Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
, Zagreb
Biblioteka VJESNIK VREMENA Glavni i odgovorni urednik HIDO BIEVI Urednik MIROSLAV LEAjA
(Naslovna stranica: Pajo Jovanovi, Seoba Srba 1690. godine pod Arsenijem III. arnojeviem)
DRAGO ROKSANDI
SRBI UH R V A T S K O J
od 15. stoljea do naih dana
VJESNIK
Zagreb 1991.
posebno izdanje
Predgovor
ahvaljujui podrci Vjesnika, feljton Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljea do naih dana, objavljivan u tom politikom dnevniku od 7. rujna do 13. listopada 1990. godine, pojavljuje se pred itaocima kao posebno izdanje, u knjinom obliku. Time listu Vjesnik pripada ast da objavljuje prvi, znanstvenopopularno pisani pregled povijesti srpskoga naroda u Hrvatskoj koji je uope napisan. Tako na najizvorniji nain potvruje ono shvaanje interkulturalizma koje pisac ve dulje vrijeme dosljedno zagovara, smatrajui ga jedino primjerenim modernim civilizacijskim i kulturnim normama, odnosno i hrvatskim i srpskim nacionalnim interesima u Hrvatskoj. Ovo izdanje ne nastaje sluajno, tovie, i ono samo ima svoju povijest, koja je takoer izrazito interkulturalistiki intonirana. Jo 1986. godine, na inicijativu Ante Beena, tadanjega direktora kolskih novina, povjereno mi je da napravim koncepciju prirunika za nastavnike u osnovnim i srednjim kolama u Hrvatskoj, koji bi sadravao i zbirku povijesnih izvora, a kojim bi na primjeren nain bila sintetizirana povijest Srba u Hrvatskoj. Odluno se zalaui za timsku izvedbu ponuene koncepcije, poao sam od uvjerenja da su znanstvena istraivanja u vezi s povijeu Srba u Hrvatskoj, neovisno o svim razlikama u stupnju istraenosti regionalnih, vremenski ogranienih, predmetno definiranih fenomena, isuvie nedostatna da bi na bilo koji drugi nain bilo mogue bilo to znanstveno vrijedno napraviti. Vrijedi i danas istai da su se mnogi najugledniji povjesniari, prije svega hrvatski, ali i srpski, muslimanski i slovenski odazvali pozivu da napiu povjerene dijelove teksta. Pisci su tekstova, koji pokrivaju razdoblje od 15. stoljea do suvremenoga doba, prof. dr. Josip Adamek, dr. Miroslav Bertoa, mr. Mile Bjelajac, prof. dr. Ljubo Boban, mr. Momilo Dikli, prof. dr. Mirjana Gross, dr. Fikreta Jeli-Buti, prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijevi, dr. Stanko Kora, prof. Fedor Moaanin, dr. Nenad Moaanin, mr. eljko Paji, prof. dr. Janko Pleterski, prof. Branka Prpa-Jovanovi, dr. Drago Roksandi, dr. Fehim Spaho i prof. dr. Nika Stani. Iako se povijeu Srba u Hrvatskoj kontinuirano bavim dvadesetak godina, kao glavni urednik ovoga prirunika najvie sam profitirao upravo posljednjih nekoliko godina, intenzivno suraujui sa suradnicima u pisanju prirunika. Naalost, iako je veina dogovorenih priloga napisana ve u prve dvije godine, manji dio, koji pokriva razdoblje od 16. do 18. stoljea, ostao je nenapisan do danas. Iako spremnost kolskih novina i njihova sadanjeg direktora Ante Selaka da okonaju taj projekt nije nita manja nego prije, injenica je da se na njemu jo radi. U toku posljednje dvije godine, politiki dnevnik Vjesnik u vie je navrata obnavljao ponudu da na svojim stranicama objavi iscrpniji feljton o povijesti Srba u Hrvatskoj. U iekivanju kraja rada na priruniku, feljton je nekoliko puta odgaan. Dramatina kriza u nacionalnim odnosima u Hrvatskoj potkraj prologa ljeta bila je glavni razlog da sam prihvatio pisati tekst feljtona kao vlastitu znanstvenopopularnu sintezu u isto tako dramatinim okolnostima, iz dana u dan, nastavak za nastavkom. Zahvaljujui koncepciji Vjesnikovih feljtona, bilo je mogue dnevno uvrtavati i fragmente povijesnih izvora, kao i slikovne priloge. Time je poslije vie od mjesec dana izuzetno intenzivnog rada nastala cjelina
u kojoj se zrcale i iskustva steena u radu na priruniku u kolskim novinama, ali moda jo i vie sutina mojih shvaanja o povijesti Srba u Hrvatskoj u polumilenijskom rasponu i iz srpske i iz hrvatske perspektive. Feljton je takoer nastao s ambicijom da odrazi i kulturu povijesnoga miljenja koja je primjerena jednoj od tradicija nove historije. Dakle, tekst koji sadrava ova knjiga tek je jednim svojim vidom pregled povijesnih zbivanja, nastao po bar nekim feljtonistikim, znanstvenopopularnim regulama, dok je u ostalome predloak moguega pristupa iscrpnijim istraivanjima, ozbiljnijim promiljanjima. Takav predloak nesumnjivo ima smisla u situaciji u kojoj su manje ili vie sva pitanja suivota Hrvata i Srba u Hrvatskoj otvorena, kao to su otvorena i u jugoslavenskim razmjerima, ali takoer i u situaciji u kojoj se i sa srpske i s hrvatske strane pita o samoj sutini povijesnoga bia Srba u Hrvatskoj, koje se u nekim izjavama sa srpske strane protee u trinaestostoljetnom kontinuitetu, odnosno importira u hrvatski prostor kao sasvim skoranja pojava pravoslavnogaraaninovske inspiracije, prema nekim izjavama s hrvatske strane. U otporu takvim ideologizacijama s jedne ili druge strane, u nastojanju da se rekonstruiraju procesi i pojave koji povijest Srba u Hrvatskoj i ine autentinom vrijednou i srpske i hrvatske povijesti, kao i srpske i hrvatske kulture, prije svega je i nastao ovaj rad, kao izraz dubinske pojave da se posvjedoi da u humanistikoj perspektivi srpsko rodoljublje i hrvatsko domoljublje nisu iluzije fantasta izvan vremena i prostora, nego temeljne implikacije itava povijesnog iskustva Srba u Hrvatskoj. Sav je ovaj rad i pokuaj da se pridonese traganju Srba u Hrvatskoj, osobito intelektualaca, za vlastitim identitetom, za onim vrijednostima kojima e se ukorjenjivati kao slobodni i ravnopravni pojedinci i zajednica i u hrvatskom drutvu i u srpskoj naciji, doivljavajui svoje dvojstvo kao mogunost veih stvaralakih izazova, kao ansu za bre ukljuivanje u evropski multikulturalizam, a ne obrnuto, kao izraz povijesne nesree. Jedino u takvu resubjektiviranju Srbi u Hrvatskoj mogu izai iz kruga vjeitih autonegacija, iluzija o svojim povijesnim pozivima, iz kruga opsjednutosti svojim tragizmom kao alibijem za izbjegavanje svih sutinski vanih pitanja i svih sutinski vanih odgovora. U toku rada na spomenutom priruniku u kolskim novinama jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesniara rekao je da je takav prirunik izvorna potreba hrvatske kulture i iz hrvatske nacionalne perspektive. Doista, srpska komponenta hrvatske povijesti ili hrvatske kulture toliko je bogata da se slobodno moe rei, bez straha da e se pogrijeiti, da je jednostavno nemogua bilo kakva sinteza hrvatske povijesti ili povijesti hrvatske kulture koja bi ih mogla ignorirati, a da time ne dovede samu sebe u pitanje u znanstvenom pogledu. U tom smislu valja vrednovati itav ovaj rad. Nema dvojbe da bi bila velika greka ako bi se u ovom radu trailo ono ega u njemu jednostavno ne moe biti s obzirom na okolnosti u kojima je nastao i ulogu koju je izvorno imao. Njegov je jedini zbiljski smisao u otvaranju novih dijalokih prostora, kako meu znanstvenicima, tako i u kulturnoj javnosti, ali i meu Srbima i meu Hrvatima, podjednako. Zahvaljujemo Institutu drutvenih znanosti Sveuilita u Zagrebu koji nam je dao na uvid rezultate svojih recentnih istraivanja o nacionalnim odnosima u Hrvatskoj, koja e uskoro biti i objelodanjena. U izboru foto-priloga sudjelovali su i Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu i Muzej revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, na emu im takoer zahvaljujemo. Osobitu zahvalnost dugujemo NIRO kolske novine koje su osigurale koritenje prikupljenih tekstova za svoju publikaciju Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj. U Zagrebu, u sijenju 1991. DRAGO ROKSANDI
Proimanja u porazima
zvjesno je da su i kosovska (1389.) i mohaka bitka (1526.) dogaaji u kojima se isprepliu srpska i hrvatska povijest. Neovisno o svim moguim, sutinskim razlikama u komparativnom vrednovanju jedne i druge u povijesnim procesima dugoga trajanja u Hrvata i Srba, ta dva dogadaja svjedoe o fazama pomicanja etnikog teita jednih i drugih s juga prema sjeveru, kao i o uvjetno usporedljivoj promjeni globalne orijentacije od Sredozemlja prema srednjoj Evropi. Dok su na jugu, u balkanskim masivima, u srednjovjekovnim ivotnim uvjetima, povijesti jednih i drugih mogle biti relativno neovisne iz vlastitih obzorja, na sjeveru, u Panonskoj ravnici, sapetoj i jednim rijenim slivom, one sve uestalije utjeu jedna na drugu, u mnotvu pojava. Na razini dogaajne historiografije, u mnotvu moguih simbolikih potvrda takva procesa, valja istai sporazume o vazalskom odnosu srpskog despota Stefana Lazarevia (kneza od^ 1389. do 1402. i despota od 1402. do 1427. godine) i ugarskog i hrvatskog kralja igpaunda Luksemburkog (1387.-1438.) 1403/1404. i 1411. godine, kojima Srbija u biti ulazi u istu dravnu zajednicu s Hrvatskom, a despot postaje jedan od najmonijih ugarskih velikaa. Jedno i drugo ima dalekosene posljedice, prividno najuoljivije u itavu stoljeu koje slijedi.
pisima saimaju svu tragiku povijesnoga iskustva i Hrvata i Srba toga doba, izazivajui manje-vie trajno istraivako zanimanje i s jedne i s druge strane. Ako je epizoda Katarine Brankovi vema osobne, ak intimistike naravi iz dananje perspektive, druge dvije, u vezi s Grgureviem i Berislaviima, nedvojbeno su povodi za mnogo slojevitija istraivanja. Uvijek valja imati na umu da sva tri sluaja, osobito drugi i trei, ukljuuju mnotvo ljudskih sudbina i sa srpske i s hrvatske strane, kao i mnotvo drugih, u dugotrajnom srazu civilizacija i kultura srednjoevropskih i jugoistonoevropskih te azijskih, odnosno latinskih, bizantskih i islamskih.
MEDVEDGRAD: Jedan od hrvatskih gradova u posjedu Katarine Brankovic sredinom 15. stoljea
najnovijih vremena. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, naprotiv, ve od 16. stoljea, prije svega u krajikom prostoru, naseljava se novo srpsko stanovnitvo, koje je drugaijeg vlakog statusa, koje u naelu odbija mogunost integracije u tradicionalne ruralne zajednice i koje se time nesravnjivo tee asimilira. Naprotiv, s pravnim sreivanjem krajikoga statusa u 17. stoljeu, krajike zajednice su privlane i za hrvatske kmetove. Novo srpsko stanovnitvo, koje ustrajava u obrani svoga vlakog statusa, tee moe imati prethodno navedene etnike, iako i takvih sluajeva ima.
seljava se u toku itava toga razdoblja i gradsko stanovnitvo iz razliitih srpskih zemalja, vema prema jugu nego prema sjeveru. Dodue, svako primirje, ak ratno zatije koristi trgovakom prometu, do kojega je iz vlastitih interesa stalo svim sukobljenim stranama. Ipak, sjeverno od Save i Dunava u itavu razdoblju (i prije i poslije pada Despotovine) u gradskim naseljima nema onakvih srpskih zajednica kakvih e u istim prostorima biti u poznijem 16. i u toku 17. stoljea, pod turskom vlau. U itavu panonskom prostoru, osobito u razdoblju 1490.-1526. godine, slabi privredna djelatnost, slabe kraljevska vlast i financije, sistem obrane je sve decentraliziraniji i sve ovisniji o plemikim banderijima, naroito u pograninim oblastima (otud povean udio i Hrvata i Srba u obrani), i o to jeftinijim najamnicima, osobito na junim granicama. Istodobno, sve vea ekonomska mo turske strane osigurava i dizanje sve vee vojne sile i profesionalno usavravanje vojske i napredak ratne tehnike, a time i odluujue ratne uspjehe 1521. (zauzee Beograda), 1526. (mohaka bitka) i 1529. godine (prodor do Bea).
Srpski ratnici u ugarskoj i hrvatskoj vojsci su meu najizloenijima u neravnopravnom sukobu s Turskim Carstvom. Njihov staleki nepodijeljeni san o obnovi Despotovine juno od Save i Dunava, koji je rasuta srpska zajednica legitimno dijelila sjeverno od tih rijeka, raspruje se s turskim osvajanjem Beograda. Tada ne pada samo tvrava neusporedive strateke i simbolike vanosti nego stradava i najjaa koncentracija Srba u Srijemu. Devastiranost i depopuliranost prostora uasnih su razmjera: Slavnu i divnu zemlju despotovu Turci poplenie, a lepi grad Kupinik razorie, unio je Boidar Goradanin u knjigu ije je tampanje upravo zavravao. U potonjim godinama obrambeni napori despota Stjepana Berislavia i Marka Jakia, naprimjer, nemaju gotovo nikakvu potporu kraljevske vlasti, tako da je u nekim oblicima obrambena agonija okonana i prije 1526. godine. Duboka podjela smanjene srpske zajednice u dinastikom pitanju poslije 1526. godine ubrzava njezin privremeni nestanak s povijesne scene u ovom prostoru, dodue, u spektakularnoj epizodi samozvanoga srpskoga cara Jovana Nenada (Crnog ovjeka), koja izaziva pozornost dvorova veega dijela evropskoga kontinenta. Osiromaeni despot Stjepan Berislavi pada u nemilost 1529. i okonava svoj ivot u mranim okolnostima 1535. godine kao turski vazal, kao srpski despot protukralja Ivana Zapolje, takoer turskoga vazala!
Mnogovrsne demografske promjene u srpskoj dijaspori ubrzavaju razvoj srpskoga jezika, koji u 14. i 15. stoljeu dobiva svoj dananji lik u najvanijim pojedinostima, ali je teko govoriti o narodnom jeziku Srba u hrvatskim zemljama u 15. stoljeu. Moe se pretpostaviti da veina govornika pripada ekavskom tipu, s obzirom na svoje preteno geografsko porijeklo, iako ve tada u nekim ogranienim prostorima, kao to je kalniko u doba Hercegovia, ne mogu biti iskljueni govornici koji pripadaju ijekavskom tipu jezika.
Uoljivo je da u srpskom drutvu ideologija crkvenoga sjedinjenja, proglaena bulom Laetantur caeli 5. srpnja 1439. godine u Firenci, ne izaziva potrese kao u grkom. tovie, isihazam, kao poetika i ideologija borbenog pravoslavlja (Dimitrije Bogdanovi) iri se u srpskoj knjievnosti 14. i 15. stoljea, nasuprot izazovima i s Istoka i sa Zapada. U toku 15. stoljea na kult Nemanjia nadograuje se kosovski kult sa svetim knezom Lazarom kao sredinjom linou te sjeverno od Save i Dunava kult Brankovia. Kulturna, bolje reeno ideologijska homogenizacija kontrapunkt je realnosti dravnoga sloma i etnodemografske disperzije. Akulturacijski procesi u dramatinim susretima s Istokom i Zapadom, u promijenjenoj povijesnoj zbilji, manje su istraeni i u pukoj kulturi vjerojatno dolaze do svog punog izraaja, s jakim vlastitim, srpskim udjelom, kao to je mogue naslutiti iz primjera najstarijeg zapisa usmene bugartice u Italiji, 1497. godine, s motivom smederevskog zatoenja Sibinjanin Janka, koja nesumnjivo ima svoj duboki smisao i u Srba i u Hrvata. Meutim, motivi kosovskog martirija nemaju samo dravno i crkvenoideologijski smisao.
d krbavske (1493.) i mohake bitke (1526.) do bitke kod Siska (1593.), itavo stoljee, na hrvatskom tlu traje tragino, neizvjesno nadmetanje s Turskim Carstvom, koje Hrvatsku svodi na ostatke ostataka, ali kojim ona takoer postaje jedno od onih poprita na kojima se iscrpljuje turska prodorna mo prema Zapadu. Iako je u tom obraunu u hrvatskom prostoru nesumnjivo najvei udio samih Hrvata, dakako, svakog stalea i sloja na razliit nain, nemogue je apstrahirati njegov povijesni, geostrateki ambijent, tj. injenicu da se obraun s Turskim Carstvom u hrvatskom prostoru izvodi uz sudjelovanje mnotva nehrvatskih inilaca iz srednje, june i jugoistone Evrope. Jedan od njih je nesumnjivo i srpski. Ni jednoga medu njima nije jednostavno vrednovati, neovisno o tome je li je rije o habsburkom dvoru, unutranjoaustrijskim staleima, Svetoj stolici ili bilo kom drugom, ali sa sigurnou se moe ustvrditi da upravo srpski izaziva najvie nedoumica, naprosto zato to se najvie preplie s hrvatskim.
Vlako pitanje
U toku itavoga stoljea teite je obrauna medu samim junoslavenskim stanovnitvom, prije svega hrvatskim i srpskim, izdijeljenim trima vjerama. Vodi se rat, u toku itava stoljea, kao i prije i poslije njega, objavljeni ili neobjavljeni, meudravni ili mali, ukljuivi i neprekidne megdane junaka s raznih strana granice (koja nikada nije dovoljno jasna), u zbilji ili narodnoj epici, izmeu Hrvata-katolika i Hrvata-muslimana, Srba-pravoslavnih i Srba-muslimana, ali i Srbapravoslavnih i Srba-pravoslavnih na jednoj i drugoj strani, itd. U svim tim sluajevima nerijetko je jo neto zajedniko, to i jest glavni izvor hrvatsko-srpskih nedoumica u ovom sluaju, a to je vlaki status i jednih i drugih i treih (u vjerskom smislu) na jednoj i drugoj strani granice. Vlako pitanje jo i danas izaziva bezbrojna podozrenja i meu strunjacima i meu nestrunjacima. Slaba je utjeha da ono nije jabuka razdora samo meu Srbima i Hrvatima. Nema naroda u jugoistonoj Evropi koji se ne suoava s vlakom komponentom u svojoj povijesti. Ima istraivaa koji su u toku svoga radnog vijeka misaono prolazili sve interpretativne mogunosti kontroverze. U hrvatskom sluaju, naprimjer, vrlo je indikativan Vjekoslav Klai. U treoj knjizi Povijesti Hrvata Klai pie.Vlasi su podrijetlom Romani (srodnici dananjih Rumunja), te su u prvoj polovici srednjega vijeka prebivali na istonoj i jugoistonoj strani Balkanskog poluotoka. Naroito bijae ih mnogo u Epiru, Aetoliji i Akarnaniji; najvie pak u Tesaliji koja bi po njima prozvana Velika Vlaka... Ve u X stoljeu spominju se i u Macedoniji, pae u bugarskim zemljama; a u XII stoljeu sele i u srpske pokrajine, te prodiru poslije kroz Bosnu i Hum do Dubrovnika i Hrvatske, a napokon dolaze sve na otoke Rab i Krk, pa i u samu Istru... Ali mnogi Vlasi, koji se nastanie u bugarskim i srpskim zemljama, pretoie se poslije polagano u Slavene, meu kojima su ivjeli. Uza sve to ostade im ime Vlasi poradi zanimanja
njihova. Ti Vlasi naime nisu se poput Slavena bavili ratarstvom, nego stoarstvom, pasui svoja stada i trgujui proizvodima stoarstva. Nisu podizali gradova ni velikih naseobina, ve su se na neko vrijeme nastanjivali u gorskim krajevima zajedno sa svojom stokom, pa bi onda zalazili u doline na pau i opet se vraali u gore. Klai dodaje: U Hrvatskoj se Vlasi prvi put javljaju oko god. 1320. Ban Mladen II od plemena ubi borio se s njihovom pomou... protiv svojih neprijatelja. to se tie prirode vlake slavizacije, Klai ne ostavlja mjesta dvojbama: .. golema veina Vlaha, koji su se tijekom XIV stoljea nastanili u Hrvatskoj, bili su tek potomci pravih Vlaha, koji su kroz vie generacija ivjeli u Srbiji i Bosni, pa se ondje posve pohrvatili. Tako se ti doljaci nisu sada razlikovali od hrvatskih starosjedilaca govorom (jezikom), nego samo zanimanjem i socijalnim poloajem. Veina ih je bila vjere istono-grke (Vlachi schismatici}, no bilo ih je katolika, ili barem takvih koji su brzo prihvatili tu vjeru.
vernu Dalmaciju jo u Bosni. Moda su ovdje, osobito u Pounju, nosioci tokavtine bili Srbljani. Oni su jo, kako se ini, kod seobe zaposjeli veliki dio zapadne Bosne sve do Vrbasa. To su svakako oni 'Sorabi', kod kojih se bio najprije sklonio god 882. Ljudevit Posavski...! Dokazujui svoju tezu o vlakom krstjanstvu, Gui citira pismo pape Grgura XI. bosanskim franjevcima od 1. lipnja 1373. godine (prema Farlattiju): .. in partibus Bosnae circa metas Hungariae... Vlachis schismaticis quorum nonnuli in pascuis et montis habitant..Meutim, Vlachis schismaticis moe se odnositi samo na Vlahe-izmatike, tj. Vlahe-pravoslavne jer bosanski krstjani nisu izmatici iz katolike perspektive. Kako je izvorno izvjesno da se dio umberakih uskoka u 16. stoljeu useljava iz gornjeg:, tj. srbijanskog Pounja, ta teza, bez niza drugih Guievih pretpostavki, nalazi se u interpretaciji umberakih seoba Srbljana u Nade Klai.
Starohrvatski Vlasi oko Cetine i Velebita u tijesnoj su vezi s onim balkanskim Vlasima koji se prije Kosovske bitke (1389) spominju u Srbiji i prije bitke kod Jajca (1463) u Bosni. Srednjovjekovni Vlasi bili su, dakle, pokretno stanovnitvo nomadskog karaktera. Ima bezbroj historijskih potvrda da se Vlasi upotrebljavaju za naseljavanje na pustim zemljitima. Treba znati da je srednjovjekovna planina, uma, u pravnom pogledu neto sasvim drugo nego danas. Ona ne slui za oznaku mea izmeu oblasti i gotovo je res nullius. Njeni stanovnici pastiri su slobodni od zakona koji vrijedi za stalnosjedioce. Sa lingvistikog gledita je sasvim razumljivo da se jedno ime koje nije samo etniko nego oznauje i socijalnu razliku prema starosjediocu - a osnovna je razlika pokretljivost, premjetanje, seljenje iz zimovalita u ljetovalite i obratno - prenosi i na narod slavenskog porijekla, na Srbe. Taj je semantiki prijelaz bio to laki to je onomastiki sistem Vlaha, bili oni u Rumunjskoj ili u staroj srpskoj dravi ili Hrvatskoj, u golemoj veini slavenski.
Novovjekovni vlasi
Skok je miljenja da su srednjovjekovni Vlasi dvojezinjaci, a upozorava na izuzetno vanu injenicu da nigdje u Srednjoj Evropi Vlah ne znai socijalni poloaj. Kada tome dodamo i krucijalni oblik unutranjih odnosa u vlakim zajednicama, osobito iz perspektive junoslavenskih kunih zadruga, i dalja mogua pitanja i dalji mogui odgovori postaju jo jasnijima. Uoljivo je da Skok dosljedno pie o srednjovjekovnim Vlasima. U duem razdoblju, naroito u drugoj polovini 15. i u prvoj polovini 16. stoljea, u skladu s vojnostratekim potrebama Turskog Carstva, u vlaki status ulazi i mnotvo zemljoradnikog stanovnitva, a u istom razdoblju, u spletu vjerskih promjena, uoljiva je i njihova islamizacija (Nedim Filipovi). Novovjekovni vlasi u srpskom i hrvatskom etnikom prostoru su prije svega ekonomski i statusno izdvojeni. U jezinom i pukokulturnom smislu, novovjekovni vlasi (osim u onim sluajevima kada su posrijedi ii i si.) u samom su korijenu modernog hrvatstva i srpstva. Uostalom, prema najnovijim istraivanjima u nas (Josip Adamek i Ivan Kampu), obraun kraljevske dike u Hrvatskoj oko 1470. godine otkriva izuzetno velik broj itelja pod imenom Walachi. S tim u vezi, uskoke seobe na umberak 1530.-1538. godine u nekim svojim vidovima znanstveno nisu uope sporne jer je broj sauvanih, osobito objavljenih povijesnih izvora znatan (Radoslav Lopai i Aleksa Ivi). esto se gubi iz vida da se ta masovna seoba izvodi u razdoblju punih uinaka katastrofalnih ishoda mohake i gorjanske bitke (1526. i 1537. g.) i neposredno poslije turskih osvajanja dananje sjeverne Dalmacije (1522.) te Like i Krbave (1527.-1528.), tj. u doba kada izgledi za uspjean ishod obrane Hrvatske i nisu osobito veliki.
itava obrambena konstrukcija, ugovorena s predstavnicima Ferdinanda I. Habsburkog prilikom njegova izbora za hrvatskoga kralja 1. sijenja 1527. godine, koja se temelji na pretpostavci da e se privredni i vojni potencijal hrvatskoga drutva odrati, ubrzo se pokazala iluzornom: Trebalo je da kralj glavna sredstva za obranu crpe iz ratne dae (dike). S tim dakako kralj nije mogao nita uiniti, jer je ratna daa iznosila 1327 forinti (1554), a trokovi za izdravanje Slavonske krajine izraunati su na preko 140.000 forinti, a za Hrvatsku krajinu na preko 65.000 (1555) (Fedor Moaanin). Istodobno, sredinom 16. stoljea ubrzano raste broj utvrda koje sve siromanije hrvatsko plemstvo vie ne moe braniti, preputajui ih kraljevoj brizi. Dok je takvih utvrda 1542. godine deset, u svom Opisu hrvatskih utvrda.. .1563 ..
Ivan Lenkovi registrira ih sedamdesetak koje su to bile, jesu ili trebaju biti (Milan Kruhek). U takvim uvjetima smanjene hrvatske obrambene moi, nepostojanja mogunosti jaeg oslonca na strane najamnike (uostalom, teko prilagodljive turskom nainu ratovanja), odluka centralnih turskih vlasti poslije mohake bitke da ukinu vlake povlastice i da se vlasima nametnu obaveze kao i obinim seljacima ima dalekosene posljedice i na jednoj i na drugoj strani granice. Vlake zajednice s ukorijenjenijim privilegijalnim tradicijama (vlaki zakon% kao i toliko puta u prethodnim razdobljima u okolnostima ugroavanja njihova statusa, nastoje, osim ostaloga, promijeniti i podlonitvo, tj. dravu. U seobama umberakih uskoka (1530.-1538.) sudjeluju vlake zajednice iz gornjega toka rijeke Une, gornjega toka rijeke Cetine i sa Zrmanje. Prve dvije skupine u izvorima se izrijekom navodi kao Srbe ili Raane (Serviani seu Rasciani), dok je trea, ika, vlaka ili staroromanska. Tako se u pismu Nikole Juriia Ferdinandu I. od 24. listopada 1538. kae: Uz to piem komandantu, neka Vlasima koje kod nas nazivaju Starim Rimljanima (Alt-Romer), a koji su sad zajedno s ostalima iz Turske preli
dade obeanja i privilegije, koje je Vae rimsko kraljevsko velianstvo dalo Srbima. U kakvoj su vezi preseljene vlake zajednice sa vsi dobri Vlasi svete krune kralev'stva ugarskoga v Hrvatih u istom prostoru u prethodnom razdoblju istraivaki je jo otvoreno pitanje. Ako je doista rije o starohrvatskim vlasima, koji u razdoblju od 1522. do 1528. dolaze pod tursku vlast i koji su suoeni s mogunou da bude doveden u pitanje nain ivota po zakonu vlakom, u skladu s povlasticama u hrvatskom prostoru u predturskom razdoblju, onda je odluka o seobama 1530.-1538. godine, koja epidemijski zahvaa razmjerno velik prostor, shvatljiva i svjedoi o tenji za pomicanjem slijedom one socioekonomske strukture koja jami uvrijeena prava. Uostalom, brojnu skupinu cetinskih Srba u seobi 1538. osiguravaju ne samo bihaki kapetan Erazmo Thurn i njegovi ljudi nego i hrvatski ban Petar Keglevi, grofovi Slunjski, Zrinski i Blagajski...! Meutim, nitko meu njima vie ne moe jamiti vlake zakone kao kralj Ferdinand I., tim vie to ratna sluba od sporednog postaje glavno zanimanje na novim stanitima. Otuda i njihovo ugovaranje seoba s kraljem, tj. s njegovim predstavnicima i otuda (dijelom!) seoba na umberako, kranjsko podruje... Valovima seoba tada su zahvaeni i metliko podruje, a i ostala podruja, sve do Krasa.
Nove povlastice
Kako su dodijeljene povlastice jedno, a kraljeve mogunosti da ih ostvari neto drugo, ta brojna uskoka skupina godinama je izloena stravinoj neimatini, bez obeanih stalnih stanita, potpore, u manje-vie neprestanim sukobima s kmetovima, starosjediocima, s mnotvom povoda, ukljuivi i uskoke pljake. Jedan takav sukob povod je napadu brojne kmetske druine na skupinu uskoka
31. prosinca 1542. godine, u kojem je jedan uskok ubijen, a 780 komada stoke oteto. U sijenju 1543. velika skupina uskoka se vraa preko turske granice, izazivajui ok u obrambenom sistemu. Popisom ostalih ustanovljen je velik broj, oko tisuu sposobnih za oruje. Kako sredinom 16. stoljea itav prostor od Jadranskoga mora do Drave brani do 4000 vojnika, pitanje statusa umberakih uskoka u obrambenom sistemu doista nije sporedno. Poto ii naputaju umberaki prostor, prelazei u Istru, pitanje umberakih uskoka u to doba je i sredinje pitanje udjela Srba ili Raana u obrani Hrvatske i Kranjske. Iako umberake uskoke u toku jeseni 1543. donekle smiruju nove kraljevske povlastice u vezi s oslobaanjem od maltarine i carine za svu robu koju uvoze za vlastite potrebe, s pravom slobodnog uvoza soli, njihov status sutinski se poinje sreivati tek s imenovanjem Ivana Lenkovia za kapetana u proljee 1546. godine. Vjerojatno najdarovitiji krajiki zapovjednik u 16. stoljeu, svjestan da je pitanje socioekonomskoga statusa uskoka bitno, Ivan Lenkovi poduzima vie mjera, poevi od onih u vezi s njihovim stalnim stanitima. Uspjeh je dovoljno velik da osigura novo naseljavanje skupine cetinskih Srba 1549. godine. Udio je umberakih uskoka u plaenim vojnim slubama u toku druge polovine 16. stoljea nejednak. umberaani su uvijek spremni dati i eststo pjeaka i pedeset konjanika, kako vie puta istiu, ali su rijetko kada u toj mjeri u slubi. Kako pritisak na plaene vojne slube u sve siromanijoj Hrvatskoj u toku druge polovine 16. stoljea raste, udio umberana u njima ak i pada. Inae, slue irom Hrvatske, pa i Slavonske krajine. Znatan je njihov udio u obrani Bihaa, gdje ih je ljeta 1556. ak trista, dodue, nezadovoljnih to ih vojne vlasti zadravaju u slubi due nego to je ugovoreno. Slue i u Slunju i u Ogulinu, u Cetinu, Dreniku i Ostrocu, ali i u Primorskoj krajini.
ovijest srpskoga naroda u Hrvatskoj u toku 16. i 17. stoljea nerijetko se neopravdano svodi na ustanove vojnokrajikoga sistema, a time se uveliko oteava objanjenje i razumijevanje onih dugotrajnih povijesnih procesa u kojima i Vojna krajina, kao i Hrvati i Srbi u njoj, oblikuju svoje povijesno bie. Sredinom 17. stoljea, naprimjer, samo na posjedima Zrinskih i Erdodyja ima oko sedam tisua privatnih vlaha, obje narodnosti, koji u biti ugovaraju svoj socioekonomski status na vlastelinstvima (Fedor Moaanin). Istraujui globalne socioekonomske procese u Hrvatskoj od 15. do 18. stoljea, nekim oblicima fenomena privatnih vlaha u suvremenoj hrvatskoj historiografiji najiscrpnije se bavi Josip Adamek, preteno na temelju novih arhivskih istraivanja. Potpuno je jasno da se itavo vlako pitanje uope ne moe razumjeti ignoriranjem procesa unutranje kolonizacije hrvatskog prostora i privredne obnove evropske poluperiferije, osobito poslije rata 1593.-1606., kojim je stvorena geostrateka ravnotea s Turskim Carstvom. Kako poluperifernu Hrvatsku moe naseljavati samo stanovnitvo susjednih oblasti periferne jugoistone Evrope, u granicama Turskoga Carstva, bitni su movensi koji otvaraju proces seoba prema zapadu.
Strateka inicijativa
Strukturalna, socioekonomska kriza Turskoga Carstva, poznata kao kriza timarskog sistema, historiografski je uveliko istraena, ukljuivi i serije buna u razliitim drutvenim slojevima irom trikontinentalnoga Turskog Carstva. Stanovnitvo vlakog statusa u graninim hrvatskim oblastima pod turskom vlau njome je izravnije ugroeno od socioekonomski depriviranijeg stanovnitva, raje. Meutim, srpski otpor turskom sistemu sve vie se globalizira potkraj 16. i na poetku 17. stoljea i u njemu sudjeluje i hijerarhija u Srba najpovlatenije Peke patrijarije (djelatnost patrijarha Jovana, 1592.-1614.). Srpsko-turska idila traje od pogubljenja velikog vezira Ibrahima (1536.) do prodora Albanaca u vrhove dravne uprave potkraj 16. stoljea, tj. u razdoblju u kojem je u dravnoj upravi jak utjecaj islamiziranih Srba, koje simbolizira veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi i u kojem je obnovljena Peka patrijarija (1557.). Kraj idile je takav da i simboliki iskljuuje mogunost obnove, a to je spaljivanje motiju sv. Save na Vraaru, u Beogradu 1594., kao turska reakcija na masovni srpski ustanak u Banatu te godine. U tom je smislu zatitno pismo nadvojvode Ferdinanda s poetka 1597. slavonskim vlasima, koje jami osloboenje od svih nameta, rabota i slinih tereta, tj. vlaka prava na habsburkoj strani granice, nesumnjivo strateka inicijativa u odnosu i na Srbe-vlahe u turskoj Slavoniji i Hrvatskoj, koji su u vlakoj populaciji u tom prostoru izrazita veina stanovnitva. Jasno je da zatitnim pismom nadvojvoda obvezuje i hrvatske stalee, iako oni ne sudjeluju u nadvojvodinoj inicijativi. Tim pismom, neizbjenom posljedicom razvoja vojnokrajikoga sistema od 1578. godine, s presudnim utjecajem unutranjoaustrijskih stalea u njegovu funkcioniranju, uveliko je uvjetovan proces unutranje kolonizacije Hrvatske u sljedeih stotinjak godina, kao i obnove privrednih djelatnosti.
Danas historiografski vie nije sporno da je pogreno uvrijeeno miljenje da su feudalci u Hrvatskoj odbili veinu useljenika ambicijom da ih pokmete: Zagrebaki biskup 1613. izriito navodi da ne eli vlahe pokmetiti (ut more patrio servitutem subeant), a 1635. predstavnici hrvatskih stalea slino izjavljuju da ne ele vlahe pokmetiti (in colonicalem statum redigere) (Fedor Moaanin). U tom je smislu jo otvoreno pitanje o tome zato useljenici veinom odbijaju prihvatiti status privatnih vlaha na vlastelinstvima hrvatskih plemia, odnosno zato ga manjinom prihvaaju. Kada negdje izmeu 1542. i 1551. godine ovea srpska vlaka skupina, s nekih tisuu dua, pod zapovjednitvom Ivana Margetia (Rascianus), naseljuje ludbreko podruje, u Slavonskoj krajini, ona dobiva privatnovlaki status vlastelinskih podlonika u vojnoj slubi. Takav status ne dobiva Ivan Margeti jer njemu kralj Ferdinand daruje posjed u tajerskoj, na Muri, 1552. godine, to nije usamljen sluaj u to doba. Lena dobivaju i svi umberaki uskoci, s tim to veina jedva dobiva pola selita, a zapovjednici takorei odmah i po tri selita, sa znatnom mogunou nobilitacije. Jasno je time da je najjai otpor situiranju useljenih Srba i Hrvata vlaha u statusu privatnih vlaha neizbjeno potjecao iz gornjeg sloja vlakih skupina, kojima je time iskljuena ili sutinski smanjena mogunost staleke promocije, tim vie to ona naelno nije bila sporna na turskoj strani, osobito u sluaju islamizacije. Drugo, masovnije izvorite otpora je u neprihvaanju individualizacije vlakih prava sa strane useljenika. Ona je mogua u 16. stoljeu, u uvjetima brojnih pojedinanih prebjegavanja s jedne strane granice na drugu ili prebjegavanja manjih skupina, ali je mnogo tee prihvatljiva u stubokom promijenjenim uvjetima seoba veih vlakih zajednica, s veim vojnim iskustvom i stonim bogatstvom, kao to je to osobito sluaj u Slavonskoj krajini potkraj 16. i na poetku 17. stoljea, a u neto manjoj mjeri i rasprenije i u Hrvatskoj krajini, odnosno Hrvatskoj openito. Zrinski i Frankopani su donekle spremni ui u pregovore s takvim skupinama, a svi ostali znatno tee. U takve pregovore najtee mogu ui zagrebaki biskupi, neovisno o njihovoj
0 posjedovanju stvari
L 3. Tko pak bude htio da proda ili zaloi ili pod kojim god drugim naslovom i iz bilo kojeg razloga dade drugima kue kao i polja i druge zemlje, neka to uini pred knezom i dva do tri svjedoka, inae neka ugovor nema nikakve vrijednosti. L 9. Neka bilo kome od Vlaha, kao i drugim stanovnicima bude slobodno i doputeno, da - prema zakonitom obiaju kraljevine i odredbama kraljevim, obdravajui ono, to treba da se obdrava, i izvravajui ono to treba da izvrava - po volji prodaje i kupuje, izvozi i uvozi volove, konje, krave, koze, svinje, vino i hranu svake vrste. lan 1. Svaku krau, koja ne prelazi vrijednost od 30 ili - ako je izvrena s razbojstvom - 20 ugarskih forinti, neka kanjava vrhovni sudac okovima ili javnim radom. Poinitelji pak veih kraa neka se alju vojnoj vlasti, ko-
volji jer se ne mogu odrei svojih crkvenih prava i u odnosu prema pravoslavnima. Kao to pie Ferdo ii, hrvatski stalei oduevljeno prihvaaju zakonski lanak XXII. od 1604. godine, koji kralj Rudolf II. svojevoljno dodaje zakljucima Ugarskog sabora u vezi s vjerskim slobodama, posljedica kojeg je sankcioniranje zakljuka Hrvatskog sabora o iskljuivom priznanju katolike vjere unutar granica Hrvatske i Slavonije (16. sijenja 1608.). Time vlako statusno pitanje dobiva i konfesionalnu legitimaciju obrane pravoslavlja od rimokatolianstva, iako u toku 17. stoljea pitanje nije tako drastino zaotreno kao to e postati poslije. S druge strane, kao to je mogue zakljuiti iz istraivanja Josipa Adameka, hrvatski stalei se sporo prilagoavaju plimnim uvjetima vlakih seoba. Meu njima najprije prevladava stav, u skladu s iskustvima protekloga stoljea, da je
ja neka ne presuuje na novane kazne, nego na kazne tjelesne. L 2. Tako isto ako bi netko bio po drugi ili trei put uhvaen u krai, a te bi krae, poinjene dva do tri puta, prele 40 forinti, neka se i on preda vojnoj vlasti, da ga ova kazni tjelesnom kaznom. L 10. Sinove, koji su neposluni, ili se jo tee ogrijee o roditelje, neka suci - prema teini poinjenog djela - bace u tamnicu ili kazne slinom kaznom, ili neka se takoer predaju vojnoj vlasti, ako suci smatraju prestup tako velikim; a ako je krivnja sinova laka, neka se sudbeno ne postupa protiv njih bez tube roditelja. l. 7. Kako se pak sva opina Vlaha u veini posvetila ratnim i vojnim poslovima pa zbog toga uiva posebne povlastice, to su svi oni kao i pojedini meu njima bili oni plaenici ili ne duni da svake godine prave zasjeke u pustinji i umama izmeu Save i Drave, ostavljajui dovoljno ljudi samo u utvrenim straarama, da bi tim radom sprijeili Turcima i svima neprijateljima pristup do tih mjesta i upadanje u kranske zemlje. L 8. Dednako e svojim radom pomagati izgradnju tvrava koje su ve podignute, ili e se podii za njihovu obranu. L 11. Ako se pak kada - to neka bog milostivo otkloni - pojavi kakav napadaj ili sumnja zbog veeg pokreta, neka Vlasi iz svih kapetanija - kolikogod ih ima, pa i sami mladii preko osamnaest godina budu spremni da udruenim snagama smjesta protjeraju Turke i neprijatelje pod cijenu ivota i krvi. U tu e se svrhu na znak alarma, koji im general uputi sakupiti na jednom mjestu za dva ili najvie tri sata sa svom ratnom opremom, uvijek barem est do sedam tisua vojnika. Ondje im se mogu pridruiti i oni, koji podalje borave, a na primljeni znak dotre, ili se oni, ako to bude potreba zahtijevala, mogu prema naredbi generala sakupiti na druaom mjestu. CL 12. Kada budu odvedeni protiv neprijatelja izvan pokrajine, neka slijede bez plae generalov tabor u turskim pokrajinama etrnaest dana, u drugim pokrajinama osam dana; poslije njihova isteka neka primaju plau kao i ostali. (Odlomci iz isprave Ferdinanda II. Statuta Valachorum od 5. listopada 1630., koja se sauvala u originalu /Povijesni muzej Hrvatske/; Historijska itanka za hrvatsku povijest, I, Zagreb 1952.)
0 vojnim poslovima
L 2. Vojvode neka budu vojnici besprijekorna ponaanja i neokaljena predivota i slobodni od bilo kakve sumnje; ako pak kojim sluajem budu osumnjieni zbog krivnje bilo koje vrste ili optueni zbog zlodjela, neka se ispitaju pred kapetanom ili potkapetanom i njegovim vojnim slubenicima, meu kojima neka uvijek bude nekoliko vojvoda a najmanje tri do etiri - i neka krivcu, prema svome nahoenju, odrede zasluenu kaznu ili ga predaju vojnoj vlasti. l. 3. Tako isto, ako vojvode budu meu svojim haramijama imali nekoga, koji bi bio okrivljen ili optuen zbog nekog prestupa, neka ga kapetan ili potkapetan, zajedno s vojnim slubenicima i vojvodama, sudbeno ispitaju, pa ako prestup bude laki, neka krivce kazne prema vrsti krivnje, a u teim ih sluajevima predaju vojnom sudu. l. 5. Na mjesto vojvoda kao i barjaktara i drugih slubenika, koji umru, ili pak budu sudbenim putem skinuti sa slube, opina e predloiti generalu druga zasluna lica.
pitanje podlonikoga statusa vlaha pitanje onih plemia na ijim se vlastelinstvima oni naseljavaju i niije vie, dakle, ni stalea ni krajikih zapovjednika. Za drugu fazu odnosa prema itavu pitanju je indikativan stav Hrvatskoga sabora iz predstavke vladaru od 13. veljae 1613. o podlaganju vlaha vlastelinstvima, s tim da ban i Sabor odluuju o iznosu devetine i s tim da vojnu vlast zadre i dalje krajiki oficiri, tj. da se vlasi podvrgnu sistemu dvovlaa. Tek u treoj fazi, poslije tridesetak godina, hrvatski stalei pokuavaju sporazumjeti se s vlakim sinovima, kao vlakom zajednicom, predlaui im 1629. godine slobodnjaki status (orsaki kotrigi), koji im jami da nee biti kmetovi, da e u vojnim pitanjima biti pod banovom vlau te da e sa zemaljskom gospodom ugovoriti dae koje nee prelaziti ono to ve daju kapetanima i generalu. O slobodi vjeroispovijedi ni taj prijedlog nita ne sadrava, kao to primjeuje ve Tadija Smiiklas 1879. g. U meuvremenu teritorijalizacija Slavonske krajine u savezu krajikih vlasti i gornjega sloja vlake zajednice odmie toliko daleko da zatitnoj diplomi Ferdinanda II. od 15. studenoga 1627., kojom vlaki narod u Slavoniji i Hrvatskoj dolazi pod vladarevu zatitu i upravu, uskoro slijede i Statuta Valachorum (5. listopada 1630.). Njima je status zajednice Vlaha izmeu Save i Drave rijeen na nain koji preutno iskljuuje vlast Hrvatskoga sabora i bana. Preskaui pravne oblike pitanja vlasnitva nad zemljom, njima se tradicionalna vlaka prava usklauju s potrebama razvoja krajikog sistema iz unutranjoaustrijske perspektive, ali i iz perspektive unutranjoaustrijskih stalekih interesa. Najcjelovitije prijedloge o vlakom pitanju hrvatski su stalei izradili 3. srpnja 1651. za svoju delegaciju koja je trebala ii u Be na zasjedanje 'generalne komisije' o Vlasima. Delegati su trebali prvenstveno inzistirati na potpunoj 'restituciji' Vlaha, Slavonaca i Predavaa pod vlast Hrvatske. Stalei su predlagali da svaka vlaka obitelj 'u znak priznavanja vlasti' ( in signum jurisdictionis) plaa samo pola forinte saboru, a pola forinte vlastelinu (Josip Adamek). Izlino je napominjati da se generalna komisija nijedanput nije sastala.
toku 16. i 17. stoljea Istra je rubno podruje srpskih seoba, prostor njihova krajnjega domaaja i iz unutranjosti Balkanskoga poluotoka i du obala Jadranskoga mora. Dok u prvom sluaju realnosti zemalja pod habsburkom vlau usmjeravaju tokove seoba, u drugom je odluujui utjecaj interesa mletakih vlasti. Iako nisu rijetki sluajevi iseljenikoga prelaska iz jednoga toka u drugi, kao i krunih kretanja, to se sve reflektira i u samoj Istri, bogatstvo srpskih migracijskih iskustava u velikom je nerazmjeru s etnodemografskom ukorijenjenou srpskih skupina u istarskom plurietnikom ambijentu. Sljedee je obiljeje srpske dijaspore u Istri uoljiva izdvojenost crnogorskoga sloja, koji nigdje drugdje u hrvatskom prostoru na taj nain ne dolazi do izraaja. U istraivanjima srpske etnodemografske situacije u hrvatskim zemljama uvijek valja imati na umu da je gotovo posvuda manje ili vie oblikuju crnogorske skupine kao njezin sutinski vaan inilac, koji se nigdje ne izdvaja u posebnu cjelinu.
Srpska dijaspora u Istri, s mletakim posredovanjem, potjee iz prostora Mletake Albanije, u jezgri koje su Boka Kotorska i okolica Budve od druge polovine 16. stoljea, tj. od razdoblja kada Venecija gubi sve svoje ranije posjede u albanskom etnikom prostoru, potom iz Crne Gore i Hercegovine, a s habsburkim posredovanjem i iz drugih dijelova srpskog etnikog prostora. Ta je dijaspora jo slabo istraena, a njezin je najbolji poznavalac u suvremenoj historiografiji Miroslav Bertoa, ije su spoznaje osmiljenije zato to su i istraivaki imaginativnije, osmiljene u obzorju istarske multikulturnosti. Njegove su spoznaje osnova i ove interpretacije. U uveliko depopuliranim istarskim prostorima u toku toga razdoblja, osobito u mletakim granicama, kolonizacija osigurava dugotrajne
oproste od mnotva podlonikih obaveza, od pet do dvadeset godina, ali su kolonisti dobivali gotovo iskljuivo zaputenu zemlju punu korova, draa i kamenja koju je bilo teko privesti kulturi i obraivati. Podrku mletakih vlasti, makar naelnu, ne prati i podrka starosjedilaca, dodatno optereenih teretima, s tim to je njihov odnos prema pravoslavnim doseljenicima jo odbojniji: Za pravoslavne doljake ivot u Istri bio je osobito nepovoljan, jer su se oni doseljavali s unaprijed preuzetom obavezom (danom mletakim vlastima koje su posredovale prilikom seobe) da e prihvatiti katoliku vjeru. Budui da su pravoslavni samo prelazili na, katolianstvo taj dogaaj nije detaljnije dokumentiran kao to je to, npr., bio sluaj s pokrtavanjem nekih porodica albanskih muslimana u Poreu, turske djece u Rijeci ili muslimanskih veslaa-suanja na galijama u Puli. Vie podataka ima o odbijanju pravoslavnih doseljenika da se pokatolie (npr. crnogorskih kolonista u Peroju), te o sukobima izmeu katolikih i pravoslavnih grupa (prilikom diobe zemlje u Puljtini i oko Dvigrada ili u doba hajdukog boravka u junoj Istri) (Miroslav Bertoa).
DOBA SEOBA: Karta Istre (gravura iz djela 1 Danssona Atlas novus, Amsterdam 1646.)
stvorili zemlju za obraivanje. No, tada je u toj, dotad kompaktnoj grupi, dolo do rascjepa: obitelji fra Porube odvojile su se od onih popa Jovana, 'tvrdei da ive po katolikom obredu, dok su ostali pravoslavni i da nikad ne bi mogli zajedno opstati u slozi'. Katolika je grupa tada premjetena u Poretinu, dok je srpska/crnogorska ostala u Juralu. U toj je sredini u kojoj dominira venetski i stari hrvatski akavski sloj, te doseljenici iz prijanjih seoba ova grupa iz Mrkojevia bila podvrgnuta initeljima akulturacije, pa se postupno stopila s ostalim itelj stvom (Miroslav Bertoa).
letaka vlast u Dalmaciji u toku itava razdoblja od 1420. do 1718. godine jedva da bilo kada ima ambicija prijei preko obronaka Velebita i Dinare. Na istonoj obali Jadranskoga mora kontinuirano joj je jedino vano suzbijati turske nasrtaje na gradske distrikte du morske obale, tj. vezu s Levantom, s glavnim izvoritem njezine moi. Njezin interes za unutranjost Balkanskoga poluotoka trajno je marginalan, a time i oprean interesima njezinih dalmatinskih podanika, koji iz raznovrsnih stalekih, etnikih i kulturnih perspektiva takoer iskazuju trajne interese za hrvatske i srpske, dalmatinske, ilirske i slovinske prostore preko planinskih obronaka. Jurju igoriu ibenaninu, hrvatskom humanistu iz 15. stoljea, piscu spisa De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku)
STANJE SVIJESTI STVORENO DUGOTRAJNIM SEOBAMA: Hercegovina kao Turkisches Dalmatien (Turska Dalmacija)
iz 1487. godine, Dalmacija je najuglednija meu ilirskim pokrajinama, a za Iliriju kae, navodei prethodno razgranienja mnogih antikih pisaca: .. sada pouzdano znam, Ilirija sa sjeverne strane ima Ugarsku, sa zapada Furlaniju, s istoka obalu Crnoga mora, a s juga Makedoniju. igorievo junoslavensko obzorje slijede i mnogi drugi umovi, razliitih duhovnih domaaja i epohalnih dvojbi, iz gotovo svih komuna Mletake Dalmacije, koji u svojim oblikovanjima shvaanja ilirstva, slovinstva i dalmatinstva u posljednjem na vrlo razliite naine razluuju hrvatstvo i srpstvo, kao to to u 17. stoljeu rade i Ivan Lui (Lucius) i Franjo Difnik, a i mnogi drugi i prije i poslije. Istiui jedno, Difnikovo shvaanje, koje je neposredno ovisno o Luievu iz njegovih De Regno Dalmatiae et Croatiae Libri Sex (0 Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske...) (1666.), inimo to zato da bismo istakli da je u suvremenika duboko ukorijenjena svijest i o hrvatstvu i srpstvu Dalmacije, dakako, u rimskim ili nekim drugim granicama, ponajmanje mletakim. Tom je istom Difniku Primorje ili Krajina, prostor od Cetine do Neretve, pokrajina u sastavu Hercegovine, zvane kneevina svetog Save, dok je njegovu neto mlaem suvremeniku fra Miji Radniu, vizitatoru pokrajine Bosne Srebrene 1684. godine hercetvo sv. Save, kako ga sam imenuje, prostor od Gacka u dananjoj istonoj Hercegovini do Graaca u Lici, oigledno kao jedinstvena morlaka cjelina, neovisno o dravnim granicama. Nasuprot tome, na jednoj je njemakoj karti s poetka 18. stoljea isti taj prostor koji fra Mijo Radni shvaa kao Hercegovinu Turkisches Dalmatien (Turska Dalmacija). Teko da ta karta ne izraava i stanje svijesti stvoreno dugotrajnim seobama u itavu tom hercegovako-dalmatinskom ambijentu, u kojem se toliko isprepliu i etnosi i vjere da se strogu istraivau i danas ini da je u brojnim istraivakim pitanjima u vezi s povijeu Hrvata i Srba u Dalmaciji u toku itava toga razdoblja od 15. do 17. stoljea, poslije svega to je historiografski stvoreno, najbolje vratiti se na poetak, tj. izvorima, dakako, s novih metodolokih ishodita. (Ohrabruje to je sve vie pristalica takva uvjerenja na obje strane.)
HRVATSKO-SRPSKA PROIMANJA U DALMACIJI: Fortezzin pladanj (lijevo); ibenik, druga polovina 16. stoljea - tri sredinje scene u vezi su s kosovskom bitkom: jedna od njih (gore) prikazuje na zajednikoj veeri uoi bitke ura BrankoviaGeorgius Despota, koji vlada kao despot od 1427. do 1456., i Miloa Obilia, to svjedoi o slojevima kulturnih proimanja srpskih i hrvatskih
sumnjivo mogue otkriti tajnu toga fenomena. A tajna je vjerojatno u interkulturnosti, ne samo etnikoj, nego i urbano-ruralnoj, puko-elitnoj. U itavu tom prostoru puka kultura je izuzetno bogata i u srpskoj i u hrvatskoj tradiciji, a ona je u neprestanoj duhovnoj komunikaciji s urbanom i elitnom kulturom u primorskom pojasu. Komunikacija je dodatno ubrzana uestalou demografskih promjena u morlakom prostoru nasuprot razmjernoj stabilnosti urbanih struktura, u kojima se u duem trajanju kumuliraju kulturne vrijednosti. Meutim, kada su srpsko-hrvatska proimanja u vidu, osobito u kulturnoj sferi, ali ne samo u njoj, vana je i komunikacija du istone obale Jadranskoga mora izmeu Mletake Albanije i Mletake Dalmacije, koja u njima takoer posreduje.
Mletaki podanici
Novi srpski i hrvatski podanici Mletake Republike u zadarskom podruju, tada najprostranijem mletakom posjedu na istonoj obali Jadranskoga mora, imaju i poslije zakljuenoga mira obavezu da daju krajine u sluaju rata, ali su brojna pitanja njihova socioekonomskog statusa otvorena, to vie to se izdvojeni gornji sloj novih podanika u Ravnim kotarima suoava s gradskim interesima u prostoru koji mu i prirodno gravitira. Mletaka Republika, koja nikada ne naputa svoju politiku ogranienih ratnih sukoba na istonoj obali Jadranskoga mora i koja svoj odnos prema kontinentalnoj unutranjosti Dalmacije uvijek prelama kroz prizmu komunalnih vidokruga (od ega e ogranieno odstupiti tek u 18. stoljeu), u svome obrambenom sistemu poslije kandijskog rata dvoumi se i na novim steevinama u sjevernoj Dalmaciji izmeu tradicionalnih ernida (uvjetno: domobranstvo) i krajikog sistema koji bi bio primjereniji potrebama morlakih zajednica. U tom su smislu mogunosti usporedbe s istodobnim krajikim sistemom Hrvatske i Slavonske krajine vrlo ograniene. Ona se javlja tek poslije rata 1684.-1699. godine.
urska osvajanja u srpskom i hrvatskom etnikom prostoru u toku 15. i 16. stoljea kronoloki se podudaraju s vjerskim pokretima irom evropskoga kontinenta, nerazluivim od globalnijega procesa stvaranja nove slike svijeta. Time se uslonjavaju vjerski odnosi, koji nikada ni u prethodnom, srednjovjekovnom razdoblju nisu jednostavni. Tako recentna Istorija srpskog naroda, I (Beograd 1982.) istie rimsko/latinsko pokrtavanje Srba poslije seobe na Balkanski poluotok, prema kazivanju Konstantina VII. Porfirogeneta, kao i neke pretpostavke o potonjim zbivanjima s tim u vezi: O misionarskoj delatnosti medu Srbima i najranijoj hrianskoj crkvenoj organizaciji nema podataka iz tog vremena. Kako je Vizantija u vreme cara Vasilija I imala pristup do Srbije samo iz svojih uporita na Jadranu, moguno je da su misionarski rad obavili svetenici iz primorskih crkvenih centara u kojima je bogoslubeni jezik bio latinski. Otuda je u staroj hrianskoj crkvenoj terminologiji primetan romanski uticaj.
Jo vee tekoe prouzrouje promjena odnosa izmeu katolianstva i pravoslavlja u hrvatskom prostoru do koje dolazi s katolikom obnovom openito poslije Tridentskog koncila (1545.-1563.) i koja svoj puni zamah dobiva u 17. stoljeu, dakle, u isto vrijeme u kojem openito slabi utjecaj Srpske, Peke patrijarije i u Turskom Carstvu poslije vraarskoga spaljivanja motiju sv. Save (1594.), u razmjerno kratkom razdoblju poslije obnove Patrijarije (1557.). Time se otvara proces koji ne samo da e trajati u toku itava 17. stoljea, nego koji i uvjetuje strateku, dalekosenu odluku o seobi 1690. godine, koju donosi Arsenije III. arnojevi (Crnoj evi).
S J E D I T E EPISKOPA UNIJATA: Manastir Mara (rekonstrukcija prema izvoru iz 1775.; rukopis u bjelovarskom muzeju)
'Statuta Valachorum' i druge privilegije uvale su se u manastiru Mari, pa krajinicima nije moglo biti svejedno tko ih uva. Izbor vladike zavisio je od kaluera, vojvoda i drugih istaknutih Srba, koji su ga zajedniki birali. Unijat za vladara i biskupa, episkop je za kaludere i krajinike morao biti dobar pravoslavac, sve da je i bio iskreno naklonjen uniji. I tako se kroz vei dio XVII v. povlai udna situacija. Kandidati za vladiku izdaju se za gorljive katolike dok im je potrebna vladareva potvrda. Kako koji stekne potvrdu, postaje ponovo 'shizmatik', iako ne prekida sve odnose sa zagrebakim biskupom. Tako episkop Gavrilo Mijaki pie 1668. zagrebakom biskupu Borkoviu da je voljan sudjelovati u procesiji na praznik Kraljevo i kae: 'Po vsud sam hodil na procesiju, kadir sam godir bil i u Rimu i vsugder, zato ne bi i tu hodil. Znamo da je jedna vera i jedan bog.' Poslije uzaludnih nastojanja da provede stvarnu uniju, zagrebaki biskup nastoji da se Maranska episkopija ukine. To nailazi na otpor dvora. I dvor bi htio da Srbe privede uniji, ali na mnogo obazriviji nain, jer ne eli da zbog crkvenih stvari riskira bunu meu krajinicima. Posljednji episkop maranski, koji je samo formalno bio unijat, bio je spomenuti Mijaki (1663-1670).
Buna pa seoba
vrsto povezan sa Zrinskima, a prema jednom izvoru Mijaki prima bana Nikolu Zrinskog za sina i on njega za oca, vladika je poslije sloma urote zatoen i umire u tamnici. Na pokuaj da prvi pravi unijat doe za episkopa (Pavle Zori), vjernici reagiraju bunom 1672. godine... Dalji pokuaji crkvenih i vojnih vlasti da je uvrste presjeeni su velikom seobom Srba 1690. godine, u toku bekog rata, nadasve prelaskom patrijarha Arsenija III. u zemlje pod habsburkom vlau. Vjerske povlastice koje Srbi u Habsburkoj Monarhiji poslije toga dobivaju sutinski su vaan inilac u itavu razdoblju do njezina sloma 1918. godine. Problemi unijaenja/crkvenoga sjedinjenja otvoreni su i u Mletakoj Dalmaciji, ali su uveliko drugaije prirode. Od 1576. godine Mletaka Republika ima grkoga episkopa u Veneciji, titularnoga filadelfijskog arhiepiskopa, posveena u Carigradu, koji takoer priznaje i crkveno jedinstvo. Grke parohije se odravaju u Zadru, ibeniku i na Hvaru. U njima sporadino ima i Srba. Situacija se stubokom mijenja kandijskim ratom, kada nekoliko hiljada Srba-morlaka postaju podanici Mletake Republike. Oni koji ostaju dijelom prelaze u rimokatolianstvo, a dijelom se suoavaju s unijom/crkvenim sjedinjenjem, koje podrava i Republika, prije svega zbog krajnje odbojnosti prema mogunosti da Srbi ostanu u crkvenoj jurisdikciji Dabrobosanske mitropolije Peke patrijarije. O uniji episkopa Epifanija Stefanovia 1. studenoga 1648., u Viru (Pontadura), i o petnaest krkih kaluera, rasprava meu povjesniarima crkve jo je otvorena. Dvojbe nema da su njezini uinci krajnje ogranieni. Uostalom, rimokatolika hijerarhija u Mletakoj Dalmaciji u itavom tom razdoblju krajnje je suzdrana prema grkokatolianstvu i preferira prelazak s pravoslavlja na rimokatolianstvo. Prema prihvatljivoj procjeni Mile Bogovia, od pedeset tisua stanovnika Dalmacije 1650. godine pravoslavnih je pet do sedam tisua, a od osamdeset tisua 1685. godine deset do trinaest tisua. Otvoreno je pitanje koliki su tada razmjeri prelaska s pravoslavlja na katolianstvo u Dalmaciji jer vatikanska graa koju posljednjih godina objavljuje Marko Jaov tek treba biti monografski vrednovana.
oliko god bio izvjestan kontinuitet srpskog etnosa u ovom prostoru iz predturske perspektive, njegova demografska masa naglo se poveava s turskim osvajanjima. Prema istraivanjima Nenada Moaanina, povjesniara turskoga razdoblja u Slavoniji i Srijemu, oko 1570. godine izmeu Ilove i Zemuna ivi oko 175.000 osoba u oko 26.000 domova, u kojima je oko 42 posto Srba, 34 posto Hrvata, 20 posto Muslimana i etiri posto Maara. Osim u Srijemu, Srbi su uoljiviji u podunavskim gradovima uzvodno do Osijeka (u kojima su veina ili dio kranskog stanovnitva), a najuoljiviji su, kao gotovo jedino stanovnitvo, u zapadnom, krajikom prostoru izmeu Save i Drave. Srpske su skupine u Poetini, Povuju, u istonom dijelu osjekoga kadiluka. Srba ima u gradovima i izvan podruja njihove vee koncentracije. Obilje naselne zemlje u Slavoniji utjee i na promjene u vlakoj privredi. Ve u to doba nije neuobiajeno da se vlasi bave vema ratarstvom nego stoarstvom, a da to ne ugroava vlaku socijalnu strukturu. Dapae, vlaki knezovi i primiuri kao takvi participiraju i u sistemu turske uprave. Znatni drutveni slojevi Srba u Slavoniji i Srijemu sudjeluju u sistemu turske moi. ajkai jednostavno prelaze iz jedne slube u drugu, to im osigurava njihov presti. Martolokih mahala, nevjernikih etvrti ima u vie gradova. Uz spomenute seoske i nahijske starjeine ima ak i neto Srba spahija. Ono to se u Slavonskoj krajini s druge strane granice teko zbiva, na turskoj strani je pravilo. Pomicanjem granica u 16. stoljeu pogranino stanovnitvo, uveliko vlako, gubi svoje statusne povlastice i postaje raja. Do kraja 16. stoljea oko 80 posto slavonskih i srijemskih Srba su u rajinskom statusu. Zanimljivo je u komparativnoj perspektivi da u toku 16. V J E R A I KULTURA: etveroevanelje (kraj 16. stoljea stoljea nema kuluka kao podlonike obaveze, koji e se umjereno javiti u - poetak 17. stoljea)
drugoj polovini 17. stoljea u srednjoj Slavoniji. Desetina (uur) ostaje nepromijenjena, ali se zato izrazitije mijenjaju novana podavanja, filurije, haraa, dizije, koja se daju dravi. Dizija se s financijskim reformama diferencirano plaa. Vlasi u 16. stoljeu, osim vojne slube, duguju i vlaki porez filuriju, koji iznosi neto manje od dva dukata. Potkraj 16. stoljea dabine se openito poveavaju, a kada konkretnije budemo poznavali proces pretvaranja vlaha u raju, koji je nesumnjivo u vezi sa seobama s turske strane u Slavonsku krajinu, moi e se odgovoriti i na neka neotvorena pitanja. Koliki je udio, naprimjer, u seobama preko granice s istoka na zapad srpske raje u Slavoniji koja je izgubila vlaki status na turskoj strani i seobom tei da ga obnovi na habsburkoj? To i vie drugih pitanja s time povezanim tota moe objasniti u vezi sa zbivanjima u Slavonskoj krajini u 17. stoljeu.
SEOBE I GRANICE: Karta hrvatskih zemalja potkraj 17. stoljea i na poetku 18. stoljea
Od sedamdesetih godina 16. stoljea, usporedo s razvojem gradova, umnoava se i urbano srpsko stanovnitvo trgovci i obrtnici. Obino je u manjini prema muslimanskom, a u veini prema ostalom kranskom u Srijemu i istonoj Slavoniji do Erduta, ali ga, manje ili vie brojnoga, ima i drugdje. Izrazit su izuzetak Karlovci, koji broje oko petsto gotovo iskljuivo srpskih kua, ukljuivi i vrlo razvijene zanatske, poput zlatarskih, svilarskih... Prema recentnim istraivanjima Slavka Gavrilovia, u trgovini izmeu Turskog Carstva i Ugarske u 17. stoljeu uveliko posreduju srpski trgovci, nerijetko s velikim opsegom poslova. Oni u irem prostoru zamjenjuju dubrovake trgovce, kao to istie i Nenad Moaanin.
U lokalnoj trgovini znatan je udio seljatva, ukljuivi i srpskog, jer zakonski nije ograniavana, a nesporno je postojanje agrarnih vikova, bar u nekim razdobljima. U vlakom sluaju, osim regularne trgovine uvijek valja imati na umu i ratnu privredu, kao to su pljake, otmice i si. s druge strane.
10
U Kliskom sandaku
urski defteri kao najpouzdaniji izvori za etnodemografska istraivanja ne razluuju katolike i pravoslavne. Osmanski pravni propisi, zasnovani na erijatu, iskljuuju etniko strukturiranje stanovnitva, a vjerske razlike svode na opreku muslimani-nemuslimani. Meutim, oni omoguavaju uvid u socioekonomsku strukturu stanovnitva. Kako su srpska i hrvatska onomastika u 16. stoljeu jo uveliko ujednaene, osobito u vlakim ambijentima, istraivake tekoe u radovima s etnikim razgranienjima vrlo su velike. Dodue, one ipak nisu neprelazne, ak i u tom razdoblju. (Vidjeti: Mitar Peikan, Ukrtanje onomastikona u Sremu i Slavoniji u drugoj polovini XVI veka, Beograd 1987.) Takve tekoe u podruju Klikog sandaka Fehim Spaho, povjesniar koji svoja istraivanja usredotouje na Kliki i Liki sandak, rjeava i rekonstrukcijom crkvene infrastrukture, polazei od pretpostavke da je stanovnitvo iste vjeroispovijedi preteno skupljeno oko svojih crkava. Taj primjer, a i mnogi dru-
gi, otkriva koliko su duhovno izazovna i odgovorna turkoloka istraivanja. Ka- 1 da se s takvim napomenama uzme u obzir Spahino istraivanje o Srbima u Kliskom sandaku, jasno je da se o brojnim pitanjima moe suditi s velikom izvjesnou.
zapadne Slavonije i Morlakiju u podruju Like, Krbave i sjeverne Dalmacije, odnosno Morlaki kanal (Podvelebitski kanal).
Vlako stanovnitvo
Turska pravna terminologija najjasnije otkriva smisao pojma vlah, jer se u njoj podlono stanovnitvo dijeli na ratarsko (raja) i stoarsko (vlasi ili eflak). U Klikom sandaku u vrijeme njegova stvaranja vlasi preteu meu iteljima. Izvjesno je da se vlasi lake suoavaju s turskim osvajanjima i zbog svoga statusa i zbog veih mogunosti kretanja, ali i zbog tipa unutranjeg ureenja s hijerarhiziranom strukturom (vojvode i harambae te primiuri i katunari). Kako su u Turskom Carstvu njihove obaveze u odnosu prema sultanu ili beglerbegovima i sandakbegovima, jasno je da njihov podloniki poloaj nije isto to i rajinski, osobito u razdobljima kada su oni sastavni dio turske vojne sile (obino kao martolosi). Prvi turski popis podruja koje je od 1537. u Klikom sandaku potjee iz 1528. godine. Iz tog je popisa jasno da itav taj prostor nije toliko depopuliran kao to se nerijetko istie u historiografiji. Stanovnitvo se oigledno razbjeavalo pred turskim osvajanjem, ali se ubrzo i vraalo na svoja stanita, dakako, tek jednim svojim dijelom. Druga bitna karakteristika ovoga podruja, istie Fehim Spaho, jeste to da je zateeno stanovnitvo bilo vlako, odnosno sasvim je vidljiva njegova vlaka organizacija iz injenice da se navode knezovi i primiuri na elu vlakih
demata, odnosno katuna. Interesantno je, meutim, da je takva vlaka organizacija zadrana i kasnije, u turskom vremenu, iako je stanovnitvo u pravnom statusu bilo proglaeno rajom, ime su vlasti eljele to vie ga vezati za zemlju i na taj nain osigurati stabilnije prilike. Meutim, kako ovaj kraj u sutini uvijek ostaje pogranino podruje, a poznato je da su Turci u takva podruja upravo forsirali naseljavanje lako pokretnih vlaha stoara, to ovakva situacija nije dugo potrajala pa je stanovnitvo ponovo vraeno u status vlaha, to se vidi iz kasnijeg popisa za 1550. godinu. (Iz takva socioekonomskog ambijenta izvedene su seobe na umberak 1530.-1538. godine!) U takvu ambijentu, prema Spahinu istraivanju, jedva da ima bilo kakve islamizacije, iako je strateki vaan i za Tursko Carstvo i za Mletaku Republiku i, dakako, za Hrvatsku. Recentno istraivanje Bogumila Hrabaka Vlaka i uskoka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleu (Benkovaki zbornik 2, Benkovac 1988.) o tome iscrpno svjedoi na temelju nove arhivske grae.
ajsudbonosniji dogaaji u povijesti naroda redovito su i izvorita najveih povijesnih dvojbi. Izvjesno je da velika seoba Srba 1690. godine, s pomicanjem srpskog etnikog (i ne samo etnikog) teita s Balkana u Panoniju, iz jugoistone u srednju Evropu, uoi stoljea prosvijeenosti, pripada takvu krugu zbivanja. U historiografiji je i poslije tristo godina ostalo sporno to koliko je s demografskoga stajalita velika ta seoba, koliko je singularna a koliko pluralna i tako dalje, sve do pitanja o njezinu zbiljskom, povijesnom smislu. Golema bibliografija domaih i stranih radova kao da postavljena pitanja ini jo sloenijima. Sa stajalita povijesti srpskoga naroda u hrvatskim zemljama velika seoba jo je dvojbenija. Poslije bekoga rata (1683.-1699.) Srbi u hrvatskim zemljama brojniji su od Srba u ugarskim zemljama. Ipak je utjecaj potonjih osjetno vei u procesima kojima se oblikuje moderna srpska nacija. Golemu ljudsku energiju Srba u hrvatskim zemljama rasipa vojnokrajiki sistem, a to se u ugarskim zbiva u osjetno manjoj mjeri. Naseljeni velikim dijelom u prostorima koji spadaju u najplodnije u Panonskoj nizini, srpski seljaci u Ugarskoj privreuju nesravnjivo vie od srpskih seljaka u Hrvatskoj, koji kao krajinici jedva da i imaju vremena za proizvodnju. Da ne spominjemo razlike u prirodnom okoliu. S izuzetkom Srijema, srpsko graanstvo u Ugarskoj posvuda je jae od srpskoga graanstva u hrvatskim zemljama u toku itava 18. stoljea. Ponovo s izuzetkom Srijema, mo srpskoga pravoslavlja u tom je razdoblju mnogo vea u ugarskim nego u hrvatskim zemljama. Najbrojnija srpskopravoslavna eparhija (karltatska, Gornjokarlovaka ili Plaanska) u istom je razdoblju i prihodima najsiromanija.
seoba koje traju protekla dva stoljea i koje svoj vrhunac doseu u prethodnim ratnim godinama, od 1683. do 1690. Puki pokreti i ustanci protiv turske vlasti u hrvatskim zemljama narodnosno su zajedniki (i hrvatski i srpski) i budui da je jo obilje neistraene arhivske grae s njima u vezi, u etnikom ih je smislu teko razluiti. Izvjestan je velik udio katolikoga sveenstva u pokretima i ustancima, ali je istraivaki jo nedovoljno jasna uloga pravoslavnoga klera, iako ne moe biti dvojbe o stupnju njegove povezanosti sa srpskim narodnim starjeinama. U sjevernoj Dalmaciji, Lici i Krbavi, na podrujima pod turskom vlau, izuzetno je velik njihov neposredni utjecaj na tok ustanka. Mletaki izvjetaji biljee imena Vida Kuata, Save Labusojevia, Radoja Ivaniia, Radovana Vuruinia, Cvije Kneevia, Vida urevia, Dragoslava Tepia, ali i imena knezova Radoa, Jovana, Mihajla, Save, Vuka, Maroja, Vuka, Vukadina... Mletaki podanici braa Jankovii, osobito Stojan, linosti su koje je nemogue previdjeti u bilo kakvu sintetikom prikazu zbivanja u toku itava razdoblja u tom prostoru i u ijim se ivotopisima zrcali sva tragika morlake povijesti toga doba.
POVDESTI UMJETNIKO NADAHNUE: Pajo lovanovi, Seoba Srba 1690. pod Arsenijem III. arnojeviem
Prostor u kojem je najdue trajao hrvatski otpor u 16. stoljeu, podruje dananjega Korduna, istodobno je i prostor najveih turskih uspjeha u obrani svoga bosanskoga posjeda. Prodori vojske s Hrvatske krajine prema Cetinskoj, tj. Bosanskoj uspjeno su okonani, s vrlo visokom cijenom, na Petrovoj gori i u krstinjskom kraju te jo ponegdje, ali su potpuno blokirani pred Bihaem. I taj dio osloboenoga prostora preteno je naseljen srpskim stanovnitvom, a to je jo vie sluaj sa irim prostorom oko Zrinske gore, izmeu vodotokova Kupe, Save i Une, u kojem je granica pomaknuta s Kupe na Unu, a time i itav sistem obrane u novoj Banskoj krajini. U izuzetno tekim jurisdikcijskim nadmetanjima, u koja je na razliite naine, voljno ili nevoljno, uplitano i novo stanovnitvo, vei dio toga meurjeja podvrgnut je 1703. godine hrvatskom banu, to je jedini vei, dodue ogranien, uspjeh hrvatskih stalea u to doba u proirenju svojih ovlasti na osloboenu podruju. Dok je u zapadnim dijelovima Slavonije presudan utjecaj franjevaca u usmjeravanju pukih pokreta i ustanaka, u istonim dijelovima, a i u Srijemu, podrujima operacija redovite vojske, izuzetno je velik udio razliitih rackih milicija u habsburkoj slubi. I jedan i drugi inilac stvara prostor za masovna useljavanja novog, i hrvatskoga i srpskoga stanovnitva, koje e itavih pola stoljea proivljavati teke drutvene i sistemske potrese.
od
a svakim od tri prostorna pomaka Mletake Dalmacije prema kontinentalnoj unutranjosti izmeu 1669. i 1718. godine, sa starom, novom i najnovijom steevinom, njezine granice obuhvaaju sve vei broj srpskoga stanovnitva. Svako novo razgranienje s Turskim Carstvom zakljuuje i nov ciklus tekih drutvenih potresa s obje strane dravne granice, najvema u krugu morlakih zajednica koje i obuhvaaju veinu stanovnitva u itavu prostoru, ukljuujui i srpsko. Njegova useljavanja, iseljavanja i preseljavanja u 18. stoljeu, u srpskom sluaju, obuhvaaju ne samo itav dinarski prostor u granicama svih triju drava, nego i Rusiju (1758.), u doba episkopa Simeona Konarevia, Srijem, temivarski Banat i Galiciju (1771.-1774.), itd. Useljavajui iz Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Like u Dalmaciju, Srbi iz nje i iseljavaju, gonjeni oskudicama i glau, nerijeenim pitanjima socijalnoga statusa, pretjeranim dabinama, uskraivanjima vjerskih sloboda te mnotvom ostalih uzroka i potiPREKRASNIM KERIMA I SINOVIMA RODA MOGA: Dositej Obradovi (rad Uroa Predia) aja
Stoga je i vrlo teko procjenjivati srpsko/pravoslavno stanovnitvo Dalmacije potkraj 17. i u prvoj polovini 18. stoljea.
Pravoslavni u popisu
Orijentacijski je mogue prihvatiti procjene Mile Bogovia da je 1650. od 50 tisua itelja pet do sedam tisua pravoslavnih, oko 1687. od 80 tisua deset do trinaest tisua pravoslavnih, a 1718. od neto vie od sto tisua petnaest do dvadeset tisua. Dodue, Gligor Stanojevi na temelju svojih istraivanja zakljuuje da su Dalmaciju u toku morejskoga rata preteno naselili pravoslavni, pozivajui se i na generalnoga providura Moceniga, iz 1720., koji zakljuuje da na granici (ive) i gotovo naseljavaju cio prostor novog osvojenja, tako da bi njihovo povlaenje za tren ostavilo nenaseljenu zemlju u stranoj pustoi. Ocjena je nedvojbeno pretjerana, ali je pitanje i dalje istraivaki otvoreno. Iako od sredine 18. stoljea Mletaka Republika popisuje svoje dalmatinske podanike, tako da 1761. od 220.287 itelja ima 31.211 pravoslavnih, 1771. od 223.765 ih je 38.652, a 1781. od 236.997 ak 51.996, prema Mili Bogoviu, tekoe iznova stvara suprotan Stanojeviev podatak o 34.149 pravoslavnih u posljednjem popisu u kontinentalnoj Dalmaciji. Nove dravne granice ugroavaju najukorijenjeniju granu morlake privrede stoarstvo, budui da iskljuuju mogunost ljetne ispae na bosanskim pa-
njacima. (Dobar dio Morlaka, da bi izbjegli turske zabrane ljetne ispae, podijelie porodice na dva dijela, od kojih je jedan ivio na turskoj, a drugi na mletakoj teritoriji /Gligor Stanojevi/.) Istodobni interesi vojnokrajike privrede s habsburke strane za zimskim sputanjem stoke u Dalmaciju osiguravaju sporazume za dio potreba, koji ipak ne spreavaju mnogobrojne sukobe. Meutim, zahvaanje i krenje zajednikih panjaka, komunica, jo vie ugroava stoarstvo.
Kuridina buna
Ulaenje morlakih zajednica u svijet zemljoradnje temeljni je motiv agrarne historije u Dalmaciji u toku 18. stoljea, s krajnje ogranienim domaajima. U nadmetanju u podjeli zemlje na novopripojenim podrujima sudjeluju svi: mletaka drava, koja je pravno posjednik najveega dijela zemljinih povrina, plemii i graani iz primorskih gradova, crkve, razni slojevi u morlakim zajednicama (od kolonela, serdara i seoskih starjeina dalje) s razliitim interesima. U toku 18. stoljea razvija se mnotvo kolonatskih i kmetskih odnosa, vrlo zamreno strukturiranih, u kojima donji slojevi sa sve veim poreznim i dunikim optereenjima nerijetko gube svaku mogunost opstanka u Dalmaciji. Godinje ubiranje desetine od svih plodina vlasti daju u zakup, to se pretvara u trajni motiv agrarnih konflikata u kontinentalnoj Dalmaciji. S tim u vezi izbija i buna velikih razmjera, koja traje od sijenja do kraja ljeta 1604. godine, obuhvativi srpsko i hrvatsko stanovnitvo kninske, drnike, ibenske i skradinske krajine, s epicentrom u Bukovici, Kotarima i Biogradskom primorju. U kolektivnoj memoriji ostaje kao Kuridina buna, po popu Petru Jagodiu Kuridi, parohu iz Bioviina Sela.
Izbija kao reakcija na hapenja dunika i otimanje stoke, koje za raun zakupnika desetine provodi serdar Gvozden Radasovi. Na vrhuncu bune sedam hiljada naoruanih ustanika dolazi sa svojim zahtjevima pod Zadar. Unato potresu koji izaziva, buna nema osjetnijega utjecaja na agrarnu politiku. U finalu, pop Kurida provodi punih etrdeset godina u mletakoj tamnici.
Pritisci i potresi
Prirunik koji sistematizira krajika pitanja nastaje tek 1783. godine (objavio ga je Gligor Stanojevi 1985. godine) i nadasve svjedoi o razlikama u ureenju krajina, njihovih teritorija, serdarija... Vanije je da se u tom sistemu izdvaja gornji sloj morlakih zajednica obje narodnosti, koji je integriran u sistem vlasti, ali reflektira i razvojne potrebe, srpske i hrvatske. Sistem vrijednosti tradicionalnih zajednica Srba-morlaka reproducira prije svega Pravoslavna crkva. U 1758. godini u Dalmaciji su pedeset i dvije parohijalne crkve sa etrdeset i etiri sveenika te devetnaest akona i klerika i tri manastira (Krka, Krupa i Dragovi) s pedeset i dva kaluera i dvadeset i jednim poslunikom. Vjernici su okupljeni u crkvenim opinama, koje imaju znatan utjecaj na odnose u vjerskoj zajednici, to vei to u toku itava 18. stoljea Mletaka Republika nije sposobna rijeiti pitanje jurisdikcije i uspostave eparhije. Pritisci vlade i jo vie Katolike crkve, s crkvenosjediniteljskim/unijatskim ambicijama, u plimama i osekama, traju do pada Republike, a neki sluajevi, kao to je onaj episkopa Simeona Konarevia sredinom stoljea, potresaju ne samo vjerske odnose. Tek 1796. Gerasim Zeli legalno je izabran za generalnoga vikara. Eparhiju e stvoriti nove, francuske vlasti 1808. godine.
Karlovakim mirom (1699.) najvei dio predratnoga krajikog prostora u Hrvatskoj prestaje biti granino podruje, to utjee na sve inioce involvirane u krajikom pitanju. Hrvatski stalei pojaavaju svoje zahtjeve za ukidanjem vojnokrajikoga sistema, odnosno za podvrgavanjem banskoj i saborskoj jurisdikciji. Unutranjoaustrijski stalei svode svoj povlateni interes za Krajinu na ekonomsku, prihodnu stranu. Habsburki dvor u potrazi je za rjeenjem koje e omoguiti neogranieno koritenje vojne sile krajinika za sve imperijalne potrebe, u Monarhiji i izvan nje. Sami krajinici, iscrpljeni dugogodinjim ratom, s povlasticama faktino krajnje suenoga domaaja, prije svega tee starim pravicama: Varadinski je generalat tajerskim staleima samo na legalan nain donosio prosjeno 25.000 forinti godinjeg prihoda. Na isto tako legalan nain zakidali su kranjski stalei u svom dijelu Krajine za oko 54 posto nominalne plae, a koruki stalei samo oko 23 posto. K tome treba pobrojiti razne krajike slube, primanje mita, pronevjere i otimaine pa da se nasluti koju su korist unutranjeaustrijski stalei izvlaili iz dijela Vojne krajine kojim su upravljali. (Fedor Moaanin) U novim graninim podrujima u Lici i Krbavi i dalje prema novoj Banskoj i Slavonskoj (Posavskoj) krajini, do linije koja spaja ue Bosuta s uem Tise u Srijemu, itava prva polovina 18. stoljea, na razliite naine od prostora do prostora, ne izlazi iz stanja stalne rebelije, u kojima je apsurdno vagati udio Srba i Hrvata jer se jedino moe pitati tko se vie buni. Razliitih vrsta buna, u itavu prostoru, ima poslije 1699. godine (ne raunajui one u toku rata) i 1700,, 1701., 1702., 1705., 1706., 1711, 1714, 1715, 1718, 1719, 1722, 1725, 1726, 1728.-1732, 1730, 1735, 1736, 1739, 1743, 1746, 1751. i 1755. godine! Medu njima su posebni fenomeni srpske bune protiv unijaenja 1715, 1718, 1739.., iako se konfesionalni motivi javljaju i u drugim bunama, te nemiri i bune na ratitima u toku austrijskoga nasljednog rata (1742, 1743, 1744, 1745. i 1747.). Pritom je vano imati u vidu jedno razgranienje. Dok se u Lici i Krbavi, ueNEMIRNI KRAJINICI: Serean iz Slunjske stalo i silovito, bune i Srbi i Hrvati, u druregimente/pukovnije
gim, novim graninim podrujima nema toliko mnogo otvorenih, masovnih buna koliko ih ima u starim krajinama (Primorskoj, Hrvatskoj i Slavonskoj), to ne znai da su nova granina podruja mirnija. Naprotiv! U starim krajinama u bunama vema dolazi do izraaja kolektivni identitet krajinika, staleki ili vjerski, dok u novima, osobito u Slavoniji i Srijemu, gdje takva identiteta nema, hajduka anarhija, kao stalna pojava, inilac je koji sutinski utjee na drutvena zbivanja, doseui goleme razmjere do austrijskoga nasljednoga rata, o emu svjedoe brojna istraivanja, ukljuivi i posljednja Slavka Gavrilovia.
Pobunjeni krajinici iznijeli su svoje albe i elje u predstavci Mariji Tereziji 25. sijenja 1755. Donosimo je u izvatku prema Lj. Ivananu, Buna varadinskoga generalata i pograninih kmetova g. 1755, VZAIV., Zagreb 1902. (s nekim pravopisnim promjenama, koliko su one potrebne za lake razumijevanje teksta).
to e jo vie doi do izraaja s militarizacijom vojnokrajikoga sistema od sredine 18. stoljea.) Pokuaj komandirajueg generala Khevenhullera da s novim regulamentom (1735.) ukine kontribuciju i ogranii rabotu jedva da ima kakva uinka. Vee su posljedice razgranienja izmeu civilne uprave i Vojne krajine u Slavoniji 1745. godine, na teritorijalnoj osnovi. Uspjeh hrvatskih stalea u osiguranju banske jurisdikcije u novoj Banskoj krajini, izmeu Kupe i Une, izvjestan je u odnosu prema potisnutim ambicijama Petrinjske kapetanije Varadinskog generalata, odnosno unutranjoaustrijskih stalea, ali je i krajnje neizvjestan zato to je beko vijee, umjesto gradakog Dvorskog ratnog vijea, zadralo vrhovnu vojnu vlast, tj. habsburki dvor. Budui da su interesi hrvatskih stalea vema dolazili do izraaja u svome tradicionalnom feudalnom obliku, banski krajinici (sa svim uvjetnostima u upotrebi pojma u ovom sluaju) izuzetno se esto bune u toku prve polovine 18. stoljea (1695.-1705, 1701, 1711.-1712, 1730.-1731, u toku austrijskoga nasljednog rata, i 1751.). Prema istraivanjima Vojina S. Dabia, odnosno Slavka Gavrilovia, pokuajem regulacije 1728. godine, koji se preteno odnosi na Kostajniku kapetaniju, krajinici su obvezani ujednaiti naoruanje na vlastiti troak, udovoljavati rabotnim obavezama na krajikim utvrenjima i prometnicama, ali i u korist krajikih starjeina (potanska sluba, podvoz, oranje, suenje sijena, dovoenje drva, davanje hajkaa za lov i dr.), davati dabine u itu, plaati mnotvo vrsta globa, maltarina, skelarina, irovina... Dakako, sve to pored vojne slube. Novim regulamentom iz 1750. dovedeni su u isti, ako ne i gori poloaj od kmetova, jer su i po slovu novog regulamenta morali, pored vojne obaveze, da snose i (...) novane, naturalne i radne obaveze (Vojin S. Dabi). Buna Tee Kijuka (1751.) reflektira tom prilikom slojevitije uzroke nezadovoljstva. Najvei potresi zbivaju se u Varadinskom generalatu, tamo gdje su krajike povlastice 17. stoljea i najukorijenjenije (Statuta Valachorum). Iz perspektive habsburkoga dvora i njegova Dvorskog ratnog vijea valjalo je potisnuti i unutranjoaustrijske stalee i narodni, starjeinski sloj s njegovim pravima te suziti prava krajinika, s ambicijom izjednaivanja poloaja krajinika u svim
uvrijedie i nae ufanje pogubi se, zato smo krv toili i, kako smo gore rekli vu treitem punctumu, jo postavljamo forpan i hranu oficijerom morali smo davati: sad pako zaradi stranskijeh oficijera zapovjedaju vu Companije vaski kue napravljati, jedno da hoemo morati svojih zemalja odpuati na na veliki kvar, drugo da hoe vu naijeh umah vnogo kvara vuiniti, treite, da e nas velika tegoa doi, da ovakovi oficijeri obtriti narod, kako ve publicijerano je, da hoemo davati oficijerom pod mora cent sijena za pet groi, a mi sami radi platiti po deset groi, a zobi kvartu za forint, a mi po taljer plaamo. .. 12-to. Vu staro vrijeme imali smo dopuenje, koji lovom to mogo se pomoi, a pred malijem vremenom publicijerano, da od fedtbeblina priemi nijedan kopova ne smije drati, i to bi pretrpjeli, a sad zapovedano da lovnog elezja imati ne smijemo nit nigdje zapinjati. 13-to. Dosad bilo nam je dopueno, kojemu je nevolja i koji zaduiv se, od svoje zemlje, livade, vinograda prodavati i zaloit, kak bi hlate ivio, a sad isto prepovjedano niti zaloiti svojim voljni nismo. 16-to. Zbog ume ali hrastja, ako siromaku za hinu potrebou sjei vu svojoj umi prepovedano od gospode Commendantov pod katigu i prepovedano, da sada more za dopuenje po peat ii i Commendant komu volju ima da, komu njemu nije volja ne da... ako sami to podsijeemo ali podbijelimo, tak teku katigu trpimo. 19-to. Ne moremo u pamet uzeti, koliki na nas sad podanki pod mondurskijem imenom naloili se jesu, koteri nas kratkijem vremenom konano na nita spravili bi, a vaega velianstva hasna i sluba konano umanjkala bi se, koje nas ganulo i primoralo ovakovi sastanak uiniti i izvie i niejih uzroka. 24-to. Velika nepravica, da knez iz koje je kue, vsu slubu gospodsku i kraljevsku ini i opet vojaka davati mora, koje dosad navadno bilo nije. 28-mo. Za irovinu, kako u naijeh privilegijah stoji, prosimo, da se i u napredak obdrava... 30-to. Med svijem drugijem punkti najvea pronja za milotu nam za mir a vaem velianstvu za slubu i poviavanje vekoveno, obinu ili deputijerte narediti i obdravati... zato ako bi kakve poteice imali, obina tak deputijertem svojim predali, a deputijerti redom po instanciju i koja bi potrebna bila ak do njih cesaro-kraljevskog velianstva, da bi se na dobar red postavilo, za nas moliti: a mi ovak jedan po jedan Comandi ne smijemo tuiti se, jer koji se sami pritue, vu teku katigu i nemilotu kod Comande dou, kako i od ovud nekoji oficijeri, koji su za nas pravine poteice pisali, ovo treite leto teke rete i nemilotu trpe, i kad su oni vu retu, kako da bi vsi mi bili retovani, a za njih do sad nijesmo smjeli jednu rije rei ili progovoriti, jedan po jedan. 31-vo. Zemlje nae na koje smo naselili i vnogi za peneze kupili i rnu goru krili... na nau alost na klaftre izmjerie i onak na nas velike podanke napisae... Pisano vu Severinu dan 25. tog Danuara leta 1755. Njih velianstva verni i pokorni umiremo ponizni sluitelji cela obina generalije varadinske. (Historijska itanka za hrvatsku povijest, i., Zagreb 1952.)
krajinama, starim i novim. Iako su 1717., u doba Karla VI., potvrene povlastice iz 1630. godine, stvarno se odnosi mijenjaju u projektiranom smjeru, u emu ni krajika buna, s narodnim oficirom Petrom Ljubojeviem na elu 1735., nema veega uinka. Vojvoda Hildburgshausen uspijeva izigrati i unutranjoaustrijske stalee (koje optuuje zbog pretvaranja krajinika u seljake i kontribuente) i krajinike te uz prisutnost severinskog episkopa Filipovia proglasiti nove statute u sijenju 1737. godine. Nakon to su poslije mnotva potresa proglaene reforme i u Karlovakom generalatu 1746. godine, takoer s podrkom gornjokarlovakoga episkopa Nenadovia, u mnogo teim situacijama gladi, globa, sukoba zbog poskupljivanja soli, prenaseljenosti i si., kraljica Marija Terezija izjednaava ureenje oba generalata 1754. godine, s Krajikim pravima. To izaziva najveu krajiku bunu 1755. godine, ponovo u Varadinskom generalatu i ponovo s Petrom Ljubojeviem na elu. U skrivnici severinske pravoslavne crkve, pohranilitu privilegijalnih akata, proglaena je i severinska opina, kao politika zajednica pobunjenih krajinika, koja formulira svoje poteice i upuuje ih na beki dvor. Kako krajikoj buni slijedi i masovna kmetska buna sa sreditem u Krievakoj upaniji, prvi put se meu hrvatskim staleima proirio strah da e se vlasti i kmetovi ujediniti. Krajike poteice, istiui privrenost tradicionalnome krajikom statusu i otpor izjednaavanju s ostalima, kao i podrku narodnim starjeinama, sadravaju i skupni zahtjev vjerske prirode, protiv unijaenja: Prosimo Vae Velianstvo, da mi obodvog zakona granskog i rimskog vu ljubavi kako i dosad iveti a treiteg zakona unijate nemoremo imati med sobom... ar ovi treiti su samo za jednu veliku confusiju i neslogu. Dvorsko ratno vijee iskoritava poteice upravo onako kako je moralo da bi ostvarilo sve svoje strateke ciljeve. Represija je jeziva, s kaznama kao to su pogubljenje rastezanjem na kolu itd. U jezgri pobune su Srbi, ali meu kanjenima preteu Hrvati, to svjedoi da se od vremena bune Stefana Osmokruovia promijenila i etnika struktura Varadinskog generalata.
U provincijalnom podanitvu
toku 18. stoljea brojni Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji nisu u krajikom, nego u provincijalnom (civilnom ili banskom) podanitvu. Dok su takvi s hrvatske strane vrlo rijetki, osobito poslije definitivnoga razgranienja izmeu Provincijala i Vojne krajine u toku druge polovine stoljea, sa slavonsko-srijemske strane vrlo su brojni i sainjavaju manju, a prema nekima i veu polovinu ukupnoga stanovnitva. Pomanjkanje pouzdanijih statistikih izvora, a i neprestane, velike demografske promjene i tekoe istraivake naravi drat e to pitanje due vrijeme otvorenim. Dodatno je izvorite nesporazuma u irokoj upotrebi rackog imena, u oficijelnim izvorima, i za Srbe i za Hrvate, okake i bunjevake skupine, upravo u to doba. Prema recentnim, izvornim podacima Slavka Gavrilovia, u Plaanskoj (Gornjokarlovakoj eparhiji) 1768. godine ima 125.762 pravoslavnih vjernika, a 1791. godine 129.115, to svjedoi o neprestanom iseljavanju, pothranjenosti, ratnim gubicima u tome ambijentu velike demografske dinamike. Te druge, 1791. godine Pakraka eparhija ima 95.505 vjernika, a Srijemska arhidijeceza 117.227, tj. 342.847 na itavu hrvatsko-slavonskom podruju. U Slavoniji i Srijemu neto je vie pravoslavnih na krajikom nego na provincijalnom podruju. S tim u vezi vrlo je teko praviti pretpostavke o stanju na SIMBOLI: Patrijarijski grb u doba patrijarha Arsenija poetku 18. stoljea s obzirom na demo IV. lovanovia (sredina 18. stoljea) grafske poremeaje u itavu razdoblju.
Izvjesno je da komorsko-vojni kondominij u razodblju od bekog rata do 1728. godine nije inilac socioekonomske stabilizacije na itavu slavonsko-srijemskom podruju. Meutim, ni s uvoenjem vlastelinskih gospodarstava poslije 1728. godine (u bitno veem opsegu nego u prethodnom razdoblju) agrarni se odnosi ne sreuju sve do proglaenja urbara Karla VI. godine 1737, s ambicijom da dvorskim posredovanjem budu ureeni odnosi u agraru izmeu plemia i podlonika. Dodue, rat 1736.-1739. te rat 1740.-1748. iskljuuju mogunost njegove dosljednije primjene, ali se tek s prostornim razgranienjem provincijalnog i krajikog podruja u Slavoniji i Srijemu stvaraju mogunosti za urbarijalnu regulaciju duega trajanja. Terezijanski urbar proglaen je 15. oujka 1756. godine, kao temeljni zakon o agrarnim odnosima u provincijalnoj Slavoniji i Srijemu, a s nekim korekcijama 1810. godine vai do revolucije 1848/49. godine: Rabota je ponovo uvedena, ali je predviena mogunost da se kmet od nje otkupi, odnosno obaveza spahije da rabotu plaa ako je vea od one utvrene urbarom. Obaveze kmeta jasnije su obrazloene, razne zloupotrebe su zabranjene, posed kmeta stavljen je pod zatitu zakona, sudski postupak iscrpnije propisan, razgraniena su prava na krme, mesnice i regalije i utvrene takse na vodenice, iro vinu itd. Uz dodatne odredbe pojedinih upanija, uglavnom u korist
Predstavka 1972 -)
Mariji
Tereziji
seljaka, urbar je uveden u ivot uz istovremeno premeravanje zemljita, uvoenje zemljinih knjiga i odmeravanje obaveza svakog kmeta i svake optine prema njihovim spahijama. Taj veliki posao trajao je nekoliko godina; u Sremu je zavren 1759, u Slavoniji 1762. godine. (Slavko Gavrilovi)
Zajedniki otpor
Urbarijalna regulacija doista nastaje u vie nego polustoljetnom sudaru svjetova, tj. srednjoevropske feudalne tradicije, u strukturalnoj transformaciji u dravu prosvijeenog apsolutizma i seljatvo, s vlakim i rajinskim iskustvima u granicama orijentalne despocije kao to je Tursko Carstvo. Sukobi razliitih srednjoevropskih feudalnih tradicija i interesa u slavonsko-srijemskom prostoru u toku prve polovine 18. stoljea izazivaju kaotina stanja. Urbarijalna regulacija, u biti refeudalizacijske naravi, plaena je izuzetno velikom cijenom slavonsko-srijemskog hrvatskoga i srpskoga seljatva. (Njezin smisao iz perspektive interesa gornjih slojeva hrvatskoga drutva posebno je pitanje.) U sukobima oprenih feudalnih interesa (vojnih, komorskih, vlastelinskih), u neprestanom traganju za pravednijim podlonitvom, kao i u odbijanju bilo kakva podlonitva (osobito u hajdukom sluaju), progonjeno i ratovima i epidemijama, seljatvo u Slavoniji i Srijemu u toku prve polovine 18. stoljea, neovisno o narodnosti, doista je izbezumljeno u mnotvu situacija. Kada su Srbi, pravoslavni, posrijedi, izbezumljenost je nesumnjivo i vea jer socioekonomski konflikti nerijetko imaju i interkonfesionalni smisao, neovisno o tome to je srpskopravoslavna hijerarhija takoer jedan od inilaca refeudalizacije Slavonije i Srijema, s prostranim mitropolijskim vlastelinstvom u Dalju, Borovu i Belom Brdu i s manastirskim posjedima. Razumljivo je da seljatvo nerijetko odbi-
ja bilo kakvo podlonitvo osim vladaru, da se bune ideologijski transformiraju u fenomen boje vojske itd., kao to je sluaj u srednjoj Slavoniji 1722. godine. Seljaki, podloniki otpor, kao i u sluaju krajikoga, redovito je zajedniki, i srpski i hrvatski, s jaim jednim ili drugim obiljejem jezgre otpora ili pak jedan slijedi drugom. Tome je jednostavan razlog to to crkve statusno nisu u mogunosti osmiljavati podlonike interese, iako je takvo osmiljavanje donekle mogue u sluaju pravoslavnih i ono do svoga izraaja dolazi ak i 1790. godine, na Temivarskom saboru. Inae, u uzbunjenoj Poetini (1723.) voe su jedan Hrvat (Miko Mikoi) i jedan Srbin (Stefan Markovi). U preteno srpskom ambijentu Pakrakog vlastelinstva, u buni 1730. godine, sudjeluje i jedno i drugo seljatvo, iako pokret vode Srbi Pavle Brkano vi, Jovan Josli i Vuk Alavanji.
Dramatini konflikti
Kako su u poticanju buna nerijetko umijeani i konkurentski feudalni interesi (npr. komorski nasuprot vlastelinskima), one imaju dublji smisao nego to slojno-interesna analiza iskazuje. Uoljivo je da u bunama ne moe biti govora o bilo kakvoj solidarnosti iteljstva urbanih jezgara, neovisno o narodnosti. Naprotiv. U Hrvatskoj su i u toku veega dijela 18. stoljea poseban fenomen Srbi-vlasi (i ne samo oni, ve i Hrvati-vlasi) na vlastelinstvima, a i na privatnim krajinama, kao to je i Steninjak Drakovievih (Confimium Sztenichnyach), koje obuhvaaju sela s golemom veinom srpskog stanovnitva: Steninjak (Sjeniak), Slavsko Polje, Trebinja, Skakavac, Kovaevac i Moravac. Sredinom stoljea oni alju etiristo pjeaka, osamdeset tobija i sto konjanika na evropska ratita. Budui da zadueni Drakovii nisu mogli izbjei oporezivanje, uvoenje rabote, oduzimanje zemlje, dakako, uz otpor krajinika-podlonika, itav je prostor uz mnotvo posredovanja ukljuen u Karlovaki generalat 1781.-1783. godine. Jo su dramatiniji konflikti Srba u biskupskom banderiju u Topuskom sa zagrebakim biskupima, koji traju desetljeima, dok su manje dramatini sukobi manjih skupina Srba na raznim vlastelinstvima, koji u vie sluajeva i prihvaaju kmetski status. Meutim, u pitanju su marginalne skupine u odnosu prema golemoj veini Srba u Hrvatskoj krajini.
udui da je ogromna veina srpskog stanovnitva u Hrvatskoj i Slavoniji seljaka, bilo u krajikom, bilo u kmetskom poloaju, vano je ustanoviti njegov udio u gradskom stanovnitvu u epohi s kojom poinje stvaranje modernih nacija. Prema izraunavanjima Wolfganga Kesslera, u gradovima hrvatsko-slavonskog provincijala 1785/87. godine pravoslavni ive s ovim udjelima: u Zagrebu 1,07 posto, u Karlovcu 8,76 posto, u Rijeci 1,68 posto, u Varadinu 0,42 posto, u Krievcima 1,17 posto, u Koprivnici 3,51 posto, u Poegi tri posto. Naravno, u Virovitikoj i Srijemskoj upaniji ti su udjeli znatno vei i u vie sluajeva seu od petine do vie od polovine gradskog stanovnitva. Meutim, srpske opine s nekoliko desetaka ili sa stotinjak i neto vie itelja (Senj, Rijeka, Trst), najveim dijelom ograniene na trgovinu, kontinentalnu i pomorsku, raspolau velikim kapitalima, osobito u Trstu (Riznii 12 tisua forinti, Vojnovii 40, Kurtovii vie od 56 tisua), s velikim brojem brodova u prekomorskoj, ak prekooceanskoj plovidbi (1767)
Srpski je udio vrlo kontradiktoran u urbanizaciji krajikoga prostora. ak i u onim prostorima Hrvatske krajine u kojima je srpsko stanovnitvo apsolutna veina stanovnitva, njegov je udio u vojnim komunitetima i trgovitima znatno skromniji, iako je po apsolutnim pokazateljima redovito vei nego u hrvatskom provincijalu. Iznimka je ponovo Petrovaradinska regimenta u Srijemu, s velikim ili natpolovinim udjelima, koji se u toku druge polovine 18. stoljea postupno smanjuju, prije svega zbog useljavanja novoga, stranog stanovnitva, kao to su Nijemci. Ipak, tada su ti procesi jo ograniena domaaja. S navedenim izuzetkom, moe se rei da u inae vrlo usporenoj urbanizaciji Hrvatske i Slavonije u toku 18. stoljea Srbi openito zaostaju za Hrvatima, a ponegdje su i u nazatku, bilo
relativnom, bilo ak i apsolutnom. Tome su dva glavna razloga. Prvi je restriktivni odnos gradskih magistrata prema podjeljivanju graanskih prava pravoslavnima, a drugi, dubinskiji, u vezi je s usporenijim socioekonomskim raslojavanjem pravoslavnih, kojih je izrazita veina od ukupnoga broja u Hrvatskoj i Slavoniji u vojnokrajikom prostoru, u kojem je mogunost vertikalne mobilnosti, osobito izvan krajikoga obzorja, krajnje ograniena. Kako je u hrvatskim i slavonskim gradovima i trgovitima mnogo drugog nehrvatskoga stanovnitva, osim srpskoga (i cincarskoga, koje sa srpskim redovito ini pravoslavne opine), odnosi izmeu hrvatske i srpske urbane populacije nisu u ba tako velikim nerazmjerima kao to bi se u kvantitativnim projekcijama moglo zakljuiti. Kada se radi o raspoloivu kapitalu, razlike se jo vie smanjuju jer su Srbi mahom u trgovini, s izrazitijim izuzetkom istone Slavonije i Srijema, gdje su i u obrtima i u trgovini. Upravo je taj podunavski ambijent najvaniji u razvoju moderne srpske nacije. U toku 18. stoljea srpske opine proteu se do Budima, osobito Sent-Andreje (koja do prve polovine 19. stoljea ima izrazito srpsko obiljeje) i dalje ak do Komaroma, u kojem su Srbi vrlo staro stanovnitvo. I u suprotnom pravcu, prema Osijeku, Somboru, Vukovaru, Novom Sadu, Karlovcima, Zemunu, Panevu i dalje na istok brojno je srpsko stanovnitvo, mnogo brojnije i bogatije nego drugdje u hrvatsko-slavonskom prostoru.
1) kole normalne ustroene da po jaziku naemu serbskij uenie djetem pervjee predaetsja, a potom njemecki i kako klerikalne pri rezidencii Episkopskoj, tako i sie normalne pod nadziraniem Episkopa naego da budut. 2) Grunti cerkovni ot vsjake kontribucie, kako god i rimske cerkve to su svobodne, da se podobnim nainom osvobode. 3) Cerkve nae gdje nuda iziskuet, kako god nove zidati, tako i stare reparirati bez vsjakago protivorjeija mirskoj zemnoj vlasti da moemo. 4) Magisterom naim iz obe domestikalne kase, kako i rimokatolici svoim to plaaju, ravno i naim po proporcii mjesta onoga itelej da se plaati imjejut. 5) Rimokatolieske prazdnike druge krom je onih 4-reh prazdnovatisja zakaznih velikih prazdnikov, vie da nas nenagonjavaju prazdnovati, kako i po drugih mjesteh gdje se braca naego zakona neprimoravaju. 6) Ae bi se kakovi fundus pronaao, to i nai svjaenici za bolee svoe uivanje dotiratisja da se imjejut. 7) Budui da nikakva po privilegiah naih vsemilostivjeje izdanih blagodjejanija nemamo, zato molimo se, da u svaka dostoinstva i naego zakona ljude primaju. (...) (Slavko Gavrilovi (i) Nikola Petrovic, Temivarski sabor 1790, Novi Sad (i) Sremski Karlovci SERBSKIJ, A POTOM N3EMECKI: Njemaka gramatika 1972.) Stefana Vujanovskog (Be 1774.)
16
ako se srpski srednji vijek produava duboko u 17. stoljee, njegova bogata tradicija, oblikovana u sintezi razliitih kulturnih iskustava, pokazuje i u tome poznom razdoblju sposobnost komuniciranja s novim kulturnim izazovima, ak i kada ih njihova dominantna tendencija dovodi u pitanje. To je nadasve sluaj s barokom u srpskoj kulturi, sa stilom s kojim srpska kultura ulazi u srednjoevropski kulturni krug, ne naputajui svoja srpskobizantska utemeljenja. Srpski etnos u hrvatskim i ugarskim zemljama, osobito do kraja 17. i poetka 18. stoljea, ukorijenjuje se u prostorima u kojima ima svoj pravni legalitet od 15. stoljea. Toga je duboko svjestan grof ore Brankovi, despot Ilirika, roen 1645. a umro 1711. godine, linost iz ugledne erdeljske/transilvanske srpske porodice koja se proglasila potomkom srednjovjekovnih Brankovia, i koga su preseljeni Srbi htjeli za despota, to ga stoji dugogodinjeg zatoenja, sve do smrti. Lien slobode, pie Slaveno-serbske hronike, rukopis opsega 2600-2700 stranica, pisan tradicionalnim srpskoslavenskim jezikom, ali u izrazito baroknoj inspiraciji, koji nikada nije objavljen, ali koji je mnogobrojnim, crkveno nadziranim prijepisima, od golemoga utjecaja na oblikovanje srpske povijesne svijesti i politike ideologije u toku 18. stoljea. Izuzetno je vano uoiti da ore Brankovi srpsku povijest integrira u ambijent bizantske, rumunjske, ugarske, poljske i turske povijesti.
Vitezovieva povjesnica
Spomenuti pravni legalitet nije sporan ni za sredinju linost hrvatske kulture toga doba, Pavla Rittera-Vitezovia (1652.-1713.), koji u duem vremenskom razdoblju odrava bliske veze sa srpskom crkvenom hijerarhijom. tovie, novo srpsko privilegijalno pravo utemeljuje se uz njegovo neposredno sudjelovanje, kao to biljei i Istorija srpskog naroda IV/1 (Beograd 1986.): Izgleda da je konana redakcija zahteva (Narodnockrvenog sabora 1708. nap. D. R.) izvrena u 11 taaka u Beu uz pomo hrvatskog istoriara Pavla Ritera-Vitezovia koji je inae na molbu svog prijatelja mitropolita akovia sastavio izvod iz zbornika ugarskog prava i istoriara Antonija Bonfinija, Mavra Orbina, Jovana Leunklavija i drugih... za potrebe srpskog naroda i njegove crkve. Bliska Vitezovieva suradnja nastavlja se i s administratorom Mitropolije episkopom bakim Hristiforom Dimitrijeviem-Mitroviem, u toku koje autor djela Croatia rediviva pie prvu sustavnu povjesnicu sredovjene Srbije, kao to istie Vjekoslav Klai, naslovljenu Serbia illustrata. Libri octo. (U toku je rad na izdanju, u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu Zlatka eelja, u biblioteci Latina et Graeca, u Zagrebu.) Vitezoviev je rukopis jedan od glavnih izvora za Jovana Rajia (1726.-1801.), koji od 1757. do 1768. pie svoje monumentalno djelo, izvorno ruskoslavenski, u maniri baroknog slavizma Istorija raznih slavenskih narodov naipae Bolgar, Horvatov i Serbov, koje je objavljeno znatno kasnije, 1794-95. godine, u slavenoserbskoj redakturi i s prosvjetiteljskim retuom samoga autora. I u njega je
privilegijalno ukorijenjenje vrlo izraeno, dakako, u srpskoj povijesnoj vertikali. Bez Rajieva djela nemogue je razumjeti artikulacije srpske nacionalne ideologije potkraj 18. i na poetku 19. stoljea. U svome situiranju u hrvatskom i ugarskom ambijentu u toku 18. stoljea, razni slojevi srpskoga etnosa, osobito crkvena hijerarhija i vojne starjeine (meu kojima najistaknutiji dobivaju plemike naslove potkraj 17. i na poetku 18. st.), poslije i graanski stale, suoavaju se s pitanjem o trajnom ili privremenom naseljavanju izvan srpskoga etnikog prostora u Turskom Carstvu. Izvorno prevladavajua svijest o privremenosti relativizira rane srpske zahtjeve za teritorijalnom koncentracijom, na kraju 17. st., prije svega na podruju Srijema i Slavonije, dok potonja svijest etnike i vjerske zajednice, s jasno artikuliranim privilegijalnim pravom u skladu s feudalnim sistemom vrijednosti, o potrebi teritorijalne koncentracije, kao to je to sluaj s Temivarskim saborom 1790. godine, povijesno ima sasvim drugi smisao. Od velike seobe, patrijarh Arsenije III. i neto poslije podvojvoda Jovan Monasterlija ustrajno nastoje osigurati od kralja Leopolda I. prostor u kojem e se irom Ugarske i Hrvatske rasuti Srbi moi koncentrirati, sa svojim privilegijalnim pravima. Dakako, Arsenije III. privilegijalna prava svodi na novu pravnu artikulaciju, u skladu s ugarskim i hrvatskim realnostima, istih onih ovlasti koje nasljeuje iz Turskog Carstva, a koje doista nisu male u naelnom smislu i ukljuuju cijelo mnotvo svjetovnih ingerencija.
Srpska Despotovina
Srpske despotske tradicije u Ugarskoj i Hrvatskoj iz 15. stoljea takoer su naelno poeljne, pod uvjetom da ne dovode u pitanje mo patrijarha, crkvenu i svjetovnu. Tadanjim srpskim zahtjevima osobitu teinu daje okolnost to je mnotvo Srba, u svojim vlakim samoupravama, duboko ukorijenjeno u tome autonomistikom duhu i, drugo, to se zahtjevi postavljaju u toku bekog rata, kada je takoer mnotvo Srba okupljeno u rackim milicijama, u kojima se i golema veina starjeinskih mjesta nalazi u srpskim rukama. S tim u vezi, prema prvom Leopoldovu rjeenju, koje je objavljeno u Beu, 10. svibnja 1694. godine, silom koga se narod Srbskij kako na slavnog kraljevstva Ungarije tako i na sobstvenu Srbalja polzu, u predjele meu Dunavom i Savom leee, koe e mu se naznaiti, premestiti ima, od gore spomenutog Njiovog Velianstva Komornika, vrhovnog komisara voenog i konjanieskog Generala Gospodina Donata Hajzler, Grofa od Hajdershajmb opirnie razumeli (prema Stefanu akiu). U vrlo kratkom vremenskom rasponu slijedi drugo Leopoldovo rjeenje, od 31. svibnja 1694., upueno Arseniju III. i Monasterliji, na Komansko Polje i u Malu Vlaku, tj. u dananju zapadnu Slavoniju, na granici Varadinskog generala-
ta. Oito je da se i u jednom i u drugom sluaju prepliu dvorski i srpski interesi, a da se potpuno ignoriraju hrvatski i ugarski. Srpska Despotovina tada se ne obnavlja niti u jednom niti u drugom prostoru, a jedini relikt itava projekta je mitropolitski posjed, Daljsko vlastelinstvo. S krajem rata habsburki dvor gubi interes za itavo pitanje, a kakav je odnos hrvatskih i ugarskih stalea nije potrebno ni isticati. Pitanje teritorijalne autonomije, tj. Srpske Despotovine u Habsburkoj Monarhiji iznova dobiva zbiljskije obrise u vrijeme sloma jozefinizma, 1790. godine, kada se svom silinom obnavljaju tradicionalna ugarska i hrvatska ustavna prava, itd., i kada i Srbi, osim svih ostalih, postavljaju pitanje svoga budueg statusa, posebno iz perspektive graanskih prava koja implicira jozefinski Patent o vjerskoj toleranciji, od 29. listopada 1781. godine, koji je u nekim svojim vidovima mnogo djelotvornijih uinaka od itave privilegijalne batine. Srpski i habsburki interesi iznova se podudaraju iz perspektive svih drutvenih slojeva u Srba, izuzevi plemstvo, ali se u interpretacijama zakljuka Temivarskog sabora o teritorijalizaciji srpskih privilegija u Banatu redovito gubi iz vida da saborske sjednice traju od 21. kolovoza do 29. listopada 1790., a da habsburka vojska, uz masovno srpsko sudjelovanje, opsjeda Beograd od 11. rujna do 8. listopada te iste godine i da projekt o obnovi Srpske Despotovine ima nita manje vanjskopolitike negoli unutranjopolitike ambicije. U tom je smislu vrlo indikativno kako vladarev komesar na Saboru barun von Schmiedfeld objanjava zato Banat: Pri tom je kraljevski komesar jasno priznao da je ilirski (u smislu srpski - nap. D. R.) narod jot pre neg' to je Srem, Slavonija i Baka nanovo osvojena, u ovim zemljama obitavao i da je on u svim ratovima, u sljedstvu koji su ovi predjeli od neprijatelja osloboeni, svojski uestvovao, i budui to uvia da su ove oblasti jo i sada najvie od Ilira (Srba) naseljene, to bi narod ovaj najvee pravo imao da iste zahteva. No, poem je ve reeno da te oblasti Kraljevini Ungarskoj pripadaju, dakle bi razdelenje ovi od iste poteko, ako ne sasvim nemoguno bilo; Banat naprotiv, u kome skoro sam pravoslavni narod obitava i kog zgodno poloenje i graniavanje s onim provincijama za koje je mono da e za krae ili due vreme sredstvom pobedonosnog oruija presvetljejeg doma austrijskog opet osvojene i s oblau narodu ilirskom opredjelenom sajedinjene biti, i budui to sajedinjenje Banat s' Kraljevinom Ungarskom jo ugovoreno i zakonito zakljueno nije: to se ini da je Banat najzgodniji predjel koji bi se narodu ilirskom za teritorijum opredjeliti mogao. (Slavko Gavrilovi (i) Nikola Petrovi, Temivarski sabor 1790, Novi Sad (i) Sremski Karlovci 1972.)
Napoleon i pravoslavlje
d sloma Mletake Republike (1797.) do revolucije 1848/49. u Dalmaciji se prividno mijenja vie nego u toku itavih stoljea u prethodnom razdoblju. Od 1797. do 1806., za prve austrijske uprave, zatim od 1806. do 1813/14., u toku francuske uprave i potom za vrijeme druge austrijske uprave, koja traje do 1918. godine, ograniavajui se ovdje na razdoblje prve polovine 19. stoljea, izvjesno je da Habsburka Monarhija i jo vie Francusko Carstvo ve svojom razvojnom odmaklou od Mletake Republike Dalmaciju suoavaju s brojnim novim izazovima. U oba sluaja oni se najvema oituju u drugaijem djelovanju drave u tradicionalnom dalmatinskom ambijentu, ruralnom i urbanom. Slom Mletake Republike u Dalmaciji dramatino je doivljen, ali i vrlo kontradiktorno. Masovni otpor demokratskoj vladi u Veneciji istodobno se iska-
ODLIKOVAN NAPOLEONOVOM LEGIDOM ASTI: T o m o Budisavljevi, krbavski protoprezviter (portret Pavela urkovica)
zuje i kao pobuna protiv tradicionalnih socioekonomskih odnosa u agraru. Iako ih Habsburka Monarhija u toku prve svoje uprave nastoji konzervirati, Francusko Carstvo ukida Grimanijev zakon (1806.), izravno utjeui na promjene u socioekonomskom statusu goleme veine srpskog stanovnitva u Dalmaciji. Drava se odrie svoga vlasnitva nad zemljom na podruju nove i najnovije steevine, prenosei ga na seljatvo. Iako u toku druge austrijske uprave ta odluka francuskih vlasti nee biti opozvana, usporeni, ali stalni prodor robnonovanih odnosa u pravilu nee jaati malo seljako gospodarstvo nego slabiti, inei ga sve ovisnijim o lihvarskom kapitalu i svodei ga na kolonski status.
JEZINA REFORMA SAVE MRKALJA: Salo debeloga jera libo azbukoprotres (1810.)
Stijepi Obadu, u benkovakom kraju, otvorenijem utjecajima, krumpir se uvodi tridesetih godina 19. stoljea, kao i dud , a pisac dodaje: Zemlja se obrauje primitivnim sredstvima za rad, primjerice, plug kojega vuku dva vola, trokraka motika, za svaku vrstu kopanja i za sjetvu, maklin ili trnokop za krenje terena, srpi za obrezivanje vinograda i maslina, srp na dugom tapu za rezanje grmlja i ivica, sjekira za sjeu drva i sjekirica za sjeu na panju korijenja itarica. Tako u samom Benkovcu, kao izrazito ruralnom ambijentu Ravnih kotara, na 192 stanovnika 1826. godine (152 pravoslavne i 40 katolike vjere u 36 porodica) ima trideset volova, etiri bika, 46 krava, dvanaest teladi, etiri konja, jedan pastuh, osam kobila, jedno drijebe, dvanaest magaraca, 74 ovna, 630 ovaca, 211 jagnjadi, 160 koza i 23 svinje. Iz toga je oito da je i tu, gdje ima razmjerno najvie plodne zemlje, privreivanje jo vie vlako nego ratarsko. I Habsburka Monarhija i Francusko Carstvo nastoje to je mogue vie iskoristiti vojni potencijal Dalmacije, osobito njezina kontinentalnoga dijela. Dok u toku prve austrijske uprave ni u krajikom sistemu, nasljeenu od Mletake Republike, nema znatnijih promjena (osim to se 1799. stanovnitvo odvodi u rat protiv Francuskog Carstva), francuske vlasti dijelom mijenjaju zateeno ureenje uvoenjem teritorijalne obrane (precizno: forza territoriale), koju u naelu ine mukarci u dobi od osamnaest do ezdeset godina, sposobni za oruje, pored pandura ili sereana.
Caru u Pariz
Maral Marmont, u toku svoga slubovanja u ilirskim pokrajinama, nastoji uvesti vojnokrajiko ureenje prema obrascu habsburke Vojne krajine u kontinentalnoj Dalmaciji. Habsburke vlasti zadravaju teritorijalnu obranu, dajui ]oj osim vojnih i neke upravne i sudske ingerencije. Obnavljaju statuse kolunela
i serdara, kao zapovjednika pandurskih jedinica. itav sistem zadran je do 1850. godine. (ime Perii) Za druge austrijske uprave Dalmacija obuhvaa osim Zadarskog i Splitskog i Dubrovako i Kotorsko okruje. Tim se uveliko mijenja srpska/pravoslavna situacija u pokrajini. U 1831. godini, naprimjer, Srbi su 33,66 posto stanovnitva u Zadarskom, 9,28 posto u Splitskom, 0,55 posto u Dubrovakom i 56,51 posto u Kotorskom okruju, a 1843. godine od 387.194 stanovnika katolika je 310.545 (80,20 posto), pravoslavnih 75.574 (19,52 posto), unijata 489, idova 560 i protestanata 26. Umjesto jednog, sjevernodalmatinskog teita, Srbi u Dalmaciji imaju dva teita, s Bokom Kotorskom, koja se meusobno uveliko razlikuju. Dok je prvo morlako, s jedva neto urbanoga stanovnitva, drugo je u mnogo veoj mjeri urbano i vrlo poduzetno u svome gornjem sloju, otvoreno prema svijetu, itd. Iako je s prvom austrijskom vlau Gerasim Zeli potvren za general-vikarija, nisu uspjela njegova nastojanja da se u Dalmaciji ozakoni eparhija i pridrui Karlovakoj mitropoliji, to i jest jedan od glavnih razloga Zelieve podrke sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Tek s francuskom vlau u Zadru se odrava crkveno-narodna skuptina sa etrdest predstavnika iz Dalmacije i Boke, koja pod Dandolovim predsjedanjem donosi odluke o osnivanju eparhije, konzistorije, bogoslovije, o pitanju jurisdikcije, o ureenju parohija, manastira itd. Potom skuptinska delegacija, sa Zeliem na elu, odlazi u Pariz caru Napoleonu 1.1809. godine, koji je u toku dueg boravka prima tridesetak puta! (episkop Stefan) Car je oigledno imao dalekosene planove s pravoslavljem u jugoistonoj Evropi. Episkopom je imenovan Venedikt Kraljevi, a njegovim vikarom u Boki Zeli 1810. godine.
Svjetovna inteligencija
S obnovom austrijske uprave poinju i nastojanja za crkvenim sjedinjenjem/unijom u Dalmaciji, koja u valovima traju do 1841. godine, na mahove vrlo brutalno, s jakim otporima pravoslavnih vjernika (ukljuivi i atentate 1821. i 1834., kojima slijedi represija masovnih razmjera) i na kraju s fjaskom vladine politike i krajnje ogranienim uincima u podrujima Drnia i Vrlike. U otporu je osobito djelotvoran episkop Josif Rajai (1829.-1834.), koji u ibeniku otvara klerikalno uilite (1833.-1864.), u kojem se koluje 186 aka, ime su zadovoljene brojne potrebe i crkava i srpskih vjerskih kola. U to doba u srpskim primorskim opinama nastaju i jezgre svjetovne inteligencije. U tom krugu izdvaja se Boidar Petranovi, kao intelektualac iznadprosjenog obrazovanja, koji svojom djelatnou integrira iskustvo procesa i srpske i hrvatske nacionalne integracije. Pokree almanah Ljubitelj prosvjetenija na slavenosrpskom jeziku (1836.), koji oblikuje srpsku nacionalnointegracijsku ideologiju u Dalmaciji i istodobno odluno podrava Gajeva jezina i kulturna shvaanja, kao rijetko tko u Dalmaciji.
posljednjim habsburko-turskim ratom (1788.-1791.) poinje mnotvo novih ratova protiv revolucionarne Francuske i Francuskog Carstva, koji e s kraim prekidima trajati do 1815. godine. Za toga razdoblja krajiko drutvo podnosi najvee gubitke jer se vatrena mo sve mnogoljudnijih armija silno poveava, kao to se usavrava i umijee voenja ratova, emu se habsburka vojska u cijelosti sporije prilagoava, a krajinici, koji ine treinu do etvrtinu njezina sastava, jo sporije. Nerijetko izuzetna hrabrost krajinika, koja do danas ostaje meu antologijskim primjerima austrijskog patriotizma (obrana Malborghetta i Predila 1809. g.), ipak djeluje pomalo anakrono kada se tisue, ak deseci tisua drugih na raznim zaraenim stranama predaju u ropstvo, kada su dezertiranja epideminih razmjera. Zapravo, nezadovoljstvo krajikom vojnom moi vrlo je raireno u habsburkim vojnim vrhovima jer regularne, preteno linijske krajike jedinice, rijetko kada postiu takvu taktiku uvjebanost kakvu imaju regularne, u sutini profesionalne vojne jedinice. Dalje, pretvaranjem lakih krajikih jedinica iz predmilitarizacijskog razdoblja, vinih stoljeima ukorijenjenim nainima ratovanja, u regularno mutrane, krajinici gube svoje najvee vojne vrijednosti u doba kada francuske revolucionarne armije na znatno vioj tehnolokoj razini uvode upravo takve vrijednosti, s izuzetnim uincima. Unato vrlo uoljivu pomaku s premoi stoarstva na premo ratarstva, ekonomika zatvorenoga krajikoga prostora, u njegovu veliku dijelu, ne izbjegava ni dalje uestalim godinama gladi, ljudskog iznurivanja i si. Unutranje krajike slube u regimentama, krajike slube na kordonu prema Turskom Carstvu, smotre i vjebe u mirnim razdobljima gutaju stravine koliine vremena upisanog, tj. odraslog mukog stanovnitva, sposobnog za noenje oruja, s krajikim rasporedom, da privreivanje i tada najvema ovisi o enama, najstarijima i najmlaima. U ratnim razdobljima krajika ekonomika je nerijetko u kolapsu, osobito u neplodnijim dijeloviSRPSTVO I HRVATSTVO U SURADNJI: Ognjeslav ma Hrvatske krajine. Utjeenovi Ostroinski
U tome i jest glavni razlog to se poslije mnogobrojnih reformi odozgo u krajikom sistemu, koje okonavaju s fjaskom kantonalnoga sistema u jozefinsko i postjozefinsko doba, od poetka 19. stoljea ulazi u reforme odozdo, s ambicijom da se promjenama u vlasnikim odnosima u vojnokrajikom sistemu u korist kunih zadruga, sa irenjem prostora za robnonovane odnose, ubrza razvoj krajike ekonomike i istodobno pojaa vojni potencijal krajinika. U tom je smislu i proglaen Osnovni krajiki zakon (1807.), s vie podzakonskih akata koji su mu slijedili sve do donoenja novog zakona 1850. godine. Proglaenju Zakona slijedi epizoda Vojne Hrvatske (1809.1813.), u toku koje je est prekosavskih regimenti Hrvatske krajine u francuskom podanitvu, u ilirskim pokrajinama. Iako epizoda kratko traje, njezini su uinci izuzetno veliki. Prvi put jedan dio Vojne krajine, po opemu miljenju, najvredniji u vojnikom smislu, najukorijenjenije habsburke lojalnosti, mirovnim je pregovorima predan jednoj drugoj sili, k tome bezbonom Francuskom Carstvu. Rijetko kada krajinici imaju priliku tako drastino biti svjesni svoga slunikoga statusa i uzaludnosti svoga rtvovanja.
vojne
U razdoblju od 1815. do 1848/49. godine, usporeni se razvoj krajikoga drutva nastavlja, ali sa sve uoljivijim zaostajanjem za hrvatsko-slavonskim provincijalom, u globalnim relacijama. Krajiki prostor, koji odvaja provincijalnu Hrvatsku od provincijalne Slavonije, provincijalnu Hrvatsku od Dalmacije, kljuni je inilac ne samo upravnopolitike i nacionalne integracije nego i privredne. Zatvorena je krajika privreda u tom smislu glavni inilac usporavanja (proto)modernizacijskih procesa itava hrvatskoga prostora, najveim dijelom na vlastitu tetu. Naime, osim vojnokrajikih obaveza, krajinici, kao slobodni seljaci, na poetku 19. st. plaaju esnaest neposrednih i jedanaest posrednih poreza, udovoljavaju dravno/erarskoj i opinskoj raboti (koja se terminoloki mijenja u rad zakonom iz 1807. godine, to je vrhunski izraz socijalne mimikrije) izuzetno velikih razmjera, s mnogo manje mogunosti zatite od zloupotrebe nego u provincijalnim dijelovima Hrvatske i Slavonije i s mnotvom nezakonitih, prisilnih obaveza prema oficirima u kompanijama/satnijama i regimentama/pukovnijama. Dalje, prema raunu jednoga od najiskusnijih funkcionara u Dvorskom ratnom vijeu von Pidolla, npr. 1845. budetski deficit u habsburkoj Vojnoj krajini iznosi 340.182 forinte, pored 2,053.774 forinti prihoda i 2,393.956 forinti rashoda. Pritom su posrijedi iskljuivo prihodi i rashodi vojne blagajne (Militar-Kassen), a krajiki prostor ostvaruje i prihode u komorskom poslovanju, koji 1840. g. (posljednji dostupni za von Pidolla) iznose 1,073.670 forinti, to znai, priblino, da se samo na taj nain iz krajikog prostora odlijeva 733.488 forinti!
I Hrvati i Srbi
Kada se tome doda da je krajika vojska najjeftinija za dravu (i to daleko najjeftinija), to znai da krajinici sami snose velik dio trokova vlastite slube, da se u tom (proto)modernizacijskom razdoblju inae ograniena krajika novana masa odlijeva za kupnju proizvoda, obrtnikih i manufakturnih, koji se ne proizvode u Vojnoj krajini, jasno je da se u dugome povijesnom trajanju, od sredine 18. stoljea dalje, privredno unazauje krajiki prostor u relativnom smislu. Puni e se uinci toga osjetiti s ukidanjem vojnokrajikog sistema i u Hrvatskoslavonskoj krajini od ilirskog pokreta toliko eljenim sjedinjenjem s banskom Hrvatskom i Slavonijom. U sutini, jednake posljedice takva stanja snose i Srbi i Hrvati u Vojnoj krajini. Prema Fenyesu, u Hrvatskoj krajini 1840. godine ima 258.454 Hrvata (51,80 po-
sto) i 240.493 (48,20 posto) Srba, a u Slavonskoj krajini 127.326 (49,44 posto) Hrvata i 122.853 (47,70 posto) Srba. Meutim, kako u Hrvatskoj i Slavoniji u cijelosti (provincijalnoj i krajikoj) u to doba ivi 1,075.627 (66,99 posto) Hrvata i 504.179 (31,41 1 posto) Srba, jasno je da su u modernizacijskom smislu inae loi uinci vojnokrajikog sistema u hrvatskim zemljama jo tei za srpsku etniku zajednicu u njezinim granicama jer je u mnogo veoj mjeri nego hrvatska etnika zajednica u granicama vojnokrajikog sistema. Odnos Srba u Hrvatskoj i Slavoniji prema ilirskom pokretu (1835.-1848.) i prema revoluciji 1848/49. godine nuno je osmiljavati i iz te perspektive.
emeljno je obiljeje procesa srpske nacionalne integracije njegova policentrinost. Proces koji poinje potkraj 18. i na poetku 19. stoljea i koji je sutinski zavren na kraju 19. i poetku 20. stoljea u razliitim razdobljima i na razliite naine, s raznovrsnim drutvenim iniocima, integrira srpski etniki prostor. itav taj proces nerazluiv je od globalnijega povijesnog procesa modernizacije tradicionalnih zajednica u srednjoj i jugoistonoj Evropi, kao epohalnog fenomena, u kojem je srpska etnika zajednica samo jedan od inilaca, izmijeanih s mnotvom ostalih, a osobito s Hrvatima. Srbi u hrvatskim zemljama vrlo rano ulaze u modernizacijske i nacionalnointegracijske procese, ve potkraj 18. i na poetku 19. stoljea, ali i kasno iz njih izlaze, potkraj toga razdoblja. U mnotvu razloga nuno je dva izdvojiti. Prvi je izuzetno produena blokiranost pretenoga dijela srpske etnike zajednice u vojnokrajikom sistemu, definitivno do 1881. godine. Drugi je takoer izuzetno velika disperziranost srpskog etnosa irom veeg dijela hrvatskih zemalja, s tim to su najvee njegove koncentracije u modernizacijski marginalnim ambijentima. I u jednom i u drugom smislu Srijem je sutinski vana iznimka. Potkraj 18. i u toku prve polovine 19. stoljea Srbi su u njemu i dalje apsolutna veina stanovnitva i u provincijalnom i u krajikom dijelu. U njemu je najvei dio srpskoga
SRPSKO NOBILITARNO GRAANSTVO U HRVATSKOJ: uro pl. lurkovi i Katarina lurkovi (ro. Petrovi)
graanstva u Hrvatskoj i Slavoniji, koje u razliitim privrednim djelatnostima (a ne samo ponajvanijoj trgovini) participira u magistralnim prometnim pravcima istok-zapad i sjever-jug. U njemu je kao u jednom od najplodnijih dijelova itava prostora, razvijenih vlastelinskih gospodarstava, uveliko ukljuenih u robnonovane odnose, najbre i raslojavanje srpskoga seljatva. U Srijemu je i osjetno najvea koncentracija moi srpskoga pravoslavlja u itavoj Habsburkoj Monarhiji (mitropolijsko sredite u Karlovcima i frukogorski manastiri). U tom su prostoru i najjai srpski obrazovni i kulturni centri. U etnikom smislu svojevrstan je epicentar jer je komunikativno otvoren i prema drugim dijelovima srpske etnike zajednice, neovisno o dravnim i ostalim granicama. Kako se modernizacijskim procesima oblikuje i niz drugih, prostorno disperziranih, ali prometno i interesno povezanih srpskih urbanih jezgara, valja imati na umu da srijemsko i, treba dodati, istonoslavonsko teite procesa srpske nacionalne integracije u hrvatskim zemljama potkraj 18. i u toku prve polovine 19. stoljea bez te mree srpskopravoslavnih opina izmeu Zemuna, Vukovara i Osijeka na istoku i Rijeke i Trsta na zapadu ne bi ni imali svoj zbiljski povijesni smisao. Razmjerni udio srpskoga graanstva u slobodnim kraljevskim gradovima, trgovitima, itd. zapadno od podunavske okosnice redovito je vrlo nizak i ograniena je uinka u inicijalnoj fazi srpske nacionalne integracije jer su u toj fazi u naelu sutinski vane integracijske jezgre. Analiza rada Temivarskoga sabora 1790. godine, s istaknutim udjelima, najprije Osjeana, Vukovarana i Zemunana, a potom i Poeana, Pakraana te Karlovana i Zagrepana, najsugestivnije rekonstruira inicijalnu fazu.
POSEBNI KOLORIT SOCIJALNOG IVOTA ni kolorit socialnog ivota pojedinih delova naroda NARODA naeg, dala je takoer istorija, s obzirom na prilike
Svima nam je osnovni karakter jedan te isti, svi imamo jedna zajednika srpska predanja, jedan srpski jezik i sva druga glavna obeleja, koja upravo i sainjavaju srpstvo narodnost nau. Nu ipak, kao to je fiziognomija dece od istih roditelja uvek bar poneto razliita, tako je i sa socialnim fiziognomijama itavih pojedinih grupa jednog te istog naroda. Otud i socialni ivot srpskoga naroda u karlovakoj mitropoliji, a posebice u Hrvatskoj i Slavoniji, ima svoju posebnu fiziognomiju, koja se znatno razlikuje ne samo od ivota naroda hrvatskoga u tim zemljama, nego i od ivota naroda srpskoga po ostalim zemljama. Taj posebmesta i vremena, te geografski i politiki poloaj na tokom vremena. I prema tome: ko hoe da pravilno i valjano shvati ceo dananji socialni i politiki ivot na, mora temeljno prouiti prolost nau, ako ve ne u detaljima, a ono u svim glavnim i markantnijim crtama. Uz to, mora imati dobro i oprezno, ne samo socioloko nego i psiholoko oko; a psihologija mu ne sme biti individualna nego strogo objektivna. (Rados/av M. Gruji, Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj, Beograd 1989.)
sluajeva, podosta je brzo u Hrvatskoj i Slavoniji, u svim onim mjestima u kojima se pored srskopravoslavne opine ne uspijeva stvoriti i druga, redovito grka. Budui da je veina lanova tih opina statusno i interesno povezana, budui da u sutini zajedniki rjeavaju pitanja osiguravanja graanskih i vjerskih prava (ukljuivi i brigu o crkvama i kolama), budui da su u njima vrlo esta oroavanja, itd., sama priroda inicijalne faze srpske nacionalne integracije olakava ne samo akulturaciju nego i asimilaciju. U takvu tipu proimanja i nastaju prve srpske novine Srbskija Novini, u Beu, 1791.-1792., Markidesa Pulje, a imuni, posrbljeni Cincari meu najpouzdanijim su kupcima srpskih knjiga, prije nego to i sami ponu ulaziti u srpsku kulturu kao stvaraoci u toku prve polovine 19. stoljea.
Fenomeni proimanja
Takav akulturacijski tip stvaranja jezgara modernog srpskog graanstva glavno je izvorite plurilingvalnosti, emu je pokretno srpsko graanstvo i inae sklono za cijela novoga vijeka. Iako je ta plurilingvalnost u popularnim predodbama danas poznata obino u svojim knjievnim, satirikim oblicima, njeni su uinci dalekoseni u oblikovanju jedne izuzetno slojevite graanske kulture, koja jo nije dovoljno istraena. U Arhivu Hrvatske, u Zagrebu, sauvana je zbirka pisama utjecajnoga zagrebakoga Srbina Nikole Popovia, iz kratkog vremenskog raspona od nekoliko godina, koja svjedoi ne samo o velikoj brojnosti i prostornoj disperziji korespondenata nego i o jezicima na kojima Popovi korespondira. Vrlo su vani i akulturacijski uinci takva tipa nastajanja nacionalnointegracijskih jezgara, ukljuivi i mentalitetne vidove. Njima se novovjekovne srpske tradicije privrednoga poduzetnitva, ukorijenjene u vlakim sistemima vrijednosti i iskustva, proimaju s cincarskom vitalnou, poslovnou i vrednoom, ali i (osobito vano) drutvenom pomirijivou, sklonou saivljavanju sa sociokulturnim ambijentom, itd., to su osobine s kojima je srpsko graanstvo u hrvatskim gradovima moglo participirati i u procesu hrvatske nacionalne integracije, ne gubei smisao za vlastite interese. Samo tako se mogu razumjeti mnogobrojni fenomeni proimanja u ilirskom pokretu, i tota drugo.
U toj je perspektivi shvatljiv velik udio osjekih Srba u procesu elibertacije grada, okonanom 1809. godine, te potonji utjecaj u gradskoj upravi ili udio Anastasa Popovia u stvaranju Prve hrvatske tedionice, kao i u mnotvu drugih privrednih pothvata. Moe se navesti mnogo imena s raznih strana, a njihova zbiljska vanost u hrvatskom drutvu postaje najuoljivija u revoluciji 1848/49. godine.
Pokreti i bune
Kada je srpsko seljatvo u provincijalnom podruju u pitanju, vrlo je uoljivo da je prije svega ono obuhvaeno nizom pokreta i buna na poetku 19. stoljea, koje vremenski koincidiraju sa srpskim ustancima, obuhvaajui prostor od Srijema do Moslavine. Iako su i srpski ustanci po svome socijalnom sastavu prije svega seljaki, njihov je povijesni smisao sutinski drugaiji nego u Srijemu i Slavoniji. U potonjem sluaju premoan je agrarni smisao buna. Njima je prije svega cilj osnaiti temeljne tekovine urbarijelne regulacije u terezijansko doba i poboljati uvjete podlonitva u vrijeme kada je sve jaa tenja vlastelinstava da poveaju alodij, radi osiguranja to je mogue veih trnih vikova u vrijeme itne konjunkture, ali i razvoja robnonovanih odnosa openito. S tim u vezi raste i rabotno optereenje podlonika. Podlonici, Srbi ili Hrvati i Srbi, bune se na Daljskom vlastelinstvu (1805.), na irem srijemskom prostoru (1807.), kada je osim agrarnog vrlo uoljiv i nacionalni sadraj, potom na Voinskom vlastelinstvu (1807.) te na Daruvarskom vlastelinstvu (1814.-1815.), gdje je vrlo uoljivo sudjelovanje seljaka obiju narodnosti, te na Voinskom 1814., 1823.-1824. i 1826., kada taj niz buna, redovito vrlo masovnih, prestaje. Ve poslije srijemske, Ticanove bune i bune na Voinskom vlastelinstvu 1807., poduzete mjere istrage zavravaju 1810. s urbarijalnom rektifikacijom, u interesu podlonika. Ne ulazei podrobnije u fenomen tih buna, koje je najiscrpnije istraio Slavko Gavrilovi, nemogue je previdjeti povijesni ambijent, ne samo regionalni, u kojem se zbivaju, kao i previdjeti njihove potonje uinke, osobito u Srijemu.
Drastine opreke
Iako su srpsko graanstvo i srpsko seljatvo u hrvatskim zemljama daleko jedno od drugoga, s ogranienim izuzetkom 1848/49. godine, ne moe se previdjeti da u procesu inicijalnoga nacionalnog integriranja Srba u hrvatskim zemljama svoj udio ima i seljatvo, bar u ambijentu kao to je srijemski. Tako seoski uitelj Andrija Popovi, jedan od voa u Ticanovoj buni, pie ustanikom voi popu Luki Lazareviu u Srbiju: Gospodine, mi smo ovde, onako kako god vi u Turskoj ustali, svi ipili za zakon i kerst i skupili se kod Ravanice do est ili sedam hiljada. Ovde imade dosta vojske nae i vee idu iz priko Dunava to su se podigli do 10 hiljada ljudi. Samo molimo vas poaljite nam 50 ili do stotinu od vaih konjanika, oni koji su pod tokom odiveni i dobri haljina i dobro oruje imadu, da bi se vojska careva uplaila od njih, mislei da ste vi vee odunda udarili pokraj nas, da moemo od Zemuna kako Dunav nosi Varadina uzeti i ako mogue i Oseka osvojiti i nae granice od Save do Dunava imati i tamo gore u Hrvatsku. Dakle, odnos izmeu nacionalne imaginacije i nacionalne realnosti drastino je oprean ve u inicijalnoj fazi srpske nacionalne integracije u hrvatskim zemljama. S druge strane, urbarijalnim rektifikacijama poslije Ticanove bune zadueno je seljatvo cijeloga srijemsko-slavonskoga prostora.
ada u Zagrebu i drugim urbanim nukleusima civilne Hrvatske, slobodnim kraljevskim gradovima i trgovitima, poinje ilirski pokret kao prijelomna faza hrvatske nacionalne integracije (1835.-1848.), sutinski se mijenjaju hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski odnosi na itavu njihovu zajednikome etnikom prostoru, a osobito u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Protoliberalistika politika onih skupina hrvatskog graanstva i plemstva koje su okupljene u ilirskom pokretu na podlozi dosljedne obrane hrvatskih municipalnih prava, ideologija prosvijeenosti koju dijele bez ostatka, predromantike, a ubrzo i romantike orijentacije u kulturnom stvaralatvu, slavizacija i demokratizacija kulture, u povijesti meusobnih odnosa besprimjerna konfesionalna tolerancija ilirskog pokreta, kao i njegova otvorenost prema mogunostima drutvenog i privrednog napretka - openito utjeu na mnogostruko proimanje izmeu Hrvata i Srba. To je prisutno ponajvie u urbanim ambijentima, u dotad nepoznatim razmjerima, prije svega u Hrvatskoj, Slavoniji pa i Dalmaciji.
Novija istraivanja nekoliko autora s mnotvom potkrijepa upuuju na zakljuak da je ilirski pokret opravdano smatrati i prijelomnom fazom srpske nacionalne integracije u hrvatskim zemljama, nasuprot uvrijeenim oprenim stajalitima. Ipak, sutinski je vano razumjeti da ilirizam nema iste integrativne funkcije u Hrvata i Srba u hrvatskim zemljama, tj. da on razliito ulazi u jedan i drugi nacionalnointegracijski proces i da razliito iz njega izlazi. Ilirizam se u Srba javlja potkraj 17. i na poetku 18. stoljea, kao posuenica iz tradicije baroknog slavizma, koja ima i sasvim pragmatine funkcije jer samo takvim legitimistikim pojmom neodreena ili nedovoljno odreena znaenja najvei dio raseljenih Srba i moe biti obuhvaen jednim imenom. S tim u vezi najsugestivniji je primjer grofa Dora Brankovia, despota Ilirika. S druge strane, to je jo vanije, ilirsko ime i primjerenu politiku ideologiju podravaju Habsburgovci u toku 18. i dijelu prve polovine 19. stoljea, kao pojam koji neutralizira i radikalnija shvaanja hrvatskih municipalnih prava, i srpskopravoslavnoga privilegijalnog prava, i legitimira habsburku politiku na irem prostoru, ukljuivi i onaj izvan dravnih granica, u jugoistonoj Evropi. U tom smislu dijelovi gornjih slojeva srpske etnike zajednice, ukljuivi i dio srpske pravoslavne hijerarhije, prihvaa habsburko, imperijalno ilirstvo, razliito ga prilagoavajui svojim shvaanjima narodno-vjerskih potreba. Prema tome, bilo kakvo dosljedno poimanje srpskog nacionalnog identiteta potkraj
18. i na poetku 19. stoljea, zapravo pretpostavlja oslobaanje od ideologije ilirizma. Ako je Temivarski sabor 1790. godine doba vrhunca politike ideologije ilirizma u Srba, habsburko povlaenje iz rata s Turskim Carstvom i jo vie prvi srpski ustanak u Beogradskom paaluku, koji u politiko-ideologijskom smislu uveliko oblikuju Srbi iz Habsburke Monarhije, marginaliziraju ilirizam u procesu srpske nacionalne integracije. Njegovo produeno trajanje jednim dijelom je izraz politike represije u Habsburkoj Monarhiji poslije Bekog kongresa 1815. godine, a drugim ima dublji smisao junoslavenskog, hrvatskog i srpskog otpora maarizaciji, osobito poslije 1830.-1835. godine.
Najgorljiviji pristae
U hrvatskim zemljama ilirizam ima i funkciju, iz hrvatske i srpske perspektive, prevladavanja onih tradicionalnih barijera u hrvatskom, stalekom drutvu, koje prijee modernizacijske procese, ukljuujui i procese nacionalne integracije. Pomnom analizom politikih i literarnih spisa iz prijelomnih godina, 1830.-1835., kao to to na hrvatskoj strani radi Nika Stani, mogue je uoiti mnotvo kontroverzi u poimanju hrvatskog etniciteta i nacionaliteta, a s tim u vezi i izvoenja nacionalne ideologije. Analiza analognih fenomena sa srpske strane takoer upuuje na mnotvo kontroverzi. S obzirom na brojnost srpske etnike zajednice u hrvatskim zemljama i njezinu disperziranost irom veeg dijela hrvatskog etnikog prostora (da se ne uputamo na ovome mjestu u hrvatska izvorita kontroverzi), ilirizam oito i Hrvatima i Srbima u hrvatskim zemljama privremeno osigurava i legitimistiku i obostrano prihvatljivu osnovu rjeavanja temeljnih pitanja nacionalnih konstituiranja i oblikovanja modernog drutva. U tom se smislu u vrlo kratkom vremenu prevladavaju cijele epohe u poimanju vjerske trpeljivosti, graanskih prava, pravnih i ekonomskih interesa openito. Istodobno, mnogi ugledni pripadnici srpskih opina u hrvatskim slobodnim kraljevskim gradovima i trgovitima, privredno ojaali u toku 18. i prvih de-
setljea 19. stoljea, kulturno samosvjesniji u tradiciji prosvijeenosti i racionalizma, ulaze u gradske magistrate, postaju gradski kapetani ili suci itd. U to doba u hrvatskoj privredi i kulturi jedva da ima znaajnijih inicijativa u kojima ne sudjeluju i Srbi, i to nerijetko i kao najgorljiviji pristae.
Vjerska ravnopravnost
Samo u tom obzorju mogue je shvatiti dosljedna zalaganja najutjecajnijih hrvatskih iliraca, kao to su Janko Drakovi, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljevi itd., za vjersku trpeljivost i punu ravnopravnost domorodaca obiju vjeroispovijedi. Tako Ivan Kukuljevi na skuptini Varadinske upanije, u listopadu 1846., osuujui politiku vjerske neravnopravnosti, istie kakovih su zaslugah za domovinu, vladu i narodnosti gerke vere ispovednici stekli. U njihovih rukuh stoji vea strana industrie i tergovine u naoj deravi i Ugarskoj; u njihovoj vernosti stoji ponajvie obrana granicah turskih i ruskih, kao to je negda stajala i granica mletaka. Oni su u najpogibeljnija vremena, sa svimi moguimi silami branili domovinu, vladu i red protiv buntovnikom domaim i neprijateljem vanjskim; te od njih se je napokon sauvala sveta naa narodnost. (Slavko Gavrilovi) U to je doba u biti najmanje postignuto na onom podruju koje se obino najee istie, tj. na jezinom, knjievnom i kulturnom. Hrvati i Srbi se u to doba nedvojbeno kulturno otvaraju jedni prema drugima vie nego ikada prije u kulturi gornjih slojeva, graanskih i plemikih, ali utjecaj jezinog, romantiarskog shvaanja nacije i u jednih i u drugih upravo tada stvara pretpostavke za sve potonje konflikte, koji e s jedne strane obnoviti politiki prostor u kojem se identificiraju vjera i narodnost, a s druge strane jezik shvaa nadasve kao politiko, legitimacijsko pitanje. Trajnom vrijednou ostaje oblikovanje novog tipa povijesne svijesti u Srba, koji osigurava prostor za usklaivanje srpskih nacionalnih i hrvatskih drutvenih i dravnopravnih interesa. U tom prostoru suradnja Hrvata i Srba u hrvatskim zemljama dosie vrhunac u revoluciji 1848/49. godine.
revolucijom 1848/49. godine izuzetno velik broj Srba ulazi u hrvatsku politiku na nain na koji se to nikada vie nee ponoviti. Uinak je to prije svega itava iskustva steena u toku ilirskoga pokreta i povjerenja koje je stvoreno izmeu Hrvata i Srba ne samo u nekim naelnim pitanjima nego i u svakodnevnom ambijentu lokalnih zajednica. Tome najbolje svjedoi ishod u biti demokratskih izbora za hrvatski Sabor 1848. godine, u koji Srbi ulaze u osjetno veem broju nego to je njihov udio u stanovnitvu. Oni ne sainjavaju samo gotovo polovinu saborskoga zastupstva nego su i najbrojniji u onoj skupini zastupnika koja od poetka zasjedanja inzistira na radikalnijim rjeenjima otvorenih pitanja. Ulazei u politiku s pukom inspiracijom, preteno s margina stalekih struktura, bez dubljeg iskustva u tradicionalnoj hrvatskoj politici, i to u vrijeme kada se s plimom narodnih zahtijevanja oblikuju nove drutvene aspiracije u toku proljea 1848. godine, srpski kandidati u izborima za saborsko zastupstvo u javnosti oigledno vie nisu samo pripadnici manjinske etnike i konfesionalne zajednice. U ambijentima kao to je poeki, naprimjer, u kojem se Srbi vrlo usporeno ukorijenjuju, Svetozar Kuevi izabran je s najveim brojem glasova (64,81 posto). (Filip Potrebica) Slinih primjera ima i u drugim gradskim sredinama. U tom su smislu moda jo istaknutiji primjeri Jovana Obradovia iz Karlovca i Dimitrija Vukovia iz Osijeka. Vanije je da se slino dogaa i izvan gradskih sredina, tamo gdje utjecaj ilirskoga pokreta u prethodnom razdoblju ne moe biti tako velik. U Ogulinskoj regimenti, s hrvatskom veinom krajinika, biran je auditor Petar Mati, koji zajedno s ostalom dvojicom zastupnika srpske I BRATSTVO: iriliki proglas hrvatskoga narodnosti, Mojsijem Georgijeviem i SLOGA bana losipa Jelaia Narodu hrvatskom i srbskom u Dimitrijom Oreljem, nerijetko istupa Trojednoj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske i s najradikalnijim stajalitima. Slavonije...
Srbi su meu najodlunijim zastupnicima austroslavistike rekonstitucije Habsburke Monarhije (jedan od Jelaievih tajnika Makso Pria, Nikola Kresti itd.), a Ognjeslav Utjeenovi pie i Osnovu za savezno preporodjenje cesarovine austrijske po naelu ustavne slobode i narodne nravstvene jednakosti, cjelovit projekt federalizacije Monarhije u austroslavistikom smislu, koja ima znatnoga utjecaja u itavoj junoslavenskoj politici toga doba. Petar Mati je pristalica jo veega osamostaljivanja Hrvatske. Mojsije Georgijevi jedan je od onih koji se zalau za dosljednije rjeenje agrarnoga pitanja, istiui: Nae vlasti ne smatraju naeg seljaka, niti potuju u njemu samostalna, od spahiske tutele osloboenog graana, nego ga jo jednako smatraju kao podanika, liena volje i ustavnijeh prava. Prezirui duu i razum u narodu nae vlasti ne poznadu drugog sredstva, kojim bi se tom zlu doskoiti moglo, do puaka i bajoneta. (Slavko Gavrilo vi)
SRPSKO GRAANSTVO U HRVATSKIM GRADOVIMA: Stankovieva kua u Zagrebu (3elaiev trg, na mjestu dananje Name; oko 1870.)
du sa svojim statusom, umjerenijih je uvjerenja, ak konzervativnih, ali osjetno utjecajno u okolini Josipa Jelaia, odnosno u poslovima Banskog vijea. Zagrepanin Hristofor Stankovi, poznati pristaa ilirskog pokreta, u toku 1848. sredinja je linost zagrebake pravoslavne opine, koja se upravo tada prvi put proglaava srbskim obestvom sv. preobraanske crkve u Zagrebu. (Dimitrije Vitkovi) Domain je Josifa Rajaia za banske instalacije u Zagrebu, a istaknuta je i njegova uloga u pregovorima o novanom zajmu Srbije Hrvatskoj radi ratnih trokova. U takvim pregovorima u Karlovcima, u vezi sa zajmom kod Srpskih narodnih fondova, sudjeluje i predsjednik Prve hrvatske tedionice Anastas Popovi. U toku 1848/49. godine, od narodnih zahtijevanja dalje, irom hrvatskih zemalja, u prostorima naseljenima srpskim stanovnitvom, osim podrke stratekim ciljevima hrvatskog pokreta, afirmira se i jasnije nego ikada prije srpski nacionalni identitet. Dakako, osim toga to se on iskazuje u obzorju interesa raznih drutvenih slojeva, uoljivi su i brojni zajedniki zahtjevi srpske zajednice. Tako Plaanska eta Ogulinske regimente, u svojim zahtijevanjima od 22. svibnja 1848., traei civilnu upravu u Vojnoj krajini i bansko zapovjednitvo, istie i zahtjev da ban bude sin Trojedne Kraljevine bez razlike vere, ali i cijelo mnotvo drugih, kao to su: 17. Uvedenje narodnog jezika u svim kancellariama i u voinoi slubi. 18. Da se po krainah mesto nemaki, narodne kole uvedu:
a) u tim kolam da se imade mlade kao u horvatskom, tako i u serbskom jeziku (irilskim slovim) uiti, i sotim jedinost obe vere obderati...
suvremenoj historiografiji sasvim je izvjesno da modernizacijski procesi u Habsburkoj Monarhiji nisu usporeni nego, naprotiv, ubrzani sa slomom revolucije 1848/49. godine. Pritom je iz hrvatske perspektive bitno da se cijelo desetljee, u toku neoapsolutizma (1850.-1860.), modernizacija izvodi odozgo i izvana, tj. socioekonomske strukture transformiraju se politikom etatistike centralizacije iz monarhijskog sredita, Bea. Takvom politikom u korijenu se dovodi u pitanje sprega izmeu merkantilno orijentiranih zemljoposjednika i domaega veletrgovakog graanstva kao izvorite politike ideologije ilirizma i shvaanja modernizacije koje joj je primjereno. S tim u vezi, slom habsburkog neoapsolutizma 1860. godine u hrvatskim zemljama uzrokuje isticanje dravnopravnih pitanja kao bitnih i sa stajalita
modernizacije (pitanje modernizacije odozgo i iznutra). (Mirjana Gross, Igor Karaman i dr.) Oigledno je tradicionalnom plemiko-graanskom savezu u hrvatskim zemljama, kao agensu modernizacije, nuno domae dravno posredovanje u promijenjenim povijesnim uvjetima nakon ukidanja kmetstva u razvoju trine privrede i modernog drutva, to dolazi do punog izraaja u saborskim raspravama i zakljucima 1861. godine. Hrvatska se tada eksplicitno suoava s temeljnim pitanjem svoje suvremene povijesti: kako izgraditi (tada!) postagrarnu/predindustrijsku dravu, ukorijenjenu u hrvatsko narodno i povijesno pravo, koja e kao ustavna zemlja usklaivati nacionalne interese i veinskog, hrvatskog i manjinskog, srpskog nacionalnog kolektiviteta.
1861):
... Srbiji i Hrvati najblia su braa meu sobom, ali je opet svaki narod imao i svoje osobito ime od onoga vremena, kad su u prvo doba istorije oni zajedno ili u najbliem susjedstvu, jedan sa drugim ivili, pak jednako do danas. Srbiji imadu svoju, a Hrvati svoju osobitu istoriju; Srbiji imaju svoju, iztonu, a Hrvati svoju, zapadnu, crkvu; Srbiji graniari, imaju svoj, a Hrvati (...) svoj jezik; Srbiji imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako dakle Srbiji i Hrvati i jesu najblia braa, ipak oni nisu jedan i isti narod; (...) Kad pominjem razliku ovu, neinim to za cielo zato, da ove narode jednoga od drugoga otuujem, Boe me sauvaj, nego zato, da ih ba time u prijateljskom odnoenju utvrdim, kao brau, koja se svaki posebice sa vrlinah i estitostih svoje brae die i ponose, koja jedan drugom svoga niega nenameu, nego ime i druge svetinje u svoje brae, kao svoje sobstvene ljube i poitaju, i od svega srca saaljevaju one neprilike, koje smo u posljednja vremena opazili meu Poljacima i Rusinima. (...) Srbiji imena svoga, koje ima svoju historiju u svietu i u Slavenstvu, ni za ije ime promienuti
nee, ni za ljubav Ilirstva, ni Jugoslavenstva, ni za Hrvatstva, ba da bi im se to silom i nametnuti hotjelo; isto tako, kao to ni svoga narodnoga karaktera, svoji narodnih obiajevah, svojih historinih spomenah, i svoje poreklene sviesti nisu ostavili, makar su gdjekoji od nji na silu iz njegda pravoslavne crkve, u koju idu svi ostali Srbiji, izupani i pounijaeni. (...) Ali ja se pouzdano nadam, (...) da e visoko-slavni sabor ovaj akt moj uvaiti, s kojim je blagopospjean razvitak stanja Hrvatske samo utvrditi elim, kao one zemlje, koja je i moje oteestvo, koje ja ljubim, i zaista od svega srca svako mu dobro elim, i nebi elio doiviti, da se uskoleba alostnim trvenjem hrvatskoga i srbskoga naroda, koje bi sljedovalo za pojavljenjem izvjestnoga hegemonistinoga teenja jednoga plemena nad drugim. Kad je ovima narodima sueno, da tamo zajedno ivu, valja da ivu u ljubavi i prijateljstvu, i da svetinje narodne jedan u drugoga jednako ljube i potuju, da nebi njihovom razdoru trei poradovao se, i od tuda svoju hasnu brao... (Spisi saborskih Sabora Kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od godine 1861; svezak II, Zagreb 1862.)
Taj proces ima proturjene uinke sa stajalita srpskih nacionalnih interesa u banskoj Hrvatskoj. Naime, s modernizacijskog stajalita, srpsko graanstvo sa svojim jakim udjelom u hrvatskoj trgovini, i dalje uvelike sudjeluje u razliitim artikulacijama hrvatske politike. U svome nacionalnom ambijentu, poslije 1861. godine, ono dobiva sve jaeg saveznika u inovnitvu srpske nacionalne pripadnosti, openito inteligenciji, koji imaju sve odgovornije udjele u hrvatskoj politici. Meutim, s nacionalnog stajalita, bilo hrvatskog, bilo srpskog, nije nimalo svejedno da li e proces modernizacije odozgo i iznutra imati ovakva ili onakva hrvatska ili srpska obiljeja. Socioekonomski interesi, kao i teritorijalnointegrativni (pitanje Vojne krajine, Dalmacije itd.) homogeniziraju hrvatsko i srpsko graanstvo, bolje reeno drutvene elite u banskoj Hrvatskoj, a egoizam procesa nacionalnih integracija uzrokuje stalne raspre i konflikte. Pritom se nacionalne politike i s jedne i s druge strane razliito pozivaju i na prirodno i narodno pravo, kao i povijesno, s tim to je potonje za Hrvate dravno, a za Srbe privilegijalno.
Cilj im je okonati procese jedne, odnosno druge nacionalne integracije i osigurati to je mogue nesporniju premo u sve neizbjenijem daljem proimanju hrvatskih i srpskih interesa, ne samo u granicama Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sve rasprave o etnogenezama Srba i Hrvata, o dravnim tradicijama i prostorima jednih i drugih, o jeziku jednih i drugih, o kulturnim sferama itd., manje-vie konano se oblikuju u to doba, trajui u svojim upitnim formama u biti do danas. Kako je prostor za ukorijenjivanje procesa modernizacije odozgo i iznutra krajnje skuen, imajui u vidu premo austronjemakih i maarskih inilaca u razrjeenjima kriza u Monarhiji, pitanje nacionalnih razgranienja izmeu Srba i Hrvata definitivno rjeavaju crkve i izjednaavanjem vjere i narodnosti. U promijenjenim povijesnim okolnostima, poslije 1848/49. godine i jo vie poslije 1860., i dalje policentriki procesi i hrvatske i srpske nacionalne integracije mnogo su homogeniji unutar samih sebe i, dakako, mnogo isprepleteniji jedni s drugima. U srpskom sluaju, s ukidanjem Vojvodstva Srbije i Tamikog Banata i s dolaskom kneza Mihaila Obrenovia na vlast u Srbiji 1860. godine, teite procesa srpske nacionalne integracije (s modernizacijskim procesima situacija je proturjenija) ukorjenjuje se u autonomnoj, k tome sve samostalnijoj, kneevini Srbiji. Time se i iz junoslavenske perspektive zaotrava istono pitanje, posebno u svome bosanskohercegovakom obliku.
Nezaobilazan Zagreb
U granicama Habsburke Monarhije takoer se restrukturira proces srpske nacionalne integracije. Istraivanja Agneze Szabo otkrivaju da ve ezdesetih godina uoljivo slabi srpsko graanstvo u Srijemu i istonoj Slavoniji, a neto manje uoljivo jaa u vie drugih gradova, zapadnije u Hrvatskoj i Slavoniji, posebno u Zagrebu. Iako proces pomicanja teita iz Novog Sada i Karlovaca u Zagreb traje due, sve do potkraj stoljea, s ukidanjem Vojvodstva Srbije i Tamikog Banata Zagreb, osobito kao sredite banske Hrvatske s obnovljenom ustavnou, postaje nezaobilazan u svakoj srpskoj politici u Habsburkoj Monarhiji. Kako je tada i iz perspektive hrvatske nacionalne integracije dravnopravno pitanje duboko proeto s pitanjem teritorijalne integracije hrvatskih zemalja, nadasve sjedinjenja civilne i vojne Hrvatske, svaka hrvatska politika mora se odrediti prema svojoj srpskoj komponenti. Drugo je pitanje koliko je to izjanjavanje uzrokovano unutranjim (u zemaljskom smislu), a koliko vanjskim iniocima. U svakom sluaju, u itavu razdoblju od sloma revolucije 1848/49. godine do austro-ugarske (1867.) i ugarskohrvatske nagodbe (1868.), unato svim iskustvima s modalitetima (ne)priznavanja srpskog naroda u Hrvatskoj sa strane hrvatskog ili (ne)sporenja hrvatskog naroda u Hrvatskoj sa strane srpskog (ime, etniki prostor, status, jezik itd.), epizoda iz proljea 1867. godine uvjerava i jedne i druge da u sluajevima teke krize ili opasnosti od raspada Monarhije moraju usklaivati svoje interese, kao to ih i slijed zbivanja u vezi s ugovaranjima nagodbi uvjerava da Hrvatska kao Hrvatska teko moe tititi svoje modernizacijske i posebno dravnopravne interese ako je nacionalno konfrontirana unutar sebe same.
rajika narodna zahtijevanja iz proljea 1848. godine, kao autentina artikulacija javnog mnijenja u hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini, svjedoe o nedoumicama s kojima se suoavaju militarizirane, tradicionalne agrarne zajednice, u trenutku kada su izloene mogunosti raspada sistema u kojem se reproduciraju. Statusno i imovinski krajnje ogranieno raslojene, blokirane u razvoju, one se otkrivaju u krajnje proturjenim aspiracijama. Tako se u njima, s jedne strane, trai ukidanje harmica (mitnica) i dacija izmeu Hrvatske i Dalmacije, naprimjer, a istodobno i zajamena, k tome starinska, cijena soli. Takvih zahtjeva u kojima se isprepliu i tenje prema slobodnom tritu i zajamenim cijenama stratekih proizvoda ima podosta u svim dijelovima krajikog prostora, kao to ima podosta i zahtjeva za ukidanjem obaveza refeudalizacijske naravi, kao to su carski posal ili rabota, a istodobno i zahtjeva da se krajinike obavee na sasvim odreeni tip gospodarenja na njihovim imanjima.
U istom se smislu zahtjevi za ljudskim slobodama i civilnom upravom nalaze skupa sa zahtjevima za kolektivnom represijom nad seoskim zajednicama zbog kraa ili hajduije. Drugim rijeima, u revoluciji 1848. godine oito je da je represivni vojnokrajiki sistem sasvim neprimjeren dubinskim, razvojnim potrebama krajikoga prostora, ali je meu krajinicima krajnje neizvjesno u emu se sastoji alternativa postojeem stanju. Znatno poslije, 1870. godine, u hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini je 84,59 posto nepismenih, tako da brojna krajika zahtijevanja 1848. u vezi s crkveno-kolskim, srpskim aspiracijama imaju nadasve simboliki, vrijednosni smisao. Samo u prosvijeenoj, nacionalno samosvjesnoj (srpski ili hrvatski) krajikoj eliti, sastavljenoj preteno od pojedinih krajikih oficira, oblikovana je spoznaja o nunosti dosljednog ukidanja vojnokrajikog sistema. Ona bi bila i ukorjenjenija u krajikom prostoru da hrvatske i srpske nacionalne elite u Provincijalu zbog politikih razloga ne usporavaju taj proces, nastojei ga u duem vremenskom rasponu zadrati na razini civilne uprave vojnokrajikog sistema. Iskustvo 1848/49. godine svjedoi o tome koliko je krajiki inilac jo nenadomjestiv u vojnom smislu, ali i o tome kakve su posljedice te nenadomjestivosti. Prema Mirku Valentiu, 1295 krajinika gine na ratitima, 6435 umire u bolnicama od zadobivenih rana i sepse, 2222 su nestala, 2258 je invalida, 6288 udovica i 10.105 siroadi na podruju Hrvatsko-slavonske krajine (sa ajkakim bataljo-
ZA KRA3IKE KOLE: Poetnica i B u kvar Nikole PROIMANJA: Hrvatski izraz motiva srpskoga romantizma, prema slici Ferde Quiquereza (Povijesni Hadia (sredina 19. stoljea) muzej Hrvatske)
nom). Prema Ognjeslavu Utjeenoviu (1861.), tada u itavoj Vojnoj krajini ostaje 30.000 udovica i 50.000 do 60.000 siroadi, s tim da ona tada ne prelazi milijun stanovnika.
Najdramatinije razdoblje
Saborski Krajiki ustav (1848.), a i Krajika osnova (1849.) nastoje s punom podrkom krajikih zastupnika podvri krajiki prostor provincijalnoj jurisdikciji u svim pitanjima osim vojnih, a u vojnim pitanjima hrvatskom banu. Meutim, Vojna krajina ulazi u neoapsolutistiko razdoblje s novim Osnovnim krajikim zakonom (1850.), koji ozakonjuje posebno upravljanje i zastupanje, to ukljuuje i mogunost posebnoga krajikog Landtaga. Iako se jednom odredbom priznaje da krajiko i provincijalno podruje istoga imena ine skupa jednu zemlju, tim se rjeenjem sutinski proiruju mogunosti vrlo razliitih raspletanja krajikoga pitanja. S obnovom ustavnosti (1860.), krajiki zastupnici ulaze u hrvatski Sabor (1861.), s pravom sudjelovanja u raspravi o dravno-pravnim pitanjima. Iako je sutina krajike predstavke o konanom ukidanju vojnokrajikoga sistema i sjedinjenju s provincijalnim podrujem ozakonjena, pa i podastrijeta vladaru, upravo u to doba poinje jedno od najdramatinijih razdoblja krajike povijesti. Iako krajiki zastupnici, a i gornji slojevi krajikoga drutva openito, u biti dijele temeljna shvaanja u vezi s izlaskom iz vojnokrajikoga sistema, regionalno i nacionalno (srpski i hrvatski) oblikuju se i razliiti interesi. Osim toga, otvoreno istono pitanje, neizvjesnosti u vezi s moguim promjenama u Bosni i Hercegovini i ostalim junoslavenksim zemljama pod turskom vlau, uvjetuju
da i najutjecajniji politiki inioci u hrvatskim i srpskim zemljama openito poinju kalkulirati s mogunostima koritenja krajikoga vojnoga potencijala u ostvarivanju nacionalnopolitikih ciljeva. U tome su hrvatski i srpski interesi u nekim situacijama sukladni, a u nekima nisu. To je doba tajnih misija, zavjera, itd. u Vojnoj krajini s dalekosenim evropskim kombinatorikama, koje ukljuuju i maarske, i talijanske, i ruske, i druge interese.
Poremeaji i polarizacija
Sve se to zbiva u prostoru krajnje ogranieno zahvaenim modernizacijskim procesima. Mirko Valenti navodi da u est krajikih gradova 1875. godine ima ukupno tridesetak tisua stanovnika (19.490 katolika, 10.645 pravoslavnih i 438 ostalih). Sudbina Vojne krajine u sutini je odluena Austro-ugarskom nagodbom (1867.), koliko god dvorska politika i armijsko zapovjednitvo nastojali izdvojiti vojnokrajiki sistem iz dualistikoga sporazuma. Uvoenju ope vojne obaveze (1868.) slijedi odluka o razvojaenju, koju vladar obznanjuje 8. lipnja 1871. godine, a ije je izvrenje okonano 1873. godine, s osjetnim udjelom krajike vlade, koja u tom razdoblju izvodi mnotvo modernizacijskih reformi. Od najvee je vanosti da je golemi umski fond u Vojnoj krajini podijeljen na dva dijela, s tim to jedan dio prelazi u vlasnitvo krajikih imovnih opina, a drugi ulazi u Krajiki investicijski fond, koji 1877. godine, prema Mirku Valentiu, raspolae sa 7.700.000 forinti, tj. s& sredstvima koja su dva puta vea od hrvatskoga autonomnoga budeta! Budui da se taj kapital mogao poveavati do 147 milijuna forinti, njime je zajamena solidna osnova za gradnju eljeznica i ostalih prometnica u krajikom prostoru, a i vie drugih investicijskih poduhvata. Meutim, kao i u mnogim drugim pitanjima, neravnopravni hrvatsko-ugarski odnosi imaju za posljedicu da i krajiki prostor i banska Hrvatska openito ostaju u biti bez tog kapitala, bez adekvatnoga poveanja broja zatupnika iz banske Hrvatske u zajednikom saboru (est umjesto dvadeset i est!), itd., tako da se sjedinjenje hrvatsko-slavonskoga krajikoga prostora s hrvatsko-slavonskim provincijalom ostvaruje na nain koji inae neravnopravne prostore u razvojnom, modernizacijskom smislu ini jo neravnopravnijima (1881.). Time su, prije svega ostaloga, stvorene pretpostavke i za jo tee razvojne poremeaje i za drastinu polarizaciju, sve do ekskluzivizma, i jedne i druge nacionalne politike, za novi ciklus sada seljakih pokreta i buna, ali i za prekomorsko iseljavanje, koje svom silinom zahvaa i Srbe i Hrvate u bivem krajikom prostoru potkraj 19. i na poetku 20. stoljea.
odnosima izmeu Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Slavoniji u posljednjoj etvrtini 19. stoljea uvrijeeno je toliko mnogo stereotipa i crno-bijelih opreka i u hrvatskoj i u srpskoj historiografiji da je svaki pokuaj izlaska iz njihova vidokruga krajnje mukotrpan i riskantan, to vie to neke temeljne monografije jo nedostaju. Razdoblja banovanja Ivana Maurania (1873.-1880.) i Karolya Khuena-Hedervaryja (1883.-1903.) u modernizacijskom smislu krajnje su proturjena. Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873.), u kojoj sudjeluju i hrvatski i srpski politiari u banskoj Hrvatskoj (meu potonjima se tada istiu Nikola Kresti, Makso Pria i Jovan ivkovi), osigurava prostor u kojem se u Mauranievo doba izvodi ambiciozan program modernizacije odozgo i iznutra, s ambicijom da sa svojom liberalnom inspiracijom omogui i prostor za modernizaciju odozdo i iznutra, razvojem domaega poduzetnikoga sloja, itd U Khuen-Hedervaryjevo doba
modernizacijski model je sloen i proces se zbiva u manje-vie konfliktnim interakcijama u modernizaciji odozgo i izvana i odozdo i iznutra.
iako ima konflikata, i to otvorenih, s dalekosenim posljedicama. Meu njima najveu panju privlai pitanje zakona o osnovnom kolstvu kao ugroavanje temeljnih vrijednosti narodno-crkvene, preciznije crkveno-kolske autonomije. U isto doba, u toku bosanskohercegovakog ustanka (1875.-1878.) i istone krize, odnose izmeu Hrvata i Srba kao nacionalnih kolektiviteta optereuje pitanje Bosne i Hercegovine, njihova identiteta u nacionalnom smislu, njihove dravnopravne pripadnosti, itd.
Tee prilagoavanje
Za odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj i Slavoniji nije nita manje vano transformiranje starog graanstva u novo, koje je svojim drutvenim biem primjerenije potrebama industrijske faze modernizacije. I u jednih i u drugih takvo novo graanstvo sporije se razvija jer se i Hrvati i Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji, sa svojim poduzetnikim slojevima, tee prilagouju potrebama takva razvoja i u vlastitom ambijentu. Srbi tee nego Hrvati. S Nagodbom (1868.) Hrvati imaju kakva-takva razvojna jamstva, a s ukidanjem Vojvodstva Srbije i Tamikog Banata (1860.) i s pojaanom maarizacijom june Ugarske, ugroena je najjaa srpska razvojna jezgra u Srijemu i istonoj Slavoniji i ire; prostori velikih srpskih etnikih koncentracija u Hrvatskoj tada su jo izvan Provincijala, a poslije sjedinjenja 1881. godine bit e preslabi za bilo kakvo poduzetnitvo veeg stila, u skladu s novim potrebama, sve do potkraj stoljea. Tako je i mogue objasniti da dijelovi srpske elite (inovniki) participiraju u vlasti s dijelovima hrvatske elite u isto vrijeme dok neki drugi slojevi srpske nacionalne zajednice ne izlaze iz konflikata s vlastima.
Poslije 1881. godine raslojenost odnosa izmeu Hrvata i Srba jo je vea. U narodnom pokretu 1883. godine, kao pukoj reakciji na nagodbene uvjete, velik je udio Srba u krajikom prostoru. U Banskoj krajini pokretom je obuhvaen itav niz srpskih sela, a represija u njima je vrlo surova, s kojom desetinom direktno ubijenih (klasnika buna). (Dragutin Pavlievi) Jo ostaje iscrpnije istraiti srpske seljake pokrete u to doba na Kordunu (podruje Primilja), u Dubravama i Gomirju. Pavlievi opravdano upozorava na preplitanje srpskih i hrvatskih (eksplicitno pravakih) motiva meu uzbunjenim srpskim seljatvom, na isticanje Hrvatske nasuprot Maarskoj itd., a to otkriva i Duro Zatezalo u Dubravama. U pitanju je proces suoavanja krajikog seljatva s novim sistemom, upravnim i privrednim, koji vrlo teko prihvaa, koji ga ugroava, s tim to se u tom procesu agrarni interesi pretvaraju u pitanje globalnih hrvatsko-ugarskih odnosa.
Otkrivanje bijede
Takvih nemira, takoer s primjenom drastine represije, ima i 1897. godine u podruju Sjeniaka (sjeniarska buna) te Dubrava i Ponikava, iskljuivo meu srpskim seljatvom. U Dubravama, koje inae imaju izrazit srpski identitet, seljatvo tada vie: .. .ivjela Hrvatska, krepali maaroni, Sa Maarima van, i koji god nije za Hrvatsku sve poubijati... itd. Dakako, maaroni su i neki Srbi, inovnici. (D. Zatezalo) Veliki sudski proces u vezi sa sjeniarskom bunom otkriva hrvatskoj javnosti bijedu nekadanjega krajikoga ambijenta, tako da je shvatljiva spoznaja Agneze Szabo da se u odnosu prema ukupnom broju pripadnika pravoslavne vjerske zajednice u Hrvatskoj izmeu 1900. i 1910. iseljava 6,25 posto, a rimokatolika 5,91 posto. Sve dok se posljednjih godina 19. stoljea ne pone intenzivno razvijati srpsko poduzetniko graanstvo na novim pretpostavkama, sa tedionicama i bankama, osobito sa Srpskom bankom u Zagrebu, s Privrednikom i vie ostalih privrednih inicijativa, staro srpsko graanstvo i inovnitvo previe je slabo za bilo kakvu drugu politiku i ekonomsku poziciju osim suradnje s vlastima, dijelei tu poziciju s jo brojnijim hrvatskim skupinama, jo raznovrsnijega drutvenoga sastava. Dakle, unutar Khuenova bloka ostvaruje se svojevrsna, notabilitetska koalicija izmeu Hrvata i Srba, koju vrlo sugestivno opisuje Izidor Krnjavi u svojim dnevnikim biljekama.
knjigom Mirjane Gross Poeci moderne Hrvatske (1985.) u korijenu je doveden u pitanje u biti romantiarski odnos prema razdoblju Bachovih husara. Takva knjiga jo nije napisana o nita manje kontroverznom razdoblju banovanja Karolyja (Dragutina) Khuena-Hedervaiyja (1883.-1903.). Iako ocjene s manihejskim intonacijama ni danas nisu rijetke, posljednjih se godina otkriva da se i u tom razdoblju hrvatske povijesti ostvaruju nesumnjivi modernizacijski pomaci u privredi, kulturi... tota tek treba otkriti i o odnosima Hrvata i Srba u banskoj Hrvatskoj u to doba. esto isticanje nesumnjive injenice o slabosti srpske opozicije u hrvatskom Saboru, a i injenice, takoer nesumnjive, o razmjerno velikom udjelu Srba u vladinoj veini prije svega upuuje na potrebu da se socijalnohistorijski istrai birako tijelo u banskoj Hrvatskoj za itava razdoblja. Kako je ono izuzet-
no ogranieno u odnosu na sve one kategorije stanovnitva koje participiraju u birakom tijelu po naelu opega prava glasa, jasno je da su nacionalni odnosi u banskoj Hrvatskoj neto mnogo slojevitije nego to se moe zakljuiti na temelju parlamentarnih iskustava. Ipak je izvjesno da idile nema ni u odnosima izmeu hrvatskih i srpskih opozicijskih inilaca, a to je bitno. Upravo opozicijska politika i opozicijska glasila u toku veega dijela toga razdoblja prednjae u nacionalno-ideologijskim i politikim konfrontacijama. Rasprave o preteno ve prije postavljenim pitanjima razliite naravi o hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim odnosima tijekom toga razdoblja dobivaju na estini, iskljuivosti, tj. dobivaju onaj netrpeljivi ton, s povienim raspoloenjima, koji se cikliki obnavlja s krizama u meusobnim odnosima.
umne stranke Svetozara Miletia, inzistiraju, prema Mirjani Gross, na ravnopravnosti srpskoga naroda s hrvatskim i s tim u vezi na pravu srpskoga naroda na srpskopravoslavnu crkvenu i kolsku autonomiju na historijskom temelju (slobodna uprava autonomnih ustanova pod kraljevim nadzorom), na priznanju srpskoga naroda u Trojednici u svakom zakonu i slubenom inu, pri emu bi se jezik nazivao hrvatski ili srpski, na promjeni kolskoga zakona u korist konfesionalnih kola, na ravnopravnosti pravoslavnih s katolicima, na razmjernoj potpori pravoslavnim crkvenim i kolskim ustanovama, na ravnopravnosti irilice s latinicom, s tim to bi se u krajevima sa srpskom veinom uredovalo na irilici. U Rumskom programu podrava se zahtjev za sjedinjenjem Dalmacije s banskom Hrvatskom, ega nema u kasnijem programu Srpske samostalne stranke iz 1887. godine koja i nastaje iz Rumskog programa.
Definitivno izdvajanje srpske samostalne politike u Hrvatskoj i Slavoniji iz novosadsko-srijemskoga kruga zbit e se 1896. godine, poslije razgranienja s radikalima, a s time se i sredite srpske samostalne politke u banskoj Hrvatskoj konano ukorijenjuje u Zagrebu, reflektirajui time i dublje promjene u srpskoj nacionalnoj zajednici u banskoj Hrvatskoj poslije sjedinjenja krajikoga prostora s provincijalnim 1881. godine. U samo nekoliko godina Srbi u banskoj Hrvatskoj stvaraju i Srpsku banku i Savez srpskih zemljoradnikih zadruga i Privrednik i Privrednu zadrugu i egrtski fond, kao to ulaze i u mnoge druge druge privredne inicijative, nastojei nadomjestiti svoje povijesno zakanjenje u sudjelovanju u modernizacijskim procesima u hrvatskom drutvu, uvjetovano blokiranou veega dijela srpske nacionalne zajednice u hrvatskom prostoru u vojnokrajikom sistemu. Tome valja dodati i vie inicijativa u prosvjeti, kulturi i izdavatvu, meu kojima je najosjetnijega utjecaja stranako glasilo Srbobran, koje izlazi u Zagrebu od 1884. godine.
Opozicijski Srbobran
Srbobran je u itavu razdoblju do 1902. godine prije svega nacionalno politiko glasilo, u kojem nacionalna ideologija prethodi izboru injenica. Meutim, list od poetka ima i ire utemeljenu ureivaku politiku, koja implicira razliita privredna, kulturna, drutvena pitanja. U njemu se takoer oblikuje svijest o jedinstvenosti srpskoga nacionalnoga kolektiviteta, raspravljaju meunarodna pitanja i si. Kada je rije o hrvatskom prostoru, Srbobran isprva ima umjereno opozicijsko stajalite u odnosu prema vlastima, koje e s vremenom postajati tvre, osobito zbog oficijelne politike prema srpskim autonomnim interesima u Ugarskoj i Hrvatskoj. Otuda i prvi, radni pokuaj suradnje s hrvatskom opozicijom 1887. godine. Mnogo se toga mora promijeniti i u Srpskoj samostalnoj stranci i u Srbobranu, a i u hrvatskim opozicijskim strankama i njihovim glasilima, prije nego to se stvore pretpostavke da se oblikuju osnove suradnje. S jaanjem frankovakoga pravatva, osobito u urbanim ambijentima, konflikti u hrvatskoj i srpskoj politici dobivaju na intenzitetu. Analiza pisanja Srbobrana, koju izvodi Mate Artukovi (uskoro izlazi iz tiska), kao i analize pisanja nekih od hrvatskih opozicijskih glasila, otkrit e mehanizme ideologija meusobnoga poricanja. U takvoj atmosferi ima i masovnih protusrpskih izgreda (1895.), u kojima uveliko stradaju srpske trgovine, obrtnike radnje, privredne ustanove itd., to, prema Mirjani Gross, otkriva da su konflikti velikim dijelom uvjetovani i meusobnom konkurencijom sitnoga graanstva, u okvirima zaostale privrede, koja ne doputa znatniji napredak domae buroazije. Objavljivanje izrazito estokog protuhrvatskog teksta u Srbobranu 1902. godine pokrenut e velike protusrpske demonstracije, ponovo predvoene frankovcima, u kojima je unitena velika srpska imovina (to je poslije posebnim nametom moralo biti nadoknaeno). Meutim, upravo je taj konflikt i izrazito terapeutskoga uinka jer otvara prostor na obje strane da se o odnosima izmeu Hrvata i Srba u banskoj Hrvatskoj pone misliti alternativno, na osnovi potpuno nove percepcije i hrvatskih i srpskih nacionalnih interesa u obzorju kontinentalnih promjena. U oblikovanju takve, alternativne politike, najjai je utjecaj mladih na obje strane. Meu njima se sa srpske strane istiu Jovan Banjanin i Svetozar Pribievi, a svi skupa, Hrvati i Srbi, prvi put se oglaavaju kao pripadnici Ujedinjene hrvatske i srpske akademske omladine s almanahom programatskih ambicija Narodna misao, s latinikim i irilikim prilozima. Srpska skupina mladih preuzima i zabranjeni Srbobran, obnavljajui ga kao Novi Srbobran, sa sadrajima koji iz srpske perspektive vode politici novog kursa. (Mirjana Gross, Rene Lovreni)
lirizam u Hrvata i Srba u Dalmaciji nije odluujua faza jedne i druge nacionalne integracije, kao to je to sluaj u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Ona se situira u doba narodnog preporoda (1860.-1880.), takoer zajednikog i jednima i drugima, ali isto tako razliitog sa stajalita nacionalnointegrativnih funkcija. Dalmatinski prostor, koji upravno i dalje obuhvaa podruje nekadanje Mletake Dalmacije, Dubrovake Republike i Mletake Albanije, tj. Boke Kotorske i podruja do Budve, odijeljen je od sredinjeg prostora i hrvatske i srpske nacionalne integracije kvaziimobilnim sistemima u Hrvatskoj vojnoj krajini i Bosni i Hercegovini sve do sjedinjenja krajikog prostora s provincijalnim 1881 godine i do okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Meutim, austro-ugar-
SREDINJA LINOST SRPSKE POLITIKE U DALMACIJI: Sava Bjelanovi (evrske 1850.-Zadar 1897.)
ska nagodba 1867. godine, s kojom Hrvatska i Slavonija pripadaju jednom, a Dalmacija i Istra drugom dijelu Monarhije, blokira proces teritorijalnopolitike integracije hrvatskih zemalja sve do 1918. godine. U itavu tom razdoblju Srbi ine do petine ukupnog stanovnitva austrijske Dalmacije. Za razliku od velike hrvatske veine, koja je s razliitim udjelima disperzirana itavim tim prostorom, Srbi su i dalje usredotoeni u dvije cjeline na krajnjim dijelovima pokrajine. Jedna je od njih u sjeverozapadnoj Dalmaciji, gdje na poetku preporodnog razdoblja ivi pedesetak tisua Srba, a druga u jugoistonoj Dalmaciji, tj. u bokeljskom podruju, gdje ivi oko 24.000 Srba. Ta druga skupina izrazito je veinska u svom ambijentu (73 posto). Veina srpskog stanovnitva ivi u ruralnim ambijentima, s mnogo veom koncentracijom nego u Hrvata. Tako ak i u Kninskoj krajini, u kojoj Srbi ine tri etvrtine stanovnika, u gradu Kninu Srba nema vie od 24 posto. Taj je odnos mnogo povoljniji za Srbe u Boki, gdje u gradskom stanovnitvu sudjeluju sa 37
posto, u Kotoru sa 42 posto, ali je i u tom sluaju udio osjetno manji od udjela u ukupnom stanovnitvu. Prema Niki Staniu, uoljiv je stalni proces useljavanja i iseljavanja srpskog graanstva u Dalmaciji, to oteava njegovo stabilnije ukorjenjivanje u urbanim ambijentima. Bokeljski Srbi, vrlo poduzetni u jedrenjakom brodarstvu do sedamdesetih godina, velik dio svoga kapitala koncentriraju u Trstu i drugdje izvan pokrajine. U itavu razdoblju je sutinski ograniavajui inilac razvoja Dalmacije interes bekog sredita vlasti da pokrajina prije svega udovoljava svojim geostratekim funkcijama u Sredozemlju i prema kontinentalnoj unutranjosti Balkanskog poluotoka, sa stajalita interesa Monarhije, a od 1867. godine, osobito njezina austrijskog dijela. U tom je smislu trajno zazorna svaka politika, i hrvatska i srpska, koja dovodi u pitanje status quo. U tom je i smisao oficijelne podrke autonomatvu, ak i onda kada ono dobiva izrazito talijansko nacionalnointegracijsko obiljeje, nasuprot globalnim austrij sko-talij anskim konfrontacij ama.
matinskog partikularizma. Srpsko graanstvo ve iz prethodnog razdoblja batini ideologiju ljubitelja prosvjetenija, tako da u prvoj fazi narodnog preporoda Srbi, kao nacionalni kolektivitet, djeluju odlunije. U prvim izborima za Dalmatinski sabor 1861. godine, od dvanaest izabranih narodnjaka etvorica su srpske nacionalnosti. Globalna je ocjena Nike Stania za itavo preporodno razdoblje: ... preporodnim (je) pobjedama bitno pripomoglo srpsko graanstvo, napose u prvoj preporodnoj fazi kada je inilo nesrazmjerno velik dio narodnjakog graanstva, dok je u drugoj fazi, do rascjepa 1879. godine bilo dio narodnjake veine koja je osiguravala lea borbi narodnjaka Hrvata na terenu 'gradskog drutva', gdje je bilo izvorite autonomatva. Historiografski je jo otvoreno pitanje oficijelnog forsiranja popunjavanja najvanijih mjesta u upravnom i parlamentarnom sistemu Dalmacije Srbima. Tako su dalmatinski namjesnici generali Lazar Mamula (1852.-1865.), Gavrilo Rodi (1870.-1881.) i Stefan Jovanovi (1881.-1885.) (?), kao to su to i predsjednici Sabora, koji su istodobno i predsjednici Pokrajinskog vijea: Srbin-autonoma piro Popovi (1861.-1870.), pravoslavni Srbin Stjepan Mitrov Ljubia (1870.-1876.) i Srbin-katolik Dore Vojnovi (1876.-1895.).
agrebake protusrpske demonstracije 1902. godine ne ire se u unutranjost banske Hrvatske, a kada sljedee, 1903. godine iroki narodni pokret zahvati velik dio hrvatskoga iteljstva, osobito seljatva, u otporu oficijelnoj politici i njezinim privrednim uincima, u njemu nee biti protusrpskih naboja. Iskazivanje moi hrvatske opozicije na tako nov nain, sa znatnim udjelom hrvatske Narodne omladine i njezinim zalaganjem za hrvatsko-srpsku suradnju, otvara politiki prostor za suoavanje s takvim ciljevima. Osim takvih, unutranjih izvorita, vaan poticaj razvoju suradnje na novim pretpostavkama osigurava majski prevrat u Srbiji 1903. godine, kojim ne dolazi samo do puke smjene Obrenovia Karaoreviima, ve i do mnogo dalekosenijih promjena u unutranjoj i vanjskoj politici Srbije, ukljuivi i izlazak iz austro-ugarske interesne sfere. Time i srpska notabilitetska politika u Hrvatskoj i Slavoniji gubi svoj smisao. Potkraj 1903. i poektom 1904. godine skuptinski pokret zahvaa i biraku osnovu Srpske samostalne stranke, u prvi mah iskljuivo posebnim, srpskim zahtjevima. Kako su previranja u hrvatskim zemljama sastavni dio irih previranja, osobito u ugarskim zemljama, gdje ona imaju i mnogo sadrajniji program, proiruje se i prostor za suradnju hrvatske i srpske opozicijske politike. U tom obzorju i
nastaje politika novog kursa. Dakle, nije rije samo o razvojnim mogunostima u hrvatskom prostoru, ve i o potpuno novoj politikoj kulturi, koja transcendira hrvatske granice. U vrlo kratkom vremenu nastaje i stranaka koncentracija, s brojnim posljedicama u Hrvata i Srba. Time se politika kultura donjih slojeva stanovnitva, osobito seljatva, znatno mijenja.
to se srpske strane tie, proces koncentracije kapitala uspjeno se nastavlja i u razdoblju od osnutka Srpske banke do stvaranja Koalicije (1895.-1905.). Ta banka postaje utjecajan novani zavod, s kapitalom koji je vei od kapitala bilo koje hrvatske banke. Ekspanziju banke nije mogue razumjeti bez izuzetno brzog irenja srpskog zemljoradnikozadrunog pokreta u hrvatskim zemljama, niza lokalnih tedionica i banaka, ali i oblikovanja novog, mladog poduzetnikog sloja, uveliko posredstvom Privrednika. Sistematskim slanjem talentirane seljake djece na obrtniko i trgovako kolovanje u privredno najrazvijenija sredita Monarhije (do Praga i Temivara) ubrzo se oblikuje potpuno nov sloj srpskog graanstva u banskoj Hrvatskoj. Od osnutka 1897. do 1908. godine Privrednik, u kojem je sredinja linost Vladimir Matijevi, alje sve vei broj djece (1897.: 52, 1898.: 152, 1899.: 367, 1900.: 389, 1901.: 541, 1902.: 561, 1903.: 605, 1904.: 694, 1905.: 708, 1906.: 723, 1907.: 742 i 1908.: 704). Tada, u vezi s aneksionom krizom i veleizdajnikim procesom u Zagrebu, dolazi do privremenog smanjenja djelatnosti, ali i brzog oporavka, tako da do zabrane rada Privrednika, s izbijanjem rata 1914., na naukovanje odlazi oko 13.000 pitomaca.
Hrvatsko-srpska kolicija pobjeuje na izborima u banskoj Hrvatskoj, u proljee 1906. godine, ali ona je do proljea 1907. slomljena i u banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji pod usuglaenim pritiscima i iz Budimpete i iz Bea. U tome je odluujui neuspjeh Koalicije da parlamentarnom opstrukcijom onemogui donoenje zakona kojim se legalizira maarizacija hrvatskih eljeznica. Meutim, Koalicija se ne raspada jer zajednitvo interesa graanskopoduzetnikih slojeva i dijelova intelektualnih elita oigledno ima dublje korijene. Koalicija uspijeva izdrati i udar dvaju politikih procesa koji imaju evropsku teinu (veleizdajniki, koji je usuglaen s austro-ugarskom aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine i na kojem se sudi pedeset i trojici Srba s Adamom Pribieviem (Svetozarevim bratom) na elu i potom Friedjungov, u kojem je sredinja linost Frano upilo, koji nema samo centralnu poziciju u hrvatskom dijelu Koalicije, nego i u Koaliciji uope). Iako se s oba procesa Austro-Ugarska strahovito blamira u svjetskom javnom mnijenju, iako s njima jugoslavensko pitanje dobiva novi meunarodni legitimitet, Koalicija, koja i dalje ostaje najjai politiki inilac u banskoj Hrvatskoj, sve je sklonija novom nagodbenjatvu s ugarskom oficijelnom politikom, osobito nakon Supilova povlaenja i ukorijenjivanja Svetozara Pribievia na centralnoj poziciji u Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Srpska samostalska politika ima opoziciju i s radikalske strane, ali i sa socijalnodemokratske, osobito u Srijemu, gdje je upravo meu srpskim agrarnim proletarijatom socijaldemokracija najmasovnija u itavoj banskoj Hrvatskoj, osiguravajui i u srpsko-hrvatskoj suradnji i prve socijalistike zastupnike u hrvatskom Saboru u izborima 1908. godine (Vitomir Kora i Vilim Bukeg).
kotara i upanija i da se obine oslobode tereta prenesedu u narodu politiki potlaenom nije se mogla da razvije nog djelokruga, t.j. posala, to ih obinski organi vre u linost, a prema tome ni smisao za linu samopomo, bez koje se ne moe ni zamisliti gospodarski razvoj i na- interesu dravne vlasti. 3. U pitanjima privrede radit e na tome, da se svim predak. Tvrdimo pak, da je i nemili hrvatsko-srbski spor silama poradi na zaustavljanju gospodarstvenog propasamo zato mogao da dobije onako otre oblike, kakvi su se javljali u dananjem bratoubilakom ratu, to narodna danja u otabini... 4. Radit e na tome i trait e, da se u korist zanatlijvolja, volja irokih slojeva puka, nije mogla doi do izraskih i industrijskih radnika, propalih zemljoradnika i nadniza u naem javnom ivotu. Dok je narodna volja u nas ara stvori radniko zatitno zakonodavstvo, koje da ih ovako potitena bila, tudjinskim je strujama bilo otvoreno titi u zdravlju i ivotu. i slobodno polje, da razmahnu svoj upliv nad sudbinom 5. Radit e na tome, da se na iroj i jaoj podlozi zahrvatskog i srbskog naroda, i da stvaraju neprestane trvedu ustanove, koje e biti vrstne, da podignu pravu nazavice i sukobe, koji su ne samo slabili nau odpornu rodnu prosvjetu i drutvenost... snagu, ve su skoro stavili u pitanje i samu nau narodnu 6. Koalirana opozicija nastojat e, da se ukloni dosabudunost. Crna slika naih nesnosnih ustavnih odnoaja i prilika uzrokom je i tome, to i naa posestrima Dalmaci- danji nerazmjer u plaama viih i niih inovnika, kao i ja, koja je u najnovije vrieme onako visoko podigla stieg na tom, da se prema potrebama dananjeg vremena i vanosti uiteljskog stalea osigura materijalno stanje uizdrave narodne politike, odvraa od nas svoje lice, stavteljskog stalea iz dravnih prihoda. ljajui kao prvi i jedini uvjet za sjedinjenje s Hrvatskom 7. Koalirana opozicija trait e i radit e, da se odklone zajamenje ustavnih prava i sloboda. povrede, koje su nanesene naoj zakonom zajamenoj Iz svega se ovoga vidi, da nam borba za ustavnost i dravnoj samostalnosti, kao to e raditi i oko proirenja graanska prava najvie mora leati na srcu, ako hoeove samostalnosti promjenom nagodbe, a naroito e ramo da stvorimo uslove za na politiki, privredni, prosvjetni i drutveni napredak, ako hoemo da naa rie i u diti i teiti za financijskom samostalnou i gospodarskom nezavisnou Hrvatske. dananjoj tekoj krizi bude od odsudnog znaaja i du8. Koalirana opozicija, vodei rauna o velikim narodblje vriednosti. U ovoj velikoj borbi izprieila se kao glavnim idealima, pa odgovarajui narodnoj tenji za narodna i najvea zaprieka ona stranka, koja se naziva narodnim ujedinjenjem, svesrdno prihvaa sa strane brae nanom i koja je uguivanjem ustavnih prava i sloboda, da e u Dalmaciji potaknuto pitanje sjedinjenja Dalmacije s sauva svoju vlast, spreavala ujedno narodnu snagu u Hrvatskom. Za povoljno rjeenje toga pitanja zaloit e odporu protiv tudjinskih navala na naa narodna i dravse koalirana opozicija svima silama, a postupat e solina prava. Zato borba za ustavna prava mora prirodno biti darno i sporazumno s braom u Dalmaciji. naperena protiv narodne stranke, koja je stvorila i koja 9. Uz uvjerenje, da narodu naemu hrvatskoga i srbpodrava nae nesnosne upravne i ustavne prilike, kao i skoga imena nema ljepe budunost a ni samoga narodprotiv sviju njenih otvorenih i skrivenih saveznika i pomanog obstanka bez zajednikog i solidarnoga rada obaju gaa. dielova narodnih, imade da se odstrani svaka i najmanja Ovo je uvjerenje onih rodoljuba hrvatskih i srbskih, koji na dogledu oajnog naeg poloaja hoe da politiku zapreka tome radu zajamenjem ravnopravnosti i slobosrbskog naroda. izjava, zdravica i kienih fraza zamiene s politikom de djela, Narode/ Koalirana opozicija borit e se na izborima koja e nas izvesti iz dosadanjeg vrzinog kola na put realnih politikih uspjeha. Za to su se i udruile, zadra- sjedinjenim silama za ovaj program. A izlazei s njim narod, nada se ona pouzdano da e narod ovaj vajui svoje stranake programe, sve narodne hrvatske pred i srbske stranke i to: hrvatska stranka prava, hrvatska na- njezin program odobriti, njene ciljeve shvatiti, te je u izbornoj borbi i poduprieti. U samom pak saboru koalirapredna stranka i socijalno-demokratska stranka, a uz njih na e opozicija zastupati svoj program odluno i nepristadoe i oni zdravi opozicioni ivlji, koji dodue ne ustraivo u podpunom uvjerenju, da e se tako stvoriti pripadaju nijednoj politikoj stranci, ali su pripravni da ramogunost, da narod jo s veim izgledom na uspjeh nade na temelju ovih naela i misli. A udruie se u jednu stavi svoju borbu za podpunu slobodu i nezavisnost. vrstu svezu sa zadatkom, da nau otabinu Hrvatsku sjedinjenim silama i uz podporu svega hrvatskoga i srbSredinji odbor koalirane hrvatske i srbske skog drutva izvedu iz dosadanjih nesnosnih i ubitanih opozicije: odnoaja. Prva im se prilika za to prua kod nastajnih Za hrvatsku stranku prava: izbora za sabor kraljevine Dalmacije, Hrvatske i SlavoniGrga Tukan, dr. August Harambai, Stjepan je, u koje e izbore ui zajedno i slono s ovim prograZagorac. mom. Za hrvatsku naprednu stranku: 1. Koalirana opozicija radit e na tome: da se uzakone Dr. Ivan Lorkovi, Dosip Pasari. ustanove, koje osiguravaju prava graana i linu slobodu Za srbsku narodnu samostalnu stranku: kao: a) obe izravno, jednako i tajno pravo glasa sa zaDr. Bogdan Medakovi, Svetozar Pribievi. stupstvom manjina, glasanje po obinama i pravedna Za srbsku narodnu radikalnu stranku: podjela izbornih kotara, b) podpuna sloboda zbora i doDr. Nikola Gjurgjevi, Dovan Jovanovi. govora, c) podpuna sloboda tampe, d) porota i sloboda i Za socijalno-demokratsku stranku: nezavisnost sudstva, e) sloboda savjesti i ravnopravnost Vitomir Kora, Vilim Bukeg. narodnosti i vjeroizpoviesti, f) zatita svetinje kunoga Izvan stranaka: praga, tajne pisama i zabrana svake, bilo u kojem mu Dr. Franko Potonjak. drago pogledu, upotrebe patentskih i naredbenih odredaba iz absolutizma, g) uvedenje upravnoga sudita kao (Proglas Hrvatsko-srpske koalicije 25. studenoga zatite protiv samovolje upravnoga inovnitva. 1905.; Janko Ibler, Hrvatska politika 1904.-1906., Zagreb 2. Mimo tih osnovnih ustanova radit e na tome, da se na princip podpune autonomije postavi uprava obina, 1914/1917.)
28
postaneksijskom razdoblju vrlo je uoljivo dvoumljenje srpskih samostalaca izmeu dosljednijeg zastupanja svojih politikih i privrednih interesa, ime nuno dolaze u sukob s ugarskom vladom, i obazrivije politike zatite osobne i imovinske sigurnosti. Kako dvoumljenja donekle drugaije naravi ima i na hrvatskoj strani Koalicije, otvara se prostor za radikaliziranje hrvatske politike, osobito s pravake strane, to uvjetuje uvoenje komesarijata u banskoj Hrvatskoj, s banom Slavkom Cuvajem kao komesarom. Istodobno jaa i jugoslavenski nacionalistiki, osobito omladinski pokret, koji ne samo da proklamira kao svoj cilj jugoslavensku naciju, nego i individualni teror kao sredstvo za ostvarenje cilja. Uspjesi lanica Balkanskog saveza u prvome balkanskom ratu, osobito Srbije, izazivaju euforine reakcije i Srba i mnotva Hrvata, ponajvie u Dalmaciji. Dodue, meusobni obraun lanica Saveza u drugome balkanskom ratu uveliko rashlauje osjeaje, otkrivajui pozadinu rata, ali ne dovodi u pitanje politiku hrvatsko-srpske suradnje u Koaliciji, odnoso identifikacije u nacionalistikoj omladini i meu socijalnim demokratima.
mjera, prema Mili Bjelajcu, ima i u akovu, Petrinji i Slavonskom Brodu, gdje ne stradavaju samo ljudi i imovina, ve i crkve i groblja.
ca, srpskopravoslavni naziv crkve (ponovo se uvodi naziv grko-istona), upotreba srpske zastave i nacionalnih simbola, srpskog imena jezika, a u oficijelnoj je upotrebi postupno sve uestaliji naziv Hrvati grko-istone vjere umjesto Srbi.
Jedinice iz Hrvatske
Ve prije rata, osobito od 1912. godine, poinje i smjenjivanje oficira srpske nacionalnosti (poznat je sluaj generala Rade Grbe u Zagrebu 1912.), koje se s ratom nastavlja. U takvim okolnostima, prema istraivanjima Mile Bjelajca, u ljeto je meu oko 70 tisua mobiliziranih u hrvatskim zemljama nekih petnaestak tisua Srba, koji sudjeluju u ratu protiv Srbije 1914. i 1915. godine. Jedinice iz hrvatskih zemalja dijele sudbinu drugih austro-ugarskih jedinica u Srbiji u toku prve dvije ratne godine, tj. do okupacije zemlje u jesen 1915. podnose teke poraze i ograniene uspjehe. U podosta sluajeva sudjeluju u genocidu protiv srpskoga naroda, a meu ratnim zloincima ima i nekoliko Srba iz Hrvatske. Sluajevi prebjegavanja na srbijansku stranu austro-ugarskih vojnika Srba i Hrvata openito su rijetki jer se time obitelji dezertera izlau najteim progonima, ali ih ipak ima. U okupacijskoj upravi u Srbiji od 1915. do 1918. sudjeluje i znatan broj ljudi iz hrvatskih zemalja, najveim dijelom Hrvata. Poslije otvaranja solunskog fronta srbijanska se armija znatnim dijelom popunjava i dobrovoljcima regrutiranim meu prekomorskim iseljenitvom u Sjevernoj i Junoj Americi, velikom veinom meu Srbima iz Austro-Ugarske. Mnotvo dobrovoljaca regrutira se meu junoslavenskim dezerterima i zarobljenicima na ruskom ratitu, koji su takoer velikom veinom srpske nacionalnosti.
Daleko od jednoglasja
S februarskom i oktobarskom revolucijom, poslije globalne promjene odnosa snaga ulaskom SAD u rat, s jaanjem jugoslavenskog pokreta u junoslavenskim zemljama Habsburke Monarhije poslije Majske deklaracije junoslavenskih zastupnika u Carevinskom vijeu 1917. godine te Krfske deklaracije vlade Srbije i Jugoslavenskog odbora, otvaraju se brojna pitanja u vezi s moguom buduom zajednikom dravom Junih Slavena, u odnosu prema kojima su i Srbi iz hrvatskih zemalja daleko od jednoglasja (monarhisti-republikanci, integralisti-federalisti, socijalisti-liberali-konzervativci, itd.). I u jednoj i u drugoj ruskoj revoluciji sudjeluje ne mali broj Srba iz hrvatskih zemalja, dijelom se probijajui u vrh komunistikog pokreta u Jugoslaviji (Vladimir opi), dijelom na visoke poloaje u Crvenoj armiji (Danilo Srdi). Junoslavenski vojnici austro-ugarske vojske, meu njima i brojni Srbi iz hrvatskih zemalja, najbolje se bore na talijanskom ratitu, branei istonu obalu Jadranskog mora, velikim dijelom obeanu Italiji odredbama Londonskog sporazuma. U tim tekim borbama sa saveznikim armijama izuzetno je velika uloga feldmarala Svetozara Borojevia (von Bojna), Srbina s Banije. Posljednji hrvatski ban Antun pl. Mihalovich, zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije (inae potomak srpske obitelji Mihajlovia, koja u drugoj polovici 18. stoljea prelazi na katoliku vjeru), imenovan je 29. lipnja 1917. godine. Njegov programski govor, osim opozicijskih zastupnika, odbijaju i zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije Sran Budisavljevi i Valerijan Pribievi, ime poinje i sve ubrzanija erozija unionistike politike srpske koalicijske elite.
Tenje za ujedinjenjem
Unato neizvjesnostima u vezi s ratnim ishodima, a i strahu zbog mogunosti obnove represije i terora, Srbi u hrvatskim zemljama, najprije kao pojedinci, a potom i sve masovnije, ukljuuju se u razliite struje jugoslavenskog pokreta, vrei kontinuiran pritisak na Hrvatsko-srpsku koaliciju u istom smislu. U tome je izuzetno velik udio zagrebakog lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, koji poinje s izlaenjem 1. sijenja 1918. godine. List ima ambiciju djelovati kao programatsko glasilo pokreta za junoslavensko ujedinjenje u granicama Austro-Ugarske, a poslije svretka rata i za stvaranje Jugoslavije. U prvoj fazi djeluje izrazitije pluralistiki, a to se vie zaotravaju temeljna pitanja jugoslavenskog ujedinjenja sve je uoljivija njegova liberalno integralistika pozicija, koju potkraj rata nesumnjivo dijeli velika veina srpskog graanstva i znatan dio srpskog seljatva u hrvatskim zemljama. Srpsko seljatvo, razmjerno moda i vie nego hrvatsko, sudjeluje u zelenom kadru, u njegovim najrazliitijim oblicima. U pokretu narodnih vijea, u finalu rata, naroito kada im se pridruuje i Hrvatsko-srpska koalicija, prevladava narodnojedinstvena, integralistika politika ujedinjenja, u emu uistinu veliku ulogu (i povijesnu odgovornost) ima i Svetozar Pribievi, tada najutjecajnija linost itave hrvatske politike.
Kraljevini SHS/Jugoslaviji pada i dalje relativni udio srpskoga stanovnitva u hrvatskom prostoru, to je i sekularna tendencija za itava 19. stoljea. Prema vjerskom kriteriju, u dananjim granicama Hrvatske 1910. godine ivi 611.257 Srba ili 18,21 posto (Mira Kolar-Dimitrijevi). Prema tom proraunu, ratni gubici, meu kojima je najvea stavka uinak epidemije panjolske gripe, smanjuju i apsolutni i relativni udio Srba u prostoru dananjih hrvatskih granica na 606.252 itelja ili 17,9 posto Unato apsolutnom porastu u toku sljedeega desetljea (1921.-1931.), u 1931. godini 665.877 pravoslavnih (ukljuivi i ruske emigrante) ini 17,8 posto stanovnika. (Prema proraunu Vladimira erjavia, koji iskljuuje Ruse, te godine u dananjim hrvatskim granicama ivi 633.000 Srba ili 18,45 posto, to svjedoi o razlikama u primijenjenoj metodologiji. erjavieva je procjena da je 1941. u tom pro-
storu 703.000 srpskih itelja ili 18,59 posto. Budui da je rije o vrlo osjetljivu pitanju, s dalekosenim posljedicama, duni smo upozoriti na oba autora, iako ima i drugih koji se time bave.)
UDJEL U GOSPODARSKOM I KULTURNOM RAZVITKU HRVATSKE: Stankovievo kazalite (Staro kazalite) na Markovu trgu u Zagrebu
tracija i ostalih pripadnika pravoslavne vjere, a i taj je udio osjetno ispod udjela srpskoga stanovnitva u hrvatskom prostoru. Golema veina Srba u Hrvatskoj i dalje je u ruralnim ambijentima, k tome preteno u onima u kojima je privreivanje na vrlo niskoj razini. Prema anketi banovinskih vlasti, pie Mira Kolar-Dimitrijevi, utvreno je u Banovini Hrvatskoj uoi izbijanja drugog svjetskog rata gotovo milijun suvinih stanovnika, iji se problem nije mogao rjeavati bez industrijalizacije i urbanizacije. U ve spomenutim kotarevima prenaseljenost je bila izuzetno velika (Graac 11.980 suvinih stanovnika, Donji Lapac 4659, Otoac 11.453, Udbina 3453, Vojni 14.020, Slunj 10.234, Glina 17.048, Kostajnica 10.063 itd)...
Siromatvo
to se tie kolonizacije, drava zemlju kupuje samo soluncima, dok je svi ostali moraju sami kupovati, tako da je unutranja migracija na toj osnovi krajnje ograniena domaaja. Tako podruje Agrarne komisije u Osijeku naseljava ukupno 3518 solunaca i 1499 dobrovoljaca na 43.849 jutara zemlje. Na zagrebako podruje naseljuje se 158 obitelji solunaca na 774 jutra, na varadinsko 43 na 211 jutara. Mnogi se naseljenici ne uspijevaju odrati u novim ambijentima. Dakle, velik dio unutranje migracije Srba iz pasivnijih u aktivnije hrvatske krajeve agrarno- proleterske je ili proleterske naravi. Otuda i razmjerno velik udio Srba u sindikatima, radnikom pokretu i radnikim strankama, osobito komunistikoj, u svim razdobljima njihova djelovanja od 1918. do 1941. godine. Otkad 1926. poinje dugotrajna agrarna kriza, kojoj u Jugoslaviji slijedi kreditna i financijska kriza, koja osobito poslije jeseni 1931. pogaa izuzetno teko i Hrvatsku, velikim dijelom zbog mjera dravne ekonomske politike, seljatvo se , posebno u pasivnim krajevima (dakle, i pretean dio srpskog) vraa natural-
nom privreivanju, uz minimalno troenje industrijske robe i koritenje zanatskih usluga. U tim krajevima zaduivanje je kod lihvara gotovo iskljuivo zbog nabave hrane, a kakve su posljedice takva zaduivanja izlino je napominjati. Prema Miri Kolar-Dimitrijevi, kotarski referent za poljoprivredu u Dvoru na Uni pie u slubenom izvjetaju 1931. godine: Siromatvo. udo je kako je uopte mogue tako iviti i pri takvim uslovima jo raditi. Srpsko seljatvo u Hrvatskoj nasljeuje jo prije prvoga svjetskog rata razvijenu mreu zadruga, ali se njihovo poslovanje suava i esto su u poslovnim krizama, iako Srpska banka u Zagrebu trajno ostaje u zadrunim poslovima. Uoi drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj ima 327 srpskih zemljoradnikih zadruga, meu kojima je 170 kreditnih. Nastavljajui tradiciju nekadanjega Srpskog kola, u Zagrebu 1936. godine nastaje Seljako kolo, koje vrlo brzo okuplja veinu srpskoga seljatva u Hrvatskoj na programima privrednog i kulturnog razvoja, s vrlo jakim utjecajem komunista u mnogim ograncima, osobito u Slavoniji, na Baniji, Kordunu i Lici. Posredstvom Seljakog kola iri se jako opozicijsko raspoloenje srpskoga seljatva u hrvatskom prostoru.
Poduzetniki sloj
Srpsko graanstvo u Hrvatskoj najveim dijelom snosi iste posljedice dravne razvojne politike kao i hrvatsko. To znai da se u prvom desetljeu postojanja jugoslavenske drave ono razvija podosta ubrzano. (Mira Kolar-Dimitrijevi istie da se do 1931. godine, dokle je Zagreb financijsko sredite Jugoslavije, privredna poduzea mogu osnivati jednostavnom protokolacijom u Trgovakom sudu, tako da se u Zagrebu registriraju i poduzea iz drugih dijelova zemlje.) Srbi su i dalje najpoduzetniji u trgovini (Vladimir Nikoli, Svetozar Milinov, Veljko Vasi, Risto Miloevi, braa Veselinovii... u Zagrebu). U tom razdoblju razvija se i poduzetniki sloj koji sudjeluje u upravama mnogih poduzea, ukljuivi i ona s veinskim hrvatskim ili stranim kapitalom, koji nerijetko posreduje i u beogradskim nadletvima. Uveliko se razvija, u odnosu na stanje prije prvoga svjetskog rata, i sloj industrijskih poduzetnika (rafinerija este Pere Teslia u Sisku, klaonica i tvornica seruma Dure Predovia u Vrbovcu kraj Krievaca, tvornica koe Marka Valia u Karlovcu, udrueni srpski kapital u Zapreikoj industriji mesa, Ilieva tekstilna tvornica u Karlovcu itd.). S uvoenjem diktature, s dravnokapitalistikim mjerama hrvatski privredni prostor postaje izrazito neravnopravan, to dijelom utjee i na bijeg dijela kapitala, srpskoga vie nego hrvatskoga, u Beograd. U tome je ekonomska osnova suradnje hrvatskoga i srpskoga graanstva, odnosno Hrvatske seljake stranke i Samostalne demokratske stranke u Hrvatskoj, koja dolazi do izraaja u suradnji u stvaranju Banovine Hrvatske, s tim to srpsko graanstvo, a i hrvatsko nastoji artikulirati i svoje ekonomske interese (obnovljena djelatnost Privrednika).
Integralno jugoslavenstvo
e u toku kratkotrajne Drave Slovenaca, Hrvata 1 Srba koalicijski srpski politiari, sa Svetozarom Pribieviem na elu, koncentriraju politiku mo koja osjetno nadilazi njihov zbiljski utjecaj. S obzirom na svoj udio u proglaenju prvodecembarskoga akta 1918. godine, tj. u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, neprimjeren stvarnim odnosima snaga, bilo s hrvatske, bilo sa srpske strane, meu srpskim samostalcima openito prevladava uvjerenje, eksplicitno oblikovano u toku rata, npr. u Glasu Slovenaca, Hrvata i Srba, da stvaranje nove drave pretpostavlja i izlazak iz stranakih sistema kakvi u junoslavenskim zemljama opstoje do prvoga svjetskog rata. Nova drava, utemeljena u politikoj ideologiji narodnoga jedinstva, koju osim ostalih oblikuje i Svetozar Pribievi, jo davne 1897. u almanahu Narodna misao, pretpostavlja i stvaranje politike stranke koja e udovoljiti novim sociopolitikim potrebama. Pribieviu se u tom smislu koalicijska jezgra ini idealnim ishoditem u stvaranju takve nove stranke, kao njezina ne samo duhovna avangarda. Otuda, u osnovi, i Pribievieva nesklonost da se stranaki udruuje s radikalima Nikole Paia. tovie, Demokratska stranka, sastavljena od mnogo raznorodnijih elemenata iz raznih zemalja nove drave, Pribieviu i samostalcima vie odgovara kao nedovoljno oblikovani stranaki ambijent, u kojem Pribievievi sljedbenici neophodno moraju, prema njihovu miljenju, s obzirom na svoje politiko iskustvo i dravotvornu viziju imati premoan utjecaj. Zato na njih, osobito na Svetozara Pribievia, pada odij zbog naina neravnopravnog, iznuenog ujedinjenja, a potom i zbog represije besprimjernih razmjera poslije stvaranja Kraljevine SHS, i politike i nacionalne i privredne... Narodi, u tom smislu od poetka, novu dravu doivljavaju ne samo kao preteno eljenu, nego i kao iznuenu. Sutinu Pribievieva stava prema novoj stranakoj konstelaciji Ljubo Boban saima ovako: Pribievi se pritom rukovodio naelnim razlozima. Polazio je, naime, od procjene da radikali zastupaju ekskluzivno srpsko, velikosrpsko, hegemonistiko opredjeljeI NAROD (SRPSKI) I DOMOVINA (HRVATSKA): nje. Ukljuivanje preanskih Srba u taNikola Tesla
kvu orijentaciju znailo bi ojaavanje takvih tendencija, to bi, nadalje, vodilo produbljavanju srpsko-hrvatskih opreka, a to znai i oteavanju poloaja Srba u Hrvatskoj. Pribieviev cilj bio je, meutim, da radi na srpsko-hrvatskoj suradnji, a time i stvaranju povoljnijega poloaja Srba u Hrvatskoj. Uinak politike integralnoga jugoslavenstva u srpsko-hrvatskim odnosima vrlo se brzo pokazuje sasvim oprenim oekivanjima integralistike elite (Srba i Hrvata), a Svetozar Pribievi kao ministar unutranjih poslova postaje jedan od najomraenijih linosti u sve homogenijoj hrvatskoj politici, artikuliranoj u Hrvatskoj republikanskoj seljakoj stranci Stjepana Radia. U to su doba Pribieviev integralizam i centralizam iskljuiviji nego u srbijanskih demokrata, tako da se izvorno iz tih razloga Pribievievo krilo stranke izdvaja 1924. godine pod imenom Samostalne demokratske stranke. Ve ime nove stranke asocira na predratnu Srpsku samostalnu stranku, a stranaku bazu doista i ine preteno Srbi iz Hrvatske te manje brojna, ali izuzetno utjecajna hrvatska skupina, u kojoj prevaguju intelektualaci i privrednici integralisti. Stranaki program je program seljake demokracije, to je u to doba vrlo rairen fenomen u srednjoj i istonoj Evropi, kao pokuaj prevladavanja kapitalistiko-socijalisti kih opreka (u suvremenoj percepciji) iz perspektive zakanjele modernizacije: U stranakom programu dominiralo je nacionalno pitanje (integralno jugoslavenstvo). Druga dominantna kategorija stranakog programa bila je drava, najue povezana s nacionalnom odrednicom (integralnim jugoslavenstvom). Drava se imala pojavljivati u funkciji regulatora gospodarskih i drutvenih odnosa, pri emu je dosta prostora ostavljano za privatnu inicijativu. Kao ope naelo isticana je solidarnost socijalnih slojeva, koju je imala osigurati drava. Mo drave povezivala se s pojmom vlasnitva nad zemljom. Preko toga imala se ostvariti povezanost seljatva s dravom i njenom funkcijom, posebno u dravotvornom ostvarivanju integralno-jugoslavenske ideje. I otud dijelom panja samostalaca pitanju agrarne reforme, u emu su samostalci pokazivali vie inicijative i liberalizma nego druge graanske grupacije. Kao ope naelo drutvenog sustava isticana je politika i gospodarska demokracija. Ukratko, u programu samostalaca bilo je za svakoga poneto. (Ljubo Boban) Ipak, s takvim programom samostalci nisu izdrali s radikalima u vladi due od godinu dana (1925.), kao to ni haesesovci ne izdravaju znatno due, nakon to Stjepan Radi prihvaa Vidovdanski ustav (1925.-1927). Vano je istai da od 1925. do 1939. Samostalna demokratska stranka, kao nesumnjivo vodea stranka Srba u Hrvatskoj, ne izlazi iz opozicije, a i tada se vraa na vlast kao koalicijski partner Hrvatske seljake stranke u Seljako-demokratskoj koaliciji, na osnovi sporazuma Cvetkovi-Maek. Previanje te injenice u svim njezinim implikacijama, inae uestalo u suvremenoj historiografiji, u biti iskljuuje mogunost razumijevanja svih politikih orijentacija Srba u Hrvatskoj u potonjem razdoblju do 1941. godine. Naavi se zajedno u opoziciji 1927. godine, kao najutjecajnije stranke u hrvatskome politikom prostoru, i Hrvatska seljaka stranka i Samostalna demokratska stranka reinterpretiraju itavo svoje stranako iskustvo od 1918. godine, svatko sa svojih stajalita, i 1927. stvaraju Seljaku demokratsku koaliciju. Iako je izvorno zamiljena kao iroki antiradikalski stranaki savez, oblikovana je kao izraz premonoga politikog interesa Hrvata i Srba iz Hrvatske. Dakako, u to doba stranke su programski podaleko jedna od druge i formalno ih povezuje stav o pravinom provoenju u ivot Vidovdanskog ustava, u opoziciji politici Dvora i radikala, ali e i jednima i drugima brzo postati jasno da su korijeni sporazuma dublji, i Seljako-demokratska koalicija, s neprestanim programskim i politikim pomicanjima izdrava itavo potonje razdoblje. Ubojstvo Stjepana Radia i drugih stranakih voa, s atentatom u Skuptini (20. lipnja 1928.), brzo su i veliko iskuenje Koalicije, koje ona s uspjehom prevladava. tovie, u trenutku proglaenja kraljeve diktature (6. sijenja 1929.), za razliku od Vladka Maeka koji bar trenutano ima iluzija o kraljevim namjerama, Svetozar Pribievi nema nikakvih iluzija.
Hedervarijem onda emo tu nai punu slinost ako ne kopiju izjava, koje danas sluamo. Tu se nalaze izrazi i preporuke, da narod jo nije zreo za punu vlast, da se narodu samo u dozama mora davati sloboda, da su najvea narodna nesrea stranke, a da se ljudi na elu vlada nazivaju providencijalnim i na neki nain narodnim staraocima, da e se postepeno uvesti ustanove, koje opozicija eli ali koje zbilja nikada nisu bile uvedene dok su ti reimi trajali. Ovdje se postavlja pitanje tutora ili skrbnika nad narodom a ne vodi se rauna o tome, da niko sam - kao to je rekao engleski predsjednik Baldvin nije dovoljno zreo, da odluuje o zrelosti naroda. Kod nas se sada postavlja pitanje: hoemo li imati pravu demokraciju, onakvu kakvu nalazimo u najliberalnijim evropskim monarhijama ili emo imati lanu demokraciju kakvu nalazimo u nekim susjednim dravama (Maarska, Austrija itd) ili emo postati ili bolje ostati jo neko vrijeme rtve pojedinih diktatora, pojedinih aspiranata na diktatorska mjesta, od kojih nijedan do sad: nije pokazao da zna nauku i vjetinu vladanja. Demokracija, koja potie iz saznanja, da su svi ljudi jednaki, da svaki ovjek ima neotuiva prirodna prava i da je u tome pranorma pravnog poretka, odgovoriti e najbolje svojoj zadai, kad sve svoje uredbe i institucije izgradi na toj osnovi. Istina je, da je demokracija vlada veine, da za nju treba najvii sistem ljudskog obrazovanja ali s druge strane nije demokratski poredak tamo, gdje veina bilo nasilnim izborima bilo na koji drugi nain iskljuuje manjinu iz svake saradnje, jer demokracija mora manjinu tretirati uvijek tako, kao da e ona sutra postati veina. Mi se moramo obrazovati za takav princip demokracije gdje e veina vladati ali pod strogom kontrolom manjine, koja ima svoja zajamena prava, koja joj se ne mogu oduzeti nikakvim nasilnim aktom. Drugim rijeima: prava manjine moraju biti u Ustavu jednako osigurana kao prava veine, jer samo tako emo dobiti onu harmoniju demokracije, koja e biti savrenstvo ljudskog poretka. Naravno da je demokracija dosad ivila u velikoj zabludi, da ona moe biti izolirana od drugih demokracija i da se je ne tie njihova sudbina. Mnogi najugledniji demokrati pojedinih zemalja izjavljivali su, da ih se ne tie kakav je reim u drugoj zemlji ali ti moji prijatelji bili bi danas sretni, da se uzdri zakonita narodna vlada panije protiv generalskih rebela, jer znadu da opstanak te vlade znai prijateljstvo sa Francuskom dok pobjeda generalskih rebela znai prijateljstvo sa Njemakom i zatvaranje sredozemnog rata Francuskoj. Solidarnost demokratskih reima sve vie jaa naroito pod utjecajem totalitarnih faistikih pokreta i sistema, koji se nesumnjivo meusobno pomau i rade slono na istrebljivanju demokracije. Danas se svjetska (politika) pozornica ne moe promatrati istim oima, kojim se promatrala prije tri godine, i na mali narod, koji je u smrtnoj opasnosti, jer je zauzeo zemlje, za koje se otimaju najsilniji narodi svijeta, mora dobro otvoriti oi, gdje e i uz koji e splet interesa vezati svoju sudbinu. A moje je miljenje, da sve to smo dobili u istoriji svijeta da smo dobili vjerujui u demokraciju i sluei njoj i da e naroito danas nai interesi biti najjae zatieni, ako se iskreno naslonimo na one sile, koje predstavljaju svjetsku demokraciju a u isti mah i svjetsku kulturu. Dok je Drutvo Naroda zasnovano po koncepciji velikog Amerikanca Vudro Vilsona funkcioniralo u punom zamahu, svaka je drava bila sigurna za svoj opstanak. Meutim danas moramo nastojati, da i savezima sa demokratskim zemljama i iskrenom svojom saradnjom na povratku prestia Drutva Naroda osiguramo simpatije velikog kulturnog ovjeanstva za nau stvar predstavljajui mu se kao miroljubiv narod, koji eli da bude jedan od stupova mira i civilizacije u Srednjoj Evropi i na Balkanu a u isto vrijeme kao narod, koji je spreman da se rtvuje u odbrani svoje slobode.
Ali se naroito ne bi smjelo zaboraviti kod nas, da je ve sama ideja demokracije sa svojim uredbama izvjesna garancija moda jo najsolidnija - za miran i slobodan razvoj sviju lanova nae dravne zajednice naravno sa predpostavkom da bi demokratska svijest postala vrhovni princip naeg politikog ivljenja. Tu je tezu potvrdio i savremeni istorijski razvoj, jer su njemake narodne i politike individualnosti ivile i slobodno se razvijale u njemakoj demokraciji dok ih je dolazak jednog diktatora brisao jednim potezom pera. S druge strane u paniji postojala je katalonska autonomija pod prvom demokratskom vladom dok je dolazak reakcije na vladu odmah zbrisao tu autonomiju. Dakle pitanje kako da se osiguraju dravopravne slobode od poteza diktatora nije tako teko rijeiti. Neka demokracija digne glavu, neka demokratska svijest zavlada u naem narodu, koji u tradiciji svoga seljakog ivota ima za to osnove i podstreka i najzad neka se sve demokratske snage u zemlji bez obzira na stranke i stranice ujedine u jednom velikom naporu da demokracija zavlada u naoj zemlji i onda e uslovi za rijeenje velikih narodnih pitanja od kojih zavisi na opstanak, biti prilino osigurani. Govorei o demokraciji treba podvui i to, da ona za nas ne moe biti samo politika i socijalna nego mora biti i ekonomska, jer bez osiguranja osnovnih potreba materijalne egsistencije nema dostojnog ivota ni pojedinca ovjeka a ni politikog i kulturnog napretka zajednice. Mi nismo nikada bili niti emo biti kapitalistika stranka nego smo i dosada kao to emo i od sada u pojaanoj mjeri braniti i unapreivati interese sela i rada kao pravi zastupnici nae seljake demokracije. Interese sela i rada smatramo osnovnim interesom i preduslovom svega narodnog ivota, kojima se svaki drugi interes ima podrediti. Nae je selo danas tako osiromaeno, izrabljeno i prezadueno da to ugroava ivot cijelog naroda i cijele drave i zato prva naa i najvea briga mora biti, da se ivot i privreda seljakova oslobodi i zatiti od svakog izrabljivanja i podreenosti. Na ekonomski poredak mora biti tako ureen, da na seljak, koji je glavna snaga drave, ima osiguran svoj dom i zaradu potrebnu za dostojan ivot seljake porodice. A sada nekoliko rijei, moji dragi prijatelji, za Vaa srca, o kojima znam da prijateljski kucaju za mene. Vi znate najbolje, da sam ja proivio mueniki ivot naroito u progonstvu i da nikada ni ja ni moji prijatelji, koji predstavljaju staru gardu srpsko-hrvatske koalicije, koja se uvijek bila a nikad se nije predavala i koji smo uvijek u najteim danima borbe izdrali do kraja nikada nismo nita radili za sebe i za ma kakve sebine ciljeve. Ali meu starim prijateljima imam ja da pozaravim i nove, koji su me iznenadili svojom hrabrou u borbama, o kojima nikad nismo ni sanjali da e biti tako teke i nesnosne, o kojima nikad nismo sanjali da e se u njima lomiti egsistencije ne pojedinaca nego i itavih porodica i da e im glavni cilj biti unitenje karakternosti u naem politikom ivotu, koje je najdragocjenije dobro naslijeeno od predaka. 3a vam naroito moram zahvaliti to ste razumjeli i novu misao nae politike, koja je jednako upravljena u interesu dravne zajednice a to je: jednakost srpstva i hrvatstva u organizaciji nae drave, to ste shvatili, da ta drava moe postojati samo sa Hrvatima kao to su to u poetku i svi njeni osnivai mislili. Zato vam ja preporuujem vjernost savezu sa Hrvatskom seljakom strankom, koji smo u obliku Seljako-demokratske koalicije sklopili pok. Stjepan Radi i ja i koji je moj prijatelj dr. Vladko Maek vjerno nastavio. Osim toga vam preporuujem rad na uvrenju Udruene opozicije, jer samo ujedinjenjem snaga cijele demokracije u zemlji, moemo izvojevati demokratski reim i sve one slobode i dravno preureenje, koje on sobom donosi. U Pragu, Sanatorij Podoli dana 6. septembra 1936. g. Svetozar Pribievi v. r.
voenje kraljeve diktature 1929. duboko potresa i Samostalnu demokratsku stranku, koju postupno naputa dio integralista Srba i Hrvata, to ubrzanije to se Svetozar Pribievi nepovratnije udaljava od naela na kojima stranka izvorno i nastaje. Pribievi je konfiniran sredinom 1929. godine, a 1931., pod razliitim unutranjim i vanjskim pritiscima, puten iz zemlje i posljednje godine ivota, do smrti 1936., provodi u Parizu i Pragu. Vrlo brzo udaljava se ne samo od centralizma, nego i od integralizma, ve 1931/32. izjanjava se za republikanizam, u svojoj stranci i Seljako-demokratskoj koaliciji ustrajno zagovara demokratsko rjeenje dravnog i nacionalnog pitanja, k tome je dosljedno antifaistiki opredjeljen, otvoren prema politici Narodnog fronta, a svoju stranku sve vie shvaa u socijalnodemokratskom smislu. (Miroslav Krlea, naprimjer, odlazi u Prag pregovarati s njime ne samo u ime CK KPJ i velika je teta to poslije ne rekonstruira svoje dijaloge s njim, nakon to biljeke unitava 1941. godine, iekujui ustako hapenje.)
Zagrebake punktacije
Evolucija Svetozara Pribievia, drastinija nego u bilo koga drugog u Seljako-demokratskoj koaliciji, razliito se tumai, ali je injenica da on s jedne strane gubi dio stare elite, pa i birake baze, ali s druge strane dobiva novu, osvjeenu podrku, prije svega meu Srbima u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori. U lipnju 1932. godine vodstvo samostalaca prihvaa naelo federativnoga ureenja Jugoslavije, a u studenome Koalicija usvaja Zagrebake punktacije, s dosljednije izvedenim naelima o drutvenom i dravnom ureenju, koja, dodue, HSS i SDS ne interpretiraju jednako, ali ne i toliko razliito da bi suradnja dola u pitanje. Dapae. U rukovoenju strankom Svetozara nasljeuje brat Adam, jo dosljedniji seljaki demokrat. U to doba narodnofrontovskoga antifaizma, prema kojem je velik dio Samostalne demokratske stranke otvoren, nije teko kroz stranaku hijerarhiju progurati ideju Ognjena Prie o stvaranju drutva za kulturno i ekonomsko unapreenje srpskog sela, kojem Adam Pribievi daje i ime Seljako kolo i pie statut na izrazito demokratskim naelima. Drutvo se utemeljuje u jesen 1936. godine, u Zagrebu, i vrlo se brzo iri ne samo Hrvatskom nego i izvan nje: Prema Pravilima svrha je drutvu da unapreuje umnu, moralnu i materijalnu stranu ivota na selu. Krajnja mu je svrha da se selo osposobi kako bi svoje poslove umjelo da vodi samo, u interesu svom i u interesu cijelog drutva(Nikola Rapaji) S tim u vezi, pokrenuto je vie kulturnih i privrednih inicijativa, a Seljako kolo, uz iroke ovlasti mjesnih ogranaka, stvara i vertikalnu strukturu u banovinskim i zemaljskim razmjerima, koja godinje djeluje kao pravi parlament. Drutvo ima i svoje glasilo, ve tradicionalno Seljako kolo (batinika Srpskog kola do 1932.), a uveliko ga podrava i samostalska Nova rije, koja
je u to doba, sve do pakta Ribbentrop-Molotov, uveliko otvorena i Komunistikoj partiji Hrvatske, vie nego bilo koje drugo graansko glasilo u Hrvatskoj. Meutim, vrlo brzu disperziju Seljakoga kola nemogue je razumjeti bez udjela DEMOSA, samostalnog akademskog kluba seljake demokracije na Zagrebakom sveuilitu, koji je tih godina pod premonim utjecajem ljeviara, preciznije komunista, preteno studenata Srba iz Hrvatske. Njihovim posredovanjem mnotvo intelektualaca, neovisno o narodnosti, ide srpskim selima s razliitim inicijativama praktine naravi, ali i s narodnofrontovskim antifaizmom. Kako u DEMOSU djeluju i Studentski socioloki klub, Studentska sekcija enskog pokreta, Akademski filozofski klub itd., s razmjerno brojnim lanstvom, da bi se to je mogue vie proirio spektar djetovanja u Seljakom kolu, stvara se i Akademski ogranak Seljakoga kola te enska sekcija, koju takoer vrlo poduzetno vode studentice-komunistkinje, stalno djelujui u seoskim ambijentima (pokrenuvi i enski list). Poslije osnutka Komunistike partije Hrvatske 1937. godine, prema jednoj izjavi Jefte aia, posebna komisija stranakoga vodstva usmjerava i vodi srpsku politiku. U samo nekoliko godina, do proljea 1941., osim razmjerno malobrojnijih Srba radnika i intelektualaca, u Komunistiku partiju Hrvatske ulaze i brojni Srbi seljaci. Neke kotarske organizacije, kao to je glinska, u travnju 1941. doseu 244 lana u trideset elija, najveim dijelom Srba seljaka. Prema Duri Zatezalu, u isto doba Kordun, Banija i Lika imaju 1114 komunista obje narodnosti, to je izmeu treine i etvrtine ukupnoga lanstva u Hrvatskoj. Takva agrarnog komunizma ima i u nekim izrazito hrvatskim ambijentima, poput Makarske i Sinja, i u svakom je sluaju bitan za razumijevanje fenomena ustanka u Hrvatskoj 1941. godine. Samostalsko-komunistika koegzistencija, koja je uvijek preutne naravi, traje do potpisivanja pakta izmeu Sovjetskoga Saveza i Njemake, koji Samostalna demokratska stranka estoko osuuje, po cijenu ne malih potresa u
LOMOVI MEU SRBIMA U HRVATSKO]: Vladko Maek i Dragia Cvetkovic, potpisnici sporazuma na kojem se temeljila Banovina Hrvatska
stranci. U osudama prednjai Adam Pribievi, koji je trajno skeptian prema komunistima i zbog svoga shvaanja demokracije i vjerojatno jo vie zbog sovjetske poljoprivredne politike, koja ga ispunjava stravom. Rasputeno je vie ogranaka Seljakoga kola pod suvie oitim komunistikim uplivom, a rasputen je i Akademski ogranak u Zagrebu.
etnitvo u Hrvatskoj
Od stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije meu Srbima u Hrvatskoj djeluje i Radikalna, kao i neke druge srpske stranke. U razdoblju prije proglaenja diktature radikali nikada nisu toliko utjecajni kao demokrati/samostalni demokrati u cjelini srpskoga birakog tijela u hrvatskom prostoru, ali je njihov utjecaj nedvojbeno premoan, k tome manje-vie kontinuiran, meu Srbima sjeverne Dalmacije, dijelova Like, Slavonije, a uspijevaju okupljati i dijelove, mahom konzervativnijega srpskoga graanstva. Te se skupine uvelike sele poslije 1929. u stranke koje stvaraju vlasti (JNS, JRZ itd.), ali i meu tim skupinama ima znatnijih razlika, to osobito dolazi do izraaja u odnosu prema sporazumu CvetkoviMaek. U nekima od navedenih podruja u toku tridesetih godina uoljiva su nastojanja protivnika srpsko-hrvatskoga sporazumijevanja u dravnom establishmentu da se to je mogue vie razvije etnitvo u Hrvatskoj, ne samo meu Srbima, usporedno s militarizacijom stranakih odnosa u Jugoslaviji openito. Sredinom tridesetih godina etnitvo je aktivno u veini opinskih sredita u krajevima s jaim koncentracijama srpskoga stanovnitva. Postupno ga nestaje zbog jakoga otpora Samostalne demokratske stranke, kao i Hrvatske seljake stranke u njezinim pregovorima s vlastima, iako etnitvo svoju djelatnost (dijelom) opravdava i aktivnostima Seljake i Graanske zatite.
azdoblje od 1941. do 1945. najtraginije je u povijesti srpskoga naroda u Hrvatskoj. Istodobno, ono je jedno od rijetkih razdoblja u povijesti bilo kojega naroda kada se povijesni tragizam pretvara u izvorite povijesnoga optimizma. Iako Hrvati i Srbi u Hrvatskoj na vrlo razliite naine ulaze u 1941. godinu, preciznije u kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Drave Hrvatske, poslije itava iskustva od 1918. do 1941. godine, izvjesno je da je u oba nacionalna kolektiviteta antifaizam duboko ukorijenjen (u svakom na specifian nain!) i da praktinopolitiki postoji stranka, Komunistika partija Hrvatske/Jugoslavije, koja u svom lanstvu ima i Hrvate i Srbe u Hrvatskoj i koja u 1941. godinu ulazi sa svijeu o neizbjenosti oruanoga obrauna s faizmom, domaim i stranim, s komunistikom vizijom nacionalnoga i socijalnoga osloboenja. Na kraju toga razdoblja, 1945. godine, premda prividno jedinstveniji nego ikada, Hrvati i Srbi u Hrvatskoj, osobito oni njihovi dijelovi koji su integrirani u iskustvu narodnooslobodilakoga pokreta, u Komunistikoj partiji Hrvatske/Jugoslavije, u sistemu narodne vlasti u Demokratskoj Federalnoj Hrvatskoj i Demokratskoj Federalnoj Jugoslaviji, batine u svome povijesnom optimizmu ne samo itav inferno ratnih iskustava, sve kontroverze, iskazane i neiskazane, koje takvo iskustvo podrazumijeva, nego i sva optereenja prividno neponovljive prolosti prije 1941. godine.
Dakle, nai se poslije itava takva opozicijskoga iskustva, koje neprekidno traje od 1925. godine, k tome od 1927. godine u savezu s Hrvatskom seljakom strankom, izvan zakona, s proglaenjem Nezavisne Drave Hrvatske, in corpore, povijesno je iznimna situacija. Ve u prvom svjetskom ratu Srbi u Hrvatskoj iskuavaju to znai zabrana ili represija zbog nacionalnoga imena, jezika, pisma, crkve itd., ali je sve to se tada dogaa u biti benigno prema ustakoj politici konanog rjeenja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Psiholoki ok koji takva politika izaziva, kao povijesni presedan, omoguuje ustaama da u toku proljea, ljeta i jeseni 1941. godine izvedu znatan dio svoga programa u vezi sa Srbima u Hrvatskoj, doista brojnim egzekucijama i pokoljima, u mnotvu sluajeva bez ikakva otpora rtava. Poslije poetka ustanka, u ljeto 1941. godine, koji do proljea 1942. obuhvaa praktino sve hrvatske krajeve naseljene srpskim stanovnitvom, genocidna politika prema Srbima postupno se premjeta u logore, zatvore, itd. Sasvim je izvjesno da bez antifaistike politike i narodnooslobodilakoga programa Komunistike partije Hrvatske i narodnooslobodilakoga pokreta Hrvatske, kao dijelova komunistikoga i narodnooslobodilakoga pokreta Jugoslavije, udari ustakoga i etnikoga terora, koji vrlo brzo postaje usporedan s prvim i jednako bestijalan (iako nije dravni), a i terora ostalih provenijencija, ne bi ostavili prostora za bilo kakav suivot, i to ne samo u granicama Jugoslavije, makar za etrdesetak godina, nego ni unutar granica bilo kojega mijeanoga prostora.
U bilo kakvoj humanistikoj tradiciji, sasvim izvjesno, nijedan se teror i nigdje ne moe povijesno opravdavati (a historijska znanost ima smisla samo u humanistikom obzorju), ali je takoer sasvim izvjesno da socijalna patologija nacionalnih odnosa u Kraljevini SHS/Jugoslaviji dosie uoi rata razinu na kojoj je takvo neto povijesno mogue, potpuno neovisno o tome tko prvi poinje. Istraivaki je sasvim otvoreno pitanje je li autoritarnost narodnooslobodilakoga pokreta, a i nesumnjivi fenomeni revolucionarnoga terora (koji se ee iskazuju unutar pokreta nego izvan njega) imaju i sami svoga udjela u estini ratnih obrauna, u kojima je doista vrlo teko traiti ljudski nevine.
Jo je vrlo mnogo nesuglasica u vezi s pitanjem o razmjerno vrlo velikoj prijemivosti Srba u Hrvatskoj za program narodnooslobodilakog pokreta injenica je da je privrenost veine Srba u Hrvatskoj NOP-u Hrvatske kontinuirano velika za svih ratnih godina, da je etnitvo prostorno ogranieno, k tome nikada nije bez partizanske konkurencije u prostorima svoga utjecaja, zatim, injenica je da oseka NOP-a u Srbiji u jesen 1941. godine ne izaziva oseku NOP-a meu Srbima ni Hrvatskoj... Oigledno je da je ukorijenjenost NOP-a meu velikim dijelom Srba u Hrvatskoj autohton fenomen. U njemu je izuzetno velik udio samostalskoga seljakoga demokratizma i antifaizma tridesetih godina, nita manje, ako ne i vie, svijesti o nunosti srpsko-hrvatskoga sporazumijevanja, a u razdoblju od 1937. do 1941. godine i komunistikoga umijea u Hrvatskoj da tu izvorno nekomunistiku batinu na adekvatan nain integrira u svoju politiku platformu, odnosno politiku praksu. Dakako, izvjesno je da komunisti meu Srbima u Hrvatskoj ne bi mogli imati takav prostor djelovanja da 1941. godine najvei dio srpskoga graanstva u Hrvatskoj nije izgubio mogunost bilo kakva efikasnijega upliva u srpskoj ruralnoj bazi, osim u dijelovima Dalmacije i Like. Time je ve u ishoditu velik dio komunistikoga uspjeha meu Srbima u Hrvatskoj ograniena povijesnoga domaaja jer s velikim jaanjem baznoga utjecaja srpskoga seljatva u komunistikom pokretu u Hrvatskoj, a Srbi su potkraj rata manja polovina partijskoga lanstva, ne profitiraju ni Hrvati ni Srbi, s obzirom na narav sociopolitikoga sistema poslije 1945. godine i osobito s obzirom na utjecaj komunista u njemu. Tako se ve u ishoditu neka stara pitanja u nacionalnim odnosima javljaju na nov nain, s novim optereenjima.
1943): O v a Izjava j e j e d n o o d najjasnijih razgranienja politike osnove NOP-a Hrvatske iz vremena kada se on u promijenjenim uvjetima borbe morao reidentificirati u svojm temeljnim opredjeljenjima. . . . 1. Narodno-Oslobodilaki Pokret Hrvatske na elu s Glavnim tabom Narodno-Oslobodilake Vojske Hrvatske i Inicijativnim Odborom Antifaistikog Vijea Narodnog Osloboenja Hrvatske jest openarodni pokret, u kojem sudjeluju svi hrvatski i srpski rodoljubi, bez obzira na stranaku, socijalnu i vjersku pripadnost. On je dio Narodno-Oslobodilakog Pokreta Jugoslavije, koji se pod rukovodstvom druga Tita, Vrhovnog taba NarodnoOslobodilake Vojske i Antifaistikog Vijea Narodnog Osloboenja Jugoslavije bori za osloboenje svih Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca. 2. Stojei na stanovitu demokratskih ideja i prava narodnog samoodreenja Narodno-Oslobodilaki Pokret Hrvatske bori se za potpuno osloboenje Hrvatske ispod jarma zakletih neprijatelja hrvatskog i srpskog naroda njemakih i talijanskih faistikih osvajaa; za prikljuenje Hrvatskoj svih onih krajeva, koje je Paveli prodao Italiji i Maarskoj, t. j. Hrvatskog Primorja, Sjeverne Dalmacije i otoka, Gorskog Kotara i Meimurja, kao i onih dijelova, koje su talijanski imperijalisti prisvojili nakon prvog imperijalistikog rata, t. j.lstre, Zadra, Lastova i svih kvarnerskih otoka. 3. Nakon osloboenja od faistikih okupatora i njihovih slugu i pomagaa, hrvatski i srpski narod Hrvatske, samostalno e - na temelju najire narodne demokracije i prava narodnog samoodreenja - odluiti kako o svom ureenju, tako i o odnosima s ostalim narodima i zemljama... (ZA VNOH. Zbornik dokumenata 1943, Zagreb 1964.)
. . . Sjajni su nam uspjesi nae junake Narodnooslobodilake Vojske Jugoslavije, pod komandom Vrhovnog taba i druga Tita, omoguili koncem prole godine stvaranje najvieg politikog predstavnitva naroda Jugoslavije Antifaistikog Vijea Narodnog Osloboenja Jugoslavije (AVNOJ). Stojei dosljedno na stanovitu najirih demokratskih sloboda i pune nacionalne ravnopravnosti vijenici AVNOJ-a iz Hrvatske u sporazumu s Izvrnim Odborom AVNOJ-a pristupili su radovima na osnivanju narodnog predstavnitva Hrvatske Zemaljskog Antifaistikog vijea Narodnog Osloboenja Hrvatske (ZAVNOH). (...) I ba zato treba sada, u ovim sudbonosnim trenucima, mobilizirati sve snage srpskog i hrvatskog naroda i pojaati borbu protiv faistikih okupatora i njihovih plaenika, borbu za to skorije osloboenje nae domovine. UjedOSLOBOENJE HRVATSKE I no se treba najodlunije boriti i protiv drugih neprijatelja naroda, saveznika i pomagaa faistikih okupatora, etRAVNOPRAVNOST NARODA nika i izdajnikog vodstva HSS-a. Ti podmukli neprijatelji naroda, agenti izdajnike jugoIz Rezolucije Prvog zasjedanja Z A V N O H - a (14. slavenske vlade, etnici i izdajniko vodstvo HSS-a s lipnja 1943): O v a j dokument, Plitvika rezolucija, Maekom na elu, koji su svojom protunarodnom politisintetizira rad vijenika Z A V N O H - a , okupljenih s kom i doveli do brzog porobljavanja nae domovine, naodlunou da pred cijelu svjetsku i domau preu sve svoje snage da razbiju borbeno jedinstvo Hrjavnost iznesu pravo stanje u Hrvatskoj i da vata i Srba i oslabe narodno-oslobodilaku borbu, kad je izraze istinsko raspoloenje njezinih naroda ve ne mogu sprijeiti. (...) Hrvatski i srpski narode! . . . 11. ZAVNOH je sastavljen od predstavnika hrvatNaa junaka Narodno-oslobodilaka Vojska i Partiskog i srpskog naroda, te nacionalnih manjina u Hrvatzanski Odredi, koji skoro ve dvije godine vode neravnu, skoj, bez obzira na njihovu politiku i vjersku pripadnost. divovsku borbu s njemakim i talijanskim faistikim okuZato su se u ZAVNOH-u okupili i pristae bive Hrvatske patorima i njihovim domaim plaenicima ustaama i etseljake stranke, Samostalne demokratske stranke, Konicima, najbolji je zalog nae pobjede nad krvavim faimunistike partije, predstavnici narodnih udruenja kao zmom i najvra garancija izvojevanja nezavisnosti, Seljake sloge, Seljakog kola, Gospodarske sloistinskih demokratskih prava i nacionalne slobode. ge, sindikata i t. d., koji bez obzira na sve razlike stoje Zato sve bez razlike. Svi Srbi i Hrvati s osloboenog i nepokolebljivo na stanovitu borbe protiv faistikih okuneosloboenog teritorija Hrvatske trebamo uprijeti svim patora i njihovih slugu i pomagaa... snagama da ojaamo nau uzdanicu, nae miljene 15. Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog oslobonau hrabru Narodno-oslobodilaku Vojsku i Partizanske enja Hrvatske zaklinje se pred hrvatskim i srpskim naroOdrede! Pregnimo svim silama da uvrstimo nau pozadom, da e sve svoje snage usmjeriti za to skorije podinu, jer o snazi pozadine ovisi snaga nae vojske, a o stignue onog uzvienog cilja, za koji su nai narodi podsnazi nae vojske ovisi ivot, sudbina i bolja budunost nijeli neviene rtve za osloboenje Hrvatske i punu i naih napaenih naroda! istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i Pozivamo sve iskrene hrvatske i srpske rodoljube, sve srpskog naroda... narodno-oslobodilake ustanove, sve masovne antifai(ZAVNOH. Zbornik dokumenata 1943, Zagreb 1964.) stike organizacije, da jo vre zbiju svoje redove oko Narodno-oslobodilake Fronte, oko Narodno-oslobodiSRPSKI KLUB VIJENIKA ZAVNOH-a lake Vojske i Inicijativnog Odbora ZAVNOH-a i da nam pomognu u vrenju naih tekih ali asnih zadaa... Izvrni odbor Z A V N O H - a odluio j e 10. (ZAVNOH. Zbornik dokumenata 1943, Zagreb 1964.) studenoga 1943. da se osnuje Srpski narodnooslobodilaki klub vijenika ZAVNOH-a, SVI HRVATSKI I SRPSKI RODOUUBI a Srpska rije j e u br. 5 od 21. studenoga 1943. Inicijativni o d b o r Z A V N O H - a i Glavni tab N O V i objavila direktivni lanak s njim u vezi, koji j e POJ o ciljevima i naelima NOB-a (26. svibnja napisao Stanko-anica Opai. Propagandni
ZAJEDNIKA OSLOBODILAKA BORBA: Prva lika udarna brigada odjel Z A V N O H - a odmah nakon toga razaslao j e i posebnu uputu o populariziranju Kluba (22. studenoga 1943.). Donosimo ulomak iz nje.
koliko-toliko ouvala svoju dravnost protiv velikih silnih agresora uglavnom Nijemaca, Talijana, Osmanlija i drugih. Hrvatska je bila vjekovima porobljavana, pljakana i muena, ali nikada nije bila pokorena. (Tako je!) Zato rjeenje AVNOJ-a o stvaranju Federativne Demokratske Jugoslavije odgovara osjeajima i eljama svih naroda Jugoslavije, a naroito hrvatskom narodu i srpskom narodu u Hrvatskoj. (Tako je!) (...) Drugovi i drugarice! Kad se govori o Jugoslaviji, govori se o bratstvu Srba i Hrvata, Crnogoraca i Makedonaca i svih naroda Jugoslavije bez razlike. Ali mi ne smijemo da gubimo iz vida, da je srce Jugoslavije, da je njena kima, da je njena sudbina vezana za to, kakav e odnos biti izmeu Srba i Hrvata ovdje kod nas u Hrvatskoj. Ako su odnosi izmeu Hrvata i Srba u Hrvatskoj onakvi kakvi treba da budu, ako su bratski, ako su snani, ako su srcem povezani - onda je dobro. Na nama lei najvea odgovornost, na posao je najtei, ali zato najsvetiji i najasniji. Da naa narodna borba ne ostvari nita drugo, nego da uvrsti krvlju zapeaeno bratstvo srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj, ona je uinila mnogo za osloboenje i Hrvata i svih naroda Jugoslavije... (ZAVNOH. Zbornik dokumenata 1944./Od 1. sijenja do 9. svibnja/, Zagreb 1970.),
Ustake vlasti u suradnji sa znatnim dijelovima Rimokatolike crkve u Hrvatskoj i Bosni i . . . Posebno Vam skreemo panju, da je naroito u Hercegovini ubrzo nakon proglaenja NDH srpskim selima potrebno popularizirati Klub, i naglasiti poele su s prisilnim pokatoliavanjem srpskoone momente koji su ga uslovili i koji ga karakteriziraju. pravoslavnog stanovnitva kao sastavnog dijela Treba isticati da je to prije svega prvo u povijesti istinsko narodno vodstvo i predstavnitvo cijelog srpskog naroda politike genocida nad Srbima u NDH. O v o m u Hrvatskoj. Osnivanje Kluba jeste dokaz pune ravnoodlukom (25. kolovoza 1944.) Predsjednitvo pravnosti i jednakosti Srba i Hrvata u Hrvatskoj i garanciZ A V N O H - a j e pravno ponitilo te prijelaze. ja te ravnopravnosti za sutra nakon pobjede. Za razliku od ranijih vodstava i predstavnitava, Klub je sastavOdluka ljen od najistaknutijih predstavnika srpskog naroda, pripadnika raznih bivih politikih partija, on je sastavljen l. 1. Ustanovljuje se, da je nasiljima okupatora i njihood takvih boraca, koji su svoju ljubav, privrenost i odavih pomagaa izazvano nedobrovoljno i iznueno prevonost narodu pokazali u ovome domovinskom ratu. Osnienje izvjesnog broja Srba u Hrvatskoj s pravoslavlja na vanje Kluba treba da poslui kao argument protiv etnikatolianstvo ili koju drugu vjeru, u svojoj osnovi lieno ke propagand,e koja upinje sve svoje snage, kako bi dosvake moralnosti i opravdanja, da je u suprotnosti sa zakazala, da u ZAVNOH-u nema Srba, da e Hrvati izigrati jamenom slobodom vjeroispovijesti i savjesti, izraeSrbe, da im nije o ravnopravnosti do sada data nikakva nom u t. 5. Deklaracije o osnovnim pravima naroda i gragarancija itd. ana demokratske Hrvatske, te da je prema tome takvo Kada vidite, Srpski Narodno-oslobodilaki Klub treprisilno prevoenje sa pravoslavlja na katolianstvo ili na ba odigrati veliku ulogu u dananjoj Narodno-oslobodidruau vjeru nitavno. lakoj Borbi. Zato treba shvatiti njegov znaaj i populariCl. 2. Na osnovu toga voditelji matinih knjiga, koje jo zirati ga detaljnim objanjavanjem (imajui u vidu konvode odnosni uredi rimokatolike crkve na podruju dekretne prilike kraja) na sastancima, konferencijama i mokratske federalne Hrvatske, duni ureda radi sve takoposebno u itavoj naoj tampi. Ne bi smjelo biti poslije ve upise izvrene za vrijeme neprijateljske okupacije da tako iroke i intenzivno razvijene propagande nijednog briu kao posljedicu nasilnikog djelovanja okupatora i Srbina, koji ne bi shvatio Srpski Klub kao svoje vodstvo ustaa. i predstavnitvo, kao i razliku koja postoji izmeu njega i Voditelji matinih knjiga parohijskih zvanja srpskopraranijih predstavnitava srpskog naroda... voslavne crkve duni su uspostaviti onakvo stanje upisa, (ZAVNOH. Zbornik dokumenata 1943, Zagreb 1964.) kakvo je bilo do 10. IV 1941. godine, tj. do okupacije nae zemlje od neprijatelja. NIKAD POKORENA HRVATSKA Ako se radi o prelazu na koju drugu vjeroispovijest postupiti treba u smislu gornjih propisa... Na Treem zasjedanju Z A V N O H - a , odranom u (ZAVNOH. Zbornik dokumenata 1944./Od 10. svibnja Topuskom, 8. i 9. svibnja 1944. godine, govorio j e i do 31. prosinca/, Zagreb 1975.) dr. Rade Pribievi, iji j e govor sadravao novu kvalitetu politike svijesti Srba u Hrvatskoj, BRATSTVO, JEDNAKOST I SLOBODA oblikovanu u toku narodnooslobodilakog rata Rezolucija Drugog zasjedanja Z A V N O H - a o Dravni sabore! Vijenici i vijenice! Federativna JuHrvatima i Srbima u Hrvatskoj (Plaki, 14. listopada goslavija, koja je stvorena na II. zasjedanju AVNOJ-a u 1944.) usvojena j e u vrijeme naglog jaanja NOPJajcu, predstavlja tenje i Srba, i Hrvata, i Makedonaca, i a Hrvatske, tako da se u njoj s pravom kae: Sve Slovenaca, i Crnogoraca - jednom rijeju svih naroda Jugoslavije. Ta Jugoslavija predstavlja vjekovne tenje to j e poteno i rodoljubivo u Hrvatskoj i Hrvati nae ue domovine Hrvatske, koja je kroz hiljadu godina 1 Srbi - pristupili su Narodnooslobodilakom
Pokretu bez obzira na stranake i ostale razlike. Pitanja samoodreenja naroda time su dobila jo izrazitiji smisao na osnovi politike NOP-a
. . . Hrvatski i srpski narod, u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije, bore se za novu demokratsku Jugoslaviju, slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj e - na bazi samoodreenja biti izgraena slobodna i demokratska Hrvatska. Srbi u Hrvatskoj dali su dosadanjim borbama neviene rtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajednikoj domovini, pa kao to su se zajedno s Hrvatima borili protiv zajednikog neprijatelja, tako e zajedno uivati i plodove pobjede i slobode. Nema, ne smije i ne e biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamena puna ravnopravnost i jednakost. Ova nova zajednica slavenskih naroda na Jugu - nova demokratska Jugoslavija - stvara se odozdo u zajednikoj borbi svih njezinih naroda, a ne nametanjem protunarodnih reima odozgo, od strane onih, koji s narodom nemaju veze. To je najbolje jamstvo, da e nai narodi ivjeti u istinskom bratstvu, jednakosti i slobodi. U novoj zajednici naroda Jugoslavije ostvarit e se i vjekovne socijalne tenje radnitva i seljatva... (ZAVNOH. Zbornik dokumenata 1944, Zagreb
U mnogim kolama sa srpskom veinom nastavnici su Hrvati, pa esto iz nepanje i zaboravnosti ne uouju taj momenat i ne odnose se prema njemu pravilno. Pravilan odnos i stav u tom pitanju treba da se odrazuje u cjelokupnom radu i kulturno-prosvjetnom ivotu dotine kole, u njenim natpisima, parolama, zidnim novinama, tivu koje se u kolama ita, svetkovanju historijskih i kulturnih praznika naroda, u pitanju redovitih zadaa i t. d. Da bi dosadanje nae upute upotpunili, Povjerenitvo prosvjete donosi slijedeu uputu, koja vrijedi za sve koie, teajeve i domove: a) gdje su veina aka Hrvati piu se dvije zadae latinicom, a trea irilicom; b) gdje su veina aka Srbi piu se dvije zadae irilicom, a trea latinicom prema tome svaka trea zadaa pie se u drugom pismu, a to vrijedi od treeg razreda osnovnih kola kroz sve vie razreda osnovnih, srednjih i ostalih kola. Osim toga, u pitanju pravopisa, neka se do definitivne odluke u kolama i teajevima sa pretenom veinom polaznika Srba pie pravopisom koji upotrebljavaju Srbi (itau, otsjek i si.), a u kolama sa pretenom veinom polaznika Hrvata Boranievim pravopisom prije 1929. 1964.) god. Ti pravopisi neka se primjenjuju dosljedno i na svima natpisima i u svim tekstovima prema pismu irilici ili latinici. U kolama i teajevima gdje je broj aka Hrvata i Srba podjednak ili nema znatne veine, neka se upotrebljava u jednakom omjeru jedno i drugo pismo kao i sve ostalo. Uenicima treba posve kratko objasniti razlike u pravopisu, koje su nastale uslijed manje i jae fonetske osjetljivosti i koje su vezane uz tradiciju pisanja. Jo jednom vas upozoravamo na vanost toga pitanja i da poduzmete sve korake i vrite budnu kontrolu da se na tom polju ne bi deavale nepravilnosti, kojih je do sada bilo dosta. Pravilno tretiranje tog pitanja mnogo ovisi o vaoj snalaljivosti, budnosti, politikoj zrelosti, upuivanju i kontroli direktno na terenu. U koliko postoje vee zapreke to se tie tampe, tiva i si. obratite se uvijek i pravovremeno Povjerenitvu prosvjete... (ZA VNOH. Zbornik dokumenata 1945./Od 1. sijenja do 25. srpnja/, Zagreb 1985.)
iskustvu Zemaljskoga antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske sintetiziraju se povijesna iskustva ne samo ratnog i predratnog razdoblja ve i globalna povijesna iskustva procesa hrvatske i srpske nacionalne integracije u itavu 19. i 20. stoljeu, do toga doba, a u njegovim aspiracijama i modernizacijski proces openito. Stoga je sve prije nego jednostavno koristiti dokumente ZAVNOH-a, u bilo kom sluaju, a osobito kada je rije o nacionalnim odnosima i o srpskom narodu u Hrvatskoj. Svaki dokument pretpostavlja iscrpnu konkretnohistorijsku analizu, ali i situiranje u povijesne procese, ovakva ili onakva trajanja, u kojima i dobiva svoj zbiljski smisao. Izvjesno je da temeljni dokumenti ZAVNOH nisu puke, pragmatinopolitike improvizacije, ve da redovito nastaju i sa svijeu o povijesnim posljedicama. Tome je tako i zbog velike ekspanzije NOP Hrvatske u razdoblju djelovanja ZAVNOH, koja se ne okonava do kraja rata, u toku koje NOP Hrvatske u svojim baznim strukturama od preteno srpskoga postaje preteno hrvatski.
U itavu tom razdoblju, ZAVNOH, kao nijedno drugo zemaljsko vijee u Jugoslaviji, utemeljuje se kao izrazito dravnopravni inilac i iri svoju mnogostruku djelatnost veim dijelom Hrvatske. Otuda ni njegovi stavovi u vezi sa Srbima u Hrvatskoj nisu proklamacije izvan vremena i prostora. Prema ocjeni Vladimira Bakaria iz 1948. godine, Srbi u Hrvatskoj, u toku prvih godinu dana ratovanja snose svu teinu (razvoja, nap. D. R.) ustanka u irinu i premda je to znatno manje sluaj u drugoj godini ratovanja, osobito s masovnim ustankom u Dalmaciji, injenica je da se optereenja ne smanjuju, tako da je jedan izvjetaj iz lipnja 1943. godine OK KPH Karlovac podosta tipian za srpske ambijente u NOP-u: Na Kordunu glavna je karakteristika nezadovoljstvo naroda. Narod je nezadovoljan iz vie razloga, u prvom redu zbog izvanredno tekih prilika u kojima ivi. Oko 20.000 osoba nema hrane ili je ima vrlo malo... Narod je nezadovoljan i sa radom NOO-a, koji u svom radu ine mnoge pogreke i oteavaju svojim postupcima i onako teak poloaj naroda. Usprkos nezadovoljstvu u narodu ne moe se kazati da je narod neprijateljski raspoloen prema narodno-oslobodilakom pokretu. Kada se tome dodaju i uistinu veliki ratni, boraki gubici u starim partizanskim jedinicama (npr. Sedma se banijska divizija vraa iz Crne Gore s de-
RATNA STRADANJA: Kordun u proljee 1942. (lijevo); zbjeg Banijaca u sijenju 1943.
setinom svojega sastava!), promjena politike konstelacije u NOP Hrvatske sa stvaranjem hrvatske veine, u sve izvjesnijoj premoi Antifaistike koalicije u svijetu, otvara pitanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, dakako, u partizanskoj Hrvatskoj, na uveliko nov nain, osobito u vezi s dravnopravnim pitanjima. Srpska elita NOP Hrvatske inzistira, najveim svojim dijelom, na hrvatskoj dravnosti i ravnopravnosti u jugoslavenskoj zajednici, u biti ne zaostajui za hrvatskom elitom, ali ona istodobno postavlja i pitanje svoga primjerena utjecaja na hrvatsku politiku. Dakako, sva ta pitanja postavljaju se u granicama
rtve rata 918 904 1.256 823 3.429 429 788 8.547
Srbi
Hrvati
Ostali 76 662 448 5.027 3.914 149 193 10.469 600 8.000 1.000 1.000 7.000 1.400 2.000 1.000 2.000
23.021 1.291 25.771 3.368 24.460 2.500 22.773 4.852 18.960 17.483 2.990 6.561 8.059 21.976 58.131 3.500 26.000 19.000
64.564 140.089
77.734 40.709
13.109 126.034
6.400
-
79.700 47.100
8.600
10.000 24.000
(Vladimir erjavi. Gubici stanovnitva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb 1989)
kategorija jednoga revolucionarnoga pokreta pluralitikoga sociopolitikog porijekla. itavo dotadanje politiko iskustvo, partijsko i izvanpartijsko, uinci ustake i etnike politike na nacionalne odnose, utjecaj srpskoga inioca u NOP Hrvatske itd. otvaraju pitanja naela i praktinopolitikih izbora na svim razinama u vezi s buduim nacionalnim odnosima Srba i Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Pri tome je temeljno naelo, oblikovano u Izjavi o ciljevima i naelima narodnooslobodilake borbe Inicijativnog odbora ZAVNOH i Glavnog taba NOV i POH od 26. svibnja 1943: Nakon osloboenja od faistikih okupatora i njihovih slugu i pomagaa, hrvatski i srpski narod Hrvatske, samostalno e na temelju najire narodne demokracije i prava narodnog samoodreenja odluiti kako o svom unutranjem ureenju, tako i o odnosima s ostalim narodima i zemljama. U tom smislu, vodstvo NOP Hrvatske, neovisno o dramatinim potresima u njegovu vrhu, kontinuirano trai naine individualiziranja hrvatske dravnosti na novim povijesnim pretpostavkama sa stajalita usklaivanja interesa hrvatskoga i srpskoga nacionalnog kolektiviteta, dakako, u Hrvatskoj. Inicijative u vezi sa Srpskim klubom vijenika ZAVNOH, listom Srpska rije, sa stvaranjem Prosvjete (kao nastavljaa Seljakog kola itd. nemogue je razumjeti izvan toga obzorja. Zbivanja u jugoslavenskom i evropskom prostoru imaju svoga utjecaja u rjeavanju tih pitanja, ali su ona duboko ukorijenjena u samoj prirodi NOP Hrvatske. U tom se smislu zakljuuje u rezoluciji Drugoga zasjedanja ZAVNOH: Hrvatski i srpski narod, u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije, bore se za novu demokratsku Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj e na bazi samoodreenja biti izgraena slobodna i demokratska Hrvatska. Srbi u Hrvatskoj dali su u dosadanjim borbama neviene rtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajednikoj domovini, pa kao to su se zajedno s Hrvatima borili protiv zajednikog neprijatelja, tako e zajedno uivati i plodove pobjede i slobode. Nema, ne smije i nee biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamena puna ravnopravnost i jednakost.
lementarna injenica o proimanjima procesa nacionalnih integracija Hrvata i Srba u hrvatskom prostoru, pa i Srba i Hrvata openito, reflektira se na razliite naine u svim nacionalnim i politikim ideologijama jednih i drugih. U hrvatskom prostoru, u tipolokom smislu, jedna su skupina nacionalne ideologije u Hrvata i Srba koje u razliitim svjetonazornim obzorjima negiraju bilo kakvu razliitost izmeu jednih i drugih u narodnom smislu, svodei sve na Hrvate ili sve na Srbe, odnosno, sjedinjujui ih u neemu treem (ilirstvo, jugoslavenstvo). Druge, prisiljene suoiti se s realnostima nacionalnih kolektiviteta, u drugom otkrivaju uinke zavjere. Tako Hrvate izmilja Vatikan svojim prozelitizmom ili u novije vrijeme Kominterna u svome konfliktu s versajskim sistemom itd., ili Srbe u Hrvatskoj izmilja Srpska pravoslavna crkva ili Naertanije Ilije Garaanina. Tree, suoavajui se s realnostima procesa srpske i hrvatske nacionalne integracije, otvaraju pitanja interferencija i prostora suivota. Dakako, sve one, neovisno o tome kako se iskazuju, svoj zbiljski povijesni smisao imaju samo u obzorju konkretne historijske analize, to znai da i diskurzivno identina stajalita u razliitim situacijama imaju razliit smisao.
toliko koliko promie sasvim odreen sistem revolucionarnih vrijednosti, tj. samo toliko koliko je jugoslavenska proletkultura. U takvoj perspektivi, sve ostalo je taktika. Slavljenje Boia ili svetoga Save u ratu ili neposredno poslije rata u tom je smislu vrlo indikativno. Takoer, brojni Srbi u NOP Hrvatske, a teko je bilo to egzaktnije rei u smislu odnosa snaga jer je to neistraeno, batinici tradicije ravnopravne suradnje Srba i Hrvata, u Hrvatskoj i bilo gdje drugdje u Jugoslaviji, tako mukotrpno oblikovane u toku 19. i 20. stoljea, preteno komunisti samostalnodemokratskoga porijekla, pristalice su politike optimalnoga izraavanja obaju nacionalnih identiteta u granicama hrvatskoga drutva i hrvatske dravnosti. Ni jedna se ni druga pozicija individualno, dakako, ne iskazuju u svom istom obliku, ve u cijelom spektru artikulacija. I jedna i druga povijesno su ograniene injenicom da su u strukturama NOP Hrvatske stjecajem povijesnih okolnosti Srbi nesravnjivo utjecajniji nego to je njihova etnodemografska teina u hrvatskom prostoru. Stoga su i sva kulturna pitanja par excellence politika.
U sreditu kontroverzi
U tom je smislu vrlo indikativno shvaanje srpskih nacionalnih institucija u Hrvatskoj u politici nove, pukofrontovske vlasti. Ni za rata, a ni poslije njega, u tom shvaanju u biti nema mjesta za srpske privredne institucije, kao to su Privrednik, Savez srpskih zemljoradnikih zadruga, Srpska banka, itd. to se toga tie, dakako, nema nikakve razlike u odnosu prema hrvatskim i srpskim institucijama.
Meutim, vano je istai da je poslije rata obnovljen rad tradicionalnoga, monoga Saveza srpskih zemljoradnikih zadruga, s vidnim sudjelovanjem utjecajnih politiara samostalnodemokratskoga porijekla, poput Stanka Opaia, ali je taj savez, a i svi ostali tradicionalni savezi, ubrzo rasputen i umjesto njega osnovan je Zadruni savez Hrvatske, s potpuno drugom inspiracijom i funkcijom. Ima pokuaja obnove Privrednika, ali bez ikakva uspjeha. U strukturi nove vlasti najprije je stvoren Srpski klub vijenika ZAVNOH. U odluci Izvrnog odbora ZAVNOH od 10. studenoga 1943. godine, s tim u vezi istie se golema politika vanost takva akta jer njime Srbi u Hrvatskoj, u interpretaciji Stanka Opaia, dobivaju po prvi put u svojoj povijesti pravo i istinsko narodno predstavnitvo i vodstvo. (Prema Hodimiru Sirotkoviu) Srpskim klubom se posljednjih godina bavi vie autora, ukljuivi i povjesniare (Mile Daki, Janko Pleterski, Ljubo Boban). S punim uvaavanjem njihovih podosta meusobno razliitih interpretacija, ostaje injenica da o Srpskom klubu valja napisati studiju utemeljenu u iscrpnim, kritikim arhivskim istraivanjima jer je jo mnotvo pitanja s njim u vezi krajnje nejasno. U svakom sluaju, Klub je u sreditu brojnih kontroverzi u vezi s dravnim ureenjem Hrvatske, a traje i poslije usvajanja Ustava NR Hrvatske 1946. godine, s tim to se ne zna to radi poslije rata i kada prestaje djelovati, i da li je uope formalno ukinut.
Kongres i Prosvjeta
Slinih dvojbi ima i u vezi s Glavnim odborom Srba u Hrvatskoj, koji nastaje s Kongresom Srba u Hrvatskoj, odranim u Zagrebu, 29. i 30. rujna 1945. godine, s trideset tisua sudionika! Dakako, mnogostruke su ambicije prireivaa Kongresa (jasno je da je to partijski i dravni vrh Hrvatske), ali je nejasno u kakvu je odnosu Kongres prema Narodnoj fronti Hrvatske. Iako je kongres odran kao prvi, nikada se vie nije postavilo pitanje njegova sazivanja, a o djelatnosti Glavnoga odbora takoer je jedva to egzaktni je mogue rei i takoer se ne zna je li je i kako prestao raditi. Drugo je sa Srpskim kulturno-prosvjetnim drutvom Prosvjeta, koja nastaje 18. studenog 1944. u Glini, kao batinica Srpskog kola i Seljakog kola. U njezinoj je konstituciji izvorno sadran i princip vlastite negacije jer je programski usmjerena djelovati u ruralnim ambijentima prema istim naelima prema kojima djeluju brojna nacionalnoprosvjetiteljska drutva u toku 19. i 20. stoljea. Izgubivi u ishoditu urbano obzorje, situiravi se vrsto u strukturu Narodne fronte Hrvatske, Prosvjeta, uz nesumnjivo velike uspjehe u prvih pet poratnih godina u obnovi i izgradnji, sutinski djeluje kao transmisijski mehanizam, podravajui, naprimjer, svim silama, politiku otkupa ili kolektivizacije. S tim u vezi, ona u najkritinijem razdoblju otvaranja procesa povlaenja drave iz kulture u izravnim formama, poslije kraha vodee skupine srpskih politiara u novim hrvatskim vlastima, sve ubrzanije gubi orijentaciju. Oficijelna hrvatska politika u pedesetim i ezdesetim godinama sve vie suava sa svoje strane prostor njezina djelovanja, tako da do njezine ekspanzije 1969.-1971. godine dolazi na politikim, a ne kulturnim pretpostavkama jer drugaije nije moglo ni biti. Time je osigurala istu sudbinu kao i Matica hrvatska u procesu politike stabilizacije koji je uslijedio.
Neprijatelji revolucije
35
uan Brki, Rade igi i Stanko Opai do jeseni 1950. godine pripadaju uoj skupini hrvatskoga partijskog i dravnog rukovodstva, a meu Srbima u Hrvatskoj do tada su najistaknutije linosti. Meu najuglednijim su zatoenicima Golog otoka, a Rade igi kao zatoenik tragino gubi ivot. O razlozima njihova konflikta s hrvatskom i jugoslavenskom partijskom dravom, s ijim su stvaranjem i sami uveliko identificirani, o mnotvu drugih vidova njihova sluaja u biti se jo jedva neto zna, iako je izvjesno da je upravo njihov sluaj izuzetno vaan ne samo za razumijevanje kontroverzi u hrvatsko-srpskim odnosima u revolucionarnoj vlasti u Hrvatskoj, nego i mnogo slojevitijih pitanja u vezi sa samim socijalizmom i Srbima u Hrvatskoj. U svojoj knjizi Sa Staljinom protiv Tita (Zagreb 1990.) Ivo Banac vrlo opravdano
upozorava da je sve ono to se oficijelno dovodi u vezu s Informbiroom u Jugoslaviji, poslije sukoba 1948. godine, izuzetno raznorodna porijekla i da je shvatljivo samo u svojoj pluralistikoj genezi. Njegova teza nadasve je opravdana kada se radi o trojici spomenutih funkcionara, koji, nota bene, nikada i ne ine neku grupu u hrvatskom rukovodstvu. tovie, mogue ih je situirati u razliite partijske struje, prema onome to je poznato o njihovim prethodnim djelatnostima i afinitetima. injenica je da do njihova hapenja dolazi poslije nekoliko seljakih buna u razliitim dijelovima Hrvatske, gotovo iskljuivo u srpskim, k tome ustanikim selima, u vezi s politikom (prisilnoga) otkupa plodina i takoer (prisilnoga) mobiliziranja seljake radne snage za razliite radove, a mnotvo ostalih povoda da ne spominjemo. Kakva je privredna mo srpskoga seljatva u Hrvatskoj, osobito u onim krajevima koji su partizanska uporita od 1941. godine, takoer je izvjesno. Bez kolonizacije velike mase, preteno borakih porodica u Slavoniju i Vojvodinu na naputena imanja njemake manjine, glad i teke drutvene potrese u najsiromanijim dijelovima Banije, Korduna, Like i Dalmacije nemogue bi bilo izbjei. Meutim, ni kolonizacija, kao ni svojevrsni egzodus na pravcu ruralni-urbani ambijenti, koji nova vlast potie u svome izravnom interesu, ne mogu rijeiti temeljna pitanja obnove nekih stotinjak tisua unitenih gospodarstava, srpskih i hrvatskih, to vie to se oficijelna poljoprivredna politika uveliko svodi na surovu dravnu represiju nad seljatvom i iscjeivanje najveeg dijela uroda i prinosa, u skladu s potrebama politike ubrzane industrijalizacije, prema staljinistikome modelu. Jasno je da mase demobiliziranih partizana srpske narodnosti i iz svoje seljake i iz svoje nacionalne perspektive takvu politiku doivljavaju traumatino. Demobilizirani borci se u vie sluajeva odmeu (u Slavoniji ima i drastinih sluajeva s tim u vezi), ulaze u zavjere, s dalekosenim ambicijama. Naravno, dravna represija je u svim sluajevima buna jo drastinija, a to se sve s tim u vezi dogaa u to doba, danas je jo znatno vie oralna historija nego bilo to drugo. Tako je i otvoreno pitanje na koji nain sluaj spomenute trojice istaknutih Srba u Hrvatskoj treba dovoditi u pitanje sa sluajem Andrije Hebranga. Miljenja su o tome, kao i o manje-vie svemu ostalome, podijeljena. ini nam se da je u suvremenoj historiografiji u nas dosad najozbiljniji prilog egzaktnom postavljanju itava pitanja fragment iz monografije Darka Bekia o Jugoslaviji u hladnom ratu, iako se njime historiografski nita ne rjeava, osim najvanijeg, da je i taj sluaj politika montaa u staljinistikoj maniri.
Agentura na terenu
O kakvim se stavovima radilo izvijestio je premijer, dr. Bakari, zastupnike Sabora 11. rujna. Sva trojica bila su optuena zbog suprotstavljanja ekonomskoj politici NR Hrvatske, osobito industrijalizaciji i politici na selu. Glavnooptueni, R. igi je, prema Bakarievu izvjetaju, zauzeo protivne, prosovjetske stavove i izravno uzrokovao pad proizvodnje u hrvatskoj industriji. Brki je navodno rekao da bi politiku industrijalizacije Hrvatske bolje vodio svaki seoski trgovac, nego oni koji njom sada rukovode, a za boravka u svojim izbornim jedinicama na Kordunu sva trojica su osudili vojno-policijske represalije protiv pobunjenih Kordunaa poetkom svibnja, kritizirali politiku otkupa hrane i isticali da u ratu poharani srpski krajevi u Hrvatskoj ne bi trebali nita ^davati. Kada je koncem kolovoza smijenjen igi, pod sumnjom da surauje s jednom stranom slubom, Brki je samoinicijativno ponudio ostavku, istiui da ima sentimentalnu slabost prema svemu to je rusko, a ostavku je opravdavao antisrpskom diskriminacijom i zanemarivanjem srpskih krajeva u Hrvatskoj. Zatim se ovoj dvojici pridruio i Opai, pa su sva trojica pokuali i javno braniti svoje stavove koje su, u sukobu s politikom vlade NRH, predstavljali kao stavove Srba u Hrvatskoj. Bakarieve rijei odraavale su, ustvari, glavne ocjene CK KPH, odnosno zakljuke postignute u razgovorima to su ih s biroom CK KPH, o ovoj aferi, poveli Kardelj i Rankovi. Dva dana nakon premijerova istupa u Saboru odrana je i sjednica Politbiroa CK KP], na kojoj je u ime CK KPH izvjetaj podnio I. Gonjak. U raspravi nadopunio ga je Rankovi, kritizirajui nebudnost drugova u Hrvatskoj, a donekle i nau (tj. Politbiroa CK KPD; op. D. B.), naroito po pitanju igia. (...) Odobravaju se jednoglasno odluke CK KPH. Drug Tito iznosi da se odranije oekivalo da e IB ii po liniji razbijanja bratstva i jedinstva. Slae se da je u CK KPH bilo politike sljepoe. Ne slae se s vicevima na raun manjina ili naroda i s neukusnim alama. Slabosti u ustanikim krajevima treba suzbijati i dalje uvrivati bratstvo i jedinstvo (...) Treba raskrinkati tu agenturu na terenu. ..
Ni treeg zavjerenika, Stanka Opaia, tipinog narodskog ovjeka i tribuna srpske manjine na Kordunu, Radenac nije mogao zamisliti kao nosioca bilo koje teorijske koncepcije. Zato je razloge za pobunu trojice ministara, suprotno slubenim optubama, nalazio u njihovu strahu pred ruskom intervencijom u Jugoslaviji, nakon izbijanja korejskog rata: ... Naoj trojici Srba se, izgleda, uinilo da su se ukrcali na krivi brod. Nastavljajui oportunistiku politiku srpske manjine u Hrvatskoj, koja je nekada marirala protiv Hrvata s Maarima, a zatim s Beogradom protiv Zagreba, i uvijek prelazila na stranu jaega, ne samo dav bi preivjela nego i izvukla najvee koristi, g.g. igi, Brki i Opai poeljeli su obnoviti svoju slobodu.
Bojazan od osvete
Stari hrvatski politiari (vjerojatno HSS-ovci, s kojima je Radenac odravao vezu; op. D. B.) smatraju da je srpska manjina (akcijom ove trojice) nastbjala, ako ne da izbori prednosti, ono bar da izbjegne sovjetsku osvetu u sluaju invazije (...) opsjednuti morama novih pokolja. Preani se nikada nisu do kraja angairali (u osudi Informbiroa), ve su uvijek traili naina da ouvaju mogunost prelaska u drugi tabor. Zato nijedan od njih nije, kao drugi komunisti, drao grube govore protiv Informbiroa, Staljina i ruskog imperijalizma. (...) Prema izjavi ene jednog od njih, koja je kasnije takoer uhapena, oni su imali istu savjest i vjerovali da zauzimaju dovoljno visoke poloaje, s kojih mogu izraavati i braniti svoje stavove, bez da ih tko dirne. Zato su bili naivno iznenaeni hapenjem i optubama to su protiv njih podignute. Konano, najambiciozniju analizu sluaja igi-Brki-Opai dao je francuski ambasador u Jugoslaviji, P. Baudet. On je 1. studenog na Quai d'Orsay poslao itav jedan esej u kojem je dao konzistentnu ocjenu samog dogaaja, ali i njegovih dalekosenih reperkusija, vodei, dakako, rauna o aspektima koji e najvie zanimati njegovu vladu.
(Ulomak iz knjige Darka Bekia Jugoslavija u hladnom ratu. Odnosi s velikim silama 1949-1955, Zagreb 1988.; oprema teksta urednika)
Promjene u stanovnitvu
rema poslijeratnim popisima stanovnitva Jugoslavije, Srba u Hrvatskoj ima 543.795 U 1948. godini, 588.411 u 1953, 624.985 U 1961, 626.789 U 1971. i 531.502 u 1981. godini, tj. oni sainjavaju 14,5 posto stanovnitva Republike 1948. godine, 15 posto u 1953. godini, koliko i 1961, zatim 14,2 posto 1971. i 11,6 posto 1981. godine. Da bi ti pokazatelji bili jo jasniji, valja istai da su prosjene godinje stope rasta na sto stanovnika u Hrvatskoj za razdoblje 1948.-1953. 0,84 ukupno, a za Srbe 1,57, za razdoblje 1953.-1961. 0,74 ukupnno, a za Srbe 0,75, za razdoblje 19611971. 0,62 ukupno i za Srbe 0,02 te za razdoblje 1971.-1981. 0,38 ukupno i za Srbe 1,64. Kada se tome doda da je hrvatska stopa u posljednjem desetljeu najnia u Jugoslaviji, pogoranje srpskoga etnodemografskoga stanja jo je drastinije. Drugo je pitanje koji sve uzroci uvjetuju takve promjene. Oni sigurno nisu tako jednostavni kako bi se s pristranom, emocionalnom reakcijom moglo zakljuiti, ali nema dvojbe da sva mogua, ak nuna objanjenja ne mijenjaju krajnji pokazatelj. Dakle, Srba je u Hrvatskoj sve manje i manje i apsolutno i re-
lativno, a to je injenica koja ne moe a da nema uinaka na globalne tendencije u nacionalnim odnosima u Hrvatskoj. U tom se smislu stanje Srba u Hrvatskoj u biti ne razlikuje od stanja dijelova drugih naroda Jugoslavije izvan republika - nacionalnih drava, a posebno su uoljive srpsko-hrvatske polarizacije. Jugoslavensko opredjeljivanje, koje je uestalo u Srba i Hrvata u posljednja dva popisa stanovnitva, donekle uslonjava zakljuivanje, ali sam zakljuak ne dovodi u pitanje.
Iseljavanje, doseljavanje
Nikada se ne smije smetnuti s uma da ti procesi nisu jednosmjerni, kao to pokazuju podaci o migracijskom saldu Hrvatske u razdoblju od 1971. do 1981. godine, iz srpske perspektive. Dakle, iz Bosne i Hercegovine doseljava se tada u Hrvatsku 18.167 Srba, a 4710 Srba iseljava se u Bosnu i Hercegovinu (migracijski saldo 13.457). Iz Crne Gore doseljava se 259, a u nju iseljava 374 Srba (saldo 115). Iz Makedonije se doseljava 210, a u nju iseljava 226 Srba (saldo - 16). Iz Slovenije se doseljava 619, a u nju se iseljava 1269 Srba (saldo 645). Na kraju, iz Srbije se doseljava 9287, a u Srbiju iseljava 22.284 Srba (saldo - 13.300). Izvjesno je da takvi podaci iskljuuju mogunost olakog, euforinog zakljuivanja, obvezujui istraivae da s najveom pomnjom istrauju etnodemografske procese i s tako osjetljiva stajalita. Nita manje vane promjene s etnodemografskoga stajalita zbivaju se unutar hrvatskoga prostora. U svom radu Brojnost i teritorijalni raspored Srba u SR Hrvatskoj. (Prema popisima stanovnitva 1948-1981. godine), objavljenom u Zborniku o Srbima u Hrvatskoj (Beograd 1989.), Rua Petrovi istrauje koliko se mijenja udio srpskog stanovnitva u pojedinim regijama Hrvatske (prema njezinu grupiranju) u odnosu prema ukupnom srpskom stanovnitvu odreene godine. Tako se od 1948. do 1981. godine udio srpskoga stanovnitva Like u ukupnom srpskom stanovnitvu u Hrvatskoj smanjuje s 14,7 posto na 10,3 posto, u Dalmatinskoj zagori s 15,8 na 14,3, na Kordunu i Baniji s 24,8 na 20,7, u Bilogori i Moslavini s 18,2 na 13,3, u Slavoniji s 9,5 na 8,3, a poveava se u Baranji s 9,7 na 12,5 i u ostalim opinama sa 7,3 na 20,6 posto! Drugim rijeima, u poslijeratnom razdoblju ustrajno se smanjuju srpske demografske koncentracije u tradicionalnim podrujima njihove disperzije, a izrazito se poveava broj Srba u podrujima na kojima tradicionalno nema veih koncentracija, to je izravna posljedica dubokih promjena u socioekonomskoj strukturi. Stanovnitvo Hrvatske po grupama opina prema visini narodnog dohotka po stanovniku (u tisuama dinara) 1981.
dohodak broj stai novnika ukupno Ukupno 160 i + 140-159 120-139 110-119 90-109 70-89 50-69 do 49 4 601 469 1 223 242 110 568 676 981 397 084 625 193 785 164 541 526 241 711 Srbi 531 502 67 495 4 924 87 667 16 447 79 554 90 268 130 548 54 599 ukupno 100,0 26,7 2,4 14,7 8,6 13,6 17,0 11,7 5,3 struktura u postocima Srbi 100,0 12,8 0.9 16,2 3,1 14,9 17,0 24,6 10,3 % Srba u stanovnitvu 11,6 5,5 4.4 12,9 4,1 12,7 11,4 24,1 22,5
(Izvor: Statistiki godinjak Jugoslavije 1948; R. Petrovi, Brojnost i teritorijalni raspored Srba u SR Hrvatskoj /Prema popisima stanovnitva 1948-1981. godine/, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj 1, Beograd 1989)
Deruralizacija i urbanizacija u Srba u hrvatskim zemljama vidno su sporiji u toku itava 19. i 20. stoljea nego u Hrvata, premda je u tom smislu itav hrvatski prostor, prema srednjoevropskim kriterijima, vrlo usporen. Meutim, srpska situacija u odnosu prema hrvatskoj, u granicama Hrvatske, osjetno se pogorava s drugim svjetskim ratom (1941.-1945.), jer srpska zajednica dodue gubi mnotvo svojih pripadnika u svim drutvenim slojevima, ali su uinci tih gubitaka dalekoseniji, s modernizacijskoga stajalita, iz urbane perspektive.
Najkritinije godine
U toku rata, u mnotvu hrvatskih gradia i gradova nestaje veega ili najveega dijela starijega graanskoga sloja, bilo zbog ljudskih gubitaka, bilo zbog trajnog iseljavanja iz Hrvatske. Popis stanovnitva iz 1948. godine ne biljei stanje iz 1945., ve tri godine poslije, kada brojni hrvatski gradovi dobivaju novo srpsko stanovnitvo seljakoga porijekla, zajedno s dubokim politikim i privrednim promjenama. U sociolokim istraivanjima upravo je to najkritinije razdoblje najneuhvatljivije, iako je manje-vie mogue istraiti i njega, ali s veom primjenom metoda historijske demografije i socijalne historije. Razumijevanje promjena u regionalnoj redistribuciji srpskoga stanovnitva unutar hrvatskih granica u itavu poslijeratnom razdoblju nemogue je seriozno utemeljiti ako se previde te najkritinije godine, jer su sve ostale, potonje demografske promjene uveliko uvjetovane tim, bazinim promjenama. To znai, osim ostaloga, da se procentualni udio zagrebakih Srba od 1953. do 1981. godine u ukupnom srpskom stanovnitvu u Hrvatskoj poveava s 2,99 posto na 7,15 posto, osjekih s 3,98 na 5,37, vukovarskih s 3,36 na 4,73, karlovakih s 2,69 na 3,42, rijekih s 0,74 na 3,06, zadarskih s 0,84 na 2,02, splitskih s 0,69 na 1,81, itd. (prorauni eljka Pajia). Kada se tome doda da je socioekonomski i sociokulturni status srpskih zajednica u navedenim i drugim gradovima, gdje tradicionalno nema veih koncentracija srpskoga stanovnitva, vii, u pretenom broju sluajeva, nego u mahom nedovoljno razvijenim krajevima tradicionalne etnodemografske koncentracije, jasno je da budunost Srba u Hrvatskoj (etnodemografska, privredna, kulturna, itd.) prije svega ovisi o tome to e se zbivati u urbanim ambijentima, u prostorima gdje su Srbi izrazita manjina stanovnitva.
Svijest o tome izuzetno je slabo razvijena i na srpskoj i na hrvatskoj strani u Hrvatskoj, a to moe imati vrlo loe posljedice, kao izvorite fenomena o kojima se malo to racionalno moe iskazati, s obzirom na dosadanji odnos prema njima.
ada se raspravlja o nacionalnim odnosima u Hrvatskoj u poratnom razdoblju, nerijetko se istie teza o privilegiranosti Srba, s hrvatske strane, odnosno antiteza o obespravljenosti Srba, sa srpske strane. Zastupnici teze o privilegiranosti Srba redovito istiu da je poratna Jugoslavija partijska drava, sa srpskom premoi, posvuda, pa tako i u Hrvatskoj, ak osobito u Hrvatskoj. Poslije svega iskuanoga u poslijeratnom razdoblju, u situaciji u kojoj je neizvjesna i sama budunost bilo kakve Jugoslavije i ne samo Jugoslavije, vrijedi se zaloiti za to je mogue egzaktniji dijalog i o takvim pitanjima, do krajnjih konzekvenci jer je on preduvjet bilo kakvu nacionalnom pokuaju novoga povijesnoga dogovora.
Partijska drava
Izvjesno je da je u poratnom razvoju Jugoslavije partijnost drave jedno od temeljnih obiljeja, ali je takoer izvjesno da ta partijnost nije ista u svim razdobljima, kao to ustrajno ponavlja vie povjesniara i politologa, a izvjesno je i to da se ona osjetno razlikuje od partijnosti drave u nekim drugim realsocijalistikimzemljama. Izvjesno je takoer da partijska drava u Jugoslaviji nije uvezana na nain na koji je to uinjeno u zemljama srednje, istone i jugoistone Evrope, tj. da ona ima svoju drutvenu osnovu u toku znatnoga dijela poratne povijesti. Meutim, nedvojbeno je istina da je, unato svim tim razlikama, drava u Jugoslaviji, neovisno o tome je li rijeo nekom centralistikom ili decentralistikom razdoblju, i pored svih promjena u Komunistikoj partiji/Savezu komunista Jugoslavije (republika, pokrajina), kao diktatura proletarijata (u ovom ili onom teorijskom izvoenju, ukljuivi i radniko i drutveno samoupravljanje) doista partijska i da je u konstituiranju strukture moi od poetka do kraja vano na odreenim mjestima i u odreenim zanimanjima udovoljavati kriterijima partijske podobnosti. (Namjerno istiemo pojam partijske podobnosti, jer je kontinuirano unutar same Partije u toku raslojavanje, diferenciranje, izmeu sljedbenika razliitih shvaanja socijalizma, kao i svih konkretnohistorijskih pitanja njegova razvoja. Uostalom, pred slom Saveza komunista Jugoslavije znatno je vie ljudi koji su neko bili njegovi lanovi nego onih koji su u tom trenutku u njegovu sastavu.) Dakle, tendencijski moe biti govora da znatniji udio nekog nacionalnog kolektiviteta u partijskom lanstvu svjedoi i o privilegiranosti itava toga nacionalnog kolektiviteta u drutvu. Podaci o nacionalnoj pripadnosti lanstva Komunistike partije Hrvatske od njezina osnutka 1937. godine, koliko nam je poznato, jo nisu sistematizirani (ako je to uope mogue). Pouzdano je da Srbi nisu malobrojni u njezinu lanstvu, tim brojniji to se rat vie pribliava. Kako su u prve dvije godine NOR u Hrvatskoj Srbi apsolutna veina boraca (ili bar u najveem dijelu toga razdoblja), jasno je da se potrebe brzoga razvoja KPH ponajvie zadovoljavaju meu Srbima, to dodatno dolazi do izraaja i
zbog velikih gubitaka meu predratnim komunistima, bilo u ustakom i ostalom teroru, bilo na vojno-politikim zadacima. Kada dolazi do znatne promjene u nacionalnoj strukturi, od ljeta 1943., jo preciznije od kapitulacije Italije, NOP se doista vrlo brzo iri, ali s mnotvom pristalica koji imaju jasnije partijsko obiljeje razliito od komunistikoga, to ima svoje implikacije i u nacionalnim odnosima unutar Komunistike partije Hrvatske.
U razdoblju poslije 1981. godine, kada Srbi sainjavaju 11,5 posto stanovnitva Hrvatske, precizno 1984. godine, Vjeran Katunari nalazi da su Srbi u Hrvatskoj 17,7 posto politikih rukovodilaca, 12,5 posto privrednih rukovodilaca, 11,9 posto pripadnika sistemske inteligencije, 7,5 posto strunjaka, 13,7 posto VKV i KV radnika, 18,4 posto NKV radnika, 5,8 posto obrtnika i 11,2 posto seljaka. Uoljivo je, dakle, da je iskakanje u kategoriji politikih rukovodilaca, ali i svih kategorija radnika, ali i podbacivanje u kategorijama strunjaka i obrtnika. Kako Srbi tradicionalno nemaju jaih udjela u obrtnikom staleu, pokazatelj je i mogue razumjeti, bar povijesno, ali kao to zabrinjava prevelik udio politikih rukovodilaca, tako zabrinjava i premali udio strunjaka.
Biljeka o piscu
DRAGO ROKSANDI docent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Roen u Petrinji 1948., studirao je filozofiju i sociologiju (Filozofski fakultet u Zagrebu) i povijest (Filozofski fakultet u Beogradu). Studijski je boravio u Beu (1978/79.) i Parizu (Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales, 1980/81.). Godine 1980. radom Bune u Senju i Primorskoj krajini (1719-1722) magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i bio zaposlen sve do jeseni 1990. Doktorirao je 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu istraivanjem povijesti Vojne krajine u Hrvatskoj, koje je, kao dvoknjije, objavljeno u nakladi kolske knjige i Stvarnosti iz Zagreba pod naslovom Vojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiko drutvo u Francuskom Carstvu (1809-1813) (Biblioteka Povijesna istraivanja, 1988.). Glavni je urednik prirunika u pripremi Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj koji e objaviti kolske novine iz Zagreba. Bio je na elu Ureivakog odbora zbornika znanstvenih radova Glina. Glinski kraj kroz stoljea (Glina 1988.). Priredio je tekstove za knjigu Ognjeslava Utjeenovia Ostroinskog o kunim zadrugama i Vojnoj krajini i Karla Marxa o Utjeenoviu (kolska knjiga, Zagreb 1988.). Redovito objavljuje znanstvene, strune i publicistike radove historiografske tematike u znanstvenim i strunim publikacijama , te u vie dnevnika i tjednika.
Sadraj
Predgovor 1. PROIMANJA U PORAZIMA 2. DDASPORA, RAT I KULTURA 3. VLASI JABUKA RAZDORA 4. U OBRANI HRVATSKE I KRANJSKE 5. VLAKA PRAVA I POVLASTICE 6. ISTARSKI RUBOVI DIJASPORE 7. HRVATSTVO I SRPSTVO DALMACIJE 8. PRAVOSLAVLJE I KATOLIKA OBNOVA 9. SRBI U TURSKOJ, SLAVONIJI I SRIJEMU 10. U KLIKOM SANDAKU 11. BEKI RAT I VELIKA SEOBA 12. U KRUGU MORLAKIH ZAJEDNICA 13. MILITARIZACIJA VOJNE KRAJINE 14. U PROVINCIJALNOM PODANITVU 15. POKRETLJIVO GRAANSTVO 18. STOLJEA 16. IZMEU ISTOKA I ZAPADA 17. NAPOLEON I PRAVOSLAVLJE 18. SVJESNI UZALUDNOSTI RTVOVANJA 19. PREMA MODERNOJ NACIJI 20. POLITIKA IDEOLOGIJA ILIRIZMA 21. ZASTUPNICI SRBI U HRVATSKOM SABORU 22. ZAARANI KRUGOVI IDENTITETA 23. DOBA ZAVJERA I KOMBINATORIKE 24. KOALICIJA HRVATA I SRBA 25. LOJALNI SRBI BANA KHUENA 26. DUBROVAKI POKRET SRBA-KATOLIKA 27. ISKUENJA HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE 28. DOBA REPRESIJE I STRAHA 29. KAPITAL IZ ZAGREBA U BEOGRAD 30. INTEGRALNO JUGOSLAVENSTVO 31. SVE DALJE OD MONARHIJE 32. PAKAO RATNIH ISKUSTAVA 33. VELIKA LJUBAV ZA ZAJEDNIKU DOMOVINU 34. DVOJBENE NACIONALNE USTANOVE 35. NEPRIJATELJI REVOLUCIJE 36. PROMJENE U STANOVNITVU 37. PRIVILEGIRANA ILI OBESPRAVLJENA NACIJA Biljeka o piscu 5 7 11 15 19 23 27 31 35 39 43 47 51 55 59 63 67 71 75 79 83 87 91 95 99 103 107 111 117 121 125 129 133 139 143 147 151 155 158
IZVORI: itava sila turska bi razbijena (12), Srbi u floti Matijaa Korvina (12), Dozvola za gradnju kapelica (16), Ferdinand I. podjeljuje privilegije Srbima doseljenim na umberak (20), Statuta Valachorum Ferdinanda II. (24), Tako su bijedni da nemaju nita (28), U zapadnom dijelu Hrvati, istono Srbi (32), Vlake molbe u mletakom senatu (32), Porezna zaduenja manastira Kruedol (40), Radosav, sin Mijanov, postaje martolos (40), 0 Vlasima u pograninom vilajetu (41), Crkva Svetog Mihajla u manastiru Krka (44), Crkve poznata i nepoznata posveenja (44), Kraljeva privilegija od 21. kolovoza 1690. (48), to je nacionalni mit, a to stvarnost (49), Privilegija Leopolda I. od 4. oujka 1695. (50), Iz dnevnika makarskog biskupa Bjankovia (52), Dositej Obradovi u sjevernoj Dalmaciji (52), Poteice i trplenja pobunjenih krajinika (56), Na selo kao skakavci koji sve obrste (60), Slavonski i srijemski Srbi 1790. (60), Temivarski sabor predlae Leopoldu II. (64), itelji pravoslavne opine u Zagrebu (64), Pakraka eparhija Temivarskom saboru (65), Pleme koje je dostiglo vrhunac slave (68), Pod zatitom Marije Terezije (70), O knjievnom jeziku u Dalmaciji 1841. (72), Drakovi o pravoslavnima u Hrvatskoj (76), Obrada tla u Karlovakom generalatu (76), Suci koji nisu znali hrvatski (78), Posebni kolorit socijalnog ivota naroda (80) Pravoslavni u hrvatskim zemljama (84), Sva zahtijevanja dalmatinskih Srba (88), Pismo Petra Matia Ljudevitu Gaju (88), Braa jesu, ali isti narod nisu (92), Autonomija s vojvodom srpskim (92), Preoptereen ja Vojne krajine (96), Srpski zakon Hrvatskoga sabora (100), Hrvatski jer su ga pisali Hrvati (100), Priznanje srpskoga naroda u Trojednici (104), Rame uz rame za sjedinjenje Dalmacije (108), Zahtjevi iz Zadarske rezolucije (112), 0 saborskoj raspravi o Srbima u Hrvatskoj (114), Umjesto zdravica i kienih fraza (115), Neemo podupirati hrvatsku vladu (118), Da svi budu potpuno jednak faktor (118), Takva mora da bude naa drava (122), Posljednja poruka Svetozara Pribievia (127), Kritiari sporazuma Cvetkovi-Maek (130), Bratstvo hrvatskog i srpskog naroda (134), Dokumenti ZAVNOH-a (136), Ljudski ratni gubici Hrvatske (140), Jo jedan znak pune ravnopravnosti (140), Hrvatski narod zajedno sa srpskim (141), Bratsko priznanje hrvatskom narodu (144), Na Goli dolaze nam ministri (148), Optueni Brki, igi i Opai (149)
Drago Roksandi
SRBI U HRVATSKOJ
Nakladnik VJESNIK politiki dnevnik, novinsko-nakladniko poduzee, p. o., Zagreb, Avenija bratstva j jedinstva 4 Za nakladnika DRAENA SLADE-ILOVI Redaktura IVANA MORI Likovno-grafika oprema RENE LATTINGER Tisak NIPRO VDESNIK, Zagreb OOUR Grafika proizvodnja