Descartes – Rasprava o metodi

Uvod (Ian Maclean)

- Descartes namijenio knjigu i) znanstvenom čitateljstvu ii) široj više ili manje
obrazovanoj publici iz srednje klase iii) ženama
- uvodna primjedba o jednakoj raspoređenosti razuma u svih ljudi – indikacija
Descartesove namjere da piše pristupačno Svima na koje se odnosi
 protuprimjer: u 5. dijelu knjige piše kako među ljudima postoji jednako
mnogo nejednakosti kao i među članovima bilo koje dane vrste – za
razumijevanje njegova djela potrebno je geometrijsko predznanje i prirođena
inteligencija

6. dio

- za to vrijeme neobično da djelo nema formalan uvod za čitatelja i zahvalu pokrovitelju –

nešto slično nalazi se u 6. dijelu
- Descartes slijedi tradiciju autora koji sami autobiografijski predstavljaju sebe i svoj rad,
poput Erazma Roterdamskog i Girolama Cardana
- nekoliko motiva za djelo:
i) altruizam spram ljudskog roda – želi dati primjer metode dostizanja istine koja će
biti primjenjiva u metafizici, matematici, mehanici i fizici
ii) u konačnici želi pomoći proboju u medicini [--> možda indikativno za njegov
pedagogizam u pogledu epistemologijskih naputaka?]
iii) eliminacija ili barem redukcija rizika krive interpretacije njegovih stavova – većina
kritičara nema strpljenja, mentalne discipline i skromnosti da dosljedno prouči njegov
rad
- piše na francuskom kako bi indicirao da se bavi čistim razumom i izbjegao dojam da se
oslanja na stare intelektualne autoritete tradicije na latinskom --> to je odbilo znanstvenu
publiku pa se uskoro vraća na latinski

1. i 2. dio

1
- inzistira na tome da on ne moralizira o ispravnoj metodi, nego piše priču, i to
prvenstveno za sebe, no smatra da bi svatko mogao od te priče naučiti što izbjeći u
istraživanju istine
- tvrdi da želi naučiti nešto iz kritike na njegovo djelo i ne piše pod božanskom
inspiracijom pa nije nepogrešiv
- stajalište o tradicionalnoj filozofiji: isprazna retorika i zavaravanje o svom neznanju –
pravo znanje je, tvrdi, stekao iz životnog iskustva – to mu je donijelo sposobnost
multiperspektivnog sagledavanja stvari bez relativiziranja svojih religijskih uvjerenja

2. i 3. dio

- valja povući distinkciju između univerzalne metode istraživanja istine (Raymond

Llull, Pierre de la Ramée, Francis Bacon) i Descartesove „znanstvene“ metode
istraživanja istine o prirodi
- nudi 2 skupa savjeta za a) izbjegavanje pogreške u svome umu, b) izgradnju temelja za
daljnje napredovanje u znanju i c) suočavanje sa svakodnevnim moralnim
problemima:
1. preliminarno discipliniranje mentalnih navika:
i) prihvaćati samo ono što nesumnjivo znam
- izbjegavati predrasude i preuranjene zaključke te prihvaćati
samo stvari koje mi se čine jasne i distinktne (clare et distincte)
ii) podijeliti problem na što je više moguće sitnijih dijelova
iii) razumijevati dijelove problema redom od sitnijih prema većima,
namećući red i onima koji ga prirodno nemaju
iv) tijekom postupka detaljno pobrojati i sistematizirati dijelove
problema
- neke razlike između Descartesa i tradicionalne skolastičko-aristotelovske misli:
• nekontrovertibilnost (évidence, evidentia) u tradicionalnom smislu = značajka
sudova izvedenih iz osjetilnih podataka koji tvore temelj silogističkih zaključaka
• nekontrovertibilnost u Descartesovu smislu = neposrednost mentalne percepcije
nesvodiva na logičku formu i koja je po sebi jasna i distinktna
• predrasuda u tradicionalnom smislu = a priori znanje o činjenicama, značenjima
riječi i metafizičkim principima
• predrasuda u Descartesovom smislu = štetne, neispitane, neizvjesne pretpostavke

2
 - Descartes obrće aristotelovsku formulu „ništa ne postoji u umu što nije prije
bilo u osjetilima“ i smatra da valja početi spoznaju od izvjesnosti vlastita uma
- Descartes pretpostavlja, za razliku od filozofije prirode njegova vremena, da i
najsitnije elemente prirode možemo objasniti i da nema prirodnog
nespoznatljivog reziduuma
- aksiome ne shvaća kao nužne neispitljive pretpostavke kao u logici, nego kao
hipoteze sukladne općim principima koje valja testirati empirijskim
promatranjima
- D. smatrao da je rješenje problema epistemologije i ontologije preduvjet ikakve izvjesnosti u
etici
- postavio sebi 3 moralna načela:
1) asimilacija u lokalne običaje – to iz društvene perspektive daje vrijednost ustaljenim
društvenim praksama, a iz individualne perspektive daje mi sposobnost da shvatim
političke i moralne vrijednosti kao lokalne i relativne
2) biti dosljedan i odlučan
3) mijenjati sebe, a ne poredak svijeta (što bi bila nemoguća zadaća) – jedino svojom
dušom (intelektom + strastima + voljom) možemo potpuno upravljati pa se valja
ograničiti na to, umjesto da pokušavamo kontrolirati „ono izvanjsko“ (npr. tijelo,
vlasništvo, ugled, druge ljude...)
- autonomija duše, gospodarenje nad strastima moguće i poželjno
--> 2) i 3) su stoička načela – možda su na D. utjecali popularizatori stoicizma
u Francuskoj i Nizozemskoj poput Du Vaira i Lipsiusa
- D.-ova tvrdnja da je znanje bitno jednako otvoreno svima, bez obzira na obrazovanje, bila je
oslobađajuća za ne-specijalizirane čitatelje, ali šokantna za filozofe – filozofska tradicija toga
vremena vjerovala u • rezoniranje logičkim silogizmima
• hijerarhiju umova
• povezanost duše s tijelom
- 4. dio počinje primjenom metodičke sumnje na bilo kakvo znanje – D. želi izvjesnost
„without controversy“ = to je tada, I. MacLean tvrdi, značilo „vjerojatno znanje“ –
znanje s dokazom stručnjaka
 D. vjerovao da njegovi metafizički temelji omogućiti vjerojatno znanje i bez
pozivanja na autoritete
- razlika u poimanju izvjesnosti u tradiciji i kod Descartesa:

3
 a) tradicionalno – izvjesnost = ono što se dobiva
silogističkim zaključivanjem
b) Descartes – izvjesnost = oblik neposredne intuicije koja
nije svodiva na logički sud
 F. Burman tada tvrdio da argument „cogito ergo sum“ možemo zapisati i kao
silogistički zaključak P¹: Sve što misli postoji
P²: Ja mislim
-----------
K: Ja postojim

 Descartes to opovrgavao – da bi takav zaključak bio izvjesno istinit, morali

bismo izvjesno znati P¹, a ne znamo to izvjesno – dakle, izvjesnost argumenta
„cogito ergo sum“ dolazi iz samoevidentnosti neposredne intuicije u umu da
on mora postojati da bi mislio ono što misli
 kritičari zatim tvrdili da je to u silogističkom zapisu cirkularna tvrdnja

- tradicionalna koncepcija intelekta:

• dvoslojna i hilmorfična (spaja supstanciju i formu): osjetilni podaci kroz osjetila stižu
u mozak, skupljaju se u zdravom razumu (common sense – sensus communis
[dvoznačno: možda može biti shvaćeno u smislu „zajedničkog razuma“, npr. u smislu
jezika]) i zatim ih pasivni intelekt prevodi u inteligibilan oblik, a aktivni intelekt ih
pretvara u pojam
• materijalistička: razum, imaginacija i sjećanje su fizički smješteni u mozgu, a
imaginacija i sjećanje pritom i sadrže materijalnu komponentu
- Descartes – nematerijalistička koncepcija intelekta:
• razum, imaginacija i sjećanje su nematerijalni, neprotežni i nisu smješteni nigdje – to
je misleća supstancija (res cogitans), a svijet je materijalan, protežan i smješten negdje
– to je protežna supstancija (res extensa)
 cogito je objedinjena esencija i egzistencija (što je suprotno tradicija koja
razdvaja esenciju i egzistenciju) jer njegova misleća neprotežna esencija
potvrđuje svoje postojanje mišljenjem
- kritičari su zapazili sličnost između starog dokaza za postojanje Boga (koji je prvi
formulirao Anzelmo Kanterberijski) iz našeg pojma o Bogu sa Descartesovim
dokazom za postojanje Boga iz našeg pojma savršenosti

4
 - Descartes je pisao upravo u vrijeme teologijske rasprave o materijalnosti ili
nematerijalnosti i smrtnosti ili besmrtnosti duše koju su započeli tekstovi interpreta
Aristotela poput Averroesa, Aleksandra iz Afrodizija i Pietra Pomponazzija koji su
tvrdili da je Aristotel smatrao da je duša materijalna pa umire s tijelom --> Crkva to
osudila kao herezu i zatražila da se filozofijski obrani besmrtnost duše, što su pokušali
L. Richeome i J. de Silhon
 Descartes htio samo razlikovati dušu od tijela i dokazati nematerijalnost tijela,
a ne i besmrtnost tijela [ne podrazumijeva li nematerijalnost besmrtnost? Čini
se da nešto nematerijalno, primjerice pojam, ne može biti uništeno, osim ako
postoji drukčiji smisao pojma „uništiti“ od onog fizičkog?]

*** odavde nadalje odustajem od skriptiranja uvoda i prelazim na Descartesov tekst

Rasprava o metodi ispravnog postupanja s razumom i traženja istine u znanostima

1. dio

- zdrav razum je najbolje distribuirana stvar na svijetu – svi misle da ga imaju dovoljno
 svi jednako imamo prirodnu sposobnost suđenja, no različita nam je stupanj
sposobnosti apstraktnog mišljenja i stupanj uspješnosti u primjenjivanju
sposobnosti suđenja
 ako svi imamo jednak razum, različita mišljenja ne proizlaze iz toga što su
neki razumniji, nego iz toga što različito usmjeravamo misli i različite stvari
uzimamo u obzir pri mišljenju
- 3 kriterija za vrijedan um sa 3 osnovne sposobnosti:
1) bistar ili brz razum
2) jasna i precizna imaginacija
3) opsežno i oštro pamćenje
- antropologijski racionalizam – uzima klasičnu definiciju čovjeka kao razumnog bića,
što ga razlikuje od životinja
- D. vjeruje da ne postoji nikakve interakcije između res cogitans i res extensa pa
kritizira skolastiku koja je vjerovala da razlike u materijalnim svojstvima tijela
(uglavnom mozga) među ljudima uzrokuju razlike u razumnosti ljudi

5
- epistemologijski pragmatizam kao obilježje moderne filozofije – tvrdi da se vodi
metodom spoznaje čija je vrijednost dokazana praktikabilnošću, rezultatima koje daje
[poveznice s Baconom – znanje kao moć]
- karakteristike Descartesove metode spoznaje kako ih opisuje u djelu Regulae:
1) izvjesnost u razlikovanju istine i neistine (pogreške)
2) lakoća primjene
3) plodonosnost
4) mudrost ili proizvodnja istinitog znanja
- filozofiju smatra jedinom svrhovitom izričito ljudskom spoznajnom djelatnošću –
teologija, koju također poštuje, je božanska, a ne ljudska djelatnost
- tvrdi da ne poučava druge svojoj metodi jer bi to značilo da se smatra mudrijima od
ostalih i odgovornijima za svoje greške no što su ljudi obično, nego ju izlaže kao
povijesnu priču koja možda nekome posluži i želi čuti kritike
- razočarao se svojim prestižnim klasičnim studijem – i dalje je pun sumnji i grešaka 
s obzirom da su ga cijenili kao jednog od najboljih studenata, po mjeri svog neznanja
zaključuje da ni među drugima ne postoji takvo znanje na svijetu koje dorasta
njegovim očekivanjima
- ipak smatra konvencionalna znanja vrijednima učenja, koliko god pogrešna možda
bila – vrijedi otkriti njihovu pravu vrijednost i tako izbjeći da nas zavaraju
- posebno cijeni matematiku (zadovoljava znatiželju, pomaže vještinama, smanjuje rad),
medicinu i pravo, a filozofija nam omogućuje plauzibilno (vjerojatno, uvjerljivo)
govorenje o bilo čemu i impresioniranje manje obrazovanih
- čitanje (starih) knjiga uspoređuje s putovanjem – korisno da bismo sagledali svoju
sredinu u perspektivi, no odvlači nas od realnosti
- znanstveno istraživanje (samo u smislu pravilne upotrebe razuma, jer u D.-ovo vrijeme
nema današnjih specijaliziranih organiziranih znanosti) smatra vrednijim od
govorništva i poezije jer nam iskustvo govori da netko razuman uvijek može govoriti
uvjerljivo i elokventno, dakle – biti pjesnik ili govornik [a, po implikaciji, netko
elokventan i uvjerljiv nije u većini slučajeva i razuman]
- smatrao da bi na disciplini poput matematike valjalo izgraditi više no samo mehaničke
vještine jer je naučiva(što, primjerice, nije istina za etiku, pogotovo stoičku), izvjesna i
dokaziva

6
- teologija kao način dospijevanja do raja je nenaučiva jer su vjerske objave nedokučive
običnim laičkim smrtnicima, a u raj ionako dospijevaju jednako obrazovani i
neobrazovani
- u filozofiji je sve osporavano, a ništa pouzdano izvjesno pa sumnja da on može biti
bolji od ostalih  zbog te velike osporavanosti svake tvrdnje u filozofiji Descartes
odlučuje svaku tvrdnju koja je samo plauzibilna smatrati lažnom
 “plauzibilno” u D.-ovo vrijeme ima 2 značenja:
i) odobreno od najmudrijih autoriteta u nekom području, ili
derivirano iz «textual authority»
ii) ono što može s vjerojatnošću biti derivirano iz osjetilnih dokaza
- nakon studija odlučuje ostaviti knjige i “učiti iz sebe i iskustva svijeta” putovanjima –
cilj okorištavanje životom [ponovno utilitarno shvaćanje znanja, svojstveno moderni,
za razliku od znanja radi znanja u staroj Grčkoj i srednjem vijeku] – smatrao da je
najbolji način otkrivanja istine iskušavanjem svojeg razuma na praktičnim
problemima, a ne spekulacijom
- proučavanje raznolikosti običaja može dati multiperspektivnost, ali također nas samo
čini skeptičnima zbog neizvjesnosti istinitosti i ispravnosti

2. dio

- nakon putovanja, zaključio da je čovjeku potrebna staložena introspekcija, bez

uznemirujućih strasti (MacLean: strasti u stoičkom smislu moralne refleksije,
razmišljanja o dobru ili zlu djelovanja)
- prvi zaključak: stvari sastavljene od više elemenata i koje je načinilo više tvoraca su
lošije od onih na kojima je radio jedan tvorac jer su manje koherentne (za usporedbu
koristi planski i cjelovito građene građevine i gradove koje je osmislio jedan tvorac)*
 otuda izvodi 3 političke implikacije:
- i) samozakonodavstvo je bolja politička vladavina nego nametnuta vlast;
ii) vjerska država je bolja nego ne-vjerska jer koristi zakone koje je samo Bog stvorio
iii) 1 zakonodavac je bolji (npr. Likurg u Sparti) nego više njih
 otuda također izvodi 2 epistemologijske implikacije:
i) nedokazane tvrdnje oko kojih ipak postoji konsenzus su manje vrijedne od
tvrdnji koje može donijeti racionalan pojedinac [kako to možemo ustvrditi a

7
 priori? racionalan pojedinac nije u svakoj svojoj tvrdnji racionalan – vidi
Lehrer]
ii) naši sudovi bi bili čvršći i čistiji kad bi se od rođenja vodili punom upotrebom
razuma i samo njome, a ne i svojim životinjskim strastima ili apetitima i
naputcima svojih učitelja
 D. ima idealističku antropologiju – ljudski razvoj je oslobađanje
nematerijalne duše od materijalnog tijela (strasti i apetita)  napreduje se od
strasti, čežnji, apetita do volje (= racionalnih strasti)
[1. je li zaista dugoročno racionalno ignorirati strasti? 2. u radikalnim
konzekvencijama ignoriranje znanja po poznavanju bi odbacilo većinu znanja
koje imamo i dovelo do poništavanja napretka znanja]
- razumno je preispitati svako uvjerenje svojim razumom kako bismo stigli do čvrstih temelja
znanja umjesto slijepog prihvaćanja tradicije – kartezijanski skepticizam
- D. oštro razlikuje javnu racionalnu reformu moralnog djelovanja i privatnu racionalnu
reformu moralnog djelovanja i zalaže se samo za privatnu  smatra svoju metodu dobrim
primjerom za pojedinca, ali ne i predloškom za javnu reformu – članovi javnosti su
preraznoliki da bi ih politička reforma mogla sve obuhvatiti bez da naruši poredak, bolje je
prepustiti narod običajima
- D. je svjestan radikalnosti svojeg epistemologijskog zahtjeva za odbacivanjem svih
prihvaćenih vjerovanja i dijeli “gotovo sve” ljude na 2 skupine:
a) oni koji vjeruju da su razumniji no što jesu – brzaju sa zaključcima zbog nestrpljivosti pa ih
kartezijanska sumnja samo odvlači ka vječnom skepticizmu
b) oni koji znaju da su manje razumni od drugih – dopuštaju da ih vode drugi za koje vjeruju
da su razumniji umjesto da sami razložno misle
 D. sebe svrstava u c) skupinu, onih koji su skromni poput članova b) skupine, ali su
upoznali toliko različitosti u mišljenju među mudrima i u običajima da su uvidjeli da preostaje
samo misliti razumno samostalno
- D.-ova skepsa prema konsenzusnoj teoriji istine i znanja počiva na jednostavnoj pretpostavci
– manje je vjerojatno da će teško dostupne istine otkriti većina nego manjina i skupina nego
pojedinac
- D. je planirao kao osnove svoje metode postaviti formalne znanstvene discipline a) logike,
b) geometrijske analize i c) algebre, no odbacuje te osnove jer a) logika više objašnjava
poznato nego otkriva novo + nemoguće je iz nje ekstrapolirati samo ona pravila koja nisu

8
suvišna i štetna b) geom. analiza stimulira razum, ali zamara imaginaciju c) algebra zbunjuje
svojom notacijom i pravilima i ne stimulira razum
- D. odlučio koristiti što manji broj jednostavnih i praktičnih pravila, 4 poznata metodička
pravila rezoniranja:
1) ne prihvaćati i ne razmišljati pomoću ničega što ne znam neosporno, pouzdano,
izvjesno (incontrovertibly), tj. jasno i distinktno
2) podjela poteškoća koje ispitujem na što više moguće dijelova, onoliko koliko je
potrebno da ih riješim na najbolji način [to su 2 kriterija – ne zahtijeva svaki problem
dijeljenje na što je moguće više dijelova. Vjerojatno misli da valja problem dijeliti na
što je moguće više dijelova, osim ako priroda problema ne zahtijeva drukčije.]
3) postaviti redoslijed pretpostavkama (iz prirodnofilozofijske tradicije = onim
definicijama, ontologijskim pretpostavkama i općim nedokazanim, ali ne i
neopravdanim principima potrebnim da bi se konstruirala znanost, valjda nešto tipa
aksiomi) i predmetima istraživanja od najjednostavnijih, najlakše shvatljivih do
najsloženijih, najteže shvatljivih radi pojednostavljenja čak i ako nemaju prirodan
redoslijed prioriteta
 D. ne specificira što je i kakav je prirodna hijerarhija razumljivosti predmeta, ali,
prema MacLeanu, pokazuje se da kao najneposrednije uvide postavlja one
metafizičke, a ne fizičke, osjetilne  to donekle obrće Aristotelovu teoriju učenja
prema kojoj napredujemo od «znanja bolje poznatog nama» iz pojedinih osjetilnih
uvida do «znanja bolje poznatog po prirodi» koje je niz univerzalnih principa
deriviranih iz iskustvenih uvida, ali koji su ipak intuitivno razumljiviji nego
pojedinačni iskustveni uvidi
4) numeracija poteškoća kako se ništa ne bi izostavilo
 MacLean: 1), 2), 3) su osnove za indukciju, vrlo rigorozne za to vrijeme, i
međusobno su ovisne
- počinje od neosporivih matematičkih predmeta i odnosa i omjera među njima ((odnos
jednakosti, odnos većega prema manjemu i manjega prema većemu) – u djelu
“Regulae” D. ih dijeli u 2 kategorije – kategorija reda i kategorija mjere)  smatra da
su ti odnosi temeljne matematičke istine jer su najjednostavnije i najlakše predočive
imaginaciji i osjetilima  nije tek neopravdano pretpostavio njihovu egzistenciju (to
bi bilo nekritički), nego je hipotetički pretpostavio njihovu egzistenciju na temelju
neposrednosti intuicije o njima

9
- matematika od funkcija uma najviše koristi imaginaciju, koja u metafizici samo šteti
- od najjednostavnijih matematičkih istina D. napredovao prema složenijima – svaki
otkriven sud koristi kao teorem u daljnjem istraživanju
- epistemologijski fundamentalizam – o svakom predmetu postoji samo jedna istina;
znati tu istinu jest znati taj predmet
- smatra da sve grane znanja nužno počivaju na filozofijskim principima, a filozofija
nema neosporivih principa  nužno je ustanoviti neke prve neosporive filozofijske
principe

3.dio

- D. smatra da epistemologijska neizvjesnost potkopava svaku moguću izvjesnost i

ispravnost, pa tako i u moralnom djelovanju, no osmišljava provizoran moralni kodeks
iz nužnosti dok ne dostigne neosporivost u epistemologijskom pogledu kao što je
čovjeku koji obnavlja svoju kuću potrebno sklonište dok ne završi obnovu:
1) konformizam sa lokalnim moralnim normama i vjerom – ideal umjerenosti
- najbolje pristajati uz moralne sudove najmudrijih u lokalnoj zajednici (iako to ne znači
da su najmudriji u ljudskome rodu) jer se naše moralno djelovanje odnosi spram
neposredne lokalne okoline, a ne apstraktnog univerzalnog moralnog zakona
- da bih saznao tuđe mišljenje, valja upoznati tuđe djelovanje, a ne izjave jer
i) ljudi ne govore sve što vjeruju
ii) ljudi katkad ne znaju što vjeruju  postoji razlika između vjerovanja i
metavjerovanja, tj. vjerovanja o vjerovanju [koje je predmet
epistemologije] i to dvoje nije nužno povezano
 MacLean: D. razlikuje čin volje (npr. moralni sud) od svijesti intelekta o
tome, no oboje pripada mišljenju
- osobne obveze koje ograničavaju slobodu ograničavaju dinamičku (dijakroničku)
racionalnost pa narušavaju umjerenost
- umjerenost kao etička vrlina umanjuje moguću štetu grešaka
2) odlučnost, nepokolebljivost, dosljednost u slijeđenju svojih propitanih gledišta  kad
ne možemo odrediti istinita vjerovanja, onda valja a) odabrati opciju koja je
najvjerojatnije istinita b) odabrati opciju nasumično jer nijedna nije bila vjerojatnija od
drugih, no zaključivanje koje nas je do nje dovelo jamči za nju svojom istinitošću i

10
 pouzdanošću (kao što je, kad ne znamo put iz šume, najpametnije poći pouzdanim
pravocrtnim putem u bilo kojem smjeru i doći ćemo na čistinu)
3) stoički fatalizam i kinička autarkičnost – pošto ne kontroliramo ništa potpuno osim
svojih misli, valja vladati njima umjesto uzaludno pokušavati promijeniti poredak
svijeta
 mudrac razumom predstavlja svoje neispunjive želje volji kao neispunjive kako bi
spriječio razočaranje koje bi nastalo kada bi se volji predstavile kao realni ciljevi, a ne
bi ih se ispunilo  naime, volja želi samo one stvari koje joj razum na neki način
predstavi kao moguće [često se čini upravo suprotno, želimo ono što ne možemo imati
i ta nemogućnost dodatno potiče želju – Archer u 'Age of Innocence']
4) odabrati najbolje zanimanje – izabire filozofiju, tj. kultiviranje razuma jer to nudi
i) napredak znanja i zadovoljstvo povezano s time
ii) korištenje Božjeg dara individualnog «prirodnog unutarnjeg svjetla»
razuma umjesto slijepog slijeđenja tuđeg
 MacLean i D. Sennert naglašavaju da ii) implicira miješanje filozofije i
teologije, što bi dopustilo «švercanje» dogmatike u filozofiju  D. se
izvlači racionalističkim rješenjem: um posjeduje urođene fundamentalne
istine neovisne o osjetilima iz kojih je moguće deducirati elementarne
matematičke i prirodnofilozofijske istine
iii) sreću kao konačni moralni cilj, na sljedeći način:
P¹: Volja je instrumentalna funkcija koja prihvaća djelovanja samo po
kriteriju dobroga ili lošega. [a što je s kriterijem mogućnosti (str. 10 u
skripti)?]
P²: Razum donosi sudove o dobrome ili lošemu.
K¹: Suđenje razumom je dovoljan uvjet dobrog djelovanja.
P³: Dobro djelovanje je stjecanje što više vrline i drugih dobara možemo.
P4: Sreća je svijest o stjecanju što više vrline i drugih dobara možemo.
K²: Suđenje razumom uzrokuje sreću.
 ovaj argument pretpostavlja koncepciju volje kao «racionalnog apetita»
(za razliku od «životinjskih apetita» emocija i tjelesnih potreba) koji želi
samo ono što mu razum predstavi kao dobro  razumno suđenje, tj. znanje
koje ono stvara = vrlina ≠ nedostatak razumnog suđenja, tj. neznanje koje

11
 ono stvara = nemoralno djelovanje – sokratovska i tomistička ideja znanja
kao vrline
- nakon navedenih kontemplacija u osami, kreće na 9-godišnja putovanja i uči o svijetu,
odnoseći se prema svemu sa zdravom skepsom  kritizira pironističke skeptike koji
«sumnjaju radi sumnje same» i suspendiraju svako suđenje jer svakom vjerovanju
suprotstavljaju neko drugo pa zaključuju da je sve osporivo ≠ D.-ova sumnja je način
traženja greške u rezoniranju da bi se dostigla sigurnost spoznaje
- D. koristi i fragmente spoznaja iz svojih bivših napuštenih vjerovanja (kao što onaj
koji obnavlja kuću koristi i ostatke stare) i stara iskustva (osjetilne opažaje i
eksperimente)
- odlučuje nakon putovanja pisati o svojoj metodi samo zbog toga što je htio opravdati
glasine da je usavršio svoju filozofiju

4. dio

- mora izložiti neke metafizičke pretpostavke kao temelje svoje filozofije

- u etici je nužno pretpostaviti kao nesumnjive neke aksiome koji su nesigurni ≠ D. u
epistemologiji i metafizici želi pretpostaviti samo nesumnjive aksiome
- kao pogrešive i sumnjive metodičkom sumnjom izolira:
a) empirijsko iskustvo – osjetila mogu varati
b) racionalnost – griješimo i u najjednostavnijim elementima
najegzaktnijih znanosti poput logike
 MacLean: čini se da D. izbjegava koristiti argument zlog
demona iz “Meditacija” jer piše za širu publiku
c) sva mentalna aktivnost – ne znam sanjam li jer sve misli iz
stvarnosti mogu misliti i u snovima, a u snovima neće biti
istinite  zbog toga odlučuje hipotetički pretpostaviti da
je sva njegova mentalna aktivnost jednako istinita kao i
mentalna aktivnost u snovima
 obrat: dolazi do uvida da, dok pokušavam misliti o a),b)c) kao lažnima,
nužno je da sam ja sâm koji to mislim ipak nešto što to misli, dakle da postojim
 cogito ergo sum  Descartes to smatra konačnom obranom od svih vrsta
skeptičkih pretpostavki i prvim principom neosporive filozofije koju želi

12
 izgraditi [Je li to obranjivo od najradikalnijeg globalnog skepticizma? Mikulić
(pogovor Greco&Sosa) tvrdi da nije. Možemo pretpostaviti da je zloduh u
nama izazvao iluziju da mislimo, iz koje smo mi izveli neistinit zaključak da
postojimo.]
• MacLean: 1. to valja u engleskom prijevodu glasiti “I am thinking,
therefore I exist.”  to je egzistencijalni sud o subjektu koji misli, a ne o
esenciji bitka – ne proizlazi da je sve što postoji misleće, nego samo vrijedi da
bi bilo proturječno da nešto bez egzistencije misli, a dokaz da misli imamo
intuitivnim uvidom
2. zaključku cogito ergo sum logički prethodi dubio ergo sum – sumnjam,
dakle jesam
3. renesansni mislioci odbacivali su neposrednost tog intuitivnog uvida jer su
tvrdili da ne mislimo simultano o predmetu x i o svome mišljenju o
predmetu x, nego da postoji vremenski razmak između te dvije refleksije 
to u punom smislu znači odbacivanje čiste autorefleksije, koju filozofska
antropologija uzima kao pretpostavku (npr. kod Kanta)
 Russellov paradoks/paradoks lažljivca? možemo li govoriti/misliti
autoreferentno?
4. Descartesa su kolege upozoravale na sličnost s Augustinovim argumentom,
koji je proširen odgovorom na skeptički prigovor “Što ako sam u krivu?”
koji glasi “Ako sam u krivu, postojim” (si fallor, sum)
- P¹: Mislim, dakle postojim ≈ Nemam razloga vjerovati da bih postojao kad ne bih
mislio. [To je tek vjerojatna pretpostavka, ali ne i nužna. Ako svoju egzistenciju
temeljimo na intuitivnom uvidu, morali bismo dokazati da je intuitivni uvid oblik
mišljenja da bismo ustvrdili da, kada ga nema, ne postojimo. Ako on nije oblik
mišljenja, možda postoji i kad ne postoji mišljenje. ]
K: Ja sam supstancija čija je cijela esencija (bit) u mišljenju i koja je neovisna o
materijalnoj supstanciji i mjesto joj nije uvjet postojanja
 konzekvence: duša i tijelo su distinktni (dualizam duše i tijela), duša je lakše
spoznatljiva od tijela i ne prestaje postojati kad ono prestane.
- cogito ergo sum nije pouzdano istinito, ali je jasno i distinktno  uzima kao 2. princip
da je ono što shvaćamo jasno i distinktno istinito (i primjećuje da je teško identificirati
stvari koje shvaćamo distinktno)

13
- P1: Znati je savršenije nego sumnjati.
P2: Ja sumnjam.
K: Ja sam nesavršen.
 ali ja imam pojam o savršenijem biću  konkluzija: taj je pojam morao poteći od
nekog savršenijeg bića
- Bog je nužno duhovno, a ne duhovno-tjelesno biće jer biti dvodijelan je nesavršenost
 slijedi iz tvrdnje * u 2. dijelu Rasprave o metodi
- ljudi griješe što Boga i dušu pokušavaju zamisliti, što je kao da pokušavaju vidjeti
miris  nije istina da u umu ne postoji ništa što prije nije bilo u osjetilima –
protuprimjeri tome su ideje Boga i duše
- imaginacija i osjetila trebaju razum da potvrdi postojanje Boga
- postojanje Boga je sigurnije od drugih metafizičkih pitanja  argument tome u prilog:
kako možemo bez ikakve sumnje tvrditi da su misli u snovima lažnije od drugih misli,
osim ako pretpostavimo postojanje savršenog Boga koji je jamac istinitosti i
distinktnosti naših ideja jer one dolaze od njega
 kad ne bismo znali da sve istinito u nama dolazi od savršenog bića, ne bismo imali
dovoljno razloga da vjerujemo da je išta u nama istinito
[ prigovor: to postaje cirkularan onotlogijski dokaz Božje egzistencije
jer tvrdi da je ideja istinita kad je clare et distincte, za što je jamac Bog, a sam Bog
postoji kao taj jamac upravo zato što imamo clare et distincte ideju o njemu.]
- Descartes nije reliabilist – status znanja ne ovisi, primjerice, o tome sanjamo li jer
a) u snu također možemo imati istinite ideje (npr. u snu
nam sine ideja za neki geometrijski dokaz)
b) osjetila nas često varaju jednako kao snovi
 znanjem valja smatrati samo one tvrdnje do kojih dolazimo razumom
- pošto smo nesavršeni, vjerojatnije je da do istinitih misli koje imamo dolazimo u
budnom nego u spavajućem stanju jer je naše rezoniranje jasnije i potpunije u budnom
stanju

5. dio

- većinom raspravlja o nekim anatomskim pitanjima, nepovezanima s filozofijskim

temama Rasprave

14
 - iako je općenito sumnjičav prema epistemologijskim zaslugama strasti, emocija, tvrdi
da one ipak mogu prenijeti ideje do mozga
- distinktivne značajke čovjeka:
1) govor, jezik - korištenje znakova ili riječi u različitim
kombinacijama u komunikaciji
2) univerzalna instrumentalnost i praktikabilnost
razuma (nasuprot uvjetovanosti situacijom i
kontekstom)
- P1: Čovjek jezikom izražava misli, a životinje (primjerice papige) ne.
K: Čovjek posjeduje razum, a životinje ne.
 kad bi, primjerice, majmun posjedovao razum, morao bi imati sposobnost ljudskog
govora na razini djeteta ili bi se nekim od brojnih korespondirajućih organa na svome
jeziku mogao sporazumjeti s čovjekom, no ne može
- govor ≠ ekspresija strasti ili imitacija govora  životinjsko oponašanje i učenje nije
jezik i govor
- protiv Aristotela: duša nije dio lanca uzroka jer ne nastaje iz potencijaliteta materije,
nego iz Boga
- duša je povezana s tijelom jer ima sentimente (osjete + možda vjerovanja) i apetite:
nije analogna pilotu u brodu
- P1: Duša je potpuno uzročno neovisna o tijelu, ali među njima postoji interakcija.
P2: Sve tjelesno-organsko je podložno smrti.
K: Duša nije podložna smrti, tj. besmrtna je jer je mogućnost da ju uništi nešto tjelesno
apsurdna, a ne znamo ništa duhovno što bi uništavalo duhovne stvari.

6. dio

- praktikabilnost modernog znanja ≠ nepragmatičko spekulativno znanje

[ novovjeki epistemologijski cilj: ovladati prirodom znanjem i posjedovati je;
okorištavanje znanjem za ugodu i posebice za samoočuvanje jer je ono temelj svih
ostalih etičkih i epistemologijskih dobara (Bacon – «znanje je moć»)
 Foucalt: to je nad-diskurzivna praksa «opunomoćivanja istine i znanja» za ne-
epistemologijske svrhe]

15
 - napredak znanja kritikom i nadgradnjom  to zahtijeva znanstvenu zajednicu 
rezultat: podruštvljenje znanosti
- koraci koje Descartes poduzima u istraživanju prirode:
1) nalazi opće principe ili prve uzroke svega što postoji ( Bog)
2) nalazi prve posljedice tih principa – najjednostavnije elemente prirode (nebo,
zemlja, voda, minerali...)
3) prelazi na pojedinačne slučajeve
 nemoguće je distingvirati sistematski među svima njima  valja ih
individualno empirijski proučiti i objasniti njihovu vezu s općim principima
- javna rasprava vođena kritikom često je neplodna jer je cilj sudionika često pobjeda
(pa se zadovoljavaju vjerojatnošću), a ne istina (kad se zadovoljavamo samo
neosporivošću)
- odbacuje koncept intelektualnog sljedbeništva  nastavljači ili epigoni nikad ne
pokušavaju nadrasti znanje učitelja i neopravdano proširuju njegove/njezine misli
- zaključuje da je ipak protiv znanosti kao udruženog napora jer je intelektualno
plodnije individualno istraživanje
- ustrojio sistem tvrdnji u kojima su zadnje (posljedične) tvrdnje dokazane prvima
(uzročnima) i obratno – uzroci se potvrđuju u posljedicama [vidi Lehrer u Greco &
Sosa: Racionalnost]
 prigovor: takav niz tvrdnji će biti cirkularan
 odgovor na prigovor: nije riječ o cirkularnosti jer uzroci koje je deducirao iz
empirijskih dokaza (učinaka) ne dokazuju nego objašnjavaju te učinke ili posljedice 
učinci dokazuju uzroke, a ne obratno
- uzroke naziva pretpostavkama, no smatra da i njih može deducirati iz primarnih principa
(nije to izveo jer želi izbjeći da drugi izgrade novu iskrivljenu filozofiju na njegovim
principima)

16
17