HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Nikola Glamuzina
Akademska godina 2012./2013.
1

Izdava: FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U SPLITU Teslina 12, 21000 Split, Republika Hrvatska Tel. 385 021 384 144, www.ffst.hr

Predsjednik Povjerenstva za izdavaku djelatnost: doc. dr. sc. Renata Relja Odgovorni urednik: prof. dr. sc. Marko Trogrli

Recenzenti: prof. dr. sc. Borna Frst-Bjeli prof. dr. sc. Stjepan osi doc. dr. sc. Ivan Zupanc

Lektor: dr. sc. Gordana Laco, via asistentica

Autor fotografije na naslovnici: Ante Jurevi, prof.

Datum postavljanja na mreu: 5. prosinca 2012.

ISBN: 878-953-7395-45-2

ZNANSTVENO PODRUJE: Interdisciplinarna podruja znanosti ZNANSTVENO POLJE: Geografija ZNANSTVENA GRANA: Drutvena geografija STUDIJSKI PROGRAM: Prediplomski studij, Odsjeka za povijest GODINA I SEMESTAR: 3. godina, 5. semestar FOND SATI: 30 sati predavanja NASTAVNI PREDMET: Historijska geografija Hrvatske

HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

SADRAJ

Historijska geografija pojam, mjesto, metode Hrvatska ope geografske znaajke i oblikovanje teritorija Prapovijest Stari vijek Rani srednji vijek Razvijeni srednji vijek Historijskogeografski razvoj susjednih zemalja Razdoblje osmanlijske ekspanzije Novovjekovno razdoblje potiskivanja osmanlijske vlasti Austro-ugarsko razdoblje Razdoblje monarhistike jugoslavenske drave Razdoblje socijalistike jugoslavije Suvremene razvojne tendencije Literatura

4 14 21 30 38 44 51 55 64 72 76 80 84 87

HISTORIJSKA GEOGRAFIJA POJAM, MJESTO, METODE

Historijska se geografija unutar geografske znanosti poela oblikovati u prvoj polovini 20. st., iako se prvi radovi historijskogeografske naravi biljee u prethodnom stoljeu, pa ak i tijekom antike i srednjega vijeka. Meutim, suvremena historijska geografija, utemeljena na modernim metodolokim pristupima, nagli je zamah dobila u drugoj polovini 20. st., a posebno zanimanje geografa i povjesniara za tu geografsku disciplinu opaa se na prijelazu iz 20. u 21. st.

Povijesni razvoj geografije Geografiju definiramo kao znanost o rasprostranjenosti i meusobnom odnosu prirodnih i drutvenih elemenata i pojava na Zemljinoj povrini. Iako je u prolosti obino svrstavana u podskupinu prirodnih znanosti, ona zapravo ima dodirnu ulogu izmeu prirodnih i drutvenih znanosti. Zato se u novije vrijeme kategorizira kao interdisciplinarna znanost. Po epistemolokim i ontolokim obiljejima geografija je preteno empirijsko-analitika znanost. Rije je o jednoj od najstarijih znanstvenih disciplina koja je nastala u okrilju prvih starih civilizacija. Sam je pojam skovan u 3. st. pr. Kr. u staroj Grkoj od pojmova geo (Zemlja) i grafein (pisati). Povijesni izvori govore kako je prva osoba koja je sebe nazvala geografom bio matematiar Eratosten (276. pr. Kr. 194. pr. Kr.). Iz samoga se naziva vidi kako je kljuno pitanje kojim se bavila prvotna geografija bilo: GDJE, odnosno GDJE SE TO NALAZI NA POVRINI ZEMLJE. Iz samoga naziva, kao i pitanja na koja je nastojala dati odgovor, vidljivo je praktino znaenje koje je geografija imala u starogrkom drutvu. Naime, u to je doba najvei dio Zemljine povrine starim Grcima bio nepoznat pa je geografija imala ulogu i zadatak upoznavanja Grka s drugim dijelovima svijeta, ponajprije Sredozemlja. Budui da je trgovina, u prvom redu pomorska, bila kljuna za opstanak starogrke civilizacije, geografija je imala veliko praktino znaenje. Uz gospodarske , na razvoj su geografije takoer utjecali kulturni i politiki faktori, kao to su tenja za upoznavanjem drugih naroda i dravnih organizacija. Ve se u to doba uspostavljaju prve veze izmeu geografije i povijesti, a kljunu je ulogu u tome imao Herodot (485. pr. Kr. 425. pr. Kr.) koji se esto naziva ocem geografije i historije. U okviru stare Grke najvanije je razdoblje razvoja geografije bilo na prijelazu iz stare u novu eru, od 250. do 200. pr. Kr., a sam kraj toga razdoblja obiljeava Ptolemejev (oko 90. 161.) rad, koji je sva dotadanja znanja o povrini Zemlje prikupio i objavio u djelu od osam tomova pod nazivom

Geografija. Budui da je to djelo bilo prevedeno na latinski jezik, velik je utjecaj imalo i na kasnije antike geografe srednjovjekovnoga koji su dolazili iz staroga Rima, kao i one iz kasnijega (Vresk, 1997.). Specifinost je antikoga, pogotovo

razdoblja

starogrkoga razdoblja, bilo povezivanje geografije s matematikom jer su antiki geografi ujedno nastojali doi do odgovora o dimenzijama Zemlje, a takoer su prvi put u povijesti primijenili i stupanjsku mreu. Srednjovjekovno je razdoblje bilo obiljeeno nazadovanjem na podruju geografske znanosti koje je djelomice bilo posljedica opega gospodarskoga i kulturnoga nazadovanja na poetku srednjega vijeka. Mnoge su antike spoznaje pale u zaborav, a geografska je misao u kranskoj Europi bila pod velikim utjecajem crkvenoga dogmatizma. Iako e tijekom razvijenoga srednjega vijeka, zahvaljujui jaem razvoju trgovine, ponovo poeti zanimanje za geografiju, ona ne e dati znaajnijih imena na europskom prostoru. Glavnu su ulogu u tadanjoj geografiji preuzeli Arapi, kako zbog sluenja antikim izvorima (to im ni su zabranjivale njihove vjerske zajednice, tako zbog gospodarskih, odnosno trgovakih potreba jer je arapska civilizacija bila ponajprije trgovaka. Stoga najvea geografska imena toga doba dolaze iz arapskoga svijeta. Od njih se naroito istie Ibn Khaldn (1332.-1406.) koji se posebice bavio analizom razvoja velikih dravnih tvorevina te je imao vanu ulogu u razvoju historijske geografije (Vresk, 1997.). Doba Velikih geografskih otkria (15.-18. st.) oznauje preporod geografije. Tomu su pridonijeli novi pogledi na ivot koje je postavilo renesansno doba, obiljeeno oslobaanjem ovjeka od crkvenoga dogmatizma, te dinamian gospodarski razvoj utemeljen na pomorskoj trgovini. Teite se geografije vraa na europski kontinent na kojem se prevode antika geografska djela i s kojega kreu brojne pomorske ekspedicije u druge dijelove svijeta. Upravo zahvaljujui tim pomorskim putovanjima, od kojih je najvei znaaj svakako imalo Kolumbovo otkrie amerikoga kontinenta (1492.), popunjavaju se znanja o karti svijeta. Tadanja se geografija usko povezuje s kartografijom i to zbog potrebe za izradom velikoga broja razliitih geografskih karata potrebnih pomorcima u trgovakim i istraivakim poslovima. Tijekom toga razdoblja, primjenom kartografskih projekcija, izrauju se prve precizne geografske karte (posebice portulani pomorske karte s podatcima o lukama, morskim strujama i morskim mijenama), atlasi i globusi. Dodatni je poticaj toj djelatnosti dala i primjena tiska. Od velikih imena toga doba posebno se istiu Sebastian Mnster (1488.1552.), autor djela Cosmographia universalis u est tomova i Gerardus Merkator (1512.1594.), autor brojnih karata i kartografske projekcije koja je nazvana njegovim imenom. Primat su u tom dobu preuzeli njemaki geografi. Samo 18. st. oznaava kraj toga
5

preporoditeljskoga razdoblja te svojevrsnu sponu s razdobljem oblikovanja modernih znanosti, meu njima i geografske. Inae se 18. stoljee smatra stoljeem u kojem su najvei razvoj zabiljeile upravo prirodne znanosti, zahvaljujui sveopem napretku na podruju istraivanja Zemljine povrine. Poticaje takvu razvoju dali su masovna akumulacija znanja, primjena empirijskih istraivanjih te osnivanje znanstvenih akademija. Mnogo je znanstvenih spoznaja potjecale upravo od velikih znanstvenih ekspedicija pa se stoga u tom razdoblju geografija sve vie povezuje s prirodnim znanostima. Uz njemake geografe, koji su i dalje imali veliki znaaj, vanu ulogu preuzimaju francuski geografi. Najvanije je ime tadanje geografije Nijemac Immanuel Kant (1724.-1804.), profesor filozofije i prirodnih znanosti na sveuilitu u Knigsbergu, prijestolnici tadanje Istone Pruske (dananji Kaliningrad u Rusiji). Upravo je on definirao geografiju i historiju kao vane znanosti koje stoje uz bok drugim znanostima te je svojim idejama udario temelje za oblikovanje moderne geografije u 19. st. (Vresk, 1997.). Tijekom 19. st. razvija se moderna znanost utemeljena na preciznom definiranju objekta i metoda istraivanja. Tada se i geografija izdvaja kao samostalna znanstvena disciplina. Tradicijski geografski koncept, zasnovan na traenju odgovora na pitanje GDJE, odlazi u drugi plan, a sredinju ulogu dobiva novi pristup koji trai odgovor na pitanje TO, ime se teite istraivanja prebacuje na prirodne i drutvene procese na povrini Zemlje (Vresk, 1997.). Unutar samoga sustava moderne geografske znanosti oblikuju se dva podruja istraivanja. Prvo je fizika geografija koja se usmjerava na prouavanje prirodnih elemenata (klime, reljefa, voda, biljnoga i ivotinjskoga svijeta). Fizika je geografija u tom razdoblju imala glavni znaaj unutar geografije, a najvei su doprinos njezinu razvoju dali njemaki geografi Alexander von Humboldt (1769.-1859.) i Carl Ritter (1779.-1859.). Usto se oblikuje i drugo podruje istraivanja pod nazivom drutvena geografija, usmjereno na prouavanje ljudskoga drutva i ovjekova utjecaja na transformaciju pojedinih dijelova Zemljine povrine, koja je poela u Europi uslijed industrijske revolucije. Glavnu je ulogu u razvoju drutvene geografije imao francuski geograf Paul Vidal de la Blache (1845.-1918.). Kvantitativna revolucija, koja je obiljeila znanost druge polovine 20. st., imala je velik utjecaj na razvoj suvremene geografije u kojoj je primjena kvantitativnih metoda u istraivakom radu postala obvezna. Budui da su razvoju novih metodolokih pristupa najvie pridonijeli angloameriki geografi, teite se suvremene geografije premjestilo u taj dio svijeta. Zbog sve istaknutijih sklonosti meusobnomu povezivanju i suradnji meu pojedinim znanstvenim disciplinama, izrazitije su interdisciplinarnost i multidisciplinarnost, to je vidljivo u sve eem povezivanju geografije s pojedinim drutvenim znanostima.
6

Dihotomije u geografiji Dihotomija (dvojnost) bitno je obiljeje geografskoga metodolokoga sustava, a u suvremenoj se geografiji moe govoriti o dvjema dihotomijama. Prva je uvjetovana samim objektom prouavanja, pa se geografija dijeli na opu i posebnu (regionalnu). Rije je o dihotomiji koja se javlja ve u antikom dobu, a proizlazi iz toga to geografija prouava pojedine geografske elemente, kao i same regije. Druga dihotomija proizlazi iz naravi geografskoga prouavanja koje obuhvaa prirodnu i drutvenu sferu, i zato se opa geografija dijeli na prirodnu (fiziku) i drutvenu (socijalnu). Fizika geografija prouava elemente prirodne sredine (reljef, klima, vode, tlo, flora i fauna), a drutvena geografija istrauje drutvene elemente (stanovnitvo, naselja, gospodarstvo i dr.). Ta je druga dihotomija dovela i do stvarne podjele geografije u nekim zemljama, pa se na pojedinim sveuilitima, ponajprije u zemljama koje batine anglosaksonski obrazovni sustav, zasebno izuavaju fizika i drutvena geografija.

Odnos geografije i povijesti Historijska se geografija esto razumijeva kao spona izmeu geografije i povijesti, dviju znanosti koje pripadaju razliitim znanstvenim podrujima, a izmeu njih postoji vie dodirnih toaka. injenica je kako istraivanja iz podruja povijesti obino imaju geografsku dimenziju, dok geografska istraivanja esto imaju i povijesnu dimenziju. Geografija i povijest razliiti su naini gledanja na svijet ali tako povezani da se meusobno ne mogu negirati. Svaki od njih ne nudi samo jedan pogled na svijet nego vie njih s gledita analize ljudskoga drutva, pojedinih podruja i razdoblja. Prema tradicijskomu gleditu geografija i povijest imaju razliite objekte istraivanja pa stoga zauzimaju razliita intelektualna podruja. Takvo je gledite dodatno ojaano kvantitativnom revolucijom koja je zahvatila geografiju, istovremeno zaobilazei povijest (Baker, 2003.). Kljuna razlika izmeu geografije i povijesti lei u samom pristupu istraivanju. Teite je povijesnoga pristupa na odnosima izmeu ovjeka i povijesnih zbivanja u povijesnom prostoru uz prouavanje zakonitosti razvoja ljudskoga drutva tijekom razliitih razvojnih faza. S druge strane, ishodite je geografskoga pristupa u meusobnom odnosu izmeu ovjeka i prostora, uz koji prouava i tumai promjene na Zemljinoj povrini. Budui da je objekt istraivanja povijesti znatno iri od jednostavnoga datiranja, a geografije od lociranja pojedinih fenomena, sama historijska geografija ima znatno vei zadatak od datiranja i lociranja. Reduciranje povijesti na puki pojam vremena, te geografije na pojam prostora istodobno znai simplifikaciju i pogrjenu interpretaciju tih dviju kompleksnih znanstvenih disciplina. injenica je kako postoji potreba za mjerenjem prostora i vremena, meutim niti jedna od tih dviju kategorija ne
7

moe tvoriti zasebnu jezgru pojedine znanstvene discipline ili sluiti njihovoj integraciji. Zajedniko je zanimanje za prostor i vrijeme slab temelj na kojem bi se gradila veza izmeu geografije i povijesti mnogo bi jai i vri temelj bio njihovo zajedniko

zanimanje za pojedine probleme. Iz svega toga proizlazi uloga historijske geografije kao poveznice izmeu povijesne i geografske znanosti. Naime, upravo historijska geografija, ba kao i povijest, postavlja pitanja o prolosti, istiui geografsku dimenziju. Pritom se primjenjuje problemski pristup u analizi geografskih promjena tijekom vremena, ponajvie u teorijskom razmatranju (Baker, 2003.).

Historijska geografija Vremenska dimenzija u geografskim istraivanjima nalazi se od samih poetaka geografije. injenica je kako se bez analize minulih procesa ne mogu objasniti postojea geografska obiljeja i procesi. Samo razmatranje i prouavanje procesa moe biti kratkorono, srednjorono i dugorono (historijsko). Upravo se historijska geografija temelji na povijesnoj (historijskoj) dimenziji promatranja Zemljine povrine pa je ona zapravo geografija prolih razdoblja. Oblikuje se u drugoj polovini 19. st. kao zasebna disciplina na razmeu geografije i povijesti. U poetku je bila usko vezana za povijest, a po samom se statusu nalazila na dodiru geografije i povijesti. Stoga su se histrorijskogeografskim istraivanjima, osim geografa, bavili i povjesniari i to sa svoga gledita prouavanja. Uslijed ve spomenutih razlika izmeu povijesnoga i geografskoga pristupa u istraivakom radu, historijska je geografija dugo bila bez jasnih ciljeva, zadataka i metoda, pa je stoga imala status svojevrsne pomone discipline geografije i povijesti. Tek je poslije prevladalo razumijevanje historijske geografije kao geografske discipline po objektu i metodologiji istraivanja, koja se bavi rekonstrukcijom geografije (tj. pejzaa) nekoga podruja u prolosti. Svoj je ubrzani razvoj historijska geografija doivjela u drugoj polovini 20. st., a posljedica je toga sve vei broj historijskogeografskih znanstvenih radova. Napredak je djelomice rezultat i sve jae suradnje s drugim znanstvenim disiplinama kao to su pedologija, klimatologija, stratigrafska geologija, povijest, arheologija i antropologija: uz njihovu pomo mogua je preciznija i detaljnija rekonstrukcija prirodnoga i kulturnoga pejzaa tijekom prolosti (Schenk, 2011.). Pritom ponovo dolazi do izraaja suradnja izmeu geografije i povijesti te su geografi koji se bave historijskom i kulturnom geografijom dali osobit doprinos razvoju povijesti okolia kao zasebne poddiscipline unutar suvremene historijske znanosti (Williams, 1994.).

Naime, krajem 1970-ih godina, osnutkom Amerikoga udruenja za povijest okolia (ASEH), oblikuje se povijest okolia kao znanstvena disciplina. Ipak, valja istaknuti kako je ponajprije rije o interdisciplinarnom znanstvenom podruju kojim se bave razliite znanstvene discipline: ekologija, biologija, geografija, povijest, geologija, antropologija i mnoge druge iz prirodoslovnoga i drutveno-humanistikoga polja. Pod samim se pojmom povijesti okolia ne podrazumijeva samo povijest prirodnoga sklopa okolia, nego i ljudskoga drutva koje je neodvojivo od njega. Na taj se nain okoli istrauje kao aktivna, dinamina i formativna kategorija, dio koje je i sam ovjek. Upravo u tome je bit suvremenoga pristupa koji, putem interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti, dolazi do novih znanstvenih spoznaja (Simmons, 2010.). U okviru te suradnje historijska geografija posebno se bavi rekonstrukcijom prirodnoga okolia, tj. kulturnom transformacijom prirodnoga okolia, ovjekovim utjecajem (namjernim i nenamjernim) na preoblikovanje okolia i prouavanjem naina kojim ovjek percipira prirodni okoli. Upravo se istraivanjem ovjekove percepcije prirodnoga okolia razvila historijska geozofija kao pristup kojim se prouava geografsko znanje s pojedinoga ili sa svih gledita. Historijska geozofija istrauje geografske ideje, bilo tone ili pogrjene, raznih populacijskih skupina bez obzira na njihovu profesiju ili etniku i vjersku pripadnost zadravajui pozornost na njihovim subjektivnim predodbama Zemljine povrine. Prema tomu, historijska geozofija zapravo je povijest geografskoga znanja kojim su raspolagale razliite populacijske skupine tijekom prolosti, a ne samo geografi. Upravo je to znanje, bez obzira na njegovu tonost, bilo (i jo uvijek jest) osnova za ovjekovo djelovanje kojim se preoblikuje prirodni okoli i oblikuje kulturni pejza (Baker, 2003.). Za suvremeni je razvoj historijske geografije na prijelazu iz 20. u 21. st. vana i sve izraenija suradnja unutar same geografske znanosti, ponajprije s fizikom geografijom. Upravo zahvaljujui zajednikomu istraivakomu radu, razvijaju se novi pristupi u prouavanju ekologije pejzaa (pulerov, Petrovi, 2011.) i historijske geografije okolia (Lozi, Frst-Bjeli, Perica, 2006.). Tijekom 1960-ih godina geografska je znanost ula u fazu kvantitativne revolucije, koja je izazvala primjenu novih metodolokih pristupa u istraivanju. Primjena kvantitavnih metoda u drugim granama drutvene geografije, posebice u ekonomskoj geografiji, s kojom je historijska geografija bila usko povezana, dovela je do pomaka u historijskogeografskim istraivanjima. Ona se ponajprije ogleda u smanjivanju deskriptivnosti radova iz podruja historijske geografije, iako statistiko-matematike metode nisu naile na tako iroku primjenu kao u drugim geografskim disciplinama. ak se i u sluajevima njihove primjene pokazalo kako one ne mogu zamijeniti teorijsku analizu koja je specifina za
9

historijskogeografski pristup. Primjena bihevioristikoga pristupa dodatna je specifinost toga razdoblja jer je za rekonstrukciju i analizu kulturnoga pejzaa, oblikovanoga u prolosti, potrebno razumjeti ponaanje relevantnih socijalnih skupina, odnosno naina na koji su one percipirale i vrjednovale elemente prirodnoga pejzaa te donosile odluke o njegovoj transformaciji (Baker, 1972.). Prema tomu, iako historijsku geografiju nije zaobila kvantitativna revolucija, ona je ipak, ponajprije zbog specifinosti objekta istraivanja, oblikovala specifian metodoloki pristup. Njega tvore sljedee metode: 1. Regresivna metoda podrazumijeva sve istraivake tehnike koje polaze od suvremenih obiljeja kulturnoga pejzaa i na osnovi njih izvlae zakljuke o njegovim obiljejima u prolosti. Unutar regresivne metode razlikuju se retrospektivna metoda, koja kao poetno stanje uzima situaciju u prolosti i od nje zapoinje analizu prema sadanjosti, te retrogresivna metoda koja je usmjerena prema prolosti. 2. Statistiko-formalna metoda polazi od postavke da su pojedini elementi suvremenoga kulturnoga pejzaa isti kao to su bili u prolosti. 3. Morfogenetika metoda uzima kao polazite pretpostavku da su pojedini elementi kulturnoga pejzaa u prolosti rezultat dugotrajnoga razvoja. 4. Tipoloka metoda uzima kao polazinu toku empirijski provjerenu injenicu da pojedini elementi kulturnoga pejzaa mogu biti povezani s odreenim razdobljima njegova razvoja. 5. Komparativna metoda koristi se rezultatima istraivanja iz podruja u kojima je razvoj kulturnoga pejzaa dobro dokumentiran i s pomou njih izvlai zakljuke o njegovu razvoju u podrujima iste drutvene strukture, a za koja ne postoje pisani dokumenti. 6. Metoda povratne analize dovodi u meusobni odnos dokumente iz prolosti, koji se koriste za rekonstrukciju kulturnoga pejzaa, a s pomou kojih se moe napraviti retrospektivna analiza svakoga pojedinoga elementa. 7. Metoda asocijacije koristi se statistikim pokazateljima u rekonstrukciji povijesnoga razvoja i promjena u prostornoj strukturi pojedinih elemenata kulturnoga pejzaa, poevi od najstarijih pisanih dokumenata. 8. Terensko istraivanje jedna je od kljunih metoda geografskoga rada s tim to se historijska geografija koncentrira na prouavanje postojeih ostataka kulturnoga pejzaa oblikovanoga u prolosti. Cilj je terenskoga istraivanja prepoznavanje, lociranje, opisivanje i interpretacija relevantnih ostataka kulturnoga pejzaa iz prolosti.

10

9. Analiza zranih snimaka razvila se u novije vrijeme, a podrazumijeva znanstvenu analizu i interpretaciju fotografija pojedinih dijelova Zemljine povrine koje su, za razliite namjene, napravljene iz zrakoplova. 10. Metrike i kvantitativne metode zasnivaju se na statistiko-matematikoj analizi brojanih podataka iz prolosti. Ti se metodoloki pristupi u historijskoj geografiji manje primjenjuju. Uzroke treba traiti u injenici to su statistiki podatci iz prolosti vrlo rijetko kompletni, a mnogi su dokumenti u kojima su bili pohranjeni tijekom povijesti uniteni ili oteeni, pa je stoga kvantitativne metode mogue primjenjivati u onim podrujima u kojima su ostali sauvani do danas. Sve su navedene metode istraivanja definirane do poetka 1970-ih godina i tvore osnovu historijskogeografskoga rada sve do danas (Jger, 1972.). Tim se klasinim metodama istraivanja u historijskoj geografiji mogu pridodati jo neke koje su se poele razvijati tijekom 1960-ih godina, a njihova se primjena pokazala pionirskom: 1. Morfogenetika analiza uzima kao polazinu toku dokumente na osnovi kojih je mogua analiza kulturnoga pejzaa u prolosti, koji se promatra kao koherentni vremensko-prostorni kompleks koji obuhvaa duga vremenska razdoblja i prua se izvan granica promatranoga podruja. Kvantitativni se podatci, dobiveni na osnovi analize povijesnih dokumenata, kartografski prikazuju, a zatim se interpretiraju s historijskogeografskoga aspekta. 2. Fosfat-metoda razvijena je izmeu dvaju svjetskih ratova, a temelji se na analizi razlika u koncentraciji fosfata u tlu tijekom odreenih vremenskih razdoblja. Zahvaljujui njezinoj primjeni, moe se identificirati lokacija naselja tijekom prolosti. 3. Analiza peludi razvijena je poetkom 20. st., a omoguuje odreivanje geografske rairenosti i udjela pojedinih biljaka (ukljuujui i poljoprivredne kulture) u ukupnom biljnom pokrovu tijekom odreenih razdoblja u prolosti. Na taj se nain dolazi i do spoznaja o klimatskim promjenama, kao i o promjenama u vrjednovanju prostora. 4. Metoda daljinskih istraivanja temelji se na analizi i interpretaciji zranih ili satelitskih snimaka. Do zranih se snimaka dolazi primjenom multispektralnih ili hiperspektralnih senzora, termalnih infracrvenih multispektralnih senzora, infracrvenih filmova u boji ili mikrovalnih radara. S druge strane, satelitski se snimci dobivaju primjenom optikih sustava koji rade na principu lasera ili radara. 5. Monte Carlo metoda naziv je za deterministiku metodu simulacije kojom se uz pomo sluajnih brojanih podataka dolazi do izrauna s pomou kojih se predvia ponaanje sloenih matematikih sustava. Iako su tu metodu s malo uspjeha
11

primijenili vedski geografi u analizi kolonizacije i razvoja naselja u prolosti, ipak je na taj nain dan prilog razvoju teorije kolonizacije. Navedeni metodoloki pristupi polaze od empirijskoga karaktera geografije kao znanosti, te naglaavaju kako se u historijskogeografskim istraivanjima, uz izravne ili neizravne tragove u kulturnom pejzau, treba koristiti i pisanim dokazima u obliku relevantnih povijesnih dokumenata (kao to su karte ili statistiki podatci). Problem manjkavosti podataka rjeava se primjenom posebnih metodolokih postupaka kojima se nastoji premostiti postojee praznine (Helmfrid, 1972.). Spoznaje do kojih se doe, primjenom navedenih znanstvenih metoda, na kraju je potrebno interpretirati te oblikovati odgovarajue teorijske okvire. Ulazak u podruje teorijskoga razmatranja ima posebnu vanost jer je njegov cilj konano razumijevanje Zemljine povrine (Baker, 1992.). S obzirom na samo vremensko razdoblje u kojem se izvodi historijskogeografsko promatranje, razlikuju se statiki presjeci od dugovremenskih analiza. Statistiki su presjeci zapravo kratkorone rekonstrukcije koje odgovaraju odreenim povijesnim razdobljima od kojih svako predstavlja posebnu etapu u oblikovanju kulturnoga pejzaa. S druge strane, dugovremenske analize obuhvaaju dua razdoblja tijekom kojih se analizira i interpretira evolucija pojedinih pojava. Suvremena historijskogeografska analiza takoer se posveuje i istraivanju historijskogeografskih (tradicijskih) regija pri emu se polazi od analize i interpretacije triju skupina kriterija: 1. Kriterij prirodne sredine (reljef, klima, vode) 2. Teritorijsko-organizacijski kriterij 3. Sociokulturni kriteriji Pod kriterijem prirodne sredine podrazumijevaju se elementi prirodne sredine koji omeuju regije (geomorfoloki i hidrogeografski elementi). Njihova je uloga u tome to oni ujedno predstavljaju dominantan egzistencijalni element koji je, zbog ovisnosti ovjeka o prirodi u prolosti, obino imao determinirajuu ulogu u razvoju ljudskoga drutva, a samim tim i na oblikovanje kulturnoga pejzaa. Oni se mogu odraziti i na komplementarnost dviju razliitih prirodnih cjelina unutar regije koje mogu imati vanu ulogu za razvoj egzistencijalnoga gospodarstva. Elementi prirodne sredine odraavaju se na tri elementa tradicijske regije: prostorni obuhvat regije, tip gospodarstva i tip naselja. Teritorijsko-organizacijski kriterij znaajan je zbog toga to se unutar regije ustrojava organizacija ivota i prostora te se oblikuje specifina struktura i hijerarhija. U tom pogledu
12

glavnu ulogu imaju politika i crkvena organizacija, pri emu treba istaknuti kako dugotrajnija i bolje ustrojena organizacija ostavlja dublje tragove u prostoru i ivotu ljudi. Sociokulturni kriterij polazi od kulturno-geografskih elemenata tipinih za neki prostor (regiju). Sredinja uloga ponajprije pripada kulturnomu pejzau koji ovjek oblikuje u kulturnom djelovanju modificiranjem prirodne sredine. On se prouava analizom pojedinih elemenata: naselja, svjetovne arhitekture, sakralne arhitekture i elemenata agrarnoga pejzaa. Osim samoga kulturnoga pejzaa, koji se moe nazvati elementom materijalnoga karaktera, takoer su bitni i pojedini elementi nematerijalnoga, npr. jezik, dijalekt, regionalna svijest, mentalitet (Frst-Bjeli, 1996.).

13

HRVATSKA OPE GEOGRAFSKE ZNAAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA

Vrijeme i prostor dvije su najizrazitije kategorije koje odreuju razvoj ljudskoga drutva i cjelokupnoga ivoga svijeta na planetu. One imaju velik znaaj ne samo na dugoronoj (povijesnoj) razini nego i u svakodnevnom ovjekovu ivotu. Svi se dogaaji tijekom prolosti, prouavanju kojih se posveuje povijest kao znanost, odvijaju na odreenom prostoru, tj. na povrini Zemlje, a nju prouava upravo geografija. Tijekom povijesti ovjek je razliito percipirao i valorizirao dio Zemljine povrine na kojem ivi i na kojem je razvijano ljudsko drutvo, a to je uvjetovano ponajprije stupnjem drutveno-gospodarskoga razvoja te drugim initeljima (vojnostratekim, politikim, vjerskim, psiholokim i dr.). Stoga je za znanstveno spoznavanje naina kojima je ovjek valorizirao prostor, potrebno poznavati osnovne geografske znaajke onoga dijela Zemljine povrine koji se prouava. U ovom je sluaju taj dio podruje Hrvatske. Geografski smjetaj i poloaj Geografski se smjetaj Republike Hrvatske moe odrediti s pomou stupanjske mree i nepromjenjivih prirodnih elemenata na Zemljinoj povrini. S obzirom na stupanjsku mreu, Hrvatska je smjetena na sredinjem dijelu sjeverne hemisfere izmeu 4633 i 4223 sjeverne irine te na istonoj hemisferi izmeu 1927 i 1330 istone duine. Ukupna je povrina dananjega kopnenoga dijela hrvatskoga teritorija 56 594 km2, odnosno 86 601 km2 kada se tomu pridoda dio Jadranskoga mora unutar crte od 12 NM (koliko po meunarodnim propisima pripada primorskim dravama). Prema povrini, kao i broju stanovnika, Republika Hrvatska spada meu manje europske drave. Geografski se smjetaj Hrvatske, s obzirom na fizikogeografske elemente, moe definirati s trima velikim prirodnim cjelinama: Sredozemnim morem, Dinaridima i jugozapadnim rubnim dijelom Panonske zavale. Sam je geografski poloaj Hrvatske odreen socijalno-geografskim elementima znatno vanijima od njezine veliine u povrinskom i populacijskom pogledu. U geografskom pogledu Hrvatska pripada rubnomu dijelu jugoistone Europe, na dodiru Sredozemlja sa srednjom Europom. Upravo ta mostna uloga Hrvatske u povezivanju sredozemnoga svijeta sa srednjom Europom tijekom povijesti davala je (i jo uvijek daje) veliki strateki znaaj hrvatskomu prostoru zbog kojega je on u prolosti bio poprite burnih politikih dogaaja. Hrvatski je teritorij ujedno i podruje dodira velikih skupina naroda koje naseljavaju europski
14

kontinent: slavenske, romanske i ugro-finske, a u neposrednoj je blizini i germanska skupina naroda (koja je imala velik znaaj za historijsko-geografski razvoj Hrvatske u novijem razdoblju). Kontaktna se uloga hrvatskoga teritorija ogleda i u dodiru triju velikih religijskih organizacija katolianstva, pravoslavlja i islama. Suvremeni je geografski poloaj Hrvatske neodvojiv od prometno-geografskoga znaaja koji je hrvatski teritorij imao u prolosti, a koji je posebice istaknut u dananjem razdoblju suvremenoga prometa. To proizlazi iz injenice da je Jadransko more dio Sredozemlja koji je nadublje uvuen u europsko kopno te je geografski najblii srednjoeuropskomu prostoru. S druge strane, Panonska je zavala najblia Sredozemnomu moru upravo na podruju Hrvatske. Odatle proizlazi velika prometno-geografska vanost hrvatskoga prostora koji su tijekom antike uoili ve stari Rimljani, a njegova sustavna valorizacija poela je tijekom habsburke uprave (od poetka 18. st.). Taj se prometni pravac u znanstvenoj literaturi naziva Hrvatskim koridorom, a najui je na potezu od jugozapadnoga ruba Panonske zavale (od Karlovca) do Kvarnera (Rijeka, Bakar, Senj). Najvea je reljefna zaprjeka na tom prometnom koridoru na podruju Gorskoga kotara (tzv. goranski prag). Ipak prosjena nadmorska visina goranskoga praga (od 700 do 900 m), razvijenost rijenih dolina i prijevoja omoguuju razmjerno lako prometno povezivanje (Pavi, 1975.). Hrvatski je koridor, uz vojnostrateki znaaj, danas pogotovo vaan za prometno povezivanje Panonske zavale sa Sredozemljem, pa se stoga s pravom kae kako ima meunarodni znaaj. Sam se geografski poloaj Hrvatske ponekad, rjee, odreuje i pojmovima Srednje Europe i Balkana koji se ne koriste toliko u znanstvenoj literaturi koliko u svakodnevnom ivotu, a posebice u politici. Pojmom Srednje Europe oznaava se prijelazni prostor izmeu atlantskoga dijela Europe izrazitih maritimnih obiljeja i kontinentskoga euroazijskoga prostora. Problem pri definiranju Srednje Europe proizlazi iz injenice da je rije o podruju bez izrazitih geografskih mea. Stoga se srednjoeuropski prostor moe shvatiti na dva naina: u uem i irem smislu rijei. Pod uim se pojmom podrazumijeva germanska srednja Europa koja obuhvaa tri razliite prirodne cjeline: sjevernu ravnicu, sredogorje i Alpe. Rije je o prostoru na kojem prevlada njemaki etniki i kulturni element koji ima glavnu pol itiku i gospodarsku ulogu u tom dijelu europskoga kontinenta. Pod irim se pojmom razumijeva germansko-slavensko-maarski prostor koji obuhvaa ak i pojedine dijelove romanskoga (rumunjskoga) podruja. Tako definirana Srednja Europa dodatno obuhvaa i druge velike prirodne cjeline: Poljsku nizinu, zapadne rubne dijelove istonoeuropske nizine, eku zavalu, karpatski gorski sustav, Panonsku zavalu i prijelazni rub Vlake nizine. Takvo je poimanje Srednje Europe usko vezano s geopolitikim konceptom utjecajnoga podruja
15

Njemake kao velike sile (Rogi, 1990.), a oblikovano je na prijelazu iz 19. u 20. st. i esto je oznaavano njemakim izrazom Mitteleuropa. Sa zavretkom Drugoga svjetskoga rata, iri pojam Srednje Europe prestao je postojati kao geografska stvarnost zbog povlaenja eljezne zavjese upravo preko toga dijela europskoga kontinenta, ime je on podijeljen na dvije cjeline: istonu (u sklopu tadanjega komunistikoga bloka) i zapadnu (pod dominacijom zapadnih kapitalistikih zemalja). ak je i sama Njemaka tijekom toga razdoblja bila podijeljena na dvije drave oprjenih drutveno-politikih sustava. Stoga je Srednja Europa u irem smislu rijei nestala kao pojam tijekom hladnoga rata, ali se po njegovu zavretku, potkraj 20. st., ponovo poeo upotrebljavati uslijed ujedinjenja Njemake i njezine kljune politiko-gospodarske uloge u kontinentskom dijelu Europe. Prema tomu, problem u svrstavanju Hrvatske meu skupinu srednjoeuropskih drava s jedne strane proizlazi iz razliitoga shvaanja samoga pojma Srednje Europe, kao i iz injenice da se ne radi o regiji u iskljuivo geografskom smislu rijei, nego o izrazito heterogenom prostoru (u prirodnom i drutvenom pogledu) kojemu je jedina poveznica jak utjecaj Njemake. S druge strane, u susjednim se dravama, kao i u drugim dijelovima Europe, Hrvatsku esto svrstava u dio europskoga kontinenta koji se naziva Balkanom. Ne treba se uditi injenici kako se taj pojam ee koristi u drugim dijelovima Europe jer on uope ne potjee iz onoga dijela europskoga kontinenta za koji se koristi. Sam je pojam Balkanskoga poluotoka (Balkana) prvi primijenio njemaki geograf August Zeune 1808. i njime se primarno oznaavao onaj dio Europe koji je bio pod upravom Osmanlija. Naime, taj je dio kontinenta obiljeavala velika razlika u pogledu drutveno-gospodarskoga i kulturnoga razvoja u odnosu prema susjednomu sjevernomu dijelu u sklopu habsburke dravne organizacije, te je povezivan s pojmovima zaostalosti, primitivnosti i nazadnosti. Meutim, problem je u tome to je Balkan u geografskom pogledu neprecizan i nelogian pojam. S jedne strane, rije je prostoru koji se teko moe nazvati poluotokom jer nema izrazito poluotona obiljeja, dok je maritimnost, koja se najvie ogleda u klimatskim obiljejima, vrlo slabo izraena i to iskljuivo u rubnim dijelovima. Zatim, problem proizlazi i iz pitanja granica tog poluotoka. Naime, sve velike (pa i manje) poluotoke obiljeava suenje kopna u onim dijelovima u kojima se oni dodiruju s kontinentskim dijelom. To se moe vrlo dobro zapaziti kod ostalih najveih poluotoka kao to su Pirinejski, Apeninski, Skandinavski, Jylland ili Krim. Meutim, u opisu tzv. Balkanskoga poluotoka situacija je posve suprotna jer, umjesto da se suava, upravo je najiri na samom dodiru s kontinentskim dijelom Europe. Iz toga proizlazi i pitanje same sjeverne granice Balkanskoga poluotoka koju su razliiti autori povlaili preko razliitih prirodnih elemenata Dunavom i Savom do ljubljanske zavale (Jovan Cviji),
16

Savom, Krkom, Postojnskim vratima i dalje Vipavom i Soom do Transkog zaljeva (kako je definirano u Hrvatskoj enciklopediji iz 1941.) pa sve do najee koritenoga razgranienja Dunavom, Savom i Kupom do mjesta na kojem se Rijeki zaljev najdublje uvukao u kopno. Zanimljivo je kako sam August Zeune, tvorac pojma Balkanski poluotok, uope nije definirao njegovu sjevernu granicu (Rogli, 1950.). Prema tomu, rije je o podruju koje se s geografskoga gledita ni u kom sluaju ne moe nazvati poluotokom. S druge strane valja istaknuti kako Balkanski poluotok kao pojam ne polazi primarno od geografskih nego od politiko-socijalnih obiljeja utemeljenih na politikoj i drutvenoj stvarnosti razdoblja u kojem je nastao. Meutim, danas se njegovim koritenjem zanemaruje injenica kako je tijekom zadnjih triju stoljea, a pogotovo tijekom zadnjih stotinjak godina, znatno smanjen drutveno-gospodarski jaz izmeu podruja pod nekadanjom osmanlijskom upravom u odnosu prema susjednim sjevernim dijelovima europskoga kontinenta. Oblikovanje dananjih granica Hrvatske Suvremeni terirotorij Republike Hrvatske odreen je tijekom Drugoga svjetskoga rata odlukama Zemaljskog antifaistikog vijeka narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH) i potvren je dokumentima Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ) iz 1943., dok je precizno geografski i katastarski definiran u godinama neposredno po zavretku rata. Valja istaknuti kako su tijekom razdoblja socijalistike Jugoslavije odreene granice meu jugoslavenskim federalnim jedinicama na kopnu, za razliku od granica na moru koje nikada nisu jasno definirane. Zbog toga su nastali suvremeni sporovi s ostalim trima bivim jugoslavenskim republikama koje izlaze na Jadransko more (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora). Ukupna duina hrvatskih granica iznosi 2374,9 km. Za dravu manje veliine, u koju kategoriju ulazi Hrvatska, rije je o vrlo dugoj graninoj crti koja proizlazi iz samoga oblika nacionalnoga teritorija. Kada se gleda rapodjela kopnenih granica sa susjednim dravama, najvei dio otpada na granicu s Bosnom i Hercegovinom 1011,4 km), slijedi granica sa Slovenijom (501 667,8), pa Maarskom (329 355,5), Srbijom (241 317,6) i na kraju s Crnom Gorom (25 22,6). S Italijom Hrvatska granii samo na moru, a teritorijsko more izmeu tih dviju drava dolazi u izravan dodir u podruju vikoga akvatorija i sjevernoga Jadrana. Najvei dio granice s Bosnom i Hercegovinom oblikovan je u razdoblju od 1699., kada je potpisan mir u Srijemskim Karlovcima, do 1739. (Beogradski mir), uz manje korekcije nakon Drugoga svjetskoga rata. Zadnja je korekcija napravljena 1952., kada je tadanjemu hrvatskomu kotaru Donji Lapac pripojeno pet naselja s tadanjega bosanskohercegovakoga
17

teritorija (Boban, 1995.). Granica sa Slovenijom oblikuje se spontano u srednjem vijeku kao etnika razdjelnica, a pojedini su dijelovi granice poslije definirani razgranienjem u okviru Austro-Ugarske Monarhije izmeu Hrvatske i Slavonije na jednoj te Kranjske i tajerske na drugoj strani. Hrvatsko-slovenska granica najveim je dijelom definirana nakon Drugoga svjetskoga rata i to 1954. kada je tadanjoj Jugoslaviji pripojena zona B (koja je obuhvaala dananje slovensko primorje i sjeverozapadni dio Istre), a Italiji zona A (u koju je ulazio Trst s okolicom). Iste je godine odreena crta razgranienja na umberku. Granica je definitivno utvrena manjim korekcijama iz 1956., kojima je Sloveniji naknadno pripojeno osam istarskih sela, do tada unutar hrvatskoga teritorija (Klemeni, 1991.). Granica s Maarskom na Dravi najstarija je prirodna granica koja se poela oblikovati ve u 10. st. i to na etnikom naelu. U dananjem obliku postoji od 1920., kada je mirovnim ugovorom potvrena pripadnost Meimurja, tri naselja u Prekodravlju (Gola, dala, Repe), i Baranje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Granica prema Srbiji (Vojvodina) oblikovana je nakon Drugoga svjetskoga rata i najveim je dijelom prirodna budui da preteno, ali ne u potpunosti, prati korito Dunava i njegovih rukavaca. Neposredno po zavretku Drugoga svjetskoga rata, u lipnju 1945. imenovano je peterolano povjerenstvo koje je predvodio crnogorski politiar Milovan ilas, jedan od tadanjih elnika Komunistike partije Jugoslavije. Povjerenstvo je, nakon obilaska terena, uvaavajui etniko naelo, predloilo dananje razgranienje izmeu Hrvatske i Vojvodine, pri emu je najvei dio Srijema, s izuzetkom njegova zapadnoga dijela, pripao Vojvodini, dok je Baranja pripala Hrvatskoj. Granica prema Crnoj Gori oslanja se na junu granicu Dubrovake Republike (definiranu jo u 15. st.) pri emu su dio Dalmacije (Boka kotorska) i Sutorinski koridor (izlaz Bosne i Hercegovine na more) pripojeni Crnoj Gori. Dananja se hrvatska granica prema Crnoj Gori oslanja na granice Dubrovake oblasti (prema administrativnoj podjeli Kraljevine SHS iz 1922.). Pomorska je granica s Italijom odreena Osimskim ugovorom (1975.) kada je dogovoreno razgranienje na Jadranskom moru izmeu Italije i tadanje Jugoslavije (Boban, 1995.). Fiziko-geografska sredina Bez obzira na razmjerno manju povrinu nacionalnoga teritorija, hrvatski se prostor odlikuje znaajnom prirodnom raznolikou. U geoloko-gemorfolokom pogledu mogu se izdvojiti dvije velike reljefne cjeline: 1. Zapadni dinarski pojas izdignut je tijekom alpske orogeneze (od mezozoika do tercijara), a graen je preteno od karbonatnih stijena (vapnenac i dolomit) sa slabije razvijenim naslagama tla koje su najbolje razvijene u dolinama i zaravnjenim
18

podrujima polja u kru. Rije je o podruju dinaminoga reljefa, a njegovu oblikovanju glavni su peat dali egzogeni (ponajprije krki) procesi. 2. Panonski bazen dno je nekadanjega Panonskoga mora (Paratethys) nastaloga u juri, a koje je zatvoreno od svjetskoga mora u miocenu, te je isueno i zatrpano prirodnim procesima u pliocenu. Zapadni rubni dio znatno je dinaminijega reljefa u odnosu prema istonomu. Zahvaljujui podlozi od neprospusnih, preteno magmatskih stijena, u tom su se podruju razvili debeli kompleksi tla, pogotovo u krajnjem istonom dijelu gdje je oblikovana crnica na pleistocenskim sedimentima (les). Na geolokoj je podlozi, djelovanjem primarno egzogenih procesa, oblikovan dananji reljef tijekom milijuna godina. Sa zavretkom zadnjega ledenoga doba (pleistocena) dolo je do zatopljenja i otapanja dijela ledenoga pokrova na Zemlji. Tada je oblikovana dananja obalna crta i to uslijed izdizanja razine mora za 96 m. U klimatskom pogledu izmeu pojedinih dijelova hrvatskoga teritorija postoje izrazite razlike, a zbog njih je mogue izdvojiti tri geografska areala na osnovi klimatsko-ekolokih kriterija: 1. Sredozemni areal obuhvaa otoke i obalu, ukljuujui i podruje u neposrednom zaleu obale koji ima submediteranska obiljeja. Obiljeen je izmjenom sunoga toplijega dijela godine, za koji je tipina pojava vruih dana, te vlanoga hladnoga dijela. Strujanje zranih masa izraeno je tijekom cijele godine, a glavna mu obiljeja daju suha hladna bura i vlano toplo jugo. Prevladavaju crvena i smea tla s rairenim podrujima bez tla, a od vegetacije dominira crnogorina s rairenom ikarom (makija). 2. Dinarski areal obuhvaa sredinji planinski prostor izmeu Risnjaka Velike Kapele Male Kapele Velebita Pljeevica Dinare. Rije je o podruju planinske klime koji karakteriziraju hladne zime s estom pojavom snijega te kioviti topli dio godine umjerenih temperatura. Na preteno je karbonatnoj podlozi razvijeno podzolasto (pepeljasto) tlo slabije plodnosti koje uglavnom pogoduje razvoju bogate umske vegetacije preteno bukovih i jelovih uma. Na veoj nadmorskoj visini, iznad granice rairenosti ume, prevladavaju umski proplanci i livade. 3. Panonsko-peripanonski areal ima umjereno toplu i vlanu kontinentalnu klimu s hladnim zimama, s estom pojavom hladnih dana, te toplim ljetima s povremenom pojavom vruih dana. Iako su padaline ravnomjernije rasporeene tijekom godine, ipak se malo vea koliina biljei tijekom toploga dijela s naglaenim fluktuacijama koje pogoduju periodikoj pojavi sue. Na crnom tlu visoke plodnosti razvijena je prirodna vegetacijska zajednica pokrov niskih trava stepa (pogotovo u podruju
19

istono od Bilogore, Papuka, Krndije i Dilja) i bjelogorinih (preteno hrastovih) uma. Svaki je od navedenih triju areala odredio specifian nain ovjekova ivota koji se oituje u odgovarajuem obliku kulturnoga pejzaa, kao i pojedine elemente nematerijalnoga karaktera (dijalekta, regionalne svijesti i mentaliteta). Stoga su na hrvatskom dravnom teritoriju tijekom povijesti, unutar triju spomenutih geografskih areala, oblikovane tri razliite sociokulturne zone koje je gotovo nemogue meusobno otro razdvojiti. Rije je prostorima stare agrarno-sredozemne, slabije izraene mlae agrarno-(peri)panonske te tradicijske zone dinarsko-stoarskoga areala. Dinarski je areal ujedno i podruje proimanja drugih kulturnih utjecaja mediteranskoga i (peri)panonskoga areala (Rogi, 1976.). Rubni su dijelovi Hrvatske unutar sredozemnoga i (peri)panonskoga areala tijekom prolosti bili jae izloeni stranim kulturnim utjecajima, za razliku od tee pristupanoga dinarskoga planinskoga prostora koji je due zadrao sastavnice tradicijske autohtone kulture. Ta je geografska raznolikost tijekom povijesti odredila distinkciju izmeu dvaju oprjenih tipova gospodarstva koji su definirali odgovarajui nain ivota i s njim povezane drutvene strukure i mentalni sklop. Prvi je tradicijski stoarski, preteno transhumantni, tip gospodarstva koji je odredio oblikovanje rodovsko-plemenskih drutvenih struktura tipinih za dinarski areal. Drugi je dominantno agrarni tip gospodarstva definiran stabiliziranim tipom naseljenosti i naprednijim oblicima drutvene strukture i polike organizacije (Rogi,1982.).

20

PRAPOVIJEST
Tijekom prapovijesnoga doba ovjek je prvi put poeo oblikovanje kulturnoga pejzaa te je ostavio prve tragove u prirodnom okoliu. Iako su mnogi od njih izbrisani tijekom kasnijih historijskogeografskih razdoblja, ipak su pojedini uinci ljudskoga drutva na prirodni pejza ostali do dananjih dana. Budui da tijekom prapovijesti ovjek jo uvijek nije poeo upotrebljavati pismo, nije mogue s veom preciznou rekonstruirati sve relevantne dogaaje iz tog doba. Ipak, zahvaljujui poznavanju strukture pretpovijesnoga drutva te znanstvenim spoznajama iz podruja arheologije, paleoklimatologije, stratigrafske geologije, antropologije, geobotanike i zoogeografije, mogua je rekonstrukcija ovjekova uinka na prirodni okoli i oblikovanje prvoga kulturnoga pejzaa. Historijska je geografija do kljunih spoznaja dola primjenom komparativne metode i to analizom drutvene i gospodarske strukture naroda koji jo uvijek ive na razini kamenoga doba. Naime, od 18. stoljea do danas znanstvenici su u velikom broju dokumenata analizirali kulturni pejza koji su oblikovala paleolitika i neolitika drutva u udaljenim podrujima Afrike, tropskim kinim umama Australije i jugoistone Azije te u Sjevernoj i Junoj Americi. Posebnu vanost imaju znanstvene studije kulturnoga pejzaa koji je rezultat naina ivota pojedinih naroda kao to su Bumani u junom dijelu Afrike, transhumantni stoari u sjevernoj i istonoj Africi, lovci i skupljai u subpolarnim krajevima (Eskimi, Laponci, narodi sjevernoga Sibira) ili nomadi u mongolskoj jurti (Jger, 1969.). Prapovijesno se razdoblje moe podijeliti u dvije relevantne etape: kameno i metalno doba.

Kameno doba Prvi ovjekov utjecaj na prirodni pejza biljei se tijekom kamenoga doba koje se dijeli na starije (paleolotik) i mlae (neolitik), dok se prijelazno razdoblje izmeu tih dviju glavnih etapa naziva mezolitikom. Budui da je poelo prije otprilike 2,6 milijuna godina, a zavrilo prije oko 10 000 godina, starije kameno doba (paleolitik) obuhvaa najvei dio prapovijesti. Sam se poetak poklapa s prvom poznatom uporabom kamenoga orua koju su zapoeli hominidi, a kraj se podudara sa zavretkom zadnjega ledenoga doba (pleistocena). U tom je razdoblju ljudsko drutvo bilo utemeljeno na aktivnosti lovaca i skupljaa plodova koji nisu ostavili veega uinka na prirodni pejza. Prve su se ljudske zajednice preteno koristile prirodnim elementima (kao to su peine i pilje) kao nastambe u kojima su se zaklanjali od atmosferskih prilika. Na

21

podruju Hrvatske tijekom pleistocena postojala je razlika u prirodnom pejzau izmeu primorskoga i kontinentskoga podruja. Primorski je pojas, zajedno s gorskim podrujem u njegovu neposrednom zaleu, obiljeavala sredozemna zajednica kserofitnoga grmlja i planinskih uma te ivotinjske zajednice sisavaca: hrka (Mesocricetus newtoni), glodavaca (Dolomys), leoparda (Panthera pardus) i risa (Lynx lynx). S druge strane, Panonski je bazen pripadao pontsko-kazahstanskomu podruju stepa u kojem su dominirale ivotinjske vrste iz roda mamuta (Mammuthus), nosoroga (Coelodonta), antilope (Saiga), muflona (Ovibos), stepskoga bizona (Bison priscus), konja (Equus), peinskoga lava (Panthera spelaea), glodavaca (Dicrostonyx, Allactaga), leminga (Lemmus), vjeverica (Marmota) te tvora (Mustela eversmanii), jelena (Megaloceros gigantens) i soba (Rangifer tarandus) (Baryshnikov, Markova, 1992.). Upravo je veliki ivotinjski fond omoguavao razvoj lova kao glavne ovjekove djelatnosti. Na hrvatskom je teritoriju registrirano oko 50 lokaliteta na kojima su naeni tragovi ivota paleolitikoga ovjeka. Nalazita su geografski koncentrirana u pet podruja: Hrvatskom zagorju, Poekoj kotlini, Istri, Kvarneru te sjevernoj i srednjoj Dalmaciji (izmeu Cetine i Zrmanje), (Regan, Kaniki, 2003.). S globalnim klimatskim zatopljenjem, koje je nastalo prije oko 10 000 godina, zavrava zadnje ledeno doba (pleistocen) te zapoinje razdoblje klimatskoga optimuma. Uslijed zatopljenja poeo se topiti ledeni pokrov koji je prekrivao najvei dio sjevernoamerikoga kopna te sjeverne dijelove Euroazije. Veliki ledeni pokrov, koji je tijekom pleistocena prekrivao sjeverne dijelove europskoga kontinenta, dopirao je do dananjega njemakoga sredogorja i sjevernoga ruba Karpatskoga gorja, dok je na podrujima juno od te crte zahvaao samo izdvojene visoke planinske lance (Alpe, Centralni masiv, Pirineji). Na teritoriju dananje Hrvatske, tragovi glacijacije nalaze se samo na pojedinim viim podrujima Velebita, na kojem su se u tom dobu oblikovali manji ledenjaci (Bognar, Faivre, 2006.). Kraj pleistocena obiljeio je porast temperature zraka to je uzrokovalo otapanje najveega dijela ledenoga pokrova i njegova povlaenja na sjever, u kojim su se okvirima uglavnom zadrali do dananjih dana. Zbog otapanja leda, poveala se razina svjetskoga mora i za 96 m u odnosu prema srednjoj razini tijekom pleistocena (egota, 1982.). Upravo na prijelazu iz pleistocena u holocen, geoloko razdoblje koje jo uvijek traje, oblikuje se dananja obalna crta i na hrvatskom teritoriju. Podizanjem morske razine, poplavljen je nizinski prostor na podruju dananjega sjevernoga Jadrana, kao i udoline izmeu pojedinih uzvienja koja su postala dananji jadranski otoci (egota, 1988.). Istovremeno zapoinje i oblikovanje suvremene hidrografske mree i kontura reljefa pri emu su primarnu ulogu preuzeli egzogeni procesi (fluvijalni, padinski, krki i dr.). Na glavnim se tipovima zemljita
22

poinje iriti umska vegetacija te se na taj nain oblikuje primarni (prirodni) pejza. Glavni mu je peat davala dominantna zajednice uma: bukovih u planinskoj unutranjosti, hrastovih mediteranskoga i perimediteranskoga tipa u primorju te hrastovih kontinentskoga tipa (uz mijeanje sa zajednicom niskih trava stepa) u Panonskom bazenu. S poetkom temperaturno jo blaega i vlanijega razdoblja koje se naziva atlantskim klimatskim optimumom (izmeu estoga i treega tisuljea prije Kristova roenja) na podruju dananje Hrvatske nastaje nepregledni umski pokrov. Zooloke promjene, odnosno izumiranje pleistocenskih ivotinjskih vrsta, nastale su uslijed klimatskih i vegetacijskih promjena. Koliko su se paleolitiki lovci i skupljai uspjeli prilagoditi novim ivotnim uvjetima jo uvijek ostaje otvoreno pitanje na koje odgovor nastoje dati dvije oprjene hipoteze: prva govori o autohtonosti, tj. o postupnom i uspjenom prilagoavanju ovjeka novim ivotnim uvjetima, dok se druga temelji na gleditu o presudnoj ulozi migracija kojima su dole nove skupine, ve prilagoene na nove okolnosti. Prouavanje kultura koje su se razvile tijekom mezolitika, razdoblja koje je poelo sa zavretkom paleolitika, daje prednost hipotezi o autohtonosti (Rogi, 1990.). Budui da sami prijelaz iz faze lova i skupljatva u napredniji oblik ratarstva i stoarstva predstavlja jednu od najvanijih prekretnica u povijesti ovjeanstva, pitanje autohtonosti i migracija jo uvijek je predmet znanstvenih rasprava. Stoga je bitno istaknuti kako postoje i teorije koje daju prednost postavki o migracijama. One polaze od znanstvenih spoznaja koje se protive mogunosti kulturnoga napretka drutava utemeljenih na lovako-skupljakoj samoopskrbi. Pritom se navode demografski initelji koji naglaavaju njihov nain ivota tijekom veega dijela godine unutar malih skupina, sastavljenih od manjega broja obitelji (ili samo jedne obitelji), u uvjetima stalne oskudice hranom. Takvim su skupinama trebale velike povrine radi zadovoljavanja osnovnih potreba za hranom. To potvruju prouavanja naina ivota naroda koji jo uvijek ovise o lovako-skupljakom tipu gospodarstva, kao to su Eskimi, kojima za opstanak populacije od 50 000 ljudi treba podruje od ak 6 mil ijuna km2. Usto, lov i skupljatvo sezonske su djelatnosti, dok migracije sputavaju razni predmeti i nastambe u posjedu ljudi koji ovise o takvom tipu gospodarstva. U prilog migracijskoj teoriji dodatno govore i injenice o nedovoljnim uvjetima za podjelu rada (specijalizaciji) lovako-skupljakoga drutva koje je podijeljeno u male i izolirane skupine, ovisne o nadasve suenim meusobnim kontaktima. Zbog toga je konzervativizam, kao posljedica slaboga ili nikakvoga tehnolokoga napretka, jedan od glavnih obiljeja njihova kulturnoga razvoja. Takoer treba uzeti u obzir i psiholoku dimenziju jer se svakodnevni ivot lovaca i skupljaa temelji na taktici umjesto na strategiji te na kratkotrajnim odlukama umjesto dugotrajnoga
23

planiranja, a upravo pripitomljavanje ivotinja i uzgoj biljaka uvode kategoriju dugotrajno ga planiranja i irenja duhovnih horizonata. Sama je teorija o pripitomljavanju psa kao prve domae ivotinje, s ulogom pomagaa u lovu, jo uvijek upitna. Bez obzira na razliite teorije, utvreno je kako je proces pripitomljavanja psa rezultirao daljnjom intenzifikacijom lova te je lovno gospodarstvo uinilo jo uinkovitijim. S druge strane, s klimatsko-ekolokim promjenama krajem pleistocena zapoinje tehnoloki napredak ljudskoga drutva u podrujima umjerene klime (Europa, jugozapadna Azija). Porast temperature zraka i otapanje ledenoga pokrova, rezultirali su upravo dramatinim promjenama prirodnoga pejzaa uslijed razvoja umskoga i movarnoga biljnoga pokrova. Izumiranje pleistocenskih ivotinja i biljaka bilo je povezano s razvojem novih tehnika ratarstva i pripitomljavanja ivotinja, koji zapoinje najkasnije u devetom tisuljeu prije Kristova roenja (Clark, Piggott, 1965.). Prijelazno mezolitsko razdoblje oznauje poetak novoga naina ivota ljudskoga drutva koje e svoj veliki zamah doivjeti tijekom sljedeega, neolitskoga razdoblja, koje se naziva i mlaim kamenim dobom. Upravo tijekom toga razdoblja (od 6. tisuljea pr. Kr. do 2.-3. tisuljea pr. Kr.) razvijaju se prve vane kulture te poinje sloeni proces preobrazbe prirodnoga pejzaa i to uslijed razvoja prvih primitivnih oblika ratarstva i stoarstva. Gospodarska osnova neolitskoga drutva bilo je motiarsko ratarstvo i stoarstvo, a istovremeno ovjek u pejza unosi i novi element naselja. Sam je prijelaz iz lovakoskupljakoga tipa gospodarstva u ratarsko-stoarski bio jedan od najrevolucionarnijih procesa u razvitku ljudskoga drutva, koji e ujedno oznaiti prekretnicu u ovjekovu odnosu prema prirodnomu pejzau. Lovci i skupljai imali su pionirsku ulogu u koritenju prirode radi zadovoljavanja svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Takav e odnos prema prirodi paleolitiki ovjek zadrati do kraja i zato su mu za preivljavanje bile potrebne velike povrine. Stoga je paleolitiko drutvo bilo fragmentirano u obliku velikoga broja manjih, meusobno izoliranih, skupina lovaca i skupljaa. Uslijed malobrojnosti tih skupina, kao i njihove zatvorenosti prema inovacijama, paleolitiki ovjek nije znaajnije utjecao na preoblikovanje prirodnoga pejzaa. Nasuprot paleolitikim lovcima i skupljaima, neolitiko se drutvo temeljilo na ratarsko-stoarskim skupinama koje su takoer imale pionirsku ulogu u koritenju prirode s tim to su one teile ovladavanju pojedinim prirodnim resursima. Kljunu je ulogu imalo tlo do kojega su ratari i stoari dolazili dogovorima ili osvajanjima. U sluajevima dosezanja granica koritenja zemljita, ratari i stoari su zapoinjali ograniene migracije prema novim podrujima obradivoga zemljita ili panjaka. Ratarsko-stoarski je tip gospodarstva, za razliku od lovako-skupljakoga, teio razvoju novih poljoprivrednih tehnika radi intenzivnijega koritenja postojeih poljoprivrednih povrina ili privoenju
24

kulturi neiskoritenoga zemljita. Upravo zbog toga je gospodarski napredak bio povezan s primjenom raznih inovacija u gospodarstvu, kao i s razvojem drutvenih mehanizama radi utede vremena i energije neophodnih za to uinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju (Alexander, 1977.). Pojedini autori u prvi plan stavljaju upravo drutvenu komponentu te istiu kako je prelazak na proizvodnju hrane mogu i zbog isto drutvenih motiva: tenjom za veim drutvenim ivotom, razvojem drutvenih mehanizama za odravanje reda kao i potrebom da se nadvlada ivotinjske i ljudske suparnike (Orme, 1977.). Prve ratarsko-stoarske jezgre oblikuju se u umjerenom klimatskom pojasu Azije, gdje se od 5. tisuljea pr. Kr. poinje razvijati uzgoj penice i jema u jugozapadnim i sredinjim dijelovima kontinenta. Poslije, od 3. tisuljea pr. Kr., zapoet e razvoj ratarstva i stoarstva na afrikom kontinentu i to u trima pojasima: sredozemnom primorskom, istonom visinskom i prijelaznom sahelskom. Iz tih se jezgara ratarstvo i stoarstvo poinju iriti prema drugim dijelovima azijskoga i afrikoga kontinenta, te prema Europi (Alexander, 1977.). Prve se neolitske ratarsko-stoarske jezgre na europskom tlu pojavljuju u istonom dijelu kontinenta, u kontinuiranoj zoni od obala Egejskoga mora do Kaspijskoga jezera, odakle se dalje ire prema zapadu. irenje prvih oblika ratarstva prema zapadu povezano je s problemom osnivanja i kontinuiranoga odravanja prvih naselja na jednom mjestu. Naime, razvoj stalnih naselja bio je uvjetovan sigurnom opskrbom hranom koja je trebala omoguiti njihovim stanovnicima preivljavanje tijekom vie narataja. Taj je problem vei pri uzgoju poljoprivrednih kultura, od kojih su najvanije bile itarice, i to zbog iscrpljivanja plodnosti zemljita. Rjeenje je za takvu situaciju migracijsko ratarstvo, koje moe biti zamijenjeno prirodnom regeneracijom tla, gnojenjem, koritenjem mulja ili navodnjavanjem (Clark, Piggott, 1965.). Neolitski e ovjek imati revolucionaran utjecaj na prirodni pejza koji je na podruju dananje Hrvatske ostavio tragove unutar dvaju prirodno razliitih areala: 1. podunavski (kontinentski) s jaom ratarskom komponentom u odnosu prema stoarskoj i lovako-skupljakoj. O njegovu razvoju svjedoe ostatci vie kultura: Starevake (nalazita u Vuedolu, akovtini, virovitikoj Podravina i drugim dijelovima Slavonije), Korenovske (s glavninom nalazita u okolici Virovitice te u Poekoj kotlini), Sopotske (Vuedol, Lovas, Vukovar, Dalj, Sarva, Osijek) i Vinanske (Bapska, Vukovar, Vinkovci). 2. jadransko-sredozemni s jaom stoarskom komponentom u odnosu prema ratarskoj i lovako-skupljakoj. On se razvio u okviru kultura koje su obuhvaale cijeli primorski pojas: impresso (s glavninom lokaliteta u Istri i sjevernoj Dalmaciji), danilske (Danilo, Vela jama na

25

Loinju) i hvarske (Vela, Markova i Grapeva pilja na Hvaru, Vela pilja na Koruli, Vela pilja na Loinju). Upravo e neolitski ovjek na hrvatskom teritoriju, ba kao i u ostalim dijelovima Europe, uzrokovati potiskivanje nepreglednih uma: u kontinentskom podunavskom arealu, koji je obuhvaao cijeli Panonski bazen, on potiskuje umske zajednice (preteno hrastove) razvijene na lesnim zemljitima razvojem paljevinskoga ratarstva. Takav je primitivni oblik obrade zemlje bio zasnovan na paljenju uma radi stvaranja obradivih povrina, kao i dobivanja pepela kojim se poveavala plodnost tla. Zbog vrlo male plodnosti koju je pepeo davao tlu iz godine u godinu, bilo je potrebno stalno paliti nove umske pokrove kako bi se stvorile nove plodne obradive povrine. Taj se ovjekov utjecaj na pejza odvijao u uvjetima labilne bioklimatsko-ekoloke ravnotee, zato se nekada dominantne umske zajednice nisu uspijevale obnoviti u prvotnom obliku. Osim tih prvih primitivnih oblika ratarstva, jo je vei utjecaj na degradaciju umskoga pokrova imalo stoarstvo. Naime, prvi oblici stoarstva bili su zasnovani na ekstenzivnoj ispai ime su dodatno unitavane umske zajednice. Najrazorniji je utjecaj na umski pokrov imalo ekstenzivno stoarstvo u jadranskosredozemnom arealu, zasnovano na ovarstvu i kozarstvu. Zbog toga je pokrenut proces degradacije umske vegetacije koja se razvila na krkoj podlozi. Takav tip gospodarstva, utemeljen na sustavnom paljenju i unitavanju uma tijekom vie od triju tisuljea, rezultirao je potpunom degradacijom (peri)mediteranskih uma u ikaru i goli kamenjar. Dinarski planinski prostor, izmeu podunavskoga i jadransko-sredozemnoga areala imao je ulogu poveznice izmeu njih. Budui da je bio tee pristupaan, gotovo neprohodan i prekriven gustim bukovim umama, imao je sporednu ulogu u ivotu neolitiara na hrvatskom podruju, o emu svjedoe i rijetki arheoloki nalazi, pogotovo u sferi naseljenosti. Stoga je geografska koncentracija neolitskoga drutva unutar dvaju spomenutih areala jedno od njegovih glavnih obiljeja. Osim dugotrajnoga (tisuljetnoga) uinka na prirodni pejza, znaajka je neolitskoga drutva njegova opa geografska rairenost, to pokazuju arheoloki nalazi tragova ivota ak i na udaljenim puinskim otocima. Neprekidan i dugotrajno miran kulturni razvoj nesumnjivo je utjecao na razvoj sjedilakoga pacifistikoga mentaliteta koji je najvjerojatnije bio usko povezan sa slabljenjem borbenoga duha i pokretljivosti te nije pogodovao razvoju geografski veih i drutveno sloenijih organizacija. O tome svjedoi i injenica kako sve do kasnoga neolitika nisu naeni tragovi utvrenih naselja, dok je oruje bilo slabo razvijeno. Stoga se opravdano smatra kako je unitenje neolitskoga drutva bilo usko povezano s takvim kulturnim obiljejima (Rogi, 1990.).

26

Metalno doba - razdoblje indoeuropskih kolonizacija Nakon revolucionarnoga napretka tijekom neolitika, obiljeenoga razvojem ratarstva i stoarstva te sjedilakoga naina ivota, koji su rezultirali oblikovanjem prvoga kulturnoga pejzaa, sljedei je korak u razvoju ljudskoga drutva bio otkrie i primjena metala. Starije su znanstvene spoznaje govorile o prostoru jugozapadne Azije kao o geografskoj jezgri iz koje se irila uporaba metala, meutim, noviji nalazi pokazuju kako je vjerojatno postojalo vie neovisnih sredita u Aziji i Europi u kojima je zapoeto taljenje, primjena i irenje metala. Primjena metala u lovu i ratovanju vezuje se uz civilizacije koje su se razvile u jugozapadnoj Aziji. Do samoga je prijelaza iz mlaega kamenoga doba u bakreno i bronano doba najvjerojatnije dolo istodobno u vie geografskih podruja, meu kojima nije bilo meusobnih dodira. U jugozapadnoj su se Aziji prvi oblici obrade metala razvili u vie geografskih jezgara na podruju Iranske visoravni. Daljnji se razvoj obrade bakra i bronce u Mezopotamiji treba promatrati u okviru opega napretka u tehnolokom razvoju kao i evoluciji raznih segmenata ljudskoga drutva. Izum i primjena kotaa, do kojih se dolazi na podruju dananjega Irana i Turkmenistana (ili u Mezopotamiji), oznaili su prekretnicu u ratovanju i to zbog razvoja dvoprega, etveroprega i bojnih zaprega. Upravo je razvoj novih ratnih tehnika potaknuo pojavu prvih utvrda, a njihov je razvoj dokumentiran u prvim gradskim naseljima kao to su Harappa i Mohenjo Daro. Za razvoj prerade metala na europskom je kontinentu posebno vaan postanak prvih metalurkih sredita u junom primorskom dijelu Anatolijske visoravni, odakle se obrada metala iri na susjedno europsko tlo. Taj je proces bio povezan s razvojem sloenijih oblika drutvene organizacije, izraenih u dinaminu rastu naselja, oblikovanju utvrenih naselja i pojavi prvih gradova-drava meu kojima su voeni gotovo stalni ratovi (Clark, Piggott, 1965.). Prema tomu, injenica je kako je najvii stupanj razvoja metala (bakra, bronce i eljeza) dosegnut upravo u jugozapadnoj Aziji. Primjena metala imala je golemi znaaj za ovjeka jer je bila iznimno vana za razvoj orua i oruja to je bilo uzrono-posljedino povezano s razvojem poljoprivrede, novih oblika ratovanja i organizacije drutva. Za Europu je metalno doba posebno vano zato to tijekom toga razdoblja poinju prve masovne migracije. Geografska jezgra koja je imala ulogu ishodita do tada najveih migracija u ovjekovoj povijesti bili su juni dijelovi euroazijskih stepa te maloazijske, iranske i pakistanske visoravni na kojima su ivjele razne skupine stanovnitva koje danas oznaavamo skupnim nazivom indoeuropskih naroda. Sami uzroci koji su doveli do tih velikih migracijskih kretanja jo uvijek su predmet znanstvenih rasprava, a najee se spominju klimatski, drutveni, demografski, ekonomski i psiholoki. Iako novija istraivanja posebice istiu klimatske poremeaje, koji su se negativno odrazili na ivot
27

naroda na tom prostoru uslijed sve izraenijih sunih razdoblja, jo uvijek se s potpunom sigurnou ne mogu iskljuiti ostali navedeni uzroci, pogotovo oni politiki. Naime, veina se znanstvenika slae, a u prilog tomu govore i mnogi nalazi, kao to su asirski dokumenti iz Kanesh Karuma, kako su prve skupine indoeuropskih naroda pristigle na europski prostor u drugoj polovini treega tisuljea prije Kristova roenja, a same su se seobe odvijale u vie valova. Povijesni dokumenti pokazuju kako je razdoblje od 2300. do 1900. pr. Kr. bilo obiljeeno izrazitom politikom nestabilnou uslijed stalnih promjena vlasti u velikim kraljevstvima u Egiptu i Mezopotamiji, to je potaknulo indoeuropska plemena koja su ivjela na rubovima tih velikih civilizacija na migriranje prema zapadu (Clark, Piggott, 1965.). Ti su novopristigli narodi bili nositelji preteno stoarskoga tipa ekonomije koji je, uz uporabu metalnoga oruja, bio glavna osnova drutvene organizacije. Jedan je od kljunih elemenata njihove drutvene organizacije bio izraziti ratniki mentalitet zasnovan na rodovskoplemenskom sustavu. Budui da su indoeuropski narodi poznavali iskljuivo ekstenzivno stoarstvo, dok je ratarstvo bilo na znatno slabijem stupnju razvoja, postojala je stalna potreba za velikim panjakim povrinama, to je bio glavni razlog njihovih estih meusobnih sukoba. Stoga su stalna pokretljivost, ratobornost, potreba za irenjem teritorija i kontrolom prostora, kao i drutvena organizacija zasnovana na izraenoj hijerarhiji i istaknutoj ulozi voe, bile glavna obiljeja indoeuropskih naroda. Takva su obiljeja bila usko povezana upravo s ulogom koju je imala dominantno stoarska komponenta. Neolitiki ovjek, preteno pacifistikoga mentalnoga sklopa povezanoga s naglaeno ratarskom komponentom, sjedilakim nainom ivota i kljunom ulogom ene u drutvu (matrijarhat), uope se nije mogao oduprijeti indoeuropskim najezdama. Stoga e svi tragovi neolitskoga drutva biti izbrisani u vrlo kratkom razdoblju. Tijekom metalnoga doba nestaje geografska dvojnost koja je za teritorij dananje Hrvatske bila izraena tijekom neolitika, a novo arite naseljenosti postaje dinarski planinski prostor, koji je u neolitskom razdoblju imao posve rubni znaaj. O tome nam jasno govore ostatci materijalne kulture iz toga razdoblja, ponajprije brojni fortifikacijski objekti (gradine) koje su indoeuropski doseljenici podizali na reljefno tee pristupanim podrujima pogodnima za obranu i nadzor okolnoga prostora. Usto, dinarski je planinski pojas (kojemu je jezgra bila na podruju dananje Bosne i Hercegovine) obilovao nalazitima eljezne rude, drvom (potrebnim za proizvodnju drvenoga ugljena koji se koristio prilikom taljenja metala), kao i vodnim bogatstvom koje se takoer koristilo pri obradi metala. Stoarski tip gospodarstva, razvijen tijekom dvaju tisuljea, imao je velike posljedice za oblikovanje kulturnoga pejzaa tako da u dinarskom podruju zapoinje degradacija vegetacije,ponajprije umske, dok se u Panonskom bazenu i primorskom podruju ona jo
28

vie pojaava. Tek e u kasnijoj razvojnoj fazi tijekom latenskoga doba (od 450. pr. Kr. do rimskih osvajanja) jaati ratarstvo i to prijelazom s paljevinskoga nomadskoga na ustaljeno dugorono ratarstvo. Istovremeno se prelazi i s nomadskoga na transhumantno stoarstvo koje obiljeavaju sezonska kretanje prema prostorima bolje ispae (zimi prema primorskim i panonskim podrujima, a ljeti prema planinskim). Budui da indoeuropski narodi koji su naseljavali hrvatski prostor nisu za sobom ostavili pisane tragove, jo uvijek postoji problem njihova jasnoga diferenciranja (Kelti Prediliri Protoiliri Prailiri Iliri) pa stoga jedine spoznaje o njima dolaze iz antikih (starogrkih i starorimskih) izvora. Upravo oni svjedoe o estim meusobnim ratovima meu starosjediteljskim ilirskim, panonskim i keltskim narodima zbog velikih potreba za prostorom. Pri kraju se tog razdoblja biljei prva znaajnija stabilizacija naseljenosti koja je mogla iznositi najvie do pet stanovnika po etvornom kilometru. Pritom valja istaknuti kako je teite naseljenosti bilo u naplavnim ravnima Panonskoga bazena i poljima u kru, dok su planinski prostori, posebice u krkim podrujima, bili periodiki koriteni s vrlo slabom ili gotovo nikakvom naseljenou (Rogi, 1990.).

29

STARI VIJEK
Antiko doba predstavlja veliki preokret u historijskogeografskom razvoju hrvatskoga teritorija. Zahvaljujui postanku dviju velikih civilizacija u neposrednom susjedstvu, u okviru dravnih organizacija stare Grke i staroga Rima, na podruju dananje Hrvatske oblikuje se novi kulturni pejza na viem stupnju, a njegovi su tragovi ostali ouvani do dananjih dana. Mrak kojim su obavijeni dogaaji postupno e biti rastjeran zahvaljujui brojnim pismenim tragovima koje su za sobom ostavile spomenute dvije velike civilizacije, i time je podruje na istonoj obali Jadranskoga mora konano ulo u povijesno razdoblje. Starogrko razdoblje Kronoloki promatrano, prva je vana velika drutveno-politika organizacija na europskom Sredozemlju nastala u staroj Grkoj, u neposrednoj blizini dananje Hrvatske. Tijekom najvee prostorne ekspanzije obuhvaala je pojedine dijelove dananje Makedonije i Albanije te su u tim krajevima stari Grci imali izravan kopneni dodir s ilirskim plemenima. Iako je u tom podruju postojala meusobna trgovaka razmjena, glavni starogrki kulturni utjecaji ne e doi na hrvatski teritorij kopnenim putem. Naime, poznato je kako je starogrka civilizacija bila ponajprije pomorska, pa stoga prvi kulturni i civilizacijski utjecaji dolaze sa zapada jadranskim putom. Uzroke grkoj ekspanziji tijekom antike treba traiti ponajprije u geografskim obiljejima Grke koja je preteno krka zemlja slabo razvijene hidrografske mree i s vrlo malo plodnoga zemljita. Budui da u takvim okolnostima poljoprivreda nije imala znaajnije razvojne mogunosti glede proizvodnje hrane, stari su Grci razvijali trgovinu, ponajprije pomorsku, kao osnovu razmjene proizvoda. Ipak, u razdobljima demografske ekspanzije ni ona nije bila dovoljna za osiguravanje preivljavanja cjelokupnoga stanovnitva. Taj se problem rjeavao iseljavanjem i osnivanjem kolonija u drugim dijelovima Sredozemlja, kako na istoku (crnomorsko primorje) tako i na zapadu (Apeninski poluotok). Za historijskogeografski je razvoj Hrvatske relevantan upravo zapadni ogranak starogrke ekspanzije koji je bio usmjeren prema obali Jonskoga mora. U Jonskom su bazenu doseljenici iz grkih polisa naselili Siciliju i juni dio Apeninskoga poluotoka te su na tom podruju oblikovali prve kolonije na znaajnom stupnju kulturnoga razvoja (s glavnim sreditem u Syrcousai, dananjoj Sirakuzi na Siciliji). Daljnjim su iseljavanjem stari Grci poeli zalaziti u Jadransko more te su na njegovim obalama takoer osnivali gradove. Ta je ekspanzija dola do samoga sjevernoga dijela, do dananje talijanske pokrajine Umbrije. Geografska je blizina

30

odredila starogrku ekspanziju i prema istonoj obali Jadranskoga mora, na podruje dananje Hrvatske. Prve je znaajnije tragove na Jadranskoj obali za sobom ostavio Dionizije Stariji koji je u drugoj polovici 4. st. pr. Kr. vladao Sicilijom i junim dijelom Apeninskoga poluotoka. Ojaavi vojnu flotu gradnjom nekoliko stotina novih brodova, on je od Sirakuze nainio najveu pomorsku silu u sredinjem dijelu Sredozemlja. Pod svojim je nadzorom imao pomorski promet od Kartage i Sardinije na zapadu, preko jonske obale Grke i Otrantskih vrata na istoku sve do sjeverne Afrike (Matijai, 2009.). Zahvaljujui pomorskoj nadmoi, uspostavio je tipinu talasokraciju u tom dijelu Sredozemlja koja se ogleda i u osnivanju polisa kao to su Issa (na Visu), Phros i Dimos ili Dimale (na Hvaru) i Krkyra 'e Mlaina (na Koruli). Na tom e podruju stari Grci poeti oblikovanje kulturnoga pejzaa utemeljenoga na irenju naprednoga sredozemnoga ratarstva (posebice uzgoja vinove loze, maslina i itarica), ribarstva, pomorstva i trgovakoga posredovanja. Geografska je jezgra starogrke dravne organizacije na dananjem hrvatskom teritoriju bila upravo na otonom dijelu srednje i june Dalmacije. Uzroke treba traiti ne samo u geografskim initeljima (tj. blizini Apeninskoga poluotoka), nego i u pomorskoj nadmoi koja im je omoguavala kontrolu pomorskih putova i laku obranu. Sam znaaj Visa, s kojega se kontrolirala plovidba prema sjevernomu dijelu Jadranskoga bazena, potvruje tu injenicu. Daljnjom e ekspanzijom stari Grci poeti naseljavanje na istonojadranskoj obali, gdje osnivaju trgovake emporije na podruju srednjodalmatinske obale: Tragourion (dananji Trogir), Epetion (Stobre) te starogrku Salonu (na podruju dananjega Solina), neposredno uz ve postojeu ilirsku. U delti Neretve, neposredno uz ilirsku Naronu, podiu svoje trgovako naselje. Za razliku od otonoga pojasa, koje je imalo ulogu jezgre pod grkom kontrolom, gradovi na srednjodalmatinskoj obali bili su smjeteni u podruju pod kontrolom ilirskih plemena. Stoga su oni imali ulogu mjesta trgovake razmjene i sekundarni znaaj. Tu injenicu dodatno potvruje geografski smjetaj grkih trgovakih naselja u onim dijelovima obale prema kojima su vodile glavne komunikacije prema unutranjosti, kao to su Katelanski zaljev i ue Neretve (Matijai, 2009.) Budui da stari Grci nisu dolazili na obalu kao osvajai ve ponajprije kao trgovci, te u potrazi za podrujima pogodnima za razvoj poljoprivrede, samo osnivanje tih naselja svjedoi o znaaju srednjodalmatinskoga primorja u ilirskom drutvu . Upravo u toj injenici, kao i u vrlo ogranienom naseljavanju rubnih primorskih dijelova dananjega hrvatskoga teritorija, treba traiti razloge zbog kojih starogrka civilizacija nije ostavila dublje tragove u kulturnom pejzau. Naravno, tomu treba pridodati i vremensku dimenziju jer su mnogi elementi, koje su stari Grci introducirali u prirodni pejza, tijekom vremena izbrisani. Od znaajnijih se mogu spomenuti ostatci starogrke zemljine
31

parcelizacije na Hvaru (u blizini Staroga Grada) i Visu (u okolici grada Visa). Sama su gradska naselja zauzimala vrlo malo povrinu, a arheoloka istraivanja pokazuju kako je Issa bila prostorno najvea (8,5 ha) te je raspolagala s najveim agerom (najmanje 450 ha). S druge strane, obalna su naselja bila prostorno vrlo skuena te su zauzimala znatno manju povrinu, o emu najbolje svjedoi primjer Tragouriona koji se pruao na svega tri hektara (Matijai, 2009.).

Starorimsko razdoblje Starogrka je civilizacija imala pionirsku ulogu u oblikovanju prvih naprednijih i trajnijih oblika kulturnoga pejzaa na hrvatskom prostoru. Zbog znatnih razlika u stupnju razvoja izmeu starosjediteljske ilirske organizacije i grkih doseljenika, ilirska plemena nisu u potpunosti mogla implementirati sve inovacije koje su pristigle na njihov ivotni prostor. Upravo e u segmentu inovacija uspjeh zabiljeiti stari Rimljani, ija e uprava imati znatno vei znaaj te e u pejzau ostaviti tragove od kojih su mnogi ostali vidljivi sve do dananjih dana. Znaaj starorimskoga razdoblja je viestruk, a na prvom je mjestu potrebno istaknuti kako je tijekom njega prvi put cijeli dananji hrvatski teritorij bio inkorporiran u jedinstvenu i vrsto organiziranu politiku cjelinu. Za razliku od starih Grka, koji na istonu obalu Jadranskoga mora dolaze ponajprije kao doseljenici koji se bave trgovinom, pomorstvom i poljoprivredom, stari Rimljani dolaze u sklopu izvrsno ustrojene i u svakom pogledu nadmone dravne organizacije. Jo jedna od bitnih razlika u tome je to stari Rimljani na dananji hrvatski prostor dolaze s jasnim ciljevima: vojno slamanje i pokoravanje ilirskih plemena, iskoritavanje gospodarskih resursa i naseljavanje rimskih graana. Na taj je nain podruj e na istonoj obali Jadranskoga mora trebalo biti inkorporirano u granice i drutveno-politiki sustav najveega i najmonijega imperija na Sredozemlju. Radi ostvarivanja tih ciljeva stari su Rimljani teili to boljem ustrojavanju osvojenoga prostora, pa je stoga bilo potrebno introducirati odreene elemente prostornoga ureenja od kojih su tri najvanija: 1. Organizacija urbane mree 2. Izgradnja prometnoga sustava 3. Upravno-teritorijska organizacija prostora Navedena su tri elementa uzrono povezana pa ih je stoga vrlo teko promatrati izdvojeno, zanemarujui vezu koja je postojala meu njima od poetka starorimskoga razdoblja. Ipak, kada se govori o tim trima elementima, valja imati na umu kako njihov razvoj nije bio sasvim sinkronian na temelju jedinstvene politike. Upravo zbog promjene politike tijekom stoljea
32

upravljanja dananjim hrvatskim teritorijem, starorimska je dravna organizacija razvijala one elemente koji su joj u tom trenutku bili najpotrebniji (Rogi, 1990.). U prvoj je fazi najveu vanost imalo ostvarenje strateko-politikih ciljeva i zato je najvea pozornost pridana izgradnji prometnoga sustava potrebnoga za kretanje rimske vojske. Upravo su zbog toga poduzeti opseni radovi na ureenju cesta, neophodnih za uvoenje kolnoga prijevoza, kao i ureenje rijenih korita kojima su se transportirale vojne trupe. Ovladavanje istonojadranskim lukama, njihova nadogradnja, kao i ureenje novih luka, bili su nuni zbog kontrole Jadrana radi unitenja ilirskih gusarskih uporita. Nakon stratekih ciljeva, koji nisu nikada posve izgubili znaaj (pogotovo tijekom kasne antike kada ponovo preuzimaju primat zbog potrebe za organizacijom obrane od upada barbarskih naroda), vanost su dobili gospodarski. Radi njihova ostvarivanja stari su Rimljani na osvojenom podruju poeli provoditi elemente osmiljene ekonomske politike. Usko povezana s njom bila je politika kolonizacije rimskih graana s Apeninskoga poluotoka, koji su trebali biti oslonac novoj vlasti, kao i element koji e u taj novoosvojeni dio imperija uvesti naprednije oblike gospodarske valorizacije. Podjela novoosvojenoga prostora na provincije s jasnim sustavom subordinacije, simbolino je i stvarno oznaila prijelaz iz dotadanje rodovsko-plemenske rascjepkanosti u jedinstvenu dravnu organizaciju. Urbana mrea prvi je vaan element koji starorimska dravna organizacija unosi u pejza. Iako su se naselja urbanoga, a ponajvie protourbanoga tipa ve pojavila na teritoriju dananje Hrvatske u okviru ilirske te starogrke civilizacije, unutar starorimske dravne organizacije ona e dosegnuti do tada nevieni stupanj razvoja. Naime, rimska je civilizacija bila ponajprije urbana, a gradovi su imali kljunu vanost u organizaciji prostora. Oni su istovremeno imali vie uloga od upravne i gospodarske, preko vojne, pa sve do vjerske i kulturne. Gradu je bila namijenjena uloga elementa koji je trebao politiki i ekonomski integrirati prostor u kojem je smjeten. Stoga ne zauuju napori koje su stari Rimljani ulagali u razvoj urbane mree i svakoga pojedinanoga gradskoga sredita. U samom su se pristupu razvoju urbane mree vodili sasvim praktinom politikom, pa su tako na onim podrujima na kojima je ve postojala mrea gradova (istonojadranska obala) istu samo preoblikovali, a nove su gradove podizali u podrujima gdje ih nije bilo (posebice u Panonskom bazenu). Takoer valja istaknuti kako je rimska urbana mrea bila hijerarhijski ralanjena, to je bio rezultat dalekovidnoga pristupa koji je poivao na postavci da svako urbano naselje ne moe imati jednaku vanost u prostoru i administrativno-politikoj podjeli. Stoga su naselja urbanoga tipa mogla imati vii upravni status (coloniae) ili nii (municipium) s tim to su gradovi sa statusom kolonija imali sredinju ulogu u prostoru. Oni su ujedno bili i ishodita
33

populacijske ekspanzije doseljenika s Apeninskoga poluotoka, kao i gospodarska i kulturna arita iz kojih su se u okolni prostor irile inovacije. Dominacija primorskih gradova pokazuje jadransku orijentaciju teritorija dananje Hrvatske u starorimskom razdoblju, iako su gradska sredita u Panonskom bazenu bila na vrlo visokom stupnju razvoju, a po gospodarskoj su snazi i stratekom znaaju znatno nadilazila one na obali. Uzroke treba traiti u samoj gospodarskoj strukturi starorimske civilizacije koja je bila ponajprije agrarna s teitem na ratarskoj komponenti. U okolici gradskih naselja stari su Rimljani provodili parcelizaciju agrarno najvrjednijega zemljita (ageri). Panonski je bazen u to doba ostvarivao vrlo visoki stupanj ratarske proizvodnje, ponajprije itarica koje su se izvozile prema sjevernojadranskim lukama, zbog ega su tamonji gradovi doivjeli iznimno dinamian razvoj. Obilje plodnoga tla, kao i znatno umsko bogatstvo, bili su osnova jaega razvoja gradskih naselja te su poticali doseljavanje rimskih graana s Apeninskoga poluotoka. Dodatni je poticaj njihovu rastu dala i velika koncentracija rimskih vojnih snaga zaduenih za nadzor sigurnosti granica Carstva, a koje je svakodnevno trebalo opskrbljivati raznim proizvodima. Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaa bilo je najizraenije u blizini velikih gradskih sredita, to je vidljivo i iz tragova koji su u pejzau ostali do danas. S tih su najproduktivnijih zemljinih kompleksa potisnute stoarske skupine ilirskih starosjeditelja na manje vrijedne agrarne povrine u brdsko-planinskom pojasu to je dodatno pojaalo degradaciju pejzaa u primorskom pojasu. Obalni su gradovi, osim luke, vojne i upravne uloge, ujedno bili i sredita preko kojih se odvijala razmjena proizvoda iz unut ranjosti provincije Dalmacije s drugim dijelovima Carstva (Rogi, 1990.). Stoga su prema njima vodile glavne ceste prema zaleu, a na podruju dananje Hrvatske najvei su znaaj imali Tarsatica (Trsat, danas dio Rijeke), Senia (Senj), Vegia ili Vegium (Karlobag), Aenona (Nin), Jader (Zadar), Scardona (Skradin), Salona (Solin), Narona (Vid kod Metkovia) i Epidaurum (Cavtat). Prometni sustav, drugi vaan element kulturnoga pejzaa, meusobno je povezivao urbana sredita cestama za kolni prijevoz. Upravo je na podruju cestogradnje rimski imperij pokazao svoju nadmo u odnosu prema ilirskoj i starogrkoj civilizaciji budui da se o ureenju cesta brinula sama dravna vlast. Iako su ceste graene ponajprije za potrebe vojske i dravne uprave, njima su se koristili i trgovci. Du cestovnih prometnica postojale su postaje za odmor i zamjenu konja, a sigurnost su odravale vojne postrojbe. Ureivanjem cestovnih veza rimske su provincije, ustrojene na podruju dananje Hrvatske, povezane s ostalim dijelovima Carstva, ponajprije s Apeninskim poluotokom na kojem je bila jezgra rimske drave. One su obino bile trasirane na ve postojeim pretpovijesnim putovima du najpovoljnijih prirodnih
34

komunikacijskih pravaca. Kljunu je ulogu imala longitudinalna cesta koja je vodila od krajnjih istonih dijelova imperija prema Apeninskom poluotoku, a njome su bili povezani Sirmium dananja Srijemska (Sremska) Mitrovica u Vojvodini i Aquileia (Akvileja), smjetena na krajnjoj sjevernoj obali Jadranskoga mora. Druga je longitudinalna cestovna prometnica takoer povezivala ta dva velika gradska sredita koristei se dravskim koridorom. S druge strane, za komunikaciju izmeu Panonskoga bazena i istonojadranske obale najvaniji su bili transverzalni pravci prema Saloni, kojima su ishodita bili Siscia (Sisak) i Servitium (Bosanska Gradika). Sekundarni je znaaj imao pravac prema Naroni, ishodite kojega je bio Sirmium, a vodio je kroz doline Drine, Bosne i Neretve. Trea je transverzalna prometnica bila Siscia-Jader (i dalje prema Scardoni), a pratila je dolinu Une do sredinje Like, odakle se jedan ogranak odvajao prema kvarnerskim lukama (Senia i Tarsatica). Jo su veu vanost imali pomorski i rijeni promet kojim je bio transportiran graevinski materijal i poljoprivredni proizvodi (posebno itarice, ulje i vino), a sluio je i za prijevoz vojske. U tu su svrhu poduzimani opseni hidrotehniki radovi na velikim rijekama koji su obuhvaali ienje i produbljivanje rijenih korita, podizanje obrambenih nasipa i ureenje kopitnica (nasipa za kretanje konja koji su vukli brodove uzvodno). Kljunu su ulogu imale tri velike tekuice Dunav, Drava i Sava preko kojih je podruje Panonskoga bazena povezivano sa sjevernojadranskim italskim lukama (Rogi, 1990.). Upravno-teritorijalna organizacija prostora koji danas tvori Hrvatsku u razdoblju rimske imperijalne organizacije mijenjala se tijekom stoljea. Ipak, tijekom najveega dijela vremena na snazi je bila upravna podjela na etiri panonske i dvije jadranske provincije. Pritom je vano istaknuti kako su panonske provincije imale vei znaaj kako zbog gospodarske snage (ratarstvo) tako i zbog strateko-politikoga znaaja, definiranoga blizinom i izravnim dodirom s utvrenom granicom (limes) Rimskoga Carstva na Dunavu. O stalnom porastu znaaja Panonskoga bazena govori i injenica kako je prvotno jedinstvena provincija Pannonia (ustrojena na samom poetku 1. st.) podijeljena na dvije provincije (poetkom 2. st.), a zatim na etiri (krajem 3. st.). Takvo je administrativno cijepanje tijekom vremena s jedne strane pokazatelj sve izraenije potrebe za jaim nadzorom obrane u panonskom podruju, kao i za boljim funkcioniranjem administracije u uvjetima sve vee naseljenosti i gospodarskoga razvoja. Unutar Panonskoga bazena kljuni je znaaj imao savski prometni koridor koji je povezivao sjeverni dio Italica s utvrenom granicom na Dunavu. Stoga je tim koridorom izgraena cestovna komunikacija, a za promet je ureen i savski plovni put. Upravo su u tom podruju podignuta tri velika urbana sredita: Siscia (na podruju dananjega Siska), Marsonia (Slavonski Brod) i Cibalae (Vinkovci). Sekundarnu je ulogu imao dravski
35

koridor na kojem je, u neposrednoj blizini limesa na Dunavu, podignuta Mursa (dananji Osijek). Podjelom s poetka 2. st. Pannonia je razdijeljena na dvije manje provincije koje su se poklapale s velikim prirodnim cjelinama: Pannonia Superior je obuhvaala peripanonski dio dananjega hrvatskoga teritorija, a Pannonia Inferior pravi panonski prostor (dananja istona Slavonija, Baranja i Srijem). Krajem 3. st. te e dvije provincije biti dodatno podijeljene na etiri. Prva od njih je Pannonia Savia koja je obuhvaala cijeli peripanonski hrvatski prostor do Drave na sjeveru. Upravno je sredite bila Siscia, ujedno glavno sredite peripanonskoga prostora. Sama injenica da je za podizanje toga grada na poplavnom zamovarenom podruju ua Kupe u Savu bilo potrebno poduzeti sloene hidrotehnike regulacije pokazuje kolika je vanost pridavana valorizaciji te strateke toke. Siscia je preuzela ulogu najvanijega prometnoga vorita na savskom koridoru koje je ujedno odravalo vezu s rudama bogatim podrujem donjeg Posanja (Rogi, 1990.). Prostor dananje Podravine i Meimurja pripojen je provinciji pod nazivom Pannonia Prima u kojoj je ulogu glavnoga sredita imao Poetovio (dananji Ptuj u susjednoj Sloveniji). Pravi je panonski prostor obuhvaala provincija Pannonia Secunda kojoj je glavno sredite bio Sirmium. Taj je urbani centar, zbog smjetaja na savskom koridoru i blizini dunavskoga limesa, doivio dinamian razvoj. Za to je takoer zasluna i vrlo jaka agrarna baza koja mu je davala veliku gospodarsku vanost, kao i cestovna veza s dalmatinskim lukama (Salona). Sekundarna su sredita te provincije bili Cibalae, glavno prometno vorite u provinciji koje je povezivalo savski i dravski koridor s Dunavom, te Mursa koja je imala najvei strateki znaaj zbog blizine ua Drave u Dunav. etvrta je provincija bila Pannonia Valeria u koju je bila ukljuena dananja Baranja, a glavno je sredite bio Sopianae, dananji maarski Peuh (Pcs). S druge strane, primorski i gorski su dijelovi dananje Hrvatske bili organizirani unutar dviju administrativnih cjelina. Istarski je poluotok, sve do istone granice na iariji, Uki i Rai, jo na prijelazu iz stare u novu eru pripao Desetoj regiji italskoga dijela Carstva. Glavna su upravna sredita toga dijela rimskoga imperija bili Aquileia (dananja Akvileja) i Tergeste (Trst), dok su se na hrvatskom prostoru razvojem isticali Pola (dananja Pula) i Parentium (Pore) koji su bili ishodita romanizacije starosjediteljskih Ilira (Histri). Prostorno je najvea primorska provincija bila Dalmatia koja je objedinjavala jadransku fasadu s dinarskim planinskim prostorom u zaleu. Rije je o provinciji koja je zadrala svoje izvorne granice, iako je nakratko, od kraja 2. do kraja 3. st., podruje sjeverno od Krke sa irokim zaleem bilo izdvojeno u provinciju pod nazivom Liburnia. Te su granice bile odraz politikih potreba za pokoravanjem i nadzorom Ilira, protiv kojih su Rimljani esto poduzimali vojne pohode. O tome svjedoi stacioniranost dviju legija rimske vojske na
36

podruju dalmatinske provincije neposredno nakon njezina ustrojavanja te izravna podreenost njihovih zapovjednika namjesniku provincije, koji je u svojim rukama imao civilnu i sudsku vlast, a bio je podinjen samomu caru (Matijai, 2009.). Budui da su ilirska plemena zadrala dominantan tip gospodarstva utemeljen na transhumantnom stoarstvu, njihova su sezonska kretanja zajedno sa stokom bila izraena od dinarskoga gorskoga pojasa u unutranjosti prema primorju (na jugu i zapadu) te peripanonskom pojasu (na sjeveru). Upravo zbog toga sjeverna je granica provincije povuena od srednjega Korduna preko june Banije do peripanonske Bosne, to ukazuje na dominantna kretanja prema primorju. Glavne ceste u dalmatinskoj su provincije podignute du transverzalnih pravaca, u skladu s transhumantnim kretanjima ilirskih plemena (Rogi, 1974.). Urbana su naselja u unutranjosti rimske Dalmacije bila znatno slabije razvijena u odnosu prema obalnoj fasadi i panonskim gradovima. Najznaajniji su rast doivjela naselja koja su svoj razvoj temeljila na rudarstvu ili termalnim izvorima na podruju dananje Bosne i to u dolinama Drine, Sane, Une, Vrbasa, Bosne i Lave. Pojedini su tragovi rimske organizacije u kulturnom pejzau ostali vidljivi do dananjih dana, ponajprije u primorju, dok su u panonskom pojasu uniteni u kasnoj antici uslijed provale barbarskih naroda. Upravo se tijekom rimskoga razdoblja prebacuje teite naseljenosti iz planinskih podruja u nizinska, a najvjerojatnije je nastao i populacijski napredak (mogue je pretpostaviti maksimalnu gustou od 10 st/km2 ) (Rogi, 1990.).

37

RANI SREDNJI VIJEK

Prijelaz iz antike u srednji vijek oznauje korjenite promjene hrvatskoga prostora u svakom pogledu, koje su se odrazile na sve drutvene segmente od politikih, preko gospodarskih sve do kulturnih. Gotovo nepremostive razlike, koje su postojale izmeu rimske civilizacije i novopridolih naroda, uvjetovale su prestanak kontinuiteta glede ureenja prostora i oblikovanja kulturnoga pejzaa. Tijekom cijeloga ranoga srednjega vijeka, Hrvatska, ba kao ni druge novoosnovane europske drave, ne e dosegnuti stupanj razvoja Rimskoga Carstva. Propadanje rimskoga kulturnoga pejzaa Raspad antikoga drutva glavni je razlog zbog kojega je dolo do propadanja osnovnih elemenata rimskoga kulturnoga pejzaa. Unutarnja kriza rimskoga drutva bila je izrazita i produbljivana tijekom posljednjih stoljea antike, a manifestirala se u unutarnjoj degeneraciji drutveno-gospodarskoga sustava. Pokuaji njegova spaavanja uvoenjem sustava kolonata, porezne reforme, priznavanjem jednakopravnosti kranske crkve, reformom administracije i vojske te sustava uprave, nisu dali ploda. Zavrni e udarac teko bolesnomu rimskomu drutvu zadati vojne invazije, posebice hunska iz 5. st. te epidemije kuge (ponajprije ona iz 542.). Ta su dva dogaaja najvie pogodila panonsko podruje, u kojem su gotovo svi elementi kulturnoga pejzaa (ukljuujui i same gradove) izbrisani tijekom tih kataklizminih dogaaja. Glavna je posljedica toga bilo naglaeno populacijsko nazadovanje koje je vidljivo u nestanku gradova, najvanijega elementa rimskoga drutva. Srednja se gustoa naseljenosti mogla kretati do 5 st/km2, to upuuje na to da je demografsko nazadovanje dovelo do povratka na naseljenost iz prapovijesnoga vremena. Jedan od pokuaja rjeavanja krize i zaustavljanja opega nazadovanja, pogotovo na demografskom i gospodarskom planu, bio je doputanje mirne kolonizacije i planskoga naseljavanja barbarskih u onim dijelovima rimskoga imperija koji su bili najtee pogoeni krizom. Na taj je nain ujedno trebao biti rijeen problem nedostatka radne snage i stanovnitva sposobnoga za vojnu slubu. Takva politika, provoena od 4. do 7. st., najvie u panonskom dijelu dananje Hrvatske, nije ostavila relevantnih tragova u pejzau (Rogi, 1990.). S druge strane, najvei je dio provincije Dalmacije bio poteen provala barbarskih naroda, to je omoguilo kontinuitet u oblikovanju kulturnoga pejzaa. Zbog mostne uloge dalmatinske provincije u povezivanju Istonoga Rimskoga Carstva s Apeninskim poluotokom, u njoj je bila organizirana jaka obrana, to je nadalje osiguralo uvjete za odravanje razvojnoga kontinuiteta. Doseljavanje

38

izbjeglica iz panonskih provincija u Dalmaciju, te sve izraenije migracije stanovnitva prema otocima i utvrenim obalnim gradovima, povezani su s jaanjem fortifikacijskih sustava dalmatinskih gradova. Upravo je sve izraeniji osjeaj nesigurnosti uvjetovao jo snaniji razvoj ratarstva u neposrednom zaleu glavnih obalnih urbanih sredita (Salona, Narona, Jadera, Epidaur), koja su, uz trgovaku i luku, imala i vanu proizvodnu ulogu zbog razvoja radionica tekstila (Posavec, 2007). Zavrni je udarac politici stabilizacije nanio proboj obnovljenoga bizantskoga limesa na Dunavu i time je dolo do prodora avarsko-slavenskoga plemenskog saveza, a slavenski je etniki element preplavio podruje rimskih provincija na istonoj obali Jadrana. Slavenska se kolonizacija, prema najstarijim bizantskim izvorima, u poetku odvijala u obliku pacifistike kolonizatorske penetracije. Uslijedio je avarsko-slavenski osvajaki pohod koji je jo vie proirio kolonizatorsko naseljavanje rimskih provincija. Budui da Slaveni, kao ni ostali novopridoli narodi, nisu poznavali napredne oblike obrade zemlje niti su imali urbanu civilizaciju, njihov dolazak ujedno oznaava povratak na dominantno ruralnu ekonomiju primitivne poljoprivrede. O preteno poljoprivrednom karakteru Slavena govori i slavenska poljoprivredna terminologija u albanskom, rumunjskom, dijelom i u grkom jeziku. Upravo zbog nepoznavanja suvremenih poljoprivrednih tehnika Slaveni su se oslanjali na nomadski nain ratarenja i stoarenja i zbog toga su imali potrebu za stalnim pronalaenjem novih poljoprivrednih povrina. S druge strane, avarskim je osvajaima bio potreban veliki broj podlonih poljoprivrednika koji su tijekom ratnih operacija preuzimali ulogu pjeatva. Sklapanjem avarsko-slavenskoga saveza pojavila se kljuna diferencijacija na stoarsko-plemenski konjaniki element i podlone ratarsko-pjeake mase. Dominanacija i premo prvoga elementa rezultirala je pojavom rodovske aristokracije koja e imati svoj prostorni odraz u obliku povezivanje teritorija pod njihovom nadzorom. Sloena i dugotrajna teritorijalizacija rodovskoga drutvenoga ureenja na hrvatskom e prostoru svoj konani oblik poprimiti u prvim upama koje su nazivane po sjeditima upana. injenica da pojam upa vue korijen od pojma upan, a ne obrnuto, pokazuje presudnu ulogu rodovske aristokracije u prvim oblicima slavenske drutvene organizacije (Rogi, 1990). Postanak politike jezgre hrvatske drave Poetkom ranoga srednjega vijeka zapoinje oblikovanje politike jezgre prve hrvatske drave. Oskudni povijesni zapisi koje su za sobom ostavili bizantski kroniari temeljeni su na izvorima iz primorskih gradova na istonojadranskoj obali. Njihov je nedostatak u tome to su sastavljeni s odreenom vremenskom distancijom (ponekad od ak tri stoljea), a kako su
39

pisani iz perspektive starosjeditelja Romana, otvoreno je i pitanje objektivnosti. Ipak se na osnovi njih moe doi do zakljuaka o prvim slavenskim dravnim zajednicama. Pri njihovu spominjanju, kroniari jasno razlikuju pojam sklavinija (slavenskih kneevina) od bolje i vre ustrojenih dravnih teritorija kao to su Hrvatska, Pagania, Zahumlje, Travunija, Duklja (Zeta) i Raka. Politika jezgra svake od prvih slavenskih drava na istonoj obali Jadrana obuhvaala je dva glavna geografski razliita podruja. Ona su bila odreena dominantnim tipom gospodarstva slavenskih naroda, zasnovanim na transhumantnom stoarstvu kao stupu ekonomije. Takav je tip stoarstva, pod kojim se podrazumijeva sezonsko kretanje sa stokom u potrazi za podrujima bolje ispae, zahtijevao komplementarnost izmeu prostora zimskih i ljetnih ispaa. Stoga su navedenim prvim slavenskim dravama zajednike upravo politike jezgre koje su obuhvaale dva geografski razliita podruja: sredozemno kao podruje ispae u hladnom dijelu godine i dinarsko gorsko koje se koristilo tijekom toploga dijela godine. Kao tipski primjer takve valorizacije prostora, koji je odreivao oblikovanje novih politikih tvorevina, moe posluiti upravo novooblikovana hrvatska drava koja se sastojala od dviju geografskih cjelina: 1. Sredozemni prostor sjeverne i srednje Dalmacije imao je ulogu podruja zimskih ispaa, a njegov smjetaj u zaleu primorskih romanskih gradova uvjetovao je lokaciju prvih hrvatskih vladara. To potvruje toponim Hrvati u Ravnim kotarima, kao i sjedite prvih hrvatskih knezova u blizini Splita. 2. Planinski dinarski prostor Like, gornjega Pounja, Posanja, Povrbasja i Zavrja imao je ulogu podruja ljetnih ispaa. Pri tom su kljunu ulogu imale tri planinske upanije (Lika, Gacka, Krbava), to je ve tijekom ranoga srednjega vijeka odredilo pojavu monoga suvladara (bana) iji je zadatak bio nadzor tih najvanijih podruja ljetne ispae. Nositelj stoarskoga tipa ekonomije bila je upravo rodovska aristokracija iz ijih su se redova izdvojili prvi vladari. Nadmo stoarsko-plemenskoga ustroja ogledala se u vrstoj organizaciji, velikoj pokretljivost i znatnoj fleksibilnosti, kao i u priznavanju neospornoga autoriteta voa ratnika proizalih iz takvoga drutvenoga ustroja. Zbog toga su oni bez veih problema nametnuli vlast ratarskomu slavenskomu stanovnitvu i starosjediteljima (ostatcima ilirskoga drutva). Iako su slavenski narodi prakticirali i ratarstvo, ono je bilo u drugom planu te je u ukupnoj gospodarskoj strukturi imalo sekundarnu ulogu. Ratarstvo se temeljilo na uzgoju osnovnih itarica na podruju Ravnih kotara, flinih zona srednje Dalmacije, u Vinodolu te na otocima. S druge strane, stoarski proizvodi (meso, koa, loj) imali su veu vrijednost te su ujedno sluili i kao sredstvo razmjene za ratarske proizvode koji su u
40

primorske romanske gradovi dolazili iz junoga dijela Apeninskoga poluotoka. Usto, trgovinu Hrvata s primorskim romanskim gradovima poticali su i slaba produktivnost i potreba za hranom. Upravo u tome treba traiti i razlog zbog kojega su antiki primorski gradovi uspjeli zadrati razvojni kontinuitet za razliku od velikih panonskih centara koji nakon propasti nisu bili obnovljeni. Primorski su gradovi tijekom cijeloga razdoblja slavenske kolonizacije zadrali pomorske trgovake veze s gradovima na Apeninskom poluotoku, preko kojih su odravali veze s drugim dijelovima Sredozemlja (Rogi, 1982.). U ranosrednjovjekovnom se razdoblju oblikuju i prve granice hrvatske drave. Na sjeverozapadu je ona ila podnojem Uke u movarnoj zoni Rae i Boljunice. Upravo je u tom podruju, sve do Rjeine, oblikovana granina zona Krajine koja je izgubljena u 11. st., kada je pod nazivom Meranija ukljuena u Istru pod germanskom upravom. Na jugoistoku je granina zona bilo podruje Poljica, gdje je granica prema susjednoj Paganiji povuena donjim tokom Cetine. Razgranienje na sjeveru prema Slovinju (Slavoniji) vee se uz geografski pojam Gvozda. Rije je o nazivu koji srednjovjekovni izvori spominju kao klasini pojam razgranienja prema Slavoniji, a koji do danas nije sa sigurnou razjanjen. Jedno tumaenje polazi od toga da je rije o prirodnoj granici izmeu dinarskoga gorskoga i peripanonskoga prostora, koja je povuena planinskim sustavom Kapela-Pljeevica-GrmeSrnetica-Vitorog. Druga pretpostavka stavlja podruje Gvozda u gorski pojas srednji KordunBanija-donje Pounje-Posavina. Prirodna obiljeja tih dvaju navedenih podruja (reljef, poumljenost, nalazita eljezne rude) potvruju povezanost toga toponima s njima (Rogi, 1990.). Razgranienje na Gvozdu imalo je dvojak znaaj: 1. Transhumantna je povezanost proizlazila iz sekundarnoga smjera sezonskih kretanja stoara iz dinarskoga gorskoga prostora (topli dio godine) prema peripanonskomu podruju (hladni dio godine). 2. Zadravanje svijesti o antikom kontinuitetu zato to je tijekom rimskoga imperija razgranienje izmeu dalmatinske i panonske provincije bilo povueno upravo podrujem srednjega Korduna donjom Glinom (Banija) prema donjemu Posanju. Podruje sjeverno od Gvozda, pod nazivom Slovinje (Slavonija) u najveem je dijelu ranoga srednjega vijeka bilo je politiki neorganizirano, o emu govori i nepostojanje osnovnih teritorijalnih jedinica (upa), kao i crkvenih sredita. Posve je logino da su zbog bolje prirodne osnove migracije iz Hrvatske prema Slavoniji bile izraene tijekom ranoga srednjega vijeka. Usto, hrvatska je drava, nakon prihvaanja kranstva i dolaska pod franako vrhovnitvo, bila zaduena i za irenje kranstva u susjedna podruja. Upravo osnivanje Zagrebake biskupije na podruja Slovinja govori u prilog toj postavci, a taj se dogaaj moe
41

promatrati kao zavrni korak u integraciji Slavonija u organiziranu hrvatsku dravu (do kojega dolazi u 10. st.). Tijekom ranoga srednjega vijeka antika je Dalmacija, svojedobno povrinski najvea provincija na istonoj obali Jadrana, svedena na pet obalnih (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar) i tri otona (Osor, Krk, Rab) romanska grada pod upravom Bizanta. Etnike i kulturne razlike, koje su bile upadljive izmeu romanskoga i hrvatskoga stanovnitva, kao i politiki razlozi, ne doputaju njihovu integraciju u hrvatsku dravu. Meutim, tijekom ranoga srednjega vijeka sve jaa gospodarska integracija postupno e smanjivati te razlike te e zapoeti proces integracija obalnih gradova sa zaleem (Rogi, 1990.). Krajem ranoga srednjega vijeka dolazi do teritorijskoga irenja hrvatskoga kraljevstva uslijed integracija Paganije (Neretvanske kneevine) u jedinstvenu hrvatsku dravu. Iako je povezanost izmeu tih dviju susjednih politikih jedinica postojala i tijekom ranoga srednjega vijeka, o emu govori i dolazak neretvanskoga kneza Domagoja na hrvatsko prijestolje, potpuna politika integracija dogodila se tek krajem ranosrednjovjekovnoga razdoblja. Budui da nema dokumenata koji bi upuivali na gospodarsku povezanost, uzroci same inkorporacije teko se mogu opravdati gospodarskim initeljima. Stoga bi glavne initelje trebalo traiti u politikim prilikama koje upuuju na srednjovjekovnu praksu teritorijskoga irenja politiki jakih drava (u ovom sluaju hrvatskoga kraljevstva) na teritorij slabijih susjeda. Tako su i Hrvatska i Paganija u stratekom pogledu ojaali svoju poziciju na istonoj obali Jadrana u uvjetima sve izraenije mletake nadmoi. Takoer se nikako se ne smiju zanemariti ni vjerski initelji jer je Hrvatska, kao vazal najmonije europske drave (franake) i papinski saveznik, preuzela na sebe obvezu irenja kranstva. Budui da se pokrtavanje Paganije vremenski podudara s njezinom integracijom u hrvatsku dravu, opravdano se moe pretpostaviti njihova uzrono-posljedina povezanost. Novi kulturni pejza, koji se pojavljuje na podruju novostvorene hrvatske drave, nastaje u uvjetima rijetke naseljenosti (do 10 st/km2) odreene dominantnim tipom gospodarstva. Naime, u gospodarskoj je strukturi glavno mjesto pripadalo ekstenzivnom stoarstvu i pokretnom (nomadskom) ratarstvu (baziranom na krenju vegetacije i paljevinskoj obradi tla). Takve primitivne oblike poljoprivrede obiljeavala je niska produktivnost, a na osnovi njih se oblikuje ruralni pejza bez gradskih sredita. Sredinju je ulogu u politikom, gospodarskom i kulturnom pogledu u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj dravi imao primorski dio, u neposrednom zaleu jadranskih gradova koji su se razvijali kao trgovaka sredita (izvoz stoarskih proizvoda, drva i robova, a uvoz ratarskih i obrtnikih proizvoda). Zona gospodarskoga i kulturnoga utjecaja tih primorskih romanskih gradova bila je geografski
42

ograniena na ue zalee u kojem se oblikuje hrvatska dravna jezgra. Upravo se u primorskom dijelu hrvatske drave ostvarivao geografski dodir izmeu ostataka romanskoga svijeta i slavenske ratniko-stoarske, rodovske-plemenske organizacije. Primorski su gradovi imali i kljuni znaaj za irenje europskih kulturnih i vjerskih utjecaja, koji su svoj najvii izraz dobili u prihvaanju kranstva (Rogi, 1990.). Doseljavanje Slavena na podruje bive rimske provincije Dalmacije popraeno je i s potiskivanjem neslavenskih (vie ili manje romaniziranih) ilirskih starosjeditelja dublje u unutranjost. Snaga i borbeni duh ilirskih plemena uglavnom je slomljen tijekom pet stoljea rimske uprave. Zbog rimske politike razbijanja unutarnje strukture ilirskoga drutva, vladajuim posjednikim obiteljima nueno je zadravanje posjeda i uklapanje u rimsku organizaciju pod uvjetom da priznaju rimsku dravnu vlast. Ostatci ilirskoga drutva, koji su nastavili pruati otpor, bili su potiskivani u nepristupane krajeve slabih uvjeta za jai razvoj stoarstva, pa oni stoga nisu imali snage suprotstaviti se slavenskoj penetraciji i organizaciji prvih slavenskih drava. Za te se drutvene slojeve u ranom srednjem vijeku poinje koristiti pojam Vlaha, a njihov se etniki identitet povezuje sa zaostalim ekonomskim (stoarskim) drutvenim ustrojem. Ve tijekom ranoga srednjega vijeka zapoet e djelomina slavenizacija Vlaha koju je poticalo pokrtavanje i razvoj politike vlasti slavenskih vladara. Dokumenti koji su sauvani iz toga razdoblja, kao i razvijenoga srednjega vijeka, pokazuju kako sam proces slavenizacije nije zavren tijekom ranoga srednjega vijeka (Rogi, 1976.).

43

RAZVIJENI SREDNJI VIJEK

Kraj ranoga srednjega vijeka u Hrvatskoj se poklapa sa zavretkom razdoblja vladavine narodnih vladara i ulaskom u personalnu uniju sa susjednim maarskim kraljevstvom. Razvijeni e srednji vijek dovesti do mnogih promjena na podruju Hrvatske, kako u politikom sustavu i gospodarskoj strukturi, tako i u teritorijskom razvoju.

Nove razvojne tendencije Razvijeni je srednji vijek doba jaanja feudalnoga drutveno-politikoga sustava koje je izazvalo i promjene u geografskom pogledu . Kompleksniji i jai razvoj feudalnoga gospodarstva neodvojiv je od politikoga ureenja koje je obiljeavalo jaanje feudalnoga partikularizma koji je na vrhuncu svoga razvoja poprimio oblik feudalne anarhije. Hrvatski je prostor takoer bio zahvaen tim dezintegracijskim procesima pa su stoga na podruju Hrvatske oblikovane tri politike cjeline suprotnih razvojnih tendencija: 1. Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo 2. Dalmatinske komune 3. Unutranjost Istre Proces naglaenoga jaanja autonomije dalmatinskih romanskih gradova potaknuo je njihovo jo naglaenije izdvajanje od zalea ugarsko-hrvatske drave s kojim su bili gospodarski integrirani. S druge strane, podruje Gvozda postaje zona razgranienja izmeu Hrvatske i Slavonije, pod jakim utjecajem ugarske krune, te podruja juno od Gvozda u kojem su jaali hrvatski velikai. Prodor germanskoga (habsburgovskoga) politikoga elementa na hrvatski prostor biljei se na podruju Istre i on e tijekom narednoga razdoblja, historijsko-geografskoga razvoja, preuzeti glavnu politiku rije u Hrvatskoj. Nova politika jezgra Osnivanje Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, kao nove politike tvorevine u Europi, povezano je sa stvaranjem nove politike jezgre u Hrvatskoj. Prostor Slavonije, pod kojim se u to doba podrazumijevalo podruje izmeu Gvozda i Drave (ukljuujui sjeverozapadnu Bosnu, Srijem i Baranju), postaje glavna politiko-teritorijska jezgra hrvatske drave. O znaaju koji je pridavan tomu podruju jasno govori i uloga bana ili hercega koji je upravljao tim podrujem, a kojega je u pravilu imenovao sam ugarski kralj iz redova svoje obitelji (obino bi na tu funkciju bio imenovan prijestolonasljednik koji se na taj nain pripremao za preuzimanje

44

budue kraljevske uloge). Uzroke prebacivanja politike jezgre iz podruja srednje i sjeverne Dalmacije u kontinentalno podruje Panonskoga bazena treba traiti u politikim i gospodarskim initeljima. Od politikih je svakako najvanije povezivanje Hrvatske s Ugarskom, srednjoeuropskom kontinentskom dravom pod vladanjem dinastije Arpadovia. Prevelika udaljenost sjeverne i srednje Dalmacije od ugarske politike jezgre, kao i blizina srednjovjekovne Slavonije, podupirali su preseljavanje politikoga sredita Hrvatske u Panonski bazen. Kao dodatni argument u prilog tomu, moe se uzeti u obzir postojanje jakih hrvatskih velikaa na podruju juno od Gvozda, koji su, u uvjetima sve izraenije feudalne anarhije na europskom kontinentu, s vremenom mogli prerasti u politiku opasnost. Od gospodarskih je initelja najvanije jaanje ratarske komponente u gospodarskoj strukturi, to je zabiljeeno i u drugim dijelovima Europe, zahvaljujui primjeni raznih inovacija (dvopoljni i tropoljni sustav obrade zemlje) koje su irili crkveni redovi na svojim posjedima (cisterciti , templari). Geografski su tragovi tih politikih promjena vidljivi u osnivanju kraljevskih upanija sa sreditima u utvrenim gradovima. Srednjovjekovna se Slavonija dijelila na dvije manje cjeline (Gornju i Donju Slavoniju) koje je povezivalo prijelazno podruje Poeke kotline. Prostor Gornje Slavonije obuhvaao je starohrvatsko Slovinje koje je u razvijenom srednjem vijeku u administrativnom pogledu bilo podijeljeno na osam upanija, kojima su sjedita bili Zagreb, Varadin, Krievci i Virovitica. Ta su etiri sredita ujedno bila i glavna arita naseljenosti i prometna vorita. Ostale su se etiri upanije dubika, vrbaka, sanska i glaka uglavnom pruale na podruju peripanonske Bosne te su bile sporednoga znaaja. Gornja je Slavonija imala bolje uvjete za razvoj poljoprivrede, a glavne su razvojne zone bile na prigorjima koja su, zahvaljujui postojanju razliitih kompleksa tla, pruala najbolje uvjete za razvoj tradicijske seljake polikulture. Upravo su se na tim podrujima, u okviru tadanjega feudalnoga tipa gospodarstva, razvijala selita u kojima se koncentriralo seosko stanovnitvo. Poeka je kotlina predstavljala dodirnu zonu izmeu Gornje i Donje Slavonije. Ba kao i u Gornjoj Slavoniji, prigorska su podruja Poeke gore, Dilja, Papuka i Krndije pruala najbolje uvjete za poljoprivrednu valorizaciju, pa su se stoga glavna naselja razvila upravo na samim prigorjima. Sama je Donja Slavonija bila prostor dodira Slavena i Maara te je obuhvaala baranjsku upaniju (sa sreditem u Peuhu) i vukovarsku, koja je zauzimala najvei dio Srijema. Nepoznavanje valorizacije velikoga potencijala lesnih zaravni u tom podruju odredilo je nii razvojni stupanj i prevlast pokretnih stoarskih skupina. Slabija je razvijenost ratarstva bila uzrono-posljedino povezana sa zaostajanjem u razvoju stalnih naselja. Zbog toga su se naselja, nastala u prigorskom pojasu (kao to je sam Peuh), razvila u glavna sredita
45

okupljanja stanovnitva. Drugo je arite razvoja naselja bila obala Dunava i to zbog prometne uloge. Razvoj gradova, kao novoga elementa u kulturnom pejzau Slavonije, pokazatelj je znaajnijega razvoja toga dijela Hrvatske. U prigorskim zonama Poeka kotline, Medvednice, Kalnika i Hrvatskoga zagorja poinje znaajnija izgradnja burgova, to je pokazatelj jake ekonomske baze i postojanja sloene drutveno-politike organizacije. Najjai razvoj tijekom razvijenoga srednjega vijeka zabiljeio je Zagreb, koji je osim gospodarskih funkcija bio i sredite biskupije unutar ijih je granica bilo ukljueno Meimurje i slovensko Prekomurje. Zagrebaki je burg Gradec sredinom 15. st. dosezao broj od 4000-6000 stanovnika i svojom se veliinom isticao u slavonskom prostoru. Uz burgove, koji su imali ulogu naselja najviega ranga, znaajniji razvoj biljee i naselja niega ranga. Rije je o varoima koje se koncentriraju na prometno vanim mjestima kao to su prijelazi preko rijeka i u podnojima znaajnijih prijevoja: Varadin, Virovitica, Vukovar, Osijek, Ilok i Modru. Najmanji su znaaj u prostoru imala vlastelinskih naselja (Pakrac, azma, Ivani-Grad) koja tijekom razvijenoga srednjega vijeka takoer biljee dinamian razvoj. Nositelji tih prvih zametaka srednjovjekovne urbanizacije na slavonskom podruju, pogotovo u sluaju burgova, bili su obrtnici i trgovci koji su se doseljavali iz drugih dijelova Europe, ponajprije s talijanskoga i njemakoga govornoga podruja. Meutim, dominantno autarkina poljoprivreda nije davala znaajnije trine vikove koji bi bili predmet jaega razvoja trgovine, a samim tim i gradova, te stoga nije pruala mogunosti jaega razvoja gradova (Rogi, 1990.). Hrvatska juno od Gvozda Prostor juno od Gvozda obiljeavao je razvoj u skladu s feudalnim partikularizmom koji se temeljio na apsolutnoj gospodarskoj vlasti feudalnih gospodara, izraenoj kroz pravo na ubiranje poreza. Nositelji nove drutveno-gospodarske i upravno-administrativne organizacije bili su upravo velikai koji svoju mo temelje na vojnoj i ekonomskoj dominaciji. U ukupnoj je gospodarskoj strukturi i dalje prevladavala poljoprivreda koju je obiljeavalo sve izraenije jaanje agrarne komponente, iako je stoarstvo i dalje bilo dominantno. Na podruju Kvarnera dolazi do jaega razvoja u poljoprivredno najvrjednijim podrujima flinih zona, usmjerenih na ratarstvo, te stoarskih krkih brdskih zona. Tako e u krko-vinodolskom podruju ojaati obitelj Frankopan, dok e se na senjsko-modrukom prostoru razvijati kateli s pripadajuim selima. Gorski pojas zabiljeio je najdinaminiji razvoj u istonoj Lici (Krbava), tradicijski stoarskom prostoru ljetnih ispaa. Ureenje biskupije u
46

tom kraju pokazatelj je jaega gospodarskoga razvoja i potrebe za uvoenjem prostorne organizacije viega stupnja. Nositelji feudalnoga ustroja bili su takoer domai velikai Guii-Kurjakovii. U sjevernoj su Dalmaciji sredinju ulogu imala poljoprivredno najrazvijenija podruja Ravnih kotara i doline Krke, preko kojih se takoer odravala veza sa susjednim bosanskim prostorom Zavrja. Stoga nije neobino to je upravo u tom dijelu Hrvatske dolo do uspona velikake obitelji Bribiraca (ubii) koji su tijekom razvijenoga srednjega vijeka privremeno vladali i susjednom Bosnom. U srednjoj je Dalmaciji arinu ulogu imao prostor polja od Segeta do Stobrea sa zagorskim zaleem, u kojem je kljuni znaaj pripadao Trogiru i Splitu. Osim poljoprivrednoga razvoja, vanost je imalo i odravanje trgovakih veza s Bosnom, a takva je gospodarska osnova omoguila uspon velikake obitelji Nelipac (Nelipii) (Rogi, 1990.).

Primorski dio Hrvatske Druga se teritorijska cjelina sastojala od dalmatinskih gradova koji tijekom razvijenoga srednjega vijeka doivljavaju uspon i doseu vrhunac svog razvoja. Politiki se pojam Dalmacije, koji je tijekom ranosrednjovjekovnoga razdoblja bio sveden na svega pet obalnih (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar) i tri otone (Osor, Krk, Rab) gradske komune, u razvijenom se srednjem vijeku poinje iriti i na druge obalne gradove: Nin, Biograd, ibenik, Omi, Hvar, Korulu i Ston. Oni su bili vrsto integrirani s agrarnom okolicom u kojoj je razvijana sredozemna poljoprivreda te su tako postali geografska sredita okolnoga agrarnoga prostora. Upravo ona urbana sredita uz koja su postojali znaajniji kompleksi obradivoga zemljita, kao to su Split, Trogir i Zadar, raspolagala su boljom razvojnom osnovom. U neposrednoj je okolici primorskih gradova oblikovan najnapredniji kulturni pejza obiljeen visokim stupnjem agrarne valorizacije usmjerene na uzgoj vinove loze, maslina i itarica. Pozitivan se utjecaj primorskih komuna, s gledita razvoja kulturnoga pejzaa, osjeao i na oblinjim otocima koji su bili pod njihovom ingerencijom, a na kojima se, uz sredozemno ratarstvo, razvijalo i stoarstvo kao i gospodarenje umskim fondom. Tipian je primjer Splita, kao jedne od najrazvijenijih primorskih komuna, koji je intenzivno utjecao na gospodarski razvoj olte, Braa i istonoga dijela iova (Novak, 2005.). Agrarni su vikovi dalmatinskih gradova bili sredstvo lokalne trgovine, razmjene za stoarske proizvode ili izvoza u druge sredozemne gradove (preteno one na Apeninskom poluotoku). Upravo s gledita mogunosti agrarne valorizacije okolnoga podruja, Dubrovnik je bio u loijoj situaciji zbog nepostojanja znaajnijega kompleksa plodnoga tla. Stoga se Dubrovnik od samoga osnivanja jae usmjerio na trgovinu te je bio prisiljen na pripajanje okolnih prostora u
47

kojima se mogla jae razvijati poljoprivreda (Elafiti, Konavle, Peljeac, Mljet, Lastovo). Dalmatinski su gradovi, ponajprije oni koji su bili smjeteni na obalnoj fasadi, u gospodarskom pogledu bili usko povezani sa svojim prirodnim zaleem, tj. s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom (?). Preko njihovih se luka odvijao izvoz proizvoda iz zalea, meu kojima su prevladavale sirovine i poluproizvodi (stoarski i pelarski proizvodi, krzno, drvo), kao i uvoz robe kojom se trgovalo najvie za potrebe toga istoga irokoga zalea (najvie sol, itarice i razni zanatski proizvodi). Bez obzira na jaku gospodarsku integraciju sa irokim zaleem na teritoriju Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, dalmatinski su gradovi samo u kratkotrajnim razdobljima bili politiki integrirani u njegov okvir. Uzroke treba traiti u autonomnom ureenju gradova koji im je pruao mogunost samouprave, neometane trgovine i sklapanja trgovakih sporazuma s drugim autonomnim sredozemnim komunama. Zbog toga je i dolo do politikoga odvajanja pojmova Hrvatske i Dalmacije, iako su same drutvene razlike izmeu dalmatinskih i hrvatskih gradova bile sve manje, a dokumenti pokazuju kako su oni u razvijenom srednjem vijeku uglavnom bili kroatizirani. Dalmatinski su gradovi imali golemi znaaj za hrvatski prostor zato to su bili nositelji kulturnoga, drutvenoga i gospodarskoga razvoja te su imali ulogu arita iz kojih su se irili sredozemni europski kulturni utjecaji. Istovremeno je na oblinjim otocima glavnina stanovnitva bila koncentrirana u naseljima veinom seoskoga tipa pa se oblikuje agrarno drutvo. Sama su naselja uglavnom bila smjetena u unutranjosti koja je bila zatienija od gusarskih pljakakih pohoda (Raukar, 2007.). Tek e se s uvrivanjem jake mletake vlasti jae poeti razvijati obalna naselja na otocima. Tijekom razvijenoga srednjega vijeka dalmatinski su gradovi postali predmet sve izraenijega politikoga posezanja Mletake Republike. Uzroke ne treba traiti u lokalnoj trgovini u kojoj su posredovali dalmatinski gradovi, a koja se odvijala na relaciji Bosna/Hrvatska talijanski gradovi, jer je ona bila skromnoga opsega. Najvee je prihode Veneciji donosila meukontinentalna trgovina (ili kako je jo nazivana velika svjetska trgovina) izmeu orijentalnoga svijeta i Europe. Naime, mletaki su trgovaki brodovi iz azijskoga Sredozemlja u Europu donosili velike koliine skupocjene robe, proizvedene u junoj i istonoj Aziji, kao to su razne tkanine (od kojih je posebice na cijeni bila svila), zaine, porculan, aj i dr. (Gresh i dr., 2006.). U tu su trgovinu na velike relacije dalmatinski gradovi bili vrlo skromno ukljueni, a jedino je Dubrovnik u znaajnijem opsegu sudjelovao u njoj. Uzroke politikomu posezanju Mletake Republike prema primorskim komunama na istonoj obali Jadrana treba traiti u stratekim initeljima od kojih je najvaniji kljuan prometno-geografski poloaj na plovnom putu od Venecije prema

48

jugozapadnoj Aziji. Naime, za pomorsku je trgovinu jadranskih luka s drugim dijelovima Sredozemlja kljuan bio sustav kanalske plovidbe. On se temeljio na trima elementima: 1. Vjetrovi i morske struje omoguavali su laku plovidbu uz istonu obalu Jadrana pri ulasku iz Jonskoga u Jadransko more i kretanje prema sjevernomu dijelu Jadrana (u kojem je smjetena sama Venecija). Budui da glavna morska struja ulazi iz Jonskoga u Jadransko more i kree se uz istonojadransku obalu prema sjeveru, brodovi su se du nje puno lake kretali prema Veneciji. S druge strane, glavna se morska struja du zapadne jadranske obale kree od sjevera prema jugu, to je brodovima znatno oteavalo kretanje u suprotnom smjeru. 2. Laka pomorska navigacija du istone obale Jadrana bila je omoguena zahvaljujui razvedenosti obale i postojanju velikoga broja otoka i otoia. Stoga je orijentacija du istone obale bila puno laka, a takoer su postojali i alternativni pomorski putovi, za razliku od zapadne obale. 3. Mogunosti zatite u sluaju nevremena bile su znatno vee na istonoj obali, gdje je postojalo puno zaljeva, uvala i draga, dok je zapadna obala znatno slabije razvedenosti. Za brodove je posebice bila vana mogunost zatita od razorne bure koja je bila glavni uzronik potapanja brodova, stradanja posade i gubitka dragocjenoga tereta. Na navedenom su sustavu kanalske pomorske plovidbe najvei strateki znaaj imale ulazne i ulazne toke. Na jugu su to bili Dubrovnik i Korula, a na sjeveru Zadar, Osor i Pula. Upravo zbog toga su najvee luke na ulazu u sustav kanalske plovidbe i na izlazu iz njega, uz strateku, dobile i politiku ulogu. Rije je o Dubrovniku (koji je tijekom mletake uprave bio politiko sredite gornje Dalmacije) i Zadru (u kojem je bilo upravno sredite donje Dalmacije). Postupno ovladavanje Mletake Republike dalmatinskim gradovima bilo je popraeno pogoravanjem meusobnih politikih odnosa zbog mletakoga ograniavanja i potpunoga ukidanja autonomije dalmatinskih gradova radi onemoguavanja kreiranja samostalne ekonomske politike. Stoga ne zauuje otpor koji su dalmatinski gradovi pruali Veneciji, pri emu su se sve vie okretali ugarsko-hrvatskim kraljevima i lokalnim hrvatskim velikaima, pogotovo onima koji su vladali u neposrednom zaleu primorskih gradova. Upravo su u polustoljetnom razdoblju nakon Zadarskoga mira (1358.), kada su i politiki integrirani obalni gradovi i zalee, bez ograniavanja gradske autonomije, dalmatinske komune doivjele najvii stupanj svoga razvoja (Novak, 2005.). Unutranji je dio Istre tijekom razvijenoga srednjega vijeka (od 1374.) potpao pod vlast dinastije Habsburg. To je podruje uklopljeno u granice Pazinske kneije i u njemu je potican
49

jai razvoj ratarstva

uvoenjem poljoprivrednih inovacija iz srednje Europe. Razdoblja

prosperiteta izmjenjivala su se s razdobljima stagnacije i nazadovanja. Naime, meusobni su se sukobi izmeu habsburke i mletake uprave, kao i izmeu pojedinih komuna, negativno odrazili na naseljenost u unutranjem dijelu Istre. Tomu su dodatno pridonijele povremene epidemije kuge, dok su poplavna i zamovarena podruja u porjeju Mirne i Rae bila izloena irenju malarije (Rogi, 1975.).

50

HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA

Tijekom srednjega vijeka pojedini su dijelovi dananjega hrvatskoga teritorija bili krae ili due vrijeme ukljueni u okvir pojedinih susjednih drava. Gospodarsko, politiko i vojno jaanje bilo je popraeno prostornom ekspanzijom susjednih zemalja na hrvatski teritorij, dok su razdoblja kriza bili popraena suprotnim procesom. Stoga je za razumijevanje teritorijalnoga razvoja Hrvatske bitno razumjeti glavne geopolitike, strateke i politike odnose izmeu hrvatskih krajeva i susjednih drava, koji su odreivali i njihov historijskogeografski razvoj. Od njih svakako treba izdvojiti bosansku i mletaku dravu, dok je srednjovjekovna Srbija samo nakratko dola u dodir s Hrvatskom. Bosanska drava Bosanska je drava tijekom srednjega vijeka bila u stalnom dodiru sa susjednim hrvatskim prostorom, a povezanost je s Hrvatskom vidljiva u gospodarskim i politikim vezama. Ona se u ranom srednjem vijeku oblikuje s jezgrom u sredinjem dinarskom prostoru, koji tijekom razvijenoga srednjega vijeka postaje geografski okvir politiko-teritorijske organizacije. Prvo spominjanje Bosne u 10. st. pod nazivom zemljica Bosna, koji se nije koristio ni za jednu drugu dravnu organizaciju u jugoistonom dijelu Europe, upuuje na to kako se radilo o prostoru niega politikoga statusa. On se moe objasniti dominantnim tipom tadanjega gospodarstva u kojem je glavnu rije imala plemenska ratniko-stoarska organizacija utemeljena na transhumantnom stoarstvu, kao to je bio sluaj i kod drugih junoslavenskih politikih jedinica. Tadanja je bosanska drava obuhvaala sredinji (unutranji) dio dinarskoga podruja te nije raspolagala s prostorom za zimske ispae. Zbog toga je ona najvjerojatnije ve od samoga osnivanja bila upuena na susjedne zemlje, ponajprije na Hrvatsku, prema ijemu je sredozemnom podruju bilo usmjereno kretanje bosanskih stoara na zimsku ispau. Upravo se tim razlozima moe protumaiti bosansko priznavanje vrhovnitva hrvatskih i ugarsko-hrvatskih kraljeva, to pokazuje svojevrstan vazalni odnos bosanske drave. Usto, pojedini su hrvatski velikai povremeno preuzimali ulogu bosanskih vladara, o em najbolje govori uspon hrvatskih knezova ubia-Bribirskih koji su svojedobno upravljali Bosnom (1302. Mladen I. postaje bosanski ban). O vazalnom odnosu Bosne prema Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu govore i dokumenti vezani za irenje heretikoga uenja krstjana (patarena) okupljenih unutar autonomne Crkve

51

bosanske. Svojim nauavanjem o dualizmu, jednakosti i siromatvu, Crkva bosanska dolazi u izravan sukob s Vatikanom, zbog ega je iz papinske drave u vie navrata od ugarsko-hrvatskih kraljeva traeno guenje toga heretikoga pokreta (o tome najbolje govori upozorenje pape Inocenta III. iz 1200. ugarsko-hrvatskomu kralju Emeriku kako njegov vazal, bosanski ban Kulin, prua zatitu patarenima). Poetkom razvijenoga srednjega vijeka jaa samostalnost bosanskih vladara, to se u geografskom pogledu pokazivalo u teritorijskoj ekspanziji tijekom razvijenoga srednjega vijeka. Dravna je ekspanzija bila zasnovana na povoljnim okolnostima u bosanskom okruju, a ne iskljuivo na vojnoj, politikoj i gospodarskoj snazi same bosanske drave. Teritorijsko je irenje bilo usmjereno prema etirima susjednim podrujima u okviru hrvatskih granica: 1. Peripanonski prostor dananje sjeverne i sjeveroistone Bosna dolazi u okvir srednjovjekovne bosanske drave u 13. st., ali je, nakon kraega prekida, u 14. st. bio ponovno politiki integriran u nju. 2. Donji krajevi (srednje Posanje i Povrbasje) i Zavrje pod vlast bosanskih vladara potpadaju u 14. st. 3. Sjeverna i srednja Dalmacija, kao mediteranski prostor najboljih zimskih ispaa, zauzimaju bosanski vladari u 14. st. 4. Zauzimanje Zahumlja (Humska zemlja) i Travunije pokazuje irenje prema jugoistoku, takoer u 14. st., u kojem je poseban znaaj imao submediteranski pojas. Za razliku od susjednoga podruja Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, u razvijenom je srednjem vijeku Bosna i dalje imala vrlo slabo razvijenu ratarsku komponentu u gospodarskoj strukturi. Uzroke treba traiti kako u prirodnoj sredini koja nije pruala vee uvjete za razvoj ratarstva, tako i u slabijoj difuziji pojedinih crkvenih redova (cisterciti, templari) koji su na svojim posjedima irili nove naprednije naine obrade zemlje. Zbog toga je transhumantno stoarstvo zadralo glavnu ulogu u bosanskom gospodarstvu, a novopripojena submediteranska podruja zimskih ispaa preputaju se na upravljanje hercegu koji je nerijetko imao veliku mo (tipian je primjer herceg Stjepan Vuki Kosaa). Zbog vanosti toga podruja oblikuje se zaseban naziv za teritorij pod upravom hercega (Hercergovina). Osim potrebe za dodatnim povrinama za ispau, dominantan je smjer irenja prema hrvatskim podrujima na zapadu bio uvjetovan i kontrolom trgovine (uvoza i izvoza) koji je Bosna obavljala preko dalmatinskih lukih gradova. Upravo ta injenica pokazuje znaaj jadranske obalne fasade za srednjovjekovnu Bosnu. U razvijenom srednjem vijeku stabilizirat e se naseljenost, to je vidljivo u oblikovanju prvih znaajnijih naselja u kotlinama i dolinama u unutranjem dinarskom podruju gornjega toka rijeke Bosne do Vranduke
52

klisure. Upravo se tu stvaraju prvi gradovi u podnoju feudalnih burgova. Glavni poticaj razvoju gradova bilo je rudarstvo koje je bilo najrazvijenije u podnoju planine Vranice (gdje nastaju Fojnica, Kreevo, Ostrunica, Busovaa, Dusina) i srednjem Podrinju (Srebrenica, Sasi, agalj). Tijekom razdoblja teritorijske ekspanzije osnivaju se nova gradska sredita u dolinama kroz koje su vodila glavne komunikacije: Foa, Gorade (u gornjem Podrinju), Viegrad (srednje Podrinje), Jajce (Vrbas), Klju (Sana), Konjic (Neretva). Nakon smrti Tvrtka I. (1391.), najmonijega bosanskoga kralja, bosanska drava slabi zbog sve izraenije feudalne anarhije, pa vlast nad pojedinim hrvatskim podrujima preuzimaju lokalne velikake obitelji (Rogi, 1990.). Mletaka Republika Mletaka Republika tijekom razvijenoga srednjega vijeka postaje jedna od najmonijih sredozemnih sila utemeljena na tipinoj talasokraciji. Stoga e ona upravo u tom razdoblju nastaviti uspjenu ekspanziju prema istonoj obali Jadrana, koja je bila odreena gospodarskim i stratekim motivima. Prvi je cilj bilo uspostavljanje kontrole sustava kanalske plovidbe du istonojadranske obale, a njegovo je ostvarivanje trebalo omoguiti ostvarivanje drugoga cilja uspostave trgovakoga monopola. Trei je motiv imao sporedni znaaj, iako se nikako ne smije zanemariti, a bio je usmjeren na eksploataciju lokalnih gospodarskih resursa, zbog koje je mletaka ekspanzija bila usmjerena prema dalmatinskim gradovima. Politika ograniavanja autonomije i kontrole trgovine, koju su mletake vlasti poele provoditi po zauzimanju dalmatinskih komuna, govori u prilog tomu. Iako su poetkom razvijenoga srednjega vijeka dalmatinski gradovi bili slavenizirani, oni su zadrali jake kulturne i trgovake veze s talijanskim gradovima. Svoj su najvei prosperitet ostvarivali u razdobljima kada su uspjeno valorizirali trgovaku ulogu definiranu izlazom prirodnoga zalea (u okviru hrvatske i ugarsko-hrvatske drave) na jadransku obalnu fasadu. Budui da hrvatski i ugarsko-hrvatski vladari nisu ograniavali njihovu komunalnu samoupravu, vaan je element toga prosperiteta bilo zadravanje autonomije (Raukar, 2007.). Meutim, mo i vlast ugarsko-hrvatskih vladara na jadranskoj obali tijekom razvijenoga srednjega vijeka poela je sve vie slabiti. Uzroke treba traiti u zapostavljanju obalne (jadranske) orijentacije u doba Arpadovia, kojemu je pridonijela geografska udaljenost politike jezgre maarske drave, kao i kontinentalna politika maarske dinastije. Takvu je geopolitiku situacija uoila Mletaka Republika koja se poela koristiti novim politikim okolnostima te je od 12. st. pojaala politike pritiske na dalmatinske gradove, nastojei ih na taj nain natjerati na priznavanje mletake vlasti. U ostvarenju svojih ciljeva Venecija ne e prezati od
53

diplomatskoga rata, pa ak ni od otvorenoga sukoba s Arpadoviima i Anuvincima. Kupovina prava Ladislava Napuljskoga na Dalmaciju 1409. bila je povod za okupaciju i provedbu nadzora nad dalmatinskim komunama te uspjeno ostvarivanje navedenih ciljeva. Potpadanjem pod mletaku upravu, dalmatinske komune ulaze u fazu stagnacije to je uvjetovano promjenom njihove politike i gospodarske uloge. Dok su za hrvatsku i ugarskohrvatsku krunu oni bili od vitalnoga znaaja, za Veneciju su predstavljali potencijalne konkurente i toke stratekoga znaaja za plovidbu Jadranskim morem. Potpadanje pod mletaku upravu, uz ogranienja samouprave i trgovine, oznailo je i razgranienje prema zaleu koje je imalo vitalan znaaj za razvoj dalmatinskih gradova (Novak, 2005a.). Teritorijska je ekspanzija Mletake Republike, uz dalmatinsko podruje, u razvijenom srednjem vijeku (od 13.-15. st.) bila usmjerena i prema Istri, osim podruja Pazinske kneije u unutranjosti (u rukama Habsburgovaca). Mletako preuzimanje obalnih gradova, ponajprije dalmatinskih, uzrokovat e promjene u njihovoj fizionomiji, to je vidljivo na njihovu arhitektonsko-graevinskom oblikovanju. Politiko je izdvajanje gradova od njihova zalea dobilo i svoj morfostrukturni izraz u gradnji snanih fortifikacijskih sustava (Raukar, 2007.).

Srednjovjekovna Srbija U 13. st., spajanjem Rake i Zete, oblikuje se srpska drava. Njezina je ekspanzija u razvijenom srednjem vijeku bila usmjerena prema jugoistoku do obala Egejskoga i Jonskoga mora, ponajprije zahvaljujui slabljenju Bizanta, smjetenoga u tom podruju. Teritorijsko je irenje Srbije prema drugih podrujima bilo oteano postojanjem jakih susjeda na zapadu (Bosna), sjeveru (Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo) i istoku (Bugarska), te je stoga jedino peripanonski prostor Mave na sjeveru, tijekom druge polovice 14. st., pripojen srpskomu kraljevstvu. Prethodno su Peljeac i Dubrovako primorje (Astarea), u prolosti pod upravom Zahumlja, a zatim Bosne, poetkom 14. st. doli pod suverenitet kralja Srbije (iako su stvarnu vlast imali bosanski banovi). Budui da ve 1333. Bosna i Srbija preputaju Peljeac, a 1399. i Astareu susjednoj Dubrovakoj Republici, vrhovnitvo Srbije nad tim podrujem bilo je kratko (Rogi, 1990.).

54

RAZDOBLJE OSMANLIJSKE EKSPANZIJE

Razdoblje kasnoga srednjega vijeka na hrvatskom je prostoru, ba kao i u ostalim dijelovima europskoga kontinenta, obiljeeno dezintegracijskim procesima u prostornom i drutvenom pogledu. Na podruju jugoistone Europe kasni srednji vijek uglavnom se vremenski poklapa s razdobljem ekspanzije osmanlijske drave nove politike, vojne i gospodarske sile koja e se na vrhuncu svoga razvoja pruati na podruju triju kontinenata.

Kriza feudalizma na europskom tlu Politiko-gospodarske prilike u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, kao i u susjednim zemljama, nisu se znatno razlikovale od onih u ostalim europskim dravama. Krajem razvijenoga srednjega vijeka nastaje kulminacija krize politikoga, drutvenoga i gospodarskoga sustava. Glavni uzrok treba traiti u feudalnom partikularizmu, koji se u prostornom pogledu iskazivao u obliku politike rascjepkanosti, a u drutvenom pogledu u jaanju feudalne anarhije. Upravo je feudalni partikularizam rezultirao estim borbama za vlast uslijed kojih su povremeno izbijali i graanski ratovi. Drutvenu su krizu dodatno produbljivali vjerski motivirani povremeni progoni idova i raznih heretikih kongregacija (kao to su patareni u Bosni). Budui da su feudalci monopolizirali sve prihode koji su ostvarivani na njihovim posjedima, feudalni se partikularizam negativno odrazio i na gospodarski sustav. Teei uveanju prihoda, feudalci su sve vie poveavali namete to je obino dovodilo do pobuna seljaka i sukoba sa stanovnicima gradova. Nositelji otpora feudalnim oligarsima postat e upravo gradovi kojima su trgovaku djelatnost ograniavali brojni nameti, takse i carine. U takvoj je situaciji politiki sustav u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji doivio raspad svih pokuaja jaanja centralne vlasti i vre organizacije teritorija. Ipak, bilo je i suprotnih nastojanja u uvrivanju centralne vlasti, do kojih je dolo unutar dviju drava koje su se pruale na hrvatskom teritoriju. Prva je Mletaka Republika, u koju je bio integriran najvei dio dananjega dalmatinskoga primorja s otocima, Istre te svi kvarnerski otoci. Razvoj tih dijelova Hrvatske obiljeen je slamanjem komunalne samouprave, izraenom centralizacijom i uvoenjem vrstoga hijerarhijskoga ustroja. Druga je Dubrovaka Republika koja nastavlja svoj razvoj zahvaljujui trgovini sa zaleem, kao i s pojedinim sredozemnim lukama. Potkraj 14. st. bit e zavreno oblikovanje kontinuiranoga teritorija pripajanjem dananjega Dubrovakog primorja (Astarea), ime je Peljeac kopneno povezan sa sredinjim dijelom Republike. Do sredine 15. st., nakon pripajanja Konavala i preputanja otoka Korule

55

Mletakoj Republici (ime je podijeljen nadzor izmeu Dubrovnika i Venecije nad ulazom u sustav kanalske plovidbe), zavrava razdoblje teritorijskoga irenja te na geografski zaokruenom prostoru dubrovaka vlast nastoji uvrivati svoju upravu (Rogi, 1990.).

Ekspanzija Osmanlijskoga Carstva na europskom kontinentu Na prostor zemalja koje su graniile s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, tijekom kriznoga razdoblja razvijenoga srednjega vijeka, iri se nova velika sila Osmanlijsko Carstvo. Iako se uspon osmanlijske drave moe promatrati i s gledita slabosti europskih zemalja da joj se suprotstave organizacijom uinkovite obrane, ipak je injenica kako je ona bila nadmona u odnosu prema susjednim europskim dravama. Ta se nadmo ogledala u vie segmenata: 1. U politikom je pogledu Osmanlijsko Carstvo imalo jaku centralnu vlast s jasnim i vrstim hijerarhijskim ustrojem. elno je mjesto u dravi pripadalo sultanu koji je u voenju dravnih poslova imao pomo vijea na elu kojega je bio veliki vezir. Carstvo je bilo podijeljeno na ejalete (begler-begluk, paaluk), a na elu svakoga od njih bio je paa (beglerbeg) koji je bio podreen izravno sultanu i njegovu vijeu. Ejaleti su se nadalje dijelili na sandake pod upravom begova (sandak-begovi). 2. Gospodarska se superiornost Osmanlijskoga Carstva ogledala u obvezi plaanja jedinstvenoga poreza koji je propisivala dravna vlast. Time je bila onemoguena samovolja velikaa u poveavanju nameta i uvoenju novih, pa je stoga podloni seljaki sloj bio znatno vie motiviran za rad nego to je to bio sluaj u europskim dravama. Glavni je izvor prihoda bila poljoprivreda, organizirana na principu timara (po uzoru na bizantski sustav pronija), feudalnoga posjeda u vlasnitvu drave koji se davao na upravljanje velikaima (timar sahibije). Oni nisu imali pravo na posjed i nisu ga mogli otuiti od drave te su na njemu samo ubirali rentu, a u zamjenu za dobivanje timara obvezali bi se na obavljanje propisane vojne slube. 3. Religijska se nadmo Osmanlijskog Carstva ogledala u politici vjerske tolerancije, koja jo uvijek nije bila poznata u najveem dijelu Europe. Svim je podlonicima drava jamila zadravanje i ispovijedanje svoje vjere, a najvee su kongregacije bile podijeljene na sustav mileta (od kojih je najvee povlastice imao pravoslavni milet). Dravna vlast nije provodila praksu prisilnoga islamiziranja, iako su muslimani imali povlateni poloaj, a napredovanje u dravnoj slubi bilo je neodvojivo od prelaska na islam. Za razliku od srednjovjekovne Europe, idovi su bili poteeni progona, a esto su bili u slubi dravnih ili lokalnih vladara.

56

4. Vojna se snaga Osmanlijskoga Carstva temeljila na vrlo brzoj i pokretnoj vojsci iju su sr tvorili janjiari, profesionalni vojnici organizirani u elitne udarne odrede. Vojna se hijerarhija odravala podjelom zapovjednika po inovima. Sama je teritorij ska ekspanzija Osmanlijskoga Carstva bila zasnovana na primjeni sustava akina (hrv. krajina), naina ratovanja koji je bio poznat otprije, a koji su Osmanlije dodatno usavrili. Njegova je bit u koncentraciji ratnikih odreda (akindija) u rubnom graninom dijelu dravnoga teritorija, odakle su polazili u stalne pljakake upade na teritorij susjedne drave. Provedbom strategije pljakanja, paljenja i unitavanja, Osmanlije su neprestano iscrpljivali stanovnitvo u graninom podruju susjedne zemlje, koje bi nakon odreenoga vremena, zbog nemogunosti nadreenoga im feudalca da ih zatiti, naputalo podruje u kojem je ivjelo i iseljavalo se u sigurnije dijelove drave. Nakon uspjenoga iscrpljivanja ljudskih potencijala i gospodarskih resursa, taj bi populacijski ispranjen prostor bio pripojen Osmanlijskomu Carstvu, koje je na njega naseljavalo akindije te ustrojavalo nova akina. Istovremeno su se dotadanja akina naseljavala ratarskim stanovnitvom i uklapala u dravnu organizaciju. 5. U drutvenom je pogledu Osmanlijsko Carstvo takoer bilo superiorno u odnosu na europske zemlje jer je bila rije o drutvu ureenom na propisima koji nisu doputali samovolju pojedinaca. Zbog toga je osmanlijska uprava imala pozitivan utjecaj na sve narode, bez obzira na (ne)prihvaanje islama. U podrujima koja su uklapana u osmanlijsku dravu obino je dolazilo do poboljanja poloaja seljaka, najbrojnijega drutvenoga sloja, stoga su oni u naelu bez otpora prihvaali osmanlijsku vlast. Pripadnici niega plemstva i stoarskih skupina (Vlasi) uklapani su u ratniku organizaciju, a ratna je pljakaka privreda (vaan i legalan izvor prihoda u srednjem vijeku) dobila novi zamah. Zbog svega se toga krajem 14. st. u jugoistonoj Europi oblikuju vazalne politike jedinice koje se ukljuuju u osmanlijsku vojno-politiku organizaciju. Uza sve spomenute elemente osmanlijska je vlast vodila mudru politiku koja se ogledala u sklapanju saveza s pojedinim kranskim vladarima ili s proosmanlijskim politikim strujama unutar kranskih drava u jugoistonoj Europi. Na taj je nain zadavala smrtni udarac tim dravama koje su ve bile nagriene procesom politike dezintegracije uslijed sve izraenije feudalne anarhije. Zbog svega navedenoga, seljatvo, najiri drutveni sloj u tim dravama, koji je tvorio vie od 9/10 stanovnitva, obino se nije pridruivalo svojim feudalnim gospodarima u otporu osmanlijskoj ekspanziji (Inalcik, 2002.).
57

Zbog svih navedenih elemenata nadmoi u odnosu na susjedne europske drave, Osmanlije su stalno irile svoju dravnu organizaciju, a u tome ih nisu omeli ni povremeni vojni porazi na bojnom polju (kao to je onaj pod Beogradom 1456.). Geografska je ekspanzija bila usmjerena prema prostorima podunavlja na sjeveru i bosanske drave na sjeverozapadu. Novoosvojene teritorije Osmanlije uklapaju u svoju administrativno-politiku organizaciju, uvodei podjelu na ejalete i sandake. Za njih je bila tipina teritorijska izduenost u pravcu sjeverozapad-jugoistok, u skladu s dominantnim irenjem, otkidanjem teritorija susjednih drava i njihova pripajanja Osmanlijskomu Carstvu. Usto, takav je oblik bio u skladu i s karavanskim putovima koji su povezivali najvea gradska naselja.

Hrvatski prostori pod osmanlijskom upravom Najvei je dio hrvatskih podruja pod osmanlijskom upravom bio ukljuen u Bosanski ejalet koji je obuhvaao cijelu dananju Bosnu i Hercegovinu. Politiko je sjedite Bosanskoga ejaleta u Sarajevu, uz privremena sjedita u Banjoj Luci i Travniku, poticalo afirmaciju bosanskoga prostora. Najveu je vanost za ureenje prostora imala podjela ejaleta na sandake, osnovne i najvre ustrojene administrativno-politike jedinice. Pojedini su se sandaci Bosanskoga ejaleta pruali i na dananjem hrvatskom teritoriju. Tako je tadanji sandak Hercegovina (sa sjeditem u Mostaru) obuhvaao najvei dio dananje srednje Dalmacije (osim otoka) s teitem naseljenosti u zagorskom podruju (Imotska krajina). Kliki je sandak imao formalno sjedite u Klisu, dok je upravitelj sandaka zapravo boravio dublje u unutranjosti, u sigurnijem Livnu, a pruao se od granice s hercegovakim sandakom do rijeke Krke (s tim to su otoci, kao i najvei dio obale bili u okviru Mletake Republike). Bosanski sandak (sa sjeditem u Sarajevu) obuhvaao je rubne dijelove Korduna i Banije. Liko-krki sandak obuhvaao je prostor dananje Dalmacije sjeverno od Krke (osim obale i otoka) te Liku, a ulogu politikoga sjedita imao je Knin, te povremeno Udbina. Bihaki je sandak (nakon prvotnih pokuaja ustrojavanja Petrinje i Siska kao sjedita, glavni centar postaje Biha) ukljuivao manje rubne dijelove Korduna i Banije, dok je pakraki (prvo sredite Pakrac, a zatim Cernik) okupljao dio zapadne Slavonije, Moslavine i glavninu Banije. Iako su pojedini od navedenih sandaka imali sjedite na hrvatskom prostoru, veina je hrvatskih krajeva imala perifernu ulogu unutar bosanskohercegovakih sandaka. Zajedniko im je obiljeje bilo u tome to hrvatski prostori pod osmanlijskom upravom nisu dosegli stupanj razvoja kao podruje susjedne Bosne i Hercegovine. Uzroke treba traiti u brojnim problemima s kojima se osmanlijska vlast susretala u integraciji i organizaciji rubnih sandaka i to zbog estih uskokih upada. Nakon ustrojavanja austrijske i mletake vojne
58

krajine te su napade nastavili krajinici koji su onemoguavali jau integraciju sandaka kao u Bosni. ak su i politika sredita pojedinih sandaka morala biti preseljena zbog toga, kao to je vidljivo u sluaju klikoga, pakrakoga i bihakoga sandaka. Na prijelazu iz 16. u 17. st., s daljnjim irenjem Osmanlijskoga Carstva na prostor susjedne Ugarske, ustrojena su jo dva ejaleta kojima su prikljueni dijelovi dananjega hrvatskoga teritorija. Tako je Kanjikom ejaletu pripojen poeki sandak koji je obuhvaao podravski dio zapadne Slavonije, te njezine sredinje i istone dijelove. Budimskom je ejaletu pripala Baranja unutar mohakoga sandaka, sa sjeditem u Peuhu, te srijemski sandak (sjedite u Iloku). Na podruju navedenih sandaka osmanlijska je vlast organizirala mreu gradova u skladu s novim sustavom upravne i prostorne organizacije. Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaa Neprestani upadi akindija na hrvatski teritorij tijekom razdoblja osmanlijske ekspanzije imali su devastirajui uinak na kulturni pejza koji je do tada oblikovan u pojedinim dijelovima Hrvatske. Uslijed iseljavanja stanovnitva iz rubnih podruja, koja su bila najugroenija osmanlijskom strategijom pograninoga ratovanja, nestaju elementi srednjovjekovne drutvene i gospodarske strukture. Taj je proces bio vidljiv u zaputanju i propadanje poljoprivrede, nestanak vlastelinskih posjeda i zamiranje trgovine. U kulturnom pejzau pograninih podruja, to je posebice dobro dokumentirano na primjeru Like i Dalmatinske zagore, dolazi do prevlasti zaputenoga poljoprivrednoga zemljita na kojem su se ponovo poele razvijati ume i grmolika vegetacija (ari, 2003.). Prelaskom opustoenih pograninih podruja u osmanlijske ruke, nova vlast u njima ustrojava ratniku organizaciju koja je zahtijevala veliku pokretljivost i fleksibilnost. Upravo zbog toga je u te prostore kolonizirano ratniko stanovnitvo koje se preteno bavilo ekstenzivnim stoarstvom transhumantnoga tipa. Naime, stoarstvo je bilo znatno manje ugroeno nesigurnim ivotom u pograninim podrujima i to zato to je stoni fond, prilikom ratnih operacija, u sluaju potrebe bilo mogue vrlo brzo i lako skloniti dalje od granice. Budui da je transhumantni tip stoarstva obiljeavala izrazita potreba za velikim panjakim povrinama, u pograninim se podrujima oblikuje disperzna naseljenost koja nije pogodovala razvoju veih naselja. Najvei je dio stanovniva bio koncentriran u teko dostupnim, malim i brojnim seoskim naseljima i zaseocima patronimikoga tipa. Njihova je nepravilna morfostruktura rezultat neplanskoga razvoja, a lokaciju je odreivala blizina panjakih povrina (Slukan Alti, 2003.). Daljnje je uvrivanje osmanlijske vlasti na novoosvojenim pograninim podrujima bilo praeno planskom kolonizacijom muslimanskoga, a dijelom i
59

kranskoga stanovnitva tijekom 16. st. te novom administrativno-teritorijskom podjelom. Navedena je podjela bila usko povezana s promjenama u kulturnom pejzau koje su bile potaknute zahvaljujui primjeni brojnih inovacija. Ukinue feudalnih zlouporaba, organizacijom sustava timara, omoguilo je snani razvoj poljoprivrede s izrazitim naglaskom na ratarskoj komponenti. Intenzivan je razvoj ratarstva bio potaknut irenjem obradivih povrina, gradnjom sustava za navodnjavanje, primjenom suvremenoga orua te posebno introdukcijom novih poljoprivrednih kultura rie, kukuruza, duhana, pamuka, duda (zbog uzgoja dudova svilca i proizvodnje svile), bagrema (od kojega se dobivao iznimno kvalitetan med) i kestena (Htteroth, 2006.). Osmanlijska je vlast strogo vodila rauna o nainu iskoritavanja zemljita: najvrjedniji su kompleksi obradivoga tla ostavljani za razvoj ratarstva, a brdska su podruja bila odreena za stoarsku djelatnost. Iako je ratarstvo doivjelo znaajan napredak, stoarstvo se i nadalje temeljilo na transhumantnim kretanjima, a njime se obino bavilo vlako stanovnitvo. Urbani je razvoj doivio iznimno visoki stupanj razvoja u okviru organizacije nove mree naselja. Ruenje ili zaputanje feudalnih burgova podignutih tijekom ranoga ili razvijenoga srednjega vijeka, uslijed propasti staroga drutvenoga sustava, pokazuje prekid njihova razvojnoga kontinuiteta. Oni su obino bili podizani na teko pristupanim povienim terenima koje je bilo lako braniti. Budui da je osmanlijska drava svojom snagom mogla osigurati miran razvoj naselja, a vrsta je drutvena hijerarhija jamila sigurnost, nova se naselja razvijaju u skladu s novim drutvenim prilikama. Sigurnost dravnoga teritorija u zaleu akina omoguuje miran politiki, gospodarski i drutveni razvoj i zbog toga gradovi nisu imali fortifikacijske sustave. Postanak novih gradskih sredita bio je povezan s brojnim inovacijama u ureenju trgovakih karavanskih putova na kojima su otvarana odmorita i prenoita (karavansaraji i hanovi). Ubrazni razvoj obrta i koncentracija trgovine potaknula je njihovo prerastanje u gradove, a koncentraciju stanovnitva u urbanim je sreditima poticao i sam islam (Vresk, 2002.) koji se ubrzano irio meu sitnim plemstvom, kao i u ruralnim krajevima. Vodeu su ulogu u urbanoj mrei preuzeli gradovi orijentalnoga tipa koji su se isticali svojom veliinom u odnosu prema onima u kranskoj Europi, a na hrvatskom su prostoru najvii stupanj razvoja dosegli Osijek i Poega (Holjevac, Moaanin, 2007.). Urbana je mrea bila hijerahijski ralanjena te su gradovi imali razliiti status (ehiri, kasabe, palanke), ovisno o svojoj ulozi u prostornoj organizaciji. Zanimljivo je to unutar samih gradova nije dolo do integracije graana u jedinstvenu klasu i to zbog segregacije na etnikom i vjerskom naelu, koja je primijenjena pod bizantskim utjecajem. Zbog te segregacije pojedine su etnike i vjerske skupine bile koncentrirane u zasebnim etvrtima (mahalama). Sva su gradska sredita bila smjetena u
60

unutranjosti, ponajprije zato to je glavnina obalne fasade bila u rukama Mleana ili u okviru Dubrovake Republike. Dijelovi dananje Hrvatske koji su tijekom osmanlijske uprave bili smjeteni dalje od graninih sandaka, kao to su sredinja i istona Slavonija, zapadni Srijem i Baranja, tijekom osmanlijskoga razdoblja doivjeli su iznimno visok stupanj razvoja uslijed oblikovanja agrarnoga pejzaa na visokom stupnju valorizacije, u kojem su kljunu ulogu imala velika urbana sredita orijentalnoga tipa (Rogi, 1976.). Zbog trgovakih motiva osmanlijska je vlast imala paljiv odnos prema dalmatinskim gradovima, ak i tijekom razdoblja otvorenoga neprijateljstva i ratnih operacija (Raukar, 2007.). Pri tom je dano prvenstvo Dubrovniku kao glavnoj trgovakoj luci za osmanlijske proizvode, u velikoj mjeri i zbog stavljanja Dubrovake Republike pod osmanlijsku zatitu, dok su mletake luke Split, ibenik i Zadar takoer imale vanu ulogu (Holjevac, Moaanin, 2007.). Glavnu je ulogu od lukih gradova pod mletakom upravom imao Split, koji je, zahvaljujui vezama sa zaleem pod osmanlijskom upravom, postao vano sredite za trgovinu s Osmanlijama na teritoriju Mletake Dalmacije (Novak, 2005a). Iako se opseg trgovine primorskih gradova znatno poveao, u usporedbi s razdobljem razvijenoga srednjega vijeka, njezina je struktura ostala gotovo u potpunosti nepromijenjena. S druge strane, rubna su podruja osmanlijskoga imperija, unutar teritorija graninih sandaka, bila poprite stalnih oruanih sukoba izmeu mletake i habsburke vojske s jedne te osmanlijskih akindija s druge strane. Zbog toga se u tim krajevima nije oblikovao napredniji oblik kulturnoga pejzaa, a zbog stalnih su oruanih sukoba ta podruja sustavno razarana. Kao tipski se primjer moe navesti prostor Ravnih kotara koji se, uslijed naglaene nesigurnosti uzrokovane stalnim oruanim okrajima i pljakakim prodorima, populacijski prazni zbog migracija lokalnoga stanovnitva prema sigurnijim sjevernodalmatinskim otocima. Posljedica toga je oblikovanje razvijenoga kulturnoga pejzaa tipinoga za sredozemna podruja na sjevernodalmatinskim otocima, u uvjetima velike gustoe naseljenosti i izrazito nepovoljne prirodne sredine za razvoj ratarstva. S druge strane, prostor Ravnih kotara, koji ima znatno bolje prirodne uvjete za agrarnu valorizaciju, postaje podruje preteno stoarskoga gospodarstva niega razvojnoga stupnja i zaostalijega kulturnoga pejzaa. Suprotne su tendencije u oblikovanju kulturnoga pejzaa uoene u rubnim dijelovima Hrvatske u kojima se oblikuje kulturni pejza na visokom stupnju razvoja, a ona postaju jezgre ureenja najnaprednijega kulturnoga pejzaa. Tipian su primjer, uz ve spomenute krajeve sredinje i istone Slavonije, zapadnoga Srijema i Baranje pod osmanlijskom upravom, podruja Istre i kvarnersko-dalmatinskih otoka pod mletakom vlau, kao i teritorij Dubrovake Republike (Rogi, 1976.).

61

Demografske promjene Osmanlijsko je razdoblje povezano i sa znatnim demografskim promjenama uvjetovanim dinaminim migracijama. Zbog stalne ekspanzije Osmanlijskoga Carstva prema sjeveru i sjeverozapadu migracijski su pokreti bili sukcesivni. Pritom je bitno istaknuti kako su migracije neslavenskoga stanovnitva iz Male Azije (Juruci, Koniari) na prostor Hrvatske i susjednih drava bile zanemarive, a oni su se obino tijekom vremena asimilirali meu slavenskim masama. Sa irenjem osmanlijske vlasti poelo je i doseljavanje Roma, takoer s prostora Male Azije, etnikoge skupine koja se u Hrvatskoj i susjednim zemljama odrala do danas. Glavni je smjer migracija tijekom osmanlijskoga razdoblja bio odreen kretanjima od jugoistoka prema sjeveru i sjeverozapadu, pri emu je posebno vano razlikovati iseljavanje od doseljavanja. Naime, iseljavanjem je preteno bio zahvaen ratarski populacijski element uslijed kontinuiranih upada akindija tijekom osmanlijske ekspanzije. Upravo zbog toga se velike skupine starosjediteljskoga hrvatskoga stanovnitva iselio u sigurnija podruja Gradia (Burgenlada), Molisea, Hrvatskoga zagorja, Meimurja, Istre i Slovenije (Bela krajina). S druge strane, na populacijski se ispranjena novoosvojena podruja, pod vodstvom osmanlijskih vlasti doseljava stoarski ratniki element (Vlasi, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Albanci). Uslijed takvih migracijskih struja dolo je do ekspanzije tokavske ijekavice, kojoj je nositelj bio upravo stoarski ratniki element iz Zahumlja (Hercegovina) i Zete na cijeli dinarski prostor, odakle se dalje iri na mediteransko, peripanonsko i panonsko podruje. Njezino je irenje popraeno redukcijom akavske ikavice na uski diskontinuiran primorski pojas (s jezgrom u sjevernom primorju), dok je kajkavska ekavica potisnuta na zapadni rub peripanonskog podruja (Rogi, 1990.). Tijekom razdoblja osmanlijske ekspanzije na povijesnoj pozornici sve vaniju ulogu dobiva jedan etniki element koji je do tada uglavnom imao rubnu ulogu. Rije je o Vlasima koji se u povijesnim izvorima po prvi put spominju tijekom 10. st. i to u djelima bizantskih autora koji prave jasnu distinkciju izmeu vlakoga i slavenskoga etnikuma (Mirdita, 2004.). Prvi spomen na njih u hrvatskim krajevima nalazimo u 14. i 15. st. pod razliitim imenima (Vlasi, Morlaci, ii i dr.). Na pitanje vlake etnogeneze do dananjega dana nije dan odgovarajui odgovor, a jedan od problema predstavlja i injenica to se pojam Vlaha esto poistovjeivao sa stoarskim stanovnitvom koje je tijekom razvijenoga srednjega vijeka nastavilo dominantno transhumantni tip stoarstva, a uglavnom je naseljavalo brdsko-planinske krajeve Like i dananje Dalmatinske zagore. Nedosljednost srednjovjekovnih izvora u shvaanja pojma Vlaha, koji se istovremeno koristio i u etnikom i u socijalno-ekonomskom smislu,

62

predstavlja dodatnu potekou. Naime, pod nazivom Vlasi slavenski su narodi u jugoistonoj Europi uglavnom oznaavali razliite populacijske skupine autohtonoga ilirsko-romanskoga stanovnitva koje je ve ivjelo na podruju Dinarida u trenutku dolaska Slavena. Do poetka razdoblja osmanlijske ekspanzije Vlasi su se djelomino ili potpuno slavenizirali, a ovisno o dravnoj organizaciji u kojoj su ivjeli, prihvatili su katolianstvo (Hrvatska, Bosna) ili pravoslavlje (Srbija, Makedonija, Zeta), dok se jedan dio islamizirao tijekom perioda osmanlijske uprave (Goldstein, 2008.). Vlasi su se ve pod bizantskom upravom, osim u etnikom, jezinom, socijalnom i ekonomskom pogledu, razlikovali od drugih naroda i po politikom statusu. Upravo je njihov povlateni politiki status na junoslavenskom prostoru pod osmanlijskom upravom bio jedan od glavnih elemenata po kojem su se razlikovali od drugih naroda. Pod osmanlijskom su upravom Vlasi imali privilegije u pogledu politike autonomije, niih poreza i zadravanja tradicionalne drutvene organizacije, u zamjenu za sudjelovanje u obrani teritorija i vojnim akcijama te uvanju prometnica (Mirdita, 2004.). Tako je osmanlijska vlast osiguravala lojalnost vlakoga stanovnitva. Veina je podruja naseljenih Vlasima bila uklopljena u zemlje pod carskom ingerencijom, koju su predstavljali upravitelji sandaka. Time su Vlasi imali autonomiju u odnosu prema lokalnim velikaima i timarskim sahibijama. Vlaki su poglavari imali drutveni status u rangu osmanlijske vojnike klase pa su im zato dodjeljivani timari na upravljanje (Buzov, 2003.).

63

NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE POTISKIVANJA OSMANLIJSKE VLASTI

Prijelaz iz razvijenoga u novi vijek obiljeen je usporavanjem teritorijske ekspanzije Osmanlijskoga Carstva. Usporavanje prostornoga irenja osmanlijske drave bilo je vidljivo ve tijekom prve polovine 16. st., a prijelomnu je toku dosegnulo poetkom 17. st. sa zavretkom Petnaestogodinjega rata (1606.). Iako je prema odredbama mirovnoga sporazuma, sklopljenoga po zavretku rata, podruje osmanlijskoga imperija proireno na sjeverozapadnu Bosnu, istoni Kordun i junu Baniju, bila je rije o vrlo skromnim teritorijskim dobitcima. S druge strane, prema odredbama istoga mirovnoga sporazuma, Osmanlije su prepustili Moslavinu Hrvatskoj u sklopu habsburke drave. Te su injenice govorile o posustajanju osmanlijske osvajake snage. Usporavanje teritorijske ekspanzije navjetava unutarnju degeneraciju drutvenoga i politikoga sustava u Osmanlijskom Carstvu kao i napretka kranskih zemalja u svim segmentima ivota. Unutarnja degeneracija osmanlijske drave Unutarnja je degeneracija Osmanlijskoga Carstva posljedica vie meusobno povezanih i neodvojivih initelja. Na prvom mjestu treba istaknuti kako je neprestano ratovanje na podruju jugozapadne Azije (Perzija), istone Europe (Rusija) te jugoistone Europe (Habsburka Monarhija, Mletaka Republika) financijski i gospodarski iscrpilo osmanlijsku dravu. Usporavanjem i zaustavljanjem teritorijske ekspanzije, u krizu dolazi pljakaka ratnika ekonomija. Smanjivanje prihoda od ratnih pljakakih pohoda dovelo je u krizu trgovinu i ujedno je otvorilo pitanje potrebe za jaim razvojem drugih grana gospodarstva, na koje osmanlijske vlasti nisu mogle pronai odgovor. Upravo zbog problema manjka prihoda tijekom 16. st., timarski sustav pada u krizu uslijed brojnih prisvajanja i nezakonitih privatizacija dravnoga zemljita i prava na ubiranje prihoda. Taj je proces vidljiv u naglom porastu broja posjednika koji nastoje poveati bogatstvo i mo na osnovi poveanja prihoda od zemljinih posjeda, to je na kraju rezultiralo poveavanjem pritiska na seosko stanovnitvo. Time je dravno poljoprivredno zemljite pretvarano u privatni posjed, ifluk (itluk), na kojem su seljaci bili duni ispunjavati obveze prema vlasniku (itluk-sahibiji). Proces iftluenja rezultirao je oblikovanjem nove zemljoposjednike klase koja je ivjela u gradovima te je teila maksimalnoj parazitskoj akumulaciji prihoda ime je taj drutv eni sloj monopolizirao sve prihode i uveo izrazitu eksploataciju podlonih seljaka. Izlaz iz takve
64

situacije dio seoskoga ratarskoga stanovnitva traio je u islamizaciji s ciljem da zadri povoljniji socijalno-pravni status. Zbog potrebe za jaim razvojem ratarstva i irenjem ratarskih povrina zapoelo je smanjivanje povrina pod panjacima, pa su stoga poele jae (uglavnom prisilne) migracije vlakoga stoarskoga stanovnitva prema graninim podrujima (serhati). S tim je usko povezano ograniavanje povlastica stoarskom vlakom stanovnitvu, to je bilo uzrok njihova sve izraenijega nezadovoljstva. Drutvenu je krizu produbilo i slabljenje vjerske tolerancije i to zbog stalnoga ratovanja s kranskim (ponajprije katolikim) zemljama. Statusna, etnika i vjerska segregacija u gradovima nije dopustila razvoj graanske klase koja je trebala biti nositelj gospodarskoga napretka i drutvenih reformi kao na Zapadu. Jaanje vjerskoga fanatizma u visokim vjerskim krugovima, koje postaje sve izraenije od prve polovine 16. st., znatno je oteavalo, pa ak i posve onemoguavalo, primjenu znanstvenih spoznaja i inovacija koje su dolazile iz kranske Europe (Inalcik, 2002.). Uslijed lokalnih sukoba izmeu feudalaca, koji su rezultirali pljakama seoskoga stanovnitva, dolo je i do populacijskog pranjenja pojedinih podruja, te samim tim i smanjenja broja domainstava koja su plaala porez (hara) (Slukan Alti, 2006.). Zbog svega navedenoga, u 17. st. osmanlijski drutveni, gospodarski i politiki sustav naao se u dubokoj krizi. Unutarnja je degeneracija osmanlijskoga imperija bila popraena istodobnim napretkom kranske Europe u svim segmentima. Pritom se mogu izdvojiti ovi najvaniji: 1. Nagli je trgovaki razvoj europskih zemalja bio posljedica otkria novih trgovakih pomorskih putova, pa nije vie bila potrebna posrednika uloga Osmanlijskoga Carstva u trgovini s junom, jugoistonom i istonom Azijom. Trgovina s novootkrivenim dijelovima svijeta takoer je omoguila akumulaciju velikoga bogatstva u atlantskim europskim dravama. 2. Razvojem gradova u kranskoj je Europi oblikovano graanstvo kao nova drutvena klasa koja je bila nositelj brojnih gospodarskih inovaciji u proizvodnji (manufakture) i financijskom poslovanju (banke, burze). 3. Introdukcija novih poljoprivrednih kultura iz Novoga svijeta, od kojih su najvei komercijalni znaaj imali krumpir, kukuruz i duhan, potaknula je novu poljoprivrednu revoluciju. Ona je, uz poboljanje prehrane europskoga stanovnitva, dovela do stvaranja trinih vikova te jaanja trgovine poljoprivrednim proizvodima. 4. Politike su promjene bile izraene u slamanju feudalne anarhije i stvaranju velikih vrsto ustrojenih drava. Razvoj apsolutizma i parlamentarizma, kao suprotnih

65

tendencija u politikom ivotu, bili su popraeni sve kompleksnijim zakonodavnim sustavom koji je graanima pojedinih drava jamio zatitu od samovolje pojedinaca. 5. Glavni su peat dinaminomu kulturnomu razvoju dali uvoenje vjerske tolerancije i postupna liberalizacija drutva, ponajprije u dravama zapadne, sjeverne i srednje Europe.

Ustrojavanje Vojne krajine Stvaranje Vojne krajine vaan je historijsko-geografski fenomen koji se odvijao na hrvatskom teritoriju, ba kao i na podruju drugim zemalja pod habsburkom krunom koje su graniile s Osmanlijskim Carstvom. Naime, tijekom 1540-ih godina uvrstila se crta razdvajanja izmeu osmanlijske drave s jedne strane, te habsburkoga imperija i Mletake Republike s druge. Iako je habsburka velika europska politika u drugi plan stavila tenje hrvatskoga plemstva za potiskivanjem Osmanlija iz hrvatskih zemalja, injenica je kako je organizacijom Vojne krajine ustrojena djelotvorna obrana teko osvojivoga teritorija. Pritom je habsburka vlast vodila rauna o zaustavljanju primarnoga prodora osmanlijske vojske kroz Panonsku nizinu prema Beu. Budui da je unutarnja kriza Osmanlijskoga Carstva bila popraena ukidanjem autonomije i povlastica akindijama te brojnim privatizacijskim zlouporabama upravitelja graninih podruja u kojima su oni ivjeli, meu lokalnim je stoarsko-vlakim katolikim i pravoslavnim stanovnitvom (koje je tvorilo glavninu akindija) bilo izraeno sve vee nezadovoljstvo. Tomu je dodatno pridonijelo zaustavljanje teritorijske ekspanzije osmanlijske drave i pljakakih pohoda koji su bili vaan izvor prihoda, kao i sve izraenija prenamjena stoarskih povrina u ratarske svrhe kojom su ogranieni resursi za stoarsku djelatnost na kojoj je vlako stanovnitvo zasnivalo svoju egzistenciju. Stoga krajem 16. st. i tijekom 17. st., pod okriljem mletake i habsburke vlasti, poinje sve ee doseljavanje akindija-Vlaha u granina podruja Mletake Republike, Hrvatske, Slavonije i Maarske i to na teritorij habsburke i mletake Vojne krajine. O naseljavanju vlakoga stanovnitva u rubne granine dijelove Hrvatske govore i kartografski izvori s kraja 17. i poetka 18. st., na kojima se esto navode toponimi koji imaju korijen od rijei Vlah (kao to je Valachis) ili Morlak (npr. Morlacha, Murlacha, Morlacchia, Morlacca, Morlakia ili Morlaquie), (Frst-Bjeli, Zupanc, 2007a.). Ustrojavanje mletake i austrijske vojnokrajike organizacije bilo je preduvjet za prelazak u napad i stalni vojni pritisak na pogranina podruja Osmanlijskoga Carstva. Na taj su nain zapravo habsburka i mletaka vlast zapoele primjenu sustava akina, to je bilo najbolje vidljivo u vojnom zaustavljanju ustrojavanja likoga i pakrakoga sandaka, kao i u potpunoj destrukciji svih elemenata osmanlijskoga kulturnoga pejzaa (gradova, utvrda,
66

ratarskih povrina, pa ak i uma) u Dalmatinskoj zagori tijekom Kandijskoga rata (1645.1669). Pritom je potrebno posebice istaknuti vanost austrijske Vojne krajine (koja se poela ustrojavati u prvoj polovini 16. st.) pod izravnom dravnom upravom, ime je habsburka kruna jasno navijestila politiku razbijanja feudalnoga partikularizma. Uz negodovanje hrvatskih velikaa, privilegirani je politiki i drutveni poloaja vlakoga krajikoga stanovnitva izazivao negativne reakcije i starosjeditelja ratara. Na podruju Vojne krajine habsburka je vlast uloila znatne napore u organizaciji obrane, obnavljajui burgove i gradei utvrene gradove (tipian je primjer Karlovac, osnovan 13. srpnja 1579.). Ipak, najvei je dio doseljenoga stanovnitva bio koncentriran u izduenim (uorenim) seoskim naseljima koja su se gradila du glavnih cestovnih prometnica, a do danas su ostala najbolje ouvana u peripanonskim krajevima zapadne i sredinje Slavonije. Kulturni se pejza na prostoru Vojne krajine razlikovao od ostalih dijelova Hrvatske i to zbog dominacije stoarstva u ukupnoj gospodarskoj strukturi i preteno ekstenzivnoga i autarkinoga ratarstva. Udjel oranica bio je manji od panjaka, a ratarstvo je bilo utemeljeno na polikulturnoj proizvodnji itarica (zob, ra, penica, jeam, proso, kukuruz), a od druge polovine 18. st. i krumpira. O znaaju stoarstva jasno govori i injenica kako su prvi veterinarski zakoni na hrvatskom tlu (1787.) doneseni upravo za podruje Vojne krajine. Valja istaknuti kako je rije o prilino zaostalom stoarstvu ekstenzivnoga tipa, a nisu bila izumrla ni transhumantna kretanja stoara na dodiru Like sa sjevernom Dalmacijom, to su habsburke i mletake vlasti meusobno regulirale zasebnim sporazumom. Veliki su umski resursi u Vojnoj krajini bili izloeni sve izrazitijem unitavanju, to su habsburke vlasti nastojale zaustaviti brojnim propisima o zabrani sjee ume i ograniavanju kozarstva (Holjevac, Moaanin, 2007.). Upravo dokumenti koji govore o sve upadljivijem procesu deforestacije u rubnim podrujima tadanje Hrvatske tijekom 17. st., koja su bila uklopljena u Vojnu krajinu, otkrivaju naglo poveanje gustoe naseljenosti (tefanec, 2003.), a slini su procesi dokumentirani i u unutranjem dijelu Istre pod habsburkom upravom (Rogi, 1975.). Neplansko je krenje uma na obroncima planina, ponajprije na podruju gorske Hrvatske i podvelebitskoga primorja, pokretalo proces degradacije tla i njegova razaranja (Holjevac, 2003). Zbog toga su ti dijelovi Hrvatske ve od sredine 18. st. bili zahvaeni procesima deagrarizacije i s njim povezanim razvojem drugih djelatnosti, ponajprije trgovine, prometa i drvoprerade, kao i emigracijskim procesima (Kaser, 2003.). Od sredine 18. st. habsburka vlast poinje ulagati posebne napore na zaustavljanju procesa deforestacije te introdukciju racionalnoga gospodarenja umama (Gruenfelder, 2003.) Oni dijelovi hrvatskoga teritorija koji nisu bili ni pod osmanlijskom kontrolom, niti u sklopu austrijske Vojne krajine, poeli su osjeati pozitivne razvojne tendencije uslijed doseljavanja
67

ratarskoga stanovnitva tijekom prethodnoga razdoblja osmanlijske ekspanzije. Poveanje gustoe naseljenosti i jai razvoj ratarstva i naselja najizraeniji su bili na podruju Hrvatskoga zagorja, Istre (gdje je sve izrazitiji bio proces irenja posjeda) i sjevernodalmatinskih otoka. Zahvaljujui odravanju trgovine s Osmanlijama, ak i tijekom otvorenih neprijateljstava i ratnih operacija, zaustavljeno je gospodarsko zamiranje dalmatinskih gradova pod mletakom upravom, dok je habsburka uprava poticala razvoj Rijeke i Bakra kao glavnih jadranskih luka. Valja istaknuti kako je zbog krize u Mletakoj Republici, izazvane prebacivanjem pomorske trgovine sa Sredozemlja na atlantsku Europu, kao i sve veim trokovima protuosmanlijskih ratova, hrvatski prostor pod mletakom upravom bio pod sve veim fiskalnim pritiskom. Guenje komunalne samouprave rezultiralo je slabljenjem trgovine kao glavne djelatnosti, dok je parazitskom akumulacijom zemljine rente povean pritisak na zemljoradnike (Novak, 2005a). Potiskivanje osmanlijske dravne organizacije s hrvatskoga tla Izlaz iz opisane unutarnjopolitike situacije u Osmanlijskom Carstvu pojedini su militaristiki krugovi, bliski dravnoj vlasti, traili u vojnoj akciji koja je rezultirala Velikim (Bekim) ratom (1683.-1699.) protiv Habsburkoga Carstva, u koji su se 1684. ukljuili i Mleani nazivajui ga Morejskim ratom. Katastrofalan je poraz osmanlijske vojske pod zidinama Bea 1684. oznaio prelazak habsburkih snaga u napad, koji je doveo do potpunoga unitenja osmanlijskoga kulturnoga pejzaa u Panonskom bazenu. Prodori austrijske vojske bili su popraeni lokalnim ustancima krana te populacijskim pranjenjem toga dijela hrvatskoga teritorija uslijed migracija muslimanskoga stanovnitva prema jugu. Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699.) ostvareni su najvei teritorijski dobitci pomicanjem granice izmeu Habsburkoga i Osmanlijskoga Carstva na crtu Tisa Bosut Sava Una. Istovremeno je granica Mletake Republike pomaknuta na prostor Dalmatinske zagore uz p ripajanje Boke kotorske mletakoj Dalmaciji (Linea Grimani). Iako su Mleani 1694. zauzeli najvei dio istone Hercegovine, te su na taj nain izbili na granice Dubrovake Republike, pokidavi joj sve kopnene veze s Osmanlijskim Carstvom, Karlovakim su mirom oblikovani neumski i sutorinski koridori na traenje Dubrovana. Neuspjean upad habsburke vojske u Bosnu, tijekom kojega je nakratko okupirano, a zatim i spaljeno Sarajevo, ponajprije treba pripisati otporu lokalnoga stanovnitva. Naime, zahvaljujui stabilnijoj naseljenosti i gospodarskom razvoju na podruju bosanskoga ejaleta, osmanlijske su vlasti uspjeno provele mobilizaciju i organizaciju samoobrane. Ipak, upad na Bosnu, kao i u Srbiju, rezultirao je migracijama ustanikih krana (Srba, Hrvata, Albanaca) tijekom povlaenja habsburke vojske prema
68

sjeveru te njihovim naseljavanjem u novoosvojenim podrujima Panonske nizine. Po zavretku sljedeega rata, koji su od 1714.-1718. vodili Mletaka Republika i Osmanlijsko Carstvo, a u koji se 1716. ukljuila habsburka monarhija, Poarevakim mirom (1718.) ostvareni su dodatni teritorijski dobitci. Njime je granica habsburkoga carstva pomaknuta juno od Save i Dunava ime je ostvarena potpuna, strateki vana, kontrola savskoga i dunavskoga plovnoga puta te je pripojen peripanonski dio Srbije. U junom su dijelu Hrvatske oblikovane dananje granice Dalmacije uz potvrivanje neumskoga i sutorinskoga koridora. Ipak, osmanlijske su vlasti uspjenim otporom u ratu protiv Rusije (1735.-1739.), u koji se 1737. ukljuila habsburka monarhija, pokazale svoju snagu te su po zavretku rata (Beogradskim mirom iz 1739.) uspjele vratiti granicu na Dunav i Savu. Svitovskim je mirom (1791.) potvren status quo, uz manje korekcije granice u korist hrvatskoga teritorija pod habsburkom upravom i to u podruju Drenika i Cetina (na Kordunu) i pomicanjem granice na Uni (u Lici). Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaa Uklapanjem panonskih podruja u habsburku monarhiju zapoela je u tim dijelovima Hrvatske korjenita geografska transformacija kulturnoga pejzaa kojemu su se tragovi odrali do dananjih dana. Naime, taj je novoosvojeni stepsko-umski prostor neposredno po zauzimanju bio populacijski pust, a destrukcijski je uinak habsburke vojske gotovo posve izbrisao sve elemente osmanlijskoga kulturnoga pejzaa. Taj su problem habsburke vlasti poele rjeavati provoenjem politike planskoga doseljavanja stanovnitva iz srednje Europe, kao i izbjeglih krana iz Osmanlijskoga Carstva. Pritom je provoena politika stabilizacije naselja i podjele zemljita koja je omoguila agrarnu revoluciju primjenom pejzaa otvorenih polja u uvjetima komercijalnoga uzgoja itarica. Gospodarski je napredak toga dijela Hrvatske bio popraen naglim porastom stanovnitva koncentriranoga u planski podignutim seoskim naseljima pravilne (kvadratine) strukture, u uvjetima precizno definirane parcelizacije zemljita. Visoki je stupanj agrarne produkcije potaknuo razvoj prometa zbog izvoza vika agrarnih proizvoda, ponajprije itarica, u zapadnoeuropske zemlje. S tim je ciljem organiziran kombinirani podunavsko-sjevernojadranskom prijevozni sustav. Njegova je osnova bilo ureenje plovnoga puta Dunav Sava Kupa, na koji su se nadovezivale novoizgraene kolne ceste koje su od Karlovca, najzapadnije rijene luke na tom prijevoznom sustavu, vodile prema jadranskim lukama Bakru (Karolinska cesta, otvorena za promet 1732.) i Senju (Jozefinska cesta, otvorena za promet 1779.). U istom je razdoblju podruje austrijske Vojne krajine tijekom 18. st. doivjelo transformaciju s dominantno ekstenzivnoga
69

stoarskoga tipa gospodarstva na ratarski tip u uvjetima stabilizirane naseljenosti i zemljine parcelizacije. Planska je kolonizacija bila praena daljnjim razvojem izduenih seoskih naselja uorenoga tipa i okupljenoga zemljinoga posjeda, smjetenoga uz same nastambe. Taj je tip ruralnog pejzaa bio preduvjet za razvoj napredne agrarne proizvodnje. Pravilni oblik i raspored zemljinih posjeda, kao i uniformni izgled kua, rezultat su planske parcel izacije. Tranformacija kulturnoga pejzaa posljedica je jaanja ratarske komponente koja preuzima glavnu ulogu u ukupnoj gospodarskoj strukturi, zahvaljujui administrativnim potezima habsburke vlasti (kao to su uredbe iz 1768. i 1769. o obveznom uzgoju krumpira i kukuruza). Tim je potezima dolo do zamiranja stoarstva transhumantnoga tipa (Slukan Alti, 2003.). S druge strane, u novoosvojenim podrujima Dalmacije mletaka je uprava poela provoditi novu agrarnu politiku utemeljenu na iskljuivo dravnim vlasnitvom nad zemljitem. Na taj su nain na dalmatinskom teritoriju uvedena dva oprjena sustava vlasnitva. Stari je sustav, utemeljen na privatnom vlasnitvu nad zemljitem, vrijedio na podruju tzv. stare steevine (Acquisto vecchio), kojemu je granica bila Linea Nani, definirana izmeu osmanlijske i mletake drave prije poetka Bekoga rata. Meutim, na novopripojenom teritoriju istono od spomenute granice stanovnitvo nije moglo mijenjati, dijeliti ili prodavati zemljite koje je koriteno u poljoprivredne svrhe jer je ono bilo u vlasnitvu drave. Na tom je prostoru mletaka vlast dodjeljivala zemljite putem investitura i to prema broju lanova domainstava. Uslijed dugoga trajanja Bekoga rata, koji je populacijski ispraznio Dalmatinsku zagoru, poljoprivredno je zemljite uglavnom bilo zaputeno pa je politika planskoga naseljavanja i razvoja naselja bila usko povezana s poljoprivrednom valorizacijom. Ona je bila regulirana odgovarajuim propisima kojima je definirana agrarna politika u kojoj je bio obvezan uzgoj itarica i voaka, ponajprije maslina i vinove loze, kao i obveznim uvanjem pristupnih putova i vodotoka u dobru stanju. Mletaki katastarski izvori pokazuju stalno poveanje broja stanovnika i populacijski razvoj naselja na tom podruju tijekom 18. st., to upuuje na pozitivne rezultate politike naseljavanja. Oblikovan je izrazito ruralni pejza obiljeen malim nepravilnim patronimikim selima i zaseocima podignutim uz male ratrkane zemljine posjede. U gospodarskoj je strukturi dominiralo autarkino ratarstvo, temeljeno na polikulturnoj proizvodnji na iznimno malim posjedima prosjene veliine od 0,35-1 ha, u kombinaciji sa stoarstvom transhumantnoga tipa. Oblikovan je pejza otvorenih polja i rascjepkanih zemljinih posjeda, to je pokazatelj skromnih mogunosti krke prirodne sredine i ogranienosti obradivih zona. Velik znaaj stoarstva s vremenom je doveo do prekomjerne ispae, to je uzrokovalo degradaciju biljnoga pokrova ve poetkom 18. st.
70

(Frst-Bjeli, Zupanc, 2007b.). Posebne je napore mletaka uprava uloila u intenziviranje ratarske proizvodnje na najkvalitetnijim kompleksima tla, ponajprije u zaleu

sjevernodalmatinske obale gdje je posebnim uredbama propisan uzgoj pojedinih poljoprivrednih kultura (lan, konoplja, povre, uz obveznu sadnju maslina, murva, smokava, bajama i ljenjaka te razvoj pelarstva). Istovremeno je stoarstvo, posebice kozarstvo, ogranieno na brdska podruja. Stanovnitvo je koncentrirano u ratrkanim seoskim naseljima koja su se sastojala od mnogo patronimikih zaselaka i okupljenim zemljinim esticama. Nepravilnost parcela posljedica je njihova krevinskoga postanka u skladu s konfiguracijom terena (Slukan Alti, 2003.). Pejza otvorenih polja uvjetovan je dominantnom polikulturnom agrarnom proizvodnjom autarkinoga tipa u socijalno zatvorenim seoskim sredinama. Takav tip ratarstva nije pruao uvjete za dostatnu prehranu stanovnitva niti znaajniju trinu orijentaciju pa je stoga kombiniran s transhumantnim stoarstvom. Degradacija vegetacijskoga pokrova u brdskim podrujima, kao rezultat prekomjernih ispaa, u uvjetima osjetljive ekoloke ravnotee u mediteranskim podrujima, obino je vodila prema unitenju tla. S druge strane, ratarske su zone u niim podrujima bile izloene sezonskim poplavama i zamovarivanju. Upravo zbog toga Dalmatinska zagora nije bila zahvaena pozitivnim razvojnim promjenama kao oni dijelovi Hrvatske koji su bili pod habsburkom upravom (Frst-Bjeli, D' Alessio, Dikli, 2003.). Nove su gospodarske i politike okolnosti uvjetovale novu teritorijsku organizaciju i razvoj u kojima je vanu ulogu imala nova urbana mrea. Najdinaminiji su razvoj doivjeli gradovi smjeteni na kombiniranom podunavsko-sjevernojadranskom prijevoznom sustavu, ponajprije Trst koji je, kao glavna pomorska luka, bio ak tri puta vei od ostalih. Rijeka i Karlovac, kao vana sredita na tom prijevoznom sustavu, bili su gradovi reda veliine od oko 5 000 do 10 000 stanovnika, slino kao i pojedini urbani centri izvan njega, kao to su Zagreb, Osijek, Zadar, Split i Dubrovnik. Sekundarna su sredita, reda veliine do 5 000 stanovnika bile sjevernojadranske luke Senj, Bakar i Kraljevica.

71

AUSTRO-UGARSKO RAZDOBLJE
Razdoblje politike transformacije habsburke monarhije u Austro-Ugarsko Carstvo kronoloki se poistovjeuje s razdobljem gradnje i irenja eljeznike mree, ime se zavrava razdoblje kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prijevoznoga sustava. Ekspanzija eljeznice poklapa se s razdobljem industrijske revolucije. Gradnja prvih eljeznikih pruga poela je prije samoga sklapanja Austro-ugarske nagodbe jo 1857. zavrena je Juna pruga (Sdbahn) koja je povezivala Be s Trstom, glavnom jadranskom lukom habsburke drave. Ta je magistralna pruga bila trasirana preko Graza, Maribora, Celja i Ljubljane te je namjerno graena na tekoj alpskoj trasi kroz povijesne austrijske pokrajine. Rije je o prvoj i najboljoj vezi unutranjosti Europe i Sredozemlja. Austrijski sustav gradnje eljeznike mree temeljio se na radijalnom grananju magistralnih pruga iz Bea kao glavnoga politikoga sredita, to je bio odraz tadanjih politikih prilika. Radijalna eljeznika mrea trebala je biti sredstvo gospodarske i politike integracije imperija. Na magistralne su se pruge vezivale lokalne (vicinalne), a gradnja prvih ogranaka prema hrvatskomu teritoriju zapoela je poetkom 1860-ih godina i to prema lukama na Savi i Kupi. Upravo zbog toga je 1862. otvorena za promet eljeznika veza Zidani most (Slovenija) Zagreb, odakle su dalje produeni ogranci za Sisak i Karlovac. Na taj je nain zapoelo preusmjerenje prometa iz Panonske nizine prema Trstu. Hrvatski gospodarski i politiki krugovi zagovarali su koncepciju gradnje pruge koja bi povezivala Rijeku sa Zemunom (tada unutar hrvatskih granica), to bi bilo korisno za Bosnu, kao i za susjednu Srbiju. Ipak, austrijska je koncepcija, kojoj su se priklonili i maarski politiki krugovi, bila u slubi politike ekspanzije prema jugoistoku europskoga kontinenta, a temeljila se na gradnji pruga preko Bosne, Kosova i Makedonije prema Solunu (taj je projekt zavren tek 1874.). Meutim, nakon Austro-ugarske nagodbe (1867.) pojavila su se dva koncepta gradnje eljeznice, oba radi politikih ciljeva, ime su oblikovane dvije eljeznike mree. Austrijska eljeznika mrea Austrijska je mrea eljeznica na hrvatskom teritoriju pod upravom Bea (Istra i Dalmacija) primarno bila usmjerena na stvaranje ratne mornarice te afirmaciju Pule kao glavne vojne luke. Upravo zbog toga je Pula 1876. povezana Istarskom glavnom prugom s Trstom. S druge strane, gradnja eljeznike mree u Dalmaciji bila je ograniena na povezivanje Splita i ibenika s jedinim dalmatinskim rudnikom ugljena u Siveriu (1877.). Poslije je ta ista pruga

72

produena prema Drniu do Knina (1888.), dok je Split dodatno povezan sa Sinjem (1903.). Upravo je pruga Split-Sinj trebala biti prva dionica trase koja bi povezivala Split s Bugojnom, odakle bi se pruga dalje ravala prema Sarajevu i Prijedoru. Meutim, to se nije ostvarilo, kako zbog unutarnjopolitikih odnosa izmeu Bea i Budimpete, tako i zbog izostanka dogovora izmeu Austro-Ugarske i Turskoga Carstva. Upravo zbog toga se izvoz robe iz Bosne i Hercegovine prema splitskoj luci i dalje odvijao karavanskim prometom (Novak, 2005b.). S druge strane, Zadar, kao politiko sredite Dalmacije pod austrijskom upravom, sve do raspada Monarhije ostao je bez spoja na eljezniku mreu. Maarska eljeznika mrea Maarska se eljeznika mrea temeljila na gradnji dvaju magistralnih pravaca prema Hrvatskoj s ishodinim poloajem Budimpete. Prvi je magistralni pravac povezivao Budimpetu s Rijekom preko Koprivnice i Zagreba, a njegovim je zavretkom 1873. izbjegnuta povoljnija trasa koja je vodila preko Vinodola u Senj i Bakar. Uzroke treba traiti u politikim initeljima, koji su podravali povezivanje Budimpete i Rijeke (corpus separatum), kao i ekonomskim - zbog eksploatacije uma u Gorskom kotaru. Pritom su maarske vlasti provodile otkup austrijskih pruga koje su podignute kao ogranci Sdbahna u Hrvatskoj. Uporno je provoenje politike centralizacije u odluivanju o gradnji eljeznike mree bilo glavno sredstvo maarske moi u slabljenju hrvatske politike snage i gospodarskoga razvoja. Drugi je magistralni pravac vodio od Budimpete prema vojvoanskim sreditima Somboru i Subotici, a 1875. je dalje produen do Vinkovaca i Slavonskoga Broda. Obje su eljeznike mree bile u slubi provoenja velikomaarske politike o emu najbolje govori injenica kako je eljezniko povezivanje istonih dijelova Slavonije, Srijema i Baranje sa Zagrebom, kao glavnim hrvatskim politikim, gospodarskim i kulturnim sreditem, bilo realizirano preko Budimpete (Rogi, 1990.). Geografske posljedice oblikovanja dviju eljeznikih mrea na hrvatskom tlu Primjetno je kako su geografski uinci politikih prilika u Austro-Ugarskoj, obiljeenih izrazitim dualizmom, dobili svoj izraz u oblikovanju dviju eljeznikih mrea na hrvatskom teritoriju s fokusnim poloajem Bea i Budimpete. Obje su mree u prvom redu bile u slubi politikih ciljeva, a ne gospodarskoga razvoja, to se posebice odrazilo na hrvatski teritorij. Zapostavljen je za Hrvatsku najvaniji posavski pravac koji bi povezivao Panonsku nizinu sa sjevernim Jadranom, dok Dalmacija uope nije bila eljezniki povezana s ostalim dij elovima Monarhije. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine (1878.) poinje brza gradnja uskotrane
73

pruge zbog ostvarenja stratekih ciljeva. Bosanska je uskotrana pruga imala izlaz u Dalmaciji (pomorsko-rijena luka u Metkoviu), a na nju je jednim odvojkom povezan i Dubrovnik i to spojem na prugu koja je povezivala Bosnu i Hercegovinu s vojnom lukom u Boki kotorskoj. Tenje dalmatinskih lokalnih vlasti, ponajprije onih u Splitu, u kojima su glavnu rije vodili narodnjaki politiari, bile su usmjerene prema eljeznikom povezivanju sa Zagrebom kao glavnim hrvatskim nacionalnim sreditem. Budui da je ta pruga morala prolaziti i kroz maarski dio Monarhije, njezina izgradnja nije ostvarena sve do raspada Austro-Ugarske i to zbog nemogunosti dogovora izmeu austrijskih i maarskih vlasti. S druge strane, svi pokuaji da se uspostavi eljeznika veza Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom, te nadalje sa Srbijom, ostali su neostvareni takoer zbog politikih razloga. Upravo zbog toga su propala sva nastojanje Splita da se potvrdi kao vana jadranska luka (Novak, 2005b.). Uvoenje parobrodarske plovidbe trebalo je djelomice ublaiti prometnu izolaciju Dalmacije povezivanjem dalmatinskih luka (Split, ibenik, Metkovi, Dubrovnik) s onim sjevernojadranskim lukama koje su bile povezane na eljezniku mreu (Rijeka, Pula, Rovinj i Pore). Ipak, razvoj lukoga prometa bio je skroman, s izuzetkom Rijeke koja se poela oblikovati kao vano luko sredite. Oblikovanje nove mree gradova Razvoj urbane mree u razdoblju austro-ugarske uprave temeljio se na osnovi razvoja industrije koja se podie u gradovima povezanim na eljezniku mreu. Upravo je zbog vorine uloge Zagreb zabiljeio najdinaminiji razvoj te je do 1914. dosegnuo red veliine od 100 000 stanovnika. Populacijski su napredak zabiljeili i drugi gradovi smjeteni na magistralnim prugama, iako nijedan drugi hrvatski grad nije dosegnuo broj od 20 000 stanovnika. eljeznika je mrea promijenila i ulogu pojedinih gradova u prostoru te je poveala gravitacijsku snagu nekih od njih. Tipian je primjer austrijski Graz koji je postao glavno sredite za sjeverozapadnu Hrvatsku, dosegnuvi broj od 50 000 stanovnika. Istodobno su luki gradovi snano gravitirali prema Trstu, eljeznikom i parobrodarskom voritu koji se oblikuje u najvee primorsko sredite (broj od 100 000 stanovnika do 1914. se udvostruio). Izrazitiji su razvoj zabiljeili Rijeka i Pula, a znatno slabiji imao je Split. Upravo nagli rast Pule pokazuje ulogu dravne politike i eljeznikoga povezivanja za urbani razvoj. Naime, zbog preuzimanja uloge velike vojne luke, Pula se brzo preobrazila iz zaputenoga gradskog naselja preteno agrarnih funkcija, s manje od 3 000 stanovnika sredinom 19. st., u trei po veliini hrvatski grad (1910. jedino su Zagreb i Rijeka imali vie stanovnika). Tako je Pula preuzela ulogu glavnoga sredita u Istri, koju je do tada imao Pore.
74

Ipak, razvoj pojedinih gradskih sredita u primorju nije pruao uvjete za oblikovanje urbanih sustava jer je slaba prometna povezanost sputavala jaanje interakcija izmeu gradova u okolici s glavnim urbanim sreditima (Rogi, 1975.).

Nove tendencije demografskoga razvoja Demografske je promjene u istom razdoblju mogue vrlo dobro rekonstruirati, zahvaljujui poetku popisa stanovnitva (od 1857.). Prosjena gustoa od oko 30 st/km2 te udjel gradskoga stanovnitva od svega 10 % ukazuju na demografsko zaostajanje u odnosu na razvijene dijelove Europe. Demografske analize pokazuju pad stope nataliteta u peripanonskom dijelu Hrvatske (gdje se poetkom 19. st. kretao od 43-47 ) te Istri i Dalmaciji (od 38-42 ) na vrijednosti od ispod 30 , koliko je takoer zabiljeeno u Slavoniji, Podravini i veim gradskim sreditima. Budui da hrvatsko gospodarstvo nije pratilo demografski razvoj, u 19. st. zapoinje iseljavanje iz Hrvatske u prekomorske zemlje (Rogi, 1990.).

75

RAZDOBLJE MONARHISTIKE JUGOSLAVENSKE DRAVE

Sa zavretkom Prvoga svjetskoga rata u pojedinim se dijelovima europskoga kontinenta, ponajprije srednjem i jugoistonom, iz temelja mijenjaju politike okolnosti. Sve su promjene imale svoju geografsku dimenziju te su ostavile duboki trag u historijskogeografskom razvoju Hrvatske. Integracijski i dezintegracijski politiki procesi Politika je integracija na podruju jugoistone Europe bila potaknuta raspadom Austro-Ugarske (1918.) koji je omoguio politiko ujedinjenje austro-ugarskih pokrajina veinskoga junoslavenskoga stanovnitva sa Srbijom i Crnom Gorom. Sama je integracija bila popraena otkidanjem pojedinih rubnih dijelova hrvatskoga teritorija, ponajprije u zapadnom primorskom podruju. Tako su Istra i cresko-loinjska otona skupina pripojeni Italiji, kao i Slobodna rijeka drava, koja je nakon kratkoga postojanja (od 1921.-1924.) ukinuta agresivnom akcijom talijanskih faista. Na taj je nain novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca zatvoren pristup na sjeverni, prometno najvaniji dio Jadrana koji je raspolagao s najrazvijenijom lukom infrastrukturom. Nadalje, pripajanjem prostorno malih puinskih otoka (Lastovo, Palagrua i Suac), Italija je ostvarila kontrolu plovidbe Jadranskim morem. Iako Italija nije uspjela ostvariti aneksiju Dalmacije, kao to je traila Londonskim sporazumom (1915.), ipak je ustrajala na pripajanju Zadra, ime je on izdvojen od svoga zalea i itavoga okolnoga prostora. Upravo se na tom primjeru aneksije glavnoga politikoga sredita Dalmacije vidi kako je Rapallski sporazum (1920.) za talijansku vlast bio samo privremeni kompromis te kako je u skoroj budunosti raunala na preuzimanje cijele pokrajine. Za razliku od preputanja primorskih dijelova, u Panonskom je bazenu Kraljevina SHS ostvarila teritorijalne dobitke. Poraena je Maarska prepustila znatan dio teritorija, od kojih su za Hrvatsku bitni Meimurje i juni dio Baranje.

Tendencije razvoja prometnoga sustava Iako je novoosnovana drava junih Slavena raspolagala velikom obalnom fasadom, ona je ipak bila preteno kontinentski usmjerena. Naime, naslijeeni je prometni sustav, ponajprije eljezniki, podupirao kontinentsko usmjerenje nove drave prema srednjoj Europi, a tomu je pridonio i gubitak luka na sjevernom Jadranu (Rijeka i Trst) kojima je gravitirao najrazvijeniji dio Kraljevine SHS. Ulogu glavnoga lukoga sredita preuzeo je Suak, malo luko naselje na

76

lijevoj obali Rjeine, eljeznicom povezano sa Zagrebom, glavnim industrijskim sreditem novoosnovane drave. S druge strane, Split i ibenik su u poetku bili bez spoja na dravnu eljezniku mreu koji je ostvaren tek 1925. povezivanjem Ogulina s Kninom. Zatim, vrlo skromni promet dubrovake luke bio je posljedica ograniene operativne obale, nepovezanosti na mreu normalnotrane eljeznice, kao i udaljenosti Dubrovnika od gospodarskoga teita u Panonskom bazenu. Tijekom 23 godine svoga postojanja, nova drava nije mogla stvoriti uvjete za jai razvoj jadranskih luka, o emu najbolje govori podatak kako je tijekom toga razdoblja ak 4/5 vanjskotrgovakoga prometa obavljeno eljeznicom i dunavskim rijenim putem, a svega 1/5 preko jadranskih luka (uglavnom sirovine kao to su drvo i boksit, te cement). Upravo je nesposobnost vlasti Kraljevine SHS u valorizaciji maritimnoga poloaja dodatno pothranjivala talijanske imperijalistike ambicije. U sklopu kontinentske politike beogradskih vlasti izgraena je dvokolosjena magistralna savska pruga koja se najveim dijelom pruala na hrvatskom teritoriju, dok je popunjavanje mree makadamskih cesta, kao i onih sa suvremenim kolnikom, imalo vrlo ogranien uinak zbog vrlo slabo razvijenoga motornoga prometa (Rogi, 1990.).

Trendovi gospodarskoga razvoja Ekonomsko-geografska obiljeja razvoja nove drave pokazuju kako je bila rije o izrazito agrarnoj zemlji u kojoj je 1939., neposredno pred samim raspadom, poljoprivreda tvorila ak 55 % BDP-a, dok je svega 15 % otpadalo na industriju. S obzirom na stupanj gospodarske razvijenosti, jugoslavenska je kraljevina, uz Albaniju, bila na samom zaelju u Europi. Visoki je udjel poljoprivrednoga stanovnitva bio izraen tijekom cijeloga perioda njezina postojanja, o emu govore podatci o zanemarivo blagom procesu deagrarizacije: udjel poljoprivrednoga stanovnitva smanjen je sa 78,8 % (1921.) preko 76,6 % (1931.) na 75,1 % (1939.). Tako je visoki udjel poljoprivrednoga stanovnitva poticao agrarnu prenaseljenost koja je u meupopisnom razdoblju od 1921. do 1931. postala jo vea. Stalan je porast stanovnitva u ruralnim podrujima bio uvjetovan visokom stopom nataliteta s tendencijom sporoga opadanja, dok je visoka stopa mortaliteta (s trendom slaboga pada) pokazatelj nerazvijenosti zdravstvenoga sustava i ivotnoga standarda u ruralnim krajevima. Porast broja seljakih posjeda, do kojega je dolo u meupopisnom periodu od 1931. do 1941. pokazuje daljnje usitnjavanje poljoprivrednih posjeda na jo sitnije parcele koje nisu osiguravale dovoljnu proizvodnju hrane ni za vlastite potrebe seljakih obitelji. ak 2/3 tadanjih poljoprivrednih posjeda (67 %) imalo je manje od 5 ha povrine, stoga na njima nije postojala mogunost stvaranja trinih vikova, emu je pridonosila i zaostala tehnologija (1920. ak 1/3 orua za
77

oranje inili su drveni plugovi i rala). Poveanje agrarne prenaseljenosti i poljoprivredne krize bili su konstanta drutvenoga razvoja seoskih podruja, a najvei su problemi bili u krkim i planinskim podrujima. S druge strane, najvei su poljoprivredni posjedi bili u panonskom i peripanonskom podruju, a uglavnom su bila usmjerena na komercijalnu poljoprivrednu proizvodnju. Kratkotrajno poslijeratno razdoblje jaanja poljoprivrede, uslijed poveanja izvoza poljoprivrednih proizvoda u industrijske i urbanizirane zemlje srednje Europe, bilo je uvjetovano politikom i gospodarskom blokadom komunistike Rusije kao velikoga dotadanjega agrarnog izvoznika. Meutim, razdoblje poljoprivredne konjukture bilo je vrlo kratko zbog pojave novih velikih izvoznika na svjetskom tritu (Argentina, SAD, Kanada). Slab industrijski sektor nije mogao apsorbirati viak radne snage iz poljoprivrednoga sektora, o emu jasno govori podatak kako je od 1918. do 1938. otvoreno svega 145 000 novih radnih mjesta u industriji. Dravno je poticanje industrijskoga razvoja bilo vrlo skromnih rezultata, a strane je investicije najvie privlaila loa zakonska zatita radnika. Vrlo niske plae industrijskih radnika, kojih je 1939. bilo svega 700 000, odrazile su se na nisku produktivnost. Dodatni je problem za industrijski razvoj predstavljao iznimno spor proces elektrifikacije proizvodnja elektrine energije od 70 kWh/st (1938.) bila je znatno ispod europskoga prosjeka od 1000 kWh/st (Rogi, 1990.). Iako su unutar Kraljevine SHS (Jugoslavije) postojale znatne razlike u stupnju gospodarskoga razvoja izmeu Slovenije, Hrvatske i Vojvodine, s jedne strane, te ostatka zemlje s druge, gospodarska su nerazvijenost, niska obrazovna struktura i organizacija ivota u tradicijskim seoskim domainstvima bili dominantna obiljeja. Tijekom cijeloga razdoblja opstojanja jugoslavenskoga kraljevstva nije bilo naznaka promjene naslijeene socijalne strukture. Upravo sama gospodarska struktura dodatno pojanjava srednjoeuropsku orijentaciju drave, u kojoj je i Hrvatska bila integralni dio. Oblikovanje nove urbane mree ha hrvatskom tlu Politike su se promjene, uz skromne gospodarske, odrazile na promjene u urbanoj mrei na hrvatskom teritoriju. Glavno je obiljeje urbanoga razvoja bio nagli i ubrzani rast Zagreba kao glavnoga industrijskoga i poslovnoga centra u Kraljevini SHS, koji je, uz Beograd, bio glavno sredite nove drave. Visoku razvojnu dinamiku Zagreba nije uspjela zaustaviti ni politiki motivirana administrativna podjela na banovine i teritorij glavnoga grada iz 1929., kojom je ukinuta dotadanja teritorijska organizacija na oblasti prema historijskim pokrajinama. Novi je teritorijski ustroj bio geografski izraz provoenja velikosrpske politike. To potvruje injenica da se ponajprije vodilo rauna o tome da u est, od ukupno devet banovina,
78

prevladava srpsko stanovnitvo, a pritom je zanemarena stvarna uloga banovinskih sredita u prostoru i njihova gravitacijska snaga. Kao izratiti primjeri neracionalnosti i neloginosti novoga teritorijskoga ustroja mogu se navesti sluajevi Kragujevca (u sredinjoj Srbiji) koji je pripao dunavskoj banovini sa sjeditem u Novom Sadu, ili aka (u istonoj Srbiji) koji se naao unutar granica drinske banovine sa sjeditem u Sarajevu. Upravno je sredite za Fou (u istonoj Bosni) i Mitrovicu (na Kosovu) bilo Cetinje u zetskoj banovini, a ekstremni je sluaj bio Obrenovac (smjeten 30 km jugozapadno od Beograda), ije je upravno sredite bilo u Sarajevu (ulji, 1989.). Novom administrativnom podjelom Zagrebu je, kao sjeditu savske banovine, smanjeno gravitacijsko podruje. Istovremeno se Split, kao sjedite primorske banovine koja se pruala na podruju sredinjega primorja sa irokim zaleem, sve vie oblikuje kao sekundarno hrvatsko sredite. Ipak, Split se nije uspio potvrditi kao veliko primorsko urbano sredite zbog prometne nepovezanosti s unutarnjou i slabe luke uloge, a njegov je veliki rast rezultat migracija i industrijskoga razvoja. Stagnacija Rijeke i Zadra bili su posljedica njihova prostornoga izdvajanja od prirodnoga zalea i od neposredne okolice. U meuratnom su razdoblju najvei rast zabiljeili gradovi s vie od 50 000 stanovnika, a poseban je problem bio vrlo slab razvoj gradova reda veliine do 10 000 stanovnika, osobito vanih za urbanu mreu. S vrlo niskim udjelom gradskoga stanovnitva od svega 17,5 % (1931.) Kraljevina Jugoslavija bila je najslabije urbanizirana europska zemlja sa zanemarivo malim porastom gradskoga stanovnitva od svega 0,9 % u odnosu prema prethodnomu popisu (iz 1921.). U istom je razdoblju Hrvatska zabiljeila porast gradskoga stanovnitva s 15 % na 24,2 % (Rogi, 1990.).

79

RAZDOBLJE SOCIJALISTIKE JUGOSLAVIJE

Zavretkom Drugoga svjetskoga rata i dolaskom na vlast Komunistike partije, Hrvatska ulazi u novo razdoblje historijsko-geografskoga razvoja tijekom kojega e doivjeti preobrazbu u svakom pogledu. Tragovi razliitih, meusobno povezanih i proetih procesa, jo uvijek s u vidljivi u kulturnom pejzau. Politika integracija osloboenih podruja s maticom Sklapanjem mirovnih sporazuma s poraenim susjednim dravama nakon zavretka Drugoga svjetskoga rata, pojedine su federalne jedinice socijalistike jugoslavenske drave doivjele teritorijske promjene. Upravo zahvaljujui pobjedi narodnooslobodilakoga pokreta, Hrvatskoj su pripojena prethodno otuena podruja Istre, cresko-loinjske otone skupine, Zadra, Lastova i Palagrue s okolnim puinskim otocima. Spor s Italijom zbog Trsta, najvee sjevernojadranske luke, prema kojoj je gravitirala glavnina peripanonske i panonske Hrvatske, privremeno je rijeen stvaranjem Slobodnoga Teritorija Trsta (1947.-1954.) podijeljenoga na dvije zone (sjeverna zona A i juna B). Nakon to je Italiji pripojena zona A, a Jugoslaviji zona B (u kojoj je integralni dio bila i sjeverozapadna Istra, danas u hrvatskim granicama), Slobodni Teritorij Trsta prestao je postojati kao politika jedinica. Time je zajednika jugoslavenska drava izgubila najvaniju luku. Neposredno po zavretku Drugoga svjetskoga, rata dogovoreno je teritorijsko razgranienje meu svim federalnim jedinicama, ime Hrvatska ulazi u dananje (takozvane AVNOJ-evske) granice.

Problem poslijeratne obnove Razvojni su preduvjeti po zavretku rata bili vrlo slabi. Osim to je naslijedila dravu na vrlo niskom stupnju razvoja, pred novom se vlau pojavio i problem poslijeratne obnove u uvjetima velikih ratnih razaranja i demografskih gubitaka. Stoga je u prvoj fazi zapoelo provoenje politike obnove, industrijalizacije i elektrifikacije. Golemi je problem predstavljao nedostatak kapitala kojim su se trebali financirati veliki projekti, to je u znatnoj mjeri nadoknaeno dobrovoljnim radom, kao i optereivanjem poljoprivrednika doprinosima za industrijalizaciju to je izazvalo znatno nezadovoljstvo u ruralnim podrujima. Ve se u prvim poslijeratnim godinama pojavio i problem nedostatka strune radne snage, rasta birokracije i niske produktivnosti.

80

Trendovi demografskoga razvoja Demografska je obnova u poslijeratnom razdoblju bila popraena brojnim promjenama u kretanju, strukturi i razmjetaju stanovnitva. Visoka je stopa populacijskoga rasta u prvoj fazi bila odreena visokom stopom nataliteta u uvjetima sve izraenijega pada stope mortaliteta. Do usporavanja demografskoga rasta doi e 1970-ih godina, kada u Hrvatskoj zavrava proces demografske tranzicije. Ekonomska se struktura stanovnitva takoer mijenja zbog ubrzanoga procesa deagrarizacije te apsorpcije vika poljoprivrednoga stanovnitva u sekundarnom sektoru (ponajprije u industriji), a u kasnijoj fazi i u tercijarnom (uslunom) sektoru. Te su promjene usko povezane s izraenim migracijama na relaciji selo grad, koje su odredile iznimno dinamine procese deruralizacije (koja je u pojedinim fazama imala obiljeja pravoga ruralnoga egzodusa) i urbanizacije. Oblikovanje nove urbane mree U socijalistikom se razdoblju u Hrvatskoj, kao i u drugim tadanjim jugoslavenskim federalnim jedinicama, oblikuje nova urbana mrea. U poetku sporo mijenjanje naslijeene urbane mree ulo je u fazu ubrzane preobrazbe s jaanjem industrijalizacije kao sredstva poticanja urbanoga razvoja. Pritom su najbri rast zabiljeili gradovi srednje veliine (20 000 50 000 stanovnika) te je oblikovana znatno uravnoteenija urbana mrea, kojoj je razvoj poticalo i federativno ureenje drave. Najdinaminiji su razvoj ipak zabiljeila novooblikovana etiri makroregionalna sredita (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek). Iako su u makroregionalnim, pa i regionalnim sreditima koncentrirane odgovarajue funkcije, nune za provedbu policentrinoga urbanoga razvoja, ipak je nastavljen proces prekomjernoga rasta Zagreba. Tijekom socijalistikoga razdoblja zapoeo je i proces litoralizacije koji je potaknuo nagli razvoj obalnih gradova. Iako je pripajanje Trsta susjednoj Italiji svojedobno izazvalo pravu politiku krizu, injenica je kako se taj dogaaj pozitivno odrazio na hrvatske luke gradove, posebice one na sjevernom Jadranu. U tom okviru treba promatrati razvoj Rijeke kao glavnoga lukoga sredita cijele tadanje jugoslavenske drave, koja vrlo brzo postaje luka meunarodnoga znaaja. Boljom prometnom valorizacijom posavskoga prometnoga koridora, kao dijela iznimno vanoga meunarodnoga koridora koji povezuje srednju Europu s jugozapadnom Azijom, te njegovim povezivanjem sa sjevernim Jadranom, rijeka je luka dobila dodatni razvojni poticaj. U istom je razdoblju izgraena luka Ploe kao najvaniji izlaz na more za gospodarski najrazvijeniji dio Bosne i Hercegovine. Razvoj lukih funkcija pozitivno se odrazio i na gospodarski i populacijski razvoj Splita, a u manjoj mjeri i ibenika i Zadra, dok je Dubrovnik u istom razdoblju izgubio luku ulogu.
81

Novi kulturni pejza Preobrazba kulturnoga pejzaa u prvom je redu bila rezultat procesa industrijalizacije te s njom usko povezanih procesa deagrarizacije i deruralizacije. Zbog toga je razvoj urbanih sredita neodvojiv od populacijskoga pranjenja i gospodarskoga zaostajanja ruralnih podruja. Ti su procesi ostavili svoj trag u pejzau u pojavi sve veega broja zaputenih zemljinih posjeda (tzv. socijalni ugar), ponajprije u zapadnim krkim krajevima. S druge strane, u panonskom i peripanonskom podruju oblikovan je suvremeni agrarni pejza usmjeren na komercijalnu trinu proizvodnju. Osim fizikoga irenja gradskoga naselja, najvee je fizike promjene u pejzau uzrokovala gradnja velikih hidroenergetskih sustava (u prvom redu na Dravi i Cetini), brana i vodenih akumulacija (gorska Hrvatska, Kvarner, srednja i juna Dalmacija) te opseni hidromelioracijski zahvati (delta Neretve). Poetkom 1960-ih godina poinje znaajniji razvoj turizma koji 1980-ih godina postaje iznimno dinamian, a u geografskom se pogledu oitovao u masovnom doseljavanju stanovnitva na obalu i urbanizaciju obalne zone. Rijeeni su problemi prometnoga povezivanja najveega dijela Hrvatske u sklopu jedinstvenih prometnih mrea i prometnoga sustava na razini Jugoslavije. Gradnju eljeznike mree u prvoj fazi, od poetka 1960-ih godina pratila je izgradnja moderne cestovne mree i dinamian proces automobilizacije. Ipak, koncentracija stanovnitva u pojedinim dijelovima zemlje te naglaena gospodarska dinamika, do poetka su 1980-ih godina pokazali oigledan manjak autocesta te nedovoljnu razvijenost zranoga prometa (Rogi, 1990.). Znaajan porast ivotnoga standarda omoguio je modernizaciju ivota i prihvaanje brojnih inovacija koje su dolazile iz zapadnih zemalja.

Nova administrativna organizacija prostora Demografske i gospodarske promjene te ubrzani proces urbanizacije u socijalistikom su razdoblju odredili novu teritorijsko-prostornu organizaciju. Nova je organizacija prostora bila u skladu s politikom federalizacije i decentralizacije koju je provodila Komunistika partija na razini zajednike jugoslavenske drave. Takva je politika bila izraz potrebe za drutveno-ekonomskom preobrazbom i rjeenjem nacionalnoga pitanja. Politika decentralizacije provoena je i u pojedinim federalnim jedinicama, a Hrvatska je, nakon vie reforma administrativno-politikoga ustroja, podijeljena na 11 zajednica opina (ZO). Te su se prostorno vee cjeline sastojale od opina, osnovnih teritorijskih jedinica (u trenutku raspada jugoslavenske federacije Hrvatska je imala 102 opine). Davanje velikih politikih ovlasti jedinicama lokalne samouprave izazvalo je pojavu opinskog monocentrizma koji je provoen pod okriljem lokalnih politikih krugova. Taj se fenomen u prostornom pogledu
82

iskazao u oblikovanju jednoga urbanoga sredita unutar opine, u kojem su bile koncentrirane gotovo sve industrijske i uslune funkcije, uz istovremeno poticanje izgradnje stambenoga fonda. Otvaranje radnih mjesta i mogunost rjeavanja stambenoga pitanja odredile su pozitivne smjernice populacijskoga razvoja opinskih sredita. Zbog izraenih migracijskih kretanja opinska su sredita biljeila veliku razvojnu dinamiku, koja je bila posebice istaknuta u sluajevima kada su ona istovremeno imala i funkciju makroregionalnih centara. Prostorni i urbani razvoj usmjeravani su putem jaanja institucija urbanistikoga, lokalnoga i regionalnoga planiranja te donoenjem prostornih planova na razini kotara, a od 1960-ih na opinskoj razini (Vresk, 1990.)

83

SUVREMENE RAZVOJNE TENDENCIJE

Potkraj 20. st., sa zavretkom procesa raspada jugoslavenske federacije, na politikoj se karti svijeta ponovno pojavljuje meunarodno priznana hrvatska drava. Istovremeno su turbulentni politiki dogaaji gotovo posve promijenili meunarodne okolnosti i u geopolitikom i u gospodarskom pogledu. U skladu s njima, Hrvatska ulazi u sljedeu fazu historijskogeografskog razvoja. Politike promjene Nova politika karta svijeta oblikuje se u zadnjem desetljeu 20. st. uslijed kraha politikoga sustava pod komunistikim reimom. Time je ujedno okonana blokovska podjela svijeta, a pojedine su se zemlje, usporedno sa slomom politikoga sustava, poele uruavati na unutarnjem planu. Jedna od njih je bila i jugoslavenska drava, raspadom koje se izdvaja meunarodno priznata Republika Hrvatska u granicama odreenim nakon Drugoga svjetskoga rata. Sporovi sa susjednim bivim lanicama jugoslavenske federacije Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom zbog razgranienja na moru, proistjeu iz injenice kako unutar Jugoslavije nisu bile precizno definirane pomorske granice. Iako sam smjetaj na dodiru Podunavlja i Sredozemlja, uz izlaz na najvei dio istone obale Jadrana, Hrvatskoj daje posebnu vanost, njezin je strateki znaaj smanjen zbog promijenjenih politikih okolnosti nakon zavretka Hladnoga rata.

Problemi tranzicije Neposredno po osnivanju pred Hrvatskom su se nali problemi tranzicije prijelaza iz jednopartijskoga sustava dravne ekonomije u viepartijski demokratski sustav trine ekonomije ba kao i pred ostalim zemljama u kojima je dolo do sloma komunistikoga reima. Sam je proces tranzicije u gotovo svim dravama, pa tako i u Hrvatskoj, popraen velikim socijalnim potresima i kriminalnim djelima koje su unitile znatan dio gospodarstva i drutvenih steevina. Posljedice takvih dogaaja vidljive su i u kulturnom pejzau u zatvaranju industrijskih pogona, zbog ega se sve vei dio stanovnitva poeo okretati drugim djelatnostima kao izvoru prihoda turizmu, graevinarstvu i poljoprivredi. Promijenjene drutvene okolnosti, odreene poveanjem nezaposlenosti i stope kriminala te sve naglaenijim socijalnim razlikama, rezultirale su svojevrsnim demografskim okom koji se oituje u negativnom prirodnom prirastu i smanjenju broja stanovnika. Negativni su razvojni

84

trendovi najvidljiviji u podrujima Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije koja su najvie bila pogoena Domovinskim ratom (1991.-1995.). Iako je veina izravnih ratnih teta uglavnom sanirana, ostali su nerijeeni problemi gospodarske, drutvene i demografske obnove. Novi administrativno-politiki ustroj Promjena politikoga sustava odredila je novu teritorijsko-prostornu organizaciju pri emu nisu primijenjeni jasni kriteriji, a glavnu su rije imali politiki. Novom je teritorijskom organizacijom iz 1992. Hrvatska podijeljena na 20 upanija i podruje Grada Zagreba s posebnim statusom i ovlatenjima. Stari je sustav od 102 opine razbijen prostornim usitnjavanjem te je do kraja prvog desetljea 21. st. izdvojeno 556 gradova i opina, od kojih se veina vrlo brzo nala pred problemima samofinanciranja i nedostatnih funkcija. Time je stvoren glomazan i neuinkovit administrativni ustroj to upuuje na injenicu kako nova administrativna organizacija nije rezultat znanstvenoga i praktinoga pristupa. To samo potvruju naknadne korekcije pojedinih upanijskih granica, kao i problemi u funkcioniranju pojedinih upanija i to zato to upanijsko sredite nema dovoljno jaku gravitacijsku snagu u prostoru u kojem mu je dodijeljena glavna administrativna uloga. Zbog toga se vrlo brzo pojavila potreba za decentralizacijom i smanjivanjem broja administrativnih jedinica da se uinkovitije organizira prostor. Usto, potreba za novom regionalnom podjelom u skladu je i s politikom Europske unije s kojom je Hrvatska 2011. zavrila pregovore o pridruivanju.

Suvremene tendencije urbanoga razvoja Promjene u gospodarskom sustavu, kao i ratna razaranja, dovele su do promjena u urbanoj mrei. Politika je i gospodarska centralizacija potaknula jo jai razvoj Zagreba uz istodobno smanjenje znaaja ostalih triju makroregionalnih sredita. Nadalje, zbog raspada zajednike jugoslavenske drave smanjen je gravitacijski utjecaj pojedinih gradova (Dubrovnik, Osijek, Slavonski Brod, Split) kojima se gravitacijsko podruje prualo na teritorij susjednih federalnih jedinica: Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Crne Gore. Sve izraeniji je proces suburbanizacije razvoja naselja u neposrednoj blizini veih gradova odredio njihov jai demografski razvoj. Rije je o procesu koji najjau dinamiku ima u podruju velikih makroregionalnih sredita, ponajprije Zagreba i Splita. S druge strane, problem smanjenja znaaja pojedinih centara zbog ratnih razaranja (Vukovar) i demografskoga pranjenja gravitacijskoga podruja uslijed ratnih operacija (Karlovac, Sisak, ibenik, Zadar, Gospi) jo uvijek nije rijeen. Negativna obiljeja gospodarskoga razvoja utjecala su na stagnaciju
85

gradova srednje veliine, kao i manjih gradskih centara koji imaju posebno vanu ulogu u prostoru. Zbog suavanja gospodarske osnove i slabe razvijenosti centralnih funkcija moe se oekivati kako e se takve razvojne tendencije nastaviti u skoroj budunosti. U urbanoj se mrei takoer opaa i nedostatak jakih regionalnih sredita (gradova reda veliine od 50 000 do 100 000 stanovnika) koja bi trebala preuzeti ulogu nositelja regionalnoga razvoja. Znaaj meunarodnih integracijskih procesa za razvoj Hrvatske Zbog sve jae politike i gospodarske integracije svijeta, u kojoj prednjai europski kontinent, suvremeni procesi na meunarodnoj razini imaju velik utjecaj na rjeavanje navedenih problema u Hrvatskoj. Svakako je najznaajniji proces globalizacije koji se oituje u stvaranju globalnoga trita i ruenju trgovakih barijera, pogotovo carinskih, a to posebice pogaa proizvodne djelatnosti u Hrvatskoj. Zatim, proces deindustrijalizacije, koji se oituje u propadanju klasinih industrijskih grana u visokorazvijenim i srednje razvijenim zemljama, zahvatio je i Hrvatsku. To je primjetno u zatvaranju velikoga broja pogona tekstilne i metalurke industrije (eljezare i eliane), rudarskih pogona, te sve izrazitijom krizom brodogradilita. S druge strane, otvoren je vrlo mali broj radnih mjesta u sektoru industrije visoke tehnologije (hi-tech) koji ne moe apsorbirati rastui broj nezaposlenih. Takva situacija najvie pogaa slabije razvijene regije i potie njihovo daljnje populacijsko pranjenje te dodatno pojaava problem regionalnoga razvoja. Sa zavretkom procesa pridruivanja Europskoj uniji te ulaskom u NATO zavrava se proces euroatlantskih integracija. Zbog maloga unutarnjega trita Hrvatska je primorana usmjeriti se na jaanje proizvodnje (industrija, poljoprivreda) za izvoz, ponajprije na europsko trite. Integracija u EU, kako pokazuju iskustva iz drugih zemalja lanica, stavlja regije u graninom pojasu sa zemljama lanicama Unije u puno bolji poloaj u prema drugim dijelovima zemlje, pa se stoga moe oekivati jo jai gospodarski razvoj tih dijelova Hrvatske.

86

LITERATURA Alexander, J., 1977: The frontier concept in prehistory: the end of the moving frontier, u: Hunters, gatherers and first farmers beyond Europe an archaeological survey (ur. Megaw, J. V. S.), Leicester University Pres, Leicester, 25-40. Baker, A. R. H., 1972: Rethinking historical geography, u: Progress in historical geography (ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 11-28. Baker, A. R. H., 1992: Introduction: on ideology and landscape, u: Ideology and landscape in historical perspective essays on the meanings of some places in the past (ur. Baker, A. R. H., Biger, G.), Cambridge University Press, Cambridge, 1-14. Baker, A. R. H., 2003: Geography and history bridging the divide, Cambridge University Press, Cambridge Baryshnikov, G. F., Markova, A. K., 1992: Early man and mammals during the upper pleniglacial main mammal assemblages between 24,000 and 12,000 yr. B. P., u: Atlas of paleoclimates and paleoenvironments of the northern hemisphere late pleistocene-holocene, (ur. Frenzel, B., Pcsi, M., Velichko, A., A.), Geographical Research Institute, Hungarian Academy of Sciences, Gustav Fischer Verlag, Budapest-Stuttgart, 127-129. Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, kolska knjiga Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb Bognar, A., Faivre, S., 2006: Geomorphological traces of the younger pleistocene glaciation in the central part of the Velebit Mt., Hrvatski geografski glasnik 68/2, 19-30. Buzov, S., 2003: Vlaka sela, panjaci i ifluci: krajolik osmanlijskog prigranija u esnaestom i sedamnaestom stoljeu, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 227-241. Clark, G., Piggott, S., 1965: Prehistoric societies, Hutchinson & co., London Frst-Bjeli, B., 1996: Pristup definiciji prostornog pojma tradicionalne regije, Zbornik radova I. hrvatskoga geografskog kongresa, Hrvatsko geografsko drutvo, Zagreb, 326-330 Frst-Bjeli, B., D' Alessio, G., Dikli, O., 2003: Mletaki katastar 18. st. i ekohistorijska evaluacija tromee, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 87-99. Frst-Bjeli, B., Zupanc, I., 2007a: Images of the Croatian borderlands: selected examples of early modern cartography, Hrvatski geografski glasnik 69(1), 7-23.

87

Frst-Bjeli, B., Zupanc, I., 2007b: New 18th century Venetian Border in Croatia and its spatialand demographic implications, Hrvatski geografski glasnik 69(2), 41-52. Frst-Bjeli, B., 2010: Zato globalna povijest okolia? (pogovor), u:Simmons, I.G.: Globalna povijest okolia (ur: Frst-Bjeli, B.), Disput, Zagreb 299-306. Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Gresh, A., Radvanyi, J., Rekacewicz, P., Samary, C., Vidal, D., 2006: L'Atlas du Monde diplomatique, Le Monde diplomatique, Paris Gruenfelder, A. M., 2003: Velebitske ume od 16. do 18. stoljea, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 365-375. Helmfrid, S., 1972: Historical geography in Scandinavia, u: Progress in historical geography (ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 63-89. Holjevac, ., 2003: Ljudi, voda i prirodna sredina na Triplex Confiniumu: Vukasovieve i Hacquetove ekohistorijske opservacije u Lici i Krbavi u drugoj polovici 18. stoljea, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 145-155. Holjevac, ., Moaanin, N., 2007: Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlau Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku, Leykam international, Zagreb Htteroth, W.-D., 2006: Ecology of the Ottoman lands, u: The Cambridge history of Turkey volume 3 the latter Ottoman empire 1603-1839 (ur. Faroqhi, S. N.), Cambridge University press, Cambridge, 18-43. Inalcik, H., 2002: Osmansko Carstvo klasino doba 1300.-1600., Srednja Europa, Zagreb Jger, H., 1969: Historische Geographie, Georg Westermann Verlag, Braunschweig Jger, H., 1972: Historical geography in Germany, Austria and Switzerland, u: Progress in historical geography (ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 45-62. Kaser, K., 2003: Unitenje uma na obalnom krkom podruju hrvatske Vojne krajine u prvoj polovici 18. stoljea. Njegovi demografski, privredni i socijalni uzroci, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 377-395. Klemeni, M., 1991: Novija historijsko-geografska osnovica jugoslavenskih izvanjskih i unutarnjih granica s posebnim osvrtom na hrvatske granice, u: Politiko-geografska i
88

demografska pitanja Hrvatske (gl. ur. Ivan Crkveni), Savez geografskih drutava Hrvatske, Zagreb, 317-334. Lozi, S., Frst-Bjeli, B., Perica, D., 2006: Quantitative-geomorphological and environmental-historical impact on the ecological soil depth; northwestern Croatia, Hrvatski geografski glasnik 68(1), 7-25. Matijai, R., 2009: Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Leykam international, Zagreb Mirdita, Z., 2004: Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb Novak, G., 2005: Povijest Splita, knjiga prva od prethistorijskih vremena do definitivnog gubitka pune autonomije 1420. godine, kuna, Split Novak, G., 2005a: Povijest Splita, knjiga druga od 1420. do 1797. god., kuna, Split Novak, G., 2005b: Povijest Splita, knjiga trea od 1797. do 1882. god., kuna, Split Orme, B., 1977: The advantages of agriculture, u: Hunters, gatherers and first farmers beyond Europe an archaeological survey (ur. Megaw, J. V. S.), Leicester University Pres, Leicester, 41-49. Pavi, R., 1975: Geografski poloaj kompleksnost znaenja, povijesni aspekti i suvremena valorizacija, u: Geografija SR Hrvatske, knjiga 4: Gorska Hrvatska (ur. Pavi,), kolska knjiga, Zagreb, 64-75 Posavec, V., 2007: Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Knjievni krug, Split Raukar, T., 2007: Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku odabrane studije, Knjievni krug, Split Regan, K., Kaniki, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb Rogi, V., 1974: Historijsko-geografski uvod, u: Geografija SR Hrvatske, knjiga VI: Juno hrvatsko primorje (ur. Friganovi, M.), kolska knjiga, Zagreb, 5-9. Rogi, V., 1975: Osnove historijsko-geografskog razvoja, u: Geografija SR Hrvatske knjiga V: Sjeverno hrvatsko primorje (ur. Rogi, V.), kolska knjiga, Zagreb, 42-45. Rogi, V., 1976: Socio-geografski aspekt dinarskog kra, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora, Geografski glasnik, 38(1), 253-269. Rogi, V., 1982: Historijsko-geografska osnova socijalno-kulturne diferencijacije vojnokrajikog prostora, Geografski glasnik, 44(1), 23-38. Rogi, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 prirodna osnova i historijska geografija, kolska knjiga, Zagreb

89

Rogli, J., 1950: O geografskom poloaju i ekonomskom razvoju Jugoslavije, Geografski glasnik 11-12, 11-26. Schenk, W., 2011: Historische Geographie, Wissenschafliche Buchgesellschaft, Darmstadt Slukan Alti, M. 2003: Komparativna analiza kulturnog pejsaa ruralnih naselja mletake i habsburke krajine, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 65-85. Slukan Alti, M., 2006: Povijesna geografija Kosova, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb ari, M., 2003: Turska osvajanja i eko-sistemske tranzicije u Lici i Krbavi na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka u rani novi vijek (15.-16. st.), u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 243250. egota, T., 1982: Razina mora i vertikalno gibanje dna Jadranskog mora od ris-virmskog interglacijala do danas, Geoloki vjesnik 35, 93.-109. egota, T., 1988: Klimatologija za geografe, kolska knjiga, Zagreb pulerov, J., Petrovi, F., 2011: Historical agricultural landscape as a subject of landscape ecological research, Hrvatski geografski glasnik 73(2), 155-163. tefanec, N. 2003: Trgovina drvetom na Triplex Confiniumu ili kako izvui novac iz senjskih uma (1600-1630)?, u: Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3.-7. svibnja 2000., Knjievni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Split Zagreb, 337-363. Vresk, M., 1990:, Grad u regionalnom i urbanom planiranju, kolska knjiga, Zagreb Vresk, M., 1997: Uvod u geografiju razvoj, struktura, metodologija, kolska knjiga, Zagreb Vresk, M., 2002: Razvoj urbanih sistema u svijetu geografski pregled, kolska knjiga, Zagreb Williams, M., 1994: The relations of environmental history and historical geography, Journal of historical geography 20(1), 3-21. ulji, S., 1989: Narodnosna struktura Jugoslavije i tokovi promjena, Ekonomski institut, Zagreb

90