Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru

ETIKA I SUVREMENI INTEGRACIJSKI PROCESI

Skripta

'2013

Sadraj
1. 2. 3. ETIKA- definicija i podjela............................................................................................... 3 PREDFILOZOFSKA ETIKA ............................................................................................ 4 FILOZOFSKA ETIKA ...................................................................................................... 5 3.1. Sokrat ** .................................................................................................................. 5 3.2. Platon ** .................................................................................................................. 6 3.3. Aristotel ** ............................................................................................................... 8 3.4. Stoici ......................................................................................................................10 3.5. Epikurejci ...............................................................................................................11 4. KRANSKA ETIKA ...................................................................................................11 4.1. Sv. Aurelije Augustin ** .........................................................................................11 4.2. Toma Akvinski ** ....................................................................................................12 5. ETIKA BRITANSKOG EMPIRIZMA .............................................................................12 5.1. Emotivizam Davida Humea .......................................................................................12 5.2. Reid ...........................................................................................................................13 5.3. Cudworth i More ........................................................................................................13 5.4. Hobbesov psiholoki egoizam ** ................................................................................13 6. UTILITARIZAM I POZITIVIZAM ......................................................................................14 6.1. John Stuart Mill ** ......................................................................................................14 6.2. Pozitivizam A.Comtea ................................................................................................15 6.3. Relativizam ................................................................................................................15 7. ETIKA NJEMAKOG IDEALIZMA ..................................................................................15 7.1. Immanuel Kant ** .......................................................................................................15 7.2. Feuerbachova filozofija materijalizma ........................................................................16 7.3. Arthur Schopenhauer .................................................................................................17 8. METAETIKA ** .................................................................................................................18 8.1. Empirijski kognitivizam - Objektivizam Johna Deweya ...............................................19 8.2. Empirijski kognitivizam - Subjektivizam Edwarda Westermarcka ...............................19 8.3. Neempirijski kognitivizam - Realizam Georgea E. Moorea .........................................20 8.4. Neempirijski kognitivizam - Intuicionizam Maxa Schelera ..........................................20 8.5. Nekognitivizam- Emotivistiki nekognitivizam Bertranda Russella ............................21 8.6. Nekognitivizam- Emotivizam Alfreda Julesa Ayera ...................................................21 8.7. Nekognitivizam Alasdair Maclntyre **.....................................................................21 8.8. Nicolai Hartmann .......................................................................................................22 9. IMORALIZAM I PREVREDNOVANJE VRIJEDNOSTI ** ..................................................23 10. SPOZNAJNE TEORIJE ..................................................................................................24 10.1. Ernst Tugendhat ** .................................................................................................25 10.2. Tosqueville ..............................................................................................................26

1. ETIKA- definicija i podjela

Moral lat.(mos, moris) obiaji, volja, pravilo, zakon, udoree Moral je skup pravila odreenog drutva i drutvene klase o sadraju i nainu meusobnih odnosa ljudi i ljudskih zajednica. Etika gr.(ethos) obiaj, navada, ud Etika je znanost o moralu koja ima zadatak, ne samo da nas upozna s tim to je moral, koje su njegove osnovne komponente, nego i da izvri vrijednosnu procjenu i da ukae na prave i istinske vrijednosti. Etika je i grana filozofije- filozofija morala ili filozofsko razmijanje o moralu, moralnim problemima i moralnim sudovima. Dakle, etika je skup i opis drutvenih normi, navika i pravila, ali i znanost koja uz to to opisuje ta pravila, upuuje na promiljanje o tome to ini ta pravila dobrim, lijepim i korisnim. Budui da je u teoriji poznato gledite po kojemu je pravo minimum morala, etike norme nadopunjuju zakone, ali slue i kao opravdanje za njihovo donoenje. Moralan i etian u svakodnevnom govoru oznaavaju onog koji je prema sebi i drugima poten, estit, udored an, koji razlikuje dobro od zla, ispravno od neispravnog. Etike teorije: Teleoloke teorije Prema ovoj teoriji osnovni i krajnji kriterij ili standard za neto moralno ispravno jest izvanmoralna vrijednost koja je stvorena. Etiki su ispravne one odlu ke koje proizvode najbolje posljedice. Deontoloke teorije nijeu ono to teleoloke teorije potvruju. One stavljaju naglasak na postupanje po principu ili prema odreenim univerzalnim moralnim vrijednostima,bez obzira na dobre ili loe posljedice tih postupanja - naglasak na principima ( dobri principi dobro ponaanje). Najpoznatiji predstavnik je Kant, a njegov je osnovni moralni princip kategoriki imperativ, zasnovan namoralnim pravilima koja bise trebala univerzalno primjenjivati i koja bi trebala potivati dostojanstvo ljudi. Prema ovoj teoriji vrijede zabrane odreenog ponaanja ak i ako dovode do korisnih posljedica. Teorije vrline usmjenena je na to kakva bi karaktera trebali biti. Mogua je samo ako je povezana sa svrhom .

Dijelovi etike: Normativna etika : uenje o ispravnom moralnom djelovanju (teorija morala ili etika teorija). Norma je pravilo kojim se regulira neki odnos i prema kojima se ovjek mora upravljati Metaetika : nain na koji se etika bavi svojim predmetom (filozofska analiza). Metaetika je u irem smislu je teorija etike i moemo je shvatiti kao svako promiljenje koje se ne odnosi na ono to je predmet etike, nego na nain kako se etika bavi svojim predmetom. Dok je predmet etike moralnost, predmet metaetike je etika kao takva.

2. PREDFILOZOFSKA ETIKA
Orfiki moral - bili su zaokupljeni postojanjem zla u svijetu. Budui da ovjeku stalno prijeti zlo koje mora trpjeti, zakljuili su da je to kazna za poinjeni grijeh . Njihovi protagonisti obeavaju vjernicima da e na onom svijetu imati blaen ivot, dok e zloinci zavriti na mukama. Pitagora i pitagorejci ova kola je imala asketsko-religiozni karakter. Matematika i glazba sredinje su studije u pitagorejskoj koli. Brojevi i harmonija ine sveu kupnu stvarnost prema fundamentalnom uvjerenju pitagorejaca. Pitagorejci su ljudsku duu doivljavali kao duh ivota koji je besmrtan i moe se ponovno nakon smrti utjeloviti u ljudskom ili ivotinjskom tijelu. Ova teorija transmigracije dua odnosi se na etiku zato to nakon smrti za dobra djela osigurava nagradu, a za zla kaznu. Pitagorejci dobro moralno ponaanje promatraju kao sredstvo izmeu dva ekstrema. Svojim djelovanjem htjeli su provesti reformu kultova vjerovanja, a time i morala. Heraklit od njegovih djela sauvano je tek stotinjak fragmenata. J edan od najutjecajnijih filozofa u samim poecima ove discipline. Za njega je stvarnost jedno, ali je ona u isto vrijeme i mnotvo. Vatra je sve ono to jest, ona je u stalnom stanju napetosti, borbe, plajenja, gaenja. Sve se dogaa po Logosu, aLogos je Um, sveopi zakon, Bog. Logos sve stvari povezuje u jedinstvo ( Ako posluate, ne mene, nego logos, mudro je priznavati, da je sve jedno.). Tvrdio je da bi ovjek ispravno ivio, mora teiti ivotu koji je u skladu s umom. Um i svijest u ovjeku ine vatreni element. Kada vatra napusti tijelo, voda i zemlja koje ostaju iza nje potpuno su bezvrijedne. Najvea je vrlima razumno misliti, mudrost je istinu govoriti. Atomisti ovo je uenje u izravnoj vezi s Demokrtitovom gnoseologijom. Pravu sreu, koja je svrha i mjera ljudskog ivota, ne smijemo traiti u vanjskim dobrima i zadovoljenju osjetila, nego samo u onom blagom kretanju i mirnom raspoloenju koje je sadrano u onom pravom uvidu i tihoj uzbuenosti atoma. Ona jedina daje dui mjeru i harmoniju. Prava je srea mir, a mir daje sama spoznaja. Sofisti - Najznaajniji predstavnik sofista bio je Protagora (440. pr. K.). Predmet njihove etike je ovjek, civilizacija i ljudski obiaji. Cilj njihova djelov anja nije primarno objektivna istina ve praktino djelovanje, vjetina ivljenja i upravljanja grkim gradovima. Prema Protagori ovjek je mjerilo svih stvari za one koje jesu da jesu i za one koje nisu da nisu. Protagora je pod time mislio kako svaki individualni ovjek sam prosuuje i sudi to je dobro a to zlo za njega samoga. Znai, izvori etikih normi su sam ovjek i njegove potrebe. Takoer je tvrdio da su etiki sudovi relativni i da mudar ovjek treba pokuati zamjeniti rave obiaje dobrima. Definira 5 osnovnih vrlima: pravednost, razboritost, hrabrost, pobonost i mudrost. Protagora smatra da se vrline mogu stei i nauiti odgojem, a uvjet za to je prirodna nadarenost kojoj se teorijskom nastavom pridaje znanje, a utvruje se praktinim vjebanjem.

3. FILOZOFSKA ETIKA
3.1. Sokrat

**

Sokrata moemo smatrati zaetnikom i osnivaem etikih studija. Sokrat je u Ateni (470. - 399. pr. K.) esto bio zapoinjao neformalne rasprave na javnim mjestima ili pak u privatnim kuama. Ponekad je raspravljao sa sofistima, ali njegova su publika bili uglavnom mladi ljudi koji su bili znatieljni i zadivljeni njegovim umijeem i sposobnou da razotkrije najskrivenije namjere njihovih uitelja. Sokrat je bio i jest osoba koja je u najboljem svjetlu dala viziju kakav filozof treba biti. Nije ostavio nikakvih spisa na temelju kojih bismo sudili o njegovom uenju. Platon je prema dananjim miljenjima moda jedini svjedok koji je bio u mogunosti doslovno razumjeti i prenijeti njegovu misao. Sokrat je glavni pripovjeda u veini njegovih dijaloga. Teko je prepoznati gdje izvorni Sokrat zavrava a Platon zapoinje. Ponekad Sokrat govori da ako netko zna to je ispravno i dobro, onda e to zasigurno i initi. Ova vrsta moralnog intelektualizma oito je preoptimistina u okvirima ljudskog ponaanja. Sokratovska srea (eudaimonia) sastoji se u izravnom injenju onoga to je dobro. initi dobro znai osjeati se dobro. Sokrat je izbjegavao formalno normirati to je dobro a to ne, no zagovarao je raprave koje mogu razotkriti prave ideale umjerenog, pravednog i smjelog ivljenja. Smatrao je da mu je boanstvo nametnulo poslanje poticati ljude na brigu za svoju duu stjecanjem mudrosti i vrline. Sokrat je razvio etiku intelektualnog eudajmonizma. Principi Sokratove etike : 1. Vrlina je znanje ( sve vrline se razlikuju samo po predmetu znanja ). 2. Sve vrline ukoliko su znanje ine jedinstvo ( vrhovna vrlina samo jedna ) . 3. Vrlina je dostina moe se nauiti . Iz ovoga slijedi da vrlina nije dar, nego se izgrauje . Vrlina nije neto to se moe dobiti na dar nego se izgrauje samo spoznajom i spoznajom etikih normi, dakle znanjem. Nemoralno djelovanje posljedica je zabluda i ne znanja. Nitko ne grijei namjerno, nego svatko tko grijei to ini jer ne zna to je dobro, a ne zato to ne eli dobro. Znanje j e ne samo nezaobilazan uvjet morala nego je i njegova bit, znanje je obiljeje i svih pojedinanih vrlina jer se sve vrline sastoje u znanju tj. U poznavanju onoga to treba initi i ega se treba klonuti a razlikuju se samo po predmetu znanja dakle, nije ispravno uobiajeno miljenje kako ima vie razliitih vrlina jer vrlina je samo jedna. Kod svih ljudi postoji jednaka sklonost prema vrlini a nju treba razviti samo dobrim odgojem za vrlinom. Zato za njega nema dvojbi da je vrlina dostina. Sokratu je nemogue vjerovati da bi pouda mogla svladati um jer nita nema jae od uma. Kad netko uvidi to je ispravno initi on to i ini, a kad netko ini zlo ini ga zato to misli da je ono za njega nekakvo dobro. Nemoralno djelovanje, po njemu, je posljedica zablude i neznanja. Srea se sastoji u prijatnom, bezbrinom i bezbolnom ivotu a znanje je presudan faktor za sretan ivot a zlo je posljedica ne usavravanja ljudske prirode, dakle put do blaenstva je mogu a on se ostvaruje samousavravanjem - to je ujedno i drugi materijalni princip Sokratove etike. Za njega je zlo posljedica neusavravanja ljudske prirode. Upravo i jedino putem samousavravanja mogue je doi najviem cilju ljudskoga ivota k individualnom blaenstvu koje je trajno zadovoljstvo. On iz blaenstva izbacuje svaki hedonizam i napominje da ga ne treba stvarati od vanjskih dobara nego samo od unutarnjih. Iz svega reenoga jasno je da je Sokrat razvio etiku intelektualnoga eudajmonizma. . Sokratovo uenje razvijaju tri manje kole kole: 1. Megarska kola, koju je osnovao Euklid (oko 420. pr. K.), prvenstveno su svoj interes temeljili na dijalektici, istiui znaaj istog poznavanja dobra. Jedno dobro ( Bog , um 2. Kirenska kola osnovao ju je Aristip Cirenski (435.-355. pr. K.). Bio je uenik Protagore, i nazoio je raspravama koje je vodio Sokrat u Ateni. Osnova njihovog uenja je hedonizam naslada i uivanje je svrha ivota.

3. Hegezija poznaju kao nagovaraa na smrt. Smatra da nije mogue ostvariti stanje sree, ali zato se moe birati smrt kao i ivot.

3.2.

Platon

**

Sokratova etika misao utjecala je na novu - platoniku. Platon (427.-347. pr. K.) je prvi grki filozof koji je u svojim djelima nastojao obuhvatiti gotovo sve filozofske probleme, u to je ukljuena i etika. Osnovao je Akademiju (388/7 pr.K) a cilju mu nije bio kolovat samo vladare i praktinim disciplinama ve neprestano bavljenje znanou. Povijesni je izuzetan utjecaj Platonovog predavanja O dobru koje je zabiljeio Aristotel dok je bio Platonov uenik. Predavanje u zavrnim crtama nastoji izrei kako su Dobro i Jedno istoznani. (Pojam Dobra se moe razumjeti i kao Boanstvo.) Platon izjednaava puninu bivanja (jedinstvenosti) s moralnim savrenstvom (dobrim) utemeljujui time perfekcionistiku etiku. Platon je bio uvjeren kako je mogue imati ogranieno znanje o onome to ispunjava ljudska bia i imao je odgovarajue teorije o tome kako bi ljudi trebali ivjeti. Stjecanjem znanja ljudska bia mogla bi upoznati svoju pravu prirodu, spoznati to je dobro i sukladno tome postupati. Moralnost je mnogo vie od zajednikog zakonodavstva. Dobrota je vrsta znanja koje je nekako upisano u strukturu samoga svemira - postoje prirodne moralne injenice. Kada bi se one mogle spoznati, nitko ne bi mogao initi zlo. To znai da je lo ovjek samo onaj koji ne zna. Skupina Platonovih dijaloga (Apologija, Kritija, Fedon) opisuje posljednje dane Sokratovog ivota i biljei njegove misli prije smrti. Iako se opisuje Sokrata, rije je o Platonovim etikim promiljanjima. Platon je, kao i veina Grka, bio svjestan drutvene dimenzije ivota jednako kao i sree. Dobar ivot zahtijeva udruenje s drugim ljudima. Etika je stoga, za njega, dio politike koja se bavi pitanjima kako dobro ivjeti u dravi (polisu).

IDEJA DOBRA KOD PLATONA

**

Od Sokrata naslijedio interes za prajtine oblike ponaanja. Platon kae da etiko ponaanje mora biti utemeljeno na znanju i ona nisu ovisna o osjetnim doivljajima. Zainteresiran za praktine oblike ponaanja, uvjeren da etiko ponaanje mora biti utemeljeno na znanju a to znanje treba biti znanje o moralnim vrijednostima koje posjeduju openitost i koje nisu predmet varljivih osjetnih doivljaja. Osjetni predmeti nis u pravi objekti znanja jer je znanje trajno, nepogreivo i ono jest. Znanje treba biti: 1. nepogreivo znanje 2. znanje onoga stvarnoga Potpuno i nepogreivo znanje moe se postii, predmet istinitoga znanja mora biti postojan i trajan, obuhvaen jasnom znanstvenom definicijom koja obuhvaa ono ope. Znanje o najvioj openitosti ujedno je i najvia vrsta znanja. Platon govori da neka mnoina pojedinanih stvari ima odgovarajuu ideju ili formu uvijek kada ima zajedniki naziv to je opa zajednika priroda ili kvaliteta obuhvaena odreenim pojmom. Ti opi pojmovi nisu subjektivne naravi nego objektivne biti, tim objektivnim bitima Platon daje naziv ideje ili forme. Platonovo uenje o najviemu dobru prolo je kroz tri faze: 1. faza smatra da su lijepo, korisno i dobro istovjetni pojmovi, dobro oznaava kao cilj ivota, eli ukazati da zadovoljstvo i dobro nisu isti pojmovi te da se ne smije eljeti dobro zbog zadovoljstva.

2. faza bavi se idejom Dobra kako sve to postoji, postoji za neto dobro, to su ideji Dobra podreene sve druge ideje, ideja Dobra je uzrok svemu to je ispravno i lijepo. Ako Dobro shvaamo kao ideal onda je razumljiva tenja vie ovjekove prirode prema dobru i vrlini. Platon ne prihvaa relativistiku etiku nego smatra da postoji ideal p ravednosti, ideal umjerenosti, ideal hrabrosti a ti su ideali stvarni i apsolutni zato to se ne mijenjaju nego predstavljaju nepromjenljive kriterije za ponaanje. Ljudski se ivot ne ivi odvojeno od drave i drutva. Sveobuhvatni ideal kome su podreeni svi pojedinani ideali je opi ideal tj. Dobro. 3. faza odreenje pravednosti kao osnovne i najvee vrline, pravednost bi trebala jamiti osobnu sreu ali i sreu itave zajednice. Pravedan ovjek je onaj koji je uspostavio harmoniju svoje due, a pravedna je dravna zajednica ako se u njoj uspostavi harmonija tj. Ako vlada red izmeu njezinih stalea. Razum ovjeka ini mudrim. Dunost je volje pomagati razumu ona pojedinca ini hrabrim. Razborit ovjek usklauje svoj razum, volju i osjetilo, on je umjeren u svemu. Nastupao je protiv PROTAGORE i osjetnog opaanja i istine uope. Za Platona znanje mora biti nepogrjeivo i znanje onog stvarnog. Objektivnim bitima dao je naziv ideje ili forme . Ideja dobra je uzrok svemu to je ispravno i lijepo te je finalni uzrok i najvia svrha postojanja, ako IDEAL. Opi ideal jest dobro.

TEORIJA O MORALU

**

Platonova je etika eudaimonistika. Za njega je postizanje najvieg dobra istinska ljudska srea. ovjekovo je dobro stanje ljudske due, a samo ovjek vrline je istinski dobar i sretan ovjek. Dua je najdragocjeniji ovjekov posjed, jer jedina ima um. Ona se sastoji od slijedeoih dijelova: 1. Razumnog besmrtan ; mudrost 2. Sranog podlono propadanju; hrabrost ( plemenit, saveznik uma ) 3. Poudnog podlono propadanju ; umjerenost ( volja i pouda pokoravaju umu ) Razumski dio due je besmrtan dok su druga dva podlona propadanju. Na temelju spoznaje o trodiobi due Platon razlikuje etiri temeljne vrline: mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost. I drava o kojoj Platon toliko misli treba biti mudra, hrabra, umjerena i pravedna. Unutar ustrojene drutvene zajednice najmnogobrojniji dio ine radnici, obrtnici i trgovci svih vrsta koji odgovaraju poudnom dijelu due, prvenstveno usmjereni na zadovoljavanje potreba, utaivanje fizikih pouda i uklanjanje boli. Sranom dijelu due odgovaraju oni koji u polisu ne ive za sebe nego za zajednicu te su u stanju izloiti svoj ivot za zajednicu, njihov ivot nije posveen individualnom pa ne tr ebaju imati ni privatno vlasnitvo koje bi hranilo njihovu individualnost. Razumskom dijelu due odgovaraju istinski uvari cjeline, istinski filozofi. Sve ivo podlijee trodiobi i neukidivoj razliitosti to je za Platona nepremostiva zapreka za uspostavu univerzalnoga morala i jedinstvene normativne etike. Platon razlikuje etiri temeljne vrline: 1. Mudrost je vrlina umnog dijela due 2. Hrabrost je vrlina voljnog dijela due 3. Umjerenost je vrlina poudnog dijela due 4. Pravednost kao opa vrlina nastaje kad sva tri djela ine harmoniju. Iz ovakvih dua proizlazi i drava ( mudra , hrabra , umjerena i pravedna ).

Osobne kvalitete svakog ovjeka usporeene su sa funkcijama triju klasa drutva: Najnia klasa je (proizvoai); drutvena vrlina joj je umjerenost. Druga klasa (vojnici) je natjecateljska, srana i ratoborna; drutvena vrlina joj je hrabrost. Trea i najvia klasa (vladari) je racionalna; drutvena vrlina joj je praktina mudrost.

3.3.

Aristotel

**

Aristotel (384-322 pr.K) je najvei i najpoznatiji Platonov uenik. Faze razvoja: 1. Uz Platona zastupa isti platonizam 2. Asos i Mitilena poeo odstupati od Platonovih uenja. Iz ovog razdoblja potjee i Eudemova etika. 3. Licej Aristotel se sve vie udaljava od Platona i u ovom se razdoblu zanima za egzaktno znanstveno istraivanje. 3.3.1. Uenje o moralu

Njega zanima ono djelovanje koje vodi ovjekovo dobro, a ne ono koje je ispravno po sebi (teoloka etika). Dobro koje je dobro za pojedinca dobro je i za drutvo (dravu). Srea je djelovanje u skladu sa vrlinom, intelektualnom i moralnom. Srea osnovni cilj ovjekova ivota, meutim neki su ciljevi podreeni drugim ciljevima i viim svrhama. Ali ako postoji neki cilj koji elimo radi njega samoga i radi kojega elimo sve druge podreene ciljeve i dobra, onda e to krajnje dobro biti najbolje dobro, ustvari samo dobro. Sree je djelovanje u skladu s vrlinom, intelektualnom i moralnom. Za postizanje takv e sree preduvjet je dobar karakter a on se moe postii vjebanjem.

3.3.2.

Znaajke Aristotelove etika - razlike u odnosu na Platona

**

Realizam: Uenje o idejama te zamjera Platonu to ih shvaa kao bia odvojeno od pojedinanih stvari. Platon ne moe prevladati dualizam ideje i stvarnosti, Aristotel uspijeva jer ideja je spojena s pojedinanom stvari tako da se od nje ne moe odvojiti, te samo u pojedinanom postoji ope. Racionalizam: Istina iz oblasti praktinog mora se procjenjivati prema djelima u ivotu Izjave mislilaca treba ispitivati tako da ih usporedimo s njihovim djelima i njihovim ivotom pa ako se podudaraju s djelima onda su istinite u protivnom su samo prazne rijei. Imanentizam teite ovjekove sree lei u samom ovjeku, te da je moralna linost sama sebi zakon, pravilo i mjera za istinu. Energizam Glavni cilj etike nije spoznaja vrline nego moralno djelovanje, moralni in i moralni ivot dobro koje se postie svojim djelovanjem. Blaenstvo je najvie dobro i ima apsolutnu vrijednost.

Cilj ljudskoga ivota: svrha ovjekovih radnji je neko dobro i to ono dobro koje on postie svojim djelovanjem. Aristotela zanima koje je to dobro koje elimo postii ne radi nekoga drugog dobra, nego radi njega samoga, a koje je samo sebi dovoljno da moe ljudskome ivotu dati najviu vrijednost.

Zakljuuje da je blaenstvo najvie dobro te da je krajnji cilj svega djelovanja i ima apsolutnu vrijednost. Za razliku od Platonove transcendencije dobra kod Aristotela je na snazi stroga imanencija, koja znai da teite ovjekove sree lei u samom ovjeku i da je moralna osoba sama sebi zakon, pravilo i mjera za istinu.

3.3.3.

Vrlina prema Aristotelu

**

Vrlina prema Aristotelu je sredina izmeu dvije krajnosti u sredini u odnosu na nas odreenoj razumom i to tako kako bi odredio razborit ovjek. On dijeli vrline prema podjeli due koja je podijeljena na dvije sfere: nerazumska vegetativni (bez vrline) i poudni (koji tei neemu sudjeluje u vrlini) dio. Razumski dijanoetike (logike) su vrline spoznaja i znanje, a etike vrline upravljane na volju (od nas samih ovisi izbor te od nas ovisi jesmo li ravi ili dobri).

Aristotel razlikuje znanje i um kada se ove dvije vrline udrue nastaje mudrost. Umne se vrline stjeu podukom, karakterne vrline navikom pravedni ili hrabri postajemo inei pravedna ili hrabra djela; teorijski ili praktiki mudri postajemo kao rezultat sustavne poduke te su dvije vrste moralnoga odgoja blisko povezane, dakle ne mogu se razdvojiti vrsnoa karaktera i uma. Aristotelova se etika nalazi zabiljeena u dvjema raspravama: Nikomahovoj eticici i Eudemovoj etici. Aristotel je svoja predavanja o etici namijenio mladiima i u njima im odgovarao na pitanje: "to trebam initi da bih ivio dobrim ivotom?" To ne znai da se pita to bismo trebali initi da u ivotu osiguramo simbole uspjeha - novac, mo ili javni ugled. Moda je to za uspjean ivot nuno, ali to nije njegova bit. Pitanje je zapravo kako uiv ati u ivotu i iz njega izvui najvie. Odgovor, koji slijedi iz njegove teleoloke metafizike glasi da e se to dogoditi ako ljudi svoj ivot ive u potpunom skladu sa svrhom ili funkcijom ljudskog bia. Da bi to inili, moraju ivjeti i razborito i krjeposno, a zbog toga su Aristotelovi spisi o tim temama djelo filozofije morala, a ne nekakav prirunik za uspjeh u ivotu (kakvih danas ima u popularnoj literaturi koja koristi trikove psihologije, marketinga, mode...). Jedini ostvariv nain da ponemo vladati osjeajima, misli Aristotel, jest vjebanje i navika

Navikavanje na to da primjereno proivljavamo osjeaje. Moralno uvjeravanje ne djeluje. Aristotel ne misli da bismo se trebali uvjebati u tome da nita ne osjeamo. Ne, osjeaji su normalan i prirodan dio ljudskoga bia. Uvjebavanje se sastoji u razvijanju onoga to naziva moralnim vrlinama ili krjepou. "Krjepost" zvui pomalo starinski i esto se opisuje kao izvrsnost karaktera.

Definicija etike vrline Vrlina je odabiralaka naklonost volje koja se dri sredine prikladne za vlastitu prirodu, a odreene razmiljanjem i to onako kako bi je odredio razuman ovjek. Sredina dranje izmeu dviju mana, pretjeranosti i nedostatka Hrabrost sredina izmeu plaljivosti i pomamne smjelosti Pravednost u sebi ujedinjuje sve druge vrline (kao i Platon)

ZNANJE + UM = MUDROST - znanje i um udrueni VRLINE : umne ( stjeu podukom ) i karakterne ( navikom ). Osnovna pretpostavka za moralno djelovanje je sloboda, ovjek moe snositi odgovornos t samo za dragovoljne ine. Moralno djelovanje je dobrovoljno i u suglasju je s izborom. Normalan ovjek moe ostvariti sretan ivot a sretan je onaj ivot koji je usmjeren prema vrlini, potpuna je srea djelatnost uma u skladu s vrlinom. Smatra da intelek tualne i moralne vrline mogu doi do punoga izraaja tek u zajednici kojoj je osnovni oblik obitelj a potpuniji drava. Zadovoljstvo istie da ljudi po svojoj prirodi ele ugodu a neugodu ne ele, tvrdi da hedone nije najvee dobro niti je svaki hedone vrijedan izbor.

3.4.

Stoici

Etiki gledano, stoici su jo uvijek razmiljali u okvirima grkog eudaimonizma. Kraj, ili posljednji cilj, kojem su teili bila je potpuna nepomuenost i mir, tzv. lagano protiui ivot. Stoiki ostvarena osoba bila bi ona koja je ostvarila misaonu kontrolu nad svojim osjeajima, i koja bi vrlo rijetko naginjala krajnostima. Afektivne pojave kao to su: ugoda (hedone), tuga, pouda, i strah (phobos) - iracionalne su i neuskladljive s ljudskom prirodom. Idealna vrlina (apatheia) je stanje u kojem su emocionalna stanja u potpunosti iskorijenjena, pa se ne moraju ni kontrolirati niti suzdravati. Smisao ivota ostavruje se ako se postigne duevni mir i nepomuenost, uravnoteenost duha koju n e moe naruiti nikakvo zlo. Moralan mudrac je idealan ovjek koji vlada svojim postupcima. On ne osjea saaljenje, izbjegava afekte i tei vrlinama. Stoicizam se pojavio u prvoj polovici etvrtog stoljea prije Krista kada je Zenon Citijski (336. -264.) doao u Atenu nauavati na mjestu koje se naziva stoa odnosno mjesto na trijemu. Ovo razdoblje predstavlja stariju stoiku kolu. Odbacuje Platonovo i Aristotelovo uenje, te smatra najvanijom vrlinu. itavu svoju spoznaju Zenon zasniva na opaanju i shvaa d aje dua prvobitno prazna ploa. Tijk prirode strogo je odren prirodnim zakonima, a taj je tijek propisao Zakonodavac koji je istodobno i providnost cijele prirode. Na temelju ovakve filoozofske koncepcije odreen je individualni ivot. Individualni ivot je dobar ako jeu harmoniji s prirodom. Suglasnost volje s prirodom je vrlina a to je ujedno i jedino dobro. Sve to je dobro i loe ovisi o ovjeku samome. Prema Zenonu afekti su protuprirodni i nerazumni pokreti due (prekomjerni nagoni) i zato je potrbno izbjegavati sve strasti, afekte i prekomjerne uitke. Rimski se stoicizam pojavljuje mnogo kasnije, u prvom i drugom stoljeu. Istaknuti predstavnici su Seneka, Epiktet, i Marko Aurelije. Za Seneku filozofija ima oraktinu korist. Njegov pristup je upoznaj sebe. Samo tako ovjek moe biti gospodar svojih afekata. Epiktet glavne ideje njegova uenja mogu se svesti na slijedee: za ovjeka je vrlo vano znati to je u njegovoj moi, a to nije. U naoj moi je miljenje, djelovanje i elja. Imetak i tijelo nisu u naoj moi. Naglaava da moemo biti slobodni samo u onom to je nae. Marko Aurelije je bio car i filozof koji je uglavnom pod Epitketovim utjecajem. Zakljuio je da je um jedini izvor iz kojeg se crpi ivotna snaga. Nuno je sauvati unutarnju slobodu jer se tako moemo oduprijeti vanjskoj moi i utjecaju. Ciceron smatrao je da je skepticizam opasan za moralnost. Drao je da moralni pojmovi proistjeu iz nae prirode, a potvruje ih nae slaganje. Vrlina je dovoljna za sreu. Poziva ovjela da se sjeti da nije roen samo za sebe ve za domovinu i svoje blinje, ta da sasvim malo preostaje za njega kao pojedinca.

10

3.5.

Epikurejci

Epikur (341-271) je osnovao svoj kolu u Mitileni (310 pr. K),a kola je imala pristalice sve do 4 .st. Epikur nudi etiri osnove upute za ivot: 1. ovjek se ne treba plaiti bogova, 2. Smrta znai gubljenje osjeta te se i nje ne treba bojati, 3. Dobro se moe lako pribaviti, 4. Loe se moe lako podnositi. ovjekovo djelovanje nije ovisno o bilo kakvom vanjskom uzroku, nego iskljuivo o njemu samome. ovjek posjeduje slobodu da uskladi svoj ivot s prirodom. Najvee je dobro razbor, a iz njega se raaju sve druge kreposti. Smatra da nije mogue ivjeti ugodno a da se taj ivot ne vodi razborito, estito i pravedno. Za Epikuraje vrijednija duhovna naslada od tjelesne. Iako ovjek tei za srom i ugovom, srea nee doi sama ve je moe postii onaj tko ivi u skladu s razumom (tj.moralan ovjek). ovjek je nesretan zbog straha ili neobuzdanih elja. Neobuzdane elje su izvor bola, a mudar ovjek ih moe obuzdati i tako ivjeti u nepomuenosti due.

4. KRANSKA ETIKA

4.1.
-

Sv. Aurelije Augustin

**

(354 420), Platon kao putokaz. Temelj njegovog etikog nauavanja ine polazita izreena u De civitate Dei :

1. Filozofiju definira terminom - Boja ljubav, 2. Najvia srea due sastoji se u gledanju Boga, 3. Jedinstvo s Bogom ostvaruje se suobliavanjem s Boanskim , 4. Nunost je za duu da se postigne moralno oienje. Augustin je stvorio kompletnu sinteuzu svih aspekata svoje teorije o spoznaji: Izvor ljudske spoznaje je nepromjenjiva vjena mudrost Boja Um nije sam po sebi svjetlo mudrosti, nego on samo otkriva istinu zahvaljujui participiranju te svjetlosti. Moral i srea dva temeljna aspekta pitanja ljudske sudbine. Sve ono se jedino moe nai u Bogu, jer je ljudsko bie nepostojano i nedovoljno samom sebi. Stvorio je teoriju o Nebeskom i zemaljskom gradu. Za njega prava srea niej samo ivot vjeni, nego i savreni mir razerviran graanima nebeskog grada , a koji je u nekoj mjeri mogu ve u ovome ivotu ako se ivi estito. Pojam reda ovjekovo moralno savrenstvo sastoji se u ispravnom vrednovanje i izboru dobara u univerzumu. Izvanjska dobra podloi tijelu tijelo dui dua razumu razum Bogu. Osnovne kreposti kao to su mudrost, umjerenost, pravednost i jakost ovjeku nee pruiti nitko drugi, ve e on sam postati krepostan prilagoavajui svoju duu nepromjenjivim

11

pravilima ponaanja i svjetlima kreposti koja na neunitiv nain prebivaju u toj samoj istini i mudrosti koja je svima zajednika.

4.2.
-

Toma Akvinski

**

(1225 1274) po prvi put uvodi Aristotela u europsku filozofiju, ali i u ishodite svog filozofskog i teolokog miljenja.

Po njemu, svrha (teolos) moralne djelatnosti jest cilj koji treba postii u ovom ivotu. Moralnoj sferi pripadaju jedino oni ljudski postupci koji su slobodni, koji proizlaze iz ovjeka kao ovjeka, kao slobodnog i racionalnog bia. Univerzalno dobro ne moe biti u osjetilnom zadovoljstvu jer ono ne usavruje ovjeka, nego samo njegovo tijelo. Srea ostvarenje cilja a cilj svake pojedine stvari jest njezina savrenost ; Dobro cilj svih stvari; Bog navie dobro i cilj svega. Bog nije cilj kao neto to svaka stvar treba dostii. On je posljednji cilj i prvi djelatelj. Upriliiti se u Bogu posljednji je cilj svega. Za razliku od Aristotela, koji je govorio o nesavrenoj srei, Toma Akvinski govori o savrenoj srei koja se dostie tek u buduem ivotu. U zemaljskom ivotu mogue je postii nesavre no prirodno blaenstvo, a tek u buduem ivotu savreno blaenstvo i moemo vidjeti B oga.

5. ETIKA BRITANSKOG EMPIRIZMA

Britanska etika istraivanja bila su usmjerena na ovjekovo b avljenje samim sobom i preteito na sferu osjeajnog ivota pojedinca.

5.1. Emotivizam Davida Humea

Kritizira racionalistiku sliku ovjeka kao svjesnog bia i ovjeka odredio kao bie strasti, osjeaja, prirodnih nagona, navika koji u drutvenoj zajednici razvija moralne osjeaje postupajui u skladu s njima. ovjeka razbor ne moe pokrenuti na djelovanje ve to moe uiniti samo tenja za ostvarenjem ugode i izbjegavanju neugode. Prema njemu moral nema svoje utemeljenje ni u Bojoj zapovjedi niti u sebinim interesima, nego u ivotu ovjeka kao drutvenog bia. Bavio se istraivanjem moralnih naela i vrlina dobrohotnosti i pravednosti. Pravednost je glavna drutvena vrlina. Njegovo uenje kazuje da se moralna pravila nalaze u ovjeku. Moralno se vrednovanje nalazi u moralnom osjeaju, a izvor moralnog ocjenjivanja nalazi se simpatiji. Iz simpatije prema drugima raduju nas postupci usmjereni na ope dobro. Kljuni elementi u njegovoj etici su moralni osjeaj, simpatija i korisnost.

12

5.2. Reid
Naelo ljudskog djelovanja je ljudska mo i zahvaljujui njoj ovjek moe uraditi neke stvari to hoe. Slobodna volja pretpostavka moralne odgovornosti.

5.3. Cudworth i More

Moralni zakon dan a priori. Sadraj moralnog zakona odreen je metafizikim odnosima, a ne na osnovu psiholokog iskustva (bol i prijatnost kao bitne odlike etikog ivota). Kritizira HOBSA i LOCKA. Moralni zakoni (atributi vjenosti i neprom ijenjenosti). Dua nije tabula rasa, tura i pasivna stvar jer tada ne bi bilo mogue da je bilo to, da postoji dobro i zlo, pravedno i nepravedno.

5.4. Hobbesov psiholoki egoizam

**

Hobbes je svoj filozofski sustav zasnivao na tezi da postoje samo pojedina materijalna tijela i svaka je promjena samo kretanje tijela. Postoje dvije vrste tijela: prirodna i umjetna (drava), pa se i filozofija dijeli na filozofija prirode i filozofija drave. ovjek je slobodan kao pojedinac, a ne drutveno bie jer drava nije prirodna zajednica nego umjetna tvorevina. ovjek je po svojoj prirodi egoist (nije drutveno bie) te je njegova osnovna tenja samoodranje. Svi su ljudi po prirodi, tjelesnim i duhovnim sposobnostima jednaki i imaju jednako pravo na trajnu sreu. Kada dva ovjeka ele upotrijebiti istu stvar za svoju korist dolazi do sukoba OVJEK JE OVJEKU VUK. Osnovni pojmovi Hobbesovog uenja: RAZUM nije uroen ve se razvija radom ELJA napor usmjeren prema neemu AVERZIJA udaljavanje od neeg (volja-posljednja elja ili averzija koja je jo u fazi odluivanja). MORAL nije plod onoga to je izgraeno na prirodnim zakonima i tenjama ve plod ovjekova praktinog uma koji je spoznao potvrdu potovanja moralnih dunosti. SLOBODA odsutnost vanjskih zapreka.

Budui da svaki in ovjekove volje proizlazi iz nekog uzroka, a on opet iz drugog uzroka koji se nalazi u neprekinutom lancu ija je prva karika Bog, onda je i sloboda ovjekove volje povezana i praena nunou da inimo ono to Bog hoe. U prvom dijelu toga djela Hobbes se bavi ovjekom kao pojedincem te zakljuuje da je ovjek slobodan pojedinac a ne drutveno bie. Drava nije prirodna zajednica nego umjetna tvorevina koja ima svoje opravdanje samo ako opravdava interese pojedinaca. Stoga miljenje da je ovjek po prirodi drutveno bie smatra zabludom. ovjek je po prirodi egoist i njegova je osnovna tenja samoodranje. Svi ljudi ele trajnu sreu a imaju i neumornu tenju za vlast a kako su svi ljudi po prirodi jednaki svi imaju jednako pravo na trajnu sreu. Upravo zbog te jednakosti kada dva ovjeka ele upotrijebiti istu stvar, za svoju korist dolazi do sukoba. Razum nije uroen ovjeku ne go se razvija radom. Svoju pozornost usmjerio je na strasti napor koji je usmjeren prema neemu jest elja a ako se od neega udaljava jest averzija. Volju definira kao neto to nije razliito od elje ili averzije nego je samo ono to nadjaa u sluaju sukoba. Moral objanjava kao modifikaciju ljudske sebinosti tako ovjek iako je po prirodi egoist svojim razumom spoznaje da je njegov ivot i napredak mogu samo na temelju ugovora s drugim ljudima, ljudska je zajednica nuno, potrebno stanje. Moral nije ono to je izgraeno na prirodnim ovjekovim tenjama i sklonostima nego je plod ovjekova praktinog uma.

13

Sloboda znai odsutnost vanjskih zapreka, slobodan je ovjek onaj koji nije sprijeen da uradi ono to eli uraditi, sastoji u tome da on ne nalazi zapreka da ini ono to hoe, da eli ili je sklon uraditi. Sloboda volje se sastoji u odluci da djelujemo ili da se suzdrimo od djelovanja a ne u tome da neto elimo ili ne elimo mi smo slobodni djelovati ali ne moemo biti slobodni da elimo, sl obodu moemo imati samo na nae djelovanje a ne u odnosu na nae elje, udnje.

6. UTILITARIZAM I POZITIVIZAM

6.1. John Stuart Mill

**

ETIKE ODREDNICE : I na podruju duhovnih znanosti kao i na podruju prirodnih jednoobraznost i uzronost kao zakonitosti. Dobrobit je osnovni princip te da se sva gorua pitanja etike kulture nalaze u drutvenoj sferi. Nove se norme i vrijednosti ne mogu razviti, jedino iz individue i njezine anatomije, ve se novi etiki ideali izraze u konstrukciji drutva. Napor prema izmirenju individua i drutva te je u suprotnosti s Comteovim planovima socijalistike organizacije i istie zahtjev za umnom moralnom organizacijom drutva. PRINCIP SREE - najvee sree ili korisnost. Nae radnje su ispravne ako vode unaprjeenju sree a neispravne ukoliko proizvode neto suprotno srei. Srea odsustvo bola i zadovoljstva. Sva zadovoljstva nisu jednako poeljna. Moralnost skup normi ljudskog ponaanja pomou kojih se ostvaruje stanje sree u najirem opsegu. Bia viih sposobnosti zahtijeva vie da budu sretna jer je ono sposobno i vie patiti nego nia bia. Dostojanstvo vezuje se uz stupanj egzistencije Spokojstvo i uzbuenje dva faktora zadovoljavajueg ivota Utilitaristiki moralitet sposobnost rtvovanja vlastitog najveeg dobra radi dobra drugih primjer Krist iz Nazareta. Formulacija principa sree glasi: Posljednja konana svrha svega ljudskog djelovanja, najvie dobro jest za pojedinca kao i za vrstu ivot to je mogue slobodnije od bola i to je mogue bogatiji radou, shvaeni oboje u smislu kvantitete ali i kvalitete nae radnje su ispravne utoliko ukoliko vode unapreenju sree a neispravne ukoliko vode proizvoenju neega suprotnoga srei. Neke vrste zadovoljstva su poeljne i vrijede vie od drugih sva zadovoljstva nisu jednako poeljna a poeljnije je ono kome svi ili gotovo svi koji su oba doivjeli daju odlunu prednost nezavisno od nekog moralnog osjeaja da to uine, imamo pravo da onom zadovoljstvo kome se daje prvenstvo pripiemo kvalitativnu superiornost koja toliko premauje kvantitetu da ga ini relativno beznaajnim. Moralnost definira kao skup normi ljudskoga ponaanja pomou ijeg bi ispunjenja bilo ostvareno stanje sree u najirem opsegu pod tim stanjem sree koje se javlja kao cilj moralnoga ponaanja mogu razumjeti samo oni dijelovi sree koji su ovisni o ljudskoj volji i u skladu s ljudskim tenjama a nipoto ono to je uvjetovano opim prirodnim odnosima i nepredvidivom igrom sluaja. Utilitarizam kako ga Milli odreuje mogao i postii svoj cilj jedino gajenjem plemenita karaktera. Dva glavna faktora zadovoljavajueg ivota su spokojstvo i uzbuenje imajui puno spokojstva mnogi dre da mogu biti zadovoljni i s malo zadovoljstva; imajui puno uzbuenja mnogi se mogu pom iriti sa znatnom koliinom bola. Ali bitna stvar za utilitarizam jest moralitet samoportvovanja utilitaristiki moralitet priznaje da u ljudskim biima postoji sposobnost rtvovanja vlastitog najveeg dobra radi dobra drugih. Mill takoer istie da utilitarizam trai da onaj koji djeluje bude strogo nepristran izmeu svoje vlastite sree i sree drugih kao neki nezainteresiran i dobronamjeran promatra ini drugima ono to eli da tebi drugi uine i ljubi blinjega svoga kao samoga sebe to ini idealno izvrenje utilitaristikoga moraliteta.

14

Mill ukazuje na vanost moralnoga obrazovanja iji poetak nije drugaije mogu nego da se valjano povee s uivanjem a nevaljano injenje s bolom, moralno se moe shvatiti samo kao proizvod razvitka.

6.2. Pozitivizam A.Comtea

Izvori njegovih filozofskih pogleda su u francuskoj revoluciji i ideje utopijskog socijalizma. Ljudski duh ko i drutvo ima 3 razvojna stupnja : teoloki - (objanjenja pod utjecajem religije) metafiziki - (zamjena teolokog apstrakcijom o prirodi) pozitivni ( injenice i spoznaje pojedinih zakona )

Po ovome je on sistematizirao pojedine znanosti prema stupnju pozitivnosti: 1.matematika, 2.astronomija, 3.fizika, 4.kemija, 5.biologija i sociologija. On kae da mi uoavamo tek relacije u pojmovnom svijetu pa cjelokupna spoznaja poziva na osjetilnu a miljenje slui samo za povezivanje, redanje i kombiniranje koje nuno ostaje relativno.

6.3. Relativizam
Osnovna odlika ljudske spoznaje . Isto prenosi na moral, tako da se moralni principi trebaju izraziti iz pravilno shvaenog prirodnog interesa koji uzima u obzir blagostanje sviju pa tako i etika moe postati prirodna odnosno pozitivna znanost. Problem ovjeka postaje dio fizike i to socijalne fizike sociologije. Svako metafiziko pitanje je privid pa ga stoga treba ukloniti iz filozofije kako je uklonjeno iz prirodnih znanosti jer stvara zbrku i anarhiju.On stvara RELIGIJU BEZ BOGA u kojoj ovjeanstvo je najvea vrijednost i najvie bie ( socijalni duh).

7. ETIKA NJEMAKOG IDEALIZMA

7.1. Immanuel Kant

**

ovjek fenomen i noumen : ovjek prirodna nunost i posebnost. On je s jedne strane nevano bie a s druge strane ovjek misli. Tromost miljenja dovodi da je ovjek jedna od pojava osjetilnog svijeta i po tome na njega se odnose prirodni zakoni. Kantova odrednica ovjeka razlika prirode i uma. ovjek odreen na dvojak nain fenomen i noumen i to ako je sloboda volje transcedentni nadsvjesni svijet ovjekova djelovanja, a fizike uzronosti vrijede samo za pojavno djelovanje te je po tom jedan te isti in ljudske volje trebao biti i slobodno i fiziki odreen nudom. Ishodite Kanta-UM. Etika dunosti dostojnost sree. Razliitost izmeu : biti istinit iz moralne dunosti nego iz zabrinutosti zbog tetnih posljedica. Naelo dobre volje : Volja nije dobra po onome to postie ili izvrava niti po svojoj sposobnosti da postigne cilj, ve je dobra po htijenju. Volja je dobra sama po sebi i za sebe i proizvedena je od uma jer je um praktiki mo.

15

Prema Kantovu miljenju etika nije nauka o srei nego o tome kako moemo postati dostojni sree. Mi svi pravimo vrijednosnu razliku izmeu onoga inae pozitivnoga ina, djela koje netko vri radi toga to od njega oekuje korist bilo za sebe, bilo za druge, i onoga ina koji je nastao iz potivanja moralnoga zakona koji nam tako ponaanje nalae iz osjeanja dunosti da tako treba postupati posve je neto drugo biti istinit iz dunosti nego iz zabrinutosti zbog tetnih posljedica ti pokretai nisu jednako vrijedni i pouzdani. Prijeko potrebni uvjet ljudskoga dostojanstva ini dobra volja jer bez naela dobre volje unutarnje vrijednosti osobe mogu postati opasne volja nije dobra po onome to postie ili izvrava, niti po svojoj sposobnosti da postigne cilj, nego je dobra po htijenju to znai da je volja dobra po sebi i sama za sebe. S dobrom voljom usko je povezan in dunosti. Moralan je karakter koji ini dobro ne iz nagnua nego iz dunosti a dunost je nunost nekoga djelovanja prema zakonu ne preostaje nita to bi moglo odrediti volju osim objektivno zakon i subjektivno potivanje toga praktinoga zakona. K a t e g o r i n i i m p e r a t i v moralni zakon nalazi se neposredno u nama kao apriorni zahtjev naega uma koji je on svojom strukturom postavlja volji, htjenju. Um je nepodmitljiv i na to god nas navodila naa nagnua, uvijek emo nai u sebi iako ga neemo uvijek posluati, glas uma koji kategoriki trai da naelo kojega se drimo bude takvo da ga i drugi mogu prihvatiti. To moralno naelo ne treba nikakvih dodatnih razloga. Ovaj glas doivljavamo kao imperativ, kao zapovijed jer nae sklonosti mogu raditi i protiv njega kada bi naa osjetilno-emotivna priroda bila savrena onda se moralni zakon i ne bi javljao kao imperativ, dunost i nagnue bi se poklapalo. Kategoriki imperativ obvezuje bezuvjetno, radnje i postupci koje nam ovi imperativi nameu nemaju vrijednost po sebi, nisu sami po sebi obvezni, nego samo ukoliko hoemo jedan cilj u odnosu prema kojemu ove radnje predstavljaju samo sredstvo. Moralne su radnje obvezne same po sebi, neovisno o zadovoljstvu i srei, uspjehu i neuspjehu postupaj kako treba jer tako treba, jer tako sam moralni zakon zapovijeda. Kant uvia potrebu istraiti mogunost kategorikog imperativa potpuno aprior i jer njegov realitet ne pronalazi u iskustvu. Moralan je karakter koji ini dobro ne iz mognua nego iz dunosti, a dunost je nunost nekog djelovanja iz potivanja prema zakonu. Postupaj kako treba jer tako treba, jer tako sam zakon zapovijeda. Pojam slobode i autonomija volje Pozitivan pojam o slobodi a pojam kauzaliteta donosi sa sobom pojam zakona pomou neega to nazivamo uzrokom mora se postaviti neto drugo tj. Posljedica zato sloboda iako nije svojstvo volje po prirodnim zakonima ipak nije bez zakona nego naprotiv ona mora biti kauzalitet prema nepromjenjivim zakonima ali kauzalitet posebne vrste. Sloboda volje je autonomija, to je svojstvo volje po kojemu je ona sebi zakon, to je ujedno i formula kategorikoga imperativa i naelo moralnosti to znai da je sloboda volje i volja pod moralnim zakonom jedno te isto. Um sam sebe mora smatrati zaetnikom svojih naela neovisno o bilo kakvim stranim utjecajima on se kao praktini um i kao volja u mnogim biima mora sam smatrati slobodnim a njegova volja moe jedino pod utjecajem slobode biti vlastita volja. Ono to je u osnovi moralnoga zakona Kant zamilja kao transcendentalnu slobodu koja je neovisna o svemu to je empirijsko, odnosno o prirodi uope.

7.2. Feuerbachova filozofija materijalizma

Nakon Hegela i identiteta; subjekta i objekta; morala i prava; kranstva i filozofije, dolazi do obrata teologije u antropologiju i zahtjev za oslobaanjem ovjeka od religije sredinja je znaajka Ludwiga FEUERBACHA. On eli povratak prirodi jer je priroda jedini spas, te priroda nije izgradila samo jednostranu radionicu eluca nego i hranu mozga. TEZA : BOG- prva misao; UM- druga misao, a OVJEK trea i posljednja. Religiozan ovjek je otuen ovjek te da je kritikom teologije uao u antropologiju. Tajna teologije je antropologija, a tajna spekulativne filozofije je teologija. U svojim tezama on pojanjava svoja stajalita kao Bog jest to ovjek hoe biti i sl. Kad je odredio ovjeka (bit) on eli jasno odrediti i cilj te u tezi kae : ovjek za sebe jest ovjek; ovjek s ovjekom jedinstvo od Ja i Ti jest Bog. Cilj njegove filozofije jest ovjek koji sebe vodi na puku prirodnost (materijalnost).

16

7.3. Arthur Schopenhauer

Etika Filozofija podreena etici tj. Teoriji koja se tie ljudskih radnji, treba zadovoljiti samo tumaenjem i objanjavanjem danoga, etika teorije o biti. Kako je za njega volja osnovno metafiziko naelo, nesvjesni poriv povezan s intuicijom, vrlina ne spada u znanje, vrlina ne ui, moe se upotrijebiti samo kao orue. Volja je osnovno metafiziko naelo te kao nesvjesni poriv obuhvaa sve manifestacije svemira, ponekad svjesne a najee nesvjesne ili sasvim slijepe. Volja je u svemu to se mie i svemu to miruje ne samo u ovjeku, ali ovjek posjeduje intuiciju, intuicija ovjeku otkriva volju kao stvar u sebi, ta je intuicija, intuicija tijela, ovjek poznaje svoje tijelo dvojako. Volja je objektivirana u ovjekovu tijelu u svim njegovim organima, i onim ijih smo funkcija svjesni kao i onih ijih funkcija nismo svjesni, a tijelo je ono to je svakomu ovjeku poznato a to oznaava rije volja tijelo manifestacija volje preko koje uope moemo biti svjesni. Volja je samosvijest ovjekova, ivotno naelo, vjeno i nerazorivo u ovjeku, volja za ivotom. U analizi ljudskoga htijenja Schopenhauer uvjeren da ono ne moe nikada biti zadovoljeno, mogu se samo mijenjati njegovi predmeti jer moment volje ve po svojoj biti nikada ne moe nai mira ono to moe imati kraja i mira samo su pojedinani sadraji i motivacija. Njegova metafizika ne doputa egzistenciju tzv. slobode volje nego potvruje slobodu volje o sebi, sloboda volje o sebi osnovna je pretpostavka za to da volja, koja najprije i ponajvie potvruje sebe, naelno bude i u poloaju negirati sebe sloboda protupojam nunosti, neovisna o naelu razloga. ovjek slobodan intelektualno ako njegov interes nije sprijeen ni vanjskim ni unutarnjim utjecajima da spoznaje svijet a fiziki je pak slobodan ako nije prisilom, tjelesnim nasiljem i fizikim bolestima sprijeen da ini to hoe. Dokazuje da je ivot patnja, postaje svjedokom nemogunosti ostvarenja ljudske sree, za svoje negativno eudajmonistiko stajalite pronalazi potvrdu na prvim elementarnim potvrdama ljudskoga ivota a za njega ivot je udnja. Isplati li se ivjeti ako moemo shvatiti na ivot kao nepotrebnu i munu epizodu u blaenom miru nita valja nam se osloboditi volje za ivot ali ne samoubojstvom to mogu initi samo poneki i to oni koji su intelektom toliko moni da bi se mogli osloboditi vol je a to su geniji kojih je veoma malo. Genijalan ovjek istodobno je vei patnik od ostalih ljudi, genij se odlikuje vikom spoznajne moi koja mu omoguuje duhovno se uzdii do rijetke radosti kontemplacije, do spoznaja slobodnih od volje, njegov intelekt prestaje robovati volji te u tom zatiju volje genij postaje jasno ogledalo svijeta genijalan ovjek ima strastan temperament i ustre volje i karaktera, flegmatian genij je nezamisliv pa je zato on podloan mnogim patnjama nepoznatim obinom ovjeku. Osnovne odrednice moralnosti Sloboda nastoji objasniti negativno, pod tim pojmom u prvom trenutku misli samo na odsutnost zapreka a on nasuprot tome kao sila koja se izraava mora biti pozitivan. Tri sasvim razliite podvrste pojma slobode: fizika (ljudi zovu slobodnima kada njihove radnje ne ometaju nikakva fizika, materijalna smetnja), intelektualna (odnosni na ono dragovoljno i nedragovoljno s obzirom na miljenje) i moralna sloboda (slobodno odluivanje volje). Pojam slobode postavljen u odnos prema onome htjeti a ne moi i nastao je problem je li samo htjeti slobodno. Ono slobodno bi znailo da ni pod kojim uvjetom nije nuno, slobodna volja bi bila ona koju ne bi odreivali razlozi, volja prije samosvijesti jer kad neki ovjek hoe onda on hoe neto, njegov je in volje usmjeren na neki predmet i da se misliti samo u odnosu na njega. to znai neto htjeti in volje, predmet samosvijesti nastaje povodom neega to spada u svijest o drugim stvarima to je dakle objekt sposobnosti spoznaje koja se u ovom kontekstu naziva motivom. Um sastoji u tome to ovjek nije poput ivotinje sposoban samo za vanjske opaaje nego moe apstrahirati iz opih pojmova, oznaavati rijeima i s njima praviti razliite kombinacije, ini ono to se zove misliti jezik, svjesnost, razmiljanje o prolosti, briga za budunost, namjera, odluka, drava, znanost itd., sve to poiva na jednoj jedinoj sposobnosti imati ne osjetilne, apstraktne, ope predodbe koje nazivamo pojmovima tj. bitima stvari. ovjek upravo zahvaljujui svojim sposobnostima ne osjetilnih predodbi posredstvom kojih on misli i reflektira ima daleko iri vidokrug koji poima ono odsutno, ono prolo i ono budue, zbog toga on ima mnogu veu sferu utjecaja i

17

motiva za razliku od ivotinje koja je usredotoena samo na sadanjost. Ono to odreuje ovjekovo djelovanje su misli koje on svuda nosi sa sobom u svojoj glavi misao postaje motiv im je u stanju djelovati na volju koja je pred njim, pomou svoje sposobnosti miljenja moe sebi predoiti intenzivno motive za koje osjea da utjeu na njegovu volju, to se naziva promiljanjem. Apstraktni motiv koji postoji u misli jest vanjski motiv koji odreuje volju Schopenhaer osporava slobodu volje jer bi onda svaka ljudska radnja bila neobjanjivo udo, posljedica bez uzroka. Ta sp ecijalno i individualno odreena volja kod svakog ovjeka je drugaija to Schopenhauer naziva karakterom Vrline i poroci uroeni, svaki in nekoga ovjeka proizvod njegova karaktera i nastupajueg motiva sve to se dogaa, dogaa se nuno, ovo je ujedno i njegovo osnovno polazite za utemeljenje morala jer kroz to to inimo mi samo doznajemo to jesmo. Temelj moralnosti Moral propovijedati je lako, moral utemeljiti teko kae da se etiar treba zadovoljiti tumaenjem samo onoga to se dogaa jer on vjeruje da postoji jedini istinski zakon za ljudsku volju a to je zakon motivacije jedna radnja moe nastupiti samo ako postoje dovoljni motivi za nju kao takav zakon motivacije je samo oblik opega zakona kauzaliteta. Osnovni pokretai ovjekova djelov anja: 1. egoizam, 2. zloba i 3. saaljenje. Jedna je radnja moralna s obzirom na svrhe za kojim ovjek ide pa konstatira da nije moralna ona radnja koja ide na postizanje osobne sree, ona je egoistika, nego kada oekuje od svoga djelovanja i neki dugoroni uinak, kada hoe stei simpatije drugih ljudi. Za njega su moralne samo one radnje iji je neposredni cilj dobro za drugoga ovjeka odnosno uklanjanje onoga to moe proizvesti bol drugomu ovjeku. Kako dobro ili srea drugoga ovjeka moe postati cilj mojih radnji neposredno, bez rauna postie jedino pomou spoznaje koju o njemu ima tj. pomou predstave o njemu u mojoj glavi, mogu se s njim tako daleko identificirati da moje djelo najavljuje onu razliku kao ukinutu to je svakodnevni fenomen saaljenja tj. neposrednog, od svakih daljnjih obzira neovisnog sudjelovanja najprije u patnji drugog ovjeka a time i u onemoguavanju ili ukidanju ove patnje. Saaljenje je temelj i bit moralnosti, nita toliko ne osuujemo kao onu odliku koja je suprotna saa ljenju tj. okrutnost u saaljenju ukidamo temelj svakome egoizmu i ujedinjujemo se s drugim ovjekom, zato Schopenhauer nastoji izvesti sve vrline iz saaljenja kao osnovnoga principa moralnosti. Saaljenje nas koi da drugome nanosimo ili uveavamo patnju a potie nas da mu pomognemo u nevolji te je kao takvo temelj aktivne vrline ljubavi prema ovjeku. Pravinost, ljubav i vrline uope ne mogu biti najvii oblik moralnosti jer u svim vrlinama volja onoga koji djeluje stoji na poziciji potvrivanja volje za ivotom najvii, najvrjedniji ivotni stav i ivotnu mudrost mora proglasiti negacija volje a ne njezina afirmacija najvii imperativ njegove etike jest zahtjev za samoponitenjem volje svladati i negirati volju za ivotom putem askeze asketa se uzdrava od ina raanja, suzbija spolni nagon. Dvije mogunosti ovjekova djelovanja: egoistino i altruistino nikome ne teti nego svima pomai koliko moe ovo naelo imperativno formulirano ali ne kazuje kako bi ljudi trebali djelovati konstatiranje da uz egoistina djelovanja postoje i ona koja nisu koristoljubiva a to su upravo ona koja su motivirana suuti.

8. METAETIKA **
Predmet metaetike je odgovoriti na pitanje to ljudi kada donose moralne ocjene, zapravo ine izgovarati reenice kojima izriu te ocjene ili kojima se slue u moralnom raspravljanju. Dva osnovna predmeta : 1. znaenje moralnih termina i iskaza (teorija znaenja moralnog jezika) 2. mogunost i artikulacija argumentacije u tom jeziku (teorija moralnog jezika). Odnos izmeu znaenja i uporabe jezika sredinji je problem teorije znaenja pa samim tim i metaetike. Ova teorija je pod utjecajem Ludwiga Wittgensteina on znaenje jezinih izraza tumai u povezivanju s prilikama u kojima se upotrebljavaju terminom JEZINA IGRA istie da je za objanjenje znaenja nekog jezinog izraza vano uoiti u kojem se kontekstu upotrebljava. Drugi sredinji termin njegove filozofije je OBLIK

18

IVOTA kae da predoiti neki jezik znai istodobno predoiti i oblik ivota. Rije ZNAENJE je znaenje rijei je njezina uporaba u jeziku. Wittgenseinovo uenje je doprinijelo razvoju GNOSEOLOGIJE morala koja promatra pridjeve, moralne atribute. Pridjevi ne samo da opisuju neki objekt nego i izraavaju nae subjektivno stajalite emocionalne stavove prema stvarima. O znaenju pridjeva govori Nowel Smith razlikuje 3 grupe pridjeva : deskriptivne rijei oznaavaju svjesno stvari rijei za izraavanje neke pogodnosti govore da neka stvar ima mogunost izazivanja u nama odreene reakcije gerundivne rijei podrazumijevaju da e neka osoba tako reagirati nego i da treba tako reagirati Metaetika teorija se moe podijeliti na kognitivizam i nekognitivizam. Metaetiki se kognitivizam odnosi na grupu metaetikih teorija prema kojima moralni iskazi u svim znaenjima i nainima opravdanja pripadaju spoznajnim iskazima i terminima. Metaetiki nekognitizam one grupe metaetikih teorija prema kojima moralni iskazi u nekim svojim dimenzijama znaenja pripadaju nespoznajnim iskazima i terminima.

8.1. Empirijski kognitivizam - Objektivizam Johna Deweya

Smatra da su vrijednosti vrijednosti, one su ono to jesu, one ili jesu ili nisu, njih uivamo ili ne uivamo. Dewey uporno ukazuje na nedefinirane vrijednosti te ih razumijeva kao sasvim izvan moralni pojam bez motoriko-afektivnoga ponaanja ne moe shvatiti fenomen vrijednosti kao ni vrijednosnih sudova, on smatra da afektivnomotoriko (stavove, elje i interese) ne treba tretirati kao mentalne procese i stanja nego kao obrasce ponaanja te time izraava ne naklonost prema subjektivnom kognitivizmu odnosno subjektivizmu. Vrijednost ili dobro za njega nije ono to elimo nego je ono to trebamo eljeti, neto je dobro ili vrijedno tj. loe ili ne vrijedno, ne zato to prema njemu neposredno zauzimamo pozitivan tj. negativan stav, nego stoga to ono u nama izaziva takav stav. Cilj istraivanja je vrijednosni sud, rezultat istraivanja problematine situacije jest transformacija spontane, slijepe elje u izabranu elju, u namjerni cilj koji je spoj motoriko -afektivnoga i intelektualnoga faktora koji se sastoji u predvianju i anticipaciji posljedica upravo je relacija sredstvo-cilj predmet etikoga i vrijednosnoga suda a temelji se na relaciji uzrok -posljedica. Apsolutno odbacuje postojanje krajnjega cilja odnosno cilja po sebi, o vrijednosti ima smisla govoriti samo kao o posrednoj vrijednosti odnosno o vrijednosti kao sredstvu, nema cilja koji ne bi mogao biti sredstvo. Kada je rije o etikim i vrijednosnim sudovima oni prema Deweyu imaju kognitivno znaenje -sadraj a normativnu funkciju ne moe se napraviti stalna hijerarhija vrijednosti jer se vrijednosne generalizacije ako elimo da budu istiniti trebaju zasnivati na ne vrijednosnim generalizacijama nema vrijednosti kao svojstva objekata koja bi bila neovisna o ljudskom stavu i cilju niti se moe shvatiti niti adekvatno formulirati ako se ne sagleda ne samo u personalnom nego i u drutveno kulturnom kontekstu.

8.2. Empirijski kognitivizam - Subjektivizam Edwarda Westermarcka

On karakterizira moralni sud tendencijom njegova autora da doivi moralni osjeaj jer moralni pojmovi izraavaju tendenciju osjeaja moralne emocije odobravanja i neodobravanja. Moralni sud ne tvrdi postojanje osjeaja nego samo tendenciju da se on doivi, pojedinani moralni sud moe biti samo primjena moralnoga principa njegove tvrdnje idu u prilog subjektivizmu. Istodobno jedna te ista radnja moe biti i dobra i loa, ista je radnja dobra ako je netko odobrava a loa ako je netko ne odobrava ne moe postojati moralna istina u onom smislu u kome se ovaj termin openito razumije. Razlog za to to su moralni pojmovi utemeljeni na emocijama i to sadraji emocija propadaju potpuno izvan kategorije istine ali moe biti ili nebiti istinito da imamo odreenu emociju, da dani nain

19

postupanja ima tendenciju u nama izazvati moralno odobravanje ili moralno neodobravanje. Smatra da normativna etika ne moe biti nikakva znanost jer ako je cilj znanosti otkrivanje istine normativna etika ne moe biti znanost moralna argumentacija moe uvijek krahirati jer i kad se postignu slaganja oko injenica mogue je da i dalje imaju razliita moralna osjeanja pa stoga i razliite moralne ocjene jednoga te istoga objekta.

8.3. Neempirijski kognitivizam - Realizam Georgea E. Moorea

Prema njemu etika ima dvostruku zadau: prvo to je dobro ima tri razliita znaenja koje moemo razloiti na tri pitanja: 1. Koje vrste stvari su dobre/loe? 2. Koje pojedinane stvari su dobre/loe? i 3. kakvo je znaenje termina dobro/loe? On pravi razliku izmeu intristino dobroga ili loega i dobroga ili loega kao sredstva intristino dobro predstavlja sredinji pojam njegove teorije, nije empirijski provjerljiv - On misli na intristino dobro koje trebamo razumjeti kao dobro po sebi ono nije ni kakvo ime za prirodno empirijsko svojstvo ili skupinu svojstava pa nije provjerljiv ni etiki sud u kome se ono pojavljuje, neovisno je o svim relacijama i nije nasuprot dobra kao sredstva. Njegova je originalnost u jednostavnosti miljenja, u osloncu na zdrav razum on prihvaa izazov da se utvrde ope istine o svijetu ali samo tako da bi ih zdrav razum mogao podrati. Potrebno je biti siguran da je ono to se tvrdi za istinu istina a potom tu istinu treba analizirati analiza se sastoji najprije u kazivanju to etiki stav znai on pretpostavka da mi to ve znamo ali bez paljivoga miljenja to ne moemo rei, dakle znati kako se ispravno upotrebljavaju rijei jedna je stvar a rei kako ih upotrebljavamo druga je stvar.

8.4. Neempirijski kognitivizam - Intuicionizam Maxa Schelera

Zamjerajui Kantu koji apriorno smatra prije danog Scheler e kazati da ono to je dano apriori jednako tako poiva na iskustvu uope kao i sve ono to nam je dano kroz iskustvo u smislu opaanja i indukcije zato je filozofija u tom smislu empirizam injenice i samo injenice a ne konstrukcija nekoga samovoljnog razuma. I apriori dan je intuitivni sadraj a ne neto prethodno sastavljeno miljenjem, svakako su meutim iste injenice intuicije otro odvojene od onih inj enica koje za svoje spoznavanje moraju prijei niz opaaja. U sredite problematike stavlja ne samo spoznaju nego osjetilnost-emociju, promovira emocionalni apriorizam istiui da racionalna spoznaja nije jedini fenomen svijesti. Vrijednosti su apsolutne, objektivne i nepromjenjive, ne mogu biti stvorene ili unitene, kao osnovni fenomen i vrijednost je nedjeljiva, ona se ne moe deducirati i dokazati nego demonstrirati i pokazati, vrijednost je sadraj neposrednoga osjeaja, gledanje bitka, fenomenalnoga opaaja, fenomenalnoga iskustva, vrijednosti se otkrivaju emocionalnim apriornim neposrednim opaajem, otkrivaju nam se kad prijeu iz neegzistencije u egzistenciju. Daje odreenje pozitivnih i negativnih vrijednosti, meu vrijednostima vlada strogo odreena hijerarhija vrijednosti su vie ako su trajnije kao i utoliko vie ako su manje ekstenzivno i djeljive kao i utoliko vie ako su manje uvjetovane drugim vrijednostima, ako je dublje zadovoljenje povezano s njihovim osjeajem te su vie ako je njihov osjeaj manje relativan prema postavljanju odreenih sutinskih nositelja osjetilnosti i pretpostavljanja. Vrijednosna osjetilnost odreuje tko e kakve vrijednosti realizirati. Za njega je vrijednost primarna pa se svako treba zasniva na njoj smatra da svaka konstatacija da neto treba ili ne treba da ve implicira jedan odnos izmeu pozitivne ili negativne vrijednosti i njezina nositelja ne treba zakljuiti da se bit vrijednosti svodi na treba. Dvije vrste treba: idealno treba (ono to ispravno treba biti) i normativno ili dunosno treba (treba initi ono to je ispravno) idealno treba prerasta u normativno treba kada njegov sadraj stoji prema jednoj moguoj volji kao njezinu realizatoru. to karakterizira moralnu vrijednost i kakav je njezin odno s prema ostalim vrijednostima in realizacije vrijednosti vri neka osoba pored ljudskih individualnih osoba postoje i tzv. kolektivne osobe kao i Bog ostvarivanje jedne vrijednosti jo uvijek nije ni dobro ni loe moralne se vrijednosti pojavljuju u cilju koji realizira najviu vrijednost u toj hijerarhiji vrijednost dobro u apsolutnom smislu je ona vrijednost koja je za spoznajni stupanj bia koja je ostvaruje najvia a vrijednost zlo ona koja se pojavljuje na inu realizacije najnie.

20

Moralno dobar je ona in koji se po svom vrijednosnom sadraju slae s vrijednou koja je pretpostavljena i proturjei onoj koja je zapostavljena a zao je onaj in koji svojim vrijednosnim sadrajem proturjei pretpostavljenoj vrijednosti i slae se sa zapostavlj enom vrijednosti. Vrijednost volje odreuje na temelju vrijednosti osobe, zato su i dobro i zlo u biti vrijednosti osobe, ona je izvorni nositelj moralne vrijednosti a pored osobe to su i osobine osobe i njezini akti htijenja i postupanja te osobine su vrline i poroci.

8.5. Nekognitivizam- Emotivistiki nekognitivizam Bertranda Russella

Metaetiki emotivizam, pokuao dati analizu etikih i uope vrijednosnih sudova oni prema njemu nisu nikakav injenini izraz nego ekspresija osjeaja njegova autor a kada tvrdimo da ovo ili ono ima vrijednost mi izraavamo naa vlastita osjeanja a ne neku injenicu koja bi bila istinita i kada bi naa vlastita osjeanja bila razliita miljenja je da je osjeanje izravno povezano sa eljom. Vrijednosni sud nije samo izraz osjeanja, elje prema odreenom objektu, nego istodobno i elja da taj osjeaj drugi podijele s nama kao i da podjele s nama elju prema tom objektu, nastoji da osjeaj i elja budu podijeljeni. eli da vrijednosni sudovi imaju univerzalan kara kter, on je uvjeren da se za etike i vrijednosne sudove ne moe nai dokaz etiki i uope vrijednosni sud ne moe biti niti istinit niti laan, tu znanost ne moe nita. Ako se pak neki etiki sud ili uope vrijednosni spor svodi samo na spor oko sredstava za zajednike ciljeve onda znanost moe prosuditi, ako je u pitanju razilaenje oko intrizinih vrijednosti intelekt je nemoan, takvi su sudovi isto subjektivni. Subjektivnost vrijednosti sastoji u tvrdnji da ako se dva ovjeka razilaze oko vrijednosti onda to nije razilaenje oko bilo kakve vrste istine ve razlika ukusa.

8.6. Nekognitivizam- Emotivizam Alfreda Julesa Ayera

Pristalica logikoga pozitivizma. Ograniimo li se samo da izrazimo jedno stanje osjeaja a da istodobno ne pruimo priopenje o jednom stanju stvari o da ustvari ne kaemo nita. Etiki sudovi samo ekspresije osjeaja te nema naina odluiti se o validnosti jednoga etikoga sustava i njegove nadmoi nad nekim drugim. Ukazuje koji su iskazi za njega besmisleni to su svi m etafiziki iskazi ali i svi vrijednosni sudovi. Grupi besmislenih znai empirijski ne provjerljivih iskaza pripadaju svi vrijednosni sudovi smatra da empiristi mijeaju vrijednosne iskaze sa smislenim i to tako to ih pogreno proglaavaju empirijsko provjerljivima da se etiki ili uope vrijednosni sudovi mogu upotrebljavati normativno i deskriptivno. Priznaje samo emotivnu funkciju isto normativnih iskaza koji se ne svode samo na izraavanje etikih osjeaja, oni su ekspresije i pobuivanje osjeaja te kae da moralni sudovi vie nisu ekspresija i pobuivanje osjeaja odobravanja tj. ne odobravanja nego stavova odobravanje/neodobravanja. Nemogue raspravljati o vrijednosnim pitanjima, o vrijednosnim pitanjima kao vrijednosnim ne moe diskutirati. Naglaava kako nije tvrdio niti ima namjeru tvrditi da moral nema vanosti, takoer kae kako ne tvrdi da je ispravno tj. neispravno sve to bilo tko misli da jest te istaknuo da nije tvrdio niti tvrdi da nita nije dobro tj. loe ili da je svejedno to inim o ne trudi pokazati da je njegova pozitivistika metaetika teorija korisna nego istinita

8.7. Nekognitivizam Alasdair Maclntyre

**

kotski teoretiar morala ro.1929.

21

Etika moralne tradicije kulturni relativizam - priroda moralne zajednice i sada takva da vie nije mogue pozivati na moralne kriterije kako je to mogue u drugo vrij eme i na drugom mjestu (moralna katastrofa). Pojmovi vrlina i pravda; milosre i dunost postali su neto drugo nego to su jednom bili, a jezik moralnosti preao iz stanja reda u stanje nereda. Suvremeno moralno iskustvo ima paradoksalan karakter kao svatko od nas nauio je sebe vidjeti kao autonomnog moralnog djelatnika, ali svatko od nas postaje dionikom modusa prakse, estetskih i birokratskih koji nas ukljuuju u odnose s drugim ljudima. Moralna otkrio je moralne moralna stav. ponaanja, vjerovanja i pojmovi raznovrsni i heterogeni uvjetovani moralnom zajednicom da je priroda moralne zajednice i moralnoga suda takva da se vie nije mogue pozivati na kriterije na nain kako je to mogue u drugo vrijeme i na drugom mjestu to je, kako kae, katastrofa ne postoji racionalan nain kojim bi se u naoj kulturi osigurao sloen moralni

Kriza suvremenoga morala nastala je kao posljedica pro svjetiteljstva a jezik moralnosti preao je iz stanja reda u stanje nereda, filozofska teorija na koju se posebno osvre jest emotivizam jer su njegovi protagonisti predstavljali kao teoriju o znaenju reenica. ovjek posjeduje svoju drutvenu ulogu po kojoj dobiva drutvenu definiciju, on ne moe imati niti povijest ni drutvenu povijest bez soje drutvene uloge moralnost postaje ime za posebnu sferu u kojoj pravila ponaanja nisu ni teoloka ni pravna ni estetska nego dobivaju vlastiti kulturni prostor, moral je ukorijenjen u kulturi. Vrline i problemi relativizma : Vrline su odlike koje podupiru slobodnog ovjeka u njegovoj ulozi i u djelima koje njegove uloge iziskuju. On tei povratku Aristotelovoj i tomistikoj etici i nudi teoriju o vrlinama kroz 3 stupnja : vrline kao odlike svojstveno praksama vrline kao odlike koje doprinose dobru ukupnog ivota tenja ka dobrom za ljudska bia

Vrline treba razumjeti kao one dispozicije koje e ne samo podrati prakse, nego koje e nas i podrati u odgovarajuoj potrazi za dobrom te nam osigurati i savreniju spoznaju dobra. On kao i Aristotel za vrline trai srednji put izmeu dviju krajnosti. Pesimizam donoenje politike ne doputaju afirmaciju etike, vrline niti moralni ivot te nam preostaje povlaenje u male COMMUNITIES i ekanje na novog razliitog Sv. Bendikta. Ako se kod morala ne radi ni o emu drugome nego o izrazima volje, moj moral moe biti samo ono to stvori moja volja, ne moe biti mjesta za takve fikcije kao to su prirodna prava, korisnost, najvea srea najveega broja ljudi. Svaki ovjek inei odreena djela u odreenoj situaciji podlijee prosudbi svojih vrlina i poroka jer vrline su upravo one odlike koje podupiru slobodnog ovjeka u njegovoj ulozi i koje se oituju u onim djelima koja njegove uloge iziskuju. Teorija o vrlinama tri stupnja: prvi u kojem se vrline promatraju kao odlike nune za postizanje unutarnjih dobara svojstvene praksama, drugi u kojemu se promatraju kao odlike koje doprinose dobru ukupnoga ivota i trei u kojemu ih se dovodi u vezu s tenjom k dobru za ljudska bia. U razmatranju vrlina smatra da treba zapoeti od praksi, vanost lei u tome to izvravanje vrlina nije samo vrijedno radi sebe samoga nego ima daljnji smisao i svrhu, pojam vrline za svoju primjenu uvijek zahtjeva neku sliku drutvenoga i moralnoga ivota koji ga odreuju i objanjavaju. Vrline treba razumjeti kao one dispozicije koje e ne samo podrati prakse i omoguiti nam postizanje dobara svojstvenih praksama, nego koje e nas i podrati u odgovarajuoj potrazi za dobrom omoguujui nam da prevladamo nedae, opasnosti, iskuenja i zablude s kojima se suoavamo i koje e nam osigurati savreniju samospoznaju i savreniju spoznaju dobra. Moralno stroge tradicije apsolutno zabranjuju laganje i trae istinoljubivost pod svaku cijenu, druge doputaju laganje u situaciji koja ukljuuje opasnost od vradbina a tree doputaju bezazlene lai.

8.8. Nicolai Hartmann

Istrauje izvore, granice i mogunosti spoznaje. Subjekt filozofske spoznaje koji ona sama stvara : spoznaja proizvodi BITAK. Sve to nazivamo naom spoznajom je u stvari stalno mjeanje spoznaje i zablude. Problem, logika, psihologija sve je to oko nas i veoma vano ali je najdublje otkrie.

22

Osnovno filozofsko polazite sve to u ivotu nazivamo naom spoznajom u zbilji je stalno mijeanje spoznaje i zablude, istie da nitko ne zapoinje znanje svojim miljenjem, preuzima problematske sadraje koji idu kroz stoljea a da se bitno ne mijenjaju to su metafiziki problem i, problemi ono trajno. ovjek najee ne bira situacije, on u njih upada i one ga tjeraju na odluku, situacija mu ali i vlastito bie ostavlja prostor za igru a smjer u koji kree stavlja se u njegovu slobodu. ovjekova se sloboda ne iscrpljuje u onome hoe lio djelovati nego u onome kako sloboda veliko metafiziko zagonetno pitanje osobe ono to je neshvatljivo u biti slobode jest upravo to da ona ima dvije fronte, da je u isti mah sloboda nasuprot zakonitosti bitka i sloboda nasuprot zakonitosti trebanja. Zadaa filozofske etike je analiza biti osobe i etikih ina te analiza vrijednosti to trebamo initi stojimo u svakom trenutku tu je svatko upuen na samoga sebe da donese odluku te ako je pogrijeio snosi odgovornost i krivnju, in koji se dogodio ne moe se naknadno uiniti nedogoenim. Etika ne nauava gotove sudove nego suenje samo, ona je ovjekovo privoenje vlastitom slobodnom oblikovanju ivota, tu je ljudska misao u potrazi i pronalaenju puta do smisla ivota, ona je i izvor i najmutnija voda i pokreta filozofskoga miljenja, ona je posljednji cilj i najiri vidik upravo toga miljenja i promiljanja, nikakvo nas iskustvo u tome ne moe pouiti. Vrijednosti nisu neovisne samo o vrijednosnim stvarima nego su pozitivno takoer njihov u vjet, vrijednost je uvjet mogunosti da je neto uope vrijedno vrijednosti imaju karakter pravih bitnosti, karakter apsolutnosti i principa pa je i spoznaja koju o njima imamo apriorna spoznaja dakle apsolutnost vrijednosti i apriornost vrijednosne spoznaje zahtijevaju poseban dokaz. Nemogue je sebi neto uzeti kao svrhu a da se u tome ne vidi vrijednost razlikuje materiju vrijednosti i vrijednosni karakter materija vrijednosti jest u relaciji prema osobi a o vrijednosnom karakteru rije je kad se kae da vrijednosti imaju bitak po sebi razlikuje realni i idealni bitak po sebi realni bitak po sebi ima samo etika zbiljnost dok je pravi nain toga bitka idealni bitak po sebi iz toga svega proizlazi d su vrijednosti tvorbe etiki idealne sfere ca rstva s vlastitim strukturama, s vlastitim zakonima i vlastitim poretkom. Vrijednosni sudovi su izraz osjeaja vrijednosnoga priklanjanja ili protivljenja njemu a nasuprot njemu jest ono to takav osjet izaziva, upravo to to osjeaj izaziva jest etiko. Moralna uraunljivost ide na osobu osoba snosi krivnju, nju se tie odobravanje i neodobravanje tuega vrijednosnog suda, ne drugaije nego kao osuda kroz vlastitu savjest. Dvije bitno razliite vrste bitka po sebi: realni (odnosi na sve stvari i dogaaje, na sve zbiljsko, sve to ima egzistenciju) i idealni bitak po sebi ( odnosi na oblike iste matematike i logike) izmeu ovih dviju sfera postoji bitni odnos koji je karakteristian za carstvo ivih bia i spoznaje bitka. Stav da vrijednosti imaju idealan bitak po sebi je za Hartmanna od odluujueg znaenja za etiku postoji jedno po sebi bivajue carstvo vrijednosti, jedan pravi kosmos koji postoji isto tako s onu stranu zbilje kao i s onu stranu svijesti. Upozorava i na slijepilo za vrijednosti koje se oituje u nedostatku vrijednosnoga osjeaja, dodaje da postoji jedno individualno sazrijevanje vrijednosnoga organa u ovjeku pojedincu kao i takoer povijesno sazrijevanje vrijednosnoga organa ovjeanstva.

9. IMORALIZAM I PREVREDNOVANJE VRIJEDNOSTI**

Friedrich Nietzsche

**

Postavlja zahtjev kao potrebu rjeenja duhovne krize graanskoga ovjeka odnosno kao kritiku sveukupne kulture, za njega je bit svijeta kaos i iracionalnost, mnogo toga razarao i gradio. Njegova teorija ima etiko ali i metafiziko znaenje u etikom znaenju tei ivotnoj realnosti. Zahtjeva prevladavanje ovjeka, vjerujui u snagu evolucije on zahtjeva transformaciju u nadovjeka da bi prevladao sebe ovjek mora prevrednovati sve vrednote, mora se osloboditi iluzije koja se zove moralitet i kranstva koje je do sada bilo najkobniji nain sebeprecjenjivanja. Odbacuje sve kreposti i

23

sve ono to odrava sadanje stanje duhovne krize, zamjera kranstvu to je prihvatilo ropski moral, njega ne zanima metafizika istina ni kranska ni bilo koje druge religije. Zamjera i budizmu i kranstvu to to su nihilistike religije u smislu odricanja svake bitne razlike vrijednosti izmeu ovoga i onoga ovjeka kranstvo je dekadentno i puno degeneriranih i neistih elemenata, najzavodl jivija la. On odbacuje ljubav prema blinjemu i zahtjeva ljubav prema buduem i najdaljem stoga se sav moral mora unititi da bi se oslobodio ivot. Postavio teko rjeivu dilemu: bezkrupulozni ivot ili idealni moral porie ne samo objektivno postojanje moralnog djelovanja nego i smisao i vrijednost unutarnjega moralnog zakona da se djeluje u skladu s bilo kakvim zakonom. Smatra da nita nije krivo koliko moral za izopaeno tumaenje zbilje, stoga se treba odvaiti i biti nemoralan kao priroda. Kada Nietzsche eli ukinuti moral on tu misli iskljuivo na vrijednosti u njihovoj hijerarhiji, eli prevrednovati vrijednosti to ujedno znai i borbu protiv postojeega morala a sve u ime novog morala budunosti i progresa, utvruje da moralitet sam izvire iz nemoralnosti. Rui staru hijerarhiju moralnih vrijednosti, moral tretira kao jednostavno sredstvo, kao orue ivota njega zanima moral koji bi omoguio nadovjeka jer jedino je nad ovjek bie koje cilj vidi naprijed. Priopava da je Bog umro to znai d a ovjek ne moe vie traiti izvan sebe snagu da bi u svojoj volji potvrdio cilj za ivotom bit ivota je cilj za mo a ivotni cilj je nadovjek. Ne odvani pred svjedocima ve odvani poput samotnika i orla, odvani kad vas ni Bog ne promatra srce ima onaj koji poznaje strah ali strah svladava, prisiljava, srce ima onaj koji vidi bezdan ali s ponosom. Ideal ljudskoga i nadljudskoga osigurava ope zadovoljstvo. Smisao njegove egzistencije uenje o povratku, smisao je povratka u volji da se stalno djeluje, iz nadovjeka se ui povratak. ovjek egzistencija koja tek treba sebe nadvisiti u nadovjeka ona se moe nadvisiti voljom za ivotom koja je isto to i volja za mo uvjet za to nije krepost mase nego krepost jakih odnosno sve ono to unapreuje ivot, pa tako bit ivota postaje prisvajanje, povreda, svladavanje slabijega, nametanje vlastitih oblika ivota. Nema savjesti, postoji samo navika po kojoj neto utvrujemo kao glas savjesti ali taj glas u realnom ivotu ne postoji. Moral savjesti, samil osti i pravednosti jest moral slabih bia i bia mirnih prosjenosti koje on prezire svom estinom. Dobro je sve to povisuje osjeaj moi, volju za mo, mo u samom ovjeku a zlo je sve to nastaje iz slabosti to je ujedno i osnovna bit njegova imoralizma nadovjek je egzistencija za sebe koju svaki ovjek za sebe moe ostvariti.

10. SPOZNAJNE TEORIJE

Zadatak etike je analiza biti osobe i etikih ina. Etika ne ui direktno nego openito. Etika se obraa stvaralakom ovjeku te je ona praktina filozofija. Etika je izvor i pokreta filozofskog miljenja, a opet ona je posljednji cilj. Zbog toga etika treba pokazati svrhe radi kojih su tu sredstva i to najvie svrhe koja ne moe biti sredstvo za neto drugo. Drugo pitanje je univerzalnije a to je ovjekovo unutarnje dranje. Vrijednost kao bitnost: Platonistiki motiv gledanja, to je ono to materijalna etika naziva vrijednosni osjeaj. Vrijednost je uvjet mogunosti da je neto uope vrijedno. Materija vrijednosti (relacija prema osobi) i vrijednosni karakter (bitak po sebi). Realni i idealni bitak po sebi. Vrijednosti su tvorbe etiki idealne sfere. Vrijednosni sudovi izraz osjeaja, a nasuprot njemu izazov. Indovidualno sazrijevanje- ovjek Povijesno sazrijevanje ovjeanstvo

24

10.1. Ernst Tugendhat

( Brno, 1930.)

**

U knjizi Predavanja o etici pokuava odgovoriti zato se treba baviti etikom te istie da se etikom treba baviti zbog toga to je ono etiko presudno u drutvenom ivotu. Novi svijet, nova moralna argumentiranja jer otvara nova moralna pitanja kao ekologija, genetika i sl. On utemeljuje donju i gornju razinu morala. Donja razina postoje samo razlozi u smislu sudova Gornja razina donose se sudovi koji govore dobro Norma uma : Norme uma shvaa kao praktino pravilom koje moemo izraziti (dobro je", razumno je"). Socijalna norma : socijalna norma socijalne sankcije Pristupa utemeljenju etike na nekoliko razina utemeljenje morala moe biti samo dokazivanje njegove plauzibilnosti i to u dva koraka: prvo plauzibilnosti razloga za odluuju da se uope prihvati neki moral te drugo vee plauzibilnosti nekoga odreenog pojma morala u odnosu na konkurentske. Istie da se etikom trebamo baviti zbog toga to je ono etiko presudno u drutvenom ivotu na meuljudskom i politikom prostoru stalno se moralno sudi. Jedino to moemo empirijski utemeljiti je sud poput nekog da ljudi ovog ili onog kulturnog kruga ili ove ili one drutvene klase smatraju takvo djelovanje loim ili za osudu. Empirijski sudovi i empirijske teorije se mogu utemeljiti na neki nain samo odozdo polazei od njihovih empirijskih posljedica a to znai od iskustva, moralni se sudovi odnosno neki moral u cjelini mogu utemeljiti na neki nain samo odozgo polazei od nekoga najvieg principa. Zato se Tugendthat bavi dvjema razinama utemeljenja morala, gornjom i donjom donja razina osnovno da ne donosi moralne sudove postoje samo razlozi u smislu motiva gornja donose se moralni sudovi u kojima se kae da je neto dobro ili loe ovdje se susreemo s proimanjem motiva i razloga. Po moralnim sudovima prepoznajemo neki moral, neki moral moe razumjeti kao skup moralnih sudova kojima netko ili neka grupa raspolae. Definicije moralnoga i etikoga: 1. etiko se moe definirati i drugaije nego ono moralno, etiko kada se ono ne razumije kao moralno nego kao pitanje razboritosti koja se odnosi na vlastitu dobrobit i 2. etika za razliku od morala filozofska refleksija morala. Moralni sudovi takve izraze razumijemo ali ih teko objanjavamo, on daje objanjenje bez uvjetne uporabe rijei mora mora i treba identino je s razjanjenjem osebujnoga karaktera obvezivanja moralnih normi, moral ima posla s apsolutnim obvezama. Norma praktino pravilo norme uma i socijalne norme. Norme uma shvaa kao razumno je, dobro je, bilo bi razumno ili dobro itd. Sada se moe kazati da bi osoba u oba sluaja ako ne djeluje onako kako u tom smislu treba/mora djelovati, djelovala iracionalno a to znai da ne bi postigla svoje ciljeve. Socijalne norme su ona praktina pravila kojima i sam poklanja najvie pozornosti, tvrdi da netko tko se ne ponaa u skladu s nekom vaeom socijalnom normom doivljava socijalne sankcije. Upotrebljavajui rije dobro dajemo do znanja da smo za to Tugendhat je zainteresiran za rije dobro kada se ona razumije objektivno kako u nainima upotrebe koji izraavaju norme uma, tako i u razliitim reenicama njezine atributivne upotrebe. Kada je rije o dobrom tu ne postupamo i ne odgovaramo s da ili ne nego je rije o ljestvici kada se dobro upotrebljava objektivno, ljestvicom izvrsnosti, bolje je ono to je vrijedno da dobije prvenstvo objektivnom izvrsnou valja misliti da se onome to se oznaava kao bolje ne daje samo faktino prvenstvo nego da je vrijedno prvenstva, da postoji objektivan razlog da mu se dade prvenstvo, objektivno razlozi uvijek razlozi uma. Smatra da moralne norme i sudovi nisu empirijski ali ipak ne vae apriori to opet nikako ne znai da ne mogu imati racionalno utemeljenje, isticao da ne postoji apsolutno moranje samo moral koji je bio izgraen na autoritetu mogao je sadravati jednoznane odgovore na sva pitanja. Kada se odustane od tradicionalistike premise ostane nam samo moralno stajalite, nain prosuivanja koji se bitno razlikuje od principa koji implicira neki postupak odluivanja.

25

10.2. Tosqueville
Prorok" koji je predvidio nastanak dualizma SAD i Rusije (jednom e upravljati sudbinom polovice svijeta). Njegovi kljuni pojmovi su individualnost i individualizam, te odnos pojedinca kroz razliite oblike drutvenog i dravnog ureenja. Pojam revolucije kroz povijest te je pod snanim utjecajem Boga.

26