Sie sind auf Seite 1von 62

HIDROTEHNIKE GRAEVINE 1. poglavlje: Podzemni istraivaki radovi 1. Fizikalne karakteristike i principi 1.1 Totalna i apsolutna poroznost 1.

2 Darcy-ev eksperiment 2. Geofizika istraivanja 2.1 Seizmika istraivanja 2.2 Geoelektrina ispitivanja 2.3 Snimanja u buotinama 3. Geoloka istraivanja 3.1 Aluvij 3.2 Taloenje vjetrom 3.3 Taloenje ledom 3.4 Sedimentne stijene 4. Geostatistika analiza 2. poglavlje: Objekti u podzemlju: zdenci, galerije kolektori 1. Vodonosni i vodonepropusni slojevi 2. Projektiranje i izgradnja zdenaca i kolektora 3.Testiranje zdenaca 4.Izgradnja piezometara i metode mjerenja 5.Objekti za odlaganje otpada 3.poglavlje: Brane s prateim objektima 1.Podjela i klasifikacija 2. Projektiranje i izgradnja 3. Objekti na branama 4. Procesi u akumulacijama 4.poglavlje: Projektiranje s analizom nepouzdanosti 1. Analiza osjetljivosti 2. Analiza rizika i donoenje odluka

Nastavnik: Asistenti:

prof.dr.sc. Roko Andrievi mr.sc. Hrvoje Gotovac Veljko Srzi,dipl.ing.gra.

Poglavlje 1

PODZEMNI ISTRAIVAKI RADOVI


Uvod
Potreba za pitkom vodom se poveava iz dana u dan, kao rezultat porasta populacije na Zemlji. Posljedica toga je znaajan porast cijene vode za pie, a isto tako raste i intenzitet traenja novih i modernijih metoda za pronalaenje voda u podzemlju. Poloaj vode u podzemlju, koliina te njezin kemijski sastav imaju izravan utjecaj na projektiranje i nain izvoenja ne samo podzemnih hidrotehnikih objekata, ve i objekata na povrini zemlje. Istraivaki radovi u podzemlju postaju osnova i temelj kvalitetnom projektiranju i izvoenju hidrotehnikih graevina. Tradicionalne metode istraivanja podzemlja, nekada adekvatne, konstantno se zamjenjuju novim znanstvenim tehnikama i novom mjernom instrumentacijom. Inenjer u praksi, danas, raspolae raznim metodama i tehnikama primijenjenim u geologiji, geofizici, geokemiji, matematikom modeliranju i naravno, u buenju. Istraivake buotine te geofizika mjerenja raznih fizikalnih parametara odavno su koritene u naftnoj industriji, dok je primjena u hidrotehnici bila manje zastupljena. Taj nedostatak se esto odraavao u previsokoj cijeni objekata ili nepouzdanoj izgradnji i projektiranju. Geoloka i geofizika istraivanja, zajedno s inenjerskim projektiranjem i izvoenjem graevinskih objekata, discipline su koje se meusobno isprepliu kako u znanosti tako i u praksi. Premda postoje eksperti iz zasebnih podruja geologije, hidrogeologije i geofizike, njihovo meusobno koordiniranje i usuglaavanje neophodno je ako se eli postii kvalitetan rezultat. Graevinski inenjer duan je uspostaviti tu koordinaciju i samim tim mora biti upoznat s osnovnim principima hidrogeologije, tako i geofizike. Glavni cilj ovoga poglavlja je dati pregled osnovnih metoda hidrogeologije, geofizike, geokemije i geostatistike, koje mogu posluiti inenjeru (ili hidrogeologu) u rjeavanju problema projektiranja i izvoenja hidrotehnikih objekata. kako geologije,

1. Fizikalne karakteristike i principi


Prije tumaenja samih karakteristika podzemlja dat je pregled nekih osnovnih fizikalnih pojmova: 1. Energija, E, je kapacitet da se uini rad koji je produkt sile i puta na kome djeluje. Mjerna jedinica za rad je 1 Joul (J), to je ustvari sila od 1 N koja djeluje na putu od 1 m.
W =F d

ML2 ML T2 = T 2 (L )

2. Sila, F, je produkt mase i akceleracije. Mjerna jedinica za silu je 1 Newton (N) - 1 kg s akceleracijom od 1 m s 2
F =ma

ML L 2 = (M ) 2 T T

3. Teina vode, W, gravitacijska je sila zemlje koja djeluje na tijelo, i ima istu mjernu jedinicu kao i sila
W =mg

(M )

L ML = 2 2 T T

4. Gustoa vode:

=
5. Specifina teina:

masa M = volumen V

= g =

masa duina masa W (teina po jedininom volumenu) = = 3 2 2 2 V duina vrijeme duina vrijeme

Svaki dio podzemlja koji u sebi sadri vodu u mjerljivoj koliini naziva se vodonosni sloj (akvifer). Voda moe ispunjavati sve pore u podzemlju ili samo dio pora te se po tome definira stupanj zasienosti porozne sredine. Tijekom vremena nastajanja, stijena u sebi formira dvije faze: fazu pora tj. otvorenog prostora, i vrstu fazu. Stijene pri povrini zemlje u stalnom su procesu fizikalne i kemijske dekompozicije i desagregacije, to rezultira kontinuiranim stvaranjem novih pora. Svako dodatno pomicanje stijena na povrini zemlje moe uzrokovati pucanje i stvaranje dodatnih pukotina u stijeni. Sedimenti su nakupine zrnastog materijala koji se taloio pod utjecajem vode, vjetra, leda ili gravitacije. Sedimenti takoer sadre otvorene pore koje se primarno nalaze izmeu zrnatog deponiranog materijala. Sedimentne stijene su formirane iz sedimenata procesom diageneze, tj. procesom nastajanja kroz geoloke epohe. Vapnenake 2

stijene i dolomiti su primjeri sedimentnih stijena. Oni su formirani od kalcijevog karbonata i kalcijmagnezijevog karbonata. Pri kori zemlje, sedimentne stijene su napuknute i formiraju mreu pukotina stvarajui otvoreni volumen prostora raspoloiv za kretanje vode. Otvori, pukotine i pore su od velike vanosti u hidrologiji podzemlja i inenjerskoj praksi. Podzemna voda u odreenom stupnju zasienja ispunjava taj prostor.

Slika 1.1 Otvori i pukotine u stijeni

1.1.Totalna ili apsolutna poroznost


Poroznost zemljanog materijala odnos je volumena otvorenog prostora (otvorenih pora) prema totalnom volumenu promatranog uzorka. To je bezdimenzionalna veliina najee dana u postotku

Totalna poroznost n =

V Volumen pora 100 = v 100 volumen uzorka V

(1.1)

gdje je Vv volumen otvorenog prostora, V totalni volumen promatranog prostora i n je totalna poroznost uzorka. Poroznost se laboratorijski odreuje uzimanjem uzorka s poznatim volumenom (V). Uzorak se potom sui do konstantne teine na temperaturi od 105 C. Time se odstrani sva voda iz pora, ali ne i voda koja je kemijski vezana uz minerale. Osueni uzorak se zatim potopi u posudu s poznatim volumenom vode i ostavi dok se potpuno ne saturira. Volumen otvorenog prostora u uzorku, Vv, jednak je razlici poznatog volumena vode u kojeg je uronjen i volumena vode u posudi kada je uzorak izvaen.

b n = 100 d

(1.2)

b = bruto gustoa uzorka =

masa uzorka nakon suenja originalni volumen uzorka


masa uzorka nakon suenja volumen zrna odredjen nakon suenja

d = gustoa estica materijala =

Opisani postupak mjeri efektivni porozitet, jer iskljuuje pore manje od molekula vode te iskljuuje pore koje nisu meusobno povezane. Efektivna poroznost je prostor u poroznoj formaciji, raspoloiv za protok vode i transport zagaenja kroz podzemlje. Za potpuni saturirani uzorak, efektivna poroznost se (kinematiki) definira prema izrazu:

Efektivna poroznost n e =

Volumen vode dreniran gravitacijski 100 Volumen uzorka

(1.3)

Ogranienja za izraunavanje efektivne poroznosti situacijama: nepovezanost pora postojanje tzv. mrtvih zona dominiranje pukotina na veoj skali

(ne )

postoje u slijedeim

Efektivni porozitet (raspoloiv za tok vode) ima vanu ulogu u procesima transporta zagaenja u podzemlju. U nekim slabo poroznim materijalima (npr. glina ) razlika izmeu totalnog i efektivnog poroziteta je velika i njihovo tono mjerenje je imperativ. Porozitet se takoer dijeli na primarni i sekundarni. Primarni porozitet je nastao za vrijeme taloenja sedimenata i uglavnom predstavlja prostor izmeu zrnatog materijala. Njegova veliina ovisi o stupnju sortiranja i obliku deponiranog zrnatog materijala. Sekundarni porozitet nastaje hidrolokim i kemijskim procesima nakon formiranja sedimenata. Najei procesi koji utjeu na sekundarnu poroznost su rastvaranje karbonatnih stijena, pukotine nastale tektonskim pomacima, te ostali procesi vlaenja i rastvaranja stijena kemijskim utjecajem. Sekundarni porozitet doprinosi poveanju efektivne poroznosti (ne ) . Dolomiti i vapnenci poznati su i iroko rasprostranjeni primjerci sedimentnih stijena. Oni su najee formirani od kalcijevog karbonata, gipsa, kalcijevog sulfata i drugih klorida. Materijal od kojega su takve stijene formirane, nekada je bio u tekuoj fazi. Kako su i padaline reverzibilnog karaktera, tako se i ova vrsta stijena moe ponovno rastvarati. Cirkulacija podzemnih voda s vremenom rastvara stijenu prolazei kroz povezane pore i pukotine. U nekim sluajevima posljedica rastvaranja moe biti znatno

poveanje pukotina i stvaranje kaverni i podzemnih spilja. Proces stvaranja karbonatnih stijena je stalan. U Hrvatskoj, na podrujima kra i vapnenakih stijena, postoji veliki broj takvih primjera. Stijene metamorfnog podrijetla su nastale pod jakom toplinom i pritiskom na ve postojee stijene. Njihov porozitet je uglavnom mali i rezultat je procesa vlaenja i pukotina nastalih tektonskim pomacima. Porozitet je uglavnom funkcija otvora pukotina te koliine materijala koji ispunjava pukotine. Stijene vulkanskog podrijetla formirane su hlaenjem lave i u sebi sadre otvore i pukotine kao rezultat razlike breg i sporijeg hlaenja. Ti otvori mogu biti nepovezani i tada malo doprinose protoku vode, dok u sluaju njihove povezanosti mogu predstavljati znaajnu trajektoriju za tok vode i pronos zagaenja kroz podzemlje.

Slika 1.2 Otvori i pukotine u vulkanskoj stijeni U tablici 1.1 prikazan je srednji porozitet nekih stijena. Vrijednosti su samo indikativnog karaktera, dok stvarne vrijednosti mogu znaajno varirati. U dosadanjem tumaenju poroziteta moe se primijetiti volumen uzorka u nazivniku razlomka tj.odabrana veliina uzorka. Porozitet je zato i funkcija veliine odabranog uzorka. U podzemnom mediju ta veliina, odnosno veliina odabrane skale (mjerila), igra znaajnu ulogu u procesima i fizikalnim parametrima podzemlja. Ostanimo na primjeru poroziteta i promotrimo sluaj kada veliina uzorka ide u toku. Dakle, ako bi imali instrument za mjerenje poroziteta u toci, postavlja se pitanje koliki je porozitet uzorka koji ima veliinu infinitezimalne toke!?!

Porozna sredina ljunak Pijesak Sitni fini pijesak Glina Kreda Pjeenjaci Graniti Vapnenci

Ukupna poroznost [%] 45 40 32 47 30 20 2 0.5 - 20

Efektivna poroznost [%] 40 30 5 01 26 5 15 0.2 2 0.2 - 10

Tablica 1.1 Srednji poroziteti nekih tipova poroznih stijena Porozitet u toci je jedan ako je toka mjernog instrumenta pala u poru ili je nula ako je pala u vrstu fazu (npr.zrno poroznog materijala). Tek poveanjem veliine uzorka na neku konanu skalu, uvodimo obje faze i time porozitet dobiva smisao izraza (1.1) ili (1.3). Drugim rijeima, dajemo matematikoj toci u prostoru vrijednost poroziteta za odreeni volumen koji okruuje tu toku. Ovaj se koncept zove reprezentativni elementarni volumen (REV) i predstavlja vrst prostorne integracije (odnosno osrednjavanja). Osnovno pitanje koje se namee je kako odrediti veliinu REV- a u praksi, tako da su mjereni fizikalni parametri relevantni (reprezentativni) za tu poroznu sredinu. Veliina REV-a treba zadovoljavati slijedea dva uvjeta: 1. dovoljno velika da sadri dovoljan broj pora kako bi se srednja vrijednost mogla nai uz istodobno zanemariv utjecaj fluktuacija na skali pora (npr.1 dm3 za nekonsolidirane materijale). 2. dovoljno malena kako bi se varijacije parametara u prostoru mogle kontinuiranim matematikim funkcijama. U stijenama s pukotinama, veliina REV-a moe biti iznenaujue velika tako da drugi uvjet o kontinuiranim funkcijama i nije zadovoljen. Praktino se smatra da veliina REVa odgovara veliini uzorka kada mjerni parametar (npr.porozitet) dobiva konstantnu vrijednost u grafu kada je prikazan kao funkcija veliine uzorka (Slika 1.3). REV koncept ima nedostataka pogotovo u opisu stijena s pukotinama kada potrebna veliina REV-a ima diskontinuitet u mnogim mjernim parametrima. opisati

Slika 1.3 Definicija Reprezentativnog Elementarnog Volumena Drugi pristup mjerenju relevantnih fizikalnih karakteristika podzemnih formacija je koncept sluajne funkcije koji definira poroznu sredinu kao realizaciju sluajnog procesa. Zamislimo, na primjer, da imamo vie uzoraka poroznog medija iste veliine (npr. veliki broj kolona ispunjenih poroznim materijalom), te u svakom uzorku mjerimo porozitet u toci (dakle, mjerimo ili jedan ili nula, ovisno da li je mjerna toka pala u poru ili na zrno materijala). Srednja vrijednost (osrednjena po broju kolona) svih mjerenih poroziteta u toci predstavlja osrednjavanje po realizacijama porozne sredine i jednaka je prostornom osrednjavanju po jednom takvom uzorku. Vrlo bitna razlika je u tome to je osrednjeni porozitet po skupu realizacija jednak za svaku toku uzorka.

Slika 1.4.

1. 2 Darcy-ev eksperiment
Poetak hidrologije podzemnih voda kao zasebne znanstvene discipline povezuje se s 1856. godinom kada je francuski inenjer, po imenu Henry Darcy, objavio studiju vodoopskrbe grada Dijon-a u Francuskoj. U tom radu Darcy je opisao laboratorijski eksperiment protoke vode kroz cilindar pijeska. Rezultat eksperimenta je slijedei: protok vode je proporcionalan razlici stupca vode na oba kraja ( Q h A hB ) te obrnuto proporcionalan duini toka vode (npr. duini cilindra pijeska, Q 1 L ). Ovaj pronalazak je kasnije generaliziran u empirijski zakon koji i danas nosi ime pronalazaa. Dakle, Darcy-ev empirijski zakon se moe pisati kao 7

h hB Q = KA A L ili u diferencijalnom obliku


Q = KA dh dl

(1.4)

(1.5)

gdje dh/dl predstavlja hidrauliki gradijent, K je konstanta proporcionalnosti, A je popreni presjek cilindra pijeska (Slika 1.6). Negativni znak u gornjem izrazu rezultat je teenja u smjeru opadanja hidraulikog potencijala. K evidentno mora biti u funkciji poroznog materijala koji ispunjava cilindar, jer e dranjem konstantnog gradijenta, protok varirati za razliiti porozni materijal.

Slika 1.5. Makroskopski i mikroskopski koncepti toka podzemne vode Parametar K koji se naziva hidraulika provodljivost (konduktivitet) ima veu vrijednost za pijesak i ljunak, a manju za glinu i veliku veinu stijena. Budui je hidrauliki gradijent, K, bezdimenzionalna veliina, ima dimenziju duina/vrijeme, tj. dimenziju brzine. Hubbert (1956.) je pokazao da Darcy-eva konstanta proporcionalnosti, K, ovisi ne samo o vrsti materijala, ve i o fizikalnoj karakteristici vode koja prolazi kroz porozni materijal. Intuitivno je da, na primjer, sirova nafta koja je vrlo viskozna tekuina, prolazi sporije kroz porozni materijal, nego voda s daleko manjom viskoznou. Dakle, protok vode je proporcionalan specifinoj teini, = g , vode. Specifina teina vode je gravitacijska sila jedininog volumena vode (s gustoom ) i predstavlja pokretaku silu vode. Protok vode takoer je obrnuto proporcionalan dinamikom viskozitetu, , koji je mjera otpora pri teenju vode.

Slika 1.6. Darcy-ev eksperiment Ako bi ponovili Darcy-ev eksperiment sa zrnima materijala jednolinog dijametra protok vode bi bio proporcionalan kvadratu dijametra zrna

Q = C

d 2

dh dl

(1.6)

pri emu C predstavlja novu konstantu proporcionalnosti, zvanu faktor oblika. C i d 2 su karakteristike poroznog materijala, dok su i karakteristike tekuine.

Slika 1.7 Darcyev eksperiment sa zrnima materijala jednolinog dijametra Sada moemo definirati novi parametar zvani permeabilitet, tj. propusnost porozne sredine, k= Cd 2 , koji je funkcija samo porozne sredine i slobodnim rijeima oznaava veliinu otvora kroz koji tekuina prolazi, k ima dimenziju povrine te se konani oblik Darcy-evog eksperimentalnog zakona moe pisati:

q=

Q g dh =k A dl

(1.7)

Na osnovi ovog izraza, jedinica za permeabilitet je 1 darcy koji je definiran kao permeabilitet koji rezultira specifinim protokom, q, od 1 [ cm 3 s ] kroz sekciju od 1 [ cm 2 ] za tekuinu viskoznosti 1 [ 10 3 Pa s ] uz gradijent pritiska od 1 [ atm cm (760 mm Hg cm) ] Jedan darcy jednak je 9.87 10 9 cm 2 . Ako se prisjetimo definicije hidraulikog potencijala, h = p g + z , onda se za nestiljivu tekuinu moe pisati q= gdje k k g

(p + g z ) =

(1.8)

oznaava gradijent skalara, npr., vektor s datim komponentama

( h x, h y, h z ). Iz gornjeg izraza definicija hidraulike vodljivosti je K= ije su dimenzije iste kao i za brzinu: k g

kg

(1.9)

(duina )(masa duina ) (duina vrijeme ) = (duina vrijeme ) [K] = (masa duina vrijeme )
2 3 2 1 1 1

(1.10)

Kinematiki viskozitet je:

L2 T

(1 stokes = 10 4 m 2 s )

Darcy-ev eksperimentalni zakon je iroko koriten u praksi i predstavlja linearni odnos izmeu hidraulikog gradijenta i specifinog protoka, odnosno brzine filtracije

u=q n .
Premda se Darcy-ev zakon potvrdio eksperimentalno na raznim primjerima, postoje sluajevi kada linearni odnos ne vrijedi. To su sluajevi s vrlo niskim i vrlo visokim hidraulikim gradijentom. Slika 1.8 prikazuje skicu nelinearnog odnosa za niske gradijente kada Darcy-ev zakon vrijedi samo za gradijente vee od J 0 , npr., u = K ( J J 0 ) . Takvi primjeri se nalaze kod kompaktnih glinenih poroznih sredina gdje za niske gradijente odnos postaje nelinearan. U sluajevima visokih gradijenata moe se eksperimentalno pokazati da je proporcionalnost izmeu brzine filtracije i gradijenta kvadratnog oblika: h = u + u 2 (1.11) 10

gdje su u gubici zbog viskoznog trenja uz vrstu fazu, dok u 2 oznaava gubitke zbog inercije tekuine (disipacija kinetike energije u porama to ima slinosti s gubicima pri suenju cijevi).

Brzina filtracije, u

os n od i an r v St

Da rc y

J0

za ko n

Gradijent J

Slika 1.8. Nelinearni odnos za niske gradijente Granica u visini hidraulinog gradijenta kada Darcy-ev zakon prestaje vaiti, ovisi o tipu porozne sredine, a moe se opisati bezdimenzionalnim Reynoldsovim brojem, R p , za porozne sredine (deMarsily, 1985): R p = u k ili
R p = ud

Gdje u oznaava brzinu filtracije ( duina vrijeme 1 ); (duina);

k , je drugi korijen permeabiliteta

je kinematiki viskozitet

( duina 2 vrijeme 1 ) i d je srednji dijametar

zrnatog materijala porozne sredine. Vano je napomenuti da je tona definicija Reynolds-ovog broja, ud , ( u ovdje predstavlja srednju brzinu u cijevi dijametra d ) te se ne moe usporeivati s gornjom definicijom koja je specifina za poroznu sredinu. U praksi se kae da Darcy-ev zakon vrijedi pri Reynolds -ovom broju manjem od limita 1 10. U tim sluajevima teenje je laminarno unutar pora. Kad R p poinje dosezati vrijednosti 10 100 dolazi do nestacioniranih pojava i sile inercije nisu vie zanemarive to rezultira nelinearnosti izmeu brzina filtracije i gradijenta - kvadratni oblik u (1.11) poinje dominirati. Tipian primjer takvog stanja su teenja u kru gdje je disipacija kinetike energije znaajna. Nain mjerenja i analize hidraulike vodljivosti biti e opisani detaljnije u slijedeem poglavlju. Tablica 1.2 pokazuje neke pribline raspone hidraulikog konduktiviteta za razne vrste poroznih sredina.

11

Porozna sredina krupni ljunak pijesak i ljunak fini pijesak glineni materijali dolomiti krednjaci vapnenake stijene pjeari granit, bazalt

K (m s) 10-1 - 10-2 10-2 - 10-5 10-5 - 10-9 10-9 10-12 10-3 10-5 10-3 - 10-5 10-5 - 10-9 10-4 10-10 10-9 10-13

Tablica 1.2. Priblini raspon hidraulike vodljivosti za neke porozne sredine

2. Geofizika istraivanja
Geofizika istranih buotina je znanstvena disciplina mjerenja i analize razliitih karakteristika podzemnih geolokih formacija koje buotina presijeca. Sinonimi u stranoj tehnikoj literaturi su "geophysical logging" i "well logging", a cijela znanstvena disciplina nastala je iz potreba naftne industrije. Identifikacija geolokih formacija, lokacija i koliina podzemne vode te prognoza kapaciteta vodonosnih slojeva esti su ciljevi u geofizikim istraivanjima. Geofizika istranih buotina sastoji se od mehanikih (pasivnih) metoda, raznih elektrinih metoda mjerenja koje ukljuuju elektrini otpor i potencijal, nuklearnih metoda (gama-gama, neutron), akustinih metoda i metoda mjerenja magnetskih i termalnih karakteristika. Geofiziki zapis moe se obavljati na otvorenim buotinama i onima ije su stjenke obloene. Dobiveni podaci koriste se za identifikaciju raznih karakteristika porozne sredine koje su bitne za inenjerske odluke o gradnji kako podzemnih, tako i nadzemnih hidrotehnikih objekata. Kod velikog broja objekata u hidrotehnici, geofizika mjerenja su imperativ za pouzdano i ekonomino projektiranje i izvoenje. Geofizika mjerenja najee se obavljaju sondama koje se kabelski sputaju u buotinu, a zabiljeena mjerenja se prenose preko kabela na povrinu u digitalni zapis. Sonda je obino postavljena u vodonepropusnom kuitu i sadri niz komponenti za

12

procesiranje elektrinih signala. Geofiziki zapis putem raunala ima prednosti u tonosti, brzini i ekonominosti. U povijesti nalazimo prilino ranu primjenu geofizikih istraivanja. Iako se sami poeci mogu pratiti od 1869. godine kada je lord Kelvin prvi primijenio temperaturna mjerenja u zdencu, smatra se da su prve temelje geofizike postavili braa Conrad i Marcel Schlumberger 1927. godine primijenivi prvi zapis mjerenja elektrinog otpora u buotini. Od tada je tehnika mjerenja elektrinog otpora dobila iroku primjenu kako u naftnoj industriji, tako i u graevinarstvu. Schlumberger korporacija i danas je jedna od najjaih svjetskih organizacija za geofizika istraivanja. Mnogi zapisi koji su priloeni u slijedeim sekcijama kopije su zapisa Schlumberger korporacije. Slijedea lista daje kratki povijesni razvoj geofizikih istraivanja: 1889.god.: Lord Kelvin vri prva temperaturna mjerenja u zdencu 1913.god.: Mjerenje elektrinog otpora u jednoj toci u zdencu 1927.god.: Braa Schlumberger koriste prvi lateralni zapis elektrinog otpora 1930-tih god.: Kvalitativna analiza na osnovi korelacija (otpor, gama zrake, caliper) 1940-tih god.: Kvantitativna analiza poinje (Archie-ev zakon) 1960-tih god.: Napredak u razvoju geofizike instrumentacije 1960-tih god.: Napredak u geofizikoj instrumentaciji 1980-tih god.: Koritenje osobnih raunala u geofizikom zapisivanju (novi "software") 1990-tih god.: Novi "software" i "nuclear magnetic resonance" tehnike

Geofizika je i danas u procesu stalnog razvoja i postaje vrlo snano sredstvo u skoro svim inenjerskim disciplinama koje imaju kontakt s poroznom sredinom. Svrha ovih rukopisa je dati samo opi pregled razvoja geofizike, a itateljima koji ele opirniji opis materije, bibliografija na kraju poglavlja moe posluiti kao dodatni i detaljniji izvor informacija.

2.1. Seizmika istraivanja


Seizmika istraivanja se temelje na generiranju seizmikih valova i analizi njihovih irenja kroz poroznu sredinu. Mjerenjem brzine irenja tih valova te njihovog priguenja u poroznoj formaciji dobiva se informacija o mehanikim karakteristikama stijene.

13

Openito, seizmika istraivanja koriste se za odreivanje dubine do vrste stijene, odreivanje litoloke strukture, nagib slojeva te dubina do nivoa podzemne vode. Izvor energije za manje dubine istraivanja moe se izazvati udarcem ekia na metalnu plou, a za vee dubine eksplozivom.

Slika 2.1. Seizmika mjerenja Na povrini terena, po profilu, na odreenoj udaljenosti od izvora postavljaju se odgovarajui geofoni koji registriraju valove (titraje) te ih pretvaraju u elektrine napone (sl.2.1). Postoje dvije osnovne vrste seizmikih valova: 1. P valovi (sl. 2.2); koji se jo nazivaju longitudinalni, valovi kompresije ili primarni valovi. Pokretanje estica je u smjeru irenja i ovisi o sukcesivnoj kompresiji ili dilataciji.

Slika 2.2. Longitudinalni val Brzina irenja tih valova moe se izraziti preko osnovnih parametara elastinosti koji se koriste prilikom projektiranja i izvoenja hidrotehnikih graevina. Slijedei izraz (Chapellier, 1992) se koristi:

14

brzina irenja,

VP =

k+

4 3

(2.1)

pri emu je prostorna gustoa smjese, k , oznaava prostorni dinamiki modul, a je dinamiki modul smicanja.

2. S-valovi (sl. 2.3); nazivaju se takoer popreni, torzioni ili sekundarni valovi. Oni se registriraju nakon dolaska primarnih valova. Kretanje estica je okomito smjeru irenja primarnih valova.

Slika 2.3. Popreni val Brzina irenja S-valova se takoer moe izraziti kao funkcija parametra elastinosti:
VS =

(2.2)

te se oba izraza koriste za odreivanje potrebnih parametara elastinosti. Modul smicanja je praktino nula u tekuini tako da se S-valovi ne ire u vodi. Openito Pvalovi imaju manju amplitudu nego S-valovi, ali se zato bre ire i prvi su koji stiu do postavljenih geofona. 2.1.1 Povrinska seizmika istraivanja Primijenjena seizmologija jako je razvijena praktina disciplina u naftnoj industriji gdje se seizmike refleksijske metode dosta koriste. Nasuprot naftnoj industriji, u hidrogeologiji, su seizmike refrakcijske metode korisnije i predmet su geofizikih istraivanja.

15

propagacija seizmikih valova

Seizmiki valovi se ire slino kao i svjetlost, a i ponaaju se po istom zakonu Huygens-ov zakon. Ovaj zakon opisuje irenje valova kao koncentrinih krugova. Svaka toka u kontaktu s frontom vala postaje izvor valova za daljnje toke te svaka estica koja oscilira prenosi svoje kretanje na okolne estice.

Slika 2.4. irenje seizmikog vala Promotrimo primjer s dvije litoloke formacije u podzemlju kao to je prikazano na slici 2.5. Za valove generirane u izvoru S, postoje tri vrste valova koje postavljeni geofoni mogu registrirati.To su: Direktni valovi, SR, koji ostaju u mediju 1 Reflektirani valovi, SCR, koji su locirani u mediju 1, ali su u doticaju s tokom C u mediju 2 Refrakcijski valovi,SABR, koji se ire u mediju 2, nakon to su proli kroz medij 1 Drugi zakon koji je vaan u analizi seizmikih istraivanja je Decartes-ov zakon koji se odnosi na kutove oznaene na slici 2.5: - Kut refleksije, 2 jednak je kutu ulaza 1 - Kutovi 1 i 2 formirani su refrakcijskim seizmikim zrakama (na horizontalnoj plohi) te zadovoljavanju slijedee relacije
sin 1 V1 = sin 2 V2

(2.3)

16

Slika 2.5. Seizmika mjerenja u podzemlju s dvije litoloke formacije Za sluaj totalne refrakcije, vrijedi 2 = 90 ; sin 1 = V1 V2 . Pri tom sluaju totalne refrakcije, kut 2 = L zove se kritini kut refrakcije i moe se izraunati poznavanjem brzine irenja valova u dvije formacije. Kako bi dolo do totalne refrakcije, potrebno je da donji sloj ima dosta veu brzinu valova nego gornji. U protivnom, refrakcijski valovi e se lomiti prema dolje i nee biti zabiljeeni na geofonima. Postavljeni geofoni na profilu terena primaju valove iz izvora koji se ire direktno kroz gornji sloj te se na osnovu vremena putovanja i udaljenosti geofona dolazi do brzine irenja. Drugi valovi iji koncentrini krugovi idu prema dubljim slojevima imaju dui put. Meutim, u sluaju donjih slojeva s veom brzinom irenja valova, ti valovi mogu putovati bre od direktnih valova, za neke udaljenije geofone. Na slici 2.6 prikazan je takav sluaj s dva sloja porozne formacije i 8 postavljenih geofona na povrinskom profilu terena. Nakon obavljenih mjerenja vremena putovanja valova do postavljenih geofona, iscrtava se krivulja vremena putovanja i udaljenosti geofona. Projekcija druge linije, odnosa vremena putovanja i udaljenosti, na os ordinatu oznaava vrijeme sjecita, Ti . Takoer, udaljenost do loma nagiba na istom grafu pokazuje udaljenost, X, kada je brzina irenja direktnih valova i onih koji prolaze kroz donju formaciju jednaka. Iz tih podataka dobiva se izraz za odreivanje dubine donjeg sloja: Z= Ti V1V2 2 V22 V12 ili

Z=

X V2 V1 2 V1 + V2

(2.4)

17

Slika 2.6. Mjerenje dva sloja porozne formacije ei sluaj u hidrogeologiji je kad se istrauje podzemna formacija sastavljena od vie slojeva (npr. 3 i vie), od kojih je prvi nekonsolidirani i nezasieni sloj. Drugi sloj je geoloki jednak, ali zasien, te zbog prisutne vode ima veu seizmiku brzinu. Trei sloj je vrsta stijena. U opisanom sluaju, seizmika metoda osim dubine slojeva, moe se koristiti za odreivanje nivoa podzemne vode. Sluaj seizmike refrakcije za poroznu formaciju od tri sloja je prikazan na slici 2.7, pri emu vrijedi V1< V2 < V3.

18

Slika 2.7. Seizmika refrakcija kroz poroznu formaciju s tri sloja Presjecite na ordinati za svaki dublji sloj, kao i udaljenost loma odnosa vrijemeudaljenost, odredi se, da bi se konano procijenila dubina Z 2 po izrazu:
V32 V12 1 Z 2 = Ti 2Z1 2 V3V1 V V 2 3 V 2 V 2 2 3

(2.5)

Dubina prvog sloja, Z1 , treba se odrediti prije raunanja dubine drugog sloja. Izraunate brzine irenja seizmikih valova kao reciprocitet nagiba krivulje vrijeme-udaljenost zovu se efektivne brzine koje samo u sluaju horizontalnih slojeva ujedno predstavljaju i stvarne seizmike brzine. Kako u podzemlju nije neuobiajeno da su se slojevi taloili u geolokom razvoju pod nagibom, tada e vrijeme putovanja signala biti razliito, ovisno da li se generirani valovi ire u smjeru pada slojeva ili obrnuto. U praktinoj primjeni seizmikih istraivanja rutinski se generirani signal po profilu ponavlja u oba smjera kako bi se ustvrdila horizontalnost istraivanih slojeva. Na slici 2.8 prikazan je takav jedan sluaj i nain odreivanja nagiba slojeva. Brzina irenja valova kroz gornji sloj je neporemeena s nagibom donjeg sloja i moe se izraunati iz reciprociteta nagiba krivulje vrijeme - udaljenost. Da bi se nala brzina irenja kroz donji sloj te dubina na oba kraja seizmikog profila, nekoliko trigonometrijskih relacija, treba biti postavljeno. Nagib druge linije u krivulji vrijemeudaljenost je m d za profiliranje u smjeru pada, i m g za smjer profiliranja prema usponu donjeg sloja.

19

Slika 2.8. Refrakcijski kut c se tada izraunava prema izrazu:

c =

1 sin 1 V1md + sin 1 V1mg 2


V1 sin c

(2.6)

te se brzina irenja valova u donjem sloju dobije kao:

V2 =

(2.7)

Kut pruanja donjeg sloja izraunava se prema izrazu:

1 sin 1 V1md sin 1 V1mg 2

(2.8)

tako se, konano, dubine do donjeg sloja na oba kraja seizmikog profila izraunavaju prema izrazima:

Zg =

(cos )(2 cos c )

V1Ti g

(2.9)

Zd =

(cos )(2 cos c )


20

V1Tid

Slini, istina algebarski kompleksniji, izrazi, koriste se kod tri i vie slojeva koji imaju nagib u pruanju. Interpretacija seizmikih povrinskih istraivanja usredotoena je na opis litologije podzemlja, te grometrijskoj konfiguraciji slojeva. Koritenjem opisane refrakcijske seizmike, debljina nekonsolidiranih slojeva te nivo podzemne vode, takoer se moe procijeniti kao dodatna informacija korisna pri projektiranju i temeljenju hidrotehnikih graevina. Osnovni nedostatak povrinske seizmike je uvjet da svaki dublji sloj mora imati brzinu irenja veu od gornjeg (u protivnom ne dolazi do refrakcije). Drugim rijeima, dublji slojevi s manjim seizmikim brzinama ne mogu se detektirati. To, primarno, moe imati nepoeljne posljedice pri slojevima koji su troni i mogu biti nepovoljni pri temeljenju. 2.1.2. Seizmika istraivanja u buotinama Slini principi seizmikih mjerenja vre se i u buotinama. Tu se, takoer, mjeri brzina irenja valova i to uglavnom P-valova. Seizmiki valovi se mijenjaju ovisno o elastinim svojstvima stijene i openito porozne formacije. Oni su funkcija stupnja zacementiranosti i brzina irenja manja je za nekonsolidirane materijale nego za vrste stijene. Osim toga, seizmike brzine opadaju s porastom poroziteta dok se uz prisustvo vode (saturirana sredina), valovi ire poveanom brzinom. Mjerenjem brzine valova u formaciji mogua je (za saturiranu stijensku masu) procjena poroziteta koritenjem slijedeeg izraza:

1 (1 ) = + Vr Vf Vm

(2.10)

pri emu Vr oznaava brzinu formacije mjereno instrumentom, Vm je brzina same stijenske mase bez pora i vode, Vf je brzina tekuine u stijeni, dok oznaava porozitet. Osim procjene poroziteta, gornji izraz takoer moe dati procjenu pukotinskog stanja u odreenim zonama. Mjerenja se vre instrumentom prikazanim na sl. 2.9. Instrument se najee sastoji od izvora zvuka te jednog ili vie senzora koji registriraju vrijeme putovanja signala. Kao i kod povrinske seizmike, direktni valovi dolaze putujui kroz buotinu, dakle, u funkciji su brzine irenja valova kroz tekuinu koja se nalazi u buotini. Refrakcijski valovi prolaze kroz stijensku masu brzina irenja ovisi o tipu i sastavu stijene. i njihova

21

Slika 2.9. Koritenjem gornjeg izraza lako se uspostavi odnos poroziteta i vremena putovanja generiranih valova. Budui je duina putanje kroz tekuinu u stijeni jednaka porozitetu, moe se pisati:
t r = t f + (1 ) t m

(2.11)

gdje t oznaava vrijeme putovanja po jedinici duine (npr. 1m). Iz toga slijedi izraz za procjenu poroziteta:

tr tm t f t m

(2.12)

Ovaj izraz za procjenu poroziteta moe se koristiti samo u sluaju zasienih poroznih formacija.

2.2. Geoelektrina ispitivanja


2. 2.1. Mjerenje elektrinog otpora u buotini Jedno od najee mjerenih parametara u geofizici je mjerenje elektrinog otpora. Elektrini otpor je otpor odreenog volumena materijala prolazu elektrinog toka. Elektrini otpor, R (resistivity), ima jedinicu [ohm m] i inverzno je proporcionalan elektrinoj vodljivosti, C (conductivity),

R = 1 C . Mjerenje elektrine vodljivosti

alternativna je metoda odreivanja elektrinog otpora. U idealnim okolnostima elektrini otpor je funkcija prisutne vode u stijeni (npr. stupanj poroznosti), elektrinog otpora vode u formaciji i geometrije pora. etvrti bi 22

faktor bio elektrini otpor stijene, ali je njegov utjecaj minimalan zbog tzv. beskonanog otpora kojeg stijena prua elektrinom toku. Meutim, neki minerali, kao to su grafitni i glineni minerali, mogu imati manji otpor, primarno radi kapaciteta izmjene kationa. S druge strane, slobodni ioni na povrini zrnatog materijala mogu se kretati uslijed elektrinog potencijala i toka te pospjeuju elektrini tok, dakle smanjuju otpor. Obzirom su stijene i vrsta faza openito velikog elektrinog otpora, voda u stijeni je ta koja odreuje stupanj elektrinog otpora. Kako je koliina vode u stijeni ujedno indikator poroziteta (totalnog), to se s poveanjem poroziteta smanjuje elektrini otpor. Takoer, vaan faktor je i stupanj zasienja, jer, na primjer, ako zrak ili ugljikovodici ispunjavaju pore, koliina vode je smanjena i elektrini otpor je povean. Ovi sluajevi nisu zastupljeni u zasienim sredinama i nee biti obraivani. Na slici 2.10 skicirane su dvije vrste elektrine vodljivosti u poroznim sredinama: a) vodljivosti kroz nekonsolidirani materijal ili kroz pjeenjake stijene i b) vodljivost kroz karbonatne stijene. to je vea varijabilnost i heterogenost geometrije pora, to je tei prolaz elektrinog toka kroz stijenu i , naravno, registriran je vei otpor. Pjeenjaci, te posebno nekonsolidirani materijali (npr. aluvijalna porozna sredina) imaju meuzrnatu poroznost, dok karbonatne stijene imaju sustav pukotina povezan varijabilnim tokovima s velikim stupnjem heterogenosti. Zbog toga, pjeenjaci i aluvijalni materijali imaju manji elektrini otpor nego karbonatne stijene.

Slika 2.10. Elektrina vodljivost u poroznim sredinama Elektrini otpor u formaciji stijene uglavnom je odreen samim otporom vode, to opet primarno ovisi o stupnju otopljenih tvari (ili kako se esto naziva - salinitetu vode). Otopljene tvari u vodi primarno su u obliku iona, koji se kreu pod utjecajem elektrinog polja i time provode elektrini tok. Koliina otopljenih tvari ili koncentracija iona se mjeri u mg ili ppm (parts per million dijelovi miliona).

1 mg l = 1ppm 1g l = 1000 ppm

23

Dakle, elektrina vodljivost vode je funkcija koncentracije iona te njihove mobilnosti. C= 1 N ci v i =f R i =1 (2.13)

N=broj koji ini kemijsku kompoziciju vode


RW ,
0 0 2 4 6 8

ohm m na 25 C
22 24 26 28 30 32 34

10 12 14 16 18 20

200

400

Otopljene soli u ppm

600

800

1000

1200

1400

1600

1800

2000

2200

2400

Slika 2.11. Ovisnost elektrinog otpora i koncentracije otopljenih tvari Tablica 2.1 prikazuje neke koncentracije iona u vodi, elektrini otpor i provodljivost.U tablici su jedinice za koncentraciju dane u tzv. ekvivalentu za natrijev klorid, NaCl, i za temperaturu od 25C (Na+ u koncentraciji 10 ppm ima faktor konverzije 1 i daje 10 ppm u NaCl ekvivalent). Na primjer,Ca++ u koncentraciji od 3 ppm, ima faktor konverzije 3.9 i daje 3.9 ppm u NaCl ekvivalent. Openito se moe rei, da elektrini otpor opada s poveanjem otopljenih tvari i koncentracije iona. To je vidljivo na slici 2.11 koja prikazuje varijaciju elektrinog otpora s koncentracijom otopljenih soli.

24

Vrsta vode Pitka voda Slabo pitka voda Nepitka voda Morska voda

Koncentracija NaCl ekvivalent (ppm) 500 1000-2000 8000 35000

Otpor (ohmm) 12 6-2.8 0.75 0.2

Elektrina vodljivost ( siemens ) 833 1666-3571 6666 50000

Tablica 2.1. Primjeri elektrinog otpora i provodljivost nekih vrsta voda

2.2.2. Archie-ev eksperimentalni zakon Za potpuno zasienu sredinu, Archie (1942.god.) je postavio eksperimentalni odnos koji povezuje elektrini otpor stijene (porozne formacije), poroziteta i elektrini otpor vode u poroznoj sredini. Matematiki se to moe zapisati:
R st = Rv m

(2.14)

pri emu je Rst elektrini otpor stijene [ohmm], Rv je elektrini otpor vode u poroznoj sredini [ohmm], porozitet u postotku, m - faktor zacementiranosti (konsolidiranosti) porozne sredine (ovisi o varijabilnosti i openito se kree izmeu 1.3 i 2.2) i faktor koji ovisi o litolokoj strukturi porozne formacije i kree se izmeu 0.6 i 2. Parametri u (2.14) koji opisuju karakteristike porozne formacije koja se mjeri, mogu se grupirati u tzv. Faktor formacije F: F = m tako se Archiev izraz moe pisati u obliku: R st = FRv slijedei priblini odnosi: Nekonsolidirani materijali i pjeenjake stijene: F = 0.62 2.15 F = 0.81 2 Konsolidirani materijali i karbonatne stijene: F = 2 (Humble-ova formula) (2.17) (2.16) (2.15)

Na osnovi eksperimentalnih mjerenja raznih poroznih formacija, openito su prihvaeni

25

Slika 2.12 Utjecaj rasjeda na nekonsolidirane i konsolidirane formacije Gore navedene empirijske relacije faktora formacije, pokazale su se u praksi kao prilino tone procjene, sve dok formacije u sebi ne sadre primjese gline. U tom sluaju, potrebne su odreene korekcije. Iako se Archieva relacija pokazala korisna u praksi, vano je napomenuti da (naroito u sluajevima dotoka svjee vode u formaciju) Archiev zakon nije uvijek vaei i potrebno je tada postaviti empirijske relacije od sluaja do sluaja. Slika 2.13 prikazuje kopiju dokumenata Schlumberger, koji opisuje odnos faktora formacije i poroziteta.

26

Slika 2.13. Ovisnost faktora formacije i poroziteta 2.2.3. Fenomen invazije tekuine koritene pri buenju Veina zdenaca se izvodi koritenjem tekuine pri buenju koja se sastoji od mjeavine prirodne gline ili aditivne gline te lokalno raspoloive vode.Uglavnom svi, a pogotovo elektrini geofiziki zapisi, ovisni su o interakciji izmeu tekuine za buenje i porozne formacije kroz koju prolazi buotina. Prisustvo tekuine koritene pri buenju, izaziva razliku pritisaka na stjenci zdenca. Pritisak tekuine u zdencu, najee je vei nego pritisak u formaciji neposredno oko zdenca, te dolazi do penetriranja tekuine zdenca u porni volumen oko zdenca. estice iz tekuine zdenca (npr. aditivna glina i smrvljeni materijal) akumuliraju se na stjenci zdenca, formirajui naslagu. Ova vrst impregnacije (ili vrsta kolmiranja) je kontrolirana permeabilitetom porozne formacije i razlikom pritiska izmeu tekuine u zdencu i okolne vode u poroznoj formaciji. Dakle, kod veeg permeabiliteta stijene, vea je penetracija i vei je stupanj impregnacije sa esticama materijala. Kako se permeabilitet porozne sredine ne moe mijenjati, jedini nain da se minimizira impregnacija je kontrolom veliine estica, koja je koritena za tekuinu buenja zdenca. Neto vie o nainima buenja i projektiranju zdenaca kao hidrotehnikih graevina biti e dano u slijedeem poglavlju. 27

Slika 2.14. Penetriranje tekuine zdenca u okolnu poroznu sredinu Slika 2.14 prikazuje pojavu penetriranja tekuine zdenca u volumen okoline zdenca, te formiranje impregnacije na stjenkama zdenca. Za tzv. ispranu zonu gdje je penetrirala tekuina iz zdenca moemo pisati:
R pt = FRt

pri emu je R pt elektrini otpor porozne sredine u zoni penetracije, a Rt predstavlja otpor tekuine koritene pri buenju zdenca. Kako se najee pri geofizikim istraivanjima koristi voda iz oblinjih izvora, ista ima uglavnom vei elektrini otpor nego voda u poroznoj sredini. To rezultira slijedeim nejednakostima: Rt >Rv R pt > Rst

debljina sloja s vecim otporom

debljina sloja s malim otporom (pr. glina)

Slika 2.15. 28

2.2.4. Stupanj zasienosti U zonama porozne sredine koje su iznad hidrostatikog nivoa (dakle zone negativnog hidrostatikog pritiska), volumen pora je djelomino ispunjen zrakom. Tada tekuina koritena pri buenju lako ispunja volumen pora i predstavlja brzu vodljivost elektrinog toka u podruju inae skoro beskonanog elektrinog otpora. Archie (1942) je postavio relaciju koja upravo opisuje taj odnos:

Sv = n
R0 = otpor zasiene sredine

R0 Rst

(2.18)

Rst = otpor nezasiene sredine

Rst = Svn R0

n ~2

(2.19) (2.20)

Rst = Sv n R0 = Sv n m Rv

pri emu je R0 elektrini otpor potpuno zasiene porozne sredine dok Rst predstavlja elektrini otpor nezasiene sredine, a n je faktor koji je za veinu stijena jednak 2. Koritenjem faktora formacije, ova relacija se moe pisati kao
Rst = Rv mSv n

(2.21)

ili u zoni penetracije tekuine iz zdenca


n R pt = Rt mSv0

gdje je Sv 0 saturacija porozne sredine od tekuine koritene pri buenju. U ovom kratkom prikazu mjerenja elektrinog otpora porozne sredine, mjerena veliina ovisi podjednako o tipu poroznog materijala i o tipu tekuine koritene pri buenju. Vrlo je vano napomenuti da penetracija tekuine koritene pri buenju pored ometanja dedukcije signala koji se mjeri, takoer daje dodatne informacije o poroznoj sredini tako da njen utjecaj treba analizirati od sluaja do sluaja. Za inenjera je vano razumjeti osnovne principe mjerenja elektrinog otpora, a pogotovo potencijalni utjecaj koji moe imati tekuina koritena pri buenju. Varijacija karakteristika tekuine buenja (npr. veliina estica) omoguava dodatne informacije o poroznoj sredini. 2.2.5 Metode mjerenja elektrinog otpora Mjerenje elektrinog otpora , openito, se vri sondama koje se sputaju u buotine, a kablovima se zapis digitalno vri na povrini zemlje. Sve elektrine sonde su temeljene na mjerenju tlaka elektrine struje od sputene elektrode (jedne ili vie) do 29

druge fiksirane toke. U praksi se uglavnom mjerenja obavljaju na buotinama bez obloge, premda se neke vrste mjerenja elektrinog otpora ipak mogu primijeniti i sa specijalno perforiranim oblogama (bez metala). Cijeli sistem mjerenja se temelji na principu Ohmovog zakona. Ohmov zakon kae da je jakost struje razmjerna s naponom, a obrnuto razmjerna s otporom:
V = RI

R=

V I

V = voltaa-razlika potencijala I = strujni tok, amperaa Elektrini otpor ice, R, ovisi o materijalu te se poveava s duljinom ice, a smanjuje se poveanjem poprenog presjeka ice
R =

(L ) L = (ohm L ) 2 = [ohm ] A L
AV = (ohm L ) , L I
A = geometrija elektroda L

Rjeavanjem izraza po (otpor ice postaje otpor porozne sredine) dobiva se:

Ako se uspostavi cirkularni konstantni tok struje jakosti I, varijacija potencijala V, direktno je proporcionalna otporu R izmeu sputene elektrode u buotini i druge fiksne elektrode na povrini, npr., V = I R. Ako se sve dri fiksno, onda mjereni potencijal ovisi samo o karakteristici porozne formacije kroz koju tok prolazi. U praksi se najee koriste tri vrste mjerenja elektrinog otpora koje su skicirane na slici 2.16. mjerenje jednom elektrodom zapis je dat u relativnim vrijednostima i nagib na desno u zapisu pokazuje rast otpora (slika 2.16 a) mjerenje normalnom sondom ureaji s vie elektroda (slika 2.16 b). Normalnim sondiranjem se: 1. odreuje debljina slojeva s lokacijom po vertikali 2. mjeri otpor: a) zone penetracije (kratko normalno sondiranje) b) van zone penetracije (dugo normalno sondiranje) 3.dobiju informacije o porozitetu i permeabilitetu Registrira se razlika potencijala izmeu toke A i M uzrokovana tokom elektrine struje izmeu A i B. Izmjerena razlika potencijala ovisi o udaljenosti izmeu A i M, te o karakteristici porozne sredine. Jakost struje I dri se konstantnom, tako da

30

izmjerenom razlikom potencijala V , elektrini otpor poroznog medija proizlazi iz izraza


R =K V I

(2.22)

gdje R oznaava registrirani elektrini otpor (apparent resistivity), a K je faktor koritene sonde koji ovisi o geometriji sondiranja, npr. K = 4 AM ( AM oznaava udaljenost izmeu toaka A i M). Izmjereni elektrini otpor ovisi o udaljenosti izmeu toaka A-M, te prema tome razlikujemo tzv. kratko normalno sondiranje ( AM 1.6 m). Normalne probe koriste se pri mjerenju otpora porozne sredine, neporemeene tekuinom buenja i otpor sredine unaokolo buotine, gdje je dolo do penetriranja tekuine iz zdenca. Mjerena vrijednost ovisi o udaljenosti A i M, promjeru buotine, elektrinom otporu tekuine buenja i debljini zone ispiranja oko buotine. Zapis je dan u apsolutnim vrijednostima, u jedinicama [ohmm]. Koritenjem normalnog sondiranja moe se odrediti poroznost prema izrazu Sv2 = F Rt R pt (2.23)

U kojem Sv2 predstavlja stupanj zasienosti formacije tekuinom, R t je otpor tekuine koritene pri buenju (izmjeren na povrini), a R pt je otpor mjeren sondiranjem. Ako se uzme: F= dobiva se slijedei izraz: 1

1 Sv

Rt R pt

(2.24)

Ako je formacija oko zdenca potpuno saturirana tekuinom iz buenja vrijedi:

Sv = 1

31

Slika 2.16. Tri vrste mjerenja elektrinog otpora

32

mjerenje lateralnom sondom lateralne sonde, takoer, koriste vie elektroda i mjere elektrini otpor poroznog medija kojeg buotina presijeca. Slika 2.16 c pokazuje postavljanje lateralnih sondiranja. U buotini se nalaze tri elektrode A, M i N. Razlika potencijala je uspostavljena izmeu M i N prema izrazu V = RI MN 4 AM AN (2.25)

iz ega se za konstantni I izrauna elektrini otpor. Lateralna sondiranja se koriste za mjerenje elektrinog otpora porozne sredine izvan zone penetracije tekuine iz buotine. To je mogue zbog vee udaljenosti izmeu A i centra udaljenosti MN koja je uobiajeno izmeu 5 i 6 m. Zapis je u apsolutnim vrijednostima u jedinicama ohmm, isto kao i kod normalnih sondi. Vea udaljenost elektrode A i centra MN ima tu prednost to izbjegava podruje mijeanja tekuine iz buotine i vode u poroznoj formaciji, ali za nedostatak ima teu interpretaciju mjerenog elektrinog otpora zbog mogueg presijecanja slojeva porozne sredine s razliitom provodljivosti. 2.2.6. Mjerenje razlike potencijala Razlika potencijala mjeri se izmeu jedne fiksne referentne elektrode postavljene na povrini zemlje i druge pokretne elektrode koja se sputa u buotinu. Mjerenje razlike potencijala vri se koritenjem voltmetra. Slika 2.17 prikazuje skicu principa mjerenja razlike potencijala. Nulta pozicija na krivulji potencijala proizvoljna je, jer se mjere relativne vrijednosti. Mjerilo je dano u milivoltima s pozitivnim vrijednostima desno, a negativnim vrijednostima lijevo. Mjerenje razlike potencijala uvijek je povezano s drugim elektrinim zapisima u istranim buotinama. Ovaj tip elektrinog zapisa vrlo je koristan u procjeni: poroznih i propusnih proslojaka nepropusnih zona postotka gline prisutne u stijeni elektrinog otpora vode u poroznoj formaciji

Mjereni elektrini potencijal u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti vode koritenoj pri buenju. U sluajevima kada tekuina koritena pri buenju ima manji salinitet nego voda u poroznoj formaciji (est sluaj u praksi) dolazi do stvaranja elektrinog potencijala (odnosno polarizacije) prouzrokovanog elektrinim silama elektrokemijskog i elektrokinetikog porijekla. Zabiljeena razlika potencijala, u stvari, ovisi o razlici saliniteta izmeu vode u poroznoj formaciji i vode koritene pri buenju.

33

-20 mV+

GLINA

PIJESAK
M

GLINA

Slika 2.17 Princip mjerenja razlike potencijala Slika 2.18 prikazuje raspodjelu potencijala za sluaj glinene zone i zone pijeska. Pozitivni potencijal formira se uz stjenku buotine nasuprot zoni gline, dok se negativni potencijal formira nasuprot zone pijeska. Zapis na lijevoj strani slike 2.18 se dobije pomicanjem elektrode u buotini. Primjer pokazan na slici 2.18 je za sluaj Rt > Rv , tj. kada je otpor tekuine u buotini vei od otpora vode u poroznoj formaciji. Oblik i veliina zapisa razlike potencijala ovisi o vie faktora, a meu najvanijima su: odnos elektrinog otpora vode u poroznoj formaciji i vode u buotini Rt > Rv , voda u poroznoj sredini ima vei salinitet nego voda u buotini (slika 2.18). Nagib zapisa prema negativnom potencijalu pokazuje prisustvo poroznih zona. Vea razlika saliniteta rezultira veim nagibom zapisa potencijala. Rt = Rv , otpor vode u buotini slian je otporu vode u formaciji. Zapis razlike potencijala postaje ravan i nije mogue identificirati porozne zone ili zone gline. Rt < Rv , voda u formaciji ima manji salinitet od vode u buotini. Zapis tada izgleda suprotan od onoga na slici 2.18. Kationi se formiraju uz vie poroznu zonu (npr. zone pijeska) dok se anioni formiraju uz manje propusne proslojke (npr. zone gline). 34

utjecaj debljine poroznog sloja Kod jako tankih poroznih proslojaka, zapis razlike potencijala postaje utjecaj odreenih minerala - Neki minerali, kao sulfidi i grafiti, mogu prouzrokovati anomalije zapisa razlike potencijala.

uzak i statiki potencijal se tee uspostavlja.

Do sada navedena mjerenja, zasnovana na vodljivosti i otporu elektrinog toka, korisna su za procjenu poroziteta, permeabiliteta i debljine slojeva istraivane porozne sredine. Te su informacije vrlo vane graevinskom inenjeru u odlukama pri projektiranju i izvoenju objekata. Permeabilitet se moe procijeniti iz mjerenja razlike potencijala odnosno nagiba mjernog zapisa kada dolazi do prijelaza na zonu s jaim permeabilitetom. Takoer, u sluaju kada kratko normalno, dugo normalno i lateralno sondiranje daju sline vrijednosti otpora, oznaavaju da nema jake zone penetrirane tekuine iz buotine te da se radi o zoni porozne sredine koja ima vrlo mali permeabilitet.

Slika 2.18. Raspodjela potencijala u poroznoj sredini Porozitet se moe kvantificirati iz mjerenja elektrinog otpora i to najee koritenjem kratke normalne sonde. Za poroznu formaciju koja u sebi sadri penetriranu tekuinu iz buotine, koristi se slijedei izraz: 35

2 S0 =

FRt R0

(2.26)

Ako se pretpostavi da faktor formacije F = 1 2 , izraz za porozitet tada postaje

1 S0

Rt R0

(2.27)

gdje je S0 najee jedan u formaciji potpuno zasienoj s tekuinom iz buotine. Onda izraz za porozitet postaje = R t R 0 . Rt se odredi mjerenjem elektrinog otpora tekuine koja se koristi pri buenju zdenca dok se R0 dobije iz zapisa mjerenja elektrinog otpora kratke normalne sonde. 2.2.7. Geoelektrino sondiranje i profiliranje Geoelektrino sondiranje

Geoelektrino sondiranje je metoda kod koje se koristi raspored s etiri elektrode, tako da se struja uvodi u tlo preko dvije strujne elektroda (AB), a izmeu dvije mjerne elektrode (MN) mjeri se razlika potencijala nastala proputanjem struje kroz tlo. Elektrini tok istosmjerne struje generira se u jednoj toki. Elektrini potencijal se mjeri izmeu druge dvije elektrode. Podaci mjerenja odnose se na centralnu toku. Postupnim udaljavanjem strujnih elektroda od centralne toke, po tono odreenom pravcu, dubina prodiranja struje se poveava, a samim tim i podaci mjerenja odnose se na sve dublje horizonte. Razlika potencijala izmeu unutarnjih elektroda (MN) ovisna je od geoloke grae terena, vlanosti tla, jaine struje koja se proputa kroz tlo i drugo. Poznavajui elektrini tok i izmjereni potencijal mogue je preko odgovarajuih jednadbi izraunati elektrini otpor formacije:

R=

A V L I

Slika 2.19. Wennerova metoda

36

U praksi su najee koritene dvije metode za geoelektrina mjerenja sondiranjem: 1. Wenner-ova metoda : sve elektrode se miu (mjerne i strujne)
V I

AM = MN = NB = a

R = 2 a

2. Schlumberger-ova metoda: miu se samo strujne elektrode A i B.

Slika 2.20. Schlumbergerova metoda Geoelektrino sondiranje se koristi za: slojevitost podzemlja (poveavanjem udaljenosti elektroda) tronost stijene, vlanost sistem pukotina te lokacije rasjeda vrlo korisno za odreivanje zaslanjenja podzemlja Profiliranje

Geoelektrino profiliranje je metoda kod koje se koristi raspored s etiri elektrode. Kroz dvije se struja uvodi u tlo, a na druge dvije mjeri se razlika potencijala. O razmaku strujnih elektroda ovisi dubina mjerenja, vei razmak elektroda daje veu dubinu ispitivanja. Podaci ispitivanja odnose se na centralnu toku postava elektroda. Razmak meu elektrodama je konstantan (tj. istrauje se uvijek istim dubinskim zahvatom), a mijenja se mikrolokacija mjerenja po tono odreenom pravcu. Crtaju se izolinije otpora te se time odreuju: podzemni kanali i zone jae zaslanjenosti zone s veim primjesama gline detekcija kakvoe nepropusnog tepiha (npr. u zoni deponija)

37

2.3. Snimanja u buotinama


2.3.1. Nuklearno logiranje Mjerenje radioaktivnosti se vrlo esto koristi u geofizikim istraivanjima. Nuklearno logiranje ima izrazitu prednost zbog mogunosti koritenja u zdencima ije su stjenke obloene. Tri najea naina mjerenja su: mjerenje gama zraka (mjerenje prirodne radioaktivnosti), mjerenje gama-gama zraenja (mjerenje inducirane radioaktivnosti ili gustoe porozne formacije) i mjerenje inducirane radioaktivnosti putem neutrona. Prije upoznavanja s osnovnim principima nuklearnih zapisa u geofizici, potrebno je dati samo kratki osvrt na osnovne principe strukture atoma. Atom je predstavljen s centralnom jezgrom (nukleus) koja se sastoji od po putanjama oko atomske jezgre. pozitivno nabijenih protona i neutrona koji imaju neutralni elektrini naboj. Elektroni s negativnim nabojem kreu se

Slika 2. 21. Graa atoma Broj atomske mase, A , zbroj je protona i neutrona koji se nalaze u jezgri, a atomski broj, Z , predstavlja broj elektrona koji se okreu oko jezgre. Dakle, za jedan elektrino neutralni atom (broj elektrona jednak je broju protona), atomski broj oznaava ujedno i broj elektrona i broj protona. Prema dogovoru se broj atomske mase pie kao eksponent , a atomski broj kao indeks. Na primjer, oznaka za ugljik, 12 6 C , oznaava 6 elektrona oko jezgre koja ima 6 protona i 6 neutrona ( elektrino neutralna atomska struktura):
A 6 protona + 6 neutrona Ugljik, 12 6 C = Z C C 6 elektrona

38

Veina elemenata u prirodi postoji u formama raznih izotopa. Svi izotopi jednog elementa imaju isti atomski broj, a razlikuju se u broju atomske mase odnosno broju neutrona. Za primjer moe se navesti prirodni uran sa svoja tri izotopa:
234 92

U , 235 92 U i

238 92

U . Neki izotopi su stabilni (nema reakcija), a neki su radioaktivni (dolazi

do dezintegracija). Prirodna radioaktivnost se manifestira spontanom emisijom razliitih estica iz jezgre. To esto rezultira dezintegracijom jezgre, odnosno njenom transformacijom u nove jezgre koje opet mogu biti stabilne ili nastaviti dezintegraciju. Takvim procesima poznatima pod nazivom radioaktivna serija (lanana reakcija) formira se lanac elementa koji su startali od iste forme atoma.

Slika 2.22. Radijacija moe biti u formi alfa zraenja, beta zraenja i gama zraenja. Alfa zrake
4 se sastoje od jezgri helija, 2 He , karakterizira ih slaba penetracija i mala snaga. Beta

zrake se sastoje od brzih elektrona, slabe su penetracije, a mogu se zaustaviti s nekoliko "mm" aluminija. Za razliku od alfa i beta zraka, gama zrake imaju stotinu puta jau snagu penetracije. Gama zraenje je u formi fotona s jakom energijom. To je radijacija koja se koristi u nuklearnom mjerenju. Gama zrake imaju odreenu energiju emisije koja se izraava u milionima elektron volti [ MeV ]. Za svaki radioaktivni element, broj atoma koji odumire u vremenu, t, moe se prikazati izrazom:

ln 2 N = N 0 exp t
pri emu je N 0 broj atoma prisutan u trenutku t = 0 , N je broj atoma u trenutku t , a predstavlja tzv. vrijeme polu-raspada.

39

N0 N0/2

w
Slika 2.23

vrijeme

Drugim rijeima, , je vrijeme potrebno da se poetni broj atoma reducira na pola te se esto naziva u literaturi kao konstanta polu-raspada. Neki radioaktivni izotopi imaju vrijeme polu-raspada vrlo kratko i s vremenom potpuno nestaju, dok neki imaju vrlo dugo vrijeme polu-raspada koje moe iznositi i milijune godina. Razliite vrste stijena imaju razliiti stupanj radioaktivnosti to se moe vidjeti u tablici 2.2.

RADIOAKTIVNOST STIJENA Mala radioaktivnosti vapnenci Srednja radioaktivnosti pjeenjaci Jaka radioaktivnosti granitne i bazaltne pjeenjaci bogati mineralima urana i torija veina glina

dolomiti

formacije pijeska

Tablica 2.2. Radioaktivnost stijena mjeri se detektorom (sl. 2.24). Volumen mjerenja je kugla s centrom na detektoru iji volumen generira 99 % prirodnog zraenja. Radijus ovisi o formaciji, a pogotovo o gustoi stijene (vea gustoa - radijus manji).

40

Slika 2.24 Ureaj za mjerenje radioaktivnosti stijena 2.3.2. Mjerenje gama zraenja Ovo je najjednostavniji nuklearni zapis u geofizici i temelji se na mjerenju prirodne radioaktivnosti porozne formacije. Zapis s mjerenjem gama zraka, koristan je pri litolokom opisu porozne sredine te lociranju glinenih proslojaka u podzemlju, koji esto oznaavaju granice vodonosnih slojeva. Veina izotopa je radioaktivna, meutim samo tri izotopa su vana u prirodnoj emisiji gama zraenja koje dolazi od raznih stijena i minerala. Ostali izotop su rijetki i vrlo nestabilni. U geofizikim istraivanjima koriste se: Uran,
238 92

U - emitira gama zraenje do 2.446 MeV ; u Zemljinoj kori se nalazi u

koncentraciji 2 do 3 ppm (mg l-1) Torij,


232

Th - emitira gama zraenje do 2.6 MeV ; nalazi se u koncentraciji od 8


40

do 12 ppm Kalij (Potaa- vrsta kalijevog karbonata) K - nalazi se u znatnim koliinama u stijenama - oko 3 ppm. Energija zraenja je relativno mala i iznosi oko 1.46

MeV
Slika 2.25. pokazuje tipinu skicu jednog ureaja za mjerenje gama zraenja, te njegov zapis, koji na razlici mjerenja zraenja identificira odreene proslojke u poroznoj formaciji.

41

Radioaktivna sredina
R

krug utjecaja Detektor


R

Slika 2.25. Mjerenje gama zraenje sa zapisom Fotoelektrini efekt Fotoelektrini efekt nastaje kada gama zraka ( energije ispod 1 MeV) prolazei kroz tvar pogodi jedan elektron iz orbite atoma i preda mu svu svoju energiju. Samim time zraka prestane postojati, a elektron biva izbaen iz elektronskog omotaa. Razlika izmeu energije zraenja i energije kojom je dotini elektron vezan za jezgru posluit e tom elektronu za kretanje kroz tvari. Elektron izbaen na ovaj nain naziva se fotoelektron. Fotoelektrini efekt karakteristian je za gama zrake niske energije (ispod 1MeV).

E < 0.1 MeV

Fotoelektron Gama zraka

Slika 2.26 Fotoelektrini efekt Compton efekt Compton efekt je karakteristian za gama zrake srednje energije (oko 1MeV). Pri ovome procesu kvant gama zraka udari u elektron i predaje mu dio svoje energije i koliine gibanja. Pri tome elektron izleti iz atoma, a gama zraka nastavlja svoj put u promijenjenom smjeru i sa smanjenom energijom. Osloboeni elektron se kree i ionizira okolnu tvar.

42

E = 0.1 - 1 MeV Rasprena gama zraka

Elektron Ulazna gama zraka


Slika 2.27 Compton efekt Dvostruki efekt ("Pair production") proizvodnja ionskih parova Proizvodnja ionskih parova se moe zbiti samo ako zraka s najmanje 1.02MeV (dva puta vea energija od energije mirovanja elektrona) proe blizu ili kroz elektrino polje jezgre atoma. Gama zraka proavi kroz polje prestaje postojati, pretvorivi se u par elektron - pozitron. Ukoliko dva novonastala elektrona posjeduju energiju za kretanje, oni e se kretati, sudarati s molekulama i elektronima i ionizirati tvar. Kad izgubi kinetiku energiju elektron e se prihvatiti za atom pa e atom postati negativan ion. Pozitron (pozitivno nabijeni elektron) e se i situaciji da nema kinetike energije, spojiti s najbliim elektronom u orbiti atoma. Nestavi i proton i elektron otpustit e se 2 kvanta gama zraenja.

E > 1.0 MeV e+ pozitron

Gama zraka

e- elektron
Slika 2.28 Dvostruki efekt 43

2.3.3. Mjerenje gama-gama zraenja ili zapisi gustoe formacije Za razliku od mjerenja prirodnog gama-zraenja, gama-gama mjerenje zasniva se na induciranom zraenju, odnosno mjerenju interakcije izmeu inducirane radijacije i atoma u poroznoj sredini koji su izloeni radioaktivnom bombardiranju. Glavna svrha ovog geofizikog zapisa procjena je totalne gustoe formacije to kasnije olakava procjenu samog poroziteta. Samo mjerenje se vri pomou ureaja skiciranog na slici 2.29. Koristei tokasti izvor radijacije (najee kobalt - 60 ili cezij - 137) porozna formacija se bombardira gama zrakama energije u rasponu od 0.1 - 1.0 MeV . Prolazei kroz porozni materijal gama zrake se priguuju ovisno o tipu i atomskom broju radioaktivnih elemenata na poroznom materijalu. Intenzitet gama zraenja registriran na detektoru proporcionalan je totalnoj gustoi formacije. Mjerenje gama-gama zraenja u naftnoj industriji zapisano je izravno u jedinicama g cm 3 , dok se u hidrogeologiji koristi jedinica cps (counts per second).

Detektor Opruga Izvor 25 cm (najcece) - 80 cm

Slika 2.29. Mjerenje gama-gama zraenja Poveanje cps odgovara smanjenju gustoe porozne sredine. Gama zraenjem se moe vrlo precizno detektirati nivo podzemne vode takoer obzirom na izrazitu razliku u gustoi vode i poroznog materijala. Nivo podzemne vode odgovara otroj promjeni u gustoi budui da se, ulaskom instrumenta u zasienu formaciju, totalna gustoa poveava, dakle detektirana radijacija priguuje (manji cps). (gustoa vode je 1.0 g/cm3, gustoa pjeenjaka je 2.65 g/cm3 ) Totalna gustoa mjerenog uzorka porozne sredine jednaka je zbroju gustoa svih sastojaka unutar uzorka (npr. voda i stijena) pomnoenih s postotkom uea u totalnom volumenu uzorka. Dakle, za uzorak mjeren gama-gama zraenjem koji se 44

sastoji od jedne vrste materijala i vode, slijedea relacija se koristi za procjenu poroziteta:

b = t + (1 ) m

(2.28)

gdje m oznaava gustou vrste faze (stijena), t je gustoa vode u poroznoj formaciji,

M b je prostorna gustoa detektirana gama-gama zraenjem i oznaava V


porozitet. Iz gornjeg izraza proizlazi porozitet kao funkcija gustoe:

m b gustoca zrna - prostorna gustoca = m t gustoca zrna - gustoca tekucine

(2.29)

U sluaju da se porozna formacija sastoji od vie materijala razliite mineraloke strukture (pogotovo ako sadri proslojke gline), gornji izraz (2.29) za totalnu gustou se proiruje dodatnim lanovima koji predstavljaju komponente prisutnog materijala u mjerenom uzorku:

b = t + 1 1 + 2 2 + ...

i = proporcija volumena za komponenti i i = gustoa komponente i


Mjerenjem priguenja izmeu poznate radijacije na izvoru i registracije radijacije na detektoru, b , se moe procijeniti: I detektor = I 0 exp ( m d x )

m b
Gdje I0 predstavlja radijaciju na izvoru, m koeficijent apsorpcije mase, a d x udaljenost detektora od izvora. Pr. U gustim formacijama fotoni e imati puno kolizija s atomima formacije prije nego dou do detektora; bit e jako prigueni. To znai slijedee: Velika apsorpcija mase Velika gustoa Mali cps Velika gustoa a manji porozitet

Za inenjersku praksu vano je napomenuti da gama-gama zapis omoguava dobru procjenu litologije porozne sredine iz mjerenja gustoe to moe biti vrlo korisna informacija za temeljenje hidrotehnikih graevina. Gama-gama zapis iz buotine moe se koristiti za procjenu poroziteta te detekcije nivoa podzemne vode.

45

2.3.4. Mjerenje emisije neutrona Geofiziki zapis mjerenja emisije neutrona takoer spada u nuklearne zapise koji se vre induciranjem radioaktivnosti unutar buotine. Elementarne estice, neutroni, nastaju pri dezintegraciji atoma. Mjerenje emisije neutrona registrira koliinu vodika u poroznoj formaciji. Za vrijeme mjerenja porozni medij je bombardiran vrlo brzim neutronima (10000 km/s) koji imaju energiju u rasponu od 4 do 6 MeV . Izvor radijacije kontinuirano emitira brze neutrone u svim smjerovima. Distribucija neutrona je u obliku kugle u kojoj energija i broj neutrona opadaju s udaljenou od izvora. Brzi neutroni udaraju u atomske jezgre elemenata na poroznoj sredini i gube energiju i brzinu emisije. Neutroni koji su usporeni sukcesivnim kolizijama imaju energiju od 0.1 do 100

eV te ulaze u toplinsko stanje koje se biljei na detektoru mjernog instrumenta (sl.


2.30). Detektor u hidrogeolokim aplikacijama je broja osjetljiv na termalne neutrone i zapisuje neutrone usporene kolizijama s atomskim jezgrama vodika. Takav zapis je mjerodavan za koncentraciju vodikovih atoma u poroznoj formaciji. Gustoa termalnih neutrona varira ovisno o udaljenosti od izvora i broju vodikovih atoma koji su prisutni u poroznoj sredini.

Detektor

Termalni neutroni 30 cm

Izvor

Brzi neutroni

Slika 2.30 Ureaj za mjerenje emisije neutrona Kako je u stijeni i drugim poroznim materijalima vodik prvenstveno prisutan u vodi i ugljikohidratima, mjerenjem koliine vodika mogua je procjena poroziteta i stupnja zasienja u poroznom mediju. Neutronski zapis vrlo dobro registrira plutajue proslojke vode. Prilikom prolaska kroz takve slojeve poveava se naglo koncentracija vodika, odnosno opada kad instrument naputa tu zonu. Pretpostavka neutronskog zapisa je da kompletan vodik dolazi iz vode. 46

Meutim kako mnogi minerali takoer sadre vodik interpretacija i analiza mjerenja emisije neutrona nije lagan zadatak u geofizici. Slika 2.30 pokazuje skicu izvora i detektora na mjernom instrumentu. Broj termalnih neutrona koji se registrira na detektoru obrnuto je proporcionalan koncentraciji vodika u poroznom mediju. Vodik prisutan u poroznoj sredini koji sudjeluje u priguenju induciranih neutrona je uglavnom u vodi, tako da poveanje koliine vodika odgovara poveanju poroziteta. U naftnoj industriji, geofizika istraivanja, putem zapisa emisije neutrona, su automatski kalibrirana u jedinicama za porozitet, dok je u hidrogeologiji zapis dan u cps ( poveanjem cps smanjuje se porozitet). Mjerenje emisije neutrona korisna je tehnika geofizikog istraivanja koja moe dosta precizno pokazati poloaj plutajue vode u podzemlju (identificirati proslojke s vodom). Vano je imati na umu da porozitet procijenjen koritenjem zapisa emisije neutrona pretpostavlja da kompletan vodik dolazi iz prisustva vode u poroznoj formaciji. Ukoliko to nije sluaj, potrebno je poznavati odnos ostalih primjesa porozne sredine koje sadre vodik kako bi se ostvarila pouzdana procjena poroziteta. Na primjer, prisustvo glinenih proslojaka (ili nekih drugih minerala) esto sadri takoer vodik i rezultira u procjenjivanju poroziteta. Iako prisustvo drugih, vodikom bogatih struktura, u podzemlju, moe negativno utjecati na pouzdanost procjene poroziteta, dotle sama mogunost identifikacije takvih proslojaka, omoguava bolji litoloki zapis. 2.2.5. Drugi geofiziki zapisi Neki geofiziki zapisi u istraivanjima podzemlja nisu esto prisutni u klasinom geofizikom istraivanju, ali u svojoj namjeni mogu biti korisni za inenjerska odluivanja, kako u projektiranju, tako i u samoj fazi izgradnje. Njihova korisnost se uvijek povezuje s drugim geofizikim istraivanjima gdje daju dodatne informacije potrebne za pravilniju interpretaciju mjerenja. Mjerenje dijametra buotine (caliper log) Premda esto zanemareno, mjerenje dijametra buotine, u praksi moe predstavljati vrlo vaan podatak. Iz prijanjih sekcija je vidljivo kako mnoga mjerenja trebaju biti korigirana ili dodatno kalibrirana u sluaju promjene dijametra buotine. Mogunost pravilne korekcije zahtjeva postojanje kontinuiranog zapisa o dijametru buotine. Dijametar buotine se mijenja kao rezultat: promjene tehnike buenja, erodiranja stjenke buotine, bubrenja glinenih proslojaka ili formiranja sloja na stjenci buotine kao rezultat akumuliranja estica iz tekuine koritene pri buenju. Promjena

47

dijametara buotine zapisuje se najee u centimetrima. Zapis dijametra buotine je koristan i vrlo vaan za korekcije i kalibracije ostalih geofizikih zapisa.

Slika 2.31 Mjerenje temperature Mjerenje varijacije temperature u buotini takoer spada u pomone geofizike zapise koji se primarno koriste kao korekcija za zapise elektrinog otpora i potencijala. Dvije vrste temperaturnih mjerenja su mogua. Kontinuirani zapis temperature koritenjem senzora koji se sputa u buotinu li zapis temperaturnog gradijenta koritenjem dva senzora. U drugom sluaju, zapis se zove diferencijalni zapis temperature. Temperatura podzemne vode openito se poveava s dubinom. U prosjeku poveanje od 1 C za svakih 30 m zove se geotermalni stupanj koji inae varira od mjesta do mjesta i ovisi o tipu porozne formacije. Pri buenju istrane buotine, temperatura (zbog cirkulacije tekuine buenja) stoji konstantna po vertikali. Nakon buenja, voda u buotini poinje ekvilibrirati na osnovu temperature porozne formacije

48

te se formira geotermalni gradijent. Dakle, temperatura se poveava s dubinom. Slika 2.32 pokazuje zapis temperature te mogua zapaanja s mjerenjem temperature. Temperaturna mjerenja u buotini su potencijalno korisna u identifikaciji infiltracije i prihranjivanja s povrine te u korekciji mjerenja elektrinog otpora koji se mijenja s temperaturnim razlikama. Mjerenja temperature se, takoer, mogu vrti ubacivanjem tople ili hladne vode u buotinu, a zapisi temperature mogu se dobiti u razliitim vremenima poslije ubacivanja. Tim se eksperimentima, mogu utvrditi porozne zone u buotini, kao i potencijalna komunikacija po vertikali izmeu razliitih proslojaka u podzemnoj sredini.

Slika 2.32. Temperaturni zapis Mjerenje zvunog signala (borehole televiewer)

Zapis mjerenja zvunog signala u buotini zasniva se na transmisiji zvunih pulsova, te mjerenju njihove refleksije od stjenke buotine. Sam instrument sastoji se od rotirajueg dijela koji emitira oko 1500 pulsova zvuka u sekundi. Slika 2.33 pokazuje skicu mjernog instrumenta i zapis koji registrira postojanje pukotine u poroznoj sredini. Mjerenje zvunog signala u buotini je vrlo korisno u identifikaciji poloaja pukotina, njihovom nagibu, gustoi te veliini otvora. to je vra stijena i buotina pravog cilindrinog oblika to je vea amplituda reflektiranog zvunog signala. Pukotine u stijeni znaajno reduciraju amplitudu reflektiranog zvunog signala i u zapisu (vidi sliku 2.34.) imaju sinusoidalni oblik.

49

Slika 2.33. Mjerenje zvunog signala

Slika 2.34. Skica zvunog zapisa 2.2.6. Zakljuna zapaanja U ovoj sekciji prikazan je relativno kratak opis geofizikih mjerenja u podzemlju, s namjerom da se dotaknu osnovni principi mjerenja i interpretacija zapisa koju graevinski inenjer moe koristiti u projektiranju i izvoenju objekata. Sigurno je da postoje mnogi aspekti geofizikih mjerenja (pogotovo novija instrumentacija) koji nisu

50

dotaknuti u ovom tekstu i za njihovo razumijevanje je potrebno koristiti druge izvore informacija, te konzultirati strunjake u geofizici. Ono to je vano za jednog graevinskog inenjera je razumijevanje principa mjerenja te kako interpretirati geofiziki zapis da bi se dolo do informacija koje su izravno primjenjive u praksi. Tvrtke koje nude usluge u geofizikim istraivanjima esto ne nude kompletnu interpretaciju jer nemaju kompletan uvid u konan cilj i zato je zadaa graevinskog inenjera, sposobnost da, uz pomo geofiziara, maksimalno iskoristi i obradi prikupljene podatke. Svako individualno geofiziko mjerenje, samo za sebe, ne daje potpunu informaciju, ali povezano s nizom drugih mjerenja u skup geofizikih zapisa, predstavlja vrlo vaan izvor informacija i poveava nae razumijevanje podzemlja.

Slika 2.35. Stvarni zapis (Shoal site, Nevada, USA)

51

3. Geoloka istraivanja
Geoloka istraivanja izravno su povezana s geofizikom i danas se praktiki zajedno obavljaju. Teko je ponuditi dobar geoloki model podzemlja bez interpretacije geofizikih mjerenja. Meutim, vrijedi i obrnuto, nije lako ponuditi kvalitetnu interpretaciju geofizikih mjerenja bez poznavanja osnovnih geolokih procesa deponiranja, te vremenskog nastojanja odreenih podzemnih formacija. Istraivanja podzemlja najee se provode za potrebe izgradnje pa sudjelovanje graevinskog inenjera predstavlja treu kariku u lancu koji vodi uspjenoj izgradnji graevinskih objekata. Stoga je vano jo se jednom podsjetiti osnovnih principa geolokog nastajanja i formiranja stijena i njihovih produkata. Vrsta i raspodjela vodonosnih i vodonepropusnih slojeva u geolokom sistemu je kontrolirana litologijom, stratigrafijom i strukturom naslaganog materijala. Litologija je fizikalni opis porozne formacije koji u sebi sadri prikaz mineralne kompozicije, veliinu i pakiranje zrnatog materijala. Stratigrafija opisuje geometrijsku relaciju, te starosnu razliku izmeu razliitih zona, proslojaka i ostalih identificiranih segmenata u geolokom sistemu. Ostale odlike strukture geolokih formacija, kao to su pukotine, rasjedi i druga boranja, takoer su geometrijske karakteristike najee nastale kroz procese formiranja i kristalizacije stijena i njihovih produkata. Litologija, stratigrafija, te strukturalne karakteristike, osnova su za kvalitetan opis distribucije vodonosnih i vodonepropusnih slojeva.

3.1. Aluvij
Aluvijalni materijali mogu se nai u skoro svim regijama. Oni su vrlo vani izvori za vodoopskrbu iz podzemlja. Aluvij spada u nekonsolidirane formacije koje su s vremenom deponirale ljunak, pijesak i sitnu prainu s primjesama gline. To su materijali koji su se taloili fizikalnim procesima uz korita rijeka i na prostorima rijenih inundacija. Uslijed stalnog pomicanja (meandriranja) korita rijeka te promjenama brzina deponiranja, aluvijalni depoziti imaju veliku varijabilnost teksture materijala koja se odmah odraava na heterogenost hidraulikih karakteristika iji toni opis je preduvjet za kvalitetan opis protoka i pronosa materijala kroz poroznu sredinu. Kao rezultat toga, projektiranje i izvoenje hidrotehnikih objekata u podzemlju takoer postaje funkcija kvalitetnog opisa geoloke heterogenosti.

52

Slika 3.1 Shematski dijagram hidraulike provodljivosti obzirom na dubinu, za relativno homogen pjeenjaki vodonosnik Veliki broj testova hidraulike vodljivosti obavljen je u aluvijalnim formacijama i pokazao je da se varijacija u vodljivosti kree vie od 20 do 30 puta. Ovakva heterogenost u poroznoj sredini primarno je rezultat razliite distribucije veliine zrnatog materijala te individualnih slojeva formiranih u procesu nastajanja kroz geoloke epohe.

3.2. Taloenje vjetrom


Materijali koji su transportirani i deponirani vjetrom primarno se sastoje od pijeska i finog praha. To su formacije u podrujima gdje su male oborine i gdje se nalazi dovoljno pijeska za transport vjetrom. Pjeane dine su primjeri takvih vrsta deponiranja. U sjevernoj Americi postoje formacije pjeane praine koja formira depozite, tzv. prapor ili les, koji se nalaze plitko u podzemlju. Zbog primjesa gline i kalcijevog karbonata, ti slojevi su srednje kohezivni i imaju porozitet oko 40-50 %, dok im se provodljivost kree od 10 5 10 7 [m s ] . 53

3.3. Taloenje ledom


Sjeverni dijelovi USA, Kanada, te sjeverna Europa ima geoloke formacije koje su nastale od kontinentalnih ledenjaka. Najee su to formacije od ledenih sedimenata koje u sebi sadre primjese pijeska, pjeane praine, te gline. Takve formacije, tzv. ledeni pokrovi su vodonosni slojevi ako u sebi nemaju vee koliine praine i gline. U protivnom im moe naglo opasti provodljivost (sluaj sa Sjevernom Amerikom).

3.4. Sedimentne stijene


3.4.1.Pjeenjake stijene Pjeenjaci predstavljaju oko 25% sedimentnih stijena. U mnogim zemljama pjeenjake stijene su vodonosni slojevi bogati vodom i predstavljaju glavne izvore vodoopskrbe iz podzemnih rezervi. Raspodjela hidraulike vodljivosti u pjeenjacima, veoma je bitna za pravilnu procjenu izdanosti vodonosnih slojeva, kao i za odgovarajuu konstrukciju zdenaca. Testovi permeabiliteta izvedeni na kolonama pjeenjaka pokazuju veliku heterogenost koja lokalno moe iznositi 10-100 puta. Slika 3.2 pokazuje odnos poroziteta i permeabiliteta za razne vrste pjeenjakih stijena, grupiranih po veliini zrnatog materijala (Chilingar, 1963).

10000 6000 4000

Permeabilitet (milidarcys)

2000 1000 600 400 200 100 60 40 20 10 6 4 2 1 0 4 8 12 16 20 24 krupno zrnati srednje zrnati sitno zrnati sitni pjesak glina 32

28

36

Porozitet (%)
Slika 3.2. Odnos poroziteta i permeabiliteta kod pjeenjaka

54

3.4.2. Karbonatne stijene Karbonatne stijene su najee u formi vapnenaca i dolomita i sastoje se od raznih minerala s primjesama gline. Dolomiti su, uglavnom, formirani u sekundarnom procesu geokemijskih reakcija transformacije kalcita. Ova mineraloka transformacija moe lako uzrokovati znaajno poveanje poroziteta i provodljivosti dolomita.. Vrlo esto karbonatne stijene imaju porozitet od 20-50 % ovisno o izloenosti utjecaju vode. Primarni porozitet i permeabilitet kod vapnenaca i dolomita relativno je mali (oko 10 7 m s ), dok sekundarni porozitet, koji nastaje geokemijskim djelovanjem vode i drugi faktorima, moe biti vrlo velik, ovisno o procesima koji su djelovali na vapnence i dolomite.

Slika 3.3.

Slika 3.4 55

Kr

Krki predjeli u Hrvatskoj i ire na Balkanu predstavljaju originalne primjere razvoja krkih geolokih sustava. Krke formacije uglavnom se formiraju na vapnenakim stijenama, ali i na dolomitima, gipsenim stijenama i stijenama od soli. Nepravilnosti, pukotine, kaverne pa i same pilje u kru, formiraju se odstranjivanjem stijenske mase disolucijom kalcita i dolomita, tzv. karstifikacijom. Veliki broj literature i znanstvenog razvoja, posveen je nastajanju kra kako sa geolokog, tako i sa kemijskog aspekta. Hidrologija kra, s druge strane, je relativno mlaa disciplina (Bonacci, 1993) i jo je u razvoju, kako s teorijskog, tako i s aspekta mjerenja i mjerne instrumentacije. Da bi se procesom karstifikacije u vapnenakoj stijeni formirale kaverne i pilje, neophodno je postojanje otvorenih spojeva, pukotina ili vrlo dobro povezanog pornog sustava, koji e omoguiti kontinuirano kemijsko djelovanje voda. U veim, doro povezanim pukotinama, voda koja protjee nezasiena je kalcitima te se proces karstifikacije nastavlja, i u povoljnim uvjetima nastaju kaverne i pilje velikih dimenzija i prostorne rasprostranjenosti za to postoje brojni primjeri u Hrvatskoj du planinskog dinaridskog kra.

Slika 3.5. Postavljanje zdenaca u karbonatnoj stijeni Koritenje krkih podruja za vodoopskrbu, vrlo je delikatno, jer se esto jedan izdani i drugi slabo izdani zdenac mogu nalaziti u neposrednoj blizini, ovisno o frekvenciji i lokaciji pukotina i drugih otvora. Vrlo su esto u karbonatnim stijenama vertikalne pukotinske zone velike hidraulike vodljivosti. Slika 3.5 pokazuje sluaj kada dobro postavljeni zdenac u karbonatnoj stijeni moe imati dobru izdanost. 56

Zone gdje su pukotine koncentrirane su zone brze izmjene podzemne vode i tu je disolucija kalcita jaka te je permeabilnost vea. Lociranje zdenaca u podrujima spojeva pukotina i ostalih otvora u karbonatnim stijenama, jest pravilan put konstrukciji zdenca sa zadovoljavajuom izdanou.

Slika 3.6 57

4. Geostatistika analiza
Veliki broj veliina i varijabli, koje su vane u istraivakim radovima ( npr. nivo podzemne vode, hidraulika vodljivost, debljina krovine, debljina raznih geolokih slojeva, oborine, prihranjivanje), su funkcije prostora i vremena te imaju jaku varijabilnost. Prostorna varijabilnost je podatak izuzetno vaan za inenjersko projektiranje i izvoenje objekata. Na primjer, prostorna raspodjela odreenih geolokih formacija te oscilacija nivoa podzemne vode, utjecat e na inenjerske odluke projektiranja. Takoer, prostorna raspodjela hidraulike vodljivosti i poroziteta (pogotovo efektivnog), utjecat e na odluke izvoenja i lociranja zdenaca te njihovu izdanost za potrebe vodoopskrbe. Ti i mnogi drugi primjeri jasno pokazuju kako prostorni opis raznih veliina u podzemlju postaje imperativ u pravilnome inenjerskom projektiranju. Ova sekcija je posveena samo kratkom upoznavanju s vrlo znaajnom granom istraivanja podzemlja i njegove heterogenosti. Kao takva, ova disciplina pripada u jo jednu kariku lanca istranih radova koju graevinarski inenjer moe i treba koristiti pri unapreenju projektiranja i izvoenju graevinskih objekata. Prostorna varijabilnost, kako hidrolokih, tako i hidrogeolokih varijabli, nije potpuno sluajna, dakle, ne temelji se samo na obinom sluajnom procesu koji poprima razliitu vrijednost u svakoj toci prostora. Ako mjerimo neku varijablu u dvije lokacije u prostoru, tada e mjerene vrijednosti biti sline za dvije lokacije blie jedna drugoj. Drugim rijeima, postoji neka prostorna korelacija, odnosno kontinuiranost magnitude mjerene veliine, kao rezultat fizikalnih procesa koji su formirali tu varijablu. Inenjerska i znanstvena disciplina, koja se bavi izuavanjem i opisom prostorne raspodjele raznih fizikalnih varijabli zove se geostatistika. Njeni zaeci se prate od radova Matherona (1965, 1970), koji je nazvao te varijable koje se prostorno mijenjaju u prostoru i vremenu, te imaju neku prostornu strukturu. Rije struktura ovdje znai postojanje odreene prostorne korelacije, koja je rezultat nastajanja te fizikalne veliine. Regionalne varijable se mogu podijeliti na stacionarne i nestacionarne. Nestacionarnost u kontekstu geostatistike znai postojanje podzemne vode). Sakupljanje podataka u podzemlju je vrlo skupo i protkano raznim problemima tonosti instrumenata te teorije koja se koristi pri opisu podzemlja. Ta injenica samo odreenog trenda u prostoru, npr. magnituda varijable sistematski opada u jednom smjeru (est sluaj s nivoom

58

poveava vanost discipline kao to je geostatistika, koja uz pomo statistikih metoda moe poveati nae razumijevanje podzemlja. Osnova geostatistike je u analizi postojeih podataka, na nain da ponudi najbolju moguu procjenu promatrane varijable u nekoj toci prostora. Najjednostavniji primjeri bili bi odreivanje vrijednosti varijable u traenoj toci u prostoru i osrednjavanje. Odreivanje u toki koristi raspoloiva mjerenja u drugim tokama, te pronalazi statistiku racionalnost za odreivanje varijable u toci gdje nema mjerenja. Primjer su mjerenja zagaenja u podzemlju, debljine odreenih geolokih slojeva, hidraulika vodljivost, itd. U procesima osrednjavanja, koriste se raspoloiva mjerenja za odreivanje osrednjene veliine u nekom prostoru. Klasian primjer za procjene osrednjenih oborina na nekom prostoru na osnovi mjerenja na nekoliko kiomjernih stanica. Zbog izrazito velike varijabilnosti u prostoru, procjene koritenjem geostatistikih metoda nisu bez pogreke, odnosno imaju odreeni stupanj nepouzdanosti. Statistike metode ne samo to onemoguavaju najbolju moguu procjenu, nego takoer daju i raspon mogue pogreke u toj procjeni. To se esto prikazuje u obliku intervala povjerenja, koji okruuje najbolju procjenu. Intervali povjerenja, koji predstavljaju mjeru pouzdanosti date procjene, danas predstavljaju vrlo vaan podatak u inenjerskom projektiranju i izvoenju objekata. Uostalom, svaki imbenik sigurnosti koriten u inenjerskom projektiranju, dijelom je rezultat analize pouzdanosti te veliine intervala povjerenja. Druga vana primjena statistikih metoda u podzemnim istraivanjima je analiza vrijednosti dodatnih informacija, koje bi se mogle prikupiti s novim mjerenjima, prije nego to su mjerenja izvedena. Vrijednost novih mjerenja, izravno je vezana s intervalom povjerenja i u limitu velikog broja podataka, interval povjerenja ide ka nuli. Dakle, pravilnom selekcijom lokacija i broja novih mjerenja, interval povjerenja moe se reproducirati na eljeni nivo. Ovako opisana procedura predstavlja temelj za cost benefit analizu i esto je primjenjivana u projektiranju monitoringa, kako u podzemlju, tako i na povrini zemlje. Osnovni zadatak procjene neke regionalne varijable se moe formulirati na slijedei nain: kolika je najbolja procjena vrijednosti varijable u nekim odabranim tokama prostora, imajui set mjerenih vrijednosti te iste varijable s drugim tokama (npr. mjereni nivo podzemne vode u nekoliko piezometara, provodljivost mjerene u nekoliko zdenaca, oborine mjerene u nekoliko kiomjernih stanica, itd).

59

Najjednostavnija statistika tehnika optimalnog odreivanja varijable u toci zove se kriging koja nosi ime njemakog matematiara Krige-a, koji je na istraivanju ruda u Junoafrikoj Republici predloio metodu za procjenjivanje vrijednosti varijable u toci. Kriging metoda se nakon toga razvila u vie primjena i danas se redovito i uspjeno koristi u inenjerskoj praksi. Kriging je metoda optimalne projekcije neke varijable koja je raspodijeljena u prostoru i mjerena na nekom konanom broju lokaciju. U hidrogeologiji i hidrologiji kriging ima irok spektar primjene. Koristi se: a) u interpolaciji debljine ili poloaja podzemnih geolokih formacija na temelju buotinskih zapisa, b) u procjeni hidrogeolokih parametara kao to su hidraulika provodljivost, transmisivnost, piezometarska visina ili koncentracija zagaenja na temelju mjerenja u piezometrima, c) u izraunavanju prostorne raspodjele kie, temperature, sunanosti, kakvoe zraka itd. na temelju mjerenja meteorolokih stanica. d) u kartografskim prikazima koncentracije raznih zagaivaa u jezerima ili morima. Uzmimo za primjer da imamo mjerenja varijable Z u tokama prostora x1, x2, x6, koje mogu istovremeno oznaavati toke u jednoj, dvije ili tri dimenzije. Problem procjenjivanja neke varijable sastoji se u odreivanju vrijednosti Z u nekoj toci prostora x0 u kojoj nema mjerenja. Uzastopnim pomicanjem poloaja toke x0 mogue je doi do procjene cijelog polja varijable Z, odnosno njezine cjelovite prostorne distribucije. Prvo se definira sluajno stacionarno polje drugog reda, koje po definiciji ima konstantnu srednju vrijednost:

E [Z ( x )] = m ,
zatim se odredi funkcija kovarijance

E {[Z (x1 ) m][Z (x 2 ) m] } = C (x1 x 2 ) = C (h ) .


Proces definiramo s nultom srednjom vrijednosti tako da vrijedi:

E [Z (x1 ) Z (x 2 )] = 0
E [Z (x1 ) Z (x 2 )] 2 = 2 (h ) (variogram) Potrebno je odrediti procjenu (estimaciju): 60

Z 0 = i0 Z i
i

1 Zi N

Konaan rezultat je sustav od n jednadbi s n nepoznanica, koji se moe pisati kao:

c (x
j j

x j ) = c (x i x 0 )

i = 1,., n

Geofizika istraivanja koja su predstavljena u prijanjim sekcijama, takoer se koriste pri prostornoj procjeni raznih varijabli. Jedan primjer bi bio opis prostorne geoloke strukture na bazi mjerenja nekih geofizikih parametara (npr. elektrini otpor, gama-gama). Iz tako dobivenih trodimenzionalnih mapa hidraulike vodljivosti ili poroznosti kao osnovne baze za analizu i modeliranje toka podzemne vode i pronosa zagaenja. Slike 22 i 23 prikazuju izgled zavrnog proizvoda jedne takve geostatistike analize koja objedinjuje geofiziku i geologiju u cilju iznalaenja opisa prostorne geoloke strukture te drugih hidraulikih i geotehnikih parametara. Prikazane trodimenzionalne mape na slikama 22 i 23 koritene su za rjeavanje problema toka podzemne vode te modeliranje pronosa zagaenja u opisanom mediju. Kako ova predavanja ne predviaju detaljniji tretman geostatistike, za one itaoce koji bi htjeli vie informacija, preporuuje se slijedea literatura iz bibliografije (Journel and Huigbregts, 1978; de Marsily, 1986; Kitanidis, 1997).

61