Hadem Hajdarevi

GDJE VODA IZVIRE I GDJE UVIRE

Pjesme

...Uspravljajui se, vidio sam plavo more i jedra... Czesav Miosz

Zagubljene fotografije, svjetlaci

NAJBOLJE JE IVJETI U BRDIMA Najbolje je ivjeti u visokim brdima i ponekad u grad snositi svjei zrak i zdravlje... Priao bih ti kako se u brdima djetinje raduju konji i psi pjevaju pjesme do neba. Drvee po svu no hoda s istonih brda do naih sjevernih dolina. U ranom jutru gledamo kako u ogradu ulaze srne i zeevi i kako me ljupko pozdravljaju kao svoje ostarjelo boanstvo poslano na slubu u visoka brda... Konji bi progovorili kad bi imali kome ta rei, i vode bi odustale od korita kad bi jednom prestale traiti zatureno srce svijeta... Sve bi bilo drukije kad bi i ti jedne veeri pristala ivjeti tamo gdje prestaje jezik sjeanja i svaka postavljena zagonetka najprije postaje djelo... Tad bi ti meni itala s lica da treba napustiti sve to nas u bolesnim gradskim tvravama lano vezuje za tlo...

ZAGUBLJENA STUDENTSKA FOTOGRAFIJA Vodili smo duge razgovore, Nikad ljubav, izvodili Jedno drugo u etnje i duge Skitnje, dre se za ruke Kao za povoce psee... Sve manje govorismo o Bogu Sve vie o Suncu, to imalo je rijeku Koja ga je gasila tisuama ljeta Kad nastajae na nestalni svijet. (Rijeke su, do suha korita, Usisavale jedna drugu kao zmijolike Ribe poloene na gladni Ademov stol... Stotinu smo puta umrli u lai Pod kojom je jaukalo more...) Kako samo bijae blaena glina Dok su je mazili Boiji prsti! Govorila si da si u bivem ivotu Bila ovica, orahovo stablo, boica Potom, pa luda mljekarka Na ruiastom carskome dvoru. Bila si djetelka, sona rujnica U bajkovitim umama Ilirije I, dugi niz ljeta, zmija brbljivica... I mene si, jedanput, u tim bivim ivotima srela u medvjeem krznu I s grbom na leima dok golim akama istim proroke zaputene tale? Sad nas razdvajaju smjerni Obiteljski obziri i vjetar to s visokih ilirskih brda snosi Tvoje lane zmijske svlakove Pa samoga sebe, bez ikakva povoca, U dugu izvodim etnju oslonjen O vlastiti dah kao o Musaov Sljepaki tap...

25./26. XI. 2005.

KASNA JESEN Dugo nisam, s prozora, gledao kiu Kako nemilosno natapa vrt, i probuena Sjeanja, pitanja, kako sve razvlai U pihtijasto tijesto u kojem krotka zebnja Puta nevidne, lakome ile... Jedino smo u jeseni kadri melanholiju Uskladiti s vanjskim svijetom I posegnuti za maglama kao za kvascem Za nova lirska iskustva. U jesen tijelo outi opalost i gnjilost svoju Pa u pokrenute rijei nadoe vlaga Dok dua kao nadniarka odlazi U daleka zaputena polja da se vrati Golija i samija od kroanja pred zimu. Tek u poznijoj jeseni postajemo svjesni Da proljee to ga ekamo drugima e stii Da nama jedino ostaje njegova slika uukana U nepromoivoj kabanici, ostaje nam Dirljivi nauk kako sve sjenke zemaljske Daruje ravnoduno nebo i svaki svjetlac Biva varljiviji negoli lisiji rep...
6./7. XII. 2005.

PRIJATELJ IZ DJETINJSTVA Svratio sam do prijateljeva groba da bih prouio Fatihu,1 i zaudilo me koliko je njegova jo neutonula humka obrasla lakomim koprivnim biljem. U tom smo mladiu samo dobrotu i blagost meleka2 mogli sresti. Svojom je njenou i najmrzliji dan pretvarao u istu proljetnu svilu. I ko je tad mogao naslutiti da ispod djetinje smirenosti tinja vatra i ljutnja na cijeli svijet, i da to sad glasno govori svaki njiu zelenoljubiasti koprivin list?

1 2

Fatiha uvodno poglavlje u Kur'anu, ovdje u znaenju uenja pred duu umrlima Melek aneo u muslimanskoj religijskoj tradiciji

ZLATOKRILA BUBA esto se sjetim one zlatokrile Bube kad je uletjela u sobu Kao da bjeae pred oblacima to su mrko slazili niz brda U na krhki augustovski vrt Moja soba bijae prostrana Zamka i ni slutiti nije mogla Nadolu pohlepu da joj nogu O konac veem pa jedino za me Da leti prostranim ovim svijetom Ne znam ta je kasnije bilo Moda me je uspavala svojim Zlatokrilim zujanjem pa sad se Evo budim samo da bih se nje sjetio I sve prozore irom otvorio

TREI BRAT Moja braa nisu pisali pjesme. Pili su vino, ljubili lijepe ene i pjevali... Njihova pjesma jo u hiljade svilenih rubaca leti nad usamljenim brdima u zaviaju. Kad bih doao u njihov dom bio sam siguran da je sve na svome mjestu i da se treem oevu sinu nee dogoditi nita. U Oevoj Kui oekivao sam da pod snanim udarima vjetra jelovi se krov razmahne u krila pa odnese me do kraja svijeta. I tad bi me braa moja izbavila... Moja dva brata bili su toliko dobri prema meni da nikad nisu pomislili kako se treem oevu sinu prohtjelo malo vjenosti, pa zato pie pjesme...

ZAUSTAVLJENA DJETINJA STREPNJA Izmeu groba Moga oca I groba Moje majke Nije samo dva sata urnoga hoda Nego jo cijela etvrt stoljea Djetinje strepnje Da u nakon I oeva odlaska Ostati samiji Negoli baluci Nad njima

BUENJE U ZAVIAJU Hajd', izaimo jednom zajedno, govorim suncu ti iza tmastih istonih brda, ja iz Oeve Kue kojoj su barbari iskopali lijepe plave oi... Hajd' osvijetlimo ove prostrane slijeposti I pustimo da ljudski jezici k'o rojevi sluenih Insekata sunu iz konica kolebljiva vijeka. Nae su predstave o svijetu i ivotu postale Krhkije od pokreta djeaka to upravo preskae Jarak, odlaze u kolsku jutarnju smjenu.

KOLA NA SELU Nikad nije napadalo toliko snijega Da ga nismo mogli prtinom prepoloviti I nije bilo toliko hladno da bismo srca Morali u tuim dlanima odleivati Vuci su zavijali na dovoljnu odstojanju Od naega straha i odlunosti da se branimo Samo sam se pitao zato je Bog u tim asima utio Dok smo ga bolno zazivali vraajui se doma

OSLONJEN O VJETAR Kad god bih odlazio od Oeve Kue redovno bih se osvrtao da jo jednom jasno u svijest utisnem sliku svega to ostavljam, bez ikojeg povjerenja u vjetar i trajue godinje doba. Nebo bi se sklapalo nad autistinim brdima kao korice rokovnika s rasutim biljekama. Sad od tih slika pravim haotine mozaike u sjeanju, i to su najjasnije slike koje kroz ivot kao nosim

KOSTI NAIH OTACA Davno sam zapoeo pisati jednu pjesmu. Sad mi se njeni prvi stihovi esto vraaju Kao patrljci koji ne mogu srasti... Bila je to pjesma o minulim ivotima Naih otaca: Sve meso smo im ipali I sada gloemo svete njihove kosti... Ponavljao sam prezente: gloemo, gloemo, Gloemo kao da sam o sami zvuk rijei Otrio mlade zube za novo doba i novi vijek. Sad je vrijeme koji tren stati tamo Gdje je jedared iskoila misao Kao neoprezna divlja ivotinja Pa klonula brzo... Vrijeme je svesti Rijei u sasvim obini tok, i mirnije Mahnuti hrastovima u otetom zaviaju Gdje svaki hrast marira gajem Kao netom otkovani Krist. Kedrovi su prestali biti od prorok Kosturi... Vode su uvrle tamo gdje su Ogledala odbila da iznova presauju nam Lica... Uzalud, kroz uspomene, plivamo Uzvodno ako je na domaku vodopad U kojem sve se razlijeva u nepregledni slap. U kostima naih otaca vie ne moemo Prepoznati vlastiti zubni trag.

MLADI SA KOJEGA OPADA LIE Fotografija iz 1980. Zamisli mladia za kojega kau da je kao jablan, a s njega opada lie. Mogu je blagi vjetar s jemenih polja, i ptice u paninoj hitnji na jug. Vrijeme uvijek smo donosi zakljuke zalud se elo s nametljivim borama bori. Mogue je da ti bude mladi sa kojeg opada lie i u ijem hladu kunjaju tesari. Dim se nevoljno die iz seoskih dimnjaka. Mladi rujan bojama sunca r ume i horizonte. Seljaci, pognutih ramena, odlaze u polja... Kao da je na toj fotografiji iz 1980. godine sve bilo predvidivo? Samo je, bilo ta, trebalo zamisliti, pa mirno lei u hladovinu darovana dana i rasporediti se u svemu to se nudilo bojom, oblikom ili zvukom...
Bra, juli 2008.

OVJEK BILJKA Poznavao sam ovjeka koji je u svome vrtu, dok pada kia, tepao biljkama. Iao bi brino od jedne stabljike do druge kako bi joj otvorio usta i podrakao njenu hlorofilnu pt. Ovo vas Bog napaja, govorio bi glasno, napaja iz svojih bagosiljnih dlana... Kua mu bijae sva obrasla lozovinom, kupinama, biljkama lakomicama, kojim kao da je on, direktno s neba, naruivao vodu i sveani tren kad e poeti da cvatu. A kad ga je u jedno suno jutro zahvatio modani udar, izgledao je kao izvrnuto stablo u kojemu se zaplela munja i istom priguio grom... Kao da se i sma smrt nad njim dugo i nevoljko predomiljala? Sad mu, kao poloenoj biljki, kadikad otvore bolniki prozor, odakle alje vodene molitve i prijekore za zbunjenu krv, dok duboko u nervima uti jednolino bubrenje bilja.
Bra, juli 2008.

BOSANSKI KARTAKI STOL Odjednom, sve postane ludasto plavo Kao horizont prema kojemu tih trenutaka Lete dralovi... Svemu ponu rasti Krila i nadimati nakostrijeeni jezici to cijeli e vijek o nevinima plakat... Prilazim prozorskom oknu i kao da se Primiem dalekom, odvojenom svijetu. U drukijem sam vremenu od ovog to sve uzima onima to u nj se kunu. Na kartakom stolu, dvije su poloene Glave. A kad doe trea glava, ona e Odluiti hoe li glave ostati na stolu Kad trupla se, s crvenim tragom u zraku, Skotrljaju pod stol...

BOSANSKI MUSLIMAN 1. to su munare izduenije U zemlji nakon rata, to moje Molitve postaju manje savrene I sve vie line... Moje molitve Svoj zvuk i boju zadravaju Na damijskim trijemima ekajui meleke da ih netaknute U najvia prostranstva ponesu Suvie je suza u bosanskim avlijama Da bi munare bile kadre sve to uznijeti K nebu... Mnogo je ruku to se hvataju O svaki um molitve i nade da bismo Od zemlje pohrlili u visine Posvuda je Onaj koji razumijeva Nae strepnje i predane nae molitve to ih kao suharke skupljamo Po pustarama rasutih ivota Molitva je traganje za blijeskom to boravi u tami svega to stvoreno je Ili jo nije stvoreno pa nas iznenada Vine u istu svjetlost osloboenu Vjeno ponavljajueg tla 2. (Ponovljena pjesma) to munare vie hrle prema nebu molitve su moje manje savrene. Dua kriom topl naputene sjene dlani otvoreni, prsti s vrha zebu. Pie... More... udnje... Sve se ukraj sklanja Kad dua obnavlja svoje pute k Raju. Aneli se smiju; oni dobro znaju ta apuu vrazi dok skrueno klanjam. Jesu li munare, ovoliko duge, Isteglile vjeru pa sad vidno hlapi Kao znojna para s Burakovih sapi U trenima kad su vaseljenske sluge Bojem Poslaniku otvorile dveri Sa kojih se Bosni danas avo ceri?

NESREA Nesrea nikad ne dolazi sama! Tako nas ue Oni to svoja iskustva hoe da veu za nae ivote... Tako oni najsigurnije preraspodijele Sve svoje ovozemaljske strepnje i oiljke... Nesrea zasvjetluca poput kristalna snijega u noi Ili ju ujemo u huku Minervine sove. Nesreu Kuamo u gutljaju, u zraku, prije negoli otvorimo Prozor i glasno viknemo u gluhu ravnodunu no.

BALKANSKA LUDNICA I. Mogao sam se spasiti iz nabujale Vode mogao sam sama sebe Povui za noge ili, odlunim zahvatom Za ramena, izvui na obalu pa to bre Samu sebi dati vjetako disanje Potom zovnuti Hitnu pomo II. Mogao sam zaustaviti metak koji je Iskljuivo bio namijenjen meni Ali ja sam prsa pribliio cijevi I gotovo naredio ubici nek metak Ide ravno u elo, ne podnosim Nikoja luda ponavljanja III. Mogao sam da ne budem zaklan Da sam rekao kako ne znam Gdje su sklonili mesarski no Oni koji su bjeali. Ali, ja sam no Lino naotrio i pred delate ga Metnuo na stol neka obave posao Kako valja pa ivi i sretni vrate se doma

POVRATNICI Vratili smo se... Ali, grad je ve podigao visoke utvrde i tekim bravama opremio kapije. Sad s njegovih zidina i oholih visina zaviajni avoli plaze ugojene jezike i pljuckaju na rijei molbenice kao razvojaeni branioci na ispranjene metke i ahure. Dugo su naa ustreptala srca oblijetala oko podignutih spomenika, iji su graditelji do juer nam dolazili kao dobrodola povratnika izvidnica. unuli smo da protepamo mladim cvjetovima, a oni su se gorkim mirisima sruili u naa zbunjena lica, pa zatvorili latice i listove kao gospoe prozorska okna pred onima to plau prije no se sretnu. Jedino se jo moemo vratiti kroz jote ne obraslu pukotinu u sjeanju, kroz koju, kao bolniki elatin, otiu nervi za konanim zaviajnim rajem. Zna li iko zato je cijeli je grad osvanuo u lanim zavjesama, kao oslobodioci njegovi u sponzoriranim zavojima?

GLUHO DOBA Nikad nee biti sam kao ova ulica netom saprana komunalnim mrkovima. Ostala je tek poneka psovka kao dobrodola flekica na ploniku ili u zraku... Nikad nee biti ovako temeljito proien da sve ivo se u ogledalo pretvara. Koliko e ih tek iz te ulice nahrupiti u tebe kao u svoje sklonite, kao u pononi bircuz, gdje e do mile volje prebirati odbjeglu povijest i davno zaturene stvari? Tvoja samoa uvijek se okruivala mnogim drugim samoama toliko da je prestajala postojati... Sve tue samoe su jednako bune i svuda jednako uokolo dozivaju da ti nita drugo ne ostaje neko da kae: pa dobro je uvijek moe biti i gore. emu samoa ako svako moe pokucati na kapiju i ako svi putevi vode od jednog do drugog otvorenoga poetka i kraja? Zato, gledaj ulicu dok ne potamne otvorena ogledala i san te panino zovne u pomo...

SILAZAK U PODRUM Najbolje ja znam ko je taj ovjek to, nesiguran kao svijea, slazi U podrum meu zaputene stvari Samo je meni jasno zato mu je korak Neodluan, klecav, i zbog ega nadolim Strahom nadima plua, zato dim nesnosno istruuje oi. On dolje samog sebe saekuje I vreba. Istrgnut e sebi svijeu iz ruke Kad memljivi zidovi prema njemu krenu Sve stvari u podrumu, istom, postaju bia I opkolit e ga sa svih strana... A on e, ne znajui kamo je, poao nasloniti glavu na plamiak to ga s nebesima vee

POSLJEDNJE JUTRO Ponekad pomislim kako li e izgledati To posljednje jutro moga ivota. Ustat u, kao i obino, i nekako odnijeti Umorno tijelo do toaleta. Moda neu Ni pogledati u ogledalo... Potom u Zahvalit se Bogu na jo jednom darovanu Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu. Svi emo biti doma. Svi emo istom Nekamo uriti svako za svojim neodlonim Poslom zemaljskim... Manje je vano Hoe li tog jutra grijati rujansko sunce Ili e razjareni oujski vjetri hladnom Kiom lupkati o prozor... Ja u mirno Ispijati kahvu, blaeno sretan to nije mi Dano znati je li to moje posljednje jutro. A moda se tog jutra i ne dignem iz postelje? Moda u zauvijek ostati u nekom svome Dubokom snu, pa e neko drugi polahko dizati S kreveta naputeno tijelo dok e dua sama Otii u toalet, jo jednom snano povui vodu I, sluajui grgolj, zastati pred ogledalom Kao jasnom granicom za sve to nepovratno Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj...
21./22. XI. 2006.

JUTARNJE UMIVANJE Ulazimo u godine kao vratovi u tople Jesenje okovratnike i, s rukama Na leima, u svemu prepoznajemo Ogledalo koje e samo hladnjikavo Rei: Pa bio si ti fini djeak, sad Mirno peri protezu i uti. Sad jednako mirno piemo ljubavne Pjesme, kao da petom crtamo znakove U pijesku... Propala su carstva i u ludim bitkama izginuli carevi. Jo dug je put do prijevoj Odakle ive vode u stotine pravaca Teku, a mi tamo nikada neemo Stii... U svemu se oglednuti moe Da u licu vode sazna emu su dugo Na leima mahale umorne ruke. Nedjelja je, i psi gotovo nostalgino Laju. Vjetri donose odmetnute Mirise i zvuke... Sad bismo, kao Nagi sveci, mogli podii ruke i sami Sebe visoko dignuti u najrjei zrak Mogli bismo stati, poloiti ruke Na rjenike maternjeg jezika I zakleti se da bijasmo tii Negoli djeca zaustavljena u snu.

OPET SU RASKOPALI MOJU ULICU Opet su raskopali ulicu U kojoj ivim, u kojoj se Moja obitelj nada da e Glava njihova doma Jednom i sama zavrnuti Rukave pa iskopati zlatno Porodino srce koje nikad Ne utajava svoje otkucaje Kako su samo besramno Suncu izloeni udovi, svi Organi, uula crijeva I kako sve to mirno podnosi Moja ulica, kao opijena! A ako se ulica ipak prene I ako jurne prema brdima Na istoku ili skoi u rijeku Prema zapadu? ta ako me Zaboravi ponijeti pa se vie Ne umjednem vratiti doma?

STRAH OD VJETRA Vjetri mi uvijek razbuuju strepnju. Neto e donijeti, oporo i teko, i odnijeti upravo ono ega smo se sjetili tek kad ga vie ne bude bilo. Oko doma puhuu avolje nozdrve; napinju se opne uplaenih stvari. Mi smo sklonjeni meu zidovima, u toploj iluziji da smo zatieni i da nikamo neemo biti odneseni. Samo, luda misao luta uokolo, skae po orahovim kronjama i trai ono to nikada nismo izgubili. Svaka odbjegla misao donosi vijesti o mijenama, o naglim smrtnostima, o asima koji slijede... Od svake iznenadne misli uzdrhti uplaeno tijelo. Svijet je suvie jednolian, suvie bezosjeajan na granice do kojih dostie pogled ili se upinje dah. (Negdje kaplje voda a kao da se razmiu brda... Niz strmen juri djeak; stane li, poet e da muca...) Zato tijelo uukavam pod arafe i toplm koliko mogu... Toplota smekava otvrdle misli, bodri krhku nadu da e svanuti lijepo sunano jutro. A misli neka kao puhovi avli skau po limenu krovu kue i nek se u visokim orahovim kronjama svijaju uz goli raspusni vjetar koliko ih luda volja nosi.
Bra, juli 2008.

OKLIJEVANJE Povie moga spaljenog doma sastaju se mrtvi pjesnici. Jedni drugima itaju pjesme. Svaki stih je roj kukaca u zraku. Njihove duge kose prekrivaju zaviajne bregove... U svakoj trenjinoj kronji zanosno kuca po jedno pjesnikovo srce. Sad oni svojim lakomim prstima i dugim jezicima drukije prepoznaju okus tvar i tajna trenja izmeu njih. Znam da bi istom nestali s bregova i grana kad bih odlunije krenuo nanovo graditi svoj spaljeni dom.

STARE PJESME U stare pjesme gledam kao u usvojene ivotinje. U vodnjikavim njihovim oima stihnula se zaboravljena djetinja tuga. Vinje na stolu, sunce na nebu, maiji jauk pod verandom, vjetar to kunja pod krilima prileglim uz salovita tijela... Doi u jednom kui i okupiti sve svoje ivotinjice oko najvie vatre! Stare pjesme odavno su smorene bolestima i s njima vie ne lijeem u krevet, niti izlazim u etnju... Eno ih presovanih meu koricama kao u starakim domovima. S veeri, kad utrnu svjetla i strasti, ujem tupo disanje kao hropac pred neumitnu smrt.

Muzeji, jezici, sjene

MUZEJ KNJIEVNOSTI Sve mudrosti zavre objeene na zidu Pa, probodene iodom ili uokvirene Kao svetice, samoivo nas uhode i motre... U mudrostima je, do nepokretnosti, zbijeno Vrijeme, nikojeg prostora nema... Ponestaje I zidova na kojim se dotiu granice strepnj I eznu... Istine su se odmetnule u bijeg. Jedino u vor svezane rijei palacaju, Kao dogmatske aokice, u svim pravcima Kamo nae kolebljive misli krenu. to smo samiji, sve manje bivamo Savreni, sve vie ranjivi... Sve dok S nebesa ne zatrusi spasonosni gar Od plamenica hitnutih ravnodunom nebu U davnome djetinjem dobu...
17. IX. 2006.

ITANJE POEZIJE Nikad nisam uspio da lijepo proitam svoje pjesme... Ali tog dana, dok je ona stajala blizu, itao sam kao da je jezik stekao krila i kao da svaku izgovorenu rije manicom Opeg Usuda veem... Ona je sve vrijeme slala SMS muu, ljubavniku, ili nekom dalekom sjeanju, moda crnim vrazima to su, no prije, otrili rogove u postelji to sam ju dijelio s njom. Nasmijala se poslije, ljupko, i dugo gledala u me kao da sam istom rasplinuo se u zvuk nestajuih rijei pa me sad, nevidljiva posve, u titrajuem zraku to ga isputaju uredno sloene knjige, uzalud prepoznaje i slua?

SEVDALINKA Postoje narodi pred kojima se Otvaraju mora, i narodi koji izumru Slavei svoje tiranine, i narodi blagi Kao janjee blejanje u Isusovoj Postelji od plia... Postoje narodi Koji plau kad se raduju, i narodi Koji smijehom oivljuju svoje mrtve... Sve to vrijeme narod kojemu pripadam Lijepo se sahranjuje u arkome sjeanju Na ono to je moglo biti, a nije, i to se Nikad nije dogodilo, pa to dozira taman toliko koliko moe trajati do konane njegove smrti...

UVOD U PATRIOTIZAM Faizu Softiu Zemlje su slobodne, drave su kafezi I od nas najvie zavisi u koju zastavu Uviti svoje krhko tijelo. U zemljama izlaze sunca i djevojke Pjesmom prepasuju visoka brda. U dravama su ministri, vojnici I dugi redovi za tambilj i kruh. A domovina? Gdje bude domovina U asima kad srce zavede ula Na dugi i neizvjesni put? Moda je domovina uravnoteeni Razmak izmeu onog to volimo Kao zemlju i onog to trpimo kao dravu. Moda su to oekujui asi u kojima U oku drugoga ili u zrcalu, svejedno, Prepoznajemo ta jest svetost rodnoga Doma i od kojih taki poput pjegica Na bolesnom herojskom tkivu Razlijeva se domovinska slava?

Bijelo Polje, 4. septembar 2006.

TA SU MI GOVORILI SUNJI Bio si slabi, zato su te privlaile zvijezde... Zemlja te, nejaka i lahkvoljna, slala u visine, u verse, hukala na bijeg. A oni to su hrabro grizli stijenje i ubrzavali zore nisu ni vjerovali da postoje ikakve zvijezde, nego samo svjetlosne opsjene na ravnodunom nebu. Oni su odluno usmjeravali vjetre, pomjerali povijesti; tek kao mrtvi mogli su doznati zbog ega si opisivao sebe i njih i zato toliko bijae varljiva granica izmeu uzaludnosti i sluena Sudnjega dana.

Bra, juli 2008.

U ZLATNOME PRAHU Nisam znao da toliko ne voli atia Ree mi jedan ovdanji pisac klasik Nakon to je proitao moj sonet Ispisan u povodu razrokog pukog sjeanja Na ovoga jednako velikog i jednako Nesretnog bosanskog pjesnika Znao sam da uvaeni bosanski klasik Ne umije pisati pjesme (Uostalom, On je sjajan prozaist, poezija mu je Samo nadopuna u biografiji, nita vie) Ali da ne umije itati poeziju To ni u snu nisam mogao znati Izmeu tadanje moje zbunjenosti Ispred Preporoda bonjakog drutva Za kulturu, gdje ati je prvo zakletva Potom pjesnik, pa sve drugo to uz to ide Prole su moda dvije, moda tri godine I ja se, evo, tek sada mogu pitati Koliko zaista volim a koliko ne volim Musu azima atia i u kojemu to trenu Poezija prestaje biti prepoznavanje sutina U bijegu a biva kunja nesklada meu Razliitim dobima unutar trenutnih Zaokupljenosti neijim imenom i djelom A da sam tog dana malo bolje razgledao uokolo Moda bih i Musu ugledao kako se gologlav I bez fesa smije djetinjim naim nesporazumima I kako, s dva pijana aneoska krila na razdrljenu Torzu, obojicu zove u krmu, prije no se i nama Presvete Gospe pojavi lik...
4. XII. 2005.

ETNOLOKI MUZEJ Nadivjele su nas stvari. Njih jedino mogu nadivjeti nae krute predstave o njima. Nijemost je glavno lice u svim ovim prostorima i najglasniji zvuk koji pred izloenim eksponatima zastaje ukorak s nama. Tu su tanjiri, escajg, pa ae kakvog li je eljad bila apetita? I leaji nad kojim marljivi pauci potvruju da je tu nekad ivot klicao himnu o sebi... Pa, stolci i stolovi, prozori, vrata, i odijela u koja se obukao ustajali zrak... Tu je i pjegavo lice kustosice, netom podignute iz utirkane postelje sedamnaestog vijeka, koja nikako da uravnotei rijei i pramen kose dok joj razrezuje elo. Ovdje smo, dakle, bili roeni prije negoli je naih majki i oeva bilo... Nije to obina praina nad sloenim kostima u ormaru; u roju muica uzlijeu dobroudni mikrobi nacije i moni DNA... Zrak je sirup koji valja razrijediti vlastitim iskustvom i dahom... Ovdje emo biti sve dok ne osjetimo kako iz zidova povijest, k'o memla ilirska, slazi u naa naduta plua... Povijest nije nikoji ozon. Niti su promrzla lica lutaka pejzai u kojim e dua hladovinu nai... Ovdje smo da bi nas asak opkolila prolost i da na bijelom listu dana ostane utisnut masni trag el malo vie uzdignutih s tla...

SVOJ VIJEK STIEMO PESNICAMA Sve znamo, sve smo iskusili pa budunost moe saekati. Svoj vijek stiemo pesnicama porinutim duboko u depovima opkoljeni budunou kao gustom brijestovom umom iz koje izlaza gotovo da nema... Pjesnici vie ne moraju zamarati svijet alovitim rijeima, ne moraju sanjariti o zrelim dobima koja im nikada nee doi. Njihove sumnje postat e odbaenije od krpica zastava narod to plau na ramenima svojih zatitnika. Nema pitanja... Odgovore su k nebesima uzdigli razjareni vjetri. Jedino ne znamo hoemo li nabujati u vode ili se stihnuti u movare koje e insekti u svojim rilicama raznijeti ravnodunim svijetom...

Bra, juli 2008.

IDILA IZMEU DVA RATA Kad se vratio, nita nije govorio i onda smo pomislili da je zanijemio. Nijemo je zurio u nastavke naih ivota i u prie o ratu koje smo jedni drugima ponavljali sve dok nas usta ne bi zaboljela. Jednom smo se osokolili da ga gaamo gnjilim jabukama, jajima, da igramo truhle kobile s njegovim nemiuim tijelom. Strijelama djeijim i pljuvakama smo ga kao kuno pseto i danju i nou doekivali. Nita nije govorio. Nikad se nije bunio. Samo nas je jednoga lijepog proljetnog jutra kao mlade janjce poklao pa ponio onima od kojih se k nama, nakon rata, vratio...

IZBJEGLICA, 1992. Pitali su me, u ratu, da li bih i ja mogao ubiti... Mogao bih, mogao, rekao sam. Sigurno je da bih stavio metak u puanu cijev, i tri, i etiri, i stotinu metaka ako treba. Dugo bih, dugo ciljao u metu pa opalio silovito i muki. Samo, ne znam, kako da budem Siguran da s druge strane ne bih stajao ja?

JEZIK, JEZICI Ne postoji bosanski jezik Prijateljski mi ree Nesueni hrvatsko-srpski klasik Govorio je kao da me izbavlja Iz tekih oklopa neznanja Kao da me svakom Dobrohotnom rijeju Obasjava i spolja i iznutra U pravu si, rekoh Ne postojim ni ja Kojemu to govori Ne postoji ni ti Koji se upinje Da osvijetli mi pute Kao to ne postoji Ni ovaj trenutak Kad gluhi i nijemi Bacamo rijei Kao kamenice U mutni balkanski vir

DIJASPORA Odavno svoju rodbinu posjeujem jedino u snu. Tad su mi svi jednako ivi i mrtvi, jednako lijepi i udaljeni za onoliko dokle dopire kucanje uzbuena srca. Nita vie meu nama nije uzmueno tajnama, niti je zauvijek jasno. Kue roditeljske ire se u palae, ili ih u daleka brda uznose krilati jeleni. U nae ih sne, nerazruene i nesagorene, donose osmijesi djevojic ije su usne nadojene divljim trenjama. Svaki je dan praznik pa se i vatre zapovjednice marljivo rasporeuju po etinarskim brdima. U zraku i vodi utim kolebljive stope rodbine i roake sve dublje tragove. Svakog se jutra njihov dah u grudicama ljubiasta praha nakuplja po posteljini.
Bra, juli 2008.

Hodati po vodi

ZIDAM KUU Za Amru Toliko svijeta, i toliko grivoriih brda i dolina po kojim tapkaju svi sveti, svi bozi, toliko zaravni na kojima junski svici zlato po zemlji podatnoj Siju, dok duboko ispod ekaju srebrene rude, Prostrana silikonska polja, toliko mjesta u kojim Prsti Boiji iz dana u no urahljuju humus i snae Nabreklo sjeme, toliko pitomina, i divotnina, I rjeica bistrijih od suze na maslakovu listu, I plodnih njiva, i raspusnih uma, toliko hladovina U kojima se svibanjke u sunevne presvlae halje, Toliko bregova i krotkih nizina, gdje meleki Zainju mirise i vjetre, toliko rasklijanih zemnih Ljubavi i podnebesnih tatina... A ja ovdje, ba ovdje Ba na ovome mjestu I nigdje drugdje Lijepa moja Nau kuu Zidam!

15. XII. 2005.

VEERNJA ETNJA
ene su vaa odjea; i vi ste njihova odjea... Kur'an

Kaem, moja si odjea, moja koulja, sve moje gornje i donje rublje, i frak iz najljepeg bekog salona; moja si svezana mana, naoali, i smjerni solomonski tap... Zato samo iziao, tobom odjeven, u dugu veernju etnju jednako star i jednako mlad... Do grla sam zakopan tobom. Obgrnut u se jote bude li hladno. Rukama u tvojim obmotat se ko alom i srce tvoje objesiti o srebreni lani da kuca, pod vratom, i dan i no... Gledajte, gospodine, rei e prva susjetka, gledajte kako vam odjea lijepo stoji, kao da je krojena upravo za vas... To kao da nije odjea, to sama je njegova koa, kazat e prolaznica, u trpnji to samu sebe kroz ivot svoj nosi... Svi e poneto rei, svi e uzdahnuti, svi e u kotici trenje prostrano slutiti stablo; samo e ti ko mahrama u vjetru, blaga, oputena poeljeti da, kao nekad, sjednemo na prvu klupu u parku i upijamo u postave i platnine svoj goli umor i znoj... I ti si moja odjea, kazat e u jednome trenu, prebiru konce, sve moljevske kutke, zakrpe sve av po av... A srce e samo skotrljat se u tvoje razlistale dlane kad potpeticama mladim snano o plonik lupne da svi se prozori zatvore, i stakla jauknu, a iza vrat u susjedstvu naem umaknu zbunjene glave...
8. XI. 2005., 01,30 h

BROD Kad bih nam kupio brod Gdje bismo najprije poli? Kojim dalekim morima, Zemljama i svjetovima Stvorenim od dugih eznua? Pa da ih jedared pokorimo Odlunom svojom sjenom! Na plovidbu bi pola u suknjici Djevojice to je bosa trala po obalskom pijesku: Sunce mi U nogama! Sunce mi u nogama! Sigurno bismo nali izgubljenu Narukvicu od julskoga cvijea. Tamo gdje bismo doplovili Zauvijek bismo se nastanjivali I zauvijek iz istih mjesta odlazili Prema novim zemljama i morima.

Juni 2008.

BOJA DAHA Moje je srce Uvijek kucalo bre Negoli u drugih Bolje je vidjelo ta se dogaa vani I kuda ga odvode Moje zatvorene oi? Dok oslanjam se dlanima o prsa Srce kao da zadravam u trku Kao ivotinjicu to otima se Uzlima daha Pod dlanima se pokriva Dugim djetinjim sramom Samo jo ekam onaj trenutak Kad e srce potrati za tobom i pasti S kanticom punom Pranjava cvijea i voa
5. XI. 2005.

MUKA BAJKA Miriem njegovanu kou utim sauvane prhotine Prepoznate ednosti Iskonske puteve svile U koje se stoljeima zaklinjahu Unezvjereni mujaci I zapostavljene ene Miris je blisko ovjekovo udo U kojem srce mlada vjetra bije I sve biva pripravno na juri Dok aneo paun Premjerava svoj lik U zrcalu Bojega oka I osmijeh tvoj postaje miris Kad otvori ga dahom Pa zatrepe oima Razgone svjetlacem Nametljivi muki mrak Samo s tobom Uvijek drukije spoznajem Da mirisi tiu se udnje Da nema tog uma Koji e smoi da razvrsta estice koe vrh jezika Sve polenje iz vrtova rajskih U trenucima kad nadolazee srsi Podignu tijela s tla
15./16. XI. 2005.

TIJELO Cijelo je ljeto mijesila, oblikovala i pekla svoje tijelo Na suncu, pa prinosila kao rtvu osionim bozima mora... Moglo ju se vidjeti zarivene glave u pijesku dok, bit e, Razmilja o putevima materije i duha, i onog to ih Nenadano vee u mrtvouzice nostalgije i strasti... Na prstima se pela uz borove strmeni, brala kadulju, Vrijesak, gospinu travu, ispijala augustovske ajeve I s borovih iglica cijedila mjeseevu mlije... Zamiljala je Poruke koje u staklenkama odailje diljem irokih mora... Mnogo se izlagala nedovrenim radostima i mnogo tuila Na prozore koji se nikad ne otvaraju, na jahte s kojih ne mau Niije ruke... S veeri je, gola kao budunost, hodala Po vodi... Puina je uvijek kao smrtnost neizmjerna... Kad je umaklo ljeto, pokupila je svoje tijelo i, duboko U kontinentu, tetoila ga pjesmom opet e doi juli I ona e biti mudrija i odlunija kako da neposlunu pt, U ranom jutru, pretvori u sunani trak, a s veeri u pjenoviti Val, nakon ega nestaje nemirna tijela i potom ne biva nita.

Bra, juli 2008.

SLIKARSKI MODEL Naslonjena na ogledalo Kao o stup vjenosti Samu sebe posmatra as kao dijete, as kao Staricu netom ustalu Iz pogrena groba Osjea kako je vjenost Topljivija od snjegova to uzmiu uz daleka Travanjska brda i kako Svakoj ivuoj tvari Prolaznost postaje ime Dugo se drala za sebe I dugo omamljivala sjenama to su poput aveti promicale Zidovima, zamiljajui Kako e kist zatresti Uzbuenu majstorovu ruku

KAD BIH S NJOM BIO NA OBALI Doli smo do ruba i dalje nas Samo krila mogu nositi. Kae mi: Nemoj biti nestrpljiv. Mnogo si itao klasike koji lau Dok se ispovijedaju... Ti putokazi Krivo su postavljeni, kao u poeziji Interpunkcijski znaci... Kae mi: Mora zapravo nema, nego nam se Priinja silina sinjeg beskraja. Obale postoje da bi se zazivao vjetar I da bi galebi, ko izbjeglice, prebirali Otpatke nemilosna kontinenta. A kad nam krila jednom ipak prorastu Lijepo emo se razii u nebesnim Labirintima i morske e uhode zalud Da nas u potopljenim tijelima trae.

ONI KAPCI Kad se pogase hotelska svjetla I rasute stvari povuku u osamu A ivotinjke nae prilegnu uz rub Kreveta skupljajui sjene pod ape I krzna s jednim okom u Raju S drugim okom u Paklu pitam se Sklapajui umorne kapke Vidi li me kad zatvori oi Onoliko koliko ja tebe vidim Toliko da kapci oni me bride Jer ne dam da iz tog prostora Izae ikamo vani... Da si roena kao biljka Bila bi oksalis, slavenska lipa Ili kao ptica s imenom kos Ili da si samo rasprhnt mrak Od praha bih njegova izvajao Tvoj lik prema slici podignutoj S oinjeg mi dna... A kad zaspi kojim sve rijeima Po snima tvojim lunjam Krijui se da me ne sretne I pogledom digne k nebesima...

29./30. XI. 2005.

ITAKA Jo se grlimo a kao da su iz ruku Davno izmigoljila naa tijela Jo njeno apemo toliko da Zrak treperi a ui kao da sluaju Daleki vjetar i kao da su Ogluhle na oluju Jo utimo ranomajski suton I horoze na oborenim trenjinim Deblima, i brda nad kojim se Ptice otimlju vlastitom letu Jo sve vidimo jasno kao to se vide linije na dlanu Tu smo i nigdje otili nismo Koliko god svjetlosnim godinama Bili udaljeni jedno od drugog

ON, ONA ena priprema svoje tijelo za spavanje I u krevet lijee kao u darovanu blagdanju Korpicu, dok njen mukarac panino skuplja Rasute dijelove due, pa na jastuk bijesno Sputa glavu kao na nemilosni rtveni panj ena zna da soba postaje svemirska laa Da sve je blia zvijezdama i sebi, ali on nikako Da odri pravac u kojemu bi plovila ula I nikako s glave da zguli smijenu gusarsku traku

EKAJUI PORUKU Tek danas, i ti si dola. Ruke stigoe koji dan prije I oi, i glas, koji najavljuje oluju. Poloila si me lijepo na krevet, njeno Raskopala grudi i izvadila moje Uplaeno srce... Nisi ga morala Stiskati, ni gristi ono je samo Skakalo u tvoja lijepa usta. Onda si raskidala nerve paljivo I smjerno, kao kad majstori skidaju Elektroinstalaciju s naputene kue. Sve si htjela staviti na stol I numerirati brino i tano, sve dio Po dio, svaku tvar i kap... Kao da se i prije tvog dolaska Sve dogodilo, pa nisi morala uriti Kad me ve ne bijae tamo Gdje tvoje lijepe ruke Drae me i dan i no.

RAVNOTEA SVJETLOSTI Ako je soba svjetlija od narane Koju cijedimo iznad otvorenih usta Ako su sve stvari tee od pljuckanja Kopica o patos i o zidove, onda je Uspostavljena ravnotea tih sveanih Trenutaka, i mi emo skliznuti S kreveta u lijepo zaboravljanje onog to nam se zbiva i onog to elimo Da bude dok paganski sremo Naranine svjetlice i ekamo gluhu no U kojoj, napokon, dobit emo krila... Govorit e da pamti se jedino ono to se Zateklo u ravnotei svjetlosti i topline I svega to jednako ravnoduno lijee Meu nerve... Tad znam da sve to budem Rekao samo je kucanje na pogrena vrata.

AFRIKI TIGROVI Tigrovi ne ive u Africi! Tigrovi ive U Indiji, moj smueni pjesnie! Govorila je, kroz bljeui smijeh, Dok je kroz aluzine ulino svjetlo Napinjalo tigrove are du cijele Hotelske sobe, a iz topla mraka Sjajile njezine maije oi... Ne znam otkud Afrika, i otkud ja U Africi, zato iz kafeza privienja Isputati nepripitomljene zvijeri... Jednako sam mogao i ja krenuti S konjicom mladoga makedonskog Cara i uzviknuti: O zemljo Indijo! Sve sam mogao da nisu odjednom U smirujuu hotelsku sobu upali Tigrovi i glasno poeli grepsti Po svim zidovima i otriti zube O trepu ivice svjetla... Pomislio sam da bi bilo dobro Zatvoriti oi i poput djeteta rei Da nema nieg ni postojeeg Ni nestvorenog to se kad-tad Ne bi dalo vidjeti... Bilo bi dobro Pustiti ruke da same spuu s torza I kreveta, pa krenu za tigrovim Krznom to ga ulina svjetlost Kroz aluzine i umorne trepavice Uiva i trga kao djetinji crte Koji istom moe oivjeti u zvijer...

DVIJE JABUKE Te dvije rumene jabuke... Kao da je mjesear voar kalemio stid? Te dvije jabuke rumenije od usana to drhte u monom polenovu vjetru. Te dvije jabuke, i svaka na svome dlanu, ine da na prstima po Mjesecu koraa. Te dvije jabuke ije emo sjemenke skriti pod jezik kad spuste nas u kronjin hlad...

DRAGU SAM ODVEO NA SELO Kako su samo divni i smijeni ovi seoski pijetli, govori starici koja te jedva uje, ali u micanju usana ona preznaje da se tvoj jarosni glas tie pernatih kraljevia to jutrom niz avlije i cvijetne tepihe svoj kljun i krijestu uzdiu put neba. Kako su samo divne i smijene tvoje rijei dok, u suknjici o koju se otima vjetar, zagleda hou li namignuti s prozora i mahnuti rukom da jedno drugome erupamo nou napalo perje.

TVOJ DAH Tvoj dah mi govori da postojim, da iv sam, da Zemlja se zahvalno vrti oko svoje osi i sve drugo da biva sigurno u kozmikoj ravnotei, dok oko naega doma cvatu magnolije i suncokreti muk mariraju na jug. Daleko u brdima riu mladi jeleni, rosa kaplje s njihovih toplih njuki, a nakostrijeene dlake na bedrima najavljuju da snjegovi kreu na put... U tvome e dahu vjerovjesnici biti tek neznani suci, i svi e pred Bogom milosnim svjedoiti kako si dahom grijala cijeli svijet, pa smjerno ga dijelila na dvoje... Sada pod trepavkama meleki uvaju modrozeleni jutarnji sijev... Za tvojim dahom, kao za rojem akustinih svitaca, navrijet e plodni zemaljski glasovi, a ti e, jo u dubokom snu, slavodobitno stezati akom pokorni jelenji rog...

30. X. 2006.

VJERNOST ------- Povjerio sam ti svoje spavanje. Tako uvjebavam smrt. Tako ti uvjebava vrijeme u kojemu me vie nee biti. Povjerio sam ti svoj san tako da gdje god spustim odlutalu glavu bit e to kao da je stavljam u tvoje ispruene dlane -------

Mogunosti puta

RETROVIZOR U autu, prema Zagrebu Sve ega se sjeamo uglavnom se Nije do kraja dogodilo, ili se zbilo Samo kao slika, kao plamtea udnja Da bude ba tako i nimalo drukije... Zato taj svjetlac nosimo kao nadu Da e se sve opet zanosno ponoviti U sretnijem jedinstvu to ga daruje Bog. Dogodilo se samo ono to je stiglo biti Dovreno pa cijelo uleglo u blaeni Zaborav, kao to dovreni ivot Stane u lijepo iskopani grob... U retrovizoru, protie rijeka, odmotavaju se Sati, i godine, niz listove kalendara Kotrlja se zdravlje... Nita od dana koji ne Proraste u pejza ili u daleku zvijezdu? Uvijek e nas sjeanje ljupko presresti Kao vrapiji prhut s promrzlih grana I tad emo zaaliti za sve ono to se nije Do kraja dogodilo pa da sve to imamo U jednaku ritmu uzmie pred nama...
Juli, 2006.

KAFANSKI STOL, SASVIM DRUGI Volio bih da ti ispriam neto lijepo Sasvim obino i prosto kao jabukov list to istom je pao u pivsku pjenu Pa da se svaka rije zavrti Oko svoje nestalne osi Poput tog smoena lista to podie ga i uvre meu prstima Kao otpalu krasticu s neba Ti ne vidi brijeg Dok umie u rujansku izmaglicu Ja ne vidim panino jato selica ptica Osim u tvome uvodnjenu oku Koje bi i samo htjelo drugdje da odleti Nismo vie skriveni U lakomu zaviajnom iblju Nismo umazani sladoledom Ni vjetrom ni zapleteni pogledima U kojima djetinja udnja zrije Ni napeti nismo kao rujan Kad nemilice prstima udara O sljepoonice i prozorska stakla Sjedimo za kafanskim stolom Kao dva naputena krila Neke dinovske razmetne ptice ije su truplo sasjekli I pojeli u slast Volio bih da priam ljepe O jednokrilom svecu negoli to sam ikada priao prije O spoznanju da ne naoh kutak U kojem te nema Samo kad s tobom Ne bih uvijek bio Neko ko je drugi Ko je umoran I nijem
25. XI. 2005.

PUTOVANJE Bio sam kadar vjerovati u sve to donose vjetri i kie. Sve je imalo sjenku i svrhu u svome obliku i zadatoj putanji. Izmeu utopije i nade prostirahu se jedino moje iroko otvorene oi. Danas me prerastaju glasovi i mirisi. Nadrasta me vlastito lice, oblikujui se po mjeri nekih tuih radosti i patnji... Zemaljsko je putovanje trajno. Svaki povratak postaje dirljiva iluzija da smo se negdje i nekome vratili. A to smo, zapravo, samo nastavili putovati. I dok se oblaci bogohulno kolebaju kuda bi s kiom, ja, kroz guste kestenove kronje, vidim koliko je neizmjerna ovjekova udnja da voz, koji upravo ulazi u staninu zgradu, bude pouzdan i blizak svjedok putovanja, kao, jednom, nadolazea smrt.

ZALUTALI U UMI, I. Zapravo, nismo se umjeli vratiti Pa smo nastavili ii kroz umu irokih debala, mesnata lia I hladovina u kojima gnjilio je Vijek... Dok je iza svake bukve Iza svakog javora ili hrasta Mogao iskoiti svaki ivi i svaki Mrtvi stvor to ikad ga sretosmo Ili zamislismo u ivotima svojim Mogao je bahnuti ak beznogi Pan (recimo, sa sladoledom I s turistikom reklamom o vratu) Mogao je bahnuti sami Gospod I hiljade vojnika naoruanih Do smrti, pa da nas rtvuju Vucima i priama o budalama Koji zalutae u duboke ume Moda smo se mogli vratiti Da je iko meu nama bio Odluniji da se osvrnemo Na dosadanji preeni put Ovako, povratku se moemo Nadati tek ako nabasamo Na neki spasonosni krug

ZALUTALI U UMI, II. Sudbina moe biti uma, jednorog koji se Dosauje njenim pijevom eve, moe biti Napuena usna maslaka, talasava zelena Trava du potonog vira, ili vjetar to je Na trenutak zastao u mrtvim tjesnacima I sumracima koji istom stiu se u vosak. Sve je moglo biti epoha da je domovina Svaki put skidala gae kad bi na istoku Izlazilo sunce a na zapadu gorjele Skitalake sjene... Uili su nas da ivot Nije nikakav mijeh u koji unosimo Zrak darovan iz Gospodovih plua... Nema rjeenja tamo gdje su munje Odustale gromovima biti. Sudbina je i vlana koa guterice Na dlanu, i okus vode kroz koju su Uspanieno urile sjenke onih to Negda zaneseno pjevahu o Ljubavi I o Bogu... Pjevahu o zadihanim nebeskim Glasnicima i zadavljenim svjetlostima na dugim vrajim koncima... Kine kapi katkad bivaju njenim poput Poljupca, sve dok se ne udrue u oluju. Koliko li emo jo dugo pod ovim razgranatim stablima ekati vedrije Nebo i daleke svjetlosne gradove Koji su se uputili prema nama?

NE MOGU OTII Ni u toalet ne umijem otii Kao sav normalni svijet Nego u trku kad mokrani mjehur Pobjesni od nemoi i tuge Kako onda biti priseban U danu u kojem te ostavljam Odlaze na daleki put Voz moe i bez mene U bilo kojem pravcu da krene Na moje mjesto sjest e onaj Koji je ve krenuo davno Pa se sad presretan vraa U dom svoj kao u san Vrijeme je da upamti Da ne volim putovanja U kojim se radije prolosti vraam Nego to elim sresti se s onim to eka me sutra Ili u neki kasniji dan Voz je moda i otiao Psi stanini vie ne laju Golubovi se mirni vraaju Na tvoje balkone i u tvoj vrt Neko je drugi umjesto mene Otiao jutros na daleki put

29./30. XI. 2005.

OHRIDSKO JEZERO Davno sam davno U ovu vodu skoio I sada sam doao Iz nje da se spasim ... Valjalo je u ribljim tiacima preivjeti Nhovu Poplavu, i oluje koje pomjeraju zemlje i narode Pa izbjei netom graene podvodne kule gdje Dlani bijahu tek zaludne tuinske mistrije... Valjalo je umiriti pobune pred Tvorcem Dok druismo se sa sotonskim robljem... Sve tadanje nae navike smirivala je I paljivo spirala samilosna ohridska voda ... A kad izvuem svoje Tijelo i poloim ga Na obalu, sve drugo Pozvat u da izie Iz vode... Svi emo Tad krenuti samo Onim putima kopnenim Koje je nekada U irokim lukovima Zaobilazio ovaj na Zemaljski ivot oholi

Struga, august 2006.

U AUTU, PREMA BANJOJ LUCI Vozei se kroz gradove, poljane i ume Kroz vrijeme gue od hrane u mranim Restoranima kraj puta, vozei se Kroz otoke pjesama o raznim ljubavima Nikad me nije napustio osjeaj Da o sve to trnje u zraku i u zvuku to posvud prska s kasetofona ili to dolazi spolja Nemilice se kai i moje svileno runo Pa ne znam da li sve goliji vratiti se odmah Ili samome sebi odluno rei da valja Bolje uvati sve to se kroz ivot vlastiti nosi Branim se da nikad ne budem vidovit Hoe li ludi bagremi jednom izai na put Kad e u ikare zavu se pihtijaste magle I kad e zavijanje pasa nalikovat pjesmi O domovini i narodu koji cijeli vijek plae A ja gledati s visina kako se s trnja I rogozina i uvala i suznih trepavica Skidaju rasute svilkaste moje vlati Kao da netom skinute su s krvnikova noa Lud je mjesec u kojemu svjetlost Kao u grob svoj bodljikavi lijee Lude su naputene tvornike hale I autostoperi i jablani k nebu uprti Kraj kojih jurim kroz augustovsku no Najlake bi bilo poletjeti i zasliniti Boe, evo me k Tebi... kad svako Putovanje ne bi bilo tek puki poetak U odnosu na tajnu to svaki je budui Tren za nas nespremne sprema Vozei se kroz kie kao kroz kipue akvarele Bosanskih slikara postajem kist sudbine Kojim ne upravlja niko do jezik obrastao Lakomim trnjem kad s mene otkida I posvuda razbacuje svilkaste vlati Pa lano umoran valja se s brda na brdo

30. XI. 2005.

FRANKFURTSKO LIJENO PODNE U Frankfurtu samoa postaje prirodna Poput znoja to se lijepi za koulju I masnih mikroba dok zgrudvavaju se Na jaki za vratom... Usamljen je pogled Kojim se nijemo dodirujem s postojeim Svijetom... Sama je pela to ubija se U jabukovu soku, i aa na stolu, i muice Razrojene k'o naputeni jezici, i toranj ija me sjena pritie kao to bi kamen Pritiskao nesretnog zidara... Kao da gradom U zlatnim koijama paradira kuga i postaju Prirodnim sve bolesti uredno sloene U strahovima onih koji prognani su ovdje? Usamljeno je drvo preko puta, i semafor uzrujan K'o nekadanji franaki soldat na mrtvoj strai... Samotan je zraak svjetlosti na zgradi O koju se porezuju pogledi onih to odluie Da, jednom, sve mora stati... Kao da sve biva Cjelovito jedino kad se priviklo samoi Pa lijeno se, kao koko u zaviajnom bunjitu, Peruta i nalijee u prolaznikom dremljivu oku... Sve biva daleko koliko god se kroz miris nudilo Bliskim. Sve se, nanovo, u samotnost Svoju stapa ne bi li u kojemu drugom oku Otvorilo se irom i zbunilo ulijenjena ula... Evo me jedna zalutala golubica, s grivnom O vratu, odvodi u daleka elektrina polja... Tamo u ili se ubiti ili u svoju blaenu samou Kao letei ilim pod sobom prostrijeti?

Frankfurt, oktobar 2006.

SNIJENOKIPUA BRDA Davno smo bili na Pohorju I u pjanim sunevljima rujna Traili Noemovu barku. Moglo je tu biti i more, govorila si Kao Prometejeva ljubavnica A u moru ajkule to umjesto Peraja imaju orlovska krila... Mogli su posvuda biti otoci Koje bi istom preskakala bosa. Bijahu primireni vjetri U rasutim iverjima daha. Na Pohorje kao da stigoe Proroci skitai i asirski mudraci I slijepe ljepotice iz narod Koji plau, vini majstori Za novu Nuhovu lau U koju emo ti i ja I, s nama, sve drugo U paru, to bi da ivi I da se po zemnim zakonima Ubija i plodi. Davno je bilo Pohorje Kad su biblijski kreveti Sumahnuto letjeli iz sobe U drugu hotelsku sobu A kuharice pravile omlete Kao snijenokipua brda. Ti si pritom, zaustavljena U smijehu, u ovla svezanoj Kosi, pripovijedala o ruama I psima to njue im miris. Pripovjedala si o ludoj lai I ludim mornarima pod ijim Veslima cijela naa povijest tone.
15. XI. 2005.

KA SLUENOM NAEM DOMU ...Jer putem tim trah u Raj! Yeats 1. U vozu smo, sami Kao putnici za Raj Oknom ne prolijeu naselja, ume, svi ljudski i avolji trazi, Ne prolijeu ni nai pogledi Odluni i nesigurni Kao planinarski avli Visoko u alpskoj stijeni Nego se isto vrijeme Nepomueno ivotom i brojem Obnavlja kroz darovane slike Obnavlja kroz nas 2. Sjedimo jedno naprema drugog A kao da smo na suprotnim obalama Udaljeni tisuama godina sna I kao da smo istom zatoeni U jednome tijelu 3. Ti sve zna o cvijeu to umire u saksijama Na naem dalekom balkonu I sve zna o vrapcima koji ude Da kanticom vode obraduje I njihova cvatua krila Koliko zna Da pod ostavljenim Kunim oknima Prosjakinja moli za milost A dva njena kudrava djeaka Gaaju vrapce kamenicama Gaaju ih skupljenim sitniem Ne bi li uli drukiji Metalni zvuk novca Dok pada s nebesa Na njih

4. Sve zna o cilju Kojemu idemo sad Pa zato uznosito uti ak nee rei ni Daj pusti sve to U ovaj bogomdani as. Nije vrijeme za tumaenje Ljudskih naravi. Nije vrijeme za stih... Nego njeno se zagrlimo Dok ivi smo, i sami U vozu to juri Sluenom naemu domu...

15. XI. 2005.

ETNJA NIZ RIJEKU Sputam se niz obalu, i kao da s rijekom Koraam ruku pod ruku Jutro je, teke kronje bljeskaju u vodi Proplankom jure plamenogrivi konji Kao je devetnaesti vijek! Pite Vozovi prema jugu, vozovi prema sjeveru Ali, nas se ne tiu galopi u prazno, ni zbijena Iskustva od kojih strepe horizonti, ni oni Koji su odluili danas nekamo stii. Ne zamara nas prznica vjetar to prema Nadutoj zemlji svija vrbove i johove grane Rijeka je hodoasnica, i ja sam, u ovom Jutru, smjerni hodoasnik ka svome Jeruzalemu, ka svojoj svjetlovitoj Mekki Nita ne nosim do poneki val sjeanja Na djetinjstvo, kad sam od svake obale Traio samo ono to je najbolje Jo ne znadoh da mnoge pojave i stvari Imaju oblik i zvuk samo da bi se to lukavije ukrile pred nama Zato e ovaj trenutak mimoii vjenost Kao to e sve nas miomii sunce to netom dodiruje stjenovita brda I draka razigrane rijene talase Iz dubina vode kao da ujem glasove... Odasvud trepere akustika zrcala neba Ne umijemo ivjeti ni u porazima Ni u pobjedama, ivimo u sunovratnom Treperenju praznin unutar povijesti Dok nadmena tijela vuemo kao prtljag Neznanim dalekim uima
Bra, juli 2008.

ZATO VOLIM LJUBLJANU Volim gradove koji ne idu ukorak sa mnom Unosei se u lice kao kakve kurve Ili svetice... Volim gradove koji me puste Da mirno lunjam ulicama i kao lijeno pseto U kestenovu hladu privijem eljusti i rep. Volim gradove ijim prinevima i princezama Nije vano ko je Cezar, ni ko je Isus Krist Niti znaju ko su pobjednici na oblacima a ko su Poraeni u bronzanim lavljim eljustima. Volim gradove iji su plonici isti od svake Svijetle budunosti i iji zidovi nisu uflekani Veliajnom povijeu... Volim gradove U ijim parkovima cvjetovi nisu lakomi Na oute mirisa i probuene njenosti. Volim gradove u kojima, kad pripalim cigaretu, Taj dim mi najbolje kae koji je to pravi put. Zato, najprije ekam da gradovi koje volim Dou k meni, i da ih pustim da mnom se Ietaju zdravo i ljudski, koliko im je volja, Prije negoli umoran klonem u ludi zorinji sat...

BILJEKA O AUTORU Hadem Hajdarevi, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i prireiva izdanja drugih autora, roen je 18. jula 1956. u Kruevu kod Foe. Dobitnik je vie knjievnih nagrada (Nagrada Trebinjskih veeri poezije /1981./, Nagrada Skender Kulenovi /1996./, Planjaxova nagrada za najbolju knjigu pjesama /2005./ i dr.). Do sada je objavio: SEOBE OBALA, poezija (Svjetlost, Sarajevo, 1981.); KOJE NUHOVE LAE, poezija (Veselin Maslea, Sarajevo, 1987.); IVE VODE, poezija (Veselin Maslea, Sarajevo 1990.); BAJRAMSKE CIPELE, slikovnica za djecu s ilustracijama Ahmeta Muminovia (Sejtarija, Sarajevo, 1992. i kasnije vie ponovljenih izdanja); PJESME PONORNICE, poezija (Meunarodni centar za mir, P.E.N.-centar BiH, Oko i drugi udrueni izdavai, Sarajevo, 1994./1995.); ETVERA UA, izbor iz etiriju pjesnikih zbirki (Ljiljan, Sarajevo Ljubljana, 1994.); PETO UE, poezija (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.); NAUSIKAJINA KI, izbor pjesama o ljubavi (Damad, Novi Pazar, 1999.); PRIE SA DOBRINJE, anegdotalna proza iz rata (Bemust, Sarajevo, 1999.); KLINIKA ZA PLASTINU HIRURGIJU, prie (Ljiljan, Sarajevo, 2000.); SUTRANJE PUTOVANJE BRODOM, poezija (Bemust & Ljiljan, Sarajevo, 2000.); UA, izabrane pjesme, edicija Bonjaka knjievnost u 100 knjiga, VI. kolo (knjigu dijeli s pjesnikom Semezdinom Mehmedinoviem); KLINIKO ZA PLASTINO KIRURGIJO, prie, prijevod na slovenaki jezik: Romana Podobnik (Zaloba Goga, Novo Mesto, 2004.); NA SONETNIM OTOCIMA, poezija (Vrijeme, Zenica, 2004., drugo izdanje 2005.); KINO DRUTVO, kolumne (Tugra, Sarajevo, 2006.); USTJE JEZIKA, poezija, izbor i prijevod na slovenaki jezik Josip Osti & Boris A. Novak (tudentska zaloba, Ljubljana, 2007.). Hajdarevi je i autor itanke za IV. razred gimnazije i drugih srednjih kola. Hadem Hajdarevi ivi u Sarajevu i radi u Institutu za jezik na poslovima strunog saradnika. lan je Drutva pisaca BiH, lan P.E.N.-centra BiH, a od 2001. godine, u okviru redovnih aktivnosti Drutva pisaca BiH, predsjednik je Organizacionog odbora Meunarodne knjievne manifestacije Sarajevski dani poezije.

SADRAJ ZAGUBLJENE FOTOGRAFIJE, SVJETLACI NAJBOLJE JE IVJETI U BRDIMA ZAGUBLJENA STUDENTSKA FOTOGRAFIJA KASNA JESEN PRIJATELJ IZ DJETINJSTVA ZLATOKRILA BUBA TREI BRAT ZAUSTAVLJENA DJETINJA STREPNJA BUENJE U ZAVIAJU KOLA NA SELU OSLONJEN O VJETAR KOSTI NAIH OTACA MLADI SA KOJEGA OPADA LIE OVJEK BILJKA BOSANSKI KARTAKI STOL NESREA BALKANSKA LUDNICA POVRATNICI GLUHO DOBA SILAZAK U PODRUM POSLJEDNJE JUTRO JUTARNJE UMIVANJE OPET SU RASKOPALI MOJU ULICU STRAH OD VJETRA OKLIJEVANJE STARE PJESME MUZEJI, JEZICI, SJENE MUZEJ KNJIEVNOSTI ITANJE POEZIJE SEVDALINKA UVOD U PATRIOTIZAM TA SU MI GOVORILI SUNJI U ZLATNOME PRAHU ETNOLOKI MUZEJ SVOJ VIJEK STIEMO PESNICAMA IDILA IZMEU DVA RATA IZBJEGLICA, 1992. JEZIK, JEZICI DIJASPORA HODATI PO VODI ZIDAM KUU VEERNJA ETNJA BROD BOJA DAHA MUKA BAJKA TIJELO

SLIKARSKI MODEL KAD BIH S NJOM BIO NA OBALI ONI KAPCI ITAKA ON, ONA EKAJUI PORUKU RAVNOTEA SVJETLOSTI AFRIKI TIGROVI DVIJE JABUKE DRAGU SAM ODVEO NA SELO TVOJ DAH VJERNOST MOGUNOSTI PUTA RETROVIZOR KAFANSKI STOL, SASVIM DRUGI PUTOVANJE ZALUTALI U UMI, I. ZALUTALI U UMI, II. NE MOGU OTII OHRIDSKO JEZERO U AUTU, PREMA BANJOJ LUCI FRANKFURTSKO LIJENO PODNE SNJENOKIPUA BRDA KA SLUENOM NAEM DOMU ETNJA NIZ RIJEKU ZATO VOLIM LJUBLJANU BILJEKA O AUTORU