Vitomir Luki: Svijetli prah

Gospodin Mihovil Jerg udaje ker. Poziva domaicu kue da joj saopi dugu listu zahtjeva za skoranju svadbu. Sve je profesor osmislio i predvidio, dugo je i pomnjivo sastavljao imenik pozvanih. Doi e roaci sa svih strana, i oni iz Hercegovine, iz Podveleja, seljaci ljudi, sa svojim udnim plemenskim obiajima, doi e prijatelji i poznanici, ivi prei, ali i dugi niz mrtvih, upamenih i neupamenih, izuzev onih koji umrijee ubrzo po roenju, pa im na nadgrobnicim a, ako ih i imaju, pie rajni, jer oni ne bi ni razumjeli prave razloge ni smisao ovoga sveanog dogaaja, najvanijega u ivotu gospodina Jerga. Ovako, otprilike, zapoinje, traje i razvija se prema svom neumitnom kraju roman Vitomira Lukia (1929.), ob javljen 1989, u prvome kolu kratkotrajne edicije sarajevske Svjetlosti Savremeni Yu roman, uz nove knjige Milorada Pavia, Irfana Horozovia, Slavka Janevskog, Mome Dimia i Devada Karahasana. Tu biblioteku, raskono oblikovanu, temeljito ureivanu, str ogu u izboru pisaca i rukopisa, vodio je i potpisivao Ivan Lovrenovi, a svaki je roman objavljen u tirai od pet tisua primjeraka. Posljednje, tree kolo, tiskano je 1991, pa su kamioni s knjigama od tamparije Mladinske knjige u Ljubljani do skladita u Sarajevu vozili kroz linije fronte, preko zemlje koja se upravo raspadala. Vitomir Luki bio je hrvatski pjesnik i prozaist iz Sarajeva. Roen u Zeleniki, rastao u Donjem Vakufu, iao u kolu u Slavonskome Brodu, pripadnik kuferakoga naroda, koji je sve svoje zaviaje nosio sa sobom, te je iz narataja u narataj ivio u privremenosti i u stalnome seljakanju, kako bi oeve vodila i premjetala njihova potanska, eljezniarska, uiteljska namjetenja. Nakon studija u Sarajevu, radio je kao srednjokolski profesor u Konjicu, a zatim je nekoliko godina, kao lektor, predavao nae knjievnosti u New Delhiju. Sedamdesetih i osamdesetih radio je na Televiziji Sarajevo, ureivao obrazovni program, bio likovni kritiar i esejist. U zimu 1971. sastavljao je i potpi sao neto to e se kasnije nazivati Sarajevskom deklaracijom o hrvatskome jeziku.

Luki je bio od onih bosanskih pisaca koji su, svjesno ili nesvjesno, pisali nasuprot i usprkos prevladavajuem duhu pripovjedake Bosne, roenom iz mone tradicije velikih prialaca, od Petra Koia do Ive Andria, Zije Dizdarevia, Hasana Kikia, Branka opia, Mee Selimovia. Njegova je proza, jo od Sobe za prolaznike, prve knjige pria, bila visokoartificijelna, stilizirana, izmaknuta svakom naturalizmu i dokument arizmu, ime bi pisac kod olakih itaa dolazio na zao i zloban glas kao hermetian i neitljiv. Suprotno: Luki je pisao jasno i skoro programatski precizno, u skladu s ujevievskom milju o mutnim mislima i reskome svjetlu. On je, doista, bio pisac reske svjetlosti, rijei osunanih kao juna strana otoka Hvara. Osim to u njegovim prozama i poeziji niega nije bilo od naega otomanskog orijenta, magle bosanskih kotlina i muke ivljenja u zatvorenoj i zazidanoj provinciji, nije bilo vezirske i fratarske p ovijesti, epske naracije i uitka u golom pripovijedanju, Luki je, donekle, bio pisac i izvan irih, junoslavenskih, konteksta. U spoju visokoga stila, diskretne i iroke erudicije, aluzija ispunjenih zapadnim katolitvom i istokom Indije, pisao je otpri like onako kako bi to hrvatski pisci, zagrebakoga gornjegradskog tipa, eljeli, ali nekako im ne bi ilo, jer nisu tako umjeli (izuzmimo Marinkovia, Novaka, koga jo?). Upoznao sam ga koju godinu pred Hodnike svijetloga praha. Ozbiljan, nestasit gospod in, distanciran, cininog smijeka, uplaio bi me i od sebe odbio da zbog neega nije pokazao otvorenu i sasvim nedvosmislenu naklonost prema onome ime sam se u to vrijeme bavio. A nisam radio bog zna to: objavljivao pjesme u asopisima, pisao po novinama o knjievnosti, a jedva da sam napunio dvadesetu. Luki bi mi povremeno telefonirao, i onda bismo dugo razgovarali. Kada su izali Hodnici svijetloga praha skoro me je isljedniki ispitao to o toj knjizi mislim. Ne sjeam se to sam mu govorio, ali danas mi se ini da tada nisam mogao razumjeti o emu pria njegov roman. S demokratskim promjenama Vitomir Luki je, nakratko, prema meni postao prijekoran. Bio je ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine i potpredsjednik HDZ BiH. Iz Zagreba je, s prvoga razgovora s Tumanom, stigao oaran. Tako su barem priali zajedniki prijatelji, jer meni o tome nita nije rekao. Ali ve s drugoga razgovora vratio se uasnut i gnjevan: kao da je u Visokoj vidio Smrt. Ili

mu se Smrt u proljee 1991. prikazala u prispod obi Franje Tumana. Umro je iznenada, ni dva mjeseca kasnije. Tako e biti da su Hodnici svijetloga praha njegov posljednji roman. Nisam ga itao dvadeset i koju godinu, mislei da me nema ime iznenaditi, a onda sam ga prije nekoliko tjedana, gotovo slu ajno, izvukao iz reda vrsto natiskanih svezaka s vrha police. Knjiga se, krckajui, otvorila: Danas je teko braniti Boga nastavi gospodin Jerg zamiljeno od svega za to bi morao biti odgovoran. Ako vi to inite, onda vam je potrebna posebna snaga. To Jerg kae sveeniku, pred ijom se crkvom naao gotovo sluajno, u predveernjoj etnji, na dan kada je domaici kue dao upute to sve treba obaviti pred Lucijinu svadbu. Da produi Sveenik najvie to moemo uiniti to je da izmirimo ovjeka s njegovom sudbinom, umjesto da je pokuavamo promijeniti. Hodnici svijetloga praha vedri je i smireni roman o umiranju. U vrijeme prvoga itanja, bit e, nisam primjeivao tu vedrinu i smirenost. A umiranje? Sam Bog zna to je u to ljeto 1989, ili je ve bila jesen, moglo biti umiranje. Ja ne znam, ne sjeam se. Nekoliko godina kasnije, gledat u film Babetina gozba, divan i hedonizmom ispunjen, koji e me, kao i knjiga po kojoj je snimljen, podsjeati na neto, ali nikako da se sjetim na to. Nije m i, naime, bilo na kraj pameti da je u toj nordijskoj euforiji vedrine, u tim bistrim ulima i osjeajima, isto to i u Lukievim Hodnicima svijetloga praha. Gospodin Jerg nije mudrac ni paenik, a skolili su ga u tom za njega najsveanijem danu sve nevol je i svi nevoljnici njegova ivota i doba. Isljednici ga isljeuju o kojeemu, stiu stare neudate tetke, kuhari pitaju to treba kuhati, konjuari i uvari njegovih velikih posjeda, pa ki sa svojim pitanjima i ivotnim zakljucima, i jo stotinu svakakvi h, a da itatelj, sve do pred sam kraj, nikako da shvati to se to dogaa, kakva je to svadba i gozba. I onda u svjetlu i vedrini, ovjeku doe da gospodin Jerg umire. I da od prve reenice prie nije rije o svadbi, nego o umiranju. Hodnici svijetloga praha veliki je roman jednoga sada ve nestaloga svijeta, strateki rasporeenog po zaraslim sarajevskim katolikim grobljima, i jedne malene knjievnosti, koja se iz konjukturnih razloga, ili iz svakodnevnog sirotinjskog preivljavanja, pokuava utopiti u susjedsku, nacionalno istovjetnu,

ali skroz razliitu svehrvatsku nacionalnu kulturu. Rije je, naravno, o malenoj knjievnosti bosanskih Hrvata, o ijoj posebnosti, izdvojenosti i drukijosti u odnosu na zagrebaku i gornjogradsku, svjedoi ve i to to j e za nju Vitomir Luki nepoznat, nepostojei pisac. Jo za ivota, zagrebaki su ga kritiari skoro redovito mijeali s beogradskim pjesnikom i javnim radnikom Velimirom Lukiem. Eh, kako ga je to, nesretnika, znalo uzrujati Vjerujem da je smisao omake shvatio nakon to se drugi puta susreo s Tumanom. Gospoica Angelina, obdarena psihologijom srca i odgojena na budoarskom tivu, umjela je da ljubavnoj igri da izgled velike fabule i u sluajevima kada je ona bila sasvim liena strasti. U europskim saloni ma, mrtva od zadovoljstva, doivjela je pravi smisao rijei: zabava. To je bio jedini pojam koji je izmirivao suprotnosti: miljenje i porok, kretanje i dokolicu, strast i kajanje, oaj i nadu. I eto, upravo je opsjedala kerku svoga brata nalazei u njoj oduevljene slinosti sa svojim likom iz mladosti, idejom da uloi kapital u jedinstvenu turistiku agenciju za putovanje u kliniku smrt. Turistika agencija za putovanje u kliniku smrt? Dobra ideja, kojom bi se mogao upropastiti hrvatski turizam. I svi drugi turizmi. Vitomir Luki umro je prije nego to se dogodilo ita od onoga od ega je nainjeno nae dananje beznae i na primitivizam. Svaka je smrt nesretan dogaaj, ali u njegovoj je, ve i zbog pravovremenosti odlaska, 30. svibnja 1991, moralo bi ti neke elegancije. Okolnosti je opisao dvije godine ranije, u Hodnicima svijetloga praha. Divan roman za ljeto i more, za sunce i za puno svjetla.