Haruki Murakami Kafka na alu

Umibe no Kafuka Kafka on the Shore

Djeak zvan avka

Onda je sve u redu s novcem, je li? - upita djeak zvan avka tipinim lijenim glasom. Onom vrstom glasa kao kad si se tek probudio pa su ti usta jo teka i troma. Ali on se samo pravi. Potpuno je budan. Kao i uvijek. Ja kimnem potvrdno. - Koliko? Zbrajam svote u glavi. - Gotovo trista pedeset tisua u gotovini, plus neto novca to mogu dignuti s bankomata. Znam da nije puno, ali trebalo bi biti dovoljno. Za neko vrijeme. - Nije loe - kae djeak zvan

avka. - Za neko vrijeme. Ja mu jo jedanput kimnem. - Nadam se da to nije boini novac od Djeda Mraza. - Da, ima pravo - odgovorim. avka se smijulji i gleda oko sebe. - Zamiljam da e poeti kopati po ladicama, imam li pravo? Ne kaem nita. On zna o ijem novcu govorimo, pa nema nikakve potrebe za dugakim ispitivanjima. Samo me mui. - Nije vano - kae avka. - Taj novac ti zbilja treba i ti e ga nabaviti izmoliti, posuditi ili ukrasti. To je novac tvog oca, pa koga je briga, zar ne? Doepaj ga se toliko i morao bi uspjeti. Za neko vrijeme. Ali kakav je plan kad

sve potroi? Novci nisu kao gljive u umi - oni ne rastu sami od sebe, zna. Morat e jesti, negdje spavati. Jednog e dana ostati na suhom. - O tome u misliti kad doe vrijeme - kaem ja. - Kad doe vrijeme - ponovi avka, kao da te rijei vae u ruci. Ja kimnem. - Kao nai neki posao ili slino? - Moda - kaem. avka zaklima glavom. - Zna, mora mnogo nauiti o svijetu. Sluaj kakav bi posao mogao nai petnaestogodinji djeak u nekom dalekom mjestu gdje nikada prije nije bio? Nisi zavrio ni osnovnu kolu. to misli tko e te zaposliti?

Ja se malo zacrvenim. Meni ne treba puno da se zacrvenim. - Zaboravi to - kae on. - Ti tek poinje i ne bih te trebao optereivati svim tim runim stvarima. Ve si odluio to e uiniti, ostalo je samo da se pokrenu kotai. Hou rei, to je tvoj ivot. U biti mora nastaviti s onim to misli da je u redu. Tako je. Na kraju krajeva, to je moj ivot. - Rei u ti jednu stvar, ipak. Morat e postati mnogo snaniji ako eli uspjeti. - Trudim se koliko mogu - kaem. - Siguran sam da se trudi - kae avka. - Posljednjih par godina puno si ojaao. To ti moram priznati.

Ponovno kimnem. - Ali recimo otvoreno - ima samo petnaest godina - nastavlja avka. Tvoj je ivot tek poeo, i tamo u svijetu ima more stvari koje tvoje oi nikada nisu vidjele. Stvari koje nikada ne bi mogao zamisliti. Sjedimo kao uvijek jedan kraj drugoga na staroj sofi u radnoj sobi moga oca. avka voli tu sobu i sve sitne predmete razbacane naokolo. Sad se igra sa staklenim pritiskivaem za papir u obliku pele. Da je otac kod kue, mogli biste se okladiti da se avka ne bi ni pribliio tom predmetu. - Ali moram se maknuti odavde kaem mu. - Drugoga izlaza nema. - Da, mislim da ima pravo. -

Stavlja pritiska za papir natrag na stol i spaja ruke iza glave. - To ne znai da e se bjeanjem sve rijeiti. Ne elim ti kvariti veselje ili bilo to, ali ja se ne bih oslanjao na kidanje odavde da sam na tvom mjestu. Bez obzira na to koliko daleko pobjegne. Moda udaljenost ne bi mita rijeila. Djeak zvan avka uzdahne, zatim poloi vrke prstiju na sklopljene vjee i pone govoriti iz unutarnje tame. - A da se igramo nae igre? - kae on. - U redu - kaem ja. Sklopim oi i utke duboko udahnem. - Dobro, zamisli stranu pjeanu oluju - kae on. - Sve ostalo izbaci iz glave.

Uinim to je kazao, izbacim sve ostalo iz glave. ak zaboravim tko sam. Zatim stvari poinju izbijati na povrinu. Stvari koje - dok tu sjedimo na konoj sofi u radnoj sobi moga oca - obojica moemo vidjeti. - Katkada je sudbina kao mala pjeana oluja koja stalno mijenja smjer - kae avka. Katkada je sudbina kao mala pjeana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti promijeni smjer ali pjeana te oluja progoni. Opet skrene, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igra, kao u nekakvu zloslutnom plesu sa smrti tono prije zore. Zato? Zato to ta oluja nije neto to je zapuhnulo iz

daljine, neto to nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Neto unutar tebe. Tako je sve to moe uiniti to da joj se preda, da stupi upravo unutar te oluje, sklopivi oi i zaepivi ui da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ide, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjeaja vremena. Samo fini pijesak to se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je ta vrsta pjeane oluje koju treba zamisliti. I to je tono ono to inim. Zamiljam bijeli lijevak to se prua vertikalno uvis kao debelo ue. Oi su mi vrsto stisnute, dlanovi priljubljeni na uima, tako se ona fina pjeana zrnca ne mogu zavui u mene. Pjeana oluja

stalno pue. Mogu osjetiti kako mi zrak pritie kou. Doista e me progutati. Djeak zvan avka blago mi sputa ruku na rame, i time oluja iezava. - Od sada unaprijed, bez obzira na sve, ti mora biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu. To je jedini nain da preivi. A da bi to postigao, mora shvatiti to znai biti snaan. Ti me shvaa? Drim stisnute oi i ne odgovaram. Samo elim potonuti u san ba tako, s njegovom rukom na mojem ramenu. ujem slabano lepranje krila. - Ti e biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu - ape avka dok ja pokuavam usnuti. Kao da je urezivao te rijei u dubokoj plavoj

tetovai na mojem srcu. I doista e se morati probijati kroz tu silovitu, metafiziku, simbolinu oluju. Bez obzira na to koliko metafizika ili simbolina bila, nemoj se zavaravati: ona e se zasijecati u meso kao tisuu otrica britve. Ljudi e u njoj krvariti, i ti e krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat e tu krv u ake, vlastitu krv i tuu krv. A kada jednom oluja proe nee se sjeati kako si uspio preivjeti. Nee biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prola. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izae iz oluje nee biti

ista ona osoba koja je u nju ula. O tome se radi u toj oluji. Na svoj petnaesti roendan pobjei u od kue, otputovati u neki udaljeni grad, i ivjeti u kutu neke male knjinice. Trebat e tjedan dana da se ue u cijelu stvar. Zato u dati samo najvanije. Na svoj petnaesti roendan pobjei u od kue, otputovati u neki udaljeni grad, i ivjeti u kutu neke male knjinice. To pomalo zvui kao bajka. Ali nije bajka, vjeruj mi. Bez obzira na to kakvim je predivom zaodjene.

Poglavlje 1
Gotovina nije jedino to uzimam iz oeve radne sobe kad naputam dom. Uzimam mali stari zlatni upalja - svia mi se dizajn i njegov dodir - i sklopiv no s doista britkom otricom. Napravljen je za deranje jelenje koe, ima otricu od dvanaest centimetara i zgodnu teinu. Vjerojatno kupljeno na jednom od njegovih putovanja u inozemstvo. Uzimam i poveliku depnu lampu iz ladice. Plus plave sunane naoale Revo da sakrijem svoje godine. Razmiljam o tome da uzmem oev omiljeni Sea-Dweller Oyster Rolex. To je krasan sat, ali neto blistavo samo e

privlaiti pozornost. Moj jeftini plastini Casio bit e sasvim dobar kao budilica i toperica, i mogao bi zapravo biti korisniji. Preko volje vraam Rolex u ladicu. S dna druge ladice vadim fotografiju na kojoj smo ja i starija sestra kad smo bili maleni, dvoje nas negdje na nekoj plai s ukoenim smijecima na licu. Sestra gleda u stranu tako da joj je pola lica u sjeni i njezin smijeak je presjeen tono napola. Slii na jednu od onih maska iz grke tragedije u udbeniku - polovica predstavlja jednu ideju a polovica suprotnu. Svjetlo i tama. Nada i oaj. Smijeh i tuga. Povjerenje i osamljenost. to se mene tie, ja zurim ravno

naprijed, neustraiv, u kameru. Nitko drugi nije ondje na plai. Sestra i ja imamo kupae kostime - njezin je jednodijelni s crvenim cvjetnim motivima, moj nekakve ovjeene stare plave hlaice. Drim plastini tap u ruci. Bijela pjena prelijeva se preko naih stopala. Tko je to snimio, i gdje i kada, pojma nemam. I kako sam mogao izgledati tako sretan.I zato je otac sauvao upravo tu fotografiju? Cijela stvar je ista tajna. Ja sam morao imati tri godine, sestra devet. Jesmo li se doista tako dobro slagali? Ne sjeam se da sam ikada iao na plau s obitelji. Ne sjeam se da sam ikamo s njima iao. Nije vano, svejedno - nije

dolazilo u obzir da tu fotografiju ostavim kod oca, pa je stavljam u novanik. Nisam imao nikakvih fotografija moje majke. Otac ih je sve bacio. Poto sam o tome malo razmislio, odluim uzeti sa sobom mobitel. im otkrije da sam ga uzeo, otac e vjerojatno zatraiti od telefonske kompanije da iskljui broj. Ipak ga ubacujem u uprtnjau, skupa s punjaem. Ne poveava mnogo teinu, pa zato ne. Kad ne bude vie radio samo u ga baciti. Samo najnunije stvari, to je sve to mi treba. Najtee je odluiti koju odjeu da uzmem. Trebat e mi par dempera i donjega rublja. Ali to je s

kouljama i hlaama? Rukavice, alovi, kratke hlae, kaput? Tomu nema kraja. Ipak jednu stvar znam. Ne elim se skitati naokolo po nekom nepoznatom mjestu s golemom uprtnjaom koja svima vie: Hej, prijavite bjegunca! Uinite tako i netko e se sigurno zaustaviti i primijetiti. Sljedea vam je poznata stvar da e me policija uhvatiti i poslati ravno doma. Ako prije ne zavrim u nekoj bandi. Svako hladno mjesto definitivno otpada, odluujem. Dosta je lako - samo izaberi suprotno - neko toplo mjesto. Onda mogu ostaviti kaput i rukavice, i proi s pola odjee. Uzimam stvari koje se samo peru i nose, najlake koje imam, uredno ih slaem i nabijam u uprtnjau.

Spremam i vreu za spavanje, onu vrstu za tri godinja doba koja se fino i vrsto smota, toaletni pribor, pono za kiu, biljenicu i olovku, walkman i deset diskova - moram imati svoju glazbu skupa s rezervnom baterijom koja se puni. To je otprilike sve. Ne treba mi nikakva oprema za kuhanje, preteka je i zauzima previe mjesta, jer mogu kupovati hranu u mjesnim samoposlugama. To traje neko vrijeme, ali uspijevam izbaciti rnnogo stvari s popisa. Neke stvari dodam, prekriim ih,zatim dodam itavu drugu gomilu pa i njih isto lako prekriim. Moj petnaesti roendan je idealan

trenutak da se pobjegne od kue. Imalo prije, bilo bi prerano. Imalo poslije, propustio bih prigodu. Tijekom petoga i estoga razreda dosta sam vjebao, spremajui se za ovaj dan. Poeo sam se baviti dudom u niim razredima osnovne kole, i katkada sam odlazio i u viim. Ali nisam se pridruio nijednoj kolskoj momadi. Kad god sam imao vremena trao sam oko kolskih igralita, plivao, ili iao u mjesnu teretanu. Ondje su mi mladi treneri davali besplatne savjete, pokazujui mi najbolje vrste vjebi istezanja i kako se sluiti spravama za razvijanje tijela. Nauili su me kojim se miiima sluimo svaki dan i koji se mogu razviti samo sa spravama, ak i

pravilan nain dizanja utega na klupi. Ja sam prilino visok za poetak, pa sam sa svim tim vjebanjem razvio prilino iroka ramena i prsi. Veina bi stranaca mislila da mi je sedamnaest godina. Da pobjegnem izgledajui kako odgovara mojoj dobi, moete zamisliti kakve bih sve probleme stvorio. Osim s trenerima u teretani i pazikuom to nam dolazi u kuu svaki drugi dan - i naravno najmanje mogue to je nuno da se proe u koli - jedva i s kim govorim. Dugo smo otac i ja izbjegavali da se meusobno viamo. ivimo pod istim krovom, ali nai rasporedi su potpuno razliiti. On provodi veinu vremena u radnoj sobi, daleko, a ja inim sve to mogu da ga

izbjegnem. kola u koju idem je privatna osnovna kola, za djecu koja su iz vie klase, ili barem bogata. To je ona vrsta kole iz koje, osim ako ba ne zariba, automatski prelazi u srednju kolu unutar istoga kampusa. Svi su uenici uredno odjeveni, imaju krasne ravne zube i dosadni su kao sam vrag. Naravno, nemam ni jednog jedinog prijatelja. Sagradio sam zid oko sebe, nikada nikoga ne putam unutra i trudim se ne izlaziti izvan sebe. Tko bi mogao voljeti nekoga tko je takav? Svi me oni dre na oku, izdaleka. Mogli su me mrziti, ili me se ak bojati, ali meni je drago to mi nisu dosaivali. Jer sam imao more stvari da se o njima brinem,

ukljuujui da provodim mnogo slobodna vremena gutajui knjige u kolskoj knjinici. Meutim, uvijek sam pozorno sluao to se govorilo u razredu. Upravo kako je savjetovao mladi zvan avka. injenice i tehnike ili to god te ue u razredu nee biti jako korisno u stvarnom svijetu, to je sigumo. Priznaj uitelji su uglavnom hrpa glupana. Ali mora zapamtiti ovo: ti bjei od kue. Vjerojatno nee vie imati prilike da ide u kolu, pa bilo ti drago ili ne, bolje ti je da upije sve to moe dok ti se prua prilika. Postani kao list bugaice i sve upijaj u sebe. Poslije moe razmotriti to treba zadrati a to izbaciti.

inio sam to je rekao, kao to gotovo uvijek inim. Mozak mi je kao spuva, usredotoio bih se na svaku rije izreenu u razredu i putao je da potone, razmislio to znai i sve predavao pamenju. Zahvaljujui tomu, jedva da sam trebao uiti izvan razreda, ali sam uvijek stizao do samoga vrha na ispitima. Miii su mi postajali tvrdi kao elik, kao to sam jednako bivao povueniji i utljiviji. Uporno sam pokuavao ne pokazivati osjeaje tako da nitko - ni kolege ni uitelji - nisu imali pojma o emu razmiljam. Uskoro u upasti u grubi svijet odraslih, i znao sam da u morati biti ilaviji od svakoga

drugoga ako elim opstati. Moje oi u zrcalu hladne su kao u gutera, izraz lica ukoen i neitljiv. Ne mogu se sjetiti kad sam se posljednji put nasmijao ili barem pokazao traak smijeka drugima. ak ni samom sebi. Ne elim time rei da mogu odravati tu utljivu, osamljeniku fasadu cijelo vrijeme. Katkada se urui zid koji sam podignuo oko sebe. To se ne dogaa vrlo esto, ali katkada, jo prije nego shvatim to se dogaa, eto me - gol i nezatien i potpuno zbunjen. U takvim prigodama uvijek osjeam da me doziva nekakva slutnja, poput mrana, sveprisutna bazena vode. Mraan, sveprisutan bazen vode.

Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad doe vrijeme voda tiho navre, ledei svaku stanicu tvoga tijela. Utapa se u toj okrutnoj poplavi, bori se za dah. Pripija se uz ventilaciju blizu stropa, bori se, ali zrak koji uspijeva udahnuti suh je i pri ti grlo. Voda i e, hladnoa i toplina - navodno protivni elementi udruuju se da te napadnu. Svijet je golem prostor, ali prostor koji e tebe primiti - i ne mora biti vrlo velik - nigdje se ne moe nai. Trai glas, ali to nalazi? Tiinu. Obzire se za tiinom, ali pogodi to se zbiva.? Sve to opet i opet i opet uje

glas je one slutnje. A katkada taj proroanski glas pritisne neki tajni prekida skriven duboko u tvome mozgu. Tvoje srce je kao velika rijeka poslije dugaka razdoblja kia, napunjena do rubova. Svi stupovi s oznakama to su neko stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela ta navala vode. A kia i dalje bubnja po povrini rijeke. Svaki put kad na vijestima vidi takvu poplavu kae sam sebi: To je to. To je moje srce. Prije nego u pobjei od kue perem ruke i umivam lice, ureujem nokte, istim ui i perem zube. Ne urim se, provjeravam je li mi cijelo tijelo dobro oieno. Biti doista ist katkada

je najvanija stvar na svijetu. Pomnjivo promatram svoje lice u zrcalu. Geni koje sam dobio od oca i majke - to ne znai da se imalo sjeam kako je ona izgledala - stvorili su to lice. Mogu se potruditi da ne pokaem nikakav osjeaj, drati oi tako da nita ne otkrivaju, napinjati miie, ali ne mogu bogzna to uiniti sa svojim izgledom. Ne mogu se odvojiti od oevih dugakih, gustih obrva i dubokih brazda izmeu njih. Vjerojatno sam ga mogao ubiti da sam htio - sigurno sam dovoljno jak - i mogu izbrisati majku iz sjeanja. Ali nema naina da se izbrie DNK koji su prenijeli na mene. Ako bih htio to odbaciti, morao bih se rijeiti sebe. U tome je sadrana neka slutnja.

Mehanizam pokopan u meni. Mehanizam pokopan u tebi. Gasim svjetlo i izlazim iz kupaonice. Teko, vlano mrtvilo lei nad kuom. apat ljudi koji ne postoje, dah mrtvih. Gledam oko sebe, ukoeno stojim, udiem duboko. Sat pokazuje tri popodne, dvije kazaljke su hladne i udaljene. Prave se da su nepristrane, ali ja znam da nisu na mojoj strani. Blii se vrijeme da se oprostim. Uzimam uprtnjau i zabacujem je preko ramena. Nosio sam je bezbroj puta, ali sad se ini da je mnogo tea. Shikoku, odluujem. Tamo u poi. Nema nikakva posebna razloga da to bude Shikoku, samo sam prouavajui kartu osjetio da tamo moram krenuti. to

vie promatram kartu - zapravo svaki put kad je prouavam - to vie osjeam da me Shikoku privlai. To je daleko na jug od Tokija, odijeljeno od glavnoga kopna vodom, ima toplu klimu. Nikada ondje nisam bio, nemam ondje prijatelja ni rodbine, tako ako me netko pone traiti - u to nekako sumnjam - Shikoku e biti posljednje mjesto na koje e pomisliti. Podiem putnu kartu koju sam rezervirao na alteru i penjem se u noni autobus. To je najjeftiniji put da se stigne u Takamatsu - jedva malo vie od devet tisua jena. Nitko na mene ne svraa pozornost, ne pitaju koliko mi je godina, ne zagledaju se u mene. Voza mi automatski ponitava putnu kartu. Samo je treina mjesta zauzeta.

Putnici veinom putuju sami, kao ja, i autobus je udnovato tih. Duga je vonja do Takamatsua, deset sati prema rasporedu, i stii emo rano ujutro. Ali to meni nije vano. Imam mnogo vremena. Autobus kree s kolodvora u osam, i ja naginjem natrag naslon sjedala. im sam se udobno namjestio, moja svijest poinje iezavati poput baterije kojoj se istroilo punjenje, i ja zaspim. U neko doba noi poinje padati gusta kia. Budim se svako malo vremena, razmiem platneni zastor na prozoru i zurim u autocestu koja promie. Kine kapi udaraju o staklo, zamuujui ulina svjetla du ceste to se pruaju u daljinu na jednakim

razmacima kao da su zabodena da mjere zemlju. Poneko novo svjetlo zaleti se blizu i zaas izblijedi iza nas. Gledam na sat i vidim da je prola pono. Iskoivi odjedanput naprijed, pojavljuje se moj petnaesti roendan. - Hej, sretan roendan - veli mladi zvan avka. - Hvala - odgovaram. Ona slutnja je i dalje uza me, svejedno, kao sjena. Provjeravam da budem siguran da je zid oko mene jo na mjestu. Zatim navueni zastor i opet zaspim.

Poglavlje 2
Sljedei dokument, pohranjen kao dravna tajna u Ministarstvu obrane SAD, objavljen je godine 1986. po Zakonu o slobodi informiranja. Dokument se sada uva u Nacionalnom arhivu u Washingtonu i ondje se moe dobiti na uvid. Istraivanje koje je u njemu zabiljeeno vodio je bojnik James P. Warren od oujka do travnja 1946. Istraivanje na terenu u opini [ime izbaeno], okrug Yamanashi, vodili su

potporunik Robert O'Connor i stariji vodnik Harold Katayama. Ispitiva u svim razgovorima bio je potporunik O'Connor. Vodnik Katayama prevodio je s japanskoga, a vojnik William Cohen pripremao dokumente. Razgovori su voeni u razdoblju od dvanaest dana u dvorani za primanje vijenice grada [ime izbaeno] u okrugu Yamanashi. Sljedei svjedoci odgovarali su pojedinano na pitanja potporunika O'Connora: uiteljica u dravnoj koli u gradu [izbaeno], okrugu [izbaeno], lijenik s prebivalitem u istom gradu, dva ophodna slubenika mjesne policijske postaje i estero djece.

Priloene zemljovide dotinoga podruja u omjerima 1:10.000 i 1:2.000 osigurao je Topografski zavod Ministarstva unutarnjih poslova. IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA AMERIKE VOJSKE (MIS) Datum: 12. svibnja 1946. Naslov: Izvjee o dogaaju na brijegu Zdjela Rie, 1944. Broj dokumenta: PTYX-7228936745-42ZI3-WWN Slijedi snimljeni razgovor sa Setsuko Okamochi (26), uiteljicom zaduenom za 4B razred u dravnoj

koli u gradu [izbaeno], okrug [izbaeno]. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8. Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Setsuko Okamochi je zgodna, sitna ena. Inteligentna i odgovorna, na pitanja je odgovarala tono i iskreno. Ali izgleda da je jo lagano u oku od dogaaja. Dok je tragala po sjeanju katkada je bila veoma napeta, i kada god se to dogaalo poinjala je sporije govoriti. Mislim da je moralo biti malo poslije deset ujutro kad sam vidjela srebrnastu svjetlost daleko na nebu.

Sjajan blijesak srebra. Tono, to je svakako bila svjetlost koja se odbijala od neega metalnoga. Ta se svjetlost gibala veoma sporo nebom od istoka prema zapadu. Svi smo mislili da je to morao biti B-29. Bio je tono iznad nas, pa smo morali gledati ravno uvis da ga vidimo. Nebo je bilo vedro, a svjetlost je bila tako sjajna da smo mogli vidjeti samo to srebro, predmet kao od duraluminija. Ali nismo mogli razabrati oblik, jer je bio previsoko. Pretpostavila sam da ni oni ne mogu vidjeti nas, pa se nismo bojali da e nas napasti ili da e odjednom na nas pljusnuti bombe. Bacati bombe ovdje u planinama bilo bi ionako besmisleno. Zakljuila sam da je

to zrakoplov na putu da negdje bombardira neki veliki grad ili moda na povratku s napada. Tako se nismo uplaili kad smo ugledali zrakoplov, i nastavili smo hodati. Razmiljala sam samo kako je ta svjetlost imala u sebi neku udnu ljepotu. - Prema vojnim izvjeima nikakvi ameriki bombarderi i nikakvi drugi zrakoplovi nisu letjeli iznad toga kraja u to vrijeme, to jest, 7. studenoga 1944. oko 10 sati prije podne. Ali ja sam ga jasno vidjela, a vidjelo ga je i esnaestero djece iz moga razreda. Svi smo mislili da je to morao

biti B-29. Svi smo viali mnoge formacije B-29, i to su bili jedini zrakoplovi koji su uope mogli letjeti tako visoko. Bila je mala zrana baza u naem okrugu, i povremeno sam viala kako lete japanski zrakoplovi, ali svi su oni bili maleni i nisu mogli letjeti visoko kao ono to sam vidjela. Osim toga, duraluminij odbija svjetlo drukije od drugih vrsta metala, a jedino su zrakoplovi B-29 nainjeni od toga. Ali sam pomislila kako je to pomalo udno, doista, da jedan zrakoplov leti potpuno sam, ne kao dio formacije. - Jeste li vi roeni u tome kraju? Nisam, rodila sam se u Hiroimi.

Udala sam se 1941., i tada sam dola ovamo. Mu mi je bio uitelj glazbe u viim razredima jedne osnovne kole u ovom okrugu. Unovaen je 1943. i poginuo borei se na Luzonu u lipnju 1945. Koliko sam poslije ula, uvao je skladite municije u predgrau Manile kad su skladite pogodile amerike granate i raznijele ga, a njega ubile. Nemamo djece. - Govorei o djeci, za koliko ste njih bili zadueni na tom izletu? Ukupno esnaestero, djeaka i djevojica. Dvoje je bilo bolesno, ali osim njih bio je itav razred. Osam djeaka i osam djevojica. Petero njih

su bila djeca evakuirana iz Tokija. Krenuli smo iz kole u devet ujutro. Bio je to tipian kolski izlet, tako su svi nosili sa sobom uturicu i ruak. Nismo namjeravali nita posebno prouavati; samo smo ili u bregove da beremo gljive i jestive samonikle biljke. Okolno podruje gdje smo ivjeli bilo je poljoprivredno, tako nismo odve loe stajali u pogledu hrane - to ne znai da smo imali jela u izobilju. Vaio je strogi sustav racioniranja i veina nas je bila gladna cijelo vrijeme. Tako smo djecu poticali da trae hranu gdje god je mogu nai. Zemlja je bila u ratu, uostalom, i hrana je bila vanija od uenja. Svi su ili na takvu vrstu kolskih izleta, na kolske satove u

prirodi, kako se to zvalo. Kako je naa kola bila okruena bregovima i umama, bilo je mnogo zgodnih mjesta kamo smo obiavali ii. Mislim da smo bili sretni u tom smislu. Ljudi u gradovima svi su skapavali. Opskrbni putovi s Tajvana i kontinenta ve su bili prekinuti u to vrijeme, pa su gradska podruja uasno patila zbog nestaice hrane i goriva. - Spomenuli ste da je petero vaih uenika bilo evakuirano iz Tokija. Jesu li se oni dobro slagali s domaom djecom? Jesu, barem u mojem razredu. Sredine u kojima su te dvije skupine

odrasle, naravno, bile su potpuno razliite - jedni u zabaenoj pokrajini, drugi u srcu Tokija. Govorili su razliito, ak su se razliito odijevali. Veina domae djece bila je iz ratarskih obitelji, dok je veina tokijske djece imala oeve koji su radili za poduzea ili u dravnoj slubi. Tako ne bih mogla rei da su se stvarno razumjeli. Naroito u poetku mogli ste osjetiti nekakvu napetost izmeu tih dviju skupina. Ne kaem da su bili nasilni jedni prema drugima, ili da su zapadali u tunjave, jer to nisu. Hou rei, jedna skupina kao da nije razumjela to druga skupina misli. Tako su se nastojali drati za sebe, domaa djeca s drugom domaom djecom, tokijska djeca

u svojoj maloj skupini. Ali tako je bilo samo prva dva mjeseca. Poslije toga dobro su se slagali. Znate kako je to. Kad se djeca ponu zajedno igrati i potpuno se unesu u sve to rade, nije im vie stalo do takvih stvari. - Volio bih da opiete, s najvie pojedinosti to moete, mjesto kamo ste odveli svoj razred toga dana. Bio je to brijeg na koji smo esto ili na izletima. Brijeg je bio okrugao, u obliku prevrnute zdjele. Obino smo ga zvali "Owan jaama" (Zdjela Rie). Od kole do njega trebalo je malo hoda na zapad i uope nije bio strm, tako da se svatko mogao na nj popeti. Djejim

korakom trajalo je oko dva sata dok bismo se popeli na vrh. Usput su traili gljive po umi, zatim smo imali skroman ruak. Djeca su, naravno, uivala ii na te kolske satove u prirodi mnogo vie nego ostajati u razredu i uiti. Blistavi zrakoplov koji smo vidjeli visoko na nebu podsjetio nas je trenutano na rat, ali samo nakratko, i svi smo bili dobro raspoloeni. Nije bilo nikakva oblaka na nebu, nikakva vjetra, i sve je bilo tiho oko nas - mogli smo uti samo kako ptice cvrkuu u umi. Rat se inio kao neto u nekoj dalekoj zemlji to nema nikakve veze s nama. Pjevali smo pjesmice dok smo se penjali uz brijeg, katkada oponaali ptice koje smo uli. Izuzevi injenicu

da je rat i dalje trajao, bilo je to savreno jutro. - Uli ste u umu uskoro nakon to ste vidjeli taj predmet nalik na zrakoplov, tono? To je tono. Rekla bih da je prolo manje od pet minuta otkako smo bili uli u umu. Skrenuli smo s glavnoga puta koji je vodio uzbrdo i poli utrtom stazom po umovitoj padini. Bilo je prilino strmo. Poslije deset minuta pjeaenja stigli smo do neke istine, do iroke povrine ravne kao stol. im smo zali u umu zavladala je potpuna tiina, i zbog zaklonjena sunca bilo je hladno, ali kad smo stupili na tu istinu bilo nam

je kao da se nalazimo na minijaturnom gradskom trgu, s vedrim nebom iznad nas. Moj se razred esto zaustavljao na tome mjestu kada smo se uspinjali na Owan yamu. To mjesto nas je smirivalo i svi smo se nekako osjeali lijepo i udobno. Zastali smo sigurno stigavi na taj "trg", odloili uprtnjae, i zatim su se djeca razila po umi u skupinama od troje-etvero da trae gljive. Zahtijevala sam da jedni druge nikada ne gube iz vida. Prije nego to su krenuli, skupila sam ih sve zajedno i provjerila jesu li to razumjeli. Dobro smo poznavali to mjesto, ali uma je uma, uostalom, te ako bi se itko od njih odvojio i izgubio imali bismo puno muke da ga naemo.

Ipak, morate imati na umu da su to mala djeca, i kada jednom ponu traili gljive mogla bi iako zaboravititlo pravilo. Tako sam ih stalno drala na oku dok sam i sama traila gljive, neprekidno provjeravajui brojno stanje. Bilo je prolo desetak minuta otkad smo krenuli u potragu za gljivama kad su se djeca poela ruiti. Kad sam vidjela prvu skupinu od troje njih svaljenih na zemlji, bila sam sigurna da su jeli otrovne gljive. Bilo je vrlo otrovnih gljiva u okolici, ak i smrtonosnih. Domaa djeca znaju koje se ne smiju brati, ali neke je vrste teko razlikovati. Zato sam uvijek upozoravala djecu da ne kuaju nijednu gljivu dok se ne vratimo u kolu i zovnemo strunjaka

da ih pregleda. Ali ne moete oekivati da vas djeca uvijek sluaju, zar ne? Otrala sam do onoga mjesta i podigla djecu koja su pala. Tijela su im bila mlitava, poput gume koja je ostavljena na suncu. Bilo je kao da nosite prazne ljuske - snaga je iz njih bila potpuno iscurila. Ali pravilno su disali. Srce im je normalno kucalo, nitko nije imao temperaturu. Izgledali su smireno, niim nisu odavali nikakvu bol. Iskljuila sam stvari kao to su pelinji ubodi ili zmijski ugrizi. Djeca su jednostavno bila u nesvijesti. Najudnije su bile njihove oi. Tijela su im bila mlitava kao da su u komi, ali oi su bile otvorene kao da u neto gledaju. Trepnuli bi u odreenim

razmacima, tako da nije izgledalo da spavaju. I oi su im se vrlo polagano micale s jedne na drugu stranu kao da pretrauju daleki obzor. Barem su njihove oi bile pri svijesti. Ali one zapravo nisu ni u to gledale, ili barem ni u to vidljivo. Mahnula sam rukom nekoliko puta ispred njihova lica, ali nije bilo reakcije. Podignula sam svako od troje djece redom, i sva su bila tono jednaka. Svako je bilo onesvijeteno, oi su im se polagano micale s jedne na drugu stranu. Bila je to najneobinija stvar koju sam ikada vidjela. - Opiite skupinu koja se prva sruila.

Bila je to skupina djevojica. Tri djevojice koje su bile dobre prijateljice. Zvala sam ih po imenu i pljuskala ih po obrazu - prilino snano, zapravo - ali nije bilo reakcije. Nita nisu osjeale. Bio je to udan osjeaj, kao da se dodiruje praznina. Prva mi je misao bila poslati nekoga da otri do kole po pomo. Nikako nisam mogla sama odnijeti dolje tri onesvijetena djeteta. Tako sam se poela osvrtati za najbrim trkaem u razredu, za jednim djeakom. Ali kad sam se uspravila i pogledala naokolo vidjela sam da su se sva djeca sruila. Svih esnaestero njih popadalo po zemlji i izgubilo svijest. Jedina sam ja

jo bila pri svijesti i stajala. Bilo je to kao... nekakvo bojno polje. - Jeste li primijetili ita neobino na licu mjesta? Nekakav udan miris ili zvuk - ili svjetlost? [Razmilja o tome neko vrijeme.] Ne, kako sam ve rekla, bilo je vrlo tiho i mirno. Nikakvih udnih zvukova ni svjetlosti ni mirisa. Jedina neobina stvar bilo je to to se svaki uenik iz moga razreda sruio i leao ondje bez svijesti. Osjeala sam se uasno sama, kao da sam posljednja iva osoba na zemlji. Ne mogu opisati taj osjeaj posvemanje osamljenosti. Samo sam se eljela rasplinuti u zrak i ne misliti ni o

emu. To nisam mogla uiniti, naravno, imala sam dunosti kao uiteljica. Pribrala sam se i pojurila niz padinu brzo koliko me noge nose, da zatraim pomo u koli.

Poglavlje 3
Ve je gotovo zora kad sam se probudio. Razmiem zastor da bacim pogled. Valjda je upravo prestala kia, jer je sve jo mokro i puno kapi. Oblaci na istoku otro se ocrtavaju na nebu, svaki je uokviren svjedom. Nebo izgleda zloslutno na trenutak, priziva ono to slijedi. Sve ovisi o kutu gledanja. Autobus klizi autocestom ustaljenom brzinom, uje se zujanje guma, nikada nimalo glasnije ni tie. Ista je stvar s motorom - jednolian zvuk poput stupe to glatko melje vrijeme i svijest ljudi u autobusu. Svi su drugi putnici potpuno potonuli natrag u

sjedala, usnuli, zastori su im navueni do kraja. Budni smo samo voza i ja. Vozimo se, uspjeno i dosadno, prema odreditu. Osjetivi e, vadim bocu mineralne vode iz depa na uprtnjai i pijem malo mlake vode. Iz istoga depa izvlaim kutiju krekera i pojedem ih nekoliko, uivajui u poznatom suhom okusu. Na mojem je satu 4,32. Provjeravam datum i dan u tjednu, tek toliko da budem siguran. Prolo je trinaest sati otkad sam napustio dom. Vrijeme nije skoilo naprijed vie nego to je trebalo niti je neoekivano poteklo unatrag. Jo je moj roendan, prvi dan moga potpuno nova ivota. Sklapam oi, opet ih otvaram, opet provjeravam

vrijeme i datum na satu. Zatim palim svjetlo za itanje, vadim depnu knjigu i poinjem itati. Malo poslije pet, bez upozorenja, autobus izlazi s autoceste i zaustavlja se u kutu usputnog odmorita. Otvaraju se prednja vrata autobusa uz pitanje zraka, unutra zatrepere svjetla, a voza kratko najavljuje: "Dobro jutro svima. Nadam se da ste se dobro odmorili. Drimo se voznog reda i trebali bismo stii do nae posljednje postaje Takamatsu otprilike za jedan sat. Ali ovdje emo se zaustaviti dvadesetak minuta. Krenut emo u pet i trideset, stoga vas molim da se do tada ponovno ukrcate." Najava budi veinu putnika, oni se

tiho pridiu i zijevaju dok posrui izlaze iz autobusa. Ovdje se ljudi ureduju prije nego to e stii u Takamatsu. I ja silazim, udahnem duboko dva-tri puta i napravim nekoliko jednostavnih vjebi istazanja na svjeem jutarnjem zraku. Odlazim u muki zahod i pljusnem malo vode po licu. udim se gdje smo to dovraga. Izlazim i gledam naokolo. Nita osobito, tek tipini prizori koje nalazi kraj autoceste. Moda ja samo umiljam stvari, ali oblici brda i boje stabala izgledaju razliito od onih u Tokiju. Nalazim se u kafeteriji i pijuckam besplatnu alicu vrua aja kada mi prie mlada djevojka i svali se na plastinu sjedalicu pokraj mene. U

desnoj ruci ima papirnatu alicu s vruom kavom iz automata, iz nje se die para, a u lijevoj ruci dri malu kutiju sa sendviima - jo jedna ponuda iz automata za sladokusce, sudei po izgledu. Nekako smijeno izgleda. Na licu joj je poremeena ravnotea - iroko elo, prast nos, pjegavi obrazi, iljaste ui. Ugrubo sklepana vrsta lica koje ne moe zanemariti. Ipak, cijeli sklop nije tako lo. Koliko znam moda nije tako ushiena svojim izgledom, ali ini se da je zadovoljna s tim kakva je, a to je vana stvar. Ima kod nje neega djetinjasta to djeluje umirujue, barem na mene. Vrlo je visoka, ima lijepe grudi za tako vitko tijelo i dobre noge.

Njezine tanke metalne naunice blistaju kao duraluminij. Kosa joj je do ramena, obojena tamnosmee, gotovo crvenkasto, i nosi dolevitu na iroke pruge, dugih rukava, uz vrat. Mala kona uprtnjaa visi s jednog ramena, a lagan demper joj je svezan oko vrata. Blijedouta kratka suknja dopunjava njezinu odjeu, bez arapa. Oito se umila, jer se nekoliko uperaka kose, poput tankoga korijenja neke biljke, prilijepilo za iroko elo. Prilino je udno, ali ti me rasputeni uperci privlae k njoj. - Bio si u autobusu, je li tako? upita me, glas joj je malo promukao. - Da, tako je. Ona se mrti dok pije gutljaj kave. -

Koliko ti je godina.? - Sedamnaest - slaem. - Onda si u srednjoj koli. Kimnem potvrdno. - Kamo si krenuo.? - Takamatsu. - I ja - veli ona. - Ide u posjet, ili ondje ivi? - U posjet - odgovorim. - I ja. Imam prijatelja ondje. Jednu prijateljicu. A ti.? - Roake. Ah tako, kae njezino klimanje glavom. Nema vie pitanja. - Imam mlaega brata tvojih godina - iznenada mi kae, kao da se toga upravo sjetila. Dogodile se neke stvari, nismo se dugo vidjeli... Zna to? Jako slii na onoga

momka. li ti to itko dosad rekao? - Na kojega momka? - Zna, momka koji pjeva u onom sastavu! im sam te vidjela u autobusu pomislila sam kako slii na njega, ali nikako da izaem na kraj s njegovim imenom. Mora da sam iskopala rupu u mozgu pokuavajui se sjetiti. Dogaa se ponekad, je li tako? Na vrhu ti je jezika, ali jednostavno se ne moe domisliti. Je li ti to itko dosad rekao - to da ih podsjea na nekoga? Odmahujem glavom. Nitko mi to nikada nije rekao. Ona stalno zuri u mene, oi su joj pozorno suene. - Na koju to osobu misli? - upitam. - Na momka s televizije. - Na momka koji je na televiziji?

- Tako je - veli ona, uzme sendvi sa unkom, nevoljko zagrize i zalogaj spere gutljajem kave. - Na momka koji pjeva u nekom sastavu. K vragu, ne mogu se sjetiti ni imena toga sastava. Onaj visoki momak to govori kansajskim narjejem. Nema pojma na koga mislim? - Oprosti, ne gledam televiziju. Djevojka se namrti i strogo me pogleda. - Uope ne gleda? utke odmahnem glavom. ekaj malo - trebam li ovdje kimnuti ili odmahnuti glavom? Odluim se kimnuti. - Nisi ba govorljiv, ha? Kao da ti je stil svaki put po jedan redak. Jesi li uvijek tako utljiv? Zacrvenim se. Prije svega nekako

sam miran tip, ali djelomice je razlog zato ne elim mnogo govoriti to to mi se jo nije potpuno promijenio glas. Najee mi je glas dubok, ali iznenada se okrene protiv mene i pone kretati. Zato nastojim da sve to kaem bude kratko i blago. - Ukratko - nastavlja ona - hou rei da jako slii na onoga pjevaa to govori kansajskim narjejem. To ne znai da se kod tebe primjeuje kansajsko ili bilo kakvo narjeje. To je ba - ne znam, ima neega kod tebe to jako slii na njega. On izgleda kao stvarno krasan momak, to je sve. Njezin osmijeh silazi s pozornice na trenutak, zatim se opet pojavljuje, sve dok se ja bavim svojim zarumenjenim

licem. - Jo vie bi sliio na njega da promijeni frizuru - veli ona. - Pusti je da malo naraste, poslui se nekim gelom da se malo podigne. Voljela bih to pokuati. Sigurno bi onako dobro izgledao. Zapravo, ja sam frizerka. Ja gucnem malo aja. U kafeteriji je grobna tiina. Nikakve uobiajene glazbe u pozadini, nitko drugi ne govori osim nas. - Moda ne voli govoriti? - veli ona, oslanjajui glavu na ruku i gledajui me ozbiljno. Odmahujem glavom. - Ne, nije to. - Misli da je muno razgovarati s ljudima? Ponovno odmahnem glavom. Ona uzme drugi sendvi, s demom

od jagoda umjesto unke, zatim se namrti i pogleda me s nevjericom. - Bi li ovo pojeo umjesto mene? Mrzim sendvie s demom od jagoda vie nego ita. Jo od djetinjstva. Uzmem ga od nje. Sendvii s demom od jagoda nisu ba tono na vrhu moga popisa od deset vrsta, ali ne kaem ni rijei i ponem jesti. S druge strane stola ona me promatra dok ne pojedem posljednju mrvicu. - Bi li mi mogao uiniti jednu uslugu? - veli. - Uslugu? Mogu li sjediti kraj tebe dok ne stignemo u Takamatsu? Jednostavno ne mogu se opustiti kad sjedim sama. Uvijek osjeam kao da e se neka udna

osoba uvaliti kraj mene, pa onda ne mogu zaspati. Kad sam kupovala kartu rekli su mi da su sva sjedala za jednu osobu, ali kad sam ula vidjela sam da su sva dvostruka. Samo elim malo odrijemati prije nego stignemo, a ti izgleda kao dobar momak. To ti smeta? - Nema problema. - Hvala - veli ona. - Na putu drug... kao to kae poslovica. Ja kimnem. Kimati, kimati, kimati reklo bi se da sam samo to sposoban. Ali to bih trebao rei? - Kako zavrava? - Kako zavrava to? - Poslije drug, kako ide? Ne mogu se sjetiti. Nikada mi nije jako dobro iao japanski.

- U ivotu plaidrug - kaem ja. - Na putu drug, u ivotu plaidrug ponovi ona, da utvrdi gradivo. Da je imala papir i olovku, ne bi me iznenadilo kad bi to zapisala. - A to to zapravo znai? Jednostavnim rijeima. Malo razmislim. Treba mi vremena da priberem misli, ali ona strpljivo eka. - Mislim da to znai - kaem - da su sluajni susreti ono to nas tjera naprijed. Jednostavnim rijeima. Ona o tome mozga neko vrijeme, zatim polako spaja ruke na stolu i tu ih lagano odmara. - Mislim da u tome ima pravo, da nas sluajni susreti tjeraju naprijed. Bacim pogled na sat. Ve je pet i

trideset. - Moda je bolje da se vratimo. - Da, slaem se. Idemo - veli ona, ali se ne mie da bi ustala. - Usput reeno, gdje smo? - upitam. - Pojma nemam - kae ona. Istegne vrat i oima preleti po prostoriji. Naunice joj se zanjiu kao dva osjetljiva zrela ploda spremna da otpadnu. - Po vremenu nagaam da smo blizu Kurashikija, ali nije vano. Odmorite na autocesti je samo mjesto kroz koje proe. Da bi odavde stigao onamo. - Dri podignut desni kaiprst i lijevi kaiprst na razmaku od tridesetak centimetara. - Zar je vano kako se zove? nastavlja. - Ima svoj zahod i svoju hranu. Svoje fluorescentno svjetlo i

svoje plastine stolice. Usranu kavu. Sendvie s demom od jagoda. Sve je besmisleno, ako pretpostavimo da u tome trai neki smisao. Dolazimo odnekud, putujemo nekamo drugdje. To je sve to treba znati, je Ii tako? Potvrdno kimam. I kimam. I kimam. Kad smo se vratili u autobus ostali putnici su se ve ukrcali, samo mi zadravamo cijelu stvar. Voza je mlad ovjek s onim napetim licem to me podsjea na nekakva stroga straara. Svrne pogled na nas dvoje s predbacivanjem ali nita ne kae, a djevojka ga strijelja nevinim smijekom koji kae; Oprostite, kasnimo. On prui ruku da pritisne polugu i vrata se zatvore

sa itanjem. Djevojka dovue malen kofer i sjedne kraj mene - nevrijedan kofer koji je morala pokupiti na nekoj rasprodaji - a ja ga uzmem od nje i stavim ga u mreu iznad glave. Prilino je teak za svoju veliinu. Ona mi zahvali, zatim nagne sjedalo i potone u san. Kao da jedva eka da krene, autobus poinje kliziti im se smjestimo. Vadim depnu knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo. Djevojka uskoro tvrdo zaspi, i kako se autobus zaljulja na svakoj okuci njezina se glava naslanja na moje rame da bi se na njemu napokon smirila. Zatvorena su joj usta, die tiho kroz nos, dah dodiruje moje rame u pravilnim razmacima. Pogledam nie i nazrem

naramenicu njezina grudnjaka kroz dolevitu, tanku, svijetlosmeu vrpcu. Meke grudi ispod nje. Ruiaste bradavice tvrde pod mojim prstima. To ne znai da sve to pokuavam zamisliti, ali ne mogu si pomoi. I - nikakvo iznenaenje - meni se jako digne. Tako kruto da se udim kako ijedan dio tijela moe uope postati tako tvrd kao kamen. Tek tada me presijee misao. Moda je - tek moda - ta djevojka moja sestra. Otprilike je tih godina. Njezin izgled nije nimalo slian curici na fotografiji, ali ne moe uvijek s tim raunati. Ovisno o tome kako su snimljeni, ljudi katkada izgledaju sasvim drukije. Rekla je da ima brata mojih godina kojega nije vjekovima vidjela.

Zar taj brat ne bih mogao biti ja - barem u teoriji? Zurim u njezine grudi. Dok die, okrugli vrci pomiu se gore-dolje kao valovi, podsjeaju me nekako na kiu koja blago pada na morsku puinu. Ja sam osamljen putnik to stoji na palubi, a ona je more. Nebo je siv pokriva to se stapa sa sivim morem daleko na obzoru. Teko je rei razliku izmeu mora i neba. Izmeu putnika i mora. Izmeu stvarnosti i tvorevina srca. Djevojka nosi dva prstena na prstima, nijedan od njih nije vjenani ni zaruniki prsten, tek jeftine stvari kakve nalazite u malim buticima gdje kupuju mladi ljudi. Prsti su joj dugaki i vitki ali izgledaju jaki, nokti su kratki i

uredno premazani ruiastim lakom. Ruke joj se lagano oslanjaju na koljena koja se istiu ispod kratke suknje. elim dodirnuti te ruke, ali to ne inim, naravno. Dok spava, izgleda kao maleno dijete. Jedno iljasto uho viri iz uperaka kose kao mala gljiva, izgleda neobino krhko. Zatvaram knjigu i neko vrijeme promatram okolinu koja promie. Ali vrlo brzo, prije nego to sam toga svjestan, i sam potonem u san.

Poglavlje 4
IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA AMERIKE VOJSKE (MIS) Datum: iz. svibnja 1946. Naslov: Izvjee o dogaaju na brijegu Zdjela Rie, 1944. Broj dokumenta: PTYX-7228936745-422I6-WWN Slijedi snimljeni razgovor s lijenikom Juichijem Nakazawom (53), koji je vodio kliniku interne medicine u gradu [izbaeno], okrug [izbaeno], u vrijeme dogaaja.

Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722SQ-II8. Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Dr. Nakazawa je tako jakih kostiju i tamne koe da vie izgleda kao predradnik na farmi nego kao lijenik. Smirena je ponaanja ali veoma ustar i toan, i kae sve to ima na umu. Pogled njegovih oiju iza naoala vrlo je otar i budan, pamenje mu je naizgled vjerodostojno. To je tono - 7. studenoga 1944. u 11 sati primio sam telefonski poziv od

pomonika ravnatelja mjesne osnovne kole. Bio sam kolski lijenik, ili neto slino, pa su se najprije meni javili. Pomonik ravnatelja bio je strano uznemiren. Rekao mi je da je cijeli jedan razred izgubio svijest dok su na izletu u brdima brali gljive. Po njegovim rijeima bili su potpuno onesvijeteni. Samo je zaduena uiteljica ostala pri svijesti, i ona je upravo tada dotrala u kolu po pomo. Bio je toliko zbunjen da nisam mogao shvatiti cijelu situaciju, premda je jedna injenica jasno i glasno izala na vidjelo: esnaestero djece sruilo se u umi. Djeca su brala gljive, pa je tako moja prva misao bila da su jeli otrovne gljive i ostali paralizirani. Ako je to bio

sluaj, teko e se rijeiti. Razliite vrste gljiva imaju razliite razine otrovnosti, pa postupci variraju. Najvie to bismo mogli uiniti u tome asu bilo bi ispumpavanje eludca. Meutim, u sluaju visokih stupnjeva otrovanosti otrov je mogao brzo ui u krvotok i mi bismo zakasnili. U okolici nekoliko ljudi na godinu umre od otrovnih gljiva. Strpao sam u torbu neke lijekove za hitne sluajeve i odjaio na biciklu do kole najbre to sam mogao. Policija je bila obavijetena i dva su policajca ve bila ondje. Znali smo da moramo prevesti onesvijetenu djecu u grad pa e nam trebati sva pomo koju moemo dobiti. Ali veina mlaih mukaraca bila je u ratu, pa smo krenuli najbolje to

smo mogli - ja, pomonik ravnatelja i ravnatelj, te kolski podvornik. I naravno razrednica koja je bila s djecom. Pograbili smo sve bicikle koje smo mogli nai, ali nije ih bilo dovoljno, te su se neki od nas vozili udvoje. - U koje ste vrijeme stigli na lice mjesta? Bilo je 11,45. Sjeam se jer sam pogledao na sat kad smo doli tamo. Vozili smo se na bicklima do podnoja brijega, dokle god smo mogli ii, zatim smo se ostatak popeli pjeice. Dok smo stigli tamo neka su se djeca djelomice bila osvijestila. Troje-

etvero njih, koliko se sjeam. Ali nisu bili potpuno svjesni - nekako im se svima vrtjelo u glavi. Ostala su djeca jo leala na tlu. Nakon nekog vremena i neki drugi su poinjali dolaziti k sebi, tijela su im se valovito micala kao da su veliki crvi. Bio je to veoma udan prizor. Djeca su se sruila na neobinom, ravnom, otvorenom prostoru u umi gdje se inilo da su sva stabla bila uredno uklonjena, pod jesenskim suncem koje je jasno sjalo. I tu ste imali, na tome mjestu ili na njegovim rubovima, esnaestero pukokolske djece rasute niice po zemlji - neka su se poinjala micati, neka potpuno mirna. Cijela stvar me podsjetila na nekakvu nastranu avangardnu dramu.

Na trenutak sam zaboravio da se od mene oekuje da pomognem djeci, samo sam ondje stajao ukoen, zurei u onaj prizor. Ne samo ja - svi iz spasilake skupine reagirali su jednako, paralizirani neko vrijeme pred onim to su vidjeli. Ovo moe izgledati kao udan nain izraavanja, moda, ali bilo je kao da se dogodila neka pogrjeka koja nam je omoguila da vidimo ono to ljudi nikada ne bi smjeli vidjeti. Bilo je ratno vrijeme, ja sam stalno bio mentalno spreman, kao lijenik, nositi se sa svime to se desi, u sklopu daleke mogunosti da bi se neto grozno moglo dogoditi u tome zabaenom kraju. Spreman kao japanski graanin da mirno ispunim svoju dunost ako iskrsne potreba. Ali

kad sam vidio onaj prizor u umi doslovce sam se sledio. Ubrzo sam se izvukao iz toga stanja i podignuo jedno dijete, neku djevojicu. U tijelu joj nije bilo nimalo snage, cijelo je bilo mlitavo kao krpena lutka. Disanje joj je bilo stabilno ali jo je bila onesvijetena. Meutim, oi su joj bile otvorene, pratile su neto tamo-amo. Izvadio sam depnu lampu iz torbe i osvijetlio joj zjenice. Uope nisu reagirale. Oi su joj funkcionirale, neto su gledale, ali nisu odgovarale na podraaj svjetla. Podignuo sam nekoliko druge djece i pregledao ih - bila su potpuno jednaka, nisu reagirala. To mi se inilo veoma udnim. Zatim sam im mjerio puls i

temperaturu. Puls je bio izmeu 50 i 55, a temperatura im je svima bila malo ispod 36 stupnjeva. Negdje oko 35,5 ili tako nekako, koliko se sjeam. To je tono, u djece te dobi broj otkucaja je prilino ispod normale, a tjelesna temperatura jedan stupanj ispod prosjeka. Omirisao sam im dah, ali nije bilo niega neobina. Ista stvar s njihovim grlom i jezikom. Odmah sam utvrdio da to nisu simptomi trovanja hranom. Nitko nije povraao niti imao proljev, i inilo se da nitko od njih ne osjea bolove. Da su djeca pojela neto loe mogli ste oekivati - kad je ve prolo toliko vremena - pojavu barem jednoga od tih simptoma. S olakanjem sam odahnuo

to nije bilo posrijedi trovanje hranom. Ali tada sam se zbunio, jer nisam imao pojma to im se dogodilo. Simptomi su bili slini sunanici. Ljeti se djeca od nje esto srue. Kao da je zarazna - im se jedno od njih srui, svi mu prijatelji uine isto to, jedno za drugim. Ali bio je mjesec studeni, u hladnoj umi, nita manje. Jedna je stvar da jedno ili dvoje dobije sunanicu, ali da od nje popada esnaestero djece u isto vrijeme nije dolazilo u obzir. Sljedea mi je misao bila neka vrsta otrovnog plina ili nervnog plina, bilo prirodnoga ili umjetnoga. Ali kako se zaboga mogao pojaviti plin usred ume u takvu zabaenom dijelu zemlje? To nisam mogao shvatiti. Ali otrovan

plin je mogao logino objasniti ono to sam vidio toga dana. Svi su ga udahnuli, izgubili svijest i sruili se na mjestu. Razrednica se nije sruila jer koncentracija plina nije bila dovoljno jaka da djeluje na odraslu osobu. Ali kad sam poeo pregledavati djecu, bio sam potpuno bespomoan. Ja sam jednostavno provincijski lijenik i nisam nikakav strunjak za otrovne plinove, tako da sam se zatekao izvan svog podruja. Nalazili smo se u tome zabaenom gradu i nisam mogao nazvati specijalista. Vrlo postupno, dodue, nekoj djeci je bivalo bolje, pa sam pomislio kako e se s vremenom svima vratiti svijest. Znam da je to pretjerano optimistino gledite, ali u ono vrijeme

nisam mogao smisliti nita drugo to bih uinio. Tako sam predloio da ih samo pustimo da ondje mirno lee neko vrijeme i vidimo kako e se stvar razvijati. - Je li bilo ita neobino u zraku? I mene je to zanimalo, pa sam nekoliko puta duboko udahnuo da vidim mogu li otkriti ikakav neobian vonj. Ali bio je to samo obian miris ume u brdima. Otar miris koji se iri iz stabala. Takoer, nita neobino to se tie biljaka i cvijea ondje naokolo. Nita nije bilo promijenilo oblik ili izgubilo boju. Pregledao sam jednu po jednu

gljivu to su ih djeca nabrala. Nije ih bilo mnogo, to me je navelo na zakljuak da su se sruila nedugo nakon to su ih poela brati. Sve su to bile tipine jestive gljive. Bio sam tu lijenik ve neko vrijeme i dobro sam upoznao razliite vrste. Naravno, da budem sasvim siguran, sve sam ih skupio i ponio sa sobom i dao strunjaku da ih ispita. Ali koliko sam mogao vidjeti, sve su bile obine jestive gljive. - Rekli ste da su se oi onesvijetene djece micale tamo-amo, ali niste primijetili nikakve druge neobine simptome ili reakcije? Na primjer, veliinu njihovih zjenica, boju bjeloonica, uestalost treptanja?

Ne. Osim micanja njihovih oiju tamo-amo poput reflektora, nije bilo niega neobina. Sve druge funkcije bile su potpuno normalne. Djeca su u neto gledala. Da bih to bolje naglasio, djeca nisu gledala u neto to smo mi mogli vidjeti, nego u neto to nismo mogli vidjeti. Bilo je to vie kao da neto promatraju, prije nego da u to samo gledaju. Bila su bez ikakva izraaja, ali openito su izgledala mirno, nisu bila uplaena niti su osjeala bol. To je takoer bio jedan od razloga zato sam odluio da ih samo pustimo da ondje lee i vidimo kako e se stvar razvijati. Kad nisu osjeala nikakvu bol, odluio sam da onda samo ostanu tako neko

vrijeme. - Je li itko spomenuo mogunost da su djeca otrovana plinom? Da, neki su spomenuli. Ali kao ni ja nisu mogli objasniti kako je to mogue. Hou rei, nikada nitko nije uo da je netko poao na put u umu i bio otrovan plinom. Onda je netko ondje rekao pomonik ravnatelja, ini mi se da je on bio - da su plin mogli baciti Amerikanci. Morali su baciti bombu s otrovnim plinom, rekao je. Razrednica se sjetila da su na nebu vidjeli kako im neto nalik na B-29 leti tono iznad glave, as prije nego to su krenuli uzbrdo. To je to! svi su rekli. - Amerikanci su napravili

neku novu bombu s otrovnim plinom. Glasine o tome kako Amerikanci prave novu vrstu bombe stigle su ak do naih uiju u umama. Ali zato bi Amerikanci bacili svoje najnovije oruje na takvo zabaeno mjesto? To nismo znali objasniti. Ali pogrjeke su dio ivota, i rekao bih da neke stvari ne moramo razumjeti. - Poslije toga, dakle, djeca su se postupno sama oporavila? Da. Ne mogu vam rei koliko mi je odlaknulo. Isprva su se poela vrpoljiti, onda su nesigurno sjela, vraajui se postupno k svijesti. Nijedno se pritom nije potuilo ni

na kakvu bol. Sve je to bilo vrlo tiho, kao da se bude iz duboka sna. I im im se vratila svijest ona su gibanja opet postala normalna. Pokazivala su normalnu reakciju na svjetlo kad sam im lampom zasvijetlio u oi. Ipak im je trebalo neto vremena da ponu govoriti - kao svima kad se tek probude. Upitali smo svako dijete to se dogodilo, ali oni su izgledali zabezeknuti, kao da ih ispitujemo o neemu ega se ne sjeaju da se zbilo, ili su uz brijeg, poeli brati gljive toliko su se sjeali. Sve poslije toga bila je potpuna praznina. Nisu imali osjeaj da je ikakvo vrijeme proteklo izmeu onda i sada. Poinju brati gljive, onda pada zastor, i evo ih gdje lee na tlu,

okrueni svim tim odraslim osobama. Djeca nisu mogla shvatiti zato smo svi uznemireni, zato u njih buljimo s tim zabrinutim izrazima lica. inilo se da ih vie plaimo mi nego ita drugo. Na alost, bilo je jedno dijete, jedan djeak, kojemu se nije vratila svijest. Jedno od djece koja su evakuirana iz Tokija. Satoru Nakata, mislim da se tako zvao. Malen, blijed djeai. On je jedini ostao onesvijeten. Samo je leao na zemlji, oi su mu se micale tamo-amo. Morali smo ga nositi niz brijeg. Druga su djeca hodala natrag kao da se nita nije dogodilo. - Osim toga djeaka, Nakate, nijedno drugo dijete nije pokazivalo

nikakvih simptoma poslije toga? to se tie izvanjskih znakova, ne, nisu pokazivali nikakvih simptoma. Nitko se nije tuio na bol ili nelagodu. im smo se vratili u kolu odveo sam djecu u posebnu sobu i jedno po jedno pregledao - izmjerio temperaturu, posluao srce stetoskopom, provjerio vid. Uinio sam sve to sam u to vrijeme mogao. Zadavao sam im jednostavne aritmetike zadatke, traio da stoje na jednoj nozi zatvorenih oiju, takve stvari. Tjelesno su bili u redu. Nisu izgledali umorno i imali su zdrav apetit. Propustili su ruak i svi su rekli da su gladni. Dali smo im riine okruglice, oni su ih pohlepno pojeli.

Nakon nekoliko dana svratio sam se u kolu da provjerim kako su djeca. Pozvao sam ih nekoliko u posebnu sobu i ispitivao ih. Ali opet je sve izgledalo u redu. Nisu ostali nikakvi tragovi njihova udnog iskustva, tjelesni ni duevni. Nisu se mogli sjetiti ni da se to dogodilo. ivot im se sasvim vratio u normalno stanje, onaj dogaaj nije na nj utjecao. Imali su nastavu kao i obino, pjevali pjesme, igrali se vani za vrijeme odmora, sve to normalna djeca ine. No s njihovom razrednicom bila je druga pria: ona je i dalje bila kao u oku. Ali onaj djeak, Nakata, nije se osvijestio, pa je sljedeega dana prevezen u Kofu, u sveuilinu bolnicu. Poslije toga prebaen je u neku vojnu

bolnicu, i nikada se vie nije vratio u na grad. Nikada nisam uo to je s njim bilo. Taj dogaaj nikada nije izaao u novinama. Nasluujem da su vlasti smatrale kako bi samo izazvao nemir, pa su zabranili da se spominje. Morate imati na umu da su tijekom rata vojne vlasti pokuavale uguiti sve to su smatrale neutemeljenim glasinama. Rat se nepovoljno razvijao, vojska se povlaila na junoj fronti, samoubilaki napadi jedan za drugim, zrani udari na gradove stalno sve gori. Vojska se osobito bojala svakog proturatnog ili mirotvornog osjeaja koji bi niknuo u stanovnitvu. Nekoliko dana poslije tog dogaaja pozvala nas je policija i

upozorila da nipoto ne govorimo o onome to smo vidjeli. Cijela stvar je bila udan, neugodan doivljaj. Sve do dananjeg dana nalik je na nekakvu moru koja me pritie.

Poglavlje 5
Spavam dok na autobus juri golemim novim mostom preko Unutarnjeg mora. Taj most sam vidio samo na kartama i radovao sam se to u ga vidjeti u stvarnosti. Netko me lagano lupka po ramenu i budi. - Hej, tu smo - veli ona djevojka. Proteem se, nadlanicom trljam oi i gledam kroz prozor. Pa da, autobus upravo skree valjda na trg ispred nekoga kolodvora. Svjee jutarnje svjetlo obasjava prizor. To svjetlo gotovo zasljepljuje, ali nekako je blago, razliito od onoga na koje sam naviknuo u Tokiju. Bacim pogled na sat - 6,32.

- Uh, kakvo dugako putovanje kae ona umorno. - Mislila sam da e mi kria puknuti. I vrat me ubija. Neu vie ni priviriti u cjelononi autobus. Odsada letim zrakoplovom, ma koliko bilo skuplje. Turbulencije, otmice - ba me briga. Idem avionom. Sputam njezin kofer i svoju uprtnjau iz mree nad glavom. - Kako ti je ime? - upitam. - Moje ime? - Da. - Sakura - veli ona. - A tvoje? - Kafka Tamura - odgovorim. - Kafka Tamura - zamisli se ona. udno ime. Ali se lako pamti. Kimnem potvrdno. Moda je teko postati drukija osoba, ali uzeti drukije

ime ne stvara nikakvih problema. Ona izlazi iz autobusa, sputa kofer na zemlju i sjeda na njega, zatim izvlai biljenicu iz depa male uprtnjae, neto rka, istrgne list i prui ga meni. Broj telefona, kako se ini. - Broj moga mobitela - kae s iskrivljenim izrazom lica. - Ostajem u prijateljiinu stanu neko vrijeme, ako nekad poeli koga vidjeti, zovni me. Moemo izai na ruak ili tako neto. Javi se ponekad, u redu? I sluajni susreti su... kako ono ide ostatak? - Posljedica karme. - Tono, tono - veli ona. - Ali to to znai? - Da su stvari u naem ivotu sudbinski odreene po naim prijanjim

ivotima. Da ni u najmanjim dogaajima nema nikakve sluajnosti. Ona i dalje sjedi na utom koferu, dri biljenicu i o tome malo razmilja. Hmm... to je nekakva filozofija, zar ne. Nije to lo nain razmiljanja o ivotu. Nekakva reinkarnacija, neto kao new age. Ali, Kafka, zapamti ovo, u redu? Ja ne dajem broj svoga mobitela bilo kome. Zna to hou rei? Kaem joj da to cijenim. Presavijam onaj list papira i stavljam ga u dep vjetrovke. Razmislivi malo bolje, prebacujem ga u novanik. - Onda, koliko e dugo biti u Takamatsuu? - pita Sakura. - Ne znam jo - velim. - Ovisi o tome kako stvari krenu.

Ona me pozorno gleda, glava joj je lagano nagnuta na jednu stranu. U redu, svejedno, moda misli. Sjeda u taksi, malo mi mahne, i odlazi. Opet sam potpuno sam. Sakura, pomiljam - to nije ime moje sestre. Ali imena se vrlo lako mijenjaju. Osobito kada pokuava pobjei od nekoga. Imam rezervaciju u jednom poslovnom hotelu u Takamatsuu. U putnikoj agenciji za mlade u Tokiju rekli su mi za to mjesto i preko njih sam dobio sobu s popustom. Ali to je samo za prva tri dana, onda se vraa na normalnu cijenu. Kad bih doista htio tedjeti novac, mogao bih se jednostavno optuiti na klupi ispred kolodvora, ili bih mogao

spavati u vrei za spavanje u nekom parku, jer jo je toplo. Ali onda e doi policajci i ispitivati me - a to moram izbjegavati po svaku cijenu. Zbog toga sam rezervirao hotel, barem za tri dana. Poslije toga neto u smisliti. Na kolodvoru upadam u prvi mali restoran koji mi zapne za oko i najedem se do sita udona. Rodio sam se i odrastao u Tokiju, nisam pojeo mnogo udona u ivotu. Ali sada sam u restoranu Udon Central, na Shikokuu, suoen s okruglicama kakve nikada nisam vidio. Svjee su i lako se vau, a juha sjajno mirie, zbilja je miomirisna. I govori kako je jeftina. Sve je tako ukusno da naruujem jo jednu porciju, i prvi put sam nakon tko zna koliko vremena sretno

sit. Poslije toga svalim se na klupu na trgu do kolodvora i zurim u sunano nebo. Slobodan sam, podsjeam se. Poput oblaka to plove nebom, preputen sam sebi, posvema slobodan. Odluim ubiti vrijeme do veeri u nekoj knjinici. Od malih nogu volio sam provoditi vrijeme u itaonicama, pa sam tako stigao u Takamatsu oboruan informacijama o svim knjinicama u gradu i okolici. Razmislite malo o tome - djeak koji ne eli ii kui nema mnogo mjesta kamo moe ii. Kafii i kina su zabranjeni. Ostaju samo knjinice, a one su savrene - ne plaa se ulaznica, nitko se ne uzrujava niti mu smeta to ulazi neki djeak. Samo

sjedne i ita to god hoe. Poslije kole uvijek se odvezem biciklom do javne knjinice. Ondje sam provodio i praznike. Gutao bih sve to bi mi dolo pod ruku - romane, ivotopise, povijesti, sve to bi lealo oko mene. Kad sam jednom proao sve knjige za djecu, otiao sam do opih polica i knjiga za odrasle. Moda nisam uvijek mnogo razumio, ali sam ustrajavao do posljednje stranice. Kad bih se umorio od itanja, odlazio sam u one kabine sa slualicama i uivao u glazbi. Nisam imao pojma o glazbi pa sam jednostavno prebirao po nizu CD-a koji se ondje nalaze i sve ih presluavao. Tako sam doznao tko su Duke Ellington, Beatlesi i Led Zeppelin.

Knjinica je bila kao drugi dom. ili moda vie kao pravi dom, vie nego mjesto gdje sam ivio. Odlazei svaki dan upoznao sam sve knjiniarke koje su ondje radile. One su me znale po imenu i uvijek bi me pozdravile. Ali ja sam bio bolno stidljiv, i jedva sam mogao odgovoriti. Prije dolaska u Takamatsu doznao sam da je neki bogat ovjek iz stare obitelji u predgrau preuredio osobnu knjinicu u privatnu knjinicu koja je otvorena za javnost. Tu je bilo mnogo rijetkih knjiga, i uo sam da je vrijedno posjetiti samu zgradu i vrt oko nje. Vidio sam fotografiju toga mjesta u asopisu Taryo. To je velika kua u japanskom stilu s doista otmjenom itaonicom koja

vie slii na salon, gdje ljudi s knjigama sjede na udobnim sofama. Zbog nekoga razloga ta se fotografija zadrala u meni, i htio sam to osobno vidjeti jednoga dana ako se prui prilika. Mjesto se zvalo Spomen-knjinica Komura. Prilazim kiosku s turistikim informacijama na kolodvoru i raspitujem se kako bih onamo stigao. Ljubazna gospoa srednjih godina obiljeava to mjesto na turistikoj karti i daje mi upute na koji u vlak sjesti. Vonja traje dvadesetak minuta, objanjava ona. Zahvaljujem joj i prouavam raspored koji je izvjeen na kolodvoru. Vlakovi polaze svakih dvadesetak minuta. Nemam mnogo vremena, pa kupujem ruak za van u nekoj maloj

prodavaonici. Vlak sainjavaju tek dvoja mala kola, spojena skupa. Tranice prolaze kroz trgovaki kvart s visokim graevinama, zatim pokraj pomijeanih malih trgovina i kua, tvornica i skladita. Sljedei je jedan park sa stambenim kompleksima u izgradnji. Prislanjam lice uz prozor, upijajui nepoznate vidike. Jedva sam ikada bio izvan Tokija, pa sve izgleda svjee i novo. Vlak kojim se vozim odlazi iz grada, gotovo je prazan u ovo doba jutra, ali platforme na drugoj strani krcate su osnovnokolcima u ljetnim uniformama, sa kolskim torbama na leima. Svi kreu u kolu. Svi osim mene. Ja sam sm, idem u suprotnom

smjeru. Mi smo na razliitim tranicama, u vie nego jednom smislu. Odjednom zrak postaje rijedak i neto teko sputa se na moje grudi. inim li doista pravu stvar? Od te misli postajem bespomoan, osamljen. Okreem lea kolskoj djeci i nastojim da ih vie ne gledam. Vlak juri neko vrijeme uz more, zatim se zasijeca u kopno. Prolazimo mimo visokih kukuruzita, nasada vinove loze, stabala mandarinka to rastu na terasastim breuljcima. Mjestimice lokve za navodnjavanje blistaju na suncu. Rijeka to vijuga ravnom plohom zemlje izgleda hladno i kao da poziva, pusta ledina obrasla je ljetnim travama. U jednom asu prolazimo pokraj psa to

stoji uz tranice, zurei prazno u jurei vlak. Od promatranja te okoline opet se osjeam toplo i smireno. Bit e sve u redu, kaem sam sebi i duboko udahnem. ibaj naprijed, to je sve to moe uiniti. Na postaji slijedim kartu i idem na sjever pokraj niza starih duana i kua. Obje strane ulice obrubljene su zidovima oko obiteljskih kua. Nikada nisam vidio toliko razliitih vrsta - crni zidovi od dasaka, bijeli zidovi, zidovi od granitnih blokova, kameni zidovi sa ivicom na vrhu. Cijelo mjesto je mirno i tiho, nikoga nema na ulici. Jedva koje vozilo proe. Zrak mirie kao more koje mora biti blizu. Pozorno sluam ali ne ujem nikakve valove. Izdaleka,

meutim, ujem lagano zujanje elektrine pile, moda s kakva gradilita. Od postaje du puta redaju se mali znakovi sa strjelicama to upuuju prema knjinici, tako se ne mogu izgubiti. Upravo ispred impozantnog glavnog ulaza u Spomen-knjinicu Komura stoje dva uredno obrezana ljivina stabla. Iza ulaza ljunana staza vijuga kraj drugih lijepo manikiranih grmova i stabala - borova i magnolija, kerija i azaleja - s nijednim otpalim listom na vidiku. Par kamenih svjetiljaka viri izmeu drvea, isto tako mala lokva. Napokon dolazim do zamreno oblikovana ulaza. Zastajem ispred otvorenih vrata, oklijevam jedan

trenutak hou li ui unutra. To mjesto ne slii ni na jednu knjinicu koju sam dosad vidio. Ali kad sam preao sav taj put mogao bih isto tako i zaroniti. Tono na ulazu sjedi mlad ovjek iza stola gdje se provjeravaju torbe. Spustim uprtnjau, zatim skinem sunane naoale i kapu. - Je li ovo tvoj prvi posjet? - pita me oputenim, mirnim glasom. Malo je visoka tona, ali je prijazan i umiruje. Kimnem potvrdno, ali rijei ne dolaze. Pitanje me iznenauje i nekako sam napet. Mladi ovjek dri dugaku, netom zailjenu olovku meu prstima i neko vrijeme intenzivno zuri u moje lice. Olovka je uta, ima gumicu na kraju.

ovjekovo je lice omanje, crte su mu pravilne. Zgodan, prije nego lijep, tako ga je najbolje opisati. Nosi bijelu pamunu koulju s ovratnikom na kopanje i lagane zelene hlae, bez ijednoga nabora na njima. Kada pogleda dolje podua mu kosa pada preko ela, on to povremeno opaa i prstima je vraa natrag. Rukavi su mu zavrnuti do lakata, otkrivajui tanka bijela zapea. Naoale finih okvira upotpunjuju njegov izgled. Na maloj plastinoj ploici na grudima pie Oshima, Nije ba tip knjiniara na kakav sam naviknut. - Slobodno se poslui knjinim fondom - kae mi - pa ako nae knjigu koju bi htio itati, samo je odnesi u itaonicu. Rijetke knjige nose crveni

peat, i za njih treba ispuniti zahtjevnicu. Ondje zdesna je soba s prirunim pomagalima. U njoj je popis signatura i raunalo kojim se moe posluiti za pretraivanje materijala. Ne doputamo iznoenje knjiga. Nemamo nikakvih asopisa ni novina. Fotografiranje nije doputeno. I nije doputeno nikakvo kopiranje. Sva hrana i pie moraju se konzumirati vani na klupama. I zatvaramo u pet. - Odlae olovku na stol i dodaje: - Jesi li u srednjoj koli? - Da, jesam - kaem nakon duboka udisaja. - Ova knjinica je malo drukija od onih na koje si vjerojatno naviknut kae. - Mi smo specijalizirani za neke

vrste knjiga, uglavnom starih knjiga poezije tanka i haiku. Naravno, imamo i obinih knjiga. Veina ljudi koji prijeu toliki put vlakom istrauje ta podruja. Nitko ne dolazi ovamo itati posljednji roman Stephena Kinga. Moda katkada dobijemo nekoga studenta s diplomom, ali vrlo rijetko nekoga tvojih godina. Dakle - istrauje li tanka ili haiku? - Ne - odgovorim. - Tako sam i mislio. - Je li i dalje u redu da koristim knjinicu? - pitam bojaljivo, pokuavajui sprijeiti da mi ne pukne glas. - Naravno. - On se nasmijei i stavi obje ruke na stol. - Ovo je knjinica, i dobro je doao svatko tko eli itati.

Ovo moe biti naa mala tajna, ali ni meni se posebno ne sviaju tanka ili haiku. - Zgrada je uistinu lijepa - kaem ja. On kimne potvrdno. - Obitelj Komura je glavni proizvoa sakea jo od razdoblja Edo - objanjava - i prijanja glava obitelji bio je pravi bibliofil, nacionalno poznat po tome to je obilazio zemlju u potrazi za knjigama. I njegov otac pisao je tanka poeziju, pa su se mnogi pisci znali ovdje zaustaviti kad su dolazili na Shikoku. Wakayama Bokusui, primjerice, ili Ishikawa Takuboku i Shiga Naoya. Nekima je ovdje moralo biti naroito udobno, jer su dugo ostajali. Ukratko, obitelj nije

tedjela novca kad je bila rije o knjievnoj umjetnosti. S takvim obiteljima obino se dogodi da na kraju neki potomak spiska nasljedstvo, ali sreom Komure su izbjegli tu sudbinu. Uivali su u svojem hobiju, u svojoj kui, ali dobro su pazili da obiteljski posao uspijeva. - Oni su dakle bogati - kaem, konstatirajui oevidno. - Veoma. - Usne mu se lagano nakrive. - Ne toliko koliko su bili prije rata, ali jo su prilino imuni. Zato mogu odravati ovakvu krasnu knjinicu. Naravno, pretvorivi je u zakladu snizili su porez na nasljedstvo, ali to je druga pria. Ako te doista zanima ova zgrada, preporuujem ti da jedanput ili dvaput

poe u mali obilazak. Odrava se samo jednom tjedno, utorkom, a to je upravo danas. Postoji jedinstvena zbirka slika i crtea na drugom katu, a zgrada je sama po sebi, arhitektonski, prilino fascinantna. Znam da e u njoj uivati. - Hvala vam - kaem. Nema na emu, tvrdi njegov osmijeh. Uzme ponovno olovku i pone lupkati gumicom po stolu kao da me blago ohrabruje. - Jeste li vi onaj tko predvodi obilazak? Oshima se nasmijei. - Ne, ja sam samo nii pomonik, na alost. Dama po imenu gospoica Saeki je ovdje glavna moja efica. Ona je u srodstvu s Komurama i osobno predvodi obilazak.

Znam da e ti se svidjeti. Ona je krasna osoba. Ulazim u prostoriju knjinog fonda s visokim stropom i lutam izmeu polica, traei knjige koje izgledaju zanimljivo. Velianstvene debele grede pruaju se preko stropa, i blago sunce ranoga ljeta sja kroz otvoren prozor, dok se iz vrta ulijeva cvrkut ptica. Knjige na policama ispred mene doista su, kako ree Oshima, uglavnom knjige japanske poezije. Tanka i haiku, ogledi o pjesnitvu, ivotopisi raznih pjesnika. Ima i dosta knjiga o mjesnoj povijesti. Polica u dnu prostorije sadri opu humanistiku - tu su zbirke japanske knjievnosti, svjetske knjievnosti, pojedinani pisci, klasici, filozofija,

drama, povijest umjetnosti, sociologija, povijest, biografije, zemljopis... Kad ih otvaram, veina knjiga ima vonj prijanjega vremena to curi izmeu stranica - poseban miris znanja i osjeaja koji su vjekovima mirno poivali izmeu korica. Udiui to, prelijeem pogledom preko nekoliko stranica prije nego vratim svaku knjigu na njezinu policu. Naposljetku se odluujem za viesveano izdanje, s prekrasnim ovitcima, Burtonova prijevoda Tisuu i jedne noi, uzimam jednu knjigu i nosim je u itaonicu. Htio sam proitati tu knjigu. Kako se knjinica tek otvorila toga dana, nikoga drugoga nije bilo ondje i cijela otmjena itaonica bila je

samo za mene. Tono je kao na fotografiji u asopisu - prostrana i udobna, s visokim stropom. Povremeno unutra puhne blag povjetarac kroz otvoren prozor, bijeli zastor njeno zauti zrakom koji pomalo mirie na more. I svia mi se udobna sofa. Stari pijanino stoji u kutu, i cijelo mjesto na mene djeluje tako da se osjeam kao u kui nekoga prijatelja. Dok se oputam na sofi i gledam oko sebe pogodi me misao: Ovo je tono ono mjesto koje sam oduvijek traio. Malo skrovite negdje u nekoj rupi. Uvijek sam o njemu razmiljao kao o nekom tajnom, zamiljenom mjestu, i jedva mogu povjerovati da stvarno postoji. Sklapam oi i udiem, a njegovo

se udo poput blaga oblaka sputa na mene. Polagano milujem ukasti pokriva na sofi, zatim ustajem i prilazim pijaninu te podiem poklopac, sputajui svih deset prstiju na neznatno poutjele tipke. Sputam poklopac i hodam preko izblijedjela saga s uzorkom grozdova do prozora te dodirujem starinsku ruku koja ga otvara i zatvara. Palim i gasim podnu svjetiljku, zatim pregledavam sve slike to vise na zidovima. Napokon se opet svalim na sofu i nastavljam itati gdje sam stao, usredotoujui se neko vrijeme na Tisuu ijednu no. U podne iznosim bocu vode i kutiju s rukom na verandu koja gleda na vrt pa sjedam da jedem. Razne vrste ptica lete

mi iznad glave, leprajui s jednoga stabla na drugo ili slijeui dolje do lokve da se napiju i okupaju. Ima nekih koje nikada prije nisam vidio. Pojavljuje se velika smea maka, to je njima znak da se gube odatle, iako maka izgleda kao da joj nije nimalo stalo do ptica. Ona se samo eli protegnuti na pristupnom kamenju i uivati na toplom suncu. - Je li tvoja kola danas zatvorena? - upita Oshima kad spustim uprtnjau na povratku u itaonicu. - Nije - odgovorim pomno birajui rijei - samo sam odluio uzeti malo vremena za sebe. - Odbijajui ii u kolu - kae on. - Tako bih rekao.

Oshima me gleda s velikim zanimanjem. - Tako bi rekao. - Ja ne odbijam ii u kolu. Samo sam odluio da ne idem. - Veoma simireno, na vlastitu ruku, prestao si ii u kolu? Samo kimnem. Nemam pojma kako bih odgovorio. - Prema Aristofanu u Platonovoj Gozbi, u drevnom mitskom svijetu postojale su tri vreste judi - kae Oshima. - Jesi li uo o tome? - Ne. - U drevna vremena ljudi nisu bili samo muko ili ensko, nego jedna od triju vrsta; muko/muko, muko/ensko ili ensko/ensko. Drugim rijeima, svaka je osoba bila nainjena od

sastavnica dviju osoba. Svi su bili sretni s takvim razvrstavanjem i nikada zapravo nisu o tome previe razmiljali. Ali onda je bog uzeo no i svakoga razrezao nadvoje, upravo po sredini. Tako je poslije toga svijet ostao razdijeljen tono na muke i enske, a ishod je toga da ljudi provode vrijeme jurei naokolo i pokuavajui nai drugu polovicu koja im nedostaje. - Zato je bog to uinio? - Zato je podijelio ljude nadvoje? Ulovio si me. Bog radi na tajanstven nain. Postoji itav onaj boji gnjev, sav onaj pretjerani idealizam i tako dalje. Mislim da je to bila kazna za neto. Kao u Bibliji. Adam i Eva i njihov pad i tako dalje.

- Istoni grijeh - kaem ja. - Tono, istoni grijeh. - Oshima dri olovku izmeu srednjaka i kaiprsta, vrtei je iznimno polako kao da iskuava ravnoteu. - U svakom sluaju, elim rei da je ljudima doista teko da sami ive svoj ivot. U itaonici se vraam "Prii o Abu-el-Hasanu, mudrijau", ali moj duh luta daleko od knjige.. Muko/muko, muko/ensko i ensko/ensko. U dva sata odlaem knjigu i ustajem sa sofe da se pridruim obilasku zgrade. Gospoica Saeki, koja predvodi obilazak, vitka je ena rekao bih u srednjim etrdesetim. Malo je via od svoje generacije. Nosi plavu haljinu s

polurukavima i utosmeu vestu, i izvrsno se dri. Duga joj je kosa labavo svezana otraga, lice veoma profinjeno i inteligentna izraza, s lijepim oima i trakom osmijeha koji joj lebdi iznad usana, osmijeha s osjeajem savrenstva koji je nemogue opisati. Podsjea me na maleno, osunano mjesto, na posebnu krpicu suneva svjetla koju nalazite samo na nekom dalekom, zabitnu mjestu. Moja kua u Tokiju ima neto upravo takvo u vrtu, jo odmalena sam volio to svijetlo maleno mjesto. Ona ostavlja vrlo jak dojam na mene, navodi me da se osjeam sjetno i nostalgino. Zar ne bi bilo krasno da je to moja majka? Ali tu istu stvar pomislim svaki put kad naletim na neku

armantnu enu srednjih godina. Vjerojatnost da je gospoica Saeki doista moja majka jednaka je priblino nuli, zakljuujem. Ipak, budui da pojma nemam kako moja majka izgleda, ak ni kako se zove, mogunost postoji, zar ne? Nema niega to bi to potpuno iskljuivalo. Jedini drugi ljudi na obilasku su brani par srednjih godina iz Osake. ena je niska i zdepasta s naoalama koje su debele kao boca koka-kole. Mu je mrav svat s tako krutom kosom da mu je, kladim se, potrebna eljezna etka da je ukroti. Njegove uske oi i iroko elo podsjeaju me na nekakve kipove na jednom junom otoku, oi uperene u obzorje. ena odrava jednostranu

konverzaciju, mu samo povremeno proguna koju jednoslonu rije da joj dade na znanje da je jo iv. Osim toga, katkada kimne da pokae kako je dolino impresioniran ili pak mrmlja ulomke komentara koje mogu uloviti. Oboje su odjeveni vie za penjanje na planinu nego za posjet knjinici, svako nosi nepromoiv prsluk s milijun depova, teke zavezane bakande i planinarski eir. Moda se uvijek tako oblae kad idu na izlet, tko zna. Izgledaju u redu to ne znai da bih njih poelio za roditelje ili bilo to - i meni je laknulo to nisam jedini na obilasku. Gospoica Saeki poinje objanjavati povijest knjinice - u biti istu priu koju mi je Oshima

ispripovjedio. Kako su otvorili javnosti knjige i slike to ih je skupljao niz glava obitelji, posveujui knjinicu kulturnom razvitku toga kraja. Zaklada je osnovana na pologu obitelji Komura i sada upravlja knjinicom i povremeno sponzorira predavanja, koncerte komorne glazbe, i tomu slino. Sama zgrada potjee iz ranoga razdoblja Meiji, kad je podignuta da bi sluila kao obiteljska knjinica i kua za goste. U razdoblju Taisho potpuno je obnovljena kao dvokatna zgrada, s dodatkom velianstvenih gostinskih soba za pisce i umjetnike koji dou u posjet. Od razdoblja Taisho do ranoga razdoblja Showa, mnogi slavni umjetnici posjeivali su Komure, ostavljajui za

sobom uspomene - pjesme, crtee, slike - u znak zahvalnosti to im je bilo doputeno da tu borave. - Moi ete vidjeti neke izabrane predmete iz te vrijedne zbirke u galeriji na drugom katu - dodaje gospoica Saeki. Prije Drugoga svjetskog rata iva ovdanja kultura manje se razvijala kroz napore mjesnih vlasti nego kroz zauzimanje bogatih poznavatelja kao to je obitelj Komura. Ukratko, oni su bili pokrovitelji umjetnosti. Okrug Kagawa dao je prilian broj nadarenih pisaca tanka i haiku poezije, a jedan od razloga tomu bila je portvovnost s kojom je obitelj Komura osnovala i podupirala lokalnu umjetniku scenu. Prilian broj knjiga, ogleda i sjeanja

objavljen je o povijesti ovih fascinantnih umjetnikih krugova, i svi se oni nalaze u naoj itaonici. Nadam se da ete iskoristiti priliku da ih pogledate. - Glave obitelji Komura bili su godinama dobro upueni u umjetnosti, s posebno profinjenim osjeajem za istinsku vrsnou. To je moralo tei u krvi. Bili su veoma istaknuti pokrovitelji umjetnosti, podupirali su umjetnike s najviim ciljevima koji su stvarali najiznimnija djela. Ali kao to ste sigurno svjesni, neki izvanredni umjetnici nisu uivali njihovu naklonost ili nisu bili primljeni kako su zasluivali. Jedan od njih bio je haiku pjesnik Taneda Santoka. Prema knjizi

gostiju, Santoka je ovdje boravio u brojnim prigodama, ostavljajui svaki put za sobom pjesme i crtee. Glava obitelji, meutim, zvao ga je "prosjakom i razmetljivcem", nije s njim htio imati posla, i zapravo je veinu tih radova bacio. - Kakva strana teta - veli gospoa iz Osake, oevidno iskreno rastuena to to uje. - Danas Santoka postie visoku cijenu. - Potpuno ste u pravu - veli gospoica Saeki ozareno. - Ali u ono vrijeme, on je bio nepoznat, pa tu moda nije bilo pomoi. Ima mnogo stvari koje jasno vidimo samo unatrag. - U tome imate pravo - uplete se mu.

Poslije toga gospoica Saeki nas vodi po prvom katu, pokazujui nam knjini fond, itaonicu, zbirku rijetkih knjiga. - Kad je sagradio ovu knjinicu, glava obitelji je odluio da ne slijedi jednostavan i elegantan stil koji su gajili umjetnici u Kyotu, nego je izabrao nacrt koji je sliniji rustinom prebivalitu. Ipak, kao to moete vidjeti, suprotno smionoj strukturi zgrade, pokustvo i okviri na slikama su sloeno obraeni i raskoni. Ove izrezbarene ploe, primjerice, vrlo su elegantne. Svaki najfiniji majstor na Shikoku doveden je da sudjeluje u izgradnji. Naa malena skupina poinje se penjati uza stube, dok se nadsvoeni

strop uzdie iznad stubita. Rukohvat od ebanovine toliko je uglaan te se ini da ete ostaviti trag ako ga dotaknete. Na oslikanom staklu prozora blizu odmorita srna istee vrat da bi zobala neko groe. Dva su salona na drugom katu, kao i prostrana dvorana koja je u prolosti vjerojatno bila obrubljena tatamijima za gozbe i okupljanja. Sad je pod od obina drveta, a zidovi su pokriveni uokvirenom kaligrafijom, objeenim svitcima i slikama u japanskom stilu. U sredini su u staklenoj vitrini izloeni spomen-predmeti i pria iza svakoga. Jedan je salon u japanskom stilu, drugi u zapadnjakom. Soba u zapadnjakom stilu sadri velik pisai stol i uredsku stolicu koja izgleda kao da

se njome jo netko slui. Niz borova vidi se kroz prozor iza stola, a obzor se jedva nazire izmeu stabala. Par iz Osake obilazi salon, razgledaju sve predmete, itaju objanjenja u brouri. Svaki put ena komentira, mu klima glavom da potvrdi njezino miljenje. To je sretan par to se u svemu slae. Izloene stvari meni ne znae mnogo, pa tako promatram graevinske pojedinosti zgrade. Dok zabadam nos po zapadnom salonu, gospoica Saeki dolazi i kae: - Moe sjesti na tu stolicu, ako eli. Shiga Naoya i Tanizaki znali su katkada tu sjediti. To ne znai da je to ista stolica, naravno. Sjedam na uredsku stolicu i mirno

odmaram ruke na stolu. - Kako je? Osjea da bi mogao neto napisati? Malo se zacrvenim i odmahnem glavom. Gospoica Saeki se smije i vraa se onom paru. Sa stolice promatram kako se dri, svaka joj je kretnja prirodna i elegantna. Ne znam se dobro izraziti, ali u tome definitivno ima neega posebnog, kao da bi mi njezin lik koji se udaljava htio rei neto to ne bi mogla iskazati dok me gleda u lice. Ali to je to, pojma nemam. Suoi se s tim, podsjeam sam sebe, ima more stvari o kojima pojma nema. Sjedei i dalje, bacam letimian pogled po sobi. Na zidu je neka slika u ulju, oito motiv oblinjega morskog

ala. Nainjena je u starinskom stilu, ali boje su jo svjee i ive. Na stolu je velika pepeljara i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Pritisnem prekida i, dakako, svjetlo se upali. Crn sat visi na suprotnom zidu, starina po izgledu, iako kazaljke pokazuju tono vrijeme. Tu i tamo drveni je pod izlizan i lagano kripi dok po njemu hodate. Na kraju obilaska par iz Osake zahvaljuje gospoici Saeki i nestaje. Pokazalo se da su lanovi nekog tanka drutva u pokrajini Kansai. Pitam se kakvu vrst poezije sastavljaju - naroito mu. Od gunanja i klimanja ne nastaje poezija. Ali moda pisanje poezije izvlai neki dar skriven u tom ovjeku. Vraam se u itaonicu, uzimam

knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo. Tijekom popodneva upada jo nekoliko itatelja, veina njih s naoalama za itanje kakve nose stariji ljudi i zbog njih svi jednako izgledaju. Vrijeme sporo prolazi. Nitko ne prozbori ni rije, svi su potonuli u itanje. Jedna osoba sjeda za stol i neto zapisuje, ali ostali sjede tiho, ne miui se, potpuno zadubljeni. Upravo kao ja. U pet sati zatvaram knjigu i vraam je na policu. Na izlazu pitam: - U koliko sati ujutro otvarate. - U jedanaest - odgovara Oshima. Hoe li sutra ponovno doi? - Ako ne smetam. Oshima kilji oima dok u me gleda. - Naravno da ne smeta.

Knjinica je mjesto za ljude koji ele itati. Bio bih sretan da opet doe. Nadam se da ne zamjerava to te pitam, ali nosi li uvijek sa sobom tu uprtnjau? Izgleda prilino teko. to bi to moglo u njoj biti? Hrpa junoafrikih zlatnika, moda? Zacrvenim se. - Bez brige, ne pokuavam doista doznati. - Oshima pritie gumicom s olovke desnu sljepoonicu. - Onda, vidimo se sutra. - Do vienja - kaem. Umjesto da digne ruku, on podie olovku u znak pozdrava. Vraam se vlakom do kolodvora u Takamatsuu. Za veeru se zaustavljam u jeftinu restoranu i naruujem pilei

odrezak sa salatom. Uzmem jo porciju rie i au topla mlijeka nakon obroka. U mini-marketu vani kupim bocu mineralne vode i dvije riine kuglice u sluaju da ogladnim usred noi, zatim se uputim prema hotelu. Ne idem ni prebrzo ni presporo, obinim korakom kao svi drugi, tako me nitko ne primjeuje. Hotel je prilino velik, tipian drugorazredni poslovni hotel. Ispunim prijavu na recepciji, upiem Kafka umjesto svoga pravog imena, lanu adresu i godinu roenja, te platim za jednu no. Malo sam nervozan, ali nitko od slubenika ne pokazuje sumnjiavost. Nitko ne vie: Hej, moemo mi skroz prezreti tvoju lukavost, ti mali petnaestogodinji bjegune! Sve ide

kao po loju, uobiajene stvari. Dizalo zlokobno zatropoe na estom katu. Soba je strano malena, u njoj je neprivlaan krevet, jastuk tvrd kao kamen, minijaturna isprika umjesto stola, sitan TV, zastori izblijedjeli od sunca. Kupaonica jedva dosee veliinu zahoda, bez ijedne boice besplatnog ampona ili regeneratora. Pogled kroz prozor je zid susjedne zgrade. Ne bih se ipak smio aliti jer imam krov nad glavom i toplu vodu to tee iz slavine. Bacam uprtnjau na pod, sjedam na stolicu i pokuavam se prilagoditi okoliu. Slobodan sam, pomiljam. Sklapam oi, intenzivno razmiljam o tome kako sam slobodan, ali ne mogu

stvarno razumjeti to znaiti biti slobodan. Znam jedino da sam potpuno sam. Potpuno sam na nepoznatu mjestu, kao neki osamljeni istraiva koji je izgubio kompas i zemljovid. Je li to ono to znai biti slobodan? Ne znam, i prestajem misliti o tome. Dugo se kupam u vruoj vodi i pomno perem zube nad umivaonikom. Svalim se u krevet i itam dok se ne umorim, zatim gledam vijesti na TV-u. Ipak, kad se usporede sa svim to sam doivio toga dana, vijesti su zastarjele i dosadne. Gasim TV i zavlaim se pod pokrivae. Deset je sati, ali ne mogu zaspati. Nov dan u novu novcatu mjestu. I moj petnaesti roendan k tomu - kojega sam vei dio proveo u onoj

oaravajuoj, zabaenoj knjinici. I upoznao nekoliko ljudi. Sakura. Oshima. Gospoica Saeki. Nitko od njih ne prijeti, bogu hvala. Dobar znak? Razmiljam o svojem domu u Nogati, u Tokiju, i o ocu. to li je on osjetio kad je odjednom otkrio da sam nestao? Olakanje, moda? Zbunjenost? Ili uope nita. Kladim se da nije ni primijetio da sam otiao. Odjednom se sjetim oeva mobitela te ga izvadim iz uprtnjae. Ukljuim ga i okrenem svoj kuni broj. Poinje zvoniti, 700 km daleko, jasno kao da zovem susjednu sobu. To me prene, prekinem vezu nakon dva zvonjenja. Srce mi ne prestaje lupati. Telefon i dalje radi, to znai da moj otac nije

ponitio ugovor. Moda nije primijetio da mu nema mobitela na stolu. Strpam mobitel natrag u dep uprtnjae, gasim svjetlo i sklapam oi. Ne sanjam. Kad razmislim o tome, ve dugo nisam nita sanjao.

Poglavlje 6
Hej ti tamo - zovnu starac. Velik crn maak starijeg izgleda podie malo glavu i umorno uzvrati pozdrav tihim glasom. - Imamo vrlo lijepo vrijeme. - Hmm - ree maak. - Ni oblaka na nebu. - Za neko vrijeme. - Hoe li se onda vrijeme pogorati? - Kao da e se podveer naoblaiti. - Crni maak polagano isprui nogu, zatim zamiri i uputi starcu jo jedan dug pogled. Starac uzvrati izravnim pogledom

uz irok osmijeh na licu. Maak je oklijevao neko vrijeme, zatim skoio naprijed i rekao: - Hmm... ti dakle zna govoriti. - Tako je - ree starac u neprilici. Da bi pokazao potovanje, skide izlizani izletniki eir od pamuka. - To ne znai da mogu govoriti sa svakom makom koju sretnem, ali ako stvari teku kako treba, mogu. Kao upravo sada. - Zanimljivo - ree maak jednostavno. - Hoe li ti smetati ako sjednem na trenutak? Nakata je malo umoran od hoda. Crni se maak mlitavo die na noge, nakostrijeenih brkova, i zijevnu tako jako da su mu se eljusti gotovo

izglobile. - Ne smeta mi. Ili bih moda trebao rei da me se to ne tie. Moe sjesti gdje god eli. Nitko ti zbog toga nee prigovoriti. - Hvala lijepa - ree starac, sputajui se kraj maka. - Uh, uh, hodam od est ujutro. - Hmm... Onda pretpostavljam da si ti g. Nakata? - Tako je. Moje ime je Nakata. A ti bi bio? - Zaboravio sam svoje ime - ree maak. - Imao sam ga, znam da sam ga imao, ali negdje u jednom trenutku nije mi vie trebalo. Tako mi je iscurilo iz pamenja. - Znam. Lako je zaboraviti stvari koje nam vie ne trebaju. Nakata je isti

takav - ree starac eui se po glavi. Onda to to kae, g. Maak, znai da ne pripada nekakvoj obitelji, negdje? - Pripadao sam davno prije. Ali ne vie. Neke obitelji u susjedstvu dadu mi hrane da tu i tamo pojedem, ali nitko od njih nije moj vlasnik. Nakata kimnu i umuknu neko vrijeme, zatim ree: - Bi li ti onda jako smetalo ako te nazovem Otsuka? - Otsuka? - ree maak, gledajui ga iznenaeno. - O emu ti to govori? Zato bih ja morao biti Otsuka? - Nema posebna razloga. To mi je samo palo na pamet. Nakata je izvukao jedno ime iz eira. Meni je mnogo lake ako ima ime. Na taj nain netko kao ja, tko nije odve bistar, moe bolje

organizirati stvari. Na primjer, mogu rei: Toga dana toga mjeseca razgovarao sam s crnim makom Otsukom na praznoj parceli u drugom kvartu. To mi pomae da se sjetim. - Zanimljivo - ree maak. - To ne znai da te potpuno razumijem. Make mogu proi i bez imena. Mi se snalazimo po mirisu, obliku, po takvim stvarima. Dok znamo te stvari, mi se ne brinemo. - Nakata potpuno razumije. Ali zna, g. Otsuka, ljudi nisu takvi. Nama trebaju datumi i imena da bismo se sjetili raznih stvari. Maak frknu. - Meni to zvui kao nekakva muka. - Potpuno si u pravu. Mi moramo toliko toga pamtiti da je to prava muka.

Nakata mora pamtiti predsjednikovo ime, brojeve autobusa. Ipak, ne smeta ti ako te zovem Otsuka? Moda ti je to malo neugodno? - No, kada ve to spominje, mislim da uope nije ugodno... To ne znai da je posebno neugodno, razumije. Tako bih rekao da mi zapravo ne smeta. Ako me eli zvati Otsukom, samo izvoli. Dodat u ipak da nije sasvim u redu kad me tako zove. - Nakata je veoma sretan to je uo da to kae. Velika ti hvala, g. Otsuka. - Moram rei da kao ljudsko stvorenje ti nekako udno govori dodade Otsuka. - Da, svi mi to kau. Ali to je jedini nain kako Nakata zna govoriti.

Pokuavam govoriti normalno ali dogaa se ovo. Nakata nije odve bistar, zna. Nisam uvijek bio ovakav, ali kad sam bio malen dogodila se neka nesrea i otada sam glup. Nakata ne zna pisati. Ni itati knjige ili novine. - Nije da se hvastam ili tako neto, ali ni ja ne znam pisati - ree maak liui jastuie na desnoj api. - Rekao bih da je moj mozak prosjean, pa mi se to nikada nije uinilo neprilinim. - U majem svijetu to se i oekuje ree Nakata. - Ali u ljudskom svijetu ako ne zna itati i pisati smatraju te glupim. Nakatin otac - on je davno preminuo - bio je glasovit sveuilini profesor. Njegova je struka bila neto to se zove teerija uvjet nosti. Imam dva

mlaa brata, i oba su vrlo bistra. Jedan od njih radi u nekoj kompaniji, on je ef od jela. Moj drugi brat radi na mjestu koje se zove mini starstvo trgo vina . Njih oba ive u velikim kuama i jedu jegulje. Nakata je jedini koji nije bistar. - Ali ti se moe ovako razgovarati s makama. - To je tono - ree Nakata. - Onda na kraju krajeva nisi toliko glup. - Da. Ne... hou rei, Nakata zapravo ne zna o tome, ali od malih nogu ljudi su mi govorili: Ti si glup, ti si glup, pa pretpostavljam da moram biti glup. Ne znam proitati nazive postaja pa ne mogu kupiti kartu i ukrcati se na vlak. Ipak, ako pokaem svoju

invalidsku iskaznicu, putaju me da se vozim gradskim autobusom. - Zanimljivo - ree Otsuka bez osobita zanimanja. - Ako ne zna itati i pisati ne moe nai posao. - Pa od ega onda ivi? - Dobivam pod poru. - Pod poru? - Predsjednik mi daje novac. ivim u maloj sobi u jednoj stambenoj zgradi koja se zove Shoeiso, u Nogati. I jedem tri obroka na dan. - To izgleda kao prilino lijep ivot. Barem meni. - Ima pravo. To je prilino lijep ivot. Nakata se moe skloniti od vjetra i kie, i imam sve to mi treba. A katkada,

kao sada, ljudi me zamole da im pomognem nai maku. Daju mi dar kad to uinim. Ali to moram tajiti od predsjednika, zato nemoj nikomu rei. Mogli bi mi ukinuti pod poru ako doznaju da dobivam novac pokraj toga. Nikada to nije mnogo, ali zahvaljujui tomu mogu svako toliko jesti jegulje. Nakata voli jegulje. - I ja volim jegulje, lako sam ih jeo samo jedanput, prije mnogo vremena, i ne mogu se zapravo sjetiti kakav okus imaju. - Jegulje su prava poslastica. U njima ima neto razliito, kad se usporede s drugom hranom. Neka hrana moe se zamijeniti drugom hranom, ali koliko znam, nita ne moe zamijeniti

jegulju. Cestom ispred prazne parcele proe neki mladi s labradorskim ptiarom kojemu je oko vrata bila svezana crvena svilena marama. Pas je zirnuo na maka i proao. Starac i maak sjedili su ondje na parceli, tiho ekajui da pas i njegov gospodar ieznu. - Veli da trai make? - upita Otsuka. - To je tono. Traim izgubljene make. Znam malo govoriti s makama, pa idem svuda naokolo tragajui za onima koje nestanu. Ljudi uju da je Nakata dobar u tome, pa tako dou i pitaju me da im potraim izgubljene make. Ovih dana vie provodim dane u traganju za makama nego inae. Ne

volim ii predaleko, tako da ih traim samo u etvrti Nakano. Inae bih se sam izgubio pa bi mene traili. - Tako ti upravo sada traga za nekom izgubljenom makom? - Da, to je tono. Nakata trai jednogodinju maku boje kornjaevine koja se zove Goma. Ovo je njezina fotografija. - Nakata izvadi fotografiju u boji iz platnene torbe s ramena i pokae je Otsuki. - Nosi smeu ogrlicu protiv buha. Otsuka se isprui da pogleda fotografiju, zatim odmahne glavom. - Ne, bojim se da na nju nikada nisam naletio. Poznajem veinu maaka u okolici, ali tu ne znam. Nikada je nisam vidio, nikada nita o njoj uo.

- Tako dakle? - Trai li je ve dugo? - No, danas je, da vidim... jedan, dva, tri... trei dan. Otsuka je sjeo i razmiljao neko vrijeme. - Pretpostavljam da si svjestan toga, ali make su uvelike stvorenja s navikama. Obino ive veoma urednim ivotom, i openito se nastoje drati koloteine osim ako se ne dogodi neto izvanredno. To moe prekinuti ili seks ili kakva nesrea, jedno od to dvoje. - Nakata misli to isto. - Ako je seks, onda mora samo ekati dok ga ne izbace iz svoga sustava i one e se vratiti. Razumije to to znai kad kaem seks? - Nisam to sam inio, ali mislim da

razumijem. To ima veze s tvojim malim, je li? - Tako je. Tu je samo rije o malome. - Otsuka kimne, a lice mu poprimi ozbiljan izgled. - Ali ako govorimo o nesrei, moda je nikada vie ne vidi. - To je istina. - Isto tako, kad maka katkada krene u potragu za seksom, moe odlutati i teko opet pronai put kui. - Ako Nakata izae iz etvrti Nakano, ne bi mi bilo lako pronai put kui. - To se meni dogodilo nekoliko puta. Bilo je to davno prije, naravno, kad sam bio mnogo mlai - ree Otsuka, zamirivi kao da pretrauje po

pamenju. - Kad se jednom izgubi, uhvati te panika. Padne u potpuni oaj, ne zna to bi inio. Zbog toga seks moe biti prava muka, naravno, ali kad te uhvati moe razmiljati samo o onome to ti se nalazi pred nosom - to je seks, u redu. Tako ta maka... kako se ono zvala.? Ta koja se izgubila? - Misli Goma? - Da, naravno, Goma. V olio bih uiniti sve to je u mojoj moi da ti pomognem da je nae. Takva mlada maka boje kornjaevine, o kojoj se brine neka fina obitelj, ne bi znala ni najobinije stvari o snalaenju u svijetu. Ne bi znala nikoga potjerati od sebe, ne bi se mogla obraniti, jadnica. Na alost, meutim, nikada je nisam vidio. Mislim

da bi je mogao negdje drugdje potraiti. - Onda dobro, mislim da bih trebao posluati tvoj savjet i poi na neko drugo mjesto da je potraim. Nakati je jako ao to je prekinuo tvoj san. Siguran sam da u se jo koji put ovdje zaustaviti, pa ako u meuvremenu opazi Gomu, molim te da mi kae. V olio bih ti neto dati za tu pomo. - Nema potrebe, uivao sam u razgovoru s tobom. Slobodno se opet svrati. Za sunanih dana najee sam tu. Kad pada kia uglavnom sam u onom sklonitu gdje se sputaju stepenice. - No, velika ti hvala. I Nakata je vrlo sretan to je razgovarao s tobom, g. Otsuka. Ne mogu uvijek govoriti tako lako sa svakom makom koju sretnem.

Neki put kada pokuam maka je na oprezu i pobjegne ne rekavi ni rijei. Kada kaem samo zdravo. - Da, shvaam. Ima svakojakih maaka, ba kao to ima svakojakih ljudi. - To je sasvim tono. Nakata to osjea na isti nain. Ima svakakvih vrsta ljudi na svijetu, i svakakvih vrsta maaka. Otsuka se protegnu i pogleda u nebo. Zlatne suneve zrake ispunjavale su prazno gradilite, ali zrak je mirisao na kiu, i Otsuka je to mogao osjetiti. Nisi li rekao da si doivio nekakvu nesreu kad si bio malen, i da zato nisi toliko pametan? - Da, to je tono. To je upravo ono

to je Nakata rekao. Imao sam nesreu kad mi je bilo devet godina. - Kakvu nesreu? - Nakata se ne moe stvarno sjeati. Ne znaju zato, ali imao sam visoku temperaturu oko tri tjedna. Bio sam u nesvijesti cijelo vrijeme. Spavao sam u krevetu u nekoj bolnici, rekli su mi, imao sam u sebi intra venus. A kad sam se napokon probudio, nisam se mogao niega sjetiti. Bio sam zaboravio oevo lice, majino lice, kako se ita, kako se rauna, kako mi kua izgleda iznutra. ak i vlastito ime. Glava mi je bila potpuno prazna, kao kad u kadi izvue ep. Kau mi da je prije nesree Nakata uvijek imao dobre ocjene. Ali kad sam se sruio i probudio, bio sam glup.

Majka mi je davno umrla, ali je obiavala puno plakati zbog toga. Zato to sam postao glup. Otac nikada nije plakao, ali uvijek je bio ljut. - Ali umjesto da bude pametan, ti si postao sposoban razgovarati s makama. - To je tono. - Zanimljivo... - Osim toga, uvijek sam bio zdrav i nijedanput nisam bio bolestan. Nemam upljih zubi, i ne moram nositi naoale. - Koliko ja mogu rei, ini mi se da si prilino inteligentan. - Zar zbilja? - ree Nakata, naginjui glavu. - Nakata je sada obilato prevalio ezdesetu, g. Otsuka. Dok sam napunio ezdeset godina sasvim sam se

naviknuo da budem glup, i da ljudi nemaju posla sa mnom. Moe se preivjeti bez vonje vlakovima. Otac je umro, tako me nitko vie ne udara. I majka je umrla, tako ne plae. Tako zapravo, ako vi kaete da sam prilino pametan, to me malo uznemirava. Vidite, ako nisam glup predsjednik mi vie nee davati pod poru, i nema vie posebne autobusne iskaznice. Ako predsjednik ka e : Vi uostalom niste glupi , tada Nakata ne zna to bi rekao. Tako je to u redu, biti glup. - Pokuavam rei da va problem nije u tome to ste glupi - ree Otsuka s ozbiljnim izrazom na licu. - Stvarno? - Va problem je u tome to je vaa

sjena malo... kako bih to rekao? Blijeda. To sam pomislio kad sam vas prvi put pogledao, da je sjena koju bacate na zemlju samo upola tamna kao sjena obinih ljudi. - Shvaam... - Naletio sam jednom na jo jednoga takva ovjeka. Pomalo otvorenih usta Nakata je zurio u Otsuku. - Hoete rei da ste vidjeli nekoga slina Nakati. - Da, vidio sam. Zato nisam bio toliko iznenaen to znate razgovarati s makama. - Kad je to bilo? - Prije mnogo vremena, dok sam jo bio mladac. Ali ne mogu se sjetiti pojedinosti - lica te osobe ili imena ili

gdje smo se i kada sreli. Kao to sam prije rekao, make nemaju tu vrstu pamenja. - Shvaam. - Sjena toga ovjeka, takoer, izgledala je kao da je pola nje odijeljeno od njega. Bila je blijeda kao vaa. - Shvaam. - Evo to mislim: Vi biste trebali odustati od traenja izgubljenih maaka i krenuti u potragu za drugom polovicom svoje sjene. Nakata nategnu nekoliko puta rub eira u rukama. - Istinu govorei, Nakata je prije imao taj osjeaj. Da je moja sjena slaba. Drugi ljudi moda ne primjeuju, ali ja primjeujem.

- To je onda dobro - ree maak. - Ali ve sam star, i moda neu dugo ivjeti. Majka je ve umrla. Otac je ve umro. Bio ovjek pametan ili glup, znao itati ili ne znao, imao sjenu ili nemao, kad jednom doe vrijeme, svatko odlazi. Umre i kremiraju ga. Pretvori se u pepeo i pokopaju ga na mjestu zvanom Karasuyama. Karasuyama je u etvrti Setagaya. Ali kad ga jednom ondje pokopaju, vjerojatno ne moe vie ni o emu razmiljati. A ako ne moe razmiljati, onda se zbuni. Tako zar nije stanje u kojem sam sada ba fino? Mogu uiniti to, dok sam iv, da nikada ne izaem iz etvrti Nakano. Ali kad umrem, morat u poi u Karasuyamu. Tu nema pomoi.

- To o emu razmiljate potpuno je vaa stvar, naravno - ree Otsuka, te opet poe lizati jastuie na api. - Iako biste morali uzeti u obzir kako se vaa sjena pritom osjea. Mogla bi imati mrvicu kompleksa manje vrijednosti, to jest kao sjena. Da sam ja sjena, znam da ne bih volio biti polovica onoga to bih trebao biti. - Razumijem - ree Nakata. Doista ste moda u pravu. Nakata nikada nije razmiljao o tome. Razmiljat u o tome vie kad se vratim kui. - Izvrsna ideja. Njih dvojica poutjee neko vrijeme. Nakata tiho ustade, otrese vlati trave s hlaa i stavi iznoeni eir na glavu. Namjetao ga je nekoliko minuta

dok nije dobio toan kut. Nabaci platnenu torbu na rame i ree: - Hvala vam, jako ste ljubazni. Nakata stvarno cijeni vae miljenje, g. Otsuka. Nadam se da ete poivjeti sretno i dobro. - Vi takoer. Kad je Nakata otiao, Otsuka ponovno lee u travu i sklopi oi. Jo je ostalo neto vremena prije nego stignu oblaci i pone kia. U mislima mu nastade praznina, i on utonu u kratak san.

Poglavlje 7
U sedam i petnaest dorukujem u restoranu kraj predvorja - preni kruh, vrue mlijeko, unka s jajima. Ali me taj besplatni hotelski doruak ni izdaleka ne zasiuje. Sva je hrana otila prije nego sam primijetio, a jo sam gladan. Gledam oko sebe, i ne bih rekao da e se odnekud stvoriti jo prenoga kruha. Duboko uzdahnem. - No, to e uiniti? - veli mladi zvan avka. Sjedi tono suelice meni. - Nisi vie kod kue, gdje se moe nakljukati ime eli - veli on. - Hou rei, pobjegao si od kue, je li tako?

Utuvi si to u glavu. Navikao si rano ustati i pojesti obilan doruak, ali to je sada prolost, prijatelju moj. Morat e se zadovoljiti s onim to ti dadu. Zna li kako kau da se veliina eludca moe prilagoditi koliini hrane koju pojede? No. ti si na putu da vidi je li to stvarno istina. Tvoj e se eludac smanjiti, iako e za to trebati neko vrijeme. Misli da to moe podnijeti? - Da, to mogu podnijeti odgovaram. - Dobro - veli mi avka. - Od tebe se trai da bude najilaviji petnaestogodinjak na svijetu, sjea li se? Potvrdno mu kimnem. - Dobro, onda, kako bi bilo da

prestane zuriti u prazan tanjuri krene dalje? Slijedei taj savjet ustajem i odlazim na recepciju pregovarati o cijeni sobe. Objanjavam da sam uenik privatne srednje kole u Tokiju i da sam doao ovamo napisati diplomski rad. (to nije potpuna la, jer srednja kola povezana s mojom kolom ima tu vrstu programa.) Dodajem kako materijale za rad skupljam u Spomen-knjinici Komura. Treba mnogo vie istraivati nego to sam mislio, pa moram ostati u Takamatsuu barem tjedan dana. Ali kako imam ograniena sredstva, bi li sniena cijena sobe bila mogua ne samo za tri dana, nego za cijelo vrijeme koje budem ovdje. Nudim da u plaati svaki dan

unaprijed i obeavam da neu praviti nikakvih problema. Stojim tu pred djevojkom u slubi, pokuavajui najbolje to mogu oponaati pristojna, dobro odgojena mladia koji se naao u kripcu. Nikakva obojena kosa, nikakav pirsing. Na meni je ista polo majica marke Ralph Lauren, pamune hlae i par posve novih mokasinka Topsiders. Zubi su mi sjajni i miriem po sapunu i amponu. Znam kako se pristojno razgovara. Kad mi je do toga stalo, ostavljam prilino dobar dojam na ljude starije od sebe. Djevojka slua bez rijei, potvrdno kima, usne su joj malo nakrivljene. Sitna je, i nosi zelenu uniformu preko bijele

bluze. Izgleda malo pospano, ali ustro obavlja svoje jutarnje dunosti. Ima otprilike godina kao moja sestra. - Razumijem - kae ona - ali to moram raspraviti sa efom. Mogli bismo vam dati odgovor do podne. - Njezin ton je poslovan, ali mogu rei da sam kod nje proao. Zapisuje moje ime i broj sobe. Nemam pojma hoe li me to pregovaranje ikamo dovesti. Moglo bi mi se obiti o glavu - ako ef zatrai moju ueniku iskaznicu, recimo, ili pokua stupiti u vezu s mojim roditeljima. (Naravno, dao sam pogrjean telefonski broj kad sam se upisivao.) Ali videi kako su moje zalihe ograniene, zakljuujem da je vrijedno riskirati. Listam telefonski imenik i nazivam

javnu vjebaonicu te se raspitujem o njihovim spravama s utezima. Imaju gotovo sve to trebam, a kota samo petsto jena na dan. Dobivam upute kako u tamo stii, zahvaljujem im i sputam slualicu. Vraam se u sobu po uprtnjau, zatim krenem kroz ulice. Mogao bih jednostavno ostaviti stvari u sobi, ili u hotelskom sefu, ali osjeam se bolje kad sve to nosim sa sobom. Kao da je ve dio mene, i ne mogu se s tim rastati. U autobusu od postaje ispred kolodvora do vjebaonice mogu osjetiti kako mi se lice zatee, tako sam nervozan. Pretpostavimo da netko upita zato se djeak mojih godina vucara do vjebaonice usred dana? Ne poznajem

ovaj grad i nemam pojma to ovi ljudi misle. Ali nitko na me ne obraa pozornost. Poinjem se osjeati kao Nevidljivi ovjek ili tako neto. Plaam ulaznicu na ulazu, nitko nita ne pita, i dobivam klju od ormaria. U svlaionici se presvlaim u sportske gaice i majicu kratkih rukava, zatim pravim neke vjebe istezanja. Kako se oputaju moji miii, tako se i ja oputam. Siguran sam unutar ove posude koja se zove ja. Uz mali kljocaj obrisi ovog bia - mene - tono pristaju unutra i uredno su zakljuani. Upravo kako volim. Tu sam gdje pripadam. Poinjem svoje kruno vjebanje. S Princeom koji se dere na mojem walkmanu, provodim dobar sat u

vjebanju, pravei uobiajeni krug od sedam sprava. Bio sam uvjeren da e vjebaonica u tako malom gradu biti puna zastarjelih sprava, ali ove su posljednji modeli, s metalnim mirisom nova novcata elika. Prvi krug pravim s laganim utezima, zatim poveavam teinu za drugi krug. Uskoro se poinjem znojiti i zaustavljam se svako malo da potegnem gutljaj iz boce i zagrizem limun koji sam kupio na putu. Nakon vjebanja tuiram se vruom vodom sluei se sapunom i amponom to sam ih donio sa sobom. Dobro operem pimpek. koji nije previe godina izvan svoje koice, zatim pazuha, muda i stranjicu. Vaem se i napinjem malo miie ispred zrcala. Napokon isperem

znojne hlaice i majicu u umivaoniku, ocijedim ih i spremim u plastinu vreicu. V ozim se autobusom natrag do kolodvora i pojedem zdjelu vrua udona u istom restoranu kao juer. Ne uri mi se, gledam kroz prozor dok jedem. Kolodvor je krcat ljudima koji nahrupljuju unutra i van, svi u svojoj omiljenoj odjei, s torbama ili tanama u rukama, svatko u jurnjavi da obavi neki uran posao. Zurim u tu neprekidnu, uurbanu gomilu i zamiljam vrijeme koje e doi za sto godina. Za sto godina svatko e ovdje - ukljuujui i mene nestati s lica zemlje i pretvoriti se u pepeo ili prah. udnovata misao, ali sve preda mnom poinje izgledati nestvarno,

kao da bi nalet vjetra mogao sve to otpuhnuti. Rairim ruke ispred sebe i dobro ih pogledam. Zbog ega sam uvijek tako napet? emu ova oajnika borba tek da bi se preivjelo? Odmahujem glavom, odvraam pogled od prozora, istim um od misli na dalekih sto godina. Mislit u samo o sadanjosti. O knjigama koje ekaju u knjinici da budu proitane, o spravama u vjebaonici na kojima nisam vjebao. Razmiljanje o bilo emu drugome nee me nikamo odvesti. - Pun pogodak - veli mi avka. Sjeti se, od tebe se trai da bude najilaviji petnaestogodinjak na svijetu. Kao dan prije, kupujem gotov ruak

na kolodvoru i ukrcavam se na vlak, stiui u Knjinicu Komura u jedanaest i trideset. I Oshima je sasvim sigurno ondje u predvorju za stolom. Danas nosi plavu koulju od umjetne svile zakopanu do vrata, bijele traperice i bijele tenisice. Sjedi za stolom, zadubljen u neku debela knjigu, dok ona ista uta olovka, rekao bih, lei kraj njega. ike mu padaju posvuda po licu. Dok ulazim on die pogled, smijei se i uzima od mene uprtnjau. - Vidim, jo se ne vraa u kolu. - Nikada se neu vratiti priznajem. - Onda je knjinica prilino dobra alternativa - kae on. Okrene se da provjeri vrijeme na satu iza sebe, zatim

se vrati itanju. Ja kreem u itaonicu i vraam se Tisuu i jednoj noi . Kao uvijek, im se smjestim i ponem prevrtati stranice, ne znam stati. Burtonovo izdanje sadri sve prie kojih se sjeam iz djetinjstva, ali su due, s vie epizoda i zapleta radnje, i toliko puno privlanije te je teko povjerovati da su iste. Pune su nepristojnih, nasilnih, seksualnih, uglavnom groznih prizora. Poput duha u boci, imaju onu vrstu ivotnog i ivahnog osjeaja igre, slobode, koju zdrav razum ne moe drati zaepljenu u boci. Ja to volim i ne mogu knjigu ispustiti iz ruku. Kad se usporede s onim bezlinim hordama ljudi to vrve kroz kolodvor, ove lude, nametljive prie od

prije tisuu godina mnogo su stvarnije, barem meni. Kako je to mogue, ne znam. Prilino je udnovato. U jedan izlazim ponovno u vrt, sjedam na trijem i jedem ruak. Napola sam gotov kad mi prie Oshima i kae da imam telefonski poziv. - Telefonski poziv? - velim, ostajui gotovo bez rijei. - Za mene? - Ako je tvoje ime Kafka Tamura. Crvenim se, skaem na noge i uzimam od njega beini telefon. To je djevojka s recepcije u hotelu, vjerojatno provjerava obavljam li istraivanje u knjinici. Zvui kao da je osjetila olakanje kad se uvjerila da joj nisam lagao. - Razgovarala sam sa efom - kae ona - i rekao je da to

nikada prije nisu uinili, ali s obzirom na to koliko ste mladi i kakve su posebne okolnosti, napravit e iznimku i dopustiti vam da ostanete po cijeni koju je ona agencija za vas ugovorila. Trenutano nismo prepuni, kae on, pa moemo malo zaobii pravila. Takoer kae da knjinica mora biti doista krasna, te se nada da ete imati dovoljno vremena i obaviti sva potrebna istraivanja. Ispustim uzdah olakanja i zahvalim joj. Osjeam se pomalo loe zbog laganja, ali u tom pogledu ne mogu mnogo uiniti. I sam moram zaobii neka pravila ako elim opstati. Prekidam vezu i vraam telefon Oshimi. - Ti si jedini srednjokolac koji

dolazi ovamo, pa sam zakljuio da je poziv za tebe - kae on. - Rekao sam joj da si ovdje od jutra do mraka, s nosom zabodenim u knjige. to je istina. - Hvala - kaem mu. - Kafka Tamura? - Tako se zovem. - Nekako udno. - No, tako se zovem - ponavljam. - Pretpostavljam da si itao neke Kafkine prie? Kimnem potvrdno. - Dvorac, pa Proces, pa Preobrazba, plus ona muna pria o izumu za smaknue. - U kanjenikoj koloniji - kae Oshima. - V olim tu priu. Samo je Kafka mogao to napisati. - To mi je najdraa njegova kratka

pria. - Ne ali se? Kimnem potvrdno. - A zato? Treba mi trenutak da priberem misli. - Mislim da Kafka daje isto mehaniko objanjenje onoga sloenog stroja u prii kao svojevrstan nadomjestak za objanjenje stanja u kojemu se mi nalazimo. Hou rei... Moram jo malo razmisliti. - Hou rei, to je njegov vlastit izum za objanjenje ivota koji vodimo. Ne tako da govori o naem stanju, nego tako da govori o pojedinostima stroja. - To ima smisla - kae Oshima i sputa mi ruku na rame, kretnja je prirodna i prijateljska. - Zamiljam kako

bi se Franz Kafka s tobom sloio. Uzima beini telefon i nestaje u zgradi. Ja ostajem na trijemu neko vrijeme, dovravam ruak, pijem mineralnu vodu, promatram ptice u vrtu. Koliko znam to su one iste jueranje ptice. Nebo je skriveno oblacima, ni krpice plavetnila na vidiku. Oshimi je vjerojatno moje objanjenje Kafkine prie bilo uvjerljivo. Barem do nekoga stupnja. Ali to sam doista htio rei, to nije izalo iz mene. Nisam iznosio neku openitu teoriju o Kafkinoj fikciji, govorio sam o neemu to je veoma stvarno. Kafkin sloeni, tajanstveni izum za smaknue nije nikakva metafora ili alegorija, on je zapravo ovdje, svuda oko mene. Ali ne

mislim da bi to itko razumio. Ne bi Oshima. Ne bi nitko. Vraam se u itaonicu, gdje potonem u sofu i svijet Tisuu ijedne noi. Polagano, kao u filmskom izbljeivanju, svijet iezava. Sam sam, unutar svijeta prie. Moj najdrai osjeaj na svijetu. Kad se u pet spremam otii, Oshima je jo za stolom, ita istu knjigu, koulja mu je jo bez ijednoga nabora. Kao uvijek, nekoliko uperaka kose pada mu na lice. Kazaljke elektrinog sata iza njega beumno se pomiu naprijed. Sumnjam da se taj momak ikada znoji ili tuca. Podie pogled i prua mi uprtnjau. Malo se mrti, kao da mu je preteka. - V ozi li se vlakom

odavde u grad? Kimnem potvrdno. - Ako misli dolaziti svaki dan, ovo e ti posluiti. - Prua mi list papira, ispada da je to red vonje izmeu kolodvora u Takamatsuu i postaje gdje izlazim za knjinicu. - Obino ne kasne. - Hvala - velim turajui papir u uprtnjau. - Kafka, nemam pojma odakle si doao, ili kakve su ti namjere, ali ne moe zauvijek ostati u hotelu, je li tako? - kae birajui pomno rijei. Prstima lijeve ruke provjerava vrke svojih olovaka. Ne zato to bi to bilo potrebno, jer su sve naotrene koliko je mogue. Nita ne kaem.

- Ne elim se mijeati, vjeruj mi. Samo pitam. Mladi tvojih godina u mjestu gdje nikada prije nije bio vjerujem da to nije lako. Ponovno kimnem. - Jesi li se zaputio ikamo drugdje? Ili namjerava ostati ovdje neko vrijeme? - Jo se nisam odluio, ali mislim da u biti ovdje neko vrijeme. Nema drugoga mjesta kamo bih iao dodajem. Moda bih sve trebao rei Oshimi. Uvjeren sam da me nee iznevjeriti, odrati mi lekciju ili pokuati da mi nametne nekakav zdrav razum. Ali upravo sada pokuavam odrati rijei na minimumu. Osim toga, nisam ba

naviknut priati ljudima kako se osjeam. - Za sada se, dakle, snalazi? - pita Oshima. Kratko kimnem u znak potvrde. - Onda sretno - kae on. Osim nekih manjih pojedinosti, sljedeih nekoliko dana provodim na isti nain. (Osim ponedjeljka, naravno, kad je knjinica zatvorena, pa cio dan provodim u velikoj javnoj knjinici.) Budilica me probudi u est i trideset svako jutro, pa na brzinu pojedem hotelski pseudo-doruak. Ako je na recepciji ona djevojka kestenjaste kose, malo joj mahnem. Ona uvijek kimne i uzvraa mi smijekom. Mislim da joj se

sviam, i ona se meni nekako svia. Bi l i ona mogla biti moja sestra? Ta mi misao sijevne u glavi. Svako jutro izvodim u sobi lagane vjebe istezanja, a zatim odlazim u vjebaonicu i prolazim uobiajen krug vjebanja. Uvijek ista mjera teine, isti broj ponavljanja. Nimalo vie, nimalo manje. Tuiram se i perem svaki centimetar svog tijela. Vaem se, da budem siguran da imam istu teinu. Prije dvanaest sjedam na vlak do Knjinice Komura. Razmijenim nekoliko rijei s Oshimom kad mu predajem uprtnjau i kad je prediem. Jedem ruak vani na trijemu. I itam. Kad zavrim Tisuu i jednu no, dohvatim se sabranih djela Natsumea Sosekija - uvijek ima poneki

roman koji jo nisam proitao. U pet izlazim iz knjinice. Tako sam veinu dana u vjebaonici ili knjinici. Sve dok sam u jednoj od njih, kao da nikoga ne zabrinjavam. Prilino je malo vjerojatno da bi djeak koji pobjegne iz kole visio u jednoj ili drugoj zgradi. Veeravam u restoranu ispred kolodvora. Pokuavam jesti povre koliko god mogu, i povremeno kupujem voe na tandu i gulim ga noem koji sam uzeo s oeva radnog stola. Kupujem krastavce i celer, perem ih u hotelskom umivaoniku i jedem s majonezom. Katkada uzmem tetrapak mlijeka u mini-marketu i pojedem zdjelicu itarica. Kad se vratim u sobu zapisujem u dnevnik to sam radio taj dan, sluam

Radiohead na walkmanu, malo itam, i u jedanaest je gaenje svjetla. Katkada masturbiram prije spavanja. Zamiljam djevojku na recepciji, odbacujui iz glave svaku pomisao da bi mi mogla biti sestra, za neko vrijeme. Jedva imalo gledam TV ili itam novine. Ali uveer osmoga dana - kao to se moralo prije ili poslije dogoditi - taj jednostavni, centripetalni ivot raspada se na komadie.

Poglavlje 8
IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA AMERIKE VOJSKE (MIS) Datum: iz. svibnja 1946. Naslov: Izvjee o dogaaju na brijegu Zdjela Rie, 1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745422I6-WWN Slijedi snimljeni razgovor s lijenikom Shigenorijem Tsukayamom (52), profesorom na Odjelu psihijatrije Medicinskog fakulteta, Carsko sveuilite Tokio, koji se vodio

tijekom tri sata u Glavnom stoeru vrhovnoga zapovjednika Saveznikih snaga. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-267 do 291. [Opaska: Dokumenti 271 i 278 nedostaju.] Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Prof. Tsukayama bio je sasvim miran i oputen kroz cijeli razgovor, kao to se moe oekivati od strunjaka njegova kalibra. On je jedan od vodeih psihijatara u Japanu i objavio je nekoliko izvanrednih knjiga o toj temi. Za razliku od veine Japanaca, izbjegava nejasne izjave, povlaei

otru crtu izmeu injenica i nagaanja. Prije rata bio je na znanstvenoj razmjeni na Stanfordu i prilino teno govori engleski. Sigurno ga mnogi vole i cijene. V ojska nam je zapovjedila da smjesta pristupimo ispitivanju dotine djece. Bilo je to sredinom studenoga 1944. Bilo nam je prilino neobino to smo dobili zahtjev i zapovjed od vojske. V ojska je, naravno, imala vlastito samostalno medicinsko tijelo kojemu je tajnost bila visok prioritet, pa su obino radije rjeavali stvari interno. Izuzimajui iznimne sluajeve kad im je bilo potrebno posebno znanje i tehnike koje su imali samo izvanjski istraivai

ili lijenici, rijetko su se obraali civilnim doktorima ili istraivaima. Tako. im su naeli to pitanje, smjesta smo pretpostavili da se dogodilo neto izvanredno. Iskreno, nije mi se svialo raditi po vojnim uputama. U veini sluajeva njihovi su ciljevi bili strogo utilitarni, bez ikakva interesa da tragaju za istinom u akademskom smislu, vodei samo do zakljuaka koji su se slagali s njihovim zamislima. Nisu bili ona vrsta ljudi kojima upravlja logika. Ali bilo je ratno vrijeme i nipoto nismo mogli rei odbiti. Morali smo utjeti i uiniti tono to nam je bilo reeno. Nastavljali smo istraivanje usprkos amerikim zranim napadima. Ali veina naih studenata i

postdiplomaca bila je unovaena. Studenti psihijatrije nisu bili izuzeti od novaenja, na alost. Kad je od vojske stigla zapovijed, ostavili smo sve drugo i krenuli vlakom u [izbaeno], okrug Yamanashi. Bili smo trojica: ja i jedan kolega s Odjela psihijatrije, te jedan lijenik s Odjela neurokirurgije s kojim smo vodili istraivanje. im smo stigli onamo upozorili su nas da je to to e nam otkriti vojna tajna koju ne smijemo nikada obznaniti. Zatim su nam rekli o dogaaju to se zbio poetkom mjeseca. Kako je esnaestero djece izgubilo svijest u brdima i kako je poslije petnaestero njih vratilo svijest, bez ikakva sjeanja na ono to se dogodilo. Jedan djeak, rekli su nam,

nije se osvijestio i jo se nalazi u vojnoj bolnici u Tokiju. V ojni lijenik koji je ispitivao djecu odmah poslije dogaaja, specijalist interne medicine bojnik Toyama, dao nam je potanka objanjenja o tome to se otkrilo. Mnogi vojni lijenici su kao birokrati koje vie brine zatita vlastitoga malog podruja nego medicina, ali na sreu bojnik Toyama nije bio jedan od njih. Bio je estit i otvoren, i oevidno darovit lijenik. Nikada se nije pokuao posluiti injenicom to smo civili da nama gospodari ili da nam ita prikriva, kao to bi neki moda uinili. Iznosio je sve potrebne pojedinosti na veoma profesionalan nain i pokazivao nam

medicinska izvjea koja su se vodila o djeci. elio je to istraiti do kraja vie nego itko drugi. Sve nas je prilino impresionirao. Najvanija injenica koju smo napabirili iz izvjea bilo je to, medicinski govorei, da dogaaj nije ostavio trajnih posljedica na djeci. Odmah poslije toga dogaaja pa sve do dana dananjega, ispitivanja i pokusi dosljedno pokazuju da nema nikakvih unutarnjih ni izvanjskih abnormalnosti. Djeca su vodila zdrav ivot, ba kao prije toga dogaaja. Potanka istraivanja otkrila su da neka djeca imaju parazite, ali nita neobino. Inae su bila potpuno asimptomatina - bez glavobolje, munine, boli, gubitka teka, nesanice,

mrtvila, proljeva, nonih mora. Nita. Uoljiva je bila injenica da je dvosatne razdoblje tijekom kojega su djeca bila onesvijetena u brdima izbrisano iz njihova pamenja. Kao da je taj dio bio odstranjen in toto. Bio je to vie nekakav manjak u pamenju, negoli gubitak pamenja. Ovo nisu medicinski termini, i njima se sluim zbog praktinosti, ali postoji velika razlika izmeu gubitka i manjka. Rekao bih da je to kao - no, zamislite vlak to tutnji tranicama. Teret je nestao iz jednoga vagona. Vagon koji je prazan - to je gubitak. A kad iezne itav vagon, to je manjak. Raspravljali smo o mogunosti da su djeca udisala otrovni plin. Dr.

Toyama je rekao da su to naravno uzeli u obzir. Zbog toga se uplela vojska, rekao nam je, ali to nije veoma vjerojatno . Zatim nam je rekao: Sada je to vojna tajna, zato ne smijete nikomu rei. Vojska sigurno razvija plinsko i bioloko oruje, ali to uglavnom obavlja posebna jedinka na kineskom kopnu, ne u samom Japanu. To je odve opasan projekt da hi se izvodio na gusto naseljenu mjestu kao to je Japan. Ne znam vam rei jesu li ili nisu te vrste oruja uskladitene negdje u Japanu, iako vam mogu definitivno jamiti da se ne dre nigdje u okrugu Yamanashi. Tako je on kategoriki

zanijekao da su specijalna oruja, ukljuujui otrovne plinove, uskladitena u tome okrugu? Tono. Bio je potpuno jasan u tom pogledu. U biti nismo imali izbora nego da mu vjerujemo, ali on je zvuao tako da mu se moglo vjerovati. Zakljuili smo takoer kako nije nimalo vjerojatno da je otrovni plin izbaen iz nekog B-29. Da su Amerikanci razvili takvo oruje i odluili ga upotrijebiti, bacili bi ga na neki veliki grad gdje bi posljedice bile masovne. Bacanje jedne ili dvije bombe na takvo zabaeno mjesto ne bi im omoguilo da utvrde kakvo je djelovanje imalo to oruje. Osim toga, ak ako prihvatite pretpostavku da je otrovni

plin baen na ono mjesto, svaki plin koji bi onesvijestio djecu na dva sata bez ikakvih trajnih uinaka bio bi nevrijedan kao vojni arsenal. Takoer smo znali da nijedan otrovni plin, bio umjetan ili prirodan, ne bi tako djelovao ne ostavljajui nikakvih posljedica. Posebno kad imate posla s djecom, koja su osjetljivija i imaju delikatniji imuni sustav nego odrasli, moralo bi biti nekakvih posljedica, napose u oima ili sluznicama. Zbog istih razloga prekriili smo trovanje hranom. Tako su nam ostali psiholoki problemi, ili problemi povezani s modanom funkcijom. U takvim sluajevima standardna medicinska

metodologija ne bi pomogla u odreivanju uzroka. Uinci bi bili nevidljivi, neto to ne biste mogli mjeriti. Napokon smo razumjeli zato nas je vojska onamo pozvala na konzultacije. Razgovarali smo sa svakim djetetom upletenim u taj dogaaj, kao i s uiteljicom te nazonim lijenikom. Sudjelovao je i bojnik Toyama. Ali ti razgovori nisu donijeli gotovo nita novo, samo smo potvrdili to nam je bojnik ve rekao. Djeca se nisu uope sjeala dogaaja. Vidjela su neto to je izgledalo kao blistav zrakoplov visoko na nebu, popela se na Owan yamu i poela traiti gljive. Zatim nastaje praznina u vremenu i sljedee ega se

doista sjeaju je injenica da su leala na zemlji, okruena skupinom uitelja i policajaca zabrinuta izgleda. Dobro su se osjeala, bez ikakve boli, neugode ili munine. Samo su u glavi osjeala nekakvu malu prazninu, kao kad se tek probudite izjutra. To je bilo sve. Svako je dijete dalo posve jednak odgovor. Nakon zavrenih razgovora zakljuili smo da je to bio sluaj masovne hipnoze. Prema simptomima koje su uiteljica i kolski lijenik zapazili na licu mjesta ta je hipoteza imala najvie smisla. Pravilno micanje oiju, lagano usporeno disanje i kucanje srca te sniena temperatura, zatim gubitak pamenja - sve se podudaralo. Samo uiteljica nije izgubila svijest zato

to uzrok koji je proizveo tu masovnu hipnozu nije djelovao na odrasle. No, nismo bili u stanju tono odrediti taj uzrok. Openito govorei, masovni hipnotizam zahtijeva dva elementa. Prvo, skupina mora biti tijesno povezana i homogena, te smjetena unutar ogranienih okolnosti. Drugo, neto mora izazvati reakciju, neto to djeluje istodobno na svakoga. U ovom sluaju to je mogao biti blijesak onoga zrakoplova to su ga djeca vidjela. To je samo hipoteza, pazite - nismo mogli nai nikakvo drugo objanjenje - a moglo je lako biti neto drugo to je to prouzroilo. Naeo sam s bojnikom Toyamom ideju da je posrijedi sluaj masovne hipnoze, naglaavajui da je to

samo nagaanje. Dvojica mojih kolega openito su se sloila. Sluajno se to neizravno podudaralo sa slinim istraivanjem koje smo sami izvodili. Izgleda da se to podudara s dokazima, rekao je bojnik Toyama nakon kratka razmiljanja. Nije moje podruje, ali to bi se moglo pokazati kao najvjerojatnije objanjenje. Ali ima neto to ne razumijem - to ih je vratilo iz te masovne hipnoze? Morao je postojati nekakav "povratni" mehanizam. Stvarno ne znam, dodao sam. Mogao sam samo nagaati. Ovo je bila moja hipoteza: Posrijedi je nekakav sustav koji nakon odreena razdoblja proe, automatski prekida aroliju. Naa

tijela imaju snane obrambene mehanizme, pa ako ih neki izvanjski mehanizam trenutno svlada, im proe odreeno razdoblje kao da se upali alarmno zvonce, aktivirajui sustav za nudu koji iskljuuje taj strani predmet koji blokira nau ugraenu obranu - u ovom sluaju uinak masovne hipnoze i uklanja ga. Na alost, nemam pred sobom te materijale, pa ne mogu citirati tone brojke, ali kako sam rekao bojniku Toyami, bilo je izvjea o slinim dogaajima koji su se zbili u inozemstvu. Svi su se oni smatrali misterijem bez logina objanjenja. Velik je broj djece gubio svijest u isto vrijeme, a nekoliko sati poslije budila su

se bez ikakva sjeanja na ono to se dogodilo. Taj dogaaj je prilino neobian, drugim rijeima, ali nije bez presedana. Slina se stvar dogodila oko 1930. na rubu nekoga seoceta u Devonshireu, u Engleskoj. Bez ikakva vidljiva razloga trinaest srednjokolaca niih razreda na zajednikoj etnji kroz prirodu palo je na tlo, jedan za drugim, i izgubilo svijest. Nekoliko sati poslije, kao da se nita nije dogodilo, osvijestili su se i sami vratili u kolu. Lijenik ih je odmah pregledao ali nije mogao nai nikakav medicinski nedostatak. Nijedan od njih nije se mogao sjetiti to se zbilo. Na koncu prologa stoljea slian se sluaj dogodio u Australiji. U okolici

Adelaidea petnaest djevojica iz privatne djevojake kole bilo je na izletu kad su sve one izgubile svijest, a zatim je povratile. Opet nije bilo nikakvih ozljeda, nikakvih posljedica. Zavrilo je u arhivu kao sluaj sunanice, ali sve su one bile izgubile svijest i oporavile se gotovo u isto vrijeme, i nijedna nije pokazivala simptome sunanice, tako da pravi uzrok ostaje misterij. Osim toga, nije bio osobito vru dan kad se to zbilo. Vjerojatno nije bilo drugoga tumaenja onoga to se odigralo, pa su odluili da je to najbolje objanjenje. Ovi sluajevi imaju nekoliko zajednikih toaka; dogodili su se meu skupinom djeaka ili djevojica, negdje

daleko od kole, svi su oni izgubili svijest uglavnom istodobno i opet je povratili otprilike u isto vrijeme, i nitko nije pokazivao nikakve posljedice. Izvjeivano je da su neki odrasli koji su se nali s djecom takoer gubili svijest, a neki da nisu. Svaki sluaj bio je razliit u tom pogledu. Ima i drugih slinih dogaaja, ali ta dva su najbolje dokumentirana, i zato su reprezentativni sluajevi u literaturi o toj pojavi. Ovaj posljednji sluaj u okrugu Yamanashi, meutim, sadri jedan element koji ga razlikuje od ostalih: naime, jedan djeak nije povratio svijest. To dijete je klju za otvaranje istine u cijelom dogaaju. Vratili smo se u Tokio poslije tih

razgovora u Yamanashiju i smjesta otili u vojnu bolnicu gdje su se brinuli o tome djeaku. - Vojsku je dakle taj sluaj zanimao samo zato to su sumnjali da ga je moda prouzroio otrovni plin? To je moje miljenje. Ali bojnik Toyama bi o tome vie znao, pa predlaem da njega izravno pitate. - Bojnik Toyama je poginuo u oujku 1945. u Tokiju, na dunosti, za vrijeme zranog napada. Veoma mi je ao to to ujem. U ratu smo izgubili toliko mnogo ljudi koji

su obeavali. - Na kraju je vojska ipak zakljuila da to nije prozroilo nikakvo kemijsko oruje. Nisu mogli odrediti uzrok, ali su prihvatili da to nije bilo povezano s ratom, zar ne? Da, to je moje miljenje. U tome bi asu oni bili zakljuili istraivanje te stvari. Ali onomu djeaku, Nakati, doputeno je da ostane u vojnoj bolnici, jer se bojnik Toyama osobno zanimao za sluaj i ondje imao neke veze. Tako smo mogli odlaziti u bolnicu svaki dan i naizmjenice ostajati preko noi da nastavimo istraivati sluaj toga onesvijetenog djeaka, s raznih

stajalita. Iako je bio onesvijeten, svejedno su se djeakove tjelesne funkcije normalno nastavile. Davali su mu intravenoznu hranu i u pravilnim razmacima je izbacivao mokrau. Zatvorio bi oi po noi i zaspao kad bismo ugasili svjetlo, zatim bi ih ponovno otvorio ujutro. Osim to je bio bez svijesti, izgledao je potpuno zdravo. Bio je u nekoj vrsti kome, ali oevidno nije nita sanjao. Kad ljudi sanjaju, pokazuju karakteristino gibanje oiju i izraze na licu. Bilo vam se ubrzava dok reagirate na doivljaje u snovima. Ali kod toga djeaka Nakate nismo mogli otkriti nijedan od tih pokazatelja. Njemu su otkucaji srca, disanje i temperatura

stalno bili malo nii, ali iznenaujue stabilni. Moe zvuati pomalo udno da se kae na ovakav nain, ali izgledao je kao da je stvarni Nakata nekamo otiao, ostavljajui za sobom na neko vrijeme svoju ljusku od krvi i mesa koja je u njegovoj odsutnosti odravala sve njegove tjelesne funkcije na minimalnoj razini koja je potrebna da se preivi. Na pamet nam je pao izraz "prijenos duha". Je li vam poznat taj izraz? Japanske narodne bajke pune su takvih stvari, gdje dua privremeno naputa tijelo i odlazi daleko da bi obavila neku vanu zadau i onda se vraa da se opet sjedini s tijelom. Ona vrsta osvetnikih duhova to napuuju Pripovijest o Genjiju moe

biti neto slino. Poimanje da dua ne naputa tijelo samo prilikom smrti nego da je takoer sposobna odijeliti se od tijela iva ovjeka - uz pretpostavku da je volja dovoljno jaka - vjerojatno je ideja koja je nikla u Japanu u drevnim vremenima. Za to nema nikakvih znanstvenih dokaza, naravno, pa oklijevam i potegnuti to pitanje. Pred nama je bio praktini problem kako djeaka probuditi iz kome i vratiti ga k svijesti. Muei se da naemo povratni poticaj koji e poniiti hipnozu, sve smo pokuali. Doveli smo njegove roditelje, navodili ih da uzvikuju njegovo ime. To smo pokuavali nekoliko dana, ali reakcije nije bilo. Pokuali smo svaki trik iz knjiga o

hipnozi - pljeskali rukama na razliite naine tik ispred njegova lica. Putali smo glazbu koju je poznavao, itali mu glasno iz njegovih udbenika, davali mu da omirie svoju omiljenu hranu. ak smo donijeli njegovu maku od kue, jednu koja mu je bila posebno draga. Primijenili smo svaku metodu koju smo mogli smisliti da ga vratimo u stvarnost, ali nita nije uspijevalo. Otprilike nakon dva tjedna toga bavljenja, kad smo istroili ideje i bili iscrpljeni i obeshrabreni, djeak se probudio sam od sebe. Ne zato to bismo mi ita uinili. Bez upozorenja, kao da je trenutak za to bio unaprijed odreen, on se osvijestio.

- Je li se ita izvan uobiajenoga dogodilo toga dana? Nita vrijedno spomena. Bio je dan kao svaki drugi. U deset ujutro dola je bolniarka da uzme uzorak krvi. Odmah zatim on se malo zagrcnuo, i malo se krvi prolilo po plahtama. Ne mnogo, ali plahte su smjesta promijenili. To je otprilike jedina stvar izvan uobiajenoga tijeka koja se dogodila toga dana. Djeak se probudio oko pola sata poslije toga. Odjedanput je sjeo u krevetu, protegnuo se i pogledao naokolo po sobi. Vratila mu se svijest i medicinski je bio savreno u redu. Uskoro, meutim, primijetili smo da je potpuno izgubio pamenje. Nije se

mogao sjetiti ni vlastita imena. Mjesto gdje je ivio, kola, lica njegovih roditelja - sve se izbrisalo. Nije znao itati, nije ak bio svjestan da je u Japanu ili na zemlji. Nije uope mogao razumjeti pojam Japana ili zemlje. Vratio se na ovaj svijet s posve obrisanom pameti. Poslovina tabula rasa.

Poglavlje 9
Dok mi se vraa svijest, ja sam u gustom grmlju, leim na vlanu tlu kao klada. Nita ne vidim, tako je mrano. Glava mi je naslonjena na bodljikavu kupinu, duboko udiem i osjeam miris biljaka, i blata, i s njima pomijean lagan vonj pseega govna. Mogu vidjeti nono nebo kroz granje drvea. Nema mjeseca ni zvijezda, ali nebo je udnovato svijetlo. Oblaci djeluju kao zaslon, odraavaju svu svjetlost odozdo. Ambulantna kola zavijaju u daljini, pribliavaju se, zatim iezavaju. Ako pomno sluam, jedva mogu uloviti kotrljanje guma u prometu.

Procjenjujem da sam u nekom gradskom zakutku. Pokuavam se sabrati i prikupiti ko ma d i e sebe to kao razbacani dijelovi slagalice lee naokolo. Ovo je poetak, pomiljam. Je li doista? Imao sam taj osjeaj negdje prije. Ali kada? Pretraujem po pamenju, ali ta tanka nit puca. Zatvaram oi i putam da protjee vrijeme. S naletom panike sjetim se uprtnjae. Gdje sam je mogao ostaviti. Ali kako u je nai u mraku? Pokuavam ustati, ali prsti su mi izgubili svu snagu. Borim se da podignem lijevu ruku zato je odjednom tako teka? - i prinosim sat blie licu, upirui pogled na nj. Digitalni brojevi pokazuju 11,26.

Dvadeset osmi svibnja. Sjetim se svoga dnevnika. Dvadeset osmi svibnja... dobro... tako nisam izgubio dan. Nisam leao ovdje, na hladnoi, danima. Moja svijest i ja rastali smo se najvie nekoliko sati. Moda etiri sata, raunam. Dvadeset osmi svibnja... dan kao svaki drugi, tono ista rutina. Nita mimo koloteine. Otiao sam u vjebaonicu, zatim u Knjinicu Komura. Obavio uobiajene vjebe na spravama, itao Sosekija na istoj sofi. Veerao blizu kolodvora. Riblja veera, sjeam se. Losos, zatim porcija rie, malo miso juhe i salata. Poslije toga... poslije toga ne znam to se dogodilo. Lijevo me rame malo boli. Kako mi

se vraa svijest, tako se pojaava bol. Vjerojatno sam udario u neto prilino tvrdo. Trljam taj dio desnom rukom. Nema rane ni otekline. Je li me udario auto, moda? Ali odjea mi nije potrgana, a jedino mjesto koje boli je to lijevo rame. Vjerojatno samo ogrebotina. Pipam okolo po grmlju, ali dotiem samo granje, stisnuto i spleteno kao srca uplaenih malih ivotinja. Nema uprtnjae. Kopam po depovima hlaa. Novanik je tu, bogu hvala. U njemu je neto novca, hotelska kartica, telefonska kartica. Osim toga imam kesicu za kovanice, rupi, kemijsku olovku. Koliko mogu rei u mraku, nita ne nedostaje. Nosim utosmee pamune

hlae, bijelu potkoulju s izrezom u obliku slova V ispod grube jeans koulje dugih rukava. Plus mokasinke Topsiders mornarski modre boje. Kapa mi je nestala, moja bejzbolska kapa s natpisom New York Yankees. Znam da sam je imao na glavi kad sam napustio hotel, ali sad je nema. Morala mi je ispasti, ili sam je negdje ostavio. Nije vano. Kape su vrlo jeftine. Napokon nalazim uprtnjau, naslonjena je na deblo nekoga bora. Zato bih je uope ostavio ondje i zatim se zavukao u to grmlje, samo da se sruim? Gdje sam k vragu, uostalom? Pamenje mi se potpuno zaledilo. Svejedno, vana je stvar da sam je naao. Vadim malu depnu lampu iz

depa sa strane i provjeravam sadraj. Rekao bih da nita ne manjka. Hvala bogu vreica sa svom gotovinom je tu. Zabacujem uprtnjau na lea i koraam po grmlju, razmiui grane s puta, dok ne stignem na malu istinu. Tu je nekakva stazica, pa slijedim trak svoje lampe do mjesta gdje ima malo svjetla. Pokazuje se da je to zemljite nekoga intoistikog svetita. Izgubio sam svijest u umarku iza glavne zgrade u svetitu. ivina svjetiljka na visokom stupu obasjava prostrano zemljite, bacajui neko hladno svjetlo na unutarnje svetite, na krinju za priloge, na zavjetne ploe. Moja sjena izgleda udnovato dugaka na ljunku. Nalazim

ime svetita na oglasnoj ploi i pohranjujem ga u pamenje. Nikoga drugoga nema uokolo. Vidim u blizini zahod, ulazim unutra, pokazuje se da je prilino ist. Skidam uprtnjau i umivam se, zatim provjeravam svoj izgled u mutnu zrcalu iznad umivaonika. Pripremam se za najgore, i nisam razoaran - izgledam grozno. Neko blijedo lice upalih obraza zuri u mene, vrat mi je sav blatan, kosa stri na sve strane. Primjeujem neto tamno na bijeloj potkoulji, u obliku nekakva golemog leptira rairenih krila. Pokuavam to otresti, ali ne odlazi. Dodirnem i ruke mi ostanu ljepljive. Moram se smiriti, zato svjesno oteem i polako svlaim koulju

i potkoulju. Pod treperavim fluorescentnim svjetlom vidim to je tamna krv je promoila tu tkaninu. Krv je jo svjea, mokra, i mnogo je ima. Prinosim je blie da pomiriem, ali nema nikakva mirisa. Neto je krvi poprskalo i jeans koulju, ali samo malo, i ne istie se na tamnomodrom materijalu. Krv na potkoulji je druga pria - na bijeloj podlozi nema mogunosti zabune. Perem potkoulju u umivaoniku. Krv se mijea s vodom, bojei porculan u crveno, ali mrlja ne odlazi koliko god snano trljao. Ve se spremam baciti potkoulju u kantu za smee, ali odluim suprotno. Ako je elim baciti, neko drugo mjesto bilo bi bolje. Ocijedim

potkoulju i spremim je u plastinu vreicu s drugom ocijeenom odjeom, pa cijelu stvar strpam u uprtnjau. Kvasim kosu i pokuavam razmrsiti neke vorove. Zatim vadim sapun iz toaletnog pribora i perem ruke. One se jo malo tresu, ali ja se ne urim, pomno ih perem izmeu prstiju i ispod nokata. Vlanim runikom briem krv to mi je curila po golim prsima. Zatim oblaim jeans koulju, zakopavam je do grla i trpam u hlae. Ne elim da ljudi zure u mene, zato moram izgledati barem napola normalno. Ali sam uplaen, zubi mi ne prestaju cvokotati. Koliko god pokuavao ne mogu ih zaustaviti. Ispruam ruke i promatram ih. Obje se

malo tresu. Izgledaju kao neije tue ruke, kao da nisu moje. Kao par malih ivotinja s nekim vlastitim ivotom. Dlanovi me peku, kao da sam stisnuo vruu metalnu ipku. Sputam ruke na umivaonik i naginjem se naprijed, glava mi se dotie zrcala. Rado bih zaplakao, ali ako i zaplaem, nitko mi nee doi u pomo. Nitko... ovjee boji, otkuda sva ta krv po tebi? Koga si vraga radio? Ali ti se niega ne sjea, je li tako. Ipak na tebi nema rana, to je olakanje. Nema ni stvarne boli - osim te to ti kuca u lijevom ramenu. Tako ta krv mora biti neija tua, nije tvoja. Neija tua

krv. U svakom sluaju, ne moe ovdje ostati zauvijek. Ako te patrolna kola ugledaju ovdje, svega u krvi, nadrljao si, prijatelju moj. Naravno, poi natrag u hotel ne bi bila dobra zamisao. Ne zna tko moda lei u zasjedi, spreman da skoi na tebe. Mora biti jako na oprezu. ini se da si bio upleten u nekakav zloin, u neto ega se ne sjea. Moda si poinitelj. Tko zna? Sva je srea to ima svoje stvari sa sobom. Uvijek si dovoljno pazio da vue sve svoje naokolo u toj tekoj uprtnjai. Dobra odluka. Uinio si to je trebalo, zato se nemoj brinuti.

Nemoj se bojati. Sve e se rijeiti. Jer upamti ti si najilaviji petnaestogodinjak na svijetu, je li tako? Doi k sebi! Udahni duboko nekoliko puta i poni se sluiti glavom. Stvari e se srediti. Ali mora biti jako oprezan. Krv o kojoj govorimo je prava krv, neija tua krv. I nije rije o samo dvije-tri kapi. Dok govorimo kladim se da ti netko pokuava ui u trag. Zato bolje kreni. Preostaje ti samo da uini jednu stvar, jedno mjesto kamo mora poi. A ti zna gdje je to. Udahnem duboko nekoliko puta da se smirim, zatim zabacujem uprtnjau na

lea i izlazim iz zahoda. kripim po ljunku, pritie me ivino svjetlo, pokuavam pokrenuti mozak. Spoji prekida, okreni ruicu, da se stari proces miljenja uspostavi i potee. Ali ni makac - nema dovoljno struje u akumulatoru da se motor pokrene. Treba mi neko sigurno i toplo mjesto. Da umaknem na neko vrijeme i doem k sebi. Ali gdje? Jedino mjesto koje mi pada na pamet je knjinica. Ali Knjinica Komura je zatvorena do jedanaest ujutro, a ja se dotada moram negdje skloniti. Nalazim rjeenje. Sjedam na mjesto gdje me nitko ne moe vidjeti i uzimam mobitel iz uprtnjae. Provjeravam je li jo ukljuen, zatim vadim Sakurin

telefonski broj iz novanika i ukucavam brojke. Prsti mi jo ne rade dobro, i treba mi nekoliko pokuaja prije nego tono utipkam cijeli broj. Ne dobivam njezinu govornu potu, bogu hvala. Poto zazvoni dvanaest puta ona odgovori. Kaem joj svoje ime. - Kafka Tamura - ponovi ona, nije ba oduevljena. - Ima li ti pojma koliko je kasno? Sutra moram rano ustati. - Znam, ao mi je to zovem ovako kasno - velim joj. Glas mi zvui napeto. - Ali nisam imao izbora. U nekakvoj sam nevolji, a ti si jedina osoba koje sam se mogao sjetiti. Nikakva odgovora s druge strane. ini se da provjerava boju moga glasa,

vae ga u mislima. - Je li to neto... ozbiljno? - upita naposljetku. - Ne mogu ti to rei ovaj as, ali mislim da je tako. Mora mi pomoi. Samo ovaj put. Obeavam da ti neu dosaivati. Ona malo razmilja. Ne bi se reklo da je zbunjena ili tako neto, samo razmilja o tome. - Pa gdje si? Kaem joj ime svetita. - Je li to u gradu Takamatsuu? - Nisam sasvim siguran, ali tako mislim. - ak ni ne zna gdje si? - kae ona zabezeknuto. - To je duga pria. Ona uzdahne. - Uzmi taksi i doi do

samoposluge Lawson na uglu blizu moga stana. Imaju velik znak i ne moe pogrijeiti. - Daje mi upute. - Ima li novca za taksi? - Imam - velim. - U redu - kae ona i prekida vezu. Prolazim kroz torii vrata na ulazu u svetite i upuujem se prema cesti da zaustavim taksi. To ne traje dugo. Pitam vozaa zna li gdje je samoposluga Lawson na onom uglu, on kae da zna. Kad ga upitam je li daleko, kae da nije, vonja od svojih tisuu jena. Taksi se zaustavlja ispred Lawsona, plaam vozau, ruke mi se jo tresu. Uzimam uprtnjau i ulazim u samoposlugu. Stigao sam tako brzo da

Sakura jo nije dola. Kupim mali tetrapak mlijeka, zagrijem ga u mikrovalnoj i polako pijuckam. Toplo mlijeko klizi mi niz grloi malo mi smiruje eludac. Dok sam ulazio u samoposlugu prodava je pogledao moju uprtnjau, pazei na kradljivce, ali poslije toga nitko na me ne obraa pozornost. Stojim kraj police s tiskom, pravei se da biram neki asopis, i provjeravam svoj odraz u staklu izloga. Iako mi je kosa jo malo raskutrana, jedva se moe vidjeti krv na jeans koulji. Ako je itko primijeti samo e pomisliti da je to tek nekakva mrlja. Sada mi samo preostaje zaustaviti drhtanje. Deset minuta poslije Sakura ulijee

unutra. Gotovo je jedan sat. Na njoj je jednostavna trenirka i izblijedjele traperice. Kosa joj je svezana u konjski rep i nosi mornarski modru kapu marke New Balance. im sam je ugledao, zubi su mi napokon prestali cvokotati. Oprezno mi se priblii i pomno me razgleda, kao da provjerava zube psu kojega se sprema kupiti. Ispusti zvuk napola izmeu uzdaha i konkretnih rijei, zatim me potapa dvaput po ramenu. - Idemo - kae. Njezin je stan dva bloka od Lawsona. Otrcana dvokatnica. Uspinje se stubama, vadi klju iz depa i otvara zelena vrata s umetcima. Stan se sastoji od dvije sobe plus kuhinja i kupaonica. Zidovi su tanki, podovi kripe, i to

mjesto vjerojatno dobiva jedino prirodno svjetlo tijekom dana kad ga obasja zasljepljujue sunce na zalasku. ujem um vode u zahodu iz nekoga drugog stana, kripu ormara koji se negdje zatvara. U loem stanju, u redu, ali barem ostavlja dojam stvarnih ljudi koji ive stvarni ivot. Posue nagomilano u sudoperu, prazne plastine boce, napola proitani asopisi, lonci s ocvalim tulipanima, popis namirnica zalijepljen na friideru, arape prevjeene preko naslona stolice, novine na stolu otvorene na stranici TV programa, pepeljara, tanka kutija cigareta Virginia Slims. Zbog nekog udna razloga taj me prizor oputa. - Ovo je stan moje prijateljice -

objanjava ona. - Nekada je radila sa mnom u jednom salonu u Tokiju, ali prole se godine morala vratiti u Takamatsu, odakle je rodom. Ali onda je rekla da eli otputovati u Indiju na mjesec dana i zamolila me da joj pazim na stan. Zamjenjujem je na poslu dok je odsutna. I ona je frizerka. Shvatila sam da je to dobra prilika da se na neko vrijeme ode iz Tokija. Ona je jedna od onih new age tipova, tako da sumnjam da e biti sposobna rastati se s Indijom za mjesec dana. Kae mi da sjednem za stol i donosi mi limenku Pepsija iz friidera. Ali nema ae. Obino ne pijem kolu previe je slatka i loa za zube. Ali umirem od ei i ispijam cijelu limenku.

- Hoe li to pojesti? Sve to imam to je gotova juha s okruglicama, ako ti to odgovara. Nisam gladan, velim joj. - Izgleda strano. To zna? Kimnem potvrdno. - Onda, to se dogodilo? - Volio bih da znam. - Pojma nema to se dogodilo. Nisi znao ni gdje se nalazi. I to je duga pria - kae ona, podastirui injenice. Ali svakako si u nevolji. - Svakako - odgovaram. Nadam se da je barem to razumljivo. Tiina. Ona me cijelo vrijeme promatra duboko namrtena. - Ti zapravo nema nikakvih roaka u Takamatsuu, zar ne? Pobjegao si od

kue. Ponovno kimnem. - Jednom, kad sam bila tvojih godina, i ja sam pobjegla od kue. Mislim da razumijem kroz to prolazi. Zato sam ti dala broj svoga mobitela. Pomislila sam da bi ti mogao dobro doi. - Stvarno to cijenim - velim. - ivjela sam u Ichikawi, u Chibi. Nikada se nisam slagala s roditeljima i mrzila sam kolu, pa sam ukrala neto njihova novca i otila, nastojei stii najdalje to sam mogla. Bilo mi je esnaest godina. Stigla sam sve do Abashirija, gore na Hokkaidu. Zaustavila sam se kraj nekog imanja koje sam ugledala i zamolila ih da me

puste da ondje radim. Radit u bilo to, rekla sam im, i naporno u raditi. Ne trebam nikakvu plau, sve dok imam krov nad glavom i dok me hrane. ena je bila blaga sa mnom, ponudila mi da sjednem i popijem aj. Samo priekaj ovdje, rekla je. Sljedee to se sjeam bila su patrolna kola koja su se zaustavila ispred kue i policija koja me je vratila doma. To nije bilo prvi put da je ta ena prola kroz neto slino. Tada me je snano pogodila misao da moram izuiti neki zanat, tako da uvijek mogu nai posla kamo god pola. Tako sam napustila srednju kolu, otila u obrtniku kolu i postala frizerka. Kutovi njezinih usana podignu se u lagan smijeak. - Prilino zdrav pristup

stvarima, to ti misli? Slaem se s njom. - Hej, hoe li mi kazati itavu priu, od poetka? - kae ona, vadi cigaretu i pali je. - Ne bih rekla da u se noas naspavati, pa bih je mogla cijelu uti. Sve joj potanko kazujem, od trenutka kad sam napustio dom. Ipak izostavljam onaj zloslutni dio. To se, znam, ne moe kazati bilo komu.

Poglavlje 10
Je li onda u redu ako vas Nakata naziva Kawamura? - ponovi pitanje prugastom smeem maku, izgovarajui rijei polagano, trudei se najvie to je mogao da bude razumljiv. Taj je maak rekao kako mu se ini da je u blizini naletio na Gomu, jednogodinju maku boje kornjaevine koja se izgubila. Ali s Nakatina gledita on je govorio veoma udno. Osjeaj je bio uzajaman, jer se inilo da i maak ima vlastitih problema sluajui njega. Njihov se razgovor vodio sa suprotnim ciljevima. - Meni uope ne smeta, najvia od

svih glava. - Oprostite, ali Nakata ne razumije to kaete. Oprostite, ali ja nisam odve bistar. - To je tuna, do samoga kraja. - Kaete li moda da biste htjeli jesti tunu? - Ne. Svezane ruke, prije. Nakata se nikada nije uputao u razgovor s makama oekujui da e moi lako komunicirati o svemu. Morate predvidjeti neke probleme kad make i ljudi pokuavaju meusobno razgovarati. I trebalo je uzeti u obzir jo jedan faktor: Nakatine osnovne probleme s govorom, ne samo s makama nego i s ljudima. Njegov lagan razgovor s Otsukom prologa tjedna bio

je vie iznimka nego pravilo, jer je prenoenje i jednostavne poruke stalno zahtijevalo velik napor. Nerijetko je to vie sliilo na dva ovjeka to s protivnih strana kanala viu jedan drugomu za vjetrovita dana. A danas je bio jedan od takvih dana. ak i znajui to moe oekivati, Nakati je bilo nemogue odgonetnuti Kawamuru. Loe je izgovarao rijei, pa Nakata nije mogao uloviti to znai pojedina rije ili veza izmeu njih. To to je maak govorio vie je sliilo na zagonetke nego na reenice. Ipak, Nakata je bio neizmjerno strpljiv, i imao je vremena na pretek. Ponavljao je ista pitanja, po nekoliko puta, prisiljavajui maka da ponavlja odgovore. Njih su

dvojica sjedila na rubnom kamenu koji je obiljeavao malo djeje igralite u rezidencijalnom podruju. Razgovarali su gotovo itav sat, vrtei se stalno u krugu. - Kawamura je samo ime kojim u vas zvati. Ono nita ne znai. Nakata daje ime svakoj maki, tako ih lake pamti. To vama nee stvarati nikakvih problema, ja vam jamim. Samo bih vas volio tako zvati, ako vam ne smeta. Kawamura je umjesto odgovora mrmljao neto nerazumljivo. Videi kako to vjerojatno nee uskoro prestati, Nakata ga prekide nadajui se da e nastaviti razgovor tako da Kawamuri jo jedanput pokae Gominu fotografiju. - Gospodine Kawamura, ovo je

Goma. Maka koju Nakata trai. Jednogodinja maka boje kornjaevine. Njezini su vlasnici obitelj Koizumi iz treega bloka u Nogati, izgubili su je prije nekog vremena. Ga Koizumi je otvorila prozor i maka je iskoila i pobjegla. Tako bih vas jo jednom htio upitati jeste li vidjeli ovu maku. Kawamura ponovno pogleda fotografiju i kimne. - Ako je to tuna, Kwa'mura je povezao. Povezao, kuati nai. - ao mi je, ali rekao sam as prije, Nakata nije odve bistar, i ne moe sasvim dobro razumjeti na to ciljate. Biste li htjeli to ponoviti? - Ako je to tuna, Kwa'mura kua. Kuati nai i povezao je to.

- Pod tunom, mislite na ribu? - Kua tunu, kuati to. Kwa'mura. Nakata se poee po kratko oianoj prosijedoj kosi i zamisli se. to bi uope mogao uiniti da rijei tu zagonetku s tunom i umakne iz labirinta u koji se pretvorio njihov razgovor? Ipak, bez obzira na to koliko je napinjao mozak, nije nalazio rjeenja. Uostalom, logino rjeavati zagonetke nije bila njegova najjaa strana. Uivajui u svemu tome, Kawamura podie stranju nogu i dobro se poea tono ispod brade. Upravo tada Nakata pomisli kako je uo tih smijeh iza sebe. Okrenu se i vidje kako na niskom betonskom zidu pokraj kue sjedi ljupka, vitka sijamska

maka gledajui ga nakiljenim oima. - Oprostite, ali jeste li vi moda g. Nakata? - ree sijamka. - Da, to je tono. Moje ime je Nakata. Lijepo je to smo se upoznali. - Takoer, sigurno - odgovori sijamka. - Oblano je od jutros, ali ne oekujem da emo tako skoro vidjeti kiu - ree Nakata. - Nadam se da e kia ostati podalje. Sijamska se maka bliila srednjoj dobi. Ponosno je dizala rep i imala ogrlicu i ploicu s imenom. Imala je ugodne crte i bila je vitka, bez imalo suvina sala. - Molim vas zovite me Mimi. Mimi

i z La Boheme. Ima o tome i pjesma; "Da, mene zovu Mimi." - Shvaam - ree Nakata, ali zapravo nije razumio. - Puccinijeva opera, znate. Moj vlasnik je velik ljubitelj opere -ree Mimi i ljupko se nasmijei. - Ja bih vam to otpjevala, ali na alost nisam osobita pjevaica. - Nakata je vrlo sretan to se s vama upoznao. - I ja takoer, g. Nakata. - ivite li ovdje u blizini? - Da, u onoj dvokatnici ondje. U kui obitelji Tanabe. Vidite je, zar ne? Ona ispred koje je parkiran utosmei BMW 530. - Shvaam - ponovi Nakata. Pojma

nije imao to je BMW, ali opazio je utosmea kola. Sigurno je mislila na to. - Gospodine Nakata - ree Mimi ja sam poznata kao samostalna maka, ili biste vi moda rekli vrlo povuena maka, i obino se ne mijeam u tue poslove. Ali taj mladi - taj kojemu se mislim obraate kao Kawamuri - nije ono to bih nazvala najbistrijim maetom u okotu. Dok je jo bio mlad neko ga je dijete udarilo biciklom, jadnika, i on je tresnuo glavom o beton. Otada nije sasvim svoj. Tako, ako ste i strpljivi s njim, kao to vidim da jeste, nikamo ne ete stid Promatrala sam neko vrijeme, pa vie nisam mogla samo besposleno sjediti. Znam da je drsko to to inim, ali morala sam neto rei.

- Ne, molim vas nemojte tako misliti. Vrlo sam sretan to ste mi rekli. Nakata je glup kao i Kawamura, bojim se, i ne moe se snai bez tue pomoi. Zbog toga dobivam pod poru od predsjednika svaki mjesec. Zato sam vrlo sretan to ujem vae miljenje, Mimi. - Razumjela sam da traite neku maku - ree Mimi. - Nisam prislukivala, pazite, nego se samo dogodilo da sam vas ula dok sam ovdje drijemala. Goma, mislim da ste rekli to ime? - Da, to je tono. - I Kawamura je vidio Gomu? - Tako mi je kazao. Ali Nakata ne moe shvatiti to je rekao poslije toga.

- Ako ne biste zamjerili, g. Nakata, zato da se ja ne umijeam i pokuam govoriti s njim? Dvjema makama je lake komunicirati, a prilino sam upoznata s nainom kako on govori. Tako, zato da ga ne ispitam, a zatim to vama ukratko priopim? - To bi bilo jako korisno, siguran sam. Sijamka lagano kimne i kao balerina spretno skoi s betonskoga zida. Drei visoko crni rep kao koplje zastave, polagano je prila i sjela kraj Kawamure. On odmah pone njuiti Miminu stranjicu, ali sijamka ga brzo pljusne po obrazu pa se mladi maak povue. Gotovo odmah zatim Mimi ga jo jednom tresne po nosu.

- Pazi to radi, blesave jedan bez mozga! Smrdljiva nitarijo! - Mimi zaiti, zatim se okrene Nakati. - Morate mu smjesta pokazati tko zapovijeda ili nikamo ne ete stii. Inae e vam se gubiti u oblacima i dobit ete samo blebetanje. Nije njegova krivnja to je takav, i ao mi ga je, ali to moete uiniti? - Shvaam - ree Nakata, ne znajui uope s im bi se trebao sloiti. Dvije make poee razgovor, ali govorile su tako brzo i tiho da Nakata nije mogao nita razabrati. Mimi je ispitivala Kawamuru otrim tonom, mlai maak je srameljivo odgovarao. Svako oklijevanje donosilo mu je novu pljusku po licu. Ta sijamka je pametna, i

k tomu uena. Nakata je sreo mnogo maaka prije toga, ali nikada nijednu koja bi sluala operu i znala modele automobila. Doimalo ga se dok je gledao kako Mimi djelotvorno obavlja svoj posao. Kad je Mimi ula sve to je htjela, otjerala je mlaega maka od sebe. Gubi se! - rekla je otro, i on se pokunjeno odvukao odande. Mimi se ljupko ugnijezdi u Nakatino krilo. - Mislim da sam saznala najvanije. - Jako sam zahvalan - ree Nakata. - Taj maak - to jest, Kawamura kae da je vidio Gomu nekoliko puta na onom travnatom zemljitu malo nie. To je prazna estica gdje su mislili graditi.

Neka graevinska tvrtka kupila je skladite automobilskih dijelova i sruila ga, namjeravajui podignuti stambenu zgradu visoke klase. Neki graanski pokret usprotivio se izgradnji, povela se pravna bitka, i gradnja je odgoena. Te se stvari stalno dogaaju ovih dana. estica je obrasla travom i ljudi jedva tamo zalaze, tako da je postala savrenim sklonitem za sve beskunike u okolici. Ne druim se s mnogo maaka, pa jedva ikada tamo odlazim. Kao to ste bez sumnje svjesni, buhe su kao loa navika - uasno ih se teko rijeite kad ih jednom dobijete. - Shvaam - ree Nakata. - Rekao mi je da je maka tono kao ona s fotografije - plaljiva, lijepa

mlada maka boje kornjaevine s ogrlicom protiv buha. Ni ona ne govori tako dobro. Svakomu je jasno da je to bezazlena kuna maka koja se ne zna vratiti doma. - Kad je to bilo, pitam se? - Zadnji put je vidio tu maku valjda prije tri-etiri dana. Nije naroito bistar, tako da nije siguran to se tie dana. Ali rekao je da je to bilo poslije kie, tako mislim da je morao biti ponedjeljak. ini mi se a je prilino jako kiilo u nedjelju. - Nakata ne poznaje dane u tjednu, ali mislim da je nekako u to vrijeme padala kia. Otada je nije vidio? - To je bilo zadnji put. Ni druge je make nisu vidjele, kae.On je

rastresena maka, ni za to nije, ali tako sam ga pristisnula da vjerujem u veinu onoga to je rekao. - Stvarno vam elim zahvaliti. - Nema potrebe, bilo mi je zadovoljstvo. Najvei dio vremena imam samo ovu nevrijednu gomilu maaka oko sebe da s njima razgovaram, i kao da se nikada ne slaemo ni u emu. To me nevjerojatno ljuti. Tako je poput daka svjeeg zraka kad mogu razgovarati s razumnim ljudima kao to ste vi. - Shvaam - ree Nakata. - Ima jedna stvar koju Nakata jo ne razumije. Gospodin Kawamura je stalno govorio o tuni, i pitao sam se znai li to riba. Mimi ustro podie prednju nogu,

pogleda ruiastu kou na jastuiu i nasmija se. - Bojim se da terminologija toga mladca nije previe iroka. - Termalogija? - Ogranien je broj rijei s kojima je upoznat, to hou rei. Tako je za njega tuna sve to je dobro za jelo. Za njega je tuna najvea poslastica, to se tie hrane. On ne zna da postoje stvari kao to je grdobina, morska maka ili iverak. Nakata proisti grlo. - Zapravo, Nakati se jako svia tuna. Naravno, volim i jegulju. - I ja volim jegulju, lako to nije stvar koju moete jesti cijelo vrijeme. - To je istina. Ne biste je mogli jesti cijelo vrijeme. Njih dvoje zauti neko vrijeme,

razmiljanje o jegulji ispunilo im je trenutke koji su protekli. - U svakom sluaju, evo to se dogodilo s tom makom - ree Mimi, kao da se iznenada sjetila. - Nedugo nakon to su se susjedne make poele izleavati na praznom gradilitu, pojavio se neki zao ovjek koji hvata make. Druge make misle da je taj ovjek mogao odnijeti Gomu. On ih navabi neim dobrim za jelo, zatim ih ubaci u veliku vreu. ovjek je prilino spretan u hvatanju maaka, a gladna, bezazlena maka kao Goma lako bi upala u njegovu stupicu. ak i make lutalice to ive u okolici, inae oprezna rulja, s tim su ovjekom izgubile nekoliko pripadnika. To je jednostavno ogavno,

jer nema nita gore za jednu maku nego da je strpaju u vreu. - Shvaam - ree Nakata i ponovno dlanom pogladi prosijedu kosu. - Ali to taj ovjek ini s makama kad ih jednom ulovi? - To ne znam. U stara su vremena pravili glazbalo samisen od maje koe, ali danas malo ljudi svira samisen. Osim toga, ujem da danas uglavnom upotrebljavaju plastiku. U nekim dijelovima svijeta ljudi jedu make, sreom ne u Japanu, hvala bogu. Mislim da to oboje moemo iskljuiti kao motive. to nam ostavlja, da vidim... ljude koji upotrebljavaju make u znanstvenim pokusima. Make se upotrebljavaju u znanstvenim pokusima.

Jednu moju prijateljicu, zbilja, upotrijebili su u nekom psiholokom pokusu na tokijskom sveuilitu. Strana stvar, ali to je duga pria i ne elim se sada u nju uputati. Ima takoer nastranih ljudi - ne mnogo, pazite - koji jednostavno uivaju muiti make. Ulove maku i odsijeku joj rep, na primjer. - to rade zatim kad joj ga odsijeku? - Nita. Oni samo ele muiti i ozljeivati make. Od toga se zbog nekog razloga dobro osjeaju. Bojim se da ima takvih uvrnutih ljudi na svijetu. Nakata o tome malo razmisli. Kako bi odsijecanje majega repa moglo uope biti zabavno? - Vi dakle kaete da

je moda ta uvrnuta osoba odnijela Gomu? - upita. Mimi zategne dugake bijele brkove i namrti se. - Radije ne bih to rekla, ak ni zamislila, ali to je jedna mogunost. Nisam proivjela previe godina, g. Nakata, ali vidjela sam stranih stvari koje nikada nisam mogla zamisliti. Veina ljudi gleda make i misli: Kakav ivot - od svega posla samo se izleavamo na suncu, ni prstom ne moramo maknuti. Ali maji ivot nije tako idilian. Make su slaba mala stvorenja bez snage koja je lako ozlijediti. Nemamo oklope kao kornjae, ni krila kao ptice. Ne moemo se zakopati u zemlju kao krtice ni promijeniti boju kao kameleon. Svijet

nema pojma koliko maaka nastrada svaki dan, koliko ih od nas doeka bijedan kraj. Ja sam sluajno sretna to ivim s Tanabeima u toploj i prijateljskoj obitelji, djeca sa mnom dobro postupaju, imam sve to trebam. Ali ak ni moj ivot nije uvijek lak. Ali kad je rije o lutalicama, njima je doista teko. - Ti si stvarno pametna, zar ne, Mimi? - ree Nakata pod dojmom sijamkine elokvencije. - Ne, stvarno ne odgovori Mimi stiui oi od nelagode. - Samo provodim previe vremena ispred TV-a i eto to se dogodi - glava mi se napuni nevrijednim injenicama. Gledate li vi ikada TV, g. Nakata?

- Ne, Nakata ne gleda TV . Ljudi na TV-u govore prebrzo, ne mogu ih pratiti. Glup sam, pa ne znam itati, a TV nema mnogo smisla ako ne znate itati. Katkada sluam radio, ali rijei su i na njemu prebrze, pa me to zamara. Mnogo mi je drae ovo - govoriti s nekom makom vani, pod vedrim nebom. - Zbilja? - ree Mimi. - To je tono - odgovori Nakata. - Stvarno se nadam da je Goma dobro. - Mimi, Nakata e pogledati to prazno gradilite. - Po rijeima onoga mladca taj ovjek je veoma visok, i nosi udan visoki eir i visoke kone izme. I hoda vrlo brzo. Izgleda vrlo neobino, tako

ete ga odmah prepoznati, rekao mi je. Kad god ga make koje se okupljaju na praznom gradilitu vide da dolazi, ratrkaju se na sve strane. Ali novodolica moda ne zna dovoljno da bi... Nakata spremi tu obavijest u glavu, stavljajui je pozorno u prednju ladicu da je ne zaboravi. Taj ovjek je veoma visok, i nosi udan visoki eir i visoke kone izme. - Nadam se da sam bila korisna ree Mimi. - Nakata cijeni sve to ste uinili. Da niste bili dovoljno ljubazni i progovorili ja bih se jo stalno vrtio u krugu oko tune. Zahvalan sam. - Ja mislim - ree Mimi, gledajui

odozdo u Nakatu naborana ela - da je taj ovjek nevolja. Mnogo nevolje. Opasniji je nego to uope moete zamisliti. Da se mene pita nikada se ne bih pribliila onom gradilitu. Ali vi ste ljudsko bie, i to vam je posao, uostalom, ali nadam se da ete biti jako oprezni. - Hvala vam, vrlo ste ljubazni. Bit u jako oprezan. - Gospodine Nakata, ovaj svijet je uasno nasilno mjesto. I nitko ne moe izbjei nasilje. Drite to na umu, molim vas. Nikada ne moete biti previe oprezni. To isto je istina za make i ljudska bia. - Upamtit u to - odgovori Nakata. Ali pojma nije imao gdje i kako bi

svijet mogao biti nasilan. Svijet je pun stvari koje Nakata ne moe razumjeti, a najvie stvari povezanih s nasiljem spada u tu kategoriju. Poto se oprostio s Mimi, poao je vidjeti ono prazno gradilite, koje se pokazalo da je otprilike veliine malog igralita. Visoka daana ograda zatvarala je gradilite, s ploom na kojoj je pisalo: ulaz zabranjen - ZEMLJITE ZA BUDUU ZGRADU (to Nakata, naravno, nije mogao proitati). Debeo lanac sprjeavao je ulaz, ali sa strane je bila rupa u ogradi, i on lako ue unutra. Netko ju je morao provaliti. Sruena su sva skladita koja su prije tu stajala, ali zemljite nije

izravnano za graenje i bilo je pokriveno travom. Kiselica je narasla do visine djeteta, nekoliko je leptira lepralo iznad nje. Hrpe zemlje stvrdnule se na kii, na nekim su se mjestima dizale kao mali humci. Savreno mjesto za make. Ljudima se ne ulazi, a ima svakojakih sitnih stvorenja za lovljenje i mnotvo mjesta za skrivanje. Nigdje se nije vidio Kawmura. Dvije mrave make grube dlake bile su ondje, ali kad ih je Nakata prijateljski pozdravio samo su ga hladno pogledale i nestale u korovu. to je imalo smisla nitko ne eli da ga uhvate i odsijeku mu rep. Sam Nakata sigurno ne elio da se to dogodi njemu, premda nema repa.

Nije onda udo to su make bile oprezne s njim. Nakata je stajao na viem zemljitu i dobro pogledao oko sebe. Nikoga drugoga nije bilo, osim leptira koji su neto traili, leprajui iznad korova. Naao je dobro mjesto da sjedne, spustio platnenu torbu s ramena, izvadio dva peciva s namazom od graha i poeo jesti svoj uobiajeni ruak. Pio je vru aj iz termosice, stiui oi dok je mirno srkao. Tek mirno rano poslijepodne. Sve je poivalo, spokojno, skladno. Nakati je teko bilo povjerovati da netko moe vrebati iz zasjede da bi uznemiravao i muio make. Gladio je podrezanu prosijedu kosu

dok je vakao. Da je tko drugi bio s njim mogao bi mu objasniti - Nakata nije odve bistar - ali na alost bio je sam. Mogao je samo kimnuti nekoliko puta sam sebi i nastaviti vakati. Kad je pojeo peciva, presavio je u zbijenu etvorinu celofan kojim su bila omotana i stavio ga u torbu. vrsto je zaarafio poklopac natrag na termosicu te i nju stavio u torbu. Nebo je bilo pokriveno slojem oblaka, ali po njihovoj je boji mogao rei da mu je sunce gotovo nad glavom. Taj ovjek je veoma visok, i nosi udan visoki eir i visoke kone izme. Nakata pokua zamisliti toga ovjeka, ali pojma nije imao kako izgledaju udni visoki eiri i visoke

kone izme. U cijelom ivotu nikada se nije namjerio ni na kakve visoke eire i visoke kone izme. Kawamura je rekao Mimi da ete ga prepoznati kad ga vidite. Tako, zakljui Nakata, pretpostavljam da samo moram ekati dok ga ne vidim. To je svakako najbolji plan. Ustao je i olakao se u korovu dugo, estito pianje - a onda preao do busena korova u jednom kutu praznoga gradilita, gdje je imao najbolju priliku da ostane sklonjen s pogleda, te prosjedio ostatak popodneva, ekajui toga udnog ovjeka da se pojavi. ekanje je bilo dosadna dunost. Nije imao pojma kad bi se taj ovjek mogao pojaviti sljedei put - moda sutra, moda ni za tjedan dana. Ili se

nikada vie nee pojaviti - postojala je i ta mogunost. Ali Nakata je bio naviknut na besciljna ekanja i troenje vremena u samoi, nita ne radei. Nije mu to ni najmanje smetalo. Njemu vrijeme nije bilo glavna briga. Nije imao ak ni sat. Nakata je djelovao po vlastitom osjeaju za vrijeme. Ujutro je postajalo svijetlo, uveer je sunce zalazilo i postajalo je mrano. im bi se smrailo odlazio je u oblinje javno kupalite, a nakon povratka kui iz kupalita poao bi spavati. Javno je kupalite bivalo zatvoreno u neke dane tjedna, i kad bi se to dogodilo jednostavno bi odustao i vraao se doma. eludac mu je govorio kad je vrijeme jesti, a kad bi dolo

vrijeme da ode podignuti svoju pod poru (netko je uvijek bio dovoljno usluan da mu kae kad bi se primaknuo taj dan) znao je da je proao jo jedan mjesec. Idueg bi dana uvijek otiao na ianje u mjesnu brijanicu. Svakog bi ga ljeta netko iz starateljskog ureda poastio jeguljom, a svake Nove godine donijeli bi mu kolaa od rie. Nakata se primirio da mu se opusti tijelo, iskljuio mozak i dopustio da stvari teku kroza nj. To mu je bilo prirodno, neto to je inio od djetinjstva, bez ikakve primisli. Uskoro su granice njegove svijesti zaleprale naokolo, ba kao leptiri. Izvan tih granica leao je mraan ponor. Povremeno bi njegova svijest preletjela

preko granice i lebdjela iznad te vrtoglave, crne provalije. Ali Nakata se nije plaio mraka ni njegove dubine. I zato bi se plaio? Taj bezdani svijet mraka, taj teki muk i kaos, bio je stari prijatelj, ve dio njega. Nakata je to dobro razumio. U tome svijetu nema nikakva pisanja, ni dana u tjednu, ni zastraujueg predsjednika, ni opere, ni BMW-a. Nema kara, ni visokih eira. S druge strane, nema ni ukusne jegulje, ni ukusnih peciva s namazom od graha. Sve je ondje, ali ondje nema dijelova. Budui da nema dijelova, nema ni potrebe da se jedna stvar nadomjeta drugom. Nema potrebe da se ita oduzima, ili da se ita dodaje. Ne morate razmiljati o tekim stvarima,

samo se preputate da sve upijete. Za Nakatu nita nije moglo biti bolje. Katkada je znao zadrijemati. Ali i kad je spavao, njegova osjetila, uvijek budna, straarila su nad praznini gradilitem. Da se to dogodilo, da je tko doao, on bi se probudio i uinio to bi trebalo uiniti Nebo je bilo prekriveno tankom crtom sivih oblaka, ali barem se nije spremala kia. Sve su make to znale. Znao je i Nakata.

Poglavlje 11
Kad sam zavrio priu ve je prilino kasno. Sakura pozorno slua cijelo vrijeme, odmarajui glavu meu rukama na kuhinjskom stolu. Kaem joj da mi je zapravo petnaest godina, da sam jo u osnovnoj koli, da sam ukrao oev novac i pobjegao od kue u etvrti Nakano u Tokiju. Da sam odsjeo u hotelu u Takamatsuu i provodim dane itajui u knjinici. Da sam se odjednom naao na zemlji kraj nekoga svetita, obliven krvlju. Sve. No, gotovo sve. Ne kaem vanu stvar o kojoj ne mogu govoriti.

- Tako je tvoja majka napustila dom s tvojom starijom sestrom kad su ti bile samo etiri godine. Ostavila tebe i tvoga oca. Vadim iz novanika fotografiju gdje smo sestra i ja na alu i pokazujem joj. Ovo je moja sestra - velim. Sakura pogleda fotografiju, zatim mi je prui bez rijei. - Otada nisam vidio sestru - velim. - Ni mamu. Nikada se nije javila, pojma nemam gdje je. ak se ne sjeam kako izgleda. Nisu ostale nikakve njezine fotografije. Sjeam se njezina mirisa, dodira, ali ne sjeam se lica. - Hmm - ree Sakura. Glava joj je jo meu rukama, miri i promatra me. To ti je sigurno teko palo.

- Da, mislim... Ona me utke nastavlja promatrati. - Tako se nisi slagao s ocem? - upita poslije nekoliko asaka. Nisi se slagao? Kako se od mene oekuje da na to odgovorim? Ne kaem nita, samo odmahnem glavom. - Glupo pitanje, naravno da nisi. Inae ne bi pobjegao - kae Sakura. - U svakom sluaju, napustio si dom, i danas si iznenada izgubio svijest ili pamenje ili tako neto. - Da. - Je li se to ikada prije dogodilo? - Katkada - velim joj iskreno spopadne me bijes, i to bude kao prasak rakete. Kao da mi netko okrene prekida u glavi i tijelo uini neto prije nego to

se razum stigne ukljuiti. To je kao da sam ovdje, ali na neki nain to nisam ja. - Izgubi kontrolu i uini neto nasilno, hoe rei? - Dogodilo se nekoliko puta, da. - Jesi li koga ozlijedio? Kimnem potvrdno. - Dvaput jesam. Nita ozbiljno. Ona razmisli o tome. - Je li se to dogodilo ovaj put? Odmahnem glavom. - Ovo je prvi put da se dogodilo neto tako gadno. Ovaj put... Ne znam kako je poelo, i ne mogu se uope sjetiti to se dogodilo. Kao da mi je potpuno izbrisano pamenje. Nikada prije nije bilo ovako gadno. Pregledava potkoulju koju sam

izvukao iz uprtnjae, pomno provjeravajui krv koju nisam mogao isprati. - Tako je posljednja stvar koje se sjea veera, je li tako? U restoranu blizu kolodvora? Kimnem potvrdno. - I sve poslije toga je praznina. Sljedea stvar koje se sjea - leao si u grmlju iza onog svetita. Oko etiri sata kasnije. Koulja ti je bila oblivena krvlju i boljelo te lijevo rame? Kimnem jo jednom. Ona odnekud donosi plan grada i provjerava udaljenost izmeu kolodvora i svetita. - Nije toliko daleko, ali potrajalo bi da se ide pjeice. Ali prije svega, zato bi se ondje naao? To je u suprotnom smjeru od tvoga hotela. Jesi

kad prije iao onamo? - Nikad. - Svui koulju naas - kae ona. Svlaim se gol do pasa, a ona prolazi iza mene i vrsto me grabi za lijevo rame. Njezini se prsti zabadaju u meso, i ne mogu sprijeiti stenjanje. Ta djevojka je prilino snana. - To boli? - I te kako boli - kaem. - Udario si u neto prilino tvrdo. Ili je neto udarilo tebe. - Niega se ne sjeam. - U svakom sluaju, nita nije slomljeno - kae ona. Nastavlja pritiskati oko bolnoga mjesta, i zanemarim li se bol, dodir njezinih prstiju stvarno je ugodan. Kad joj to

kaem ona se nasmijei. - Oduvijek znam dobro masirati. To je korisna vjetina za frizerku. Nastavlja masirati moje rame. Izgleda da nije nita strano. Dobro prespavaj no i rame e ti biti bolje. Uzima moju potkoulju, stavlja je u plastinu vreicu i baca je u smee. Moju jeans koulju pregleda i ubaci je u perilicu za rublje. Pretrauje komodu i nalazi bijelu majicu. Prua mi je, novu novcatu bijelu majicu na kojoj pie Maui Whale Watching Cruise , sa slikom kitova repa to viri iz vode. - To je najvea majica koju sam mogla nai. Nije moja, ali neka te to ne brine. To je tek uspomena na nekoga. Moda nije po tvom ukusu, ali probaj.

Navuem majicu na se, savreno pristaje. - Moe je zadrati ako eli - kae ona. Zahvaljujem joj. - Tako nikada prije nisi imao takav potpun gubitak pamenja? - upita. Kimnem, zatim sklopim oi, dodirnem majicu, upijam njezin nov miris. - Sakura, stvarno se bojim - velim joj. - Ne znam to bih inio. Ne sjeam se da sam ikoga ozlijedio. to god je bilo mene je oblilo krvlju, ali ne mogu se niega sjetiti. Ako sam poinio zloin, svejedno sam zakonski odgovoran, je li tako, sjeao se toga ili ne? - Moda je to bilo samo krvarenje

iz nosa. Netko je iao ulicom, udario u telefonski stup i razbio nos. Ti si mu samo pomogao. Shvaa? Razumijem zato si zabrinut, ali pokuajmo ne zamiljati najgore scenarije, moe? Barem ne noas. Ujutro moemo zaviriti u novine, pogledati vijesti na TV-u. Ako se neto strano doista dogodilo, to emo doznati. Tada moemo razmotriti mogunosti. Ima mnogo razloga zato netko moe biti okrvavljen, i u veini sluajeva to nije ni priblino runo kako izgleda. Ja sam djevojka, naviknuta sam gledati krv, dosta je vidim svaki mjesec. Zna to hou rei. Kimnem, i osjetim da sam se malo zacrvenio. Ona naspe malo Nescafea u veliku alicu i zagrije vodu u loniu.

Pui dok eka da voda uzavre. Par puta otpuhne, zatim ugasi cigaretu vodom iz slavine. Osjetim miris mentola. - Ne elim se mijeati, ali htjela bih te neto upitati. Smeta li ti to? - Ne smeta. - Tvoja starija sestra je bila usvojena. Negdje su je uzeli prije tvog roenja, je li tako? - Tako je - odgovorim. - Ne znam zato, ali moji su je roditelji usvojili. Poslije toga sam se ja rodio. Pretpostavljam da to nisu planirali. - Ti si onda sigurno dijete svoje majke i oca. - Koliko ja znam - velim joj. - Ali kad je otila, tvoja majka nije uzela tebe, nego je uzela tvoju sestru,

koja nije u srodstvu s tobom - veli Sakura. - Ne bih normalno oekivala od jedne ene da to uini. Ne kaem nita. - Zato bi to uinila? Odmahujem glavom. - Pojma nemam - velim joj. - I sam sam sebe to isto pitao milijun puta. - To te sigurno boljelo. Je li boljelo? - Ne znam. Ali ako se jednog dana oenim, mislim da neu imati djece. Ne bih znao kako bih se s njima sloio. - Moja situacija nije bilo komplicirana kao tvoja - veli ona - ali dugo se nisam mogla sloiti s roditeljima, i zbog toga sam se upetljala u mnogo gluposti. Zato znam kako se

osjea. Ali nije pametno donositi odluke tako rano. Nita nije apsolutno. Stoji pred tednjakom u kuhinji i pije Nescafe, para se die iz velike alice. Na alici su crtei likova iz stripa Moomin. Ne kae nita, ne kaem ni ja. - Ima li koga, roake ili tako neto, tko bi ti mogao pomoi? - pita poslije nekog vremena. - Nemam - velim. - Roditelji moga oca davno su umrli, a on nema nikakve brae, sestara, strieva ili tetaka. Nikoga. To ne znai da to mogu dokazati. Ali znam da nikada nije imao nikakva posla ni s kakvim roacima. I nikada nisam nita uo o roacima s majine strane. Hou rei, ak i ne znam

majino prezime, kako bih onda mogao ita znati o njezinim roacima? - Tvoj otac izgleda kao nekakav doljak iz svemira ili tako neto - kae Sakura. - Kao da je doao s nekog dalekog planeta, poprimio ljudski oblik, oteo neku enu sa zemlje i zatim imao tebe. Samo tako je mogao imati potomke. Tvoja je majka to otkrila, uplaila se i pobjegla. Kao u nekom filmu crne znanstvene fantastike. Pojma nemam to bih rekao. - alu na stranu - kae ona i iroko se nasmijei da pokae kako to i misli elim rei: na cijelom ovome irokom svijetu jedina osoba na koju se moe osloniti... to si ti. - Tako bih rekao.

Stoji ondje naslanjajui se na sudoper, pijui kavu. - Moram malo zaspati - kae, kao da se odjednom sjetila. Prola su tri. Moram ustati u sedam i trideset pa neu mnogo profitirati, ali bolje ita nego nita. Mrzim ii na posao bez imalo sna. A to e ti uiniti? - Imam vreu za spavanje sa sobom - kaem joj - pa ako ne smeta lei u u neki kut. - Vadim vrsto smotanu vreu iz uprtnjae, rairim je i protresem da se nadigne. Ona gleda, zadivljena je. - Pravi mladi izvia - kae. Kad ona ugasi svjetlo i legne u krevet, ja se uvlaim u vreu za

spavanje, zatvaram oi i pokuavam zaspati. Ali me opsjeda slika one krvave potkoulje. Jo osjeam da me pee dlan. Otvaram oi i zurim u strop. Negdje kripi pod. Netko otvara slavinu. I opet ujem ambulantna kola u noi, daleko su ali zvuk otro odjekuje u mraku. - Ne moe zaspati? - proape ona u tami. - Ne mogu - kaem. - Ni ja. Nisam smjela popiti onu kavu. To je bilo glupo. - Pali svjetlo kraj uzglavlja, gleda na sat, zatim gasi svjetlo. - Nemoj me krivo razumjeti kae - ali ako bi htio doi ovamo, moe. Ni ja ne mogu zaspati. Iskiznem iz vree za spavanje i

popnem se k njoj u krevet. Na meni su bokserice i ona majica. Na njoj je svijetloruiasta pidama. - Imam stalnog deka u Tokiju kae mi. - Nije bogzna to da se hvalim, ali on je moj deko. Zato nemam seks ni s kim drugim. Moda ne izgledam tako, ali kad je u pitanju seks prilino sam sputana. Zovu me staromodnom. Nisam uvijek bila takva, znala sam biti prilino divlja, ali vie ne ludujem naokolo. Zato nemoj da ti to padne na pamet, u redu? Samo zamisli da smo brat i sestra. Razumije? - Jasno - kaem joj. Obavije me rukama, vrsto me zagrli i poloi obraz na moje elo. Jadno stvorenje - kae.

Ne moram vam rei da mi se odmah dignuo. Jako. I nisam mogao sprijeiti trljanje o njezino bedro. - Oh, joj - kae ona. - Oprosti - velim joj. - Nisam to htio. - Sve je u redu - kae ona. - Znam kakva je to nelagoda. Ne moe nita uiniti da to sprijei. Kimnem u mraku. Ona oklijeva jedan trenutak, zatim mi spusti bokserice, izvue mi pimpek tvrd kao kamen, i njeno ga obuhvati rukom. Kao da neto provjerava, kao to lijenik opipava puls. Dok me njezina meka ruka dira, osjeam neto - nastrana misao, moda - da mi poskakuje u preponama.

- Koliko bi tvoja sestra sada imala godina? - Dvadeset i jednu - kaem. - est godina starija od mene. Razmilja o tome neko vrijeme. eli li je vidjeti? - Moda - kaem ja. - Moda? - Njezina mi ruka malo jae stisne pimpek. - to hoe time rei, moda? Zar je stvarno toliko ne eli vidjeti? - Ne znam o emu bismo razgovarali, a ona moda ne bi htjela vidjeti mene. Ista je stvar s mojom majkom. Moda nijedna od njih ne eli nita imati sa mnom. Mene nitko ne trai. Hou rei, one su otile i sve to... - Bez mene, utke nadopunim misao.

Ona nita ne kae. Njezina ruka na mojem pimpeku malo se olabavi, zatim opet stisne. U skladu s tim moj se pimpek smekava, zatim bude jo tvrdi. - eli li svriti? - Moda - kaem. - Opet ti moda? - Jako elim - ispravljam se. Ona uzdahne i poe lagano micati ruku. Taj je dodir boanstven. Nije to samo kretnja gore-dolje, nego vie kao masaa po cijelom tijelu. Njezini mi prsti njeno glade pimpek i testise. Zatvorim oi i duboko uzdahnem. - Ne smije me dirati, i kad bude svravao reci mi tako da mi ne uprlja plahte. - U redu - kaem.

- Kako je? Prilino sam dobra, ha? - Fantastina. - Kao to sam ti rekla, jako sam spretna s prstima. Ali ovo nije seks, u redu? Samo ti pomaem da se opusti, to je to. Imao si teak dan, sav si napet, i nee dobro spavati ako neto ne uinimo s tim. Shvaa? - Da, shvaam - kaem. - Ali imam jednu molbu. - to je to? - Je li u redu ako te zamiljam golu? Ona zaustavi ruku i pogleda me u oi. - eli me zamiljati golu dok ovo radim? - Da. Pokuavao sam sprijeiti te misli, ali ne mogu.

- Stvarno? - To je kao TV koji ne moe ugasiti. Ona se nasmije. - Ne shvaam. Nisi mi to morao rei! Zato samo ne nastavi i zamilja to god hoe? Ne treba ti moje doputenje. Kako mogu znati to je u tvojoj glavi? - Tu nema pomoi. Zamiljanje je neto vrlo vano, pa sam mislio kako je bolje da ti kaem. Nema to nikakve veze s tim da li ti zna ili ne. - Ti si neka pristojna vrsta mladia, zar ne - kae ona pod dojmom. - Ipak bih rekla da je lijepo to si htio da to znam. U redu, doputenje odobreno. Naprijed i zamiljaj me golu. - Hvala - kaem.

- Kako je? Je li moje tijelo zgodno? - Predivno je - odgovorim. Onaj enjiv osjeaj iri se po mojoj donjoj polovici, kao neka tekuina to pluta na povrini. Kada joj kaem, ona grabi papirnat ubrus pokraj kreveta, i ja svravam, bez prestanka, kao lud... Malo poslije ona odlazi u kuhinju, baca ubrus i pere ruke. - Oprosti - kaem. - Sve je u redu - kae ona, zavlaei se natrag u krevet. - Ne mora se ispriavati. To je samo dio tvoga tijela. Onda, osjea li se bolje? - Svakako. - Drago mi je. - Malo razmilja, zatim kae: - Pomiljam kako bi lijepo bilo da sam tvoja stvarna sestra.

- I ja pomiljam - kaem. Lagano mi dodirne kosu. - Sad idem spavati, pa zato se ti ne bi vratio u svoju vreu. Ne mogu dobro spavati ako nisam sama, i ne elim da me tvoja erekcija bode cijelu no, u redu? Vraam se u vreu za spavanje i sklapam oi. Ovaj put mogu zaspati. Dubok, dubok san, moda najdublji otkad sam pobjegao od kue. Kao da se nalazim u golemu dizalu koje me polako, tiho sputa sve dublje i dublje ispod zemlje. Napokon su sva svjetla ieznula, svi zvukovi zamrli. Kad sam se probudio, Sakura je ve otila na posao. Devet je sati. Rame me gotovo vie ne boli. Ba kao to je

rekla. Na kuhinjskom stolu nalazim savijene jutarnje novine, poruku i klju. U poruci pie: Gledala sam TV vijesti u sedam i pregledala cijele novine, ali nije bilo vijesti o nekakvoj krvavoj nesrei u okolici. Zato mislim da ta krv nije bila nita. Dobra vijest, ha? Nema mnogo hrane u friideru, ali poslui se. I poslui se svime to ti treba u stanu. Ako ne namjerava nikamo ii, slobodno se moe zadrati ovdje. Samo stavi klju ispod otiraa ako izae. Grabim tetrapak mlijeka iz friidera, zagrijem malo vode i napravim au aja Darjeelinga. Prim dvije krike kruha i jedem ih s nekakvim nemasnim margarinom. Zatim otvaram

novine i pregledavam lokalne vijesti. Kao to je rekla, nema nasilnih zloina u naslovima. Odahnem s olakanjem, presavijam novine i stavljam ih natrag gdje su bile. Ali zakljuujem da je bolje ne odlaziti u hotel, radi svake sigurnosti. I dalje ne znam to se dogodilo tijekom ona etiri izgubljena sata. Zovem hotel. Odgovara neki mukarac, ne prepoznajem mu glas. Kaem mu da je neto iskrsnulo i da moram otkazati sobu. Pokuavam najbolje to mogu zvuati kao odrasla osoba. Platio sam unaprijed pa ne bi trebalo biti problema. Ima nekih osobnih stvari u sobi, kaem mu, ali one se mogu baciti. - Sve je u redu, g. Tamura - kae on. - Soba je otkazana. - Klju je

plastina kartica, ne moram je vraati. Zahvaljujem mu i sputam slualicu. Tuiram se. Sakurino rublje i arape sue se u kupaonici. Pokuavam ne gledati i usredotoujem se na svoj uobiajeni posao dok se temeljito perem. I pokuavam najbolje to mogu ne misliti na prolu no. Operem zube i obuem nove gae, smotam vreu za spavanje i strpam je u uprtnjau, zatim operem prljavo rublje u perilici. Nema suila pa ga nakon centrifugalnoga ciklusa sloim, stavim u plastinu vreicu i strpam u uprtnjau. Uvijek ga mogu osuiti poslije u praonici na uglu. Operem sve sue to se nagomilalo u sudoperu, pustim da se ocijedi, obriem ga i stavim na policu. Zatim

uredujem sadraj friidera i bacam sve to se pokvarilo. Neka hrana smrdi pljesniva prokulica, meki krastavac, omot tofua kojemu je davno istekao rok uporabe. Uzimam sve to je jo jestivo, prebacujem to u nove posude i briem malo prolivena umaka. Bacam sve opuke, slaem na urednu hrpu razbacane stare novine, usisavam cijeli stan. Sakura moda dobro masira, ali kad je rije o odravanju kuanstva, to je katastrofa. Glaam koulje koje je nabila u komodu i mislim poi u kupovinu i spremiti veeru. Kod kue sam se sam pokuavao brinuti za kune poslove, tako mi nita od toga nije teko. Ali da spremim veeru, zakljuujem, tu bih mogao otii predaleko.

Kad sam sve to zavrio, sjedam za kuhinjski stol i gledam po stanu. Znam da ne mogu ostati zauvijek. Imao bih polutrajnu erekciju. s polutrajnim matarijama. Ne mogu izbjei pogled na one male crne gaice to vise u kupaonici, ne mogu traiti njezino doputenje da mi luta mata. Ali iznad svega ne mogu zaboraviti to mi je uinila prole noi. Ostavljam poruku Sakuri, sluei se tupom olovkom i blokom kraj telefona. Hvala. Zbilja si me spasila. ao mi je to sam te probudio onako kasno prole noi. Ali ti si jedina osoba na koju sam se mogao osloniti. Zaustavljam se naas da razmislim to bih sljedee napisao, i pravim puni krug okolo po sobi dok

razmiljam. Hvala ti to si mi dopustila da ostanem. Zahvalan sam to si rekla da mogu ostati koliko hou. Bilo bi to lijepo kad bih mogao, ali mislim da ti ne bih smio vie smetati. Ima mnogo razloga u koje ne elim ulaziti. Moram sve sam rijeiti. Nadam se da e o meni lijepo misliti kad sljedei put budem u guvi. Opet se zaustavljam. Netko je u susjedstvu glasno navio TV , jedna od onih jutarnjih govornih emisija za kuanice. Ljudi u emisiji viu jedni na druge, a reklame su jednako glasne i neugodne. Sjedam za stol, vrtim tupu olovku u ruci, sabirem misli. Istinu govorei, ipak mislim da ne zasluujem tu ljubaznost. Pokuavam svim silama

biti mnogo bolja osoba, ali stvari ne idu dobro. Sljedei put kad se sretnemo nadam se da u biti sreen. Hoe li se to dogoditi ili ne, ne znam. Hvala za prolu no. Bilo je predivno. Gurnem poruku ispod jedne alice, zabacim uprtnjau na lea i izaem iz stana, ostavljajui klju ispod otiraa kako je rekla. Maak s crno-bijelim pjegama lei nasred stubita, drijema. Sigurno je naviknut na ljude jer se ne mie da bi ustao dok ja silazim stubitem. Sjednem kraj njega i neko vrijeme gladim njegovo krupno tijelo. Dodir krzna vraa mi uspomene. Maak miri i poinje presti. Sjedimo na stubitu dugo vremena, svaki uivajui u vlastitoj verziji toga prisnog osjeaja.

Napokon mu kaem zbogom i silazim na cestu. Poinje padati ugodna kia. Poto sam otkazao hotel i napustio Sakurin stan, pojma nemam gdje u provesti no. Prije nego zae sunce moram nai krov pod kojim u spavati, neko sigurno mjesto. Ne znam odakle bih poeo, ali odluim sjesti na vlak do Knjinice Komura. Kad doem onamo, neto e se rijeiti. Ne znam zato, ali upravo osjeam da hoe. ini se da me sudbina vodi u nekim jo udnijim pravcima.

Poglavlje 12
19. listopada 1972. Potovani profesore, Sigurna sam da ste prilino iznenaeni to primate pismo od mene, iz vedra neba. Molim vas oprostite to sam toliko drska. Pretpostavljam da se vie ne sjeate moga imena, profesore, ali nekada sam bila uiteljica u jednoj maloj osnovnoj koli u okrugu Yamanashi. Kad ovo proitate moda ete se sjetiti neega o meni. Bila sam uiteljica zaduena za skupinu djece na izletu u prirodu, one djece koja su bila upletena u dogaaj kad su sva djeca

izgubila svijest. Poslije toga, kao to se moda sjeate, imala sam priliku razgovarati s vama i vaim kolegama s tokijskoga sveuilita nekoliko puta kad ste s predstavnicima vojske posjeivali na grad da biste istraivali. Sljedeih sam godina esto viala vae ime kako se spominje u novinama, i pratila sam vau karijeru i postignua s najdubljim divljenjem. U isto vrijeme njegovala sam uspomene na nae susrete, posebno na va vrlo poslovan, ustar nain govora. Osjeam se sretnom, takoer, to sam mogla proitati nekoliko vaih knjiga. Uvijek me se doimala vaa pronicljivost, i smatram da je svjetonazor koji se provlai kroz sve vae publikacije

veoma uvjerljiv - naime da smo mi kao pojedinci krajnje osamljeni, dok smo u isto vrijeme povezani prototipskim pamenjem. Bilo je trenutaka u mojem ivotu kad sam se osjeala upravo tako. Stoga se izdaleka molim za va trajni uspjeh. Poslije onog dogaaja nastavila sam predavati u istoj osnovnoj koli. Meutim, prije nekoliko godina, neoekivano sam oboljela, dugo sam bila u Opoj bolnici u Kofuu, i poslije nekog vremena dala otkaz. Godinu dana bila sam as u bolnici as doma, ali naposljetku sam se oporavila, dobila otpusnicu i otvorila malu kolu za privatnu poduku u naem gradu. Uenici su mi bila djeca mojih nekadanjih

uenika. Ovo je moda banalna opaska, ali istina je to kau da vrijeme leti, jer sam se uvjerila kako je vrijeme nevjerojatno brzo. Tijekom rata izgubila sam mua i oca, zatim i majku u doba zbrke poslije predaje. Mu mi je bio otiao u rat uskoro nakon vjenanja, pa nismo imali djece, tako da sam ostala sama na svijetu. Ne bih rekla da mi je ivot bio sretan, ali bila je velika srea to sam mogla tako dugo pouavati i imala priliku godinama raditi s toliko mnogo djece. Zahvalna sam bogu za tu mogunost. Da nije bilo toga pouavanja mislim da ne bih bila sposobna preivjeti. Danas sam skupila svu svoju

hrabrost da vam piem, profesore, jer nikad nisam uspjela zaboraviti ono to se dogodilo u umi ujesen 1944. Prolo je dvadeset i osam godina, ali meni je to svjee u pameti kao da se juer dogodilo. Uspomena na to uvijek je sa mnom, zasjenjuje svaki trenutak moje budnosti. Provela sam bezbroj noi razmiljajui o svemu tome, ak me je progonilo u snovima. To je kao da naknadne posljedice toga dogaaja utjeu na svaki oblik mog ivota. Da vam dadem jedan primjer, kada god naiem na neko dijete koje je bilo upleteno u onaj dogaaj (pola ih jo ivi ovdje u gradu, sada su u srednjim tridesetim godinama), uvijek se upitam kakve je posljedice ostavio taj dogaaj

na njima, i na meni. Neto traumatino, kao to biste pomislili da se nekakvo trajno tjelesno ili duevno djelovanje moralo zadrati na svima nama. Ali kad doe do toga da se upre prstom kakve bi te posljedice morale biti, i koliko su velik utjecaj imale, ja se izgubim. Kao to ste svjesni toga, profesore, vojska se pobrinula da vijesti ne prodru u javnost. Tijekom okupacije amerika je vojska provodila vlastito istraivanje iza zatvorenih vrata. V ojska je uvijek ista, bilo japanska ili amerika. ak i kad je poslije okupacije ukinuta cenzura, nikakav lanak o tome nije se pojavio u novinama ili asopisima. to je valjda razumljivo, jer se dogodilo godinama prije i nitko nije pritom umro.

Zbog toga veina ljudi ne zna da se takav dogaaj uope desio. Tijekom rata bilo je toliko mnogo uasnih dogaaja, i milijuni su izgubili ivote, pa ne bih rekla da bi ljude posebno potreslo ono to se zbilo u naem gradiu. ak ni ovdje mnogi se ljudi ne sjeaju to se dogodilo, a oni koji se sjeaju kao da ne ele o tome govoriti. Rekla bih da je veini ljudi koji se sjeaju dogaaja to neugodna uspomena u koju radije ne bi dirali. Veina se stvari s vremenom zaboravlja. ak i sam rat, borba na ivot i smrt kroz koju su ljudi proli, sada slii na nekakvu daleku prolost. Toliko smo zarobljeni svakidanjim ivotom da dogaaji iz prolosti, kao drevne

zvijezde koje su izgorjele, nisu vie u orbiti oko naih umova. Ima upravo previe stvari o kojima moramo razmiljati svaki dan, previe novih stvari koje moramo nauiti. Nove mode, nove informacije, nova tehnologija, nova terminologija... Ali ipak, bez obzira na to koliko vremena prolazi, bez obzira na to to se u meuvremenu dogaa, ima stvari koje ne moemo prepustiti zaboravu, uspomena koje nikada ne moemo izbrisati. One ostaju s nama zauvijek, kao kamen kunje. A za mene je jedna od takvih uspomena ono to se dogodilo u umi onoga dana. Shvaam da nita ne mogu s tim uiniti sada, i sigurno bih razumjela ako

vam je zagonetno zato ovo iznosim tako kasno. Ali dok sam jo iva moram se rijeiti neega to mi lei na srcu. Tijekom rata, naravno, ivjeli smo pod strogom cenzurom, i bilo je stvari o kojima nismo mogli lako govoriti. Kad sam srela vas, profesore, s nama su bili vojni asnici pa nisam mogla slobodno govoriti. Isto tako nisam tada nita znala o vama, ili o vaem radu, pa sigurno nisam osjetila - kao mlada ena koja razgovara s nepoznatim mukarcem - da mogu biti iskrena o nekim privatnim stvarima. Tako sam nekoliko injenica zadrala za sebe. Drugim rijeima, u slubenoj istrazi namjerno sam izmijenila neke injenice o onom dogaaju. A kad me je poslije rata

ispitivala amerika vojska, drala sam se svoje prie. Od straha i da sauvam obraz, moda, ponovila sam iste lai koje sam vama rekla. To je vama moda jo vie otealo istraivanje dogaaja, i moda je donekle iskrivilo vae zakljuke. Ne, znam da ih je iskrivilo. To me je godinama muilo, i stidim se toga to sam uinila. Nadam se da ovo objanjava zato vam piem ovako dugako pismo. Jasno mi je da ste zaposlen ovjek i da moda nemate vremena za ovo. Ako je tako, molim vas da sve ovo smatrate brbljanjem starije ene i da bacite pismo. Stvar je u tome da osjeam potrebu, dok sam jo sposobna, priznati sve to se onda stvarno dogodilo,

zapisati i proslijediti nekome tko to mora znati. Oporavila sam se od bolesti, ali nikada ne znate kad se ona moe vratiti. Nadam se da ete to uzeti u obzir. No prije nego to sam povela djecu u brda, sanjala sam o muu, upravo prije svanua. Bili su ga unovaili i odveli u rat. San je bio krajnje stvaran i nabijen seksom - jedan od onih snova koji su tako ivi da je teko razlikovati san od stvarnosti. U snu smo leali na velikoj ravnoj stijeni i vodili ljubav. Bila je to svijetlosiva stijena blizu vrha nekakve planine. Cijela stvar je bila veliine dvaju tatamija, povrina glatka i vlana.

Bilo je oblano i izgledalo kao da se sprema oluja, ali nije bilo nikakva vjetra. inilo se da je blizu sumrak, i ptice su hitale u gnijezda. Tako smo ondje bili, nas dvoje pod onim oblanim nebom, utke smo imali snoaj. Nismo bili dugo u braku u to vrijeme, i rat nas je bio razdvojio. Moje tijelo je gorjelo za muem. Osjetila sam neopisiv uitak. Iskuavali smo sve mogue poloaje i stalno ih ponavljali, doseui neprekidno vrhunac. To je udno, sada kad o tome razmiljam, jer smo u stvarnom ivotu oboje bili tihe, prilino introvertirane osobe. Nikada se ne bismo prepustili strastima na taj nain ili iskusili takvu vrtoglavu nasladu. Ali u

snu, prvi put u ivotu, odbacili smo sva sputavanja i obavljali to kao ivotinje. Kad sam otvorila oi vani se jo nije razdanilo i osjeala sam se veoma udno. Tijelo mi je bilo teko, i jo sam mogla osjetiti mua duboko u sebi. Srce mi je estoko udaralo i teko mi je bilo disati. Vagina mi je bila mokra, upravo kao poslije snoaja. inilo mi se kao da sam stvarno vodila ljubav a ne samo sanjala o tome. Neugodno mi je to rei, ali u taj as sam masturbirala. Gorjela sam od pohote i morala neto uiniti da se smirim. Poslije sam se kao i obino odvezla biciklom do kole i krenula s djecom prema Owan yami na na izlet u prirodu. Dok smo se uspinjali brdskom

stazom jo sam mogla osjetiti zaostale posljedice seksa. Samo sam trebala zatvoriti oi i ve bih osjetila mua kako ulazi u mene i kako njegovo sjeme trca po stijenkama moje utrobe. Pripijala sam se uz njega svim snagama, noge sam irila koliko sam mogla, glenjevi su mi se prepletali s njegovim bedrima. Bila sam u nekakvoj omami, iskreno, dok sam djecu vodila uz brijeg. Osjeala sam se kao da sam usred onoga stvarnog, erotinog sna. Popeli smo se na brdo, stigli do mjesta kojemu smo teili, i upravo kad su se djeca spremala razii u lov na gljive, meni je iznenada dola menstruacija. Nije bilo vrijeme za nju. Posljednja mi je bila prestala tek prije

deset dana, a moja je menstruacija uvijek bila redovita. Moda je onaj erotian san pokrenuo neto u mojoj nutrini i otvorio joj put. Nisam dola pripremljena, naravno, a bili smo u brdima daleko od grada. Rekla sam djeci da uzmu kratku stanku, zatim otila sama daleko u umu i pobrinula se o sebi najbolje to sam mogla s par runika to sam ih ponijela. Bilo je puno krvi, nastao je prilian nered, ali bila sam sigurna da u nekako izai na kraj dok se ne vratimo u kolu. U glavi mi je bila potpuna praznina, nisam se mogla nimalo usredotoiti. Pekla me je savjest, mogu zamisliti zbog onoga nepotisnuta sna, zbog masturbiranja i zbog seksualnih

matarija pred djecom. Inae sam bila osobe koja potiskuje takve misli. Zapovjedila sam djeci da pou brati gljive, i razmiljala kako je bolje da skratimo izlet i vratimo se to prije moemo. U koli bih se mogla bolje oistiti. Sjela sam i promatrala djecu dok su traila gljive. Stalno sam brojila glave, provjeravala da mi se nitko od njih ne izgubi iz vida. Ali poslije nekog vremena vidjela sam jednog djeaia kako ide prema meni nosei neto u rukama. Bio je to djeak po imenu Nakata - isti onaj djeak koji se nije osvijestio pa je poslan u bolnicu. Drao je krvave runike kojima sam se posluila. Ostala sam bez daha i nisam mogla vjerovati

svojim oima. Sakrila sam ih jako daleko, izvan pogleda, kamo djeca nee ii. Morate razumjeti da je to najneugodnija stvar za enu, neto to ne elite da itko drugi vidi. Nisam imala pojma kako ih je mogao iskopati. Prije nego to sam shvatila to inim poela sam ga pljuskati. Zgrabila sam ga za ramena i snano pljuskala po obrazima. Moda sam neto vikala, ne sjeam se. Izgubila sam kontrolu, nisam vie bila pri zdravoj pameti. Mislim da je neugodnost morala biti tako velika da sam bila u oku. Nikada, nikada prije nisam udarila dijete. Ali nisam ja bila ona osoba koja je to inila. Odjednom sam primijetila svu djecu ondje, zurila su u mene. Neka su

stajala, neka sjedila, sva okrenuta prema meni. Bilo je to tono pred njima - ja, koja sam stajala ondje, blijeda, Nakata koji je pao na zemlju od udaraca, krvavi runici. Vrijeme kao da je stalo. Nitko se nije maknuo, nitko rije prozborio. Djeca su bila bezizraajna, njihova lica kao bronane maske. Duboka tiina spustila se na umu. uo se samo cvrkut ptica. Ne mogu izbrisati tu sliku iz pameti. Ne znam koliko je vremena prolo. Vjerojatno ne toliko dugo, ali meni se inilo kao vjenost - vrijeme koje me je tjeralo na sam rub svijeta. Napokon sam se izvukla iz toga. U svijet oko mene vratila se boja. Sakrila sam krvave

runike iza sebe i podignula Nakatu s mjesta gdje je leao. Stisnula sam ga i ispriavala se najbolje to sam mogla. Pogrijeila sam, oprosti, molim te oprosti, preklinjala sam ga. On je izgledao kao da je jo u oku. Oi su mu bile beivotne, i mislim da nije mogao uti to mu govorim. Drei ga jo u naruju okrenula sam se ostaloj djeci i rekla im da se vrate traenju gljiva Vjerojatno jo nisu mogli razumjeti to se dogodilo. Sve je to bilo odve udno, odve naglo. Stajala sam ondje neko vrijeme, drei vrsto Nakatu u naruju, osjeajui se kao da elim umrijeti ili ieznuti. Odmah iza obzora ratno se nasilje nastavljalo, bezbrojni su ljudi

ginuli. Nisam vie imala pojma to je pravo a to je krivo. Jesam li stvarno gledala stvaran svijet? Je li ptiji cvrkut koji sam ula bio stvaran? Nala sam se sama u umi, potpuno zbunjena, krv je obilno tekla iz moje utrobe. Bila sam ljuta, uplaena, zbunjena - sve to pomijeano u jedno. Tiho sam zaplakala, ne isputajui zvuka. I tada su djeca popadala. Nisam bila spremna rei vojnim vlastima to se zbilja dogodilo. Bilo je ratno vrijeme, morali smo sauvati obraz. Tako sam izostavila dio o poetku moje menstruacije, o Nakati koji je naao krvave runike i o tome kako sam ga udarala. Ponavljam, bojim se da je to stvorilo zapreku na putu kojim ste

istraivali dogaaj. Moete zamisliti koliko mi je lake kad sam skinula taj teret sa srca. Bilo je jako udno to se nijedno dijete nije uope sjealo onoga to se zbilo. Nitko nije zapamtio krvave runike ili mene kako tuem Nakatu. To je potpuno iezlo iz njihova uma. Poslije, uskoro nakon dogaaja, imala sam priliku neizravno ispitati svako dijete i uvjeriti se da je bilo upravo tako. Moda je masovna koma ve tada bila poela. V oljela bih rei nekoliko rijei o mladom Nakati, kao njegova nekadanja razrednica. to je s njim bilo poslije onog dogaaja, to stvarno ne znam. Kad

su me ispitivali poslije rata, ameriki asnik mi je rekao da je prebaen u neku bolnicu u Tokiju i naposljetku povratio svijest. Ali nije mi htio rei nita odreenije. Pretpostavljam da vi, profesore, znate vie o tome nego ja. Nakata je bio jedno od petero djece evakuirane iz Tokija u na grad, bio je najbistriji od njih petero i imao je najbolje ocjene. Imao je vrlo ljupke crte lica i uvijek je bio dobro odjeven. Bio je njean djeak i nikada se nije gurao gdje ne pripada. U razredu se nikada nije javljao, ali kad bih ga prozvala, uvijek je davao toan odgovor, i kad sam ga pitala za miljenje logino bi uzvratio. Smjesta je shvaao, bez obzira na to o emu se radilo. U svakom

razredu ima takav uenik, onaj koji e nauiti to treba bez nadziranja, za kojega znate da e se jednog dana upisati na vrhunski fakultet i dobiti izvrstan posao. Dijete koje ima uroene sposobnosti. Ali kao njegova uiteljica rei u nekoliko stvari o njemu koje su me zabrinjavale. Povremeno bih u njemu naslutila osjeaj rezignacije. I kad je dobro svladavao teke zadatke, nikad nije izgledalo da doivljava muku kunje ili pogreke. Nikada nije uzdahnuo ili pokazao smijeak. Bilo je kao da mora obaviti te stvari, i tako ih je samo obavljao. Djelotvorno je rjeavao sve to bi se pred njega postavilo - kao tvorniki radnik koji radi na tekuoj

vrpci, s odvijaem u ruci, koji stee vijak na svakom dijelu to stigne u nizu. Nikada nisam upoznala njegove roditelje pa ne mogu nita pouzdano rei, ali morao je postojati nekakav problem u kui. Vidjela sam dosta slinih sluajeva. Odrasli stalno podiu letvicu pametnoj djeci, upravo zato to su ona sposobna to svladati. Djeca postanu preoptereena postavljenim zadatcima i postupno gube otvorenost i osjeaj ostvarenja koji im je priroen. Kad se s njima tako postupa, djeca se zatvore u ljuturu i zadravaju sve u sebi. Potrebno je mnogo vremena i napora da se ponovno otvore. Djeje se srce dade kovati, ali kad jednom otvrdnu teko ih je vratiti u prijanje stanje.

Gotovo nemogue, u veini sluajeva. Ali moda ne bih trebala iznositi svoje miljenje o tim stvarima, to je uostalom vae struno podruje. Naslutila sam takoer trag nasilja u djeakovu odgoju. Katkada bi se vidio blijesak straha u njegovim oima to je izgledalo kao instinktivna reakcija na dugotrajnu izloenost nasilju. Koja je bila razina nasilja, nije bilo naina da doznam. Nakata je bio veoma disciplinirano dijete i dobro je prikrivao strah. Ali kadto bi se javio nehotian trzaj, uvijek tako neznatan, nije ga uspijevao prikriti. Znala sam da se neto nasilno zbilo u njegovu domu. Kad provedete puno vremena s djecom, primjeujete takve stvari.

Seoske obitelji znaju biti prilino nasilne. Roditelji su veinom ratari, svi se bore da sastave kraj s krajem. Iscrpljeni su, obavljaju mukotrpan posao od zore do mraka, a kad malo popiju i naljute se, lako mogu tjelesno nasrnuti. Nije tajna da se takve stvari dogaaju, i seoska djeca uglavnom to primaju u hodu i preive bez emocionalnih oiljaka. Ali Nakatin otac je bio sveuilini profesor, a majka, koliko sam mogla razabrati iz pisama koja mi je pisala, bila je dobro obrazovana ena. Gradska obitelj iz gornje srednje klase, drugim rijeima. Ako je bilo nekog nasilja u takvoj obitelj, moralo je biti neto kompliciranije i neizravnije od onoga to doivljuju seoska djeca. Vrsta

nasilja koje dijete nosi zapreteno u svojoj nutrini. Zbog toga sam osobito alila to sam ga udarila onog dana na brijegu, uinila to nesvjesno ili ne. Nipoto nisam smjela onako postupiti, i otada stalno osjeam krivicu i stid. Jo vie alim zato to je Nakata poto je odvuen od roditelja i smjeten u nepoznatu okolinu - prije onog dogaaja bio napokon na rubu da mi se otvori. Onakvo nasilje kakvo sam tada pokazala moglo je biti poguban udarac osjeajima koji su pupali u njemu. Nadala sam se da u imati priliku popraviti tetu koju sam prouzroila, ali okolnosti su drukije nalagale. Nakata je prevezen u Tokio u bolnicu, i dalje bez

svijesti, i nikada ga vie nisam vidjela. To alim do dana dananjega. Jo mogu vidjeti izraz njegova lica dok sam ga tukla. U taj as je osjeao uasan strah i rezignaciju. ao mi je, nisam namjeravala napisati ovako dugako pismo, ali ima jo jedna stvar koju moram spomenuti. Istinu govorei, kad je moj mu poginuo na Filipinima uoi svretka rata, nisam doivjela takav ok. Nisam osjetila nikakav oaj ili gnjev - tek dubok osjeaj bespomonosti. Uope nisam plakala. Ve sam znala da e negdje, na nekom dalekom bojitu, moj mu izgubiti ivot. itavu godinu dana prije toga, otkad su se dogodile sve ove stvari o

kojima sam upravo pisala - onaj erotski san, moja menstruacija koja je poela prije vremena, kad sam istukla Nakatu, kad su djeca zapala u onu tajanstvenu komu - prihvaala sam smrt svoga mua kao neizbjenu stvar, kao neto emu je sueno da se zbije. Tako je vi jest o njegovoj smrti samo potvrdila ono to sam ve znala. Cijelo iskustvo na brijegu bilo je onkraj svega to sam ikada iskusila. Osjeam se kao da sam u onoj umi ostavila dio svoje due. Na kraju, htjela bih izraziti nadu da ete i dalje imati uspjeha u istraivanju. elim vam dobro zdravlje. Iskreno vaa

Poglavlje 13
Prolo je dvanaest, jedem ruak i zurim u vrt, kad se primakne Oshima i sjedne pokraj mene. Danas sam velik dio knjinice prisvojio za sebe. Kao i uvijek moj ruak je najjeftinije gotovo jelo iz male prodavaonice na kolodvoru. Razgovaramo neko vrijeme, i Oshima me nagovara da uzmem pola njegovih sendvia. - Danas sam ih napravio vie, upravo za tebe - navaljuje. - Nemoj to krivo shvatiti, ali izgleda kao da ne jede. - Pokuavam postii da mi se smanji eludac - objanjavam.

- Namjerno? - upita on. Kimnem potvrdno. - Ti to ini da utedi novac? Ponovno kimnem. - To mogu razumjeti, ali u tvojoj dobi mora jesti, i nasititi se kad god ti se prui prilika. Potrebna ti je hrana. Sendvi koji mi nudi izgleda ukusno. Zahvaljujem mu i poinjem ga jesti. Dimljeni losos, potoarka i loika na mekom bijelom kruhu. Kora je fino hrskava, a hren i maslac upotpunjuju sendvi. - Jeste li ovo sami napravili? upitam. - Nema nikoga da to napravi umjesto mene - kae on. Nalijeva crnu kavu iz termosice u

alicu, dok ja pijem mlijeko iz malog tetrapaka. - to ita ovih dana? - Sabrana djela Natsumea Sosekija - kaem. - Jo nisam itao neke njegove romane, tako mi se prua sjajna prilika da ih sve proitam. - Toliko ga voli da eli proitati sve to je napisao? - upita Oshima. Kimnem potvrdno. Para se die iz alice u njegovoj ruci. Vani je tamno i oblano, ali barem je prestala kia. - Koje si njegove romane proitao otkad si doao ovamo? - Zavrio sam Rudara, a sada sam na Makovima. - Rudara, ha? - kae Oshima,

oevidno tragajui za nejasnim sjeanjem na tu knjigu. - To je pria o studentu iz Tokija koji zavri kao radnik u rudniku, je li tako? I prolazi kroz sve one tekoe s drugim rudarima da bi se naposljetku vratio u vanjski svijet? Roman osrednje duine, koliko se sjeam. itao sam ga prije mnogo vremena. Zaplet nije ono to normalno oekujete od Sosekija, i stil je takoer prilino nedotjeran. Ne ubraja se meu njegove najbolje romane. to ti se u njemu svia? Pokuavam zaodjenuti u rijei svoje dojmove o romanu, ali treba mi avkina pomo - treba mi se pojaviti odakle god doao, iroko rairiti krila i pronai prave rijei za mene.

- Glavni lik je iz bogate obitelji kaem - ali ima neku vezu koja se raskine te on pada u depresiju i bjei od kue. Dok luta naokolo, pristupi mu onaj sumnjivi lik i trai od njega da radi u rudniku, a on se samo zaputi za njim i nae se kako radi u rudniku Ashio. Duboko je dolje pod zemljom, i prolazi kroz svakakva iskustva koja prije nije mogao ni zamisliti. Taj bezazleni bogati mladi zatekne se kako gmie u talogu drutva. Pijuckam mlijeko i pokuavam sloiti ono to elim rei. Proe neko vrijeme prije nego se avka vrati, ali Oshima strpljivo eka. - U rudnicima doivljava ona iskustva na ivot i smrt. Naposljetku

izlazi i vraa se svom starom ivotu. Ali nita u romanu ne pokazuje da je to nauio iz tih iskustava, da mu se ivot promijenio, da je sada duboko razmislio o znaenju ivota ili zapoeo ispitivati drutvo ili bilo to. Ne stjee se dojam da je sazreo. Obuzima vas udan osjeaj kad zavrite knjigu. Kao da se pitate to je Soseki zapravo htio rei. Kao da stvarno ne znate to postie, i to je dio koji s vama ostaje. Ne znam to dobro objasniti. - Tako je Rudar sasvim drukije strukturiran nego, recimo, Sosekijev Sanshiro, tipini moderni roman odrastanja? Kimnem potvrdno. - Ne znam mnogo o tome, ali moda ste u pravu.

Sanshiro odrasta u prii. Nailazi na zapreke, procjenjuje stvari, svladava tekoe, zar ne? Ali junak u Rudaru je razliit. On samo promatra kako se stvari dogaaju i sve ih prihvaa. Hou rei, povremeno daje svoje miljenje, ali nita naroito duboko. Umjesto toga samo mata o svojoj ljubavnoj vezi. Izlazi iz rudnika gotovo isti kakav je bio kad je uao. Nema svijesti da je to bilo neto to je sam odluio uiniti, ili da je imao izbor. On je nekako sasvim pasivan. Ali ja mislim da su ljudi u stvarnom ivotu takvi. Nije lako donositi odluke na svoju ruku. - Vidi li sebe nekako slina junaku Rudara? Odmahujem glavom. - Ne, nikada

nisam o tome tako mislio. - Ali ljudi se moraju za neto uhvatiti - kae Oshima. - Moraju. Ti ini to isto, iako to ne shvaa. To je kao to Goethe ree: Sve je metafora. Mozgam o tome neko vrijeme. Oshima otpija gutljaj kave. - U svakom sluaju, to je zanimljiv pristup Rudaru. Osobito kad ste obojica bjegunci. To me navodi da ga ponovno proitam. Dovravam sendvi, gnjeim ve prazan tetrapak i bacam ga u kantu za smee. - Oshima - velim, odluivi sve otvoreno iznijeti - naao sam se u nekakvu kripcu, a vi ste jedini od koga mogu zatraiti savjet. On iroko otvori obje ruke s

kretnjom koja kae: samo naprijed. - Duga je to pria, ali nemam gdje noas prespavati. Imam vreu za spavanje, tako mi ne treba futon ili krevet ili bilo to. Samo krov nad glavom. Znate li kakvo slino mjesto u blizini? - Pretpostavljam da ne misli na hotel ili prenoite? Odmahujem glavom. - Novac je faktor. Ali takoer se nadam da neu previe upadati u oi. - Policijskom odjelu za mlade, kladio bih se. - Da. Oshima o tome razmisli neko vrijeme pa kae: - Dobro, mogao bi ostati ovdje.

- U knjinici? - Sigurno. Ima krov, takoer praznu sobu koju nitko ne koristi po noi. - Ali mislite li da je to u redu? - Naravno, morat emo najprije urediti neke stvari. Ali mogue je. Ili nije nemogue, rekao bih. Siguran sam da to mogu srediti. - Kako to? - Ti voli itati dobre knjige, razmiljati o stvarima na vlastit nain. ini se da si u dobrom tjelesnom stanju, i neovisan si tip ovjeka. V oli voditi uredan ivot i ima veliku snagu volje. Hou rei, snagu volje da ak smanji svoj eludac, je li tako? Govorit u s gospoicom Saeki o tome da bude moj pomonik i stanuje u praznoj sobi u

knjinici. - elite da budem va pomonik? - Nee imati puno posla - kae Oshima. - Uglavnom e mi pomagati da otvorimo i zatvorimo knjinicu. Unajmljujemo profesionalce da obavljaju vea ienja ili da unose stvari u raunalo. Izuzevi to, nema se bogzna to raditi. Moe samo itati to god hoe. Dobro zvui? - Da, naravno... - Nisam siguran to bih rekao. - Ali mislim da gospoica Saeki nee na to pristati. Meni je tek petnaest godina, i bjegunac sam o kojemu ona nita ne zna. - Ali gospoica Saeki je... kako bih to rekao? - zapone Oshima, zatim neoekivano zastane, traei pravu rije.

- Malo razliita. - Razliita? - Ona stvarima pristupa razliito od drugih ljudi. Kimnem. Razliito pristupa stvarima? to to znai? - Hoete reci da je ona neobina osoba? Oshima zaklima glavom. - Ne, ne bih to rekao. Ako govori o neobinima, to bih bio ja. Ona jednostavno nije sputana konvencionalnim nainima obavljanja stvari. I dalje nastojim odgonetnuti razliku i zme u razliitog i neobinog, ali odluujem odustati od daljnjih pitanja. Za neko vrijeme. Poslije stanke Oshima kae: - Ali ostati veeras ovdje, to je ipak problem.

Zato u te odvesti drugamo, gdje moe ostati koji dan dok ne sredimo stvari. To ti ne smeta, je li? Malo je podalje. - Nema problema - kaem. - Knjinica se zatvara u pet - kae Oshima - a ja moram dovesti u red neke stvari, pa emo tako krenuti u pet i trideset. Odvest u te onamo autom. Nitko sada ne stanuje ondje. I ne brini se - to mjesto ima krov. - Zahvalan sam. - Moe mi zahvaliti kad stignemo onamo. Moda to ne bude ono to zamilja. Vraam se u itaonicu i nastavljam gdje sam prekinuo itanje Makova. Nisam brz itatelj. V olim se zadrati na

svakoj reenici, uivajui u stilu. Ako mi se ne svia kako je napisano, prestajem. Upravo prije pet zavravam roman, vraam ga na policu, zatim sjedam natrag na sofu, zatvaram oi i razmiljam o onome to se dogodilo prole noi. O Sakuri. O njezinoj sobi. O onome to mi je uinila. Sa svim zapletima i preokretima kako su se razvijali dogaaji. U pet i trideset stojim ispred knjinice ekajui Oshimu. On me vodi straga do parkiralita i sjedam u njegova zelena sportska kola. Mazda Miata sa sputenim krovom. Moja uprtnjaa je prevelika za mali prtljanik, pa je privezujemo na stranji nosa. - Dugaka je vonja, pa emo usput

stati da veeramo - kae Oshima. Okree klju i pali motor. - Kamo putujemo? - Kochi - odgovara on. - Jesi li kad bio ondje? Odmahujem glavom. - Koliko je daleko? - Trebat e nam oko dva i pol sata dok stignemo kamo smo krenuli. Na jug, preko planina. - Ne smeta vam ii tako daleko? - Sve je u redu. Do tamo je ravna cesta, i jo se vidi. A imam pun rezervoar. V ozimo se sumranim gradskim ulicama, zatim izlazimo na autocestu kreui na zapad. Oshima glatko mijenja trake, klizei izmeu drugih kola, bez

napora prebacuje brzine. Svaki put se brujanje motora neznatno promijeni. Dok mijenja brzine i stie do daske, mali auto uskoro klizi preko sto pedeset. - Auto je posebno ugoen, tako da ima veliko ubrzanje. Ovo ti nije obina Miata. Zna li neto o automobilima? Odmahujem glavom. Automobili definitivno nisu moja specijalnost. Uivate li u vonji? - pitam. - Lijenik me je natjerao da se okanim svih riskantnih sportova. Tako umjesto toga vozim. Kompenzacija. - Imate li kakvih problema? - Medicinski naziv je prilino dug, ali to je neka vrsta hemofilije - nehajno kae Oshima. - Zna li to je to? - Mislim da znam - velim. Uio

sam o tome na satu biologije. -Kad ponete krvariti ne moete to zaustaviti. To je genetski, kad se krv ne zgruava. - Tono. Ima svakojakih hemofilija, a moja vrsta je prilino rijetka. Nije to toliko lo tip bolesti, ali moram paziti da se ne ozlijedim. Ako ponem krvariti moram otii u bolnicu. Osim toga, ovih je dana problem sa zalihama krvi u bolnicama. Umirati polaganom smru od AIDS-a nije moj izbor. Zato sam uspostavio neke veze u gradu da me opskrbe zdravom krvi, za svaki sluaj. Zbog moje bolesti ne idem na izlete. Osim redovitog pregleda u sveuilinoj bolnici u Hiroimi, jedva da ikada naputam grad. Ipak to nije toliko loe ionako nikada nisam toliko volio

putovanja ili sportove. Ne smijem se sluiti kuhinjskim noem, zato je svako stvarno kuhanje iskljueno, to je sramota svoje vrste. -V onja je prilino opasan sport kaem mu. - To je razliita vrsta opasnosti. Kada god vozim nastojim ii najbre to mogu. Ako doivim udes u brzoj vonji neu zavriti samo s porezanim prstom. Ako izgubi mnogo krvi, nema nikakve razlike izmeu hemofiliara i bilo koga drugoga. To izjednauje stvari, jer su vam jednaki izgledi da ete preivjeti. Ne mora voditi rauna o stvarima kao to je zgruavanje krvi ili bilo to, i moe umrijeti bez ikakva aljenja. - Shvaam.

- Ne brini se - smije se Oshima. neu doivjeti udes. Oprezan sam voza i ne pretjerujem. I vrhunski odravam svoja kola. Osim toga, kad budem umirao elim to uiniti tiho, potpuno sam. - Povesti nekoga sa sobom, dakle, ni to ne dolazi u obzir. - Pogodio si. Zaustavljamo se na nekom odmoritu da veeramo u restoranu. Uzimam piletinu i salatu, on naruuje curry od morskih plodova i salatu. Tek neto da ispunimo eludac, to je najbolje to se o tome moe rei. Oshima plati raun i ponovno sjedamo u kola. Ve se smrailo. On pritie gas i brzinomjer

naglo skae uvis. - Smeta li ti ako stavim neku glazbu? - pita Oshima. - Ne smeta, naravno - odvratim. Pritisne dugme za CD i pone neka klasina glazba na klaviru. Sluam neko vrijeme, odgonetavajui glazbu. Znam da nije Beethoven, a nije ni Schumann. Vjerojatno netko tko je doao izmeu njih. - Schubert? - upitam. - Pogodio si - odgovori on. Ruke su mu na gornjem dijelu upravljaa, baca pogled na me. - Voli li Schuberta? - Ne osobito - kaem mu. - Kad vozim drago mi je sluati Schubertove sonate za klavir, jako glasno. Zna li zato?

- Pojma nemam. - Jer je jedna od najteih stvari na svijetu dobro odsvirati Schubertove sonate za klavir. Posebno ovu, Sonatu u D-duru. Taj je komad teko svladati. Neki pijanisti mogu savreno odsvirati jedan ili moda dva stavka, ali ako slua sva etiri stavka kao objedinjenu cjelinu, nikada je nitko nije ukrotio. Mnogi glasoviti pijanisti pokuali su biti na visini izazova, ali kao da uvijek neto nedostaje. Nema nikada nijednoga da bi se moglo rei: Da! Uspio je! Zna li zato? - Ne - odgovorim. - Jer je ta sonata sama po sebi nesavrena. Robert Schumann je dobro razumio Schubertove sonate, i ovu je

nazvao "nebeski dosadnom". - Ako je kompozicija nesavrena, zato bi je toliko pijanista pokuavalo svladali? - Dobro pitanje - kae Oshima, i zastaje dok glazba ispunjava tiinu. Nemam neko veliko objanjenje za to, ali jednu stvar mogu rei. Djela koja imaju u sebi stanovito nesavrenstvo privlana su upravo zbog toga razloga ili su barem privlana stanovitim tipovima ljudi. Ba kako tebe privlai Sosekijev Rudar. Ima u njemu neto to te uvlai, vie nego potpunije ostvareni romani kao Kokoro ili Sanshiro. Otkriva neto to ti povue srce - ili bismo moda trebali rei da djelo otkriva tebe. Schubertova sonata u D-

duru je nekako ista stvar. - Da se vratim na pitanje - kaem ja - zato sluate Schubertove sonate? Osobito kada vozite? - Ako svira Schubertove sonate kako su napisane, osobito ovu, to nije umjetnost. Kao to je Schumann istaknuo, ona je preduga i odve pastoralna, a tehniki odve jednostavna. Odsviraj je takvu kakva jest i ona je plitka i bljutava, nekakva prana starina. Zbog toga svaki pijanist koji se nje dohvati uvijek dodaje neto svoje, neto ekstra. Kao ovaj - uje li kako je artikulira ovdje? Dodaje rubato. Usklauje ritam, modulaciju, to god. Ne mogu je drukije drati na okupu. Ipak moraju biti oprezni, inae svi oni ekstra

dodaci unite dostojanstvo skladbe. Onda to nije vie Schubertova glazba. Svaki pijanist koji je svirao ovu sonatu bori se s istim paradoksom. Poslua malo glazbu, mumljajui melodiju, zatim nastavi. - Zbog toga volim sluati Schuberta dok vozim. Kao to rekoh, zato to su sve izvedbe nesavrene. Napeta, umjetnika vrsta nesavrenosti stimulira ti svi jest, dri te budnim. Ako sluam neku iznimno savrenu izvedbu neke iznimno savrene skladbe dok vozim, mogao bih poeljeti da sklopim oi i poginem na licu mjesta. Ali sluajui Ddur mogu osjetiti granice onoga za to su ljudi sposobni - da se stanovit tip savrenstva moe ostvariti samo kroz

bezgranino nagomilavanje nesavrenoga. Osobno, mene to ohrabruje. Zna li na to ciljam? - Donekle... - Oprosti - kae Oshima. Naginjem tomu da me ponese tema. - Ali postoji mnogo vrsta i stupnjeva nesavrenstva, zar ne?- velim. - Sigurno, naravno. - Komparativno govorei, koja je izvedba Sonate u D-duru po vaem miljenju najbolja? - To je teko pitanje. - Oshima se malo zamisli. Prebaci u niu brzinu, skrene u sporiji trak, brzo propusti hladnjau s osamnaest kotaa, prebaci u viu i vrati se u na trak. - Ne bih te htio uplaiti, ali zelena je Miata vozilo koje

se najtee uoava na autocesti po noi. Tako je niska, i k tomu zelena se boja pretapa u tamu. V ozai kamiona posebno je ne mogu vidjeti iz visokih kabina. To moe biti opasna stvar, naroito u tunelima. Sportska kola bi stvarno trebala biti crvena. Onda bi se isticala. Zbog toga su Ferrariji veinom crveni. Ali meni se sluajno svia zeleno, makar zbog toga stvari bile opasnije. Zeleno je boja ume. Crveno je boja krvi. Pogleda na sat i nastavi mumljati pratei glazbu. - Openito bih rekao da Brendel i Ashkenazy daju najbolje izvedbe, iako me uope ne diraju emocionalno. Schubertova glazba provocira i rui temelje svijeta na koji

smo navikli. To je bit romantizma, a Schubertova glazba je sinonim za romantizam. I dalje sluam sonatu. - to ti misli? Pomalo dosadno? upita on. - Pomalo - slaem se. - Schuberta moe cijeniti ako sam vjeba. Sa mnom je bilo slino kad sam ga prvi put sluao - bio mi je glupo dosadan. To je prirodno za nekoga tvojih godina. S vremenom e ga cijeniti. Ljudi se umore od stvari koje nisu dosadne, ali se ne umore od onoga tojest dosadno. Zamisli. Meni bi moglo biti zabavno kad se dosaujem, ali ne bi bilo kad se od neega umaram. Veina ljudi ne moe razlikovati to dvoje.

- Kaete da ste neobina osoba. Mislite li zbog hemofilije? - Dijelom i zato - kae on demonski se smjekajui. - Ali, ima tu i jo toga. Schubertova dugaka "Nebeska" sonata zavri, ne sluamo vie glazbu. Umuknemo, i svaki od nas ispunjava tiinu vlastitim sluajnim mislima. Odsutno zurim i znakove koji promiu. Na raskriju skreemo na jug i cesta zalazi u planine, jedan dug tunel za drugim. Oshima se snano koncentrira svaki put kad prestie neko vozilo. Prolazimo kraj brojnih sporih kamiona na cesti, i svaki put uje se itav jecaj zraka, kao da je istrgnuta neija dua. Povremeno gledam natrag da provjerim

je li moja uprtnjaa dobro svezana. - Mjesto kamo idemo duboko je u planinama, nije ba najudobnije prebivalite na svijetu - kae Oshima. Sumnjam da e ikoga drugog vidjeti dok bude ondje. Nema radija, ni TV-a, ni telefona. Sigurno ti ne smeta? - Ne smeta - odvratim. - Navikao si biti sam - komentira Oshima. Ja kimnem. - Ali samoa dolazi u razliitim oblicima. Ono to e ondje nai moglo bi biti malo neoekivano. - Kako to? Oshima podigne most svojih naoala. - Stvarno ne mogu rei. Moe se promijeniti, ovisi o tebi.

Izlazimo s autoceste i sputamo se niz uu regionalnu cestu. Du ceste blizu izlaza lei neki gradi. Oshima se zaustavi kraj samoposluge i kupi namirnica gotovo vie nego to moemo ponijeti - voe i povre, krekeri, mlijeko i mineralna voda, hrana u konzervama, kruh, instant hrana u kesicama, veinom stvari koje ne zahtijevaju mnogo kuhanja. Ponem izvlaiti novanik, ali on odmahne glavom i sve plati. Vratimo se u kola, nastavimo vonju. Drim vreice koje nisu mogle stati u prtljanik. im smo napustili onaj gradi oko nas sve postaje mrano. Nema kua, tek pokoji automobil, a cesta je tako uska da se dvoja kola teko mimoilaze. Oshima pali duga svjetla i

juri naprijed, koei, ubrzavajui, prebacujui iz druge u treu i obratno. Njegov je izraz ukoen dok se usredotouje na vonju, usne stisnute, oi prikovane uz toku ispred nas u mraku, desna ruka stee vrh upravljaa, lijeva spremna za akciju na ruici mjenjaa. Otra strmina pojavljuje se nama slijeva. ini se kao da je dolje neki planinski potok. Okuke postaju otrije, cesta skliskija, i nekoliko se puta stranji dio kola zanosi, ali odluim da se zbog toga ne brinem. Kad je u pitanju Oshima, imati ovdje udes najvjerojatnije ne dolazi u obzir. Moj sat pokazuje da e uskoro devet. Otvaram prozor i putam da

hladan zrak navali unutra. Ovdje sve zvui drukije. U planinama smo, sve dublje zalazimo. Odahnem s olakanjem kad se cesta napokon odvoji od strmina i skrene u umu. Drvee se magino uzdie iznad nas. Naa svjetla liu debla, obasjavajui jedno za drugim. Asfaltiranu cestu ostavili smo iza sebe, pod gumama skau kamenii koji se odbijaju od dna kola. Amortizeri pleu gore-dolje po neravnu putu. Nema mjeseca, ni zvijezda. Povremena kiica pokropi vjetrobran. - Dolazite li esto ovamo? upitam. - Nekada sam dolazio. Sada, kraj posla i svega ostaloga ne mogu dolaziti tako esto. Moj stariji brat je surfer i

ivi na obali u Kochiju. Ima ondje duan i pravi daske za surfanje. Katkada dolazi ovamo. Ti surfa? - Nikada nisam pokuao - kaem mu. - Ako ti se prui prilika, neka te moj brat poui. Jako je dobar - kae Oshima. - Ako ga upozna vidjet e da nije kao ja. On je visok, preplanuo, pomalo tih, ne toliko drueljubiv, i voli pivo. I ne bi razlikovao Schuberta od Wagnera. Ali mi zbilja dobro napredujemo. Nastavljamo cestom kroz gustu umu i napokon skreemo. Oshima zaustavlja kola, puta motor da radi, izlazi, otkljuava neku ianu ogradu i otvara prolaz. V ozimo se unutra i

nastavljamo zavojitim, neravnim putem do istine gdje put zavrava. Oshima zaustavi auto, duboko odahne i objema rukama zabaci kosu natrag, zatim ugasi motor i povue runu konicu. Ventilator jo zuji, hladei pregrijani motor dok se para die iz poklopca, ali im se ugasi motor na nas padne teka tiina. ujem potoi u blizini, slabaan zvuk vode. Visoko iznad nas vjetar simbolino umi. Otvaram vrata i izlazim. Krpice studeni vise u zraku. Imam na sebi mornarsku jaknu povrh majice i zatvaram je do vrata. Pred nama je mala graevina, drvena koliba naizgled, premda je premrano da bi se mnogo vidjelo.

Automobilska svjetla jo gore, Oshima se polako pribliava kolibi, s lampom u ruci, penje se stubama na trijem, vadi klju i otkljuava vrata. Ulazi unutra, kresne ibicom i upali svjetiljku. Zatim izlazi na trijem drei svjetiljku i objavljuje: - Dobro doli u moju kuu. Sve izgleda kao crte u starinskoj knjizi pria. Penjem se uza stube i ulazim. Oshima pali veu svjetiljku to visi sa stropa. Koliba se sastoji od jedne velike prostorije nalik na kutiju. U kutu je malen krevet, stol i dvije drvene stolice, stara sofa, beznadno pohaban tepih - hrpa starog pokustva koje nitko nije htio, reklo bi se, tek nabacanog skupa. Tu je polica od

cementnih blokova i dasaka prepuna knjiga, korice su im izlizane kao da su se mnogo itale. Tu je i stari ormar za odjeu. I jednostavna kuhinja s radnom plohom, malen plinski tednjak, i sudoper ali bez tekue vode. Umjesto toga pretpostavljam da za vodu slui aluminijsko vjedro. Lonac i kotli na polici, plus tava koja visi na zidu. A u sredini prostorije nalazi se crna pe na drva. - Moj brat je sagradio ovu kolibu gotovo sam. Uzeo je grubu brvnaru za drvosjee i potpuno je preuredio. Spretan je u rukama. Tada sam bio jo malen i neto sam pomagao, pazei da se ne poreem i slino. Prilino je primitivna. Nema struje. Nema tekue

vode. Nema kupaonice. Jedino moderno pomagalo je plin propan. - Oshima nalijeva malo mineralne vode u lonac i stavlja je da uzavrije. - Moj djed je nekada bio vlasnik ove planine. Bio je prilino bogat ovjek u Kochiju, s mnogo posjeda. Umro je prije deset godina, pa smo brat i ja naslijedili gotovo cijelu planinu. Nijedan drugi roak nije ju htio. Predaleko je od uhodanih puteva, i ne vrijedi mnogo. Ako bismo htjeli uzgajati umu za sjeu drva, morali bismo zaposliti ljude i to bi previe stajalo. Razmiem zavjesu na prozoru. Zid posvemanje tame je sve to mogu vidjeti. - Bio sam upravo tvojih godina -

kae Oshima, umauci vreice kamilice u lonac. - Obiavao sam esto dolaziti ovamo i ivjeti sam. Ne vidjeti nikoga, ni s kim ne razgovarati. Brat me je na to gotovo prisiljavao. Nije uobiajeno initi to nekom tko ima moju bolest preopasno je za takve osobe da budu same na osamljenu mjestu. Ali moj brat se nije obzirao. - Naslanja se na radnu plohu, ekajui da voda uzavrije. - Nije me pokuavao disciplinirati ili bilo to. samo |e vjerovao da mi je to potrebno. Mogao sam mnogo itati, razmiljati o stvarima. Istinu govorei, poslije nekog vremena teko sam odlazio u kolu. Izmeu mene i kole razvijala se nekakva uzajamna mrnja. Bio sam razliit od sviju drugih. Zbog milosrdna

srca pustili su me da zavrim osnovnu kolu, a poslije toga bio sam preputen sebi, uglavnom. Ba kao ti. Jesam li ti sve ovo ve ispriao? Odmahujem glavom. - Jeste li zbog toga tako ljubazni sa mnom? - Dijelom i zato - kae on, pa zastane. - Ali ne samo zbog toga. Oshima mi prui alicu aja i pone ispijati svoj. Moji su ivci napeti nakon duge vonje, i kamilica je upravo ono to mi je potrebno da se smirim. Oshima pogleda na sat. - Bolje je da poem, zato mi dopusti da ti sve objasnim. Tu je u blizini krasan potok kojim se moe posluiti za vodu. Dolazi iz izvora pa je moe slobodno piti. Mnogo je bolja nego ove boce mineralne

vode. Straga su sloena drva za ogrjev pa nalozi pe ako ti bude hladno. Ovdje bude prilino svjee. Nekoliko sam je puta loio u kolovozu. Pe moe rabiti i za jednostavna kuhanja. Ako ti treba kakvo drugo orue ili bilo to, pogledaj u upi iza kolibe. I moe slobodno nositi svu staru odjeu moga brata koju nae u ormaru. Njemu ne smeta ako netko nosi njegovu odjeu. Oshima se podboi i jo jednom preleti pogledom po kolibi. - Nije neko romantino utoite, to je sigurno. Ali posluit e za jednostavan ivot. Moram te upozoriti na jednu stvar - nemoj ii predaleko u umu. uma je doista gusta, i kroz nju nema dobrih staza. Stalno dri kolibu na oku. Lako se ovjek izgubi ako

ode dalje, i teko je nai put natrag. Jedanput sam ondje doivio strano iskustvo. Bio sam samo par stotina koraka odavde, ali sam pola dana proveo hodajui u krugu. Moe pomisliti kako je Japan mala zemlja, kako nema mogunosti da se izgubi u umi. Ali kad se jednom izgubi u ovim umama, vjeruj mi, ostane izgubljen. Spremam to u glavu za buduu uporabu. - I ne bih silazio s planine, osim u sluaju nude. Predaleko je od svih drugih kua. Samo ekaj ovdje, i ja u se vratiti za nekoliko dana da te pokupim. Ima dovoljno hrane da preivi. Usput reeno, ima li mobitel? - Imam - kaem mu, pokazujui na

uprtnjau. On mi se osmijehne. - Neka ostane u uprtnjai. Ovdje nee raditi, nalazi se izvan dosega. Naravno, ni radio ne moe raditi. Odsjeen si od svijeta. Mogao bi puno toga proitati. Odjednom se sjetim veoma praktina pitanja. - Ako nema kupaonice, gdje u poi na zahod? Oshima iroko rairi obje ruke. Sva je uma tvoja. ini to hoe.

Poglavlje 14
Nakata je obilazio prazno gradilite nekoliko dana. Jednog je jutra padala jaka kia, pa je proveo dan u svojoj sobi bavei se jednostavnim rezbarstvom, ali inae je provodio vrijeme sjedei u korovlju i ekajui da se pojavi nestala maka boje kornjaevine ili ovjek s udnim eirom. Ali nije imao sree. Na kraju svakog dana Nakata bi se zaustavio kraj kue onih ljudi to su ga unajmili i kazao im kako napreduje potraga - kamo je iao, kakve je informacije uspio skupiti. Vlasnik make platio bi mu dvije tisue jena, njegovu uobiajenu svotu. Nitko nije slubeno

odredio tu pristojbu, samo se naokolo proirio glas da u susjedstvu ima neki vrstan pronalaza maaka i nekako se uspostavila ta nadnica. Ljudi bi mu uvijek dali i neto osim novca - hranu, kadto odjeu. Jednom je dobio nagradu od osam tisua jena kad je doista naao nestalu maku. Nakatu nisu stalno molili da traga za nestalim makama, tako da zbroj prikupljenih pristojba nije svakog mjeseca bio velik. Starija njegova braa plaala su reije od nasljedstva koje su roditelji ostavili Nakati - to nije bilo previe za poetak - a ivio je od mravih uteda i mjesene gradske potpore za starije invalide. Uspijevao je proi sa samom potporom, pa je novac

od traenja maaka mogao troiti kako je htio, a njemu se to inilo kao znatna svota. Ali katkada mu nije padalo na pamet kako bi ga potroio, nita osim da uiva u svojoj omiljenoj jegulji na aru. Ii na banku ili imati tedni raun u potanskom uredu zahtijevalo je ispunjavanje formulara, pa je sav preostali novac skrivao ispod tatamija u svojoj sobi. To to je bio sposoban razgovarati s makama bila je Nakatina mala tajna. Znali su je samo on i make. Ljudi bi pomislili da je lud kad bi to spomenuo, zato je o tome utio. Svi su znali da nije jako bistar, ali biti glup i biti lud to su potpuno razliite stvari. Katkada bi naili ljudi dok je bio u

duboku razgovoru s nekom makom, ali kao da ih nikada nije bilo briga. Nije bilo tako neobino, uostalom, vidjeti stariju eljad kako razgovara sa ivotinjama kao da su ljudi. Ali ako bi tko sluajno komentirao njegove sposobnosti s makama i rekao neto poput: Gospodine Nakata, kako to da tako dobro poznajete maje navike? Gotovo bi se reklo da znate s njima razgovarati, on bi se samo nasmijeio i preao preko toga. Nakata je uvijek bio ozbiljan i uglaen, ugodna osmijeha, i bio je omiljen meu kuanicama u susjedstvu. Pomagao je i njegov uredan izgled. Iako je bio siromaan, Nakata je uivao u kupanju i pranju rublja, a gotovo nova odjea koju su mu esto

davali njegovi klijenti samo je pojaavala njegovu izrazitu pojavu. Neki komadi odjee - majica za golf boje lososa s natpisom Jack Nicklaus, primjerice - nisu mu tono pristajali, ali to Nakati nije smetalo samo ako su bili uredni i isti. Nakata je stajao pred ulaznim vratima, podnosei isprekidano izvjee svojoj trenutnoj klijentici, gi Koizumi, o potrazi za njezinom makom, Gomom. - Nakata je napokon dobio neke informacije o maloj Gomi - zapoe on. Osoba po imenu Kawamura ree da je prije nekoliko dana vidio maku koja slii na Gomu prijeko na praznom gradilitu, na onome s ogradom, prijeko

u drugom bloku. To je dvije velike ceste odavde, i ree da je dob, dlaka i ogrlica sve isto kao u Gome. Nakata je odluio drati strau na praznom gradilitu, pa tako uzmem ruak i sjedim ondje svaki dan, od jutra do zalaska sunca. Ne, nemojte se zbog toga brinuti - imam puno slobodna vremena, uope mi ne smeta osim ako pada jaka kia. Ali ako mislite da vie nije potrebno, gospoo, da budem na strai, onda mi to kaite. Odmah u prestati. Nije joj rekao da taj g. Kawamura nije osoba nego smei prugasti maak. To bi, mislio je, samo kompliciralo stvari. Ga Koizumi mu je zahvalila. Njezine dvije kerice bile su potitene

otkad je njihova ljubimica iznenada nestala, izgubile su apetit. Majka im nije mogla to objasniti tako da im kae kako make imaju obiaj povremeno nestati. Ali usprkos tomu to su djevojice doivjele ok, ona nije imala vremena ii po gradu i traiti njihovu maku. Zbog toga se jo vie obradovala kad je nala osobu kao to je Nakata koji e, za pukih dvije tisue jena na dan, uiniti sve to moe u traganju za Gomom. Nakata je bio nastran star ovjek, i nekako je udno govorio, ali ljudi su tvrdili da je pravi genij kad je posrijedi pronalaenje maaka. Znala je da o tome ne bi smjela tako misliti, ali starac nije izgledao dovoljno bistro da bi ikoga prevario. Pruila mu je novac u

omotnici, skupa s povrem koje je upravo skuhala - malo rie i taro krumpira u plastinoj posudi Tupperware. Nakata se naklonio dok je uzimao Tuppervvare, pomirisao hranu i zahvalio joj. - Hvala vam lijepa. Taro je jedno od najdraih Nakatinih jela. - Nadam se da e vam prijati odgovorila je ga Koizumi. Proao je tjedan dana otkad je poeo nadzirati prazno gradilite, i za to vrijeme Nakata je vidio mnogo razliitih maaka kako ulaze i izlaze. Smei prugasti maak Kawamura zaustavljao se svaki dan po nekoliko puta da ga pozdravi. Nakata je uzvraao pozdrav i

brbljao s njim o vremenu i svojoj pod pori. I dalje nije mogao razumjeti ni rijei od makova govora. - uni na plonik, Kawara u problemu - kazao je Kawamura. inilo se da neto eli priopiti Nakati, ali starac nita nije razumio i to mu je rekao. Od toga se maak nekako zbunio i ponovio istu misao - moda istu razliitim rijeima. - Kawara vie svezano. - Nakata je bio jo nemoniji. teta to Mimi nije ovdje da pomogne, pomislio je. Mimi bi dobro pljusnula maka po obrazu i natjerala ga da bude razumljiv. Pametna je maka ta Mimi. Ali Mimi nije bila tu. Nikada se ne bi pojavila na takvu zemljitu, da ne

dobije nametnike od drugih maaka. Poto je istresao sve te misli koje Nakata nije mogao slijediti, Kawamura je ponosno otiao. Druge su se make provlaile unutra i van. Isprva su bile na oprezu kad bi tek ugledale Nakatu, zurei u njega s udaljenosti uz negodovanje, ali kad bi vidjele da on ondje samo sjedi i nita ne radi, potpuno su zaboravljale na njega. Nakata je na svoj tipian prijateljski nain pokuavao zapodjenuti razgovor. Rekao bi zdravo i predstavio se, ali veina bi se maaka ogluila, pravei se da ga ne uju, ili bi jednostavno zurile kroz njega. Ovdje su make bile posebno sklone da nekoga hladno doekaju. Sigurno su imale

prilino grozno iskustvo s ljudima, zakljuio je Nakata. Nije bio u poloaju da ita od njih zahtijeva, i nije ih kudio zbog njihove hladnoe. Znao je vrlo dobro da e u majem svijetu uvijek biti stranac. - Vi dakle znate govoriti, ha? - ree pomalo oklijevajui crno-bijeli tigrasti maak s poderanim uima dok se osvrtao oko sebe. Maak je grubo govorio ali izgledao je sasvim prijazno. - Da, pomalo - odgovori Nakata. - Ipak to zauuje - dodade tigrasti maak. - Meni je ime Nakata - ree Nakata predstavljajui se. - A vae bi ime bilo? - Nemam imena - ree tigrasti maak osorno.

- Kako bi bilo Okawa? Smeta li vam ako vas tako zovem? - Svejedno. - Onda dobro, g. Okawa - ree Nakata. - Kao zalog naega poznanstva, biste li htjeli malo suenih srdela? - Dobro zvui. Jedno od mojih najdraih jela, srdele. Nakata izvadi iz torbe srdelu omotanu prozirnom folijom i odmota je za Okawu. Uvijek je sa sobom imao poneku srdelu, za svaki sluaj. Okawa smaza srdelu, gulei je od glave do repa, zatim oisti lice. - To je bila prava stvar. Jako sam zahvalan. V olio bih vas negdje polizati, ako elite. - Ne, nema potrebe. Nakata je

zahvalan za tu ponudu, ali upravo sada nemam potrebe za lizanjem, hvala svejedno. Zapravo, jedan me vlasnik zamolio da naem njihovu maku. enka boje kornjaevine po imenu Goma. Nakata izvadi iz torbe fotografiju Gome i pokaza je Okawi. - Netko mi je rekao da je ova maka viena na ovom praznom gradilitu. Tako Nakata ovdje sjedi ve nekoliko dana ekajui Gomu da se pojavi. Pitao sam se jeste li, sluajno, moda vi na nju naletjeli. Okawa pogleda fotografiju i smrknu se u licu. Pojavie mu se bore izmeu obrva i on zgranuto trepnu nekoliko puta. - Zahvalan sam za srdelu, nemojte me krivo shvatiti. Ali o tome ne mogu govoriti. Bit u u velikoj neprilici

ako progovorim o tome. Nakata se prenerazio. - U velikoj neprilici ako progovorite o tome? - To je opasna, neugodna stvar. Mislim da vam je bolje otpisati tu maku. A elite li dobro sebi, drite se dalje od ovoga mjesta. Ne bih htio da zapadnete u nevolje. ao mi je to nisam mogao vie pomoi, ali samo razmislite o nainu kako vam zahvaljujem za hranu. - S tim rijeima Okawa ustade, pogleda oko sebe i nestade u gustiu. Nakata uzdahnu, izvadi termosicu i poe polako piti aj. Okawa je rekao da je opasno ovdje biti, ali Nakata nije mogao zamisliti zbog ega. On samo trai jednu malu izgubljenu maku, to je sve to ini. to bi uope moglo biti

opasno u tome? Moda je opasan onaj lovac na make s udnim eirom to mu ga je spomenuo Kawamura. Ali Nakata je ljudsko bie, nije maka. Zato bi se onda bojao lovca na make? Ali svijet je bio pun mnogih stvari u koje Nakata nije mogao proniknuti, pa je prestao o tome razmiljati. S takvim mozgom kakav je imao, od prevelika razmiljanja samo je dobivao glavobolju. Nakata ispi posljednju kap aja, zaarafi poklopac na termosici i vrati je u torbu. Kad je Okawa ieznuo u gustiu, dugo se nije pojavila nijedna maka. Samo leptiri, leprajui tiho iznad korova. Jato vrabaca doletje na gradilite, raspri se na sve strane,

ponovno se okupi i odletje. Nakata je zadrijemao nekoliko puta, budei se s trzajem. Znao je otprilike koliko je sati prema poloaju sunca. Bila je skoro veer kad se pred njim pojavio pas. Golem, crn pas iznenada je iziao iz gustia, probijajui se tiho naprijed. S mjesta gdje je sjedio Nakata ivotinja je vie sliila na tele nego na psa. Imao je duge noge, kratku dlaku, nabrekle eline miie, ui otre poput noeva, i nije imao ogrlicu. Nakata nije mnogo znao o pasminama pasa, ali jedan pogled mu je kazao da je to opak soj, ili barem takav da moe postati zao ako bude morao. Takvu je vrstu pasa koristila vojska u jedinicama K-9.

Oi toga psa bile su potpuno bezizraajne a koa oko usta izvrnuta, pokazujui zloslutne onjake. Na zubima je bilo krvi, a sluzavi komadii mesa prilijepili se oko njegovih usta. Njegov svijetlocrven jezik palucao je izmeu zubi kao plamen. Pas je zurio u Nakatu i stajao, nepomian, bez glasa, dugo vremena. I Nakata je utke sjedio. Nije znao razgovarati sa psima - samo s makama. Psee oi bile su staklaste i beivotne kao perle od skrutnuta movarna mulja. Nakata je disao mirno i plitko, ali nije se uplaio. Bio je prilino svjestan da se naao licem u lice s neprijateljskom, agresivnom ivotinjom. (Zato se to dogaa, pojma nije imao.)

Ali nije razvio tu misao korak dalje da bi vidio kako je sam u izravnoj opasnosti. Pojam smrti bio je izvan njegove moi zamiljanja. I bol je bila neto ega nije bio svjestan dok je stvarno ne bi osjetio. Bol kao apstraktan pojam nije nita znaila. Posljedica toga bila je da se nije bojao, ak ni toga udovinoga psa to je zurio u njega. Bio je jednostavno zbunjen. Ustani, ree pas. Nakata proguta pljuvaku. Taj pas govori! Zapravo ne govori, jer mu se usta ne miu, nego komunicira na nain koji se razlikuje od govora. Ustani i poi za mnom, zapovjedi pas. Nakata uini kako mu je reeno,

uspravljajui se s mukom. Razmiljao je bi li pozdravio psa, zatim zakljuio da je bolje odustati od toga. Iako oni mogu razgovarati, pomislio je kako od toga ne bi bilo mnogo koristi. Osim toga, nije mu se razgovaralo sa psom, jo manje da mu daje neko ime. Koliko god proteklo vremena on mu nee postati prijateljem. Jedna misao sijevne u Nakatinoj glavi: Moda taj pas ima neke veze s predsjednikom koji je otkrio da on zarauje novac traei make pa e mu ukinuti pod poru! To me uope ne bi iznenadilo, pomisli, da predsjednik ima ovakvu K-9 vrstu psa. Ako je tako, naao sam se u velikoj nevolji! Kad je Nakata napokon ustao, pas polako poe odatle. Nakata objesi torbu

o rame i krenu za njim. Pas je imao kratak rep i pri njegovu korijenu dva velika testisa. Pas presijee ravno preko prazna gradilita i kliznu kroz daanu ogradu. Nakata ga je slijedio, a pas nijednom nije pogledao natrag. Bez sumnje je mogao po zvukovima njegovih koraka rei da je Nakata iza njega. Kako su se primicali trgovakoj etvrti tako su ulice postajale napuenije, uglavnom kuanicama koje su pole u kupovinu. Usmjerivi pogled ravno naprijed, pas je koraao dalje, pokazujui nadmo cijelim svojim dranjem. Kad bi ugledali tu divovsku ivotinju nasilna izgleda, ljudi su skakali u stranu, a neki su biciklisti ak sjahali i preli na drugu

stranu ulice da se ne sretnu s njom. Dok je hodao za tim udovinim psom Nakata je osjeao da se ljudi njemu sklanjaju s puta. Moda su mislili da je izveo psa u etnju, ali bez uzice. I zbilja su ga neki ljudi prostrijelili pokudnim pogledom. To ga je alostilo. Ne inim ovo zato to elim, htio im je objasniti. Nakatu vodi ovaj pas, htio je rei. Nakata nije snana linost, nego slaba. Slijedio je psa na prilinoj udaljenosti. Proli su brojna raskrija i napustili trgovaku etvrt. Pas nije mario za svjetla semafora na pjeakim prijelazima. Ceste nisu bile iroke i automobili nisu jurili brzo, tako da uope nije bilo opasno prelaziti dok je

crveno. V ozai su stiskali konice videi tu golemu ivotinju ispred sebe. Pas je sa svoje strane pokazivao zube, zurio u vozae i izazovno se gegao preko ulice. Pas je jako dobro znao to znae prometna svjetla, to je Nakata mogao osjetiti, ali namjerno ih je zanemarivao. Taj pas je naviknuo raditi po svome. Nakata nije vie znao gdje su. U jednom trenutku proli su kraj rezidencijalnog podruja u etvrti Nakano koje mu je bilo poznato, ali onda su skrenuli iza ugla i vie nije bio u poznatoj okolini. Nakata se osjeao tjeskobno. to e uiniti ako se izgubi pa vie ne mogne nai put natrag? Znao je samo to da moda vie nisu u etvrti Nakano. Isprui vrat pokuavajui uoiti

kakav poznat znak, ali nije bio te sree. Bio je to dio grada koji nikada prije nije vidio. Pas je i dalje bezbrino iao, drei korak koji je Nakata mogao pratiti, dignute glave, nauljenih uiju, njiui testisima kao satnim njihalom. - Recite, je li ovo jo etvrt Nakano? - zovnu Nakata. Pas nije odgovorio niti se osvrnuo. - Radite li za predsjednika? Opet nikakva odgovora. - Nakata samo trai jednu izgubljenu maku. Malu maku boje kornjaevine koja se zove Goma. Nita. To ga nikamo nije vodilo, i on odustade.

Stigli su do nekog ugla u rezidencijalnom kraju s velikim kuama ali bez prolaznika, i pas hrabro proe kroz otvoren starinski dvokrilni ulaz u staromodnom kamenom zidu koji je okruivao jednu kuu. Velik automobil bio je parkiran ispod nadstrenice velik i crn upravo kao pas, i sjajan. Ulaz u kuu bio je takoer otvoren. Pas ue unutra bez oklijevanja. Prije nego to e stupiti u kuu, Nakata izu stare tenisice i uredno ih sloi kraj ulaza, strpa planinarsku kapu u torbu i otrese vlati trave s hlaa. Pas je stajao ekajui da se Nakata uredi, zatim krenu drvenim lakiranim hodnikom vodei ga prema neemu to je izgledalo kao primaa

soba ili knjinica. Prostorija je bila mrana. Sunce je ve bilo gotovo zalo, a teki zastor na prozoru prema vrtu bio je navuen. Nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. U dnu prostorije bio je velik stol i kao da je netko za njim sjedio. Nakata je znao da mora priekati dok mu se oi ne priviknu da bi mogao rei sa sigurnou. Ondje se nazirala lelujava tamna silueta, kao izrezana iz papira. Kad je Nakata uao u prostoriju ta se silueta lagano okrenula. Tko god ondje bio taj je sjedio na uredskoj stolici i okrenuo se prema njemu. Obavivi svoju dunost, pas se zaustavio, svalio na pod i zatvorio oi. - Zdravo - ree Nakata onom crnom obrisu.

Druga osoba ne ree ni rijei. - ao mi je to smetam, ali ja se zovem Nakata. Nisam uljez. Nikakva odgovora. - Ovaj mi je pas rekao da poem za njim, tako sam ovdje. Oprostite, ali pas je ravno uao u vau kuu i ja sam doao za njim. Ako vam strano ne smeta, ja u otii... - Sjednite na sofu, molim - ree ovjek blagim ali jakim glasom. - U redu, sjest u - ree Nakata sputajui se na sofu za jednu osobu. Tono kraj njega bio je pas, nepomian kao kip. - Jeste li vi... predsjednik? - Neto slino tomu - ree ovjek iz mraka. - Ako vam je tako lake, samo naprijed i mislite da jesam. Nije vano.

ovjek se okrenu i potegnu lani da upali podnu svjetiljku. Upali se uto svjetlo ostavljajui starinski dojam, slabano ali dovoljno za tu prostoriju. ovjek pred njim bio je visok, vitak, i nosio je crn svileni eir. Sjedio je na konoj uredskoj stolici prekriivi noge ispred sebe. Imao je na sebi pristao crven kaput s dugim repovima, crn prsluk i visoke crne izme. Hlae su mu bile bijele kao snijeg i savreno su mu pristajale. Jedna mu je ruka bila podignuta do ruba eira, kao da se pristojno klanja nekoj dami. Lijeva mu je ruka stiskala okrugao, pozlaen drak na crnom tapu za etnju. Gledajui taj eir, Nakata je odjednom pomislio: To mora biti onaj lovac na make!

Crte toga ovjeka nisu bile neobine kao njegova odjea. Bio je negdje izmeu mladia i starca, lijep i ruan. Obrve su mu bile otre i guste, obrazi se zdravo rumenjeli. Lice strano glatko, bez brade i brkova. Ispod suenih oiju hladan smijeak je titrao na njegovim usnama. Ona vrsta lica koju je teko zapamtiti, naroito zbog njegove neobine odjee koja je odvlaila panju. Obucite ga u drukiju odjeu pa ga moda ne ete ni prepoznati. - Vi znate tko sam ja, pretpostavljam. - Ne, gospodine, bojim se da ne znam - ree Nakata. ovjek je izgledao kao da ga je to malo razoaralo. - Jeste li sigurni?

- Da, siguran sam. Zaboravio sam to spomenuti, ali Nakata... - Nikada me prije niste vidjeli? ree ovjek ustajui sa stolice da stane pokraj Nakate, podignute noge kao da hoda. - Niste se sjetili? - Ne, ao mi je. Ne prepoznajem vas. - Shvaam. Moda vi onda ne pijete viski - ree ovjek. - To je tono. Nakata ne pije i ne pui. Toliko sam siromaan da dobivam pod poru i tako ne mogu sebi to priutiti. ovjek opet sjede i prekrii noge. Podie au sa stola i popi gutljaj viskija. Ledene kocke zazvonie u ai. Nadam se da ne zamjeravate te ja posluim.

- Ne, to mi ne smeta. Molim, slobodno. - Hvala vam - ree ovjek, zurei pozorno u Nakatu. - Tako vi stvarno ne znate tko sam. - ao mi je, ali bojim se da ne znam. ovjek lagano stisnu usne. Na kratak trenutak pojavio se hladan smijeak kao mreka na vodenoj povrini, ieznuo, zatim se opet pojavio. - Tko god pije viski smjesta bi me prepoznao, ali nije vano. Moje ime je Johnnie Walker. Johnnie Walker . Gotovo svatko zna tko sam. Nije da se hvalim, ali ja sam poznat u cijelom svijetu. Prava ikona, mogli biste rei. Nisam ja onaj pravi Johnnie Walker,

pazite. Nemam nikakve veze s onom britanskom destilerijom. Samo sam posudio njegov izgled i ime. ovjek mora imati izgled i ime, zar ne? Tiina zavlada u prostoriji. Nakata nije imao pojma o emu taj ovjek govori, iako je razabrao ime Johnnie Walker. - Jeste li vi stranac, g. Johnnie Walker? Johnnie Walker nakrivi glavu. - Pa, ako vam to pomae da me razumijete, moete slobodno tako misliti. Ili ne. Jer je istina jedno i drugo. Nakata je bio izgubljen. Mogao je isto tako razgovarati s Kawamurom, onim makom. - Vi ste dakle stranac, ali takoer niste stranac. To hoete rei? - To je tono.

Nakata nije razumio stvar. - Jeste li vi onda naredili ovom psu da me dovede ovamo? - Jesam - odgovori Johnnie Walker jednostavno. - to znai... da moda imate neto to biste me htjeli pitati? - Vjerojatnije je da vi imate neto pitati mene - odvrati Johnnie Walker, zatim otpi jo jedan gutljaj viskija. Koliko razumijem, vi ste nekoliko dana ekali na onom praznom gradilitu da se ja pojavim. - Da, to je tono. Potpuno sam zaboravio! Nakata nije odve bistar, i brzo zaboravljam stvari. Upravo je tako kako ste rekli. ekao sam vas na onom praznom gradilitu da vas pitam o jednoj

nestaloj maki. Johnnie Walker otro lupne crnim tapom po sarama crnih izama i rezak prasak ispuni prostoriju. Crni pas strignu uima. Sunce zalazi, vrijeme leti. Zato onda ne bismo prekinuli ovaj lov ree Johnnie Walker. - Htjeli ste me vidjeti zbog te make? - Da, to je tono. Gospoa Koizumi je zamolila Nakatu da je nae, i posvuda sam traio Gomu prolih desetak dana. Poznajete li Gomu? - Vrlo dobro je poznajem. - A znate li gdje bi mogla biti? - Doista znam. Napola otvorenih usta Nakata je buljio u svileni eir, zatim opet u njegovo lice. Tanke usne Johnnija

Walkera bile su vrsto stisnute, s izrazom povjerenja. - Je li negdje blizu? Johnnie Walker kimnu nekoliko puta. - Da, vrlo blizu. Nakata pogleda po prostoriji, ali nije vidio nijednu maku. Samo pisai stol, uredska stolica na kojoj je sjedio ovjek, sofa na kojoj je sam sjedio, jo dvije stolice, podna svjetiljka i stoli za kavu. - Mogu li onda odvesti Gomu kui? - upita Nakata. - To sasvim ovisi o vama. - O Nakati? - Tono. Sve stoji do vas - ree Johnnie Walker, lagano podignui jednu obrvu. - Ako pristanete na to, moete Gomu odvesti kui. I usreiti gu

Koizumi i njezine keri. Ili moete je nikada ne odvesti, a njima srca slomiti. To ne biste eljeli uiniti, pretpostavljam. - Ne, Nakata ih ne eli razoarati. - Ista je stvar sa mnom. Ni ja ih ne elim razoarati. - to emo onda uiniti? Johnnie Walker zavrti tap za etnju. - elim da neto uinite za mene. - Je li to neto to Nakata moe uiniti? - Nikada ne traim nemogue. To je kolosalan gubitak vremena, slaete li se? Nakata je malo razmiljao o tome. Pretpostavljam da je tako. - To znai da je ono to od vas traim da uinite neto to ste sposobni

uiniti. Nakata promozga o tome. - Da, rekao bih da je to istina. - U pravilu, uvijek postoji protudokaz za svaku teoriju. - Oprostite? - ree Nakata. - Za svaku teoriju mora postojati protudokaz, inae znanost ne bi napredovala - ree Johnnie Walker, izazovno lupkajui tapom po izmama. Pas opet nauli ui. - Nimalo. Nakata je utio. - Istinu govorei, ve dugo traim nekoga poput vas - ree Johnnie Walker. - Ali nije bilo lako nai pravu osobu. Neki dan, meutim vidio sam vas u razgovoru s nekom makom, i tada mi je sinulo - to je tono osoba za kojom

tragam. Zato sam vas natjerao da prijeete taj put. Ipak, ao mi je to ste morali pretrpjeti toliku muku. - Nije bila nikakva muka. Nakata ima slobodna vremena na pretek. - Pripremio sam nekoliko teorija o vama - ree Johnnie Walker. - I naravno nekoliko primjera protudokaza. To je kao neka igra, mentalna igra koju igram. Ali svaka igra zahtijeva pobjednika i gubitnika. U ovom sluaju, pobjeda i poraz omoguuju da se odredi koja teorija je tona i koje teorije nisu tone. Ali ne bih rekao da razumijete o emu govorim. Nakata utke odmahnu glavom. Johnnie Walker lupnu dvaput tapom po izmama, znak za psa da

ustane.

Poglavlje 15
Oshima sjeda u Miatu i pali srednja svjetla. Dok pritie gas, ljunak skae struui po dnu automobila. V ozi unatrag, zatim se okree prema cesti. Digne ruku u znak pozdrava, ja uinim to isto. Tama proguta stranja svjetla, zvuk motora zamre. Zatim sve potpuno iezne, zavlada umska tiina. Vratim se u kolibu i zasunem vrata iznutra. Kao da je leala ekajui mene, tiina me sa svih strana vrsto ornata im ostanem sam. Noni zrak je tako hladan te je teko vjerovati da je rano ljeto, ali prekasno je da se naloi pe. Mogu se samo zavui u vreu za

spavanje i usnuti. Mozak mi je malo rastresen od manjka sna i miii me bole od duga poskakivanja u autu. Priguim svjetlo svjetiljke. Prostorija se smrauje dok sjene to ispunjavaju kutove postaju dublje. Prevelika je muka mijenjati odjeu, zato se zavlaim u vreu s trapericama i jaknom na sebi. Sklopim oi ali ne mogu usnuti, tijelo mi vapi za poinkom dok mi je duh potpuno budan. Neka ptica povremeno prekida nonu tiinu. I drugi se zvukovi mijeaju, stvari koje ne mogu identificirati. Neto hoda po otpalu liu. Neto teko uti u granama. Zvuk duboka disanja. Katkada se uje zloslutna kripa podnih dasaka na trijemu. Zvue kao da su kraj mene u

kolibi, vojska nevidljivih stvorenja koja napuuju tamu i mene opkoljavaju. I kao da me netko gleda. Koa mi bridi od osjeta oiju to me probadaju. Srce mi muklo lupa. Nekoliko puta iz vrei jedva razmaknem vjee na oima i piljim naokolo po mutno osvijetljenoj prostoriji da se uvjerim kako u njoj nema nikoga drugoga. Vrata su zasunjena tekim zasunom, i debeli zastori na prozorima su vrsto zatvoreni. Tako sam siguran, velim sebi. Sam sam u ovoj prostoriji i nitko ne zuri u mene kroz prozore. Ali jo se ne mogu otresti osjeaja da me netko promatra. Grlo mi je suho i teko diem. Moram popiti malo vode, ali ako to uinim morat u mokriti a to

znai izlaziti van. Moram izdrati do jutra. Smotan u vrei za spavanje, malo zatresem glavom. Zar me zafrkava? Ti si kao neko uplaeno malo dijete, boji se tiine i mraka. nee se sada na mene okomiti, zar ne? Uvijek si mislio da si ilav, ali kad se nae u kripcu, izgleda kao da e zaplakati. Pogledaj se - kladim se da e se upikiti u krevet! Ne obraajui pozornost na njega, vrsto stiem oi, zatvaram vreu do nosa i praznim glavu. Ne otvaram oi ni za to - ni kad ujem kako hue sova, ni kad neto s muklim udarom padne na

zemlju. ak ni kad osjetim da se neto mie u kolibi. Mene iskuavaju, kaem sam sebi. I Oshima je ovdje proveo nekoliko dana sam, kad je bio otprilike mojih godina. Morao je biti uplaen do sri, isto kao ja. To je mislio kad je rekao da samoa dolazi u razliitim oblicima. Oshima tono zna kako se osjeam dok sam ovdje sam po noi, jer je proao isto i proivio iste osjeaje. Ta mi misao pomae da se malo opustim. Osjeam se kao da mogu pratiti sjene prolosti to lebde ovdje i zamiljam sebe kao dio toga. Duboko udahnem i zaspim istog trena. Prolo je est kad se budim. Zrak je ispunjen pljuskom ptijeg dozivanja.

Ptice uurbano prelijeu s grane na granu, dozivajui jedna drugu prodornim cvrkutom. U njihovim porukama nema nikakva tajanstvena odjeka ni skrivenih znaenja kao sino. Kad razmaknem zavjese, svaki je trun sinonje tame nestao oko kolibe. Sve se blista u novoroenom zlatnom sjaju. Naloim pe, zagrijem malo mineralne vode i napravim alicu kamilice, zatim otvorim kutiju krekera i pojedem ih nekoliko sa sirom. Poslije toga operem zube nad sudoperom i umijem lice. Navuem vjetrovku preko mornarske jakne i izaem. Jutarnje se svjetlo slijeva odozgo kroz visoka stabla na istinu ispred kolibe, posvuda su sunane zrake a magla lebdi kao netom

iskovane due. isti zrak probada mi plua sa svakim udisajem. Sjednem na ulaznu stepenicu i gledam ptice kako hitaju od drveta do drveta, sluam njihove dozive. Veina je u parovima, trajno provjeravaju gdje im je drug, kriei da ostanu u vezi. Idem za umom vode i odmah nalazim potok, vrlo blizu. Stijene tvore neku vrst bazena gdje voda utjee, vrti se naokolo u mnotvu virova prije nego istee da se opet spoji s maticom. V oda je bistra i krasna. Uzimam je u pregrt da pijem, hladna je i ukusna, zatim drim ruke u struji. Vrativi se u kolibu isprim unku s jajima u tavi, napravim malo prenca sluei se metalnom mreom, i zagrijem

mlijeko u loniu da sperem hranu niz grlo. Poslije jela izvlaim stolicu na trijem, diem noge na ogradu i provodim jutro u itanju. Oshimina je polica nakrcana stotinama knjiga. Samo nekoliko romana, uglavnom klasici. Veinom su to knjige o filozofiji, sociologiji, historiji, geografiji, prirodnim znanostima, ekonomiji golem broj tema, sluajan izbor podruja. Oshima je rekao da je jedva pohaao kolu, mora da je na ovaj nain stekao obrazovanje. Uzimam knjigu o suenju Adolfu Eichmannu. Imam nekakav nejasan pojam o njemu kao nacistikom ratnom zloincu, ali taj me ovjek ne zanima posebno. Knjiga mi je jednostavno

zapela za oko, to je sve. Poinjem itati i doznajem kako je toga vrlo praktina potpukovnika SS-a, s naoalama metalnog okvira i prorijeenom kosom, uskoro nakon poetka rata, nacistiki stoer odredio da isplanira "konano rjeenje" idovskoga pitanja - to jest, istrjebljenje - i kako je on istraio najbolje naine da se to doista provede. Oevidno mu je jedva palo na pamet da se upita o moralnosti toga to radi. Brinuo se samo o tome kako e se najbolje, u najkraem vremenu i uz najnii mogui troak, rijeiti idova. A govorimo o jedanaestak milijuna idova u Europi koje je po njegovu raunu trebalo eliminirati. Eichmann je prouavao koliko se

idova moe ukrcati u svaki eljezniki vagon, koliki e postotak umrijeti od "prirodnih" uzroka tijekom transporta, minimalan broj ljudstva koji je potreban da se ta operacija izvede. Najjeftinija metoda uklanjanja mrtvih tijela spaljivanje, ili pokapanje, ili rastvaranje. Sjedei za radnim stolom Eichmann je gomilao sve te brojeve. Kad ih je jednom stavio u pogon, sve je teklo prilino tono prema planu. Do kraja rata uklonjeno je nekih est milijuna idova. udno je to taj ovjek nikada nije osjetio grinju savjesti. Sjedei na sudu u Tel Avivu, iza neprobojnog stakla, Eichmann je izgledao kao da ni po cijenu vlastitog ivota ne moe odgonetnuti zato mu

sude, ili zato su oi svijeta uprte u njega. Bio je samo tehniar, ponavljao je, koji je naao najefikasnije rjeenje zadanog problema. Zar nije inio samo ono to bi svaki dobar birokrat uinio? Zato su ga dakle izdvojili i optuili? Sjedei u spokojnoj um. usred ptijeg cvrkuta, itao sam priu o praktinu ovjeku. Na kraju knjige ima biljeka olovkom koju je Oshima zapisao. Njegov je rukopis lako p r e p o zna ti : Sve je to pitanje zamiljanja. Naa odgovornost poinje s moi zamiljanja. To je upravo kako je Yeats rekao: U snovima poinju odgovornosti. Preokrenite to i mogli biste rei da se nikakva odgovornost ne moe pojaviti gdje nema moi

zamiljanja. Upravo kao to vidimo kod Eichmanna. Pokuavam zamisliti Oshimu kako sjedi na toj stolici, s uredno zailjenom olovkom u ruci, pregledava ovu knjigu i zapisuje svoje dojmove. U snovima poinju odgovornosti. Te rijei pogaaju cilj. Sklapam knjigu, sputam je u krilo, i razmiljam o vlastitoj odgovornosti. Tu sam nemoan. Moja bijela potkoulja bila je namoena svjeom krvlju. Krv sam isprao ovim rukama, toliko krvi da je umivaonik postao crven. Zamiljam da u biti odgovoran za svu tu krv. Pokuavam zamisliti kako meni sude u sudnici, dok mi tuitelji pokuavaju prilijepiti krivicu, srdito upirui prstima

i zurei u mene. Ponavljam da ne moe biti odgovoran za neto ega se ne moe sjetiti. Pojma nemam to se stvarno dogodilo, kaem im. Ali oni ovako uzvraaju: "Nije vano iji je san to pokrenuo, ti ima isti san. Zato si odgovoran za sve to se u snu dogodilo. Taj san je gmizao u tebi, upravo niz mrani hodnik tvoje due." Ba poput Adolfa Eichmanna to se zapleo - svialo se to njemu ili ne - u uvrnute snove ovjeka koji se zvao Hitler. Odlaem knjigu, ustajem i proteem se. Dugo sam itao pa moram ustati i malo se kretati naokolo. Uzimam aluminijsko vjedro kraj sudopera i

odlazim na potok da ga napunim. Zatim donosim naramak drva iz upe i slaem ih kraj pei. U kutu trijema je izblijedio najlonski konopac za suenje rublja. Izvlaim vlanu odjeu iz uprtnjae, poravnavam sve nabore i vjeam je da se sui. Vadim sve ostalo iz uprtnjae i slaem na krevet, zatim sjedam za stol i dopunjavam svoj dnevnik za posljednjih nekoliko dana. Sluim se perom fina vrka i sitnim slovima zapisujem sve to mi se dogodilo. Ne znam koliko u dugo pamtiti sve pojedinosti, zato je bolje da ih pobiljeim najbre to mogu. Pretraujem pamenje. Kako sam izgubio svijest i doao u umarak iza svetita. Mrak i moja potkoulja

natopljena krvlju. Telefoniranje Sakuri, noenje u njezinu stanu. Kako smo razgovarali, kako mi je ono uinila. Ona je rekla: Ne shvaam, ne mora mi to rei! Satno nastavi i zamiljaj to god hoe. Ne treba ti moje doputenje. Kako mogu znati to je u tvojoj glavi? Ali imala je krivo. Ono to ja zamiljam moda jest veoma vano. Za itav svijet. Toga popodneva odluim poi u umu. Oshima je rekao da je opasno odlaziti daleko u umu. Stalno dri kolibu na oku, upozorio me. Ali vjerojatno u ovdje biti nekoliko dana, pa bih morao neto doznati o ovom

masivnom umskom zidu koji me okruuje. Bolje je znati ita, pretpostavljam, nego nita. Praznih ruku opratam se s osunanom istinom i zalazim u tmurno more stabala. Nekakva gruba staza utrta je kroz umu, uglavnom slijedi oblik da, ali tu i tamo je poboljana s nekoliko kamenih ploa poloenih poput kamenja na gazu. Mjesta podlona eroziji uredno su poduprta daskama, pa se staza moe slijediti i kad je visoko obrasla korovom. Moda je Oshimin brat radio na stazi malo-pomalo svaki put kad je boravio ovdje. Slijedim je kroz umu, najprije ide uzbrdo, zatim se sputa i zaobilazi visoku gromadu prije nego to e se opet uspinjati. Uglavnom je to

uzbrdica, ali nije jako teak uspon. Visoka stabla obrubljuju obje strane, debla su tamnih boja, grane rastu na sve strane, odozgo gusto lie. Zemljite je pokriveno niskim raslinjem i papratima to upijaju koliko god mogu slabano svjetlo. Na mjestima gdje ne dopire sunce mahovina je prekrila stijene. Poput nekoga tko uzbuen kazuje priu da bi tek uvidio kako mu presahnjuju rijei, staza postaje sve ua to dalje idem, a nisko raslinje poinje prevladavati. Nakon odreene toke teko je rei je li to stvarna staza ili neto to samo izdaleka na nju slii. Naposljetku se potpuno utapa u moru paprati. Moda staza produuje uzbrdo, ali odluujem ostaviti to istraivanje za

drugi put. Nemam na sebi prikladnu odjeu i stvarno se nisam za to pripremio. Zaustavim se i okrenem natrag. Odjedanput nita mi ne izgleda poznato, ne mogu se ni za to uhvatiti. Splet stabala zloslutno zaklanja vidik. Tamno je, zrak je ispunjen truleom zelenila, nijedna se ptica ne uje. Iznenada se najeim, ali nemam se zbog ega zabrinjavati, kaem sam sebi. Staza je tono ondje. Sve dok to ne izgubim iz vida moi u se vratiti na svjetlost. Oiju prikovanih uz tlo pomno stupam po svojim tragovima, te poslije mnogo vie vremena nego to mi je trebalo da stignem tamo, napokon se vratim pred kolibu. istina je ispunjena

blistavim svjetlom sunca u rano ljeto, a jasno dozivanje ptica odjekuje dok trae hranu. Sve je tono onako kako sam ostavio. Ili barem mislim da je tako. Stolica na kojoj sam sjedio jo je na trijemu. Knjiga koju sam itao okrenuta je licem nadolje kako sam je odloio. Sada tono znam kako uma moe biti opasna. I nadam se da nikada to neu zaboraviti. Upravo kako je avka rekao, svijet je pun stvari o kojima nita ne znam. Sve biljke ili drvee ovdje, na primjer. Nikada nisam pomislio da bi drvee moglo biti tako udnovato i nezemaljsko. Hou rei, jedino bilje koje sam ikada stvarno vidio ili dotaknuo do sada bilo je gradske vrste lijepo obrezani i njegovani grmovi i

stabla. Ali drvee ovdje, ono koje ivi ovdje, potpuno je razliito. Stabla imaju fiziku mo, njihov dah nagriza svakog tko se nade blizu, njihov pogled usredotouje se na uljeza kao da je uoen plijen. Kao da imaju neke mrane, prapovijesne, arobne moi. Kao to stvorenja iz dubokih mora vladaju oceanskim dubinama, u umama vrhovnu vlast imaju stabla. Kad bi htjela, uma bi me mogla izbaciti, ili me cijeloga progutati. Malo straha i potovanja nije na odmet. Vraam se u kolibu, vadim kompas iz uprtnjae i provjeravam pokazuje li igla sjever. Mogao bi mi jednom dobro doi, pa ga stavim u dep. Odlazim sjesti na trijem, promatram umu i

sluam Cream i Dukea Ellingtona na walkmanu, pjesme koje sam presnimio iz zbirke CD-a u knjinici. Putam "Crossroads" nekoliko puta. Glazba mi pomae da se smirim, ali ne mogu dugo sluati. Ovdje ne mogu napuniti baterije, jer nema elektrike, pa kad mi se jednom isprazne rezervne baterije glazba e zauvijek prestati. Vjebam malo prije veere. Sklekovi, upori sjedei, unjevi, stoj na rukama, razne vrste istezanja - sklop koji te odrava u formi bez sprava i opreme. Pomalo dosadno. Priznajem, ali dri te u formi. Uitelj me u vjebaonici pouio. Osuenicima u samoi zatvora ove su vjebe najdrae - objasnio je i nazvao ih

"najsamotnijim sklopom na svijetu". Usredotoujem se na ono to radim i prolazim cijeli niz nekoliko puta, koulja mi pritom postaje znojna. Poslije jednostavne veere izlazim na trijem i promatram kako na svodu trepere zvijezde, sluajno razbacani milijuni zvijezda. Ni u planetariju ne moe se vidjeti toliko zvijezda. Neke su naoko stvarno velike i istaknute, kao da biste ih mogli dotaknuti ako s tom namjerom ispruite ruku. Od svega toga ponestaje dah. Ali nisu samo lijepe - zvijezde su kao stabla u umi, ive su i diu. I gledaju mene. to sam uinio do sada, to u jo uiniti - one sve to znaju. Nita ne promakne njihovim budnim

oima. Dok sjedim ni pod sjajnim nonim nebom, opet me hvata velik strah. Srce mi tue kao ludo, jedva mogu disati. Svi ti milijuni zvijezda gledaju me odozgo, a ja im nikada prije nisam poklonio nita osim letimine misli. Ne samo zvijezdama - koliko drugih stvari nisam primijetio na svijetu, stvari o kojima nita ne znam? Odjednom se osjeam izgubljeno, potpuno nemono. I znam da nikada neu pobijediti taj grozan osjeaj. Vrativi se u kolibu pomno slaem drva u pei, guvam u lopte nekoliko listova starih novina, potpalim ih i pazim da vatra zahvati drvo. U niim razredima bio sam na logorovanju i nauio kako se pali vatra. Mrzio sam

logorovanje, ali je barem neto dobro od toga ostalo, rekao bih. Otvaram prigunicu da izae dim. Isprva ne ide ba najbolje, ali kad komad potpale uhvati, vatra se proiri na druge cjepanice. Zatvaram vrata na pei i dovlaim stolicu ispred nje, namjetam svjetiljku blizu i nastavljam itati knjigu gdje sam stao. Kad se vatra malo razgorjela, stavljam na pe lonac s vodom da uzavrije, i poslije nekog vremena lonac ugodno zagrgolji. Natrag k Eichmannu. Naravno, njegov projekt nije uvijek iao prema planu. Uvjeti na raznim mjestima usporavali su stvar. Kad bi se to dogodilo on je reagirao kao ljudsko bie - barem malo. Ljutio se, hou rei.

Raspalio bi se na te elemente nesigurnosti koji su remetili njegovo elegantno rjeenje. Vlakovi su kasnili. Birokracija je zadravala stvar. Zadueni ljudi su smjenjivani, pa se odnosi s njihovim nasljednicima nisu dobro razvijali. Poslije propasti istone fronte uvari koncentracijskih logora poslani su u borbu. Padalo je previe snijega. Nije stizalo dovoljno plina. eljeznice su bombardirane. Eichmann je mrzio sam rat, taj element nesigurnosti koji je unitavao njegove planove. Na suenju je sve to opisao, a lice mu nije odavalo nikakve emocije. Njegovo je sjeanje bilo zapanjujue. itav njegov ivot sastojao se od takvih pojedinosti.

U deset odlaem knjigu, perem zube i umivam lice. Vatra obasjava prostoriju naranastim sjajem, ugodna toplina ublaava moju napetost i strah. Uvlaim se u vreu za spavanje u samoj potkoulji i boksericama. Za razliku od sino, lako sklapam oi. U glavi mi sijevne misao na Sakuru. - Pomiljam kako bi lijepo bilo da sam zbilja tvoja sestra - rekla je. Nita od toga veeras. Moram se naspavati. Jedna cjepanica propadne u pei, vani hukne sova. I ja propadam u nejasan san. Idui dan je sve isto. Ptice me probude malo poslije est. Ugrijem vodu, napravim alicu aja i

dorukujem. itam na trijemu, sluam glazbu, idem napuniti vjedro na potoku. I koraam stazom kroz umu, ovaj put nosei kompas sa sobom, gledajui povremeno na nj da otprilike zapamtim gdje je koliba. Naao sam sjekiricu u upi i sluim se njome da zasijecam jednostavne znakove na stablima. Raiujem ponegdje nisko raslinje da je lake slijediti stazu. Upravo kao juer uma je tamna i duboka, divovska stabla tvore visok zid s obje strane. Neto umsko skriva se ondje, u tami izmeu drvea, kao trodimenzionalna slika neke ivotinje, motrei svaku moju kretnju. Ali nema vie straha od kojega sam drhtao. Uspostavio sam vlastita pravila, dok

njih slijedim neu se izgubiti. Nadam se. Dolazim do mjesta gdje sam se juer zaustavio i nastavljam dalje, zakoraivi u more paprati. Nakon nekog vremena staza se opet pojavi, opet sam okruen zidom drvea, na njihovim deblima zasijecam znakove dok idem dalje. Negdje u granama iznad mene golema ptica lepee krilima, ali kad pogledam uvis ne mogu je vidjeti. Usta su mi suha. Hodam neko vrijeme i stignem do jedne okrugle istine. Okruena visokim stablima izgleda kao dno divovskog bunara. Sunana svjetlost prolazi kroz kronje kao reflektor osvjetljujui tlo pod mojim nogama. Mjesto je na nekin nain posebno. Sjednem na sunce i

putam da me kupa blaga toplina, vadim komad okolade iz depa i uivam u slatkom okusu. Shvaajui opet koliko je vana sunana svjetlost ljudskim biima, zahvalan sam za svaku sekundu toga dragocjenog svjetla. Ieznula je intenzivna samoa i bespomonost koju sam osjetio pod onim milijunima zvijezda. Ali kako vrijeme prolazi, sunani kut se mijenja i svjetlo nestaje. Ustanem i vratim se po stazi do kolibe. Popodne tamni oblaci iznenada oboje nebo tajanstvenim preljevom i pone padati jaka kia, bubnjajui po krovu i prozorima kolibe. Svlaim se gol i jurim van, perui lice sapunom i trljajui se po cijelom djelu. To je divan

osjeaj. Od radosti zatvaram oi i viem rijei bez znaenja dok me krupne kapi ibaju po obrazima, vjeama, prsima, bokovima, penisu, nogama i stranjici bol koja pee kao neko religijsko uvoenje ili tako neto. Skupa s boli javlja se osjeaj bliskosti, kao da jednom u ivotu svijet sa mnom postupa poteno. Osjeam se ushieno, kao da sam odjedanput osloboen. Okreem lice k nebu ruke su mi rairene, usta irom otvorena, gutam kiu koja lije. Vrativi se u kolibu, briem se runikom, sjedam na krevet i gledam svoj penis - svjetloput, zdrav, mladenaki penis. Glavi me jo malo pee od kie. Dugo zurim u taj udni organ koji najvie vremena ima vlastitu

volju i bavi se mislima koje ne dijeli s mojim mozgom. Pitam se je li se Oshima, kad je bio mojih godina i boravio ovdje, borio sa seksualnim eljama. Morao je, ali ne mogu ga zamisliti kako se sam bavi tim poslom. On je odve poseban, previe hladan za to. - Bio sam razliit od sviju drugih rekao je. Ne znam to to znai, ali siguran sam da ne bi samo tresnuo to bi mu palo na pamet. Ali nije rekao ni da je to bilo tajanstveno i bojaljivo. Razmiljam o drkanju ali odbacujem tu misao. Poto me je tako estoko iibala kia, osjeam da sam udnovato oien i elim zadrati taj osjeaj malo dulje. Navlaim bokserice,

duboko diem i poinjem praviti unjeve. Stotinu unjeva, zatim stotinu upora sjedei. Svaki put promatram jednu skupinu miia. Kad su vjebe gotove, duh mi je bistar. Kia je prestala, sunce poinje prosijavati kroz pukotine u oblacima i ptice opet poinju cvrkutati. Ali taj mir nee dugo trajati, to zna. To je poput ivotinja koje se nikada ne umaraju, slijede te kamo god krene. Napadaju te duboko u umi. One su ilave, uporne, nemilosrdne, neumorne i nikada ne odustaju. Mora se sada obuzdavati, ne smije masturbirati, ali na koncu e te one stii, kao mokar san. Moda

e sanjati o tome kako siluje svoju sestru, svoju majku. To se ne da kontrolirati. To je sila iznad tebe, moe je samo prihvatiti, to je sve. Boji se zamiljanja. I jo se vie boji snova. Boji se odgovornosti koja poinje u snovima. Ali mora spavati, a snovi su dio spavanja. Kad si budan moe zauzdati matu. Ali ne moe zauzdati snove. Lijeem na krevet i sluam Princea u slualicama, koncentrirajui se na tu glazbu to ne prestaje. Baterije presahnu usred "Little Red Corvette", glazba iezava kao da ju je progutao ivi pijesak. Strgnem slualice i ponem sluati. Tiina je, otkrivam, neto to

zapravo moe uti.

Poglavlje 16
Crni pas ustade i povede Nakatu iz radne sobe niz mraan hodnik do kuhinje, koja je imala samo dva prozora i bila je mrana. Iako je bila uredna i ista, ulijevala je nekakav tup osjeaj kao prirodoslovni laboratorij u koli. Pas zastade ispred vrata velikog friidera, okrenu se i prostrijeli Nakatu hladnim pogledom. Otvori lijeva vrata, ree dubokim glasom. Nakata je znao da to ne govori pas nego Johnnie Walker, obraajui se kroz njega Nakati. Gledajui Nakatu kroz oi toga psa. Nakata uini kako mu je reeno.

Zelenkasti friider bio je vii od njega, i kad je otvorio lijeva vrata termostat se ukljuio s muklim udarcem, motor je stenjui oivio. Bijela para, poput magle, sunula je van. Ta strana friidera bila je ledenica, namjetena na vrlo nisku temperaturu. Unutra je bio uredno sloen niz od dvadesetak okruglih predmeta nalik na plodove. Nita drugo. Nakata se nagnu i dobro ih pogleda. Kad se razila para vidio je da to uope nije voe nego odrubljene maje glave. Odsjeene glave svih boja i veliina, poredane na tri police kao narane na tandu za voe. Maja su lica bila zamrznuta, gledajui naprijed. Nakata proguta pljuvaku. Dobro pogledaj, zapovjedi pas.

Provjeri vlastitim oima je li Goma unutra ili nije . Nakata to uini, ispitujui jednu po jednu maju glavu. Nije osjeao strah njegov um se usredotoio na traenje nestale makice. Nakata je pomno provjerio svaku glavu, potvrujui da Goma nije meu njima. O tome nema sumnje - nijedna maka nije bila boje kornjaevine. Lica maaka bez tijela imala su udan prazan izraz, nijedno nije pokazivalo tragove patnje. Barem to je navelo Nakatu da odahne s olakanjem. Neke su make imale zatvorene oi, ali veina je njih zurila prazno u neku toku u svemiru. - Ne vidim ovdje Gomu - ree Nakata slabim glasom. Proisti grlo i

zatvori vrata friidera. Jesi li apsolutno siguran? - Da, siguran sam. Pas ustade i povede Nakatu natrag u radnu sobu. Johnnie Walker je jo sjedio na uredskoj stolici, ekajui njega. Kad je Nakata uao, on dotaknu rub svilenog eira u znak pozdrava i prijazno se nasmijei. Zatim glasno pljesnu rukama, dvaput, i pas napusti prostoriju. - Ja sam odsjekao glave svim onim makama - ree on. Podie au i popi malo viskija. - Skupljam ih. - Vi ste dakle onaj to je lovio make na praznom gradilitu i ubijao ih. - To je tono. Zloglasni makomor Johnnie Walker, na usluzi.

- Nakata to ne razumije sasvim dobro, pa smeta li vam ako postavim jedno pitanje? - Samo izvolite - ree Johnnie Walker podiui au. - Slobodno pitajte bilo to. Ipak, da bismo tedjeli vrijeme, ako vama ne smeta, mogu pogoditi da je prva stvar koju elite upitati zato moram ubijati te make. Zato skupljam njihove glave. Jesam li u pravu? - Da, to je tono. Upravo to Nakata eli znati. Johnnie Walker odloi au na stol i pogleda ravno u Nakatu. - To je vana tajna koju ne bih bilo komu rekao. Za vas u, g. Nakata, napraviti iznimku, ali ne elim da to govorite drugim ljudima.

to ne znai da bi vam vjerovali i kad biste im kazali. - On se nasmija. - ujte, ne ubijam make samo radi zabave. Nisam toliko poremeen da bi mi to bilo zanimljivo - nastavi on. Nisam ja nikakav diletant koji se razbacuje vremenom. Potrebno je mnogo vremena i napora da se ulove i ubiju tolike make. Ubijam ih jer skupljam njihove due koje koristim za izradu posebne vrste frule. A kad zasviram u tu frulu ona e mi omoguiti da skupim jo vee due. Tada skupljam vee due i pravim jo veu frulu. Moda u na kraju biti sposoban napraviti toliko veliku frulu da e biti takmac svemiru. Ali prvo dolaze make. Skupljanje njihovih dua je poetna toka cijelog

projekta. Postoji red koji morate slijediti u svemu. To je nain da se pokae potovanje, radei redom i slijedei pravila. To morate initi kad imate posla s drugim duama. Ne bavim se ja tu ananasima i lubenicama, slaete se? - Da - odgovori Nakata. Ali zapravo pojma nije imao. Frula? Govori li on to o flauti koju drite sa strane? Ili moda o magnetofonu? Kakvu bi vrstu zvuka proizvodila? I to je mislio pod majim duama? Sve je to nadmaivalo njegove ograniene sposobnosti razumijevanja. Ali Nakata je jedno shvaao: mora otkriti gdje je Goma i otii odatle. - Vi elite ponijeti Gomu kui -

ree Johnnie Walker, kao da je itao Nakadne misli. - To je tono. Nakata eli ponijeti Gomu kui. - To je vae poslanstvo - ree Johnnie Walker. - Svi slijedimo svoje poslanstvo u ivotu. To je prirodno. Sad zamiljam da nikada niste uli za frulu koja se pravi od majih dua, zar ne? - Ne, nisam. - Naravno da niste. Ne moete je uti svojim uima. - To je frula koju ne moete uti? - Tono. Ja je mogu uti, naravno ree Johnnie Walker. - Da je ne ujem nita od ovoga ne bi funkcioniralo. Ali obini je ljudi ne mogu otkriti. ak ako je napravim, oni je ne zapaaju. Moda

su je uli u prolosti ali ne sjeaju se. Veoma udna frula, to je sigurno. Ali moda, samo moda, vi biste je mogli uti, g. Nakata. Da imam upravo sada frulu sa sobom mogli bismo pokuati, ali bojim se da je nemam. - Tada, kao da se neega sjetio, pokaza prstom ravno uvis. - Zapravo, ba sam se spremao odsjei glave makama koje sam ulovio. Vrijeme etve. Imam sve make koje se mogu uloviti na praznom gradilitu, i vrijeme je da se krene naprijed. Ta maka koju traite, Goma, nalazi se meu njima. Naravno, ako joj odreem glavu, ne biste je mogli odnijeti obitelji Koizumi, nije li tako? - To je tono - ree Nakata. - Ne bih mogao odnijeti Gominu odsjeenu

glavu obitelji Koizumi. Ako bi to vidjele one dvije djevojice mogle bi zauvijek prestati jesti. - Ja elim odsjei Gominu glavu, ali vi ne elite da se to dogodi. Naa dva poslanstva, naa dva interesa, dolaze u sukob. To se esto dogaa u svijetu. Zato u vam neto kazati - pregovarat emo. Hou rei, ako uinite neto za mene, uzvratit u uslugu i dati vam ivu i zdravu Gomu. Nakata podie ruku iznad glave i poeia se snano po prosijedoj kosi, to mu je uobiajeno dranje kad neto odgonetava. - To je neto to mogu uiniti? - Mislim da smo to ve rijeili ree Johnnie Walker s iskrivljenim

smijekom. - Da, jesmo - ree Nakata sjetivi se. - To je tono. To smo ve rijeili. Oprostite. - Nemamo puno vremena, pa mi dopustite da prijeem na zakljuak, ako vam ne smeta. Za mene moete uiniti to da me ubijete. Da mi oduzmete ivot, drugim rijeima. S rukom poloenom na tjeme Nakata je dugo zurio u Johnnija Walkera. - Vi elite da vas Nakata ubije? - To je tono - ree Johnnie Walker. - Uistinu, zlo mi je i umoran sam od ovoga ivota. ivim ve dugo, dugo vremena. Vie se i ne sjeam koliko sam star. I ovako mi se dulje ne

ivi. Zlo mi je i umoran sam od ubijanja maaka, ali dok sam iv to moram initi - ubijati maku za makom i skupljati njihove due. Slijediti ispravan poredak, od jedan do deset, zatim opet natrag na jedan. Beskrajno ponavljanje. I dosta mi je toga! Nitko ne potuje to to inim, nitko zbog toga nije sretan. Ali sve je ve odreeno. Ne mogu tek tako rei da odustajem i prestati to initi. A da sam sebi oduzmem ivot ne dolazi u obzir. I to je ve odlueno. Svakovrsna su pravila tu ukljuena. Ako elim umrijeti, moram nai nekoga drugoga da me ubije. Tu se pojavljujete vi. elim da me se bojite, da me strasno mrzite i da me likvidirate. Prvo me se bojite. Zatim me mrzite. I naposljetku me ubijete.

- Ali zato, zato to traite od mene? Nakata nikada nikoga nije dosad ubio. Ja nisam prikladan za neto takvo. - Znam. Nikada niste nikoga ubili, i ne elite ubiti. Ali sluajte, ima trenutaka u ivotu kad takve isprike vie ne vrijede. Ima situacija kad nikoga nije briga jeste li prikladni za iskrsli zadatak ili niste. Primjerice, to se dogaa u ratu. Znate li to je rat? - Da. znam. Veliki se rat vodio kad je Nakata roen. uo sam o tome. - Kad pone rat ljudi su prisiljeni da budu vojnici. Oni nose puke i idu na bojinicu ubijati vojnike na drugoj strani. Koliko god vie mogu. Nikoga nije briga volite li ubijati druge ljude ili ne. To je jednostavno neto to morate

initi. Inae e drugi vas ubiti. - Johnnie Walker uperi kaiprst u Nakatine grudi. Bum! - ree. - "Jezgrovit prikaz ljudske povijesti". - Hoe li predsjednik od Nakate nainiti vojnika i natjerati me da ubijam ljude? - Da, to e predsjednik uiniti. Rei e vam da nekoga ubijete. Nakata razmisli o tome ali nije mogao to shvatiti. Zato bi zaboga predsjednik to uinio? - Morate na to ovako gledati: ovo j e rat. Vi ste vojnik, i morate donijeri odluku. Ili ja ubijam make ili vi ubijete mene. Jedno ili drugo. Morate izabrati upravo ovdje i sada. To vam moda izgleda kao grozan izbor, ali razmotrite

ovo: veina izbora to ih inimo u ivotu jednako je grozna. - Johnnie Walker lagano dotaknu svileni eir, kao da provjerava je li jo na mjestu. - Ovdje vam je zalog oprosta, ako vam doista treba takva stvar, injenica da ja elim umrijeti. Ja sam od vas zatraio da me ubijete, zato ne morate patiti zbog grinje savjesti. inite upravo ono emu se nadam. To nije isto kao da ubijete nekoga tko ne eli umrijeti. U stvari, vi inite dobro djelo. Nakata obrisa grake znoja koje su mu izbile na rubu vlasita. - Ali nema naina da bi Nakata mogao uiniti takvo to. ak ako mi kaete da vas ubijem, ja ne znam kako bih to uinio. - Sluam vas - ree Johnnie Walker

divei se. - Nikada dosad niste nikoga ubili, pa ne znate kako biste to uinili. U redu dakle, dopustite mi da objasnim. Trik je u tome da ne smijete oklijevati, g. Nakata, ako morate nekoga ubiti. Usredotoite se na namjeru i brzo je izvrite - to se trai kad je rije o ubijanju. Imam izvrstan primjer upravo ovdje. Ne radi se o ovjeku, ali moda e vam pomoi da shvatite. Johnnie Walker ustade i podie veliku konu torbu iz mraka ispod stola. Stavi je na stolicu gdje je sjedio i otvori, zvidei neku veselu melodiju. Kao da izvodi arobnjaki trik, izvue iz torbe maku. Nakata nikada nije vidio tu maku, mujaka sa sivim prugama koji je upravo dosegnuo zrelost. Maak je bio

mlohav, ali oi su mu bile otvorene. Kao da je bio pri svijesti, ali jedva. Zvidei i dalje svoju veselu melodiju - "Hejhoj" iz Disneyeve Snjeguljice, onu to ju je pjevalo sedam patuljaka - Johnnie Walker je drao maka kao da pokazuje ribu koju je netom ulovio. - Imam pet maaka u ovoj torbi, sve su s onoga praznog gradilita. Svjea poiljka. Tek ulovljene, zadnja berba, tako rei. Dao sam im sve injekcije da ih paraliziram. Nije to anestetik - nisu zaspale i mogu osjeati bol, ali ne mogu micati nogama. ak ni glavom. inim to da mi se ne smucaju naokolo. Sada u im noem razrezivati grudi, vaditi srca koja jo kucaju, i odsijecati im glave. Tono pred vaim oima. Bit e puno krvi i

nezamislive boli. Zamislite koliko bi boljelo da vam netko razree grudi i izvue vae srce. To isto vrijedi za make - to mora boljeti. ao mi je tih jadnih malih stvorenja. Nisam hladan, okrutan sadist, ali tu ne mogu nita uiniti. Mora biti boli. To je pravilo. Pravila su svud gdje svrnete pogled. On namignu Nakati. - Posao je posao. Morate ispuniti svoje poslanstvo. Rijeit u se jedne make za drugom, a Gomu u posljednju dokrajiti. Tako imate jo neko vrijeme da odluite to vam je initi. Upamtite, dolo je do toga - ili u ja pobiti make ili ete vi ubiti mene. Johnnie Walker stavi mlohavoga maka na stol, otvori ladicu i objema rukama izvue velik cm omot. Paljivo

razmota i rasprostrije sadraj na stol. Tu se nala mala elektrina pila, skalpeli razliitih veliina i veoma velik no, svi blistavi kao da su tek naotreni. Johnnie Walker je s ljubavlju provjeravao svaku otricu dok ih je redao po stolu. Zatim izvue nekoliko metalnih pladnjeva iz druge ladice pa i njih poreda po stolu. Onda izvue iz ladice veliku crnu plastinu vreu. Cijelo vrijeme je zvidao "Hej-hoj". - Kao to sam spomenuo, g. Nakata, u svemu postoji pravi red - ree Johnnie Walker. - Ne moete gledati predaleko unaprijed. Uinite to pa ete izgubiti iz vida ono to radite i posrnuti. Ne velim da biste se trebali usredotoiti samo na pojedinosti koje su tono pred vama,

pazite. Morate malo gledati naprijed, inae ete u neto udariti. Morate slijediti pravi red i u isto vrijeme jednim okom gledati to je naprijed. To je kljuno, bez obzira na to to radite. Johnnie Walker zamiri i njeno pogladi maka po glavi. Proe vrhom kaiprsta gore-dolje po makovu trbuhu, zatim desnom rukom uze skalpel i bez daljnjeg upozorenja naini rez ravno do trbuha. Sve se to dogodilo u jednom hipu. Trbuh se irom otvori i crvenkasta utroba se iskrenu. Maak je pokuavao vritati ali jedva se uo ikakav zvuk. Jezik mu je bio obamro i teko je mogao otvoriti usta. Ali oi su mu bile uvrnute od jezive boli. I Nakata je mogao dobro zamislio kakva je ta bol. Trenutak

poslije navrla je krv, oblijevajui ruke Johnnija Walkera, curei niz njegov prsluk. Ali on nije na to obraao pozornost. I dalje uz pratnju melodije "Hej-hoj", zario je ruku u makovo djelo i malenim skalpelom vjeto odrezao sitno srce. Metnuo je tu krvavu grudicu na dlan i drao da je Nakata vidi. - Pogledajte. Jo kuca. Zatim, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, ubaci srce u usta i poe ga tiho vakati, polagano uivajui u okusu. Oi su mu iskrile kao u djeteta koje se naslauje vruim kolaem iz penice. Obrisao je krv s usta nadlanicom i pomno oblizao usne. - Svjee i toplo. I

jo kuca u mojim ustima. Nakata je bez rijei zurio u prizor pred sobom. Nije mogao odvojio pogled. Miris svjee krvi ispunio je prostoriju. Zvidei i dalje svoju veselu melodiju, Johnnie Walker otpili maju glavu. Zubci pile hrskali su kroz kost i prepolovili je. Izgledao je kao da tono zna to ini. Vratna kost nije bila vrlo debela, tako da je cijela operacija brzo zavrila. Ali zvuk je imao u sebi neku udnu teinu. Johnnie Walker s ljubavlju stavi odrezanu glavu na metalni pladanj. Kao da uiva u umjetnini, zamirio je i pozorno promatrao. Prestao je naas zvidati, noktom izvadio neto to mu je zapelo izmeu zubi, ubacio to u usta i

paljivo kuao, zatim zadovoljno pucnuo usnama i progutao. Zatim je otvorio crnu plastinu vreu i nehajno ubacio mrtvo makovo djelo kao nepotrebnu ljusku. - Jedna je gotova - ree Johnnie Walker rairivi krvave ruke ispred Nakate. - as posla, to mislite? Moete uivati u lijepom svjeem srcu, ali pogledajte kako se okrvavite. Ne, prije e ova moja ruka zarumeniti svu mnoinu mora pretvarajui zeleno u crveno. Stihovi iz Macbetha. Ovo nije tako grozno kao Macbeth, ali ne biste vjerovali koliki su rauni za kemijsko ienje. Uostalom, ovo je posebna odjea. Morao bih nositi kirurku halju i rukavice, ali ne mogu. Jo jedno pravilo, na alost.

Nakata nije rekao ni rijei, iako mu se neto poelo micati u mislima. Prostorija je mirisala po krvi, i ulomci melodije "Hej-hoj" zvonili su mu u uima. Johnnie Walker izvue sljedeu maku iz torbe, bijelu enku, ne toliko mladu, s malo savijenim vrkom repa. Kao i prije, neko je vrijeme milovao maku po glavi, zatim polagano obiljeio nevidljivu crtu do njezina trbuha. Uzeo je skalpel i opet brzo nainio rez da joj otvori grudi. Ostalo je bilo isto kao prije. Neujno vritanje, cijelo tijelo u gru, prosuta crijeva. Vaenje krvava srca, pokazivanje Nakati, ubacivanje u usta, sporo vakanje. Zadovoljan smijeak. Brisanje

krvi nadlanicom. Sve to s glazbom "Hejhoj" u pozadini. Nakata potonu u stolicu i zatvori oi. Zagnjuri glavu u ruke, zabi vrhove prstiju u sljepoonice. Neto se definitivno u njemu zbivalo, neka uasna pometnja preobraavala je sr njegova bia. Ubrzano je disao, i otra bol sijevala je u njegovu vratu. Vid mu se drastino mijenjao. - Gospodine Nakata - ree Johnnie Walker vedro - nemojte mi sada klonuti. Tek dolazimo do glavnog dogaaja. Ovo je bio samo uvodni in, puko zagrijavanje. Sada dolazimo do niza koji vam je poznat. Zato irom otvorite oi i dobro pogledajte. Ovo je najbolji dio! Nadam se da ete cijeniti to sam se

toliko potrudio da vam priredim ovu zabavu. Zvidei svoju melodiju, on izvue sljedeu maku. Potonuo u stolicu, Nakata otvori oi i pogleda sljedeu rtvu. Mozak mu se potpuno ispraznio, nije mogao ni ustati. - Mislim da se ve meusobno poznajete - ree Johnnie Walker - ali svejedno u poastiti goste. Gospodine Nakata, ovo je g. Kawamura. Gospodine Kawamura, ovo je g. Nakata. - Johnnie Walker dodirnu vrh eira s teatralnom kretnjom, naklonivi se prvo Nakati, zatim paraliziranom maku. - Sada kad ste se tek pozdravili, bojim se da smjesta prelazimo na rastanak. Zdravo, zbogom. Poput cvijea

rasprena u oluji, ljudski ivot je jedno dugako rastajanje, kako kau. - On njeno pogladi Kawamuru po trbuhu. Sada je as da me zaustavite ako to mislite uiniti, g. Nakata. Vrijeme prolazi, a ja neu oklijevati. U rjeniku zloglasnoga makomora Johnnija Walkera oklijevati je rije koju neete nai. I doista, bez imalo oklijevanja on raspori Kawamurin trbuh. Ovaj put je vrisak bio ujan. Moda makov jezik nije bio potpuno paraliziran. ili je to bila posebna vrsta vriska koju je samo Nakata mogao uti. Uasan vrisak od kojega se ledi krv. Nakata zatvori oi i rukama pridra glavu koja se tresla. - Morate gledati! - zapovjedi

Johnnie Walker. - To je jo jedno od naih pravila. Nita se nee promijeniti ako zatvorite oi. Nita nee nestati samo zato to ne moete gledati to se dogaa. Zapravo, stvari e biti ak gore kada idui put otvorite oi. Takav je svijet u kojemu ivimo, g. Nakata. Drite irom otvorene oi. Samo kukavica zatvara oi. Zatvaranje oiju i zaepljivanje uiju nee zaustaviti vrijeme. Nakata uini to mu je reeno i otvori oi. Kad se uvjerio da su otvorene, Johnnie Walker je izveo prizor deranja Kawamurina srca, jo due se naslaujui. - Meko je i toplo. Tono kao svjea jeguljina jetra - komentirao je Johnnie Walker. Zatim je podignuo

krvav kaiprst do usta i polizao ga. Kad se jedanput naviknete na ovaj okus, upecali ste se. Osobito na okus ljepljive krvi. Obrisao je krv sa skalpela, zvidei veselo kao uvijek, pa otpilio Kawamurinu glavu. Fini zubci probijali su se kroz kost i krv je posvuda trcala. - Molim vas, g. Walker, Nakata ne moe vie to podnijeti. Johnnie Walker prestade zvidati. Zaustavio je rad i poeao se po uhu. To nee ii, g. Nakata. ao mi je to se loe osjeate, stvarno mi je ao, ali ne mogu samo rei: U redu, uinit u tako, i sve ovo opozvao. Rekao sam vam. Ovo je rat. Teko je zaustaviti rat kad jednom pone. Kad se jednom izvue ma, krv

e potei. Nema to nikakve veze s teorijom ili logikom, ak ni s mojim egom. To je samo pravilo, isto i jednostavno. Ustanite, usmjerite svoju mrnju i smaknite me. I to morate sada uiniti. Uinite to i sve je gotovo. Kraj prie. Johnnie Walker poe opet zvidati. Zavrio je rezanje Kawamurine glave i bacio bezglavo tijelo u vreu za smee. Sada su tri glave bile poredane na metalnom pladnju. Pretrpjele su takvu agoniju, ali njihova lica bila su udno prazna kao lica maaka poredana u friideru. - Sljedea dolazi sijamka - ree Johnnie Walker i izvue iz torbe mlohavu sijamku koja je, naravno, bila

Mimi. - Tako sada dolazimo do male "Mi chiamano Mimi". Puccini jeva opera. Ova makica doista ima onu elegantnu koketeriju, zar ne? I ja sam veliki ljubitelj Puccinija. Puccini jeva glazba je nekako - kako bih to nazvao? vjeno suprotstavljena vremenima. Puka popularna zabava, mogli biste tvrditi, ali nikako ne stari. Pravo umjetniko ostvarenje. On zazvida jedan takt iz arije "Mi chiamano Mimi". - Ali moram vam rei, g. Nakata, valjalo se prilino potruditi da se uhvati Mimi. Ona je pametna i oprezna, vrlo brzo reagira. Nije tip da bi se dala neim navabiti. Teak klijent. Ali maka koja moe zavarati Johnnija Walkera,

neusporedivoga makomora, tek se mora roditi. Nije da se hvastam ili bilo to, samo elim priopiti kako ju je teko bilo epati... U svakom sluaju, voila! Vaa prijateljica Mimi! Sijamke su mi apsolutno najdrae. Vi toga niste svjesni, ali srce sijamske make je pravi dragulj. Nekako poput tartufa. U redu je, Mimi. Nemoj se bojati - Johnnie Walker je ovdje! Spreman uivati tvoje toplo, zgodno malo srce. Ah... vi drhete! - Johnnie Walker - duboko iz nutrine Nakata je smogao snage da protisne rijei tihim glasom. - Molim vas, prestanite. Ako ne prestanete, Nakata e poludjeti. Ne osjeam se vie kao ja. Johnnie Walker poloi Mimi na stol

i kao uvijek poe prstima puziti niz njezin trbuh. - Tako vi niste vie vi ree pomno i mimo. - To je veoma vano, g. Nakata. Osoba koja nije vie ono to jest. - Podie skalpel kojim se jo nije posluio i iskua mu otrinu vrhom prsta. Zatim, kao da pravi pokusni rez, povue otricom preko svoje nadlanice. as zatim navali krv, kapljui na stol i Mimino tijelo. Johnnie Walker se zahihota. - Osoba koja nije vie ono to jest - ponovi. - Vi vie niste vi. To je ono to se trai, g. Nakata. Divno! Najvanija stvar od svega. Oh, pun je skorpija moj mozak! opet Macbeth. Nakata ustade bez rijei. Nitko ga nije mogao zaustaviti, ni sam Nakata.

Dugakim koracima pristupi stolu i zgrabi ono to je izgledalo kao no za rezanje odrezaka. Steui vrsto drveni drak, on zari otricu u trbuh Johnnija Walkera, prorezavi crni prsluk, zatim ga opet probode na drugom mjestu. Mogao je uti neto, neki glasan zvuk, i isprva nije znao to je. Ali zatim je razumio. Johnnie Walker se smijao. Probodena trbuha i prsiju, uz liptanje krvi, on se nastavio smijati. - To je prava stvar! - vikao je. Niste oklijevali. Svaka ast! - Smijao se kao da je to najsmjernija ala koju je dotada uo. Ali uskoro njegov smijeh prijee u hropac. Grgoljenje krvi u njegovu grlu zvualo je kao odvod kad se odepi. Straan gr skvri njegovo

tijelo, iz usta mu pokulja krv skupa s crnim, sluzavim grudicama - bila su to maja srca koja je pojeo. Krv je ikljala preko stola, padala na Nakatinu majicu za golf. Oba su ovjeka bila natopljena krvlju. I Mimi, leei na stolu, ogrezla je u krvi. Johnnie Walker se skljoka pod Nakatine noge. Leao je na boku, sklupan kao dijete u hladnoj noi, i nedvojbeno je bio mrtav. Lijeva mu je ruka stiskala grlo, desna pruena ravno kao da za neim posee. Prestali su grevi i, naravno, smijeh. Slabano cerenje jo se vidjelo na njegovim usnama. Krv je stvorila lokvicu na drvenom podu, svileni se eir otkotrljao u kut. Kosa na zatiljku

Johnnija Walkera bila je rijetka, ispod nje se vidjela koa. Bez eira izgledao je mnogo stariji i slabiji. Nakata ispusti no i on zaklopara na podu glasno kao zupanici nekoga velikog stroja to zvekeu u daljini. Dugo je Nakata stajao kraj trupla. Sve se u prostoriji zaustavilo. Samo je krv i dalje tiho tekla, lokvica se irila po podu. Naposljetku Nakata se pribra i uze Mimi sa stola. Bila je topla i mlohava u njegovim rukama, oblivena krvlju ali oevidno neozlijeena. Mimi pogleda gore kao da mu pokuava neto rei, ali zbog droge usta se nisu mogla otvoriti. Nakata zatim nae Gomu u torbi i izvadi je. Vidio je samo njezine

fotografije, ali sad je osjetio nostalgiju kao da se susree s davno izgubljenim prijateljem. - Goma... - promrmlja. Drei dvije make, Nakata sjede na sofu. - Idemo doma - ree im, ali nije mogao ustati. Crni pas se odnekud pojavio i sjeo kraj mrtvoga gospodara. Moda je laptao iz lokvice krvi, ali Nakata se nije mogao pouzdano sjetiti. Osjeao je kako mu je glava teka i mutna, pa je duboko udahnuo i sklopio oi. Razum mu je poeo blijedjeti i, prije nego to je toga bio svjestan, potonuo je u tamu.

Poglavlje 17
Ovo je moja trea no u kolibi. Sa svakim minulim danom sve vie se privikavam na tiinu i nevjerojatnu tamu. No me vie ne plai, ili barem ne onoliko mnogo. Napunim pe drvima, smjestim se ispred nje i itam. Kad se umorim, samo iskljuim misli i zurim u plamenove. Nikada se ne umorim od zurenja. Javljaju se u svim oblicima i bojama, gibaju se kao iva bia - raaju se, povezuju, stapaju i umiru. Kad nije oblano izlazim van i promatram nebo. Zvijezde kao da ne prijete kao prije, poinjem osjeati da sam im blie. Svaka sja svojim

posebnim svjetlom. Prepoznajem neke zvijezde i gledam kako trepere u noi. Svako malo, kao da se iznenada toga sjete, zaplamsaju svjetlije na trenutak. Mjesec visi, blijed i sjajan, pa razgledam li ga poblie ini mi se da mogu razabrati pojedine stijene na povrini. Ne mislim ni na to, samo oaran zurim u nebo. To to nemam glazbe ne smeta mi koliko sam mislio da e smetati. Ima mnotvo zvukova koji zauzimaju njezino mjesto - ptiji cvrkut, zujanje svakovrsnih kukaca, mrmorenje potoka, um lia. Kia pada, neto grebe po krovu kolibe, i katkada ujem neopisive zvukove koje ne znam objasniti. Nisam znao da je svijet ispunjen s tako mnogo

lijepih, prirodnih zvukova. Cijelog ivota nisam za njih mario, ali sada je drukije. Satima sjedim na trijemu zatvorenih oiju, pokuavam biti neprimjetan, hvatam svaki pojedini zvuk oko sebe. Ni uma me ne plai koliko me je prije plaila, i poeo sam osjeati svojevrsnu bliskost i potovanje. Kad to kaem, ne osmjeljujem se daleko od kolibe i drim se staze. Dok se pridravam pravila, ne bi smjelo biti previe nesigurno. To je vano - slijediti pravila i uma e me prihvatiti bez rijei, dijelei sa mnom dio svoga mira i ljepote. Ali prekorai granicu i zvijeri tiine to lee u zasjedi razderat e te pandama otrim kao britva.

esto legnem na malu okruglu istinu i putam da me kupa sunano svjetlo. Predajem mu se vrsto stisnutih oiju, oslukujui vjetar to iba vrhove kroanja. Obavijen dubokim umskim mirisima sluam lepet ptijih krila, njihanje paprati. Osloboen sam gravitacije i lebdim - samo malo - iznad tla, plovim zrakom. Ne mogu tako ostati zauvijek, naravno. To je samo trenutan osjeaj - otvorim oi i sve nestane. Ipak, to je velianstveno iskustvo. Biti sposoban lebdjeti u zraku. Nekoliko puta pada jaka kia, ali ne traje dugo, i svaki put istrim van, gol, da se operem. Katkada se potpuno oznojim od vjebanja, svlaim odjeu, sunam se na trijemu. Pijem mnogo aja

i koncentriram se na itanje, sjedei na trijemu ili kraj pei. Knjige iz povijesti, prirodoslovlja, folklora, mitologije, sociologije, psihologije, Shakespeare, bilo to. Umjesto da brzam, ponovno itam dijelove o kojima mislim da su najvaniji dok ih ne shvatim, da bih iz njih izvukao neto opipljivo. Svakovrsno znanje cijedi se, kap po kap, u moj mozak. Zamiljam kako bi sjajno bilo ostati ovdje koliko elim. Ima mnogo knjiga na polici koje bih htio proitati, ima jo dosta hrane. Ali znam da sam samo u prolazu i da u uskoro morati otii. Mjesto je previe smireno, previe prirodno, previe savreno. Ne zasluujem ga. Barem jo ne.

etvrtog dana pojavio se Oshima kasno ujutro. Gol sam golcat, izvaIjen na stolici na trijemu, drijemam na suncu, ne ujem njegov dolazak. Ne ujem zvuk njegova automobila. Nosei uprtnjau o ramenu doao je putem pjeice. Tiho se penje na trijem, prua ruku i lagano me miluje po glavi. Trgnem se, skoim na noge i potraim runik. Nema nijednoga u blizini. - Ne uzrujavaj se - kae Oshima. Kad sam ja ovdje boravio, obino sam se sunao gol po itav dan. Krasno je osjeati sunce na mjestima do kojih nikada ne dopire. Tako gol pred njim, osjeam se potpuno bespomono i ranjivo, s izloenim stidnim dlakama, penisom,

testisima. Pojma nemam to bih uinio. Malo je prekasno da ih pokrivam. - Hej - kaem, upinjui se da zvuim nehajno. - Tako ste dakle dopjeaili? - Tako je krasan dan da sam odluio hodati - kae on. - Ostavio sam auto dolje kraj ulaza. - Uzima runik koji je bio prebaen preko ograde i prua mi ga. Omatam ga oko pasa i napokon mogu odahnuti. Pjevajui tiho neku pjesmu on grije vodu, zatim vadi brano, jaja i mlijeko iz uprtnjae, muti ih i pee palainke na tavi. Premazuje ih maslacem i sirupom. Zatim vadi salatu, rajice i luk. Veoma je oprezan s kuhinjskim noem dok sjecka povre. Sve to imamo za ruak. - Kako si onda proveo tri dana

ovdje? - pita reui komad palainke. Kaem mu kakvo sam divno vrijeme imao. Isputam dio s odlaskom u umu. Nekako je bolje da o tome ne govorim. - Drago mi je - kae Oshima. Nadao sam se da e ti se ovdje svidjeti. - Ali sada se vraamo u grad, zar ne? - Tako je. Vrijeme je da se vratimo. Spremajui se da odemo, ustro dovodimo u red kolibu. Peremo sue i stavljamo ga na police, istimo pe. Praznimo vjedro, zatvaramo ventil na propanskoj boci. Trajnu hranu stavljamo u ormar, ostatak bacamo. Metemo pod, briemo stol i stolice. Kopamo vani rupu da zatrpamo smee.

Oshima zakljuava kolibu, ja se okreem da bacim pogled zadnji put. Sve je do prije jednu minutu izgledalo tako stvarno, ali sada postaje imaginarno. Dovoljno je samo nekoliko koraka da se sve povezano s tim mjestom odjednom priinja nestvarnim. I ja - osoba koja je as prije bila ondje doimam se imaginarnim. Treba trideset minuta hoda do mjesta gdje je Oshima parkirao auto, i jedva razmjenjujemo pokoju rije dok se sputamo niz planinski put. Oshima mumlja neku melodiju. Putam da mi misli lutaju. Dolje na dnu mala zelena sportska kola blistaju na umskoj pozadini. Oshima zatvara vrata da obeshrabri uljeze, dvaput ih omota lancem i

zakljua lokot. Kao prije, privezujem svoju uprtnjau na stranji nosa. Krov je sputen. - Natrag u grad - kae Oshima. Kimnem potvrdno. - Siguran sam da si uivao ivei tako potpuno sam s prirodom, ali nije lako ivjeti ondje dugo - kae Oshima. Stavlja sunane naoale i vee pojas. Sjednem kraj njega i kljocnem svojim pojasom. - U teoriji nije nemogue tako ivjeti, i ima ljudi koji to ine, dakako. Ali priroda je zapravo neprirodna, na neki nain. I oputanje moe zapravo ugroavati. Potrebno je iskustvo i priprema da se stvarno ivi s tim protuslovljima. Tako se vraamo u grad

na neko vrijeme. Natrag u civilizaciju. Oshima pritisne gas i ponemo se sputati planinskom cestom. Ovaj put nije u urbi i vozi sporim tempom, uivajui u okolini i umu vjetra to mu raskutrava uperke. Zavrava makadamski put i poinjemo se voziti uskom asfaltnom cestom, prolazei kroz sela i polja. - Govorei o protuslovljima Oshima iznenada kae - kad sam te prvi put sreo osjetio sam nekakvo protuslovlje u tebi. Ti neto trai, ali u isto vrijeme svim silama bjei od toga. - to je to to traim? Oshima odmahne glavom. Pogleda u retrovizor i namrti se. - Nemam pojma. Samo kaem da sam stekao takav

dojam. Ja ne odgovaram. - Iz moga vlastitog iskustva, kad netko veoma uporno pokuava neto postii, ne uspijeva. A kada od neega bjei koliko te noge nose, to te obino stigne. Poopujem stvari, naravno. - Ako ih poopujete u vezi sa mnom, dakle, to me eka u budunosti? Ako traim i bjeim u isto vrijeme? - To je teko pitanje - kae Oshima smijeei se. Proe trenutak prije nego ko nastavi. - Ako bih morao ita rei, to bi bilo ovo: to god trai to nee doi u obliku koji oekuje. - Nekakvo zloslutno proroanstvo. - Kao Kasandra. - Kasandra? - upitam.

- Grka tragedija. Kasandra je bila trojanska kraljevna koja je proricala. Bila je sveenica u hramu i Apolon joj je dao mo da pretkazuje sudbinu. Zauzvrat ju je pokuao prisiliti da spava s njim, ali ona je odbila pa ju je prokleo. Grki bogovi su vie mitoloki nego religijski likovi. Time hou rei da imaju iste karakterne nedostatke kao ljudi. Oni se razbjesne, pomame bludno, budu ljubomorni, zaboravni, to god hoe. Vadi kutijicu bombona s limunom iz pretinca i ubaci jedan u usta. Pokazuje mi da sam uzmem jedan, i ja uzmem. - Koja je to vrsta prokletstva bila? - Prokletstva na Kasandri? Kimnem.

- Prokletstvo koje je Apolon na nju bacio bilo je da sva njezina proroanstva budu istinita, ali da nitko u njih ne povjeruje. Povrh toga, njezina e proroanstva biti nesretna - pretkazanja izdaja, udesa, smrti, propasti drave. Takvih stvari. Ne samo to joj nisu vjerovali, ljudi su je poeli prezirati. Ako ih jo nisi itao, preporuujem ti Euripidove i Eshilove drame. One pokazuju mnogo bitnih problema s kojima se borimo svaki dan. To govori koros. - Koros? to je to? - Tako su oni zvali zbor kojim su se sluili u grkim dramama. On stoji u dnu pozornice i jednoglasno objanjava situaciju ili ono to glumci osjeaju u

dubini due. Katkada ak pokuavaju utjecati na likove. To je vrlo zgodan izum. Ponekad bih volio da imam vlastiti zbor koji stoji iza mene. - Jeste li vi sposobni proricati? - Nisam te sree. - Nasmijei se. Ne znam je li dobro ili zlo, ali nemam takve moi. Ako se ini da uvijek proriem zloslutne stvari, to je zato to sam pragmatiar. Sluim se deduktivnim zakljuivanjem da poopim stvari, a to valjda kadto zazvui kao nesretno proroanstvo. Zna li zato? Zato to je stvarnost samo gomilanje zloslutnih proroanstava koja oivljuju. Treba samo otvoriti novine bilo kojega dana i odvagnuti dobre vijesti naprama loim vijestima, pa e vidjeti to hou rei.

Oshima pomno prebacuje u niu brzinu na svakoj okuci, uvjebanim kretnjama koje se jedva primjeuju. Odaje ih samo promjena u zvuku motora. - Ipak ima jedna dobra vijest kae. - Odluili smo te primiti. Bit e lan osoblja u Spomen-knjinici Komura. Mislim da si kvalificiran za to. Instinktivno ga pogledam. - Hoete rei da u raditi u knjinici? - Tonije, odsada e biti dio knjinice. Boravit e u knjinici, ivjet e ondje. Otvarat e vrata kad je vrijeme da se knjinica otvori, zatvarat e ih kad je vrijeme da se zatvori. Kao to sam prije rekao, izgleda da si prilino discipliniran, i dovoljno si snaan, pa pretpostavljam da ti taj posao

nee biti preteak. Gospoica Saeki i ja nismo tjelesno toliko jaki, pa e nam stvarno mnogo pomoi. Osim toga samo e nam pomagati u sitnim svakidanjim poslovima. Nije ni vrijedno spominjanja, doista. Meni e kuhati izvrsnu kavu, odlaziti za nas u kupovinu. Pripremili smo sobu koja je povezana s knjinicom da u njoj stanuje. Izvorno je to bila soba za goste, ali kako nemamo gostiju koji odsjedaju, dugo se nije koristila. U njoj e ivjeti. Ima i svoj tu. Najbolja je stvar to e biti u knjinici pa moe itati to god hoe. - Ali zato... - zaustim, ali ne mogu dovriti. - Zato to inimo? Sve se to zasniva na veoma jednostavnu naelu. Ja

razumijem tebe, a gospoica Saeki razumije mene. Ja prihvaam tebe, a ona prihvaa mene. I tako, premda si neki nepoznati petnaestogodinji bjegunac, to nije problem. Onda, to misli? Malo se zamislim. - Sve to sam traio bio je krov nad glavom. To je sada jedino vano. Stvarno ne znam to znai postati dijelom knjinice, ali ako to znai da mogu ondje ivjeti, zahvalan sam. Barem neu vie morati putovati svaki dan. - To je onda sreeno - kae Oshima. - Idemo u knjinicu. I moe postati dijelom nje. Stiemo na regionalnu cestu i kraj nas promiu razni gradovi, divovski

plakat neke kreditne tvrtke, benzinska crpka sa arenim ukrasima, restoran sav u staklu, ljubavni hotel nainjen tako da izgleda kao europski dvorac, naputena video trgovina od koje je preostao samo znak, kockarnica pachinko s prostranim parkiralitem, McDonald's, 7-Eleven, Yoshinoya, Denny's... Buna stvarnost poinje nas okruivati. itanje zranih konica golemih kamiona, zvukovi sirena i ispunih cijevi. Sve to je dosad bilo oko mene - vatra u pei, treperenje zvijezda, spokojnost ume - ieznulo je. Teko mi je te stvari i zamisliti. - Ima nekoliko stvari koje mora znati o gospoici Saeki - kae Oshima. Kad je bila malena, moja majka i gospoica Saeki bile su kolske

drugarice i vrlo bliske. Ona kae da je gospoica Saeki bila bistra djevojica. Dobivala je dobre ocjene, bila je dobra u pisanju, u svim vrstama sportova, a znala je i dobro svirati klavir. Bila je najbolja u svemu ega bi se dohvatila. I lijepa. I danas je prilino sjajna osoba, naravno. Kimnem. - Dok je jo bila u niim razredima osnovne kole imala je simpatiju. Najstariji sin obitelji Komura, zapravo daleki roak. Bili su istih godina i skladan par, tipini Romeo i Julija. ivjeli su u blizini i nikada se nisu rastajali. I zaljubili su se kad su odrasli. Bili su kao jedno tijelo i duh, prema prianju moje majke.

ekamo na crvenom svjetlu, i Oshima gleda u nebo. Kad semafor pokae zeleno, pritisne gas i prozu jimo pokraj neke cisterne. - Sjea li se to sam d rekao u knjinici? O tome kako ljudi uvijek lutaju naokolo traei svoju drugu polovicu? - Onaj dio o muko/muko, muko/ensko i ensko/ensko? - Tono. Ono to je Aristofan rekao. Kako oajniki tumaramo kroz ivot tragajui za drugom polovicom. Gospoica Saeki i onaj mladi nikada nisu morali to initi. Oboje se rodilo sa svojom drugom polovicom tono ispred sebe. - Imali su sree. Oshima kimne. - Apsolutno. Sve do

jednoga trenutka. Protrlja bradu dlanom kao da provjerava je li dobro obrijan. Nema nikakva traga britvice, koa mu je glatka kao porculan. - Kad je mladiu bilo osamnaest godina, otiao je na fakultet u Tokio. Imao je dobre ocjene i odabrao glavni predmet koji ga je zanimao. Takoer je elio vidjeti kako izgleda veliki grad. Ona je ila na fakultet u svom mjestu i upisala klavir. Ovo je konzervativan dio zemlje, a ona je potekla iz staromodne obitelji. Bila je jedino dijete, roditelji nisu eljeli da ide u Tokio. Tako su se oni rastali prvi put u ivotu. Upravo kao da ih je bog prerezao noem i razdvojio. - Naravno, pisali su jedno drugome

svaki dan. "Moda bi moglo bici dobro za nas da pokuamo biti ovako razdvojeni", pisao je on. "Tada stvarno moemo rei koliko jedno drugomu znaimo." Ali ona nije u to vjerovala. Znala je kako je njihov odnos dovoljno stvaran da se ne moraju razdvojiti da bi ga iskuali. To je bio jedan od milijun spojeva, suen da bude, neto to se nije moglo razvrgnuti. Ona je bila apsolutno sigurna u to. Ali on nije. Ili je moda bio, ali jednostavno nije to prihvaao. Tako je nastavio i otiao u Tokio, mislei da e svladavanje nekoliko zapreka ojaati njihovu ljubav. Mukarci su katkada takvi. - Kad joj je bilo devetnaest, gospoica Saeki je napisala pjesmu,

uglazbila je i pjevala uz klavirsku pratnju. Bila je to melankolina melodija, nevina i ljupka. Rijei su s druge strane bile simboline, misaone, teko odgonetljive. Taj kontrast je davao pjesmi neku duhovnost i izravnost. Naravno, cijela pjesma, rijei i glazba, bila je njezin nain zazivanja svoga dragoga, tako daleko. Pjevala je pjesmu nekoliko puta u drutvu. Obino je bila srameljiva, ali voljela je pjevati i ak je bila u folklornoj grupi na fakultetu. Nekoga se ta pjesma naroito dojmila, snimio ju je na vrpcu i poslao prijatelju iji je otac bio direktor u glazbenoj industriji. Njemu se svidjela pjesma pa ju je pozvao u studio u Tokiju i snimio je.

- Bila je prvi put u Tokiju, i mogla je vidjeti svoga dragoga. Izmeu snimanja mogli su voditi ljubav, kao prije. Moja majka kae da misli kako su imali spolne odnose kad im je bilo oko etrnaest godina. Oboje su bili prerano zreli, i bilo im je teko odrastati, kao mnogim prerano sazrelim ljudima. Kao da im je vjeno bilo etrnaest ili petnaest godina. Priljubili su se jedno uz drugo i opet su mogli osjetiti estinu svoje Ijubavi. Nijedno od njih nikada nije privukao nitko drugi. I kad su bili rastavljeni, nitko nije mogao stati izmeu njih. Oprosti - jesam li ti dosadan s ovom bajkovitom romansom? Odmahnem glavom. - Slutim da se bliite prekretnici.

- Ima pravo - kae Oshima. - Tako se dogaaju prie - s prekretnicom, s neoekivanim obratom. Postoji samo jedna vrsta sree, ali nesrea dolazi u svim oblicima i veliinama. To je kao ono to je rekao Tolstoj. Srea je alegorija, nesrea je pria. Svejedno, ploa je ula u prodaju i postigla golem uspjeh. Stalno se prodavala - milijun primjeraka, dva milijuna, nisam siguran u toan broj. U svakom sluaju, ploa je obarala rekorde u ono doba. Na omotu je bila njezina fotografija, na slici ona kako sjedi za klavirom u velikom studiju i smijei se u kameru. - Nije imala nikakvih drugih pjesama, pa je na poleini singla bila instrumentalna verzija iste pjesme.

Klavir i orkestar, i ona za klavirom, naravno. Krasna izvedba. Bilo je to oko 1970. Pjesma je bila na svim radiopostajama u ono vrijeme, kae moja majka. To je bilo prije mog roenja, pa ne znam zasigurno. Bila je to jedina njezina pjesma kao profesionalne pjevaice. Nije izdala longplejku, ni ponovila singl. - Pitam se jesam li uo tu pjesmu. - Slua li esto radio? Odmahnem glavom. Jedva ikada sluam radio. - Onda je vjerojatno nisi uo. Ako nije bila na nekoj postaji sa starim melodijama, po svoj prilici nisi. Ali to je divna pjesma. Imam je na CD-u i sluam je svako malo. Kad gospoica

Saeki nije u blizini, naravno. Mrzi svako spominjanje te pjesme. Ne voli da itko pria o prolosti. - Kako se pjesma zvala? - "Kafka na alu" - kae Oshima. - "Kafka na alu"? - Tono tako, Kafka Tamura. Isto ime kao to je tvoje. udna podudarnost, zar ti se ne ini? - Ali Kafka nije moje stvarno ime. Tamura jest, dodue. - Ali sam si ga izabrao, zar ne? Kimnem. - Prije mnogo vremena odluio sam da je to pravo ime za novog mene. - U tome je stvar, rekao bih - kae Oshima.

Deko gospoice Saeki umro je kad mu je bilo dvadeset godina, nastavlja Oshima. Upravo kad je "Kafka na alu" bio hit. Njegov je fakultet bio u trajku u razdoblju studentskih nemira i zatvoren. Otiao je odnijeti hranu prijatelju koji je bio na barikadama, jedne noi malo prije deset. Studenti u zaposjednutoj zgradi pomislili su da je on voa suprotne stranke - jako je na njega sliio - pa su ga epali, privezali za stolicu i ispitivali ga kao uhodu. Pokuavao je objasniti da su pogrijeili, ali svaki put bi ga udarili eljeznom cijevi ili tapom. Kad je pao na pod udarali su ga cipelama. Pred zoru je umro. Lubanja mu je bila ulupljena, rebra polomljena, plua razderana.

Njegovo su truplo izbacili na ulicu kao mrtva psa. Dva dana poslije fakultet je zatraio da ue nacionalna garda, i za par sati studentska je pobuna uguena a nekoliko njih uhieno i optueno za ubojstvo. Studenti su priznali to su uinili pa su izvedeni pred sud, ali kako nije bilo predumiljaja dvojica su njih osuena zbog ubojstva iz nehaja i dobila kratke zatvorske kazne. Njegova smrt bila je potpuno beznaajna. Gospoica Saeki nikada vie nije zapjevala. Zakljuala se u sobu i ni s kim nije htjela govoriti, ak ni telefonom. Nije otila na njegov pokop, ispisala se s fakulteta. Nakon nekoliko mjeseci ljudi su opazili da nije vie u gradu. Nitko nije znao kamo je otila ili

to je uinila. Njezini roditelji nisu htjeli o tome raspravljati. Moda ni oni nisu znali gdje je. Kao da je isparila. ak ni njezina najbolja prijateljica, Oshimina majka, nije nita znala. Kolale su glasine da je nakon neuspjela pokuaja samoubojstva smjetena u duevnu bolnicu duboko u umama to okruuju planinu Fuji. Drugi su rekli da ju je neki prijatelj nekog prijatelja vidio na tokijskim ulicama. Prema rijeima te osobe radila je u Tokiju kao pisac ili tako neto. Tree su glasine tvrdile da se udala i da ima dijete. Ali sve su te prie bile bez temelja, nita ih nije moglo potvrditi. Tako je prolo dvadeset godina. Nije vano gdje je bila ili to je

radila cijelo to vrijeme, ali gospoica Saeki nije se brinula za novac. Prihodi od njezinih autorskih prava za "Kafku na alu" deponirani su na raun u banci i nakon odbitka poreza popeli se do znatne svote. Prihodi su joj tekli kad god bi se pjesma putala na radiju ili ukljuila u kompilaciju evergrina. Tako joj je bilo jednostavno ivjeti povueno, daleko od javnosti. Osim toga, njezina je obitelj bila bogata a ona im je bila ki jedinica. Iznenada, dvadeset pet godina poslije, gospoica Saeki se pojavila u Takamatsuu. Oevidan je razlog bio pokop njezine majke. (Otac je umro pet godina prije toga, ali na njegov pokop nije dola.) Odrala je mali obred za

majku, i kad su se stvari stiale, prodala je kuu u kojoj se rodila i odrasla. Preselila se u stan koji je kupila u mirnom dijelu grada i kao da se ponovno smirila. Nakon nekog vremena imala je razgovore s obitelji Komura. (Glava obitelji, nakon smrti najstarijega sina, bio je njegov mlai brat, tri godine mlai. Sastalo se samo njih dvoje, i nitko ne zna tono o emu su govorili.) Kao ishod toga gospoica Saeki je postala ravnateljicom Spomen-knjinice Komura. ak i sada ona je vitka i lijepa, ima isti dotjeran, pametan izgled kakav se vidi na omotu ploe "Kafka na alu". Ali neto nedostaje: onaj ljupki, nevini smijeak. I dalje se smijei od vremena

do vremena, armantan osmijeh bez sumnje, ali uvijek je nekako ogranien, smijeak koji ne nadivi trenutak. Nju okruuje visok, nevidljiv zid, drei ljude na razmaku koliko segne ruka. Svako jutro vozi sivi V olkswagen Golf do knjinice, uveer ga vozi natrag kui. U rodnom gradu ne odrava nikakve veze s prijanjim prijateljima i roacima. Ako se sluajno sretnu, povede se pristojan razgovor, ali on rijetko ide dalje od nekoliko standardnih tema. Ako se spomene prolost - osobito ako to ukljuuje nju - ona brzo i glatko prelazi na drugu temu. Uvijek je pristojna i ljubazna, ali njezinim rijeima nedostaje znatielje i uzbuenja to ih obino oekujete. Njezini pravi

osjeaji - predmnijevajui da tako neto uistinu postoji - ostaju skriveni. Osim kad se moraju donijeti neke praktine odluke, nikada ne iskazuje miljenje ni o emu. Rijetko govori o sebi, umjesto toga puta druge da govore, kimajui toplo dok slua. Ali veina ljudi u razgovoru s njom pone se nekako neugodno osjeati - kao da slute kako joj oduzimaju vrijeme, gazei po njezinu privatnom, divnom, uzvienom svijetu. I taj dojam je najveim dijelom toan. Tako je, i kad se smirila u rodnom gradu, ostala zagonetna. Elegantna ena obavijena plemenitom tajnom. Neto oko nje oteavalo je da joj se pristupi. I njezini nominalni poslodavci, obitelj Komura, drali su se podalje.

Naposljetku je Oshima postao njezinim pomonikom i poeo raditi u knjinici. U to vrijeme Oshima nije radio niti je iao u kolu, samo je sjedio doma i sluao glazbu. Osim nekoliko osoba s kojima je razmjenjivao emailove, jedva je imao ikakvih prijatelja. Zbog hemofilije esto je morao posjeivati specijalista u bolnici, vozei se po gradu u svojoj Mazdi Miati, pa osim redovitoga odlaska u Sveuilinu bolnicu u Hiroimi i povremenog boravka u kolibi u planinama kod Kochija, nikada nije naputao grad. To ne znai da je bio nesretan sa svojim ivotom. Jednoga je dana majka sluajno predstavila Oshimu gospoici Saeki, i on joj se istog

trenutka svidio. Osjeaj je bio uzajaman, a spoznaja da radi u knjinici pobudila je njegovo zanimanje. Oshima je uskoro postao jedina osoba s kojom je gospoica Saeki imala posla ili razgovarala. - To meni zvui kao da se gospoica Saeki vratila da bi postala ravnateljicom knjinice - kaem. - Moram se sloiti. Pokop njezine majke bio je samo prigoda koja ju je dovela natrag. Njezin rodni grad morao je biti tako pun slatko-gorkih uspomena da zamiljam kako je bila teka odluka vratiti se. - Zato joj je knjinica bila toliko vana?

- Njezin deko nekada je ivio u zgradi koja je sada dio knjinice. Bio je najstariji sin u obitelji Komura, a ljubav prema itanju bila mu je u krvi, rekao bih. V olio je biti sam - jo jedna obiteljska crta. Tako je, kad je poao u vie razrede osnovne kole, zahtijevao da ivi izvan glavne kue, u zasebnoj zgradi, i njegovi su roditelji pristali. Cijela je obitelj voljela itati, pa su mogli razumjeti odakle mu to. Ako eli biti okruen knjigama, nemamo nita protiv - zna ve. Tako je ivio u tome dodatku, nitko mu nije smetao, a u glavnu kuu je odlazio samo na obroke. Gospoica Saeki posjeivala ga je gotovo svaki dan. Uili su zajedno, sluali glazbu i vjeno razgovarali. I

vjerojatno ondje vodili ljubav. To mjesto je bilo njihov kutak raja. Oslonivi obje ruke na upravlja, Oshima baci pogled na me. - Tu e sada ti ivjeti, Kafka, U toj sobi. Kao to sam rekao, knjinica je obnovljena, ali to je ta ista soba. Tiina s moje strane. - ivot gospoice Saeki uglavnom se zaustavio u dobi od dvadeset godina, kad je umro njezin ljubavnik. Ne, moda ne u dvadesetoj godini, moda mnogo prije... Ne znam pojedinosti, ali mora biti svjestan ovoga. Tada su se zaustavile kazaljke sata u temelju njezine due. Izvanjsko vrijeme, naravno, tee dalje kao uvijek, ali ono na nju ne djeluje. Ono to mi smatramo normalnim

vremenom za nju je bez znaenja. - Bez znaenja? Oshima kimne. - Kao da ne postoji. - Hoete rei da gospoica Saeki jo ivi u tome zamrznutom vremenu? - Tono. Ne kaem da je ona ivo truplo ili tako neto. Razumjet e kad je bolje upozna. Oshima prua ruku i sputa je na moje koljeno s potpuno prirodnom kretnjom. - Kafka, u svaijem ivotu postoji toka bez povratka. A u vrlo malo sluajeva toka gdje ne moe vie ii naprijed. Kada stignemo do te toke, moemo samo mirno prihvatiti tu injenicu. Tako opstajemo. Spremamo se spojiti s glavnom autocestom. Prije toga Oshima

zaustavlja auto, podie krov i ubacuje CD sa Schubertovom sonatom. - Ima jo jedna stvar koje mora biti svjestan - nastavlja. - Gospoica Saeki ima ranjeno srce. Do neke mjere to vrijedi za sve nas, ukljuujui prisutno drutvo. Ali gospoica Saeki ima posebnu individualnu ranu koja see dalje od uobiajenog znaenja toga izraza. Njezina dua stupa tajanstvenim stazama. Ne kaem da je opasna, nemoj me krivo shvatiti. Na svakidanjoj razini svakako dri pod nazorom svoje ponaanje, vjerojatno bolje nego itko drugi koga poznajem. Ona je armantna, duboka, inteligentna. Ali neka te ne uznemiruje ako koji put kod nje zapazi neto udno.

- udno? - ne mogu odoljeti pitanju. Oshima odmahne glavom. - Doista volim gospoicu Saeki, i potujem je. Siguran sam da e se uskoro i ti tako osjeati. To zapravo nije odgovor na moje pitanje, ali Oshima nita ne kae. Sa savrenim osjeajem za vrijeme prebacuje brzine, pritie gas i prestie kamion asak prije nego to emo ui u tunel.

Poglavlje 18
Nakata se naao nauznak u gustiu korova. Dok se budio polako je otvarao odi. Bila je no, ali nije vidio ni zvijezda ni i mjeseca. Ipak, nebo je bilo donekle svijetlo. Mogao je osjetiti jak miris ljetnih trava i uti kako kukci zuje oko njega. Nekako se opet naao na praznu gradilitu gdje je straario svaki dan. Osjeajui da mu neto grubo i toplo grebe lice, okrenuo se i vidio dvije make kako mu uporno liu obraze svojim tankim jezicima. Bile su to Goma i Mimi. Nakata je polagano sjeo, pruio ruku i pomilovao ih. - Je li Nakata spavao? - upitao je.

Make su malo zacviljele kao da se zbog neega tue, ali Nakata nije mogao uloviti rijei. Nije imao pojma to mu pokuavaju rei. Bile su to samo dvije make koje mijauu. - Oprostite, ali ne razumijem to pokuavate rei. - Ustao je i pregledao svoje tijelo da provjeri je li sve u redu kao obino. Nije osjeao nikakve boli, a ruke i noge su se normalno micale. Oima je trebalo neko vrijeme da se priviknu na tamu, a kad su se privikle vidio je da na njegovim rukama i odjei nema nikakve krvi. Odjea mu nije bila potrgana ni zguvana, izgledala je jednako kao kad je napustio svoj stan. Platnena torba leala je kraj njega, ruak i termosica u njoj, a eirr u depu od

hlaa kamo je i pripadao. Sve je bilo u redu. Nakata nije mogao razumjeti to se zbiva. Da bi spasio te dvije make, on je probo Johnnija Walkera - makomora na smrt. Toliko se sjeao sasvim jasno. Jo je mogao osjetiti no u ruci. To nije bio san - krv je liptala iz Johnnija Walkera, on se skljokao na pod, zgrio i umro. Zatim se Nakata svalio natrag na kau i izgubio svijest. A sljedee to zna, zatekao se kako lei usred korova na praznom gradilitu. Ali kako se vratio ovamo? Nije znao put natrag. I njegova odjea nema nimalo krvi na sebi. To to vidi kraj sebe Mimi i Gomu dokazuje da nije bio san, ali zbog nekog udnog razloga sada nije mogao razumjeti ni

rijei od onoga to su govorile. Nakata uzdahnu. Nije mogao sabrano razmiljati. Ali nije vano shvatit e on to poslije. Zabaci torbu preko ramena, pokupi one dvije make i napusti prazno gradilite. Kad se naao izvan ograde, Mimi je poela cviljeti kao da eli da je spusti. Nakata je spusti na zemlju. - Mimi, moe se sama vratiti kui, rekao bih. To je blizu. To je tono, kao da je potvrivalo micanje Mimina repa. - Nakata ne razumije to se dogodilo, ali zbog nekoga razloga ne mogu vie s tobom razgovarati. Ali uspio sam nai Gomu, i bolje je da je odnesem Koizumijima. Svi je ekaju.

Hvala ti za sve, Mimi. Mimi mijaknu, zamahnu repom, potra i nestade iza ugla. Ni na njoj nije bilo krvi. Nakata odlui to zapamtiti. Koizumi su blistali od sree to se Goma vratila. Bilo je poslije deset sati uveer, ali djeca su jo bila na nogama, upravo su prala zube prije spavanja. Roditelji su pili aj i gledali vijesti na TV-u, i toplo su pozdravili Nakatu. Dvije djevojice, u pidamama, gurale su se koja e prije zagrliti dragocjenu ljubimicu. Brzo su dale Gomi malo mlijeka i maje hrane, na koju je ona hrlo navalila. - Oprostite to se svraam ovako kasno nou. Bilo bi mnogo bolje da sam

doao ranije, ali Nakata nije mogao nita uiniti. - Sve je u redu - ree ga Koizumi. - Molim vas, nemojte se o tome brinuti. - Nemojte se brinuti to je kasno ree njezin mu. - Ta maka je kao lan obitelji. Ne mogu vam rei koliko smo sretni to ste je nali. Kako bi bilo da uete i popijete alicu aja? - Ne, hvala vam, Nakata mora poi. Samo sam vam elio vratiti Gomu to je mogue prije. Gospoa Koizumi ode u drugu sobu i vrati se s Nakatinom plaom u omotnici koju njezin mu predade Nakati. - Nije mnogo, ali molim vas da to prihvatite kao znak priznanja za sve to ste uinili. Veoma smo zahvalni.

- Velika vam hvala. Va sam dunik - ree Nakata i nakloni se. - Ipak sam iznenaen to ste je nali po ovakvu mraku. - Da, to je duga pria. Nakata ne moe sve kazati. Ja nisam odve bistar, i nisam tako dobar u podnoenju dugakih objanjenja. - To je sasvim u redu. Tako smo vam zahvalni, g. Nakata - ree ga Koizumi. - ao mi je to su ovo samo ostatci, ali imamo malo prenih padidana i ukiseljenih krastavaca, htjeli bismo da ih ponesete doma. - Vrlo rado. Preni padidani i ukiseljeni krastavci spadaju meu Nakadna omiljena jela. Nakata spremi Tuppervvare kutiju

za hranu i omotnicu u torbu. Zadm brzo poe prema kolodvoru i stie do policijske kuice u trgovakom kvartu. Mlad policajac sjedio je u njoj za stolom, pozorno ispisujui neke formulare. Njegova kapa leala je na stolu. Nakata otvori klizna staklena vrata. - Dobra veer. Oprostite to vam smetam - ree. - Dobra veer - odgovori policajac. Podie pogled s formulara i odmjeri Nakatu. Naelno fin, bezopasan starac, bila je njegova profesionalna procjena, vjerojatno se svratio da se raspita o nekoj ulici. Stojei na ulazu, Nakata skide eir i gumu ga u dep, zadm izvadi rupi iz

drugoga depa i ispuhnu nos. Smota rupi i vrati ga natrag. - Mogu li neto uiniti za vas? upita policajac. - Da, moete. Nakata je upravo ubio nekoga. Polkajac ispusti olovku na stol i otvorenih usta zagleda se u starca. Na trenutak je ostao bez rijei. to to...? - Evo tu, sjednite - ree sa sumnjom, pokazujui na stolicu ispred sebe. Posegnu rukom i provjeri ima li na sebi pitolj, palicu i lisice. - Hvala - ree Nakata i sjede. Uspravnih lea, ruku sputenih na krilo, gledao je ravno u policajca. - Dakle, to to kaete... ubili ste nekoga?

- Da. Nakata je noem ubio jednu osobu. Malo prije - iskreno priznade Nakata. Mladi policajac izvadi formular, pogleda sat na zidu i zapisa vrijeme i izjavu o ubojstvu noem. - Trebat e mi vae ime i adresa. - Moje ime je Satoru Nakata, a moja adresa je... - Samo as. Kojim znakovima piete svoje ime? - Ja ne znam znakove. ao mi je, ne znam pisati. Ni itati, isto tako. Policajac se namrti. - Kaete mi da uope ne znate itati? Ne znate ni napisati svoje ime? - To je tono. Do svoje devete godine znao sam itati i pisati, ali tada

se dogodila nesrea i poslije toga ne znam. Nakata nije odve bistar. Policajac uzdahnu i odloi olovku. - Ne mogu ispuniti formular ako ne znam kako se pie vae ime. - Ispriavam se. - Imate li koga od obitelji? - Nakata je sasvim sam. Nemam obitelji. I nemam posao. ivim od pod pore od predsjednika. - Prilino je kasno, predlaem vam da poete kui. Poite kui i dobro se naspavajte, a onda sutra ako se ega sjetite doite da me ponovno posjetite. Tada moemo razgovarati. Policajac se bliio kraju svoje smjene i elio je dovriti zapisnik prije nego napusti slubu. Obeao je sastati se

s kolegom na piu u oblinjem baru poslije posla, tako da je posljednja stvar na koju je htio gubiti vrijeme bio razgovor s nekim ludim starim glupanom. Ali Nakata ga strogo pogleda i zaklima glavom. - Ne, gospodine, Nakata eli rei sve dok se jo sjea. Ako ekam do sutra mogao bih zaboraviti neto vano. Nakata je bio na praznom gradilitu u drugom bloku. Obitelj Koizumi zamolila me da naem njihovu nestalu maku, Gomu. Onda se odjednom pojavio onaj golemi crni pas i odveo me u onu kuu. Ne znam adresu. Nikada prije nisam bio u onom dijelu grada. Ali prilino sam siguran da je u etvrti Nakano. U toj kui je bio ovjek

po imenu Johnnie Walker koji je na glavi imao nekakav smijean crni eir. Vrlo visok eir. U friideru u kuhinji bili su nizovi majih glava. Dvadesetak njih, rekao bih. On skuplja make, ree im glave pilom i jede njihova srca. Skuplja maje duhove da bi nainio posebnu vrstu frule. I zatim e se posluiti tom frulom da skuplja ljudske due. Pred Nakatim oima Johnnie Walker je noem ubio g. Kawamuru. I nekoliko drugih maaka. Trbuh im je razrezivao noem. Htio je takoer ubiti Gomu i Mirni. Ali tada se Nakata posluio noem da ubije Johnnija Walkera. - Johnnie Walker je rekao kako eli da ga Nakata ubije. Ali ja ga nisam

planirao ubiti. Nikada prije nisam nikoga ubio. Samo sam htio sprijeiti Johnnija Walkera da vie ne ubija make. Ali moje tijelo nije htjelo posluati. inilo je to je htjelo. Podignuo sam jedan od onih noeva i probo Johnnija Walkera dva puta. Johnnie Walker je pao, sav obliven krvlju, i umro. I Nakata je tada bio sav krvav. Sjeo sam na sofu i mora biti da sam zaspao. Probudio sam se usred noi i naao se opet na praznom gradilitu, Mimi i Goma bile su kraj mene. To je bilo malo prije. Nakata je vratio Gomu, dobio malo prenih patlidana i ukiseljenih krastavaca od ge Koizumi, i doao ravno ovamo. I mislio sam kako je najbolje da sve odmah javim

predsjedniku. Recite mu to se dogodilo. Nakata je uspravno sjedio tijekom cijele svoje recitacije, i duboko je udahnuo kad je zavrio. Nikada u ivotu nije toliko dugo govorio u jednom dahu. Osjetio se potpuno iscijeenim. - Tako vas molim da to javite predsjedniku dodao je. Mladi policajac sluao je cijelu priu odsutna pogleda i nije puno razumio od onoga to starac govori. Goma? Johnnie Walker ? - Razumijem odgovorio je. - Pobrinut u se da predsjednik to uje. - Nadam se da mi nee ukinuti pod poru. S izrazom negodovanja policajac se pravio da ispunjava formular. -

Razumijem. Zapisat u upravo ovako: Osoba u pitanju eli da se njegova potpora ne ukine. Je li onda tako u redu? - Da, to je u redu. Va sam dunik. ao mi je to vam oduzimam vrijeme. I molim vas da pozdravite predsjednika od mene. - Pozdravit u ga. Tako se ne brinite, i za danas je gotovo, u redu? ree policajac. Nije se mogao suzdrati da ne primijeti: - Znate, vaa odjea izgleda prilino isto za ovjeka koji je nekoga ubio i sav se okrvavio. Nema na vama ni mrlje. - Da, potpuno ste u pravu. Istinu govorei, i sam Nakata misli da je to vrlo udno. To nema nikakva smisla.

Morao bih biti pokriven krvlju, ali kad sam pogledao sve je nestalo. To je vrlo udno. - Sigurno jest - ree policajac, a glas mu je bio obojen cjelodnevnom iscrpljenou. Nakata je otvorio klizna vrata i spremao se izai kad se zaustavio i okrenuo. - Oprostite, gospodine, ali hoete li biti u ovom kraju sutra uveer? - Da, bit u - odgovori policajac oprezno. - Ovdje sam u slubi sutra uveer. Zato pitate? - Ako bude i sunano, predlaem vam da ponesete kiobran. Policajac kimnu. Okrenu se i pogleda na sat Njegov kolega trebao bi telefonirati svaki as. - U redu, pobrinut

u se da ga ponesem. - Padat e ribe s neba, kao kia. Mnogo riba. Ponajvie srdele, mislim. S malo pomijeanih skua. - Srdele i skue, ha? - nasmija se policajac. - Onda je bolje okrenuti kiobran naopako i uloviti ih. Mogu ih malo zaocriti za objed. - Skua u octu je omiljeno Nakatino jelo - ree Nakata ozbiljno. - Ali do toga vremena sutra vjerujem da u otii. Iduega dana, kad su srdele i skue doista padale kao kia po jednom dijelu etvrti Nakano, mladi je policajac problijedio kao krpa. Bez ikakva upozorenja dvije tisue srdela i skua pljusnule su na zemlju iz oblaka. Ribe su se veinom spljotile u kau kad su

tresnule o tlo, ali neke su preivjele i poskakivale po cesti u trgovakom dijelu. Ribe su bile svjee, jo su mirisale po moru. Udarale su po ljudima, automobilima i krovovima, ali oito nisu padale s velike visine pa nije bilo ozbiljnijih ozljeda. Vie su izazvale ok nego ita drugo. Velik broj riba to padaju s neba kao tua - to je bez sumnje bilo apokaliptino. Policija je istraivala ali nije nala dobro objanjenje kako se to dogodilo. Nijedna ribarnica ili ribarski brod nisu prijavili da im nedostaje velika koliina srdela i skua. Nikakvi zrakoplovi ili helikopteri nisu onuda nadlijetali u to vrijeme. Nije bilo nikakvih vijesti o tornadima. Odbacili su mogunost da je

to bila nekakva neslana ala - tko bi uope mogao uiniti neto toliko udnovato? Na zahtjev policije zdravstvena sluba etvrti Nakano pokupila je neto riba i ispitala ih, ali nije se otkrilo nita neobino. Bile su to obine srdele i skue. Svjee i dobre za jelo, po izgledu. Ipak, bojei se da bi te tajanstvene ribe mogle sadravati neku otrovnu tvar, policija je poslala kola s razglasom po susjedstvu upozoravajui ljude da ih ne jedu. To je bila vrsta prie koju su gutale TV vijesti, pa su ekipe pohitale na mjesto zbivanja. Reporteri su se gomilali oko trgovakog dijela i po cijeloj zemlji slali izvjea o tome udnovatom dogaaju. Reporteri su

lopaticama skupljali ribe da pokau to se dogodilo. Intervjuirali su kuanicu koju je u glavu pogodila skua u padu, porezavi joj obraz lenom perajom. Samo mi je drago to to nije bila tuna rekla je, pritiskajui rupiem obraz. To je imalo smisla, ali gledatelji su svejedno prasnuli u smijeh. Jedan od poduzetnijih reportera sprio je malo ribe na licu mjesta. - Vrlo slasno ponosno je rekao gledateljima. - Vrlo svjee, s pravom koliinom masnoe. teta to nema salate i vrue rie da zaokruim objed. Policajac je bio zbunjen. Onaj udnovati stari svat - kako mu je bilo ime? - prorekao je da e sva ta riba pasti s neba. Srdele i skue, upravo kako

je rekao... Ali ja sam to samo popratio smijehom, mislio je policajac, i nisam zapisao ni njegovo ime i adresu. Bi li to trebao red svojem efa? Misli da bi, ali opet kakva bi korist od toga bila sada? Nitko nije stvarno ozlijeen, i nema nikakva dokaza da je upleten u kakav zlodn. Samo iznenadan pljusak ribe to kii s neba. Ali tko kae da e mi ef uope povjerovati? upitao je sam sebe. Recimo da mu kaem cijelu priu - da je juer neki nastran ovjek upao u policijsku kuicu i prorekao kako e pljutati ribe. Pomislio bi da sam skrenuo. I pria bi kolala po postaji, postajala udnovatija sa svakim prepriavanjem, i zavrila kao najgora ala na moj raun.

Jo jedna stvar, mislio je policajac. Taj starac je doao da prijavi kako je nekoga ubio. Da se preda, drugim rijeima. A ja ga nisam nimalo ozbiljno shvatio. Nisam to ak ni zapisao u dnevnik. To je svakako bilo protiv propisa, i mogao bih pasti pod optubu. Ali stareva je pria bila toliko besmislena. Nijedan je policajac ne bi uzeo ozbiljno. Katkada je prava ludnica u policijskoj kuici, s papirima do gue. Svijet je pun ljudi kojima fali daska u glavi, i kao po dogovoru prije ili poslije nau put do policijske kuice da izblebetaju kakvu besmislicu. Ako se gnjavi sa svakim od tih luaka, i sam e poludjeti! Ali kad se proroanstvo da e s

neba padati ribe - najlua mogua izjava - zbilja ostvarilo, tako moda - samo moda - i pria da je nekoga izbo na smrt - Johnnija Walkera, kako je rekao mogla bi zbilja biti istinita. Ako se tako pretpostavi, to je velik problem, jer je odbio nekoga tko je priznavao ubojstvo, nije ak ni izvjee o tome sastavio. Napokon je kamion za smee doao i poistio sve hrpice riba. Mladi policajac je usmjeravao promet, blokirajui ulaz u trgovaki dio da ne ulaze automobili. Riblje su se ljuske zalijepile po ulici ispred duana i nisu htjele otii koliko god su ih polijevali mrkovima. Ulica je ostala mokra neko vrijeme, to je bilo uzrokom da su se neke kuanice na biciklima okliznule i

pale. Mjesto je zaudaralo po ribi danima poslije toga uzbuujui sve make u susjedstvu. Policajac je stalno bio zauzet ienjem i nije imao vremena razmiljati o onom udnom starcu. Dan poslije riblje kie, ipak, policajac se zabezeknuo kad je u blizini otkriveno truplo nasmrt izbodena ovjeka. Mrtvac je bio neki slavan kipar, a tijelo je otkrila istaica koja je dolazila svakog drugog dana. Tijelo je bilo golo, lealo je u lokvi krvi. Procijenjeno vrijeme smrti bila je veer prije dva dana, oruje ubojstva no za odreske iz kuhinje. Na svoju strahotu, mladi policajac napokon je povjerovao to mu je starac rekao. Boe moj, mislio je, u kakvu sam groznu kau upao!

Trebao sam telefonirati u postaju i uhititi starca. Priznao je ubojstvo, tako sam ga morao predati viima i njima prepustiti da odluuju je li lud ili nije. Ali ja sam zabuavao na dunosti. Sada kad je dolo do toga, zakljuio je mladi policajac, najbolje mi je drati jezik za zubima i praviti se da se nita nije dogodilo. U to vrijeme Nakata nije vie bio u gradu.

Poglavlje 19
Ponedjeljak je i knjinica je zatvorena. Knjinica je najee vremena dovoljno tiha, ali u ovakve dane kad je zatvorena slii na zemlju koju je vrijeme zaboravilo. Ili bolje reeno na mjesto koje zadrava dah, nadajui se da vrijeme nee na nj nabasati. Kad se poe niz hodnik od itaonice, pokraj znaka SAMO ZA OSOBLJE, naie se na ajnu kuhinju gdje se moe skuhati kava ili aj, a tu je i mikrovalna penica. Odmah iza toga su vrata gostinjske sobe s minijaturnom kupaonicom i zidnim ormarom. Kraj

kreveta za jednu osobu stoji noni ormari sa svjetiljkom za itanje i budilicom. Tu je i malen pisai stol, sa svjetiljkom. Plus par starinskih stolica, presvuenih bijelom tkaninom, za primanje gostiju, te ormar za odjeu. Na polici povrh malog friidera za samce lei nekoliko posuda. Tko eli prirediti jednostavan obrok, ajna kuhinja je u hodniku. Kupaonica ima tu, sapun i ampon, suilo za kosu i runike. Sve to ti treba za udoban boravak. Kroz prozor koji gleda na zapad moe vidjeti drvee u vrtu. Blii se veer, zalazee sunce blijeti kroz cedrove grane. - Ovdje sam ostao nekoliko puta kad mi je bilo preteko otii kui - kae Oshima. - Ali nitko drugi ne slui se

sobom. Koliko znam, gospoica Saeki nikada je ne upotrebljava. Hrou rei, nitko se nee morati iseliti da bi ti boravio ovdje. Stavljam uprtnjau na pod i osvrem se po novom boravitu. - Tu su iste plahte, a u friideru ima dovoljno hrane da se nasiti. Mlijeko, voe, povre, maslac, unka, sir... Nije dosta za pristojan obrok, ali dovoljno za sendvi ili barem salatu. Ako eli neto vie, predlaem gotova jela ili odlazak u restoran. Za pranje rublja morat e se sam pobrinuti u kupaonici, na alost. Da vidimo, jesam li to zaboravio? - Gdje gospoica Saeki obino radi?

Oshima pokae na strop. - Sjea li se one sobe na katu koju si vidio prilikom obilaska? Uvijek je ondje, pie. Ako katkada moram nakratko izai, ona sie i zauzme mjesto za prijamnim stolom. Ali ako nema kakva posla u prizemlju, uvijek je ondje. Kimnem. - Sutra u biti ovdje prije deset da proemo sve to ukljuuje tvoj posao. Dotada, samo se opusti i bez brige. - Hvala za sve - velim mu. - Sa zadovoljstvom - odgovori on. Nakon njegova odlaska raspremam uprtnjau. Slaem oskudan izbor odjee u ormar, vjeam koulje i jaknu, meem dnevnik i olovke na stol, stavljam toaletni pribor u kupaonicu, i napokon

spremam samu uprtnjau u zidni ormar. U sobi nema nikakvih ukrasa, osim male uljane slike s realistinim portretom nekog djeaka na alu. Nije loe, ocjenjujem - moda ga je naslikao netko slavan. Djeak izgleda kao da mu je dvanaestak godina, nosi bijeli eir za sunce i sjedi na bijeloj lealjci. Laktom se oslonio na naslon za ruke, brada mu poiva na dlanu. Izgleda pomalo tuan, ali kao da mu je i ugodno. Crn njemaki ovar sjedi kraj djeaka, kao da ga uva. U pozadini je more i nekoliko drugih osoba, ali one su predaleko da bi im se razaznala lica. Vidljiv je malen otok, i nekoliko tek nastalih oblaka plovi iznad vode. Nedvojbeno ljetni prizor. Sjedam za stol i promatram tu sliku neko

vrijeme. Poinjem se osjeati kao da ujem lomljenje valova, miriem slanost mora. Djeak na slici mogao bi biti djeak koji je nekada ivio u ovoj sobi, mladi kojega je voljela gospoica Saeki. Onaj kojega su uhvatili u sukobima studentskoga pokreta i besmisleno tukli do smrti. Ne mogu to sigurno rei, ali kladio bih se da je to on. Za poetak, prizor jako slii na ono to se vidi u okolici. Ako je to tono, onda mora biti iz vremena prije etrdeset godina - vjenost za nekoga poput mene. Pokuavam zamisliti sebe za etrdeset godina, ali to je kao da se pokuava naslikati ono to lei onkraj svemira.

Sljedeega jutra Oshima stie i pokazuje mi to bih trebao uiniti da knjinica bude spremna za otvaranje. Prvo moram odbraviti i otvoriti prozore da prozraim sobe, proi brzo usisivaem, obrisati stolove, promijenio cvijee u vazama, upaliti svjetla, povremeno vrt poprskati vodom da se slegne praina i, kada doe vrijeme, otvoriti vrata. U vrijeme zatvaranja postupak je isti u protivnom smislu zabraviti prozore, opet obrisati stolove, ugasiti svjetla i zatvoriti ulazna vrata. - Tu se nema bogzna to ukrasti, pa se moda ne moramo brinuti da uvijek zakljuavamo vrata - kae mi Oshima. Ali gospoica Saeki i ja ne volimo da se

stvari traljavo obavljaju. Tako nastojimo obavljati stvari po propisima. Ovo je naa kua, zato prema njoj postupamo s potovanjem. I nadam se da e i ti initi to isto. Kimnem. Zatim mi pokazuje to se radi za prijamnim stolom, kako se pomae ljudima koji se dolaze sluiti knjinicom. - Zasada treba samo sjediti kraj mene i gledati to inim. To nije nimalo teko. Ako ikada iskrsne neto to ne moe rijeiti, samo se popni gore i pitaj gospoicu Saeki. Ona e se za to pobrinuti. Gospoica Saeki se pojavljuje malo prije jedanaest. Njezin

V olkswagen Golf stvara prepoznatjivu buku kad se zaustavlja, pa mogu smjesta rei da je to ona. Parkira se, ulazi na stranja vrata i pozdravlja nas dvojicu. "Dobro jutro", kae. "Dobro jutro", odgovaramo. To je sav na razgovor. Gospoica Saeki ima na sebi modru haljinu kratkih rukava, pamuni ogrta preko ruke, torbu o ramenu. Nita to se moe nazvati asesoarom, i jedva slutnja minke. Ipak ima na njoj neko ko oarava. Promatra me kako stojim kraj Oshime i naas izgleda kao da eli neko rei, ali ne kae. Samo bljesne laganim smijekom u mojem smjeru i penje se u svoj ured na katu. - Nemoj se brinuti - osokoljuje me Oshima. - Njoj nimalo ne smeta ko si ti

ovdje. Ona se jednostavno ne uputa u prigodne razgovore, to je sve. U jedanaest Oshima i ja otvaramo glavna vrata, ali nitko ne ulazi neko vrijeme. U tom razdoblju Oshima mi pokazuje kako se rabe raunala za traenje knjiga. To su tipina osobna raunala za knjinice s kojima sam ve upoznat. Zatim mi pokazuje kako se ispunjavaju i slau kataloke kartice. Svaki dan knjinica dobiva novoobjavljene knjige, i jedna od ostalih dunosti je runo unoenje onoga to stigne. Oko jedanaest i trideset dvije ene ulaze skupa, nose identine traperice. Nia od njih ima kratku kosu kao plivaica, dok je via ena svoju kosu

zabacila straga. Obje nose tenisice za jogging, jedna marke Nike, druga Asics. Via izgleda oko etrdeset, nosi naoale i kariranu koulju; nia je mlaa desetak godina, nosi bijelu bluzu. Obje imaju na sebi male uprtnjae, a lica su im natmurena kao oblaan dan. Nijedna ne govori mnogo. Oshima im uzima uprtnjae na ulazu, a ene nevoljko vade biljenice i olovke prije nego to ih ostave. ene prolaze kroz knjinicu, provjeravaju police za policama, ozbiljno prebiru po karticama kataloga, povremeno neto biljee. Nita ne itaju niti sjedaju. Ne ponaaju se kao ljudi koji se slue knjinicom, vie kao porezni inspektori koji provjeravaju

inventar neke kompanije. Oshima i ja ne moemo odgonetnuti tko su ili zbog ega su uope tu. On me znaajno pogleda i slegne ramenima. Blago govorei, sve to skupa nije mi drago. U podne, dok Oshima izlazi u vrt da pojede ruak, ja ga zamjenjujem za prijamnim stolom. - Oprostite, ali imam jedno pitanje - prilazi jedna od onih ena i to kae. Via ena. Ton njezina glasa je opor i nepopustljiv, kao truca kruha koju je netko zaboravio na dnu police. - Da, kako vam mogu pomoi? Ona se mrti i gleda me kao da sam kakav nakrivljen okvir za sliku. - Jesi li ti srednjokolac? - Da, to je tono. Ja sam vjebenik

- odgovaram. - Ima li koga od tvojih nadreenih s kim bih mogla govoriti? Izlazim u vrt da dovedem Oshimu. On polako ispija gudjaj kave da omeka zalogaj hrane u ustima, otresa mrvice s krila i ulazi u knjinicu. - Da, mogu li vam pomoi? prijazno je upita Oshima. - Samo da vas izvijestimo, mi istraujemo javne kulturne objekte u cijeloj zemlji sa enskoga gledita, pazei na lakou uporabe, zgodan pristup i druga svojstva - kae ona. Naa grupa provodi jednogodinje istraivanje i namjerava objaviti izvjee o nalazima. Velik broj ena ukljuen je u ovaj projekt, a nas dvije

smo zaduene za ovo podruje. - Ako dopustite - kae Oshima biste li mi htjeli rei naziv te organizacije? ena hitro vadi posjetnicu i prua mu je. Nepromijenjena izraza Oshima je pomno proita, stavi je na stol, zatim podigne pogled s toplim smijekom i pozorno se zagleda u enu. Prvoklasan smijeak od kojega zajameno pocrveni svaka ena od krvi i mesa. Ova ena ne reagira, to je sasvim udno, ni obrva joj se ne pomakne. - Mi smo zakljuile, na alost, da ova knjinica ima nekoliko stvari s kojima se valja pozabaviti. - S gledita ena, kaete - dodaje

Oshima. - Tono, s gledita ena - odgovori ena i proisti grlo. - I htjele bismo to iznijeti pred vau upravu i uti njihov odgovor, ako nemate nita protiv. - Mi nemamo nita tako raskono kao to je uprava, ali ja bih bio sretan da vas sasluam. - No, prije svega nemate poseban zahod za ene. To je tono, zar ne? - Da, to je tono. U ovoj knjinici nema enskog zahoda. Imamo jedan zahod za mukarce i ene. - ak ako ste privatni objekt, budui da ste otvoreni za javnost, zar ne mislite, u naelu, da biste morali osigurati zasebne zahode za mukarce i ene?

- U naelu? - kae Oshima. - Tono. Zajednike prostorije pogoduju raznim oblicima zlostavljanja. Prema naem istraivanju, veina ena nerado se slui zajednikim zahodima. Ovo je jasan sluaj nemara prema vaim enskim posjetiteljima. - Nemara... - kae Oshima i pravi grimasu kao da je zabunom progutao neto gorko. Reklo bi se da mu se ba ne svia zvuk te rijei. - Namjerni previd. - Namjerni previd - ponovi on, i malo se zamisli nad tim nespretnim izrazom. - Kakva je onda vaa reakcija na sve to? - kae ena, jedva obuzdavajui ljutnju.

- Kao to moete vidjeti - kae Oshima - mi smo vrlo malena knjinica. I na alost nemamo prostora za odijeljene zahode. Bolje bi bilo imati odijeljene prostorije, naravno, ali nikada se nitko od naih posjetitelja nije potuio. Bilo to dobro ili loe, u naoj knjinici nema guve. Ako biste htjeli dalje nastaviti tu temu odijeljenih zahoda, predlaem vam da odete u sjedite Boeinga u Seattleu i potegnete pitanje zahoda u zrakoplovima 747. Ti mlanjaci su mnogo vei od nae male knjinice i mnogo je vea guva u njima. Koliko znam, sve zahode u mlanjacima dijele mukarci i ene. Visoka ena se na njega strogo mrti, dok joj line kosti stre i naoale

poskakuju na nosu. - Mi ne istraujemo zrakoplove. Mlanjaci 747 su bespredmetni. - Zar zahodi u mlanjacima i naoj knjinici, u naelu, ne bi izazvali istu vrstu problema? - Mi istraujemo javne objekte, jedan po jedan. Nismo ovdje da se prepiremo o naelima. Oshimin blag osmijeh nije se gubio tijekom ovog razgovora. - Zar tako? A bio bih se zakleo da smo upravo o naelima raspravljali. ena uvia da je zabrljala. Malo pocrveni, premda ne zbog Oshimine spolne privlanosti. Pokuava promijeniti taktiku. - U svakom sluaju, supermlanjaci su ovdje irelevantni.

Nemojte pokuavati zamutiti pitanje. Razumijem. Nema vie zrakoplova - obeava Oshima. - Spustit emo stvar na zemlju. ena ga strijelja pogledom, uzima dah i tjera dalje. - Drugo pitanje koje bih postavila tie se toga kako ste ovdje autore odijelili po spolu. - Da, to je tono. Osoba koja je ovdje radila prije nas katalogizirala je autore i zbog nekih razloga odijelila ih na muke i enske. Razmiljali smo o tome da preuredimo katalog, ali to do sada nismo mogli. - Ne kritiziramo vas zbog toga. Oshima malo nakrivi glavu. - Ali problem je u tome to su u svim kategorijama muki autori navedeni

prije enskih autora - kae ona. - Po naem nainu razmiljanja to kri naelo spolne jednakosti i potpuno je nepoteno. Oshima ponovno uzme njezinu posjetnicu, preleti je pogledom, zatim je opet spusti na stol. - Gospoice Soga pone on - kad su vas prozivali u koli vae bi ime dolo prije gospoice Tanaka, a poslije gospoice Sekine. Jeste li se zbog toga alili? Jeste li podnijeli prigovor, zahtijevajui da promijene poredak? Ljuti li se G zato to dolazi iza F u abecedi? Die li stranica 68 revoluciju samo zato to dolazi iza stranice 67? - Nije stvar u tome - kae ona srdito. - Vi namjerno pokuavate

zamutiti problem. ujui to, dojuri nia ena, koja je do tada stajala pred nekom policom i neto biljeila. - Namjerno pokuavate zamutiti problem - ponovi Oshima, kao da podcrtava rijei one ene. - Zar to poriete? - To je dimljeni sle - odgovori Oshima. ena po imenu Soga stoji otvorenih usta i nita ne kae. - U engleskom postoji izraz red herring. Neto to je vrlo zanimljivo, ali vas odvlai od glavne teme. Na alost, nisam pogledao zato se slue takvim izrazom. - Sleevi ili skue ili bilo to, vi

izbjegavate pitanje. - Ovo to inim zapravo je prenoenje analogije - kae Oshima. To je jedna od najefektnijih metoda, prema Aristotelu. Graani stare Atene jako mnogo su uivali sluiti se tim intelektualnim trikom. teta je, meutim, to u ono vrijeme ene nisu bile ukljuene u definiciju "graana". - Vi se s nama rugate? Oshima odmahnu glavom. Gledajte, evo to pokuavam rei: Siguran sam da ima mnogo djelotvornijih naina da se osiguraju prava japanskih ena nego to je njukanje po nekoj maloj knjinici u nekom malom gradu i podnoenje pritubi zbog zahoda i kataloga. inimo

sve to moemo da ova naa skromna knjinica bude korisna zajednici. Skupili smo izvanrednu zbirku za ljude koji vole knjige. I trudimo se koliko moemo da damo ljudsko lice naem odnosu s javnosti. Moda niste toga svjesni, ali naa zbirka grae vezane uz poeziju od 1910-ih do srednjeg razdoblja Showa priznata je u nacionalnim razmjerima. Naravno, ima stvari koje bismo mogli bolje uiniti, i granica do kojih moemo to ostvariti. Ali budite uvjereni da inimo najbolje to moemo. Mislim kako bi daleko bolje bilo da se usredotoite na ono to dobro inimo nego na ono to nam je nemogue uiniti. Zar to nije ono to zovete poteno?

Visoka ena pogleda niu koja uzvrati pogled i prvi put otvori usta. - Vi ste upravo skrenuli s teme, navodei uplje argumente kojima izbjegavate preuzimanje odgovornosti kae ona vrlo piskutavim glasom. - U stvarnosti, da se konvencionalno posluim tim terminom, to je jednostavan pokuaj samoopravdanja. Vi ste potpuno patetian, historijski primjerak falocentrika, blago reeno. - Patetian, historijski primjerak ponovi Oshima, oevidno impresioniran. Po tonu njegova glasa reklo bi se da mu se svia zvuk te fraze. - Drugim rijeima vi ste tipian seksist, patrijarhalni mujak - uplete se via ena, ne uspijevajui sakriti ljutnju.

- Patrijarhalni mujak - opet ponovi Oshima. Nia ena prelazi preko toga i nastavlja. - Vi rabite status quo i jeftinu falocentrinu logiku koja to podupire da biste cijeli enski rod sveli na graane drugoga reda, da biste ograniili ene i liili ih prava koja im pripadaju. inite to prije nesvjesno nego namjerno, ali zbog toga ste jo krivlji. titite ustoliene muke interese i postajete okorjeli na tue muke, ak ni ne pokuavate vidjeti kakvo zlo vae sljepilo zadaje enama i drutvu. Shvaam da su problemi sa zahodima i katalozima puki detalji, ali ako ne ponemo s malim stvarima nikada ne emo biti sposobni zbaciti plat sljepila

koji pokriva nae drutvo. To su naela po kojima djelujemo. - Tako se osjea svaka senzibilna ena - dodaje via ena bezizraajna lica. - Kako bi se ijedna ena plemenita duha mogla drugaije ponaati, s obzirom na patnje s kojima se suoavam - kae Oshima. Dvije ene stoje tu i ute kao sante leda. - Sofoklova Elektra. Divna drama. I usput, izraz rod izvorno se upotrebljavao da oznai gramatiki rod. Ja bih rekao da je rije "spol" tonija u smislu oznaavanja tjelesne spolne razlike. Netono je ovdje rabiti "rod". Da se stvar lingvistiki izvede na istac.

Slijedi ledena utnja. - U svakom sluaju, to to govorite u osnovi je pogrjeno - kae Oshima, mirno ali naglaeno. - Ja sasvim sigurno nisam patetian, historijski primjerak patrijarhalnog mukarca. - Onda objasnite, jednostavno, to je pogrjeno u onome to smo rekle kae nia ena izazovno. - Bez skretanja s teme ili pokuaja pokazivanja koliko ste ueni - dodaje via. - U redu. Uinit u upravo to objasniti jednostavno i poteno, bez skretanja ili briljiranja - kae Oshima. - Mi ekamo - kae visoka, a niska to poprati ki manjem da pokae kako se slae.

- Prije svega, ja nisam muko najavi Oshima. Svi zabezeknuto umuknu. Progutam pljuvaku i prostrijelim Oshimu pogledom. - Ja sam ena - kae on. -V oljela bih da se ne alite s nama - kae niska ena kad je dola do daha. Ali bez puno samopouzdanja. Kao da je samo osjetila da netko mora neto rei. Oshima izvlai novanik iz pamunih hlaa, vadi vozaku dozvolu i prua je toj eni. Ona ita to u njoj pie, mrti se i prua je svojoj visokoj kolegici, koja ita i nakon trenutka oklijevanja vraa je Oshimi s kiselim izrazom lica. - Jesi li je ti htio vidjeti? - Oshima

pita mene. Kad odmahnem glavom, on gurne dozvolu natrag u novanik i stavi novanik u dep hlaa. Zatim poloi obje ruke na stol i doda: - Kao to moete vidjeti, bioloki i pravno ja sam neporecivo ena. Zbog toga je ono to ste govorile o meni u osnovi pogrjeno. Meni je jednostavno nemogue da budem, kako vi kaete, tipian seksist, patrijarhalni mujak. - Da, ali... - pone visoka ena ali zatim stane. Niska stie usne i igra se s ovratnikom. - Moje tijelo je fiziki ensko, ali moj duh je potpuno muki - nastavlja Oshima. - Emocionalno ivim kao mukarac. Tako bi vae poimanje da s a m historijski primjerak moglo biti

tono. A tko zna, moda jesam okorjeli seksist. Ali nisam lezbijka, iako se ovako oblaim. Moj seksualni izbor su mukarci. Drugim rijeima, jesam ena ali sam gay. Prakticiram analni seks, nikada mi nije vagina posluila za seks. Klitoris mi je osjetljiv, ali sise nisu. Nemam menstruaciju. Dakle, to ja to diskriminiram? Bi li mi to mogao tko rei? Nas troje sluamo zapanjeni i ne kaemo ni rijei, jedna se ena nakaljava i hrapav zvuk odjekuje prostorijom. Zidni sat glasno otkucava sekunde. - Jako mi je ao - kae Oshima - ali ja sam usred ruka. Imam tunu u pinatu koju sam je dopola pojeo kad ste me

zovnuli. Ostavim li je malo dulje make e se iz susjedstva pograbiti zbog nje. Ljudi odbacuju u umu kraj mora maie koje ne ele, tako je susjedstvo puno maaka. Ako vam ne smeta poao bih dovriti ruak. Oprostite mi, dakle, ali molim, nemojte se uriti i uivajte u knjinici. Naa je knjinica otvorena svima. Sve dok se drite pravila i ne smetate drugim posjetiteljima, slobodno inite to vas je volja. Moete pogledati sve to elite. Samo naprijed, i napiite u svom izvjeu to god hoete. Neemo vam zamjeriti. Ne dobivamo nikakva sredstva ni od koga i radimo sve kako nam se svia. Poslije Oshimina odlaska ene razmijene poglede, zatim se obje zabulje

u mene. Moda me smatraju Oshiminim ljubavnikom ili tako neto. Ne kaem ni rijei i poinjem slagati kataloke kartice. Njih dvije apu meu policama, te ubrzo skupljaju svoje stvari i spremaju se otii. Imaju leden izraz na licu, ne kau ni rijei zahvale kad im pruam uprtnjae. Nakon nekog vremena Oshima dovrava ruak i vraa se unutra. Prua mi dva komada tune s povrem omotana nekakvom zelenom tortillom s bijelim umakom odozgo. To imam za ruak. Ugrijem vode za au aja Earl Grey da zalijem obrok. - Sve to sam malo prije rekao istina je - kae mi Oshima poslije ruka. - To ste dakle mislili kad ste mi

rekli da ste neobina osoba? - Nisam se pokuavao hvastati ili bilo to - kae on - ali ti razumije da nisam pretjerivao, zar ne? utke kimnem. Oshima se nasmijei. - U pogledu spola ja sam sigurno ensko, premda mi se grudi nisu mnogo razvile i nikada nisam imao menstruaciju. Ali nemam penis, ni testise, ni dlake na licu. Ukratko, nemam nita. Ugodan osjeaj neoptereenosti, ako tomu eli dati pozitivan predznak. Iako sumnjam da moe razumjeti kako se to osjea. - Valjda ne mogu - kaem. - Katkada ni sam to ne razumijem. Kao, koji sam vrag ja, na koncu konca? Stvarno, to sam ja?

Odmahujem glavom. - No, ni ja ne znam to sam ja. - Klasina kriza identiteta. Kimnem potvrdno. - Ali barem zna odakle e poeti. Za razliku od mene. - Meni je svejedno to ste, jako mi se sviate - kaem mu. Nikada to nisam nikomu rekao u cijelom svom ivotu, i zacrvenim se od tih rijei. - To cijenim - kae Oshima, i njeno mi sputa ruku na rame. - Znam da sam malo razliit od svakoga drugoga, ali ipak sam ljudsko bie. To bih volio da shvati. Ja sam samo normalna osoba, nikakvo udovite. Osjeam iste stvari kao svatko drugi, postupam na isti nain. Katkada,

meutim, ta mala razlika osjea se kao ponor. Ali mislim da tu ne mogu puno uiniti. - Uzima dugaku, zailjenu olovku sa stola i promatra je kao da je produetak njega. - Htio sam ti sve to rei to prije, izravno, radije nego da uje od koga drugoga. Tako mislim da je danas bila dobra prigoda. Ipak to nije bilo jako ugodno iskustvo, zar ne? Kimnem. Doivio sam svakovrsne diskriminacije - kae Oshima. - Samo ljudi koji su bili diskriminirani mogu stvarno znati koliko to boli. Svaka osoba osjea bol na svoj nain, svatko ima svoje oiljke. Zato mislim da mi je stalo do potenja i pravde vie nego ikomu. Ali jo vie mi se gade ljudi koji nemaju

imaginacije. Ona vrsta koju T.S. Eliot naziva upljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdunim komadiima slame, a nisu ak ni svjesni to ine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih rijei, pokuavaju vas prisiliti da inite to ne elite initi. Kao onaj ljupki par koji smo upravo sreli. - Uzdie i vrti dugaku tanku olovku u ruci. - Homoseksualci, lezbijke, heteroseksualci, feministkinje, faistike svinje, komunisti, Hare Krina - nitko mi od njih ne smeta. Nije me briga pod kojom zastavom stupaju. Ali ne mogu podnijeti uplje ljude. Kad sam s njima, to jednostavno ne mogu izdrati, pa na kraju reknem neto to ne bi trebalo. S ovim enama - trebao sam

samo pustiti da sve ide svojim tijekom ili pozvati gospoicu Saeki i njoj prepustiti da to rijei. Ona bi im se nasmijeila i stvar izgladila. Ali ja to jednostavno ne mogu. Kaem stvari koje ne bi trebalo, inim stvari koje ne bih smio initi. Ne mogu se kontrolirati. To je jedna od mojih slabih toaka. Zna li zato je to moja slaba toka? - Zato to tomu nema kraja, ako svaku osobu kojoj nedostaje imaginacije uzimate ozbiljno - kaem ja. - To je to - kae Oshima. Gumicom na olovci lupka lagano po sljepoonici. - Ali ima jedna stvar koju elim da upamti, Kafka. To je upravo ona vrsta ljudi koja je ubila ljubljenog mladia gospoice Saeki. Uski umovi lieni

imaginacije. Nesnoljivost, teorije odsjeene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plae. ega se apsolutno bojim i gnuam. Naravno, vano je znati to je pravo i to je krivo. Pojedinane pogrjeke u prosudbi obino se mogu ispraviti. Sve dok ima hrabrosti priznati pogrjeke, stvari se mogu preokrenuti. Ali nesnoljivi, uski umovi bez imaginacije su kao paraziti koji preoblie domaina, promijene oblik, i nastave uspijevati. Oni su izgubljen sluaj, i ne elim da itko takav zalazi ovamo. Oshima upire iljkom olovke prema knjigama. A misli, naravno, na cijelu

knjinicu. - Takvi mi ljudi nevjerojatno idu na ivce.

Poglavlje 20
Bilo je ve prolo osam uveer kad je hladnjaa na osamnaest kotaa skrenula s autoceste Tomei i ostavila Nakatu na parkiralitu odmorita Fujigawa. S platnenom torbom i kiobranom u ruci on se spustio sa suvozaeva mjesta na asfalt. - Mnogo sree s drugim stopiranjem - ree voza isturivi glavu kroz prozor. - Ako se raspitate okolo, siguran sam da ete neto nai. - Va sam dunik. Nakata cijeni vau pomo. - Sve najbolje - ree voza, zatim mahnu i vrati se na autocestu.

Fu-ji-ga-wa, rekao je voza. Nakata nije imao pojma gdje se nalazi Fu-ji-ga-wa, iako je razumio da je napustio Tokio i putuje na zapad. Ne treba mu kompas ili karta da bi mu rekli, znao je to instinktivno. Sad samo kad bi ga uzeo neki kamion to ide na zapad. Nakata je bio gladan i odlui pojesti zdjelu ramena u restoranu. Riine kuglice i okoladu u torbi htio je uvati za nudu. Kako nije znao itati, trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako e doi do obroka. Prije ulaska u blagovaonicu treba na automatu kupiti bonove za hranu, ali netko mu mora pomoi da proita to pie na tipkama. Oi su mi slabe, pa ne vidim dobro rekao je nekoj sredovjenoj eni. Ona je

ubacila njegov novac, stisnula pravu tipku i pruila mu ostatak novca. Iskustvo ga je pouilo kako je bolje ne otkrivati da ne zna itati. Jer kad bi to uinio, ljudi su u njega zurili kao u kakvo udovite. Poslije obroka Nakata je s kiobranom u ruci i torbom o ramenu nekoliko puta obiao kamione na parkiralitu, pitajui da ga povezu. Idem na zapad, objanjavao je, i pitam se biste li bili ljubazni da me povezete? Ali svi su ga vozai samo pogledali i odmahnuli glavom. Taj postariji autostopist je prilino udan, a oni su prirodno zabrinuti zbog svega to nije uobiajeno. Naa kompanija ne doputa nam da uzimamo autostopere, svi su

kazali. ao nam je. Dugo mu je trebalo da prijee put od etvrti Nakano do ulaza na autocestu Tomei. Nikada prije nije bio izvan Nakana, i nije imao pojma gdje je autocesta. Imao je posebnu propusnicu za gradske autobusne linije kojima se mogao sluiti, ali nikada se nije sam vozio podzemnom eljeznicom ili vlakom, gdje je trebalo kupiti kartu. Bilo je malo prije deset ujutro kad je u torbu spremio presvlaku, toaletni pribor i malo hrane, pomno metnuo u pripaaj novac koji je skrivao ispod tatamija, i zatim s velikim kiobranom u ruci napustio stan. Kad je vozaa gradskog autobusa upitao kako moe

stii do autoceste, ovjek se nasmijao. - Ovaj autobus ide samo do kolodvora Shinjuku. Gradski autobusi ne voze do autoceste. Morat ete sjesti na neki prigradski autobus. - Gdje mogu sjesti na prigradski autobus koji ide do autoceste To-mei? - Kolodvor Tokio - odgovori voza. - Idite ovim autobusom do kolodvora Shinjuku, zatim vlakom do kolodvora Tokio, gdje moete kupiti kartu s rezerviranim sjedalom. Odande e vas autobusi odvesti do autoceste Tomei. Nakata nije bio sasvim siguran to voza misli, ali krenuo je i vozio se tim autobusom do Shinjukua. Ali kad je stigao tamo izgubio se. Golemi kolodvor

bio je prepun ljudi, teko mu se bilo kretati kroz guvu. Bilo je takoer toliko linija vlakova da nije mogao odgonetnuti koji voze do kolodvora Tokio. Kako nije znao itati znakove, pitao je nekoliko prolaznika, ali njihova su objanjenja bila prebrza, odve komplicirana, i puna imena mjesta koja nije znao. To je kao da razgovaram s Kawamurom, pomisli Nakata u sebi. Uvijek postoji i policijska kuica gdje se moe raspitati za pravce, ali bojao se da ga ne zamijene s nekim senilnim starcem i privedu, to je ve bio doivio. Dok je tumarao po kolodvoru i oko njega zasmetali su mu ispuni plinovi i buka te je poeo osjeati slabost. Izbjegavajui pretrpane plonike, naao je malen park

izmeu dviju visokih zgrada i sjeo na klupu. Nakata se potpuno izgubio. Sjedio je ondje, povremeno neto mrmljao, eui se po kratko oianu tjemenu. Nijedna se maka nije vidjela u parku. Ali bilo je mnogo avki koje su slijetale i kopkale po koarama za smee. Nakata je nekoliko puta pogledao u nebo i prema poloaju sunca mogao je pogoditi priblino vrijeme. Nebo je bilo pokriveno nekom udnom bojom, moda zbog toliko ispunih plinova. U podne su uredski slubenici iz oblinjih zgrada preplavili park da pojedu ruak. Nakata je pojeo ponesena peciva s premazom od graha i popio malo topla aja iz termosice. Dvije

mlade ene sjele su skupa na klupu do njegove, i on odlui da im se obrati. Kako mogu stii do autoceste Tomei? upitao je. Rekle su mu iste stvari koje mu je rekao voza autobusa. Uzmite liniju Chuo do kolodvora Tokio, zatim neki autobus do autoceste Tomei. - Nakata je to pokuao ali nije uspjelo - dodao je Nakata. - Nikada prije nisam bio izvan etvrti Nakano. Tako ne znam kako da se ukrcam na vlak. Znam samo kako da se vozim gradskim autobusom. Ne znam ni itati, tako ne mogu kupiti kartu. Gradskim autobusom sam se dovezao dovde, ali ne znam kako u dalje. - Ne znate itati? - upitale su zapanjene. Izgledao im je kao bezopasan

stari. Prijazno se smijei, uredno je odjeven. Malo je udno to nosi kiobran po tako lijepu danu, ali ne bi se reklo da je beskunik. Ugodno lice, posebno sjajne oi. - Doista hoete rei da nikada niste bili izvan etvrti Nakano? - upita cmokosa djevojka. - Da. Trudio sam se da nikada ne odlazim odande. Ako bi se Nakata izgubio, nikoga nema tko bi me traio. - I ne znate itati - ree druga djevojka, ona sa smee obojenom kosom. - To je tono. Uope ne znam itati. Mogu shvatiti jednostavne brojeve, ali ne znam zbrajati. - Hmm. Mogu zamisliti kako bi vam

teko bilo ukrcati se na vlak. - Da, veoma teiko. Ne znam kupiti kartu. - Da imamo vremena, mogle bismo vas odvesti na kolodvor i pobrinuti se da sjednete na pravi vlak, ali uskoro se moramo vratiti na posao. Stvarno mi je ao. - Ne, ne trebate se ispriavati. Ve u se nekako snai. - Sjetila sam se! - uskliknu crnokosa djevojka. - Zar nije Togeguchi iz prodajnog odjela rekao da danas mora u Yokohamu? - Da, sada kad si to spomenula. On e vam pomoi ako ga zamolimo. Malo je povuen, ali zbilja nije lo momak ree smeokosa djevojka.

- Budui da ne znate itati, moda bi bolje bilo da autostopirate - ree crnokosa djevojka. - Da autostopiram? - Da nekoga molite da vas poveze. To veinom zavri vonjama s kamiondijama na duge pruge. Obini automobili ne uzimaju esto autostopere. - Nakata nije siguran to su kamiondije na duge pruge. - Ako se u to upustite bit e sve u redu. Ja sam jednom stopirala dok sam bila na fakultetu. Svi su vozai kamiona dobri deki. - Koliko daleko idete autocestom Tomei? - upita smeokosa djevojka. - Nakata ne zna - odgovori Nakata. - Ne znate?

- Znat u kad stignem tamo. Tako u krenuti na zapad autocestom To-mei. Poslije toga razmiljat u kamo dalje. U svakom sluaju, moram poi na zapad. Dvije se djevojke pogledae, ali Nakatine rijei su bile udnovato uvjerljive i djevojke su osjedle naklonost prema tom starcu. Dovrile su ruak, bacile prazne limenke u smee i ustale. - Zato ne biste poli s nama? ree crnokosa djevojka. - Neto emo smisliti. Nakata poe za njima u oblinju zgradu. Nikada dotad nije bio u tako velikoj zgradi. Djevojke su mu pokazale da sjedne na klupu kraj porte, zatim su razgovarale s portirom i rekle Nakati da

malo prieka. Nestale su u jednom od dizala u predvorju. Dok je Nakata ondje sjedio s kiobranom i platnenom torbom u ruci, slubenici su se vraali sa stanke za ruak. Jo jedan prizor koji njegove oi nisu vidjele u ivotu. Kao po nekom uzajamnom dogovoru, svi su bili dobro odjeveni - kravate, blistave tane i visoke potpetice, i svi su jurili u istom pravcu. Ni za ivu glavu Nakata se nije mogao domisliti za im toliko mnogo ljudi uope juri. Nakon nekog vremena one dvije djevojke su se vratile, pratio ih je trkljast mladi s kravatom na pruge i bijelom kouljom. - Ovo je g. Togeguchi - ree smeokosa djevojka. - On se sprema

voziti u Yokohamu. I rekao je da e vas povesti sa sobom. Ostavit e vas na parkiralitu Kohoku na autocesti Tomei, i nadamo se da ete otamo nai drugi prijevoz. Samo se proeite naokolo i kaite ljudima da elite ii na zapad, a kad vas netko poveze svakako ga poastite jelom im se negdje zaustavite. Je li vam jasno? - Ali imate li novaca za to? - upita crnokosa djevojka. - Da, imam dovoljno. - Gospodin Nakata je na prijatelj, zato budi dobar s njim - ree smeokosa djevojka Togeguchiju. - Ako vas dvije budete dobre sa mnom - odgovori mladi stidljivo. - Jednoga lijepog dana... - ree

crnokosa. Dok su se opratale, djevojke rekoe: - Ovo je mali dar na rastanku. Za vas kad ogladnite. - Pruile su mu riine kuglice i tangu okolade to su kupile u samoposluzi. - Ne znam kako da vam dovoljno zahvalim za sve to ste uinile - ree Nakata. - Molit u se da vam se dogode dobre stvari, objema. - Nadam se da e se vae molitve obistiniti - ree smeokosa dok njezina kolegica prasnu u smijeh. Mladi Togeguchi primio je Nakatu na suvozaevo mjesto u kombiju HiAce, zatim krenuo autocestom Metropolitan do odvojka za Tomei.

Ceste su bile zakrene pa su njih dvojica razgovarala o svemu i svaemu dok su se sporo micali. Togeguchi je bio stidljiv, pa isprva nije mnogo rekao, ali poslije se naviknuo to ima Nakatu uza se i poeo govoriti sve dok nije taj razgovor preao u njegov monolog. Bilo je mnogo stvari o kojima je elio govoriti, i bilo mu je nekako lako da se otvori pred strancem kao to je Nakata kojega nikada vie nee vidjeti. Objasnio je da je prije nekoliko mjeseci prekinuo sa zarunicom. Imala je drugoga mladia s kojim se potajno viala cijelo to vrijeme. Rekao je da se ne slae dobro sa efovima i da razmilja o naputanju posla. Roditelji su mu se razveli kad je bio u viim

razredima osnovne kole, i majka mu se ubrzo udala za nekoga ljigavca. Posudio je novac od tednje nekom prijatelju koji ne pokazuje znaka da e mu to ikada vratiti. A student koji stanuje u susjednom apartmanu toliko glasno navija muziku da se ne moe naspavati. Nakata je marljivo sluao, mrmljajui na prikladnim mjestima, ubacujui povremeno vlastito miljenje. Do trenutka kad su njihova kola skrenula na parkiralite Kohoku znao je gotovo sve to se moglo znati o tome mladiu. Bilo je mnogo toga to nije razumio, ali imao je pred oima okvirnu sliku Togeguchijeva ivota, to jest da je to jadan momak koji pokuava ivjeti potenim ivotom i nailazi na dosta

problema. - Nakata vam ostaje dunikom ree on. - Velika vam hvala za vonju. - Bilo mi je ugodno. Zahvaljujui vama, g. Nakata, sad se osjeam potpuno oputeno. Nikada ni s kim prije nisam ovako razgovarao, i sretan sam to sam vam mogao sve rei. Nadam se da vam nisam dosaivao sa svojim problemima. - Ne, ni govora. Nakata je takoer veoma sretan to je mogao s vama govoriti. Siguran sam da e vam se dogoditi dobre stvari, g. Togeguchi. Mladi izvadi telefonsku karticu iz novanika i prui je Nakati. - Molim vas uzmite ovu karticu. Moja kompanija ih proizvodi. Smatrajte to darom na rastanku. V olio bih da vam

mogu dati neto bolje. - Velika vam hvala - ree Nakata i paljivo je spremi u novanik. Nije imao nikoga komu bi telefonirao, i nije uope znao kako se upotrebljava kartica, ali je pomislio kako je pristojnije prihvatiti dar. Sada su ve bila tri sata popodne. Proao je jo jedan sat dok nije naao nekoga voljna da ga poveze do Fujigawe. V oza je bio snaan ovjek etrdesetih godina, s rukama poput balvana i izboena trbuha, koji je prevozio svjeu ribu u hladnjai. - Nadam se da vam ne smeta miris ribe - rekao je voza. - Ribe su Nakatino omiljeno jelo odgovorio je Nakata.

V oza se nasmijao. - Vi ste udan svat, zar ne? - Ljudi mi katkada tako kau. - Meni se sluajno sviaju udaci ree voza. - Ljudi koji izgledaju normalno i vode normalan ivot - njih se morate uvati. - Zbilja? - Vjerujte mi, tako to ide. Bar po mojem miljenju. - Nakata nema mnogo miljenja. Ali volim jegulju. - No, to je jedno miljenje. To da volite jegulju. - Jegulja je miljenje? - Sigurno, kad kaete da volite jegulju to je miljenje. Tako su se njih dvojica vozila do

Fujigawe. V oza je rekao da se zove Hagita. - Gospodine Nakata, to mislite o tome kamo ide ovaj svijet? -upitao je. - Jako mi je ao, nisam bistar, tako da o tome nemam pojma - ree Nakata. - Imati svoje miljenje i ne biti bistar - to su dvije razliite stvari. - Ali, g. Hagita, ne biti odve bistar znai da ne moete razmiljati o stvarima. - Ali rekli ste da volite jegulju. - Da, jegulja je Nakatino omiljeno jelo. - To je ta veza, vidite? - Hmm. - Volite li piletinu s jajima na rii? - Da, i to je Nakatino omiljeno jelo.

- No, u tome je ta veza takoer ree Hagita. - Na taj nain povezujete stvari i zaas imate znaenje. to vie veza, to dublje znaenje. Nije vano je li to jegulja, ili zdjela rie, ili prena riba, bilo to. Shvaate? - Ne, jo ne razumijem. Da li hrana stvara veze meu stvarima? - Ne samo hrana. Tramvaji, car, bilo to. - Ali ja se ne vozim tramvajima. - To je u redu. Gledajte, nastojim pokazati da nije vano s kim ili s im imate posla, ljudi grade znaenje izmeu sebe i stvari oko sebe. Vano je da li to dolazi prirodno ili ne. Biti bistar nema nikakve veze s dm. Vano je da vidite stvari svojim vlastitim oima.

- Vi ste veoma bistri, g. Hagita. Hagita se glasno nasmija. - Nije to pitanje inteligencije. Uope nisam toliko bistar, samo imam vlastiti nain miljenja. Zato se ljudima gadim. Optuuju me da uvijek iznosim stvari koje bi bolje bilo ostaviti na miru. Ako se pokuavate posluiti svojom glavom da razmislite o stvarima, ljudi ne ele s vama imati posla. - Nakata ni dalje ne razumije, ali vi namjeravate rei da ima veza izmeu toga kad ovjek voli jegulju i kad voli piletinu s jajima na rii? - Mogli biste to tako rei, valjda. Uvijek e biti veza izmeu vas, g. Nakata, i stvari s kojima se bavite. Ba kao to postoji veza izmeu jegulje i

zdjele rie. I kako se mrea tih veza iri, tako se prirodno razvija veza izmeu vas, g. Nakata, i kapitalista i proletarijata. - Pro-le-ega? - Proletarijata - ree Hagita, diui ruke s upravljaa i pravei iroku kretnju. Nakati su one izgledale krupne kao rukavice za bejzbol. - Ljudi koji naporno rade, koji zarauju kruh u znoju svoga lica, oni su proletarijat. Na drugoj strani imate ljude koji sjede na dupetu, ne podiu prsta, izdaju zapovijedi drugim ljudima i zarauju stostruku moju plau. To su vam kapitalisti. - Ne znam nita o ljudima koji su kapitalisti. Ja sam siromaan, i ne poznajem nikoga tko je tako velik.

Najvea osoba koju znam u Tokiju je predsjednik. Je li predsjednik kapitalist? - Da, rekao bih. Ipak je vjerojatnije da su predsjednici psi ljubimci u krilu kapitalista. - Zar je predsjednik pas? - Nakata se sjetio golemoga crnog psa koji ga je odveo u kuu Johnnija Walkera, pa se u njegovim mislima ta zloslutna figura preklopila s predsjednikom. - Svijet vrvi takvom vrstom pasa. To su kapitalistiki pijuni. - Pijuni? - Kao u ahu, njima se igraju. - A postoje li kapitalistike make? Hagita prasnu u smijeh. - Zbilja, g. Nakata, vi jeste razliiti! Ali svia mi se va stil. Kapitalistike make! Ta vam

je dobra. To vam je jedinstveno miljenje. - Gospodine Hagita? - Da? - Ja sam siromaan i svakog mjeseca primam pod poru od predsjednika. Je li ta stvar bila pogrjena? - Koliko dobivate svakog mjeseca? Nakata mu ree iznos. Hagita s negodovanjem zaklima glavom. - Prilino je vraki teko izlaziti na kraj s toliko malo. - To nije istina, jer Nakata ne troi mnogo novaca. Osim pod pore, dobivam novac od ljudi kojima nalazim izgubljene make. - Ne alite se? Profesionalni traga

za makama? - ree Hagita zadivljeno. Vi ste udan svat, to moram rei. - Zapravo, ja znam razgovarati s makama - ree Nakata. - Mogu razumjeti to govore. To mi pomae da odredim gdje su izgubljene make. Hagita kimne. - Ne bih se iznenadio. - Ali nedavno sam otkrio da vie ne mogu razgovarati s makama. udim se zato. - Stvari se mijenjaju svaki dan, g. Nakata. Sa svakom novom zorom ovo nije isti svijet kao prethodnoga dana. Ni vi niste ista osoba koja ste bili. Shvaate to govorim? - Da. - I veze se mijenjaju. Tko je

kapitalist, tko je proleter. Tko je desno, tko je lijevo. Informacijska revolucija, plivajui teajevi, restrukturiranje zanimanja, multinacionalne korporacije to je dobro, to je loe. Granice izmeu stvari iezavaju cijelo to vrijeme. Moda zato ne moete vie razgovarati s makama. - Razliku izmeu desno i lijevo Nakata razumije. Ovo je desno, a ovo je lijevo. Tono? - Imate pravo - sloio se Hagita. To je sve to trebate znati. Posljednja stvar koju su podijelili bio je obrok u restoranu na nekom odmoritu. Hagita je naruio dvije porcije jegulja, a kad je Nakata htio platiti da mu zahvali za vonju, voza je

naglaeno odmahnuo glavom. - Ne dolazi u obzir rekao je. Nikada ne bih dopustio da me nahranite milostinjom koju vam daju kao potporu. - Onda sam vam veliki dunik. Hvala vam za ovakvu gozbu - ree Nakata, sretan to je prihvatio njegovu ljubaznost. Nakata je proveo itav sat u restoranu na odmoritu Fujigawa pitajui vozae bi li ga povezli, ali nije naao nijednoga spremna da ga uzme. Ipak nije poeo paniariti, niti ga je obuzela po tite nost. U njegovu duhu vrijeme je vrlo sporo prolazilo. Jedva je uope teklo. Izaao je na zrak i malo se

proetao. Nebo je bilo bez oblaka, povrina mjeseca jasno vidljiva. Nakata je prokrstario parkiralitem koje je bilo puno bezbrojnih velikih kamiona, poredanih poput divovskih ivotinja to se, rame uz rame, odmaraju. Neki su kamioni imali barem dvadeset divovskih guma, svaka visoka kao ovjek. Toliko mnogo kamiona, svi jure autocestom tako kasno nou - to bi mogli prevoziti u sebi? To Nakata nije mogao zamisliti. Da zna itati to pie na bokovima kamiona, pitao se, bi li to mogao odgonetnuti? Poslije pola sata opazio je desetak motocikla parkiranih u kutu gdje nije bilo mnogo automobila. Skupina mladih ljudi stajala je kraj njih u krugu,

gledajui neto i viui. Nakata se znatieljno pribliio. Moda su otkrili neto neobino? Kad se primaknuo blie vidio je da su okruili nekoga tko je leao na tlu, udarali ga akama i nogama, i openito pokuavali sve to mogu da ga ozlijede. Veina je njih bila nenaoruana, iako su neki imali lanac u ruci. Drugi su drali cm tap koji je izgledao kao policijska palica. Nosili su raskopane koulje kratkih rukava, neki u majicama, drugi u kratkim hlaama, veina njih uto ili smee obojene kose, neki s tetovaama na rukama. Mladi kojega su tukli bio je jednako tako odjeven. Kad se Nakata pribliio, lupkajui vrhom kiobrana po asfaltnoj povrini,

dva-tri su se okrenula i otro pogledala u njega. Odahnuli su videi da je to tek neki bezazleni starac. - Gubi se, djedice! - zaurlao je jedan od njih. Nakata se nije uznemirio, ak je priao jo blie. Onaj ovjek na du kao da je krvario iz usta. - Curi mu krv ree Nakata. - Mogao bi umrijeti. Momci su bili iznenaeni i nisu smjesta reagirali. - Moda bismo trebali i tebe ubiti, o istom troku - ree jedan s lancem. Ubiti jednoga ili dva - isto kota. - Ne moete ubiti nekoga bez razloga - nastavio je Nakata. - Ne moete ubiti nekoga bez razloga - ponovi netko starakim glasom, a njegovi prijatelji prasnue u

smijeh. - Imamo mi razloga, stari - ree netko drugi. - I to nema nikakve veze s tobom hoemo li ga mi ubiti ili ne. Zato pokupi svoj kukavni kiobran i brii prije nego pone padati kia. ovjek na tlu poe puzati naprijed, a jedan mladi obrijane glave doe iznad njega i estoko ga udari tekom cipelom pod rebra. Nakata zatvori oi. Osjetio je da neto u njemu kuha izvan njegove kontrole. Osjetio je laganu muninu. Iznenada se sjetio kako je izbo Johnnija Walkera. Ruka mu je jo pamtila kakav je osjeaj zariti no u prsi nekom ovjeku. Veze. Bi li to bila jedna od onih veza o kojima je govorio g. Hagita?

Jegulja = no = Johnnie Walker ? Glasovi tih ljudi zvuili su iskrivljeno, nije ih vie mogao razabirati. Njihovi su se glasovi stapali s neprekidnim zujanjem guma s autoceste da bi proizveli udan ton. Iz srca mu je navaljivala krv u udove dok ga je obavijala no. Nakata pogleda u nebo, zatim polako otvori kiobran i zadra ga iznad sebe. Vrlo oprezno povue se nekoliko koraka natrag, stvorivi prostor izmeu sebe i one klape. Pogleda oko sebe, zatim ustuknu jo nekoliko koraka. Mladii su se smijali kad su to vidjeli. - Hej, vidi staroga dripca, ba je cool! - ree jedan od njih. - On se zbilja slui svojim kiobranom!

Ali nisu se dugo smijali. Odjedanput nepoznati masni predmeti poee pljutati s neba, udarajui po tlu kraj njihovih nogu s udnim bubnjanjem. Mladii prestadoe tui svoju rtvu i pogledae u nebo. Nije bilo nijednoga oblaka, ali neto je zbilja padalo jedno za drugim iz neke toke na nebu. Isprva mjestimice tu i tamo, zatim postupno sve vie i vie, dok ih zaas nije zahvatio pravi potop. Predmeti to su pljutali s neba bili su male crne grudice dugake tri-etiri centimetra. Pod svjetlima parkiralita izgledali su kao sluzav crn snijeg to pada ljudima po ramenima, rukama, vratovima, i tu se lijepi. Oajno su pokuavali stresti sa sebe te oborine, ali nisu mogli.

- Pijavice! - kriknu netko. Kao na dani znak, svi mladii zavikae i pojurie preko parkiralita do zahoda. Jednoga od njih, mladog plavokosa ovjeka, oborio je automobil pred koji je istrao. Skoio je na noge, raspalio akom po haubi i glasno opsovao vozaa. Ali to je bilo sve, i on je uskoro odhramao prema zahodima. Pijavice su gusto padale neko vrijeme, zatim se prorijedile i prestale. Nakata je sklopio kiobran, otresao pijavice i poao vidjeti to je s ozlijeenim ovjekom. Hrpa sluzavih stvorenja vrvjela je svuda naokolo, pa se nije mogao sasvim primaknuti, a ovjek na tlu bio je sav zatrpan. Pogledavi izbliega, Nakata je mogao

vidjeti da krvari iz rasjeenih kapaka, i kao da mu je bilo slomljeno nekoliko zubi. Nakata je znao da je to previe za njega sama, pa je pohitao natrag u restoran i rekao jednom od slubenika da na parkiralitu lei ranjen ovjek. Bolje da zovete policiju, ili bi inae mogao umrijeti - rekao je. Nedugo poslije toga Nakata je naao vozaa koji je bio voljan da ga poveze sve do Kobea. Momak oko dvadeset pete, pospana izgleda, ne vrlo visok, s konjskim repom, probuenim uhom i bejzbolskom kapom Chunichi Dragons, sjedio je u restoranu, puio i listao strip. arena havajska koulja i prevelike tenisice Nike upotpunjavale su njegovu garderobu. Otresao je cigaretni

pepeo na preostalu juhu u zdjeli ramena, otro pogledao Nakatu, zatim kimnuo preko volje. - Da. u redu. Nekako me podsjeate na moga djeda. Nain kako gledate, ili moda kako govorite, nekako nesuvislo... Na kraju je moj djed postao senilan i umro. Prije nekoliko godina. Nastavio je objanjavati kako bi trebali stii u Kobe pred jutro. Isporuuje pokustvo nekom robnom skladitu ondje. Dok je s kamionom izlazio iz parkiralita, proli su kraj automobilske nesree. Dvoja patrolna kola ve su bila na licu mjesta, bljetei crvenim svjetlima, a jedan je policajac sa signalnim svjetlom usmjeravao promet. Nije izgledalo kao neka velika nesrea. Nekoliko se auta nanizalo u

sudaru, strana jednog kombija bila je uleknuta, stranja svjetla jednog auta razbijena. V oza kamiona isturi glavu kroz prozor i razmijeni par rijei s policajcem, zatim podie staklo na prozoru. - Kazao je da je hrpa pijavica pala s neba - ree on bez uzbuenja. Njih su zgnjeili automobili, cesta postala jako skliska, i neki vozai izgubili kontrolu. Zato idu sporo i polako, rekao mi je. Povrh toga neka lokalna klapa motorista je istukla nekoga. Pijavice i motoristi - kakva udna kombinacija. Barem zadaje posla policajcima. V ozio je pozorno prema izlazu. I pri sporoj vonji kamion se okliznuo

nekoliko puta, a voza je to ispravljao vjetim okretanjem volana. - ovjee, stvarno izgleda kao da ih je pala sva sila, i vraki je klizavo. Ali pijavice, to je prilino gadno. Je li vam se ikada prilijepila pijavica? - Ne, koliko se Nakata sjea, ne bih rekao - odgovori Nakata. - Ja sam odrastao u planinama Gifu, i meni se to dogodilo mnogo puta. Hodao bih umom i one bi padale s drvea. Gaca potokom i one ti se zalijepe za noge. Znam poneto o tim pijavicama, vjerujte mi. Kad se jednom zalijepe teko ih je otrgnuti. Ako otrgne veliku krvopiju, koa ti se otkine i ostat e ti oiljak. Tako ih je najbolje saei. Grozna stvar, kako ti piju krv. A kad se

jednom napiju, postanu sasvim meke i ljigave. Prilino gnjusno, ha? - Da, sigurno je gadno - sloi se Nakata. - Ali ne oekuje se da pijavice padaju s neba po parkiralitu nekog odmorita. Nikada nisam uo neto tako glupo! Ovdanji ljudi pojma nemaju o pijavicama. Pijavice ne padaju s neba, zar nije tako? Nakata je zautio i nije odgovorio. - Prije nekoliko godina uasan broj stonoga pojavio se u okrugu Yamanashi, i automobili su se posvuda klizali. Ba kao ovdje, cesta je postala jako skliska i bilo je mnogo udesa. Prekrile su sasvim tranice, ni vlakovi nisu mogli voziti. Ali ni stonoge nee pljusnuti s neba kao

kia. One ispuze odnekuda. To je opepoznato. - Davno nekada ivio sam u Yamanashiju. Za vrijeme rata. - alite se - ree voza. - Koji je to rat bio?

Poglavlje 21
KIPAR KOICHI TAMURA NASMRT IZBODEN Naen u radnoj sobi - Na podu more krvi Svjetski poznat kipar Koichi Tamura naen je mrtav 30. ovoga mjeseca poslije podne u radnoj sobi u svojoj kui u Nogati, etvrt Nakano. Tijelo je otkrila spremaica. Gospodin Tamura je naen s licem dolje, gol, obliven krvlju. Bilo je znakova borbe i smrt se tretira kao ubojstvo.

Uporabljeno oruje je kuhinjski no otkriven pokraj tijela. Policija procjenjuje da je vrijeme smrti veer 28., a kako je g. Tamura ivio sam, tijelo je otkriveno tek dva dana poslije. Gospodinu Tamuri zadano je nekoliko dubokih uboda u grudi otrim noem za odreske, i vjeruje se da je umro gotovo trenutano od velika gubitka krvi zbog ozljeda srca i plua. Nekoliko rebara takoer je slomljeno grubom silom. Policija nije objavila nikakav nalaz otisaka prstiju ili bilo ega to se nalo na licu mjesta. Izgleda takoer da nije bilo svjedoka toga zloina. Budui da kua nije naena u neredu, a vrijednosti i novanik blizu

mjesta dogaaja nisu uzeti, policija smatra taj zloin osobnom osvetom. Dom g. Tamure bio je u mirnoj rezidencijalnoj okolini, ali nitko nije nita uo u vrijeme ubojstva, i susjede je potresla ta vijest. Gospodin Tamura nije imao dodira sa susjedima i ivio je mirno, a nitko nije vidio nita neobino u vrijeme dogaaja. Gospodin Tamura ivio je sa svojim sinom (15), ali prema rijeima spremaice sin nije vien desetak dana. Sin je takoer izbivao iz kole i policija traga za njegovim boravitem. Osim prebivalita g. Tamura je imao ured i studio u Musashino Cityju, i prema rijeima tajnice sve do dana uoi ubojstva radio je na novoj skulpturi kao

obino. Na dan ubojstva trebala je s njim stupiti u vezu zbog nekog posla, ali svaki put kad je nazvala njegovu rezidenciju dobila je telefonsku sekretaricu. Koichi Tamura roen je Kokubunjiju, Tokio. Upisao se na Odjel kiparstva u tokijskom Umjetnikom zavodu, i dok je jo bio student dovrio je mnogo inovativnih skulptura o kojima se govorilo u umjetnikom svijetu. Glavna mu je tema bila ljudska podsvijest, i njegove skulpture, koje su bile jedinstvena stila to je odstupao od konvencionalnoga, postigle su meunarodni uspjeh. Najpoznatiji njegov rad bio je veliki niz "Labirint"

koji je kroz nesputan izraz imaginacije istraivao ljepotu i nadahnue u vijugavim obrisima labirinta. Trenutno je bio gost-profesor na jednoj umjetnikoj akademiji, a prije dvije godine, na izlobi svojih radova u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku... Na ovom mjestu prestajem itati. Tu je fotografija naih ulaznih vrata, i jedna oeva iz mlaih dana, zbog njih novine izazivaju zloslutan osjeaj. Presavijam ih dvaput i stavljam na stol. Sjedei i dalje na krevetu, ne kaem nita, samo vrcima prstiju pritisem oi. Potmuo zvuk stalne uestalosti bubnja mi u uima. Potresam glavom da

se toga rijeim, ali zvuk ne prestaje. Nalazim se u svojoj sobi u knjinici. Sedam je sati uveer. Oshima i ja upravo smo zatvorili zgradu preko noi, a malo prije gospoica Saeki se odvezla u svojem Golfu. Sada smo samo Oshima i ja u knjinici. I to iritantno bubnjanje u mojim uima. - Ove mi novine otprije dva dana. lanak je iziao dok si bio u planinama. Kad sam ga vidio pomislio sam da bi taj Koichi Tamura mogao biti tvoj otac. Mnoge pojedinosti se podudaraju. Trebao sam ti to pokazali juer, ali htio sam priekati dok se ne smjesti. Kimnem, pritiui i dalje oi. Oshima ne kae nita vie. - Ja ga nisam ubio, znate.

- To znam - kae Oshima. - Na dan ubojstva bio si ovdje u knjinici, itao si do veeri. Ne bi imao dovoljno vremena otii u Tokio, ubiti oca, i zatim se vratiti u Takamatsu. To je nemogue. Ali ja nisam bio toliko siguran. Malo sam raunao i zakljuio da je on ubijen iste noi kad sam se ja probudio s okrvavljenom kouljom. - Ali novine piu da te policija pokuava locirati. Kao vana svjedoka. Kimnem. - Ako ode na policiju i dokae im da ima vrst alibi, stvari e biti mnogo lake nego da ih nastoji izbjegavati. Ja u stati iza tebe, naravno. - Ali ako to uinim, vratit e me u

Tokio. - I ja tako mislim. Hou rei, jo mora zavriti osnovnu kolu - takav je zakon. Ne moe samo tako ii kamo eli u tvojoj dobi. Zakon kae da ti jo treba skrbnik. Odmahujem glavom. - Ne elim nikomu nita objanjavati. I ne elim se vratiti doma u Tokio, ili natrag u kolu. Oshima uti neko vrijeme i pozorno me promatra. - To je neto to mora sam odluiti - napokon kae smirenim tonom. - Mislim da ima pravo ivjeti kako eli. Ima li petnaest ili pedeset godina, zar je to vano? Ali na alost drutvo se ne slae. Tako recimo da nikomu nita ne objanjava. Bit e stalno u bijegu od policije i drutva.

ivot e ti biti prilino teak. Tek ti je petnaesta, cijeli ivot je pred tobom. To ti odgovara? Nita ne kaem. Oshima uzima novine i ponovno ita lanak. - Prema ovome ovdje ti si jedini u rodu sa svojim ocem. - Imam majku i stariju sestru objanjavam - ali one su davno otile, i ne znam gdje se nalaze. Kad bih i znao, sumnjam da bi dole na pokop. - No, ako tebe ne bude ondje, pitam se tko e se za sve pobrinuo. Sprovod, njegove poslovne stvari. - Kao to je pisalo u novinama, on ima u uredu tajnicu koja je zaduena za sve. Ona zna njegove poslove, siguran sam da ih moe obaviti. Ne elim nita

njegovo. Kuu, nekretnine, bilo to neka se toga rijee kako god ele. Jedino to mi je dao u nasljedstvo, mislim u sebi, to su moji geni. - Ispravi me ako grijeim - kae Oshima - ali ne izgleda odve oaloen to ti je otac ubijen. - Ne, alostan sam. On mi je otac, uostalom. Ali jo vie alim to nije prije umro. Znam da je uasno rei... Oshima potresa glavom. - Nema problema. Sada vie nego ikada ima pravo biti iskren. - No, onda mislim... - Glas mi se ini slabim, kao da mu nedostaje autoriteta. Ne znajui kamo su krenule, moje rijei se gube u praznini. Oshima prilazi i sjeda kraj mene.

- Toliko mi se stvari dogaa ponem. - Neke sam izabrao, neke nisam. Ne znam vie kako bih jedne od drugih razlikovao. Hou rei, ini se kao da je sve bilo odlueno unaprijed, kao da slijedim stazu koju je netko drugi ve obiljeio za mene. Nije vano koliko o stvarima razmiljam, koliko napora u to ulaem. Zapravo, to jae pokuavam, to vie gubim osjeaj o tome tko sam. Kao da je moj identitet putanja s koje sam skrenuo, i to doista boli. Ali vie od toga, to me plai. Od same pomisli na to protrnem. Oshima prua ruku da mi dodirne rame. Osjeam toplinu njegove ruke. Kad ve razgovaramo o mogunostima, pretpostavimo naas da su sve tvoje

odluke i sav tvoj trud osueni na propast. Ali ak i u tom sluaju, i dalje e to biti ti, a ne netko drugi. Ide kroz ivot kao vlastita osoba. Dakle, opusti se. Podignem glavu i zagledam se u njega. - Zato to mislite? - Jer je u to ukljuena ironija. - Ironija? Oshima se zapilji u moje oi. Sluaj, Kafka. To to sada doivljava motiv je mnogih grkih tragedija. ovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira ovjeka. To je temeljni pogled grke drame na svijet. A osjeaj tragedije - prema Aristotelu - ne dolazi iz slabih toaka protagonista, to je prilino ironino, nego iz njegovih dobrih osobina. Zna li

na to ciljam? Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina. Sofoklov Kralj Edip je veliki uzor. Edip ne zapada u tragediju zbog lijenosti ili gluposti, nego zbog hrabrosti i estitosti. Otuda na kraju neizbjena ironija. - Ali to je beznadno stanje. - Ovisi - kae Oshima. - Ponekad jest. Ali ironija produbljuje osobu, pomae ljudima da sazriju. To je ulaz prema spasenju na vioj razini, prema mjestu gdje moe nai univerzalniju vrstu nade. Zato ljudi i danas uivaju itati grke tragedije, zato se one smatraju prototipskom klasikom. Ja se ponavljam, ali sve je u ivotu metafora. Ljudi obino ne ubijaju oca i ne spavaju

s majkom, zar ne? Drugim rijeima, mi prihvaamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bia. Nita ne kaem. Previe sam zauzet razmiljanjem o vlastitom stanju. - Koliko ljudi zna da si u Takamatsuu? - pita Oshima. Odmahujem glavom. - Dolazak ovamo bila je moja ideja, stoga mislim da nitko drugi ne zna. - Onda je bolje da se pritaji u knjinici neko vrijeme. Nemoj izlaziti da radi u predvorju. Mislim da ti policija nee moi ui u trag, ali ako postane gusto uvijek se moe sakriti u kolibi. Pogledam Oshimu. - Da nisam sreo

vas, mislim da ne bih uspio. Nema nikoga drugoga tko mi moe pomoi. Oshima se smijei. Skida ruku s moga ramena i zuri u svoj dlan. -To nije istina. Da nisi sreo mene, siguran sam da bi naao drugu stazu kojom bi krenuo. Ne znam zato, ali siguran sam u to. Imam upravo takav osjeaj o tebi. Ustaje i donosi druge novine sa stola. Usput, ovaj lanak je bio u novinama dan prije onoga. Sjeam ga se jer je bio tako neobian. Moda je sluajna podudarnost, ali dogodilo se blizu tvoje kue. RIBLJA KIA S NEBA! 2000 srdela i skua u trgovakom

dijelu etvrti Nakano Oko 6 popodne, predveer 29. ovoga mjeseca, stanovnici trgovakog dijela etvrti Nakano bili su zapanjeni kad je oko 2000 srdela i skua palo iz neba poput kie. Dvije ene poslije kupovine u oblinjoj samoposluzi dobile su lake ozljede po licu kad su ih pogodile ribe u padu, ali nema izvjea o drugim ozljedama. U vrijeme dogaaja sjalo je sunce, nije bilo oblaka ni vjetra. Mnoge su ribe jo bile ive i skakale su po ploniku... Zavravam itanje lanka i vraam novine Oshimi. Novinar razmatra nekoliko moguih uzroka te pojave, iako

nijedan nije naroito uvjerljiv. Policija istrauje mogunost da je ukljuena kraa i da se netko neslano naalio. Meteoroloka sluba je izvijestila da nije bilo nikakvih atmosferskih uvjeta koji bi doveli do padanja riba iz oblaka. A od glasnogovornika Ministarstva poljoprivrede, umarstva i ribarstva jo nije bilo nikakve izjave. - Ima li ikakve ideje zato se to dogodilo? - upita me Oshima. Odmahnem glavom. Nita mi ne pada na pamet. - Dan poslije ubojstva tvoga oca, blizu mjesta gdje se ono zbilo, dvije tisue srdela i skua padne s neba. Puka podudarnost? - Tako bih rekao.

- Novine takoer kau da je na odmoritu Fujigawa na autocesti Tomei, kasno uveer toga istoga dana, hrpa pijavica pala s neba na ogranien prostor. Posljedica je nekoliko oteenih odbojnika, kau. Oevidno su pijavice bile prilino velike. Nitko ne moe objasniti zato bi pijavice pljutale s neba. Bila je vedra no, nijednog oblaka na nebu. Nema nikakve ideje ni zato se to dogodilo? Ponovno odmahnem glavom. Oshima savija novine i kae: injenica je da se udne, neobjanjive stvari dogaaju jedna za drugom. Moda je to samo niz podudarnosti, ali svejedno me zabrinjavaju. Ima u tome neega to ne mogu shvatiti.

- Moda je to metafora - osmjelim se. - Moda... Ali srdele i skue i pijavice to pljute s neba? Kakva je vrsta metafore to? U tiini pokuavam sloiti u rijei neto to dugo nisam bio sposoban. Znate to? Prije nekoliko godina otac mi je neto prorekao. - Prorekao? - Nikada to nisam nikomu rekao. Mislio sam da mi nitko ne bi vjerovao. Oshima ne kae ni rijei. Ali njegova me utnja ohrabruje. - Bila je to vie kletva nego proroanstvo, rekao bih. Otac mi je to stalno ponavljao. Kao da mi je svaku rije urezivao u mozak. - Duboko

udahnem i jo jedanput provjeravam to trebam rei. Ne moram to stvarno provjeravati, uvijek je tu, bubnja mi u glavi kada to ispitujem ili ne. Ali moram jo jednom odvagnuti rijei. I evo to kaem: - Jednog e dana ubiti svog oca i biti sa svojom majkom, rekao je. im sam to izrekao, im sam tu misao sloio u rijei, obuzima me neki upalj osjeaj. A usred te upljine srce mi tue praznim, metalnim ritmom. Nepromijenjena izraza Oshima me dugo promatra. - On je dakle rekao da e ubiti svog oca vlastitim rukama, da e spavati sa svojom majkom? Kimnem jo nekoliko puta. - Isto proroanstvo kao kod Edipa.

To si znao, naravno. Kimnem. - Ali to nije sve. Ima jo jedan sastojak koji je ubacio u tu mjeavinu. Ja imam sestru stariju est godina, i otac je rekao da u i s njom spavati. - Otac ti je stvarno to rekao? - Da. Bio sam tada jo u niim razredima, nisam znao to mu znai "spavati s njom". Par godina kasnije nadoknadio sam to neznanje. Oshima nita ne kae. - Otac mi je rekao da nemam nikakve mogunosti pobjei od te sudbine. To je proroanstvo kao tempirana bomba u mojim genima, nita se tu ne moe promijeniti. Ja u ubiti svoga oca i biti sa svojom majkom i

sestrom. Oshima nastavlja utjeti prilino dugo, kao da prouava svaku moju izgovorenu rije, jednu po jednu, ispitujui ih da nae rjeenje o emu se tu radi. - Zato bi ti uope otac rekao takvu groznu stvar? - naposljetku upita. - Pojma nemam. Nije nita dalje objanjavao - kaem odmahujui glavom. - Moda se htio osvetiti eni i keri koje su ga napustile. Htio ih kazniti, moda. Preko mene. - ak ako je to znailo nanijeti bol tebi? Kimnem. - Mojem ocu ja sam vjerojatno bio nita vie nego jedna od njegovih skulptura. Neto to moe napraviti ili razbiti, kako vidi da je

prikladno. - To je prilino uvrnut nain razmiljanja - kae Oshima. - U naem domu sve je bilo uvrnuto. A kad je sve uvrnuto, ono to je normalno na kraju takoer izgleda udno. Znao sam to odavno, ali bio sam dijete. Kamo sam mogao otii? - Vidio sam radove tvoga oca vie puta - odgovara Oshima. - On je sjajan kipar. Djela su mu originalna, provokativna, snana. Beskompromisna, tako bih se izrazio. Definitivno prava stvar. - Moda je tako. Ali otpatke koji su ostali iza njih on je rasuo posvuda, kao otrov koji ne moete izbjei. Moj otac je okaljao sve ega se dotaknuo, unitio

svakoga oko sebe. Ne znam je li to inio zato to je elio. Moda je morao. Moda je to bio samo dio njegova ustrojstva. Bilo kako bilo, ja osjeam da je bio povezan s neim veoma neobinim. Imate li pojma o emu govorim? - Da, mislim da imam - kae Oshima. - S neim onkraj dobra i zla. S izvorom snage, mogao bi to tako nazvati. - I pola mojih gena sastavljeno je od toga. Moda me je zato napustila majka. Moda se htjela odijeliti od mene jer sam roen iz toga stranog izvora. Jer sam bio okaljan. Oshima vrcima prstiju lagano pritie sljepoonice dok o tome razmilja. Malo zamiri i zagleda se u

mene. - Ima li ikakve vjerojatnosti da on nije tvoj bioloki otac? Odmahujem glavom. - Prije nekoliko godina testirali smo se u bolnici. Dali smo provjeriti krv i DNK. O tome nema sumnje - mi smo bioloki otac i sin, sto posto. Pokazali su mi rezultate pretraga. - Vrlo oprezno s njegove strane. - Mislim da je htio da znam kako sam jedno od djela koje je on stvorio. Neto to je dovrio i potpisao. Oshimini prsti ostaju pritisnuti na sljepoonicama. - Ali proroanstvo tvoga oca nije se ostvarilo, je li tako? Nisi ga ti ubio. Bio si ovdje u Takamatsuu kad se to dogodilo. Netko drugi ga je ubio u Tokiju.

utke rairim ruke ispred sebe i zagledam se u njih. One ruke to su u mrklini noi bile oblivene krvlju. - Ja nisam u to tako siguran - kaem mu. I ponem mu pripovijedati. O tome kako sam one noi, na povratku u hotel, izgubio svijest na nekoliko sati. Kako sam se probudio u umarku iza svetita, a koulja mi bila ljepljiva od neije krvi. Kako sam sprao krv u zahodu. Kako je nekoliko sati bilo izbrisano iz moga pamenja. Da bih utedio vrijeme nisam ulazio u to kako sam prenoio kod Sakure. Oshima povremeno postavi pitanje, dopunjava pojedinosti u svojoj glavi. Ali ne izrie nikakvo miljenje. - Pojma nemam kako me oblila sva ona krv, ili ija je to krv - kaem mu. -

Ali moda sam ubio oca vlastitim rukama, ne metaforiki. Zbilja imam osjeaj da sam ga ubio. Kao to ste rekli, bio sam u Takamatsuu toga dana, sigurno nisam iao u Tokio. Ali - U snovima poinju odgovornosti, zar ne? Oshima kimne. - Yeats. - Tako sam ga moda ubio kroz san - kaem. - Moda sam otiao kroz neki poseban krug sna ili tako neto i ubio ga. - Tebi to moe izgledati kao istina, ali nitko te nee pei na rotilju zbog tvojih poetskih odgovornosti. Policija sigurno nee. Nitko ne moe biti na dva mjesta u isto vrijeme. To je znanstvena injenica - Einstein i sve to - i zakon prihvaa taj princip. - Ali ja ovdje ne govorim o

znanosti ili zakonu. - To o emu govori, Kafka - kae Oshima - samo je teorija. Smiona, nadrealistina teorija, svakako, ali teorija koja spada u neki roman znanstvene fantastike. - Naravno, to je samo teorija. To znam. Mislim da nitko nee povjerovati u tako glupu stvar. Ali moj otac je uvijek govorio da znanost nikada nee napredovati bez protudokaza kojima se pobija teorija. Teorija je bojno polje u tvojoj glavi - to je bila njegova omiljena reenica. A upravo sada ne mogu se sjetiti nijednoga dokaza da pobijem svoju hipotezu. Oshima uti. A ja se ne mogu niega sjetiti to bih rekao.

- U svakom sluaju - napokon kae Oshima - zato si pobjegao na Shikoku. Da izbjegne oevu kletvu. Kimnem, i pokaem na presavijene novine. - Ali izgleda da nema bijega. Udaljenost nee nita rijeiti, kae mladi zvan avka. - Dobro, svakako ti treba skrovite - kae Oshima. - Povrh toga nemam bogzna to rei. Iznenada shvaam koliko sam iscrpljen. Naslonim se na Oshimu, a on savije ruke oko mene. Naslanjam lice na njegova ravna prsa. - Oshima, ne elim initi te stvari. Ne elim ubiti svog oca. Ni biti sa svojom majkom i sestrom. - Ne eli, naravno - odgovara on,

provlaei prste kroz moju kratku kosu. Kako bi mogao? - Ni u snovima. - Ili u metafori - dodaje Oshima. Ili u alegoriji, ili analogiji. - Zastane pa onda veli: - Ako ti ne smeta, ostat u noas s tobom ovdje. Mogu spavati na stolici. Ali ja ga odbijam. Mislim da bi mi bolje bilo neko vrijeme biti sam, kaem mu. Oshima odmie pramenove kose s ela. Nakon kratka oklijevanja kae: Znam da sam beznadna, propala, homoseksualna ena, pa ako ti to smeta... - Ne - kaem ja - uope se ne radi o tome. Samo mi treba vremena da razmislim u samoi. Previe se stvari

dogodilo odjednom. To je sve. Oshima zapisuje broj telefona na podsjetniku. - Usred noi, ako osjeti potrebu da s nekim govori, zovni ovaj broj. Nemoj oklijevati, u redu? Ionako imam lagan san. Ja mu zahvalim. To je ona no kad sam vidio duha.

Poglavlje 22
Kamion kojim se vozio Nakata stigao je u Kobe malo poslije pet ujutro. Vani je ve bilo svijetlo, ali skladite je jo bilo zatvoreno i njihov teret se nije mogao iskrcati. Parkirali su kamion u irokoj ulici pokraj luke i zaspali. Mladi voza ispruio se na stranjem sjedalu gdje je obino znao zadrijemati, i uskoro je zadovoljno hrkao. Njegovo je hrkanje povremeno budilo Nakatu, ali svaki put je brzo padao natrag u udoban san. Nesanica je pojava koju Nakata nikada nije iskusio. Malo prije osam mladi voza je sjeo i glasno zijevnuo. - Hej, djedice,

jeste li gladni? - upitao je. Bio je zauzet brijanjem, drao je elektrini aparat i sluio se retrovizorom. - Kada to ve spominjete, da, Nakata osjea da je malo gladan. - No, poimo ugrabiti kakav doruak. Od asa kad su napustili Fujigawu do njihova dolaska u Kobe, Nakata je veinu vremena proveo u spavanju. Mladi voza jedva je izustio rije cijelo to vrijeme, samo je vozio, sluajui kasnu emisiju na radiju. Kadto bi zapjevao uz neke pjesme koje Nakata nikada nije uo. Pitao se jesu li uope na japanskom jeziku, jer je jedva mogao razumjeti stihove, tek tu i tamo koju rije. Iz torbe je izvadio okoladu i

riine kuglice koje je dobio od dviju mladih slubenica u Shinjukuu, i podijelio ih s vozaem. V oza je puio jednu za drugom, govorei da mu to pomae osuti budnim, tako da je Nakatina odjea zaudarala po dimu kad su stigli u Kobe. S torbom i kiobranom u ruci Nakata se spustio iz kamiona. - Bolje da te stvari ostavite u kamionu - ree voza. - Ne idemo daleko, vratit emo se odmah poslije jela. - Da, imate pravo, ali Nakata se bolje osjea kad ih ima uza se. Mladi se ovjek namrti. Svejedno. Ne vuem ih ja naokolo. To je vaa stvar.

- Hvala vam lijepa. - Meni je ime Hoshino, usput reeno. Pie se na isti nain kao ime biveg trenera Chunichi Dragonsa. Ali nismo u rodu. - Gospodin Hoshino, je li? Drago mi je to smo se upoznali. Meni je ime Nakata. - To sam ve znao. Idemo - ree Hoshino. Poznavao je to mjesto i kad je krupnim koracima krenuo niz ulicu, Nakata je gotovo morao kaskati da ga stigne. Skrenuli su u malen restoran u nekoj pokrajnjoj ulici i sjeli meu druge vozae kamiona i luke radnike. Nije se vidjela nijedna kravata. Svi su pomno

gutali doruak kao da pune rezervoar benzinom. Prostorija je bila ispunjena zveckanjem posua, konobarica je izvikivala narudbe, jutarnje vijesti postaje NHK brujale su na televizoru u kutu. Hoshino pokaza na jelovnik nalijepljen na zidu. - Samo naruite to god hoete, djedice. Ovdje je hrana jeftina i prilino dobra. - U redu - ree Nakata, i uini kako mu je kazano, zurei u jelovnik sve dok se nije sjetio da ne zna itati. - ao mi je, g. Hoshino, ali ja nisam odve bistar i ne znam itati. - Hmm - ree Hoshino s uenjem. - Zbilja? Ne znate itati? To je ovih dana prilino rijetka stvar. Ali sve je u

redu. Ja uzimam ribu na aru i omlet, zato ne biste i vi uzeli isto? - To dobro zvui. Riba na aru i omlet su Nakatina najdraa jela. - Drago mi je to to ujem. - I jegulja mi je jako draga. - Da? I ja volim jegulju. Ali jegulja se ne jede izjutra, zar ne? - To je tono. I Nakata je prole noi jeo jegulju, kad me je poastio g. Hagita. - Drago mi je to to ujem - ree opet Hoshino. - Dva puta riba na aru, plus dva omleta! - doviknu konobarici. I velika porcija rie, moe? - Dva puta riba na aru, plus dva omleta! Velika porcija rie! - viknu konobarica kuharima.

- Zar nije to nekako muno, kad ovjek ne zna itati? - upita Hoshino. - Da, katkada imam problema to ne znam itati. Sve dok stojim u etvrti Nakano u Tokiju nije tako loe, ali ako poem nekamo drugdje, kao sada, jako mi je teko. - Mogu misliti. Kobe je prilino daleko od Nakana. - Nakata ne zna sjever i jug. Sve to znam to je lijevo i desno. Tako se izgubim, a ne znam ni karte kupiti. - udno je to ste uspjeli stii ovako daleko. - Mnogi su ljudi bili ljubazni da mi pomognu. Vi ste jedan od njih, g. Hoshino. Ne znam kako bih vam zahvalio.

- Ali to mora biti gadno, kad ovjek ne zna itati. Moj djed je bio prilino senilan, ali jo je mogao dobro itati. - Ja sam naroito glup. - Jesu li svi u vaoj obitelji takvi? - Ne, nisu. Moj stariji brat je ef od jela na jednom mjestu koje se zove ItohChew, a moj mlai brat radi u uredu koji se zove Em-e-te-e. - Oho - ree Hoshino. - Sama elita. Tako ste vi jedini koji je malo skrenuo, ha? - Da, Nakata je jedini koji je doivio nesreu i nije bistar. Zato su mi uvijek govorili da ne izlazim previe i ne stvaram probleme brai, sinovicama, sinovcima. - Da, mislim da bi veini ljudi bilo

nekako nezgodno da im se pojavi netko kao vi. - Ja ne razumijem teke stvari, ali znam da se neu izgubiti sve dok se drim Nakana. Predsjednik mi je pomogao, i dobro se slaem s makama. Jedanput mjeseno idem se podiati i povremeno jedem jegulju. Ali poslije Johnnija Walkera, Nakata nije mogao vie ostati u Nakanu. - Johnnie Walker? - To je tono. On ima izme i visoki crni eir, i prsluk i tap za etnju. On skuplja make da im uzme duu. - Neete rei da... - ree Hoshino. Nemam mnogo strpljenja za dugake prie. Sad svejedno, neto se dogodilo i

vi ste napustili Nakano, tono? - To je tono. Napustio sam Nakano. - Pa kamo ste krenuli? - Nakata jo ne zna. Ali kad smo stigli ovamo znao sam da moram prijei preko mosta. Preko velikog mosta u blizini. - Ah, vi onda idete na Shikoku. - Jako mi je ao, g. Hoshino, ali ja ne znam tako dobro geografiju. Ako pri jedete preko mosta jeste li na Shikokuu? - Da. Ako govorite o nekom velikom mostu u blizini, to je most za Shikoku. Tu su zapravo tri mosta. Jedan ide od Kobea do otoka Awaji, zatim do Tokushime. Drugi ide nie od Kurashikija prijeko do Sakaidea. A

jedan povezuje Onomichi i Imabari. Jedan bi most bio sasvim dosta, ali politiari su u to zaboli svoj nos i zavrili s tri. Tipini projekti za pridobivanje biraa. - Hoshino izli malo vode na mastan stol i prstom nacrta kartu Japana, pokazujui tri mosta to povezuju Honshu i Shikoku. - Jesu li ti mostovi stvarno veliki? upita Nakata. - Golemi su. - Zbilja? U svakom sluaju, Nakata e prijei preko jednoga od njih. Vjerojatno preko najbliega. Kasnije u smisliti to u raditi poslije toga. - Vi dakle kaete da ondje nemate nikakvih prijatelja ili bilo koga, kamo idete?

- Ne, Nakata nikoga ondje ne poznaje. - Samo idete preko mosta na Shikoku i zatim idete na drugo mjesto. - To je tono. - I ne znate gdje je to drugo mjesto. - Pojma nemam. Ali mislim da u znati kad tamo stignem. - Boe - ree Hoshino. Zabaci kosu natrag, potegnu konjski rep i nabi kapu s natpisom Chunichi Dragons. Donijeta im je hrana, i oni poee jesti. - Prilino dobar omlet, ha? - upita Hoshino. - Da, jako je dobar. Ima razliit okus od omleta koje sam stalno jeo u

Nakanu. - To je zato to je prireen na kansajski nain. Nimalo slian onim lepinjama bez okusa to se u Tokiju smatraju omletom. Njih dvojica su zatim u tiini uivala u jelu - omlet, slane skue na aru, miso juha sa koljkama, ukiseljena repa, zainjeni pinat, alge. Nisu ostavili nijedno zrno rie. Nakata se brinuo da svaki zalogaj provae trideset dva puta, tako da mu je trebalo dosta dugo da zavri. - Je li bilo dosta, g. Nakata? - Da, dovoljno. A vama, g. Hoshino? - I meni, do grla. To oivi duh, zar ne, kad ovjek pojede ovakav doruak?

- Da, svakako oivi. - to mi kaete? Morate li se olakati? - Kad to ve spominjete, ini mi se da moram. - Samo idite. Zahod je ondje. - A vi, g. Hoshino? - Ja u poslije. Meni treba vremena. - Hvala vam. Onda Nakata ide da se olaka. - Hej, ne tako glasno. Ovdje ljudi jo jedu. - Oprostite. Nakata nije odve bistar. - Nije vano. Samo vi idite. - Hoe li vam smetati ako jo operem zube?

- Ne e, samo naprijed. Imamo vremena. inite to god hoete. Znate to, mislim da vam nee trebati taj kiobran. Idete samo u zahod, tono? - Tono. Ostavit u kiobran. Kad se Nakata vratio iz zahoda, Hoshino je ve bio platio raun. - Gospodine Hoshino, ja imam novca, zato dopustite da barem platim doruak. Hoshino odmahnu glavom. - Sve je u redu. Ja mnogo dugujem svojem djedu. U ono sam vrijeme bio pomalo divlji. - Shvaam. Ali ja nisam va djed. - To je moj problem, zato se ne brinite zbog toga. Nema rasprave, moe? Dopustite mi da vas poastim. Nakon trenutana razmiljanja

Nakata odlui prihvatiti velikodunost toga mladia. - Onda vam velika hvala. To je bio velianstven doruak. - Hej, to je samo malo skua i omlet, u nikakvu restoraniu. Nema potrebe za tolikim klanjanjem. - Ali znate, g. Hoshino, otkad sam napustio etvrt Nakano svatko je bio tako ljubazan sa mnom da se gotovo nisam trebao posluiti svojim novcem. - Krasno - ree Hoshino s uenjem. Nakata zamoli konobaricu da mu napuni termosicu vruim ajem, zatim je pomno spremi u torbu. Vraajui se prema parkiranom kamionu, Hoshino ree: - Tako, to se tie toga odlaska na Shikoku...

- Da? - odgovori Nakata. - Zato elite tamo otii? - Ne znam. - Ne znate zato idete, ili ak ni kamo idete? Ali ipak morate otii na Shikoku? - To je tono. Nakata mora prijei jedan veliki most. - Stvari e biti jasnije kad se naete na drugoj strani? - Tako mislim. Nita neu znati sve dok ne prijeem most. - Hmm - ree Hoshino. - Tako je prijelaz preko mosta veoma vaan. - Da, to je vanije nego ita drugo. - ovjee boji - ree Hoshino eui se po glavi.

Mladi je morao odvesti kamion do skladita da isporui poiljku pokustva, pa je rekao Nakati da ga eka u malom parku blizu luke. - Nemojte se odande micati, u redu? - upozorio ga je Hoshino. - Ondje prijeko je zahod, i voda. Imate sve to vam treba. Ako nekamo odlutate, moda neete nai put natrag. - Razumijem. Nisam vie u etvrti Nakano. - Tako je. Ovo nije Nakano. Zato samo sjedite, a ja u se zbilja brzo vratiti. - U redu. Bit u tono ovdje. - Dobro. Vratit u se im zavrim isporuku. Nakata je uinio kako mu je reeno,

nije se micao s klupe, ak ni da ode u zahod. Njemu nije bilo teko dugo stajati na jednom mjestu. Sjediti mirno, zapravo, bila je njegova specijalnost. Mogao je vidjeti more s mjesta gdje je sjedio. Njega nije vidio ve jako, jako dugo. Kad je bio malen, on i njegova obitelj odlazili su na morsku obalu nebrojeno puta. On bi obukao kupae gaice, gacao po vodi na alu, skupljao koljke za vrijeme oseke. Ali te uspomene nisu bile jasne. Bilo je to kao da se dogodilo na nekom drugom svijetu. Nije se mogao sjetiti da je otada ikada vie vidio more. Poslije udne nesree u brdima Yamanashija Nakata se vratio u kolu u Tokio. Vratila mu se svijest i tjelesno je

bio u redu, ali pamenje mu je bilo potpuno izbrisano, i nikada nije ponovno savladao vjetinu itanja i pisanja. Nije mogao itati kolske udbenike, nije mogao pristupiti nijednom pismenom ispitu. Ieznulo mu je sve znanje koje je do tada bio stekao, isto tako u velikoj mjeri sposobnost da razmilja u apstraktnim pojmovima. Ipak su mu dopustili da zavri kolu. Nije mogao slijediti to su ga uili, umjesto toga sjedio je mirno u kutu uionice. Kad bi mu uiteljica rekla da neto uini, slijedio je doslovce njezine upute. Nikomu nije smetao, tako da su uitelji poinjali zaboravljati da je uope ondje. Bio je vie kao gost koji tu sjedi nego neki teret.

Ljudi su uskoro zaboravili da je on sve do one nesree uvijek dobivao iste petice. Ali sada su se kolske aktivnosti i priredbe odvijale bez njega. Nije imao nikakvih prijatelja. Ali njemu nita od toga nije smetalo. Kad bi ostao sam to je znailo da se moe izgubiti u vlastitom malom svijetu. U koli ga je najvie privlaila briga o kuniima i kozama koje su uzgajali, njega cvjetnih lijeha i ienje razreda. Nikad se nije umarao od tih poslova, trajan mu je smijeak bio na licu. Na njega su u bid zaboravljali i kod kue. Kad su jednom saznali da njihov najstariji sin ne moe vie itati i svladavati zadae, Nakadni roditelji potpuno usredotoeni na kolovanje

svoje djece - zanemarili su njega i obratiti pozornost na njegovu mlau brau. Nakad je bilo nemogue nastaviti vie razrede osnovne kole, pa kad je zavrio puku kolu poslali su ga da ivi s rodbinom u Naganu, rodnom gradu njegove majke. Ondje je iao u poljoprivrednu kolu. Kako ni dalje nije znao itati imao je mnogo muke sa zadaama, ali volio je rad u polju. Mogao je ak postati farmer, da ga kolski drugovi nisu toliko muili. Toliko su uivali tui toga doljaka, to gradsko dijete. Njegove su ozljede postale tako ozbiljne (ukljuujui jedno deformirano uho) da ga je djed izvukao iz kole i drao doma da pomae oko kue. Nakata je bio mirno, posluno

dijete, pa su ga djed i baka jako voljeli. Nekako u to vrijeme otkrio je da moe razgovarati s makama. Oko kue bilo je nekoliko maaka, i Nakata se s njima sprijateljio. Isprva je mogao razmijeniti tek pokoju rije, ali je prionuo kao da pokuava svladati neki strani jezik i uskoro je mogao voditi proirene razgovore. Kad god je bio slobodan volio je sjesti na trijem i razgovarati s makama. One su ga sa svoje strane tota pouile o prirodi i svijetu oko njega. Zapravo je gotovo sve osnovno znanje o svijetu i kako stvari teku nauio od svojih majih prijatelja. U petnaestoj godini poslan je u oblinju tvornicu pokustva da ui obradu drveta. Bila je to manje tvornica

a vie mala radionica gdje se izraivalo pokustvo pukoga tipa. Nainjene stolice, stolovi i komode otpremani su u Tokio. Nakata je zavolio rad u drvetu. Gazdi se on jako sviao, jer je bio vjet u rukama, nikada nije izostavio ni najmanju pojedinost, nije mnogo govorio, i nikada, ba nikada se nije poalio. itanje nacrta i zbrajanje brojeva nije mu bilo jaa strana, ali mimo toga dobro je radio sve ega bi se dotaknuo. Kad bi jednom zapamtio korake u proizvodnji mogao ih je neumorno i beskrajno ponavljati. Poslije dvije godine naukovanja dobio je posao s punim radnim vremenom. Nakata je tu radio dok nije prevalio pedesetu, nikada nije doivio nikakvu

nezgodu niti je bio na bolovanju. Nije pio ni puio, nije dokasna bdio niti se prejedao. Nikada nije gledao TV , a na radiju je sluao samo program jutarnje vjebe. Djed i baka su na kraju umrli, kao i njegovi roditelji. Svatko ga je volio, iako nije imao bliskih prijatelja. Moda se jedino to i moglo oekivati. Kad su ljudi pokuavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroe sve to su imali rei. Ipak, nikada nije osjeao da je osamljen ili nesretan. Nikada nije osjetio spolnu elju, nije ak ni poelio da s nekim bude. Shvaao je da je razliit od drugih ljudi. Iako to nitko nije primjeivao, on je mislio da je njegova sjena na zemlji bljea, svjetlija, nego

sjena drugih ljudi. Jedino su ga make stvarno razumjele. U slobodne dane sjeo bi na klupu u parku i povazdan brbljao s makama. udnovato je kako mu s makama nikada nije ponestalo tema za razgovor. Vlasnik radionice pokustva umro je kad su Nakati bile pedeset dvije godine, i radionica se uskoro zatvorila. Ta vrsta sumornog, tamnog, tradicionalnog pokustva nije se prodavala dobro kao nekada. Svi su majstori zali u godine, a mladi nisu pokazivali elje da izue taj zanat Sama radionica, izvorno usred polja, sada je bila okruena novogradnjama, i poele su stizati pritube na buku i dim kad su spaljivali strugotine. Vlasnikov sin, koji

je radio u gradu za jednu oglasnu tvrtku, nije elio preuzeti posao, pa je odmah nakon oeve smrti prodao teren nekom trgovcu nekretninama. Trgovac je sruio radionicu, poravnao zemljite i prodao ga graditelju stambenih objekata koji je na njemu podignuo esterokatnu zgradu. Ve prvoga dana prodaje prodali su sve do posljednjega stana. Tako je Nakata izgubio posao. Kompanija je morala otplatiti neke izvanredne dugove, tako je on dobio tek milostinju kao otpremninu. Poslije toga nije mogao nai drugi posao. Tko bi zaposlio nepismena ovjeka u pedesetim godinama koji zna samo izraivati starinsko pokustvo koje nitko vie ne eli?

Nakata je neprekidno radio trideset sedam godina bez ijednoga dana odmora, pa je imao lijepu svotu novca na tednom raunu u potanskom uredu. Openito je troio vrlo malo na sebe, pa je i bez novog posla trebao udobno proivjeti starost sa svojom utedom. Kako nije znao itati ni pisati, njegov raun je vodio neki roak koji je radio u opini. Iako je bio prilino ljubazan, taj roak nije tako brzo shvaao, pa ga je jedan bezobzirni posrednik u poslu s nekretninama nagovorio da novac investira u apartmansko naselje u nekom skijalinom centru, te je na kraju zapao u velike dugove. Otprilike u isto vrijeme kad je Nakata izgubio posao, taj roak je nestao s cijelom obitelji da bi pobjegao

od vjerovnika. Oevidno su ga progonili utjerivai dugova iz redova yakuze. Nitko nije znao gdje mu je obitelj, ak ni jesu li vie ivi. Kad je Nakata nagovorio nekoga znanca da poe s njim do potanskog ureda i provjeri stanje na raunu, otkrio je da mu je ostalo tek nekoliko desetaka tisua jena. Njegova otpremnina, poloena izravno na taj raun, takoer je ieznula. Moglo se samo rei da Nakata nije imao nimalo sree - izgubio je posao i ostao bez prebijene pare. Njegovi su roaci suosjeali s njim, ali i od njih se trailo da budu partneri sa strane pa su jednako izgubili sve to su uloili. Tako nitko od njih nije imao sredstava da pomogne Nakati u asu

njegove nevolje. Naposljetku je stariji od Nakatina dva mlaa brata u Tokiju odluio da se privremeno za nj pobrine. Posjedovao je manju stambenu zgradu u Nakanu za samce - bio je to dio nasljedstva od roditelja - pa je jedan stan ponudio starijem bratu. On se takoer brinuo za novac koji su roditelji oporuno ostavili Nakati - neveliku svotu - i isposlovao za njega da prima potporu za mentalno hendikepirane osobe od tokijske gradske uprave. To je bio krajnji doseg bratske "skrbi". Usprkos nepismenosti Nakata se mogao sam brinuti o svojim svakidanjim potrebama, i uspijevao je spajati kraj s krajem sve dok mu je bila pokrivena stanarina.

Njegova dva brata imala su vrlo malo dodira s njim. Vidjeli su ga nekoliko puta kad se tek preselio natrag u Tokio, ali to je bilo sve. ivjeli su odvojeno vie od trideset godina, i nain njegova ivota previe se razlikovao. Nijedan od njih nije nita osobito osjeao prema njemu, a u svakom sluaju bili su odve zauzeti vlastitim karijerama da bi se brinuli o zaostalom bratu. Ali to hladno postupanje nije uznemirilo Nakatu. Bio je naviknut na samou i zapravo mu je smetalo kad bi ljudi mijenjali navike da bi bili ljubazni s njim. Nije bio ni ljut to mu je roak profukao ivotnu uteevinu. Razumio je da je grozno to se to dogodilo,

naravno, ali nije bio razoaran zbog cijele te stvari. Nakata nije imao pojma to je apartmansko naselje u skijalinom centru, ili to znai "investiranje", niti je shvaao to ukljuuje uzimanje "zajma". ivio je u svijetu koji se opisivao veoma ogranienim rjenikom. Za njega su samo svote do svojih pet tisua jena imale neko znaenje. Sve iznad toga - sto tisua jena, milijun, deset milijuna - njemu je bilo jednako. To je znailo tek mnogo novaca. Mogao je imati uteevinu, ali nikada je nije vidio. Samo su mu govorili: "Evo koliko imate na raunu", pa bi mu kazali svotu koja je njemu bila apstraktan pojam, I tako, kad je sve to nestalo, on nikada nije imao osjeaj da je izgubio neto

stvarno. Tako je Nakata vodio zadovoljan ivot u malom stanu koji mu je priskrbio brat, primao mjesenu potporu, rabio posebnu autobusnu propusnicu, odlazio u oblinji park da brblja s makama. Taj kutak Nakana postao je njegov novi svijet. Upravo kao psi i make, on je obiljeio svoj teritorij, graninu crtu preko koje, osim u iznimnim situacijama, nikada nije zakoraio. Sve dok je ostajao ondje osjeao se sigurno i spokojno. Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na to. Nikakvih osjeaja samoe, tjeskoba zbog budunosti ili briga to je ivot teak i nezgodan. Iz dana u dan, vie od deset godina, to je bio njegov ivot, smireno

uivanje u svemu to se zbivalo. Sve do dana kad se pojavio Johnnie Walker. Nakata godinama nije vidio more, jer u okrugu Nagano nije bilo mora, a ni u etvrti Nakano. Sad je prvi put shvatio da je tako dugo bio bez mora. Nije na njega ni pomislio sve te mnoge godine. Kimnuo je sam sebi nekoliko puta, potvrujui tu injenicu. Skinuo je eir, protrljao dlanom kratko oiano tjeme, vratio eir na glavu i zurio u more. Ovo je doseg njegova znanja o moru: ono je veoma veliko, ono je slano, i u njemu ive ribe. Sjedio je na klupi, udisao miris mora, promatrao galebove kako krue

iznad glave, gledao brodove na sidritu. Katkada bi bijeli galeb sledo na svjeu ljetnu travu u parku. Bijelo na zelenom bilo je krasno. Nakata je pokuao dozvati galeba dok je hodao po travi, ali nije mu odgovarao nego ga je hladno gledao. Nije bilo maaka u blizini. Jedine ivotinje u parku bili su galebovi i vrapci. Dok je pio topao aj iz termosice, kia je poela kropiti i Nakata je otvorio svoj dragocjeni kiobran. Kad se Hoshino vratio u park, malo prije dvanaest, kia je prestala. Nakata je sjedio na klupi kako ga je ostavio, sa sklopljenim kiobranom, i zurio u more. Hoshino je negdje parkirao kamion i

doao taksijem. - Hej, ao mi je to je toliko trajalo - ispriavao se. Polivinilska putna torba visjela mu je o ramenu. - Mislio sam da u prije biti gotov, ali svata je iskrsnulo. Kao da se u svakom skladitu mora nai netko da ti zagorava ivot. - Nakad to nije nimalo smetalo. Samo sam sjedio ovdje i gledao more. - Hmm - promrmlja Hoshino. Pogledao je u istom smjeru, ali vidio je samo derutan stari mol i naftu kako pluta na povrini vode. - Ve dugo nisam vidio more. - Zbilja? - Zadnji put sam ga vidio u pukoj koli. Bio sam na morskoj obali u Enoshimi.

- Kladim se da je to bilo prije mnogo vremena. - U to su vrijeme Amerikanci bili okupirali Japan. Obala u Enoshimi bila je puna amerikih vojnika. - Mora da se alite. - Ne, ne alim se. - Ma dajte - ree Hoshino - nikada Amerika nije okupirala Japan. - Nakata ne zna pojedinosti, ali Amerika je imala zrakoplove koji su se zvali B-29. Bacili su mnogo bombi na Tokio, pa sam otiao u okrug Yamanashi. Ondje sam obolio. - Da? Svejedno... rekao sam vam da ne volim dugake prie. U svakom sluaju krenimo dalje. Potrajalo je due nego sam mislio, i uskoro e se smraiti

ako se ne maknemo. - Kamo idemo? - Na Shikoku, naravno. Prijei emo most. Rekli ste da idete na Shikoku, zar ne? - Da. Ali to je s vaim poslom? - Ne brinite se o tome. Bit e jo ondje kad se vratim. Nakupio sam velik viak sati pa sam pomislio kako bih morao uzeti nekoliko slobodnih dana. Istinu govorei, ni ja nikada nisam bio na Shikokuu. Mogao bih malo pogledati kako je tamo. Osim toga, vi ne znate itati, je li tako? Tako e biti puno lake ako budem s vama da vam pomognem kupiti kartu. Osim ako elite da ne budem s vama. - Ne, Nakata bi bio sretan da

budete sa mnom. - Onda uinimo tako. Ja sam ve provjerio vozni red autobusa. Shikoku evo nas, dolazimo!

Poglavlje 23
Ne znam je li duh prava rije, ali to jamano nije od ovoga svijeta - toliko mogu rei na prvi pogled. Osjeam neto i naglo se budim i tu je ona. Duboka je no ali soba je udnovato svijetla, mjeseina struji kroz prozor. Znam da sam navukao zastore prije lijeganja, ali oni su sada irom razmaknuti. Jasno se ocrtava silueta neke djevojke, okupane mjeseinom bijelom kao kost. Otprilike je moje dobi, petnaest ili esnaest godina. Rekao bih petnaest. Velika je razlika izmeu petnaest i esnaest. Malena je i vitka, dri se

uspravno, i ne izgleda nimalo krhko. Kosa joj visi do ramena, s kovricama na elu. Nosi plavu haljinu s valovitim obrubom koji je dug tono koliko treba. Nema na sebi cipela ni arapa. Dugmad na rukavima haljine uredno je zakopana. Haljina ima okrugao, otvoren ovratnik, pokazujui lijepo oblikovan vrat. Sjedi za stolom, bradu je oslonila na ruke, zuri u neto na zidu i o neemu razmilja. Nita previe zamreno, rekao bih. Prije bi se reklo da se prepustila nekoj dragoj, toploj nedavnoj uspomeni. Svako malo nagovjetaj smijeka skupi se u kutovima njezinih usta. Ali sjene to ih baca mjeseina ne doputaju mi da razaberem pojedinosti njezina izraza. Ne

elim je prekidati to god radila, pa se pravim da spavam, zadravajui dah i pokuavajui ostati neprimijeen. Ona mora biti duh. Prije svega, odve je lijepa. Crte su joj zanosne, ali nije samo to. Toliko je savrena da znam da ne moe biti stvarna. Slii na osobu koja je upravo iskoraila iz sna. Njezina ista ljepota budi u meni osjeaj blizak tuzi - veoma obian osjeaj, premda ga samo neto izvanredno moe izazvati. Omotan sam pokrivaima, zadravam dah. Ona i dalje sjedi ondje za stolom, bradu podupire rukama, jedva da se mie. Povremeno se njezina brada malko pomakne, mijenjajui sasvim neznatno nagib glave. To je jedino to se mie u cijeloj sobi. Mogu vidjeti veliku

rascvalu svibu pod prozorom, tiho blista na mjeseini. Nema vjetra, i ne mogu uti nikakva zvuka. Sve se to doima kao da sam moda umro, ne znajui. Mrtav sam, a ta djevojka i ja potonuli smo na dno duboka vulkanskoga jezera. Odjedanput ona odmie ruke od brade i sputa ih na krilo. Dva mala blijeda koljena pokau se ispod obruba. Prestaje zuriti u zid i okree se u mojem smjeru. Podie ruku i dodiruje kosu na elu - njezini tanki djevojaki prsti poivaju neko vrijeme na elu, kao da nastoji izvui neku zaboravljenu misao. Ona gleda u mene. Srce mi ludo udara u prsima, ali na neki udan nain ne osjeam se kao da netko gleda u mene. Moda ona ne gleda u mene nego iza

mene. U dubini naega kraterskog jezera sve je tiho. Vulkan je vjekovima ugaen. Sloj iznad sloja samoe, kao naslage meka mulja. Malo svjetla to uspijeva prodrijeti do dubina osvjetljuje okolinu kao ostatke nekoga slabanog, dalekog pamenja. Na tim dubinama nema znakova ivota. Ne znam koliko me dugo gleda - moda ne mene, nego mjesto na kojem se nalazim. Ovdje se ne primjenjuju pravila vremena. Vrijeme se iri, zatim se stee, sve u skladu s kucanjem srca. A zatim, bez upozorenja, djevojka ustaje i na vitkim nogama koraa prema vratima. Vrata su zatvorena, ali ona nestaje bez zvuka.

Ostajem gdje jesam, u krevetu. Oi su mi otvorene tek kao pukotina, ne miem nijedan mii. Znam samo da bi se mogla vratiti, pomislim. Shvaam da to i elim. Ali koliko god ekam ona se ne vraa. Podignem glavu i pogledam fluorescentne brojke na budilici kraj uzglavlja. Tri i dvadeset pet. Ustanem iz kreveta, odem do stolice na kojoj je sjedila i dodirnem je. Nije nimalo topla. Provjeravam stol, nadajui se da u nai neto - jednu vlas, moda? - to je ostalo iza nje. Ali niega nema. Sjedam na stolicu, dlanovima protrljam obraze i jedanput duboko uzdahnem. Navlaim zastore i zavlaim se natrag pod pokrivae, ali nema anse da sada zaspim. Glava mi je prepuna one

zagonetne djevojke. Prvo to sam zapazio bila je neka udna, strana sila, razliita od svega to sam ikada doivio, koja je nicala u mojem srcu, putala ondje korijenje, rasla. Zarobljeno u grudima, moje toplo srce iri se i stee neovisno o mojoj volji, bez prestanka. Palim svjetlo i ekam zoru, sjedei u krevetu. Ne mogu itati, ne mogu sluati glazbu. Ne mogu nita initi nego samo sjediti, ekajui da osvane jutro. Kad se nebo poelo zabjeljivati, napokon malo usnem. Kad sam se probudio, jastuk mi je hladan i mokar od suza. Ali za im suze? Pojma nemam. Oko devet Oshima dojuri grmei u svojoj Miati, i spremamo se otvoriti

knjinicu. Kad sve dovrimo ja mu pravim kavu. Nauio me je kako da to tono inim. Runo samelji zrnje, uzavrij vodu u loncu s uskim grljkom, neka malo odstoji, potom polako - ali zbilja polako -izlij vodu kroz papirnati filtar. Kad je kava gotova Oshima u nju stavlja mrvicu eera, tek reda radi, ali bez mlijeka. Tako je najbolje, inzistira on. Sebi napravim malo aja Earl Grey. Oshima ima na sebi sjajnu smeu koulju kratkih rukava i bijele lanene hlae. Brie naoale novim novcatim rupiem koji vadi iz depa, i okree se k meni. - Ne izgleda kao da si mnogo spavao. - Ima neto to bih volio da uinite za mene - kaem.

- Samo reci. - elim sluati "Kafku na alu". Moete li nabaviti plou? - A ne CD? - Ako je mogue volio bih sluati plou, da ujem kako je to izvorno zvuilo. Naravno, morat emo nai i gramofon. Oshima oslanja prste na sljepoonicu i razmilja. - Mogao bi biti neki stari stereo u spremitu. Ali ne mogu jamiti da jo radi. Odlazimo u sobicu to gleda na parkiralite. Nema prozora, samo ostakljeni otvor visoko gore. Naokolo su razbacani predmeti iz razliitih razdoblja - pokustvo, posue, asopisi, odjea i slike. Neki su oevidno

vrijedni, ali neki - zapravo veina - ne vrijede mnogo. - Jednoga se dana moramo rijeiti ovoga smea - primjeuje Oshima - ali nitko nije bio dovoljno hrabar da u to zaroni. Usred sobe, gdje se ini da je vrijeme stalo, nalazimo stari stereo Sansui. Pokriven je tankim slojem praine, reklo bi se da je u dobrom stanju, iako je moralo proi vie od dvadeset pet godina od vremena kad je bio suvremena audio oprema. Cijeli ureaj sastoji se od prijamnika, pojaala, postolja i zvunika za police s knjigama. Nalazimo takoer zbirku starih LP-a, veinom pop-muzika ezdesetih godina - Beatles, Stones,

Beach Boys, Simon &Garfunkel, Stevie Wonder. Oko trideset albuma, sve skupa. Neke vadim iz omota. Tko god ih je sluao, dobro je na njih pazio, jer nigdje nema ni traga plijesni ili ogrebotini. I jedna gitara se nalazi u spremitu, jo sa icama. Plus hrpa starih asopisa za koje nikada nisam uo, i jedan starinski teniski reket. Sve nalik na ruevine ne tako davne prolosti. - Zamiljam da su sve ove stvari pripadale deku gospoice Saeki - kae Oshima. - Kao to spomenuh, nekada je ivio u ovoj zgradi, pa su valjda bacili njegove stvari ovamo dolje. Ali stereo izgleda da je novijeg datuma. Odvlaimo stereo i ploe u moju

sobu. Briemo prainu, ukljuujemo u struju, povezujemo gramofon i pojaalo, okreemo prekida. Na pojaalu se upali malo zeleno svjetlo i postolje se pone okretati. Provjeravam glavu i vidim da ima jo pristojnu iglu, zatim vadim crvenu plou "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" i stavljam je na postolje. Poinje svirati poznati uvod na gitari. Zvuk je mnogo istiji nego to sam oekivao. - Japan ima svojih problema - kae Oshima smijeei se - ali zbilja znamo praviti dobre zvune sisteme. Ova stvar nije rabljena stoljeima, ali jo sjajno zvui. Sluamo album Beatlesa neko vrijeme. Kad se usporedi s verzijama na

CD-u, zvui kao sasvim razliita muzika. - No, dobili smo neto na emu emo sluati - zakljuuje Oshima - ali nabaviti singl "Kafka na alu" mogao bi biti problem. To je danas prilino rijetka stvar. Zna to - pitat u moju majku. Vjerojatno ima negdje spremljen primjerak. Ili e barem znati nekoga tko ima. Kimnem. Oshima podigne prst, kao uitelj koji upozorava uenika. Jedna stvar, ipak. Nemoj to nikada svirati kad je gospoica Saeki ovdje. Nipoto. Jasno? Opet kimnem. - Kao u Casablanci - kae on i mrmlja poetne taktove melodije "As Time Goes By". - Da nisi navijao tu

pjesmu, u redu? - Oshima, ima neto to elim pitati. Dolazi li ovamo i jedna petnaestogodinja djevojka? - Pod ovamo misli na knjinicu? Kimnem. Oshima nakrivi glavu i malo se zamisli. - Ne, koliko ja znam - kae zurei u mene kao da kroz prozor gleda u sobu. - To je udno pitanje. - Mislim da sam je nedavno vidio kaem. - Kad je to bilo? - Sino. Sino si ovdje vidio petnaestogodinju djevojku? - Da. - Kakvu djevojku?

Malo pocrvenim. - Jednostavno djevojku. Kosa do ramena. Nosi plavu haljinu. - Je li bila lijepa? Kimnem. - Mogla bi to biti seksualna fantazija - kae Oshima i naceri se. Svijet je pun udnih stvari. Ali za zdrava heteroseksualna deka tvojih godina nije udno imati takve seksualne fantazije. Sjetim se kako me je Oshima vidio pred kolibom gola golcata, pa jo vie pocrvenim. Za vrijeme stanke za ruak Oshima mi bez rijei prui singl "Kafka na alu" u malom kvadratnom omotu. - Pokazalo se da moja mama ima tu plou. Pet

primjeraka, ako moe vjerovati. Ona se zaista dobro brine za stvari. Pomalo hrak, ali mislim da se ne bismo smjeli aliti. - Hvala - kaem. Vraam se u sobu i vadim plou iz omota. Ploa izgleda kao da nikada nije rabljena. Na fotografiji na omotu gospoica Saeki imala je devetnaest godina, prema Oshimi - sjedi za klavirom u studiju za snimanje. Gledajui ravno u kameru, bradu podupire rukama oslanjajui se na stalak za note, glava joj je lagano nagnuta na jednu stranu, stidljiv nenamjeten smijeak na licu, stisnute usne ugodno razvuene, draesne crte u kutovima. Kosu joj straga dri plastina ukosnica

rako da joj ne pada na lice, dio desnoga uha vidljiv je kroz uvojke. Njezina svijetloplava haljina je kratka i ovjeena, na lijevom zapeu srebrena narukvica, njezin jedini ukras. Par laganih sandala lei kraj klavirskoga stolca, njezina bosa stopala su ljupka. Izgleda kao simbol neega. Jednog vremena, jednog mjesta. Jednog stanja duha. Izgleda kao duh koji je iskrsnuo iz sretnog sluajnog susreta. Neka vjena, naivna nevinost, koja se nikada nee okaljati, lebdi oko nje kao spore u proljee. Na toj fotografiji vrijeme se zaustavilo. Godina 1969. - prizor iz doba davno prije nego to sam se i rodio. Znao sam od prvog asa da je

djevojka koja je sino pohodila moju sobu bila gospoica Saeki. Nisam u to posumnjao nijedne sekunde, nego sam samo htio provjeriti. Kad se usporedi kakva je bila u petnaestoj, devetnaestogodinja gospoica Saeki izgleda odraslo, zrelije. Da moram usporediti njih dvije, rekao bih da na fotografiji obris njezina lica izgleda otrije, odreenije. Neka tjeskoba nedostaje na starijoj od njih. Ali inae su ta devetnaestogodinjakinja i petnaestogodinjakinja koju sam vidio gotovo identine. Smijeak na fotografiji je isti onaj koji sam vidio prole noi. Kako je podupirala glavu rukama, i nagnula glavu - takoer isto. I kod gospoice Saeki sada, kod gospoice

Saeki u stvarnom vremenu, mogu vidjeti iste izraze i kretnje. Ushien sam to se nisu nimalo promijenile one crte, i osjeaj onostranosti koji je prati. I njezin stas je gotovo isti. Ipak, na toj fotografiji devetnaestogodinjakinje ima neega to znam da je sredovjena ena zauvijek izgubila. Moete to nazvati istjecanjem energije, koja je bezbojna, prozirna, nimalo upadljiva, kao svjea voda to tajno curi izmeu stijena - neka vrst prirodne, neokaljane privlanosti koje vas pogaa ravno u srce. Ta blistava energija curi iz itava njezina bia dok ondje sjedi za klavirom. Samim promatranjem tog sretnog osmijeha moete slijediti lijepu stazu kojom

zadovoljeno srce mora poi. Kao sjaj krijesnice koji traje dugo nakon njezina ieznua u tami. Sjedim na krevetu dugo, s omotom ploe u ruci, ni o emu ne razmiljam, samo putam da protjee vrijeme. Otvaram oi, odlazim do prozora, duboko udiem svje zrak, hvatam daak mora na povjetarcu to se probija kroz borovu umu. Ono to sam prole noi vidio u ovoj sobi zacijelo je bila gospoica Saeki u dobi od petnaest g o d i n a . Stvarna gospoica Saeki, naravno, jo je iva. ena od pedeset i neto, ivi stvarnim ivotom u stvarnom svijetu. ak i sad je gore u svojoj sobi za stolom, obavlja posao. Da bih je vidio, moram samo izai iz ove sobe pa

uza stubite, i ondje e biti. Mogu se s njom sresti, s njom govoriti, ali nita od toga ne mijenja injenicu da je ono to sam ovdje vidio bio njezin duh. Oshima mi je rekao da ljudi ne mogu biti na dva mjesta odjednom, ali ja mislim da je to mogue. Zapravo, siguran sam u to. Ljudi mogu postati poput duhova dok su jo ivi. A ima jo jedna vana injenica: mene privlai taj duh, neto me vue k njemu. Ne ka gospoici Saeki koja je upravo sada ovdje, nego k onoj petnaestogodinjakinji koje nema. Jako me vue, osjeaj je tako snaan da ga ne mogu objasniti. I nitko me ne moe razuvjeriti da to nije stvarno. Moda ona ne postoji u stvarnosti, ali sama pomisao

na nju tjera moje srce - moje meso i krv, moje stvarno srce - da udara kao ludo. Ti osjeaji su stvarni kao krv po cijelim mojim grudima one uasne noi. Kad se primakne vrijeme zatvaranja gospoica Saeki silazi odozgo, potpetice joj lupkaju dok hoda. Kad je ugledam, ukoim se i ne mogu uti lupanje svoga srca. Vidim onu petnaestogodinju djevojku unutar nje. Kao kakva mala ivotinja u zimskom snu, ona se smotala u upljini unutar gospoice Saeki, usnula. Gospoica Saeki me neto pita ali ne mogu odgovoriti. ak ni ne znam to je rekla. Ne mogu je uti, naravno njezine rijei potresaju moje bubnjie i mojem mozgu prenose poruku koja je

pretvorena u rijei - ali nema spoja izmeu rijei i znaenja. Od zbunjenosti pocrvenim i promucam neto glupo. Oshima se umijea i odgovori na njezino pitanje. Ja kimnem na ono to je rekao. Gospoica Saeki se nasmijei, obojici nam kae do vienja, i odlazi doma. Sluam zvuk njezina Golfa dok izlazi s parkiralita, dok se stiava u daljini i iezava. Oshima ostaje i pomae mi zatvoriti knjinicu preko noi. - Da se nisi u nekoga zaljubio? pita. - Izgleda nekako odsutno. Pojma nemam kako bih trebao odgovoriti. - Oshima - napokon kaem prilino je udno ovo to u upitati, ali mislite li da je nemogue da netko

postane duhom dok je jo iv? On prestane sreivati prijamni stol i pogleda me. - Veoma zanimljivo pitanje, zapravo. Pita li o ljudskom duhu u knjievnom smislu - metaforiki, drugim rijeima? Ili misli na konkretnu injenicu? - Vie kao konkretnu injenicu, rekao bih - kaem. - Uz pretpostavku da duhovi stvarno postoje? - Tono. Oshima skida naoale, brie ih rupiem i opet ih stavlja. - To je ono to se naziva "ivim duhom". Ne znam kako je u stranim zemljama, ali takve se stvari esto pojavljuju u japanskoj knj i e v no s ti . Pria o Genjiju,

primjerice, puna je ivih duhova. U hejanskom razdoblju - ili barem u njegovoj duevnoj sferi - ljudi bi kadto postali ivi duhovi i putovali kroz prostor da ispune svaku svoju elju. Jesi li itao Genjija? Odmahnem glavom. - Naa knjinica posjeduje nekoliko modernih prijevoda, pa bi dobro bilo da neki proita. Jedan je takav primjer kad Gospa Rokujo - ona je jedna od ljubavnica Kneza Genjija - toliko izgara od ljubomore na Genjijevu glavnu enu, Gospu Aoi, da se pretvara u zloduha koji je opsjeda. Iz noi u no ona napada Gospu Aoi u postelji dok je naposljetku ne ubije. Gospa Aoi je nosila Genjijevo dijete, i to je rasplamsalo mrnju Gospe

Rokujo. Genji je sazvao sveenike da istjeraju zloduha, ali uzalud. Bilo je nemogue oduprijeti se zloduhu. - Ali najzanimljiviji je dio prie to to Gospa Rokujo ni ne sluti da je postala ivi duh. Imala je none more i probudila se, samo da bi otkrila kako njezine duge crne kose zaudaraju po dimu. Nemajui pojma to se zbiva, bila je potpuno zbunjena. Taj dim je zapravo dolazio od tamjana koji su sveenici palili dok su molili za Gospu Aoi. Posvema nesvjesna toga, ona je letjela kroz prostor i prolazila kroz tunel svoje podsvijesti do lonice Aoi. To je jedna od najtajnovitijih i najuzbudljivijih epizoda u Genjiju. Poslije, kad je Gospa Rokuji spoznala to radi, ona se pokaje

za poinjene grijehe, obrije kosu i odrekne se svijeta. - Svijet groteske je tama u nama. Davno prije nego to su Freud i Jung osvijetlili djelovanje podsvjesnoga, ta uzajamnost izmeu tame i naega podsvjesnoga, ta dva oblika tame, bila je ljudima oita. Nije to bila ni metafora. Odemo li dublje unatrag, nije to bila ak ni uzajamnost. Dok Edison nije izumio elektrino svjetlo, veina svijeta bila je potpuno pokrivena tamom. Fizika tama izvana i unutarnja tama due bile su pomijeane, bez granice koja bi ih dijelila. Bile su izravno povezane. Ovako. - Oshima tijesno pripije svoje ruke. - U doba Murasakija Shikibua ivi

duhovi su bili i groteskna pojava i prirodno stanje ljudskoga srca kakvo su tada imali. Ljudi iz toga razdoblja vjerojatno nisu mogli to zamisliti kao dvije meusobno odijeljene vrste tame. Ali danas su stvari razliite. Tama u izvanjskom svijetu je ieznula, ali tama u naem srcu ostaje, praktino nepromijenjena. Upravo poput ledenog brijega, ono to nazivamo egom ili svijeu, veim je dijelom uronjeno u tamu. I to otuenje katkada u nama stvara duboko protuslovlje ili zbrku. - Oko vae planinske kolibe - to je stvarna tama. - Apsolutno - kae Oshima. - Ondje jo postoji stvarna tama. Katkada odem onamo samo da je doivim.

- to potakne ljude da postanu ivi duhovi? Je li to uvijek neto negativno? - Nisam strunjak, ali koliko znam, da, svi oni ivi duhovi iskrsnu iz negativnih emocija. Krajnji osjeaji u ljudima veinom naginju k tomu da budu istodobno vrlo individualni i vrlo negativni. A ti ivi duhovi nastaju kroz nekakvo spontano raanje. Na alost, mora se rei da nema sluajeva pojave ivih duhova koji bi ispunili neku loginu pretpostavku ili donijeli svijetu mir. - A zbog ljubavi? Oshima sjeda i razmilja o tome. To je tvrd orah. Mogu ti samo rei da nikada nisam naletio na takav primjer. Dodue, tu je ona pria, "Obeanje

krizantema", u Priama o mjeseini i kii. Jesi li je itao? - Ne - odgovorim. - Prie o mjeseini i kii napisao je ovjek po imenu Ueda Akinari, potkraj razdoblja Edo. Ali radnja se dogaa u ranijem razdoblju Zaraenih drava, pa je zbog toga Uedin pristup malko nostalgian ili retrospektivan. Kako god, u toj prii dva samuraja postaju odani prijatelji i zareknu se meusobno kao da su braa po krvi. To je za samuraje bilo veoma ozbiljno. Biti braa po krvi znailo je biti spreman zaloiti ivot za prijatelja. ivjeli su daleko jedan od drugoga, sluili su razliite gospodare. Jedan je pisao drugomu da e ga, bez obzira na bilo to,

posjetiti kad krizanteme budu u cvatu. Drugi je otpisao da e ekan njegov dolazak. Ali prije nego to je prvi mogao krenuti na put, upleo se u neku nevolju u svojem kraju, dopao tamnice, i nije mu bilo doputeno da izae ili poalje pismo. Napokon je prolo ljeto i stigla im jesen, doba kada cvatu krizanteme. U tim uvjetima on nee moi ispuniti obeanje prijatelju. A samuraju nita nije vanije od obeanja. ast je vanija od ivota. Tako taj samuraj poini harakiri, postaje duhom i juri prostranstvima da pohodi prijatelja. Oni sjednu kraj krizantema i narazgovaraju se do mile volje, a potom duh iezne s lica zemlje. To je divna pria. - Ali on je morao umrijeti da bi

postao duhom. - Da, to je tono - kae Oshima. Reklo bi se da ljudi ne mogu postati ivi duhovi zbog asti ili ljubavi ili prijateljstva. Da bi to postali moraju umrijeti. Ljudi odbacuju ivot zbog asti, ljubavi ili prijateljstva, i tek tada se pretvaraju u duhove. Ali kada govori o ivim duhovima - no, to je druga pria. ini se da njih uvijek potie zlo. Mozgam o tome. - Ali kao to si rekao - nastavlja Oshima - moglo bi biti primjera ljudi koji postaju ivi duhovi zbog pozitivnih osjeaja ljubavi. Ali nisam mnogo prouavao tu grau, bojim se. Moda se to dogaa. Ljubav moe iznova sagraditi svijet, kau, tako je sve mogue kad je

rije o ljubavi. - Jeste li ikada bili zaljubljeni? upitam. On se zagleda u mene, malo odmaknut. - to ti misli? Ja nisam zvjezdaa ili paprovo stablo. Ja sam ivo ljudsko stvorenje, ja diem. Bio sam zaljubljen, naravno. - Nije to ono to hou rei - kaem crvenei se. - Znam - kae on, i njeno mi se smijei. Kad je Oshima otiao, vraam se u svoju sobu, okreem stereo na 45 okretaja, sputam iglu i sluam "Kafku na alu", pratei stihove na omotu.

Ti sjedi na rubu svijeta. Ja sam u grotlu kojeg vie nema. Rijei bez slova Stoje u sjeni vrata. Mjesec obasjava usnula gutera, Male ribe pljute s neba. Pod prozorom ima vojnika, Iskradaju se da umru. (Pripjev) Kafka sjedi na stolici kraj ala, Razmilja kanda o njihalu to giba svijet. Kad je tvoje srce zatvoreno, Sjena nepomine sfinge

Postaje no to ti para snove. Prsti djevojke to se utapa Trae ulazni kamen, i vie. Podiui rub azurne haljine, Ona zuri u Kafku na alu. Sluam plou tri puta. Prije svega, udim se kako se ploa s takvim stihovima mogla prodati u vie od milijun primjeraka. Ne kaem da su posvema nejasni, samo su nekako apstraktni i nadnaravni. Stihovi koji se ba lako ne pamte. Ali posluajte ih nekoliko puta i poinju vam zvuiti poznato. Jedna po jedna rije nastanjuje se u mojem srcu. udnovat je to osjeaj.

Slike onkraj ikakva znaenja diu se kao izrezani likovi i stoje same, kao kad sam usred duboka sna. Melodija je lijepa i jednostavna, ali drukija. I glas gospoice Saeki s njom se prirodno stapa. Njezinu glasu treba vie snage - nije ono to biste nazvali profesionalnom pjevaicom - ali taj vam glas njeno isti duu kao to proljetna kia pere pristupno kamenje u vrtu. Svirala je na klaviru i pjevala, zatim su dodali dio s gudaima i oboom. Zbog ogranienih sredstava aranman je morao biti jednostavan, ali zapravo ta jednostavnost daje pjesmi privlanost. Dva neobina akorda pojavljuju se u pripjevu. Drugi akordi u pjesmi nisu nita posebno, ali ta dva su razliita, od

one vrste koju ne moete shvatiti sluajui samo dva-tri puta. Isprva sam se osjeao zbunjeno. Da malo pretjeram, osjeao sam se ak izdano, okirala me je potpuna neoekivanost zvukova, uznemirila me, kao kad hladan vjetar iznenada zapuhne kroz pukotinu. Ali kada zavri pripjev, ta lijepa melodija se vraa, vraajui vas u onaj iskonski svijet sklada i prisnosti. Tu vie nema studena vjetra. Klavir svira zavrnu notu dok gudai tiho dre posljednji akord, a treperav zvuk oboe privodi pjesmu kraju. Sluajui pjesmu nebrojeno puta, poinjem donekle shvaati zato je "Kafka na alu" ganuo toliko mnogo ljudi. Pjesma je izravna i njena u isto

vrijeme, proizvod mona ali nesebina srca. U njoj ima nekoga udotvornog osjeaja - ono preklapanje suprotnosti. Stidljiva devetnaestogodinja djevojka iz provincijskoga grada pie stihove o svojem dalekom mladiu, sjeda za klavir i uglazbljuje ih, zatim bez oklijevanja pjeva to to je stvorila. Ona nije pisala pjesmu za druge da je uju, nego za sebe - da zagrije svoje srce, makar malo. I njezina zaokupljenost sobom izaziva istanan ali snaan akord u srcima sluatelja. Slaem jednostavnu veeru od stvari u friideru, zatim opet stavljam "Kafku na alu" na postolje. Sklopljenih oiju sjedam na stolicu i pokuavam zamisliti devetnaestogodinju gospoicu

Saeki u studiju gdje svira klavir i pjeva. Razmiljam o ljubavi koju je osjeala dok je pjevala. I kako je bezumno nasilje rastavilo tu ljubav zauvijek. Ploa se odvrtjela, igla se die i vraa u leite. Moda je gospoica Saeki upravo u ovoj sobi pisala rijei za "Kafku na alu". to vie sluam plou, to vie sam siguran da je taj Kafka na alu onaj djeak sa slike na zidu. Sjedam za stol i, kao ona prole noi, drim bradu u rukama i zurim pod istim kutom u sliku ispred sebe. Sada sam siguran - ovdje ju je morala napisati. Vidim je kako zuri u sliku, sjeajui se djeaka, piui pjesmu koju je poslije uglazbila. To je

moralo biti nou, kad je vani bila mrkla tama. Ustajem, odlazim do zida i poblie ispitujem sliku. Djeak gleda u daljinu, oi su mu pune tajanstvene dubine. U jednom kutku neba ima otro ocrtanih oblaka, a najvei izgleda kao sfinga koja pue. Pretraujem pamenje. Sfinga je bila neprijatelj kojega je Edip pobijedio kad je rijeio zagonetku, i im je udovite doznalo da je izgubilo, skoilo je s litice i ubilo se. Zahvaljujui tomu pothvatu Edip je postao kralj Tebe i na kraju se oenio vlastitom majkom. A ime Kafka? Slutim da ga je gospoica Saeki upotrijebila zato to se u njezinu umu tajanstvena

samoa djeaka na slici preklapala s Kafkinim fikcionalnim svijetom. To bi objasnilo naslov: osamljena dua luta kraj apsurdna ala. Ostali stihovi preklapaju se s onim to se meni dogodilo. Dio koji kae "male ribe pljute s neba" - zar to nije tono ono to se dogodilo u trgovakoj etvrti kad su pljutale stotine srdela i skua? Dio koji kae kako sjena "postaje no to ti para snove" - to bi moglo biti probadanje moga oca. Prepisujem sve stihove u biljenicu i prouavam ih, podcrtavajui dijelove koji me napose zanimaju. Ali na kraju sve je odve sugestivno i ne znam to da s tim inim. Rijei bez slova

Stoje u sjeni vrata... Prsti djevojke to se utapa Trae ulazni kamen... Pod prozorom ima vojnika, Iskradaju se da umru... to bi to moglo znaiti? Jesu li to samo sluajne podudarnosti? Prilazim prozoru i gledam u vrt. Tama se upravo sputa na svijet. Odlazim u itaonicu, sjedam na sofu i otvaram Tanizakijev pri j evod Prie o Genjiju. U deset lijeem, gasim svjetlo kraj uzglavlja i sklapam oi ekajui da se petnaestogodinja gospoica Saeki vrati u ovu sobu.

Poglavlje 24
Bilo je ve osam uveer kad je njihov autobus iz Kobea stigao na kolodvor u Tokushimi. - No, g. Nakata, evo nas. Shikoku. - Kakav udesan most. Nikada prije nisam vidio tako golem most. Njih se dvojica iskrcae iz autobusa i sjedoe na klupu pred kolodvorom da pogledaju to ih okruuje. - Onda, jeste li dobili neku poruku od boga ili tako neto? - upita Hoshino. Da vam kae kamo sada trebate poi? to se od vas oekuje da uinite? - Ne. Nakata jo nema pojma.

- Krasno... Nakata je namjerno dlanom trljao tjeme neko vrijeme, kao da razmilja o tekim stvarima. - Gospodine Hoshino? - napokon ree. - to je? - ao mi je, ali Nakata stvarno mora na spavanje. Tako mi se spava da bih smjesta mogao ovdje zaspati. - ekajte as, ne moete ovdje zaspati - ree Hoshino u neprilici. Znate to, ja u nai mjesto gdje moete zakunjati, moe? Samo budite tu neko vrijeme. - Moe. Nakata e biti tu i pokuati da ne zakunja. - Dobro. Jeste li gladni? - Ne, samo sam pospan.

Hoshino je brzo otkrio turistike informacije, naao jeftino svratite gdje je ukljuen besplatan doruak i telefonirao da rezervira sobu. Bilo je to malo dalje od kolodvora pa su uzeli taksi. im su stigli, Hoshino je zamolio sobaricu da im prostre futone. Nakata je preskoio pranje i svukao se, legao i za tili as zahrkao. - Vjerojatno u dugo spavati, zato se nemojte uznemirivao - rekao je malo prije nego e zaspati. - Hej, neu vam smetati, spavajte koliko vas volja - rekao je Hoshino, ali Nakata je ve bio izgubljen za ovaj svijet. Hoshino se dugo kupao u kadi, izaao, lutao naokolo da upozna kraj,

zatim se svratio u restoran na sushi i pivo. Nije odvie pio, osrednja boca piva bila je dovoljna da mu zacrveni lice i povisi raspoloenje. Poslije veere igrao je pachinko i za sat vremena izgubio dvije tisue petsto jena. Njegova kapa Chunichi Dragons privukla je poglede nekoliko prolaznika pa je zakljuio da je sigurno jedini koji u Tokushimi nosi takvu kapu. U svratitu je zatekao Nakatu kako ga je i ostavio - vrsto je spavao. U sobi je gorjelo svjetlo, ali to mu oito nije smetalo. Kakav smiren starac, pomislio je Hoshino. Skinuo je kapu, havajsku koulju i traperice, zatim se zavukao u krevet i ugasio svjetlo. Ali osjeao je neko uzbuenje koje mu, pomijeano s

novom okolinom, nije dalo zaspati. Joj, mislio je, moda sam trebao nai neku drolju i povaliti je. Ali dok je sluao Nakatino spokojno, pravilno disanje, odjednom ga je uznemirila ta misao, iako nije bio siguran zato. Dok je zurio u strop u mraku, leei na krevetu u jeftinu svratitu u gradu gdje nikada nije bio pokraj udna starca o kojem nita ne zna, poele su ga salijetati sumnje. U to doba noi trebao se voziti natrag u Tokio i sada biti negdje oko Nagoye. Nije mu bio mrzak njegov posao, a u Tokiju je postojala djevojka koja je uvijek imala vremena za njega ako bi je poelio vidjeti. Ipak, zbog nekakva poriva, im je iskrcao teret pokustva u Kobeu, nazvao je

vozaa za kojeg je znao da je u gradu i zamolio ga da ga zamijeni i odveze njegov kamion natrag u Tokio. Telefonirao je kompaniji i uspio izvui tri slobodna dana, a poslije toga s Nakatom put Shikokua. Sa sobom je imao samo malu torbu s priborom za brijanje i parom presvlake. Hoshina je isprva privukla slinost izmeu toga starca i njegova pokojnoga djeda, ali taj je dojam izblijedio, i sada ga je vie zanimao sam Nakata. Stvari o kojima je starac govorio, ak i kako je govorio, sigurno su udnovate, ali na zanimljiv nain. Mora doznati kamo starac ide, i to e na kraju uiniti kad tamo stigne.

Hoshino se rodio u ratarskoj obitelji, trei od pet sinova. Do niih razreda osnovne kole dobro se ponaao, ali kad se upisao u zanatsku kolu spleo se s loim drutvom i poeo upadati u nevolje. Policija ga je privela nekoliko puta. Uspio je zavriti kolu ali nije mogao nai pristojan posao - a nezgoda s jednom djevojkom samo je upotpunila njegove tekoe - pa je tako odluio stupiti u Samoobrambene snage. Iako se nadao da e biti voza tenka, nije se istaknuo i najvie je vremena vozio velike transportne kamione. Nakon tri godine izaao je iz vojske i naao posao u transportnoj kompaniji gdje posljednjih est godina zarauje kruh vozei kamione.

To mu je odgovaralo. Oduvijek je volio strojeve, pa kad bi sjedio visoko u kabini s rukama na volanu, bilo mu je kao da se nalazi u vlastitom malom kraljevstvu. Umarali su ga dugaki sati vonje, ali znao je da ne moe podnijeti obian posao u kompaniji, putujui svako jutro u prljav ured da bi mu ef pazio na svaki korak kao jastreb. Oduvijek je bio ratoboran tip koji je upadao u tunjave. Bio je mrav i onizak, nije izgledao previe opako, ali u njegovu sluaju izgled je varao. Bio je iznenaujue jak, a kad bi mu prekipjelo, obuzelo bi ga ludilo koje bi veinu protivnika nagnalo da bjee u zaklon. Bio je upleten u mnoge borbe, i kao vojnik i kao voza kamiona, ali tek

nedavno je poeo shvaati da to, pobijedio ili podlegao, nikada ne donosi bogzna to. Ali barem nikada, razmiljao je ponosno, nije zadobio ozbiljnu ozljedu. Tijekom njegovih divljih godina u srednjoj koli, djed mu je uvijek bio jedini koji bi se pojavio u lokalnoj policijskoj postaji i duboko se klanjao policajcima, a oni bi Hoshina prepustili njegovoj skrbi. Na putu kui uvijek bi se zaustavili u restoranu, gdje bi ga djed poastio biranim jelom. Nikada nije drao lekcije Hoshinu, ak ni tada. Roditelji ga nijednom nisu doli izbaviti. Oni su jedva sastavljali kraj s krajem i nisu imali ni vremena ni snage da se brinu o svojem nevaljanom treem

sinu. Hoshino se katkada pitao to bi se s njim dogodilo da nije bilo djeda koji ga je izvlaio iz pritvora. Taj starac barem je znao da je njegov unuk iv i zabrinjavao se zbog njega. Usprkos svemu tomu nijedanput nije zahvalio djedu za sve to je uinio. Nije znao to bi rekao, i previe je bio zauzet nastojanjem da se snae. Djed je umro od raka malo poslije Hoshinova stupanja u Samoobrambene snage. Na kraju je bio postao senilan, nije ga ak ni prepoznao. Hoshino nije nijedanput bio kod kue otkad je djed umro. Kad se Hoshino sljedeega jutra probudio u osam, Nakata je jo vrsto spavao i inilo se kao da se cijelu no

nije pomaknuo. Dubina i ritam njegova disanja takoer se nisu promijenili. Hoshino je siao dolje i pojeo doruak s ostalim gostima. Prilino mrav obrok, iako je miso juhe i rie bilo u neogranienim koliinama. - Hoe li va drug doi na doruak? - doviknula je posluiteljica. - Jo nije doao k sebi. Izgleda da mu nee trebati doruak. Ako ne smetam, moete li ostaviti futone jo malo? U podne je Nakata jo tvrdo spavao, pa je Hoshino sredio da ostanu jo jednu no Poao je u oblinji soba restoran i naruio piletinu s jajem na rii. Poslije toga lunjao je naokolo neko vrijeme i zavrio u kafiu gdje je popio kavu, popuio cigaretu i prelistao

nekoliko stripova. Kad se vratio u svratite, malo prije dva, vidio je da se Nakata jo nije probudio. Zabrinuto je opipao starevo elo, ali nije se inilo da ima temperaturu. Disanje mu je bilo mimo i pravilno, obrazima mu se razlijevalo zdravo rumenilo. Izgledao je savreno u redu. Samo je duboko spavao, to je sve, nijedanput se nije okrenuo na leaju. - Je li s njim sve u redu, kad toliko spava? - upita posluiteljica zavirivi k njima. - Moda je bolestan? - Iscrpljen je - objasni Hoshino. Pustimo ga neka spava koliko god hoe. - U redu, ali nikada prije nikoga nisam vidjela da toliko spava... Dolo je vrijeme veere, a maraton

spavanja se produio. Hoshino je izaao i u nekom drugom restoranu naruio najveu porciju govedine s curryjem i salatu. Poslije toga otiao je u istu onu igranicu kao prole noi i opet igrao pachinko jedan sat. Ali ovaj put se promijenila srea, i za manje od tisuu jena dobio je dvije teke Marlboroa. Bilo je devet i trideset kad se s dobitkom vratio u svratite, i nije mogao vjerovati svojim oima - Nakata je jo spavao. Hoshino poe zbrajati sate. Starac je spavao vie od dvadeset etiri sata. Dakako, rekao je da e dugo spavati, pa se ne mora zabrinjavati, ali to je smijeno! Hoshino se osjeao iznimno bespomono. Pretpostavimo da se stari

vie ne probudi? to e do bijesa tada initi? - K vragu - rekao je i odmahnuo glavom. Ali iduega jutra, kad se Hoshino probudio u sedam, Nakata je ve bio budan i gledao kroz prozor. - Hej, djedice, tako ste to napokon nadoknadili, ha? - ree Hoshino s olakanjem. - Da, Nakata se tek probudio. Ne znam koliko sam spavao, ali mora biti jako dugo. Osjeam se kao nov ovjek. - Vi se alite da je bilo jako dugo! Legli ste prekjuer u devet uveer, tako da ste spavali oko trideset i etiri sata. Vi ste prava Snjeguljica.

- Nakata je nekako gladan. - Kladio bih se da jeste. Dva dana niste ni zalogaja pojeli. Njih dvojica sioe u restoran na doruak. Nakata je zapanjio posluiteljicu koliinom rie koju je smazao. - Vi ste jednako velika izjelica kao to ste spavalo! - uskliknula je. - Kao da ste dvodnevnu hranu pojeli u jednom obroku. - Da, sada moram mnogo jesti. - Vi ste zbilja zdrav ovjek, zar ne? - Da, Nakata je zdrav. Ne znam itati, ali nikada mi se nije pokvario zub i ne trebaju mi naoale. Nikada nisam iao lijeniku. Lea mi se nikada ne ukoe, i svako jutro imam dobru stolicu.

- Zar to nije sjajno - ree posluiteljica s uenjem. - No, to danas imate na rasporedu? - Kreemo na zapad - izjavi Nakata. - Na zapad - ree ona zamiljeno. To mora znaiti da idete prema Takamatsuu. - Ja nisam toliko bistar i ne znam geografiju. - U svakom sluaju, djedice, zato ne bismo otili do Takamatsua? - uplete se Hoshino. - A to je sljedee to moemo odrediti kad stignemo tamo. - Jedinstven stil putovanja, to moram rei - dodade posluiteljica. - To imate pravo - ree Hoshino.

Kad su se vratili u sobu, Nakata je poao u kupaonicu, dok je Hoshino u kunom kimonu leao na tatamiju i gledao vijesti na TV-u. Nije se bogzna to dogodilo. Policija jo nije otkrila tragove u vezi s umorstvom slavnoga kipara u Nakanu - nikakvih znakova, nikakvih svjedoka. Policija trai petnaestogodinjeg sina toga ovjeka koji je nestao malo prije umorstva. ovjee boji, pomisli Hoshino, petnaestogodinji djeak. Zato su u dananje vrijeme uvijek petnaestogodinjaci upleteni u sve te nasilne dogaaje? Kad je njemu bilo petnaest godina, dakako, ukrao je motocikl s parkiralita i krenuo u ludu vonju, i to bez vozake, pa se nema

pravo aliti. To ne znai da se posudba motocikla moe usporediti s rezanjem tate na riblje ploke. A moda ga je samo srea sauvala da ne probode vlastitog oca, jer je sigurno dobio svoj dio batina. Ta vijest je upravo zavravala kad se Nakata pojavio iz kupaonice. - Gospodine Hoshino, mogu li vas neto upitati? - to je? - Bole li vas ikada lea? - Da, to je profesionalna bolest, rekao bih. Svaki voza kamiona kojega znam ima problema s leima, kao to svakoga bacaa u bejzbolu boli rame. Zato pitate? - Kad sam vam vidio lea pomislio

sam da moda imate taj problem. - Ha... - Hoe li vam smetati ako vam Nakata opipa lea? - Samo izvolite. Hoshino lee potrbuke i Nakata ga objaha. Poloi ruke malo iznad kraljenice i tu ih zadra. Cijelo to vrijeme Hoshino je gledao neku popodnevnu razgovornu emisiju gdje su se iznosili svi najnoviji traevi o slavnim ljudima. Jedna slavna glumica upravo se zaruila s ne toliko slavnim mladim romanopiscem. Hoshinu nije bilo do toga, ali nita drugo nije bilo na programu. Navodno su glumiini prihodi deset puta vei od zarade romanopisca koji k tomu ne izgleda ni posebno lijepo

ni vrlo inteligentno. Hoshinu je itava stvar bila sumnjiva. - Taj brak nee uspjeti, to vam mogu rei. Tu mora da je posrijedi neki nesporazum. - Gospodine Hoshino, vae su kosti malo pomaknute. - Nije ni udo, s obzirom na pomaknut ivot koji sam vodio odgovori Hoshino i zijevnu. - To e vam zadavati svakojake probleme ako ne uinite neto s tim. - Mislite? - Imat ete glavobolje, oslabjet e vam probava. A zatim e vas uhvatiti lea. - To ne moe biti dobro. - Ovo e malo boljeti. To ne

smeta? - Ne, samo naprijed. - Istinu govorei, jako e boljeti. - Gledajte, djedice, cijeli su me ivot tukli - kod kue, u koli, u Samoobrambenim snagama - ali sam preivio. Nije da se hvalim ili bilo to, ali mogao bih na prste ruku izbrojiti dane kad me nisu tukli. Zato me nije briga hoe li neto malo boljeti. Vrue ili hladno, slatko ili gorko - naprijed s tim. Nakata zakilji i usredotoi se, paljivo provjeravajui jesu li mu palci gdje je htio da budu. Kad ih je tono poloio, poeo je veoma polako poveavati pritisak, prosuujui Hoshinovu reakciju. Duboko je udahnuo,

zatim ispustio prekinut krik poput kretanja kakve zimske ptice, i pritisnuo svom snagom podruje izmeu miia i kraljenice. Bol koju je Hoshino u tom asu osjetio bila je strana, nepojmljivo strana. Golem blijesak svjetla zapljusnuo mu je mozak i sve je pobijeljelo. Prestao je disati. Osjeao se kao da se s vrha tornja sunovratio u dubine pakla. Nije mogao ni vrisnuti, tako je grozna bila bol. Sve su mu se misli sprile i razletjele. Osjeao se kao da mu se tijelo rasprsnulo na komadie. Ni smrt ne bi mogla biti tako uasna, pomislio je. Pokuao je otvoriti oi ali nije mogao. Samo je leao ondje, bespomoan, s licem prema tatamiju, slinei, a suze su mu tekle niz lice. To je

moralo potrajati nekih tridesetak sekunda. Napokon je mogao opet disati, i zateturao je dok je sjedao. Tatami se pred njim ljuljao kao more pred oluju. - Siguran sam da je boljelo. Hoshino zaklima glavom nekoliko puta, kao da provjerava je li jo iv. To se ne moe ni priblino opisati kao bol. Zamislite da vam naivo deru kou, da vas nabijaju na kolac, obaraju na zemlju, zatim preko vas natjeraju krdo pobjesnjelih bikova. Koga ste mi vraga uinili? - Vratio sam vam kosti na pravo mjesto. Neko vrijeme moralo bi vam biti dobro. Lea vas nee boljeti. I jamim vam da ete imati dobru stolicu.

Kako je proreeno, kad je bol jenjala, kao to se oseka povlai, Hoshino se bolje osjeao u leima. Ieznuo je uobiajeni teki, mlitavi osjeaj. Oko sljepoonica osjeao se mnogo bolje, i lake mu je bilo disati. I svakako je osjetio potrebu da ode na zahod. - Da, mislim da se u nekim dijelovima bolje osjeam. - Sav problem je bio u kraljenici ree Nakata. - Ali je vraki boljelo - ree Hoshino i uzdahnu. Njih dvojica su sjela na ekspresni vlak s kolodvora u Tokushimi za Takamatsu. Hoshino je sve platio, raun

u svratitu i vozne karte. Nakata je navaljivao da plati svoj dio, ali Hoshino nije htio ni uo. - Ja u sada platiti, a poslije emo to srediti. Ne volim kad se ljudi uzrujavaju oko novca, u redu? - U redu. Nakata se ne razumije jako dobro u novac, pa u uiniti kako kaete - ree Nakata. - Moram vam rei, ipak, sjajno se osjeam, zahvaljujui onom shiatsu koji ste izveli na meni. Zato mi barem dopustite da platim, moe? Nisam se ve dugo ovako dobro osjeao. Osjeam se kao nov ovjek. - To je divno. Nakata ne zna to znai shiatsu, ali znam koliko su vane kosti.

- Ni ja nisam siguran kako to zovete shiatsu, namjetanje kostiju, kiropraktika - ali to god bilo, za to stvarno imate dara. Mogli biste time zaraditi mnogo novaca. Mogli biste cijelu hrpu zaraditi samo da to radite svim mojim kolegama vozaima. - im sam vidio vaa lea mogao sam rei da su kosti pomaknute. Kad vidim da je neto pomaknuto volim to dovesti u red. Dugo sam izraivao pokustvo i kada god sam vidio neto nakrivo, morao sam to ispraviti. Takav je Nakata. Ali ovo je bilo prvi put da ispravljam kosti. - Mislim da ste prirodno nadareni ree Hoshino s divljenjem. - Nakata je nekada mogao govoriti

s makama. - Vi se alite? - Ali odnedavna ne mogu vie s njima govoriti. Za to mora bid kriv Johnnie Walker. - Shvaam. - Ja sam glup, zato ne razumijem teke stvari. A u posljednje vrijeme dogodilo se toliko tekih stvari. Ribe i pijavice koje padaju s neba, na primjer. - Stvarno? - Ali drago mi je to sam vam popravio lea. Ako se vi dobro osjeate, onda se i Nakata dobro osjea. - I ja sam zbilja sretan - ree Hoshino. - To je dobro. - Kad ve spominjete one

pijavice... - Da, Nakata se toga vrlo dobro sjea. - Jesu li u tome bili vai prsti? Nakata je o tome razmiljao neko vrijeme, to se rijetko dogaalo. - Zapravo ni sam ne znam. Sve to znam, kad sam otvorio kiobran, pijavice su poele padati kao kia. - Pa znate... - Najgora je stvar ubijanje ljudi ree Nakata i odluno kimnu. - Apsolutno. Ubijanje je zlo, to je sigurno. - Tako je - ree opet Nakata i snano kimnu. Njih su dvojica sila na kolodvoru

u Takamatsuu, zatim ula u restoran blizu kolodvora i uzela udon za ruak. Kroz prozor se vidjelo nekoliko velikih dizalica na dokovima, i na njima mnotvo galebova. Nakata je sustavno uivao u svakom rezancu. - Ovaj udon je prava poslastica - rekao je. - Drago mi je to vam se svia rekao je Hoshino. - Onda, to mislite? Je li ovo mjesto u redu? - Da, Nakata misli da e biti u redu. - Tako smo izabrali pravo mjesto, to ete sada uiniti? - Moram nai ulazni kamen. - Ulazni kamen? - Tako je. - Hmm - ree Hoshino. - Kladim se

da iza toga lei duga pria. Nakata nagnu zdjelu i iscijedi zadnju kap juhe. Da, to je duga pria. Ali toliko je duga da je ni sam ne razumijem. Ali kad jednom doemo tamo, Nakata misli da emo razumjeti. - Kao i obino, morate biti tamo da biste razumjeli? - Da, to je tono. - Ja neu razumjeti ako ne odemo tamo? - Da. Ni ja neu razumjeti ako ne odemo tamo. - To je ve dovoljno. Ne volim duge prie. U svakom sluaju pretpostavljam da moramo nai taj ulazni kamen. - To je tono - ree Nakata.

- Pa gdje je onda? - Nakata nema pojma. - Kao da je trebalo pitati - ree Hoshino klimajui glavom.

Poglavlje 25
Tonem u san kratko vrijeme, budim se, opet tonem u san, budim se, i tako stalno. Ne elim propustiti trenutak kad se ona pojavljuje. Ali proputam ga pogledam, i ona ve sjedi za stolom, upravo kao prole noi. Sat kraj moga kreveta pokazuje malo poslije tri. Znam sigurno da sam navukao zastore prije lijeganja, ali opet su irom razmaknuti. Ali noas nema mjeseca - to je jedina razlika. Nebo je pokriveno tmastim oblacima, moglo bi biti pljuska. Soba je mnogo mranija nego prole noi, samo udaljene svjetiljke u vrtu bacaju slabo svjetlo izmeu drvea. Mojim oima

treba neko vrijeme da se prilagode. Djevojka sjedi za stolom, glava joj je na rukama, zuri u sliku. Na njoj je ista odjea kao sino. ak ako kiljim i prodorno gledam, ovaj put je premrano da bih joj razaznao lice. udno je ipak to se njezino tijelo i silueta istiu, plutajui jasno u tami. Djevojka je gospoica Saeki kad je bila mlada - u to nimalo ne sumnjam. ini se da je duboko zamiljena. Ili da je usred duga, duboka sna. A moda o n a jest dugi, duboki san gospoice Saeki. U svakom sluaju, pokuavam disati veoma tiho da ne poremetim ravnoteu te slike ispred sebe. Ne miem se nimalo, samo povremeno bacim pogled na sat da provjerim

vrijeme. Vrijeme prolazi sporo, pravilno. Odjedanput moje srce pone snano tui, otrim zvukom kao da netko kuca na vrata. Zvuk resko odjekuje kroz tihu sobu u gluhoj noi. To me toliko prene da gotovo skaem iz kreveta. Djevojina crna silueta pomakne se tek malo. Die pogled i oslukuje u tami. ula je to - zvuk moga srca. Neznatno nagne glavu, savreno nalik na ivotinju u umi koja se usredotouje na neoekivan, nepoznat zvuk. Zatim se okrene prema meni u krevetu. Ali ne opaam njezine oi, to mogu rei. Nisam u njezinu snu. Ona i ja u razliitim smo svjetovima, odijeljeni nevidljivom granicom.

Brzo kao to se uzbudilo, moje se zahuktalo srce smiruje. Smiruje mi se i disanje. Opet sam nevidljiv, ona vie ne oslukuje. Pogled joj se vraa Kafki na alu. Glava joj je na rukama kao prije, srce jo jednom kroi prema djeaku u onom ljetnom prizoru. Ostaje dvadesetak minuta, zatim iezava. Kao i prole noi, ustaje, bosa, beumno klizi prema vratima i kroz njih bez otvaranja nestaje. Sjedim neko vrijeme, zatim napokon ustajem. Ne palei svjetla, odlazim po mraku i sjedam na stolicu koju je ona netom zauzimala. Oslanjam obje ruke na stol i upijam svjetlosne ostatke njezine nazonosti. Sklapam oi, stiem njezino drhtavo srce, putam ga da se cijedi u

moje. Oi su mi i dalje sklopljene. Ima neto, otkrivam, to je zajedniko toj djevojci i meni. Oboje smo zaljubljeni u nekoga tko vie nije od ovoga svijeta. Kratko vrijeme poslije toga zapadam u nemiran san. Tijelu mi je potreban san, ali moj duh to ne doputa. Njiem se poput klatna, naprijed i natrag izmeu tijela i duha. Ali potom - nisam ni siguran je li vani ve svijetlo ili nije ptice poinju agoriti u vrtu i njihovi me glasovi potpuno razbuuju. Navlaim traperice i oblaim koulju dugih rukava preko majice i izlazim iz kue. Tek je minulo pet i nitko drugi nije na nogama. Odlazim iz

starolina grada kroz borovu umu koja je zasaena da titi od vjetra, dalje od morskog nasipa, i sputam se na al. Na koi jedva osjeam povjetarac. Nebo je pokriveno slojem sivih oblaka, ali ne bi se reklo da e tako skoro kiiti. Mirno, tiho jutro. Poput sloja zvune izolacije, oblaci upijaju svaki zvuk koji se die sa zemlje. Hodam neko vrijeme stazom koja prati more, videi djeaka sa slike kako hoda istom stazom, s platnenom stolicom u ruci, i sjedi na alu. Ipak nisam siguran koji je prizor ovoga ala na slici. Slika pokazuje samo al, obzor, nebo i oblake. I otok. Ali ima nekoliko otoka du obale, a ne mogu se tono sjetiti kako je izgledao onaj na slici. Sjedam na

pijesak, licem prema moru, i rukama pravim nekakav okvir za sliku. Zamiljam kako tu sjedi onaj djeak. Jedan jedini galeb besciljno proleti nebom bez vjetra. Maleni valovi lome se na alu u pravilnim razmacima, ostavljajui za sobom blagu krivulju i sitne mjehure na pijesku. Odjedanput shvaam - ja sam ljubomoran na djeaka sa slike. - Ljubomoran si na djeaka sa slike - ape mi na uho mladi zvan avka. Ljubomoran si na onoga jadnog dvadesetogodinjeg mladia kojega su zamijenili za nekoga drugoga i besmisleno umorili - koliko je tomu, trideset godina? Tako si bezumno ljubomoran da to boli. To je prvi put u

ivotu da si uope ljubomoran. Sada napokon razumije kakav je to osjeaj. To je kao umski poar koji ti spaljuje srce. Nikada u ivotu nisi nikomu zavidio, niti poelio da bude netko drugi - ali sada eli. Vie nego ita eli biti taj mladi. Iako zna da e mu u dvadesetoj godini raskoliti glavu eljeznom cijevi i nasmrt pretui, ipak bi se s njim zamijenio. Ti bi to uinio samo da moe voljeti gospoicu Saeki onih pet godina. I da ona tebe ljubi svim svojim srcem. Da je grli koliko eli, da s njom neprestano vodi ljubav. Da prstima prelazi preko svakog pojedinog dijela njezina

tijela, i da ona to isto ini tebi. I kada umre, tvoja ljubav e postati priom koja je zauvijek urezana u njezino srce. Svake e te noi ljubiti u sjeanju. Da, u udnom si poloaju, u redu. Zaljubljen si u djevojku koje nema vie, ljubomoran na mladia koji je zauvijek otiao. Usprkos tomu, osjeaj koji uti stvarniji je i intenzivnije bolan nego ita to si do sada outio. I tu nema izlaza. Nema mogunosti da se nae izlaz. Zalutao si u vremenski labirint, a najvei je problem u tome to uope i ne eli izai. Nije li tako? Oshima stie malo kasnije nego

juer. Prije toga usisavam prizemlje i kat, briem sve stolove i stolice, otvaram prozore, perem zahod, iznosim smee, nalijevam svjeu vodu u vaze. Zatim palim sva svjetla i kataloka raunala. Ostalo je samo otvoriti ulazna vrata. Oshima pregleda to sam uradio i zadovoljno kimne. - Prilino brzo ui, i ne gubi vrijeme, ha? Zagrijem vodu i napravim mu kavu. Kao juer, sebi pravim alicu aja Earl Grey. Vani poinje padati kia, prilino gusto. Iz daljine uje se grmljavina. Jo nije podne, ali tako je mrano da slii na veer. - Oshima, ima neto to bih elio da uinite za mene.

- to je to? - Moete li gdje nabaviti note za "Kafku na alu"? Oshima malo razmisli. - Ako su na mrenoj stranici nekog muzikog nakladnika, mislim da bi ih mogao uitati uz naknadu. Provjerit u to i javit u ti. - Hvala. Sjeda u kut prijamnoga stola, stavlja najsitniju kockicu eera u kavu i zatim je pomno mijea licom. - Onda, pjesma ti se svia? - Da, jako. - I meni je draga. Ljupka melodija, posve jedinstvena. Jednostavna ali duboka. Kae mnogo o osobi koja ju je komponirala.

- Ali rijei su prilino simboline osmjelim se ja. - Od pamtivijeka simbolizam i poezija su nerazdvojni. Kao gusar i boca ruma. - Mislite li da je gospoica Saeki znala to sve znae te rijei? Oshima podigne pogled, sluajui grom kao da rauna koliko je daleko. Okrene se prema meni i za klima glavom. - To nije nuno. Simbolizam i znaenje su dvije odijeljene stvari. Mislim da je nala prave rijei zaobiavi znaenje i logiku. Hvatala je rijei u snu, kao to se delikatno hvataju krila leptira koji lepra zrakom. Umjetnici mogu izbjei rjeitost. - Vi dakle kaete da je gospoica

Saeki moda nala te rijei u nekom drugom prostoru - kao u snovima? - Velika poezija je uglavnom takva. Ako rijei ne mogu stvoriti proroanski tunel to ih spaja s itateljem, onda to vie i ne funkcionira kao pjesma. - Ali mnoge pjesme samo se pretvaraju da to ine. - Tono. To je svojevrstan trik, i ako ga zna, nije ga teko izvesti. im se poslui rijeima koje simbolino zvue, to odmah izgleda kao nekakva pjesma. - U "Kafki na alu" osjeam hitnju i ozbiljnost. - I ja - kae Oshima. - Te rijei nisu tek neto na povrini. Ali rijei i melodija tako su nerazdjeljivi u mojem duhu, ne mogu gledati na rijei kao na

istu poeziju i procijeniti koliko su uvjerljive same po sebi. - Lagano potrese glavom. - U svakom sluaju, nesumnjivo je bila prirodno nadarena i imala pravi osjeaj za glazbu. Bila je i dovoljno praktina da zgrabi prigodu koja se ukazala. Da je onaj strani dogaaj nije povukao iz javnosti, siguran sam da bi jo dalje razvijala svoj talent. U svakom sluaju prava je teta... - Pa gdje je otiao sav taj talent? Oshima me pogleda. - Pita gdje je otiao talent gospoice Saeki poslije smrti njezina mladia? Kimnem. - Ako je talent vrsta prirodne energije, zar ne mora nai neki oduak?

- Ne znam - odgovori on. - Nitko ne moe prorei kamo se talent usmjerio. Katkada jednostavno iezne. Katkada pak potone pod zemlju kao ponornica i otee tko zna kamo. - Moda je gospoica Saeki svoj talent usredotoila na neto drugo, razliito od glazbe - osmjelim se ja. - Na neto drugo? - Oshima nabora elo, oito ga to zanima. - to hoe rei? Meni ponestaje rijei. - Ne znam... Samo osjeam da se to dogodilo. Moda na neto neopipljivo. - Neopipljivo? - Neto to drugi ljudi ne mogu vidjeti, neto za im se tei sebe radi. Neki unutarnji proces.

Oshima odmie kosu s ela, prameni mu vire izmeu tankih prstiju. To je zanimljiva ideja. Koliko mi znamo, otkad se gospoica Saeki vratila u grad moda je troila svoj talent negdje izvan pogleda, kao to si rekao, na neto neopipljivo. Ali mora imati na umu da je bila nestala gotovo dvadeset pet godina, pa nema naina da to zasigurno zna osim ako nju osobno ne upita. Oklijevam, zatim odluim hrabro naprijed. - Mogu li vas pitati neto doista glupo? - Doista glupo? Pocrvenim. - Potpuno nerazumno. - Nema problema. Meni nisu nuno mrske glupe, nerazumne stvari.

- Ne mogu vjerovati da to ikomu zbilja velim. Oshima malko nakrivi glavu, ekajui da nastavim. - Je li mogue da je gospoica Saeki... moja majka? Oshima se nasloni na stol, uzimajui vremena da potrai prave rijei. Sat na zidu kuca dok ekam. Napokon on progovori. - Ti dakle kae da je gospoica Saeki, kad joj je bilo dvadeset godina, napustila Takamatsu u oaju i ivjela negdje sama, te da je sluajno upoznala tvog oca, Koichija Tamuru, i udala se za njega. Usreili su se s tobom i zatim, etiri godine poslije, neto se dogodilo i ona je pobjegla, ostavivi te. Poslije toga

nastaje tajanstvena praznina, a onda se opet pojavljuje na Shikokuu. Imam li pravo? - Da. - Nije nemogue. Hou rei, u ovom asu nemam nikakva dokaza da pobijem tvoju pretpostavku. Toliko njezina ivota je potpuna tajna. Govorka se da je ivjela u Tokiju. Zatim, otprilike je istih godina kao tvoj otac. Ali kad se vratila u Takamatsu bila je sama. Koliko si rekao da je tvojoj sestri godina? - Dvadeset i jedna. - Isto kao meni - kae Oshima. - Ali ja nisam tvoja sestra, toliko pouzdano znam. Imam roditelje, i brata, svi smo u krvnoj vezi. I previe su dobri prema

meni. - Sklapa ruke i promatra me neko vrijeme. - I ja imam pitanje za tebe. Jesi li ikada zavirio u registar svoje obitelji? Tako bi dobio majino ime i godine. - Razumije se da jesam. - I to si dobio? - Nije bilo nikakva imena - kaem. On se iznenadi. - Nikakva imena? Kako to moe biti? - Nije ga bilo. Ne alim se. Nemam pojma zato. U svakom sluaju, to se tie obiteljskoga registra, ja nemam majke. Ni starije sestre. U registru je samo ime moga oca i moje ime. Zakonski, ja sam kopile. Nezakonito dijete. - Ali ti si u neko doba stvarno imao majku i sestru.

Kimnem. - Imao sam, do etvrte godine. Nas etvero je skupa ivjelo. Nije to samo moja imaginacija. Sjeam se toga vrlo jasno. Njih dvije su otile netom to sam navrio etvrtu. - Vadim novanik i pokazujem Oshimi fotografiju na kojoj se ja i sestra igramo na alu. On je promatra neko vrijeme, smijei se i vraa mi je. - "Kafka na alu" - kae. Kimnem i vratim fotografiju u novanik. Vani zavija vjetar, kia lupa u prozor. Stropno svjetlo baca moju i Oshiminu sjenu na pod, gdje izgledamo kao da vodimo zloslutan razgovor u nekom alternativnom svijetu. - Ne sjea se lica svoje majke? pita Oshima. - ivjeli ste skupa do tvoje

etvrte godine, morao bi se donekle sjeati kako je izgledala. Odmahujem glavom. - Jednostavno se ne mogu sjetiti, nimalo. Ne znam zato, ali mraan je dio moga pamenja gdje bi ona morala biti, prebojen je, prazan. Oshima razmilja o tome neko vrijeme. - Reci mi jo o tome zato misli da bi gospoica Saeki mogla biti tvoja majka. - Dosta o tome - kaem ja. Zaboravimo cijelu stvar. Ja to preuveliavam. - Sve je u redu. Samo nastavi i reci to ti je na pameti - kae on. - Potom nas dvojica moemo skupa odluiti preuveliava li to ili ne.

Oshimina se sjena na podu pomie u skladu s njegovim micanjem, iako je malo naglaenija. Ima zapanjujua koliina podudarnosti izmeu mene i gospoice Saeki - kaem. - One su poput komada slagalice koji meusobno pristaju. To sam razumio kad sam sluao "Kafku na alu". Prije svega, injenica je da me je neto privuklo u ovu knjinicu, kao da me je sudbina vodila. Ravnom crtom od Tokija do Takamatsua. Vrlo udno, kad o tome razmislite. - Kao zaplet u grkoj tragediji komentira Oshima. - K tomu - dodam - ja sam u nju zaljubljen. - U gospoicu Saeki?

- Da, vjerojatno. - Vjerojatno? - ponovi Oshima i namrti se. Hoe li rei da je vjerojatno gospoica Saeki ona u koju si zaljubljen? Ili da si vjerojatno u nju zaljubljen? Zacrvenim se. - Zaista to ne mogu objasniti - odgovaram. - To je zamreno i ima jo dosta stvari koje ne shvaam. - Ali vjerojatno si zaljubljen, vjerojatno u gospoicu Saeki? - Tono - kaem. - Veoma jako. - Vjerojatno, ali takoer veoma jako. Kimnem. - U isto vrijeme mogue je da je ona tvoja majka? Jo jedno od mojih patentiranih

kimanja. - Za jednoga petnaestogodinjaka koji se jo i ne brije ti bogme vue mnogo prtljage sa sobom. - Oshima otpije gutljaj kave i pomno vrati alicu na tanjuri. - Ne kaem da je to krivo. Ali sve ima svoje granice. Ne kaem nita. Oshima dodirne sljepoonice i izgubi se u mislima neko vrijeme. Zatim ispreplete tanke prste na grudima. Pokuat u nai one note to prije mognem. Mogu sam dovrio ovo ovdje, a ti se vrati u svoju sobu. U doba ruka preuzimam od Oshime prijamnu slubu. Ima manje posjetilaca nego obino, valjda zbog

stalne kie. Na povratku sa stanke prua mi veliku omotnicu s kompjuterskim ispisom nota za "Kafku na alu". - Udoban je svijet u kojem ivimo veli. - Hvala - kaem. - Ako ti nije teko, zato ne bi odnio alicu kave na kat. Bez mlijeka i eera. Zaista pravi dobru kavu. Pravim novu alicu kave i na pladnju nosim je na kat. Kao i uvijek, vrata sobe gospoice Saeki su otvorena i ona je za stolom, pie. Dok stavljam alicu kave na njezin stol, ona podigne pogled i nasmijei se, zatim vraa kapicu na nalivpero i polae ga na papir. - Onda, privikava li se na ovdanje stvari?

- Malo-pomalo - odgovorim. - Jesi li sada slobodan? - Da, slobodan sam - kaem joj. - Hoe li onda sjesti. - Gospoica Saeki pokazuje na drvenu stolicu kraj svoga stola. - Idemo malo razgovarati. Opet poinje grmjeti. Jo je daleko, ali postupno se pribliava. Uinim to mi kae i sjednem. - Koliko ti je ono godina? esnaest? - Petnaest. Upravo sam navrio petnaestu - odvratim. - Pobjegao si od kue, je li tako? - Da, pobjegao sam. - Je li bio kakav razlog da si morao to uiniti? Odmahnem glavom. to bih rekao?

Gospoica Saeki uzme alicu i otpije gutljaj ekajui moj odgovor. - Osjetio sam da u biti nepopravljivo oteen ostanem li ondje kaem. - Oteen? - Gospoica Saeki suzi oi. - Da - kaem. Nakon stanke ona kae: - udno zvui kad djeak tvoje dobi upotrijebi rije kao to je oteen, iako moram rei da me to zanima. to tono eli rei kad kae oteen? Traim prave rijei. Najprije se obazrem za mladiem zvanim avka, ali ne mogu ga nai. Ostavljen sam da ih biram na svoju ruku, a to traje. Ali gospoica Saeki strpljivo eka. Vani

sijevne, i nakon nekog vremena zauje se daleka grmljavina. - elim rei da bih postao neto to ne bih smio biti. Gospoica Saeki me gleda s velikim zanimanjem. - Sve dok postoji neto to se zove vrijeme, svatko je na kraju oteen, promijenjen u neto drugo. To se uvijek dogodi, prije ili poslije. - Ali ako se i dogodi, morate imati mjesto kamo moete doi po svojim stopama. - Mjesto kamo moete doi po svojim stopama? - Mjesto koje je vrijedno da mu se ovjek vrati. Gospoica Saeki zuri ravno u

mene. Ja se crvenim, zatim skupljam hrabrost i diem pogled prema njoj. Na njoj je haljina mornarski modre boje s kratkim rukavima. Mora imati pun ormar haljina u raznim plavim preljevima. Jedini nakit su tanka srebrena ogrlica i sitan runi sat s crnim konim remenom. Traim onu petnaestogodinju djevojku u njoj i smjesta je nalazim. Ona je skrivena, usnula, kao trodimenzionalna slika u umi njezina srca. Ali ako pozorno gledate moete je spaziti. Moje grudi opet poinju lupati, kao da netko ekiem zabija dugake avle u zidove koji ga okruuju. - Za jednoga petnaestogodinjaka ti si jako pametan.

Nemam pojma kako bih na to odgovorio. Zato nita ne kaem. - Kad je meni bilo petnaest godina - kae gospoica Saeki sa smijekom eljela sam samo otii u neki drugi svijet, mjesto onkraj iijega dosega. Mjesto onkraj protjecanja vremena. - Ali nema takva mjesta u ovome svijetu. - Tono. Zbog toga ivim ovdje, u ovome svijetu gdje se stvari neprekidno oteuju, gdje je srce prevrtljiva, gdje vrijeme protjee bez prekida. - Kao da cilja na to protjecanje vremena, nakratko uuti. - Ali zna - nastavlja - kad je meni bilo petnaest godina, mislila sam da postoji takvo mjesto u svijetu. Bila sam

sigurna da u negdje naii na neki ulaz koji e me odvesti do toga drugoga svijeta. - Jeste li bili osamljeni kad vam je bilo petnaest godina? - U nekom smislu, valjda. Nisam bila sama, ali bila sam strano osamljena. Jer sam znala da nikada neu biti sretnija nego tada. Toliko sam zasigurno znala. Zbog toga sam eljela otii, upravo kakva sam bila, na neko mjesto gdje ne postoji vrijeme. - A ja elim bre odrasti. Gospoica Saeki se odmakne da proui izraz moga lica. - Ti mora biti mnogo jai i neovisniji od mene. U tvojoj dobi ja sam bila puna iluzija o bijegu iz stvarnosti, ali ti stoji suoen

sa stvarnim svijetom i njemu se suprotstavlja. To je velika razlika. Jak i neovisan? Nisam ni jedno ni drugo. Mene samo gura stvarnost, svialo se to meni ili ne. Ali nita ne kaem. - Zna, podsjea me na jednoga petnaestogodinjaka kojega sam poznavala prije puno vremena. - Je li izgledao kao ja? - pitam. - Ti si vii i miiaviji nego to je on bio, ali ima slinosti. Nije volio razgovarati s djeacima svoje dobi - bili su na razliitoj valnoj duini - pa je veinu vremena provodio zakopan u svojoj sobi, itajui ili sluajui glazbu. Jednako mu se tako mrtilo elo, kad god bi tema razgovora postala teka. I ti

isto tako voli itati. Kimnem. Gospoica Saeki pogleda na sat. Hvala ti za kavu. Shvaajui to kao znak da odem, ustanem i krenem prema vratima. Gospoica Saeki uzima crno nalivpero, polagano odvija kapicu i vraa se pisanju. Izvana sijevne jo jedna munja, naas okupa sobu nekom udnom bojom. Trijesak groma udari trenutak poslije toga. Ovaj put blii je nego prije. - Kafka - kae gospoica Saeki. Zastanem na vratima i okrenem se. - Upravo sam se sjetila da sam nekada napisala knjigu o munji. Ne kaem nita. Knjigu o munji? - Ila sam po cijelom Japanu

razgovarajui s ljudima koji su preivjeli udar munje. To mi je uzelo nekoliko godina. Veina razgovora prilino je zanimljiva. Objavio ju je neki mali nakladnik, ali jedva se uope prodavala. Knjiga nije dola ni do kakva zakljuka, a nitko ne eli itati knjigu koja nema zakljuka. A meni se to to nema zakljuka inilo da je ba dobro. Sitan eki u mojoj glavi lupa negdje po nekoj ladici, ustrajno. Pokuavam se neega sjetiti, neeg jako vanog, ali ne znam to je to. Dotle se gospoica Saeki vratila svojem pisanju, a ja se vraam u svoju sobu. Kina oluja nastavlja nas ibati jo itav sat. Grmljavina je tako

nevjerojatno glasna da se bojim kako e prozori na knjinici popucati. Kad god munjin udar sijevne preko neba, obojeno staklo na stubinom odmoritu baca sliku nekog drevnog duha na suprotan bijeli zid. Oluja prestaje oko dva, i ukasto svjetlo poinje se pomaljati izmeu oblaka kao pomirba koja je napokon uglavljena. V oda i dalje kapa odozgo u njenom sunanom svjetlu. Kad se primakne veer, poinjem zatvarati knjinicu za no. Gospoica Saeki kae do vienja meni i Oshimi i odlazi doma. ujem motor njezina Golfa i zamiljam je kako sjeda za upravlja, okreui klju. Kaem Oshimi da u sam dovriti zakljuavanje. Zvidei neku ariju, on poe da se umije u zahodu,

zatim odlazi. Sluam kako Mazda Miata isprva grmi, zatim joj se zvuk gubi u daljini. Sad je cijela knjinica moja. Tia je nego ikad prije. Odlazim u svoju sobu i prouavam note "Kafke na alu". Kao to sam predmnijevao, akordi su uglavnom jednostavni. Ali pripjev ima dva zapetljana akorda. Prelazim u itaonicu i pokuavam to odsvirati na pijaninu. Prstomet je zbilja teak, pa ga dugo dugo vjebam, nastojei da ga zapamte ruke, i nekako uspijevam postii da zvui kako treba. Isprva ti akordi zvue krivo. Siguran sam da su to tiskarske pogrjeke, ili da pijanino nije ugoen. Ali to dulje s pomnjom sluam kako ta dva akorda zvue jedan za drugim, to

sam uvjereniji da cijela pjesma ovisi o njima. Ta dva akorda dre "Kafku na alu" da ne padne na razinu neke glupe popularne pjesme, daju joj dubinu i sr. Ali kako je gospoica Saeki uspjela do njih doi? Vraam se u svoju sobu, grijem vodu u elektrinom kuhalu i pravim aj. Vadim stare ploe koje smo nali u spremitu i stavljam ih jednu za drugom na postolje. Blonde on Blonde Boba Dylana. "White Album" Beatlesa, Dock of the Bay Otisa Reddinga, Getz/Gilberto Stana Getza - sve sami hitovi iz kasnih ezdesetih. Onaj mladi, s gospoicom Saeki kraj sebe, morao je initi to to ja inim, stavljati ploe na postolje, sputati iglu, sluati glazbu to

dopire iz zvunika. Glazba se osjea kao da nosi mene i cijelu sobu u neko razliito vrijeme, u neki svijet prije nego sam se rodio. Dok uivam u glazbi, ponavljam razgovor koji smo vodili toga popodneva, pokuavajui tono uloviti nae rijei. - Kad je meni bilo petnaest godina, mislila sam da postoji takvo mjesto u svijetu. Bila sam sigurna da u negdje naii na neki ulaz koji e me odvesti do toga drugoga svijeta. Mogu uti njezin glas tik kraj sebe. U mojoj glavi neto kuca na neka vrata, teko uporno kucanje. Neki ulaz? Diem iglu s albuma Stana Getza, izvlaim singl "Kafka na alu", stavljam

ga na postolje i sputam iglu. I sluam nju kako pjeva. Prsti djevojke to se utapa Trae ulazni kamen, i vie. Podiui rub azurne haljine, Ona zuri u Kafku na alu. Djevojka koja dolazi u ovu sobu najvjerojatnije je nala taj ulazni kamen. Ona je u drugom svijetu, upravo kakva je bila u petnaestoj godini, i nou dolazi pohoditi ovu sobu. U svojoj svijetloplavoj haljini ona dolazi zuriti u Kafku na alu. Odjednom, posvema niodakle, sjetim se oca kako je govorio o tome da

ga je neko pogodila munja. Nije to rekao meni, proitao sam u sklopu intervjua u nekom asopisu. Kad je studirao na likovnoj akademiji, povremeno je radio kao posluitelj kod golfa. Jednog je dana pratio svoga igraa po terenu kad je nebo naglo promijenilo boju i na njih se stutila silna oluja s grmljavinom. Potraili su sklonite pod nekim stablom kad je u njega udarila munja. Golemo se stablo rascijepilo nadvoje. Igra je poginuo, ali moj otac je neto naslutio i na vrijeme se odmaknuo od stabla. Zadobio je lake opekline, kosa mu je sprena, a udarac munje tresnuo je njime o stijenu. Udario je glavom i izgubio svijest, ali izvukao se iz nesree samo s malim oiljkom na

elu. Toga sam se htio sjetiti toga popodneva, stojei na vratima gospoice Saeki i sluajui huku grmljavine. Tek kada se oporavio od ozljeda moj otac je ozbiljno shvatio svoju kiparsku karijeru. Dok je gospoica Saeki ila naokolo razgovarajui s ljudima za svoju knjigu, moda je srela mog oca. To je sasvim mogue. Ne moe biti previe ljudi koji su preivjeli udar munje, zar ne? Diem vrlo tiho, ekajui zoru. Oblak se prelama nadvoje, mjeseina se slijeva na drvee u vrtu. Ima upravo previe podudarnosti. Sve se nekako ubrzava, jurei prema istom odreditu.

Poglavlje 26
Bilo je prilino kasno popodne, morali su nai mjesto gdje e prenoiti. Hoshino je otiao do kioska s turistikim informacijama na kolodvoru u Takamatsuu i rezervirao smjetaj u nekom prenoitu. Do njega se moglo dopjeaiti s kolodvora, to je dobro, ali inae je bilo tipino i pomalo zaputeno. No, to nije mnogo smetalo ni Hoshinu ni Nakati. im ima futona da na njima spavaju, oni su zadovoljni. Kao i prije, doruak je bio ukljuen, a sami su se morali pobrinuti za veeru. To je napose odgovaralo Nakati koji je vjerojatno mogao svaki as zaspad.

Kad su se nali u sobi, Nakata je rekao Hoshinu da legne potrbuke na futon, opet ga zajahao i s oba palca pritiskao mu donji dio lea, gore-dolje, pozorno provjeravajui stanje njegovih zglobova i miia. Ovaj put bio je mnogo njeniji, samo je slijedio kraljenicu i provjeravao koliko su naped miii. - Neto loe? - upitao je Hoshino zabrinuto. - Ne, sve je u redu. Nakata nalazi da s vama sada nita nije loe. Kraljenica vam je u dobrom stanju. - To je olakanje - rekao je Hoshino. - Nisam se ba veselio jo jednom muenju. - Znam. Nakati je zbilja ao. Ali vi

ste mi rekli da vam ne smeta bol, pa sam krenuo i stisnuo najjae to sam mogao. - Da, znam da sam to rekao. Ali ujte, djedice, postoje granice. Katkada se morate posluiti zdravim razumom. Ali mislim da se ne bih smio aliti sredili ste mi lea. Ali, ovjee boji, nikada nita slino nisam osjetio u ivotu. Bol je bila nezamisliva! Osjeao sam se kao da me razdirete. Kao da sam umro i vratio se u ivot ili tako neto. - Nakata je jednom bio mrtav tri tjedna. - Vi se alite - ree Hoshino. Leei i dalje potrbuke, otpio je gutljaj aja i poeo vakati hrskave kekse koje je kupio u samoposluzi. - Tako ste doista bili mrtvi?

- Bio sam. - Gdje ste bili cijelo to vrijeme? - Nakata se ne sjea. Kao da sam bio negdje daleko, radei neto drugo. Ali glava mi je plutala i niega se ne mogu sjetiti. Onda sam se vratio na ovaj svijet i otkrio da sam glup. Vie nisam znao itati ni pisati. - Morali ste svoju sposobnost itanja i pisanja ostaviti na drugoj strani. - Moda je tako. Njih dvojica zamuknue neko vrijeme. Hoshino je zakljuio kako je najbolje povjerovati sve to mu starac kae, bez obzira na to koliko ekscentrino zvuilo. Istodobno se osjeao nelagodno, kao da bi ga svako daljnje ustrajavanje na toj ideji o

trotjednoj smrti odvelo u neko kaotino stanje izvan kontrole. Bolje je vratiti razgovor na praktinije stvari. - Tako, sada kad smo u Takamatsuu, g. Nakata, kamo namjeravate ii? - Nemam pojma - odgovori Nakata. - Ne znam to bih trebao initi. - A to je s onim ulaznim kamenom? - To je tono! Nakata je na to potpuno zaboravio. Moramo nai taj kamen. Ali zbilja ne znam gdje bih ga traio. Moj um pluta i ne eli se razbistriti. Za poetak, nisam ni bio odve bistar, a ovakve stvari to samo pogoravaju. - Onda smo malo zapeli, zar ne? - Da, rekao bih da jesmo.

- To to sjedimo ovdje i zurimo jedan u drugoga nije naroito zabavno. Ovo nas nee nikamo odvesti. - Imate pravo. - Mislim da bismo trebali naokolo pitati ljude, znate, postoji li takav kamen negdje u blizini. - Ako vi tako kaete, onda Nakata eli to uiniti. Ja sam prilino glup, pa sam naviknut postavljati ljudima pitanja. - Moj djed je uvijek govorio da je postavljanje pitanja neugodno za trenutak, ali da je nepostavljanje neugodno za cijeli ivot. - Slaem se. Kad umrete, iezne sve to ste znali. - No, to nije ono to je on tono mislio - ree Hoshino, eui se po

glavi. - U svakom sluaju, imate li u pameti sliku toga kamena? Od koje je vrste kamena, koliko je velik, kakva je oblika ili boje? Za to se upotrebljava? Ako nemamo nikakvih pojedinosti, teko je pitati. Nitko nee znati o kojem vragu govorimo ako samo kaemo: Postoji li igdje u blizini neki ulazni kamen? Pomislit e da smo ludi. Shvaate to hou rei? - Da, shvaam. Ja sam moda glup, ali nisam lud. - U redu. - Veoma je poseban kamen koji Nakata trai. Nije toliko velik. Bijel je, i nema nikakva mirisa. Ne znam za to se upotrebljava. Okrugao je, kao nekakav kola od rie. - Podignuo je ruke da

pokae neto veliine LP gramofonske ploe. - Hmm. Onda to mislite, hoete li ga prepoznati ako ga ugledate? Znate ono: Hej, evo ga. - Nakata bi to smjesta znao. - Mora biti nekakva pria ili legenda iza toga kamena. Moda je slavan i izloen u nekom svetitu ili drugdje. - To bi moglo biti, rekao bih. - Ili je moda samo u nekoj kui, i ljudi se njime slue kao utegom kad ukiseljuju krastavce. - Ne, to nije mogue. - Zato ne? - Zato to nitko ne moe pomaknuti taj kamen.

- Nitko osim vas, hoete rei. - Da, mislim da Nakata vjerojatno moe. - Kada ga pomaknete, onda to? Nakata uini neto neuobiajeno razmiljao je o tome prilino dugo. Barem je izgledao kakav jest, ustro trljajui kratku pepeljastu kosu. - To zbilja ne znam - napokon je rekao. Znam samo da je dolo vrijeme da ga netko pomakne. I Hoshino je malo razmiljao. - A taj netko - to ste vi, zar ne? Barem za sada. - Da - odgovori Nakata - to je tono. - Taj se kamen nalazi samo u Takamatsuu?

- Ne, zapravo nije vano gdje se nalazi. Samo se sluajno nalazi upravo ovdje. Bilo bi mi lake da je bio u etvrti Nakano. - Ali pomicanje takva kamena mora biti opasno. - To je tono. Moda Nakata ne bi smio ovo iznositi, ali to je jako opasno. - K vragu - ree Hoshino, polagano klimajui glavom. Pa stavi kapu Chunichi Dragons i provue konjski rep kroz rupu otraga. - Ovo poinje sliiti na film Indiana Jones ili tako neto. Sljedeega jutra pou oni do kioska s turistikim informacijama na kolodvoru da se raspitaju ima li kakva slavna kamenja u Takamatsuu ili okolici.

- Kamenje? - rekla je djevojka iza pulta i lagano se namrtila. Bila je nauena navesti sva uobiajena turistika mjesta, ali nita mimo toga, pa ju je pitanje prilino zbunilo. - Koju vrstu kamenja traite? - To je okrugao kamen otprilike ovoliko velik - ree Hoshino, pokazujui rukama krug veliine LP ploe, upravo kako je Nakata pokazao. - Zove se ulazni kamen. - Ulazni kamen? - Da. Tako se zove. Prilino je slavan, rekao bih. - Ali, ulazni - u to? - Da sam to znao, ne bih se morao uputati u cijelu ovu zavrzlamu. Djevojka se malo zamislila.

Hoshino joj je itavo to vrijeme zurio u lice. Zgodna je, prosuivao je, iako su joj oi malo previe razmaknute, dajui joj izgled oprezna goveda. Telefonirala je nekoliko puta, ali nije se moglo rei da time ita postie. - ao mi je - rekla je naposljetku. Nitko nije uo za kamen toga imena. - Nitko? Odmahnula je glavom. - Oprostite to pitam, ali jeste li ovdje samo zato da naete taj kamen? - Da, ne znam je li to samo da ga vidimo. U svakom sluaju, ja sam iz Nagoye. Starac je iz etvrti Nakano u Tokiju. - Da, Nakata je iz etvrti Nakano pridrui se Nakata. - V ozio sam se s

mnogo kamiona, ak su me jedanput poastili jeguljom. Stigao sam ovako daleko a nisam potroio nijednog svoga jena. - Shvaam... - ree djevojka. - Bez brige. Ako nitko nije uo za taj kamen, ko moete uiniti, ha? Niste vi krivi. Ali moda ga nekako drukije zovu. Ima li ikakva drugog slavnog kamenja u blizini? Znate, neto povezano s kakvom legendom, moda? Ili neko kamenje pred kojim ljudi mole? Bilo to slino tomu? Djevojka stidljivo pogleda Hoshina svojim previe razmaknutim oima, snimi njegovu kapu Chunkhi Dragons, njegov konjski rep, zelene sunane naoale i havajsku koulju od umjetne

svile. - Bit e mi drago da vam kaem kako ete stii do gradske knjinice. Ondje moete potraiti gdje je to kamenje. Bojim se da sama ne znam puno o kamenju. Ta knjinica, meutim, nije nimalo pomogla. U njoj nije bila ni jedna jedina knjiga posveena kamenju u Takamatsuu i okolici. Knjiniar je rekao da e moda negdje naii na kakvu referenci ju i spustio pred njih hrpu knjiga: Legende iz okruga Kagawa, Legende o Kobu Datshiju na Shikokuu, Povijest Takamatsua i tomu slino. Hoshino duboko uzdahnu i poe ih listati. Nakata je sa svoje strane pomnjivo prevrtao stranicu za stranicom fotografske zbirke

pod naslovom Slavno kamenje u Japanu. - Ne znam itati - rekao je - pa je ovo prva knjinica u kojoj sam bio. - Ja se time ne ponosim - rekao je Hoshino - ovo je prva i meni. Iako znam itati. - Ba je zanimljivo sada kad smo ovdje. - Drago mi je to uti. - Ima jedna knjinica u etvrti Nakano. Mislim da u se povremeno u nju navraati. Najbolje je to to nita ne naplauju. Nakata nije pojma imao da e vas pustiti unutra ako ne znate itati. - Ja imam roaka koji se rodio slijep, ali ide gledati filmove - ree Hoshino. - to li je u tome zabavno?

- Ja vidim, ali nikada nisam bio u kinu. - Vi se alite! Moram vas jednom odvesti. Knjiniar im pristupi i upozori ih da stiaju glasove, pa oni prestadoe govorio i vratie se knjigama. Kad je prelistao Slavno kamenje u Japanu, Nakata vrati knjigu na policu i poe listati Make u svijetu. Mumljajui cijelo vrijeme, Hoshino je uspio pregledan sve knjige na hrpi pokraj sebe. Na alost, ni u jednoj od njih nije uspio nai nita podudarno. Bilo je nekoliko referencija na kamene zidine Dvorca Takamatsu, ali kamenje u tim zidinama bilo je tako masivno te nije dolazilo u obzir da bi

Nakata mogao podignuti koji komad. Bila je i obeavajua legenda o Kobu Daishiju, glasovitom uenom redovniku iz hejanskoga razdoblja. Tvrdilo se da je podignuo kamen u pustoi, a ispod njega pokuljao izvor i to mjesto pretvorio u plodno riite, ali tu je pria zavravala. Hoshino je proitao neto i o nekom svetitu u kojem je kamen po imenu Djeje blago, ali visok je vie od metra i oblikovan kao falus. Nipoto nije mogao biti kamen koji Nakata trai. Njih dvojica odustadoe, napustie knjinicu i svratie se u oblinji restoran na veeru. Obojica su uzela rezance prel i vene tempurom, a Hoshino je naruio dodatnu zdjelu rezanaca i gustu juhu.

- Lijepo mi je bilo u knjinici ree Nakata. - Nisam imao pojma da postoji toliko vrsta maaka na svijetu. - Onaj kamen se nije pojavio, ali to je u redu - ree mu Hoshino. - Tek smo poeli. Idemo se dobro naspavati i vidjeti to donosi sutra. Sljedeega jutra vratili su se u knjinicu. Kao i dan prije toga, Hoshino je itao golemu hrpu knjiga, jednu za drugom. Nikada nije toliko itao u ivotu. Sad je ve prilino dobro bio upuen u povijest Shikokua, i nauio je da su ljudi stoljeima tovali razliite vrste kamenja. Ali ono to je doista elio - opis toga ulaznog kamena - nigdje se nije moglo nai. Poslije podne poela

ga je boljeti glava, pa su napustili knjinicu, dugo leali na travi u parku i zurili u oblake koji su promicali. Hoshino je puio, Nakata pijuckao aj iz termosice. - Sutra e opet biti grmljavine ree Nakata. - to znai, vi ete sutra izazvati grmljavinu? - Ne, Nakata to ne moe. Grmljavina dolazi sama od sebe. - Hvala bogu da je tako - ree Hoshino. Vratili su se u svratite i okupali se. Nakata je tada legao i ubrzo tvrdo zaspao. Hoshino je gledao bejzbol na TV-u sa stianim zvukom, ali kako su

Giantsi gadno tukli Hiroimu cijela mu se stvar zgadila pa je ugasio televizor. Nije mu se jo spavalo i osjeao je e, tako da je izaao i naao pivnicu gdje je naruio kriglu piva i tanjur kolutia luka. Razmiljao je o zapodijevanju razgovora s djevojkom koja je sjedila kraj njega, ali je zakljuio da nije vrijeme ni mjesto za takav korak. Sutra ujutro, uostalom, nastavlja se potraga za neuhvatjivim kamenom. Popio je pivo, nabio kapu Chunichi Dragons, napustio pivnicu i samo lunjao naokolo. Nije ba najprivlaniji grad, zakljuio je, ali dobro se osjeao etajui se kuda eli u gradu gdje do tada nije bio. Ionako mu je etnja uvijek bila draga. S Marlboroom u ustima i

rukama zabijenim u depove lutao je od jedne glavne ulice do druge i du razliitih uliica. Kad nije puio onda je zvidao. Neka mjesta su bila ivahna i napuena, druga pusta i mrtvaki tiha. Gdje god se zatekao, iao je jednakim korakom. Bio je mlad, zdrav, bezbrian, niega se nije imao bojati. Koraao je nekom uskom uliicom punom karaoke barova i klubova koji su izgledali kao da rade pod razliitim imenima po est mjeseci, i upravo je bio doao do mrana, naputena mjesta kad ga je netko glasno zazvao iza lea: Hoshino! Hoshino! Isprva nije mogao povjerovati. Nitko ga ne poznaje u Takamatsuu, to mora biti neki drugi Hoshino. To ime

nije toliko obino ime, ali nije ni toliko neobino. Nije se okrenuo nego je nastavio hodati. Ali tko god to bio, slijedio ga je i stalno zvao po imenu. Hoshino se napokon zaustavio i okrenuo. Ondje je stajao nizak star ovjek u bijelom odijelu. Sijeda kosa, ozbiljan par naoala, sijedi brkovi i kozja bradica, bijela koulja i vrpasta kravata. Lice mu je izgledalo japanski, ali po svemu je vie sliio na provincijskoga gospodina s amerikoga juga. Bio je visok gotovo sto ezdeset, ali nije izgledao kao niska osoba nego kao minijaturna, umanjena verzija ovjeka. Drao je obje ruke ispred sebe kao da nosi pladanj. - Gospodine Hoshino - ree starac

jasnim i prodornim glasom, s malo naglaska. Hoshino je zurio u toga ovjeka potpuno zapanjen. - Imate pravo! Ja sam pukovnik Sanders. - Izgledate ba kao on - ree Hoshino, zadivljen. - Ja ne izgledam ba kao pukovnik Sanders. Ja to jesam. - ovjek od peene piletine? Starac duboko kimnu. - Taj, glavom i bradom. - U redu, ali kako znate moje ime? - Sve navijae Chunichi Dragonsa zovem Hoshino. Nagashima je glavno ime vaih Giantsa, i slino tomu Hoshino mora biti za Dragonse, je li

tako? - Da, ali Hoshino je sluajno moje stvarno ime. - Sluajna podudarnost - viknu starac. - Nemojte mene kriviti. - I to dakle elite? - Naao sam djevojku za vas! - Oh, razumijem - ree Hoshino. Vi ste svodnik. Zato ste se na taj nain dotjerali. - Gospodine Hoshino, ne znam koliko puta moram to rei, ali ja nisam odjeven kao netko drugi. Ja jesam pukovnik Sanders. Nemojte to pobrkati, moe? - Moe... Ali ako ste vi pravi pukovnik Sanders, koga vraga radite kao svodnik u pokrajnjoj uliici u

Takamatsuu? Vi ste slavni, i sigurno plivate u lovi od samih prava na zatitni znak. Trebali biste se ritati kraj nekog bazena negdje u Sjedinjenim Dravama, uivajui u mirovini. U emu je onda stvar? - U svijetu je na djelu neka vrsta zakrivljenosti. - Zakrivljenosti? - Vi to vjerojatno ne znate, ali tako imamo tri dimenzije. Zbog te zakrivljenosti. Ako elite da sve bude uredno i ravno cijelo vrijeme, onda idite ivjeti u svijetu koji je nainjen s pomou trobridnog ravnala. - Vi ste prilino udni, znate li to? ree Hoshino. - Ali druenje s udnim starcima kao da mi je sueno ovih dana.

Jo malo toga pa vie neu razlikovati lijevo i desno. - To je moda istina, g. Hoshino, ali to kaete? to kaete za jednu krasnu djevojku? - Mislite na jedan od onih salona za masau? - Salona za masau? to je to? - Znate, to su oni saloni gdje vam ne doputaju da inite rune stvari nego se za vas pobrinu puenjem ili runim radom. Tako vam dadu da svrite, bez onoga unutra-van. - Ne, ne - ree pukovnik Sanders, klimajui glavom od ljutnje. -To uope nije to. Moje djevojke ine sve - runi rad, puenje, kako god elite, ukljuujui stari nain unutra-van.

- Aha, vi dakle govorite o toploj kupelji? - Toploj to? - Prestanite se aliti, moe? Imam nekoga sa sobom, i moramo sutra rano ustati. Tako veeras nemam vremena ni za kakve gluposti. - Vi onda ne elite djevojku? - Nikakvu djevojku. Nikakvu peenu piletinu. Vraam se na spavanje. - Ali moda ne ete tako lako zaspao? - ree pukovnik Sanders znalaki. - Kad netko neto trai i ne moe nai, obino ne moe dobro spavati. Hoshino je stajao otvorenih usta, zurei u njega. - Kad netko neto trai? Kako vi znate da neto traim?

- To pie na vama. Vi ste po prirodi estita osoba. Sve to razmiljate pie preko itava vaeg lica. To je kao jedna strana razrezane suene skue: sve to je u vaoj glavi izloeno je svima da vide. Hoshino nagonski podie ruku i nasloni je na obraz. Zatim otvori ruku i pogleda dlan, ali na njemu niega nije bilo. Pie preko itava moga lica? - Tako - ree pukovnik Sanders, podignuvi prst da to naglasi. - Je li to to traite sluajno okruglo i tvrdo? Hoshino se namrti i ree: - Dajte, stare, tko ste vi? Kako biste to mogli znati? - Rekao sam vam: to pie preko itava vaeg lica. Nije vam jasno, je li?

- ree pukovnik Sanders tresui prstom. - Nisam bio u ovom poslu tolike godine zbog zdravlja, znate. Tako stvarno ne elite djevojku? - Traim nekakav kamen. Zove se ulazni kamen. - Znam sve o njemu. - Znate? - Ja ne laem. I ne priam viceve. Ja sam vam tip ovjeka koji ide ravno u glavu i ne govori gluposti. - Znate li gdje se nalazi taj kamen? - Znam tono gdje se nalazi. - Onda, biste li mi mogli rei gdje? Pukovnik Sanders dotaknu crnouokvirene naoale i proisti grlo. Jeste li sigurni da ne elite djevojku? - Ako mi kaete gdje se nalazi

kamen, razmislit u o tome - ree Hoshino dvojbeno. - Sjajno. Poite sa mnom. - Ne ekajui odgovora, on ustro krenu niz uliicu. Hoshino se trgnu da odri korak. Hej, stare. Pukovnie! Imam samo oko dvadeset tisua jena uza se. Pukovnik Sanders pucnu jezikom dok je kaskao putem. - To je dovoljno. Za to ete dobiti devetnaestogodinju ljepoticu svjea lica. Ona e vam pruiti cijeli program - puenje, runi rad, unutra-van, samo recite. A poslije toga neto u vam dodati besplatno - rei u vam sve o tome kamenu. - Ovo je ludo - protisnu Hoshino.

Poglavlje 27
Tek je 2,47 kad opaam da je djevojka tu - malo ranije nego prole noi. Bacam pogled na sat kraj uzglavlja da zapamtim vrijeme. Ovaj put ostajem budan, ekajui je da se pojavi. Uope ne zatvaram oi, osim povremenih treptaja. Mislio sam da pazim, ali nekako proputam stvarni trenutak njezina pojavljivanja. Na njoj je uobiajena svijedoplava haljina i sjedi ondje isto kao prije, s glavom na rukama, tiho zurei u sliku Kafka na alu. I ja zurim u nju pritajena daha. Slika, djevojka i ja - tvorimo

nepomian trokut u sobi. Ona neumorno promatra sliku, a ja jednako neumorno promatram nju. Trokut je postojan, ne klima se. A onda se dogaa neto posve neoekivano. - Gospoice Saeki - ujem sebe kako govorim. Nisam namjeravao izgovoriti njezino ime, ali ta misao je provrela u meni i kapnula van. Vrlo tihim glasom, ali ona ga uje. I jedna stranica trokuta pada. Moda sam se potajno nadao da e pasti, ne znam. Gleda u mojem pravcu, iako se ne bi reklo da se trsi vidjeti. Glava joj je jo na rukama dok utke okree lice. Kao da je neto - nije sigurna to beskrajno lagano potreslo zrak. Ne znam moe li me vidjeti, ali

elim da me vidi. Molim se da me primijeti i da zna kako postojim. Gospoice Saeki - ponovim. Ne mogu se suzdravati da ne izgovaram njezino ime. Moda e se uplaiti moga glasa i napustiti sobu, da se nikada vie ne vrati. Strano bih se osjeao kad bi se to dogodilo. Ne, ne strano, ne elim to rei. Uniteno je mnogo slinije tomu. Ako se nikada ne bi vratila, sve bi za mene bilo zauvijek izgubljeno. Svako znaenje, svaki pravac. Sve. To znam, ali svejedno nastavljam i riskiram, i zazivljem njezino ime. Po vlastitoj suglasnosti, gotovo automatski, moj jezik i usta oblikuju njezino ime, bez prestanka. Ona vie ne gleda sliku, gleda

mene. Ili sam barem u njezinu vidnom polju. Ne mogu vidjeti njezin izraz s mjesta gdje sjedim. Vani se giblju oblaci i mjeseina svjetluca. Mora biti vjetrovito, ali to ne mogu uti. - Gospoice Saeki - kaem opet, noen nekom hitnom, prinudnom, neodoljivom silom. Ona die glavu s ruku, dri desnu ruku ispred sebe kao da mi veli da nita vie ne govorim. Ali, je li to ono to zaista eli rei? Kad bih se samo mogao primaknuti gore k njoj i zagledati joj se u oi, da vidim to upravo sada misli, koji je osjeaji preplavljuju. to mi pokuava rei? to mi pokazuje? Prokletstvo, volio bih da znam. Ali ova teka tama, malo prije tri ujutro, ukrala

je svako znaenje. Teko je disati, i ja sklapam oi. U mojim grudima je tvrda gruda zraka, kao da sam progutao itav kini oblak. Kad otvorim oi nekoliko sekunda poslije, ona je ieznula. Ostala je samo prazna stolica. Sjena oblaka klizi preko zida iznad stola. Ustajem iz kreveta, prilazim prozoru i gledam nono nebo. I razmiljam o vremenu koje se nikada ne moe vratiti. Razmiljam o rijekama, o plimama. ume i voda koja izvire. Kia i munja. Stijene i sjene. Sve je to u meni. Iduega dana, poslije podne, u knjinicu se svraa neki detektiv. Leim u svojoj sobi i ne znam da je on tu. Detektiv ispituje Oshimu dvadesetak

minuta, zatim odlazi. Oshima poslije dolazi u moju sobu da me izvijesti. - Detektiv iz lokalne policijske postaje raspitivao se o tebi - kae Oshima, zatim uzima bocu Perriera iz friidera, skida ep, nalijeva vodu u au i pije. - Kako je znao da sam ovdje? - Sluio si se mobitelom. Mobitelom svoga oca. Prebirem po sjeanju i potvrdim kimanjem. One noi kad sam zavrio sav krvav u umarku iz onog svetita, zvao sam Sakuru na mobitel. - Jesam, ali samo jedanput. - Policija je provjerila popis poziva i slijedila te do Takamatsua. Obino policija ne ulazi u pojedinosti,

ali dok smo brbljali naveo sam ga da mi objasni kako su slijedili poziv. Kada to elim, znam ih armirati. Izlanuo se takoer da nisu mogli otkriti osobu koju si zvao, tako da je to morao biti unaprijed plaen telefon. Bilo kako bilo, oni znaju da si bio u Takamatsuu, i lokalna policija je provjerila sve hotele. Otkrili su da je mladi po imenu Kafka Tamura koji odgovara tvojem opisu boravio u nekom jeftinom hotelu u gradu, uz poseban aranman preko Putnike agencije za mlade, do 28. svibnja. Toga istoga dana netko je umorio tvoga oca. Barem policija nije saznala za Sakuru. Zahvalan sam za to, ve sam joj dovoljno smetao. - Direktor hotela sjetio se da si se

raspitivao za nau knjinicu. Sjea li se kako su nazvali da vide dolazi U zbilja ovamo? Kimnem. - Zato se navratila policija. Oshima otpije gutljaj Perriera. - Lagao sam, naravno. Rekao sam detektivu da te nisam vidio od 28. svibnja. Da si dolazio svaki dan, ali nikada poslije toga. - Mogli biste upasti u nevolje kaem. - Da nisam lagao, ti bi bio u mnogo veim nevoljama. - Ali ne elim da budete upleteni. Oshima suzi oi i nasmijei se. - Ti ne razumije, je li tako? Ve si me upleo.

- Da, rekao bih tako. - Nemojmo se prepirati, moe? Sto je uinjeno, uinjeno. Razgovor o tome sada nee nas nikamo odvesti. Kimnem, ne kazavi ni rijei. - U svakom sluaju, detektiv je ostavio posjetnicu i rekao mi da ga smjesta nazovem ako se opet pojavi. - Jesam li osumnjien? Oshima polagano odmahnu glavom. - U to sumnjam. Ali oni misle da bi im mogao pomoi. Pratio sam sve to u novinama. Istraga nita nije postigla, i policija postaje nestrpljiva. Nema otisaka prstiju, nema tragova, nema svjedoka. Ti si jedini trag koji imaju. to objanjava zato tako uporno ele otkriti gdje si. Tvoj tata je k tomu

slavan, pa je umorstvo detaljno pokriveno na TV-u i u novinama. Policija vjerojatno nee samo sjediti i vrtjeti palce. - Ali ako otkriju da ste im lagali, nee vas vie prihvatiti kao svjedoka - i onda ode moj alibi. Mogu pomisliti da sam ja to poinio. Oshima opet odmahnu glavom. Japanska policija nije toliko glupa, Kafka. Nedostaje joj imaginacije, da, ali nije nesposobna. Siguran sam da su ve provjerili sve popise putnika na zrakoplovima iz Tokija za Shikoku. Ne znam jesi li svjestan toga, ali oni imaju kameru na svim izlazima u zranim lukama, fotografiraju sve putnike koji se ukrcavaju. Sad ve znaju da nisi letio

natrag u Tokio u vrijeme zloina. U Japanu se upravlja informacijama do sitnica, vjeruj mi. Tako policija ne smatra tebe osumnjienikom. Da te smatraju, ne bi poslali lokalnog policajca, nego detektive iz Dravne policijske agencije. Da se to dogodilo pritisnuli bi me prilino snano i ne bi bilo naina da ih nadmudrim. Oni samo ele od tebe uti bilo kakvu informaciju koju im moe pruiti o tom dogaaju. Savreno je razumno to to kae. - U svakom sluaju, bolje je da se ne izlae neko vrijeme - kae on. Moda e policija nadzirati ovo podruje, tragajui za tobom. Imaju tvoje fotografije. Kopije tvoje slubene slike iz osnovne kole. Ali ne mogu rei

da odve slii na tebe. Stvarno si luaki izgledao na toj fotografiji. To je bila jedina fotografija koju sam ondje ostavio. Uvijek sam izbjegavao fotografiranje, ali taj put nije bilo mogunosti da me ne snime. - Policija kae da si stvarao probleme u koli. Bilo je nekih nasilnih dogaaja u koje ste bili upleteni ti i kolege iz razreda. I bio si tri puta uvjetno izbaen. - Dvaput, ne tri puta. I nisam bio izbaen, samo slubeno zadran kod kue - objanjavam. Duboko udiem, zatim izdiem. - Bilo je takvih dana, da. - Ne moe se obuzdati - kae Oshima. Kimnem.

- I ozljeuje druge? - kae Oshima. - Nije namjerno. Ali to je kao da netko drugi ivi u meni. I kada doem k sebi, otkrijem da sam nekoga ozlijedio. - Koliko ih ozljeuje? - pita Oshima. Uzdahnem. - Nita ozbiljno. Nema slomljenih kostiju, izbijenih zubi ili tako neto. Oshima sjedne na krevet, prekrii noge i makne kosu s ela. Odjeven je u plave pamune hlae, crnu polo koulju i bijele tenisice Adidas. - Meni se ini da se ti mora nositi s mnogo problema. Mnogo problema . Podignem pogled. - Zar ih vi uope nemate? Oshima dri ruke u zraku. - Ni

izdaleka toliko. Ali ima jedna stvar. Za mene, u ovom tijelu - ovom manjkavom kontejneru - najvanije je preivljavanje od danas do sutra. To je jednostavan ili pak vrlo teak posao, sve ovisi o tome kako na njega gleda. U svakom sluaju, ak i ako stvari dobro idu, to nije veliko postignue. Nitko nee ustati i zapljeskati mi ili tako neto. Grizem usnu neko vrijeme, zatim pitam: - Zar nikada ne pomislite na izlazak iz toga kontejnera? - Misli o naputanju svoga fizikog tijela? Kimnem. - Simbolino? Ili stvarno? nastavlja Oshima. - Jedno i drugo.

Oshima zabacuje kosu rukom. Mogu zamisliti kotaie koji se vrte punom brzinom odmah ispod povrine njegova blijeda ela. - Misli li da bi ti to volio uiniti? Uzimam dah. - Oshima, da vam kaem neuljepanu istinu, ni meni se ne svia kontejner u kojemu sam zatoen. Nikada mi se nije sviao. Mrzim ga, zapravo. Svoje lice, svoje ruke, svoju krv, svoje gene... mrzim sve to sam naslijedio od roditelja. Nita mi ne bi bilo drae nego umaknuti od svega toga, kao to se bjei od kue. On zuri u moje lice i smijei se. Ti ima lijepo, miiavo djelo. Bez obzira na to od koga si to naslijedio, prilino si zgodan. No, moda malo

previe jedinstven da bi te se nazvalo sasvim zgodnim. Ali ne izgleda loe. Meni se barem svia kako izgleda. Pametan si, okretan. Ima i lijep pimpek. Na tome ti zavidim. Hrpe e djevojaka padad na tebe, zajameno. Tako ne mogu vidjeti zato nisi zadovoljan svojim kontejnerom. Pocrvenim. - U redu, mislim da sve ovo nema smisla - nastavlja Oshima. - Ja nisam zadovoljan s kontejnerom u kojem se nalazim, to je sigurno. Kako bih i mogao - s ovakvim traljavim uradkom? Prilino je nepraktian, to ti mogu rei. Ipak, u dubini, evo to mislim: Ako zamijenimo mjesta vanjske ljuske i biti stvari drugim rijeima, ako vanjsku ljusku

shvatimo kao bit, a bit samo kao ljusku mogli bismo daleko lake razumjeti svoj ivot. Zurim u svoje ruke, razmiljajui o svoj onoj krvi na njima, kako su bile ljepljive. Razmiljam o vlastitoj biti, o vlastitoj ljusci. O biti mene, okruenoj ljuskom koja predstavlja mene. Ali te misli odgoni jedna neuklonjiva slika: sva ona krv. - to je s gospoicom Saeki? upitam. - to hoe rei? - Mislite li da i ona ima problema koje treba svladavati? - Bolje je da to nju pita - kae Oshima.

U dva nosim alicu kave na pladnju gore u sobu gospoice Saeki, gdje je nalazim kako sjedi za stolom. Kao uvijek na stolu je papir za pisanje i nalivpero, ali na peru je jo kapica. Obje se ruke oslanjaju na stol, ona zuri u prazan prostor. Ne bi se reklo da ita gleda, samo zuri u mjesto kojega tu nema. Izgleda umorno. Prozor iza nje je otvoren, rani ljetni povjetarac umi u bijelom ipkastom zastoru. Prizor izgleda kao neka lijepa alegorina slika. - Hvala ti - kae ona dok stavljam kavu na stol. - Izgledate malko umorno. Ona kimne. - Pretpostavljam da izgledam mnogo starije kad sam umorna. - Uope ne. Izgledate divno, kao

uvijek. Ona se smijei. - Za nekoga tko je tako mlad, ti sigurno zna kako se laska eni. Moje se lice ari. Gospoica Saeki pokazuje na stolicu. Ista stolica kao juer, tono u istom poloaju. Sjedam. - Ja sam navikla biti umorna, ali ne bih rekla da si ti. - Mislim da nisam. - Kad sam imala petnaest godina ni ja nisam, naravno. - Podigne alicu i otpije gutljaj kave. - Kafka, to vidi vani? Gledam kroz prozor iza nje. Vidim drvee, nebo i nekoliko oblaka. Nekoliko ptica na granama drvea.

- Nita iznimno. Je li tako? - Tako je - kaem. - Ali kad bi znao da to moda nee sutra moi vidjeti, sve bi odjednom postalo posebno i dragocjeno, zar ne? - Tako bih rekao. - Jesi li ikada o tome razmiljao? - Jesam. Ona poprimi iznenaen izgled. Kada? - Kad sam zaljubljen - kaem joj. Ona se neprimjetno nasmijei, i smijeak nastavi lebdjeti oko njezinih usana. To me podsjea na to kako svjee izgleda voda kad je netko nalije u kakvu lokvicu po ljetnom danu. - Jesi li zaljubljen? - upita ona. - Jesam.

- I njezino lice i cijelo bie tebi je posebno i dragocjeno, svaki put kad je vidi? - Tako je. I to bih mogao izgubiti. Gospoica Saeki gleda u me neko vrijeme, i smijeak iezava. - Zamisli pticu koja sjedi na tankoj grani - kae ona. - Grana se njie na vjetru, i kad god se to dogodi ptije se vidno polje pomie. Zna to hou rei? Kimnem. - Kad se to dogodi, to misli kako se ptica prilagouje? Odmahnem glavom. - Ne znam. Die i sputa glavu, nadoknaujui njihanje grane. Dobro pogledaj ptice idui put kad bude vjetrovito. Ja provodim puno vremena

gledajui kroz taj prozor. Zar ne misli da je takav ivot zamoran? Uvijek pomicati glavu kad se zanjie grana na kojoj sjedi? - Da. - Ptice su na to naviknute. Njima je to prirodno. Ne moraju o tome razmiljati, jednostavno to ine. Pa onda nije toliko zamorno kako zamiljamo. Ali ja sam ljudsko bie, nisam ptica, tako to katkada bude zamorno. - Vi ste negdje na grani? - Moglo bi se tako rei - kae ona. I katkada vjetar pue prilino jako. Vrati alicu na tanjuri i skine kapicu s nalivpera. To je znak za mene, zato ustanem. Gospoice Saeki, ima neto to vas

moram pitati. - Neto osobno? - Da. I moda neumjesno. - Ali to je vano? - Za mene jest. Ona stavi nalivpero na stol i oi joj se ispune nekim neodreenim sjajem. U redu. Samo naprijed. - Imate li vi djece? Ona udahne i zastane. Izraz njezina lica povlai se polako nekamo u daljinu, zatim se vraa. Poput kakve parade koja nestaje na kraju ulice, zatim ponovno stupa istom ulicom prema vama. - Zato to eli znati? - To je neto osobno. Nije samo nekakvo nenadano pitanje. Ona podigne debeli Mont Blanc

kao da ispituje njegovu debljinu i teinu, zatim ga vrati na stol i pogleda me. - ao mi je, ali ne mogu ti dati ni potvrdan ni nijean odgovor. Barem ne sada. Umorna sam, i pue jak vjetar. Kimnem. - Oprostite. Nisam smio pitati. - Sve je u redu. Ne okrivljujem te kae ona njeno. - Hvala ti za kavu. Pravi izvrsnu kavu. Odlazim i silazim u svoju sobu. Sjedam na krevet i pokuavam itati, ali kao da mi nita ne prolazi u glavu. Osjeam se kao da zurim u neku tablicu sluajnih brojeva, samo oima pratim slova. Odlaem knjigu, prilazim k prozoru i gledam u vrt. Ima ptica na

nekim granama, ali o vjetru nema ni govora. Jesam li zaljubljen u gospoicu Saeki kad joj je bilo petnaest godina? Ili u stvarnu gospoicu Saeki gore na katu, od pedeset i neto godina? Ni sam vie ne znam. Granina crta izmeu njih dvije poela se kolebati, blijedjeti, ne mogu je razabrati. I to me zbunjuje. Zatvaram oi i pokuavam u sebi nai neko sredite za koje bih se uhvatio. Ali znate, ona ima pravo. Svaki dan, svaki put kad vidim njezino lice, kad vidim nju, to je nadasve dragocjeno.

Poglavlje 28
Za ovjeka njegovih godina pukovnik Sanders je bio lagan na nogama i tako brz da je sliio na veterana u brzom hodanju. I inilo se da zna svaku rupu i pukotinu u gradu. Iao je preacima uz mrane, uske stube, skretao lijevo i desno provlaei se kroz tijesne prolaze izmeu kua. Preskoio je neki jarak, kratkom zapovijedi uutkao psa iza ivice. Poput nemirna duha koji trai poinak, njegova sitna figura u bijelom odijelu jurila je pokrajnjim gradskim ulicama. Hoshino je jedva mogao odravati korak. Uskoro je ostao bez daha, oznojio se ispod

pazuha. Pukovnik Sanders nijednom se nije osvrnuo da vidi prati li ga. - Hej, jesmo li uskoro tamo? najzad je Hoshino nestrpljivo viknuo. - O emu vi to govorite, mladi ovjee? Ja ovo ne bih nazvao ni etnjom - odgovori pukovnik Sanders, ne osvrui se i dalje. - Da, ali ja sam muterija, sjeate li se? to e se dogoditi s mojim spolnim nagonom ako sav izduim? - Kakva sramota! I vi sebe nazivate mukarcem? Ako e mala etnja ubiti vau volju, moda ste bez nje bili od poetka. - Nebesa - promrmlja Hoshino. Pukovnik Sanders udari jo jednom pokrajnom ulicom, presijee glavnu

cestu ne pazei na prometna svjetla i nastavi koraati. Prijee most i primaknu se nekom svetitu. Prilino veliko svetite, po izgledu, ali bilo je kasno i nikoga nije bilo u blizini. Pukovnik Sanders pokaza klupu ispred svetinoga ureda i dade mu znak da sjedne. ivina svjetiljka bila je kraj klupe i sve je bilo jasno kao po danu. Hoshino uini kako mu je reeno, a pukovnik Sanders sjede pokraj njega. - Ne ete me natjerati da to ovdje uinim, zar ne? - upita Hoshino zabrinuto. - Ne budite maloumni - ree pukovnik Sanders. - Nismo mi kao oni srndai to se vrzmaju oko slavnih svetita i samo naskau. Nemam namjeru

da vas na to natjeram u svetitu. Uostalom, to vi mislite tko sam ja? Zatim izvadi srebreni mobitel iz depa i utipka troznamenkast broj. - Da, to sam ja - ree kad mu je druga osoba odgovorila. - Uobiajeno mjesto. Svetite. Imam sa sobom ovdje mlada ovjeka po imenu Hoshino. Tako je... isto kao i obino. Da, razumijem. Samo doi ovamo to prije moe. - On iskljui telefon i gurnu ga natrag u dep bijeloga odijela. - Uvijek zovete djevojke iz ovog svetita? - upita Hoshino. - S tim neto nije u redu? - Ne, stvarno ne. Samo sam pomislio da bi moglo bid neko bolje mjesto. Neko... normalnije mjesto? Neki

kafi, ili moda da ekam u nekoj hotelskoj sobi? - Svetite je tiho. I zrak je svje i ist - Istina, ali ekati djevojku na klupi ispred svetinoga ureda... teko se opustiti. Osjeam se kao da u pasti pod urocima onih lisijih duhova ili tako neto. - O emu vi to govorite? Ne rugate se valjda sa Shikokuom, ha? Takamatsu je pravi grad, glavni grad okruga, zapravo. Nije neka selendra. Nema ovdje nikakvih lisica. - U redu, u redu, samo se alim... Ali vi se bavite uslunom djelatnosti, pa sam tek pomislio kako biste se morali vie pobrinuo da stvorite atmosferu,

znate o emu govorim? Neto raskono, da vam podigne raspoloenje. Ne znam, moda me se to uope ne tie. - Imate pravo, to se vas ne rie naglasi pukovnik Sanders. - Sada o onom kamenu... - Tono! Kamen... Recite mi o njemu. - Poslije obavljena posla. Onda emo govoriti. - Vano je obaviti taj posao, ha? Pukovnik Sanders ozbiljno kimnu nekoliko puta i potegnu se za kozju bradicu. - To je tono. Formalnost koju morate obaviti. Onda emo govoriti o kamenu. Znam da e vam se svidjeti ova djevojka. Ona je naa prvakinja. Rakone grudi, koa kao svila. Lijep,

savijen ps, vrela i vlana gdje vam se to svia, prava seks-maina. Da se posluim automobilskom metaforom, ona je u krevetu pogon na etiri kotaa, turbo elja, nagaz na gas, s podignutim mjenjaem u rukama, vi na okuci, ona zanosno mijenja brzine, jurite trakom za prestizanje, i bang! Eto vas - Hoshino je umro i uzaao na nebo. - Vi ste ba neka mustra, znate? ree Hoshino divei se. - Kao to rekoh, nisam u ovom poslu zbog zdravlja. Petnaest minuta poslije stigla je djevojka, i pukovnik Sanders je imao pravo - bila je sjajna. Uska minisuknja, crne visoke potpetice, mala crno

lakirana torbica o ramenu. Mogla je lako biti manekenka. Bujne grudi, takoer, kiptjele su iz duboka izreza. - Moe li posluiti? - upita pukovnik Sanders. Hoshino je bio odve zapanjen da bi odgovorio, pa samo kimnu. - Istinska seks-maina, Hoshino. Lopta je vaa - ree pukovnik Sanders i prvi put se nasmijei. Utipnu Hoshina za dupe. Djevojka odvede Hoshina u oblinji hotel za ljubavnike, napuni kadu, brzo svue odjeu i zatim razodjenu njega. Pomno ga je svega oprala, zatim poela lizati, klizei u potpuno umjetniki in felacija, radei mu stvari koje nikada nije vidio niti o

njima uo u ivotu. Nije mogao razmiljati ni o emu drugome nego o svravanju, i onda je svrio. - ovjee boji, to je bilo fantastino. Nikada se nisam tako osjeao - ree Hoshino mlitavo uranjajui natrake u kadu. - To je samo poetak - ree djevojka. - ekaj da vidi to slijedi. - Da, ali ovo je bilo dobro, ovjee. - Koliko dobro? - Kao da vie nema prolosti ni budunosti. - ista sadanjost je neuhvatljiv zajam prolosti to prodire budunost. Uistinu, svaki osjeaj je ve sjeanje. Hoshino podie pogled, napola

otvori usta i zagleda se u njezino lice. to je to? - Henri Bergson - odgovori ona, liui sjeme s vrha njegova penisa. Mame mo memelay. - Pardon? - Materija i sjeanje. Jesi li to ikada itao? - Ne bih rekao - odgovori Hoshino nakon kratka razmiljanja. Osim posebnih prirunika za vozae koje je morao prouavati - i knjiga o povijesti Shikokua koje je netom prelistavao u knjinici - nije se mogao sjetiti da je ita itao osim manga stripova. - Ti si to itala? Djevojka kimnu. - Morala sam. Zavravam filozofiju na fakultetu, i

ekaju nas ispiti. - Nemoj mi rei - ree Hoshino. Ovo ti je dakle honorarni posao? - Da lake platim kolarinu. Povela ga je do kreveta, milovala vrcima prstiju i jezikom po cijelom tijelu, dok nije postigao drugu erekciju. Snano mu se dignuo, kao toranj u Pisi u doba karnevala. - Vidi, ve si spreman za novi pohod - primijeti djevojka, polako ulazei u drugi krug svojih kretnja. Ima li posebnih zahtjeva? Neto to bi htio da ti radim? Gospodin Sanders je od mene zatraio da ti pruim sve to poeli. - Ne mogu se sjetiti niega posebnog, ali moe li citirati jo malo

one filozofske grae? Ne znam zato, ali to bi me moglo zadrati da ne svrim tako naglo. Inae u prilino brzo biti gotov. - Da vidimo... Ovo je prilino staro, ali kako bi bilo malo Hegela? - Svejedno. - Preporuujem Hegela. On je malo zastario, ali sigurno je stara dobra stvar. - Meni to dobro zvui. - U isto vrijeme kad sam "ja " sadraj odnosa, "ja "sam takoer ono to ini taj odnos. - Hmm... - Hegel je vjerovao da osoba nije tek svjesna sebe i objekta kao zasebnih entiteta, nego da je kroz projekciju sebe putem medijacije objekta voljno

sposobna postii dublje razumijevanje sebstva. A sve to tvori samosvijest. - Pojma nemam o tome to do vraga govori. - No, razmiljaj o onome to ti upravo inim. Za sebe ja sam sebstvo, a ti si objekt. Za tebe, naravno, sve je obratno - ti si sebi sebstvo a ja sam objekt. I zamjenjivanjem sebstva i objekta, moemo projicirati drugo na drugo i zadobiti samosvijest. Voljno. - Jo uvijek ne razumijem, ali osjeaj je zbilja dobar. - U tome je cijela ideja - ree djevojka. Poslije toga rekao je djevojci do vienja i vratio se u svetite gdje je

pukovnik Sanders sjedio na klupi upravo kako ga je ostavio. - Vi ste cijelo vrijeme ovdje ekali? - upita Hoshino. Pukovnik Sanders odmahnu ljutito glavom. - Nemojte biti kreten. Zar doista izgledam kao da imam toliko vremena na raspolaganju? Dok ste vi plovili u nebesa, ja sam ponovno radio u pokrajnjim uliicama. Nazvala me je kad ste zavrili, pa sam dojurio. Onda, kakva je bila naa mala seks-maina? Prilino dobra, kladio bih se. - Bila je sjajna. Ne alim se. Tri puta sam svrio. Voljno govorei. Mora da sam izgubio dva kila. - Drago mi je to uti. Sada, glede onoga kamena...

- Tono, zbog toga sam doao ovamo. - U stvari, taj kamen je u umarku ovoga svetita. - Govorimo li o ulaznom kamenu? - Tako je. To je ulazni kamen. - Jeste li sigurni da to samo ne izmiljate? Pukovnik Sanders osovi glavu. - O emu govorite, tikvane jedan? Jesam li vam ikada lagao? Zar ja samo izmiljam stvari? Rekao sam vam da u vam nabaviti mladu podatnu seks-mainu, i odrao sam svoj dio pogodbe. Po osnovnoj cijeni takoer, samo dvanaest tisua jena, i bili ste dovoljno zahrali da opalite tri puta, nita manje. Sve to i jo u mene sumnjate?

- Nemojte se pjeniti! Ja vam vjerujem, naravno. Rije je o tome da postanem mrvicu sumnjiav kad stvari teku malo previe glatko, to je sve. Hou rei, razmislite o tome - mirno hodam, i zovne me neki tip u smijenoj opremi, kae mi da zna gdje se nalazi kamen, onda poem s njim i svrim s tom curom to obara s nogu. - Tri puta, hoete rei. - Svejedno. Svrim dakle tri puta, i onda mi kaete da je kamen koji traim upravo tu? To bi svakoga zbunilo. - Vi jo ne razumijete, je li tako? Ovdje govorimo o otkrivenju - ree pukovnik Sanders pucnuvi jezikom. Otkrivenje preskae granice svakidanjega. ivot bez otkrivenja nije

uope ivot. Vi se morate preseliti iz razuma koji promatra u razum koji djeluje. To je ono to je kritino. Imate li imalo pojma o emu govorim, vi pozlaena grdosijo od glupana? - Projekcija i razmjena izmeu sebstva i objekta...? - stidljivo poe Hoshino. - Dobro. Drago mi je to barem toliko znate. U tome je stvar. Poite za mnom, i moete iskazati tovanje svojem dragocjenom kamenu. Poseban aranman u paketu, samo za vas.

Poglavlje 29
Nazivam Sakuru s javnog telefona u knjinici. Nisam bio s njom u dodiru od one noi u njezinu stanu - samo kratka poruka i to je bilo sve. Pomalo mi je neugodno zbog naina kako sam se oprostio. Kad sam napustio njezin stan otiao sam ravno u knjinicu, a Oshima me je odvezao u kolibu na nekoliko dana, daleko izvan dosega svakog telefona. Zatim sam doao stanovati i raditi u knjinici, susreui ivi duh gospoice Saeki - ili neto slino tomu svaku no. I zaljubio sam se preko uiju u tu petnaestogodinju djevojku. Dogodila se sva sila stvari, jedno za

drugim, koje bi svakog zaokupile preko glave. to ne znai da je to neka isprika. Ve je devet sati uveer kad zovem, a ona odgovara nakon est zvonjava. - Gdje si cijelo ovo vrijeme, zaboga? - pita Sakura oporim glasom. - Jo sam u Takamatsuu. Ne kae nita neko vrijeme. U pozadini ujem glazbeni program na TVu. - Nekako sam preivio - dodajem. Tiina, zatim uzdah mirenja sa situacijom. - to ti je trebalo da onako nestane? Brinula sam se za tebe, pa sam onaj dan dola malo ranije kui. ak sam ti neto kupila.

- Znam da je bilo pogrjeno. Doista znam. Ali morao sam otii. U glavi mi je vladala zbrka i morao sam se maknuti da razmislim o stvarima, da pokuam opet stati na noge. A biti s tobom - ne znam ne mogu to izraziti rijeima. - Previe pobuda? - Da. Nikad nisam bio tako blizu neke djevojke. - ali se? - Zna, miris djevojke. Svakakve stvari... - Prilino je gadno biti mlad, ha? - Slaem se - kaem. - Onda, kako ti je na poslu? - Prava ludnica. Ali eljela sam raditi i utedjeti malo novca, pa se ne bih smjela tuiti.

Zastanem, zatim joj kaem kako me trai policija. Ona uti neko vrijeme, zatim oprezno kae: - Cijela ona pria s krvi? Odluujem da joj ne kaem istinu. Ne, nije to. Nema nita s krvi. Trae me zato to sam bjegunac. ele me uloviti i otpremiti natrag u Tokio, to je sve. Tako bi policajci mogli doi do tebe. Onaj dan, prije nego to sam ostao kod tebe preko noi, zvao sam te mobitelom, tako su pregledali telefononske pozive i nali da sam ovdje u Takamatsuu. - Ne brini se - kae ona. - Ovo je unaprijed plaen telefon, tako nema naina da dou do vlasnika. - To je olakanje - kaem. - Nisam ti htio stvarati nevolje vie nego to sam

ih ve stvorio. - Tako si sladak da e me natjerati na pla, zna? - Ne, stvarno se tako osjeam. - Znam - kae kao da radije ne bi to priznala. - Onda, gdje je na mali bjegunac stanovao ovih dana? - Netko koga poznajem dopustio mi je da ostanem. - Otkada ti poznaje nekoga ovdje? Kako bih uope mogao saeti sve to mi se dogodilo posljednjih nekoliko dana? - To je duga pria - kaem. - S tobom su uvijek duge prie. - Ne znam zato, ali uvijek tako ispadne. - Nekakva tvoja sklonost? - Valjda - odgovorim. - Rei u ti

sve o tome jednog dana kad budem imao vremena. To ne znai da ita skrivam. Jednostavno ne mogu to dobro objasniti preko telefona. - To je u redu. Samo se nadam da nisi upao gdje ne bi smio biti. - Ne, nita slino tomu. Sve je u redu, ne brini se. Ona opet uzdahne. - Mogu razumjeti elju da bude sam za se, samo se nemoj upetljati ni u to nezakonito, u redu? To nije vrijedno toga. Ne elim te vidjeti kako umire nekom bijednom smru prije dvadesete kao Billy the Kid. - Billy the Kid nije umro prije dvadesete - ispravljam je. - Ubio je dvadeset jednog ovjeka i umro kad mu je bila dvadeset prva.

- Ako ti tako kae... Bilo kako bilo, ima li neto to si htio? - Samo sam ti htio zahvaliti. Osjeam se jadno to sam onako odao poto si bila tako ljubazna. - Hvala, ali zato to jednostavno ne zaboravi, ha? - Htio sam takoer ud tvoj glas kaem. - Sretna sam to to ujem, ali kakva je korist od toga? - Ne znam kako bih to tono rekao... Ovo moe udno zvuan, ali ti ivi u stvarnom svijetu, die stvaran zrak, govori stvarne rijei. Kad s tobom govorim, osjeam da sam spojen sa stvarnosti, za neko vrijeme. A to mi je zbilja vano.

- Ljudi s kojima si sada nisu stvarni? - Nisam siguran - velim joj. - Dakle, kae da se nalazi na nekom nestvarnom mjestu, s ljudima koji su odsjeeni od stvarnosti? Razmiljam o tome neko vrijeme. Moglo bi se tako rei. - Kafka - kae Sakura. - Znam da je to tvoj ivot i ne bih smjela gurati nos, ali mislim da ti je bolje otii odatle. Ne znam na kakvu se mjestu nalazi, ali nekako osjeam da je to mudar potez. Nazovi to slutnjom. Zato ne doe k meni? Moe ostati koliko eli. - Zato si tako ljubazna sa mnom? - to si ti, glupan? - to hoe rei?

- Zato to mi se svia, zar to ne moe shvatiti? Ja sam u osnovi znatieljan tip, ali to ne bih uinila za bilo koga. Sve sam to uinila za tebe zato to mi se svia, u redu? Ne znam kako bih to rekla, osjeam te kao mlaeg brata. Drim telefon i nita ne kaem. Na trenutak potpuno sam zbunjen, ak mi se zavrti u glavi. Nitko mi nikada nije nita slino rekao. Nikada. - Jesi li jo tu? - upita Sakura. - Da - uspijevam rei. - No, onda reci neto. Uspravim se i duboko udahnem. Sakura, elio bih da to mogu uiniti. Zbilja bih elio. Ali ne mogu ovaj as. Kao to sam ti rekao, ne mogu otii

odavde. Zaljubljen sam. - U neku zamrenu, nestvarnu osobu? - Moglo bi se tako rei. ujem kako opet uzdie - jedan od onih dubokih, tekih uzdaha. - Zna, kad se deki tvoje dobi zaljube skloni su biti malo zaneseni, pa ako osoba u koju si zaljubljen nije povezana sa stvarnosti, to je ozbiljan problem. Slijedi me? - Da, jasno mi je. - Kafka? - Molim? - Ako se to dogodi, zovi me, u redu? Nemoj oklijevati, nimalo. - Hvala ti. Odlaem slualicu, vraam se u

svoju sobu, stavljam singl "Kafka na alu" na postolje i sputam iglu. I jo jednom, htio to ili ne, neto me prenosi na ono mjesto. U ono vrijeme. Osjeam neku prisutnost i otvaram oi. Potpuna je tama. Fluorescentni brojevi na budilici kraj mog uzglavlja pokazuju da su prola tri. Mora biti da sam zaspao. Na slabanom svjetlu kandelabra u vrtu vidim je kako tu sjedi. Za stolom je kao uvijek, zuri u sliku na zidu. Nepomina, s glavom na rukama. I ja leim u krevetu, pokuavajui da ne diem, oi su mi jedva otvorene, zurim u njezinu siluetu. Kroz prozor uje se kako lahor s mora uti u granama svibe. Nakon nekog vremena ipak osjeam

da je neto drugaije. Neto u zraku remeti savren sklad naega malog svijeta. to je to? Vjetar naglo ojaava, a ja poinjem osjeati da je krv to kola mojim ilama udno gusta i teka. Grane svibe crtaju ustreptao labirint na prozorskom staklu. Napokon mi sine. To nije silueta one mlade djevojke. Puno slii na nju, gotovo da se s njom podudara. Ali nije tono jednaka. Kao kopija crtea poloena preko prave stvari, neke su pojedinosti pomaknute. Frizura joj je drukija, na primjer. I nosi drukiju odjeu. Cijela njezina prisutnost je drukija. Nesvjesno odmahujem glavom. To nije djevojka koja je ondje sjedila, to je netko drugi. Neto se dogaa, neto veoma vano.

vrsto stiem ake ispod pokrivaa, a moje srce ne moe vie podnositi i poinje snano lupati, kucati neoekivanim nepravilnim ritmom. Kao da je taj zvuk dao znak, silueta na stolici poinje se micati, polako mijenjajui kut kao kakav golem brod to mijenja pravac. Podie glavu s ruku i okree se u mojem smjeru. Trgnem se kad shvatim da je to gospoica Saeki. Gutam pljuvaku i ne mogu izdahnuti. To je gospoica Saeki iz sadanjosti. Stvarna gospoica Saeki. Gleda me neko vrijeme, tiho se usredotouje kao kada promatra neku sliku, a mene pogodi misao - vremenska osovina . Negdje, nije mi poznato gdje, neto se udno dogaa s vremenom. Stvarnost i snovi

posvema su pomijeani, kao morska i rijena voda kad teku zajedno. Muim se da naem znaenje iza svega toga, ali nita nema nikakva smisla. Napokon ona ustaje i polako kree prema meni, drei se uspravno kao uvijek. Bosa je, i podne daske jedva ujno kripe dok hoda. Tiho sjeda na rub kreveta i ostaje mirna neko vrijeme. Njezino tijelo pouzdano ima gustou i teinu. Ima na sebi bijelu svilenu bluzu i mornarski modru suknju koja joj see do koljena. Prua ruku i dodiruje mi glavu, prsti joj prodiru kroz moju kratku kosu. Njezina ruka je stvarna, dodiruje me stvarnim prstima. Opet ustaje, i na slabanom svjetlu to dopire izvana poinje se svlaiti - kao da je to

najprirodnija stvar. Ne uri joj se, ali ni ne oklijeva. Vjetim prirodnim kretnjama raskopava bluzu, oslobaa se suknje i iskorauje iz gaica. Komad po komad njezine odjee pada na pod, meka tkanina jedva stvara zvuk. Ona spava, shvaam. Njezine oi su otvorene, ali to je kao da u snu hoda. Kad je ostala gola, uvlai se u moj uski krevet i ovija oko mene blijede ruke. Njezin topao dah grije mi vrat, stidne dlake guraju se uz moje bedro. Sigurno misli da sam njezin davni deko, i da ona ini ono to su nekada inili ovdje u ovoj istoj sobi. vrsto usnula, sanjajui, prolazi kroz one davne kretnje. Zakljuujem kako je bolje da je

probudim. ini veliku pogrjeku, i to joj moram rei. Ovo nije san, ovo je stvaran ivot. Ali sve se dogaa tako brzo, a nemam snage da se oduprem. Izbaen potpuno iz ravnotee, osjeam se kao da sam usisan u vremensku anomaliju. I jesi usisan u vremensku anomaliju. I prije nego primijeti, njezin se san omotao oko tvoga razuma. Njeno, toplo, kao plodna voda. Gospoica Saeki e ti svui potkoulju i bokserice. Ljubit e te po vratu dugo, dugo, zatim e segnuti dolje i uhvatiti te za penis koji je ve tvrd kao porculan. Njeno ovija prste oko tvojih testisa, i bez rijei vodi tvoje

prste do svojih stidnih dlaka. Njezina je vagina topla i vlana. Ljubi te po prsima, sie ti bradavice. Tvoji prsti polako ulaze u nju. Gdje ovdje poinje tvoja odgovornost? Briui oblaak iz vida, bori se da otkrije gdje se stvarno nalazi. Pokuava nai pravac struje, borei se da se odri na vremenskoj osovini. Ali ne moe odrediti graninu crtu izmeu sna i stvarnosti. ak ni razdjelnicu izmeu onoga to je stvarno i to je mogue. Samo si svjestan toga da se nalazi u delikatnoj situaciji. Delikatnoj - i pogibeljnoj. Neto te vue dalje, dio toga, a nemoan si utvrditi naela

proroanstva ili logike. Kao kad se rijeka izlije i poplavi itav grad, svi cestovni znakovi su potonuli ispod valova. I moe vidjeti samo anonimne krovove potonulih kua. Lei nauznak, a gospoica Saeki uzjahuje na tebe. Uvodi tvoj okamenjeni pimpek u sebe. Ti si bespomoan, ona zapovijeda. Sagiba se i uvija u pasu kao da tijelom ocrtava neku sliku. Njezina ravna kosa pada ti na ramena i beumno se trese, kao vrbovo granje. Malopomalo propada u toplo blato. Cijeli svijet postaje topao, vlaan, nerazgovijetan, od svega postoji samo tvoj ukoen, blistav pimpek. Sklapa

oi i poinju tvoji vlastiti snovi. Teko je rei koliko vremena prolazi. Plima nadolazi, mjesec se die. I uskoro svrava. Niim to ne moe zaustaviti. Svrava uzastopno u njoj. Tople se stijenke u njoj steu, skupljaju tvoje sjeme. Sve to vrijeme ona i dalje spava irom otvorenih oiju. Ona je u razliitu svijetu, i tamo odlazi tvoje sjeme - progutalo ga je neko drugo mjesto. Prolazi dugo vrijeme. Ne mogu se pomaknuti. Svaki moj dio je paraliziran. Paraliziran, ili moda samo ne osjeam da se pokuavam pomaknuti. Ona sjahuje i lijee kraj mene. Malo poslije ustaje, navlai gaice, oblai suknju i zakopava bluzu. Opet njeno prua ruku

i mrsi mi kosu. Sve se to dogaa bez ijedne razmijenjene rijei. Nita nije rekla otkad je ula u sobu. Jedini zvuk je kripanje podnih dasaka, a vani vjetar neprestano pue. Soba izdie, prozorsko staklo podrhtava. To je zbor iza mene. I dalje usnula, ona koraa preko sobe i odlazi. Vrata su tek odkrinuta ali ona klizne van kao spretna, snena riba. Vrata se tiho zatvaraju. Gledam iz kreveta kako izlazi, i dalje nemoan da se pomaknem. Ne mogu ni prsta podignuti. Usne su mi tvrdo zapeaene. Rijei spavaju u kutu vremena. Nemoan sam pomaknuti ijedan mii, leim tu upinjui se da ujem. Zamiljam kako u uhvatiti buku njezina

Golfa na parkiralitu. Vjetar nanosi oblake, zatim ih rastjeruje. Podrhtavaju grane svibe i bezbrojni noevi sijevaju u tami. Prozor je prozor moga srca, vrata su vrata moje due. Leim tu budan do zore, zurei u opustjelu stolicu.

Poglavlje 30
Njih dvojica se provukoe preko niske ivice u umarak. Pukovnik Sanders izvue depnu lampu i osvijetli usku stazu. umarak nije bio jako dubok, ali golema stabla bila su prastara, njihove isprepletene kronje mrano su se nadvijale odozgo. Jak miris trave dopirao je s tla odozdo. Pukovnik Sanders je iao naprijed, ovaj put odravajui lagan korak. Posvjetljujui lampom da provjeri gdje staje, oprezno je stupao korak po korak. Hoshino ga je u stopu slijedio. Hej, ujo, ovo je nekakva smjelost ili tako neto? - ree on pukovnikovim

bijelim leima. - Gle, duh! - Zato za promjenu ne umuknete ree pukovnik Sanders ne okreui se. - U redu, u redu. - Hoshino se iznenada upita to je s Nakatom. Vjerojatno jo duboko spava. Kao da je izraz duboko spava izmiljen upravo da njega opie - im jednom usne, s njim je gotovo. Ali kakve snove sniva tijekom takva rekordnog spavanja? Hoshino to nije mogao zamisliti. - Jesmo li stigli? - Skoro - odgovori pukovnik Sanders. - Recite mi neto - poe Hoshino. - to? -Jeste li vi stvarno pukovnik Sanders? Pukovnik Sanders proisti grlo. -

Zapravo nisam. Samo privremeno poprimam njegov izgled. - To sam i mislio - ree Hoshino. Onda to ste stvarno? - Nemam imena. - Kako se snalazite bez imena? - Nema problema. Izvorno nemam ni imena ni oblika. - Vi ste dakle nekakav prdac. - Mogli biste tako rei. Budui da nemam oblika, mogu postati to god hoete. - Uh... - Ovaj put sam odluio poprimiti poznat oblik, oblik slavne kapitalistike ikone. Zabavljao sam se milju o Mikiju Mausu, ali Disneyeva zaklada je sitniava oko prava na svoje likove.

- Mislim da ionako ne bih volio da mi Miki Maus podvodi enske. - Vidim na to ciljate. - I odjea pukovnika Sandersa pristaje uz va karakter. - Ali ja nemam karaktera. Nemam nikakvih osjeaja. Oblik mogu poprimiti, razgovor mogu voditi, ali nisam ni Bog ni Buddha, prije sam bezosjeajno bie ije se srce tako razlikuje od ljudskoga srca. - to to...? - Ulomak iz Pria o mjeseini i kii koje je napisao Ueda Akinari. Sumnjam da ste to itali. - Tu ste me ulovili. - Ovdje se pojavljujem u ljudskom obliku, ali nisam ni Bog ni Buddha.

Moje srce radi drukije od ljudskih srdaca zato to nemam osjeaja. To znai to. - Hmm - ree Hoshino. - Nisam siguran da razumijem, ali vi time kaete da niste osoba, ali ni Bog ili Buddha, je li tako? - Ni Bog ni Buddha, samo sam bez osjeaja. Kao takav, ne istraujem niti slijedim ovjekovo dobro i zlo. - to znai? - Budui da nisam ni Bog ni Buddha, ne trebam prosuivati jesu li ljudi dobri ili zli. Slino tomu, ne moram djelovati u skladu sa standardima dobra i zla. - Drugim rijeima, vi postojite onkraj dobra i zla.

- Vi ste odve ljubazni. Ja nisam onkraj dobra i zla, tonije - oni meni nisu vani. Nemam pojma to je dobro ili to je zlo. Ja sam veoma pragmatino bie. Neutralan objekt, tako rei, i samo se brinem o perfektuiranju dunosti koja mi je zadana da je obavljam. - Perfektuiranje dunosti? to je to? - Zar niste ili u kolu? - Jesam, iao sam kolu, ali to je bila zanatska kola. Cijelo sam vrijeme provodio divljajui naokolo na motociklima. - Ja sam neka vrsta nadzornika, nadgledam neke stvari da vidim ispunjavaju li svoje prvobitne uloge. Provjeravam suodnos izmeu razliitih

svjetova, brinem se da stvari budu u pravom poretku. Tako posljedice slijede uzroke i znaenja se ne pobrkaju. Tako prolost dolazi prije sadanjosti, budunost poslije nje. Stvari mogu malo odstupiti od poretka, to je u redu. Nita nije savreno. Ipak, ako se knjige rauna uglavnom slau, ja sam zadovoljan. Nisam zapravo sitniava osoba. Tehniki izraz za to je "skraena senzorna obrada trajne informacije", ali ne elim ulaziti u sve to. Predugo bi trajalo objanjavanje, a znam da je to izvan vaeg dosega. Zato prijeimo na stvar. Hou rei, ja se ne tuim zbog svake sitnice. Naravno, ako se rauni na kraju ne slau, to je problem. Moram imati na umu svoju odgovornost.

- Imam jedno pitanje za vas. Ako ste tako vana osoba, kako to da ste svodnik u pokrajnjoj uliici u Takamatsuu? - Ja nisam osoba, u redu? Koliko vam puta moram to rei? - Svejedno... - Svoenje je samo sredstvo da vas dovedem ovamo. Ima neto gdje vas trebam da mi pomognete, tako sam mislio da vam za nagradu najprije pruim zabavu. Svojevrsna formalnost kroz koju moramo proi. - Da vam pomognem? - Kao to sam objasnio, ja nemam oblika. Ja sam metafiziki, konceptualni objekt. Mogu poprimiti svaki oblik, ali nemam tvari. Da bih obavio stvaran in,

treba mi pomoi netko tko ima tvar. - A u ovom posebnom asu ta tvar sam sluajno ja. - Tono - odgovori pukovnik Sanders. Oprezno su nastavili koraati stazom i doli do manjega svetita ispod gusta hrasta. Svetite je bilo staro i ruevno, bez ikakvih prinosa ili ukrasa. Pukovnik Sanders ga osvijetli depnom lampom. - Kamen je tu unutra. Otvorite vrata. - Ni govora! - odgovori Hoshino. Ne moete otvarati svetita kako vas je volja. Bit ete prokleti. Nos e vam otpasti. Ili ui, ili tako neto. - Ne brinite se. Rekao sam da je u redu, samo naprijed i otvorite ih. Neete

biti prokleti. nee vam otpasti nos i ui. Boe, stvarno znate biti staromodni. - Zato ih onda vi ne otvorite? Ja se ne elim u to mijeati. - Koliko vam puta moram objanjavati? Ve sam vam rekao da nemam tvari. Ja sam apstraktan koncept. Ne mogu nita uiniti na svoju ruku. Zato sam se izloio nevolji da vas ovamo dovuem. I omoguio vam da tri puta svrite po snienoj cijeni. - Da, ovjee, bila je fantastina... Ali opljakati svetite? Nipoto! Djed mi je stalno govorio da se okanim svetita. U tome je bio zbilja strog. - Zaboravite svoga djeda. Nemojte na me svaljivati itav svoj okrug Gifu, cijelo seljako udoree, moe?

Nemamo vremena za to. Gunajui cijelo vrijeme, Hoshino oklijevajui otvori vrata svetita, a pukovnik Sanders osvijetli unutranjost. Unutra je bio stari okrugao kamen, naravno. Upravo kako je rekao Nakata, bio je veliine riina kolaa, gladak bijeli kamen. - To je to? - upita Hoshino. - Tako je - ree pukovnik Sanders. - Iznesite ga. - ekajte malo. To je kraa. - Nije vano. Nitko nee primijetiti da nedostaje ovakav kamen. I nikoga nee biti briga. - Da, ali ovaj kamen je Boje vlasnitvo, zar ne? On e se rasrditi ako ga iznesemo.

Pukovnik Sanders prekrii ruke i pogleda ravno u Hoshina. - to je Bog? To pitanje svlada Hoshina na trenutak. Pukovnik Sanders pritisnu ga jo jae. - Kako Bog izgleda, i to radi? - Nemojte mene pitati. Bog je Bog. On je posvuda, gleda to inimo, prosuuje je li to dobro ili loe. - Zvui kao nogometni sudac. - Tako nekako, rekao bih. - Bog dakle nosi kratke hlae, ima zvidaljku u ustima, i pogledava na sat? - Vi znate da ne mislim tako - ree Hoshino. - Jesu li japanski Bog i strani Bog roaci, ili moda neprijatelji? - Kako bih ja to znao?

- ujte, Bog postoji samo u ljudskom umu. Oduvijek je bio neka vrsta prilagodljiva koncepta, posebno u Japanu. Pogledajte to se dogodilo poslije rata. Douglas MacArthur je naredio boanskom caru da prestane biti Bog, i on je prestao, odravi govor u kojem je rekao da je obina osoba. Tako poslije 1946. nije vie bio Bog. Takvi su japanski bogovi, mogu se primorati i prilagoditi. Neki Amerikanac to puka jeftinu lulu izda zapovijed i hokus-pokus - Bog vie nije Bog. Neto veoma postmoderno. Ako mislite da ima Boga, on postoji. Ako ne mislite, ne postoji. A ako je Bog takav, ne bih se zbog toga zabrinjavao. - U redu...

- U svakom sluaju, samo iznesite taj kamen. Ja preuzimam svu odgovornost. Moda nisam neki bog ili neki Buddha, ali imam nekih veza. Pobrinut u se da ne budete prokleti. - Sigurni ste? - Neu pogaziti rije. Hoshino prui ruke i pozorno, kao da vadi minu iz zemlje, podie kamen. Prilino je teak. - Nemamo posla sa sojinim sirom. Kamenje je obino teko. - Ali i za kamen ovo je teko - ree Hoshino. - to dakle hoete da s njim uinim? - Ponesite ga sa sobom i stavite ga kraj kreveta. Poslije toga stvari e krenuti svojim tokom.

- Hoete da ga ponesem u svratite? - Moete uzeti taksi ako je preteak - odgovori pukovnik Sanders. - Da, ali odnijeti ga tako daleko, je li to u redu? - ujte, svaki je predmet u struji. Zemlja, vrijeme, koncepti, ljubav, ivot, vjera, pravda, zlo, svi su u struji i protjecanju. Ne stoje u jednom obliku ili na jednom mjestu zauvijek. Cijeli svemir je poput nekog velikog FedEx-ova paketa. - Hmm. - Ovaj kamen je privremeno ovdje u obliku kamena. Njegovo pomicanje nee nita promijeniti. - U redu, ali zbog ega je ovaj

kamen tako poseban? Nimalo ne izgleda kao bogzna to. - Sam kamen je beznaajan. Situacija neto zahtijeva, a u ovoj vremenskoj toki to je sluajno ovaj kamen. To je najbolje formulirao Anton ehov kad je rekao: "Ako se u prii pojavi pitolj, on na kraju mora opaliti." Znate li to time eli rei? - Ne. Pukovnik Sanders uzdahnu. - Nisam ni mislio da znate, ali morao sam pitati. To pristojnost nalae. - Velika vam hvala. - ehov je ciljao na ovo: Nunost je neovisan koncept. Ona je drukije strukturirana nego logika, moral ili znaenje. Njezina funkcija lei potpuno u

ulozi koju igra. to ne igra nikakvu ulogu, ne bi smjelo postojati. to nunost zahtijeva, to mora postojati. To je ono to nazivate dramaturgijom. Logika, moral ili znaenje nemaju s tim nikakve veze. Sve je pitanje suodnosa. ehov je vrlo dobro razumio dramaturgiju. - Uh, vi ste visoko iznad mene. - Kamen koji nosite je ehovljev pitolj. On mora opaliti. Tako je u tom smislu vaan. Ali u njemu nema niega posveenoga ili svetoga. Zato se ne zabrinjavajte zbog prokletstva. Hoshino se namrti. - Ovaj kamen je pitolj? - Samo u metaforikom smislu. Ne brinite se, nee izletjeti nikakvi metci. Pukovnik Sanders izvue veliko platno

iz depa i prui ga Hoshinu. - Zamotajte ga u ovo. Bolje da ga ljudi ne vide. - Rekao sam vam da je to kraa! - Zar ste gluhi? To nije kraa. Trebamo ga za neto vano, tako ga samo posuujemo na kratko vrijeme. - U redu, u redu. Shvaam. Slijedei pravila dramaturgije, mi nuno pomiemo tvar. - Tono - ree pukovnik i kimnu. Vidite, vi razumijete o emu govorim. Nosei kamen u platnu mornarski modre boje, Hoshino se vraao stazom iz umarka, dok mu je pukovnik Sanders depnom lampom osvjetljavao put. Kamen je bio mnogo tei nego se inilo, i Hoshino se morao nekoliko puta zaustaviti da doe do daha. Brzo su

preli dobro osvijetljen prostor oko svetita da ih tko ne vidi, zatim izali na glavnu ulicu. Pukovnik Sanders je zaustavio taksi i priekao da se Hoshino ukrca s kamenom. - Onda ga moram metnuti do svoga jastuka, ha?- upita Hoshino. - Tono - ree pukovnik Sanders. To je sve to morate uiniti. Ne pokuavajte nita drugo. Glavna je stvar da ga samo imate ondje. - Morao bih vam zahvaliti. Zato to ste mi pokazali gdje je kamen. Pukovnik Sanders se naceri. Nema potrebe, samo radim svoj posao. Samo konzumiram svoju funkciju. Ali hej, to kaete za onu djevojku, Hoshino?

- Bila je udesna. - Drago mi je to to ujem. - Bila je stvarna, je li? Nije neki lisiji duh ili neka apstrakcija ili neto zapleteno poput toga? - Nikakav duh, nikakva apstrakcija. Samo jedna stvarna, iva seks-maina. Prava pohota s pogonom na etiri kotaa. Nije ju bilo lako nai. Budite i dalje u to sigurni. - Uhuuu! - uzdahnu Hoshino. Kad je Hoshino kraj Nakatina jastuka poloio kamen umotan u platno, ve je bio minuo jedan sat poslije ponoi. Zakljuio je da e smanjiti mogunosti prokletstva ako ga poloi kraj Nakatina umjesto kraj svoga

jastuka. Kao to je mislio, Nakata je i dalje bio kao poslovina klada. Hoshino je odrijeio platno da kamen bude vidljiv. Zatim se presvukao u pidamu, zavukao se u drugi krevet i smjesta usnuo. Imao je kratak san - neki bog u kratkim hlaama, istaknutih dlakavih bedara, trao je poljem svirajui u frulu. U pet sati ujutro Nakata se probudio i kraj jastuka naao kamen.

Poglavlje 31
Netom poslije jedan nosim kavu u studio na katu. Vrata su otvorena kao uvijek. Gospoica Saeki stoji kraj prozora i zuri van, jedna joj ruka poiva na prozorskom podboju. Izgubljena je u mislima, nije svjesna da joj se prsti druge ruke igraju s dugmadi na bluzi. Ovaj put nema nalivpera ni papira na stolu. Stavljam alicu kave na stol. Tanak sloj oblaka prekriva nebo, a ptice su vani za razliku tihe. Napokon me primjeuje, vraa se iz misli, odlazi od prozora, sjeda za stol i otpija gutljaj kave. Daje mi znak da

sjednem na istu stolicu kao juer. Sjednem i promatram je kako s druge strane stola pije kavu. Sjea li se iega to se dogaalo prole noi? Ne bih znao rei. Izgleda kao da sve zna, a istodobno kao da nita ne zna. Slike njezina gola tijela dolaze mi na pamet, sjeanja kako sam osjeao pojedine dijelove. Nisam ak ni siguran da je to bilo tijelo ene koja se nalazi preda mnom. U ono vrijeme, meutim, bio sam sto posto siguran. Na njoj je uska utosmea suknja i svijetlozelena bluza svilenasta izgleda. O vratu joj je tanka srebrena ogrlica, veoma elegantna. Poput vjeto izraena predmeta, njezini tanki prsti na stolu lijepo su isprepleteni. - Onda, svia li ti

se sada ovaj kraj? - Mislite Takamatsu? - Da. - Ne znam. Nisam ga mnogo vidio, samo neke stvari usput. Ovu knjinicu, naravno, vjebaonicu, kolodvor, hotel... takva mjesta. - Zar ti nije dosadno? Odmahnem glavom. - Jo ne znam. Nisam imao vremena da mi bude dosadno, a gradovi jednako izgledaju. Zato pitate? Mislite li da je ovo dosadan grad? Ona lagano slegne ramenima. Mislila sam kad sam bila mlada. Umirala sam od elje da odem odavde. Napustiti ovo mjesto i otii nekamo drugdje, gdje bi me ekalo neto

posebno, gdje bih mogla nai zanimljivije ljude. - Zanimljivije ljude? Gospoica Saeki lagano potresa glavom. - Bila sam mlada - kae. Veina mladih ljudi tako se osjea, pretpostavljam. Zar ti ne? - Ne, nikada nisam osjetio da me eka neto posebno ako nekamo odem. Samo sam elio biti negdje drugdje, to je sve. Bilo gdje samo ne ondje. - Ondje? - Nogata, okrug Nakano. Gdje sam se rodio i odrastao. Na zvuk toga imena neto je bljesnulo u njezinim oima. Barem se tako inilo. - im si napustio ono mjesto, nije ti

bilo posebno stalo kamo e stii? upita ona. - To je tono - kaem ja. - Nije bilo vano kamo u stii. Morao sam otii odande ili sam inae znao da u sasvim propasti. Tako sam otiao. Ona promatra svoje ruke koje poivaju na stolu, u oima joj je veoma odsutan pogled. Zatim vrlo tiho kae: Kad sam odavde otila u dvadesetoj, jednako sam se osjeala. Morala sam otii ili inae ne bih preivjela. I bila sam uvjerena da nikada vie neu vidjeti ovo mjesto dok sam iva. Nikada nisam pomiljala na povratak, ali dogodile su se neke stvari i evo me tu. Kao da sve poinjem iznova. - Okree mi lea i gleda kroz prozor.

Oblaci to zastiru nebo jednake su boje kao prije, a nema ni naznake vjetra. Sve to izgleda mimo kao obojena pozadina u prizoru iz filma. - Nevjerojatne se stvari dogaaju u ivotu - kae. - Hoete rei da bih se ja mogao vratiti onamo odakle sam krenuo? - Ne znam. Ovisi o tebi, jednom u dalekoj budunosti. Ali mislim da je veoma vano gdje se ovjek rodi i umre. Ne moe birati gdje se raa, ali moe gdje e umrijeti - donekle. - Sve to govori tihim glasom, zurei kroz prozor kao da razgovara s nekom zamiljenom osobom vani. Sjetivi se da sam tu, okree se prema meni. - udim se zato tebi povjeravam te stvari.

- Zato to nisam odavde, i tako smo razliitih godina. - Valjda je tako - kae. Dvadeset, moda trideset sekunda, gubimo se u vlastitim mislima. Uzima alicu i otpija jo jedan gutljaj kave. Odluujem iznijeti sve otvoreno i to kaem. - Gospoice Saeki, i ja imam neto to moram vama povjeriti. Ona me gleda i smijei se. - Vidim da razmjenjujemo tajne. - Ovo moje nije tajna. Tek teorija. - Teorija? - ponovi ona. Povjerava mi neku teoriju? - Da. - Zvui zanimljivo. - To je nastavak onoga o emu govorimo - kaem. - Hou rei, jeste li

se vratili u ovaj grad da umrete? Na njezinim usnama se pomalja smijeak poput srebrna mjeseca u zoru. Moda jesam. Ali ne bih rekla da je to vano. Ako dolazi na neko mjesto da ivi ili umre, to je otprilike isto kao stvari koje ini svaki dan. - Nadate li se da ete umrijeti? - Pitam se... - kae ona. - Ni sama ne znam. - Moj otac se nadao da e umrijeti. - Tvoj otac je umro? - Ne tako davno - kaem joj. - U stvari, prije kratka vremena. - Zato je tvoj otac pokuavao umrijeti? Duboko udahnem. - Dugo nisam mogao to dokuiti. Ali sada mislim da

sam shvatio. Kad sam doao ovamo napokon sam razumio. - Zato? - Moj otac je bio zaljubljen u vas, ali nije vas mogao vratiti. Ili moda od samog poetka nije uspio da budete stvarno njegova. On je to znao, i zato je htio umrijeti. I zato je htio da ga ubije njegov sin - va sin, takoer. Ja, drugim rijeima. Htio je takoer da spavam s vama i sa svojom starijom sestrom. To je bilo njegovo proroanstvo, njegova kletva. Sve je to programirao unutar mene. Gospoica Saeki vraa alicu na tanjuri s tupim, neutralnim zvukom. Gleda ravno u mene, ali zapravo me ne vidi. Zuri u neku prazninu, u neki pust

prostor negdje drugdje. - Poznajem li ja tvoga oca? Odmahujem glavom. - Kao to sam vam rekao, to je samo teorija. Polae ruke na stol, jednu preko druge. Ostaju blijedi tragovi smijeka, U tvojoj teoriji, dakle, ja sam tvoja majka. - To je tono - kaem. - ivjeli ste s mojim ocem, imali mene, i onda otili, ostavivi me. Ljeti kad sam upravo navrio etiri godine. - To je dakle tvoja teorija. Kimnem. - to objanjava zato si me juer pitao imam li djece? Opet kimnem. - Rekla sam ti da na to ne mogu

odgovoriti. Da ne mogu rei ni da ni ne. - Znam. - Tako tvoja teorija ostaje spekulativna. Opet kimnem. - To je tono. - Reci mi onda, kako je umro tvoj otac? - Ubijen je. - Nisi ga ubio ti, zar ne? - Ne, nisam. Imam alibi. - Ali nisi sasvim siguran? Potresem glavom. - Nisam uope siguran. Opet podie alicu i otpija sitan gutljaj, kao da nema okusa. - Zato je otac na te bacio tu kletvu? - Valjda je htio da preuzmem njegovu elju - kaem.

- Da eli mene, hoe rei. - Tako je - kaem. Gospoica Saeki zuri u alicu u ruci, zatim opet podigne pogled. - Onda, eli li me? Ja jasno kimnem. Ona sklopi oi. Gledam njezine sputene kapke dugo, dugo, i kroz njih mogu vidjeti tamu koju ona vidi. U njoj lebde udnovati oblici, izranjajui samo da bi ieznuli. Naposljetku otvara oi. - Hoe rei, eli me u teoriji. - Ne, odijeljeno od teorije. Ja vas elim, i to ide onkraj svake teorije. - eli sa mnom imati spolni odnos? Kimnem.

Ona zamiri kao da joj neto blijeti u oi. - Jesi li ikada prije imao odnos s nekom djevojkom? Opet kimnem. Prole noi, s vama , pomislim. Ali ne mogu to glasno izrei. Ona se niega ne sjea. S njezinih se usana otrgne neto blisko uzdahu. - Kafka, znam da si svjestan toga, ali tebi je petnaest godina a meni vie od pedeset. - Nije to tako jednostavno. Ovdje ne govorimo o toj vrsti vremena. Ja vas poznajem kad ste imali petnaest godina. I zaljubljen sam u vas u toj dobi. Jako zaljubljen. A kroz nju, zaljubljen sam u vas. Ta mlada djevojka jo je u vama, spava u vama. Ali im vi poete spavati, ona oivi. To sam vidio.

Jo jednom sklapa oi, vjee joj lagano podrhtavaju. - Zaljubljen sam u vas, i to je vano. Mislim da to razumijete. Poput ovjeka koji iz velike dubine izranja na morsku povrinu, ona duboko udahne. Traga za rijeima da ih kae, ali one lee izvan njezina dosega. - ao mi je, Kafka, ali kako bi bilo da ode? elim biti malo sama - kae. - I na izlasku zatvori vrata. Kimnem, ustanem, i krenem, ali neto me vue natrag. Zaustavim se na vratima, okrenem se i koraam preko sobe do mjesta gdje je ona. Pruim ruku i dotaknem joj kosu. Kroz uvojke moja joj ruka pomiluje maleno uho. Jednostavno ne mogu odoljeti.

Gospoica Saeki podigne pogled, iznenaena, i nakon trenutka oklijevanja poloi svoju ruku na moju. - U svakom sluaju, ti i tvoja teorija gaate kamenom cilj koji je veoma daleko. Razumije li to? Kimnem. - Znam. Ali metafora moe smanjiti udaljenost. - Mi nismo metafore. - Znam - kaem. - Ali metafore pomau ukloniti ono to razdvaja vas i mene. Vraa joj se slabaan smijeak dok me gleda. - To je najudniji poetak upucavanja koji sam ikada ula. - Mnogo se udnih stvari dogaa, ali osjeam da se polako pribliavam istini.

- Da se stvarno pribliava metaforikoj istini? Ili da se metaforiki pribliava stvarnoj istini? Ili se one meusobno nadomjetaju? - Bilo ovako ili onako, mislim da ne mogu podnijeti tugu koju upravo sada ovdje osjeam - kaem joj. - Ja se jednako tako osjeam. - Dakle, vratili ste se u ovaj grad da umrete? Ona potresa glavom. - Da budem iskrena, ja ne pokuavam umrijeti. Samo ekam smrt da doe. Kao to se sjedi na kolodvorskoj klupi, ekajui vlak. - A znate li kad e vlak stii? Odmie ruku s moje ruke i vrcima prstiju dodiruje one kapke. - Kafka, potroila sam toliko mnogo svoga

ivota, potroila sam sebe. U jednom asu trebala sam prestati ivjeti, ali nisam. Znala sam da je ivot ostao bez svrhe, ali nisam ga se mogla odrei. Tako sam zavrila da tek obiljeavam vrijeme, troei svoj ivot na poslove bez svrhe. Na kraju sam muila samu sebe, i to me je tjeralo da muim druge oko sebe. Zbog toga sam sada kanjena, zbog toga je na mene pala nekakva kletva. Imala sam neto odve potpuno, presavreno, nekada, i poslije toga mogla sam samo prezirati sebe. To je ta kletva kojoj ne mogu umaknuti. Zato se ne bojim smrti. I da odgovorim na tvoje pitanje: Da, prilino dobro nasluujem kada stie taj as. Opet je hvatam za ruku. Njiu se

zdjelice na vagi, i kao da se zbog mrvice teine naginju as na jednu as na drugu stranu. Moram razmisliti. Moram odluiti. Moram uiniti korak naprijed. Gospoice Saeki, hoete li spavati sa mnom? - pitam. - Hoe rei, ak ako sam ti majka u toj tvojoj teoriji? - Kao da je sve oko mene u previranju, i kao da sve ima dvostruko znaenje. Ona razmisli o tome. - Ali to ne bi moralo biti istina za mene. Za mene stvari ne bi morale biti tako nijansirane. Prije bi moglo biti kao sve ili nita. - A vi znate koje je od toga. Ona kimne. - Mogu li vam postaviti jedno

pitanje? - O emu? - Gdje ste nali ona dva akorda? - Akorda? - Dva akorda prijelaza u "Kafki na alu"? Ona me pogleda. - Sviaju ti se? Kimnem. - Nala sam ih u jednoj staroj sobi, veoma daleko. Tada su vrata te sobe bila otvorena - kae tiho. - Sobe koja je bila veoma, veoma daleko. - Sklapa oi i uranja natrag u uspomene. - Kafka, zatvori vrata kad izae - kae. I upravo to uinim. Poto zatvorimo knjinicu preko noi, Oshima me vozi u malo dalji riblji restoran. Kroz velik prozor restorana

moemo vidjeti nono more, i ja razmiljam o svim stvorenjima to ive ispod vode. - Katkada mora izai i pojesti malo pristojne hrane - kae mi on. Opusti se. Ne bih rekao da policajci dre pod prismotrom ovo mjesto. Obojici nam je trebala promjena okoline. Jedemo veliku porciju salate i dijelimo naruenu paellu. - V olio bih jednog dana otii u panjolsku - kae Oshima. - Zato u panjolsku? - Da se borim u panjolskom graanskom ratu. - Ali on je davno zavrio. - Znam to. Lorca je umro, a

Hemingway je preivio - kae Oshima. Ali jo imam pravo otii u panjolsku i biti sudionikom panjolskoga graanskog rata. - Metaforiki? - Tono - kae on i gleda me poprijeko. - Hemofiliar neodreena spola koji je jedva ikada kroio izvan Shikokua nije ba spreman poi da se stvarno bori u panjolskoj, rekao bih. Navaljujemo na hrpu paelle, zalijevajui je Perrierom. - Ima li kakva napretka u sluaju moga oca? - upitam. - Nita vrijedno spomena. Osim kiena spomen-lanka na stranicama za umjetnost, nije bilo bogzna to u novinama. Istraga je morala zapeti.

alosna je injenica da broj uhienja stalno pada ovih dana, upravo kao trite dionica. Hou rei, policija ne moe ui u trag ni njegovu sinu koji je nestao. - Petnaestogodinji mladac. - Petnaestogodinjak s povijeu nasilna ponaanja - dodaje Oshima. Opsjednuti mlad bjegunac. - A to je s onim sluajem kad su stvari padale s neba? Oshima odmahuje glavom. - To su zasada odgodili. Nita drugo udnovato nije palo s neba, osim ako ne rauna onu rekordnu grmljavinu koju smo imali prije dva dana. - Stvari su se dakle slegle. - Tako izgleda. Ili se moda nalazimo tono u sreditu oluje.

Kimnem, uzmem koljku, izvuem vilicom meso, zatim stavim koljku na pladanj pun praznih ljutura. - Jesi li jo zaljubljen? - upita me Oshima. Kimnem. - A vi? - Jesam li zaljubljen, hoe rei? Opet kimnem. - Drugim rijeima, usuuje se biti osoban i pitao o protudrutvenoj romanci koja uljepava moj iaeni, homoseksualni ivot poremeena spola i identiteta? Kimnem, a on nastavlja u istom tonu. - Imam partnera, da - priznaje. Jede koljku, lice mu postaje ozbiljno. - Nije to neka strasna, olujna ljubav kakvu

nalazi u nekoj Puccinijevoj operi ili neto slino. Drimo se meusobno na opreznu razmaku. Ne sastajemo se tako esto, ali razumijemo se uzajamno na dubokoj, temeljnoj razini. - Razumijete se uzajamno? - Kad god je Haydn komponirao, uvijek je pazio da se sveano odjene, ak da nosi napudranu vlasulju. Ja ga pogledam s iznenaenjem. Kakve veze ima Haydn s bilo ime? - Nije mogao dobro komponirati ako to ne bi uinio. - Kako to? - Pojma nemam. To se tie Haydna i njegove vlasulje. Nitko drugi ne bi razumio. Neobjanjivo, pretpostavljam. Kimnem. - Recite mi, kad ste sami,

pomislite li katkada na partnera i osjetite tugu? - Naravno - kae on. - To se katkada dogaa. Kad mjesec pomodri, kad ptice polete na jug, kad... - Zato naravno? - pitam. - Tko god se zaljubi taj trai dijelove koji mu nedostaju. Zato se svatko tko je zaljubljen rastui kad pomisli na svoga ljubavnika. To je kao povratak u sobu za koju nas veu drage uspomene, koju nismo odavno vidjeli. To je sasvim prirodan osjeaj. Nisi ti osoba koja je otkrila taj osjeaj, zato ne pokuavaj da ga patentira, u redu? Odiaem vilicu i podiem pogled. Draga, stara daleka soba? - Tono - kae Oshima. Podie

ravno uvis vilicu da to naglasi. - Samo metafora, naravno. Te noi gospoica Saeki dolazi u moju sobu poslije devet. Sjedim za stolom i itam knjigu kad zaujem kako se njezin Golf zaustavlja na parkiralitu. Vrata se buno zalupe. Cipele s gumenim potplatima polako kripe preko parkiralita. I napokon se uje kucanje na mojim vratima. Otvaram vrata, i tu je ona. Ovaj put je posvema budna. Na sebi ima svilenu bluzu s uskim prugama, tanke modre traperice, bijele mokasinke. Nikada je prije nisam vidio u hlaama. - Odavno nisam vidjela ovu sobu kae ona. Stoji kraj zida i gleda u sliku. Ni ovu sliku.

- Je li to mjesto na slici ovdje negdje u blizini? - upitam. - Svia li ti se? Kimnem. - Tko ju je naslikao? - Mlad umjetnik koji je toga ljeta boravio kod Komura - kae ona. - Nije bio jako slavan, barem ne u to vrijeme. Zaboravila sam mu ime. Ali bio je vrlo prijazna osoba, i mislim da je ovo dobro naslikao. Ima tu neto, ne znam, neto mono. Sjedila sam kraj njega cijelo vrijeme i promatrala ga kako radi. Davala sam mu svakovrsne polualjive savjete dok je slikao. Dobro smo se slagali. Bilo je to jednog ljeta prije mnogo vremena. Bilo mi je tada dvanaest godina. I djeaku na slici bilo je dvanaest.

- Izgleda kao ovo more u blizini. - Idemo se proetati - kae ona. Odvest u te onamo. Hodam s njom do ala. Presijecamo borovu umu i silazimo na pjeanu plau. Oblaci se razilaze i polumjesec obasjava valove. Sitni valovi jedva stiu do plae, jedva se lome. Ona sjedne na jedno mjesto na pijesku, ja sjednem kraj nje. Pijesak je jo malo topao. Kao da provjerava kut, pokazuje neku toku na rubu ala. - Bilo je to tono ondje - kae. - Odavde je slikao onu toku. Stavio je lealjku ondje, rekao djeaku da u njoj pozira, namjestio stalak tono ovdje. Dobro se sjeam toga. Primjeuje li kako je

poloaj otoka isti kao na slici? Gledam kamo mi pokazuje, i doista je isti poloaj. Ali bez obzira na to koliko dugo zurim, to meni ne izgleda kao mjesto na slici. To joj kaem. - Potpuno se promijenilo odgovara gospoica Saeki. - Uostalom, bilo je to prije etrdeset godina. Stvari se mijenjaju. Mnoge su stvari djelovale na obalnu crtu - valovi, vjetar, tajfuni. Spiraju pijesak, opet ga nanose jo vie. Ali to je sigurno ono mjesto. Vrlo dobro se sjeam to se ondje dogodilo. Toga sam ljeta imala i prvu menstruaciju. Sjedimo ondje i promatramo okolinu. Oblaci se pomiu i mjeseina ara more. Vjetar pue kroz borovu umu, zvui kao gomila ljudi to metu do

u isto vrijeme. Uzimam u pregrt malo pijeska i putam ga da polako sipi izmeu prstiju. Pada na plau i poput izgubljena vremena postaje dijelom onoga to je ve tu. To neumorno ponavljam. - O emu razmilja? - pita me gospoica Saeki. - O odlasku u panjolsku odgovaram. - to e ondje raditi? - Jesti slasnu paellu. - To je sve? - I boriti se u panjolskom graanskom ratu. - To je zavrilo prije ezdeset godina. - Znam - kaem joj. - Lorca je

umro, a Hemingway je preivio. - Ali ti eli biti dio toga? Kimnem, - Da. Dizati mostove u zrak i slino. - I zaljubiti se u Ingrid Bergman. - Ali u stvarnosti ja sam ovdje, u Takamatsuu. I zaljubljen sam u vas. - Prava nesrea. Zagrlim je oko ramena. Ti je zagrli oko ramena. Ona se nasloni na tebe. I prolazi mnogo vremena. - Jesi li znao da sam tu istu stvar uinila prije mnogo vremena? Tono na istom ovom mjestu? - Znam - kae joj. - Kako to zna? - pita gospoica Saeki i gleda te u oi.

- Bio sam ondje. - Dizao u zrak mostove? - Da, bio sam ondje, dizao u zrak mostove. - Metaforiki? - Naravno. Dri je u zagrljaju, privlai je k sebi, ljubi je. Moe osjetiti kako njezino tijelo naputa snaga. - Svi mi sanjamo, je li tako? - kae ona. Svi mi sanjamo. - Zato si morao umrijeti? - Nisam mogao nita uiniti odgovara. Skupa idete du plae natrag u knjinicu. Gasite svjetlo u tvojoj sobi, navlaite zastore i bez rijei lijeete u

krevet i vodite ljubav. Prilino slino voenje ljubavi kao prethodne noi. Ali s dvije razlike. Poslije seksa ona pone plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho plae. Ti ne zna to bi uinio. Njeno sputa ruku na njezina gola lea. Zna da bi morao neto rei, ali nema pojma to. Sve su rijei umrle u upljini vremena, gomilajui se beumno na mranom dnu vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi moe uti motor njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme, kao da o neemu razmilja, zatim opet okree klju i odlazi s parkiralita. Ono prazno, tiho meurazdoblje ostavlja te tuna, tako strano tuna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje srce

i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe. Ona ostavlja za sobom vlaan jastuk, mokar od suza. Dodiruje tu toplinu rukom i gleda kako se nebo polagano rasvjetljuje. U daljini grae avka. Zemlja se polako i dalje vrti. Ali onkraj svih tih pojedinosti stvarnoga svijeta ima snova. I svatko ivi u njima.

Poglavlje 32
Kad se Nakata probudio u pet izjutra, vidio je velik kamen kraj svoga jastuka. Hoshino je jo tvrdo spavao na futonu do njegova - usta su mu bila poluotvorena, svaka vlas strila na svoju stranu, kapa Chunichi Dragons hitnuta kraj njega. Njegovo usnulo lice imalo je odluan izraz koji je govorio da ga se ne budi bez obzira na sve. Nakata se nije naroito iznenadio naavi tu kamen. Njegov um se smjesta prilagodio novoj stvarnosti, prihvatio ju je, nije se pitao kako se dogodilo da je tu. Istraivanje uzroka i posljedica nikada nije bilo njegova jaa strana.

Sjeo je ukoeno kraj kreveta, uredno podvio noge i proveo neto vremena nasamo s kamenom, zurei pozorno u nj. Napokon je pruio ruku i dodirnuo ga, kao da miluje veliku, usnulu maku. Isprva oprezno, tek vrcima prstiju, a kad mu se uinilo da nema opasnosti, pomno je preao cijelim dlanom po itavoj povrini. Dok ga je gladio stalno je razmiljao - ili je barem imao zadubljen izgled nekoga tko razmilja. Kao da ita zemljovid, rukom je preao po svakom dijelu kamena, pamtei svaku izboinu i pukotinu, upoznavajui opipom njegovu tvrdou. Zatim je naglo podignuo ruku i protrljao kratku kosu, traei moda suodnos izmeu kamena i svoje glave.

Napokon se oglasio neim to je moglo biti uzdah, ustao, otvorio prozor i kroza nj pomolio lice. Vidljiva je bila samo pozadina susjedne zgrade. Trone, bijedne zgrade. Od one vrste gdje bijedni ljudi provode jedan bijedan dan za drugim obavljajui svoj bijedan posao. Od one zlosretne vrste zgrada to ih nalazite u svakom gradu, od vrste za koju je Charlesu Dickensu trebalo desetak stranica da ih opie. Oblaci to su plovili iznad zgrade bili su nalik na stvrdnute grude neistoe iz usisavaa koji nitko nikada nije oistio. Ili moda vie nalik na protuslovlja tree industrijske revolucije koja su se zgusnuta i zaplovila nebom. Bez obzira na to uskoro se spremala kia. Nakata

pogleda dolje i uvreba mravu crnu maku, podignuta repa, gdje patrolira vrhom uska zida izmeu dviju zgrada. Danas e biti grmljavine - doviknu on. Ali ne bi se reklo da ga je maka ula, nije se ak ni okrenula, samo je produila mlitavo hodati i nestala u sjeni zgrade. Nakata je poao niz hodnik do zajednikih umivaonika, nosei plastinu torbicu s toaletnim priborom u ruci. Umio se, oprao zube i obrijao se sigurnosnom britvicom. Svaka operacija trajala je neko vrijeme. Pomno je umio lice, ne obazirui se na vrijeme, pomno je oprao zube, ne obazirui se na vrijeme, pomno se obrijao, ne obazirui se na vrijeme, karama je postrigao

dlake u nosu, doveo u red obrve, oistio ui. Bio je tip koji se nije obazirao na vrijeme to god inio, ali jutros je sve to obavljao ak u sporijem ritmu nego obino. Nitko drugi nije umivao lice tako rano, i jo je dugo potrajalo prije nego to je doruak bio spreman. Hoshino nije izgledao kao da e tako skoro ustati. Raspolaui cijelom sobom, Nakata se promatrao u ogledalu pripremajui se polagano za dan, zamiljajui slike svih maaka to ih je vidio u knjizi u knjinici prije dva dana. Kako ne zna itati, nije doznao imena tih maaka, ali jasna slika svakoga pojedinog majega lica urezala se u njegovo pamenje. - Zaista ima mnogo maaka na

svijetu, to je sigurno - rekao je istei tapiem ui. Nakon svoga prvog posjeta knjinici postao je bolno svjestan koliko malo zna. Beskonaan je broj stvari koje ne zna o svijetu. Beskonanost, po definiciji, nema granica, i od takva razmiljanja dobio je blagu migrenu. Odustao je i vratio misli na Make u svijetu. Kako bi lijepo bilo, pomisli on, kad bih mogao razgovarati sa svim onim makama. U svijetu mora biti raznovrsnih maaka, a sve razliito misle i govore. Bi li strane make, upita se, govorile stranim jezicima? Ali to je bila jo jedna teka tema, i opet mu je u glavi poelo kucati. Kad se oprao, poao je u zahod i po obiaju obavio svoje stvari. To nije

potrajalo dugo kao druga njegova ienja. Kad je zavrio, uzeo je plastinu torbicu s toaletnim priborom i vratio se u sobu. Hoshino je tvrdo spavao, tono kako ga je ostavio. Nakata podie svuenu havajsku koulju i traperice, uredno ih sloi. Metnu ih jedno na drugo kraj Hoshinova futona, dodavi bejzbolsku kapu Chunichi Dragom na vrh kao zajedniki naslov arolikoj zbirci ideja. Svukao je sa sebe pamuni kimono i obukao uobiajene hlae i koulju, zatim protrljao ruke i duboko udahnuo. Sjeo je opet ispred kamena i promatrao ga neko vrijeme prije nego to e oklijevajui pruiti ruku da ga dotakne. - Danas e biti grmljavine -

izgovorio je nikomu posebno. Moda se obratio kamenu. Naglasio je to potvrdnim kimanjem. Nakata je bio kraj prozora i izvodio uobiajene vjebe kad se Hoshino napokon probudio. Mrmljajui tiho za sebe glazbu s radija, Nakata se gibao u ritmu melodije. Hoshino pogleda na sat. Bilo je malo poslije osam. Podie glavu da provjeri je li kamen jo ondje gdje ga je stavio. Na svjetlu je kamen izgledao vei i hrapavi ji nego to ga je upamtio. - Tako naposljetku nisam sanjao - ree on. - Oprostite, o emu govorite? upita Nakata.

- O kamenu - ree Hoshino. Kamen je ovdje. Ono nije bio san. - Imamo kamen - ree Nakata jednostavno, i dalje usred svojih vjebi, trudei se da to zvui kao neka sredinja pretpostavka njemake filozofije devetnaestoga stoljea. - Ipak, duga je pria, djedice, kako se kamen naao ovdje. - Da, Nakata je i mislio da bi takav mogao biti sluaj. - Sad svejedno - ree Hoshino sjedajui u krevetu i duboko udiui. Nije vano. Glavna je stvar da je ovdje. Da skratimo cijelu priu. - Imamo kamen - ree Nakata. - To je vano. Hoshino se spremao odgovoriti, ali

iznenada shvati koliko je izgladnio. - to kaete da se doepamo malo doruka? - Nakata je prilino gladan. Poslije doruka, dok je pio aj, Hoshino ree: - Onda, to ete uiniti s onim kamenom? - to bi Nakata trebao uiniti s njim? - Potedite me - ree Hoshino odmahujui glavom. - Rekli ste da morate nai taj kamen, i zato sam uspio doi do njega prole noi. Nemojte me sada spopadati s nekakvim: Boe, to da radim s njim. U redu? - Da, imate pravo. Ali istinu govorei, ja jo ne znam to bih trebao s njim uraditi.

- To je problem. - Doista problem - odgovori Nakata, iako to nikada ne biste zakljuili po njegovu izrazu. - Dakle, ako provedete neko vrijeme razmiljajui o tome, smislit ete to treba uiniti? - Tako mislim. Nakati treba mnogo dulje nego drugim ljudima da uini neke stvari. - U redu, ali ujte me, g. Nakata. - Da, g. Hoshino. - Ne znam tko mu je dao to ime, ali kad se zove ulazni kamen, nagaam da je morao biti ulaz u neto prije mnogo vremena, zar ne? Mora o tome postojati neka legenda ili objanjenje. - Da, mora da je takav sluaj.

- Ali vi nemate pojma o kakvu ulazu ovdje govorimo? - Ne, jo ne. Nekada sam stalno razgovarao s makama, ali nikada nisam razgovarao s nekim kamenom. - Ne bi se reklo da bi to bilo odve lagano. - Sasvim se razlikuje od razgovaranja s makama. - Ali ipak, kad sam odnio taj kamen iz svetita, jeste li sigurni da ne emo biti prokleti ili tako neto? To me doista mui. Jedno je uzeti ga, ali raspolagati njime sada kad ga imamo moglo bi biti kao trn u peti. Pukovnik Sanders je rekao da nee biti nikakva prokletstva, ali ne mogu potpuno vjerovati tomu ovjeku, razumijete me.

- Pukovnik Sanders? - Ima neki starac toga imena. ovjek na reklamama za Kentucky Fried Chicken. S bijelim odijelom, bradicom, glupim naoalama. Ne znate na koga mislim? - Jako mi je ao, ali ne bih rekao da znam tu osobu. - Ne znate peenu piletinu iz Kentuckyja? To je malko neobino. No, svejedno. Taj starac je ionako apstraktan pojam. Nije ljudski stvor, ni neki bog, ni neki Buddha. Nema oblika, nego mora poprimiti neiji izgled, tako je sluajno izabrao toga pukovnika. Nakata je izgledao zbunjeno i eao se po pepeljastoj kosi. - Ne razumijem. - No, istinu govorei, ni ja to ne

razumijem, iako o tome brbljam - ree Hoshino. - U svakom sluaju, taj udni starac odjednom je niotkuda iskoio i zasuo me svim tim stvarima. Da skratim dugu priu, starac mi je pomogao tako da sam naao kamen i dovukao ga ovamo. Ne pokuavam zadobiti vau naklonost ili tako neto, ali proveo sam dugu i teku no, to vam mogu rei. Sada bih stvarno elio predati cijelu stvar vama i dopustiti vam da je preuzmete. - Hou. - To je bilo brzo. - Gospodine Hoshino? - ree Nakata. - to je? - Uskoro e biti mnogo grmljavine. ekajmo to.

- Kaete mi da e grmljavina uiniti neto da vam pomogne oko kamena? - Ne znam zasigurno, ali poinje me obuzimati takav osjeaj. - Grmljavina, ha? Dobro nekako zvui. U redu, ekat emo da vidimo to se dogaa. Kad su se vratili u sobu, Hoshino lee potrbuke na futon i upali TV . Nije bilo niega iznimna osim hrpe zabavnih emisija za kuanice, ali kako nije bilo drugog naina da se utue vrijeme, nastavio je gledao kritizirajui stalno sve na ekranu. Nakata je dotle sjedio ispred kamena, gledao ga, trljao ga, povremeno mrmljao. Hoshino nije mogao uloviti to govori Znao je samo da starac zapravo

govori kamenu. Poslije dva-tri sata Hoshino je otrao do oblinje samoposluge i vratio se s vreicom punom mlijeka i slatkih kruia to su njih dvojica imala za ruak. Dok su jeli, pojavila se sobarica da poisti sobu, ali Hoshino joj je rekao da se ne brine, njima je dobro. - Ne idete nikamo van? - upitala je. - Ne - odgovorio je. - Imamo nekog posla ovdje. - Jer e biti grmljavine - dodade Na kata. - Grmljavine. Shvaam... - ree sumnjiavo sobarica prije nego e otii, izgledajui kao da radije ne bi htjela imati nita vie s tim udnim parom. Oko podne grom tupo zagrmi u

daljini, i poe kropiti kao da se ekao taj znak. Nedojmljiva grmljavina, kao lijen patuljak to topoe po bubnju. Malo potom, meutim, kine kapi postadoe krupnije, i uskoro nastade pravi pljusak, obavijajui svijet vlanim, ustajalim mirisom. Kad je poela grmljavina, njih dvojica sjedoe suelice, s kamenom izmeu sebe, kao kad Indijanci pue lulu mira. Nakata je i dalje mrmljao za se, trljajui as kamen as glavu. Hoshino je otpuhivao Marlboro i promatrao. - Gospodine Hoshino? - ree Nakata. - to se dogaa? - Hoete li ostati neko vrijeme sa mnom?

- Sigurno. Nikamo ne idem po toj kii. - Postoji mogunost da se neto udno dogodi. - alite se sa mnom? - poe Hoshino. - Sve je ve bilo dovoljno udno. - Gospodine Hoshino? - Da. - Odjedanput sam se upitao - to sam, zapravo? to je Nakata? Hoshino razmisli o tome. - To je gadno pitanje. Malo izvan domaaja. Hou rei, ne znam ni to sam ja, tako da nisam osoba koju treba pitati. Razmiljanje nije ba moja odlika, znate. Ali znam da ste dobar, estit ovjek. Niste ba neka veliina, ali ste

netko komu vjerujem. Zato sam doao s vama sve do Shikokua. Moda ni ja nisam toliko bistar, ali znam prosuditi ljude. - Gospodine Hoshino? - Da. - Ne radi se samo o tome da sam glup. Nakata je prazan iznutra. To sam napokon razumio. Nakata je kao knjinica bez ijedne knjige. Nije uvijek bilo tako. Nekada je u meni bilo knjiga. Dugo nisam mogao pamtiti, ali sada mogu. Nekada sam bio normalan, kao svatko drugi. Ali neto se dogodilo i zavrio sam kao posuda u kojoj niega nema. - Da, ali ako na to gledate na taj nain svi smo mi prilino prazni, zar ne

biste rekli? Jede, prazni se, obavlja piljiv posao za uljivu plau, i katkada neto povali, ako ima sree. ega jo ima? Ipak, znate, u ivotu se dogaaju zanimljive stvari, kao sada s nama. Nisam siguran zato. Moj djed je govorio da stvari nikada ne ispadaju kako mislite da e ispasti, ali zbog toga je ivot zanimljiv, i to ima smisla. Kad bi Chunichi Dragonsi pobijedili u svakoj utakmici, tko bi ikada gledao bejzbol? - Vi ste jako voljeli svoga djeda, zar ne? - Da, volio sam ga. Da nije bilo njega, ne znam to bi se sa mnom dogodilo. Zbog njega sam poeo osjeati da moram neto pokuati i neto od sebe stvoriti. Zbog njega sam poeo

osjeati da sam - ne znam - ukopan. Zato sam napustio bajkere i stupio u Samoobrambene snage. I odjednom nisam vie upadao u nevolje. - Ali znate, g. Hoshino, Nakata nema nikoga. Nita, uope nisam ukopan. Ne znam itati. I moja sjena je samo pola onoga to je nekada bila. - Svatko ima svojih nedostataka. - Gospodine Hoshino? - Da. - Da sam bio normalna osoba, mislim da bih vodio posve drukiji ivot. Kao moja dva mlaa brata. Iao bih u viu kolu, radio u nekoj kompaniji, oenio se i imao obitelj, vozio velika kola, igrao golf u slobodne dane. Ali nisam bio normalan, zato sam

ovakav Nakata kakav sam danas. Prekasno je da se stvar ponovi. To razumijem. Ali ipak, makar na kratko vrijeme, volio bih biti normalan Nakata. Sve dosad nikada nije bilo niega posebnog to bih volio raditi. Uvijek sam radio to su mi ljudi rekli, najbolje to sam mogao. Moda je to samo postala navika. Ali sada se elim vratiti da budem normalan. elim biti Nakata s vlastitim idejama, s vlastitim znaenjem. Hoshino uzdahnu. - Ako je to ono to elite, onda za tim krenite. to ne znai da imam pojma kakav je normalni Nakata. - Ni Nakata nema pojma. - Samo se nadam da e to uspjeti. Molit u se za vas, da opet postanete

normalni. - Ipak, prije nego se vratim u normalno stanje, moram se pobrinuti za neke stvari. - Kao to? - Kao Johnnie Walker. - Johnnie Walker? - ree Hoshino. Da, spominjali ste to i prije. Mislite onaj momak na viskiju? - Da. Otiao sam smjesta u policiju, i rekao im za njega. Znao sam da moram izvijestiti predsjednika, ali nisu htjeli sluati. Tako moram nai rjeenje na svoju ruku. Moram se za to pobrinuti prije nego opet postanem normalni Nakata. Ako je mogue. - Zbilja to ne shvaam, ali slutim da kaete kako vam je potreban ovaj

kamen da uinite to to trebate uiniti. - To je tono. Moram vratiti drugu polovicu svoje sjene. Dotle je grmljavina postala zagluna. Munje su krivudale nebom, za njima su zaas slijedili buni gromovi. Zrak se tresao, a labava prozorska stakla nervozno su zveckala. Tmasti oblaci pokrivali su cijelo nebo, a unutra se tako smrailo da su jedva mogli jedan drugomu razabrad lice. Ipak su ostavili ugaeno svjetlo. Jo su sjedili kao prije, s kamenom izmeu sebe. Kia je ibala tako snano da se ovjek guio od samog pogleda na nju. Svaka munja askom bi osvijetlila sobu. Neko vrijeme ni rijei nisu progovorili. - U redu, ali zato uope morate

imati posla s ovim kamenom, g. Nakata? - upita Hoshino kad je grmljavina malo jenjala. - Zato to morate biti vi? - Zato to sam ja onaj koji je uao i opet izaao. - Ne razumijem vas. - Jednom sam odavde otiao, i opet se vratio. To se dogodilo kad je Japan bio u velikom ratu. Poklopac se otvorio, i odavde sam otiao. Sluajno sam se vratio. Zato nisam normalan, i moja sjena je samo pola onoga to je bila. Ali tada sam mogao razgovarati s makama, iako to ne mogu vie. Mogu takoer uiniti da neke stvari padaju s neba. - Kao one pijavice? - Da. - Prilino jedinstven dar, to je

sigurno. - To je tono, ne moe to svatko uiniti. - I to je zato to ste izali i opet se vratili? Mislim da ste uistinu prilino izvanredni. - Kad sam se vratio nisam vie bio normalan. Nisam znao itati. I nikada nisam dotaknuo enu. - To je teko povjerovati. - Gospodine Hoshino? - Da. - Mene je strah. Kao to sam vam rekao, potpuno sam prazan. Znate li to znai biti potpuno prazan? Hoshino odmahnu glavom. - Mislim da ne znam. - Biti prazan slii na opustjelu

kuu. Na nezakljuanu, opustjelu kuu. Svatko moe ui, bilo kad. To me najvie plai. Mogu uiniti da stvari padaju s neba, ali uglavnom nemam pojma to u sljedee natjerati da pada kao kia. Ako bi to bilo deset tisua noeva, ili golema bomba, ili otrovni plin - ne znam to bih uinio. Mogao bih svima rei da mi je ao, ali to ne bi bilo dovoljno. - U tome imate pravo - ree Hoshino. - Sama isprika ne bi pomogla. Pijavice su poprilino gadne, ali te stvari su jo gore. - Johnnie Walker je uao u Nakatu. On me je natjerao da inim stvari koje nisam elio. Johnnie Walker me je iskoristio, ali nisam imao snage da se

oduprem. Jer nemam nita u svojoj nutrini. - To objanjava zato se elite vratiti da budete normalan Nakata. Netko tko je od tvari? - Tono tako. Nisam previe bistar, ali znao sam praviti pokustvo, i to sam radio iz dana u dan. V olio sam praviti razne stvari - stolove, stolice, ormare. Lijepo je praviti stvari lijepih oblika. Tih godina, kad sam pravio pokustvo, nikada nisam pomislio da elim opet biti normalan. I nije bilo nikoga tko bi pokuao ui u moju nutrinu. Nakata se nikada nije niega bojao. Ali otkad sam sreo Johnnija Walkera poeo sam se bojati. - to vas je onda taj Johnnie

Walker natjerao da inite kad je uao u vau nutrinu? Glasna tutnjava propara nebo, i grom je morao blizu udariti, sudei po zvuku. Hoshina su od buke zaboljeti bubnjii. Nakata je lagano nagnuo glavu u stranu i pozorno sluao, trljajui polako povrinu kamena cijelo vrijeme. Natjerao me je da prolijem krv. - Krv? - Da, ali nije se zalijepila za Nakatine ruke. Hoshino je asak razmiljao o tome, zbunjen. - U svakom sluaju, jednom kad otvorite ulazni kamen, svakovrsne e se stvari slegnuti natrag gdje su prirodno trebale biti, zar ne?

Kao to voda tee s viih na nia mjesta. Nakata razmisli o tome. - Moglo bi ne biti tako lako. Nakatin je posao da nae ulazni kamen, i da ga otvori. to se zbiva poslije toga, bojim se da ne znam. - U redu, ali zato je kamen na Shikokuu? - Kamen je posvuda. Ne samo na Shikokuu. I ne mora biti kamen. - Ne shvaam... Ako je posvuda, onda ste sve to mogli obaviti doma u Nakanu. To bi vam utedjelo mnogo vremena i truda. Nakata protrlja dlan o kratko oianu kosu. - To je teko pitanje. Sluao sam sada kamen neko vrijeme, ali ne mogu ga jo dobro razumjeti. Ali mislim da smo obojica morali ovamo

doi. Morali smo prijei velik most. To ne bi upalilo u okrugu Nakano. - Mogu li vas pitati neto drugo? - Da. - Ako ovdje otvorite ulazni kamen, hoe li se dogoditi neto udesno? Kao onaj duh, kako se zove, to iskae kao u prii o Aladinu? Ili e me poljubiti kraljevi koji se pretvorio u abu? Ili e nas ive pojesti Marsovci? - Neto bi se moglo dogoditi, ali opet moda i nita. Jo ga nisam otvorio, zato ne znam. Ne moete znati dok ga ne otvorite. - Ali moglo bi biti opasno, ha? - Da, tono. - Boe. - Hoshino izvue Marlboro iz depa i zapali ga. - Djed mi je uvijek

govorio da je meni najvanije pobjei s nepoznatim ljudima ne razmiljajui to inim. Mislim da sam valjda uvijek tako radio. Dijete je otac ovjeka, kako kau. U svakom sluaju, sada tu ne mogu nita uiniti. Preao sam cijeli ovaj put, proao kroz tolike nevolje da naem kamen, tako ne mogu sada otii kui i da ne vidim to e biti do kraja. Znamo da bi to moglo biti opasno, ali neka ide k vragu. Zato ga ne otvorimo i vidimo to se zbiva? Barem u imati sjajnu priu za unuke. - Nakata vas mora zamoliti za uslugu, g. Hoshino. - to je to? - Moete li podignuti kamen? - Nema problema.

- Mnogo je tei nego kad ste ga donijeli. - Znam da nisam Schwarzenegger, ali puno sam jai nego ko izgledam. U Samoobrambenim snagama osvojio sam drugo mjesto u hrvanju. Plus, vi ste mi izlijeili problem s leima, tako da mogu uprijeti svime ko imam. Hoshino ustade, zgrabi kamen objema rukama i pokua ga dignuti. Kamen se nije ni pomaknuo. - Imate pravo, mnogo je tei - ree on zadihano. - Malo prije, nije bilo problema podignuti ga. Sada izgleda kao da je prikovan za pod. - To je dragocjen ulazni kamen, zato se ne moe lako pomaknuti. Kad bi se mogao, to bi bio problem.

- Valjda je tako. Upravo tada nekoliko nepravilnih bljeskova svjetla propara nebo, i niz gromova potrese zemlju do temelja. Kao da je netko upravo otvorio poklopac na paklu, pomisli Hoshino. Posljednji udarac groma prasnu u blizini i iznenada nastade gusta tiina, kao da gui. Zrak je bio vlaan i ustajao, s okusom neega sumnjivog, kao da su bezbrojne ui plovile zrakom, ekajui da otkriju trag neke urote. Dva su se ovjeka ukipila, obavijena podnevnom tamom. Odjednom opet ojaa vjetar, ibajui kiom po prozoru. Grom zatutnji, ali ne onako silovito kao prije. Sredite oluje mimoilo je grad. Hoshino podie pogled i oima

preleti po sobi. Sve je izgledalo hladno i daleko na udan nain. etiri zida jo praznija nego prije. Opuak Marlboroa u pepeljari pretvorio se u pepeo. Proguta pljuvaku i istjera tiinu iz uiju. - Hej, g. Nakata? - to je, g. Hoshino? - Osjeam se kao da runo sanjam. - Dobro, barem imamo isti san. - Imate pravo - ree Hoshino i rezignirano se poea po uhu. - Pravo imate, pravo ko grom. Bjei kio s prozora, vrati se kad dozori... U svakom sluaju, od toga mi je bolje. - Ustade jo jednom, da pokua pomaknuti kamen. Udahnu duboko, zgrabi ga i usredotoi svu snagu u ruke. Uz tiho stenjanje uspio je podignuti kamen tri-etiri centimetra.

- Pomaknuli ste ga malo - ree Nakata. - Tako znamo da nije prikovan. Ali moram ga pomaknuti vie od toga, rekao bih. - Morate ga potpuno prevrnuti. - Kao palainku. Nakata kimnu. - Tako je. Palainke su Nakati jedno od najdraih jela. - Drago mi je to uti. Onda u paklu imaju palainke, ha? U svakom sluaju, dajte da jo jednom pokuam. Mislim da mogu prevrnuti tu stvar. Hoshino zatvori oi i prikupi svaki gram snage, sasvim usredotoen na taj pothvat To je to ! ree sam sebi. Sad ili nikad! Nae dobar zahvat pomno stisnu,

zatim duboko udahnu, ispusti krik iz utrobe, i odjednom podie kamen, drei ga u zraku pod kutom od etrdeset pet stupnjeva. To je bila granica njegove snage. Nekako ga je mogao drati u tom poloaju. Dahtao je, cijelo ga je tijelo boljelo, kosti i miii i ivci vritali su od muke, ali nije htio odustati. Posljednji je put duboko udahnuo i ispustio bojni poklik, ali nije mogao uti vlastiti glas. Nije imao pojma to govori. vrsto stisnutih oiju uspio je izvui snagu o kojoj nije znao da je ima u sebi, snagu koja ga je morala nadmaivati. Od pomanjkanja kisika sve je pobijeljelo. ivci su mu jedan za drugim popucali kao praskave rakete. Nita nije uo ni vidio, ak ni mislio.

Nije bilo dovoljno zraka. Ipak je sporo podizao kamen i s konanim ga krikom preokrenuo. Popustio mu je stisak, kamen se sam prevrnuo od svoje teine. Teak udar zdrmao je sobu kao da se cijela zgrada trese. Od povratnog udara Hoshino se svalio na lea. Leao je ondje, ispruen nauznak na tatamiju, hvatajui zrak, glava mu je bila puna meka mulja to se neprestano vrtloio. ini mi se, pomislio je, da nikada vie neu podignuti nita tako teko dok sam iv. (Ipak se poslije pokazalo da je to proricanje bilo odve optimistino.) - Gospodine Hoshino? - -to? - Ulaz se otvorio, zahvaljujui

vama. - Znate to, djedice? Hou rei, g. Nakata? - to je? Leei nauznak i dalje zatvorenih oiju, Hoshino jo jednom dugo i duboko udahnu i izdahnu. - I bolje da se otvorio. Inae bih se ni za to ubio.

Poglavlje 33
Ureujem knjinicu da bude potpuno spremna za otvaranje prije Oshimina dolaska. Usisavam sve podove, briem prozore, istim zahod, briem sve stolice i stolove. Prskam rukohvat, lijepo ga uglaavam. Pomno briem prainu s vitraja na odmoritu. Metem vrt, palim klimu u itaonici i ureaj za odvlaivanje u spremitu. Kuham kavu, iljim olovke. Pusta knjinica ujutro - ima u tome neega to me doista obuzima. Tu su sve mogue rijei i ideje, mirno poivaju. elim uiniti sve to mogu da ouvam to mjesto, da ostane isto i uredno.

Katkada zastanem i promatram sve nijeme knjige na policama, pruam ruke i dodirujem nekoliko hrbata. U deset i trideset, kao uvijek, Mazda Miata dogrmi na parkiralite i pojavljuje se Oshima, izgleda malo pospano. Brbljamo koji trenutak dok ne bude vrijeme da otvorimo. - Ako je to u redu, ja bih malo izaao - kaem mu im smo otvorili. - Kamo? - Moram otii u vjebaonicu i vjebati. Nisam nimalo vjebao ve neko vrijeme. To nije jedini razlog. Gospoica Saeki dolazi na posao kasno izjutra i ne elim se s njom sresti. Treba mi neko vrijeme da dovedem glavu u red prije

nego to je opet vidim. Oshima me gleda i nakon stanke kimne. - Ali pazi. Ne elim te nadzirati, ali ovjek ne moe biti previe oprezan, u redu? - Ne brinite, bit u oprezan uvjeravam ga. Zabacujem uprtnjau na rame i penjem se u vlak. Na kolodvora Takamatsu uzimam autobus do vjebaonice. U svlaionici se provlaim u sportsku odjeu, zatim vjebam u krugu, ukljuujem walkman, sluam Princea kako grmi. Proteklo je neko vrijeme, miii se ale, ali uspijevam. To je normalna reakcija tijela - miii vrite, opiru se dodatnom bremenu kojim ga optereujemo. Sluajui "Little Red

Corvette", pokuavam ublaiti tu reakciju, zatomiti je. Duboko udahnem, zadrim dah, izdahnem. Udahnem, zadrim, izdahnem. Jednolino disanje, bezbroj puta. Jedan po jedan mii guram do granice. Znojim se kao lud, majica mi je mokra i teka. Moram oda do aparata za vodu i popiti nekoliko gutljaja. Idem od sprave do sprave uobiajenim redom, misli su mi ispunjene gospoicom Saeki. Razmiljam o seksu koji smo imali. Pokuavam isprazniti glavu, oistiti sve, ali to nije lako. Usredotoujem se na miie, upijam se u rutinu. Iste sprave kao uvijek, isti utezi, isu broj ponavljanja. Prince sada pjeva "Sexy

Motherfucker". Kraj moga penisa jo me malo boli i malo pee kad putam vodu. Vrak je crven. Moj pimpek to je tek provirio iz koice jo je jako mlad i njean. Kondenzirano seksualno matanje, Princeov sklizak glas, citati iz svakojakih knjiga - cijela zamrena zbrka kovitla se u mojem mozgu, osjeam da e mi glava prsnuti. Tuiram se, presvlaim se u svjee rublje, sjedam na autobus natrag do kolodvora. Gladan sam, skoknem u restorani i naruujem gotovo jelo. Dok jedem, shvaam da sam tu jeo prvog dana u Takamatsuu. To me navodi da se upitam koliko sam dana tu. Proao je tjedan ili tako neto otkada sam se

namjestio u knjinici, tako sam morao stii na Shikoku prije otprilike tri tjedna. Pijem aj otkad sam zavrio s jelom i gledam ljude kako se ure amotamo ispred kolodvora. Svi su se oni nekamo zaputili. Kada bih htio, mogao bih im se pridruiti. Uzeti vlak za neko drugo mjesta Odbaciti sve ovdje, krenuti nekamo gdje nikada nisam bio, poeti od nule. Kao da okreem stranicu u biljenici. Mogao bih otii u Hiroimu, Fukuoku, bilo kamo. Nita me ne dri ovdje. Sto posto sam slobodan. Sve to mi treba za neko vrijeme nalazi se u mojoj uprtnjai. Odjea, toaletni pribor, vrea za spavanje. Jedva da sam naeo gotovinu koju sam uzeo iz oeve radne sobe.

Ali znam da ne mogu nikamo otii. - Ali ne moe nikamo otii, ti to vrlo dobro zna - kae djeak zvan avka. Drao si gospoicu Saeki, uao si u nju toliko puta. I ona je sve to primila. Penis te jo pee, jo se sjea kakav je osjeaj biti u njoj. Na jednom od mjesta koja su ba za tebe. Razmilja o knjinici. O spokojnim, tihim knjigama to su poredane na policama. Razmilja o Oshimi. O svojoj sobi. Kafka na alu visi o zidu, petnaestogodinja djevojka zuri u sliku. Odmahuje glavom. Nema naina da napusti ovo mjesto. Ti nisi slobodan. Ali to zapravo eli? Biti

slobodan? U kolodvorskoj zgradi prolazim pokraj policajaca u obilasku, ali oni me i ne primjeuju. ini mi se da je svatko kraj koga proem nekakav preplanuli djeak mojih godina s uprtnjaom na ramenu. A ja sam samo jedan od njih, stapam se s okolinom. Ne moram biti napet. Samo da se prirodno ponaam, i nitko me nee primijetiti. Uskaem u mali vlak s dva vagona i vraam se u knjinicu. - Hej, vratio si se - kae Oshima. Gleda moju uprtnjau, zabezeknut je. Zaboga, zar uvijek vue sa sobom toliko prtljage? Ti si pravi Linus. Uzvarim vodu i popijem aj. Oshima vrti svoju uobiajenu dugaku,

netom zailjenu olovku. Pojma nemam gdje zavre njegove olovke kad postanu prekratke. - Ta tvoja uprtnjaa je kao simbol slobode - dodaje. - I ja bih rekao - kaem. - Kad ima predmet koji simbolizira slobodu osoba moe biti sretnija nego kad se stvarno domogne slobode koju on predstavlja. - Katkada - kaem. - Katkada - ponovi on. - Zna, kad bi bilo natjecanje za najkrae odgovore na svijetu, ti bi pobijedio sputenih ruku. - Moda. - Moda - kae Oshima, kao da mu je dosta. - Moda veina ljudi na svijetu ne pokuava biti slobodna, Kafka. Oni

s a mo misle da pokuavaju. Sve je to iluzija. Kad bi stvarno postali slobodni, veina bi ljudi bila u pravim okovima. Upamti to dobro. Ljudima je zapravo drae da ne budu slobodni. - Ukljuujui i vas? - Da. I meni je drae da ne budem slobodan. Do neke toke. Jean-Jacques Rousseau je definirao civilizaciju kao vrijeme kad ljudi podiu ograde. Veoma pronicavo opaanje. I istinito je - sva je civilizacija proizvod ograenog pomanjkanja slobode. Ali autralski domorodci su iznimka. Uspjeli su odrati civilizaciju bez ograda sve do sedamnaestog stoljea. Oni su skroznaskroz slobodni. Idu kamo hoe, kad hoe, ine to hoe. Njihov ivot je

doslovno putovanje. Hodanje je savrena metafora za njihov ivot. Kad su doli Englezi i podigli ograde da zatvore stoku, domorodci to nisu mogli pojmiti. I, kako nisu nimalo razumjeli to naelo na djelu, svrstani su meu opasne i antisocijalne elemente, pa su protjerani u unutranjost Zbog toga elim da bude oprezan. Ljudi koji podignu visoke, jake ograde, najbolje opstaju. Tu stvarnost moe zanijekao samo uz rizik da sam bude protjeran u divljinu. Vraam se u sobu i odlaem uprtnjau. Zatim odlazim u kuhinju, kuham kavu i odnosim je u sobu gospoice Saeki. S metalnim pladnjem u objema rukama pomno koraam svakom

stepenicom, dok stare podne daske kripe. Na odmoritu prolazim kroz dugu blistavih ara od bojena stakla. Gospoica Saeki sjedi za stolom, pie. Odlaem alicu s kavom, a ona podie pogled i kae mi da sjednem na uobiajenu stolicu. Danas je na njoj koulja krem boje preko crne majice. Kosa joj je sapeta straga i nosi par malih bisernih naunica. Nita ne kae neko vrijeme. Pregledava to je netom napisala. Nita u njezinu izrazu ne izgleda neobino. Stavlja kapicu na nalivpero i odlae ga na pisai papir, iri prste, trai mrlje od crnila. Kroz prozor sja sunano svjedo nedjeljnog popodneva. Netko je vani u vrtu, uje se razgovor.

- Gospodin Oshima mi ree da si iao u vjebaonicu - kae, prouavajui moje lice. - To je tono - kaem. - Koju vrstu vjebe izvodi ondje? - Sluim se spravama i slobodim utezima - odgovaram. - Neto drugo? Odmahujem glavom. - To je nekako samotan tip sporta, zar ne? Kimnem. - Pretpostavljam da eli postati jai. - Moram biti jak da bih opstao. Osobito u mojem sluaju. - Jer si potpuno sam. - Nitko mi nee pomoi. Barem

nitko nije do sada. Tako moram sve sam uiniti. Moram postati jai - kao zalutala avka. Zato sam sebi nadjenuo ime Kafka. To Kafka znai na ekom, znate - avka. - Hmm - kae ona, blago zadivljena. - Ti si dakle avka. - To je tono - kaem. To je tono, kae djeak zvan avka. - Ipak, mora postojati granica takvoj vrsti ivota - kae ona. - Ne moe se posluiti tom snagom kao zatitnim zidom oko sebe. Uvijek e biti neto jae to moe nadvladati tvoju tvravu. Barem u naelu. - Sama snaga postaje naa udorednost.

Gospoica Saeki se smijei. - Brzo shvaa. - Snaga koju traim nije od one vrste u kojoj pobjeujemo ili gubimo. Ne tragam za zidom koji e odbiti silu to dolazi izvana. elim onu vrstu snage koja je sposobna upiti izvanjsku silu, suprotstaviti joj se. Snagu da se mirno podnesu neke stvari - nepotenje, nesrea, tuga, pogrjeke, nesporazumi. - To mora biti najtea snaga od sviju da je sam stvori. - Znam. Njezin smijeak produbljuje se za jedan stupanj. - ini se da ti sve zna. Odmahujem glavom. - To nije istina. Tek mi je petnaest godina, ima mnotvo stvari koje ne znam. Trebao bih

ih znati, ali ne znam. Ne znam nita o vama, na primjer. Uzima alicu s kavom i otpija gutljaj. - Nema niega to bi morao znati, niega u meni to bi trebao znati. - Sjeate li se moje teorije? - Naravno - kae ona. - Ali to je tvoja teorija, ne moja. Stoga nisam odgovorna za nju, zar ne? - Tono. ovjek koji dolazi s nekom teorijom mora je dokazati kaem. - to me vodi do jednog pitanja. - O emu? - Rekli ste mi da ste objavili knjigu o ljudima koje je pogodila munja. - To je tono. - Moe li se jo nabaviti? Ona odmahne glavom. - Prije

svega, nisu tiskali dovoljno primjeraka. Objavljena je davno, pa mislim da su preostali primjerci uniteni. Kao to sam prije rekla, nikoga nije zanimala. - Zato je vas zanimala ta tema? - Nisam sigurna. Mislim da je u tome bilo neega simbolinog. Ili sam moda samo eljela biti zaposlena, pa sam sebi zadala cilj koji me je tjerao da jurim naokolo i zaokupljao mi um. Ne mogu se sada sjetiti koja je bila poetna motivacija. Naletjela sam na ideju i samo poela istraivati. Bila sam tada spisateljica, bez novanih briga i s mnogo slobodna vremena, pa sam uglavnom mogla initi sve to mi je pobuivalo zanimanje. Ali kad sam jednom u to upala, sama tema me je

oarala. Susretala sam se sa svakovrsnim ljudima, sluala svakovrsne prie. Da nije bilo toga projekta, vjerojatno bih se bila povukla jo dalje od stvarnosti i zavrila potpuno osamljena. - Kad je moj otac bio mlad, radio je kao nosa palica na golfskom terenu i tu ga je udarila munja. Bio je sretan to je preivio. Onaj ovjek s njim nije uspio. - Mnogo ljudi strada od munje na golfskim terenima - veliki, otvoreni prostori, gotovo nikamo se ne moe skloniti. A munja voli golfske terene. Je li i tvojem ocu prezime Tamura? - Da, i mislim da je bio vaih godina.

Ona odmahne glavom. - Ne sjeam se nikoga tko se zvao Tamura. Nisam intervjuirala nikoga s tim prezimenom. Ne kaem nita. - To je dio tvoje teorije, zar ne? Da smo se tvoj otac i ja sreli dok sam istraivala za knjigu, a kao ishod toga rodio si se ti. - Da. - No, s tim je to zavreno, zar ne? To se nikada nije dogodilo. Tvoja teorija ne stoji. - Ne nuno - kaem ja. - to hoe rei? - Jer ne vjerujem sve to mi kaete. - Zato ne? - Pa, smjesta ste rekli da nikada niste intervjuirali nikoga tko se zvao

Tamura, niste nimalo razmiljali. Dvadeset godina je dugo vrijeme, a vjerojatno ste intervjuirali brojne ljude. Ne mislim da biste bili sposobni tako brzo sjetiti se je li se tko od njih zvao ili se nije zvao Tamura. Odmahuje glavom i otpija jo jedan gutljaj kave. Lagan smijeak budi se na njezinim usnama. - Kafka, ja... Zaustavlja se, traei prave rijei. ekam da ih nae. - Osjeam kao da se stvari oko mene poinju mijenjati - kae. - Kako to? - Ne mogu zaista rei, ali neto se dogaa. Pritisak zraka, nain kako trepere zvukovi, odraavanje svjetla, kako se tijela gibaju i vrijeme prolazi -

sve se preobraava, djeli po djeli. Kao da je svaka mala promjena kap to se ustrajno ugrauje u potok. - Uzima crno nalivpero Mont Blanc, promatra ga, vraa ga gdje je bilo, zatim pogleda ravno u mene. - Ono to se prole noi dogodilo izmeu nas u tvojoj sobi vjerojatno je dio te struje. Ne znam je li dobro ili nije to to smo prole noi uinili. Ali u to vrijeme odluila sam ne prisiljavati sebe da ita prosuujem. Ako je struja tu, odluila sam dopustiti joj da me nosi kamo hoe. - Mogu li vam rei to ja mislim? - Samo reci. - Mislim da nastojite nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ona o tome razmilja nekoliko

trenutaka. - Moda si u pravu - kae. Ali kako ti to zna? - Jer ja inim to isto. Nadoknauje izgubljeno vrijeme? - Da - kaem. - Mnogo je stvari ukradeno iz moga djetinjstva. Mnogo vanih stvari. I sada ih moram vratiti. - Da bi mogao dalje ivjeti. Kimnem. - Moram. Ljudima treba neto poput mjesta kamo se mogu vratiti. Jo ima vremena da se to ostvari, mislim. Za mene, i za vas. Ona sklapa oi i pravi ator od prstiju nad stolom. Kao da se pomirila sa stanjem, otvara opet oi. - Tko si ti? pita. - I zato zna toliko mnogo o svemu?

Kae joj da ona mora znati tko si. Ja sam Kafka na alu, kae. Tvoj ljubavnik - i tvoj sin. Djeak zvan avka. I nas dvoje ne moemo biti slobodni. Zahvatio nas je vir, vue nas onkraj vremena. Negdje, nas je pogodila munja. Ali ne ona vrsta munje koju moe vidjeti ili uti. Te noi ponovno vodite ljubav. Slua dok se u njoj ispunjava ona praznina. Slabaan je to zvuk, poput fina pijeska na alu to se osiplje na mjeseini. Zadrava dah, dok oslukuje. as si unutar svoje teorije. Zatim si izvan nje. I opet unutar, zatim izvan. Udie, zadrava dah, izdie. Udie, zadrava dah, izdie. Prince i dalje pjeva, poput kakva mekuca u

tvojoj glavi. Mjesec izlazi, plima se die. Morska voda tee u rijeku. Svibova grana tik izvan prozora nervozno podrhtava. vrsto je dri, ona uranja lice u tvoje grudi. Osjea njezin dah na goloj koi. Dodiruje ti miie, jedan po jedan. Naposljetku lie ti nabrekao penis, kao da ga lijei. Opet svrava, u njezina usta. Ona guta, kao da je svaka kap dragocjena. Ti joj ljubi vaginu, njeno dodiruje jezikom svaku meku, toplu toku. Postaje netko drugi tu, neto drugo. Negdje si drugdje. - Nema niega u meni to bi trebao znati - kae ona. Sve dok ne osvane ponedjeljno jutro drite jedno drugo, sluajui kako prolazi vrijeme.

Poglavlje 34
Golem bedem grmljavinskih oblaka lijeno je odmicao iznad grada, istresajui razdraene udare munje kao da eli probosti svaki kutak i skrovite odavno izgubljena udorea, da bi se na kraju stanjio na slabanu, srditu jeku s istonoga neba. I upravo tada estoka kia je iznenada prestala, a uslijedila je nadzemaljska tiina. Hoshino ustade i otvori prozor da pusti malo zraka unutra. Olujni oblaci su ieznuli, nebo se opet prekrilo tankom opnom blijedih oblaka. Sve su zgrade bile mokre, vlane pukotine u njihovim zidovima bile su tamne, kao vene u starih ljudi. V oda je

kapala s elektrinih vodova i stvarala lokvice na tlu. Ptice su izlijetale iz potraenih sklonita i glasno cvrkutale jurei za kukcima koji su takoer izlazili sada kad se stiala oluja. Hoshino je zakrenuo vratom s jedne na drugu stranu nekoliko puta, provjeravajui kraljenicu. Jako se protegnuo, sjeo kraj prozora i pogledao van, zatim izvukao kutiju Marlboroa i zapalio cigaretu. - Znate, g. Nakata, poslije svega napora da se prevrne taj kamen i otvori ulaz, ipak se nita izvanredno nije dogodilo. Nikakva aba se nije pojavila, nikakvi zlodusi, uope nita udnovato. Protiv ega ja osobno nemam nita, naravno... Scenografija je bila

postavljena sa svom onom bunom grmljavinom, ali moram rei da sam nekako razoaran. Nije dobio nikakva odgovora, pa se okrenuo. Nakata je bio nagnut naprijed s obje ruke na podu i sklopljenih oiju. Starac je izgledao kao nemoan kukac. - to je? Je li vam dobro? - upitao je Hoshino. - Oprostite, samo mi se ini da sam malo umoran. Nakata se ne osjea jako dobro. V olio bih lei i spavati neko vrijeme. Nakatino je lice bilo uasno blijedo. Oi su mu bile upale, prsti podrhtavali. Trebalo mu je samo nekoliko sad, inilo se, da strano ostari. - U redu, razvui u vam futon.

Slobodno spavajte koliko elite - ree Hoshino. - Ali jeste li sigurni da vam je dobro? Boli ii vas eludac? Ide li vam na povraanje? Zvoni li vam u uima? Ili moda morate na zahod? Da pozovem lijenika? Imate li osiguranje? - Imam, predsjednik mi je dao iskaznicu, drim je na sigurnom u torbi. - To je dobro - ree Hoshino, vukui futon iz zidnoga ormara i razvlaei ga. - Znam da nije vrijeme da se ulazi u pojedinosti, ali iskaznicu vam nije dao predsjednik Tokija. To je iskaznica Narodnoga zdravstva, izdala vam ju je dakle japanska vlada. Ne znam previe o tome, ali siguran sam da je tako. Sam predsjednik ne brine se o svakoj pojedinosti vaega ivota, zar

ne? Zato ga zaboravite na neko vrijeme. - Nakata razumije. Predsjednik mi nije dao iskaznicu osiguranja. Pokuavam ga zaboraviti na neko vrijeme. Ipak, mislim da mi ne treba lijenik. Ako samo malo odspavam trebao bih biti dobro. - ekajte jedan as. Neete se valjda zaputiti u nekakav maraton od trideset est sati, ha? - Ne znam. Ja ne odluujem koliko u dugo spavati da bih se zatim toga drao. - Dobro, to valjda ima smisla dopusti Hoshino. - Nitko to ne ini. U redu - samo spavajte koliko hoete. Bio je teak dan. Sva ona grmljavina, plus razgovor s kamenom, je l' tako? Pa onda

otvaranje onoga ulaza. Ne via se ba svaki dan, to je sigurno. Trebali ste se puno sluiti glavom, zato morate biti umorni. Ne za to se na brinite, samo se opustite i ulovite malo sna. Neka se stari Hoshino pozabavi ostatkom. - Va sam dunik. Stalno vas izvrgavam neemu, zar ne? Nakata vam nikada ne moe dovoljno zahvaliti za sve to ste uinili. Da niste bili sa mnom, ne bih znao to uiniti. A imate i sami svoga vanog posla. - Da, valjda imam - ree Hoshino turobno. Toliko se mnogo stvari dogodilo, posve je zaboravio na svoj posao. - Kad ste ve spomenuli, doista bih se morao uskoro vratiti na posao. Kladim se da gazda ve bjesni.

Telefonirao sam mu i rekao da u uzeti par dana da neto sredim, ali otada se nisam javljao. Kad se vratim stvarno e se iskaliti na meni. Upali nov Marlboro, polagano izdiui dim. Zagleda se u avku na vrhu telefonskog stupa i poe joj se kreveljiti. - Ali koga je briga? Neka kae to ga je volja - moe isputati paru iz uiju to se mene tie. Vidite, teglio sam godinama preko svake mjere, slomio sam se od p o s l a . Hej, Hoshino, nema nas dovoljno, kako bi bilo nou potegnuti do Hiroime? Dobro, gazda, tu sam... Uvijek sam radio to su mi rekli da radim, nikad nijedne pritube. Zahvaljujui tomu lea su mi se ukoila. Da mi ih niste sredili, bilo bi sve gore i

gore. Tek sam u sredini dvadesetih, pa zato bih unitavao zdravlje na nekom piljivom poslu, ha? to smeta nekoliko slobodnih dana tu i tamo? Ali znate, g. Nakata, ja... Hoshino odjednom shvati da starac vrsto spava. vrsto sklopljenih oiju, lica uperena u strop, tvrdo stisnutih usana, Nakata je mirno disao. Prevrnuti kamen leao je kraj njegova jastuka. ovjee, nikada nisam nikoga vidio da tako brzo zaspi kao on, pomisli Hoshino s divljenjem. Raspolaui svojim vremenom, ispruio se i gledao malo televiziju, ali nije mogao vie podnijeti bljutave popodnevne emisije pa je odluio izai. Potroio je isto rublje pa je morao

neto kupiti. Mrzio je prati rublje. Radije e kupiti jeftine gae, razmiljao je, nego petljati s pranjem starih prljavih gaa. Otiao je na recepciju svratita da plati za idui dan i rekao im da njegov drug spava i da ga ne smiju buditi. - To ne znai da biste mogli sve da i pokuate - dodao je. Lutao je ulicama, mirisao vonj to ostaje u zraku poslije kie, nosei uobiajenu kapu Dragonsa, zelene Ray Ban naoale i aloha koulju. Kupio je novine na kiosku na kolodvoru i provjerio kako stoje Dragonsi - izgubili su u Hiroimi na gostovanju - zatim je pregledao raspored kino-programa i odluio pogledati posljednji film Jackieja Chana. Termin prikazivanja mu

je savreno odgovarao. Raspitao se u policijskoj kuici i otkrio da je kino blizu, pa se proetao. Kupio je ulaznicu, uao unutra i gledao film, zvaui kikiriki. Kad je izaao iz kina bila je ve veer. Nije bio naroito gladan, ali kako nije mogao nita drugo smisliti odluio je veerati. Upao je u oblinji lokal i naruio sushi i pivo. Bio je umorniji nego to je mislio, popio je tek pola piva. Ipak to ima smisla, pomislio je. Unitilo me je dizanje onog tekog kamena, naravno. Osjeam se kao najstariji od Tri praia. Stari podli vuk treba samo huknuti i puhnuti da me ispali sve do Okayame.

Izaao je iz sushi bara i naletio na dvoranu pachinko. Jo se nije ni snaao, a ve je izgubio dvadeset tisua jena. Shvatio je da nije njegov dan, pa se okanio pachinka i lutao naokolo. Sjetio se da jo nije kupio rublje. K vragu, zbog toga sam zapravo izaao, ree sam sebi. Uao je u duan sa snienjima u trgovakoj etvrti i kupio gae, potkoulju i arape. Sad je napokon mogao baciti prijavo rublje. Znao je da je vrijeme i za novu aloha koulju pa je pregledao nekoliko duana u potrazi za njom, samo da bi zakljuio kako je izbor u Takamatsuu prilino tanak. Ljeti i zimi nosio je aloha koulje, ali to nije znailo da je bilo kakva aloha koulja dobra. Zaustavio se u oblinjoj pekari i

kupio kruha, u sluaju da se Nakata probudi gladan usred noi, te malen tetrapak naranina soka. Potom je otiao do banke i na bankomatu podignuo pedeset tisua jena. Provjerivi saldo, vidio je da je jo dosta toga ostalo. Posljednjih nekoliko godina bio je toliko zaposlen da je jedva imao vremena troiti novac. Do tada se ve potpuno smrailo, i odjednom ga je spopala elja za alicom kave. Pogledao je oko sebe, opazio natpis nekoga kafia, malo izvan glavne ulice. Pokazalo se da je to staromodna kavana kakvih nema vie mnogo. Uao je, smjestio se na meku, udobnu fotelju i naruio kavu. Komorna glazba izvirala je iz zvunika engleske proizvodnje,

obloenih orahovinom. Hoshino je bio jedini gost. Utonuo je u fotelju i po prvi put se u posljednje vrijeme osjetio posve lagodno. Sve je u kavani djelovalo umirujue, prirodno, sa svime se udobno osjeao. Kava, posluena u otmjenoj alici, bila je jaka i ukusna. Hoshino sklopi oi, udiui tiho i sluajui prepletanje gudakih instrumenata i glasovira. Jedva da je ikada prije sluao klasinu glazbu, ali ona ga je smirivala i dovodila u raspoloenje samopromatranja. Dok je tonuo u meku fotelju, sklopljenih oiju, izgubljen u glazbi, brojne su mu misli prolazile glavom uglavnom u svezi s njim samim. Ali to je vie razmiljao o sebi, to se manje

inilo da u njegovu ivotu ima ieg stvarnog. Poeo se osjeati kao besmislen privjesak to ondje sjedi. Oduvijek sam bio veliki navija Chunichi Dragonsa, pomisli, ali to su zapravo Dragonsi meni? Recimo da tuku Giantse - kako u ja zbog toga postati bolja osoba? Kako bih mogao? Zato sam onda do bijesa potroio toliko vremena, uzbuujui se kao da je ta momad nekakav moj produetak? Gospodin Nakata je rekao da je prazan. Moda i jest, koliko ja znam. Ali to to znai meni? Rekao je da je zbog nekakve nesree kad je bio malen postao takav - prazan. Ali ja nikada nisam doivio nesreu. Ako je g. Nakata prazan, onda sam ja gore nego prazan!

Barem u njemu ima neega - to god bilo to to me je nagnalo da pustim sve i dopratim ga do Shikokua. Ali ne pitajte me to je to neto... Hoshino narui jo jednu kavu. - Vama se dakle svia naa kava? prie mu sjedokosi vlasnik i upita. (Hoshino to nije znao, naravno, ali taj ovjek je nekada bio slubenik u Ministarstvu obrazovanja. Nakon umirovljenja vratio se u rodni Takamatsu i otvorio tu kavanu, gdje je pravio dobru kavu i putao klasinu glazbu.) - Sjajna je. Ima tako finu aromu. - Ja sam prim zrnje. Biram, svako zrno posebno. - Nije udno to je tako dobra.

- Glazba vam ne smeta? - Glazba? - odgovori Hoshino. Ne, sjajna je. Uope mi ne smeta. Nimalo. Tko svira? - Trio Rubinstein, Heifetz i Feuermann. Zvali su ih Trio od milijun dolara. Vrhunski umjetnici. Ovo je stara snimka iz 1941., ali sjaj nije potamnio. - Zaista nije. Dobre stvari nikada ne zastarijevaju, zar ne? - Nekim ljudima je drai Nadvojvodin trio u urednijoj, klasinoj, jednostavnijoj verziji. Kao to je verzija Oistrachova trija. - Ne, mislim da je ovaj u redu ree Hoshino. - Ima u njemu nekakav, ne znam, njean osjeaj. - Hvala vam lijepa - ree vlasnik

zahvaljujui mu u ime Trija od milijun dolara i vrati se iza anka. Uivajui u drugoj alici kave, Hoshino se vratio svojim razmiljanjima. Ali ja pomaem g. Nakati da se snae. itam umjesto njega, i naao sam kamen, uostalom. Jedva da sam to ikada primijetio, ali nekako je ugodno biti koristan nekomu... Nije mi nimalo ao to sam izostao s posla, doavi ovamo na Shikoku. Sve one ludosti to su se nanizale jedna za drugom... Osjeam da sam upravo ondje kamo pripadam. Kad sam sa g. Nakatom, ne mui me vie taj problem Tko sam ja? Moda pretjerujem, ali kladio bih se da su se Buddhini sljedbenici i Isusovi

apostoli osjeali ovako. Kad sam s Buddhom, uvijek osjeam da se nalazim gdje pripadam - tako neto. Fuka kulturu, istinu, svo to smee. Samo je nadahnue vrijedno. Kad sam bio malen, djed mi je kazivao prie o Buddhinim uenicima. Jedan se od njih zvao Myoga. ovjek je bio potpuni kreten, nije mogao upamtiti ni najjednostavniju sutru. Drugi su ga uenici stalno zadirkivali. Jednoga dana Buddha njemu ree: "Myoga, ti nisi naroito bistar, zato ne mora uiti sutre. Umjesto toga, volio bih da sjedi kraj ulaza i svima lati obuu." Myoga je bio posluan, pa nije uitelja poslao k vragu. Tako je deset godina, dvadeset godina, marljivo latio svaiju obuu.

Onda je jednog dana doivio prosvjetljenje i postao jednim od najveih Buddhinih sljedbenika. Tu je priu Hoshino zauvijek zapamtio, jer je mislio da je najusranija vrsta posla latenje obue kroz desetljea. Valjda se ali, mislio je. Ali kad je sada o tome razmislio, pria je poinjala dobivati razliit prizvuk. ivot je usran, kako god ga skroji, pomislio je. Samo to to nije razumio kad je bio malen. Te su ga misli zaokupljale dok glazba, koja mu je pomagala da razmilja, nije prestala svirati. - Hej - zovnuo je vlasnika. - Kako se ono zvala ta glazba? Zaboravio sam. - Beethovenov Nadvojvodin trio. - Nad vodnim...?

- Nadvojvodin. Beethoven ga je posvetio austrijskom nadvojvodi Rudolfu. To nije slubeno ime, vie kao nadimak toga djela. Rudolf je bio sin cara Leopolda Drugoga. Bio je vrlo vjet glazbenik, studirao je glasovir i glazbenu teoriju kod Beethovena, poevi kad mu je bilo esnaest godina. Nadvojvoda se nije proslavio ni kao pijanist ni kao skladatelj, nego je nekako ostao u sjeni pomaui Beethovenu koji nije mnogo znao o tome kako se napreduje u svijetu. Da nije bilo njega, Beethovenu bi bilo mnogo tee. - Takvi su ljudi potrebni u ivotu, ha? - Apsolutno. - Svijet bi bio prava ludnica kad bi

svatko bio genij. Netko mora paziti, brinuti se o poslu. - Tono. Svijet pun genija imao bi znatnih problema. - Zaista mi se svia taj komad. - Krasan je. Nikada se ne umorite sluati ga. Rekao bih da je to najistananiji od svih Beethovenovih klavirskih trija. Skladao ga je u etrdesetoj i to mu je bio posljednji. Vjerojatno je zakljuio da je dosegnuo vrhunac u tom anru. - Mislim da znam to hoete rei. Dosezanje vrhunca vano je u svemu ree Hoshino. - Molim vas, doite opet. - Da, doi u. Kad se vratio u sobu, Nakata je

prema oekivanju spavao kao klada. Hoshino je ve proao kroz to, zato se ovaj put nije zaudio. Neka samo spava koliko ga volja, zakljuio je. Kamen je jo bio tu, tono uz njegov jastuk, i Hoshino je spustio vreicu s kruhom pokraj njega. Okupao se i obukao novo rublje, zatim smotao staru presvlaku u papirnatu vreicu i bacio je u ko. Zavukao se pod pokriva i uskoro tvrdo zaspao. Probudio se sljedeeg jutra malo prije devet. Nakata je jo spavao, disanje mu je bilo mirno i pravilno. Hoshino je sam poao na doruak, rekavi posluiteljici da ne budi njegova druga. - Moete samo ostaviti futon kako jest - rekao je.

- Je li s njim sve u redu, kad toliko spava? - upitala je posluiteljica. - Bez brige, nee nam umrijeti. Mora se naspavati da povrati snagu. Znam tono to je najbolje za njega. Kupio je novine na kolodvoru, sjeo na klupu i pretraivao popis filmova. U kinu pokraj kolodvora davali su retrospektivu Francoisa Truffauta. Hoshino nije imao pojma tko je Truffaut, ak nije znao je li muko ili ensko, ali dvostruk program bio je dobar nain da se ubije vrijeme do veeri, pa je odluio poi. Prikazivali su se filmovi etiri stotine udaraca i Pucajte na pijanista. U kinu je bila je tek aica gledatelja. Hoshino ni u kom sluaju nije bio filmski zanesenjak. Povremeno bi otiao

pogledati koji kung fu ili akcijski film. Tako tu mu rana Truffatova djela bila mjestimice nerazumljiva, ritam malko prespor, kao to se moe oekivati od starijih filmova. Ipak je uivao u jedinstvenu ugoaju, u opem dojmu filmova, kako su unutarnji svjetovi likova bili oslikani. Na koncu konca, nije se dosaivao. Ne bi mi bilo krivo vidjeti jo koji film toga ovjeka, rekao je sam sebi poslije. Izaao je iz kina, odetao se do trgovake etvrti, uao u istu kavanu kao prethodne veeri. Vlasnik ga se sjetio. Hoshino je sjeo u istu fotelju i naruio kavu. Kao i prije, bio je jedini gost. Na stereu su nebo svirali gudaki instrumenti.

- Haydnov prvi koncert za violonelo. Pierre Fournier svira solo objasni vlasnik donosei Hoshinovu kavu. - To je stvarno prirodan zvuk dodade Hoshino. - Doista, zar ne? - ree vlasnik. Pierre Fournier je jedan od meni najdraih glazbenika. Kao birano vino, njegova svirka ima aromu i krjepkost koja grije krv i blago vas ohrabruje. Ja o njemu uvijek govorim kao o maestru Fournieru, iz potovanja. Ne poznajem ga osobno, naravno, ali oduvijek osjeam kao da mi je uitelj. Sluajui Fournierov uzbibani, dostojanstveni violonelo, Hoshino se vratio u svoje djetinjstvo. Obiavao je

svaki dan ii na rijeku da peca. Tada nije imao nikakvih briga, podsjeti se. Samo je ivio svaki dan kako je koji dolazio. Sve dok sam bio iv, bio sam neto. Bilo je upravo tako. Ali negdje se usput sve promijenilo. ivot me je pretvorio u nita. udno... Ljudi se rode da ive, je li tako? Ali to sam dulje ivio, to sam vie gubio ono to je u meni - i zavrio prazan. I kladio bih se da u, to dulje ivim, to prazniji, to bezvrjedniji postati. Neto je krivo s tom slikom. ivot ne bi smio biti takav! Zar nije mogue promijeniti pravac, skrenuti s puta kojim idem? - Oprostite... - Hoshino zovnu vlasnika iza kase, - Mogu li vam pomoi?

- Pitao sam se, ako imate vremena, biste li doli ovamo i porazgovarali malo sa mnom? Htio bih vie znati o tome Haydnu. Vlasnik je bio sretan to moe dati kratku lekciju o Haydnu, o ovjeku i njegovoj glazbi. Bio je inae povuena osoba, ali na temu klasine glazbe vrlo rjeit. Objasnio je kako je Haydn bio unajmljen glazbenik, sluei razliitim pokroviteljima tijekom duga ivota, skladajui tko zna koliko kompozicija po narudbi. Haydn je bio praktian, prijazan, skroman i velikoduan, rekao je, ali i sloena linost s gluhom tamom u vlastitoj nutrini. - Haydn je bio zagonetna osoba. Nitko zapravo ne zna koliko je snana

patosa nosio u sebi. Ali u feudalno doba kad je roen morao je vjeto zaodijevati svoj ego u pokornost i pokazivati pametnu, sretnu vanjtinu. Inae bi bio zgaen. Mnogi su ga nesklono usporeivali s Bachom i Mozartom kako njegovu glazbu tako njegov nain ivota. Tijekom cijelog dugakog ivota bio je inovativan, to je sigurno, ali nikada probojan. Ali ako ste stvarno pozorni dok sluate, moete uloviti skrivenu enju za modernim egom. Kao daleka jeka puna protuslovlja, sve se nalazi u Haydnovoj glazbi, tiho pulsira. ujte ovaj akord - ujete li ga? Vrlo je tih - je li tako? - ali u njemu je uporan duh to se giblje prema nutrini, ispunjen nekom gipkom, mladenakom

znatieljom. - Kao filmovi Franoisa Truffauta. - Tono! - uskliknu vlasnik sav sretan, tapui nesvjesno Hoshina po ruci. - Pogodili ste tono u glavu. Nalazite isti duh koji oivljuje Truffauta. Uporan duh to se giblje prema nutrini, ispunjen nekom gipkom, mladenakom znatieljom - ponovi on. Kad je Haydnov koncert zavrio, Hoshino ga zamoli da ponovno pusti Nadvojvodin trio u izvedbi trija Rubinstein-Heifetz-Feuermann. Dok ga je sluao, opet se izgubio u mislima. Prokletstvo, ba me briga to se dogaa, odluio je na kraju. Slijedit u g. Nakatu do kraja ivota. K vragu i posao!

Poglavlje 35
Kad je telefon zazvonio u sedam ujutro, jo sam tvrdo spavao. U snu sam bio duboko u nekoj pilji, pognut u tami, s baterijskom lampom u ruci, traim neto. ujem glas daleko na ulazu u pilju, tiho doziva neko ime. Viem na sav glas, ali tko god ono bio kao da me ne uje. Ta osoba izvikuje moje ime, uzastopno. Preko volje ustajem i kreem prema ulazu. Jo malo pa u nai, pomiljam. Ali u sebi osjeam olakanje to nisam naao. To se zbiva dok se budim. Gledam naokolo, skupljam rasprene komadie svoje svijesti. Shvaam da telefon zvoni, telefon na

prijamnom stolu knjinice. Sunano svjetlo sja unutra kroz zastore, a gospoica Saeki nije vie kraj mene. Sam sam u krevetu. Ustajem iz kreveta u potkoulji i boksericama i odlazim do telefona. Treba mi neko vrijeme dok ne stignem tamo, ali telefon ne prestaje zvoniti. - Halo? - Jesi li spavao? - pita Oshima. - Da. - ao mi je to te budim ovako rano u slobodan dan, ali imamo problem. - Problem? - Objasnit u ti poslije, ali bolje bi bilo da te nema tu neko vrijeme. Uskoro emo krenuti, zato skupi svoje stvari. Kada doem tamo, samo izai na

parkiralite i ui u auto bez ijedne rijei. U redu? - U redu - odgovorim. Vraam se u sobu i pakiram stvari. Ne moram se uriti jer je dovoljno pet minuta da budem spreman. Skidam rublje koje sam objesio u kupaonici, trpam toaletni pribor, knjige i dnevnik u uprtnjau, zatim se oblaim i namjetam krevet. Zateem plahte, nadiem jastuke, izravnavam pokrivae. Prekrivam sve tragove onoga to se tu zbivalo. Sjedam na stolicu i razmiljam o gospoici Saeki koja je bila sa mnom do prije nekoliko sati. Imam vremena za brzu zdjelicu kukuruznih pahuljica. Perem zdjelicu i licu i spremam ih. Perem zube, umivam

lice. Provjeravam lice u ogledalu kad zaujem kako Miata skree na parkiralite. Iako je vrijeme savreno, Oshima ima podignut be krov. Zabacujem uprtnjau na rame, dolazim do kola i sjedam na suvozaevo sjedalo. Kao i prije, Oshima temeljito privezuje moju uprtnjau iznad prtljanika. Nosi sunane naoale Armani i prugastu lanenu koulju iznad bijele potkoulje s V izrezom, zatim bijele traperice i modre, niske tenisice Converse AllStars. Sportska odjea za slobodne dane. Prua mi modru mornariku kapu sa znakom North Face. - Zar mi nisi rekao da si negdje izgubio pokrivalo? Uzmi ovo. Pomoi e ti da malo sakrije lice.

- Hvala - kaem i nabijam kapu na glavu. Oshima provjerava kakav sam s kapom i kimanjem odobrava. - Sunane naoale ima, je li tako? Kimnem, izvuem iz depa nebesko plave naoale Revos i stavim ih. - Jako cool - kae on. - Pokuaj staviti kapu naopako. Uinim kako kae, preokrenuvi kapu. Oshima ponovno kimne. - Sjajno. Izgleda kao reper iz fine obitelji. Ubacuje u prvu, polako pritie gas, zatim otputa kvailo. - Kamo idemo? - pitam. - Na isto mjesto kao prije. - Planine u Kochiju?

Oshima kimne. - Tono. Jo jedna dugaka vonja. - Ukljuuje stereo. uje se veseli Mozartov orkestralni komad koji sam ve uo. Serenada "Potanski rog", moda? - Jeli ti dosta planina? - Ne, svia mi se ondje. Mirno je, mogu mnogo toga proitati. - Dobro - kae Oshima. - Onda, koji je to problem to ste ga spomenuli? Oshima natmureno pogleda retrovizor, osvrne se na me, zatim opet gleda ravno naprijed, - Prije svega, policija me je ponovno kontaktirala. Sino su mi telefonirali doma. Reklo bi se da ti ozbiljno ele ui u trag. Izgledali su prilino napeti zbog cijele stvari.

- Ali ja imam alibi, zar ne? - Da, ima. vrst alibi. Na dan umorstva bio si na Shikokuu. U to ne sumnjaju. Ali misle da si se mogao urotiti s nekim drugim. - Urotiti? - Mogao si imati suuesnika. Suuesnika? Odmahnem glavom. Otkuda im ta ideja? - O tome ni da zucnu. Nametljivo postavljaju pitanja, ali odmah zaute kad im uzvrati istom mjerom. Tako sam cijelu no proveo na internetu, skidajui informacije o tom sluaju, jesi li znao da postoji ve nekoliko mrenih mjesta o tome? Prilino si slavan. Lutajui kraljevi koji dri kljueve zagonetke. Lagano slegnem ramenima.

Lutajui kraljevi? - S internetskim informacijama teko je razluiti injenice od elja, ali sve bi se moglo ovako saeti: Policija sada traga za ovjekom u kasnim ezdesetim. U noi umorstva pojavio se u nekoj policijskoj kuici kraj trgovakog kvarta u Nogati i priznao da je upravo ubio nekoga u susjedstvu. Rekao je da ga je izbo. Ali izgovorio je svakakve besmislice, tako da je mladi policajac u slubi procijenio da je lud i poslao ga da ide svojim putem ne saznavi cijelu priu. Naravno, kad je umorstvo izalo na vidjelo, policajac je znao da je zabrljao. Nije zapisao starevo ime ni adresu, a kad bi to uli njegovi pretpostavljeni skupo bi ga

stajalo, pa je tako sve preutio. Ali neto se dogodilo - pojma nemam to - i cijela je stvar izala na svjetlo dana. Policajac je pozvan na red, naravno. Jadni momak vjerojatno to nikada nee zaboraviti. Oshima ubrzava da prestigne bijelu Toyotu Tercel, zatim se vjeto vraa u traku. - Policija se rastrala na sve strane i identificirala starca. Ne znaju tko je, ali ini se da je duevno bolestan. Nije retardiran, samo malko nastran. ivi sam od socijalne pomoi i dobiva neku pomo od rodbine. Ali nestao je iz stana. Policija je pratila njegovo kretanje i ini se da je autostopirao, putujui prema Shikokuu. V oza meugradskog autobusa misli da se

vozio njegovim autobusom iz Kobea. Sjetio ga se jer je govorio na neobian nain i rekao neke udne stvari. Navodno je bio s nekim mladiem izmeu dvadeset i trideset godina. Njih dvojica su se iskrcala na kolodvoru u Tokushimi. Naeno je svratite u kojem su njih dvojica odsjela, i prema vlasnikovim rijeima sjeli su na vlak za Takamatsu. Starevo kretanje i tvoje potpuno se preklapaju. Obojica ste napustili Nogatu u okrugu Nakano i krenuli ravno prema Takamatsuu. Malo previe podudarnosti, tako je policija naravno iz toga neto proitala - oni misle da ste vas dvojica cijelu stvar skupa planirali. Nacionalna policijska agencija takoer stupa u akciju, i sada

proeljavaju grad. Moda te vie ne emo moi skrivati u knjinici, pa sam zakljuio kako je bolje da se pritaji u planinama. - Duevno bolestan starac iz Nakana? - Na neto te podsjea? Odmahujem glavom. - Ni na to. - Njegova adresa nije daleko od tvoje kue. Petnaest minuta hoda, navodno. - Ali more ljudi ivi u Nakanu. Ne znam ni tko stanuje u susjednoj kui. - Ima jo neto - kae Oshima i baca pogled na me. - On je ovjek koji je prouzroio onu kiu skua i srdela u trgovakom kvartu Nogate. Barem je unaprijed rekao policiji da e mnogo

ribe pasti s neba dan prije nego to se to dogodilo. - To je udnovato - kaem. - Zar ne? - kae Oshima. - I istoga dana, uveer, golema koliina pijavica pljutala je po odmoritu Fujigawa na autocesti Tomei. Sjea li se? - Da, sjeam se. - Nita od toga nije promaknulo policiji, naravno. Nagaaju da bi mogla postojati veza izmeu tih dogaaja i toga tajanstvenog ovjeka kojega trae. Njegovo kretanje se sa svime tim tako tijesno poklapa. Mozartova skladba zavrava, druga poinje. S rukama na upravljau, Oshima zavrti glavom nekoliko puta. - Zbilja

neobian obrat. Poelo je udno i razvija se sve udnije. Nemogue je predvidjeti to e se sljedee desiti. Ali jedno je sigurno. Kao da se sve stjee upravo ovamo. Stareva staza i tvoja moraju se ukrstiti. Sklapam oi i sluam grmljavinu motora. - Moda bih morao poi u neki drugi grad - kaem mu. - Osim svega ostaloga, ne elim vie stvarati nikakve neprilike vama ili gospoici Saeki. - Ali kamo bi poao? - Ne znam. Ali mogu smisliti ako me odvezete na kolodvor. Zbilja nije vano. Oshima uzdahne. - Ne bih rekao da je to pametna ideja. Kolodvor sigurno vrvi policajcima, svi trae visokog i

hladnokrvnog petnaestogodinjaka koji tegli ruksak i gomilu opsesija. - Zato me onda ne biste odvezli na neki daleki kolodvor gdje oni ne vrebaju? - To je svejedno. Na kraju e te nai. Ne kaem nita. - Gledaj, nisu izdali nalog za tvoje uhienje. Ne nalazi se na popisu osoba koje se trae ili neto slino, je li tako? Kimnem. - to znai da si jo slobodan. Stoga mi ne treba niije doputenje da te odvezem kamo god elim. Ja ne krim zakon. Hou rei, ak ne znam ni tvoje pravo ime, Kafka. Zato se ne zabrinjavaj zbog mene. Ja sam veoma oprezna

osoba. Nitko me nee tako lako upecati. - Oshima? - kaem ja. - Da? - Nisam nita ni s kim planirao. Da sam morao ubiti oca, ne bih ni od koga traio da to uini. - Znam. Zaustavlja se na crvenom svjetlu i provjerava retrovizor, zatim ubacuje limunov bombon u usta i nudi ih meni. Uzmem jedan i gurnem ga u usta. to dolazi poslije toga? - Na to misli? - pita Oshima. - Rekli ste prije svega. O tome zato se moram skrivati u brdima. Ako postoji nekakav prvi razlog, mora biti i neki drugi. Oshima zuri u crveno svjetlo, ali

ono se ne gasi. - Naspram prvog, drugi nije jako vaan. - I dalje ga elim uti. - Rije je o gospoici Saeki - kae on. Napokon se upali zeleno i on nagazi gas. - Ti s njom spava, je li tako? Ne znam kako bih na to odgovorio. - Bez brige, ne korim te ili bilo to. Samo imam osjeaj za takve stvari, to je sve. Ona je divna osoba, vrlo privlana dama. Ona je - posebna, na mnogo naina. Mnogo je starija od tebe, to je sigurno, ali to onda? Razumijem da te privlai. eli s njom imati seks, pa zato ne? eli li ona imati seks s tobom? To joj poveava mo. Meni ne smeta. Ako je dobro vama, onda je dobro i meni. - Oshima prevre limunov bombon

u ustima. - Ali mislim da je bolje ako se drite na udaljenosd neko vrijeme. I ne mislim to zbog one krvave zbrke u Nakanu. - Zbog ega onda? - Ona je u vrlo delikatnu poloaju upravo sada. - Kako to? - Gospoica Saeki... - pone on, traei ostatak. - Hou rei, ona umire. Osjeam to ve dugo vremena. Podignem sunane naoale i pogledam ga izbliza. On gleda ravno naprijed dok vozi. Skrenuli smo na autocestu prema Kochiju. Ovaj put, iznenaujue; dri se ogranienja brzine. Neka Toyota Supra proia mimo nas. - Kad kaete da umire... - ponem. -

Hoete rei da ima neku neizljeivu bolest? Rak ili leukemiju ili tako neto? Oshima odmahne glavom. - Mogue je. Ali nita ne znam o njezinu zdravlju. Moda zbilja pati od neke takve bolesti. Ali mislim da je to vise psiholoko pitanje. elja da ivi - neto u vezi s tim. - Kaete da je izgubila volju za ivotom? - Tako bih rekao. Izgubila volju da dalje ivi. - Mislite li da e se ubiti? - Ne, ne mislim - odgovori Oshima. - Rije je o tome da vrlo mirno, vrlo postojano, putuje prema smrti. Odnosno, da smrt putuje prema njoj. - Kao to vlak putuje prema kolodvoru?

- Neto slino tomu - kae Oshima i zastaje stisnutih usana. - Ali onda si se ti pojavio, Kafka. Hladan kao led, tajanstven kao pravi Kafka. Vas dvoje ste se privukli i, da uporabim klasian izraz, imate odnoaj. - I onda? Za kratak trenutak Oshima podie obje ruke s upravljaa. - To je sve. Polagano klimam glavom. - Kladio bih se da mislite kako sam ja onaj vlak. Oshima ne kae nita dugo vremena. - Tono - napokon kae. - To je tono. - Da sam ja uzrok njezine smrti? - Ne okrivljujem te zbog toga, pazi - kae on. - To je zapravo najbolje. - Zato?

On na to ne odgovori. Od tebe se trai da naes odgovor na to, govori mi njegova utnja. Ili mi moda kae: Previe je oito da bi se o tome razmiljalo. Naslonim se u sjedalu, sklopim oi i putam da mi tijelo omlohavi. Oshima? - to je? - Ne znam vie to bih inio. Ne znam ni u kojem pravcu kreem. to je pravo, to je krivo - trebam li ii naprijed ili se okrenuti natrag. Potpuno sam izgubljen. Oshima i dalje uti, ne stie nikakav odgovor. - Morate mi pomoi. to bih trebao uiniti? - pitam ga.

- Ne mora nita uiniti - kae on jednostavno. - Nita? On kimne. - Zbog toga te vozim u planine. - Ali to bih trebao initi kad stignem tamo? - Samo oslukuj vjetar - kae on. To ja uvijek inim. Razmiljam o tome. On njeno spusti ruku na moju. Ima mnogo stvari za koje nisi ti kriv. Niti ja. Niti su kriva proroanstva, ili prokletstva, ili DNK, ili besmisao. Niti je kriv strukturalizam ili trea industrijska revolucija. Svi mi umiremo i iezavamo, ali to je stoga to je samo ustrojstvo svijeta sagraeno na razaranju

i gubitku. Nai ivoti su samo sjene toga vodeeg naela. Recimo da vjetar pue. To moe biti jak, silovit vjetar, ili pak blag lahor. Ali naposljetku svaka vrsta vjetra zamre i iezne. Vjetar nema oblika. To je samo gibanje zraka. Treba pozorno oslukivati. I tada e razumjeti tu metaforu. Stisnem mu ruku zauzvrat. Meka je i topla. Njegova glatka, bespolna, istanano uglaena ruka. - Vi dakle mislite da je za mene bolje da se zasada drim podalje od gospoice Saeki? - Mislim, Kafka. To je u ovaj as najbolja stvar. Moramo je pustiti da bude sama sa sobom. Ona je razumna, i vrsta. Uspjela je nositi se s uasnom samoom dugo vremena, s mnogo bolnih

uspomena. Moe sama donijeti sve odluke koje mora donijeti. - Tako sam ja samo djeak koji stoji na putu. - Ja ne mislim tako - ree Oshima blago. - Uope nije tako. Uinio si to si morao uiniti. to je imalo smisla za tebe, i za nju. Ostalo prepusti njoj. Ovo moe zvuati hladno, ali nita ne moe za nju sada uiniti. Treba otii u planine i baviti se vlastitim stvarima. Za tebe je ovo pravi as. - Baviti se vlastitim stvarima? - Samo dri otvorene ui, Kafka odgovori Oshima. - Samo sluaj. Zamisli da si koljka.

Poglavlje 36
Kad se vratio u svratite, Hoshino je naao Nakatu gdje tvrdo spava - i nije se iznenadio. Vreica s kruhom i sokom od narane koju je stavio kraj njega bila je netaknuta. Starac se nije pomaknuo ni centimetar, vjerojatno se cijelo vrijeme nije budio. Hoshino poe raunati sate. Nakata je legao u dva prethodnoga popodneva, to znai da je spavao dobrih trideset sad. Koji je dan, uostalom, upita se Hoshino. Potpuno je izgubio predodbu o vremenu. Izvue notes iz torbe i provjeri. Da vidimo, ree sam sebi, stigli smo u Tokushimu u subotu autobusom iz Kobea, zatim je

Nakata spavao do ponedjeljka. U ponedjeljak smo napustili Tokushimu i stigli u Takamatsu, u etvrtak je bila ona strka oko kamena i grmljavine, i toga popodneva je poao spavati. Tako preskoimo jednu no i dobivamo danas... petak. Kao da je starac doao na Shikoku s namjerom da sudjeluje na nekom festivalu spavanja ili tako neto. Kao i prethodne noi Hoshino se okupao, gledao televiziju neko vrijeme, zatim se ispruio na futonu. Nakata je i dalje spokojno disao, tvrdo usnuo. Svejedno, pomisli Hoshino. Samo se prepusti struji. Neka spava koliko hoe. Zbog toga se ne treba brinuti. Pa je i on zaspao, u deset i trideset. U pet sljedeeg jutra zazvonio je

mobitel u njegovoj torbi i naglo ga probudio. Nakata je i dalje bio u svojoj tami. Hoshino izvadi telefon. - Halo. - Gospodin Hoshino! - uo se muki glas. - Pukovnik Sanders? - ree Hoshino, prepoznavi glas. - Glavom i bradom. Kako ide, mome? - Dobro, valjda... Ali kako ste dobili ovaj broj? Ja vam ga nisam dao, i telefon je bio iskljuen cijelo vrijeme da mi ne bi smetali oni klauni s posla. Kako ste me onda mogli nazvati? Vi me nekako ovdje plaite. - Kao to sam vam rekao, ja nisam nikakav bog ni Buddha, niti ljudsko bie,

nego sam neto drugo - pojam. Tako bez problema zvonim na va telefon. as posla. Bio ukljuen ili iskljuen, nema nikakve razlike, prijatelju moj. Nemojte da vas svaka sitnica uznemirava, u redu? Mogao sam dotrati i biti kraj vas upravo kad ste se probudili, ali sam pomislio kako bi to bio pravi ok. - Moete se u to kladiti. - to objanjava telefonski poziv. Ja sam uglaena osoba, na koncu konca. - To cijenim - ree Hoshino. - U svakom sluaju, to bismo trebali uiniti s kamenom? Nakata i ja uspjeli smo ga preokrenuti tako da je onaj ulaz otvoren. Munje su sijevale kao lude, a kamen je teio jednu tonu. Oh, tono - jo vam nisam nita rekao o Nakati. On je momak

s kojim putujem. - Znam ja sve o g. Nakati - ree pukovnik Sanders. - Ne treba objanjavati. - Znate ga? - ree Hoshino. Dobro... Svejedno, Nakata je poslije toga usnuo zimski san, a kamen je jo ovdje. Mogli bismo biti prokleti to smo ga uzeli bez odobrenja. - Vi nikada ne odustajete, zar ne? Koliko sam vam puta rekao da nema prokletstva? - ree pukovnik Sanders s gaenjem. - uvajte kamen tu neko vrijeme. Otvorili ste ga, na kraju ete morati opet sve zatvoriti. Poslije toga moete ga vratiti. Ali jo nije vrijeme za to. Shvaate? U tome se slaemo? - Da, shvaam - ree Hoshino. -

Stvari koje su otvorene moraju se zatvoriti. Stvari koje ima, mora ih vratiti kako su bile. Sve je u redu. U svakom sluaju, odluio sam ne misliti o tome previe. Slaem se sa svime to hoete, bez obzira na to koliko ludo zvui. Imao sam neko otkrivenje prole noi. Uzimati lude stvari ozbiljno, to je ozbiljan gubitak vremena. - Eto veoma mudra zakljuka. Ima i ona izreka: "Besmisleno razmiljanje je gore nego nikakvo razmiljanje". - To mi se svia. - Veoma sugestivno, zar ne biste rekli? - Jeste li vi uli ovu izreku: "Brdska brklja tvrdo brtvi britvu"? - to bi to za miloga boga trebalo

znaiti? - To je izreka za lomljenje jezika. Sad sam je smislio. - U kojem smislu? - Nema smisla, doista. Samo mi je dolo da tako kaem. - Dosta glupih kometara, je li tako? Nemam puno strpljenja za besmislice. Izludit ete me ako tako nastavite. - Oprostite - ree Hoshino. - Ali zato ste me zapravo nazvali? Morali ste imati razlog da zovete ovako rano. - Da, to je tono. Potpuno sam smetnuo s uma - ree pukovnik Sanders. - Evo to je - elim da napustite to svratite ovaj as. Nemate vremena za doruak. Samo probudite g. Nakatu, zgrabite kamen, i odlazite. Uzmite taksi,

ali ne dajte da vam ga zovu iz svratita. Idite u glavnu ulicu i sami ga zaustavite. Zatim dajte vozau ovu adresu... Imate li ime pisati? - Da, samo sekundu - odgovori Hoshino, vadei olovku i notes iz torbe. - Metla i lopatica, na broju. - Dosta ve jednom s tim glupim alama! - viknu pukovnik Sanders iz telefona. - Sad sam ozbiljan. Ni minutu ne smijemo izgubiti. - U redu, u redu. Nastavite. Pukovnik Sanders izdiktira adresu, a Hoshino je zapisa i ponovi da provjeri je li tono razumio: - Apartman 308, Gornji Park Takamatsu 16-15, blok 3. Je li tako? - Tako je - odgovori pukovnik

Sanders. - Nai ete klju pod crnim stalkom za kiobrane ispred ulaza. Otkljuajte vrata i uite. Moete ondje ostati koliko elite. Ima dovoljno hrane i ostaloga, tako da ne ete morati izlaziti neko vrijeme. - Je li to va apartman? - Zaista jest. Iako nisam vlasnik. Unajmljen je. Osjeajte se kao kod kue. Tako sam smjestio vas dvojicu. - Pukovnie? - Da? - Rekli ste mi da niste ni bog, ni Buddha, ni ljudsko bie, tono? - Tono. - Zato pretpostavljam da niste s ovoga svijeta. - Pogodili ste.

- Kako ste onda mogli unajmiti apartman? Vi niste ljudsko bie, pa nemate sve papire i ostalo to trebate, tono? Obiteljski list, prijavnicu, dokaz o prihodima, slubeni peat i ig i sve drugo. Ako toga nemate, nitko vam nee iznajmiti apartman. Jeste li ih prevarili ili tako neto? Moda arolijom pretvorili neki list u slubeni peat? Ve se mnogo toga dogodilo ispod ruke, ne elim se vie u to mijeati. - Vi jednostavno ne razumijete, je li tako? - ree pukovnik Sanders pucnuvi jezikom. - Vi ste prvorazredan glupan. Zar vam je mozak od hladetine, mlitave jedan? Neki list? to mislite da sam ja, jedan od onih arobnjakih rakuna? Ja s a m pojam, razumijete? Po-jam!

Pojmovi i rakuni nisu ba ista stvar, zar ne? Kakva glupost... Zar uistinu mislite da sam otiao do stvarnoga agenta nekretnina, ispunio sve formulare, cjenkao se da snizim stanarinu? Smijeno. Imam tajnicu da se brine o svjetovnim stvarima. Moja tajnica vadi sve dokumente i sreuje stvari. to ste oekivali? - Ah tako, vi imate tajnicu? - Imam, nego to! to mislite tko sam ja, uostalom? Potpuno ste zastranili. Ja sam poslovan ovjek, zato onda ne bih imao tajnicu? - U redu, u redu, nemojte se pjeniti. Samo sam vas zafrkavao. No svejedno, zato moramo tako brzo otii? Zar ne moemo neto prigristi prije nego

odemo? Ja sam izgladnio, a g. Nakata jo spava. Ne bih ga mogao probuditi koliko god uporno pokuavao. - Sluajte. Ovo nije ala. Policija proeljava grad traei vas dvojicu. Prva im je stvar jutros da obiu hotele i svratita, ispitujui sve po redu. Ve su dobili opis jednoga i drugoga. Kad ponu njukati naokolo, samo je pitanje vremena. Vas dvojica se istiete, suoimo se s tim. Ne smijemo ni asa gubiti. - Policija? - uzviknu Hoshino. Stanite malo! Nismo nita skrivili. Naravno, ukrao sam nekoliko motocikla u srednjoj koli. Samo da ih malo provozam - ne da bi ih prodao ili tako neto. Uvijek sam ih vraao. Otada

nikad nita nezakonito. Najgora stvar koju sam uinio bilo je to to sam uzeo onaj kamen iz svetita. A vi ste mi rekli da to uinim. - To nema nikakve veze s kamenom - ree pukovnik Sanders odrjeito. Katkada ste prava budala. Zaboravite kamen. Policija nita ne zna o tome, a ne bi im bilo stalo i da znaju. Ne bi oni u cik zore obijali vrata zbog nekakva kamena. Govorimo o neem mnogo ozbiljnijem. - to hoete rei? - Zbog toga policija trai g. Nakatu. - Ne razumijem. On je posljednji ovjek na svijetu koji bi mogao poiniti zloin. Kakav zloin? I kako bi on mogao biti umijean?

- Nemamo vremena sada u to ulaziti. Morate ga odade izvui. Sve ovisi o vama. Jesmo li se razumjeli? - Ne shvaam - ponovi Hoshino, odmahujui glavom. - To jednostavno nema nikakva smisla. Onda e mene optuiti kao sukrivca? - Ne, ali siguran sam da e vas ispitivati. Gubimo vrijeme. Nemojte zbog toga sada razbijati glavu, samo uinite kako vam kaem. - Sluajte, morate neto razumjeti u vezi sa mnom. Ja mrzim policajce. Oni su gori od yakuze, gori nego tajna sluba. Grozni su, kakve stvari ine koopere se naokolo i nita im nije drae nego muiti slabije. Imao sam mnogo okraja s policajcima kad sam

bio u srednjoj koli, ak i poslije kad sam poeo voziti kamione, tako mi sukob s njima zbilja ne treba. Nema naina da pobijedi, a poslije ih se ne moe otresti. Znate to mislim? Boe, kako sam upao u sve to? Vidite, to ja... Telefonska se veza prekide. - Huuu - ree Hoshino. Uzdahnu duboko i strpa mobitel u torbu, zatim pokua probuditi Nakatu. - Hej, g. Nakata. Djedice. Poar! Poplava! Potres! Revolucija! Godzila je pobjegao! Ustajte, ve jednom! Prolo je neko vrijeme prije nego to se Nakata probudio. - Zavrio sam koso piljenje - ree on. - Ostalo sam upotrijebio kao potpalu. Ne, make se ne kupaju. Ja sam se kupao. - Oevidno u

svome malom svijetu. Hoshino uhvati starca za rame i prodrma ga, utipnu ga za nos, potegnu ga za ui i napokon ga vrati u zemlju ivih ljudi. - Jeste li to vi, g. Hoshino? - upita on. - Da, to sam ja - odgovori Hoshino. - Oprostite to vas budim. - Nema problema. Nakata se ionako spremao probuditi. Ne brinite se zbog toga. Zavrio sam s potpalom. - Dobro. Ali neto se dogodilo, neto ne tako dobro, pa moramo smjesta odavde otii. - Tie li se to Johnnija Walkera? - To ne znam. Imam svoje izvore, oni mi kau da nam je bolje da se

odavde gubimo. Trai nas policija. - Zbilja? - Tako je rekao. Ali to se dogodilo izmeu vas i toga Johnnija Walkera? - Zar vam Nakata nije ve rekao? - Ne, niste. - ini mi se ipak kao da jesam. - Ne, nikada mi niste rekli najvaniji dio. - No, to se dogodilo... Nakata ga je ubio. - Valjda se alite! - Ne, ne alim se. - Nebesa - promrmlja Hoshino. Hoshino ubaci svoje stvari u torbu i zamota kamen u platno. Jednako je teio kao na poetku. Nije lagan, ali barem ga moe nositi. Nakata stavi stvari u svoju

platnenu torbu. Hoshino ode na recepciju i ree im da je iznenada neto iskrsnulo pa moraju otii. Budui da je unaprijed platio, to nije dugo potrajalo. Nakata je jo bio malko nesiguran na nogama, ali mogao je hodati. - Koliko sam spavao? - upita on. - Da vidimo - ree Hoshino raunajui. - Oko etrdeset sati, otprilike. - Osjeam se kao da sam se dobro naspavao. - Nije udo. Ako se ne osjeate svjee nakon toga rekordnoga spavanja, onda je spavanje besmisleno, zar ne? Hej, jeste li gladni? - Da, jako sam gladan. - Moete li se malo strpjeti? Prvo

moramo odavde izai, najbre to moemo. Zatim emo jesti. - To je u redu. Mogu ekati. Hoshino mu pomognu izai na glavnu ulicu i zaustavi taksi. Ree vozau adresu, a voza kimnu i pojuri. Taksi napusti sredite grada, odveze se glavnom arterijom i ude u predgrae. etvrt je bila otmjena i tiha, prava suprotnost bunom podruju blizu kolodvora gdje su bili odsjeli. V onja je trajala oko dvadeset pet minuta. Zaustavili su se ispred tipine, savreno uredne stambene peterokatnice. Na ulinom znaku je pisalo Gornji Park Takamatsu, iako su se nalazili u ravnici bez ikakva parka na vidiku. Popeli su se dizalom na trei kat, gdje je Hoshino

naao klju, naravno, ispod stalka za kiobrane. To je bio obian trosobni stan - dvije spavae sobe, ajna kuhinja, dnevna soba i kupaonica. Po izgledu je sve bilo novo, pokustvo jedva rabljeno. U dnevnoj sobi bio je irok televizijski prijamnik, mali stereo, sofa i uzak kau, u svakoj spavaoj sobi ve nainjen krevet. Kuhinja je imala uobiajene aparate, police s prihvatljivim kompletom tanjura, alica i zdjela. Na zidovima su bile elegantno uokvirene grafike, i cijelo je mjesto izgledalo kao model apartmana to ga investitor eli pokazati novim kupcima. - Uope nije loe - primijeti Hoshino. - Nije nita posebno, ali barem je isto.

- Vrlo je lijepo - dodade Nakata. Veliki sivobijeli friider bio je pretrpan hranom. Mrmljajui za sebe, Nakata pregleda sve, zatim uze nekoliko jaja, zeleni papar i maslac. Opra papar, izreza ga na tanke krike i malo ga propri, Potom razbi jaja u zdjelu i stue ih tapiima za jelo. Izvue tavu i uvjebanim kretnjama nastavi pei dva omleta. Pokri ih prepeencem i iznese cijeli obrok na stol, skupa s vruim ajem. - Vi ste pravi kuhar - ree Hoshino. - Zadivljen sam. - Oduvijek ivim sam, pa sam se naviknuo. - I ja ivim sam, ali ne traite od mene da ita skuham, jer sam u tome

nikakav. - Nakata ima mnogo slobodna vremena i nikakva drugog posla. Njih dvojica pojedoe prepeenac i omlete. Jo su bili gladni, pa se Nakata vrati u kuhinju i popri malo slanine i pinata, s dva dvopeka svakomu. Poeli su se opet osjeati kao ljudska bia, pa sjedoe na sofu i uzee piri drugu alicu aja. - Onda - ree Hoshino - nekoga ste ubili, ha? - Da, ubio sam - odgovori Nakata i potanko ispria kako je nasmrt izbo Johnnija Walkera. - ovjee boji - ree Hoshino kad je Nakata zavrio. - Kakva grozna pria. Policija nikad nee u to povjerovati, bez

obzira na to koliko pritom iskreni bili. Hou rei, ja vam vjerujem, ali da ste mi to rekli prije tjedan dana poslao bih vas k vragu. - Ni ja sam to ne razumijem. - U svakom sluaju, netko je umoren, a umorstvo nije neto zbog ega samo slegnete ramenima. Policija se s tim nipoto ne ali, kad su vam uli u trag ovdje na Shikokuu. - Nakati je ao to ste se u to upleli. - Zar se neete predati? - Ne, neu - ree Nakata s neuobiajenom vrstinom. - Ve sam pokuao, ali upravo sada mi se to ne radi. Ima drugih stvari koje Nakata mora obaviti. Inae je besmisleno to sam preao sav taj put

- Morate opet zatvoriti onaj ulaz. - To je tono. Stvari koje se otvore moraju se opet zatvoriti. Onda u opet biti normalan. Ali ima neto ime se Nakata mora najprije pozabaviti. - Pukovnik Sanders, momak koji mi je rekao gdje se nalazi kamen - ree Hoshino - sada nam pomae da se pritajimo. Ali zato to ini? Ima li kakva veza izmeu njega i Johnnija Walkera? Ali to je vie Hoshino pokuavao razmrsiti stvar, to je bivao zbunjeniji. Bolje da ne pokuavam nai neki smisao, odlui on, u onome to nema u osnovi smisla. Besmisleno razmiljanje je gore nego nikakvo razmiljanje zakljui naglas prekrienih ruku.

- Gospodine Hoshino? - ree Nakata. - to je sad? - Osjeam miris mora. Hoshino prie prozoru, otvori ga, izae na usku verandu i duboko udahnu. Nije mogao otkriti nikakav miris mora. U daljini su bijeli ljetni oblaci plovili iznad borove ume. - Ne osjeam nikakva mirisa - ree on. Nakata prie k njemu i poe njukati, stiui nos kao vjeverica. - Ja osjeam. More je tono ondje. - I pokaza na umu. - Imate dobar nos - ree Hoshino. Ja imam sitnih problema sa sinusima, tako da sam uvijek malko zaepljen. - Gospodine Hoshino, zato se ne

bismo proetali do oceana? Hoshino razmisli o tome. Kako bi mala etnja po alu mogla iemu nakoditi? - U redu, idemo. - Nakata mora najprije na zahod, ako je to u redu. - Samo naprijed, nikamo se ne urimo. Dok je Nakata bio u zahodu Hoshino je obilazio apartman provjeravajui sve po redu. Kao to je pukovnik rekao, bilo je uglavnom sve to im treba. Krema za brijanje u kupaonici, par novih etkica za zube, tapii za ui, zavoji, karice za nokte. Sve najosnovnije. ak glaalo i daska za glaanje. Vrlo obzirno s njegove strane, iako mislim da je sve to obavila njegova

tajnica. Nita nisu zaboravili. Otvorio je zidni ormar i naao novo rublje i odjeu. Nije bilo aloha koulja, na alost, samo nove novcate Tommy Hilfiger prugaste koulje i polo majice. Tu je pukovnik Sanders malo zbrzao stvar - poali se Hoshino nikomu posebno. - Morao je shvatiti da ja nosim samo aloha koulje. Kad se toliko pomuio, mogao mi je kupiti barem jednu. - Primijetio je da koulja na njemu poinje malko zaudarati, pa ju je skinuo i navukao polo majicu. Savreno mu je pristajala. Proli su kroz borik, preli nasip protiv valova i spustili se na plau. Unutarnje more bilo je mirno. Sjeli su jedan kraj drugoga na pijesak, ne

govorei dugo vremena, samo su gledali valove kako se diu kao plahte i raspruju u zraku da bi se uz slabaan zvuk razbili. Nekoliko manjih otoka vidjelo se na puini. Njih dvojica nisu se preesto u ivotu nalazili kraj mora, pa su napajali oi tim prizorom. - Gospodine Hoshino - ree Nakata, remetei tiinu. - to je? - More je zaista krasna stvar, zar ne? - Da, krasno je. Nekako vas smiruje. - Zbog ega to ini? - Vjerojatno stoga to je veliko, a niega nema na njemu - ree Hoshino i pokaza prstom. - Ne biste se osjeali

tako smireno kad bi ondje bio duan 7Eleven, ili robna kua Seiyu, zar ne? Ili d v o r a n a pachinko tamo, ili pak zalagaonica Yoshikawa? Ali dokle oko s e e niega nema - to je prokleto dobro. - Mislim da ste u pravu - ree Nakata razmislivi o tome. - Gospodine Hoshino? - to je sad? - Imam jedno pitanje o neemu drugom. - Da ujemo. - to je na dnu mora? - Dolje je kao neki drugi svijet, svakovrsne ribe, koljke, morska trava i slino. Niste nikada bili u akvariju? - Ne, nikada nisam bio. Mjesto u

kojem je Nakata dugo ivio, Matsumoto, nije imalo toga. - Ne, nisam ni mislio - ree Hoshino - u takvoj brdskoj zabiti, valjda je muzej gljiva ili neto slino najvie to se moe oekivati. Svejedno, svakojakih stvari ima na dnu mora. Te su ivotinje razliite od nas, one uzimaju kisik iz vode i ne treba im zrak da diu. Ima krasnih stvari dolje, izvanrednih stvari, ali ima i opasnih. I stvari koje bi vas izbezumile. Ako ih nikada niste vidjeli, teko je to opisati, ali potpuno je razliito od onoga na to smo navikli. Na dnu je mrkli mrak i ima najrunijih stvorenja to se mogu vidjeti. to kaete, kad sve ovo proe, da obiemo neki akvarij? Zabavni su, a dugo nisam ni u

jednom bio. Siguran sam da i ovdje postoji. - Da, volio bih otii na takvo mjesto. - Ima neto to bih ja elio vas upitati. - Da? - Neki dan podigli smo onaj kamen i otvorili ulaz, je li tako? - Da, vi i ja otvorili smo ulaz. Poslije toga Nakata je zapao u dubok san. - Evo to sam elio znati: je li se to dogodilo zato to se otvorio ulaz? Nakata kininu. - Da. Dogodilo se. - Ali vi jo ne znate to je to. Nakata odluno odmahne glavom. Ne, Nakata jo ne zna.

- Onda se moda dogaa na nekom drugom mjestu, upravo u ovaj as? - Da, mislim da je to istina. Kao to ste rekli, dogaa se. I ja ekam da se zavri to dogaanje. - I jednom kad se zavri dogaanje, to god to bilo, sve e se samo od sebe rijeiti? Jo jedno odluno odmahivanje glavom. - To Nakata ne zna. inim to to inim zato to moram. Ali pojma nemam to e se dogoditi zbog toga to inim. Nisam toliko bistar, pa mi je teko predvidjeti. Ne znam to e se dogoditi. - U svakom sluaju, to e potrajati neko vrijeme, zar ne? Pa to god bilo to to se treba zavriti - da bi se dogodio neki zakljuak ili neto slino?

- To je tono. - I dok ekamo moramo paziti da nas ne epa policija. Jer jo ima stvari koje treba obaviti? - Tono. Meni ne smeta odlazak u policiju. Spreman sam uiniti to god mi kae predsjednik. Ali upravo sada nije pravo vrijeme da to uinim. - Znate to? Ako policajci uju vau ludu priu, oni e je jednostavno odbaciti i izmisliti neko prikladno priznanje, neto to e svi povjerovati. Kao da ste pljakali kuu i uli nekoga, pa ste zgrabili no iz kuhinje i proboli ga. Fuka se njima za stvarne injenice, ili to je ispravno. Smjestili bi nekome samo zato da povise stopu uhienja. Ni okom ne bi trepnuli i ve bi vas strpali u

zatvor ili neku psihijatrijsku ustanovu s maksimalnim osiguranjem. Zatvorili bi vas i bacili klju. Nemate dovoljno novca da uzmete nekog poznatog odvjetnika, pa bi vam prilijepili kakva sudski dodijeljena glupana kojemu nije nimalo stalo, i jasno je kako bi to zavrilo. - Bojim se da ne razumijem sve to... - Samo vam kaem kakvi su policajci. Vjerujte mi, znam - ree Hoshino. - Stoga ih doista ne elim na vratu, u redu? Policajci i ja jednostavno ne idemo zajedno. - ao mi je to sam vam prouzroio toliko problema. Hoshino duboko uzdahnu. - Kao to

se ono kae: Kad uzima otrov, uzmi i pladanj. - to to znai? - Ako ve jedete otrov, moete pojesti i pladanj na kojemu je doao. - Ali ako pojedete pladanj, umrijet ete. To vam nije dobro ni za zube. I ozlijedit e vam grlo. - Morao bih se sloiti - ree Hoshino, odgonetavajui to. - Da, zato morate pojesti pladanj? - Ja nisam toliko bistar, tako da vam zbilja ne znam rei. Ali bez obzira na otrov, pladanj je zaista pretvrd. - Hm. Tu imate pravo. I mene to poinje zbunjivati. Ni ja se nikada nisam sluio vlastitom glavom. Pokuavam rei ovo: doao sam s vama dovde, pa u

ostati uz vas i pobrinuti se da umaknete. Ne mogu zamisliti da ste uinili ikakvo zlo, ne bih vas nipoto napustio ovdje. Moram razmisliti o svojoj asti. - Va sam veliki dunik. Nakata vam ne moe dovoljno zahvaliti. Ipak u se opet drznuti i zamoliti vas za jo jednu uslugu. - Samo naprijed. - Trebat e nam auto. - Hoe li biti u redu unajmljena kola? - Nakata zbilja ne zna to je to, ali bit e dobro bilo to. Veliki ili mali, svejedno, samo da je auto. - Nema problema. Tu smo na mojem terenu. Malo poslije otii u da ga unajmim. Onda emo nekamo

otputovati? - Tako mislim. Vjerojatno emo nekamo otputovati. - Znate to, g. Nakata? - Da? - S vama mi nikada nije dosadno. Toliko mnogo neshvatljivih stvari se dogaa, ali jedno mogu rei zasigurno: s vama nikada nije dosadno. - Hvala vam to to kaete. Lake mi je kad to ujem. Ali g. Hoshino? - to je sad? - Nisam zaista siguran da znam to znai kad je nekome dosadno. - Nikada prije nije vam bilo dosadno? - Ne, nijedanput - Znate, tako mi se nekako i inilo.

Poglavlje 37
Zaustavljamo se u nekom gradu da neto prigrizemo i nabavimo hranu i mineralnu vodu u samoposluzi, zatim se vozimo neasfaltiranom cestom kroz brda i stiemo do kolibe. U njoj je sve tono onako kako sam ostavio prije tjedan dana. Otvaram prozor da prozraim prostoriju, zatim pospremam hranu. - Idem prilei prije povratka - kae Oshima, zaklanjajui gotovo cijelo lice rukama dok iroko zijeva. - Nisam dobro spavao prole noi. Zaista mora biti umoran, jer im se zavukao ispod pokrivaa i okrenuo prema zidu, zaspao je. Kuham kavu i

nalijevam je u termosicu za njegovu vonju natrag, zatim se s aluminijskim vjedrom sputam do potoka da popunim zalihe vode. uma se nije ni truna promijenila - isti miris trava, ptije glasanje, grgoljanje vode u potoku, um vjetra u kronjama, iste sjene utava lia. Oblaci iznad mene doimlju se doista blizu. Osjeam se sjetno to ih opet vidim, jer su postali dio moje prirode. Dok Oshima spava ja sjedim na trijemu, pijuckam aj i itam knjigu o Napoleonovoj provali u Rusiju 1812. Oko 400.000 francuskih vojnika izgubilo je ivot u toj golemoj zemlji tijekom velikoga, besmislenog pohoda. Same bitke bile su grozne, naravno, ali nije

bilo dovoljno ni lijenika ni sanitetskog materijala, tako da su veinu teko ranjenih vojnika ostavljali da umru u mukama. Drugi su se smrzli ili umrli od gladi, to je jednako straan nain umiranja. Dok sam sjedio na trijemu i pio vru biljni aj, uz ptije zvidukanje posvuda oko mene, pokuavao sam zamisliti bojite u Rusiji i te ljude kako klipu kroz vijavicu. Prolazim otprilike treinu knjige i idem provjeriti je li s Oshimom sve u redu. Znam da je iscrpljen, ali je tih kao da uope nije ondje, pa sam malo zabrinut Ali s njim je sve u redu, omotan je pokrivaima, spokojno die. Prilazim k njemu i gledam kako mu se ramena lagano diu i sputaju. Stojei ondje

odjednom se sjetim da je on ena. Ponajvie vremena to zaboravljam, i o njemu mislim kao o mukarcu, to je tono ono to on eli, naravno. Ali kad spava, izgleda kao da se vratio da bude ena. Izlazim opet na trijem i nastavljam itati knjigu gdje sam prestao. Natrag do Smolenska, na cestu koja je obrubljena smiznutim truplima. Oshima je spavao dva sata. Kad se probudio, izlazi na trijem i gleda svoja kola. Praan neasfaltirani put prekrio je zelenu Miatu bijelom bojom. Snano se protee i sjeda kraj mene. - Sad je kino doba - kae, trljajui oi - ali ove godine nema mnogo kie. Ako uskoro ne padne, Takamatsu e ostati bez vode.

Osmjelim se upitati: - Zna li gospoica Saeki da sam ovdje? Odmahne glavom. - Ne zna, nisam joj nita rekao. Uope ne zna da imam kolibu ovdje. Bolje je drati je u neznanju, pa se nee uplesti u sve to. to manje zna, manje treba skrivati. Kimnem. To je tono ono to sam htio uti. - Uplela se dovoljno ve prije kae Oshima. - Ne treba joj ovo sada. - Rekao sam joj da mi je otac nedavno umro - kaem mu. - Kako ga je netko umorio. Izostavio sam dio o policiji koja me trai. - Ona je prilino pametna. Iako joj ni ti ni ja nismo nita spomenuli, imam neki osjeaj da je shvatila veinu onoga

to se dogaa. Tako, ako joj sutra kaem da si imao neto to si morao obaviti i da si otiao na neko vrijeme, te ako joj prenesem tvoj pozdrav, sumnjam da e se raspitivati za pojedinosti. ak ako to bude sve to u joj rei, znam da e ona utke prijei preko svega. Kimnem. - Ali ti je eli vidjeti, zar ne? Ne odgovaram. Nisam siguran kako bih se izrazio, ali odgovor nije teko pogoditi. - Nekako mi je ao tebe - kae Oshima - ali kao to rekoh, mislim da se vas dvoje ne biste trebali vidjeti neko vrijeme. - Ali mogao bih je nikada vie ne vidjeti.

- Moda - dopusti Oshima, nakon kraeg razmiljanja. - To je prilino oito, ali dok se stvari ne dogode, one se nisu dogodile. I esto stvari nisu ono to se ini da jesu. - Ali kako se gospoica Saeki osjea? Oshima suava oi i gleda me. - U kojem smislu? - Hou rei, ako zna da me nikada vie nee vidjeti, osjea li se isto zbog mene kao ja zbog nje? Oshima se suho nasmijei. - Zato me to pita? - Ja pojma nemam, i vjerojatno zbog toga pitam vas. V oljeti nekoga, eljeti ga vie nego ita drugo - sve je to novo iskustvo. Isto kao imati nekoga tko

eli mene. - Mogu zamisliti da si zbunjen i da ne zna to bi inio. Kimnem. - Tono. - Ne zna dijeli li ona iste, snane osjeaje koje ti gaji prema njoj dodaje Oshima. Potresam glavom. - Zaboli me kad pomislim na to. Oshima uuri neko vrijeme zurei u umu suenim oima. Ptice lijeu s grane na granu. Njegove su ruke sklopljene iza glave. - Znam kako se osjea - kae naposljetku. - Ali to je neto to sam mora rijeiti. Nitko ti ne moe pomoi. U tome je sva tajna ljubavi, Kafka. Upravo ti si ispunjen tim divnim osjeajima, ali mora sam kroz to proi

dok luta u mraku. Tvoj duh i tijelo moraju sve to podnijeti. Sve mora sam. Ve su prola dva sata kad je spreman poi. - Ako rasporedi hranu - kae mi trebala bi potrajati tjedan dana. Do tada u se vratiti. Ako neto iskrsne pa ne mognem doi, poslat u brata s namirnicama. On ivi svega jedan sat odavde. Rekao sam mu da e biti ovdje. Stoga se nemoj brinuti, u redu? - U redu. - I kao to ti prije rekoh, budi nadasve oprezan kad ide u umu. Ako se izgubi, nikada nee nai izlaza. - Bit u oprezan. - Uoi poetka Drugog svjetskog

rata, vea jedinica carskih snaga izvodila je neke vjebe ovdje, fingirajui bitke sa sovjetskom armijom u sibirskim umama. Jesam li ti to ve ispriao? - Ne. - Izgleda da sam zaboravio najvaniju stvar - kae Oshima smeteno, lupkajui se po sljepoonici. - Ali ovo ne izgleda kao sibirske ume - kaem ja. - Ima pravo. Sve drvee je ovdje irokoga lista, a ondje bi morala biti crnogorica, ali mislim da vojska nije marila za te pojedinosti. Cilj je bio zai u umu s potpunom bojnom opremom i izvoditi ratne igre. Nalijeva alicu kave iz termosice,

usipa licom malo eera i kao da je zadovoljan ishodom. - V ojska je zatraila od moga pradjeda da im dopusti da se poslue umom za vjebu, a on je rekao: nego to, samo izvolite. Uostalom, nitko se njome nije sluio. Jedinica je odmarirala putem kojim smo doli ovamo, zatim su zali u umu. Ali kad je vjeba zavrila i oni se okupili na prozivku, otkrili su da dvojica nedostaju. Samo su nestali za vrijeme vjebe, s potpunom bojnom opremom, obojica netom unovaena. V ojska je provela opsenu potragu, ali ta dva vojnika nikada nisu pronaena. - Oshima otpije jo jedan gutljaj kave. - Do dananjeg dana nitko ne zna jesu li se jednostavno izgubili ili pobjegli. Okolna

uma je nevjerojatno duboka, a jedva se moe ita nai za jelo. Kimnem. - Postoji drugi svijet, paralelan s naim, i do odreenog stupnja moe zai u taj drugi svijet i vratiti se iv i zdrav. Sve dok si oprezan. Ali prijei stanovitu toku i izgubit e stazu. To je labirint. Zna li odakle potjee ideja labirinta? Odmahnem glavom. - Od drevnih Mezopotamaca. Oni su vadili ivotinjska crijeva - katkada ljudska crijeva, nema sumnje - i sluili se njihovim oblikom za proricanje budunosti. Divili su se sloenom obliku crijeva. Tako je prototip labirinta, jednom rijeju, utroba. to znai da je

prototip labirinta unutar tebe. I to se slae s labirintom izvana. - Jo jedna metafora - primijetim. - Tono. Reciprona metafora. Stvari izvan tebe su projekcije onoga to je unutar tebe, a to je unutar tebe to je projekcija onoga to je izvana. Tako, kada stupi u labirint izvan sebe, istodobno stupa u labirint unutra. Definitivno rizian posao. - Neka vrst Ivice i Marice. - Tono, upravo poput njih. uma je namjestila zamku, i to god inio, bez obzira na to koliko si oprezan, neke ptice otra oka pojest e sve tvoje krune mrvice. - Obeavam da u biti oprezan kaem mu.

Oshima sputa krov na Miati i sjeda u nju. Stavlja sunane naoale i polae ruku na mjenja brzina, uma odjekuje zvukom one poznate buke. Zabacuje kosu, kratko mi mahne i nestaje. Praina se kovitla gdje je bio, ali vjetar je uskoro raznosi. Vraam se u kolibu. Lijeem na krevet kojim se on posluio i sklapam oi. Kad bolje razmislim, ni ja nisam dovoljno spavao prole noi. Jastuk i pokrivai jo pokazuju znakove da je tu bio Oshima. Ne on, doista, vie kao nj e go v san. Uranjam u te znakove. Spavao sam pola sata kad se zauo glasan trijesak izvan kolibe, kao da je pukla grana i pala na tlo. Taj zvuk me sasvim razbudi. Ustajem i izlazim na

trijem da pogledam, ali sve izgleda isto. Moda je to kakav tajanstven zvuk to ga od vremena do vremena stvara uma. Ili je to bio dio nekakva sna. Ne razlikujem jedno od drugoga. Sve dok sunce ne potone na zapadu, sjedim na trijemu i itam knjigu. Spremam jednostavan obrok i jedem ga u tiini. Poslije pranja sua opet se zavaljujem na staru sofu i razmiljam o gospoici Saeki. - Kao to je Oshima rekao, gospoica Saeki je pametna osoba. Osim toga, radi stvari na vlastit nain kae djeak zvan avka. Sjedi do mene na sofi, ba kao kad smo bili u radnoj sobi moga oca. - Ona je vrlo razliita od

tebe - kae mi. Ona je vrlo razliita od tebe. Svladala je svakovrsne zapreke - i to ne one koje bi nazvao normalnim zaprekama, ne. Poznaje svakovrsne stvari o kojima ti nema pojma, iskusila je cijeli raspon emocija koje nikada nisi osjetio. to dulje ljudi ive, to vie ue razlikovati to je vano od onoga to nije. Morala je donijeti mnotvo kritinih odluka, i vidjela je ishode. Ponavljam, vrlo razliita od tebe. Ti si tek dijete koje je ivjelo u suenu svijetu i iskusilo veoma malo. Silno si se trudio da ojaa, i u nekim podrujima doista si ojaao. To je injenica. Ali sada zatjee sebe u novom svijetu, u situaciji gdje nikada

prije nisi bio. Sve ti je novo, zato nije udno to se osjea zbunjeno. Nije udno to se osjea zbunjeno. Jednu stvar ne razumije osobito dobro imaju li ene seksualnu elju. Teoretski imaju, naravno. Toliko i ti zna. Ali kad se doe do toga kako se ta elja javlja, kakva je - ti si izgubljen. Tvoja seksualna elja je jednostavna stvar. Ali enska elja, naroito elja gospoice Saeki, potpuni je misterij. Kad te je drala, je li osjeala istu tjelesnu ekstazu? Ili je to neto posve razliito? to vie misli o tome, to vie mrzi to ti je petnaest godina. Osjea se beznadno. Da ti je barem dvadeset ne, ak i osamnaest bi bilo dobro, bilo to samo ne petnaest - mogao bi bolje

razumjeti to znae njezine rijei i postupci. Onda bi mogao odgovoriti na pravi nain. Nalazi se usred neega udesnog, neega tako strahovitog da moda nikada vie nee to iskusiti. Ali ne moe stvarno razumjeti kako je to udesno. Zbog toga si nestrpljiv. A to sa svoje strane vodi u oaj. Pokuava zamisliti to ona upravo sada ini. Ponedjeljak je, knjinica je zatvorena. to radi u slobodne dane? Zamilja je samu u stanu. Pere, kuha, isti, ide u kupovinu - svaki prizor bljesne u tvojoj mati. to vie zamilja, tee je sjediti ovdje na miru. eli se pretvoriti u neustraivu avku, izletjeti iz ove kolibe, projuriti iznad ovih planina, spustiti se ispred njezina

stana i zuriti u nju zauvijek. Moda se zaustavlja kraj knjinice i odlazi u tvoju sobu. Kuca ali nema odgovora. Vrata su otkljuana. Otkriva da vie nisi ondje. Krevet je nainjen, a sve tvoje stvari su nestale. Pita se kamo si ieznuo. Moda eka neko vrijeme da se vrati, sjedi za stolom, s glavom u rukama, zuri u Kafku na alu. Razmilja o prolosti koja je zamotana u tu sliku. Ali koliko god eka, ti se ne vraa. Napokon odustaje i naputa sobu. Odlazi do Golfa na parkiralitu i pali motor. Posljednja stvar koju eli bila bi da tako ode. eli je drati, znati to svaka pojedina kretnja njezina tijela znai. Ali ti nisi ondje. Ti si sam, na mjestu koje je odsjeeno od svakoga.

Lijee u krevet i gasi svjetlo, nadajui se da e se ona pojaviti u ovoj prostoriji. Ne mora to biti stvarna gospoica Saeki, i ona petnaestogodinjakinja bila bi u redu. Nije vano koji oblik e poprimiti ivui duh, iluzija - ali mora je vidjeti, mora je imati kraj sebe. Mozak ti je tako pun nje da je spreman prsnuti, tijelo ti je spremno razletjed se na komadie. Ipak, koliko god mnogo elio da bude ovdje, koliko god dugo ekao, ona se ne pojavljuje. uje samo slabaan umor vjetra izvana i ptice to njeno guguu u noi. Zadrava dah, bulji u mrklinu. Oslukuje vjetar, pokuava neto iz toga dokuiti, napinje se da ulovi traak nekakva znaenja. Ali sve to te

okruuje samo su razliite sjene mraka. Naposljetku se predaje, sklapa oi i tone u san.

Poglavlje 38
Hoshino potrai na utim stranicama agencije za iznajmijivanje auta, izabra jednu nasumce i nazva ih. Treba mi auto za nekoliko dana - objasni on - neka obina osobna kola. Nita preveliko, nita to se istie. - Moda ovo ne bih smio rei ree slubenik agencije - ali kako iznajmljujemo samo Mazde, nemamo nijedna kola to se istiu. Tako da ste mirni. - Sjajno. - Moe li Familia? Vrlo pouzdana kola, i zakleo bih se da ih nitko nee primijetiti.

- Dobro zvui. Dakle, Familia. Agencija je bila blizu kolodvora i Hoshino im ree da e biti kod njih za jedan sat i preuzeti kola. Uzeo je do tamo taksi, pokazao im kreditnu karticu i vozaku dozvolu, zatim unajmio kola za dva dana. Bijela Familia na parkiralitu bila je, kako je najavljeno, potpuno neuoljiva. Okrene se od nje na trenutak i svako sjeanje na to kako je izgledala iezne. Znaajno postignue na polju anonimnosti. V ozei se natrag do stana, Hoshino se zaustavi kraj knjiare i kupi plan Takamatsua i mreu autocesta na Shikokuu. Skokne do oblinje trgovine CD-a da vidi imaju li Beethovenov Nadvojvodin trio, ali u toj maloj

trgovini bio je ogranien odjel klasine glazbe i jeftina verzija toga djela po snienoj cijeni. Nije to bio Trio od milijun dolara, na alost, ali Hoshino ga uze i plati osam tisua jena. Kad se vratio u apartman, ugodan miris ispunjavao je prostoriju. Nakata se vrzmao po kuhinji pripremajui daikon na pari i prepreni tanki tofu. - Nisam imao to raditi, pa sam pripremio malo jela - objasni on. - To je sjajno - ree Hoshino. Ovih sam dana previe jeo vani, pa bi bilo lijepo imati domai obrok za promjenu. Oh da, imam kola. Trebaju li vam isti as? - Ne, sutra e biti u redu. Danas Nakata mora jo govoriti s kamenom.

- Dobra ideja. Vano je razgovarati o stvarima. Ako razgovarate s ljudima, ili stvarima, ili to god, bolje je raspraviti stvari. Znate, kad vozim kamion ja esto razgovaram s motorom. Moete uti svakojake stvari ako pomnjivo sluate. - Nakata ne moe razgovarati s motorima, ali doista je vano raspraviti stvari. - Onda, kako ide s kamenom? Moete komunicirati? - Poinjemo komunicirati. - To je dobro. Pitao sam se - je li kamenu krivo to smo ga donijeli ovamo? - Ne, uope nije. Koliko mogu razabrati. Kamen ne mari mnogo gdje se

nalazi. - Uh, to je olakanje - odahnu Hoshino. - Nakon svega to smo proli, ako se kamen okrene protiv nas nadrljali smo. Hoshino je proveo popodne sluajui svoj novi CD. Izvedba nije bila spontana i nezaboravna kao ona koju je uo u kavani. Bila je ogranienija i tvra, ali uglavnom nije bila tako loa. Dok je leao na kauu i sluao, ljupka ga je melodija osvajala, istanana vijuganja fuge uzburkavala su neto duboko u njegovoj nutrini. Da sam ovu glazbu sluao prije tjedan dana, ree sam sebi, ne bih bio ba nita razumio, ak ne bih to ni elio. Ali sluaj ga je nanio u onu malu

kavanu, gdje je utonuo u udobnu fotelju, uivao u kavi i sluao glazbu. A sada pogledaj me, pomisli on, furam se na Beethovena - moe li to povjerovati? Zapanjujui napredak. Neprestano je putao skladbu, provjeravajui svoju novootkrivenu ljubav prema glazbi. Na CD-u se nalazio i drugi Beethovenov trio, Duh. Nije loa skladba, ali Nadvojvodin trio mu je nedvojbeno bio drai. Vie dubine, zakljuio je. Cijelo to vrijeme Nakata je bio u kutu, gledao kamen i neto mrmljao. Povremeno je kimao ili eao se po glavi. Dva ovjeka u svojim malim svjetovima. - Smeta li vam glazba? - upita ga Hoshino.

- Ne, dobro je. Glazba mi ne smeta. Ona je meni kao vjetar. - Vjetar, ha? U est sati Nakata je spremio veeru - preni losos i salatu, plus nekoliko malih priloga koja je sloio. Hoshino je upalio televiziju i gledao vijesti da vidi ima li napretka u sluaju onoga umorstva. Ali nije bilo ni rijei o tome. Samo ostale vijesti - kidnapirana neka curica, uobiajene izraelskopalestinske odmazde, viestruka prometna nezgoda na autocesti u zapadnom Japanu, stranci na elu organizirane krae automobila, glupa diskriminacijska izjava nekog ministra, otputanja u tvrtkama komunikacijske industrije. Ni jedna jedina dobra vi jest.

Njih dvojica sjedoe za stol i pojedoe veeru. - Ovo je zbilja dobro - ree Hoshino. - Pravi ste kuhar. - Va sam dunik. Ali vi ste prva osoba kojoj sam kuhao. - Hoete mi rei da nikada ne jedete s prijateljima ili roacima ili s bilo kim? - Nakata je poznavao mnoge make, ali jako se razlikuje ono to jedemo. - No, svakako - ree Hoshino. - Ali svejedno, ovo je jako ukusno. Naroito povre. - Sretan sam to vam se svia. Nakata ne zna itati, pa katkada pravim strane pogrijeke u kuhinji. Tako uvijek uzimam iste sastojke i kuham stvari na

isti nain. Da znam itati, mogao bih spravljati najrazliitija jela. - Ova su sasvim dobra. - Gospodine Hoshino? - ree Nakata ozbiljnim glasom, uspravljajui se na stolici. - Daaa? - ivot je teak kad ovjek ne zna itati. - Tako bih rekao - ree Hoshino. Na ovom CD-u pie da je Beethoven bio gluh. Bio je slavan skladatelj, vrhunski pijanist u Europi kad je bio mlad. Ali onda jednog dana, moda zbog neke bolesti, poeo je gubiti sluh. Na kraju nita nije uo. Prilino je gadno biti skladatelj koji ne uje. Znate to hou rei?

- Mislim da znam. - Gluh skladatelj je kao kuhar koji izgubi osjet okusa. aba koja izgubi opne na nogama. V oza kamiona s ukinutom dozvolom. To bi svakoga izbezumilo, zar ne? Ali Beethoven nije dopustio da ga to nadjaa. Naravno, morao je isprva biti malo potiten, ali nije dopustio da ga nesrea svlada. Kao da je rekao - Problem. Kakav problem ? Skladao je vie nego ikada prije i bolju glazbu od svega to je do tada napisao. Doista se divim tom ovjeku. Kao ovaj Nadvojvodin trio, a bio je gotovo gluh kad ga je napisao, moete li to vjerovati? Pokuavam rei da vam mora biti grozno kad ne znate itati, ali to nije kraj svijeta. Moda ne znae itati, ali

ima stvari koje samo vi moete uiniti. Na to se morate usredotoiti, na svoju snagu. Kao to je sposobnost da razgovarate s kamenom. - Da, sad sam sposoban da malo s njim razgovaram. Nakata je nekada bio sposoban razgovarati s makama. - Nitko drugi ne moe to initi, je li tako? Drugi ljudi mogu proitati sve knjige koje ele, a opet nee znati kako se govori s kamenjem ili makama. - Ovih dana, ipak, Nakata mnogo sanja. U snovima sam zbog nekog razloga sposoban itati. Tada nisam glup kao sada. Tako sam sretan i odlazim u knjinicu i itam mnogo knjiga. I razmiljam kako je divno kad si sposoban itati. itam knjigu za

knjigom, ali onda se izgubi svjetlo u knjinici i postane mrano. Netko je ugasio svjetlo. Ne mogu nita vidjeti. Ne mogu vie itati knjige. I tada se probudim. Iako je to samo u snu, divno je kad si sposoban itati. - Zanimljivo - ree Hoshino. - A evo ja sam sposoban itati i jedva da ikada uzmem knjigu u ruke. Svijet je prava zbrka, to je sigurno. - Gospodine Hoshino? - upita Nakata. - to je sad? - Koji je danas dan u tjednu? - Subota je. - Tako e sutra biti nedjelja? - Naravno, da. - Biste li me sutra ujutro vozili?

- Sigurno, ali kamo elite poi? - Nakata ne zna. Razmislit u o tome kad sjednem u kola. - Vjerovali ili ne - ree Hoshino predosjeao sam to ete rei. Hoshino se probudio sljedeeg jutra malo poslije sedam. Nakata je ve kuhao doruak. Hoshino je poao u kupaonicu, ispljuskao se hladnom vodom po licu i obrijao se elektrinim aparatom. Dorukovali su riu, miso juhu s patlidanom, suene skue i krastavce. Hoshino je dvaput uzeo rie. Dok je Nakata prao sude, Hoshino je gledao vijesti na televiziji. Ovaj put bio je kratak prilog o umorstvu u Nakanu. "Deset je dana prolo od

dogaaja, a policija jo nema nikakva traga", jednolino je odzujao najavljiva na NHK-u. Impresivan ulaz u kuu bljesnuo je na ekranu, opasan policijskim trakama, s pozornikom koji je stajao na ulici. "Nastavlja se potraga za nestalim petnaestogodinjim sinom pokojnika, iako je njegovo boravite i dalje nepoznato. Potraga se takoer nastavlja za mukarcem ezdesetih godina koji je ivio u susjedstvu i zaustavio se u policijskoj postaji odmah nakon dogaaja da prui informacije o umorstvu. Ostaje nejasno postoji li ikakva veza izmeu ta dva ovjeka. Budui da unutranjost kue nije poremeena, policija vjeruje da je

zloin bio djelo osobne osvete, a ne pljake koja je pola ukrivo, pa se vre ispitivanja prijatelja i znanaca g. Tamure. U tokijskom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, gdje se potuju umjetnika ostvarenja g. Tamure..." - Hej, djedice - Hoshino zovnu Nakatu u kuhinji. - Da? to je? - Poznajete li sina onoga ovjeka to je umoren u Nakanu? Toga petnaestogodinjaka? - Ne, ne poznajem. Kao to sam vam rekao, sve to Nakata zna to su Johnnie Walker i njegov pas. - Da? - odgovori Hoshino. Policija trai i toga djeaka. Jo je

dijete, tako izgleda, a ne spominje se njegova mama. Pretpostavljam da je pobjegao od kue prije umorstva i jo se ne vraa. - Tako je to... - Tvrd je orah to umorstvo - ree Hoshino. - Ali policajci su prilino utljivi tipovi, uvijek znaju vie nego to kau. Prema rijeima pukovnika Sandersa, oni vas trae, i znaju da ste u Takamatsuu. Osim toga, znaju i da je neki zgodan momak poput mene s vama. Ali to jo nisu priopili medijima. Boje se, ako otkriju da smo ovdje, da emo kidnuti nekamo drugdje. Zbog toga uporno tvrde da ne znaju gdje smo, pred javnosti. Sjajni tipovi, ti policajci. U osam i trideset izali su do

unajmljena auta i ukrcali se. Dok se smjetao na suvozaevo sjedalo, Nakata je imao sa sobom uobiajenu termosicu vrua aja, kao i vjerni bezoblini eir, kiobran i plamenu torbu. Kad su naputali apartman Hoshino se spremao staviti kapu Chunichi Dragons na glavu, ali tada je pogledao u zrcalo i naglo ustuknuo. Policija mora znati da e mladi kojega trae biti ukraen bejzbolskom kapom Dragonsa, zelenim naoalama Ray Ban i aloha kouljom. Nee biti mnogo ljudi s kapom Dragonsa ovdje u Takamatsuu, pa ako se tomu dodaju jo Ray Ban i aloha koulja, isticat e se kao zavoj preko oka. Zato je pukovnik Sanders pripremio neuoljive plave polo majice - sigurno je

preduhitrio ovo. Njemu nita ne promie, pomisli Hoshino, pa odloi u stranu naoale i kapu. - Onda, kamo? - upita. - Bilo kamo bit e u redu odgovori Nakata. - Samo kruite po gradu. - Sigurni ste? - Moete ii kamo god elite. Ja u samo uivati u krajoliku. - Ovo mi je prvi put - ree Hoshino. - Prilino sam se navozio kako u Samoobrambenim snagama tako u prijevoznom poduzeu - i pristojan sam voza, ako to mogu rei za sebe. Ali kad god sjedam za upravlja, znam kamo idem i ravno odjurim onamo. Ja sam takav, valjda. Nikada mi nitko nije

rekao: Moete ii kamo god elite - bilo kamo bit e u redu . Vi me nekako zbunjujete. - Nakati je jako ao. - Sve je u redu, nema potrebe da se ispriavate. Uinit u to mogu - ree Hoshino i ubaci CD s Nadvojvodinim triom u ita. - Samo u voziti po cijelom gradu dok vi uivate u vidiku. Je li to u redu? - Da, to e biti u redu. - Zaustavit u kola kad naete ono to traite. A onda e se pria razvijati u novom smjeru. Jesam li tu u pravu? - Da, to bi se moglo dogoditi - ree Nakata. - Ja se nadam - ree Hoshino i rairi plan grada u krilu.

Njih su dvojica nastavila vonju gradom, a Hoshino je obiljeavao svaku ulicu u pojedinom bloku da bude siguran kako su ih sve pokrili, zatim je kretao do sljedeega. Povremeno su se zaustavljali da Nakata moe popiti alicu aja, a Hoshino popuiti Marlboro. Nadvojvodin trio neprestano je svirao. U podne su stali kraj nekog restorana i naruili curry. - Ali kojega vraga traite? - upita Hoshino kad su pojeli. - Ne znam. Ali mislim... - Mislite da ete znati kad to vidite. A dok ne vidite, ne ete znati to je to. - Da, to je tono. Hoshino ravnoduno odmahnu

glavom. - Znao sam to ete rei, ali samo sam morao biti siguran. - Gospodine Hoshino? - Daaa? - Moglo bi potrajati neko vrijeme dok to ne naem. - To je u redu. Uinit emo to moemo. Brod je napustio luku, mi smo uza nj vezani. - Hoemo li unajmiti brod? - upita Nakata. - Ne. Za sada nema brodova. U tri su otili u neki kafi gdje je Hoshino naruio kavu. Nakata se dvoumio oko svoje narudbe, napokon se odluio za hladno mlijeko. Sad je ve Hoshino bio iscrpljen od cijele te vonje i nije mu bilo do razgovora. Dosta mu je

bilo Beethovena. V oziti u krugu, nikamo ne stii, to mu nije odgovaralo. Morao je stalno voziti polagano i dobro paziti to radi, pa mu je bilo dosadno. Katkada bi kraj njega prola patrolna kola i Hoshino se jako trudio da nikoga ne gleda u oi. Takoer je pokuavao izbjegavati vonju ispred policijskih kuica. Mazda Familia moe biti najneprimjetniji auto na cesti, ali ako bi policija opazila kako isti auto prolazi nekoliko puta mogli bi ga ipak zaustaviti. V ozio je oprezno, pazei dosljedno da nikomu ne dolazi preblizu. Prometna bi nezgoda sve izvrgnula opasnosti. Dok je Hoshino vozio po gradu, provjeravajui na karti kuda su proli,

Nakata je sjedio nepomino, s rukom na prozoru, motrei okolinu u prolazu, napeto traei neto, posvema nalik na kakvo dijete ili pristojna psa. Bili su zanijeti svaki svojim poslom do veeri, i jedva su koju rije razmijenili. "to to trai?" Hoshino je od oaja poeo neku melodiju. Nije se mogao sjetiti to je jo napisao Inoue Yosui, pa je sam izmiljao rijei dok su se dalje vozili. Zar jo nisi naao? Sunce uskoro zalazi... A Hoshinu zavija eludac. Od vonje u krugu vrti mi se u glavi. Vratili su se u apartman u est sad. - Sutra emo nastavio - ree

Nakata. - Dosta smo terena pokrili danas. Sutra vjerojatno moemo dovriti cijeli grad - ree Hoshino. - Hej, imam jedno pitanje za vas. - A to bi to moglo bid? - Ako u Takamatsuu ne naete to to traite, to onda? Nakata se dobro poea po glavi. Ako to ne moemo nai u Takamatsuu, onda emo morati traiti dalje. - A ako i dalje ne budete mogli nai, to se onda oekuje da inimo? - Ako se to dogodi, onda moramo jo vie traiti. - Pravit emo sve vee i vee krugove i na kraju emo nai. Kao to se ono kae: Ako pas tri, mora naletjeti na

tap. - Da, mislim da e se to dogoditi ree Nakata. - Ali Nakata ne razumije. Zato pas mora udariti u tap ako tri? Ako se pred njim nae tap, pas ga moe zaobii. Hoshino se zamisli nad tim. - Da, mislim da ste u pravu. Nikada dosad nisam o tome razmiljao... - To je vrlo udno. - Ostavimo psa i tap po strani na trenutak, u redu? - ree Hoshino. - To samo komplicira stvari. Hou rei, koliko dugo emo ii u potragu? Ako ne pripazimo, prije nego budemo svjesni zavrit emo u nekoj drugoj prefekturi Ehime ili Kochi ili bilo gdje. Ljeto e proi i tada e ve biti jesen.

- Zbilja bi tako moglo biti. Ali moram to nai, makar bila jesen ili zima. Znam da ne mogu zahtijevati da mi zauvijek pomaete. Nakata e samo hodati sam i nastaviti traenje. - Nemojmo se o tome sada brinuti promuca Hoshino. - Ali zar kamen ne bi mogao biti ljubazan i dati nam nekakav znak ili tako neto? I priblino mjesto puno bi pomoglo. - Nakati je jako ao, ali kamen ne kae mnogo. - Da, nije me zapanjio svojom rjeitou - ree Hoshino. - Mislim da nije bogzna to ni u plivanju. Bilo kako bilo... Ne trebamo o tome sada razmiljati. Idemo se noas dobro naspavati i vidjeti to donosi sutra.

Sljedeeg dana ponovila se pria, samo to je ovaj put Hoshino kruio zapadnom polovinom grada. Do tada se plan grada ispunio utim linijama. Samo se po poveanom broju zijevanja to su dolazila od vozaa taj dan razlikovao od prethodnoga. Nakatino je lice i dalje bilo zalijepljeno za prozor, pozorno je prouavao okolinu u prolazu. Gotovo da nisu ni progovorili. to god je Nakata traio, to nije nalazio. - Bi li danas bio ponedjeljak?upita Nakata. - Da. Juer je bila nedjelja, tako da je danas ponedjeljak - ree Hoshino. Zatim, gotovo oajavajui, sloi napjev za rijei koje su mu pale na pamet:

Ako je danas ponedjeljak, Sutra mora biti utorak. Mravi su marljivi, lastavice se ureuju. Dimnjak je visok, sunce na zalasku rumeno. - Gospodine Hoshino - ree Nakata nakon nekog vremena. - Daaa? - Moete dugo promatrati mrave kako rade, i nikad vam nee dosaditi. - Mislim da ste u pravu - odgovori Hoshino. U podne su se zaustavili kraj restorana koji se specijalizirao za jegulje i naruili specijalitet - zdjelu

rie s narescima jegulje. U tri su otili u neki kafi gdje je Hoshino uzeo kavu, a Nakata aj od alga. Do est sati plan grada je sav bio prekriven utim crtama, a anonimne gume na Familiji prele su svaki pedalj ceste u gradu. Ali ni dalje nisu imali sree. to trai? opet je zapjevao Hoshino ravnodunim glasom. Zar jo nisi naao? / Obili smo sve u gradu. / Stranjica me boli, zato ne poemo kui? Kad je zavrio, ree: - Ako ovo potraje dovoljno dugo, pretvorit u se u pravog tekstopisca zabavne glazbe. - to bi to bilo? - upita Nakata. - Nije vano. Tek dobroudna ala. Prestavi raditi za taj dan,

napustie grad, izaoe na autocestu i uputie se prema apartmanu. Izgubljen u mislima, Hoshino promai skrenuti lijevo kad je trebalo. Pokuavao se vratiti na autocestu, ali put je zavijao pod udnim kutom i zavrio u labirintu jednosmjernih ulica, pa su se uskoro sasvim izgubili. Prije nego to su to shvatili, nali su se u rezidencijalnoj etvrti koju nisu dotad vidjeli, u otmjenom starinskom susjedstvu s visokim zidovima oko kua. Cesta je bila udnovato tiha, nigdje ive due na vidiku. - Ne bih rekao da smo predaleko od naeg apartmana, ali pojma nemam gdje se nalazimo - priznade Hoshino. Parkirao je auto na praznom parkiralitu,

ugasio motor, povukao runu konicu i rairio plan grada. Provjerio je naziv etvrti i broj ulice na oblinjem rasvjetnom stupu i pogledao na plan. Moda su mu oi bile preumorne, ali nije mogao nai to mjesto. - Gospodine Hoshino? - upita Nakata. - Daaa? - ao mi je to vam smetam, ali to pie na onoj ploi prijeko, na onim dvorinim vratima? Hoshino podie pogled s plana i pogleda kamo mu je Nakata upirao prstom, na visok zid sa starinskim vratima i na veliku drvenu plou kraj njih. Crna vrata bila su zatvorena. Spomen-knjinica Komura - proita

Hoshino. - Uh, knjinica u ovako pustom dijelu grada? ak ne izgleda kao knjinica. Vie kao neka stara obiteljska kua. - Spo-men-knji-ni-ca-Ko-mu-ra? - Pogodili ste. Mora biti u slavu nekoga tko se zvao Komura. Ali tko je taj Komura, pojma nemam. - Gospodine Hoshino? - No? - To je to. - to hoete rei? To? - Mjesto koje je Nakata traio. Hoshino opet podie pogled s plana i zagleda se u Nakatine oi. Namrti se, pogleda ponovno plou i opet polako proita to pie. Istrese Marlboro iz kutije, stavi ga u usta i zapali plastinim

upaljaem. Polako udahnu, zatim otpuhnu dim kroz otvoren prozor. - Jeste li sigurni? - Da, to je to. - Sluajnost je stravina stvar, zar ne? - ree Hoshino. - Svakako - sloi se Nakata.

Poglavlje 39
Drugi moj dan u planini protjee dokono, glatko. Vrijeme je jedina stvar po kojoj se jedan dan razlikuje od sljedeega. Da je vrijeme isto ne bih mogao razluivad pojedine dane. Juer, danas, sutra - svi bi se stopili u jedno. Poput broda bez sidra, vrijeme besciljno pluta po debelom moru. Malo zbrajam i izraunam da je danas utorak. To je dan kad gospoica Saeki predvodi obilazak knjinice, pod uvjetom da ima ljudi koji se ele pridruiti. Upravo kao prvog dana kad sam onamo doao... Dok iljaste potpetice lupkaju po stubama, ona se

penje na kat, a zvuk odjekuje u tiini. Blistave arape, bijela svijetla bluza, sitne biserne naunice, Mont Blanc na radnom stolu. Njezin smiren smijeak, obojen dugakom sjenom rezignacije. Sve te pojedinosd sada su tako daleko i nisu vie stvarne. Dok sjedim na sofi u kolibi, usred mirisa izblijedjelih tkanina, u glavu mi naviru uspomene na voenje ljubavi. Gospoica Saeki polako svlai odjeu, zavlai se u krevet. Moj pimpek je tvrd kao kamen, to nije iznenaenje, dok mi te misli promiu mozgom, ali vrak mu nije vie bolno crven i ne pee. Sit tih seksualnih matarija, izvlaim se van i poinjem uobiajene vjebe. Naslanjam se na ogradu trijema i

izvodim vjebe za trbune miie. Zadm pravim brze unjeve, skupa s napornim istezanjem. Dotle me ve oblijeva znoj, pa namaem runik u potoku i sav se briem. Hladna voda smiruje mi ivce. Sjedam na trijem i sluam Radiohead na walkmanu. Otkad sam pobjegao od kue neprestano sluam istu glazbu Radioheadov disk Kid A, Princeov Very Best, katkada Coltraneov My Favorite Things. U dva popodne - upravo kad poinje obilazak knjinice - kreem u umu. Drim se iste staze, hodam neko vrijeme, stiem do istine. Sjedam na travu, naslanjam se na deblo i zurim gore u okrugao otvor neba izmeu grana. Vidljivi su rubovi bijelih ljetnih oblaka.

Dovde sam siguran. Mogu nai put natrag do kolibe. Skrivaica za poetnike - da je ovo neka videoigra, lako bih svladao prvu razinu. Ali poem li imalo dalje, ui u u sloeniji, izazovniji labirint. Staza postaje ua i progutat e me more paprati. Zanemarujem to i kreem dalje. elim vidjeti koliko je doista duboka ta uma. Znam da je opasna, ali elim vidjeti - i osjetiti - koja vrsta opasnosti lei preda mnom, i koliko je ona stvarno pogibeljna. Moram to. Neto me gura naprijed. Oprezno se sputam nekakvom stazom. Drvee je sve vie i vie, zrak

se zgunjava svake minute. Iznad mene grane gotovo zastiru nebo. Svi znaci ljeta iezavaju, kao da nikada nije bilo godinjih doba. Uskoro ne znam je li to to slijedim staza ili nije. Izgleda kao staza, oblikovana je kao staza - ali zatim ne slii, i nije tog oblika. Usred toga razraslog zelenila svi obrisi gube jasnou i odreenost. to ima smisla, a to nema, sve je pomijeano. Iznad mene jedna avka prodorno kreti, to zvui kao upozorenje, tako je neskladno. Zaustavljam se i pozorno ispitujem okolinu. Bez prave opreme odve je opasno ii dalje. Moram se okrenuti. to nije lako. Poput Napoleonove vojske na uzmaku, otkrivam da je vraanje mnogo tee nego napredovanje.

Staza zastranjuje, gusto raslinje tvori taman zid ispred mene. Vlastito mi disanje zvui glasno u uima, kao vjetar to huji na rubu svijeta. Golem crn leptir veliine moga dlana pojavljuje se iz sjene drvea i lepra crtom moga zrenja, a njegov me oblik podsjea na onu krvavu mrlju na mojoj potkoulji. Polagano prelijee otvoren prostor, zatim opet nestaje meu drveem, a kad iezne sve iznenada izgleda jo nasilnije, a zrak hladniji. Hvata me panika - ne znam kako bih se odade izvukao. avka ponovno kreti - ista ona ptica otprije, aljui mi istu poruku. Stojim na mjestu i gledam uvis, ali ne mogu je vidjeti. Lahor, stvaran lahor, povremeno puhne, pod nogama mi

zloslutno umi tamno lie. Osjeam sjene to se utrkuju iza mene, ali im se osvrnem ve su se sakrile. Nekako se uspijevam probiti do svoje sigurnosne zone - do male okrugle istine u umi. Svalim se na travu i duboko udahnem. Pogledam nekoliko puta gore na krpicu stvarnog neba iznad sebe, tek da se uvjerim kako sam se uspio vratiti u svijet odakle sam doao. Okruuju me znaci ljeta - sada tako dragocjeni. Sunana svjetlost omata me kao kakav sloj, grije me. Ali strah koji sam osjetio lijepi se uza me kao hrpa neotopljena snijega u kutu vrta. Srce mi od vremena do vremena nepravilno tue, koa mi se jo lagano jei.

Te noi leim u tami, mimo diem irom otvorenih oiju, nadajui se da u zamijetiti kako se u mraku pojavljuje neki lik. Molim se da se pojavi, ne znajui imaju li molitve ikakva uinka. Napinjem sve svoje snage, udim oajno da se to dogodi. Nadam se kako e oajna udnja djelovati da se ostvari moja elja. Ali moja se elja ne ostvaruje, moje su enje splasnule. Kao ni prethodne noi, gospoica Saeki se ne pojavljuje. Ni stvarna gospoica Saeki, ni iluzija, ni ona kao petnaestogodinjakinja. Tama ostaje samo to - tama. Upravo prije usnua snano mi se die, snanije nego ikada prije, ali ne drkam. Odluio sam ouvao

netaknutu uspomenu na voenje ljubavi s gospoicom Saeki, barem za sada. vrsto stisnutih aka tonem u san, nadajui se da u je sanjao. Umjesto nje sanjam Sakuru. Je li to doista san? Toliko je sve ivo, jasno i cjelovito, ali ne znam kako bih to drukije nazvao, pa mi se ini da je san najbolji naziv. Nalazim se u njezinu stanu, ona spava. U svojoj sam vrei za spavanje, upravo kao one noi to sam je proveo kod nje. Vrijeme se vratilo natrag, dovelo me na prekretnicu. Budim se usred noi umirui od ei, izvlaim se iz vree za spavanje i pijem vodu. au za aom, pet ili est aa. Koa mi je prekrivena blistavilom znoja, a prednja strana mojih bokserica

napeta je kao ator jer mi se strano digao. Moj pimpek je kao neka ivotinja s vlastitom pameti, radi na razliitoj valnoj duini od ostatka mene. Dok pijem vodu, on ju automatski upija. Mogu uti slabaan zvuk kao da usisava vodu. Stavljam au kraj sudopera i naslanjam se na zid. elim provjeriti vrijeme ali ne mogu nai sat. U to gluho doba noi i sat su progutale dubine. Stojim kraj Sakurina kreveta. Svjetlo s uline svjetiljke prosijava kroz zastor. Lice joj je okrenuto u stranu, vrsto spava, mala obla noga viri ispod tankih pokrivaa. Iza sebe ujem lagan, opor zvuk, kao da je netko okrenuo prekida. Guste grane zaklanjaju mi vidik. Tu

nema godinjega doba. Odluim se i zavuem se kraj Sakure. Krevet za jednu osobu kripi od dodatna tereta. Udiem miris njezinih lagano znojnih lea i vrata. Njeno je obavijam rukama. Ona neto tiho kae, ali nastavlja spavati, avka glasno zakreti. Gledam gore ali ne mogu vidjeti pticu. Ne vidim ni nebo. Svlaim Sakurinu majicu i milujem joj meke grudi. Diram joj bradavice kao da navijam radio. Tvrdim pimpekom pucnem je odzada po bedru, ali ona se ne oglasi i disanje joj ostaje isto. Valjda duboko sanja, pomislim. Opet zakrijeti avka, aljui mi poruku, ali ne mogu pogoditi to mi pokuava rei. Sakurino tijelo je toplo, njezino je tijelo znojno kao moje. Odluim okrenuti

je k sebi, polako je vuem tako da je sada licem gore. Duboko izdie ali jo ne pokazuje nikakva znaka buenja. Naslanjam uho na njezin trbuh ravan kao papir, pokuavajui uloviti odjeke snova u tome labirintu. Moja erekcija ne poputa, tako je kruta da izgleda kako e zauvijek trajati. Skidam joj male pamune gaice, ne urim se dok ih sputam niz noge do kraja. Polaem dlan na njezine stidne dlake, njeno putajui prst da ide dublje. Sve je vlano, pozivno vlano. Polako miem prst. Ona se jo ne budi. Izgubljena u snovima, samo duboko izdahne. U isto vrijeme, u upljini unutar mene, neto se bori da provali van iz

ljuske. Jo nisam ni svjestan to se zbiva, a ve se par oiju na meni okree prema nutrini te mogu promatrati cijeli prizor. Jo ne znam je li ta stvar u meni dobra ili zla, ali to god bilo, ne mogu to zadrati ili zaustaviti. I dalje je sluzavo bie bez lica, ali uskoro e se osloboditi ljuske, pokazati lice i stresti sa sebe prevlaku poput hladetine. Tada u zaista doznati to je to. Ali sada je to tek bezoblian znak. Isprua ruke koje ne bi eljele biti ruke, kida ljusku na njezinu najmekem dijelu. I mogu vidjeti svaku pa i najmanju njegovu kretnju. Stvaram miljenje. Ne, zapravo ni o emu nisam stvorio svoje miljenje. Stvoriti miljenje znai imati izbor, a ja ga

nemam. Svlaim bokserice, oslobaam pimpek. Drim Sakuru, irim joj noge i klizim u nju. Lako je - ona je tako meka a ja tako tvrd. Pimpek me vie ne boli. Posljednjih nekoliko dana vrak mu je postao jo tvri. Sakura i dalje sanja, ja se zakapam u njezin san. Odjednom se ona razbudi i shvati to se dogaa. - Kafka, to to radi? - ini se da sam u tebi odgovaram. - Ali zato? - pita ona hrapavim suhim glasom. - Zar ti nisam rekla da to ne dolazi u obzir? - Ja tu ne mogu nita. - Stani ve jednom. Izlazi iz mene. - Ne mogu - kaem i naglaeno

odmahujem glavom. - Sluaj me. Prije svega, imam stalnoga deka, zar ne? Drugo, uao si u moj san bez doputenja. To nije pravedno. - Znam. - Jo nije prekasno. U meni si, ali nisi se poeo micati, jo nisi svrio. On je samo miran u meni, kao da o neemu razmilja. Je li tako? Kimnem. - Izvuci ga - upozorava me. - I pravimo se kao da se ovo nikada nije dogodilo. Ja mogu zaboraviti, a trebao bi i ti. Ja sam tvoja sestra, ti si moj brat. I da nismo u krvnoj vezi, sasvim sigurno smo brat i sestra. Razumije li to govorim? Mi smo dio jedne obitelji. Ne

bismo smjeli ovo raditi. - Prekasno je - kaem joj. - Zato? - Jer sam ja tako odluio. - Jer si ti tako odluio - kae djeak zvan avka. Ne eli vie biti na milost i nemilost izvanjskih stvari, ni da te zbunjuju stvari kojima ne moe upravljati. Ve si umorio svoga oca i silovao majku - i sada se nalazi u svojoj sestri. Ako u svemu tome ima prokletstva, nakanio si se uhvatiti s tim u kotac i ispuniti zadau koja ti je postavljena. Skini breme s lea i ivi ne zarobljen u neije tue sheme, nego kao ti. To je ono to eli. Ona pokriva lice rukama i tiho

plae. Ti je saalijeva, ali nipoto nee napustiti njezino tijelo. Tvoj pimpek je nabrekao u njoj, postaje jo tvri, kao da je pustio korijen. - Razumijem - kae ona. - Nita vie neu rei. Ali elim da neto upamti: Ti me siluje. Volim te, ali ovo nije onako kako elim da bude. Moda se vie nikada neemo vidjeti, bez obzira na to koliko se eljeli poslije vidjeti. Pristaje li na to? Ti ne odgovara. Tvoja je pamet iskljuena. Stee je vre i poinje micati bedrima. Paljivo, oprezno, na kraju estoko. Pokuava zapamtiti oblike stabala da se lake vrati, ali ona sva jednako izgledaju i uskoro ih

guta bezimeno more. Sakura sklapa oi i preputa se gibanju. Ne kae ni rijei, ne opire se. Lice joj je bezizraajno, okrenuto u stranu. Ali ti osjea da u njoj raste uitak kao tvoj produetak. Sada razumije. Isprepleteno drvee stoji kao mraan zid koji ti zaklanja vidik. Ona ptica ne alje vie poruke. I svrava. Svravam. I budim se. U krevetu sam, sam. Gluho je doba noi. Tama je najdublja to moe biti, svi satovi su u njoj izgubljeni. Ustajem iz kreveta, svlaim gae, odlazim u kuhinju i perem sjeme s njih. Sluzavo, bijelo i teko, kao neko nezakonito dijete roeno od tame. Pijem

vodu, au za aom, ali nita ne utauje moju e. Osjeam se tako osamljeno da je neizdrljivo. U tami, usred noi, okruen gustom umom, ne bih mogao biti osamljeniji. Ovdje nema godinjih doba, nema svjetla. Vraam se do kreveta, sjedam i duboko uzdiem. Tama se obavija oko mene. Pokazalo se ono to je unutar tebe. Ljuska je nestala, potpuno je razderana, nigdje se ne vidi, i to je tu, kao mrana sjena, poiva. Ruke su ti ljepljive od neega - od ljudske krvi, tako izgleda. Dri ih ispred sebe, ali nema dovoljno svjetla da se vidi. Previe je mrano. Izvana i iznutra.

Poglavlje 40
Kraj ploe na kojoj je pisalo Spomen-knjnica Komura bila je obavijest o tome da je radno vrijeme knjinice od jedanaest do pet, osim u ponedjeljak kad je zatvoreno, da je ulaz slobodan i da je obilazak uz vostvo svakog utorka u dva. Sve je to Hoshino glasno proitao Nakati. - Danas je ponedjeljak, pa je zatvoreno - ree Hoshino i pogleda na sat - To nije ni vano, jer je ionako prolo vrijeme kad zatvaraju. Nema nikakve razlike. - Gospodine Hoshino? - Molim?

- Ovo mjesto uope ne izgleda kao knjinica u koju smo prije ili - ree Nakata. - Ono je bila velika javna knjinica, a ovo je privatna. Razlika je u veliini. - Kad kaete privatna knjinica, to to znai? - To znai da je neki imuan ovjek koji voli knjige podignuo zgradu i sve svoje sakupljene knjige ponudio javnosti. Taj ovjek je doista morao biti netko. To se moe rei po ulaznim vratima koja su zbilja dojmljiva. - to je imuan ovjek? - Bogata osoba. - Koja je razlika meu njima? Hoshino nagnu glavu i zamisli se. -

Ne znam. ini mi se da je imuan ovjek kulturniji od obinoga bogataa. - Kulturniji? - Tko god ima novca taj je bogata. Vi ili ja, da imamo novaca, bili bismo bogatai. Ali nije lako postati imuan ovjek. Za to treba vremena. - Je li teko postati takav? - Da, teko je. Mi se ne moramo zabrinjavati zbog toga. Ne vidim da bi ijedan od nas postao bogata, a da i ne govorimo o kulturi. - Gospodine Hoshino? - Molim? - Kad je ponedjeljkom zatvoreno, ako doemo ovamo sutra u jedanaest bit e otvoreno, je li tako? - upita Nakata. - Tako bih rekao. Sutra je utorak.

- Hoe li Nakati dopustiti da ue u knjinicu? - Pie da je otvoreno za svakoga. Razumije se da e vam dopustiti. - Ako i ne znam itati? - Nema problema - ree Hoshino. Oni ne ispituju ljude na ulazu znadu li itati ili ne. - Onda elim ui. - Sutra emo se vratiti, to je prvo, zatim ui - ree Hoshino. - Ali najprije imam jedno pitanje za vas. Ovo jest mjesto koje ste traili, tono? I stvar koju traite nalazi se unutra? Nakata skide kapu i estoko se poea po kratko oianoj kosi. - Da. Mislim da je to ovdje. - Onda moemo prekinuti potragu.

- To je tono. Potraga je gotova. - Hvala Bogu - ree Hoshino. Poinjao sam se pitati hoemo li se doista vozikati naokolo do jeseni. Njih se dvojica odvezoe natrag u apartman pukovnika Sandersa, dobro se naspavae i ujutro u jedanaest krenue u knjinicu. Bilo je to samo dvadesetak minuta hoda od apartmana, pa su odluili pjeaiti. Hoshino je ve bio vratio unajmljena kola. Ulaz u knjinicu bio je irom otvoren kad su stigli. inilo se da e biti vru, sparan dan, i netko je polio plonik vodom da se ne die praina. Iza ulaza bio je uredan, dobro odravan vrt. - Gospodine Nakata? - ree

Hoshino pred ulazom. - Da, kako vam mogu pomoi? - to emo initi kad uemo u knjinicu? Uvijek te bojim da ete odjednom doi s nekom udnovatom idejom, pa bih to volio znati unaprijed. Moram se pripremiti. Nakata se malo zamisli. - Nakata nema pojma to treba initi kad uemo. Ovo je ipak knjinica, pa sam mislio da bismo mogli poeti s itanjem knjiga. Ja u nai neku zbirku fotografija ili knjigu o slikarstvu, a vi moete izabrati to elite. - Shvaam. Poinjemo s itanjem to ima smisla. - Zatim nakon nekog vremena moemo razmisliti to emo dalje initi.

- U redu - ree Hoshino. - Kasnije emo misliti to dolazi - kasnije. Zvui kao neki plan. Proli su kroz lijep vrt i kroz vrata starinskog izgleda. Unutra je odmah bila prijamna prostorija, zgodan i vitak mlad ovjek sjedio je za stolom. Imao je bijelu zakopanu koulju i malene naoale. Dugaka fina kosa visjela mu je preko ela. Poput nekoga koga moete oekivati u jednom od crno-bijelih Truffautovih filmova, pomisli Hoshino. Mladi ih pogleda i sav se ozari. - Dobro jutro - ree Hoshino veselo. - Dobro jutro - odgovori mladi. Dobro doli u knjinicu. - Mi bismo, ovaj... voljeli itati

neke knjige. - Naravno - kimnu Oshima. Slobodno moete itati to elite. Mi smo otvoreni za javnost. Sav inventar je otvoren, pa uzmite koje god knjige elite itati. Knjige moete potraiti u katalogu s karticama ili na raunalu. A ako imate kakvih pitanja, ne oklijevajte pitati. Bit u vie nego sretan da vam pomognem. - To je vrlo ljubazno od vas. - Imate li neko posebno podruje ili knjige koje traite? Hoshino odmahnu glavom. - Zaista nemamo. Zapravo nas vie zanima sama knjinica nego knjige. Prolazili smo sluajno i pomislili kako sve to lijepo izgleda. Zgrada je prekrasna. Oshima se ljupko nasmijei i uze

vjeko zailjenu olovku. - Mnogo se ljudi zaustavi upravo tako. - Drago nam je to uti - ree Hoshino. - Ako imate vremena, moete razmisliti o kratkom obilasku zgrade koji poinje u dva. Imamo obilazak svakog utorka, ako se nae ljudi koji se ele pridruiti. Ravnateljica knjinice tumai povijest knjinice. A danas je sluajno ba utorak. - To zvui zabavno. Hej, to vi kaete, g. Nakata? Cijelo vrijeme dok su se Hoshino i Oshima razgovarali kraj stola, Nakata je stajao sa strane, drao kapu u ruci i odsutno motrio okolinu. Na zvuk svoga imena prenuo se iz sanjarenja. - Da,

kako vam mogu pomoi? - Imaju obilazak knjinice u dva. elite li se pridruiti? - Da, g. Hoshino, hvala vam. Nakata bi to volio. Oshima je promatrao tu razmjenu rijei s velikim zanimanjem. Gospoda Hoshino i Nakata - kakav li odnos vlada meu njima? Ne izgledaju kao roaci. udan spoj - s golemom razlikom u dobi i izgledu. to li uope mogu imati zajedniko? I taj g. Nakata, stariji, udno govori. Bilo je s njim u vezi neto to Oshima nije mogao shvatiti. Ali nita loe. - Jeste li dugo putovali da stignete ovamo? - upita. - Stigli smo iz Nagoye - ree Hoshino urno prije nego to je Nakata

mogao otvoriti usta. Ako on pone o tome kako je iz Nakana, stvari se mogu zapedjati. Televizija je ve obznanila svijetu da je starac poput Nakate povezan s tamonjim umorstvom. Na sreu, ipak, koliko je Hoshino znao, Nakatina fotografija nije objavljena. - Da, preli smo jedan most da stignemo ovamo - ree Nakata. Dugaak, divan most. - Prilino je dugaak, zar ne? - ree Oshima. - Iako nikada nisam preko njega preao. - Nakata nije vidio tako dugaak most u cijelom ivotu. - Trebalo je mnogo vremena i strahovita svota novca da se izgradi nastavi Oshima. - Prema novinama,

javno poduzee koje upravlja mostom i autocestom gubi svake godine preko sto milijarda jena. Iz naih poreza nadoknauje se taj manjak. - Nakata pojma nema kolika je jedna milijarda. - Nj ja nemam, istinu govorei ree Oshima. - Nakon neke toke takvi iznosi nisu vie stvarni. U svakom sluaju, to je golema svota novca. - Hvala vam lijepa - ubaci Hoshino. Nije se moglo znati to bi Nakata sljedee rekao, pa je morao suzbiti tu mogunost u zametku. - Mi bismo trebali biti ovdje u dva, je li tako? - Da, u dva bi bilo u redu - ree Oshima. - Ravnateljica knjinice bit e

sretna da vam tada pokae zgradu. - Do tada emo itati - ree Hoshino. Vrtei olovku u ruci, Oshima je gledao likove koji su se udaljavali, a zatim se vratio poslu. Njih dvojica uzee neke knjige s polica. Hoshina je privukao naslov Beethoven i njegova generacija. Nakata je izabrao neke zbirke fotografija i stavio ih na stol. Zatim je poput kakva psa kruio prostorijom, pomnjivo sve provjeravao, dodirivao stvari, mirisao njihov vonj, zaustavljao se na odabranim mjestima da netremice zuri. Imali su itaonicu sami za sebe do poslije dvanaest, tako da nitko nije vidio

starevo nastrano ponaanje. - Hej, djedice? - apnu Hoshino. - Da, kako vam mogu pomoi? - Ovo je nekako iznenada, ali volio bih da nikomu ne spominjete da ste iz Nakana. - Zato to? - To je duga pria, samo mi vjerujte na rije. Ako ljudi saznaju odakle ste, to bi im moglo zadati problema. - Razumijem - ree Nakata i duboko kimnu. - Nije dobro drugima stvarati probleme. Nakata nee ni rijei rei o tome da je iz Nakana. - To bi bilo sjajno - ree Hoshino. - Oh, jeste li otkrili to je to to traite? - Ne, do sada nita.

- Ali ovo je sigurno pravo mjesto? Nakata kimnu. - Sigurno. Prole noi sam dosta razgovarao s kamenom prije spavanja. Siguran sam da je ovo pravo mjesto. - Hvala Bogu. Hoshino kimnu i vrati se ivotopisu. Saznao je da je Beethoven bio ponosan ovjek koji je apsolutno vjerovao u svoje sposobnosti i nikada se nije trudio laskati plemstvu. Vjerujui da je sama umjetnost i vlastit izraz emocija najuzvienija stvar na svijetu, mislio je kako politika mo i bogatstvo slue samo jednoj svrsi: da omogue umjetnost. Kad bi Haydn stanovao kod neke bogate obitelji, kao to je inio u najveem dijelu profesionalnog ivota,

morao je jesti sa slugama. Glazbenici Haydnove generacije smatrali su se slubenicima. (Ali neizvjetaenom i dobroudnom Haydnu to je bilo mnogo drae od ukoenih i formalnih obroka koje je prireivalo plemstvo.) Beethoven je, naprotiv, bjesnio zbog svakog uvrjedljiva postupka, katkada bi od gnjeva tresnuo neto o zid. to se ticalo obroka, zahtijevao je da mu iskazuju jednako potovanje kao plemstvu kojemu je naizgled sluio. esto je znao planuti, a kad bi se razljutio teko ga je bilo smiriti. Povrh toga imao je radikalne politike ideje koje nije ni pokuavao skrivati. Kako mu se sluh pogoravao, tako su te tendencije bivale sve naglaenije. Kako je stario,

njegova je glazba postajala prostranija i ujedno gue zatvorena u sebe. Samo je Beethoven mogao drati u ravnotei te dvije suprotne tendencije. Ali to je zahtijevalo izvanredan napor koji je sve razornije djelovao na njegov ivot, jer svi ljudi imaju tjelesne i emocionalne granice, a u to vrijeme skladatelj je ve iao preko svojih granica. Takvim genijima nije lako, pomisli Hoshino s divljenjem i odloi knjigu. Sjetio se bronane biste namrgoena Beethovena u glazbenom kabinetu svoje kole, ali do ovog asa nije pojma imao o tekoama koje je taj ovjek podnio. Nije udno to je onako kiselo izgledao. Ja nikada neu postati genijem, to je sigurno, pomisli Hoshino.

Pogleda iskosa Nakatu koji se zadubio u zbirku fotografija tradicionalnog pukog pokustva i radio zamiljenim dlijetom i blanjom. Zbog tih fotografija morao je podsvjesno osjeati kao da se vratio nekadanjem poslu. A Nakata - tko zna? Moda bi jednog dana mogao biti velika linost, pomisli Hoshino. Veina ljudi ne moe initi stvari koje on ini. Stari momina sigurno je klasa za sebe. Poslije dvanaest dvije sredovjene ene uoe u itaonicu, pa su Hoshino i Nakata iskoristili priliku da izau na svje zrak. Hoshino je ponio kruh za ruak, dok je Nakata vukao sa sobom uobiajenu termosicu s toplim ajem. Hoshino je najprije upitao Oshimu smije

li se jesti na podruju knjinice. - Naravno - odgovorio je Oshima. Lijepo je sjediti ondje na verandi i promatrati vrt. Poslije toga uite slobodno na alicu kave. Ve sam je skuhao, pa se sami posluite. - Hvala - ree Hoshino. - Imate ovdje prilino domae ozraje. Oshima se nasmijei i zabaci kosu natrag. - Malo se razlikuje od normalnih knjinica. Domae je dobar nain da se opie. Nastojali smo stvoriti neku vrst prisna prostora gdje se ljudi mogu opustiti i uivati u itanju. Hoshino zakljui da je Oshima privlaan mladi. Inteligentan, dobro njegovan, oito iz dobre obitelji. I jako ljubazan. Mora biti gay, zar ne? Ali

Hoshinu to ne smeta. Svakomu svoje, pomisli. Neki ljudi razgovaraju s kamenjem, a neki spavaju s mukarcima. Pa ti razmiljaj. Poslije ruka Hoshino ustade, protegnu cijelo tijelo, zatim se vrati u prijamni prostor da iskoristi Oshiminu ponudu i uzme alicu kave. Kako Nakata ne pije kavu, ostao je na verandi, pijuckao svoj aj i promatrao kako ptice prelijeu po vrtu. - Onda, jeste li nali neto zanimljivo za itanje? - Oshima upita Hoshina. - Da, itao sam Beethovenovu biografiju - odgovori Hoshino. -Svia mi se. Njegov ivot nam daje puno toga za razmiljanje.

Oshima kimnu. - Proao je kroz puno toga - blago reeno. - Zaista mu je bilo teko - ree Hoshino - ali mislim da je uglavnom sam bio tomu kriv. Hou rei, bio je tako usredotoen na sebe i nesusretljiv. Mislio je samo na sebe i svoju glazbu, i nije mu smetalo da tomu rtvuje sve to ima. S njim se sigurno teko bilo sloiti. Hej. Ludwig, okani me se! To bih ja rekao da sam ga poznavao. Nije udno to mu je neak poludio. Ali moram priznati da mu je glazba predivna. Ona ovjeka zbilja ponese. To je udno. - Apsolutno - sloi se Oshima. - Ali zato je morao ivjeti takvim tekim, divljim ivotom? Bolje bi proao s normalnijim tipom ivota.

Oshima zavrti olovku oko prstiju. Vidim na to ciljate, ali u Beethovenovo vrijeme ljudi su mislili da je vano izraziti ego. Prije toga, dok je postojala apsolutna monarhija, to bi se smatralo neprilinim, drutveno nastranim ponaanjem i uguilo bi se prilino otro. Ali im je buroazija dola na vlast u devetnaestom stoljeu, tomu guenju je doao kraj i pojedinani ego dobio je slobodu da se izrazi. Sloboda i emancipacija ega bili su sinonimi. A umjetnost, posebice glazba, bila je na elu svega toga. Oni koji su doli poslije Beethovena i ivjeli tako rei u njegovoj sjeni - Berlioz, Wagner, Liszt, Schumann - svi su vodili ekscentrian, buran ivot. Na ekscentrinost se gledalo kao na

gotovo idealan nain ivota. Doba romantizma, tako su ga zvali. Iako sam siguran da je i njima takav ivot bio katkada prilino teak. Dakle, volite Beethovenovu glazbu? - Ne mogu stvarno rei volim li je ili ne. Nisam je dovoljno uo - priznade Hoshino. - Jedva imalo, zapravo. Samo mi se nekako svia skladba koje se zove Nadvojvodin trio. - To je krasno, da. - Sjajan je Trio od milijun dolara dodade Hoshino. - Meni je draa ona eka grupa, Trio Suk - ree Oshima. - Oni imaju divnu ravnoteu. Osjeate se kao da moete pomirisati vjetar koji pue preko zelene livade. Ali poznajem i verziju

Trija od milijun dolara - RubinsteinHeifetz-Feuermann. To je elegantna izvedba. - Hm, gospodine... Oshima? - upita Hoshino, gledajui na ploicu s imenom na stolu. - Puno toga znate o glazbi, to mogu rei. Oshima se nasmijei. - Ne puno toga. Samo uivam sluati glazbu. - Mislite li da glazba ima mo promijeniti ljude? Kao, sluate neku skladbu i prolazite kroz veliku promjenu unutra? Oshima kimnu. - Sigurno, to se moe dogoditi. Imamo doivljaj - kao neku kemijsku reakciju - koji promijeni neto u nama. Kad poslije sami sebe ispitujemo, otkrivamo da su sva naela

po kojima smo ivjeli odrijeila jo jedan vor i da se svijet otvorio na neoekivan nain. Da, ja sam takvo neto znao doivjeti. Ne esto, ali dogaalo se. To je kao zaljubljivanje. Hoshino se sam nikada nije zaljubio do uiju, ali prijee preko toga i svakako kimnu. - To mora biti veoma vana stvar, zar ne? - ree on. - Za na ivot? - Da - odgovori Oshima. - Bez tih vrhunskih doivljaja na ivot bi bio prilino tup i prazan. Berlioz je to ovako kazao: ivot u kojem se jednom ne proita Hamlet je kao ivot proveden u rudniku ugljena. - U rudniku ugljena? - Samo tipina hiperbola iz

devetnaestoga stoljea. - No, hvala vam za kavu - ree Hoshino. - Sretan sam to smo mogli razgovarati. Oshima mu se zauzvrat iroko nasmijei. Hoshino i Nakata su itali knjige do dva. Nakata je obnavljao drvodjelske kretnje dok je listao zbirku fotografija pokustva. Osim sredovjenih gospoa, poslije ruka pridruila su im se jo tri itatelja. Ali samo su Hoshino i Nakata zatraili da se pridrue obilasku knjinice. - Vama ne smeta ako smo samo nas dvojica? - upita Hoshino. - Osjeam se neugodno ako se morate muiti samo

zbog nas. - Uope se ne muimo - ree Oshima. - Ravnateljica knjinice je sretna kad vodi obilazak, ak i za jednu osobu. Tono u dva sredovjena ena lijepa izgleda sila je niz stubite. Uspravnih lea, dojmljivo je hodala. Nosila je tamnoplavi komplet strogih linija, crne cipele s visokim potpeticama, tanku srebrenu ogrlicu na iroku izrezu oko vrata, kosu skupljenu otraga. Nita suvino, u cjelini visoko istanan izgled s ukusom. - Dobar dan. Zovem se gospoica Saeki. Ravnateljica sam ove knjinice rekla je ena i smireno se nasmijeila. - Ja sam Hoshino.

- Ja sam Nakata, iz Nakana sam ree starac s planinarskim eirom u ruci. - Drago nam je to ste nas doli posjetiti iz tolike udaljenosti - ree gospoica Saeki. Hladni srsi prooe Hoshina na te Nakatine rijei, ali gospoica Saeki nije pokazala sumnjiavost. Nakata je po obiaju bio zaboravan. - Da, preao sam preko veoma velika mosta - ree on. - Ovo je divna zgrada - upade Hoshino, pokuavajui presjei svaki razgovor o mostovima. - Zgrada je podignuta u ranom razdoblju Meiji kao knjinica i kua za goste obitelji Komura - poe gospoica

Saeki. - Pohodili su je mnogi ljudi od pera i ovdje boravili. Grad joj je dao status povijesnoga mjesta. - Ljudi od perja? - upita Nakata. Gospoica Saeki se nasmijei. Umjetnici - pjesnici, romanopisci i tako dalje. U prolosti su imuni ljudi u raznim mjestima podupirali umjetnike. Tada je umjetnost bila drugaija, na nju se nije gledalo kao na neto od ega ovjek moe ivjeti. Obitelj Komura bila je imuna u ovom kraju, bila je pokroviteljica kulture i umjetnosti. Ova knjinica je sagraena i odrava se da bi to nasljee prenosila buduim generacijama. - Imuan ovjek... Nakata zna to to znai - ree Nakata. - Treba mnogo

vremena da se to postane. Gospoica Saeki se nasmijei i kimne. - Imate potpuno pravo, treba. Bez obzira na to koliko novca zgrnete, ne moete kupiti vrijeme. No, obilazak emo poeti na gornjem katu. Obilazili su jednu po jednu sobu na katu. Gospoica Saeki je po obiaju govorila o raznim ljudima od pera koji su tu boravili i pokazivala njima dvojici kaligrafije i slike koje su umjetnici ostavili iza sebe. Za vrijeme obilaska inilo se da Nakata uope ne slua to ona govori, umjesto toga znatieljno je ispitivao svaku pojedinu stvar. U sobi kojom se gospoica Saeki sluila kao uredom, na stolu je stajalo nalivpero.

Hoshino je bio zaduen da sve slijedi i stvara prikladne umove. Cijelo vrijeme bio je kao na iglama, zabrinut da starac iznenada ne uini neto udno. Ali Nakata je i dalje samo prouavao predmete kraj kojih su prolazili. Gospoica Saeki kao da nije marila za to to Nakata ini. Smijeei se cijelo vrijeme, hitro im je sve pokazala. Hoshino je bio zadivljen koliko je mirna i sabrana. Obilazak je zavrio za dvadeset minuta, i njih dvojica zahvalie voditeljici. itavo to vrijeme gospoicu Saeki nijednom nije iznevjerio smijeak. Ali, to ju je vie Hoshino promatrao, to je zbunjeniji bio. Ona se smijei i gleda nas, ree on sam sebi, ali nita ne vidi.

Gleda nas, ali vidi neto drugo. Ali itavo vrijeme dok nas je vodila, ak i kad je njezin mozak bio drugdje, bila je savreno pristojna i ljubazna. Kad god ju je neto upitao, dala je ljubak i lako razumljiv odgovor. Ne bi se reklo da to ini protiv svoje volje ili tako neto. Dio nje uiva obavljati pedantan posao. Ali ga ne radi sa srcem. Njih se dvojica vratie u itaonicu i s knjigama sjedoe na sofu. Ali dok je prevrtao stranice, Hoshino nije mogao odagnati gospoicu Saeki iz svojih misli. Bilo je neega veoma neobina u vezi s tom lijepom enom, ali nije mogao tono odrediti to je to. Odustao je i vratio se tivu. U tri sata, bez ikakva upozorenja,

Nakata ustade. Njegove su kretnje bile neuobiajeno odlune. vrsto je drao eir u ruci. - Hej, to je sad? Kamo ete? apnu Hoshino. Ali nije bilo odgovora. Odrjeito stisnutih usana Nakata je ve hitao prema izlazu, ostavivi stvari na podu. Hoshino sklopi knjigu i ustade. Neto je sigurno polo krivo. - Hej, ekajte! - zovnu. Videi da starac ne reagira, nadade se za njim. Ostali su itatelji podignuli poglede i promatrali ga kako odlazi. Prije nego to e stii do izlaza, Nakata skrenu lijevo i bez oklijevanja poe se penjati na kat. Nije ga obeshrabrio znak na dnu stubita

POSJETITELJIMA NIJE DOPUTEN PRISTUP, jer ne zna itati. Stubine daske su kripale pod njegovim iznoenim tenisicama dok se uspinjao. - Oprostite - ree Oshima naginjui se preko stola da zovne natrag lik koji je odmicao. - Taj je dio sada zatvoren. ini se da ga Nakata nije uo. Hoshino potra uza stube za njim. Djedice. Zatvoreno je. Ne moete ii tamo. Oshima izae iza prijamnog stola i poe za njima gore. Nakata je neustraivo koraao niz hodnik i uao u ured. Vrata su bila otvorena. Gospoica Saeki, leima okrenuta prozoru, sjedila je za stolom i itala knjigu. ula je korake i podignula

pogled. Kad je stigao do stola, Nakata je zastao i zagledao se u njezino lice. Ni ona ni on nisu progovorili ni rijei. as kasnije stigao je Hoshino, uskoro je slijedio Oshima. - Tu ste - ree Hoshino tapui starca po ramenu. - Ne biste smjeli biti ovdje. Preli smo granicu. Moramo poi odavde, u redu? - Nakata mora neto rei - ree Nakata gospoici Saeki. - A to bi to bilo? - upita gospoica Saeki tiho. - elim govoriti o kamenu. O ulaznom kamenu. Gospoica Saeki je na trenutak prouavala starevo lice. Njezine su oi bljesnule suzdrljivom svjetlou.

Trepnula je nekoliko puta, zatim tiho zaklopila knjigu. Poloila je obje ruke na stol i ponovno pogledala Nakatu. inilo se da je neodluna kako nastaviti, ali onda je lagano kimnula. Pogledala je Hoshina, zatim Oshimu. - Biste li nas ostavili nasamo za trenutak? - rekla je Oshimi. - Razgovarat emo. Molim vas, zatvorite vrata na izlasku. Oshima je oklijevao, zatim kimnuo. Njeno je uhvatio Hoshina za lakat, izveo ga u hodnik i zatvorio vrata. - Jeste li sigurni da je to u redu? upita Hoshino. - Gospoica Saeki zna to radi ree Oshima pratei Hoshina niza stube. - Ako ona kae da je u redu, onda je u

redu. Ne treba se za nju brinuti. Dakle, g. Hoshino, zato ne bismo popili kavu dok ekamo? - No, kad je rije o g. Nakati, brinuti se znai samo gubiti vrijeme ree Hoshino odmahujui glavom. - To mogu jamiti.

Poglavlje 41
Kad sam ovaj put poao u umu opremio sam se svime to bi mi moglo ustrebati: kompas, no, pljoska, najnunija hrana, radne rukavice, limenka ute boje sa sprejem i sjekirica kojom sam se prije sluio. Trpam sve to u malen najlonski ruksak koji se takoer naao u upi, i kreem u umu. Nosim koulju dugakih rukava, runik omotan oko vrata i kapu koju mi je dao Oshima, a sve izloene dijelove tijela poprskao sam sredstvom protiv komaraca. Nebo je oblano, i vrue je i sparno kao da bi svaki as mogla pasti kia, pa za svaki sluaj ubacujem u ruksak pono. Ptice se

meusobno svaaju dok u jatu presijecaju nisko, olovno nebo. Lako stiem do one okrugle istine u umi. Provjeravajui na kompasu idem li uglavnom prema sjeveru, stupam dublje u umu. Ovaj put pravim ute oznake na deblima da bih obiljeio put. Za razliku od krunih mrvica Ivice i Marice, uti sprej je zatien od gladnih ptica. Bolje sam pripremljen, zato me nije strah. Nervozan sam, naravno, ali srce mi ne bubnja. Naprijed me vue radoznalost. elim znati to lei niz ovu stazu. Ako niega nema, i to elim znati. Moram znati. Pamtei kraj kuda prolazim, postojano se miem naprijed, korak po oprezan korak.

Katkada ujem koji udan zvuk. Mukao udarac kao da je neto palo na tlo, kripa nalik na stenjanje podnih dasaka pod teinom, i drugo to ne mogu ni opisati. Pojma nemam to znae ti zvukovi, jer ne znam to su. Katkada zvue jako daleko, katkada tik blizu osjeaj udaljenosti rastee se i stee. Ptija krila lepeu iznad mene, zvue glasnije, naglaenije nego to bi trebalo. Svaki put kad ih ujem, zastanem i pozorno sluam, zadravajui dah, oekujui da se neto dogodi. Nita se ne dogaa, pa idem dalje. Osim tih iznenadnih, neoekivanih zvukova, sve ostalo je mirno. Nema vjetra, nema utanja lia u kronjama, samo moji koraci dok se probijam kroz

grmlje. Kad stanem na suhu granu, prasak se razlijee zrakom. Steem sjekiricu koju sam naotrio, grubo je osjeam u rukama bez rukavica. Do ovog asa nije mi korisno posluila, ali njezino dralo prua mi uporite i osjeaj da sam zatien. Ali od ega? Nema medvjeda ni vukova u ovoj umi. Tek poneka otrovna zmija, moda. Najopasnije stvorenje ovdje bio bih ja. Tako se moda bojim samo svoje sjene. Ipak, dok nastavljam hodati, prati me osjeaj da neto, negdje, vreba na me, slua me, zadrava dah, stapa se s pozadinom, pazi na svaki moj pokret Negdje u daljini neto slua sve zvukove koje stvaram, pokuavajui pogoditi kamo smjeram i zato. Nastojim ne

misliti na to. to vie razmiljate o utvarama, to vie one bujaju i poprimaju oblik. I nisu vie utvare. Pokuavam zvidati da ispunim tiinu. Coltraneov soprano saksofon iz "My Favorite Things", iako se moje sumnjivo zvidanje nimalo ne pribliava sloenom izvorniku, brzom poput munje. Samo dodajem sitne ulomke tako da ono to ujem u glavi oponaa zvuk. Bolje nego nita, rekao bih. Bacim pogled na sat - deset i trideset. Oshima se vjerojatno sprema otvoriti knjinicu. Danas je... srijeda. Zamiljam ga kako zalijeva vrt, brie stolove krpom, grije vodu i kuha kavu. Sve dunosti koje obino ja obavljam. Ali sada sam ovdje, duboko u umi, zalazei sve dublje.

Nitko pojma nema da sam ovdje. Jedini koji znaju - to smo ja i oni. Nastavljam niz stazu. Nazivam to stazom, iako naziv nije toan. Vie je to nekakav prirodni kanal koji je voda izdubla tijekom vremena. Kad provali pljusak u umi, navala vode nosi zemlju, upa travu pred sobom, ogoljuje korijenje drvea. Ako naleti na kamenu gromadu, zaobilazi je. Kad kia prestane, naete se pred suhim rijenim koritom nalik na stazu. Ovu lanu stazu pokrivaju paprati i zelena trava, a ako nisi oprezan potpuno e je izgubiti. Povremeno postaje strma, tada puem drei se za debla. Negdje du melodije Coltraneov soprano saksofon gubi dah. Sad ujem

klavir za kojim je McCoy Tyner - lijeva ruka rezbari repetitivnu ritmiku figuru, a desna polae, jedan za drugim, guste prijetee akorde. Poput kakva mitolokog prizora, glazba portretira nekoga -nekoga bez imena, bez lica njegovu tamnu prolost, a sve su pojedinosti sloene jasno kao crijeva izvuena iz mraka. Ili barem tako to zvui meni. Strpljiva glazba koja se ponavlja veoma polagano razbija stvarnost, preslagujui komadie. Ona mirie hipnotiki i prijeti, upravo kao uma. Stupam dalje, obiljeavam stabla dok idem, katkada se okrenem da provjerim jesu li ti uti znakovi jo vidljivi. Sve je u redu - znakovi koji me

vode kui slie na nejednaku crtu bova u moru. Da bih bio dvostruko siguran, povremeno zasijecam urez na deblu. Sjekirica mi nije jako otra, pa biram tanja debla koja su naizgled meka. Drvee prima te udarce u tiini. Veliki crni komarci zuje oko mene kao izvidnike patrole, ciljajui u izloenu kou oko mojih oiju. Kad ujem njihovo zujanje odagnam ih ili zgnjeim. Kako kojega satrem, on trcne uprljan krvlju koju je posisao iz mene. Svrbi me tek poslije. Briem krv s ruku o runik oko vrata. Ona vojska to je marirala kroz ovu umu, ako je bilo ljeto, morala je imati istih problema s komarcima. Puna bojna oprema - koliko li je to teilo?

One starinske puke kao komadina eljeza, pojas sa streljivom, bajuneta, elina kaciga, par granata, hrana i priuva, naravno, orue za kopanje streljakog zaklona, pribor za jelo... Sva ta oprema mora iznositi preko dvadeset kilograma. Vraki teko, mnogo vie nego moj mali ruksak. Imam izrazit osjeaj da u naletjeti na te vojnike iza sljedee okuke, iako su odavde ieznuti prije vie od ezdeset godina. Sjeam se kako sam itao o Napoleonovim trupama to su marirale u Rusiju ljeti 1812. Morali su i oni zgnjeiti svoju porciju komaraca na tom dugakom putu do Moskve. Naravno, komarci nisu bili jedini problem. Morali su se boriti s mnotvom drugih stvari da

bi preivjeli - glad, e, blatni putovi, zarazne bolesti, omamljujua vruina, kozake skupine to napadaju njihove tanke opskrbne linije, nedostatak medicinskih zaliha, a da se i ne spominju velike bitke sredovnom ruskom vojskom. Kad su francuske snage napokon doteturale u naputenu Moskvu, njihov broj se sveo od petsto tisua na pukih sto tisua. Zaustavljam se i pijem mlaz vode iz pljoske. Sat mi pokazuje tono jedanaest sati. Knjinica se upravo otvara. Oshima otkljuava vrata, zauzima uobiajeno mjesto iza prijamnog stola, pred njim je hrpa dugakih, vjeto zailjenih olovaka. Uzima jednu i vrti je, gumicom njeno

pritie sljepoonicu. Sve to mogu jasno vidjeti. Ali to je mjesto tako daleko. Nikada nisam imao menstruaciju, kae Oshima. Prakticiram analni seks, nikada mi nije posluila vagina za seks. Klitoris mi je osjetljiv, ali sise nisu. Sjeam se usnuloga Oshime u kolibi, s licem prema zidu. I znacima to su ostali iza njega/nje. Obavijen tim znacima poao sam spavati u istom krevetu. Prestajem dalje razmiljati o tome. Umjesto toga razmiljam o ratu. Napoleonski ratovi, onaj rat u koji su morali poi Japanci i boriti se. Osjeam dralo sjekirice u rukama. Ta blijeda, britka otrica blijeti i moram odvratiti pogled s nje. Zato ljudi zametnu rat?

Zato se stotine tisua, ak i milijuni ljudi okupljaju i pokuavaju unititi jedni druge? Poinju li ljudi ratove zbog srdbe? Zbog straha? Ili su srdba i strah samo dva lica istoga duha? Zasijecam sjekiricom jo jedan urez u deblu. Stablo bezglasno zacvili, krvarei nevidljivom krvlju. Nastavljam klipsati. Coltrane ponovno uzima saksofon. Jo jednom njegovo ponavljanje razbija stvarnost, preslagujui komadie. Uskoro moje misli lutaju carstvom snova. Snovi se tako tiho vraaju. Drim Sakuru. Ona je u mojim rukama, ja sam u njezinoj nutrini. Ne elim vie biti preputen milosti stvari izvan mene, ne elim da me zbunjuju stvari koje ne

mogu nadzirati. Ve sam umorio oca i silovao majku - a sada sam u nutrini svoje sestre. Ako u svemu tome ima prokletstva, uhvatit u se s njim u kotac i ispuniti zadau koja mi je postavljena. Skinuti breme s lea i ivjeti - ne vie sputan u neijim tuim shemama, nego ka o ja. To je ono to stvarno elim. I svravam u njoj. - ak ako je tek u snu, nisi smio to uiniti - doziva me djeak zvan avka. Tono je iza mene, hoda umom. Pokuavao sam te zaustaviti svim silama. Htio sam da razumije. uo si, ali nisi sluao. Samo si prodirao dalje. Ne odgovaram i ne okreem se, samo utke klipsam dalje. - Mislio si da e tako pobijediti

prokletstvo, zar ne? Ali, je li to bio pravi put? - pita avka. Ali, je li bio? Ubio si osobu koja je tvoj otac, silovao svoju majku, a sada i sestru. Mislio si da e to biti kraj prokletstva koje je na te bacio tvoj otac, pa si izvrio sve to ti je bilo proreeno. Ali zapravo nita nije gotovo. Ono prokletstvo je igom utisnuto u tvoju duu jo dublje nego prije. To si do sada morao shvatio. To prokletstvo je dio tvoje DNK. Izdie to prokletstvo, vjetar ga raznosi na sva etiri kraja svijeta, ali mrana zbrka i dalje ostaje u tvojoj nutrini. Tvoj strah, srdba, nelagoda - nita nije ieznulo. Jo su u tvojoj nutrini, jo te mue.

- Sluaj, nema rata koji e okonati sve ratove - kae mi avka. - Rat raa rat. Lapui nasilno prolivenu krv, hranei se ranjenim mesom. Rat je savreno, samostojno bie. To mora znati. - Sakura, moja sestra... - kaem ja. - Nisam je smio silovati. Iakoje to bilo tek u snu. to bih trebao uiniti? - pitam zurei u do ispred sebe. - Mora pobijediti strah i srdbu unutar sebe - kae djeak zvan avka. Neka jasna svjetlost prodre i otopi hladnou tvoga srca. To znai biti ilav. Uini to i doista e biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu. Razumije li me? Jo ima vremena. Jo moe povratiti vlastitoga sebe. Poslui se

glavom. Razmisli to mora uiniti. Ti nisi glup. Morao bi to dokuiti. - Jesam li doista umorio svoga oca? - pitam. Nema odgovora. Okreem se, ali djeak zvan avka je otiao, a tiina guta moje pitanje. Sama u ovako dubokoj umi, osoba zv a na ja osjea se praznom, uasno praznom. Oshima je jednom uporabio izraz uplji ljudi. Eto, upravo takav sam postao. U meni je neka praznina, nitavilo koje se polako iri, prodirui sve to je ostalo od onoga to jesam. Mogu uti kako se to dogaa. Potpuno sam izgubljen, moj identitet umire. Nema nikakva smjera gdje se nalazim, nema neba, nema da. Razmiljam o gospoici

Saeki, o Sakuri, o Oshimi. Ali svjetlosne sam godine daleko od njih. Kao da s pogrjene strane gledani kroz dalekozor, i koliko god pruam ruku, ne mogu ih dodirnuti. Posvema sam sam usred mrana labirinta. Sluaj vjetar, rekao mi je Oshima. Sluam, ali nikakav vjetar ne pue. ak je i djeak zvan avka ieznuo. Poslui se glavom. Razmisli to mora uiniti. Ali ne mogu vie razmiljati. Bez obzira na to koliko pokuavao, zavravam na slijepom kraju labirinta. to je to u mojoj nutrini to tvori mene? Je li to ono to bi se moralo oduprijeti praznini? Kad bih samo mogao izbrisati ovo

ja koje je ovdje, upravo ovdje i upravo sada. Ozbiljno to razmatram. Usred ovoga gustog zida od drvea, na ovoj stazi koja nije staza, ako zaustavim disanje, moja svijest e tiho potonuti u tamu, dok curi svaka do posljednje kapi moje mrane nasilne krvi, dok moja DNK trune meu korovom. Tada e zavriti moja bitka. Inae, vjeno u ubijati oca, silovati majku, silovati sestru, srljajui na svijet zauvijek. Sklapam oi i pokuavam nai svoje sredite. Mrak koji ga pokriva otar je i nazubljen. Postoji pukotina u mranim oblacima, kao gledanje kroz prozor da se vidi svibovo lie to blista kao tisuu otrica na mjeseini. Osjeam da se neto preslaguje

ispod moje koe, a u glavi se uje zveketav zvuk. Otvaram oi i duboko udiem. Odbacujem limenku s bojom, sjekiricu, kompas. ujem ih sve kako u daljini tropou po tlu. Osjeam se lake. Skidam ruksak s lea i bacam ga u stranu. Moje osjetilo dodira kao da se naglo izotrilo. Zrak oko mene postao je prozirniji. Osjeaj ume postao je snaniji. Coltraneov solo poput labirinta odzvanja u mojim uima, ne prestaje. Razmislivi ponovno, poseem u ruksak, vadim lovaki no i guram ga u dep. Onaj no britke otrice to sam ga ukrao s oeva radnog stola. Bude li potrebe, mogu se njime posluiti da zareem zapea i pustim da se sva krv to je u meni izlije na tlo. To bi unitilo

tvorevinu. Kroim u samo srce ume, upalj ovjek, praznina koja prodire sve to je tvarno. Nita nije ostalo ega bi se trebalo bojati. Savreno nita. I kroim u samo srce ume.

Poglavlje 42
Kad je njih dvoje ostalo nasamo, gospoica Saeki ponudi Nakati stolicu. On malo razmisli prije nego to e sjesti. Sjedili su ondje neko vrijeme bez rijei, gledajui se preko stola. Nakata je spustio putni eir u krilo i rukom dobro protrljao kratku kosu. Gospoica Saeki je poloila obje ruke na stol, motrei ga utke kako se pribire. - Ako ne grijeim, mislim da smo oekivali va dolazak - ree ona. - Vjerujem da je to istina odgovori Nakata. - Ali Nakati je trebalo neko vrijeme da stigne ovamo. Nadam se da vas nisam pustio da predugo

ekate. Trudio sam se da stignem ovamo najbre to sam mogao. Gospoica Saeki odmahnu glavom. - Ne, sve je u savrenom redu. Da ste doli imalo ranije, ili imalo kasnije, bila bih na veem gubitku, pretpostavljam. Za mene je savreno vrijeme upravo sada. - Gospodin Hoshino je bio jako ljubazan, mnogo mi je pomogao. Da sam to morao sam obaviti trajalo bi jo due. Uostalom, Nakata ne zna itati. - Gospodin Hoshino je va prijatelj, zar ne? - Da - odgovori Nakata i kininu. Mislim da jest Ali istinu govorei, nisam posve siguran u to. Osim maaka, nikada nisam imao ono to nazivate

prijateljem u ivotu. - Ni ja nisam imala prijatelja, prilino dugo - ree gospoica Saeki. Osim u uspomenama. - Gospoice Saeki? - Da? - odgovori ona. - Zapravo, ja nemam ni uspomena. Ja sam glup, vidite, pa biste li mi mogli rei kakve su uspomene? Gospoica Saeki se upilji u ruke na stolu, zatim opet pogleda Nakatu. Uspomene vas griju iznutra. Ali takoer vas kidaju. Nakata potrese glavom. - To je tvrd orah. Nakata ni dalje ne razumije. Razumijem jedino sadanjost. - Ja sam tono vaa suprotnost ree gospoica Saeki.

Duboka tiina zavlada prostorijom. Nakata je prekide, lagano proistivi grlo. - Gospoice Saeki? - Da? - Vi znate za ulazni kamen, zar ne? - Da, znam - ree ona. Prstima dodirnu nalivpero Mont Blanc. Sluajno sam na njega naila prije mnogo vremena. Moda bi bolje bilo da nikada nisam za nj saznala. Ali tu nisam imala izbora. - Nakata ga je opet otvorio prije nekoliko dana. Poslije podne kad su sijevale munje. Mnogo je munja padalo na grad. Gospodin Hoshino mi je pomogao. Ne bih to mogao sam uiniti. Znate li o kojem danu govorim? Gospoica Saeki kimnu. - Da,

sjeam se. - Otvorio sam ga jer sam morao. - Znam. Uinili ste to da bi stvari opet bile kakve trebaju biti. Sad je bio Nakatin red da kimne. Tono. - I imali ste pravo to uiniti. - Nakata ne zna nita o tome. U svakom sluaju, nita nisam birao. Moram vam rei ovo: umorio sam nekoga u Nakanu. Nisam htio nikoga ubiti, ali Johnnie Walker je zapovijedao i ja sam zauzeo mjesto petnaestogodinjeg djeaka koji je morao biti ondje, i nekoga sam umorio. Nakata je morao to uiniti. Gospoica Saeki sklopi oi, zatim ih otvori i pogleda ga u lice. - Je li se

sve to dogodilo zato to sam otvorila ulazni kamen prije mnogo vremena? Djeluje li to i sada, remeti li stvari? Nakata odmahnu glavom. Gospoice Saeki? - Da? - ree ona. - Nakata to ne zna. Moja uloga je da ono to je sada ovdje opet bude kakvo bi trebalo biti. Zbog toga sam napustio Nakano, preao preko golema mosta i stigao na Shikoku. I koliko sam ja siguran toliko ste vi svjesni da ne moete vie ovdje ostati. Gospoica Saeki se nasmijeii. Znam - ree ona. - Tomu sam se nadala, g. Nakata, ve dugo vremena. Neto za im sam eznula u prolosti, za im eznem upravo sada. Ali koliko god sam

pokuavala, nisam to mogla dohvatiti. Jednostavno sam morala sjediti i ekati to vrijeme - drugim rijeima, sada - da doe. Nije uvijek bilo lako, ali patnja je neto to sam morala prihvatiti. - Gospoice Saeki - ree Nakata ja imam samo pola sjene. Isto kao vi. - Znam. - Nakata ju je izgubio za vrijeme onoga rata. Ne znam zato se to moralo dogoditi, i zato sam to morao biti ja... U svakom sluaju, mnogo je vremena prolo otada, i skoro je vrijeme da odemo odavde. - Razumijem. - Nakata je dugo ivio, ali kako sam rekao, nemam nikakvih uspomena, Tako zapravo ne razumijem tu patnju o

kojoj ste govorili. Ali mislim, bez obzira na to kroz koliku ste patnju proli, nikada niste htjeli dopustiti da odu one uspomene. - To je istina - ree gospoica Saeki. - Boli sve vie i vie drati ih uza se, ali nikada nisam htjela da odu, sve dok sam iva. To je bio jedini razlog zato sam morala i dalje ivieti, jedina stvar koja je dokazivala da sam iva. Nakata utke kimnu. - To to sam ivjela dulje nego to sam trebala samo je upropastilo druge ljude - nastavi ona. - Upravo nedavno imala sam spolni odnoaj s tim petnaestogodinjim djeakom kojega ste spomenuli. U onoj sobi ponovno sam postala petnaestogodinjom djevojicom

i vodila ljubav s njim. Ne znam je li to bilo ispravno, ali nisam si mogla pomoi. Ali ta su djela sigurno izazvala propast neeg drugog. Jedino zbog toga alim. - Nakata ne zna to je spolna elja. Kao to nemam uspomena, tako nemam nikakve spolne elje. Zbog toga ne razumijem razliku izmeu prave ili krive spolne elje. Ali ako se neto dogodilo, dogodilo se. Bilo pravo ili krivo, prihvaam sve to se dogodi, i tako sam postao osoba kakva sam sada. - Gospodine Nakata? - Da? - Moram vas zamoliti za jednu uslugu. - Gospoica Saeki podie torbicu s poda, izvadi kljui i otkljua

ladicu radnoga stola, zatim izvue neke debele fascikle i poloi ih na stol. - Otkad sam se vratila u ovaj grad ree ona - piem ovo. Zapis o mojem ivotu. Rodila sam se u blizini i duboko se zaljubila u djeaka koji je ivio u ovoj kui. V oljela sam ga iznad svega, i on je mene duboko volio. ivjeli smo u savrenom krugu, gdje je sve unutar njega bilo potpuno. To nije moglo zauvijek tei, naravno. Odrasli smo, vremena su se promijenila. Raspali su se dijelovi onoga kruga, izvanjski je svijet navalio u na raj, a stvari iznutra htjele su izai van. Sve je to prilino normalno, pretpostavljam, ali u ono vrijeme nisam to mogla prihvatiti. I zato sam otvorila ulazni kamen - da sprijeim

uruavanje naeg savrenog, privatnog svijeta. Ne mogu se sada sjetiti kako sam uspjela to uiniti, ali odluila sam otvoriti kamen bez obzira na sve - tako ga neu izgubiti, mislila sam, tako izvanjske stvari nee razoriti na svijet. U to vrijeme nisam razumjela to e to znaiti. I dobila sam kaznu, naravno. Tu ona prestade govoriti, uze nalivpero i sklopi oi. - Moj ivot je zavrio u dvadesetoj godini. Otada je on puki niz beskrajnih sjeanja, mraan zavojit hodnik koji nikamo ne vodi. Unato tomu. morala sam ivjeti, trajui svaki prazan dan, ispraajui svaki dan i dalje prazan. Tijekom tih dana uinila sam mnogo pogrjeaka. Ne, to nije tono - katkada osjeam da je sve to sam

uinila bilo pogrjeno. Osjeala sam se kao da ivim na dnu duboka bunara, potpuno zatvorena u sebe, proklinjui svoju sudbinu, mrzei sve izvan sebe. Kadto bih se osmjelila izai iz sebe, pravei se da mi je drago to sam iva. Prihvaala sam sve to je nailazilo, tupo klizei kroz ivot. Spavala sam s mnogima, u jednom asu ak sam ivjela u nekakvu braku, ali sve je bilo besmisleno. U trenutku je sve prolazilo, ne ostavljajui nita za sobom osim oiljaka onih stvari koje sam ozlijedila i prezirala. Ona poloi ruke na tri fascikla na stolu. - Sve su pojedinosti ovdje... Napisala sam ovo da sve dovedem u red, da se jo jednom osvjedoim kakav

sam ivot proivjela. Samo sebe mogu okriviti, ali od toga se postupka gre crijeva. I napokon sam to zavrila. Napisala sam sve to trebam napisati. Ovo mi vie ne treba, a ne elim da to itko drugi proita. Ako tko drugi to sluajno vidi, moglo bi ponovno biti uzrokom tete. Zato elim da se sve spali, sve do posljednje stranice, tako da nita ne ostane. Ako vam ne smeta, voljela bih da se vi za to pobrinete. Vi ste jedina osoba na koju se mogu osloniti, g. Nakata. ao mi je to vas s ovim muim, ali biste li mi mogli to uiniti? - Nakata razumije - ree on, kimnuvi ozbiljno. - Ako to elite, gospoice Saeki, bit u sretan da vam

sve to spalim. Moete spokojno poinuti. - Hvala vam - ree gospoica Saeki. - Bilo je vano zapisati stvari, zar ne? - upita Nakata. - Da, tako je. Samo pisanje bilo je vano. Iako je dovreni proizvod posvema besmislen. - Ja ne znam ni itati ni pisati, pa onda ne mogu zapisati stvari. Nakata je upravo kao kakva maka. - Gospodine Nakata? - to mogu za vas uiniti? - ini mi se kao da vas oduvijek poznajem - ree gospoica Saeki. - Zar niste vi bili na onoj slici? Onaj lik u moru u pozadini? Bijelih zavrnutih

nogavica, namaete noge u vodi? Nakata utke ustade i prie da stane ispred gospoice Saeki. Poloi grube, preplanule ruke preko njezinih na fasciklima. I kao da neto pozorno slua, osjeti toplinu to se iz njezinih ruku prelijevala u njegove. - Gospoice Saeki? - Da? - Mislim da sada malo razumijem. - to? - to su uspomene. Mogu ih osjetiti, kroz vae ruke. Ona se nasmijei. - Drago mi je. Nakata je dugo zadrao ruke povrh njezinih. Naposljetku je gospoica Saeki sklopila oi. preputajui se mirno uspomenama. Nestala je bol, jer netko ju

je zauvijek isisao. Krug je ponovno bio potpun. Otvara vrata neke daleke sobe i nalazi dva divna akorda, u obliku gutera usnulih na zidu. Njeno ih dodiruje i moe outjeti njihov spokojan san. Blag vjetar pue, povremeno utei starim zastorom. Znakovito utanje, poput nekakve prispodobe. Nosi dugaku plavu haljinu. Haljinu koju je davno neko negdje nosila. Njezin rub lagano uti dok hoda. Kroz prozor se vidi al. Moete uti um valova, i neiji glas. U lahoru se osjea daak mora. Ljeto je. Uvijek je ljeto. Mali bijeli oblaci urezani su u modro nebo. Nakata je ponio tri debela fascikla niza stube. Oshima je bio za prijamnim

stolom i razgovarao s jednim od posjetitelja. Nasmijeio se kad je vidio Nakatu. Nakata je uzvratio pristojnim naklonom, i Oshima se vratio razgovoru. Hoshino je cijelo vrijeme bio u itaonici, zadubljen u neku knjigu. - Gospodine Hoshino? - ree Nakata. Hoshino odloi knjigu i podignu pogled. - Hej, to je potrajalo. Sve ste obavili? - Da, Nakata je ovdje sve obavio. Ako se slaete, mislio sam da uskoro moemo poi. - Slaem se. Gotovo sam zavrio ovu knjigu. Beethoven je upravo umro, sada itam dio o pogrebu. ovjee, kakav pogreb! Dvadeset pet tisua

Beana okupilo se u povorci, i kole su zatvorili toga dana. - Gospodine Hoshino? - Da, to je sad? - Moram vas zamoliti za jo jednu uslugu. - ujmo. - Moram ovo negdje spaliti. Hoshino pogleda fascikle koje je starac nosio. - Hmm, toga ima dosta. Ne moemo to spaliti bilo gdje. Treba nam suho rijeno korito ili neto slino. - Gospodine Hoshino? - Da? - Idemo ga onda nai. - Moda je ovo glupo pitanje, ali zar je to zbilja tako vano? Moemo li to samo negdje baciti?

- Da, jako je vano i moramo sve skupa spaliti. Mora se pretvorili u dim i uzai na nebo. I mi to moramo promatrati, da budemo sigurni da je sve izgorjelo. Hoshino ustade i protegnu se. - U redu, idemo nai veliko rijeno korito. Pojma nemam gdje, ali siguran sam da na Shikokuu postoji barem jedno - ako dovoljno dugo traimo. Toga je popodneva bilo vie posla nego ikada. Mnogi su se ljudi doli posluiti knjinicom, nekoliko njih s potankim, specijaliziranim pitanjima. Oshima je mogao samo odgovarati i juriti naokolo skupljajui grau koja se zahtijevala. Nekoliko stvari morao je

potraiti u raunalu. Normalno bi zamolio gospoicu Saeki da mu pomogne, ali danas se ne bi reklo da je za to bila sposobna. Razliite su ga dunosti odvlaile od stola pa nije ni primijetio kad je Nakata otiao. Kad su se stvari smirile na trenutak pogledao je naokolo, ali onaj udni par nije se nigdje vidio. Oshima se pope uza stube do ureda gospoice Saeki. udno, vrata su bila zatvorena. Dvaput je pokucao i priekao, ali odgovora nije bilo. Pokucao je ponovno. - Gospoice Saeki - rekao je ispred vrata. - Jeste li dobro? Blago je okrenuo ruicu. Vrata nisu bila zakljuana. Oshima ih odkrinu i zaviri unutra. I vidje gospoicu Saeki s

licem na stolu. Kosa joj se prosula naprijed, skrivajui lice. Nije znao to bi uinio. Moda je bila samo umorna pa je zaspala. Ali nikada je nije vidio da bi zadrijemala. Nije bila od onih to se uspavaju na poslu. Uao je u sobu i pristupio k stolu. Nagnuo se i apnuo joj ime na uho. ali nije dobio odgovora. Dodirnuo joj je rame, zatim je uhvatio za zapee i stisnuo ga prstom. Nije se osjealo bilo. Koa je zadrala malo topline, ali ve se poinjala hladiti. Podignuo joj je kosu i provjerio lice. Oba su oka bila malo otvorena. Izgledala je kao da neto ugodno sanja, ali nije sanjala. Bila je mrtva. Slabaan trag smijeka jo je lebdio na njezinim usnama. I u smrti je ljupka i

dostojanstvena, pomisli Oshima. Ispusti kosu da padne i die telefonsku slualicu sa stola. Ve se bio pomirio s injenicom da je bilo samo pitanje vremena kad e doi taj dan. Ali sada kad je doao, i on se naao sam u toj tihoj sobi s mrtvom gospoicom Saeki, bio je izgubljen. Osjeao se kao da mu je usahnulo srce. Bila mi je potrebna, pomislio je. Bio mi je potreban netko poput nje da mi ispuni unutarnju prazninu. Ali ja nisam bio sposoban ispuniti njezinu unutarnju prazninu. Sve do samog kraja, njezina unutarnja praznina pripadala je samo njoj. Netko ga je odozdo zvao po imenu. Osjeao je da je ve uo taj glas.

Ostavio je otvorena vrata i mogao je uti zvukove ljudi koji neto rade naokolo. U prizemlju je zazvonio telefon. Nije se na to osvrnuo. Sjeo je i zurio u gospoicu Saeki. elite me zvati po imenu, pomislio je, samo naprijed. elite me zovnuti preko telefona, slobodno. Napokon je uo sirenu hitne pomoi koja se primicala. Za nekoliko trenutaka ljudi e dojuriti uza stube da je odnesu zauvijek. Podignuo je lijevu ruku i bacio pogled na sat. Bilo je etiri i trideset pet. etiri i trideset pet u utorak popodne. Moram zapamtiti to vrijeme, pomislio je. Moram zapamtiti ovaj dan, ovo popodne, zauvijek. - Kafka Tamura - apnuo je zurei u zid - moram ti rei to se dogodilo. Ako

ve ne zna.

Poglavlje 43
Kad je nestala sva moja prtljaga, sad mogu lako putovati, prodirui sve dublje u umu. Sav se usredotoujem da se kreem naprijed. Ne treba vie obiljeavati drvee, ne treba pamtiti stazu za povratak. ak i ne promatram okolinu. Okoli je uvijek ista, emu onda to? Nebnica od drvea koja se visoko krili nad gustom paprati, povijue to se sputaju dolje, vornato korijenje, hrpe lia koje trune, suhi svlakovi razliitih kukaca. Tvrda, ljepljiva pauina. Beskrajne grane - uobiajen svemir kroanja. Prijetee grane, grane koje se bore za prostor, mudro skrivene grane,

isprepletene, svijene grane, duboko zamiljene grane, osuene, umirue grane - ista pozornica koja se ponavlja u beskraj. Iako sa svakim ponavljanjem uma postaje malko dublja. vrsto stisnutih usana nastavljam koraati onim to zamjenjuje stazu. Tee uzbrdo, ali nije tako strmo, barem za sada. Nije to nagib zbog kojega u ostati bez daha. Katkada staza zaprijeti da e se izgubiti u moru paprati ili trnovita grmlja, ali sve dok uporno napredujem ta lana staza ponovno iskrsne. uma me vie ne plai. Ona ima vlastita pravila i obrasce kojih postaje svjestan im se prestane bojati. im uoim ta ponavljanja, pretvaram ih u dio sebe. Sada sam praznih ruku. Limenka

ute boje sa sprejem, sjekirica - one su stvar prolosti. I ruksak je takoer bivi. Nema pljoske, nema hrane. ak ni kompasa. Jedno po jedno, ostavio sam za sobom, inei to aljem vidljivu poruku umi: Vie se ne bojim. Zato sam se odluio ovako posve izloiti. Bez svoje tvrde ljuske, samo kosti i meso, kroim u srce labirinta, predajui se praznini. Ieznula je glazba koja mi je svirala u glavi, iza nje je ostao tek slabaan bijeli um, kao bijela plahta zategnuta na golemu krevetu. Dodirujem tu plahtu, prstima joj slijedim trag. Bjelina se zauvijek nastavlja. Grake znoja pod mojim pazusima. Katkada mogu kroz kronje baciti pogled na

nebo. Pokriveno je jednakim, neprekinutim slojem sivih oblaka, ali ne izgleda kao da e kiiti. Oblaci su mirni, prizor se nimalo ne mijenja. Ptice na visokim granama pozdravljaju se meusobno odsjenim, znakovitim dozivanjem. Kukci proroanski zuje meu korovom. Razmiljam o svojoj naputenoj kui u Nogati. Najvjerojatnije je sada sve zatvoreno. Meni je svejedno. Neka mrlje krvi stoje. to me je briga? Nikada se neu onamo vratiti. I prije nego to se desio krvavi dogaaj, ta je kua bila mjesto gdje je mnogo stvari ve bilo umrlo. Ispravi to - bilo umoreno. Katkada odozgo, katkada odozdo, uma mi pokuava zaprijetiti. Pue mi

hladnim dahom iza vrata, bode me tisuom oiju kao iglama. Sve pokuava da otjera uljeza. Ali ja postupno postajem sve bolji u proputanju tih prijetnji da me mimoiu. Ova uma je zapravo dio mene, zar ne? Ta se misao ustaljuje u odreenom trenutku. Putovanje koje poduzimam tee unutar mene. Ba kao to krv kola ilama, moja nutrina je ono to vidim, a ono to mi naizgled prijeti samo je jeka straha u mojem srcu. vrsto razapeta paukova mrea je paukova mrea u meni. Ptice to se dozivaju iznad mene su ptice koje sam posvojio u duhu. Te slike izranjaju u mojem duhu i putaju korijen. Kao da me poput metle gura golemo kucanje srca, nastavljam

koraati kroz umu. Staza vodi do posebna mjesta, do izvora svjetlosti to se isukuje iz tame, do mjesta iz kojega dolazi bezglasna jeka. Moram vlastitim oima vidjeti to je tamo. Nosim vano, zapeaeno, osobno pismo, tajnu poruku samom sebi. Jedno pitanje. Zato me ona nije voljela? Zar ne zasluujem da me moja majka voli? Godinama je to pitanje bilo uaren oganj koji je egao moje srce, izjedao moju duu. Moralo je sa mnom biti neto temeljno krivo zbog ega me majka nije voljela. Jesam li bio od roenja neim okaljan? Jesam li se rodio samo zato da svatko odvraa lice od mene? Majka me nije ni zagrlila kad je

otila. Samo je okrenula glavu i napustila dom s mojoj sestrom ne rekavi ni rijei. Ieznula je kao tihi dim. I sada je to lice zauvijek ieznulo. Ptice ponovno krie iznad mene, gledam u nebo. Niega nema gore, samo onaj ravni bezizraajni sloj sivih oblaka. Nikakva vjetra. Klipsam dalje. Hodam rubovima svijesti. Valovi svijesti dokotrljaju se, otkotrljaju se, ostave neto napisano, a jednako brzo novi se valovi dokotrljaju i to izbriu. Pokuavam hitro proitati to ondje pie. izmeu jednog vala i sljedeega, ali teko je. Prije nego to stignem proitati, sljedei val to izbrie. Ostaju samo zagonetni ulomci. Duh mi odluta natrag u kuu onoga

dana kad je majka otila, odvodei moju sestru sa sobom. Sjedim sam na trijemu, zurim u vrt. Sumrak je, rano ljeto, drvee baca duge sjene. Sam sam u kui. Ne znam zato, ali ve sam znao da sam naputen, Razumio sam ve tada kako e to zauvijek promijeniti moj svijet. Nitko mi nije to rekao - jednostavno sam znao. Kua je prazna, pusta, naputena straarnica na nekoj dalekoj granici. Gledam kako sunce zalazi na zapadu, sjene polagano kradu svijet. U vremenskom svijetu nita se ne moe vratiti u stanje kakvo je bilo. Ticala sjena postojano napreduju, nagrizaju usput toku po toku tla, sve dok lice moje majke, koje je doas bilo ondje, ne proguta to mrano, hladno carstvo. Ono

otvrdnulo lice, okrenuto od mene, smjesta je ukradeno, uklonjeno iz moga pamenja. Vukui se muno umom, razmiljam o gospoici Saeki. Njezino lice, onaj smiren, svijetao smijeak, toplina njezine ruke. Pokuavam je zamisliti kao majku koja me ostavlja kad su mi bile etiri godine. Odmahujem glavom, a nisam ni svjestan toga. Slika je posvema kriva. Zato bi gospoica Saeki to uinila? Zato me mora ozlijediti, zauvijek upropastiti moj ivot? Tu mora biti neki skriven, vaan razlog, neto dublje do ega jednostavno ne dopirem. Pokuavam osjetiri to je ona tada osjeala i pribliiti se njezinu gleditu.

To nije lako. Ja sam bio onaj koji je naputen, uostalom, ona je bila ona koja je napustila. Ali nakon nekog vremena opratam se sam sa sobom. Moja dua svlai sa sebe krutu odjeu osobnosti i pretvara se u crnu avku to sjedi visoko na grani borova stabla u vrtu, zurei dolje u etverogodinjeg djeaka na trijemu. Pretvaram se u crnu avku koja razvija teoriju. - To ne znai da te majka nije voljela - kae djeak zvan avka iza mene. - V oljela te je jako duboko. To je prvo to mora uiniti - u to povjerovati. To je tvoja polazna toka. - Ali ona me je napustila. Nestala je, ostavljajui me samoga gdje nisam

trebao biti. Napokon poinjem razumijevati koliko to boli. Kako je mogla to uiniti ako me je doista voljela? - To je stvarnost. Dogodilo se kae djeak zvan avka. - Bio si teko ranjen, ti e oiljci zauvijek ostati s tobom. ao mi te je, zbilja. Ali ja o tome ovako razmiljam: Nije prekasno da se oporavi. Mlad si, ilav si. Prilagodljiv si. Moe zakrpati rane, podignuti glavu, i krenuti dalje. Ali ona nema takva izbora. Uvijek e biti samo izgubljena. Bez obzira na to prosuuje li netko da je to dobro ili zlo - nije stvar u tome. Ti si onaj koji je u prednosti. To mora uzeti u obzir. Ne odgovaram.

- Sve se to dogodilo, pa ne moe stvari vratiti natrag - kae mi avka. Nije te smjela tada napustiti, nisi smio biti naputen. Ali stvari u prolosti su kao tanjur razbijen na komadie. Nikada ga ne moe sastaviti kakav je bio, zar ne? Ki mnem. Nikada ga ne moe sastaviti kakav je bio. Tono je pogodio. Djeak zvan avka nastavlja. Tvoja majka je osjeala u nutrini strah i gnjev od kojega se gre crijeva, zar ne? Ba kao ti sada. Zbog toga te je morala napustiti. - Iako me je voljela? - Iako te je voljela, morala te je napustiti. Mora razumjeti kako se tada

osjeala, i nauiti da to prihvati. Razumjeti uasan strah i gnjev koji je iskusila, i osjetiti ga kao svoj - tako ga nee naslijediti i ponoviti. Glavna je stvar ovo: Mora joj oprostiti. To nee biti lako, znam, ali to mora uiniti. To je jedini nain da se spasi. Nema drugoga puta! Razmiljam o tome to je rekao. to vie o tome razmiljam, to zbunjeniji postajem. Glava mi se vrti, osjeam se kao da mi je oderana koa- - Je li gospoica Saeki doista moja majka? upitam. - Zar ti ona nije rekla da je teorija i dalje funkcionalna? - kae djeak zvan avka. - To je dakle odgovor. Ta hipoteza i dalje funkcionira. To je sve

to ti mogu rei. - Radna hipoteka dok ne naie dobar protudokaz. - Pogodio si - kae avka. - I moram slijediti tu hipotezu dokle god me vodi? - Tako je - odgovori avka naglaeno. - Teorija koja jo nema nikakva dobra protudokaza vrijedna je da se slijedi. A upravo sada, nema izbora nego je slijediti. ak ako to znai rtvovati se, mora je slijediti do samog kraja. - Da se rtvujem? - To svakako zvui udno. Ne mogu to shvatiti. Nema odgovora. Okrenem se uznemiren. Djeak zvan avka jo je tu. Tono je iza mene, dri korak.

- Kakvu je vrstu straha i gnjeva osjeala gospoica Saeki u to vrijeme? pitam ga dok se okreem od njega i nastavljam hodati. - I od ega je dolazio? - to ti misli kakvu je vrstu straha i gnjeva osjeala? - pita zauzvrat djeak zvan avka. - Razmisli o tome. Mora to sam njeio. Za to ima glavu. To upravo i inim. Moram to razumjeti, prihvatiti, prije nego to ne bude prekasno. Ali ni dalje ne mogu odgonetnuti onaj tanki zapis to je ostao na alu moje svijesti. Nema dovoljno vremena izmeu jednog i sljedeeg vala. - Ja sam zaljubljen u gospoicu Saeki - kaem. Rijei prirodno klize iz mene.

- Znam to - kae odsjeeno djeak zvan avka. - Nikada prije nisam to osjetio nastavljam. - I to mi je vanije od svega to sam ikada iskusio. - Naravno - kae avka. - To se razumije samo po sebi. Zbog toga si preao sav taj put. - Ali i dalje mi nije jasno. Kae da me je majka jako voljela. elim ti vjerovati, ali ako je to istina, meni jednostavno nije jasna. Zato voljeti nekoga znai da ga mora jednako toliko ranjavati? Hou rei, ako se to tako zbiva, emu uope nekoga voljeti? Zato do vraga to mora biti tako? ekam odgovor. Dugo su zatvorena moja usta, ali odgovora nema, pa se

okrenem. Djeak zvan avka je nestao. Iznad sebe ujem lepet krila. Potpuno si zbunjen. Nedugo zatim, pojave se dva vojnika. Nose bojnu opremu stare carske vojske. Ljetne uniforme kratkih rukava, gamae i ranci. Nemaju kaciga, samo kape sa titnikom i neku vrst crne boje za lice. Obojica su mlada. Jedan je visok i mrav, s okruglim naoalama metalnog okvira. Drugi je nizak, irokih ramena i miiav. Oba sjede na ravnoj stijeni, ne izgledaju kao da im se uri u boj. Njihove puke marke Arisaka lee na tlu kraj nogu. Visokom vojniku kao da je dosadno, vae vlat trave. Obojica

izgledaju posve prirodno, kao da pripadaju ovamo. Neuznemireni, gledaju kako se primiem. Oko njih je mala ravna istina, kao odmorite na stubitu. - Hej - vikne visoki vojnik veselo. - Kako si.? - kae pleati jedva se primjetno mrtei. - Kako ste vi? - uzvraam pozdrav. Znam da bih morao biti zapanjen to ih vidim, ali nekako mi to uope ne izgleda udno. U cijelosti je unutar carstva moguega. - ekali smo te - kae visoki. - Mene? - pitam. - Sigurno - odgovara on. - Nitko drugi ne dolazi ovamo, to je sigurno. - ekamo te ve dugo - kae

pleati. - to ne znai da je vrijeme neki faktor ovdje - dodaje visoki. - Ipak, trebalo ti je dulje nego to smo mislili. - Vi ste ona dva momka to su nestala u ovoj umi prije mnogo, mnogo godina, je li tako? - pitam. - Za vrijeme manevara? Pleati vojnik kimne. - To smo mi. - Posvuda su vas traili - kaem. - Da, znam - kae on. - Znam da su nas traili. Znam sve to se dogaa u ovoj umi. Ali ne mogu nas nai, bez obzira na to koliko uporno traili. - Zapravo, nismo se izgubili - kae visoki. - Pobjegli smo. - Nismo pobjegli tek toliko da bismo naletjeli na ovo mjesto i odluili

ostati - dodaje pleati. - To je drugaije nego izgubiti se. - I ne moe bilo tko nai ovo mjesto - kae visoki vojnik. - Ali mi smo ga nali, a sada si ga i ti naao. Bio je to sretan sluaj, barem za nas. - Da nismo nali ovo mjesto, bili bi nas prevezli preko mora - objanjava pleati. - Tamo prijeko bilo je ili ubij ili budi ubijen. To nije bilo za nas. Ja sam ratar, podrijetlom, a ovaj moj drug upravo je zavrio fakultet. Nijedan od nas ne eli nikoga ubiti. A jo je gore biti ubijen. To je nekako oito, rekao bih. - A to je s tobom? - pita me visoki. - Bi li ti htio koga ubiti, ili biti ubijen?

Odmahujem glavom. Ne, ni jedno ni drugo, definitivno ne. - Svatko tako osjea - kae visoki. Ili golema veina, u najmanju ruku. Ali ako kae: Hej, ne elim ii u rat tvoja zemlja se nee samo nasmijeiti i dati ti doputenje da se izvue. Ne moe pobjei. Japan je mala zemlja, kamo e onda pobjei? Ui e ti u trag tako brzo da e ti se zavrtjeti u glavi. Zato smo ostali ovdje. Ovo je jedino mjesto gdje smo se mogli sakriti. - Klima glavom i nastavlja. - I otada smo stalno ovdje. Kao to si rekao, ve mnogo, mnogo godina. to ne znai da je vrijeme glavni faktor ovdje. Gotovo da nema nikakve razlike izmeu sada i prije mnogo, mnogo godina.

- Uope nikakve razlike - kae pleati, tjerajui neto rukom od sebe. - Znali ste da dolazim? - pitam. - To je sigurno - odgovara pleati. - Ovdje smo na strai ve dugo vremena, tako znamo kad netko dolazi ree drugi. - Mi smo kao dio ume. - Ovo je ulaz - kae pleati. - I mi ga uvamo. - I upravo sada ulaz je sluajno otvoren - objanjava visoki. - Uskoro e se, meutim, zatvoriti. Ako eli ui, sad je as. Ne otvara se tako esto. - Mi emo te provesti - kae pleati. - Stazu je teko slijediti, zato mora imati nekoga da te uvede. - Ako ne eli ui, onda se vrati odakle si doao - kae visoki. - Nije

uope teko nai put natrag, zato se ne brini zbog toga. Uspjet e. Tada e se vratiti u svijet iz kojega si doao, u ivot koji si ivio. Izbor ovisi potpuno o tebi. Ali kad jednom ue, nije se lako vratiti. - Uvedite me unutra - odgovaram bez trenutka oklijevanja. - Jesi li siguran? - pita pleati. - Unutra je netko koga moram vidjeti - kaem. - Barem tako mislim... Polako, utke, njih dvojica ustaju sa stijene i zabacuju puke na rame. Razmjenjuju poglede i koraaju ispred mene. - Vjerojatno ti je udno to jo teglimo ove teke komadine elika kae visoki, okrenuvi se k meni. Bezvrijedne su. Nikada ionako nisu

imale metaka. - Ali one su svojevrstan znak - kae pleati, ne gledajui me. - Znak onoga to smo ostavili iza sebe. - Simboli su vani - dodaje visoki. - Dogodilo se tako da imamo ove puke i vojnike uniforme, pa glumimo straare. To je naa uloga. Simboli nas vode do uloga koje glumimo. - Ima li ti uza se neto slino? pita pleati. - Neto to moe biti znak? Odmahujem glavom. - Ne, nemam nita. Samo uspomene. - Hmm... - kae pleati. Uspomene, ha? - To je u redu. Nije vano - kae visoki. - I uspomene mogu biti sjajan simbol. Naravno, pojma nemam kako e

te uspomene pristajati, koliko e dugo trajati. - Najbolje je neto to ima oblik ili uzorak, ako moe do toga doi - kae pleati. - Lake je razumjeti. - Kao puka - kae visoki. - Usput reeno, kako ti je ime? - Kafka Tamura - odgovaram. - Kafka Tamura - ponove obojica. - udno ime - kae visoki. - Ima pravo - dodaje pleati. Poslije toga hodamo stazom u tiini.

Poglavlje 44
Odnijeli su tri fascikla u rijeno korito kraj autoceste i spalili ih. Hoshino je kupio petroleja u samoposluzi i polio fascikle prije nego to e ih zapaliti. Zatim su on i Nakata utke stajali i promatrali svaku stranicu kako je guta plamen. Jedva da je bilo imalo vjetra, pa se dim dizao ravno uvis, gubei se meu nisko objeenim sivim oblacima. - Tako ne moemo vie proitati nijedan od tih papira? - upita Hoshino. - Ne, ne bismo smjeli to uiniti odgovori Nakata. - Obeao sam gospoici Saeki da neemo, i moj je

posao da odrim to obeanje. - Da, vano je odravati obeanja ree Hoshino, briui inoj s ela. - Bilo bi ipak zgodno da imamo stroj u sjeckanje papira. Tako bi sigurno bilo mnogo lake. Kopiraonice imaju velike takve strojeve koji se mogu prilino jeftino unajmiti. Nemojte me krivo razumjeti, ne tuim se. Samo je nekako vrue paliti lomau u ovo doba godine. Da je zima. bila bi to druga pria. - ao mi je, ali obeao sam gospoici Saeki da u sve spaliti. Tako Nakata mora to uiniti. - Onda u redu. Ne uri mi se. Malo vruine nee me ubiti. Bila je to samo, kako se ono kae - sugestija. Neka maka skitnica zaustavila se

da promatra, mrava maka sa smeim prugama iji je rep bio malo svijen na kraju. Privlana maka, po izgledu. Nakata je silno elio s njom govoriti, ali je odusuo zbog Hoshina. Maka se ne bi mogla opustiti ako ne bi bili sami. Osim toga, Nakata nije bio siguran moe li razgovarati s makama kao nekada. Posljednja stvar koju bi poelio bilo bi da izbrblja neto udno i uplai jadnu ivotinju. Uskoro je maki postalo dosadno gledati lomau, ustala je i pobjegla. Mnogo kasnije, kad su fascikli bili potpuno spaljeni, Hoshino je izgazio pepeo u prah. Sljedei jak vjetar raznijet e sve to je ostalo. Sunce je tada ve zalazilo, avke su letjele natrag u

gnijezda. - Nitko to sada nee itati - ree Hoshino. - Ne znam to je tu pisalo, ali sve je otilo. Sa svijeta je nestao djeli oblika i uzorka, poveavajui koliinu nitavila. - Gospodine Hoshino? - to je sad? - Imam pitanje koje bih elio postaviti. - Pucajte. - Moe li se nitavilo poveati? Hoshino se nad tim zamislio neko vrijeme. - Teko pitanje - priznade on. Ako se neto pretvara u nita, to postaje nula, ali ako nulu dodate nuli opet je nula. - Ne razumijem.

- Ni meni nije jasno. Od takva razmiljanja uvijek me boli glava. - Onda bismo morali prestati razmiljati o tome. - Ja se slaem - ree Hoshino. - U svakom sluaju, rukopis je sav spaljen. Sve njegove rijei su nestale. Vratilo se sve u nitavilo - to sam htio rei. - Skinuo sam teret sa srca. - Tako se time prilino zaokruilo ono to smo trebali ovdje uiniti, je li tako? - upita Hoshino. - Tako je, gotovo smo zavrili ono to trebamo uiniti - ree Nakata. Ostalo je samo ponovno zatvoriti ulaz. - To je prilino vano, ha? - Jest. to se otvorilo treba se zatvoriti.

- Dobro, idemo se toga prihvatiti. Gvoe se kuje dok je vrue i tomu slino. - Gospodine Hoshino? - Da? - Ne moemo to sada uiniti. - Zato ne? - Jo nije vrijeme - ree Nakata. Moramo ekati pravo vrijeme da zatvorimo ulaz. Prije toga moram se malo naspavati. Nakata je tako pospan. Hoshino pogleda starca. - ekajte malo, ta neete se ponovno zavui u krpe na nekoliko dana, zar ne? - Ne mogu rei, ali moglo bi ispasti ba tako. - Zar ne moemo obaviti posao prije nego to se obeznanite? Gledajte,

im vi potonete u san, sve se nekako zaustavlja. - Gospodine Hoshino? - to je sad? - elio bih da moemo odmah zatvoriti ulaz. To bi bilo divno. Ali ja se najprije moram naspavati. Ne mogu vie drati oi otvorene. - Kao da su vam se ispraznile baterije ili tako neto? - Valjda. Potrajalo je dulje nego to sam mislio dok nismo uinili to smo trebali uiniti. Sva mi je snaga otila. Biste li me odveli natrag gdje se Nakata moe naspavati? - Nema problema. Uzet emo taksi i ravno do apartmana. Tada moete spavati kao klada ako hoete.

im su se smjestili u taksi Nakata je poeo drijemati. - Moete spavati koliko god hoete kad se vratimo u apartman - ree Hoshino. - Ali izdrite dok se ne vratimo kui. u redu? - Gospodine Hoshino? - Daaa? - ao mi je to sam vas toliko namuio promrmlja Nakata neodreeno. - Da, valjda ste me namuili dopusti Hoshino. - Ali nitko nije od mene traio da doem, prilijepio sam se uz vas po svojoj slobodnoj volji. Kao kad dobrovoljno lopatom istim snijeg. Zato se nemojte brinuti zbog roga.

- Da mi niste pomogli, Nakata ne bi znao to bi inio. Ne bih zavrio ni pola onoga to sam morao uiniti. - No, ako na to tako gledate, mislim da je bilo vrijedno truda. - Veoma sam vam zahvalan. - Ali znate to? - ree Hoshino. - to? - I ja vama moram biti jako zahvalan, g. Nakata. - Zbilja? - Ve je desetak dana kako je sve ovo poelo - ree Hoshino. -Cijelo to vrijeme izostao sam s posla. Prva dana bio sam s njima u vezi i zatraio malo dopusta, ali upravo sada sam odsutan bez doputenja. Vjerojatno neu vie dobiti svoj stari posao. Moda bi mi,

ako kleknem i ispriam se, mogli oprostiti. Ali to nije bogzna to. Nije da se hvalim ili tako neto, ali nee biti teko nai drugi posao - ja sam izvrstan voza i dobar radnik. Zato se ne brinem zbog toga, a ne biste se ni vi trebali zabrinjavati. elim rei da nimalo ne alim to sam bio s vama. Posljednjih deset dana mnogo se udnovatih stvari dogodilo. Pijavice to su padale s neba, pukovnik Sanders to je izronio iz magle, vatreni seks s prekrasnom studenticom filozofije, kraa ulaznoga kamena iz onoga svetita... Cijeli ivot udnovatih doivljaja strpan u deset dana. Kao da smo bili pokusni vozai vlaka smrti u luna-parku ili tako neto. Hoshino se tu zaustavi, mislei

kako bi nastavio. - Ali znate to, djedice? - Da? - Najudnija od sviju stvari bili ste vi, g. Nakata. Vi ste promijenili moj ivot. Ovih posljednjih deset dana, ne znam - stvari mi sada drugaije izgledaju. Kao glazba, na primjer, glazba koju sam smatrao dosadnom sada me zaista dira. Osjeam se kao da nekomu moram sve to rei ili prsnuti, nekomu tko e razumjeti kroz to sam proao. Nikada mi se nita slino nije dogodilo. I sve to zbog vas. Poeo sam gledati sviijet kroz vae oi. Ne ba sve, pazite. Svia mi se kako vi gledate na ivot, zato se to dogodilo. Zato sam ostao uz vas kad je bilo gusto, zato vas

nisam mogao napustiti. To je bilo jedno od najvanijih razdoblja to sam ih dosad proivio. Zato nema potrebe da mi zahvaljujete, ne marim za to. Ja bih morao zahvaljivati vama. elim samo rei da ste mi uinili puno dobra, g. Nakata. Razumijete li to govorim? Ali Nakata nije vie sluao. Oi su mu bile zatvorene, disanje pravilno spavao je. Hoshino je starca prenio u naruju do apartmana i poloio ga na krevet. Izuo je Nakati cipele ali odjeu je ostavio, zatim ga pokrio tankim jorganom. Nakata se malo mekoljio, zatim se namjestio kao obino. potrbuke. Disanje mu je bilo tiho,

potpuno se smirio. Kladim se da nas eka jo jedan trodnevni maraton spavanja, pomisli Hoshino. Ali stvari se nisu tako odvijale. Prije podne sljedeeg dana, u srijedu, g. Nakata je bio mrtav. Umro je spokojno u snu. Lice mu je bilo mirno kao uvijek, izgledao je kao da upravo spava - samo to nije disao. Hoshino je prodrmao starca za ramena i zovnuo ga po imenu, ali nije bilo zabune - bio je mrtav. Hoshino mu je provjerio bilo - nita. ak mu je stavio ogledalo ispred usta. ali nije se zamaglilo. Potpuno je prestao disati. Na ovome svijetu, u najmanju ruku, nikada se vie nee probuditi. Ostavi sam u sobi s truplom,

Hoshino zapazi kako, veoma postupno, svi zvukovi iezavaju. Kako stvarni zvukovi oko njega postojano gube svoju stvarnost. Svi zvukovi puni znaenja zavravali su u tiini. A tiina je rasla, sve dublja i dublja, poput mulja na dnu mora. Skupljala se kraj njegovih nogu, dosezala mu do pojasa, zatim do prsiju. Promatrao je kako se slojevi tiine diu sve vie i vie. Sjeo je na sofu i zurio u Nakatino lice, pokuavajui prihvatiti injenicu da je doista otiao. Dugo mu je trebalo da to prihvati. Dok je sjedio ondje zrak je poinjao bivati udnovato teak te ni sam nije vie znao rei jesu li njegove misli i njegovi osjeti doista njegovi. Ali nekoliko je stvari poeo razumijevati.

Moda e smrt vratiti Nakatu u stanje kakav je neko bio. Dok je ivio, uvijek je bio stari dobri Nakata, ne ba bistar starac koji razgovara s makama. Moda je smrt bila jedini put za povratak u stanje "normalnog Nakate" o emu je stalno govorio. - Hej, djedice - ree Hoshino. Moda ovo ne bih smio rei, ali ako morate umrijeri, to nije tako lo nain da se ode. Nakata je mirno preminuo u snu, vjerojatno ne mislei ni o emu. Lice mu je bilo spokojno, bez tragova patnje, aljenja ili zbunjenosti. Ba nalik na Nakatu, zakljui Hoshino. Ali to je njegov ivot uistinu znaio. Hoshino nije imao pojma. to ne znai da iiji ivot

ima odreenije znaenje. to je stvarno vano ljudima, u emu stvarno ima dostojanstva, to je nain kako umru. Usporeeno s tim, pomisli on, ne znai mnogo kako su ivjeli. Ipak, nain kako ivite odreuje kako ete umrijeti. Te su mu se misli rojile u glavi dok je zurio u lice mrtvoga starca. Ali jedna kljuna stvar je preostala. Netko bi morao zatvoriti ulazni kamen. Nakata je zavrio sve to je kanio osim toga. Kamen je bio tu, kraj Hoshinovih nogu, i on je znao da ga mora prevrnuti i zatvoriti ulaz, kad doe vrijeme. Ali Nakata ga je upozorio da kamen moe biti veoma opasan ako se s njim krivo postupa. Mora postojati pravi nain prevrtanja kamena, ali isto tako i krivi

nain. Ako na njega primijenite samo silu, to moe upropastiti cijeli svijet. - Ne mogu nita uiniti glede toga to ste umrli, djedice, ali ostavili ste me ovdje u pravoj stupici - ree Hoshino obraajui se truplu koje, naravno, nije odgovorilo. Postavljalo se i pitanje to uiniti s tijelom. Normalan odgovor bi bio da telefonira policiji ili bolnici i kae da ga odnesu. Devedeset posto ljudi na svijetu uinilo bi upravo to, Hoshino isto tako. Ali policija je lovila Nakatu u svezi s onim sluajem umorstva, i stupanje u dodir s vlastima u ovom asu sigurno bi dovelo Hoshina u osjetljiv poloaj. Policija bi ga cijedila i prila satima. Objanjavati sve to se dogaalo bilo je

posljednje to bi elio initi, osim same injenice da nije bio osobit ljubitelj izvrne vlasti. Ukoliko bi mogao izbjei svaki doticaj s policajcima, utoliko bolje. A kako u do vraga objasniti ovaj apartman, pitao se. Neki starac odjeven kao pukovnik Sanders iznajmio nam je stan. Rekao je kako ga je pripremio posebno za nas i da ga moemo koristiti dokle nas je volja. Bi li policija zbilja to progutala? Pukovnik Sanders? Pripada li on vojsci SAD-a? Ne, znate - onaj ovjek s peenim piliima iz Kentuckyja. Morali ste vidjeti njihove plakate, zar ne, gospodine istraitelju? Da, to je taj ovjek - naoale, sijeda kozja bradica...

Bio je svodnik, radio u pokrajnjim ulicama Takamatsua. Meni je naao curu. Pokua li tako objanjavati, policajci e ga nazvati idiotom i smjesta ga zviznuti po glavi. Policajci su, zakljui Hoshino, ne prvi put u ivotu, samo razbojnici koje plaa drava. Duboko uzdahnu. Evo to moram uiniti, pomisli. Otii odavde istoga asa, najdalje to mogu, pa anonimno nazvati policiju s javnoga telefona na kolodvoru. Zatim uskoiti u vlak za Nagoyu. Nikada me nee povezati s tim sluajem. Starac je umro prirodnom smru, tako policija nee poduzeti nikakvu istragu. Predat e tijelo roacima, priredit e se jednostavan pogreb, i to je kraj prie.

Tada u otii do svoje tvrke, pokloniti se i promucati pred vlasnikom: To se nikada vie nee ponoviti, kunem se. Odsada u marljivo raditi. Bilo to, samo da dobijem natrag svoj stari posao. Poeo se pakirati, trpajui odjeu u torbu. Stavio je na glavu kapu Chunichi Dragons i provukao konjski rep kroz stranji otvor, nataknuo tamnozelene naoale. Bio je edan, uzeo je Diet Pepsi iz friidera. Dok se naslanjao na friider i pio, primijetio je okrugli kamen kraj sofe. Uao je u spavau sobu i jo jedanput pogledao Nakatino truplo. Jo nije izgledao kao da je mrtav. Izgledao je kao da mirno die, i Hoshino je napola oekivao da e naglo sjesti i

rei: Gospodine Hoshino, sve je ovo pogrjeka. Nakata nije doista umro! Ali to nije uinio. Nakata je najizvjesnije preminuo. Nee vie biti nikakvih udesa. Starac je ve prekoraio veliku razdjelnicu. Drei Pepsi u ruci. Hoshino je stajao i klimao glavom. Ne mogu samo tako otii i ostaviti kamen iza sebe, pomislio je. Da to uinim, g. Nakata ne bi doista mogao poivati u miru. Bio je toliko savjestan tip i uvijek se trudio obaviti sve kako treba. I sam bi bio dovrio ovu posljednju zadau da mu se nisu ispraznile baterije. Hoshino zgnjei praznu aluminijsku limenku i baci je u kantu za smee. Bio je i dalje edan, pa se vratio u kuhinju i otvorio jo jedan

Pepsi. Gospodin Nakata mi je rekao kako bi elio, barem jedanput, da bude sposoban itati, sjetio se Hoshino. Rekao je da bi elio otii u knjinicu i biti sposoban odabrati bilo koju knjigu i itati je. Ali umro je prije nego to je mogao ostvariti taj san. Moda je sada, kad je mrtav, otiao na drugi svijet gdje je postao normalni Nakata i gdje zna itati. Ali dok je bio na ovome svijetu, nije znao. Zapravo, njegov posljednji in na zemlji bio je potpuno suprotan spalio je to je bilo napisano. Poslao je sve one rijei na stranicama u prazninu. Prilino ironino, kad se bolje razmisli. Ali kad je sluaj takav, pomisli Hoshino, moram ispuniti njegovu

posljednju elju. Moram zatvoriti ulaz. Nisam ga mogao odvesti u kino, ni u akvarij - to je najmanje to mogu za njega uiniti sada kad ga nema. Iskapio je drugu limenku Pepsija, otiao do sofe, unuo i pokuao podignuti kamen. Nije bio tako teak. Nije bio ni lagan, ali nije trebalo uloiti svu snagu da se podigne. Otprilike teak kao kad su ga on i pukovnik Sanders ukrali iz svetita. Otprilike teak kao ono kamenje koje se upotrebljava da se pritisnu krastavci dok se ukiseljuju. To znai da je sada samo kamen, pomisli Hoshino. Kad kamen slui kao ulaz, toliko je teak da se mora ubiti da ga podigne. Ali kad je ovako lagan, to je samo obian kamen. Neto izvanredno

se mora prije dogoditi da bi kamen postao onako teak i pretvorio se u ulazni kamen. Kao kad munje sijevaju nad cijelim gradom ili tako neto... Hoshino prie prozoru na verandi, odmaknu zastor i pogleda u nebo. Nebo je bilo kao i prethodnoga dana, gomila prljavih sivih oblaka. Ali nije izgledalo kao da e biti kie, jo manje grmljavine. Naulio je ui i omirisao zrak, ali sve je izgledalo kao juer. Dok sve tee svojim tokom, kao da je bila dananja melodija za svijet. - Hej, djedice - ree glasno mrtvacu. - Mislim da samo moram ekati ovdje s vama da se dogodi neto izvanredno. Koji bi vrag mogao to biti, pojma nemam. Ni kada bi se to moglo

dogoditi. K tomu je lipanj, i vae e se tijelo uskoro poeti raspadati i zaudarati. Znam da to ne elite uti, ali ne moemo protiv prirode. I to vie vremena proe, i to kasnije doem u doticaj s policijom, to e gore biti za mene. Hou rei, uinit u sve to mogu, ali samo sam htio da znate kakva je situacija, u redu? Odgovora nije bilo, naravno. Hoshino je koraao sobom. Tako je! Pukovnik Sanders bi se mogao ukljuiti! On e znati to treba uiniti s kamenom. Na njega uvijek moe raunati kad ti treba dobroduan, praktian savjet. Aii koliko god je zurio u telefon, on je samo leao ondje, utljiv predmet, nepotrebno introvertiran. Nitko

nije zakucao na vrata, nijedno pismo nije stiglo. I nita se izvanredno nije dogodilo. Vrijeme je ostajalo isto, nikakva munja nadahnua nije ga oinula. Otkucavao je jedan bezizraajan trenutak za drugim. Podne je dolo i prolo, poslijepodne se tiho odmatalo u predveerje. Kazaljke elektrinog sata na zidu gibale su se glatko povrinom vremena kao kakav kukac u obliku zvrka, a g. Nakata je i dalje bio mrtav na krevetu. Hoshino uope nije osjeao glad. Uzeo je trei Pepsi i savjesno provakao nekoliko keksa. U est popodne sjeo je na sofu, uzeo daljinski upravlja i upalio televizor. Gledao je veernje vijesti na kanalu NHK, ali nita nije privuklo

njegovu panju. Bio je to obian dan, dan bez uzbudljivih vijesti. Spikerov mu je glas poinjao ii na ivce, pa kad su zavrile vijesti ugasio je televizor. Vani se smraivalo i napokon je sve prekrila no. U sobi je zavladao jo vei mir i tiina. - Hej, djedice - ree Hoshino Nakati. - Biste li mogli ustati, samo na nekoliko minuta? Ne znam to bih do vraga uinio. I nedostaje mi va glas. Nakata nije odgovorio, naravno. Jo je bio na drugoj strani razdjelnice. Nastavio je bez rijei biti ono to je bio, mrtav. Tiina je postajala dublja, tako duboka da si mogao, ako bi pozorno sluao, uti kako se zemlja okree oko svoje osi.

Hoshino je izaao u dnevnu sobu i navio Nadvojvodin trio. Dok je sluao prvi stavak, suze su mu navrle na oi, zatim su popustite poplavne ustave. Boe, pomislio je, kad sam posljednji put plakao? Nije se mogao sjetiti.

Poglavlje 45
Kao to je najavljeno, teko je slijediti stazu od "ulaza". Zapravo, ona je poprilino odustala od pokuaja da bude staza. to dalje idemo, to dublja i golemija uma biva. Nagib je mnogo strmiji, tlo gue obraslo grmljem i niskim raslinjem. Nebo zamalo da nije ieznulo, a tako je mrano da slii na sumrak. Debele paukove mree vise iznad svega, a zrak je gust od mirisa biljaka. Tiina biva jo dublja, dok uma pokuava suzbiti provalu ljudskih bia na svoj teritorij. V ojnici su objesili puke preko lea, kao da su na njih zaboravili dok se lako probijaju kroz

otvore u gustom liu. Veoma su brzi dok klize mimo nisko sputenih grana, preskau rupe, veru se uza stijene, pomno izbjegavajui svaki trn. Trsim se drati korak, da ih ne izgubim iz vida dok se probijaju naprijedi. Uope se ne okreu da provjere jesam li jo tu. Kao da me iskuavaju, da vide koliko mogu izdrati. Ne znam zato, ali gotovo mi se ini da se ljute na mene. Ne govore ni rijei, ne samo meni nego ni izmeu sebe. Potpuno su usredotoeni na hod. Crne cijevi njihovih puaka njiu se na leima lijevo-desno, pravilno kao metronom. Cijela stvar poslije nekog vremena postaje hipnotina. Misli mi poinju drugamo lutati, kao da se skliu po ledu.

Ali jo moram paziti da sustignem njihove neumoljive korake, pa gazim dalje, a znoj ve curi s mene. - Idemo prebrzo za tebe? - pleati se vojnik napokon okrene i upita. Uope nije zadihan. - Ne, dobro sam - kaem mu. Drim se. - Mlad si, i reklo bi se da si u dobroj formi - dodaje visoki ne gledajui iza sebe. - Mi stvarno dobro poznajemo ovu stazu, tako katkada previe brzamo objanjava pleati. - Zato mi kai ako prebrzo idemo. Ne budi srameljiv, u redu? Reci samo rije i mi emo usporiti. Ali shvati da ne elimo ii nimalo sporije nego to moramo.

Razumije to kaem? - Javit u vam ako ne mognem drati korak - kaem mu, prisiljavajui se da ne diem preteko, da ne bi otkrili koliko me ovo umara. - Imamo li daleko ii? - Ne, stvarno ne - odgovori visoki. - Gotovo da smo stigli - dodaje pleati. Nisam siguran da im doista vjerujem. Kao to su rekli, vrijeme ovdje nije neki faktor. Tako nastavljamo hodati neko vrijeme bez razgovora, manje mukotrpnim korakom nego prije. ini se da su me prestali iskuavati. - Ima li u ovoj umi otrovnih zmija? - upitam, jer me to stalno zabrinjava.

- Otrovnih zmija, ha? - kae visoki s naoalama ne okreui se. Nikada se ne okree dok govori, uvijek gleda naprijed kao da e neto apsolutno kririno iskoiti pred nas u svakom trenutku. - Nikada o tome nisam razmiljao. - Moglo bi biti - kae pleati, okreui se da me pogleda. - Nisam nijednu vidio, ali moglo bi ih biti. Ali nije vano ako ih i ima. - elimo rei - dodaje visoki nehajno - da ti uma nee nakoditi. - Zato se ne mora brinuti zbog zmija ili bilo ega - kae pleati. - Sada ti je lake? - Da - odgovorim. - Drugo ovdje - otrovne zmije ili

gljive, kodljivi pauci ili kukci - niim ti nee nakoditi - kae visoki vojnik, ne okreui se kao ni prije. - Drugo? - upitam. Ne mogu stvoriti sliku u glavi o emu govori. Sigurno sam umoran. - Drugo, nita drugo - kae on. Nita ti ovdje nee nakoditi. Uostalom, nalazimo se u najdubljem dijelu ume. I nitko ti nee nakoditi, ak ni ti sam sebi. Pokuavam dokuiti to eli rei. Ali valjda zbog iscrpljenosti, znoja i hipnotikog djelovanja toga jednolina putovanja kroz umu, moj mozak ne moe sustavno razmiljati. - Kad smo bili vojnici esto su nas prisiljavali da vjebamo paranje

neprijateljeve utrobe bajunetom - ree pleati. - Zna li koji je najbolji nain da nekoga zbode bajunetom? - Ne znam - odgovorim. - No, najprije mu duboko zarije bajunetu u trbuh, zatim je zavrne u stranu. To ree crijeva na komadie. Tada ovjek jednostavno umire uasnom, polaganom, bolnom smru. Ali ako ga samo zbode bez okretanja, onda tvoj neprijatelj moe skoiti i tebi rasparati crijeva. U takvu se svijetu nalazimo. Crijeva. Oshima mi je jednom rekao da su crijeva metafora za labirint. Glava mi je puna svakovrsnih misli, sve su isprepletene i zamrene. Ne razaznajem razliku izmeu pojedinih

stvari. - Zna li zato ljudi moraju initi takve okrutne stvari drugim ljudima? upita visoki vojnik. - Nemam pojma - odgovorim. - Nemam ni ja - kae on. - Nije me briga tko je neprijatelj - kineski vojnici, Rusi, Amerikanci. Nikada im nisam elio rasparati utrobu. Ali u takvu smo svijetu ivjeli, i zbog toga smo pobjegli. Nemoj me krivo razumjeti, nas dvojica nismo bili kukavice. Zapravo smo bili meu boljim vojnicima. Samo se nismo mogli nositi s tom navalom nasilja. Ne bih rekao ni da si ti kukavica. - Zbilja ne znam - odgovaram iskreno. - Ali uvijek sam nastojao biti sve snaniji.

- To je veoma vano - kae pleati, okreui se opet u mojem smjeru. Veoma je vano da uini sve to moe da bude snaniji. - Mogu ti rei da si prilino snaan - kae visoki. - Veina djeaka tvoje dobi ne bi stigla ovoliko daleko. - Da, prilino je dojmljivo potvrdi pleati. U tom asu njih se dvojica zaustave. Visoki vojnik skine naoale, protrlja korijen nosa nekoliko puta, zatim opet stavi naoale. Nijedan se nije zadihao ili moda oznojio. - edan? - upita me visoki. - Malo - odgovorim. Zapravo, moja pljoska je otila s ruksakom, umirem od ei. On otkopa pljosku s pojasa i prui

mi je. Potegnem nekoliko gutljaja mlake vode. Tekuina blai svaku poru moga tijela. Obriem grlo pljoske i pruim je natrag. - Hvala - kaem. Visoki vojnik utke kimne. - Stigli smo na greben - kae pleati vojnik. - Idemo ravno do dna bez zaustavljanja, zato pazi gdje staje kae visoki. Slijedim ih niz varljivu, sklizavu padinu. Sputamo se do pola puta, zatim skreemo iza okuke i probijamo se kroz neko drvee, a onda se iznenada otvara svijet ispod nas. Dva se vojnika zaustave i okrenu se da me pogledaju. Nita ne kau, ali njihove oi rjeito govore. To je ono mjesto , kau mi.

Mjesto kamo e ui. Stojim tu s njima i zurim u onaj svijet. Predamnom je kotlina skladno usjeena u prirodne obrise zemljita. Pojma nemam koliko bi ljudi ondje moglo ivjeti, ali ne moe ih biti mnogo - mjesto nije dovoljno veliko. Tu su dvije ceste, s graevinama ovdje-ondje na obje strane. Male ceste, jednako tako male graevine. Nikoga nema na cestama. Graevine su potpuno bezizraajne, podignute manje radi ljepote nego da se odupiru nepogodama. Mjesto je premaleno da bi se nazvalo gradom. Nema nikakvih duana koliko vidim. Nikakvih znakova ili oglasnih ploa. Izgleda kao da se hrpa graevina, jednake veliine i oblika, sluajno nala

skupa da tvori malu zajednicu. Nijedna graevina nema vrt, nijednoga stabla kraj cesta. Kao da kraj ume sa svih strana nema potrebe za dodatnim biljem ili drveem. Lagan lahor struji kroz umu, zbog njega treperi lie oko mene. To bezimeno utanje stvara mreke na naborima moga uma. Polaem ruku na deblo jednog drveta i sklapam oi. One mreke izgledaju kao da su znak. nekakav signal, ali su poput stranog jezika koji ne mogu odgonetnuti. Odustajem, otvaram oi, opet zurim u taj nov novcat svijet preda mnom. Dok stojim ondje na pola padine i s dva vojnika zurim u to mjesto, osjeam da se one mreke premjetaju u meni. Ti se

znaci preustrojavaju, metafore se preobrazuju, a ja se rastavljam, rastavljam se od sama sebe. Bivam leptirom, lepram du rubova stvaranja. Onkraj ruba svijeta postoji prostor gdje se praznina i tvar isto preklapaju, gdje prolost i budunost tvore neprekidnu, beskrajnu petlju. A naokolo lebde znaci koje nikada nitko nije proitao, akordi koje nikada nitko nije uo. Pokuavam smiriti svoje isprekidano disanje. Srce mi jo nije zacijelilo, ali barem se ne bojim. V ojnici bez rijei poinju opet koraati, ja ih utke slijedim. Dok se sputamo niz padinu, grad se pribliava. Vidim da uz cestu tee potoi s kamenim podzidom umjesto obale.

Krasna bistra voda ugodno ubori. Sve je ovdje jednostavno i udobno. Vitki stupovi s nategnutim icama posijani su po povrini, to znai da moraju imati elektriku. Elektriku? Ovdje? Mjesto je okrueno visokim zelenim grebenom. Nebo je i dalje gomila sivih oblaka. V ojnici i ja koraamo cestom ali ne susreemo nijednu osobu. Sve je posvema mirno, ne uje se nikakav zvuk. Moda su svi zatvoreni u kuama, zadravaju dah, ekaju nas da bi krenuli. Moji me pratioci dovode do neke nastambe. udno, ali ona je jednake veliine i oblika kao Oshimina koliba. Kao da je jedna bila model drugoj. Na proelju je trijem, i stolica. Graevina

ima ravan krov, cijev od pei viri na vrhu. U spavaoj sobi je jednostavan krevet za jednu osobu, uredno nainjen. Jedine su razlike to su spavaa soba i dnevna soba meusobno odijeljene, te to je zahod unutra i to ima elektrine struje. ak je friider u kuhinji, mali starinski model. Svjetlo visi sa stropa. A tu je i televizor. Televizor? - Za neko vrijeme od tebe se oekuje da boravi ovdje dok se ne smjesti - kae pleati vojnik. - nee to dugo trajati. Za neko vrijeme. - Kao to sam prije rekao, ovdje vrijeme nije neki faktor - kae visoki. Drugi kimne u znak slaganja. Uope nije faktor. - Odak]e bi mogla dolaziti

elektrina struja? Oni se pogledaju. - Dalje u umi ima jedna mala centrala na vjetar - objanjava visoki. Mora imati struju, je li tako? - Ako nema struje, ne moe se sluiti friiderom - kae pleati. - Ako nema friidera, ne moe drati hranu dulje vrijeme. - Nekako bi se snaao i bez nje kae visoki. - iako je sigurno lijepo kad je ovjek ima. - Ako bude gladan - dodaje pleati - slobodno se poslui svime to je u friideru. Nema mnogo toga, bojim se. - Ovdje nema mesa, nema ribe, kave, alkohola - kae visoki. - Isprva je teko, ali naviknut e se.

- Ali ima jaja i sira i mlijeka kae pleati vojnik. - Mora imati proteina, je li tako? - Ovdje se ne proizvode te stvari objanjava visoki - pa mora otii nekamo drugdje da ih nabavi. I mora neto za njih razmijeniti. - Nekamo drugdje? Visoki kimne. - Tako je. Ovdje nismo odsjeeni od svijeta. Postoji to drugdje. Moda e potrajati neko vrijeme, ali razumjet e. - Uveer e netko naii da ti spremi veeru - kae pleati vojnik. - Ako ti prije toga bude dosadno, moe gledati televiziju. - Ima li zabavnih emisija na televiziji?

- Ne, ne znam to se daje odgovori visoki, donekle u nedoumici. Naginje glavu i gleda u druga. Njegov pleati prijatelj takoer naginje glavu, na licu mu je dvojben izraz. - Da ti iskreno kaem, ne znam mnogo o televiziji. Nikada je nisam gledao. - Televizor stavljaju ovdje zbog onih koji tek stignu - kae visoki. - Ali mogao bi ipak neto gledati kae pleati. - Samo se odmaraj neko vrijeme kae visoki. - Mi se moramo vratiti na poloaj. - Hvala vam to ste me ovamo doveli. - Nema problema - kae pleati. -

Ima mnogo snanije noge nego drugi koje dovodimo ovamo. Mnogi ljudi ne mogu drati korak. Neke ak moramo nositi na leima. Tako si ti bio jedan od lakih. - Ako me slui pamenje - kae visoki - rekao si da je tu netko koga eli vidjeti. - To je tono. - Siguran sam da e ga uskoro sresti tko god bio - kae on, kimnuvi nekoliko puta da to naglasi. - Ovo je malen svijet. - Nadam se da e se brzo na njega naviknuti - kae pleati vojnik - Kad se jednom navikne, ostalo je lako - dodaje visoki vojnik. - Zaista sam zahvalan.

Njih dvojica stanu u pozor i vojniki pozdrave, zatim zabace pusice na rame i krenu, koraajui brzo cestom natrag na poloaj. Moraju straariti ondje na ulazu danju i nou. Ulazim u kuhinju i provjeravam to je u friideru. Tu su rajice, komad sira, jaja, mrkva, repa, i velik porculanski vr mlijeka. I maslac. truca kruha je na polici, otkinem komad i kuam ga. Malo je tvrd, ali nije lo. Kuhinja ima sudoper i slavinu. Otvaram slavinu i voda potee, bistra i hladna. Kad imaju struju, moraju crpsti vodu s nekog izvora. Punim au i pijem. Prilazim prozoru i gledam van. Nebo je i dalje prekriveno sivim

oblacima, iako ne izgleda da e uskoro kia. Zurim kroz prozor dugo ali ne vidim nikakva traga drugim ljudima. Kao da je grad mrtav. Ili me inae zbog nekoga razloga svatko pokuava izbjei. Odlazim od prozora i sjedam na tvrdu drvenu stolicu ravna naslona. Tri su stolice sve zajedno, i etvrtast kuhinjski stol koji je lakiran mnogo puta. Uope nita ne visi na gipsanim zidovima, nema slika, nema fotografija, ak ni kalendara. Samo isti bijeli zidovi. Jedina arulja njie se sa stropa, s jednostavnim staklenim sjenilom koje je izblijedjelo zbog vruine. Prostorija je pomno oiena. Prelazim prstom preko povrine stola i prozorskog okvira i ne nalazim nimalo

praine. I prozori se cakle od istoe. Lonci, tanjuri i razni kuhinjski predmeti nisu novi, ali je jasno da se o njima netko brine i svi su isti. Kraj radne povrine u kuhinji vidim dvije stare elektrine ploe. Upalim jednu od njih, spirala se smjesta zacrveni. Tu je i stari televizor u boji u tekoj drvenoj vitrini koja mora biti stara petnaest-dvadeset godina. Nema daljinskog upravljaa. Izgleda kao neto to je bilo odbaeno i zatim naeno. To bi se moglo rei za sve elektrine aparate, svi izgledaju kao da su spaeni iz smea. To ne znai da su prljavi ili bilo to, ili da ne rade, samo su svi izlizani i zastarjeli. Okrenem dugme na televizoru, daje

se neki stari film. Moje pjesme, moji snovi. Uitelj nas je sve bio odveo da ga vidimo na irokom platnu kad sam bio u niim razredima. Nikoga odrasloga nije bilo da me vodi u kino, tako je to jedan od rijetkih filmova koje sam vidio dok sam bio dijete. Na televizoru je onaj dio kad je strogi i nervozni otac, kapetan von Trapp, otiao poslovno u Be, a Maria, dadilja, vodi djecu na izlet u planine. Sjede na travi, ona svira gitaru i svi pjevaju nekoliko nedunih pjesama. To je glasovit prizor. Namjestim se ispred televizora, zanesen filmom. Ba kao kad sam ga prvi put gledao, pitam se kako bi se stvari razvijale da sam imao kraj sebe nekoga poput Marije. Suvino je i rei da se nitko takav nikada nije

pojavio u mojem ivotu. Vraam se u stvarnost. Zato zaboga moram gledati Moje pjesme, moji snovi upravo sada? Zato taj film? Moda su ovdje ljudi namjestili nekakav satelitski tanjur i mogu dobiti signal neke stanice. Ili se negdje vrti videovrpca i pokazuje na ovom prijamniku? Rekao bih da je vrpca, jer kad mijenjam kanale na drugima se vidi samo pjeana oluja. Upravo na opaku pjeanu oluju podsjeaju me te ljunano bijele, neorganske smetnje. Pjevaju "Edelweiss' dok gasim televizor. Tiina se vraa u prostoriju. edan sam, pa idem u kuhinju i pijem malo mlijeka iz vra. Mlijeko je gusto i svjee, okus mu je stotinu puta bolji od

mlijeka u tetrapaku koje kupujete u samoposlugama. Dok pijem au za aom, iznenada se sjetim prizora iz Truffautova filma etiri stotine udaraca gdje Antoine bjei od kue i jednog jutra, ogladnio, krade bocu mlijeka koja je isporuena pred neiji prag, zatim ga pije dok umie. Boca je velika, treba mu prilino vremena dok je svu ne popije. Tuan, uznemirujui prizor, iako je teko povjerovati da samo ispijanje mlijeka moe biti tako tuno. To je jo jedan film iz moga djetinjstva. Bio sam u petom razredu i privukao me je naslov, pa sam sjeo na vlak do Ikebukura, gledao film, zatim se vratio vlakom. im sam izaao iz kina, kupio sam mlijeko i popio ga. Nisam mogao odoljeti.

Kad sam popio sve mlijeko, poinje mi se spavati. Obuzima me strahovita, gotovo muna pospanost. Misli mi se usporavaju, napokon se zaustavljaju, poput vlaka koji stie na kolodvor, i ne mogu vie jasno razmiljati, kao da mi se zgruava sr tijela. Odlazim u spavau sobu, zapetljavam se dok svlaim hlae i izuvam cipele, zatim se svalim na krevet, zaronim lice u jastuk i sklopim oi. Jastuk mirie kao sunana svjetlost, dragocjenim mirisom. Mirno ga udiem i izdiem, te zaspim prije nego to sam toga svjestan. Kad sam se probudio, posvuda je naokolo mrano. Otvaram oi i pokuavam dokuiti gdje sam. Dva su

me vojnika provela kroz umu do gradia uz potok, tono? Polako mi se vraa sjeanje. Prizor se izotrava, ujem poznatu melodiju. ''Edelweiss''. Iz kuhinje dopire jedva ujno, prisno lupkanje lonaca i tava. Svjetlo dopire u spavau sobu kroz otkrinuta vrata tvorei utu crtu na podu. Nekakvo starinsko, uto svjetlo poput praha. Pokuavam ustati ali tijelo mi je posvema obamrlo. Duboko diem i gledam u strop. ujem zvuk tanjura i nekoga tko uurbano koraa, pripremajui za me veeru, predmnijevam. Napokon sam sposoban ustati. Iako to traje neko vrijeme, napokon navlaim hlae, obuvam arape i cipele. Tiho hvatam ruicu i otvaram

vrata. Neka mlada djevojka u kuhinji kuha. Okrenuta mi je leima, nagnuta je nad loncem, licom kua jelo, ali kad zauje otvaranje vrata podie pogled i okree se. To je ona. Ista djevojka koja je pohodila moju sobu u knjinici i zurila u sliku na zidu. Petnaestogodinja gospoica Saeki. Nosi istu odjeu, dugaku svijetloplavu haljinu dugakih rukava. Jedina je sada razlika to joj je kosa sapeta iglama na zatiljku. Blago i toplo mi se smijei, mene svladava snaan osjeaj, kao da se cio svijet okrenuo naglavce, kao da se sve opipljivo bilo raspalo ali sada je opet sastavljeno kao prije. Ali djevojka nije privienje, sigurno nije duh. Ona je iva

mlada djevojka, die, netko koga moe dodirnuti, stoji u stvarnoj kuhinji u sumrak, kuha za mene stvarnu veeru. Njezine male grudi napinju haljinu, vrat joj je bijel kao porculan tek izvaen iz pei. Sve je to stvarno. - Oh, budan si? - pita ona. Iz mene ne izlazi glas. Jo se pokuavam pribrati. - Izgleda kao da si vrlo dobro spavao - kae ona. Okree se opet da kua jelo. - Da se nisi probudio, stavila bih jelo na stol i otila. - Nisam namjeravao spavati toliko dugo - napokon uspijevam rei. - Doao si cijelim putem kroz umu - kae ona - pa mora biti gladan. - Nisam siguran. Ali mislim da

jesam. - elim pruiti ruku i vidjeti mogu li je doista dodirnuti. Ali ne mogu. Samo stojim tu, upijam je. Sluam zvukove koje stvara dok se vrzma po kuhinji. Kutlaom stavlja varivo na obian bijeli tanjur i nosi ga do stola. Ondje je takoer zdjela salate, rajice i svjee povre, te velik komad kruha. U varivu ima krumpira i mrkava. Taj miris vraa drage uspomene. Udiem ga duboko i shvaam da skapavam. Moram neto pojesti. Dok uzimam izlizanu vilicu i licu i poinjem jesti, djevojka sjeda na stolicu sa strane i gleda me s ozbiljnim izrazom na licu, kao da je promatranje dok jedem kritian dio njezina posla. Povremeno

zabacuje natrag kosu. - Rekli su mi da ti je petnaest godina - kae ona. - To je tono - odgovaram, maui maslac na kriku kruha. - Upravo sam navrio petnaestu. - I meni je petnaest godina - kae ona. Ki mne m. Znam to, gotovo da kaem. Ali prerano je da to kaem. Zagrizem jo jedan zalogaj. - Ja u ovdje kuhati neko vrijeme kae ona. - Isto tako istiti i prati. Ima odjee u ormaru u spavaoj sobi, pa se slobodno poslui. Rublje za pranje samo metni u koaru, ja u se za nj pobrinuti. - Netko ti je dao te poslove? Ona me netremice gleda ali ne

odgovara. Kao da je moje pitanje krenulo krivim putem i potonulo u neki bezimeni prostor. - Kako se zove? - pitam, kuajui razliit pristup. Ona lagano odmahne glavom. Nemam imena. Ovdje nemamo imena. - Ali ako nema imena, kako te mogu zvati? - Nema potrebe da me zove - kae ona. - Ako me treba, bit u tu. - Pretpostavljam da ni meni ovdje ne treba ime. Ona kimne. - Ti si ti, vidi, i nitko drugi. Ti jesi ti, tono? - Valjda - kaem. Iako nisam toliko siguran. Jesam li ja stvarno ja? itavo to vrijeme ona postojano

zuri u mene. - Sjea li se knjinice? - izlazim otvoreno i pitam je. - Knjinice? - Ona odmahne glavom. - Ne... Postoji jedna knjinica daleko, ali ne ovdje. - Postoji knjinica? - Da, ali u njoj nema knjiga. - Ako u njoj nema knjiga, ega onda ima? Ona nagne glavu ali ne odgovori. Opet je moje pitanje krivo skrenulo i ieznulo. - Jesi li ikada u njoj bila? - Prije mnogo vremena - kae ona. - Ali to nije bilo radi itanja knjiga? Ona kimne. - Ondje nema nikakvih

knjiga. Jedem u tiini neko vrijeme. Varivo, salatu, kruh. Ni ona nita ne govori, samo me promatra onim ozbiljnim pogledom. - Kakva je bila hrana? - pita ona kad sam prestao jesti. - Stvarno je bila dobra. - ak i bez mesa ili ribe? Pokazujem prazan tanjur. - Eto, nita nije ostalo, je ii tako? - Ja sam je skuhala. - Stvarno je bila dobra - ponovim. To je istina. Njezino drutvo osjeam kao bol, kao leden no zabijen u moje grudi. Uasna bol, ali smijeno je to sam za nju zahvalan. Kao da su ta ledena bol i

moje samo postojanje jedno. Bol je sidro, vee me ovdje. Djevojka ustaje da uzvari vodu i napravi aj. Sjedim za stolom i pijem ga, ona odnosi prljavo sue u kuhinju i poinje ga prati. Promatram je kako sve to radi. elim neto rei, ali kad sam s njom rijei vie ne djeluju kako bi trebale. Ili je moda ieznulo znaenje koje ih vee skupa. Zurim u svoje ruke i mislim na svibu ispred prozora dok blista na mjeseini. To je mjesto gdje se nalazi otrica koja mi probada srce. - Hou li te ponovno vidjeti? pitam. - Naravno - odgovara djevojka. Kao to sam prije rekla, ako me treba, bit u tu.

- Nee iznenada ieznuti? Ne kae nita, samo u me zuri s udnim izrazom na licu, kao da govori: Kamo misli da bih pola? - Sreo sam te prije - osmjelim se. U drugoj zemlji, u drugoj knjinici. - Ako tako kae - kae ona, dodirujui kosu da provjeri je li jo sapeta na zatiljku. Glas joj je bezizraajan, kao da mi eli dati na znanje da je ne zanima taj razgovor. - Mislim da sam doao ovamo da te jo jedanput sretnem. Tebe, i jednu drugu enu. Podie pogled i ozbiljno kima. Proao si kroz duboku umu da stigne ovamo. - To je tono. Morao sam ponovno

vidjeti tebe i tu drugu enu. - I sreo si mene. Kimnem. - To je kao to sam ti rekla - kae ona. - Ako me treba, bit u tu. Kad je oprala sue, stavlja lonce i tanjure na policu i prebacuje platnenu torbu preko ramena. - Vratit u se sutra ujutro - kae mi. - Nadam se da e se uskoro naviknuti da si ovdje. Stojim na vratima i promatram je dok nestaje u tmini. Opet ostajem sam u maloj kolibi, unutar zatvorena kruga. Vrijeme ovdje nije faktor. Nitko ovdje nema imena. Ona e biti ovdje koliko god je trebam. Njoj je ovdje petnaest godina. Vjeno petnaest, zamiljam. Ali

to e se dogoditi sa mnom? Hou li ja ovdje ostati na petnaest? Zar ovdje ni dob nije faktor? Stojim uz dovratak dugo nakon njezina ieznua, zurei prazno u vanjski krajobraz. Nema mjeseca ni zvijezda na nebu. Svjetla su upaljena u nekoliko drugih zgrada, razlijevaju se kroz prozore. Isto starinsko, ukasto svjetlo kakvo osvjetljuje ovu prostoriju. Ali jo ne mogu vidjeti nikoga drugoga. Samo svjetla. Mrane sjene rasprostiru svoju mo nad izvanjskim svijetom. U daljini die se greben, crnji od mraka, i uma to okruuje ovaj grad kao bedem.

Poglavlje 46
Poslije Nakatine smrti Hoshino se nije mogao odvojiti od stana. Dok je ulazni kamen tu, neto bi se moglo dogoditi, a kad se dogodi on eli biti dovoljno blizu da moe reagirati na vrijeme. Bdijenje nad kamenom bilo je Nakatin posao, a sad je njegov. Namjestio je klima-ureaj u Nakatinoj sobi na najniu moguu temperaturu i okrenuo na najjae strujanje, pazei da prozori budu vrsto zatvoreni. Zrak u sobi imao je onu posebnu tvrdou koja se nalazi samo u prostoriji gdje je truplo. - Nije vam prehladno, nadam se? - rekao je Nakati koji, naravno, nije

imao ni ovakvo ni onakvo miljenje. Hoshino se svalio na sofu u dnevnoj sobi, pokuavajui zavarati vrijeme. Nije mu se dalo sluati glazbu ili itati. Spustio se sumrak, soba se postupno smraivala, ali on nije ni ustao da upali svjetlo. Osjeao se potpuno iscijeeno, i kad se jednom sklonio na sofu nije se vie mogao prisiliti da ustane. Vrijeme je polako dolazilo i prolazilo, tako dokono da se katkada mogao zakleti kako ga uje gdje se kradomice ponovno vraa. Kad mu je umro djed, pomisli, bilo je teko, ali nimalo nalik na ovo. Djed se dugo hrvao s boleu, i svi su znali da je samo pitanje vremena. Tako kad je umro, bili su spremni. Velika je razlika

jesi li imao ili nisi imao vremena da se oelii za neizbjeno. Ali to nije jedina razlika, zakljui Hoshino. Ima neega u Nakatinoj smrti to ga primorava da dugo i duboko razmilja. Ogladnjevi odjednom, poao je u kuhinju, odmrznuo prenu riu u mikrovalnoj penici i pojeo pola tanjura s pivom. Zatim se vratio da vidi Nakatu. Moda se vratio u ivot, pomislio je. Ali ne, starac je i dalje bio mrtav. Soba je bila kao hladnjaa, tako hladna da se u njoj mogao drati sladoled. To mu je bilo prvi put da provodi no u istoj kui gdje je mrtvac, i Hoshino se nije mogao smiriti. To ne znai da se boji ili tako neto, rekao je sam sebi. Od toga mu se ne jei koa.

Jednostavno ne zna kako bi se ponaao s mrtvacem pokraj sebe. Protjecanje vremena toliko je razliito za ive i mrtve ljude. Isto je sa zvukovima. Zbog toga se ne mogu smiriti, zakljuio je. Ali to moe uiniti? Gospodin Nakata je ve preao u svijet mrtvih, a ja sam jo u zemlji ivih. Naravno, nastat e jaz. Ustao je sa sofe i sjeo kraj kamena. Poeo ga je gladiti dlanovima, kao da miluje maku. - to se od mene do vraga oekuje da uinim? - obratio se kamenu. - elim predati g. Nakatu nekome tko e se za njega pobrinuti, ali ne mogu to uiniti dok se ne pobrinem za tebe. Hoe li me uputiti? Ali nije bilo odgovora. U taj as

kamen je bio samo kamen, i Hoshino je to razumio. Mogao je pitati sve dok ne pomodri u licu ali nije mogao oekivati odgovora. Usprkos tomu sjedio je kraj kamena i trljao ga. Nabacio je jo nekoliko pitanja, pozivao se na logiku i trudio se svim silama da stekne naklonost. Iako je znao da je uzaludno, nije mogao smisliti nita drugo. Gospodin Nakata je sjedio tu cijelo vrijeme i govorio kamenu, zato ne bi i on? Ipak, govoriti kamenu, pokuavajui ga navesti da osjeti tvoju bol - to je prilino jadno, mislio je. Hou rei, zar nije tako nastao izraz bezduan kao kamen? Ustao je, pomislio da ide gledati

televizijske vijesti, ali se predomislio i opet sjeo kraj kamena. Tiina je vjerojatno najbolja za sada, odlui. Sluati pozorno, ekati da se dogodi bilo to. - Ali ekanje nije moja jaa strana ree Hoshino kamenu. Kada dobro razmislim, uvijek sam bio nestrpljiv tip, i to sam skupo plaao! Uvijek sam skakao ne gledajui kamo, uvijek zaribao stvar. Vrpolji se kao maka kad se pari, znao mi je reci djed. Ali sada moram nepomino sjediti i ekati. Suoi se s tim! Sve je bilo mirno osim zujanja klima-ureaja koji je radio punom snagom u susjednoj prostoriji. Sat je pokazivao devet, zatim deset, ali nita se nije dogaalo. Vrijeme je prolazilo, no

postajala sve dublja, nita drugo. Hoshino je dovukao pokrivae u dnevnu sobu, legao na sofu i pokrio se. Mislio je da je bolje biti blizu kamena, makar i u snu, u sluaju da se to desi. Ugasio je svjetlo i sklopio oi. - Hej, kamene! Sad idem spavati podviknu. - Sutra emo opet razgovarati. Bio je dugaak dan, treba mi malo sna. ovjee, pomisli, pa to nije dovoljno rei. Dugaak nije ni poetak opisa. Hej, djedice! - podviknu glasnije. Gospodine Nakata? ujete li me? Nikakva odgovora. Hoshino uzdahnu, namjesti jastuk i potonu u san. Spavao je itavu no bez prekida, nita nije sanjao. U susjednoj sobi Nakata je spavao svojim dubokim

snom, tvrdim kao kamen, bez snova. im je ustao, malo poslije sedam idueg jutra, Hoshino je smjesta poao vidjeti Nakatu. Kao i prije, klima je umjela punom snagom, izbacujui hladan zrak u sobu. A usred te ohlaene sobe Nakata je i dalje bio mrtav. U usporedbi s prethodnom noi, inilo se da je vre u zagrljaju smrti. Koa mu je postala pepeljasta, sklopljene oi bile su usmjerenije i sveanije. Nije se spremao vratiti u ivot, iznenada sjesti i rei: Oprostite, g. Hoshino. Nakata je samo spavao. ao mi je. Ne trebate se brinuti, ja u ga odnijeti odavde - i zatim se pozabaviti kamenom. To se nikada nee dogoditi. Nakata je zauvijek otiao, pomisli Hoshino, i to je

injenica. Poeo je drhtati od hladnoe, pa je izaao i zatvorio vrata, zatim otiao u kuhinju, posluio se aparatom za kavu i popio dvije alice, isprio malo kruha i pojeo ga s maslacem i demom. Poslije jela sjedio je u kuhinji, popuio dvije-tri cigarete i zurio kroz prozor. Oblaci su se razili tijekom noi, ostavivi potpuno isto sunano ljetno nebo. Kamen je bio na uobiajenu mjestu kraj sofe. Nije sklopio oka, nije se budio, samo se skutrio ondje, nepokretan, cijelu no. Pokuao ga je uzeti i lako ga je podignuo. - Hej ti tamo - ree Hoshino veselim glasom - ja sam. Tvoj stari pajda Hoshino, sjea se? ini se da

smo danas samo ti i ja. Kamen je bio bez rijei, to nije bilo neoekivano. - Ah, u redu je. Nije vano ako se ne sjea. Imamo puno vremena da se meusobno upoznamo, nema potrebe za urbom. Sjeo je kraj kamena, poeo ga trljati i pitao se o emu bi mogao razgovarati s jednim kamenom. To mu je bilo prvi put da vodi razgovor s kamenom i nije se mogao sjetiti prikladnih tema. Najbolje je izbjegavati sve to je teko ovako rano izjutra, prosudio je. Dan je dugaak, i dobro e biti to god mu padne na pamet. Malo je o tomu razmiljao i izabrao najdrau temu: djevojke. Izvrio je

smotru svih djevojaka s kojima je spavao. Da se zaustavio samo na onima ija je imena upamtio, ne bi ih se mnogo skupilo. Izbrojio ih je na prste. est, kad ih je sve naveo. Ako njima dodam one kojima ne znam imena, pomisli, bit e ih puno vie, ali te emo ostaviti u priuvi. - Rekao bih da je prilino besmisleno govoriti kamenu o djevojkama s kojima sam spavao - ree. - I pretpostavljam da te previe ne uzbuuje sluati sve o mojim pothvatima, ovako rano izjutra. Ali ne mogu nita drugo smisliti, u redu? Tko zna, moda e ti neka laka tema dobro doi za promjenu. Jeste li znali, i tomu slino. Hoshino je ispriao neke epizode s

najvie pojedinosti to je mogao. Prva je bila iz srednje kole, kad se bavio motociklima i zapadao u nevolje. Djevojka je bila tri godine starija od njega i radila je u kafiu u sreditu Gifua. Gotovo da su ivjeli skupa neko vrijeme. Djevojka je bila ozbiljna u pogledu veze, rekla je da ne bi mogla ivjeti bez njega. Telefonirala je mojim roditeljima, sjeao se, ali oni nisu bili presretni zbog toga, i cijela stvar je bivala sve napetija, tako da sam stupio u Samoobrambene snage im sam zavrio srednju kolu. Odmah poslije stupanja u vojsku prebaen sam u neku bazu u prefekturi Yamanashi, i veza se ugasila. Nikada je vie nisam vidio. - Moglo bi se rei da je moj

nadimak lijenina - objasni Hoshino kamenu. - I kad prigusti naginjem k tomu da uhvatim maglu. Nije da se hvalim ili bilo to, ali prilino sam brz pri odlasku. Nikad nigdje ne ostajem do samog kraja. to je svojevrstan problem, rekao bih. Drugu je djevojku sreo u blizini baze u Yamanashiju. Imao je slobodan dan i pomogao joj je zamijeniti probuenu gumu na Suzukiju. Bila je godinu dana starija od njega i pohaala je kolu za medicinske sestre. - Bila je krasno dijete - ree Hoshino kamenu. - Velike grudi, veoma topla osoba. I ovjee, tako je voljela raditi one stvari! Bilo mi je tek devetnaest godina, i svaki dan smo

provodili meu plahtama. Problem je bio to je bila ljubomorna da ne bi vjerovao. Ako je ne bih vidio u slobodne dane, pila bi mi krv na slamku, pitala kamo sam iao, to sam radio, s kim sam bio. Rekao bih joj istinu, ali to joj nije bilo dovoljno. Zbog toga smo prekinuli. Proveli smo zajedno godinu dana, rekao bih... Ne znam kako je s tobom, ali ne mogu podnijeti da se netko mijea u moje stvari. Osjeam kao da ne mogu disati, to me dovodi do oaja. Zato pobjegnem. Zgodna je stvar sa Samoobrambenim snagama da se uvijek moe zakopati u bazu dok se cijela stvar ne ispue. I tu nitko nita ne moe uiniti. Ako eli bezbolno ostaviti djevojku, kupi kartu za Samoobrambene

snage. To je dobro upamtiti. Ali ni tamo ne cvjetaju rue - s kopanjem streljakih zaklona i slaganjem vrea pijeska i svim tim sranjem. to je vie govorio, to je vie Hoshino uviao koliko je besmislen bio njegov ivot. etiri od est djevojaka napustio je na grub nain. (Ostale dvije, ako na to gleda objektivno, imale su osobnih problema, prosudio je.) Veina njih prilino dobro je s njim postupala. Nisu bile ljepotice to obaraju s nogu, iako je svaka bila zgodna na svoj nain, i podavale su mu se kad god je poelio. Nikada se nisu tuile ako bi preskoio predigru i smjesta preao na glavnu stvar. Spravljale su mu hranu u njegove slobodne dane, kupovale darove za

roendan, posuivale mu novac kad bi ostao na suhom uoi plae - to ne znai da je ikada zaboravio vratiti dug - i nikada nita nisu traile zauzvrat. Sve to, a ja sam bio nezahvalni kreten, zakljuio je. Uzimao sam sve kao da mi prirodno pripada. U svoju korist naveo je kako ih nikada nije varao. Ali ako su se imalo potuile, pokuale pobijediti u raspravi, pokazale trunak ljubomore, upozorile ga da tedi novac, bile imalo prenapete, ili ako su izrazile i traak zabrinutosti u pogledu budunosti, ve se gubio odatle. Uvijek je smatrao da je najvanija stvar s djevojkama izbjegavati svaku kakljivu situaciju, tako da je bio dovoljan siuan val da zaljulja amac i

on je odlazio. Naao bi novu djevojku i poinjao iznova. Bio siguran da veina ljudi ini to isto. - Da sam ja bio djevojka - rekao je kamenu - i da sam izlazio sa samoivim kretenom poput mene, meni bi prekipjelo. U to sam siguran, sada kad se na to osvrnem. Ne znam kako su sve one toliko dugo sa mnom izdrale. To je udno. - Zapalio je Marlboro i polako isputao dim, gladei kamen jednom rukom. - Je li tako ili nije? Nisam ba tako zgodan, nisam buldoer u krevetu. Nemam mnogo novca. Nisam neka velika linost, nisam previe bistar. Mnogo je tu negativnih strana. Sin siromanih seljaka bez igdje iega, nikakav bivi vojnik koji je

preao u vozae kamiona. Kad se na to osvrnem, ipak, bio sam zbilja srekovi kad je rije o djevojkama. Nisam bio naroito popularan, ali uvijek sam imao curu. Neku koja bi mi dopustila da s njom spavam, koja bi me hranila, posuivala mi novac. Ali zna li to? Dobre stvari ne traju vjeno. Osjeam to sve vie i vie kako vrijeme prolazi. Kao da mi netko kae: Hej, Hushino,jednoga e dana morati za to platiti. Gladio je kamen dok je pripovijedao svoje sentimentalne pustolovine. Toliko se naviknuo na to glaenje da nije elio prestati. U podne je zazvonilo kolsko zvono i on je otiao u kuhinju da napravi zdjelu udona,

dodavi ljutiku i sirovo jaje. Poslije ruka ponovno je sluao Nadvojvodin trio. - Hej, kamene - zovnuo je im je zavrio prvi stavak. - zgodna glazba, ha? Osjea se zaista kao da ti se otvara srce, to misli? Kamen je utio. Pojma nije imao slua li kamen, bilo glazbu bilo njega, ali svejedno je nastavio. - Kao to sam jutros rekao, poinio sam neke grozne stvari u ivotu. Bio sam prilino samoiv, i prekasno je da se sve to sada izbrie, zna? Ali kad sluam ovu glazbu, to je kao da mi Beethoven upravo ovdje govori, kao da mi kae neto poput: U redu je, Hoshino, ne brini se zbog toga. Takav

je ivot. I ja sam poinio sam neke grozne stvari u ivotu. Ne moe mnogo tu pomoi. Stvari se dogaaju. Samo nastavi ivjeti. S obzirom na to kakav je bio ovjek, ne bi se od njega oekivalo da kae neto slino tomu. Ali ja ipak izvlaim tu vibraciju iz njegove glazbe, kao da mi upravo to govori. Moe li to osjetiti? Kamen je bio nijem. - Svejedno - ree Hoshino. - To je samo moje miljenje. Umuknut u da moemo sluati. Kad je u dva sata pogledao van, debeo crni maak sjedio je na ogradi verande, zurei u apartman. Hoshino od dosade otvori prozor i doviknu: - Hej, mae. Lijep dan, zar ne?

- Da, doista, lijep je dan, g. Hoshino - odgovori maak. - Daj, zavei - ree Hoshino klimajui glavom.

Djeak zvan avka

Djeak zvan avka letio je u velikim, razvuenim krugovima iznad ume. im bi opisao jedan, odletio bi na drugo mjesto i pomnjivo poeo drugi, identian krug, i za svakim je nevidljivim krugom slijedio u zraku drugi samo da bi ieznuo. Poput izviakoga zrakoplova, pretraivao je umu ispod sebe, traei nekoga koga kanda nije mogao locirati. Kao golem ocean, uma se talasala ispod njega i prostirala do obzorja zaogrnuta debelim, bezimenim platem isprepletenih grana. Nebo je bilo pokriveno sivim oblacima, a nije bilo ni vjetra ni sunca. U tom asu

djeak zvan avka morao je biti najosamljenija ptica na svijetu, ali bio je odve zaposlen da bi na to sada mislio. Napokon je opazio otvor dolje u moru drvea i sjurio se kroza nj do neke otvorene istine. Svjetlo je padalo na krpicu tla obrasla travom. Na jednom kraju istine bio je velik okrugao kamen, i na njemu je sjedio ovjek u svijetlocrvenoj trenirci, s crnim svilenim eirom. Nosio je planinarske cipele debelih potplata, i kraj njega je na tlu leala torba utosmee boje. udna oprema, iako djeak zvan avka nije za to mario. To je onaj koga je traio. Svejedno je bilo to taj ovjek ima na sebi. ovjek pogleda gore na iznenadan

lepet krila i vidje avku kako slijee na veliku granu. - Hej - ree on veselo. Djeak zvan avka nita ne odgovori. Poivajui na grani, zurio je u ovjeka, bez treptanja, bezizraajno. Katkada bi nagnuo glavu na jednu stranu. - Znam ja tko si ti - ree ovjek. Skide eir sglave iopet ga nataknu. Nekako sam osjeao da e uskoro ovamo doi. - Proisti grlo, namrti se i pljunu na tlo, zatim cipelom utre pljuvaku u zemlju. - Samo sam se odmarao i pomalo osjeao dosadu to nemam nikoga za razgovor. Kako bi bilo da se spusti ovamo? Moemo lijepo brbljati. to kae? Nikada te prije nisam vidio, ali to ne znai da smo puki stranci.

Djeak zvan avka ne otvori usta, stiui tijesno uza se krila. ovjek sa svilenim eirom lagano odmahne glavom. - Ah, vidim. Ne zna govoriti, je li tako? Nije vano. Ja u govoriti, ako ti ne smeta. Znam to e uiniti, ak ako ne prozbori ni rijei. Ne eli da idem dalje, zar ne? To je lako oito da mogu prorei to e se zbiti. Ne eli da idem dalje, ali to je upravo ono to elim uiniti. Jer ovo je prigoda kojoj ne mogu dopustiti da mi promakne izmeu prstiju - prigoda koja se prua jednom u ivotu. Dobro se pljusnu po glenju planinarske cipele. - Ali da ovdje naglo zakljuimo, ne moe me zaustaviti. Nisi dorastao. Recimo da zasviram u svoju

frulu, to e se desiti? Nee se moi primaknuti k meni. To je mo moje frule. Moda to ne zna. ali ovo je jedinstvena frula, ne bilo kakvo obino, svakidanje glazbalo. I zapravo ih imam poprilian broj ovdje u torbi. ovjek prui ruku i pomno potapa torbu, zatim opet podie pogled prema djeaku zvanom avka koji je sjedio na grani. - Napravio sam ovu frulu od majih dua koje sam skupljao. Isijecao sam due iz maaka dok su bile jo ive i ugraivao ih u ovu frulu. Bilo mi je ao tih maaka, naravno, dok sam ih onako rasijecao, ali nije bilo pomoi. Ova frula je onkraj svih svjetskih naela dobra i zla, ljubavi i mrnje. Pravljenje ovih frula bio je moj dugogodinji

poziv, i uvijek sam pristojno obavljao svoj posao ispunjavajui ulogu koja mi je dodijeljena i dajui svoj doprinos. Nemam se ega stidjeti. Oenio sam se, imao sam djecu, i napravio vie nego dovoljno frula. Tako ih neu vie praviti. Meu nama, pomiljam da uzmem sve frule koje sam napravio i da od njih stvorim jednu mnogo veu, daleko moniju frulu - frulu iznimne veliine koja sama za sebe postaje sustav. Upravo sada sam se zaputio prema mjestu gdje mogu nainiti takvu frulu. Nisam ja onaj koji odluuje hoe li ta frula ispasti dobra ili zla, a nisi ni ti. Sve ovisi o tome kada i gdje sam. U tom smislu ja sam ovjek bez ikakvih predrasuda, kao povijest ili vremenske

prilike - potpuno nepristran. A budui da jesam, mogu se preobraziti u nekakav sustav. On skide svileni eir, protrlja prorijeenu kosu na tjemenu, vrati eir na glavu i brzo namjesti obod. - Kad jednom zasviram u ovu frulu, rijeiti se tebe bit e as posla. Stvar je u tome da mi se ba sada ne svira. To me prilino iscrpljuje, a ne elim troiti snagu. Sva e mi trebati poslije. Ali svirao ja u frulu ili ne svirao, ti me ne moe zaustaviti. To bi moralo biti oevidno. ovjek jo jedanput proisti grlo i lagano se pogladi po nabreklu trbuhu. Zna li ti to je limb? To je neutralna toka izmeu ivota i smrti. Nekakvo tuno, sumorno mjesto. Gdje sam sada,

drugim rijeima - ova uma. Umro sam, na vlastit zahtjev, ali nisam preao u sljedei svijet. Ja sam dua u prolazu, a dua u prolazu je bezoblina. Samo sam uzeo ovaj oblik za neko vrijeme. Zbog toga mi ne moe nakoditi. Razumije li me? Sve kad bismo okrvavili cijelo ovo mjesto, to nije stvarna krv. Sve kad bismo uasno patili, to nije stvarna patnja, jedini tko bi me mogao upravo sada izbrisati jest netko tko je dorastao da to uini. A, na alost, ti se ne uklapa. Ti nisi nita vie nego nezrela, osrednja utvara. Bez obzira na to koliko si moda odluan, takvima kao to si ti nemogue je mene ukloniti. - ovjek pogleda djeaka zvanog avka i sav zasja. - to kae na to? Bi li htio pokuati?

Kao da je to bio znak koji je ekao, djeak zvan avka rairi krila, skoi s grane i strjelimice jurnu na njega. Zgrabi ovjeka za prsi objema kandama, nagnu mu glavu natrag i spusti kljun na ovjekovo desno oko, kljujui avolski kao da ga probija pijukom, dok je cijelo vrijeme buno lamatao krilima crnim kao ugljen. ovjek nije pruio nikakav otpor, ni prsta nije podignuo da se zariti. Nije ni vrisnuo. Naprotiv, glasno se nasmijao. eir mu je pao na zemlju, ona mu je jabuica bila uskoro sasjeena i visjela iz duplje. Djeak zvan avka sada uporno napade drugo oko. Kad su oba oka nadomjetena praznim upljinama, smjesta se bacio na ovjekovo lice, kljucajui i trgajui ga

uzdu i poprijeko. Lice mu je uskoro bilo izrezano na trake, otpadali su komadi koe, prskala je krv, nastao je tek grumen crvenkasta mesa. avka je zatim nasrnuo na njegovo tjeme, gdje je kosa bila najrjea, a ovjek se i dalje smijao. to je opakiji nasrtaj bivao, to se on glasnije smijao, kao da je cijela situacija bila toliko urnebesna da se nije mogao suzdrati. ovjek nije skidao s avke oi sada prazne duplje - a izmeu navala smijeha uspijevao je protisnuti poneku rije. - Vidi, to sam ti rekao? Nemoj me nasmijavati. Moe pokuati to god hoe, ali to me nee ozlijediti. Nisi dorastao da to uini. Ti si samo bijedna utvara, isprazan odjek. Nema koristi, bez

obzira na to to inio. Zar to ne razumije? Djeak zvan avka probode usta iz kojih su doprle te rijei. Golema njegova krila neprestano su udarala po zraku, nekoliko se sjajnih crnih pera otrgnulo, leprajui zrakom kao ulomci due. avka se okomio na ovjekov jezik, zgrabio ga kljunom i trgnuo iz sve snage. Bio je dugaak i strano debeo, a kad ga je izvukao iz dubine ovjekova grla, itao je kao divovski mekuac, tvorei tamne rijei. Bez jezika, meutim, ni taj se ovjek nije mogao vie smijati. Izgledao je kao da ne moe ni disati, ali jo se drao za slabine i tresao se od bezvuna smijeha. Djeak zvan avka je sluao, a taj smijeh to se

nije uo - upalj i zloslutan kao vjetar to pue iznad daleke pustinje - nije prestajao. Zvuio je, zapravo, vrlo slino nekoj fruli s drugoga svijeta.

Poglavlje 47
Budim se odmah nakon svanua, grijem vodu na elektrinoj ploi i pravim aj. Sjedam kraj prozora da vidim to se dogaa vani. Sve je mrtvaki mirno, nema znaka niije nazonosti na ulici. ak se i ptice nekaju pristupiti uobiajenom jutarnjem zboru. Brda na istoku jedva su obrubljena na slabom svjetlu. Mjesto je okrueno visokim brdima, to objanjava zato zora dolazi tako kasno a sumrak tako rano. Prilazim nonom ormariu gdje mi lei sat da provjerim vrijeme, ali digitalni brojanik potpuno je prazan. Pritisnem nasumce nekoliko

dugmadi, ali nita se ne dogaa. Baterije bi jo morale biti dobre, ali zbog nekog nedokuiva razloga stvar se zaustavila dok sam spavao. Odlaem sat na vrh jastuka i desnom rukom trljam lijevo zapee gdje ga obino nosim. to ne znai da je vrijeme neki faktor ovdje. Dok promatram pust prizor vani, bez ptica, iznenada poelim itati neku knjigu - bilo koju knjigu. Ako samo ima oblik knjige i tiskana slova, za me je u redu. elim samo drati knjigu u rukama, okretati stranice, snimati rijei oima. Tu je tek jedan problem - nema nijedne knjige na vidiku. Zapravo, kao da ovdje jo nije izumljen tisak. Brzo se osvrem po sobi, i sasvim je sigurno - nema uope niega na emu je ita tiskano.

Otvaram ladice na komodi u spavaoj sobi da vidim kakva je odjea u njima. Sve je uredno sloeno. Nijedan komad odjee nije nov. Boje su izblijedjele, tkanina se smekala od bezbrojnih pranja. Ipak, sve izgleda isto. Tu su majice s okruglim izrezom, donje rublje, arape, pamune koulje s kragnom i pamune hlae. Nije savreno po mjeri, ali je otprilike moje veliine. Sva odjea je savreno jednostavna bez modnih dodataka, kao da cijela ideja odjee s uzorcima nikada nije postojala. Ni na jednom komadu nema marke proizvoaa - toliko o pisanim stvarima ovdje. Mijenjam svoju majicu koja vonja za sivu iz komode koja mirie na sunano svjetlo i sapun.

Malo poslije - koliko poslije ne bih znao rei - stie djevojka. Lagano kuca na vrata i otvara ih ne ekajui odgovor. Na vratima nema nikakve brave. Platnena joj je torba prebaena preko ramena. Nebo iza nje ve je svijetlo. Ide ravno u kuhinju i pri jaja u maloj crnoj tavi. uje se ugodno cvranje kad jaje padne na vrelo ulje i svje miris kuhanja preplavljuje sobu. Dotle ona pri kruh u malom tosteru koji slii na rekvizit iz nekog starog filma. Njezina odjea i kosa jednake su kao prole noi svijetloplava haljina, kosa sapeta na zatiljku. Koa joj je tako glatka i lijepa, a vitke, porculanski bijele ruke blistaju na jutarnjem suncu. Kroz otvoren prozor

dozuji sitna pela, kao da eli malko upotpuniti svijet. Djevojka iznosi hranu na stol, sjeda na stolicu i gleda me kako jedem omlet s povrem i prepeenac s maslacem, i pijem biljni aj. Ona nita ne jede i ne pije. Cijela stvar je ponavljanje prole noi. - Zar ovdje ljudi ne spremaju sami sebi jelo? - pitam je. - udio sam se, jer meni ti spravlja obroke. - Neki ljudi to rade sami, drugi imaju nekoga da im spravlja obroke odgovara ona. - Ali veina ljudi ovdje ne jede mnogo. - Stvarno? Ona kimne. - Katkada jedu. Kad ele. - Hoe rei da nitko ne jede

mnogo kao ja? - Moe li izdrati da ne jede itav jedan dan? Odmahnem glavom. - Ljudi ovdje esto provedu itav dan bez jela, nita strano. Zapravo zaboravljaju jesti, katkada danima za redom. - Ja se jo nisam naviknuo na stvari ovdje, pa moram jesti. - I ja bih rekla - kae ona. - Zbog toga ti kuham. Pogledam je u lice. - Koliko e mi dugo trebati da se naviknem na ovo mjesto? - Koliko dugo? - ponavlja ona kao papiga i lagano klima glavom. - Nemam pojma. To nije pitanje vremena. Kad

doe ono vrijeme, bit e ve naviknut. Sjedimo suelice, njezine su ruke lijepo poloene na stol, s dlanovima dolje. Tu je njezinih odlunih deset prstiju, to su stvarni predmeti ispred mene. Tono sam nasuprot njoj, pa hvatani svako sitno treperenje njezinih trepavica, brojim svaki blijesak u njezinim oima, gledam uvojke kose to joj se njiu na elu. Ne mogu skinuti oi s nje. - Ono vrijeme? - kaem. - Nije to kao da e izrezati neto iz sebe i baciti - kae ona. - Mi to ne bacamo, mi to prihvaamo, unutar sebe. - I ja u to prihvatiti unutar sebe? - To je tono. - A zatim? - pitam. - Kad to

prihvatim, to se onda dogaa? Naginje malko glavu dok razmilja, savreno prirodna kretnja. Uvojci kose opet se zanjiu. - Onda e postati potpuno ono to jesi - kae. - Time hoe rei da do sada nisam bio potpuno ono to jesam? - I sada si potpuno ono to jesi kae ona, zatim o tome razmisli. - Ono to hou rei malo je razliito. Ali to ne mogu dobro objasniti. - Ne moe objasniti dok se stvarno ne dogodi? Ona kimne. Kad postane previe muno da je dalje gledam, sklopim oi. Zatim ih smjesta opet otvorim, da se uvjerim kako je jo tu. - Je li to neka vrsta

zajednikog ivota ovdje? Ona o tome razmilja. - Svatko ivi zajedno, i dijeli odreene stvari. Kao to su prostorije s tuevima, elektrina centrala, trnica. Postoje odreeni jednostavni, preutni dogovori u gradu, ali nita zamreno. Nita o emu bi morao razmiljati, ak ni oblikovati rijeima. Tako nema nita to bih te trebala nauiti o tome kako se ovdje postupa. Najvanija je stvar u ivotu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari. Sve dok to ini, nee biti nikakvih problema. - to ti znai ono da ih upiju? - To je kao kad si u umi, postaje nerazluivim dijelom nje. Kad si u kii, ti si dio kie. Kad si u jutru, nerazluiv

si dio jutra. Kad si sa mnom, postaje dijelom mene. - Kad si ti sa mnom, dakle, ti si nerazluiv dio mene? - To je istina. - Kakav je to osjeaj? Kad si sama svoja i dijelom mene u isto vrijeme? Gleda ravno u mene i dodiruje iglu u kosi. - To je veoma prirodno. Kad se jednom na to navikne, sasvim je jednostavno. Kao letenje. - Ti moe letjeti? - Samo jedan primjer - kae ona i smijei se. Taj smijeak je bez ikakva duboka ili skrivena znaenja, smijeak radi smijeka. - Ne moe znati kako se osjea letenje dok stvarno ne leti. To je isto.

- To je tako prirodna stvar da o tome i ne razmilja? Ona kimne. - Da, to je sasvim prirodno, mirno, tiho, neto o emu ne treba razmiljati. To je nerazluivo. - Postavljam li previe pitanja? - Uope ne - odgovara ona. - Samo bih eljela da mogu bolje objasniti stvari. - Ima li uspomena? Opet klima glavom i polae ruke na stol, ovaj put s dlanovima gore. Gleda ih bezizraajno. - Ne, nemam. Na mjestu gdje vrijeme nije vano, ni uspomene nisu vane. Sjeam se prole noi, naravno, kako sam dola ovamo i kuhala varivo. I ti si sve pojeo, zar ne? Od prethodnoga

dana sjeam se samo malo. Ali ne znam nita prije toga. Vrijeme je upijeno u mene, i ne zamjeujem razlike izmeu nekog predmeta i bilo ega pokraj njega. - Tako uspomene nisu vane ovdje? Ona se ozari. - Tako je. Uspomene nisu vane ovdje. Knjinica se bavi uspomenama. Kad djevojka ode, sjedam kraj prozora i drim ruku na jutarnjem suncu, njezina sjena pada na prozorski podboj, izrazit peteroprstan obris. Pela prestaje zujiti naokolo i tiho se sputa na prozorsko staklo. ini se da mora o neemu ozbiljno razmislio. A tako i ja. Kad sunce prevali najviu toku, ona se vraa do moga boravita, lagano

kuca i otvara vrata. Na trenutak ne znam rei koga gledam - onu mladu djevojku i l i nju. Dovoljan je malen pomak svjetlosti, ili nain kako vjetar pue, da se potpuno promijeni. Kao da se u jednom asu preobrazi u mladu djevojku, a trenutak kasnije promijeni se u gospoicu Saeki. To ne znai da se doista tako zbiva. Osoba preda mnom je bez sumnje gospoica Saeki i nitko drugi. - Hej - kae ona s prirodnim prizvukom u glasu, ba kao kada bismo se mimoili u nekom hodniku knjinice. Nosi modru bluzu dugih rukava i sukladnu suknju do koljena, tanku srebrenu ogrlicu i sitne biserne naunice - tono kako sam je negda viao.

Njezine visoke potpetice kratko su i resko lupkale dok je hodala trijemom, zvukom koji je malko neumjestan ovdje. Stoji zurei u me s vrata, kao da provjerava jesam li to stvarno ja ili nisam. Naravno, to sam stvarno ja. Ba kao to je ona stvarno gospoica Saeki. - Kako bi bilo da uete na alicu aja? - kaem. - Vrlo rado - kae ona. I, kao da je napokon smogla hrabrosti, zakorai unutra. Idem u kuhinju i palim tednjak da zagrijem vodu, pokuavajui vratiti dah u normalno stanje. Ona sjeda za stol na istu stolicu gdje je maloas sjedila djevojka. Reklo bi se da smo ponovno u knjinici,

zar ne? - kae ona. - Sigurno - slaem se. - Osim to nema kave, ni Oshime. - I nijedne knjige na vidiku - kae ona. Pravim dvije alice biljnog aja i iznosim ih na stol, sjedajui suelice njoj. Ptice cvrkuu kroz otvoren prozor. Pela jo drijema na prozorskom staklu. Gospoica Saeki prva progovori. elim da zna kako meni nije bilo lako doi ovamo. Ali morala sam te vidjeti, i s tobom razgovarati. Kimnem. - Drago mi je to ste doli. Karakteristian smijeak titra na njezinim usnama. - Ima neto to ti

moram rei. - Njezin smijeak gotovo je identian sa smijekom one mlade djevojke, iako s malo vie dubine, s laganom razlikom koja me dira. Rukama obavija ajnu alicu. Promatram sitne biserne ukrase na njezinim uima. Razmilja, i to traje dulje nego obino. - Spalila sam sve svoje uspomene kae ona, birajui namjerno rijei. Otile su u dim i rasprile se zrakom. Tako se neu moi dugo sjeati stvari. Svakovrsnih stvari - ukljuujui moje vrijeme s tobom. Zato sam te htjela vidjeti i s tobom govoriti to prije. Dok se jo mogu sjetiti. Ispruam vrat i gledam pelu na prozoru, njezina mala crna sjena je

jedina toka na podboju. - Najvanija je stvar - kae ona mirno - da mora otii odavde. Najbre sto moe. Napusti ovo mjesto, idi kroz umu i vrati se u ivot koji si napustio. Ulaz e se uskoro zatvoriti. Obeaj mi da hoe. Odmahujem glavom. - Vi to ne razumijete, gospoice Saeki, ali ja nemam svijeta u koji bih se vratio. Nikada me nitko nije stvarno volio, ili elio, cijeloga mog ivota. Ne znam na koga bih se oslonio osim na sama sebe. Za mene, ideja ivota koji sam napustio nema znaenja. - Ali ipak se mora vratiti. - ak ako niega nema ondje? ak ako nitko ne mari jesam li ondje ili

nisam? - Ne zbog toga - kae ona. - To je to ja elim. Da bude ondje. - Ali vi niste ondje, zar ne? Gleda dolje u svoje ruke steui ajnu alicu. - Ne, nisam. Nisam vie ondje. - to elite od mene ako se vratim? - Samo jednu stvar - kae ona podiui glavu i gledajui me ravno u oi. - elim da me se sjea. Ako se ti bude sjeao mene, onda me nije briga ako me svi drugi zaborave. Tiina se sputa na nas neko vrijeme. Duboka tiina. Unutar mene izvire pitanje, tako veliko pitanje da mi zaepljuje grlo i oteava disanje. Nekako ga uspijevam

progutati, napokon biram drugo. - Jesu li uspomene tako vana stvar? - Ovisi - odgovara ona i lagano sklapa oi. - U nekim sluajevima one su najvanija stvar koja postoji. - Vi ste svoje ipak spalili. - Nisu mi vie bile potrebne. Gospoica Saeki spaja ruke na stolu, dlanovi su joj dolje kao to su dlanovi mlade djevojke bili prvi put. - Kafka? Moram te zamoliti za uslugu. elim da onu sliku ponese sa sobom. - Mislite na onu sliku u mojoj sobi u knjinici? Sliku na alu? Gospoica Saeki kimne. - Da, Kafka na alu... elim da je ponese. Kamo, svejedno mi je. Kamo god poe. - Ali zar ona ne pripada nekome?

Ona odmahne glavom. - Moja je. On mi ju je dao na dar kad je poao na fakultet u Tokio. Otada je uvijek bila sa mnom. Gdje god sam ivjela, uvijek je visjela na zidu u mojoj sobi. Kad sam poela raditi u Knjinici Komura, vratila sam je u onu sobu, gdje je najprije visjela, ali to je bilo tek privremeno. Ostavila sam pismo za Oshimu u svom stolu u knjinici gdje mu kaem da elim da ti dobije tu sliku. Uostalom, slika je izvorno tvoja. - Moja? Ona kimne. - Bio si ondje. I ja sam bila pokraj tebe, gledajui te. Na alu, prije mnogo vremena. Vjetar je puhao, bilo je bijelih nadutih oblaka, i uvijek je bilo ljeto.

Zatvorim oi. Nalazim se na plai i ljeto je. Leim na lealjci. Na koi mogu osjetiti grubost njezina platna. Duboko udiem miris mora i plime. I kroz zatvorene oi blijeti sunce. Mogu uti zvuk valova to zapljuskuju al. Zvuk se povlai, zatim se primie, kao da zbog vremena treperi. U blizini netko me slika. A kraj njega sjedi mlada djevojka u svijetloplavoj bluzi kratkih rukava, zurei u mojem pravcu. Ima ravnu kosu, slamnat eir s bijelom trakom i skuplja pijesak u pregrt. Smireni, dugaki prsti, prsti pijanista. Njezine ruke glatke kao porculan blistaju na suncu. Prirodan smijeak poigrava na njezinim usnama. Zaljubljen sam u nju. I ona je zaljubljena u mene.

To je uspomena. - elim da ima tu sliku zauvijek kae gospoica Saeki. Ustaje, odlazi do prozora i gleda van. Sunce je jo visoko na nebu. Pela jo spava. Gospoica Saeki podie ruku da zakloni oi i gleda neto u daljim, zatim se okrene prema meni. - Mora poi - kae. Prilazim k njoj. Njezino uho dodiruje moj vrat, naunice mi grebu kou. Polaem oba dlana na njezina lea kao da odgonetavam nekakav znak ondje. Njezina kosa dodiruje moj obraz. vrsto me dri, njezini se prsti snano zabijaju u moja lea. Prsti se hvataju za zid koji je vrijeme. Miris mora, zvuk valova to se lome na alu. Netko me iz daljine zove po imenu, iz velike daljine.

- Jeste li vi moja majka? - napokon imam snage upitati. - Ti ve zna odgovor na to - kae gospoica Saeki. Ima pravo, doista znam odgovor. Ali ni ona ni ja ne moemo to zaodjenuti rijeima. Zaodijevanje rijeima unitit e svako znaenje. - Prije mnogo vremena napustila sam nekoga koga nisam smjela napustiti - kae ona. - Nekoga koga sam voljela vie nego ita drugo. Bojala sam se da u jednog dana izgubiti tu osobu. Zato sam morala otii. Ako mi ga netko mora ukrasti, ili ako ga moram po nesrei izgubiti, zakljuila sam kako je bolje da ga sama odbacim. Osjeala sam srdbu koja nije jenjavala, naravno, ona je bila

dio toga. Ali sve to je bila golema pogrjeka. To je bio netko koga nikada nisam smjela napustiti. Sluam u tiini. - Tebe je odbacila osoba koja to nikada nije smjela uiniti - kae gospoica Saeki. - Kafka, oprata li mi? - Imamo li pravo na to? Ona gleda u moje rame i kimne nekoliko puta. - Sve dok te ne sprjeavaju srdba ili strah. - Gospoice Saeki, ako doista imam pravo na to, onda vam opratam, da - kaem joj. Majko, kae ti. Opratam vam. I s tim rijeima, ujno, zamrznuti se dio tvoga srca uruava.

utke, ona se odvaja od mene. Uzima iglu iz kose i bez trenutka oklijevanja zabija otar vrh u meso lijeve podlaktice, snano. Desnom rukom vrsto pritie venu, krv poinje curiti. Prva kap ujno padne na pod. Bez rijei prua ruku prema meni. Druga kap padne na pod. Nagnem se i priljubim usne na malu ranu, liem njezinu krv jezikom, zatvaram oi, uivam u okusu. Drim krv u ustima i polagano je gutam. Krv se slijeva duboko u moj grkljan. Nju mirno upija suhi vanjski sloj moga srca. Tek sada razumijem koliko sam elio tu krv. Dua mi je negdje daleko, premda je moje tijelo jo tono tu, upravo kao ivi duh. Osjeam se kao da bih iz nje

posisao sve do zadnje kapi krvi, ali ne mogu. Odlijepim usne od njezine ruke i pogledam je u lice. - Zbogom, Kafka Tamura - kae gospoica Saeki. - Vrati se kamo pripada, i ivi. - Gospoice Saeki? - upitam. - Da? - Ja ne znam to znai ivjeti. Puta me da se odvojim i gleda me. Prua ruku i dotie mi usne. - Gledaj onu sliku - kae smireno. Stalno gledaj onu sliku, kao to sam i ja inila. I odlazi. Otvara vrata, zakorai van bez osvrtanja i zatvori vrata. Stojim kraj prozora i gledam je kako ide. Brzo iezava u sjeni neke zgrade. Oslanjam

ruke na podboj i gledam due nego ikada kamo je nestala. Moda je zaboravila neto rei pa e se vratiti. Ali se ne vraa. Ostala je samo odsutnost, kao upljina. Usnula pela se budi i zuji neko vrijeme oko mene. Zatim, kao da se naposljetku sjetila to treba initi, izlijee kroz otvoren prozor. Sunce sja odozgo. Vraam se k stolu i sjedam. Njezina alica stoji tu, jo je malo aja ostalo u njoj. Ostavljam je gdje lei, ne dodirujem je. alica izgleda kao neka metafora. Metafora uspomena koje e se vrlo brzo izgubiti. Svlaim koulju i ponovno oblaim svoju znojnu majicu koja vonja. Stavljam mrtav sat natrag na lijevu ruku.

Zatim nabijam naopako bejzbolsku kapu koju mi je dao Oshima i stavljam par svijetloplavih naoala. Napokon navlaim svoju koulju dugih rukava. Odlazim u kuhinju i popijem au vode iz slavine, spustim au u sudoper i bacam posljednji pogled po sobi. Gledam stol, stolice. Stolicu na kojoj su sjedile djevojka i gospoica Saeki. ajnu alicu na stolu. Zatvorim oi i duboko udahnem. Ti ve zna odgovor na to. Otvaram vrata, izlazim iz kue i zatvaram vrata. Silazim niz stepenice na trijemu, sjena mi pada jasno i razgovijetno na tlo. Izgleda kao da se hvata za moje noge. Sunce je jo visoko na nebu.

Na ulazu u umu dva se vojnika naslanjaju na deblo kao da su me ekali. Kad me vide ne postavljaju nijedno pitanje. Kao da ve znaju to mislim. Puke im vise o ramenu. Visoki vojnik vae vlat trave. Ulaz je jo otvoren - kae on. - Barem je bio kad sam maloas provjeravao. - Ne smeta ti ako drimo isti korak kao prije? - pita pleati. - Moei li nas pratiti? - Nema problema. Mogu vas pratiti. - Ali bit e problema ako stignemo tamo a ulaz ve bude zatvoren napominje visoki. - Onda e zapeti ovdje - dodaje njegov drug. - Znam - kaem ja.

- Nije ti ao to mora otii? - pita visoki. - Nimalo. - Onda krenimo. - Bolje je da ne gleda za sobom kae pleati. - Da, to je dobra ideja - kae visoki. I jo jedanput se otiskujem kroz umu. Jednom, dok smo hitali uz padinu, ipak se osvrnem. V ojnici su me upozorili da to ne inim, ali nisam mogao odoljeti. Ovo je posljednja toka s koje se moe vidjeti grad. Poslije toga odsjei e nas visoko drvee, i taj e svijet zauvijek ieznuti iz moga vida. Ni dalje nema ive due na ulici.

Lijep potok tee koritom, male zgrade obrubljuju ulicu, elektrini stupovi na odreenim razmacima bacaju tamne sjene na tlo. Na trenutak sam zamrznut na mjestu. Moram se vratiti, bez obzira na sve. Mogao bih ondje ostati barem do veeri, dok me opet posjeti mlada djevojka s plamenom torbom. Ako me treba, bit u tu. U prsima osjeam veliku grudu i snaan magnet vue me natrag prema gradu. Noge su mi utonule u olovo i ne miu se. Ako poem dalje nikada je vie neu vidjeti. Zaustavljam se. Izgubio sam svaki osjeaj vremena. elim viknuti vojnicima ispred mene: Ne vraam se natrag, ostajem. Ali nikakav glas ne izlazi. U rijeima nema ivota. Uhvaen sam izmeu jedne i druge

praznine. Nemam pojma to je pravo, to je krivo. Ne znam vie ni to elim. Stojim sam usred uasne pjeane oluje. Ne mogu se maknuti, ne mogu vie vidjeti ni vrke svojih prstiju. Pijesak bijel kao smrvljene kosti obavija me u svoj stisak. Ali ujem nju - gospoicu Saeki - kako mi govori. - Bez obzira na sve, ti se mora vratiti - kae ona odluno. - To je to ja elim. Da bude ondje. arolija se rasprila, opet sam cjelovit. Topla krv vraa se u moje tijelo. Krv koju mi je ona dala, posljednje kapi krvi koje je imala. Sljedeega trenutka gledam naprijed i pratim vojnike. Skreem iza okuke i onaj maleni svijet u brdima iezava,

progutan u snovima. Sad se samo usredotoujem na to se probijem kroz umu i ne zalutam. Da ne skrenem sa staze. To je sada vano, to moram initi. Ulaz je jo otvoren. Jo ima vremena do veeri. Zahvaljujem dvojici vojnika. Oni odlau puke i sjedaju na velik ravan kamen, kao prije. Visoki vojnik i dalje vae vlat trave. Uope nisu zadihani nakon nae jurnjave bez daha kroz umu. - Ne zaboravi to sam ti rekao o bajunetama - kae visoki vojnik. - Kad probode neprijatelja, mora zavrnuti i zasjeci, da mu raspara crijeva. Inae e on to uiniti tebi. Takav je svijet vani.

- Ali to nije sve - kae pleati. - Nije, naravno - odgovori visoki i proisti grlo. - Ja govorim samo o mranoj strani stvari. - Takoer je vrlo teko razlikovati pravo od krivoga - kae pleati. - Ali to je neto to mora initi dodaje visoki. - Najvjerojatnije - kae plecati. - Jo jedna stvar - kae visoki. Kad jednom ode odavde, nemoj pogledati natrag dok ne stigne na svoje odredite. ak nijedanput, razumije li? - To je vano - dodaje pleati. - Nekako si se probio zadnji put kae visoki - ali ovaj put je ozbiljno. Dok ne stigne kamo ide, ne gledaj natrag, nikada.

- Nikada - kae pleati. - Razumijem - kaem im. Zahvaljujem im ponovno i kaem zbogom. Njih dvojica stanu u pozor i vojniki pozdrave. Nikada ih vie neu vidjeti. To znam. I oni to znaju. I znajui to, kaemo do vienja. Ne sjeam se tono kako sam se vratio do Oshimine kolibe nakon rastanka i vojnicima. Dok sam se probijao kroz gustu umu duh mi morao biti drugdje. Zaudo, nisam se izgubio. Nejasno pamtim kako sam opazio ruksak koji sam odbacio i kako sam ga podignuo bez razmiljanja, isto tako kompas, sjekiricu, limenku boje sa

sprejem. Sjeam se da sam vidio ute oznake koje sam ostavio na deblima drvea, poput ljusaka kakva divovskog moljca. Stojim na istini pred kolibom i zurim u nebo. Svijet oko mene odjednom je ispunjen divnim zvucima - ptice cvrkuu, voda rubon u potoku, vjetar uki kroz lie. Sve je to tiho, ali meni se ini kao da su mi iz uiju izvaeni epovi i sada sve zvui tako ivo, iako toplo, tako prisno. Sve je pomijeano, ali ipak mogu razabrati svaki pojedini zvuk. Gledam sat na ruci, on radi. Digitalne brojke mirkaju na zelenoj podlozi, mijenjajui se svake minute kao da se nikada nia nije dogodilo. Sad su etiri i esnaest.

Ulazim u kolibu i lijeem na krevet u odjei. Iscrpljen sam. Leim tu na leima i sklapam oi. Jedna pela odmara se na prozoru. Djevojine ruke blistaju na suncu kao porculan. - Jedan primjer - kae ona. - Gledaj onu sliku - kae gospoica Saeki. - Tono kako sam ja inila. Bijeli pijesak vremena curi kroz djevojine tanke prste. Valovi se blago razbijaju na alu. Diu se, padaju i lome se. A moju svijest usisava taman, mraan hodnik.

Poglavlje 48
Daj, zavei - ponovi Hoshino. - Nita se ovdje ne moe zavezati, g. Hoshino - ree crni maak umorno. Maak je imao iroko lice i izgledao je staro. - Vidio sam kako se sam sa sobom dosauje. Razgovarao si s kamenom cijeli dan. - Ali kako zna govoriti ljudskim jezikom? - Ne znam. - Ne shvaam. Kako moemo voditi ovakav razgovor? ovjek i maka. - Mi smo na rubu ovoga svijeta, govorimo zajedniki jezik. To je sve.

Hoshino malo razmisli. - Na rubu svijeta? Zajedniki jezik? - U redu je ako ne razumije. Mogao bih objasniti, ali to je duga pria - ree maak, dodajui nekoliko kratkih udaraca repom kao na odlasku. - ekaj as! - ree Hoshino. - Ti si pukovnik Sanders, zar ne? - Pukovnik tko? - ree maak osorno. - Ne znam o emu govori. Ja sam ja, i nitko drugi. Samo prijateljska maka iz tvoga susjedstva. - Ima li ime? - Imam, sigurno. - Kako se zove? - Toro - odgovori maak s oklijevanjem. - Toro? - ponovi Hoshino. - Kao

najskuplji dio tune, hoe rei? - Tono - odgovori maak. - Moj gospodar je ovdanji kuhar sushija. Imaju i psa. Njega zovu Tekka. Rolada od tune. - A zna li moje ime? - Ti si prilino slavan, g. Hoshino odgovori Toro i nasmijei se. Hoshino nikada prije nije vidio maku da se smijei. Ali smijeak je brzo nestao, i maak je povratio uobiajen pitomi izraz. - Make sve znaju - ree Toro. Znam da je g. Nakata juer umro i da je tu neki vrijedan kamen. Dugo ve ivim i znam sve to se dogaa u okolici. - Hmm - promrmlja Hoshino, zadivljen. Hej, umjesto da nas dvojica

stojimo ovdje na propuhu, zato ne doe unutra. Toro? Leei na ogradi, maak odmahnu glavom. - Ne, dobro mi je ovdje. Unutra se ne bih mogao opustiti. Osim toga, lijep je dan, pa zato onda ne bismo ovdje razgovarali? - Slaem se - ree Hoshino. - Reci, jesi li gladan? Siguran sam da imamo neto za jelo. Maak opet odmahnu glavom. Hvala, ali sve je u redu to se tie hrane. Zapravo, vei mi je problem odravati teinu. Kad ti vlasnik dri sushi restoran, naginje prema problemu s kolesterolom. Nije lako skakati goredolje kad nosi viak kilograma. - Dobro, reci mi onda, Toro, ima li

kakav razlog to si ovdje? - Ima - ree crni maak. - Mislio sam da bi ti moglo biti teko dok se sam samcat bavi tim kamenom. - Tu ima pravo. Definitivno. Nekako sam vezan ovdje. - Mislio sam da ti dam ruku. - To bi bilo sjajno - ree Hoshino. - Da se i tvoja apa umijea, ha? - Taj kamen je problem - ree Toro, maui glavom da se otarasi muhe to je zujala oko njega. - Kad vrati kamen gdje pripada, tvoj posao je zavren. Poslije toga moe ii kamo hoe. Imam li pravo? - Da, ima pravo. Kad zatvorim kamen, pria je gotova. Kao to ree g. Nakata, kad neto otvori to mora i

zatvoriri. To je pravilo. - Zbog toga sam mislio da ti pokaem to e uiniti. - Ti zna to bih trebao uiniti? upita Hoshino, sav uzbuen. - Naravno - ree maak. - to sam ti rekao? Make znaju sve. Ne kao psi. - Pa to bih onda trebao uiniti? - Mora to ubiti - ree maak trijezno. - To ubiti? - ree Hoshino. - Tako je. Mora to ubiti. - Tko je taj to o kojem govori? - Znat e kad ga vidi - objasni maak. - Ali dok ga stvarno ne vidi, nee razumjeti to elim rei. To nema nikakva stvarna oblika, za poetak. Mijenja izgled, ovisno o situaciji.

- Je li neka osoba to o emu govorimo? - Ne, nije osoba. To je sigurno. - Pa kako izgleda? - Ulovio si me - ree Toro. - Zar nisam netom objasnio? Da e znati kad ga vidi, a ne vidi li nee znati? to u tome ne razumije? Hoshino uzdahnu. - Pa koji je pravi identitet te stvari? - To ne treba znati - ree maak. Teko je to objasniti. Ili bih trebao rei da ti je bolje to ne zna. U svakom sluaju, upravo sada to eka povoljnu priliku. Lei na nekom mranom mjestu, tiho die, bdije i eka. Ali nee ekati zauvijek. Prije ili poslije to e se pokrenuti. Rekao bih da e to biti danas.

I pouzdano e proi ispred tebe. To je povoljan trenutak. - Povoljan? - Jedna od milijun prilika - ree crni maak. - Mora samo ekati i to ubiti. Tako e sve zavriti. Onda si slobodan ii kamo hoe. - Zar to nije protiv zakona? - Ne znam nita o zakonu - ree Toro - jer ja sam samo maka. Ali kako to nije osoba, sumnjam da zakon ima ikakve veze s tim. U svakom sluaju, to se mora ubiti. I obian maak iz susjedstva poput mene to zna. - U redu, recimo da elim to ubiti kako se od mene oekuje da to uinim? Pojma nemam koliko je to veliko ili kako izgleda. Teko je planirati

umorstvo kad ne zna osnovne injenice o rtvi. - Sve ovisi o tebi. Uniti to ekiem ako ti se svia. Probodi bodeom. Udavi. Spali. Izgrizi do smrti. to god ti odgovara - ali glavna je stvar d a mora to ubiti. Likvidiraj ga do krajnjeg unitenja. Bio si u Samoobrambenim snagama, je li tako? Troio si novac poreznih obveznika da nauit kako se puca iz puke? Kako se otri bajuneta? Ti si vojnik, pa se poslui glavom i smisli najbolji nain da to ubije. - U Samoobrambenim snagama sam uio to treba raditi u ratu - Hoshino prosvjedova mlako. - Nikada me nisu uvjebavali da saekam i ubijem neto

emu ak ne znam ni oblik ni veliinu, i to ekiem, nita manje. - To e nastojati proi kroz ulaz nastavi Toro, zanemarujui Hoshinov prosvjed. - Ali mu ne smije dopustiti, bez obzira na sve. Mora se pobrinuti da to ubije prije nego to proe kroz ulaz. Shvaa? Dopusti da ti promakne, i to je kraj. - Jedna od milijun prilika. - Tono - ree Toro. - Iako je to samo slikovit govor. - Ali zar to neto nije prilino opasno? - upita Hoshino sa strahom. Moglo bi me poraziti mojim sredstvima. - Vjerojatno nije toliko opasno kad je u pokretu - ree maak. - Ali im se prestane kretati, uvaj se. Tada je

opasno. Stoga mu ne daj da umakne kad je u pokretu. Tada ga mora dotui. - Vjerojatno? - ree Hoshino. Crni maak nije na to odgovorio. Zamirio je, protegnuo se na ogradi i polako ustao. - Vidjet emo se, g. Hoshino. Sjeti se da to ubije. Ne uini li to, g. Nakata nikada nee poinuti u miru. Volio si toga starca, zar ne? - Da. Bio je dobar ovjek. - Zato mora to ubiti. Likvidirati ga do krajnjeg unitenja, kao to sam rekao. To bi od tebe zatraio g. Nakata. Stoga to uini za njega. Sada si preuzeo njegovu ulogu. Uvijek si bio srekovi, nikada ni za to nisi preuzimao odgovornost, zar ne? Sada je prilika da to nadoknadi. Nemoj je propustiti.

Navijat u za tebe. - To ohrabruje - ree Hoshino. Hej, upravo sam se neega sjetio. - ega? - Moda je ulazni kamen jo otvoren da to namamimo unutra? - Mogue - ree Toro sumnjiavo. Zaboravio sam neto. To je u pokretu samo nou. vrlo kasno. Zato bi trebao spavati po danu da kasno nou ne zaspi i tako mu dopusti da proe. To bi bila katastrofa. Crni maak skoi vjeto na susjedni krov. ispravi rep i odeta se. Za tako velika maka bio je lagan na nogama. Hoshino je gledao s verande kako maak iezava. Toro se nije nijednom osvrnuo.

- ovjee boji - ree Hoshino, zatim se vrati u kuhinju da potrai kakvo oruje. Naao je izvanredno otar kuhinjski no, te jo jedan teak no u obliku sjekirice. U kuhinji je bio samo osnovni izbor lonaca i tava. ali poprilina zbirka noeva. K tomu je izabrao velik, zgodan eki te komad najlonskog ueta. iljak za razbijanje leda zaokruio je njegovo naoruanje. Tu bi zgodno dola fina automatska puka, mislio je pretraujui kuhinju. Vjebao se pucati iz automatskih puaka u Samoobrambenim snagama, i postao je pristojan strijelac, to ne znai da je oekivao nia puku u nekom ormaru. Kad bi tko opalio iz automatske puke u ovako mirnu susjedstvu, grdno bi to

platio. Poloio je sve svoje oruje na stol u dnevnoj sobi - dva noa, iljak za led, eki i ue. Kraj njih je stavio depnu lampu, zatim sjeo kraj kamena i poeo ga trljati. - Uh - ree Hoshino kamenu. eki i noevi da se s neim borim, a ne znam ak ni to je to? A crni maak iz susjedstva odluuje to da se radi? Kakav je ovo vraji posao? Kamen se, naravno, suzdrao od komentara. - Toro je rekao da to vjerojatno nije opasno. Vjerojatno? Ali to e biti ako iskoi neto iz Jurskoga parka? to u do vraga tada uiniti, ha? Onda sam gotov.

Nikakva odgovora. Hoshino zgrabi eki i zamahnu njime nekoliko puta. - Kad razmisli o tome, sve je sudbina. Od asa kad sam pokupio g. Nakatu na onom odmoritu do sada, kao da je sudbina odluivala o svemu. Jedini tko nije to razumio bio sam ja. Sudbina je udna stvar, ovjee - ree Hoshino. Je li tako? to ti o tome kae? Kamen je i dalje utio kao kamen. - Dobro, to ti tu moe, je li tako? Ja sam odabrao ovaj put, i moram ga prijei sve do kraja. Teko je nekako zamisliti to sve odbojno moe iskrsnuti, ali to mi ne smeta. Moram mu zadati najjai udarac. ivot je kratak, a imao sam lijepih trenutaka. Toro je rekao, ovo

jedna od milijun prilika. Moda ne bi bilo tako loe izai iz svega ovjenan lovorikama. Pokuaj barem jedanput pobijediti za onoga starog momka. Za g. Nakatu. Kamen je nastavio bdjeti u tiini. Hoshino je uinio to mu je rekao maak i taspao na sofi pripremajui se za no. Osjeao se udno to slijedi upute jedne make, ali im je legao tvrdo je prespavao itav sat. Uveer je otiao u kuhinju, odledio kampe s curryjem i pojeo ih s riom. Kad se poelo smraivati, sjeo je kraj kamena, imajui nadohvat noeve i eki. Ugasio je sva svjetla osim male stolne lampe. Tako je bolje, prosudi. Ono se kree samo nou, pomisli, stoga

bih i ja morao zamraiti sobu koliko mogu. elim takoer da to naleti to prije - zato, ako si tu, pokai lice! Idemo se toga rijeiti, u redu? Kad jednom zavrim ovdje vratit u se u Nagoyu, u svoj stan, zovnuti neku djevojku i navaliti. Vie nije govorio kamenu. Samo je ondje ekao u tiini, pogledavajui katkada na sat. Kad bi mu dosadilo, zamahnuo bi oko sebe noem ili ekiem. Ako se ita dogodi, mislio je, moralo bi biti usred noi. Iako se moe zbiti i prije toga, naravno, a htio se osigurati da ne propusti svoju priliku jednu od milijun prilika. Sad nije bilo vrijeme za izmotavanje. Povremeno bi zagrizao kreker i popio gutljaj mineralne

vode. - Hej, kamene - proapta Hoshino. Upravo je prola pono, doba kad izlaze zlodusi. Trenutak istine. Idemo ti i ja vidjeti to e se dogoditi, to kae? Isprui ruku da dodirne kamen. Moda je to bila samo njegova mata, ali povrina se inila malko toplijom nego obino. Trljao ju je bez prestanka, da se osokoli. - elim da navija za mene, u redu? ree kamenu. - Dobro bi mi ovdje dolo malo emocionalne podrke. Bilo je malo poslije tri kad se iz sobe gdje je lealo Nakatino tijelo zaulo lagano utanje. Zvuk nalik na neto to puzi po tatamiju. Ali nije bilo nikakva tatamija, jer ta je soba bila

tapecirana. Hoshino je podignuo pogled i pozorno sluao. Nema nikakve sumnje, pomislio je, ne znam to je, ali ondje se neto dogaa. Srce mu poe estoko udarati. Zataknu eki za pas, zgrabi otriji no desnom rukom, lijevom depnu lampu, i ustade. - Idemo... - ree nikomu posebno. Tiho se douljao do vrata Nakatine sobe i otvorio ih. Upalio je lampu i brzo osvijetlio tijelo. Otamo je sigurno dolo ono utanje. Snop svjetla pao je na dugaak, blijed, tanak predmet koji se izvijao iz Nakatinih usta. Predmet je podsjetio Hoshina na tikvicu. Bio je debeo kao ovjeja ruka, i premda nije mogao rei koliko je dug, Hoshino je

smatrao da ga je pola izalo. Njegovo mokro tijelo svjetlucalo je poput sluzi. Nakatina su usta bilo irom otvorena kao u zmije, da dopusti toj stvari izai. eljusti su mu se morale iaiti, toliko su bile rairene. Hoshino glasno proguta pljuvaku. Ruka koja je drala lampu malo je drhtala, svjetlo se kolebalo. Uh, kako se od mene oekuje da ubijem tu stvar? pitao se. Ne bi se reklo da ima ikakve ruke ili noge, oi ili nos. Tako je sluzavo da ga ne moe ni dobro zgrabiti. I kako se od mene oekuje da to unitim? I kakvo je do vraga to stvorenje, uostalom? Je li to nekakav parazit koji se cijelo vrijeme skrivao u Nakati? Ili je to

stareva dua? Ne, to ne moe biti. Slutnja mu je govorila da takva ljigava stvar ne bi mogla biti u Nakati. ak i ja znam toliko. Moralo je doi odnekud drugdje, i prolazi kroz g. Nakatu samo da bi ulo na ulaz. Pojavilo se kad je htjelo, sluei se g. Nakatom kao svojevrsnim prolazom za vlastite nakane. A ja ne mogu dopustiti da se to dogodi. Zbog toga moram to ubiti. Kao to je maka rekla, likvidirati ga do krajnjeg unitenja. Hoshino prie Nakati i brzo zari no u ono to je izgledalo kao glava te stvari. Izvue no i zari ga ponovno, i tako mnogo puta. Ali malo je bilo otpora nou, tek hrskav osjeaj koji te obuzme kad zabada no u meko povre. Ispod

sluzave vanjtine nije bilo mesa, ni kostiju. Ni organa, ni mozga. im bi izvukao otricu, sluz je smjesta prekrivala ranu. Nije istjecala krv niti ikakva tekuina. To nita ne osjea, pomislio je Hoshino. Bez obzira na to koliko estoko napadao, stvar je nastavila gmizati iz Nakatinih usta, bez smetnje. Hoshino baci no na pod, ode u dnevnu sobu i uze teki no u obliku sjekirice. Udarao je uzastopno njime po onoj bijeloj stvari, raskolio joj glavu, ali kao to je i mislio - u njoj nije bilo niega, samo ista kaasta bjelina poput vanjske koe. Zasjekao ju je nekoliko puta i napokon odvojio dio glave, koji se na trenutak svijao na podu kao pu

balavac, zatim se prestao micati kao da je mrtav. Ali nita nije djelovalo na ostatak tijela koje je nastavilo izlaziti. Sluz je uskoro pokrila onu ranu, bujajui tako da je stvar izgledala isto kao prije. Nita od svega toga nije usporilo njezino migoljenje iz starevih usta. Napokon je cijela kreatura izala, razotkrivajui svoj oblik. Stvorenje je bilo dugako oko jedan metar, s repom, to je napokon Hoshinunu omoguilo da sa sigurnou odredi koji je koji kraj. Rep je bio kao u dadevnjaka, kratak i debeo, vrak mu se naglo stanjivao u sitnu toku. Nije imalo nogu, ni ruku, ni usta ili nosa. Ali jamano je imalo vlastitu volju. Ne, pomislio je Hoshino, prije bi se reklo da volja sve to ima.

Nije to trebao logino zakljuiti, jednostavno je znao. Kad se pokree, mislio je, samo se dogodi da poprimi ovaj oblik. Jeurci su mu prolazili du kraljenice. U svakom sluaju, zakljuio je, ja ga moram ubiti. Pokuao je zatim ekiem, ali nije bilo nikakve koristi. Udarao je po jednom dijelu stvorenja da bi tek vidio kako okolna tvar i sluz popunjavaju udubinu koju je napravio. Dovukao je stoli i poeo mlanti stvar jednom nogom, ali nita nije usporavalo njegovo neumoljivo napredovanje. Kao neka nespretna zmija, to je polagano i uporno puzilo prema susjednoj sobi i ulaznom kamenu. To ne slii ni na jedno ivo

stvorenje koje sam dosad vidio, mislio je Hoshino. Nikakvo oruje na nj ne djeluje. Nema srca da ga probode, nema grkljana da ga preree. to onda do vraga mogu uiniti? Ta stvar je zlo, i bez obzira na sve moram ga sprijeiti da ne dospije u ulaz. Toro je rekao da u ga prepoznati kad ga vidim, i vrag me odnio ako nema pravo. Ne mogu dopustiti da ta stvar ivi. Hoshino se vrati u kuhinju da potrai neto drugo to bi posluilo kao oruje, ali nije mogao nita nai. Iznenada pogleda dolje na kamen kraj nogu. Ulazni kamen. To je to! Mogu se posluiti kamenom da smlavim onu stvar. Na priguenom svjetlu kamen je imao crvenkastiji obris nego obino.

Prignuo se i pokuao ga podignuli. Bio je uasno teak, nije ga mogao pomaknuti ni centimetar. - Vidim, vratio si se u stanje ulaznog kamena - ree. Tako. ako te zatvorim prije nego to ona stvar stigne ovamo, nee moi unii. Hoshino se upinjao iz sve snage da podigne kamen, ali nije mogao. - Ne mie se - ree kamenu, duboko diui. - Mislim da si ak tei nego prije. S tobom u se sigurno iskilaviti, zna to? Iza njega se nastavljao onaj utav zvuk. Bijela stvar se uporno sve vie i vie pribliavala. Nije imao mnogo vremena. - Jo jedan pokuaj - ree Hoshino. Poloi obje ruke na kamen, jako duboko

udahnu punei plua i zadra zrak. Usmjeri svu snagu u jednu toku i stavi obje ruke s jedne strane kamena. Ako ga ne podigne taj put, druge prilike nee i ma ti . To je to, Hoshino! Sada ili nikada. Uinit u to makar poginuo! Sa svom snagom koju je mogao skupiti on zastenja i povue. Kamen se malko pridignuo. Uloi posljednji trunak snage i poe mu za rukom podignuti kamen kao da ga upa od poda. Glavu mu je obuzimala slabost, a miii su vritali od boli. Muda su se osjeala kao da su odavno pretrgnuta. Ipak, nije ga mogao podignuti nimalo vie. Hoshino pomisli na Nakatu, kako je starac dao ivot da otvori i zatvori taj kamen. Nekako, na neki nain, morao ga

je otpratiti do svretka samog. Toro mu je rekao da to mora preuzeti od starca. Miii su mu vapili za svjeom krvi, plua su umirala za zrakom da stvore tu krv, ali nije mogao disati. Znao je da se nalazi u najveoj blizini smrti, ponor nitavila zijevao je tono pred njegovim oama. Ali on prijee preko toga, skupi svu snagu posljednji put i privue kamen k sebi. Kamen se podignuo, prevrnuo se s velikim trijeskom i pao na pod. Pod se potresao od udarca, staklena su vrata zazveala. Kamen je bio strahovito, dubinski teak. Hoshino je sjedio i hvatao zrak. Dobro si to uinio - rekao je sam sebi nekoliko trenutaka kasnije, kad je napokon doao do daha.

Kad je jednom zatvorio ulaz, bilo mu je iznenaujue jednostavno pobrinuti se za bijelo stvorenje. Ono je bilo odijeljeno od mjesta kamo je krenulo, i to je znalo. Prestalo je napredovati i poelo gmizati po sobi traei gdje bi se sakrilo, moda u nadi da e odgmizati natrag kroz Nakarina usta. Ali nije imalo snage da umakne. Hoshino je smjesta poao za njim. sijekui ga na komade tekim noem. Te komade je sjeckao na jo sitnije komadie. Ti su se komadii neko vrijeme izvijali po podu. ali ubrzo su gubili snagu i prestajali se micati. Svijali su se u vrste kuglice i ugibali, tepih se ljeskao od njihove sluzi.

Hoshino je skupio sve te komade metlom, ubacio ih u vreu za smee i vrsto svezao pagom, zatim je tu vreu stavio u drugu pa i nju vrsto svezao. To je stavio u debelu platnenu vreu koju je naao u spremitu. Potpuno izmoden, zgrio se na podu, dok su mu se ramena nadizala od duboka disanja. Ruke su mu se tresle. elio je neto rei, ali nije mogao oblikovati rijei. - Obavio si dobar posao, Hoshino - uspio je izgovoriti nekoliko trenutaka poslije. Sa svom bukom koju je stvarao napadajui ono bijelo stvorenje i prevrui kamen, zabrinuo se da su se ljudi u stambenoj zgradi probudili i da ak sada nazivaju policiju. Na sreu,

nita se nije dogodilo. Nema policijskih sirena, nitko ne lupa na vrata. Posljednja stvar koja mu treba je policija to nahrupljuje unutra. Hoshino je znao da se mrvice i komadii one bijele stvari, vrsto nabijene u vree, nee vratiti u ivot. Nema za njih mjesta kamo bi otili, mislio je. Ali dobro mu je dola ideja da bude siguran, pa je odluio, im se razdani, otii na obalu i sve ih spaliti. Pretvoriti ih u pepeo. I kada to bude gotovo, vratit e se u Nagoyu. Natrag kui. Dotle je bilo skoro etiri, vani se razdanjivalo. Vrijeme da se krene. Hoshino je natrpao svoju odjeu u torbu,

ukljuujui za svaki sluaj sunane naoale i bejzbolsku kapu Chunichi Dragonsa. Ako ga epa policija prije nego to zavri, cijela stvar e se poremetiti. Ponio je i bocu jestiva ulja da njime potpali vatru. Sjetio se svoga CD-a s Nadvojvodinim triom i ubacio ga isto tako u torbu. Napokon, poao je u sobu gdje je Nakata leao na krevetu. Klima je i dalje bila na najjaem stupnju, soba se smrzavala. - Hej. g. Nakata - rekao je ja se spremam otii. ao mi je, ali ne mogu ostati ovdje zauvijek. Telefonirat u policiji s kolodvora da mogu doi i pobrinuti se za vae tijelo. Morat emo ostalo prepustiti nekim ljubaznim slubenicima, zar ne? Nikada se vie ne

emo vidjeti, ali ja vas nikada neu zaboraviti. I da to pokuam, mislim da ne bih mogao. Uz glasno tektanje hlaenje se iskljuilo. - Znate to, djedice? - nastavio je. Mislim da u se u budunosti, kad god se neto dogodi, uvijek upitati: to bi g. Nakata o ovome rekao? to bi g. Nakata uinio? Neu morati o svemu razmiljati na svoju ruku. Imam nekako taj osjeaj, i to je velika stvar, kad se bolje razmisli. Kao da e dio vas zauvijek ivjeti u meni. To ne znai da sam najbolji spremnik koji ste mogli nai, ali bolje i to nego nita, ha? Ali osoba kojoj se obraao bila je samo ljutura g. Nakate. Najvaniji

njegov dio ve je odavno otiao na neko drugo mjesto. I Hoshino je to razumio. - Hej ti tamo - rekao je kamenu i pruio ruku da mu dotakne povrinu. - Ja odlazim. Vraam se u Nagoyu. Morat u prepustiti policajcima da se i o tebi pobrinu. Znam da bih te morao vratiti u svetite iz kojega si doao, ali pamenje mi nije tako dobro i pojma vie nemam koje je to svetite. Nemoj me prokleti ili tako neto, u redu? Uinio sam samo ono to mi je pukovnik Sanders rekao. Tako, ako kani ikoga prokleti, eno ti njega. U svakom sluaju, sretan sam to sam te mogao sresti. Ni tebe neu nikada zaboraviti. Hoshino obu tenisice Nike debelih potplata i izae iz apartmana,

ostavljajui nezakljuana vrata. U jednoj ruci je nosio torbu sa svim svojim stvarima, u drugoj drao vreu s truplom one bijele stvari. - Gospodo - rekao je, zurei u zoru koja je osvanjivala na istoku - vrijeme je da zapalim svoju vatru!

Poglavlje 49
Malo poslije devet ujutro ujem zvuk automobila koji se pribliava i izlazim iz kolibe. To je malen kamion Datsun s pogonom na sva etiri kotaa, ona vrsta s velikim gumama i visoko podignutom karoserijom. Izgleda kao da nije opran barem pola godine. Na njemu su dvije dugake, ve izlizane daske za surfanje. Kamion se kripei zaustavi ispred kolibe. Vrata se otvore i visok mlad ovjek izlazi iz njega, nosei preveliku bijelu majicu, koulju No Fear s mrljama od ulja, utosmee kratke hlae i tenisice koje su vidjele i boljih dana. ovjeku je tridesetak godina,

irokih je ramena. Sav je preplanuo i ima trodnevnu strnjiku na licu. Kosa mu je dovoljno dugaka da pokrije ui. Pogaam da to mora biti Oshimin stariji brat, onaj koji dri duan za surfere u Kochiju. - Hej - kae on. - Dobro jutro - odgovorim. Prua ruku, i rukujemo se na trijemu. Ima snaan stisak. Dobro sam pogodio. Pokazuje se da je on Oshimin stariji brat. - Svi me zovu Sada - kae mi. Govori polako, birajui pomno rijei, kao da mu se ne uri. Kao da ima vremena na pretek. - Dobio sam poziv iz Takamatsua da doem po tebe i odvezem te natrag - objanjava. - ini se

da je neki hitan posao iskrsnuo. - Hitan posao? - Da. Ali ne znam to. - ao mi je to ste se morali toliko muiti - kaem mu. - Ne treba se ispriavati - kae on. - Moe li se brzo spremiti za odlazak? - Dajte mi pet minuta. Dok trpam stvari u uprtnjau, on mi pomae zatvoriti kolibu i djelo vrijeme zviue. Zatvara prozor, navlai zastore, provjerava je li zatvoren plin, skuplja preostalu hranu, na brzinu isti sudoper. Gledajui ga mogu rei da se on osjea kao da je koliba njegov produetak. - Rekao bih da se svia mojem bratu - kae Sada. - On ne voli previe

ljudi. Pomalo je teka osoba. - Doista je bio ljubazan sa mnom. Sada kimne. - Zna biti prilino ugodan kad hoe. Penjem se na suvozaevo mjesto i sputam uprtnjau kraj nogu. Sada ukljuuje paljenje, prebacuje u brzinu, naginje se kroz prozor da jo jedanput pogleda kolibu, zatim pritisne gas. - Ova koliba je jedna od rijetkih stvari koje nas dvojica dijelimo kao braa - kae on dok vjeto manevrira niz planinski put. - Kad nas uhvati neraspoloenje, katkada dolazimo ovamo i provodimo nekoliko dana nasamo. - Razmilja o tome neko vrijeme, zatim nastavlja. - Ovo nam je obojici uvijek bilo vano mjesto, i jo

jest. Kao da je ovdje neka struja koja nam puni baterije. Neka smirena vrsta struje. Razumije to hou rei? - Mislim da znam - kaem mu. - Brat mi je rekao da e razumjeti - kae Sada. - Ljudi koji to ne shvaaju nikada nee razumjeti. Izblijedjela tkanina na sjedalima pokrivena je bijelom pasjom dlakom. Pasji miris mijea se s mirisom mora, te s vonjem voska za daske i cigareta. Dugme za ukljuivanje klima-ureaja je slomljeno. Pepeljara je puna opuaka, dep sa strane prepun nasumce skupljenih vrpca za kasetofon, bez kutija. - Iao sam u umu nekoliko puta kaem.

- Duboko? - Da - odgovorim. - Oshima me je upozoravao da ne idem. - Ali ti si svejedno iao. - Da - kaem. - I ja sam jedanput uinio isto. Mora da je to bilo prije deset godina. Zauti na neko vrijeme, usredotoujui se na vonju. Nalazimo se na dugakoj okuci, ljunak skae ispod debelih guma dok se vozimo. esto vidimo avke kraj puta. Ne pokuavaju odletjeti, samo pozorno gledaju znatieljnim oima dok prolazimo. - Jesi li naletio na vojnike? - pita Sada nehajno kao da me je upitao koliko je sati. - Mislite na ona dva vojnika?

- Tono - odgovori Sada, svrnuvi pogled na me. - Otiao si toliko daleko, ha? - Da, otiao sam - odgovorim. Njegove se ruke lagano steu dok manevrira upravljaem, ne odgovara, a njegov mi izraz lica nita ne govori. - Sada? - upitam. - Hm? - kae on. - Kad ste sreli one vojnike prije deset godina, lo ste uinili? - to sam uinio kad sam sreo one vojnike? - ponovi on. Ja kimnem i ekam njegov odgovor. On baci pogled na retrovizor, zatim nastavi gledati naprijed. - Nikada ni s kim nisam o tome govorio - kae. - ak ni s bratom. Bratom, sestrom, kako god

ga eli nazvati. Za mene je brat. On nita ne zna o onim vojnicima. Kimnem bez rijei. - I sumnjam da u to ikomu kazati, ak ni samom sebi. Zna to pokuavam rei? - Mislim da znam - kaem mu. - to je to? - To je neto gdje se ne moete posluiti rijeima. Pravi odgovor je neto to rijei ne mogu izraziti. - Svaka ast - odgovori Sada. Tono. Ako se ne moe posluiti rijeima, onda je bolje da i ne pokuava. - ak ni samom sebi? - pitam. - Da, ak ni samom sebi - kae Sada. - Bolje je da ne pokuavi to

objasniti, ak ni samom sebi. Nudi mi snop vakaih guma Cool Mint. Uzimam jednu i poinjem vakati. - Jesi li ikada pokuao surfati? pita on. - Ne. - Ako ti se prui prilika ja u te nauiti - kae on. - Ako bi htio nauiti, hou rei. Valovi su sasvim pristojni du obale kod Kochija, a nema previe surfera. Surfanje nije tako plitak sport kao to se ini na prvi pogled. Kad surfa naui da se ne treba boriti protiv prirodne snage, ak i kad postane nasilna. Vadi cigaretu iz majice, stavlja je u usta i pali upaljaem s vozake ploe. To je neto to se ne da objasniti

rijeima. Jedna od onih stvari na koje se ne moe rei ni da ni ne. - Na Havajima - nastavlja on - ima mjesto koje zovu Zahodskom koljkom. Ondje su golemi virovi, jer se na tome mjestu susreu i meusobno sudaraju nadolazea plima i odlazea oseka. Vrte se u krugovima kao kad ispire zahod. Ako zaluta onamo, nae se pod vodom i teko je ponovno izroniti. Moda vie nikada ne izae na povrinu, ovisno o valovima. I tako se nae ondje, pod vodom, udaraju te valovi, i nita ne moe uiniti. Nikamo te nee odvesti ako mlatara oko sebe. Samo e potroiti snagu. Nikada se nisi toliko uplaio u ivotu. Ali ako ne svlada taj strah nikada nee biti pravi surfer. Mora se suoiti sa smru, mora

je stvarno upoznati, i zatim je svladati. Kad se nae u tom viru poinje misliti o svakojakim stvarima. To je kao da se mora sprijateljiti sa smru, voditi s njom pravi srdaan razgovor. Na kraju prilaznog puta on izlazi iz kamiona i zakljuava ulaz, potegnuvi dva-tri puta lanac da provjeri hoe li izdrati. Poslije toga ne razgovaramo mnogo. On ostavlja radio na nekoj postaji dok vozi. ali mogu rei da zapravo ne slua. Upaljen radio je znak dobre volje. ak i kad zaemo u tunel pa ujemo samo smetnje, njemu to ne smeta. Doavi na autocestu, zbog pokvarena klima-ureaja ostavljamo otvoren prozor.

- Ako bi htio nauiti kako se surfa, svrati se i posjeti me - kae Sada dok se Unutarnje more pojavljuje na vidiku. Imam sobu vika, moe ostati koliko te je volja. - Hvala - kaem. - Drat u vas za rije. Ali ne znam kada. - Prilino si zaposlen? - Moram se pobrinuti za neke stvari. - Isto je sa mnom - kae Sada. Ne progovaramo nita dugo vremena. On razmilja o svojim problemima, ja o svojima. Pogled mu je na cesti, lijevu ruku dri na upravljau i katkada zapali cigaretu. Za razliku od Oshime, ne vozi brzo. Lakat mu viri kroz otvoren prozor, vozi niz autocestu

lagodnom brzinom. Druga vozila prestie samo kad voze odve sporo. Tada preko volje stie gas, zaobilazi ih, i smjesta se vraa u svoju traku. - Vi odavno surfate? - pitam ga. - A-ha - kae on, i opet nastupa tiina. Napokon, kad smo gotovo zaboravili pitanje, odgovara. - Surfam jo od srednje kole. Tada je to bilo samo za zabavu. Nisam se time ozbiljno bavio do prije est godina. Radio sam u nekoj velikoj agenciji u Tokiju. Nisam to mogao podnijeti, pa sam dao otkaz, vratio se ovamo i poeo surfati. Uzeo sam zajam, posudio neto novca od roditelja i otvorio duan za surfere. Sam ga vodim, pa mogu uglavnom raditi to elim.

- Jeste li se eljeli vratiti na Shikoku? - Dijelom i to - kae on. - Ne znam. ne osjeam se dobro ako nemam more i planine u blizini. Ljudi su preteno proizvod okoline gdje se rode i odrastu. Kako razmilja i osjea, to je uvijek povezano s reljefom, s temperaturom, ak i s glavnim vjetrovima. - U Tokiju. Nogata, u okrugu Nakano. - eli li se tamo vratiti? Odmahnem glavom. - Ne elim. - Zato ne? - Nemam razloga da se vratim. - U redu - kae on. - Nisam naroito povezan s reljefom, glavnim vjetrovima i svime

tim - kaem. - Daaa? - kae on. Opet utimo. Kao da njemu tiina nimalo ne smeta. Ni meni. Samo sjedim tu, mozak mi je prazan, sluam glazbu na radiju. On zuri u cestu ravno naprijed. Napokon izlazimo s autoceste, skreemo na sjever i ulazimo unutar gradskih granica Takamatsua. Stiemo pred Knjinicu Komura malo prije jedan popodne. Sada me iskrcava ispred nje, ali sam ne izlazi iz kola. Motor je i dalje upaljen, on se smjesta vraa u Kochi. - Hvala - kaem. - Nadam se da emo se uskoro vidjeti - kae on. Isprui ruku kroz

prozor, kratko mahne, zatim odlazi uz kripu debelih guma. Hita natrag da uhvati koji visok val, vraa se u svoj svijet, k svojim problemima. Zabacujem uprtnjau na rame i prolazim kroz ulina vrata. Lovim miris svjee pokoena travnjaka u vrtu. ini mi se da sam izbivao mjesecima, a prola su zapravo samo etiri dana. Oshima je za prijamnim stolom, nosi kravatu, nikada prije nisam to vidio. Bijela zakopana koulja i kravata sa smeim, utim i zelenim prugama. Rukavi su mu zasukani do lakata i nema jakne. Pred njim su, kako se moglo predmnijevati, alica kave i dvije uredno zailjene olovke. - Hej - pozdravlja me, dodajui

uobiajeni smijeak. - Haj - uzvratim. - Pogaam da te je dovezao moj brat? - To je tono. - Ali nije mnogo govorio - kae Oshima. - Doista, malo smo govorili. - Ima sree. Katkada ne progovori ni rijei, ovisno o tome s kim je. - Je li se ovdje to dogodilo? pitam. - Rekao mi je da je neto hitno. Oshima kimne. - Ima nekoliko stvari koje treba znati. Prije svega, gospoica Saeki je preminula. Imala je srani udar. Naao sam je gore s licem na stolu, u utorak popodne. Sve se dogodilo iznenada, i ne bi se reklo da je

patila. Sputam uprtnjau na pod i sjedam u fotelju. - U utorak popodne? - pitam. Danas je petak, je li tako? - Da, tako je. Umrla je poslije redovita obilaska utorkom. Vjerojatno sam trebao ranije stupiti u vezu s tobom, ali nisam mogao jasno razmiljati. Potonuvi u fotelju, osjeam da se ne mogu pomaknuti. Nas dvojica sjedimo tu dugo u tiini. Vidim stubite koje vodi na kat, dobro uglaan crni rukohvat, bojeno staklo na odmoritu. Te su stube uvijek imale posebno znaenje za mene, jer su vodile do nje, gospoice Saeki. Ali sada su tek prazne stube, bez ikakva znaenja. Nje ondje vie nema. - Kao to sam prije spominjao,

mislim da je sve to bilo sueno - kae Oshima. - Znao sam to, a znala je i ona. Iako je to, kad se doista dogodi, veoma teko prihvatiti. Kad on zastane, osjeam se kao da bih trebao neto rei. ali rijei ne dolaze. - Po njezinoj elji, pogreba nee biti - nastavlja Oshima. - Tiho je kremirana. Ostavila je oporuku gore u ladici radnoga stola. Svu svoju imovinu ostavila je zakladi koja vodi knjinicu. Meni je ostavila nalivpero Mom Blanc, za uspomenu. A tebi jednu sliku. Sliku djeaka na alu. Uzet e je, zar ne? Kimnem. - Omotana je ondje, spremna za odlazak.

- Hvala - kaem, napokon sposoban govoriti. - Reci mi neto, Kafka Tamura kae Oshima. Uzima olovku i vrti je po obiaju. - Je li u redu ako te neto upitam? Kimnem. - Nije bilo potrebno da ti kaem da je umrla, zar ner? Ti si ve znao. Opet kimnem. - Mislim da sam znao. - To sam i mislio - kae Oshima i duboko udahnjuje. - Bi li htio malo vode ili to drugo? Istinu da ti kaem, lice ti je kao pustinja. - Hvala, dobro e mi doi. Skapavam od edi, ali toga nisam bio svjestan dok on nije spomenuo.

Gutam na duak ledenu vodu koju mi je donio, tako brzo da me glava poinje boljeti. Stavljam praznu au na stol. - Hoe li jo? Odmahnem glavom. - Kakvi su ti sada planovi? - pita Oshima. - Vratit u se u Tokio - odgovaram. - to e ondje raditi? - Otii na policiju, prije svega, i rei im to znam. Ako ne odem, trait e me do kraja ivota. A zatim u najvjerojatnije natrag u kolu. Ne znai da to elim, ali moram zavriti barem osnovnu kolu. Ako izdrim samo nekoliko mjeseci i dobijem svjedodbu, mogu raditi to hou.

- To ima smisla - kae Oshima. Suava malo oi i gleda me. - To zvui kao najbolji plan. - Sve vie razmiljam da je to pravi put. - Moe bjeati ali ne moe se sakriti? - Da, valjda je tako - kaem. - Odrastao si. Odmahujem glavom. Nita ne uspijevam rei. Oshima se lagano lupne dva-tri puta gumicom na olovci po sljepoonici. Telefon zazvoni, ali on se na nj ne obazire. - Svatko od nas gubi neto to nam je dragocjeno - kae kad telefon prestane zvoniti. - Izgubljene prilike, izgubljene

mogunosti, osjeaji koje nikada ne moe vratiti. To je dio onoga to znai biti iv. Ali unutar naih glava - barem to ondje zamiljam - malena je prostorija gdje spremamo uspomene. Prostorija kao police u ovoj knjinici. A da bismo razumjeli kako radi nae srce moramo stalno praviti nove katalone listie. Povremeno moramo brisati prainu, putati unutra svje zrak, mijenjati vodu u vazama za cvijee. Drugim rijeima, zauvijek e ivjeti u svojoj vlastitoj knjinici. Zurim u olovku u njegovoj ruci. Boli me dok je gledam, ali moram biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu, barem jo neko vrijeme. Ili se praviti da jesam. Uzimam dubok dah, ispunim

plua zrakom, i uspijevam udahnuti onu grudu emocija. - Je li u redu ako se jednog dana vratim ovamo? - upitam. - Naravno - kae Oshima, i odlae olovku na stol. Spaja ruke na zatiljku i gleda ravno u mene. - Kau da u ja biti zaduen za knjinicu neko vrijeme. I mislim da e mi trebati pomonik. Jednom kad se oslobodi policije, kole, i ostaloga to ima - uz uvjet da eli, naravno - volio bih da se vrati. Ovaj grad i ja ne idemo nikamo, za sada sigurno. Ljudima treba mjesto kamo mogu pripadati. - Hvala - kaem mu. - Zaista nema na emu - kae on. - Va brat je rekao da e me nauiti kako se surfa.

- To je sjajno. Njemu se veina ljudi ne svia - kae on. - Pomalo je teka osoba. Kimnem i nasmijeim se. Doista su slini, ta dvojica brae. - Kafka - kae Oshima, gledajui duboko u moje oi. - Moda grijeim, ali mislim da je to prvi put da te vidim kako se smijei. - Moda ste u pravu - kaem. Sasvim sigurno se smijeim. I crvenim se. - Kad ide natrag u Tokio? - Ovaj as, mislim. - Zar ne moe priekati do veeri? Mogu te odvesti na kolodvor kad zatvorimo. Razmatram to, zatim odmahnem

glavom. - Hvala. Ali mislim da je najbolje ako odem ovaj as. Oshima kimne. Odlazi u stranju prostoriju i donosi uredno omotanu sliku. Stavlja takoer i plou "Kafka na alu" u vreicu i prua mi je. - Mali dar od mene. - Hvala - kaem. - Je li u redu ako poem gore i jo jedanput vidim sobu gospoice Saeki? - Samo poi. - Biste li vi doli sa mnom? - Naravno. Penjemo se gore u njezinu sobu. Stojim ispred radnog stola, lagano mu dodirujem povrinu i razmiljam o svemu to je ona upijala. Zamiljam nju kako je klonula licem na stol. Kako je

uvijek sjedila ondje, s prozorom iza sebe, i uurbano pisala. Kako sam joj donosio kavu, kad bi bacila pogled dok bih otvarao vrata i ulazio. Kako mi se uvijek smijeila. - to je ona ovdje pisala? - pitam. - Ne znam - odgovara Oshima. Jedno znam sigurno: odnijela je sa sobom mnogo tajni kad je napustila ovaj svijet. I mnogo teorija isto tako, mislim u tiini. Prozor je otvoren, lipanjski lahor blago mie rub bijelih ipkastih zastora. U zraku se osjea lagan miris mora. Odlazim od stola, priem Oshimi i vrsto ga zagrlim. Njegovo vitko tijelo priziva svakovrsne nostalgine

uspomene. On mi njeno gladi kosu. - Svijet je metafora, Kafka Tamura - kae mi na uho. - Ali za tebe i za mene samo ova knjinica nije metafora. Uvijek je samo knjinica. elim biti siguran da se u tome razumijemo. - Naravno - kaem. - Ona je jedinstvena, posebna knjinica. Nita drugo ne moe zauzeti njezino mjesto. Kimnem. - Zbogom, Kafka - kae Oshima. - Zbogom. Oshima - kaem ja. Znate, dobro vam stoji ta kravata. On se odmakne od mene, pogleda me u lice i nasmijei se. - ekao sam da mi to kae.

Zabacivi uprtnjau na rame, hodam do postaje i sjedam na vlak do kolodvora Takamatsu. Kupujem na alteru kartu za Tokio. Vlak e stii u Tokio kasno nou, tako u najprije morati nai prenoite, zatim idueg dana krenuti do svoje kue u Nogati. Bit u sam u onoj golemoj, praznoj kui. Nitko me ne eka da se vratim doma. Ali nemam drugoga mjesta kamo bih se vratio. Posluim se javnim telefonom na kolodvoru i nazovem Sakuru na mobitel. Nalazi se usred posla ali kae da moe odvojiti nekoliko minuta. To je u redu, kaem joj. - Vraam se u Tokio sada - kaem

joj. - Tu sam na kolodvoru u Takamatsuu. Samo sam ti htio rei. - Prestao si bjeati od kue? - Reklo bi se. - S petnaest je malo prerano za bjeanje, u svakom sluaju - kae ona. Ali to e raditi u Tokiju? - Vratit u se u kolu. - To je vjerojatno dobra ideja kae ona. - I ti se vraa u Tokio, zar ne? - Da, vjerojatno u rujnu. Ljeti bih mogla poi nekamo na izlet. - Mogu li te vidjeti u Tokiju? - Da, naravno - kae ona. - Moe li mi rei svoj broj? Dajem joj broj telefona kod kue, ona ga zapisuje.

- Sanjala sam te neki dan - kae ona. - I ja sam tebe sanjao. - Prilino pohotno, kladila bih se? - Moda - doputam. - Ali to je bio samo san. A ti? - Moj san nije bio pohotan. Bio si u golemoj kui koja je bila poput labirinta, hodao si naokolo, traei neku posebnu sobu, ali nisi je mogao nai. Bio je netko drugi u kui, traei tebe. Pokuavala sam viknuti da te upozorim, ali nisi me mogao uti. Prilino jeziv san. Kad sam se probudila, bila sam iscrpljena od tolikog vikanja. Otada sam stalno za tebe zabrinuta. - Hvala ti na tome - kaem. - Ali i to je samo san.

- Nije ti se nikakvo zlo dogodilo? - Ne, nikakvo zlo. - Ne, nikakvo zlo, kaem sam sebi. - Zbogom, Kafka - kae ona. Moram se vratiti poslu, ali ako kad poeli razgovarati, samo me nazovi, u redu? - Zbogom - kaem. - Sestro dodajem. Preko mosta i preko vode prelazimo, i presjedam u metak-vlak na kolodvoru Okayama. Zavalim se u sjedalo i sklopim oi. Tijelo mi se polagano prilagouje vibraciji vlaka. vrsto omotana slika Kafka na alu je kraj mojih nogu. Mogu je ondje osjetiti. - elim da me se sjea - kae

gospoica Saeki i gleda me ravno u oi. - Ako se ti bude sjeao mene, onda me nije briga ako me svi drugi zaborave. Vrijeme te pritie kao neki stari, dvosmisleni san. Stalno se kree, pokuava kroza nj kliznuti. Ali ak ako ide do rubova zemlje, nees ga moi izbjei. Ipak. mora tamo poi - na kraj svijeta. Ima neto to ne moe uiniti osim ako ne stigne onamo. Poinje padati kia kad minemo Nagoyu. Zurim u kapi koje prugaju tamni prozor. Kia je padala i kad sam naputao Tokio. Zamiljam kako kia pada na raznovrsnim mjestima - u umi, na moru, na autocesti, u knjinici. Kia

pada na rubu svijeta. Sklapam oi i oputam se, omoguujem napetim miiima da se olabave. Sluam postojano zujanje vlaka. A tada, bez upozorenja, topla suza iscuri mi iz oka, otkotrlja se niz obraz do usta i osui se nakon nekog vremena. Nije vano, kaem sam sebi. To je samo jedna suza. ak je ne osjeam kao da je moja, vie je dio vanjske kie. Jesam li dobro uinio? - Dobro si uinio - kae djeak zvan avka. - Uinio si to je bilo najbolje. Nitko drugi ne bi to mogao uiniti dobro kao ti. Uostalom, ti si autentini primjerak: najilaviji petnaestogodinjak na svijetu. - Ali ni dalje ne znam nita o ivotu

- prosvjedujem. - Gledaj tu sliku - kae on. - I sluaj vjetar. Kimnem. - Znam da to moe. Ponovno kimnem. - Bolje je da malo spava - kae djeak zvan avka. - Kad se probudi, bit e dio potpuno nova svijeta. Napokon tone u san. I kad se probudi, istina je. Dio si potpuno nova svijeta.