Sie sind auf Seite 1von 10

Miroslav Krlea (Zagreb, 7. juli 1893. Zagreb, 29. decembar 1981.

.) je bio knjievnik i enciklopedista, po mnogima najvei jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka.

ivotopis
Roen u Zagrebu u graanskoj obitelji nie-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"), Krlea pohaa vojnu kadetsku kolu u Peuhu, te neposredno uoi 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralistike ideologije bjei u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u petanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjien je kao pijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraa se u AustroUgarsku i u Zemunu biva uhien na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojinicu u istonoj Europi (Galicija) gdje doivljuje Brusilovljevu ofanzivu. Na bojitu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenoga stanja, a i objavljuje prve knjievne i novinske tekstove. Po stvaranju Kraljevine SHS Krlea se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angaira u komunistikom pokretu novonastale drave i razvija snanu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radieva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (imi, Ujevi, Cesarec, Majer, Cesari, Donadini, Andri..). Ve je potkraj dvadesetih godina prolog stoljea dominantan lik u knjievnom ivotu jugoslavenske drave, a neka od najsnanijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jaanja desnih i lijevih totalitarizama. Pribliavanjem II. svjetskoga rata Krleina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a jo vie istkama u kojima je Staljin iskorijenio veinu stare boljevike garde, a i sve Krleine prijatelje koji su zavrili kao prognanici u komunistikoj obeanoj zemlji. Zgaen nad svim opcijama koje su bile na politiko-ideolokom meniju od liberalnoimperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitikih manipulatora u Versaillesu, preko nacistikog i faistikog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunistike diktature (poetni entuzijazam o planiranom drutvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnou realsocijalizma), Krlea je 2. svjetski rat doekao praktiki usamljen i posvaen s prijanjim sudruzima iz komunistike partije, ipak su ga eljeli za potpredsjednika AVNOJ-e.[1] Nova ustaka vlast ga je dijelom vabila na suradnju (osobito Mile Budak), jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoi da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajui. No, on se pasivizirao i odbio vezu s reimom NDH. Nakon komunistike pobjede u ratu i likvidacije Krleina zatitnika pred ustakim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i lijenika Kreimira Vraneia, orkestrirane od ilasa , ivot samoga pisca visio je o niti, no spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom. Neko vrijeme na ledu u doba poraa, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inaice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokree 1950.

Jugoslavenski leksikografski zavod, dananji Leksikografski zavod Miroslav Krlea, praktiki jedinu "jugoslavensku" instituciju sa sreditem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetnike slobode i oslobaanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika" (vidi Hrvatski jezik), to je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunistike hajke na "nacionalizam" izraen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljea simpatizirao je zahtjeve proljeara, no povukao se kad je postalo oito da je Tito odluio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krleina uspjena intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tumanu). Do kraja ivota djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi naruenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krleina ivota iscrpno prikazano u nekonvencionalnim viesveanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa engia.

Djelo
Krlea je ostvario golem opus (po razliitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaaju izmeu 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako sredinje knjievnoumjetnike anrove, tako i atipine ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ....). Rani utjecaji obuhvaaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridruili prozni i pjesniki uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je esto iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozniavim dijalozima Krleinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemakim govornim podrujem prva dva desetljea 20. stoljea. Iako je pokrenuto ak nekoliko edicija, jo ne postoji niti jedna koja bi obuhvaala cijeli Krlein opus. Dodatno takav eventualni pokuaj oteava i injenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja ve objavljena djela.

Poezija
Krlein je pjesniki opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim ivotnim poljima, preostaje mu jo bavljenje poezijom i politikom". Istina, poeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteistiko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917., "Tri simfonije", 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatine ivotne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobaajuim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od oekivanoga (kao to su ustanovili i drugi vitalistiki panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnotvo bizarnih asocijacija i epava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurovia na ironian komentar o jednom Krleinom stihu u kojem ovaj, u karakteristino groteskno-hiperbolinoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: "Ne sumnjamo da e g. Krlea uspeti u svojim namerama!" Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u etvorim zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima poetka 30.-ih. Za te se ostvaraje moe konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionistike poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mjeavina otupjele otuenosti i suuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama drutvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtloe vie disparatnih mislenih i

osjeajnih uzlova u uvirno sredite pjesnike slike. Opi je dojam toga dijela Krleina pjesnikog djela zrelost u kojoj je hipernadraeni senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretoen u snani i dojmljivi lirski korpus modernistikog uklona korpus u kojemu su asimilirani i integrirani utjecaji raznih "izama" poglavito francuske i njemake provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,..). No, nedvojbeno najvei Krlein poetski ostvaraj vizionarni je pjesniki kompendij "Balade Petrice Kerempuha", 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijae Belostenev monumentalni "Gazofilacij", kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavtini, ukljuujui Vramca, Pergoia, Habdelia i Brezovakog. Krlea je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savreni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madarski, njemaki, hrvatski tokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne moe okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnika drama, ni bilo na koji konvencionalan nain. U tom djelu dominira, najveim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga "proroka" Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaenoga pukoga hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, muenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnaroenja.., dok je summa djela "Planetarijom", odulja pjesma u kojoj su saeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starevia i Supila, od Kriania i Gundulia do Strossmayera. Pri pozornijem itanju vidljiva je izonost suvremenijih pojava (npr. Radia), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prolost. No, to je moda objanjivo i time to "Balade" nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom ograniile (to je i logino, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proivljen i emocijama prezasien prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu. Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teko pretakane u strane jezike, "Balade" su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija traginoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovtinama kraljeva i velmoa, nego u viestoljetnome iskustvu gaenoga hrvatskoga pukog kolektiva.

Drame
Miroslav Krlea je izuzetnu tvoraku energiju posvetio dramskomu anru injenica koja ne zauuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angaman (drutveni ivot, brak, poznanstva) u kazalinome miljeu koji ga je neprestance privlaio. Iako postoje razliite periodizacije Krleina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi ("Kraljevo", 1918, "Kristofor Kolumbo", 1918, "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor izraen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis na tragu prvih ekspresionista, njemakih, ak im i prethodi. "Kraljevo" je moda prva ekspresionistika drama u Europi. U tim je dramama dakle pod jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazalinih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tunjava po pozornici, retorika likova koja je vie nalik na deklamatorske politike proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne linosti iz renesansnoga miljea, jasno izraavaju pievu vjeru u budunost koju je pobudila komunistika revolucija u Rusiji (uostalom, prilino estom pojavom u Europi

neposredno poslije 1. svjetskoga rata bijae kombinacija kazalinoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije). U drugom dijelu stvaralatva Krlea pie radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistiki postupci, no u funkciji realistikoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove drave ("Galicija", 1922., "Golgota", 1922., "Vujak", 1923.). Trei dio pieva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalistiko-simbolistikim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz stalea visokoga graanstva, Krlea je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uloio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928., "Gospoda Glembajevi", 1928., "Leda", 1932.), stvorio pomalo neobian korpus. Posve sigurno snani ostvaraj psiholokoga naturalizma, piev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se protee od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krlea je ignorirao kazalino inovatorstvo i vratio se predehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s pievim pribliavanjem graanskim slojevima, kojima je lake bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturku poetiku. Ili, jasnije, Krlea se, vjerojatno zbog pritiska okoline, nakon mladenakog uzleta vratio u provincijske razmjere. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krleina stvaralatva u kojem on, nakon dojmljivog poetnog uzleta, tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (to se nikako ne bi moglo rei za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku). Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej", 1959. i "Saloma", 1963., dramske fantazije izvan realistikoga miljea (mijeaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest pokuavajui u ponavljanju obrazaca ljudskog ponaanja kroz povijest otkriti smisao ljudskog ivota. Iako zahtjevni za izvoenje "Aretej" je u reiji Georgija Para jedna od najznaajnijih predstava Dubrovakih ljetnih igara.

Novele i pripovijesti
Krlein novelistiki korpus ostaje, uz Marinkoviev i Andriev, dominantnim u hrvatskoj knjievnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelistikim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Piev se novelistiki opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi ini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti "Hrvatski bog Mars", kompletirana 1947. (iako je veina izala jo u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istonoga bojita (Galicija), a stil je karakteristian Krlein spoj impresionizma i ekspresionizma, poviene retorike i melankolinih meditacija. Dominiraju naturalistiki opisi vojnikoga ivota i smrti, a sve je uronjeno u ozraje implicitnoga komentara koji bismo mogli oznaiti gnjevnim i nepomirljivim. Ve je tu vidljiva Krleina lijeva orijentacija i nada da e komunistika revolucija jednom zasvagda rijeiti probleme tlaenja i imperijalnih osvajanja to je jedna od glavnih razlunica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili amerikih autora,

koju karakteriziraju beznae i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i da je u "Hrvatskom bogu Marsu" sauvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ulo u uporabu s ostvarenjem suverene hrvatske drave. Drugi ciklus tvore tzv. novele malograanskoga kruga, meu kojima se istiu "In extremis", "Veliki metar sviju hulja" i "Smrt bludnice Marije". Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948., a napisan je veim dijelom takoer u 1920-im. Sreditene su najee oko sukoba neurotinoga hrvatskoga intelektualca, idealistiko-prevratnike ideologije, i malograanske buroaske okoline (tako se moe rei da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Trei dio Krleinoga novelistikoga opusa obuhvaa 11 novela, i tematizira glembajevtinu ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buroazije. Srodne sa slinim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljea (no, stilski modernistiki usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a suvremenomu su itatelju jamano najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krleina novelistikoga opusa.

Romani
Krleini su romani pisani bujnim, "baroknim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i sloenicama, bogati esejistikim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualistikoga romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakteristinog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliu s kontemplativnim pasaima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistika vizija ljudske sudbine, izreena povienom retorikom, esto prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mijeaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistiki romani ideja, Krleina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajuoj u knjievnosti njemakoga jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatinou radnje i silovitim vrtlogom politikih zbivanja koji ne doputa detairano intelektualiziranje, po emu je Krlea sliniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu. Uz poneto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vraji otok", za Krleinu romanesknu umjetnost reprezentativna su etiri djela: "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave". Povratak Filipa Latinovicza roman je o umjetniku, esto dovoen u vezu s proustovskim ciklusom (Krlea je Prousta izuzetno cijenio), no blii je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalistiko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuenje i munina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideoloko-politiki dijalozi voeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraeno u gongoristiki iskrivljenim reenicama koje nerijetko kre pravila konvencionalne sintakse. To je jo vidljivije u satiriko-politikim romanima. "Na rubu pameti" jo je dinaminiji spoj dramske radnje izraene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijalokim dvobojima, lirsko-metafizikim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga suca sve te kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost.

Sljedei je u nizu velikih romana nastalih uoi 2. svjetskoga rata (iako mu je posljednja knjiga dovrena poslije rata) Banket u Blitvi, smjeten u imaginarnoj baltikoj dravi i usredotoen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo izuzetan politiki roman, nego i sadri bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga ivota i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazalita, jo jedan dug piev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi. etvrti, najopseniji od istaknutih Krleinih romana, "Zastave", istodobno je i najhrvatskiji i najtei za prevoenje, te najtee uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim itateljem. Taj hrvatski "Rat i mir" ili "summa krleiana" (kako su ga kritiari nazvali), panorama je hrvatskoga drutva uoi i poslije 1. svjetskoga rata, te daje konanu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajvie o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i odrivosti Jugoslavije, a sadri i Krleinu filozofiju povijesti. Dok prethodni romani ne zahtijevaju od itatelja uranjanje u ideoloko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska drava, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernistike strukture, "Zastave" su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac vie uope ne haje za anrovske konvencije ni za efekte privlanosti itateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krlein obraun, ali sa samim sobom. Kao bujica tee radnja koja poinje arhetipskim sukobom oca i sina Emerikih, i koja u svom toku guta konvencije, anrove i stilove - sve s ciljem to plastinijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljea 20. stoljea. Krleu su esto (naravno, dok je imao status dravnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali to se nije javno distancirao od komunistikoga totalitarizma i to se stalno vraa na "austro-ugarske teme". Ta je ocjena nepravedna i povrna. Autor se obraunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u politikim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu vanija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prolost vie nego dostatno potvrdila. U "Zastavama" je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak pieva statusa nedodirljive veliine, a i, valja rei, mjeavine plitkosti i nezainteresiranosti ondanje politike i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu "Zastava". Nabijene politikom povijeu, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, "Zastave" su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promiljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu.

Eseji
Krlein esejistiki opus golem je (obuhvaa moda izmeu 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te sredinji po znaaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snano utjecali na Krleu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice meu anrovima: tako se misaono-esejistiki pasai pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno irokih interesa, Krlea je u svom esejistikom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, knjievnost, likovnu umjetnost, drutvene pojave i velike linosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga

podruja humanistike i drutvenih znanosti. Neka izdanja pievih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krleinih zabiljeaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izaao pod nazivom "Marginalia lexicographica", te niz opservacija o svemu i svaemu, tiskanom kao viesvezana "Panorama pogleda, pojava i pojmova". Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige ("Evropa danas", 1935, "Deset krvavih godina", 1937, "Eppur si muove", 1938, "Knjiga studija i putopisa", 1939, te polemiki "Dijalektiki antibarbarus" i "Moj obraun s njima", 1939, 1940), a nemali dio ostalih tekstova izaao je u izdanjima naslovljenima samo kao "Eseji". U tako bogatu, upravo golemu opusu, razvidne su sljedee znaajke: stil je karakteristian Krlein, bujan i gongoristiki, esto pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija pieva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada mijeanom anru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti. U tekstovima posveenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim linostima (Chopin, Petar Dobrovi, Proust, Erazmo Rotterdamski, Paracelsus,..), Krlea je dao sjajne portrete osobnosti smjetene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasieni estetskim senzibilitetom, ak i kad se pie o relativno prozainim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematiniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o linostima Supila i Radia maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga vorita nacionalne prolosti i problematike bolje nego struna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angairanoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krleinom fiksacijom na lenjinizam i komunistiku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksistiku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa moe rei da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smijean kao primjer politike kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krlea napadao domatizam komunistike partije u umjetnikim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunistikoga svjetonazora. Krleini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga anra u svjetskoj knjievnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduka svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionistike studije iz podruja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitikih pretenzija u kojima autor pokuava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafiziki sustavi). Iako veoma naitan i informiran, Krlea je bio poglavito umjetniki, a ne filozofsko-analitiki intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa. Glede pieve politike esejistike posveene svjetskoj politici, jo je vidljivija dihotomija izmeu sjajnih uvida u politike makinacije meuraa i apologetike komunistike ideologije. Krlein esejistiki opus sadri istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetnikim, kulturolokim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajvie o politiko-ideolokoj i religijsko-metafizikoj problematici.

Dnevnici, zapisi i memoarska proza

Krleini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga anra. Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za knjievnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom anru: Krlea je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. tiskani su "Zapisi s Tria", dnevniko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput "Djetinjstva 1902.-1903." (u kojem Krlea opisuje proces odrastanja i dozrijevanja tekst je tiskan 1952.). Posebna, i vjerojatno najbolja Krleina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne knjievnosti su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potjee iz razdoblja 1. svjetskoga rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krleina memoarska esejistika i dnevniki zapisi su sklop pievih zapaanja o svakodnevnosti ivljenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmiljanja o filozofskim, etikim, politikim, umjetnikim, knjievnim i inim problemima, zabiljeke snova, promiljanje prolosti i djetinjstva, razraivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatielju. Po kakvoi ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne knjievnosti te vrste.

Zakljuak
Jedno od pitanja koje se esto namee poznavateljima pievog djela je: zato Krlea nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istodobno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krleina cijeloga opusa: u recepciji Krleinoga djela je konvergiralo nekoliko negativnih initelja iji zbrojni efekt bijae nedovoljna afirmacija hrvatskoga pisca. Glavni je ujedno i najoevidniji "rubnost" i nevelik utjecaj hrvatskoga jezika, to je, indirektno zasvjedoeno i primjerima poput Andria i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uu u opeprihvaeni kanon svjetski itanih klasika. Drugi vani initelj je situiranost u tzv. "Zwischeneuropi", ili srednjoj i jugoistonoj Europi podruju u kojem i veliki pisci koji piu na "velikom jeziku" poput njemakog (npr. Karl Kraus ili Hermann Broch) teko dolaze do univerzalnoga priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ogranieni na specijalistike studije. Ne nalazei se ni u sreditu "zapada" (Francuska, Engleska, Sjedinjene Amerike Drave), niti dovoljno "egzotini" (Rusija, Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavna znaajka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznoga spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i munine tematike, a jo vie zbog zahtjevnosti obradbe nedovoljno prihvaeni i poznati. Piev politiki angaman je do sada uglavnom negativno utjecao na vrjednovanje njegova djela jer je u prvi plan stavljao socijalnu dimenziju i samostvoreni "image" Krlee kao ikonoklasta i revolucionarne figure. No, kako je vrijeme pokopalo komunistiku ideologiju i Krleine iluzije utkane u nju, tako je i njegov opus u dobroj mjeri ostao u sjeni politizacije, i tek u novije doba dobija realniju procjenu koja se postupno oslobaa od ideologizacije Po vie kriterija, Krlea je zasigurno jedan od najveih europskih i zapadnih pisaca 20. stoljea, poglavito u anrovima poezije ("Balade Petrice Kerempuha"), romana ("Na rubu pameti"), eseja ("Eseji") i dnevniko-memoarske proze ("Davni dani"). Do toga zakljuka nije teko doi usporedi li se umjetniki doseg njegova spisateljstva s onim daleko priznatijih suvremenika,

Thomasa Manna, Virginije Woolf, Alberta Camusa, Williama Faulknera ili Aleksandra Solenjicina. Na koncu valja spomenuti i izuzetno vaan Krlein rad na enciklopedistici, gdje je u suradnji s Matom Ujeviem i na njegovu tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krleino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te ini, uz Maticu, Akademiju i Sveuilite, jednu od tri ili etiri glavne kulturne institucije hrvatskoga naroda

Citati

Sauvaj me boe srpskog potenja i hrvatske kulture. Ljudi se meusobno varaju, lau jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im esto potenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kau golu istinu. S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.

Djela
Poezija i proza

Pjesme I i II, (1918.) Pjesme III, (1919.) Hrvatski bog Mars (1922.; potpuna i konana varijanta 1933.) Pjesme u tmini (1937.) Novele (1924.) Hiljadu i jedna smrt (1932.) Povratak Filipa Latinovicza (1932.) Novele (1937.) Balade Petrice Kerempuha (1936.) Na rubu pameti (1938.) Banket u Blitvi (1938.), (1939.), (1962.) Zastave (1969.)

Drame

Kraljevo (1915.) Kristofor Kolumbo (1917.) Michelangelo Buonarroti (1918.) U logoru (1920.) "Adam i Eva" (1922.) "Galicija" (1922.) "Golgota" (1922.) Vujak (1924.) "Gospoda Glembajevi" (1929.)

"U agoniji", (1928.) Leda, (1930.) Aretej, (1959.) "Deset krvavih godina", (1937.)