sestra Nevenka nam je kriom rekla da ni za ivu glavu ne smijemo da progutamo ono to nam pop stavlja u usta. Moje pokrtenje bilo je neto drugaije nego kod ostale djece. Bila sam u toj grupi najmlaa i nisam uspjela nauiti molitvu. Kad je doao red na mene, ja sam utjela. Odjednom, iznad mene se nadnio ustaa. U ruci je drao no. Brzim pokretom zasjekao mi je kou na grkljanu. Vidjevi da e me ubiti, Nevenka mi je poela govoriti molitvu, a ja sam kroz pla, dok mi je tekla krv sa ranjenog vrata, izgovarala: Moj gi, moj gi, moj prveliki gi, seti Epte. Imala sam etiri godine i morala sam moliti za svoj preveliki grijeh onima ije su ruke bile krvave do lakata. Kao sveti Bonifacije, koji je, dok su mu u grlo sipali vrelo olovo, govorio: Hvala ti gospode Isuse, sine ivog boga. Kao muenik Lorens, koji je svojim delatima, dok su ga ivog pekli na ranju, rekao: Ova strana je gotova, okrenite me na drugu.
17
Kad smo poslije pokrtavanja ostali sami, sve etvoro smo ispljunuli ostatak tijesta koje nam je u usta stavio svetenik. Vjerovali smo da za nas to prekrtavanje ne vrijedi, jer nismo progutali taj sveti predmet. Lik faiste sa noem duboko mi se urezao u psihu. To je trei prizor iz mog djetinjstva koji mi se esto javljao u snovima. I danas na vratu nosim oiIjak od noa. Rane zarastaju, ali oiljci, kau, rastu zajedno sa nama. Nije dugo potrajalo, a ustae su poele da odvode djecu u logore. To je bila prava hajka, kao lov na divlja. Uspjeli su da uhvate samo mene i mog brata Milu. Nevenka i Dara su na vrijeme pobjegle. Do sabirnog mjesta prevozili su nas vagonima za stoku. Nismo imali ni hrane ni vode. Djece je bilo odasvud sa Kozare, iz Like, Banije, Korduna. Brigu o nama preuzele su asne sestre milosnice. Prvo su nas uredile, onako redom iale kao ovce. Ja sam izila iz reda i sakrila se u klozet neke barake. Ne sjeam se zato se nisam dala iati, ali zato dobro pamtim batine koje sam dobila od milosnice. Kad me pronala pod stolom i vidjela da jedino ja nisam oiana, toliko me istukla da sam izgubila svijest. Koliko je trebalo da doem sebi ne znam. Prvo to sam uradila sjeam se rukom sam potraila moju kosu, ali nje nije bilo. Oiali su me u besvjesnom stanju. Zatim mi je druga asna sestra stavila oko vrata kartonsku ploicu. Bio je to moj logoraki broj 97. Poslije masovnog strienja obukli su nas u neke kaputine, kako se ne bi vidjelo kakve dronjke imamo na sebi. Skupili su nas u gomilu i slikali. Mnogo, mnogo godina kasnije uspjela sam nabaviti tu sliku i doznati zato im je bila potrebna. U jesen
18
1941. ta fotografija je objavljena ne samo u svim novinama takozvane Nezavisne Drave Hrvatske, ve i u drugim listovima zapadne Evrope. Potpis ispod nje je glasio: Ovo su ratna siroad iz Like, Banije, Korduna i Bosne, ije su roditelje ubili crveni koljai komunisti. Ta strana la, koju su faisti lansirali u svijet pomogla im je da dobiju velike koliine hrane, odjee, obue i lijekova. Dobri ljudi iz cijelog svijeta slali su preko Crvenog krsta pomo nama ne znajui da tako pomau one koji nas mue i ubijaju. Poslije grupnog snimka odvojili su me od brata i sproveli u neki logor. Ne znam ni sada koji, ali se sjeam drvenih baraka i dosta vode okolo. Moja sjeanja na taj logor postoje, iako sam dugo mislila da je to plod mojih runih snova. Ali, veina mojih snova ima veze sa stvarnou, pa nema razloga da ovaj dogaaj, kojeg pamtim po snovima, ne bude istinit. Evo kako to izgleda. Budim se, osjeam kao da se ponovo vraam u ivot, kao da sam savladala neku teku bolest, od koje su, vjerovatno, mnogi moji vrnjaci logorai umrli. Oko sebe vidim grozdove djece koja lee na slami kao i ja. Stomaci su im nateeni, kosti im probadaju kou, izbuljene oi. Glave prekrivene velikim gnojnim krastama. Mnogi su toliko izmravili da ne mogu da ustanu. Umiru pored mene. Sjeam se nekih ljudi koji su lopatama izbacivali mrtvu djecu kao balegu iz tale. Jedan od njih, vjerujui da sam i ja mrtva, zahvatio me lopatom. Zaplakala sam dajui glas da sam iva. Taj me mlatnuo lopatom i nekud otio. Ne sjeam se ta je dalje sa mnom bilo ni kako sam prebaena u logor Jastrebarsko.
19
Pamtim prve batine koje sam dobila u tom logoru, ak i njihov uzrok. Prostorija u kojoj smo se nalazili, mrana je i vlana. Trebalo bi da je jutro. Probudila sam se. Slama na kojoj spavam zaudara na mokrau. Slabo sam obuena, bez pokrivaa. Drhem. Sjeam se nekih asnih sestara. Ulaze meu nas sa batinama u ruci. Prevru nas provjeravajui da li je ispod nas slama suha ili mokra. Batine je dobilo svako ono dijete koje se te noi pomokrilo. I mene su tada istukli. Istukla me asna sestra Gracioza. Upamtila sam joj ime, jer me ona i kasnije najvie tukla. Presavila me preko drvene klupe i odbrojala mi 97 udaraca biem po golom tijelu. Upamti rekla je to je tvoj broj. I kad god ne bude dobra, toliko e dobiti batina. Svako mora ovdje da zna svoje mjesto i numeru. To je boja volja. Nema ta, bog je u ustakom logoru vodio veliko i uredno knjigovodstvo. Tog dana nisam imala snage da idem na jutarnju misu. Leala sam cijeli dan na slami bez hrane. Od bolova sljedeu no nisam mogla da spavam. Moda je to bilo i dobro, jer nisam imala mogunost da sanjam rune snove zbog kojih sam mokrila na slamu. Poslije te probdjevene noi, bila sam pospana. Nisam dobila batine zbog mokrenja, ali sam ih zaradila u crkvi zaspala sam na misi. Svako dijete koje bi zadrijemalo u crkvi, moralo je za kaznu skupiti tri prsta da ga po njima ibom udari deurna asna sestra. Jednom su mi oko vrata navukli dobro zategnutu gumu. U vor te gume bili su uglavili komadi otrog stakla. Namjestili su ga tano na moju jo nezacijeljenu ranu koju mi je prilikom priea ostavila ustaka kama. Guma me guila, a rana koju je staklo produbljivalo na vratu strano me pekla.
20
Taj oiljak na vratu i danas nosim. Kad god se pogledam u ogledalo, mahinalno ga dodirnem prstima. Boe, ta smo im bili skrivili da nas toliko mrze, da nam toliko zla nanose. Jednom je neko postavio pitanje: ko je kome posluio kao model tamnica paklu ili pakao tamnici. Mi koji smo proli kroz pakao ustakih tamnica, nismo u dilemi. Neprocjenjivu pomo da saznam kako je izgledao na boravak u logoru u Jastrebarskom pruila mi je knjiga Drago ja Lukia Rat i djeca Kozare. Luki je i sam bio u ovom logoru. Godine ivota utroio je tragajui za djecom baenom u krvavi kovitlac logorskog pakla, meu kojima su bili i njegova dva brata i sestra. Uspio je pomou ustake kartoteke da deifruje oko 11.000 imena, meu njima otkrio je i moj logorski karton. Lukieva knjiga je najpotresnije svjedoanstvo kozarake epopeje. Kroz logor u Jastrebarskom prolo je 3.336 djeaka i djevojica. Umrlo ih je 768. Naredbom poglavnika NDH Ante Pavelia, ovaj logor je bio namijenjen za planski preodgoj djece izbjeglica sa Kozare. Mi smo, eto, bili izbjeglice. Pohrlili smo sami u ice.
21
ISTJERIVANJE AVOLA GENOCID nad djecom Kozare planski je pripreman. Dr Viktor Guti, stoernik tzv. Hrvatske krajine, krajem maja 1941. godine poruuje: Ove srpske cigane poslaemo u Srbiju, a druge Savom bez lae. Izdao sam drastino nareenje za njihovo ekonomsko unitenje, a slijede nove mjere za potpuno istrebljenje. U tom pogledu imam odrijeene ruke. Nepoeljni elementi bie iskorijenjeni tako da e im se zatrti svaki trag i jedino to e ostati bie zlo sjeanje na njih. Svoju prijetnju ovaj zlikovac dopunie zatim na prijemu kod prijedorskog rimokatolikog upnika Kaurinovia: Ovu srpsku gamad od 15 godina pa navie mi emo pobiti, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih e biti dobri katolici. Sa koliko spremnosti i mrnje se prilo istrebljenju kozarakog ivlja, govori i ova izjava Dionizija Jurievia, ustakog oficira, inae svetenika i rukovodioca specijalnog vjerskog odsjeka u Dravnom ravnateljstvu NDH: ... U ovoj zemlji ne moe nitko da ivi osim Hrvata, a ko nee da se pokrsti, mi znademo kuda emo s njime. Danas nije grehota ubiti ni malo dijete od 7 godina koje smeta naem ustakom pokretu. Nemojte misliti to sam ja u sveenikoj odori, pa ne mogu, kad je potrebno, uzeti strojnicu u svoje ruke i da tamanim sve do kolijevke, sve ono to je protiv ustake vlasti i drave. O planskom unitenju kozarake djece svjedoi i zabiljeka njemakog poslanika u Zagrebu Zigfrida
23
Kaea, koji 12. jula 1942. godine pie: Poglavnik mi je saoptio da e u jednom svojevremeno od Italijana posjednutom logoru, sa izgraenim barakama, u Jastrebarskom, smjestiti djecu izbjeglica sa Kozare, prethodno sanirati, a zatim pripremiti plansko odgajanje. Logor u Jastrebarskom osnovan je 12. jula 1942. Bio je pod upravom asnih sestara kongregacije Sv. Vinko Paulski. Upravnica logora bila je Barta Ana Pulherija, 60-godinja asna sestra. Pulherija je bila starija pripadnica ustakog pokreta i svastika Mile Budaka, ustakog ministra i ratnog zloinca. Pri kraju rata uspjela je da pobjegne iz zemlje. Njena desna ruka u sadistikom muenju djece bila je asna sestra Gracioza, ekonom logora. U elji da provjerim grozne prizore iz svojih snova, proitala sam sve to je o ustakom logoru u Jastrebarskom na bilo koji nain sauvano i zabiljeeno. Da slike uasa koje u snu vidim nisu izmiljene, najbolje su me uvjerila sjeanja profesora Kamila Breslera, Jane Koh i Tat Jane Marini, koji su sa grupom Ijekara i mladih bolniarki spasili mnogo kozarake djece od sigurne smrti. To je bila velika akcija zagrebakih komunista i rodoljuba. Rizikujui svoj ivot, oni su uspjeli da zaustave masovni pomor djece. Mi koji smo preivjeli pakao ustakih logora dugujemo im vjenu zahvalnost. Breslerov opis transporta kozarake djece u mnogome je upotpunio moja mutna sjeanja. Evo kako je on doivio dolazak naeg voza u Zagreb. Djeca su stigla potpuno iscrpljena. Ekstremiteti su im bili svi oteeni uslijed endema. Lica upala, mrava, blijeda, oi takoe upale. Sva djeca dobila su teke krvave proljeve koji su odgovarali
24
slici jedne teke dizenterije. Crijeva su im visila i do pet centimetara izvan tijela. U crijevima vidjelo se je po neko zrno neprobavljena kukuruza, koji su djeca dobila za hranu u logoru Stara Gradika. Osim ake kukuruznog zrna, koju su im tamo dali, u Gradikoj su mogli jo da pasu travu. Evo jo nekoliko reenica iz zapisa profesora Breslera: Podiui polumrtvu djecu, pod njihovim pazuhom smo osjeali neto tvrdo. Na tom jedino sigurnom mjestu djeca su skrivala komadie kruha, koje su im usput davali ljudi, ali nisu imali snage da ih savau... Izmodena djeja tjelaca, od kojih je ostala samo kost i koa, napustio je ve i svrabac, uzronik svraba, jer nije imao dovoljno hrane u posuenoj koi. Kad bi kou podigli prstima, ona se ne bi vratila na mjesto. Ostala bi zguvana poput starog papira. Od jednoline hrane i pomanjkanja vitamina zubii su im ispadali iz ustiju sa komadiima eljusti. Svako dijete je ve usljed toga bilo teki, na smrt osueni bolesnik. Profesor Bresler kae da su u kutovima vagona on i njegovi saradnici pronali 250 dojenadi. Nemono su leali na podu. Pomodrila i zacmala od plaa djeca su puzila podom bez krpa i pelena, u mokrai i izmetima. Jo jednom zapisala je Jana Koh to ne bih mogla preivjeti. U vagonima za stoku dovueno je 850 djece iz Stare Gradike. Bio je to prvi transport. Ustae su nas pourivale da to pre ispraznimo kompoziciju. Izvukle smo 40 mrtve djece. Dok su prenoena, umrlo je 17, a za vrijeme raskuivanja jo 30. Ne, zaista to se ne moe opisati. Sljedei transport od hiljadu djece bio je jo straviniji. Pomodrela od plaa, djeca su leala na golom i prljavom podu. I ovdje je umrlo 84 djece. Transport od 17. avgusta
25
1942. u kojem je dolo 1.080 djece bio je najstraviniji. Njihovo spasenje najdublje se urezalo u moje pamenje. U njemu je bilo najvie dojenadi. ene s pelenama i benkicama izvlaile su iz vagona i trpale u korpu, kao duleke, onu najmlau djecu. Kasno u noi otkrili smo u poslednjem vagonu jo 250 dojenadi ... Kad je desetkovani transport stigao u Jastrebarsko, Ijekari su ustanovili da se mi, mali taoci, nalazimo u oajnom stanju. Bili smo zaraeni svim moguim bolestima. Prilikom sekciranja leeva ustanovljeno je da su djeca u logoru Stara Gradika sistematski trovana stavljanjem sode u vodu. Uz ime Tatjane Marini sasvim bi pristajalo ime majka hrabrost. Ova ena revolucionar, lan Partije od 1919. godine, sa osamnaest svojih uenica uspjela se ubaciti u logor u Jasku. I njena sjeanja pomogla su mi da rekonstruiem ivot malih talaca u logorskim icama. Djecu koju smo primili kae Tatjana a mnoga su bila polumrtva, smjestili smo u nekadanje italijanske tale. U prvoj grupi bilo je 850 teko bolesne, polumrtve i mrtve djece. I djeca iz druge dvije grupe bila su poput kostura, lica cementne boje. Mnoga su umirala kad su morala uiniti najmanji tei pokret. Kad su, recimo, vrila nudu. Digla bi se i pala mrtva. Prva no je bila strana. Djeca su cvilila: Majko, gdje si, majice. Da li sam i ja imala snage da dozivam svoju spaljenu majku, svoje sestre i brau? Vlast u logoru, koji su uvale ustae drale su asne sestre: Barta Pulherija, Gracioza, Boimira, Valdemara, Vinfrida, Florijana, Dagoberta, Viktorij a . . . Bilo ih je jo. Naa sudbina bila je u njihovim milosrdnim rukama.
26
Ustaki sistem prevaspitanja sprovodile su rigorozno. Evo kako je ivot malih talaca opisao knjievnik Ervin inko u lanku objavljenom u asopisu Jugoslavija ujesen 1949. godine: Kuni je red u Domu bio ovakav: ustajanje u 5 sati ujutro, onda odmah u kapelicu, misa, krunica, litanije, jutarnja molitva do 6 i pol sati. Zatim povratak u sobe, spremanje kreveta. Nakon toga doruak, poslije doruka ribanje podova, rad u kuhinji, u pekari i pranje. Djeca su prala i posteljinu. U meuvremenu svaki sat ilo je po dvanaestoro djece u kapelicu kao ive lui da kapelica ne bi ostala bez molitve. Za ruak su dobijali gance i repu. Poslije ruka spavanje je bilo obavezno, ali ne na krevetima. To je bilo zabranjeno da bi sobe ostale u netaknutom redu. Za spavanje su bile odreene kolske klupe. Spavali su sjedei u kolskim klupama, glava uz glavu, na stolu. U 4 sata uina, ali samo u sluaju da niko nije bio zloest. Ako se samo jedno od njih za vrijeme mise okrene, onda niko ne dobija uinu, koja se inae sastojala iz komadia kruha s kiselim kupusom. Poslije uine ponovno kuni rad do veere, odnosno spavanja. Sam kuni red nema na prvi pogled nita naroito: on je dosljedni odraz samostanske stege, koja je ostala netaknuta od svih spoznaja savremene pedagogije, pedijatrije i psihologije. Prava jeza hvata ovjeka tek onda kada sazna s kakvim metodama su odravali autoritet toga kunog reda. I danas su meu tienicima doma dvije djevojice, Manda Ivei i Kaja Prsa, ija imena stoje upisana u knjizi kazni s istim kaligrafskim rukopisom asne sestre Gracioze, koja je inae imala in prefekte u Domu. Ove djevojice su mokrile u krevet, a
27
kao za svaki prestup, i za ovaj je postojala odreena kazna. U knjizi kazne stoji pod rubrikom Kazna: tavan i slana voda. U praksi ta se kazna izvravala ovako: na tavanu je bio jedan vei sanduk. Taj su sanduk prevrnuli nad grenim djetetom. Jedan ili dva dana je ostalo dijete pod prevrnutim sandukom na tavanu na golom podu, a zimi i bez pokrivaa, a dobivalo je tri puta na dan slanu vodu. Druga kazna zabiljeena u knjizi kazne glasi: ljuta paprika. Pod rubrikom prestup je zabiljeeno: dijete je govorilo za vrijeme mise. Ljutu papriku su za kaznu mazale djetetu po usnicama i po jeziku. Ako je netko neto runo ili nedozvoljeno govorio, ili ako bi ukrao komad kruha, to se uprkos svima kaznama svaki dan dogaalo dijete je moralo stajati na ulazu Doma u stavu mirno, leima okrenuto prema ulici a na leima mu je stajao list sa natpisom: Kradem ili Laem. Kao daljnje kazne nabrojane su i u knjizi: kleanje na pijesku, kleanje na kukuruzu, kleanje na grahu i to je trajalo po jedan ili dva sata. Nikakav razgovor nije bio dozvoljen kod stola za vrijeme jela. Tihe ili glasne rijei kod stola kanjavane su bile na sljedei nain: po 25 batina po rukama ili po golom tijelu. Te kazne izvravala je asna sestra Gracioza lino ili asni brat Dagober. U knjizi kazni pie inko naao sam jednu koju nisam mogao shvatiti: prijetnja s krampusom. Djeca su mi tu kaznu objasnila. Zloestu djecu su zatvarali u kamin. Vidio sam taj kamin, koji ima jedan sasvim mali otvor. Djeca su drhtala u mraku, a onda bi se pojavio asni brat Stanislav ili postolar Nikica Garapi ili pekar Joica s maskom avola. S runom svjetiljkom bi potraio dijete, koje se u strahu sakrilo, a onda ga kaiem udarao. Ne jedan ili dva
28
puta, takav odgojni postupak znao je trajati i pola sata. Poslije jednog sata ponovo se pojavio sa maskom avola i s runom svjetiljkom asni brat Stanislav, postolar Nikica Garapi ili pekar Joica i cijela pedagoka procedura se opet ponavljala. Vrisak djece se uo u cijeloj zgradi, a i izvan nje. ivot asnih sestara nije bio monoton u Domu. S ustaama su prireivale gozbe, vea djeca pomagala su u kuhinji i prireivanju izabranih jela. Odojci, kokoi, razne vrste kolaa. Preostale kosti dobijala su djeca drugi dan u juhi. Djeca su donosila posude kolaa do vrata, tamo ih je ekala sestra Aldemara, Gaudencija ili asna sestra Flavija. Djeca nisu smjela unutra, asne sestre putale su ih samo onda kada su morala deklamirati. Poglavnie mili i dragi, nado sviju nas, u tebi je svaki Hrvat naao svoj spas. I ona djeca, koja su ve davno legla u krevet, budila su se, kada je ustaki satnik, komandant ustake milicije Fitrovi, oduevljeno pijanim glasom vikao: ivjela naa predobra sestra upravnica Pulherija! Djeca su morala pozdravljati Nijemce sa Heil Hitler!, ustae i domobrane sa Za dom spremni!, a asne sestre i civile sa Hvaljen Isus!. Sa civilima su dolazili u dodir kada su ih asne sestre slale da prosjae ili da prodaju po okolnim selima sliice za misionare da se obrati Indija. Na popritu naeg malog srca, iji su se otkucaji sve slabije uli, svakodnevo su se borili njihov bog i njihov avo. ive su nas bili zazidali, kao majku Gojkovicu u Skadru na Bojani, kao Antigenu, kako
29
ne bismo bili ni u ivotu sa ivima, ni u smrti sa mrtvima. Najtee, po rijeima Tatjane Marini, bilo je savladati strah kod djece. Dvije hiljade maliana, a amor se ne uje. Sjede apatino, bez interesa, bez povjerenja... Strah nikad nismo prevladali. Dugo, vrlo dugo nas nita nije moglo razveseliti i nasmijati. ak ni Regina i Julka divne Tatjanine uenice koje su jedne veeri, okiene liem, pred nama izvodile razne vragolije. Logorski maliani najvie su povjerenja imali u sebe same. Primjer koji iznosi Tatjana Marini to najbolje potvruje. Razdvajali su bolesnu od zdrave djece, ali Dule i Rade jedan od etiri i po godine, drugi je bio jo mlai nisu htjeli da se rastave. Sestro rekao je Tatjani stariji Dule nemoj me dijeliti od ovog malog. Zna, kad su nas otimali od naih matera, moja nije mogla plakati. A njegova mater je jako plakala. Tada mi je rekla da ga uvam kao kap vode. Dule je hranio Radeta. Brinuo se o njemu vie nego o sebi. Nikad se nisu razdvajali. Nou je Duletova oiana glavica uvijek bila na Radetovom krilu. Na sve oko sebe gledali smo sa nepovjerenjem, nekom pritajenom ogorenou. Prozborili bismo tek po neku rije. Nae oi nagledale su se strahota i uasa. ivot nam je utrnuo. Toplina ledila. Neto se sa nama zbivalo, prelazili smo iz ruke u ruku, iz logora u logor, ali mi nismo vie razlikovali da li je to dobro ili zlo, da li nam neko prijeti ili nam pomae. Naa je snaga bila na izmaku. Znali smo jo koji as i nae teko i bolno ivljenje e se okonati. O smrti, u emu je tvoja pobjeda.
30
PREDUJAM ZA RTVE LJUDI iz okoline Jastrebarskog, Crveni krst i drugi rodoljubi slali su nama malini taocima hranu, odjeu, obuu, Milosrdnice objeruke su primale te darove ali ih nisu davale djeci. Najljepe namirnice mlijeko, crnu kafu, kolae poklanjale su ustaama uvarima logora. asna sestra Gracioza, ekonom, esto je u mostarski samostan slala pakete pune namirnica koje su dobrotvori poslali izgladnjeloj djeci. Upraviteljica logora Barta Pulherija naredila je da mlijeko, koje seljaci dovoze za djecu, mora da stoji na suncu sve dok se ne ukiseli, pa ga je tek onda davala nama. Zato da hranimo tu banditsku djecu. Pomagati ih znai odgajati ljude koji e nas kasnije klati govorila je upraviteljica krila asnih sestara milosrdnica u Jastrebarskom. asne sestre su tukle i silile stariju i zdraviju djecu, naroito djevojice, da idu pjevati u crkvu, da dvore ustae koji su bili dnevni gosti milosrdnica. U tome se naroito isticala asna sestra Boimira. Ipak, najtunije su bile nae sahrane. Odrasliji djeaci zakopavali su svoju pomrlu brau i sestre, svoje izdahnule drugove. Nekad su mrtvu djecu polagali u kutije od eera, nekad u velike amove sanduke. Ustaki logornik Mrkui naredio je da ih zakopavaju podalje od Jastrebarskog groblja.
31
Njih treba dalje, u umu da im se mjesto ne zna govorile su milosrdnice. Slian ivotu lia ivot je ljudi. Mogla bih rei da je Homer ovim stihom opjevao i smrt malih logoraa u Jastrebarskom. Umirali smo kao lie poslije mraza. Postoji jedan dnevnik o naem umiranju. Vodio ga je Franjo Ilovar, uvar mjesnog groblja u Jastrebarskom. Ovaj dnevnik smrti pronaao je poslije rata Dragoj e Luki. Stari Franjo bio ga je zaturio za tavansku gredu. Ispisana krupnim slovima i ciframa, Franjina sveia je moda najtuniji svjedok naeg stradanja. uvar groblja u Jastrebarskom raunao je u komade i kune. Franjin tefter Luki ovako opisuje: Na prvoj strani dnevnika zapisano je da je 22. jula 1942. sahranjeno 107 djece. Onda stoji raun i potvrda: Primio predujam na raun kopanja grobova 10.000 kuna za sto komada djece pokopane. Na slijedeem listiu zabiljeka: Raun za ukop djece 243 komada djece, a 150 kuna 36.450 kuna. Od 22. jula do 11. avgusta 1942. zapisan je svaki dan, koliko je ukopano muke, a koliko enske djece. I tako redom, sve do oktobra 1942. biljeio je stari Franjo ove strane brojke. Kraj svakog datuma, ispod slova, to su oznaavali pol, zapisao je cifre, ili unosio samo uspravne crtice. Svaka crtica predstavljala je jednu smrt. Na kraju stoji saldo: Ukupno 768 komada djece, 26. oktobra 1942. Ko zna koliko bi jastrebarski grobar ucrtao ovih uspravnih crtica da nije bilo akcije Ilegalnog komiteta narodnog osloboenja u Zagrebu koji je preko Crvenog kria organizovao spaavanje djece. Da nije bilo profesora Kamila Breslera i njegovih Ijekara, Tatjane Marini i njenih hrabrih uenica, da nije bilo
32
Pred ulazak u logor i prije sisanja.
Oiane djevojice u logoru Jastrebarsko,
Ubili su nas, jer su nae nevine elje da se radujemo ivotu i igrakama proglasili za zloin. (Dragan Kolundija)
ljudi iz Jastrebarskog, moda bih i ja bila jedan komad vie u finansijskom dokumentu Franje Ilovara. Gotovo stotinu dana trajala je njihova bespotedna borba za na spas. A onda je 26. avgusta 1942. udarila etvrta kordunaka brigada i oslobodila 727 djeaka iz naeg logora. To su bili odrasliji djeaci koje su ustae batinama, glau, tekim radom na logorskoj ekonomiji pokuavali da pretvore u ustake janjiare. Njih 727 otilo je sa partizanima u slobodu. Mnogi su kasnije uzeli puke u ruke i borili se protiv faista. Mile Trkulja, pukovnik JNA, bio je komandir omladinske ete 4. kordunake brigade koja je izvela ovu jedinstvenu akciju. Evo njegovog sjeanja: U toku najeeg okraja, oko pet asova ujutru, kada sam sa etom napredovao kroz kukuruzite prema centru varoice, jedan seljak nas je upozorio da pazimo kad pucamo jer su barake ispred nas pune zarobljene djece sa Kozare. Naa eta se u jednom skoku nala kod baraka rasporeena u tri grupe svaka pred jednu baraku. Duan Hristi, Stevo Tesla, Mile Lali, Branko Kresojevi i ja polupali smo vrata od baraka i uletjeli meu djecu koja su bila u gomilama, uurena u strahu pored zidova barake. Ali, kada su djeca vidjela da smo mi partizani, nastalo je oduevljenje. Najednom su svi borci bili zauzeti oko djece da ih to prije usmjere i pomognu im pri povlaenju prema umi koja se nalazila na drugoj strani varoice. Svi smo bili strahovito potreseni prizorom kada je Pero Radi, hrabri pukomitraljezac, prepoznao svoje dijete, a neki drugi roake i poznanike. Dok smo se jo nalazili kod baraka, jedan djeai povukao je za rukav Branka Kresojevia Dinu i pokazao mu dijete koje je te noi ubijeno pijukom i
33
ubaeno u jamu klozeta. To je za mene i moje drugove bio najtei zloin koji smo ikada vidjeli. I ini mi se da vie nije bilo te sile koja bi bila u stanju da ponovo od moje ete otme djecu i vrati ih u logorski pakao. Meni su i danas u ivom sjeanju te male sjenke i udna boja djeje koe koja, kao da je jedva pridravala sitne koice da se ne raspu. Ona malo jaa djeca pomagala su slabijim, vukla ih, trgala i upala sve pred sobom mlad kukuruz, repu, voe i sve to trpala u gladna usta. Borci su plaui nosili i po dvoje, troje djece. Trebalo je imati kameno srce i ne zaplakati. Mi, mala djeca, smjetena u memljivom dvorcu grofa Erdedija, ostali smo u icama i nastavili da umiremo. Ivo Lonar, logorski koija, svakog dana vozio je mrtve. Barta Ana Pulherija htjela je lino da se uvjeri da li su ba sva mrtva. A kad bi to ustanovila, upravnica asnih sestara Sv. Vinka Paulskog bi prosto uskliknula: To je krasno! Podsjeaju me na mrtvog Isusa u Vitlejemskoj umi. Ako je Isus stradao zbog ljudske pohlepe i nezahvalnosti, onda srni mi mali Isui asne milosrdnice Pulherije poteno platili Isusove muke. Ponovo se vraam Pavelievoj tampi. List Nova Hrvatska 23. srpnja 1942. na cijeloj strani objavila je reportau o Jastrebarskom. Naravno, o logoru nije bilo ni rijei. Naslov je bio dugaak, odtampan je u dva reda: DJECA KOJA SU OSLOBOENA PARTIZANSKOG ROPSTVA, OPORAVLJAJU SE OD PRETRPLJENIH PATNJI NA DRAVNOM DOBRU JASTREBARSKOM.
34
Tekst je ilustrovan sa tri fotografije na kojima nas asne sestre njeno dre na rukama. Podsjeamo dosta na malog Isusa u naruju boje majke. Ima samo jedna sitnica koja nas odaje nae svjee oiane glave i crne kape sa ustakim znakom. Novinari Nove Hrvatske (V..) postarali su se da na licu mjesta naprave toplu, lirsku reportau. Prosto da srce zaplae. Nakitili i navezli. Te kako su hrvatske vojnike postrojbe, u nedavno zapoetim poduhvatima, u saradnji sa saveznikim vojskama, oslobodile i spasle, meu velikim brojem ivlja, i brojnu djecu koju su partizani vie tjedana drali u ropstvu. Pa sad ivimo ko bubreg u loju. asne sestre su nas nauile bogu moliti. Pjevamo narodne pjesme, upranjavamo tjelesne vjebe. Uimo povijest. Dolaze nam roditelji u posjet i vrlo su sretni to se tako paljivo sa njihovom djecom postupa. Svoje ganutljivo spisanije Nova Hrvatska zavrava rijeima: Radi proljeva djeci se ne daje voda nego aj. Evo kako nam se tuio jedan malian, ne znajui da mu i neugodne stvari idu u korist: Sestra nam daje samo varenike. Kako su nas milosrdnice nauile bogu moliti, neka poslue ove rijei svjedoka profesora Breslera: Djecu su muile naroito na taj nain da bi im umiruima pristupale i ispitivale ih za imena njihovih roditelja, te silile da kau svoje ime i vjeroispovijest. A jedan sveenik znao je itave sate i sate proboraviti kraj umirueg djeteta. Govorio je tihim glasom nad umiruim uivajui sadistiki u mukama djece: Reci da li si primio priest. Ne priznajte nita govorili smo jedno drugom. Bojali smo se da e ustae, pomou naeg pravog imena, uhvatili i ubiti naeg tatu i mamu, nau sestru i brata.
35
TATA, UZMI MENE! U USTAKOM logoru u Jastrebarskom doivjela sam svoje drugo pokrtavanje. Samo ovog puta je to bilo na nivou. asne sestre svojski su se potrudile da to ljepe izgledamo za taj sveani in. Okupile su nas, lijepo obukle i dobro nahranile. Kad je doao svetenik, koji e nas krstiti, sve su milosrdnice bile sretne to je ba on doao. Svoje zadovoljstvo pokuale su da prenesu i na nas. Svako dijete, prilikom pokrtavanja, dobilo je svoju krsnu kumu. Mnoge ene iz Jastrebarskog javljale su se dobrovoljno da nam kumuju. Te nae nove kume dobro su nam dole. Po odobrenju logorskih vlasti, jednom sedmino posjeivale su svoju kumad. Donosile bi nam tada neto hrane i redovno nas kupale. Od kako smo postali katolici asne sestre su nas uile razne molitve. Slavili smo katolike blagdane. Za Uskrs dobili skuhana i obojena jaja. Svetog Nikolu smo takoer slavili. Ali, mi djeca ga nismo voljeli. Uz njega je obavezno iao krampus kojeg smo se jako plaili. Bio je straan, sav crven, sa isplaenim jezikom i rogovima na glavi. U rukama je drao debeli dugaki lanac. Sveti Nikola je asnim sestrama dijelio poklone, a krampus nama batine. To je na asne sestre djelovalo draesno. Jako su se zabavljale. Sjeam se jedne milosrdnice kako se smijala meni kada me avo mlatnuo metalnim lancem. Zacenila se od smijeha, a ja sam plakala od bolova.
37
Moju panju uskoro poeli su da privlae neki nepoznati ljudi koji su sve ee dolazili meu nas. Malo bi se zadrali meu malim sirotama, izabrali neko dijete i vodili ga van. Kako sam eljela da i mene neko odvede daleko, daleko, gdje neu vie biti gladna, gdje me nee tui, gdje neu spavati na slami, gdje neu gledati kako oko mene umiru moji vrnjaci. Ve je stigla jesen 1942. Mnogo je djece otilo iz logora. Samo mene niko nije htio povesti. I tada sam odluila: kad niko od tih ljudi nee da izabere mene izabrau ja nekoga od njih. Taj svoj korak ni sada ne umijem da objasnim. U mojoj djejoj glavici sazrelo je valjda uvjerenje da imam jednu jedinu ansu i da je moram iskoristiti. Neto strano silno gonilo me izvan tog prstena smrti. Toliko sam eljela da izaem napolje da sam potrala prema prvom ovjeku koji je doao u sirotite. Uhvatila sam ga vrsto za ruku i rekla: Tata, uzmi mene, biu ti dobra! ovjek koga sam molila da me posvoji imao je oko 50 godina. Traio je neko muko dijete, ali ja sam znala da sam ga svojim postupkom pokolebala. Uporno sam ga drala za ruku i moleivo gledala. im je poeo da se raspituje o meni, znala sam da sam postigla svoj cilj. Zapamtila sam svaku rije koju mu je asna sesetra izgovorila: Gospodine Dasoviu, muko dijete, kakvo vi elite, uz najbolju volju nisam mogla da vam naem. Za ovu malu pouzdano znamo da nema ni oca ni majku. Zove se Zora Deli, rodom je iz Kruhara kod Sanskog Mosta... Vidim da vam se ba ne svia, ali zasad zaista nemamo nita bolje. Nek vas, gospodine Dasoviu, nita ne smeta to je sva krastava i
38
naduta stomaka. Vrlo je bistra i uz dobru njegu brzo e se oporaviti. Jedna godina provedena po ustakim logorima uinila je svoje. Potpuno sam bila zaboravila svoje ime. Godinu dana ja sam bila samo logorski broj utisnut u ploicu. Samo sam se na taj broj odazivala. Zaboravila sam bila svoje roditelje, kao da ih nikada nisam ni imala. Bilo mi je svega pet godina, a inilo mi se kao da sam odavno odrasla. Uzeu Zoru, odgovara mi to nema roditelje rekao je ovjek iju ruku nisam isputala. Moja radost bila je bezmjerna nala sam i ja tatu. Dok smo izlazili iz logora, moj novi tata mi je rekao: Kad doemo u Zagreb, kupicu ti lutku. Bie ti lijepa djevojica im se oporavi. Nisam znala ni ta je lutka, ni ta je Zagreb. Bie ti lijepa djevojica na te rijei sam se samo nasmijala. U Zagreb smo krenuli autobusom. Moj novi tata rekao mi je da se zove Slavko Dasovi. Usput mi je najvie priao o sebi. Jo prije prvog svjetskog rata kao mladi, otiao je u Ameriku trbuhom za kruhom. To je neka velika zemlja, daleko preko sinjeg mora. U Americi se moe dobro ivjeti, ali se mora mnogo raditi. Pokazao mi je fotografiju jedne ene. Zoro, ovo je moja ena Besi, Amerikanka. Ona je tvoja mama. ivi u ikagu. Bie joj drago kad uje za tebe. Kad se zavri rat, otii emo zajedno u Ameriku. Tata Slavko mi je zatim rekao: Dok ne odemo u Ameriku, ivjet emo u Zagrebu kod jedne moje prijateljice. Ona stanuje u Vlakoj ulici 104. Nju e zvati teta-Micika.
39
Nikad neu zaboraviti susret sa teta-Micikom. Kad smo uli u stan, doekala nas je jedna niska, jako debela ena. Kosa joj je bila zavijena u kovrde koje su pridravale gvozdene nale. Gledala me hladnim pogledom. Micika, evo, doveo sam jedno siroe, kao to smo se dogovorili rekao je tata Slavko. Zato nisi uzeo neko muko dijete? upitala je teta-Micika. Zar nisi mogao da gleda ta uzima? Kako ti se nije gadila ta mala, puna joj je glava krasta. Prenijet e ui na nas. Mora da je iz Bosne? podigla je teta-Micika ponosno glavu i Ijutito zalupila vrata. Kurvo vapska viknuo je tata Slavko. Uvalila si se u idovski stan, pa se s tobom ne da vie ni govoriti. Tata Slavko je zakljuao ulazna vrata i pokucao na vrata jedne sobe. Neko je otuda rekao: Slobodno. Uli smo. Pred nama je stajala starija ena, prilino visoka, mrava, krupnog nosa. Kosa joj je bila sva u crvenim uvojcima. Gledala me toplo krupnim zelenim oima u kojima se ogledao strah. Gospodine Dasoviu, ta me trebate? rekla je ena. Doao sam, gospoo Graf, da vidite moju siroticu. Uzeo sam je iz logora u Jastrebarskom. Gospoa Graf pomilovala me po glavi i zaplakala: Bog e vam, gospodine Dasoviu, platiti za vae dobro djelo. Kad sam ja na putu, molim vas, pripazite na malu rekao je tata Slavko. Naravno, vrlo rado, gospodine Dasoviu rekla je gospoa Graf.
40
Djeca logorai obiljeavani su brojkama kao i odrasli.
Jedan broj djece bio je smjeten u naputenoj ciglani kod Jastrebarskog
Tata Slavko mi je kazao da se ova ena zove Zora Graf. Jevrejka je. Nekad je to bio njen stan. Micika se silom uselila i sad prijeti Jevrejki da e je izdati ustaama i poslati u logor. idovka se jako boji Micike. Iz hodnika gdje se vodio ovaj razgovor tata Slavko me odveo u kuhinju da neto jedem. Potom smo preli u sobu u kojoj u ja najvie boraviti. Soba je bila raskono namjetena. Leaj i fotelje presvueni crnom koom, u vitrinama mnogo kristalnih servisa, na zidovima slike. U jednom uglu stajao je klavir. U drugoj sobi ovog velikog stana boravila je teta-Micika. Tata Slavko me upozorio: U njenu sobu ne ulazi bez njene dozvole. Nikad tamo nisam zavirila, a nije me Micika ni zvala. Kod Micike su esto svraali neki mukarci u uniformama. Ja sam se njih strano bojala. I bjeala sam u sobu kod teta-Grafice koja me uila da itam i piem. Nauila me i neke pjesme da pjevam. Obeala je da e me nauiti da sviram na klaviru kad poem u kolu. U kakvim su odnosima bili teta-Micika i tata Slavko, ja nisam znala. Ali, esto su se svaali. Kad bi teta Micika rekla Slavku: E sad se kupi sa tom malom iz stana, tata bi prestajao da se svaa. Jednog jutra, kad sam se probudila, arav ispod mene bio je mokar. Kad je teta-Micika vidjela tu utu mrlju, poela je da vie: Tebi treba slama, a ne krevet! Nisam ti ja kriva to ovdje nema kukuruza, pa nema gdje piati. Zamahnula je da me udari, ali je sprijeio tata Slavko.
41
Zapamti Micika, sve moe raditi, i kurvat se, ali Zoru mi ne smije tui! Osvetit u se ja tebi za ovo! vrisnula je teta-Micika. Tuit u te da si uzeo partizansko dijete. Ako hoe da zna pravu istinu, njene roditelje su ubili komunisti. Ne moe mi nita rekao je moj tata Slavko. Ja sam voljela svog novog tatu. On me izbavio iz logora, titio od zloaste Micike. Vjerovala sam mu bezgranino, ubjeena da su moje prave roditelje ubili komunisti. Kad je ujutru Micika vidjela opet mokar krevet, zavritala je: Ako ova mala smrdljiva Bosanka nastavi nou da se upiava, ja u je udaviti! Nego, zato ti ovo bosansko smee ne bi uzeo malo u svoje ruke? Njoj treba dobra dresura kao i tvojim psima. Moj novi tata nikad se nije odvajao od jednog bijelog vujaka. Bio je domobranski oficir i za potrebe Pavelieve vojske dresirao je pse. Uplaen Micikinim prijetnjama, poveo me u dvorite. S njim je poao i njegov bijeli vujak. Mene je postavio u jedan kraj dvorita, a psa u drugi. Onda je podigao ruku i psu pokazao u mom pravcu. Na njegovu rije bandit, pas se ustremio prema meni. Ve se bio propeo iznad mene, vidjela sam mu ogromne zube i osjetila vrelo dahtanje, kad mu je tata Slavko naredio da stane. Da to nije uinio, pas bi me rastrgao. Tata Slavko se od srca smijao dok sam se ja gotovo obeznanila. Nee ti poslije ovoga sigurno pasti na pamet da se vie upiava u krevet, a mala?
42
DRUGO IME MARIJA POSLIJE svae sa tatom Slavkom, teta-Micika je nekud naglo otperjala. Otiao je i tata Slavko. Ostale smo same teta-Grafica i ja. Nije dugo potrajalo, kad je neko pozvonio na vrata. Teta-Grafica je pobjegla u svoju sobu, a ja nisam znala ta da radim. Onaj na vratima uporno je zvonio i lupao. Lupao je i zvonio. Prila sam vratima i otvorila ih. Pojavio se jedan vojnik, jedan od onih koji su teta-Miciku najee posjeivali. Teta-Micika nije kod kue rekla sam uplaeno. Vojnik kao da nije uo moje rijei. Proao je pored mene i poeo da neto trai po stanu. Otvarao je ormane, zavirivao pod leajeve. Poao je prema sobi u kojoj se skrivala teta-Grafica. Sve mi je bilo jasno. To ga je Micika poslala da teta-Graficu odvede u logor. Striek, ja sam sama kod kue rekla sam iznenada. Vojnik je samo odkrinuo vrata sobe u kojoj je premirala od straha teta-Grafica. Nije otvarao ormane. A u jednom od njih bila je skamenjena moja velika prijateljica. Zar je mogue da mi je povjerovao? Sva sretna pozvala sam ga u tatinu i moju sobu. Sjednite rekla sam. Uzmite jabuku. Je li, mala, a gdje su tvoji aa i mama? upitao me vojnik.
43
Moje roditelje ubili su komunisti odgovorila sam odluno. Oito raspoloen, vojnik me upitao da li znam da otpjevam neku pjesmicu. Znam Medo bere jagode. Medo bere jagode, zapjevala sam, onako kako me uila teta-Grafica. Vojniku se to dopalo. Uzeo je jabuku i pjevuei Medo bere jagode, napustio stan. Zakljuala sam za njim vrata i otrala u sobu teta-Grafice. Otvorila sam orman, teta-Grafica je bila sva izbezumljena. Ne bojte se, opet smo same rekla sam. Ona je plakala i grlila me. Spasila si mi ivot, spasila si mi ivot! . . . Hvala ti, dijete moje! Te noi sanjala sam svoju majku kako gori u plamenu. Sanjala sam i vojnike kako pale talu i bio je isti onaj to je doao da vodi teta-Graficu u logor. Probudila sam se na podu. Poslije logora dugo nisam znala da spavam na krevetu. To je za mene bilo visoko. Svake noi sam padala na pod. Tata, tiho sam zovnula svog novog oca. Mogu li da legnem kod tebe? Opet si neto runo sanjala. Doi pozvao me je. Umiljavala sam mu se, jer sam htjela neto da doznam. Tata, jesu li komunisti oni strieki koji dolaze kod teta-Micike? Ja sam sanjala jednog od njih kako pali nau kuu. On je zapalio i moju mamu.
44
Kakve to gluposti pria rekao je Ijutito moj novi tata. Tvoja mama ivi u Americi. Zove se Besi. Nikad vie neu da ujem o tvojim glupim snovima. Izbi to sebi iz glave. Bilo mi je ao to sam povrijedila novog tatu. eljela sam da vie nita ne sanjam. Ali, taj san u kome gori moja majka stalno mi se javljao. Dugo sam ila u bolnicu za kone bolesti. upali su mi pincetom kraste na tjemenu. Bila sam vrlo sretna kad sam u ogledalu vidjela da mi je koa na glavi ista i da mi kosa raste. Lijeila sam se od upale plua, sinusa, krajnika, boljele su me ui. Bila sam osjetljiva na najmanju prehladu. I sad kad odem na snimanje plua, rentgenolog me obavezno pita otkud mi oiljak na plunom krilu. Ojaala sam nakon operacije krajnika. Moda je ta operacija bila presudna za poboljanje mog ukupnog zdravstvenog stanja. Nakon est mjeseci ivota u Zagrebu dobro sam izgledala. Tata Slavko me tada slikao na Kvaternikovom trgu. Nasmijei se. Kad se slika, uvijek treba da si nasmijeena rekao je tata Slavko. Na glavu mi je stavio eir boje trule vinje, jer mi kosa nije bila jo porasla. Vrlo rano saznala sam jednu gorku istinu: ako se smije, i svijet e se smijati sa tobom. Ako plae, plakae sam. Poslije slikanja tata me odveo u crkvu svetog Petra da me prekrsti. Sa nama je pola i teta-Micika, koja je pristala da mi bude kuma. Trei put su me prekrstili. Dobila sam svoje drugo ime Marija, po kumi Miciki, ije je pravo ime bilo Marija op.
45
Prezime si dobila po meni Dasovi rekao je moj novi tata. Crkva ti je odredila datum roenja 10. travanj kojeg ne smije zaboraviti. To je dan stvaranja nae Nezavisne Drave Hrvatske. Kad te neko pita ta si po narodnosti, ti kai da si istokrvna Hrvatica, roena u Zagrebu, od oca Slavka i majke Amerikanke Besi. Crkva mi je izdala i krsni list koji do tada nisam imala. Mrzila sam svoje novo ime. Kad me neko zovne Marija, nisam se htjela odazvati. Gadilo mi se Micikino ime kao to sam se ja njoj gadila kad me vidjela krastavu i mravu po dolasku iz logora. Tvrdoglava si kao svi Bosanci znala bi mi rei Micika. Moje tree prekrtavanje lijepo je proslavljeno. Teta-Micika je priredila bogat ruak. Dolo je dosta njenih prijatelja koji su se dobro proveselili. Ja sam bila utuena. Te noi sanjala sam svoje prvo pokrtavanje i ustau kako me kolje. Novom tati nisam nita rekla. Jecala sam tiho u mraku. Micika se ujutru udila otkud mi mokar poglava. Vrtila je glavom: Kakva je to moda piati na jastuku? Uvijek e ostati smrdljiva Bosanka! Ujesen 1944. tata me poveo u samostan u Frankopanskoj ulici da me upie u kolu kod asnih sestara. Dobro sam upamtila taj upis i susret sa mojom prvom uiteljicom. Vrata od samostana otvorila nam je jedna asna sestra i uputila nas dugim hodnikom do uionice. Tamo nas je ve ekala moja budua uiteljica. Kad nas je ugledala, ustala je od katedre i pola nam u susret. Paljen Isus pozdravila nas je ljubazno.
46
Na sve vijeke faljen otpozdravio je moj novi tata. A zatim se obratio meni: Ovo e biti tvoja kola, a ova asna majka Vinfrida tvoja prva uiteljica. Mora je dobro sluati, jer ona za zloestu djecu ima ipku. Prepala sam se strano svoje prve uiteljice. Izgledala mi je runa. Niska rastom, debela, imala je jednu nogu dosta krau. To sam primjetila dok je hodala. Dok je ona razgovarala s tatom Slavkom, ugrabila sam priliku i sakrila se ispod katedre. Gospodine Dasoviu, pa gdje je ta vaa mala? rekla je iznenada uiteljica. Poeli su da me trae. Bogami su se namuili. Izlazili su u hodnik. Zavirivali pod skamije. Ali od mene ni traga ni glasa. Umorni, sjeli su na ake klupe. Gospodine Dasoviu, jo nikad mi se nije dogodilo da mi pobjegne uenica rekla je uiteljica. Pa gdje bi mogla biti? Moda na ulici, moe tramvaj da je pregazi rekao je moj novi tata. Bilo mi je ao tata Slavka. Tata, ne brini, ja sam ovdje javila sam se. Tata je doao do katedre i poeo se smijati. Ni ja nisam volio kolu. Mala je sva na mene. Iznenaena ovakvim ponaanjem, uiteljica je hladno potraila moj krsni list da me upie u dnevnik. A sad reci svojoj uiteljici kako se zove, kad si roena, ko su ti otac i mati rekao je tata Slavko. Zovem se Zora Deli, iz Bosne sam, nemam ni oca ni majku rekla sam prkosno. Nemojte se ljutiti majka Vinfrida, mala je tvrdoglava. Evo vam njen krsni list. Tu sve pie.
47
Izbicu ja to njoj iz glave rekla je moja uiteljica. Meni takve uenice nisu potrebne. Kad smo poli, ja je nisam pozdravila. Ona je to primijetila. Marija, mora znati za red! rekla je strogo. Pozdravi svoju uiteljicu sa Paljen Isus. Od nesrenika se uvijek trai da su savreni. Napravila sam se kao da je ne ujem. Mala je dosta tvrdoglava rekla je uiteljica. Bila je ljuta. Da bi je odobrovoljio, tata Slavko je obeao da e joj drugi put donijeti kafe i eera. PRVA PRIEST TAKO sam postala ak prvog razreda etvorogodinje puke kole. Uiteljica nije bila sa mnom zadovoljna. esto je pozivala tatu Slavka i alila mu se da sam jako povuena, utljiva i nepovjerljiva. Zavrila sam taj prvi razred zahvaljujui mom novom tati. On je moje slabe ocjene ispravljao kafom i eerom u to vrijeme to je bila prava rijetkost. Iz prvog razreda sjeam se moje prve priesti. Tata Slavko mi je nabavio bijelu haljinicu, bijele rukavice i bijele cipele. Kosa mi je tad ve bila duga i u kovrdama. Na glavi sam imala vijenac od sitnog bijelog cvijea sa prozirnim bijelim lajerom. Izgledala sam kao nevjesta. Najznaajniji dan za nau uiteljicu Vinfriduc bila je prva priest za koju nas je svesrdno pripremala. Nauila nas je mnogo molitvi, crkvenih pjesmica i kako emo moliti krunicu. Ja sam bila odlino pripremljena, jer sam sve to nauila jo u jastrebarskom logoru. Prva priest obavljena je u zagrebakoj katedrali 26. marta 1945. Cio moj razred, slian malim anelima, prieivao se tog dana. Svetenik, koji nam je stavljao hostiju u usta, uinio mi se odnekud poznat. Rekla sam tati Slavku da sam istog takvog negdje vidjela. Gdje? upitao je tata Slavko.
48
49
U jastrebarskom logoru. Stavljao mi je hostiju u usta kad su nas tamo pokrtavali. Da te nikad vie nisam uo da tako neto pria! razljutio se tata Slavko i ispruio svoj kaiprst. Ovo je na cijenjeni i velehvaljeni zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac. Pa kud bi on spao na to da prekrtava srpsku gamad. Bilo je jo dosta snijega kada me moj novi tata odveo kod svoje sestre. Bilo je to u rano proljee 1945. Plakala sam pozdravljajui se sa teta-Graficom. Plakala je i ona. Molila je mog tatu Slavka da me ostavi kod nje. Ali on nije pristao. Dogovorio sam se sa svojom sestrom i ona e preuzeti brigu o njoj rekao je odluno. Ponovo sam pola u neizvjesnost. Ali, za nas, ratnu siroad, potucanje je sudbina. Sestru mog novog tate zvala sam teta-Jelka. Ona je stanovala u Gajevoj 18, u prizemlju zgrade. Na ulaznim vratima pisalo je DRAGUTIN HAJNA. To sam proitala ekajui da nam neko otvori vrata. Konano pojavila se visoka krupna ena, ezdesetih godina. Malo prosjeda. Lice joj je bilo pjegavo. Ispod naoala sa debelim staklima mirkale su sitne tvrde oi modre boje. Nos joj je bio malen, iljat, a usne velike i tanke. Servus Jelka pozdravio je brat. Bog Slavko otpozdravila je sestra i upitala: Jesi li donio njene stvari? Znala sam ja da e do ovoga doi. Da si imao malo pameti, ne bi uzeo tue dijete. Ne kae narod dabe uzmi sirotu na svoju sramotu. Od sree da i ja citiram narod moe pobjei, od sudbine ne. Bilo je pisano da se u mom ivotu pojavi ova ena. Ona e postati jedna od centralnih linosti moga ivota. O njoj e biti jo dosta rijei u ovoj prii.
50
Teta-Jelka nas je povela kroz mraan i dug hodnik. Imala je velika stopala. Nosila je muke cipele. Dok je hodala, pod njom je kripao parket. Noge su joj bile tanke i nesrazmjerne prema krupnom tijelu. I ruka joj je bila muka. Neprikosnovenim kaiprstom pokazivala je mnogobrojne sobe ija su vrata izlazila na taj hodnik. U ovoj prvoj sobi poela je da objanjava stanuje moj podstanar Ivan Sabo. S njim nemoj imati nikakva posla obratila se meni. U drugoj sobi stanuje moj neak Marjan Vitau. Otac ga je izbacio iz stana nakon to se razveo sa enom. Bio bi na ulici da ga ja nisam primila. On studira medicinu. Kad smo doli do tree sobe, rekla je: Ovdje sam smjestila svoju zaovu. Ona je runa kao svi idovi. Nikad se ne pere i zato za njom smrdi trag. Ta nikog ne voli sem svojih maaka. Ima ih valjda dvadeset. Spavaju s njom zajedno u krevetu. Nju e zvati teta-Jana odrezala je teta-Jelka. Na kraju hodnika, sa lijeve strane, nalazila se etvrta soba u koju smo uli. Bila je to spavaa soba sa branim krevetom i jednim otomanom. Ti e spavati na ovom otomanu, rekla mi je teta-Jelka. Dobila sam ga od jedne fine gospoe, Poljakinje Vande. U sobi su bila jo dva ormana. U jedan od njih teta-Jelka je stavila moje stvari. Iznad branog kreveta visila je velika slika sa likom svete Marije. Na nonom ormariu teta-Jelka je drala drveni krst sa figurom raspetog Isusa. Samo ih gledaj rekla je teta-Jelka. I oni tebe gledaju i sakrit ti se nigdje ne daju. Teta-Jelka me jo upozorila: Ne smije nikad uzimati hranu a da ne pita mene ili sluavku Jalu!
51
Moju panju privukao je jedan starac. Mogao je imati oko 80 godina. Sjedio je kod prozora u drvenoj stolici sa velikim naslonom. Stolica se mogla ljuljati. Teta-Jelka me uzela za ruku i odvela do tog starca. To je moj mu rekla je. Potpuno je slijep. Njega e zvati striek-Hajna. A zatim se obratila njemu: Hajna, ti si najvie elio da Slavko kod nas dovede malu. Pa evo ti je! Bar e te moi prije spavanja voditi u etnju. E, pa ja moram ii rekao je tata Slavko pozdravljajui se. Za njim je pola teta-Jelka. Ostala sam sama sa slijepim starcem. On je podigao svoje drhtave ruke i opipao mi lice. Nas dvoje emo se dobro slagati rekao je. Ti si lijepa djevojica. Osjeam to pod prstima. Striek Hajna je poeo da se jada: Ovaj rat je i meni nanio zlo. Nekad sam ti i ja, sinko, bio velika zvijerka. Imao sam vilu na Tukancu, odmah do Pavelieve rezidencije. Bio sam ti ja visoki slubenik. Sa svog prozora mogao sam vidjeti kako lanovi poglavnikove obitelji igraju tenis i kliu na ledu. Ali kad se zaratilo, sve je otilo dovraga. Slavko mi je dosta pomogao da ne odem u logor. Sad koristimo ovaj stan koji je takoer bio idovski. Ostao je prazan, jer su sve njegove ranije stanare otjerali u logor. U sobu je ponovo ula teta-Jelka, a striek Hajna je naglo zautio. Teta-Jelka me povela u kuhinju i dala da neto pojedem. Kad sam zavrila s jelom, teta-Jelka je viknula: Jala, doi da pospremi kuhinju!
52
ena koja je dotrala iz susjedne sobe bila je teta-Jelkina sluavka. Milostiva, stojim vam na usluzi! rekla je Jala i odmah poela da pere sudove. Teta-Jelka je sjela za ivau mainu. Meni je dala makaze da reem krpice. Sjela sam pod sto. Makazama sam rezala krpice u sitne komadie. Jali to nije bilo pravo. Svaki as me pogledala poprijeko. udna li djeteta? rekla je. Voli bit fort pod stolom kao da je cucek, boe me oprosti. Ne rei te krpe! Neu za tobom da ih istim. Teta-Jelka joj je odgovorila: Neka je tamo, bar nikom nije na putu. Voljela sam da gledam kako teta-Jelka ije. Izila sam ispod stola, uzela jednu stolicu i sjela pored nje. Tako sam nauila da ijem. Prvo sam saila haljinicu za moju lutku, koju mi je od krpa napravila teta-Jelka. Ta krpena lutka bila mi je prva i jedina igraka. Najvie sam voljela da sjedim pod stolom i da se igram sa svojom lutkom. Zbunjivali su me ti silni ljudi, a teta-Jelke sam se bojala. Bila je nagla i uvijek se s nekim svaala. Obino bi ona zapoinjala prepirku. Jednom se strano izvikala na strieka Hajnu. Toliko se bila razjarila da je digla stolicu da ga njome udari. Poletjela sam prema strieku Hajni i stala da ga branim. Ja ne dam da te ona ubije kazala sam jecajui. Kad se teta-Jelka malo smirila, striek Hajna je rekao: Molim te, Jelka, obuci me. elim sa malom proetati prije spavanja.
53
Kao da se nita nije dogodilo, teta Jelka je uredila strieka Hajnu i mene. Vodi me na Zrinjevac rekao je striek Hajna. Voljela sam da idem u taj veliki park sa striekom Hajnom. U parku, koji je bio nedaleko od nae kue, sjeli bismo nas dvoje na klupu. Ja sam gledala prolaznike i priala strieku Hajni kako izgledaju. Moji komentari su ga zabavljali. VELIKI PREOKRET NAJVIE sam voljela da nedjeljom budem na Zrinjevcu. U deset sati odravan je ovdje promenadni koncert. Ali, prije toga morala sam s teta-Jelkom poraniti u katedralu na jutarnju misu. Misa je poinjala u est i mi smo ustajali vrlo rano. U crkvu nisam voljela da idem. Misa je sluena na jeziku koji nisam razumjela. U crkvi mi je zbog toga bilo dosadno, a morala sam i rano ustajati. O tome nita nisam smjela rei teta-Jelki, jer je ona bila jako pobona. Vjerovala je da se dogaaju razna uda. Mene su jo u logoru metalnim lancem avoli i duhovi ubjeivali da stvarno postoje. Osjetila sam na svojoj koi da oni mogu djeci initi i te kakvo zlo. Teta-Jelka me esto vodila na Mirogoj. Ja sam joj na groblju obavezno pravila drutvo. Obili bismo grobove njene majke, sestre i prvog mua. Kod groba njenog prvog mua bila je klupa na kojoj smo se esto odmarale. Teta-Jelka bi plela i priala mi o prvom braku. Udala se za udovca koji je imao dvoje djece. Imala je 25 godina. Udovac je ubrzo umro, a ona je morala da podie njegovu djecu. Od te pastoradi, kad su odrasli, nisam imala nikakve koristi govorila je vie za sebe teta-Jelka. Oni su se poenili, a ja sam ostala sama i bez mirovine. Drugi put se udala zbog penzije. Njen izbor pao je na strieka Hajnu, visokog inovnika. Striek Haj54
55
na je bio fini gospodin, imao je 20 godina vie od nje. Uz njega je imala, sve do rata, ugodan ivot. Pitala sam teta-Jelku: Da li je striek Hajna bio slijep i kad si se za njega udavala? ... Potpuno je oslijepio prije godinu dana rekla je teta-Jelka. Mrena mu se bila navukla na oi. Operisao je mrenu, ali operacija nije uspjela. Ako je ovjek dobar, priala mi je teta-Jelka, onda iz njega poslije smrti izlazi duh koji ide na nebo. Ako ovjek nije dobar, opet izlazi duh, ali ne ide na nebo, ve u pakao. Vraajui se sa groblja, teta-Jelka bi obavezno svratila u mrtvanicu. Ila je od sanduka do sanduka, otkrivala poklopce i gledala mrtvace. Nekada je znalo biti i po desetak leeva koji su ekali pogreb. Tjerala je i mene da ih gledam. Teta-Jelka mi je objasnila zato otvara mrtvake sanduke. Jednom je, veli, neki mrtvac u sanduku oivio, iziao iz mrtvanice i tramvajem poao kui, Kad mu je kondukter zatraio da naplati kartu, ovaj mu je rekao: Pa ja nemam novaca. Zar ne vidite na meni mrtvako odijelo i cipele. Kondukter se prepao i iskoio iz tramvaja. Teta-Jelka se uvijek nadala da e u sanduku nai nekog ivog i osloboditi ga. Posjete mrtvanici prosto su me ubijale. Nou sam sanjala mrtvaka lica. Strano sam se bojala da mi se njihovi duhovi ne osvete, jer ih nisam voljela. Teti Jani dolazila sam u sobu samo kad me zvala. Nije mi dala da se igram sa njenim makama, mogla sam ih samo gledati. Jana je bila starija osoba, niskog rasta. Imala je veliki nos i oi iste kao njene make. Vjetice, koje mi je opisivala teta-Jelka, liile su mi na teta-Janu.
56
U sobi kod Marjana Vitaua bila sam svega jednom .Ne sjeam se zbog ega, ali pamtim ta sam u njoj vidjela. U uglu sobe stajao je kostur nekog mrtvaca. Na stolu je bila mrtvaka ruka. Iako mi je Marjan rekao da se ne bojim, da on kao budui Ijekar mora da zna svaku ovjeju koicu, nikad vie nisam ula u sobu. Upoznala sam vremenom sve teta-Jelkine stanare, osim studenta Ivana Saboa. Njega nikako nisam mogla vidjeti. Kao da se skrivao. Ali, jednog jutra vidjela sam tog tajanstvenog mladog ovjeka. Ustala sam prije svih i pola u kuhinju. Zastala sam kod vrata iznenaena prizorom koji sam ugledala. Jedna postarija seljanka vadila je iz korpe pitolje i davala ih mladiu koji ih je stavljao u unutranje depove kaputa. Iznenada, mladi je spazio mene. Majko, rekao je eni od koje je uzimao revolvere ovo je ona djevojica o kojoj sam ti priao. ena me pogledala milo. Nek je iva i zdrava rekla je, a zatim brinim oima pogledala u mladia. uvaj se, Ivo sine, da mi ne pogine rekla je ena pozdravljajui se sa visokim mravim momkom. Kad je ona otila, mladi je doao u kuhinju, sjeo me u krilo i rekao: Nemoj, Zoro, nikome priati o onome to si maloprije vidjela. Meni su potrebni pitolji da ubijem ove zle ljude koji su krivi to si tako rano ostala siroe. Zapamti me, curice, dobro. Ti i ja emo se sresti ponovo, ali u osloboenom Zagrebu. Nikada ga kasnije nisam srela. Upamtila sam njegove krupne tamno smee oi koje su zraile toplinom. Kad je otiao, bilo mi je ao to ga nisam pitala o tim zlim ljudima. Ako ve njih zna, mora
57
da zna i komuniste za koje sam vjerovala da su zli ljudi, jer su, po prianju mojih staralaca, spalili moju majku i ubili moga oca. Vratila sam se neopazice u sobu. Teta-Jelka i striek Hajna vrsto su spavali. Bila sam sretna to me niko nije vidio sa onim udnim mladiem. Zavukla sam se pod pokriva i poela da mislim o onom to mi je Sabo rekao. O kakvom on to osloboenju govori? Koji su to zli ljudi koje e taj mladi da ubije? Gdje je moj tata Slavko? Otkako me ostavio kod svoje sestre vie ga nisam vidjela. im se teta-Jelka probudi, pitau je zato ne dolazi moj novi tata. Odustala sam od svoje namjere, jer je teta-Jelka ustala na lijevu nogu. Odmah je ukljuila radio. Sluali smo samo dvije stanice Vatikan i Glas Amerike. Teta-Jelka je bila neto neraspoloena i nisam smjela da joj dosaujem. Razgovarala je sa striekom Hajnom na njemakom. To je uvijek inila kad je priala o neem to ja ne treba da znam. Polako sam se spremala u kolu. Kad sam poela da stavljam knjige u torbu, teta-Jelka je rekla: Sve kole su danas zatvorene. Zato? upitala sam. Sprema se neki preokret rekla je teta-Jelka i uzela mi torbu. Dolaze na vlast oni divljaci iz ume. Ali, nee dugo. Nisam znala da je sloboda dola. Iako sam bila na ulici i vidjela hiljade ozarenih lica, ja taj trenutak uopte tako nisam doivjela. Bio je divan proljetni dan. Nedjelja. Poslije jutarnje mise, teta-Jelka je planirala da idemo na groblje. Na Jelaievom placu, danas Trgu Republike, ekale smo tramvaj za Mirogoj. Ali tramvaja nije bilo. Starim trgom prolazile su kolone vojnika. Bilo je i
58
ranjenika. Uskoro se toliko svijeta skupilo da se nas dvije vie nikud nismo mogle probiti. Jedna djevojka, vojnik, prila mi je i pomilovala po kosi. Pa zato, se ti ne raduje, seko? Dola je sloboda! rekla je. Tada sam prvi put ula i vidjela Tita. Odrao je govor. Dobro sam upamtila njegov lik. Imao je lijepe crte lica, gustu talasastu kosu, ive pokrete. Glas mu je bio energian. Govorio je o tome kako e uskoro faisti biti otjerani iz nae zemlje, kako je rat bio teak za sve nae narode. esto je spominjao rije socijalizam. Teta-Jelka me gurala ispred sebe i govorila: Hajdemo to prije iz ove rulje, jo emo poginuti. to je glup taj narod, svakome vjeruje. O Titu nisam nita znala. Njegove rijei nisam mogla razumjeti. Kad smo se vraali kui, upitala sam teta-Jelku: Ko je taj Tito? Njeno objanjenje me potpuno zbunilo. Ona je, kae, ula da onaj koji je malo prije drao govor nije pravi Tito, iako ga tako zovu, ve ruski pijun. Pravi Tito je Zagorec, po zanimanju je loser, i nema jednog prsta na ruci. To je ona ula preko radio-Vatikana i Glasa Amerike. Bila je iznenaujue razgovorljiva. Iskoristila sam to da je upitam zato nas tata Slavko vie ne posjeuje. Tvoga tatu zatvorili su komunisti. Sudie mu zbog neprijateljske djelatnosti rekla je teta-Jelka. A, govorila sam mu, bogami, da se u to ne paa. Politika je kurva. Teta-Jelkina objanjenja ja sam ovako prevela. Tatu Slavka su zatvorili zato to je mene uzeo iz logora. Ja sam bila ubij edena da mene komunisti ne vole i da su mi zato ubili roditelje.
59
MAJKE DOLAZE TETA-Jelka je sama spomenula Ivana Saboa. Kad smo stigle pred nau kuu, rekla je: Nikad ga ne bi primila na stan da sam znala da je bandit. Nisam smjela rei da ja volim tog mladia, jer se on bori protiv zlih ljudi. Ako su svi banditi kao Sabo, ja njih sve volim, rekla sam tiho da me ne uje teta-Jelka. O, da li u jednom saznati ko su komunisti, ko su partizani, ko su faisti, ko banditi. Protiv koga su se borili nai narodi? Gdje je pravi Tito? Ne znam zato, ali sam ve tada osjeala da tu istinu nikad neu dokuiti od teta-Jelke i zato je o tim stvarima vie nisam pitala. Striek Hajna se uskoro razbolio i umro. Njegova sestra Jana preselila se u stan kuepazitelja. Povela je i svoje mnogobrojne make. Napustila nas je i sluavka Jala. U velikom stanu ostali smo samo teta-Jelka, ja i student Marjan Vitau. Teta-Jelka je uivala malu penziju i zato je uzela jo dva podstanara iz Virovitice. Umorna od posla, teta-Jelka je voljela da joj perem noge, masiram golo tijelo i da se s njom kupam u kadi. Ugaala sam joj samo da se ne ljuti. Nama niko nije dolazio. Teta-Jelka se bila posvadila sa cijelim susjedstvom. Nije mi dala nikud od sebe. Nikad se nisam igrala sa svojim vrnjacima. I dalje smo redovno ile u crkvu i na groblje.
61
Kad sam trebala poi u drugi razred, teta-Jelka me upozorila: Nikome ne priaj ni ko si, ni odakle si. Sad su na vlasti komunisti. Ako kae da si iz Bosne, vratie te natrag i opet e biti gladna i uljiva. Strah od gladi bio je jai od svega. Obeala sam da u je posluati. Pored nje bar nisam bila gladna. Bilo joj je drago kad je vidjela da me pridobila. Ja nemam nikoga osim tebe rekla je skrueno. Odgojiu te, a ti mi budi zahvalna. Starost je teka. S tobom u je lake savladati. Neu te nikad napustiti. Uvijek u biti s tobom, teta-Jelka! rekla sam od srca. Prolo je mnogo vremena od naeg prvog susreta, ali ja nisam mogla zaboraviti rijei koje je ona tad izgovorila mom tati Slavku: Uzmi sirotu na svoju sramotu. Sebi sam stalno govorila: Zoro, mora biti dobra, mora dobro uiti kako bi se teta-Jelka s tobom ponosila. U jesen 1945. pola sam u drugi razred Dravne osnovne kole u Varavskoj ulici. Moja nova uiteljica nije bila asna sestra, ve obina ena koju sam ubrzo zavoljela. Na zidu uionice, iznad table, nije bilo razapetog Hrista, ve fotografija druga Tita o kome nam je uiteljica priala vrlo dirljivo. Shvatila sam da ona mnogo voli i cijeni tog ovjeka, jer je s partizanima otjerao okupatora iz nae zemlje. Bila sam sigurna da je to isti onaj ovjek kojeg smo tetaJelka i ja vidjele kako govori na Trgu Republike u Zagrebu. Kad sam dola iz kole kui, sve sam odmah ispriala teta-Jelki. Na kraju sam joj rekla: Doznala sam od svoje uiteljice da je ono bio pravi Tito a ne ruski pijun. Teta-Jelka me pogledala strogo, ispitivaki.
62
Ti si budala ako si uiteljici rekla ta ja mislim o Titu? Ne boj se, nisam joj nita kazala. Zapamti, ova vlast nee dugo trajati. Onda e vidjeti da sam ja u pravu rekla je teta-Jelka. Kroz nekoliko dana teta-Jelka je dobila poziv od Povjerenitva za zdravstvenu i socijalnu politiku. Zvali su je da doe sa mnom na neki razgovor. Teta-Jelka je bila vrlo usplahirena. Kad doemo tamo, oni e te svata ispitivati rekla je. Ti kai da ti je lijepo kod mene i da eli da ostane sa mnom. Nemoj im rei da te vodim u crkvu. U Povjerenitvu primila nas je jedna ena. (Kasnije sam saznala da su nae vlasti u to vrijeme traile ratnu siroad koja su kao posvojad ivjela u raznim porodicama). Predvianja teta-Jelke su se obistinila. Ta ena, vjerovatno socijalni radnik, svata me pitala. Bila je vrlo strpljiva, ali sam joj ja davala odgovore za koje sam vjerovala da e se svidjeti teta-Jelki koja je budno pratila svaku moju rije. Bi li ti ila u djeji dom? Mi smo tebe tamo rasporedili rela je ta ena. Meni je lijepo kod teta-Jelke i ja ne elim u dom rekla sam dosta odluno. Istu enu ubrzo sam vidjela u koli. Dola je u na razred i dugo razgovarala sa uiteljicom. Po njihovim estim pogledima upuenim meni, znala sam da sam ja tema njihovih razgovora. Kad je ta ena otila, uiteljica je rekla da je od nje dobila tane podatke o meni. Ti nema pravi rodni list rekla je uiteljica. Ti se zove Zora Deli, a ne Marija Dasovi. Otac ti je Drago, a majka Dragica. Ubili su ih faisti. Jedino ne znamo taan datum tvog roenja.
63
Ove podatke uiteljica je unijela u kolske knjige. Ispred kole ekala me teta-Jelka da idemo na veernju misu. Odmah sam joj rekla ta mi se dogodilo. to te ne ostave na miru rekla je Ijutito. Pusti ti njih, ti najbolje zna da se tvoj tata zove Slavko i da si se ti rodila u Zagrebu. Tako svakom priaj, osim svojoj uiteljici. ivjela sam dvostrukim ivotom. Kod kue sam bila Marija Dasovi, od oca Slavka i majke Besi, Amerikanke. Roena u Zagrebu. U koli su mi govorili da sam Zora Deli od oca Drage i majke Dragice, roena u Kramarima kod Sanskog Mosta. ivjela sam sa dvije linosti koje se nisu trpjele. U koli se bunila Marija, u crkvi i kod kue Zora. Jedni su govorili da su moje roditelje, kojih se sjeam samo iz snova, ubili faisti. Drugi su tvrdili da su to uinili komunisti. Teta-Jelka je na mene dobivala djeji doplatak i socijalnu pomo u novcu i robi, ali mi o tome nikad nita nije rekla. Uporno je ponavljala da se nova vlast nita o meni ne brine i da me ona hrani i koluje od svoje male mirovine. Jo da nisi tako crvena govorila mi je oni bi kazali da ti ne dam ni da jede! Pred kraj drugog razreda u koli mi se dogodilo opet neto neobino. U uionicu je ula direktorica sa jednom enom koja je imala crnu maramu na glavi. To je jedna majka sa Kozare rekla nam je direktorica. Faisti su joj 1942. oteli trogodinju djevojicu i sad je svuda trai. Direktorica se zatim obratila eni ispaenog lica. Dovela sam vas u ovaj razred, jer se tu nalazi jedna uenica, ratno siroe iz vaih krajeva.
64
Direktorica je pokazala na mene i rekla da ustanem iz klupe. ena sa Kozare mi je prila i poela me paljivo zagledati. Odjednom je zaridala. Sjedi, duo, ni ti nisi moja djevojica. Prokleti faisti, ta uradiste meni kukavnoj?! Prije no to je otila, pomilovala me po glavi i rekla: Jadno siroe, nije ni tebi lako ivjeti bez svojih. Sve sam ovo ispriala teta-Jelki. Ona mi je dala savjet: Ako te drugi put tako neko bude prepoznavao, ti mu nikako ne vjeruj. Oni ele da te odvedu u Bosnu, pa da tamo gladuje. Ove vlasti ve ne znaju na koji nain da te uzmu od mene, pa ti u razred alju neke zabite seljanke. Te noi dugo nisam mogla zaspati. Mislila sam o onoj jadnoj eni sa Kozare. Tako sam eljela da nae svoje u ratu izgubljeno dijete. Bilo mi je ao to ta ena nije moja majka. Poela sam vjerovati da je moja majka iva i da me sada negdje trai kao ova Kozaranka. Ali, te noi u snu sam vidjela jednu enu u plamenu. Ujutru mi je teta-Jelka rekla: U snu si plakala i dozivala majku. Nikako da te napuste ti tvoji runi snovi. Moram s tobom ii nekom psihijatru. Ti ima bolesnu psihu. Reeno uinjeno. Kad smo doli kod tog lijenika, njegovo prvo pitanje bilo je: Recite mi, gospoo, da li je ova djevojica vaa ker? Nije odgovorila je teta-Jelka. Kako ste doli do tog djeteta? Znate, gospon doktor, moj brat je uzeo iz jastrebarskog logora.
65
Zatim se lijenik obratio meni. Zamolio me da mu potanko opiem svoje snove koji mi ne daju noju da spavam. Priala sam mu o mojim morama: o majci u plamenu, o ovjeku u crnoj uniformi koji me kolje, o mrtvoj djeeci koju lopatama bacaju, o krvavoj nepreglednoj poljani punoj razmrskanih tijela, o ljudskim glavama nataknutim na volovske rogove ... Jeste li uli, gospon doktor, ta vam je sve ispriala prekinula me teta-Jelka. To isto je i meni pripovijedala svaki put kad se trgne iz sna. Vidite da mala ima bolesnu psihu, pa vas molim da j o j date neke lijekove za smirivanje. Njoj nisu potrebni lijekovi. Ona je upamtila strahote rata i logora i te slike joj se javljaju u snu. Vi ste, gospoo, duni da to dijete odvedete u njen rodni kraj i da vidite ima li tamo nekog svog. To e za nju biti najbolji lijek. Teta-Jelka me vrsto uhvatila za ruku i izvela iz ordinacije. U hodniku mi je Ijutito rekla: Ovo mi nije trebalo. Svi su oni isti. ele da mi te uzmu i odvedu u Bosnu. Ali ja te ne dam! U na razred dolazile su kasnije mnoge majke. Krenule su sa Korduna, Banije, iz Like. Njihov bol za izgubljenom djecom uinio je da prestanem vjerovati da mi je majka iva. Za njenu smrt poela sam okrivljavati faiste. Jer, kad su mogli ovim enama oteti, a moda i ubiti njihovu djecu, sposobni su da zapale i moju majku i mene, njenu djevojicu, odvedu u logor. U jesen 1946. iziao je iz zatvora moj tata Slavko. Kasnije sam saznala da je bio osuen na deset godina, ali je puten nakon ponovog suenja, poto je dokazao da je za vrijeme rata iz logora uzeo jedno ratno siroe.
66
Ja sam tebi, Zoro, spasio ivot, i ti si meni spasila i ivot i ast rekao je moj tata Slavko po dolasku iz zatvora. Ja sad idem u Ameriku. Tamo me eka moja Besi. Poveo bih i tebe, ali ne da ova vlast. Redovno u ti pisati, slau ti pakete i dolare. Sluaj Jelku dobro, a mene nemoj zaboraviti. Kad bude punoljetna, nadam se, da e moi doi kod mene. Udau te za bogatog Amerikanca. Nije dugo bio sa nama. Teta-Jelka i ja ispratile smo tatu Slavka na kolodvor. Voz je ve dobro poodmakao, a ja sam jo mahala maramicom i plakala za mojim dragim novim tatom. Radovala sam se svakom njegovom pismu iz Amerike.
67
PRVI PUT NA MORU PRVI put sam vidjela more 1946. Bila sam u Selcu kraj Crikvenice. Pred polazak teta-Jelka mi je rekla: Crveni kri te alje mjesec dana na more. Teko e mi biti bez tebe, ali kad ve mora ii, budi dobra pa mi pii. U Selcu sam upoznala mnogo svojih vrnjaka, najvie ratne siroadi. Veina je ivjela po akim domovima. Svake veeri davali smo priredbu. Voljela sam da pjevam i recitujem. Sva sretna, pisala sam teta-Jelki da mi je lijepo na moru, da je hrana odlina i da najvie jedemo lubenice. Napisala sam joj i to da sam nauila mnogo lijepih partizanskih pjesama. Kada sam se vratila iz Selca, tetka-Jelka me prekorila: O moru mi nemoj nita priati. Vidim iz tvojih pisama da ti ja nisam nedostajala i da si, ne daj boe, ostala due, ova vlast bi te skroz okrenula. to ih nisi pitala gdje su bili onda kad ti je bilo najtee i kad smo te mi spasili od sigurne smrti. Na oporavak u Selce poslalo me Povjerenitvo za socijalnu i zdravstvenu politiku u Zagrebu. Slijedeeg ljeta uputili su me u Opatiju, zatim u Rovinj. More mi je pomoglo i sve sam manje trebala doktora. Pitala sam se kako me teta-Jelka samu puta na more. Moda zato to se bojala one socijalne radnice koja je znala ko sam, ija sam i odakle sam. Moda zato to je to nita nije kotalo.
69
Jednom je teta-Jelka bila upozorena da me ne vodi stalno u crkvu. Ako se toga ne bude pridravala, dae me drugoj porodici. Teta-Jelka je bila vrlo ljuta na mene. Vjerovala je da sam se ja alila toj socijalnoj radnici. Bilo kako bilo, tek moji odlasci u crkvu su se prorijedili. Teta-Jelka je zahtijevala da svake nedjelje u devet sati idem na djeju misu, da se jednom mjeseno ispovijedim i priestim i da slavim sve katolike svece i blagdane. Toga sam se morala pridravati. Za Uskrs teta-Jelka je bojila jaja. Svakog 6. decembra slavili smo Svetog Nikolu. Ona dva podstanara iz Virovitice, uveliavala su praznik. Jedan se oblaio u Svetog Nikolu, drugi u krampusa. avo bi odnekud nabavio lanac i kad bih ja zaspala, doao bi u moju sobu, stao pored mog kreveta i u mraku zazveao onim lancem. Zveket gvozda bi me probudio i ja bih se prestraila ugledavi maskiranog avola. Poslije toga dugo sam plakala. Redovno smo slavili katoliki Boi. Ili smo na polnoku. Znala sam pjevati sve boine pjesme, ali nisam voljela ii na polnoku, jer je tada u crkvi bilo mnogo pijanih vijernika, a ja sam se pijanaca strano bojala. Na ispovjed sam ila samo kad sam morala. Nikad neu zaboraviti jednu svoju ispovjed u proljee 1948. Trebalo je da se ispovijedim, pa priestim da bi se mogla krizmati. Bilo je to u katedrali. Kroz reetke ispovjedaonice vidjela sam djelimino lice svetenika. Pitao me kakve knjige itam. Rekla sam one koje mi trebaju za lektiru u koli. Prekorio me zbog toga i kazao da ubudue itam samo knjige koje odobrava crkva. Svetenik je ustao i naredio da poem za njim u sakristiju gdje e mi dati crkvenu lektiru. Kada
70
smo uli unutra, zadigao je mantiju i raskopao lic od pantalona ... Poela sam da vritim i plaem. Zapamtila sam njegove buljave oi na mesnatom licu. Tresao se cijelim tijelom dok sam ja vritala. Odjednom se umirio, spustio mantiju i zaprijetio mi da me nee pustiti iz sakristije dok ne prestanem plakati. Izila sam iz sakristije netaknuta, ali sam sebi rekla da nikad vie neu na ispovijed. Idui kui, plakala sam. Svuda oko mene bio je ponor. O, boe, dokle e taj bezdan da me prati. Na mom elu kao da je bio utisnut ig BEZ SREE. Bila sam u vlasti nekog neraskidivog kruga. Nakon sedam dana, bila je nedjelja, maj mjesec, u katedrali je vrena krizma. Na krizmu sam dola sa mojom kumom Majom Vitau. Kuma ini je kupila zlatni lani sa zlatnim krstom. Jedan od zagrebakih biskupa vrio je krizmu. Kad je doao do mene, namazao mi je elo neim masnim, zatim mu je moja kuma dala ve pripremljenu svilenu manu kojom mi je biskup obrisao elo, a zatim manu bacio. Tada mi je u usta stavio svetu hostiju, a kuma oko vrata zlatni lani. Posle svega, kuma me, mrtvu umornu, odvela do fotografa da se ovjekovjei taj sveani trenutak. Moja nova kuma verglala je isto to i moj novi tata: Kad god se slika, uvijek se smij. Na fotografiji treba da izgleda radosno i sretno. Ovu sliku poslaemo tvome tati u Ameriku. On e uivati kad te vidi ovako lijepu i pobonu. Slavko ima mnogo dolara i udae te za bogatog Amerikanca. A kad bude punoljetna, i ti e kod oca u Ameriku. Prosto ti zavidim, Zoro. Ja znam da si ti dobra djevojica i da e se sjetiti i nas dviju sirotica.
71
U Gajevoj ulici, nedaleko od naeg stana, bile su prostorije Narodnog fronta. Anka Bursa, predsjednica AF, pripremala je program za 8. mart. Pozvala je i mene. Svako vee odlazila sam na probu. Na priredbu sam povela i teta-Jelku. Njoj se nije ilo, ali ja sam bila uporna. Recitovala sam pjesmu Branka opia Na Petrovakoj cesti. Dobila sam veliki aplauz. Moda zato to sam bila najmlai izvoa. Poslije priredbe nas dvije smo ostale na drugarskom sijelu. Izmeu teta-Jelke i mene sjedila je Anka Bursa. Njih dvije su najvie govorile o meni. Teta-Jelka me pohvalila da sam dobra i posluna djevojica. Dobro ui, samo je nou more neki runi snovi rekla je teta-Jelka. Ja idem na ljeto u Sanski Most i raspitau se da li je neko iv od njene rodbine rekla je Anka. Njeni snovi sigurno su u vezi sa tekim djetinjstvom. Anka se zatim obratila meni: Da li se sjea nekoga svoga? Sjea li se likova svoje majke i oca? Odreno sam klimnula glavom. Nekad bi u snu zvala neku Nevenku rekla je teta-Jelka. Nisi mi rekla da li eli da ti potraim nekog preivjelog roaka u Sanskom Mostu insistirala je Anka. Umjesto odgovora zaplakala sam. Kako, drugarice Bursa, ne vidite da Zora to ne eli. Pustite je na miru. Ona se privikla na mene. Sve ima to joj treba. Nama niko nije potreban prokomentirala je moje raspoloenje teta-Jelka.
72
A onda je doao dan koga u uvijek pamtiti. Datuma se tano ne sjeam, ali znam da je to bilo u jesen 1948. Na nebu su kruili avioni. Teta-Jelka je rekla da bi opet moglo biti rata. Zagovnalo se oko Trsta. Znala sam da ova vlast nee dugo. Bilo je kasno poslije podne. Smraivalao se. Teta-Jelka je neto ila, a ja sam uila. Iznenada zaulo se zvono na naim vratima. Ko bi to mogao biti? Nikoga ne oekujemo rekla je teta-Jelka i ustala od ivae maine. Kad je otvorila vrata, pojavila se mlada ena sa dvoje male djece. Ko vam treba? rekla je teta-Jelka. Ja sam Nevenka Deli. U Crvenom krstu su mi rekli da se kod vas nalazi moja sestra Zora, pa sam dola da je vidim. Teta-Jelka je rekla: Izvolite. Vidjela sam po njenom licu da to ne kae rado. Kad me Nevenka ugledala, ostavila je svoju djecu i pola prema meni. Zagrlila me vrsto i poela da ljubi i plae. Postupak ove mlade ene me iznenadio. Drala sam se za haljinu teta-Jelke, pomalo se pribojavajui tog iznenadnog izliva njenosti na koji nisam bila navikla. Teta-Jelka je to iskoristila. Sad ste vidjeli Zoru i moete da idete rekla je. Vidite da joj nije mnogo stalo do vas. Kako je do sada mogla da ivi bez rodbine, moe i odsad. Molim vas, napustite stan. Vrijeme je da Zora ide spavati.
Prvi put zajedno 1945. godine: Zora i brat Mile sjede, sestre www.krajinaforce.com Nevenka i Dara stoje i izmeu njih Jelka Hajne.
73
- Ja sam iz Titograda dola u Zagreb - rekla je Nevenka. - Sa ovo dvoje male djece putovala sam dva dana i dvije noi. Djeca su premorena. Mogu h kod vas prenoiti? Utom je zaplakao mlai djeak. Zatim mu se pridruio i stariji. Teta-Jelka se smilovala. Rekla je: Uite.
RAZMAKNUTE REETKE KAVEZA UAVI u stan moja sestra Nevenka je podojila mlaeg sina, a zatim nahranila starijeg. Dala mu je da jede ono to je imala u svojoj torbi. Djeca su odmah zaspala, a nas tri smo sjele u kuhinju veerati. Pojeli smo sve to je Nevenka donijela. Onda smo otile na poinak. Kad je teta-Jelka zaspala, Nevenka je prela kod mene u krevet. Cijelu no smo priale i plakale. Od nje sam saznala kako izgleda na rodni kraj, ko nam je i kako ubio roditelje, ta je bilo s nama nakon pokrtavanja. Nevenka mi je rekla da je poslije velikog pokolja ostalo nas devetoro siroadi, Petoro brae i sestara od naih roditelja Nevenka, Dara, Mile, Jovica i ja i etvoro djece od strica Duana Petar, Drako, Slavka i Rada. Rekla mi je da ima fotografiju iz 1941. na kojoj se vidim ja, moj brat Mile, Slavka, Rada i Drako. Fotografiju su ustae napravile pred na odlazak u logor. Mislila sam da ste ti, Mile i Rada mrtvi aptala je Nevenka. Sreom, preivjela si. Moda su u ivotu i Mile i Rada. Potraiu i njih preko Povjerenitva za zdravstvenu i socijalnu politiku u Zagrebu. ta je bilo sa ostalima? upitala sam sestru koja me milovala po kosi. Drako je uspio pobjei iz logora u Jastrebarskom. Otiao je u partizane i postao omladinski ru75
74
kovodilac rekla je Nevenka. Stradao je 1945. od mine na koju je nagazio hodajui bos po pjeskovitoj obali Sane. Slavka je do kraja rata bila u logoru u kojem i ti. Sad je u Kruharima. asne sestre su je strano izmuile. Dobijala je tri dana samo kuhanu repu na vodi. Dara i Petar uspjeli su da pobjegnu od ustaa i do kraja rata skrivali su se po selima pomaui kao pioniri partizane. Dara i Petar e se mnogo obradovati kad uju da si iva i da sam te posjetila. A ti? upitala sam. ta je s tobom bilo? Pobjegla sam u partizane poslije prekrtavanja. U jednoj akciji uhvatili smo nekoliko ustaa. Meu njima je bio i Omerica, onaj to je pobio nau familiju. Svi su osueni na smrt. Jesu li te ustae bile u crnim odijelima? upitala sam. Da. Nosile su crne umniforme i crne kape sa slovom U. Njima je presudio narodni sud. Dok smo ih vodili kroz Sanski Most, ene su ih tukle torbama napunjenim kamenjem. Jednom su poupale brkove. Govorile su: Ovo ti je za mog mrtvog sina, a ovo za mog zaklanog mua! Prije strijeljanja rekla sam Omerici: Prije godinu dana ti si imao oruje, a mi smo bili vezani u ice. Sad su se uloge promijenile. Ako si mislio da e dovijeka klati i ubijati prevario si se! Metljar je cmizdrio i na koljenima me molio da ga ne ubijem. Svaki poar ostavlja za sobom u pepelu po neku eravicu. Nevenka mi je priala o svojim borbama, o ranama koje je zadobila, hrabrom mladiu Mili Lukiu iz Bosanskog Petrovca, svom suprugu, neustraivom ratniku koji je mogao no prospavati u snijegu, a da mu nita ne bude.
76
Sve do jutra bila sam priljubljena uz sestrino tijelo. S njom sam se osjeala manje siroe. Toliko sam eljela da me povede sa sobom. A kad se razdanilo, teta-Jelka je prva ustala. udno se ponaala. Kao da je proitala moje misli. Uhvatila me u jednom trenutku nasamo i zaprijetila: Nemoj sluajno da poe sa Nevenkom! Ne zove ona tebe to te voli, nego da joj bude sluavka. Neko treba jecu da joj uva. Ko zna koliko e ih jo roditi. Te partizanke se kote kao make. Nije ni udo kad idu sa svakim u krevet. Spremajui sinove za put, Nevenka me pred Jelkom upitala: Zoro, hoe li poi sa mnom? utala sam. Grlo mi se stezalo. Meni je ovdje dobro. Ostau. A ti, kad moe, opet doi promucala sam gledajui teta-Jelku. Teta-Jelka je trijumfalno pogledala Nevenku. Uzela je sa zida jednu uramljenu fotografiju i pokazala je mojoj sestri. Na slici smo bili tata Slavko i ja. On u uniformi domobranskog oficira, a ja, mrava, krastava, sa velikim stomakom. Ovo je Zora i njen tata rekla je teta-Jelka. Nevenka je snano udarila akom po toj slici koja je Jelki ispala iz ruke i razbila se. Kao da ja ne znam ko je njen otac. Zapamtite, gospou Hajna, Zorin tata nije bio Paveliev sluga, kao ovaj na slici! rekla je srdito Nevenka. Zatim se obratila meni: Spremi se, vodim te sa sobom, ovdje ti nije mjesto! Zbunjena i uplaena estokom prepirkom izmeu Nevenke i teta-Jelke stajala sam kao ukopana. Nevenka je bacila bijesan pogled po zidovima naeg stana, s mrnjom je gledala slike silnih svetaca i kroz suze rekla:
77
ta uradie od tebe, jadna sestro. Ti jo ne zna ta je sloboda. Meni je bilo teko u ratu, ali je tebi tee u ovom kavezu. Ispratila sam je do ulice. Naiao je tada neki fotograf i Nevenka ga je zamolila da nas uslika. Hou da imam dokaz da sam bila s tobom. Ustrebae to meni rekla je i poljubila me. Zato nisam pola sa sestrom? Ve sam s njom bila izila na ulicu, trebalo je samo da produim, ta me to zaustavilo i vratilo natrag? O tome sam mnogo razmiljala. Objanjenje sam nala kasnije, itajui Kafku. On kae: ovjek je bio u kavezu. Iako su reetke razmaknute nekoliko metara jedna od druge, zatvorenik ne moe da pobjegne samo zbog svoje eone kosti. O posjeti moje sestre Nevenke teta-Jelka je odmah obavijestila brata Slavka u ikagu. Ubrzo je stigao njegov odgovor: Preduzeu sve da vas prebacim kod sebe u Ameriku. U sljedeem pismu ovako je posavjetovao svoju sestru: Poto vlasti u Jugoslaviji nee dozvoliti Zori sve do njenog punoljetstva da ide u Ameriku, najbolje je da odmah zamijenite stan i preselite se negdje da niko ne zna vau novu adresu. Drukije se neete osloboditi najezde Bosanaca. Nekoliko mjeseci kasnije doao mi je u posjetu brat Mile. Doao je kui kad sam ja bila u koli. TetaJelka mu nije povjerovala da je moj brat. Idi pred kolu rekla mu je teta-Jelka pa ako u onoj guvi prepozna Zoru, vjerovau da si joj brat. Izlazili smo sa zadnjeg asa. Nekoliko razreda istovremeno. Jedan djeak me ugledao, poao prema
78
meni i zastao. Zagledao me sa rastojanja od nekoliko metara. Onda je odjednom potrao i zagrlio me: Sestro Zoro, ja sam tvoj brat Mile! Otkud zna da sam ti ja sestra? rekla sam migoljei se iz njegovog zagrljaja. Nije krv voda. Vidi koliko liimo jedno na drugo. Ko ti je rekao za mene? Nevenka me pronala i dala adresu. Pogledala sam ga malo bolje i stvarno se osvjedoila da smo vrlo slini. Uhvatili smo se za ruke i poli kui. Teta-Jelka se iznenadila kad nas je vidjela zajedno. Nije vjerovala da e me Mile, poslije toliko godina, prepoznati u onom akom buljuku. Prvi put mi je neko rekao da liim na njega. Eto, i ta sitnica tako me obradovala. U porodici koja me usvojila svi su imali plave oi. Samo su moje bile crne. Brat i ja smo se siti napriali. Ja sam njemu opisivala sve ono to sam preivjela, a on je meni ispriao svoju odiseju. Kad su nas poslije one grupne fotografije 1941. godine rastavili, njega su poslali u Zemun, a odatle u Bugarsku. Bili smo zajedno samo nekoliko asova, a ja sam toliko zavoljela svoga brata da sam, kada je otiao, dugo plakala. Ubrzo poslije njega posjetila me sestra Dara, pa Petar, brat od strica. On je sluio vojsku u Zagrebu. Ispriao mi je tunu priu. Preko Crvenog krsta pronaao je svoju sestru Radu, posvojenu od branog para Virt. Kad je Petar doao da je posjeti, gospoa Virt mu nije dala da ue u stan. Petar je pozvao milicionara i tad su ga morali pustiti. Gospoa Virt je pozvala Radu i rekla:
79
Rado, ovo je prijatelj tvoga tate. Zajedno su sluili vojsku! Petar je bio iznenaen. Htio je da zagrli i poljubi sestru, ali mu Radina pomajka nije dozvolila. Rada je imala osam godina i vjerovala je da su Virtovi njeni pravi roditelji. Bila je vrlo hladna prema bratu. Petar je zbog toga bio utuen. Nikad nije prebolio nepravdu koju su mu nanijeli Radini roditelji. Petar je doznao da Rada i ja idemo u istu kolu. Zamolio me da je jednom saekam i ispriam joj sve to je njemu bilo uskraeno. Saznala sam da Rada pohaa nastavu u drugoj smjeni. Dola sam kad je ona bila u koli. Ula sam u zbornicu i pitala nastavnike u kojem se razredu nalazi Rada Virt. Javila se mlada nastavnica, njen razredni starjeina. Zato je trai? upitala je nastavnica. To je moja sestra od strica. Nisam je vidjela od 1941. Njene roditelje ubili su faisti. Nastavnica me povela u svoj razred. Rado, doi! rekla je jednoj djevojici. Mislim da bih je prepoznala po bratu Petru. Rado, ja sam Zora, tvoja sestra od strica. Ja sam jedinica. Nemam nikakvog strica. Moj otac je Rikard Virt. Nijemac. Imam njemake krvi u sebi govorila je kao navijena.
DRUGO LICE NEBA SAV moj trud da sestri Radi kaem ko su i odakle njeni roditelji ostao je bezuspjean. Rada mi je na kraju naeg razgovora postavila pitanje: Vjeruje li u boga? Ne rekla sam. S tobom nemam ta govoriti! rekla je Ijutito. Ti si antikrist! Radu sam ee sretala u koli, na ulici. Uvijek sam je pozdravila, ali se pravila kao da me ne vidi. Hiljade i hiljade hrvatskih porodica prijavilo se da preuzme ratnu siroad rasutu po ustakim logorima. Bio je to pravi odgovor hrvatskog naroda na faistika nasilja i zvjerstva. Prema podacima Tatjane Marini, kroz logor u Jastrebarskom tokom rata prolo je 3.336 djece. Do kraja septembra 1942. u porodice je iz ovog logora smjeteno 1.637 malih talaca. Za njih je to bio jedini spas. U logoru sigurno bi pomrli od gladi i bolesti. Glas o kolonizaciji djece, po rijeima profesora Kamila Breslera, iao je povjerljivo od usta do usta, od uva do uva. Pretvorilo se to ubrzo u masovnu akciju, jer u naem narodu ivi jedna divna i nedirnuta izvorna ljubav prema djetetu. Pogotovo prema onom koje je ostalo bez roditelja i koje trpi i pati. Doivio sam stotinu puta kae profesor Bresler da obitelj koja je uzela tue dijete na prehranu i odgoj, uz naplatu hranarine, za kratko vrijeme zavoli tog maliana kao svoje roeno, te kasnije
81
80
odbijaju hranarinu samo da im dijete ostane u kui. Dijete im je, vele, neprimjetno ukralo srce. U mnogim porodicama djeca su se, uz oinsku brigu svojih posvojitelja, razvijala i rasla. Poslije rata ona su mogla da se vrate svojim roditeljima i svojim kuama, ukoliko su im ostali u ivotu. Bilo je primjera druge vrste. Ja priam o sebi i svojoj sestri Radi. U treem razredu gimnazije proitala sam za lektiru Andriev roman Na Drini uprija. itajui odlomak koji govori o tome kako su Turci otimali nau djecu od roditelja i od njih pravili janiare, najokrutnije tirane svoga naroda, suze nisam mogla da zaustavim. eljela sam da tu knjigu proita i moja sestra Rada Virt. Mislila sam da e na nju djelovati kao i na mene. Rada je proitala knjigu, ali je, kae zaboravila za pet minuta. Reagovala je kao teta-Jelka koja mi je rekla da su to sve gluposti i da Andri s tim janiarima plai djecu. Petar je bio oajan to ima tavu sestru. On je nije razumio. U nervnom rastrojstvu oduzeo je sebi ivot. Ja sam Radu razumjela. Ona je bila mlaa od mene. Nita nije zapamtila. Dola je u porodicu koja joj je ulila mrnju prema svemu to je njeno. Mijenjaju ti ime zato to je seljako, mijenjaju ti prezime zato to se svi Cigani tako prezivaju. A onda mijenjaju i tebe. Svi se o tebi brinu, a ti nisi niija. Ja sam bila neto starija i nisam se dala. Uspjela sam da prozrem taj zloin pod plastom milosra i da se otrgnem od tog jevanelja zla. Rada nije. Ogromnu pomo pruila mi je poslije osloboenja kola, socijalni radnici i susreti sa sestrama i braom.
82
Otkad ti je ono sestra Nevenka bila kao da je vrag u tebe uao govorila je teta-Jelka. Niti hoe da ide u crkvu, niti trai da te ja pratim u kolu. Veliki strah koji sam osjeala od ove krute i preke ene polako je nestajao. Sve manje sam sa njom ila na molitve. Kad bi me pozvala, rekla bih: Ne mogu, moram da uim, boli me glava, a znala sam i da joj odbrusim: Rekla sam ti jednom da neu! Ali ni teta-Jelka se nije predavala. Da bi me odvojila od bosanske napasti posluala je savjet brata Slavka i poetkom 1949. preselile smo se u novi stan u Ulici Socijalistike revolucije 34. Jelka, mi je rekla da tu ulicu zovem Zvonimirova, kako se ranije zvala: Ulica je krasna, teta to sada nosi tako runo ime. Sve to bih ja zavoljela, teta-Jelki nije bilo drago. U estom razredu u nae odjeljenje dola je nova uenica. Zvala se Savka Delibai. Razrednica joj je rekla da sjedi sa mnom u klupi. Postale smo velike drugarice. Ona me odvela svojoj kui i ja sam upoznala njene roditelje. Mnogo sam ih zavoljela, naroit ooca Jovana, oficira JNA. Pitala sam ga: ika Jovane, jesi li ti bio u partizanima? Jesam, a to te to interesuje. I moja sestra Nevenka je bila partizanka povjeravala sam se ovom ovjeku iji mi je blag izraz lica ulijevao povjerenje i sigurnost. ika-Jovan me onda pitao o teta-Jelki, u kakvom sam srodstvu s njom i ja sam mu opisala svoj ivot onako kako sam ga upa>.itila. Savka i ja smo postale nerazdvojne. Zajedno smo uile, ali to teta-Jelki nije bilo pravo. Savka nije tvoj par govorila je. Vidi se na njima da su seljaci i da se ne znaju ponaati u gradu. Dolo je vrijeme da svaki drek moe ivjeti u Zagrebu.
83
Kad sam zavrila esti razred, Savka me pozvala da Ijetnje ferije provedemo kod njene bake i djeda u selu aprgincima kod Okuana u Slavoniji. TetaJelka je bila kategoriki protiv: Izbij to sebi iz glave rekla je. Ali se predomislila kad je doao ikaJovan i valjda od straha pred oficirom pustila me. Kako mi je samo bilo lijepo sa Savkom u aprgincima. Valjala sam se po travi, kupila sijeno, jurila kokoke, vodila kravu na pau. Savkina baka mi je rekla: Ti kao da si se rodila na selu, a ne u Zagrebu. Subotom uvee Savka i ja smo ile da gledamo mladie i djevojke kao igraju i pjevaju. Ona bi se uhvatila u kolo, ja nisam smjela, jer nisam znala da igram .Priao mi je neki djeak i rekao: to ti ne igra? Ne umijem odgovorila sam. Pa da, frajlice zagrebake igraju samo trausove valcere rekao je on i meni je zbog toga bilo veoma krivo. Bila sam na selu svega deset dana kad je po mene doao ika-Jovan. Toliko mi je bilo lijepo da nisam ni osjetila kad je vrijeme proletjele. Jelka je svaki dan navaljivala da te dovedem rekao je ika-Jovan nekako pravdajui se. Kad je zaprijetila da e zapucati po tebe, kazao sam joj dobro, odoh ja u aprgince. Kad se Nevenka iz Titograda preselila u Sanski Most, pisala mi je da je posjetim za vrijeme Ijetnjih ferija. I to sam uinila. Poslije 14 godina dola sam ponovo u svoj rodni kraj. Cijelog ivota sjeau se svog povratka u zaviaj. Obila sam svoje selo i nae staro ognjite. Mnogo je ljudi dolo da me vidi. Svi su se radovali to sam iva i zdrava. Ila sam istim putem kojim su me ustae odvele u logor. Sjeam se da sam nekome rekla: esto je ovaj put vidim u svojim snovima, samo ne ovako
84
zelen, ve sav krvav i po njemu razbacane ljudske glave, kape, ruke. Priali su mi o mom ocu i majci. Momci su mi se udvarali govorei da ni jedna Delika ne doeka 18 godina neudata. Vratila sam se u Zagreb puna srca. U treem razredu gimnazije postala sam lan Komunistike partije Jugoslavije. Prijedlog je dao moj razredni starjeina Mirko eelj, kome sam po povratku iz Sanskog Mosta ispriala cio svoj mukotrpni ivot. Partijski sastanak odran je u profesorskoj zbornici. Profesor je rekao: Zoru Deli dugo su ubjeivali da su joj roditelje ubili komunisti. Samo njeni grozniavi snovi, to njeno najdublje sjeanje na ustaki zloin u selu Kruharima, pomoglo joj je da u tu svirepu la nikad do kraja ne povjeruje. Dobila sam partijsku knjiicu, cvijee i poljupce. Tetka-Jelki o tome, naravno, nisam nita rekla. Za moj prijem u Partiju saznala je sluajno. Dola je na roditeljski sastanak i na zidu vidjela sliku na kojoj sam bila i ja. Ispod slike je pisao NOVOPRIMLJENI LANOVI PARTIJE. Kad je dola kui, potpuno se izbezumila: Ja zmiju odgajam. To zaista od tebe nisam oekivala. Svata si mogla biti, i kurva, ali to nikad! Gubi mi se iz kue! rekla je, dograbila moju partijsku knjiicu i bacila u pe. Uzela sam neto svojih stvari i otila kod moje drugarice Savke Delibai. Ba dobro rekao je njen tata. Ja u te usvojiti.
85
Teta-Jelka se brzo ohladila. Dola je da me moli da se vratim. Plaila se da e odgovarati za svoj postupak. Na svijetu nemam nikog nego tebe govorila je pokajniki. Ne ostavljaj me samu i staru. Na jednoj zabavi u Zagrebakom glazbenom zavodu srela sam vojnika sa titovkom i petokrakom. Zvao se Vlajko Skiba. Bio je profesor srpskohrvatskog jezika, rodom iz Mostara. Bila je to ljubav na prva pogled, i to prava ljubav. itavo vee bili smo zajedno i svaki ples bio je na. Toliko sam bila srena da sam od sree osjeala bol. ivei meu zidovima, u kavezu, sve do tog trenutka, ja sam bila mlada bez mladosti, proljee koje je zaboravilo da cvjeta. Bila sam edna ivota. Tragedija je esto izazov da ovjek bude jo jai. vrsto sam bila odluila da svaki svoj budui dan proivim kao da je posljednji, kao da sam cijelog ivota ivjela ba za taj dan. Jer, ovjek se gasi brzo i nezadrivo. Hladi se, to rekao Ajntajn, mnogo bre nego planeta na kojoj stoji. Vlajku sam ispriala cio svoj ivot. Od njega sam saznala za nedae kroz koje je prola njegova porodica. O mom poznanstvu sa Vlajkom potanko sam upoznala teta-Jelku. Zgranula se: Ti si dosad bila potena djevojka i nemoj dozvoliti da za tobom na ulici pokazuju prstom i vrte glavom. S vojnicima idu samo kuharice i kurve. Govorila mi je da vjeruje da taj vojnik iz Mostara sigurno ima enu i djecu, a preda mnom se samo pravi momak. Ogoreno sam se borila za svoju prvu ljubav. Branila sam Vlajka svim srcem i duom. Vidjevi
86
moju odlunost, teta-Jelka je pomalo poputala. Na kraju krajeva, rekla je, moda bi i pristala da se zabavljam s tim vojnikom ako je katolike vjere. eljela sam da se Vlajko svia i mojoj teta-Jelki. Na prvom sastanku upitala sam ga: Da ti nisi sluajno katolik? Ja sam komunista, odgovorio je on smijeei se. Bio sam skojevac za vrijeme rata. Kad sam se vratila kui, teta-Jelka je zatraila da joj referiem. Ispriala sam sve to mi je Vlajko rekao o sebi. Ona je sjela i odmah napisala pismo svome bratu u Americi. Od tate Slavka sam dobila uskoro podugako pismo u kome mi je rekao da ne inim gluposti, ve da doem kod njega u ikago. Odgovorila sam mu da idem svojim putem. I okupana svinja ide u brlog citirala je teta-Jelka Sv. Pavla. Vlajko i ja odluili smo da se vjenamo im zavrim gimnaziju. Kad sam teta-Jelki saoptila da se udajem, bila je okirana. Poto nije mogla da me od udaje odvrati, rekla je: A ta u ja bez tebe, Zoro? Ko e me jadnicu sahraniti? Te noi nisam zaspala. Pretresla sam cio svoj ivot. Kroz glavu su mi stalno prolazile rijei koje je teta-Jelka izgovorila pri naem prvom vienju: Hrani sirotu na svoju sramotu. Sutradan sam Vlajku rekla: Udajem se za tebe, ali pod jednim uslovom. Sa mnom mora ivjeti i teta-Jelka. U redu rekao je Vlajko. Idemo u Mostar sve troje. Udala sam se u 18. godini, kao to su se sve Delike udavale. Vlajko i ja vjenali smo se 29. novembra 1956. na Dan nae Republike. Rodila sam dvoje djece Milorada i Slavicu. Othranila sam ih, kau,
87
vie toplinom pogleda, vie osmijehom, nego mlijekom. Nikad ni na jedno nisam podigla ruku. Oni imaju sve to ja nisam imala oca, majku, sretnu mladost. I taan datum roenja. Da, i to. U mojoj porodici teta-Jelka je proivjela 22 godine. Umrla je u 91. Sahranili smo je na mostarskom katolikom groblju, potujui njena vjerska ubjeenja. Gdje je njena dua? Da li je ugledala ono drugo lice neba, lice bez ogrebotina i oiljaka? Nedavno su me posjetili neki ljudi bliski katolikoj crkvi u Mostaru. Rekoe da je Glas koncila pripremio vrlo dirljiv lanak o mojoj teta-Jelki, pa oni doli da priupitaju hou li ja neto lijepo da izjavim o toj svetici koja me, vele, odgajila i otkranila. Sad sam sve rekla. Morala sam, jer ovjek nije rijeka da se ne osvre.
88

Jovan Kesar Djetinstvo Moje Ukradeno Jasenovac

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Jovan Kesar Djetinstvo Moje Ukradeno Jasenovac

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

www.krajinaforce.

DJETINJSTVO MOJE UKRADENO

Nacionalni park Kozara Prijedor, 1983. godine

Izdava: Nacionalni park Kozara PRIJEDOR

Odgovorni urednik: Drago ormaz Recenzenti:

Dr Joco Marjanovi Dragoje Luki

Lektor: Drago ormaz

tampa: GRO M. Gembarovski Nova Gradika tampano u 10.000 primjeraka

Pred ulazak u logor i prije sisanja.

Oiane djevojice u logoru Jastrebarsko,

Djeca logorai obiljeavani su brojkama kao i odrasli.

Jedan broj djece bio je smjeten u naputenoj ciglani kod Jastrebarskog

Das könnte Ihnen auch gefallen