Antimodernistika ezoterija za umjetnike

Dario Grgi Guenonovo uvjerenje da ne govori u svoje, nego u ime tradicijskih istina dostupnih putem svetih spisa danas nam se moe initi opskurantistikim, i kao takvo e vjerojatno i biti doivljeno od takozvanih prosjenih intelektualaca. Oni natprosjeni imali su (i mogli bi imati) o njemu neto bolje miljenjeRene Guenon, Kralj svijeta, s francuskoga preveo Leon Kovaevi; Fabula nova, Zagreb, 2007. Poetkom dvadesetog stoljea bujale su ezoteriki zasnovane organizacije. Svoje su utemeljenje imale u devetnaestom stoljeu, stoljeu Darwina, Marxa i Nietzschea, i bile su svojevrsni opozitiv evolucionistikim, socijalno-ekonomskim i estetskim teorijama tih znanstvenika i mislilaca. Istovremeno se dogaala razgradnja sredinjeg lika kranstva Isusa Krista u radovima Brune Bauera i Johna Robinsona, ije su osnovne premise Isus kao jedan u nizu solarnih boanstava vrlo lako pronale put do smjetanja u brojne sljedbe od kojih je verojatno bila najpoznatija teozofska skupina okupljena oko uenja Helene Petrovne Blavatsky. Linija velikih nauavatelja ila je preko Krine, Zaratustre, Buddhe, Pitagore do Krista. U tim se sinkretikim nauavanjima to su ih voe teozofske kole primili od himalajskih mudraca nastojalo oko ovjekova samorazvoja; ovaj obini svakodnevni ivot je larva iz koje se duhovnim naporom moe razgoriti spiritualna iskra o njoj, na koncu, govori i Platon u Sedmom pismu a ikebana njihova nauka galimatijas je u koji su osnivai udrobili valjda sve to su uspjeli dohvatiti od tada iznimno ekspanzivnih istonjakih uenja: ideje karme, reinkarnacije, dharme, gurua i tome sline iskakale su gotovo sa svake stranice njihovih spisa. Bile su to godine, da navedemo i neto pozitivno, kada je na Zapad dolazio Swami Vivekananda, a Jiddu Krishnamurti, koji se posve distancirao od nakana sljedbeniki organiziranih skupina, bio zvijezda u usponu. Oblici antimodernizma Rene Guenon (1886. 1905.) zarana je, jo na studiju matematike, uronio u okultna i ezoterijska tiva, bio zakratko masonom i nakon jednog misterioznog (ili izmistificiranog?) susreta s nepoznatim Hindusom posve promijenio smjer svojih istraivanja okrenuvi se primordijalnoj tradiciji, odnosno nastojanju da skupi raspreno, mislei pritom na znanja tradicijskih nauavanja o ovjeku. Da bi jasnije opisao kontekst iz kojega pie, posluio se slikom znanom iz istonjakih svetih spisa, te ovo posljednje vrijeme oznaio kao kali yugu, vrijeme u kojemu je najtee doi do relevantnih informacija o svijetu, vrijeme u kojemu je javni ivot posve zasjenio neko najpoeljniji autentini ivot. Slike kojima se Guenon slui nai su itatelji mogli pronai u radovima jednog od njegovih uenika (uvijek mu je adorirao kao svom Metru), Bele Hamvasa, koji slinim rijeima opisuje taj svojevrsni poetak kraja: izmeu nas i boljih vremena je zastor koji jasno dijeli apokalipsu u kojoj se mi sada nalazimo od vremena kada je bitak bio dohvatljiv.

Domai su itatelji mogli prije nekoliko godina itati izvrsnu studiju Zorana Kravara Antimodernizam gdje su popisane osnovne ideje nekolicine pisaca i esejista iji je fokus bio usmjeren na prikazivanje ove civilizacije kao svojevrsne slijepe ulice iz koje su mogua dva puta: temeljito unitenje ili potpuni preobraaj ivota. Ta kombinacija najcrnjeg pesimizma i nade da je mogue izai iz zatvora nije toliko antitetina kao to se ini na prvi pogled. Da bi se ovjek uope naao u situaciji iz koje bi se mogao pomaknuti prema onome to Guenon naziva (a Hamvas ponavlja za njim) realizacijom, potrebna su asketska suzdravanja i ogromna e za uenjem, to je valjda jednako teko kao i vrijeme u kojemu ivimo. Drugi je problem to je u dananje vrijeme posvemanjeg zaleivanja autentinu misao mogue pronai samo u larvastom obliku, u knjigama, gdje nikada nije reeno sve, nego se tamo nalazi tek dio, fragment istrgnut iz cjeline. Ta po Guenonu nesumnjiva injenica razlog je zbog kojeg je on odbacio moderni um kao put spoznaje i na to kraljevsko mjesto inaugurirao intelektualnu intuiciju (koju ne treba brkati s, primjerice, Bergsonovom). Nasuprot znanosti kod njega se nalazi tradicija. Tradicija izrie istine na koje ovjek moe stati s pouzdanjem, one imaju takozvani apsolutni status. Zadnjih petsto godina u povijesti ovjeanstva obiljeeno je konstantnom nizbrdicom; sve tehnoloke inovacije omoguile su ovo veliko zasljepljivanje nebitnim; istinska se ljudskost nalazi negdje na periferiji, skrivena je u djelima odbaenih mistika i sanjara te, naravno, u prastarim spisima poput Veda ili Tao Te Kinga i jedna je od njenih osobenosti da uope nema funkciju u vremenima posvemanje funkcionalnosti. Antirelativizam Guenonova stava oituje se kroz nijekanje mogunosti novuma istine; to je nemogue, pie Guenon, jer istina nema nikakve veze s ljudskim izmiljajima, ona stoji nezavisno od njih i nae je da je upoznamo. Gubitak sredita Iz tih nekoliko detalja moe se osjetiti osnovni ton koji prevladava u Guenonovim spisima. Kravar u spomenutoj studiji skree pozornost na promjenu terminologije koja se u meuvremenu dogodila; danas je Guenonov duh zamijenjen epistemom i paradigmom pa ak i programom. Iako bi takvi izrazi vjerojatno izazvali posvemanje Guenonovo sablanjavanje jer svojom funkcionalnou i iz nje proizlazeom uporabljivou prije da asociraju na logor i tamnicu negoli na aram u kojemu se tragaoci kao dupini brkaju u oceanu istine, ne treba zanemariti manipulacijski i mobilizacijski kapacitet koji u sebi nose svi pokreti (ili, kako Kravar preciznije kae, tendencije) zaklonjeni iza tvrdnje da posjeduju svu istinu. S time je u vezi uobiajeni prigovor to se tie iracionalnosti kao jednog od elemenata djela svih antimodernista jer oni odbacuju veinu tekovina modernizma (do te mjere da ih Kravar nazivlje protutendencionistima kojima je osnovni pokretaki motiv tendencija modernizma da uracionalizira sve segmenta ivota); sve je, naime, od prosvjetiteljske akcije pa do najniih ekonomskih sfera sa strane veine spisatelja ovoga kruga (npr. Julius Evola, Ernst Jnger, Rudolf Pannwitz, Ferdinand Fried, Nikolaj Berdjajev ili Herman Keyserling) ocijenjeno kao irelevantno zbivanje s obzirom na potencijal ljudskog duha a ozbiljnim istraivaima ostaje zanimljivo kao folklorni dodatak trenutanim apokaliptinim vremenima jer se u bitnome smislu radi o stranputici bez obzira na strane posljedice koje takvo iz-sreditenje moe imati: fiziar Werner Heisenberg tako pie o gubitku sredinje toke kao faktu iz kojega e se izroditi jezovitije stvari od nuklearnih bombi. Bilo kako bilo, to po graansku modernu hiperkritiki postavljeno obiljeje antimodernizma jasno se moe pratiti kod Guenona.

Pitanje njegova utjecaja na ostale misaone pripadnike istog intelektualnog sazvijea vjerojatno ostaje otvoreno kao to je bilo i prije ezdesetak (i vie) godina. Hamvas je sa aljenjem konstatirao da ga ne itaju upravo oni koji bi trebali (i u tom smislu posebno apostrofirao Keyserlinga), jer je Guenon, po njemu, najinformiraniji, najdublji i najkompetentniji u svojim analizama ovjekove i svjetske palosti. ovjek se udaljio od istine, bio bi ubrzani i vrlo krokistiki zakljuak, a takvo se markiranje ne moe izvesti bez posljedica. One su, opet, vidljive svakome iole senzibilnijeg oka kojemu se oituju u vidu modernog naina ivota to se sav dogaa na periferiji duha. S duhom u vezi, ovdje prije da se radi o pneumi (ili, kako je Berdjajev govorio, pneumatologiji) nego o bilo kojem od opisno-funkcionalistikih termina poput spomenutih epistema ili paradigmi, koji odlino pokrivaju duh vremena, a nikako ovjekov duh; Guenon je zainteresiran za unutranji razvoj; ezoterika, a ne egzoterika; nutrina, a ne vanjskost, ili, kako bi zapisao Berdjajev, personalizam, a ne individualnost. Guenonovo uvjerenje da ne govori u svoje, nego u ime tradicijskih istina dostupnih putem svetih spisa danas nam se moe initi opskurantistikim, i kao takvo e vjerojatno i biti doivljeno od takozvanih prosjenih intelektualaca. Oni natprosjeni imali su (i mogli bi imati) o njemu neto bolje miljenje. Andre Gide je zapisao kako bi mu, da se ranije sreo s Guenonovim djelom, cijeli ivot bio drugaije koncipiran, a Mircea Eliade ga je otro odjeljivao od veine ezoterika koji su poharali planet u prolom stoljeu; on je kod njega imao zasebno, vrlo visoko mjesto Eliade je iznimno cijenio rad tog poliglota (Guenon je itao na desetak jezika) iako se nije slagao s njegovim katastrofistikim slikama o budunosti ovjeanstva. Povratak univerzalnim zakonima Ovo nije ni uvod u Guenonovo opseno djelo, prije da je uvod u uvod, ni prikaz knjige Kralj svijeta, ni podsjeanje na ve pomalo mitske momente iz njegova ivota, poput npr. njegova prelaska na islam, nego skretanje pozornosti na rad jednog zanimljivog esejista ija su znanja i sinteze drevnih egipatskih, indijskih, kineskih, predsokratovskih i ranokranskih tekstova sva u svjetlu nastojanja da skine bezbroj religijskih kouljica u koje se ovjeanstvo odijevalo tijekom povijesti ne bi li ispod toga ukazao na golo tijelo svima zajednike tradicije ije danas usporeno disanje pokree sva nastojanja, ukljuivi i ona po Guenonu periferna znanstvena. Guenon tvrdi da je iz univerzalnih zakona nemogue istupiti, da smo se od njih dobrano odmakli, i da je to razlog to bismo ozbiljnom oku mogli izgledati kao karikature na vlastitu temu. Takoer vjeruje da je taj povratak mogu, da se mogue renormalizirati. Nikako ga ne treba brkati s New Agerima ili bilo kime tko nudi mapu s poprenim putevima do spasa. Nije ak ni za ljubitelje gotske literature, koji bi se isprva, itajui prve stranice s kojih fijue vjetar koji obeava besmrtnost, mogli osjetiti kao da su stigli kui, a mrtiti bi se uz njegove spise mogli i komparatisti religija jer Guenon, iako hladan, nipoto nije ravnoduan prema temi. On je udan, divlji vodi koji vrlo brzo krene jakom uzbrdicom iako mu je na leima kompletna oprema, rjenici, tomovi knjiga, prava aleksandrijska biblioteka. To gotovo da i nije literatura za teoretiare, nego prije za umjetnike, gdje se, po miljenju ultramodernoga francuskog filozofa Alaina Badioua, zapravo trenutano filozofija i preselila.