DIPLOMACIJA HRVATSKIH

NARODNIH VLADARA
 UVOD

U hrvatskoj se historiografiji 20. st. pojam hrvatski narodni vladari koristio za

razdoblje od doseljenja Hrvata na današnje prostore tj. od 7. st do 1102. god.(Hrvatsko-
ugarske unije). Jedan od izvora iz prve ruke, doduše iz 10. st. je bizantski car Konstantin VII.
Porfirogenet (912.-959.). Taj izvor svjedoči da je sam čin doseljenja Hrvata na današnje
prostore veoma usko povezan s međunarodnim odnosima. Naime, Porfirogenet govori da su
se Hrvati naselili ovdje u rimsku Dalmaciju, koja je veoma širok pojam i u koji je tada
zasigurno spadao i teritorij kasnijeg Huma i Bosne.
Porfirogenet kaže da su se Hrvati na spomenuti teritorij doselili u 7. st na poziv
bizantskog cara Heraklija, za kojeg znamo da je zasigurno slao mnogobrojna poslanstva u
Bijelu ili Veliku Hrvatsku iz koje su prema usmenoj tradiciji u današnje prostore Hrvate
naselili pod vodstvom 5 braće i 2 sestre: Klukas, Lovelos, Kosentzis, Muhlo i Hrobatos te
sestre Tuga i Buga. Iz navedenog izvora proizlazi da se tom doseljenju Hrvata prethodila
veoma široka obostrana diplomatska aktivnost.
Ovdje je veoma važno naglasiti da je u procesu doseljenja Hrvata u prvom redu
prethodila oficijalna diplomatska aktivnost pa tek onda vojne operacije. Za razliku od
mnogobrojnih drugih naroda koji su najprije vojnom silom osvajaju nove prostore, pa tek
onda diktiraju diplomatske odnose.
Hrvati su u vrijeme doseljenja imali jaku vojnu silu, ali je nisu stavljali u prvi plan već
su na diplomatski način dolazili do novog teritorija. Taj je teritorij veoma prostran, a na njega
doseljava samo dio Hrvata iz Velike Hrvatske, pa stoga u kasnijim stoljećima nije bilo niti
potrebno voditi osvajačku politiku, nego samo obrambenu kako se kasnije lijepo može vidjeti
iz mnogobrojnih diplomatskih poteza hrvatskih narodnih vladara.

2
 INTITULACIJA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA

U ispravama hrvatskih narodnih vladara intitulacija donosi ime vladara u jednini (JA
ZVONIMIR KRALJ HRVATSKE), odnosno donosi se ime u subjektivnom obliku. To je jedna
od karakteristika Benedektanske kare (oprava) koja dalje živi u ispravi i koja pak iz Italije
prelazi u Hrvatsku. Tako nam i oblik intitulacije pokazuje put kojim su kulturne tekovine sa
zapada dolazile u Hrvatsku.
Intitulacija je vrlo važna diplomatička formula ili sastavni dio isprava koja u ispravama
hrvatskih narodnih vladara najčešće dolazi nakon dotacije. Prva sačuvana Hrvatska intitulacija
u ispravama nalazi se u Trpimirovoj ispravi od 04. 03. 852. Ona glasi: „stoga ja naime
grješnik Trpimir vladar Hrvata milošću Božjom“ (Unde ego licet pecator Tripimir dux
Croatorum iuvatos nuvere divinum). U ovoj se ispravi spominje prvi put naziv Hrvati. Ova
Trpimirova intitulacija u sebi sadrži devociju ili zaziv božanstva, a ta se devocija
upotrebljavala samo za vladare. Ako se ovu intitulaciju usporedi s titulama drugih
srednjovjekovnih vladara može se doći do zaključka da je ta formula jednostavna, ali ujedno
pokazuje da je dotični vladar na vrhuncu svoje moći, kako se to može vidjeti i kod kasnijih
hrvatskih kraljeva. Međutim, iste takve osobine intitulacija sadrži i kod drugih vladara koji su
dostigli vrhunac svoje moći. Ta Trpimirova isprva sačuvana je samo u prijepisima pa ne
možemo ni saznati kako se točno pisalo njegovo ime. Tim se problem najviše bavio
povjesničar Miho Barad. Ova Trpimirova titula dux u hrvatskoj se historiografiji najčešće
prevodi kao knez, a neki to prevode kao vojvoda. Poznavajući značenje izraza knez i vojvoda
mi smatramo da s izraz dux treba prevoditi općenito s izrazom vladar.
Druga po redu najstarija u ispravama sačuvana intitulacija hrvatskih narodnih vladara
jest Muncimirova (Muncimiro divino munere jovatus Croatorum dux). U njegovoj ispravi
izdanoj u Biaćima 28. 11. 892. i ona glasi „muncimiro croatorum dux“ i ona sadrži devociju u
obliku milošću Božjom divino munere. Muncimirove isprave njegovo ime pišu kao
Muncimir, pa ga tako trebamo pisati mi povjesničari da bi ga se moglo razlikovati od srpskog
kneza Mutimira. U današnjoj historiografiji za tog hrvatskog vladara pojedini povjesničari
upotrebljavaju oblik Mutimir, a noviji ispravno Muncimir. Muncimirova intitulacija kao i
prethodna Trpimirova ne daje puno podataka o njima kao vladarima. Iz nje saznajemo samo
da su oni vladari Hrvata, a tek iz drugih izvora doznajemo više o njima. Tako npr. za
Muncimira saznajemo da je on Trpimirov sin, da je odigrao ulogu suca između ninskog
biskupa Aldefrede i splitskog nadbiskupa Petra u sporu oko posjeda crkve sv. Jurja u Putalju

3
(Solin) te druge pojedinosti iz vremena njegova vladanja Hrvatskom. Njegovu titulu dux koja
se u hrvatskoj historiografiji prevodi s knez i s vojvoda smatramo da treba prevoditi i kao kod
Trpimira uopćeno s vladar jer nijedna od prvih dviju navedenih titula ne sadrži u sebi potpuno
značenje titule dux, osobito ne knez jer je Muncimir comes (knez) a tako i Trpimir knez, prije
nego je posta dux, dux je veća titula nego knez.
Budući da nam je tradicija isprava hrvatskih narodnih vladara sačuvala samo manji
broj tih isprava potrebno je posegnuti i za drugim izvorima da bi se bar donekle moglo
kontinuirano i kronološki pratiti intitulacija hrvatskih narodnih vladara, osobito prijelaz titule
dux u rex. U današnjoj se historiografiji ustalilo mišljenje Franje Račkoga, a kasnije i drugih
da se hrvatska kneževska vlast preobrazila u kraljevsku 10. st. i da je prvi hrvatski kralj bio
kralj Tomislav. Od vladarskih isprava nije se sačuvala niti jedna prije Trpimirove iz 852. god.
i Muncimirove iz 892. god. a poslije njih prva sačuvana kraljevska isprava jest ona kralja
Mihajla Krešimira II. iz 950. god. U prvim dvjema ispravama vladari se nazivaju dux ili
duces, a kasnije hrvatski se vladari nazivaju rex (kralj).
Papinske isprave iz 9. st. koje su generacija prvih hrvatskih vladara nazivaju
Trpimirove nasljednike Domagoja, Zdeslava i Branimira kao dux, princeps i comes. Te se
titule upotrebljavaju za vladare koji su po tituli niži od kraljeva pa se i u Muncimirovoj ispravi
njegova supruga zove comitisa (kneginja).
Učeni njemački benediktinac Gotschalk Trpimira titulira kao rex (kralj), što nam
pokazuje da i titula dux i rex imaju značenje vladara. U poslanici pape Ivana X. Tomislav se
već naziva rex croatorum, u istoj poslanici taj papa humskog vladara Mihovila naziva dux
(vladar humljana) što pak znači da postoji gradacija među tim terminima, a pouzdano se zna
da pape i općenito Crkva nisu griješili u titulama. Važno je znati da se ista takva terminologija
upotrebljava i kod susjednih Mlečana u 10. st. No, u tim izvorima hrvatske vladare tek krajem
10. st. nazivaju vladarima. Toma Arhiđakon tek Stjepana Držislava naziva kraljem dok kralja
Tomislava naziva knezom. Rački pretpostavlja da je to iz razloga što Toma nije znao da
postoji navedena poslanica pape Ivana X. te za spise Splitskog Sabora. Prema tome, Toma
nije imao izvora za to razdoblje, ali se to može opravdati time što nije postojala znanost koja
bi Tomu uputila na druge izvore koji bi mu upotpunili znanje.
Šišić zastuplja teoriju koja ide u prilog Tomislavu. Šišić tvrdi da su hrvatski vladari prije
kralja Stjepana Držislava nosili samo titulu rex Croatorum pa se stoga Tominom mišljenju
nema šta prigovoriti. Tomina riječ vrijedi više od svakog modernog „kritičkog“ nagađanja
ponavljajući to time da je bizanzski dvor povjerio Stjepanu Držislavu upravu i odbranu
dalmatinskih gradova i otoka, priznao mu kraljevsku titulu i poslao kraljevske znakovlje tj.

4
krunu, žezlo i mač. Tako je Stjepan Držislav prvi od hrvatskih kraljeva okrunjen za kralja
Hrvatske i Dalmacije vjerovatno u Biogradu na Moru i to od splitskog nadbiskupa i po
bizantskom krunidbenom obredu. Tom prilikom Držislava je bizantski car Bazilije II
imenovao eparhom tj. Carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima i dodijelio mu titulu
patricija i titulu carskog bizantskog dvora. Iz toga proizilazi da se u Tomino doba smatralo da
je bizantski car, a ne papa ovlašten davati kraljevsku titulu hrvatskim vladarima, bar što se
tiče Dalmacije.
No, suvremeni povjesničari ne bi se smjeli složiti s tim tumačenjem jer iz isprave Krešimira II
nalzimo izraz u intitulaciji Croatorum acte Dalmatie rex- kralj Hrvata i Dalmacije. Tu ispravu
ne navodi ni Rački ni Šišić, ali ide u prilog Račkom.

Prvo su međunarodni odnosi na prostoru na kojem su doselili Hrvati vezani za proces

početka pokrštavanja Hrvata. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu „De administrando
imperio“ govori o trostrukom pokrštavanju Hrvata:
1. prvo je bilo za vrijeme cara Heraklija (610.-641.) a u doba hrv. vladara ili arhonta
Porge koji je bio sin onoga vladara (arhonta) koji je diplomatski ili vojno porazio
Avare nakon čega je Heraklije vratio diplomatsku u kraljevini kako bi dobio
svećenstvo za pokrštavanje Hrvata.
2. drugo je bilo u doba bizantskog cara Mihajla II. (820.-829.) kada su se navodno
Hrvati odrekli Bizanta i krštenja ali su opet navodno kasnije vratili poslanstvo
bizantskom caru Baziliju I. Makedonskom (867.-886.) i tražili svećenstvo za
krštavanje na što im je nakon diplomatskih pregovora car i poslao svećenstvo na
čelu s kraljevskim čovjekom i tom prilikom Hrvati sebi izabraše novog vladara
kojeg pak potvrdi bizantski car.
3. krštenje Hrvata bilo je u doba hrv. narodnog vladara Porina kojega kao i Porgu
pojedini povjesničari poistovjećuju s Bornom u vrijeme kojeg su se Hrvati
oslobodili od Franaka i kako navodi Porfirogenet nakon diplomatske akcije dobili
misionare iz Rima i pokrste se.
U takvom je ozračju bila i međunarodna diplomatska akcija Rima preko opata
Martina sredinom 7. st. U svezi otkupa zarobljenih kršćana i kostiju kršćanskih
mučenika s područja hrv. vladara. Nakon pokrštenja hrv. vladar posredstvom pape
Agatona (678.-681.) sklopi 679.god. međunarodni ugovor s Bizantom po kojem su
Hrvati da neće ratovati izvan svoje zemlje. Taj ugovor pada u doba bizantskog
uređenja odnosa s Arapima, Langobardima i Avarima.

5
 7. i 8. st. oskudijevaju izvorima za međunarodne diplomatske odnose hrv. vladara.
Tek oko 800.god. zna se za hrv. vladara Višeslava koji vlada u Hrvatskoj od mora do
Gvozda a sjeverno od Gvozda i u Posavini nalazi se hrv. vladar Vojnomir kojega u ratu
protiv Avara (795.-796.) svrstavaju na stranu saveznika Avra.
Kroz to je razdoblje međunarodna diplomacija hrv. vladara toliko jačala koliko je
bilo više dvorskih svađa, bilo na bizantskom ili na franačkom dvoru. Krajem 8. ili
početkom 9. st hrvatski vladar gubi takav povoljan diplomatski status i biva na udaru
velikih država.
799.god. franački markgrof Erih napada Višeslava u Primorskoj Hrvatskoj i pogiba
kod Trsata a napade nastavlja nasljednik Kadaloh koi 803.god. podvrgava Primorsku
Hrvatsku pod Franke. Ubrzo i Bizant zarati s Francima nakon čega je došlo do mira i
ugovora 812.god. po kojem je ugovoru Hrvatska bila razjedinjena. Francima je pripao
najveći dio kopnene Hrvatske i Istra, a Bizantu gradovi Zadar, Trogir, Split i otoci Krk,
Osor i Rab (bizantska Dalmacija).
U vrijeme slabog franačkog kralja Ludovika Pobožnog hrv. vladar sjeverne
Hrvatske, Ljudevit Posavski (810.-823.) sa sjedištem u Sisku stvara odlučnu
diplomatsku akciju protiv Franaka. Povod tom sukobu opet je bio obrambene naravi,
naime, okrutno i nemilosrdno tlačenje panonskih Hrvata od strane furlanskog
markgrofa Kadaloha.
Suvremeni franački anali bilježe za 818.god. da su cara Ludovika Pobožnog koji se
vraćao iz Aachena dočekali diplomatski predstavnici mnogih vladara među kojima i
zastupnici Ljudevita Posavskog. Hrvatsko je poslanstvo oštro protestiralo pred
Ludovikom govoreći da se teror njegovog markgrofa Kadaloha više nemože trpjeti i
da će se hrvatski narod oduprijeti tiraninu ukoliko ga car ne obuzda. Ludovik se
oglušio na traženje pravice Ludovikovih poslanika te nije poduzeo ništa protiv
Kadaloha da bi zaštitio narod hrv. vladara.
Nakon diplomatskih pregovora i neuspjeha, Ljudevit Posavski je podigao narod na
oružje, pa je stoga na njega krenuo s vojskom Kadaloh. U tom sukobu Ljudevit
Posavski porazi Kadaloha, ali opet uputi diplomatsko poslanstvo na dvor Ludovik
Pobožnog nudeći mir. Na to se 819.god. u Aachenu sastalo carsko vijeće koje je
raspravljalo o porazu carske vojske pod Kadalohom. O tom vijeću franački anali za
819.god bilježe da je u srpnju te godine u palači Ingelheim bilo odlučeno da se iz
Italije u Panoniju pošalje vojska na Ljudevita Posavskog ali se ona na kraju vratila bez
uspjeha.sad Ljudevit Posavski preko opunomoćenog poslanstva ponovo postavi uvjete

6
koje franački car nije htio prihvatiti već odredi svoje uvjete za mir. No njegove uvjete
nije prihvatiti Ljudevit Posavski koji se ponovo počeo pripremati za rat.
Isti franački anali navode da su na strani Ljudevita Posavskog bili istočni Slovenci
tj. Hrvati iz Karantanije i Timočani tj. Slaveni oko rijeke Timok.
Istodobno dok je Ljudevit Posavski ratovao protiv Franaka njegov sunarodnjak i
vladar iz Primorske Hrvatske, Borna (810.-821.) s titulom Dux Dalmatie antque
Liburniae guduscanorum, bio je saveznik Franaka. Franci su graničili s dalm.
gradovima tj. s bizantskom temom Dalmacijom, protiv čijih gradova je borna dobivao
pomoć od Franaka.
Stoga i nalazimo Bornine poslanike skupa s poslanstvom Ljudevita Posavskog u
Ingelheim pred Ludovikom Posavskim s tom razlikom da Bornini vojnici zahvaljuju
Ludoviku za pomoć dok poslanici Ljudevita Posavskog tuže se na careva tiranina
Kadaloha.
Franački je dvor ozbiljno shvatio međunarodnu diplomatsku aktivnost Ljudevita
Posavskog iz koje se rodila pobuna, o tome nas potanko izvješćuju anali koji su inače
u pravilu suhoparni. Oni za 820.god. bilježe da se u siječnju sastalo vijeće u Aachenu
na kojem je odlučeno poslati tri vojske protiv Ljudevita Posavskog. Tu je carskom
vijeću svojim savjetima pomogao Borna i to najprije preko svojih poslanika a onda i
osobno, ali će ga zato kazniti Ljudevit Posavski: „ I kada je minula zima i trava nikla
da se moglo napasti konje tri se vojske šalju na Ljudevita“. Izgleda da ni tada Ljudevit
nije bio pobjeđen jer anali za 821.god. opet donose za drugi mjesec da je u Aachenu
održano vijeće na kojem se raspravljalo o ratu protiv Ljudevita Posavskog: „i određane
su tri vojske da idućeg ljeta naizmjenice puszoše odmetnička polja“.
Iz anala se poznaje koliko je međunarodna diplomacija Ljudevita Posavskog bila
opsežna kada ga je i gradski patrijarh Fortunat potpomogao protiv Franaka poslavši
mu vrsne zidare za utvrđivanje gradova.
Na kraju svega uz brojna diplomatska poslanstva Franci su morali poslati 10 vojni
da bi svladali hrvatskog vladara Ljudevita Posavskog. Nakon toga oko 900.god u
Podunavlje stižu Mađari s kojima hrv. vladari započinju diplomatske pregovore ali i
ozbiljne ratne sukobe. Na drugoj strani politička vlast hrv. vladara Primorske Hrvatske
tijekom 9. st. teče drugim sretnijim tijekom.
To je doba slabljenja Bizanta i franačkog vladara u Italiji, a njihovu superiornost
hrv. primorski vladari malo osjećaju. U to doba Primorska Hrvatska više osjeća
posljedice rastućih drugorazrednih sila Mlečana i Arapa. Mlečani teže osigurati za

7
sebe trgovački put uz hrv. obalu, a Arapi ugrožavaju sve živo na svim obalama
Sredozemnog mora pa tako i hrv. obalu odakle odvode zarobljenike u Kordopski
kalifat u Španjolskoj.
Nakon Višeslava i Borne u Primorskoj Hrvatskoj je vladar Mislav (835.-845.)
Mislav je stolovao u Klisu iznad Salone. Bio je u dobrim odnosima sa svojim
susjedima s kojima je imao međunarodne diplomatske odnose tj. i s Bizantom i s
Francuzima kao i sa tadašnjim bizantskim Splitom. Nosio se uspješno protiv Venecije
u obrambenom smislu kao i njegov sunarodnjak Družak koji je bio knez Neretvana.
On je prvi hrv. vladar koji dolazi u bliži dodir sa splitskim nadbiskupom i Splitom
uopće. Rezultat diplomatskih odnosa je da Splićani počinju kupovati Neretvane na hrv.
teritoriju čime se približava politika zbližavanja hrv. kopna s primorskim gradovima.
Sljedeći diplomatski čin Mislava je sklapanje mira s mletačkim duždom
Tradenikom 839.god.koji je mir vrijedio i za Neretvane. Prekršen je od strane Mlečana
čiji su diplomati loše procjenili međunarodnu diplomatsku i vlastitu vojnu snagu
tadadašnje Hrvatske te su na čelu s duždom Tradenikom napali hrv. obalu. Ishod je bio
katastrofalan za Mlečane, jer kroničar bilježi da je poginulo preko 400 Mlečana. Upad
Saracena u Jadran odložio je širi sukob između Venecije i Hrvata.
Diplomatske odnose sa splitskom crkvom poslije Mislava nastavlja i Trpimir
(845.-864.), nama poznat po prvoj sačuvanoj ispravi iz 852.god. Tom ispravom
Trpimir ptvrđuje darovnicu svoga prethodnika Mislava i poklanja solinskoj biskupiji
crkvu i samostan sv. Jurja u Ozalju zajedno sa nekim posjedima za uzvrat što mu je
nadbiskup Petar pribavio srebro. Na dvoru boravi veleučeni njemački redovnik
Gotschalk koji je između ostalog odigrao važnu diplomatsku ulogu dovodeći
benediktince u Trpimirovu Hrvatsku. Gotschalkovim savjetom Trpimir je započeo
benediktinskog samostana u Rižincama.
Uz nekoliko drugih hrv. vladara Trpimira nalazimo upisana u glasovitom
evanđelistaru među hodočasnicima u Akvileju. Njegovo hodočašće je bilo spojeno s
prvom međunarodnom diplomatskom misijom hrv. vladara.
U sukobu Bugara i Franaka, Trpimirova diplomacija odigrala je veliku ulogu.
Trpimira nalazimo s vojskom na sjeveroistočnoj Bosni na franačkoj strani , a to nam
pokazuje njegovu nazočnost na sceni svjetskih zbivanja i dokaz nam je da mu je držva
bila prostrana i da sjeveroistočna i istočna Bosna jest tada u sastavu hrvatske države.
Domagaj (864.-876.) je Trpimirov nasljednik, ali vuče porijeklo iz druge loze. On
se cijelo razdoblje svoje vladavine morao boriti na diplomatskom i vojnom polju

8
protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, osobito protiv Mlečana koje je tada podržavao
Bizant. Nakon diplomatskih pregovora Domagoj je svojim brodovljem pomagao
Franke, caru Ludoviku u borbi protiv Avara kod Barija u Italiji gdje su 871. god.
Hrvati i Franci zajednički na juriš istjerali Saracene iz toga grada.
Međutim na drugoj strani Domagojeva je međunarodna diplomacija zakazala u
odnosu na Mlečane jer su oni tom prilikom i to pod pokroviteljstvom Bizanta
opustošili hrvatsko primorje i pokorili Neretvane čijim je barbarskim činom Domagoj
bio povrijeđen.
Vrativši se iz Italije Domagoj je kao ranjeni lav navalio svom žestinom na
Mlečane. Da bi sakrili sramotu i otupili Domagojevu odlučnost, Mlečni mole papu
Ivana VIII. (872.-882.) za posredovanje nazivajući Domagoja kako nam je sačuvano u
kronici Ivana đakona „najgorim vladarom“ a Hrvate „najgorim narodom“.
Tom je neprilikom Mlečanima papa odista pomagao i to preko svojih poslanstava
upućenih Domagoju da ne dožive poraz. Uz tu intervenciju Domagoj je imao dipl.
Odnosa s papinstvom. Tako Ivan VIII. između kraja 12.mjeseca 872. god. i 5.mjeseca
873.god. piše Domagoju o tome kako je bugarska crkva potpala pod utjecaj
carigradskog patrijarha Ignacija. Nadalje između 874. i 875.god. papa kori Domagoja
što je dao smaknuti svoga protivnika usprkos obećanju da će mu oprostiti, da mletački
svećenik Ivan nema nikakve krivice u tome te da i dalje može vršiti svećeničke
dužnosti.
Isto tako papa moli Domagoja da poduzme mjere protiv gusara, a urotnike neka
kažnjava progonstvom. Nakon ovih događaja oko Barija franački car Ludovik II. piše
bizantskom caru Baziliju i prigovara mu da su bili nepošteni prema Hrvatima u
vrijeme dok su se oni borili pod Barijem protiv neprijatelja kršćanstva.
Pred kraj svoje vladavine tj. 875. i 876.god. svojom odvažnošću i povoljnim
međunarodnim odnosima tj. pritiskom Arapa na Bizant i na Franke, Domagojeva
Hrvatska postiže potpunu državnu neovisnost.
Međutim za Trpimirova sina Zdeslava (878.-879.) nakon političkog obrata
Hrvatska nakratko priznaje bizantskog cara vrhovnim suverenom, a carigradskog
patrijarha crkvenim poglavarom.
Kako je Bizant odredio da dalmatinski gradovi plaćaju danak hrv. vladaru umjesto
bizantskom namjesniku u Zadru, Zdeslav je izgubio vlast na hrv. prijestolju i nakon
njega dolazi Branimir (879.-892.) koji uz pomoć pape postaje samostalni hrv. vladar.

9
Sa Zdeslavom propada i posljednji pokušaj opredjeljenja hrv. vladara prema grčkoj
crkvi i Bizantu.
U Branimirov međunarodni diplomatski uspjeh spada i odredba bizantskog cara
Bazilija da dalmatinski gradovi moraju plaćati hrv. vladaru danak u iznosu od 710
dukata. I Venecija plaća Hrvatima i Neretvanima godišnji danak za slobodnu plovidbu
Jadranom. Od Branimira Hrvati pristaju uz Rim i zapadnu kulturu.
Koliko je Hrvatska u to doba bila važan politički čimbenik pokazuje nekolicina
pisama pape Ivana VIII. upućana vladaru Branimiru. Papa ga naziva „uzvišenim
mužem“ i „slavnim vladarom“, pa kaže: „blagoslivljam tebe i cijeli tvoj narod, i
zemlju tvoju da sada i dovijeka u zdravom duhu i tijelu možeš vladati zemaljskim
knešzvom koje imaš sretno i sigurno“, zaključeno od 7.6.879.god. Takav blagoslov i
priznanje zasigurno zaslužuju samo moćni vladari.
Veliku ulogu u diplomatskim odnosima s papom Ivanom VIII. odigrao je na strani
Branimira u crkvenim pitanjima njegov ninski biskup Teodozije, koji poslije postaje
splitski nadbiskup, kojega je za nadbiskupa posvetio akvilejski patrijarh Valpert (874.-
900.).
Venecija nije trpjela premoć hrv. vladara na Jadranu, pa je stalno činila
međunarodne diplomatske spletke kod Bizanta, Franaka i pape. 880.god. u doba dužda
Ursa Patricijaka obnovila neki stari ugovor s franačkim carem protiv hrv. vladara.
Novi dužd Petar Kandijano poslao je brodovlje u hrvatske vode koje se moralo vratiti
bez ikakvog uspjeha. Nakon toga u 8.mjesecu 887.god. zaplovio je sam dužd s novim
brodovljem prema hrv. obali.
Uspio je doploviti do županijskog grada Makra, gdje je u jednoj bitci potukao
Neretvane, ali ubrzo nakon toga, u okršaju koji se zbio 18. rujna 887.god. mletačko je
brodovlje bilo poraženo od hrv. mornarice unutar koje su bili i Neretvani. Preživjeli
Mlečani pobjegli su glavom bez obzira, ostavivši tijelo poginulog dužda na mjestu
pogibije. Andrija Tribun kasnije je našao duždevo tijelo i odnio ga u Veneciju gdje je
obavljen pogreb.
Od 887. pa sve do 948.god. mletačke kronike ne bilježe sukobe s Hrvatima, što
znači da je ponuđen mir hrv. vladaru uz obvezu plačanja danka Hrvatskoj. U prilog
tome je podatak kroničara Ivana Đakona koji bilježi da je dužd Petar Orseolo
1000.god. oslobodio žitelje tj. Mlečane od tlačenja Hrvata i zabranio da se Hrvatima
plaća danak.

10
 Kako se kasnije može vidjeti u Hrvatskoj su oko 1000. god. Doista vladale smutnje
na vladarskom dvoru. Nakon makarske pobjede hrv. brodovi su plovili i do Venecije.
Kroz to razdoblje hrvatski su primorski vladari međunarodni diplomatski vojno toliko
ojačali da se njihova vlast oslanjala na same zidine gradova bizantske teme. Stoga je
realna konstatacija da su čim bi izišli iz svojih zidina, odmah su upali na hrv. teritorij.
Branimira je nasljedio najmlađi Trpimirov sin Muncimir (892.-910.) a bio je otac
kasnijeg kralja Tomislava. Jedan od prvih sazvanih Muncimirovih međunarodnih
diplomatskih poteza jest izdavanje isprave splitskom nadbiskupu 892.god. iz koje
saznajemo da na dvoru ima više župana i da u sporovima nastupa kao sudac. Tako ga u
istoj toj ispravi vidimo pred crkvom sv. Marte u Biaćima, kako sudi u sporovima
između ninskog biskupa Aldafreda i splitskog nadbiskupa Petra jednog imenjaka i
jednog od nasljednika onoga Petra koje mu je Trpimir darovao posjed u Putalju da sudi
poradi posjeda za koji se vodila parnica u kojoj su se parničili navedeni ninski i
splitski biskup.
Do toga spora je došlo zbog toga što je splitski nadbiskup u vrijeme crkvenog
raskola kao bizantski podanik pristao uz Bizant, a ninski je biskup ostao uz Rim.
Budući da su se posjedi splitskog nadbiskupa nalazili na hrv. teritoriju jer su dobiveni
od hrv. vladara koji je pristao uz Rim, zato su posjedi morali pripasti hrv. vrhovnom
crkvenom vladaru tj. ninskom biskupu.
Međutim, smrću raskolnika Focija crkvene su se prilike smirile pa je splitski
nadbiskup počeo tražiti izgubljene posjede. Hrvatski vladar Muncimir donese presudu
u korist splitskog nadbiskupa na štetu ninskog biskupa.
Završnica te isprave glasi: „na sutrašnji dan 29.9. ja često spominjani vladar došao
sam u grad Split položiti na posvećeni oltar sv. Dujma svojom rukom ispravu,
darovnicu i ostale darove koje sam pribavio, te davši tu darovnicu crkvi sv.Dujma,
vratih se.“
U vrijeme Muncimira u Raškoj su bjesnile borbe za prijestolje među braćom. Petar
Vojniković pobjegao je U Hrvatsku Muncimiru, čijom je pomoći zarobivši i oslijepivši
svoga rođaka Branu, Muncimirovom pomoću vratio u Rašku na prijestolje.
Solidan međunarodni diplomatski status Muncimira i njegovih prethodnika
pribavio je Tomislavu (910.-930.) titulu hrv. kralja bar prema titulaturi papinske
kancelarije koja u tim titulama griješi rijetko. Tomislav je od svoga prethodnika
naslijedio uređenu državu čime je imao mogučnosti razviti međunarodnu diplomatsku
aktivnost.

11
 Na početku svoje vlasti Tomislav je pozornost usmjerio na sjever gdje je propala
Velikomoravska država, a Mađari se naselili u srednje Podunavlje. Tomislavu je
poslano poslanstvo diplomata posavskih Hrvata na čije je molbe suzbio navale
Mađara.
Na drugoj strani, u višegodišnjem sukobu bugarskog cara Simeona s Bizantom i
podvrgavanju Raške pod Bugare čiji je knez Petar Vojniković bio štićenik hrv. vladara
te u sukobu carigradskog patrijarha s Rimom i oko jurisdikcije nad Dalmacijom,
hrvatska diplomacija na čelu s Tomislavom je postigla vidan uspjeh.
Naime, 923.god. carigradski patrijarh Nikola posebnim pismom moli papu Ivana
X. da pošalje legate u Carigrad da ponovno uspostave veze među istočnom i
zapadnom crkvom.
Rezultati tih događanja bila su odreknuće od jurisdikcije i to po već koji put, nime
odreknuće carigradskog patrijarha nad dalmatinskim gradovima i otocima u korist
Rima i njihova predaja od strane cara Romana na upravu, obranu hrv. vladaru
Tomislavu, kojemu je bila i dodijeljena i titula carskog prokonzula. Isti naslov
bizantski car je i priznao zahumskom knezu Mihovilu Viševiću.
Tako konačno dalmatinski gradovi i otoci trajno dođoše u krilo Rimske crkve a u
političkom pogledu u užu svezu s državom hrv. vladara. Time je bizantski car u osobi
hrv. vladara Tomislava osigurao sebi zaleđe da bi se lakše mogao obračunati s
bugarskim carem Simeonom(893.-927.).
Nedugo zatim planuo je ustanak tijekom kojeg se Raška odcijepila od Bugarske,
ali to nije dugo potrajalo jer u proljeće 924.god. Bugari ponovno poraze Srbe i postave
im za kneza svog štičenika Časlava Klonimirovića, dok Zaharija s mnogim
odličnicima pobjegne u Hrvatsku.
Preostale vođe srpske pobune skupa sa knezom Časlavom Bugare odvedoše u
ropstvo a sav ostali narod su raselili iz Raške. 924.god. potpuno nestane Raške države
čija se večina puka sklonila u Hrvatsku. Stoga je car Simeon krivim okom gledao
Tomislava jer je zaštitio Zahariju i njegov narod te je udario na Hrvatsku s velikom
vojskom na čelu s Algoboturom, ali u dvije velike bitke Bugari su poraženi.
Hrvatski je vladar Tomislav u to doba bio na vrhuncu svoje moći. Njegov
suvremenik i kasniji bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu čiji je
naslov „O upravljanju carstvom“ bilježi da je Tomislav tada mogao mobilizirati u
Hrvatskoj 100.000 pješaka i 60.000 konjanika. Tomislav je na moru imao 10 velikih
brodova koje su se nazivali sagene (sagine) a svaki brod je imao po 40 naoružanih

12
mornara i to bez veslača i nadasve imao je Tomislav 100 manjih brodova zvanih
Kondure na kojima je bilo po 10-20 oružanih mornara. Stoga bez takve sile i
diplomatske vještine Tomislav ne bi mogao ujediniti Panonsku i Primorsku Hrvatsku,
odnosno ne bi se mogao oduprijeti Mađarima niti bi pak mogao proširiti svoju vlast na
otoke Vis, Brač, Hvar i sklopiti savez s Bizantom od kojeg je vještom diplomacijom
dobio Dalmaciju na upravu odnosno njezine gradove Zadar, Trogir i Split, te otoke
Osor, Krk i Rab niti bi se bez takve sile mogao oduprijeti veoma jakom bugarskom
caru Simeonu i njegovim Bugarima. S takvom diplomacijom i vojnom moći Tomislav
se najkasnije do 925. god. okrunio za hrvatskog kralja imajući pri tome zasigurno uzor
u bugarskom moćnom vladaru Simeonu i bizantskom admiralu Romanu Lokapenu
koji su se okitili carskom krunom. Za diplomatsku aktivnost oko točnog mjesta i osobi
koja je krunila Tomislava izvori nisu pouzdani, ali je sigurno da je krunu i ostale
kraljevske insignije dobio od rimskog pape, kakav je to bio slučaj i sa bugarskim
carem Simeonom i njegovim sinom Petrom. Štoviše papa Ivan X. u svom pismu iz
925. god. Tomislava naziva „rex croatorum“, a poznata je činjenica da rimski pape ne
griješe u titulama. U vrijeme Tomislava dalmatinski biskupi ponovno priznaju nad
sobom vlast rimskoga pape ili zapadnog patrijarha, ali zauzvrat traže jurisdikciju na
području tzv. Kraljevstva. Oko toga se razvila živahna međunarodna diplomatska
aktivnost jer je napose splitski nadbiskup tražio metropolitansku vlast kako u
dalmatinskim gradovima tako i na području cijele tadašnje Hrvatske, te ukidanje
konkurente mu biskupije u Ninu. Tome se zahtjevu odlučno usprotivio ninski biskup
Grgur pa stoga diplomatskim putem kralj Tomislav i dalmatinski biskupi traže da papa
bude sudac na crkvenom saboru 925. god. u Splitu. U to doba ninski biskup nije pod
splitskom metropolijom niti pod akvilejskim patrijarhom nego je izravno pod Svetom
Stolicom. Doduše ninski biskup još nije episcopus croatensis biskup svih Hrvata jer taj
naslov sa službom nastaje nešto kasnije, niti je u razilaženju hrvatskih i dalmatinski
gradova u vrijeme Tomislava i prije bio uzrok rimski obred jer on postoji i u hrvatskim
i u dalmatinskim gradovima, niti je uzrok bila vjera, nego politička vlast. Splitski
nadbiskup tražio je političku vlast. Na saboru u Splitu 925. god. nazočni su bili kralj
Tomislav, knez humljana Mihovil Višević i prije svega biskupi. Na tom se saboru
donosi crkveno-politička odluka da se ninski biskup podvrgne splitskom nadbiskupu i
što je važno da se ne zaređuju biskupi glagoljaši to znači Hrvati jedino ako nema
latinskog svećenstva onda se tek mogu rediti glagoljaši, ali opet uz papino posebno
dopuštenje. To je pokazatelj da se hrvatski kraljevski dvor oslanja na latinski kler ali je

13
imao uporište trajno u glagoljašima.
Sveta Stolica je imala veliki ugled, što je hrv. vladar nastojao iskoristiti, pa makar
žrtvovao glagoljaše. Latinsko svećenstvo je to stanje iskoristilo pa stoga papa potvđuje
sve odredbe splitskog sabora 925.god. osim jurisdikcije nad cijelom Hrvatskom.
Tome se protivio ninski biskup Grgur koji je bio neposredni papinski podložnik.
Sveta Stolica je uvažila prosvjed i odredila da se u Splitu ponovno provede sabor oko
927.-928. na njemu su se uz crkvena rješavala i politička pitanja pa je splitska
nadbiskupija zadržala primat u Dalmaciji i Hrvatskoj a ninska je biskupija ukinuta.
Pobjeda splitskog nadbiskupa ujedno je i pobjeda i hrv. narodne međunarodne
diplomacije tj. međunarodne politike koja je išla za tim da bizantsku Dalmaciju uključi
u sastav Hrvatske. Taj će proces ometati Venecija.
O prvim nasljednicima kralja Tomislava podaci su u izvorima vrlo škrti. Tomislava
je nasljedio kralj Trpimir II. (928.-935.). on je bio vjerojatno Tomislavov mlađi brat
ili stričević. Trpimir II. je jedva održavao stečenu međunarodnu poziciju svoga
prethodnika Tomislava.
Zatim slijedi Krešimir I. koji vlada od 935.-945. i imao je dva sina. Stariji je bio
Miroslav koji vlada od 945.-949. a mlađi je bio Mihajlo Krešimir II. koji vlada 949.-
969. Hrvatsku krunu je prigrabio stariji Miroslav koji je pak trebao dijeliti vlast sa
svojim bratom. Iz njihovog se neslaganja rodila pobuna kojom se okoristio Mihajlo
Krešimir jer je na čelu njegove strane bio ban Pribina. U to su doba u Hrvatskoj
zaredale velike smutnje koje su izazvale građanski rat u kojem je pak poginuo kralj
Miroslav i to od ruke bana Pribine. Tada je hrv. kraljevska kruna pripala Mihajlu
Krešimiru II. uz kojega je stajao moćni ban Pribina tj. prvi po imenu poznati hrv. ban
koji je tada bio vojni zapovjednik u sjevernoj Hrvatskoj točnije rečeno u županijama
Lici, Gackoj i Krbavi. Žena Krešimira II. zvala se Jelena a bila je iz plemičkog roda
Madijevaca iz Zadra.
U doba spomenutog građanskog rata, Hrvatska je izgubila dosta teritorija. Tako je
srpski veliki župan Časlav od Hrvatske odcijepio Bosnu a bugarski car Samuel (976.-
1014.) nakon što je osvojio Srbiju počeo je prodirati i u Hrvatsku.
Istodobno su i Mlečani pokušavali zadati odlučni udarac Neretvanima. Međutim
kad su se prilike u Hrvatskoj primirile, Krešimir II. nakon smrti srpskog kneza Časlava
(umro 960.) stupio je u odlučnu međunarodnu diplomatsku akciju te vratio Bosnu
matici Hrvatskoj, a s dalmatinskim gradovima obnovio je dobre odnose. Jednom

14
prilikom kada je došao u ženin rodni kraj Zadar, poklonio je benediktinskom
samostanu sv. Krševana selo Diklo.
Krešimiru II. se pripisuje i veoma sadržajna isprava iz 950. kojom poklanja
zaslužnim i vjernim dvanaestorici Hrvata otok Vranjic (lat. Durana) i još neke posjede
i Solinu. Već 970.god. u izvorima se spominje Krešimirov sin Stjepan Držislav (969.-
997.).
On je zapravo prvi hrv. kralj koji nosi titulu rex Chroatie et Dalmatie. Tako nas u
svojoj kronici izvješćuje splitski nadđakon Toma. Stjepan Držislav je na hrv.
prijestolje došao u doba kad se Bugarskoj i Bizantu zbivaju sudbonosni događaji.
Držislav je bio u veoma dobrim diplomatskim odnosima s Bizantom jer mu je
pomagao u zajedničkoj borbi protiv bugarskog cara Samuela koji je oko 990. obnovio
bugarsko carstvo i osvojivši Drač, Duklju, Trebinje i Zahumlje zaprijetio Hrvatskoj
sve do Zadra.
Uz Držislava stajao je njegov močni ban (lat. potens banus) Godemir i carski
prokonzul zadarski prior Majo iz čije obitelji potječe Držislavova mati Jelena. Ovaj
zadarski prior Majo veoma je utjecao na diplomatske odnose Držislava prema Bizantu
koji ga je okrunio preko splitskog nadbiskupa za kralja Dalmacije i Hrvatske te ga je
tom prilikom bizantski car Bazilije II. imenovao eparhom ili carskim namjesnikom
dalm. gradova i oko 990. odlikovao titulom patricija.
U to je doba Držislav bio u dobrim odnosima i s Venecijom koja mu je redovito
plačala uobičajeni danak koji se zvao solitus cenzus koji je bio dogovoren još u doba
Branimira. Međutim, baš u to doba Venecija je u dobrim diplomatskim odnosima s
bizantskim carem Samuilom II. i u dobrim je odnosima s vladarom njemačko-rimskog
carstva Otona III. pa je u ljeto 996. odlučila preko svoga dužda Petra Orseola uskratiti
plačanje uobičajenog danka Hrvatima i Neretvanima. Zbog toga je nakon više od 100
godina došlo do većih međunarodnih sukoba između Hrvatske i Venecije.
U to godine 997. umre kralj Držislav koji iza sebe ostavi sinove Svjetislava (997.-
1000.), Krešimira (1000.-1030.) i Gojslava (1000.-1020.). istodobno je u Hrvatskoj
planuo rat među braćom za prijestolje što je veoma odgovaralo Veneciji. Dok su se
dvojica braće dogovarala da zajedno vladaju, treći Svjetislav prigrabi sebi svu vlast i
kada je hrv. predstavništvo došlo u Mletke po uobičajeni danak, mletački dužd Petar
II. Orseolo (991.-1009.) otpremi ih s porugom da će ga sam donijeti hrv. vladaru.
I doista na poziv dalm. gradova načelu sa Zadrom čijih su 40 građana zarobili
neretvanski gusari, mletački dužd uz pristanak bizantskog cara Bazilija II.na Spasovo

15
19.5.1000.god zaplovi na ratni pohod u Dalmaciju. Počevši od grada i Poreča pa do
Dubrovnika i Korčule, duždu se pokore svi gradovi u koje je dospio i obečaju mu
vjernost. U Zadar su se došli pokloniti duždu pokornici hrv. kralja Svjetislava ali ih tu
oholo odbi. Tom se prilikom mletačkom duždu pokloni i hrv. kraljevski grad Biograd a
u Trogiru pred dužda stupi Svjetislavov brat Krešimir zvani Suronja, predavši duždu
sina Stjepana za taoca. Po drugim mišljenjima to je bio Svjetislav.
Nakon toga pohoda mletački dužd u tadašnjoj svjetskoj diplomaciji izbori titulu
dužda Dalmacije a u dalm. gradovima bi obnovljena bizantska vlast. Tada su se u
Hrvatskoj pojavila dva kralja.
Naime, Krešimir III. Suronja (1000.-1030.) i Gojslav (1000.-1020.) dok
Svjetislavu više nema spomena. Kralj Krešimir III. Suronja u početku je priznavao i
podržavao dobre diplomatske odnose s duždom Petrom Orseolom i bizantskim carem
Bazilijem II. koji je upravo tih godina imao uspjeha u ratu protiv bugarskog cara
Samuela.
Oko godine 1008. Krešimirov sin Stjepan koji se kao taoc odgajao u Veneciji,
oženi duždevu kći Hicelu. Nešto kasnije, sin i nasljednik dužda Oton, oženi se sestrom
prvog mađarskog kralja Stjepana I. (997.-1038.) (poslije proglašen svetim).
Tom je ženidbom došlo do neposrednih rodbinskih veza hrv. kraljevske loze s
kućom Arpadovića. Nakon smrti dužda Petra II. Orseola 1009.god. , nema više izvora
koji bi govorili kakvi su bili odnosi između njegova sina, nasljednika Otona Orseola i
hrv. kralja Krešimira III. ti su diplomatski odnosi oko 1018. zasigurno bili poremećeni
što ukazuje na činjenicu da je Krešimir III. namjeravao obnoviti diplomatske odnose i
vlast u dalm. gradovima kakvi su odnosi bili u doba oca mu Stjepana Držislava.
U tom nastojanju ga je ometala jaka romanska stranka koja se obratila Veneciji za
pomoć. Tako je u ljeto 1018. zaplovilo brodovlje dužda Orseola prema hrv. obali i
porazilo Krešimirovu mornaricu. Razlog tomu brzom porazu izgleda treba tražiti u
zbivanjima između Bizanta i Bugarske.
Upravo je tih godina Bizant skršio moć Bugara, pa su hrv. kraljevi krešimir III. i
Gojslav pohitili caru Baziliju izraziti privrženost, znajući dobro da je Bizant uvijek
držao da i Hrvatska pripada tome carstvu. Bazilije ih doista primi blagonaklono te ih
uz poklone 1018. odlikova dvordkom titulom patricija. To su zadnje vijesti o
međunarodnoj diplomatskoj aktivnosti kralja Gojslava koji nakon toga 1020. preminu.

16
 Izgleda da se tih godina ako se to nije zbilo već 1000.god, Neretvanska oblast
potpuno pridružila hrv. kraljevstvu, otada postala kroz sva kasnija stoljeća sastavni dio
Hrvatske. Kačići kao najveće pleme te oblasti bili su uvršteni u hrv. plemičke rodove.
Također u to doba 1024. izbije pobuna protiv diždevske obitelji Orseolo, to je
nagnalo dužda Otona, brata mu Ursa, akvilejskog patrijarha sa sjedištem u Gradežu u
bijeg u Istru. Izgleda da je hrv. kralj Krešimir III. iskoristio tu priliku i pokušao zauzeti
dalm. gradove što je ponukalo bizantskog cara Bazilija na slanje langobardskog
kapetana Bazilija Bojoana u Hrvatsku koji kako nas izvješćuju južnotalijanski ljetopisi
godine 1024. zarobili ženu Krešimira i pod stražom svoga sina posla je preko Barija u
Carigrad.
Daljnja sudbina te kraljice nepoznatog imena nije nam znana ali je svakako te
godine ponovno uspostavljena banska vlast u bizantskoj Dalmaciji koju je kao i prije
vršio carski strateg ili prokonzul ili zadarski prior. Sljedeće godine umire bizantski car
Bazilije II, a nasljedi ga starac brat mu Konstantin VIII. Tada se slabljene bizantske
vlasti počinje osjećati i u Dalmaciji.
Oko 1026. u Hrvatsku, vraća se na očev dvor hrv. kraljević Stjepan, muž Hicele
Orseolo koji po svoj prilici postaje očev suvladar. Njegov je povratak jačao
diplomatske odnose između rođaka prognanih potomaka Petra II. Orseola u prvom
redu između hrv. i mađarskog dvora na koji se bio sklonio sin Petar kao sin sestre
mađarskog kralja Stjepana I. Tako oko 1027. mađarski kralj Stjepan I. šalje pomoć
svoje vojske u Hrvatsku koja skupa s hrv. vojskom opsjeda dalmatinske gradove.
Tom su prilikom Split i Trogir priznali vlast hrv. kralja. Oko godine 1033.-1036.
zadarski gradski prior je Grgur, sin Madijev. Njegov brat Dobronja je zadarski gradski
tribun između 1034.-1036. Njemu i ocu mu Madiju hrv. kralj Krešimir III. je nekoć
darovao kraljevsku zemlju Točinja u blizini Zadra. Upravo taj Madije bio je rođak hrv.
kralja Krešimira III. i to po ženskoj lozi, tj. Krešimirov otac Stjepan Držislav ili djed
Mihajlo Krešimir II. oženio se iz roda Madijevaca.
Tog rođaka Dobronju hrv. je kraljevski dvor poslao na diploatsku misiju u Carigrad
da brani hrv. vlast protiv Orseola odnosno da opravada napad hrv. i mađarske vojske
na dalmatinske gradove. Izgleda je Dobronja prvi put imao uspjeha na bizantskom
dvoru, ali mu to nije pošlo za rukom, i drugi put kada na hrv. prijestolju više nema
Krešimira III.
Nakon Krešimira III. vlast u Hrvatskoj potpuno preuzima njegov sin Stjepan
(1030.-1058.), a bio je oženjen Hicelom Orseolo. Stjepan I. je nastavio očevu politiku

17
pridobivanja dalmatinskih gradova. U tome je i uspio zahvaljujući dobrim
diplomatskim odnosima s Bizantom što mu je omogućilo tako duže razdoblje
vladavine Hrvatskom u njgovo doba, a možda i prije, na hrv. vladarskom dvoru boravi
episcopus chroatensis (biskup Hrvata), i to pristankom splitskog nadbiskupa Pavla.
Prvo poznato ime s takvom službom jest Marko oko 1042.god. dakle upravo u doba
kraljevanja Stjepana I.
Stjepana I. nasljedi njegov sin, slavni Petar Krešimir IV. (1058.-1074.) a bio
je unuk Krešimira III. pojedini povjesničari Petra Krešimira IV. Smatraju najvećim
hrv. kraljem. I doista od svih hrv. narodnih vladara najviše je sačuvano isprava upravo
iz doba kancelarije Petra Krešimira IV. Njegovo stolno mjesto bio je Biograd kod
Zadra u kojoj je po svoj prilici i krunjen. Za njegove vlasti Biograd je imao
građanstvo, priora grada i svoga biskupa.
Između ostalog poznat je Krešimirov diplomatski potez osnivanja
benediktinskog samostana sv. Ivana Evanđeliste kojega je ujedno bogato obdario
posjedima. Prilikom nadograđivanja toga samostana 1060.god. u nazočnosti svojih
velmoža, zatim dvorskih časnika i papinskog legata Majnarda, Krešimir IV. je darovao
tome samostanu otok Žirje, posjed Rogovo i ujedno samostan oslobodio svih poreza i
podložnosti svjetovnoj vlasti.
Između 13 sačuvanih isprava Petra Krešimira IV. osobito se ističe isprava
izdana u Rimu 1066/67 kojom potvrđuje posjede samostanu sv. Krševana posjed u
Diklu, koje je prije poklonio njegov djed i isprava također izdana u Ninu 1069. kojom
istom samostanu poklanja otok Maun. U intitulaciji kralja Hrvatske i Dalmacije u
spomenutoj ispravi sadržan je rezultat njegove uspješne diplomacije u inozemstvu.
On naime u uspravi kaže da je svemogući Bog rasprostranio njegovo
kraljevstvo na kopnu i na moru. Doista, za vladavine Petra Krešimira IV. u sastavu hrv.
države su i Neretvanska oblast i cijela Bosna, a Hum je stalno u sastavu. Izvori nam
kazuju kako je taj vladar sa svojom pratnjom putovao po svome kraljevstvu, dijelio
pravdu i vladao u slozi sa svojim velmožama. Tako ga 1060.god. vidimo na čelu u
Biogradu kako prima diplomatsko predstavništvo pape Nikole II. na čelu s legatom,
spomenutim Majnardom koje poslanstvo prosljeđuje putem do Splita gdje se održavao
crkveni sabor.
U vrijeme Krešimira IV. pada klinijevski pokret u crkvi kojim je glavni
pokretač bio opat Hildebrand kasniji papa Grgur VII. (1073.-1085.). Probuditelj
crkvenih reformi u Hrvatskoj bio je tada splitski nadbiskup Lovre (1061.-1090.),

18
duhovni otac Petra Krešimira IV. kako to sam kralj za sebe kaže u sačuvanim
izvorima. Pred sam kraj vlasti Petra Krešimira IV. međunarodna hrv. vladarska
diplomacija kroz jedno kraće razdoblje dolazi u krizu. Razloge tomu po svoj prilici
treba tražiti u krivoj prosudbi tadašnjih političkih zbivanja, odnosno svrstavanja na
krivu stranu. Posljedica toga je nazočnost Normana u vodama hrv. obale Jadrana.
Kraj se te krize počeo nazirati dolaskom na hrv. prijestolje Dmitra Zvonimira
(1075.-1089.). Njegovom izboru i krunjenju za kralja prethodila je živa i svestrana
diplomatska aktivnost. Krunjenje je obavljeno u Solinu u nazočnosti klera, plemstva i
puka. Zvonimir je proklamacijom bio izabran za kralja, a obred krunjenja obavio je
legat pape Grgura VII. Gebizon, uz asistenciju fosonbronskog biskupa Fulkana kod
drugog predstavnika Sv. Stolice te hrv. višeg klera. U ispravi o svome krunjenju 1075.
Zvonimir obećava papi između ostalog vjernost, svake godineplačati 200 zlatnih
romanata te papinskim poslanicima samostan sv. Petra u Vrani kako bi imali gdje
stanovati kada dođu u Hrvatsku.
Zvonimirova se diplomatska aktivnost očitovala prema vanjskim čimbenicima i
u doba održavanja crkvenog sabora u Ninu 1079/1080 u središtu obnovljene biskupije
na kojem je saboru bio nazočan portuanski nadbiskup u svojstvu papinskog legata. Taj
sabor imao je cilj zabraniti laičku investituru tj. podjelu crkvenih službi od strane
vladara i svjetovnih velmoža.
U Hrvatskoj toga nije bilo pa se ta zabrana više ticala srednje i zapadne
Europe. Na istom je ninskom saboru izrečena presuda protiv bribirskog župana
Strezinje, koji je htio oteti neke posjede biogradskom samostanu. Također i prema
splitskom nadbiskupu Lovri, Zvonimir je imao živu diplomatsku aktivnost.
Zvonimir je suvremenik međunarodne diplomatske aktivnosti i borbe između
pape Grgura VII. i njemačkog cara Henrika IV. U tim je događajima Zvonimir stao na
stranu pape što ga je kasnije koštalo možda čak i glave, a njegovo kraljevstvo je dobilo
drugu dinastiju. Svoju vladarsku diplomaciju Zvonimir provodi po uzoru na zapadne
vladare. Uz njega je na dvoru hrv. biskup koji nosi taj naslov još u doba njegovih
prethodnika.
Uz mnoge velmože u Zvonimirovu su diplomatsku aktivnost uključeni i
neretvanski knezovi koji se kao svjedoci nalaze u ispravama izdanim u hrv.
prijestolnicama Biogradu, Kninu i Solinu. Papa Grgur VII. ide Zvonimiru na ruku u
borbi protiv Vecelina 1079., a papa njemu u diplomatskoj aktivnosti u borbi protiv
Bizanta i Mlečana.

19
 Dmitar Zvonimir jest zadnji veliki vladar iz hrv. dinastije. Suvremeni nam
izvori kazuju da je bio veliki vladar ali ne govore kakvom je smrću umro, a tek kasniji
izvori propovjedaju da ga je njegova diplomatska i politička usmjerenost koštala
nasilne smrti nakon koje su u Hrvatskoj nastale trzavice i smutnje.
Zvonimira nasljedi boležljivi kralj Stjepan II. (1089.-1090.). Stjepan II. je
vladao kratko a nakon njegove smrti naglo ojača stranka Zvonimirove udovice Jelene
Lijepe koja je ponudila krunu svome bratu Ladislavu.
Smrću posljednjeg hrv. kralja narodne krvi po imenu Petra, nismo sigurni jeli
se prezivao Kačić, Snačić ili Svačić (1093.-1097.), njegovom smrću nestaje i
međunarodne diplomacije hrvatskih narodnih vladara. Unijom između Hrvatske i
Mađarske 1102. hrvatska diplomatska aktivnost poprima skroz drukčiji tijek.

20