PRVI KRALJ HRVATSKI,

I NJEGOVO DOBA.

TOMISLAV,

NAPISAO: MARKO PEROJEVI.

NAKLADA HRVATSKOG KULTURNOG DRUTVA NAPREDAK

KRUNISANJE KRALJA TOMISLAVA.

I. HRVATSKA PRIJE TOMISLAVA. ivna li je ta naa Hrvatska! Sa sjevera se prostire meu dvjema velikim rijekama, kao to se r a j ze maljski bio pruio meu Eufratom i Tigrisom. Sa zapada se sputa u sinje more, nabacano veim i manjim otoiima, kao da su erdan oko djevojakog vrata. Pruila se sa istone strane kroz plodne ravnice, guste ume i tihe vode. K jugu se savija kroz klisure i neprohodne gu dure, da opet zahvati morske valove! Lijepa je zaista naa domovina! U ovom kraju Balkana ivjeli su u staro doba raz liiti narodi pod vladavinom rimskih careva. Nai su se pradjedovi poeli amo doseljivati prvom polovinom VI. v., a konano su se smjestili i uredili u novoj domovini sredi nom VII. v. Hrvati su zauzeli sjeverozapadni dio, braa im Srbi jugoistoni. Isprva su ivjeli podijeljeni u razliita plemena po upama, kojima je kao starjeina na elu bio upan. Kod dalmatinskih Hrvata prije je bilo takovih se dam plemena, a poslije dvanaest. Kasnije, u svrhu bolje obrane od neprijatelja, vie se upa zdruilo u jednu, i tako su postale kneevine sa knezom na glavi. Prva dva stoljea boravka hrvatskoga naroda na jugu, zastrta su gustom koprenom. To je djetinje doba naega naroda, kad dijete ne zna da govori, a drugi o njemu ne vode rauna. Kroz to je vrijeme na narod pre ao iz poganstva u kranstvo, rastao je i uio se. Poetkom IX. v. Hrvati su ve bili stupili na svjet sku pozornicu. Tada su bili okupljeni u dvije kneevine. Prva je bila u staroj Panoniji, izmeu rijeke Drave i Save i planine Kapele, a zvala se je Posavska Hrvatska. Ta je hrvatska kneevina bila podlona divljim Avarima, a po slije su Hrvati postali podanici silnih franakih careva. Drugu su kneevinu Hrvati osnovali u staroj Dalmaciji.

Dalmatinska Hrvatska protezala se sa sjevera od rijeke Rae u Istri do Drima na jugu, pa od Jadrana do Drine. Ova se kneevina dijelila u Bijelu Hrvatsku od Rae do Cetine, u Bosnu oko gornjeg tijeka rijeke Bosne, te u Cr venu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvena Hrvatska obuhvatala je oblast Neretvansku od Cetine do Neretve, oblast Zahumsku od Neretve do Dubrovnika, oblast Travunjsku od Dubrovnika do Kolora, i oblast Dukljansku od Kotora do Drima. Sva ova zemlja bila je naseljena Hrvatima, a samo u dalmatinskim gradovima: Zadru. Splitu i Trogiru, te oto cima: Rabu. Krku i Osoru, bili su nastanjeni kalini. Sa svim tim Hrvati nijesu se otuili od mora, jer je i u nji hovoj vlasti bila obala dalmatinska i drugi otoci. Oni su odmah uvidjeli vanost mora, sagradili su brodove i za tr govinu i za ratovanje. U malo i u kratko oni su postali gos podarima istone obale Jadranskog mora, a strahom i tre petom svim drugim narodima okolo mora. More je raznijelo na daleko hrvatsko ime. ali je ono takoer bilo uz rokom, da su susjedi htjeli zagospodovati hrvatskim mo rem i zarobiti hrvatski narod. Hrvat se je uvijek tomu pro tivio i do danas je ostao gospodarom svoga mora. Hrvatska je bila uprav na meau istoka i zapada, izmeu velikog carstva Franakoga i carstva bizantinskoga. Za to su jednom i drugom rasle zazubice, da osvoje hrvat sku zemlju, da hrvatski narod odre u svojoj vlasti, da im Hrvatska bude mostom za prodiranje bilo prema istoku, bilo prema zapadu. Kad su Franci unitili g. 796. avarsku dravu i pod jarmili posavske Hrvate, dooe Franci do meaa dalma tinske Hrvatske i htjedoe da i nju osvoje. Zbog toga do lo je do rata izmeu oba carstva. Mirom g. 812. bila je Francima priznata vrhovna vlast nad dalmatinskim Hrva tima, a Bizantincima ostadoe samo gradovi i otoci dalma tinski. U znak pokornosti g. 814. poklone se franakomu caru Ludoviku oba hrvatska kneza, posavski Ljutovid i dal matinski Borna. Teko li je biti sunjem, a jo tee u okrutna i nemilostiva gospodara. Takovi su bili Franci sa posavskim Hrvatima. Za to ustade njihov knez Ljutovid, da strese sa svog naroda tui jaram. Njemu se pridrue i neka blinja srpska plemena i velik dio Slovenaca. etiri je godine Lju tovid ratovao s Francima, ali jaoj sili nije mogao da odoli (823.). I ako knez Ljutovid, koji je stolovao u Sisku, nije pobijedio, ipak je njegovo djelovanje i nastojanje vri jedno pohvale, jer je on prvi hrvatski vladar, koji je i ako za kratko vrijeme znao da okupi jedan dio Slovenaca i

Srba, namjerom da osnuje veu dravu od izvora Drave. Save i Soe do ua Timoka u Dunav. Nije uspio ni njegov nasljednik knez Ratimir, jer je i on bio potuen (838.) i prisiljen na pokornost. Nu misao za slobodu bila je tim posijana i uvrena u onom dijelu hrvatskoga naroda. Kad doe nova zgoda i nastupe druge prilike, posavski e se Hr vati opet sjetiti Ljutovidova nastojanja. Bilo je to pri kraju IX. v. Na ravnicama oko Du nava i Tise pojavi se nov narod, Madari. Pod vodstvom Arpada, svoga poglavice, oni krenue iz svoje stare domo vine preko Kijeva do srednjih Karpata i uu u dananju Ugarsku (896.). Pade tako velika moravska drava i Koceljeva kneevina s Blatnim gradom. Tim bjee unitene ne samo slavenske pitome zemlje, nego bi pogaena i satrta ona lijepa slavenska znanost, koju su sv. braa iril i Metod bili posijali i uzgojili meu onim Slavenima. Osim toga divlji Madari zau kao klin u slavensko tijelo i prekinu dotadanju vezu izmeu sjevernih i junih Slavena. Kako su se Madari zalijetali u Njemaku i Italiju, zaprijeti pogibelj i posavskoj hrvatskoj kneevini. Madari predoe Dravu na jug i poee uznemirivati i udarati na Hrvate. Trebali su sada posavski Hrvati drugoga Ljutovida, ali ga u svom knezu ne naoe. Uprav g. 896. nestaje traga knezu Braslavu. Naao se ipak drugi hrvatski knez, koji e brai skoiti u pomo i osloboditi ih madarskog ropstva. Nu pogledajmo prije, kako su Hrvati ivjeli u drugoj kneevini, u dalmatinskoj Hrvatskoj. Njihovi su knezovi takoer priznavali vrhovnu vlast Franaka. Kako su ve bili dosta jaki na moru. osobito oni u Neretvanskoj oblasti, to su im postali neprijateljima Mleani, koji su htjeli imati glavnu rije na Jadranu. Za kneza Mislava oko god. 830. spominju se prvi sukobi Hrvata s Mleanima. Uz Mleane domalo se na Jadranu iz Sicilije pojavie i Sara ceni, koji ni jesu tedili ni hrvatske obale, ali se amo nijesu mogli ugnijezditi, kao to su uinili u junoitalskom gradu Bariju. Poslije Mislava bio je u dalmatinskoj Hrvatskoj knez Trpimir (oko 845.864.). On je praotac narodne hr vatske vladarske porodice, koja je uz neke izuzetke vla dala sve do pred k r a j XI. v. Povelja, koju je dneva 4. oujka 852. izdao knez Trpimir, prvi je pisani spomenik, koji spominje hrvatsko ime. U toj se ispravi Trpimir na ziva knezom Hrvata, a njegova kneevina kraljevinom Hr vatskom, i ako onda u Hrvatskoj nije se vladar zvao kra ljem, nego knezom. U ispravi veli Trpimir, da je nedavno sagradio samostan i doveo mnotvo fratara. Listina je ova izdata na Bijaima, izmeu Splita i Trogira, u blizini rim-

skog Solina i blizu Klisa, gdje je valjda Trpimirova poro dica ivjela i imala svoje posjede i dvore. Uz Trpimira su bili upani kao njegovi savjetnici i pomagai, te komornici i dvorski sveenici. Za vladanja Trpimirova napadoe Bugari na Srbe, koji su onda obitavali one krajeve, kojom protjeu Piva, Tara, Gornja Drina, Lim, Ibar i gornja zapadna Morava. Bugari navale na Srbiju hotei je pokoriti, ali ih Srbi od biju. I po drugi put pokuae Bugari sreu, nu i sada bez uspjeha. Braa Mutimir, Stojmir i Gojnik poraze bugarsku vojsku. Nema dvojbe, da su Srbima u pomo skoili Hrvati, pa za to onda Bugari okrenue protiv Hrvata. Knez Trpi mir potue ih i prisili na mir. I ako je Trpimir imao tri sina: Petra, Zdeslava i Mutimira, ipak ga nijedan od njih ne naslijedi, nego kneevsku vlast preuzme knez Domagoj (864.876.). koji nije bio u rodu s Trpimirom, a dvori sti mu bili negdje na sjeveru oko Nina i Knina. Za Domagoja opet se uhvate u kotac Mleani i Neretvani. Ratovalo se izmjeninom sre om. Oko g. 866. mletaki dud udari na Hrvatsku s ja kim brodovljem. Domagoj mu ponudi mir, a za tim sklopi s njim savez protiv zajednikih neprijatelja Saracena, koji su iz B a n j a harali mletake i hrvatske krajeve. Protiv Sa racena sloi se car franaki Ludovik II. s bizantinskim Va silijem i pozove Domagoja u drutvo. Franci i Hrvati dneva 2. veljae 871. osvoje Bari na juri. Dok su Hrvati bili pod Barijem, Bizantinci poalju protiv neretvanskih i hrvatskih obala svoju mornaricu, koja je izdajniki stala pljakati i razarati hrvatske gradove. Kad Domagoj doznade za ovaj napadaj, uskipi gnjevom na nevjerne Bizantince i njihove pomagae Mleane. Uze odmah po Jadranu da gusari i na pada bizantinske i mletake brodove. Za to je doznao i papa, pa je pisao Domagoju, da primiri ogorenost Hrvata. Domagoja naslijedi sin Ujko (Inoslav) (876.878.), a. Trpimirov sin Zdeslav morade da bjei u Carigrad. Po slije nepune tri godine vrati se Zdeslav, istjera iz Hrvatske Domagojeve sinove i sam zasjede na oevo prijestolje. Koji je uzrok bio ovim trvenjima u Hrvatskoj? Dva: politiki i vjerski. Franci i Bizantinci, papa rimski i cari gradski patrijarha imali su u Hrvatskoj svojih pristaa. Bi zantinci su htjeli istisnuti iz Hrvatske upliv franaki, pa da i Hrvatska kao i dalmatinski gradovi priznadu samo vlast cara bizantinskoga. Isto tako htio je carigradski patrij a r k a podvri Hrvate i hrvatsku crkvu pod svoju vlast, kao to su mu Latini u dalmatinskim gradovima bili pod loni. Nadbiskup u Splitu smatrao se je nasljednikom sta rih nadbiskupa u Solinu, koji su imali duhovnu vlast nad

itavom rimskom Dalmacijom. Hrvati su naprotiv prizna vali franaku vrhovnu politiku vlast, a za crkvenoga svoga poglavicu imali su posebnoga narodnoga biskupa u Ninu, koji se je zvao biskupom Hrvata, a bio je podre en patrijarki u Akvileji, a po njemu papi u Rimu. Sva je Hrvatska, dalmatinska i posavska, sluala hrvatskoga bis kupa i njegova se vlast protezala sve do samih zidina la tinskih gradova. Nije za to udo, da su meu Hrvatima bile onda dvije stranke, jedna za Franke i papu, druga za Bizantince i carigradskog patrijarku. Trpimirovi sinovi i narod u ne posrednoj blizini dalmatinskih gradova, voljeli su Cari gradu, a Domagojevi sinovi Rimu. Iz ovih razloga bilo je u hrvatskoj dravi trzavica i buna, u kojima su Trpimirovii, kao pristae Bizanta, izgubili prijestolje i morali bje ati iz zemlje, a za tim isto tako Domagojevii, kao pri stae Rima. Kad se je ono g. 878. vratio Zdeslav iz Carigrada uz pomo bizantinskog dvora, otjerao je Domagojeve si nove i zavladao sam. Prva mu je briga bila, da dravu i narod hrvatski podloi caru i patrijarki bizantinskomu. S njim doe jedan dvorski dostojanstvenik, koji je imao da upravu zemlje uredi po bizantinsku. Takoer su za njim doli mnogi grki sveenici, koji su imali da hrvatsku crkvu privedu u krilo istone crkve, kojoj je onda na glavi bio glasoviti Fotije, zaetnik crkvenoga raskola. Protiv ove nasilne Zdeslavljeve dravne i crkvene politike podie se u Hrvatskoj velika buna. U svibnju g. 879. doe do prevrata i graanskog rata, a knez Zdeslav u okraju plati glavom. Pobijedila je stranka franakorimska, koja uzdigne na kneevsko prijestolje Branimira, po svoj prilici sina Domagojeva. Knez Branimir (879.892.) odmah javi papi Ivanu VIII., da se narod i sveenstvo hrvatsko vraa rimskoj cr kvi. Hrvatskim biskupom u isti mah bi izabran akon Teo dozije, koji polovinom g. 880. krene u Rim, da uredi i uvr sti odnoaj hrvatske crkve s papom. Ako nije prije, to se je za stalno sada Teodozije sastao i upoznao u Rimu sa sv. Metodom i s njegovim djelovanjem za slavenski jezik u crkvi. Ovom je zgodom bez dvojbe i Teodozije dobio za svoju hrvatsku crkvu sve one povlastice, koje je papa dao sv. Metodu glede uporabe slavenskog jezika u slubi bojoj. Tako se je hrvatski narod za uvijek pridruio ka tolikoj crkvi, ali u isto se je vrijeme ogradio svojim je zikom protiv latinizacije sa strane latinske crkve u Dalma ciji. Ovim je Teodozije postavio temelj glagoljakoj hrvat-

skoj knjizi, iz koje se kasnije razvila hrvatska knjievnost. Slavenski jezik rairio se i uhvatio duboka k o r i j e n a u hr vatskim crkvama sve do dalmatinskih gradova. Tolika je bila mo kneza Branimira i toliki ugled biskupa Teodozija, da su splitski Latini god. 886. izabrali Teodozija svojim nadbiskupom, na to je Teodozije priveo splitsku crkvu papi. Mislio je valjda Teodozije i Branimir, da e se tako moi hrvatska i latinska crkva u Dalmaciji sjediniti pod jednini nadbiskupom, koji e biti prvostolni kom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ovo je stanje na alost potrajalo k r a t k o vrijeme. Oko g. 892. nestaje Branimira i Teodozija. Mogue je, da je opet nastao p r e v r a t u dravi, j e r Trpimirovi sinovi ni jesu spavali. Poslije Branimira sjede na hrvatsko prijestolje knez Mutimir (892.910.) sin Trpimirov i brat Zdeslavljev. Mutimir je sada sasvim oslobodio hrvatsku dravu od franakog gospodstva, ali rek bi da nije ni pokuao, da hrvatsku crkvu opet podloi carigradskom patrijarki. To je dodue uinio novi splitski nadbiskup Petar II., doim je hrvatski biskup Adelfred ostao vjeran papi. Ova dvojica prepirali su se za neke zemlje oko crkve sv. J u r j a u Putalju (danas Katel Suurac kod Splita), a sudio im je dneva 28. rujna 892. knez Mutimir na Bijaima pred crkvom sv. Marte. U pratnji Mutimirovoj bili su mnogi upani, tri kneeva k o m o r n i k a : postelnik. buzdovnik i titonoa, te poglavica hrvatskih samostana. I knjeginja je imala svoju posebnu pratnju upana i komornika. Iz ovoga se dade za kljuiti, da je hrvatska kneevina krajem IX. v. bila ure ena k u l t u r n a drava po uzoru zapadnom. Kao to su se u H r v a t s k o j borile dvije porodice o vlast i gospodstvo, tako je bilo i u susjednoj Srbiji, gdje su se roena braa gonila, a sve na tetu svoga naroda i ko rist tuinca. Spomenuli smo, k a k o je knez Trpimir branio Srbiju od Bugara. Sada i knez Mutimir prua r u k u pomo nicu brai Srbima. Sinovi srpskog kneza Vlastimira: Muti mir, Stojmir i Gojnik bili su razdijelili oevinu, pa se do malo posvadie. Mutimir nadjaa brau i posla ih u Bugar sku, a kod sebe zadri samo Petra, sina Gojnikova. Uslijed toga nastae u Srbiji u n u t a r n j e borbe, za kojih jedni trae oslona u Bugarskoj, drugi u Hrvatskoj, trei u Carigradu. P e t a r umae iz ruku strievih u Hrvatsku, te uz pomo hr vatskoga kneza Mutimira provali god. 892. u Srbiju. Petar svlada strievie: Pribislava, Brana i Stjepana i p r o g n a ih u Hrvatsku, gdje svi pomrijee osim Brana. O v a j g. 894. u d a r i sa sinom Pavlom iz Hrvatske u Srbiju, no knez ga P e t a r pobijedi, uhvati i oslijepi. Da nevolja bude tea. udari za tim na Petra iz Bugarske strievi mu Klonimir.

sin Stojmirov. Petar i njega svlada (g. 896.) i pogubi, pa onda sklopi mir s bugarskim knezom Simeonom i predade mu slijepoga Brana sa sinom mu Pavlom. Sada je knez Pe tar Gojnikovi sam bez takmaca zavladao Srbijom. Ovakovo je bilo stanje u Hrvatskoj i u blinjoj Srbiji za vrijeme kneevanja Mutimira pri kraju IX. i po etkom X. vijeka. Jedan kameni natpis iz god. 895. jo spo minje Mutimira, a za tim mu se gubi trag. Dri se, da je umro oko g. 910. Za Mutimirova vladanja nestalo je u Hr vatskoj unutarnjih trzavica, a to je pridonijelo, da su se prilike u dravi sredile i da je ugled Hrvatske meu su sjedima bio velik. Mutimir je uvrstio rod Trpimirovia na hrvatskom prijestolju i tako su prestale borbe s Doma gojeviima o prevlast. II. TOMISLAV.

1. T o m i s l a v, z a d n j i k n e z (910.924.).

h r v a t s k i

Kneza Mutimira naslijedio je knez Tomislav, ije se ime prvi put spominje g. 914. u povijesti Tome, split skoga arciakona (+ 1268.), ali se openito uzima, da je ve g. 910. stupio na prijestolje. On je po svoj prilici sin Mutimirov i u n u k Trpimirov. Stara hrvatska kronika kae, da je Tomislav bio mlad i kripak u rvanjih, prema tome on je jo mlad zasio na hrvatsko prijestolje. Trebao je tada Hrvatskoj mlad i hrabar knez, jer su se okolo nje odigravali veliki dogaaji, koji su mogli i nju da zahvate u vrtlog i upropaste. Red i mir u kui omo guili su Tomislavu, da se svim silama posveti vanjskim dogaajima i da bijesne valove jakom rukom odbije od svoje domovine. Poeli su dopirati do dalmatinskih Hrvata vapaji posavske brae, koju su divlje madarske ete na brzim konjima tjerale s oinskog ognjita. U Tomislavljevu kne evinu hrpimice su pridolazili bjegunci, koji su brai kazi vali, kako im je zemlja opustoena i bez poglavice. Uz to su Madari pri svojim pljakakim napadajima na Italiju i Njemaku prolazili kroz Hrvatsku i nanaali narodu ve like tete. Sve je to pobudilo Tomislava, da oruanom silom obrani svoju zemlju i oslobodi brau u posavskoj Hrvat skoj. Raskriljenih ruku doekae posavski Hrvati svoga osloboditelja. No Madari se ne daju otjerati iz bogate zem lje. Za to doe do rata izmeu Hrvata i Madara. Naa kro nika o tome pie: I kraljujui (vladajui) Polislav (To mislav) u to vrijeme bie u kraljevstvu ugarskom kralj

imenom Atila (Arpad). I on skupi vojske i izae s vojskom na kralja Polislava. Bie Polislav mlad i kripak u rvanjih. i inie meu sobom mnoga rvanja i vazda Atila, kada se bijahu, izgubljae, i napokon ne mogae suprotiviti se i po jee. Po Tomislavu osloboeni posavski Hrvati drage se volje zdrue s dalmatinskom Hrvatskom i priznadu To mislava svojim knezom. Posljedica Tomislavljeve pobjede nad Madarima bila je ta, da je sjedinio sve Hrvate u je dnu dravu i postavio rijeku Dravu za sjevernu meu svoje velike kneevine. Kasnijih vijekova neprijatelj je opet dijelio i cijepao Hrvate, ali misao ujedinjenja i slo bode nije nikada ugasila kod Hrvata. to Ljutovidu Posav skom nije bilo polo za rukom, da utemelji veliku i jaku dravu, to je sada Tomislav sretno izveo. Pobjeda Tomislavljeva dokazuje, da je onda Hr vatska imala jaku i ureenu vojsku, a ova se je ujedinje njem svih Hrvata sada poveala. Car Konstantin Porfiro genit (948.952.) pie. da je u ovo doba Hrvatska mogla dignuti 60 hiljada konjanika i 100.000 pjeaka, da je imala 80 velikih brodova, na svakom do 40 ljudi, i 100 manjih laa, na svakoj 1020 mornara. Po ovom broju vojske moe se izraunati, da je onda Hrvatska imala do dva mili juna stanovnika. Madari su i kasnije vie puta (g. 919.. 921.. 922. i 926.) pokuali osvojiti Posavinu, ali ih je junaki Tomislav uvijek odbio i zauvijek odaleio od hrvatske zemlje. Zatim je morao Tomislav da budnim okom prati dogaaje, koji su se zbivali na istoku Hrvatske, u Srbiji i Bugarskoj. Kazali smo, kako se je srpski knez Petar Goj ikovi bio zdruio s bugarskim knezom Simeonom (892. 927.) i predao mu Pavla Branovia, te je mirno vladao neko vrijeme u Srbiji. No mirovanje mu dodija, pa navali i os voji oblast Neretvansku, koju je drao humski knez Mihajlo Vievi (oko 910.930.) S toga doe do sukoba izmeu srp skog i humskog kneza. Petar se je vie uzdao u mo cara bizantinskoga i bio je priznao njegovu vrhovnu vlast nad Srbijom. To dobro doe Mihajlu, pa se zdrui (912.) s bu garskim knezom Simeonom protiv kneza Petra. Rat usplamti izmeu Petra i Simeona, koji se smatrao neograni enim gospodarom Srbije. Petar bi uhvaen i odveden u Bugarsku, gdje i umre, a srpskim knezom postade (917.) Pavao Branovi, bugarski tienik. Sada Mihajlo uze natrag. Neretvansku oblast i u svojoj vlasti ujedini Neretvu. Hum. T r a v a n j a i Duklju. Bizant je krivim okom gledao bugarskoga tie nika na srpskom prijestolju, jer je knez bugarski Simeon

SABOR KRALJA TOMISLAVA GOD. 925. U SPLITU.

bio zakleti neprijatelj carstvu bizantinskomu. Simeon je snovao kako e na ruevinama carstva podignuti bugarsku veliku dravu sve do Bospora i Jadrana. Za to je vie puta s vojskom dolazio pod Carigrad, odakle su ga Grci tekom mukom odvraali. Simeon je bio doveo bizantinsko carstvo na rub propasti, osobito kad je u bitci na rijeci Aheloju (kod dananjeg Burgasa, blizu Crnog mora), dneva 20. ko lovoza 917., porazio grku vojsku. Slavodobitni knez Si meon ue na to u svoju prijestolnicu Veliku Prijeslavu i proglasi se carem Bugara i samodrcem Grcima. Njegova se drava protezala od Beograda skoro sve do zidina Cari grada, od ua Dunava do Tesalije i junog Epira, a ticala je tri mora: Crno, Egejsko i Jadransko. Da svoju dravu uini sasvim neodvisnom od Carigrada, ustanovi Simeon bugarsku patrijariju i nadbiskupu Leontiju udijeli naslov bugarskoga patrijarke. Tim je Bugarska bila potpuno iz jednaena s Carigradom. Grci se u Carigradu nali na stotinu muka. U svr hu da Simeonu ometu raune i da uspostave u Srbiji svoj ugled, poalju protiv kneza Pavla strievia mu Zahariju. Ovaj uz pomo bizantinsku prodre u Srbiju, ali bi potu en i baen u bugarsku tamnicu (920.). Kad ta bizantinska spletka nije uspjela, obrati se car Roman Lekapin, suvladar Konstantina Porfirogenita, knezu Pavlu, ne bi li ga lijepim nainom privukao na svoju stranu. Pavao ga poslua, odree se Simeona i pokloni se grkom caru. Uprav se je Simeon spremao na Carigrad, kad do znade za Pavlovu nevjeru. Oslobodi Zahariju iz tamnice, s njim se i izmiri i posla ga s bugarskom vojskom u Sr biju. Zaharija zbaci Pavla i sam se postavi na prijestolje (921.) kao bugarski sluga. Sada Simeon slobodno svom si lom udari na bizantinsko carstvo. U velikoj nevolji, koja je snala Grke, obrate se car Roman i patrijarka Nikola papi za pomo. Da lake predobiju papu izmire se (923.) s rimskom crkvom. Tako je bilo obnovljeno jedinstvo kranske crkve. Nu Grcima osim moralne papine pomoi trebalo je i vojnike. Carigradu su bile dobro poznate vrline hrvatskoga kneza Tomislava i junatvo njegove vojske. Osim na Tomislava baci carski dvor oko i na humskoga kneza Mihajla. Ovoj dvojici po nudi bizantinski car savez protiv Simeona. Za ovako ve liku uslugu dobio je Tomislav od Bizanta carske gradove u Dalmaciji, da s njima upravlja kao carski prokonzul. I carigradski patrijarka odree se svoje vlasti nad dalma tinskom crkvom i prepusti je papi. Na ovaj nain dola je dalmatinska crkva opet u krilo papino, a dalmatinski gra-

dovi i otoci pod politiku vlast kneza Tomislava i u vezu hrvatske drave. Da savez Bizanta s Tomislavom i s Mihajlom bude jai, privukoe Grci u savez i srpskoga kneza Zahariju, koji zbaci bugarsko gospodstvo i zamijeni ga s grkim. Bizantinci su ovako okupili tri blinja kneza protiv silnoga Simeona. koji je uprav tada podsjedao Carigrad. im je Simeon doznao za taj savez, razumio je odmah, da nema govora o osvajanju Carigrada, dok mu za leima stoje sa veznici. Kad mu dneva 9. rujna 921. dooe u tabor car Ro man i p a t r i j a r k a Nikola, sklopi s carem primirje, napusti podsadu i krene natrag, da najprije kazni nevjernoga Za hariju. Nema dvojbe, da su Hrvati sada dali pomo Sr bima. Knez Zaharija pobijedi bugarske vojvode Sigricu i Marmama, a njihove glave i oruje posla u Carigrad u znak pobjede. Da ovaj poraz osveti, poalje Simeon novu vojsku s novini pretendentom na srpsko prijestolje. aslavom. Zaharija se ispred bugarske sile povue u Hrvatsku. Pobjedonosni Bugari prolazili su Srbijom i pozvae neke srpske upane, da doekaju i priznadu aslava za kneza. Ljuto se prevarie upani, jer ih Bugari uhvatie i okovae. Sada je bugarska vojska slobodno harala po Srbiji i puan stvo ubijala i vodila u ropstvo. Mnogima ipak uspije da pobjegnu, osobito u Hrvatsku, traei zaklonita i pomoi. Srbija hi unitena i postade dijelom velike bugarske dr ave (924,). Kaznivi tako kneza Zahariju i Srbiju, odlui Si meon da se osveti Tomislavu i Hrvatima, koji su ih bili uzeli u zatitu. Bugarski vojskovoa Alogobotur provali krajem 924. ili poetkom 923. u Hrvatsku. Tomislav je do bro uvidio pogibelj, koja mu je zaprijetila, pa sakupi svoju vojsku i doeka Bugare. Negdje na istonom meau Hr vatske doe do odlune bitke, u kojoj propade bugarski vojskovoa sa itavom svojom vojskom. S j a j n o m ovom p o b j e d o m spasio je To mislav H r v a t s k u , a ako Srbiju nije u isti mah o s l o b o d i o , to je ipak p o m o g a o , da se Srbi za malo godina otresu b u g a r s k o g a ropstva, i uskrise svoju kneevinu, jer od u d a r a c a To mislav1jeve desnice nije se bugarska voj ska mogla da osvijesti. Tomislav je time ta k o e r s p a s i o i C a r i g r a d , jer S i m e o n vie ni je m o g a o ni da s a n j a o o s v o j e n j u b i z a n t i n skog carstva.

Slava kneza Tomislava i njegove h r a b r e vojske pue na sve strane. O njoj se i u kasnija vremena prialo na daleko. Ruski ljetopisac Nestor pie: Simeon poe na Hrvate i pobijeen bi od Hrvata. 2. T o m i s l a v, p r v i k r a 1 j h r v a t s k i (925. oko 928.) Kad je ono bugarski knez Simeon g. 917. pobjedom na rijeci Aheloju doao na vrhunac svoje moi i slave, pro glasio se carem bugarskim. Tako je i hrvatski knez Tomi slav, koji je ve otprije bio proirio mede svoje drave i pod svoju vlast okupio sve Hrvate, pobjedom bugarske voj ske g. 924.925. stigao na vrh svoje slave. Pobjednik Ma dara i Bugara, saveznik i spasitelj bizantinskog carstva, gospodar itave Hrvatske i Dalmacije. Tomislav je pravom svoja djela htio da okruni najveom poasti, a ta je bila kraljevska k r u n a . U ovo doba, oko g. 925. Tomislav se pro glasi i okruni za kralja hrvatskoga. Pismo pape Ivana X. od g. 925. prvi je pisani spomenik, koji Tomislava nazivlje kraljem. Bilo je nekih, koji Tomislavu nijesu priznavali kraljevski naslov, j e r su se dizali rijei Tome arciakona, koji pie, da je Stjepan Drislav (969.997.) bio prvi kralj hrvatski. Ovo je miljenje propalo s otkriem nadgrobnog natpisa kraljice Jelene (+ 975.) u Solinu. Natpis kae, da je ona bila majka Drislavljeva, a ena kralja Mihajla Kreimira (949.969.). Dakle je ne samo Drislav nosio na slov kraljevski, nego i njegov otac Kreimir. Po tome je jasno, da Drislav nije bio prvi kralj hrvatski. Papa isto govori, da je Tomislav kralj, a poznato je. da je papa bio dobro upuen u hrvatske prilike i da njegova kancelarija nije dijelila naslova, kojih nije bilo. Za to moemo sa stalnou kazati, da je Tomislav bio k r a l j i to prvi k r a l j hr vatski, j e r prije njega hrvatski vladari nose naslov kneevski. Sva naa starija povijest nije nam dovoljno po znata, j e r se sauvalo malo isprava, koje bi nam potanko objasnile ivot i djela naih kraljeva. To se tie i vladanja Tomislavljeva, osobito njegova proglaenja i k r u n j e n j a za kralja. Ipak i sitnice povjesne i kasnije pripovijedanje na rodno i pisane uspomene mogu nam u ovom poslu da po mognu. Tako nemamo dobrih suvremenih isprava o mjestu, gdje se je Tomislav krunio, ni ko ga je krunio, ni kakvom je k r u n o m okrunjen. Pokuat emo ipak da o svemu tome dademo to vjerniju sliku sluei se uspomenama kasnijih vremena i p r i m j e r i m a onog doba.

O mjestu, gdje se je Tomislav k r u n i o kraljevskom krunom, hrvatska p r e d a j a kae, da se je t a j sveani in obavio na Duvanjskom polju u dananjoj Bosni. Ova pre daja i danas ivi u narodu, pa nema razloga, da j o j ne vje rujemo. Poloaj D u v n a bio je za to zgodan, j e r je bilo u sreditu same drave, blizu dalmatinskim i posavskim Hr vatima. Duvno je u ono doba bilo dobro napueno i imalo je mnogo sveenstva. U D u v n u je bila neka crkva, koju je posvetio bl. German (+ oko 541.). biskup kapuanski. Ovdje je prije dolaska Hrvata bila i biskupija, ali se kasnije do kinula, te je sada s njom upravljao hrvatski biskup u Ninu. Sve ove injenice ine vjerojatnom hrvatsku predaju i za to sredite proslave krunisanja Tomislavljeva danas je u Duvnu. Drugo zamrenije je pitanje: ko je Tomislavu po slao kraljevsku k r u n u ? Ako se osvrnemo na prije spome nuti savez i prijateljstvo cara bizantinskoga s Tomislavom, te na zahvalnost carevu, to je Tomislav oslobodio Cari grad od propasti, oito je, da su kraljevski znakovi doli iz Carigrada. Nije bez nekog oslona na starinske isprave Toma arciakon napisao, da su hrvatski kraljevi primali znakove kraljevske asti od carigradskih careva i da su se zvali njihovim e p a r h i m a ili patricijima. No opet nije is kljueno, da je rimski p a p a poslao Tomislavu k r u n u kra ljevsku. C a r Simeon i njegovi nasljednici primili su car sku k r u n u od crkve rimske i apostolske stolice, pa je to isto mogao i Tomislav. Kako bilo da bilo, Tomislav je okru njen znanjem i odobrenjem Rima i Carigrada, j e r raskola onda meu njima nije bilo i za to se moe vjerovati hrvat skoj kronici, koja pria, da su na duvanjskom polju bili izaslanici papini i carevi. Jo da kaemo, koji je crkveni dostojanstvenik stavio Tomislavu na glavu kraljevsku k r u n u . Dri se op enito, da je to bio splitski nadbiskup. Protiv toga milje nja mi drimo, da je ovu veliku ast imao narodni hrvatski biskup, kao duhovni poglavica crkve i naroda hrvatskoga. Splitski nadbiskup tek je pred dvije godine bio priznao papu. On je bio crkveni poglavica dalmatinskih biskupa, ali ne hrvatskoga naroda i hrvatske crkve. Nadbiskupov poloaj u hrvatskoj dravi nije jo bio odreen i utvr en, a vlast hrvatskoga biskupa bila je u itavoj Hr vatskoj priznata. Mi emo jo ustvrditi, da je Tomi slav, slijedei p r i m j e r Simeona bugarskoga, bio uzdigao u ovo vrijeme hrvatskoga biskupa na vii stepen i da ga je proglasio poglavicom i prvosiolnikom u Hrvat skoj i Dalmaciji. T a d a je hrvatskim biskupom bio glaso viti G r g u r Ninski. Suvremeni Latini kau, da je G r g u r e-

lio sebi prisvojili prvenstvo (primat) nad dalmatinskim bis kupima, a Toma arciakon veli, da je Grgur za sebe traio metropolitsko pravo. Kako pak u Hrvatskoj nije bilo dru goga biskupa osim ninskoga, to je Tomislav htio, da mu podvrgne sve dalmatinske latinske biskupe i istoga nadbis kupa splitskoga, pa da onda meu njima Grgur bude prvi. Sudei po jednom zakljuku splitskoga crkvenoga sabora, utvreno je, da je Tomislav to htio da izvede i prema tomu da je bio na strani Grgurevoj, a protiv nadbiskupa split skoga. Iz ovih razloga mi tvrdimo, da je hrvatski biskup Grgur Ninski okrunio Tomislava, a ne splitski nadbiskup. Tako je Tomislav g. 925. bio okrunjen na Duvanjskom polju po hrvatskom biskupu Grguru za prvoga hrvat skoga kralja. U Splitu u gradskoj krstionici jo je i danas jedan odlomak kamene ploe, na kojoj je uklesana jedna osoba s krunom na glavi i s kriem u ruci, sjedei na prijestolju. Po Kukuljeviu i nekim drugim uenjacima ona osoba pri kazuje kralja Tomislava. Suvremenici opisuju bugarskoga cara Simeona, obuena u carsko odijelo. Imao je odijelo potkano dragim kamenjem, s nizom novca oko vrata i grivnama na rukama, opasan purpurnim pojasom, niz koji se spustio pozlaeni ma. Tako ukraen sjedi on u sredini svo jih boljara, koji su takoer okieni zlatnini lancima oko vrata, pojasima i grivnama. Vjerojatno je, da je i k r a l j Tomislav ovako sjajno bio odjeven. Njegovu pratnja i nje gov kraljevski dvor svakako su bili sjajniji nego li za nje gova oca Mutimira. III. BORBA ZA PRVENSTVO HRVATSKOGA BISKUPA.

1. P r v i c r k v e n i s a b o r u S p l i t u g. 925 Svojom krunidbom Tomislav je ne samo sebe ovjenao slavom, nego i hrvatskoga biskupa Grgura, koji je sada bio smatran prvim meu svim biskupima u dravi. Taj njegov novi poloaj imao je da bude priznat i potvren od pape. No u tom njegovom nastojanju naiao je na naj eu protimbu splitskoga nadbiskupa, koji je morao da bude zbaen s dosadanjega dostojanstva. Uz nadbiskupa su bili svi dalmatinski Latini i njihovi biskupi, a uz Gr gura kralj Tomislav, hrvatski velikai, sveenstva i sav hr vatski narod. Nastade borba izmeu Splita i Nina, dalma tinskih Latina i Hrvata. Sva latinska mudrost i oholost uro tila se protiv Grgura. Spliani su sada stali dokazivati, da je njihov nadbiskup zakoniti nasljednik solinskih nadbis kupa, te da u svojoj crkvi oni imaju moi sv. Dujma. pr voga solinskoga biskupa i uenika sv. Petra. Tim su htjeli

kazati, da je solinsko-splitska crkva apostolskog porijetla. to crkva hrvatska nije mogla da dokae. Tvrdili su jo Spliani, da su negdanji solinski nadbiskupi uvijek imali duhovnu oblast nad Hrvatima. Protiv Hrvata i G r g u r a iz mislili su dalmatinski Latini jo jedno strahovitije oruje, kojim su unaprijed znali, da e ih pred papom omraziti. Hrvatska crkva sluila se jezikom sv. Metoda, pa su dalma tinski Latini tu okolnost izrabili protiv Hrvata i prikazali ih papi kao sljedbenike krive neke nauke. Spor, koji je meu hrvatskim biskupom i splitskim nadbiskupom nastao, nije se mogao drugije rijeili, nego po papi. Jedna i druga stranka obratila se je papi Ivanu X., da on pitanje raisti. Papa udovolji njihovoj molbi i po alje u Hrvatsku svoje poslanike: jakinskoga biskupa Ivana i Lava prenestinskoga. Ovi odmah sazovu u Split crkveni sabor g. 925. Uz nadbiskupa Kana i ostale dalmatinske biskupe doli su na sabor hrvatski biskup Grgur, k r a l j Tomislav, hrvatski velikai, humski knez Mihajlo i neki srpski veli kai, koji su bili u Hrvatskoj kao bjegunci. Ovom prigodom poslao je papa jedno pismo kralju To mislavu, knezu Mihajlu, upanima i svemu narodu hrvat skomu, kojim izraava elju, da hrvatska djeca ue latin ski jezik i trai, da se Bogu ne prinosi rtva u slavenskom jeziku. Drugo pismo upravi papa nadbiskupu splitskomu i ostalim dalmatinskim biskupima, pa ih kori to su se dali u krilo istone crkve i tim prouzrokovati, da se je meu Hrvatima rairila neka druga nauka, koje nema u svetim knjigama, i da su Hrvati zabacili ustanove evanelja i apo stolske naredbe, te se ravnaju po nauku nekoga Metoda, koji se ne nalazi nigdje meu svetim piscima. Za to ih po zivlje, da odluno uznastoje oko popravka u hrvatskoj zem lji i da se sluba Boja obavlja po obiaju rimske crkve jezikom latinskim, a ne tuim. Iz sadraja ovih dvaju pisama dade se zakljuiti, da su dalmatinski Latini kod pape najvie udarali na Hr vate kao tobonje krivovjerce, ali iz saborskih zakljuaka vidimo, da je njima bila glavna svrha, da se hrvatskomu biskupu ne priznade prvenstvo, nego da prvak bude latin ski nadbiskup u Splitu. Kako su Latini na saboru imali ve inu, to im je bilo lako postii to su htjeli. Nadbiskup je prikazao pitanje prvenstva onako, kako je njemu ilo u prilog, te se veina nije ni obazirala na razloge hrvatskoga biskupa. U saboru je nastalo ivo prepiranje, podigla se zagluna vika i buka. Kralj Tomislav i svi hrvatski velikai traili su, da sve biskupije u opsegu splitske nadbiskupije, to jest: zadarska, rapska. krka, osorska, stonska. dubro-

vaka i kotorska, budu podvrgnute hrvatskomu biskupu. Da li se knez Mihajlo pridruio ovom zahtjevu, ili je on htio posebnu nezavisnu nadbiskupiju za svoju kneevinu, to se ne zna. ini se, da je i biskup zadarski, Formin, htio da bude prvostolnikom, jer je u ono doba Zadar bio glav nim gradom latinske Dalmacije. Dolo je napokon do zakljuka veine. Najprije je prihvaeno, da crkva splitska ima prvenstvo nad svim cr kvama u kraljevstvu i da j o j po zakonu pripada naslov me tropole nad svim biskupijama, pa da s toga nadbiskup splitski ima pravo sazivati sinode i posveivati ostale bis kupe. Onda se je izriito zakljuilo, da hrvatski biskup ima da bude podloan splitskoj metropolitskoj crkvi kao i os tali dalmatinski biskupi. Za tim je sabor skuio vlast nin skoga biskupa i odredio, da svaki biskup mora da ima tano oznaene meae i da u tuoj biskupiji ne smije posvei vati crkava ni rediti sveenika. Konano je veina sabor ska ustala protiv kralja Tomislava i hrvatskih velikaa, zaprijetivi, ako ostanu kod svoga zahtjeva, n e k a latinski bis kupi po Hrvatskoj, to jest izvan svojih biskupskih gra dova, nikoga ne krste, niti crkve posvete, niti sveenika zarede, a tako e mnogi Hrvati ostati bez slube Boje i bez sakramenta, j e r hrvatski biskup ne moe svuda da do pre. Za sve posljedice, kau oni, neka pred Bogom odgo varaju Hrvati i njihov biskup! Kad su tako dalmatinski biskupi oborili hrvatskoga biskupa i ustraili Hrvate, preoe da istrijebe iz hrvatske crkve Metodov jezik. Razumjeli su sami, da se to ne moe na brzu i laku ruku izvesti, j e r bi hrvatske crkve opustile. Za to je zakljueno, da ni jedan biskup vie ne redi novih slavenskih sveenika, a oni, koji su prije bili reeni, neka slue Bogu u samostanima ili kao nii redovnici, ali u cr kvi ne smiju mise sluiti u slavenskom jeziku. Jedino, ako koji biskup ne bude imao dovoljno duobrinog sveenstva, moe od pape zamoliti, da im dozvoli vriti sveeniku slubu. Tim saborskim zakljucima udaren je pastir, a nje gove ovce ratrkane. Nu pastir hrvatskoga naroda, biskup Grgur, nije pod udarcima pao ni klonuo. On se potui papi protiv saborskog zakljuka, kojim je ast prvostolnika bila priznata splitskom nadbiskupu, a ne njemu. P a p a ne odo bri t a j zakljuak, nego pozove nadbiskupa ili jednoga od dalmatinskih biskupa, da doe s Grgurom u Rim, gdje e se pitanje po pravinosti rijeiti.

2. D r u g i c r k v e n i s a b o r u S p l i t u g. 928 Ne znamo, je li Grgur iao u Rim, ali svakako stvar se otegla za pune dvije godine. Spliani su vie puta kod pape pourivali rijeenje, no nijesu ga dobili. Bit e to iz razloga, to je tada papa bio zaokupljen poslovima u dru gim zemljama, a i zbog ratnih prilika, u koje se je opet Hr vatska uplela. Car Simeon nije mogao zaboraviti poraza svoje vojske. U proljee g. 927. povede on glavom svoju vojsku, da se osveti Tomislavu. I ovoga puta bila je bu garska vojska ametom potuena (26. svibnja 927.). Kae se, da je sutradan Simeon od tuge i alosti umro. Simeona naslijedi sin Petar, vladar poboan i mi roljubiv, koji se izmiri s Grcima i s Hrvatima. Petar zamoli papu, da ga okruni carskom krunom, a takoer da ga po miri s Tomislavom. Papa poalje preko Hrvatske u Bugar sku svoje poslanike: biskupa Madalberta i vojvodu Ivana. Ovi su imali da ispune obe elje Petrove, to su oni sretno i uinili uspostavivi dobre odnoaje izmeu Hrvatske i Bu garske. Nakon ovoga oni se g. 928. povratie u Split. Papa je biskupu Madalbertu jo bio stavio u du nost, da rijei na licu mjesta pitanje prvenstva izmeu nad biskupa splitskoga i biskupa hrvatskoga. U tu svrhu sazove Madalbert u Split crkveni sabor, na koji su doli nadbiskup Ivan, biskup zadarski Formin i ninski Grgur. S hrvatskim biskupom bili su i hrvatski velikai, a valjda i kralj Tomi slav. Kaemo valjada, jer sva je prilika, da on nije lino pristupio, nego da je poslao svoga zamjenika, lana kra ljevske kue. To mislimo, j e r saborski spisi spominju kne evia, a ne kralja hrvatskoga. U rijeenju spora izmeu nadbiskupa i biskupa Gr gura uzelo se je za temelj ono crkveno stanje, koje je bilo u rimskoj Dalmaciji prije dolaska Hrvata, dakle kad nije bilo ninske biskupije, ni hrvatske drave. Prema tome po novno je priznato prvenstvo splitske crkve, kao to je ta koer priznat zakoniti opstanak svih starih dalmatinskih biskupija, samo se to nije priznalo Ninu, jer se je ustano vilo, da crkva ninska nije u staro doba imala svoga pra voga biskupa, nego nadpopa, koji je nedozvoljenim nai nom dobio naslov biskupa, ili po rijeima pape Lava VI., koji je silom prilika, u doba, kad su dalmatinski biskupi bili pod vlau carigradskog patrijarke, postao biskupom hrvatskoga naroda. Zbog ovih razloga sabor je dokinuo nin sku biskupiju i odredio, da njezin dosadanji biskup Grgur ide za biskupa u Skradin ili Sisak ili Duvno, gdje se imaju obnoviti stare biskupije. Ako G r g u r hoe, neka uzme sve te tri biskupije, pa e opet rugaju mu se protivnici

imati veliku i prostranu biskupiju, ali ne kao prvak, nego kao podreen splitskomu nadbiskupu. Biskup Grgur i sada se je usprotivio zakljucima saborske veine i nije htio da priznade vlasti splitskoga nadbiskupa. Jo nije bio izgubio nade. Mislio je, da e jo nai u Rimu zatite i razumijevanja. Na njegovu nesreu uprav tada bio je svrgnut papa Ivan X., a izabran (u srpnju 928.) papa Lav VI., koji bez oklijevanja potvrdi sve sa borske zakljuke. Osim toga novi papa ukori Grgura nin skoga i Formina zadarskoga, to ne e da se pokore split skomu nadbiskupu kao svome starjeini, ve sebi prisva jaju to ime. Potvrujui papa prvenstvo splitske crkve, na redi da nadbiskup splitski bude poglavica duhovni u hrvat skoj zemlji, a Grgur neka ide za biskupa samo u Skradin. Suvie mu zaprijeti, da e ga izopiti, ako se bude paao u tue biskupije. Eto tako je svrila borba oko crkvenoga prvenstva u Tomislavljevoj kraljevini. Podlegao je Grgur protiv ve ine dalmatinskih biskupa, koji nijesu dozvolili, da im Hr vat bude prvakom. Dina stolica hrvatskih biskupa u Ninu ukinuta je, a splitski nadbiskup odsada nosi naslov prvostolnika Dalmacije i itave Hrvatske. Hrvatski narod na taj se je nain izmirio s Latinima u dalmatinskim grado vima, a to je opet dolo u prilog Hrvatima. Hrvati su do lazili u gradove, nastanili se u njima i malo po malo pohr vatili ih. Tome neoruanomu osvajanju i tihomu pohrvai vanju imamo da zahvalimo poetke hrvatske knjievnosti ba u tim negdanjim latinskim gradovima. U Splitu raa se prvi hrvatski pjesnik Marko Maruli. IV. SMRT KRALJA TOMISLAVA OKO GOD. 928. Kazali smo malo prije, da kralj Tomislav nije valjda lino prisustvovao drugomu saboru u Splitu. Mo gue je, da je tada bolovao ili je ve bio mrtav. Svakako poslije g. 928. on nije bio vie na ivotu. I umri kae hrvatska kronika slavom velikom. Po toj kronici Tomi slav je imao jednu ker i dva sina, a vladao je sedamnaest godina (oko 910.928.). Gdje je Tomislav umro i gdje je pokopan, nije nam na alost ostalo upisano, niti se je do sada naao njegov grob. Ipak ne gubimo nade, da e se jednog dana, kad se ne budemo nadali, otkriti barem ko mad ploe, koja je pokrivala kosti prvoga kralja hrvat skoga. Mogao je doista kralj Tomislav da mirno i slavno zaklopi oi. On je prvi, ali i najslavniji k r a l j hrvatski. Oslobodio je sjevernu brau, posavske Hrvate, od madar-

skih navala, rairio svoju dravu do Drave, ujedinio sav hrvatski narod u j a k u kraljevinu, koju uvaava i rimski papa i bizantinski car, ta dva najvea vladara u Evropi. Nije Tomislav nikada navaljivao na drugoga, da mu otme zemlje i gradove, nego je samo branio svoj narod i skoio u pomo brai, da ih drugi ne potlai. Taj lijepi Tomislav ljev primjer slijedili su Hrvati uvijek. Nikada se nijesu polakomili za tuim, ali za to do zadnje kapi krvi branili su svoje. Tomislav je pomagao i zatiivao brau Srbe od bugarske sile. Nije ih odmah oslobodio, ali porazom bugar ske vojske pridonio je, da su se Srbi do malo lako digli pro tiv svojih tlaitelja, stresli tui jaram i uspostavili svoju nezavisnu kneevinu. Tomislav je pristajao i branio hrvatsku narodnu crkvu i pomagao biskupa Grgura, j e r je znao, da e hrvat ski narod u svojoj narodnoj crkvi nai najbolje zaklonite i da e uz crkvu napredovati u znanju i umijeu. Nije on iao za odcjepljenjem od Rima, nego samo za tim, da hr vatski biskup bude na elu katolikoj crkvi u njegovoj dr avi. No Tomislav nije u tome uspio, jer se crkvena pita nja ne rjeavaju maem i junakom desnicom, a dalmatin ski Latini imali su na svojoj strani jedno j a k o oruje, naime svoju starinu i prolost. Oni su bili batinici rimske slave i kulture, i to im je pomoglo, da u borbi pobijede sa mo glede prvenstva splitskoga nadbiskupa, no glede sla venskoga jezika u crkvi pobjedu su iznijeli Hrvati. Poslije prvog i drugog splitskog sabora povukli su se hrvatski sveenici u seoske crkve, da meu prostim hr vatskim narodom uvaju jezik Metodov, amanet hrvatskih biskupa Teodozija i Grgura. Nije bilo sile, koja im je mo gla iz srca iupati ljubavi prema svome narodu i jeziku. Mnogo progonstva su pretrpjeli, ali su ipak uvijek sau vali lu Metodove nauke. Hrvatski sveenici uvali su i douvali svome rodu hrvatski jezik i hrvatsku knjigu. Svo jom ustrajnou oni su postigli, da se je u dalmatinskim gradovima ula rije hrvatska i da se je u dalmatinskim crkvama orio hrvatski jezik pri slubi bojoj. Istina je, da je na jezik u naim crkvama ivotario uz latinski, ali nije propao. Prohujilo je punih 1000 godina nad glavom i do movinom hrvatskoga naroda. Mnogo zla, a malo dobra do ivio je na narod kroz ovaj dugi niz godina. Padali su di jelovi Tomislavljeve kraljevine u tue ake. Mleani su otrgli od majke Hrvatske itavu Dalmaciju. Turci su osvo jili Bosnu i Hercegovinu, Madari su pritisnuli posavsku Hrvatsku. Na narod nije ipak oajavao. Dua hrvatskoga naroda i pod razliitim tuim gospodarima ostala je jedna

i ekala je, da na novo uskrsne Tomislavljevo kraljev stvo. To je hrvatski narod i doekao. Poslije 1000 godina uskrslo je Tomislavljevo kraljevstvo u zagrljaju s bra om Srbima, koje je Tomislav obranio od bugarskog rop stva, i s braom Slovencima, koji su se ve onda uz Tomi slava borili protiv Madara. Vee zadovoljtine sjena kra lja Tomislava nije mogla da ima, nego li je ova, kad nje govi Hrvati u slobodnoj dravi slave uspomenu 1000-godinjice njegovoga krunisanja. I duh Grgura Ninskoga danas uiva gledajui po bjedu svoga rada i nastojanja. Dalmatinskih Latina nestalo je. U Dalmaciji, u Splitu, gospoduje hrvatski jezik, a na stolici latinskih splitskih nadbiskupa sjedi Hrvat-biskup, koji slavi sa svojom crkvom i svojim narodom 1000-godi njicu Tomislavljevu i Grgurovu. Nedavno je biskup split ski pjevao u Solinu na grobu kraljice Jelene, ene Tomislavljeva unuka, sveanu slubu boju u slavenskom je ziku, u onom jeziku sv. Metoda, koji je u splitskom saboru g. 925. bio istjeran iz crkve. Ovo je pobjeda Grgureva, ovo je zadovoljtina, koju negdanji latinski Split daje Grguru, hrvatskomu sveenstvu, hrvatskomu narodu. Jo jednu zadovoljtinu trai od Hrvata njihov bis kup Grgur i kralj Tomislav. Neka opet uskrisi naslov hr vatskoga biskupa! Taj naslov bio je za neko vrijeme jo za hrvatskih narodnih kraljeva dobio biskup u Kninu, ali i toga je opet nestalo. Prigodom 1000-godinjice hrvatskog kraljevstva, neka se i ta ast uspostavi, da ujedinjeni Hr vati u katolikoj crkvi imaju na elu i svoga hrvatskoga nadbiskupa. Na 1000-godinjoj prolosti neka hrvatski narod gradi svoju budunost. Rijetki su narodi, koji su slinu proslavu doivjeli. Bili su i propali i vie ih nema. Hrvat je ostao! Pun volje za boljitkom i napretkom neka stupa, neka radi, da uzmogne doekati u srei i slobodi i drugu 1000-godinjicu svoga kraljevstva!